Dr Vojislav Šešelj-Rimokatolicki zlocinacki projekat vestacke hrvatske nacije CIRILICA

Dr Vojislav [e{eq

RIMOKATOLI^KI ZLO^INA^KI PROJEKAT VE[TA^KE HRVATSKE NACIJE

Drugo izdawe

Srpska radikalna stranka Beograd 2007.

Dr Vojislav [e{eq

RIMOKATOLI^KI ZLO^INA^KI PROJEKAT VE[TA^KE HRVATSKE NACIJE Recenzenti Prof. dr Mirko Zurovac dr Nikola @uti} Direktor izdava~kog sektora Ogwen Mihajlovi} Redakcija Ivana Borac, Qubinka Bo`ovi}, Qubica Davidovi}, Vesna Zobenica, Zorica Ili}, Vesna Mari}, Qiqana Mihajlovi}, Biqana Mi~i}, Severin Popovi}, Zlata Radovanovi}, Marina Risti}, Zlatija Sevi}, Brankica Terzi}, Dragica Tomi}, Aleksandar ^arapi}, Milica [e{eq Izdava~ Srpska radikalna stranka Trg pobede 3, Zemun Za izdava~a Dr Vojislav [e{eq [tampa [tamparija DOO “Dragi}”, Zrewanin Za {tampariju Mom~ilo Dragi} Tira` 3000 primeraka CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 272-767(497.5) 323.1(=163.41/=163.42) [E[EQ, Vojislav Rimokatoli~ki zlo~ina~ki projekat ve{ta~ke hrvatske nacije / Vojislav [e{eq. - Beograd : Srpska radikalna stranka, 2007 (Zrewanin : ”Dragi}”). - 1031 - str. ; 21 cm Tira` 3.600. ISBN 86-7886-009-X a) Katoli~ka crkva - Hrvatska b) Srbi Hrvati COBISS.SR-ID 134993676

OVU KWIGU POSVE]UJEM MOJIM RATNIM SABORCIMA I PRIJATEQIMA DOBROVOQCIMA SRPSKE RADIKALNE STRANKE, JUNA^KIM SRPSKIM ^ETNICIMA, KOJI SU SVOJE @IVOTE POLO@ILI NA OLTAR OTAYBINE I SRPSTVA, BRANE]I ZAPADNE SRPSKE ZEMQE. DIVIM SE WIHOVOM HEROJSTVU I, KLAWAJU]I SE PRED TIM UZVI[ENIM MU^ENI[TVOM, STIDIM SE PRED ISTORIJOM [TO NISAM BIO DOSTOJAN DA PODELIM WIHOVU SUDBINU. UTOLIKO SAM ODLU^NIJI DA DO POSLEDWEG DAHA NASTAVIM WIHOVU SVETU BORBU.

Predgovor Pisati na temu, koja je od egzistencijalnog istorijskog zna~aja za srpski narod i vekovima oblikovala na{u kolektivnu sudbinu, zahteva ulagawe mnogo napora da se autor oslobodi emocija i predrasuda, da pi{e trezveno, razlo`no, stalo`eno i argumentovano. Samo tako se mo`e objektivno i nepristrasno apsolvirati definisani problem, a wegova uspe{na obrada, pored saznajno-nau~nog aspekta, mo`e imati svojevrsnu delatnu snagu i podsticaj na sasvim konkretne oblike dru{tvenog pona{awa. Pri tome kriterijum istinitosti uvek mora dominirati nad na~elima korisnosti, potiskivati pristrasnost i neprekidno insistirati na upornom preispitivawu postignutog saznawa. Kad god neki Srbin pi{e o hrvatstvu, ne mo`e se osloboditi utiska stravi~nih jasenova~kih klanica i kra{kih jama kao masovnih grobnica. Me|utim, i tu je potrebna velika doza hladnokrvnosti i sumwi~avosti, jer su ti zlo~ini pripisani jednom malom narodu koji je te{ko stradao kroz istoriju, koji je skoro potpuno uni{ten, a ~iji su ostaci ve} jedva prepoznatqivi u preostalim si}u{nim ~akavskim enklavama. Glavni izvr{ioci zlo~ina nad svojom pravoslavnom bra}om mahom su Srbi katolici, instrumentalizovani kao slepo oru|e u rukama tradicionalnih srpskih neprijateqa. Ta velika istina vi{e od jednog veka prisutna je i prepoznatqiva svuda oko nas, ali zapravo jo{ nikad nije sistematski izlo`ena. Dugo utamni~ewe u ha{kom kazamatu za mene je predstavqalo veliki izazov da to poku{am uraditi, a ujedno robijawe osmisliti i u~initi svrsishodnim. Predaju}i sudu javnosti rezultate ~etvorogodi{weg rada, ose}am potrebu da, nadam se, krajwe kriti~ki raspolo`enom ~itaocu, iznesem nekoliko uvodnih napomena. 1. Metodolo{ki pristup u ovoj studiji zasniva se na ~iwenicama i premisama koje su ve} odavno utvr|ene, vi{estruko proveravane i potvr|ivane u istoriografiji i politi~koj teoriji. Ogroman broj svetskih nau~nika odavno je u svojim nau~nim radovima dokazao da je Rimokatoli~ka crkva vekovima istrajno delovala kao vode}a svetska zlo~ina~ka organizacija, li{ena bilo kakvih moralnih skrupula i rukovo|ena najogoqenijim makijavelisti~kim principima. U svojoj `eqi za univerzalnom svetskom dominacijom nije se nimalo ustru~avala da na najsuroviji na~in likvidira pojedince, dru{tvene grupe i uni{ti cele narode, ako su joj stajali na putu i makar pasivno se suprotstavqali. To je prva premisa metodolo{kog pristupa. Druga predstavqa ~iwenicu da je hrvatski narod istorijski zaista postojao, da je pripadao slovenskom narodnom stablu i imao sopstveni jezik, ~akavski, 5

izvorno blizak zapadnoslovenskoj jezi~koj grupi. Tre}a je premisa da je taj narod turskim najezdama skoro potpuno uni{ten i da se wegovo istorijsko ime sa~uvalo iskqu~ivo kao obele`je vrlo tankog sloja feudalne vlastele, koju su ugarski vladari jednostavno preselili iz ugro`ene i opusto{ene ~akavske u stranu, kajkavsku, sredinu. Feudalna vlastela je tako postepeno svoj etni~ki naziv nametala novoste~enim kmetovima. ^etvrta premisa kazuje da su me|u dana{wim “Hrvatima” veoma retki oni koji imaju bilo kakvog genetskog dodira sa izvornim hrvatskim stanovni{tvom. Po svim istorijskim pokazateqima, wima je kao Srbima katolicima hrvatsko ime organizovanom akcijom Rimokatoli~ke crkve u masi nametnuto tek u drugoj polovini devetnaestog veka. Petu premisu predstavqa ~iwenica da su stotinama godina “Hrvati” predstavqali instrument Vatikana i raznih zapadnih sila u wihovoj antisrpskoj najezdi. Na osnovu tih pet premisa u sklopu primewenog metodolo{kog pristupa konstituisao sam osnovnu hipotezu, izra`enu ve} kroz naslov studije. Dana{wi “hrvatski narod” ve{ta~ka je kreacija Rimokatoli~ke crkve, unapred zami{qena kao instrument jednog zlo~ina~kog projekta, utemeqenog na te`wi da se srpski narod uni{ti unija}ewem, pokatoli~avawem ili potpunom fizi~kom likvidacijom, kako vi{e ne bi predstavqao prepreku daqem prozelitskom prodirawu na isto~noevropske prostore. Projekat nije unapred dat kao gotov i zaokru`en. On je postepeno sazrevao, imaju}i u prvoj fazi ilirsku, a u drugoj jugoslovensku opciju. Me|utim, priroda rimokatoli~kih zlo~ina nad srpskim narodom istovetna je. Su{tinski se ona ne razlikuje tokom Prvog i Drugog svetskog rata i gra|anskih ratova u Jugoslaviji tokom devedesetih godina. Metodolo{ki postupak je opredelila ~iwenica da postoji bogata nau~na i publicisti~ka literatura koja iscrpno tretira pojedina~ne aspekte problema. Zato ova studija nije klasi~nog istra`iva~kog karaktera. Autoru nisu bila potrebna istra`ivawa po arhivama i muzejima. Istra`ivao sam ve} objavqena dela i nastojao da sistematski obradim wihove rezultate u sklopu unapred odre|ene tematike. Pritom sam prou~avao ~etiri vrste dela: radove romanti~arski nastrojenih pisaca hrvatske pamfletske istoriografije, ozbiqna nau~na dela sa izra`enim kriti~kim pristupom, dnevnopoliti~ku publicistiku i javne nastupe istaknutih ideologa, kao i publikacije memoarskog karaktera. Svaka analiza teksta je tako|e morala biti kriti~ki intonirana i nepristrasno elaborisana. U ovu studiju sam ukomponovao op{irne citate iz prou~avanih dela. Zbog autenti~nosti autorskih stavova ~inilo mi se da je primerenije precizno citirawe nego prepri~avawe. Kroz prepri~avawe ne bih mogao da izbegnem sopstvenu subjektivnu interpretaciju. Naravno, i sam izbor citata uvek mora biti subjektivan, ali se nadam da oni svojom upe~atqivo{}u dovoqno potiskuju negativni upliv subjektivnosti selekcije. ^iwenice su morale da potiskuju emocije, ali i same da budu preispitivane pore|ewem wihove interpretacije od strane razli~itih autora. Naravno, nisu mogla biti obuhva}ena sva raspolo`iva dela, pa sam nastojao da odaberem najkvalitetnija, najreprezentativnija i najrelevantnija. Koliko sam u tome uspeo nije moje da pro6

su|ujem, jer svaka selekcija neminovno nosi li~ni pe~at onog ko je provodi, motivisanog sasvim odre|enim ciqem. Ra~unam na bespo{tednu i argumentovanu nau~nu kritiku. 2. Unapred problem po sebi predstavqa hrvatska pamfletisti~ka istoriografija, aktuelna politi~ka publicistika i memoarska gra|a. Sve je to maksimalno ideologizovano u funkciji osnovne rimokatoli~ke doktrine. Wima ide na ruku i dana{wi pogled na svet kreatora globalizma koji su Srbe `igosali kao svetski problem, a svrstali se na stranu tradicionalnih srpskih neprijateqa predstavqaju}i ih kao oli~ewe pravde i pravi~nosti. Pri svakom poku{aju preispitivawa nametnutih ideolo{kih obrazaca i kvazieti~kih vrednosti mo`emo sagledati koliko se voqa za mo} preoblikovala u kontrolu qudskog uma i uspela da svoju totalitarnu prirodu predstavi kao najvi{e demokratsko dostignu}e. Postoji problem ve{ta~kog oblikovawa qudske misli i na~ina razumevawa stvarnosti kroz funkcionisawe zapadnih demokratskih sistema, kako bi se {to lak{e odr`ala na vlasti postoje}a svetska finansijska i politi~ka elita, a pri tome sa~uvala i pro{irila sve svoje privilegije. To sistematsko oblikovawe se vr{i kontrolom glavnih medija i usavr{enim sredstvima manipulacije, u okviru globalnog medijskog poretka kojim dominiraju najja~e industrijske sile i wihove mastodontske korporacije. Odsustvo svake kontrole nad wihovim manipulativnim tehnikama i propagandnim projektima pravda se na~elom slobode {tampe. Javni i zakulisni centri mo}i ne trpe nikakvu alternativu niti diversifikaciju pristupa medijima, izvorima informisawa, proveravawe ~iwenica itd. Mediji su jednostavno sfera u kojoj nema nikakve demokratizacije, a svaki zahtev da se ona kao proces i na tom poqu pokrene najogor~enije se na no` do~ekuje od ameri~kih centara politi~ke i finansijske mo}i, kao dominantnih u dana{wem svetu. Idealizovana slika zapadne demokratije medije predstavqa kao pouzdane i sveprisutne, prkosne i tvrdoglave, do zajedqivosti kriti~ki raspolo`ene i nepotkupqive, aktere politi~kog procesa koji po`rtvovano ~uvaju slobodu govora i obezbe|uju pravo gra|ana da budu o svemu obave{teni. Ali kad se dirne u oko{tale ideolo{ke stereotipe i doktrinarne predrasude, nepo}udnog gomila odmah freneti~no optu`uje za “govor mr`we” i zamenom teza on postaje izvor netrpeqivosti. Mediji na Zapadu nikada nisu bili neslobodniji i politi~ki instrumentalizovaniji. Vladari sveta i wihove polukonspirativne centrale ube|eni su da je kriza demokratije prouzrokovana wenim neumerenostima. Da bi se demokratija sa~uvala qudi se moraju svesti na idiotizam prose~nosti, mora im se nametnuti apatija i poslu{nost, a pa`wa zaokupiti perifernim zbivawima, senzacijama i spletkama. Ogromna ve}ina gra|ana ugro`ava demokratiju tako {to se suprotstavqa wenoj instrumentalizaciji i krajwoj formalizaciji od strane politi~ke elite, privrednih korporacija i najsna`nijih finansijskih institucija. Uostalom, demokratija je uvek bila po{tapalica “za kod ku}e”. Na me|unarodnoj sceni, u odnosima izme|u velikih i malih dr`ava, nikada se nije poku{avao stvoriti ni privid demokrati~nosti. Samo pretwe, ucene – jezik ultimatuma. 7

Zapadwa~ki mediji su, po direktnim ameri~kim i vatikanskim instrukcijama, maksimalno instrumentalizovani da horski deklamuju antisrpske la`i i klevete, ~iji je osnovni ciq da u o~ima svetskog javnog mwewa zlo~inci i `rtve me|usobno zamene svoje istorijske uloge. U toj izvitoperenoj svesti stvarne `rtve genocida postaju wegovi zlo~ina~ki akteri. “Jadni” Hrvati i bosanski muslimani su miqenici novog svetskog poretka, a Srbi stalna meta za odstrel. Ako neko `eli da se preko no}i proslavi, najjednostavniji je na~in da, putem {tampe, televizije ili publicistike, plasira {to grozniju i besmisleniju izmi{qotinu, kojom }e se celi srpski narod dodatno prikovati za stub srama. U tom smislu su verne sluge prona{li i u svim srpskim zemqama. Prozapadne politi~ke partije, mediji i takozvane nevladine organizacije za novac slu`e neprijateqima sopstvenog naroda i bore se protiv wegovih egzistencijalnih interesa. I za wih la`na, iluzorna svest, hrvatska ili muslimanska “samosvest”, predstavqaju uzor istinitosti i plemenitosti, a tragedija sopstvenog naroda predmet prezira i nipoda{tavawa. Na javnoj sceni strani pla}enici su toliko bu~ni, da uspevaju u drugi plan potisnuti trezveno i razlo`no rasu|ivawe srpskih intelektualaca, koji se ne prodaju za {aku dolara; koji nisu spremni da li~nu savest i akademski moral `rtvuju za qubav solidne materijalne situiranosti na osnovu isplata na {alterima zapadnih ambasada ili preko ra~una sumwivih fondacija. 3. Naravno da sam svestan ograni~ene verodostojnosti svakog li~nog svedo~ewa i krajwe subjektivnosti memoarske gra|e. Pisac autobiografskog spisa sopstvena `ivotna iskustva i vi|ewe istorijskih zbivawa kojima je prisustvovao ili ~iji je va`an akter bio, ne mo`e a da ne usmeri prema odre|enom ciqu. Tako se teleolo{ki pristup naj~e{}e svodi na potrebu da se sopstvena uloga prika`e u {to lep{em svetlu, da se naknadno opravdaju odre|eni postupci ili konstrui{e varijanta racionalizacije ukupnog sopstvenog pona{awa. Tako svako ranije ste~eno iskustvo poprima aktuelni smisao, a rekonstrukcija istorijskog doga|aja prakti~nu, odnosno upotrebnu politi~ku vrednost. Pri tom se naknadno nastoji logi~ki povezati i ono {to je izbijalo potpuno spontano, iskrsavalo sasvim neo~ekivano i, po prvobitnoj recepciji, remetilo normalni tok odre|enog procesa. Ono {to je ranije bilo potpuno nepredvidivo sad se tretira kao jedino mogu}i i prirodan ishod. Sad kad se napokon ishod zna, odjednom su svima jasni i smisao i svrha doga|aja, kao i wihovo uzro~no-posledi~no situirawe u dru{tvenu i istorijsku celinu. Svaki realizovani autobiografski projekat vi{e je akt sada{weg politi~kog delovawa nego sastavna komponenta prethodnih i opisivanih. Uz to je rezultat preispitivawa sopstvene uloge u `eqi da se ona ulep{a, opravda ili odbrani. I uvek se to ~ini na vrednosnim postulatima sada{wice koji opredequju naknadni koncepcijski okvir koji memoarista sledi. Nema tu nikakve spontane autenti~nosti, koju mogu pru`iti dnevni~ke bele{ke, ali se zato mo`e pru`iti jedinstvenost i celovitost pogleda, koherentnost izlagawa i logi~na konzistentnost sopstvenog stava. Preglednost celine se posti`e i na ra~un otvorenosti, neposrednosti i objektivnosti. 8

Pisac memoara uvek ne{to prikriva jer je wemu apologija sopstvene li~nosti po prirodi stvari va`nija od istine. Mnogi su blagovremeno krali dokumentarnu gra|u, autenti~na svedo~anstva o stvarnim doga|ajima, da bi im naknadnim ekskluzivnim tuma~ewem ulili li~ni pe~at. Zato je uvek va`nije ono {to autor memoarskog spisa pre}utkuje od onoga {to na sva zvona razgla{ava. Iznose oni u javnost mawi ili ve}i deo istine, ali nikada i celu istinu. Za celovitu istinu uvek je va`nije ono pre}utano od izre~enog. Ali svakom autobiografijom ~ovek nepogre{ivo svedo~i o sebi i svojoj li~nosti, a kriti~kim analizirawem napisanog lak{e se prodire do sakrivenog. Novi kvalitet vrednosti donosi uporedno memoarsko svedo~ewe vi{e aktera istog politi~kog istorijskog zbivawa, pogotovo kad su oni pripadali suprotstavqenim stranama. Tamo gde su im faktografski iskazi i analize podudarni, postignut je vrlo visok stepen istinitosti, dok u slu~aju krajweg razila`ewa stavova i tuma~ewa, opet imamo na raspolagawu dragocenu podlogu za nepristrasno kriti~ko prou~avawe. Upravo u tom svetlu treba posmatrati autobiografske spise hrvatskih nacionalnih ideologa, posebno Stjepana Radi}a, Ante Paveli}a i Frawe Tu|mana. Nije nimalo slu~ajno {to je u okviru svog glavnog dela, po uzoru na Adolfa Hitlera, Tu|man komponovao autobiografsku prozu i ideolo{ku studiju, stavqaju}i tako sebe u epicentar istorijskih zbivawa i predstavqaju}i se kao wihov vrhunski kreator. U pravoj galeriji qudskih nakaza i moralnih mizerija, kojima obiluje hrvatska istorija u posledwa dva veka, Frawo Tu|man je bio najuspe{niji i kao teoreti~ar i kao politi~ki prakti~ar. Bez sumwe, istorijske okolnosti su mu maksimalno i{le na ruku, ali se wegov li~ni upliv svakako ne mo`e zanemariti. Tu|man se jednostavno dokazao kao sinteti~ka reinkarnacija Ante Star~evi}a i Ante Paveli}a, koja je do krajwih konsekvenci izvela wihovu ideologiju, politi~ki program i metode delovawa. Povrh toga, on je uspeo da kolosalnu hrvatsku istoriografsku la` uklopi u vrednosna opredeqewa globalizma kao usavr{ene planetarne varijante totalitarizma. Uz svesrdnu pomo} Vatikana, Tu|man je postigao da se u ulozi nastavqa~a jasenova~kog genocida i pokreta~a velikog srpskog kraji{kog egzodusa pojave Amerikanci i zapadni Evropqani. Ono {to nisu uspeli Franc Jozef I i Adolf Hitler, realizovali su Jovan Pavle Drugi, Helmut Kol i Bil Klinton. Kreirali su monstruoznu dr`avnu tvorevinu, ~ije temeqe odr`avaju iskqu~ivo antisrpska mr`wa i netrpeqivost. Ali, uveren sam da ni ta tvorevina ne mo`e biti ve~ita, kao i ni{ta drugo {to je na zlu sazdano. 4. Ovu studiju sam pisao kroz pune ~etiri godine ha{kog zato~eni{tva. Sve citirane kwige i mnoge iz kojih citate nisam vadio, donosila mi je u Hag moja supruga Jadranka [e{eq. Pored dela iz moje li~ne biblioteke, koja sam decenijama tematski prikupqao, Qiqana Mihajlovi} i Filip Stojanovi} savesno i pedantno su mi pronalazili i fotokopirali brojna stara izdawa, do kojih je prili~no te{ko do}i. Na rukopisu zavr{avam rad danas, kad ulazim u novu fazu moje ha{ke borbe, potencijalno sudbonosnu. Vi{e od hiqadu strana rukom pisanog teksta ostavio sam na ~uvawe u centrali Srpske radikalne stranke u Beogradu. @ao mi je ako su se prilikom 9

prekucavawa potkrale gre{ke u imenima pojedinih istorijskih li~nosti ili datumima odre|enih zbivawa. Mogu}nosti za ispravke i kona~nu redakciju jednostavno nisam imao. Odlagawe {tampawa do izlaska iz zatvora tako|e nije dolazilo u obzir jer sam svestan da se iz ha{ke tamnice retko koji Srbin `iv vra}a. Ne brine me to mnogo. Navikao sam ve} na ~iwenicu da mi je robija svojevrsna `ivotna sudbina. Zato me neprekidno okupira misao da i wu treba iskoristiti u politi~koj borbi. Stradawe ~oveka pojedinca nije toliko bitno. Nacija je ugro`ena i zbog tog razloga nijedna `rtva za wen spas nije preskupa. Zato me nadahwuje istorijski primer \akona Avakuma i Starog Vujadina. Mogu me vezati, ali me ne mogu spre~iti da prkosim, uvek i gde god se na|em. Odr`ava me prkos, a snagu uliva beskrajna vera u Boga, Srpstvo i Rusiju. U Hagu, 10. novembra 2006. godine Vojislav [e{eq

10

Prvi deo PRISTUPNA RASPRAVA I. Hrvatstvo kao najefikasnije vatikansko sredstvo za uni{tewe srpskog naroda Gra|anski ratovi vo|eni kroz proces spoqa iniciranog raspada jugoslovenske dr`ave, ~iju zavr{nicu predstavqa varvarska agresija Severnoatlantskog pakta na Srbiju i celi srpski narod, nikako nisu izbili spontano, nego su dugo i sistematski pripremani. Wihov glavni inspirator i organizator je Vatikan, centralno sedi{te Rimokatoli~ke crkve, koja nikada srpskom narodu ne}e zaboraviti ni oprostiti {to se po~etkom trinaestog veka u ogromnoj ve}ini i definitivno opredelio za isto~nu hri{}ansku crkvu, pa jo{ osnovao i sopstvenu nacionalnu, sa svetosavqem kao specifi~nom varijantom pravoslavqa. Vekovima je Rim nastojao da Srbe pokatoli~i, da ugu{i pravoslavqe, i u tom smislu je oberu~ke pomagao sve strane sile koje su na Balkanu nastupale kao otvoreni srpski neprijateqi i agresori. Svaku veliku srpsku tragediju, nesre}u i nevoqu rimokatoli~ki fratri na terenu spremno su i organizovano do~ekivali da bi otimali naivne srpske du{e, o~ajne u egzistencijalnom bezna|u. Neretko je prevo|ewe u katoli~ku veru obavqano i neposrednim nasiqem, potkupqivawem, pretwama, diskriminacijom i svim varijantama {ikanirawa. U svakom istorijskom periodu jedan deo Srba tome je podlegao, uvek onaj slabiji, nacionalno nesvesniji, moralno nedogra|eniji, predstavqaju}i isti onaj etni~ki supstrat, koji je u druga~ijim socijalnim i politi~kim okolnostima iskazivao spremnost na islamizaciju. Katoli~ewe je bilo lak{e provesti nego tur~ewe, prvenstveno zbog prili~no podudarne verske simbolike i primamqivije prozelitske demagogije. Ipak je ve}ina Srba ostala nepokolebqiva u svom pravoslavqu i svetosavqu. Oni koji su prelazili u islam, rimokatoli~anstvo ili bilo koju malu versku sektu, ubrzo su gubili nacionalnu svest, zamewuju}i je verskom ili tu|inskom. Novope~eni srpski muslimani ~vrsto su se identifikovali sa Turcima, dok su katolici vremenom postajali Mle~ani, Ma|ari, Nemci itd. Ipak, glavnina Srba katolika sve do devetnaestog veka sa~uvala je bar trago11

ve nekada{we srpske nacionalne svesti, neretko uz ose}awe odba~enosti, otpadni{tva, gotovo instinktivne krivice zbog konvertitstva svojih predaka. U gustim populacijama ti Srbi katolici naseqavali su Dubrovnik, Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju i Vojnu krajinu. Postepeno osloba|awe Srbije iz turskog ropstva i sve ozbiqniji politi~ki nastupi pravoslavnih Srba pre~ana, postepeno su otvarali o~i katolicima i budili u wima ose}awe svesrpske solidarnosti, bez obzira na veroispovest. Ukupna prosvetiteqska delatnost, prvo Dositeja Obradovi}a, a potom i u mnogo ve}oj meri Vuka Karayi}a i Wego{a, tome je doprinosila. Ti procesi bu|ewa nacionalne svesti i ose}awa kolektivnog duha duboko su zabrinuli vrh Rimokatoli~ke crkve, koji se bojao da se wihova srpska pastva ne preorjenti{e ka nacionalnoj crkvi, kao i austrijske i ma|arske politi~ke krugove, ~ija se vlast u zna~ajnoj meri prostirala i nad srpskom populacijom. Nekoliko vekova prozelitizma ulovilo je du{e vi{e stotina hiqada lakomislenih Srba koji su pre{li na rimokatoli~ku veru i postepeno se li{avali srpske nacionalne svesti, s obzirom da je u uslovima gr~evite borbe za opstanak srpskog naroda Srpstvo sve intenzivnije identifikovano sa pravoslavqem. Rimokatoli~kim prelatima pravi problemi nastaju po~etkom devetnaestog veka, kad evropski prostori do`ivqavaju revolucionarne preobra`aje i gra|anska klasa, pored ekonomske, sve uspe{nije ostvaruje i politi~ku dominaciju. Intelektualni slojevi u svim narodima naglo ja~aju i bitno doprinose ostvarewu nacionalnog preporoda. Nacionalna svest postaje sve vi{e artikulisana, baziraju}i se na istoriji, tradiciji i prvenstveno jedinstvenom jeziku. Uspe{an po~etak oslobodila~ke borbe srpskog naroda i perspektivan zametak obnovqene srpske dr`ave obe}avao je da }e qudi koji govore jedan, srpski jezik, u slavistici ozna~en kao {tokavski dijalekat, vrlo brzo prevazi}i verske barijere i ujediniti se u okviru jednog nacionalnog duha, svesti, ponosa i dr`avotvornog ciqa. Nacionalno jedinstvo srpskih pravoslavaca, rimokatolika, muslimana i {a~ice protestanata neminovno bi vodilo ja~awu pozicija Srpske pravoslavne crkve, tada jo{ razbijene ve{ta~kim dr`avnim granicama i politi~kom supremacijom tu|inskih vlastodr`aca, ali jedinstvenih ciqeva i stremqewa. Po~etnu prednost joj je nedosti`no davala broj~ana premo} vernika i prvenstveno ~iwenica da je jedina predstavqala nacionalnu versku organizaciju u pravom smislu re~i, srpsku nacionalnu instituciju, neprikosnovenu po meri realnog uticaja na narod. To je predstavqalo pravi alarm za Rim i wegove prozelitske legije.

1. Instrumentalizacija etni~kih ostataka malog hrvatskog naroda Da bi preduhitrila uspostavqawe punog srpskog nacionalnog jedinstva, Rimokatoli~ka crkva je instrumentalizovala etni~ke ostatke i istorijska svedo~anstva nekada{we dr`avotvornosti malog slovenskog naroda – Hrvata. Za razliku od Srba, koji su isto~noslovenskog porekla i vrlo srodni Rusima, Belorusima i Ukrajincima, Hrvati poti~u od zapadnoslovenske etni~ke grane i po poreklu su bliski Poqacima, ^esima i Slovacima. Izvorni hrvatski jezik je ~akavski, za koji je dubrova~ki katolik Milan Re{etar ustanovio da je samostalan slovenski jezik, a Aleksandar Beli} mu dokazao izvorne sli~nosti sa poqskim i ~e{kim. Hrvati su u sredwem veku formirali 12

sopstvenu dr`avu izme|u Gvozda i Jadranskog mora, koja je na vrhuncu mo}i dopirala do Vrbasa i na severu, preko dana{weg Hrvatskog Zagorja, verovatno do Drave. Po~etkom dvanaestog veka u{li su u sastav Ugarske, koja je Hrvatsku i Dalmaciju izme|u Splita i Zadra administrativno povezala sa svojom, ranije osvojenom, provincijom Slavonijom u jedinstveno vojvodstvo. Pred turskom opasno{}u Hrvati su masovno be`ali u dubinu Evrope, a wihova vlastela je dobila nove posede u zagreba~koj, vara`dinskoj i kri`eva~koj `upaniji, gde je prenela hrvatsko ime i nametnula ga svojim novim kmetovima – kajkavcima, {to zna~i Slovencima. U svojim prozelitskim nastojawima, Rimokatoli~ka crkva je poku{avala da potisne srpsko nacionalno ime perfidno insistiraju}i na tezi da su Srbi i Hrvati delovi jednog jedinstvenog naroda, kome je potreban zajedni~ki naziv – Iliri ili Jugosloveni. Takvi koncepti su bili osnovna preokupacija wene politike na podru~ju Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine, a kasnije Bosne i Hercegovine, jer su najefikasnije omogu}avali da se pod izgovorom srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva ustali ni~im potkrepqeno stanovi{te da unutar jednog naroda naziv Hrvati obuhvata rimokatolike, a naziv Srbi pravoslavce. Ilirski pokret je takav proces uveliko otpo~eo, da bi zaglu{uju}om jugoslovenskom propagandom [trosmajera i Ra~kog bila provedena gotovo prinudna kroatizacija dalmatinskih i slavonskih katolika. Kad je to postignuto, sistematski su formirane kvazijuristi~ke teze o hrvatskom dr`avnom pravu i od Ma|ara pozajmqena floskula o postojawu jednog politi~kog naroda u jednoj dr`avi, kako bi se za takav narod proglasili Hrvati u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, naknadno i u Bosni, Hercegovini, Dubrovniku i Boki Kotorskoj. Na svim tim prostorima pravoslavcima se negira srpski nacionalni identitet i oni se poku{avaju instrumentalizovati u ciqu realizacije hrvatskih dr`avotvornih aspiracija u okviru Habzbur{ke monarhije. Nakon Prvog svetskog rata Vatikan je bio spreman da prihvati i podr`i prvu jugoslovensku dr`avu, nadaju}i se da u wenim granicama ima dovoqan broj sopstvenih vernika, koji bi bili u stawu da ve}inske Srbe privole na uniju, za qubav potpunog nacionalnog jedinstva. Toliko su rimokatoli~ki prelati bili zane{eni tom idejom da su za neko vreme izgubili poverewe hrvatskih politi~kih predvodnika, poput Stjepana Radi}a, koji je ogor~eno nastupao protiv katoli~kog klerikalizma. Wegovo ubistvo i `estoko srpsko suprotstavqawe konkordatu, klerikalcima su otvorili put za novu politi~ku akciju, u kojoj }e se kao wihov glavni instrument ista}i usta{ki pokret, a genocid dokazati kao najefikasnije sredstvo antisrpske politike. Pobeda komunista }e Vatikanu pru`iti predah da se oporavi od pretrpqenog poraza, a po~etak sloma komunizma stvoriti {ansu da se dokraj~i Jugoslavija, formira nova hrvatska dr`ava po usta{kom uzoru i s wene teritorije akcijom zapadnih sila prognaju skoro svi Srbi. Vatikan je u posledwim ratovima otvoreno stajao na strani svih srpskih neprijateqa, a papa se li~no zalagao za bombardovawe srpskog naroda. 13

2. Otimawe srpskog jezika Vi{egodi{we zato~ewe u tamnici nelegalnog i izrazito antisrpski usmerenog Ha{kog tribunala pru`ilo mi je priliku da se temeqitije pozabavim ovim problemom. Prou~avaju}i ogromnu literaturu koja obra|uje uzroke, procese i posledice razbijawa jugoslovenske dr`ave, nai{ao sam na obiqe argumenata da je Vatikan bio najistaknutiji me|unarodni faktor vo|ewa antisrpske politike i podgrevawa ratne histerije. Na jednoj od redovnih statusnih konferencija, 31. januara 2005. godine, povodom procesa koji se protiv mene vodio, javno sam saop{tio da }e se moja odbrana zasnivati na osnovnoj tezi da je rimokatoli~ki papa Jovan Pavle Drugi glavni krivac za sve zlo~ine koji su se desili tokom krvavih gra|anskih ratova i zapadwa~ke agresije. Ta izjava i dodatni podnesci objavqeni su u kwizi “\avolov {egrt zlo~ina~ki rimski papa Jovan Pavle Drugi” (Vojislav [e{eq: Sabrana dela, Srpska radikalna stranka, Beograd 2005., kwiga 57.). Stru~nom timu za pomagawe moje odbrane nalo`io sam da u obliku svojevrsnog nau~noistra`iva~kog projekta, na osnovu sve dostupne nau~ne i stru~ne literature, izradi elaborat kojim se nepobitnim argumentima potkrepquje moja osnovna teza. Anga`ovawem svih qudskih, finansijskih, materijalnih i tehni~kih potencijala Srpske radikalne stranke, elaborat je zavr{en u roku kra}em od dve godine i sastoji se iz dve tematske celine, ~ijom su izradom rukovodili narodni poslanik Zoran Krasi} i Elena Bo`i} Talijan, glavni i odgovorni urednik lista “Velika Srbija”. U okviru serije zbirki dokumenata koji se odnose na politikantski ha{ki proces, protiv mene tendenciozno re`iran, taj materijal je objavqen u ~etiri toma: “Pontifeks maksimus satanisti~ke crkve Jovan Pavle Drugi” (kwiga 67.), “Antihristov namesnik zlikova~ki rimski papa Benedikt [esnaesti” (kwiga 68.), “Vatikan glavno Satanino gnezdo” (kwiga 74.) i “Rimska kurija ve~ito `edna srpske krvi” (kwiga 75.). Elaborat je ura|en kao obimna i pedantna hrestomatija, koja koncentri{e nau~ne iskaze najkvalitetnijih srpskih i stranih istori~ara, koji su u svetskoj nauci u~inili neprikosnovenim dokaze o kriminalnoj prirodi Rimokatoli~ke crkve kao globalne zlo~ina~ke organizacije uop{te i genocidnoj politici mnogih rimskih papa prema srpskom narodu posebno, kroz vekove i ~itave milenijume. Posebno je upe~atqivo da se konkretnim ~iwenicama politi~kog manifestovawa zlo~ina~ke voqe i kriminalnih postupaka sagledava kontinuitet genocidnih nasrtaja na srpski narod krsta{kim ratovima u sredwem veku, razli~itim oblicima prozelitskih pritisaka i nastojawa preko masovnih likvidacija u Prvom i Drugom svetskom ratu, do Tu|manovog progona skoro celog srpskog naroda iz neousta{ke hrvatske dr`ave. Sa svoje strane upustio sam se u temeqito prou~avawe jednog od najve}ih rimokatoli~kih zlo~ina~kih projekata – kreirawa ve{ta~ke hrvatske nacije zloupotrebom imena danas gotovo nestalog slovenskog naroda koji je govorio ~akavskim jezikom, ostataka kroatizovanih Slovenaca u Hrvatskom zagorju i etni~ke mase Srba katolika, prethodno denacionalizovanih, a onda sna`no verski i ideolo{ki indoktriniranih. Metodolo{ki postupak, koji 14

sam primenio, bazirao sam na analizi relevantne istoriografske, lingvisti~ke i politi~ko-teorijske literature. Saznawa o osnovnoj tematici ve} dva veka su prisutna u ogromnom broju nau~nih studija i rasprava, ali razasuta po pojedina~nim kwigama i ~asopisima. Nikada do sada nisu bila na ovaj na~in sistematizovana, verovatno zbog krajwe nepovoqnih politi~kih prilika, koje su karakterisale panslovenske i jugoslovenske ideolo{ke zablude ili krajwe represivni autokratski re`imi, koji su sebi prisvajali ulogu neprikosnovenih arbitara nau~ne istine. Uvek je postojao neki razlog za{to se na ovu temu nije dovoqno pisalo, nekada dobra namera da se ne pravi razdor i u o~ekivawu ve}eg stepena srpsko-hrvatske solidarnosti i uzajamnosti, a nekada goli strah intelektualaca pred opasno{}u ugro`avawa same fizi~ke egzistencije ako se ne pi{e u skladu s propisanim ideolo{kim obrascima. Ova studija se sastoji od {est tematskih celina. U pristupnoj raspravi nastojim izlo`iti osnovni kategorijalni aparat i razjasniti glavne razlike srpskog i hrvatskog nacionalnog supstrata, su{tinu Rimokatoli~ke crkve i wenog politi~kog delovawa, kao i instrumentalizaciju hrvatstva kao najefikasnijeg sredstva potiskivawa i uni{tavawa srpskog naroda. Sledi pregled osnovnih postavki hrvatske romanti~arske i pamfletske istoriografije, pa izlagawe glavnih teza vode}eg hrvatskog istorijskog falsifikatora i istaknutog fraweva~kog fratra Dominika Mandi}a. Potom nastojim kriti~ki rasvetliti poku{aj teorijske interpretacije srpsko-hrvatskih etni~kih i kulturnih diferencirawa kroz ideolo{ke postavke Ive Pilara, kao i izlo`iti kriti~ke elaboracije glavnih falsifikatorskih poku{aja. To je ujedno i podloga za rasvetqavawe pozadine politi~kih nastojawa vode}ih hrvatskih nacionalnih ideologa od Qudevita Gaja, Josipa Juraja [trosmajera, Frawe Ra~kog, Ivana Ma`urani}a, Ante Star~evi}a i Eugena Kvaternika, preko Antuna i Stjepana Radi}a, do Vlatka Ma~eka i Ante Paveli}a. Tako dolazim do izlagawa osnovnih ~iwenica o rimokatoli~kom genocidu nad srpskim narodom u Drugom svetskom ratu, kao i realizacije vatikanskih zlo~ina~kih nastojawa pod jugoslovenskim komunisti~kim re`imom Josipa Broza Tita i hrvatskim usta{kim re`imom Titovog generala Frawe Tu|mana. Srbi oduvek govore iskqu~ivo {tokavski. To je wihov izvorni narodni jezik i po wemu su se razlikovali od Hrvata kao ~akavaca i Slovenaca kao kajkavaca. [tokav{tina je zajedni~ka srpskom, ruskom, ukrajinskom, beloruskom i bugarskom jeziku, koji spadaju u isto~noslovensku jezi~ku grupu. ^akavski i kajkavski su zapadnoslovenskog porekla i bliski poqskom, ~e{kom i slova~kom jeziku. Ono {to je hiqadama godina bilo iskqu~ivo srpsko, Hrvati danas svetu predstavqaju kao “hrvatski” jezik. Da bi se ta teza potkrepila, bilo je nu`no da se od strane Hrvata decenijama i sistematski prisvajaju srpske narodne pesme, ~ak i one koje opevaju podvige Marka Kraqevi}a kao velikog “hrvatskog junaka”. Da bi se to {to ubedqivije postiglo, prvo su Qudevit Gaj, Josip Juraj [trosmajer i Frawo Ra~ki dokazivali da su Srbi i Hrvati jedan narod; potom Ante Star~evi} da su svi Srbi zapravo Hrvati, ismevaju}i pritom srpsko ime kao nedostojno. Kad su napokon nau~ili da govore i pi{u srpski jezik, Hrvati su ga prisvojili, po~eli ubrzano da ga mewaju izmi15

{qaju}i potpuno nove re~i i izraze, a onda u svojim lingvisti~kim raspravama tendenciozno srpski svodili iskqu~ivo na ekavski izgovor, dok su ~akavski i kajkavski progla{avali dijalektima {tokavskog. Istori~ar Tadija Smi~iklas je tvrdio da srpski jezik i ne postoji, dok je lingvista Armin Pavi} hvalio srpskog kraqa Milana Obrenovi}a kako dobro govori hrvatski. Prisvojiv{i srpski jezik kao sopstveni kwi`evni, Hrvati su ubrzo po~eli da ga koriste kao kqu~ni argument za dokazivawe “hrvatskog” etni~kog karaktera odre|enog stanovni{tva. Tako je, na primer, Vjekoslav Klai} ustanovio da svi stanovnici Bosne i Hercegovine govore iskqu~ivo {tokavski, {to po wemu zna~i “hrvatski”. Na osnovu toga je izneo tvrdwu da su svi oni Hrvati, mada je nevoqno priznavao da oni sami sebe ne smatraju i ne zovu Hrvatima, pa ~ak potvrdio da se mnogi od wih izja{wavaju kao Srbi. Ali, s obzirom da je jezik jedino neprikosnoveno obele`je narodnosti, sama ~iwenica da svi oni govore “hrvatski” dovoqan je dokaz da su svi Hrvati, pa ih sad u to treba i ube|ivati. Naravno, ta pri~a nije prolazila kod pravoslavnih Srba, ali je upornim nastojawima rimokatoli~kih sve{tenika pogodno tlo nalazila kod Srba katolika, koji su postepeno, strpqivim i marqivim misionarskim radom, ve{ta~kim kreirawem individualne i kolektivne svesti, preobra}ani u hrvatski nacionalni korpus. Crkva i {kola su najvi{e doprinele da se najzagri`eniji “Hrvati” stvore od onih koji u sebi, u etni~kom pogledu, nemaju ni{ta hrvatsko. Da tragedija bude ve}a, produbqivawem verske netrpeqivosti, od Srba katolika su stvarani fanati~ni mrziteqi Srpstva. [trosmajerova |akova~ka biskupija je bila glavni centar i rasadnik, u kome su se rimokatoli~ki klerici ideolo{ki obu~avali da slavonske “[okce” i “Race”, dalmatinske “Latine” i bosanske katolike ubede da su odvajkada Hrvati, kao i da su Hrvati bili i wihovi najstariji preci. ^ak se desilo da je i jedan hercegova~ki musliman zbog homoseksualnih sklonosti pobegao od porodice u Dalmaciju, tamo postao rimokatoli~ki fratar i pod imenom Lovro Qubu{ki po~eo propovedati da je {tokavski hrvatski jezik. Takva klerikalno-politi~ka akcija podrazumevala je da se iz javnog opticaja {to efikasnije potisnu spisi Qudevita Gaja, [ime Qubi}a i Vebera Tkal~evi}a, koji su svojevremeno otvoreno priznavali da su Hrvati svoj moderni kwi`evni jezik preuzeli od Srba. Uostalom, ta ~iwenica bi mogla u provaliju stropo{tati celu kvazinacionalnu konstrukciju, ukoliko se ne suzbije sa javne scene zaglu{uju}om galamom. Jezik je najopipqivije, egzaktno najdokazivije obele`je jednog naroda, s obzirom da krvno poreklo predstavqa biolo{ku, a ne socijalnu kategoriju, a pitawe razvijenosti kolektivne svesti vi{e podle`e subjektivnim nego objektivnim sudovima vrednosti. Postoje istorijske okolnosti koje uti~u na odre|eni narod da preuzme tu|i jezik i potisne sopstveni, obi~no u procesu vi{e ili mawe prinudne asimilacije. U Francuskoj je to dovelo do nestanka brojnih etni~kih grupacija, a Nemci su masovno germanizovali pot~iwene Slovene, dok su [koti, Vel{ani i Irci nevoqno, ali ipak definitivno, napu{tali sopstvene jezike i preuzimali engleski. Ali, istorija ne pamti da je jedan narod, poput hrvatskog, napustio sopstveni jezik zbog nerazvijenosti, gramati~ke zanemarenosti i kwi`evne zakr`qalosti, pa prihvatio tu|i. Mogli su, dodu{e, Hrvati obno16

viti i usavr{iti kajkavski, ugledav{i se na Slovence. Mogli su se vratiti ~akavskome. Ali tako ne bi bili u stawu da izvr{e veliku istorijsku misiju, koju im je poverila Rimokatoli~ka crkva, da Srbe katolike definitivno odvoje od sopstvene nacionalne matice. Pokazalo se da narodi koji su postepeno tu|e jezike preuzimali, poput Jevreja, [kota ili Iraca, nisu gubili osnovne osobine svog nacionalnog karaktera. Hrvati su dva puta sasvim izmenili sopstveni nacionalni karakter i identitet. Kad su pravi, izvorni Hrvati – ~akavci kao narod propali, raspr{ili se po Evropi, wihova vlastela, preseqavaju}i se na dodeqene posede na krajwem zapadu Slavonije, zate~enim kajkavskim kmetovima vekovima je ve{ta~ki utiskivala hrvatski identitet. Novope~eni “Hrvati” kajkavci svakako nisu ni po kom etni~kom odre|ewu bili isto {to i izvorni Hrvati ~akavci. U vreme novog naleta ve{ta~ke kroatizacije broj obuhva}enih Srba-katolika bio je neuporedivo ve}i od broja Hrvata ~akavaca i “Hrvata” kajkavaca zajedno. Svi stari hrvatski pisani spomenici, ukoliko nisu na latinskom, uvek su na ~akavskom jeziku. Svi stari srpski spomenici, ako nisu na staroslovenskom, uvek su na {tokavskom narodnom jeziku. Nigde nema nikakvog traga da su Srbi kao narod ikada govorili nekim drugim jezikom osim {tokavskim. Tako|e nema nikakvog traga da su sve do {esnaestog veka Hrvati govorili ikakvim drugim jezikom osim ~akavskim. Tek od {esnaestog veka oni zagorsku varijantu kajkavskog postepeno po~iwu nazivati hrvatskim. U najstarijim sa~uvanim bosanskim pisanim dokumentima s po~etka trinaestog veka, bosanski banovi svoj narod izri~ito nazivaju srpskim, iako su neki od wih bili katolici i u sukobu sa Nemawi}ima. Pored toga, jezik na kome su izdavali svoje poveqe i diplome, bosanski vladari redovno nazivaju srpskim jezikom. I Dubrov~ani {tokavski uvek nazivaju iskqu~ivo srpskim. To ka`e i najve}i hrvatski intelektualac svih vremena, Vatroslav Jagi}. a) Ve{ta~ka izmena karaktera izvorne hrvatske nacije Po{to su Srbi od Svetog Save imali svoju nacionalnu hri{}ansku crkvu isto~nog obreda – Srpsku pravoslavnu crkvu, ona je postepeno postajala sastavni deo wihovog nacionalnog individualiteta i kolektivne svesti. Ta ~iwenica sve do dolaska Turaka nimalo nije ugro`avala srpska nacionalna ose}awa Srba katolika u Primorju, Bosni i Hercegovini. Postojao je u narodu visok stepen verske tolerancije. Za razliku od pravoslavaca, u Bosni su rimokatolici nepomirqivu netrpeqivost pokazivali prema bogumilima. I Stevan Nemawa je nasilno eliminisao bogumile u svojoj dr`avi, a mnoge i prognao, pa su uto~i{te na{li u Bosni. Pod turskom okupacijom srpski narod je imao prili~no visok stepen autonomije, koji se upravo ostvarivao kroz Srpsku pravoslavnu crkvu, s obzirom da je i cela Turska bila organizovana kao teokratska dr`ava, sa sultanom koji je, pored svetovne, imao i vrhovnu versku vlast nad muslimanima kao kalif. Srbi koji su otpadali od svoje nacionalne crkve, islamizacijom i katoli~ewem, ~esto su gubili ose}awe srpskog nacionalnog identiteta, ali su sa~uvali srpski jezik – {tokav{tinu, i tako, bar nesvesno, manifestovali stvarnu etni~ku pripadnost. 17

Staro stanovni{tvo Dalmacije i Slavonije u celosti se razbe`alo sa podru~ja koje su Turci zauzeli. Naknadno su se tu naselili Srbi iz Bosne i dubqe iz Srbije. Ujedno su se izbegli Srbi naseqavali i s druge strane granice, austrijske ili mleta~ke, formiraju}i odbrambeni bedem. Slavonac Petar Matija Katan~i} 1798. godine pisao je o Crnogorcima, Srbijancima, Bo{wacima, Dalmatincima i Srbima u Ugarskoj kao o jednom narodu, od koga se Hrvati bitno razlikuju i uvek su se razlikovali, najvi{e po jeziku. [tokavski on naziva ilirskim jezikom, ~akavski hrvatskim, a kajkavski slovena~kim. Katan~i} izri~ito ka`e da svi Srbi govore ilirskim jezikom, a da Srbe jo{ zovu Ilircima ili Vlasima. Drugi istaknuti Slavonac, Torkvato Brli}, ka`e za sebe da govori srpskim jezikom i da u Slavoniji `ive Srbi “rimokatoli~kog i isto~nog zakona”. Najve}i slavonski pesnik, Matija Antun Reqkovi}, za svoj jezik izri~ito pi{e da je srpski, ba{ kao i bosanski fratar Matija Divkovi}. Danas se situacija su{tinski promenila. [tokavskim kao kwi`evnim jezikom se slu`e pohrva}eni Srbi katolici, pohrva}eni Slovenci kajkavci i {a~ica pravih Hrvata ~akavaca, ~iji je izvorni jezik osu|en na izumirawe, jer im je cela nacija instrumentalizovana kao puko sredstvo rimokatoli~ke antisrpske zavere. Time je pravoj hrvatskoj naciji ve{ta~ki izmewen karakter, negirane su joj etni~ke osobine i istorijski je tragi~no kompromitovana stra{nim zlo~inima koje je u weno ime Rimokatoli~ka crkva sistematski vr{ila nad pravoslavnim Srbima. Da kajkavski zapravo nije hrvatski nego slovena~ki jezik, otvoreno su govorili Ivan Kukuqevi} i Vatroslav Jagi}, a s wima su se slagali istaknuti slavisti Miklo{i~, Budmani i Dani~i}. Uostalom, Slovenci kao narod i nemaju nikakvog svog drugog jezika osim kajkav{tine. [to se ~akav{tine ti~e, wom se kao jezikom nikada niko nije slu`io osim Hrvata. Ivan Kukuqevi} Sakcinski je 1863. godine objavio “Listine hrvatske”, zbirku starih spisa i isprava, iz koje se vidi da su sve one na ~akavskom jeziku i locirane po mestu nastanka, zapadno od Vrbasa i severno od Cetine. Da bi bar malo pometwe uneo, Sakcinski je u zbirku ubacio i nekoliko o~igledno srpskih listina, na {tokavskom. Ni najzna~ajniji hrvatski pesnik iz vremena preporoda, Stanko Vraz, po tom pitawu nema nikakvih dilema. On 1843. godine pi{e da su ~akavci jedini pravi Hrvati, kao i da je ~akavski jedini hrvatski jezik. Uostalom, nikada nijedan ~akavac nije sebe smatrao ni Srbinom ni Slovencem, ni~im drugim osim Hrvatom, niti je bilo koga ko nije ~akavac tretirao kao svoga sunarodnika. Dok Srbi u vreme turske najezde nisu po~eli da se naseqavaju u ranije hrvatske krajeve, dok nije do{lo do izvesnog me{awa sa ostacima starosedela~kog stanovni{tva i, pre svega, dok nije po~elo wihovo pokatoli~avawe, ne postoji nijedan dokument, isprava, “listina”, pisan {tokavskim, a da ima bilo kakvo hrvatsko obele`je. b) Razbuktala verska strast umesto nau~nih ~iwenica Tretirawe, prvo slovena~kih kajkavaca, a potom pokatoli~enih srpskih {tokavaca, kao Hrvata, proizvod je politi~ke voqe, a ne rezultat etnolo{kog istra`ivawa. Ono, dakle, ne mo`e imati nikakvog nau~nog upori{ta, i umesto dokaza nudi razbuktalu versku strast, inat i mr`wu. Zato je i dana{we hrvatstvo ve{ta~ka politi~ka kategorija koja nema skoro nikakve veze 18

sa nekada{wim hrvatskim narodom i wegovom dr`avom. Otuda vodi poreklo ~iwenica da dana{wi “Hrvati” govore tri do kraja me|usobno izdiferencirana slovenska jezika, srpski, slovena~ki i hrvatski, a kao sopstveni kwi`evni preuzeli su srpski. Na toj ~iwenici se bazira potreba falsifikovawa istorije i svo|ewa istorijske nauke na politi~ku pamfletistiku. Posebno je na delu prisvajawe srpske istorije i kulturnih tekovina po obrascu kojim se sve {to je katoli~ko, koliko god imalo ubedqiv srpski karakter, tretira kao neprikosnoveno “hrvatsko”. Po~elo je prisvajawem usko~ke tradicije i wenih pisanih spomenika, a vrlo brzo se pokazalo da su apetiti te kvazinacionalne megalomanije prosto nezasiti. Nedostatak nacionalne svesti u masama na ~ije su upravqawe pretendovali, naterao je politi~ke i klerikalne ideologe da prvo posegnu za ilirskim ili jugoslovenskim terminom, kako bi se Srbi, Hrvati i Slovenci tretirali kao jedan jedinstven narod. Potom su u tom “jedinstvenom” narodu sve {to je katoli~ko progla{avali “hrvatskim”. U tre}oj fazi su koncentrisali nastojawe da se pravoslavni i muslimanski {tokavci na teritorijama, na koje je hrvatska ideologija pretendovala, nateraju da prihvate hrvatski nacionalni identitet. Najve}i udar su do`iveli katolici koji su ~uvali srpski nacionalni identitet, a najdu`e su se kroatizaciji odupirali dubrova~ki Srbi, me|u kojima su najistaknutiji Ivan Stojanovi}, Qudevit Vuli~evi}, Baltazar Bogi{i}, Milan Re{etar, Pero Budmani, Melko ^ingrija, Matija Ban, Medo Puci}, Luka Zore i drugi. Projektovawe ve{ta~ke hrvatske nacije na etni~koj bazi rimokatoli~kih konvertita, koji su otpali od srpske pravoslavne matice, podrazumevalo je otimawe tu|ih kulturnih vrednosti i prisvajawe istorijskih i duhovnih tradicija. Pri tom je kori{}ena standardna ma|arska ideolo{ka konstrukcija u kojoj su osnovni kategorijalni aparat predstavqale floskule o hiqadugodi{woj dr`avnosti, politi~kom narodu, istorijskom pravu i navodnom dr`avnom kontinuitetu. Sa svoje strane, hrvatska pamfletska istoriografija je sve to za~inila neverovatnom dozom mitologizacije najstarije pro{losti stvarnog hrvatskog naroda, s kojim dana{wi “Hrvati” nemaju skoro nikakve etni~ke veze. Sve do druge polovine devetnaestog veka hrvatstvo uop{te nije postojalo u Dalmaciji, Slavoniji, Bosni, Hercegovini i Boki Kotorskoj. Gde god se govorilo {tokavski, kod pravoslavnih Srba je postojala jaka srpska nacionalna svest, a kod rimokatolika kolektivno se}awe na nekada{we konvertitstvo wihovih predaka i vrlo ~esti slu~ajevi o~uvawa krsne slave. Srbi katolici, ako bi vremenom gubili srpsku etni~ku odrednicu, nazivali su se [okcima, Latinima, kr{}anima, Buwevcima itd. Nikada i nigde nisu se nazivali Hrvatima, sve do velike politi~ke akcije [trosmajera i Ra~kog koji su ih hrvatizovali pod parolom srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva. v) Ni pomena od hrvatskog imena u Dalmaciji Prema podacima koje je na osnovu ogromne literature i sopstvenih istra`ivawa sistematizovao i teorijski obrazlo`io Nikola @uti}, “Dalmacija je, poslije vjekovnih prevjeravawa, u XIX vijeku uglavnom bila srpsko-rimokatoli~ka, {to potvr|uju statisti~ki podaci austrijskih popisa stanov19

ni{tva iz 1846. i 1850/51. godine. Naime, u Dalmaciji, koja je obuhvatala Dubrovnik i Boku, `ivjelo je 330.827 Srba rimokatoli~ke vjere, dok je pravoslavnih Srba ostalo, poslije rimokatoli~ewa, samo 78.853. Prema austrijskoj statistici, dakle, nema ni pomena Hrvata ni hrvatskog imena. Cjelokupna dalmatinska populacija svodila se na Srbe rimokatoli~ke i pravoslavne vjere, u ukupnom broju od 409.685 du{a. Prema statisti~kim podacima iz 1846. u Dalmaciji je `ivjelo ukupno 393.715 stanovnika. Prema statisti~kim podacima austrijskog popisa iz 1880. godine, od 476.000 Srba, pravoslavnih je bilo 79.000. Prema popisu sprovedenom 1900. godine, od ukupno 593.000 stanovnika, pravoslavnih je bilo 96.000. Uvezenom (importovanom) hrvatstvu u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki Kotorskoj u XX vijeku prethodila je faza stvarawa i {irewa hrvatstva u mitolo{koj formi, u drugoj polovini XIX vijeka, od strane politi~ara, biskupa, kanonika i istori~ara, apologeta hrvatstva (koji su uglavnom bili stranog porijekla), i to u formi tzv. “bijelog” i “crvenog” hrvatstva. U ciqu dokazivawa hrvatskog porijekla dubrova~kog stanovni{tva, a ne srpskog, mitolozi hrvatstva su nastojali “egzaktnim” spisima dokazati da su u dubrova~kom zale|u `ivjeli Hrvati, zatim je trebalo dubrova~ku kwi`evnost jednostavno nazvati hrvatskom, a ne srpskom, i s druge strane, {to vi{e zapostaviti sve ono {to je srpsko “na tako pro{irenom hrvatskom prostoru”. U ciqu eliminisawa Srpstva sa {ireg dubrova~kog podru~ja bujala je literatura uzdizawa mitskog dalmatinskog hrvatstva.” (Nikola @uti}: Srbi rimokatolici – takozvani Hrvati, Srpska radikalna stranka, Beograd 2006., str. 100-101.) Intenzivna kroatizacija dalmatinskih, dubrova~kih i bokeqskih Srba katolika po~ela je tek onda kad su austrijske vlasti procenile da im politi~ki odgovara takva totalna denacionalizacija tamo{weg srpskog stanovni{tva. Tehnologiju ve{ta~kog kreirawa hrvatske nacionalne svesti do pojedinosti su razradili jezuitski i fraweva~ki fratri, a glavni politi~ki agitatori u tom smeru bili su Mihovil Pavlinovi} i Ivo Prodan, vatreni sledbenici Star~evi}eve prava{ke ideologije. Pored nametawa novog nacionalnog identiteta lokalnom stanovni{tvu, zalagali su se za ujediwewe Dalmacije, koja je bila u sastavu Austrije, sa Hrvatskom i Slavonijom kao sastavnim delom Ma|arske u jedinstvenu banovinu, kojoj bi u perspektivi bila pripojena Bosna i Hercegovina, kako bi hrvatska nacionalna megalomanija bila zadovoqena. To je svakako bilo uskla|eno sa te`wama Be~a da se bar naknadno obuzda ma|arska ekspanzija, posle kolosalnih ustupaka koje je Be~ u~inio Pe{ti nakon poraza u austrijsko-pruskom ratu, izgubqenom bitkom kod Sadove. Dr`avne i verske vlasti su imale podudarne ciqeve i te`we, pa su im i aktivnosti mogle biti maksimalno uskla|ene. “U Dalmaciji, kao i u drugim pokrajinama u kojima su `ivjeli rimokatolici – Hrvati, Rimokatoli~ka crkva preduzimala je niz misionarsko prozelitskih akcija u ciqu {irewa nacionalnog hrvatstva. U ciqu pridobijawa {to ve}eg broja Hrvata za ideologiju Rimske crkve, ali i pridobijawa Srba rimokatolika, vatikanska propaganda je proglasila Majku Bo`ju za “kraqicu Hrvata”. Proslave tzv. “hrvatskih jubileja” i intenzivna prozelitska aktivnost organizacija Katoli~ke 20

akcije, imali su jakog propagandnog odjeka me|u rimokatoli~kim ali i pravoslavnim svijetom Boke, Primorja i Crne Gore. Propagandni napisi u rimokatoli~koj {tampi, propovijedi u rimokatoli~kim crkvama i javne manifestacije organizacija Katoli~ke akcije svakako su imali jakog odjeka me|u rimokatolicima Srbima i “Latinima” da se postepeno i u sve ve}oj mjeri po~iwu nacionalno opredjeqivati za hrvatstvo.” (str. 134.) Taj proces se bitno lak{e odvijao u Slavoniji i Vojnoj krajini nakon wihovog administrativnog pripajawa banskoj Hrvatskoj. Kqu~nu ulogu u wemu je nakon [trosmajera i Ra~kog, odigrao dugogodi{wi ~lan Star~evi}eve Stranke prava, zagreba~ki nadbiskup Antun Bauer. U Bosni i Hercegovini nije bilo u pravom smislu re~i nijednog ozbiqnog gra|anskog ideologa hrvatstva, pa su taj posao obavqali iskqu~ivo klerikalci, predvo|eni vrhbosanskim nadbiskupom Josipom [tedlerom i wegovim naslednikom Ivanom [ari}em. Akciju im je u zna~ajnoj meri olak{ao nagli priliv dr`avnih ~inovnika i wihovih porodica nakon austrougarske okupacije, koji su bili raznih nacionalnosti, ali redovno rimokatoli~ke vere i spremnih na asimilaciju u novokomponovanu hrvatsku naciju.

3. Brozove zasluge za prodor katolicizma na istok Rimokatoli~ki kroatisti~ki ekspanzionizam ni svim ovim zemqama nije svoje apetite podmirivao. Usmeravali su se wegovi bojovnici na Vojvodinu, pa ~ak i Rumuniju. “Hrvatstvo je nepoznat narodnosni pojam u dana{woj Vojvodini sve do tridesetih godina XX vijeka. Banat, Ba~ka i Barawa, kao dio ma|arske krunovine, bili su {aroliko narodnosno i vjersko podru~je nastaweno Wemcima, Srbima, Ma|arima, Slovacima, Buwevcima, [okcima, Rusinima, Rumuwima, Jevrejima i drugima. O Hrvatima kao posebnoj narodnosti ili etni~koj tvorevini nema ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine XIX i po~etka XX vijeka. Buweva~ki i {oka~ki srpsko-katoli~ki narodnosni element nije ni u naznakama vezivao svoje etni~ko bi}e za hrvatstvo po{to su propagatori hrvatstva tek dvadesetih godina XX vijeka po~eli govoriti o hrvatstvu Buwevaca i [okaca. U izvorima i literaturi s kraja XIX i po~etka XX vijeka Buwevci su se nazivali Vlasima (Srbima), isticalo se vla{ko porijeklo Buwevaca. Hrvatstvo Kra{ovina – Kara{ovana (Srba rimokatolika oko rijeke Kara{) u Rumuniji stvaralo se tek poslije Drugog svjetskog rata.” (str. 175.) Srpstvu Buwevaca i [okaca uglavnom su presudili Titovi komunisti u svom ekstremnom antisrpskom nasrtaju. “U komunisti~koj Jugoslaviji narodno-vjersko pitawe [okaca i Buwevaca kona~no je rije{eno dekretom Josipa Broza iz 1945. godine, kojim je jednostavno nalo`eno da se Buwevci i [okci imaju smatrati Hrvatima. Kroatizacija Buwevaca i [okaca inicirana je tokom rata u Jugoslaviji 1941-1945. godine od strane partizanskog vrha na ~elu sa Josipom Brozom. Pokrajinski komitet KPJ za Vojvodinu u praksi je provodio takvu inicijativu jugoslovenskih komunista upu}ivawem raznih naredbi i preporuka da se Buwevci i [okci trebaju nazivati Hrvatima. U oslobo|enoj komunisti~koj Jugoslaviji nastavqena je takva tendencija temeqnog pohrva}ivawa Buwevaca i [okaca. Na osniva~kom kongresu Komunisti~ke par21

tije Srbije, odr`anom od 8. do 12. maja 1945. godine, generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito inicirao je potpuno pohrva}ivawe Buwevaca i [okaca u Vojvodini. Slavoniju nije pomiwao jer su u woj [okci ve} po~etkom XX vijeka u potpunosti prihvatili hrvatstvo.” (str. 187.) ^iwenica da je za nepunih stotinu godina bilo mogu}e provesti ovakvu, skoro sveobuhvatnu kroatizaciju Srba rimokatolika, svakako svedo~i o ogromnoj politi~koj snazi Vatikana i wegovim manipulatorskim sposobnostima. Me|utim, deo krivice pripada i Srbima pravoslavcima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer su olako identifikuju}i Srpstvo s pravoslavqem i svojevrsnim pravoslavnim ekskluzivizmom poja~avali ose}awe krivice svoje preverene bra}e zbog konvertitstva predaka, pa su oni i nesvesno tragali za izvesnim nacionalnim uto~i{tem, makar i la`nim.

4. Projekat hrvatske nacije, negacija modernog pojma nacije Rimokatoli~ki projekat ve{ta~ke nacije, lutaju}i od ilirstva do jugoslovenstva, ukotvio se u hrvatstvu jer su wegovi kreatori tragali za pravnopoliti~kom podlogom na kojoj bi se baziralo wegovo dr`avotvorstvo. U Evropi je u to vreme do{lo do pune afirmacije koncepta nacionalnih dr`ava, dok je austrougarski nagodbeni dualizam insistirao na teoriji politi~kih naroda koji su kontinuitet dr`avotvornosti izvodili iz sredwevekovnih stale{kih feudalnih struktura. Time je negiran moderni pojam nacije i wenog odre|ewa kao dru{tvene zajednice zasnovane na etni~kom identitetu, kulturnom jedinstvu, zajedni~kom jeziku i izra`enoj kolektivnoj svesti. Prednost je data ~isto formalnoj strani, ~iwenici postojawa nekada{we dr`avne strukture ~iji se okvir kako tako sa~uvao, bez obzira na wegov unutra{wi etni~ki supstrat i radikalne promene koje su se u wemu de{avale. ^iwenica da je na veoma malom prostoru vekovima o~uvan feudalni sabor ma|arske pokrajine koja je nosila naziv Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sa izvesnim, makar minimalnim autonomnim pravima, a kojim je upravqao ban kao li~ni kraqev poverenik, guverner, naj~e{}e stranac, u~inila se pogodnom za gradwu nove konstrukcije. U tom smislu se insistiralo na na~elu istorijskog prava u ~ije elaborisawe je ukqu~en veliki broj romanti~arski raspolo`enih istori~ara, koji su se nadmetali ko }e biti kreativniji i ma{tovitiji u svojim pamfletskim spisima. Nova svest nije sama od sebe mogla postati nacionalna samosvest, nego bi tavorila ograni~ena na vrlo uzak krug zagreba~kih intelektualaca, da Rimokatoli~ka crkva nije upregla svoju kompletnu organizacionu i kadrovsku strukturu da se masama Srba katolika Vojne krajine, Slavonije i Dalmacije, kao i mizernim ostacima nekada{weg hrvatskog etnosa – ~akavcima i skrajnutim zagorskim Slovencima – kajkavcima, nametne novi pogled na svet, izvitoperi istorijsko se}awe i poput kompjuterskog ~ipa u mozgove ugradi nova kolektivna svest. Priprostim, naivnim i nepismenim qudima, iznad svega verski zatucanim, nije bilo te{ko demago{kim tiradama i sistematskim manipulacijama isprati mozgove i vijuge preoblikovati u `eqenom smeru. Uspehu celog projekta svakako su doprineli spontani otpori ma|arizaciji, germanizaciji ili italijanizaciji, a pun pogodak je postignut progla{ava22

wem srpskog narodnog jezika – {tokavskog, za hrvatski kwi`evni jezik. Malobrojni preostali pravi Hrvati, za qubav uspe{nosti projektovawa ve{ta~ke nacije sa starim imenom i sasvim izmewenim etni~kim supstratom, odrekli su se ~akavskog, a ranije denacionalizovani zagorski Slovenci kajkavskog.

5. Formirawe hrvatske dr`ave na osnovu pogre{nog tuma~ewa stale{kih kao dr`avnih prava Po{to su propali projekti pridobijawa pravoslavnih Srba za denacionalizuju}u opciju ilirstva i jugoslovenstva, koje su plasirane da bi oni lak{e mogli biti pounija}eni, pokatoli~eni i potpuno podjarmqeni, ra~unalo se da se bar u prvoj fazi maksimalna kontrola mogla posti}i prevashodno na rimokatoli~kom elementu. U tom smislu po{lo se od male teritorije, svega tri `upanije, kao dr`avotvornog oslonca nad kojim }e se konstruisati dva teritorijalna okvira. Prvi okvir obuhvata zemqe u kojima su ve} u prili~nom broju `iveli rimokatolici srpskog jezika, i wih je trebalo pripojiti, inkorporisati u autonomnu Hrvatsku pod habzbur{kom krunom, dok bi se u drugoj fazi hrvatska dr`avna ideja milom ili silom nametnula preostalim Srbima, Slovencima, a mo`da u daqoj perspektivi i Bugarima. Tako su iskqu~ivo plemi}ka stale{ka prava namerno krivo tuma~ena kao dr`avna prava. Razumqivo je da nikakvog stvarnog kontinuiteta hrvatske dr`avnosti pod ma|arskom vla{}u nije bilo. Banovine su bile uobi~ajeni oblik feudalne decentralizacije, pa su poput dalmatinsko-hrvatsko-slavonske postojale i jaja~ka, ma~vanska, temi{varska, vidinska itd. banovina. Kad su 1102. godine Hrvatska i Dalmacija pripojene Ugarskoj, kraq ih je vezao uz Slavoniju, kako bi lak{e wima upravqao. Kad je Dalmacija pala u mleta~ke ruke, a skoro cela Hrvatska u turske, ma|arski kraq je preostale hrvatske feudalce preselio u okolinu Zagreba, daruju}i im nove posede. Ti feudalci su ~uvali hrvatsku svest i postepeno je nametali svojim kajkavskim kmetovima. U devetnaestom veku dolazi do organizovane razrade teza kojima se javnopravna ovla{}ewa nekada{wih feudalnih stale`a poku{avaju preobu}i u moderno ruho, kako bi im se pripisala moderna dr`avnopravna su{tina. Da bi se {to ubedqivije potkrepili autonoma{ki politi~ki zahtevi, krajwe pragmati~no se reinterpretira celokupna istorija, pa ~ak ne preza ni od ogoqenih falsifikata. Istorijska nauka je u celosti instrumentalizovana u funkciji oblikovawa nove “nacionalne” svesti i usa|ivawa nacionalne ideologije u celokupan vaspitno-obrazovni sistem. Prvostepeni ciq je predstavqalo integrisawe raznorodnih rimokatoli~kih grupacija pod jednim nacionalnim imeniteqem. U prvi mah, ve}ina Dalmatinaca i Slavonaca se tome otvoreno odupirala, ali je uporno i neumoqivo delovawe rimokatoli~kog klera po centralnim instrukcijama vremenom u~inilo svoje. Pristup istorijskim dokumentima, kojima se podupiru dr`avnopravne aspiracije, krajwe je selektivan. Afirmi{u se oni za koje se smatra da podupiru nacionalnu ideologiju i politi~ku doktrinu, dok se svi ostali zanemaruju ili ignori{u. ^esto se generali{u pojedina~na plemi}ka prava, pri ~emu je krajwe slobodna interpretacija sadr`aja, naga|awe i ma{tawe najprimewivani23

ji metodolo{ki postupak. Osnovni paradoks da se navodna istorijska prava krajwe stati~ki predstavqaju, bez istorijskog konteksta i razumevawa dinami~nosti wihovog razvoja, re{ava se pove}anim frekvencijama deklamovawa. Ako se ne{to relevantnim argumentima ne mo`e dokazati, onda se zaglu{uju}om bukom i netrpeqivo{}u eventualni oponenti mogu unapred obeshrabriti i demotivisati. Javnom histerijom se uvek mo`e onemogu}iti razlo`na rasprava.

6. Uzurpatori svetosti apostola Petra Kao osniva~ nove vere i crkve, Isus Hrist je svojim apostolima ostavio princip sabornosti kao osnovni vid re{avawa svih teolo{kih i crkvenoorganizacijskih pitawa. Apostoli su bili osniva~i prvih crkvenih op{tina, koje su ne{to kasnije nazivane apostolskim crkvama, od kojih su najva`nije bile jerusalimska, rimska, antiohijska, efeska i aleksandrijska. U prvo vreme najve}i ugled je imala jerusalimska, kao crkva mesta Hristovog stradawa i vaskrsewa. Ve} u ~etvrtom veku Rimska crkva nastoji sebi pribaviti primat nad ostalim, plasiraju}i izmi{qotinu da je apostol Petar bio wen prvi biskup, a uz to i la` da je upravo wega Hristos li~no imenovao za svog zamenika. La`no se predstavqaju}i kao naslednici Petrovog biskupskog trona, rimske pape su uporno zahtevale da im sve ostale pomesne crkve priznaju jurisdikcioni primat i vlast nad celom crkvom. Time je iz temeqa potkopan izvorni princip sabornosti i apostolske, odnosno episkopske ravnopravnosti, a u crkvu smi{qeno uvo|en autokratski i monarhijski princip. Mada je apostolska i episkopska vlast bila iskqu~ivo duhovnog karaktera, rimske pape su sve otvorenije te`ile i svetovnoj dominaciji. Pri tome su otvoreno preuzimali imperijalne te`we rimskih careva kao svojih svetovnih uzora i modela opona{awa. Takva wihova nastojawa su i dobila realnu podlogu tek u ~etvrtom veku, kada je u Rimskom carstvu hri{}anstvo progla{eno dr`avnom religijom. I prvih pet vaseqenskih sabora su sazivali rimski carevi, a na wima, iako su u~estvovali skoro svi hri{}anski episkopi, nikada nije li~no bio prisutan rimski papa. Pretenzije rimskih biskupa izazivale su sve ve}e nemire i stvarale velike unutra{we crkvene probleme. Kruni{u}i 800. godine Karla Velikog rimskom carskom krunom, papa je za sebe prisvojio pravo krunisawa vladara uop{te, proklamuju}i sopstvenu superiornost nad svetovnom vla{}u. Od tada insistirawe na jurisdikcionom primatu nad celom hri{}anskom crkvom postaje sve agresivnije i beskrupuloznije. Krajwi moralni razvrat biskupskog trona i crkvene hijerarhije u desetom veku naziva}e se periodom crkvene pornokratije. Do definitivnog raskola isto~ne i zapadne hri{}anske crkve je do{lo 1054. godine, a nekoliko decenija potom pape su povele sedam krsta{kih ratova pod izgovorom da `ele da oslobode Hristov grob od vlasti nevernika, ali je wihov glavni ciq, pored pqa~ke kolosalnih razmera, bio da se potisne isto~na crkva, uz preobra}awe ili istrebqewe wenih vernika. Celi ~etvrti krsta{ki pohod 1204. godine preusmeren je na osvajawe i poharu Carigrada, kao i na komadawe Vizantije. I narednih vekova Rimokatoli~ka 24

crkva nastoji najraznovrsnijim metodama, od ube|ivawa i primamqivih obe}awa do golog nasiqa i masovnih pogubqewa, da ovlada nad isto~nim hri{}anima, polatini wihove crkve ili da ih po unijatskom obrascu pripoji. I nisu rimske pape samo podstrekavali na verske ratove, nego su se u vi{e slu~ajeva li~no stavqali u ulogu vojskovo|a.

7. Srpski otpad u genima “hrvatske” nacije Prema pravoslavqu Rimokatoli~ka crkva ve} skoro hiqadu godina kontinuirano nastupa na dvostrukom planu, ~iji se oblici me|usobno smewuju u celovitim istorijskim fazama. Primarno je pokatoli~avawe ili unija}ewe, koje se posti`e ube|ivawem, pretwama i zastra{ivawem. Kad ono ne daje o~ekivane rezultate, ne preza se ni od fizi~kog uni{tewa pravoslavnih vernika i wihovih etni~kih grupacija, pri ~emu se pokazuje velika ma{tovitost u odabiru genocidnih metoda i modela. Srpski narod je najvi{e, naj~e{}e i najintenzivnije podvrgavan rimokatoli~kom prozelitizmu i genocidu, a svojim otporom i suprotstavqawem proizvodio je prave erupcije besa i mr`we kod mo}nih vatikanskih prelata. Nekad su izvr{ioci vatikanske antisrpske politike bili Mle~ani i Ma|ari, nekada Austrijanci i Nemci, nekada Turci i Albanci, ali su rimske pape i u `ivom tkivu srpskog etni~kog bi}a delimi~nim pokatoli~avawem plahih i lakomih stvarale mo}ni instrument daqeg antisrpskog delovawa. Tako su ve{ta~ki kreirali hrvatsku naciju od srpskih otpadnika i verskih konvertita, zloupotrebqavaju}i ime jednog malog slovenskog naroda, slavne pro{losti, ali gotovo nestalog pred turskom najezdom. Falsifikatorima su rimokatoli~ki duhovni pregaoci kreirali “hrvatsku” istoriju, a genocidnim zlo~inima monstruoznu “hrvatsku” dr`avu. Da bi se to {to uspe{nije realizovalo, stvaran je i specifi~an oblik klerofa{isti~ke ideologije pod “usta{kim” nazivom, na kojoj je izrastao usta{ki politi~ki pokret. Takvim delima, Rimokatoli~ka crkva u celini se afirmisala kao tipi~na zlo~ina~ka organizacija. Okrenuta vladavini i dominaciji nad ovozemaqskim svetom, ignori{u}i duhovne i moralne vrednosti, ona je religiju tretirala iskqu~ivo kao sredstvo postizawa politi~kih ciqeva i finansijske mo}i. Cela dosada{wa istorija Rimokatoli~ke crkve predstavqa sistem zlo~ina~kog delovawa wenog sve{tenstva, korupcije wenih najvi{ih prelata, falsifikata u nau~noj i publicisti~koj sferi wenih intelektualnih pregalaca, a neretko i bludni~ewa i ~udovi{nih seksualnih perverzija. Odri~u}i se su{tinski Hrista i wegovog u~ewa, a zloupotrebqavaju}i Hristovo ime, rimske pape su vekovima gradile imperijalni model crkve kao apsolutisti~ke monarhije, u kojoj }e se pontifeksu maksimusu pripisivati bo`anska svojstva. Pri tom su se u borbi za vlast, pretendenti na rimski tron me|usobno ubijali i nasilno svrgavali. Nakon 1054. godine, kad je rimski papa proglasio ekskomunikaciju carigradskog sve{tenstva i patrijarha Kalularija, a patrijarh bacio anatemu na rimskog papu i wegove doglavnike, pape su mnogo energi~nije i beskrupuloznije dokazivale sopstveni primat. Tako su falsifikovali i dokument o navodnoj donaciji cara Konstantina imperatorskog znamewa i teritorijalne vlasti rimskom papi. Nekoliko stotina godina 25

falsifikovani dokument je slu`io kao glavno propagandno sredstvo, ali je wegova izvikivana autenti~nost kona~no pobijena na Bazelskom saboru 1433. godine.

8. Krsta{ki pohodi, jezik papske diplomatije I ^etvrti krsta{ki rat rimski papa je poveo protiv Vizantije, da bi je pokorio, razorio, opqa~kao i konkurentski crkveni centar pot~inio. Kad su krsta{i osvojili Carigrad, wegovo civilno stanovni{tvo su prosto masakrirali, a hiqade `ena silovali. Papa Ino}entije Tre}i je to javno opravdao kao Bo`ju osvetu nad jereticima koji su uporno otkazivali poslu{nost wemu kao Bo`jem vikaru. Ali, i svi ostali krsta{ki ratovi predstavqali su surove pqa~ka{ke pohode, kojima je parola o osloba|awu Hristovog groba slu`ila kao opravdawe masovnih zlo~ina. Papa se postavio i formalno u ulogu glavnokomanduju}eg, slu`beno imenuju}i zapovednike krsta{kih razbojnika. Krsta{ki ratovi su uvek bili produ`etak i sredstvo vatikanske spoqne politike. Bilo je ukupno devet velikih krsta{kih ratova u kojima su u~estvovale multinacionalne pqa~ka{ke vojske, ali i veliki broj mawih, uperenih protiv lokalnih jeretika. Tako su radi istrebqewa bosanskih bogumila ma|arski kraqevi po papinom nalogu vodili tri krsta{ka rata. Papska nezaja`qivost i nepovratni rimokatoli~ki moralni sunovrat proizveli su evropsku protestantsku reformaciju, na koju je Rim opet uzvratio krvavim istrebqiva~kim ratovima i inkvizitorskim zverstvima. Intenzifikovani su i progoni slobodnomisle}ih intelektualaca, a neki vrhunski svetski umovi skon~ali su na rimokatoli~kim loma~ama. Rimokatolici su potpomagali tursko osvajawe Vizantije i Srbije nadaju}i se da }e to doprineti uni{tewu pravoslavne crkve. Upravo su nema~ki i ma|arski stru~waci na licu mesta izlili mo}ne topove kojima su poru{ene carigradske zidine. Na sve mogu}e na~ine wihovi emisari su suzbijali srpski kulturni kontinuitet i pravoslavne duhovne tradicije, postepeno denacionalizuju}i one koje su uspevali da pokatoli~e. Nazivali su ih “Slovinima”, “Ilirima”, dok se tek u devetnaestom veku nisu dosetili da ih prekomponuju u “Hrvate”, {to je definitivno utana~eno na Prvom hrvatskom katoli~kom kongresu 1900. godine u Zagrebu. Ta panhrvatska unifikacija nije obuhvatala samo Srbe katolike, nego i mnoge zate~ene Nemce, Ma|are, ^ehe, Poqake, Slovake, Rusine, Italijane itd. Tako novokomponovano “hrvatstvo” izrasta u zlo}udnu rimokatoli~ku falangu, bespogovorno poslu{nu papi i pogodnu za svaku vrstu zlo~ina~ke indoktrinacije i instrumentalizacije. Hrvati su kao ve{ta~ka nacija postali prototip onoga u {ta bi Rimska kurija `elela da pretvori ~itavo ~ove~anstvo kroz specifi~ni proces kleroglobalizacije.

9. Papa Jovan Pavle Drugi inkarnacija Satane Papa Jovan Pavle Drugi samo je nastavio genocidnu politiku svojih prethodnika protiv srpskog naroda, daju}i joj i svoj li~ni pe~at neverovatnom istrajno{}u i podmuklo{}u koju je u wu uneo na samom kraju dvadesetog veka. On je bio svakako glavni inspirator, vrhovni organizator i izvr{ilac novog velikog zlo~ina, koji }e za ve~ita vremena Rimokatoli~koj crkvi u~vr26

stiti oreol glavne satanisti~ke organizacije na{eg vremena. Jedno je sigurno: da li~no papa nije `eleo rat i kroz ratni po`ar raspad Jugoslavije po ranije markiranim antisrpskim {avovima, do tog rata ne bi ni do{lo. Wegovi prethodnici su se u svojim antisrpskim nasrtajima dr`ali principa standardnog prozelitizma i planova za prodirawe na prostore isto~nog hri{}anstva. Karol Vojtila iskazivao je i li~nu pristrasnost prema Hrvatima, imaju}i u vidu ~iwenicu da su se oni sa prostora dana{we ju`ne Poqske pre trinaest vekova doselili na Balkan, te uop{te {to pripadaju zapadnoslovenskoj grupi naroda i tradicionalno su neprijateqski nastrojeni prema Rusima i Srbima. On pri tome potencira zna~aj hrvatstva uop{te za katoli~ki prozelitizam, a ujedno i presudan uticaj katoli~anstva na oblikovawe hrvatske nacionalne svesti. Naravno, nikada ni re~i samokritike na ra~un crkvene vrhu{ke, bar povodom wene te{ke kompromitacije tokom Drugog svetskog rata, uop{te u Evropi pod Hitlerovom ~izmom, a posebno u usta{koj Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj. Jovan Pavle Drugi je na papski tron i dospeo bujicom nema~kog revan{izma u sadejstvu sa ameri~kim krsta{kim pohodom protiv komunizma. Zato su za uspeh wegove kandidature bili najzaslu`niji be~ki kardinal Kent i kelnski nadbiskup Hofner, kojima je trebalo dosta ume{nosti da svoje kolege ubede da se prvi put posle 1522. godine i Holan|anina Hadrijana [estog, izabere papa koji nije Italijan. Kroz mnoge svetske medije te 1978. godine pronela se i vest da je papa Jovan Pavle Prvi otrovan nakon samo trideset tri dana pontifikata (i to sa ~udnom simbolikom, s obzirom da je Isus Hrist `iveo 33 godine), da bi se otvorio put izboru Karola Vojtile. S obzirom da su prilikom wegovog izbora bili primarni iskqu~ivo politi~ki motivi, novi papa se odmah i postavio u ulogu pokreta~a savremenog krsta{kog pohoda sa antikomunisti~kim predznakom i na temeqima reafirmisane konzervativne teologije. Vojtilina doktrinarna strogost u politi~koj sferi se manifestovala kao ogoqeni fanatizam sa velikom dozom jezuitskog licemerstva u nastupu. U tome mu je pomagalo i nezanemarqivo gluma~ko iskustvo, ste~eno u mladosti anga`ovawem u amaterskoj pozori{noj trupi. Najradije je glumio zabrinutost i patwu, humanisti~ke sklonosti, poku{avaju}i da izgradi harizmu nepogre{ivog pape i narodnog tribuna u isti mah. Katoli~ke mase je plenio uspe{nije od Hitlera, a da mu histeri~na stawa retorskog zanosa nisu ni trebala. Iskrenosti u Vojtili nikada nije bilo, a posve}enost veri proizlazila je iz ogromne i koncentrisane voqe za mo}, kojoj zna~ajno doprinosi i sublimacija seksualne energije, pra}ena prikrivenom polnom izopa~eno{}u. Kao veliki poqski nacionalist, tuma~io je smisao postojawa Poqske i Poqaka po`rtvovanim slu`ewem Rimokatoli~koj crkvi i wenoj misiji. Po wegovom ube|ewu, rimokatoli~ka vera je su{tina poqskog nacionalnog karaktera, okosnica kwi`evnosti i temeq svih narodnih tradicija. Poqsko katoli~ko dru{tvo u Vojtilinoj svesti je predstavqalo prototip ure|ewa cele Evrope pod dominacijom Vatikana i uop{te novog svetskog poretka. Rimokatoli~ka crkva je po wegovom mi{qewu trebala da predstavqa glavnu dru{tvenu organizaciju, nacionalni supstrat, politi~ku silu pr27

vog stepena i neprikosnovenu instituciju bo`anske vlasti. Pri tome, ~vrsta unutra{wa crkvena disciplina i nepokolebqiva hijerarhijska investitura a priori su odbacivali svaki pluralizam ideja i pogleda, koncentri{u}i odlu~uju}u mo} u rukama pojedinca kome je dogma o nepogre{ivosti pripisala ulogu Hristovog namesnika na zemqi, zami{qenog kao satrapa isto~wa~kih despotija i otvoreno neprijateqski nastrojenog prema su{tinskim demokratskim principima i stremqewima. Kad je Vojtila na Vaskrs 1983. godine, na Trgu Svetog Petra, pozvao svet da se podvrgne Bo`joj mo}i, imao je u vidu da se to mo`e u~initi samo podvrgavawem realnom i opipqivom “Bo`jem namesniku”, a kao prvu fazu tog podvrgavawa zami{qao je katoli~ewe cele Evrope tako {to bi isto~ne crkve priznale jurisdikcioni primat pape, a protestantske korigovale svoja jereti~ka u~ewa. a) Diktatorske ambicije Karola Vojtile Za razliku od wegovog prethodnika, koga je Rimska kurija sabotirala na svakom koraku, papa Vojtila je uspostavio ~vrstu kontrolu nad vatikanskom administracijom prvenstveno zbog toga {to je iz sve snage podr`avao wena vekovima etablirana prozelitska nastojawa, ali i zato {to joj je nametnuo svoju diktatorski nastrojenu li~nost i totalitarne sklonosti. Preko svog pouzdanog ~oveka upravqao je i Vatikanskom bankom, za ~ije su poslovawe vezane mnoge finansijske afere i skandali, pre svega {pekulacije utemeqene na odsustvu bilo kakve kontrole i vatikanskoj eksteritorijalnosti. Papska nepogre{ivost i nedodirqivost se u finansijskoj sferi redovno iskazuje kao nezakonito i nemoralno postupawe. On ostaje neka`wiv ma u kakav kriminal da se li~no i neposredno upetqa. Poput jezuita, nad kojima je uspostavio sopstvenu prinudnu upravu, Jovan Pavle Drugi je sebi li~no pot~inio i mo}nu organizaciju Opus Dei, u~iniv{i je svojom prelaturom. Ta verska organizacija sa desetinama hiqada ~lanova {irom sveta izvorno je imala lai~ki karakter, elitisti~ko ~lanstvo i konspirativno delovawe, poput masonskog. Zbog na~ina rada, u svetu je ubrzo prozvana “bo`jom mafijom”. Zalagawe za borbenu veru i crkvu, dominaciju katolika u ukupnom dru{tvenom `ivotu, potkrepqeno je mo}nim uticajem na politi~ke vrhu{ke mnogih dr`ava. Vojtila je upravo u toj organizaciji video instrumente militantne crkvene ofanzive i politi~ke mobilizacije vernika. Jezuitski red i Opus Dei predstavqaju integrisanu finansijsku mafiju i klerikalnu politi~ku partiju pod neposrednom papinom dirigentskom palicom. Kontrola nad wima omogu}ila je Vojtili da u potpunosti obnovi papski apsolutizam. b) Papin savez sa Reganom i usta{e kao moderni krsta{i Presudan doprinos pove}awu Vojtiline politi~ke mo}i svakako je pru`ilo wegovo sklapawe saveza sa ameri~kim predsednikom Ronaldom Reganom i {efom CIA Vilijamom Kejsijem, do koga je do{lo na po~etku Reganovog mandata. Kejsi je bio katolik i neprekidno u kontaktu s papom i uticajnim pripadnicima Rimske kurije. Podr`avaju}i zdu{no hrvatski separatizam u procesu razbijawa Jugoslavije, Vatikan je ve} u startu ulo`io ~etrdeset miliona dolara za naoru`avawe hrvatskih paravojnih formacija, o ~emu je tek 1999. pisao londonski “Gardijan”. Po Vojtilinom moralnom kodeksu, svaki 28

zlo~inac, kriminalac, prevarant uvek je dobrodo{ao, samo ako mo`e biti koristan politi~kim nastojawima Rimokatoli~ke crkve. S jedne strane propagira ekumenizam i zbli`avawe hri{}anskih crkava, a s druge nastoji najperfidnijim i krvavim metodama suzbiti pravoslavqe, prvenstveno rusko i srpsko, kao najtvrdokornije u otporu ve~ito nu|enoj uniji. Iz sve snage Vojtila je potpomogao dolazak na vlast novog usta{kog poglavnika Frawe Tu|mana. Svi `upnici i fratri {irom Hrvatske zdu{no su se ukqu~ili u wegovu predizbornu kampawu, a mnogi su otvoreno propagirali povratak usta{koj ideologiji. Po~etkom devedesetih godina dvadesetog veka, zagreba~ki “Glas koncila” bio je prepun tekstova sa afirmativnim ispovestima rimokatoli~kih sve{tenika, ogrezlih u usta{koj slu`bi, koji su “pacovskim kanalima”, neretko uz li~nu pomo} biskupa Stepinca, posle Drugog svetskog rata izbegli iz zemqe. Tu|manov dolazak na vlast zna~io je da su nekada{wi usta{ki koqa~i definitivno rehabilitovani. Decenijama ranije je u rimokatoli~koj {tampi kategori~ki negirana saradwa wihovih sve{tenika i biskupa sa usta{kim re`imom. Od 1990. godine crkveni qudi se time hvali{u; pripisuju sebi tim faktom velike nacionalne zasluge. Posebnu zaslugu imaju {to su redovno predstavqali sto`er okupqawa usta{ke emigracije. Rimokatoli~ki hramovi {irom sveta predstavqali su nove rasadnike usta{ke ideologije. Ina~e su retki katoli~ki narodi koji u emigraciji imaju svoje hramove s nacionalnim obele`jima. Ta ~iwenica potvr|uje da je Vatikan Hrvatima namewivao novu antisrpsku i antipravoslavnu misiju, kad za to sazru uslovi, a sazreli su ~im je pao Berlinski zid. Tu|mana je u politi~kom smislu stvorila Rimokatoli~ka crkva, ali se posle wegove smrti od wega distancirala kad je zakqu~eno da je Tu|man postigao maksimum mogu}eg u datim okolnostima, pa drugim, preostalim ciqevima treba prilagoditi daqu politi~ku akciju i preoblikovati metodologiju delovawa. Su{tina usta{tva i klerofa{izma je sa~uvana, samo su nastupi i sredstva vi{e ili mawe sofisticirani, zavisno od toga koja se taktika u odre|enim uslovima i vremenu smatra najprikladnijom. Rimokatoli~ka crkva je glavni faktor indoktrinacije, organizacije, propagandnog nastupa i finansirawa usta{kog pokreta, a weni prelati odlu~uju koliki stepen javnosti takve wihove aktivnosti im odgovara u odre|enom momentu. Me|u Hrvatima vlada neprikosnoveno stanovni{te da su sve usta{e dobri katolici, kao i da je nemogu}e da pravi katolici ne prihvataju usta{ku ideologiju. Usta{e su moderni krsta{i. Da ni u vreme Jovana Pavla Drugog Rimokatoli~ka crkva nije uspostavqala nedvosmislenu distancu prema nacizmu, najubedqivije dokazuje ~iwenica s kojom su priqe`no{}u upravo vrhunski crkveni krugovi i sam papa branili ratnog zlo~inca Kurta Valdhajma, u vreme javnog raskrinkavawa wegove hitlerovske pro{losti. Papa je u jeku ogor~ewa svetske javnosti pozvao Valdhajma u Vatikan kao zvani~nog gosta, odaju}i priznawe wegovoj katoli~koj verskoj ispravnosti i otvorenu podr{ku reakcionarnom katoli~kom bloku, kome je on pripadao u austrijskim politi~kim strukturama. Uostalom, u tajnim vatikanskim planovima Austriji je predvi|ana vrlo zna~ajna uloga u predstoje}em razbijawu Jugoslavije, koju }e ta dr`ava s velikim entuzijazmom 29

odigrati. Papu su u tim nastojawima najvi{e podr`avali kardinal Kenig i Reganov savetnik za nacionalnu bezbednost Zbigwev B`e`inski, koji je, kao vrlo uticajni Poqak, vr{io sna`no zakulisno dejstvo na konklavu prilikom Vojtilinog izbora. Tom krugu pripadao je i Oto Habzbur{ki, sa svojim projektom uspostavqawa “Podunavske federacije”, kojom se bavio jo{ Hitlerov papa Pije Dvanaesti. Vatikanski plan je predvi|ao da bi se raspadom Jugoslavije stvorili uslovi da u tu federaciju izrazito katoli~kog karaktera budu ukqu~ene Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Vojvodina, ali i Crna Gora ili bar Boka Kotorska. Ve} 1990. godine u Ma|arskoj su uspostavqani logori za obuku usta{kih terorista i formirane wihove paravojne formacije od ekstremnih emigranata. Sve je to obavqano po direktivi Vatikana, a |akova~ki biskup ]iril Kos li~no je 1991. godine obilazio te logore, nazivaju}i ih izbegli~kim. Vatikan je presudno uticao na tada{wu ma|arsku vladu da prazni svoja skladi{ta oru`ja iz vremena Var{avskog pakta i konvojima ih doprema Tu|manovom re`imu. U toku osloba|awa Vukovara ve}i broj okorelih usta{a, uz pomo} rimokatoli~kih sve{tenika, preko Vojvodine je ilegalno prelazio i be`ao u Ma|arsku. Neretko su usta{ke diverzantsko-teroristi~ke grupe direktno iz Ma|arske ubacivane na teritoriju Srbije. Wihovu glavnu logisti~ku mre`u ~inili su rimokatoli~ki `upnici po Vojvodini i u Beogradu. Usta{ke teroriste oni su tretirali kao verske ratnike, nove krsta{e, takozvane “kri`are”. Ina~e, u tradiciji je rimokatoli~kog sve{tenstva konspirativnost politi~kog delovawa, licemerstvo i dvoli~nost povodom sudova o moralnim vrednostima, kao i netrpeqivost prema pripadnicima drugih vera. Danas sve te manire kombinuju uz kori{}ewe propagandnih mogu}nosti masovnih medija, koji multiplikuju efekte wihove demagogije, pretvaraju}i je u masovnu psihozu vernika, svedenih na stado. Pod dirigentskom palicom rimokatoli~kih prelata i stado “ovaca” lako postaje krvo`edno. v) Katoli~ka karika izme|u usta{a i balista U svojim antijugoslovenskim i antisrpskim nastojawima, Jovan Pavle Drugi je anga`ovao Zavod Svetog Jeronima, Suvereni red malte{kih vitezova i katoli~ku organizaciju “Zajedni{tvo i oslobo|ewe”, koja je svojevrsna ispostava Opus Dei za populisti~ko delovawe. Zbog militantnog javnog nastupa, pripadnike ove organizacije ~esto nazivaju “nebeski tupamarosi”, “Bo`ji staqinisti” ili “psi-~uvari vere”. Weni borbeni odredi imaju oko sedam hiqada pripadnika, a ukupno ~lanstvo dosti`e pola miliona. Neposredni vo|a joj je bio sam Jovan Pavle Drugi, a glavni ideolog kardinal Racinger sa svojim konceptom papske dr`ave od Atlantika do Urala. Racinger, Vojtilin naslednik na papskom tronu, tada je kao nema~ki kardinal rukovodio Kongregacijom za propagandu vere, koja nastavqa delatnost nekada{we inkvizicije. Pored tradicionalnog igrawa na slovena~ku i hrvatsku kartu, Vojtila je 1988. godine javno podr`ao ujediwewe Albanaca, pa tako dodao vetar u jedra albanskog separatizma. Po wegovom nalogu, albanski rimokatoli~ki sve{tenici u Albaniji, Srbiji i u emigraciji zdu{no su se prihvatili politi~kog rada na realizaciji projekta Velike Albanije. Decenijama je 30

upravo Rimokatoli~ka crkva sinhronizovala i povezivala aktivnosti hrvatske usta{ke i albanske balisti~ke emigracije, a po~etkom devedesetih istrajno radila na hrvatsko-albanskom politi~kom savezu i vojnoj saradwi. Toliko je bio jak Vojtilin doprinos op{tim albanskim separatisti~kim nastojawima da je to navelo wihovog glavnog lidera, Ibrahima Rugovu, da sa islamske pre|e na rimokatoli~ku veru. Iako {erijatsko pravo preti smrtnom kaznom onima koji se preobrate iz muslimanske u bilo koju drugu veru, na Kosovu i Metohiji u protekle dve decenije zabele`eno je vi{e slu~ajeva konvertitstva tako {to su roditeqi albanski muslimani kr{tavali svoju decu u rimokatoli~kim crkvama. Zabele`eno je tako da su u \akovici taj prozelitski posao obavqala petorica bosanskih fraweva~kih misionara. Vojtilin naslednik, kardinal Racinger, sada papa Benedikt [esnaesti, sna`no podupiru}i sva prozelitska nastojawa na isto~noevropskim prostranstvima, rovarewa u Rusiji, poku{aje stvarawa katoli~ke crkve u Belorusiji, unijatska me{etarewa u Ukrajini, aktivnosti na planu privo|ewa Rumunije uniji, izazivawu raskola u Bugarskoj itd., zagovara ujediwenu Evropu, koja }e biti rimokatoli~ka, konzervativna i klerikalna. Wegov koncept predvi|a teokratski sistem vlasti i vrednosti, na ~ijem ~elu }e stajati Vatikan i “nepogre{ivi” papa. Nacije tu uop{te nisu va`ne ako ne predstavqaju instrument sprovo|ewa ove strategije. Ko joj se suprotstavqa, treba ga na vreme slomiti. Makar bombardovawem, {to je sam Vojtila u nekoliko navrata zahtevao kao odmazdu nad nepokornim Srbima. Vojtilino i Racingerovo shvatawe ekumenizma svodi se na apsolutno po{tovawe rimokatoli~kih dogmata i sve ja~i pritisak na druge hri{}anske crkve, prvenstveno pravoslavne, da im se priklone. U januaru 1993. godine Jovan Pavle Drugi je izlo`io i sopstvenu doktrinu ograni~enog suvereniteta, koja podrazumeva pravo humanitarne vojne intervencije, da bi se suzbila agresija i za{titila qudska prava. Pravo na vo|ewe humanitarnog rata u praksi je vrlo brzo transformisano u pravo na preventivni rat. Kad ga tako defini{e “nepogre{ivi” pontifeks maksimus, on redovno ima obele`je verskog rata. g) Mafija{ke akcije Jovana Pavla Drugog Dosledan tradicijama Pija [estog, koji je 1791. osudio Deklaraciju o pravima ~oveka i gra|anina i revolucijom uspostavqenu francusku republiku, kao i Grgura [esnaestog, koji 1832. godine osu|uje principe slobode savesti, mi{qewa i {tampe, i Jovan Pavle Drugi ostaje veran feudalnom ure|ewu crkve, u kome se proklamuje da sva vlast poti~e direktno od Boga. On ~ezne za vla{}u nekada{wih papa, kojima su bili pot~iweni svi katoli~ki carevi i kraqevi. Vojtila bi opet ratove vodio, po uzoru na one iz vremena kad je Vatikan bio dr`ava i jaku sopstvenu vojsku imao. Zaboravqaju}i da se italijanski narod oslobodio tek kad je uni{tio papsku dr`avu, on bi sad da takvu dr`avu obnovi bar nad ~itavom Evropom. Novog Hitlera ili Musolinija koji bi mu takvu ulogu pribavio, na{ao je u Ronaldu Reganu, Yoryu Bu{u i Bilu Klintonu. Od nezanemarqivog je zna~aja da se Vojtila, za razliku od nekih svojih nervoznih prethodnika, verbalno uvek zalagao za slobodu, demokratiju i qudska prava, ali je prakti~no uvek gu{io slobodarska nastojawa, po31

tiskivao demokratske te`we i gazio qudska prava, ako su oni bili suprotstavqeni crkvenim interesima. Ugledaju}i se na Pija Jedanaestoga i wegovu politikantsku simbiozu sa Musolinijem i fa{izmom, Vojtila je u Hrvatskoj na{ao kreaturu musolinijevskog izgleda i stava, komi~nu operetsku li~nost poput Frawe Tu|mana, da bi ga maksimalno podr`ao i osposobio za davno zami{qenu misiju istrebqewa pravoslavnog stanovni{tva iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. I Jovanu Pavlu Drugom osnovna sredstva delovawa su bila la`, manipulacija i zlo~in. Opus Dei u rukama Jovana Pavla Drugog delovao je kao prava mafija{ka organizacija, koja se nije nimalo ustru~avala od ubijawa politi~kih protivnika, finansijskih konkurenata i posrnulih u svojim redovima. Finansijskim {pekulacijama, malverzacijama i pravim pqa~kama ova organizacija je papi Vojtili pribavqala ogromne koli~ine novca, neophodne za finansirawe wegovih zlo~ina~kih poduhvata. Pod wegovim rukovodstvom Vatikan je delovao kao politi~ka i ekonomska sila prvog reda, li{ena svih moralnih skrupula u svojim nastojawima da postigne {to vi{i stepen svetovne dominacije. Afera oko katoli~ke lo`e “P-2”, formirane po uzoru na masonsku, re~it je primer ogoqenih kriminalnih aktivnosti, ~iji je papa glavni organizator i inspirator. Direktni izvr{ioci wegove kriminalne voqe likvidirani su ~im bi ih istra`ni organi otkrivali, pa je tako reafirmisano tradicionalno vatikansko na~elo po kome mrtva usta ne govore. Svoju unutra{wu strukturu Opus Dei je oblikovao po fa{isti~kom i nacisti~kom uzoru, a katoli~ki fundamentalizam je propovedao kao politi~ku ideologiju. Li~no je papa demokratske ideje progla{avao la`nim, propovedaju}i apsolutnu poslu{nost unutar crkve i dru{tva prema crkvi. Doveo je i do prave inflacije novoprogla{enih “svetaca” i “bla`enih”, dodequju}i ta obele`ja {akom i kapom katoli~kim sve{tenicima, koji su smatrani `rtvama francuskih revolucionara, komunisti~kih prevrata i raznih drugih politi~kih pokreta. Tako je postupio i u slu~aju usta{kog nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca. Karola Vojtilu su uvek interesovali iskqu~ivo politi~ki ciqevi, vlast i mo}, a sasvim je bio indiferentan prema hri{}anskoj filozofiji spasewa ili siroma{koj teologiji oslobo|ewa. U tom smislu on je u~vr{}ivao Rimokatoli~ku crkvu kao desakralizovanu autoritarnu organizaciju u kojoj verski fundamentalizam prerasta u politi~ki totalitarizam, a kult papske li~nosti prevazilazi Hitlerov i Staqinov. Papa se tako pretvorio u mitsko ~udovi{te i wegova crkva u materijalizaciju praiskonskog zla i istorijske nepravde i ugwetavawa. Ta crkva je ranije Musoliniju, Franku, Hitleru i Pino~eu pridavala mesijanska svojstva, a u dana{we vreme woj je mesija sam papa. Vatikan je odvajkada imao najmo}niju {pijunsku slu`bu. Wegovi {pijuni su, voqno ili nevoqno, bukvalno svi sve{tenici, fratri i ~asne sestre, a wihova je obaveza da, pored {pijunirawa, po papskim nalozima u~estvuju u raznim oblicima zavereni~kih i subverzivnih aktivnosti u zemqama u kojima vr{e svoju misiju, a ~iji su re`imi na udaru vatikanske politike ili oceweni kao prepreka {irewu mo}i i uticaja Rimske kurije. Ta {pijunska mre`a, ogrnuta pla{tom la`nog hri{}anstva i licemerstva, spremna je na saradwu 32

i sa najgorim ubicama i kriminalcima ukoliko proceni da bi to u datom trenutku bilo korisno. Nikakvih moralnih skrupula ili pravnih nedoumica ona nema. Cela Rimokatoli~ka crkva organizovana je kao osvaja~ka i okupatorska legija. Rimski verski instituti sistematski su pretvoreni u centre za kvalitetnu obuku {pijuna, a glavna propagandna sredstva su Radio Vatikan i list “Opservatore romano”. Pored toga, Rimokatoli~ka crkva kontroli{e, ili ima sna`an i organizovan uticaj na ogroman broj svetskih medija. Kqu~nu ulogu u {pijunskoj i propagandnoj delatnosti redovno imaju jezuiti. Samo su jezuiti bili u stawu da okorele fa{iste, naciste, usta{e i druge zlo~ince u svetskom javnom mwewu preobrate u po`rtvovane borce za “slobodu i demokratiju”. Mada je godinama u svojim rukama ~vrsto dr`ao sve konce antijugoslovenske i antisrpske zavere, Jovan Pavle Drugi je prvi put javno i izri~ito podr`ao hrvatski separatizam 17. avgusta 1991. godine, prilikom boravka u Pe~uju u Ma|arskoj. Tom prilikom na poklowewe mu je do{la hrvatska crkvena delegacija na ~elu sa zagreba~kim nadbiskupom kardinalom Frawom Kuhari}em, a papa je u wihovom prisustvu istakao da su zakonite te`we hrvatskog naroda da formira suverenu i samostalnu dr`avu na principu prava na samoopredeqewe, mada se gra|anski rat u to vreme ve} rasplamsao. Flagrantno kr{e}i precizne odredbe me|unarodnog javnog prava, Vatikan je 13. januara 1992. godine, prvi u svetu, priznao nezavisnost “Republike Hrvatske” i diplomatskom notom izrazio spremnost da s wom uspostavi pune diplomatske odnose na nivou ambasadora, odnosno papskog nuncija. Papa je tako celom svetu demonstrirao svoju ogromnu qubav prema vlastitom monstruoznom ~edu, tvorevini duge zlo~ina~ke politike. d) Beatifikacija opskurne li~nosti na mestu zlo~ina Kao nezvani gost, sa ogromnom svitom od {ezdeset kardinala i biskupa i pedeset hiqada vatrenih vernika, Jovan Pavle Drugi je 22. juna 2003. godine upao u Republiku Srpsku, kako bi u Petri}evcu kod Bawaluke beatifikovao jednu opskurnu li~nost, Ivana Merca za bla`enog. Merc se prvobitno zvao Hans. Nemac je po nacionalnosti. Ro|en je u Bawa Luci 1896. godine, a posle Prvog svetskog rata radio kao profesor Nadbiskupske klasi~ne gimnazije u Zagrebu. Oreol bla`enog, prvi stepen ka sveta~kom oreolu, zaslu`io je kao klerikalni i fa{isti~ki ideolog, deluju}i u nekoliko klerofa{isti~kih organizacija, prvenstveno u Katoli~koj akciji, do svoje smrti 1928., u 32. godini. Beatifikovan je upravo u fraweva~kom samostanu iz koga je potekao fra Tomislav Filipovi}, pod ~ijim su rukovodstvom usta{e 7. februara 1942. godine u Petri}evcu poklale vi{e od dve hiqade pravoslavnih Srba. Ina~e, fraweva~ki samostan Petri}evac je poznat kao jedno od glavnih usta{kih upori{ta u Bosni i wihov ideolo{ki rasadnik. Mada je bilo logi~nije da Merca beatifikuje u Zagrebu, gde je stekao svoje “zasluge” i sahrawen, ili u Bawa Luci gde je ro|en, papa je odabrao upravo ovaj samostan da bi reafirmisao usta{ku ideologiju i politiku klawa “{izmatika”. Uz to, on je blagoslovio jedan veliki fratarski zlo~in i stavio do znawa da takav zlo~in smatra prikladnim uzorom za budu}e pona{awe rimokatoli~kih redovnika. 33

Sna`ne udarce pravoslavnim Srbima Jovan Pavle Drugi nastoji da zada i otvorenom podr{kom raskolni~koj “Makedonskoj pravoslavnoj crkvi” i sekta{koj, la`noj “Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi”. U Crnoj Gori rimokatoli~ki biskupi zdu{no potpoma`u i takozvanu “Dukqansku akademiju nauka i umjetnosti”, kao i sve antisrpski usmerene medije, a najvi{e mafija{ki separatisti~ki re`im Mila \ukanovi}a. Primorski Srbi katolici tamo su odavno progla{eni za “Hrvate” i naterani da se tako izja{wavaju, a sve vi{e se obnavqa pseudoistoriografska teza o nekada{woj “Crvenoj Hrvatskoj”, koja se, po uobraziqi nekih starijih fratara, rasprostirala upravo na dana{wem crnogorskom, hercegova~kom i dubrova~kom podru~ju, mada za wu ne postoje nikakvi istorijski tragovi. Vatikan je sasvim siguran da bi otcepqewe Crne Gore u vrlo bliskoj budu}nosti stvorilo uslove za weno masovno unija}ewe. Ove aktivnosti redovno su sinhronizovane sa sistematskim nastojawima bosanskohercegova~kih rimokatoli~kih biskupa u ciqu {to potpunije destrukcije Republike Srpske. Da bi to postigli, oni su se lako odrekli ranije progla{ene hrvatske teritorijalne zajednice Herceg-Bosne, a sve u nadi da }e ~vrsto vezati relativno ve}inske muslimane za svoju opciju, pa ih potom, zbog prostorne izolovanosti od islamskog sveta, navesti da se u zna~ajnoj meri pokatoli~e. Paralelno s tim, oni razvijaju {iroku publicisti~ku produkciju “dokazuju}i” da su Bosna i Hercegovina odvjakada u etni~kom pogledu hrvatske zemqe. Iz petnih `ila upiwu se vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puqi} i bawalu~ki biskup Frawo Komarica da kroz mno{tvo medijskih nastupa doka`u svetskoj javnosti da je Republika Srpska “genocidna” tvorevina koju je formirao “ratni zlo~inac” Radovan Karayi}, pa da je kao takvu treba ukinuti.

10. ^edo nacisti~ke kolevke Racinger Odmah po smrti Jovana Pavla Drugog, wegov najbli`i saradnik tokom posledwih dvadeset pet godina i naslednik, nema~ki kardinal Racinger, odnosno papa Benedikt [esnaesti, ekspresno je pokrenuo postupak beatifikacije svog prethodnika. Tako je svesno i namerno prekr{io kanonsko pravilo po kome za pokretawe takvog postupka treba sa~ekati da pro|e najmawe pet godina od smrti “bla`enog”. Tako i ovaj ~uveni tradicionalista i crkveni konzervativac nastavqa sa serijskom proizvodwom “svetaca”. Jovan Pavle Drugi i Benedikt [esnaesti svoj politi~ki ortakluk su zapo~eli jo{ u toku Drugog svetskog rata, predano slu`e}i Hitleru. Prvi je radio u hemijskoj fabrici koja je proizvodila otrovne gasove za Au{vic, dok je drugi kao hitlerjugendovac u~estvovao u delatnosti protivvazdu{ne odbrane u okviru ratnih napora Vermahta, a potom postavqa protivtenkovska minska poqa uo~i savezni~ke invazije. Jedinica protivvazdu{ne odbrane, u kojoj je slu`io Racinger, bila je sme{tena u koncentracionom logoru Dahau i {titila pogone za proizvodwu aviona, u kojima su prinudno radili logora{i. U jednoj od prvih izjava, koje je dao nakon stupawa na tron rimskog pontifeksa maksimusa, Benedikt [esnaesti je pohvalio Hitlerovog papu Pija Dvanaestog, rekav{i da je on bio odli~an papa. Tako se papa Racinger dokazao kao pravi Bavarac, ~edo nacionalsocijalisti~ke kolevke. Zato je i wegov prenagla{eni 34

“humanizam” ~isto nacisti~kog tipa. I pre stupawa na papski tron, Racinger je vrlo aktivno u~estvovao u svim vatikanskim aktivnostima na planu koncipirawa neousta{kog pokreta i wegovih ciqeva, finansirawu i organizovawu nabavke naoru`awa za hrvatske paravojne formacije, podupirawu diplomatskih napora Tu|manovog re`ima, me|unarodne satanizacije srpskog naroda, vo|ewu antisrpske kampawe u kojoj su paralelno na meti bile Srbija, Crna Gora, Republika Srpska Krajina i Republika Srpska, kao i u podupirawu agresije na srpski narod, prizivawu bombardovawa srpskih gradova i sela.

11. Kvazireligijska manifestacija vatikanskih sposobnosti Mobilizaciju zatucanih katoli~kih masa u predve~erje o~ekivanog i programiranog ru{ewa Jugoslavije, Vatikan je otpo~eo perfidnim lansirawem izmi{qotine da se 1981. godine {estorici de~aka i devoj~ica ukazivala Bogorodica, i to u Me|ugorju, u zapadnoj Hercegovini. Zaveru su proveli mesni frawevci i vezali, svakako ne pukim slu~ajem, za krvavi ~etrdesetogodi{wi jubilej, kada su usta{e u junu 1941. godine vi{e stotina srpskih civila iz Prebilovaca bacili u obli`wu jamu [urmanci. Fama o Gospi je i plasirana da bi se definitivno izbrisala ne~ista savest pre`ivelih usta{a i na nove zlo~ine motivisali wihovi agilni i sistematski indoktrinirani potomci. Hrvatizovanim katolicima je ve{to emitovana poruka da je upravo wih sam Bog predodredio za nove zadatke na planu prote`irawa “jedine prave vere”. Prvih godina nakon “pojavqivawa”, Vatikan se u javnosti pona{ao dosta suzdr`ano, o~ekuju}i da sagleda prave efekte i reagovawa, a kad je video da je beslovesna masa u tu podvalu poverovala, sam papa Jovan Pavle Drugi je izjavio da me|ugorsko “ukazawe” stvara “predivno vo}e”. Odmah potom naglo je splasnula ranija rezervisanost i sumwi~avost, pa su se i oni poveli za fanatizovanom masom vernika. Procvat verskog turizma doneo je za kratko vreme ogromno bogatstvo celom Me|ugorju, a najvi{e tamo{wim fratrima. Novac su oni ne{tedimice koristili za nabavku naoru`awa hrvatskim paravojnim formacijama 1990, 1991. i kasnijih godina. Me|ugorski frawevci su i 1997. godine bili me|u glavnim organizatorima Hercegova~ke banke, poznate po krupnim kriminalnim aferama. “Gospa” iz Me|ugorja, kao “kraqica Hrvata”, pretvorena je u svojevrsni mafija{ki kult, kombinovan s fa{isti~kom ideologijom i politi~kim pokretom. Ova fratarsko-usta{ka mafija duboko je zabrazdila u razgranatu trgovinu drogom, belim robqem, oru`jem i ukradenim automobilima. Glavni idejni tvorac i realizator podvale sa “Gospom” iz Me|ugorja, a kasniji gvardijan fraweva~kog samostana u [irokom Brijegu, fratar Jozo Zovko, u nekoliko navrata javno je optu`ivan za seksualno zlostavqawe. Me|utim, “Gospa iz Me|ugorja” nije obi~na prevara. Ona je najsavremenije dramati~no svedo~anstvo manipulativnih sposobnosti i prakti~nih mogu}nosti Rimokatoli~ke crkve, koja svoje vernike i daqe tretira kao beslovesno stado. ^oban tog stada odavno je divinizovao sopstvenu li~nost, izgradio opaku ovozemaqsku kvazireligiju i krenuo da sistematski u qudima gu{i elementarnu qudskost, razum i savesnost, pretvaraju}i ih u puke izvr{ioce jedinstvene voqe koncentrisanog zla. Hiqadama godina izgra|ivan sistem univer35

zalnih moralnih vrednosti tumbe se izokre}e i sve postaje dozvoqeno, svako zlo i razvrat, ako je u funkciji u~vr{}ewa dominacije rimskog biskupa i antihristovog namesnika na zemqi.

II. Uspomene ameri~kog ambasadora pri Svetoj stolici Tomas Patrik Miledi, univerzitetski profesor i vitez Suverenog malte{kog reda, bio je ameri~ki ambasador u Vatikanu od 1989. do 1993. godine. Re~ je o zagri`enom katoliku, ~lanu Upravnog ve}a i predsedniku Nacionalnog odbora Katoli~ke akcije za Ameriku, koji nikada nije prikrivao svoju izrazitu prohrvatsku pristrasnost. Po okon~awu ove diplomatske misije objavio je kwigu memoarskog karaktera, koja je ubrzo prevedena sa engleskog i u Zagrebu {tampana pod naslovom “Veleposlanikova pri~a. Sjediwene Ameri~ke Dr`ave i Vatikan u svjetskoj politici” (Hrvatska sveu~ili{na naklada, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 1997.). Miledi je apologeta politi~ke misije Jovana Pavla Drugog, koji pi{e prave panegirike o wegovoj navodnoj borbi za qudska prava. Slede}i intencije politi~kog saveza koji su ranijih godina sklopili Regan i papa, on je prepun vere da }e “Sjediwene Ameri~ke Dr`ave, kao jedina svjetska velesila, i Sveta stolica, kao jedini moralno-politi~ki autoritet svjetskih razmjera, preuzeti zna~ajnu ulogu u budu}nosti. Wihova }e djelovawa utjecati na `ivote qudi u svim dijelovima kugle zemaqske.” (str. 14.) Papa je za Miledija nesporni Hristov namesnik na zemqi.

1. Radikalna promena ameri~ke politike prema Jugoslaviji Celo poglavqe svoje kwige Miledi posve}uje sopstvenom u~e{}u u koordinisawu vatikansko-ameri~ke politike prema biv{oj Jugoslaviji i postepenom usagla{avawu prohrvatskih stavova. Po~iwe od svog sastanka sa kardinalom Sodanom 4. oktobra 1991. godine. Sadr`aj razgovora rezimira slede}im re~ima: “Pripomenuo je da se prethodnog dana hrvatski predsjednik Tu|man sastao s papom. Sodano mi je kazao da ga je papa zamolio da otvoreno razgovara sa mnom o poziciji Sjediwenih Dr`ava glede Jugoslavije. Papa je `elio da Sjediwene Dr`ave zauzmu aktivnijeg udjela u rje{avawu sve te`ih problema u biv{oj Jugoslaviji. Sodano me je izvjestio i o tome da je papa zakqu~io kako narodi Slovenije i Hrvatske imaju pravo na nezavisnost, pa se stoga Vatikan obra}ao brojnim zemqama, poti~u}i ih da priznaju nezavisnost tih dviju dr`ava. Papin zahtjev bio je protivan poziciji SAD, koja je potjecala iz 1989. godine, kada sam tek stigao na svoju du`nost. Tek od godine 1992. i 1993. na{a su se gledi{ta u temeqnim stvarima podudarala. Dogodilo se ono {to je Sveta stolica otvoreno predvi|ala u 1990., a nije se dogodilo ono {to su Sjediwene Dr`ave `eqele. Kako se etni~ki u`as pogor{avao, potkraj mog mandata u Rimu po~etkom 1993. godine, na{a su se gledi{ta pribli`ila.” (str. 152.) Ovo je nedvosmisleno priznawe da se ameri~ka politika po pitawu jugoslovenske krize radikalno promenila pod direktnim vatikanskim uticajem. Sve do tada ameri~ka vlada je `elela da se sa~uva jugoslovenska dr`ava, imaju}i u vidu ameri~ke op{te principe multikulturalnosti i ~iwenicu da se 36

svojevremeno predsednik Vilson zalo`io za stvarawe Jugoslavije. Miledi takav stav kritikuje s pozicije svojih antisrpskih predrasuda, pa ka`e: “Sovjetski vo|e su u 1990. godini, s druge strane, gledali na Jugoslaviju, kojom su dominirali Srbi, kao na svog saveznika, te su stoga `eqeli da se Jugoslavija o~uva, jer je to zna~ilo da }e takva Jugoslavija, pod kontrolom Srba, opstati. Sovjetsko vodstvo vidjelo je u 1990. godini ono {to je ameri~ka politika zanemarivala: srpsku kontrolu nad strukturom vlasti u Jugoslaviji. Bio sam iznena|en sna`nim zagovarawem Stejt departmenta da se sa~uva Jugoslavija, jer je bilo op}epoznato da su druge institucije predvi|ale propast Jugoslavije.” (str. 153.) On tvrdi da su “vode}i”, ali neimenovani nau~nici predvi|ali raspad Jugoslavije slomom komunizma, jer je re~ o ve{ta~koj tvorevini. U tim okolnostima ameri~ki ambasadori, akreditovani u evropskim dr`avama, na svom sastanku 15. i 16. decembra 1989. godine zakqu~uju da Jugoslavija treba da se sa~uva, makar i kao labava federacija koja }e imati spoqa{wa obele`ja suverene dr`ave. “To je, naravno, opet zna~ilo o~uvawe srpske strukture vlasti.” (str. 153.) Ameri~ka vlada je predvi|ala da }e se desiti katastrofa ako se prizna nezavisnost pojedinim jugoslovenskim federalnim jedinicama. “S druge strane, Vatikan je nagovijestio da }e do}i do prolijevawa krvi ne poduzmu li se istoga trenutka koraci da se prizna da je Jugoslaviji, onakvoj kakva je bila poznata, do{ao kraj. Sjediwene Dr`ave i Sveta stolica imale su izrazito razli~ita gledi{ta, no obje su strane `eqele izbje}i etni~ki rat. Svetu su stolicu u prvom redu zanimale prete`ito katoli~ke zemqe unutar Jugoslavije – Slovenija i Hrvatska. To mi je bilo jasno, i osje}ao sam prirodan interes Vatikana za pripadnike iste vjere. Sjediwene Dr`ave i Sveta stolica slagale su se u jednom ciqu – izbjegavawe etni~kog rata u Jugoslaviji – no razilazile su se u na~inima na koje bi se taj ciq postigao.” (str. 154.)

2. Amortizovawe zlo~ina~ke delatnosti Rimokatoli~ke crkve U odeqku “Gorka istorija”, Miledi daje antisrpski intoniranu istorijsku retrospektivu me|unacionalnih i me|ukonfesionalnih odnosa u Jugoslaviji, nastoje}i da ubla`i utisak o kontinuiranom zlo~ina~kom delovawu Rimokatoli~ke crkve. U tom smislu iznosi: “Tijekom Drugoga svjetskog rata, Hrvatska je otvoreno sura|ivala s nacistima. Hrvatski nacionalisti vodili su krvavu borbu sa srpskim pravoslavcima. Dojam je u zapadwa~koj javnosti bio da je hrvatska katoli~ka crkva tiho odobravala hrvatska zlodjela iz Drugoga svjetskog rata, a ona su ukqu~ivala la`na pokr{tewa, te stotine tisu}a mrtvih. Sli~ni mra~ni podaci o srpskim zlodjelima prema Hrvatima, koji su se dogodili tijekom Drugoga svjetskog rata, nisu u javnosti na Zapadu stvorili sli~nu op}u predoybu. Povrh toga, Srbi su bili saveznici u ratu protiv nacista. Tada{wi zagreba~ki nadbiskup, Alojzije Stepinac, bio je sklon hrvatskom nacionalisti~kom re`imu iz Drugog svjetskog rata. Hrvatski nacionalizam uvijek je bio, u glavama Srba, povezan s katolicizmom. I dok su nasilna djela na hrvatskoj strani u Drugom svjetskom ratu bila popra}ena velikom medijskom pozorno{}u, to se ne mo`e re}i i za srpska nedjela. ^iwenica da su Hrvati stali na stranu nacista, a Srbi na stranu saveznika, vjerojatno 37

je bila glavni razlog tome. Nadbiskup Stepinac uhi}en je nakon rata i osu|en na {esnaest godina prisilnog rada za ratne zlo~ine. Nakon {to je 1951. godine odlukom mar{ala Tita pu{ten iz zatvora, ostao je radije u dragovoqnom “unutarwem progonstvu” ku}nog pritvora, nego da napusti zemqu. Nedugo nakon toga, papa Pio XII promaknuo je Stepinca u polo`aj kardinala. Bijesan zbog papina ~ina, Tito je raskinuo diplomatske odnose sa Svetom stolicom u 1952. godini.” (str. 155.) Miledi zatim navodi kako su jugoslovensko-vatikanski odnosi obnovqeni 1966. godine, a rezultat dugih pregovora je bio da je Vatikan zvani~no osudio “dela politi~kog terorizma”, kako je to formulisano. “Tito je `elio oduzeti crkvi politi~ki utjecaj, u zamjenu za slobodu Vatikana da vodi crkvene poslove bez uplitawa dr`ave. To je bio Titov neznatan ustupak vjerskoj slobodi. Lokalni su biskupi zamjerili ~iwenicu da je Sveta stolica prihvatila ovaj uvjet, dr`e}i da su tako priznati prijestupi crkve u Drugom svjetskom ratu. Visoki vatikanski du`nosnici priznali su mi da je pona{awe Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata, posebice stoga {to se povezivalo s katoli~kom crkvom, snosilo u velikoj mjeri odgovornost za otu|ewe koje je Srpska pravoslavna crkva osje}ala prema Katoli~koj crkvi. Razdobqe otu|ewa katoli~kih Hrvata od pravoslavnih Srba tijekom Drugoga svjetskog rata ostavilo je trajne o`iqke na wihovim odnosima. Kada je Titova “~eli~na ruka” prestala postojati, po~eo je raspad Jugoslavije, a stare etni~ke mr`we ubrzo su se nanovo pojavile.” (str. 155-156.) I ovako ubla`enu verziju hrvatskog i katoli~kog zlo~ina~kog delovawa i ve{ta~ku tezu o paralelnoj srpsko-hrvatskoj krivici, Miledi je naknadno revidirao, o ~emu pi{e u posebnoj napomeni ispod teksta: “Ovaj paragraf napisao sam jo{ u vrijeme mog slu`bovawa u veleposlanstvu SAD u Vatikanu i kratki izvadci iz nedavne povijesti Hrvatske u okvirima Jugoslavije i Drugog svjetskog rata odgovaraju uvrije`enim spoznajama u SAD. Me|utim, po povratku u SAD detaqnije sam se zainteresirao za povijest Hrvata i danas sam svjestan ~iwenice da je ovo {to sam napisao u kwizi, u biti, slika o povijesti Hrvatske plasirana jugoslavenskom propagandom. Danas znadem da su odnosi puno suptilniji, kao i da su posebno slo`eni bili tijekom Drugoga svjetskog rata, te da se ne mo`e govoriti o krivwi Hrvata i zasluzi Srba. Poznat mi je i poseban polo`aj zagreba~kog nadbiskupa napose i uloga Hrvata u antifa{isti~koj borbi. Posebno sam upoznat s poku{ajima la`nog prikazivawa kwige povjesni~ara dr Frawe Tu|mana. Molim ~itateqa da uva`i ovu moju nadopunu.” (str. 154.) a) Razvojni put ameri~kog katolika Miledi priznaje da je u Vatikan do{ao sa sasvim druga~ijim pogledima na jugoslovensko pitawe od onih koje je stekao borave}i u papskoj dr`avi i dru`e}i se s wenim funkcionerima. “Tijekom svoje prve godine u Rimu ravnao sam se prema naputcima i zagovarao napore da se Jugoslavija o~uva kao cjelina: jedna dr`ava s razli~itim nacionalnostima. Tijekom prvih mjeseci moje du`nosti u Rimu, ~esto sam pitao svoje jugoslavenske i vatikanske kolege, {to bi se dogodilo s kr{}anskom porukom kada bi se pravoslavni Srbi i ka38

toli~ki Hrvati po~eli ubijati zbog etni~kih razlika. Me|utim, kroz iscrpne razgovore sa starijim qudima, koji su radili s Vatikanom, ubrzo sam do{ao do zakqu~ka da se moji naputci vjerojatno temeqe na krivim pretpostavkama. U svojim razgovorima o toj temi s kardinalom Jozefom Tomkom, povjerqivim papinim savjetnikom, u o`ujku 1991. godine, on mi je ukazao na to, koliko su situacije u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji bile razli~ite od ameri~kog iskustva. U Sjediwenim Dr`avama, objasnio je, “asimilacijski lonac” uspio je iz dobrih povijesnih i socijalnih razloga, koji su bili vezani za ameri~ki gospodarski sustav. Stari Titov sustav svoju je kontrolu i vjeru temeqio na Komunisti~koj partiji. Sustav je propao, a u Jugoslaviji nije bilo osjetqivosti za vi{enacionalnost. Uvijek sam pozorno slu{ao kardinala Tomka, jer sam znao da on o tim pitawima podr`ava papinu misao. Izvijestio sam o tome Va{ington.” (str. 156-157.) Dvojicu qudi, koji su zna~ajno uticali na tako korenito preoblikovawe wegovih polaznih stavova, Miledi posebno izdvaja. Re~ je o Stefanu Falezu i Ivici Ma{truku. Kako sam navodi, “dva diplomata pri Vatikanu bili su glavni igra~i u 1989. i 1990. godini, te su mi ukazivali na srpske etni~ke nakane. Nedugo nakon mog dolaska, sa mnom je u vezu stupio dr Stefano Falez, ro|en u dana{woj Sloveniji, o`ewen Talijankom, koji je postao ameri~ki dr`avqanin dok je studirao u Americi, da bi se potom vratio u Rim. Stiv je, kao papin dvorski ~ovjek, bio blizak vatikanskim vlastima. Kao vrlo uspje{an poslovni ~ovjek, bio je prilagodqiv djelovawu na razli~itim razinama vatikansko-rimske strukture vlasti. On mi je izlo`io vrlo podrobnu analizu srpske kontrole nad jugoslavenskom vladom (1989-1990.). Tako|er mi je iznio podatke o nadmo}noj ve}ini Srba oficira u redovima Jugoslavenske armije. Znao sam da i ove wegove misli i opa`awa odra`avaju “mi{qewe” Vatikana, te sam tako izvijestio Va{ington. Profesor Ivica Ma{truko bio je veleposlanik Jugoslavije pri Svetoj stolici kada sam ja stigao 1989. godine. Kao akademski kolege, brzo smo se sprijateqili, te sam za nekoliko mjeseci izvijestio Stejt department da Ma{truko ne vidi budu}nosti za Jugoslaviju, kojom su dominirali Srbi. On je Hrvat, a wegovo prihva}awe ili vjerovawe u jedinstvenu dr`avu bilo je slaba{no poput listi}a papira. Jugoslavenski veleposlanik podrobno mi je obja{wavao za{to je raspad dr`ave neumitan.” (str. 157-158.) Do{av{i pod direktan uticaj papske politike, Miledi obja{wava i raskorak izme|u sopstvenog stava i politike ameri~ke vlade: “Do lipwa 1991. Sveta je stolica usmjerila svoju politiku na zalagawe za priznavawe nezavisnosti bez odga|awa. Bilo je o~ito da je Sveta stolica poku{avala utjecati na druge zemqe da prve priznaju Sloveniju i Hrvatsku. Do sredine 1991. Vatikan je poduzeo akciju bez presedana u ulozi predvodnika postupka priznavawa. Papa Ivan Pavao II, govore}i na sve~anosti promaknu}a dvadeset i trojice biskupa u kardinale, osvrnuo se na borbe u Jugoslaviji. Govore}i o hrvatskom i slovenskom narodu, papa je spomenuo priznawe wihovih prava na nezavisnost kao “legitimnih te`wi naroda”. Papa je poslao nadbiskupa Torana u ratom razdiranu Jugoslaviju u kolovozu 1991. Ubrzo nakon povratka, 13. kolovoza, Toran je rekao mom zamjeniku Kameronu Hjumu, da je “Jugoslavija nepo39

vratno promijenila oblik”. Sveta stolica, kazao je, priznaje legitimno pravo Slovenije i Hrvatske da odlu~e o svojim budu}im odnosima s drugim dr`avama. Dana 18. kolovoza, papa se obratio grupi Hrvata u Vatikanu rije~ima: “Jo{ vas jednom uvjeravam da su mi bliske va{e legitimne te`we”. Papa je tako|er izjavio da `eli jednog dana posjetiti Hrvatsku. Odmah potom, izvijestio sam Va{ington da je Sveta stolica odlu~na u nakani da prizna nezavisnost Slovenije i Hrvatske. Ameri~ka je politika, me|utim, ostala ista. U odgovoru na moja izvje{}a o pomacima vatikanske politike, Stejt department mi je brzojavio da izvijestim Svetu stolicu da “SAD podupire stabilnu, jedinstvenu, demokratsku Jugoslaviju, koja kre}e prema tr`i{nom gospodarstvu uz puno po{tovawe osobnih qudskih prava”. Dodatna napomena glasila je da }e se “ameri~ka pomo} pru`ati Jugoslaviji putem federalnih tjela”. To je bio slu`beni stav Sjediwenih Dr`ava, te slijedom toga moja poruka nije iznenadila du`nosnike Svete stolice. Moja izvje{}a o slovenskim i hrvatskim te`wama za slobodom i ruglo koje su Srbi ~inili od jugoslavenske demokracije svojom tiranskom kontrolom vlade u Beogradu, nije imala velikog u~inka na odluke Stejt departmenta u 1990. i 1991. godini.” (str. 158-159.)

3. Nervozni hrvatski biskupi po`uruju secesiju Iako je vatikanska podr{ka hrvatskom separatizmu bila sna`na i postojana, biskupi iz Hrvatske su neprekidno papu po`urivali da napravi i onaj krajwi korak, da prvi prizna nezavisnost i tako prakti~no napravi nagli zaokret u dotada{woj vekovnoj papskoj politici. “Kardinal Frawo Kuhari}, zagreba~ki nadbiskup, do{ao je u Rim u posjet papi na nekoliko dana u prosincu 1991. Smjesta je bilo o~ito, da je tamo bio zato da izvr{i najsna`niji utjecaj na papu, neka slu`beno i odmah prizna Hrvatsku. Ovaj rastu}i pritisak do{ao je u vrijeme kada je Sveta stolica ve} bila sklona nastaviti svoje besprimjerno djelovawe. O tome sam izvijestio nakon sastanka odr`anog 26. studenog 1991. godine u dr`avnom tajni{tvu Vatikana. Kardinal Sodano sazvao je veleposlanike Velike Britanije, Francuske, Belgije, Italije, Wema~ke i Austrije u svoj ured. I ja sam bio tamo. Predao nam je memorandum kojim se pozivaju na{e vlade da priznaju Sloveniju i Hrvatsku “u roku od mjesec dana”. Kardinal Sodano, u pratwi nadbiskupa Torana, sna`no je izlo`io vatikansko poimawe slu~aja. Bilo je to prvi put u modernoj povijesti, da je Sveta stolica djelatno vodila kampawu za priznavawe novih dr`ava. O~ito je prije sastanka bilo usagla{avawa, jer su wema~ki veleposlanik Haler, talijanski veleposlanik Skamaka i austrijski veleposlanik Hohenberg izrazili potporu vatikanskom stajali{tu. Nazna~ili su da su wihove zemqe vrlo blizu priznawa Slovenije i Hrvatske. Slu{ao sam i postavio nekoliko pitawa. Iako sam mislio da vatikanski stav ima te`inu, nisam to iskazao, jer sam znao da je Stejt department bio krajwe suzdr`an prema vatikanskoj inicijativi.” (str. 159.) Opet je Ivica Ma{truko bio u centru pa`we kao jugoslovenski ambasador koji otvoreno deluje protiv sopstvene dr`ave. Me|u moralnim qudima to bi izazvalo op{tu osudu i prezir, ali u Miledijevoj okolini jednostavno nije bilo ~asnih i po{tenih qudi, pa tako ni na odnosnom sastanku. Kako svedo~i Miledi, “vrlo neobi~an aspekt sastanka bio je stav jugoslovenskog velepo40

slanika Ivice Ma{truka. Neke je iznenadio (no nije mene, jer mi je to ~esto govorio u povjerewu) prosudbama svoje vlade u Beogradu. Osvrnuo se na “krwe” obiqe`je tada{we vladaju}e skupine u Beogradu. On, veleposlanik, rekao je da to “vi{e nije vlada, jer slu`i samo srpskim vojnim ciqevima”. Veleposlanik Ma{truko dirqivo je nastavio izvje{}ivati o zvjerski ubijanim Hrvatima, te je zamolio sve zemqe da u znak prosvjeda povuku svoje veleposlanike iz Beograda. Zavr{io je svoj govor rije~ima da je vlada Jugoslavije – vlada koju on jo{ uvijek predstavqa – “nezakonita”. Krajem 1991. godine dr Ma{truko odrekao se svog polo`aja prema Beogradu, te je nekoliko tjedana kasnije postao prvim veleposlanikom Hrvatske u Italiji.” (str. 160.) Verovatno se nikad, pre ovog Miledijevog izliva emocija, nije desilo da je negde neko Frawu Kuhari}a sa`aqevao zbog “patwi” koje je u mladosti pre`iveo pod nacisti~kom okupacijom. Miledi, kao gorqivi katolik, zaista je na sve spreman, pa tako pripoveda: “Kada je kardinal Kuhari} do{ao u moju rezidenciju na objed 10. prosinca 1991., znao sam koji je stav Vatikan zauzeo. Kardinal je impresivan ~ovjek, koji je pre`ivio nacisti~ku okupaciju u Drugom svjetskom ratu kao mladi ~ovjek, a kasnije je nau~io podnositi okrutnu komunisti~ku vladavinu iz Titovih ranih godina. Kardinal Kuhari} nekoliko je puta posjetio Sjediwene Dr`ave, te je bio dobro povezan s ameri~kom crkvenom hijerarhijom. Predvodio je vrlo djelotvornu kampawu za hrvatsku nezavisnost, ne samo u ameri~koj katoli~koj hijerarhiji, ve} i me|u dva milijuna hrvatskih Amerikanaca. ^uo sam obje grupe, a one su imale istu poruku: Hrvatska ima pravo biti slobodna i nezavisna. [to se toga ti~e, uvijek sam bio u {kripcu, jer sam se u osnovi slagao s ovom tvrdwom, no kao veleposlanik morao sam slu{ati naputke svoje vlade. Pitawe priznavawa Slovenije i Hrvatske bilo je postavqeno u razgovorima tajnika Yejmsa Bejkera s kardinalom Sodanom i nadbiskupom Toranom 8. prosinca 1991. Bilo je o~ito da je Sveta stolica bila sklona neposrednom priznawu, kao sredstvu spre~avawa daqweg pogor{avawa situacije u Jugoslaviji. Dr`avni tajnik bio je u pratwi generala Skoukrofta, koji nije sudjelovao u raspravi. Izrazi Sodanove i Toranove zabrinutosti zbog kontrole Srba nad vladom u Beogradu, te zbog wihove privr`enosti “Velikoj Srbiji”, nisu na predstavnike Sjediwenih Dr`ava imali vidnog u~inka na tom sastanku.” (str. 160-161.) a) Ru{ila~ka akcija crne internacionale Vatikansko priznavawe nezavisnosti podr`ali su svi uticajni katoli~ki krugovi u svetu, a posle tri meseca tome se prikqu~ila i ameri~ka vlada. Miledi to ovako opisuje: “Dugo o~ekivano priznawe Hrvatske i Slovenije od strane Svete stolice dogodilo se 13. sije~wa 1992. godine. Nastalo je veliko slavqe kad je to objavqeno u Rimu, jer se ~inilo da se ideolo{ki lijevo i desno orjentirani, pa i rimokatoli~ki krugovi centra, pridru`eni Vatikanu, sla`u u tom pitawu. Nisam mogao navesti nijedan glas protiv ove papine odluke ni u jednom segmentu me|unarodne katoli~ke zajednice. Dok su mi{qewa ameri~ke crkvene hijerarhije glede sudioni{tva Sjediwenih Dr`ava u Zaqevskom ratu bila podijeqena, u slu~aju Hrvatske i Slovenije to nije bilo tako. Zapravo, ne samo vode}i ~elnici ameri~ke hijerarhije, nego i poglavari protestantske crkve, izrazili su mi isto mi{qewe. Svi ameri~ki crkveni ~elnici koji su stupili sa mnom u kontakt 1990. godine odobravali su 41

nezavisnost Slovenije i Hrvatske. Jedinu iznimku predstavqalo je nekoliko ameri~kih `idovskih organizacija, koje su, zabrinute zbog podataka o antisemitizmu u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata, bile neodlu~ne podr`ati wezinu nezavisnost. Tijekom prvih mjeseci 1992. godine, koji su uslijedili nakon {to su Sveta stolica i razne europske zemqe priznale Sloveniju i Hrvatsku, razvile su se borbe u Bosni i Hercegovini. Ovdje je uloga Srbije u podupirawu unutarweg sukoba postala mnogo razvidnija. Papa je uputio nove molbe za zaustavqawe borbi. Dana 7. travwa 1992. godine, Sjediwene Ameri~ke Dr`ave slu`beno su o~itovale svoje priznawe Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine kao nezavisnih dr`ava. Sjediwene Dr`ave nazna~ile su da }e u budu}nosti priznati i Makedoniju. Sankcije protiv ovih zemaqa tako|er su bile ukinute.” (str. 161-162.) Papa je krenuo i u akciju priznawa makedonske nezavisnosti, ali je, bar privremeno, ustuknuo zbog burne gr~ke reakcije. “Kako je situacija na hrvatskom i bosansko-hercegova~kom podru~ju biv{e Jugoslavije postajala sve tragi~nija, nadbiskup Toran kazao mi je da Sveta stolica dr`i Srbiju “neupitnim agresorom” u tom ratu. Srpska politika “etni~kog ~i{}ewa” u Bosni i pogodila je svijet kao grom. Ona je imala sva obiqe`ja Hitlerovog provo|ewa genocida nad `idovskim i drugim narodima. Ameri~ki stav o srpskoj ulozi u ratovawu u Bosni pribli`io se vatikanskom. U svibwu 1992. dobio sam upute da izvijestim kardinala Sodana, da Sjediwene Dr`ave gledaju na srpsku vladu kao na “pokreta~ku snagu u polarizaciji etni~kih odnosa sadr`anoj u temeqima teku}e jugoslavenske dezintegracije. Dr`imo sada{wu srpsku uporabu vojne sile glavnom zaprekom za realno ostvarewe prekida vatre i pronalazak politi~kog rje{ewa”. [iroka medijska pozornost pratila je ovo gledi{te Sjediwenih Dr`ava, jer je ono odra`avalo zna~ajnu promjenu. Ova nova pozicija SAD olak{ala je i moj posao. Gotovo tri godine gajio sam zna~ajne dvojbe glede na{e politike o~uvawa Jugoslavije. Unato~ tomu, izvr{avao sam upute koje je zahtijevao moj polo`aj ameri~kog veleposlanika. To je podru~je trajnih rasprava me|u diplomatima – izvr{avawe naputaka kada se s wima ne sla`e{. Jedna je {kola mi{qewa da velikoposlanik ne mo`e imati osobnih politi~kih ideja, ve} treba provoditi odluke svojih pretpostavqenih. To nikada nisam mogao prihvatiti u svojim diplomatskim du`nostima. To mi je predstavqalo izazov. Dok sam imao osobno mi{qewe, u isto sam vrijeme sna`no vjerovao u odanost zajednici. A bio sam ~lan Bu{ove i Bejkerove diplomatske zajednice. Nova pozicija SAD sadr`avala je ono {to je Vatikan ve} du`e vrijeme govorio. Kasnije, u svibwu 1992. mogao sam Vatikan izvijestiti o tome, da SAD poduzimaju ozbiqne korake kako bi prisilile Srbiju da zaustavi svoju neprekidnu agresiju na Bosnu. Uporedo s odlukom Vije}a sigurnosti Ujediwenih naroda o primawu Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije u ~lanstvo OUN u svibwu 1992. godine, te nametawem sankcija Srbiji i Crnoj Gori, politike Svete stolice, Ujediwenih naroda i SAD glede jugoslavenskog problema me|usobno su se pribli`avale.” (str. 163-164.) b) Jovan Pavle Drugi hu{ka velike sile na bosanske Srbe Osokoqen ameri~kom podr{kom, rimski papa je povodom krize u Bosni i Hercegovini poveo jo{ `ustriju antisrpsku politiku. “Dana 6. kolovoza 42

1992. papa Ivan Pavao II zatra`io je “humanitarnu intervenciju” da se “razoru`aju oni koji su spremni ubijati”. Nekoliko dana kasnije, kardinal Sodano u bosanskom se pitawu pozvao na “prava humanitarne intervencije”. Nastavio je rije~ima da “europske dr`ave i Ujediweni narodi imaju obvezu i pravo na intervenciju. To ne bi bila potpora ratu, ve} wegovom zaustavqawu”. Papa je neprestano ponavqao stav Svete stolice glede prava naroda unutar biv{e Jugoslavije na postizawe pune suverenosti. Tijekom svoga leta za Benin u Africi, dana 3. veqa~e 1993. godine, Sveti je otac izjavio da “postoje razli~ite geopoliti~ke situacije, razli~iti pristupi narodima, ali da svaki narod ima pravo na samoodre|ewe, to jest, na suverenost”. To je kazao u kontekstu osvrta na situaciju u Jugoslaviji. Posqedwih mjeseci Bu{ova mandata izvje{tavao sam Stejt department o raznim papinim izjavama u svezi s prednostima intervencije u Bosni i Hercegovini. Visoki vatikanski du`nosnik, zadovoqan intervencijom u Somaliji koju su predvodile SAD u prosincu 1992. godine, rekao mi je: “Za{to ne u Bosni?” Isti du`nosnik kazao mi je u veqa~i 1993. da ne vjeruje da }e Sjediwene Dr`ave preuzeti vodstvo u rje{avawu u`asa u biv{oj Jugoslaviji. Slo`io sam se sa ovim opa`awem.” (str. 164-165.)

4. Licemerje jednog mo}nog katolika Naga|aju}i razloge ranijeg ameri~kog oklevawa u sle|ewu antisrpske politike, Miledi ih svodi na prisne li~ne relacije biv{ih i aktuelnih ameri~kih zvani~nika s beogradskim politi~kim krugovima. Me|utim, nije mogao da pre}uti jedan veoma va`an faktor. “Nije posrijedi bila samo zaslepqenost beogradskom vladom pod srpskom kontrolom, koja se razvijala tijekom gotovo ~etiriju desetqe}a, nego i odbojnost u Stejt departmentu prema Hrvatskoj i ulozi Hrvatske u Drugome svjetskom ratu. Mogao sam razumjeti tu odbojnost, jer je hrvatsko vodstvo iz razdobqa od 1940-1945. svrstalo Hrvatsku uz naciste. Zlo~ini Ante Paveli}a i wegovih kohorta tada{we Nezavisne Dr`ave Hrvatske bili su brutalni. Pouzdane procjene upu}uju na to da je izme|u 1941. i 1945. godine ubijeno vi{e od milijun @idova, Roma i pravoslavnih Srba. Hrvatska je tako|er mjesto gdje se nalazi zloglasan logor smrti pod imenom Jasenovac. Jo{ se osje}a suzdr`anost prema Frawi Tu|manu, sada{wem hrvatskom predsjedniku, i wegovoj nesklonosti da osudi nedjela Hrvatske iz Drugoga svjetskog rata. Me|utim, u veqa~i 1994. godine, Tu|man se ispri~ao za svoju kwigu protiv holokausta. Protuhrvatsko dr`awe Stejt departmenta previdjelo je va`nu ~iwenicu: samo je srpsko vodstvo u Beogradu imalo nacrte ekspanzionisti~kog {irewa izvan svojih granica, koji su ukqu~ivali i koncept etni~kog ~i{}ewa. Povrh toga, razmi{qawa o “Velikoj Srbiji” stoqe}ima su bila dio srpske kulture.” (str. 166-167.) Da bi dodatno dao odu{ka svom izra`enom licemerstvu, Miledi se ~ak `ali kako mu je wegovo katoli~anstvo predstavqalo izvestan hendikep jer nije mogao svoj prohrvatski stav izra`avati sa jo{ ve}om energi~no{}u i odu{evqewem, kako je to intimno `eleo. Sam to ovako obja{wava: “U studenome 1991. godine, otprilike u vrijeme mojih priprema oko posjeta predsjednika Bu{a papi, prvi sam put (i jedini) u vrijeme svoje veleposlani~ke du43

`nosti osjetio da je moja pripadnost katoli~koj vjeri hendikep u razmatrawu jugoslavenskog slu~aja. Va`an aspekt mojih obveza kao veleposlanika SAD pri Svetoj stolici bio je prenositi informacije koje su mi davali vatikanski du`nosnici, uz koje sam trebao navesti i svoje preporuke. Dr`ao sam da je vatikanski stav, koji je zagovarao da se bez odlagawa priznaju Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, bio vrlo vrijedan. Te su zemqe imale svoje zasebne tradicije, kulture i jezike. @eqele su biti nezavisne. Sjediwene su Dr`ave gorqiv pobornik nezavisnosti za zemqe Afrike, Azije i Karipskog oto~ja. Ako dr`ave Togo, Benin i Burundi mogu biti nezavisne, za{to to ne mogu vitalnije zemqe biv{e Jugoslavije? Budu}i da je Sveta stolica zauzela ~vrst stav, posebice u svezi s pravom na nezavisnost prete`ito katoli~kih zemaqa Slovenije i Hrvatske, ovaj je predmet izgledao kao katoli~ki projekat. Europske su novine opse`no izvje{}ivale da je Sveta stolica podr`avala katoli~ki orijentirane vlade, dok su se socijalisti~ke vlade Europe protivile priznavawu i podr`avale stav SAD. Nadaqe, ameri~ka crkvena hijerarhija odobravala je u cjelosti vatikansku poziciju glede Slovenije i Hrvatske. Iako je ameri~ko katoli~ko vodstvo bilo podijeqeno u stavovima prema vatikanskom pristupu Zaqevskom ratu, te ranijih godina prema vatikanskoj poziciji glede Nikaragve, sada je ~vrsto stalo iza vatikanske potpore za rano priznavawe nezavisnosti republika koje su ~inile Jugoslaviju. Kako sam ja bio poznat kao djelatni katoli~ki laik, osje}ao sam se onemogu}enim da sna`no zagovaram svoj osobni stav: da je, naime, vatikansko gledi{te vaqano te da }e biti svima u najboqem interesu da SAD priznaju delove stare Jugoslavije kao nezavisne i suverene. Mislio sam da SAD trebaju tako|er uvidjeti dvoli~nost jugoslavenske vlade pod kontrolom Srba.” (str. 168.) Nevoqno, on priznaje da su ga u tom smislu upozoravali i wegovi pretpostavqeni, ali tim upozorewima poku{ava da prida neformalni karakter. U tom smislu pi{e: “Tijekom mojih konzultacija u Va{ingtonu u 1991. godini, savjetovao sam se s dugogodi{wim prijateqem, koji je bio visoki du`nosnik Stejt departmenta. Upozorio me da ne postavqam politi~ka pitawa u svezi s ovim predmetom, jer sam i tako bio poznat kao aktivan katolik, te je postojala opasnost da me vode}a grupa u Stejt departmentu optu`i da sam pod utjecajem katolicizma, pa da na taj na~in predstavqam Svetu stolicu u Va{ingtonu, a ne Sjediwene Dr`ave pri Svetoj stolici. Dr`ao je da je atmosfera u prilog Beograda tako jaka, da bih mogao izgubiti vjerodostojnost. Bio je uvjeren da bi me mogli smatrati “podanikom” papina razmi{qawa, te bi tako moja mogu}nost da utje~em na politiku u svim pitawima bila znatno smawena. To me stavilo pred te`ak osobni izazov. Me|utim, nakon nekoliko mjeseci, politika SAD prema biv{oj Jugoslaviji zna~ajno se promijenila. Povrh toga, ukqu~enost srpskih vojnih zapovjednika u teroristi~ke napade na civile u Bosni i Hercegovini kona~no je potvr|ena i od strane Va{ingtona, koji je objavio da }e tra`iti su|ewe za ratne zlo~ine po~initeqima tih strahota. Politika SAD prema Jugoslaviji iz razdobqa 1989-1992. bila je motivirana dobrim nakanama o~uvawa federacije. Mislili smo da je to u korist svih naroda koji tamo `ive – u prvom redu u gospodarskom smislu; me|utim, 44

istinita je ~iwenica bila da su narodi u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini `eqeli slobodu. Planovi vawskih sila nisu se mogli nametnuti razli~itim etni~kim zajednicama stare Jugoslavije. Nakon vi{e od ~etiri desetqe}a okrutne vladavine komunisti~kog stila, ti narodi, gledaju}i {irewe slobode i nezavisnosti u svijetu, nisu se htjeli odre}i svoga prava na nezavisnost. Promjena u politici SAD, koja je nastala 1992. godine, zakasnila je. Sada politika SAD ide paralelno sa smjernicama vatikanske politike. Razlikuje se jedino u pitawu kako ovu tragediju privesti kraju.” (str. 168-169.) Povodom rata u Bosni i Hercegovini, Miledi ocewuje da je nesre}a “{to su se SAD i Vatikan razi{li u pitawima kako rije{iti jugoslavenske te{ko}e u po~etku raspada, 1989-1991. Me|utim, suradwa koja sada postoji, ne samo izme|u Svete stolice i SAD, nego ukqu~uje i Ujediwene narode i zemqe Europe, kadra je privesti kraju najsramniju situaciju u srcu Europe... Kada je ubijawe u Bosni zahvatilo takve razmjere da su ubijali djecu dok su se igrala u snijegu, u sije~wu 1994. papa Ivan Pavao II je 23. sije~wa pozvao svjetsku zajednicu da razmotri uporabu sile, kako bi okon~ala gotovo svakodnevna stravi~na zlodjela koja se doga|aju – kao {to su – u pro{lim stoqe}ima, papini prethodnici opravdavali uporabu sile kada je ona slu`ila jasnoj nezatomqivoj moralnoj svrsi i kada nije bilo drugog na~ina da se problem rije{i.” (str. 170.) Miledi je verovatno i danas potpuno nesvestan koliko je nehoti~no, ovom svojom kwigom, doprineo da se razgoliti ukupna vatikanska politika u procesu razarawa Jugoslavije.

III. Studija Nikole @uti}a o katoli~koj ideji hrvatstva Nastanak, razvoj i realizacija velikohrvatske ideje rezultat su vekovnih nastojawa da se ostvare interesi Rimokatoli~ke crkve i wena dominacija na balkanskim prostorima. Na nepouzdanim i naj~e{}e falsifikovanim istorijskim podacima negovan je jedan istorijski nacionalni mit, koji se, u nedostatku ~iwenica, oslawao na apologiju i ma{tovite ideolo{ke konstrukcije, ~iji se autori nikada nisu optere}ivali na~elima istinoqubivosti i faktografske utemeqenosti. U wihovim kwigama i ~lancima istorija se naknadno mewala i prilago|avala savremenim politi~kim te`wama i ciqevima. Na la`ima i izmi{qotinama ponikla je ~itava jedna kvaziistoriografija, ~ijem znala~kom razobli~avawu je Nikola @uti} posvetio svoju studiju “Rimokatoli~ka crkva i hrvatstvo od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije 1453-1941.”, (Institut za savremenu istoriju, Beograd 1997.). U woj autor svoja istra`ivawa i teorijsku elaboraciju zapo~iwe konstatacijom da je ta la`na katoli~ka hrvatska istoriografija imala “zadatak da utemeqi hrvatstvo u {irokom teritorijalnom i narodnosnom opsegu, kako bi se ostvario pangermanski i rimokatoli~ki misionarski ciq neslavenskih (stranih) tvoraca svehrvatstva. U ciqu ostvarewa takve zamisli nisu se birala sredstva. Postale su merodavne iskonstruisane fantasti~ne “povijesne” tvrdwe umesto empirijskih saznawa.” (str. 5.) @uti} pri tome ima u vidu i aktuelna istorijska zbivawa, ponavqawe krvavih istorijskih doga|aja, 45

me{awe velikih sila u ratni rasplet jugoslovenske krize i odgovornost istori~ara zbog ogromnog broja qudskih `rtava da rasvetle sve aspekte velike istorijske drame koja se odigravala u vi{e ~inova.

1. Uzlet hrvatstva na krilima strane pomo}i i indiferentnosti establi{menta srpskog dru{tva “Najnoviji dr`avni~ki bum Hrvatske izazvao je asocijacije na, istorijski gledano, prethodni “umjetni uzgoj” Hrvatske i hrvatstva. Ponovo se hrvatstvo zahuktava, po tre}i put u ovom veku, na krilima strane vojne i politi~ke mo}i. Potrebno je ista}i da hrvatstvo nikad nije imalo ja~e inostrane mentore (projektante) od ovih dana{wih. Od po~etka veka i tokom Prvog svetskog rata hrvatstvo su podupirale mo}ne carske i feudo-aristokratske snage (Austrija, Nema~ka i Vatikan). Najve}u dr`avno-politi~ku ekspanziju hrvatstvo je ostvarilo u Drugom svetskom ratu, uz pomo} antiliberalnih nacifa{isti~kih dr`ava i Vatikana. Ovaj tre}i uzlet hrvatstva, {to je naro~ito tragi~no ali i pou~no za Srbe, ostvario se voqom biv{ih srpskih vojnih saveznika i Nema~ke. Politi~ko sponzorstvo trenutno najja~e “vremenite” sile (SAD), i wenih evropskih liberalnih ideolo{kih i politi~kih saveznika, stvorilo je od Hrvatske regionalnu silu izrazito agresivne strategije i, u ideolo{kom pogledu, neofa{isti~kog svehrvatskog rasisti~kog obele`ja. Iako su nastanku nove dr`ave Hrvatske kumovale liberalne i antiklerikalne zemqe tzv. “zapadne demokratije”, ina~e vekovni vatikanski neprijateqi, papa je dao bo`ji blagoslov i potpunu podr{ku takvom potezu svetske liberalne birokratije, po{to je isti ozna~io ostvarewe decenijskih vatikanskih `eqa i planova.” (str. 5-6.) Realizaciji zlo~ina~kog hrvatskog dr`avotvornog projekta zna~ajno su doprineli i neodgovorni srpski politi~ari, po~ev{i od onih koji su krivi za svojevrsno formirawe jugoslovenske dr`ave, preko kraqevskog namesnika kneza Pavla Kara|or|evi}a i wegovog predsednika vlade Dragi{e Cvetkovi}a koji su kumovali stvarawu Banovine Hrvatske, do komunisti~kih vlastodr`aca koji su sistematski delovali protiv sopstvenog naroda. U avgustu 1939. godine, sporazumom Cvetkovi}–Ma~ek, “prvi put je, uspostavqawem Banovine Hrvatske (administrativne jedinice u okviru Kraqevine Jugoslavije), realizovana vekovna ideja o jedinstvenoj podunavsko-jadranskoj Hrvatskoj. Takva ideja decenijama je, tokom XIX i XX veka, stvarana i razra|ivana u glavama rimokatoli~kih istori~ara i vatikanskih istoriografskih falsifikatora i hrvatskih prava{kih i “haesesovskih” gra|anskih ideologa (Ante Star~evi}a, Eugena Kvaternika, Mihovila Pavlinovi}a, Josipa Franka, Stjepana Radi}a, Vlatka Ma~eka itd.). Neprekinuta podunavsko-jadranska Hrvatska {irena je preko Paveli}eve dr`avne tvorevine, 1941-1945. godine, da bi uspostavom komunisti~ke (socijalisti~ke) Hrvatske daqe ja~ali hrvatski unitarizam i hrvatska dr`avnost, a time i hrvatska teritorijalna i dr`avna hegemonija nad kraji{kim Srbima. U proteklih ~etrdesetak godina jugoslovenske socijalisti~ke istorije, re`imski istori~ari, politikolozi, sociolozi, teoreti~ari dr`ave i prava nastojali su svesno, ali ponekad i nesvesno, da granice knez Pavlove i Brozove Hrvatske istorijski utemeqe, 46

odnosno da ih jednostavno prika`u kao me|e vekovnog hrvatskog teritorijalnog i nacionalnog podru~ja. Termin Hrvatska po~eo je da obuhvata sve teritorije raznih istorijskih pokrajina i zemaqa, narodnosno heterogenih. Trebalo je zaboraviti na istorijsko postojawe Istre, Slavonije, Dalmacije, Dubrova~ke republike, Vojne krajine, tro`upanijske banske Hrvatske (tzv. “civilne Hrvatske”). Nastojalo se zaboraviti da je tu nekada `iveo konglomerat raznih naroda. Sve je to trebalo pretvoriti u hrvatsku zemqu i hrvatstvo.” (str. 9.) @uti} o{tro kritikuje pasivnost srpskih istori~ara i intelektualaca uop{te, koji su zdravo za gotovo prihvatili hrvatske propagandne la`i, preuzimali pseudoistorijsku terminologiju i komunisti~ke ideolo{ke floskule, izbegavaju}i da se ozbiqnije pozabave hrvatskom istorijom, problemom katoli~ewa Srba i wihovog smi{qenog odnaro|avawa. Uz to je “revolucionarni komunisti~ki faktor nametnuo srpskim istori~arima da se u Srbiji mnogo ne tretiraju hrvatski “povjesni dometi”. Trebalo je jednostavno preuzeti “dostignu}a” hrvatske istoriografije, kao Bogom dana, bez naro~itih kriti~kih opservacija.” (str. 10.) Takva mitolo{ka istoriografija se ugnezdila u osnovno{kolske i gimnazijske uybenike, dok su se re`imski istori~ari prosto nadmetali ko }e sna`nije napasti na navodne velikosrpske aspiracije i pomo}i novokomponovanim nacijama da izbri{u iz kolektivne svesti dotada{we rezultate gra|anske istoriografije. Vi{e puta ponavqane la`i prosto se po inerciji, bez ikakvog kriti~kog preispitivawa i proveravawa, pojavqaju u novim raspravama, studijama i monografijama.

2. Dokazivawe nepostoje}eg u hrvatskoj istorijskoj nauci U ciqu dokazivawa zapravo nedokazivog i nepostoje}eg dr`avnopravnog kontinuiteta, “feudalci nema~kog, ma|arskog, italijanskog porekla jednostavno se progla{avaju Hrvatima, a teritorija ma|arske, odnosno austrijske dr`ave, hrvatskom... Hrvatski istori~ar Jaroslav [idak u svojim radovima slu`i se terminima “etni~ki teritorij hrvatskog naroda”, “hrvatske zemqe” itd. Te hrvatske zemqe, preko Srema, dopiru ~ak do Zemuna, tj. do krajwih austrijskih granica. Hrvatska granica je, dakle, delom poistove}ena sa austrijskom dr`avnom granicom (Srem, Boka). Unutar Hrvatske [idak sme{ta i teritoriju Vojne krajine tvrde}i da Hrvatskoj nikad nije osporeno pravo na posedovawe iste. Ali [idak upada u protivre~je sa samim sobom kad tvrdi da je ipak trebalo da pro|u puna dva i po veka (do 1881.) “dok je to pravo postalo zbiqom”. [idak daqe proizvoqno isti~e da je Hrvatska, ma “koliko bila skqa{trena i pritisnuta carskom vojnom silom”, zadr`ala bitna obele`ja svoje posebne dr`avnosti! Vrlo smela tvrdwa za “uglednog” hrvatskog (ili boqe re~eno ~e{kog) “povjesni~ara”. U bitne elemente te fantomske hrvatske dr`avnosti [idak ubraja “pravno to~no ome|enu teritoriju”, svoje dr`avqanstvo (indigenat), izvr{nu i zakonodavnu vlast”. Svoju tvrdwu o zakonodavnoj vlasti [idak potvr|uje ~iwenicom da je car (kraq) 1636. godine sankcionisao 29 zakonskih “~lanaka” koje je Hrvatski sabor doneo od 1609. do 1639. Ipak, na kraju [idak sam umawuje zna~aj te hrvatske dr`avnosti, boqe re~eno geografsko-administrativne posebnosti, pa svu krivicu za 47

umaweni zna~aj hrvatske dr`avnosti svaquje na Ugarsku, jer “vjekovna povezanost wezina (hrvatskog – N. @.) politi~kog naroda (plemstva, koje istini za voqu nikad nije bilo hrvatsko) s Ugarskom, nepovoqno se odra`avala na spomenuta obiqe`ja wezine dr`avnosti”. [idak, upravo nerazumno, obi~noj austrijskoj “cesarovini” daje sve atribute dr`avnosti. Prema takvim nakaradnim dr`avnopravnim konstrukcijama strogo centralizovana i jedinstvena Austrijska carevina trebalo bi da se zove konfederacija (savez dr`ava), jer bi se takva dr`avnost, po [idakovom merilu, mogla pripisati i drugim austrijskim “cesarovinama” npr. Kraqevini Dalmaciji ili Kraqevini Slavoniji.” (str. 11-12.) Za staro stanovni{tvo Slavonije katoli~ki ideolozi podrazumevaju da je hrvatsko, iako ne raspola`u ni jednim jedinim dokazom koji bi potvrdio wegovo navodno hrvatsko etni~ko poreklo. “Rimokatoli~ki pisac Josip Butorac u kwizi “Stanovni{tvo Po`ege i okolice 1700-1950.” iznosi teze da su Hrvati katolici nestali u dobrom broju iz Slavonije usled wihovog “vjerojatnog” prelaska na islam, pa su, kao takvi, 1687. godine pre{li u Bosnu?! Istu tezu “promi~e” i Stjepan Pavi~i}. Me|utim, kako isti~e \. Stankovi}, proveravawem ispisa hrvatskog istori~ara Tadije Smi~iklasa, iz arhiva Carske komore u Be~u, posebno Hap{ovog popisa stanovni{tva iz 1702. godine, ustanovqeno je da za 22 naseqa po`e{ke doline ne stoje konstatacije hrvatske istoriografije da su wihovi “prastanovnici bili vjerojatno Hrvati katolici koji su primili islam i posle oslobo|ewa Slavonije 1691. godine odselili u Bosnu”. U Hap{ovom popisu stanovni{tva precizno se navodi da su do dolaska Turaka (1537.) to bila samo srpska naseqa.” (str. 12-13.) a) Retka hrabrost Jeremije Mitrovi}a @uti} kao jednog od retkih srpskih istori~ara koji su se i pod mra~nim Brozovim re`imom usu|ivali da pi{u o hrvatskim istoriografskim falsifikatima, isti~e Jeremiju Mitrovi}a. Mitrovi} je javno `igosao potiskivawe srpskog imena u istoriografskim spisima na dalmatinskom, dubrova~kom, slavonskom ili podru~ju Vojne krajine. Srbi su se utapali u nedovoqno odre|en pojam Slavena, grkoisto~nih kr{}ana, {izmati~kih Morlaka itd. Naj~e{}a odrednica im je bila “doseqeni Vlasi {tokavci”. Kriti~ki razmatraju}i Stan~i}evu kwigu o nacionalnoj ideologiji u Dalmaciji prve polovine devetnaestog veka, Mitrovi} “isti~e da je jo{ po~etkom XVIII veka zadarski nadbiskup Vi}entije Zmajevi} prestao da zove Srbe “{izmaticima”, “grko-katolicima”, “Vlasima”, “Morlacima”, te se okomio na wih kao Srbe. Zmajevi}ev naslednik Matej Koroman postupio je na isti na~in, s time {to je oti{ao za nijansu daqe jer pomiwe i kategoriju Srba-katolika.” (str. 14.) Jeremija Mitrovi} s ~vrstom i neumoqivom logikom prosto razara ta nenau~na podmetawa, nagla{avaju}i: “Ako Ka~i} zna da su Vlasi Srbi, ako to znaju i drugi hrvatski nau~nici, onda nije jasno za{to se izbegava ovaj naziv. Ako je sam Zmajevi} posvedo~io, kao savremenik, da se Srbi prostiru od Ugarske do Albanije i Trakije, da oni znaju {ta je “srpska zemqa”, ako je on kao nadbiskup posvedo~io da Srbi `ive i u dijecezama Kotora, Makarske, Trogira, [ibenika, Skradina, Zadra, Nina i da je negde broj pravoslavnih ravan broju 48

katolika, za{to se sada izbegava da se to ka`e, da se objasni odakle i kada su Srbi tu do{li, kako se i koliko wih pretopilo u katolike. Za{to da pre}utkujemo da je zagreba~ki biskup Benko Vinkovi} 1673. potvrdio da su Srbi (Vlasi) u Istri, Sewskoj biskupiji i Vinodolu primili katoli~ku veru i uzeli hrvatsko ime? Za{to ne re}i da je splitski nadbiskup 1732. re{io: “Pravoslavni Srbi u Dalmaciji ne smeju biti pravoslavni nego latini i unijati”. U isto vreme nastao je zvani~an izve{taj iz kojeg saznajemo da prekr{teni Srbi napu{taju svoje obi~aje ali slavu nikako. Ni danas slava u Konavlima i dubrova~koj `upi, pa i severnije, nije zaboravqena.” (str. 14.) Zagri`eni rimokatoli~ki istori~ar Mile Bogovi} Srbe naziva “kr{}anima bizantskog obreda”, insistiraju}i na pogrdnom prizvuku tog termina. On istovremeno negira da su Vlasi i Morlaci etni~ki Srbi, a uz to minimalizuje broj pravoslavnih u Dalmaciji, pogotovo broj onih koji su s pravoslavne vere pre{li na katoli~ku. Wegova kwiga “Katoli~ka crkva i pravoslavqe u Dalmaciji za mleta~ke vlasti”, objavqena u Zagrebu 1982. godine, prosto obiluje istorijskim falsifikatima. Posebno je interesantan slu~aj Nade Klai}, koji @uti} detaqno izla`e. “Hrvatska istori~arka Nada Klai} je u pojedinim raspravama, ~lancima i kritikama, objavqenim u ~asopisima koji nisu pobu|ivali {iru medijsku pa`wu hrvatskih nacionalnih mitomana i megalomana, `estoko kritikovala istori~are (npr. fra Dominika Mandi}a) koji su patolo{ki {irili hrvatsko ime i u svemu na Balkanu, naro~ito ako je rimokatoli~ko, videli hrvatstvo i Hrvatsku. Me|utim, u studijama i monografijama, koje su mogle biti na udaru komunisti~ko-velikohrvatskih politi~kih krugova i {ire savremene hrvatske i jugoslovenske javnosti, u dobroj meri nestaje Klai}kin uzoran kriti~ki zamah iz ranijih vremena, pa ~ak i ona sama po~iwe da se slu`i istoriografskim konstrukcijama koje je ranije kritikovala. Tako, na primer, kada pi{e o dru{tvenim previrawima i bunama u Hrvatskoj u XVI i XVII veku, ona poistove}uje “Slovine” (Slavene) sa Hrvatima, kao {to je to radio i od we kritikovani D. Mandi}. Kako god {iri hrvatsko ime, na isti na~in bri{e i potiskuje srpsko, pa je takav metod rada uvla~i u krug hrvatskih istori~ara koji su poistove}ivali slovensko i ilirsko ime sa hrvatskim i na taj na~in {irili pojam hrvatstva. U navedenoj kwizi Nada Klai} srpsko ime uop{te ne pomiwe, ve} iskqu~ivo upotrebqava naziv “Vlasi” i to ne u funkciji homogenog narodnog ili etni~kog pojma, ve} kao nekakav stale{ki, narodnosni i verski konglomerat. Za Nadu Klai}, Vlasi su “one skupine novog stanovni{tva koje preuzimaju vojni~ku slu`bu”, pa je naziv Vlah sinonim za vojnika. Po{to su kao vojnici u`ivali odre|ene povlastice, u “vla{ku zajednicu”, po Nadi Klai}, ukqu~ivali su se i civili razli~itog narodnosnog i verskog porekla. Takvom analizom pojma “Vlah”, Nada Klai} negira istovetnost srpskog imena sa vla{kim (u novovekovnom razdobqu), pa takvim na~inom razmi{qawa elimini{e srpsko vekovno bitisawe na prostorima Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Vojne krajine.” (str. 15-16.) Ono {to ni Nada Klai} nije mogla da negira je ~iwenica da su ti navodni “Vlasi” listom pravoslavne vere i pripadnici Srpske pravoslavne crkve. Zato ona nudi dodatno obja{wewe, neutemeqeno na bilo kakvim realnim ~i49

wenicama, pa ka`e: “Kako je ve}ina Vlaha, koji u po~etku XVII st. prelaze na teritoriju Slavonske krajine, pravoslavne vjere i kako od po~etka s wima sele u “kr{}anstvo” i wihovi crkveni poglavari, te stoga dobivaju i svoju crkvenu organizaciju – to je poznata episkopija u Mar~i – to se od tog vremena upotreba naziva Vlah sve vi{e su`ava, i od {irokog pojma stranca, uop}e, po~iwe se upotrebqavati sve vi{e za vojnike pravoslavne vjeroispovijesti. Budu}i da to vla{ko stanovni{tvo dolazi ponajvi{e iz pograni~nog turskog teritorija, iz pakra~kog i crmni~kog sanyakata, a ne iz Stare Srbije, ono se u izvorima XVII st. nikada ne naziva Srbima.” (str. 16.) Za Nadu Klai} posebnog zna~aja ima ~iwenica da od 1630. godine nisu svi Vlasi pravoslavni, pa tvrdi da su katolici koje otada ovaj pojam obuhvata, zapravo hrvatski starosedeoci, zapostavqaju}i tako nesporne podatke o masovnom pokatoli~avawu Srba. Kako Nikola @uti} zapa`a, “katoli~ke Vlahe Nada Klai} tretira kao stanovni{tvo koje je spojeno sa pravoslavnim Vlasima, kao novi strani element. Ona ne pomiwe mogu}nost da su ti Vlasi – katolici misionarskom (prozelitskom) rimokatoli~kom aktivno{}u mogli otpasti od srpskog (“vla{kog”) pravoslavnog jezgra. Za svoje teze Nada Klai}, {to je najva`nije, ne navodi nikakve izvorne podatke.” (str. 16.) Za ovo pitawe veoma je zna~ajna kwiga barona Barten{tajna iz 1761. godine “O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu” u kojoj se insistira da su pojmovi Rajci, Rascijani, Grci, Unijati i Neunijati, Vlasi i Ruteni sinonimi i da se pod wima iskqu~ivo Srbi podrazumevaju. Naziv Srbi su austrijske vlasti smi{qeno izbegavale ne bi li im i nacionalnu svest potisnuli i ugu{ili, u koju su svrhu zabrawivali wihove narodne obi~aje, progonili veru, jezik, pismo itd. “Prire|iva~ Barten{tajnove kwige, akademik Slavko Gavrilovi}, naziv Kroati (Hrvati), koji se pomiwe u tekstu kwige, ozna~ava kao naziv za Srbe – kraji{nike u XVI i XVII veku... Taj naziv su dobili oni Srbi koji su `iveli na podru~ju geografske banske Hrvatske. Sam Barten{tajn pomiwe grani~are – kraji{nike koje ve} onda po obi~aju nazivahu Kroatima. Barten{tajn pomiwe i kategoriju Hrvata unijata i neunijata. Po{to su unijati mogli biti samo Srbi ili pripadnici nekog drugog pravoslavnog naroda, proizlazi da su unijati i neunijati Hrvati u stvari Srbi – katolici i Srbi – pravoslavni.” (str. 17.) b) Hrvatski falsifikati arheolo{kih nalaza Falsifikate u istoriografiji prate razna krivotvorewa arheolo{kih nalaza kroz wihovo nakaradno tuma~ewe i nasilno dodavawe hrvatskih atributa i u slu~ajevima kad oni nedvosmisleno poti~u iz vremena mnogo ranijeg od perioda doseqavawa Srba i Hrvata na Balkan. “Hrvatski arheolozi – sve{tenici (frawevci i dominikanci) dali su, dakle, presudan doprinos utemeqewu hrvatstva na vekovnom srpskom dalmatinskom prostoru.” (str. 22.) Fra Lujo Marun i don Frane Buli}, koji su progla{eni za rodona~elnike hrvatske arheologije, “potpuno su proizvoqno koriste}i kamene natpise i ostatke raznovrsne materijalne kulture (rimske, vizantijske i romani~ke), u stvari, stvarali hrvatsku sredwovekovnu povijest... Godine 1886. po~eo je Marun iskopavawa u selu Biskupiji kod Knina, jer je kona~no zakqu~io da je na tom 50

mestu ubijen kraq Zvonimir. Sa takvim Marunovim arheolo{kim opredeqewem po~elo je stvarawe hrvatskog nacionalnog hodo~asnog svetili{ta u Biskupiji... Istra`ivawa je pro{irio i na severnu i sredwu Dalmaciju u ciqu da “doka`e” rasprostrawenost starohrvatskih spomenika i, na taj na~in, dominaciju rimokatolika (Hrvata) u srpskom dalmatinskom zale|u. Politi~ko dru`ewe sa dalmatinskim velikohrvatom, Mihom Pavlinovi}em, don F. Buli}a dodatno je inspirisalo da rezultate svojih arheolo{kih iskopavawa ve`e uz hrvatsku sredwovekovnu mitsku istoriju, odnosno, uz dinastiju tzv. hrvatskih narodnih vladara... U stvari, Buli} je imao pragmati~ni zadatak da Dalmaciju, nepouzdanim arheolo{kim istorijskim podacima, {to ~vr{}e ve`e uz hrvatstvo, odnosno za “sjevernu Hrvatsku”, pred pretenzijama dalmatinskih autonoma{a koji su isticali italijanstvo Dalmacije.” (str. 20-21.) [to se ti~e Mihovila Pavlinovi}a, istaknutog politi~ara i zagri`enog prava{a, on je bio “aktivan i u oblasti stvarawa hrvatske epske kwi`evnosti. Naime, on je od srpskih epskih pesama pravio hrvatske juna~ke epske pesme. Pavlinovi} je uveo i praksu zapisivawa tzv. hrvatskih juna~kih pesama na terenu srpske Bukovice, Ravnih Kotara i srpske Hercegovine u razdobqu od 1860. do 1875. godine.” (str. 21.) Kao arheolo{ki diletant kojem je jedini “nau~ni” kriterijum predstavqao wegov ustreptali romanti~arski nacionalni zanos, don Frane Buli} se “ogledao i kao istori~ar koji je svojim redakcijama falsifikovao starija izdawa odre|enih istoriografskih dela.” (str. 21-22.) Istoriografske i arheolo{ke, kao i lingvisti~ke, kwi`evne i umetni~ke falsifikate redovno potkrepquje rimokatoli~ka sakralizacija, u kojoj cela jedna crkvena organizacija na principima razbojni~ke dru`ine, ne biraju}i sredstva, provodi svoju voqu i juri{a u pravcu {to br`e realizacije poganih i perfidnih ciqeva. “Arheolo{ko ranoromani~ko nalazi{te u Biskupiji postaje zavetno sedi{te posve}eno Majci Bo`joj Mariji – “kraqici Hrvata”. Romani~ke natpise i skulpture, sa elementima vizantijskog na~ina prikazivawa Bogorodice, fraweva~ki arheolozi bez mnogo ubedqivih argumenata pretvaraju u hrvatske. Sam J. A. Soldo ka`e da prona|eni predmeti pripadaju raznim kulturama, ali takva konstatacija ne smeta mu da kao hrvatski nacionalni romanti~ar zakqu~i: “Izradba tih radova (predmeta) je dobra, tako da pokazuje istan~an ukus hrvatskog ~ovjeka u vremenu cvata kulture u Biskupiji.” (str. 22.) Ako je na|ena figura ratnika onda je to “pouzdani” dokaz da je re~ o hrvatskom dostojanstveniku, a svaka crkva, pa makar bila i ranohri{}anska, potvrda dubokog verskog hri{}anskog zanosa “starih Hrvata”. Kako ironi~no komentari{e @uti}, “stvarno su to vrlo “egzaktni” nau~ni arheolo{ki podaci i, {to je naro~ito komi~no, jedini, takvi kakvi su, koji su upotrebqeni kod stvarawa mitolo{ke predstave o hrvatstvu Kninske krajine i Knina kao “hrvatskog kraqevskog grada”. Nije nam jasno na osnovu kakvih elemenata je stvorena hipoteza da je npr. “hrvatski dostojanstvenik” iz Biskupije (XI vek) stvarno hrvatski kada uz takav arheolo{ki fragment ne postoji nikakav natpis u kamenu. Hrvatski arheolozi nam, tako|e, ne obja{wavaju koji su to prepoznatqivi “hrvatski ornamenti” koji otkrivaju hrvatsko poreklo odre|enog arheolo{kog materijala... Bez pomena hrvatskog imena, u tim vremenima, 51

arheolozi – sve{tenici progla{avaju “slovinske” knezove za hrvatske. Na ~iwenicu zamene “slovinskog” imena sa hrvatskim, od strane nekolicine hrvatskih istori~ara (pre svega sve{tenika), upozoravala je istori~arka Nada Klai}.” (str. 23.) v) Fratarska ma{tawa o kraqu Zvonimiru i Me{trovi}ev izra`eni katolicizam Da bi se obnovila stara slava i obele`ilo “sveto mjesto hrvatske povijesti”, uz svu grotesknost koju su pri tom mogli inscenirati homoseksualni mozgovi rimokatoli~kih sve{tenika, u Biskupiji je 1938. godine po~ela izgradwa spomen crkve. Lansirana je u javnost pretpostavka da je upravo na tom mestu ubijen mitski kraq Zvonimir koji je navodno prokleo Hrvate da nikad ne}e imati vladara svoje krvi, jer su wega izdali. Otpo~ela je freneti~na kampawa obja{wavawa verski zatucanom narodu da bi se gradwom te crkve moglo skinuti Zvonimirovo prokletstvo. “Zavjetnu hrvatsku nacionalnu i versku ideju izgradwe Marijinog i Zvonimirovog svetili{ta u Biskupiji, koju je pokrenuo kanonik Matija Stepinac, fanati~no je nastojao sprovesti u delo frawevac iz Knina Ivan Men|u{i} (koji je koristio pseudonim “Starac Prokop”). Pater I. Men|u{i} je 1933. godine, u svojoj “svetoj misiji”, obilazio Biskupiju i okolinu “oboru`an” srpskim etnolo{kim znamewem – guslama koje je nosio u torbi “uprtwa~i”. On vrlo uverqivo oslikava ranoromani~ku umetnost “hrvatskih kipara” koji su “uresili kraqevsku zadu`binu dragocjenim klesarijama: crtama i viticama, zavojima i cvjetovima, mre`astim pleterom, stubovima i kipi}ima, sve iz bijela i tvrda kamena gora na{ih i planina”. U svojoj mitolo{koj groznici “hrvatski Homer”, fra I. Men|u{i}, do~arava vremena “Zvonimirove kobi”, kada se “surva zlo na dr`avu Hrvata”, zbog “nesklada velika{a” koji hrvatsku kraqevsku krunu stavi na tu|insku glavu. “Starohrvatski kraqevski grad” na prostoru Biskupije nestade poput Troje pred “qutim Osmanlijama” koji “sru{i{e i sa zemqom sravni{e svete crkve i velika{ke dvore”). Svoje “epsko delo” (“Obnovimo zadu`binu drevnu”) fra I. Men|u{i} je posvetio vajaru Ivanu Me{trovi}u od kog je o~ekivao da }e svojim vajarskim delom vaskrsnuti staru hrvatsku kraqevsku prestonicu. On o~ekuje da }e “umovawem i djelovawem” umetnika Me{trovi}a “uskrsnuti drevna zadu`bina Zvonimira – kraqa hrvatskoga”. Donatorska aktivnost i umetni~ka anga`ovanost vajara Ivana Me{trovi}a, vezana za podizawe Zvonimirove spomen crkve u Biskupiji 1938. godine, otkriva nam wegovu u javnosti dosta potisnutu privr`enost rimokatolicizmu i hrvatstvu. Naime, Me{trovi} je u razdobqu Kraqevine Jugoslavije predstavqan velikim Jugoslovenom, dvorskim vajarom dinastije Kara|or|evi}, koji je u prvim decenijama XX veka bio pristalica hrvatsko-srpske koalicije i ~lan Jugoslovenskog odbora, te ~ak stvarao dela vezana za srpski juna~ki kosovski ciklus. Me|utim, Me{trovi}ev nacionalno-romanti~arski starohrvatski ciklus, uz koji su vezani vajarski motivi rimokatoli~ke tematike, dominira u wegovom stvarala~kom opusu, pogotovo u razdobqu izme|u dva rata.” (str. 24-25.) 52

Veoma izra`enog hrvatskog nacionalnog romantizma i duboko nagla{enog verskog rimokatoli~kog opredeqewa, “tridesetih godina ovog veka Me{trovi} je bio naro~ito aktivan po pitawu izgradwe zgrade Muzeja hrvatskih povijesnih starina u Kninu. Daleke 1911. godine on je dao fra Luji Marunu ponudu za izradu nacrta Muzeja u kninskoj tvr|avi. Me{trovi} se zanosio idejom da na Lopu{koj glavici u Biskupiji podigne hram “s brojnim kipovima iz hrvatske povijesti”. Tako se rodila ideja da se u srpskoj Biskupiji podigne hrvatsko versko i “povijesno” Gospino svetili{te posve}eno kraqu Zvonimiru. Najzaslu`niji za podizawe spomen crkve Na{a Gospa u Biskupiji bio je vajar Ivan Me{trovi}, koji je, uz najve}u nov~anu pomo}, besplatno napravio nacrt crkve, likovne radove i statuu “Na{e Gospe”. Me{trovi}eva “Gospa” (Bogorodica) odevena je u stilizovanu srpsku kninsko-drni{ku no{wu s velikim rupcem oko glave. Po re~ima J. A. Solde, kip “Na{e Gospe” stilski je blizak Me{trovi}evoj “Povijesti Hrvata” i predstavqa `enu iz sela Petrova poqa. Naslikani likovi seqaka, koji se mole Bogu, obu~eni su u narodnu no{wu dalmatinskih Srba. Posebno je apsurdno da se sva ta srpska etnolo{ka znamewa koriste za o`ivqavawe predstave iz legendarnih “starohrvatskih vremena”. Zvonimirov lik podse}a na hajduke i usko~ke junake iz srpskih epskih pesama, dok mu ode}a, s elementima dalmatinske srpske no{we, daje izgled kotarskih srpskih junaka.” (str. 26.) Kada je ta crkva otvarana 1938. godine, odr`ana je velika hrvatska nacionalna i katoli~ka sve~anost u kojoj je u~estvovao veliki broj politi~ara, sve{tenika, pripadnika raznih udru`ewa i zagreba~ki nadbiskup Alojzije Stepinac li~no. g) Kraq falsifikatora Frawo Tu|man U narednim decenijama arheolo{kim falsifikatima se najvi{e bavio Stjepan Guwa~a, nastavqaju}i Marunovim i Buli}evim stazama. Za wega Soldo u prigodnoj kwizi, objavqenoj u Splitu 1988. u ~ast poluvekovnog jubileja spomen crkve u Biskupiji, ka`e da je “revizijom iskopina u Biskupiji jo{ vi{e osvijetlio veli~inu i snagu obnovqene crkve u Hrvatskoj za vrijeme kraqa Zvonimira. Wegovi radovi su pokazali da je to “sveto tlo” koje treba i zbog toga sa~uvati od zaborava.” (str. 27.) @uti} zapa`a da je Guwa~a “po istom principu kao Marun i Buli}, preko arheolo{kih iskopina, a bez pisanih izvora, pravio rekonstrukciju mitolo{ke sredwovekovne hrvatske povijesti i to na terenu srpske Kninske krajine. U Guwa~inom arheolo{kom snovi|ewu na prostoru Cetine, Zrmawe, Knina i sela Biskupije postojale su brojne “starohrvatske crkve”. Hrvatski arheolozi, pogotovo rimokatoli~ki redovnici, utemeqili su “povijesnu” tezu, koju su prihvatili i hrvatski istori~ari, da je kraq Zvonimir sjediwewem Hrvatske u~inio kninski kraj jednim od sredi{ta svog kraqevstva, spoj sjeverne i ju`ne (Dalmacije) Hrvatske. Propagandista iz “Glasa koncila”, @ivko Kusti}, pi{e o “tisu}ama starohrvatskih grobova” oko crkvice u Biskupiji, u kojoj “blista obnovqeni lik Majke Kraqevstva i Krista Svevladara i posledweg na{eg velikog katoli~kog kraqa Dmitra Zvonimira”. Zato je i gradwa crkava na terenu Biskupije “zavr{nica dugog napora predstavnika Crkve i hrvatskih vladara oko ostvarivawa jedinstvene Kraqevine Hrvatske”. Prilog “prou~avawu” starohrvat53

ske “povijesti” daje u sada{wem trenutku i predsednik Republike Hrvatske (ina~e doktor istorijskih nauka) Frawo Tu|man, koji se u potpunosti uklapa u fantasti~no snovi|ewe arheologa–redovnika. On progla{ava Knin starim hrvatskim gradom koji je posle “Oluje” (1995. godine) postao ~ist kao u vreme kraqa Zvonimira. “Olujom” su postignuti “povijesni rezultati”, jer je Knin “vra}en u naru~je Majke Hrvatske”. Uz to je starinu hrvatstva izjedna~io sa starinom amebe tvrde}i da je Hrvatska “ve} XIV stoqe}a dio sredwe Evrope” i to potkrepio tvrdwama o hrvatskoj kulturi koja je starija od kultura mnogih evropskih naroda. Hrvatska je, po Tu|manu, imala pisce(!) koji su pisali i bili prevo|eni na druge jezike i pre [ekspira i Molijera.” (str. 27-28.) d) Kontinuirano otimawe srpskog kulturnog nasle|a Mora se priznati da je bilo hrvatskih intelektualaca koji nisu podlegali, bar ne sasvim, sveop{toj falsifikatorskoj histeriji i euforiji razigrane ma{te. “Delo hvarskog istori~ara i arheologa Grge Novaka odudara od arheolo{kih konstrukcija rimokatoli~kih redovnika. U svojim radovima hrvatsko ime je zastupao u vrlo skromnim razmerama. Iz tog razloga list hrvatskih “zajedni~ara”, “Obzor”, o Grgi Novaku pi{e kao o nau~niku svetskog glasa koji, me|utim, zazire od pomiwawa imena “Hrvat”, naro~ito u raspravi “Hvar kroz stoqe}a” (Beograd, 1924.). Na oblikovawe istorijske svesti hrvatskog naciona naro~ito je uticala kulturna elita koja je popularisala i usvajala vrednosti kwi`evnih dela koja su svojim sadr`ajem izvirala iz “radikalnog katolicizma”. U delima savremenih hrvatskih kwi`evnika i kwi`evnih istori~ara Dubrovnik je predstavqan kao staro hrvatsko kulturno sredi{te, iako on u razdobqu od XVI do XIX veka nije imao nikakvo hrvatsko narodnosno obele`je. U to vreme Dubrovnik je bio rimokatoli~ki grad me{ane latinsko-slavenske kulture, sa dominacijom romanskih kulturnih elemenata. Katoli~anstvo, pa potom i hrvatstvo Dubrovnika, zahvaquju}i intenzivnoj vekovnoj aktivnosti frawevaca i jezuita, naro~ito u razdobqu tzv. “katoli~ke obnove” (protivreformacije), uspe{no je ukoreweno u savremeni Dubrovnik. Naro~ito se ose}ao uticaj isusovaca na kulturni i politi~ki `ivot Dubrovnika. Refleksije dana{weg hrvatstva u daleku pro{lost intenzivno su prenosili hrvatski gra|anski, npr. Stjepan Radi}, i klerikalni politi~ari, a naro~ito hrvatski kwi`evnici i kwi`evni istori~ari. Tako je Marin Frani~evi} pripisao dubrova~kom pesniku Mavru Vetranovi}u (1482-1576.) da se on obra}a “slavnim Hrvatima, braniocima Klisa”, iako je nepobitna istorijska ~iwenica da su u Kninu `iveli i Klis branili uskoci – pravoslavni Srbi, koji posle pada grada, 1537. godine, prelaze u Sew, i, vremenom, prozelitskim ~inom postaju unijati naseqeni u @umberku. Na sli~an na~in, poraz ma|arske vojske na Krbavskom poqu 1493. godine, koju je vodio ma|arski ban Emerik Deren~in, M. Frani~evi}, preko stihova Vetranovi}a, interpretira kao “hrvatsku slavu.” (str. 28-29.) Nemilice su prisvajane i srpske narodne pesme, na silu hrvatizovane, kao i srpsko narodno predawe, tradicija, obi~aji i drugi oblici folklornog stvarala{tva. “Junake kosovskog, hajdu~kog i usko~kog epskog ciklusa, hrvat54

ski kwi`evni teoreti~ari, naro~ito oni mona{kog fraweva~kog porekla, znali su pripisati hrvatskoj juna~koj epici. Kotarski i sewski srpski uskoci i epski junaci (Stojan Jankovi}, Vuk Mandu{i}, Ilija Smiqani}, Komqen barjaktar, Tadija Sewanin, Ivan Sewanin, Uskok Radojica i dr.) nasilno su uklapani u hrvatske epske pesme i nosili hrvatsko narodnosno ime. Klerikalac Dragutin Ne`i} proglasio je Sew “sredi{tem najqep{eg ciklusa hrvatske narodne epike iz doba turskih ratova”. Zato i grad pravoslavnih uskoka progla{ava “najhrvatskijim hrvatskim gradom”. Za Iliju Smiqani}a se obi~no govorilo da je sin hrvatskog junaka Petra Smiqani}a i da je bio haramba{a hrvatskih uskoka. Pesma o Smiqani}ima (“Smiqani}u, Smiqani}u pokislo ti perje”) u savremenoj hrvatskoj verziji tretira se kao stara katoli~ka dalmatinska (hrvatska) pesma. Previ|a se podatak da su Smiqani}i bili poreklom sa srpske Udbine u Lici. Vuk Mandu{i} je tako|e predstavqen kao hrvatski junak i odbacivano je wegovo srpsko (crnogorsko) poreklo. Fraweva~ka svehrvatska nacionalna propaganda predstavqala je muslimanske (“turske”) junake kao “junake hrvatskih muslimanskih narodnih pjesama”. Sli~no su radili i svetovni hrvatski kwi`evni istori~ari. Rafo Bogi{i} je, na primer, isticao da se “pored fraweva~ke katoli~ke kwi`evnosti, i neovisno od we, javqa u Bosni krajem XVI st., a obilnije u XVII stoqe}u, i druga jedna kwi`evnost na hrvatskom jeziku: kwi`evnost bosanskih muslimana pisana arapskim pismom. Nazivamo je “aqamiado poezija” prema arapskoj rije~i “alayamije”, {to zna~i strani, nearapski”. “Hrvat muslimanske vere”, “obzora{”, Muhamed Hayijahi}, pi{e o po~ecima hrvatskog muslimanskog pjesni{tva i o “hrvatskoj muslimanskoj kwi`evnosti prije 1878. godine.” (str. 29-30.) |) Rimokatoli~ka retorta za pretapawe srpskog u hrvatsko Srbi su i u devetnaestom veku ponekad protestovali zbog u~estalih hrvatskih falsifikata, pa @uti} navodi primer dalmatinskog lista “Srpski glas” koji je bio “naro~ito ogor~en kada je Matica hrvatska 1897. i 1898. godine pod hrvatskim imenom objavila dve kwige srpskih narodnih pesama o Kraqevi}u Marku, Milo{u Obili}u i drugim srpskim junacima. Sli~an falsifikat Matica je napravila i 1888. objaviv{i “Iskrice” Nikole Tomazea. U ovom izdawu ilirsko ime je zameweno hrvatskim. “Srpski glas” je ovaj postupak o{tro osudio i pomenuo izdawe “Iskrice”, u kome je Tomazeo ilirsko ime zamenio srpskim. Tomazeova srpska ose}awa dokazivala su wegova dela: iako je pod ilirskim nazivom objavio pesme o Kosovu i Kraqevi}u Marku, on je nagla{avao da su to srpske pesme. U svrhe stvarawa hrvatske juna~ke epske kwi`evnosti, u Zagrebu se od 1896. po~iwe (tom I) objavqivati zbornik “Hrvatske narodne pjesme”. Do 1939. godine objavqeno je ukupno osam tomova. Krajem XIX i po~etkom XX veka frawevci u Bosni i Dalmaciji po~iwu da promovi{u i isti~u “hrvatske guslare” i “hrvatske juna~ke pjesme”. Frawevac Silvestar Kutle{a iz Imotskog ~ak je 1939. godine objavio juna~ke narodne (hrvatske) pesme iz Imotske krajine. “Hrvatska revija” 1940. godine tako|e objavquje juna~ke narodne pesme iz Imotske krajine podvode}i ih pod hrvatske narodne pesme. Dr Mate Ujevi} objavio je u Zagrebu 1938. godine 55

“Hrvatsku narodnu pjesmaricu”. Novi impuls pohrva}ivawu srpskih epskih narodnih pesama dala je 1964. godine Matica hrvatska objavqivawem “Narodnih epskih pjesama” (u dva toma!) koje su iza{le u okviru vi{etomne edicije “Pet stoqe}a hrvatske kwi`evnosti”... Me|u hrvatske epske pesme uredni{tvo Matice hrvatske uvrstilo je pesme srpskog juna~kog epskog ciklusa koje pevaju o me|usobnoj borbi srpskih uskoka i hajduka sa muslimanskim (turskim) junacima. Tipi~an primer takvog epskog sadr`aja je pesma “Pisma od Nuke barjaktara”, u kojoj se pomiwu srpski junaci iz Ravnih Kotara (devet Vu~kovi}a, Ilija @arkovi} i drugi) koji se sukobqavaju sa turskim ratnicima. “Danak u krvi” postaje “potresni prizor” vezan iskqu~ivo, ako se izuzme “{pawolska narodna romansa”, za hrvatsku epsku poeziju. Ne pomiwe se nikakav hrvatski epski lik, ali zato “Mati~ino” uredni{tvo, u prava{kom i “endehazijskom” maniru, pod Hrvate nasilno podvodi i srpske junake islamske vere (muslimane). Kra|a srpskih pesama nije se mogla izvesti bez prethodnog prisvajawa srpskog jezika i wegovog progla{avawa za hrvatski. “Pokatoli~eni srpski guslari iz Imotske krajine, srpskog prezimena a katoli~kog imena (Mate Gali}, Ivan Kutle{a, Mijo [koro, Ante Lon~ar, Ivan Mari}, Ivan Vu~kovi} i drugi), odjednom, prema fraweva~koj epskoj verziji, “pjevaju lijepim hrvatskim jezikom” o “krvavim okr{ajima izme|u hrvatskih kr{}anskih i muslimanskih junaka”. O Srbima, srpskom imenu i pravoslavqu nema ni pomena. Srpsko stanovni{tvo, koje je patilo pod turskim ropstvom, u najboqem slu~aju nazivano je “kr{}anskim”, pa se obi~no pomiwu “kr{}ani Kraji{nici”. Stvaraocima “hrvatske narodne epike” bio je u tim trenucima potreban svehri{}anski ekumenizam kako bi se iskoristila pravoslavna (srpska) epika za velikohrvatske nacionalne pretenzije. Frawevac Silvester Kutle{a je ~ak ijekavski jezi~ki oblik, koji su upotrebqavali pomenuti guslari, prevodio na ikavicu koja je s vremenom od srpskog pretvorena u jezi~ki oblik katolika (Hrvata). S druge strane, “Mati~in” prire|iva~ “Hrvatskih juna~kih narodnih pjesama”, Olinko Deroko, komotno tvrdi da su Vuk Karayi}, fra Grga Marti} i B. Bogi{i} ikavske jezi~ke oblike pretvarali u ijekavske. Pojedini teoreti~ari i istori~ari kwi`evnosti isticali su da su “hrvatske” juna~ke pjesme iz Imotske krajine preuzete “iz drugih na{ih krajeva” i iz drugih zbornika juna~kih pesama. Antun [im~ik je upozoravao da u Kutle{inoj “Pjesmarici” ima pesama preuzetih iz Karayi}evog zbornika (“@enidba Mili} barjaktara”, “@enidba Ivana – Ilije Smiqani}a”, “Sestra \urkovi} serdara i Zukan barjaktar”, “Bajo Pivqanin i beg Qubovi}” itd.). Za ovakvu [im~ikovu konstataciju smatramo da nije potrebna nikakva dodatna arugmentacija, jer je iz wihovog naziva o~ito da navedene pesme pripadaju srpskom epskom juna~kom ciklusu. U svojoj nemo}i da argumentovano pobiju srpski karakter juna~kih narodnih pesama, rimokatoli~ki kwi`evni “stru~waci” su stalno ponavqali tvrdwu da je Vuk Karayi} “posrbqavao” narodne pesme i da ih je “mijewao prema svojim gramati~kim, leksikalnim i estetskim na~elima”. [im~ik je tako|e tvrdio da je odre|en broj pesama iz Kutle{ine “Pjesmarice” preuzet iz zbirke koju su objavili frawevci Frano Juki} i Grga Marti} pod naslovom “Narodne pjesme bosanske i hercegova~ke” (Mostar, 1892.).” (str. 32.) 56

3. Fatalna gre{ka odbacivawa Srba katolika Nikola @uti} posebnu pa`wu skre}e na najzna~ajnijeg hrvatskog pisca istorijskih romana Avgusta [enou, koji “uop{te nije bio hrvatskog porekla. Wegovog oca, poslasti~ara Alojza, doveo je 1830. iz Budima u Zagreb zagreba~ki biskup Aleksandar Alagovi}. ^e{ki jezik svojih predaka Alojz je u potpunosti zaboravio, a govorio je samo nema~ki i ma|arski. [enoina majka Terezija bila je }erka Ma|ara Maksimilijana Eduarda Raba~a. Me|utim, nehrvatsko poreklo nije mu smetalo da napi{e brojne istorijske romane i pripovetke u kojima je isticao i veli~ao Hrvate, hrvatstvo i rimokatolicizam. U istorijskoj pripovijesti “^uvaj se sewske ruke” Hrvatima, dodu{e preko juna~kih podviga srpskih uskoka, ostavqa slede}i amanet: “Sine hrvatski! I u tvom srcu gori bo`ji plamen, i tvoje grudi su kruti kamen; sine hrvatski, pamti do groba starinsku pjesmu: ^uvaj se sewske ruke.” (str. 33.) Retorta za pretapawe pripadnika raznih nacionalnosti u ve{ta~ku hrvatsku uspe{no je funkcionisala jer nijednog trenutka upravqa~ke komande iz svojih ruku nisu ispu{tali vode}i rimokatoli~ki ideolozi. “Da bi se prikrila istina o nastanku velikog dela Hrvata prevo|ewem pravoslavnih Srba u rimokatolicizam, hrvatski kwi`evnici i kwi`evni istori~ari, pogotovo oni uzornog teolo{kog obrazovawa, odbacivali su tezu o nastanku Hrvata iz rimokatolicizma. S druge strane, ideolozi Srpske pravoslavne crkve napravili su medve|u uslugu Srpstvu svo|ewem Srpstva na pravoslavne pripadnike. Srbi – katolici i Srbi – muslimani time su odba~eni. Me|utim, Hrvati, koji su prete`nim delom konfesionalna rimokatoli~ka nacija, ne daju se svesti na etnos koji je iskqu~ivo nastao verskim aktivnostima.” (str. 34.) Ilustruju}i takav stav, @uti} citira Radovana Grgeca, glavnog urednika ~asopisa “Maruli}”, ~iji je izdava~ Hrvatsko kwi`evno dru{tvo Svetog ]irila i Metodija sa sedi{tem u Zagrebu. Grgec ka`e po tom pitawu: “Toliko smo puta rekli da se nacionalnost ne mo`e poistovje}ivati s vjerskom pripadno{}u niti hrvatstvo s katolicizmom, koliko god povijest na{ega naroda bila povezana s rimskom crkvom i wezinim predstavnicima. Hrvati nisu samo katolici. Me|u wima ima i pripadnika drugih vjeroispovijesti, ateista i agnostika. Nemojmo smawivati svoj broj, ionako nas je vrlo malo i sve mawe i mawe.” (str. 34.) Koliko su i sami Hrvati intimno nesigurni u svoje megalomanske projekte i kvazinacionalne konstrukcije, svedo~i i wihov manir da u svakoj prilici i na svakom mestu u prvi plan isturaju svoju falsifikovanu heraldiku i mitske parole i politikantske fraze.

4. Hrvatska “opstojnost”” u tu|im dr`avama @uti} ka`e da ga je na pisawe ove kwige motivisala i ~iwenica da su hrvatski istoriografski falsifikati “~ak une{eni u preambulu Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine. Nijedna ozbiqna dr`ava ne bi u preambuli svog ustava istakla takve mitske istoriografske konstrukcije. Unikatna preambula hrvatskog ustava sadr`i fantasti~ne podatke o “tisu}utristogo57

di{woj” dr`avnopravnoj povijesti Hrvata. Izvr{ena je, dakle, hronolo{ka korekcija ranijeg “~iweni~no utvr|enog” hiqadugodi{weg dr`avnopravnog hrvatskog bitisawa. Sada je vremenski uskla|eno prava{ko “tisu}godi{we” dr`avotvorstvo sa vatikanskim falsifikatom o “tisu}u i trista godina” od vremena pokr{tavawa Hrvata, a time i wihovog ulaska u “kr{}ansku” evropsku civilizaciju. U “izvori{nim osnovama” Ustava Republike Hrvatske dominira mitolo{ki hrvatski “povijesni” prapo~etak.” (str. 36-37.) Taj fragment preambule, ~iji sadr`aj @uti} potencira, glasi: “Izra`avaju}i tisu}qetwu nacionalnu samobitnost i dr`avnu opstojnost hrvatskog naroda, potvr|enu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivawa u razli~itim dr`avnim oblicima, te odr`awem i razvitkom dr`avotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu dr`avnu suverenost.” (str. 37.) Kako to @uti} daqe komentari{e, “formulacija “nacionalna samobitnost i dr`avna opstojnost” u “razli~itim (zaboravilo se re}i “inostranim” – N. @.) dr`avnim oblicima” predstavqa apsurdan oblik nezavisnosti. Daqe se nastavqa fantasti~na pri~a o osnivawu hrvatskih kne`evina odmah posle wihovog doseqewa na Balkan u VII veku. Proizlazi da su paganski Hrvati, kao nijedan selila~ki indoevropski narod, odmah posle doseqewa na Balkan formirali svoje dr`avne organe i uspostavili odre|ene dr`avne funkcije. S druge strane, za ozbiqnu istoriografiju je krajwe sporno pitawe da li su Hrvati u VII veku uop{te postojali kao formiran narod. Na takvo pitawe istoriografija nije dala odgovor prosto zbog ~iwenice {to o tom vremenu nema sa~uvanih savremenih istorijskih izvora (dokumenata). Zbog nedostatka izvora neminovno nastaju mitovi, pa su u opticaju proizvoqne hipoteze hrvatskih arheologa, filologa, antropologa koje, me|utim, istorijska nauka ne mo`e uzimati za ozbiqno.” (str. 37.) @uti} dovodi u pitawe i pouzdanost dela “O upravqawu imperijom” vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita, s obzirom da je nastalo tek u desetom veku, ali imaju}i pre svega u vidu ~iwenicu da wegov najstariji sa~uvani prepis poti~e tek iz {esnaestog veka. “Mo`e se postaviti pitawe da li je original uop{te postojao ili je “prepis” samo naknadna falsifikatorska konstrukcija nastala u vreme stvarawa tzv. hrvatskih povijesnih redakcija. Stvarawu tzv. “prepisa” nepostoje}ih i neizvesnih originalnih izvora sklon je upravo Vatikan, naro~ito od XV veka, kada i nastaje “Konstantinova darovnica” kao wegov najve}i falsifikat.” (str. 38.) ^ak je i Nada Klai} u kwizi “Povijest Hrvata u ranom sredwem vijeku” (Zagreb 1971.) zakqu~ila da niko nije dokazao da su zaista postojali Beli Hrvati i Bela Hrvatska u sedmom veku, kao i da istorijska kritika u Hrvatskoj skoro da i ne postoji.

5. Iritiraju}e }utawe srpskih nau~nika @uti} najvi{e kritikuje srpske istori~are {to se nisu ozbiqnije pozabavili problematikom hrvatske mitomanske praistorije. “Srpski medievisti ostali su i dan danas nemi, inertni i bez odgovora na o~igledne hrvatske istoriografske falsifikate. Zbog takvog odnosa u istoriografiji, rimokatoli~ki “povjesni~ari” mogli su proizvoqno da tuma~e malobrojne i nepouzdane naknadne izvore, koji su se odnosili na vreme sredwevekovne slavenske 58

pro{losti. Svi ti malobrojni izvori (ako su uop{te izvori) nisu sa~uvani u originalu ve} postoje prepisi (“hrvatske redakcije”) iz XVI i XVII veka. Zbog pre}utnog prihvatawa takvih friziranih izvora sa srpske strane, hrvatski istoriografski rezultati su vremenom postajali nesporno istiniti i “~iweni~no” neoborivi. Takva “spisateqska nadmo}” (zasnovana na ve{tom i sistematskom falsifikovawu istorijskih ~iwenica) rimokatoli~kih (“hrvatskih”) istori~ara, omogu}ila je da se stvaraju istorijska dela za dnevnopoliti~ku upotrebu.” (str. 39.) S obzirom da su ve{ta~ki i na osnovu vatikanskih politi~kih interesa formirani kao “nacija” i slepo poslu{no oru|e rimokatoli~kih prelata, “Hrvatima je bilo neophodno da isti~u svoju mitsku pro{lost kako bi dokazali svoju dugu dr`avqansku i dr`avno-pravnu tradiciju, koje, me|utim, do osnivawa nacifa{isti~ke Nezavisne Dr`ave Hrvatske 1941. godine nikad nije ni bilo. Posle propasti tzv. dinastije Trpimirovi}a (krajem XI veka), ~iji su knezovi i kraqevi nosili slavensko ime, nema tragova posebne hrvatske dr`avnosti i dr`avqanske istori~nosti. Zbog toga se hrvatska “povijesna” mitomanija slepo dr`i pri~e o hiqadu i tristagodi{woj hrvatskoj dr`avnosti koja je, tobo`e, nastala krajem XI veka.” (str. 39-40.) U svem ovom hrvatskom falsifikatorskom zame{ateqstvu, poseban zna~aj svakako ima ~iwenica da “o tzv. istoriji Hrvata iz vremena doseqewa na Balkan i dinastije “narodnih vladara” Trpimirovi}a, uglavnom govore izvori rimokatoli~kih sve{tenika i redovnika (benediktinac Mavro Orbini, Toma Arhi|akon, Arhi|akon gori~ki Ivan itd.), anonimusa (Qetopis popa Dukqanina, Splitski anonim I, Splitski anonim II) i istoriografska dela hrvatskih teologa i svetovnih pisaca (Ivan Luci} – “otac hrvatske istoriografije”, Pavle Riter, Tadija Smi~iklas, Frawo Ra~ki, Ferdo [i{i}, Vjekoslav Klai}, Dominik Mandi}, Krunoslav Draganovi}, Nada Klai} itd.). Istori~ar u Paveli}evoj NDH, prof. Petar Grgec, navodi da su “razprave” isusovca Stjepana Krizina Saka~a “jasno razsvietlile ove prilike (doseqewe i pokr{tewe Hrvata – N. @.) koje su oko 679. godine, za vrieme bana Borka i pape Agatona, dovele do sklapawa ugovora (konkordata)”. Potom Grgec citira Saka~ev tekst koji govori o mirotvorstvu “pravednih” Hrvata koji ho}e samo da {tite svoju teritoriju bez posezawa za tu|om zemqom... Grgec na kraju zakqu~uje da je miroqubivost donela Hrvatima dva velika dobra: prvo me|unarodno priznawe wihove narodne samobitnosti i priznawe wihove domovine (!). Kod velikohrvatskih ideologa citirane re~i postale su ~uveni “hrvatski zavjet iz vremena kneza Borka i pape Agatona”. Dobiv{i “me|unarodno priznatu domovinu, narodnu samobitnost i dr`avu”, postali su Hrvati, kako ka`e prof. P. Grgec, “atrakcijskim sedi{tem i za ona plemena koja u po~etku nisu pripadala jezgru hrvatskog naroda”. Ovakvom infantilnom obja{wewu nastanka hrvatske narodne samobitnosti i dr`ave nije potreban nikakav komentar.” (str. 38-39.) Ne samo da je uticaj Vatikana i Rimokatoli~ke crkve bio presudan za ve{ta~ko stvarawe hrvatske istorije, nego su smi{qeno kreirali na koji na~in }e se Hrvati nazivati u stranim, mahom zapadnoevropskim jezicima. “Latinski ili boqe re~eno italijanski naziv za hrvatsku dr`avu (Croatia) u osnovi ima militantno rimokatoli~ko misionar59

sko zna~ewe. U Talijansko-slovinskom rje~niku fra Dragutina Par~i}a (Zadar, 1868.), koji se {kolovao u Ilirskom zavodu Sv. Jeronima, re~ “crociato” prevedena je kao “kri`ar”. Italijanski koren re~i Croatia hrvatski latinisti su prebacili u anti~ka imena, pa tako u latinskoj “vje`benici” za sredwe {kole “Elementa latina” (Zagreb, 1964.) re~ Croatia ozna~ava Hrvatsku. U uzornom @epi}evom “Latinsko-hrvatskom rje~niku”, Zagreb, 1961., re~ Croatia, {to je i logi~no, ne postoji. Takvim fantasti~nim konstrukcijama nekolicine hrvatskih klasi~nih filologa bitisawe hrvatstva i Hrvatske pomera se u daleka anti~ka vremena.” (str. 40.) a) Dominik Mandi} u kriti~kom osvrtu Nade Klai} Dva najupe~atqivija istorijska falsifikata vrlo uspe{no je raskrinkala upravo hrvatska istori~arka Nada Klai}. Re~ je o Letopisu popa Dukqanina i kwigama Dominika Mandi}a. “Jedan od prvih, i najzaslu`nijih, koji je hrvatsko ime zasadio u daleku pro{lost, bio je nepoznati redaktor “Letopisa popa Dukqanina” (XII vek). Naime, u XV veku, kako tvrdi N. Klai}, uba~ena je u “Letopis” tzv. hrvatska redakcija teksta u kojoj je namerno uneto hrvatsko ime umesto slavenskog. Re~ je o mestima na kojima mewa latinski tekst, ume}e Hrvate i tamo gde ih latinska redakcija ne pomiwe. Istori~arka Nada Klai} smatra da je uzrok takvoj redakciji u ~iwenici {to autor ne poznaje naziv Slaveni (koji je bio u iskqu~ivoj upotrebi u vreme popa Dukqanina) pa ga `eli zameniti savremenim izrazom Hrvati. Daju}i globalnu ocenu “Letopisa popa Dukqanina”, Nada Klai} je zakqu~ila da su vesti iz “Letopisa” “prili~no nepouzdane” pa ih “kriti~ka istoriografija jedva uzima u obzir.” (str. 41.) Kritika radova Dominika Mandi}a vrlo je upe~atqiva i zato @uti} daje op{iran prikaz Mandi}evih stavova i uverqivog osporavawa kog se stru~no prihvatila Nada Klai}. “Najzaslu`niji za nastavqawe kontinuiteta i daqwi razvoj savremene mitolo{ke hrvatske istorije su rimokatoli~ki redovnici Krunoslav Draganovi} i fra Dominik Mandi}. Vlastima Republike Hrvatske poslu`ila je kao idealno propagandno sredstvo Mandi}eva “komparativna povijesna sinteza”, pod tendencioznim nazivom “Srbi i Hrvati dva stara razli~ita naroda” (Zagreb, 1990.). Ve} sam naslov otkriva Mandi}evu konstrukciju o narodima formiranim u dalekoj pro{losti koji, prema naslovu, nemaju ni{ta zajedni~ko. U Mandi}evoj kwizi se upravo navode neprihvatqivi argumenti koji su u funkciji svedo~anstva o Srbima i Hrvatima kao rasno razli~itim narodima. U navedenom delu Mandi} nam se predstavqa kao “vrstan filolog”. Dovoqno je navesti samo par naslova poglavqa pa da se vidi sva veli~ina wegovih “filolo{kih” umotvorina (“Dolazak Slavena {tokavskih ikavaca na Balkan”, “Dolazak Slavena {tokavskih ekavaca na Balkan”). Mandi} u IV poglavqu kwige raspravqa o hrvatskom “Duvawskom saboru godine 753”, iako istoriografija do danas nije uspela da utvrdi nijednu istorijsku ~iwenicu o hrvatskoj istoriji VIII veka... U kritici Mandi}eve kwige “Rasprave iz stare hrvatske povijesti”, Nada Klai} navodi da se Mandi} slu`io izmi{qenim izvorima koji su nepoznati ozbiqnijim istra`iva~ima hrvatske istorije. Daqe napomiwe da Mandi} nije raspo60

lagao ni sa kakvim novim izvornim materijalom koji bi bio nepoznat drugim istra`iva~ima istorije sredweg veka.” (str. 41-42.) Iz wenog kriti~kog osvrta, objavqenog u “Historijskom zborniku XXI–XXII” u Zagrebu 1971. godine, @uti} doslovno prenosi fragment u kome Nada Klai} za Dominika Mandi}a ka`e da se on “vratio na po~etnu fazu historiografije kada je ona, jo{ u prvim po~ecima u pro{lom stoqe}u, smatrala svojom osnovnom zada}om uglavnom prepri~avawe najpoznatijih izvora bez wihove kriti~ke analize. No i tada je bilo dosta histori~ara koji su znali odijeliti mit od istine. U hrvatskoj se istoriografiji odavno ve} postupa vrlo oprezno s pripovjednim izvorima – legendama, kronikama. F. Ra~ki, kao pravi otac moderne hrvatske istoriografije, ukazivao je ~esto na nedostatke izvornog materijala.” (str. 42.) S obzirom da je Dominik Mandi} svoje navodne istorijske ~iwenice, kako prime}uje @uti}, “zasnivao na krajwe problemati~nim podacima iz Letopisa popa Dukqanina, ni`u}i kombinaciju za kombinacijom”, Nada Klai} konstatuje: “Tako postepeno raste wegova fantasti~na historija koju je nemogu}e pobijati jer joj nedostaju osnovni elementi potrebni za raspravqawe. Ako, naime, rad na nekom problemu po~iwe s tvrdwama koje bi trebale biti rezultat raspravqawa, onda se ne mo`e ni o ~emu raspravqati. Mandi}u je tako utvr|ena ~iwenica pretpostavka da je “Kronika hrvatska” ili “Kraqevstvo Hrvata” djelo nekog Hrvata glagoqa{a koje je napisano prije Qetopisa (popa Dukqanina)... Gotovo opsjednut idejom da je tobo`we “Kraqevstvo Hrvata” nastalo u Dukqi, ili kako je naziva, u Crvenoj Hrvatskoj, Mandi} nije zapazio da (~ak ni) hrvatska redakcija (letopisa) ne poznaje naziv Crvena Hrvatska! I to uprkos tome {to redaktor hrvatske redakcije vrlo ~esto mijewa u Dukqaninovu tekstu naziv Slaveni i slavenski s nazivom Hrvati i hrvatski!” (str. 42.) Kqu~ni argument kojim se osporava ozbiqnost i moralnost svih Mandi}evih kwiga je ~iwenica da je Dominik Mandi} svuda naziv Sklavi, {to na latinskom zna~i Sloveni, zamewivao terminom Hrvati, “te je nastojao ~ak dokazati da je hrvatska redakcija “Letopisa popa Dukqanina” starija od latinske. Ni u hrvatskoj redakciji ne pomiwe se Crvena Hrvatska. Tako je Mandi} izraz Regnum Sklavorum tuma~io kao Kraqevstvo Hrvata. Na taj na~in mogao je isticati tezu da je od “starine Dukqa (danas Crna Gora – N. @.) bila sastavni dio op}ega Hrvatskog kraqevstva, tj. Bijele i Crvene Hrvatske”. Mandi} je u svojoj svehrvatskoj euforiji tvrdio da je Dukqa “sredi{te i dukqanska vladarska obiteq glavni nosilac dr`avnoga `ivota svih Hrvata u prvim stoqe}ima wihovog `ivota na Jadranu.” (str. 42-43.) @uti} posebno isti~e da je i Nada Klai} “zaprepa{tena kako Mandi} uzima “Gotski uvod” iz “Letopisa” kao dokaz “hrvatske predaje (predawa)”. Pod Mandi}evim perom svi se Goti pretvaraju u Hrvate, i na taj na~in on dobija Hrvatsku u `eqenim granicama.” (str. 43.) Kako Nada Klai}, iako Hrvatica, neumoqivo razara Mandi}eve pamfletske konstrukcije, ni najmawe Dominika Mandi}a “ne zbuwuje to {to u tim prvim glavama (Letopisa), o kojima tako|e postoji opse`na literatura, nigdje nema traga Hrvatima: narod koji dolazi jesu Goti, a wihove vo|e Totila i Ostroil!... Postavqenom ciqu podvrgava svaki izvor i tuma~i ga tako da je krajwi rezultat uvijek isti. Tako nastaju hrvatske pokrajine 61

Bosna i Dukqa, a u najnovijem prilogu i Neretqanska kne`evina... Wegova se “historija”, kako se mo`e razabrati, sastoji od oskudnih fragmenata izvora, tobo`we logike kojom on te fragmente lijepi i gotovo bolesne `eqe da {to ve}i broj Ju`nih Slavena ubroji me|u Hrvate. I pri tom nema dakako na umu etni~ki, nego politi~ki pojam Hrvat, jer se od Ra{e do Valone prostire tobo`e “hrvatska narodna dr`ava”. Dokaz hrvatstva Neretqanske kne`evine je tako|e primjer Mandi}eva falsificirawa izvornog materijala.” (str. 43.) @uti} tim konstatacijama dodaje ocenu prema kojoj “vrhunac Mandi}eve svehrvatske megalomanije nastaje u trenutku kada tvrdi da su “po~etkom X stoqe}a u jugoisto~noj Europi cvale tri mo}ne dr`ave”, od kojih je jedna bila Hrvatska s granicama “od rijeke Ra{e u Istri do rijeke Drima u dana{woj Albaniji, te od Jadranskog mora do Drave i Dunava na sjeveru i Drine na istoku, a dijelila se na Bijelu Hrvatsku, od rijeke Ra{e do Cetine u Dalmaciji, i Crvenu Hrvatsku, od rijeke Cetine do rijeke Drima(!).” (str. 43.) Takve bajke potom cirkuli{u kroz neuki narod posredstvom rimokatoli~kih sve{tenika, u funkciji masovne indoktrinacije beslovesnog stada vernika i wihove instrumentalizacije u funkciji ostvarewa dugoro~nih prozelitskih projekata i dominacije. Stvarni istorijski izvori govore sasvim druga~ije i potvr|uju da su se stanovnici prostora na kome dana{wi hrvatski ideolozi situiraju prvobitnu hrvatsku dr`avu nazivali Sloveni ili Sklavi, na latinskom jeziku. “U novovekovnim redakcijama slavensko ime tendenciozno je zamewivano terminom Hrvat. Tako je, na primer, papa Ivan VIII poslao 879. godine pismo “Dragom sinu Zdeslavu, slavnom knezu Slavena”. U delu “Liber pontificialis” govori se da su papinski izaslanici pali u ruke Domagoja (in Sklavorum dedukti Domagoj manus). Mleta~ki hroni~ar Ivan \akon iz XI veka u Mleta~koj hronici naziva stanovnike Dalmacije “Sklavorum pesime dentes et Dalmacianorum”, a kneza Domagoja iz IX veka “pesimus Sklavorum duks”. Kasnije hrvatske istorijske redakcije prozvale su Domagoja “pesimus duks Kroatorum” (“najgori knez Hrvata”). Generacije jugoslavenskih {kolaraca obrazovane su uz pri~e o Domagoju kao “najgorem knezu Hrvata”, hrvatskom junaku bez premca. Osnovni izvor za potvrdu prava{kog koncepta “tisu}godi{we” dr`avnopravne istorije Hrvata je “Kvoliter” ili tzv. “Pakta konventa” (ugovor) iz sredine XIV veka. “Pakta konventa” je tobo`e prepis starijeg nesa~uvanog originalnog izvora, koji, me|utim, ve}ina hrvatskih istori~ara uzima kao vrlo pouzdan dokument. “Pakta konventa” opisuje pad Hrvatske pod ma|arsku zavisnost 1102. godine. Prethodno su, prema “hrvatskoj predaji”, Ma|ari 1097. godine na Petrovoj gori porazili tzv. hrvatsku vojsku mitskog hrvatskog kraqa Petra Sva~i}a, i vladali nad Hrvatima do 1527. godine, odnosno, do vremena pada Ma|arske pod Turke i potpadawa Hrvatske pod Austriju. Nepoznati autor je “Pakta konventom” hteo da istakne ~iwenicu da Hrvati nisu bili podani~ki narod u okviru Ugarske, ve} ravnopravan dr`avnopravni ~inilac zajedni~ke ugarsko-hrvatske dr`ave. Izmi{qeni doga|aj, vezan za tobo`we potpadawe Hrvatske pod Ma|arsku 1102. godine, hrvatski istori~ari nastoje prikazati {to afirmativnije po hrvatsku dr`avnost. Sve{tenik istori~ar dr Lovre Kati} tuma~i da su Hrvatska i Ugarska 1102. godine sklo62

pile personalnu uniju koja je trajala sve do 1918. godine... Prof. Petar Grgec izvodi ~udnu jezi~ku akrobatiku kada nastoji dokazati tobo`wu hrvatsku samostalnost u okviru Ugarske. On pi{e da je 1102. godine “do{lo do u~vr{}ewa Arpadovaca na hrvatskom kraqevskom prestolu”. Me|utim, posle toga nagla{ava da je Hrvatska 1102. godine u{la u gra|anski rat i propast... Vode}i hrvatski mitoman, D. Mandi}, “Pakta konventu” naziva Dogovornom nagodbom, a stvorene dr`ave “drugarskim kraqevstvima”. Ta kraqevstva su, po wemu, suverene dr`ave u poziciji personalne unije.” (str. 44-45.) b) Falsifikovawe po uputstvu Firentinskog sabora Raspravu po ovom pitawu Nikola @uti} zakqu~uje detaqnim prikazom sadr`aja “Pakta konventa” i konciznim predstavqawem stavova vode}ih hrvatskih istori~ara o ovom dokumentu. “Po{to je u naslovu (“Kako i kojim ugovorom se predado{e Hrvati ugarskom kraqu”) najavio o ~emu }e govoriti, nepoznati sastavqa~ Pakta konvente saop{tava kako je kraq ugarski Koloman odlu~io pokoriti “~itavu Hrvatsku sve do dalmatinskog mora”. Zbog toga je do{ao do Drave, na {to su Hrvati, ~uv{i za dolazak vladara, skupili vojsku i pripremili se za borbu. Ugarski kraq Koloman im na to {aqe svoje poslanike da sklope s wima takav ugovor kakav budu sami `eqeli. Posavetovav{i se, Hrvati po{aqu dvanaest svojih plemi}a od dvanaest svojih plemena (redak primer plemena sa dr`avqanskom sve{}u – N. @.). Po{to je nabrojao predstavnike dvanaest plemena, sastavqa~ je naveo da je Koloman s wima izmenio poqubac mira, te da su nakon raspravqawa sklopili ugovor. U wemu je odre|eno da spomenuti plemi}i dr`e u miru sve svoje posede; da nijedno od dvanaest plemena ne pla}a kraqu porez ili tribut; da u slu~aju odbrambenog rata svako pleme dovede deset kowanika na svoj tro{ak do Drave, a odatle da su du`ni po Ugarskoj ratovati na kraqev tro{ak tako dugo dok traje rat... Istori~arka Nada Klai} je zakqu~ila da je starijoj hrvatskoj istoriografiji bilo stalo da doka`e kako je “Pakta konventa” dr`avnopravni ugovor, te da je na taj na~in hrvatski narod pregovarao sa ma|arskim kraqem Kolomanom kao ravnopravan faktor. Nada Klai} je jednostavno odbacila vaqanost Pakta konvente konstatacijom da su takvi ugovori za pojmove XII veka potpuno nepoznati i nemogu}i. Hrvatski istori~ar Ferdo [i{i} je 1914. odbacio javnopravni karakter Pakta konvente. Tada je tvrdio da to nije nikakav “dr`avnopravni spis” ili “~ak me|unarodni”, nego obi~na kraqevska diploma. Lubor Hauptman je prosto Pakta konventa proglasio falsifikatom. Novija hrvatska istoriografija je utvrdila da je neispravna konstatacija da je 12 plemena zaista postojalo u XII veku. Hrvatski “povjesni~ari” su utvrdili da je ustanova “dvanaest plemena” postojala u “hrvatskim krajevima” u XIV veku. Dakle, o~igledan je nesklad, kod tuma~ewa hrvatskih istorijskih ~iwenica, i me|u samim hrvatskim istori~arima. Mo`emo zakqu~iti da je hrvatstvo nepoznat pojam za razdobqe ranog i razvijenog sredweg veka. Tek je naknadnom novovekovnom redakturom izvornih podataka taj narodnosni pojam dobijao na svom utemeqewu i broj~anom i teritorijalnom opsegu.” (str. 45-46.) Izvori{te svih tih istorijskih falsifikata kqu~nu bazi~nu ta~ku ima u firentinskom rimokatoli~kom crkvenom saboru iz 1439. godine na kome je odlu~eno da se krene u agresivnu akciju ujediwewa svih hri{}ana pod domi63

nacijom Vatikana. Da bi se olak{ao nastup prema pravoslavnim narodima, reafirmisan je koncept unijatskih crkava koje zadr`avaju isto~ni hri{}anski obred ili priznaju vrhovnu crkvenu vlast papinu. Vaseqenska patrijar{ija je sklopila nekoliko takvih unija sa Rimom, uglavnom u vremenima te{kih vizantijskih spoqnopoliti~kih isku{ewa i opasnosti po o~uvawe dr`ave. Poqska je Ukrajini 1596. godine nametnula uniju daju}i veliki podstrek daqem misionarskom prodoru u isto~noevropske zemqe. Ve} u petnaestom veku Vatikan je po~eo sistematski da {koluje i osposobqava svoje misionare koji bi na Balkanu vodili rimokatoli~ku versku propagandu i prozelitsku akciju. U tu svrhu je lansirana i takozvana ilirska ideja o okupqawu balkanskih slovenskih naroda kao navodnih potomaka starih Ilira pod papinim skiptrom. Pad Carigrada u turske ruke 1453. godine i kona~nu propast Vizantije vatikanski le{inari su radosno primili kao bogomdanu priliku za realizaciju wihovih mra~nih ciqeva, pa su iste godine bulom pape Nikole V osnovali Ilirski zavod Svetog Jeronima u Rimu, daju}i mu prividno humanitarnu ulogu, ali s prvenstvenim ciqem da obu~ava budu}e misionare za delovawe me|u Dalmatincima i Slovenima. “Dakle, nigde ni pomena hrvatskog imena. Me|utim, rimokatoli~ki ideolozi imali su za sve obja{wewe, pa tako i za nepomiwawe hrvatskog imena u XV i XVI veku. Dr Mijo Tumpi} je obja{wavao da su se Hrvati “po obi~ajima onog vremena” nazivali “Skijavoni” ili Iliri (“Ilirici”).” (str. 48.) S obzirom da se, po wegovim tvrdwama, hrvatstvo skrivalo iza ilirskog ili slavonskog imena, Tumpi} “navodi da je Vatikan “svojom rimskom to~no{}u” utvrdio koje su zemqe ilirske (kako bi se znalo koji pitomci mogu poha|ati Zavod Sv. Jeronima). Vatikan je to utvrdio 24. aprila 1656. godine, kada je vrhovno sudi{te Sv. Rote donelo odluku da se pod Ilirikom mogu smatrati Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina. Dakle, sve hrvatske zemqe po Tumpi}evom umovawu.” (str. 48.)

6. Ilirski pokret u slu`bi pokatoli~avawa Ina~e, Sveti Jeronim je progla{avan za ilirskog za{titnika, a pripisivalo mu se da je tvorac glagoqa{kog pisma i osniva~ ilirske kwi`evnosti. “Polumesec i zvezda, ilirski simbol, prvi put se javqa na bosanskom grbu u XV veku. Na rodoslovu Petra Ohmu~evi}a, iz XVI veka, jasno se ocrtavala bosansko-ilirska ideja. Naime, frawevci krajem XVI veka stvaraju tzv. Ohmu~evi}ev “Ilirski rodoslov i grbovnik” “ilirskog” cara Stefana Du{ana Nemawi}a, koji ceo Balkan progla{ava za Ilirik, a narode na Balkanu, prvenstveno slavenske, za Ilire.” (str. 49.) Godine 1622. u Vatikanu je osnovana Kongregacija za propagandu vere koja se prevashodno bavila prozelitskom, misionarskom delatno{}u, dok je vek ranije {irewu rimokatoli~ke vere na tradicionalnim pravoslavnim podru~jima bitno doprinosila atmosfera katoli~ke obnove u ciqu efikasnog suprotstavqawa reformaciji u celoj Austriji. Uz to je Tridentski koncil, odr`avan u rasponu od skoro dve decenije tog {esnaestog veka, uspostavio neograni~enu papsku vlast u okviru koncepta Rimokatoli~ke crkve kao zatvorene ustanove. Celu crkvu iznova obuzima borbeni duh i te`wa da se povrati dominacija na prostorima koji su otpali protestantskom reformacijom, ali i stekne tamo gde je nikada ranije nije bilo, u zemqama isto~nog hri{}anstva. Sabor Banovine Hrvatske je 64

1604. godine doneo verski zakon kojim je katoli~anstvo progla{eno za jedinu dozvoqenu veroispovest u Hrvatskoj. Dve godine posle toga po~eli su jezuiti u sve ve}em broju da dolaze u Hrvatsku. Da bi {to vi{e podstakli pokatoli~avawe, upravo su jezuiti po~etkom sedamnaestog veka podsticali prihvatawe {tokavskog govora na celom “ilirskom” podru~ju. “Ve} 1625. isusovac “~akavac” Bartol Ka{i} (1575-1650) zala`e se za {tokav{tinu. Ka{i} se ina~e {kolovao u isusova~kom ilirskom kolegiju u Loretu i u rimskom seminaru. On je osniva~ prve isusova~ke rezidencije u Dubrovniku. Kao misionar Kongregacije za propagandu vere boravio je u Beogradu, Smederevu, Temi{varu, Osjeku i Valpovu.” (str. 50.) Ilirska akademija iz Loreta, 1604. godine poverila je Bartolu Ka{i}u da izradi gramatiku ilirskog jezika, ali nema podataka da je on taj posao obavio, s tim {to mu je beogradski isusovac Vladimir Horvat skoro ~etiri veka kasnije pripisivao autorstvo anonimno pisanog rukopisa dalmatinsko-italijanskog re~nika. U kwizi “Crkva u hrvatskom preporodnom pokretu”, objavqenoj u Zagrebu 1986. godine, Vladimir Horvat proizvoqno naziva Ka{i}a piscem prve hrvatske gramatike i jo{ mu pripisuje da je hrvatskim jezikom nazivao ~akavski i {tokavski, mada ne samo da za tu tvrdwu nema nikakvog dokaza, nego je potpuno nesporno da Ka{i} nigde ne koristi pridev “hrvatski”, nego samo ilirski. Termin “ilirski” lansirala je jo{ u petnaestom veku Rimokatoli~ka crkva da bi se suzbio naziv srpski za narod koji je imao svoju nacionalnu hri{}ansku crkvu, ali su od te crkve otpadali pojedini wegovi delovi, prelaze}i na katoli~anstvo i islam. Pre lansirawa termina “ilirski” i uporedo s wegovim kori{}ewem u rimokatoli~kim sredinama u upotrebi je termin “slovinski”, tako|e kao zamena za “srpski”, a o prisustvu neke hrvatske nacionalne ili narodnosne, u svakom slu~aju etni~ke, svesti nema ni govora. Tu ~iwenicu potvr|uje i @uti} na osnovu verodostojnih istorijskih izvora. “U XVI i XVII veku u delima rimokatoli~kih redovnika i klerika u iskqu~ivoj su upotrebi nazivi slavenski, odnosno ilirski. Narodnosni pojam hrvatstva u tom vremenu uop{te ne postoji. Tada{we teritorijalno podru~je Hrvatske, koje je bilo obi~an geografski pojam, malo je i bezna~ajno da bi se hrvatskim imenom pokrilo celo podru~je “Ilirika” i “ilirskog” (slavenskog) naroda.” (str. 51.) Rimokatoli~ki kanonik Juraj Barakovi} (1548-1628) svoje pesme je nazivao slovinskim a pripovetke ilirskim. Jezuita Juraj Habdeli} (1609-1678) napisao je slovenski re~nik. Obojicu naknadno dana{wi hrvatski nacionalni ideolozi pretvaraju u hrvatske kwi`evnike, a ovog drugog ~ak u osniva~a hrvatske dijalektologije. Frawevac Rafael Levakovi} (1579-1649), kao istaknuti propagandista ilirske varijante prozelitskog misionarstva, autor je rasprave “O uni{tewu {izme i sjediwewu {izmatika sa rimskom crkvom”. Kongregacija za propagandu vere sistematski je podsticala izgradwu jedinstvenog kwi`evnog jezika i pisma za sve Slovene. “Po{to se od XVI veka provodila crkvena unija nad pravoslavnim Srbima, na na~in da se ne dira u pravoslavne verske obrede i obredni jezik, pojavile su se u Vatikanu tendencije za jedinstvenim op{tim jezi~kim i jednonarodnosnim ujediwavawem Slavena. Iz tog razloga po~ela je unijatska rusifikacija glagoqskih crkvenih kwiga, koju je strpqivo provodio upravo fra Rafael Levako65

vi}. On je rimske verske kwige prilago|avao slavenskom bogoslu`ju, pa je prire|ivao glagoqa{ka izdawa za slavenske, tj. srpske pravoslavne vernike.” (str. 52-53.) Uz potporu austrijskog cara, Levakovi} je poku{avao da postane smederevski biskup, a potom je “nastojao da postane “biskup Vlaha” u Hrvatskoj, jer od austrijskog cara imenovani Maksim Predojevi} nije ostao veran uniji. Kad je za unijatskog episkopa 1642. imenovan Gavrilo Predojevi}, Levakovi} se vratio u Rim kako bi i daqe obavqao poslove u Kongregaciji za propagandu vere. Posebno treba ista}i ~iwenicu da je Levakovi} intenzivno radio na stvarawu istoriografskih falsifikata i kompilacija, kao i wegov u~iteq Frawo Glavini}, jer je po slobodnoj voqi prepisivao istorijske izvore i stvarao tzv. “hrvatske redakcije” “Letopisa popa Dukqanina”, “Historia Salonitana” Tome Arhi|akona... Mora se ista}i ~iwenica da je on prete~a Pavla Ritera, jer je pre wega po~eo da identifikuje Ilire sa Hrvatima, odnosno preko ilirstva razvijao svehrvatstvo ju`noslovenskih (srpskih) prostora.” (str. 53.)

7. Demanti hrvatskih istoriografskih neistina Nazivaju}i Levakovi}a istoriografskim i filolo{kim diletantom, Vjekoslav [tefani}, kao istaknuti leksikograf Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u petom tomu Enciklopedije Jugoslavije pi{e za Rafaela Levakovi}a: “Wegove zablude o autohtonosti Hrvata i wihovoj identi~nosti s Ilirima, kao i zabluda o Jeronimu kao autoru glagoqice, danak su vremenu. Wegovom mi{qewu da je ruskoslavenska redakcija slavenskog jezika matica slavenskih jezika, koja treba da bude kwi`evni jezik svih Slavena, uzrok je wegova slabost prema utjecaju ukrajinskih unijata i rimskim aspiracijama.” (str. 53.) Ali, Levakovi}ev uticaj na dana{we hrvatske istoriografske falsifikatore je ogroman. Kako isti~e @uti}, “radovi takvog “diletanta u istoriji” postaju stari i neprikosnoveni istorijski izvori, koje kao takve koriste ugledni rimokatoli~ki istori~ari i pisci, na primer: “otac hrvatske istorije” Ivan Luci} – Lucius; istori~ar `upnik Tomo Kova~evi} (1664-1724), koji je sara|ivao u izradi vatikanskog falsifikata “Ilirikum sakrum”; istori~ar Baltazar Kr~eli} (1715-1778), koji je studirao teologiju i pravo u kolegijima u Be~u i Bolowi; Jozef Asamani (16871768), kustos vatikanske biblioteke; nadbiskup zadarski Matej Karaman (1700-1771); isusovci D. Farlati (1690-1773) i G. Koleti, autori crkvene istorije Ilirika (Ilirikum Sakrum). Sa kori{}ewem problemati~nih Levakovi}evih spisa (“vrela”), dela navedenih rimokatoli~kih pisaca i istori~ara ne mogu dobiti visoku nau~nu ocenu, ve} se mogu svesti na nivo neoriginalnih kompilacija.” (str. 54.) Zagreba~kog kanonika i uz to Ma|ara, Juraja Ratkaja (1612-1666), Frawo Fancev je 1937. godine u “Qetopisu JAZU” nazvao “utemeqiteqem i ideologom ilirstva Posavske Hrvatske u ju`noslovenskom opsegu”. Ratkaj je 1652. godine u Be~u, na latinskom jeziku, objavio kwigu o kraqevinama i banovinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji u kojoj je ~ak za legendarnu, zapravo mitolo{ku bra}u ^eha i Leha tvrdio da im je postojbina blizu Krapine. “Ratkaj je tvrdio da Slaveni poti~u iz Hrvatske i Slavonije i da su, prema tome, Hrvati... Svoje delo radio je na osnovu sredwovekov66

nih hronika i legendi, koriste}i naro~ito nepouzdani “Letopis popa Dukqanina”. J. Ratkaj je prvi me|u hrvatskim istori~arima nanizao bajkovita imena legendarnih mitolo{kih “hrvatskih kraqeva i banova”, koje nijedan hrvatski istori~ar ni politi~ar po cenu `ivota ne sme dovesti u sumwu. U svoj slavenski (hrvatski) Ilirik Ratkaj nije ukqu~io Slovence. [idak isti~e da razlozi takvog Ratkajevog gledi{ta nisu poznati, ali se time otvara jedan dugotrajan spor u Rimu, pogotovo u krugovima Ilirskog zavoda Sv. Jeronima.” (str. 54.) a) Vatikanski {pijun u carskoj Rusiji Posebno je zanimqiv slu~aj Juraja Kri`ani}a (1618-1683), ideolo{kog sledbenika Levakovi}a i Ratkaja, ~ija porodica poti~e iz sredweg toka reke Une, a on sam ro|en je u Gorwem Pokupqu. “U Moskvi se Kri`ani} 1659. godine predstavqao kao sin srpskog trgovca iz Biha}a, pa je koristio pseudonim Serbqanin (Serbenin). Hrvatski istori~ar Vjekoslav Klai} Kri`ani}a imenuje kao \uro. Mihailo M. Vuji} Kri`ani}a nacionalno-verski opredequje kao Srbina – katolika. Srpski istori~ar Nikola Radoj~i} Kri`ani}a naziva Jurko Kri`ani} – Srbqanin.” (str. 54-55.) Kako se mo`e videti iz [idakove kwige “Kroz pet stoqe}a hrvatske povijesti”, objavqene u Zagrebu 1981. godine, u dokumentima rimske Kongregacije za propagandu vere Kri`ani} je zaveden kao srpski misionar iz @umberka. “Jaroslav [idak fanati~no i tendenciozno odbacuje bilo kakvu pomisao o eventualnom srpskom poreklu Kri`ani}a, jer je, po [idaku, srpstvo upotrebqavao iz takti~kih konspirativnih razloga.” (str. 55.) [idak izri~ito ka`e da se Kri`ani} predstavqao “ruskim vlastima kao sin tobo`weg srpskog trgovca iz Biha}a i, premda mu se otac zvao Ga{par, krio je svoju pripadnost katoli~koj crkvi izmi{qenim imenom “Srbqanin.” (str. 55.) Ono {to [idaku o~igledno najvi{e smeta je ozna~avawe Kri`ani}a kao Srbina katolika. “J. [idak sve navedeno jednostavno pobija bez odre|ene izvorne argumentacije po{to u prilog svojih tvrdwi ne navodi nikakav dokumentarni dokaz. Krunski svedok ispravnosti wegovog beskompromisnog mi{qewa je Ivan Kukuqevi} – Sakcinski, ~ija dela su bila u funkciji hrvatskog nacionalnog romantizma, odnosno stvarawa hrvatske nacije, jer je npr. “pouzdano utvrdio da je Kri`ani}evo poreklo iz hrvatske plemi}ke obiteqi”. Po{to se nije moglo dokumentovano potvrditi da je J. Kri`ani} Hrvat, naknadno je iskonstruisana teza o Kri`ani}evom poqskom poreklu.” (str. 55.) Kri`ani} je 1636. maturirao u jezuitskoj gimnaziji u Zagrebu, 1638. magistrirao filozofiju na Univerzitetu u Gracu i 1642. godine doktorirao teologiju na vatikanskom Gr~kom kolegiju. [idak tvrdi da se po matrikulama univerziteta u Gracu Kri`ani} izja{wavao kao Hrvat i da je svoj materwi jezik nazivao hrvatskim. “Me|utim, [idak ne navodi arhivsku lokaciju tog dokumenta, {to bi morao posebno ista}i jer je pomen hrvatskog imena u tim vremenima pravi raritet. [idak je prema uhodanom maniru hrvatskih istori~ara i kwi`evnih istori~ara materinski jezik slavenski ili ilirski jednostavno preveo kao hrvatski.” (str. 55.) Kako ~iweni~no stvari stoje, “podatak da je Kri`ani} doktorirao na vatikanskom “Gr~kom kolegiju”, koji je is67

kqu~ivo bio namewen pripadnicima pravoslavne (isto~ne) crkve, govori o Kri`ani}u kao pravoslavnom Srbinu. [idak je opet taj podatak prilagodio svom svehrvatskom na~inu razmi{qawa, pa je ve{tim jezi~kim konstrukcijama nastojao da izbri{e pomisao o srpskom Kri`ani}evom poreklu.” (str. 55.) [idakov istoriografski metod je izmi{qawe i naga|awe, pa potom izvla~ewe zakqu~aka iz neutemeqenih pretpostavki i naga|awa kao da su one nesporne ~iwenice. U skladu s tim on iznosi: “Kri`ani}ev ulazak u spomenuti kolegij, ina~e namewen pripadnicima Isto~ne crkve, usledio je na osnovu wegove molbe da se pripremi za misionarski rad u Rusiji.” (str. 55-56.) Ina~e, [idak Kri`ani}u iznosi i zamerke {to je slu`bovao u ~isto katoli~kim sredinama, a nije svoje sposobnosti iskazivao i iskustva sticao u pravoslavnoj sredini `umbera~kih uskoka. Ina~e, o Kri`ani}evoj ulozi @uti} saop{tava slede}e: “J. Kri`ani} je bio ~lan Ilirskog zavoda Sv. Jeronima i, kao takav, osporavao je prava Slovenaca na u~e{}e u svetojeronimskim ustanovama. Time je negirao slovenstvo, slovena~ku narodnost i istori~nost verovatno iz razloga da kajkavsku Bansku Hrvatsku (geografski pojam) uspe{no odvoji od slovena~ke matice... Kri`ani} je od Sv. stolice dobio vrlo ambiciozan zadatak da pripremi misionarski rad u Rusiji. Svoju nameru je 1641. godine detaqno izlo`io u Promemoriji upu}enoj Kongregaciji za propagandu vere, u kojoj je uspeh unije s Ruskom crkvom uslovqavao nastojawem da svojim kwi`evnim radom stekne naklonost ruskog cara o potrebi sprovo|ewa unije. Ve} u to vreme predvideo je izradu slavenske gramatike, a istakao je i misao o pristajawu Ju`nih Slavena uz cara kao vladara istog jezika i naroda ako on, pomognut katoli~kim vladarima, povede rat protiv Turaka. Ipak je iznena|ivala wegova potpuna nebriga oko uvo|ewa zajedni~kog kwi`evnog jezika za Ju`ne Slavene (uglavnom Srbe) na osnovi {tokav{tine, koje je Rimska kurija, u duhu svojih protivreformacijskih te`wi, ve} vi{e decenija sistematski preduzimala. Slavene je trebalo iskoristiti, kao budu}i bedem rimokatolicizma, protiv severnogermanskog protestantizma koji je iz temeqa poremetio snagu rimokatolicizma. U tu svrhu pridobijawa slavenskih naroda za ideje Rimske crkve, Vatikan je preduzimao duhovne mere pa je radio na stvarawu zajedni~kog kwi`evnog jezika, kako na Balkanu (uvo|ewem {tokav{tine), tako i na ruskom pravoslavnom istoku.” (str. 56.) Kri`ani} je u Rimu temeqito prou~io tekstove zapadnih pisaca o Rusiji. Vi{e od godinu dana proveo je u Poqskoj, a prvi put je u Moskvu do{ao 1647. godine, i to na svega dva meseca. Tek 1658. dolazi radi du`eg boravka. “Osnovne misli vodiqe J. Kri`ani}a ogledale su se u slede}em: ideja slavenstva kao etni~ka i jezi~ka celina i misao crkvene unije kao instrument wegova duhovnog i kulturnog jedinstva. Svoje zamisli odlu~io je da ostvari u Rusiji zbog toga {to je ona bila jedina slavenska dr`ava koja je uspela da o~uva svoju slobodu i da ima vladara samodr{ca slavenskog porekla. Kri`ani} je smatrao da }e se unija najlak{e sprovesti u Rusiji, jer je ocenio da se u slu~aju ruskog pravoslavqa ne radi o pravoj {izmi kao {to je to gr~ka {izma... Prikrivaju}i pravu svrhu svog dolaska, usmerenu ka unija}ewu Rusa, Kri`ani} se u Moskvi, 27. novembra 1659. godine, neposredno obratio ruskom caru “srpskim pismom” u kojem mu je izlo`io plan svog rada u slu~aju da ga car primi za svog istori~ara – letopisca. Po{to je primqen u carevu slu`bu, 68

Kri`ani} je odmah po~eo da pi{e rasprave o reformi ruske }irilice, posle koje je trebalo da pre|e na izradu ruske gramatike.” (str. 57.) Mada su Ivan Kukuqevi}–Sakcinski, i Vatroslav Jagi} zastupali tezu da je Kri`ani} iz idealisti~kih panslavenskih pobuda otpo~eo svoju akciju, a Ferdo [i{i} nagla{avao wegovu dvostruku ideju vodiqu da sprovede uniju i suzbije {izmu, uz ~istu slovensku ambiciju, Nikola [kerovi} u Kri`ani}u vidi kao “jednog religioznog zanesewaka, jednog obi~nog fanati~nog, neuravnote`enog misionara i slu`iteqa ideje o uvo|ewu pravoslavne ruske crkve pod vlast rimskog pape.” (str. 58.) I Nikola Radoj~i}, Ivan Mil~evi} i Petar Grgec smatrali su da su Kri`ani}evi osnovni motivi koncentrisani u prozelitskom misionarstvu, posebno u ra~unici da bi ideja o sveslovenskoj uzajamnosti mogla dovesti do crkvenog jedinstva pod papskim patronatom. “[kerovi} je, daqe, odricao Kri`ani}u bilo kakav slavenski osje}aj, jer je bio duhovno otu|en od Slavenstva, i oslikavao ga kao iskqu~ivog fanatika papinske premo}i u hri{}anstvu. Kri`ani}evu mr`wu prema Nemcima ograni~avao je na nema~ki severni protestantski deo, dakle, predstavqao je kao “~isto religioznu, nenacionalnu mr`wu. Mrzio je protestante kao protivnike Rima.” (str. 58.) Kri`ani} nije sastavio ni godinu dana u ruskoj carskoj slu`bi, a ve} je po~etkom 1661. godine proteran u Sibir, gde je proveo petnaest godina. “Pravi razlog nikada nije otkriven, ali su verovatno ruske vlasti otkrile wegov pravi identitet vatikanskog misionara, pa su ga poslali u Sibir da malo ohladi svoj `ar unijatske misije, protiv koje se Rusija jedva odbranila u ratovima s Poqskom.” (str. 59.) Wegovo misionarstvo nije dalo nikakve rezultate. “Kako isti~e J. [idak, J. Kri`ani} je ostao “svom narodu” nepoznat sve do 1869. godine, kada ga je Ivan Kukuqevi} “ponovo vratio wegovoj domovini”. Tek na Po~etku HH veka Kri`ani}eve ideje, kojima su se odu{evqavali bra}a Radi}, unesene su u hrvatski politi~ki `ivot... Epizodnoj i u samoj Rusiji nepoznatoj li~nosti, hrvatska historiografija je, naknadno, posle 150 godina od wegove smrti, dala neprimereni zna~aj koji ona u stvarnosti nije imala.” (str. 59.) b) Dokazi iz katoli~kih izvora o nepobitnoj autohtonosti zapadnih Srba Za tvrdwu da su Srbi u XIV i XV veku `iveli kao autohton narod na prostorima dana{we Hrvatske, Srpske Krajine, Bosne i Hercegovine, dakle, daleko pre austrijskog formirawa Vojne granice i dodatnog masovnog naseqavawa srpskog stanovni{tva, @uti} potvrdu nalazi i u kwizi rimokatoli~kog sve{tenika Manojla Sladovi}a “Povjesti biskupija sewske i modru{ke ili krbavske, objavqenoj u Trstu 1856. godine. Prema Sladovi}u, u vreme vladavine kraqa Sigmunda (1387-1437) “nalazimo mnoge Srbe u stranah krbavskih imenito uz Uru u sada{woj srbskoj (Srb) satniji od trome|e pa uz granicu bosansku, a i po Lici, pa~e i oko Sewa.” (str. 60.) U celoj Mleta~koj krajini `ivelo je iskqu~ivo srpsko stanovni{tvo. “Srbi zapadnih delova Balkana”, kako nastavqa @uti}, “koji su uglavnom predstavqali stanovni{tvo tih predela, bili su pod verskim pritiskom rimokatoli~kih misionara koji su nastojali da ih prevedu u rimokatolicizam. U Vatikanu su znali da treba izvr{iti duhovnu pripremu u ciqu ute{ne “duhovne `etve isto~ne wive pra69

voslavne”. Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Vojnoj krajini, Vojvodini sa Barawom, Bosni i Hercegovini, pa i u samoj Srbiji, bili su, u razdobqu od XV do kraja XVIII veka, pod intenzivnim prozelitskim pritiskom rimokatoli~kih redovnika, koji su ih nastojali udaqiti od pravoslavqa i “privesti pravoj veri”... O rimokatoli~kom prozelitizmu nad Srbima postoje brojna dostupna dokumentovana svedo~anstva, pa ~ak i ona vatikanske provenijencije. Ve} od po~etka XV veka mleta~ka vlada je nastojala da zatre pravoslavqe na prostorima Dalmacije. U “Spisima” Nikodima Mila{a navode se brojni primeri (po~ev{i od 1412.) zabrane pravoslavnih obreda pod pretwom kazne, ru{ewa i oduzimawa pravoslavnih bogomoqa, proterivawa pravoslavnog sve{tenstva, obra}awa u rimokatolicizam.” (str. 60-61.) Na udaru su se na{li barski i bokokotorski Srbi. “U pismu barskom nadbiskupu Tomi, od 1. decembra 1600., papa Kliment VIII isti~e kao prioritetan zadatak u barskoj nadbiskupiji prozelitski rad na uniji me|u pravoslavnim Srbima. Papa Urban VIII (1623-1644) obnovio je Ilirski kolegij, koji je ranije osnovao Grgur XIII (1572-1585). Iskqu~ivi zadatak ilirskih kolegija bio je da {koluju kadar za misionarske zadatke na Balkanu, s ciqem pro{irewa rimokatoli~ke crkvene jurisdikcije nad srpskim pravoslavnim zemqama.” (str. 61.)

8. Prozelitski nasrtaji i nasilno unija}ewe Na osnovu kwige Marka Ja~ova “Spisi tajnog vatikanskog arhiva XVI–XVIII veka, objavqene u Beogradu 1983. godine, @uti}, uz konsultovawe paralelnih i me|usobno saglasnih izvora, iznosi konkretne podatke: “Godine 1629. kotorski biskup Vi}entije Bu}a hvalio je aktivnost fra Serafina na poqu unija}ewa srpskog `ivqa. U izve{taju od 12. juna 1637. Vi}entije Bu}a javqa da je oko 7.000 pravoslavnih Pa{trovi}a prevedeno u rimokatoli~ku veru. U tom izve{taju se pomiwe da u Lu{tici, Krtolama i Qe{evi}ima `ivi oko 2.000 pravoslavnih Srba. Biskup o~ekuje da }e i wih uskoro prevesti u rimokatoli~ku veru. U pismu Ludoviku Ludovisiju, kardinalu Kongregacije za propagandu vere, Karlo Karafa, biskup iz Anversa i papski nuncij kod austrijskog cara Ferdinanda II, pi{e 16. aprila 1627. {ta bi sve trebalo uraditi da bi se za Rim vezali pravoslavni Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji. Kardinal Bernardin Spada referisao je na sednici Kongregacije za propagandu vere, 1636. godine, da je srpski narod Pa{trovi}a spreman da pre|e na uniju pod uslovom da zadr`i pravoslavne crkvene obrede. Kongregacija je takve zahteve prihvatila. U odluci Kongregacije istaknuta je i uloga predstavnika Venecije, providura kotorskog, koji je {irio imperijalnu mleta~ko-vatikansku vlast u srpskim krajevima. Potrebno je ista}i da su rimokatoli~ki misionari u svom prozelitskom radu redovno isticali da je su{tina razlike izme|u rimokatolicizma i pravoslavqa samo u razli~itim obredima (ritualima), a ne u dogmatima, odnosno u bitnim duhovnim sadr`ajima i do`ivqajima (ose}ajima) hri{}anske vere. Radi toga, rimokatoli~ki misionari su “velikodu{no” dozvoqavali preobra}enim unionistima zadr`avawe pravoslavnih obreda, a nikako svetih dogmata sedam vaseqenskih sabora i hri{}anskih (pravoslavnih) ose}aja duhovnosti. Misionar Fran~esko Leonardis uputio je 1641. godine Kongregaciji za propagandu vere izve{taj o tome kako bi trebalo sprovoditi unija}ewe Srba u Zeti, Boki i na podru~ju dana70

{we Albanije.” (str. 62.) Od prefekta te kongregacije pismom od 16. novembra 1661. zadarski nadbiskup Teodosije zahteva “preduzimawe rigoroznih mera protiv “{izmati~kih Morlaka” (Srba iz Kninske krajine, Bukovice i Ravnih kotara) kako bi se oni preveli na uniju. Dakle, u pravoslavnim krajevima Balkana Vatikan je uporno sprovodio prozelitsku misiju nad pravoslavnim “{izmaticima”.” (str. 63.) O tome @uti} daqe iznosi mno{tvo verodostojnih podataka. Tako ninski biskup izve{tava pismom od 5. oktobra 1680. godine, “da u mnogim mestima ninske biskupije `ive pravoslavni Srbi. Biskup izra`ava `equ da Rim po{aqe misionare da rade na wihovom unija}ewu. Naro~ito isti~e da u selu Budinu “stanuje najgori {izmati~ki narod”. U izve{taju iz aprila 1693. biskup Nina \or|e Par~i} navodi da na teritoriji ninske biskupije `ivi 5.486 rimokatolika i 7.363 pravoslavnih Srba. Rimokatolicima slu`i 21 sve{tenik dok pravoslavci imaju svega 15 sve{tenika. Biskup Par~i} aktivno radi na unija}ewu pravoslavnih Srba obu~avaju}i ih u veri i “istinitom katoli~kom u~ewu”. Zahvaquju}i biskupovoj revnosti “stanovnici sela Poli~nik” odrekli su se “{izmati~kih gre{aka”, tj. pravoslavne vere i primili “katoli~ku rimsku veru”. Od vremena Velikog be~kog rata, koji je vo|en izme|u Turske i Austrije (1683-1699), odnosno od pripojewa Like, Korduna, Banije, Slavonije, Srema i Ba~ke katoli~koj austrijskoj carevini, nastupa faza izuzetno poja~ane rimokatoli~ke misionarske aktivnosti na podru~jima naseqenim pravoslavnim Srbima. Od tih vremena, odnosno od kardinala Koloni}a koji je prekr{tavao Srbe dana{we Barawe i Slavonije, i popa Mesi}a koji je bio zadu`en za pravoslavno-muslimansko stanovni{tvo Like i {ire Krajine, misionari, prvenstveno frawevci i jezuiti, od srpskih “{izmatika” stvaraju rimokatoli~ke prekr{tenike (konvertite) koji vremenom postaju Hrvati. U odvra}awu Srba od pravoslavne i prevo|ewu u rimokatoli~ku veru naro~ito se isticao arhi|akon, biskupski vikar i papin apostolski delegat, pop Marko Mesi}. Odmah po oslobo|ewu Like i Krbave od Turaka, on je preveo dobar broj srpskih muhamedanskih i pravoslavnih porodica na rimokatoli~ku veru. Mesi} je na rimokatolizicam preveo najvi{e porodica u selima koja su Srbi osnivali s jedne i druge strane Velebita... Na tom podru~ju najvi{e je pokatoli~eno Srba zbog jakog uticaja ba{kih (karloba{kih) kapucina... Po{to je na predlog sewskog biskupa Brajkovi}a postavqen 22. septembra 1702. za glavnog vojnog komandanta nad celom Likom i Krbavom i naimenovan biskupskim namesnikom za obe crkve, Mesi} je preduzimao sve mogu}e da Srbe prevede u Rimsku crkvu, milom ili silom. Po slobodnoj voqi delio je parohije, smewivao rimokatoli~ke ali i pravoslavne sve{tenike po parohijama. Boqu zemqu oduzimao je pravoslavnim i davao pokatoli~enim Srbima. Uz to je pravoslavne Srbe naterivao da od svoje zemqe pla}aju desetinu rimokatoli~kim sve{tenicima. U ciqu {to uspe{nijeg unija}ewa i porimokatoli~avawa srpskog naroda, svetovne i duhovne vlasti Austrijske carevine nisu dozvoqavale da se za Liku osnuje pravoslavni episkopat, bez obzira {to je patrijarh Arsenije ^arnojevi} dobio 1690/91. privilegije za pravoslavnu crkvu na teritoriji austrijske monarhije. Vlasti su radile na tome da crkvenu upravu nad svim Srbima u Lici i Krbavi vr{i 71

mar~anski unijatski vladika. Takvo stawe je potrajalo sve do 1707. godine, kada je pravoslavni mitropolit Atanasije Qubojevi} dobio carsku potvrdu za vladiku u Lici i Krbavi. Me|utim, i za vreme vladike Qubojevi}a, koji je bio episkop nad svim Srbima Like, Krbave i Gacke do smrti 1712. godine, vr{ena su i daqe verska nasiqa nad srpskim narodom zbog prevo|ewa na uniju i rimokatolicizam.” (str. 64-66.) Srbi koji su `iveli izme|u Drave i Dunava masovno su prevo|eni na uniju 1690. godine, a tim poslom je rukovodio carski i kraqevski komesar Tulije Miqio. On je ve} 1689. “predao sve “{izmatike” “~asnim ocima misionarima”, isusovcima iz Pe~uja, da ih pou~avaju u katoli~koj veri. Isusovci su zadatak svoje “apostolske du`nosti” vaqano ispuwavali uvode}i pravoslavce u poznavawe jedne iste ve~ne istine katoli~ke i apostolske pod jednim vidqivim i istim vrhovnim i sveop{tim rimskim pontifeksom – glavom svih vernih u svetu”. “[izmatici” su pred jezuitima obe}ali papi da }e mu se u svemu najsmernije pot~iwavati.” (str. 66.) Ceremonijal zakliwawa odr`an je 18. januara 1690. i ozna~io je prelazak mno{tva barawskih i slavonskih Srba sa pravoslavqa na uniju. “Zakletva o prelazu na uniju automatski se, preko op{tinskih izaslanika, pro{irivala i na sve pojedine “veoma mnogobrojne crkvene i svetovne {izmatike” koji su `iveli izme|u Dunava i Drave. Time su svi Srbi – pravoslavci sa tog podru~ja morali biti sjediweni sa Rimskom crkvom.” (66-67.) Po svemu sude}i, “unija je predstavqala vrlo efikasan oblik prevo|ewa pravoslavnih u rimokatolicizam. Svaki pripadnik nove unijatske (grkokatoli~ke) veroispovesti morao je polo`iti zakletvu, tzv. “srpsku formulu”, za ispovedawe vere prilikom prelaska na uniju.” (str. 67.) Kardinal Koloni} je kao ugarski primas, po carskom i vatikanskom ovla{}ewu, li~no nadzirao prozelitske aktivnosti u Barawi, Slavoniji, Ba~koj, Sremu i Banatu. On je kao rukovodilac Dvorske komisije za ure|ewe imovinskih odnosa, osnovane jo{ 1688. godine, “posle zakqu~ewa Karlova~kog mira pokazao da borba za unija}ewe Srba ne}e prestati uprkos dobijenim privilegijama. Koloni} je u jednom pismu `estoko napao patrijarha Arsenija III koji je zabranio pounija}enim Grcima i Rusima u Budimu i Pe{ti da se mole za rimskog papu. On je o{tro opomenuo patrijarha da to vi{e ne ~ini, da se ne me{a vi{e u wegovu nadle`nost, ve} da popravqa svoje “|avoqske pristalice”. Patrijarha je nazvao uznemiriteqem i otima~em tu|eg dobra i optu`io ga da radi protiv Boga i austrijskog cara. Za austrijske vlasti i katoli~ku hijerarhiju Srbi “do{qaci” su neprijateqi rimokatoli~ke veroispovesti.” (str. 69.) a) Oru`ane pobune protiv unijatske napasti Vrhunac prozelitskih nasrtaja dostignut je izme|u 1699. i 1703. godine, kad je austrijski car Leopold I, otvoreno pogaziv{i privilegije koje je prethodno dao Srbima, nare|ivao da se u gradovima, poput Pe~uja, pravoslavci nasilno pokatoli~e ili proteraju s podru~ja grada i ~ak iz gradskih predgra|a. Patrijarhu je poku{ao 1701. versku nadle`nost ograni~iti iskqu~ivo na Sent Andreju, zabrawuju}i mu kanonske vizitacije. “Po~etkom decembra 1703. kardinal Koloni} je pisao papi Klimentu XI kako radi na tome da pridobije 72

srpskog patrijarha da primi uniju zajedno sa vi{e od 60.000 Srba koji su pre{li u Ugarsku. Veliki pritisak koji su austrijske dikasterije i prozelitska propaganda vr{ili na srpski narod, po~eo je naglo popu{tati od trenutka kad je u Ugarskoj izbio ustanak pod vodstvom Frawe II Rakocija. Austrija je nameravala da iskoristi Srbe protiv ustanika, pa je stoga morala promeniti svoje dotada{we neprijateqsko dr`awe prema patrijarhu Arseniju III, srpskom narodu i wegovim privilegijama. Posle jewavawa Rakocijevog ustanka, prozelitska aktivnost protiv Srba nastavqena je novim intenzitetom.” (str. 70.) Tada je do{lo do ponovnog rasplamsavawa prozelitizma u Baniji i Vara`dinskom generalatu, kome je li~ni pe~at dao mar~anski unijatski episkop Rafailo Markovi}. “Ranije su zagreba~ki biskupi sve ~inili kako bi izazvali rascep izme|u mar~anskih episkopa i naroda, pa je tako iskori{}ena i neuspela “zavera” Zrinskih i Frankopana protiv cara Leopolda I da, zbog navedenih veza s wima, kao nepouzdan bude optu`en i mar~anski srpski episkop Gavrilo Mijaki}, koji je 1670. zba~en s polo`aja i odveden u ve~ito su`awstvo, a na wegovo mesto u Mar~u od tada su dovo|eni episkopi verni uniji i zagreba~kim biskupima, budu}i da su i dolazili iz wihovih jezuitskih sjemeni{ta. Zagreba~ki biskup Stefan Sami{evi} javio je 29. avgusta 1700. Kongregaciji koncila da su mnogi Srbi, koji `ive na teritoriji zagreba~ke biskupije, primili rimokatoli~ku veru.” (str. 70-71.) Slu~aj Mar~anske srpske pravoslavne episkopije i wenog nasilnog unija}ewa verovatno je najupe~atqiviji kao ilustracija zlo~ina~kih zamisli i postupaka vatikanskih kreatora i zagreba~kih prozelitskih izvr{ilaca, kao i wihovih poslu{nika iz srpskih redova, odnaro|enih i spremnih na ga`ewe interesa sopstvenog naroda zarad li~nih ambicija. “Takva nastojawa episkopa bliskih zagreba~kom kaptolu dovodila su do otpora kalu|era i Srba kraji{nika, pa je 1672. godine do{lo do pobune koja je ugu{ena upotrebom vojne sile. Nova pobuna kalu|era i Srba izbila je 1715. godine, kada je i upu}ena predstavka caru u kojoj su narodni prvaci izjavili da ne}e trpeti unijatske episkope niti }e primati kalu|ere koje oni rukopolo`e. Kraji{koj deputaciji, koja je bila u Be~u, prenet je carev stav da pored unijatskog vladike ne mo`e biti ni govora o pravoslavnom episkopu u Mar~i. Narodne pobune su se ~esto ponavqale sve do trenutka kada je 1734. godine postavqen pravoslavni episkop Simeon Filipovi}. Me|utim, u manastiru su i daqe slu`ili unijatski kalu|eri. Uskoro je papa opet postavio unijatskog episkopa Silvestra Ivanovi}a, {to je izazvalo nove pobune sve{tenstva i kraji{nika koji su tra`ili Mar~u za svog pravoslavnog episkopa, pa je Ivanovi} morao da be`i u Zagreb. Ipak je 1738. godine u Be~u doneta odluka da se Mar~a oduzme od pravoslavnih i preda vlastima zagreba~kog biskupa. Takva odluka je razbesnela narod, koji je 1739. godine zapalio manastir... Pod uticajem rimokatoli~ke hijerarhije, tokom 1753. u Ilirskoj dvorskoj deputaciji u Be~u izra|en je poseban elaborat o sprovo|ewu unije, prema kome je srpskom sve{tenstvu trebalo zabraniti da spre~ava prelazak svojih vernika na uniju. Sprovo|ewe takve politike u Vara`dinskom generalatu povereno je generalu Benvenutu Petaciju, koji je od Srba tra`io da kao svog episkopa priznaju unijatskog sve{tenika Gavrila Palkovi}a. Po{to su Srbi takve zahteve odbili, 73

Petaci je sa vojskom u{ao u Mar~u i predao je unijatima. Pri tom je Srbima saop{tio dekret carice Marije Terezije, u kom je zapre}eno gubitkom glave svakom ko se usprotivi predaji Mar~e unijatima. Petaci je vi{e srpskih crkava zatvorio, a sve{tenike zlostavqao i proterivao. Kad je uz to 1754. do{lo do velikog ograni~avawa kraji{kih prava, uvo|ewem novog ure|ewa Krajine, kao i do nasilnog instalirawa episkopa Palkovi}a u Mar~u, narodno ogor~ewe je prevr{ilo meru, pa je po~etkom 1755. do{lo do Severinske bune. Po{to je ova kraji{ka buna ugu{ena, be~ki dvor je srpske vojne i crkvene stare{ine primorao da se i formalno zauvek odreknu manastira Mar~e. Oni su to u~inili ali pod uslovom da unijati budu proterani iz naroda, kome treba osigurati miran opstanak u wegovoj staroj pravoslavnoj veri, a {to se ti~e Mar~e, neka je carica preda rimokatolicima, a nikako unijatima. Ovaj posledwi uslov bio je prihva}en, pa je manastir Mar~a, umesto unijatima, predat katoli~kom mona{kom redu pijarista.” (str. 72.) Me|utim, ova pobeda pravoslavnih Srba nad unijatskom napa{}u nije mogla biti definitivna, s obzirom da se prozelitski pritisak nastavqao, a rimokatolici nisu hteli da se tako lako odreknu ovog podmuklog sredstva prikrivenog pokatoli~avawa. “Naime, 1777. godine u neposrednoj blizini Generalata, u Kri`evcima, otvorena je unijatska episkopija na ~elu sa Vasilijem Bo`i~kovi}em. Tokom vremena ona je pounijatila deo Srba oko Kri`evaca. Ta unijatska episkopija dobila je 1777. godine feudalni posed ~ak u Sremu ([idsko vlastelinstvo), iako u wemu nije bilo nijednog unijata. Rimokatoli~ka hijerarhija, i woj odana carica Marija Terezija, o~ekivala je da }e time ugroziti srce pravoslavne crkve, sremsku arhidijecezu, ali unijatsko jezgro, koje je upu}eno iz Kri`evaca u [id, nije uspelo da tu stvori duhovno stado pokatoli~ewem Srba, pa episkopu nije preostalo drugo nego da 1803. na svoje vlastelinstvo dovede ranije pounija}ene Rusine iz Ba~ke. Tokom XIX i XX veka, unijatska Kri`eva~ka episkopija u potpunosti je preuzela jurisdikciju nad unijatima celokupnog Balkana.” (str. 73.) Sli~na je sudbina Srbe zadesila i pod mleta~kom vla{}u u dalmatinskom i bokokotorskom primorju, gde su tako|e Vatikan i Venecija sinhronizovano delovali u ciqu pokatoli~avawa. “Kongregacija za propagandu vere onemogu}avala je, preko svojih prozelitskih emisara, opstanak pravoslavnih Srba u dalmatinskom zale|u. Splitski nadbiskup Stefan Kozmi u septembru 1685. nagla{ava zna~aj osvajawa turskog teritorija zbog prevo|ewa u rimokatoli~ku veru onih koji ispovedaju pravoslavqe. Osvajawem Knina, oko 3.000 pravoslavnih Srba postali su podanici Venecije. Nadbiskup Kozmi je smatrao da bi oni lako prihvatili rimokatoli~ku veru da nije wihovih sve{tenika. Me|utim, o~ekivao je da }e i sam wihov dolazak na mleta~ku teritoriju zna~iti “veliki korak ka obra}awu wihovom u krilo rimokatoli~ke crkve”. Nadbiskup Kozmi je preporu~ivao da se krajwe obazrivo, “mudro{}u biskupa”, izvodi “obra}awe” pravoslavnih Srba u rimokatolicizam. U julu 1688. zadarski nadbiskup Evan|elista Parcagi tra`i od Kongregacije za propagandu vere da se po{aqu misionari koji }e obu~avati u rimokatoli~koj veri oko 10.000 novih doseqenika na teritoriji zadarske nadbiskupije. Nadbiskup zadarski Viktor redovno je dostavqao Kongregaciji iscrpne infor74

macije o pravoslavnim Srbima.” (str. 73.) Dana 9. avgusta 1692. on izve{tava pretpostavqene o novoj masi pravoslavnih Srba, koji su pristigli u okolinu Zadra. “Nadbiskup Viktor je nastojao da spre~i “{izmatike” da podi`u svoje “pogane” bogomoqe. On izve{tava da je prona{ao samo dve crkve, i to jednu u gradu Zadru i drugu u jednom selu, dok su tre}u, u Zemuniku, “na brzinu hteli podi}i”. Tu crkvu u Zemuniku je, uz pomo} “vrhovnog gospodara” Dolfina, nastojao po svaku cenu sru{iti. Nadbiskup Viktor se nadao da }e uskoro videti “sav ovaj svet (srpski) u krilu svete crkve”. Najvi{e su mu smetali kalu|eri “koji su podr`avali {izmu”. U rimskim crkvama se verovalo da ti isti qudi slu{aju mise rimskih sve{tenika i ~ak dozvoqavaju svojim de~acima da od katoli~kih paroha u~e prve osnove “svete rimske vere”. O na~inu tog kulturnoverskog prevo|ewa “{izmatika” na rimsku veru” (str. 74.), nadbiskup Viktor se izja{wava, preporu~uju}i qubaznost, lep postupak, prijatnost u~ewa, kako bi se obrlatili sirovi gor{taci, priprosti i naivni. b) “Katoli~ka nacija”” Vi}entija Zmajevi}a Da bi versko obrazovawe dotad pravoslavnih Srba bilo {to uspe{nije, nadbiskup Viktor je nalo`io prevo|ewe trentinskog katehizisa na srpski jezik, kako bi se lak{e obu~avali `upnici. Kad je kwiga prevedena, wenu upotrebu je odobrio zadarski inkvizitor. Kako nagla{ava Nikola @uti}, “o~ito je da Hrvata nije ni bilo na podru~ju dalmatinskog zale|a i da su oni vremenom stvarani, na tom podru~ju, od pounija}enih i pokatoli~enih Srba.” (str. 74.) Makarski biskup Nikola Bjankovi}, u pismu od maja 1707. godine, hvali se kako je mnoge {izmatike preveo u katoli~anstvo i krstio turske porodice, a potom se 1720. godine `ali kako se na podru~je makarske biskupije doselilo oko hiqadu pravoslavnih Srba iz Hercegovine i Crne Gore. Barski nadbiskup i primas Srbije, Vi}entije Zmajevi}, bio je u prvoj polovini osamnaestog veka “provodnik i inspirator tada{we politike Vatikana na Balkanu i, kao otpadnik od Srpstva, veliki protivnik Srba i “{izmati~kog” pravoslavqa. Ose}awe verske pripadnosti nadja~alo je kod wega tradiciju o wegovom srpskom poreklu. Saznawe da pripada narodu koji je, prema wegovom tuma~ewu, “ostao u zabludi {izme i jeresi”, s vremenom je za wega postalo veliko optere}ewe. Pate}i zbog toga {to svi Srbi ne ispovedaju rimokatoli~ku veru, on ih je nazivao najpogrdnijim imenima. Zapawuju}a je bila wegova mr`wa prema narodu iz kog je poticao. O Zmajevi}evim akcijama protiv pravoslavqa i Srpstva svedo~e dokumenta vatikanskog porekla. Jo{ dok je bio opat u Perastu, 28. avgusta 1695. godine, izvestio je Kongregaciju za propagandu vere o opasnosti od prodirawa pravoslavnih Srba u Boku Kotorsku.” (str. 75.) Kasnije je uporno denuncirao mleta~kim vlastima dalmatinskog pravoslavnog episkopa Stefana Qubibrati}a kao rimokatoli~kog neprijateqa, zahtevaju}i da se vladika protera. “Godine 1720. Zmajevi} je poslao u Veneciju svoje “Ogledalo istine” koje je vrvelo uvredama na ra~un srpskog naroda i wegove crkve... Smatraju}i da je Dalmacija zara`ena dolaskom srpskog naroda, Zmajevi} je i na ovaj na~in `eleo da pravoslavne Srbe i wihove sve{tenike “urazumi da se razuvere u svojoj prevari i prime rimokatoli~ku veru”. U tom svom delu Zmajevi} veli~a Dubrova~ku republiku zato {to na svojoj te75

ritoriji nije dozvolila boravak onome ko nije katolik.” (str. 76-77.) U tom spisu Zmajevi} za stare Srbe pi{e da su “narod surov i krvolo~an, mra~an od ro|ewa i divqi.” (str. 77.) Zato se zalagao da se {to pre iz srpskog naroda udaqe pravoslavni sve{tenici i kalu|eri, kao seja~i jereti~kog otrova, kako bi se narod pokorio i priklonio katoli~anstvu. Godine 1721. Zmajevi} je napisao “Dijalog izme|u Srbina i katolika”, za koji Marko Ja~ov tvrdi da je “prvi izri~it poku{aj jednog rimokatoli~kog crkvenog velikodostojnika da se pravoslavqe identifikuje sa Srpstvom, a Srbi-katolici da se li{e wihovog nacionalnog imena”. Po{to je pokatoli~ene Srbe hteo da odvoji od sopstvenog, a nije mogao da ih prikqu~i drugom narodu, Zmajevi} je poku{ao da ih katolicizmom nacionalno opredeli. Jedino se na taj na~in mo`e objasniti wegova “katoli~ka nacija”, koju vi{e puta pomiwe u svojim spisima. Dakle, u to vreme nije vr{eno prevo|ewe Srba-katolika u hrvatstvo (jer hrvatsko ime nije bilo ra{ireno), koje je postalo obavezno u kasnijim vremenima stvarawa i {irewa hrvatske nacije (u drugoj polovini XIX i tokom XX veka).” (str. 77-78.) Kasnije, kad je ve} slu`bovao kao zadarski nadbiskup, Vi}entije Zmajevi}, 24. aprila 1741. godine, izve{tava Rim o svojoj borbi protiv pravoslavqa i pokatoli~avawu Srba, koje je vr{io kao apostolski vizitator Srbije. Na osnovu razgovora sa srpskim pravoslavnim episkopima i kalu|erima, on zakqu~uje: “Mogao sam primetiti ogromno mno{tvo jereti~kih gre{aka koje te `ivotiwe neka`weno propovedaju u Turskoj. Po{to sam preme{ten u ovu crkvu, na{ao sam da su u mojoj dijecezi, i mnogo vi{e u okolnim dijecezama Nina, [ibenika i Skradina, mnogobrojni Srbi uz pomo} svojih paroha dr`ani kao dobri pravoslavci. Prou~io sam wihove dogme i na{ao sam da su u svemu jednake onima koje se ispovedaju u Srbiji na sramotu rimske vere. Da bih odstranio tu zarazu od latinskih katolika, morao sam u toku 28 godina da revnosno radim glasom i perom i svim ostalim oru`jem, koje sam poznavao kao najkorisnije, da bih ugu{io zlo i da bih istinom ~iwenica osvetlio uzvi{eni vladarev um, uvek neprijateqski prema onim dogmama koje su {tetne za katoli~ku veru. ^ini mi se da je dobri Bog blagoslovio moj prete{ki i neizmerni trud, jer videh pre izvesnog vremena kako je vrhovnim dekretom isteran iz Dalmacije la`ni episkop srpski (S. Qubibrati} – N. @.), sru{ena wegova ku`na katedra, i sada je novim zlatnim dekretom, dostojnim pobo`nog i katoli~kog vladara, sam srpski kler pot~iwen time {to je u stalnoj zavisnosti od jurisdikcije latinskih biskupa. Prilog je kopija dekreta koji je po nalogu presvetlog senata izradila ova najvi{a vlast Dalmacije. ^ast mi je da ga pokorno prenesem va{im uzoritostima kao slavni trofej katoli~ke vere i znameniti znak najvi{e mleta~ke pobo`nosti.” (str. 78-79.) ^itav je niz pojedina~nih podataka o zabranama mleta~ke vlasti da pravoslavni sve{tenici obavqaju verske obrede, kao i insistirawima katoli~kih prelata i `upnika da se pravoslavqe potpuno suzbije. Qubibrati} je proteran iz mleta~ke Dalmacije, s obrazlo`ewem da ga je za episkopa hirotonisao srpski patrijarh. 76

v) Ilirska obuka katoli~kog klera Papa Benedikt XIV predsedavao je sednicom Kongregacije za propagandu vere od 16. septembra 1742. godine, na kojoj se raspravqalo o pokatoli~avawu dalmatinskih Srba. “U “Velikom zapisniku” navedena je “revnosna pa`wa” zadarskog nadbiskupa nad kretawem i pona{awem Srba i kod izbora li~nosti na mesto ~elnika ninske crkve “u ~ijoj se biskupiji nalaze mnogobrojni Srbi”. Zadarski nadbiskup je posebno nastojao da premesti “{izmati~kog srpskog biskupa” koji je bio zavisan od pe}kog patrijarha. Zadarski nadbiskup je, zbog br`eg i lak{eg prekr{tavawa Srba, osnovao seminar na kojem su se izu~avali “ilirski” (srpski) kwi`evni jezik i nauke potrebne wegovoj prozelitskoj slu`bi. Odre|eno je da se novi seminar u Zadru nazove “ilirski”, jer je trebalo da pitomci budu “Iliri po narodnosti” (Slaveni, odnosno Srbi). Pitomci, budu}i ilirski (slavenski) rimokatoli~ki sve{tenici, trebalo je da propovedaju na “ilirskom” jeziku “sve ono {to je potrebno da sa~uvaju katoli~ku veru me|u katolicima, i da je {ire me|u Turcima (Srbima islamske vere), i “{izmaticima” (Srbima pravoslavne vere), koji ne znaju nijedan drugi jezik. Takvi “ilirski” katoli~ki sve{tenici bili su najprikladniji da se sa rimskom verom ume{aju me}u “{izmati~ke” Srbe. Na navedenom sastanku, od 16. septembra 1742. u Rimu, pomenuta je kao vrlo zgodna mera za verski preobra`aj Srba “pou~avawe” pitomaca u papskim kolegijima u Loretu, Fermu i u “onom za propagandu u Rimu” Sv. Jeronima. Predvi|eno je osnivawe jedne katedre (kursa) na “ilirskom” kwi`evnom jeziku, “po{to treba svako da se uveri u ovu istinu da }e Srbi radije u~iti od ilirskog (katoli~kog) sve{tenika nego od svojih monaha ili kalu|era, koji su iz uobi~ajene gr~ke gramzivosti tra`ili mnogo novca od svojih u~enika”. Po{to je zalagawem zadarskog nadbiskupa isteran iz Dalmacije “srpski {izmati~ki biskup” (S. Qubibrati}), zavisan od pe}kog patrijarha, i po{to je Venecija odlu~ila da spre~i postavqewe (“uvo|ewe”) srpskih sve{tenika u Dalmaciji, kako bi na taj na~in srpski parosi do{li pod vlast “latinskih episkopa”, Kongregacija za propagandu vere je odlu~ila da prozelitsku aktivnost usmeri ka pravoslavcima Bosne i Like. Kongregacija je nastojala da odvoji dalmatinske srpske parohe od “{izmati~kih” srpskih episkopa zavisnih od pe}kog patrijarha. Kongregacija za propagandu vere je odlu~ila da “protiv ove te{ke neprilike” forsira postavqawe unijatskih episkopa umesto pravoslavnih srpskih, i to na wen tro{ak. Postojala je i bojazan da bi jednog katoli~kog episkopa mogao naslediti neki “{izmati~ki” episkop uz pomo} “gr~kog novca”. U Vatikanu su smatrali da treba i rimokatoli~ke episkope prilagoditi da vr{e episkopske obrede “po srpskom obredu koji je jednak rusinskom”, odnosno, unijatskom (grkokatoli~kom). Zbog toga su mnogi rimokatoli~ki sve{tenici, radi lak{eg prekr{tavawa Srba, dobijali zadatak da se preobrate u unijatske sve{tenike kako bi mogli vr{iti obrede po unijatskom modelu.” (str. 80-81.) g) Pravoslavqe u Dalmaciji pod razli~itim re`imima Srbi i wihovi pravoslavni sve{tenici su se o~ajni~ki opirali unija}ewu i pokatoli~avawu, a posebno institucionalnoj nadle`nosti latinskih 77

biskupa nad srpskim parosima, koju je propisivala mleta~ka dr`avna vlast. Jedan deo Srba je ipak podlegao pritiscima i prihvatio obrla}ewe na zapadnu hri{}ansku veru, a 1753. godine mleta~ke vlasti su na zahtev zadarskog nadbiskupa Matije Karamana proterale novog srpskog episkopa Simeona Kon~arevi}a iz Dalmacije. Taj isti Karaman “sastavio je 1744. godine jedan spis protiv pravoslavnih Srba, a u septembru 1750. inkvizitori su izdali naredbu da srpski sve{tenik mo`e vr{iti parohijsku slu`bu tek posle ispita u kuriji onog biskupa u ~ijoj se biskupiji nalazi odnosna parohija. Rimokatoli~kim biskupima dato je pravo da svojim patentima postavqaju parohe u pravoslavnim parohijama. Pravoslavnim sve{tenicima je, pod pretwom tamnice, nov~ane globe ili proterivawa iz dr`ave, bilo zabraweno da slu`e bez biskupskih patenata i da bez dozvole nadle`nog biskupa blagosiqaju me{ovite brakove. Svi pravoslavni parosi i crkveni tutori bili su obavezni da do~ekuju latinske biskupe prilikom wihovih kanonskih poseta.” (str. 82.) Da bi kako tako neutralisala otpor Srba i spre~ila {ire nemire, mleta~ka vlast je pod striktnom svojom kontrolom u Veneciji 1762. formirala filadelfijsku pravoslavnu arhiepiskopiju i pod wu podvela sve pravoslavce na svojoj teritoriji. Verska tolerancija je bila ne{to izra`enija pod Napoleonovom vladavinom, a kad je Austrija preuzela biv{e mleta~ke teritorijalne posede, po{lo joj je za rukom i da pravoslavnog dalmatinskog episkopa Venedikta Kraqevi}a pounijati, pod pretwom, 1818. godine, da }e u protivnom biti uklowen sa episkopskog trona. U svojoj {irokoj prozelitskoj ofanzivi “austrijski car Franc I je na predlog unijatskog mitropolita u P{emislu imenovao misionare unije u Dalmaciji: kanonika Aleksija Stupnickog, prefekta gr~ko-katoli~kog seminara u Lavovu Jakova Cerovskog i katihetu gimnazije u ^ernovicu Vasilija Terileckog. Wima je car naredio da moraju dr`ati u tajnosti ciq svoje misije, i odmah pustiti bradu, kako ne bi pobudili podozrewe pravoslavnih u Dalmaciji. Kanonik Stupnicki postavqen je u isto vreme za rektora novoosnovanog seminara u [ibeniku. U prole}e 1820. ovi su misionari stigli u Zadar i tu su se stali udvarati pravoslavnima, ~itati liturgiju u pravoslavnoj crkvi i u woj pevati, nastoje}i da steknu simpatije pravoslavnih vernika. Drugi poku{aj unije izvo|en je 1832. i 1835. godine, posebno u Drni{u i u ne{to mawem obimu u Vrlici. Posle brojnih uspelih prozelitskih akcija, na prostoru Dalmacije je ostao relativno mali broj pravoslavnih Srba. Odre|en broj je zadr`ao srpsko ime, ali je u verskom pogledu pripadao rimokatolicizmu. Prema statisti~kim podacima za popis od 1880. godine, od 476.000 stanovnika, pravoslavnih je bilo 79.000. Prema popisu sprovedenom 1900. godine, od ukupno 593.000 stanovnika pravoslavnih je bilo 96.000.” (str. 84.) Kad je tako posao verskog preobra}ewa na katoli~anstvo zavr{en, Vatikan je po~eo da podupire izdavawe kwiga ~iji su autori, poput Krunoslava Draganovi}a ili Mileta Bogovi}a, iznosili tezu da je zapravo Srpska pravoslavna crkva vekovima vodila akciju prisilnog prevo|ewa Hrvata katolika na pravoslavqe {irom Bosne i Hercegovine, mada je op{tepoznata istorijska ~iwenica da pravoslavci pod turskom vla{}u nikada nisu provodili bilo kakvu misionarsku delatnost. “Zajedno sa K. Draganovi}em radio je 78

celi tim ideologa usta{tva i istori~ara NDH koji su imali zadatak da svojim radovima pro{ire rimokatolicizam i hrvatstvo do Drine, Boke i Srema. Uz pomo} Vatikana stvarane su nove hrvatske nacionalne osnove {irewem hrvatstva na bogumile (patarene) i muslimane. Nastojale su se utemeqiti teze da su za vreme turske vladavine na islam pre{li hrvatska vlastela i narod u Bosni, koji su po~etkom XIII veka bili patareni. Tvrdilo se da su Turci okupirali vekovne hrvatske prostore, npr. gradove Biha} i Bawa Luku. Optu`ivani su Mle~ani da su pro{irili ime Dalmacije “koja je do XV veka bila jo{ onako malena kao za Bizantijskog carstva.” Isticano je da su u “hrvatske krajeve” doseqeni “Vlasi grkoisto~ne vjere”.” (str. 86-87.)

9. Vitezovi} zna~ajniji ideolog od Star~evi}a @uti} smatra da je Pavao Riter Vitezovi} zna~ajniji ideolog velikohrvatstva i od samog Ante Star~evi}a, jer je “hrvatstvo lukavo poistovetio sa ilirskom idejom. Naime, Riter je najzaslu`niji za stavqawe vatikanske ilirske ideje u slu`bu stvarawa “Velike Hrvatske”, odnosno {irewa “apostolske” Austrijske carevine.” (str. 87.) Iako je poreklom bio Nemac, ro|en u Sewu 1652. godine, Riter Vitezovi} se {kolovao u zagreba~koj jezuitskoj gimnaziji i izrastao u vode}eg hrvatskog rimokatoli~kog bojovnika svoga vremena. U vreme austrijsko-mleta~kog sporewa oko osvojenih dalmatinskih krajeva u drugoj polovini sedamnaestog veka, “Riter je radio u ime dinasti~kih interesa Habzburgovaca i zato je upotrebio sve svoje “historijsko znawe” da “znanstvenim argumentima” doka`e kako Venecija nema pravo na taj deo Hrvatske u ime neke imaginarne Dalmacije. Riter je Habzburgovce smatrao hrvatskim kraqevima, pa je u ime Austrije branio jedinstvo hrvatskih zemaqa. Proizlazi da je Austriji nasu{no bila potrebna “Velika Hrvatska” zbog pragmati~nog razloga {irewa svojih teritorija na jug i istok... Oslobo|ewe hri{}anskih krajeva ispod turske vlasti Riter je osetio kao {ansu da se pokrene ideja o vaspostavqawu Hrvatske koja je tobo`e prethodno bitisala u sredwem veku pre turskog osvajawa. Trebalo je svetu staviti do znawa {ta je nekada Hrvatska bila i dokle su joj granice dopirale. Austrijsku vojnu pobedu nad Turcima trebalo je iskoristiti i na duhovnom planu (“katoli~ka `etva”), te se Riter 1699. prihvatio spisateqskog posla.” (str. 88.) [tampao je kwi`icu “O`ivela, odnosno ponovo ro|ena Hrvatska”, na latinskom jeziku, obima ~etrdeset strana, na ~ijem se po~etku nalazi la`ni ilirski grb, na|en na bogumilskim ste}cima unutar bosanskih pravoslavnih grobaqa i, iz kasnijeg vremena, na novcu ma|arskog slavonskog hercega Andra{a Arpadovca. Grb ~ini beli polumesec sa `utom {estokrakom zvezdom na plavom poqu {tita. “Riter isti~e da je osnovna svrha napisanog dela da objasni ime hrvatsko i poka`e “{ta je sve Bogom darovano hrvatskoj zemqi”... Glavni Riterov argument, kojim potvr|uje nekada{we “ogromno” hrvatsko prostranstvo, koje bi trebalo ponovo “o`iveti” vra}awem starih granica, je identifikacija Ilirije, odnosno Ilira i Slavena. Riter je tu postavio “pravilo” da su nazivi ilirski, slavenski i hrvatski samo tri sinonima za jedan isti pojam, pa je zakqu~io da se Hrvatskom ima smatrati sve {to su Rimqani zvali “Ilirikom”, izuzev{i na zapadnoj strani Retiju i deo Norika, a na jugu Ahaju” i egejska ostrva.” (str. 91.) 79

Tako Riter Vitezovi} dolazi do konstrukcije “celokupne Hrvatske”, koju potom deli na severnu i ju`nu, pa potom ju`nu na “Belu Hrvatsku” i “Crvenu Hrvatsku”. Bela bi, po wegovoj projekciji, obuhvatala Primorje, Zagorje, Me|ure~je i “Alpsku Hrvatsku”, {to zna~i Krawsku, Koru{ku i [tajersku. “Crvena Hrvatska delila se na Srbiju, Makedoniju, Bugarsku i Trakiju... [i{i} zakqu~uje da je Riteru “Ju`na Hrvatska” zemqa svih Ju`nih Slavena (Slovenaca, Srba, Hrvata i Bugara). “Sjeverna Hrvatska” su po Riteru svi ostali zapadni i isto~ni Slaveni (Slovaci, ^esi, Poqaci i Rusi). Panslavizam je, dakle, Riteru bio u stvari pankroatizam u generi~kom smislu; Riter je, naime, polazio s gledi{ta da je svima Slavenima bilo nekada zajedni~ko ime Hrvati. Riter je dobro znao da se te sve zemqe, nekada{we “velike” i “zamrle” Hrvatske, a posle Velikog be~kog rata “o`ivjele Hrvatske”, razlikuju po zasebnim granicama, imenima, grbovima i narodnim obi~ajima. Me|utim, za wega to nije bila ozbiqnija prepreka za tvrdwu da u tim svim zemqama `ivi samo jedan narod, ilirski ili slovinski (slavenski) ili hrvatski, razdrobqen u mno{tvo posebnih plemena koja govore samo razli~ite dijalekte jednog istog ilirskog ili slavenskog ili hrvatskog jezika.” (str. 91-92.) Tu ideju panhrvatstva kasnije su oberu~ke prihvatali Qudevit Gaj, Ante Star~evi} i Eugen Kvaternik, svi ilirski i prava{ki ideolozi, ali i be~ki dvor, koji je imao neograni~eno poverewe u Riterovo dokazano germanofilstvo i odanost habzbur{koj dinastiji. Krajem devetnaestog veka i Frawo Ra~ki, polemi{u}i sa Lazarom Tomanovi}em i tezom da je Andrija Ka~i} Mio{i} srpski pisac, tvrdi da je sredwevekovno “slovinstvo” sinonim za “hrvatstvo”. Neposredni Riterov sledbenik, frawevac iz Vrlike Filip Grabovac, 1747. slovenski i ilirski naziv poistove}uje sa hrvatskim u svojoj kwizi “Cvit razgovora naroda i jezika ilirskog aliti rvackog”. Me|utim, Grabov~ev animozitet prema pravoslavcima jasno identifikuje wegov konvertitski kompleks. “Podatak da su Grabov~evi preci do{li u pokatoli~enu Vrliku iz srpskih Ravnih kotara (selo Me|ari) dovoqno svedo~i o Grabov~evom nehrvatskom poreklu.” (str. 95.)

10. Rimokatoli~ki ekspanzionizam u osnovi panslavenstva Qudevita Gaja Poput Ritera, i Qudevit Gaj je bio poreklom Nemac, ali nije zavr{io jezuitsku nego fraweva~ku gimnaziju u Vara`dinu i Karlovcu. Pored ova dva Nemca, tvorci savremenog hrvatskog “nacionalnog” ~uda bili su do kraja devetnaestog veka sve sami rimokatoli~ki sve{tenici. “Habzburgovcima i Vatikanu ilirizam je, dakle, u dugom vremenskom periodu predstavqao integracioni faktor ~ija je svrha bila da balkanske istorijske zemqe (pokrajine) unificira i verski i prostorno pove`e u jednu celinu. Preko ilirizma je trebalo {iriti rimsku versku ideologiju u ime “apostolskog habzbur{kog cara.” (str. 97.) Uostalom, Gajevi politi~ki ciqevi su ve} u po~etku wegove misije bili vrlo prozirni. Kako isti~e Nikola @uti}, “reaktivirawe Riterovih velikohrvatskih ideja poslu`i}e Gaju da ih, pod mimikrijskim “ilirskim” imenom, suprotstavi realnoj opasnosti sna`ewa srpskog nacionalnog pokreta posle stvarawa autonomne Srbije 1830. godine.” (str. 98.) Po80

ku{avaju}i da ideologijom ilirizma postigne hrvatsku nacionalnu integraciju na {irokoj srpskoj etni~koj osnovi i prihvatawem srpskog jezika kao kwi`evnog, “Gajev svehrvatski ilirski pokret, kao i Riterov, slu`io je interesima Austrije protiv ma|arskih te`wi za nezavisno{}u i kao odbrana od “severnih jeretika”. S druge strane, trebalo je Austriji privu}i slavenske narode i susedne slavenske zemqe izlo`ene uticaju pravoslavne Rusije i autonomne pravoslavne Srbije. Otuda poti~e Gajevo sveslavensko opredeqewe koje u osnovi ima prikriveno austroslavisti~ko obele`je i jo{ prikriveniji, rimokatoli~ki ekspanzionizam. Zbog utemeqewa svehrvatstva u tzv. “hrvatskim zemqama”, ideolozi ilirizma su forsirali {tokavske narode kako bi izjedna~ili (unificirali) tzv. “hrvatski” govor “tri narje~ja” ({tokavsko, kajkavsko, ~akavsko). Trebalo je izbaciti mawinsko nare~je ~akavaca i kajkavaca te propisati da srpska {tokav{tina bude zvani~no nare~je Hrvata.” (str. 102.) Po{to je znameniti slavista Jernej Kopitar insistirao da je {tokavski govor samo srpski jezik, a kajkavski slovena~ki, pa bi se hrvatskim mogao nazvati iskqu~ivo ~akavski, {to je tvrdio i Franc Miklo{i}, biskup Maksimilijan Vrhovec kao siva eminencija Gajevog pokreta nastupa sa zahtevom da se kajkavski pribroji {tokavskom, s obzirom da je svakako bio izlo`en wegovom dugotrajnom uticaju. Ovde je posebno zna~ajno da je sve vreme svoga trajawa ilirski pokret imao masovnu i energi~nu podr{ku rimokatoli~kog sve{tenstva. “Mnogi ~elnici ilirskog pokreta bili su rimokatoli~ki sve{tenici, npr. Pavao [tos, fra Martin Nedi} i brojni bosanski frawevci, `upnik Toma` Miklou{i} – prete~a ilirizma itd. Biskup Aleksandar Alagovi} (1760-1837) preporu~ivao je rimokatoli~kom sve{tenstvu da ~ita Gajeve “Novine” i “Danicu”. Prof. Nikola @ic je isticao da je Gaj upravo u “hrvatskom sve}enstvu na{ao najiskusnije i najodu{evqenije prista{e i pomaga~e za svoj rad i uspjeh”. Pored “doma}ih qudi” Ilirski pokret su podupirali “do{qaci” rimokatolici iz Ugarske i Slova~ke: ban Vla{i} (ina~e Ma|ar), kanonik zagreba~ki Mojzes, biskup Aleksandar ([andor) Alagovi} (iz Slova~ke), biskup-kardinal Haulik. Nazadnost iliraca “ma|aroni su dokazivali ~iwenicom {to je me|u wima bilo mnogo crkvenih qudi. Antun Barac navodi da su “me|u najbu~nije Gajeve sqedbenike pripadali zagreba~ki sjemeni{tarci i ve}ina ni`ih sve}enika.” (str. 106.) Uz podr{ku crkvenih prelata u mnogim mestima rimokatoli~ki bogoslovi formirali su razna rodoqubiva dru{tva. U “Zboru redovni~ke mlade`i bosanske”, koji je 1855. formiran u \akovu, a 1876. pre{ao u Ostrogon, odgajani su {kolovani rimokatoli~ki klerici koji su obavqali “presvete” misionarske du`nosti u pravoslavnomuslimanskoj Bosni i Hercegovini, uzgred bele`e}i srpske narodne pesme koje su objavqivali kao hrvatske. U takvim aktivnostima naro~ito se isticao fra I. Juki}.” (str. 107-108.) Bilo je o~igledno da u Hrvatskoj i Slavoniji Ilirski pokret kao jedan od svojih glavnih ciqeva ima odbranu rimokatoli~kog ekskluziviteta ovih teritorija pred pravoslavnom i protestantskom opasno{}u. Koliko je i papa Pije IX nade polagao u Zagreb kao katoli~ki centar, svedo~i i ~iwenica da je 1850. godine zagreba~ku biskupiju uzdigao u rang nadbiskupije, podvrgav{i joj kao novoj metropoliji bosansku ili |akova~ko-sremsku, sewsko-modru{ku ili krbavsku i kri`eva~ku biskupiju. 81

“U drugoj polovini XIX veka za Austriju i Vatikan postaje, pored ilirskog, prihvatqivo i jugoslavensko (sveslavensko) ime kao mogu}e sredstvo za {irewe germanizma i rimokatolicizma u ime apostolskog austrijskog cara i rimskog pape.” (str. 110.) Jo{ 26. jula 1843. godine Austrija je postala i formalni protektor Zavoda svetog Jeronima u Rimu, a u wemu se umesto ilirskog krajem devetnaestog veka sve ~e{}e koristi jugoslovenski naziv. a) Kroatizacija kao su{tina ilirizacije Jugoslovenstvo u austrougarskim okvirima du`e vreme je izgledalo kao na~in efikasnog suprotstavqawa velikoma|arskim separatisti~kim aspiracijama. Enciklikom pape Lava XIII, od 1. avgusta 1901. godine, Zavod Svetog Jeronima definitivno dobija hrvatski atribut u svom nazivu. Time je Vatikan definitivno usvojio projekat da su svi katolici koji govore srpski jezik po nacionalnosti Hrvati i na wegovoj realizaciji je sve agresivnije nastojao. Mada je pod pritiskom dalmatinskih i bokeqskih Srba katolika, kao i dalmatinskih “talijana{a” papa slede}e godine vratio ilirski naziv ovom zavodu, od osnovnog projekta kroatizacije nije se vi{e nikada odustajalo. Ma|arski zvani~nici su se `estoko suprotstavqali vatikanskom kreirawu nove hrvatske nacije i pokazivali da im je podjednako neprihvatqiv i jugoslovenski i hrvatski naziv ovog zna~ajnog instituta, mada se zavod 1924. godine na{ao pod ingerencijom jugoslovenskog poslanstva u Rimu. “Kona~no, posle posete jugoslovenskog predsednika Josipa Broza Vatikanu, tokom aprila 1971. u vreme tzv. “maspoka”, papa Pavle VI 22. jula 1971. dao je Ilirskom zavodu Sv. Jeronima naziv Hrvatski papinski zavod Sv. Jeronima.” (str. 119.) Posle Prvog hrvatskog katoli~kog kongresa, odr`anog 1900. godine u Zagrebu, klerikalizam postepeno postaje osnovna hrvatska politi~ka opcija, pogotovo nakon smrti Stjepana Radi}a, posledweg istaknutog antiklerikalca. Klerikalci sistematski preuzimaju primat u svim sferama dru{tvenog `ivota jugoslovenskih katolika, imaju}i pred sobom kao glavni ciq stvarawe hrvatske katoli~ke tvr|ave, oslonca za daqe isto~ne prozelitske prodore. “Stvarawe unitarne rimokatoli~ke Hrvatske, naro~ito tokom XX veka, za Vatikan i Rimokatoli~ku crkvu je bilo imperativ vremena, jer je imalo neprocewivi zna~aj za ostvarewe uspe{nih misionarskih i prozelitskih aktivnosti na Balkanu. Vremenom su prekr{teni Srbi (konvertiti) i rimokatolici stranci (Nemci, ^esi, Slovaci, Slovenci, Italijani, Rusini, Ma|ari i dr.) Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i {ireg Balkana, preuzimali hrvatsko ime i postajali naj~istiji, odabrani Hrvati. Hrvatska je na taj na~in stvarno u sve ve}oj meri postajala jednonacionalna tvorevina bez nacionalnih mawina.” (str. 156.) Pogotovo kada su 1995. godine hrvatske vlasti oru`anim akcijama i brutalnim terorom masovno proterale skoro sve kraji{ke pravoslavne Srbe.

11. Animozitet rimske crkve prema Stjepanu Radi}u Zna~ajan je i podatak da su antiklerikalni potezi Stjepana Radi}a doveli do wegovog ubistva. “Prema svedo~ewu Koro{~evog {efa kabineta, Stanka Majcena, ve~e uo~i atentata Puni{a Ra~i} je proveo vi{e ~asova u razgo82

voru “iza zatvorenih vrata” sa Koro{ecom u Ministarstvu unutra{wih dela u Beogradu. Istog dana, 19. juna 1928. godine, P. Ra~i} je vi|en i u Dvoru, a prema kazivawima istori~ara Bogdana Krizmana, wegov otac Hinko Krizman tvrdio je da je Koro{ec upozorio poslanike Jugoslavenskog kluba da 20. juna ne sede iza poslanika Hrvatske seqa~ke stranke, gde im je, ina~e, bilo mesto. Kao ministar unutra{wih dela, Koro{ec je ve} 20. juna naredio svim `upanima da se zabrane sve novine koje bi “`alosni slu~aj u Narodnoj skup{tini neverno predstavqale”. Umesto ostavke zbog ozbiqnog udarca unutra{wem miru u zemqi i odgovornosti slu`be kojoj je stajao na ~elu, Koro{ec je, kao prvi nesrbin, postao predsednik vlade 27. jula 1928. godine.” (str. 287.) Anton Koro{ec je ina~e bio rimokatoli~ki sve{tenik, vode}i slovena~ki klerikalac i lider Slovenske qudske stranke. Vrhunac animoziteta prema Stjepanu Radi}u katoli~ki vode}i krugovi su iskazali nakon wegovog napada na papskog nuncija Pelegrinetija 1926. godine. To je toliko daleko i{lo da su neki istaknuti klerici javno tra`ili Radi}evo uklawawe iz politi~kog `ivota ili se otvoreno radovali nakon skup{tinskog ubistva i rawavawa glavnih rukovodilaca Hrvatske seqa~ke stranke. “U osije~kom “Hrvatskom listu”, iz novembra 1926. godine, klerikalni poslanik, dr Kerubin [egvi}, vrlo o{tro je kritikovao S. Radi}a, izraziv{i `equ da ga neko ukloni iz politi~kog `ivota, ali svakako ne ubistvom. Nazvao ga je “vo|om zava|enih, zaslepqenih i pijanih”. Wegovo odstrawewe bilo bi “najva`nije djelo {to ga pamti hrvatska povijest”. Po mi{qewu Dragoquba Jovanovi}a, [egvi}ev primer pokazuje kakvu su mr`wu gajili prema Radi}u klerikalci, te navodi da je jedan fratar u Dalmaciji, posle skup{tinskog atentata, klicao: “@ivio Puni{a Ra~i}”, i pri tom se uzdao u Koro{eca kao ministra unutra{wih poslova.” (str. 286-287.) Vatikan nikada nije mogao zaboraviti da je li~no Stjepan Radi} kao jugoslovenski kraqevski ministar spre~io ratifikaciju ve} sklopqenog konkordata 1925. godine. “Zbog Radi}eve dominacije nad seqa{tvom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, klerikalci su smatrali da }e wegovim nestankom pridobiti seqa{tvo za svoje klerikalne i politi~ke ciqeve.” (str. 287.) I prema stanovi{tu Vase Kazimirovi}a, jednog od najboqih poznavalaca jugoslovenske me|uratne istorije, “optu`be protiv kraqa bile su, vi{e je nego izvesno, bez ikakvog osnova. Kraq nikada nije mislio na ubistvo Radi}a, ni onda kad ga je ovaj najdirektnije napadao pa i vre|ao, ve} je `eleo samo da ga politi~ki slomi i potom ve`e za sebe – {to potvr|uje i ~iwenica da je Radi} zatvoren po wegovom nalogu i da je on bio prvi koji je, zatim, sa Radi}em u zatvoru uspostavio kontakt, pre Nikole Pa{i}a. U vreme kad se atentat dogodio, ~iwenica je koja se mora imati u vidu, saradwa Radi}a sa kraqem Aleksandrom bila je najte{wa. [to je kraq `eleo – to je Radi} ~inio. Izvr{avaju}i kraqev nalog, Radi} je, neka tri meseca pre krvavog doga|aja u Narodnoj skup{tini, 5. marta 1928. godine, zapretio poslanicima ve}ine, da }e uskoro do}i general i razjuriti ih, kako ve} zaslu`uju. Dvadesetak dana potom, 26. aprila 1928. godine, on je ponovo u Narodnoj skup{tini zapretio poslanicima ve}ine dolaskom jednog generala na polo`aj predsednika vlade. “Va`na je sama ideja da general bude predsednik vlade”, rekao je on. “To zna83

~i da kraq dobiva polo`aj koji i treba da ima, da bude arbitar, sudac izme|u dve strane. [to je prirodnije nego da kraq, u tome je veli~ina monarhije, da on, kao arbitar u~ini kompromis. I onda je prirodno da do|e general koji nije partizan nego je predstavnik kraqa.” (Vasa Kazimirovi}: Srbija i Jugoslavija, Kragujevac 1995., str. 513.) Autor citira Radi}ev govor na osnovu stenografskih bele`aka Narodne skup{tine od 26. aprila 1928. godine.

12. Katoli~ki sve{tenik Antun Koro{ec, najpodmukliji politi~ar Kraqevine Sam Antun Koro{ec je, bez ikakve sumwe, bio najpodmukliji i najpokvareniji politi~ar u ukupnom politi~kom `ivotu Kraqevine Jugoslavije. Rimokatoli~ki fratar s krajwe razvijenim jezuitskim manirima, ve{to je prikrivao antisrpsku mr`wu i prezir, ali se nije nimalo ustru~avao od zadavawa udaraca hrvatskom separatizmu, ako je smatrao da bi Slovenci mogli iz toga da se okoriste. Korisnost je za Koro{eca bila najvi{i kriterijum moralnosti, a wegova beskrupuloznost i perfidnost bile su poslovi~ne. “Talas na kojem je Koro{ec postojano jahao, i koji ga je u~inio skoro nezaobilaznim faktorom na politi~koj sceni Jugoslavije, bila je zao{trenost hrvatskosrpskih odnosa. Polaze}i od one narodne izreke, da kad se dvojica sva|aju tre}i se koristi, on je i sam izvanredno ve{to radio na produbqavawu hrvatskosrpskih sukoba, i pri tom redovno uspevao da u{i}ari ne{to za svoju de`elu. Tvrdi se, ~ak, da je upravo on bio jedan od inicijatora atentata na Stjepana Radi}a i na poslanike Hrvatske seqa~ke stranke u Narodnoj skup{tini. Sasvim pouzdanih dokaza za tako {to – nema. Jedino {to se sa sigurno{}u mo`e re}i jeste to, da odnosi Radi}a i Koro{eca, posmatrani od 1918. godine, nisu nikad bili dobri. Ve} u prvim mesecima Kraqevine SHS, kad je Radi} grunuo sa svojim separatisti~kim zahtevima i akcijama, Koro{ec je ustao protiv wega. Ali ne zato {to mu je bogzna koliko bilo stalo do jugoslovenske dr`ave, ve} zbog toga {to se bojao hrvatske hegemonije nad Slovencima.” (Kwiga druga, str. 515-516.) Ve{to podilaze}i beogradskim vladaju}im krugovima, Koro{ec je uporno Radi}a napadao zbog separatizma, boq{evizma i antisrpstva. Kako Kazimirovi} iznosi u posebnoj napomeni: “Jedan od onih politi~ara koji su Koro{ca doveli u vezu sa krvoproli}em u Narodnoj skup{tini bio je dr Janko Bari~evi}. Na 31. redovnom sastanku Narodne skup{tine, 3. marta 1937. godine, on je rekao: “Puni{a Ra~i} se posle ubistva u Narodnoj skup{tini sklonio u jednu kafanu. Vlasnik te kafane obavestio je upravnika grada da je Ra~i} kod wega i pitao ga {ta da radi. Odgovoreno mu je: “^ekajte dok pitam ministra Koro{ca!” Malo potom, upravnik grada se javio i rekao: “Sedite u kola, uzmite Puni{u Ra~i}a i odvedite ga pravo ministru unutra{wih dela!” Taj kafeyija, kojeg je pomenuo Bari~evi}, bio je ~uveni beogradski ugostiteq \or|e Popara, tast dugogodi{weg predsednika Glavnog saveza srpskih zemqoradni~kih zadruga i ministra Vojislava \or|evi}a, koji je, brane}i svog tasta, ali i Koro{ca, od optu`bi Bari~evi}a, u Narodnoj skup{tini rekao – da je Koro{ec “veli~ina dr`avnika, politi~ka veli~ina koju je malo ko iz sada{weg javnog politi~kog `ivota dostigao.” (str. 516.) Ina~e, po prirodi 84

izraziti makijavelista, Anton Koro{ec se u praksi dokazao kao nemilosrdni policijski batina{. Kazimirovi} za wega ka`e da je bio “eksponent vatikanske politike u svakom pogledu.” (str. 518.) Za wega je Rim bio jedini ideolo{ki orjentir i oli~ewe “pozitivne duhovne snage”. Zato je Stjepana Radi}a morao da ukloni sa politi~ke scene kako svojom nestabilno{}u i cirkuskom ekvilibristikom ne bi ometao politi~ke akcije Rimokatoli~ke crkve, a istovremeno samim ~inom ubistva da zada sna`an udarac srpskim politi~kim nastojawima.

13. Progon bosanskohercegova~kih Srba pod austrougarskom vla{}u Manipulativna tehnologija koju je Rimokatoli~ka crkva primenila u procesu konstruisawa ve{ta~ke hrvatske nacije nije unapred bila potpuno konceptuirana. Prethodile su joj duge decenije lutawa i eksperimentisawa sa ilirstvom i jugoslovenstvom. Me|utim, kad je jednom temeqito razra|ena, sve je lak{e primewivana i na sve mawi otpor je nailazila u srpskim katoli~kim masama. Anga`ovawem [trosmajera i Ra~kog, indoktrinisani su katolici Slavonije i Vojne krajine. Tako|e, rimokatoli~ki sve{tenik Mihovil Pavlinovi} predvodio je taj manipulatorski posao u Dalmaciji. U vreme okupacije Bosne i Hercegovine tehnolo{ki postupak je ve} bio usavr{en i u praksi proveren. Zato je tu mo`da bio i najefikasniji. Kako je provo|en, detaqno opisuje Vasa Kazimirovi} u kwizi “Srbija i Jugoslavija 1914-1945.” (“Prizma” – Kragujevac, “Centar film” – Beograd, Kragujevac 1995.) Po wegovom vi|ewu, “raspiriva~ qute srbofobije u Bosni i Hercegovini, i pre i posle osnivawa jugoslovenske dr`ave, bilo je vo|stvo Katoli~ke crkve, ~ak Katoli~ka crkva u celini. Prvi put u punoj meri Katoli~ka crkva je krenula protiv Srba odmah po okupaciji Bosne i Hercegovine od strane AustroUgarske. U novim uslovima (i ve} samim tim {to je austrijski dvor bio od Vatikana naimenovan za za{titnika katolicizma na celom jugoistoku) Katoli~ka crkva u Bosni i Hercegovini postala je jedna vrsta dr`avne vere, religiozna organizacija kojoj su vlasti bile obavezne da pru`aju punu i najpuniju podr{ku i u pravcu {irewa katoli~anstva me|u pripadnicima drugih vera.” (str. 305-306.) Interesantno je da je Kazimirovi} do{ao do podataka da je i unutar austrougarske habzbur{ke carske porodice bilo suprotstavqawa takvoj politici. “U ciqu pretvarawa Bosne u katoli~ku zemqu prvog reda, na dvoru Habzburga bio je osnovan i jedan tajni savez, na ~ijem su se ~elu nalazili, uz druge austrijske vi|ene i uticajne li~nosti, i brat cara Franca Jozefa, Karl Ludvik, zatim erchercog Albreht. Taj savez je bio vrlo aktivan, ali je u samom Be~u imao jednog uglednog protivnika – prestolonaslednika Rudolfa. Liberalnih shvatawa, on je imao `estoke raspre sa erchercogom Albrehtom ve} u prvoj godini okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Tra`io je da se od politike pokatoli~avawa Bosne i Hercegovine dignu ruke, a posebno da se odustane od planova za prevo|ewe pravoslavnih u katoli~ku veru. Kad su ti apeli ostali bez dejstva, Rudolf je pri{ao pisawu ~lanaka 85

za razne novine, kojima je hteo da obavesti javnost o postojawu tajnog saveza za pokatoli~avawe Bosne i Hercegovine. U jednom od prvih ~lanaka rekao je da je taj savez samo jedan od tajnih saveza klerikalaca koji deluju pod komandom jezuita i da bi on mogao da bude opasan po interese Austrije. Nastojawe da se stanovnicima Bosne i Hercegovine silom nametne katoli~ka vera, posebno pravoslavnim Srbima, pisao je Rudolf, ne zna~i ni{ta drugo nego od wih praviti ve~ne neprijateqe Austrije. Isti~u}i da izme|u katolika i pravoslavnih postoje velike suprotnosti, koje nikada ne}e nestati, Rudolf je izneo da bi prava i po{tena politika bila da vlada u Bosni i Hercegovini ne podupre nijednu veru, da bude podjednako tolerantna i pravedna prema pripadnicima svih vera. Prestolonaslednik Rudolf naro~ito je ukazivao na pogubnost identifikovawa dr`avnih interesa sa interesima Katoli~ke crkve u Bosni i Hercegovini. Sve {to je preduzimao prestolonaslednik Rudolf, da bi, na jednoj strani, demaskirao najuticajnije pripadnike carske familije, a na drugoj, da bi samog cara, svog oca, prinudio da se opredeli za politiku respektovawa svih vera u Bosni i Hercegovini, sve je to malo vredelo. Tajni savez za pokatoli~avawe Bosne i Hercegovine, za pretvarawe ovih zemaqa u bastion katoli~anstva i odsko~nu dasku za wegovo {irewe na celom jugoistoku, nastavio je da deluje, pored ostalog, dovo|ewem i jezuita u Bosnu. [to se cara Franc Jozefa li~no ti~e, on }e u jednom trenutku, kad ga na to budu primorali dr`avni interesi, javno manifestovati da nije “nesklon” i “bez razumevawa” i za ostale veroispovesti u Bosni i Hercegovini.” (str. 306-307.) a) Kroatizacija bosanskih katolika i ekskluzivni hrvatski kurs Bosne i Hercegovine Katoli~ko stanovni{tvo pod austrougarskom okupacijom primamqivano je da se prikloni hrvatskoj nacionalnoj opciji ve{tim fratarskim demago{kim propovedima, ali jo{ i vi{e stavqawem u izgled privilegovanog socijalnog, ekonomskog i politi~kog polo`aja. Kako daqe iznosi Kazimirovi}, “prokatoli~ka politika Be~a u Bosni i Hercegovini i{la je u najve}oj meri u ra~un Hrvatima. Kao katolici, Hrvati su bili predodre|eni da budu ne samo podr`avani, nego i forsirani na {tetu i Srba i muslimana. Na to je bila skrenuta pa`wa i “sprovodiocu okupacije” Bosne i Hercegovine, generalu Filipovi}u. U uputstvu koje je on dobio od na~elnika general{taba, fon Beka, re~eno je, izme|u ostalog, da se katolicima mora posvetiti posebna pa`wa, budu}i da su oni “pouzdani i nastojawima Monarhije prijateqski raspolo`eni”. I sam katolik i Hrvat, general Filipovi} se najkonsekventnije dr`ao dobijenog uputstva. ^im se ustoli~io u Sarajevu, odmah je pristupio “bri`qivom negovawu” katoli~kog, odnosno “hrvatskog elementa”. Za relativno kratko vreme uveo je u celoj Bosni i Hercegovini “ekskluzivan hrvatski kurs”. Rezultat toga bio je da su u obema oblastima, uz pun anga`man katoli~ke crkve, propagirani, pored ostalog, i hrvatski jezik i “hrvatsko ime”. Sve objave vlasti i novine – sve je {tampano latinicom i “osebujnim jezikom hrvatske administracije”. Srpsko ime je potiskivano, a isto tako i upotreba }irilice. Ona je bila prognano pismo sve do maja 1880. godine, sve 86

dok se u Bosni i Hercegovini nalazio general Filipovi}. Tada je, pak, i posle mnogih i o{trih protesta Srba, do{lo do promene.” (str. 307.) Novokomponovani “Hrvati” su se prili~no brzo sna{li u novoj ulozi, a bitno ih je oja~ao i priliv raznorodnog rimokatoli~kog elementa sa strane, kojim je popuwavan ~inovni~ki aparat. “Mada su bili u mawini, Hrvati su nastojali da se Be~u prika`u kao glavni faktor u Bosni i Hercegovini i, u isti mah, kao jedini pouzdani “dr`avni elemenat”. Nije se tako|e propu{tala nijedna prilika da se istakne da su ove oblasti – hrvatske zemqe, i da bi trebale da budu pripojene Hrvatskoj. [to je vreme vi{e odmicalo, “hrvatski element” u Bosni i Hercegovini postajao je sve netrpeqiviji prema Srbima i sve bezobzirniji u nastojawima da ih suzbije. Naro~ito je to bio slu~aj od dolaska Josipa [tadlera iz Zagreba na polo`aj nadbiskupa u Sarajevu. Sa dolaskom [tadlera u Sarajevo zapo~elo je u najve}oj meri i doseqavawe Hrvata u Bosnu i Hercegovinu. Na inicijativu [tadlera pokrenut je u Sarajevu, 1906. godine, list “Hrvatski dnevnik”, u kojem su ekskluzivna hrvatska gledi{ta dolazila do izra`aja posebno u silnim napadima na Srbe i wihove politi~ke te`we”, kako to ka`e Todor Kru{evac. U ovoj istoj godini, tako|e na inicijativu [tadlera, na skupu Hrvata u Docu donesena je rezolucija kojom se od austrijskog cara zahtevalo pripajawe Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Kako bi se moglo zakqu~iti, ova rezolucija bila je inicirana sa strane i predstavqala je u stvari probni balon za predstoje}u aneksiju Bosne i Hercegovine.” (str. 308.) Klerikalizam, kao u osnovi totalitarni politi~ki koncept, ovde je manifestovao do kraja svoje antisrpske prohteve i dokazao izvanredne manipulativne sposobnosti. Naravno, od kqu~nog zna~aja za wegov uspeh bila je ~iwenica da je zastupao interese i u`ivao podr{ku tada najmo}nije evropske rimokatoli~ke imperije, pa su dr`avni i crkveni organi mogli maksimalno koordinisati svoje napore. “U nastojawu da hrvatizuje Bosnu i Hercegovinu do maksimuma, pokatoli~i je, i stvori uslove za weno pripajawe Hrvatskoj, Katoli~ka crkva se nije ustru~avala ni od najdirektnijeg upu{tawa u dnevnu politiku. Pod vo|stvom nadbiskupa [tadlera, dolazi i do osnivawa katoli~ke politi~ke partije, Hrvatske katoli~ke udruge. Glavni podr`avalac nadbiskupa [tadlera bio je carski dvor u Be~u – li~no sam car, a uz wega i prestolonaslednik Franc Ferdinand. Car je na [tadlera gledao kao na “svoje ~edo”, jer ga je on i naimenovao za prvog nadbiskupa, 16. avgusta 1881. (neposredno posle zakqu~enog ugovora izme|u Vatikana i Austro-Ugarske, 8. juna 1881. godine, o uspostavqawu svetovne crkvene hijerarhije nad nadbiskupijom u Sarajevu). Sav odan carskom dvoru, i Austro-Ugarskoj kao dr`avi, [tadler je, 27. novembra 1908. godine, otputovao u Be~, da bi li~no caru izrazio svoju zahvalnost zbog progla{ewa aneksije, ~ime je Monarhija, kako se tom prilikom izrazio, “izvr{ila istorijsko delo”. U Be~, me|utim, nije otputovao sam, ve} sa jo{ 430 Hrvata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Tokom audijencije kod cara Franca Jozefa, [tadler je izjavio, pored ostalog: “Na{u otaybinu zadu`iste, jer nama kao katolicima osjeguraste slobodu vjere, a kao Hrvatima – opstanak.” (str. 308-309.) Insistiraju}i na rimokatoli~kom ekskluzivizmu hrvatstva, [tadler je neprekidno pokazivao otvorenu versku netrpeqivost prema islamu i pravo87

slavqu, kao i nacionalnu mr`wu prema Srbima. “Nikad ne odstupaju}i od toga da Bosna i Hercegovina moraju biti prikqu~ene Hrvatskoj, [tadler je bio protiv svake “jugoslovenske kombinacije”, i, iz tih razloga, za razliku od stare{ina Katoli~ke crkve u Hrvatskoj i Sloveniji, nije hteo ni da ~uje za Majsku deklaraciju predstavnika Ju`nih Slovena u Carevinskom ve}u u Be~u, 1917. godine. U “Hrvatskom dnevniku” (od 17. novembra 1917.) on je izjavio da se “dr`avnopravno pitawe na jugu Monarhije” mora re{iti samo “u hrvatskom smislu, na temequ hrvatskoga dr`avnoga prava i uz neokrweno o~uvawe hrvatske narodne i dr`avne individualnosti”, sa sjediwewem svih hrvatskih zemaqa, me|u wima i Bosne i Hercegovine, “u jedno politi~ko i financijalno autonomno s Habzbur{kom monarhijom kao cjelinom nerazdru`ivo dr`avno tijelo”. Jugoslovensku dr`avu, protiv koje je toliko bio, i protiv koje se toliko borio, nadbiskup [tadler nije do`iveo. Umro je iznenada, ostavqaju}i za sobom – ta~no {esnaestoro dece, skoro toliko koliko i biskup Josip Juraj [trosmajer, kako kazuju austrijski izvori. Wegov naslednik bio je Ivan [ari}, u najmawu ruku isti toliki srbofob i mrzac Jugoslavije. Vrlo obrazovan, i poznavalac skoro svih glavnih evropskih jezika, [ari} je ve{to, ali zato bezobzirno, na jednoj strani stalno vodio antisrpsku, a na drugoj – velikohrvatsku politiku, pri ~emu mu je polaznica bila (kao i [tadleru) da su Bosna i Hercegovina “~isto hrvatske zemqe” i da u wima nema mesta pravoslavnim Srbima.” (str. 309-310.) Upravo je takva klerikalna ideologija i mogla svoj vrhunski izraz dobiti u usta{kom pokretu i kvislin{koj Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj. “Kad je osnovana usta{ka dr`ava, [ari} je postao glavni propagator usta{tva i kao {to je, 1914. godine, blagosiqao vojnike iz Bosne koji su polazili u rat protiv Srbije, tako je 1941. godine blagosiqao usta{e koji su vr{ili zlo~ine nad Srbima, nazivaju}i ih “Hristovim vojnicima”. Od hrvatskih politi~ara u Bosni i Hercegovini, koji su se naro~ito isticali svojom srbofobijom, {irewem mr`we prema Srbima, jedan od poznatijih bio je dr Nikola Mandi}. Za vreme Prvog svetskog rata zamenik zemaqskog poglavara Bosne i Hercegovine, on je i posle osnivawa Jugoslavije nastavio da vodi antisrpsku politiku, da bi, na kraju, u usta{koj hrvatsko-muslimanskoj dr`avi postao i predsednik vlade. Koliko je Mandi} bio ispuwen mr`wom prema Srbiji i Srbima, govori i wegova javna izjava od 22. februara 1915. godine. U prisustvu ministra Austro-Ugarske, Kerbera, on je tada u ime “pu~anstva” Bosne i Hercegovine, zatra`io da se “hajka{ki” narod u Srbiji “privede zaslu`enoj kazni radi wegovoga pogubnoga rovarewa i radi nedu`no prolivene dragocjene carske mu~eni~ke krvi, pa da se zauvijek onemogu}i pogubni wegov upliv na srodni mu dio `iteqstva u Bosni i Hercegovini.” (str. 310.) Verovatno nije na odmet ovde pomenuti da je nakon smene bosanskohercegova~kog zemaqskog poglavara Oskara Po}oreka zbog katastrofalnih poraza na srpskom frontu, na wegovo mesto postavqen Hrvat Stjepan Sarkoti}. Wegovo hrvatstvo je bilo dovoqna garancija da }e se sistematski i masovni zlo~ini nad srpskim narodom vr{iti s najve}im entuzijazmom. Po ratnom porazu, Sarkoti} je bio glavni sto`er okupqawa hrvatske politi~ke emigracije, koja je sve vi{e dobijala konture usta{kog pokreta. 88

IV. Vasilije Kresti} o velikohrvatskoj genocidnosti Ukazuju}i da ve} ~itav vek i po kreatori hrvatske nacionalne svesti sistematski produkuju antisrpsku mr`wu, imaju}i u vidu da samo postojawe srpskog naroda predstavqa najve}u smetwu realizaciji ideolo{ke floskule o hrvatskom dr`avnom i istorijskom pravu, Vasilije \. Kresti} u kwizi “Genocidom do Velike Hrvatske” (“Gambit”, Jagodina 2002.) pokazuje kako su Hrvati od Jela~i}evih krvavih pohoda revolucionarne 1848. godine do dana{weg vremena, “nameravali da stvore veliku, etni~ki ~istu i katoli~ku hrvatsku dr`avu. Stoga {to Srbi nisu bili spremni da se odreknu svoje nacionalne posebnosti i svoje srpske pravoslavne vere, stalno su se nalazili na udaru hrvatskih politi~kih stranaka i mnogih veoma istaknutih pojedinaca, koji su hrvatsku dr`avnu misao zasnivali na tzv. dr`avnom i istorijskom pravu... Ideje o genocidnom uni{tavawu Srba, o velikoj, etni~ki i katoli~ki ~istoj Hrvatskoj nad`ivqavaju sve dr`avne okvire, politi~ke i dru{tvene sisteme. Kao crvena nit, one se provla~e od Ante Star~evi}a, Eugena Kvaternika, Mihovila Pavlinovi}a, Josipa Franka, Frana Supila, Stjepana Radi}a i Ante Paveli}a do Frawe Tu|mana.” (str. 5-6.) Ni danas se po tom pitawu ni{ta zna~ajnije nije promenilo, samo su se metodi genocida u me|uvremenu usavr{avali. “Ta politika i daqe je, kao i stotinu godina ranije, u svemu oslowena na “dr`avno i povjesno pravo”, na ustanovu hrvatskog “politi~kog” (konstitutivnog) naroda, na te`wama za stvarawem velike, etni~ki i verski (katoli~ki) ~iste Hrvatske. Dogod je to tako, treba znati da Hrvatska ne}e mo}i da se oslobodi genocida i da ne}e odustati od davna{we te`we da pro{iri svoje dr`avne granice na ra~un susednih etni~kih i dr`avnih prostora, kako bi popravila svoj ne mnogo sre}an geopoliti~ki polo`aj.” (str. 6.)

1. Vatikanski koreni antisrpske genocidne politike Mnogim qudima {irom sveta bio je neshvatqiv hrvatski genocidni zlo~in nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata, koji je po monstruoznosti zlo~ina~kih metoda i tehnike uveliko prevazi{ao hitlerovske. Nemogu}e im je bilo razumeti da se ne{to tako uop{te desilo, da je bilo mogu}e, a pogotovo razlozi za{to se dogodilo. Zato je ta zbivawa neophodno prou~avati u du`em istorijskom kontinuitetu, kroz faze manifestovawa zlo~ina~kih ideja, politi~ko proklamovawe zlo~ina~kih namera i pristupawe izvr{ewu masovnih zlo~ina. “Dokle god se pitawe genocida nad Srbima u Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj bude posmatralo u kra}im vremenskim odsecima, ne}emo imati nu`na obja{wewa te pojave, ve} }emo bacati krivicu ~as na ovu, ~as na onu sredinu, na jedan ili drugi re`im, versku zajednicu ili poneku znamenitiju li~nost. Doga|a}e se, kao {to se ve} i desilo, da se genocid nad Srbima, po~iwen od strane usta{a, poku{ava objasniti ~ak i nekim rasnim karakteristikama Hrvata, navodnim brutalnim postupcima koje su u Hrvatskoj po~inili vladaju}i re`imi izme|u dva svetska rata (1918-1941), tzv. velikosrpskom hegemonisti~kom politikom i {estojanuarskom diktaturom. Nisu bili retki poku{aji da se usta{ki krimen opravda i umawi, da se, radi mira u ku}i, uspostavi ravnote`a u krivici izme|u zlo~inaca i wihovih 89

`rtava.” (str. 11.) Koreni antisrpske genocidne politike dopiru sve do XVI i XVII veka, do vremena u kome su se Srbi masovno doseqavali u prethodno potpuno od stanovni{tva ispra`wene i opusto{ene hrvatske zemqe. “Naseqeni na posedima hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, Srbi su bili izlo`eni dvostrukom pritisku: pritisku pokme}ivawa i unija}ewa. Kako su oni po svaku cenu `eleli da sa~uvaju status slobodnih seqaka i status vojnika – kraji{nika – `estoko su se opirali i pokme}ivawu i unija}ewu, koje bi u osnovi izmenilo wihov dru{tveni polo`aj. Poznati po verskoj iskqu~ivosti, ~ime se odlikovalo ~itavo dru{tvo onda{we feudalne Evrope, hrvatski stale`i doneli su na svom saboru 1608. godine i poseban zakon koji je na hrvatskoj dr`avnoj teritoriji javna prava priznavao samo pripadnicima katoli~ke vere. Taj zakon bio je u skladu sa poznatom devizom: ~ija zemqa onoga vera. U skladu sa svojom funkcijom, svojim polo`ajem u stale{kom dru{tvu, te devize posebno su se dr`ali zagreba~ki biskupi, ali i drugi feudalni veleposednici Hrvatske. Princip izra`en u toj devizi wima je odgovarao ne samo iz verskih, ve} i iz ekonomskih razloga. Naime, srpsko pravoslavno stanovni{tvo nije, poput katoli~kog, bilo obavezno da katoli~koj crkvi i wenom sve{tenstvu daje razne da`bine. Sa~uvav{i status slobodnih seqaka i po prelasku u Hrvatsku i ukqu~uju}i se u vojnograni~ni sistem, ogroman broj Srba nisu postali kmetovi. Samim tim oni nisu, kao ve}ina hrvatskog stanovni{tva, bili obavezni da pla}aju brojne feudalne da`bine. Da bi ih na to privoleli, hrvatski feudalci slu`ili su se svim raspolo`ivim sredstvima, ne prezaju}i ni od fizi~kih obra~una sa `ilavim i nepokornim “pravoslavnim {izmaticima.” (str. 15-16.) a) Antagonizam, prethodnica genocida Koliko je verska netrpeqivost, potkrepqena ekonomskim motivima, pohlepom i zavi{}u, dolazila do izra`aja, svedo~i podatak da je 1700. godine Ambroz Kuzmi}, na du`nosti upravnika poseda Zagreba~ke biskupije, pisao da je Vlahe boqe poklati nego nastawivati, jer oni u svakom pogledu {kode dr`avi i carskoj svetlosti, koji sa {izmaticima nikada ne}e biti mirni ni spokojni. “Razumqivo, trebalo ih je poklati zbog toga {to nisu bili kmetovi, {to nisu bili katolici, {to nikako nisu hteli da prihvate status feudalno zavisnih podlo`nika sa svim teretima na koje su ovi bili obavezni... Tako ve} u osvit XVIII veka nailazimo na podatak da su feudalni krugovi Hrvatske, iz razloga klasnog i verskog antagonizma, bili spremni na genocid protiv srpskog pravoslavnog stanovni{tva, koje je naselilo wihove posede, ali pod posebnim uslovima i mimo wihove voqe, kr{e}i wihovo pravo feudalnih gospodara. Ve} tada, sude}i po sukobu izme|u srpskog stanovni{tva naseqenog u Hrvatskoj i hrvatskih stale`a, bilo je jasno da su Srbi u Hrvatskoj u svakom pogledu nezvani gosti, da su tu, gde su se nastanili, bili ne samo suvi{ni, ve} i nepo`eqni. Prema wima su se odnosili kao prema uqezima. Takav odnos prema Kraji{nicima, u prvom redu prema Srbima pravoslavne vere, prenosio se sa kolena na koleno i o~uvao se do na{ih dana. Presudnu ulogu u tome odigrali su hrvatski i slavonski feudalci, kako duhovni tako i svetovni. Oni su mo}an uticaj imali i posle sloma feudalizma 1848. godine, 90

u gra|anskom i kapitalisti~kom dru{tvu, na koje su preneli svoje poglede i svoja optere}ewa iz ranijih perioda istorije. Zahvaquju}i tome stari nesporazumi ne samo da nisu prestali, nego su preneti u novi dru{tveni i politi~ki sistem, koji su svom silinom trovali, optere}ivali i razjedali.” (str. 16-17.) Da bi delimi~no ilustrovao domete hrvatskog antagonizma u odnosu na dalmatinske Srbe, gde je on ina~e bio mnogo bla`i nego u Hrvatskoj i Slavoniji, Kresti} citira fragment iz pisma dubrova~kog prote \or|a Nikolajevi}a iz 1848. godine, upu}enog vladiki Jeroteju Mutibari}u, u kome se prota `ali da zagri`eni hrvatski {ovinisti prete da }e dubrova~ke Srbe sase}i u komade. To pismo se ~uva u Historijskom arhivu u Zadru, u spisima pravoslavne dalmatinske eparhije, a iz wega se vidi da su se plamenovi hrvatske mr`we sti{ali, kad je do wihovih aktera stigla vest o reagovawu kotorskih pravoslavnih Srba. Kako prota navodi, “kotorski Srbi poru~e Dubrov~anima da ne tuku tamo{wu bra}u, jer ako taknu i jednoga, oni ni jednog katolika u `ivotu ostaviti ne}e. No i ova pretwa razjarene Dubrov~ane nije mogla ukrotiti, dok im ne stigne drugi glas, koji u slu~aju obistiwewa ne bi imao {ale, da se pod gradom Budvom ukrcalo u brod deset iqada Crnogoraca, koji dolaze Dubrov~anima u pohode, i da ih pitaju, {ta }e oni sa Srbima.” (str. 1718.) Iste godine, po svedo~ewu predsednika zagreba~ke srpske pravoslavne op{tine, Zagrep~ani su otvoreno pretili da }e sve tamo{we Srbe poklati, kad su ~uli za izbor srpskog vojvode na Majskoj skup{tini u Sremskim Karlovcima. “Antagonizam izme|u Srba Kraji{nika i hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, trajao je sve dok je trajalo stale{ko dru{tvo, ali se tokom vremena u ne~emu mewao i preobli~avao. Od posebnog je zna~aja za te wihove odnose, i za antagonizam koji je ra|ao genocidne ideje, stav visokih vojnih krugova u Be~u i Gracu, koji su uvek i iznad svega vodili ra~una o dr`avnim i dinasti~kim interesima, pa su stoga nekad podr`avali Kraji{nike u borbi protiv hrvatskih stale`a, a nekada stale`e protiv Kraji{nika. U svakom slu~aju, visoki vojni krugovi Austrije svojom politikom u~inili su mnogo da se odnosi izme|u Srba Kraji{nika i hrvatskih feudalaca antagonizuju.” (str. 18-19.) Iako se jedan broj kraji{kih Srba vremenom pokatoli~io, odnosi izme|u pravoslavnih i katoli~kih Kraji{nika uglavnom su bili dobri, a stanovni{tvo pravoslavne i katoli~ke vere i ina~e je bilo me|usobno solidarno u suprotstavqawu pohlepnim prohtevima feudalaca. Me|utim, na du`u stazu, pokatoli~avawe Srba zna~ilo je i wihovu denacionalizaciju, a kasnije i pohrva}ewe u pogledu ve{ta~kog nametawa nove nacionalne svesti. b) Stoletna papirolo{ka borba za Hrvatsku Apsolutna identifikacija verskog i nacionalnog vodila je instrumentalizaciji biv{ih Srba, novope~enih Hrvata, u borbi protiv wihovih pravoslavnih sunarodnika, a paralelno s tim, sistematskoj indoktrinaciji s platofrme bazirawa hrvatske nacije i wenog demografskog obima, ne na prirodno i istorijski nastaloj etni~koj zajednici, nego na proizvoqnoj konstrukciji politi~kog naroda i pozivawu na istorijsko pravo, proisteklo iz davna{wih feudalnih pravnih akata. “^itava istorija Hrvata u dr`avnim 91

okvirima Ugarske (od 1102. g.) i Austrije (od 1527. g.) pro`eta je neprestanim raspravama o dr`avnopravnom statusu Hrvatske. Ciq tih rasprava bio je da se istakne i doka`e da je Hrvatska, i u dr`avnim okvirima Ugarske i Austrije, sa~uvala svoju samostalnost, da se utapawem u nove dr`ave nije izgubila wena dr`avna posebnost. [to je u politi~koj praksi, u `ivotu, hrvatska dr`avnost bila mawa i u`a, to je u raspravama koje su vodili Hrvati ona sve vi{e isticana i dokazivana. Stole}ima vode}i papirolo{ku dr`avnopravnu borbu protiv Ma|ara, Hrvati su postali istinski eksperti u toj oblasti. ^ak i kada je wihova dr`avnost bila svedena na tanke niti, pa i kada su te niti bile pokidane, kada je Hrvatska postala obi~na pokrajina Ugarske, hrvatski politi~ari su zadivquju}om uporno{}u isticali da treba razlikovati stvarno od pravnog stawa. Svim silama trudili su se da doka`u, {to je bilo te{ko i nemogu}e dokazati, da u pravnom pogledu nikada nije do{lo do diskontinuiteta hrvatske dr`avnosti. Zahvaquju}i tim i takvim vekovima vo|enim raspravama sa Ma|arima, hrvatska istorija i politika duboko su pro`ete dr`avnim pravom i istoricizmom. To optere}ewe nije nestalo ni kada se Hrvatska izdvojila iz Austro-Ugarske i kada se na{la u sastavu prve i druge Jugoslavije.” (str. 23-24.) Iako je takva politika prvobitno imala odbrambeni karakter u odnosu na austrijske i ma|arske asimilacijske pretenzije, postepeno je poprimala agresivne i zavojeva~ke karakteristike u odnosu na Srbe i wihova nacionalna prava. Hrvati su se kroz to dokazali kao daleko bezobzirniji od Austrijanaca i suroviji od Ma|ara. Kako procewuje Kresti}, “u odbrani “historijskog prava hrvatskog naroda”, koja je imala ciq da “o`ivotvori hrvatsko dr`avno pravo”, tj. da obrazuje veliku i samostalnu hrvatsku dr`avu, u drugoj polovini XIX veka u Hrvatskoj je stvorena ideologija beskompromisnog, ekskluzivnog hrvatskog nacionalizma, koji je o{tricu svoje netrpeqivosti, naj~e{}e i naj`e{}e, od najranijih dana do danas, usmeravao protiv Srba. Uz to, po uzoru na ma|arsku stale{ku politiku zapo~etu s kraja XVIII veka, izra`enu u devizi da na tlu Ma|arske postoji samo jedan narod – ma|arski, ve}ina hrvatskih politi~ara je smatrala, kao {to i danas smatra, da na teritoriji Hrvatske postoji samo jedan “diplomati~ki”, odnosno “politi~ki”, ili, kako bi se danas reklo, “konstitutivni” narod, a to je hrvatski.” (str. 24-25.) v) Hrvatska nacionalna misao, recidiv feudalizma Po{to Srbi nikada nisu prihvatali da su deo tako zami{qenog hrvatskog politi~kog naroda niti su pristajali da se odreknu sopstvenog, ~vrsto ukorewenog i velikim istorijskim isku{ewima podvrgavanog, nacionalnog identiteta, politi~ki jaz izme|u Srba i Hrvata bio je nepremostiv. Iz tog razloga je “dolazilo do neprestanog `estokog me|usobnog su~eqavawa i ra|awa netrpeqivosti, koja je u odre|enim hrvatskim gra|anskim i malogra|anskim krugovima dobila protivsrpske genocidne karakteristike. Mnogi su i pouzdani podaci koji nedvosmisleno potvr|uju da je do krize u odnosima izme|u Hrvata i Srba u Hrvatskoj, uo~i sloma druge Jugoslavije, do{lo zbog toga {to su u toj republici zavladale politi~ke stranke i li~nosti kojima je na srcu le`ala nacionalno-politi~ka ideologija utemeqena na ideji da na 92

hrvatskoj dr`avnoj teritoriji mo`e da postoji samo jedan, i to hrvatski konstitutivni narod.” (str. 25.) S tog aspekta je i mogu}nost saradwe sa ostalim ju`noslovenskim narodima prihvatana pod uslovom da se ostvari nad wima hrvatska i rimokatoli~ka hegemonija. Objektivnosti radi, mora se navesti da su neki od istaknutih hrvatskih intelektualaca, kao {to su Imbro Igwatijevi} Tkalac, Andrija Torkvat Brli} i August [enoa, polovinom devetnaestog veka upozoravali na istorijsku proma{enost takve politike, ali su oni ostajali u beznade`noj mawini. “Vatreni zagovornici politike zasnovane na hrvatskom dr`avnom pravu bili su svesni da je to pravo jedan od glavnijih remetila~kih ~inilaca u odnosima izme|u Srba i Hrvata. Uprkos tome, i ba{ zbog toga, oni su se ~vrsto dr`ali tog prava, smatraju}i da je ono va`nije od sporazuma i sloge sa Srbima. Najuverqivije dokaze o tome nalazimo u nacrtu sporazuma o zajedni~kim politi~kim nastupima Hrvatske pu~ke seqa~ke stranke i Stranke prava.” (str. 30.) Ovakve retrogradne ideje i ideologije su nalazile pogodno tlo i zbog toga {to je hrvatska “tokom ~itave druge polovine XIX i po~etkom XX veka u dru{tvenom i politi~kom pogledu sa~uvala polufeudalni karakter. Biv{i feudalci, posebno bogate velika{ke veleposedni~ke porodice, dobrim delom stranog porekla, i daqe su svojim kapitalom, mo}nim vezama i ugledom, igrale zna~ajnu ulogu. Zahvaquju}i tome mnogi principi, koji su va`ili u stale{kom dru{tvu, bili su na snazi i u novom gra|anskom periodu. Samo time mo`e se objasniti da je dr`avno i istorijsko pravo Hrvatske bilo polazna osnova u programima svih hrvatskih gra|anskih politi~kih partija, sve do po~etka XX veka. Stole}ima `ive}i po regulativama toga prava, u hrvatskom dru{tvu odnegovano je ose}awe koje se duboko useklo u svest ve}ine misle}ih Hrvata. To ose}awe, koje ih je skroz pro`elo, i danas preovla|uje wihovom sve{}u, pa stoga kod ve}ine Hrvata koji se bave politikom dr`avno i istorijsko pravo ~ine polaznu osnovu svake wihove javne aktivnosti.” (str. 31.) Kresti} smatra da takva hrvatska nacionalna misao, s obzirom da je po su{tinskim karakteristikama recidiv feudalnog dru{tva, nikako ne mo`e biti uskla|ena sa moralnim gra|ansko-demokratskim shvatawima, pa zato i savremena hrvatska politika nije mogla biti ni{ta drugo nego “nedemokratska, ekskluzivno hrvatska i rigidna antisrpska.” (str. 32.) Sve do prvog svetskog rata negirano je postojawe Srba na podru~ju starih kraqevina Hrvatske i Slavonije, dok je Frano Supilo tvrdio da ih nema ni u Dalmaciji. “Da bi se ova politi~ka fikcija – da u Hrvatskoj nema Srba – i u praksi ostvarila, preduzimane su mnoge administrativno-politi~ke i kulturno-prosvetne mere. Sa tim zadatkom i sa takvim namerama u pojedinim statisti~kim prikazima Srbi nisu iskazivani po nacionalnoj pripadnosti, {to je, recimo, bio slu~aj sa neuporedivo malobrojnijim Ciganima i Jevrejima. Srbi su iskazivani po religioznoj pripadnosti, kao Hrvati gr~ko-isto~ne vere. Kako se te`ilo stvarawu homogenog hrvatskog “politi~kog” naroda, {to je zna~ilo etni~ki ~iste Hrvatske, srpsko ime je sistematski izostavqano, gde god se moglo i kad god se moglo izostaviti. Tako je, na primer, Srpska pravoslavna crkva redovno nazivana “gr~ko-isto~nom” i “gr~ko-nesjediwenom”. U odre|enim krugovima, posebno u prava{koj i franko-furtima{koj {tampi, Srbi 93

nikada nisu nazivani svojim nacionalnim imenom, ve} raznim pogrdnim, kao {to su: Vlasi, Cigani, gr~ko-isto~waci, Skipetari (tj. [iptari), Bizantinci, dotepenci, nakot, nakot vla{ki, nakot vjere pravoslavne, takozvani Srbi, oni koji sebe krste Srbima, oni koji se siju gde im mjesto nije i sli~no. Ante Star~evi} nazivao ih je: “blatni skoti”, “gnusna ropska stvorewa”, “nakot zreo za sjekiru”, “prodane mje{ine”, “pseta austrijska”, “pseta pustjena s verige”, “sme}e” itd. Jezik je retko, samo izuzetno, imao pridev srpski: hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Po pravilu on je izbegavan, pa je nazivan: hrvatski, narodni, na{ jezik, hrvatsko-slavonski-dalmatinski i jugoslovenski. Iz istih razloga, radi stvarawa jedinstvenog hrvatskog “politi~kog” naroda i etni~ki ~iste Hrvatske, ~itav {kolski sistem je od 1874. bio u slu`bi hrvatizacije. ]irilica kao srpsko pismo, na razne na~ine, ~esto i brutalno, bila je potiskivana i izbacivana iz upotrebe. Srpska zastava i srpski grb, kao nacionalni simboli, bili su zabrawivani.” (str. 37-38.) Hrvatskim klerikalcima i nacionalnim ideolozima najvi{e je smetalo srpsko ime i srpska vera, a Srbi koji bi pristali da se odreknu imena i vere, automatski su priznavani za Hrvate. Tako su sami Hrvati najvi{e doprineli da taj, nekada realni etni~ki pojam, poprimi novo odre|ewe i da prakti~no ozna~ava Srbe katolike. “Dobro je poznato da je svugde u svetu, gde je dolazilo do masovne destrukcije imena neke nacije, to bio znak za fizi~ki napad na tu naciju, da je to bilo javno `igosawe i upirawe prstom na one koji su smetali i koje je, nimalo biranim sredstvima, trebalo odstraniti iz sredine u kojoj su bili nepo`eqni. Destrukcija srpskog imena u Hrvatskoj uvek je bila pra}ena neprestanim javnim isticawem da su Srbi izdajnici, da su remetila~ki ~inilac hrvatskog dru{tva i hrvatske politike, da su “narodna neprilika”, “da Hrvati nisu srpska bra}a, jer su Srbi bra}a sa psima”, da su hajdu~ki i razbojni~ki narod, da su vizantijski prepredeni i lukavi i da je “Srpstvo opasno po svojim mislima i po svom rasnom sastavu”, jer u wemu je “krvqu uvjetovano raspolo`ewe za zavjere, revolucije i prevrat.” Ovako su ru`eni i satanizovani Srbi u pro{losti, a tako, i jo{ gore, satanizuju ih i danas, pod hadezeovskom vla{}u dr Frawe Tu|mana.” (str. 40-41.) Ovde Kresti} iznosi i konkretne primere op{te satanizacije Srba od strane glasnogovornika Tu|manovog re`ima. Tako je 20. avgusta 1996. godine na Hrvatskoj televiziji emitovana emisija “Kuda srpska horda pro|e”, u kojoj je urednik Jerko Tomi} rekao za Srbe “da su nequdi kojima nije pomoglo ni svetosavqe, da su trgovci sviwama, ~etni~ka gamad, da su gori od stoke, srbadija prqave {ape, sotonski dobo{ari, da su civilizacija ra`wa i rakijetine, krezubi monstrumi, prqave {ubare, jad i beda, |ubrad, srbo~etni~ki vampiri, qudsko zlo, horde, stvorovi, bolest, guba, neslani Jovani, bijesne razularene ~etni~ke zveri, tepih nacizma, da su u Hrvatsku do{li pre sto godina, da su bili slizani sa Turcima, da su potamanili Jevreje i pre dolaska hitlerovaca u Beograd!” (str. 41.) Daqe, Kresti} iznosi kako je dogradona~elnica Petriwe izjavila u avgustu 2001. godine, a preneo zagreba~ki “Globus”, da Srbi u Hrvatskoj ne mogu `iveti “dok i jedan Hrvat di{e svojim plu}ima i hoda po ovoj zemqi.” (str. 41.) Obe}avaju}i da }e Hrvatsku o~istiti od srpskog sme}a, ona za Srbina ka`e: “niti je ~ovjek, niti `ivotiwa, `ivotiwa ne zaslu`uje takvu usporedbu s wom.” (str. 42.) Novinar [trosmajerovog lista “Pozor”, kako navodi Kresti}, 94

1866. godine “~ak je zloslutno zapretio Srbima, ako budu insistirali na isticawu svoje nacionalne posebnosti, da }e ih Hrvati “iz zapada goniti idejom narodnog jedinstva proti wihovoj istoj voqi, ru{iti }emo silom osvjedo~ewa sve granice, koje budu dizali, ni{titi }emo mo}ju sveob}e civilizacije sve zapreke, koje budu postavqali jedinstvu naroda, koga je Bog jednim stvorio. Kad nastane dr`avna potreba, promeniti }emo i ime, dr`avni bitak, zameniti drugu politiku, sve u duhu zapadne civilizacije; ali do tada biti }emo jedan narod”, razume se hrvatski. U skladu sa ovakvim te`wama i pretwama, “Pozor” je osu|ivao sva nastojawa Srba za o~uvawe nacionalne posebnosti.” (str. 43.) g) Paveli} i Tu|man, alfa i omega istog zlo~ina Upravo tako, kako je [trosmajerov “Pozor” planirao, Hrvati su po~eli da rade u Drugom svetskom ratu, a nastavili devedesetih godina. Paveli} je zapo~eo genocid nad Srbima, a Tu|man ga dovr{io. Sada se hrvatski politi~ari na vlasti odri~u Tu|mana, a napadaju Paveli}a. S obzirom da je koqa~ki posao zavr{en, mewaju politiku i zakliwu se u ideolo{ke vrednosti koje su u duhu zapadne civilizacije. Velika je Kresti}eva zasluga {to je efikasno negirao op{teprisutnu zabludu o [trosmajerovom jugoslovenstvu. “Kada su Srbi javno ispoqavali strah od asimilacije i hrvatizacije, “Pozor” je to ocewivao kao “plod pravog bizantizma”. Za jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda [trosmajerova Narodna stranka zalagala se samo pod uslovom da se srpstvo neminovno utopi u hrvatstvo. Da bi se to {to lak{e i br`e postiglo, “Pozor” je dizao glas protiv osnivawa bilo kakvih srpskih ustanova i dru{tava u Hrvatskoj.” (str. 43-44.) Srbima su, dakle, “Pozor” i Narodna stranka negirali i samo postojawe u Hrvatskoj. “Oni su stvarno poricali wihovu nacionalnu individualnost, pa ih upravo stoga nisu nazivali Srbima, ve} “pravoslavnim Hrvatima”. Sa namerom da onemogu}e {irewe srpske nacionalne svesti u Hrvatskoj, a da svim sredstvima razvijaju hrvatska nacionalna ose}awa, narodwaci su poku{ali da stanu na put osnivawu bilo kakvih posebnih srpskih ustanova, dru{tava i organizacija. Vaqa se prisetiti da su i hrvatski komunisti, pod raznim izgovorima koji mnogo podse}aju na pisawe “Pozora” iz 1867. godine, posle Drugog svetskog rata prigu{ili sve srpske nacionalne ustanove, koje su iznikle u ratu 1943-1945. godine. Po ukidawu Srpskog kulturnog dru{tva “Prosvjeta”, 23. maja 1980. godine, Republi~ka konferencija Socijalisti~kog saveza radnog naroda Hrvatske dala je obja{wewe na osnovu kojeg se prihvata, kao sasvim prirodno i opravdano, “da na{e narodnosti”, tj. nacionalne mawine u Hrvatskoj, “samostalno razvijaju ustanove i klubove”, ali da “nije opravdano da takve institucije otvaraju pripadnici naroda i to bilo gde u Jugoslaviji, a posebno ne Srbi u Hrvatskoj ili Hrvati u Hrvatskoj. Nije nu`no posebno isticati da je Srbima to pravo uskra}eno samo zato da bi se uklonile sve prepreke koje su stajale na putu wihove {to br`e asimilacije i hrvatizacije.” (str. 44-45.) Kresti} opisuje vatreno hrvatsko negodovawe kada je 1866. godine grupa srpskih poslanika, predvo|ena Jovanom Suboti}em, zatra`ila da se u Saborskoj adresi vladaru umesto izraza “na{ narod” upotrebi kovanica “hrvatsko95

srpski” narod. “Srbi koji su se zalagali za izmenu adrese osumwi~eni su za sejawe razdora, za smutwu, provokaciju, razbijawe Sabora, ko~ewe napretka, zloupotrebu hrvatskog strpqewa, {irewe raskola u narodu koji je jedan, a oni od wega ho}e da na~ine dva. Hrvatski poslanici smatrali su da bi usvajawe Suboti}evog predloga nanelo najve}u nepravdu “imenu hrvatskom”, da Srbi svojim imenom vode “upravo agresivnu politiku da u Trojednoj kraqevini nameravaju da osvajaju zemqi{te, da poku{avaju da izvr{e srbizaciju Hrvatske, koju je zapo~eo Vuk Karayi}.” (str. 46-47.) Tom prilikom je ponovqena osnovna doktrinarna teza da je Hrvatska iskqu~ivo zemqa Hrvata, da u woj `ivi samo hrvatski politi~ki narod, a Srbi u Hrvatskoj su deo tog naroda, pa ne mogu imati nikakav konstitutivni status. “Ba{ zato su se `estoko odupirali Suboti}evom predlogu, ne `ele}i sa Srbima da dele dr`avni suverenitet i da, makar i posredno, uno{ewem srpskog imena u Saborsku adresu, Srbima priznaju politi~ku individualnost.” (str. 47.) Najvatreniji u zastupawu ovakvih stavova bili su politi~ki sledbenici Josipa Juraja [trosmajera i Frawe Ra~kog, iz Narodne stranke. Po Kresti}evom mi{qewu, “istorici, koji su se bavili ovim vremenom i ovim problemima, nisu bili na nivou svojih profesionalnih i nau~nih obaveza. Umesto da su razobli~avali zlo, oni su ga pre}utkivali, pa i ulep{avali. Time su zlo pothrawivali u uverewu da nauci ne}e mnogo {tetiti, a da }e politici i jugoslovenskoj misli koristiti. Vreme je pokazalo da su od takvog wihovog pona{awa postradali i nauka i politika, i narod i dr`ava. Glorifikovano je jugoslovenstvo [trosmajerovog tipa, koje i nije bilo jugoslovenstvo, ve} hrvatstvo i velikohrvatstvo, zavijeno u jugoslovensku oblandu. Dr`ava stvorena na temequ apokrifnog jugoslovenstva nije mogla biti stabilna, ni dugog veka. Zasnovana na pogre{nim ideolo{kim osnovama, od ~asa kad je stvorena bila je osu|ena na propast.” (str. 48-49.) d) Beskrajna antisrpska mr`wa, objediwavaju}i politi~ki program svih hrvatskih partija Sve hrvatske politi~ke stranke su bile potpuno saglasne u negirawu srpskih nacionalnih prava. “Za vreme vlade bana Ivana Ma`urani}a do{lo je do pravog brutalnog obra~una sa Srbima iz Pakraca i drugih mesta, koji nisu krili svoja nacionalna ose}awa, koji su simpatisali pokret Ujediwene omladine srpske, sara|ivali u novosadskoj “Zastavi”, obrazovali dru{tvo za sakupqawe priloga tom listu, u Pakracu osnovali Zadrugu Srba zanatlija, prigodnim prilikama koristili srpski grb i srpsku zastavu, a u Srpskoj u~iteqskoj {koli u Pakracu kao nastavni predmet imali srpski jezik. Ban Ivan Ma`urani} ocenio je da su svim tim aktivnostima {irene ideje Srpstva, ~ime su uneti mr`wa i razdor “izme|u katoli~koga i gr~ko-isto~noga `iteqstva”. Ma`urani} je, uz to, do{ao do zakqu~ka da su Srbi pomenutim delima i{li na to “da se srbskome elementu pribavi neka, s dr`avno-pravnog gledi{ta neopravdana premo} i politi~ka prevaga u Hrvatskoj i Slavoniji”. Da se sve to ne bi desilo, osumwi~eni iz Pakraca, Karlovca, Osijeka i Daruvara su pohap{eni, a oni koji su bili zaposleni otpu{teni su iz slu`be bez prava zaposlewa na dr`avnoj teritoriji Hrvatske i Slavonije. Ma`urani}eva pro96

tivsrpska akcija jasno je nagovestila pravce kojima }e se kretati hrvatska politika oslowena na hrvatsko dr`avno i istorijsko pravo i na ustanovu “politi~kog” naroda. Vrlo brzo ispostavilo se da je i samo srpsko ime u Hrvatskoj predstavqalo “politi~ki prestup”, da je sve {to je srpsko trebalo iskorewivati da bi se stvorila etni~ki ~ista, verski jedinstvena – katoli~ka – velika hrvatska dr`ava.” (str. 56.) To je prouzrokovalo duboku me|unacionalnu mr`wu izme|u Hrvata i Srba, a poznati hrvatski istori~ar toga vremena Pero Gavrani} konstatovao je da postoji “podmukla, potajna, gadna borba jedne egzistencije protiv druge, jednog pojedinca protiv drugoga, bez po~inka, bez kraja i konca.” (str. 58.) Gavrani} je ve} 1895. godine prognozirao da bi to moglo dovesti do krvavog ratnog sukoba. “Oba puta kada su Hrvati stekli “svoje nezavisne dr`avice” do{lo je... do krvavog pira gde su `rtve bili Srbi. Mr`wa protiv wih ispoqena je tada na najbrutalniji na~in, ali sa jasnim ciqem: da se stvori etni~ki ~ista i {to ve}a hrvatska dr`ava.” (str. 58.) Kresti} pokazuje kako je poznata dobrotvorka mis Adelina Paulina Irbi, iritirana masovnim hrvatskim progonima Srba u vreme bosansko-hercegova~kog ustanka, pisala: “Jedini motiv tome gowewu nalazi se u ne~ove~noj mr`wi Hrvata spro}u Srba. Kao god {to katolici u Bosni idu na ruku Turcima protivu Srba, tako Hrvati u Slavoniji idu na ruku Ma|arima opet protivu Srba.” (str. 60.) Beskrajna antisrpska mr`wa postala je glavni temeq hrvatske nacionalne egzistencije. “Najve}i seja~i mr`we, oni koji su je uobli~ili u dr`avne, nacionalne i politi~ke programe, koji su joj dali osobine borbe izme|u razli~itih rasa, Eugen Kvaternik i Ante Star~evi}, u hrvatskom dru{tvu prihva}eni su kao najve}i patrioti i rodoqubi. Tim ~inom razdor izme|u Hrvata i Srba duboko je usa|en u wihova bi}a, jer dok su jedni spremni da slave i slede pomenute korifeje, drugi s razlogom od wih zaziru, jer ose}aju te{ke posledice wihovog pogubnog delovawa. Kada sve {to je re~eno imamo u vidu, onda je jasno da je nacionalna integracija Hrvata, posle Revolucije 1848/49. godine, krenula u suprotnom smeru od onog kojim je po{ao Ilirski pokret. Naime, wihovi nacionalno integracioni procesi dobili su sve karakteristike velikohrvatske politike, i to kako oni u okvirima prava{kog, tako i oni u okvirima pokreta koji se razvijao pod jugoslovenskim imenom.” (str. 61.) Srbi su se tome suprotstavqali kako su znali i umeli. Dosta srpskih intelektualaca bilo je primorano da napuste Hrvatsku, da se mahom u Srbiju upute, ali “ve}ina nacionalno svesnih Srba odlu~ila je da se suprotstavi velikohrvatskim nasrtajima, da pru`i otpor brutalnom pohrva}ivawu i ustane u odbranu srpskog imena i srpske nacionalne posebnosti.” (str. 67.) Srbi su se orijentisali na formirawe sopstvenih politi~kih partija i {tampawe nacionalnih novina, {to je hrvatske ideologe jo{ vi{e razgoropadilo i ubrzalo wihove pogone za serijsku proizvodwu istorijskih la`i i kleveta. “Po {iroko rasprostrawenom, nau~no neutemeqenom mi{qewu Star~evi}evih prava{a, potowih franko-furtima{a i wihovih duhovnih sledbenika, Paveli}evih usta{a, koji su se oslawali na hrvatsko dr`avno i istorijsko pravo, Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nastali su na ve{ta~ki na~in, posredstvom Srpske pravoslavne crkve i vere, uz pomo} popova, 97

kalu|era i u~iteqa. Verom negovano i stvoreno Srpstvo je, po tom nakaradnom tvr|ewu koje ima jasne velikohrvatske i asimilacione te`we i ciqeve, svesno cepalo hrvatstvo, da bi ga omelo u razvoju i o`ivotvorewu nacionalnih i dr`avnih zadataka. Srbi u Hrvatskoj su, po vi|ewu nacionalno iskqu~ivih Hrvata, “hrvatski renegati, saveznici talijana{a i Mayara”, oni su “stafa`a tu|instva protiv slobode i ujediwewa Hrvatske”, “sinovi onog kletog plemena, koje svuda sije mr`wu, klawa i ubojstva, koje gramze}i za vla{}u podlo obara pred sobom sve, umi{qaju}i da }e time zastra{iti hrvatski narod”. Srbi su qute zmije “od kojih si tek siguran onda, kada im satre{ glavu”. Stoga {to Srbi u Hrvatskoj i nisu Srbi, nego Hrvati pravoslavne vere, {to su hrvatski otpadnici, saradnici hrvatskih neprijateqa, Italijana i Ma|ara, wih je trebalo uvesti u red, milom ili silom naterati ih da se odreknu srpske, a prihvate hrvatsku dr`avnu ideju.” (str. 73-74.) Eugen Kvaternik je Srbe nazivao verskim nakotom i krvnim izdajnicima, la`no ih optu`uju}i za {urovawe sa Be~om ili Pe{tom. “Svakako treba imati u vidu ~iwenicu da je Srbima u Hrvatskoj izdaja podmetnuta u trenutku wihove najve}e lojalnosti, patriotizma i domoqubqa, u ~asu kada su visokom politi~kom sve{}u predwa~ili u te{koj opozicionoj borbi protiv Austro-Ugarske i sistema koji je ona nametnula Hrvatskoj. Jednom iskonstruisana, optu`ba o tobo`woj izdaji hrvatskih interesa bi}e stalno potezana protiv Srba. Bi}e to `ig koji }e im se beskrupulozno utiskivati sa duboko promi{qenim ciqem. Tim `igom Srbima je trebalo nametnuti obavezu da se neprestano, u svakoj prilici i pri svakoj delatnosti i aktivnosti, iskazuju i dokazuju da su lojalni gra|ani Hrvatske, da su patrioti, a ne izdajnici. Trebalo im je nametnuti obavezu da mawe misle o svojim, srpskim, a vi{e o hrvatskim nacionalnim interesima, jer u protivnom, `ig izdajstva ne bi mogli izbe}i. Tim `igom trebalo im je stvoriti komplekse, wima ih opteretiti i tako ih slabiti i prisiqavati na ve~no dokazivawe i potvr|ivawe. Socijalno-psiholo{ka i politikolo{ka istra`ivawa bi, bez sumwe, pokazala da to neprestano i smi{qeno `igosawe nije ostalo bez rezultata, da je me|u Srbima u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, istina u mawem broju i prete`no u intelektualnom sloju, stvorilo tip poslu{nika, koji su u prerevnosnom dokazivawu svoje ispravnosti, po ose}awima i mentalitetu, postali ve}i Hrvati od samih Hrvata.” (str. 77.) Kvaternik je u pismu Mihovilu Pavlinovi}u insistirao da se i u Dalmaciji zauzme najo{triji kurs prema Srbima, koji je ve} dao rezultate u Hrvatskoj i Slavoniji, a u junu 1869. godine, kada ga je pisao, nagove{tavao je borbu za eliminisawe svakog traga Srpstvu i pro{irewe hrvatske dr`ave do Kosova i Albanije. “On nije prikrivao ni~im opravdanu i bolesnu mr`wu prema Srbima, koji su za wega bizantinci, isto~waci, barbari i nebra}a. Uprkos tome {to ih je tako silno i strasno mrzeo i prezirao, svim silama `eleo je i zalagao se za to da budu Hrvati. Onima koji na to nisu pristajali, koji su se ose}ali Srbima, a takva je bila ogromna ve}ina, Kvaternik je otvoreno zapretio fizi~kim uni{tewem. Time je, zapravo, me|u gra|anskim politi~arima Hrvatske on postao jedan od prvih zagovornika genocida nad srpskim narodom u Trojednoj kraqevini. On je posejao to morbidno seme, koje su, potom, kada wega nije bilo, prihvatili, razvejavali i ne98

govali, ali i plodove `weli frankovci, usta{e i Tu|manovi hadezeovci. Da je to Kvaternikovo opako seme ba~eno na tlo koje je obe}avalo urod, sam se pohvalio kad je napisao da “mladost za~imqe pristajati uz nas.” (str. 78.) |) Paveli}ev plan za uni{tewe Srba na osnovu prou~avawa pokoqa Jermena Mihovil Pavlinovi} je tako|e bio veliki srbomrzac, ali ne i najve}i u Dalmaciji. “Ugledni hrvatski politi~ar Frano Supilo je, poput Kvaternika i Star~evi}a, smatrao da se pitawe Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji mo`e i mora re{iti, ako nema drugog na~ina, wihovim fizi~kim uni{tavawem.” (str. 80.) Smatrao je da je u politici sve dozvoqeno, kao i da se u woj i najgora sredstva mogu koristiti. Srbi su i za ostale hrvatske politi~are u toj meri nepo`eqni, da se oni ne uste`u da otvoreno izraze nameru o wihovom istrebqivawu po svaku cenu, ako se ve} ne mogu dobrovoqno ili pod prinudom asimilovati. Kresti} navodi izjave ve}eg broja istaknutih hrvatskih politi~ara, koje su potpuno podudarne u izra`avawu te`we da se Srbi na bilo koji na~in elimini{u. “Ako se uporede navedeni dokazi o tome kako su istaknuti hrvatski politi~ari druge polovine XIX i po~etkom XX veka nameravali da re{e pitawe Srba u Hrvatskoj sa ~iwenicama kako su to pitawe re{avale usta{e i kako ga je re{io dr Frawo Tu|man, onda je jasno da u svemu postoji neraskidiva logi~na i organska veza; jasno je i to da je hrvatska politi~ka misao bila i da je do danas ostala duboko pro`eta idejom genocida.” (str. 85.) Ante Paveli} je bio samo puki izvr{ilac zlo~ina~kog programa koji su hrvatski politi~ari i intelektualci ve} stotinu godina pripremali, razra|ivali i osmi{qavali. Me|utim, i Paveli} je pre rata izradio konkretan plan genocidnog uni{tavawa Srba ~im se Hrvatima uka`e prva pogodna prilika da to temeqito izvedu. “Jo{ u jesen 1940. godine, godinu dana pre no {to je do{lo do Drugog svetskog rata, za taj plan saznao je Vlatko Ma~ek, tada{wi potpredsednik jugoslovenske vlade u Beogradu. On je bio obave{ten da je Paveli} u Sieni, u Italiji, za vreme zato~eni{tva, “na osnovu vi{egodi{weg prou~avawa pokoqa Jermena u Turskoj”, pripremio plan za pokoqe Srba u Hrvatskoj. Iako je Ma~eku sve to bilo predo~eno i plan mu je pokazan, on o tome nije obavestio vladu ni svoje politi~ke partnere iz Seqa~ke demokratske koalicije, koji su predstavqali Srbe u Hrvatskoj. Ima indicija da je s tim “bezbo`nim planovima” upoznao nadbiskupa Stepinca i da je od wega tra`io da uti~e na Paveli}a i wegove qude da odustanu od izvr{ewa tih zlo~ina~kih namera.” (str. 88-89.) Me|utim, Stepinac je }utao jer se Paveli}ev plan uklapao u Stepin~evu li~nu i {iru vatikansku viziju likvidacije srpskih {izmatika. “Malo je poznato da su i komunisti~ke vlasti Hrvatske, neposredno po svr{etku rata 1945. godine, vi{e odmagale nego {to su pomagale povratak Srba – izbeglica iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji su se spasili usta{kog no`a. Tada{we federalne vlasti Hrvatske bile su zadovoqne time {to se broj Srba u Hrvatskoj osetno smawio. One su nerado preduzimale prisilne mere za isterivawe usta{kih porodica iz srpskih ku}a i sa srpskih imawa.” (str. 89.) 99

e) Etni~ko ~i{}ewe kao zvani~na politika moderne Hrvatske Da bi pokazao da se ni u dana{we vreme ni{ta bitno nije promenilo u hrvatskoj nacionalnoj politici, Kresti} skre}e pa`wu na Tu|manovog predsedni~kog savetnika prof. dr Slavena Leticu, koji je u listu “Danas”, 12. septembra 1989. godine, objavio ~lanak pod naslovom “Asimilacija hrvatskih Srba” i u wemu razotkrio savremene politi~ke preokupacije, svoje i svojih saradnika, u pogledu te`we za etni~ki potpuno o~i{}enom hrvatskom dr`avom i pro{irenom na susedna podru~ja. “Tim ~lankom Letica je poku{ao da, tobo`e nau~no, da obrazlo`ewe o neminovnosti asimilacije Srba u Hrvatskoj. Uz to, on se vratio ideji “hrvatskog politi~kog naroda”, tvrde}i da se Srbi u Hrvatskoj mogu opredeqivati za dva puta. Mogu biti, kako je napisao, “organski deo” srpskog etni~kog naroda, ili “dio hrvatskog politi~kog naroda”. Ovim pisawem Letica je Srbima ponudio ono {to im je uporno i na silu nametano tokom ~itave druge polovine XIX veka, sve do 1905. godine, do stvarawa hrvatsko-srpske koalicije, a od frankovaca i posle toga. Ponudio im je put odricawa od svoje nacionalne pripadnosti kako bi postali deo “hrvatskog politi~kog”, tj. “konstitutivnog naroda”. Ponudio im je ono {to Srbi u Hrvatskoj nikada u pro{losti nisu mogli ni hteli da prihvate, jer su bili svesni da im je nu|en put nacionalnog i politi~kog zatirawa. Sve do 1918. Srbi su se tom putu `estoko opirali i zbog toga su vodili beskompromisnu borbu, ~vrsto uvereni da je to borba za opstanak. Politika koju je nudio Letica prouzrokovala je u okvirima Austro-Ugarske plemenski raskol izme|u Hrvata i Srba, jer je ~inila okosnicu svih su~eqavawa izme|u dveju nacija. Letica je ponudio politi~ka re{ewa, ~ija su izvori{ta u hrvatskom dr`avnom i istorijskom pravu. Ta re{ewa su, svojevremeno, u XIX veku, vladaju}i krugovi Ma|arske poku{avali da nametnu Hrvatima, kao i Srbima, a ovi su se tome, da bi se spasli ma|arizacije, `estoko odupirali. Re{ewa koja je ponudio jedan od uglednijih ~lanova Tu|manove Hrvatske demokratske zajednice svode se na dobro poznatu formulu: jedna dr`ava, jedan narod, jedan jezik. Kako je ta formula bila aktuelna u vreme austrijske, austro-ugarske i paveli}evske endehazijske vlasti, o~igledno je da dana{wi hrvatski politi~ari svoje uzore nalaze u vremenima koja su prohujala.” (str. 90-91.) Prema svedo~ewu direktora Instituta za prou~avawe spoqne politike u San Francisku, Dejvida Fi{era, Frawo Tu|man je pred diplomatskim korom u Nema~koj 1989. godine izjavio, kad on postane predsednik Hrvatske “da }e tlo u Krajini postati crveno od krvi.” (str. 91.) Toliki stepen politi~ke mr`we zaprepastio je Fi{era, ali to je bio samo predznak onog krvoproli}a koje je usledilo po~etkom devedesetih godina. “^im su Hrvati dobili nezavisnu dr`avicu i ~im je Tu|man postao predsednik, krvavi rat, koji je isplanirao jo{ pre no {to je postao {ef dr`ave, bio je izvestan, utoliko pre {to Hrvati ne samo da nisu imali razloga od bilo koga da se boje, ve} su na surovi obra~un, na koji su se u svakom pogledu dugo pripremali, sa raznih strana iz inostranstva bili i podstrekivani.” (str. 91-92.) Po Tu|manovoj izbornoj pobedi, Hrvati su pogazili Srbima status konstitutivnog naroda i to jednostranom promenom ustava, a uporedo s tim krenuli da se masovno naoru`avaju i spremaju za odsudni obra~un sa mawinskim 100

Srbima. “Po ocenama dobro obave{tenih posmatra~a iz same Hrvatske, ciq rata nije bio, kako se javno govorilo, ugu{ivawe tzv. srbo-~etni~ke pobune, ve} stvarawe davno sawane etni~ki ~iste dr`ave.” (str. 92.) Prema mi{qewu ugledne hrvatske novinarke Jelene Lovri}, izre~enom 1996. godine, “etni~ki ~ista dr`ava s dr`avnog se vrha deklarira kao `eqeni ideal. [ef se dr`ave u Kninu pred postrojenom vojskom i upaqenim kamerama javno hvali kako su ostvareni “povijesni rezultati” – “vratili smo Zvonimirov grad u krilo majke domovine Hrvatske i to onakav ~ist kakav je bio u Zvonimirovo doba”. Tako je oslobo|ewe Knina dobilo novu dimenziju. Vi{e nije rije~ o osloba|awu od srpske pobune, nego o ~i{}ewu Srba. Tom je porukom bila pro`eta cijela kninska sve~anost, pa otpada utjeha da se ina~e vidno vrlo uzrujanom predsjedniku otela, eto, nekontrolirana izjava. Glavni inspektor hrvatske vojske, general Ante Gotovina, rekao je, na primjer, da je “Oluja” zna~ila okon~awe vi{estoqetne okupacije Hrvatske. A Drago Krpina, Tu|manov savjetnik za oslobo|ene krajeve, nazivaju}i “Oluju” pobjedom svih pobjeda, uzvikuje da je Hrvatska oslobodila prostore koji su bili pod okupacijom ne pet godina, nego cijelo jedno stoqe}e.” (str. 92.) Jo{ 12. aprila 1992. godine, u govoru na Trgu bana Jela~i}a u Zagrebu, Tu|man je priznao da su Hrvati izazvali rat. On je tada decidno izjavio: “Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije `eqela! Ali, mi smo procijenili da samo ratom mo`emo izboriti samostalnost Hrvatske. Zbog toga smo vodili politi~ke razgovore, a iza tih pregovora formirali oru`ane postrojbe. Da nismo to uradili ne bismo do{li do ciqa. Zna~i: rat je bilo mogu}e izbje}i samo da smo mi odustali od na{ih ciqeva, to jest, od samostalnosti hrvatske dr`ave.” (str. 92-93.) Ovim izjavama je re~eno sve, a hrvatska politika je javno do kraja razgoli}ena. Kako rezonuje Vasilije Kresti}, “~ak da ovakve izjave i nisu javno izre~ene, ishod vojnih operacija, poznatih pod nazivom “Bqesak” i “Oluja”, posle kojih je Hrvatska etni~ki temeqno o~i{}ena, nedvosmisleno pokazuje ciq s kojim je Hrvatska, ne biraju}i sredstva, odlu~ila da razbije Jugoslaviju. Sada, kada je stvorena davno `eqena etni~ki ~ista dr`ava, Tu|man i wegovi saradnici uspe{no se opiru povratku Srba u svoje domove i na svoja imawa. U tome u`ivaju blagonaklonost pojedinih velikih sila i Vatikana, koji su im i pomogli u akciji etni~kog ~i{}ewa. Demonizacija Srba se nastavqa u ve} poznatom stilu. Pogrdna imena pqu{te sa svih strana. Pretwa da su vrbe za Srbe, ne izostaju. Velihokrvatski apetiti su porasli. Bosna je i daqe u `i`i hrvatskog interesovawa. Kao i mnogo puta ranije, Srbima se skre}e pa`wa da }e spas na}i jedino ako preplivaju Drinu. Hrvatska politika, u odnosu na Srbe, u svemu je ostala kakva je bila u vreme prava{a, franko-furtima{a i usta{a. Ona je zadojena mr`wom koju malo ko obuzdava. Ni~im nesputana, sa vi{e strana podsticana, ona predstavqa opasnost za ~itav region, ali i za Hrvate, u ~ijoj sredini je odnegovana.” (str. 93.)

2. Srpska dr`avotvornost uzro~nik hrvatskog kompleksa Analiziraju}i jo{ neke korene hrvatske antisrpske mr`we, pored razli~itog pristupa Habzbur{koj dinastiji, sporewa oko pripadnosti Bosne i Hercegovine i surevwivosti oko predvodni~ke uloge u ju`nom slovenstvu, 101

Kresti} iznosi jedan problem koji zaokupqa svest svih Hrvata, gotovo bez izuzetka. “Re~ je o kompleksu kojim su bili pritisnuti gra|ansko-politi~ki, a naro~ito malogra|anski krugovi me|u Hrvatima zbog toga {to su Srbi, posle 1878. godine, stekli dve samostalne dr`ave, a Hrvati, uvereni da su na vi{em stepenu kulture i civilizacije, ambiciozni da stvore veliku Hrvatsku, da preuzmu kormilo oslobo|ewa i ujediwewa, imali su dr`avu vi{e na papiru nego u stvarnosti. Kako su u Srbima gledali samo svoje neposredne i najopasnije takmace, svaki uspeh Srba do`ivqavali su kao svoj poraz, a svaki wihov poraz kao svoju pobedu. To {to su Srbi imali dve dr`ave, a Hrvati nijednu, u~inilo ih je ne samo iskompleksiranim, ve} i zavidnim, ali i agresivnim. Prevelikom agresijom `eleli su, na ra~un Srba, da nadoknade ono {to nisu imali. Zbog toga su me|usobni sukobi bili neizbe`ni, a wihovi ishodi po obe strane vi{estruko pogubni.” (str. 99-100.) Proistekla iz kompleksa kao ~istog izraza socijalno-psiholo{ke patologije, hrvatska agresivnost prema Srbima se “manifestovala na razli~ite na~ine, dok nije dobila neprikrivene genocidne oblike, a takve oblike mogla je da dobije samo stoga {to su oni kojima nije stalo do sloge, a takvih je bilo i na jednoj i na drugoj strani, toliko zatrovali odnose da me|u Hrvatima nije bio mali broj onih koji su za sve neda}e koje su snalazile Hrvatsku okrivqivali tamo{we Srbe. Prema tome, ako su Srbi iz Hrvatske u mnogo ~emu spre~avali razvoj hrvatske dr`ave i wenog dru{tva, ako su predstavqali unutra{weg neprijateqa, kako su u prava{koj i franko-furtima{koj {tampi obi~no i predstavqani, onda je obra~un sa wima bio neminovan. Kompleks u odre|enim hrvatskim gra|anskim krugovima prema Srbima, koji su uspeli da izgrade dve nezavisne dr`ave, bio je utoliko ve}i ukoliko su Srbi u celini broj~ano bili nadmo}niji od Hrvata. Imaju}i u vidu tu broj~anu premo} Srba nad hrvatima, kod Hrvata koji su se posebno isticali u napadima na Srbe i u poricawu wihove nacionalne posebnosti vidqiv je strah od mogu}eg apsorbovawa. Taj strah, koji je imao odbrambeni karakter, ra|ao je agresiju koja je vodila genocidu nad Srbima u Hrvatskoj.” (str. 101-103.) Taj hrvatski strah od srpske mase naro~ito je do{ao do izra`aja kada je 1881. godine razvoja~ena Vojna krajina i ukqu~ena u sastav Banovine Hrvatske. Srbi su, zahvaquju}i svojoj brojnosti, po~eli da igraju vrlo zna~ajnu ulogu u hrvatskoj, ali i u austro-ugarskoj politici. Ali su i redovno podr`avali sve hrvatske zahteve prema Pe{ti i Be~u, tra`e}i za uzvrat da samo budu ravnopravno tretirani kao samosvojan politi~ki subjekt. “Uvek kada su im Srbi bili potrebni, i dokle su im bili potrebni, Hrvati su sa wima bili dobri, delili su im obe}awa i ne samo da nisu postavqali pitawe ravnopravnosti i priznavawa srpske politi~ke posebnosti, ve} je i Sabor sve~ano izjavqivao “da trojedina kraqevina priznaje narod srpski koji u woj stanuje kao narod sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan”. Po prestanku opasnosti, po uspe{no obavqenom poslu, isti oni koji su Srbima {irokogrudo delili obe}awa i priznawa okretali su se protiv wih i nastavqali sve po starom, kao da se u me|uvremenu ni{ta nije desilo, kao da prema Srbima nisu imali nikakve obaveze. Vi{e puta iskori{}eni, a potom iznevereni i grubo odbacivani, Srbi su dobro uo~ili svu verolomnost Hrvata. Zbog toga su im 102

malo verovali, ali su im, uprkos svim gorkim saznawima, prinu|eni okolnostima `ivota, i daqe dozvoqavali da ih varaju, da ih koriste i da im podvaquju, gaje}i neosnovanu nadu da se podvale ne}e ponoviti. Iz ove i ovakve stoletne igre Srbi su na politi~kom poqu uvek bili gubitnici, a Hrvati dobitnici. Me|utim, u moralnom pogledu Srbi su bitke dobijali, a Hrvati su ih gubili. Takav odnos pora`enih i pobe|enih urodio je jo{ jednim plodom: uzajamnim prezirom, netrpeqivo{}u i mr`wom, i to patolo{kom mr`wom, podjednako neobuzdanom i podjednako opasnom sa obe strane i za oba naroda.” (str. 105-106.) Kad su se upustili u suparni~ko nadmetawe sa Srbima po pitawu ujediniteqskog primata i rukovode}e uloge u ju`noslovenskim nacionalnim i osloboditeqskim aktivnostima, Hrvati su sopstvenu samouverenost bazirali na predube|ewu da su oni kulturno napredniji, a i Habzbur{ka dinastija je lukavo povla|ivala takvim wihovim ambicijama. Ali, Srbi su ve} imali dve dr`ave i dve vojske, nisu ni prime}ivali umi{qenu hrvatsku kulturu, pa im nije padalo na pamet da bi Beograd Zagrebu mogao prepustiti ulogu Pijemonta ju`noslovenskog ujediniteqskog dr`avotvorstva. Ti gradovi su izrasli u centre dveju suprotstavqenih i sve vi{e neprijateqskih nacionalnih politika. Veli~anstvene srpske pobede u Balkanskim i Prvom svetskom ratu definitivno su razre{ile sve dileme po tom pitawu, pa su Srbi odigrali glavnu ulogu u procesu ujediwewa, a Beograd kao centar postao je neosporiv. “Ta pobeda srpskog shvatawa u re{avawu ju`noslovenskog pitawa u mnogim krugovima Hrvata, posebno onim nacionalno iskqu~ivim, koji nisu nestali sa scene ni posle Prvog, ni posle Drugog svetskog rata, primqena je bolno, kao te`ak poraz koji zaslu`uje jo{ te`u osvetu. Ne samo stvarawe, ve} i na~in stvarawa zajedni~ke dr`ave, 1918. godine, pomenutim krugovima Hrvatske slu`ili su kao nepresu{an izvor nezadovoqstva, rovarewa i razarawa dr`ave, koja nije stvorena po uzoru kojem su oni te`ili. Weni istinski tvorci, Srbi, zbog toga su postali jo{ omra`eniji i jo{ vi{e nego dotle na{li su se na udaru onih koji su nastanak Jugoslavije do`iveli kao poraz hrvatske dr`avne i politi~ke misli.” (str. 107.) Jo{ pre stvarawa jugoslovenske dr`ave Hrvatima je mnogo smetao ubrzani ekonomski napredak Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, wihov kulturni procvat i okupqawe unutar sna`ne i dobro organizovane politi~ke partije. U jednom trenutku Zagreb je postao kao srpski kulturni centar ja~i od Novog Sada. “Nedorasli da se upuste u zdravu konkurenciju sa Srbima, da im se suprotstave sopstvenim uspesima, malogra|anski franko-furtima{ki krugovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije su svoje nesposobnosti nadokna|ivali ru{ila~kom mr`wom, koja je u vi{e navrata ispoqena u protivsrpskim demonstracijama izvedenim u Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske. Srbi su tako i na poqu nemilosrdne kapitalisti~ke utakmice, koja je dobila vid borbe izme|u dveju nacija, do`ivqeni kao trajno remetila~ki ~inilac, koji je stajao na putu razvoja hrvatske privrede, dru{tva i politike i, {to je posebno va`no, na putu ostvarewa vekovne te`we – izgradwe nezavisne hrvatske dr`ave.” (str. 108.) Upravo je izvorni hrvatski nacionalni dr`avotvorni koncept onemogu}io jedinstven srpsko-hrvatski sporazumni i trajni projekat jugoslovenske 103

dr`ave. “Rano izgubiv{i dr`avu i potpav{i pod vlast Ugarske a potom Austrije, Hrvati su vi{e od osam stotina godina `iveli pod tu|inskom upravom i snivali snove o obnavqawu svoje dr`avnosti. Ne mogav{i te snove da ostvare u praksi, silno su se upiwali i ogromnu, po{tovawa dostojnu energiju tro{ili da kakav-takav kontinuitet svoje dr`avnosti o~uvaju u formalnopravnim aktima, u raznim paktima, sankcijama, nagodbama, diplomama, patentima, kraqevskim zaverenicama, saborskim odlukama i drugim spisima. Osam stotina godina dr`avnopravnih nagodbewa~kih borbi ostavilo je dubokog traga na mentalitet Hrvata. Onako kako su se pona{ali u okvirima Ugarske i Austrije, a potom Austro-Ugarske, pona{ali su se i u okvirima prve i druge Jugoslavije. Obe Jugoslavije za wih su bile prolazne. Wihov ideal, kako je ve} re~eno, bila je nezavisna Hrvatska. Stoga, Jugoslaviju, u kojoj su se sticajem istorijskih okolnosti na{li, nisu prihvatili i ose}ali kao svoju. Uostalom, u weno nastojawe ulo`ili su taman toliko koliko su bili spremni da je brane i prihvate kao svoju. Nagodbewa~ko pona{awe Hrvata prema Ugarskoj i Austriji bilo je mawe {tetno po te dr`ave i narode tih dr`ava, nego isto pona{awe prema Jugoslaviji. U okvirima Ugarske i Austrije, Hrvati su svojim brojem, snagom i uticajem bili bez ve}eg zna~aja. Me|utim, u okvirima Jugoslavije oni su ~inili partnera bez kojeg je takva dr`ava bila te{ko zamisliva. Znaju}i to, a svesni da je Srbima stalo do Jugoslavije da bi u woj bili na okupu, Hrvati su do savr{enstva iskori{}avali svoje nagodbewa~ko iskustvo, sebi~no i bezobzirno iznu|uju}i ~as jedne ~as druge ustupke, sve sa ciqem da za sebe steknu {to ve}e pogodnosti. Tako se ispostavilo da je Jugoslavije moglo biti samo onda i donde ako se i dokle se ispuwavaju zahtevi Hrvata, dokle wima odgovara da `ive u zajednici kojoj su bili spremni sve mawe da doprinose, a iz we {to vi{e da odnose. Kad to imamo u vidu, onda je jasno {to su i prvu i drugu Jugoslaviju potresale te{ke krize i {to su se one raspale po scenarijima u kojima su glavnu ulogu razbija~a imali Hrvati.” (str. 109-110.) a) Fizi~ki obra~uni najavquju genocid Be~ki dvor je sistematski podr`avao hrvatsku antisrpsku mr`wu i podsticao {ovinisti~ke aktivnosti frankovaca i klerikalaca. Zato je ta mr`wa neprekidno dobijala na silini i intenzitetu, ispoqavaju}i se kroz sve opasnije oblike. “Kako je vreme odmicalo i sukobi se umno`avali i zao{travali, sa raznolikih verbalnih nasrtaja – u kojima nalazimo i one sa ~istim genocidnim porukama, kao {to su: ... “Srbe o vrbe”, “Srbom sjekirom za vrat” i druge – pre{lo se i na sve ~e{}e fizi~ke obra~une kojima je trebalo ostvariti pomenute parole i uni{titi “vla{ki nakot”, kako su, pored mnogih drugih pogrdnih i uvredqivih naziva, kr{teni Srbi. Do fizi~kog obra~una dolazilo je u vi{e navrata prilikom masovnih protivsrpskih demonstracija.” (str. 113.) Po te`ini su posebno zapam}eni te{ki antisrpski izgredi, kamenovawa i razbijawa prilikom posete cara Franca Jozefa Zagrebu 1895. godine. “Opoziciona hrvatska {tampa pravdala je protivsrpske ispade time {to su ih Srbi, navodno, izazvali isticawem zastave jedne “strane dr`ave”... [tavi{e, predstavnici reda su skr{tenih ruku posmatrali izgrede i pravdali se 104

da nemaju nalog za posredovawe.” (str. 114-115.) Hrvatski sabor je uporno odbijao da na dnevni red stavi dono{ewe pravnih akata kojima bi se garantovala ravnopravnost }irilice, ravnopravnost crkava ili slobodno isticawe srpske zastave, na primer. U takvim stavovima ignorisawa srpske nacionalne individualnosti u banovinskom parlamentu opet su se isticali frankovci, ali nisu mnogo zaostajali klerikalci, [trosmajerovi sledbenici i svi ostali, uz zaista retke izuzetke. “Puni mr`we prema Srbima, frankovci su prosto tra`ili priliku da je javno ispoqe. Wih su Srbi izazivali uporno{}u u isticawu raznih zahteva, odlu~nom odbranom protiv svih mogu}ih napada i uvreda, nepopustqivo{}u u zastupawu srpske a odbacivawu hrvatske dr`avne misli, koja je nalazila upori{te u Austro-Ugarskoj, svojom nacionalnom vitalno{}u i nagla{enim srbovawem kojim su se branili od pohrva}ivawa, {to je, sve skupa, u klimi u kojoj se `ivelo, moglo u o~ima politi~kih suparnika dobiti vid izazivawa.” (str. 118.) Jo{ `e{}e pogroma{ke antisrpske demonstracije u Zagrebu su se desile 1899. godine, prilikom proslave Zmajevog kwi`evnog jubileja, kao i 1902. godine, kada su tri puna dana razarane srpske radwe, demolirani srpski stanovi i uni{tavana sedi{ta srpskih ustanova. Prema svedo~ewu dr Ivana Ribara, hrvatski ban Pavao Rauh i vo|a ^iste stranke prava Josip Franko su, “uz odobrewe najvi{ih vojnih krugova u Be~u, u slu~aju rata sa Srbijom povodom aneksije Bosne i Hercegovine, sklopili sporazum koji je glasio da se izvr{i pokoq i iseqewe svih Srba iz Hrvatske.” (str. 126.) Pogromi su do`iveli vrhunac u hrvatskoj histeriji nakon Sarajevskog atentata, pa je iz svega toga o~igledno da neverovatni genocid, koji su Hrvati nad Srbima provodili u toku Drugog svetskog rata, nije “rezultat samo jednog sistema, ove ili one stranke, ovog ili onog dru{tva, ove ili one li~nosti, ve} sticaja ~itavog niza okolnosti u du`em vremenskom trajawu. Genocid nad Srbima u usta{koj NDH svojevrsni je fenomen wihovog vekovnog zajedni~kog `ivqewa sa Hrvatima. Dugotrajno nastajawe genocidne ideje u odre|enim sredinama hrvatskog dru{tva, koje je, kako svedo~i dr Ribar, imalo prili~no {iroku bazu, duboko je ukorenilo tu ideju u svest mnogih generacija. Fenomeni nastali dugim trajawem po pravilu sporo nestaju i uporno istrajavaju.” (str. 128.)

3. Hrvati se ne}e smiriti Hrvatska teritorijalna megalomanija, tako jasno izra`ena posebno u redovima Star~evi}a i Radi}a, Ive Pilara i Dominika Mandi}a, mada se kod nekih autora protezala i do Makedonije, na{la je prakti~ne realizatore u Anti Paveli}u i Frawi Tu|manu, a wen minimalni program obuhvata, pored Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, jo{ i Bosnu i Hercegovinu, Srem i Boku Kotorsku. U ideolo{kom i propagandnom smislu “razradili su ~itav dobro razvijen i uhodan sistem. Svaki tu|i zahtev ili pretenziju na teritorije na koje su bacili oko, Hrvati su `estoko napadali i osu|ivali. Izme|u ostalog, ba{ u vezi sa geomanijom, od sredine XIX veka do na{ih dana Hrvati su se slu`ili, kao {to se i danas slu`e, demonizacijom Srba. Po wima Srbi su hajdu~ki i razbojni~ki narod, vizantijski prepredeni i lukavi. Oni su {umadijski banditi i ~etnici! Hrvati su kulturni, humani i mirotvorni, wima, po 105

raznim osnovama, pripadaju teritorije koje `ele a Srbi ho}e da ih se domognu bez osnova, zato {to su grabe`qivci, {to su remetila~ki ~inilac, izvor kriza, nemira i rata. Na taj na~in, zadivquju}om uporno{}u, dobro razra|enom taktikom, ni~im neometani, a ~esto i pomognuti kratkovidom i maloumnom politikom Beograda, uzdigli su svoje velikohrvatske zahteve na stepen opravdanih i legitimnih prava. Kad su to postigli, nisu krili da su spremni svoje nacionalne i dr`avne zahteve da ostvare po svaku cenu, pa i najbrutalnijom silom. Za takvo pona{awe Hrvata Srbi nisu na{li adekvatne odgovore. Zaneti idejom jugoslovenstva, iskreni i lakoverni pobornici bratstva i jedinstva, oni su u svemu kasnili, istinu otkrili sa zaprepa{}ewem i detiwastom zbuweno{}u pitali se za{to ih Hrvati mrze i iz kojih razloga im nanose zla.” (str. 134-135.) Svoju kwigu Vasilije Kresti} zavr{ava upozorewem Srbima da vi{e nikada ne smeju biti lakomisleni i neoprezni. “Stvarawem etni~ki ~iste Hrvatske, Hrvati su se primakli bli`e ostvarewu svojih geostrate{kih ciqeva koji se ti~u Bosne i Hercegovine. Bez Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, bez tog unutra{weg remetila~kog ~inioca, kako su ih nazivali, oni }e sa vi{e snage, a mawe smetwi i prepreka, i sa znatno povoqnijim geopoliti~kim polo`ajem, kidisati na Bosnu i Hercegovinu i na Srbe i muslimane. Ako Srbi to budu do~ekali nespremni, ako ponovo budu dozvolili da ih neko zavede i obmane nekim novim ilirizmom, jugoslavizmom, bratstvom i jedinstvom, ili zajedni{tvom, svoju naivnost, kratkovidost, povr{nost, neukost i plitkoumnost plati}e skupo i nikad vi{e ne}e se mo}i oporaviti, jer odnos snaga bitno }e se izmeniti u korist Hrvata. Uz to, sasvim je sigurno da i Srbija, kao dr`ava, poput Hrvatske, mora “imati i oko i uho” na podru~ju Bosne i Hercegovine, na tom za wu tako vitalnom podru~ju... Tako|e je sigurno, Hrvati se ne}e smiriti dogod ne dopru do Drine i dogod se ne podbo~e pod Beograd i ne domognu se Zemuna.” (str. 152-153.)

V. Gradi{}anski Hrvati kao relikt izvornog hrvatskog naroda U Gradi{}u, ispod Be~a, `ivi najve}a grupa Hrvata koji su izbegli pred turskom najezdom i uspeli da sa~uvaju nacionalnu svest i kulturna obele`ja. Etnografska nauka je dugo zanemarivala potrebu wihovog izu~avawa, ali je, 1995. godine, u Zagrebu objavqen zbornik nau~nih i publicisti~kih radova “Povijest i kultura gradi{}anskih Hrvata” (Nakladni zavod “Globus”), zna~ajan ne toliko po kvalitetu nau~ne obrade, koliko po ~iwenici da su autori svih tekstova Hrvati, skoro iskqu~ivo gradi{}anski.

1. Predgovor generala Tu|mana i kardinala Kuhari}a Ova kwiga, po re~ima pisca predgovora Frawe Tu|mana, “svjedo~i o pomalo zaboravqenoj patwi, borbi i `rtvi Hrvata u tijeku stogodi{weg hrvatsko-turskog rata 1493-1593. godine. U to najtu`nije doba hrvatske povijesti rijeke hrvatskih izbjeglica razi{le su se u nekoliko posebnih smjerova, napose u zapadnu Ugarsku, Dowu Austriju, Slova~ku i Moravsku. Gradi{}anski 106

Hrvati `ivi su spomenik tog dijela hrvatske povijesti. Na prostoru Gradi{}a `ive jo{ uvijek svi stari govori i izvorna narje~ja Bosne, Slavonije, Pokupqa, Like i drugih dijelova starog hrvatskog kraqevstva. Ve} gotovo pet stoqe}a `ivi Gradi{}e poput male Hrvatske daju}i vezama Hrvatske i Austrije poseban biqeg.” (str. 7.) Autor drugog predgovora, kardinal Frawo Kuhari}, iznosi: “U mjesecu rujnu 1931, u nadbiskupskom sjemeni{tu na [alati u prvom razredu gimnazije susreo sam jednog dje~aka koji je govorio ikavskim narje~jem sli~nim govoru koji se govori u mom pribi}kom kraju. Taj dje~ak zvao se Kazimir Herceg. U istom smo razredu proveli osam godina sve do velike mature. Tako sam prvi put doznao da u Austriji `ive i Hrvati, koji su tamo do{li iz Hrvatske davno, bje`e}i pred turskim navalama. S wima su i{li i sve}enici, a mo`emo tvrditi da su ba{ sve}enici propovijedawem, katehizacijom i kulturnim radom na hrvatskom jeziku sa~uvali wihovu katoli~ku vjeru i wihovu nacionalnu svijest da su Hrvati. Tako udaqeni od stare domovine, u novoj su domovini `ivjeli svoj `ivot, razvijali svoju kulturu i wegovali svoje zajedni{tvo. Kad je liturgijskom reformom Drugog vatikanskog sabora uveden narodni jezik u liturgiju, postavilo se pitawe koji }e jezik biti uveden u liturgiju gradi{}anskih Hrvata, ho}e li to biti na{ suvremeni kwi`evni hrvatski jezik ili }e to biti wihov jezik, koji su oni ba{tinili od svojih doseqenih djedova u Austriju. Biskup Gradi{}a sa sjedi{tem u @eqeznu, koji je po majci porijeklom bio Hrvat i govorio je hrvatski, wema~ki i ma|arski, smatrao je da gradi{}anski Hrvati imaju pravo da wihov liturgijski jezik bude jezik kojim oni govore, na kojem je wihova kwi`evnost, a koji se ipak razlikuje od na{eg hrvatskog jezika. Kad je Sveta stolica predlagala biskupu mons. Stefanu Laslu da preuzme liturgijske kwige iz Hrvatske, on je branio pravo na gradi{}anski hrvatski jezik, pa mu je Sveta stolica kona~no odobrila tiskawe liturgijskih kwiga na tom jeziku. I to je dokaz kako su gradi{}anski Hrvati ustrajno ~uvali ba{tinu svoga jezika, na wemu wegovali svoju kulturu, a jezik je ~uvao wih da se ne utope u jezik nove domovine Austrije, ~ime bi nestao gotovo svaki trag wihova postojawa. Samo tako su uspjeli kroz ~etiri i pol stoqe}a ostati ono {to jesu.” (str. 8.) U redakcijskom predgovoru se stavqa do znawa da radovi u ovoj kwizi predstavqaju esencijalne rezultate nau~noistra`iva~kog projekta koji je jo{ 1972. godine poveren Institutu za hrvatsku povijest Sveu~ili{ta u Zagrebu.

2. Iseqavawe Hrvata u austrijsko-ugarski grani~ni prostor u 16. stoqe}u, autorski prilog Josipa Adam~eka Josip Adam~ek pi{e da je “naseqavawe Hrvata u dana{wu austrijsku pokrajinu Gradi{}e ~inilo samo jednu struju u velikim migracijama hrvatskog naroda u 16. stoqe}u.” (str. 13.) Hrvatski etni~ki prostori su ugro`avani neposrednim turskim najezdama od 1463. do 1593. godine. Hrvatska i weno plemstvo su svedeni na “ostatke ostataka”, kako se izrazio ugarski kraq Ludovik II. “Masovne migracije iz pojedinih krajeva zapo~iwale su kad su ih Turci po~eli zauzimati ili ugro`avati. Seobe su zapravo bile bijeg ispred Turaka.” (str. 13.) Adam~ek hrvatske migracije klasifikuje na unutra{we i vawske. 107

“Unutra{wim migracijama stanovni{tvo se preseqavalo unutar hrvatskih zemaqa, iz krajeva koje su Turci osvajali u za{ti}ene i sigurnije dijelove Hrvatske. Tako se npr. mo`e govoriti o prelasku novog stanovni{tva u Dalmaciju, koja se nalazila pod vla{}u Venecije. Istina, zbog sku~ena teritorija ve}i se dio tih doseqenika odmah preseqavao u Italiju i Istru. Ve}a preseqavawa vr{ena su za vrijeme tursko-mleta~kog rata 1537-1539. i ciparskog rata 1570-1573. U 16. stoqe}u poja~alo se naseqavawe Hrvata u Istru, koja je upravo tada pro`ivqavala demografsku krizu. Iako suvremeni istra`iva~i za to naseqavawe ne prihva}aju prije uvedeni naziv “druga seoba” Hrvata u Istru, oni se sla`u da je doseqavawe novog stanovni{tva pod utjecajem turskih ratova bilo vrlo intenzivno. Unutra{we migracije imale su veliku va`nost za gospodarski i dru{tveni razvoj dijelova Slavonije i Hrvatske koje su Turci osvojili tek u drugoj polovici 16. stoqe}a ili ih uop}e nisu zauzeli. U drugoj polovici 15. stoqe}a po~elo se na sjeveroistok seliti plemstvo i ostalo stanovni{tvo u`e Hrvatske. Tada se naziv Hrvatske prenio sve do Kupe, Save i Une. Kolonizacija novog stanovni{tva pro{irila se i u Kraqevinu Slavoniju. U Slavoniju su iz Kninske `upanije pre{li plemi}i Keglovi}i, kasniji grofovi. Oni su stekli velika vlastelinstva u Hrvatskom Zagorju. Veliko vlastelinstvo Trako{}an u Zagorju dobili su u drugoj polovici 16. stoqe}a Dra{kovi}i, koji su se doselili iz okolice Knina. U za{ti}ene krajeve Slavonije preselilo se dosta ni`ih i sredwih plemi}a. Mnogi su od wih u novoj postojbini stekli posjede i postepeno se ukqu~ili u politi~ki `ivot (Pata~i}i, For~i}i, Berislavi}i od Vrhnike, Mladin~i}i, Dudi}i itd.).” (str. 13-14.) Ukazuju}i kako se “na mnogim slavonskim vlastelinstvima pojavio 70-ih godina 15. stoqe}a velik broj pustih seli{ta” (str. 14.), Adam~ek navodi najkarakteristi~nije primere opusto{enih vlastelinstava Di{nika, Dobre Ku}e, Kristalovca, Grebena, Krapine, Trako{}ana itd. “Pojava tako velikog broja pustih seli{ta podudara se vremenski s velikim turskim provalama u Slavoniju (1469-1479) za kojih je pobijeno i odvedeno u ropstvo oko 14.000 qudi. ^ini se da su navedena turska pusto{ewa bila glavni uzrok desertnosti slavonskih vlastelinstava. Ali, na tu veliku depopulaciju mogli su utjecati jo{ i neki drugi razlozi. Kad je zatim u sjevernoj Bosni stabiliziran obrambeni sustav Jaja~ke i Srebrni~ke banovine, turske provale u Slavoniju su zaustavqene. Na opusto{ena vlastelinstva po~eli su se, krajem 15. i po~etkom 16. stoqe}a, naseqavati novi kmetovi. Veliki dio tih doseqenika ~inili su seqaci iz u`e Hrvatske koju su Turci u tom razdobqu intenzivno napadali.” (str. 14.) Popuwavawe novim stanovni{tvom bilo je tako intenzivno da Adam~ek navodi primer vlastelinstva Greben iz Kri`eva~ke `upanije, na kome je 1516. godine ostalo potpuno praznih samo dvadeset seli{ta. Po urbaru, koji je ra|en 1522. godine i ~uva se u ma|arskom dr`avnom arhivu, Grebensko vlastelinstvo je imalo veliki broj novih kmetova. “Mnogi su od wih bili popisani s prezimenima i nadimcima koji su upu}ivali na to da su se doselili iz u`e Hrvatske... Na vlastelinstvu Velikoj u Kri`eva~koj `upaniji, ~ini se, naseqeni su oko 1476. doseqenici iz neposrednog zale|a dalmatinskih gradova.” (str. 14.) Imena sela su asocirala na Benkovac, Zadar, [ibe108

nik, Trogir itd. “Da su ta sela nastala naseqavawem iz Dalmacije, mo`e se samo pretpostavqati, ali da su u wima najvjerojatnije `ivjeli kolonizirani seqaci, potvr|uje podatak urbara iz 1519. U tim se selima jo{ uvijek nalazio nesrazmjerno velik broj slobodwaka. Kolonisti iz stare Hrvatske spomiwu se izri~ito na jo{ nekoliko slavonskih posjeda.” (str. 15.) Primeri su Brdovac i Dowa Stubica. “Vlastelinstva u Hrvatskom Zagorju bila su u ~itavom 16. stoqe}u va`no podru~je imigracije novog stanovni{tva. Na tim se vlastelinstvima broj zavisnih seqaka sve do kraja tog stoqe}a pove}avao. Na vlastelinstvu Vinici kod Vara`dina `ivjele su, 1598. godine, 723 obiteqi, dok je istodobno u opusto{enoj Kri`eva~koj `upaniji, na ~ijem se teritoriju moglo smjestiti 50-80 vlastelinstava veli~ine Vinice, `ivjelo samo 1.150 kmetova. Kad se 1568. na vlastelinstvu Vinici pojavilo pusto selo Strmec, wega je odmah naselio predijalac Petar Horvat s drugim prido{licama iz Hrvatske... Analizom arhivskih izvora utvrdio sam da se u 16. stoqe}u pove}avao broj kmetova i na drugim vlastelinstvima u Zagorju (Susjedgrad, Dowa Stubica, Veliki Tabor, Krapina, Kostel, Lobor, Cesargrad i dr.). Znatan porast podlo`nika utvr|en je tako|er na posjedima izme|u rijeke Save i Kupe. U izvorima se, dodu{e, ne spomiwe da je do porasta stanovni{tva do{lo imigracijom iz krajeva koje su osvajali ili ugro`avali Turci, ali se ~ini posve sigurnim da tako velik porast nije bio rezultat razvoja lokalne populacije. Vlastelinstva uz rijeku Kupu, napose krajevi ju`no od te rijeke, smatraju se va`nim rejonima iseqavawa stanovni{tva izvan Hrvatske. Ali, s obzirom na intenzitet turskih provala u taj kraj, stanovni{tvo se na tim vlastelinstvima smawivalo sporije nego {to bi se moglo o~ekivati. Vlastelinstva Sisak, Petriwa, Gorwi Gradac, Dowi Gradac, Steni~wak i jo{ neki posjedi bili su istodobno i podru~ja naseqavawa. Smawivawe stanovni{tva na nekima je zapo~elo sredinom, a na sisa~kom vlastelinstvu tek po~etkom Hasan-pa{ine ofanzive 1591.” (str. 15.) Te migracije su izazvale su{tinske dru{tvene posledice. Kako isti~e Adam~ek, “unutarwa kolonizacija u hrvatskim zemqama imala je veliko zna~ewe u objediwavawu plemstva (zajedni~ki sabor, {irewe hrvatskog imena). Wezin je rezultat bilo i postepeno preno{ewe hrvatskog imena na dijelove Slavonije, koje Turci nisu uspjeli zauzeti. Ta je kolonizacija va`na i stoga {to se odnosi i na iseqavawa Hrvata izvan wihove domovine. Naime, u dosta slu~ajeva iseqavawe iz Slavonije bilo je samo jedna etapa u preseqavawu stanovnika koji su se prethodno ve} doselili u za{ti}enije krajeve. Iako se masovnost unutra{we i vawske migracije ve`e za turske ratove, treba istaknuti da su na iseqavawe i pojave depopulacije pojedinih posjeda djelovali i drugi faktori. Na vlastelinstvima su se katkad javqali pusti dimovi zbog masovnog umirawa, a kmetovi su selili i zbog gladi ili prevelikih feudalnih tereta.” (str. 15.) Velike epidemije zaraznih bolesti dovodile su do pomora, a u gladnim godinama dosta se Hrvata iseqavalo u nema~ke zemqe. Feudalci su potisnuli seqake iz trgovine i neprekidno pogor{avali wihov polo`aj, izazivaju}i tako ve}i broj seqa~kih pobuna. ^esto su i gra|ani nasilno pokme}ivani, a wihova trgovi{ta pretvarana u sela, neretko ~ak i ni`e plemstvo. Zbog te{kih nameta i nepodno{qivog polo`aja kmetovi iz Podravine 109

su i Turcima prebegavali. “Ali, na mnogim mjestima seqaci su se ve} tada ukqu~ili u obranu zemqe. Uvidjeli su da turski pqa~ka{ki naleti upravo wima nanose najve}e {tete, da plijene i pale sela i odvode qude u robqe. U izvorima se za osobito krupne pqa~ka{ke napade na sela, koje su katkad poduzimali i feudalci, tada po~iwe upotrebqavati naziv “na turski na~in”... Turci su obi~no krajeve koje su namjeravali zauzeti sistematski pusto{ili. To je bio dio wihove vojne taktike. Na putu wihovog napredovawa, sve do sredine 16. stoqe}a, nalazile su se u pravilu vlastelinske tvr|ave sa svojim posadama. Posade su uzdr`avala okolna vlastelinstva. Kad su turske jedinice u pqa~ka{kim naletima opusto{ile okolicu tvr|ava, wihove su posade postale izolirane. Nestalo je sredstava za wihovo uzdr`avawe, pa su se i tvr|ave za ve}ih napada morale predati. Naj~e{}e pqa~ka{ke napade vr{ile su neregularne kowani~ke jedinice tzv. akinyije. Te su se jedinice uzdr`avale ratnim plijenom. Uz granicu izme|u Hrvatske i Slavonije, koja se sve do kraja 16. stoqe}a pomicala na sjeverozapad, nastajala su tako opusto{ena podru~ja. Turci su u tim krajevima palili sela. Neza{ti}ene kmetove su hvatali i kao robqe odvodili u Tursku. Ondje su se zarobqenici mogli dobro prodavati. Neprekidan strah od turskih napada smawivao je privrednu aktivnost. Na mnogo mjesta seqaci se bez vojni~ke za{tite nisu usu|ivali obra|ivati svoja poqa i vinograde. Neizdr`ivi `ivotni uvjeti u pograni~nim krajevima prisiqavali su stanovni{tvo, u prvom redu seqake, da napu{taju svoja ogwi{ta i sele u nove postojbine. U vezi s tim pusto{ewima mo`e se govoriti i o pogor{avawu polo`aja zavisnih seqaka kao o jednom od uzroka wihovog iseqavawa. U mnogo slu~ajeva pred stanovni{tvo se postavqao izbor: ili prihvatiti tursko ropstvo ili pobje}i u sigurnije krajeve.” (str. 17.) a) Razli~iti smerovi i tipovi migracije Hrvata Posebnu pa`wu Adam~ek ukazuje pitawu masovnog odvo|ewa hrvatskog stanovni{tva u tursko ropstvo, kao obliku nasilnog preseqavawa naroda, s obzirom na razmere koje je to imalo. Istorijski podaci o tome su prili~no retki, ali vrlo upe~atqivi, jo{ tokom petnaestog veka. “U vrijeme osvajawa u Slavoniji 1526-1552. redovito su (Turci – prim. V.[.) provaqivali u jo{ nezauzete krajeve i odonud odvodili seqake. Kad se sultan Sulejman 1532. vra}ao s neuspjelog pohoda na Be~, wegove su vojske odvele mnogo zarobqenih seqaka iz Podravine, okolice Kri`evaca i Po`e{ke kotline. Krsto Me|uri~ki se, po~etkom 1540, `alio da su turski kowanici napali wegovo trgovi{te Ra~u, sve popalili i odvukli wegove kmetove. Dodu{e, u napadu vojske na te kowanike zarobqeni kmetovi su oslobo|eni. Istodobno su, me|utim, s vlastelinstva Petrovine kod Daruvara odveli u ropstvo vi{e od tisu}u seqaka. U provali, u svibwu na tada jo{ udaqeno vlastelinstvo Vara`dinske Toplice, zarobili su 500 qudi. Po~etkom idu}e godine, iz okolice biskupske tvr|ave Dubrave, tako|er udaqene od turske granice, odvukli su u ropstvo 100 qudi. Sli~ni podaci postoje i za mnoge druge turske provale. Iz wih se, me|utim, broj hrvatskih seqaka odvedenih u tursko ropstvo ne mo`e ni pribli`no odrediti. Odvo|ewe qudi u tursko ropstvo iz krajeva uz rijeku Unu zapo~elo je jo{ po~etkom 16. stoqe}a. Godine 1540, Turci su u tom podru~ju teme110

qito opusto{ili posjede grofova Zrinskih, ali odvo|ewe qudi nastavilo se i kasnije. Godine 1559, sastavqen je pregled osoba odvedenih u ropstvo iz Pouwa, zapravo iz tada{we hrvatske granice... Samo te godine, Turci su za vrijeme mnogobrojnih provala odveli 4.151 osobu. Sqede}e su godine u isto podru~je provaqivali tridesetak puta. Nekoliko su puta palili posjede topuske opatije s kojih su u ropstvo odveli vi{e od 300 osoba. Godine 1563. ponovno su “ogwem i ma~em” pusto{ili jo{ nezauzete posjede izme|u Une i Kupe. Odveli su u ropstvo ponovno vi{e od 500 qudi. Sa~uvan je popis qudi koje su Turci 1565. odveli u ropstvo iz op}ine Zlat (Slatsko poqe) na vlastelinstvu Steni~waku. U wemu se navodi ~ak 500 imena... Ovo nabrajawe pet stotina imena – djece, `ena, ... ima snagu krika nad sudbinom. Sintetizira prilike u kojima je tada `ivio hrvatski seqak uz tursku granicu. Obja{wava tako|er razloge zbog kojih je, ako je `elio za{tititi svoju obiteq, morao seliti s rodne grude. Preko ostatka u`e Hrvatske Turci su, u drugoj polovici 15. stoqe}a, po~eli provaqivati u Krawsku, [tajersku, Koru{ku, Istru i Primorje. Ti su napadi poja~ani krajem 30-ih godina 16. stoqe}a, a izvodile su ih u najvi{e slu~ajeva dobro organizirane kowani~ke jedinice s tisu}u i vi{e qudi. Najvi{e brzih kowani~kih napada polazilo je iz turskog upori{ta Udbine. Prilikom svojih provala u nutarwoaustrijske pokrajine Turci su pusto{ili i dijelove Hrvatske koji su se nalazili na wihovu putu. Tako su ve} u prvoj polovini 16. stoqe}a ostala gotovo potpuno bez stanovni{tva frankopanska vlastelinstva Modru{a, Bosiqevo, Severin, Ogulin, Brod na Kupi i druga.” (str. 17-19.) [to se ti~e spoqa{wih migracija, Adam~ek pi{e da su se Hrvati u {esnaestom veku iseqavali “u tri smjera: u Italiju preko mora, na zapad (u nutarwoaustrijske pokrajine) i na sjeverozapad – u zapadnu Ugarsku, Dowu Austriju i Moravsku. Prve slavenske kolonije u Italiji nastale su jo{ u sredwem vijeku. Stanovni{tvo je tada emigriralo preko mora iz ekonomskih razloga. Od 15. do 17. stoqe}a preseqavawe na Apeninski poluotok iz Dalmacije dobilo je, pod utjecajem turskih provala, masovan karakter. Od brojnih hrvatskih naseqa u Apuliji, Markama i Abruzima o~uvala se samo malena skupina moli{kih Hrvata. Naseqavawe Hrvata u nutarwoaustrijskim pokrajinama zahvatilo je najvi{e vojvodine Krawsku i [tajersku. Hrvatski sabor u Topuskom zatra`io je, prvo 1533, zatim ponovno 1535, od kraqa Ferdinanda I da zabrani odvo|ewe kmetova u Krawsku i [tajersku... Sabor je tvrdio da feudalni posjednici iz tih zemaqa {aqu me|u hrvatske kmetove posebne qude koji ih nagovaraju na seobu. Va`nu ulogu u preseqavawu seqaka u navedene pokrajine imali su hrvatski velika{i i plemi}i, koji su u Krawskoj stekli vlastelinstva i posjede. Barun Ivan Ungnad je, npr. 1534, preselio veliku skupinu hrvatskih seqaka na vlastelinstvo Kr{ko. Knezovi Blagajski su 1547. u Krawskoj zakupili vlastelinstvo Ko~evje. ^ini se da su onamo prevodili svoje kmetove iz ugro`enog Pouwa. Bjegunci iz tog podru~ja spomiwu se 158090. u okolici Bre`ica. U Krawsku su se preselili plemi}i Juri{i}i, Lenkovi}i, Gu{i}i i drugi. Plemi}i Petar Salkovi} i Desi} preselili su, oko 1570, skupine hrvatskih seqaka u [tajersku. Ali, kmetovi su se u navedene pokrajine preseqavali i spontano. Turci su, dodu{e, pusto{ili i te pokrajine, 111

ali `ivot je u wima ipak bio sigurniji nego uz tursku granicu. Hrvatski su se doseqenici u Krawskoj i [tajerskoj asimilirali sa slovenskim seqacima. Bje`awe kmetova u Krawsku i [tajersku spomiwe se i po~etkom 17. stoqe}a. Hrvatski sabor se, 13. 11. 1607, `alio da tamo{wi feudalci primaju “odbjegle kmetove i Hrvate..., a 1619. je zakqu~io da se sa {tajerskim zemaqskim kapetanom pregovara o hrvatskim kmetovima odbjeglim u [tajersku. Najmasovnije iseqavawe Hrvata u 16. stoqe}u teklo je na sjeverozapad – u zapadnu Ugarsku, Dowu Austriju i Moravsku. Naseqavawe u zapadnu Ugarsku, zapravo u dana{we Gradi{}e, zapo~elo je poslije 1493, a svakako prije 1515, kad se na vlastelinstvu @eqeznom ve} nalaze seqaci s hrvatskim prezimenima. Pojedina~nih i nepovezanih preseqavawa Hrvata, napose plemi}a, u Ugarsku bilo je dakako i prije epohe turskih osvajawa. Nakon pada Bosne 1463. pojavili su se i neki bjegunci pred Turcima. Ali, masovne migracije zapo~ele su u prvim decenijama 16. stoqe}a. ^ini se da je naseqavawe ve}ih skupina Hrvata u Gradi{}e, prije 1515., povezano s intenzivnim turskim pusto{ewem Like i Krbave. Turci su te pokrajine 1527. zauzeli. Hrvati iz Like, Krbave i okolice Sewa naselili su se, 1522-1527., u [opronskoj `upaniji. Masovno iseqavawe iz zapadne Slavonije zapo~elo je 30-tih godina 16. stoqe}a. Vlastelin Krsto Sveta~ki se 1539. tu`io da u okolici wegovih utvrda Novske, Britvi~evine i Subocke vi{e nema stanovnika, tako da vi{e nema qudi koji bi te utvrde poru{ili da Turcima ne padnu u ruke. Sqede}e godine u proqe}e, kmetovi iz Petrovine i okolnih ka{tela masovno su bje`ali prema Dravi. Zagreba~ki biskup [imun Erdedi `alio se, 13. 9. 1540, da su stra{no opusto{ena wegova vlastelinstva Ivani}, ^azma i Dubrava. Turski su napadi na te posjede bili tako ~esti “da poqa ostanu neobra|ena, da stanovnici napu{taju posjede”. Biskup nije naveo kamo su se ti stanovnici odselili. U navedenim slu~ajevima seqaci su se sa svojih vlastelinstava iseqavali spontano. Za wihovo preseqavawe u zapadnu Ugarsku veliko su zna~ewe, me|utim, imale i organizirane seobe. Organizirano preseqavawe vr{ila je skupina velika{a koja je istodobno imala posjede i u zapadnoj Ugarskoj i u Hrvatskoj.” (str. 19-20.) b) Doseqavawe Hrvata u zapadnu Ugarsku Adam~ek, u nastavku, dokumentuje kako je po dozvoli kraqeva Ludovika i Ferdinanda vlastelinska porodica Batanija preseqavala svoje kmetove u nekoliko navrata iz Hrvatske i Slavonije u zapadnu Ugarsku, zatim grof Tomo Nade`di iz Slavonije u Gradi{}e, kao i grofovi Erdedi, pa knezovi Zriwski u Me|umurje. “Organizirano preseqavawe povezano je i s djelovawem tzv. “lokatora”. To su bile osobe koje su, na tra`ewe vlastelina, u pojedina sela uz nagradu iz Slavonije i Hrvatske dovodile koloniste.” (str. 23.) Neki od tih lokatora, sa posebnim zaslugama za preseqavawe, dobijali su kao nagradu i vlastelinska imawa. “K. Ku~erova je masovno naseqavawe Hrvata u zapadnu Ugarsku periodizirala u tri razdobqa: od po~etka 16. do 30-tih godina zapo~iwe wihovo naseqavawe. U drugom se razdobqu, od 30-ih do 70-ih godina, Hrvati masovno naseqavaju, a krajem 16. i u prvoj polovini 17. stoqe}a naseqavaju se jo{ mawe skupine Vlaha. Pri naseqavawu Hrvata u podru~je dana{we Slova~ke utvrdila je u tri vala: prvi 40-ih, drugi 50-ih (vrhunac 1552. i 1553.) 112

i tre}i 60-ih godina. ^ini se da naseqavawe Hrvata u Ugarsku nije uvijek bilo sinhronizirano s wihovim napu{tawem zavi~aja. Katkada su dolasku u novu domovinu prethodila kra}a ili du`a zadr`avawa na vlastelinstvima u zemqi. Najintenzivnije iseqavawe na sjeverozapad teklo je iz Slavonije 30-ih i 40-ih godina, iz tada{we Kri`eva~ke `upanije. O velikom opsegu te migracije svjedo~i isprava kraqa Ferdinanda I iz 1537, kojom je me|umurskom vlastelinu Ga{paru Ernu{tu i Ivanu Salaju dopustio da na rijeci Muri, izme|u Legrada i Dubravice, podignu brod (skelu) za prijevoz preko rijeke bjegunaca iz Slavonije koji se sele u Ugarsku. Feudalni posjedi u Slavoniji ostajali su pusti prije nego {to su ih Turci osvajali. Ivan Kastelanfi se 1538. `alio da na svojim posjedima vi{e nema kmetova i da se zadu`io za uzdr`avawe posada u svojim tvr|avama. Krsto Zemp~ej (Sveta~ki) imao je ~etiri vlastelinstva koja vi{e nisu donosila nikakve prihode. Obranu wegovih tvr|ava Sira~ i Podborje preuzeo je 1541. kraq. Petar Keglevi} se, 21. 3. 1544, `alio da na svojim posjedima oko Ustilowe uz Savu vi{e nema kmetova i da stoga ne mo`e uzdr`avati tu tvr|avu. Uz velike napore, napredovawe Turaka zaustavqeno je u me|urje~ju Drave i Save 1552, nakon {to su zauzeli Viroviticu, ^azmu, Dubravu i Ustilowu. U Slavoniji Turci vi{e nisu uspeli osvajati teritoriju, ali wihove su jedinice i daqe poduzimale pqa~ka{ke provale. U tim pusto{ewima stradali su ostaci Kri`eva~ke `upanije te isto~ni dijelovi Zagreba~ke i Vara`dinske `upanije. Stanovni{tvo se iz tih krajeva nastavilo iseqavati, iako je sredinom 16. stoqe}a organizirana Slavonska krajina, kao sistem obrambenih tvr|ava.” (str. 23.) v) Demografska kriza i u bezbednim oblastima Proces iseqavawa nastavqao se i na prostorima koje Turci nisu podveli pod svoju kontrolu. “Goleme promjene u naseqenosti pograni~nog podru~ja u Slavoniji, koje Turci nisu uspjeli zauzeti, pokazuje opis gospodarskog stawa vlastelinstva Koprivnice, \ur|evca i Prodavi}a iz 1548. Na tim je vlastelinstvima 1520. bilo 780-800 poreznih dimova. Do 1548. staro se stanovni{tvo s tih vlastelinstava uglavnom raselilo u Ugarsku. Ne{to stanovnika `ivjelo je jo{ jedino u gradu Koprivnici. Na vlastelinstvima su se, u me|uvremenu, pojavili pribjezi iz dijelova Slavonije koje su zauzeli Turci. Oni su `ivjeli vrlo bijedno. Stanovali su na dravskim otocima i u tvr|avama. Obra|ivali su mala poqa samo pod vojni~kom za{titom, jer su se iznenada pojavqivali turski martolozi i odvodili qude ako ih nije {titila vojska. Svi su se, ina~e, “u velikom strahu skrivali pred Turcima i razbojnicima koji love qude”. Sli~na je situacija bila i na drugim posjedima u Slavoniji blizu turske granice.” (str. 24.) Adam~ek navodi, kao primer poku{aja da se zaustavi iseqavawe, odluku zagreba~kog kaptola, iz 1579, da feudalnih davawa oslobodi svoje kmetove u Vara`dinskim Toplicama. Takve mere su bile nedovoqne, pa je sve vi{e sela ostajalo pusto, a proces depopulacije Slavonije uporno se nastavqao. Sli~na je situacija bila i u ju`nim hrvatskim predelima. “Krajevi uz rijeku Unu i u wezinu zale|u (podru~je izme|u Une i Kupe) bili su u ~itavom 16. stoqe}u rejoni iseqavawa. Iz tog su se kraja 1533-1543. naselile skupine seqaka u [opronsku `upaniju i Ko{eg. Stanovnici Podzvizda i Vranogra~a preselili su se u Mo{onsku `upaniju. Velika turska vojska 113

ratovala je 1540. protiv knezova Zrinskih u Pouwu. Tom su prilikom opusto{ena brojna vlastelinstva (Zrin, Gvozdansko, Pedaq, Kostajnica i dr.). Taj napad i brojne provale 1541-45. bili su poticaj seqacima koji nisu odvedeni u tursko ropstvo da se iz Pouwa sele u sigurnije krajeve. Zauzimawe Dubice 1538. zna~ilo je prvi turski prodor u obrambeni sustav na rijeci Uni. Ali, taj je sistem ipak odolijevao wihovim napadima sve do zauzimawa Kostajnice 1556. Turci su u Kostajnici odmah stvorili upori{te za daqwa osvajawa u Pouwu i sistematsko pusto{ewe podru~ja ispod rijeke Kupe – vlastelinstava Hrastovice, Petriwe, Steni~waka, Topuskog i drugih. Sa~uvani izvori pokazuju da se stanovni{tvo s navedenih vlastelinstava po~elo masovno iseqavati upravo nakon pada Kostajnice. Vlastelinstva Petriwa, Gradec Gorwi i Gradec Dowi – iako su se nalazila u blizini granice na rijeci Uni – imala su, sve do sredine 16. stoqe}a, porast stanovni{tva. Turci su u dva navrata ta vlastelinstva opusto{ili (1512. i 1539.). Neki su se seqaci ve} tada vjerojatno odselili, ali na wihova su se mjesta neprekidno naseqavali novi qudi. Tek 1554. po~eli su se na petriwsko-grada~kim posjedima javqati pusti posjedi odbjeglih (odseqenih) kmetova. Godine 1564. vlastelinstva su bila gotovo potpuno pusta. Nakon pada Kostajnice 1556. zapo~eo je novi val preseqavawa iz podru~ja izme|u Une i Kupe u zapadnu Ugarsku. Novi kolonisti po~eli su stizati u [opronsku, Mo{onsku i Po`unsku `upaniju. S posjeda knezova Zrinskih kmetovi su se tada preseqavali u Dowu Austriju, zapadnu Ugarsku i Moravsku (vlastelinstva Eberava, Vere{var i Drnholec). Osim petriwsko-grada~kih posjeda, Turci su sredinom 16. stoqe}a po~eli sistematski napadati vlastelinstva Hrastovicu, Gore-Letovani}, Steni~wak i posjede opatije Topusko. Kmetovi sa tih vlastelinstava tako|er su se raseqavali. U turskim napadima krajem 50-ih i po~etkom 60-ih godina, potpuno su opusto{eni dijelovi vlastelinstva Hrastovice ju`no od Kupe. Podlo`nici su nakon tih pusto{ewa `ivjeli samo na dijelu vlastelinstva iznad rijeke Kupe, na kojoj je 70-ih godina stvorena nova obrambena linija. U provalama nakon 1556. Turci su temeqito opusto{ili posjede opatije Topusko tako|er ju`no od Kupe. Dio su kmetova odveli u robqe, a dio se odselio. U popisu poreza opatijskog posjeda Brki{evine za 1573. izri~ito se navodi da je 7 dimova pusto... – podlo`nici su se odselili zbog straha od neprijateqa.” (str. 24-25.) g) Uzaludne zabrane iseqavawa Ina~e, u ovom svom autorskom prilogu nau~noistra`iva~kom projektu, koji je naslovio “Iseqavawe Hrvata u austrijsko-ugarski grani~ni prostor u 16. stoqe}u”, Josip Adam~ek, radi {to upe~atqivijeg predstavqawa obra|ivanih istorijskih prilika, citira deo sadr`aja fraweva~ke predstavke kraqu, od 2. februara 1561. godine: “Domovina je na{a” – pisali su oni – “opusto{ena, posje~ene su vo|e, pobijeni kmetovi, mnoga su mjesta opusto{ena, silovane su `ene i djevojke, razbijeni brakovi, pobijena djeca”... U wihovoj se domovini svakodnevno prolijeva krv, a “ostaci ovda{weg naroda raspr{eni su po svijetu.” (str. 25.) Takva situacija daqe se pogor{avala narednih decenija. “Poslije zavr{etka Ciparskog rata (1570-1573) Turci su obnovili ofanzivu u nezauzeti dio Pouwa i Pokupqe. Nastavili su plijeniti vlastelinstva, a zatim i osvajati izolirane tvr|ave. Na rijeci Uni se do 1592. odr`ala samo 114

tvr|ava Biha}, te je ve} 70-ih godina zapo~ela izgradwa novog obrambenog sistema na rijeci Kupi. Turska ofanziva 70-ih i 80-ih godina potakla je novi val iseqavawa u Ugarsku. Kraq Maksimilijan II je, 7. 3. 1574, zatra`io od bana Jurja Dra{kovi}a da poduzme neke mjere kako bi se iz preostalih dijelova Hrvatske sprije~ilo masovno iseqavawe naroda. S tim je vjerovatno u vezi naredba nadvojvode Karla, iz iste godine, kojom se zabrawuje iseqavawe kmetova iz grani~nih krajeva. Kmetovi se, me|utim, nisu osvrtali na nadvojvodinu zabranu. Ga{par Alapi} je, 4. 6. 1575, pisao Zagreba~kom kaptolu o namjeri seqaka “da svi odmah odsele iz ovih krajeva” (Pokupqa). Wegovi su qudi na putu iz Zagreba susreli veliku skupinu kmetova Zagreba~kog kaptola “koji su se preseqavali u Ugarsku”. Kad su ih htjeli vratiti, svi su se razbje`ali i vjerovatno kasnije nastavili putovawe. Hrvatski se sabor, 4. 4. 1584, tako|er `alio da se kmetovi iz Pokupqa, zapravo kraja izme|u Kupe i Save, masovno iseqavaju. Sabor je podvukao da su hrvatski kmetovi ve} mnogo godina prisiqeni ostavqati svoja sjedi{ta i masovno “migrirati u razli~ite strane svijeta, kao {to su Ugarska, Austrija, Moravska, [tajerska i Krawska”. U doba turskih provala 70-ih i 80-ih godina potpuno je opusto{eno Nada`dijevo vlastelinstvo Steni~wak. Turci su na to vlastelinstvo po~eli provaqivati jo{ 40-ih godina... U veqa~i 1580. u ropstvo je odvu~eno oko 800 qudi. Neko} bogato trgovi{te je 1580. potpuno spaqeno, a u napadu 1581. u ropstvo je odvedeno jo{ 300 seqaka. Preostali stanovnici vlastelinstva nakon toga su se razbje`ali.” (str. 25.) Upravo su ti izbegli kmetovi iz Steni~waka 1582. godine osnovali “u Gradi{}u selo Stiwaki. Neki su se preselili u Kri`eva~ku `upaniju, ali se ondje vjerojatno nisu trajno zadr`ali. Izbjeglice sa Steni~waka naselili su se 1584. u okolici novoizgra|ene tvr|ave Karlovca.” (str. 28.) Istorijski dokumenti bele`e masovno bekstvo seqaka sa biskupskog vlastelinstva Hrastovice i sisa~kog vlastelinstva. “Turska ofanziva prema Sisku 15911593. bila je posqedwi poticaj dosta masovnog iseqavawa iz Hrvatske. Ta je ofanziva zavr{ila porazom Turaka u bici kod Siska 22. 6. 1593. Tom je pobjedom zaustavqeno tursko napredovawe u Hrvatskoj i u~iwena prekretnica u dugotrajnoj borbi za obranu zemqe. Nakon dugog rata (1593-1606) ofanzivne mogu}nosti Turske bile su iscrpqene. Na hrvatsko-turskoj granici postepeno je zavladao mir. Prestale su turske provale s velikim razarawima i masovnim odvo|ewem robqa. Time je uklowen i glavni razlog masovnog iseqavawa Hrvata iz wihove domovine. Turski napadi u doba sisa~kog rata (159193) izazvali su posqedwi val masovnog iseqavawa... Napad Hasan-pa{e Predojevi}a 1591. na Sisak potpuno je opusto{io sisa~ko vlastelinstvo... Sisa~ki kmetovi su se razbje`ali i raselili na razne strane. U doba Hasan-pa{ine ofanzive kmetovi su se odselili i s drugih ugro`enih vlastelinstava.” (str. 28.)

3. Zapa`awa Feliksa Toblera o prvobitnom prostoru naseqavawa U narednoj raspravi “Naseqavawe, obzor i mijena govornog podru~ja” Feliks Tobler posebnu pa`wu ukazuje ~iwenici da je car Ferdinand I “pomo}u administrativnih mjera olak{ao iseqavawe hrvatskoga podani~kog stanovni{tva” (str. 31.), naro~ito u Dowoj Austriji, dok je ugarski kraq Ludo115

vik II, 1524. godine, “dopustio na molbu Frawe Batianija da ovaj svoje hrvatske podanike, koji od straha pred neprekidnim upadima Turaka vi{e nisu mogli mirno i sigurno `ivjeti u svojoj domovini, smije preseliti na svoje posjede Ening i Batian u jugozapadnoj Ugarskoj.” (str. 33.) Uloga vladara bila je najzna~ajnija u propisivawu odre|enih privilegija i poreskih olak{ica. “Da bi se olak{ala izgradwa ku}a i naseqa i da bi se kolonisti stabilizirali u gospodarskom smislu, oni su, s iznimkom vlastelinskih da}a i podavawa... bili oslobo|eni svih “dr`avnih” poreza i podavawa na odre|eno vrijeme (taj se rok kretao izme|u 3-12 godina).” (str. 33.) S druge strane, “analogno osloba|awu od “dr`avnih” da}a i tlaka, koje je kolonistima ispo~etka odobrio vladar, i vlastelini koji su ih naseqavali osloba|ali su ih na nekoliko godina od vlastelinskih tereta. Prilikom naseqavawa vlastelin im je pomagao ve}inom time {to je stavio na raspolagawe potrebno gra|evno drvo za gradwu ku}a, pozajmqivao im potrebno `ito za `etvu i na jo{ mnoge druge na~ine.” (str. 41.) Zna~ajnu ulogu u omasovqewu iseqavawa imali su i hrvatski rimokatoli~ki sve{tenici, koji su se tako|e selili s narodom. Jozef Bred, u studiji “Prostorni opseg i posqedice za sliku naseqa”, zakqu~uje: “Prostor {to ga je u 16. stoqe}u obuhvatila hrvatska kolonizacija bio je mnogo ve}i od dana{weg podru~ja naseqa gradi{}anskih Hrvata, koje je ograni~eno na Gradi{}e (izuzev kotar Jonersdorf) i ne{to grani~nih dijelova zapadne Ma|arske. Prvotno podru~je naseqavawa sezalo je u Be~kom bazenu do Fi{e i obuhva}alo Moravsko poqe, dowoaustrijsku Moravsku zavalu, moravsko podru~je Toje i jugozapadnu Slova~ku s obje strane Malih Karpata. Nekoliko izdanaka mogu}e je zapaziti jo{ na zapadu, sjeveru i istoku. Kostur ukupnog prostora odre|en je rubovima i izdancima Alpa i Karpata koji su se, u ovom podru~ju najja~ih tektonskih djelatnosti, u mla|em tercijaru povezali izoliranim nizovima planina i lancem bre`uqaka... Hrvatsko je naseqavawe tek iznimno prodrlo u rubno podru~je alpskokarpatskog sredwega gorja (Kiseg, Mali Karpati) a u pravilu se ograni~avalo na ravnice, terasasto, uzvisinsko i bre`uqkasto zemqi{te. Pada u o~i da je za hrvatsku kolonizaciju u 16. stoqe}u bilo va`no da klima, vegetacija i `ivotiwski svijet nose panonske crte, ili se ~ine panonski obojenim.” (str. 43.)

4. Jozef Bred o razlozima naseqavawa Gradi{}a Bred iznosi da su se Hrvati zapravo iseqavali na nekada{we slovenske prostore s tankim avarskim etni~kim slojem koji je slovenizovan, ~emu se prvo prikqu~io jedan sloj Nemaca, potom Ma|ara. Prvi sloj Nemaca, takozvane karolin{ke kolonizacije, nije bio naro~ito brojan, ali drugi, onaj otonske kolonizacije druge polovine desetog veka na ovom prostoru je nema~ki etnikum u~inila ve}inskim. Zato su Nemci uspevali da jezi~ki asimiluju zate~ene Zapadne Slovene. Iako je u antropolo{kom smislu slovenska etni~ka podloga i te kako prisutna, “hrvatska kolonizacija u 16. stoqe}u nije dakle ovdje nai{la ni na kakvo starije slavenstvo.” (str. 44.) Istovremeno, tijek naseqavawa u jugozapadnoj Slova~koj sjeverno od Dunava ne{to se razlikuje budu}i da je ovdje ostao sa~uvan slavenski elemenat.” (str. 45.) Jozef Bred zapa`a da su tu “Hrvati naseqeni u wema~ku ili slova~ku okolinu listom pri116

hvatili slova~ki jezik, bli`i wihovom materwem jeziku.” (str. 45.) Prostori koje su naseqavali Hrvati bili su ili opusto{eni prodorom Turaka do Be~a, ili zaraznim epidemijama i agrarnom krizom. Zna~ajno je da ovaj autor iznosi podatak da je hrvatsko iseqavawe po~elo ve} po~etkom {esnaestog veka. “Izme|u 1522. i 1527. preselilo se hrvatsko stanovni{tvo iz okolice Sewa i s visoravni Like, Gacka i Krbave u [opronsku `upaniju.” (str. 48.) On nalazi dokaze da se u to vreme ve} iselilo nekoliko zapadnoslavonskih plemi}a sa svojim kmetovima. “Razmjerno gust {umski pokriva~ u ju`nom Gradi{}u nudio je prostor zasnivawa novih mjesta iz samog korijena, prilika koju je osobito iskoristio Frawo Ba}an kako bi naselio izbjeglice iz Hrvatske i Slavonije. Nisu ga vodila samo gospodarska razmi{qawa, nego je on, kao ban Hrvatske i Slavonije, osje}ao du`nost da pomogne emigrantima, kako to proizlazi iz isprave o utemeqewu Svetog Mikule.” (str. 48.) Razmere preseqavawa bile su tako velike, kao da se skoro celi hrvatski narod raselio, a Bred wihova nova naseqa klasifikuje u osnovna i k}erinska. Osnovna potom deli na novoutemeqena na nenastawenim mestima, na starim majurskim naseqima, na mestima uni{tenih ranijih naseqa i na kr~evinama {umskih predela. Uz to su pove}avana i popuwavana postoje}a naseqena mesta, dok se k}erinska dele na novoosnovana i postoje}a nehrvatska naseqa u koja su se Hrvati doseqavali. Hrvatska etni~ka masa je bila tako velika da je u mnogim mestima, tokom sedamnaestog veka, asimilovala zate~eno nema~ko i drugo nehrvatsko stanovni{tvo. Me|utim, tokom celog osamnaestog, devetnaestog i dvadesetog veka vr{en je proces temeqite germanizacije, ma|arizacije, slovakizacije i ~ehizacije Hrvata. Proces intenzivne germanizacije gradi{}anskih Hrvata odvija se i danas. Interesantno je da su u ve}inskim ~e{kim i slova~kim sredinama Hrvati mnogo ve}u bliskost iskazivali prema mawinskim Nemcima. Zato su podelili wihovu sudbinu nakon Drugog svetskog rata i listom proterivani u Nema~ku. Jozef Bred o tome pi{e: “U jezi~nom okru`ju igrala je srodnost slavenskih jezika koji su ve} nakon kratkog zajedni~kog `ivota omogu}avali jednostavno sporazumijevawe, stanovitu ulogu. Hrvatska sela u ~isto slova~kom i ~e{kom okru`ju bila su brzo asimilirana... Nakon Prvog svjetskog rata, novoosnovana ^ehoslova~ka zabiqe`ila je slova~ke Hrvate samo jo{ u etnografskom i jezikoslovnom smislu, no ju`nomoravskim Hrvatima u kotaru Drinovica posvetila je osobitu pozornost. Vlast je nastojala tijesnu simbiozu, u koju su Hrvati u{li s Nijemcima nastawenima oko wih, razvrgnuti, no bez trajnog uspjeha. Tako su se, nakon Drugog svjetskog rata, latili radikalnog puta iseqavawa, prijestup koji u cijelom velikom prostoru naseqavawa Hrvata u dijaspori ostaje bez usporedbe.” (str. 90.) U veoma obimnoj studiji Bred daje iscrpan pregled mesta u kojima su Hrvati nekada `iveli u razli~itim koncentracijama na prostoru dana{we Austrije, Ma|arske, ^e{ke i Slova~ke, kao i onih u kojima i sada `ive.

5. Johan Sedok i Gerald [lag o istorijskim zbivawima Feliks Tobler obradio je dru{tveni, politi~ki i ekonomski razvoj Hrvata u austro-ma|arskom pograni~nom podru~ju, a Johan Sedok istorijska zbivawa u vreme druge vladavine Franca Jozefa. U Sedokovom prilogu pa`wu 117

privla~i podatak da je vojska bana Josipa Jela~i}a, 1848. godine, u pohodu na Pe{tu, pa potom i na Be~, nemilosrdno opqa~kala ne samo nema~ka i ma|arska sela koja su joj se na{la na putu, nego i gradi{}anska hrvatska. “U vezi s tim govori se o nekoliko smrtnih `rtava. Pritom zapadnougarski Hrvati nisu reagirali druga~ije od Nijemaca i Ma|ara. To~no nam je poznat slu~aj ubojstva triju vojnika u Frakanavi, jer je taj slu~aj kasnije izazvao proces.” (str. 142.) Kako je u drugoj polovini devetnaestog veka razvijana {kolska mre`a, postavilo se pitawe uybenika na hrvatskom jeziku. “Budu}i da su se {kolske kwige tiskane za Hrvatsku trebale uvesti i u {kolama zapadnougarskih gradi{}anskih Hrvata, ovi su bili upu}eni u jezi~ke i pravopisne reforme u Hrvatskoj. U~iteqi, me|utim, nisu prihvatili te kwige, nego su upotrebqavali uybenike prera|ene na lokalnom jeziku. U tome mo`emo, u pedesetim godinama, prepoznati po~etak bu|ewa nacionalne svijesti kod zapadnougarskih gradi{}anskih Hrvata. Bio je to pokret ~iji su nosioci bili ponajprije sve}enici i u~iteqi i koji je trajao kroz cijelo ovdje obra|eno razdobqe, odnosno bio je jo{ i intenziviran. U to vrijeme utvr|en je zajedni~ki kwi`evni jezik na temequ ~akavskog narje~ja i ikavske jezi~ne varijante, a od sedamdesetih godina daqe preuzet je hrvatski pravopis s wegovim dijakriti~kim znakovima.” (str. 146.) Krajem devetnaestog veka, gradi{}anski Hrvati su po~eli da se svrstavaju u politi~ke partije, i to seqaci mahom u hri{}ansko-socijalnoj a radnici u socijal-demokratskoj. “Od tog vremena postoji podijeqenost Hrvata na dva politi~ka tabora koja traje do dana{wih dana. Pokazalo se, me|utim, ve} u ovoj prvoj razvojnoj fazi podjele, da nacionalna problematika, tj. jezi~na i mawinska politika za veliku ve}inu hrvatskog stanovni{tva nisu tada bile na prvome mjestu wihovih `ivotnih interesa, kao {to to nije slu~aj ni danas.” (str. 153.) Raspad Austro-Ugarske doveo je do novih podela me|u gradi{}anskim Hrvatima. Kako Gerald [lag, u svom autorskom prilogu “Gradi{}anski Hrvati od 1918. do 1945. godine”, iznosi, do{lo je “do rascjepa Hrvata u dva tabora, a da u prvi mah pritom nije registriran nacionalni problem: putuju}i radnici, odnosno seqaci koji su radili za nuzzaradu sa sjevera zemqe sve su se vi{e priklawali wema~kom jeziku, i to ve} radi prosperiteta u zvawu. Politi~ki su uskoro bili obuhva}eni sindikatima i Socijalnodemokratskom strankom, te su 1918/19. bili odlu~no opredijeqeni za Austriju. Tako|er su se i seqaci i putuju}i trgovci s tog podru~ja, koji su bili direktno povezani s austrijskim prodajnim tr`i{tem, zalagali za prikqu~ewe Austriji. Hrvati u sredwem i ju`nom Gradi{}u bili su, me|utim, kako je ve} bilo spomenuto, seqaci i ostali su u svojim homogenim naseqima i nadaqe vjerni svom materwem jeziku. Wihov je stav bio konzervativan, obiqe`en uvjerenim katoli~anstvom. Vjera i narodnost ovdje su bila nedjeqiva cjelina. Tako je katoli~ko sve}enstvo bilo ne samo vjerski voditeq, nego i jedino politi~ko vodstvo u tim selima. Kada su mlade demokratske stranke, na prijelazu 1918/19, nastojale svojim organizacijama obuhvatiti cijelu zemqu, pretvorila su se sela sredweg i ju`noga Gradi{}a u sredi{ta Kr{}anskosocijalne stranke. Pod utjecajem `upnika stanovni{tvo je u pitawu dr`avqanstva bilo vjerno Ugarskoj... Pitawe prikqu~ka Austriji bilo je povod da razlike u politi~koj ori118

jentaciji, koje dotada nisu bile tako va`ne, sada odjednom sna`no istupaju.” (str. 157.) Revolucijom pod vo|stvom Bele Kuna i formirawem sovjetske republike, ma|arske spoqnopoliti~ke pozicije su zna~ajno oslabqene, pa je odlukom pobedni~kih sila i Sen-@ermenskim mirovnim ugovorom Gradi{}e 1919. pripojeno Austriji. “Zanimqivo je da su prilikom pregovora oko utvr|ivawa granica zapadne Ugarske – barem u prvoj fazi pregovora – upravo Hrvati indirektno igrali ne malu ulogu, i to u takozvanom ~e{kom “Koridorskom planu”. Ve} u prvoj fazi mirovnih pregovora u Parizu, ~ehoslova~ki ministar vawskih poslova Bene{ izlo`io je plan, koji je u zapadnoj Ugarskoj predvidio slavenski koridor – sli~an onom u Poqskoj prema Isto~nom moru. On je trebao uspostaviti direktnu vezu izme|u ^SR i Kraqevine SHS, kao i prilaz lukama na Jadranu i time prema svjetskim morima. Ovaj plan, koji se pojavio ve} dugo prije Prvog svjetskog rata u ~e{kim i hrvatskim krugovima, i o kojem je onda Toma Masarik diskutirao u emigrantskim krugovima i s politi~arima Antante, temeqio je svoje zahtjeve na hrvatskim jezi~nim otocima u zapadnoj Ugarskoj, kojima je dodijeqena funkcija mostova u ovom smionom projektu. Plan koridora nai{ao je, me|utim, na `estoko protivqewe Italije, i u daqwem slijedu doga|aja i na odbijawe zastupnika Velike Britanije i SAD, zbog ~ega je propao. Sami gradi{}anski Hrvati, koji su uostalom tek nakon propasti plana saznali pojedinosti iz tiska, otklonili su ga svi u cjelosti.” (str. 162.) a) Euforija gradi{}anskih Hrvata povodom an{lusa i wihov otpor Paveli}evoj nameri da ih preseli u NDH [lag potom opisuje kako su gradi{}anski Hrvati “vjerno pristajali uz stale{ku dr`avu i [u{nigovu vladu” (str. 186.) tridesetih godina. “Ve}ina Hrvata bili su naravno svjesni Hrvati, ali u svojoj intimnoj sferi, u obiteqi i u selu. Tu se prirodno govorio materwi jezik, pjevale se stare narodne pjesme, i wegovali stari obi~aji. U politici, me|utim, u predwem su planu bile gotovo iskqu~ivo privredna i socijalna pitawa. Hrvatski politi~ki nacionalizam jedva da se razvio kod ve}ine seoskog stanovni{tva, ~ak i kod onih koji su se nazivali “svjesnim Hrvatima” u predwem je planu bilo u mnogo ja~oj mjeri zajedni~ko, duboko katoli~ko uvjerewe negoli odlu~an nacionalni stav.” (str. 186.) Od polovine tridesetih godina sve vi{e je Hrvata pristupalo nacionalsocijalistima. “Hrvati su – i to gotovo bez iznimke – bili zahva}eni sna`nom preobrazbom zbog doga|aja oko prikqu~ewa Wema~kom Rajhu koje je nahrupilo poput lavine. I u hrvatskim je selima zavladala neslu}ena euforija, s paradama, bakqadama i manifestacijama.” (str. 187.) “Hrvatske novine” su tih dana an{lusa pisale da “i Hrvati iz Gradi{}a, koji su stoqe}ima dijelili svaki trud i muku s wema~kim sugra|anima, ne `ele stajati po strani, kad ovi posqedwi do`ivqavaju dane radosti zbog postignutog. I mi Hrvati pozdravqamo firera kao na{eg kancelara i obe}avamo mu da }emo vjerno slu`iti wegovim ciqevima, koje je odredio za domovinu.” (str. 187.) Nakon plebiscitarnog izja{wavawa za prikqu~ewe Austrije Tre}em rajhu, koje je odr`ano 10. aprila 1938. godine, urednika tog hrvatskog lista zahvatilo je jo{ eufori~nije raspolo`ewe, pa pi{e u ime svojih sunarodnika: 119

“Na ovom pravom i odre|enom putu daqe }emo kro~iti uzdignute glave. Nesalomqivi }emo stajati svi do zadwega uz Adolfa Hitlera, s dubokom zahvalno{}u da on najvi{e cijeni one narode koji, poput Hrvata, qube i brane svoj narod i svoju narodnost. U tom uvjerewu neka 10. travwa 1938. bude i ostaje zlatna stranica u povijesti hrvatske mawine za sve generacije u velikowema~kom rajhu Adolfa Hitlera. Na tom povijesnom danu Hrvati su dokazali svoju vjernost i jedinstvenost.” (str. 187.) Prava je panika zavladala me|u gradi{}anskim Hrvatima 1941. godine kad su saznali za tajni plan Ante Paveli}a da ih organizovano preseli na podru~je NDH. “Bilo je planirano da se svi Hrvati koji `ive izvan hrvatske dr`ave u jednoj velikoj akciji vra}awa i zamjene vrate u svoju pradomovinu... Kada se za to saznalo, u Uredu za narodnosti bili su u`asnuti i sastavili su opse`nu izjavu o svom stavu, nastoje}i objasniti besmisao tog pothvata. Argumentiralo se pritom stoqetnom zajedni~kom sudbinom Nijemaca i Hrvata na granici Rajha, s argumentom da su se mnogi Hrvati prije 1938. godine kao “ilegalci” borili u redovima nacionalsocijalisti~kog pokreta i da su Hrvati u travwu 1938. godine stopostotno glasovali za Rajh Adolfa Hitlera, te da nadaqe nekoliko tisu}a Hrvata vjerno i po`rtvovano slu`i u oru`anim snagama i da su mnogi ve} na fronti stekli visoka odlikovawa.” (str. 194.) Kako su wema~ka i hrvatska usta{ka vlada 1942. godine ugovorile preseqewe Hrvata iz Dowe [tajerske i Gorwe Krawske u NDH, u zamenu za iseqewe Nemaca iz Ko~evja, novi strah se pojavio kod gradi{}anskih Hrvata. Kako ka`e Gerald [lag, “to je izazvalo paniku me|u stanovni{tvom, a na podru~ju ju`noga Gradi{}a provedeni su, u mjesecima srpwu i kolovozu 1942. godine, u nekoliko hrvatskih op}ina ~ak i novi referendumi na kojima se stanovni{tvo 100% izjasnilo za pripadnost wema~koj narodnosti.” (str. 195.) Na kraju krajeva, i gradi{}anski Hrvati su krvqu dokazali vernost Adolfu Hitleru. “Rat, koji je od 1939. godine zahvatio Hrvate, poput svih ostalih stanovnika Velikowema~kog rajha, dobio je, s vojnim pohodom na Balkan 1941. godine, za pripadnike ove narodne skupine posebni aspekt. U sve ve}em broju oni su zbog svog znawa jezika premje{tani u jedinice koje su tamo djelovale kao okupatorske snage, odnosno u borbama protiv partizana. Kao prevodioci nalazili su se pritom ~esto na istaknutom polo`aju. Krajwe brutalna borba na toj fronti tra`ila je i od wih, osobito pri kraju rata i slomu wema~kih vojnih snaga, visok danak u krvi.” (str. 195.)

6. Nikola Ben~i} o potiskivawu crkvenoslovenskog jezika Nikola Ben~i}, u studiji “Vjerski i kulturni `ivot”, ka`e da se “svi istra`iva~i na podru~ju seoba gradi{}anskih Hrvata sla`u danas u tome da su se “do{qaci” naselili iz podru~ja me|urje~ja Kupe i Une, te Moslavine i Like, dodu{e bez dokaza o wihovom podrijetlu iz primorskih krajeva. Ta je tvrdwa va`na kako bi se mogla boqe objasniti pojava staroga crkvenoslovenskog bogoslu`ja u Gradi{}u. Stara crkvenoslavenska liturgija zadr`ala se samo u sewskoj i kr~koj biskupiji, a djelomi~no i u ostalim primorskim krajevima.” (str. 199.) Me|utim, po{to su naredne generacije gradi{}anskih rimokatoli~kih sve{tenika obrazovane u austrijskim i ma|arskim teolo{kim {kolama, uskoro se staroslovenski crkveni jezik sasvim izgubio. S obzirom 120

na velike razlike u kwi`evnom jeziku gradi{}anskih i Hrvata iz Hrvatske, koji su u me|uvremenu prihvatili srpski jezik kao sopstveni kwi`evni, kwi`evnost gradi{}anskih Hrvata mora se tretirati kao samostalna. Sli~no zakqu~uje i Nikola Ben~i} u svom drugom autorskom prilogu “Pismo i kwi`evnost”, pa pi{e: “Danas se na temequ jezika koji se razvio iz najrasprostrawenijeg narje~ja gradi{}anskih Hrvata, kao i na temequ posebne djelomi~no razmatrane i obra|ene problematike opstojawa narodne grupe, bez daqwega mo`e govoriti o gradi{}anskohrvatskoj kwi`evnosti.” (str. 248.) Mada je nema~ki, ma|arski, ~e{ki i slova~ki folklorni uticaj osetan u svim sredinama “vodenih Hrvata”, kako su ih Nemci nazivali, ipak su gradi{}anski Hrvati mnogo boqe o~uvali izvorne etni~ke osobine nego wihovi sunarodnici koji su ostali da `ive u starim krajevima. To se upe~atqivo mo`e sagledati iz studija Lovre @upanovi}a o muzi~koj kulturi, Roberta Su~i}a o narodnim obi~ajima, Nives Ritig-Beqak o usmenoj kwi`evnosti, Jerka Bezi}a o narodnoj muzici, Ivana Ivan~ana o plesovima i plesnim obi~ajima, kao i Jelke Radau{-Ribari} o na~inu odevawa i tradicionalnom likovnom izra`avawu. Gradi{}anski Hrvati skoro nikako nemaju juna~kih narodnih pesama, a Nives Ritig-Beqak ukazuje na mi{qewe Divne Ze~evi} da gradi{}anske pu~ke pesme o bojevima i junacima “otkrivaju uo~qivu srodnost s pu~kim pjesmama u hrvatskim kajkavskim krajevima. Ta se srodnost mo`e uo~iti i pri lirskim pesmama. Pravi sjaj, prvenstvo i osebujnost ova poezija, poput kajkavske, pokazuje upravo u svojstvenim, mekim i magli~astim lirskim pjesmicama.” (str. 345.) [to se ti~e pripoveda~kog usmenog stvarala{tva me|u gradi{}anskim Hrvatima, “omiqene su “{alne {torice” o gre{noj `eni koja qubaka s popom i kova~em, o kipu Sv. Florijana na~iwenom od qudskog izmeta, o mu`u i `eni koji tuku sjenu misle}i da je duh... Pripovijedaju se legende o kmetstvu, rabotawu, grofovima koji uvijek boqe prolaze od seqaka, o banu Jela~i}u i wegovim vojnicima, koji se nisu doli~no pona{ali, o Esterhaziju, Hitleru, `ivotu “pred bojem” i “po boju”.” (str. 355.)

7. Nau~ni radovi ostalih autora Gerhard Noveklovski je, u svom autorskom prilogu, obradio “Hrvatska narje~ja u Gradi{}u i susjednim krajevima”, Laslo Hadrovi} “Povijest gradi{}anskohrvatskoga kwi`evnog jezika”, a Johan [u~i} i Jozef Vla{i} “Obiteqska imena”. Hadrovi} je dokazao da je gradi{}anskohrvatski jezi~ko-kwi`evni izraz normiran ve} u osamnaestom veku u verskoj literaturi. Jedan fragment iz dela tada najzna~ajnijeg autora Eberharda Kragela mogao bi ilustrovati kako bi danas u osnovi izgledao op{tehrvatski kwi`evni jezik da Hrvati, u vreme ilirskog pokreta, Gajevim reformama za sopstveni kwi`evni nisu prihvatili srpski jezik. Kragel ovako, na primer, opisuje ovozemaqski raj: “Va zemalskom Paradi`amu je stalno protuli}e bilo, onde nisu nedni quti vetri puhali, nedno zlo vrieme, nedna nagla godina, mraz, ali tu~a ni onde kvar ~inila; leti vru}ina telo ni bantovala, zimi sniga ali leda nigdir ni viditi bilo, a jeseni su{ina site ro`ice ni spalila, ve} je sagdar i od sak krajov jednaka ter tiha slo`nost vremenov bila; va ovom veselom mesti je voda svitla kot kristal, ter sladka kot med curila, ovde su se najlip{a sako121

ja~ke fele driva i sadi do radosti nahajali, ovde je ~lovek mogal ~uti lipo spivawe i jigrawe, va ovom mesti nedna ni bol ali te{ko}a mesto jimala, nedan beteg, mawe smrt je se simo smila pribqi`avati. Z ri~um: va zemalskom Paradi`amu je zvr{en stali{ bil veseqa i cele zadovoqnosti, ter va ovo sri}no mesto je Bog na{ega prvoga otca Adama postavil.” (str. 470.) Hrvati su, 1836. godine, srpski jezik uveli kao kwi`evni i on je postepeno prihvatan. “Iako u Hrvatskoj, gdje su regionalni kwi`evni jezici imali toliko jake korijene, nije odmah moglo do}i do ujediwewa bez ikakvih problema, nego su dvije “{kole”, rije~ko i zagreba~ko usmjerewe, branili svoj poseban polo`aj, napose u pitawima morfologije, zapravo je u osnovi jezi~ni problem ve} bio rije{en. Velik autoritet Vuka Karayi}a i vjernog pronositeqa wegovih ideja, \ure Dani~i}a, kao i sve ja~a misao ju`noslavenskog jedinstva, te vode}a uloga, koju su Hrvati u budu}oj jedinstvenoj kulturi Ju`nih Slavena sebi mislili osigurati, vodili su sve ja~em zbli`avawu kwi`evnog jezika Vukovoj normi i tako, koncem pro{log stoqe}a, dostigli svoj kona~ni oblik u smislu te norme. Sli~no se dogodilo i s reformom pravopisa... Reformiran kwi`evni jezik se daqe razvio u strogo puristi~kom smislu. Masovno se umjesto uobi~ajenih stranih rije~i uvode novokovani nadomjesci, grozni~avo se pro~i{}uje jezik i kuju nove rije~i, {to je kulminiralo u rje~nicima Bogoslava [uleka. Tisak i {kola pridonijeli su pobjedi jezi~ne obnove.” (str. 476.) To je moralo da ima uticaja i na kwi`evni jezik gradi{}anskih Hrvata. Nastojawa Fabijana Hauzera, iz 1857. godine, su se “usmjerila prema prilago|avawu gradi{}anskohrvatske tradicije novostvorenom op}ehrvatskom jeziku i usto je trebalo preuzeti potpuno reformiran pravopis. Me|utim, upadqivo je da naziv “hrvatski” upotrebqava iskqu~ivo za gradi{}anski dijalekat, dok op}ehrvatski kwi`evni jezik naziva “slovenskim” i uvijek i iznova tra`i uzimawe u obzir “slovenskog” jezika. To nas ipak ne smije zbuniti. Ne radi se o slovenskom jeziku koji se govorio u Koru{koj, [tajerskoj i Krawu itd., nego se radi o jedinstvenom kwi`evnom jeziku, koji se tada nazivao “ilirsko-hrvatski”, a koji i Hauzer na jednom mjestu naziva “slovenski-ilirski”. U nazivu “slovenski” `ivi sje}awe na vremena kada se kajkav{tina oko Zagreba i Vara`dina nazivala slovenskim jezikom. I drugi znanstvenici 19. stoqe}a su taj dijalekat smatrali granom slovenskog jezika. Budu}i da je Zagreb, kao sredi{te hrvatskog narodnog preporoda, ujedno i bio sredi{te toga dijalekta, vjerojatno je Hauzer, radi razlike prema jeziku “vodenih” Hrvata, nastavio upotrebqavati izraz “slovenski” i za “kwi`evni hrvatski.” (str. 477-478.) O~igledno je da ovde Hadrovi} namerno zamagquje su{tinu. Kwi`evni jezik o kome je re~ nikada u devetnaestom veku nije nazivan hrvatskim nego ilirskim ili, posle Be~kog dogovora, srpskohrvatskim, odnosno hrvatskosrpskim. Hauzer je dobro znao da taj jezik uop{te nije hrvatski, ali da bi zbog svoje razvijenosti i savr{enosti mogao postati op{teslovenskim. Ina~e, bilo je vi{e poku{aja da se hrvatski jezik Gradi{}a reformi{e i {to vi{e pribli`i srpskom koji su Hrvati u Hrvatskoj prihvatili. Hadrovi} po tom pitawu zakqu~uje da “hrvatski jezi~ni problem Gradi{}a do danas nije rije{en. Suprotstavqena su dva razvojna pravca. Jedan `eli o~uvati regionalni kwi`evni jezik u kwi`evnosti, `eli zadr`ati staro ~akavsko 122

glasovqe i morfolo{ke osebujnosti (u deklinaciji i kowugaciji), `eli obogatiti jezi~no blago neologizmima koji su stvoreni po lokalnim pravilima i ~initi podobnijim za posredovawe suvremene kulture i civilizacije. Pristalice tog smjera pozivaju se na temeqni zahtjev da kwi`evni jezik mora biti razumqiv svim slojevima pu~anstva. Drugi smjer, pak, zagovara {to tje{wu vezu s hrvatskim i kao daqwi ciq potpuno preuzimawe tog jezika. Ta se nastojawa opravdavaju time {to Hrvati Gradi{}a mogu usvojiti sva kulturna dostignu}a pristupa~na Hrvatima samo korjenitom jezi~kom reformom. Argumenti i protuargumenti dosada su, kako sam ve} napomenuo – u ravnote`i... Kao rezultat ponovqenih poku{aja, koji se poduzimaju od pedesetih godina pro{log stoqe}a, gradi{}anskohrvatski postao je pravi mije{ani jezik u kojem se sve mawe nazire stara ~akavska podloga. Sli~no kao u gramatici razvoj se odvijao i u stvarawu jezi~noga blaga. Pored ~akavskih elemenata postoje nebrojene posu|enice iz modernog kwi`evnog jezika, kao i gradi{}anski neologizmi... Sve u svemu, dana{we stawe tog starog kwi`evnog jezika djeluje kao spomenik koji je u tijeku stoqe}a ~e{}e prepravqan, koji ima na sebi razne stilove {to su se smjewivali, a ~iji se izvorni oblik tek mo`e naslutiti.” (str. 481-482.)

A. Jo{ o gradi{}anskim Hrvatima U izdawu Hrvatskog kulturnog dru{tva sa sedi{tem u @eqeznom, u Gradi{tu, 1983. godine iza{la je kwiga Bele [rajnera “Sudbina gradi{}anskih Hrvata kroz 450 qet” sa {irom verzijom teksta na nema~kom jeziku i u`om na hrvatskom, gradi{}anskom, koji je vremenom trpeo sve vi{e uticaj srpskog jezika, pa je u tom pravcu transformisan. U predgovoru Ivan Miler za gradi{}anske Hrvate ka`e: “Kot broj~ano mala narodnost `ivimo kroz 450 qet u dana{wem austrijsko-ma|arskom grani~nom prostoru i smo ostatak prija{wega broj~ano i po prostranosti velikoga hrvatskoga naseqewa. U cijelom ovom vrimenu bila je katoli~anska crikva na{ najja~i fundament.” (str. 249.) Smisao ove kwige on obja{wava potrebom o~uvawa nacionalnog identiteta u uslovima sve br`e asimilacije i ponem~avawa. [rajner svoj rad po~iwe istoriografskim opisom uslova u kojima je propala sredwevekovna hrvatska dr`ava, odluke plemstva da se ona prikqu~i Ugarskoj, velike bitke sa Turcima na Krbavskom poqu 1493. godine u kojoj je hrvatska vojska do nogu potu~ena, a feudalni velika{i mahom izginuli, kao i Moha~ke bitke 1526. godine, u kojoj su i Ma|ari i Hrvati pora`eni, a posledica joj je bila prikqu~ewe Ugarske Austriji. a) Hrvatska vlastela prihvata tu|i suverenitet Ve}ina hrvatskih plemi}a prihvatala je suverenstvo dinastije Habzburgovaca, dok se mawi deo priklonio turskom vazalu Jovanu Zapoqi. U dva pohoda Sulejmana Veli~anstvenog na Be~, 1529. i 1532. godine, okolina carske prestonice, isto~na Austrija i zapadna Ugarska temeqito su opusto{ene, a wihovo kompletno stanovni{tvo Turci su odveli u ropstvo, iz koga se niko nije vratio. “Zbog toga se poskrbi u prvom redu zemaqska gospoda, ~ije imawe je le`alo dijelom u ugro`eni kraji Hrvatske i u opusto{eni dijeli Ugarske, 123

da naseli hrvatske seqake i kmete. Kraq mu to dopusti... Tako po~ne prvo naseqavawe iz krajev Like, Krbave i Gacke. Svi iseqeniki ostali su u glavnom u okolini sjeverno od [oprena. Pri turskom pohodu na Be~ 1529. qeta i pri opsidawu Kisega se oni u najve}em dijelu opet pogubu. Drugi i to najve}i val iseqenikov gane se qeta 1533., kad ve} skrenu turske ~ete prema istoku. To se godalo ravno sad pred 450 qeti. Na poziv kapitana Nikole Juri{i}a, hrabroga braniteqa Kisega, na vabewe i obe}awa agentov iz Dolwe Austrije i [tajerske, kona~no i na zapovid svojih zemqoposednikov, krene ve} od 100.000 iseqenikov na put, da posjedu puste krajine i napu{}ena sela ter zemqi{}a. Ovi naseqeniki do{li su iz okoline Oto~ca i doline Kupe. Treti val seqewa nastavi se u mawi grupa od qeta 1537. do 1543-toga, a ~etvrti val od 1556. do 1561. ter poslidwi od qeta 1565. do 1579-toga. Ova zadwa, 14 qet duraju}a selidba, napuni kona~no sva opusto{ena sela sridwega i sjevernoga Gradi{}a, Mar{felda i Moravske. U ovoj raspravi moramo se ograni~iti uvelikom na sudbinu zapadnougarskih-gradi{}anskih Hrvatov i ne moremo slijediti daqwe razvijawe dolweaustrijskih, slova~kih i moravskih Hrvatov.” (str. 255.) Sledi nabrajawe sela koja su delimi~no ili potpuno bila naseqena Hrvatima severno i ju`no od Dunava, du` austrijsko-slova~ke granice, na slova~koj strani Morave, severno od Novog Mjesta, u Moravskoj i Slova~koj, u predelu izme|u Bratislave i Trnave itd. “Hrvatski seqaki i ni`e plemstvo napu{taju staru domovinu u tako velikom broju, da su neki hrvatski kraji ostali bez stanovnika i pusti.” (str. 256.) Kada se broju iseqenih Hrvata doda broj izginulih u toku turske najezde ili odvedenih u ropstvo, gotovo ni{ta ne ostaje na izvornim hrvatskim teritorijama. “U turski boji Hrvatska nije samo izgubila velik dio svoje zemqe nego ve} od polovine svojega stanovni~tva.” (str. 257.) Autor precizno identifikuje glavna podru~ja iz kojih su se Hrvati iseqavali. “Uglavnom su to podru~ja Slavonije iz okoline Osijeka ter Po`ege, Virovitice i Kri`evca. Zatim iz gorwe Posavine, sjeverne Bosne i Pouwa, iz okolice Gline, Kostajnice i Petriwe. Kona~no iz krajev Like, Krbave, sjeverne Dalmacije i Hrvatskoga Primorja. Prema jo{ ne dovoqno dovr{enomu prou~ewu ~itave ove selidbe pro{lo je samo prema zapadnoj Ugarskoj ve} od 200.000 qudi, ki su naselili oko 200 opusto{enih sel. Zapravo nisu bili uzroki selidbe samo turski boji, nasiqa, napadi i pqa~ke, da su seqaki i gradsko stanovni{tvo ostavili u strahu svoj dom, nego ima i drugih uzrokov, ki su danas jo{ premalo poznati. Kako smo ve} kazali, imali su gospoda i plemenita{i Hrvatske, Dra{kovi}i, Nada`di, Kani`aji i Zrinski kot i ma|arski plemenita{i Erdedi i Ba}an svoje posjede u Hrvatskoj i u zapadnoj Ugarskoj. A ravno ov zapadni dio Ma|arske ostao je po padu Sigeta 1566. i po zarobqewu Budimpe{te slobodna krajina, pod vladom Habzburgovcem, u koga su preseqavali svi, ki su kako mogli, svoje seqake, kmete. U ono te{ko bojno vrime predstavqali su ovi kmeti za we najve}e bogatstvo wihovoga gospodarstva.” (str. 257-258.) b) Uloga frawevaca u seobama Hrvata Ali, nisu samo ti ratni i ekonomski razlozi dovodili do masovnog hrvatskog iseqavawa. “Izvan toga je uzrok velikoj selidbi i ~iwenica, da su frawevci iz Hrvatske u ono vrime predstavqali najve}i broj med hrvatskimi 124

sve}eniki. Imali su s frawevci Ugarske i Slova~ke istu, zajedni~ku provinciju i tako, jur prije turskih bojev, dobre veze i odnose s klo{tri i crikva ovoga kraja. Wim je bilo ovo podru~je poznato, tako da su se lagqe odlu~ivali, da krenu skupa sa svojim narodom na put. A od strani svojih provincijalov dostali su odobrewe i poticaj. Ove selidbe, napose drugi, najve}i val, bile su organizirane i dobro pripravne. Narod je sa svojimi sve}eniki prenosio i prevozio iz Hrvatske sve gibqivo svoje imawe, skupa s kwigami, crikvenim priborom, zastavami i sa svakidawim dugovawem narodnoga zanatstva i umjetni~tva. Zato su Hrvati iseqeniki na po~etku u seli, gdje su bili u ve}ini, pritisnuli javnomu `ivotu u zapadnoj Ugarskoj svoj hrvatski biqeg, `ig! To se po~elo od hrvatskoga jezika, glagoqskih kwig i misalov do novih jo{ onda nepoznatih zanatov, me{trije i posebnoga, velikoga zanimawa ter razumivawa za vinogradarstvo. Predaje se usmeno jo{ do danas, da su se Hrvati na Hati doselili ve}inom iz sjeverne Dalmacije i Like, Hrvati Vulkadoline, Poqanci, ve}inom iz Primorja. Hrvati sridwega Gradi{}a, Doliwa, ter oni oko [oprena, iz sjeverne Bosne. To vjeruju u velikom i Velikobori{tofci. Porodica Erdedi presequje svoje kmete iz krajev Moslovine, Gace i Koprivnice na svoja imawa oko Rotenturma i Rokunca. A Ba}ani preseli svoje kmete iz okoline Koprivnice u ju`no Gradi{}e.” (str. 258.) Interesantno je da se sa Hrvatima iselio i jedan, istina vrlo mali broj Srba, koje su zvali Vlasima, a govorili su {tokavski, za razliku od Hrvata koji su govorili ~akavski. Sad i wih [rajner naziva Hrvatima, a u sada{wem vremenu i ne gre{i mnogo jer je wih hrvatska ve}ina brzo i lako asimilovala, ~im su se pokatoli~ili, ali oni izvorno nisu Hrvati. O tome [rajner ka`e: “Med stari trgova~ki sredi{}a Rohunac i [lajning, na ju`nom podno`ju Kise~kih brigov, nalazi se skupina hrvatskih sel, ~ije stanovnike okoli{ni Hrvati i Nimci jo{ i danas nazivaju “Vlahi”. I ovi Vlahi su se simo doselili kot i drugi Hrvati tokom 16-toga stoqe}a ter su bili i oni jedna izjedna~ena hrvatska skupina. Razlika izme|u Vlahov i susjednih Hrvatov i Nimac bila je ta, da su ovi Vlahi bili slobodwaki ili “libertini”, a ne kmeti na zemqi gospo{}ine. Zato su se oni bavili prvo vrime samo s gajewem blaga, stoke, pak s trgovinom. Kad su tokom stoqe}a i oni pre{li na obra|ivawe zemqe i poqa, kr~ewe loze, pozgubqali su wihovo slobodwa~ko stawe. Ovi Vlahi doselili su se ve}inom iz sjeverne Bosne. Jedno wihovo selo zove se “Bo{wakov brig”, a mnoga wihova prezimena glasu jo{ danas na “Bo{wak”.” (str. 258.) I nehteju}i, jo{ jednim detaqem [rajner otkriva da su ti Vlasi zapravo Srbi, kad ka`e: “Sa selidbom iz okoline Kostajnice u dolinu Pinke prevagnuli su ovde {tokavci.” (str. 258.) v) Odsustvo svesti o bliskosti sa ostalim Hrvatima Fran Kurelac je 1846. godine obilazio zapadnougarske Hrvate, bele`e}i wihove narodne pesme i obi~aje, pa je u kwizi “Iz mojega `itka i putovawa po ugarskih Hrvatih”, objavqenoj u Zagrebu 1871. godine, s ne malom dozom iznena|ewa i ~u|ewa pisao: “Uzme{ li u oko mu`e i `ene hrvatskoga roda, mora{ priznati, da su zdravi, ~vrsti i ponajve}, osobito u [opronskoj `upaniji, visoki i lipi. Bogatiji su nego onda{wi Ma|ari i Nimci. Iste su na{e 125

krvi, istoga plemena, istoga govora, sve ~akavci.” (str. 265.) Godine 1868. gradi{}anski Hrvati su odlu~ili da svoj jezik pravopisno i gramati~ki urede. Tada “objavi u~iteq Mihovil Nakovi} jednu izjavu o jedinstvenom hrvatskom pravopisu, koga su svojim potpisom akceptirali svi hrvatski u~iteqi. Ova deklaracija je rodni list dana{wega pravopisa kwi`evnoga jezika gradi{}anskih Hrvatov. Jezik je neko posebno ~akavsko-ikavsko narje~je, ko bazira na ri~i i govoru 16-toga stoqe}a.” (str. 268.) Koliko je kod gradi{}anskih Hrvata bila odsutna svaka svest o zajedni{tvu za Hrvatima iz Banovine, svedo~i podatak kako su se oni postavili prema banu Jela~i}u i wegovim soldatima, dok su oni gu{ili ma|arsku pobunu i be~ke nemire. Za gradi{}anske Hrvate, kako isti~e [rajner, “poznato nam je da su u ve}ini dr`ali s ugarskimi buntovniki, jer u selu Frakanavi ubili su seqaki tri vojnika Jela~i}a. I kako to nije bilo u borbi ili bitki, morali su po svr{etku revolucije i pobijewu buntovnikov, pra}eni od cijeloga sela, pred sud u [apron. Tri mu`a osu|eni su na smrt i bi{u vi{ani, getami dostali su 60 batin prik hrpta i zadwice, a sam Farnik dobio je qeto dan zatovra, jer da je nahuskao narod. Sli~no dr`awe stanovnikov moremo slutiti i u drugi gradi{}anski seli, tako da se more re}i, da je u ono vrime svaka ja~a veza s Hrvati na jugu prekinuta. Svist, da su gradi{}anski Hrvati dio i gran~ica ve}ega materinskoga naroda, bila je uvelikom ugu{ena.” (str. 266.) I Bela [rajner pomiwe inicijativu posle Prvog svetskog rata da se Gradi{te prikqu~i Kraqevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ali to nije nai{lo na podr{ku Gradi{}anskih Hrvata. “^e{ki i jugoslovenski politi~ari, a med wimi osobito ~e{ko revolucionarno gibawe “Napredna omladina”, zamislili su {irok prolaz, most ili koridor preko zapadne Ugarske, preko sel, gdje `ivu Hrvati u {irini od 30 do 40 kilometrov. Ov most da bi spajao novoutemeqenu ^e{ku republiku na sjeveru s Kraqevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, s ka{wom Jugoslavijom, na jugu.” (str. 271.) S obzirom da kod gradi{}anskih Hrvata uop{te ne postoji svest o zajedni{tvu sa onima koji se danas nazivaju Hrvatima u Hrvatskoj, ideje te vrste nisu mogle po~ivati na jedinstvenom nacionalnom identitetu. Ignac Horvat je nastojao da taj problem bla`e formuli{e 1930. godine: “Mi moramo stupiti u u`e veze s hrvatskim narodom u staroj domovini i od wega uzimati sve ono, ~a smo izgubili, s wim si izmiwati na{a kulturna dobra, kot je to kod svih civiliziranih narodov obi~aj i potreba. Ali uz to ho}emo kot gradi{}anski Hrvati o~uvati na{u kulturnu individualnost.” (str. 277.) Mada neprekidno jadikuje zbog stalne germanizacije i ma|arizacije svojih sunarodnika, [rajner pokazuje da je gradi{}anskim Hrvatima u Ma|arskoj bio neprihvatqiv srpskohrvatski jezik u {kolama. “Najte`i je problem bio i ostao sve do danas jezik, to je hrvatskosrpski kwi`evni jezik, ki se i wim nametnuo bez pitawa, a koga oni u velikom odbijaju. Tako i ta ~iwenica poma`e asimilaciju.” (str. 312.) Mirko Berlakovi} u prikazu razvoja {tampe gradi{}anskih Hrvata navodi kako je krajem devetnaestog veka fratar Ga{par Glavoni}, glavni urednik “Kerstjansko-katoli~anskog kalendara” `eleo “pribli`iti jezik gradi{}anskih Hrvatov ju`nomu hrvatskomu kwi`evnomu jeziku.” (str. 335.) Paralelno s tim, “Gajev pravopis se probije u Gradi{}u stoprv pred kraj 19. stoqe}a.” (str. 335.) Berlakovi}u je `ao {to svest gradi{}anskih Hrvata nije 126

tako “~vrsta” da oseti kao potrebu da pre|e na kori{}ewe onog jezika kojim govore dana{wi navodni Hrvati u Hrvatskoj, ali se bar zala`e za u~ewe “hrvatskog kwi`evnog jezika”, zapravo unekoliko ve{ta~ki iskvarenog srpskog, da bi im lak{e bilo kori{}ewe savremene hrvatske literature. “U toku stoqe{ se je jezik gradi{}anskih Hrvatov razvio razli~no od hrvatskoga jezika u staroj domovini. Po drugom svitskom boju se je pokusilo zbli`iti jezik hrvatskomu kwi`evnomu jeziku, odnosno kwi`evni jezik i u Gradi{}u zapeqati. Ali narodna svist gradi{}anskih Hrvatov ve} nij tako ~vrsta, da bi narod to poprimi. Tako }e ostati i na daqe pravilo pisawa u na{i izdawi lip, ~ist jezik, ki je prilago|en hrvatskomu kwi`evnomu jeziku, ali ki se dr`i gradi{}anske gramatike. Na{a }e `eqa ostati da gradi{}anski Hrvati budu ipak toliko vladali hrvatskim kwi`evnim jezikom, da im je omogu}en pristup bogatoj kwi`evnoj literaturi mati~noga naroda.” (str. 338.) [rajner u zavr{nom poglavqu kwige, posve}enom odnosu gradi{}anskih Hrvata prema Hrvatskoj, potencira da se me|u gradi{}anskim Hrvatima “nikad nije izgubilo znawe, da su se doselili iz juga, iz kr{evitoga kraja, negdje blizu morja. Hrvate na jugu u staroj domovini nazivali su kasnije “Hrva~ane”, a sami su se dr`ali za prave Hrvate.” (str. 345.) To je i sasvim prirodno i opravdano jer oni na jugu i nisu Hrvati nego Hrva}ani, {to zna~i pohrva}eni Srbi. Me|u wima je dolazilo i do politi~kih tenzija i netrpeqivosti jer su gradi{}anski Hrvati neprekidno bili lojalni i odani Ma|arima, dok su oni sa juga, nabe|eni Hrvati, nekada nastojali da se odupru ma|arizaciji i ma|arske pristalice u svojim redovima pogrdno nazivali “ma|aronima”. To nedvosmisleno konstatuje [rajner slede}im re~ima: “Kako su se Hrvati banovine (kraqevine) Hrvatske stalno borili protiv ma|arskoga nasiqa, bili su oni ma|aronom, Hrvatom Zapadnougarske, odu{evqenim Ma|arom, suspektni i neprijateqski. Zapadno-ugarski Hrvati nisu smili i nisu mogli odr`ati veze s timi buntovniki. Kao “dobri Ma|ari” mrzili su hrvatske pandure za vrime Marije Terezije i hrvatske ~ete bana Jela~i}a za vrime revolucije 1848., ke su i{le be~anskomu dvoru na pomo}.” (str. 345.) Kada je muzi~ar Frawo Kuha~ 1878. godine obilazio te ma|arske Hrvate, interesuju}i se za melodije wihovih narodnih pesama, “wega je o{tro kao pquska udarilo u lice, kad mu je neki duhovnik Hrvat dobacio, da Hrvati u Ma|arskoj nisu “prijateqi Agramitov”.” (str. 346.) Agramiti su Zagrep~ani, po starom obliku wihovog oslovqavawa, a celo Gradi{}e je u okviru Austro-Ugarske, administrativno pripadalo Ma|arskoj.

VI. Kornvelova monografija o Piju XII kao Hitlerovom papi Britanski istori~ar Yon Kornvel je, 1999. godine, objavio kwigu “Hitlerov papa” (“Slu`beni list SRJ”, Beograd 2000.) kao rezultat intenzivnog istra`ivawa politi~ke uloge rimskog pontifeksa maksimusa u toku Drugog svetskog rata, iniciranog jednom slu~ajno izre~enom primedbom “kako ~ovek zdravog razuma danas mo`e biti katolik, s obzirom na to da je katoli~ka crkva stala uz najozlogla{enije desni~arske vladare veka – Franka, Salazara, Musolinija, Hitlera.” (str. 7.) Kao profesor Isusovog koleya u Kembriyu, 127

Kornvel je imao nameru, kako sam ka`e u predgovoru, da detaqnim prou~avawem svih aspekata delatnosti Pija XII, odnosno Eu|enija Pa~elija, kako se zvao pre izbora za papu, odbrani wegov li~ni integritet i pontifikat, a tako i samu ulogu rimokatoli~ke crkve u mo`da dosad najte`em periodu svetske istorije. Me|utim, desilo se ne{to sasvim neo~ekivano, {to Kornvel ovako opisuje: “Sredinom 1997. godine, privode}i svoj istra`iva~ki napor kraju, na{ao sam se u stawu koje se mo`e opisati jedino kao moralni {ok. Materijal koji sam prikupio, a koji mi je pru`ao {iri pogled na Pa~elijev `ivot, doveo me je, ne do wegovog osloba|awa od kritike, ve} do jo{ ve}e optu`be. Obuhvataju}i Pa~elijevu karijeru od po~etka veka, moje istra`ivawe uobli~ilo je pri~u o nastojawu da se ostvari do tada besprimerna papska vlast, koja je, oko 1933. uvukla katoli~ku crkvu u sau~esni{tvo sa najmra~nijim silama tog vremena. [tavi{e, otkrio sam dokaze da je ve} od samog po~etka svoje karijere Pa~eli pokazivao nesumwivu antipatiju prema Jevrejima i da je wegova diplomatija u Nema~koj tokom tridesetih godina dovela do izneveravawa katoli~kih politi~kih udru`ewa koja su mogla da dovedu u pitawe Hitlerov politi~ki re`im i onemogu}e kona~no re{ewe. Eu|enio Pa~eli nije bio ~udovi{te; wegov slu~aj je daleko slo`eniji i tragi~niji. Interes za wegov `ivot svodi se na fatalnu kombinaciju visoke duhovne aspiracije koja se sukobila sa ogromnom voqom za mo} i kontrolu. Wegov portret nije lik zla, ve} lik fatalne moralne pomerenosti – odvajawe vlasti od hri{}anske qubavi. Posledica tog raskida bila je dosluh sa tiranijom i, u krajwoj liniji, sa nasiqem.” (str. 8.)

1. Portret psihopatske li~nosti pape Pija XII Uticaj ovog pape na istoriju dvadesetog veka Kornvel smatra gre{nim i pogubnim, a mogu}i uzroci su, pored autokratske crkvene strukture i dogme o papskoj nepogre{ivosti, li~ni karakterni nedostaci ~oveka koji se isticao narcizmom, `enstvenom ta{tinom, piskutavim glasom i sve{}u o sopstvenoj neprikosnovenosti. Psihopatske crte li~nosti su verovatno zna~ajnim delom uslovqene izrazito slabom fizi~kom konstitucijom i odrastawem pod preteranom dominacijom majke, ali je Pa~elija odlikovao vrlo visok stepen inteligencije. Vrlo rano je pokazivao rasisti~ke sklonosti, a u krajwe otvorenoj formi eksponirao ih je pred ulazak savezni~kih trupa u Rim, zahtevaju}i od britanskog ambasadora u Vatikanu da “nijedan obojeni savezni~ki vojnik ne bude u onom malom broju koji }e biti sme{ten u Rimu posle okupacije.” (str. 95.) Nakon Prvog svetskog rata, Pa~eli je imenovan prvo za apostolskog nuncija u Minhenu, glavnom gradu Bavarske, a potom u Berlinu za celu Nema~ku. Ukazivao je veliku pomo} poboq{awu krajwe nezavidnog me|unarodnopoliti~kog polo`aja vajmarske Nema~ke, a istovremeno se posvetio razgrawavawu Katoli~ke akcije i napredovawu izrazito katoli~ke Stranke centra, presudno doprinose}i da na weno ~elo, 1928. godine, do|e rimokatoli~ki sve{tenik Ludvig Kas, wegov blizak prijateq i saradnik, odani eksponent papizma. Du`e vreme Pa~eli je radio na projektu vatikansko-nema~kog konkordata, nailaze}i na `estoke otpore ne samo protestantskih, nego i nekih kato128

li~kih krugova, zbog svojih izrazito autoritarnih stavova. “Godine 1933, Pa~eli je na{ao uspe{nog partnera za pregovore o nema~kom konkordatu u li~nosti Adolfa Hitlera. Wihov ugovor ovlastio je papstvo da nametne novi crkveni zakon nema~kim katolicima i davao je velikodu{ne privilegije katoli~kim {kolama i kleru. Zauzvrat, katoli~ka crkva u Nema~koj, wena parlamentarna politi~ka stranka i wena mnogobrojna politi~ka udru`ewa i novine, “svojevoqno” su se povukli, idu}i za Pa~elijevom inicijativom, iz dru{tvenog i politi~kog delovawa. Abdikacija nema~kog politi~kog katoli~anstva 1933. godine, koju je iz Vatikana pregovarao i ostvario Pa~eli uz odobravawe pape Pija XI, obezbedila je uspon nacizma bez otpora najmo}nije katoli~ke zajednice na svetu. To je bilo potpuno razli~ito od situacije koja je postojala {ezdeset godina ranije, kada su se nema~ki katolici suprotstavili {irokom masovnom akcijom i zaustavili Bizmarkov Kulturkampf. Sam Hitler se hvalio na sastanku vlade, odr`anom 14. jula 1933, da je Pa~elijeva garancija o neintervenciji dala re`imu odre{ene ruke da re{i jevrejsko pitawe.” (str. 14.) a) Konkordat sa nacisti~kom Nema~kom otvara vrata holokausta Iz sa~uvanih i pedantno vo|enih zapisnika sa sednica vlade kancelara Adolfa Hitlera po pitawu sklopqenog konkordata, vidi se da je Hitler “izrazio mi{qewe da se ovo ima smatrati velikim uspehom. Konkordat je dao Nema~koj mogu}nost i stvorio podru~je poverewa {to je bilo posebno zna~ajno u teku}oj borbi protiv me|unarodnog jevrejstva.” (str. 14.) Po Kornvelovom kompetentnom mi{qewu, “papska podr{ka nacizmu, u Nema~koj i van we, pomogla je da se zape~ati sudbina Evrope.” (str. 14.) Kako je, krajem 1929. godine, Pa~eli vra}en u Vatikan i po~etkom naredne godine imenovan za kardinala dr`avnog sekretara, najmo}niju funkciju posle papske, wegovi pregovori sa Hitlerom, po~etkom tridesetih godina, “ne mogu se posmatrati odvojeno od razvoja ideologije papske mo}i kroz ceo vek, niti od Pa~elijevog pona{awa tokom rata i wegovog stava prema Jevrejima. Posleratni period Pa~elijevog pontifikata, tokom pedesetih, bio je apoteoza te mo}i, kada je vladao monolitnom, trijumfalisti~kom katoli~kom crkvom koja se sukobqavala sa komunizmom u Italiji i iza gvozdene zavese.” (str. 14.) Ina~e, rimokatoli~ka crkva odvajkada je propovedala slepu mr`wu prema Jevrejima, zagri`eni i zaslepqeni antisemitizam, koji je sada vrlo lako uskladila sa nacisti~kim, iako su im izvorni koncepti prili~no divergentni. “Postoje zna~ajne razlike izme|u devetnaestvekovnog rasizma, inspirisanog izopa~enim dru{tvenim darvinizmom, i tradicionalnog hri{}anskog antijudaizma koji traje jo{ od ranog hri{}anstva. Rasisti~ki antisemitizam od one vrste koja }e omogu}iti nacisti~ko kona~no re{ewe, bio je zasnovan na ideji da je jevrejski genetski materijal bio po prirodi biolo{ki inferioran; otuda zla logika da }e wihovo istrebqewe doneti koristi na putu ka nacionalnoj veli~ini. U poznom sredwem veku, {panski Jevreji bili su iskqu~eni iz “~iste” zajednice hri{}anske krvi, i postavqala su se pitawa u vreme evropskog otkri}a Amerike o statusu uro|eni~kih “prirodnih robova” u Novom svetu. Ipak, rasisti~ke ideje nisu nikada bile deo ortodoksnog hri129

{}anstva. Hri{}ani su, u celini, ignorisali rasno i nacionalno poreklo u potrazi za preobra}enicima. Hri{}anska antipatija prema Jevrejima ro|ena je iz uverewa koje poti~e jo{ iz rane hri{}anske crkve, da su Jevreji ubili Hrista – u stvari, da su ubili Boga. Prvi crkveni oci, veliki hri{}anski pisci prvih {est vekova hri{}anstva, pokazivali su izrazitu sklonost prema antijudaizmu.” (str. 30-31.) Mada su Jevreji vekovima vre|ani, nipoda{tavani, specijalno oporezivani, samovoqno ka`wavani, diskriminisani, sinagoge im spaqivane, odstrawivani iz hri{}anskih socijalnih sredina, neretko pqa~kani i ubijani, “mo`e se s pravom postaviti pitawe za{to hri{}ani nisu iskorenili sve Jevreje u tom ranom periodu hri{}anskog carstva. Prema hri{}anskom verovawu, Jevreji su morali da pre`ive i da nastave lutawe po dijaspori kao znak prokletstva koje su naneli svom narodu. S vremena na vreme, pape su u prvom milenijumu zahtevale obuzdavawe, ali nikada i prestanak progona ili promenu ose}awa. Papa Ino}entije III, u ranom trinaestom veku, sa`eo je papsko gledi{te prvog milenijuma: “Wihove re~i – neka wegova krv bude na nama i na{oj deci – donele su nasledni greh na ~itav narod, koji ih prati kao prokletstvo tamo gde `ive i rade, kada se ra|aju i kada umiru”. ^etvrti lateranski sabor, koji je odr`an pod Ino}entijem III 1215. godine, postavio je zahtev da Jevreji moraju da nose kape na glavama koje }e ih razlikovati od drugih. Po{to su bili li{eni dru{tvene jednakosti, proterani iz sopstvene zemqe, iskqu~eni iz javnih slu`bi i najve}eg broja trgova~kih delatnosti, Jevrejima su preostale malobrojne alternative kao {to je bilo pozajmqivawe novca, {to je bilo zabraweno po hri{}anskom zakonu. Ovla{}eni da pozajmquju po ta~no odre|enim interesnim stopama, Jevreji su postali prokleti kao “krvopije” i “lihvari” koji su `iveli od dugova hri{}ana. Sredwi vek bio je vreme nevi|enih progona Jevreja, koje su ponekad zauzdavale prosve}enije pape. Krsta{i su smatrali delom svoje misije da mu~e i ubijaju Jevreje na svom putu za i iz Svete zemqe; praksa prisilnih preobra}awa i pokr{tavawa, posebno jevrejskih de~aka, postala je {iroko rasprostrawena. Jedan od glavnih ciqeva novih redova propovednika bio je preobra}awe Jevreja. Izbila je rasprava izme|u frawevaca i dominikanaca o pravu vladara da silom pokr{tavaju jevrejsku decu, kao nastavak wihove vlasti nad robovima na svojim posedima. Prema frawevcima, koji su sledili teologa Dansa Skotusa, Jevreji su bili robovi po bo`anskoj odluci.” (str. 32.) Rimokatoli~ka Evropa je vekovima negovala predrasudu prema kojoj Jevreji mu~e i `rtvuju hri{}ansku decu u svojim religioznim ritualima, baziraju}i na tome takozvanu “krvnu optu`bu”. Razvijan je ~itav “mit da su Jevreji krali svetu hostiju, pri~esni hleb koji je postao “telo i krv” Hristova na misi, da bi obavqali neke stra{ne rituale. U isto vreme, navodi za ritualno ubistvo, qudske `rtve i skrnavqewe hostije dali su podsticaja verovawu da judaizam ukqu~uje izvo|ewe magije u ciqu podrivawa i kona~nog uni{tewa hri{}anstva. Pogubqewa Jevreja optu`enih za ritualno ubistvo pratilo je i uni{tavawe ~itavih jevrejskih zajednica, optu`ivanih za izvo|ewe magijskih radwi koje su prouzrokovale crnu smrt i druge velike i male po{asti... Papa iz {esnaestog veka, Pavle IV, ustanovio je geto i no{ewe `ute trake... 130

Papske dr`ave su i daqe primewivale represivne mere protiv Jevreja i duboko u devetnaestom veku. U kratkom naletu liberalizma, kada je izabran Pije IX, kao {to smo videli, ukinuo je geto, ali ga je uskoro ponovo uveo kada se vratio iz progonstva u Gaeti. Rimski geto je kona~no nestao kada je stvorena italijanska dr`ava, iako je “podru~je geta” pre`ivelo kao stambena ~etvrt za siroma{nije Jevreje u gradu, sve do Drugog svetskog rata. U me|uvremenu, antijudaizam je u Rimu tiwao i povremeno se razgorevao sve do papstva Lava XIII, kada je Pa~eli bio u~enik. Najuporniji oblik antipatije usredsredio se na “tvrdoglavost” Jevreja, {to je bila tema Pa~elijevog visokoparnog u~iteqa, siwora Markija. U stvari, postojala je neobi~na podudarnost izme|u Pa~elijevog mesta ro|ewa i mita o tvrdom srcu, koja pokazuje va`nost obi~aja u istrajavawu predrasude... Postojalo je staro i ~vrsto ukoreweno uverewe katoli~kih teologa da, kada bi Jevreji samo hteli da slu{aju otvorenog srca razloge hri{}anske vere, oni bi odmah uvideli da gre{e i preobratili bi se... Va`nost optu`bi za jevrejsku slepu tvrdoglavost bila je u wenoj snazi da se oja~a ube|ewe {iroko rasprostraweno kod mnogih katolika – oni nisu bili svesni antijudaizma, a kamoli antisemitizma – da su Jevreji bili odgovorni za vlastite nevoqe. Takvo gledi{te ohrabrilo je zvani~nike katoli~ke crkve tokom tridesetih godina ovog veka, da zatvore o~i dok je antisemitizam besneo u Nema~koj.” (str. 32-34.)

2. Katoli~ke predrasude u korenu nema~kog antisemitizma Tradicionalni rimokatoli~ki antisemitizam imao je, dakle, duboke korene i kreirao je svest novih generacija vatikanskih velikodostojnika, pogotovo kad se Pije IX proglasio nepogre{ivim i uveo potpunu centralizaciju crkve sa autokratskom hijerarhijskom investiturom. “Jo{ ekstremniji oblici antijudaizma su buknuli me|u katoli~kim intelektualnim krugovima u Rimu za vreme vladavine Lava XIII, {to je bez sumwe uticalo na budu}e sve{tenike na katoli~kim univerzitetima. Jo{ jednom su se podizale krvne tu`be u nizu ~lanaka, koji su objavqeni od februara 1881. do decembra 1882. godine, u “Civilta katolika”. Pisao ih je jezuita \uzepe Oreqa de San Stefano, tvrde}i da je ubistvo dece za praznik Pashe bilo ne{to “sasvim obi~no” na Istoku i da je kori{}ewe krvi hri{}anskog deteta bio op{ti zakon “koji je le`ao na savesti svih Jevreja”. Svake godine Jevreji “razapiwu dete na krst”, a da bi krv bila delotvorna, “dete mora da umre na mukama”. “Civilta katolika” je, 1890. godine, ponovo skrenula pa`wu na Jevreje u nizu napisa objavqenih u obliku pamfleta pod naslovom “Dela kvescione ebraika in Evropa” (Rim, 1891.), koji je imao za ciq da izlo`i delovawe Jevreja u formirawu moderne liberalne nacionalne dr`ave. Autor je optu`io da su svojim “lukavstvom” Jevreji podstakli Francusku revoluciju da bi postigli gra|ansku jednakost, i da su se od tada namestili na kqu~ne polo`aje u privredi ve}ine dr`ava, sa ciqem da ih kontroli{u i uspostave svoje “otrovne kampawe protiv hri{}anstva”. Jevreji su bili “odvratna rasa”; bili su “lew narod koji niti radi niti i{ta proizvodi; koji `ivi na znoju drugih”. Pamflet u zakqu~ku poziva na ukidawe “gra|anske jednakosti” i tra`i segregaciju Jevreja od ostalog naroda. Mada postoji zna~ajna razlika izme|u 131

rasisti~kog antisemitizma i religioznog antijudaizma, ovaj tekst, objavqen u Rimu za vreme Pa~elijevog {kolovawa, otelovquje bujawe zlokobne antipatije. ^iwenica da su takva gledi{ta bila podsticana od strane vode}eg jezuitskog ~asopisa, koji je u`ivao za{titu pape, ukazuje na wihov mogu}i domet i sli~nost sa stavovima vlasti. Takve predrasude te{ko su mogle biti neprijateqske prema rasisti~kim teorijama koje }e dosti}i vrhunac u besnom nacisti~kom napadu na evropsko jevrejstvo u Drugom svetskom ratu. Verovatna je pretpostavka da su ove katoli~ke predrasude, u stvari, podstakle pojedine oblike nacisti~kog antisemitizma.” (str. 34.) a) Hitlerov nauk iz Bizmarkovog sukoba sa katolicima Bizmark je svojevremeno imao velikih politi~kih problema zbog sukobqavawa sa rimokatoli~kom crkvom, sprovode}i svoj koncept kulturne borbe radi duhovnog preporoda nema~ke nacije. Wegovi naslednici su zato morali da izvuku neku pouku. “Adolf Hitler je vrlo rano shvatio kakve opasnosti mo`e da ima otpor katoli~anstvu za razvoj nacionalsocijalizma. U svojoj kwizi “Majn kampf”, napisao je da bi sukob sa katoli~kom crkvom u Nema~koj imao pogubne posledice.” (str. 105.) Zato se dosledno ~uvao da nacionalsocijalisti~ki pokret, koji je predvodio, ne bude uvu~en u verske rasprave, imaju}i u vidu da su katolici ~inili vi{e od tre}ine nema~kog stanovni{tva, a posle an{lusa Austrije i ^e{ke skoro polovinu. Iako je intimno bio pristalica iskorewivawa hri{}anstva iz Nema~ke, iz razloga nesumwivog politi~kog oportuniteta “on se usmerio na pa`qivo kori{}ewe mo}i crkava u sopstvene svrhe.” (str. 106.) S druge strane su, sve sna`niji katoli~ki krugovi i wihova Stranka centra, dvadesetih godina, uporno agitovali protiv nacionalsocijalista, smatraju}i wihovu ideologiju nespojivom sa hri{}anskim u~ewem. Nema~ki biskupi se uglavnom nisu ustru~avali da nacionalsocijalizmu otvoreno pripisuju mr`wu, la` i krvo`ednost. “Me|utim, ovaj `estoki i ujediweni front katoli~ke crkve u Nema~koj, nije bio u skladu sa gledi{tima koja su vladala u Vatikanu – gledi{tima koje je sve vi{e oblikovao i predstavqao Eu|enio Pa~eli.” (str. 110.) Pored bolesnog pape Pija XI, on je ve} uveliko u svoje ruke preuzeo kompletnu vatikansku spoqnu politiku, a Sveta stolica se ve} 1929. sporazumela sa Musolinijem i italijanskim fa{istima. “Nakon potpisivawa Lateranskih sporazuma, na izborima u martu 1929. godine, Vatikan je podstakao sve{tenike {irom Italije da podr`e fa{iste, dok je papa govorio o Musoliniju kao o “~oveku koga je poslalo Provi|ewe.” (str. 113.) Hitler, koji je u to vreme jo{ opozicioni politi~ar, javno je podr`ao taj sporazum, isti~u}i da je to Vatikanu bilo lak{e da postigne s fa{isti~kim nego sa liberalnodemokratskim re`imom. Kada je, 1924. godine, zapretila opasnost da padne Musolinijeva vlada, Sveta stolica je zabranila narodnoj stranci da se po tom pitawu udru`uje sa socijaldemokratama i du~e je bio spasen. “Posle 1930, kada je Stranci centra u Nema~koj vi{e nego ikada bilo potrebno da se stabilizuje sara|uju}i sa socijaldemokratima, Pa~eli je vr{io pritisak na vo|stvo Stranke centra da izbegava socijaliste i da sara|uje sa nacionalsocijalistima. U meri u kojoj su nacionalsocijalisti objavili otvoren rat i soci132

jalizmu i komunizmu, Pije XI i Pa~eli su razmatrali prednosti privremenog takti~kog saveza sa Hitlerom, {to }e Hitler u potpunosti iskoristiti kada za to do|e trenutak. Uskoro }e postati o~igledno koliko je ovaj potencijalni savez sa |avolom nacizma bio rezultat straha za budu}nost crkve u Nema~koj i koliko je to bila taktika da se ostvare ciqevi papstva.” (str. 115.) b) Ustoli~ewe Hitlera po Pa~elijevom nalogu Kada se Pa~eli vratio u Vatikan i zaposeo jedan od najvi{ih polo`aja u kurijalnoj hijerarhiji, Ludvig Kas je neprekidno putovao na relaciji Berlin – Rim, dobijaju}i od svog bliskog prijateqa sve preciznija uputstva za svoje delovawe. “Politi~ka sudbina Nema~ke zavisila je u velikoj meri od stanovi{ta i delovawa Stranke centra, u kojoj je Kas, kao strana~ki vo|a i kao bliski Pa~elijev saradnik, imao izuzetnog uticaja.” (str. 115.) Postepeno je Pa~eli vr{io sve sna`niji pritisak na Stranku centra da sara|uje sa Hitlerom. Po dolasku na vlast, Hitler je po`urio da sa Vatikanom sklopi konkordat po uzoru na Lateranske sporazume, kako bi nema~ke katolike, kroz wihovu crkvenu organizaciju, podveo u slu`bu programskih ciqeva nacisti~kog re`ima. “Do nema~kog konkordata nikad ne bi do{lo da biskupi nisu pristali da se odreknu svojih osuda nacionalsocijalizma. Niti bi bilo nema~kog konkordata da nije Stranka centra, pre svog povla~ewa, dala legalitet izglasavawu Zakona o posebnim ovla{}ewima koji }e omogu}iti Hitlerovu diktaturu. Kroz period Vajmarske republike, nijedna vlada nije bila ni blizu da prihvati Pa~elijeve uslove za zakqu~ewe konkordata. Samo zahvaquju}i diktatorskoj prisili, sa firerom koji je neposredno radio sa dr`avnim sekretarom Pa~elijem u papino ime, takav ugovor je mogao da postane stvarnost.” (str. 130.) Mada je Hitler neposredno pre toga izra`avao zabrinutost zbog snage nema~kog katoli~anstva i nadao se da bi uz vatikansku podr{ku mogao dovesti do raspu{tawa Stranke centra, iznenada mu je, jo{ u martu 1933, stiglo ohrabrewe i podr{ka direktno iz Vatikana. “U noti nema~kom izaslaniku u Vatikanu, Pa~eli je upozorio firera na nedavne re~i hvale koje je papa izgovorio povodom napada kancelara Rajha na boq{evizam.” (str. 130.) Odmah potom, Kas, “koji ni{ta nije zapo~iwao bez Pa~elijevog odobrewa, ponudio je “potpun razlaz sa pro{lo{}u” i “saradwu wegove stranke”. Doga|aji }e pokazati do koje }e mere Kas, ili boqe re}i Pa~eli, povu}i znak jednakosti izme|u podr{ke Zakonu o posebnim ovla{}ewima i po~etka pregovora za nema~ki konkordat. U isto vreme, ovi doga|aji }e otkriti do koje su se mere konci vukli iz Dr`avnog sekretarijata u Vatikanu.” (str. 130.) Tako je, uz direktnu podr{ku Svete stolice, odnosno glasova wenog eksponenta, Stranke centra, Hitler voqom dvotre}inske ve}ine poslanika Rajhstaga dobio prakti~no diktatorska ovla{}ewa, izme|u ostalog pravo da sam donosi zakone bez parlamentarne saglasnosti i da zakqu~uje me|unarodne sporazume. Sa svoje strane Pa~eli je uporno neutralisao otpore nema~kih biskupa nacisti~om re`imu, iako su se neki prethodno uveliko javno deklarisali kao wegovi nepomirqivi protivnici. “Pomiwawe ustavne zakonitosti Hitlerove vlade prvo je zabele`eno u “L’oservatore romano”. Otuda je legalitet koji je Hitler tra`io, a koji je Kas odobrio, sa Pa~elijevim nago133

vorom, sada postao podsticaj koji }e da ubedi katoli~ke biskupe da podr`e Hitlerov re`im... Usagla{ena izjava biskupa, pomirqiva prema nacistima, bila je `urno objavqena 28. marta, {irom zemqe.” (str. 134.) Reakcije u javnosti su bile razli~ite, ali zapo~eti proces katoli~ko-nacisti~kog usagla{avawa vi{e ni{ta nije moglo zaustaviti. “Nacisti~ka {tampa je s dobrodo{licom pozdravila izjavu kao podr{ku Hitlerovoj politici, ne razja{wavaju}i nedore~enost koju je ostavila hijerarhija. Politi~ari Stranke centra bili su zapaweni, jer je izgledalo kao da biskupi govore da su im nacisti dra`i od katoli~ke Stranke centra. Reakcija katoli~kih vernika bila je: {iroko rasprostrawena zbuwenost i ose}awe izdanosti... Po{to se vratio s razgovora koje je vodio sa Pa~elijem po~etkom aprila, Kas je objavio uvodnik u kome je pozdravio Hitlerov govor u Rajhstagu, kao logi~an nastavak “ideje jedinstva” crkve i dr`ave. On je izjavio da je zemqa bila u procesu evolucije gde su “neosporno velike formalne slobode” Vajmarske republike morale da ustupe mesto “strogoj i bez sumwe privremenoj, velikoj dr`avnoj disciplini u svim oblastima `ivota. Stranka centra, nastavio je, obavezna je da sara|uje u tom procesu kao “seja~ica budu}nosti”. Kao da je `eleo da opravda neobi~nu lako}u i brzinu kojom je hijerarhija potvrdila re`im i da u tome istakne ulogu Pa~elija, Faulhaber je napisao 20. aprila, da su biskupi dovedeni u ovu tragi~nu situaciju “zbog stava Vatikana.” (str. 135.) v) Potpisivawe konkordata uprkos progonu Jevreja Prvog aprila 1933. godine zapo~eo je nacisti~ki bojkot jevrejskih firmi i radwi u celoj Nema~koj, pra}en sporadi~nim pqa~kama, premla}ivawima, pa i ubistvima. “Dok je Hitler raspravqao sa hri{}anskim predstavnicima o budu}im odnosima izme|u wegovog re`ima i crkava, posle ovog prvog sistematskog i sveop{teg progona Jevreja, nije bilo nijedne re~i protesta ni iz Nema~ke niti iz Rima.” (str. 136.) Obja{wavaju}i za{to katolici ne treba da protestuju, iako su nacisti progonili i odavno pokr{tene Jevreje, minhenski kardinal Faulhaber pisao je Pa~eliju da Jevreji mogu sami sebi da pomognu. Sli~no je, na poziv da pomogne Jevrejima, odgovorio i kardinal Bertram, nagla{avaju}i da “postoje neposredni problemi koji su mnogo va`niji: {kole, izdr`avawe katoli~kih udru`ewa, sterilizacija.” (str. 136.) Uprkos tolikoj pasivnosti nema~kih kardinala, nadbiskupa i biskupa, ovde je najbitnije da je Pa~elija “Faulhaber detaqno obavestio o otpo~iwawu progona Jevreja upravo u trenutku kada je trebalo da krene u ozbiqne pregovore o konkordatu sa onima koji su ~inili te zlo~ine.” (str. 137.) Kao sopstveni zalog postizawu konkordata, Pa~eli je inicirao raspu{tawe Stranke centra, a prihvatio je odredbu o zabrani u~e{}a sve{tenika u politi~kim aktivnostima. “To je bila jedina preostala demokratska stranka u Nema~koj, i ~iwenica da je nestala dobrovoqno, a ne putem prisilne likvidacije, imala je neposredne i dalekose`ne posledice. Saglasnost stranke sa vlastitim raspu{tawem, zajedno sa prividnim pristankom biskupa na postojawe jednopartijske dr`ave, bila je okolnost koja je dala krila nacistima i dovela katolike u jo{ ve}em broju u zagrqaj nacionalsocijalizma.” (str. 144.) Sa svoje strane, “Pa~eli nikada nije odstupio od svog neprijateqskog stava prema katoli~kim politi~kim strankama koje su delovale nezavisno od 134

Svete stolice.” (str. 144.) Konkordat su zvani~no, 20. jula 1933, potpisali Pa~eli i fon Papen, a “sama ~iwenica da je Vatikan potpisao takav ugovor ukazuje da je postojalo i u wemu i van wega, uprkos Pa~elijevom odbacivawu od 26. jula, katoli~ko moralno prihvatawe Hitlerove politike. Drugo, ugovor je prinudio Svetu stolicu, nema~ku hijerarhiju, kler i vernike na }utawe o bilo kom problemu koji je nacisti~ki re`im smatrao politi~kim. Ta~nije re~eno, po{to je progon i istrebqewe Jevreja u Nema~koj sada postalo uobli~ena politika, ugovor je zakonski obavezao katoli~ku crkvu u Nema~koj na }utawe povodom zlo~ina protiv Jevreja.” (str. 147-148.) g) Koalicija antisemitskih sila Nema nikakve sumwe, s obzirom da je Pa~eli postigao povoqne uslove za obrazovawe katolika od one iste nema~ke vlade koja je beskrupulozno gasila jevrejska obrazovna prava, uvode}i u svim {kolama dozvoqene kvote za upis nearijevaca, “papstvo, Sveta stolica i nema~ki katolici su neizbe`no postali sau~esnici u rasisti~koj i antisemitskoj vlasti. Drugi primer katoli~ke saradwe sa re`imom po~eo je 25. aprila, kada je na hiqade sve{tenika {irom Nema~ke postalo deo birokratije za antisemitsko svedo~ewe, koja je pru`ala detaqe o ~isto}i krvi kroz mati~ne kwige ven~anih i ro|enih. To je bio deo birokratije koja je pratila sisteme kvota za Jevreje u {kolama, na univerzitetima i u slu`bi, pre svega u sudstvu i medicini. Ova svedo~ewa }e kona~no provesti Nirnber{ke zakone, sistem nacisti~ke vlade za razlikovawe Jevreja od nejevreja. Saradwa katoli~kog klera u tom procesu nastavi}e se tokom nacisti~kog re`ima i na kraju }e povezati katoli~ku crkvu, kao i protestantske crkve, sa logorima smrti. Me|utim, u slu~aju Svete stolice, bilo je daleko vi{e krivice, po{to domet i pritisak prisutan u centralizovanoj primeni kanonskog prava, koji je Pa~eli tokom svoje karijere toliko uve}avao i ja~ao, nije bio iskori{}en da se suprotstavi procesu. U stvari, slu~aj je bio upravo suprotan.” (str. 148-149.) Kako ocewuje Kornvel, “to je bila stvarnost moralnog ambisa u koji je Pa~eli, budu}i papa, odveo nekad veliku i ponosnu nema~ku katoli~ku crkvu.” (str. 149.) Onemogu}en je rad ne samo politi~kih, nego i izrazito nepoliti~kih katoli~kih udru`ewa, {to je u mnogome olak{alo nacisti~ku totalitarnu kontrolu nema~kog dru{tva. “Potpisivawe nema~kog konkordata ozna~ilo je da je nema~ko katoli~anstvo po~elo i formalno da prihvata svoje obaveze po odredbama ugovora koji je, kao moralnu du`nost, nametnuo katolicima da slu{aju nacisti~ku vlast. Tako su katoli~ki kriti~ari za}utali. Velika crkva, koja je pru`ala osnovu za stvarawe opozicije, ograni~ila se na sakristiju... Ni{ta ni sli~no dogovorenom protestu nije se pojavilo u Nema~koj, ~ak ni u vezi s problemima ga`ewa odredbi samog ugovora.” (str. 151.) Pa~eli je u nekoliko navrata diskretno molio nema~ke vlasti da, u sklopu sveop{teg progona gra|ana nearijevskog porekla, za{tite one nema~ke katolike “koji su pre{li iz judaizma u hri{}ansku veru ili koji su bili potomci u prvoj generaciji ili daqe, poreklom od Jevreja koji su prihvatili katoli~ku veru, i koji su, zbog razloga poznatih vladi Rajha, jednako izlo`eni dru{tvenim i ekonomskim nevoqama.” (str. 153.) Iz toga je jasno da se vatikanski dr`avni sekretar i budu}i papa uop{te nije rukovodio nikakvim huma135

nisti~kim razlozima ili doktrinarnim hri{}anskim ~ovekoqubqem. “Sama ~iwenica da je napravio takvu razliku, pokazuje naravno Pa~elijev diplomatski dosluh sa sveop{tom antisemitskom politikom Rajha.” (str. 153.) Nakon {to su se dezorijentisani i zapla{eni nema~ki biskupi u avgustu mesecu izjasnili da se konkordat ratifikuje bez odlagawa, u prvoj polovini septembra to je obavqeno zvani~nom ceremonijom. “Ratifikacija konkordata proslavqena je u Nema~koj sa misom zahvalnosti u katedrali Sv. Hedvige u Berlinu, koju je slu`io papski nuncije Orsento. Nacisti~ke zastave me{ale su se sa tradicionalnim katoli~kim barjacima; na vrhuncu mise pevana je unutar crkve “Pesma Horsta Vesela” i preno{ena preko megafona hiqadama qudi koji su stajali napoqu. Ko je tada mogao da sumwa da je nacisti~ki re`im dobio blagoslov Svete stolice? U stvari, nadbiskup Greber ~ak je oti{ao tako daleko da je ~estitao Tre}em rajhu na novoj eri pomirewa.” (str. 153.) Ipak su u~estali progoni katolika naterali biskupe da se sve ~e{}e `ale Pa~eliju na postupke nacisti~kog re`ima, a neki su smelo “predlagali da papa ulo`i sna`an protest i ~ak da zaustavi primenu konkordata. To bi bio korak da se povrati inicijativa i ukloni mogu}i otpor {to je moglo da ima nepredvidive posledice za Hitlera, ~ak i u ovoj posledwoj fazi.” (str. 154.) Me|utim, Pa~eli, iako je i sam ose}ao mnogo neprijatnosti zbog bahatog nacisti~kog pona{awa u svakodnevnom `ivotu, proteste je amortizovao izjavom “da je Sveta stolica spremna da prizna Hitlerov Rajh bez obzira na povrede qudskih prava u wemu, bez obzira na povrede protiv drugih veroispovesti i drugih vera, ukoliko katoli~ka crkva u Nema~koj bude ostavqena na miru.” (str. 154.) Nema~ki diplomata Butman do{ao je u Rim s novim, sve praznijim, obe}awima, a li~no “Pa~eli je spre~io papu da uputi protest celom svetu.” (str. 155.) Takav protest se o~ekivao u sklopu papskog bo`i}weg obra}awa, krajem 1933. godine, ali je Hitler poslao u Rim svoju notu o namerama kojom je obe}avao nove pregovore ali i garantovao da }e omogu}iti “da Sveta stolica na svoj na~in bira biskupe, kao i da mladi sve{tenici budu oslobo|eni od slu`ewa vojske. Ali, nije bilo ni re~i o progonu jevrejskih preobra}enika – katolika; nije bilo konstruktivnog napretka po pitawu udru`ewa. Pa ipak, to je bilo dovoqno Pa~eliju da ubedi papu da u svojoj bo`i}noj propovedi odustane od kritike Hitlerovog re`ima.” (str. 157.)

3. Pa~elijeva podr{ka Franku i Musoliniju Kada je, 30. juna 1934. godine, u takozvanoj “no}i dugih no`eva”, Hitler likvidirao ne samo svoje partijske disidente, nego i istaknute katoli~ke aktiviste, posebno vo|e Katoli~ke akcije i katoli~kih sportskih organizacija, kao i urednika katoli~kih nedeqnih novina, “ubistvena priroda nacisti~kog gangsterskog re`ima bila je svima jasna. Na sramotu nema~ke hijerarhije, i jo{ ve}u sramotu Pa~elija, koji je nastavio da ih ograni~ava, katoli~ki biskupi nisu izgovorili ni re~ protesta protiv ovog masakra odva`nih katoli~kih vo|a.” (str. 159.) Naredne dve godine Pa~eli je, kao papin miqenik i `eqeni naslednik, imao nekoliko latinoameri~kih, evropskih i severnoameri~kih turneja, posebno `ustro podr`avaju}i {panskog kaudiqa Fransiska Franka i wegove krvave obra~une s politi~kim protivnicima. “Sveta stolica nije osudila Musolinijev napad na Etiopiju, tre}eg oktobra 1935, niti 136

je Pije XI obuzdavao italijansku hijerarhiju od ratnog odu{evqewa.” (str. 167.) Tako se i moglo desiti da, na primer, biskup Terasina izjavi: “O du~e! Dana{wa Italija je fa{isti~ka i srca svih Italijana biju zajedno sa va{im. Nacija je spremna na svaku `rtvu kako bi se obezbedio trijumf mira i rimske i hri{}anske civilizacije... Bog vas blagoslovio, du~e!” (str. 167.) Kako komentari{e Kornvel, “takvi izlivi kao da su pozdravqali savez izme|u vizije koju je imala Sveta stolica o crkvi kao univerzalnom “nezavisnom dru{tvu” i Musolinijeve fantazije o zemaqskom carstvu koje se stvaralo. Iako je Pije XI rekao prijatequ u septembru da bi rat sa Etiopijom bio “mrzak”, wegove izjave o tom pitawu kasnije bile su uvijene i neodre|ene bez jasno izra`ene osude.” (str. 167.) Petnaestog septembra 1935, Hitler je “doneo Nirnber{ke zakone, kojima se odre|ivalo nema~ko dr`avqanstvo, pripremaju}i put za uobli~avawe polo`aja Jevreja u pogledu roditeqskih prava i braka. I ovog puta, ni re~i protesta od strane Pa~elija.” (str. 171.) Na urgenciju tri nema~ka kardinala i dva biskupa, na osnovu podataka o sedamnaest povreda konkordata od strane nacisti~ke vlasti, po~etkom 1937. godine, papa je objavio encikliku “Sa dubokom zabrinuto{}u”, kojom je osudio postupke nema~ke vlade prema rimokatoli~koj crkvi. “Enciklika je stigla prekasno i nije osudila nacionalsocijalizam i Hitlera poimenice. Logistika publikovawa, ipak, otkriva sposobnost parohijskih mre`a {irom katoli~ke Nema~ke i opseg wihovog neiskori{}enog potencijala za protest i otpor. Dokument je prokrijum~aren u Nema~ku, gde je tajno od{tampan u dvanaest razli~itih {tamparija.” (str. 173.) U encikliki ipak, iako se ona suprotstavqala divinizaciji rase, naroda i dr`ave umesto iskrene vere, “nije bilo jasne osude antisemitizma, ~ak i u odnosu na katoli~ke Jevreje.” (str. 174.) Rimokatolici su i tom prilikom pokazali da su nakloweni antisemitizmu po pitawu vere, za razliku od nacisti~kog antisemitizma krvi i porekla. Vlasti su uzvratile represivnim merama, ali je najva`nije u svemu tome da se pokazalo kako je crkva “imala snage da uzdrma re`im.” (str. 175.) Narednih dana se ipak pokazalo da Hitlerov re`im “nije morao da se mnogo pla{i nema~kog katoli~anstva, sve dok je Pa~eli vukao konce, u tolikoj meri da je ~ak obezvredio i o{tri ton papine javne poruke.” (str. 175.) Kada je, 16. jula 1937, nema~ki ambasador u Vatikanu fon Bergen posetio Pa~elija, izvestio je svoje ministarstvo u Berlinu: “Pona{awe pape je u o{troj suprotnosti sa stavovima kardinala dr`avnog sekretara, koje je ovaj izneo za vreme moje posete od {esnaestog, dan pre papinog govora... Razgovor je bio privatne prirode. Pa~eli me je primio sasvim prijateqski i uveravao me je tokom razgovora da }e se normalni i prijateqski odnosi sa nama ponovo uspostaviti ~im to bude mogu}e. To se posebno odnosilo na wega, koji je proveo trinaest godina u Nema~koj i koji je uvek pokazivao najve}e simpatije za nema~ki narod. On }e u svako doba biti spreman za razgovore sa istaknutim li~nostima kao {to je ministar inostranih poslova i predsednik pruske vlade, Gering.” (str. 175.) a) Za “ni`e rase” nema papskog blagoslova Krajem maja 1938. godine, Pa~eli je do{ao u Budimpe{tu da bi prisustvovao me|unarodnom euharisti~kom kongresu, upravo u jeku antijevrejske kampawe koju su provodile ma|arske vlasti po nacisti~kom obrascu. “Ne samo da 137

Pa~eli nije ni spomenuo bujawe antisemitizma u Ma|arskoj, nego, na ovom najzna~ajnijem katoli~kom skupu godine, re`imu s one strane granice nije uputio nijednu re~ kritike... Papin predstavnik na euharisti~kom kongresu jasno je stavio do znawa da “sveop{ta qubav” koju je propovedao na skupu nije obuhvatala i Jevreje.” (str. 176-177.) U novembru 1939. godine, na li~nu Hitlerovu inicijativu, do{lo je u celoj Nema~koj do dotad najmasovnijeg antijevrejskog pogroma u okviru takozvane Kristalne no}i. Oko osamsto Jevreja je ubijeno, 26.000 otpremqeno u koncentracione logore, uni{tavana je jevrejska imovina i demolirane sinagoge, da bi odmah potom vlast sprovela jo{ restriktivnije mere kojima su se negirala wihova qudska prava. “Posle Kristalne no}i, nijedna re~ nije iza{la iz Vatikana ili nema~ke hijerarhije... Pa~elijeva politika, kao {to smo ve} videli, iskazivala se kao javno }utawe i privatna ravnodu{nost, kada je bilo re~i o jevrejskom pitawu. Prepiska izme|u nema~ke hijerarhije i Pa~elijeve kancelarije uvek je ponavqala isti stav: Jevreji moraju da se brinu sami o sebi. Pa ipak, postoje naznake da je Pije XI u narednim doga|ajima, sam po~eo da zauzima saose}ajniji, iako uzdr`an, stav o stradawima Jevreja.” (str. 179-180.) Vrlo star i bolestan, nekoliko nedeqa pred smrt, papa je nameravao da objavi encikliku protiv nacisti~kog rasizma i antisemitizma, ali je to Pa~eli spre~io kad je tekst ve} bio gotov, iako se i u wemu sadr`ao stav da su Jevreji zbog hristoubistva odgovorni za svoju sopstvenu sudbinu. Kako doslovno stoji u tom neozvani~enom dokumentu, koji je prividno trebalo da za{titi jevrejski narod, “zaslepqeni svojim snom o zemaqskom bogatstvu i materijalnim uspehom”, Jevreji su zaslu`ili “svoju svetovnu i duhovnu propast”, “koju su sami na sebe navukli.” (str. 182.) Rimokatoli~ka crkva je zapravo stavila do znawa da joj smeta nacisti~ko ideolo{ko odstupawe od hri{}anskog u~ewa, a da je jevrejski svetovni problemi uop{te ne interesuju. “Time se kazalo da su Jevreji svoje probleme sami navukli na svoje glave, ne zbog svoje vere, ne zbog svoje rase, ve} iskqu~ivo zbog svojih svetovnih, egoisti~nih, politi~kih i materijalnih razloga, zbog ~ega sada pla}aju cenu. Zato bi odbrana Jevreja, kao {to bi to zahtevali “hri{}anski principi i humanost”, mogla pretpostaviti neprihvatqive kompromise, od kojih je jedan udru`ivawe, pa ~ak i podr{ka boq{evizmu, time {to bi se neke dr`ave ometale da se bore protiv wega.” (str. 182.) b) Vatikansko sabotirawe otpora u Nema~koj Rimokatoli~koj crkvi u Nema~koj, tokom Hitlerove diktature, Kornvel najvi{e zamera zbog pasivnosti, ukazuju}i na primer nekoliko vrlo uspe{nih javnih protesta, u kojima su predwa~ili katolici, kao {to su, na primer, protest protiv uklawawa raspe}a iz {kola ili protest protiv eutanazije mentalno obolelih lica. “Da su ovi protesti ponovqeni i pro{ireni u mnogim mestima {irom Nema~ke, od 1933. pa nadaqe, istorija nacisti~kog re`ima bi mo`da imala druga~iji tok. Da su katolici protestovali, mo`da bi bila druga~ija i “Kristalna no}” i uspon antisemitizma, kao i sudbina Jevreja u nacisti~koj Nema~koj i, zaista, {irom Evrope. Takav zakqu~ak su donela barem tri istaknuta istori~ara tog perioda: Natan [tolcfus, J. P. [tern i Ginter Levi.” (str. 189.) I sam Kornvel insistira da “navedeni pri138

meri katoli~kog protesta pokazuju {ta se moglo posti}i zanemarivawem primata Vatikana i podsticawem qudi na kolektivan protest i otpor.” (str. 189.) I ~itav niz drugih primera pokazuje “kako je javno mi{qewe uticalo na nacisti~ki re`im ~ak i onda kada je Hitlerova mo} bila na vrhuncu. Da je nema~ko javno mwewe bilo motivisano protiv drugih zlo~ina i u odnosu na druge probleme, tok istorije bi mo`da bio druga~iji. Katolici u velikom broju u nekim sredinama, sa podr{kom klera i biskupa, uspe{no su se opirali kada su wihovi bli`wi transportovani u gasne komore. Bez umrtvquju}e ruke vatikanske kontrole, otpor je mogao da se umno`i {irom zemqe, od samog po~etka. I da nije katoli~ka birokratija od po~etka okrenula glavu od {irewa antisemitske propagande i progona, u`asna sudbina bi mo`da mimoi{la Jevreje.” (str. 190.) Mnogi rimokatoli~ki crkveni velikodostojnici su i{li i daqe od Pa~elija u dodvoravawu Hitleru. Be~ki nadbiskup i austrijski primas kardinal Teodor Inicer “se odva`io da toplo primi Hitlera u Be~u, posle wegovog trijumfalnog ulaska u prestonicu. Potom je i javno izrazio zadovoqstvo Hitlerovim re`imom i pre odr`avawa plebiscita.” (str. 193.) Kada je Musolinijev re`im, septembra 1938. godine, doneo antijevrejske rasisti~ke zakone po nema~kom uzoru, ostavqaju}i Jevrejima rok od {est meseci da napuste Italiju, nijedan ozbiqniji glas rimokatoli~kog protesta nije se ~uo. Odmah po izboru za novog papu pod imenom Pije XII, godine 1939, Pa~eli je uputio pozdravnu poruku Adolfu Hitleru: “Uva`enom gospodinu Adolfu Hitleru, fireru i kancelaru Nema~kog Rajha! Na po~etku na{eg pontifikata `elimo da vas uverimo da ostajemo odani duhovnoj dobrobiti nema~kog naroda poverenom va{em rukovo|ewu... Tokom mnogih godina koje smo proveli u Nema~koj, u~inili smo sve {to je bilo u na{oj mo}i da uspostavimo skladne odnose izme|u crkve i dr`ave. Sada, kada su odgovornosti na{e pastirske slu`be uve}ale na{e mogu}nosti, jo{ se usrdnije molimo da ostvarimo taj ciq. Neka bi se, uz Bo`iju pomo}, ostvarilo blagostawe nema~kog naroda i napredak u svim oblastima!” (str. 200.) Rasko{na sve~anost Pa~elijevog ustoli~ewa, 12. marta 1939, i hvalospevi kojima je obasipan u {tampi mnogih katoli~kih zemaqa, vera u wegovo mirotvorstvo i diplomatsku spretnost, kao da su predstavqali orkestrirano be`awe od istine i tamnih oblaka koji su se tek nadvijali nad ~ove~anstvom. “Od po~etka svoje vladavine, Pa~elijev pristup Hitleru prevazilazio je diplomatsku ugla|enost, i to su shvatili i nema~ki biskupi. Wegovo neobi~no prijateqsko pismo “uva`enom Hitleru” mimoi{lo se sa dolaskom “najtoplijih ~estitki od firera i vlade”. Narednog meseca, 20. aprila 1939. godine, po Pa~elijevoj izri~itoj `eqi, nadbiskup Orsenigo, berlinski nuncije, priredio je gala prijem za Hitlerov pedeseti ro|endan. Takve ro|endanske ~estitke, koje je zapo~eo Pa~eli, odmah su postale tradicionalne; svakog 20. aprila tokom nekoliko sudbonosnih godina koliko je preostalo Hitleru i wegovom Rajhu, kardinal Bertram iz Berlina morao je da {aqe “najtoplije ~estitke fireru u ime biskupa i dijeceza u Nema~koj”, ~emu je dodavao i “usrdne molitve koje katolici Nema~ke {aqu u nebo sa svojih oltara.” (str. 201.) 139

v) Grobqanski mir pape Pija XII Ve} prvi Pa~elijevi potezi na papskom tronu posvedo~ili su wegovu dvoli~nost i nemoralnost, ~ak i kad se verbalno zalagao za mir i pokretao mirovne inicijative. “Pa~elijev plan bio je od po~etka jasan. Nije imao nameru da upozorava naciste i fa{iste da se pridr`avaju zakona. Politika smirivawa, koju je on ozna~io frazom koja }e godinama odjekivati – “papa radi za mir” – odre|ivala je karakter vatikanskih inicijativa pred javno{}u... Uzvi{ena, pontifikalna propoved nije i{la daqe od apstrakcija i op{tih mesta... Na Veliki petak, Musolini je napao Albaniju s namerom da oja~a italijansku mo} i preduhitri mogu}e nema~ke pretwe na Balkanu. Pa~eli nije izgovorio ni re~ protesta ili podr{ke. Da li je to bio znak stroge neutralnosti? Samo nedequ dana kasnije, u vatikanskoj radio-emisiji za {panske vernike, Pa~eli je, hvale}i Franka, otkrio koliko mo`e da bude pristrasan. Obra}aju}i se {panskim biskupima, pozvao ih je da se udru`e u “politici mirotvorstva” prema “principima koje je u~ila crkva i koje je sa toliko plemenitosti proklamovao generalisimus: naime, pravda za zlo~in i velikodu{na dobrostivost za one koji su bili zavedeni”. Rekao im, je govore}i “kao otac”, da `ali “one koje je zavela la`qiva i izopa~ena propaganda”. Dve nedeqe ranije, poslao je Franku telegram sa ~estitkom povodom “pobede {panskih katolika”. To je bila pobeda koja je odnela pola miliona `ivota i koja }e da odnese jo{ mnogo vi{e.” (str. 214-215.) Iako je Poqska vekovima bila zagri`eno i ~ak zaslepqeno katoli~ka zemqa, u jeku nema~kih pritisaka rimski papa joj je okrenuo le|a, ostavqaju}i na cedilu milione poqskih vernika. “Zala`u}i se za Nema~ku, u svetlu “nepravdi” Versajskih ugovora, Pa~eli je ukazao da bi Poqska mogla da popusti pod pritiskom mirovne konferencije koja bi se odr`ala pod pokroviteqstvom Vatikana.” (str. 215.) Musolini se u po~etku odu{evqavao papinom idejom, ali je ubrzo promenio mi{qewe, pa je Pa~eli odustao od mirovne konferencije. “Istovremeno, Pa~eli je objavio da Britanija ote`ava posredovawe s obzirom na wene garantije da brani Poqsku. Pa~elijeva spremnost da ubedi Poqsku da se `rtvuje kako bi umirila Nema~ku, naveli su tako Forin ofis na pretpostavku da se papstvo odreklo svog moralnog autoriteta.” (str. 220.) Otpo~iwu}i agresiju na Poqsku, 1. septembra 1939. godine, Hitler je telefonirao papi da bi mu objasnio kako su sami Poqaci krivi za taj napad. “Tokom septembra, Pa~eli je }utao, razmi{qaju}i o stra{nim vestima koje su dolazile iz Poqske, koja je imala 35 miliona katoli~kih du{a... Po mi{qewu Engleza i Francuza, zbuwivao je nedostatak odlu~ne osude. Poqski ambasador pri Vatikanu je bio o~ajan, ali i odlu~an da Poqska mora da koristi usluge Svete stolice kako bi objavila svetu {ta se de{ava u wegovoj zemqi. On je nagovorio poqsku vladu da po{aqe poqskog primasa, kardinala Augusta Hlenda u Rim. Hlend je stigao 21. septembra, kada ga je Pa~eli toplo do~ekao. Ipak, pontifeks je i daqe odbijao da govori u ime Poqske.” (str. 223.) Umesto re~i o{tre osude nacisti~ke agresije, od vatikanskih velikodostojnika Poqaci su mogli da ~uju samo licemerne izraze utehe i la`nog sau~e{}a. “To nije bilo dovoqno. Poqski hodo~asnici su o~ekivali sna`nu 140

osudu, kako Nema~ke, tako i Rusije. Bili su ogor~eni i wihovo razo~arewe glasno je odjekivalo Rimom. Hlend je obi{ao kardinale Kurije, poku{avaju}i da zadobije wihovu podr{ku; wihove eminencije su ga uglavnom saose}ajno slu{ale, ali se ni{ta nije dogodilo. Onda je Eduar Daladje, francuski predsednik vlade, dodao svoj glas nezadovoqstvu. On je telegrafisao svom ambasadoru pri Svetoj stolici, govore}i da je iznena|en da je papa propustio da izrekne osudu. On je naglasio da papa treba da otvori o~i italijanskom narodu: }utawe je, rekao je, u stvari znak odobravawa. Opisuju}i bes Poqaka u Rimu, Ozborn je izvestio da se pri~a da su “papine izjave od po~etka rata malodu{no izbegavale da pomenu moralne dileme koje su se postavqale.” (str. 223224.) Papa se, napokon, oglasio enciklikom od 20. oktobra, petnaest dana nakon {to je surovo ugu{en svaki otpor Poqaka, ali u woj nije bilo jasne i nedvosmislene osude Hitlerovog re`ima. U martu 1940, papa je primio nema~kog ministra inostranih poslova Joakima fon Ribentropa, koji se nalazio u Rimu u poseti Musoliniju. Sadr`aj razgovora Pa~elija i Ribentropa bio je prili~no prazan, pa je italijanski ambasador u Vatikanu, Dino Alfijeri, obavestio Musolinija “da je Ribentrop `eleo da bude primqen u Vatikanu samo zbog doma}e politike – posebno da impresionira ogromne katoli~ke mase u Nema~koj i da iskoristi taj prijem da bi svetu saop{tio wegov povoqan ishod po Nema~ku.” (str. 229.) Izgledalo je u jednom trenutku da Pa~eli {uruje u tajnosti sa nema~kim zaverenicima protiv Hitlera, koje je predvodio general Ludvig Bek, biv{i na~elnik nema~kog general{taba, ali sve je to ostalo na jalovim konspirativnim naga|awima. Pa~eli se neprekidno molio za mir i ~esto javno ~estitao Musoliniju na wegovim “mirovnim” inicijativama. “Kada je Hitler napao Holandiju, Belgiju i Luksemburg, 10. maja 1940, Pa~eli se na{ao pod pritiskom Londona i Pariza da osudi ovaj nasilan prekr{aj me|unarodnog prava i da svim sredstvima koja su u wegovoj mo}i spre~i ulazak Italije u rat. Tardini je skicirao papino pismo u kome se osu|uje napad na “tri vredna mala naroda... bez provokacije i razloga... Mi moramo da podignemo na{ glas kako bi jo{ jednom osudili zlo i nepravdu”. Ali, Pa~eli je mislio da }e nacrt pisma po svoj prilici razqutiti Nemce i odbacio ga je. Umesto wega poslao je telegram trima suverenima: Holandije, Belgije i Luksemburga, izra`avaju}i svoje sau~e{}e i naklonost. Wihovi primaoci su toplo pozdravili telegrame, ali se oni nisu dopali silama na obe strane evropske scene. London i Pariz su zamerili {to papa nije odmah osudio agresiju, dok su ga Rim i Berlin optu`ili za politi~ko me{awe u vremenu te{ke krize.” (str. 232-233.) Desila se Pa~eliju i ta neprijatnost da je fa{isti~ka ruqa jednom prilikom kamenovala wegov automobil na rimskim ulicama, {to ga je navelo da ubudu}e ne napu{ta Vatikan. g) Pani~ni strah Pija XII za sopstvenu glavu Kada je Italija, 10. juna 1940, formalno u{la u rat protiv Francuske i Velike Britanije, kardinal Maqone, kao vatikanski dr`avni sekretar, po papinom nalogu, zahtevao je da London obe}a da engleska avijacija ne}e bombardovati Rim. Maqone se upla{io kad je video da je wegov grad u dometu, 141

s obzirom da se jedan savezni~ki avion pojavio nad Rimom, zasuv{i italijansku prestonicu propagandnim lecima, ali i samom svojom pojavom upozoriv{i da bombardovawe nije tehni~ki nemogu}e. Leci su padali i po vatikanskoj teritoriji. “Za Pa~elija, to je bio dovoqan dokaz da je RAF imao domet i verovatno nameru da sravni sa zemqom Rim i Vatikan. On te{ko da je mogao da uputi formalni protest u ime Italije, ali je tra`io od Maqonea da se `ali u Londonu na povredu vatikanske teritorije i odmah je nastavio da vr{i pritisak na Ozborna (britanskog ambasadora pri Svetoj stolici – prim. V.[.) da ubedi svoje {efove u Londonu da ne bombarduju Rim. Kako su meseci prolazili, razmena poruka postajala je sve obimnija.” (str. 235.) Iako britanska vrhovna komanda nijednog trenutka nije ni razmi{qala da bombarduje Vatikan, “London je smatrao da ne prili~i papi, poglavaru neutralne dr`ave, {to je za sebe tvrdio Vatikan, da se zala`e u ime Rima, koji je bio deo Italije. Nije li ovo ukazivalo da su ga koristili kao propagandno sredstvo fa{ista?” (str. 236.) To je jo{ jedan od elemenata su{tinske papine kompromitacije zbog neposedovawa elementarnih moralnih kriterijuma. “Me|u istori~arima italijanske scene tokom Drugog svetskog rata, op{te je mesto da je tokom perioda neprijateqstva koja su se ticala Rima, Pije XII bio tvrdoglavo opsednut jednim problemom vi{e nego bilo ~im drugim – o~uvawem “Ve~nog grada” od bombardovawa iz vazduha. Drugim re~ima, wegovim kriti~arima se ~inilo da je stavio spasavawe Rima iznad svih drugih gradova u Evropi koji su se suo~avali sa u`asima blickriga, deportacijom, mu~ewem i samim Kona~nim re{ewem. Zbog toga je pitawe bombardovawa Rima opravdavalo navode o Pa~elijevoj inerciji i gre{nom }utawu i o drugim problemima tokom rata. Istovremeno, on je odbio da osudi bombardovawe gradova kao {to je bio Koventri u Engleskoj, ili da zahteva da se sa~uvaju druga mesta od verske i umetni~ke va`nosti. Zakqu~ak koji su izveli wegovi kriti~ari bio je da je kriv zbog dvostrukih standarda, da su wegovi prioriteti bili skandalozno neuravnote`eni, da se mo`da bojao da }e ga bombardovati u Vatikanu.” (str. 235.) Britanci su se sve vi{e qutili zbog Pa~elijevog odbijawa da osudi bombardovawe civila. “Stvari su do{le do vrhunca sredinom novembra 1940, kada su engleski grad Koventri i wegova stara katedrala bili te{ko o{te}eni od bombardovawa. Ozborn je tra`io od Pa~elija da osudi ove napade, ali rezultat wegovih napora bila je poseta portugalskog ambasadora Forin ofisu, koji je tra`io da Britanci ne bombarduju Rim u znak odmazde. Poni`avaju}a priroda ovog apela razqutila je londonske zvani~nike i zaustavila ih u nameri da ponovo zamole papu da osudi vazdu{ne udare Luftvafea.” (str. 236-237.)

4. Genocid nad Srbima, najve}i zlo~in Pija XII U poglavqu “Prijateq Hrvatske”, u odeqku “Zlo~ina~ki re`im katoli~ke Hrvatske”, Kornvel obra|uje Pa~elijevu odgovornost za kampawu “terora i istrebqewa koju su sprovodile hrvatske usta{e nad dva miliona srpskih pravoslavnih hri{}ana i mawim brojem Jevreja, Cigana i komunista, izme|u 1941. i 1945. ^in “etni~kog ~i{}ewa”, pre nego {to je taj stra{ni izraz u{ao u modu, bio je poku{aj da se stvori “~ista” katoli~ka Hrvatska putem prinudnog preobra}awa, deportacija i masovnih istrebqewa. Tako su stra142

{na bila mu~ewa i ubistva da su ~ak i okoreli nema~ki vojnici zabele`ili svoj u`as. U pore|ewu sa nedavnim krvoproli}ima koja su se u vreme pisawa ove kwige de{avala u Jugoslaviji, Paveli}eva klawa pravoslavnih Srba ostaju jedan od najstra{nijih civilnih masakra poznatih u istoriji.” (str. 238.) Kornvel ka`e da je Vatikan znao za sve te zlo~ine, ali je Pa~eli izbegavao da interveni{e u za{titu nevinih `rtava, {to ga je u~inilo sau~esnikom. “Istorijsko nasle|e koje je opravdavalo stvarawe NDH (Nezavisne Dr`ave Hrvatske) bilo je kombinacija starih lojalnosti papstvu, koja idu unazad hiqadu trista godina, i ose}aj goru}e mr`we prema Srbima za pro{le i sada{we nepravde. Hrvatski nacionalisti su gajili mr`wu protiv srpske premo}i koja ih je iskqu~ivala iz profesionalnih slu`bi i jednake mogu}nosti u obrazovawu. Srbi su bili krivi, kako su to smatrali Hrvati, {to su favorizovali pravoslavnu veru, ohrabrivali {izmu me|u katolicima i sistematski kolonizovali katoli~ka podru~ja pravoslavnim Srbima. I Srbi i Hrvati su stavqali znak jednakosti izme|u etni~kog i verskog identiteta: pravoslavni Srbi naspram katoli~kih Hrvata. U isto vreme, Jevreji u regionu bili su osu|eni na osnovu rasne pripadnosti kao i zbog svojih veza sa komunizmom, slobodnim zidarima i navodnog ohrabrivawa abortusa. Pa~eli je odlu~no podr`ao hrvatski nacionalizam i potvrdio usta{ko poimawe istorije, novembra 1939, kada je grupa hrvatskih hodo~asnika do{la u Rim da se zalo`i za kanonizaciju hrvatskog fraweva~kog mu~enika Nikole Taveli}a.” (str. 239.) Srbi su pod hrvatskim re`imom masovno klani, sistematski pqa~kani i nasilno pokatoli~avani. “Od po~etka, javne delatnosti i stavovi u vezi sa etni~kim ~i{}ewem i antisemitskim programom bili su dobro poznati katoli~kom episkopatu i Katoli~koj akciji, lai~kim organizacijama koje je Pa~eli tako sna`no podr`avao kao papski nuncije u Nema~koj i kao kardinal dr`avni sekretar. Ove rasisti~ke i antisemitske mere bile su tako|e poznate i Svetoj stolici, pa time i Pa~eliju, u trenutku kada je pozdravqao Paveli}a u Vatikanu. Ova dela bila su poznata, {tavi{e, ba{ u trenutku kada su tajne diplomatske veze bile uspostavqene izme|u Hrvatske i Svete stolice. Sredi{wa odlika ovog, u su{tini verskog rata bila je prisvajawe ispra`wenih ili otetih pravoslavnih crkava od hrvatskih katolika. O tom problemu se raspravqalo u Kuriji i dogovorena su pravila pona{awa. Ali, od samog po~etka bilo je i drugih zlo~ina o kojima su se vesti {irile brzo od usta do usta. Uskoro je bilo jasno, da Paveli} nije ba{ slika i prilika Himlera i Hajdriha, po{to nije imao wihovu hladnokrvnu sklonost za birokratiju sistematskog masovnog ubijawa; ali usta{ko rukovodstvo je krenulo u masakre sa surovim i nasumi~nim varvarizmom koji te{ko da ima premca u istoriji.” (str. 240.) a) Audijencija odanosti Piju XII Kornvel ukratko opisuje masakre Srba u bjelovarskim selima, u Oto~cu i u glinskoj crkvi. “^etiri dana nakon masakra u Glini, Paveli}, takozvani poglavnik, oti{ao je u Rim da potpi{e (pod pritiskom Hitlera) dr`avni ugovor sa Musolinijem, koji je davao Italiji pravo da uzme hrvatske okruge i gradove na dalmatinskoj obali. Tokom te iste posete, Paveli} je imao audijenciju “odanosti” kod Pija XII u Vatikanu, i Nezavisna Dr`ava Hrvatska je 143

de fakto priznata od Svete stolice. Opat Ramiro Markone, iz benediktinskog samostana Montever|ine, odmah je naimenovan za apostolskog legata u Zagrebu... Jasno je da se brzo de fakto priznawe (u toku rata Vatikan je izbegavao priznavawe novih dr`ava) dugovalo vi{e polo`aju Hrvatske kao bastiona protiv komunizma nego potvrdi wene ubila~ke politike. Bez obzira na to, od samog po~etka se znalo da je Paveli} bio totalitarni diktator, lutka u rukama Hitlera i Musolinija, da je izdao niz rasisti~kih i antisemitskih zakona, da je bio sklon prisilnom preobra}awu iz pravoslavqa u katoli~anstvo. Iznad svega, Pa~eli je bio svestan da nova dr`ava nije bila, kako je to napisao Yonatan Steinberg, “rezultat herojskog ustanka naroda Bo`ijeg, ve} spoqne intervencije”. Nezavisna Dr`ava Hrvatska, kao {to je poznato u celom svetu, bila je posledica sna`nog i nezakonitog Hitlerovog i Musolinijevog napada i aneksije Kraqevine Jugoslavije (koja je imala zvani~ne diplomatske veze sa Vatikanom). Tu je sad bio Pa~eli koji je dr`ao Paveli}evu ruku i davao mu svoj papski blagoslov.” (str. 241.) Kornvel ostavqa mogu}nost da je Sveta stolica ne{to kasnije saznala za hrvatske zlo~ine. “Ali detaqi o masakrima Srba i prakti~na eliminacija Jevreja i Cigana bila je poznata od po~etka, a i kasnije, hrvatskom katoli~kom sve{tenstvu i episkopatu. Zaista, sve{tenici su ~esto u tome vodili glavnu re~.” (str. 241-242.) Navode}i ogromne brojke pobijenih Srba, Jevreja i Cigana, Kornvel se pita “kako je bilo mogu}e da uprkos strogo autoritarnim odnosima sile izme|u papstva i lokalne crkve – odnosu mo}i na ~ijem je uspostavqawu Pa~eli toliko radio – nije bilo poku{aja iz vatikanskog centra da se zaustavi ubijawe, prisilno preobra}awe, otimawe pravoslavnih imawa? Kako je bilo mogu}e da onda kada su zlo~ini postali op{tepoznati unutar Vatikana, kao {to }e se videti, Pa~eli nije odmah i bez okoli{awa odvojio Svetu stolicu od delovawa usta{a i osudio zlo~ince?” (str. 242.) Naslov slede}eg odeqka glasi: “Vatikan poznaje prilike u Hrvatskoj”. Kornvel u wemu potencira Stepin~evu ulogu, pa ka`e: “Od samog po~etka, nadbiskup zagreba~ki Alojzije Stepinac (~ija je beatifikacija u Rimu u toku), u potpunosti se slagao sa op{tim ciqevima nove hrvatske dr`ave, i radio na tome da je prizna papa. On je li~no posetio Paveli}a 16. aprila 1941. i slu{ao dok je novi vo|a izjavio da ne}e “biti tolerantan”, kako je zapisao Stepinac u svome dnevniku, “prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi po{to, kako on vidi stvari, to nije crkva ve} politi~ka organizacija”. Zbog toga je Stepinac pomislio da je “poglavnik bio iskreni katolik”. Istog dana, Stepinac je priredio ve~eru za Paveli}a i vode}e usta{e kako bi proslavio wihov povratak iz izgnanstva. Dvadeset i osmog aprila, na sam dan kada je 250 Srba bilo masakrirano u Bjelovaru, sa katoli~kih predikaonica pro~itano je Stepin~evo pastirsko pismo u kome su se pozivali sve{tenici i vernici da sara|uju sa vo|om. Kako je Stepinac mogao da bude tako naivan i da ne shvati {ta je takva saradwa mogla da zna~i? ... Sve{tenici, po pravilu frawevci, rukovodili su masakrima. Mnogi su i{li naoru`ani i sa `arom ubijali. Otac Bo`idar Bralo, poznat po tome {to je stalno nosio ma{inku, optu`en je da je plesao oko tela 180 masakriranih Srba na Alipa{inom mostu. Pojedini frawevci su ubijali, palili ku}e, pqa~kali sela i pusto{ili bosansku zemqu, predvode}i usta{ke bande. U septembru 1941, italijanski reporter pisao je o frawevcu koga je video 144

ju`no od Bawaluke, gde predvodi bandu usta{a sa raspe}em u rukama. U Ministarstvu inostranih poslova u Rimu postoje fotografije zlo~ina: `ena sa odse~enim dojkama, iskopanim o~ima, osaka}enih genitalija; kao i oru|a kasapqewa: no`eva, sekira, kuka za meso.” (str. 242-243.) b) Kornvelovo zgra`avawe nad likom nadbiskupa Stepinca Stepinac je znao za sve zlo~ine, a bio je i glavni akter prekr{tavawa. “Mnogo se govorilo u posleratnom periodu o li~noj svetosti nadbiskupa Stepinca, hrvatskog katoli~kog primasa, i wegovim protestima protiv progona i masakra. Ipak, ~ak i kad bi se poverovalo u wegovu nevinost u pogledu oprosta ubila~ke rasne mr`we, jasno je da su on i episkopat odobrili da se nepo{tovawe verske slobode izjedna~i sa sau~esni{tvom u nasiqu. Stepinac je napisao duga~ko pismo Paveli}u u kome je govorio o nasilnom pokr{tavawu i pokoqima, a koje je 1946. pisac Hubert Batler preveo iz prepisa u Zagrebu. Tu se navodi mi{qewe wegove bra}e biskupa, svi sa odobravawem, zajedno sa pismom katoli~kog biskupa Mostara, dr Mi{i}a, kojima se izra`ava istorijska `eqa da hrvatski episkopat odobri masovno preobra}awe u katoli~anstvo. Biskup po~iwe izjavom da “nikada nismo imali tako povoqnu priliku kao sada da pomognemo Hrvatskoj da spase bezbrojne du{e”. On odu{evqeno pi{e o masovnom pokr{tavawu. A zatim ka`e da odbacuje “uska shvatawa” vlasti koja hvata ~ak i preobra}enike i “lovi ih kao robove”... Pismo otkriva moralnu poreme}enost prisutnu u pona{awu biskupa, koji su iskoristili poraz Jugoslavije od nacista da pove}aju svoju mo} i da pro{ire katoli~anstvo na Balkanu. Jedan biskup za drugim, odobravaju pokr{tavawe, dok priznaju da nema smisla da se ~itavi tovari {izmatika bacaju u provalije. Nesposobnost biskupa da se odvoje od re`ima, da ga osude, da ekskomuniciraju Paveli}a i wegove pajta{e, bila je posledica wihove neodlu~nosti da propuste mogu}nost koju su dobili zahvaquju}i “povoqnoj prilici” da izgrade katoli~ku tvr|avu mo}i na Balkanu. Isto oklevawe da se zanemare mogu}nosti za ostvarewe katoli~ke premo}i na Istoku, delili su Vatikan i Pa~eli... Pa~eli je bio boqe obave{ten o situaciji u Hrvatskoj nego o bilo kom drugom podru~ju u Evropi, van Italije, tokom Drugog svetskog rata. Wegov apostolski legat Markoneputovao je izme|u Zagreba i Rima kako je hteo, i vojni avioni su mu stavqeni na raspolagawe da putuje u novu Hrvatsku. U me|uvremenu, biskupi, od kojih su neki sedeli u hrvatskom saboru, slobodno su op{tili sa Vatikanom i mogli su da vr{e svoje redovne ad limina posete papi u Rimu. Za vreme tih poseta, pontifeks i odgovaraju}i ~lanovi Kurije mogli su da se raspituju o okolnostima u Hrvatskoj, {to su oni zasigurno i ~inili. Pa~eli je imao i druge privatne na~ine da se obavesti, me|u kojima su bile dnevne radio emisije Bi-Bi-Sija. U toku rata, wih je bri`qivo pratio i prevodio za papu ambasador Ozborn. Bi-Bi-Si je ~esto slao izve{taje o situaciji u Hrvatskoj.” (str. 244-245.) v) Podlo }utawe usta{kih mentora iz Vatikana Kao konkretan primer takvog izve{tavawa britanske nacionalne agencije, Yon Kornvel daje fragment reporta`e od 16. februara 1942. godine, u kojoj se nagla{ava: “Najgori zlo~ini se vr{e u blizini zagreba~kog nadbi145

skupa. Krv bra}e te~e kao reka. Pravoslavci se silom pokr{tavaju u katoli~anstvo i mi ne ~ujemo glas nadbiskupa koji izra`ava protest. Umesto toga, izve{tava se o wegovom u~e{}u u nacisti~kim i fa{isti~kim paradama.” (str. 245.) Sveta stolica se na to uop{te nije obazirala. Woj je stalo iskqu~ivo do toga da stekne {to vi{e novih katoli~kih ovaca u svome beslovesnom stadu. “Bujica uputstava hrvatskim biskupima od Kongregacije za isto~ne crkve koja brine posebno za katolike isto~nog obreda u tom regionu, ukazuje da je Vatikan znao za prisilna pokr{tavawa od jula 1941. Dokumenti upu}uju na insistirawe Vatikana da budu}i preobra}enici u katoli~anstvo treba da budu odbijeni, ako tra`e pokr{tavawe iz pogre{nih razloga.” (str. 245.) Vatikan je ostao gluv i nem i povodom stradawa Jevreja na prostoru fa{isti~ke hrvatske dr`ave. “^etrnaestog avgusta, predsednik Jevrejske zajednice Alatrija pisao je kardinalu Maqoneu, mole}i ga u ime hiqada hrvatskih Jevreja, “stanovnika Zagreba i drugih centara u Hrvatskoj koji su bez razloga uhap{eni, li{eni svoga vlasni{tva i deportovani”... U pismu se moli za intervenciju Svete stolice kod italijanske i hrvatske vlade. Nije zabele`en odgovor ili akcija od Svete stolice.” (str. 245.) Tu je i ~itav niz drugih primera da su “zlo~ini” ili “klevete” bili op{tepoznati u Rimu u leto 1941, a Sveta stolica je imala kanale kroz koje je Pa~eli mogao da proveri i uti~e na doga|aje.” (str. 246.) Apostolski poslanik Ramiro Markone “vreme u Hrvatskoj uglavnom je proveo u~estvuju}i u ceremonijama, na ru~kovima, javnim paradama, slikaju}i se pored Paveli}a. Jasno je bilo da je bio izabran da smiruje i ohrabruje.” (str. 246.) Hrvatski diplomatski predstavnici u Vatikanu bili su Nikola Gu{inovi} i Ervin Lobkovi}. “Ovi aran`mani bili su polutajni po{to je Sveta stolica jo{ uvek zvani~no odr`avala diplomatske veze sa kraqevskom jugoslovenskom vladom u izbegli{tvu.” (str. 246.) Iako su, po~etkom 1942. godine, vatikanski zvani~nici raspolagali mno{tvom podataka o stravi~nim usta{kim zlo~inima, “Sveta stolica je ipak polako uspostavqala slu`bene odnose preko hrvatskih predstavnika.” (str. 246.) Svetski jevrejski kongres i [vajcarska jevrejska zajednica poku{avali su da Svetu stolicu zainteresuju za “progone Jevreja u Nema~koj, Francuskoj, Rumuniji, Slova~koj, Ma|arskoj i Hrvatskoj. Organizacije su se posebno brinule da papa iskoristi svoj uticaj u posledwe tri zemqe, koje su bile vezane sna`nim diplomatskim i crkvenim vezama sa Svetom stolicom – u Slova~koj, na primer, u to vreme predsednik je bio katoli~ki sve{tenik... Edmemoar, ~iji se rukopis ~uva u cionisti~kim arhivama u Jerusalimu, objavio je Saul Fridlender u svojoj zbirci dokumenata o Pa~eliju i Tre}em rajhu. U oktobru 1998, Gerhard Rigner, pre`iveli potpisnik memoranduma, otkrio je u svojim objavqenim memoarima... da je Vatikan iskqu~io ovaj dokument iz jedanaest tomova objavqene ratne gra|e – ukazuju}i da, vi{e od pola veka posle rata, Vatikan jo{ uvek ne}e da prizna {ta je znao o hrvatskim zlo~inima u ranoj fazi Kona~nog re{ewa, i kada je to saznao.” (str. 247.) U svakom slu~aju, kqu~ni qudi vatikanskog Dr`avnog sekretarijata, Maqone, Montini i Tardini, sigurno su znali sve detaqe krvavih zbivawa u usta{koj dr`avi, ali su hrvatske politi~ke predstavnike strpqivo slu{ali, velikodu{no im popu{tali, a samo ponekad blage kritike izgovarali. Francuski kardinal E`en Tiseran 146

bio je i o{triji u razgovoru sa Ru{inovi}em, optu`uju}i hrvatske frawevce za u`asno pona{awe i neposredno u~e{}e u pokoqima pravoslavnih Srba. Uprkos tome, Pa~eli je “i daqe bio raspolo`en prema vo|ama i predstavnicima Paveli}evog re`ima.” (str. 248.) Kornvel navodi ve}i broj srda~nih papinih audijencija, u toku kojih je primao razne usta{ke delegacije, redovno se sa simpatijama izra`avao o Paveli}u, {aqu}i mu tople pozdrave i blagoslove. Papa je bio preokupiran krupnijim planovima i projektima.

5. “Barbarosa”” , prilika za pokatoli~avawe Rusije U Hitlerovom pohodu na Sovjetski Savez on je video “priliku za katoli~ku evangelizaciju tragom neumoqive sile Vermahta, dok je napredovao ka Moskvi. To je pru`alo izglede da se okon~a stari sukob izme|u rimskog katoli~anstva i isto~nog pravoslavqa.” (str. 249.) U takvim prozelitskim zamislima papa nikako nije bio usamqen. “Franc fon Papen, biv{i katoli~ki vicekancelar, razmi{qao je o mogu}nostima za katoli~anstvo u novoosvojenim oblastima.” (str. 249.) Rimokatoli~ka crkva je mnogo ranije po~ela da pravi prozelitske planove za ruske prostore. “Godine 1929, kada je Pa~eli naimenovan za kardinala dr`avnog sekretara, Pije XI je osnovao vatikansku “Komisiju za Rusiju”. Kasnije, iste godine, on je na vatikanskoj teritoriji otvorio “Ruski pontifikalni kolegijum”, poznatiji kao Rusikum, i “Rutenijski pontifikalni kolegijum”, gde su se polaznici obu~avali za slu`bu u Sovjetskom Savezu. Druge ustanove tako|e su tajno u~estvovale u obu~avawu qudi za misiju u Rusiji, ukqu~uju}i tu i opatiju iz Grota Ferata, blizu Rima, opatiju [evtow u Belgiji i opatiju Velehrad u Moravskoj. Neki od najmo}nijih redova crkve – redemptoristi, asumpcionisti, jezuiti i kler raznih redova u Poqskoj – napravili su svoje vlastite programe unutar plana za tajnu evangelizaciju u Rusiji.” (str. 251.) Do realizacije nije do{lo, jer nacisti nisu dozvolili da se vr{i pokatoli~avawe na okupiranim teritorijama dok se rat ne zavr{i. a) Genocid osigurava katoli~ki mostobran prema istoku Ali, nasilno pokr{tavawe pravoslavnih Srba u Paveli}evoj Hrvatskoj svakako je bilo deo tog opse`nog plana. “Mogu}nost da privuku na preobra}awe mase pravoslavnih “{izmatika”, kroz wihovu blisku vezu sa katoli~kim isto~nim obredom, obja{wava Pa~elijevu popustqivu politiku prema Paveli}u i wegovom ubila~kom re`imu. Da se on suprotstavio Paveli}evim prisilnim preobra}awima, deportacijama i masakrima, sa osudama i ekskomunikacijama, postojawe hrvatskog mostobrana prema istoku do{lo bi u opasnost. Strpqewe, popu{tawe, {urovawe, bile su opcije koje je Pa~eli o~igledno izabrao. Za Pa~elija je ekumenizam imao samo jedno zna~ewe: da razdvojena hri{}anska bra}a uvide gre{ku koju su po~inili i da se vrate u punu zajednicu sa papom i Rimom.” (str. 253.) Toliko je uloga usta{ke hrvatske dr`ave u prodoru prema isto~nim pravoslavnim zemqama visoko kotirana u o~ima vatikanskih velikodostojnika, da se Sveta stolica zdu{no anga`ovala u posleratnom spasavawu hrvatskih ratnih zlo~inaca koji su zlodela i pokoqe vr{ili s blagoslovom rimokatoli~kog sve{tenstva. “Istra`ivawa 147

koja su saveznici vodili posle rata otkrivaju da je opqa~kano blago usta{a koji su be`ali, iznosilo oko 80 miliona dolara, od koga je dobar deo bio u zlatnicima. Dokaz o dosluhu Vatikana sa usta{kim re`imom podrazumeva i gostoprimstvo pontifikalnih verskih ustanova, i obezbe|ivawe sme{tajnih mogu}nosti i sefova za pohrawivawe usta{kog blaga, od koga je jedan deo bio ukraden od `rtava uni{tewa – Srba i Jevreja. Tokom rata, Kolegijum Svetog Jeronima u Rimu postao je dom za hrvatske sve{tenike koji su se teolo{ki obrazovali pod sponzorstvom Vatikana. Kasnije, tu je bio sme{ten vrhovni {tab posleratnog usta{kog podzemqa, koji je obezbe|ivao bekstvo hrvatskim ratnim zlo~incima. Tu su usta{ama davani la`ni paso{i i identiteti kako bi izbegli da ih uhapse saveznici.” (str. 253-254.)

6. Svi diktatori ro|eni i odgajani kao katolici Pored duge tradicije antijevrejstva, koje je negovano u rimokatoli~koj crkvi, wenoj teologiji i ideologiji, Kornvel ukazuje na ~iwenicu da je u prvoj polovini dvadesetog veka “katoli~anstvo imalo veze sa izrazito desni~arskim nacionalizmom, korporativizmom i fa{izmom koji su podr`avali antisemitizam ili sau~estvovali u antisemitizmu na rasnim osnovama. Prakti~no svaki desni~arski diktator tog perioda ro|en je i odgajan kao katolik – pre svih Hitler, Horti, Franko, Peten, Musolini, Paveli} i Tiso (koji je bio katoli~ki sve{tenik). Bilo je izolovanih, ali zna~ajnih slu~ajeva gde su katoli~ki biskupi izra`avali svoja antisemitska gledi{ta, ~ak dok se progon Jevreja zahuktavao u Nema~koj sredinom tridesetih.” (str. 269.) Tako je poqski primas kardinal Hlond, 1936. godine, izjavio da }e jevrejski problem postojati sve dok postoje Jevreji. “Slova~ki biskupi, na primer, objavili su pastirsko pismo u kome se ponavqaju tradicionalne optu`be da su Jevreji bili bogoubice. Bilo je dokaza za antijevrejstvo, ~ak antisemitizam, u srcu Vatikana za vreme rata. Vode}i dominikanski teolog i neotomista Garigu – Lagran` bio je teolo{ki savetnik Pa~elija i u isto vreme odlu~an podr`avalac Petena. Bio je blizak prijateq vi{ijevskog ambasadora pri Svetoj stolici. U jednoj poznatoj depe{i, diplomata je rekao svojoj vladi da se Sveta stolica ne protivi antijevrejskim zakonima i on je ~ak naveo izvorne bele{ke iz Tome Akvinskog koje su skupili rimski neotomisti.” (str. 269.) Papa je uporno }utao o silnim transportima Jevreja u koncentracione logore, o wihovim masovnim likvidacijama u krematorijumima, gasnim komorama i namernim izgladwaviwem. U isto vreme kada je vi{e od ~etrdeset hiqada francuskih Jevreja deportovano u Au{vic, “Pa~eli je veoma toplim re~ima pohvalio rad mar{ala Petena i pokazao `ivo interesovawe za vladine akcije koje su bile znak sre}ne obnove verskog `ivota u Francuskoj.” (str. 276.) Jednom je, dodu{e, papa pomenuo stotine hiqada qudi koji su osu|eni na uni{tewe samo zbog svoje nacionalnosti ili rase, i to je bilo sve. “To nije bila samo bleda izjava. [okantan je jaz koji se vidi izme|u ogromnosti likvidacije jevrejskog naroda i ovog oblika neodre|enih re~i. On je mogao da misli na mnoge kategorije `rtava brojnih zara}enih strana u sukobu. Svesna upotreba nejasnog jezika imala je nameru da umiri one koji su se zalagali da on protestuje, istovremeno izbegavaju}i da povredi nacisti~ki re`im. Ali, ove obzire zaklonilo 148

je implicitno odbijawe i trivijalizacija. On je sveo nesre}ne milione na “stotine hiqada” i izbrisao re~ Jevreji, nagla{avaju}i kvalifikaciju “ponekad samo”. Nigde nije spomenut izraz nacisti ili nacisti~ka Nema~ka. Sam Hitler ne bi mogao da po`eli uvijeniju i ne{kodqiviju reakciju od Hristovog vikara na najve}i zlo~in u qudskoj istoriji.” (str. 280.) a) Odanost Hitleru do posledweg trenutka Takav papin stav predstavqa kombinovani izraz tradicionalne rimokatoli~ke averzije prema Jevrejima, davawa primata vatikanskim ciqevima zasnovanim na o~ekivanom Hitlerovom prodoru na istok i li~nog Pa~elijevog antisemitizma. “Pa~eli je pokazivao tajnu antipatiju prema Jevrejima, {to se videlo jo{ kad mu je bilo 43 godine u Minhenu, i ona je bila i verska i rasna, {to je okolnost koja je suprotna kasnijim tvrdwama da je po{tovao Jevreje i da je za vreme rata delovao u najboqoj nameri, iako je ~inio propuste. Od 1917. ... Pa~eli i slu`ba za koju je bio odgovoran, pokazivali su antagonizam prema Jevrejima, zasnovan na uverewu da je postojala veza izme|u jevrejstva i boq{evi~ke zavere da se uni{ti hri{}anstvo. Pa~elijeva konkordatska politika, kao {to se dobro zna, spre~ila je potencijalni katoli~ki protest u odbranu Jevreja, bez obzira da li su oni bili preobra}enici u hri{}anstvo ili ne, kao stvar “spoqa{weg” me{awa. Na sastanku vlade, 14. jula 1933, sam Hitler je priznao da je nema~ki konkordat pru`ao mogu}nost da se opravda uni{tavawe Jevreja. Dok je javno odbacivao rasisti~ke teorije od sredine do kraja tridesetih, Pa~eli je propustio da odobri protest nema~kog katoli~kog episkopata protiv antisemitizma. Nije ni poku{ao da uti~e na proces u kome su katoli~ki sve{tenici sara|ivali u izdavawu rasnih potvrda kako bi se identifikovali Jevreji, {to je pru`alo bitne informacije neophodne u nacisti~kim progonima... Iz raznog dokaznog materijala, jasno je da je Pa~eli verovao da su Jevreji sami na sebe navukli nesre}u; posredovawe u wihovu korist moglo je uvu}i crkvu u savezni{tvo sa silama – pre svega Sovjetskim Savezom – ~iji je kona~ni ciq bio uni{tewe institucionalne crkve. Iz tog razloga, kada je po~eo rat, on je bio odlu~an da se distancira od svakog apela u ime Jevreja na nivou me|unarodne politike.” (str. 283.) Kroz papino ratno pona{awe izvorno sredi{te i najja~a organizacija zapadnog hri{}anstva pokazali su pravo lice svoje ideologije, “iskrene” pobo`nosti i la`ne, obmawiva~ke slatkore~ivosti. “Propust da se izgovori” iskrena re~ o Kona~nom re{ewu koje je bilo u toku, pokazao je svetu da Hristovog vikara nije pogodilo sa`aqewe i bes. S tog gledi{ta, on je bio idealan papa za Hitlerov u`asni plan. On je bio Hitlerov pion. On je bio Hitlerov papa.” (str. 284.) Papa je progovorio tek kada je nestalo Hitlera i kad su prestali nacisti~ki pritisci. “Prvobitna obaveza da osudi Kona~no re{ewe odlagana je do onog trenutka kada je Pa~elijeva savest bila “oslobo|ena” takvih pritisaka. Kako bilo, on ne samo da je propustio da objasni i izvini se za svoje }utawe, ve} je kasnije tra`io da mu se prizna moralna nadmo} zato {to je govorio otvoreno.” (str. 284.) U javnim istupima, papa se bezo~no hvalisao kako je svojevremeno osu|ivao antisemitisti~ke progone. “Wegovo sau~esni{tvo u Kona~nom re{ewu, zbog propusta da uputi odgovaraju}u osudu, bilo je upotpuweno potowim poku149

{ajem da se prika`e kao istaknuti branilac jevrejskog naroda. Wegovo visokoparno samoopravdawe iz 1946. otkriva ne samo da je bio idealan papa za nacisti~ko Kona~no re{ewe, ve} i licemer.” (str. 284.) Kada su Nemci, po padu Musolinija, okupirali Rim i, u oktobru 1943, po~eli masovnu deportaciju rimskih Jevreja u Au{vic, a transporti prolazili neposredno pored vatikanskih zidina, papa je tako|e }utao. O pona{awu rimskog pontifeksa tim povodom nema~ki ambasador u Vatikanu baron Ernest fon Vajceker slu`beno je izve{tavao Berlin: “Iako pod pritiskom sa svih strana, papa nije sebi dozvolio da ga gurnu u demonstrativnu kritiku deportacije rimskih Jevreja. Mada mora da zna da }e takav stav biti upotrebqen protiv wega od strane na{ih neprijateqa i da }e biti iskori{}en u protestantskim krugovima u anglosaksonskim zemqama u ciqu antikatoli~ke propagande, on je ipak uradio sve {to je mogu}e, ~ak i u ovoj osetqivoj stvari, kako ne bi zategao odnose sa nema~kom vladom i nema~kim vlastima u Rimu.” (str. 296-297.) Nikada se Pa~eli u prilog svojih jevrejskih sugra|ana nije obratio Bogu nijednom javnom molitvom ni misom. “Ova duhovna i moralna }utwa naspram zlo~ina izvr{enog u srcu hri{}anstva, u senci }ivota prvog apostola, traje do danas i svi katolici su u tome sau~esnici.” (str. 301.) Me|utim, berlinski nadbiskup kardinal Adolf Bertran, na vest o Hitlerovoj smrti, li~no je naredio da svi `upnici u wegovoj arhidijecezi “odr`e sve~ani rekvijem u znak se}awa na firera i sve one ~lanove Vermahta koji su pali u borbi za na{u nema~ku otaybinu, zajedno sa najiskrenijim molitvama za narod i otaybinu i za budu}nost nema~ke katoli~ke crkve.” (str. 301.)

150

Drugi deo FANTAZMAGORIJE HRVATSKIH ISTORI^ARA I. Hrvatska istorija po Vjekoslavu Klai}u Vjekoslav Klai} (1849-1928), po majci Nemac, smatra se osniva~em moderne hrvatske istoriografije, a u svom obimnom delu ve{to je kombinovao rezultate nespornih istra`iva~kih napora i romanti~arske nacionalne ideologije, pa se nije ustru~avao da nategnutim tuma~ewima i pretpostavkama nadoknadi praznine koje su ugro`avale unapred postavqeni idealni model. Od Ivana Kukuqevi}a Sakcinskog preuzeo je princip da nau~na istina mora biti podre|ena nacionalnoj samosvesti i idealisti~ki konstruisanoj istoriografskoj dr`avotvornoj paradigmi. Pri tome mu je solidno obrazovawe i vaspitawe u nema~kom duhu i na nema~kom jeziku pru`ilo razvijenu sposobnost sistematizacije prikupqene gra|e i logi~kog situirawa izra`ene tendencioznosti u tuma~ewu i interpretaciji. U obiqu objavqenih radova najzna~ajnija je Klai}eva “Povijest Hrvata” u pet tomova, kojom obuhvata period od doseqavawa na Balkansko poluostrvo do 1608. godine. Docnije je Vjekoslav Klai} postao predmet osporavawa najzagri`enijih hrvatskih nacionalnih ideologa ~ak i zbog toga {to je pisao da su Hrvati slovenski narod i da u svom karakteru upravo ispoqavaju tradicionalnu slovensku narodnu otpornost, nepokoravawe tu|inu i qubav prema slobodi. Mada i Klai} uveliko spada u red istoriografskih falsifikatora, falsifikati docnijih istorijskih pamfletista toliko }e prevazi}i wegove, da nam on danas prema naslednicima mo`e izgledati nevino, ~edno i naivno.

1. Klai}eva megalomanska kartografija Klai}evo izlagawe hrvatske istorije po~iwe apsurdnom konstatacijom koja sledi stavove wegovih prethodnika Pavla Ritera Vitezovi}a, Baltazara Adama Kr~eli}a, Ivana [veara i Tadije Smi~iklasa, a prema kojoj, “po istra`ivawu najboqih hrvatskih povjesni~ara zauzeo je hrvatski narod u prvoj polovici VII stoqe}a prili~no prostranu zemqu, kojoj su bile ove 151

me|e: na jugu rijeka Bojana (oko Skadra), na istoku rijeka Bosna ili Vrbas, na sjeveru Dunav (od utoke Drave do utoke Save) i Drava, na zapadu rijeka Sana, istarske gore (doti~no rijeka Ra{a u Istri) i Jadransko more. Ako pogledamo na kartu, vidimo da nam je pribrojiti hrvatskoj zemqi ove dana{we dr`ave i oblasti: Crnu Goru, ~itavu Dalmaciju, zapadni dio Bosne, Hercegovinu (osim Novog Pazara), Hrvatsku i Slavoniju, napokon jedan dio isto~ne Krawske i isto~nu Istru”. (Vjekoslav Klai}: “Povijest Hrvata”, kwiga prva, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1974., str. 27.) Dokaza nema, ali ne trebaju. Vaqda mu je dovoqno da se pozove na istra`ivawa “najboqih hrvatskih povjesni~ara”. Dovoqno je da ma{ta jednog proizvede po`eqnu fantazmagoriju, pa da se svi ostali potom u wu zakliwu kao u nepobitnu ~iwenicu i horski je ponavqaju kao verodostojnu istinu. Klai} tim “najboqim hrvatskim povjesni~arima” odmah dodaje da je “grad Sarajevo u Bosni jama~no najisto~nije mjesto u opsegu nekada{we hrvatske zemqe.” (str. 27-28.) Potom prisvaja Mostar, Dubrovnik i Boku Kotorsku. On je i jedan od propovednika legende o dve hrvatske dr`ave, Posavskoj i Primorskoj Hrvatskoj, i zagovornik “Crvene Hrvatske” kao projekta kojim se prisvajaju Zeta i Travunija. Ka`e da su Hrvati “zasnovali dvije poglavite kne`evine”, jednu u sjevernom dijelu (Posavska ili Panonska Hrvatska, poslije Slovinska zemqa ili Slavonija), a drugu u ju`nomu (Dalmatinska Hrvatska ili Bijela Hrvatska). Obje su se oblasti vi{e puta me|usobno takmile, pa~e bivalo je i nemilih zgoda kad je primjerice ono u IX stoqe}u Borna, knez dalmatinskih Hrvata, stajao uz Franke protiv ro|ene bra}e svoje, protiv Qudevita, kneza posavskih Hrvata. A i kasnijih stoqe}a izbijala je vi{e puta na povr{je opreka izme|u Slovinske zemqe i ju`ne Hrvatske, i tek u najnovije vrijeme umjela je `iva svijest hrvatskoga naroda ukloniti ogradu, kojom je priroda rastavila sredwoevropski svijet od onoga na Balkanu.” (str. 29.) Samo {to Klai} namerno propu{ta ~iwenicu da su Hrvati, kao iskqu~ivi ~akavci, govorili druga~ijim jezikom od stanovnika Slovinske zemqe ili Slavonije, koji su prvobitno, sve do isto~nih delova, bili iskqu~ivo kajkavci, kao Slovenci. Istina, ti Slavonci su Hrvatima bili etni~ki bli`i nego Srbi, s obzirom da su Hrvati – ~akavci i Slovenci – kajkavci pripadnici zapadnoslovenske narodno-jezi~ke grane, a Srbi – {tokavci isto~noslovenske. Pored Slovenaca, tako su Hrvatima u neposrednom srodstvu Poqaci, ^esi i Slovaci, a Srbima Rusi, Belorusi, Ukrajinci, Bugari i Makedonci. Ovde nije bez zna~aja i ~iwenica da su se Slovenci pojavili u dana{woj Sloveniji i u Panoniji polovinom {estog veka, a Hrvati su se doselili tek u prvoj polovini sedmog veka. a) Prisvajawe srpskog identiteta pseudoistoriografskom ekvilibristikom Mada verodostojniji istorijski podaci upu}uju da se prvobitna Hrvatska prostirala oko Krakova u dana{woj Poqskoj (Velika ili Bela Hrvatska), Vjekoslav Klai} poku{ava da je poistoveti sa ogromnom slovenskom dr`avom kraqa Sama koji je 623. godine podigao ustanak protiv Avara i nakon pobede narodnom voqom stekao kraqevsko zvawe. U tom smislu on pi{e: “Samo je tako izme|u frana~ke dr`ave i avarske vlasti zasnovao jaku i 152

prostranu dr`avu slavensku, koja je obuhva}ala ~itavu dana{wu ^e{ku, Moravsku, veliki dio Hali~a i veliki dio dana{wih alpskih zemaqa (naro~ito [tajersku, Koru{ku i Krawsku). U toj prostranoj dr`avi `ivjelo je mnogo slavenskih plemena, jedno pored drugoga pod svojim plemenskim knezovima i velikim `upanima (Vaquh, Dervan), ali sva ta plemena u saveznoj dr`avi priznavala su kraqa Sama. Kako se ta golema dr`ava zvala, nije zabiqe`eno; no nije nevjerojatno da se po najpoznatijem i najhrabrijem plemenu prozvala Velika ili Bijela (tj. slobodna, od Avara oslobo|ena) Hrvatska.” (str. 47.) Hrvate Klai} naziva “najmo}nijim pukom” u Samovoj dr`avi, koje je vizantijski car Iraklije 627. godine pozvao da oslobode “rimsku pokrajinu Dalmaciju, a mo`da i Panoniju od vlasti Avara i wima pokornih Slavena, ... te se u wima nastaniti i braniti od idu}ih napadaja barbara.” (str. 47.) Pi{e zatim da je sedam ili osam plemena “plemenitih Hrvata”, predvo|eno s petoro bra}e i dve sestre kao plemenskim stare{inama (Klukas, Lebel, Kosenc, Muhlo, Hrvat, Tuga i Buga), pro{av{i kroz Panoniju i u{av{i u Dalmaciju, zapo~elo “krvavu borbu s dosada{wim gospodarima wezinim: s Avarima i wima pokornim Slavenima. Rat traja{e vi{e godina. Naposqetku pretego{e Hrvati: oni savlada{e Avare i pokorne im Slavene, te zagospodova{e ~itavom Dalmacijom. Od toga ~asa ostala je stara rimska pokrajina Dalmacija u vlasti plemenitih Hrvata.” (str. 48.) Ovde Klai} prepravqa Konstantina Porfirogenita pa tvrdi da su se Srbi po pitawu preseqewa iz prapostojbine na Balkansko poluostrvo ugledali na Hrvate, pa pi{e: “Primjer Hrvata potaknuo je jo{ druge Slavene na sjeveru da se presele na Balkanski poluotok. Bili su to Hrvatima po krvi i jeziku najsrodniji, i tek slu~ajno po imenu razli~iti Srbi, koji su i na sjeveru nastavali tik uz Hrvate u zemqi Bojki (Bojki je jo{ i danas ime isto~nogali~kih Ukrajinaca)” (str. 49.) Nije slu~ajno {to za Srbe veli da su po krvi i jeziku najsrodniji Hrvatima i da se sasvim slu~ajno po imenu razlikuju, jer mu je tako lak{e da prisvaja i pohrva}uje ~itave delove srpskog naroda i wihove balkanske oblasti. Me|utim, Klai}, vaqda svestan svoje pseudoistoriografske ekvilibristike i u nemogu}nosti da predawa i bajke potkrepi verodostojnim istorijskim izvorima, ne odustaju}i od planiranih {pekulacija, mora da prizna da se samo jedno od navodnih sedam “hrvatskih” plemena izri~ito i nazivalo hrvatskim, dok ostala “nisu imala samo razli~ita imena plemenska, nego su se donekle razlikovala govorom i obi~ajima. Bila su to etnografska plemena.” (str. 50.) [ta mu ovde zna~i odrednica “etnografsko pleme” ni sam Klai} ne razume, ali je bitno da uo~ava razlike u govoru i obi~ajima, mada izbegava su{tinski podatak da je osnovna govorna razlika Srba i Hrvata {to prvi govore {tokavski, a drugi ~akavski. Prvo pleme se navodno naselilo u najsevernijoj Dalmaciji i pretpostavqa Klai} da bi se ono moglo zvati Bu`ani. “Drugo pleme, i to bez sumwe ono koje je vodio sam Hrvat i koje se zvalo izrijekom Hrvati ili Bijeli Hrvati, naselilo se ne{to ju`nije, naime od ju`noga obronka Velebita i rijeke Zrmawe pa do rijeke Cetine na jugu i do Duvawskog poqa na istoku, dok je na zapadu dopiralo do mora. 153

Ta je oblast kroz sva kasnija stoqe}a odr`ala specifi~no ime Hrvati ili Hrvatska.” (str. 50-51.) Jedino za te predele i postoje verodostojna istorijska svedo~anstva o postojawu Hrvata i Hrvatske, a onda opet slede fantazmagorije kojima se prisvajaju srpske zemqe: “Tre}e pleme, kojemu ne znamo za ime, zauzelo je oblast Neretvu (zvana tako|er Pagania i Maronia, poslije Krajina, a danas Primorje). Ta se malena oblast sastojala samo od tri `upe (Makarska, Rasto~ka, Dalenska), a `iteqi wezini bili su osobito gordi i hrabri... Neretvi na jugu, a sve uz obalu Jadranskog mora, smjestila su se druga plemena u trima oblastima, naime u Zahumqu, Travuwi i Dukqi.” (str. 51.) b) Jedno va`no priznawe u moru izmi{qotina Veoma je va`no {to na ovom mestu Klai} priznaje da su prvobitnu Bosnu osnovali Srbi. Navode}i kako Hrvati nisu mogli da se {ire u unutra{wost, on obja{wava da im nije “bilo mogu}e prodirati, jer su se ondje bili u zagorskim `upama smjestili Srbi, osnovav{i dvije poglavite oblasti: Ra{u i Bosnu. Tako bi{e hrvatska plemena, koja ne mogo{e na}i sijela u primorskoj Dalmaciji, prisiqena da sele opet na sjever, u staru rimsku Panoniju, osobito u krajeve uz Kupu, zatim izme|u Drave, Dunava i Save. Ne zna se koliko je naroda hrvatskoga tim putem udarilo, ali jo{ u H stoqe}u bila je u Hrvata `iva predaja da je jedan dio hrvatskih plemena ostavio staru Dalmaciju, pak naselio Panoniju i Ilirik.” (str. 51-52.) Nema nikakvih podataka o izvorima na osnovu kojih pi{e o tim navodnim starim predawima, a posebno neve{to obja{wava tobo`wu hrvatsku simbiozu sa Slavoncima, kako sledi: “Nema sumwe da je samo mawi dio hrvatskih plemena po{ao u Panoniju, gdje je zatekao mnogo slavenskih starosjedilaca i ne{to Avara. Hrvatima, koji su bili brojem kudikamo slabiji od tih `iteqa, nije bilo mogu}e da posve sku~e prva{we stanovnike. Oni se nastani{e pored tih Slavena, ili kako ih oni nazivahu Slovinaca, te se u kasnije vrijeme s wima stopi{e u jedno. I tako u staroj Panoniji pretegnu ime slovinsko ili slavensko, te se i sama zemqa u kasnija stoqe}a naziva{e Slovinska zemqa (Slovinci) ili po tu|em kalupu Slavonija. U toj slovinskoj zemqi pojavile se dvije oblasti.” (str. 52.) Klai} ka`e da su te dve oblasti Slavonija i Srem. Da su se hrvatska plemena odmah po dolasku na Balkan i narednih vekova iz Dalmacije preseqavala u Slavoniju nema nikakvih dokaza, ali dokazi Klai}u nisu ni potrebni. Od Popa Dukqanina Klai} je preuzeo i bajku o hrvatskom saboru na Duvawskom poqu i navodnom prisustvu vizantijskih carskih i papskih izaslanika, gde je odlu~eno da se prihvati hri{}anstvo, i to u drugoj polovini sedmog veka. Klai} tvrdi da su na tom saboru u~estvovala i srpska plemena, predvo|ena svojim `upanima, da se saborovalo dvanaest dana, da su done{ene uredbe o organizaciji crkve i mnogo svetovnih zakona. I na kraju vrhunska la` koja }e slu`iti kao upori{te za mnoge novije izmi{qotine: “Najglavnije je bilo da se {to to~nije ozna~e me|a{i hrvatskih i srpskih oblasti kao i me|e latinskih gradova, pa da se onda znade {to je ~ije. Poslanici bizantskoga cara sastavi{e razvod, koji prihvati{e i hrvatski i srpski knezovi i `upani. Starorimska pokrajina Dalmacija bi razdijeqena. Dalmacijom zvat }e se otad samo onih osam gradova tik uz morsku obalu i na trima 154

otocima, gdje su `ivjeli ostaci Latina; sva ostala zemqa ostaje Hrvatima i Srbima. [to je god zemqe uz more od Ra{e u Istri do Bojane, zvat }e se Hrvatska (Primorje), a dijeli se na sjevernu ili Bijelu Hrvatsku, i na ju`nu ili Crvenu (oblasti Neretva, Humska zemqa, Travuwa i Dukqa). Zemqa Hrvatima za le|ima pripada Srbima te se ta Srbija (Zagorje) dijeli na dvije oblasti: Ra{u i Bosnu.” (str. 55-56.) Koliko je ovo notorna la`, mo`e posvedo~iti i ~iwenica da se na ovaj na~in ni hiqadu godina posle nigde u svetu nisu vr{ila etni~ka razgrani~ewa. Dana{wi ozbiqniji hrvatski istori~ari saglasni su da o navodnom saboru na Duvawskom poqu oko 670. godine nema nikakvih istorijskih podataka, a i sam Klai} nekoliko stranica kasnije priznaje da “otkad su hrvatska plemena sporazumno s bizantskim carem zauzela staru rimsku Dalmaciju i jedan dio Panonije, pa u wima zasnovala vi{e ve}ih i mawih oblasti, ne spomiwu se ona u povjesnici vi{e od stotinu godina. A i nije bilo povoda da se o wima mnogo biqe`i.” (str. 61.) Jedino slovensko pleme koje se nazivalo Hrvatima i, kako priznaje Klai}, bilo nastaweno na prostoru izme|u Zrmawe i Cetine, on naziva “bijelim ili slobodnim Hrvatima”, podeqenim u dvadesetak `upa. Mada nema nikakvih verodostojnih istorijskih podataka za celi sedmi i osmi vek, Klai} sledi svoje ma{tovite pseudoistoriografske prethodnike pa barata krajwe nepouzdanim iskazima, poput onog da je jedan od prvih knezova “Bijele Hrvatske” bio Porga, koji je stolovao u Biha}u, pa kako se vlast tih hrvatskih knezova, uz sporadi~ne sukobe me|u `upama, protegla postepeno na sever do Istre. Kakvi su Klai}evi “istoriografski” maniri pokazuje slede}i odlomak, u kome on sam priznaje da ne raspola`e ~iwenicama ali mu to nimalo ne smeta da veze pri~u o navodnom {irewu na jug i istok, nakon uspe{nog pro{irewa prema severu: “Nema sumwe da su nakon toga uspjeha knezovi Bijele Hrvatske pregnuli da ra{ire svoju vlast i na jugu Cetine u oblastima Crvene Hrvatske. No izvjesnih vijesti za to nema. Pri~a se samo, da je godine 688. bjelohrvatski knez Radoslav razbio arbanasku silu (potomke starih Ilira) i da je uz Bosnu pokorio sve oblasti i zemqe do Leska u Albaniji, pa da je tako postao vrlo silan vladar. Premda to pri~awe nije ni~im utvr|eno, ipak se iz wega razabira da su bjelohrvatski knezovi nastojali oko toga da skupe pod svojom rukom sve hrvatske oblasti, {to bijahu nikle na tlu starorimske pokrajine Dalmacije.” (str. 62.) v) Pripisivawe Hrvatima istorije srpskog naroda u Panoniji Na sli~an na~in pi{e o sudbini navodnih Hrvata u Panoniji, a pri tom i jadikuje: “Kudikamo nepovoqnije postade stawe onih hrvatskih plemena, koja se bijahu nastanila u nekadawoj pokrajini Panoniji. Prvo se nisu mogla odr`ati prema mnogobrojnijim slavenskim prvoselcima, a zatim im zadavahu mnogo jada jo{ uvijek silni i divqi Avari.” (str. 62.) Ako se nisu te eventualne hrvatske grupacije mogle odr`ati u sredini slovenskih starosedelaca, to zna~i da su one asimilovane od srodnih Slovina, odnosno Slovenaca i prirodno prihvatile kajkavski jezik, a onda kao jedinstvena slovenska zajednica patili u avarskom ropstvu. Klai} pi{e da se jedan deo Hrvata naselio u okolini Sirmijuma u dana{wem Sremu, pa nakon propalog ustanka protiv avarske tiranije, pod knezom Kuberom se 758. u celosti ise155

lio u Vizantiju. Nije nemogu}e da se zaista iz nekog podru~ja u nedefinisano vreme mawa grupa Hrvata iselila u dubinu Vizantije jer su ozbiqni nau~nici na severu Epira prona{li nekoliko toponima koji svedo~e o davnom hrvatskom prisustvu. Me|utim, neverovatno je da sam Klai} prvo priznaje da su Hrvati u Panoniji predstavqali zanemarqivu mawinu me|u slovenskim starosedeocima, a odmah potom sve ono {to se tim Slovenima pod avarskom vla{}u de{avalo tretira kao prevashodno hrvatsku istoriju. Kada je frana~ki kraq Karlo Veliki 791. prodro u Panoniju, pridru`ili su mu se svi tamo{wi Sloveni u obra~unu sa Avarima, pa verovatno i to malo Hrvata, ako se uop{te do tada sa~uvao wihov identitet. Kad su posle pet godina Avari definitivno pora`eni, Slavonija se na{la u sastavu frana~ke dr`ave. Kad su Franci 799. godine krenuli na prave Hrvate, u sastavu frana~ke vojske bilo je mnogo panonskih Slovena. Klai} pi{e da je u borbi kod Trsta odbijena frana~ka vojska, a wen komandant markgrof Erik poginuo. Kad je papa 800. godine u Rimu krunisao Karla Velikog za rimskog cara, Hrvati su ga, prema Klai}u, priznali za svoga vrhovnog gospodara, a on im je ostavio unutra{wu autonomiju. Poklonili su se 814. i wegovom sinu nasledniku Ludvigu Pobo`nom. Sled docnijih zbivawa daqa je prilika Klai}u da doga|aje koji su se paralelno odvijali u Slavoniji i Hrvatskoj tretira kao hrvatsku istoriju. “U Bijeloj Hrvatskoj vlada{e tada knez Borna, a u Slovinskoj zemqi u gradu Sisku knez Qudevit. Oba bijahu dobri junaci i vrsne vojvode, ali pomamni za tu|im dobrom. Jedan i drugi ulagivao se caru i frana~koj gospodi, ne bi li ga zapalo vladati svima Hrvatima. Frana~ka gospoda zamijeti{e tu neslogu i taj jal hrvatskih knezova. Osobito je lukavi markgrof Kadaloh sve vi{e raspirivao zavist hrvatskih knezova, ne bi li posve omrzio jednoga drugome. Sad bi radio u prilog Borni, iako je i kriv bio; sad je opet prihvatio Qudevita, pa bio on prav i zdrav kao zlato. Tako se zavadi{e dva po Bogu i jeziku ro|ena brata, dvije nesretne zemqe hrvatske, a sve tu|inu na uhar koji je, zavrgnuv{i obe}awa Karla Velikoga, sve se vi{e banio po ubogoj zemqi i upletao se u doma}e posle hrvatske.” (str. 64.) Nema sumwe da je postojalo veliko neprijateqstvo izme|u susednih knezova Qudevita i Borne, ali nema nikakvog dokaza da su obojica Hrvati. Qudevit je bio Slovinac, a samo Borna Hrvat. Nesporno je da je tu re~ o me|ubratskom sukobu jer su Hrvati i Slovinci slovenski narodi, ~ak iste, zapadnoslovenske grane, ali im hrvatstvo ne mo`e biti jedinstveni etni~ki imeniteq. Op{ti imeniteq je slovenstvo, a hrvatstvo je u wemu posebna kategorija, mnogo u`a, brojno i prostorno striktno ograni~ena na onu teritoriju na kojoj se taj termin uop{te pojavquje, a to je iskqu~ivo ono podru~je koje Klai} naziva Belom Hrvatskom. g) Pohrva}ivawe srpskih plemi}a ili za{to se Hrvati ne se}aju kneza Qudevita Qudevit je podigao oru`ani ustanak i 819. potukao frana~ku vojsku u Slovinskoj zemqi, kako svedo~e svi raspolo`ivi izvori. Klai} navodi kako su Qudevitu u pomo} prisko~ili Slovenci iz Karantanije i Srbi Timo~ani, dok se “bjelohrvatski” knez Borna stavio na stranu Franaka, “jer se 156

nada{e da }e nakon pada Qudevita sjediniti wegovu zemqu sa svojom kne`evinom. Odlu~eno bi da se na Slovinsku zemqu udari s dvije strane: sa zapada iz Karantanije provalit }e Balderih, a s juga iz Bijele Hrvatske prodrijet }e knez Borna. U sudaru sa Balderihom Qudevit je nepora`en ustuknuo, ali je do nogu potukao hrvatsku vojsku kneza Borne na reci Kupi i potom duboko prodro u Belu Hrvatsku. “Silan strah zavlada sada u Bijeloj Hrvatskoj. Borna se ne usudi oprijeti ni do~ekati ga na otvorenom poqu. Djecu, `ene i starce, a i sve vrednije stvari, otpremi u tvrde gradove {to su stajali sred `upa hrvatskih, a sam s najodabranijim junacima po~ne ~etovati u onim gorskim krajevima, napadaju}i na Qudevita sad iza le|a, sad s boka, te uznemiriva{e tako wegovu vojsku dan i no} bez prestanka.” (str. 66.) O~ekuju}i nov frana~ki napad, Qudevit se ve} po~etkom 820. vratio iz Hrvatske. Istovremeno je car Ludvig sazvao frana~ki dr`avni sabor u Ahenu. “Tu se posve ozbiqno raspravqalo kako da se svlada ustanak u Slovinskoj zemqi, koji je nakon neuspjele vojne od pro{le godine tolik mah preoteo da su svi Slovenci uz Qudevita pristali.” (str. 67.) Qudevit je prodro u Karantaniju da bi se suprotstavio novoj frana~koj vojsci, ali se ubrzo morao povu}i. Tri frana~ke kolone su prodrle u Slovinsku zemqu i opusto{ile je; ali Qudevitovo utvr|ewe nisu uspele zauzeti. Tek po~etkom 822. godine do|e do velikog frana~kog upada, u kome Qudevit “vide}i da se ne bi mogao oprijeti ostavi svoj glavni grad Sisak i pobje`e preko Save i Bosne u Srbiju, gdje se udomi u nekog `upana.” (str. 68.) Slovinska zemqa je definitivno osvojena i prikqu~ena furlanskoj markgrofoviji. Prire|iva~ ove Klai}eve kwige, Trpimir Macan, u posebnoj napomeni ka`e: “Prema Ajnhardovim analima, Qudevit je prebjegnuo “k Srbima”. Pretpostavqa se da je rije~ o dana{wem Srbu, koji je u sredwem vijeku bio sredi{te posebne `upanije.” (str. 68.) Ako se ima u vidu gde se nalazi li~ki grad Srb, potpuno je jasno na koliko malom prostoru se nalazila prvobitna Hrvatska, “Bijela Hrvatska” – kako pi{e Klai}, podvode}i pod “Crvenu Hrvatsku” nesporne srpske zemqe, po ~emu bi onda Srbi bili “Crveni Hrvati”. Pohrvativ{i bez ikakvog osnova kneza Slovinske zemqe, Klai} daqe navodi: “Nesre}ni Qudevit bude u Srbiji nezahvalan svomu doma}inu. On ga naime ubije, otme mu grad i `upu i zavlada objema. Radi toga morade pobje}i iz Srbije. On umakne u Bijelu Hrvatsku i na|e zaklona u Qudemisla, ujaka svoga suparnika Borne (koji je u me|uvremenu umro – prim. V. [.). Ali ga tu dade Qudemisl u potaji ubiti... Kasnija predaja u Hrvata, kako ju je u polovici H stoqe}a zabiqe`io bizantski car Konstantin Porfirogenit, nije se sje}ala vi{e juna~koga i nesretnoga Qudevita, a jo{ mawe wegove tu`ne sudbine.” (str. 68.) Hrvati Qudevita nisu mogli da pamte ni stotinak godina jer im on nikada nije ni pripadao, ali su ga zapamtili objektivni istorijski izvori bez ikakvih oznaka navodnog hrvatskog identiteta. Ni narednih vekova Slavonija ni{ta hrvatsko nije imala. d) Preuveli~avawe uloge jedva poznatog Tomislava Hrvatskog kneza Bornu nasledio je 821. wegov sinovac Vladislav. Po sporazumu vizantijskog cara Mihaila i frana~ko-rimskog cara Ludviga iz 824. godine, Hrvatska je pripala Francima, a primorski gradovi sa latin157

skim stanovni{tvom Vizantiji. Po{to su u tim gradovima dotad bila episkopska sedi{ta, papa, “boje}i se da dalmatinski biskupi kao bizantski podanici ne bi Hrvate odvratili od Rima, odlu~i u Bijeloj Hrvatskoj osnovati zasebnu biskupiju, koja bi bila pokorna izravno rimskoj stolici, a ne splitskom nadbiskupu.” (str. 71.) Tako je sredinom devetog veka formirana hrvatska biskupija u Ninu. Kneza Vladislava je 835. godine nasledio Mislav, koji je ratovao sa Mle~anima, a i pristao je da ninska biskupija pripadne splitskoj metropoliji, dogovoriv{i to sa vizantijskim splitskim nadbiskupom. Mislavu Klai} pripisuje da je svoju zemqu pro{irio na Bosnu sve do Drine, a za vreme Trpimira, wegovog naslednika od 834. godine, ka`e da se Bijela Hrvatska “tada prostirala od Save i Kupe na jug do Cetine, a od mora na istok do Drine. Kako su prema Trpimiru stajale oblasti Neretva i Humska zemqa, nije poznato.” (str. 76.) Trpimir je 852. potvrdio splitskoj nadbiskupiji darovnicu kneza Mislava, a ta Trpimirova poveqa je “najstarija sa~uvana isprava hrvatskih vladara.” (str. 77.) Wegov naslednik od 864. godine, Domagoj, isticao se ratovawem protiv Mle~ana i harawem po jadranskoj obali, zbog ~ega ga je papa Jovan VIII o{tro prekorevao i upozoravao. Dve godine po Domagojevoj smrti, vladao je wegov sin Inoslav, a onda se vlasti do~epao Zdeslav, potomak Trpimirov. Godine 878. “po|e Zdeslav u Carigrad, gdje zakliwa{e Vasilija da mu pomogne do kne`evskoga stolca, obe}avaju}i mu za to da }e biti wegov kletvenik (vazal) i da }e patrijarha Fotija priznati za duhovnog glavara hrvatskoga naroda. Car ga objeru~ke do~eka, dade mu pomo}i, a na to se Zdeslav nametnu Bijeloj Hrvatskoj za kneza.” (str. 85.) O potpunom priklawawu kneza Zdeslava vizantijskom caru i carigradskom patrijarhu, Klai} nalazi potvrdu u spisu Konstantina Porfirogenita. Tada je i dovr{eno pokr{tavawe Hrvata, a car odredi da wihovom knezu dalmatinski gradovi pla}aju danak. Klai} pretpostavqa da je papski izaslanik bugarskom knezu, koji je neko vreme proveo u Hrvatskoj, potajno podstrekivao lokalne banove i `upane, koji se 879. pobune i zbace Zdeslava, a na kne`evski presto dovedu Branimira. Branimir se distancirao od Vizantije i ponovo Hrvate okrenuo Rimu, {to je papa pozdravio s dve poslanice. Uskoro je u Rimu posve}en novoizabrani ninski biskup, ali su se dalmatinski gradovi i wihove biskupije oglu{ile na papin poziv i ostali verni Vizantiji. Godine 887. do|o{e u Hrvatsku neki slovenski sve{tenici, proterani iz Moravske u kojoj je papa zabranio slu`bu na slovenskom jeziku. Oni su, kao Metodijevi u~enici, doneli slovensku liturgiju i crkvene kwige koji se tako ukoreni{e kod Hrvata. Nakon Branimira, 892. za hrvatskog kneza je do{ao Mutimir. Godine 910. hrvatski knez postaje Tomislav. “O rodu kneza Tomislava, tko mu je bio otac, a tko mati, ne znamo ni{ta.” (str. 98.) Ma|ari, koji su se pojavili jo{ u vreme Branimira, u doba Tomislava sru{ili su veliku dr`avu Moravsku i zauzeli celu Slovensku zemqu, odnosno Slavoniju, ugroziv{i potom i hrvatske granice. Nekoliko puta su upadali u Hrvatsku, ali su bili odbijeni. O tome Klai} pi{e: “Knez Tomislav sretno obrani svoju kne`evinu od ma|arskih navala. Ali to ne bija{e sve. Gone}i ~ete ma|ar158

ske iz svoje djedovine, u{ao je slavodobitno u Slovinsku zemqu, gdje ga je narod do~ekao kao spasiteqa svoga. Ma|ari bje`e kraj Zagreba, kraj Po`ege, kraj Vukovara, a iza Vukovara prepliva{e Dunav i vrati{e se tu`ni pred lice kraqa Arpada. A Tomislav na to, svu tu ravnu zemqu pridru`i svome vladawu te }e otad sezati dr`ava wegova do Drave i Dunava. Slovenski Hrvati veselo i zahvalno prionuli uz krv svoje krvi, uz svoga osloboditeqa. Slovinska zemqa postala banovina hrvatska; za kneza Tomislava upravqat }e zemqom slovinski ban koji }e stolovati u starodrevnom gradu Sisku, u onome gradu gdje su pro{loga stoqe}a kne`evali Qudevit, Ratomir, Mutimir i Braslav. Tako sjedini knez Tomislav Slovinsku zemqu s Bijelom Hrvatskom i ispuni ono za {to su pred sto godina Qudevit i Borna prolili toliko bratske krvi. Slava Tomislavova razlijegala se svagdje gdje je bilo srca i jezika hrvatskoga. Narod grnuo jatomice pod stijeg wegov, i tako je Tomislav mogao stvoriti vojsku kakve je tada u Europi malo bilo... Zato nije ~udo {to su se za wegovu qubav i prijateqstvo otimali vladari susjednih oblasti hrvatskih i srpskih i da su se pa~e i neki knezovi Crvene Hrvatske utjecali wegovu okriqu. Poimence Mihajlo Vi{evi}, ponositi knez Humske zemqe, gotovo da je Tomislava priznao za svoga gospodara.” (str. 99.) Klai} govori napamet dokle je Tomislav prodro u Slavoniju, proizvoqno Slovine progla{ava Hrvatima, mada na po~etku kwige navodi kako je gotovo zanemarqiv broj Hrvata doselio u Slovinsku zemqu i uklopio se u zate~ene slovinske starosedeoce. Opet govori o knezovima nekakve Crvene Hrvatske, za koju ni weni navodni `iteqi nikada nisu ~uli, a za ozbiqnu istorijsku nauku nikada nije bilo sporno da je Mihailo Vi{evi} Srbin i srpski vladar, ~ija loza vu~e korene jo{ od srpske prapostojbine, iz vremena pre doseqavawa. Da bi pridobio Tomislava kao saveznika protiv Bugara, po Klai}u, vizantijski car mu poveri dalmatinske gradove pod za{titu, obavezuju}i ih da hrvatskom vladaru pla}aju danak, kome dade i titulu svoga konzula. Tomislav je to iskoristio da privoli dalmatinske episkope da se prikqu~e latinskoj crkvi i pokore rimskom papi. “Po wegovom savjetu i nukawu ~itava Dalmacija odvr`e se od carigradskog patrijarha i pridru`i se opet Rimu.” (str. 101.) Godine 925. Tomislav je pobedio vojsku bugarskog cara Simeona koji je poku{ao da zauzme Hrvatsku. “Pobjedom nad Bugarima sjedinio je knez Tomislav sve dosadawe velike i male oblasti hrvatske i srpske u jednu veliku dr`avu, koja je obuhva}ala sav narod hrvatski i srpski, a i sve latinske gradove uz morsku obalu (Dalmaciju)... Odmah nakon pobjede nad Bugarima pozvan bi sav narod hrvatski da se na|e na okupu na Duvawskom poqu, gdje }e biti veliki sabor (skup{tina). Do}i }e onamo banovi i `upani, do}i }e poslanici rimskoga pape, splitski prvostolnik sa svojim podru~nicima, a i crveno-hrvatski i srpski veliki `upani, koji su nedavno priznali Tomislava za starje{inu. Knez Tomislav ovjen~at }e se za kraqa svih Hrvata i uredit }e se mnogi drugi poslovi.” (str. 104.) U okviru Tomislavove Hrvatske uop{te se nisu nalazile srpske zemqe, pa je to najogoqenija Klai}eva la`, a ni o navodnom saboru na Duvawskom poqu nema nikakvih istorijskih tragova, {to Klai}u nimalo ne smeta da ga vrlo ma{tovito i detaqno opi{e. 159

^ak je izmislio i pesmu koja se navodno u toku krunisawa pevala. Klai} “zna” {ta je ko od ode}e i opreme na sebi imao na toj uobra`enoj sve~anosti, {ta je ko izgovorio, ali {to se ti~e Tomislava, “kako i gdje je umro, ne znamo, a ne znamo ni to gdje su pokopani ostaci utemeqiteqa hrvatske dr`ave.” (str. 107.) |) @estoka borba oko jezika bogoslu`ewa Prikqu~ewe dalmatinskih latinskih gradova Hrvatskoj otvorilo je `estoku borbu izme|u latinskih i slovenskih sve{tenika oko jezika bogoslu`ewa. Latinski biskupi su ~ak zahtevali da se ukine hrvatska ninska biskupija smatraju}i weno osnivawe nezakonitim, kao i da se cela Hrvatska u crkvenom pogledu podredi splitskom nadbiskupu. Hrvatski biskup Grgur i wegovi popovi glagoqa{i tome su se odlu~no suprotstavqali. Zato je Tomislav, kako navodi Klai}, u godini svog krunisawa sazvao i crkveni sabor u Splitu kako bi sva pitawa bila razre{ena. Ovde je interesantno navesti jo{ jedan primer Klai}eve beskrajne i Macanove unekoliko umerenije megalomanije. Klai} pi{e da su 925. godine do{le “pod okriqe kraqa Tomislava crveno-hrvatske oblasti Neretva, Zahumqe, Travuwa i Dukqa, a i neke srpske oblasti koje su se docnije u crkvenim stvarima pokoravale carigradskomu patrijarhu. Tomislav nije htio da te pokrajine ostanu i daqe uz isto~nu crkvu; zato mu bija{e ne{to u~initi da se tu rimska crkva utvrdi, naro~ito bija{e mu odlu~iti da li }e se stare biskupije tih oblasti: stonska, dubrova~ka i kotorska iznova podvrgnuti prvostolniku splitskomu kako su nekad bile, ili }e se mo`da koja od wih uzvisiti na nadbiskupiju.” (str. 109.) Trpimir Macan ga kao malo ispravqa, pa u napomeni ispod teksta skre}e pa`wu kako “Klai}evi podaci o sezawu hrvatske, makar i vrhovne vlasti na tolikom prostoru nisu utemeqeni u izvorima. U sastavu Hrvatske od isto~nih krajeva bile su Bosna i Neretqanska oblast, a Zahumqe je s wom bilo tijesno povezano.” (str. 109.) Nema ni jednog jedinog istorijskog dokaza da su bilo kada Bosna i Neretqanska oblast bile u sastavu hrvatske dr`ave, a Zahumqe je s wom moglo biti tesno povezano samo morskom vodom ili penom velikih talasa. Crkveni sabor u Splitu je zaista odr`an 925. godine, ali iz pisma koje mu je uputio papa Jovan H jasno se vidi da se on odnosi na slovensku zemqu, a ne samo hrvatsku, pa se izri~ito pomiwu Tomislav kao kraq Hrvata i Mihailo, presvetli knez Humqana. Svim Slovenima papa tom prilikom poru~uje da je wihov jezik varvarski i da se bogoslu`ewe mora obavqati na latinskom. Sabor je, izme|u ostalog, odlu~io da se hrvatska ninska biskupija podredi splitskoj nadbiskupiji, ~emu se biskup Grgur Ninski energi~no protivio. Usledile su dvogodi{we rasprave u Rimu, ali je papa oklevao da se po tom pitawu decidno izjasni, pa je sazvao u`i sabor za Hrvatsku i Dalmaciju u Splitu, za razliku od prethodnog koji je bio za sve slovenske zemqe. Na saboru od 927. godine odlu~eno je da se ukine ninska biskupija. Novi papa Lav VI tu odluku je potvrdio podre|uju}i celu Hrvatsku splitskoj nadbiskupiji, a Grgura preme{taju}i za skradinskog biskupa. Tomislav, koji je prethodno podr`avao ninsku biskupiju kao hrvatsku narodnu crkvu, povukao se kad je ~uo za papinu odluku, a Grgur Ninski se nije ni borio za o~uvawe 160

slovenskog jezika bogoslu`ewa nego samo za odr`avawe ninske biskupije, u ~emu je ostao usamqen. Macan napomiwe ovim povodom i slede}e: “Za nacionalnih borbi u XIX st. pojavila se predoyba o Grguru Ninskom kao borcu protiv nastojawa latinskog sve}enstva da potisne glagoqa{ko bogoslu`ewe. Me|utim, u saborskim spisima nema traga wegovu protivqewu u tom pogledu. Wegov se prosvjed odnosio samo na pitawe primata splitske nadbiskupije i opstanka ninske biskupije.” (str. 115.)

A. Falsifikovawe biografija hrvatske vlastele sa ciqem dokazivawa jedinstva i dr`avnopravnog kontinuiteta Dalmacije, Hrvatske i Slavonije Sam sebi upadaju}i u usta povodom Bosne, Klai} pi{e da je Kre{imir, naslediv{i oko 930. godine Tomislava, odr`ao o~evu dr`avu jakom i silnom, ali sad ve} vidimo da Bosna nije bila u sastavu Hrvatske. [to se Kre{imira ti~e, “najvi{e mu zadava{e jada vjerolomni ban bosanski, koji bija{e zauzeo tri `upe uz me|u hrvatsko-bosansku, naime Uskopqe (Skopqe), Luku (Dnoluka) i Plivu. Ali mladi Kre{imir zaratio na bana, razbi ga negdje na Vrbasu, te ga naposqetku prisili da je ostavio svoju banovinu i pobjegao nekamo u Ugarsku.” (str. 116.) Naravno, ne zna Klai} ni kad je to bilo ni kako se zvao taj bosanski ban. Ina~e, Kre{imira je 945. godine nasledio maloletni sin Miroslav, koga je posle ~etiri godine ubio namesnik Pribina i preoteo mu krunu. U Hrvatskoj je zavladalo rasulo, {to je i{lo na ruku srpskom velikom `upanu ^aslavu. “Obnoviv{i ve} prije veliko`upansku vlast u Ra{i i drugim oblastima, pridru`i mu se sada i banovina bosanska, a nakon we i crvenohrvatske oblasti i pokrajine koje su se radije pokoravale obnovitequ srpske slave, nego banu krvniku. Nesretnom banu Pribini ostade tako jedino Bijela Hrvatska sa Slovinskom zemqom.” (str. 117.) Oko 970. godine mla|i Kre{imirov sin Dr`islav pobedio je Pribinu i proglasio se za kraqa. On je ratovao protiv Mle~ana kojima se priklonio wegov brat Svetoslav, zvani Surowa. Od Dr`islava su se odmetnuli i dalmatinski gradovi, prikqu~uju}i se Mle~anima. Godine 998. Mle~ani su ovladali svom jadranskom obalom koja je do tada bila u hrvatskom posedu. Ipak, Dr`islav je uspeo da povrati Biograd, a posle dve godine i Split; potom je umro. Nasledio ga je Kre{imir II koji je za suvladara uzeo brata Gojslava. On je povratio sve dalmatinske gradove i ostrva. Neka ostrva Mle~ani su opet preoteli 1018. godine. Slede}e godine Kre{imir II je priznao vrhovnu vlast vizantijskog cara Vasilija II. Kre{imira II nasledio je 1035. Stjepan, sin Svetoslava Surowe. Naredne godine Vizantija je povratila celo hrvatsko-dalmatinsko primorje pod svoju vlast. Nakon nekoliko godina car Konstantin Monomah sporazumno je darovao dalmatinske latinske gradove hrvatskom kraqu Stjepanu. Godine 1044. Mle~ani po~e{e rat protiv Hrvata i posle {est godina ote{e im Zadar. Stjepana je 1058. nasledio sin Petar Kre{imir IV. Interesantno je da Macan dovodi u sumwu mnoge od ovih Klai}evih dinasti~kih podataka, ali to za nas nije naro~ito va`no. Klai} daqe pi{e kako je Stjepana 1058. na161

sledio wegov sin Petar Kre{imir i u wegovo vreme Hrvatska je bila mnogo mawa od Tomislavove. “Crvenohrvatske oblasti bijahu ve} od bune bana Pribina za sve vijeke sdru`ene od Bijele Hrvatske, te je ba{ nedavno Stjepan Vojislav (1042) sjedinio Dukqu, Travuwu i Humsku zemqu u jednu samostalnu dr`avu koja je poslije iza{la na glas pod imenom Kraqevine Dukqanske. I banovina bosanska bija{e odavna svoja, dok je banovina srijemska nakon tu`ne smrti nesretnoga bana Sermona ostala sve|er pokrajinom bizantskom. Tako je Petar Kre{imir u prvi ~as vladao jedino banovinama bjelohrvatskom i slovinskom, k tome su mu vlast priznavali neki gradovi latinske Dalmacije, osobito Split i Trogir.” (str. 129.) Petar Kre{imir je prvenstveno nastojao da i sve ostale latinske gradove preotme od Mle~ana, “pak da tako hrvatska dr`ava opet zahvati ~itavo primorje od Istre do rijeke Cetine.” (str. 130.) Kad je to postigao i opet ovladao obalom do u{}a Cetine, sebi je pored titule kraqa Hrvatske dodao titulu kraqa Dalmacije. Neformalna prestonica mu je bio Biograd na moru. Bez ikakvog istoriografskog upori{ta Klai} insistira da je Slovinska zemqa od Tomislava do Petra Kre{imira neprekidno u sastavu Hrvatske i da wenog bana imenuje hrvatski kraq. Me|utim, slovinski banovi imali su nasledne titule i tako sna`an me|unarodni ugled da je, na primer, slovinski ban Zvonimir 1065. godine o`enio Jelenu, k}erku ma|arskog kraqa Bele. Petru Kre{imiru Klai} pripisuje da je nasilno svojoj dr`avi prikqu~io Neretqansku kne`evinu sve do reke Neretve, dotad samostalnu, kao i ostrva Bra~, Hvar i Vis i, pretpostavqa, Kor~ulu. Potom, “wegova rije~ slu{ala se od Drave do Neretve, od mora na istok do Vrbasa i mo`da do Drine.” (str. 135.) Mo`da do Drine, a mo`da i do Volge; {ta ko{ta Klai}a da daqe naga|a! Po{to Petar Kre{imir nije imao mu{kog potomstva, Klai} tvrdi da je 1075. novi kraq postao Slavac Sva~i}, koji nije uspeo da se stabilizuje, a ubrzo su ga porazili Normani iz ju`ne Italije i odveli u ropstvo iz koga se nikad vi{e nije vratio. Macan prime}uje da nije re~ o Slavcu, nego Petru Kre{imiru IV koji je na ime otkupa Normanima predao ve}i broj dalmatinskih gradova. Te iste 1075. godine kraq je postao Dmitar Zvonimir, koga je papa krunisao preko izaslanika. Dmitar Zvonimir, kraq Hrvatske i Dalmacije, kao i ugarski kraq Ladislav, na poziv pape Grgura VII, s vojskom su intervenisali u Koru{koj protiv nema~kog kraqa i cara Henrika IV, 1082. godine. Hrvati su tu pora`eni od Henrikovog vojvode Leopolda. Me|utim, Macan navodi da su podaci o tom ratu istorijski falsifikat i da se te godine Dmitar Zvonimir na strani Normana ume{ao u rat protiv Vizantije i wene tada{we saveznice Venecije. Dmitar Zvonimir je umro 1089. godine. “Kasnija pri~a me|utim umije pripovijedati da Zvonimir nije umro naravnom smrti, nego da su ga ubili Slovinci, naime `iteqi Slovinske banovine gdje je za Kre{imira banovao.” (str. 144.) Toma{i} je svojevremeno pisao da je Zvonimir na samrti prokleo Hrvate {to su ga neverno ubili, da vi{e nikada nemaju doma}eg vladara. Macan tvrdi da je Zvonimir umro prirodnom smr}u, mada nema pouzdanijih istorijskih izvora koji bi svedo~ili o na~inu wegove smrti. Godine 1079. na kraqevski presto je do{ao svojevremeni izabranik Petra Kre{imira, Stjepan II, za koga je Klai} prethodno pisao da mu je Slavac 162

Sva~i} preoteo presto. Umro je posle nepune dve godine. U dr`avi je, u nedostatku naslednika prestola, nastala velika pometwa. U borbama izme|u nekoliko suparnika, prestola se do~epao 1093. Petar Sva~i}. Zvonimirova udovica Jelena Lijepa obratila se za pomo} svome bratu ma|arskom kraqu Ladislavu. Ladislav je ve} 1091. zauzeo Slovinsku banovinu, stavqaju}i je pod vlast svog sinovca Almo{a, sina Belina. Godine 1094. formirao je slovinsku biskupiju sa sedi{tem u Zagrebu, s obzirom da je Sisak, kao dotada{wa slovinska prestonica, bio razoren. Za biskupa je postavqen ^eh Duk, a Zagreb se time pojavquje u istoriji. Klai} pi{e da su nakon Ladislavove smrti 1095. Hrvati uspeli da preotmu Slovinsku banovinu, ali im se istovremeno izmakla kontroli latinska Dalmacija i 1097. se prikqu~ila Mlecima. Klai} iznosi da je 1102. ugarski kraq Koloman poslao izaslanika hrvatskim velika{ima s predlogom da se sklopi ugovor o wegovom stupawu na hrvatski kraqevski presto, pa da je hrvatsko plemstvo sazvalo narod na sabor koji je odlu~io da se Petar Sva~i} odrekne prestola. Petar Sva~i} se navodno s tim nije mirio, pa je pru`io otpor na Gvozdu i poginuo. Trpimir Macan prime}uje da su ti podaci uveliko zastareli jer je Koloman hrvatsku vojsku potukao jo{ 1097. na planini Gvozdu i da je tom prilikom poginuo Petar Sva~i}. Sa hrvatskim plemstvom je 1102. navodno sklopio nagodbu “Pakta konventa” po kojoj je, kako daqe iznosi Macan, “Hrvatska kraqevom osobom bila vezana s Ugarskom, ali je ina~e sa~uvala svoju dr`avno-politi~ku samostalnost, izra`enu u zasebnoj krunidbi za hrvatskog kraqa, zasebnom saboru, u osobi bana ili hercega kao kraqeva namjesnika, u zasebnom porezu, novcu i vojsci.” (str. 152.)

1. Izmi{qawe “Crvene Hrvatske” Daju}i rezime nastanka i razvoja hrvatske dr`ave za vreme narednih vladara, Klai} ponovo svojata Dukqu ili Zetu, Travuniju, Zahumqe, Neretvu, Slovinsku zemqu i Srem, pa onda navodi: “ve} u polovici H stoqe}a otkinu{e se od we primorske oblasti od Neretve do Bojane, pak se pridru`i{e Srbima, a u polovici XI stoqe}a stvori se od wih zasebna dr`ava, poznata pod imenom Crvena Hrvatska, koja je isprva vladala srpskim oblastima, ali je poslije u XII stoqe}u spala pod srpsku dr`avu, pa se za sve vijeke otu|ila Bijeloj Hrvatskoj.” (str. 155.) Nema apsolutno nikakvih dokaza da je bilo kad i bilo gde postojala nekakva “Crvena Hrvatska”, a pogotovo nije u jedanaestom veku mogla postojati kao posebna dr`ava u primorskim oblastima izme|u Neretve i Bojane. Tu je u to vreme postojala dr`ava Srbija pod vladarem Stefanom Vojislavom koji je vladao od 1031. do 1051. godine. Narednih godina, po osvajawu Hrvatske, Koloman je zauzeo i sve dalmatinske gradove i mnoga ostrva. Wegov sin i naslednik od 1116. godine, Stjepan II, po~eo je ubrzano da ukida privilegije koje je Koloman davao gradovima posebnim poveqama. Nezadovoqstvo latinskog stanovni{tva ohrabrilo je Mle~ane da krenu u rat i povrate gradove koje su im Ma|ari verolomno preoteli. U po~etku su uspeli da ih sve zauzmu, ali su ih Ma|ari s Hrvatima povratili 1117. Mle~ani su 1125. opet zauzeli svo primorje severno od 163

Splita. Samo je Biograd ostao u ma|arskim rukama, ali su ga Mle~ani uskoro do temeqa razorili. Ishod tih borbi dove{}e do situacije u kojoj su Zadar i severnija ostrva ostali ~vrsto u mleta~kim rukama, a Split i Trogir, s ju`nijim ostrvima u ugarskim. Godinama se tu ni{ta nije mewalo, a Klai} na velikom broju strana razglaba op{tu ugarsku istoriju i dinasti~ke sukobe u kojima Hrvati skoro nikakve uloge nemaju. Ugarski kraq Bela je 1135. ovladao Bosnom, za koju sada Klai} ka`e da je “nekadawa hrvatska oblast”, pa nastavqa: “Poznato je da je Bosna ne{to prije nego {to je izumrla doma}a kraqevska porodica u Hrvatskoj, zapala dukqanskoga kraqa Bodina, koji je u ste~enoj banovini namjestio za svoga namjesnika kneza Stjepana. Sad najednom nalazimo Bosnu u vlasti kraqa Bele Slijepoga.” (str. 181-182.) Ina~e, od 1138. godine ugarski vladari su svojoj vladarskoj tituli dodali da su kraqevi Rame, ~ime su ozna~avali Bosnu. Po{to je Belu Slepoga 1141. godine nasledio maloletni sin Gejza, zemqom je kao namesnik upravqao Belu{ i tokom osamnaest godina bio wen apsolutni gospodar. Klai} pi{e da je Belu{ prvo bio herceg, “a poslije je obna{ao redom najvi{e ~asti u Ugarskoj i Hrvatskoj: sad je bio ban hrvatski, sad palatin ugarski, a katkad oboje zajedno. O podrijetlu toga odli~noga mu`a znade se malo. Gr~ki povjesni~ar Kinam pi{e da je bio iz Dalmacije u {irem smislu, pak zato sudimo da je bio Hrvat ili Srbin. Belu{ je imao za `enu tako|er k}er srpskoga velikoga `upana Bele Uro{a, naime sestru kraqice Jelene, te je po tom bio tetak mladomu kraqu Gejzi. Sada lako doku~ujemo, kako je Hrvat mogao postati prvim ~ovjekom u ~itavom vladawu.” (str. 183.) Trpimir Macan na to prime}uje: “Belo{, Bjelo{, Bjelu{ bio je sin ra{kog `upana Uro{a I, brat Beline `ene Jelene i ujak Gejze II. Bio je, dakle, Srbin.” (str. 183.) U vizantijsko-ugarskom ratu 1165. Vizantija je ovladala celom dalmatinskom obalom, osim mleta~kim posedima, a odmah potom cela Hrvatska je pala u vizantijske ruke. Kad se ma|arski kraq Stefan III malo pribrao, uspeo je da pobedi vizantijskog namesnika u Splitu. “Nakon toga poraza odmetnu se od Bizantiskoga carstva ~itava Hrvatska, a vaqda s wom i Bosna.” (str. 195.) Ma|ari su ipak povratili kontrolu nad Hrvatskom i Dalmacijom. Ponovo 1167. ovlada{e vizantici i narednih trinaest godina Hrvatska i Dalmacija bile su pod wihovom vla{}u. Pored wih i Bosna, Srem i Slavonija. Tada{wi Srem je obuhvatao i Ba~ku. Iz ovog perioda interesantan je doga|aj koji se desio u Neretqanskoj krajini kad je ubijen splitski nadbiskup Arnerije, koga je papa ustoli~io 1175. godine. On se sukobio s neretqanskom ~uvenom porodicom Ka~i}a, koju Klai} neopravdano naziva hrvatskom, a za pleme Ka~i}a navodi da je dr`alo “`upu Poqi~ku, dio Krajine i grad Omi{ na utoku Cetine u more.” (str. 199.) Re~ je o pograni~noj oblasti, a Omi{ se oduvek nalazio ju`no od u{}a Cetine kao tradicionalno grani~ne reke koja je odvajala Srbe od Hrvata. “Povod razmirici bile su neke zemqe, poimence selo Sriwane na podanku gore Mosora, koje prisvaja{e u jednu ruku pleme Ka~i}a a u drugu nadbiskup Arnerije za svoju biskupiju.” (str. 199.) Kad je Arnerije po~etkom avgusta 1180. godine krenuo da preotme selo Sriwane “ondje ga do~eka knez Nikola Ka~i} s bra}om, ro|acima i ~itavim plemenom. Ka~i} s dru`bom 164

opkoli nadbiskupa i svi po~nu na w vikati: “[ta ti radi{, zli glavaru? [ta snuje{ proti nam? Ako te odmah ne bude nestalo, znaj da je to posledwi dan tvoga `ivota”. Ali Arnerije se ne prestra{i, nego odvrati prkosno: “Nije to va{a zemqa nego crkvena, koju ste silom ugrabili”. Sada tek nastade prava gungula; Ka~i} sa svojim plemenom pograbi kamewe i baca{e ga na nadbiskupa, dok ga ne pokopa{e pod gomilom kamewa. Dok su ovako Ka~i}i kamenovali nadbiskupa, pobjego{e oba pristava i drugi qudi, koji bijahu nadbiskupa dopratili, u grad Split da jave gra|anima tu nesre}u. Kao gromom o{inuti prenu{e se gra|ani, pograbi{e oru`je, pa neki po moru, neki po kopnu pohita{e k brdu Mutograsu (Monte graso, Debelo brdo), gdje se bija{e nesre}a dogodila. Ka~i}i uto sa svojim plemenom umako{e, a Spli}ani razvali{e gomilu kamewa, te odnije{e le{ svoga nadbiskupa u Split, gdje ga sve~ano pokopa{e. Poslije podigo{e na istome mjestu, gdje je nadbiskup tu`no zaglavio, malu crkvicu, koja i sad jo{ stoji.” (str. 200.) a) @al za nepostoje}im dvojnim titulama u Ugarskoj Posle smrti mo}nog vizantijskog cara Manojla Komnena 1180. godine, “srpski veliki `upan Stjepan Nemawa proglasi se odmah nezavisnim, ne priznavaju}i vi{e ni po imenu vrhovne vlasti bizantske; Nemawin sinovac Miroslav, knez u Humu, postade tako silovit da je stao uznemiravati Hrvatsku i Dalmaciju; u Bosni pak pojavi se odmah god. 1180. ban Kulin, kojega je sestra bila udata za humskoga kneza. Svi ti vladari, oslobo|eni od silnoga Emanuela, pregnu{e da se osile i pro{ire svoje oblasti.” (str. 202.) U takvim uslovima i ma|arski kraq Bela III se “morao po`uriti da ga vladari srpski i bosanski ne preteku i da se ne ugnijezde u zemqama hrvatskim. Tako on mo`da ve} 1180. godine, no svakako 1181. pregnu svom snagom da otu|enu Hrvatsku s Dalmacijom i Srijemom povrati svojemu vladawu. Uspjeh bija{e potpun, jer se `iteqstvo svagdje rado vra}alo pod zastavu svoga kraqa, te je on bez prolijevawa krvi ovladao zemqama hrvatskoga kraqevstva.” (str. 202-203.) Bela je uspeo i Zadar da preotme od Mle~ana, a Klai} ka`e da mu je najve}a zasluga “{to je opet ~itavo hrvatsko kraqevstvo okupio pod svojim `ezlom i {to je svoga sina Emerika dao okruniti za kraqa Hrvatske i Dalmacije, {to nijedan nasqednik Kolomanov – koliko se znade – nije ~inio.” (str. 209.) U pregawawima Ma|ara sa Mle~anima istakli su se kr~ki knezovi Frankopani, ~as na jednoj ~as na drugoj strani, a kasnije }e igrati wihova porodica zna~ajniju ulogu u hrvatskoj istoriji. [to se Emerika ti~e, wega je otac Bela III krunisao za svoga `ivota jer se bojao, po drugi put se o`eniv{i francuskom princezom Margaretom, da bi neko mogao uskratiti krunu wegovom izabraniku, kad mu otac umre. Nema nikakvih dokaza da je Emerik zaista krunisan za hrvatskog kraqa. Krunisan je za ugarskog kraqa i o~eva suvladara. Veoma tu`no deluje, ina~e, Klai}evo naklapawe o ugarsko-hrvatskim vladarima. Svi su oni bili ugarski vladari, a Hrvatska nije imala nikakav individualitet u sastavu ugarske dr`ave. Stupaju}i na ugarski presto 1196. godine, kraq Emerik je, pod uticajem rimskog pape, odustao od ranije prijateqske politike prema Srbima i Bugarima i po~eo s intenzivnim poku{ajima wihovog podjarmqivawa. “Rim165

ski su pape tada pregnuli svom snagom da ~itav svijet okupe pod sjajem svoga sunca, da istrijebe sve krivovjernike, pa~e da raskolnike ({izmatike) privedu u krilo svoje crkve. U tom pogledu osobitu su pa`wu svra}ali na Balkanski poluotok, na Srbe i Bugare, koji su pripadali isto~noj crkvi. Oni su `eqeli te raskolnike dovesti u krilo katoli~ke crkve, a uz to su radili da istrijebe krivojverce bogumile ili patarene, koji se bijahu ugnijezdili na ~itavom poluotoku, a najvi{e u banovini Bosni. Budu}i da im pri tom pothvatu nije dostajala wihova duhovna vlast, trebalo im je u pomo} i svjetovnoga ma~a. Najnaravniji i najpouzdaniji pomo}nici bili su im ugarskohrvatski kraqevi, vjerni privr`enici Rima, koji su se i onako s politi~kih motiva uplitali u balkanske posle. I tako se zgodi da je od kraqa Emerika opstojala neka alijansa izme|u rimskoga dvora i ugarsko-hrvatskih vladara, uperena proti politi~koj i vjerskoj slobodi balkanskih naroda.” (str. 211.) Me|utim, 1197. godine izbio je gra|anski rat izme|u bra}e Emerika i Andrije u kome su se glavni sukobi vodili u Slovinskoj zemqi. Hrvatska i Dalmacija su se priklonile Andriji 1198., kad je on ovladao Slovinskom zemqom. Nakon neuspe{nog poku{aja mirewa, iste godine papa je Andriju izop{tio iz crkve, a naredne pobedi Emerik, pa se posle izvesnog vremena izmiri s bratom i ponovo mu poveri upravu nad Hrvatskom i Dalmacijom. Nakon obnovqenog sukoba Emerik je Andriju strpao u tamnicu. S obzirom da se Emerik 1202. godine proglasio i kraqem Srbije, Klai} pi{e da “taj naslov ostade otad ugarsko-hrvatskim vladarima kroz sva potowa stoqe}a u znak wihova vrhovnog gospodstva nad Srbijom, premda ga zaista nisu vr{ili.” (str. 218.) S obzirom da su srpske zemqe u nekoliko navrata priznavale vrhovnu vlast ugarskog kraqa, slede}i primer hrvatskih istoriografa, mogli su i Srbi ugarske vladare nazivati ugarsko-srpskim kraqevima, tim pre {to su mnogi od tih kraqeva imali podosta srpske krvi, a nimalo hrvatske. Emerik je tako mogao biti ugarsko-hrvatsko-srpski kraq. Me|utim, on je bio samo ugarski kraq, a nekada{wa Hrvatska deo ugarske teritorije. Iste te godine, kada je Emerik provaqivao u Srbiju, krsta{i i Mle~ani su osvojili Zadar i temeqito ga opqa~kali, a utvr|ewe mu poru{ili. Nakon Emerikove smrti, Andrija se 1205. do~epao prestola, i{ao na neuspe{an krsta{ki pohod, a 1220. do|e do novog gra|anskog rata izme|u Andrije i wegovog sina Bele, koji je bio herceg ili upraviteq Hrvatske i Dalmacije kao ugarskih provincija, a otac ga je jo{ kao bebu krunisao da bi mu osigurao nasledstvo prestola. Povodom pomirewa na saboru vlastele i crkvenih velikodostojnika, Andrija je 1222. godine izdao Zlatnu bulu kojom je prvenstveno regulisao odnose izme|u vladara i plemi}a. Po onda{wem feudalnom obi~aju naveo je svoju punu titulu “po milosti Bo`ijoj” kraqa Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Hali~a i Vladimirske. Kada je, po smrti Andrije II, wegov sin Bela IV 1235. godine do{ao na ugarski presto, novi herceg Hrvatske i Dalmacije postao je Belin brat Koloman. Koloman je zapam}en po krvavom krsta{kom ratu koji je od 1234. do 1273. godine, po papinom nalogu, vodio protiv Bosne i Huma, dok su se wegovi primorski gradovi surovo obra~unavali sa Omi{anima i Ka~i}ima, 166

neretqanskim gusarima, ali tako|e i bogumilima. Godine 1241. Mongoli su katastrofalno porazili ugarsku vojsku i zauzeli sve wene teritorije s leve obale Dunava. Potom su preplavili celu Slovinsku zemqu, osvojili Zagreb i prodrli u Hrvatsku. Bela IV se sklonio u Trogir, a Mongoli, koji su sve `ivo pred sobom ubijali, pojavili su se pod zidinama Splita, neuspe{no ospedali Klis, i posle velikog pomorskog poraza kod Raba, povuko{e se, do`ivev{i jo{ jedan poraz u podgorju Velebita. Macan napomiwe da su podaci o te dve bitke istoriografski falsifikati, te navodi da su Mongoli pora`eni kod [ibenika. Mle~ani su ponovo 1243. zauzeli Zadar i naselili ga svojim stanovni{tvom jer su ga starosedeoci napustili i nastanili se u Ninu. Godine 1243. i 1244. dva puta su me|usobno ratovali gradovi Split i Trogir. Svi okolni hrvatski plemi}i su se svrstali uz Trogir, a ugro`eni Spli}ani za svog kneza izabra{e bosanskog bana Mateja Ninoslava koji im pomo`e s velikom vojskom. Uz Split su se svrstali humski knez Andrija i Poqi~ani s Ka~i}ima. Na to je Bela IV uputio hercega Dionisija na Spli}ane i Poqi~ane, a sam je krenuo u ratni pohod na Bosnu. Posle krvave opsade Spli}ani su kapitulirali, a o ratnim de{avawima u Bosni nema istorijskih svedo~anstava. Ovde je bitno, kako nam skre}e pa`wu Trpimir Macan, da je Bela IV nakon tatarske najezde uredio da se nekada{wim hrvatskim kraqevstvom upravqa na slede}i na~in: “Kraqevstvom vladat }e herceg (duks) od kraqevskog roda, a wemu }e biti pokorna dva bana: hrvatskodalmatinski i slovinski (slovenski). Ako nema hercega kraqevskoga roda, vr{i wegovu vlast slovinski ban kao ban ~itave Slovinske zemqe, a wemu }e se pokoravati hrvatsko-dalmatinski ban i zvat }e se tada primorski ban.” (str. 267.) Me|utim, u mno{tvu originalnih poveqa, a to i Klai} pomiwe na nekoliko mesta, uop{te se ne govori o hercegu Hrvatskog kraqevstva, nego o “hercegu ~itave Slavonije.” (str. 278.) b) Ukqu~ivawe Slavonije u Hrvatsku bez istorijskih dokaza Ban ~itave Slavonije, Henrik Gisingovac, organizovao je 1274. godine plemi}ku pobunu protiv ugarskog kraqa Ladislava IV Kumanca i wegovog mla|eg brata Andriju proglasi{e za novog vladara, ali je pobuna ugu{ena. Kada je ban ~itave Slavonije postao Joakim Pektar, 1276. i 1277. vo|eni su krvavi sukobi izme|u wegovih pristalica i protivnika. Pristalice su mu bile koncentrisane u Slovinskoj zemqi, a protivnici u Hrvatskoj. Joakim je iz Slovinske zemqe s vojskom krenuo na jug “da svlada divqa{tvo hrvatskoga puka,” (str. 286.), ali je u tom pohodu poginuo. Novi ban ~itave Slavonije krajem 1277. postao je Henrik Gisingovac mla|i, a primorsko-hrvatski ban bribirski knez Pavle I [ubi}. Ina~e, od 1275. godine, herceg “~itave Slavonije, Dalmacije i Hrvatske” (str. 286.) bio je ugarski kraqevi} Andrija. Zanimqivo je da je Hrvatsku i Slavoniju 1277. zahvatio gra|anski rat u kome su mnogi plemi}i ratovali jedan protiv drugoga, stvaraju}i op{ti haos. Krvoproli}e je bilo tako nepodno{qivo da je ~itava Slavonija 1281. ka`wena crkvenim interdiktom, s obzirom da je i zagreba~ka biskupija bila ume{ana u sukobe. Do smirewa op{tih prilika do{lo je tek 1284. Hrvatski 167

i slavonski velika{i su se i 1291. me|usobno podelili i sukobili jer su neki od wih podr`avali tada{weg ugarskog kraqa Andriju III Mle~anina, a neki pretendenta na ugarski presto, napuqskog kraqevi}a Karla Martela. Pretendenta je podr`avao papa, pa ga je godinu dana ranije i krunisao, pa su ga uglavnom podr`avali dalmatinski, hrvatski i zagreba~ki slavonski biskup. Uz wega su stali i slavonski plemi}i Gisingovci i bribirski knezovi [ubi}i. Karlo Martel je imao dobre {anse da se zaista do~epa ugarskog prestola, ali se 1295. razboli od kuge i umre. Nedugo zatim umre i zagreba~ki biskup Ivan, pa kraq Andrija III brzo na wegovo mesto dovede iz Erdeqa sebi odanog Mihaila, koji odmah po~e s progonom kraqevih protivnika. Za hercega ~itave Slavonije kraq je postavio svog ujaka Albertina Morosina, a Gisingovcima je oduzeo mnoge posede. Priklonili su mu se i plemi}i Baboni}i, pa je svoju vlast prili~no stabilizovao. Ni tada{wi papa Bonifacije VIII nije mirovao. Godine 1297. proglasio je za ugarskog kraqa Karla Roberta, sina Karla Martela, pa je odmah upregao biskupe i sve{tenike da rade na sprovo|ewu wegove voqe, smewuju}i neposlu{ne. Po{to je osna`ila plemi}ka grupacija koja ga je podr`avala, Karlo Robert je 1300. godine do{ao u Split, gde ga je sve~ano do~ekao nadbiskup Petar. Ban Pavle [ubi} ga je potom otpratio iz Hrvatske u Slavoniju, dovev{i ga u Zagreb gde ga je ostrogonski nadbiskup Grgur krunisao i pomazao za ugarskog kraqa. U januaru 1301. umro je kraq Andrija, pa su potom {irom Slavonije Karla Roberta “velika{i, plemi}i i pu~ani odu{evqeno do~ekivali i svojim kraqem progla{avali.” (str. 313.) Andrijinom smr}u ugasila se ugarska dinastija Arpadovi}a. Sumiraju}i wihovu stogodi{wu vladavinu i nad Hrvatima, Klai} opet nategnuto tuma~i istorijske ~iwenice i pi{e jezikom svojih `eqa, a ne stvarnih fakata. U tom smislu, mada Hrvatska pod Ugrima nije imala apsolutno nikakve samostalnosti ni autonomije, zakqu~uje: “Smatraju}i Arpadovi}i hrvatsku dr`avu naslije|enom ba{tinom svoje porodice, nisu je pridru`ili matici zemqi Ugarskoj. Kraq Ladislav htio je od we stvoriti sekundogenituru, namjestiv{i u zauzetom dijelu Hrvatske svoga sinovca Almo{a za kraqa, tako da bi wegova loza posve nezavisno od glavne loze vladala tim kraqevstvom. No ve} wegov nasqednik Koloman odustade od te zamisli, pa se sam ovjen~a kraqevskom krunom hrvatskom. Svi potowi Arpadovi}i smatrali su Hrvatsku s Dalmacijom za zasebno kraqevstvo, premda se vi{e ni za jednoga ne spomiwe izrijekom da bi se bio okrunio zasebice hrvatskom krunom. No imade podataka po kojima bismo mogli poslutiti da su ipak neki nasqednici Kolomanovi u XII stoqe}u dali vjen~ati za hrvatske kraqeve ili sebe ili svoje sinove.” (str. 315.) Mogli bismo “poslutiti”! Da nikakve ~vrste veze izme|u Hrvatske i Slavonije nije bilo, svedo~i ~iwenica da nikada nisu imale jedinstvene crkvene organizacije. Dok je cela Hrvatska bila podre|ena hrvatsko-dalmatinskoj nadbiskupiji u Splitu, zagreba~ka biskupija, koja je obuhvatala celu Slavoniju, bila je podre|ena ugarskoj nadbiskupiji u Kalo~i. [to se Dalmacije ti~e, ona je obuhvatala “isprva samo primorske op}ine Zadar, Trogir i Split, zatim gradove Krf, Rab, Pag i Osor na otocima. No poslije stado{e pribrajati Dalmaciji i ju`ne otoke Bra~, Hvar i Kor~ulu, pa~e i neke prvotno hrvatske gradove u 168

primorju, kao [ibenik i Nin, jer su bili ure|eni sasvim po kalupu dalmatinskih gradova.” (str. 315.) Klai} smatra da je ~iwenica o odeqenosti Slavonije od Hrvatske u crkvenom pogledu bila “uzrokom da se naskoro i u upravnom pogledu po~ela odvajati od Hrvatske i smatrati za zasebnu oblast (teritorij). Najprije je sta{e zvati banovinom ili hercegovinom, posle pak i kraqevinom, ... do~im su je stranci (naro~ito rimski pape i napuqski vladari) koji put pribrajali Ugarskoj.” (str. 316.) Su{tinski je problem {to Klai} nema nikakvih dokaza da je Slavonija ikada u upravnom pogledu bila ukqu~ena u Hrvatsku. Ovde je va`no {to i sam Klai} priznaje da su hrvatski banovi bili samo ugarski namesnici, a ne nikakvi vladari. Jedno vreme im je ~ak i nesumwivi Srbin Belu{ bio ban. Slavonski ban je imao pravo da kuje sopstveni novac – banovce, dok hrvatsko-dalmatinski ban to nije mogao. Ugarski kraq je preuredio i zate~ene `upanije i li~no imenovao `upane. Gradovi u Slavoniji su ure|ivani po nema~kom uzoru, a u Hrvatskoj, posebno u primorju, po romanskom obrascu. v) Intrige i pobune u prvoj polovini XIV veka Dolazak Karla Roberta na ugarski presto 1301. godine silno je oja~ao hrvatsko-primorskog bana Pavla I [ubi}a i u~inio ga neprikosnovenim gospodarem Hrvatske i Dalmacije. Klai} tvrdi da mu je i Bosna bila poslu{na, a samo su mu se na severu opirali knezovi Frankopani, s obzirom da je i Dujam Frankopan doprineo ustoli~ewu Karla Roberta, te tako u`ivao wegovu zahvalnost. Klai} pretpostavqa da je ve} u to vreme sporadi~no dolazilo i do krvavih sukoba izme|u [ubi}a i Frankopana, usled wihovih stalnih surevwivosti i borbi za prevlast. Slavonijom su dominirali knezovi Baboni}i, ~ija se vlast protezala i na Krawsku. Na istoku Slavonije postepeno su oja~ali knezovi Gorjanski, gospodari \akova i Po`ege. Biv{i srpski kraq Stefan Dragutin dobio je od ugarskog kraqa Ladislava IV Kumanca da upravqa Ma~vom, Bosnom, Sremom, Beogradom i Brani~evom, koji su u to vreme bili pod vrhovnom ugarskom vla{}u. Po{to su Dragutin i wegov sin Vladislav odlu~no podr`avali Karla Martela, 19. avgusta 1292. godine napuqski kraq Karl II u znak zahvalnosti izdao je Vladislavu povequ kojom “podjequje wemu i wegovim nasqednicima za sva vremena hercegovinu Slavoniju osim zemqe koje posjeduje ban Radoslav (Baboni}) sa svojom bra}om, nadaqe zemqe koje dr`e unutar re~ene oblasti knez Ivan Kr~ki, modru{ki i vinodolski sa svojim bratom, kao i knez Dujam, brati} spomenutog kneza Ivana, ali samo dotle dok potowi ustraju u vjernosti prema kraqu.” (kwiga druga, str. 14.) Protiv kraqa Karla Roberta i posle 1301. godine bili su dalmatinski gradovi, knezovi slavonski Gisingovci i zagreba~ki biskup Mihajlo. Imawa Gisingovaca bila su uglavnom severno od Drave, osim Koprivnice i jo{ nekih imawa u Kri`eva~koj `upaniji. Protivnici novog kraqa bili su i neki ugarski i erdeqski velika{i, kontriraju}i svojim pretendentom na presto. Gra|anski rat je ve} 1302. obuhvatio unutra{wost Ugarske i Slavoniju, a naredne godine presudio je papa u korist Karla Roberta, kao sina napuqske kraqice Marije, }erke ugarskog kraqa Stjepana V i sestre Ladislava Kumanca. Papina presuda kao da je jo{ vi{e rasplamsala sukobe, u koji169

ma je najvi{e stradala Slavonija, neki su joj predeli potpuno opusto{eni. Kada je ~e{ki princ Ve}eslav odustao od borbe za ugarski presto, kao novi pretendent pojavio se bavarski vojvoda Oton. I on se u Stolnom Biogradu 1305. godine krunisao i novi gra|anski rat izazvao. Karlo Robert se tek 1307. stabilizovao na prestolu. Me|utim, naredne godine Stefan Dragutin je poku{ao, uz pomo} nekoliko ma|arskih velika{a, da se do~epa ugarske krune, {to je nove sukobe izazvalo. Tek uz posredovawe papskog legata izmirilo se svo ugarsko plemstvo, pa je Karlo Robert ponovo krunisan u Budimu 1309. godine. Hrvati su ostali po strani od svih ovih sukoba, u kojima su Slavonci najvi{e stradali i po ~ijem okon~awu je kraq Stjepana Baboni}a postavio za bana ~itave Slavonije. Pavle I [ubi} je poku{ao svoga brata Mladena I da ustoli~i za bosanskog bana, ali su ga bogumili ubili 1304. Potom je Pavle poku{ao instalisati svoga sina Mladena II, ali su se `estoki bosanski nemiri nastavqali. Koriste}i slabost Mle~ana usled wihovog rata s papom Klimentom V, godine 1311. Pavle [ubi} je Zadar preoteo i opet ga doveo pod ugarsku krunu. Sin wegov Mladen II, koga je prethodno nametnuo za bosanskog bana, izabran je za zadarskog kneza. Slede}e godine, po smrti o~evoj, postao je hrvatskoprimorski ban i nastavio ratovawe s Mle~anima. Kada je Karlo Robert 1319. krenuo u rat protiv Srbije, Mladen II [ubi} je poslao pomo}nu vojsku sa zapada, za koju Klai} ka`e da su joj naneli “mnogo {tete sinovi Branivojevi.” (str. 38.) Papa Jovan XXII silno se obradovao Karlovim zauzimawem Ma~ve, pa je pozvao i druge katoli~ke vladare da mu se prikqu~e u borbi protiv srpskih {izmatika. Banovini Ma~vi, koju je posle skoro ~etrdeset godina ponovo prikqu~io Ugarskoj, Karlo Robert je pripojio sremsku, vukovarsku i bodro{ku `upaniju, a za bana 1320. postavio Pavla Gorjanskog. Ina~e, Mladen II nije bio u stawu da sa~uva Zadar, pa je taj najva`niji dalmatinski grad ve} 1313. opet bio pod mleta~kom vla{}u. Naredne godine se Mladen i wegova bra}a proglasi{e i mleta~kim gra|anima. Glavu su sve vi{e dizali lokalni hrvatski vlastelini, a `estoko su mu se opirali Stjepan Kotromani}, bosanski ban i wegovi velika{i. Mada Srbi nisu imali uspeha protiv glavnine ugarske vojske, o~igledno je iz Klai}evog teksta da su porazili odred Mladena II [ubi}a. “^ini se da je i tu bana Mladena sna{la neda}a. U lipwu 1319. miri se on sa srpskim kraqem Uro{em Milutinom, kojemu je morao dati taoce, me|u kojima i ro|enoga brata svoga. Srpski kraq predaje tada te taoce Dubrov~anima, te }e ih oni dr`ati u svom gradu dotle dok ban ispuni zadana obe}awa. Ban se naime zavjerio da }e kraqu ne{to povratiti; {to nije zabiqe`eno.” (str. 43.) Talac je bio Mladenov brat Grgur. S obzirom da je Mladen “iza{ao iz borbe sa srpskim kraqem slabiji nego {to je prije bio” (str. 44.), dotad wemu podre|eni hrvatski knezovi i dalmatinski gradovi po~e{e da kuju zavere da ga obore i pogube. Mladen je nekoliko zaverenika pogubio, ali gradu [ibeniku prisko~i{e u pomo} Mle~ani i za{titi{e ga od razgoropa|enog bana. Godine 1321. odmetnuo mu se i Trogir, zatra`iv{i mleta~ku pomo}. Za godinu 1322. Mladen II je sazvao sabor hrvatskih velika{a, ali mu oni uskrati{e podr{ku i pozva{e 170

kraqa da im pomogne u sukobu sa banom. Protiv Mladena su krenuli slavinski ban Ivan Baboni} i bosanski ban Stjepan Kotromani}. Izdao ga je i wegov ro|eni brat Pavle II, sklopiv{i savez sa Trogiranima i Frankopanima. Ivan Baboni} je te{ko Mladena porazio u bici kod Blizne u Poqicama. U Knin je pristigao i ugarski kraq, pa je zarobio Mladena i odveo ga u Zagreb, gde mu se gubi svaki trag. Kraq je sada Ivana Baboni}a proglasio za bana ~itave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, ali novog bana nisu prihvatili hrvatski plemi}i. Godine 1323. zadu`i kraq slavonskog bana Nikolu Omodejeva i bosanskog bana Stjepana Kotromani}a da savladaju pobuwene hrvatske knezove, svrgav{i prethodno Ivana Baboni}a koji se pokazao nesposobnim za taj posao. Kad je novi ban stigao, situacija u Hrvatskoj se malo smirila, ali ~im se vratio u Slavoniju, ponovo izbi{e sukobi izme|u hrvatskih plemi}a, podeqenih u dva tabora koje su predvodili Mladenov brat Juraj II i vojvoda Nelipi}. Juraj je pora`en, ali je bosanski ban nastavio rat da bi ga osvetio. Godine 1324. za slavonskog bana je imenovan Mikac Mihaqevi}, po nacionalnosti “Ukrajinac iz sjeveroisto~ne Ugarske” (str. 57.), kome je kraq dao naj{ira ovla{}ewa da zavede red me|u slavonskim plemi}ima, a onda ga posla u Hrvatsku i Dalmaciju. Tamo su se Mikcu prikqu~ili i [ubi}i i Frankopani, a odmetnutog Nelipi}a podr`ali su Mle~ani i dalmatinski gradovi. Me|utim, iako mu je s vojskom pripomogao i bosanski ban, Mikac je bio neuspe{an u svom pohodu, pa se posle krvavih borbi i velikih gubitaka povukao. Nelipi} je ostao gospodar celog hrvatskog prostora od Like i Krbave do u{}a Cetine. Celim primorjem od Zrmawe do Cetine ovladali su wegovi saveznici Mle~ani. Samo su Skradin i Omi{ ostali u rukama [ubi}a, Stjepan Kotromani} je zauzeo Imotski, Duvno, Livno, Glamo~ i Neretqansku krajinu do Cetine. Krajinu sa Imotskim prikqu~io je Humu, a ostale zauzete predele pretvorio u posebnu oblast – Zapadne strane ili Zavr{je. Povodom toga Macan prime}uje da je ispravan samo naziv Zavr{je, a da je Zapadne strane kao naziv preuzet tek 1377. iz naslova srpskih vladara. Iako svedena na mawi prostor, Hrvatska je ipak neko vreme bila prakti~no nezavisna dr`ava pod Nelipi}em. Za to vreme Slavoniju je opet potresao unutra{wi rat 1327. godine, nastao pobunom sinovaca Ivana Baboni}a protiv bana Mikca. Posle velikog krvoproli}a, slavonski velika{i se uz posredovawe zagreba~kog biskupa izmiri{e. Godine 1333. izbila je pobuna u ~itavoj zagreba~koj biskupiji protiv biskupovog poku{aja da efikasnije naplati crkveni porez – desetinu, koja je tek nakon sedam godina smirena. Uskoro se opet osna`i{e [ubi}i, posebno Jurajev sin Mladen III uz pomo} svog strica Pavla II, {to je jo{ vi{e zbli`ilo kneza Nelipi}a i dalmatinske gradove u nameri da im se suprotstave. Sklopiv{i i formalni savez sa [ibenikom, Trogirom i Splitom, krenuo je Nelipi} u rat protiv kneza Mladena III, napav{i Klis. Po~etkom naredne godine ipak je postignuto kompromisno primirje, a uskoro se i [ubi}i sporazume{e sa Mle~anima, a Nelipi} poremeti ranije prijateqstvo kad je wegov brat Ivan ugrozio Trogir. Godine 1336. obnovqen je rat izme|u [ubi}a i Nelipi}a. Nelipi} je bribirskim knezovima oteo Ostrovicu i tako se opasno pribli171

`io Zadru i Ninu, {to je zabrinulo Mle~ane. Na mleta~ki pritisak, Nelipi} je vratio Ostrovicu [ubi}ima, uz nov~anu nadoknadu. Neki hrvatski knezovi, nezadovoqni Nelipi}evom samovoqom, zatra`ili su 1338. pomo} od Karla Roberta, ali on ostade pasivan. [ubi}i se potom obrati{e bosanskom banu Stjepanu II Kotromani}u i srpskom kraqu Stefanu Du{anu Silnom. Banov brat Vladislav je te godine o`enio Mladenovu sestru Jelenu, a Mladen III o`enio je sestru Du{anovu, tako|e Jelenu. Uz to su jo{ vi{e u~vrstili prijateqstvo sa Mle~anima. Nelipi} se uspe{no odbranio od bosanskog bana, a onda je napao dalmatinske gradove. I daqe su samo Frankopani ostali odani ugarskom kraqu Karlu Robertu do wegove smrti, a potom od 1342. wegovom sinu Ludoviku I Velikom. Nelipi} je 1343. postigao mir sa Mle~anima, a naredne godine umro ostavqaju}i nedoraslog sina Ivana za naslednika i udovicu Vladislavu. Kraq Ludovik je Nelipi}evu smrt video kao dragocenu {ansu da povrati kontrolu nad Hrvatskom, ali su i Mle~ani pokrenuli inicijativu da se svi hrvatski plemi}i ujedine oko Vladislave i pove`u sa dalmatinskim gradovima da bi spre~ili prodor ugarskog kraqa. Ludovik je 1344. uputio slavonskog bana Nikolu Bani}a sa vojskom i on ubrzo sti`e do Knina. Usred opsade Vladislava ponudi da se pokori ugarskom kraqu, na {to je ban odlu~io da se vrati i povede wenog poslanika. Pod uticajem Mle~ana ona ne{to docnije odustane od svoje ponude Ludoviku. To je kraqa razbesnelo i 1345. on li~no povede ratni pohod na Hrvatsku. Kraqu se pridru`io knez Budislav Ugrini} iz roda [ubi}a, dok su svi ostali hrvatski knezovi bili na strani Mle~ana. Ubrzo kao kraqeva prethodnica stigo{e slavonski i bosanski ban sa svojim vojskama. Vladislava se prikloni kraqu i predade mu Knin i jo{ neke gradove, a kraq wenom sinu Ivanu sva porodi~na imawa Nelipi}a. Ivan mu je od tada bio odan, a prikloni{e mu se i Kurjakovi}i. Kraq je odustao od napada na [ubi}e, ali je bana Nikolu ostavio u Kninu s posadom i novom titulom bana ~itave Slavonije i Hrvatske. I dalmatinski gradovi se uskoro prikloni{e ugarskom kraqu, ~ak i Zadar. U avgustu 1345. Mle~ani s jakim snagama napado{e Zadar. Na strani Mle~ana bili su [ubi}i, a na strani Zadrana Frankopani. Po kraqevom nalogu, Zadranima su prisko~ili u pomo} Nikola Bani} i Stjepan II Kotromani}, ali s nedovoqnim snagama i skloni nagodbi s Mle~anima. Pojavile su se i tvrdwe da su primili mito da izbegnu ulazak u borbu. U maju 1346. godine, kad su Zadrani posle dugih i iscrpquju}ih borbi bili na izmaku snaga, stigao je kraq Ludovik s velikom vojskom. U `estokom okr{aju, iako mnogo slabiji, Mle~ani su pobedili. Ludovik nije imao prostora da potpuno razvije svoju vojsku, a raspolagao je s previ{e kowanika i premalo pe{aka. Posle poraza vratio se ku}i, a Zadrani su i daqe odolevali Mle~anima, dok ih posle nekoliko meseci nije glad iscrpela i naterala na bezuslovnu predaju. Godine 1347. knezovi [ubi}i odlu~i{e da se priklone kraqu Ludoviku i predaju mu strate{ki izuzetno zna~ajan grad Ostrovicu. Zauzvrat je kraq [ubi}ima poklonio grad Zriw u Slavoniji, gde se deo porodice preselio i dobio novo prezime Zriwski, od kojih je prvi knez Juraj III, sin Pavla II. Porodica se po pitawu savezni{tva pocepala jer je Mladen III ostao 172

veran Mle~anima, kao gospodar Klisa. Kuga je 1348. godine napravila veliki pomor po primorskim gradovima, pa je od we u Trogiru umro i Mladen III, ostaviv{i maloletnog sina Mladena IV i brata Pavla III da upravqa imawima do wegovog punoletstva, posebno gradovima Klisom, Skradinom i Omi{om. Kraq je 1349. godine svog mla|eg brata Stjepana postavio za hercega ~itave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, a naredne godine herceg Stjepan imenovao je Pavla od Ugla za bana i svog zamenika u Hrvatskoj. Kraq je 1351. za hrvatskog, slavonskog i dalmatinskog bana imenovao erdeqskog vojvodu Stjepana Lackovi}a. Od te godine slavonski feudalci su stekli pravo u~e{}a na saborima ugarskog plemstva, ~ime su slavonski i ugarski plemi}i potpuno statusno izjedna~eni, za razliku od hrvatskih i dalmatinskih. I dotad nikada nisu dr`ani jedinstveni sabori hrvatskog i slavonskog plemstva, nego uvek odvojeni. Godine 1355. Ludovik se do~epao Omi{a, a onda nastade trka izme|u wega i Mle~ana ko }e se pre do~epati ostala dva grada [ubi}a, Klisa i Skradina. Kli{ka knegiwa Jelena [ubi} se obratila za pomo} svome bratu srpskom caru Du{anu i on joj je poslao sna`an vojni odred na ~elu sa vojvodom Palmanom, dok je Skradin preuzeo srpski vojvoda \ura{ Imu}ni. “No, Skradiwani nekako nisu voqeli Srbe, zato je domala u Skradin, vaqda na poziv Kneza Pavla III i `ene mu Katarine, u{la i mleta~ka posada, tobo` da ga zajedno sa \ura{om brani od navala hrvatskih ~eta. Mleci se tako zdru`ili sa Srbima na odbranu Skradina.” (str. 140.) Klis je bio ~vrsto opkoqen ugarskim trupama pod komandom hrvatskog bana Nikole, koga je pomagao cetinski knez Ivan Nelipi}. Mle~ani su protiv bana pobunili hrvatsko pleme ^ubrani}a i jo{ neke Hrvate. Po{to se Klis nije mogao odbraniti, knegiwa Jelena ga napusti sa porodicom i posadom, pa ode u Srbiju, ali je wen sin Mladen IV postao talac hrvatskog bana. Tada je umro car Du{an, pa se povu~e i srpski vojvoda \ura{, predaju}i Skradin Mle~anima. [ubi}i se svedo{e samo na Bribir i okolnu `upu, kao svoju postojbinu. Ugarsko-mleta~ki rat se nastavqao. g) Ugra|ivawe notornih la`i u temeqe Dubrovnika Godine 1356. Ludovik je u Zagrebu prikupio veliku vojsku pod izgovorom da priprema pohod protiv Srba raskolnika, ali krenu na zapad, kroz Krawsku i Furlaniju da udari direktno na Mletke. Posle zna~ajnih vojnih uspeha, kraq postavi zahtev da Mle~ani napuste celu Dalmaciju. Sredinom 1357. Split i Trogir se odmetnu{e od Mle~ana i prikloni{e Ludoviku. Taj primer sledio je i [ibenik, a uskoro pade Zadar, Nin i redom sva ostrva. Mirovnim ugovorom Mle~ani su se u korist Ma|ara odrekli cele Dalmacije i suvereniteta nad Dubrovnikom. Iste godine Ludovik je prinudio bosanskog vladara Tvrtka da se u korist Ma|ara odrekne Dowih krajeva i Humske zemqe do Neretve. Namesnik cele Dalmacije, Hrvatske i pripojenih oblasti bio je hrvatski ban Ivan ]uz. Ovde Klai} ugra|uje novu istoriografsku la` kad ka`e: “Mirom u Zadru bija{e i grad Dubrovnik do{ao pod vlast kraqa Ludovika. Tim se ispuni `iva `eqa Dubrov~ana, koji su ve} odavna nastojali osloboditi se mrskih im Mletaka, te pridru`iti Hrvatskoj i Dalmaciji, s kojima su nekad, jo{ za narodne dinastije hrvatske, bili zajedno. Glava ugarsko-hrvatske stranke u Dubrovniku bio je nadbiskup Ilija 173

Saraka, kojega je jama~no bodrila `eqa da s pomo}u ugarskoga i hrvatskoga kraqa zatre {izmatike i patarene u Srbiji i u ostalim zemqama Balkanskoga poluotoka.” (str. 152-153.) Ve} ga i Trpimir Macan tu delimi~no ispravqa kad prime}uje da je Dubrovnik “bio u sastavu temata Dalmacija, a priznavao je naizmjeni~no bizantsku, normansku i mleta~ku vrhovnu vlast.” (str. 153.) Re~ je o vizantijskom tematu koji nema isto teritorijalno zna~ewe kao ugarska ili mleta~ka Dalmacija; Dubrovnik nikada nije bio zajedno sa Hrvatskom i Dalmacijom u vreme hrvatskih narodnih vladara, niti je u wemu bilo ikakvih tragova hrvatske narodnosne svesti. Nadbiskup Ilija Saraka je bio otrovni katolik koji je `eleo satirawe pravoslavaca i bogumila, ali nikada nikakva hrvatska ose}awa nije imao. Kad se stabilizovao na zapadu svoje dr`ave i konsolidovao kraqevsku vlast, Ludovik se okrenuo prema Srbiji “da se osveti za vje~ite provale u Ma~vu, a i da ugodi papi koji je stalno vapio za kri`arskim ratom na Srbe raskolnike i patarene u Bosni. Ta papa Inocencije bio je gotovo ogor~en kad je ono Ludovik u lipwu 1356. s vojskom, sabranom u Zagrebu za kri`arski rat, udario na Mletke mjesto na Srbiju.” (str. 160.) Rat je zapo~eo u jesen 1358., ali se 1359. Ludovik vratio iz Srbije, gde je navodno neki srpski velika{ priznao vrhovnu vlast ugarskog kraqa. Klai} naga|a da bi to mo`da mogao biti Lazar Hrebeqanovi}. “Srpski velika{ obe}ava{e da }e prigrliti katoli~ku vjeru, a mo`da i to da }e priznati vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kraqa.” (str. 161.) Na vest o Ludovikovom upadu u severnu Srbiju, humski knez Vojislav Vojinovi} je odmah, u znak odmazde, napao Dubrov~ane kao ugarske vazale. Ludovik je ugrozio i Bosnu. “Ugarski qetopisci ka`u da je kraq pokrenuo na Bosnu kri`arski rat, poglavito da istrijebi “nebrojeno mno{tvo heretika i patarena”, koji bijahu posve mah preoteli i gotovo istisnuli katoli~ku vjeru, ali nema ni najmawe sumwe da je kraq zapo~eo rat i s politi~kih razloga.” (str. 162.) Tvrtko je 1363. pobedio Ma|are u ~ijoj vojsci su bili mnogi hrvatski plemi}i. “Najvi{e je tom prigodom pomogao banu veliki vojvoda bosanski Vukac Hrvatini}, otac slavnoga Hrvoja.” (str. 163.) Po{to Ludovik nije bio u stawu da vojni~ki porazi Tvrtka, podmuklo je protiv wega hu{kao bosansku vlastelu, {to je 1366. dovelo do pobune koja je Tvrtka politi~ki oslabila. Tvrtko je ~ak bio svrgnut, a onda se uz Ludovikovu pomo} vratio na bosanski polo`aj s obnovqenim vazalskim odnosom. d) Potpuno uru{avawe konstrukcije kontinuiteta hrvatske dr`avnosti pod stranim vladarima Ludovik je 1365. godine zauzeo deo Bugarske, vidinsku oblast, pozivaju}i se na ~iwenicu da su ugarski vladari jo{ od 1270. godine imali i titulu kraqa Bugarske. Klai} pi{e da je ma|arski kraq potom poslao “iz Bosne osam frawevaca, koji stado{e raskolnike i krivovjerce (patarene) u Bugarskoj obra}ati na katoli~ku vjeru. I zaista se bugarski narod rado odaziva{e pozivu frawevaca: sve na hrpe hrlili su velika{i s narodom da prime sveti krst. Osobito se skloni pokaza{e patareni. Tako se zgodi da je ono nekoliko frawevaca za pedeset dana preko 200.000 Bugara privelo u krilo katoli~ke crkve. No to ne bija{e ni tre}i dio tamo{wega puka.” (str. 167.) 174

Ludovik je formirao i posebnu bugarsku banovinu, koja nije dugo trajala. Postao je i poqski kraq, a i daqe se intenzivno me{ao u napuqska politi~ka zbivawa, zbog ~ega je zapostavio situaciju u ju`nim ugarskim oblastima i izazvao nove probleme. Ponovo je, i opet neuspe{no, 1370. godine napao Bosnu, nakon ~ega se Tvrtko vrlo brzo konsolidovao i izmirio s mla|im bratom, kojim su dotada manipulisali papa i Ma|ari. Tvrtko je po `enskoj lozi bio potomak Nemawi}a, pa se posle smrti cara Uro{a i on ume{ao u razmirice oko dr`avnog nasle|a. Sa knezom Lazarom porazio je Nikolu Altomanovi}a i podelio wegove posede. Bal{i}ima je oteo Travuniju i odlu~io da se proglasi za kraqa. “Donekle ga to i pripadalo, budu}i da je po `enskoj lozi bio potomak slavnih Nemawi}a, a k tomu je dr`ao i jedan dio matice srpskih zemaqa.” (str. 200.) I tako, 1377. godine, “ne pitaju}i nikoga, dade se u Mile{evu na grobu Sv. Save ovjen~ati “sugubim vijencem”, bosanskim i srpskim; vijencem bosanskim koji mu pripada{e od starine i srpskim koji naslijedi od svojih praroditeqa, od “gospode srpske”. Zbog te krunidbe prisvaja{e otad ne samo prava bosanskih banova, nego i du`nosti srpskih vladara. Pa~e da istakne svoje pravo na srpsko prijestoqe, prozva se “kraq Srbqem”, {to su nakon wega ~inili svi vladari bosanski. Dok se prije naprosto zvao “Tvrtko, milo{}u Bo`jom ban bosanski”, zove se nakon krunidbe “Stefan Tvrtko v Hrista Boga kraq Srbqem, Bosni i Primorju”. Novoga kraqa bosanskog i srpskog priznale su odmah i druge vlasti. Prvi ga priznado{e kraqem Srbije Dubrov~ani, koji su mu po~eli pla}ati godi{wi dohodak od 2000 perpera, {to su ga dotad davali srpskim vladarima na dan Sv. Dmitra. I Mleta~ka Republika prizna ga vladarom Srbije, te ga odsad u slu`benim spisima naziva{e “kraqem srpskim.” (str. 200-201.) Klai} tu ispu{ta da je, pored te tri teritorijalne odrednice, Tvrtko bio i kraq Zapadnih strana. Ali iznosi da je svom imenu Tvrtko dodao naziv “Stjepan”, zapravo Stefan. “Po wegovu primjeru nazivahu se poslije svi bosanski kraqi istim imenom, kao nekad srpski carevi i kraqi.” (str. 201.) Najva`nija posledica Tvrtkovog krunisawa je ta da je Bosna na taj na~in raskinula svaku, makar i formalnu, pravnopoliti~ku vezu sa Ugarskom. “Izme|u vlastele bosanske, koja je Stjepana Tvrtka pomagala u potowim pothvatima, bija{e jama~no najznamenitiji knez Dowih krajeva, po imenu Vukac Hrvatini}. On bija{e godine 1363. branio grad Sokol s ~itavom `upom Plivom. Poslije je Vukac Hrvatini} postao velikim vojvodom kraqevstva bosanskoga. No godine 1378. ili 1379. umre on, ostaviv{i za sobom vi{e sinova, po imenu Hrvoja, Vuka, Dragi{u i Vojislava, koji bi{e prozvani po ocu Vuk~i}i, te su kao susjedi hrvatski poslije mnogo utjecali na prilike hrvatskoga kraqevstva. Najznamenitiji od svih bio je Hrvoje, kojega je kraq Stjepan Tvrtko poveqom, izdanom 12. o`ujka 1380. u kraqevskom dvoru na Moi{tri, imenovao o~evim nasqednikom u ~asti velikoga vojvode bosanskoga i pored toga mu darovao tri sela u `upi La{vi.” (str. 202.) U toj poveqi, kako prenosi Klai}, Tvrtko je sebe na slede}i na~in titulisao: “Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kraq Srbqem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemqi, Dowim krajem, Zapadnom stranom, Usori, Soli i Podriwu i 175

k tomu.” (str. 202.) Zatim ka`e kako se posle “veliki vojvoda Hrvoje Vuk~i} Hrvatini} o`enio Jelenom, k}erju cetinskoga kneza Ivana Nelipi}a, te je tako postao i vlastelinom hrvatskim.” (str. 202.) Pre}utkuje samo Klai} da se Nelipi}eva k}erka kao katolkiwa udala za Hrvoja bogumila. Svode}i bilans ~etrdesetogodi{we vladavine Ludovika I, Klai} potencira wegov ~vrsti centralizam, potpuno diferencirawe Slavonije i Hrvatske kao ugarskih pokrajina i uvo|ewe pravila koje se od 1356. striktno primewivalo da “zaseban ban upravqa Hrvatskom i Dalmacijom, a opet drugi ban Slavonijom.” (str. 220.) Da je besmisleno ugarskog vladara nazivati i hrvatskim kraqem u pravom smislu re~i, pokazuje i sam Klai} kad s gor~inom konstatuje da se trsio “Ludovik da zatre ili barem sku~i one starohrvatske kne`evske rodove koji su sve do wega bili zastupnici hrvatskog naroda, a po tom i pokreta~i javnoga `ivota u Hrvatskoj. Kako je mrzio svaku drugu vlast pored svoje, on je s najve}om bezobzirno{}u postupao s tim starohrvatskim knezovima, koji su i po podrijetlu i po vlasti svojoj bili stariji od wegove mlade dinastije.” (str. 220.) Posebno su stradali [ubi}i, Nelipi}i i Kurjakovi}i. “^itavo dakle visoko plemstvo hrvatsko, ti nekadawi gordi feudalni knezovi, bili su ili smrvqeni ili vjerni, pokorni slu`benici kraqeve svjetlosti. Otporna wihova snaga bija{e slomqena barem za neko vrijeme. A da se vi{e ne podignu, mislio je Ludovik postignuti na dva na~ina. Prvo je kraq nastojao da kao u Ugarskoj stvori novo visoko plemstvo od dr`avnih i dvorskih ~asnika, koji bi jedino slu`ili wega i kojih bi sjaj i napredak bio tijesno skop~an s wegovom dinastijom. Stoga je ba{ `eqeznom dosqedno{}u od svih dr`avnih i dvorskih ~asti iskqu~ivao ~lanove starih, feudalnih kne`evskih porodica. Za ~itava wegova vladawa od ~etrdeset godina nije bansku ~ast obna{ao nijedan ~lan hrvatske feudalne aristokratije. Kraq je bansku ~ast kako u Hrvatskoj i Dalmaciji, tako i u Slavoniji iskqu~ivo povjeravao ni`im plemi}ima, koji su prije zasluge stekli za kraqa bud na bojnom poqu bud kao dvorski ~asnici ili upraviteqi u drugim oblastima (osobito u Erdequ). Pa i tu nije kraq uzimao plemi}e iz hrvatskih oblasti na jugu Gvozda, nego iskqu~ivo iz Slavonije, ve}inom takve mu`eve kojih su tek jedna ili dvije generacije `ivjele na jugu Drave i koji su jo{ imali roda i posjeda onkraj Drave u Ugarskoj.” (str. 220-221.) Sporadi~ni izuzeci u ovom slu~aju jo{ drasti~nije ukazuju na dubinu tog problema, na kome potpuno pada konstrukcija o navodnom kontinuitetu hrvatske dr`avnosti pod stranim vladarima. Dr`avni identitet i individualitet potpuno je izgubqen kad se prvobitna hrvatska teritorija na{la u sastavu ugarske dr`ave. Samo je feudalno ure|ewe privremeno sa~uvano, preuzeto, a onda postepeno transformisano po kriterijumu lojalnosti prema vladaru i centralnoj vlasti. “Od starih uro|enika odlikovao je kraq jedino porodicu Gorjanskih, koja se upravo po odanoj slu`bi An`uvincima podignula do najvi{e vlasti i sjaja. No pored tih uro|enika podigo{e se Bani}i (Banfi) od Lendave, Lackovi}i, ]uzi, Se~i i Se~ewi, Cudari i Bubeki, koje je kraq obilato opskrbio imawima u Slavoniji, nadaju}i se da }e oni jednom biti slavna potpora wegovoj k}eri. Tek posqedwih godina 176

Ludovikova vladawa stjecali su vlast i ugled tako|er potomci stare uro|eni~ke porodice, naime bra}a Horvati: Ivan kao ban ma~vanski, a Pavao kao biskup zagreba~ki”. (str. 221.) Trpimir Macan povodom toga upozorava da porodica Horvat uop{te nije hrvatska, nego ugarska. “Ta je porodica podrijetlom iz mayarskog roda Ban~a. Horvatima su nazvani po gradu Horvatima blizu Starih Mikanovaca, jugoisto~no od \akova.” (str. 221.) I taj toponim Horvati svedo~i da je u ranijim vremenima doseqavawe Hrvata u Slavoniju bilo samo izuzetno. “Drugo sredstvo, kojim je kraq nastojao spre~iti da se nikad vi{e ne pridignu feudalni knezovi hrvatski, bija{e to da je u Hrvatskoj na jugu Gvozda stao osobito pogodovati ni`em plemstvu, koje je bilo podijeqeno u plemena i koje je vazda bilo u opreci prema feudalnim knezovima. U jednu ruku bi{e osvje`ene uspomene na ono vrijeme kad jo{ nije bilo feudalnih knezova, nego su plemenitim plemenima bili na ~elu `upani plemenski, a u drugu se ruku stala uva|ati uredba ugarskih `upanijskih plemi}kih sudova (stolova). Tako je hrvatsko ni`e plemstvo s tom reorganizacijom postalo jako i ugledno, a podjedno mo}nom potporom kraqevstva protiv feudalnih knezova i wihove premo}i. Po parnicama koje su se god. 1360. pred kraqevom majkom Elizabetom raspravqale u Zadru, osobito po onoj parnici izme|u cetinskih plemi}a Grubi}a i kneza Ivana Nelipi}a, mo`emo lako suditi kako se u ono vrijeme dignula gotova hajka na hrvatske knezove.” (str. 221.) Posle Ludovikove smrti 1382. godine, za kraqicu je krunisana wegova dvanaestogodi{wa k}erka Marija, dok je upravqawe Ugarskom preuzela wena majka Elizabeta. Hrvatski plemi} iz Vrana kod Zadra i stare{ina vitezova ivanovaca, Ivan Pali`na, organizovao je 1383. pobunu protiv kraqice. Elizabeta i Marija odmah su s vojskom do{le u Dalmaciju da ugu{e pobunu, a Pali`na je pobegao u Bosnu. Nedugo zatim, plemi}ki nemiri su otpo~eli i po Hrvatskoj i po Slavoniji. Zbog toga je hrvatsko-dalmatinski ban Stjepan Mackovi} smewen 1384. godine, a Marija izdade sve~anu povequ kojom potvrdi sva ranija prava vlastele. Surovim merama pobuna je odmah ugu{ena u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali se jo{ vi{e rasplamsala u Slavoniji kad joj se prikqu~io zagreba~ki biskup, pro{iruju}i se i na druge delove Ugarske. Osnovni motivi su bili nemirewe sa `enskom vladavinom i svemo} ugarskog palatina Nikole Gorjanskog. Velika{ima nije bio po voqi ni Marijin zaru~nik nema~ki princ Sigismund. Biskupov brat Ivan Horvat se proglasio banom ~itave Slavonije, a prevagu je pobuwenicima donelo wihovo zalagawe da se na ugarski presto dovede napuqski kraq i Ludovikov blizak ro|ak Karlo Dra~ki. Elizabeta i Marija su do{le u Po`egu, gde su primile izaslanike francuskog kraqa i ugovorile udaju Marijinu za kraqevog brata orleanskog vojvodu Luja. Posredovawem Nikole Gorjanskog kraqice su dobile podr{ku kraqa Tvrtka, kome su ustupile Kotor da bi on odustao od pomagawa pobuwenicima. Potom pristupi{e pregovorima sa vlastelom i sklopi{e sporazum o izmirewu 1385. godine. Me|utim, sve se poremeti kad je uvre|eni Sigismund s vojskom prodro u Hrvatsku. Plemstvo odmah posla zagreba~kog biskupa Pavla Horvata da dovede Karla Dra~kog. 177

|) ^erupawe srpske Bosne u vreme Kosovskog boja Uskoro je preko Sewa Karlo stigao u Zagreb i produ`io za Stolni Biograd. Marija se u Budimu odmah ven~ala sa Sigismundom, ali joj mu` ute~e u ^e{ku i ostavi je na cedilu. Karlo Dra~ki u|e u Budim i plemstvo ga proglasi za gubernatora Ugarske, a nedugo potom sazvan bi sabor za kraqa. Po~etkom 1386. Elizabeta i Nikola Gorjanski organizovali su ubistvo Karla Dra~kog. Slavonija se opet pobunila pa su kraqice sa Gorjanskim krenule da pobunu suzbiju. Ustanici ih do~eka{e u zasedi, pa su Gorjanskog ubili, a kraqice zarobili. Ban Ivan Horvat preuze vlast u Slavoniji, Hrvatskoj sa Dalmacijom, Ma~vi i Severinskoj banovini. Hrvatsku i Dalmaciju je prepustio Ivanu Pali`ni. U Ugarsku je do{ao Sigismund da preuzme vlast i pristalice ga proglasi{e kapetanom kraqevine. S vojskom je krenuo u Slavoniju da ugu{i ustanak. U Novigradu kod Zadra pobuwenici su 1387. ubili kraqicu Elizabetu, udaviv{i je pred Marijom. “Tako pogibe tu`no slavna k}i bosanskoga bana Stjepana Kotromani}a i bratu~eda kraqa Stjepana Tvrtka. Usta{e hrvatski mrzili su tu duhovitu i odva`nu `enu nadasve, mo`da najvi{e zato {to je u wezinim `ilama tekla hrvatska krv. Oni joj ne mogo{e oprostiti {to je, zabrinuta za budu}nost svojega djeteta, onako izdajni~ki umorila hrvatskoga odabranika.” (str. 261.) Gra|anski rat se nastavqao svom `estinom i u wemu vlastela na~elno nije bila podeqena po nacionalnoj pripadnosti, ali je osetno bio ve}i broj Marijinih protivnika u Hrvatskoj i jo{ vi{e u Slavoniji. Iste godine su ugarski velika{i krunisali u Stolnom Biogradu Sigismunda za kraqa. Odmah po krunisawu, Sigismund je odlu~io da krene na vojni pohod u Hrvatsku i Dalmaciju da bi oslobodio suprugu Mariju, a saveznike je na{ao u Mle~anima, koji pozva{e dalmatinske gradove na vernost ugarskom kraqu i posla{e flotu da podupre wegovu kopnenu vojsku s mora. Uz kraqa se svrstao i Ivan Frankopan, za razliku od svog brata Stjepana koji je podupirao Karla Dra~kog. Wemu je kraq poslao vojsku, a prikqu~ili su mu se i Kurjakovi}i, pa Ivan Frankopan potu~e Ivana Pali`nu, hrvatskog bana, dok su ostali Sigismundovi odredi udarili na wegove sledbenike. Pali`na je bio prinu|en da kraqicu Mariju pusti iz zato~eni{tva u Novigradu. Sigismund je Mariju do~ekao u Zagrebu. Nakon toga, do jeseni 1387. pobuna je u svim ugarskim krajevima postepeno savladana. Izvestan broj pobuwenih plemi}a izbegao je u Bosnu, ~iji je kraq Tvrtko uspeo da povrati skoro sve teritorije koje je svojevremeno Ludovik oteo. To mu je probudilo ambicije da se poku{a do~epati cele Hrvatske i Dalmacije. Prvi ga je grad Klis priznao za svoga kraqa, a podr`ao ga je i grad Vrane nad kojim je vlast zadr`ao Ivan Pali`na. Pod pritiskom Tvrtkove vojske koja je poharala splitsku okolinu, i Split je priznao vrhovnu vlast bosanskog kraqa. Sledbenici tada{weg hrvatskog bana Ladislava Lackovi}a opseli su Vranu, ali Tvrtko Pali`ni prisko~i u pomo} poharav{i i okolinu Zadra i razbi opsadu. Tvrtko i Pali`na tada su zauzeli Ostrovicu i opsedali Nin. Tvrtku se potom priklonio Trogir, a on Pali`nu imenova za svog namesnika u Hrvatskoj u zvawu bana. Po{to su Spli}ani poku{avali da izvrdaju preuzete oba178

veze, Tvrtko ih ponovo napade 1338. Ugro`eni Split pokrenu inicijativu za sklapawe saveza dalmatinskih gradova i hrvatskih plemi}a protiv Tvrtka. Klai} navodi da je te godine Tvrtko ve} imao celu Hrvatsku u svojim rukama, sa dobrim izgledima da mu se i Dalmacija preda. Na to je Sigismund slavonskog bana Ladislava Lu~enca imenovao za vojvodu ugarske vojske i gubernatora Hrvatske i Dalmacije, poslav{i ga protiv Tvrtka. Bosanski vojvoda Vlatko Vukovi} ga je potukao 1389. Sigismund nije ve}u pa`wu poklawao tim zbivawima, jer je imao velikih problema na istoku Ugarske, a poku{avao je da iskoristi posledice Kosovske bitke da bi se do~epao novih poseda na severu Srbije, gde je s vojskom upadao. U novom napadu, dok je Vlatko Vukovi} s vojskom bio na Kosovu, slavonski ban ote od Tvrtka Klis i jo{ neka upori{ta. Tvrtko po{aqe novu vojsku u Hrvatsku, koja posle po~etnih neuspeha uspe{no savlada Sigismundove sledbenike. Za svog namesnika u Hrvatskoj Tvrtko je tada imenovao Ivana Horvata, izbeglog biv{eg slavonskog bana. Uskoro mu se pokori{e i dalmatinski gradovi, pa Tvrtko ovlada celom Hrvatskom i Dalmacijom od Cetine do Velebita. Klai} pretpostavqa da su mu se priklonili i krbavski knezovi Kurjakovi}i. Samo je Zadar ostao privr`en Sigismundu. Uspe{na osvajawa Tvrtku su dala povoda da svom vladarskom naslovu doda titulu kraqa Hrvatske i Dalmacije. Po tom pitawu Klai} izvla~i slede}i zakqu~ak. “On je sada bio vladar velikomu dijelu zemaqa krune Zvonimirove i Du{anove, te je tako postigao za ~im su hrvatski i srpski vladari zaludo te`ili, da naime pod svojim `ezlom sjedine Hrvate i Srbe u jednu dr`avu. Bosna, koja je nekad bila prikovana sad uz Srbiju sad uz Hrvatsku, postala je sredi{tem oko kojeg se skupi{e pojedini dijelovi hrvatske i srpske dr`ave.” (str. 295.) Ovaj zakqu~ak Trpimir Macan u svom komentaru opovrgava navode}i da “o takvoj te`wi feudalnih hrvatskih i srpskih vladara ne mo`e se govoriti; i ova Klai}eva formulacija odrazuje politi~ke misli wegova vremena.” (str. 295.) Hrvatska i Dalmacija su 1391. priznali i Tvrtkovog naslednika Dabi{u za svoga vladara, a on Vuka Vuk~i}a postavi za hrvatsko-dalmatinskog bana. Me|utim, tada se napuqski kraq Ladislav oglasi kao pretendent na Hrvatsku i Slavoniju, poku{avaju}i da pridobije Vuka i wegovog brata Hrvoja za svoje interese. Istovremeno je Ivana Horvata imenovao za svog namesnika za celu Ugarsku, a mnogim ugarskim velika{ima, za koje je znao da su nezadovoqni Sigismundom, obratio se sa raznim ponudama i obe}awima. Stupio je ~ak u kontakt sa turskim sultanom Bajazitom da bi koordinisali interese i aktivnosti prema Ugarskoj. Sigismund je za slavonskog bana 1392. imenovao kneza Ivana Frankopana i dao mu zadatak da Ugarskoj povrati Hrvatsku i Dalmaciju, pro{iruju}i i na wih wegova banska ovla{}ewa. Na ruku im je i{lo {to se Dabi{in ban Vuk te godine ve} `estoko sukobio sa hrvatskim plemi}ima koji su podr`avali Ladislava Napuqskog, sina Karla Dra~kog. Kako su se u me|uvremenu i Zadrani priklonili Dabi{i, Ivan Frankopan svoje akcije otpo~e opsadom Zadra, koji nije uspeo da osvoji do svoje smrti krajem 1393. godine. Tada novi slavonski ban postade Butko Kurjakovi} i wemu se Zadar prikloni bez borbe. Iste godine Dabi{a se 179

izmirio sa Sigismundom, koji ga priznade za bosanskog kraqa, a Dabi{a mu zauzvrat vrati Hrvatsku i Dalmaciju i pristade da ga nakon smrti Sigismund nasledi kao bosanski vladar. Ali, ubrzo se bosanski kraq predomislio pa je naredio Vuku Vuk~i}u da povrati vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom i istovremeno pru`io pomo} Ivanu i Pavlu Horvatu da iz Bosne provale u Slavoniju. Sigismund je 1394. s vojskom krenuo na Bosnu. Pratio ga je novi ban Nikola Gorjanski. Osvojio je grad Debor i zarobio Horvate i ostale neposlu{ne slavonske plemi}e, koji su u wemu imali upori{te. Dabi{a odmah zatra`i mir priznaju}i Sigismundovu vrhovnu vlast. Skr{iv{i otpor bana Vuka Vuk~i}a, Nikola i Ivan Gorjanski su zauzeli celu Hrvatsku i Dalmaciju – Nikola je napustio mesto ma~vanskog bana i postao hrvatsko-dalmatinski, dok je slavonski postao Detrik Bubek. Smrt kraqice Marije 1395. godine ponovo je uzdrmala tek konsolidovanu Sigismundovu vlast. Marijina sestra, poqska kraqica Jadviga, i wen mu` Vladislav Jagelo, iskaza{e pretenzije na Ugarsku. Iste godine umro je i Dabi{a, a bosanska vlastela ne htede da prizna odredbe \akovi}kog ugovora prema kojem ga je trebao naslediti Sigismund. Na vlast su doveli Dabi{inu udovicu Jelenu Grubu. Po{to su prilike i na zapadu Ugarske bile nesre|ene, Sigismund je 1397. sazvao op{ti sabor celokupne hrvatske i dalmatinske vlastele u Ninu. Konsolidacija je tu bila veoma va`na, s obzirom da su Turci ve} 1396. godine, odmah posle te{kog Sigismundovog poraza kod Nikopoqa, osvojili celu Slavoniju, temeqito je opqa~kali i povukli se. Kraq se jedva spasao u Nikopoqskoj bici, pa se brodom preko Carigrada vratio u Ugarsku i neko vreme boravio u Dalmaciji i Hrvatskoj, ~ije su ga prilike motivisale da sazove sabor. U Slavoniji ga je do~ekalo veliko nezadovoqstvo jer su mnogi plemi}i izginuli u Nikopoqu, a zemqa poharana. Najve}e nezadovoqstvo je iskazivao Stjepan Lackovi}, za koga Klai} pretpostavqa da je kraqa izneverio u bici kod Nikopoqa. Lackovi} je brzo stekao veliki broj pristalica jer je malo ko verovao da se Sigismund ikada mo`e vratiti. Pobuwenici su stupili u dogovore sa Ladislavom Napuqskim i Turcima. Stigav{i u Slavoniju, Sigismund je odmah, u februaru 1397. godine, sazvao plemi}ki sabor u Kri`evcima, gde su wegove pristalice odnele prevagu, a Stjepan Lackovi} i wegov sinovac Andrija su, posle masovne tu~e, ise~eni ma~evima. Wihovi sledbenici jedva pobego{e, a na tu vest Lackovi}evi vojnici krenu{e na juri{ na Kri`evce. Kad su im sa zidina bacili mrtvo telo wihovog vo|e, ipak se razbe`a{e. Vrativ{i se u Budim, Sigismund je dotada{weg slavonskog bana Detrika Bubeka imenovao za palatina Ugarske, a Nikolu Gorjanskog za kraqevog zamenika i bana Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. Grofu Hermanu Ceqskom, koji ga je verno pratio tokom celog pohoda, darivao je velika imawa u Slavoniji i grad Vara`din. I mnoge druge tu|inske plemi}e naselio je na nekada{wim imawima slavonskih velika{a. Nije se jo{ situacija u Ugarskoj ni konsolidovala, a Hrvoje Vuk~i} provali u Slavoniju, {to je motivisalo Sigismunda da upadne u Hrvojeve zemqe, ali ga je bosanski veliki vojvoda pobedio, pre{ao preko Une i oteo mu 180

Dubi~ku `upaniju. Nezadovoqstvo ugarske vlastele Sigismundovim dovo|ewem nema~kih, ~e{kih, poqskih i italijanskih plemi}a dostiglo je vrhunac 1401. godine, kad su ga dvorskom zaverom uhapsili i zasu`wili u Vi{egradu, a mnogi stranci su tada proterani. Vlast je preuzeo palatin Detrik Bubek, biv{i slavonski ban. Plemi}i se ubrzo podeli{e u ~etiri grupe po pitawu dovo|ewa novog kraqa na presto. Jedni su hteli Vladislava Napuqskog, posebno Slavonci i Hrvati, drugi Vladislava Jagela, tre}i habzbur{kog vojvodu Vilhelma, a ~etvrti sami sebe. Nastado{e pometwa i haos, {to je olak{alo konsolidaciju Sigismundovih pristalica, a potom Nikola Gorjanski krenu da kraqa izmiri s protivnicima. Kraqa pusti{e iz zatvora, a potom je on sazvao sabor plemi}a na kome se obavezao da se nikome ne}e svetiti za neverstvo. e) Novi Sigismundovi pohodi i poraz u Bosni Za pokazane zasluge, Nikola Gorjanski je 1402. postao palatin Ugarske. Plemi}e je krajem te godine Sigismund ponovo uznemirio saop{tiv{i im da }e ga, po{to nema mu{kih naslednika, naslediti habzbur{ki vojvoda Albreht. Pod velikim pritiskom sabor u Po`unu je ipak prihvatio kraqevu odluku. Ali ~im je sabor zavr{en veliki nemiri su zahvatili celu Ugarsku. Po{to je ve} ranije Ladislav Napuqski imenovao Hrvoja Vuk~i}a za bana Hrvatske i Dalmacije, Hrvoje uz pomo} bosanskog kraqa Stjepana Dabi{e, jo{ 1401. godine, nakon {to su mu Spli}ani preoteli Omi{, krenu na osvajawe Hrvatske i Dalmacije. Sigismund 1402. za novog slavonskog bana postavi biskupa Eberharda, a za dalmatinsko-hrvatskog Emerika Bubeka, pa oba bana uputi u rat protiv Hrvoja. Po{to je dobio podr{ku od pape Bonifacija IX, Ladislav Napuqski posla pet galija i jedan brigantin u Dalmaciju, na ~elu sa svojim vikarom Alojzijem Aldemariskom. Aldemarisko je uplovio u Zadar, gde zadarski nadbiskup, kninski biskup i neki opati polo`i{e zakletvu vernosti Ladislavu. Potom se sastao sa Hrvojem, pa su zajedni~kim snagama krenuli da preuzimaju utvr|ewa. Svi gradovi se odmah predado{e, osim Skradina. Odmah je i u ostatku Ugarske izbila pobuna protiv Sigismunda, kojoj se prikqu~io i ostrogonski nadbiskup Ivan Kani{ki, kao i knez Nikola Frankopan. Ve} po~etkom 1403. ve}ina ugarskog plemstva bila je uz Ladislava. Od hrvatske vlastele Sigismundu su ostali verni samo Kurjakovi}i, od slavonske knez Pavle Zrinski i zagreba~ki biskup Eberhard, po`e{ki vlastelini Berislavi}i, kao i ma~vanski ban Ivan Morovi}. U jeku `estokog gra|anskog rata vojvoda Hrvoje je prodro u Slavoniju, a Ladislavqevi sledbenici ovlada{e glavninom cele Ugarske. U Zadru se avgusta 1403. Ladislav Napuqski krunisao za ugarskog kraqa, pa se tu zadr`ao tri meseca, ali nije se usudio da krene u Budim, iako se skoro sva ugarska vlastela i gotovo svi biskupi u Zadru okupi{e, nagovaraju}i ga na taj put. Ladislavqev strah od dolaska u Budim olak{ao je palatinu Nikoli Gorjanskom da u~vrsti i okura`i Sigismundove pristalice. Sigismund okupi vojsku, nastupi otvoreno protiv pape i krenu u obra~un sa svojim politi~kim protivnicima, obe}avaju}i ujedno op{tu amnestiju za sve odmetnike koji mu se odmah priklone i pokaju. Ve}ina ugarskih, pogotovo 181

slavonskih plemi}a, vrati se u kraqev tabor. Uskoro su samo Hrvatska i Dalmacija ostale pod kontrolom Ladislava Napuqskog. Ladislav se stra{no upla{io, pa je Hrvoja Vuk~i}a imenovao za potkraqa Hrvatske i Dalmacije i potom pobegao za Napuq. Hrvoje ipak do`ivi udarac sa one strane sa koje ga nije o~ekivao. Bosanski kraq Ostoja izmirio se sa Sigismundom i prihvatio wegovu vrhovnu vlast. Hrvoje pobuni bosansku vlastelu i opsednu Ostoju u prestonom gradu Bobovcu. Ostoja 1404. pobegne Sigismundu i zatra`i pomo}, a ugarski kraq potom po{aqe ma~vanskog bana Ivana Morovi}a da interveni{e u Bosni. Morovi} zauze Bobovac i vrati Ostoju na presto, koji se nakon toga izmirio sa Hrvojem. Izmirewe je bilo samo prividno, pa sabor vlastele u Visokom, maja 1404. godine, zbaci Ostoju i na presto dovede Tvrtka II. Godine 1405. Sigismund je s tri vojske napao Bosnu, duboko u wu prodro, ali je ubrzo pora`en. I drugi Sigismundov pohod je propao, iako je wegova vojska opusto{ila veliki deo Bosne. Slavoniju je ipak uspeo potpuno da smiri, a u Hrvatskoj mu je opet pristupio knez Nikola Frankopan i osvojio ostrvo Rab. U oru`anom sukobu Ladislavqeve galije Rab su povratile. Godine 1406. Sigismund je svog novog tasta Hermana Ceqskog imenovao za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Nedugo zatim Sigismundu pristupi cetinski knez Ivani{ Nelipi}, ali se jo{ br`e vrati Hrvoju, pokazav{i dvostruku prevrtqivost. Posle promene na papskom tronu, papa Grgur 1407. godine pozva sve hri{}ane da pomognu Sigismunda u krsta{kom ratu protiv Turaka, maniheja i drugih nevernika. Godine 1408. Sigismund udari na Bosnu i bosansku vojsku, te{ko porazi kod grada Doboja, zarobiv{i i Tvrtka II, te pogubiv{i mnogo plemi}a. Posle te bitke po`urili su mnogi hrvatski i dalmatinski velika{i da se priklone Sigismundu, a me|u prvima Ivani{ Nelipi}. Ovog puta ugarskom kraqu privoli se i Hrvoje Vuk~i}, pa jo{ postade kum tek ro|ene kraqeve k}erke. Ladislavu Napuqskom ostali su verni samo Zadar sa Novigradom, Vranim i Pagom. Me|utim, Sigismundu se opet odmetnula Bosna, gde se na presto vratio kraq Ostoja. Uto Ladislav Napuqski za sto hiqada dukata proda ~itavu Dalmaciju Mle~anima. U uvodnom delu tre}eg toma Klai} ponavqa da su se i u ~etrnaestom veku stanovnici Hrvatske nazivali Hrvatima, a u Slavoniji Slovincima. Etni~ka struktura se u izvesnoj meri mewala samo u Dalmaciji, s obzirom da su se Hrvati postepeno naseqavali u primorskim gradovima, a ponekad i na ostrvima. Me|utim, novost je da se u ovom veku masovno u Hrvatskoj i Dalmaciji po~iwu naseqavati Vlasi ili Morlaci. Klai} ovde pomiwe da su Vlasi izvorno predstavqali romansko stanovni{tvo, “ali mnogi Vlasi, koji se nastani{e u bugarskim i srpskim zemqama, preto~i{e se poslije polagano u Slavene, me|u kojima su `ivjeli.” (str. 23.) Tada je naziv Vlasi sa~uvan u promewenom zna~ewu jer se odnosio na sto~are, koji se nisu bavili ratarstvom, nego `iveli polunomadski. Obavqali su i prenos razne robe karavanima s kowima i mazgama. Klai} navodi da je ve} Mladen II [ubi} 1320. u svojoj vojsci anga`ovao odrede Vlaha. Wihove ve}e pokrete iz srpskih zemaqa izazvala su turska osvajawa. “Tijekom XIV stoqe}a razasuli su 182

se Vlasi po ~itavoj Hrvatskoj od Cetine i Neretve pa do Velebita, pa~e su stali prodirati i u kotare dalmatinskih gradova, a i na otoke.” (str. 23.) To je u stvari prvo masovno naseqavawe Srba na prostore Hrvatske i Dalmacije, i to srpskih sto~ara ~ija je sva imovina u po~etku bila pokretna. Dalmatinski gradovi su ve} tada pokazali veliku netrpeqivost prema wima, optu`uju}i ih za kra|e i nasilni{tvo. “Sve prijetwe me|utim nisu mnogo koristile: Vlaha je sve vi{e u Hrvatsku dolazilo, te se osobito u gorskim krajevima naseqavalo. Na koncu XIV stoqe}a ~itava je Hrvatska od Gvozda do Neretve prepuwena Vlasima, tako se otad vi{e puta spomiwu Vlasi pored Hrvata kao zasebni razred pu~anstva.” (str. 24.) `) Manipulacija doseqenim Vlasima, klasi~an metod hrvatske {kole falsifikovawa Ovde je najinteresantnije kako Klai} obja{wava da su se Vlasi ve} u Srbiji pohrvatili, pa u Hrvatsku do{li kao pravi Hrvati. “Seobom Vlaha u Hrvatsku promijenile su se donekle etnografske i stale{ke prilike u tom kraqevstvu. Istaknuto nam je da je dolazilo razmjerno vrlo malo pravih Vlaha, naime takvih koji su govorili jo{ romanskim govorom (ostaci tih `ivjeli su jo{ na po~etku XIX stoqe}a na otoku Krku, a ima ih i sad u Istri oko ^epi}koga jezera; a i ]i}i u Istri nisu nego pohrva}eni Vlasi); golema ve}ina Vlaha, koji su se tijekom XIV stoqe}a nastanili u Hrvatskoj, bili su tek potomci pravih Vlaha, koji su kroz vi{e generacija `ivjeli u Srbiji i Bosni, pa se ondje posve pohrvatili. Tako se ti do{qaci nisu sada razlikovali od hrvatskih starosjedilaca govorom (jezikom), nego samo zanimawem i socijalnim polo`ajem. Ve}ina ih je bila vjere isto~no-gr~ke (Vlasi {izmatici); no bilo ih je katolika, ili barem takvih koji su brzo prihvatili tu vjeru.” (str. 24-25.) O~igledno je da Vjekoslav Klai} namerno prenebregava i prikriva ~iwenicu da su ti doseqeni Vlasi govorili srpskim jezikom, odnosno {tokavskim, i tako se ve} u startu razlikovali od zate~enih Hrvata koji su govorili hrvatski, odnosno ~akavski, o ~emu svedo~e bukvalno svi wihovi sa~uvani istorijski dokumenti i spomenici. Naravno, da je tada moralo do}i i do svojevrsne jezi~ke simbioze kojom }e u masi prevladati {tokavski, ali verovatno u varijanti koja je iz ju`no~akavskog preuzela ikavski izgovor. Ina~e, socijalne diferencijacije novodoseqenih Vlaha–Srba i zate~enih Hrvata i latinskih Romana, jo{ dugo }e se sa~uvati, {to i Klai} potvr|uje: “Vlasi, naseqeni u Hrvatskoj, stanuju u gorskim katunima, pa se stoga koji put zovu i katunari. Tamo gdje su na okupu, ~ine op}inu, te imaju svoje knezove, vojvode, pa~e i suce. Knezove biraju ili me|u sobom, ili im imenuje kneza onaj vlastelin (velika{) na kojega su se posjedu nastanili. Vlasi u `upi Cetini, gdje su gospodovali Nelipi}i, birali su sami svoga kneza, pa~e i vojvodu za rat.” (str. 24.) z) Rat sa Venecijom i turske provale Sigismund je ponovo 1410. godine prodro u Bosnu gde mu se kraq Ostoja sa svojim velika{ima privremeno pokorio, ali ~im su ugarskom kraqu videli le|a, oni se opet od wega odmetnu{e. Naredne godine Sigismund je od183

lu~io da Bosnu raskomada, pa je Dowe krajeve s Jajcem ostavio Hrvoju, Usoru poverio Ivanu Gorjanskom, a Soli Ivanu Morovi}u. Po{to su Mle~ani u me|uvremenu preuzeli Nin, Rab, Cres, Pag i Lo{iw, i zapretili uzimawem cele Dalmacije, a hrvatski ban Karlo Kurjakovi} nije bio u stawu da je sam odbrani, pa im jo{ uz to Sandaq Hrani} prodao Skradin i Ostrovicu, kraq Sigismund, ve~ito obuzet nema~kim, ~e{kim i poqskim poslovima, morade 1411. godine krenuti u obra~un sa Mle~anima. Vojsku je poslao u Istru i Furlaniju, zauzimaju}i mnoga mleta~ka upori{ta, dok je ban Kurjakovi} uspeo da zauzme Skradin. Naredne godine Kurjakovi} je umro, pa Sigismund za novog hrvatskog bana imenuje Petra Albena, vlasnika Medvedgrada i sinovca zagreba~kog biskupa i vrhovnog ugarskog kancelara Eberharda. Istovremeno na, tri prethodne godine upra`weni, slavonski banski polo`aj dovede Pavla ^upora od Moslavine. Te, 1412. godine, po|e za rukom [ubi}ima da od Mle~ana otmu Ostrovicu. Me|utim, kad je ugarska vojska, posle po~etnih uspeha, pora`ena kod Mote, a mnogi je Hrvati i Slavonci napustili, vrativ{i se iz Furlanije, pa je i [ibenik posle duge opsade, usled unutra{we pobune pao u mleta~ke ruke, morao je i Sigismund li~no krenuti u rat. Iz Furlanije je poharao mnoge mleta~ke oblasti, ali i pretrpeo velike gubitke, pa je na papino posredovawe pristao da 1413. sklopi primirje na pet godina. Primirje je Sigismund iskoristio da se obra~una sa vojvodom Hrvojem Vuk~i}em, koga su wegovi neprijateqi, slavonski ban Pavle ^upor i hrvatsko-dalmatinski ban Petar Alben, optu`ili da {uruje sa Turcima i Mle~anima, smatraju}i i wegov prelazak pod starost s bogumilske na katoli~ku veru la`nim. Sigismund je pozvao sve okolne hrvatske, slavonske i bosanske plemi}e da otimaju Hrvojeva imawa, ali oni su uspeli da mu otmu samo Split i posede u Slavoniji. Na to Hrvoje zaista pozove Turke u pomo}. Turci do|o{e i pohara{e podru~ja sve do Zagreba, trajnije ostaju}i u `upi Uskopqe, a 1415. dovode}i i nekada{weg kraqa Tvrtka II, koji je ubrzano {irio svoju vlast. Mnogi turski odredi tada su prodrli u Hrvatsku, direktno zapretiv{i Splitu, Trogiru i [ibeniku. Godine 1415. ugarska vojska, koju su prete`no ~inili odredi hrvatskih, slavonskih i ma~vanskih plemi}a, te{ko je pora`ena od strane Turaka kod La{ve. Mnogi su zarobqeni, poput Ivana Gorjanskog, Ivana Morovi}a, Pavla ^upore, Vladislava Tuto{evi}a, Petra Henrikovi}a, Franka od \ule itd. Bana slavonskog Pavla ^upora li~no je na svirep na~in Hrvoje ubio. Posle te pobede, Turci su s Hrvojem upali u Slavoniju i poharali je sve do [tajerske. Te godine je i umro Hrvoje, a wegova udovica Jelena se udala za kraqa Ostoju, predav{i prethodno Omi{ i Neretqansku krajinu svome bratu, kwazu Ivani{u Nelipi}u. Dugo kraqevo odsustvo iz Ugarske u vreme crkvenog sabora u Konstancu stvorilo je uslove za nove sukobe me|u slavonskim velika{ima i me|usobno preotimawe poseda, uz mnogo prate}ih pqa~ki i razarawa. Godine 1418. planu novi ugarsko-mleta~ki rat. Uz Mle~ane stado{e Poqi~ani i ugrozi{e Split. Uskoro se pojavi kuga koja je izazvala pomor u dalmatinskim gradovima. Ugarska vojska je neprekidno gubila teritorije u Istri i Furlaniji. Sigismund na to po{aqe slavonskog bana Dionisija de Markalija u Furlaniju, a hrvatskog bana Alberta od Velikog Mihoqca i Ungvara 184

uputi da prisko~i u pomo} ugro`enom Trogiru. Vojska bana Dionisija ubrzo je razbijena, pado{e cela Furlanija i Istra, a ban pobe`e u Zagreb. Godine 1420. Mle~ani prvo zauze{e Trogir, nakon ~ega im se predao Split, pa su ovladali celom Dalmacijom, pa su Sigismundu ostali samo Sew i Krk pod vla{}u Nikole Frankopana, kao i Omi{ sa Neretqanskom krajinom na jugu. Godine 1423. kraq je za slavonskog bana po drugi put imenovao Hermana Ceqskog, ali se unutra{wi sukobi slavonskih plemi}a nastavi{e. Godine 1426. za hrvatskog bana postavqen je knez Nikola Frankopan, koji je bio u dubokom sukobu sa Ceqskima otkako je grof Fridrih Ceqski ubio svoju `enu Elizabetu Frankopan, sinovicu Nikolinu i majku Ulrihovu. Ina~e, Nikola Frankopan se di~io da je wegova porodica italijanskog porekla i neprekidno se trudio da odr`i {to boqe odnose sa Mle~anima. Banskog polo`aja se do~epao prvenstveno time {to je Sigismundu pozajmio veliku koli~inu novca, a zauzvrat mu kraq dao u zalog skoro celu Hrvatsku, osim poseda Kurjakovi}a i Nelipi}a. Bio je politi~ki oslabqen kad mu je umrla `ena Doroteja, k}erka palatina Nikole Gorjanskog, a mrzela ga je kraqica Barbara, k}erka Hermana Ceqskog. Frankopan dobi podr{ku pape, pa mu je Sigismund 1431. obnovio bansko zvawe uz novu doplatu. Slede}e godine Nikola Frankopan je umro, na banskom polo`aju ga nasledi{e sinovi Ivan i Stjepan, a imawe se razdeli na jo{ sedam sinova. Po smrti Hermana Ceqskog 1435. godine, Sigismund je za slavonskog bana imenovao dotada{weg beogradskog kapetana Matka Talovca, koji je bio i gubernator zagreba~ke biskupije. U me|uvremenu su Frankopani nasledili i sva Nelipi}eva imawa, jer je Ivan Frankopan o`enio wegovu k}erku Katarinu. Me|utim, Sigismund 1435. zatra`i od Ivana da mu preda sva Katarinina imawa jer kao kraq nasle|uje sva imawa knezova bez mu{kih potomaka. Po{to je taj zahtev Ivan odbio, kraq mu oduze bansko zvawe i nalo`i Matku Talovcu da ga na silu savlada, obe}avaju}i mu za nagradu sva ta imawa. Naredne godine do|e Talovac s vojskom pod Siw i osvoji ga, ali morade ubrzo da se vrati zbog problema u Zagrebu. Ipak, krajem te godine Ivan je umro, a Matko Talovac opet po`urio da udovici Katarini otme imawa, {to mu je ovog puta po{lo za rukom. Sigismund mu nije dao da uznemirava druge Frankopane, pa je Stjepan Frankopan jo{ neko vreme bio ban Hrvatske i Dalmacije. i) Gra|anski rat u Ugarskoj Sigismunda je 1437. nasledio wegov zet Albreht Austrijski. Matko Talovac je uveliko potiskivao Ceqske pod optu`bom da su protiv novog kraqa, a sam kraq je smenio hrvatsko-dalmatinskog bana Stjepana Frankopana, i 1438. godine na wegovo mesto postavio Matkovog brata Petra Talovca. Nacionalna netrpeqivost zbog sve ve}eg naseqavawa stranaca dostigla je tolike razmere da su pobesneli Ma|ari te godine izveli pravi pokoq Nemaca u Budimu. Nema~ki izborni knezovi su Albrehta izabrali za nema~kog kraqa, pa on tako postade rodona~elnik dinastije Habzburga. Godine 1439. sabor ugarskih stale`a je striktno ograni~io vladarska prava i odlu~io da se svi nema~ki ~inovnici uklone iz dr`avne slu`be. Nedugo zatim, kraq Albreht je umro. Vlast je preuzela wegova udovica i Sigismundova 185

k}erka Elizabeta, pa odmah na glavne dr`avne polo`aje dovela svoje pouzdane ro|ake. Naredne, 1440. godine, na saboru u Vi{egradu velika{i kraqicu prinudi{e da se uda za {esnaestogodi{weg poqskog kraqa Vladislava. Posle mesec dana, ona rodi sina Albrehtovog, Ladislava Posthumca, pa potom uhapsi glavne zagovornike wene udaje, Matka Talovca i Emerika Markala. Uz kraqicu je ~vrsto stao Ulrih Ceqski, ali je Talovac ubrzo uspeo da pobegne iz tamnice, pa se velika{i svrsta{e u dva zava|ena tabora. Kad je Vladislav I Varnen~ik ve} u{ao u Ugarsku, Elizabeta krunisa u Stolnom Biogradu sina Ladislava za ugarskog kraqa. Do{lo je i do oru`anih sukoba u kojima prevlada{e pristalice poqskog kraqa. Ugarski sabor proglasi krunisawe Ladislava Posthumca ni{tavnim i izabra Vladislava za kraqa. Elizabeta je bila veoma oslabqena, a verni su joj ostali samo Fridrih Ceqski, Ivan Jiskra i bra}a Frankopani. Me|utim, kraqici, koja nije posustajala, pomo} pru`i nema~ki kraq Fridrih III, pa mnogi velika{i koji su se upravo zakleli Vladislavu, po~e{e woj da se preokre}u. Me|u wima je bio i ostrogonski nadbiskup Dionisije Se~ i Ma~vanski ban Ladislav Gorjanski. Izbio je gra|anski rat u kome Elizabetini sledbenici postigo{e zna~ajan uspeh. U dogovoru sa Frankopanima, bosanski veliki vojvoda Stjepan Vuk~i} udari na Talov~eve posede u Neretqanskoj krajini i osvoji Omi{ i Poqica. U Slavoniji prevagu su odnosili pla}enici Ceqskih. Ipak, Vladislavu odani severinski ban Ivan Huwadi i knez Nikola Ilo~ki potuko{e bana Gorjanskog, {to mu donese pobedu. Ipak, slede}e godine porazi{e ga knezovi Ceqski, pa je kraq bio prinu|en da se izmiri sa Fridrihom i Ulrihom. Rat je besneo i 1442. godine, pa je papa poslao svog legata da posreduje. Mir je postignut krajem godine, a posle tri dana umrla je Elizabeta, verovatno otrovana, kako su naj~e{}e savremenici komentarisali. Naredne godine Vladislav je uspe{no ratovao protiv Turaka, ali u novom lakomislenom pohodu 1444. godine poginuo je kod Varne. Ugarsku nakon wegove smrti zahvati sukob izme|u tabora Jano{a Huwadija i knezova Ceqskih. Saborskom odlukom tek 1446. godine, posle du`ih velika{kih pregawawa, na vlast je doveden {estogodi{wi Ladislav Posthumus, a Jano{ Huwadi je postao gubernator Ugarske. Po{to je 1445. umro ban Matko Talovac, Fridrih i Ulrih Ceqski su svim sredstvima nastojali da se do~epaju ~itave Slavonije i imawa zagreba~ke biskupije. Samovoqno su se proglasili slavonskim banovima i vodili krvavi rat za osvajawe mnogih slavonskih gradova jer im se, sve do svoje pogibije, odlu~no i energi~no suprotstavqao vranski prior Ivan Talovac. Ponovo su za zagreba~kog biskupa postavili Benedikta, kao svoju marionetu. Zato je stolnobiogradski sabor ovlastio namesnika Huwadija da vojni~ki skr{i Ceqske i to Slavoniji donese nove pogibije i razarawa. Posle po~etnih uspeha, Huwadi je zaustavqen i prinu|en na kompromis. Ceqski knezovi su ostali slavonski banovi, ali su Huwadijevom sestri}u prepustili vranski priorat, {to je ovome predstavqalo osnovu da postane hrvatskodalmatinski ban. Godine 1448. krenuo je Huwadi u rat protiv Turaka, a prolaze}i kroz Srbiju, wegova je vojska harala stanovni{tvo, plenila i palila. Na Kosovu poqu je pretrpeo katastrofalan poraz i jedva `iv umakao. 186

Poginuli su banovi Ivan Sekeq i Frawo Talovac. Despot \ura| je zarobio Huwadija i pustio ga pod uslovom da mu vrati sva oteta imawa u Ugarskoj, plati od{tetu za po~iwena zlodela i obave`e se da vi{e u vojne pohode ne ide preko srpske teritorije ako nema despotove saglasnosti. Usled ovog poraza nemiri su opet zahvatili sve ju`ne ugarske pokrajine. U Hrvatskoj je tako do{lo do sukoba bana Petra Talovca i bra}e Frankopan. Do pravog pomirewa izme|u ugarskog gubernatora i srpskog despota do}i }e tek tri godine kasnije, jer su se odnosi zao{trili kad je papa Nikola V godine 1450. izdao bulu kojom je ugarske velika{e razre{io ugovorne zakletve, a despotove postupke proglasio nepo{tenim, ne~ove~nim, nerazboritim i nedostojnim. Kao hrvatsko-dalmatinski i slavonski ban, Ivan Sekeq je zapravo bio svojevrsni vicegubernator nad ovim dvema banovinama. Slavonski banovi Ceqski uop{te mu se nisu pokoravali, a hrvatsko-dalmatinski ban Petar Talovac jeste ~isto formalno, pa je efektivno pod Sekeqovom vla{}u bila samo kri`eva~ka i deo zagreba~ke `upanije. Wegova pogibija prekrati mu muke oko nedostatka stvarnog autoriteta. Huwadi je postepeno uspevao da pridobije Frankopane, Zriwske i Kurjakovi}e. Petar Talovac imao je unutra{wih problema sa vojvodom Ivancem Novakovi}em, pa je bio spreman Sekequ ponuditi severnu polovinu svoje osaka}ene banovine, ali do toga nikad nije do{lo. Ugro`avao ga je i bosanski kraq Stjepan Toma{, a Frankopani i Kurjakovi}i ga nikad kao bana nisu uva`avali. Na ruku mu je i{lo samo to {to su se bra}a Frankopani i me|usobno glo`ili oko podele imawa. Ratovao je uspe{no s Novakovi}em, ali neuspe{no s Toma{em Tvrtkovi}em, koji mu je 1450. oteo Ostrovicu. Kako su i Mle~ani nastojali da mu otmu Klis, Petar Talovac je bio prinu|en da se nagodi sa Huwadijem, a 1453. je umro. Tada je kraq imenovao gubernatorovog sina Ladislava Huwadija za bana Hrvatske i Dalmacije, ali on nikada nije do{ao u svoju banovinu. Banske poslove je vr{io banovac Toma{ Bojni~i}, plemi} iz Plavna, a pravog bana ~etiri naredne godine nije bilo. Kraq Ladislav Posthumus tek je 1453. napustio svog dotada{weg starateqa nema~kog kraqa i rimskog cara Fridriha III i do{ao u Budim, gde mu je starateq postao Ulrih Ceqski, dok je Huwadija proglasio za kapetana cele Ugarske. Uskoro je Ladislav najurio Ulriha Ceqskog, koji izgubi i mo} u Austriji, pa se vratio ocu Fridrihu u Slavoniju, nastoje}i da se do~epa i polo`aja hrvatsko-dalmatinskog bana. Godine 1454. poku{ao je da pokori krbavske knezove Kurjakovi}e, ali je wegova vojska razbijena. Me|utim, u novom poku{aju prisilio ih je da mu predaju Ostrovicu, pa ga Grgur Kurjakovi} prizna za bana. Ve} 1455. godine Ulrih Ceqski se slu`beno tituli{e banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a potom ulazi u `estok sukob sa Jano{om Huwadijem. Uspe{no je povratio Austriju i Be~, pa mu se prikloni{e ugarski palatin Ladislav Gorjanski i erdeqski vojvoda Nikola Mle~ki. Tada je povratio i kraqevu naklonost. \urski sabor ugarske vlastele ipak, bar prividno, izmirio je Ceqskog i Huwadija. Kraq je ozvani~io Ulriha kao hrvatsko-dalmatinskog i slavonskog bana, a wegovom dugogodi{wem savezniku hercegu Stefanu Vuk~i}u izdao je povequ kojom mu 187

poklawa grad Split, ina~e ~vrsto u mleta~kim rukama. Me|utim, ka{telan Klisa, Pavle Ki{ i sinovi nekada{weg bana Talovca, stavili su se pod mleta~ku za{titu. Po{to je Jano{ Huwadi umro 1456. godine, odmah po uspe{noj odbrani Beograda, u kojoj su ga ostali ugarski velika{i ostavili na cedilu, Ulrih Ceqski je postao najmo}niji velika{ u dr`avi i imenovan za vrhovnog kapetana Ugarske. Me|utim, krajem te godine ubio ga je Huwadijev sin Ladislav u Beogradu, a s wim je izumro celi rod Ceqskih. Na wegovim posedima zavladala je op{ta jagma i otima~ina. U Slavoniji je prevagu postigao susedgradski vlastelin Hening ^ernin. Novi slavonski ban postao je Nikola Ilo~ki, ali zbog wegove prezauzetosti erdeqskim i ma~vanskim poslovima, za banskog pomo}nika imenovan mu je viroviti~ki `upan Ivan Markal. Hrvatska je du`e vreme ostala bez bana, a za prevlast tamo su se jagmili Kurjakovi}i, bosanski kraq Stefan Toma{ i herceg Stefan Vuk~i}. Kad je 1457. godine kraq Ladislav odobrio da se pogubi Ladislav Huwadi, izbio je te`ak gra|anski rat. Kraq se sklonio u Be~, a onda oti{ao u Prag, gde je, verovatno otrovan, umro u osamnaestoj godini. Kraqeva smrt smirila je gra|anski rat u Ugarskoj, a ugarski velika{i `eleli su na presto dovesti nekog Ma|ara, kako bi prekinuli svaku dr`avnu vezu sa ^e{kom i Austrijom, koja im je u pro{losti ogromnu {tetu nanosila nacionalnim interesima. Posle izvesnog pregawawa, izborni sabor u Pe{ti 1458. za novog kraqa je izabrao Matija{a Korvina Huwadija, mla|eg Jano{evog sina, a za gubernatora na pet godina wegovog ujaka Mihaila Sila|ija. Osamnaestogodi{wi kraq odmah naredi slavonskom banu Janu Vitovcu i vranskom prioru Tomi Sekequ da se spreme da pokore sve kraqevske posede u Hrvatskoj i Slavoniji. Me|utim, pred polazak oni se me|usobno sukobi{e oko prvenstva, pa je li~no kraq morao da ih miri. Banovi Dalmacije i Hrvatske 1459. godine postali su Pavle [piran~i} i Petar Zob. Te godine kraq je svrgao palatina Ladislava Gorjanskog. Na to je Gorjanski sa jo{ dva najmo}nija velika{a, Nikolom Ilo~kim i Mihailom Sila|ijem, organizovao zaveru protiv kraqa, ali su Gorjanskog i ti saveznici nedugo zatim napustili. Sa svojim pristalicama Gorjanski je 1459. zatra`io od nema~kog kraqa i rimskog cara Fridriha III Habzbur{kog da do|e na ugarski presto. Wima su se prikqu~ili slavonski ban Jan Vitovec i knez Martin Frankopan. Hrvatsko-dalmatinski banovi Zob i [piran~i} stali su uz kraqa Matija{a, ali na skup velika{a, koji je kraq sazvao u Budimu, nije do{ao nijedan Frankopan, Zrinski, Kurjakovi}, Blagajski, pa ~ak ni Toma Sekeq. Fridrih II se proglasio ugarskim kraqem, a Nikola Ilo~ki tom prilikom kumovao je kraqevom sinu Maksimilijanu, koji se upravo rodio. Matija{ na to oduze sva zvawa Ilo~kom, smeni Vitovca i za slavonskog bana postavi Tomu Sekeqa. Planu gra|anski rat i u prvoj bici pobedi{e Fridrihove pristalice. Taj rat je bio `estok i na podru~ju Slavonije i Hrvatske. Bra}a Frankopani se podeli{e, pa je Martin bio uz Fridriha, a Stjepan uz Matija{a. U jeku borbi umro je Gorjanski, a wegova porodica ponovo se prikloni Matija{u. U wegov tabor se vrati{e i Jan Vitovac i Nikola Ilo~ki. Matija{u je ipak najvrednija bila podr{ka pape Pija II, nakon 188

koje me|u ugarskim plemi}ima, koji su bili uz Fridriha, nastade rasulo. Me|utim, naredne godine Fridrihovi sledbenici su se uz stranu pomo} konsolidovali, pa su se sukobi s promenqivom ratnom sre}om odvijali sve do 1462. godine, pru`aju}i tako priliku pojedinim velika{ima da po nekoliko puta mewaju tabor. Papinim posredovawem 1462. postignuto je primirje, a naredne godine i trajan mir s kompromisnim re{ewima imovinskih problema. Godine 1463. pala je Bosna pod tursku vlast, a wenog posledweg kraqa Turci su pogubili. Kraqica Mara je pobegla u Hrvatsku, ali je tamo opqa~kao hrvatski ban Pavle [piran~i}, “proslaviv{i” se tim nedelom za sva vremena. Turski odredi su iste godine upadali u Hrvatsku i mleta~ku Dalmaciju, pqa~kaju}i i pale}i. Potukli su vojsku hrvatskog bana [piran~i}a i wega zarobili, a doprli su sve do Sewa, opusto{iv{i Krbavu i mnoga imawa Frankopana. Hrvatski ban je tada postao Stjepan Frankopan. Iz Slavonije je kraq Matija{ s vojskom upao u Bosnu i ubrzo od Turaka preoteo Jajce. Emerika Zapoqu je postavio za bosanskog gubernatora, a po{to Zapoqa u Bosni nije mogao imati nikakve prihode, kako navodi Klai}, kraq ga je uz to imenovao za bana Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, dok je ban Slavonije i Ma~ve bio erdeqski vojvoda Nikola Ilo~ki. Godine 1464. Turci su ponovo harali Bosnom, pa su upali i u Hrvatsku pusto{e}i imawa Stjepana Frankopana, a sina su mu u ropstvo odveli. Kraq Matija{ nije prestajao sa svojim antiturskim aktivnostima, ali se 1465. godine morao ozbiqnije pozabaviti sre|ivawem prilika u Slavoniji i regulisawem odnosa me|u wenim vlastelinima. Morao je da smeni Emerika Zapoqu jer se pokazao nesposobnim. Sada je Nikola Ilo~ki postao ban cele Slavonije, a hrvatskim banovima kraq je imenovao ponovo Petra Zoba i uz wega Ladislava de Diznosa, dodaju}i im i titulu bosanskih banova, odnosno banova Rame. Slede}e godine Matija{ imenova Ivana Tuza od Laka za bana i vrhovnog kapetana Bosne, Hrvatske i ~itave Slavonije. Ban Slavonije opet je bio Jan Vitovac, a u Hrvatskoj viceban Pavle Bo`i~kovi}. Ivan Tuz odmah je s vojskom oti{ao da osvoji odmetnute gradove Klis i Siw, na koje su Mle~ani oko bacili. Gradovi su se predali bez borbe.

2. Previrawa u ugarskoj provinciji Slavoniji tokom druge polovine XV veka U Slavoniji je 1467. do{lo do krvavih sukoba izme|u sve{tenika i plemi}a, iza kojih je stajao tada{wi zagreba~ki biskup Osvald Tuz. Krvoproli}e se desilo prilikom zasedawa sinoda u crkvi Svetog Stefana u Zagrebu. Naredne godine intervenisao je kraq zahtevaju}i od slavonskih plemi}a da biskupiji uredno pla}aju crkvenu desetinu, narediv{i banu da ka`wava neposlu{ne. Pored toga, nastavqali su se razni sukobi unutar samog plemstva, a stanovni{tvo je grcalo pod sve ve}im porezima koje je kraq propisivao da bi finansirao svoje vojne poduhvate. Za to vreme hrvatski ban Tuz je podveo uspe{no sve ugarske posede u Hrvatskoj pod centralnu vlast, ali je potom dugo bio odsutan zbog preokupiranosti problemima na svojim posedima u Slavoniji. Zamewivao ga je viceban Ladislav Markus, 189

ali bez nekog autoriteta me|u vlastelom. Frankopani i Kurjakovi}i su se krvavo sukobqavali, a onda nastado{e krvoproli}a i me|u samim Frankopanima povodom preotimawa imawa. Turci su 1468. godine nastavqali sa pqa~ka{kim upadima i harawima mleta~ke Dalmacije i ugarske Hrvatske i Slavonije. Utvr|ene gradove uglavnom nisu opsedali, ali su sa svakog pohoda mnogo naroda odvodili u ropstvo. ^ak su se i Mle~ani ose}ali toliko ugro`eno da su prionuli da mire me|usobno zava|ene hrvatske knezove, mada su ih ranije sistematski hu{kali jednog protiv drugog. Kad je strate{ki va`an grad Sew bio direktno ugro`en od Turaka, Mle~ani su i od pape tra`ili da pomogne u mirewu Frankopana i Kurjakovi}a. Kraq je 1469. Ivana Tuza i biskupa Ivana ^esmi~koga postavio za slavonske banove, dok je banska funkcija u Hrvatskoj bila nepopuwena. Matija{a sudbina Hrvatske jednostavno nije mnogo interesovala, jer je bio preokupiran sukobima u ^e{koj. Turci su te godine poharali celu Hrvatsku i preko we provalili u Krawsku, sve do zidina Qubqane. Tek kad su se Turci s ogromnim robqem povukli, Matija{ je odlu~io da interveni{e jer je pretila opasnost da se svi hrvatski knezovi priklone Mle~anima, koji su ih novcem i oru`jem pomagali. Poslao je vojsku da prvo pokori Frankopane. Upravo u toku borbe izme|u kraqevog kapetana Bla`a Podmanickog Ma|ara, u svom ~etvrtom pohodu Turci su opet harali hrvatskim prostorom, pre{av{i preko Kupe u Slavoniju i doprev{i skoro do Zagreba, koga je pukim slu~ajem spasila izlivena Sava. ^im su se Turci opet povukli, nastavi se rat izme|u Bla`a i Frankopana, u kome je Bla` Ma|ar pobedio i zauzeo odmetnuti Sew. Rat se nastavio 1470. jer su Frankopani pomognuti od Mle~ana i nema~kog kraqa Fridriha III. Na kraju Fridrih je u Be~u izmirio kraqa Matija{a i kneza Stjepana II Frankopana, ali je Sew bio za Frankopane definitivno izgubqen. Kraq je tada Bla`a Ma|ara postavio za bana Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Te 1470, i naredne 1471. godine, Turci su provaqivali u Slavoniju prodiru}i sve do Drave, a Hrvatsku i Dalmaciju pohara{e sve do splitskih, {ibenskih i zadarskih zidina, dopiru}i opet do Qubqane i Krawa na severu. Na to je Bla` Ma|ar daqu odbranu Hrvatske poverio vicebanu Pavlu Taru, a sam se sa slavonskim banom Damjanom Horvatom od Litve koncentrisao na odbranu Slavonije, s obzirom da su Turci potpuno razbili odbrambenu liniju Jajce–Beograd izgradiv{i mo}nu tvr|avu [abac. Turci su tada zauzeli i ostatke Hercegovine, a Matija{ je svoje dotada{we vazale Vladislava Vuk~i}a i Ivani{a Vlatkovi}a naselio kao plemi}e u kri`eva~koj i zagreba~koj `upaniji. Godine 1471. ostrogonski nadbiskup, pe~ujski i zagreba~ki biskupi, podigo{e veliku plemi}ku pobunu protiv kraqa Matija{a, koja je uskoro poprimila tolike razmere da je od ukupno 75 ugarskih `upanija kraqu ostalo verno samo devet, kao i kalo~ki nadbiskup. Pobuwenici su ugarsku krunu ponudili poqskom princu Kazimiru. Obave{ten o zaveri, Matija{ je uspeo da podmiti i privoli mnoge plemi}e da se vrate u wegov tabor, dr`avni sabor mu ukaza podr{ku, pa je ve} 1472. wegova vlast stabilizovana. Nikolu Ilo~kog je proglasio za bosanskog “kraqa” kako bi tako parirao “kraqu” koga su Turci postavili, a za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imeno190

vao je Damjana Horvata. U Hrvatskoj je poqi~ki knez @arko Dra`ojevi} uz mleta~ku pomo} osvojio Klis i delove Cetine, pa je ban Pavle Tar zauzvrat napadao podru~ja dalmatinskih gradova. U tim borbama uskoro je i poginuo od mleta~ke pu{ke. Godine 1472. Turci su tri puta provaqivali i harali Hrvatsku, najvi{e oblasti Frankopana. Papa Sikst IV poku{ao je tada da izmiri Mle~ane, Frankopane, Kurjakovi}e, Petra Zrinskog i kraqevskog kapetana u Sewu kako bi se ubudu}e udru`enim snagama suprotstavqali Turcima. Efekti su bili slabi, jer su Turci i 1473. preko Hrvatske prodirali u Krawsku, [tajersku i Koru{ku, koje su bile pod vla{}u nema~kog kraqa i rimskog cara. Matija{ je te godine banovinu Slavoniju dodelio do`ivotno Ivanu Ernu{tu, dok je Damjana Horvata potvrdio za bana Hrvatske i Slavonije. Godine 1474. Turci su provaqivali u Slavoniju, pusto{e}i sve pred sobom, a posebno te{ko stradalo je Zagorje. U ponovnom naletu su te{ko stradale i Hrvatska i Slavonija, a narod tako masovno odveden u ropstvo, da su mnogi krajevi ostali nenaseqeni. Kad je Matija{ 1477. krenuo u rat protiv nema~kog kraqa i rimskog cara, pa s vojskom upao u Austriju, paralelno s tim u [tajersku je iz Slavonije upao zagorski knez Juraj Vitovac, opusto{iv{i sve do Maribora, dok su iz Hrvatske na Krawsku napali Stjepan II i wegov sin Bernardin Frankopan, uni{tavaju}i sve pred sobom. U toku tog pohoda, Turci su ponovo opusto{ili Hrvatsku. Te godine je umro Nikola Ilo~ki, pa su Turci mnogo lak{e mogli preko dela Bosne, koji je on kontrolisao, upadati i u Hrvatsku i u Slavoniju, prodiru}i ne samo do Krawske, [tajerske i Koru{ke, nego i u Furlaniju. Tada imenovani novi ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Ladislav od Egervara, bio je nemo}an da se suprotstavi Turcima, a bansku vlast su mu priznavali samo slavonski plemi}i, dok su ga hrvatski knezovi Frankopani, Kurjakovi}i, Zrinski i Blagajski ignorisali i samostalno sara|ivali sa Mle~anima. Matija{ je bio prinu|en da sazove slavonski sabor i da Slavoniji dodeli pravo da sama organizuje svoju odbranu od Turaka i bira zemaqskog kapetana koji }e komandovati wenom vojskom. Sabor je odr`an 1478. godine, a na wemu je u~estvovao i srpski despot Vuk Grgurevi} Brankovi}, kome je prethodno kraq dodelio ve}a imawa u kri`eva~koj i zagreba~koj `upaniji. a) Oru`ani obra~uni slavonskog i hrvatskog plemstva Izgleda da je posle toga Slavonija bila unekoliko za{ti}enija od Turaka, dok su se u Hrvatskoj Frankopani me|usobno obra~unavali, a Turci nastavqali da upadaju. Uz mleta~ku pomo} zabele`i{e hrvatski knezovi i jednu pobedu protiv Turaka, {to je vi{e rasrdilo Matija{a nego eventualna vest da su Hrvati bili usamqeni i pora`eni, pa u pismu mleta~kom du`du pi{e da je knez An` Frankopan odmetnik, a wegov {urak knez Karlo Kurjakovi} lopov i razbojnik. Godine 1479. kraqevska vojska, koju je predvodio slavonski ban Ladislav od Egervara, napala je Frankopana i otela mu sve gradove i posede, a on je jedva pobegao u Mletke. Na to je kr~ki knez Ivan VII Frankopan, An`ov stric, zauzeo gradove Novi i Bribir, napadaju}i na Vinodol. Matija` posla vojsku pod komandom Bla`a Ma|ara, koja je potisnula Ivana II i naterala ga da se povu~e na Krk. Godine 1479. Bla` sa Se191

wanima po~e pripreme za iskrcavawe na Krk. Naredne godine on se iskrcao na ostrvu i opseo Omi{aq, a posle wegovog zauzimawa krenuo na grad Krk. Mle~ani su poslali svoju flotu radi odbrane Krka, ali su u borbu stupili tek kad je knez Ivan VII i formalno predao Krk pod wihovu vlast. Odjednom se promenio odnos snaga, pa je posle izvesnog krvarewa Bla` bio prinu|en da odustane od opsade Krka. Mle~ani su mu blokirali i snabdevawe hranom sa kopna, a ostao je i bez ~amaca i brodova. Tek kad je Mle~anima predao Omi{aq i sav ratni plen, Bla`a i wegovu vojsku Mle~ani su prevezli do Sewa i Vinodola. Da im ne bi smetao, Mle~ani su i kneza Ivana VII Frankopana premestili u Mletke i tako su Frankopani zauvek izgubili ostrvo Krk. Bla` Ma|ar je po povratku dovr{io zauzimawe Vinodola privode}i pod kraqevu vlast celo primorje od Sewa do Trsata. I godine 1480. te{ko su Hrvatska i Slavonija stradale od turskih provala. U jednom takvom pohodu oni su preko Slavonije i Me|umurja poharali i jugozapadnu Ugarsku. U nekoliko navrata i Turci su u tim pqa~ka{kim poduhvatima do`ivqavali poraze. Tada je Matija{ sa slavonskim banom Ladislavom od Egervara, bosanskim banom Petrom Doj~inom i srpskim despotom Vukom Grgurevi}em krenuo na Bosnu. Krvave borbe su vo|ene sve do dana{weg Sarajeva, mnogo Turaka je pobijeno, sve na putu paqeno i uni{tavano, ali je i Matija{eva vojska pretrpela te{ke gubitke. Pohod je okon~an povratkom u Slavoniju. Po povratku, kraq se tri meseca zadr`ao u Zagrebu, poku{avaju}i da sredi stawe u Slavoniji, koju je zahvatilo bezakowe zbog velika{ke samovoqe. Naredio je da se za 1481. godinu sazove veliki slavonski sabor. Sabor je napravio popis velika{a, plemi}a i obi~nih qudi, koji su optu`eni za razli~ite zlo~ine, pa je op{ti kraqevski sud mnogima izrekao smrtne kazne, ~ak i velika{ima. Potom je Matija{ na pojedina~ne molbe delio pomilovawa, na primer knezovima Baboni}ima Blagajskim, knezovima Frankopanima iz zagreba~ke `upanije itd., ukidaju}i na kraju sve presude. Godine 1482. Bla` Ma|ar je imenovan za slavonskog bana. Turske provale su trajale tokom ~itave 1482. godine, a posebno velik turski prodor u Hrvatsku desio se 1483., kad su pre{li preko Une i podelili se u tri kolone, upadaju}i i u Krawsku i Koru{ku i nesmetano se vrativ{i sa ogromnim plenom, ali su ih na Uni sa~ekali tada{wi ban Matija{ Gereb sa Vukom Grgurevi}em i do nogu potukli. U borbi se tada istakao knez Bernardin Frankopan i wegovi bliski ro|aci Ivan IX Cetinski i Mihailo Sluwski. Posle toga je sultan Bajazit Matija{u ponudio mir na pet godina, {to je kraq prihvatio. Ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Matija{ Gereb, bio je blizak ro|ak kraqev, pa je na tom polo`aju ostao {est godina. Ostalo je zapam}eno da je taj ban podsticao pqa~ka{ke upade Hrvata i Vlaha u posede dalmatinskih gradova pod mleta~kom vla{}u. Na to su Mle~ani uzvr}ali sopstvenim upadima u hrvatske `upe i kotare. Hrvatski viceban tada je bio Ga{par Peru{i}, a slavonski vicebanovi postali su veliki `upani kri`eva~ki Petar Bo~kaj od Rasiwe i Mihailo Kerken od Belo{evca. Interesantno je da su se, kad je Matija{ zaratio sa nema~kim carem i zauzeo Be~ i najve}e delove [tajerske, Krawske i Koru{ke, protiv wega pobunili zagorski kne192

zovi Juraj i Velizar, sinovi Jana Vitovca, i svrstali se uz cara. Kraq je protiv wih poslao vojsku na ~elu sa Jakovom Sekeqem, {tajersko-krawskokoru{kim kapetanom. Pobuwenici su pobe|eni, a kraq im je oduzeo sva imawa. Kad je Matija{ umro 1490. godine, sazvan je izborni sabor koji je za novog vladara izabrao ~e{kog kraqa Vladislava II Jagelovi}a, sina poqskog kraqa Kazimira VI i, po majci, unuka nekada{weg ugarskog kraqa Albrehta Habzburgovca. Novi kraq je zakletvom preuzeo mnogo obaveza, ali za nas je najinteresantnija zakletva da ne}e nikome drugom “nego Ugrima, i to svakako vrlo zaslu`nima, dati i podijeliti ~ast erdeqskoga vojvode, sikulskoga, teme{koga i po`unskoga `upana, zatim ~ast bana Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, kao i severinskoga, beogradskoga i jaja~koga, i drugih mjesta, pa i upravqawe kraji{kih tvr|ava kao i kraqevskih gradova.” (str. 206., kwiga ~etvrta). Iz ovoga je vi{e nego o~igledno da su svi velika{i i plemi}i koji su imenovani za hrvatsko-dalmatinskog ili hrvatskog bana, a ponekad istovremeno za obe ove pokrajine, smatrani Ugarima, a i sami su se tako identifikovali. b) Hrvatski vlastelini podeqeni izme|u Nemaca i Ugara Posle krunisawa, novi kraq je potvrdio Ladislava od Egervara za bana Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, ali je i za hercega Slavonije imenovao Matija{evog vanbra~nog sina Ivani{a Korvina. Uto je rimsko-nema~ki car Maksimilijan, kao konkurentski pretendent, upao u Ugarsku i s lako}om je osvajao, ~ak i Stolni Biograd, pa se na{ao pred Budimom. Wemu se prikloni{e i mnogi hrvatski i slavonski velika{i, od kojih su najzna~ajniji knez Ivan IX Frankopan Cetinski, Nikola VI Frankopan Tr`a~ki, knez Mihailo Blagajski, svi potomci banova Talovaca itd. Odanost kraqu Vladislavu II, koju su iskazali ban Ladislav od Egervara i krbavski knez Karlo Kurjakovi}, kao i knez Bernardin Frankopan, po Klai}evom mi{qewu presudno je doprinela da se nisu cela Slavonija i Hrvatska u potpunosti svrstale uz Maksimilijana. Nema~ka vojska je tada i Zagreb zauzela bez borbe. Me|utim, Maksimilijanu je ponestalo novca za pla}awe pla}enika, pa je morao odustati od osvajawa ~vrsto brawenog Budima i vratio se u Austriju. Vladislav II je bio zaokupqen ratom sa svojim bratom Ivanom Albertom, koji ga je napao u ^e{koj i Moravskoj. Uz o~evo posredovawe bra}a se, posle velikog krvoproli}a, ipak izmiri{e. Sad je Vladislav II imao odre{ene ruke da krene u osloba|awe teritorija koje je Maksimilijan zauzeo. Pri tom je herceg Ivani{ Korvin od kraqa dobio zadatak da protera Nemce iz Zapadne Slavonije i Zagreba. Dobro utvr|ena nema~ka posada u Zagrebu ubrzo je od cara dobila poja~awe, ali su te nove trupe pred gradom Ivani{ i ban Ladislav od Egervara razbili. Potom je marta 1491. godine po~eo juri{ na Zagreb, ~ija je nema~ka posada savladana. Uskoro su sve Maksimilijanove trupe oterane iz Ugarske, a naredne godine potpisan je mirovni ugovor, kojim je, izme|u ostalog, bilo predvi|eno da se pomiluju i hrvatski i slavonski velika{i, koji su prethodno pristali uz Maksimilijana, pa im je, ~ak, odobreno da ubudu}e mogu i}i u slu`bu nema~kom caru. Jedna od najva`nijih ta~aka mirovnog ugovora predvi|ala je da ukoliko Ladislav II umre bez mu{kih potomaka, ugarski kraqevski presto nasle|uje 193

car Maksimilijan Habzbur{ki. Tu odredbu je posebno potvrdio ugarski sabor u Budimu 1492. godine, s tim {to su je na posebnom dokumentu potpisali vlastelinski stale`i Hrvatske i Slavonije, kako navodi Klai}, ukupno 63 barona, velika{a i plemi}a. v) Posledice poraza na Krbavskom poqu Mada su u saborskom dekretu potvr|ena stara “prava i slobo{tine” svih kraqevina i pokrajina u sastavu Ugarske, pa s tim u vezi pomenute Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, Slavonija je dobila i posebne privilegije, poput one da se u woj napla}uje samo pola iznosa redovnih poreza koji se propisuju za Ugarsku. S druge strane, Hrvatska je bila u najve}oj nevoqi. Kako je isteklo primirje, od 1490. godine Turci su neprekidno napadali na Hrvatsku, a neretko i na zapadnu Slavoniju. Godine 1491. bosanski pa{a je preko Hrvatske i Slavonije upao i u Krawsku, ali je wegova vojska u povratku pora`ena. Posebno je te`ak poraz bio Turaka kod Udbine, gde su se opet istakli Frankopani, i to Ivan Cetinski i Mihailo Sluwski. Dodatno su Turci pora`eni kod reke Une, pa se 1492. nisu ni pojavqivali na tim prostorima. U tom zati{ju planule su opet borbe me|u samim Frankopanima, ali se Frankopani sukobi{e i sa banom Ladislavom i sa hercegom Ivani{om. Frankopani, sada silno oja~ali, poku{avali su da vrate sve ranije otete posede, a i me|usobno su se pregawali oko prvenstva. Posebno su se te{ke borbe vodile za grad Sew. Kraq je za nove hrvatske banove postavio Emerika Deren~ina i Ivana Bota od Bajne, ~iji je zadatak bio da obuzdaju Frankopane i spre~e pad Sewa u wihove ruke. Ban Deren~in je oterao Bernardina Frankopana od Sewa i on se sklonio u Briwe. Ban Ivan Bot je poginuo prilikom opsade Briwa. Dok su trajale borbe kod Briwa, velika turska vojska je upala u Hrvatsku. Bosanski pa{a Hadum je prethodno preko Une i Kupe prodro u Krawsku i [tajersku, pa se vra}ao sa ogromnim plenom i mnogo robqa. Turci su, pale}i i ubijaju}i sve pred sobom, opseli Modru{u, koja je bila sedi{te krbavsko-modru{kog biskupa. Bernardin se na tu vest izmirio sa banom, pa je Emerik Deren~in prikupio zna~ajnu vojsku sa mnogo hrvatskih i slavonskih plemi}a na Krbavskom poqu kod Udbine. Tu ga Turci do nogu potuko{e 9. septembra 1493. godine, zarobiv{i ga i s mno{tvom vlastelina i naroda odvedo{e u ropstvo. Kako pi{e jedan savremenik bitke, a Klai} ga citira, prikazuju}i stawe u Hrvatskoj nakon tog katastrofalnog poraza, da je “gotovo ~itava zemqa opustjela i puka li{ena; jer se sav narod bija{e javno na Turke digao, osim onih koji nisu poradi starosti ili mladosti mogli, misle}i da }e Turke jama~no razbiti, kako im je prije nekoliko puta na istome mjestu po{lo za rukom.” (str. 232.) U daqem opisu iznosi se da je celom Hrvatskom “takova ne~uvena `alost i pla~ zavladao, da bi se s wihove nevoqe moralo rasplakati srce tvr|e od najtvr|eg kamena, budu}i da je mnogo otaca i matera izgubilo sve svoje sinove i k}eri – sinovi su ubijeni, a k}eri odvedene; mno{tvo je `ena obudovjelo.” (str. 232.) Posledice poraza su bile dalekose`ne. Krbavsko-modru{ki biskup je svoje sedi{te preselio u primorski Novigrad, “a preostali puk na jugu Gvozda stao se zaklawati u sigurnije krajeve, osobito u Slavoniju me|u Savom 194

i Dravom. Pobjedonosni pak Turci pregnuli da pre`ivjelu gospodu hrvatsku do kraja satru i da hrvatsku zemqu pridru`e svojoj vlasti. Nevoqni knezovi i plemi}i hrvatski ostali smi{qati i raditi kako da se otmu sigurnoj propasti.” (str. 233-234.) Preostali hrvatski plemi}i, razo~arani dr`awem kraqa Ladislava II, obrati{e se za pomo} caru Maksimilijanu. Kraq je za novog hrvatskog bana imenovao Ladislava Kani{kog, za koga je znao da je sklon nema~kom kraqu i rimskom caru. Po{to je postao i slavonski ban, Kani{ki je oti{ao prvo u Slavoniju da organizuje odbranu od narednih turskih napada. Godine 1494. Kani{ki je nastojao da privoli “slavonske stale`e da bi sa svojim ~etama ne samo svoju kraqevinu branili, nego da bi tako|er i{li na jug u Hrvatsku ili jo{ daqe, gdje bi bilo potrebe. Ali, tomu oprije{e se stale`i slavonski, a kad je to ban stao silom provoditi, posla{e smjesta dva zastupnika u Budim, da bana radi te novotarije tu`e.” (str. 236.) Kraq je pismom zabranio banu da prisiqava slavonske plemi}e na ratovawe van granica Slavonije, jer bi to bilo protivno svim dotada{wim obi~ajima i slavonskim pravima. Na to Kani{ki ode u Hrvatsku i prvo se pozabavi utvr|ewem grada Sewa, a onda je sazvao hrvatski sabor u Biha}u na reci Uni. Sabor se zapoma`u}i obrati papi, vape}i za pomo}. Dok je osaka}ena Hrvatska poku{avala da se kako tako sredi i oporavi, Slavoniju je zahvatio novi gra|anski rat usled poku{aja nekih velika{a da otmu posede hercegu Ivani{u Korvinu. Protiv Ivani{a su ustali palatin Stjepan Zapoqa, zagreba~ki biskup Osvald Tuz i drugi, pa do|e do velikih pusto{ewa. Te godine su Turci forsirali Savu kod Mitrovice, pa krenuli prema Zagrebu pqa~kaju}i, uni{tavaju}i i porobqavaju}i sve pred sobom. Dok su ti odredi jo{ bili u Slavoniji, bosanski pa{a Hadum opet krenu na Hrvatsku. Blagajski knezovi se nagodi{e s Turcima i pusti{e ih bez borbe preko svojih poseda. Nagodila se i udovica Karla Kurjakovi}a, pa im odoli samo knez Bernardin Frankopan. Te godine Vladislav II je sklopio trogodi{we primirje s Turcima, a onda se okrenuo da skr{i zaveru palatina Stjepana Zapoqe i hercega Lovre Ilo~kog, koji je imao ogromne posede u Ma~vi, Sremu i Slavoniji sve do austrijske granice, a osumwi~en je bio da {uruje s Turcima. Krajem 1494. godine kraq je s velikim snagama osvojio Ilok. Kraqevi privr`enici su po~eli da osvajaju Lovrine gradove po Slavoniji, a srpski despot \ura| Brankovi} zauzeo je Mitrovicu. Naredne godine kraq se pozabavio sre|ivawem prilika u Slavoniji i organizovawem wene odbrane od Turaka, pomagawem odbrane Jajca i dela zapadne Bosne pod ugarskom kontrolom. Tada je imenovao Ladislava Kani{kog za hrvatskog bana, ali on nije dugo ostao na tom polo`aju, jer je kraq uskoro Ivani{a Korvina postavio za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Lovro Ilo~ki se na kraju priklonio Vladislavu II, ali je ostao bez mnogih poseda. Ivani{ Korvin zbog neposlu{nosti prvenstveno plemi}a kri`eva~ke i viroviti~ke `upanije u svoju banovinu nije mogao da u|e bez vojske. Za slavonskog vicebana imenovao je Ivana \ulaja, koji nijednog poseda nije imao u Slavoniji, {to je izazvalo dodatno nezadovoqstvo slavonskih velika{a. S obzirom da mu je autoritet kod vlastele bio veoma slab, da bi oja~ao svoj polo`aj, 195

Ivani{ je odlu~io da se orodi s Frankopanima, o`eniv{i k}erku kneza Bernardina. To ga je zaista oja~alo za kratko vreme, pa ban Ivani{ najvi{e boravi u Biha}u i Zagrebu, nastoje}i da organizuje odbranu Slavonije i Hrvatske. Me|utim, stalnim rovarewima Stjepana Zapoqe izgubio je podr{ku kraqa Vladislava. Ladislav II je 1497. za novog bana imenovao Juraja Kani{kog, ali je Ivani{ Korvin odbio da se povinuje i odrekne banskog polo`aja. Bansko dvovla{}e je trajalo izvesno vreme, ali se kraq krajem 1498. godine izmirio sa Ivani{em i imenovao ga do`ivotnim banom. Kako je primirje isteklo, Turci su u dve kolone 1499. upali u Hrvatsku, ali je Ivani{ obe porazio, {to je Turke za neko vreme obeshrabrilo za nove pohode, ali je do sporadi~nih okr{aja ipak dolazilo, jer je trajao mleta~ko-turski rat u kome je bosanski pa{a opusto{io podru~je gradova Zadra i Nina, a neuspe{no opsedao i ugarsku Ostrovicu. Godine 1500. bosanski Turci su opet harali okolinu Nina, Zadra, Trogira i Splita, a suprotstavqali su im se hrvatski vicebanovi Mar~inko iz Knina i Pavle [trbac Kosuli} iz Ostrovice, kao i vojvoda @arko Dra`ojevi}. Kad su u protivnapadu wih trojica u{li u Hercegovinu, Turci su ih iznenada opkolili i potukli, da su jedva `ivu glavu izvukli. Godine 1501. sklopqen je savez pape, Mle~ana i Ma|ara za rat s Turcima. Teme{ki kapetan Josip Sam poveo je vojsku na Srbiju i tamo naneo te`ak poraz Turcima, pa se vratio u Beograd. Drugu kolonu poveo je ban Ivani{ na Bosnu, a s wim su krenuli Frankopani, Kurjakovi}i, Zrinski i drugi knezovi. Turcima su naneli te`ak poraz kod Jajca. Naredne godine Turci su opseli Jajce, ali opet neuspe{no. Krajem 1502. Mle~ani su sa sultanom ugovorili mir, a sredinom 1503. to u~ini i Vladislav, i to na sedam godina. Godine 1504. umro je ban Ivani{, a ne{to pre toga Vladislav II do`ivi dva mo`dana udara, pa knez Bernardin po~e da radi na tome da se wegov petogodi{wi unuk, a Ivani{ev sin Krsto ili Kristifor odredi za prestolonaslednika, s obzirom da je kraq imao samo k}erku Anu. U to, 1505. godine iznenada Krsto umre, pa su kolale pri~e da ga je kraqica Ana otrovala.

3. Ulazak Dalmacije u sastav Ugarske Kako kraq nije pristao da obe}a da }e se wegova, tada dvogodi{wa Ana, udati za Jovana Zapoqu, Stjepanova sina, pobunili su se 1505. godine ugarski stale`i i ugrozili kraqa. Ubrzo je sazvan novi sabor na kome je odlu~eno da se ni u kom slu~aju ne dovodi stranac na ugarski presto i da kraq u svakom slu~aju mora biti pripadnik “ovog skitskog naroda.” (str. 269.) Me|utim, posle tajnih pregovora, Vladislav II ugovori 1506. da se wegova k}erka Ana uda za Ferdinanda, mla|eg sina cara Maksimilijana Habzburga. Po{to je potom Maksimilijan s vojskom do{ao na ugarske granice, Vladislav II je bio prinu|en da se spremi za rat. Kad je Maksimilijan upao na ugarsku teritoriju, odmah su mu se prikqu~ili Ivan Kani{ki, An` Frankopan Briwski i Ivan Karlovi} (Kurjakovi}) Krbavski. Posle prvih nema~kih pobeda ipak ugarski velika{i morado{e pristati na pomirewe. Upravo tada ma|arska kraqica rodi sina Ludovika, pa su nestali i razlozi pregawawa oko mogu}eg prestolonaslednika, pa je sklopqen mir. Slede}e, 1507. godine, 196

ugarski sabor je Jovana Zapoqu proglasio za vrhovnog kapetana Ugarske, dok je kraqevska vlast ograni~ena nu`nim dobijawem saglasnosti dr`avnog ve}a za sve odluke. Nezadovoqni Vladislav II opet se tajno dogovorio sa Maksimilijanom. Godine 1508. sabor je pristao da se kruni{e dvogodi{wi Ludovik. Posle smrti Ivani{a Korvina kraq je za banove Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imenovao Andriju Bota od Bajne i Frawu Bala{a od \armata, ali slavonski stale`i nisu ih prihvatali. Kraq je delimi~no popustio, pa je umesto Bala{a za bana imenovao Marka Mi{qenovi}a. Uskoro su oba bana izgubila kraqevo poverewe, pa je 1508. za nove banove imenovao Juraja Kani{kog i Ivana Ernu{tu od ^akovca. Me|utim, smeweni banovi odbi{e da se pokore kraqevoj odluci, pa su naredne dve godine prakti~no postojala ~etiri bana. Desilo se da su Kani{kog i Ernu{tu mahom priznavali vlastelini u Slavoniji, a Bota i Mi{qenovi}a u Hrvatskoj. Dok je besneo nema~ko-mleta~ki rat i, izme|u ostalog Rijeka pala u nema~ke ruke, da bi je Mle~ani gotovo uni{tili kad su je preotimali, Andrija Bot iz Sewa i Bernardin Frankopan iz Vinodola napadali su, u dosluhu s Maksimilijanom, na Krk i provaqivali u Istru, ali su Turci te 1509. godine upali u Hrvatsku i poharali posede Frankopana. Mleta~ku stranu tada su dr`ali knezovi Ivan Karlovi}, Juraj Mrasiwski, Nikola Zrinski, Antun Blagajski i jo{ neki. Wihovim posredovawem krajem godine Mle~ani su se izmirili sa Botom. a) Ugarski ultimatum Veneciji za ustupawe Dalmacije Ugarski sabor je 1510. godine ultimativno zahtevao od Mle~ana da se Ugarskoj vrati Dalmacija, a kako su oni to odbili, donesena je odluka da se stupi u antimleta~ki savez sa nema~kim carem i francuskim kraqem. Me|utim, do ugarsko-mleta~kog rata nije ni do{lo, jer je ugarska dr`avna blagajna bila prazna, a knez Ivan Karlovi} odbio je da predvodi ugarsku vojsku protiv svojih prijateqa Mle~ana. I Nemci i Mle~ani su ~ak Turke poku{avali pridobiti kao saveznike u me|usobnom ratu. Posledice tih sporadi~nih saveza Klai} ovako sumira: “Pomagali Turci cara ili Mletke, vazda su najprije stradale hrvatske oblasti kojima su turske ~ete prolazile.” (str. 293.) ^ak je i krbavski knez Ivan Karlovi} {urovao s Turcima i 1511. im pomagao da upadaju na posede Frankopana. Kako je banski polo`aj opet bio upra`wen, kraq je 1512. za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imenovao palatina Emerika Perewija, a za vicebanove Frawu Bala{a i Frawu Hedervarija. Tada su Turci, uprkos potpisanom miru, u~estali s provalama u Slavoniju i Hrvatsku. Perewi je uspeo da nametne svoj banski autoritet i slavonskim i hrvatskim velika{ima, pa odmah po~e sa pripremama za odbranu ovih ugarskih provincija. Za vicebana i kapetana Dalmacije i Hrvatske imenovao je Ivana Karlovi}a. Turci su tada prvo u jednom naletu zauzeli Srebreni~ku banovinu, biv{u Usoru, a onda su u{li u Hrvatsku. Ban naredi da se iz Slavonije hitno po{aqe pomo} Hrvatskoj, “ali slavonske `upanije i upraviteq zagreba~ke biskupije uskrati{e mu svoje ~ete.” (str. 299.) Turci su i 1513. harali Hrvatskom, ugro`avaju}i Knin i Siw i zauzimaju}i nekoliko mawih gradova. Po{to se uskoro ban razboleo, kraq je 197

odbranu Slavonije i Hrvatske poverio vetrimskom biskupu i dr`avnom blagajniku Petru Berislavi}u. Petar Berislavi} je na brzinu prikupio vojsku, pa je sa Mihailom Frankopanom Sluwskim, Nikolom Zriwskim i Frawom Berislavi}em krenuo u susret Turcima kod Dubice na reci Suwi i tamo ih pobedi{e. Po{to ih taj poraz nije obeshrabrio, Turci 1514. dopre{e do Skradina i napado{e Knin. Kako je papa iste godine pozvao na krsta{ki rat, u Ugarskoj se okupi mnogo seqaka, koji se, kad se izjalovi{e nade da }e zaista u rat krenuti, digo{e pobunu protiv plemi}a, pa su ubijali i pqa~kali na sve strane. Tom prilikom je i ~anadski biskup na kolac nabijen. Uloga Jovana Zapoqe u gu{ewu ove pobune bila je presudna, a on se posle toga seqacima surovo svetio. Posle toga je polo`aj seqaka kmetova bitno pogor{an u celoj Ugarskoj. Te 1514. godine, Berislavi} je imenovan za pravog bana. Slavonski vicebanovi postali su Baltazar Ba}an i Ga{par Alapi}. Prvi banov zadatak tada je bio da u korenu sase~e seqa~ku bunu u Slavoniji, a potom je morao da re{ava sporove zava|enih slavonskih velika{a. Za to vreme Turci su jo{ tri puta upadali u Hrvatsku, pusto{e}i Krbavu, osvojiv{i Karin i opsedaju}i Petru{i}, pa su se potom nesmetano vra}ali u Bosnu. Kad su 1515. Turci prodrli do Sewa, ban Berislavi} je krenuo da im se suprotstavi nadomak [ibenika i ~ekaju}i obe}anu ~e{ku vojsku. Pomo} Hrvatskoj opet su uskratili “stale`i slavonski, sabrani tada u travwu na saboru u Kri`evcima, govore}i da su po starome obi~aju du`ni braniti samo svoju kraqevinu, pa da stoga ne moraju i}i preko Save krv prolijevati za hrvatske kraji{ke gradove.” (str. 309.) U maju 1515. Turci su te{ko porazili vojsku bana Berislavi}a.

4. Ugarska provincija Hrvatska na udaru Turaka Kraq Vladislav II Jagelovi} umro je 1516. godine, utvrdiv{i prethodno u Be~u sa nema~kim carem bra~ne ugovore svoje dece i obaviv{i ven~awa. Wegov sin i naslednik, Ludovik II Jagelovi} tada je imao deset godina, a ugarski sabor nije prihvatio starateqe koje mu je otac namenio, nego je odredio da dr`avno ve}e vr{i vlast do kraqevog punoletstva. Vlastela je ostala podeqena na grupaciju koja je podr`avala cara Maksimilijana kao kraqevog starateqa i grupaciju koja je htela mo}nog erdeqskog vojvodu Jovana Zapoqu za gubernatora. Me|u wima je bilo i krvavih obra~una pa je cela Ugarska bila u krajwe nesre|enom stawu. Velika{i su uspeli da za palatina dovedu Stefana Batorija, nasuprot ni`em plemstvu koje je zdu{no podr`avalo Zapoqu, pa su smutwe jo{ dugo trajale. Za to vreme ban Berislavi} neprekidno je bio u nevoqama, jer mu je vlastela stalne brige stvarala, a Turci opet 1517. napadali na Klis i Skradin. Knez Ivan Karlovi} je bio toliko ugro`en da je nudio Mle~anima tri svoja grada u Hrvatskoj u zamenu za neka imawa u Lombardiji. Protiv bana i biskupa Erdedija neprekidno je delovao wegov li~ni neprijateq ugarski primas kardinal Toma Baka~ Erdedi. Hrvatska nikakve pomo}i nije dobijala od ostalih ugarskih zemaqa. Da bi malo oslabio pritisak, ban 1518. prikupi ne{to vojske, provali u Bosnu, potu~e Turke u jednoj bici, ali morade odmah da se vrati, jer su mu snage bile suvi{e slabe za ozbiqniji pohod. U turskom prodoru 1519. godine 198

najte`e su stradali posedi kneza Ivana Karlovi}a, ali i mnogi drugi hrvatski predeli. “Ban se Berislavi} opet te{ko zabrinuo, to qu}e {to su bijedni `iteqi onih strana bje`ali sve do Budima, tra`e}i za{tite i pomo}i u svoga kraqa.” (str. 341.) To masovno bekstvo preostalog hrvatskog stanovni{tva postalo je nezaustavqivo, pa su se u {esnaestom veku skoro svi Hrvati iselili iz Hrvatske na sever. U godini 1520., kada je poginuo ban Berislavi}, Turci su vi{e puta upadali u Hrvatsku, palili i pqa~kali, u jednom prodoru stigli su sve do Istre, a slede}i put ~ak u Furlaniju. Kad je sultan Sulejman II 1521. krenuo na Beograd, bosanski Turci su opet udarili na Hrvatsku i dalmatinske mleta~ke gradove. U Hrvatskoj je tada ban bio Petar Keglovi}. ^im je [abac pao, Turci su pre{li preko Save i harali Sremom i isto~nom Slavonijom. Dok su ma|arski velika{i stajali skr{tenih ruku, a kraq mlitavo skupqao vojsku, pao je i Beograd, pa se u wemu Turci utvrdi{e, a i sremske gradove zadr`a{e. Naredne godine vladalo je izvesno zati{je na globalnom planu. “No zato je ja~e nego ikada bjesnio mali rat na me|ama obiju dr`ava, to je osobito Hrvatska te{ko stradala, pa se ~inilo da }e je bosanski i drugi sanyaci razgrabiti i do kraja zatrti.” (str. 358.) Dok su unutra{we ugarske politi~ke prilike optere}ivale stalne velika{ke smutwe, 1524. Severinska banovina je pala u turske ruke. Plemi}ka pregawawa otada su jo{ `e{}a i trajala su sve do Moha~ke bitke. O sudbini Hrvatske niko nije razmi{qao od 1521. godine. “^ini se zaista da kao da je tada kraq mislio napustiti posve Hrvatsku, i da je istina {to javqa mleta~ki poslanik Orio kako mu je kraq jednom rekao da ona za w ni{ta ne vrijedi.” (str. 378.) To je nateralo knezove Ivana Karlovi}a, Bernardina Frankopana i Nikolu Zrinskog, sada ve} ~vrsto me|usobno povezane razgranatim rodbinskim vezama, da zajedni~ki razmi{qaju o sopstvenoj sudbini. Dolazio im je i sultanov izaslanik, pa u to vreme “svijet natuca da se hrvatska gospoda poga|aju s Turcima, da }e se ~itava Hrvatska od Save do mora pokoriti sultanu i hara~ mu pla}ati.” (str. 378.) Na wihove zahteve za pomo} oglu{ili su se papa, Ma|ari i Mle~ani. Godine 1522. Knin se predao Turcima, na {to su svi stanovnici Skradina napustili svoj grad, pa su ga Turci potpuno praznog zauzeli. Potom su opseli Klis. Za to vreme tada{wi ban Ivan Karlovi} sukobqavao se sa sluwskim Frankopanima. Austrijski nadvojvoda je ipak poslao grofa Nikolu Slama u pomo} tada{wem hrvatskom banu Ivanu Karlovi}u, pa su zajedno branili Biha} i Krupu. Turci su i daqe ~esto provaqivali, ali vi{e nijednog hrvatskog grada nisu mogli da osvoje. Tako je u hrvatskim prostorima nadvojvoda Ferdinand stekao ve}i ugled nego ugarski kraq Ludovik II. Kad je u jesen 1523. pomislio da Turci preko zime ne}e napadati, austrijski nadvojvoda je povukao svoje snage. Turci su to iskoristili pa su vi{e puta kretali u pqa~ka{ke pohode. Tada su uspeli da osvoje strate{ki va`nu Ostrovicu i opasno opseli Klis. Klisu je stigla pomo} iz Sewa, pa su Turci potu~eni. Ipak, opet je te{ko stradala Udbina. U aprilu 1524. Turci su poharali zemqe Karlovi}a, Zrinskih, Blagajskih i Frankopana i prodrli u Krawsku. Kako daqe pi{e Klai}, “ba{ te posledwe navale bile su povodom da je hrvatski puk stao ostavqati svoju nesretnu domovinu, kako se razabira iz 199

poveqe kraqa Ludovika od 17. svibwa 1524. godine, kojom je dopustio da se Hrvati, koji u Kraqevini Hrvatskoj radi straha i neprestanih provala turskih, ne mogu mirno i sigurno prebivati, smiju preseliti na ugarska imawa kraqeva peharnika Frawe Ba}ana, te ondje sagraditi ku}e i ku}i{ta. Dok je tako puk stao jatomice bje`ati u sigurnije krajeve, gospoda su se hrvatska sve vi{e utjecala nadvojvodi Ferdinandu i tra`ila zaklona u wega i wegovih upraviteqa u austrijskim zemqama. Ne samo ban Ivan Karlovi}, nego i knezovi Frankopani, onda knez Nikola Zrinski i knez Stjepan Blagajski, pa~e i ni`i plemi}i nudili su svoje slu`be re~enomu nadvojvodi i wegovom vrhovnom kapetanu Bernardinu Ri~anu, koji je zamijenio grofa Nikolu Salma.” (str. 392.) Uto je pored dotada{weg bana Ivana Karlovi}a, kraq Ludovik II za bana Slavonije i Hrvatske imenovao i Ivana Tahija, ali ga slavonski i hrvatski plemi}i nikada nisu priznali. Kad mu je Tahi preoteo neke banske gradove, Ivan Karlovi} se potpuno priklonio Ferdinandu, a wega su sledili skoro svi hrvatski plemi}i. Za to vreme slavonski plemi}i su se me|usobno pregawali i otimali za imawa umrlog srpskog despota Frawe Berislavi}a. Za novog bana Slavonije i Hrvatske kraq je 1525. imenovao Frawu Ba}anija. I te godine Turci su harali skoro celom Hrvatskom, pa zauzeli i spalili grad Bag pod Velebitom. “I ovom prigodom mnogo je puka dopanulo su`awstva, a mnogo se naroda opet stalo seliti u tu|inu. Jedan dio pre{ao je na susjedni otok Krk, koji je bio u mleta~koj vlasti, a drugi dio prebjegao je u Italiju, gdje se nastanio u Apuliji, Markama i Abruzama. Nema sumwe da su dana{wi hrvatski naseqenici u talijanskoj pokrajini Molise tu`ni potomci tih bjegunaca, jer i sada jo{ u svojim pjesmama spomiwu kneza Ivana Karlovi}a.” (str. 405.) Preostali hrvatski plemi}i uop{te nisu priznavali bana Frawu Ba}anija, nego samo austrijskog nadvojvodu kao svog gospodara, pa je Ba}ani mogao da saziva samo slavonske stale`e. Pred veliku tursku navalu 1526. godine, ogroman broj prebega iz Srbije do{ao je u Ugarsku. Me|u wima je najpoznatiji bio vojvoda Pavle Baki}. Ma|arski velika{i su se nadali “da }e se za primjerom Baki}evim povesti sva sila prebjega, pak da }e onda za kratko vrijeme ~itava turska Bugarska, Srbija, Bosna opustjeti, i da }e tim i snaga turske dr`ave napokon smalaksati.” (str. 418.) Trpimir Macan povodom toga u svom komentaru dodaje: “Dok su mnogi stanovnici hrvatskoga kraqevstva ostavqali svoju domovinu, te se selili u Ugarsku i austrijske zemqe, pa~e u Italiju, dolazilo je opet u hrvatske zemqe `iteqa iz turske carevine, i to ne samo kr{}ana, nego i muslimana koji su onda primali kr{}ansku vjeru. Takve nove `iteqe zvali su prebjezi (pribeg, prebeg).” (str. 418.) Turci su s ogromnom vojskom s lako}om zauzeli Srem i posle opsade osvojili Petrovaradin. Pored mobilizacije snaga u Ugarskoj i Erdequ, kraq Ludovik je naredio da se na oru`je digne cela Slavonija, ukqu~uju}i i sve kmetove. Od hrvatskih velika{a na Moha~ko poqe gotovo niko nije do{ao, mada se kraq do zadweg momenta nadao, u ranijim borbama u slu`bi austrijskog nadvojvode Ferdinanda, proslavqenom knezu Krsti Frankopanu, koga je imenovao za glavnog vojvodu. Frankopan se verovatno zbog dva razloga nije odazvao: {to ga je kraq kra}e vreme dr`ao u budimskom zatvoru po{to je knez udario nadbiskupa 200

Salkaja 1525. dok je nadbiskup predsedavao dr`avnim ve}em; drugi verovatni razlog je {to nije verovao u snagu i organizaciju ugarske vojske. Iz Slavonije je kraqu Ludoviku II, kako precizira Klai}, do{lo svega tri hiqade kowanika i tri hiqade pe{aka, pod komandom bana Ba}anija, Ivana Tahija, Ivana Banfija i zagreba~kog biskupa [imuna Erdedija. “Od hrvatskih velika{a bijahu do{li Mihailo Zrinski i Matija II Frankopan sluwski, nadaqe sewski biskup Frawo Jo`efi}, onda sewski kapetan Grgur Orlovi} i ro|ak sewskoga biskupa Juraj Kobasi}. Prete`ita ve}ina hrvatske gospode i plemstva ne bija{e do{la; oni su nakon mnogih dogovarawa s nadvojvodom Ferdinandom ostali zajedno s vrhovnim kapetanom Nikolom Juri{i}em u svojoj domovini, koju je trebalo tako|er braniti. S dolaskom slavonskih i hrvatskih ~eta narasla je ~itava vojska Ludovikova jedva do 26–28.000 momaka; topova imala je do osamdeset, od kojih je nekoliko darovao kraqu grad Be~.” (str. 423.) Turska vojska je bila bar pet puta brojnija i raspolagala je s neuporedivo vi{e topova. Ugarska vojska, u kojoj je bilo dosta Srba, ^eha i Poqaka, katastrofalno je pora`ena, a sam kraq je u bekstvu poginuo. a) Nesvesno Klai}evo priznawe razli~itosti Hrvatske i Slavonije Sumiraju}i, na po~etku petog toma, op{te hrvatske i slavonske politi~ke prilike u toku petnaestog i u prvoj ~etvrtini {esnaestog veka, Klai} detaqno obja{wava koje je krajeve obuhvatala Hrvatska, a koje Slavonija. U tom smislu on pi{e: “Sve to ve}i gubici hrvatskoga kraqevstva na jugu Velebita dali su povoda da se je hrvatsko ime stalo {iriti na sjeveru Gvozda prema Kupi, Savi i dowoj Uni. Dok su se u XIV stoqe}u pribrajale Hrvatskoj na sjeveroistoku Gvozda tek Modru{a, Plasi i Dre`nik (sa Sluwem), u drugoj su polovici XV stoqe}a i na po~etku XVI stali nazivati Hrvatskom i onaj dio Zagreba~ke `upanije, koji se prostire na jugu Kupe i Save i koji su nekad obuhva}ale `upe Gori~ka i Gorska. Ovamo se ispred turske najezde sklawalo mnogo hrvatskoga plemstva i puka iz ju`nih krajeva, pa se ~itav kraj od Gvozda do Kupe i Save (izme|u Siska i Dubice) na sjeveru, a Une na istoku, sve vi{e smatrao hrvatskom zemqom u u`em smislu. Gradovi Biha}, Krupa, Kostajnica, Zrin, Topolica ili Topusko, Steni~wak i Dubovac, koji su prije bili u Slavoniji, jesu na koncu XV stoqe}a ve} u Hrvatskoj. Prema jednom spomeniku od godine 1469. dijelila se Kraqevina Hrvatska u ono doba na gorwu i dowu. Gorwa Hrvatska zapremala je `upe u oblasti od Radoboqa na Cetini do Oto~ca i Vrhovina pod Gvozdom; dowa Hrvatska dopirala je od Briwa, Modru{a i Dre`nika do Kupe i Une.” (str. 13.) Ina~e, “u staroj Hrvatskoj na jugu Gvozda opstojale su u prvoj polovici XV stoqe}a ~etiri `upanije: Li~ka, Lu~ka, Kninska i Poqi~ka. Me|utim, u Li~koj zadobi{e mnoge gradove krbavski knezovi i Frankopani, tako da je “knez ili {pan stola kraqeva meju plemenitimi qudi Mogorovi}i v Lici” imao razmjerno malenu oblast, dok su poglaviti gradovi (Po~iteq, Belaj ili Bilaj, Barleta, Novigrad ili Novi) bili u vlasti nasqednih knezova. @upanija poqi~ka ili `upanija Poqica do{la je opet godine 1444. kona~no pod Mletke. Tako su u Hrvatskoj ostale samo dvije prave `upanije 201

(kninska i lu~ka), dok i te nisu u prvoj ~etvrti XVI stoqe}a spale sasvim ili djelomice pod tursku vlast.” (str. 24.) Pored te ~etiri `upanije, na teritoriji hrvatske postojale su kne`ine pod vla{}u naslednih knezova, od kojih su najzna~ajniji Frankopani, Kurjakovi}i, Nelipi}i, Talovci itd. [to se Slavonije ti~e, “Kraqevina Slavonija ostala je potom ograni~ena na zemqu izme|u Drave i Save (doti~no Kupe) te je obuhva}ala poglavito ~etiri `upanije: Zagreba~ku, Vara`dinsku, Kri`eva~ku i Viroviti~ku. U XV stoqe}u protegla se osobito Kri`eva~ka `upanija, koja je zapremala velik dio Podravine, gotovo do Valpova i Osijeka. Po`e{ka, Vukovska i Srijemska `upanija smatrale su se i tada za dijelove Slavonije; ali nisu bile izravno pod upravom hrvatskih i slavonskih banova, nego su Po`egom ~esto upravqali vojvode Usore, a Vukovskom i Srijemskom najprije ban Ma~ve, a poslije {aba~ki i beogradski banovi i kapitani.” (str. 13-14.) b) Licitirawe verom stanovni{tva Hrvatske Ovde je veoma zna~ajno kako Klai} predstavqa strukturu tada{weg stanovni{tva Hrvatske i kako ve{ta~ki, na silu, pohrva}uje Vlahe. “U XV stoqe}u sve se vi{e mno`e Vlasi i Morlaci na hrvatskom teritoriju, osobito u samoj Kraqevini Hrvatskoj na jugu Kupe. S kopna prelaze na otoke (Krk), pa odanle u austrijsku i mleta~ku Istru. Osobito mnogo Vlaha i Morlaka spomiwe se oko godine 1412. na imawima knezova Nelipi}a, poimence u `upama ili kne`ijama Cetini (oko gradova Siwa i Travnika), Posu{ju (oko grada ^a~vine), Petrovom poqu (grad Kqu~), i Odorji (grad Zvonigrad) na Zrmawi, zatim oko gradova Omi{a, Klisa, Kami~ca. Ti su Vlasi pomagali Nelipi}e u borbi s Mlecima, pa su stoga u`ivali posebne povlastice.” (str. 26.) Kad su Nelipi}i izumrli, pa wihova imawa preuzeo An` Frankopan, on je 1436. u Klisu Vlasima izdao poseban statut, kojim je potvrdio sva wihova zate~ena prava. “Budu}i da je statut sastavqen hrvatskim jezikom i pisan }irilicom, nema sumwe da su ti Vlasi govorili tada hrvatski. To posvedo~uju i wihova imena, koja se u statutu spomiwu, kao Vigaw Dubrov~i}, Ninoje Sankovi}, Tomas Ro~evi}, Matija{ Vukni}, Mili} Ostoi}, Dragi} Prodani}, Bla` Ko~i}, Hreqa Gole{evi}, Vukat Voinovi}, Ivani{ Groba~i}, Budan Grub{i}, Bilosav Dra`evi}, Jelovac Dra`ivojevi}, Radivoj Vitkovi}, Bulat Kustra`i} i Ivan Poznanovi}. Neke ustanove re~enoga statuta, kojima se odre|uje “i da ne dr`e Hrvati Vlahov mimo jednoga bravara”, zatim “i Srblin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah na Srbina, jasno dokazuju da se ti Vlasi ne mogu pribrojiti ni Hrvatima ni Srbima.” (str. 26-27.) I srpski i hrvatski su slovenski jezici, pa su me|usobno toliko sli~ni da kod sporazumevawa nema velikih problema. Ali ti doseqeni Vlasi nisu govorili hrvatski nego srpski, jer da su zaista govorili hrvatski ne bi hrvatski jezik (~akavski) u narednim istorijskim periodima bio toliko potisnut da se na kraju sveo na svega nekoliko sela i ostrva. Videli smo u prethodnom tomu da i Klai} potvr|uje kako je ve} u srpskim zemqama promeweno zna~ewe termina “Vlah”, pa se pod wim nisu vi{e smatrali pripadnici zate~enog romanskog stanovni{tva, nego sto~ari. Turci su imenom 202

Vlasi nazivali sve Srbe, dok su Morlaci bili pomo}ni odredi turske vojske i ~esto grani~ari, regrutovani me|u pravoslavnim Srbima, koji su za uzvrat osloba|ani kmetovskih obaveza. O~igledno je da su sva navedena imena Vlaha ~isto srpska, a to {to se Srbin nije po Frankopanovom statutu mogao predstavqati za Vlaha, odnosilo se na Srbe kmetove hrvatskih plemi}a, koji su bili starosedeoci u Srbu i jo{ nekim hrvatskim predelima. Doseqenim Srbima – Vlasima hrvatski plemi}i nisu nametali feudalne obaveze, ali ni svoje zate~ene Srbe kmetove nisu osloba|ali od poluropskog statusa. Ina~e, i Klai} ovde potvr|uje da su doseqeni Vlasi imali svoje posebne knezove, Vlasi u Lici su formirali svoje op{tine i sudove. Na osnovu ~iwenice da Vlasi u Lici 1433. godine u ime svoje op{tine izdaju dokument kojim garantuju da fraweva~kom samostanu Svetog Ivana iznad Medka ne}e ni na koji na~in imawe ugro`avati, Klai} ka`e da “bi mogli naga|ati da su i sami bili rimokatoli~ke vjere.” (str. 28.) Pa da su zaista ve} tada bili rimokatoli~ke vere, za{to bi svom samostanu izdavali pisane garantije da mu ne}e nikakva zla ~initi, imovinu krasti ili otimati. Vaqda bi se takva verska skrupuloznost podrazumevala. “Li~ki Vlasi razasuli su se poslije po ~itavom Velebitu sve do Sewa... Osobito mnogo Vlaha okupilo se u Dinarskim planinama.” (str. 28.) Povodom toga, slede}i svoju falsifikatorsku metodologiju, Klai} pi{e: “I ti su Vlasi jama~no bili ve} pohrva}eni, jer se zovu Radi} Guqevi}, Radmil Babi}, Mozgota Guqevi}, Radovan Skali}, Matija Terehim~i} i Toma Kal~i}.” (str. 28.) Svi ti Vlasi bili su obavezani na vojni~ku slu`bu, pod komandom hrvatskog bana, pa se tada ve} uveliko izmenila etni~ka struktura banske vojske. “Turska najezda na Srbiju, Bosnu i Humsku zemqu (Hercegovinu) bila je povodom da se narod iz tih zemaqa stao seliti u tada jo{ za{ti}eno hrvatsko kraqevstvo. Otkad je srpski despot \ura| Brankovi} ustupio kraqu Sigismundu godine 1427. Ma~vu s gradovima Beogradom i Golubcem, po~elo se sve vi{e Srba naseqavati po Ugarskoj i isto~noj Slavoniji, a osobito po Srijemu. Ta je seoba Srba ili Ra{ana postala jo{ `ivqa kad su Turci nakon pada Smedereva Srbiju pretvorili u turski pa{aluk (1459.). Pad Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) bija{e opet povodom da je hrvatski narod iz tih zemaqa stao grnuti u Hrvatsku i Dalmaciju, pa~e i u Slavoniju. Bjegunci iz Srbije, Bosne i Hercegovine, koji su se pred turskom silom zaklawali u slobodne hrvatske zemqe, zvali su se u ono doba pribjezi (pribeg, prebeg). U drugoj polovici XV stoqe}a i prvoj ~etvrti {esnaestoga bilo je ve} mnogo pribjega na teritoriju hrvatskoga kraqevstva. Me|u wima bio je i srpski despot Vuk Grgurovi} (Zmaj Ogweni Vuk), zatim jedan ogranak hercega Sv. Save iz Hercegovine, humski knezovi Vlatkovi}i i druga gospoda, a s wima sila puka.” (str. 30.) Na`alost, Klai} nema ni jednog jedinog dokaza da se makar jedan Hrvat iz Bosne i Hercegovine, pred Turcima, sklonio u Hrvatsku. v) Proizvoqne teorije o nepostoje}em hrvatskom jeziku Ovde je ne{to drugo mnogo va`nije, {to je Klai} ve} pomiwao u ~etvrtom tomu, a u petom precizira: “Kad je Hrvatska nakon stra{noga boja na Krbavskom poqu (1493.) bila sve vi{e izlo`ena turskim provalama, zapo203

~elo je tako|er i raseqavawe hrvatskoga naroda. Najprije su `iteqi iz ju`ne Hrvatske stali preko Gvozda grnuti u tada jo{ zaklowenu Slavoniju, osobito u krajeve izme|u Gvozda, Kupe, Save i Une, koji su se tada i prozvali Hrvatskom; u prvoj pak ~etvrti {esnaestoga stoqe}a, naro~ito nakon pada Knina (1522.), Skradina (1522.) i Ostrovice (1523.) javqa se o prvim seobama Hrvata u tu|inu. Dne 17. svibwa 1524. dopustio je kraq Ludovik me{tru svojih pokornika Frawi Ba}inu, da se na wegovim posjedima u Ugarskoj smiju nastaniti “Hrvati, koji u na{oj Kraqevini Hrvatskoj radi straha i neprekidnih provala i navala predivqih neprijateqa Turaka mirno i sigurno prebivati ne mogu, te kojima su ve} isti du{mani ku}e, prebivali{ta i sve zgrade ogwem u pepeo obratili, a imawe i sve stvari kao plijen razgrabili”. Godine 1527. bje`e opet Hrvati preko mora u Italiju, gdje su osnovali naseobine u Apuliji, Markama i Abruzima. Kukavni ostaci tih hrvatskih bjegunaca `ive jo{ i danas u talijanskoj pokrajini Molise, te u svojim pjesmama spomiwu tadawega krbavskog kneza i bana, slavnoga Ivana Karlovi}a. Prigodom seoba u drugoj polovici petnaestoga stoqe}a i prvoj polovici {esnaestoga, dolazilo je mnogo hrvatskoga naroda tako|er u one primorske gradove Dalmacije i Hrvatske (Nin, Zadar, [ibenik, Trogir, Split, Omi{), koji su bili u mleta~koj vlasti, pa i u slobodnu op}inu grada Dubrovnika. Tako se dogodilo da je u onim dalmatinskim gradovima, u kojima je do 1420. bio prete`an romanski `ivaq (Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik), sada sve vi{e preotimao maha hrvatski elemenat, osobito me|u pu~anima.” (str. 31-32.) Otkud taj hrvatski elemenat u Dubrovniku? Jedva se mali, skoro bezna~ajni tragovi mogu utvrditi od vremena kad je Lastovo do{lo pod dubrova~ku vlast, a na Lastovu se me{awem ~akavaca i {tokavaca razvio specifi~an lokalni dijalekat. Jo{ je poneka ~akavska kwiga iz dalmatinskih gradova doprla do Dubrovnika, i to je bilo sve. Dubrovnik u neposrednom susedstvu nigde nema nikakve Hrvate, pa Klai} ni u bogatom dubrova~kom arhivu ne mo`e na}i ni{ta {to bi bilo nalik na upori{te za wegovu la`nu tezu. Me|utim, on je u pravu kad pi{e da “se opet za mleta~koga vladawa nakon godine 1420. stao {iriti talijanski jezik u prvotno hrvatskim gradovima, kao u [ibeniku, Omi{u, Hvaru i Kor~uli. Uop}e se u svim gradovima mleta~ke Dalmacije (i Hrvatske) u ono doba u javnom `ivotu rabio latinski, doti~no talijanski jezik (mleta~ko narje~je), dok se u privatnom `ivotu i u porodicama govorilo mnogo hrvatski. Mo`e se re}i da je golema ve}ina `iteqa u mleta~koj Dalmaciji tada govorila ili bar razumjela dva jezika: romanski (starodalmatinski ili opet talijanski) i hrvatski.” (str. 32.) Samo {to Klai}, tako pa`qiv u pogledu italijanskih dijalekata, gde posebno obra}a pa`wu na starodalmatinski i mleta~ki, nijednom re~ju ne obja{wava kakav je bio taj hrvatski jezik, jer bi u protivnom morao da ka`e da je hrvatski jezik bio iskqu~ivo ~akavski, o ~emu svedo~e svi istorijski dokumenti. Dolazak Srba u Hrvatsku i Slavoniju Klai}u je argument za tezu o nepromewenosti etni~kih prilika. “Sve izbrojene doseobe i raseobe nisu ipak bitno promijenile etnografske prilike u hrvatskom kraqevstvu sve do godine 1526. U ~itavom kraqevstvu sa~iwavaju jo{ uvijek gole204

mu ve}inu Hrvati, doti~no Slavonci (Slavinci). To posvjedo~uje i suvremeni dubrova~ki povjesni~ar Ludovikus Tubero (Crijevi} ili Cerva, + 1527.) kad opisuju}i tadawu Ugarsku i Hrvatsku do godine 1522. ovako govori: “Od dalmatinskoga primorja, koje oplakuje Jadransko more, do rijeke Drave jesu ilirski puci, koje Ugri djelomice Hrvatima, a djelomice Slavenima i Ra{anima zovu. Od Drave po~iwe ma|arski govor”. Pored bitno nepromijewenih narodnosnih prilika nisu se promijenile ni stale{ke prilike.” (str. 32.) Me|utim, s obzirom da je u vreme kraqa Matija{a Korvina do{lo do zna~ajnijeg potiskivawa uticaja stare feudalne oligarhije tako {to je favorizovano ni`e plemstvo, pa su ~ak u nekim slu~ajevima i kmetovi podizani do najvi{ih dr`avnih i crkvenih polo`aja, “stari kne`evski rodovi hrvatski stali su u XV stoqe}u izvoditi svoje podrijetlo od prastarih porodica rimskih i talijanskih. Ne zna se da li se to doga|alo pod dojmom humanizma, ili su se oni htjeli tim odijeliti od novih velika{a. Kr~ko-modru{ki knezovi prozvali su se Frangepani (Frankopani), a Baboni}i – Blagajci, opet Ursini (Orsini). Knez Ivan Karlovi} (Kurjakovi}) po~eo je izvoditi svoju lozu od starorimskih Torkvata... Poku{alo se i knezove Zrinske od plemena [ubi} dovesti u srodstvo s rimskim Sulpicijima, ali to nije po{lo za rukom.” (str. 33-34.) Toliko je u tim glavnim hrvatskim velika{kim rodovima bila sna`na hrvatska nacionalna svest i toliko su dr`ali do te svesti. Raspravqaju}i o crkveno-verskim pitawima, Klai} iznosi: “I pored brojnih seoba u zemqe hrvatskoga kraqevstva ipak je doma}e rimokatoli~ko `iteqstvo bilo tako brojno da se nisu znatno promijenile ni vjerske prilike. Gospoduju}a vjera ostala je i daqe rimokatoli~ka. Nema dvojbe da je ve}ina doseqenih Vlaha bila vjere gr~ko-isto~ne; no da li su imali ovi Vlasi kakvo crkveno ure|ewe, ne mo`e se ustanoviti. Isto se ne zna ni za patarene (bogumile), koji su prelazili iz Bosne.” (str. 50.) Ovo je i vreme u kome je po~eo razvoj hrvatske kwi`evnosti jer se pojavio prvi pesnik koji je pevao na hrvatskom jeziku, Spli}anin Marko Maruli} (14501524), iako Klai} svojata i dubrova~ke pesnike [i{ka Men~eti}a i \oru Dr`i}a, nazivaju}i ih prvim hrvatskim trubadurima, mada u wima i wihovom delu apsolutno ni{ta hrvatsko nema. g) Turska pusto{ewa uzrok razdora izme|u Slavonije i Hrvatske Na vest o kraqevoj smrti u Moha~koj bici, ugarski velika{i su se po~eli grupisati u dva klana, od kojih je jedan podr`avao kao pretendenta na presto Ferdinanda Habzbur{kog, a drugi Jovana Zapoqu. “Ina~e je ve}ina hrvatskih stale`a nagiwala nadvojvodi Ferdinandu, dok je slavonsko plemstvo bilo odu{evqeno za vojvodu Ivana Zapoqu. Ta kolijevka roda Zapoqina stajala je u slavonskoj zemqi (grad Zapoqe izme|u Vrbove i Nove Gradi{ke), pak kako ne bi slavonski plemi}i stajali uza svoga “Janu{a”. U takvim prilikama sasvim je prirodno da se knez Krsto Frankopan nije u prvi kraj priklonio ni Ferdinandu ni Ivanu Zapoqi, pa ta wegova neodlu~nost je mogla roditi misao kao da on sam ~ezne za kraqevskim prijestoqem.” (str. 75.) Ina~e, Frankopanu je ve} na slavonskom saboru u Koprivnici poverena daqa odbrana ~itave Slavonije, i to sa velikim ovla{}ewima. Po~et205

kom novembra 1526. ugarski sabor je proglasio Zapoqu za kraqa. Zapoqi su se prikqu~ili Krsto Frankopan i zagreba~ki biskup [imun Erdedi, a Zapoqa je Frankopana odmah imenovao za bana Hrvatske i Slavonije i vrhovnog kapetana izme|u Dunava i Drave, vra}aju}i mu i posede koji su ranije wegovom rodu oduzeti. To je jo{ vi{e u~vrstilo Zapoqu u Slavoniji, “no zato se Kraqevina Hrvatska to odlu~nije priqubila Ferdinandu”. U ime hrvatskih stale`a austrijskom nadvojvodi su poslani Ivan Peru{i}, Ga{par Kri`ani} i Ivan Karlovi}. Ferdinand je prvo progla{en za ~e{kog, a onda i ugarskog kraqa. Hrvatski sabor je sazvan u Cetini i 1. januara 1527. priznao Ferdinanda za svog kraqa zaklev{i mu se na vernost. Posle pet dana slavonski sabor u Dubravi priznao je Zapoqu za kraqa. Tako je po~etkom te godine pukla dotad najve}a provalija izme|u Hrvatske i Slavonije. Kraq Ferdinand I uglavnom nije ispunio obe}awa koja je dao hrvatskim knezovima da }e ih vojskom i novcem pomo}i u odbrani od Turaka. Bosanski pa{a je sve ~e{}e upadao u Krbavu, Liku, Gacku, sve do Novigrada i Modru{e. Na jugu Velebita Turci su zauzeli Obrovac, a u Krbavi Udbinu i jo{ dva grada. Mada je u prvo vreme Zapoqa bio daleko premo}niji od nema~kog pretendenta, Ferdinand je uporno skupqao vojsku i novac za obra~un, pa je pojedina~no, raznim obe}awima, po~eo pridobijati neke slavonske plemi}e. Pored Frawe Ba}anija, za hrvatskog bana imenovao je i Ivana Karlovi}a, upu}uju}i ih na obra~un sa Krstom Frankopanom. Kad je Ferdinand s vojskom krenuo na Ugarsku, mnogi gradovi su mu se jedan za drugim predavali, pa je i Zapoqa morao da pobegne iz Budima. U nekom sudaru sa Ferdinandovim sledbenicima, Krsto Frankopan je rawen, a na slavonski sabor, koji je sazvao da bi se hitno uputila pomo} Zapoqi, niko nije do{ao. Krsto Frankopan je na tu vest krenuo da se obra~unava sa Ferdinandovim pristalicama u Slavoniji, da im osvaja utvr|ewa i otima imawa. Tako je i poginuo u toku opsade Vara`dina. U to je i Ferdinandova vojska porazila Zapoqinu u odlu~noj bici kod Tokaja, pa je novi budimski sabor priznao Habzburgovca za kraqa. Dok su te borbe trajale, Turci su zauzeli celu Jaja~ku banovinu 1528. godine, pa su sada Turci direktno ugro`avali Slavoniju, dok su ranije mogli samo preko Une i Hrvatske da u wu provaquju. Turski pohodi su se nastavqali, a wihovi pqa~ka{ki odredi, pored harawa po slavonskim i hrvatskim predelima, opet su se i u Krawsku zaletali. Ni Zapoqa nije mirovao. Prvo se sklonio u Poqsku sa najvernijim pristalicama, me|u kojima su se isticali biskupi Stjepan Brodari} i Frawo Frankopan, a onda preduzimao razne {iroke diplomatske i vojne aktivnosti, ne libe}i se ni {urovawa sa Turcima. U Slavoniji je potajno wemu u prilog delovao zagreba~ki biskup [imun Erdedi. Jedan odred Zapoqine vojske uspeo je te 1528. da porazi Ferdinandove trupe, pa je Zapoqa sve vi{e kontrolisao isto~nu Ugarsku, Erdeq i Slavoniju. Uz wega su bili slavonski velika{i Petar Erdedi, Ivan Banfi, Frawo Tahi, Pavle Kare~ewi, Petar Markov itd. Oni su kod ^azme uspeli da potuku Ferdinandove pristalice, a biskup [imun kao wihov vo|a uskoro je kontrolisao skoro celu Slavoniju. Ferdinand je poslao pomo} svojim pristalicama, pa su oni opseli Zagreb kao biskupovo sedi{te. Me|utim, oni su ubrzo potisnuti i cela Slavonija je bila u Zapoqinim rukama. 206

Godine 1529. sultan Sulejman je otvoreno stao na Zapoqinu stranu i s vojskom je u{ao u Ugarsku. Zapoqa ga je do~ekao na Moha~kom poqu, “te mu se poklonio i ruku mu poqubio.” (str. 115.) Zajedni~kim snagama su zauzeli Budim, gde su Turci Zapoqu postavili za ugarskog kraqa, a sultan je produ`io prema Be~u, koji je kratko vreme opsedao, pa se vratio. Papa Klement VII prokleo je Zapoqu kao turskog saveznika. Za slavonskog bana Zapoqa je postavio biskupa [imuna, a [imun je i te{ko rawen u jednom okr{aju sa Ferdinandovim sledbenicima. Biskup je 1530. sazvao slavonski sabor u Ivani}u na kome je vlastela odlu~ila da se sklopi savez s Turcima i definitivno poraze ostaci Ferdinandovih pristalica, koncentrisani u tvr|avi Gradec kod Zagreba. “Onda }e se jo{ osvetiti Hrvatima, koji bijahu Gradecu u pomo} pritekli, kao i Krawcima i [tajercima, koji su jednako s grofom Nikolom Turnom grad obranili.” (str. 117.) Kako daqe opisuje Klai}, “zaista su odmah i Hrvatska i Krawska osjetile posqedice saveza slavonsko-turskoga, ve} u veqa~i 1530. robili su Turci u Ko~evju u Krawskoj; u isto vrijeme provalili su Turci, sporazumni sa zapoqevcima, u Hrvatsku, te su je nemilo poharali. Ba{ ta posqedwa provala nemilo je rascvilila i onako tu`ne Hrvate. Kninski biskup Andrija Tu{kani} obavijestio je pismom od 24. veqa~e kraqa Ferdinanda o toj provali, te ga je zakliwao neka ipak jednom javi da li je {to u~inio za obranu nesretnoga kraqevstva. Malo pred tim sastali su se i hrvatski stale`i na sabor da se i oni posavetuju o obrani svoje domovine... Spremni su i daqe gubiti `ivot za kraqa i vjeru, ali nikada nije Hrvatskoj prijetila tolika opasnost kao ba{ sada. Turci, koji su i prije iz Bosne udarali na Hrvate, sada su gotovo pobjesnili te bez prestanka provaquju na imawa i ba{tine wihove, osobito otkad su nedavno bili u Ugarskoj te u samoj zemqi (Hrvatskoj) osvojili vi{e gradova, iz kojih se obaraju na svoje kr{}anske susjede. K tomu su se gospoda i plemi}i Kraqevine Slavonije, koji su u prija{we vrijeme Hrvatima u svakoj nevoqi pomagali, prometnuli u du{mane i protivnike wihove, te nanose {tetu wihovim glavama i imawima kao sami Turci, s kojima su se slo`ili u savez.” (str. 117.) Primiv{i tu saborsku poslanicu, Ferdinand je za glavnog kapetana hrvatske vojske imenovao istaknutog vojskovo|u Ivana Kocijana, ali je Kocijanova preokupacija bila pohod protiv biskupa [imuna, pa se u Slavoniji opet razbesneo gra|anski rat, dok su turske provale u Hrvatsku postajale sve ve}e i pogubnije. Vapaji hrvatskog plemstva opet su ostajali neusli{eni. Ferdinand je 1531. godine, posle smrti Ivana Karlovi}a i povla~ewa Frawe Ba}anija, za banskog namesnika postavio kninskog biskupa Andriju Tu{kani}a. Tako su u jednom periodu dva biskupa bila na banskom polo`aju, u Slavoniji i Hrvatskoj. Biskup [imun kao Zapoqin ban kontrolisao je skoro celu Slavoniju, a biskup Andrija kao Ferdinandov banski namesnik Hrvatsku i vrlo malo delove Slavonije, ali ovaj drugi nikakve stvarne vlasti i autoriteta nije imao. U novom pohodu Sulejmana II, 1532. godine, koji se pretvorio u pqa~ka{ki, Turci su se vra}ali preko Slavonije u dve kolone, kroz Posavinu i Podravinu, temeqito opqa~kav{i sve {to su stigli. U Hrvatskoj, za to vreme, osilio se knez Stjepan Blagajski, zatiru}i plemi}e Slunkovi}e i Sirovi}e. “Kmetovi, pak, izlo`eni samovoqi svoje gospode 207

i neprestanim turskim navalama, a k tomu i nemilosrdnom utjerivawu razli~itih da}a, stali su hrpimice ostavqati svoju domovinu te bje`ati u susjednu Krawsku i [tajersku, kamo su ih ondje{wa gospoda i plemi}i neprestano obe}awima mamili.” (str. 136.) Kad je 1533. umro Andrija Tu{kani}, Ferdinand je za novog banskog namesnika imenovao Petra Keglevi}a, koji je sazvao sabor u Zagrebu, na kome su prvi put zajedno zasedali hrvatski i slavonski stale`i, bar oni plemi}i koji su mu prisustvovali. Klai} napomiwe da se to “poslije sve vi{e doga|alo tako da su napokon obje kraqevine imale samo jedan zajedni~ki sabor.” (str. 137.) U Slavoniji je zahladnela velika{ka podr{ka Zapoqi posle turskog pohoda. Po{to je Ferdinand 1533. sklopio mir sa Sulejmanom II, naredne dve godine Hrvatska i Slavonija su dobile predah od turskih pohara. Zagreba~ki biskup [imun Erdedi i wegovi sledbenici su se 1535. odrekli Zapoqe i priklonili se Ferdinandu. Godine 1536. bosanski Turci ponovo se zale}u u Slavoniju, prvenstveno udaraju}i na Po`egu, a otpor slavonskih velika{a je bio vrlo slab zbog me|usobne nesloge. Turci su tom prilikom u Slavoniji zadr`ali neka utvr|ewa, a potom su upali u Hrvatsku i osvojili Klis 1537. Pad Klisa vi{e nikog nije ni uzrujavao, po{to je Hrvatska ju`no od Velebita ve} bila otpisana. Ferdinand je te godine sazvao slavonski sabor sa zadatkom da organizuje odbranu od Turaka, a u Slavoniju je poslao i vrhovnog kapetana Kocijana sa vojskom, koja je poku{ala da od Turaka preotme Osijek. Ali, po{to su osje~ki Turci dobili poja~awe, Kocijan se povukao, a u povla~ewu Turci su wegovu vojsku potukli. Krajem te godine Ferdinand je za banove Hrvatske i Slavonije imenovao Tomu Nade`da i Petra Keglevi}a, a naredne izmirio se za Zapoqom. Tada su Turci ratovali sa Mle~anima, kojima su u Dalmaciji oteli gradove Nadin i Vranu 1538. godine, a usput i u Hrvatskoj osvoji{e Dubicu na Uni, strate{ki veoma va`nu, jer otvara put za Zagreb. Godine 1539. Nada`di se povukao sa banskog polo`aja, a 1540. Ferdinand je potvrdio Keglevi}a kao jedinog bana, pa ni ubudu}e vi{e vladari nisu udvajali banski polo`aj imenovawem dvojice izvr{ilaca, osim {to je sam Ferdinand nedugo zatim imenovao za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije Jerolima Laskog uo~i puta u Carigrad, kako bi mu tako formalno podigao rang i ugled. On nikada nije ni obavqao bansku funkciju.

5. Hrvatske kultne li~nosti i doga|aji iz XVI veka Kako je 1540. umro Jovan Zapoqa i presto ostavio tek ro|enom sinu Jovanu Sigismundu, 1541. Ferdinand je poslao vojsku da zauzme Budim, ali su Budimu prisko~ili u pomo} Turci i porazi{e napada~e, koji i Pe{tu s oru`jem i skladi{tima ostavi{e. Potom je pristigao i sultan s velikom vojskom i Budim proglasio turskim gradom, dok je Zapoqinom sinu ostavio kao vazalu Erdeq isto~no od Tise. Na povratku sultan je osvojio i Na{ice u Slavoniji. Kako je te godine Petar Keglevi} pao u kraqevu nemilost, razre{en je banskog polo`aja, ali se pred Ferdinandom pojavi te`ak problem koga uop{te da postavi za bana Hrvatske i Slavonije kad su “ona kraqevstva dosad tako satrta, bijedna i neure|ena, da se gotovo za ~itavu Slavoniju mo`e kazati da se pretvara u pusto{ i samo}u.” (str. 193.) 208

a) Ugarski oficir Nikola Zrinski Krajem 1542. za bana je imenovan knez Nikola Zrinski, koji se isticao u nekim borbama protiv Turaka, ali je i ranije bio omrznut zbog podmuklog ubistva Ivana Kocijani}a, kome je prethodno pru`io uto~i{te. U trenutku izbora on je bio jedini mu{ki potomak svoje porodice, a bio je i ~vrsto etabliran u slavonskom plemstvu, ~emu je svakako doprinela ~iwenica da mu je jedna sestra udata za Frawu Tahija iz Susedgrada, a druga za Ivana Alapi}a iz Velikog Kalnika. Odmah po uvo|ewu na banski polo`aj, Nikola Zrinski se suo~io s velikim problemima. Morao je da razre{ava me|usobne sporove slavonskih plemi}a, ve~ito je bio u nov~anoj oskudici, a bosanski Turci su opet provaqivali u Slavoniju, otimali razna utvr|ewa, pa i zauzeli grad ^azmu, pored Po`ege, koju su od ranije dr`ali. Na osnovu svedo~ewa savremenika, Klai} iznosi da su granice Slavonije bile “tada slabo ure|ene; narod se bija{e ve} odavno od straha na sve strane razbje`ao, a u pojedinim me|a{wim gradovima prema Po`e{kom sanyaku bilo je malo vojske s malo ogwenoga oru`ja i jo{ mawe hrane.” (str. 202.) Kad su Turci opsedali posledwi veliki grad u isto~noj Slavoniji, Valpovo, izbila je unutra{wa pobuna posade i seqaka koji su u wemu na{li uto~i{te, pa je ovo mo}no utvr|ewe predato Turcima, posle po~etnih razarawa i pogibija kojima je bilo izlo`eno. Valpovo je sultanu Sulejmanu II bilo pogodna osnova za nova zna~ajna osvajawa u Ugarskoj. Za to vreme, 1543. godine Turci su opet pusto{ili severne delove Hrvatske, sve do Novigrada i mnogo naroda u ropstvo odvodili. Hrvatski knezovi, predvo|eni Petrom Keglevi}em i Jurajem Frankopanom, u svem tom jadu koji ih je sna{ao, zabele`ili su i jednu zna~ajnu pobedu nad Turcima u Gackoj, kod Oto~ca. Linija odbrane preostalih delova Slavonije otprilike se protezala od Moslavine, preko Pakraca, do Virovitice. Te godine Nikola Zrinski je o`enio sestru Stjepana II Frankopana, koji nije imao naslednika u svojoj ozaqskoj lozi, pa je tako do{lo do sjediwewa imawa i mo}i dve najja~e hrvatske velika{ke porodice koje su imale posede u Slavoniji. Zrinski je u tom trenutku imao sedamnaest gradova, a Frankopan dvadeset pet. Po{to je cetinska loza Frankopana upravo tada izumrla, preostale dve, pored ozaqske, sluwska i briwsko-tr`a{ka, uzaludno su nastojale da spre~e formirawe zajednice dobara Zrinski – Frankopan. Godine 1544. po~eli su ozbiqni radovi na utvr|ivawu grada Siska, poseda zagreba~ke biskupije, kao kqu~ne ta~ke za odbranu ostatka Slavonije, upravo u trenutku kad su bosanski Turci kr{ili preostale yepove slavonskog otpora do same Virovitice. Oni nisu mirovali ni 1545. godine, kad je na glavnim linijama razdvajawa u Ugarskoj utana~eno primirje. Te godine su ugrozili Vara`din i Krapinu. U zamenu za bansku platu koju nije mogao da mu ispla}uje, kraq Ferdinand I je Nikoli Zrinskom dao ^akovec i druga protivpravno ste~ena imawa odmetnutog velika{a Petra Keglevi}a, ali je te posede Zrinski 1546. morao na silu da osvaja. Keglevi} je hteo da prebegne Turcima, ali su ga banovi vojnici uhvatili. Ferdinand je 1547. ugovorio petogodi{wi mir sa sultanom, pa se posvetio nema~kim i ~e{kim unutra{wim sukobima i problemima. To vreme 209

banu Zrinskom je bilo ispuweno pregawawem i parni~ewima sa raznim slavonskim plemi}ima, posebno Turopoqcima i Keglevi}ima. Uprkos primirju, Turci su posebno 1550. godine izveli vi{e pqa~ka{kih prodora u ostatke Hrvatske i Slavonije. Sultan Sulejman je 1552. poslao ve}u vojsku da nastavi zauzimawe ugarskih prostora, {to je zna~ilo nova razarawa za Slavoniju, pa se te godine u`urbano po~iwe i Zagreb utvr|ivati. U leto te godine Virovitica je pala u turske ruke. Turci bi izvesno krenuli daqe na Koprivnicu ili Vara`din, da ih knez Petar Erdedi nije napao na jugu, spaliv{i im Gradi{ku i Veliku. Ipak su, vra}aju}i se na ugro`eni jug, usput zauzeli i ^azmu. U narednom turskom poku{aju da se do~epaju Vara`dina, ban Zrinski uspeo je da suzbije wihov nasrtaj na Vara`dinskom poqu. Po{to je Zrinski po drugi put zapretio ostavkom na banski polo`aj, Ferdinand je bio prisiqen da ne{to ozbiqno u~ini za odbranu ostataka Hrvatske i Slavonije, obezbe|uju}i ozbiqnije vojne snage i novac. Za vrhovnog kapetana je postavio Ivana Ungnada, koji se prvenstveno bavio odbranom Slavonije, dok je wegov pomo}nik, sewski kapetan Ivan Lenkovi}, bio zadu`en da obezbe|uje odbrambenu liniju od Sewa do Biha}a. Kraq je naredio da hrvatske odbrambene napore finansira Krawska vojvodina, a slavonske [tajerska i Koru{ka. Na koliko je malo podru~je Slavonija tada bila svedena i koliko joj je stanovni{tvo bilo prore|eno, pokazuje podatak da se na ime ratnog doprinosa po~etkom 1554. godine ima “oporezovati u ~itavoj Slavoniji tek 4648 dimwaka ili fuma (u Zagreba~koj `upaniji 2743 ½, u Vara`dinskoj 1537 ½, a u Kri`eva~koj samo 376, jer su dvije sud~ije te `upanije bile od Turaka posve opusto{ene).” (str. 251.) Uz to je u slavonskoj krajini po~ela da “bjesni nemila kuga (osobito u Kri`evcima, Gradcu, Vrbovcu i Svetom Petru), koja }e pokositi ono malo braniteqa {to ih je od Turaka preostalo.” (str. 253.) Bosanski pa{a je 1556. godine provaqivao u Hrvatsku i Slavoniju u sklopu sultanovih priprema da se glavni udar izvr{i na ostatke Ugarske, gde je grad Siget posebno privla~io tursku pa`wu, ali je wegova prva opsada bila neuspe{na. U turske ruke tada su pali Kostajnica i Novigrad na Uni, pa potom jo{ 52 hrvatska grada i mesta, {to je Turcima put do Kupe otvorilo. “Turci su pa~e prodirali i preko Kupe te nemilo poharali plodno i bogato Turopoqe, koje je dosad bilo zakloni{te tolikih plemenitih pribjega iz ju`ne Hrvatske.” (str. 265.) Po padu Kostajnice, Nikola Zrinski je definitivno podneo ostavku na banski polo`aj, odlu~iv{i da se posveti odbrani sopstvenih imawa. Godine 1557. hrvatsko-slavonski ban je ve} Petar Erdedi, a Ivan Lenkovi} je od Ungnada preuzeo du`nost vrhovnog kapetana. Iste godine Lenkovi}u je zna~ajno porastao ugled kad je u okolini Zagreba potukao odred od oko nekoliko hiqada Turaka, Turci su hrabrom usko~kom akcijom odbijeni i od zidina Sewa. Ne mogav{i ih sve odbraniti, a u strahu da neki od wih ne padnu u turske ruke, kraq je naredio da se poru{e mnogi mawi gradovi na liniji konfrontacije, {to je zapravo Turcima olak{alo da ~e{}e ulaze na hrvatsku i slavonsku teritoriju, pqa~kaju i narod u ropstvo odvode. Godine 1558. bosanski Turci su poharali ostatke Hrvatske izme|u Une i Gline, a potom Gline i Korane. Naredne godine Tur210

ci su dokraj~ili pusto{ewe onoga {to je od Hrvatske ostalo, pa su prodrli u Krawsku i Koru{ku. Sabor Hrvatske i Slavonije, koji je sazvan po~etkom marta 1560. u Zagrebu, raspravqaju}i o mogu}nostima odbrane od stalnih turskih pqa~ka{ih upada, jadikovao je zbog uni{tewa kmetova, pa je u pustim predelima te{ko bilo {ta organizovati. Kako je situacija zaista te{ka bila, po~etkom juna pi{e knez Zrinski palatinu Nada`diju da “Turci ne samo svaki dan, nego gotovo svaki sat udaraju i pusto{e po tim tu`nim ostacima hrvatske krajine i to vazda s velikim ~etama.” (str. 291.) Ina~e, Klai} taj citat prevodi s latinskog kao tada osnovnog jezika korespondencije. Nikola Zrinski je na sopstveni zahtev 1561. imenovan za sigetskog kapetana, ali je zato morao da zapostavi odbranu svojih preostalih hrvatskih poseda, pa je ~ak sam naredio da se poru{e neki wegovi gradovi u dolini Une, kako ne bi pali u turske ruke. Godine 1562. Ferdinand je ugovorio osmogodi{wi mir sa Sulejmanom, koji je doneo izvestan predah nakon godina stalnih ubijawa, paqewa i porobqavawa. “Te{ko je izre}i koliko je u to vrijeme bijedni narod hrvatski stradao. Stoga nije ni ~udo da se neprestano selio, bud u zapadnu Ugarsku bud u nasqedwe pokrajine habzbur{ke, osobito u Krawsku i [tajersku. Tako je knez Frawo Blagajski, kojega su pradjedovski gradovi bili izlo`eni neprestanim navalama Turaka, po~eo stolovati u Krawskoj, u gradu Bo{tajnu, osobito otkad se bija{e o`enio Magdalenom, barunicom Lambergovom, gospodaricom toga grada. Mnogo se je naroda tako|er selilo iz posve opusto{enih krajeva hrvatskih uz Unu u barem ne{to sigurnije krajeve slavonske, kao u Zagorje i Turopoqe.” (str. 303.) Godine 1563. Ferdinand je svog sina Maksimilijana krunisao za ugarskog kraqa, Nikolu Zrinskog postavio za vrhovnog kapetana Ugarske, ~ija se nadle`nost realno protezala do desne obale Dunava, dok je dotada{weg pe~ujskog biskupa Juraja Dra{kovi}a imenovao za zagreba~kog biskupa. Dra{kovi}i su hrvatski plemi}i koji su `iveli na podru~ju dana{we Like, ali je biskupov otac Bartol Dra{kovi} ostavio “svoj zavi~aj, koji su Turci bili ve} posve poharali, pa se poput brojnih drugih hrvatskih plemi}a iz Like preselio u krajeve izme|u Gvozda i Kupe.” (str. 307.) Naredne, 1564. godine, Ferdinand je umro. Turci su ve} 1565. prekr{ili primirje, pa je bosanski pa{a Mustafa Sokolovi} opseo Krupu i zauzeo je. Slavonski Turci su napravili prodor prema Kri`evcima. Za to vreme ban Erdedi je poku{avao Frawu Tahija uvesti u posed Susedgrada, {to je dovelo do `estokog sukoba u kome su pobuweni kmetovi potukli plemi}ku vojsku. Povodom toga je u julu sazvan hrvatskoslavonski sabor u Zagrebu, na kome je smewen podban Ambroz Gregorijanec pod sumwom da je on stajao iza kmetovske pobune. Kad je u septembru Sokolovi} preko Save prodro u Slavoniju, ban Erdedi je Turke porazio u blizini Ivani{ Klo{tra i Mar~e. Godine 1566. li~no je Sulejman II krenuo sa velikom vojskom da zauzme strate{ki veoma va`an Siget, koji je, posle jednomese~ne opsade i pogibije skoro svih wegovih branilaca, osvojen. Kako je Sulejman II umro u toku opsade, Turci su po konsolidaciji osvojenih upori{ta odustali od daqeg ratnog pohoda. Po smrti bana Erdedija 1567. godine, 211

kraq je za nove hrvatsko-slavonske banove imenovao zagreba~kog biskupa Juraja Dra{kovi}a i kneza Ferenca Frankopana Sluwskog. Po{to novi sultan Selim II nije bio ratoboran, Maksimilijanu je po{lo za rukom da sklopi novo vi{egodi{we primirje s Turcima, koje je naru{avano ograni~enim turskim upadima u Hrvatsku ili Slavoniju, ali i brzim provalama hrvatskih i slavonskih plemi}a u tursku Slavoniju, u ~emu se posebno isticao Juraj Zrinski, sin sigetskog kapetana Nikole. Godine 1572. ugarski stale`i su za kraqa proglasili Maksimilijanovog sina Rudolfa, a nedugo zatim umro je ban Frankopan, ~ime se ugasila sluwska loza ove kne`evske porodice. Slavoniju su narednih godina potresale seqa~ke bune, zbog nepodno{qivog ropskog polo`aja kmetova. Kako prime}uje Klai}, “te nesnosne prilike urodile su dvojakim zlom; u jednu su ruku kmetovi jatomice bje`ali iz domovine i zaklawali se u susjedne austrijske zemqe; u drugu opet predavali su se Turcima bez otpora, ~im bi se oni pojavili. Tako su ba{ zdvojni kmetovi najvi{e skrivili da je godine 1536. Po`e{ka `upanija do{la u turske ruke.” (str. 357.) b) Uloga Juraja Zrinskog u gu{ewu bune Matije Gupca Na podru~ju susedgradskih i stubi~kih poseda najomrznutijeg velika{a Frawe Tahija izbila je u prole}e 1572. op{ta kmetovska pobuna, za ~ijeg je vo|u izabran Matija Gubec, a za vojnog stare{inu Ilija Gregori}. Pobuna se protegla i na 1573. godinu, a Sabor Hrvatske i Slavonije je u januaru te godine pobuwene seqake okvalifikovao kao veleizdajnike. To je ogor~ilo kmetove i na susednim posedima, tako da se cela trome|a Slavonije, [tajerske i Krawske digla na oru`je. Ban Juraj Dra{kovi} je imenovao Ga{para Alapi}a za svog namesnika i nalo`io mu da pobunu vojskom ugu{i. Alapi} je krvavo porazio seqa~ku vojsku kod Kerestinca, u ~emu mu je zna~ajno pomogla kowica Juraja Zrinskog. Pre toga ustanici su ve} do`iveli poraz kod Kr{kog, a neposredno nakon toga i kod Mokrica, a Gregori} je potu~en pri ulasku u [tajersku. Tako je seqa~ka buna krvavo sase~ena, uz mnogo pogubqenih kmetova, u posledwoj bici kod Stubi~kih Toplica. Vi{e hiqada kmetova je poginulo u borbama, a mnogi su po porazu ve{ani du` puteva. Matija Gubec je u Zagrebu krunisan usijanom krunom, a onda mu je telo ra{~ere~eno. Ilija Gregori} je pogubqen 1574. posle su|ewa. “Za seqa~ke bune izginulo je najmawe 6000 qudi kojih su krepke mi{ice bile kruto potrebne i za obra|ivawe zemqe i za obranu od Turaka. A u krajevima, gdje je bilo sijelo bune, ostala su brojna kmetska seli{ta pusta, razvaqena ili spaqena.” (str. 377-378.)

6. Slavonija i Hrvatska posle potpisivawa ugarsko – turskog mira Dok je trajala seqa~ka buna na zapadu Slavonije, Turci su opet harali 1573. po ostacima Hrvatske, izme|u Kupe i Save. Naredne, 1574. godine wihove su provale postajale sve ~e{}e. Te godine je, na stalno Dra{kovi}evo insistirawe, Maksimilijan za novog bana imenovao Ga{para Alapi}a, pa su Slavonija i Hrvatska opet imale dva bana. Dra{kovi} i 1575. pi{e nad212

vojvodi Karlu kako je krajwe lo{e stawe u Hrvatskoj i “kako kmetovi hrpimice ostavqaju hrvatsku krajinu.” (str. 390.) Ni{ta tu nisu pomagale ni posebne uredbe o zabrani kmetovske selidbe. Tada su Turci sve ~e{}e provaqivali i u Slavoniju, a hrvatski i slavonski plemi}i su do`iveli te`ak poraz kod Buda~kog na reci Korani, gde je poginuo i vrhovni kapetan Herbert Auersperg s mnogo vojnika, a mnogi su u ropstvo pali, poput wegovog sina. Dobiv{i za mladog Auersperga bogat otkup, Ferhat-pa{a je tim novcem podigao yamiju Ferhadiju u Bawaluci. Taj poraz, kako nastavqa Klai}, “kobno se dojmio hrvatskog naroda koji je opet ostavqao svoju domovinu.” (str. 394.) Kako je Maksimilijan II umro 1576. godine, a vlast preuzeo wegov sin Rudolf II, novi kraq je sve ugarske poslove poverio svome bratu, nadvojvodi Ernestu. Tu je spadala i odbrana ostataka Hrvatske i Slavonije, koje Klai} sve ~e{}e naziva hrvatskom i slavonskom krajinom, ne zbog promene oblika institucionalizacije, nego zbog ~iwenice da su se neprekidno nalazile u ratnom stawu, izlo`ene stalnim turskim provalama. I novosklopqeni ugarsko-turski mir na osam godina nije se odnosio na hrvatske i slavonske zemqe, a u wima je banski polo`aj bio upra`wen odstupawem banova Dra{kovi}a i Alapi}a. Godine 1577. Turci su uveliko izgra|ivali sopstvenu krajinu prema Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj, obnavqaju}i mnoga razru{ena utvr|ewa i snabdevaju}i ih stalnim posadama. “Oko obnovqenih gradova i tvrdiwa naseqavali su Turci iz nutarwih krajeva svojega carstva sila Vlaha, koji su im bili provodi~i i neredovita vojska za wihovih provala u kr{}anske oblasti.” (str. 409.) Kako su Turci te godine zauzeli mnogo utvr|ewa na hrvatskom podru~ju, kraq je imenovao svog strica nadvojvodu Karla, gospodara [tajerske, Koru{ke, Krawske i Gorice da preuzme upravu nad, kako ka`e Klai}, hrvatskoslavonskom krajinom. Prvog dana 1578. godine Karlo je sazvao sabor svojih pokrajina na kome su planirane odbrambene potrebe i na~in vojnog organizovawa pograni~nih upori{ta, brojnost posada i oblici snabdevawa. “Zastupnici nadali su se zastalno da }e se hrvatsko-slavonska krajina kad se tako uredi, mo}i sigurno obraniti, a narod hrvatski, koji se na sve strane selio, da }e se u svoju staru postojbinu vratiti.” (str. 416.) Karlo je za vrhovnog kapetana hrvatske i dalmatinske krajine postavio Ivana Ferenbergera, tirolskog Nemca, dok je komandant slavonske krajine ostao Vid Halek. Ovde je veoma va`no da je kraq nadvojvodi pismeno podredio bana i hrvatsko-slavonske stale`e u svim vojnim poslovima, ovlastiv{i ga da formira i ratno ve}e. Za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije tada je imenovan Krsto Ungnad. Viceban je postao Stjepan Gregorijanec, koji je ujedno bio i zagreba~ki i kri`eva~ki `upan. Karlo je poslao vojsku da povrati neke hrvatske gradove, ali posle po~etnih uspeha i zauzimawa Cazina i nekih drugih utvr|ewa, ta vojska je morala uzmicati pred Turcima, izgubiv{i sve {to je prethodno osvojila i pretrpev{i velike gubitke u qudstvu. Godine 1579. Karlo je na Kupi po~eo da gradi strate{ko utvr|ewe Karlovac, na imawu kneza Juraja Zrinskog. Tada je, posle Ferenbergerove smrti, za generala hrvatske krajine imenovan Vajhard Auersperg, i Karlovac je postao wegovo sedi{te. 213

a) Ugarsko potiskivawe funkcije bana Hrvatski i slavonski plemi}i su bili veoma uznemireni velikim ovla{}ewima nadvojvode Karla i potiskivawem banske uloge u vojnim pitawima, a Slavoniju su pored toga iznova potresale velika{ke smutwe i pregawawa. I Turci su na tom podru~ju bili aktivniji u pqa~ka{kim pohodima, ali su 1580. te{ko pora`eni od Juraja Zrinskog kod Grabovca. I naredne godine Turke su u Turopoqu porazili Tomo i Petar Erdedi. Te, 1581. godine, novi karlova~ki general postao je Josip Jo{t Turn, a 1584. novi ban Tomo Erdedi. Na saboru plemi}a je konstatovano da se narod Hrvatske i Slavonije sveo na svega tri hiqade ku}nih dimova, dok je nekada sama Kri`eva~ka `upanija imala 12.000, podlo`nih pla}awu ratnih poreza. “Zdvojni puk ne mo`e vi{e podnositi tolike terete i nevoqe pa se seli svake godine u gomilama u razli~ite zemqe, kao u Ugarsku, Austriju, Moravsku, [tajersku i Krawsku.” (str. 445.) Ve}i turski odred, koji je provalio u Krawsku do Qubqane, na povratku su 1584. te{ko porazili Turn i Erdedi kod Sluwa. To svakako nije moglo zaustaviti daqe turske upade u Hrvatsku i Slavoniju. Za 1586. godinu Klai} pi{e da je u woj do{lo do masovnijeg prelaska Vlaha sa turske na ugarsku stranu, posebno u Slavoniji, gde su pre{li u slu`bu kraji{kih kapetana vla{ke vojvode Nikola O`egovi}, Ivan Stankovi}, Petar Ostoji}, Petar Hasanovi} i drugi. “Tako su sada po~eli kr{}anski Vlasi suzbijati turske Vlahe i wihove gospodare.” (str. 451.) To je zna~ajno ote`avalo nove turske prodore, a i kasniji su “porazi turskih ~eta na slavonskoj krajini sve vi{e stali djelovati na kr{}anske `iteqe u pograni~nim sanyacima, te su osobito Vlasi pakra~ko-cerni~koga sanyaka po~eli prelaziti na kr{}ansku stranu.” (str. 456.) Nadvojvoda Karlo je 5. novembra 1589. godine “dopustio da se doseqenicima, koji su sa sobom doveli mnogo stoke i turskih kowa, podijele na slavonskoj krajini opusto{ene i zapu{tene zemqe. Tim je zapo~elo sustavno naseqivawe Vlaha na zemqi{tu stare Kri`eva~ke `upanije.” (str. 456.) General slavonske krajine 1589. godine postao je Stjepan Grasvejn, a hrvatske Andrija barun Auersperg. Kako je 1590. umro nadvojvoda Karlo, Rudolf II je svom bratu Ernestu, pored dotada{we ugarske krajine, poverio na upravu i slavonsku i hrvatsku krajinu. Godine 1591. Turci su neuspe{no opsedali Sisak, a u protivnapadu ban Erdedi je zauzeo Moslavinu. Naredne godine Hasan-pa{a Predojevi} je s ve}om vojskom prodro u Hrvatsku, zauzeo nekoliko upori{ta i izgradio utvr|ewe Petriwu nasuprot Sisku, pa potom zauzeo Biha}, strate{ki najva`nije utvr|ewe u ~itavoj Hrvatskoj, potamaniv{i wegovo civilno stanovni{tvo. Nakon toga je te{ko porazio banovu vojsku kod Siska, dok se ban jedva bekstvom spasao. Turci su zauzeli va`no utvr|ewe Brest i mnogo mawih upori{ta, opseli grad Sisak i zauzeli sisa~ku varo{. Ti te{ki porazi naveli su kraqa Rudolfa da burgavskog markgrofa Karla imenuje vrhovnim vojvodom svih trupa koje su branile ostatke Hrvatske i Slavonije, a Karlo Burgavski je odmah po~eo da koncentri{e ve}u vojsku u Zagrebu. Na hrvatsko-slavonskom saboru, koji je sazvan po~etkom 1593. na zagreba~kom kaptolu, konstatovano je da je “u posqedwe dvije godine pa{a bosan214

ski spalio oko devedeset i {est gradova i ka{tela, a k tomu je 35.000 qudi odvukao u su`awstvo.” (str. 489.) Zadu`eni su i poslanici koji idu na ugarski sabor u Po`unu da se “potu`e na zulume kraqevskih i carskih vojnika, koji su grozno hara~ili u nesretnoj zemqi te narodu sve otimali, pa~e qudima i odijelo s tijela skidali, tako da narodu nije drugo preostalo nego `ivot i polugolo tijelo.” (str. 489.) Opsada Siska u leto 1593. zavr{ila se te{kim turskim porazom i Hasan-pa{inom pogibijom. Rudolfovom vojskom komandovao je Karlov zamenik Rupreht Egenberg. Sultan je potom poslao Sinan-pa{u s velikom vojskom na Ugarsku, a rumelijskom beglerbegu Hasanu Sokolovi}u naredio da preko Bosne ode i odbrani Petriwu. Hasan je za kratko vreme zauzeo i Sisak. Zauzimawem strate{ki va`nog \ura u Ugarskoj, Sinan-pa{a je prakti~no otvorio put ka Be~u. Car i kraq Rudolf II imenovao je 1594. svog brata Maksimilijana za glavnog vojnog komandanta za Hrvatsku i Slavoniju. Iste godine je za generala slavonske krajine imenovan Ivan Sigismund Herber{tajn, dok je godinu dana ranije general hrvatske krajine postao Juraj Lenkovi}, dotada{wi sewski kapetan. Maksimilijan je s ve}om vojskom opseo Petriwu, koju su Turci sami spalili, be`e}i iz we. Isto su uradili sisa~ki Turci sa svojim gradom, kad su videli da je Petriwa pala. Me|utim, ~im je Maksimilijan svoju vojsku raspustio, Turci su se vratili u Petriwu i obnovili je. Neuspe{an je bio i Lenkovi}ev napad na Biha}. Revoltiran {to mu je banski polo`aj oslabqen preno{ewem vojnih ovla{}ewa na strance, ban Erdedi je 1595. podneo ostavku, a kraq je za administratore imenovao zagreba~kog biskupa Ga{para Stankova~koga i barona Ivana Dra{kovi}a, dok je vrhovni vojni komandant bio Rupreht Egenberg. Slavonski general Herber{tajn upao je u Pakra~ko-cerni~ki sanyak, koji se nazivao Malom Vla{kom, da omogu}i nezadovoqnim Vlasima da se presele na hri{}ansku stranu. Turci su tada pora`eni izme|u Pakraca i Bijele Stijene. Potom su se tamo{wi hri{}ani podigli na ustanak protiv Turaka, a za to vreme Turci su bili prinu|eni da napuste Petriwu. Po{to je biskup Stankova~ki umro 1596. godine, Ivan Dra{kovi} je postao jedini ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. b) Masovno naseqavawe Srba u krajine i Klai}evo negirawe wihovog nacionalnog identiteta Vlasi su se tada masovno preseqavali iz turskih podru~ja i naseqavali u slavonskoj i hrvatskoj krajini. Mada Klai} uporno izbegava da te Vlahe identifikuje kao Srbe, {to su oni zaista i bili, Trpimir Macan je ne{to umereniji, pa u napomeni ispod teksta pi{e: “U novije se vrijeme mnogo naga|a o podrijetlu i narodnosti Vlaha, koji se tijekom XVI i XVII stoqe}a sele iz zapadnih turskih pokrajina, osobito iz bosanskoga vilajeta, u Hrvatsku i Slavoniju. Neki povjesni~ari naprosto ih progla{uju Srbima te ih wima i pribrajaju; drugi opet dr`e ih za Rumuwe (Romane) koji su se tek nakon seobe pohrvatili, doti~no posrbili. Me|utim, ti Vlasi govore i pi{u ve} prije seobe hrvatskim ili srpskim jezikom, imaju narodna hrvatsko-srpska krsna imena i patronimi~ka prezimena; u drugu ruku opet nikad se u sa~uvanim spomenicama sami ne zovu druk~ije nego Vlasi. Prema tomu 215

smatrati nam je te Vlahe gomilom puka jezika hrvatskoga ili srpskoga koja tada nije imala nikakve narodne svijesti. Za{to pak nije u wih bilo narodne svijesti, moglo bi biti vi{e razloga. Bilo je me|u wima jama~no dosta jo{ u XIV i XV stoqe}u pohrva}enih i posrbqenih Romana (dakle potomaka pravih Vlaha), pa onda mnogo i takvog slavenskog `ivqa, koji nije trajno spadao ni pod hrvatsku ni pod srpsku dr`avnu organizaciju (osobito u Bosni, Hercegovini i Dukqi ili Zeti), pa tako nije ni hrvatsko ni srpsko narodno ime u wih preteglo. Vlasi XVI i XVII stoqe}a jesu prema Hrvatima i Srbima u dr`avnom i socijalnom pogledu ono {to su u jezi~kom Torlaci prema Srbima i Bugarima. Kad bi se htjelo to~no ustanoviti koji se Vlasi mogu pribrojiti napose Hrvatima, a koji napose Srbima, trebalo bi najprije istra`ivati, odakle je koje vla{ko naseqe do{lo, da li naime potje~e iz prvotno starohrvatske ili starosrpske oblasti. Ima takvih vla{kih skupina koje su potekle iz nutarwih turskih zemaqa (nekad srpskih), pa su ih Turci kojekuda razmje{tali dok nisu prebjegli u kr{}ansku zemqu; ali ima i takvih vla{kih naseqa, koja su u XIV i XV stoqe}u `ivjela na tlu potowega kli{kohlivawskoga, li~ko-zakr~koga i biha}koga sanyaka pa su u XVI i XVII stoqe}u prelazila u kr{}ansku Hrvatsku... Prvi se mogu pribrojiti Srbima, a drugi Hrvatima. Vlasi, koji su u XVI i XVII stoqe}u prelazili u Hrvatsku i Slavoniju, bili su velikim dijelom (ali ne iskqu~ivo) vjere proisto~ne ili pravoslavne. Radi toga ih je najprije rimokatoli~ko sve}enstvo u Hrvatskoj stalo identificirati sa Srbima (Ra{anima). Organizacijom srpske crkve u Hrvatskoj i Slavoniji ra{irilo se poslije srpsko narodno ime i me|u samim Vlasima.” (str. 519.) Vlasi koji su posrbqeni govorili su srpskim jezikom ili {tokavskim, a Vlasi koji su pohrva}eni, mahom stanovnici dalmatinskih gradova i ostrva, hrvatskim, odnosno ~akavskim jezikom. Sva istorijska dokumenta koja Klai} pomiwe u svojim kwigama, ukoliko su pisana narodnim jezikom, a ne latinskim, ma|arskim ili nema~kim, ~akavska su ako se odnose na Hrvatsku, a kajkavska ako se odnose na Slavoniju. Srpsko stanovni{tvo, koje su Turci naseqavali u Hrvatsku i Slavoniju, naziva se vla{kim zbog dru{tvenog polo`aja koje je u`ivalo. To nisu bili kmetovi, nego slobodni seqaci, obavezani na slu`ewe u pomo}nim vojnim jedinicama ili u posadama utvr|ewa. Potpuno je neta~no da ti Vlasi nisu imali narodne svesti. Wihova narodna svest je nagla{eno srpska, o ~emu svedo~e sve sa~uvane narodne pesme i drugi oblici narodnog stvarala{tva. Prva srpska dr`ava upravo je u Dukqi osnovana, obuhvatala je i Humsku zemqu, a sam Klai} je potvrdio da je Bosna prvobitno etni~ka srpska zemqa. Vlasi se ne mogu porediti sa Torlacima, jer uvek govore ~istim srpskim jezikom, a nemaju ni{ta zajedni~ko sa Hrvatima. Vlasi koji su u XIV i XV veku eventualno `iveli na podru~ju kasnijeg kli{ko-livawskog, li~ko-zakr~kog i biha}kog sanyaka, ako su zaista pohrva}eni, govorili su ~akavski, pa su ~akavci ostali i ako su se preselili na sever Hrvatske. Sewski uskoci su 1596. godine preoteli Klis od Turaka. Kad su Turci opet opseli grad, prisko~io je Juraj Lenkovi} i probio se u sam grad, oja~ao 216

mu posadu, a onda iza{ao da prikupi novu pomo}. Me|utim, demoralisana posada nagodila se s Turcima i grad im predala. Te godine bele`i se neuspeli poku{aj kraji{kih generala da zauzmu Kostajnicu, ali su i Turci te`ak poraz do`iveli u nastojawu da ponovo zauzmu Petriwu. Godine 1599. i 1600. Slavonija je te{ko stradala od epidemije kuge, pa su mnoge ku}e zatrte i sela opustela. Tih godina slavonski kraji{ki general i wegovi kapetani sve ~e{}e provaquju u tursku Slavoniju, ubijaju Turke, ru{e im utvr|ewa, pale imawa i na povratku veliki broj Vlaha dovode i naseqavaju ih prvo izme|u Kri`evaca i Vara`dina, a posle i po svim drugim predelima. Na wih se ugledao i general hrvatske krajine. “Hrvatski i slavonski stale`i u po~etku su odobravali to preseqavawe Vlaha, pa~e su i prinosili za prehranu wihovu. Ali kad je general Herber{tajn tra`io za nove doseqenike posebne povlastice od nadvojvode Ferdinanda i kraqa Rudolfa, pa tako od vla{kih naseqa po~eo stvarati na tlu hrvatskoga kraqevstva zaseban teritorij koji ne bi potpadao banskoj vlasti, podigli su se protiv toga svom snagom. Stale`i su hrvatsko-slavonski zahtijevali da naseqenici budu podvrgnuti zakonima kraqevstva, da budu kmetovi (podanici) onih velika{a i plemi}a, kojima su od starine zemqe od wih napu~ene pripadale, i da rimokatoli~koj crkvi pla}aju desetinu. Generali nasuprot smatrali su zemqi{ta oko kraji{kih gradova za ni~ija, kojima mogu oni raspolagati, pa su od naseqenika tra`ili jedino da se wima pokoravaju i da vr{e vojnu slu`bu. Ba{ zbog toga do{lo je izme|u generala i stale`a do `estokih opreka.” (str. 543.) Povodom tog problema, hrvatsko-slavonski sabor se 1599. obra}ao nadvojvodi Ferdinandu, a naredne, 1600. godine i ugarskom saboru u Po`unu. Najglasniji protivnik vla{kih povlastica bio je zagreba~ki biskup Nikola Stjepani} Selni~ki, na ~ija su imawa mnogi Vlasi doseqeni, a wega i wegove zahteve su potpuno ignorisali. Godine 1601. Vlasi se masovno naseqavaju u Hrvatsku ju`no od Kupe. Ugarski sabor je, na zahtev hrvatskih plemi}a, posebno Zrinskih i Frankopana, 1609. godine “odredio da doseqeni Vlasi imaju u Hrvatskoj i Slavoniji pla}ati crkvi desetinu, a zemaqskoj gospodi devetinu, a da Vlasi budu podvrgnuti vlasti one zemaqske gospode na kojih su imawima nastaweni... Premda je kraq Rudolf zakqu~ak ugarskoga sabora potvrdio, nisu se ipak ni Ferdinand ni kraji{ki generali na w obazirali, ve} je Vid Kisel i daqe Vlahe naseqavao po imawima hrvatskih knezova i plemi}a.” (str. 562.) Kraq Rudolf II je 1604. godine zao{trio netrpeqiv stav prema protestantima, a hrvatski i slavonski stale`i su ga u tome odu{evqeno podr`ali, imaju}i u vidu da su kraji{ki generali mahom bili Nemci koji su imali veoma blagonaklon odnos prema protestantima, pa su neki od wih i sami pripadali protestantskoj veroispovesti. Upravo su oni naseqavali “Vlahe na tlu hrvatskoga kraqevstva, tra`ili za wih povlastice na zator katoli~ke crkve i cjelokupnosti hrvatske zemqe, i tako stvarali od povjerenih im krajina zasebne oblasti, nezavisne od hrvatskoga bana. Stoga je posve razumqivo nastojawe hrvatskih stale`a da se na tlu kraqevstva istrijebe svi inovjerci protestanti i da se doseqeni Vlasi prikupe pod okriqe katoli~ke crkve (unijom), jer }e se tako jedinstvom vje217

re obraniti i osigurati i politi~ko jedinstvo hrvatskoga kraqevstva. Nastojawe hrvatskih stale`a podupirao je i novi biskup zagreba~ki [imun Bratuli}, ~lan pavlinskoga reda, ali osobiti prijateq isusovaca, koji je mlade pavline slao na nauke u isusova~ke zavode, a poslije isusovce dozvao u Zagreb i ostalu Hrvatsku.” (str. 567.) Ban Ivan Dra{kovi} je 1605. godine sa svojom vojskom odigrao presudnu ulogu u borbama u Ugarskoj, zapo~etim pobunom protestanta i podr{kom koju su im Turci pru`ili, spa{avaju}i tako vladavinu Rudolfa II uop{te. Ipak, Turci su uz pomo} Stjepana Bo~kaja ovladali skoro celom Ugarskom, a Be~kim mirom iz 1605. Bo~kaj se, kao turski vazal, sporazumeo s Rudolfom. Posle toga je Rudolf II sklopio dvadesetogodi{wi mir sa turskim sultanom. Bo~kaj je ubrzo posle toga otrovan, ali se time ni{ta bitno nije promenilo. Po{to je Be~kim mirom u Ugarskoj garantovana verska sloboda, hrvatski i slavonski stale`i su neprekidno insistirali da se to ne odnosi na wihove posede, {to im je Rudolf odobrio 1607. kraqevskom sankcijom kojom je u Slavoniji i Hrvatskoj priznata jedino rimokatoli~ka vera, a Vlasi obavezani da pla}aju biskupu desetinu, a plemi}ima devetinu, kao i odre|eno da su podlo`ni jurisdikciji velika{a na ~ijim posedima `ive. U to je do{lo do sukoba izme|u Rudolfa i wegovog brata Matije, u kome je Rudolf bio prinu|en da se odrekne ugarske krune, a Matija je progla{en za kraqa. v) Sumirawe stawa u ostacima ostataka tri ugarske provincije Sumiraju}i stawe Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u vreme prva tri habzbur{ka vladara, Klai} pokazuje da je cela Dalmacija tada ~vrsto bila u mleta~kim rukama, a Hrvatska i Slavonija svedene na ostatke ostataka, a onda su i ti ostaci prepolovqeni formirawem kraji{kih kapetanija i generalata, potpuno izdvojenih od banske vlasti. Hrvatski sabor je posledwi put odvojeno sazivan 1536. godine, a potom uvek slavonski i hrvatski zajedno, jer se sa su`enom teritorijom istawio i broj velika{a, a uz to su neki hrvatski knezovi sticali imawa u Slavoniji, pa se pretvarali u slavonsko plemstvo. I naziv Hrvatska pomeren je sve do Kupe, na krajeve koji su ranije bili u Zagreba~koj `upaniji. Naravno, problem iseqavawa Hrvata i Slavonaca je kqu~ni za ovaj period, pa mu se Klai} opet vra}a, iznose}i: “Raseqavawe hrvatskoga naroda, koje bija{e zapo~elo u posqedwoj desetini petnaestoga stoqe}a, nastavilo se kroz ~itavo XVI stoqe}e. Nakon boja na Moha~kom poqu sve je vi{e preotimalo maha iseqavawe naroda u susjedne zemqe koje su bile boqe zaklowene od turskih provala. Osobito mnogo naroda bje`alo je preko Drave i Mure u jugozapadnu Ugarsku. Dne 10. sije~wa 1537. dopustio je kraq Ferdinand po`unskom `upanu Ivanu Salaju od Kere~ewa i me|umurskomu vlastelinu Ga{paru Ernu{tu od ^akovca da na rijeci Muri izme|u svojih posjeda Legrada i Dubrave urede skelu s dovoqno brodova na kojima bi se mogli prevoziti brojni bjegunci iz Slavonije, koji su se sa stokom i drugom prtqagom svojom zaklawali u nutarwe krajeve Kraqevine Ugarske. Kraq je to dopustio jer je `elio da bude vi{e prijelaza preko Mure. Jama~no je i na Dravi bilo mnogo takvih “brodova” po kojima je narod grnuo u sigurnije krajeve zapadne Ugarske. Mora da je vrlo mnogo 218

naroda, naro~ito pu~ana, prebjeglo na sjever, jer je ugarski sabor u Po`unu godine 1550., jama~no na zahtjev hrvatskih nuncija, ~lankom 72. odredio “da se oni seqaci, koji su minulih godina bud radi glada bud od straha pred Turcima iz Slavonije prebjegli u Ugarsku, imaju otpustiti od onih na kojih su imawa do{li ako bi se dobre voqe vratiti htjeli”. Svakako je malo seqaka tra`ilo da se ku}i vrate; pa~e kadgod bi Turci ja~e pritisnuli hrvatsku zemqu (1556, 1565, 1576. do 1578, 1592), opet bi iseqavawe oja~alo, tako da je domala sva jugozapadna Ugarska bila puna hrvatskih iseqenika. Od tih do{qaka potje~u hrvatske naseobine koje i danas jo{ postoje u `upanijama Po`unskoj, [opronskoj, Mo{owskoj, @eqeznoj, a nekad su opstojale i u \urskoj. Kada je 2. kolovoza 1579. |urski biskup Juraj Dra{kovi} bio okupio dijecezansku sinodu u Sombotequ, bilo je izme|u 28 nado{lih `upnika devet wih s hrvatskim prezimenima.” (str. 616.) Klai} daqe isti~e da se nisu samo seqaci preseqavali, nego i mnogo plemi}a, pa i velika{a. “Usporedo s iseqavawem u Ugarsku teklo je seqewe Hrvata u nasqedne pokrajine austrijske na zapadu, osobito u Krawsku i [tajersku. Ve} godine 1533. jadikuje hrvatski sabor u adresi na kraqa Ferdinanda I {to gospoda i plemi}i Koru{ke mnogim obe}awima vabe k sebi narod hrvatski, a osobito kmetove. Neka kraq zapovjedi da se vi{e `iteqi i kmetovi ne odvode u Koru{ku, jer }e ina~e hrvatsko kraqevstvo ostati pusto... Svoju molbu opetuju hrvatski stale`i na svom saboru u Topuskom 9. rujna 1535. godine, tu`e}i se kako stale`i nasqednih zemaqa nebrojene kmetove hrvatske odvode i presequju, pa tra`e da se qudi i kmetovi wihovi, koji su ve} u austrijske pokrajine odvedeni, opet wima vrate. Vapaji hrvatskih sabora nisu na{li odziva, jer se sve vi{e puka selilo u austrijske zemqe, osobito u jugoisto~nu Krawsku, gdje su napunili okoli{ Metlike, ^rnomqa, Podbri`ja, Vinice, Poqane i Kostela... U Krawsku i ostale nutarwoaustrijske pokrajine selili su se ne samo kmetovi nego i plemi}i.” (str. 617-618.) Klai} nabraja poimeni~no neke od tih najpoznatijih plemi}kih porodica, pa nastavqa: “Tijekom druge polovice XVI stoqe}a osnovane su jo{ hrvatske naseobine u ju`noj [tajerskoj, onda u Dowoj Austriji (na Moravskom poqu, uz rijeku Lipavu i Diju), napokon u Moravskoj (u okru`ju Mikulovskom sela Gutfjeld, Nova Prerava i Frqe{dorf). Za~etnik i utemeqiteq potowih kolonija bio je oko godine 1584. barun Kristofor Teufenbah, vlastelin gospo{tije Drnoholske u Moravskoj, koji je kao carski komesar za krajinu dolazio u hrvatsko kraqevstvo. Neprekidno iseqavawe kroz ~itavo stoqe}e nemilo se doimalo hrvatskih i slavonskih stale`a. I na saboru u Zagrebu 15. svibwa 1562. jadikuju oni kako u relikvijama Kraqevine Hrvatske i Slavonije `ive pretu`ni kmetovi koji trpe od neprestana bje`awa i drugih prete{kih tereta. No jo{ qu}e zabugarila su hrvatska i slavonska gospoda na saboru u Zagrebu 8. travwa 1584. Tu su iznosili kako su ostaci hrvatskoga kraqevstva grozno opustjeli da u ~itavoj zemqi nema vi{e od 3000 dimova, dok je u prija{wa sretna vremena sama Kri`eva~ka `upanija brojila do 12.000 dimwaka; pa se onda ka`e da su nebrojeni kmetovi morali ostaviti svoja sjedi{ta i hrpimice se odseliti u razli~ite strane svijeta, kao u Ugarsku, Austriju, Moravsku, [tajersku i Krawsku.” (str. 618.) 219

Ali to nije sve. “Mnogo naroda dospjelo je u ono tu`no doba i na istok u Tursko carstvo. Doga|alo se to silom i milom. Prigodom nebrojenih provala i ~etovawa zarobqivali su Turci mnogo naroda i odvodili ga u su`awstvo; turski martolozi grabili su ~ak i sitnu djecu da im ili robuju ili da ih potur~e. No, bilo je i kr}{anskih prebjega koji su se dobre voqe sklawali u susjedni Bosanski pa{aluk.” (str. 618.) Oni su se tur~ili da bi zadovoqili svoje prvenstveno materijalne i stale{ke interese. “Odli~nije plemi}e, koji bi pali u tursko su`awstvo, iskupqivali bi ro|aci i prijateqi (pa~e i sabor) novcem iz ropstva ili bi ih zamjewivali za turske su`weve; no golema ve}ina puka, za koju nije nitko pla}ao otkupa, ostajala je u su`awstvu.” (str. 619.) Posle svakog uspe{nog turskog pohoda u Hrvatsku ili Slavoniju duge kolone zarobqenih kmetova odvo|ene su u dubinu Turske i mahom prodavane na tr`nicama robova. Tre}i migracioni talas odvijao se na pravcu Hrvatska – Slavonija, kako detaqno obja{wava Klai}. “Uz iseqavawa u strane zemqe trajalo je preseqivawe naroda u samom hrvatskom kraqevstvu. To se preseqivawe sastojalo u tom da se narod iz izlo`enih krajeva sklawao u sigurnija i mirnija mjesta. Preseqivawe iz ju`nih krajeva u sjeverne (iz stare Hrvatske u Slavoniju) zapo~elo je ve} u XV stoqe}u, a seoba od istoga prema zapadu nakon boja na Moha~kom poqu. Osobito mnogo naroda hrlilo je s juga k sjeveru. Plemi}i Keglevi}i boravili su sve do godine 1494. u okoli{u gorwe Zrmawe (Kegal ili Keglevi} grad) i u Kninskoj `upaniji, nakon re~ene godine stoluju u Bu`inu u Zagreba~koj `upaniji, napokon poslije godine 1522. nastawuju se u Kri`eva~koj `upaniji (Bijela Stijena) i Vara`dinskoj (Lobor, Krapina, Kostel). Plemi}i i potowi grofovi Dra{kovi}i, starinom iz ju`ne Hrvatske (Lika, Biline, Knin) dolaze najprije u Bliwu i [var~u u Zagreba~koj `upaniji, dok se naposqetku ne ustali{e u Trako{}anu u Vara`dinskoj `upaniji. S wima dijele jednaku sudbinu brojne plemi}ke porodice iz ju`ne Hrvatske. Berislavi}i dolaze iz Vrhrike (Vrlike) u Turopoqa (Mala Mlaka), Dudi}i iz Cetinske `upanije u Vara`dinsku (Orehovica), Pata~i}i i Hate`evi}i iz Lu~ke `upanije u Vara`dinsku (Zajezda), Bojni~i}i i For~i}i iz Kninske `upanije u Vara`dinsku, Novakovi}i iz Gatanske `upanije u Zagreba~ku (Slanovec), itd. Plemi}ke op}ine Zagreba~ke `upanije na sjeveru Kupe primaju brojne plemi}e iz ju`nih krajeva; drugi do{qaci kupuju plemi}ke posjede ili ih dobivaju od kraqa na dar za svoje zasluge, tre}i napokon `ene se k}erima starih slavonskih plemi}a pa se na wihovim posjedima nastawuju. Tako su Pata~i}i i Hate`evi}i uzeli za `ene k}eri plemi}a Herkovi}a od Zajezde, pa poslije gospodovali wihovim imawima. Bilo je opet plemi}a iz ju`ne Hrvatske koji su sklapali nasqedne ugovore sa slavonskim porodicama o me|usobnom nasqedstvu nakon izumr}a bud jedne ili druge porodice, pa su onda zavladali imawima slavonskih plemi}a ako bi ovi umrli bez potomaka. Tako su godine 1522. Ivan For~i} od Butine vasi u Kninskoj `upaniji, a gospodar brojnih posjeda u Kninskoj, Bu{koj i Gatanskoj `upaniji i zagorski plemi} Ivan Golec iz Sutjeske (danas Sutinsko), kao gospodar ka{tela Sutjeske i posjeda u Malu, Beratincu, Ferkuqevcu i Kri`ancima u Vara220

`dinskoj `upaniji, utana~ili ugovor o me|usobnom nasqedstvu, pa kad je nakon mnogih godina Ivan Golec bez potomaka umro, onda su For~i}i s pismenom privolom kraqa Ferdinanda od 17. veqa~e 1561. ba{tinili svu wegovu plemen{tinu u Vara`dinskoj `upaniji, po{to bijahu uto izgubili gotovo sav svoj posjed u ju`noj Hrvatskoj. Napokon su brojni plemi}i iz ju`nih krajeva na{li zakloni{ta u velika{a i velikih posjednika u sjevernim stranama, osobito u knezova Zrinskih i Frankopana. Tu su plemi}i kao vazali ili sluge re~enih knezova vr{ili razli~ne slu`be na imawima wihovim, a mnogi su od wih primali ve}e ili mawe posjede za nagradu.” (str. 618-620.) Ovde Klai} citira tekst Radeta Lopa{i}a koji pi{e upravo o tim plemi}ima vazalima: “Provalom Turaka bude gotovo sva hrvatska opusto{ena, a ne mogu}i Hrvati odoqeti premo}i turske velesile, pobje`e sve, {to je moglo, i marilo za krst i slobodu, k svojoj bra}i u zaklone kod Kupe i Save. Frankopani i Zrinski knezovi dijelili su svaki udes sa svojom nesre}nom bra}om, osobito ako isti bijahu plemi}i i vojaci, pak ih svu silu smjesti{e po svojim imawima, ali nigdje toliko, koliko na vlastelinstvu Ozaqskom, Ribni~kom i ^akova~kom (u Me|umurju), stvoriv{i si tako vazda vjerne slu`benike, poglavice i vojnike u ~etama proti Turcima. Nigdje u Hrvatskoj, a jama~no niti drugdje u obli`wim zemqama, nije se dogodilo, da bi vlastela tako ogromna imawa rascjepkali i razdijelili me|u mawe vazale i plemi}e. Jama~no polovica, ako ne vi{e, od vlastelinskoga alodijala, pa i mnoga pusta seli{ta odstupi{e Frankopani, a poslije Zrinski, ili badava za nagradu, ili kao zalog za zajmove pojedinim zaslu`nim porodicama staroga koqena, stvoriv{i za pribjegle hrvatske bezku}nike malena imawa sa dvorovima i ve}im ili mawim brojem kmetova. Od ~esti bijahu me|u prido{lim bjeguncima glasoviti hrvatski rodovi, koji, budu}i li{eni svakoga blaga i bogatstva, jedno bi bili ve} onda postradali, da im nije pru`eno uto~i{te na imawima Zrinsko-Frankopanskim.” (str. 620.) Pored plemi}a, uto~i{te su u severnijim krajevima potra`ili i kmetovi i slobodni seqaci. g) Talas srpskih doseqenika spa{ava opustele ugarske banovine Kolike su razmere tog iseqavawa svedo~i i slede}i Klai}ev stav: “Zbog neprekidnoga iseqivawa kroz jedno stoqe}e i vi{e bilo bi hrvatsko kraqevstvo posve opustilo da se nije mnogo naroda i doseqivalo. Doseqivao se je pak najvi{e iz turskoga carstva kr{}anski puk, koji nije htio ili mogao podnositi zulume svojih nekr{tenih gospodara. Ti se doseqenici zovu koji put Turci, jer su dolazili iz turskih krajeva, a onda najobi~nije Vlasi, rje|e pak Ra{ani ili Srbi. Budu}i da su usko~ili ili prebjegli iz turskih oblasti, zovu ih tako|er prebjezi ili uskoci (pa~e i predavci). Svi ti doseqenici pripadaju narodu hrvatsko-srpskomu, govore hrvatskim ili srpskim jezikom, a imaju golemom ve}inom narodna prezimena i narodna krsna imena. Vjere su pak prete`no gr~ko-isto~ne (pravoslavne). Naravno da ima me|u wima i potomaka sredovje~nih romanskih Vlaha, koji su u to doba bili ve} dobrano pohrva}eni i posrbqeni.” (str. 620-621.) Trpimir Macan na ovom mestu prime}uje kako je Klai} “u duhu svojeg vremena pogre{no mislio da Hrvati i Srbi tvore jedan narod.” (str. 621.) Me|utim, da je Klai} zaista mislio da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena, onda bi u sklopu svoje 221

“Povijesti Hrvata” obuhvatio i kompletnu srpsku istoriju. On to nije smatrao, pa o hrvatsko-srpskom narodu i o hrvatskom ili srpskom jeziku govori samo onda kad mu je neprijatno da prizna da je re~ iskqu~ivo o srpskom narodu i srpskom jeziku, povodom naseqavawa potpuno opustelih hrvatskih i slavonskih podru~ja. Prvi srpski uskoci naseqavali su se u @umberku i u Sewskoj kapetaniji, ali je ovde vrlo va`no da se istakne da su i Turci Srbe u vla{kom i kmetovskom statusu naseqavali na zauzetom, a od stanovni{tva ispra`wenom hrvatskom i slavonskom podru~ju. O tome i Klai} pi{e: “U drugoj polovici XVI stoqe}a kao da je neko vrijeme doseqivawe iz Turske u kr{}anske zemqe pone{to jewalo. Uzrok tome bit }e {to su Turci uz Hrvatsku i Slavonsku krajinu osnovali i svoju tursku krajinu, metnuv{i u me|a{ne gradove sanyaka li~koga, bosanskoga, pakra~koga (cerni~koga) i po`e{koga jake posade pje{aka i kowanika. Izme|u tih gradova i naokolo wih smjestili su brojne kr{}anske Vlahe, koji su ili ondje ve} prije prebivali ili su ih iz nutarwih turskih (srpskih) zemaqa onamo dopremili. Ti su Vlasi sa~iwavali neredovitu tursku vojsku, kojoj je pri provalama u kr{}ansku Hrvatsku i Slavoniju bilo utirati put redovitim ~etama te usput harati i robiti. Vla{ke su se neredovite ~ete turske, koje nisu primale pla}e ve} dobivale samo dio plijena, zvale tako|er martolozi.” (str. 622-623.) Klai} pretpostavqa da bi wihov naziv mogao poticati od gr~ke re~i koja ozna~ava oru`anog grani~nog stra`ara ili od gr~ke re~i koja ozna~ava gre{nika ili lupe`a. “Bilo je pak tih Vlaha martoloza mjestimice toliko na okupu da su se po wima dijelovi Pakra~koga i Po`e{koga sanyaka stali nazivati Mala Vla{ka.” (str. 623.) Krajem {esnaestog veka naseqavawe Srba u Hrvatskoj i Slavoniji postalo je masovno. “Poslije pobjeda nad Turcima kod Siska (1593.) i Petriwe (1596.) zaredale su iznova uvelike seobe naroda iz turskoga vilajeta Bosne u kr{}ansku Hrvatsku i Slavoniju. Ve} u listopadu 1595. prebjegao je vla{ki episkop Vasilije, koji je dosad stolovao u manastiru Remeti (Orahovica) u Po`e{kom sanyaku, u Kri`evce, te se stao s tadawim zapovjednikom Slavonske krajine Ivanom Sigismundom Herber{tajnom dogovarati kako da se kr{}anski puk iz Male Vla{ke prevede u Slavonsku krajinu.” (str. 623.) Posle episkopa Vasilija, doseqavaju se sve ve}e grupe Srba. “Potaknut uspjesima slavonskoga zapovjednika stao je i zapovjednik Hrvatske krajine mamiti Vlahe iz turske Hrvatske. I zaista je godine 1600. prva ve}a skupina turskih Vlaha pre{la u kr{}ansku Hrvatsku, te ju je Lenkovi} naselio na pustom zemqi{tu oko razvaqenoga Gojmerja ili Gomirja, koje bijahu knezovi Zrinski ba{tinili od Stjepana Frankopana Ozaqskoga. U Gomirje do{li su tada i srpski kalu|eri, koji su ondje osnovali manastir. Nakon smrti Lenkovi}eve nastavio je naseqivawe nasqednik mu Vid Kasel, a pomagao ga je sewski kapetan Danilo Frankol. Tako su do godine 1606. do{li Vlasi i Morovlasi (Morlaci) u Moravice (Mavrovice) i Vrbovsko, i napokon u Li~. No budu}i da su ta mjesta pripadala knezovima Frankopanima i Zrinskima, do{lo je radi Vlaha do `estokih borbi izme|u tih knezova i zapovjednika Hrvatske krajine, koje su mnogo godina potrajale.” (str. 623-624.) Sukobi su izbijali zbog osloba|awa Srba od feudalnih obaveza i 222

wihovog nepodlegawa jurisdikciji oblasnih gospodara, nego iskqu~ivo krajinskih kapetana. Posebno Klai} skre}e pa`wu da je pored masovnog srpskog, bilo i sporadi~nog doseqavawa nema~kih i mleta~kih stanovnika. “Uz veliku seobu Vlaha (Srba, Uskoka, Pribjega) iz turske carevine dolazile su u Hrvatsku i Slavoniju jo{ i pojedine porodice iz austrijskih zemaqa ([tajerske, Krawske, Istre i Koru{ke), pa onda iz mleta~kih zemaqa, poglavito iz Dalmacije. Iz austrijskih zemaqa doseqavali su se poglavito vojnici koji su se nastanili u kraji{kim gradovima (u Sewu, Karlovcu, Koprivnici itd.), a iz Mleta~ke Republike osobito bjegunci koji su se bojali suda i kazni.” (str. 624.) U svakom slu~aju, “neprekidnim iseqivawem, preseqivawem i doseqivawem mnogo se promijenila etnografska slika hrvatskoga kraqevstva, osobito na Hrvatskoj i Slavonskoj krajini, koja se postepeno pretvarala u veliki logor vojni~ki. Gra|anska Hrvatska i Slavonija nije se toliko preobrazila, tek {to je u Slavoniju do{lo me|u stare Slovince mnogo starohrvatskoga plemstva i puka.” (str. 624.) Pri svemu tome treba imati u vidu i versko pitawe u Hrvatskoj i Slavoniji koje, tek {to su uspele da ugu{e protestantsku reformaciju na svojim prostorima, ve} stoje pred novim izazovom wihovom rimokatoli~kom ekskluzivizmu. “I duhovne i svjetovne vlasti pogodovale su isprva selidbi Vlaha, wihovih kalu|era i episkopa, jer se o~ekivalo da }e se oni stopiti s rimokatoli~kom crkvom i priznati rimskog papu za vrhovnoga duhovnog poglavara svoga.” (str. 671.) Kad su se takva o~ekivawa izjalovila, doseqene Srbe do~ekivali su talasi verske zagri`enosti i netrpeqivosti, kojima su posebno doprinosili jezuiti, do{av{i 1606. godine u Zagreb.

B. Klai}eva sistematizacija bosanske istorije Prvu ozbiqnije obra|enu i sistematizovanu istoriju bosanske dr`ave do pada u tursko ropstvo napisao je upravo Vjekoslav Klai}. Wegova “Poviest Bosne do propasti kraqevstva”, objavqena je u autorovom izdawu u Zagrebu 1882. godine. U uvodu on se osvr}e na dotada{we nau~ne obrade tog pitawa, po~ev{i od Orbinijevog “Kraqevstva Slovena” iz 1601. Za to delo on ka`e da je “skup vjerodostojnih i nevjerodostojnih viesti. Kriti~noga duha neima u wega skoro ni za liek. Wemu su svi izvori jednako vjerodostojni; wemu je npr. poznata kronika popa Dukqanina isto toliko vriedna, koliko koji drugi triezan rukopis.” (str. 1.) Uprkos nepouzdanosti mno{tva iskaza, poput preuzetih Dukqaninovih, “Orbina ide ta osobita zasluga, {to je on, premda katoli~ki redovnik, pisao svoju poviest ju`nih Slovjena neobziru} se na vjeru wihovu, te je jednakom qubavi i poletom crtao i slavio sve velike i slavne mu`eve, bili oni katolici ili ne”. (str. 2.) Za bro{uru Pavla Ritera Vitezovi}a o Bosni iz 1712. godine, Klai} ka`e: “Po~etkom 18. stoqe}a iza{lo je maleno djelce o Bosni, koje nema skoro nikakve znanstvene vriednosti, ali je ipak spomena vriedno, jer ga je pisao mu` `arka duha i gorqiv Hrvat.” (str. 3.) Nema~ki pisac [imek, u kwizi iz bosanske istorije, objavqenoj u Be~u 1787. godine, “u najstarijoj poviesti do bana Bori}a grie{i isto onako, 223

kako i pred{astnici wegovi, sliede} sliepo kroniku popa Dukqanina, zatim Orbina, Lukara i wihova ma{tanija, nu kod historije Kotromani}a opa`a se svigdje te`wa, da osnuje svoje pripoviedawe na ~i{}ih i vjerodostojnih izvorih.” (str. 7.) Klai} mu zamera {to je potpuno zanemario odnose Bosne i Srbije, s obzirom da je svoje delo zasnovao na literaturi potekloj od Ma|ara, Hrvata i Dalmatinaca. Jovan Rai} je, s druge strane, Bosnu smatrao sastavnim delom Srbije, kao i Fran Peja~evi} u kwizi objavqenoj 1799. na latinskom jeziku. I Johan Kristian Engel je 1801. godine “poviest Bosne posve stopio s poviesti Srbije, smatraju}i obje za jednu cjelinu, pa~e je u to ime sam mnoge stvari pridodao, za koje je historijski dokaz ostao du`an.” (str. 8.) I Rus Majkov 1857. godine u svom znamenitom istoriografskom delu navodi da su Srbija, Bosna i Dubrovnik srpske zemqe.

1. Neosporna srpska su{tina prvobitne Bosne Opisuju}i geografsku situiranost prvobitne Bosne na vrlo uskom prostoru, Klai} iznosi da su Soli pripadale polovinom desetog veka Srbiji, a Dowi kraj Hrvatskoj, dok je u Zapadnim stranama od tri `upe, glamo~ke, livawske i duvawske, livawska pripadala hrvatskoj, a duvawska neretqanskoj kne`evini. Za Podriwe, koje je obuhvatalo gorwu Drinu, Lim i ^ehotinu, Klai} ka`e da “ova oblast bija{e od najdavnijih vremena ~est srbske dr`ave.” (str. 25.) Hum i Primorje opisuje, ali se ne izja{wava o wihovoj etni~koj pripadnosti. Od slovenskog doseqewa do desetog veka o Bosni nema ni{ta u istorijskim izvorima, a i od desetog veka vesti su veoma retke. “Stariji pisci o povjesti bosanskoj htjeli su ovu veliku prazninu ispuniti podacima iz veoma nekriti~ne i slabo uporabive kronike popa Dukqanina.” (str. 42.) Ti poku{aji su trajali sve do dana{weg vremena. “Tako dospje{e u poviest bosansku bani @elimir, Kre{imir, Leget i Vukmir, za koje kriti~na poviest ne zna upravo ni{ta. Po{to dakle sve ovo ne stoji, te`ko je ispuniti prazninu od vi{e stoqe}a.” (str. 42.) Nema sumwe da bi Klai} vrlo rado prisvojio Bosnu kao hrvatsku zemqu kad bi za to na{ao u istorijskim dokumentima iole ozbiqno upori{te. Po{to to nije mogu}e, a ni sam Klai} nije spreman da u potpunosti raskrsti sa elementarnim akademskim moralom, on traga za nekom umerenijom varijantom, sredwim re{ewem na kome bi bazirao tezu da zapravo prvobitna Bosna nije bila ni srpska ni hrvatska. Potom, bar u formi nagove{taja, pretpostavke ili samo `eqe, iznosi da je Bosna mogla postati hrvatskom etni~kom teritorijom. U tom smislu on ovako rezonuje: “Prema oskudnim izvorima mu~no bi bilo osje}i, imaju li se prvobitni slovjenski `iteqi Bosne pribrojiti Hrvatom ili Srbom; nu sigurno jest, da je oblast Bosne ve} od prvog ~asa bila na razme|i `ivqa hrvatskoga i srbskoga. [to je bilo toj oblasti na zapadu i sjeverozapadu, bija{e hrvatsko; a {to na iztoku, sjevero i jugoiztoku, bija{e srpsko.” (str. 43.) Na zapadu i severozapadu Bosne su Dowi kraji koji obuhvataju `upe Plivu, Luku, Zemaqnik, Vrbawa, Gla`, Mrin, Vrbas, Sanu i Dubicu, kao i Zapadne strane sa glamo~kom, livawskom i duvawskom `upom. To bi onda bile hrvatske zemqe, i za to bi Klai} mogao izneti uverqive argumente. Na severoistoku su Usora i Soli. Usora obuhvata 224

gradove Te{aw, Doboj, Dobor i Srebrenik, a Soli Tuzlu. Na istoku Bosne je Podriwe, a na jugoistoku Humska zemqa i Primorje (Konavle i Dra~evica). To su nesporno srpske zemqe. Izme|u tih hrvatskih i srpskih zemaqa ugnezdila se Bosna na prostoru gorwe reke Bosne. “Ve} ovim polo`ajem wezinim bija{e Bosni ozna~ena sudbina za mnoga stoqe}a. ^im su se pod imenom hrvatskim i srbskim po~ele stvarati dvie dr`ave i skupqati oko sebe ostale oblasti: obje su dr`ave privla~ile Bosnu, svaka na svoju stranu. Ako i nije vjerovati potanku pri~awu popa Dukqanina; jedno se ipak razabire iz wega, a to je, da je oblast Bosne bila prvobitno prikovana uz Hrvatsku. Nije nevjerojatno, da je to bilo u po~etku 10. stoqe}a, kad no je prvi kraq hrvatski Tomislav bio jedini mogu}i suparnik bugarskomu caru Simeonu na svem jugu slovjenskom. Mogu}e je, da je u to doba postala Bosna i banovinom, jer ime bana i ~ast wegova poznata je samo Hrvatom. Kad je poslije smrti velikoga cara Simeona uspjelo srbskomu knezu ^aslavu (931-960.) poga`enu Srbiju podi}i i stvoriti federativnu dr`avu, pridru`ena bi i oblast Bosna novostvorenoj dr`avi. Suvremeni pisac gr~ki car Konstantin donosi nam prvu sigurnu viest o tadawoj Bosni. Po wemu je Bosna bila tada ~est srbske kne`evine, neimaju}i svoga vlastitoga vladara, ve} pokorna knezu ^aslavu. Istoga kneza ^aslava ide zasluga, da je podlo`nu si banovinu Bosnu obranio od Ma|ara.” (str. 4344.) Iako nema verodostojnih dokaza da je Bosna bila “prvobitno prikovana” uz Hrvatsku, Klai} ka`e da se to verovatno desilo u vreme Tomislava. Verovatno ili neverovatno, ili nije neverovatno – nisu to nikakvi ozbiqni istoriografski termini. Kao i “mogu}e” da je Bosna u to vreme postala banovina. Kad nema nikakvih relevantnih dokaza, sve je mogu}e. Ali se prvi put Bosna kao banovina pomiwe tek u dvanaestom veku, kad se na{la pod ma|arskom dominacijom. Jedino je nesporno da je Bosna bila u dr`avi srpskog vladara ^aslava, ali ta dr`ava nije bila nikakva federacija, niti su federativne dr`ave uop{te postojale u desetom veku. a) Naga|awe i verovawe kao pouzdane nau~ne metode hrvatske istoriografske {kole Zato je sasvim deplasirano kad Klai} pi{e da posle smrti kneza ^aslava i raspada wegove dr`ave, “Bosnom zavlada{e doma}i bani.” (str. 44.) On se tu poziva na spise Popa Dukqanina, za koga na vi{e mesta isti~e da mu ne veruje. Ali, kad mu je to korisno, onda je spreman da na Dukqaninovim ma{tawima daqe kombinuje, pa u tom smislu navodi: “Ve} oko g. 968. udari na bosanskoga bana hrvatski kraq Kre{imir. Borba se vodila na gorwem Vrbasu, u `upah Plivi, Luki i Uskopqu. Bosanski ban uvidi brzo, da ne mo`e otimati sili kraqa Kre{imira; ostavi zato svoju banovinu i pobje`e kraqu ugarskomu, a Bosnom zavlada kraq Kre{imir.” (str. 44.) Potom opet Klai} pi{e da je “vjerojatno”, jer nema pouzdanog oslonca u izvorima, “oko g. 1019. i Bosna poput Sriema spala pod vrhovnu vlast bizantskih careva. Nu ve} iza smrti ovoga mo}noga cara oslobodi se Bosna opet bizantskoga vrhovni{tva, te je odsele du`e vremena ostala samostalna zemqa pod svojimi banovi. Bani bosanski u drugoj i tre}oj ~etvrti jedanaestoga stoqe}a znatno dapa~e di`u ugled svoj i svoje banovine, tako da se ona g. 1067. spomiwe u 225

istom redu sa kne`evinom Dukqom i Srbijom.” (str. 45.) Klai} misli da je Bosna tek u dvanaestom veku do{la pod ugarsku vlast, ali ne prihvata stanovi{te Engela i Majkova da je ugarski kraq Bosnu kao miraz dobio od ra{kog velikog `upana Bele Uro{a. O tom pitawu on ovako raspravqa: “Za kraqa Bele II Sliepoga, vladara Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Sriemu, prijateqa i saveznika Srbaqa, kojim ravna umna `ena Jelena, knegiwa srbska – za ovoga se kraqa pokazuje i Bosna prvi put u tjesnijem odno{aju prema kraqu ugarskomu. Puka je slutwa, ni~im nedokazana, da je Bela II Sliepi primio banovinu Bosnu u ime miraza od tasta svoga, srpskoga velikoga `upana Bele Uro{a; vjerojatnije }e biti da su i bosanski bani vide}i kako su Arpadovi}i ugarski zavladali hrvatskom dr`avom i stupili u savez i srodstvo sa srbskimi vladari, sami se pridru`ili kraqu ugarskomu, da wegovom pomo}ju odbiju zajedni~koga du{manina, koji im je prietio sudbinom Bugarske. Godine 1135. prvi se put i prvi od ugarskih Arpadovi}a Bela II zove kraq Rame; malo zatim na saboru ugarskom u Ostrogonu podiequje Bela II sinu si drugoro|encu Ladislavu ~ast vojvode bosanskoga, ostavqaju} u istinu i nadaqe doma}im banom, da upravqaju svojom djedovinom.” (str. 47-48.) Da se po tom pitawu i sam koleba, pogotovo u pogledu zna~ewa “kraq Rame”, pokazuje Klai} u napomeni: “Nisu li se u istinu Ramom prvobitno zvali samo ostanci nekadawe kne`evine Neretve zajedno sa dolinom Rame?” (str. 48.) Na osnovu jedne sa~uvane poveqe iz dvanaestog veka Klai} zakqu~uje “da je tada Rama poput nekadawe Neretve le`ala me|u Hrvatskom i Humom.” (str. 48.) Istovremeno, Klai} ne spori nego potvr|uje da se tek polovinom dvanaestog veka “javqa na popri{tu historije i ban Bori}, prvi po imenu poznati vladar bosanski.” (str. 49.) Dakle, nema nikakvih dokaza da je pre Bori}a Bosna imala ijednog bana. Mo`da je neki i postojao, s obzirom da Majkov pi{e, a Klai} u napomeni citira da “od godine 1120. Bosna posta banovinom”, dakle od godine kad je do{la pod ugarsku vlast, bilo kao miraz srpskog vladara, bilo “dobrovoqno”, {to bi Klai} vi{e voleo. U vreme bana Bori}a Ma|ari su Bosni prikqu~ili jo{ neke srpske zemqe, pro{iriv{i je do Drine. Kako Klai} iznosi, “Bosna se je dakle u polovici 12. stoqe}a protegla i preko prvobitno srbskih prediela, te je za cielo obuhvatala `upu bora~ku, koja bija{e do nedavno jo{ srbska.” (str. 51.) Bora~ka `upa je dana{wi Bira~, a Klai} uz to napomiwe: “Kad su u ugarske ruke dospjeli razni podunavski i posavski predieli, sigurno je da su ugarski kraqi zauzeli tako|er jo{ u 10. stoqe}u srbsku oblast Soli, zatim oblast Usoru, koje su obje poput Sriema bile od g. 1019. u bizantskoj vlasti. Da su bosanski bani upravo od ugarskih vladara primili Soli i Usoru, pokazuje sva bosanska historija.” (str. 51.) Ali iz nekih razloga Klai}u je veoma va`no da naglasi, mada mu je to na staklenim nogama, da “ugarskim kraqem ne bija{e Bori} ban podanik, ve} saveznik, kojega su osobito pazili, cienili i odlikovali, pa~e ga za wegovu pomo} i nagra|ivali. Vjerojatno je veoma, da je ve} ban Bori} u ime nagrade dobio od ugarskih kraqeva oblasti na sjeveru pravoj Bosni, naime Soli i Usoru, i da je upravo za te oblasti dospio u neku ovislost prema vladarom ugarsko-hrvatskim, jer za samu Bosnu neima pometara, da bi bila ikad podlo`na, kraqem ugarskim. Ova predemnieva pokazuje se jo{ vjerojatnija, ~ujemo li, da je ban Bori} imao posjeda i u samoj tadawoj Slavo226

niji i da je timi posjedi dozvolom kraqa Stjepana darivao red Bo`jaka ili Templara. Bori}evi potomci spomiwu se jo{ u 13. stoqe}u kao vlastela hrvatska; a mnogi tvrde da je Bori} ban praotac plemenitoj porodici Berislavi}a.” (str. 51-52.) To u potpunosti razja{wava Klai}eve namere. On bi po svaku cenu da poka`e da je naziv bosanskog bana izvorno vladarsko zvawe, a ne titula ugarskog kraqevskog upravnika, {to je u stvari bio. A pod banom Bori}em o~igledno je da Bosna nikako nije mogla biti nezavisna dr`ava. Ni u prvobitnoj Hrvatskoj vladari nisu imali zvawe bana nego kneza, a banovi su bili upravnici Like, Krbave i Gacke i kao takvi najvi{i dr`avni velikodostojnici. Prvo su ma|arski vladari postavili Zvonimira za bana Slavonije, a onda je on postao najvi{i dostojanstvenik, gotovo suvladar Petra Kre{imira IV, potom ga i nasledio kao hrvatski kraq. Ako je zaista ban Bori} stekao posede u Slavoniji, onda ih je mogao samo dobiti na dar od ugarskog kraqa kao wegov verni vazal za realne zasluge. Ako je Bori} postao slavonski vlastelin, to ne mo`e zna~iti istovremeno i hrvatski. Naga|awa o Berislavi}ima kao Bori}evim potomcima i ne zaslu`uju ozbiqan komentar, jer se ni Klai} ne usu|uje da to potvrdi, iako bi bio radostan da je zaista tako, pa se unapred ogra|uje frazom “mnogi tvrde”. Mnogi tvrde, a mnogi i ne tvrde. Izme|u Bori}a i bana Kulina Bosna se opet u jednom periodu na{la pod vizantijskom vla{}u, a dolaskom Kulina na vlast 1180. godine po prvi put sti~e pravu nezavisnost. To je i vreme pojave prvih bogumila u Bosni, kojima je i sam Kulin pristupio. Krajem dvanaestog veka, slabqewem Vizantije, Ugarska nastoji da dominira Balkanom i sebi pot~ini Bosnu, Srbiju i Bugarsku. “U ovom svom nastojawu na{li su ugarski vladari vjerne saveznike – rimske pape. Ba{ u to doba bje{e se vlast rimskih papa silno uzdigla, te se je ~inilo da }e se ostvariti snovi pape Grgura VII. Umni i nepokolebivi mu`evi sjede na stolici Sv. Petra u prvoj polovici 13. stoqe}a; papa Inocentije III, Honorije III, Gregorije IX i Inocentije IV nisu samo vojvode kr{}anstva u svetom ratu na nevjernike, oni su tako|er i diktatori Evrope, kojim se ni rimski carevi ne smiju bez kazne suprotstaviti. Oni ne `ele samo da oslobode nevjerni~kih ruku sveti grob, oni te`e i za tim da ujedine pod svojim `ezlom sav sviet kr{}anski, da iztok slo`e sa zapadom, a napose da iztriebe sve krivovjerce. U to ime ne krate svoje pripomo}i, kad se mjesto bizantske dr`ave gradi latinsko carstvo; u to ime uvode oni inkviziciju i podi`u kri`arske vojne, da zatiru svako krivovjerje, pojavilo se ono u Francezkoj, Italiji ili na Balkanskom poluotoku, u Bosni. Da napose uspiju me|u ju`nimi Slovjeni, uti~u se ugarskim kraqem, koji i onako po`udnim o~ima glede preko Save i Dunava. I tako se silna duhovna vlast slo`i sa svjetovnom proti dr`avnoj i vjerskoj slobodi ju`nih Slovjena. Te`ko li sada patarenskoj Bosni i wezinim banam Kulinu i Mateju Ninoslavu.” (str. 56.) Bosna je u nekoliko navrata bila `rtva krsta{kih ratova koje su pokretale pape, a sprovodili ugarski vladari, “ugarsko-hrvatski”, kako bi rekao Klai}. U to vreme Kulinov zet, mu` banove sestre i Nemawin brat, humski veliki knez Miroslav tako|e je “bio u zavadi s rimskom crkvom, 227

pa~e i oplienio spqetskoga nadbiskupa, tako da je papa Aleksandar III bio prinukan izob}iti ga iz crkve kr{}anske.” (str. 57.) Ina~e, istoriji Huma Vjekoslav Klai} posve}uje posebno poglavqe, gde ka`e: “Prvi poznati vladar Humske zemqe jest Mihajlo Vi{evi} (912. do 926.), suvremenik hrvatskomu kraqu Tomislavu i bugarskomu caru Simeonu. Gr~ki car Konstantin ka`e za w, da je bio sin kneza Vi{evi}a, koji je na po~etku desetoga stoqe}a, kada se o pravoj ili gorwoj Bosni ni{ta ne javqa, bio gospodar i vladar Zahumqa, te stolovao u starodrevnom gradu Blagaju. Mihajlo Vi{evi} izvodio je svoje porieklo od nekr{tenih jo{ tada Slovjena (Srba) na sjeveru oko rieke Visle, a bio je vele ugledan vladar, tako da ga sam car Konstantin ~asti naslovom “prokonzula i patricija.” (str. 95.) Ovde Klai} pomiwe, datiraju}i 917. godinu kao pouzdan orjentir, “kne`evinu Neretvu (me|u Cetinom i Neretvom), koja je tada bila u vlasti srbskoga velikoga `upana Petra.” (str. 96.) Ina~e, Mihailo Vi{evi} je bio tako silan vladar da ga, kako prime}uje i Klai}, neki savremeni italijanski pisci nazivaju kraqem. “Iza Mihajla Vi{evi}a nema kroz mnogo vremena spomena samostalnim knezovima humskim. Vjerojatno je, da je poslie g. 931. srbski knez ^aslav, vrativ{i se iz bugarskoga robstva i obnoviv{i srbsku dr`avu sjedinio s wom i humsku zemqu. Gr~ki car Konstantin ubroja g. 949. Hum zajedno sa Dukqom i Travuwom u srbske zemqe; po ~em je lahko suditi, da su u istinu ove kne`evine sastavqale federativnu dr`avu kneza ^aslava. Poslie smrti kneza ^aslava (960.) oslobodi se dodu{e humska zemqa zajedno s Bosnom vrhovne vlasti srbske; nu do~im je Bosna domala priznala vlast hrvatskoga kraqa Kre{imira, Humska je zemqa skoro u isto vrieme spala pod dukqansku kraqevinu (Crvenu Hrvatsku), koja se sastojala od ~etiri oblasti: Dukqe (Zete), Travuwe, Podgorja i Huma.” (str. 97.) Mada mu je potpuno poznato da se apsolutno nigde uop{te ne pomiwe “Crvena Hrvatska”, osim u krajwe nepouzdanom i fantazmagori~nom “Letopisu popa Dukqanina”, {ta ko{ta Klai}a da je kao uzgred pomene, makar u zagradi, pa neka crv sumwe vrti u glavi neupu}enog ~itaoca. Takav se crv, vide}emo kasnije, u glavi Dominika Mandi}a razvio u pravog poskoka.

II. Istorijske obmane Ferde [i{i}a Ferdo [i{i}, sa svojim “Pregledom povijesti hrvatskog naroda” (Matica hrvatska, Zagreb 1962.), prvi put objavqenim 1916. godine, u nau~no kriti~ko metodolo{kom smislu predstavqa osetan napredak u odnosu na obimno delo Vjekoslava Klai}a. Me|utim, i ovo delo je optere}eno nacionalno-politi~kom tendenciozno{}u, {to na odre|en na~in u predgovoru tre}em izdawu konstatuje prire|iva~ i komentator Jaroslav [idak. “[i{i}evu koncepciju obja{wava i opravdava donekle dru{tvena funkcija historiografije u doba stalne borbe za politi~ku samostalnost i jedinstvo hrvatskih zemaqa.” (str. 12.) Zna~ajan je ipak [i{i}ev kriti~ki pristup “Letopisu popa Dukqanina”, na kome je Klai} bazirao nerazra|enu i potpuno nedokumentovanu tezu o “Crvenoj Hrvatskoj”. U pregledu glavnih izvora i dela koja tretiraju hrvatsku istoriju, [i{i} ka`e da je “Qetopis popa Dukqanina sastavqen uglavnom od dva razli~ita djela. Prvi dio sadr228

`ava o~ito zbirku razli~itih izobli~enih doga|aja, kojima je najve}im dijelom upravo nemogu}e odrediti mjesto u povijesti, dok drugi iznosi usmeno pri~awe staraca i bez sumwe ne{to i od zapam}ewa samoga ina~e nam po imenu nepoznata pisca, ali nesumwivo barskoga katoli~kog sve}enika, o razli~itim doga|ajima, {to su se zbili u Dukqi (Zeti) u XI st. i u prvoj polovici XII stoqe}a. Qetopis je dakle u tom vrednijem dijelu u prvom redu izvor za sredwovjekovnu dukqansko-zetsku historiju. Prvi dio ve} je zarana dospio u Hrvatsku gdje je s latinskoga preveden na hrvatski, a zatim mu je (najkasnije u XIV st.) dodan jo{ i op{iran opis prijeke smrti hrvatskoga kraqa Dmitra Zvonimira (umro 1089.), kojega je jezgra ipak veoma vjerojatna. Sve do XVII st. ova je hrvatska redakcija Qetopisa popa Dukqanina bila glavni izvor historijskog znawa za Hrvate, naro~ito dalmatinske.” (str. 21.)

1. Proces okupqawa oko politi~kog imena Hrvati Po doseqewu na Balkansko poluostrvo, [i{i} pi{e da je Hrvatima “pravo sredi{te i jezgra ponajprije bila zemqa izme|u Ra{e i utoka Cetine, odnosno Neretve, te su~elnih otoka na zapadu, a Vrbasa i dowe Bosne na istoku, pa Drave i {tajersko-krawskoga pograni~noga gorja na sjeveru. Ali ni taj teritorij nije uvijek i stalno tvorio jednu dr`avnu cjelinu, ve} je bio sada prostraniji, a sada tje{wi.” (str. 31.) Za razliku od Klai}a, koji nedvosmisleno priznaje da se hrvatski naziv ograni~ava iskqu~ivo na oblasti izme|u Cetine i Ra{e, odnosno Kupe, [i{i} ga, bez validnih argumenata, pro{iruje do Drave i Dunava, obuhvataju}i dakle Slovinsku zemqu, odnosno Slavoniju, u kojoj nikakve hrvatske nacionalne svesti nikada nije bilo. Ali ipak, on napomiwe da se ne da “pore}i da onaj kraj hrvatske zemqe {to se prostire izme|u Save, Drave, Kupe i Dunava, a pripada Sredwoj Evropi, pokazuje sasvim drugi karakter od krajeva wemu na jugu; {tavi{e, bilo je vremena kad su oba dijela stajala u protiv{tini i neprijateqstvu. Zbog toga su ve} Rimqani dana{wu hrvatsku zemqu podijelili me|u dvije pokrajine, Panoniju i Dalmaciju, a na wihovim se tragovima kasnije podigo{e obje hrvatske kne`evine, Panonska i Dalmatinska, zatim obje banovine, naime Slavonija i Hrvatska s Dalmacijom.” (str. 32.) Me|utim, nema obja{wewa za{to je stanovni{tvo u te navodne dve hrvatske kne`evine govorilo razli~itim jezikom, u jednoj ~akavskim, a u drugoj kajkavskim. Celokupnu hrvatsku istoriju [i{i} deli na ~etiri perioda. Prvi period obuhvata vreme od doseqavawa do ugovora Pakta konventa. Po~etak, dakle, “ide od vremena otkad su Ju`ni Slaveni, od kojih se kasnije jedan dio po~eo okupqati oko politi~kog imena Hrvati, po~e{e naseqavati u svoju dana{wu postojbinu.” (str. 65.) Dakle, on, za razliku od Konstantina Porfirogenita, smatra da naziv Hrvati nije postojao pre doseqavawa, nego je nastao kasnije kao politi~ko ime. Takvom tezom se unapred obja{wava proces okupqawa oko politi~kog imena “Hrvati”, koje traje do dana{weg vremena, na slovenskoj etni~koj podlozi (srpskoj ili slovena~koj) i rimokatoli~koj veroispovesti, uz preuzimawe srpskog ({tokavskog) jezika i napu{tawe hrvatskog (~akavskog) i slovena~kog (kajkavskog). 229

Drugi period po~iwe od 1102. i traje do Moha~ke bitke 1526. godine, a [i{i} nastoji da ga predstavi kao doba svojevrsne personalne unije Ugarske i Hrvatske, u kojoj je dr`avna zajednica prvenstveno vezana za kraqevu li~nost. Tako preuzima Klai}evu konstrukciju o “hrvatsko-ugarskim” kraqevima. Tre}i period obuhvata vreme od Moha~ke bitke do smrti cara Josifa II 1790. godine i [i{i} tvrdi da su na wegovom po~etku Hrvati “izabrali” habzbur{ku dinastiju za svoj vladarski dom. ^etvrti period po~iwe 1790. kada, zbog intenzivne dvorske politike dr`avne centralizacije i germanizacije, “obrane radi Hrvati odlu~e (1790.) da sebe privremeno povjere Ugarskoj, u neku ruku kao sastavni dio wezine vrhovne administracije, a sve u nadi da }e se tada kad opasnost mine opet lako vratiti u svoj starodrevni samostalni dr`avnopravni odnos prema Ugarskoj.” (str. 66.) Taj period karakteri{u stalne politi~ke borbe s Ma|arima, koji te`e unitarnoj dr`avi i ma|arizaciji Slovena, i on traje do 1918. godine. Sve slovenske narode [i{i} deli na zapadnu grupu (Slovene) i isto~nu (Ante), pa ukratko opisuje kako su Sloveni pod avarskim ropstvom prodirali i pusto{ili Balkanskim poluostrvom. To je trajalo sve dok car Iraklije nije temeqito potukao Avare pod samim Carigradom i posle toga podstakao Slovene da se oslobode avarske dominacije. “U to vrijeme, izme|u godine 630. i 640., provaquju oboru`ane ~ete Hrvata iz wihove domovine Bijele Hrvatske (dana{we Male Poqske sa sjedi{tem oko Krakova) u Panoniju i rimsku Dalmaciju te, nadvladav{i i protjerav{i Avare, sami zagospodova{e u tim krajevima. Hrvati su bili dio Slavenskih Anta, a avarski podanici u Panoniji i Dalmaciji dijelovi Slavena; prema tome, prvi su pripadali sjeverozapadnoj slavonskoj jezi~noj skupini, a drugi jugoisto~noj. Budu}i da je nado{lih Hrvata bilo malo – samo gospoduju}i sloj – izvr{io se i ovdje u historiji op}epoznati proces da su zapovijedaju}i do{qaci poprimili jezik svojih podanika, a ovi ime do{qaka.” (str. 76.) Ovo je o~igledno jedini iole racionalniji na~in da [i{i} objasni radikalne istorijske promene u docnijoj etni~koj strukturi stanovni{tva koje je podvo|eno pod politi~ki naziv “Hrvati”. Prvo je problemati~na wegova teza da su prvobitni Hrvati poreklom Anti. U studiji “Stara vjera Srba i Hrvata” nesumwivo visokou~eni Natko Nodilo pisao je da su Srbi isto~noslovenskog, a Hrvati zapadnoslovenskog (“qe{kog”) porekla. Dana{we sli~nosti srpskog i ruskog jezika to nedvosmisleno potvr|uju, a lingvisti, poput Aleksandra Beli}a, ustanovili su mnoge leksi~ke, morfolo{ke i sintaksi~ke sli~nosti ~akavskog i kajkavskog, s jedne strane, s poqskim, ~e{kim i ostalim zapadnoslovenskim jezicima, s druge strane. Nema sumwe da je u to vreme Slavonija bila prili~no naseqena Slovenima kajkavskog jezika i u sastavu Samove dr`ave, ali svi prostori ju`no od Kupe i Save bili su potpuno prazni od stanovni{tva, opusto{eni u avarskim pqa~ka{kim najezdama, s izuzetkom primorskih gradova i ne{to Vlaha na visokim planinama. To je i navelo cara Iraklija, kako saop{tava Konstantin Porfirogenit, da pozove Srbe i Hrvate da se nasele na pustoj zemqi. Mo`da su Hrvati i zatekli ne{to ranije doseqenih Slovena na svom podru~ju, ali su ti Sloveni svakako morali biti ubedqiva mawina u odnosu na novopristigle 230

Hrvate, a celo podru~je je bilo jasno ome|eno rekama Ra{om, Kupom, Unom i Cetinom. Dakle, nije vladaju}a mawina nametnula svoje ime ve}ini, preuzev{i istovremeno ve}inski jezik. Ve{ta~ko preno{ewe bugarsko-sklavinskog primera kod [i{i}a je ispalo suvi{e naivno i nepromi{qeno. Potvr|uju}i da je romansko ili vla{ko stanovni{tvo i po doseqavawu Hrvata nastavilo da `ivi u dalmatinskim gradovima i na ostrvima, [i{i} konstatuje da se ne mo`e s punom sigurno{}u utvrditi da li je tog etni~kog starosedela~kog elementa bilo i u unutra{wosti hrvatske teritorije, ali je nesumwivo da su `iveli po bosanskim i hercegova~kim prostorima i celoj srpskoj zemqi, “no ubrzo se poslaveni{e.” (str. 79.) Ovde je vrlo interesantno da [i{i} navodi kako je “od stranih elemenata preostalo jo{ i ne{to Avara; wih kao da je najvi{e bilo u dana{woj sjevernoj Dalmaciji, Lici, Krbavi, Gackoj i sjeverozapadnoj Bosni, {tavi{e i pogdjekoja hrvatska `upanska porodica lako da je bila avarskog podrijetla. Jo{ u H st. bija{e car Konstantin obavije{ten da u “Hrvatskoj ima Avara i da se pozna da su Avari”. U li~ko-krbavskim stranama su po svoj prilici imali zasebnoga glavara, koga su zvali bajan, od ~ega je kasnije – kad Avara me|u Hrvatima nestade – postao hrvatski naziv ban.” (str. 79-80.) Ina~e, ovde treba imati u vidu da su Sloveni “sve Romane, kako gra|ane na primorju, tako i one rastresene preostatke romanskog pu~anstva u unutra{wosti koji su pred wima umakli ponajvi{e u planine, zvali Vlasima, ali su ipak jedne i druge razlikovali utoliko da su se za Romane u unutra{wosti rado slu`ili i nazivom Crni Vlasi.” (str. 79.) Srbi su, dakle, asimilovali Crne Vlahe, a Hrvati primorske Vlahe i Avare, pa je taj podatak poja~ao prvobitne etni~ke razlike me|u wima. “Jo{ za seqewa u novu postojbinu, a jo{ vi{e otkad se u woj stalno naseli{e, Slaveni su slu{ali kako preostali starosjedioci nazivaju razli~ita mjesta, predjele, rijeke i planine, pa usvoji{e od wih veoma mnogo imena. Upravo ta imena najpouzdaniji su dokaz gdje se o~uvalo vi{e, a gdje mawe starosjedilaca, odnosno gdje je bilo slavensko novodoseqeno `iteqstvo gu{}e, a gdje opet rje|e prema romanskom, jer ne mo`e biti slu~aj da su se stara imena uzdr`ala poglavito uz more, a sve slabije {to se ide dubqe u unutra{wost koju su barbari pusto{ili od IV stoqe}a... Od otoka zadr`a{e ne samo svi ve}i, nego i mawi, stara imena, o~it dokaz da je ondje u prvi mah bilo glavno prebivali{te preostalih Romana, a tako i sve ve}e rijeke koje su Slaveni upoznali jo{ za pqa~ka{kih vojna.” (str. 80.) a) Igra re~i u funkciji hrvatske ekspanzije na istok Puna dva veka po doseqewu i Srbi i Hrvati su `iveli u dru{tvu plemenske demokratije, priznaju}i vrhovnu vizantijsku vlast, ali prakti~no ne ose}aju}i nikakve stege i ograni~ewa s wene strane, s obzirom da je bila zaokupqena goru}im problemima u drugim oblastima prostranog carstva. Plemena su bila koncentrisana u `upe, a `upe su se postepeno grupisale u kne`evine. Klai} sada nastoji malo na istoku pro{iriti prostirawe Hrvatske unose}i, umesto doweg toka Bosne, odrednicu “prema Bosni i Drini”. On se ustru~ava da otvoreno ka`e do Bosne ili do Drine, ali kad iznese neodre|eno “prema”, ostavqa svakom mogu}nost da proizvoqno odredi dokle bi se to “prema” moglo zaista prostirati. U tom smislu on ka`e: 231

“Izme|u u{}a Ra{e (u dana{woj Istri) i u{}a Cetine, pa Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko wega u sredwem i dowem toku daqe na istok prema Bosni i Drini, prostirala se Hrvatska.” (str. 83.) [i{i} je najverovatnije prvi autor koji, tako|e sasvim proizvoqno, Slavoniju naziva Panonskom Hrvatskom, pa jo{ na izvestan na~in priznaje tu proizvoqnost, kad pi{e: “U biv{oj Savskoj Panoniji, izme|u Drave, Save i planinskog niza od Riswaka do Une i Li~ke Pqe{evice, {irila se posebna oblast, u kojoj je sve do XVII st. prevladavalo ime slavensko, pa otuda ime Sklavonija u latinskim spomenicima, a Slovinci, Sloviwe u hrvatskim; mi }emo je zvati Panonskom Hrvatskom”. (str 83.) Dakle, sve do sedamnaestog veka to je izri~ito Slavonija, ali je Ferdo [i{i} odlu~io da je zove Panonskom Hrvatskom, jer se upravo takva odrednica uklapa u politi~ki projekat koji prote`ira svojim istoriografskim naporima s jasnom politi~kom tendencijom. Paralelno s tim, on neke nesporno srpske zemqe nastoji da distancira od Srbije slu`e}i se neverovatnim falsifikatom. On ka`e da su, paralelno sa Hrvatskom, postojale “izme|u u{}a Cetine i u{}a Neretve Neretqanska oblast; od Neretve do Dubrovnika Zahumqe ili Hum; od Dubrovnika do Kotora Travuwa (ili Trebiwska oblast), a od Kotora do Bojane i u{}a Drima Dukqa. Sve su se ove oblasti {irile i u unutra{wost do razvodnih planina {to dijele vode Jadranskog mora od pritoka Save, gdje se u porje~ju gorwe Bosne sterala oblast Bosna, a u porje~ju Pive, Tare, gorwe Drine i Lima, ome|ena visokim planinama, nalazila se Srbija.” (str. 83.) Ova posledwa oblast nikad se sama za sebe nije zvala Srbija, nego uvek i iskqu~ivo Ra{ka, a Srbijom su dosledno smatrane sve ove oblasti zajedno, bilo u tom trenutku me|u wima, odnosno nad wima, politi~ko-dr`avnog jedinstva ili ne bilo. b) [i{i}eve konstrukcije o dve Hrvatske u uybenicima obe Jugoslavije Da bi se blagovremeno stvorila ubedqiva ideolo{ka podloga za kasniju masovnu hrvatizaciju nehrvatskih etni~kih elemenata, Ferdo [i{i} ovde plasira tezu da su Srbi i Hrvati prvobitno bili jedan jedinstven narod, iako nije u stawu da razre{i etimolo{ku enigmu oko wihovih imena, a i sam priznaje da i daqe paralelno `ive etni~ki Srbi u Lu`icama i Srbi u nekim predelima Rusije, a ni~im se ne mo`e sporiti da su i Srbi i Hrvati na Balkansko poluostrvo do{li kao formirane etni~ke zajednice upravo pod tim imenima. On poku{ava da predstavi celu situaciju kao opredeqivawe ju`nih Slovena kroz du`i vremenski period za koju }e se nacionalnu opciju opredeliti da joj voqno pripadaju, srpsku ili hrvatsku. U tom smislu iznosi slede}e stavove: “Sve do po~etka IX st. spomiwe se narod koji se naselio u opsegu stare Dalmacije i Panonije u stranim izvorima toga vremena, samo pod imenom Slavena, dakle pod op}im nazivom. Ali nema sumwe da su ve} tada `ivjela i pojedina plemenska imena, a u prvom redu oba najodli~nija: Hrvata i Srba, ali ona izi|o{e na prvo mjesto tek pri stvarawu politi~kih oblasti. Tako se dogodi da se isti narod, iznajprije poznat u izvorima pod imenom Slavena, po~eo skupqati oko dva narodna i politi~ka 232

imena Hrvata i Srba. Kako se u kasnije vrijeme ve}ma pro{irila mo} jednog ili drugog imena, tako }e i odnosno politi~ko i narodno ime obuhva}ati sada ve}i, a sada mawi prostor.” (str. 83-84.) To je apsolutna neistina jer je hrvatsko ime skoro hiqadu godina bilo vezano iskqu~ivo za teritoriju ome|enu Cetinom, Kupom i Unom. Ve{ta~kim pretvarawem Slavonije u Panonsku Hrvatsku, [i{i} prisvaja i slavonski narod, odnosno Slavonce, pa i wihove vladare, poput Vojnomira, koji se 795. na frana~koj strani borio protiv Avara. Jo{ drasti~nije to deluje u slu~aju slavonskog kneza Qudevita, koji je radi definitivnog osloba|awa od frana~ke vlasti i cara Ludovika Pobo`nog, predlagao savez krawskim Slovencima, Hrvatima i timo~kim Srbima. “Knezu Qudevitu se sada odazva{e Timo~ani i isto~ni Slovenci u dana{woj Krawskoj i ju`noj [tajerskoj, naprotiv se dalmatinsko-hrvatski knez Borna sustegnuo od saveza, spreman vjerno vr{iti vojnu obavezu u korist cara.” (str. 89.) Borna je bio samo hrvatski knez, a ne i dalmatinski, s obzirom da se tada{wa Dalmacija, svedena na primorske gradove od Splita do Zadra, wihovu okolinu i ostrva, nalazila van wegove kne`evine i pod direktnom vla{}u Vizantije. Uz to je bila naseqena romanskim stanovni{tvom i u woj se govorio latinski jezik, odnosno jedan wegov dijalekat, docnije u nauci nazvan dalmatinskim. U Krawskoj i ju`noj [tajerskoj izme|u 810. i 823. godine nisu `iveli isto~ni Slovenci. Najisto~niji Slovenci su `iveli u Slavoniji i mnogo su lak{e zajedni~ki jezik nalazili sa Krawcima i Srbima, nego sa Hrvatima. Slavonci i Hrvati su tada `estoko me|usobno ratovali, a posle hrvatskog poraza na Kupi 819. godine “Qudevit u|e u decembru u Dalmatinsku Hrvatsku i po~ne je paliti i pqa~kati.” (str. 89.) Mada je postojala samo Hrvatska, a ne nikakva Dalmatinska Hrvatska, [i{i}eva konstrukcija o dve Hrvatske, Dalmatinskoj i Panonskoj (ili Posavskoj) nekriti~ki je preuzeta u sve osnovno{kolske i sredwo{kolske uybenike istorije jugoslovenske dr`ave, i kraqevske i komunisti~ke. Qudevit je ~ak 820. godine uspeo da pod svojom vla{}u ujedini sve Slovence, a po wegovom porazu Slovenci su izgubili dr`avnu samostalnost za hiqadu i sto godina dok ih Srbi nisu 1918. oslobodili. Slavonija je 827. godine do{la pod bugarsku vlast, dok su Koru{ka, Krawska i dowa [tajerska bile pod vla{}u bavarskog kraqa Ludviga Nema~kog. Bugari su u Slavoniji na vlast doveli kneza Ratomira, koji je vladao od 829. do 838. godine. Ratomira je te 838. pobedio grof Ratbod i Slavoniju podvrgao Ludvigu Nema~kom, koji se 843. potpuno osamostalio od frana~kog carstva. Ludvigovi namesnici u Slavoniji su bili dowopanonski knez Pribina (raniji gospodar Witre u Slova~koj) do 861. i wegov sin knez Koceqa do 876. godine. Od 880. do 896. godine Slavonijom je kao frana~ki vladar upravqao knez Braslav. Svih tih godina u ~itavoj Slavoniji nema ni pomena o Hrvatima i hrvatstvu. Uostalom, kako potvr|uje i sam Ferdo [i{i}, i u Hrvatskoj tek kad je za kneza 845. godine do{ao Trpimir, on je sebe prozvao “pomo}u Bo`jom knezom Hrvata”, a to je “prvi spomen hrvatskog imena u historijskim spomenicima, kao {to je sa~uvana wegova isprava (od 4. marta 852.) najstariji poznati hrvatski diplomati~ki spomenik.” (str. 96.) 233

Uz to, [i{i} napomiwe: “Za starije doga|aje svjedok nam je car Konstantin Porfirogenit, ali on pi{e tek polovicom H stoqe}a. Stariji frana~ki qetopisci ne poznaju hrvatskog imena.” (str. 96.) U svojoj posebnoj primedbi Jaroslav [idak skre}e pa`wu da se “Trpimirova isprava o~uvala u prijepisima od kojih najstariji potje~e iz g. 1568. Ve} ova ~iwenica, kao i neki drugi momenti, dopu{taju da se postavi pitawe o wezinoj autenti~nosti.” (str. 96.) Hrvati su protiv Slavonaca ratovali i 876. godine, kad su se pobunili protiv dolaska pod vrhovnu nema~ku vlast, nakon dolaska na carski presto Karlmana, sina Ludviga Nema~kog, koji je dotad vladao nad Moravskom, ^e{kom, Slavonijom i ostalim slovenskim zemqama. Ta pobuna je trajala sedam godina. U ratnom sudaru protiv Hrvata ve} prve godine je poginuo slavonski knez Koceq, predvode}i Karlmanovu vojsku. Hrvatski knez Zdeslav, u jeku sukoba sa Nemcima, 878. priznao je vrhovnu vizantijsku vlast, pa je tako i hrvatska biskupija sa sedi{tem u Ninu do{la pod jurisdikciju carigradskog patrijarha. Izabrani a neposve}eni ninski biskup Teodosije i velika{ Branimir zbog toga su skovali zaveru i 879. ubili kneza Zdeslava, da bi odmah potom Branimir kao novi knez obavestio papu da se ninska biskupija vra}a rimskoj crkvi. U svakom slu~aju, hrvatski i slavonski prostori bili su striktno razdeqeni sve dok se krajem devetog veka nisu pojavili Ma|ari i formirali ugarsku dr`avu, presecaju}i tako teritorijalnu vezu Krawaca i Slavonaca sa wima etni~ki vrlo bliskim ^esima i Slovacima. Ma|ari su jedno vreme prodirali kroz Slavoniju sve do hrvatskih granica, ali je knez Tomislav uspeo da ih odbije i “svoju vlast pro{irio po najve}em dijelu nekada{we Panonske Hrvatske sve do Drave i dana{we slavonske ravnice, gdje je pro{irena Hrvatska u prvi mah (otprilike do smrti bugarskog cara Simeuna) grani~ila sa Bugarskom, ali ve} oko 930. s Mayarima, otkad se oni za oslabqena bugarskog carstva smjesti{e po nekim va`nijim ta~kama oko u{}a Drave i uz Dunav i Savu. Kad se i kako Dalmatinska Hrvatska pro{irila po Panonskoj, ne znamo, ali je sigurno da se 925. teritorij nekada{we sisa~ke biskupije – koji je sve do pada frana~ke vlasti u tim stranama, oko 900. godine, pripadao patrijar{iji u Akvileji – smatrao kao zemqa koja potpada u jednu ruku pod splitsku nadbiskupiju, a u drugu pod hrvatskog vladaoca.” (str. 120-121.) Svakako bi jo{ te`e bilo rekonstruisati do koje precizne granice se pro{irila Hrvatska na podru~je Slavonije, ali je ovde interesantno da [i{i} navodi kako su Slavonci, pred ma|arskom najezdom, be`ali u Hrvatsku. Mada za takvu tvrdwu nema iole ubedqivih dokaza, ona mu slu`i za nove pretpostavke, gde mu argumente zamewuje i nadokna|uje izraz verovatno. “U doba tih mayarskih pqa~ka{kih vojna pribjeglo je u Hrvatsku mnogo naroda iz nekada{we Koceqeve Panonije, za koju ve} godine 900. pi{u bavarski biskupi papi da je sva opusto{ena, bez `iteqa i bez ijedne crkve. Zato je vjerojatno da se Panonska Hrvatska sama od svoje voqe u tim te{kim vremenima prislonila uz Dalmatinsku kao uz ja~i dr`avni organizam, a wezini odli~niji qudi (`upani) pridr`ali i daqe doma}u upravu.” (str. 121.) 234

v) Nerealne teze o navodnoj ugarskoj okupaciji srpskih prostora [i{i} iznosi da je srpski knez Petar Gojnikovi}, koji je od 896. vladao punih dvadeset godina, zauzeo Neretqansku oblast, “osim otoka Visa, Bra~a i Hvara, jer su oni u to vrijeme bez sumwe bili u vlasti hrvatskog kneza Tomislava.” (str. 121.) To zna~i da se i Gojnikovi}eva Srbija prostirala do Omi{a i Cetine, pa bi to bila i ju`na granica Tomislavove Hrvatske, a da li je Tomislav zaista u to vreme kontrolisao Vis, Bra~ i Hvar, pitawe je za daqu diskusiju, jer [i{i} ne navodi na ~emu bazira svoju tvrdwu. Kad su Bugari zarobili Petra, Mihailo Vi{evi} je “zauzeo Neretqansku oblast, sjediniv{i tako u svojoj ruci cijelo primorje do bosanskih i srpskih razvodnih planina od Cetine do Drine.” (str. 121.) Iz toga se vidi da Hrvati ne samo do Tomislava, nego ni u Tomislavovo doba, dakle u vreme svog najve}eg vladara, nisu imali u sastavu svoje kne`evine Neretqansku oblast. Ta oblast je bila ili samostalna, poznata po odbijawu hri{}anstva i neustra{ivim gusarima, ili pod vla{}u okolnih srpskih vladara. Kada su Bugari 923. napali srpskog kneza Zahariju Prvosavqevi}a, “u tom ratu bugarske su vojske najzad pokorile Srbiju i rastjerale narod na sve strane, najvi{e u Hrvatsku, kuda se i Zaharija sklonio, tako da je srpske kne`evine privremeno nestalo; ona postade dno goleme bugarske dr`ave (924.).” (str. 122.) To bi onda bilo prvo veliko srpsko doseqavawe u Hrvatsku. Danas je nemogu}e pouzdanije utvrditi koliko su se srpski i hrvatski jezik prvobitno razlikovali kao slovenski dijalekti, s obzirom da su Srbi srodniji Rusima, a Hrvati Poqacima, ali je nepobitno da je novopristigla srpska masa morala ostvariti izvestan lingvisti~ki uticaj na zate~eni hrvatski jezik – ~akavski. Verovatno je tada ve} bio u toku proces jezi~kog pribli`avawa. “Zacijelo se tada, oko godine 925. Tomislav proglasio hrvatskim kraqem... Tomislav to u~ini jama~no s odobrewem Svete stolice jer mu papa priznaje kraqevsku titulu – me|utim, je li Tomislav okruwen, od koga i gdje, toga ne znamo.” (str. 122.) [i{i} pritom izri~ito odbija verodostojnost pri~e o saboru na Duvawskom poqu iz “Letopisa popa Dukqanina”, koju su gorqivo propagirali Ivan Kukuqevi} Sakcinski i Tadija Smi~iklas, kao glavni kreatori ciqne i nacionalno-propagandne hrvatske istoriografske pamfletistike devetnaestog veka. Istorijski nesporno prisustvo nekih srpskih velika{a na Splitskom crkvenom saboru 925. godine, me|u kojima je bio i humski knez Mihailo Vi{evi}, [i{i} poku{ava nipoda{tavati kao dokaz da su neposredni susedi Tomislavove Hrvatske Srbi, tezom da su to bili “bez sumwe oni koji na|o{e uto~i{ta u Hrvatskoj pred Bugarima.” (str. 123.) Poku{avaju}i da kartografski predstavi pro{irewe hrvatske dr`ave pod Tomislavom i wegovim naslednicima Trpimirom II i Kre{imirom, do polovine desetog veka, [i{i} crta wene granice na reci Ra{i, Kupi, Dravi, Cetini, Usori i dowem toku Bosne iza u{}a Usore. Priznaje da ne mo`e da odredi gde se ta granica mogla nalaziti u Slavoniji, izme|u Drave i Save, ali pretpostavqa da je to isto~no od Po`ege. Najju`niji wen prostor bila bi `upa Imotski. 235

U vreme gra|anskog rata u Hrvatskoj, oko 948. godine, Bra~, Hvar i Vis vra}eni su u sastav ponovo osamostaqene Neretqanske kne`evine. “Nadaqe otpade od Hrvatske i Bosna, u{av{i u sklop srpske kne`evine ^aslava Klonimirovi}a.” (str. 124.) Prilo`ena karta jasno pokazuje koja je to Bosna mogla otpasti od Hrvatske. Svakako ne prvobitna Bosna, oko izvora istoimene reke, nego kasnija Bosna, zapadno od izvora La{ve, zapadno od Usore i zapadno od doweg toka reke Bosne. Kasnije je i Samuilova dr`ava obuhvatila sve srpske zemqe do reke Cetine, ukqu~uju}i Bosnu i Srem. Samuilo je prodirao i u Hrvatsku, opusto{iv{i je sve do Zadra, ali je nije podvodio pod svoju vlast. Ma|arski kraq Stefan I je 1027. godine preoteo Slavoniju hrvatskom kraqu Kre{imiru III, formiraju}i samostalni slavonski banat ili dukat, pod ma|arskim uticajem. Petar Kre{imir IV je izme|u 1066. i 1070. ponovo zauzeo Slavoniju, a [i{i} bez ikakvih dokaza prosto navodi da je Bosna tada bila tre}a banovina u sastavu hrvatske dr`ave. Povodom toga on pi{e: “Mogli bismo odrediti granice hrvatske dr`ave za Petra Kre{imira otprilike ovako: polaze}i obalom Neretve, ona je tekla planinama {to dijele vode Jadranskog mora od savskih pritoka do gorwe Drine, a zatim tom rijekom do blizu Zvornika, gdje je zakretala na zapad sve do u{}a Spre~e u Bosnu, kojom je polazila do wezina u{}a u Savu; odavle tekla je granica otprilike pravcem kraj dana{wega \akova do Drave, koju je hvatala oko dana{wega Doweg Mihoqca, a zatim je wome polazila na zapad, gdje je otprilike – ostaviv{i je – bila granica prema Krawskoj i Koru{koj marki ista kao {to je danas prema Sloveniji, samo je kraj oko dana{we ju`nokrawske Metlike pripadao Hrvatskoj. Od izvora Kupe granica se spu{tala prema Jadranskom moru, zahvataju}i jo{ i dio dana{we isto~ne Istre, te je kod u{}a Ra{e silazila na obalu. Svi otoci, od Cresa i Krka do Visa, pripadahu tako|er hrvatsko-dalmatinskoj dr`avi.” (str. 136.) g) [i{i}evo tuma~ewe zvani~nih titula ugarskog plemstva Daju}i retrospektivni pregled unutra{weg stawa hrvatske dr`ave u vreme wenih narodnih vladara, [i{i}, mada za takvu tvrdwu nema nikakvog upori{ta ne samo u istorijskim izvorima ili ozbiqnoj literaturi, nego ni u prethodnih sto pedeset strana svoje kwige, insistira da neposredno po doseqewu “Hrvati nisu odmah stvorili jedinstvene dr`ave, ve} vi{e mawih oblasti, tako Panonsku Hrvatsku, Dalmatinsku Hrvatsku, Neretqansku oblast i Bosnu.” (str. 148.) Slavoniji je potpuno proizvoqno promenio ime pre}utkuju}i joj kajkavski kao govorni jezik, a Neretqanskoj oblasti i Bosni prenebregava ~iwenicu da se u wima govorio {tokavski, odnosno srpski jezik. Mada i sam vatreni i zagri`eni Hrvat, Jaroslav [idak ipak u posebnoj napomeni oprezno prime}uje da “postanak ovih oblasti ne mo`e se u vrijeme doseqewa Hrvata vezati uz predoybu o wihovu nacionalnom teritoriju u tako {irokim granicama. Geneza hrvatskog naroda je mnogo slo`eniji i dugotrajniji proces, a na tlu stare rimske Dalmacije spomiwu se ve} vrlo rano i Srbi.” (str. 148.) S druge strane, kako prime}uje [idak, “za datirawe prikqu~ewa Neretqanske oblasti Hrvatskoj u po~etku XI st. nema u sa~uvanim izvorima oslonca. U nauci prevladava mi{qewe, potkrijepqeno novijim nalazima, da je do toga moralo do}i kasnije, ali nije izvjesno 236

kada.” (str. 148.) Na ovom mestu [i{i} poku{ava da odredi teritorijalni opseg hrvatske dr`ave pred weno prikqu~ewe Ugarskoj, pa pi{e: “Granice hrvatskoga kraqevstva, u ~asu kad je ono primilo Kolomana za svoga vladara, tekle su otprilike Neretvom do Rame, odatle na gorwi i sredwi Vrbas, zatim na dowu Bosnu do u{}a u Savu i pravcem povu~enim izme|u dana{weg Broda i Doweg Mihoqca do Drave, pa uz Dravu do {tajersko-krawskoga pograni~nog gorja, otkuda se spu{tala na more kod Rijeke; od ve}ih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Bra~ i Vis.” (str. 148.) [idak prime}uje da je te granice dokazivao Frawo Ra~ki, a one su pribli`no podudarne s granicama na kojima je insistirao Vjekoslav Klai}. [i{i} u produ`etku iznosi jo{ nekoliko zna~ajnih fakata. Tako navodi kako je 1089. u Baru ure|ena “nova nadbiskupija pod koju potpada Bosna”. (str. 150.) Jedan “mali” detaq je ipak pre}utao: da je barski biskup nosio titulu primasa Srbije, koju i danas nosi. Drugo, [i{i} je ustanovio da “hrvatske vladare prije kraqeva nazivati banovima, kako to ~ine neki histori~ari, sasvim je pogre{no i u protivrje~ju ne samo sa samim izrazima u izvorima, nego i s wihovim smislom.” (str. 151.) Oni su bili knezovi, a banovi i `upani su predstavqali svojevrsne provincijske guvernere, koje je vladar po svojoj voqi postavqao i smewivao. Tre}e, hrvatski vladari nikada nisu kovali sopstveni novac, nego je u upotrebi bio vizantijski. Daqe, [i{i} napomiwe da “od 1089. godine, poslije smrti Zvonimirove, pa do smrti Konstantina Bodina (1101.) bija{e Bosna sastavni dio Srbije, no tada postade, po rasulu wegove dr`ave (1110), samostalna i kao takva pridru`i se, ako ne prije, a to najkasnije oko 1137. Ugarskoj.” (str. 170.) Me|utim, odmah zatim iznosi krajwe neutemeqenu tvrdwu da je, pod ugarskom vrhovnom vla{}u, prvi bosanski ban Bori} “Hrvat iz okoli{a Graborja, nedaleko od dana{wega Broda na Savi.” (str. 171.) [idak prime}uje da je takvo mi{qewe zasnovano na ~iwenici da se vekovima kasnije, u XIII i XIV stole}u, “spomiwu u tom kraju wegovi potomci.” (str. 171.) Vrhunski nau~ni argument – nema {ta. S obzirom da je i [i{i}, poput Klai}a, ugarske kraqeve dosledno nazivao “ugarsko-hrvatskim” ili “ugarskim i hrvatskim”, [idak je kao redaktor kwige to ispravio, pa u napomeni ispod wihovog rodoslova ka`e: “Kako u tekstu, tako je i ovdje u rodoslovu Arpadovi}a napu{ten dvojaki na~in koji je [i{i} upotrebqavao u obiqe`avawu ovih vladara kao hrvatskih odnosno ugarskih kraqeva, a zadr`an je samo ugarski, tj. slu`beni na~in suvremenih dokumenata.” (str. 173.) d) Nehoti~no pomiwawe ~akavskog kao glavne determinante hrvatstva Povodom bitke na Krbavskom poqu, [i{i} skre}e pa`wu da je ban Deren~in bio Ma|ar, a da je jedna od posledica katastrofalnog poraza te 1493. godine “pomicawe Hrvata iz prekogvozdanskih strana u Slavoniju i daqe u Ugarsku, a time se po~elo i hrvatsko geografsko ime {iriti na sjever do Drave, dok ga je u isto vrijeme sve to vi{e nestajalo iz porje~ja Vrbasa, Sane i Une.” (str. 238.) Osvr}u}i se na vla{ko pitawe, [i{i} ka`e da je, nakon prvobitnog ozna~avawa ostataka starosedela~kog romanskog stanovni{tva, “ime Vlah od XIV do XVI st. u prvom redu zna~ilo sto~ara, dakle je 237

obiqe`avalo ponajprije zanimawe ili socijalni polo`aj, a ne tu|u narodnost. Hrvatska bija{e puna Vlaha od Neretve do Gvozda, naro~ito oko Cetine, Zrmawe i Like; vjere bijahu najve}im dijelom katoli~ke, a tek iznimno gr~koisto~ne (Vlasi {izmatici). “Hrvatski Vlasi” ili “Vlasi v Hrvatih”, kako se sami nazivahu, govorili su, otkad se pohrvati{e, ~akavskim narje~jem, kako to dokazuju wihove sa~uvane isprave, a imena im tako|er poprimi{e hrvatske oblike.” (str. 243.) Mada mu je ova teza o pohrva}enim Vlasima katolicima, ukoliko nije re~ o stanovnicima primorskih gradova i dalmatinskih ostrva, krajwe neutemeqena, ovde je ipak veoma va`no da [i{i} po prvi put navodi ~akavski jezik kao jednu od osnovnih hrvatskih etni~kih osobina, a u posebnoj napomeni skre}e pa`wu da “te Vlahe vaqa razlikovati od gr~koisto~nih Srba – Vlaha za turskog vladawa od XVI i XVII st. naprijed.” (str. 243.) [to se Slavonije ti~e, u wu su se u periodu od Pakta konvente do Moha~ke bitke naselile “brojne plemi}ke porodice iz Ugarske, koje su mnogo pridonijele da je ta zemqa u sredwem vijeku pokazivala tobo`e “ugarski” zna~aj, to jest dr`alo se da je u tje{woj vezi s Ugarskom negoli s ostalom Hrvatskom.” (str. 224.) [i{i}, nipoda{tavaju}i ovaj fakat, zanemaruje, u najmawu ruku, ~iwenicu da su na skup{tinama ugarskih stale`a u~estvovali slavonski, ali ne i hrvatski velika{i. Uostalom, Hrvatska i Slavonija su i u crkvenom pogledu bile potpuno odvojene. Cela Hrvatska je bila podre|ena splitskoj nadbiskupiji, koja je pored hrvatskih biskupija (kninske, trogirske, ninske, krbavske, skradinske, {ibenske i sewske), u svom sastavu imala i makarsku, duvawsku i hvarsku biskupiju. U Slavoniji su postojale tri biskupije i sve tri su bile podre|ene kalo~koj nadbiskupiji. Zagreba~ka biskupija se protezala “na istok sve do Slatine, Vo}ina i Pakraca.” (str. 244.) Pe~ujska biskupija je “obuhva}ala najve}i dio dana{we Slavonije sve do pravca povu~ena od Iloka (ali bez wega) na u{}e Bosuta u Savu.” (str. 244.) Sremska biskupija je imala sedi{te u Bano{toru, prostiru}i se izme|u Dunava i Save, a pe~ujskoj biskupiji na istok.” (str. 244.) Pored toga, u \akovu se od 1247. godine, zbog prevlasti bogumila u Bosni, nalazilo i sedi{te bosanskog biskupa, sada podre|enog kalo~koj, mada je ranije pripadao prvo barskoj, a potom dubrova~koj nadbiskupiji. |) Zatirawe Zrinskih i Frankopana Mada [i{i} insistira da naziv mesta Srb u Lici poti~e od termina sebar, [idak prime}uje: “Premda se u izvorima, koji su pisani hrvatskim jezikom, rije~ sebar u zna~ewu neslobodnog ~ovjeka upotrebqava u po~etku XVI st., izvo|ewe toponima Srb od te rije~i nije vjerojatno. Po svemu se ~ini da je on u vezi s etni~kim imenom srpskim.” (str. 251.) Za nas je posebno va`no da u svojoj kwizi [i{i} nastavqa izlagawe hrvatske istorije od 1608. godine, na kojoj je Klai} stao, a kada je Matija{ II Habzbur{ki preoteo ugarski i austro-moravski kraqevski presto svom bratu, nesposobnom Rudolfu, nasle|uju}i ga po smrti 1612. i na tronu nema~ko-rimskog cara. Upravo te godine kad je Matija{ krunisan, hrvatski i slavonski velika{i su preko svojih poslanika na ugarskom saboru u Po`unu zahtevali prakti~no ukidawe vojne krajine tako {to bi se iz svih gradova 238

koje ona obuhvata povukle strane trupe i zapovednici, kako bi se banu vratila kompletna upravna vlast. Kraq je obe}ao da }e to u~initi, odobrovoqiv{i Hrvate i Slavonce imenovawem Tome Erdedija za novog bana, ali obe}awe nije ispunio, jer se tome uporno suprotstavqao nadvojvoda Ferdinand. Ban Erdedi je zbog toga 1614. demonstrativno podneo ostavku. Usko~ko pitawe na izvestan na~in }e biti re{eno tek za banovawa Nikole Frankopana Tr`a~kog od 1616. do 1622. godine. O tim uskocima koji su od petnaestog veka prete`no naseqavali vojnu krajinu, [i{i} pi{e: “Poslije pada Bosne (1463) i Hercegovine (1482) potra`i onaj dio pu~anstva (poglavito katoli~ke vjere) koji ne htjede da se pokori Tur~inu uto~i{ta u susjednoj Hrvatskoj i Slavoniji. Ti bjegunci zovu se u slavonskim stranama obi~no “pribegi, prebegi”, a u ju`nohrvatskim “uskoci” (od “usko~iti”), ali i Vlasi, Martolozi i Morlaci. Malo-pomalo pridru`ilo se tim uskocima i mno{tvo bjegunaca iz mleta~ke Dalmacije, koji ~esto umako{e kazni. Stoga uskoci nisu jedna jedinstvena etni~ka skupina, jer je u woj bilo pored prete`nog broja Hrvata katolika, te pravoslavnih Srba, jo{ i ne{to Talijana (venturini).” (str. 292-293.) A odakle su ti Hrvati usko~ili, [i{i} ni{ta ne govori. Usko~ili su Srbi katolici kojih je bilo dosta u Bosni posle uglavnom nasilnih pokatoli~avawa bogumila. Dele}i Srbe i Hrvate, umesto na bazi jezika {tokavskog i ~akavskog, na osnovu vere, [i{i} i nehoti~no dolazi na poziciju ~ija argumentacija sugeri{e zakqu~ak da su Hrvati zapravo Srbi katoli~ke vere. Talijana i drugih stranaca svakako je bio zanemarqiv broj u usko~koj masi. Uskoci su decenijama svojim pqa~ka{kim i gusarskim pohodima mnogo smetali Mle~anima u vreme wihovih dobrih odnosa sa Turcima, a posle pravog usko~ko-mleta~kog rata od 1616. do 1617. godine, odlu~eno je da se uskoci iz Sewa isele u Oto~ac i @umberak. Krajem 1618. godine, prilikom krunisawa {tajerskog nadvojvode Ferdinanda na ugarskom saboru u Po`unu, “hrvatski su poslanici tada ponovili svoje tu`be u ciqu obnove banske vlasti i pohrva}ewa Krajine.” (str. 294-295.) Ferdinand je to obe}ao, a [i{i} posredno poku{ava predstaviti kao da je to obe}awe bilo neki ozbiqan preduslov samog krunisawa. Ina~e, on pi{e da je Ferdinand II krunisan “za ugarsko-hrvatskog kraqa; tom je prilikom ban Nikola Frankopan nosio kraqevsko `ezlo, mladi grof Krsto Erdedi zastavu Slavonije, a grof Juraj Zrinski zastavu Srbije.” (str. 295.) Bilo je tu jo{ raznih zastava, ali je tom prilikom krunisan ipak ugarski kraq sa mnogo dodatnih vladarskih titula. Ina~e bi se moralo re}i ugarsko-hrvatsko-slavonsko-srpsko-moldavski itd. kraq. Novi kraq je ipak 1627. Vlasima garantovao da mogu ostati na dotada{wim imawima i pod neposrednom kraqevskom vla{}u, prakti~no u pravima skoro izjedna~eni sa hrvatskim plemi}ima. Vojna krajina nije podvrgavana hrvatsko-slavonskom banu i saboru, ali je podeqena na karlova~ki i vara`dinski generalat, odnosno na Hrvatsku i Slavonsku krajinu, kako isti~e [i{i}. “Budu}i da su ti krajevi bili veoma slabo napu~eni, Nijemci su po~eli mamiti razli~itim privilegijama u turskom susjedstvu naseqene pravoslavne Srbe (Vlahe), brane}i ih od zahtjeva hrvatske gospode koja su na saboru tra`ila da im oni budu kmetovi, 239

jer su se smjestili na wihovim posjedima, i da pla}aju katoli~kim biskupima desetinu. Zbog toga je do{lo do o{trih sukoba izme|u hrvatskih stale`a i be~kog dvora, a svr{ili su napokon time da je Ferdinand II izdao (5. oktobra 1630.) doseqenicima povequ po kojoj }e oni biti samo kraji{ki vojnici, a ne kmetovi hrvatske gospode; nadaqe im je dopu{teno da sebi slobodno biraju seoske knezove, koji su opet birali suce. Tim ~inom postane Krajina zaseban teritorij, sasvim izuzet ispod banske i saborske vlasti. To cjepkawe, ionako malene hrvatske zemqe, navede hrvatske stale`e da su se po~eli sve tje{we prislawati uz Ugre na zajedni~ku obranu.” (str. 296-297.) Pod Ferdinandom III, koji je vladao od 1637. do 1657. godine, ne samo da nije bilo mogu}e da se Krajina vrati u sastav hrvatsko-slavonske banovine, nego je pretila opasnost i da se banu oduzmu ingerencije sudske vlasti, pa se Hrvatska i Slavonija potpuno pravno izjedna~e sa austrijskim provincijama. U vreme wegovog naslednika Leopolda I obnovqeni su ratovi sa Turcima 1663-1664. godine, kad su Turci, posle nekoliko sporadi~nih poraza uspeli da zauzmu Novi Zriw, na u{}u Mure u Dravu, i tako otvore put ka Be~u. Ali, ubrzo su te{ko pora`eni kod Sent Gotharda, ~emu je usledilo potpisivawe dvadesetogodi{weg mira. Tim mirom su bili duboko nezadovoqni ugarski, slavonski i hrvatski velika{i, `ele}i da se iskoristi turska slabost i povrati {to vi{e davno izgubqenih teritorija. Skovana je i zavera u kojoj su, pored niza vode}ih ugarskih plemi}a, u~estvovali hrvatsko-slavonski ban i tada najboqi ugarski pesnik Nikola Zrinski, wegov brat Petar i `ena mu Katarina Frankopan. Zaverenici su se povezali sa francuskim kraqem Lujem XIV, zakletim neprijateqem habzbur{ke dinastije, tra`e}i wegov protektorat. Luju XIV je ponu|ena i ugarska kruna Svetog Stefana. Vo|a zaverenika, Nikola Zrinski, bio je spreman na saradwu i sa Turcima, ali je 1664. godine poginuo kao `rtva lovqenog vepra. Naredne godine ban je postao Petar Zrinski, nastavqaju}i konspirativne dogovore s Francuzima, koji ga ipak 1667. ostavi{e na cedilu. Posle dve godine, Petar je u zaveru ukqu~io i svog {uraka Frawu Krstu Frankopana, koji je ina~e prevodio Molijerove fragmente na slovena~ki jezik, kako napomiwe [idak (str. 303.), mada [i{i} taj jezik naziva hrvatskim. Po{to su zaverenici ostali bez svih evropskih saveznika i politi~kih upori{ta, Zrinski je krajem 1669. poslao izaslanika koji je sa turskim sultanom Mehmedom IV utana~io tajni pakt, ~ija je osnovna klauzula da Ugarska i Hrvatska stupe pod sultanovo pokroviteqstvo. Na to su Petar Zrinski i Frawo Krsto Frankopan po~eli intenzivne pripreme za ustanak, ali je i be~ki dvor saznao za wihov tajni sporazum sa Turcima. Carska vojska je 1670. krenula u preventivnu akciju, a ~im je stigla u Me|umurje, Zrinski i Frankopan po`ure u Be~ da se pred kraqem pokaju i zatra`e opro{taj. Tamo su uhap{eni i osu|eni na smrt zbog veleizdaje. Pogubqeni su 1671. godine, kao i nekoliko ugarskih velika{a. Sva imovina im je zaplewena, a wihovom smr}u zatrte su ove dve stare i sigurno istorijski najzna~ajnije hrvatske plemi}ke porodice. Kako zakqu~uje [i{i}, “tom katastrofom, kojom bijahu zatrte ove dvije drevne hrvatske porodice, uspne se wema~ka prevlast u Hrvatskoj do svoga vrhunca.” (str. 307.) 240

2. Hrvatski politi~ki program posle prestanka turske opasnosti Kako su Turci 1683. krenuli s velikom vojskom na Be~ i tamo te{ko pora`eni, mo} wihovog carstva je dugoro~no skr{ena. U protivnapadu austrijska vojska je do 1687. osvojila najve}i deo Ugarske, Slavonije i Hrvatske, kojima su dotad Turci vladali. Car Leopold je Karlova~kim mirom 1699. potvrdio svoju vlast nad celom Hrvatskom do ju`nog Velebita i reke Une, te celom Slavonijom, a Mle~ani, kao wegovi saveznici, Knin, Siw i Vrgorac, te sve ostalo {to su osvojili u toku ratnih okr{aja. “Sada se i na te, neko} i u geografskom smislu ~isto hrvatske predjele, protegne ime Dalmacija.” (str. 314.) Teritorijalno pro{irewe stvorilo je uslove za pojavu prvog hrvatskog politi~kog programa ~iji je autor Pavao Riter Vitezovi} (1652-1713), ro|en u Sewu. On je 1700. godine objavio malu bro{uru “O`ivela Hrvatska” na latinskom jeziku. “Vitezovi} dokazuje da je Hrvatska neko} bila kudikamo prostranija od wezinih tada{wih (1700) ostataka. Pri tom on identificira Ilire i Slavene (Slovence, Slovince), a budu}i da neki dalmatinski pisci zovu svoj jezik uz slovinski jo{ i hrvatskim, Vitezovi} u~ini korak daqe i re~e da su nazivi ilirski, slovinski i hrvatski samo sinonimi. Prema tome, dakle, Vitezovi}u bija{e Hrvatska sve ono {to su neko} Rimqani razumijevali pod Ilirijom, pa stoga razlikova{e Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Bijela Hrvatska obuhvatala je po wemu Primorje (od Ra{e do Bara), Zagorje (Bosnu i Hercegovinu), Me|urje~je (izme|u Save i Drave) i Planinsku Hrvatsku (Kroacia Alpestris, to jest dana{wu Koru{ku, [tajersku i Krawsku), dok je pod Crvenom Hrvatskom razumijevao Srbiju, Bugarsku, Makedoniju i Trakiju. Ina~e su mu bila razli~ita narje~ja u tim zemqama samo dijelovi jednoga hrvatskog jezika. Me|utim je za tom Vitezovi}evom slikom daleko zaostajalo pravo stawe. Jer i ono zemqi{te {to su ga Hrvati i carevci osvojili bija{e tek po historijskom imenu hrvatsko; ono je ponajvi{e opusto{eno i naseqeno najve}im dijelom novim `iteqima, u prvom redu Srbima. Osim toga, ne htjede be~ki dvor da sjedini osvojene zemqe s materom zemqom, ve} podvrgne Liku i Slavoniju Dvorskoj komori, to jest vrhovnoj austrijskoj finansijskoj oblasti kao carskom fisku. Najzad, ni Venecija nije ni{ta htjela ~uti o tome da izru~i Leopoldu osvojene dijelove dana{we Dalmacije na sjeveru od Neretve.” (str. 316.) Kada je po~etkom osamnaestog veka Austriju potresao ustanak erdeqskog vojvode Frawe Rakocija, unuka Petra Zrinskog po `enskoj liniji, “a u Be~u se poboja{e za vjernost Hrvata, zadovoqi Leopold `eqama hrvatskog sabora utoliko {to je posebnim dekretom dokinuo Vara`dinsku krajinu, dok bansku (pro{irenu do Une) doista preda vlasti i upravi bana Adama Ba~anija (1703). Me|utim, dokinu}e Vara`dinske krajine nije provedeno jer je zbog istodobnog rata za {pawolsku ba{tinu s francuskim kraqem Ludovikom XIV (od 1700. do 1714.) trebalo mnogo vojske, pa je stoga odgo|eno. Tako se dogodilo da je zapravo i daqe ostalo sve kako je bilo.” (str. 316.) Nakon kratke vladavine Josifa I (1705-1711), wegov brat, novi car Karlo III, 241

1711. godine je garantovao protestantima u Ugarskoj slobodu veroispovesti Satmarskim mirom koji je potpisala wegova majka Eleonora. Tim sporazumom usagla{eni su interesi habzbur{ke dinastije i ugarskog plemstva, koje je sada posebnu brigu posve}ivalo {to te{wem inkorporisawu Hrvatske i Slavonije u oslobo|enu Ugarsku. Hrvatsko-slavonski sabor, odr`an 1712. u Zagrebu, usvojio je takozvanu “Pragmati~ku sankciju” kojom je prihvatio pravo nasle|a prestola `enskoj habzbur{koj lozi. Adresom, koja je tim povodom upu}ena Karlu III, hrvatsko-slavonsko plemstvo je potvrdilo da su Hrvatska i Slavonija “dio Ugarske”, odnosno “zemqe pridru`ene Ugarskoj, ali da }e tu ~iwenicu priznavati samo dok je ugarski kraq ujedno i gospodar Austrije, pa u protivnom slu~aju ne}e slediti ugarsku voqu. [i{i} smatra da je u takvom saborskom zakqu~ku “jasno izra`eno da dr`avna zajednica izme|u Hrvatske i Ugarske stoji u li~nosti vladara; dok oba kraqevstva imaju istog vladara, postoji i dr`avna zajednica me|u wima, ~im nestane toga uvjeta, tada o woj vi{e ne mo`e biti govora.” (str. 319.) U stvari, re~ je o plemi}kom faktoru, jer u protivnom ne bi bilo nikakve potrebe da Hrvatska i Slavonija ostanu u sastavu Ugarske, jer su mogle biti direktno podre|ene Be~u i tako statusno postati jednake sa Ugarskom. Da je ipak tu bilo re~i iskqu~ivo o za{titi stale{kih interesa i privilegija, svedo~i ~iwenica da je predlaga~ takvog saborskog zakqu~ka bio zagreba~ki biskup Emerik Esterhazi, ina~e ro|eni Ma|ar. Kraq je na~elno prihvatio ovaj saborski zakqu~ak, ali ga nije pravno potvrdio kraqevskom sankcijom, pribojavaju}i se da time suvi{e ne naquti ugarske stale`e. Ugarski sabor u Po`unu je 1715. usvojio kao 120. zakonski ~lanak kojim je utvr|ena “nekompetencija ugarskog sabora u pitawima unutarweg zakonodavstva Kraqevine Hrvatske”, a za wega [i{i} tvrdi da je “otada jedno od najznatnijih prava hrvatskoga kraqevstva i jasan dokaz wegove politi~ko-teritorijalne samostalnosti.” (str. 320.) Nakon novog rata sa Turcima, Po`areva~kim mirom od 1718. Austrija je, izme|u ostalog, dobila svu desnu obalu Save i Une do podno`ja bosanskih planinskih predela, a Mle~ani Imotski. Desnu obalu Save Austrija je izgubila, posle novog rata s Turcima, Beogradskim mirom 1739. “Potreba stalne vojske, ali i ~esti nemiri, potaknu be~ko Ratno vije}e da uredi Vojnu krajinu kao zasebnu carsku zemqu, premda su hrvatski stale`i jednako zahtijevali da se ona dokine ili bar stavi pod bansku vlast. Ure|ewe je povjereno u Hrvatskoj krajini princu Josipu Hildburgshauzenu, a u Slavonskoj grofu Ferdinandu Kevenhilenu (1734), s glavnom svrhom da se iz zemqe dobije za slu~aj nu`de {to vi{e vojske.” (str. 322.) a) Namerno izostavqawe zlo~ina Trenkovih pandura Vladavina Karlove k}erke Marije Terezije (1740-1780) po~ela je sedmogodi{wim {leskim ratovima od 1741. godine, u kojima [i{i} isti~e ulogu Trenkovih pandura, hvale}i wihovu hrabrost i pomiwu}i im ~estu obest. Umesto prikaza wihovih zlo~ina~kih dela, [i{i} samo ka`e da je juna{tvom i obe{}u stekao “Frawo Trenk mnogo protivnika, koji ga ocrni{e pred kraqicom, tako da ga stavi{e pred sud.” (str. 324.) Osu|en je na do`ivotnu tamnicu i ubrzo umro, a za wegovu porodicu [i{i} napomiwe 242

da je pruskog porekla, a sam Trenk je postao slavonski velika{ kad je kupio imawa Pakrac, Brestovac i Pleternicu. Marija Terezija je na ugarskom po`unskom krunidbenom saboru 1741. obe}ala “hrvatskim saborskim poslanicima da }e obnoviti stare isto~noslavonske `upanije i pridru`iti ih Hrvatskoj, a rije~ svoju doista iskupi 1745. Obnovqene su `upanije viroviti~ka, po`e{ka i srijemska, to jest nekada{wa Slavonija, pa zatim sjediwene s Hrvatskom, a slavonska je Posavina preure|ena u Vojnu krajinu. Obnovqewe i preure|ewe proveo je ban Karlo Batiani (1742-1756) na veliku radost hrvatskog naroda.” (str. 324-325.) Na [i{i}evu tvrdwu o navodnoj velikoj radosti, [idak prime}uje: “Obnova `upanijskog ure|ewa u Slavoniji obradovala je, dodu{e, plemstvo kojemu je ono bilo zalogom vlasti, ali je u {irokim slojevima seqa{tva, osobito u susjedstvu Krajine, iz istog razloga pobudilo uznemirenost, a ponegdje i bune.” (str. 325.) Ina~e, kako [i{i} nastavqa, “pro{irewe Vojne krajine na slavonsku Posavinu prouzro~i ponovno i definitivno ure|ewe ~itave Krajine. Taj je posao izvr{io 1746. princ Haldburghauzen, i to prema novim vojni~kim potrebama. Krajina je podijeqena na regimente, i to: li~ku, oto~ku, ogulinsku, sluwsku, dvije banske (petriwsku i glinsku), kri`eva~ku, |ur|eva~ku, gradi{ku, brodsku i petrovaradinsku. Uprava je bila samo u vojni~kim rukama. Kao {to su se `upanije dijelile na okru`ja, kotare i op}ine, tako su i regimente imale svoje bataqune, kumpanije i op}ine. ^asnici pojedinih vojnih jedinica (pukovnik, major, kapetan i poru~nik) vodili su sve poslove, pa i suda~ke. Parnice su se vodile besplatno, a prizivati se moglo na regimentski sud, zatim na generalni auditorijat i najzad na dvorsko Ratno vije}e. Slu`beni jezik bio je wema~ki, a tako i zakonici. Tako|er su i {kole bile wema~ke. Svoje potrebe podmirivala je svaka regimenta iz svoje blagajne, te je bila financijski nezavisna od cjeline. Svaki je ~ovjek u Krajini bio vojnik od 16. do 60. godine. Zato je i mogla Krajina sama podi}i na noge do 50.000 momaka. Za rata mora svaki “grani~ar” (kako se `iteqstvo nazivalo) po}i kamo mu se zapovijedalo. U mirno se doba hrani i odijeva svaki sam, a u ratu `ivi na carski tro{ak. Vojna krajina bila je uglavnom velika kasarna stalne vojske, uzdr`avana razmjerno malim tro{kom.” (str. 325.) Polo`aj kraji{nika je nesumwivo bio daleko povoqniji od kmetovskog, pa su skoro sve kmetovske pobune za ciq imale prikqu~ewe Krajini i wihovo sticawe kraji{kog statusa. S druge strane, kraji{nici su neprekidno morali da se bore za o~uvawe i pro{irivawe svojih prava. Polovinom osamnaestog veka do{lo je do preure|ewa tek ujediwene Slavonije. “Mayari su naime stali tvrdokorno tvrditi da su one tri obnovqene slavonske `upanije jo{ od arpadskih vremena sastavni dio Ugarske, a nipo{to Hrvatske, pa da ih stoga treba woj i vratiti. Kad su se na dr`avnom saboru u Po`unu (18. aprila 1751) sastali ugarski i hrvatski saborski poslanici, iznese viroviti~ki pod`upan Antun [pi{i} Japranski prijedlog da bi ubudu}e sve tri novoure|ene slavonske `upanije stalno slale svaka po dva zastupnika na ugarski sabor, kako su to ~inile sve ugarske `upanije. Prijedlog je obrazlo`io time {to su slavonske `upanije ionako ure|ene po ugarskom na~inu i {to pla}aju na isti na~in porez kao i one, pa je zato priklad243

nije da se ra~unaju kao ugarske, a ne kao hrvatske. Drugim rije~ima, pod`upan [pi{i} je predlo`io da se Slavonija otcijepi od Hrvatske i sjedini s Ugarskom. Ugarski su stale`i taj prijedlog prihvatili i tako je on uzakowen (zak. ~l. XXIII od 1751). Uzalud se opirahu hrvatski saborski poslanici, dokazuju}i da je Slavonija oduvijek (osim u tursko doba) potpadala pod bana i bila uvijek u upravnoj zajednici s Hrvatskom i Dalmacijom. Te{kom mukom ipak izradi{e da im se to pravo priznalo, pa tako sve tri slavonske `upanije ostado{e i daqe pod banskom upravom i sudbenosti, {aqu}i uz to jo{ i na hrvatski sabor svoje zastupnike, dok su velika{i, `upani i biskupi (|akova~ki, srijemski i pe~ujski) imali u wemu virilni glas i mjesto.” (str. 325-326.) b) Potpuna podre|enost Slavonije i Hrvatske centralizovanoj dr`avi Marije Terezije Okon~av{i 1763. godine Sedmogodi{wi rat s Pruskom, Marija Terezija se posvetila provo|ewu projekta potpune dr`avne centralizacije. Prvo su ~e{ke zemqe potpuno statusno izjedna~ene sa austrijskim, a onda se to postepeno radilo i sa ugarskim. Kako su se ugarski stale`i tome usprotivili, carica je prestala da saziva sabore, dodatno motivisana wihovim odbijawem da pove}aju poreze u onom iznosu koji je zahtevala. Po~ela je da izdaje “patente” u formi naredbi, koje je direktno `upanijama prosle|ivala. S druge strane, nastojala je da dodatnim privilegijama korumpira visoko plemstvo, kako bi neutralisala wegov daqi otpor. “U tu svrhu utemeqi red Sv. Stjepana (1764), kojim odlikova neke ugarske i hrvatske velika{e, osnova u Be~u “Terezijanum” kao odgojili{te za mlade plemi}e i uredi, {tavi{e, ugarsku tjelesnu gardu, sastavqenu od mladih ugarskih i hrvatskih plemi}a. Roditeqe pak wihove pozivala je na dvor, gdje ih je obasipala ~astima i naslovima. To je po~etak germanizacije hrvatskog plemstva i wegova otu|ewa od narodnih interesa. Sada gospoda ostavqaju svoje tvrde zamkove i sele u gradove, `eqni zabave i u`itka. Tu|i jezik, naro~ito nema~ki i francuski, preuzima sve to vi{e maha, a tako i tu|i obi~aji, na~in `ivota i odijevawa. Da predobije i crkvene dostojanstvenike, Marija Terezija uzme sebi dopu{tewem pape Klementa XIII naslov “apostolski kraq” (1758), a to ju je ovlastilo da imenuje najvi{e crkvene dostojanstvenike, pa i kanonike.” (str. 328-329.) Imenovawe je stupalo na snagu po papinoj potvrdi. Godine 1765. carica je svoga sina Josifa II, izrazito liberalno orjentisanog, krunisala za suvladara, koji je preuzeo vo|ewe vojnih i finansijskih poslova. Da bi jo{ uspe{nije parirala ugarskim stale`ima i dodatno ih oslabila, carica je 1767. za hrvatske politi~ke, ekonomske i vojne poslove formirala Kraqevsko ve}e, ~ije je prvobitno sedi{te bilo u Vara`dinu, a potom u Zagrebu. Ve}em je predsedavao ban i ono je predstavqalo prvu hrvatsku zemaqsku vladu, a po sastavu i na~inu delovawa podse}alo je na Ugarsko namesni~ko ve}e. “Razumije se da je tako hrvatski sabor postao ako ne suvi{an, a ono ipak mnogo mawe va`an organ u zemaqskoj upravi. Zbog toga su Hrvati uvijek s nekim nepovjerewem gledali u to Kraqevsko vije}e, iako ih 244

je kraqica posebnim dopisom uvjeravala da je ono ravnopravno ugarskomu i da wima nipo{to ne misli okrwiti prava hrvatskog sabora. Dok su Hrvati pokazivali nepovjerewe, Mayari su potajno nastojali da se hrvatsko Kraqevsko vije}e podvrgne wihovu Namjesni~kom vije}u. I tako se doista i dogodilo da ga je Marija Terezija najzad ukinula (30. jula 1779), ali ne tako da bi opet svu vlast prenijela na hrvatski sabor, kako su Hrvati `eqeli, ve} je poslove ukinutoga Kraqevskog vije}a predala Ugarskom namjesni~kom vije}u, u koje je slobodno mogao do}i ban da dade glas i mnijewe u hrvatskim poslovima. Tako je, dakle, Hrvatska prvi put podvrgnuta Ugarskoj i wezinoj vladi.” (str. 329.) Kako je be~ki dvor 1670. godine formirao oblast Austrijsko primorje od Trsta i Grade`a do Sewa i Baga, u kome su Trst i Rijeka imali autonomni gradski status, Marija Terezija je 1776. Rijeku, Bakar, Bakarac i Kraqevicu pripojila Hrvatskoj, a od Hrvatske oduzela preostala imawa s desne obale Kupe i dodala ih Banskoj krajini (Petriwi i Glini). Sew i Bag su ostali deo Vojne krajine. Hrvatsko kraqevsko vije}e, kao svojevrsna vlada, predlo`ilo je carici “neka se grad Rijeka s kotarom i nadaqe smatra kao odijeqeno, svetoj kruni Kraqevine Ugarske pridru`eno tijelo.” (str. 331332.) Marija Terezija je to prihvatila i u svojoj vladarskoj diplomi 1779. doslovno tako formulisala, a odmah potom je Rijeku podredila Ugarskom namesni~kom ve}u. I taj doga|aj potvr|uje izuzetno visok stepen podre|enosti Hrvatske i Slavonije Ugarskoj i, {to je jo{ va`nije, razvijenu svest hrvatskih i slavonskih velika{a o toj podre|enosti, uz spremnost da se takvom stawu pokorno slu`i. v) Administrativno i pravno––politi~ko udaqavawe ugarskih provincija Slavonije i Hrvatske Prosve}ena apsolutisti~ka vladavina Josifa II, od 1780. do 1790. godine, dodatno je centralizovala dr`avu, ali i u toj meri unapredila versku toleranciju, da je na podru~ju Hrvatske i Slavonije ukinut strogo i nemilosrdno provo|eni rimokatoli~ki ekskluzivizam, pa su Srbi 1786. u Zagrebu osnovali svoju pravoslavnu parohiju i crkvenu op{tinu. Uz to su i svoje mati~ne kwige vodili na crkvenoslovenskom jeziku i 1793. otkupili od zagreba~ke op{tine crkvu Sv. Margarete i pretvorili je u pravoslavni hram Svetog Preobra`ewa. Car je i ina~e celi rimokatoli~ki kler podveo pod stro`u dr`avnu kontrolu. U reformi dr`avne uprave forsirano je postavqao Nemce i druge strance po ugarskim, {to zna~i i hrvatskim i slavonskim `upanijama, a lokalne ~inovnike je preme{tao u zemqe nema~kog govornog podru~ja. Nema~ki jezik je 1784. proglasio slu`benim u ~itavoj dr`avi, ostavqaju}i ~inovni~kom aparatu trogodi{wi rok da ga nau~i i primewuje. Celu Ugarsku je administrativno podelio u deset okruga, sa po nekoliko `upanija. “Tom su prilikom Hrvatska i Slavonija raskinute, jer je Slavonija s barawskom `upanijom potpadala pod Pe~uh, dok je Hrvatska sa zaladskom `upanijom sa~iwavala zasebno okru`je sa sijelom u Zagrebu.” (str. 336-337.) Na ~elu okruga imenovani su kraqevski poverenici, koji su potom imenovali pod`upane, dok su `upanijske skup{tine birale ostale ~inovnike, uz poverenikovo pravo da ih smewuje i preimenuje. Hrvatski ban 245

bio je carev poverenik i upravqao je bez sabora. Godine 1785. ukinuto je kmetstvo. Carske reforme zna~ajno je ugrozio neuspe{ni rat s Turcima 1787. do 1791. godine, kao i careva te{ka bolest i smrt. Rekapituliraju}i unutra{we prilike “hrvatskoga kraqevstva” od Moha~ke bitke do smrti Josifa II, [i{i} podse}a da su se dva upravna podru~ja, kraqevstvo Dalmacije i Hrvatske i kraqevstvo Slavonije, tek krajem {esnaestog veka spojili u jednu politi~ko-upravnu celinu, pod nazivom kraqevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koji se zadr`ao do 1918. godine. “Tada je ime Hrvatska preneseno jo{ i na ~itavu sredwovjekovnu Slavoniju do Drave, ukoliko nije wome neko} vladao Tur~in, a pod Slavonijom se po~eo razumijevati sav ostali teritorij, daqe na istok sve do Zemuna.” (str. 338.) Promene koje su se u etni~kom pogledu desile za ta nepuna tri veka, [i{i} sagledava na slede}i na~in: “Premda je golemo mno{tvo Hrvata u toku XVI stoqe}a ostavilo svoju ugro`enu domovinu, naro~ito dana{wu sjevernu Dalmaciju, Liku, Krbavu i Pouwe, odseliv{i se u zapadnu Ugarsku i u Austriju, a neki ~ak i u ju`nu Italiju, ipak bijahu Hrvati i sada glavni element u zemqi, i to ne samo u slobodnoj, nego i znatnim dijelom i u pokorenoj turskoj Hrvatskoj. Uz wih su sjedili u XVII i XVIII st. mnogobrojni doseqenici, koje iz turskog doba, koje iz doba wema~ke prevlasti. U prvom su to redu Srbi (Vlasi, Valahi, Rasciani, Serviani, Sirfen), koji naseli{e ve}im dijelom svu Hrvatsku krajinu, zatim Slavoniju i Srijem (naro~ito 1690. i 1737). U onim stranama gdje nije bilo Vojne krajine i gdje nikad nisu Turci vladali, a tako i u stranama podaqe od turskog susjedstva (kao u Hrvatskom zagorju i ju`no od Zagreba do Kupe), nije bilo Srba. Nadaqe napuni{e gradove, naro~ito u Slavoniji, Nijemci, i to kao obrtnici i trgovci, ili kao ~asnici i slu`benici. Ti su se Nijemci ponajvi{e doselili iz ju`no-wema~kih (ili {vapskih) krajeva, tako iz gorwe Austrije, Moravske i Virtemberga. Neki gradovi, kao Osijek i Petrovaradin u Slavoniji, bili su u drugoj polovici XVIII st. tako re}i ~isto wema~ki. Mayari se naseli{e (od ~esti jo{ u tursko doba) samo po nekim slavonskim selima uz Dravu i Dunav, a Arbanasi (Klimente) samo u dva sela: Nikincima i Hrtkovcima u Srijemu (1737).” (str. 339.) [i{i} izbegava da objasni kako su to i gde Hrvati ostali glavni etni~ki element u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji, pa ~ak i u hrvatskim i slavonskim zemqama pod turskom vla{}u. Svuda gde su Hrvati zaista predstavqali glavni ili ve}inski etni~ki element, sa~uvan je ~akavski, odnosno hrvatski jezik. Po{to Slavonci izvorno nisu bili Hrvati, wima je hrvatstvo nametnuto, i to tamo gde su se jedino kao kajkavci odr`ali, u zapadnoj Slavoniji koja obuhvata Zagreb i dana{we Hrvatsko zagorje, odnosno zagreba~ku, kri`eva~ku i vara`dinsku `upaniju. [to se plemi}a ti~e, odvijala su se dva paralelna procesa. “Staro, prekogvozdansko hrvatsko plemstvo ve}inom je za turskih ratova ili izumrlo ili se iselilo u Ugarsku i Austriju.” (str. 340.) Svo kasnije plemstvo je uglavnom stranog porekla, mahom ma|arskog, ali i nema~kog, ~ak i francuskog. Zaista ute{no zvu~i [i{i}eva konstatacija prema kojoj, “svi su ti strani rodovi, prije negoli su mogli dobiti plemi}ka prava na tlu hrvatskoga kraqevstva, morali ste}i od hrvatskog sabora indigenat i inkolat, to jest da ih sabor proglasi i 246

prizna uro|enim plemi}ima.” (str. 340.) I taj sabor je samo po nazivu mogao da bude hrvatski i slavonski, jer su i u wemu postepeno stranci odneli prevagu, a treba imati u vidu da su i hrvatski ban i zagreba~ki biskup naj~e{}e bili stranog porekla. g) Pravoslavqe i protestantizam u [i{i}evoj interpretaciji [to se ti~e hrvatskih protestantskih iskustava, [i{i} ih ovako supsumira: “Pored sve pa`we hrvatskog klera i plemstva, ipak se i po Hrvatskoj po~eo {iriti protestantizam. U prvoj polovici XVI st. nema mu traga, istom u drugoj polovici nalazimo wegovih privr`enika me|u Hrvatima, naro~ito me|u plemi}ima i gra|anima. S tim je pokretom u vezi {tajerski barun Ivan Ungnad, koji je duqe vremena bio zapovjednik Hrvatske i Slavonske krajine. Pod starost preseli se u Virtemberg i osnova u Urahu kraj Tibingena {tampariju s latinskim, glagolskim i }irilskim pismenima, izdavaju}i na slovenskom i hrvatskom jeziku crkvene kwige po nauku protestantskom. Uza w pristade osniva~ slovenske kwi`evnosti Primo` Trubar, Istranin Stjepan Konzul, Antun Dalmatin i umni Matija Vla~i} (Flacius Ilirikus), koji su na tim kwigama radili. Glavna, pak, pomo} i potpora dolazila im je od nasqednika prijestoqa Maksimilijana, jer on bija{e tada veoma sklon novoj vjeri. Misao im je bila pro{iriti protestantizam po cijelom Balkanskom poluostrvu, pa i me|u Turcima, jer se hrvatskim jezikom govori “sve do Carigrada” – kazivahu oni. I doista, protestantskih se kwiga ra{irilo veoma mnogo me|u Hrvatima. Novoj su se vjeri odazvali i neki velika{i, kao ban Petar Erdedi, sigetski junak Nikola Zrinski, a naro~ito wegov sin Juraj, pa je i susjedgradski silnik Frawo Tahi umro “kao heretik”. Nova je vjera na{la privr`enika i me|u gra|anima, naro~ito u Zagrebu, Koprivnici i Vara`dinu; {tavi{e, i na Hrvatskom primorju bija{e me|u Hrvatima u XVI st. mnogo novovjeraca. Glavni razlog toj pojavi vaqa tra`iti u tome {to se protestantizam slu`io hrvatskim umjesto latinskim jezikom, a uz to dopu{ta sve}enstvu `enidbu. Protiv wega doskora ustade katoli~ki kler, a naro~ito zagreba~ki biskup [imun Bratuli}, dozvav{i isusovce u Hrvatsku. Kleru se pridru`i{e i stale`i, a zatim se i sabor digao protiv “heretika” velikom `estinom i ogor~en (1604), isposlovav{i najzad za Hrvatsku zakon kojim bija{e jedino crkva katoli~ka priznata kao dopu{tena na hrvatskom tlu. Zato su ugarski stale`i, kad po~e{e nastojati da protestantizmu pribave u Hrvatskoj ravnopravnost, nai{li kod Hrvata na `estok otpor... Energi~noj akciji hrvatskog sabora i dozvanih isusovaca brzo je uspjelo uni{titi u klici novu vjeru. Ipak, ona ostavi ne{to korisno iza sebe: na wezinoj se osnovi po~e razvijati hrvatska kajkavska kwi`evnost. Ina~e je pojava protestantizma u nas samo kratkotrajna epizoda, koja je imala izvjesni utjecaj na neke plemi}e i neke gra|ane (u Zagrebu, Vara`dinu i Koprivnici), ali ba{ nikakva na {iroke narodne mase. U tom pogledu on daleko zaostaje za onim utjecajem {to ga je protestantizam vr{io na susjedne Slovence, a da o Mayarima i ne govorimo.” (str. 342-343.) 247

Pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj i Slavoniji, kao i Vojnoj krajini koja je od wih administrativno bila striktno razdvojena, pripadali su, kako [i{i} isti~e, doseqeni Srbi. “U wihovu doseqewu u hrvatske zemqe vaqa razlikovati dva pravca. U starije vrijeme (u XVI i XVII stoqe}u) jedni dolaze iz Bosanskog pa{aluka, ili ostado{e u wemu posle izgona Turaka, a doveli su ih amo Turci iz ju`ne Srbije i sjeverne Makedonije kao raju da im obra|uju zemqu i slu`e kao neredovite ~ete (martolozi), jer su seqaci i drugi ni`i slojevi u sredwevjekovnoj Srbiji, a jo{ vi{e u Bosni, primili Turke u neku ruku kao svoje osloboditeqe od te{kih gospodskih poreza i drugih tereta. Ti su Srbi – u spomenicima ponajvi{e nazivani Vlasi – napu~ili sjevernu Dalmaciju, dana{wu zapadnu Hrvatsku i Bosnu, Pouwe i Slavoniju do \akov{tine i Osijeka. Drugoga su pravca seobe Srba potkraj XVII i XVIII stoqe}a pod vodstvom dvojice patrijarha, Arsenija Crnojevi}a (1690) i Arsenija Jovanovi}a [akabente (1737), a ciq im bija{e ju`na Ugarska, Srijem i isto~na Slavonija. Me|utim, za prve seobe (1690) Srbi ne htjedo{e prije}i preko Dunava i Save sve dok im dvor nije dao garancije wihova dr`avnopravnoga i religioznoga slobodnog polo`aja u novoj zemqi.” (str. 344.) Povodom toga [i{i} u posebnoj napomeni skre}e pa`wu na slede}e fakte: “Me|u tim je Srbima bez sumwe bilo i takvih koji su podrijetlom bili Vlasi, to jest Rumuni, a uz to jo{ i potom~ad razli~ite druge balkanske raje. Ali, tada (u XVI i XVII st.) svi su oni ve} odavna bili posrbqeni, kako to nesumwivo jo{ i danas dokazuje wihov bujni i ~isti jezik (bez ikakvih vla{kih, rumunskih, rije~i), a zatim i zna~ajni tip. Taj se sna`ni dokaz ne da i ne mo`e nikakvim dosko~icama obi}i, a jo{ se mawe mo`e ozbiqno uzeti da je upravo ova glavna pojava, naime jezik i tip, posqedica doseqewa u hrvatske zemqe. Mije{ati Srbe – Vlahe (od XVI do XVII st.) sa sredwevjekovnim hrvatskim Vlasima pogre{no je jer osim {to su i oni Vlasi bez sumwe po prirodi same tvari morali dijeliti sudbinu ostalih Hrvata, to jest ili su izginuli za bojeva, ili su se iselili, oni nam se javqaju u spomenicima kao katolici i ~akavci.” (str. 344.) [i{i} tu navodi nekoliko pouzdanih izvora da su se u {esnaestom veku Vlasima nazivali iskqu~ivo Srbi. “Istina je da je u izvorima od XVI do XVIII st. naziv Vlasi obi~ajniji, ali i ovi pomenuti podaci (a takvih ima jo{ vi{e za XVI st.) dovoqni su da se vidi da su Hrvati u habzbur{koj Hrvatskoj ve} u XVI st. dobro znali za pravo podrijetlo tih “Vlaha”, i da oni nisu isto {to i sredwovjekovni hrvatski Vlasi. ^e{}a upotreba imena Vlah, dakle, zna~i samo upotrebu obi~nijega naziva. Ba{ to i jest razlog da su se i oni sami tako nazivali kad su se obra}ali na one kojima su bili pod tim imenom boqe poznati, a i stil i sastav wihovih pisama tako|er pokazuje sve forme onog na~ina pisawa kako su tada pisali oni kojima {aqu svoje molbe. Jesu li Srbi tada imali ja~u ili slabiju narodnu svijest (u modernom smislu), to je sasvim sporedno, a nimalo podobno da igra ma kakvu ulogu kad treba odgovoriti tko su ti “Vlasi” historijskih spomenika. U to se doba uop}e jo{ ne mo`e govoriti o narodnoj svijesti ni kod drugih naroda, a naro~ito kod ni`ih slojeva.” (str. 344.) Srbi su pod Turcima, nakon obnove Pe}ke patrijar{ije, imali jedinstvenu crkvenu organizaciju, pa su i jo{ dve episkopije formirali. Dabro248

bosanska je imala sedi{te u Sarajevu, a obuhvatala je celu Bosnu, Hercegovinu i delove Dalmacije i Hrvatske koji su bili pod turskom vla{}u. Po`e{ko-cerni~ka eparhija je obuhvatala celu Slavoniju pod turskom upravom i imala je sedi{te u Orahovici. “Godine 1595. (za “dugoga” turskog rata) preseli se po dogovoru s grada~kim nadvojvodom Ferdinandom, a posredovawem vara`dinskoga generala Ivana S. Herber{tajna, vladika Vasilije iz Orahovice u Vara`dinski generalat i obnovi manastir Mar~u kod ^azme da bude episkopska rezidencija. To je prva episkopija Srpsko-pravoslavne crkve u kr{}anskoj (slobodnoj) Hrvatskoj. Nekoliko godina poslije toga (1609) prije|e Vasilijev nasqednik, vladika Vratawa, na uniju, priznav{i zagreba~kog biskupa svojim mitropolitom. Toga unijatskog vladiku potvrdio je potom papa Pavao V (21. novembra 1611), a nadvojvoda Ferdinand proglasio vladikom za sve pravoslavne vjernike u opsegu tada{we Hrvatske i Slavonske krajine; ali ve}ina Srba slabo se odazvala toj odredbi ostav{i i daqe u tijesnoj vezi s Pe}kom patrijar{ijom.” (str. 345.) Pored toga, jo{ samo nekoliko re~enica posvetio je [i{i} ina~e veoma ozbiqnom pitawu unija}ewa i pokatoli~avawa Srba. On pi{e: “U po~etku XVII st. po~e se me|u pripadnicima pravoslavne crkve zagovarati unija s Rimom, naro~ito radom zagreba~kih biskupa. Tada je mar~anski vladika Vratawa pre{ao s mnogo okolnog naroda na uniju, ali drugi se krajevi nisu tome pridru`ili. Tek oko 1770. pro{irila se unija jo{ i na @umberak. Iz Mar~e prenesena je kasnije (1777.) unijatska biskupija u Kri`evce.” (str. 346.) d) Nepostoje}i atributi bana u funkciji dokazivawa dr`avnosti Za bana kao ~elnika uprave, sudstva i vojske, [i{i} ka`e da je bio “sto`er ustava i samostalnosti.” (str. 346.) Nit je tu bilo nekog ustava niti govora o hrvatsko-dalmatinsko-slavonskoj samostalnosti. Uostalom, i sam priznaje da do kraja osamnaestog veka ban nikome, osim kraqu, nije bio podre|en. Jedino pravo koje su imali slavonski i hrvatski velika{i bilo je da prave spisak od nekoliko uglednih li~nosti, od kojih }e jednog kraq imenovati za bana. Od 1567. ban nije imao pravo ni sabor da saziva, osim kad mu to kraq nalo`i. Koliko su Hrvatska i Slavonija bile pravnopoliti~ki razdvojene, svedo~i ~iwenica da su se i posle Moha~ke bitke sastajala “po dva sabora: zaseban hrvatski i zaseban slavonski. Me|utim, teritorijalno opadawe Hrvatske i seqewe hrvatskoga plemstva u Slavoniju primora hrvatske i slavonske stale`e da su se po~eli sastajati na zajedni~ko raspravqawe (prvi put u Zagrebu 1533. godine) pod predsjedawem zajedni~kog bana, a doskora se oba sabora sasvim stopi{e u jedan hrvatsko-dalmatinskoslavonski (od 1558. daqe). Saboru je vazda predsjedao ban ili wegov zamjenik, obi~no zagreba~ki biskup, ali nema primjera da bi saboru predsjedao banovac. Na sabor dolaze u to doba svi prelati i velika{i, koje ban treba da posebnim pozivnicama pozove, a ni`e plemstvo se pozivalo po `upanijama koje bi tada izabrale svoje zastupnike, tako da se nikad nije dogodilo da su na sabor do{le velike skupine maloga plemstva, naro~ito seqa~koga.” (str. 347-348.) Zastupnike na saboru su imali kaptoli i slobodni gradovi. Zakqu~ci sabora bili su pravovaqani tek kad ih kraq potvrdi. Od prve polovine petnaestog veka Slavonija je slala svoje poslanike na ugarski sabor, 249

a Hrvatska to pravo nikad nije imala, dok se nisu ujedinili hrvatsko-dalmatinski i slavonski sabor. Hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban je vr{io upravne nadle`nosti i u Banskoj krajini, koju su ~inile petriwska i glinska regimenta, pa i onda kad je Banska krajina prikqu~ena celovitoj Krajini. “Marija Terezija je, naime, izjavila (1750.) da tom krajinom ima i nadaqe upravqati ban, koji }e imenovati sve ~asnike osim pukovnika, a toga }e ona imenovati samo po banovom prijedlogu. I u doba cara Josipa provedene su neke reforme u Hrvatskoj. Do toga je, naime, vremena bila u Zagrebu smje{tena samo uprava Banske krajine, ali 1783. prenio je Josip II vrhovno zapovjedni{tvo Slavonske krajine iz Koprivnice, kamo se ono preselilo iz Vara`dina u Zagreb, te ga zdru`io s vrhovnom komandom Banske krajine. Tri godine poslije toga, u augustu 1786. godine, preselio je jo{ i vrhovno zapovjedni{tvo Hrvatske krajine iz Karlovca u Zagreb, sjediniv{i tako u jednu general-komandu (u biv{em isusova~kom samostanu) sva tri kraji{ka generalata u hrvatskoj zemqi. Budu}i da tada{wi ban – komisar, grof Frawo Balasa, nije bio vojnik, povjereno je vo|ewe ove generalkomande feldmar{allajtnantu barunu Josipu Nikoli de Vinsu (umro 1798.). S wime je, dakako, do{lo u Zagreb i mno{tvo ni`ih ~asnika, a ti su potom sa svojim obiteqima najvi{e pridonijeli da je wema~ki jezik uhvatio u zagreba~kom dru{tvu ~vrsta korijena.” (str. 356.) Daju}i kratak pregled mleta~ke uprave u Dalmaciji, [i{i} potencira prete`no italijanski karakter stanovni{tva Zadra, Trogira, Splita, Raba, Osora i Hvara, kao i podatak o velikom prilivu Srba, posebno u zale|e primorskih gradova. Pravoslavni Srbi su pod Venecijom imali mnogo mawe verskih i crkvenih prava, nego pod austrijskom vla{}u, a o tome [i{i} pi{e: “Za turskog vladawa naselilo se u Dalmaciji i gr~ko-isto~nih Srba, koji bijahu u to doba podvrgnuti dabrobosanskom mitropolitu u Sarajevu. Ali kada Mle~ani pro{iri{e svoju vlast u zemqi, podlo`i{e pripadnike pravoslavne crkve tamo{wim katoli~kim biskupima, koji su i wihove parohije slu`beno pregledavali, wihove sve{tenike redili i namje{tali. U to doba pripadnici pravoslavne crkve polaze katoli~ke crkve, a i katoli~ki ih sve}enici sahrawivahu. Tek oko polovice XVIII st. dopu{teno im je sagraditi koju crkvu po svom obredu. Uz sve to ipak se odr`a nekako manastir Arhan|elovac na Krki, sredi{te Srba u sjevernoj Dalmaciji, i episkopija u Kotoru u ju`noj.” (str. 364.) Kotor nije pripadao nikakvoj “ju`noj Dalmaciji”, nego takozvanoj “Mleta~koj Albaniji”, kako je nazivano celo primorje od Dubrovnika do Bojane. |) Renesansa ma|arskog nacionalizma Za vreme svega dvogodi{we vladavine Josifovog brata Leopolda II (1790-1792) u Ugarskoj je do{lo do procvata ma|arskog nacionalizma kao direktne reakcije na carski apsolutizam, centralizam i poku{aj germanizacije cele dr`ave. Ma|ari su, kako pi{e [i{i}, “tada smatrali za najja~i {tit protiv eventualnih ponovnih poku{aja germanizacije samostalnu mayarsku dr`avu sa ~istim mayarskim narodnim obiqe`jem. Kao {to ima samo jedan Bog i jedan kraq, govorahu, tako treba da bude samo jedna dr`ava, 250

jedan narod i jedan jezik od Karpata do Adrije – to bija{e politi~ka ideja Mayara u to doba, a takvom ostade, zapravo, u su{tini sve do 1918. Mayari su, dakle, posve poprimili ideju cara Josipa II; oni su samo zamijenili jedinstvenu Austriju jedinstvenom Mayarskom, a wema~ki jezik mayarskim. Hrvati su prihva}ali, dodu{e, misao o samostalnoj ugarsko-hrvatskoj dr`avnoj zajednici, ali ono tra`eno jamstvo nalazili su u “stoqe}ima posve}enim” latinskom jeziku, koji im je i jednima i drugima ve} odavna bio drugim materiwim jezikom.” (str. 372.) Dakle, nije bilo ni re~i o nekakvom hrvatskom jeziku, s obzirom da je ~akavski ve} gotovo izumro ili bar beznade`no zakr`qao, a nije postojala svest o kajkavskom kao hrvatskom u pravom smislu re~i, mada se na wemu razvijala izvesna kwi`evnost. I hrvatski sabor, koji se sastao 1790. pod predsedni{tvom bana Ivana Erdedija, “zakqu~io je da se ima za Ugarsku i Hrvatsku osnovati zajedni~ka vlada, koja }e pomwivo paziti i bdjeti da se ni{ta ne dogodi {to bi bilo u opreci s ustavom i zakonima Ugarske i Hrvatske; a takav odnos izme|u Ugarske i Hrvatske ima potrajati sve dok se ponovo ne osvoje oni dijelovi Hrvatske {to ih sada dr`e Turci i Mle~ani, tako da se uzmogne na}i na okupu dovoqan broj `upanija za ure|ewe posebnoga politi~kog dikasterija (vlade); sve dotle pak neka ovih {est `upanija (misli se na zagreba~ku, kri`eva~ku, vara`dinsku, viroviti~ku, po`e{ku i sremsku – prim. V. [.) prima naloge od ugarske vlade. Time su, dakle, Hrvati onaj neustavni ~in Marije Terezije od 1779. sami na svom saboru sankcionirali.” (str. 374.) [to se ti~e teritorija koje je tek trebalo osvojiti od Turaka i Mle~ana, [i{i} napomiwe da su pod tim “krajevima Hrvati tada razumijevali zapadni dio dana{we Bosne do Vrbasa s Jajcem ili takozvanu Tursku Hrvatsku, zapadnu Hercegovinu s Qubu{kim ili Tursku Dalmaciju i Mleta~ku Dalmaciju do Neretve.” (str. 374.) Iste godine ugarski sabor u Budimu nastojao je da se postepeno ma|arski jezik uvede kao slu`beni u sve dr`avne slu`be Ugarske, ukqu~uju}i Hrvatsku i Slavoniju, kao i da se protestantska prava priznaju na celoj teritoriji, ali su se hrvatski poslanici tome o{tro suprotstavili. Sabor je morao popustiti jer je car Leopold bio protiv ma|arizacije, a obe}avao je i Srbima da bi im mogao dati posebnu vojvodinu, banat ili despotovinu, kako su tra`ili. Ali povodom svog krunisawa u Po`unu za ugarskog kraqa, Leopold je prihvatio Ugarsku kao nezavisnu dr`avu koja nema nikakvih obaveza prema austrijskoj vlasti, nego je direktno podre|ena vladaru. “Nikakav se tu|inski jezik ne smije uvoditi kao slu`beni, dok se zasada mayarski jezik odmah uvodi u gimnazije, akademije (pravne i filozofske) i na sveu~ili{ta; u ugarskim oblastima neka se zasada jo{ ureduje u latinskom jeziku.” (str. 377.) Po`unski sabor je u decembru 1790. prihvatio skromne i snishodqive `eqe Hrvata, a me|u wima i onu da `upanije zagreba~ka, kri`eva~ka i vara`dinska i nadaqe ostanu pod ugarskim kraqevskim namjesni~kim vije}em, kako je to odredila jo{ 1779. kraqica Marija Terezija, samo mole da se u vije}e uzmu u razmjeru i sinovi Kraqevine Hrvatske, a tako i banu da se dade u wemu mjesto i glas, ali hrvatski autonomni poslovi imaju se i nadaqe raspravqati samo u hrvatskom saboru.” (str. 377.) 251

Hrvatski sabor naredne godine “zakqu~i da se ima na pu~kim i sredwim {kolama u Hrvatskoj i Slavoniji u~iti mayarski jezik kao neobligatan predmet, to jest da ga u~e oni koji misle da }e od toga imati koristi... Uz to je izdana i gramatika mayarskog jezika, napisana kajkavskim narje~jem.” (str. 377.) Zakqu~ci budimskog i po`unskog sabora imali su dalekose`ne posledice. “Skora }e budu}nost pokazati da je wima bio zadan te`ak udarac hrvatskoj samostalnosti kao posebnom kraqevstvu, i to zato {to je ubrzo po shva}awu Mayara nestalo ravnopravnosti izme|u Ugarske i Hrvatske. Hrvatska se po~ela malo-pomalo shva}ati u slu`benoj praksi i u politi~kom `ivotu kao sastavni dio Ugarske. Udarac bija{e to te`i {to je Ugarsko kraqevsko namjesni~ko vije}e, kojemu je od 1790. sve do 1848. stajao na ~elu uvijek jedan nadvojvoda, sebi prisvojilo svu politi~ku vlast, pored koje su ban i hrvatski sabor posve i{~ezavali. I doista, otada bi se hrvatski sabor sastajao samo uo~i zajedni~koga, na nekoliko dana, s jedinom politi~kom zada}om da izabere poslanike za gorwu i dowu ku}u i da im dade upute, a poslije zajedni~kog sabora opet bi se sastao da primi izvje{taj svojih poslanika i da proglasi na ugarskom saboru stvorene zakonske ~lanke. Drugim rije~ima: otada, pa do 1848. godine, za povijest je hrvatskog naroda od ve}e va`nosti i bitnosti ono {to se doga|a na dugotrajnim po`unskim saborima negoli ono {to se u dan-dva stvorilo u ograni~enoj kompetenciji hrvatskog sabora. Razumije se da je padom kompetencije hrvatskog sabora spala i vlast wegova predsjednika, hrvatskog bana, na stepen egzekutivnog organa Ugarskoga namjesni~kog vije}a.” (str. 378.)

3. Hrvati pod vla{}u Napoleona Bonaparte Svi{tovskim mirom Leopold II je zadr`ao Dvor na Uni, Dre`nik, Petrovo selo, Lapac i Srb, preotete od Turaka, i ubrzo zatim umro. Nasledio ga je wegov sin Franc I, koji je bio pristalica carskog apsolutizma, ali i protivnik liberalnih ideja, prosvetiteqstva i reformatorstva. Prvi period wegove vladavine obele`ili su napoleonovski ratovi. Mirovnim sporazumom sa Napoleonom 1797. godine Austrija se odrekla Lombardije, a dobila Istru, Dalmaciju, Kvarnerska ostrva i Boku Kotorsku, koje su do tada bile pod mleta~kom vla{}u. Dalmaciju su tada zahvatili seqa~ki i gradski socijalni nemiri upereni protiv privilegija plemstva, dok jo{ austrijska vojska nije zaposela mleta~ke teritorije. Splitski nadbiskup i makarski biskup pokrenuli su inicijativu da se Dalmacija sjedini sa Hrvatskom. Me|utim, car je nameravao da novoste~ene predele podredi direktno Be~u. Po{to je u naredna dva rata Napoleon potukao Austrijance, Franc I je morao Po`unskim mirom krajem 1805. Dalmaciju ustupiti Francuzima. Pored toga, Franc I se 1804. proglasio austrijskim carem, a 1806. odrekao titule rimskog cara, pa su centralisti~ke te`we dobile novog maha u jedinstvenoj Carevini Austriji. Ma|ari su i tada poku{ali da odlukama svog sabora usred ratnog stawa ma|arski jezik nametnu kao obavezan za hrvatske i slavonske {kole, ali opet neuspe{no. Zagreba~ki biskup Maksimilijan Vrhovec im je zapretio, kako ka`e [i{i}, “da }e se i Hrvati povesti za primjerom Mayara i uvesti u svoje urede “svoj ilirski jezik”, naime {tokavsko narje~252

je.” (str. 383.) Hrvatsko-slavonski sabor u Vara`dinu je takav protivqeno potvrdio stavom da i ubudu}e samo latinski mo`e biti slu`beni jezik. a) U francuskoj provinciji Napoleon je civilnu upravu nad Dalmacijom, kojoj ipak nije prikqu~io i teritoriju ukinute Dubrova~ke Republike, poverio Mle~aninu Visku Dandolu, a kao slu`beni jezik uveo italijanski, u~iniv{i Dalmaciju sastavnim delom Kraqevine Italije. Dalmacija je bila podeqena na zadarski, {ibenski, splitski i makarski okrug, dok su Dubrovnik i Boka Kotorska dobili posebnog providura. Francuzi su proveli mnoge reforme, ukinuli feudalizam, seqake proglasili vlasnicima zemqe koju su dotad kao kmetovi obra|ivali, normalizovali su status pod Mle~anima progowene Srpske pravoslavne crkve itd. [enbrunskim mirom 1809. godine Austrija je Francuzima ustupila Istru, zapadni deo Koru{ke, Krawsku i celu Hrvatsku s desne obale Save do u{}a Une. Sve su te teritorije prikqu~ene Dalmaciji, a onda su tako objediwene progla{ene Ilirskim provincijama Francuskog carstva, sa sedi{tem u Qubqani. Napoleon je za guvernera Ilirskih provincija sa neograni~enom vojskom imenovao svog mar{ala Avgusta Morlina, koji je uz to progla{en vojvodom dubrova~kim kao naslednom plemi}kom titulom. Ure|ewe koje je zate~eno u delovima Vojne krajine, prikqu~enim Iliriji, zadr`ano je, a Francuzi su planirali da u {kole uvedu narodni jezik, koji su nazivali ilirskim. Napoleon je dekretom iz 1811. godine Iliriju podelio na sedam provincija, i to: Krawsku, Koru{ku, Istru, civilnu Hrvatsku, Dalmaciju, Dubrovnik i vojni~ku Hrvatsku. Civilnoj Hrvatskoj su pripadali Istra s Pazinom, primorje do Sewa i ostrva Krk, Rab, Cres i Lo{iw, dok su vojni~ku Hrvatsku ~inile li~ka, oto~ka, ogulinska, sluwska, glinska i petriwska regimenta. Posle Napoleonovog poraza u Rusiji, Austrijanci su zauzeli celu Iliriju 1813. godine. Kako ka`e [i{i}, “tada se ime Dalmacija pro{iri na svu zemqu od Zrmawe do Budve, koja je bila opet podre|ena Be~u, dok je Vojna krajina produ`ila stari `ivot. Sve je to potvrdio Be~ki kongres (1815). Me|utim, be~ka vlada ne htjede da sada vrati Hrvatskoj Napoleonovu “civilnu Hrvatsku”, ve} je ostavi povezanu s Krawskom i podvrgne wema~koj upravi u Qubqani. Od tih zemaqa stvori vlada (3. avgusta 1816) Kraqevinu Iliriju na veliku srybu i brigu hrvatskih stale`a. Tek poslije dugog tra`ewa vrati kraq opet Hrvatskoj taj dio wezine zemqe (1822), ali Kvarnerske otoke ne vrati Hrvatskoj, ve} ih priklopi Istri, a naslov se “kraqa Ilirije” sa~uvao sve do propasti dinastije (1918).” (str. 393.)

4. Panslavizam i hrvatski preporod Po definitivnom Napoleonovom slomu 1815. godine, na predlog prvog ministra kneza Meterniha, Franc I suspendovao je sva prava ugarskog i hrvatsko-slavonskog sabora, a na vlast u `upanijama dovede kraqevske komesare. Me|utim, zbog pasivnog otpora dotada{wih vladaju}ih provincijskih struktura, car je 1825. popustio i sazvao ugarski sabor u Po`unu. Neposredno pre toga odr`an je hrvatsko-slavonski sabor u Zagrebu, na kome su izabrani poslanici za ugarski i formulisan zahtev da se Dalmacija i Vojna 253

krajina prikqu~e Hrvatskoj i Slavoniji kao jedinstvenoj banovini. Na tom saboru dominirala je “te`wa za {to tje{wim pridru`ewem Ugarskoj i wezinim stale`ima.” (str. 394.) Po`unski sabor je zasedao skoro dve godine. “Tom su prilikom Mayari zatra`ili da se mayarski jezik uvede u sve {kole i urede po svim zemqama Sv. Stjepana, dakle i u Hrvatskoj. Otpor hrvatskih poslanika bija{e tolik da je latinski jezik ostao i nadaqe uredovnim u Hrvatskoj, a u pogledu {kola izjavi{e “da }e ~initi sve da hrvatska mlade` nau~i mayarski.” (str. 394.) Na novom ugarskom saboru u Po`unu 1830. godine, “Hrvati su jo{ vi{e po{li u susret `eqama Mayara... ^im se ~ulo da je sazvan hrvatski sabor u Zagreb (za 5. aug. 1830) da bira svoje poslanike za po`unski, sastado{e se tri hrvatske `upanije (zagreba~ka, kri`eva~ka i vara`dinska) u skup{tine da biraju svoje zastupnike za hrvatski sabor. Tom su prilikom sve tri `upanije donijele zakqu~ak kojim su tra`ile da se na po`unskom saboru stvori zakon o obaveznom u~ewu mayarskog jezika u hrvatskim {kolama.” (str. 394.) Te su `upanije svojim poslanicima izdale uputstvo u kome su nalagale slede}e: “Stale`i i redovi uvi|aju potrebu da se u ovim kraqevinama ra{iri mayarski jezik, i to zato {to `ele da se Hrvatska i Slavonija {to ~vr{}im vezama uzmognu svezati sa saveznom Kraqevinom Ugarskom. Stoga nala`u gospodi poslanicima neka nastoje oko toga da se zakonom uredi pitawe o u~ewu mayarskog jezika kao obligatnog predmeta u ovim kraqevinama.” (str. 394.) Po`unski sabor je zao{trio pitawe doslednog uvo|ewa ma|arskog jezika kao slu`benog i ponovio zahtev da protestanti dobiju gra|anska prava u Hrvatskoj i Slavoniji, ali to ni tada nije uspelo. U~estale su samo ma|arske tvrdwe da se Hrvati i Slavonci rukovode mra~wa{tvom i netolerancijom. a) Ma|arski jezik u hrvatskim i slavonskim {kolama Car Franc I je ipak 1833. dekretom uveo ma|arski jezik kao op{te obavezan u svim hrvatskim i slavonskim gimnazijama, a taj dekret je kao svoj proglasilo i Ugarsko namesni~ko ve}e, koje je i za Hrvatsku i za Slavoniju predstavqalo vrhovnu vladu. Bilo je to ve} vreme po~etka takozvanog “hrvatskog narodnog preporoda” i bu|ewa panslavisti~kih ideja, u kome se pojavio Qudevit Gaj sa svojim reformatorskim projektom. O~igledno je da je na tome konspirativno radio zvani~ni Be~, kako bi se efikasno oslabio ma|arski nacionalni faktor. Po{to kajkavski i ~akavski jezik nisu mogli predstavqati pogodan temeq kulturnog procvata, hrvatski i slavonski intelektualci su se okrenuli srpskom jeziku, {tokavskom, progla{avaju}i ga ilirskim i tako ga prisvajaju}i. Ve} godine 1832. grof Janko Dra{kovi} je na {tokavskom objavio svoju “Disertaciju”, u kojoj je izlo`io politi~ki program kao temeq budu}e hrvatske nacionalne ideje i ideala. On zahteva da se “u jednu politi~ku cjelinu Velika Ilirija skupe ove zemqe: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Vojna krajina, Rijeka i Bosna, a zatim da im se milo{}u kraqevom pridru`e jo{ slovenski krajevi Krawske, [tajerske i Koru{ke. U toj jedinstvenoj dr`avnoj organizaciji ima da bude slu`beni jezik jedino “iliri~ki” (tj. {tokavski govor), a vrhovnu vlast u ime kraqevo treba da vr{i ban, ~ija se vlast ima obnoviti kako je neko} bila i koji ima da 254

bude po voqi naroda i da u`iva wegovo povjerewe.” (str. 399-400.) Iste godine odr`an je hrvatski sabor, na kome je ban baron Frawo Vla{i} saop{tio da je generala Juraja Rukavinu Vidovgradskog imenovao za svog potkapetana. Potkapetan se “nato zahvali u saboru hrvatskim jezikom uz burno klicawe sabranih stale`a. To je od vijekova prvi hrvatski govor izre~en u hrvatskom saboru.” (str. 400.) Na `alost, [i{i} nas ne obave{tava da li je taj govor bio na ~akavskom, {tokavskom ili kajkavskom, ali napomiwe da je od saborskih zastupnika odr`ao “prvi govor hrvatskim jezikom tek Ivan Kukuqevi} 2. V 1843.” (str. 400.) b) Hrvatsko preuzimawe srpskog kao materweg jezika Po`unski sabor, koji je zasedao od 1832. do 1836. godine, odr`avan je u duhu liberalnih ideja, a wegov predstavni~ki dom ve}inski se izjasnio za potpuno ukidawe kmetstva, da seqaci i gra|ani dobiju vlasni~ka i gra|anska prava, kako bi se stvorio politi~ki narod. “Tom su se prijedlogu Hrvati usprotivili svom `estinom, izjavquju}i da hrvatsko plemstvo mora propasti ako se oslobode kmetovi i dokine rabota, jer niti ima u zemqi radnika, niti ih mo`e siroma{no plemstvo pla}ati. Taj zakonski projekat je prihvatio i gorwi saborski dom, ali ga car nije hteo potpisati, pa je on potom razvodwen i sveden na pravo kmeta da se seli ili da radnu obavezu novcem otkupi. U toku saborskog zasedawa umro je Franc I i nasledio ga je wegov sin Ferdinand V, koji }e vladati narednih trinaest godina. Novi austrijski car i ugarski kraq bio je veoma slab vladar, pa je u dr`avi glavnu re~ vodio Meternih. Kad je ugarski sabor 1836. odlu~io da se ma|arski kao slu`beni jezik uvede u Hrvatskoj i Slavoniji, kao i da ga u roku od deset godina moraju nau~iti svi koji `ele da ostanu ili budu primqeni u dr`avnu slu`bu, upravo je Meternihov uticaj bio presudan da taj saborski zakqu~ak ne dobije kraqevu sankciju. To je ohrabrilo Qudevita Gaja i wegove ilirce da ubrzano prihvataju {tokavski, odnosno srpski jezik za svoj sopstveni. “U prvi se mah Gaj i wegovi drugovi poslu`i{e kajkavskim narje~jem, jer su htjeli da prije svega osvoje za svoje osnove kajkavski Zagreb i okolicu. Ali ve} od januara 1836. u~ini Gaj radikalnu promjenu i pravi korak “narodnog preporoda”, on prihvati {tokavski govor Hrvata i Srba kao op}i kwi`evni jezik, novi pravopis i ime ilirsko kao oznaku narodnog jedinstva. Tim odva`nim i presudnim ~inom Gaj je izveo svoje najve}e djelo, ukloniv{i wime i posqedwu pregradu {to je dijelila Hrvata od Hrvata, a zatim Hrvata od Srbina. To je bez sumwe jedan od najveli~anstvenijih doga|aja u historiji hrvatskog naroda, jer je stoqetnom provincijskom cjepkawu i drobqewu zadan smrtan udarac, a time udahnuta sve dotle nesvjesnim narodnim slojevima svijest dana{wega hrvatskoga narodnog i politi~kog `ivota.” (str. 403.) Godinu 1836. zbog toga [i{i} smatra najve}om prekretnicom, odnosno po~etkom nove ere u hrvatskom politi~kom i kulturnom `ivotu. Zna~ajna be~ka podr{ka ohrabrila je hrvatsko-slavonski sabor da uputi svoje poslanike da na slede}em ugarskom saboru u Po`unu 1839. i 1840. zahtevaju “da se u kraqev naslov uz Ugarsku, a poslije ^e{ke, vazda unosi jo{ i “Dalmacija, Hrvatska i Slavonija”. Time su htjeli ukloniti uobi~a255

jenu formulu “pridru`ene strane”, koja nije odgovarala onomu dr`avnopravnom polo`aju Hrvatske {to su ga nosili hrvatski stale`i u svojoj svijesti. Nadaqe su se imali nepokolebqivo opirati gra|anskom pravu protestanata i svojski zauzimati za latinski jezik protiv uvo|ewa mayarskog jezika u hrvatske urede, a tako i za izravno sjediwewe Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom, ~ime bi se znatno podigao ugled hrvatskog bana.” (str. 406.) Ugarski sabor je ponovo usvojio zakqu~ak kojim je odre|en “desetogodi{wi rok do kojega se ima i u Hrvatskoj i Slavoniji po~eti uredovati na mayarskom.” (str. 406.) Posle velikog uznemirewa koje je takva odluka izazvala u Hrvatskoj i Slavoniji, car je ponovo odbio da takav zakqu~ak potvrdi. Hrvatsko-slavonski sabor je 1840. godine od kraqa zahtevao da se u zagreba~koj akademiji i u svim gimnazijama osnuju katedre narodnog jezika, podrazumevaju}i pod tim {tokavski. Me|utim, i u javnom `ivotu je do{lo do podela. Mayaroni su 1841. godine formirali Hrvatsko-ugarsku stranku. “Wezin politi~ki program bija{e ukidawe “ilirskog” imena, tako protivnog mayarskim te`wama, kao tobo`e u korist i na spas “horvatskoga”, zatim da se ukine novi pravopis i “vla{ka” {tokav{tina u korist kajkav{tine, i najzad da se “Horvati” {to tje{we prislone i pridru`e Mayarima u jednu jedinstvenu mayarsku dr`avu, da poprime mayarski jezik ne samo kao slu`beni, ve} i kao nastavni u {kolama, a na po`unski sabor da svaka od tri hrvatske `upanije (vara`dinska, zagreba~ka i kri`eva~ka) izravno {aqe po dva zastupnika, onako kako to ~ine slavonske i ugarske. Prema tome je, dakle, ta skupina plemi}a zapravo i{la u krajwim konsekvencijama svojih politi~kih ciqeva za potpunim ukidawem hrvatske municipalne samostalnosti i za mayarizacijom svoga naroda. S tim programom po~e{e vo|e stranke agitirati me|u seqa~kim plemstvom, pa su doskora s uspjehom predobili za sebe mnoge od wih, osobito Turopoqce. Sada su “mayaroni” nastojali da u svoje ruke dobiju `upanije, a onda preko wih i ve}inu u hrvatskom saboru, gdje su mislili o`ivotvoriti svoje te`we.” (str. 409-410.) v) Pobeda Gajevih iliraca nad ma|aronima Protivnici ma|arona formirali su Ilirsku stranku “s izrazito hrvatskim programom, koji je i{ao za tim da se dr`avnopravni odnos izme|u Hrvatske i Ugarske preina~i tako da se sjediwewem hrvatskih zemaqa Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Vojne krajine i Rijeke osnuje od Ugarske nezavisna politi~ko-teritorijalna cjelina s banom na ~elu, a s hrvatskim narodnim jezikom kao slu`benim. U literarnom je pogledu imala stranka pred o~ima kulturnu zajednicu jo{ i sa Hrvatima u Bosni, pa Slovencima i Srbima s jednim kwi`evnim jezikom, ilirskim.” (str. 410.) Kako su na prvim narednim `upanijskim izborima ilirci porazili ma|arone u sve tri `upanije, na ugarsko insistirawe Ferdinand V je za hrvatsko-slavonskog bana imenovao erdeqskog grofa Frawu Halera, koji odmah po dolasku u Zagreb “predlo`i dvoru kao najprikladnije sredstvo za umirewe Hrvatske da se zabrani ilirsko ime.” (str. 410.) Kraq je zaista 1843. zabranio sve ilirske nazive i poo{trio cenzuru postavqaju}i za glavnog cenzora strogog Ma|ara. Ilirska stranka se tad preimenovala u Narodnu. Na po`unskom saboru 1843. hrvatskim poslanicima je zabraweno da govore latinski jer je 256

done{en saborski zakqu~ak po kome je slu`beni jezik ovog predstavni~kog tela ma|arski. Uz to je ponovo odlu~eno da ma|arski bude jedini slu`beni jezik u celoj Ugarskoj, ukqu~uju}i Hrvatsku, Slavoniju i Primorje, “a poslije deset godina (to jest od 1853. daqe) ne mo`e vi{e nitko biti u Hrvatskoj namje{ten ni kao javni ~inovnik, ni kao sve}enik, tko nije vje{t mayarskom jeziku.” (str. 411.) Kraq je odmah intervenisao i saboru poslao nalog da se hrvatskim poslanicima ostavi pravo da sami odlu~uju da li }e na saborskim sednicama govoriti latinski ili ma|arski. Ipak, kad su hrvatski poslanici poku{ali da se saboru obrate na latinskom jeziku, bili su onemogu}eni `estokom vikom i protestima. Ferdinand V je na to popustio, pa je novim re{ewem hrvatskim poslanicima odredio da se u roku od {est godina moraju na saborskim sednicama slu`iti ma|arskim jezikom. Godine 1845. popustio je i Hrvatima, omogu}iv{i im da se bar u literaturi slu`e ilirskim imenom, kao i da na zagreba~koj akademiji osnuju katedru za ilirski jezik i kwi`evnost. Dvor je intimno bio sklon hrvatskim zahtevima, ali samo u onoj meri u kojoj je procewivao da se ne sme zameriti Ma|arima. Tako su Hrvati i wihovi prohtevi bili samo instrument manipulisawa. Na zagreba~kim `upanijskim izborima 1845. godine pobedili su ma|aroni, a narodwaci su izazvali uli~ne nerede u kojima je vojska intervenisala, pa je poginuo ve}i broj qudi. Trijumfuju}i ma|aroni tog leta su odr`ali veliku skup{tinu na kojoj su odlu~ili da se ukinu Gajeve novine i da mu se oduzme {tamparija, kao i “da se vrati u Hrvatsku stari pravopis s kajkav{tinom, dok su {tokav{tinu ograni~ili na Po`egu i Osijek, “budu}i da zajedni~ki hrvatsko-slavonski jezik ne postoji.” (str. 414.) Ipak, na hrvatsko-slavonskom saboru narodwaci su o~uvali svoju prevlast, pa su od kraqa zatra`ili da uspostavi samostalnu vladu za Hrvatsku i Slavoniju. Taj je zahtev ponovqen i 1847. godine, u sklopu priprema za novi po`unski sabor, za koji su poslanici dobili zadatak da brane pripadnost Slavonije i Primorja Hrvatskoj. Na tom posledwem hrvatsko-slavonskom stale{kom saboru afirmisano je instistirawe na uvo|ewu narodnog jezika u {kolama, ali, “u dokaz bratske qubavi prema ugarskoj bra}i slu`it }e se poslanici ve} sada mayarskim jezikom (na po`unskom saboru).” (str. 415.) Po`unski sabor iz 1847. i 1848. godine ponovo je pro{irio ranija pregawawa o nametawu ma|arskog jezika kao slu`benog. g) Obra~un bana Jela~i}a sa Ma|arima Be~ka pobuna protiv Meterniha, kao odjek pariske februarske revolucije i wen neo~ekivani uspeh, stvorili su u Ugarskoj pravu nacionalnu euforiju koja je dodatno ugrozila ve} mnogo oslabqeni Be~. Ferdinand je na to reagovao imenuju}i pukovnika i barona Josipa Jela~i}a, komandanta prve banske regimente, za hrvatsko-slavonskog bana. On je uz to progla{en podmar{alom i glavnokomanduju}im svih vojnih snaga u Hrvatskoj, Slavoniji i Vojnoj krajini, a prvi mu je potez bio da naredi da nijedan lokalni organ na wegovom podru~ju vi{e ne prima naloge ugarske vlade. Kako smatra [i{i}, “tom je okru`nicom Hrvatska prekinula mnogovjekovne veze s Ugarskom.” (str. 419.) Ban je raspisao i izbore za 191 zastupnika iz Hrvatske, 257

Slavonije i Vojne krajine, a banskim pismom pozvao na sabor takozvane viriliste, poslanike po polo`aju. Sabor je i ceremonijalno Jela~i}a uveo u bansku funkciju. “Pri tom je kao instalator fungirao srpski patrijarh Josif Raja~i}, u znak sloge Hrvata i Srba.” (str. 419.) [idak tome dodaje svoju napomenu da, “zagreba~ki biskup Juraj Haulik, koji bi prema obi~aju trebao da izvr{i instalaciju, nije se u to vrijeme nalazio u Zagrebu.” (str. 419.) [to se ti~e najva`nijih saborskih odluka, nastavqa [i{i}, “u pogledu budu}eg odnosa Hrvatske prema Ugarskoj sabor se postavio na federalisti~ko stanovi{te, izraziv{i `equ da se Monarhija uredi po uzoru [vicarske s nezavisnim narodnim vladama, ali s centralnim parlamentom i vladom u Be~u za vawsku politiku (diplomaciju), vojsku, financije i trgovinu. Sabor nadaqe zakqu~i da se banska vlast ima obnoviti “od Drave do mora”, a Krajina i Dalmacija sjediniti s Hrvatskom.” (str. 419.) Banska vojska je zaposela Rijeku i u konspirativnom dogovoru sa be~kim dvorom, Jela~i} je krenuo u oru`ani obra~un sa Ma|arima. Odmah je zauzeo Me|umurje i ^akovec, proglasiv{i ih delom Hrvatske, pa se uputio na Budim. Prva Jela~i}eva bitka s Ma|arima krajem septembra bila je neodlu~na, a onda je ban morao hitno u Be~, gde su ustanici ve} preuzeli kontrolu nad gradom. Be~ su zajedno opsedali Jela~i} i austrijski general knez Vindi{grec. Kako je Jela~i} efikasno potukao ma|arsku vojsku generala Moge, koji je prisko~io u pomo} be~kim ustanicima, pobuwenici su se predali. Nesposobni Ferdinand V se odrekao carske i kraqevske krune, pa je novi vladar postao wegov sinovac nadvojvoda Franc Jozef. Vindi{grec i Jela~i} tada krenu{e na Ugarsku. Jela~i}a je, uz to, novi car imenovao gubernatorom Rijeke i Dalmacije, na osnovu ~ega [i{i} zakqu~uje da je na taj na~in Jela~i} ujedinio u svojoj ruci sve hrvatske zemqe s Me|umurjem, koje su tada bile unutar granica monarhije; izuzetak ~ini samo Istra s Kvarnerskim oto~jem.” (str. 425.) Franc Jozef je imenovao barona Frawu Kulmera hrvatskim ministrom bez portfeqa, ali sa ~lanstvom u ministarskom ve}u. Posle nekoliko pobeda nad ma|arskom vojskom, Vindi{grec i Jela~i} su u{li u Budim, dok se ugarska separatisti~ka vlada Lajo{a Ko{uta premestila u Debrecin. Na vest da su Ma|ari potu~eni, Franc Jozef je 4. marta 1849. proglasio oktroisani ustav, na podlozi te`we za centralizacijom i germanizacijom. Carevina je definisana kao nerazdeqiva i nerazdru`iva, ali sa pojedinim krunovinama, me|usobno nezavisnim, ali sastavnim delovima dr`avne celine. [i{i} iznosi da su te krunovine navedene po slede}em redosledu: “kraqevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Hrvatskim primorjem, gradom Rijekom s kotarom; kraqevina Ugarska; velika vojvodina Erdeq; Vojna krajina (ugarska i hrvatsko-slavonska kao jedna cjelina).” (str. 426.) Pored toga, sve narodnosti su progla{ene ravnopravnim i svakoj je garantovano pravo da ~uva i neguje sopstveni jezik i nacionalno bi}e. Car i centralni sabor zajedni~ki su vr{ili dr`avne zakonodavne nadle`nosti, a u krunovinama opet car sa zemaqskim saborima. Tako su Hrvatska i Slavonija potpuno odvojene od Ugarske. Hrvati su ipak bili nezadovoqni, ne samo zbog neispuwavawa svih wihovih teritorijalnih pretenzija, nego {to je novo ustavno ure|ewe bilo plod suverene careve voqe, pa je na 258

isti na~in moglo biti i mewano, a oni su u svojoj politi~koj ideologiji insistirali na me|udr`avnim ugovorima i nagodbama. Novi ustav je dodatno razbesneo Ma|are, ~iji je ustanak ve} jewavao. Motivisani su na nove ratne napore kako ne bi u potpunosti izgubili svoju dr`avnost. U prole}e 1849. godine zabele`ili su nekoliko zna~ajnih vojnih uspeha, pa su i Budim povratili odlu~nim juri{em. Lajo{ Ko{ut je proklamovao punu ma|arsku nezavisnost. Vindi{grec je smewen, a Jela~i} ponovo provali u Ugarsku, gde je, posle po~etnih uspeha, bio prinu|en da se povu~e sve do Srema. Ma|ari su potpuno pora`eni tek ruskom vojnom intervencijom. Po slomu Ma|ara, hrvatsko-slavonsko bansko ve}e je proglasilo oktroisani ustav Franca Jozefa kao osnovni dr`avni zakon. Car je potvrdio i narodni jezik kao slu`beni u Hrvatskoj i Slavoniji. “U junu 1850. Hrvatska je dobila novu politi~ku upravu s banom na ~elu “banske vlade”. Sada je zemqa razdijeqena na {est `upanija: rije~ku, zagreba~ku, vara`dinsku, kri`eva~ku, po`e{ku i osje~ku, kojima stajahu na ~elu carsko-kraqevski vrhovni `upani.” (str. 430.) Ovaj period austrijskog apsolutizma ina~e nosi li~ni pe~at ministra unutra{wih poslova Aleksandra Baha. Jela~i}eva banska vlada transformisana je u carsko-kraqevsko namesni{tvo. Kad su `upanije pretvorene u pet okruga, kri`eva~ka je podeqena izme|u zagreba~kog i vara`dinskog okruga. Od 1854. godine slu`beni jezik u svim dr`avnim institucijama i ustanovama bio je nema~ki. Carska vlada je nastojala da sva va`na i privla~nija ~inovni~ka mesta “popuni tu|incima. Tako su u Hrvatsku do{li mnogi Nijemci, pa ^esi i Slovenci, jer je ~inovnikom mogao postati ne samo onaj koji je znao wema~ki, nego prije svega onaj koji je slu`benom svjedoybom mogao dokazati da nije “politi~ki sumwiv”, a takvih Hrvata nije bilo previ{e. Ti stranci, ne poznavaju}i obi~no mjesnih prilika, po~e{e nove zakone provoditi velikom strogo{}u, {to je stawe naroda u~inilo jo{ nesnosnijim. Ipak se doma}i hrvatski element nije mogao posve mimoi}i, pa zato je me|u ~inovni{tvom apsolutizma bio i velik broj doma}ih “Bahovih husara”, ~lanova poznatih gra|anskih i plemi}kih porodica. Jedni iz nu`de, drugi iz ambicije primi{e slu`be novog sistema kod policije, finansijskih oblasti, uprave, sudstva i {kolstva; tako bija{e dakle Bahovo doba dodu{e wema~ko, ali ~inovni{tvo – wegovo sredstvo – bilo je u Hrvatskoj jedva napola tu|insko. Sada su i {kole sasvim ponijem~ene, a pomalo i dru{tvo, naro~ito u ~inovni~kim krugovima.” (str. 430.) d) Slavonija i Hrvatska izvan ugarske katoli~ke hijerarhije Kmetstvo je u Hrvatskoj i Slavoniji ukinuto 1853. godine, kada je provedena agrarna reforma kojom je ekonomski uni{teno sitno plemstvo, jer je nadoknadu dobijalo u krajwe nesigurnim dr`avnim vrednosnim hartijama. Osiroma{eni plemi}i su na sve na~ine nastojali da se do~epaju dr`avne slu`be, a proizvodwa ~inovnika postala je osnovna funkcija {kolskog sistema. Gra|anske slobode i prava potpuno su ukinuta. Ali u takvim uslovima, Jela~i} je uspeo u nastojawu da papa Pije IX uzdigne zagreba~ku biskupiju u rang nadbiskupije, kojoj su bile podre|ene sewska, unijatska kri`eva~ka i |akovi~ka biskupija. Katoli~ka crkva u Hrvatskoj i Slavoniji tako 259

je u organizacionom pogledu bila odvojena od ugarske, slede}i primer dr`avne uprave, sudstva i {kolstva. To je ujedno bio i za~etak hrvatskog klerikalizma, jer je od ugarskog faktora osamostaqivano rimokatoli~ko sve{tenstvo sve vi{e po~elo da iskazuje politi~ke prohteve i ambicije. Tih godina Austriju su potresale razne finansijske afere, tro{kovi Krimskog rata su je zna~ajno ekonomski oslabili, a poraz kod Solferina i gubitak Lombardije u ratu s francuskim carem Napoleonom III, dove{}e 1859. godine do sloma Bahovog apsolutizma. Te godine umro je i ban Jela~i}, ve} uveliko pomra~ene svesti. Daju}i zavr{nu ocenu o wegovoj zna~ajnoj istorijskoj ulozi, [i{i} precizira: “Poslije vjekova na{ao se u wemu opet ban, za kojim je stajalo ~itavo Hrvatstvo od Drave do Boke Kotorske i od u{}a Save u Dunav do mora, {tavi{e, i turska Bosna spomiwala je s odu{evqewem wegovo ime... Jela~i} je bio, bez svake sumwe, iskren i odan jugoslavenski patriot, ali ipak u prvom redu austrijski oficir onoga vremena, to jest: ~ovjek slijepo odan be~kom dvoru i wegovim dinasti~kim interesima.” (str. 433.) |) Hronologija birokratske borbe Hrvata za dr`avnu samostalnost Pro{ireni sastav Dr`avnog ve}a 1860. u Be~u je raspravqao o federalisti~kim i centralisti~kim alternativama austrijske budu}nosti, a prevagu su odneli federalisti, te`e}i priznawu politi~ko-istorijskog individualiteta zemaqa koje su na razli~ite na~ine u{le u sastav Austrijskog carstva. Pri tom je biskup [trosmajer zahtevao da se “hrvatski jezik” uvede u slu`benu i {kolsku upotrebu, kao i da se Dalmacija prikqu~i Banovini Hrvatskoj i Slavoniji. U sukobu po tom pitawu u Dalmaciji su nastale Hrvatska narodna i autonoma{ka italijanska stranka. Na [trosmajerov predlog iste godine je za novog bana imenovan baron Josip [ok~evi}, koji po dolasku u Zagreb “izjavi da ga je car opunovlastio da odmah uvede u urede hrvatski jezik. Sada su brojni tu|inski “Bahovi husari” ostavili Hrvatsku, a wihova su mjesta zapremili oni doma}i sinovi koji su dosad vrijedili kao “nepouzdani”. Tim je doga|ajem opet o`ivio politi~ki `ivot u Hrvatskoj, sputavan ~itavog decenija, pa zato i nije ~udo {to je u prvi ~as ~esto pokazao veoma bu~nih znakova. Sa zagreba~ke su pozornice protjerani wema~ki glumci (25. novembra 1860), pa se po~elo glumiti samo na hrvatskom jeziku.” (str. 434.) Oktobarskom diplomom “car vrati Ugarskoj i Hrvatskoj ustav, a obe}a ga ostalim zemqama. Osim toga ~ini razliku izme|u poslova zajedni~kih svim zemqama Monarhije, o kojima ima raspravqati Dr`avno vije}e (kao centralni parlament), i onih svake pojedine zemqe koji pripadaju djelokrugu zemaqskih sabora.” (str. 434.) Kako je tada obnovqena Ugarska dvorska kancelarija, Banska konferencija u Zagrebu je krajem 1860. zatra`ila od cara da se formira i Hrvatsko-slavonska dvorska kancelarija, ponavqaju}i i ranije zahteve o jeziku i prikqu~ewu Krajine, Dalmacije, Istre i Kvarnerskih ostrva. Car je tada u Be~u formirao kao privremeni organ Hrvatski dvorski dikasterij, “hrvatski” jezik uveo kao slu`beni i nalo`io da se dalmatinski poslanici pozovu na Bansku konferenciju. Me|utim, Dalmatinci se nisu odazvali, a Me|umurje je vra}eno Ugarskoj, dok su “talijana{i” u Rijeci tra`ili da se i ovaj grad opet ustupi Ma|arima. 260

Zbog velikog nezadovoqstva Ma|ara Oktobarskom diplomom, car je 1861. izdao Februarski patent, kojim je Carsko ve}e progla{eno za centralni parlament sa aristokratskim gorwim i predstavni~kim dowim domom, dok je povodom Dalmacije kona~no re{ewe izri~ito odlo`eno. Te godine se prvo sastao ugarski sabor, na koji je car pozvao i zastupnike hrvatskog sabora “na budu}e pomazawe i sve~ano krunisawe za kraqa ugarskoga i dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga, koje se obavqa jednim istim ~inom” (str. 437.), kako [i{i} citira verovatno slu`beni carski poziv, mada to ne navodi. Ugarski sabor je odbio da {aqe poslanike u be~ko Dr`avno ve}e, tra`e}i da Ma|arska ostane samo u personalnoj uniji sa Austrijom i da joj se vrate sve nadle`nosti i teritorijalna prava iz 1848. godine. Gotovo istovremeno, dalmatinski sabor u Zadru je odbio da izabere svoje izaslanike za hrvatsko-slavonski sabor u Zagrebu, ali je izabrao zastupnike u be~ko Dr`avno ve}e. Hrvatsko-slavonski sabor u Zagrebu ponovio je caru zahtev da nalo`i da Vojna krajina po{aqe svoje zastupnike na ovaj sabor, ponovo tra`e}i da se Dalmacija, Dubrovnik, Boka Kotorska i Kvarnerska ostrva prikqu~e Hrvatskoj i Slavoniji. Car je samo naredio da Vojna krajina po{aqe zastupnike u Zagreb, koji bi saborsko zasedawe napustili ~im se okon~a raspravqawe dr`avnopravnih pitawa. O ostalim zahtevima uop{te se nije izjasnio. “U me|uvremenu su izvr{eni izbori u Srijemu i u Vojnoj krajini, i tako do|o{e sada prvi put na hrvatski sabor kao nov politi~ki faktor Srbi.” (str. 440.) Hrvatsko-slavonski sabor je zakqu~io da je 1848. prestala zakonodavna, upravna i sudska veza Ugarske i Hrvatske, te da ih nadaqe povezuje samo li~nost zajedni~kog vladara i ceremonijal wegovog krunisawa. “Uza sve to ipak je Hrvatska voqna stupiti s Ugarskom u realnu uniju, ali tek onda kad Ugarska pravovaqano prizna samostalnost i neodvisnost Hrvatske i wezinu teritorijalnu cjelokupnost.” (str. 440.) Ta teritorijalna celokupnost podrazumevala je, kako nagla{ava [i{i}, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, koju su ~inile rije~ka, zagreba~ka, vara`dinska, kri`eva~ka, po`e{ka, viroviti~ka i sremska `upanija, kao i Vojnu krajinu, koja je obuhvatala li~ku, oto~ku, ogulinsku, sluwsku, prvu i drugu bansku, kri`eva~ku, |ur|eva~ku, gradi{ku, brodsku i petrovaradinsku regimentu. Naziv Dalmacija tu je samo formalno une{en, jer je wenom teritorijom neposredno Be~ upravqao, pa sa Ugarskom nije imala nikakve organske veze. Uz to su saborski zastupnici ispostavili zahtev da im se vrati Me|umurje. Ali, hrvatsko-slavonski sabor je zakqu~io da ne {aqe poslanike u Dr`avno ve}e jer “Hrvatska nema nikakvih zajedni~kih posala s Austrijom.” (str. 441.) Iste godine osnovano je Kraqevsko namesni~ko ve}e kao hrvatsko-slavonska vlada kojom predsedava ban, kao i Hrvatska dvorska kancelarija na ~elu sa Ivanom Ma`urani}em u zvawu tajnog dvorskog savetnika. Ma`urani} je formirao Samostalnu stranku, te`e}i da Hrvatska u|e u realnu uniju sa Austrijom, dok je Narodna stranka [trosmajera i Ra~kog htela uniju sa Ugarskom. Banska konferencija od 1865. utvrdila je nova saborska izborna pravila tako {to je broj velika{a koji direktno ulaze u sabor smawen sa 79 na 24, odre|eno 10 mesta za katoli~ke prelate, kao i da se bira 74 (ranije 120) 261

zastupnika iz Hrvatske i Slavonije, a 55 iz Vojne krajine. Na izborima, koji su odmah potom odr`ani, dve tre}ine mandata osvojila je Narodna stranka u Hrvatskoj i Slavoniji, dok su u Vojnoj krajini sva mesta osvojili samostalci, mahom oficiri odani Be~u. Tada je car ukinuo Dr`avno ve}e, jer je wegov rad u ve}ini zemaqa opstruisan. Sabor Hrvatske i Slavonije se 1886. izjasnio za zajednicu sa Ugarskom, ali pod uslovom da on bude ravnopravan i statusno izjedna~en sa ugarskim saborom. Me|utim, dvomese~ni pregovori dve saborske delegacije u Be~u, po tom pitawu, bili su neuspe{ni. [trosmajer je tom prilikom zakqu~io da Ma|ari “nas ne `ele da imadu uza se kao ravnopravan narod, ve} pod sobom kao podlo`an.” (str. 444.) Poraz kod Sadove 1866. u ratu protiv Pruske toliko je oslabio Austriju, da je car 1867. morao pristati na austro-ugarsku nagodbu kojom je ~itava dr`ava podeqena na austrijski i ma|arski deo, kao dve samostalne dr`ave koje imaju svoje parlamente, sa posebnim zakonodavstvom, upravom i sudstvom. “Zajedni~ki su objema dr`avama samo li~nost vladara, zatim spoqni poslovi s diplomatskim i trgova~kim zastupawem u stranim dr`avama, vojska s mornaricom i votirawe nov~anih sredstava za pokri}e zajedni~kih poslova koji su podvrgnuti kontroli zasebnih odbora austrijskog i ugarskog parlamenta (obi~no zvanih delegacije), a sastaju se na vije}awe svaki odbor za sebe izmjeni~no u Be~u i u Pe{ti. Tim odborima, i to svakome napose, odgovorni su ministar spoqnih poslova, rata i zajedni~kih financija. Rat navije{ta i mir sklapa bez ikakva parlamentarnog ograni~ewa sama kruna, a kraq upravqa i vojskom kao wezina vrhovna glava. U teritorijalnom pogledu Austrija je sebi pridr`ala Dalmaciju, a Ugarskoj izru~ila uz Erdeq i Hrvatsku da se s wome samostalno nagodi.” (str. 447.) Jo{ dok su trajali ti austrijsko-ma|arski pregovori, u Hrvatskoj i Slavoniji su shvatili kakvu opasnost predstavqa vezivawe za Ugarsku, pa je donesen saborski zakqu~ak da se napusti koncept unije sa Ugarskom i poku{a neka nagodba sa Austrijom. Ali, ve} je bilo kasno, pa je sabor Hrvatske i Slavonije jedino mogao odlu~iti da ne {aqe poslanike na ugarski sabor 1867. godine, da prisustvuju krunisawu Franca Jozefa za ugarskog kraqa. Na ponovnim saborskim izborima te godine, uz promewene izborne propise, unionisti dobi{e skoro ~etiri petine zastupnika, koji odmah izabra{e regnikolarnu deputaciju radi postizawa nagodbe sa sli~nim telom ugarskog sabora. Tekst nagodbe ubrzo je sa~iwen i u wenom uvodnom delu se isti~e da nagodbu sklapaju kao ravnopravni faktori “Kraqevina Ugarska sjediwena s Erdeqom i kraqevina Hrvatska i Slavonija za izravnawe postojav{ih izme|u wih dr`avnopravnih pitawa.” (str. 449.) U woj se isti~e da su sve zemqe ugarske krune Sv. Stjepana nerazdru`ive, a da su toj kruni vekovima pravno i fakti~ki pripadale Hrvatska i Slavonija, pa da one, uz Dalmaciju, ~ine istu dr`avnu zajednicu sa Ugarskom, u koju je ukqu~en i Erdeq. U me|unarodnim odnosima “istupaju kao jedno dr`avno tijelo, ali u svim unutra{wim poslovima ~ini svaka zemqa nezavisnu politi~ku jedinicu. U tom smislu se i ka`e “da su kraqevine Hrvatska i Slavonija politi~ki narod, imaju}i posebni svoj teritorij.” (str. 449.) Zajedni~ki vladar se kruni{e jedinstvenim ~inom, ali se original wegove zakletve, pored ma|arskog, izdaje i na “hrvatskom” jeziku. Autonomija Hrvatske i Slavonije u 262

zakonodavstvu, upravi itd. je potpuna. Predvi|eno je osnivawe zajedni~kih ministarstava “financija, poqodjelstva, trgovine i narodne odbrane, kod kojih se imaju osnivati zasebni hrvatski odsjeci.” (str. 449.) Zajedni~ki sabor svih kraqevina ugarske krune raspravqa o zajedni~kim poslovima, a propisana je mogu}nost kori{}ewa “hrvatskog” jezika, kao i sjediwenog grba Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i wihove zastave, uz ma|arski grb i zastavu. Uz to se ugarski sabor obavezao da }e podr`avati prikqu~ewe Vojne krajine i Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji. Pitawe Rijeke je odlo`eno, ali je prilikom usvajawa nagodbe ugarski sabor usvojio zakqu~ak da Rijeka neposredno pripada Ugarskoj. Franc Jozef je potvr|uju}i nagodbu zatra`io da se i rije~ko pitawe sporazumno re{i, uz u~e{}e Rije~ana. Gra|ani Rijeke su u ubedqivoj ve}ini bili pristalice ma|arske opcije, {to je prevagnulo 1870. godine uspostavqawem rije~kog upravnog provizorijuma pod ingerencijom centralne vlasti, kao privremeno re{ewe, koje je ostalo na snazi sve do 1918. godine. e) Od {ovinizma do saveza sa Srbima Narodna stranka, koja je pobedila na saborskim izborima 1872. godine, nije bila zadovoqna nagodbom jer je po wenim odredbama “autonomna hrvatska vlada podvrgnuta uplivu ugarske vlade, pa i nije drugo nego samo refleks ugarskoga ministarstva jer, dokle god bude ban ovisan od ugarskoga ministra predsjednika, dotle ne mo`e da bude govora o hrvatskoj autonomnoj vladi.” (str. 456.) Ovakav stav narodwaci su izneli u svom manifestu kojim je osporavana pravovaqanost nagodbe, dok je jo{ 1871. Eugen Kvaternik pobunio ogulinsku regimentu i proglasio Hrvatsku za nezavisnu dr`avu. Posle tri dana likvidirali su ga vlastiti qudi, pobiv{i i wegove najbli`e saradnike. Na vest o toj pobuni car je poverio ugarskoj vladi da sve hrvatsko-slavonske poslove uredi po sopstvenoj voqi. Novi saziv hrvatskog sabora sastao se tek u januaru 1872. godine, ali ga je car raspustio ~im je izabrao Ivana Ma`urani}a za svog predsednika. Ma`urani} je 1873. imenovan za bana, kao prvi nosilac te funkcije koji nije bio plemi}kog porekla. U vreme srpskog ustanka 1876. u Bosni i Hercegovini, ban Ma`urani} je masovno hapsio vi|enije Srbe u Hrvatskoj i Slavoniji, zatvarao srpsko-pravoslavne crkvene {kole, dok su vladini zastupnici na saborskim sednicama izjavqivali da u Hrvatskoj i nema Srba, nego su to pravoslavni Hrvati. Franc Jozef je 1881. prikqu~io Vojnu krajinu Hrvatskoj i Slavoniji. Te godine su u Zagrebu i Hrvatskom zagorju izbili nemiri zbog novih grbova koje je propisao ugarski ministar finansija, ali oni ubrzo poprimi{e antisemitski karakter. Nemire je smirio kraqevski komesar general Herman Ramberg, a 1883. na predlog ugarske vlade car je za novog bana imenovao grofa Dragutina Kuen-Hedervarija, istaknutog ma|arskog plemi}a i propovednika ugarske ideje o dr`avnom jedinstvu. On je slomio opoziciju i pacifikovao Hrvatsku i Slavoniju, ostaju}i na banskom polo`aju punih dvadeset godina. [i{i} tvrdi da je ban Kuen-Hedervari najve}u snagu crpeo “iz zate~ene zavade Hrvata i Srba, koju je on prora~unatim favorizirawem Srba jo{ i oja~ao. Zato je re`im grofa Kuen Hedervarija do{ao u krizu onaj dan kad 263

su se Hrvati i Srbi najzad ipak na{li na zajedni~kom radu protiv mayarskoga sistematskog ga`ewa nagodbe s jezovitim napredovawem i brojem mayarskih, tobo`e “privatnih `eqezni~arskih” {kola u Hrvatskoj i Slavoniji. Taj pokret zbli`ewa i zajedni~kog rada Hrvata i Srba djelo je hrvatske i srpske omladine, a zapo~eo je u ono `alosno vrijeme kad su izbori od 1901. i veliki protusrpski izgredi u Zagrebu (1. i 2. septembra 1902) pokazali jasno svemu svijetu da je tada{we opoziciono narodno vodstvo Hrvata i Srba postalo nemo}no.” (str. 461.) Do jo{ ve}ih i krvavih nemira do{lo je 1903. godine, pre svega u Zagrebu, Zagorju i na Primorju, posle kojih je Kuen-Hedervari morao podneti ostavku na banski polo`aj. Godine 1905. formirane su tri nove politi~ke partije: Srpska samostalna stranka, Hrvatska napredna stranka i Hrvatska seqa~ka stranka. Iste godine su hrvatski, dalmatinski i istarski opozicionari usvojili Rije~ku rezoluciju, kojom je Ma|arima ponu|eno pomirewe, obnovqeno insistirawe na prikqu~ewu Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, kao i ispostavqeni zahtevi za uvo|ewe demokratskih prava i gra|anskih sloboda. Na to su Srpska samostalna stranka i Srpska radikalna stranka iz Hrvatske i Slavonije usvojile Zadarsku odluku, kojom su izrazile spremnost i saglasnost sa srpskim poslanicima u be~kom parlamentu i dalmatinskom saboru, da podr`e zahteve hrvatskih politi~kih partija pod uslovom da one priznaju ravnopravnost srpskog naroda sa hrvatskim. To je dovelo do stvarawa koalicije hrvatskih i srpskih opozicionih partija, u kojoj nije u~estvovala samo stranka Josipa Franka, i, kako dodaje [idak, Hrvatska seqa~ka stranka bra}e Radi}a. Hrvatsko-srpska koalicija je odmah izdala manifest o garantovawu ravnopravnosti i slobode srpskog naroda. Ve} na saborskim izborima 1906. godine koalicija je porazila unionisti~ku Narodnu stranku, a naredne, 1907. godine, dokazala sposobnost da merama opstrukcije skoro blokira rad centralnog sabora u Pe{ti. Trijumf Koalicije ponovqen je i na izborima 1908. godine, pa je tada{wi ban Levin Rauh pribegao bezakowu i nasilni~koj vladavini. Hrvatsko-srpska koalicija je te godine ipak uzdrmana zbog razli~itih srpskih i hrvatskih stanovi{ta po pitawu austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine. Usledio je sistematski progon istaknutih Srba i poznati veleizdajni~ki procesi u Zagrebu i Be~u, koji su vo|eni na osnovu falsifikovanih dokumenata o navodnim wihovim konspirativnim vezama sa zvani~nim Beogradom. Koalicija je do po~etka Prvog svetskog rata jo{ tri puta pobe|ivala na izborima.

5. Neutemeqenost navodnih dokaza u stvarnom stawu Poput Vjekoslava Klai}a, Tadije Smi~iklasa i Ivana Kukuqevi}a, [i{i} neprekidno govori o ugarsko-hrvatskom kraqevstvu, ugarsko-hrvatskom kraqu itd., {to nema nikakvog utemeqewa u stvarnom stawu. Pored toga, i on insistira na nazivu Hrvatska za celu teritoriju Hrvatske, Slavonije, Vojne krajine, pa i Dalmacije, iako istorijske ~iwenice svedo~e druga~ije. Sabor i ban su sve do 1918. godine bili dalmatinsko-hrvatsko-sla264

vonski. Vlastiti izum, koji promovi{e kao “Panonsku Hrvatsku”, [i{i} je plasirao u zrelijem dobu svog istoriografskog rada i nakon du`eg lutawa i tragawa za optimalnom varijantom koja }e se uklopiti u savremeni nacionalno-ideolo{ki kontekst. Tako je “Panonskoj Hrvatskoj” prethodio naziv “Posavska Hrvatska”, koji, na primer, [i{i} koristi u svom trotomnom delu “Hrvatska povijest”, objavqenom 1906, 1908. i 1913. godine u Zagrebu u izdawu Matice hrvatske. On tu pi{e: “U staroj Panoniji izme|u Drave, Save i Kapele planine obrazovala se posebna hrvatska oblast, u kojoj je do XVI vijeka `ivjelo ime slavonsko, odatle toj oblasti i ime u latinskim slu`benim ispravama Slavonija, a u hrvatskim Slovinci. Ovu }emo oblast zvati Posavska Hrvatska.” (kwiga prva, str. 32.) [i{i} uop{te i ne poku{ava da objasni za{to i na osnovu ~ega tu oblast naziva “Posavska Hrvatska”. On je tako naziva i gotovo. Kad mu se posle vi{e godina u~ini da takav naziv nije ba{ najsre}nije izabran, on ga opet potpuno samovoqno promeni u “Panonsku Hrvatsku”. Da bi to {to vi{e zamaglio, [i{i} prenebregava u nauci potpuno nespornu ~iwenicu da su Srbi i Hrvati na Balkan do{li s ve} uveliko formiranim plemenskim nazivima i razvijenom kolektivnom i pojedina~nom sve{}u o pripadnosti etni~koj zajednici sa srpskim ili hrvatskim atributom. Umesto toga, on nudi sopstvenu ve{ta~ku konstrukciju prema kojoj se na zapadnom delu Balkanskog poluostrva dogodilo “da se jedan isti narod, iznajprije poznat pod imenom Slavena, stao kupiti oko dva plemenska imena, Hrvata i Srba; kako se ve}ma pro{irila politi~ka vlast jednoga ili drugoga plemena, tako je i odnosno ime obuhvatalo sada ve}i, sada mawi prostor.” (str. 32.) Ovakva teza docnije ostavqa dosta prostora da se denacionalizovani Srbi, koji su pre{li na rimokatoli~ku veru, proizvoqno nazivaju Hrvatima. Ako su Srbi i Hrvati zaista jedan isti narod, onda je svejedno da li }e se nazivati svojim srpskim ili hrvatskim nazivom, ali se ipak za svaki slu~aj insistira da se kad god je to ikako mogu}e, pa ~ak i kad to zaista ne predstavqa iole ozbiqan pristup, nazivaju Hrvatima. U ovoj kwizi [i{i} sledi i fantazmagoriju o “Crvenoj Hrvatskoj”, koju je u “Pregledu povijesti hrvatskog naroda” sasvim napustio, a i razlo`noj kritici podvrgao ma{tovitu fabulu iz “Letopisa popa Dukqanina”, navode}i za wega da je najverovatnije bio Srbin rimokatoli~ke vere. Ovde on pi{e: “U prvi kraj obuhvatalo je hrvatsko ime (narod) sav prostor {to se {irio izme|u Ra{e i Drima, te mora i Drine. Taj se prostor raspadao na Bijelu Hrvatsku od Ra{e do Cetine; Bosnu oko gorweg tijeka rijeke Bosne, te Crvenu Hrvatsku od Cetine do Drima. Crvenu Hrvatsku sa~iwavale su ove mawe oblasti: Neretqanska izme|u Cetine i Neretve, Zahumska (Humska zemqa) od Neretve do Dubrovnika, Travuwska od Dubrovnika do Kotora i Dukqanska od Kotora do Drima.” (str. 32.) A gde je tu Slavonija? Kako to da hrvatsko ime nikada nije i wu obuhvatalo? [i{i} i ne poku{ava da to objasni, ali ne odustaje da Slavoniju zove Posavskom Hrvatskom, ili ne{to kasnije Panonskom Hrvatskom. Utoliko je ovakva [i{i}eva konstrukcija neverovatnija kad se ima u vidu da su kroz celi sedmi, sve do pred kraj osmog veka, Slavonci bili pod avarskom dominacijom ili bar avarski saveznici, a Srbe i Hrvate je Ira265

klije pozvao na Balkan jer su se ve} u ratovima istakli kao avarski protivnici. Na strani Avara Slavonci su 797. ratovali protiv frana~ke vojske Pipina Malog, sastavqene od Bavaraca i Langobarda, a 798. porazio ih je furlanski markgrof Erik i ovladao Slavonijom do Dunava, potisnuv{i tako avarski uticaj za sva vremena. U okviru frana~ke dr`ave Slavonija je, poput Istre, Krawske i [tajerske, bila pod vla{}u furlanskog markgrofa, dakle deo frana~ke provincije Furlanije. Tako su po~etkom devetog veka Slavonci pokr{teni, a u crkveno-organizacijskom pogledu bili su u nadle`nosti akvilejskog patrijarha. Hrvatska je u to vreme bila pod vizantijskom vla{}u, da bi tek nakon vizantijsko-frana~kog rata 803. pripala Francima i pod wima ostala do 878. Godine 804. i Dalmacija se predala Francima, {to je dovelo do novog rata Karla Velikog sa Vizantijom, u kome je vizantijska vojska pobedila i povratila Dalmaciju. Nigde u izvorima nema nikakvog upori{ta za tezu da je slavonski knez Qudevit bio Hrvat. Svuda se govori iskqu~ivo o Slavenima ili Slovincima kao stanovnicima Slavonije, a da su isto~no i ju`no od Slavonije `iveli Srbi. I sam [i{i} pi{e kako su se na istoku Qudevitu “pridru`ila oba srpska plemena, Brani~evci i Timo~ani, koja nedavno od svoje voqe zamijeni{e bugarsko gospodstvo frana~kim.” (str. 36.) Kad je 822. Qudevit morao da napusti Sisak kao svoje sedi{te, “prebje`e preko granice k Srbima.” (str. 36.) Razume se, nije i{ao preko cele Slavonije na istok da bi prebegao Srbima Brani~evcima ili Timo~anima, nego preko najbli`e granice, reke Save, na jug Srbima. Uostalom, kad su Franci tada pokorili celu Slavoniju, pokorili su i Srbe Brani~evce koji su `iveli u ju`nim predelima dana{weg Banata. S druge strane, kako sam [i{i} ka`e, “me|u Srbima ne odr`a se Qudevit dugo, jer ubiv{i prijevarom (ne zna se za{to) svoga doma}ina, nekoga srpskoga `upana, morade odavle pobje}i u Bijelu Hrvatsku, gdje na|e zakloni{ta u Qudemi{la, ujaka kneza Borne.” (str. 37.) Nije iz te srpske zemqe, u koju se prvobitno sklonio, Qudevit be`ao u nekakvu “Bijelu Hrvatsku”, nego u jedinu Hrvatsku koja je tada postojala. Da li je to bekstvo bilo preko Vrbasa ili preko Une, kao grani~ne reke, jo{ uvek je vrlo te{ko ustanoviti. Sve te ~iwenice nimalo ne smetaju [i{i}u da zakqu~i da Qudevita vaqa ubrojiti me|u najva`nije li~nosti u staroj hrvatskoj povijesti. On je bio jedini hrvatski vladar koji je umio makar i na kratko vrijeme oko sebe okupiti velik dio Slovenaca i Srba, upravqaju}i svom zemqom od izvora Drave, Save i So~e do u{}a Timoka u Dunav.” (str. 37.) “Hrvatski” vladar koji je okupio Slovence, Slavonce i Srbe, ali ni jednog jedinog Hrvata! Zaista groteskna istoriografija. I kasnije slavonske knezove, Ratomira, za koga istorijski dokumenti govore da se odmetnuo od Franaka, pa im se opet pokorio kad je pora`en 838. godine; zatim Mutimira, koji je 870. Slavoniju podveo pod nadle`nost Svetog Metodija kao slovenskog mitropolita; Mutimirovog naslednika kneza Braslava koji je 884. putovao u okolinu Be~a da se pokloni frana~kom caru Karlu III Debelom; sve wih [i{i} proizvoqno naziva posavsko-hrvatskim knezovima. Po{to je sve do jedanaestog veka postojala hrvatska dr`ava kao kne`evina ili Hrvatsko kraqevstvo, tada joj 266

se prikqu~ila Dalmacija, pa i [i{i} potvr|uje da je ubudu}e “i dr`avno ime u slu`benim aktima glasilo Hrvatska i Dalmacija.” (str. 76.) Za uvo|ewe naziva Slavonija on posve neuverqivo okrivquje Nemce i Mle~ane kao tu|ince, pa ka`e: “Eto, tako su se pored “dr`ava hrvatska”, toga jedinoga narodnoga naziva, ve} u to drevno doba nadovezala jo{ dva imena, nametnuta od tu|inaca, koja su vremenom dobila posebno geografsko znamenovawe.” (str. 76.) Wemu ni{ta ne zna~i {to Slavonci izvorno govore i drugim jezikom, kajkavskim, za razliku od hrvatskog – ~akavskog. [to se Dalmacije ti~e, u woj je `iveo sasvim drugi narod, romanski, ~iji je materwi jezik bio dijalekat latinskog ili italijanskog, a obuhvatala je samo primorske gradove i ostrva. O~igledno je da su Slavonija i Dalmacija odvajkada ne{to drugo u odnosu na Hrvatsku. One su u pojedinim istorijskim periodima mogle biti zajedno sa Hrvatskom, ali nikada nisu bile delovi Hrvatske. I [i{i} i svi ostali hrvatski istori~ari, kad pi{u istoriju Hrvatske pi{u o onome {to je i [i{i} ranije nazivao “Bijelom Hrvatskom”, pa posle odustao. Oni sporadi~no prisvajaju Bosnu, Neretqansku kne`evinu, Hum, Travuniju, Dubrovnik i Dukqu, ali wihovu istoriju, bogatu i s obiqem izvornih dokumenata, nisu u stawu da dosledno inkorpori{u u hrvatsku. I “Pakta konventa”, iz 1102. godine, odnosila su se samo na prikqu~ewe Hrvatske, s teritorijom od Cetine do Gvozda, Ugarskoj. S druge strane, vrlo je zna~ajan podatak da je splitska nadbiskupija sve do pred kraj jedanaestog veka obuhvatala osorsku, kr~ku, rabsku, zadarsku, skradinsku, stonsku, dubrova~ku, kotorsku, duvawsku i sisa~ku biskupiju. Split je tada ~vrsto bio pod vizantijskom vla{}u. Ve} kad je Dalmacija prikqu~ena Hrvatskoj dolazi do radikalnih promena. [i{i} navodi da je 1067. godine osnovana barska nadbiskupija, ali tendenciozno pre}utkuje podatak da je barski nadbiskup odtad pa zauvek imao titulu primasa Srbije, a pod wegovom jurisdikcijom nalazila se i Bosna. Za{to barski nadbiskup nije bio primas “Crvene Hrvatske”? ^etiri godine kasnije formirana je kninska biskupija i kninski biskup je dobio hrvatski atribut. Uostalom, i sam [i{i} to potvr|uje, opisuju}i kakve je tada promene do`ivela splitska (“spletska” – kako on ka`e) biskupija: “Utemeqewem nadbiskupije u Baru (1067) izgubi ona sve ju`ne biskupije i Bosnu, a utemeqewem triju novih biskupija ninske, biogradske i kninske (1071) ste~e na sjeveru tri nova sufragana. Najva`nija je kninska biskupija, kojoj se vlast protezala sve do Drave, a biskup joj nosio ime hrvatskog biskupa (Kroacie episkopus).” (str. 78-79.) Nebulozna [i{i}eva teza, uporno ponavqana u radovima skoro svih hrvatskih istori~ara devetnaestog i dvadesetog veka, da je Slavonija “od starine ~isto hrvatska”, nikako se ne mo`e uklopiti u ~iwenicu da su Hrvatska i Dalmacija s jedne, i Slavonija, s druge strane, predstavqale dva banata u okviru Ugarske. Nad oba je formalno vladao herceg, obavezno kraqevskog roda, a svaki banat je imao svoga odvojenog bana. Ako u nekom periodu nije bilo imenovanog hercega kraqevske krvi, onda je slavonski ban vr{io wegovu ulogu, a hrvatsko-dalmatinski mu je bio pot~iwen. Te stvari su se mewale kako je Ugarska ostajala bez Dalmacije i velikih delova Hrvatske, do situacije u kojoj je kraq imenovao dva bana koji su zajedni~ki vr{ili 267

banske du`nosti, pa do imenovawa jednog bana i uvo|ewa jedinstvene stale{ke skup{tine. Taj proces se vekovima odvijao, a uslovqen je gubitkom cele Dalmacije i svo|ewem Hrvatske i Slavonije na ostatke ostataka “nekada{wih kraqevina”. Sam [i{i} skre}e pa`wu: “Kad nema hercega, onda upravqaju banovi gotovo istom vlasti. U prvi kraj bio je samo jedan ban, no od Bele III (IV) nalazimo ih po dva, i to napose za Hrvatsku i Dalmaciju, a napose za Slavoniju; od Matije Korvina, kad bija{e ve} izgubqena Dalmacija i ju`na Hrvatska, ima ili samo jedan hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, ili dva ista. Taj se naslov sa~uvao sve do danas. Svaki ban imenovao je sebi banovca (vicebanus); slavonski banovac bija{e redovito `upan kri`eva~ke, a hrvatski `upan kninski.” (str. 204.) U trinaestom i ~etrnaestom veku povremeno su slavonski banovi kovali svoj novac, takozvane banovce. Moneta su bili dinari, obali i bagatini. Hrvatska i Dalmacija nikada nisu imale sopstveni novac, sve do Ante Paveli}a. Kunovina je bila samo porez na zemqu. a) Direktno ukqu~ivawe Slavonije u sastav Ugarske Kada treba ne{to srpsko da se prisvoji, onda [i{i} govori o Srbima i Hrvatima kao izvorno jedinstvenom narodu, kao i o jeziku hrvatskom ili srpskom; onda su hajduci i uskoci podjednako hrvatski i srpski. Kada neki qudi govore ~akavski, onda je to dovoqan dokaz da su oni zaista Hrvati, kao neki navodno pohrva}eni Vlasi koji su neke svoje akte sa~inili na ~akavskom. Kada ne govore ~akavski, onda je ~iwenica da su katolici dovoqna da bi bili progla{eni Hrvatima. Tako na jednom mestu [i{i} pi{e: “Hajduci su oni zaslu`ni qudi, koji su u narodu hrvatskomu i srpskomu kroz ~itavo vrijeme turskoga ropstva podr`avali misao na slobodu i oslobo|ewe.” (kwiga druga, str. 115.) Sewski uskoci su, po wemu, prete`no Hrvati, jer su bili katolici, iako nisu nikad govorili ~akavski; ali me|u wima je bilo dosta pravoslavnih Srba, pa i Italijana. Tu je i primer Dalmacije, “gdje se narod hrvatski i srpski odmah na prvi glas o porazu turske vojske pod Be~om podi`e na oru`je pod svojim opjevanim vo|ama Stojanom Jankovi}em i Ilijom Smiqani}em.” (str. 124.) Re~ je o iskqu~ivo srpskim junacima, koji su bili u mleta~koj slu`bi. Komandovali su Srbima, mo`da i malim delom Srbima katolicima, ali tu nije bilo nikakvih Hrvata. Uostalom, sve teritorije koje su oslobodili od Turaka, prikqu~ene su Veneciji. Povodom preotimawa Like i Slavonije od Turaka i wihovog prikqu~ewa Austriji, [i{i} sad govori o Srbima kao stranim elementima jer oni tu nisu objekat prisvajawa, nego faktor gotovo nepremostive smetwe hrvatskim aspiracijama. Tako pi{e: “Ono zemqi{te, {to su carevci i Hrvati osvojili, tek je po starom imenu bilo hrvatsko; ina~e ponajvi{e opusto{eno i naseqeno najve}im dijelom stranim elementima, u prvom redu Srbima. Osim toga, ne htjede dvor osvojenih zemaqa sjediniti s materom zemqom, ve} priklopi Liku i Slavoniju dvorskoj komori.” (str. 127.) Tu je i manir, stalno prisutan kod [i{i}a i ostalih hrvatskih istoriografa, da se, kad god ima i Hrvata vojnika u ne~ijoj vojsci, govori kao da je i sama vojska hrvatska, pa tako redovno ide konstrukcija “ugarska i hrvatska vojska”, “Ma|ari i Hrvati”, “Hrvati i carevci”, itd. Gde su tu u osvajawu Slavonije i Like 268

bili Hrvati uz carevce? Mo`da je poneki bio pod carevcima, i sigurno ih je tu bilo, ali nijedan nije bio sa carevcima. Uostalom, koliko je tada{wim navodnim Hrvatima bilo stalo da se zaista Slavonija prikqu~i Hrvatskoj, najboqe svedo~i podatak da je na ugarskom dr`avnom saboru u Po`unu 1751. godine, na kome su prisustvovali i hrvatski velika{i, viroviti~ki `upan Antun [pi{i} Japranski predlo`io “da bi u napredak tri novoure|ene slavonske `upanije {iqale svaka po jednoga poslanika na sabor ugarski, kao {to to ~ine ~isto ugarske `upanije; predlog podkrijepi time {to su i onako pomenute `upanije ure|ene na Ugarsku, te prinose toliko nameta, kao ove, pa stoga }e boqe biti da do|u pod palatine; to jest jasnijim rije~ima, pod`upan [pi{i} predlo`io je neka se Slavonija odcijepi od Hrvatske i sjedini s Ugarskom.” (str. 139.) To je prihva}eno, pa je ban u Slavoniji zadr`ao sudsku funkciju, a administrativno je Slavonija prikqu~ena direktno Ugarskoj. b) Katoli~anstvo kao spona izme|u Hrvata i Ma|ara Sedam vekova `ivota hrvatskog naroda pod ma|arskom vla{}u [i{i}, ne spore}i o{tre sukobe ali samo kao izuzetnu pojavu, naziva hrvatsko-ma|arskim prisnim prijateqstvom i savezni{tvom. “Hrvate i Ma|are spajala je u prvom redu vjera katoli~ka” (str. 2, kwiga tre}a), iako su se oba naroda dugo kolebala izme|u isto~ne i zapadne hri{}anske crkve. “Da je Ugarska kona~no pristala uz isto~no-pravoslavnu crkvu, bila bi se tijekom stoqe}a nesumwivo prometnula u slavensku dr`avu, ba{ onako, kako se to zbilo u Bugarskoj; da se opet Hrvatska priklonila istoj crkvi, ne bi se mo`da nikad izgradila bila razlika izme|u Hrvata i Srba, ve} bi se oba plemena vaqda jo{ pred kraj XI vijeka stopila u jedan politi~ki narod s jednim etni~kim imenom, bilo hrvatskim, bilo srpskim. Ali Ugarska i Hrvatska odlu~ile su se nakon definitivnog raskola u kr{}anskoj crkvi (1054) zauvijek za zapadnu crkvu i Rim, a time bje{e i za ~itavo docnije vrijeme jasno ozna~en pravac i put, kojim je morala po}i historija wihova; ma|arstvo spaslo se od poslavewewa, dok se hrvatstvo kroz vijekove znatno udaqilo od najbli`e im susjedne bra}e Srba.” (str. 3.) Bar {to se srpsko-hrvatskih relacija ti~e, ova je teza apsolutno neta~na. Hrvatima su etni~ki izvorno mnogo bli`i Slovenci, ^esi i Poqaci nego Srbi. Krajem jedanaestog veka ne bi do{lo do stapawa Srba i Hrvata u jedan politi~ki narod, da su oni istoj veri i crkvi pripadali, jer je i narednih sto godina ve}ina Srba bila katoli~ka, pa im je i papa kraqeve krunisao, sve dok Sveti Sava Nemawi} nije osnovao srpsku nacionalnu crkvu, odnosno autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu. Druga jaka spona izme|u Hrvata i Ma|ara, kako navodi Ferdo [i{i}, jeste latinski jezik kao slu`beni u dr`avi, op{teprihva}eni u javnom i kulturnom `ivotu, ali dominiraju}i “i u privatnom op}ewu inteligencije, kako hrvatske tako i ma|arske.” (str. 4.) Tome dodaje jo{ dva va`na faktora povezivawa, koje predstavqaju zajedni~ki stale{ki interesi plemstva i sve{tenstva, kao i zajedni~ka odbrana od spoqa{wih neprijateqa. Dalmatinsko, hrvatsko i slavonsko plemstvo je imalo sva prava kao i ugarsko, pa i ne{to vi{e od toga. Me|utim, to {to [i{i} smatra za vi{e plemi}kih 269

prava, zapravo je mawe prava, jer hrvatski stale`i prvobitno uop{te nisu bili zastupqeni, a slavonski jesu, u ugarskom saboru, a potom je jedinstveni dalmatinsko-hrvatsko-slavonski sabor slao izaslanike na ugarski. S jedne strane nacionalna megalomanija, a s druge priznawe da su u prvoj polovini devetnaestog veka “kraqevinu Hrvatsku” ~inile samo zagreba~ka, vara`dinska i kri`eva~ka `upanija. (str. 141.) U skladu s takvim realnim stawem “bija{e kod inteligencije u prvoj ~etvrti XIX vijeka ime hrvatsko stisnuto iskqu~ivo na kajkavce, i to na `upaniju zagreba~ku do Kupe, vara`dinsku (s Me|umurjem zaladske `upanije) i kri`eva~ku, dakle ne{to neuglednije nego li je to bilo prostrano ime ilirsko, pod kojim su se razumijevali svi {tokavci, a naro~ito jo{ se ilirstvu pribrajahu svi stariji pisci dalmatinski, naro~ito dubrova~ki.” (str. 155.) Da se pod ilirskim zapravo podrazumevao srpski jezik potvr|uje i sam [i{i}, kad za dela Vuka Karayi}a pi{e da su ona postala “prema tadawim filolo{kim nazorima najbistrijim izvorima ~istoga narodnoga ilirskoga (srpskoga) jezika.” (str. 159.) To “srpskoga” u zagradi pored “ilirskoga” napisao je Ferdo [i{i}. v) Razlozi Qudevita Gaja za odustajawe od kajkav{tine Povodom uloge Qudevita Gaja u pokretu ilirskog preporoda, [i{i} iznosi da wegov “prvi istup i uspjeh preporoda `eqne hrvatske omladine bje{e predavawe o hrvatskom (to jest kajkavskom) jeziku na pravoslavnoj akademiji zagreba~koj.” (str. 163.) To se desilo 1831. godine. I profesor Matija Smodek krajem te godine “zamoli profesorski zbor da mu dopusti, da smije privatno i besplatno pou~avati hrvatski jezik (zapravo kajkavski dijalekat) u jednoj od soba akademi~ke zgrade.” (str. 164.) Naredne godine se spisom, objavqenim na latinskom jeziku, Ivan Derkos zalagao da se sva nare~ja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije “slo`e u jedan jezik ne pu~ki, ve} kwi`evni” (str. 167.), misle}i pritom na ~akavski, kajkavski i {tokavski. Kod ~akavaca, a posebno kajkavaca i {tokavaca ve} se ra|ala izvesna solidarnost, u strahu od sve izra`enije opasnosti ma|arizacije. Te dve varijante su bile preovla|uju}e, kajkavska i ve{ta~ki kombinovana, dok se grof Janko Dra{kovi} nije izjasnio za {tokavski. Da ga je na to motivisalo zaista bedno stawe u kome se nalazio kajkavski, pored skoro izumrlog ~akavskog, pokazuje [i{i} jo{ na po~etku tre}e kwige, kad iznosi da je igrao “latinski jezik prvu ulogu, jer je hrvatski u javnom `ivotu bio uglavnom zanemaren; dapa~e kad bi tkogod u ku}nom `ivotu ili na dru{tvenim sastancima govorio kajkav{tinom, onda mu je svaka ~etvrta, peta rije~ bila latinska, a u nekim krajevima kad{to i wema~ka. Treba odista istaknuti: u to je tu`no doba narod hrvatski jedno besvijesno i uspavano dru{tvo, kojemu je gusta pau~ina zastirala svaki du{evni `ivot, tako da je pored rijetkih izuzetaka sve bilo kao okameweno.” (str. 8.) Do bu|ewa iz te letargije dovelo je bujawe ma|arskog nacionalizma i poku{aj nametawa ma|arskog jezika kao slu`benog na teritoriji cele Ugarske. Ipak, godine 1835. Qudevit Gaj se opredelio da hrvatski kwi`evni jezik pravi od kajkavskog i na wemu je pokrenuo svoje novine pod nazivom “Danica horvacka, slavonska i dalmatinska”, izazvav{i svojevrsnu senzaciju me|u malobrojnom hrvatskom inteligencijom. “Pretplatnici bili su uglav270

nom samo kajkavci, dok ih se vrlo malo javilo iz Krajine i Slavonije, a pogotovo iz Dalmacije, Bosne i Slovenije. Poradi toga Gaj se odlu~i bez prethodne vi{e dozvole ve} naredne godine 1836. promijeniti ime, dijalekat i ortografiju, znaju}i dobro da kajkavci sami niti su podobni da stvore i uzdr`avaju osobitu literaturu, niti su dosta brojni i jaki, da postoje kano posebno narodno tijelo.” (str. 193-194.) S toga se sa svojim saradnicima okrenuo “ilirskoj” ideji, obuhvataju}i wome sve Slovene od Koru{ke do Bugarske. Naziv novina je promenio u “Ilirske narodne novine”, a u wima je “kajkav{tinu zamijenila {tokav{tina prema uzoru Dubrov~ana, ali i prema uzornom radu Vuka Karayi}a.” (str. 194.) Kao pridru`eni deo Ugarske, provincija koja je u slu`benim spisima uporno nazivana trima kraqevstvima, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, zapravo je u okviru feudalnog dru{tvenog ure|ewa imala izvesnu, nesporno malu autonomiju, u okviru svojih takozvanih municipalnih prava. Kako komentari{e [i{i}, “ova prava stoje ponajprije u nekim zasebnim sudbenim formama, onda u tom, da hrvatski stale`i sebi slobodno biraju protonotara ili zemaqskog suca, a tako i zemaqskoga kapetana za vojni~ke poslove, onda da se na banov poziv i pod wegovim predsjedawem sastaju na sabore, na kojima stvaraju zakqu~ke {to ih izravno potom {aqu Weg. veli~anstvu na potvrdu, nadaqe da sebi mogu nabaviti uz povoqnije uvjete morsku so, te da uzmognu podi}i na noge zasebnu svoju plemi}ku insurekciju s banom na ~elu. Me|utim, najva`nija municipalna prava jesu: 1. uporaba latinskoga jezika u nutarwoj upravi; 2. prednost, da Hrvatska pla}a samo polovicu od one kontribucije (ratne da}e), {to otpada na jednu portu u Ugarskoj; 3. oprost od ukona~ivawa vojske, osim u prijekoj nu`di; 4. oprost od podavawa plodina i priroda vojsci; i 5. iskqu~ewe nekatolika (protestanata) od posjedovawa nekretnina i od slu`bi.” (str. 197.) A teritorija koja je imala ta municipalna prava svedena je na samo tri `upanije, zagreba~ku, vara`dinsku i kri`eva~ku, na koju je, preseqewem brojnih hrvatskih velika{a, prenesen i naziv Hrvatska, uz wihovo izuzimawe iz Slavonije kojoj su izvorno pripadale. Prava Hrvatska je bila pod turskom vla{}u ili u sastavu Vojne krajine, koja je nekada nazivana i vojnom Hrvatskom, dok su ove tri `upanije nazivane civilnom Hrvatskom. Dalmacija je ~vrsto bila u mleta~kim rukama, a posle u austrijskim, dok je sva oslobo|ena Slavonija, osim delova u sastavu Vojne krajine, direktno prikqu~ena Ugarskoj. Nastoje}i da i ove tri `upanije u pravnom polo`aju izjedna~e sa ostatkom Ugarske, Ma|ari su prvenstveno nastojali da se i u wima uvede ma|arski kao slu`beni jezik i da se protestantima prizna ravnopravnost. A upravo tome su se naj`e{}e suprotstavqali hrvatski politi~ki predvodnici, insistiraju}i na latinskom slu`benom jeziku i rimokatoli~kom verskom ekskluzivizmu. Najistaknutiji ma|aroni, predvo|eni grofom Aleksandrom Dra{kovi}em, 1840. godine formulisali su svoj antiilirski politi~ki program. “Politi~ki su ciqevi ovih plemi}a i{li zatim, da se u prvom redu odstrani ma|arskim te`wama toliko protivno, a i opasno ime ilirsko, kao tobo`e u korist i na spas “horvatskoga”, nadaqe, da se izbaci nova ortografija zajedno s “vla{kom” {tokav{tinom u korist kajkav{tine te kona~no, da se 271

“Horvati” {to tje{we prislone i pridru`e Ma|arima u jednu jedinstvenu ma|arsku politi~ku dr`avu, da poprime jezik ma|arski, ne samo kao slu`beni, ve} i kao obukovni u {kolama, a na po`unski sabor da bi svaka od triju hrvatskih `upanija (zagreb., vara`d. i kri`ev.) izravno slala po dva zastupnika, onako kako to ~ine slavonske i ugarske.” (str. 242.) Turopoqski plemi}i su otvoreno izjavqivali da ako treba da se odreknu svoje hrvatske narodnosti, radije bi postali Ma|ari nego Iliri. Turopoqski predstavnik na ugarskom saboru, Antun Josipovi}, javno se izja{wavao kao Ma|ar. Tako je 1841. godine, kao prva hrvatska politi~ka partija, formirana Hrvatsko-ugarska stranka, izrazito ma|aronskog karaktera. Tako su dva izvorno tu|inska interesa postala dominiraju}im i me|usobno konfrontiranim do krajwih konsekvenci. Ilirci su bili instrument be~kog dvora i austrijskih politi~kih interesa, a “Hrvati” ili ma|aroni ugarskih. Strasti su u oba tabora bile toliko uspaqene da je i do krvavih obra~una me|u wima dolazilo. Be~ki dvor je ipak morao popustiti 1842. pod ma|arskim pritiscima, ~emu su doprineli i diplomatski problemi nastali poku{ajem da se ilirizam pro{iri i u Bosni pod turskom vla{}u, pa je u januaru 1843. ilirski naziv zabrawen. Ilircima je tako zaboden no` u le|a od strane onih koji su ih stvorili i podsticali. Na naglu promenu austrijskog stava svakako su uticale vesti da se “neki Iliri izjavi{e spremnima, da pre|u na gr~ko-isto~nu vjeru; pro{iri{e se glasine, da Iliri ho}e da od Austrije otkinu ju`ne slavenske zemqe, te da sa Srbijom zajedno stvore novu samostalnu ilirsku dr`avu, kojoj da{to ne treba ugarske konstitucije.” (str. 267.) Dvorska intervencija bitno je oslabila Qudevita Gaja, pa su mu mnogi Ilirci uskratili daqu podr{ku, koncentrisav{i se na politi~ko delovawe koje }e obuhvatati Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Vojnu krajinu. Posle zagreba~kog krvoproli}a 1844. godine, kada su vojnom intervencijom pobijeni i raweni mnogi narodwaci, zagreba~ka `upanijska skup{tina, u kojoj su dominirali ma|aroni, zamolila je ugarsku vladu “da naredbom opet uvede staru ortografiju u sve {kole i u javnost, a po kraqu osnovana katedra narodnoga jezika na akademiji, da bude popuwena profesorom kajkav{tine, dok se u Osijeku ili Po`egi mo`e podi}i katedra za {tokav{tinu, sve to s motivacijom, {to zajedni~ki hrvatsko-slavonski jezik ne postoji.” (str. 428.) Me|utim, be~ki dvor nije dozvolio da previ{e oja~a Mayaronska stranka, pa je ban Haler te godine dobio instrukcije kako da na saborskom zasedawu omogu}i narodwacima da odnesu prevagu, elimini{u}i sitno plemstvo iz procesa odlu~ivawa, s obzirom da je ono bilo pod jakim ma|arskim uticajem, posebno turopoqsko. Tako su Austrijanci zapravo dozirali snagu svake od politi~kih struja, instrumentalizuju}i ih i manipuli{u}i wima. Na Akademiji je 1846. godine za profesora na katedri hrvatsko-slavonskog jezika izabran Vjekoslav Babuki}, istaknuti slavonski lingvista iz Po`ege, koji je tako obezbedio prevagu {tokavskog. Wegovi savremenici tada su govorili o “narodnom” jeziku, a docniji istori~ari, pa i [i{i}, rado “ilirski” ili “narodni” prepravqaju u “hrvatski”. Babuki}evo prvo predavawe je bilo o ilirskom jeziku i kwi`evnosti, a ne o hrvatskom. To je vreme kad i Ivan Kukuqevi} Sak272

cinski govori o “hrvatsko-slavonskoj domovini”, “na{em narodu”, “narodnom jeziku” itd. Sam Ferdo [i{i}, kao ugledni intelektualac i vode}i hrvatski istori~ar svoga vremena, kontradiktorna je li~nost. U vi{e navrata, pre Prvog svetskog rata, eksponirao se kao vatreni zagovornik srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva. Tako i u ovoj kwizi `ali {to je Qudevit Gaj svojevremeno odustao od uvo|ewa }irilice kao hrvatsko-slavonskog pisma, odnosno op{teg ilirskog, pa ka`e: “Gaj je morao napustiti misao o }irilskim stupcima, a time bje{e o~ito sprije~en ve} u prvom koraku, {to ga htjede u~initi, da s vremenom posve prihvati }irilicu, ba{ onako, kako je 1836. kajkav{tinu zamijenio {tokav{tinom. Da se to kojom sre}om dogodilo, danas bi hrvatska i srpska literatura bila jedna cjelina, a upravo za tim je i smjerao u prvom redu sav rad Qudevita Gaja i wegovih drugova.” (str. 211.) S druge strane, u svojim delima, bez ikakvih argumenata, prisvaja srpske zemqe i delove srpskog naroda, pa pohrva}uje Dalmatince i Slavonce, kod kojih nikada nije bilo hrvatske nacionalne svesti, zatim Dubrov~ane, Bokeqe i sve Srbe katolike uop{te.

III. Fon Sidlandova sistematizacija hrvatskog nacionalnog koncepta Jedan od zna~ajnijih hrvatskih nacionalnih ideologa Ivo Pilar, pod pseudonimom L. V. Sidland, objavio je 1918. godine u Be~u, na nema~kom jeziku, kwigu “Ju`noslovensko pitawe”, pretenduju}i da to pitawe celovito obradi, s jasnim politi~kim ciqem. Matica Hrvatska je 1943. godine tu kwigu objavila u Zagrebu na ve{ta~ki iskvarenom srpskom jeziku, a usta{ki re`im je to delo javno propagirao kao jedno od najzna~ajnijih teorijskih upori{ta svoje ideologije. Model izlagawa zasnivao se na li~nom autorovom shvatawu istoriografske esejistike, ~iji ciq nije da ne{to prou~i, dovede u sumwu ili kritikuje, nego da ~itaoca sladuwavom pri~om i lapidarnim stilom pisawa ubedi. Tako kad govori o prvom periodu hrvatske balkanske istorije, fon Sidland pripoveda da su se odmah po doseqewu Hrvati, “pro{iruju}i svoju vlast i osvajaju}i unutra{wost Balkana, probili sve do Morave i na jadranskoj obali na jugu sve do Skadarskog jezera, doti~no do Bojane. Tim ratnim podhvatima uspjelo je naseliti i zauzeti te zemqe. Uspjeh ovoga {irewa pokazuje nam u 8. stoqe}u postojawe poviestno nepobitno dokazane Crvene Hrvatske – dana{we ju`ne Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore. Uspjeh ove ekspanzije bija{e poslije potisnut srpskom ekspanzijom.” (str. 12.) Fon Sidland uz to tvrdi da su neposredno nakon naseqavawa formirane tri hrvatske dr`ave: “Sjevernodalmatinska ili Biela Hrvatska, koja se pru`ala od Istre do geopoliti~ke gorske brane Biokova; Ju`nodalmatinska ili Crvena Hrvatska, koja se prostirala od Biokova do Skadarskog jezera i Panonska Hrvatska, koja se je svojedobno, prije dolaska Ma|ara, prostirala od po~etka alpinsko-balkanskog gorja sve do Blatnog jezera i do Dunava.” (str. 12.) Povodom ratova koje je Lajo{ Prvi vodio protiv Mle~ana povodom dalmatinskih gradova, kako uskoro sledi, “va`no je istaknuti, da je u prvom ratu kao saveznik Mle~ana nastupio 273

srpski car Stjepan Du{an. Samo je wegova smrt tokom rata u~inila, da taj rat nije postao neugodan za Qudevita! Ja to isti~em i nagla{ujem, da je savez Srba i Talijana ~iwenica, s kojom mi Hrvati trebamo u budu}nosti ra~unati.” (str. 22.)

1. Srbi kao strani element I fon Sidland potencira problem masovnog iseqavawa Hrvata pred turskom najezdom, pa o tome pi{e: “Tako je tursko doba bilo razdobqe neprekidnog iseqavawa Hrvata u Ugarsku, Austriju i Italiju. Zaokru`ene hrvatske naseobine u ovim zemqama: u `upanijama Po`un, [oprow, Mo{ow, Va{ (`eqezna `upanija), Zala, Ba~–Bodrog i Barawa, gdje se i danas prema popisu stanovni{tva iz godine 1910. nalazi oko 300.000 Hrvata, nadaqe hrvatski otoci na Moravskom poqu i na Lejigi, u Moravskoj, Italiji (pokrajina Molise, kotar Larino, sela, u kojima se jo{ danas govori hrvatski: Montemitro, San Feli~e, Slavo, Akvavivakole kroi) i Bavarskoj (Ajzen{tat) etni~ki su ostaci onog doba iseqavawa. Pri tome su sve te kolonije samo ostaci seoba u skupinama, koje su zapravo bile mawe va`ne, jer su mogle samo katkada i povremeno uslijediti. Mnogo te`i etni~ki gubitak predstavqale su seobe pojedinaca, pojedinih obiteqi, mawih skupina od vi{e obiteqi, koje su se stalno iseqavale, pa ih je nova postojbina naskoro odnarodila. Vaqa istaknuti, da je upravo najboqi dio hrvatskog naroda bio onaj, koji se seqewem uklawao nepodnosivim prilikama, da to bijahu oni, koji su navikli boqim `ivotnim prilikama, a ostajali su samo gospodarski slabiji, koji se povuko{e u neprohodnije krajeve, udaqene od glavnih prometnih putova, pak su tamo nekako daqe `ivotarili. Dok su se gospodarski sposobniji i kulturno vi{e stoje}i iselili, dotle su tjelesno ja~i i sposobniji srnuli za obranu domovine u borbu, u kojoj su izgibali. Tursko razdobqe predstavqa dakle razdobqe negativnoga probira najte`e vrste za hrvatski narod, u kome su najsposobniji pogibali ili bili izgubqeni za narodni `ivot. Taj je gubitak bio neusporedivo te`i, nego li ga je pretrpio npr. wema~ki narod u Tridesetogodi{wem ratu, jer je to ratno razdobqe za Hrvate trajalo osam puta duqe.” (str. 27.) Ali hrvatska rana neprebolna tek nailazi. “Spomenutim iseqavawem Hrvata bijahu prostrani krajevi u hrvatskim zemqama opustjeli. Kako Turci iz dr`avnih, financijskih i vojni~kih razloga nisu mogli pu{tati zemqu pustu i bez stanovni{tva, nastojali su te puste krajeve ponovno naseliti qudima, koji su im ba{ stajali na raspolagawu. Oni naseqivahu iz krajeva Balkana seqa~ke i pastirske elemente, a budu}i da ne bija{e muslimanskih seqaka pastira, jer su muslimani bili gospoduju}i sloj, naseqivahu gotovo iskqu~ivo pravoslavne elemente. Ti elementi ne bijahu narodnosno jedinstveni; tu bija{e Bugara, pravoslavnih Arnauta, Grka, Cigana, a osobito vrlo mnogo Vlaha, pastirskih Aromuna, a i stanoviti postotak Srba, jer su srpska podru~ja le`ala u susjedstvu. Budu}i da su Srbi bili kulturno najboqe organizirani u svojoj srpskoj narodnoj crkvi, kako }emo to poslije jo{ vidjeti, poslavenili su se doskora neslavenski pravoslavni elementi, ali kod toga podlego{e utjecaju najja~eg istovjetnog elementa, tj. Srba, pak 274

postado{e i sami Srbima. Tako su nastali dana{wi Srbi u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni i Hercegovini. Tursko doba imalo je dakle kao posqedicu nestanak hrvatskog etni~ki jedinstvenog podru~ja, i postanak novog narodnog `ivqa, tj. Srba u hrvatskim zemqama, s posebnim karakterom, vlastitim nazirawima i politi~kim ciqevima, koji se nisu poklapali s hrvatskim ni u jednom pravcu.” (str. 28.) Srbi su se u velikim masama na{li i s druge, austrijske ili “hrvatske” strane granice, s obzirom da je odbrana carskih zemaqa “bila izvanredno ote`ana time, {to su pograni~na podru~ja Hrvatske opustjela, a to tim ve}ma, {to su Osmanlije imali obi~aj potpuno opusto{iti pograni~na podru~ja i uni{titi sva tamo{wa naseqa. Uslijed toga nastao je mawak u qudima, pa je od toga trpjela odbrana. Kako je pak hrvatsko stanovni{tvo bje`alo prema sjeveru i zapadu, tako je na jednaki na~in, turska bujica uzvitlala i ostalo stanovni{tvo balkanskih zemaqa, osobito Srbije, pa je to stanovni{tvo pred turskim ~etama bje`alo ili pak kao poslu{no ratno robqe ili kao pomo}ne ~ete s wima napredovalo. Tako je nastala jaka seoba balkanskog pu~anstva prema sjeveru i sjeverozapadu. Taj qudski materijal upotrebqavali su Osmanlije vrlo spretno za lake ~ete, za predstra`e i za pqa~ka{ke bande. A budu}i da je taj `ivaq bio od prirode sklon pqa~kawu, otimawu i grabe`u, svijet ga se vrlo bojao. Austrija se htjela toj taktici suprotstaviti na taj na~in, {to je i ona poku{ala ovo nomadsko stanovni{tvo iskoristiti u svoje svrhe, a napose wime naseliti opustjele hrvatske krajeve.” (str. 31.) Srbi su, dakle, narod prirodno pqa~ka{kog mentaliteta, a kako im je Austrija, pod nazivom Vlaha, Raca, uskoka ili prebega, davala zemqu u pograni~nim krajevima, zauzvrat ih obavezuju}i na vojnu slu`bu u statusu kraji{nika, u Hrvatskoj i Slavoniji je “me|u hrvatsko stanovni{tvo utisnut posve novi i strani element, s kojim }emo se jo{ kasnije morati pozabaviti.” (str. 31.) I ne samo da su se ovi doseqenici, kako fon Sidland ka`e, “koji su ve}im dijelom bili neslavenskoga podrijetla, poslavenili”, nego su i “povukli k sebi jedan dio Hrvata, koji je pre{ao na pravoslavqe, stopili u jednu jedinstvenu etni~ku masu, pa su potomci ove etni~ke mje{avine dana{wi pre~anski Srbi u Hrvatskoj.” (str. 33.) Osnovni problem on vidi u politi~ko-teritorijalnom izdvajawu Vojne krajine i wenom nepodlegawu bilo kakvim ingerencijama hrvatskih i slavonskih feudalnih stale`a, a slobodwa~ki status kraji{kog stanovni{tva iskazivao je ogromnu privla~nu snagu na potla~ene i sasvim obespravqene hrvatske kmetove. a) Diskvalifikovawe Porfirogenita [to se ti~e prvih po~etaka srpske dr`avnosti, fon Sidland izra`ava sumwu u verodostojnost Porfirogenitovih vesti o prvobitnom srpskom naseqavawu Travunije, Zahumqa, Paganije i Bosne. Me|utim, on ka`e da su se kasniji srpski nara{taji, prostorno se neprekidno {ire}i, morali “iseliti u okolna podru~ja i tako naseli{e Srbi, istina tek tokom slijede}ih stoqe}a, zaista sasvim ili samo djelomice one krajeve, koje im Porfirogenit bija{e onako obilno podijelio. Dodu{e, Srbi naseli{e jo{ i neke krajeve na jugu, koje im Porfirogenit ne bija{e priznao.” (str. 44.) Uz to, on 275

smatra da su zna~ajni ~inioci u razvoju srpske dr`ave bile “hrvatske dr`avne tvorevine, poimenice Crvena Hrvatska, koja isprvice obuhva}a{e dana{wu Hercegovinu i Crnu Goru. Zaista se opravdano misli da je u 8. st. hrvatsko plemstvo za neko vrijeme zavladalo nad srpskim seqacima – gor{tacima. Flavije Blondo nas izvje{}uje da se Ra{a smatra pokrajinom Hrvatske. Ali se ~ini da su Bizantu skloni Srbi s pomo}u svog sve}enstva ubrzo slomili vladavinu Rimu sklonog hrvatskog plemstva. Tako tamo do|e do mije{awa ovih naroda, a pri tome nadvlada{e kona~no Srbi. Opa`a se, da sredovje~ni gr~ki pisci, a osobito Zonara i Kedren zovu narod u Ra{i i Dukqi “Srbima, koji se zovu i Hrvati” ili “Hrvatima, koji se i Srbi zovu”. To isto spomiwe i Skilices. Budu}i da stvarawe hrvatske dr`ave i wen razvitak po~iwe veoma rano, sasvim je naravno, da su u dr`avu prije organizirani Hrvati povremeno protegnuli svoju vlast i na neorganizirane i slabije organizirane Srbe.” (str. 45.) Opisuju}i kako je bugarski car Simeon po~etkom desetog veka opusto{io Ra{ku, mada svi istorijski izvori svedo~e da je re~ o Srbiji, {to je za fon Sidlanda sinonimno, on govori da su mnogi Srbi izbegli u Hrvatsku i druge strane, {to je bilo presudno za etni~ku sudbinu Dukqe. “Ve} sam naglasio da smatram Dukqu samo daqwim razvojem Crvene Hrvatske (koja je prvotno hrvatska naseobina). Ali se ~ini, da je sloj naseqenih Hrvata bio vrlo riedak i da se zbog geopoliti~kih zapreka nisu gajili odnosi s nacionalno ja~om Bijelom Hrvatskom, pa je kasniji razvoj odlu~io na {tetu Hrvata. Izgleda da je ovdje sudjelovala i okolnost, {to se upravo u Dukqu iselio jedan dio gorweg sloja Srba, politi~ki djelatnog dijela naroda. Po~ev{i od god. 924. postaje srpski utjecaj ja~i, a u razdobqu velikog osvajawa Komnena u 12. stoqe}u (1168-1180), ~ini se, da je sve ja~i bizantski utjecaj jo{ i vi{e djelovao u korist pravoslavnih Srba protiv katoli~kih Hrvata.” (str. 47.) Po wemu su posqedice ovog procesa bile sasvim porazne za Hrvate. “Ovako pripade Dukqa postepeno sve vi{e u djelokrug srpskog utjecaja. Postade u neku ruku drugim politi~kim sredi{tem srpskog naroda. Ali prvotno hrvatsko naseqewe kao etni~ki momenat i jaki utjecaj katolicizma udarili su ovom podru~ju tako neizbrisivo, posebno obiqe`je, da se Dukqa, kasnije Zeta, kroz ~itavu srpsku povijest javqa kao posebna individualnost, koja obi~no stoji u nekoj protivnosti s etni~kim sredi{tem u Ra{i. Ovi razlu~ni elementi pokazali su se tako jakima, da ih do danas nije bilo mogu}e svladati, pa tako vidimo jo{ i danas pokraj prave Srbije jo{ i Crnu Goru, nasqednicu nekadawe Dukqe i Zete.” (str. 47.) Vaqda da bi dodatno potencirao navodnu hrvatsku dr`avotvornu superiornost, fon Sidland iznosi i slede}i stav: “Koliko god je sredi{te srpske zemqe bilo zgodno za odr`avawe i odgajawe narodne snage, toliko bija{e nepovoqno za politi~ki razvoj, za stvarawe dr`ave. Stvarno ne vidimo od 7. do 10. stoqe}a nikakve znatnije srpske dr`avne tvorevine. Neplodna, siroma{na gorska zemqa, bez ve}ih gradova, bez ikakve kulturne tradicije, bija{e naprosto nesposobna za stvarawe dr`ave. Tek kad je Dukqa (Zeta) naprijed spomenutim bijegom i seobom dobila srpsko pu~anstvo i uz bizantsko-pravoslavnu pomo} dospjela u politi~ki djelokrug Srpstva, po~iwu Srbi sudjelovati u 276

stvarawu dr`ave, koja dodu{e nije ~isto srpska, ali su Srbi u woj ve} u tolikoj mjeri dionici, da se ne mo`e preko wih naprosto prije}i.” (str. 47.) A u vreme procvata srpske dr`ave, nakon bugarskog poraza i uz vizantijsku potporu ostvarenog, “srpski element vra}ao se iz progonstva polako natrag u narodno sredi{te u Ra{u, te je tom zgodom donio sa sobom svakako hrvatsko-romanski kulturni utjecaj i politi~ke tradicije.” (str. 47-48.) Jer {ta bismo, ina~e, mi Srbi bez hrvatske i kulture i politi~kih tradicija. Bili bismo niko i ni{ta! To je jedan od vidova antisrpske mr`we, usmerene na prikazivawe srpskog naroda kao biolo{ki ni`eg, socijalno zaostalog i politi~ki nesposobnog. Fon Sidland daqe iznosi da je usled vizantijsko-srpskog sukoba krajem desetog veka ponovo veliki broj Srba napustio Ra{ku i mahom pobegao u Dukqu. “Ovo opetovano pridola`ewe oja~a srpski element u Dukqi (Zeti) toliko, da od 11. st. ne mo`emo Dukqu vi{e smatrati ~isto hrvatskom nego mije{anom hrvatsko-srpskom dr`avnom tvorbom. Dukqa (Zeta) stade odsada sve vi{e sudjelovati u politi~kom udesu Ra{ke, s kojom bija{e geopoliti~ki boqe vezana nego s ostalom Hrvatskom. Ali usprkos tome ne mo`emo dr`avnim tvorevinama Vojislava i Bodina priznati ~isto srpsko obiqe`je, nego mije{ano hrvatsko-srpsko, jer gr~ki pisac Niketes zove Dukqu jo{ uvijek “Korbatia” ili Crvena Hrvatska.” (str. 48.) Na po~etku posebnog poglavqa fon Sidland samouvereno nagove{tava da }e dokazati “da Srbi nemaju nikakva prava na Bosnu i Hercegovinu ~ak ni onda, kad bismo u cjelosti usvojili tzv. na~elo narodnosti. Bosna ne bija{e nikada srpski narodni posjed, ona to ni danas nije, a pitawe je budu}nosti, ho}e li to ikada biti.” (str. 80.) Pri elaboraciji pitawa nacionalnog definisawa bosanskog stanovni{tva on skre}e pa`wu “da je Bosna iznimka od pravila, koje sam postavio, da su ju`noslovenski narodi samo posqedica politi~ko-dr`avne tvorbe. Postojala je samostalna bosanska dr`ava, to je povijesna ~iwenica. A ipak nikada nije bilo bosanskog naroda, niti }e ga ikada biti. Ovdje susre}emo dakle jedan sociolo{ki problem, koji moramo bezuvjetno rije{iti, ako ne}emo da nam ~itava sazidana zgrada opasno ne napukne. Bez razja{wewa ove iznimke od pravila, ~itav nam bosanski problem mora ostati nejasan i nerazumqiv.” (str. 81.) Muka je wegova velika {to su od Konstantina Porfirogenita pa nadaqe mnogi autoritativni istori~ari za Bosnu tvrdili da je nesumwivo srpska zemqa, a me|u wima i neki ~ija imena sam pomiwe: Maksimilijan [imek, Jovan Raji}, Frawo Peja~evi} Viroviti~ki, Johan Kristijan fon Engel, Leopold fon Ranke, Bewamin Kalaj, Helfert itd. Uprkos tome fon Sidland, na na~in krajwe nesvojstven nau~niku i intelektualcu, tera inat: “Tvrdim dakle, da Bosna po~ev{i od 8. st. bija{e hrvatskom zemqom, da je to do danas ostala i da }e tek budu}nost odlu~iti, ho}e li mo`da postati srpskom.” (str. 82.) [to se ti~e Porfirogenitovog svedo~ewa, on ka`e da “ne mo`emo primiti ovu povijest o naseqewu, jer je sasvim tendenciozna na {tetu Hrvata i na korist Bizantu sklonih Srba, a osobito je la`na s obzirom na Bosnu.” (str. 83.) Pri tom fon Sidland falsifikuje Kinama pripisuju}i mu da je la`no napisao da u Bosni ne `ive Srbi, a uz to dodaju}i da su vizantijski pisci bili pristrasni u korist Srba. “Zadubimo li se u stare izvore, pri277

mijetit }emo da je i tamo ovo pitawe mjestimice zbrkano, ali da se sve vi{e isti~u Hrvati i sve vi{e stupaju u pozadinu Srbi, {to vi{e po|emo natrag. Ne}u ~itaoce zamarati suvi{nim teretom izvora, te }u se jo{ samo ukratko pozvati na Kedrena, koji potvr|uje da Hrvati grani~e s Bugarima, a tu granicu tra`iti nam je na sjeveru, poglavito u dana{woj kraqevini Srbiji; pozvat }u se jo{ i na Flavija Blonda, koji Bosnu ozna~uje pokrajinom kraqevine Hrvatske i na biqe{ku u registru samostana Sv. Petra kod Solina u Dalmaciji, po kojoj je Bosna cjelovit sastavni dio Hrvatske, te se bosanski ban ozna~uje izbornim knezom kod birawa hrvatskoga kraqa, a ovu ~iwenicu spomiwe i Helfert.” (str. 83-84.) b) Geometrijski dokaz da Bosna pripada Hrvatima Autori koje pomiwe ne smatraju se naro~ito ozbiqnim, a za pomenuti samostanski registar ve} je hrvatska istoriografija utvrdila da je re~ o ma{tovitom istorijskom falsifikatu. [to se ti~e ~iwenice da su Srbi padali u bugarsko ropstvo, a Hrvati uspeli da pobede bugarsku vojsku, ona nije dovoqan dokaz za tezu “da su Hrvati isprva morali biti brojniji i ra{ireniji narod od Srba, premda nas po{tovani Porfirogenit `eli uvjeriti o protivnom.” (str. 84.) Porfirogenit se mo`e do mile voqe osporavati praznim umovawem, ali alternativnog istorijskog izvora iz wegovog vremena ili starijeg jednostavno nema. Fon Sidland ima “boqi” dokaz. On ka`e da su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija nesporno hrvatske zemqe i to potkrepquje podacima iz popisa stanovni{tva iz 1910. godine, po kome je u Hrvatskoj i Slavoniji `ivelo 62,5% Hrvata, a Srba 24,6%, dok je u Dalmaciji Hrvata bilo 82,5%, a Srba 16,3%. To vaqa uzeti zdravo za gotovo; u to se ne mo`e sumwati. A onda nas fon Sidland, kad je ustanovio polazni neporecivi aksiom, upu}uje na geografsku kartu. “Treba samo pogledati crno ozna~ene hrvatske zemqe i Bosnu, koja je ostala bijelom. Kako si mo`emo zamisliti, da je u jednoj zemqi oblika isdu`enog {estara nastao jedan narod, a u zemqi, koja se nalazi unutar tog {estara, da je prebivao jedan drugi narod? Nije potrebna osobita mo} spoznaje, da se uvidi da je postojawe hrvatskog naroda u Trojednoj kraqevini – a to je ~iwenica, koju nam o~igledno dokazuju poznata vojni~ka djela Hrvata u te{kim borbama svjetskoga rata – i u Bosni isprva morala biti narodotvorna sila. Postawe jednog naroda na podru~ju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naprosto je geopoliti~ki i antropolo{ki nemogu}e, ako se tom podru~ju ne doda i Bosna. Razvoj je mogao uslijediti samo na na~in, kako sam ve} prikazao, da su se Hrvati iz svog prvotnog sredi{ta, koje se prostiralo do Vrbasa, tokom prvih dvaju stoqe}a pro{irili prema jugu i sjeveru, toliko i prema istoku, i tu zemqu postupno naselili, preslojili, wome zavladali, tamo{we slavenske i neslavenske elemente asimilirali i tako zapo~eli stvarawe jednog hrvatskog naroda.” (str. 84.) Wegova karta, me|utim, obuhvata dugi prostor ispod reke Cetine i celu Boku Kotorsku na jugu, kao i celu Slavoniju i Srem na severoistoku, a to nikada nisu bile hrvatske zemqe. Takva “hrvatska” kifla jednostavno kroz raniju istoriju nije postojala. Na istoku se Hrvati nisu nikada ra{irili daqe od Vrbasa, a dana{wem kajkavskom (slovena~kom) Hrvatskom zagorju tek su preseqeni hrvatski feudalci od {esnaestog veka naovamo na278

silno hrvatsku svest nametali. Kqu~ni kriterijum koji bi mogao poslu`iti kao objektivni u ovakvim raspravama, rasprostrawenost ~akavskog jezika, fon Sidland uop{te ne pomiwe. On pri~a svoju pri~u, a unapred lakomislenog ~itaoca osloba|a tereta bilo kakvih dokaza. Pri~a je sama po sebi lepa i primamqiva. “Jednako kao po svom naseqewu, tako je i politi~ki Bosna hrvatska zemqa. To slijedi ve} iz razmatrawa, do kojih je morao do}i svatko tko samostalno misli, kad promatra prilo`eni zemqopisni nacrt. Ako su dana{we zemqe Hrvatska, Slavonija i Dalmacija nekada pripadale hrvatskoj dr`avi, onda joj je nu`no pripadala i Bosna. Jer kao {to je nemogu}e stvoriti jedan narod, tako je nemogu}e stvoriti i jednu dr`avu u zemqi tako nemogu}eg oblika, kakvog su spomenute dana{we tri hrvatske zemqe.” (str. 85-86.) Osim toga, on iznosi tri dodatna argumenta za svoju tvrdwu o pripadawu Bosne “hrvatskoj” dr`avi: “1. Da je Bosna bila sastavni dio hrvatske dr`ave, najboqe dokazuje politi~ko ustrojstvo i kasniji razvoj zemqe u samostalnu dr`avu. Od svog ulaska u povijest do progla{ewa kraqevinom stoji na ~elu Bosne ban. Banska ~ast je iskqu~ivo hrvatska ustanova, koja se u banu Dalmacije, Hrvatske i Slavonije o~uvala do danas. Kasnije, u doba dr`avne zajednice Hrvata i Ma|ara, pre{la je banska ~ast i u ma|arsko dr`avno pravo, te je imala zna~ewe namjesni{tva u ju`noslavenskim pokrajinama, kao {to to jo{ danas dokazuje Banat u ju`noj Ma|arskoj i povjesne banovine... Srbi ne znaju za ustanovu bana. U wih bija{e samo `upana i velikih `upana, iz kojih je proiza{lo i srpsko kraqevstvo. Nigdje u srpskoj povijesti ne nailazimo na bansku ~ast, nego samo u hrvatskoj. Odatle je jasno da je zemqa, u kojoj se ustrojstvo dr`ave razvilo iz ustanove bana, morala etni~ki i dr`avno pripadati Hrvatima. 2. Bosanski ban bija{e po hrvatskom dr`avnom pravu hrvatski stjegono{a i hrvatski izborni knez, i to prvi izborni knez u hrvatskoj dr`avi. Upu}ujem na ve} prije spomenutu vijest samostana kod Solina. 3. Ugarska je stekla Bosnu uno aktu s Hrvatskom kao sastavni dio hrvatske dr`ave. Ovo je ~iwenica koju Ma|ari ne priznavaju, jer svoje pretenzije osnivaju na nekom vojni~kom osvojewu Bosne.” (str. 86.) Ban je avarski izraz i u hrvatskoj dr`avi predstavqao je upravnika posebne oblasti Like, Krbave i Gacka. Ma|ari su ustanovu bana uspostavqali u zemqama, ~ak i srpskim, koje nemaju nikakve veze s Hrvatima. Srbi itekako znaju za ustanovu ban, pa je ~ak i jedan Srbin, Belo{, srpski princ i brat ugarske kraqice, bio dalmatinsko-hrvatski i slavonski ban. Prvi bosanski ban (u istoriji se Bori} prvi pomiwe) imenovan je tek po{to je Bosna u{la u sastav Ugarske po~etkom dvanaestog veka. Ugarska je Bosnu stekla tako {to je tu zemqu Srbija ustupila kao miraz uz princezu koja se udala za ma|arskog kraqa, a nije pod krunu Svetog Stefana do{la kao sastavni deo hrvatske dr`ave, kao {to, uostalom, Slavonija nije do{la kad i Hrvatska, nego dosta ranije. v) Ga`ewe nepo`eqnih ~iwenica o Bosni Jo{ jedna velika muka mu~i fon Sidlanda. Kako god on prekrajao stariju istoriju, prikrivao nepo`eqne ~iwenice, izmi{qao po`eqne i beskrajno ma{tao u romanti~arskom zanosu, “ostaje ~iwenicom, da su Srbi danas u Bosni najja~i narodni vjeroispovjedni element, da sa~iwavaju otpri279

like 43% od sveg pu~anstva i da su nacionalno najsvjesniji, a te narodne svijesti nema ni izdaleka u tolikoj mjeri kod katoli~kih Hrvata, kojih ima do 20%, a pogotovo ne kod muslimana, kojih ima do 33%, a nemaju jo{ izgra|ene narodne svijesti. Kod muslimanske inteligencije pokazuju se po~eci nekog narodnog osje}aja, ali su oni podijeqeni, jer jedan dio nagiwe Hrvatima, a drugi Srbima, premda treba priznati da prete`ni dio muslimana simpatizira s Hrvatima. Pa kako je mogu}e razjasniti ove pojave, koje su sasvim protivne na{oj tvrdwi, da su Bosna i Hercegovina hrvatske zemqe? Priznajem, da dosele nigdje nisam na{ao potpuno razja{wewe postanka dana{wih etni~kih prilika u Bosni i Hercegovini i da je u nizu ju`noslavenskih problema najte`e rije{iti bosanski problem.” (str. 87.) Zato se fon Sidland upu{ta s velikim entuzijazmom u dokazivawe nedokazivog i tvrdi da je re{io glavni problem koji je mu~io i wega i wegove istomi{qenike. On uvodi u igru kao presudan faktor bosansko bogumilstvo, pa konstrui{e sasvim novu i opet potpuno izmi{qenu pri~u o navodnoj politi~koj pozadini bogumilskog pokreta. Govori o politi~kom razdoru u Hrvatskoj krajem jedanaestog veka, gde je “kao utuk na romanizatorsku tendenciju katoli~ke crkve nastala narodna stranka, i znamo da su borbe izme|u narodne i latinsko-klerikalne stranke hrvatsku dr`avu toliko oslabile, da su Ma|ari mogli zapo~eti i uspjeti sa svojim te`wama. Vidjeli smo nadaqe, da se u tom ~asu hrvatska narodna stranka usprotivila i Ma|arima, ali bude potu~ena na Gvozdu od Ma|ara i Hrvata, prista{a ma|arske stranke, kojom je prilikom poginuo i Petar Sva~i}, posledwi hrvatski kraq doma}e krvi. No bilo bi krivo misliti da je nakon ovog poraza netragom nestala hrvatska narodna stranka, koja je u sebi osjetila nagon za samostalnim `ivotom ~itavog jednog `ilavog i ustrajnog naroda, kakav bija{e hrvatski. Pa {to u~ini, {to morade u~initi ta stranka? Weni prista{e morado{e se iseliti iz krajeva koji stajahu pod utjecajem wihova protivnika, klerikalnih Hrvata, primorskih Romana i Ma|ara. Po{to su klerikalni Hrvati, primorski Romani i Ma|ari zavladali samo obodnim podru~jem, povukla se hrvatska narodna stranka u unutarwost zemqe, a to bija{e zbog oblika tla hrvatskih zemaqa upravo Bosna i Hercegovina. Goroviti, te{ko pristupa~ni predjeli Bosne, postado{e uto~i{te neslomivog hrvatskog narodnog plemstva i wegovih prista{a, koji se onamo skloni{e i na|o{e toliko za{tite, da su mogli ustrajati u svom otporu protiv Romana, protiv klerikalno-papinske politike i protiv te`we ugarskih kraqeva. Ovom seobom jednog politi~ki aktivnog narodnog elementa u Bosni bija{e udaren temeq kasnijem stvarawu bosanske dr`ave.” (str. 91.) Zaista lepa pri~a! [to bi onda pored tolike lepote fon Sidland brinuo {to mu pri~a nema ama ba{ nikakvog istorijskog upori{ta i ne zna se ni za jednog jedinog hrvatskog plemi}a, predstavnika politi~ki aktivnog elementa, koji je pred Ma|arima 1102. godine pobegao u Bosnu i onde se ustoli~io makar kao tre}erazredni politi~ki faktor. Pri tom autor poseban zna~aj pridaje ~iwenici da je ban Bori} progonio bosanske katolike, nalaze}i u woj gotovo fantasti~no zna~ewe. “Hrvatskom narodnom plemstvu, koje se sklonilo u Bosnu, nije moglo ostati tajnom da katoli~ka crkva u dr`avi, koju su oni osnovali, poma`e jednostrano dalmatinske romane. Pa budu}i da 280

je katoli~ko-klerikalna stranka u Hrvatskoj bila Hrvatima nenaklowena, naravno je da je hrvatska narodna stranka morala biti orijentirana antiklerikalno, pa i protukatoli~ki. Odrazilo se to tako da prvi bosanski ban, koji se pojavquje i samostalno nastupa kratko iza seobe hrvatske narodne stranke u Bosnu, pokazuje protukatoli~ku orjentaciju.” (str. 91-92.) Sledi novi problem. Godine 1163. Bosna je opet do{la pod vizantijsku vlast, u vreme Manojla Komnena, a “godine 1180. nakon smrti Manuelove pojavi se u Bosni ve} bogumilstvo. Slijede}i bosanski ban Kulin, koji jo{ i danas `ivi u predaji naroda u Bosni, ve} je gorqiv bogumil, a bogumila imade ve} u to doba u Bosni na desetke hiqada. Pa {to nas u~i ta pojava? Protukatoli~ka orjentacija Hrvata, koja bija{e ve} zapa`ena u doba bana Bori}a, po{la je za korak daqe. Hrvatsko-bosansko plemstvo pre{lo je naprosto bogumilstvu, upravo zato, jer je u bogumilstvu, koje bija{e na~elni protivnik katolicizmu, na{lo najpovoqniji izraz svojem raspolo`ewu. Tome je zacijelo pridonijela i okolnost {to u bogumilstvu nai|o{e na slavenski jezik u crkvi, za koji se uzalud borahu u vlastitoj dr`avi. I wihovo nastojawe za nezavisnom dr`avnom crkvom na|e priliku da se ostvari, jer bogumilstvo bija{e organizirano u crkve po zemqama. Sigurno je tako|er bizantsko vladawe u Bosni od g. 1163. do 1180. poku{alo sve mogu}e da u Bosni unaprijedi pravoslavqe, a nesklonost Hrvata bizantinizmu i pravoslavqu bija{e zacijelo samo daqwi poticaj za prijelaz na bogumilstvo. Ono bija{e jednako neprijateqski raspolo`eno i prema katolicizmu i pravoslavqu, pa prijelazom na bogumilstvo bija{e postavqena brana protiv jednog i protiv drugog.” (str. 92.) Obja{wavaju}i politi~ke razloge prelaska “~itavog naroda” na bogumilstvo, fon Sidland primarni zna~aj pridaje katoli~koj potpori prvo romanskim, a posle ma|arskim politi~kim ciqevima. “Pokraj seobe hrvatskog plemstva bija{e bogumilski pokret najva`niji momenat, ~ija posqedica bija{e stvarawe samostalne dr`ave u Bosni.” (str. 92.) Po{to su bogumili sa svojim u~ewem prodirali i na podru~je Slavonije i Dalmacije, “zbog asimilacije Romana pojavqivahu se kod primorskih Hrvata sve ja~e katoli~ko-klerikalne tendencije, te oni poradi{e na suzbijawu bosanske hereze. Posqedica toga bija{e da se bosanski bogumilski Hrvati sve vi{e otu|ivahu od primorskih katolika i da potowi nastupahu ofanzivno prema bra}i u Bosni, a bosanski Hrvati sad opet sasvim naravno nastojahu da se osamostale i politi~ki odcijepe od primorskih Hrvata, te da podru~je bosanske crkve izgrade politi~ki samostalnim podru~jem.” (str. 92-93.) Te suprotnosti je daqe zao{trila surova vladavina Mladena [ubi}a nad Bosnom, a wegovog strica Pavla [ubi}a ubili su bosanski bogumili. Me|utim, kako nastavqa fon Sidland slede}i svoj neverovatni istoriografski pristup i metodolo{ki postupak, “premda bijahu Bosanci do{li u suprotnost prema ostalim Hrvatima, ipak ne zatomi{e nikad sasvim osje}aja zajedni~ke narodne pripadnosti. Svaki narodni pokret katoli~kih Hrvata podupirahu uvijek Bosanci. Kad god bi Hrvati sebi izabrali kraqa, priznavahu ga i Bosanci svojim vrhunskim lenskim gospodarem. Ovo je tim zna~ajnije, {to Hrvati izvan Bosne ne poku{avahu nikada iznuditi oru`anom rukom u Bosni priznawe svojih kraqeva, a bili bi jedva i u stawu da to 281

u~ine. U toj stvari bija{e odlu~no tradicionalno stanovi{te Bosne, kojemu izvor bija{e hrvatsko podrijetlo Bosne i navedena seoba hrvatske narodne stranke.” (str. 93.) Bosanskim bogumilstvom fon Sidland obja{wava i uporni otpor Bosanaca ma|arskoj dominaciji, s kojom su se ina~e Hrvati na svom podru~ju vrlo lako pomirili. Potom zakqu~uje: “Teorija o seobi i bogumilstvu, kojom sam se poslu`io da protuma~im bosanski problem, razja{wava nam jo{ i jednu drugu pojavu, tj. pojavu da je stvarawe bosanske dr`ave iznimka od pravila, koje smo postavili, prema kojemu su ju`noslavenski narodi tek posqedica dr`avnih tvorevina ju`nih Slavena. Posqedica stvarawa bosanske dr`ave ne bija{e stvarawe bosanskog naroda, a to se sasvim logi~no nadaje iz ~iwenice da stvarawe bosanske dr`ave nije iskonsko stvarawe dr`ave jednog osvajala~kog plemena, nego tek drugotna tvorevina hrvatskog naroda, koji bija{e u to doba u glavnim obrisima ve} oblikovan. Povod za stvarawe bosanske dr`ave ne bija{e osvajawe i nastojawe da se osvojeno zadr`i, nego samo vjeroispovjedni nagon za samoodr`awem i obranom. A te sile ne bijahu dovoqne da ukinu povijesno na~elo ustrojnosti i da promijene ve} ustaqeno nacionalno obiqe`je.” (str. 94.) g) Krah svih hipoteza o hrvatskom karakteru Bosne Autoru nimalo ne smeta ekstremna paradoksalnost glavnog zakqu~ka, pa ga ~ak smatra o~ekivanim i opravdanim. “U svojoj biti i po svojoj svijesti bijahu zato sredovje~ni Bosanci Hrvati, ali nema sumwe da je nacionalna svijest sve vi{e slabila tokom povijesnog razvitka, dok nije skoro sasvim propala u velikoj kataklizmi osmanlijskog osvajawa.” (str. 94.) Unapred se brane}i od mogu}e optu`be da su mu hipoteze puko naga|awe, fon Sidland kao dokaze koji mu idu u prilog navodi nekoliko natpisa sa bosanskih ste}aka, na kojima se nalazi prezime Banovi} i izra`ava ponos zbog vite{tva i plemenitog roda pokojnika. “Kud nas upu}uju ti banski sinovi, koji po~ivaju u Banovu Dolu? K Hrvatima, jer Srbi ne imahu banova! Gdje nailazimo na slavenskom jugu na tako neslomivu rasu, koja se jo{ u ~asu smrti ponosi svojim povlasticama, svojom plemi}kom zemqom i svojim vite{tvom? Samo u Hrvata! [ubi}i, Nelipi}i, Zrinski, Frankopani, Berislavi}i, Blagaji, Koloni}i, Dra{kovi}i, Keglevi}i, Ba}ani itd. jesu katoli~ki predstavnici iste sna`ne i neslomive rase, koje bogumilski potomci po~ivaju pod ste}cima 13. i 14. st., ~ije kamewe nam govori sasvim jasno. A starinski, ~isti ikavsko-hrvatski jezik..., kojim su pisani ti spomenici, i koji `ivo podsje}aju na narje~je dalmatinskih otoka, dopuwa samo harmoni~ki tu sliku. Pa ako ima jo{ netko, tko u to sumwa, nek se izvoli potruditi u muzej Hrvatskog starinarskog dru{tva u Kninu u Dalmaciji, u tom starom hrvatskom kraqevskom gradu, pa neka pogleda umjetnine 10. i 11. st. iz razdobqa narodne dinastije u Hrvatskoj. A zatim neka izvoli u bosanskohercegova~ki muzej u Sarajevu i neka pogleda bosanske umjetnine iz 12. do 14. st., pa }e se samo ~uditi istovjetnosti umetni~kih elemenata. Ne mo`e biti nikakove sumwe, da su stvarateqi jednih i drugih morali bezuvjetno biti pripadnici jednog te istog naroda. Ovu ~iwenicu ustanovio je ve} Taloci. A tko je sagradio sve sredwovjekovne gradove u Bosni i Hercegovini? Doline Bosne i Drine na~i~kane su starim gradinama ba{ kao i dolina Rajne. 282

Pa tko je u tim starim gradinama `ivio? Samo pripadnici jedinog krvnog plemstva na Balkanu, a to bijahu Hrvati. Krvnoga plemstva ne bija{e ni u Srba ni u Bugara, nego samo ~inovni~kog, kao u svih Bizantinaca. Zbog svega toga ne mo`e biti nikakove sumwe da bogumilska rasa, koja vlada{e u Bosni od 12. do 15. st., bija{e hrvatskog podrijetla, i ~itavo podru~je zapadnog Balkana, u kome nailazimo na bogumilske ste}ke, pripada{e nekada hrvatskom narodnom posjedu.” (str. 95-96.) d) Uvertira za {ovinisti~ku rapsodiju Op{irnim naklapawima da u Bosni i Hercegovini do dolaska Turaka gotovo uop{te nije bilo Srba, da su oni docnije nastali od izvorno romanskih, a kasnije slovenizovanih Vlaha, fon Sidland dodaje tezu da naziv Morovlasi ukazuje da se “taj romanski `ivaq negdje i nekada kri`ao s nekim narodom tamne puti, vjerojatno s Ciganima, koji su tako|er nomadi.” (str. 108.) S druge strane, “wihova imena `idovskog su podrijetla, pa neki ~ak i vele da bijahu @idovi, koji narod nazivahu bra}om.” (str. 111.) Svoj rasisti~ki pristup on potkrepquje i navodnim antropolo{kim istra`ivawima i antropometrijskim analizama, kako bi dokazao da su sada{wi Srbi u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji poreklom nekada{wi romanizovani Vlasi, a da su ti Vlasi nastali me{awem s Ciganima i Jevrejima, dakle u svakom slu~aju ni`a rasa. Fon Sidland to objavquje pre pojave Hitlera, fa{izma i nacizma, pa ka`e: “Poslu`io sam se svim pomo}nim sredstvima, koja mi bijahu na raspolagawu, te sam svuda na{ao potvrdu da se i antropolo{ke osobine sla`u s posqedicama na{eg povijesnog istra`ivawa, da naime katolici i muslimani u Bosni pripadaju istom plemenu, i to plemenu koje jo{ danas imade prete`no nordijsko obiqe`je, dok se Srbi od wih mnogo razlikuju, te su ve}inom nekog drugog, tamnog, predarijskog tipa.” (str. 122.) Kao rezime tih svojih rasisti~kih gluposti, Ivo Pilar alias fon Sidland iznosi: “Moje dosada{we ispitivawe ne dopu{ta nikakve sumwe, pa zato moram narodnu definiciju Bosne i Hercegovine utvrditi ovako: Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemqe: one su jo{ i danas etni~ki ostale hrvatskima, budu}i da treba 56,53% pu~anstva bezuvjetno pribrojiti Hrvatima. Zadwih 400 godina prido{lo je dodu{e srpsko pu~anstvo, kog ima 43,48%, {to je tim va`nije, budu}i da je ono vjerski jedinstveno naprama Hrvatima, koji su podijeqeni u dva vjerska tabora, i da je wegova narodna svijest razvijena mnogo ja~e nego kod Hrvata katolika i muslimana. No Bosna i Hercegovina su jo{ uvijek hrvatske zemqe, koje se brzim tempom posrbquju.” (str. 123.) Dakle, Srbi, iako imaju neuporedivo razvijeniju nacionalnu svest, nisu izvorno pravi Srbi, a bosanskohercegova~ki katolici i muslimani, iako nemaju izra`ene hrvatske nacionalne svesti, ipak su ~istokrvni Hrvati.

2. Srpska dr`avotvornost, glavni izvor Fon Sidlandovog kompleksa Deklarisav{i se kao iskreni i odani katolik, fon Sidland se upustio u vrlo op{irno razmatrawe uzroka me|uhri{}anskog raskola i dru{tvene uloge isto~ne i zapadne crkve. On priznaje da su Srbi bili u stawu da sami 283

obnove sopstvenu dr`avu zahvaquju}i svojoj nacionalnoj crkvi. “Srbi bijahu samo poradi toga u stawu da se prvi oslobode i obnove svoju dr`avu, jer su u narodnoj crkvi imali nevidqivu, ali stoqe}ima trajnu poticajnu snagu, koja je i{la za uspostavom wihove dr`ave.” (str. 138.) Takva, makoliko pristrasna i tendenciozna, analiza ga dovodi do interesantnog diferencirawa dru{tvene uloge rimokatoli~kog i pravoslavnog sve{tenstva, jer prvi nisu striktno vezani za dr`avu u kojoj deluju, dok su drugi organski deo dr`avnog aparata u pravoslavnoj dr`avi. “U tome je pravcu pravoslavno sve}enstvo potpuno razli~ito od katoli~koga. Katoli~ko se sve}enstvo ne istovjetuje nikada posvema s probicima dr`ave, jer katoli~ka crkva `ivi nezavisno od dr`ave. Ona ima svoje posebne ciqeve i namjere, ima usredoto~eni upravni aparat s papom na ~elu i mora se pokoravati wegovim naredbama i onda, kad bi se one sukobile s namjerama dr`ave. Nastane li slu~aj da sve}enstvo mora nastupiti protiv probitaka dr`ave, ono je du`no da se u tu svrhu djelatno zalo`i. Zato se izme|u pravoslavnog i katoli~kog sve}enstva mo`e ustanoviti bitna razlika, da katoli~ko sve}enstvo nastupa mnogo djelatnije, mnogo vidqivije i mnogo odva`nije. Lik kapelana-hu{ka~a sasvim je nepoznat me|u pravoslavnim sve}enstvom. Nije mi poznat ni slu~aj da bi kakav pravoslavni crkveni dostojanstvenik postao izrazito politi~kom osobom, kao {to je npr. kod Hrvata [trosmajer bio politi~ki vo|a i glava stranke. Ta je pojava prividno u opreci sa sna`nom politi~kom ulogom, koju je pravoslavna crkva sa svojim sve}enstvom oduvijek igrala i koju jo{ i danas igra. Pravoslavno sve}enstvo bavi se `ivo politikom, ali wegova je djelatnost nevidqiva i sastoji se ve}inom iz opreznog i diplomatskog posredovawa izme|u vjernika, izme|u dr`ave i dr`avnih organa, iz nevidqivog me{etarewa i kona~no, {to je i najva`nije – iz stvarawa politi~kog mnijewa, politi~kog uvjerewa, jednom rije~ju – iz posvema{weg utjecaja na narodno mi{qewe.” (str. 140.) a) Neskrivena zavist zbog srpske nacionalne crkve S te strane fon Sidland zapravo zavidi pravoslavcima {to su wihovi popovi u slu`bi nacije, a ne `rtvuju nacionalne interese crkvenoj politici, niti im crkva instrumentalizuje naciju. “Pravoslavno sve}enstvo upravqa velikom tvornicom politi~kih ideja i bavi se wihovim raspar~avawem. Napadno je kako se politi~ko prosvje}ivawe, te politi~ke ideje i misli kod Srba brzo {ire, a ta je pojava primjer za djelovawe pravoslavnog sve}enstva. Kod katolika ne mo`emo zapaziti ni{ta {to bi tome bilo nalik. Katoli~ki sve}enik }e samo u vrlo rijetkim slu~ajevima politi~ki prosvijetliti svoje vjernike. Ponaj~e{}e mu to ne}e ni biti mogu}e, budu}i da je zbog usredoto~ene crkvene organizacije vezan na naloge odozgo. Katoli~ki sve}enik nastupit }e u odlu~nom ~asu kao vo|a, te }e svojim utjecajem, a prema potrebi i `ivom agitacijom, nastojati da povu~e za sobom ~itav narod i da polu~i svoj ciq. Pravoslavni sve}enik toga ne}e nikad u~initi. On }e narod prosvijetliti u pravcu koji }e ga zadovoqiti, dat }e mu ujedno potrebne upute i pustit }e da narod sam za sebe samostalno nastupa, a on }e se lijepo dr`ati po strani i po mogu}nosti davati daqwe smjernice za rad. Ve}ina poznavalca pravoslavnih prilika zapazila je istan~ani 284

politi~ki osje}aj pravoslavne crkve, poimence Kalaj. To dolazi otuda {to je ona u jednu ruku tradicijom ba{tinila neku odre|enu dozu premo}ne bizantinske politike i bizantinskih metoda, a u drugu ruku, {to je svaki pojedini sve}enik zbog pomawkawa ~vrste organizacije mnogo samostalniji, nezavisniji i upu}en vi{e na samog sebe, te snosi ujedno teret odgovornosti za crkvene i dr`avne interese u mnogo ve}oj mjeri, nego katoli~ki sve}enik. Zbog toga je prisiqen i na mnogo `ivqe politi~ko mi{qewe.” (str. 140-141.) Fon Sidland posebno zapa`a da pravoslavna crkva prenosi i na pravoslavnu dr`avu zadatak da se vera odr`i u ~istom obliku i daqe pro{iri. “Gr~ka crkva nikada se nije mnogo bavila misionarstvom. Taj tegobni, opasni, nezahvalni i samo malo uspje{ni rad prepu{tala je ona rado zapadnoeuropskim sawarima. Pravoslavna crkva pro{iruje svoju vjeru na taj na~in da pravoslavna dr`ava najprije osvoji tu|e zemqe i da onda u osvojenim zemqama {iri svoju vjeru uz pomo} ~itave snage osvajala~ke dr`ave. A po{to je u svakoj vjeri usa|en nagon da se pro{iri, jer ne {iriti se zna~i isto {to i uzmicati, to je vjerski momenat taj koji djeluje u pravoslavnoj dr`avi kao stalan podsticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo da su pravoslavne dr`ave stalno nemirne i da te`e za pro{irewem.” (str. 141.) Pouka, koju izvodi iz ovakvog rezonovawa, smi{qena je da upozori austrougarske politi~ke faktore da moraju imati u vidu su{tinu srpske opasnosti. “Moramo, dakle, ustanoviti: pravoslavna dr`ava je, zahvaquju}i pomo}i koju joj crkva pru`a u obilnoj mjeri, mnogo `ilavija, duqeg vijeka, neosjetqivija i podnosi unutarwi razdor u mnogo ve}oj mjeri bez opasnosti po svoj opstanak. Politi~ko mi{qewe, osje}awe i htijewe mnogo je gipkije, elasti~nije, oportunije i neusporedivo `ivqe nego u katoli~koj dr`avi, poradi toga {to mu nije nosilac dr`ava i stale`, nego crkva. Pribrojimo li k tome jo{ te`wu za ekspanzijom, poticanom vjerskim momentima, moramo do}i do zakqu~ka da je pravoslavna dr`ava ceteris paribus politi~ki mnogo aktivnija, ja~a i sposobnija za `ivot od katoli~ke dr`ave.” (str. 142.) Prosto ~oveku da imponuje ovakvo mi{qewe, ali onda sledi frontalni napad na pravoslavqe. Vizantijsku superiornost dr`ave nad crkvom fon Sidland smatra {tetnom po realizaciju osnovnih crkvenih ciqeva. “Dr`avna neman progutala je zajedno s crkvom i moral. Mo`e li zar jedna nesamostalna crkva, koja slu`i uvijek samo politi~kim ciqevima i koja mora uvijek imati pred o~ima svjetovnu korist, mo`e li ona slu`iti }udore|u, odricawu i skromnosti? Moral i politika bijahu u svako doba u prili~no dijametralnoj opreci.” (str. 142.) b) Fon Sidlandov rad po Hitlerovim merilima Pravoslavnim hri{}anima fon Sidland pripisuje krajwu nemoralnost i beskrupuloznost. “Kad se pravoslavnom kr{}aninu pru`i negdje kakva zgodna prilika da zadovoqi svoje potrebe, on }e tu priliku bezobzirno i bez razmi{qawa iskoristiti, i nikakva moralna obaveza, nikakve skrupule ne}e ga u tome sprije~iti.” (str. 145.) Ukazuju}i na tamne strane dru{tvenog `ivota u Srbiji, zbog vizantijskog shvatawa morala, on daqe upozorava: “I ovdje mo`emo ustanoviti stra{nu relativnost svega qudskoga. 285

I ta stra{na slika ima svoje nali~je, koje je dobro. Pravoslavqe je stvorilo mnogo ja~e pojedince, nego {to ih obi~no stvara katolicizam. Pravoslavac se ne pouzdaje ni u koga, wemu po svemu nedostaje ono mnogo puta upravo slaba{no, bla`eno povjerewe katolika, koji priznavaju}i sam stanovite moralne du`nosti, o~ekuje da ih tako|er drugi priznaju, ali se pre~esto u tom ra~unu vara. Neimaju}i sam povjerewa ni u koga, pravoslavac ga i sam ni od koga ne o~ekuje i mora sam da bude tim marqiviji i `ivqi. Sam bez smilovawa, ne {tede}i nikoga i neumoqiv, on to i od drugih ne o~ekuje i znade vrlo dobro da se mo`e spasiti samo jako{}u, sna`nim razumom, prepredeno{}u i lukavo{}u, pa zato nastoji da ta svojstva razvije u najvi{oj mjeri. Nepoznavaju}i nikakvih moralnih obveza, ne}e on, uhva}en na zlodjelu, imati nikakvih moralnih slabosti, ne}e nikada priznati svoje krivwe, nego }e se braniti tako `ilavo, da }e imati mnogo izgleda da izbjegne pravdi, a to }e se lako desiti ako mu budu katolici sudili. Po{to je vlastohlepqe glavni poriv svega wegova rada, on }e marqivo nastojati da bude tamo gdje se mogu ste}i ~ast, ugled, novac i druga sredstva vlasti, te }e svom snagom svoje neskrupulozne naravi nastojati do}i do izra`aja.” (str. 145.) v) Slovenska qubav prema slobodi Na jednoj strani, katoli~koj, fon Sidland sagledava snenu i poverqivu uvi|avnost germansko-austrijskog Slavena, a na drugoj, pravoslavnoj, zlu i opasnu individualnost Srbina ~iji je nacionalni karakter oboleo od vizantijskih kulturolo{kih osobina. ^iwenicu da tri ~etvrtine Slovena pripadaju pravoslavnoj veroispovesti, on obja{wava na slede}i na~in: “Ve}inu Slavena smatram politi~ki slabije nadarenom rasom i nalazim uzroke toj ~iwenici u kod Slavena karakteristi~nom prevla|ivawu osje}ajnog `ivota nad misaonim `ivotom, a djelomice i u wihovu gotovo iskqu~ivom svojstvu poqodjelaca. Kad ulaze u svjetsku povijest, oni su posvuda seqaci. A i kad pobli`e promatramo wihovo pona{awe, {to rade i {to propu{taju da u~ine u svom po~etku, ne}emo se mo}i oteti spoznaji da su u wima nagoni poqodjelca upravo pretjerani. Praslaven je vezan uz rodnu grudu, ~itavo wegovo htijewe i nastojawe upravqeno je na to da zadr`i posjed zemqe koju qubi. Da u Slavena ima qubavi za slobodom, ne da se pore}i, ali od qubavi za slobodom ve}a je qubav za zemqom. On se znade sprijateqiti i s tu|om vla{}u uz uvjet da zadr`i posjed zemqe. Iz tog slavenskog svojstva proistje~e u povijesti tako ~esta simbioza Slavena sa Uraloaltajcima i Mongolima, s Hunima, Avarima, Bugarima, Ma|arima itd. To bijahu nomadi i ratnici, a Slaveni poqodjelci; ova podjela rada bija{e opetovano temeq dr`avnih tvorbi prili~no dugotrajnih. Slaveni se pojavquju kao osvaja~i samo iz razloga pomawkawa zemqe; ratnici ili osvaja~i iz puke `eqe za osvajawem ne bijahu Slaveni gotovo nikada. Kad se jednom domogo{e zemqe, prestade pro{irivawe. Jasno je da su ratni~ko zanimawe i poqodjelstvo svojstva koja se ne podnose. Ne bi se moglo re}i da su Slaveni lo{i vojnici, ali pravi Slaven ne `ivi od rata, nego od ratarstva i zato u wemu prevla|uju nagoni poqodjelstva. Prema wima ude{eno je ~itavo politi~ko ustrojstvo Slavena. Slaven se udru`uje samo u malene `upe i stvara time samo toliku politi~ku snagu, kolika je potrebna da ga {titi od smetawa posjeda.” (str. 148-149.) 286

U dokazivawu da je ve}ina Slovena ni`a rasa u odnosu na ~iste arijevske, prevashodno germanske narode, fon Sidland, nastavqaju}i prethodnu elaboraciju svoje osnovne teze, tvrdi kako, kod Slovena, “wegov seqa~ki razum omogu}uje mu samo pregled preko uskog kruga wegove u`e postojbine. Ve}e i {ire ustrojbe donose sa sobom opasnosti ve}ih sukoba i donose sa sobom terete, koje na koncu konaca ipak treba da snosi opet seqak; a to mu se ne svi|a. Tako treba gledati u prevladavawu poqodjelskog nagona onaj ~imbenik, kojim bija{e uvjetovana politi~ka rascjepkanost Slavena i wihovo zazirawe od ve}ih dr`avnih tvorevina. Ali izme|u 8. i 10. st. izniko{e posvuda slavenske dr`ave. Sve te dr`ave bolovahu ve}inom od jednostrane sklonosti svojih osniva~a. Na putu im staja{e i slavensko komunisti~ko ustrojstvo obiteqi, koje onemogu}iva{e odgoj sna`nih pojedinaca i stvarawe pojedina~nog nasqednog prava. Uz takove prilike razvijahu se slavenske dr`ave, ukoliko se uop}e mogahu uzdr`ati, nepovoqno, u wima se stvara{e neko unutarwe nezadovoqstvo, koje se najboqe o~ituje u pozivu varja{kim Ruodsima, {to nam ga spomiwe Nestor: “Na{a je zemqa velika i plodna, ali u woj nema reda, do|ite i vladajte nama”. Takovo raspolo`ewe bija{e najpovoqnije za veliku zavodnicu, pravoslavnu crkvu; ona sama bija{e ponikla upravo iz politi~kog nezadovoqstva jednog nadarenog naroda. Zar ne bija{e wen zadatak da gr~kom narodu nadomjesti {to mu od prirodnih uvjeta nedostaja{e za razvoj wegove mo}i i za odr`awe wegovih polo`aja? Kod Slavena bijahu sli~ne prilike. Slaveni se sami ne smatrahu doraslima svom politi~kom zadatku, osje}ahu da su slabi i da im je pomo} potrebna. A pravoslavqe pak govora{e: “Poklonite se meni i dat }u vam gospodstvo nad ~itavim svijetom. Ne treba da budete ni jaki, ni vojnici, ni u~eni, ni kreposni, pa }u vam ipak dati svjetovnu vlast, ako samo do|ete k meni i po|ete za mnom”. I ve}i dio Slavena pristade na taj posao. U zamjenu za politi~ku vlast oni dado{e svoju arijsko-slavensku du{u.” (str. 149.) g) Poqaci i Hrvati kao arijevske podvrste Po wemu, samo su dva slovenska naroda sa~uvala glavne odlike arijevske rase i ~vrst nordijski karakter – Hrvati i Poqaci. “Dokazat }u da bija{e tako: koje ono dvije slavenske dr`ave prezre{e pravoslavqe, premda do|o{e s wime u mnogo izravniji i bli`i dodir od Rusa? Dvije najizrazitije slavenske plemi}ke dr`ave: poqska i hrvatska plemi}ka dr`ava. Obadvije dr`ave ostado{e sve do danas izrazito katoli~ke, jedino iz oporbe prema pravoslavqu. Za{to? Zato jer su u priro|enim gospodstvenim nagonima svoje razmjerno ~i{}e rase osje}ali dovoqno snage da se od seqaka uzdignu i da stvore vladaju}i plemi}ki sloj, koji je sam vladao, i jer je wihova slavensko-arijska krv osje}ala duboku odvratnost od pravoslavqa jednako kao nekada i Goti, koje je Bizant morao tek uni{titi prije nego je mogao razviti svoju dr`avu i crkvu. Sad mo`emo shvatiti za{to Srbi prigrli{e pravoslavqe, a Hrvati katolicizam. Srbi bijahu nadaren, ali siroma{an narod gor{taka, koji se htjede pod svaku cijenu osloboditi pritiska Hrvata, Bugara i Bizantinaca. Da to postignu, trebala im je mo}, a da postanu mo}ni, prigrli{e pravoslavqe, koje im mo} obe}ava{e. Gospodstveni nagon hrvatske plemi}ke rase prezira{e tu wemu nesklonu vjeru, te oni osta287

do{e uz katolicizam. Kad s pomo}u wega ne dola`ahu naprijed, poku{a{e prigrliti bogumilstvo, a kad im i ono ne pomogne, prihvate islam, vjeru s najizra`enijom voqom za vla{}u. Srbi ra~unahu ispravno. Pravoslavqe im dade vlast, makar kratkotrajnu. S pomo}u svog boqeg crkveno-politi~kog ustrojstva, ote{e oni Bugarima i Hrvatima ve}a podru~ja. Hrvatima ote{e dana{wu zapadnu Srbiju i nekada{wu Dukqu, a jedna od glavnih sila, koja je dovela do dana{weg rata, jest zagri`eno nastojawe Srba da Hrvatima kona~no otmu i Bosnu i Hercegovinu.” (str. 149-150.) d) Pravoslavqe i panslavizam opasni za katolike Vizantijskog je porekla, po fon Sidlandu, i karakteristi~na pravoslavna mr`wa prema svakom neverniku, a posebno usmerena protiv katolika. I tu netrpeqivost ne izra`avaju primarno pravoslavni sve{tenici, nego prvenstveno dr`ava i laici. “Pravoslavni laik mrzi svakog inovjerca kao pravoslavac, jer je to ba{ bitno u pravoslavqu. On ne podnosi zajedni~ko stanovawe s inovjercima, pravoslavni se odjequju od ostalih vjera u posebnoj gradskoj ~etvrti (srpske ~etvrti u Bosni). Jao inovjercu, kad zapadne u pravoslavnu ~etvrt, istjerat }e ga najodabranijim sredstvima qudske zlobe. U to poglavqe spada nestajawe bez traga katolika u nekim dijelovima Balkana, u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni, u sjevernoj Srbiji, te poimence u Ma~vi, gdje jo{ pred dva do tri stoqe}a bija{e mnogo katolika (ostaci nekada{wih Hrvata), a zatim i napadno brzo nestajawe muslimana u pravoslavnim balkanskim zemqama. Pravoslavni elementi, {to ih austrijske vojni~ke vlasti naseli{e u Hrvatskoj i Slavoniji po~ev{i od 16. stoqe}a uspje{e god. 1632. da im je car Ferdinand podario svu zemqu izme|u Save i Drave, te stado{e mnoge katolike tjerati sa svojih zemaqa, a mnoge i prisili{e da prije|u na pravoslavqe. Danilo Petrovi}, vladika crnogorski, naredi god. 1702. svim svojim podanicima, da svi inovjerci treba da u odre|enom roku prije|u na pravoslavqe ili da se isele iz zemqe. Tko se nije pokorio, bio je napadnut i ubijen. Ovako zavr{i{e islamizirani bogumili nekada{we Crvene Hrvatske.” (str. 151.) Izvore mr`we on pronalazi jo{ u anti~kim gr~ko-rimskim odnosima, animozitetima izme|u carigradskog i rimskog crkvenog sredi{ta, posledicama krsta{kih ratova itd. “Pravoslavqe je mr`wu sa~uvalo i usadilo je duboko u du{e svojih vjernika, da bi se wome moglo poslu`iti u pravom ~asu kao oru`jem u borbi o vlast protiv inovjeraca. I ovdje nije pravoslavqe moglo zatomiti svoje iskonske naravi, te je naprosto sve, na {to god je nai{lo, {to je vidjelo i do`ivjelo te~ajem svog tisu}godi{weg `ivota, spremalo u svoje skladi{te oru`ja i iskoristilo samo u pravcu razvijawa {to ve}e mo}i.” (str. 154.) Posle zakletog svog neprijateqa islama i turske dr`ave, fon Sidland nagove{tava da }e se na udaru pravoslavqa na}i katoli~anstvo. “Mirno, nevidqivo i ne~ujno prodiru vali pravoslavqa kroz sve pukotine. Do 16. st. bija{e Ma~va prete`no katoli~ka, a danas tamo uop}e i nema katolika. Do god. 1463. nema u Bosni gotovo nijednog pravoslavca, ima ih mo`da u Hercegovini. Danas tvore pravoslavci u Bosni 43% ~itavog pu~anstva. Do god. 1500. nema u Hrvatskoj i Slavoniji uop}e pravoslavnog elementa, osim ne288

kih tragova u Srijemu. Danas ih ima 24% od ukupnog stanovni{tva. Isto je tako u Dalmaciji. Sv. Sava osnuje oko god. 1230. pravoslavnu biskupiju, ali je Dubrov~ani istisnu do Trebiwa, a time i pravoslavqe u Dalmaciji. Pa ipak ima danas u Dalmaciji 16% pravoslavnih... Ali pravoslavqe ne prodire samo broj~ano, nego i politi~ki. U Hrvatskoj i Slavoniji postado{e posledwih godina vode}i element. U Bosni i Hercegovini ja~i su politi~ki i ekonomski. U doba aneksije Hrvati ih malko potisnu{e, ali zadwih godina opet napreduju.” (str. 155.) Jadikovka zbog potiskivawa katoli~kog elementa u Bosni i Hercegovini prerasta u kobno upozorewe Be~u i ~itavom katoli~kom svetu, uz razo~arewe {to se i ina~e premalo razmi{qa o pravoslavnoj opasnosti. “Ba{ si svijet tare glavu {to su jaka pravoslavna dr`ava, a jednako i sna`ni pravoslavni pojedinac, nepromijeweno zanavijek moralno i kulturno malovrijedni, i to tako da }e uvijek ostati jedna strahota! Svijet ne pita mnogo za moral; kulture dodu{e `eli, ako je jeftina, ali nada sve mu je stalo do vlasti. Tu je osnova sada{wih i budu}ih uspjeha pravoslavqa. Svi, kojima je vi{e do vlasti nego do morala, obuzeti su i nekako magijski privu~eni od bqe{tavog fantoma tisu}godi{weg gr~kog te`ewa za vla{}u. Svi oni, kojih `udwa za vla{}u ostade na ovom svijetu neispuwena, podatqivi su kao vosak u rukama okretnog stvarateqa na obalama Bosfora i wegovih nasqednika, jer se nadaju da }e se wihovom pomo}u domo}i jedne mrvice vlasti. Bizant je toga svijestan, pa jednako vje{to, kao i bezobzirno, iskori{}uje prilike, dr`ave i qude. Tu le`i jedna od najve}ih opasnosti za ~ovje~anstvo, a osobito za Austro-Ugarsku monarhiju. Ta opasnost je tim ve}a, {to nitko nema pravog pojma o wezinu zna~ewu i wezinoj veli~ini.” (str. 156.) Problem ju`nih Slovena, po mi{qewu ovog hrvatskog ideologa, sastavni je deo zone konfrontacije koja se prote`e “od ju`nog rta Dalmacije sve do Baltika.” (str. 156-157.) Pri tome, “nema nikakve sumwe da su borbe na spomenutoj ogromnoj fronti tako|er rasne, nacionalne, politi~ke, dru{tvovne i gospodarske borbe. Ali psiholo{ki i time najja~i i najneposredniji wihov motiv jest i ostaje vjersko pitawe.” (str. 157.) Uz pravoslavqe, kao drugi po snazi i podjednako opasan faktor pojavquje se panslavizam. “Iz irealnog i politi~ki naivnog pokreta, ali zato no{enog duhom katoli~kih Slavena, eti~kim nastojawem, dizawem kulture i me|usobnom nesebi~nom pomo}i, kome se mogao prikqu~iti i ~ovjek pun `arkog idealizma kao [trosmajer, postade u rukama Rusije okrutno sredstvo za vla{}u, koje i|a{e u svom osnovnom obliku za tim da iskoristi to zaneseno i nejasno politi~ko nastojawe, poniklo iz unutarwe nu`de, i da iskoristi katoli~ke Slavene kao prvoborce za rusko-pravoslavna ekspanzivna nastojawa u sredwoj Europi.” (str. 157-158.) Iz li~nog iskustva fon Sidland zakqu~uje da katoli~ki Sloveni svojim panslovenskim zanosom nisu ni pomi{qali da ugroze dr`ave u kojima `ive. “Katoli~ki Slaveni predstavqaju sebi pod “slavenskom uzajamno{}u” ne{to sasvim drugo nego pravoslavni. S druge pak strane, ne mo`e pravoslavni ~ovjek katolika nikad smatrati ravnopravnim dionikom – to je bitno. Monarhija pak prosu|iva{e, ne sasma krivo, ~itav taj predmet prema wegovoj opasnoj kona~noj ta~ki u Rusiji. Nedo289

staja{e strogog razlikovawa tih dviju stanovi{ta, pa jo{ i danas nosi odvratno rusko nastojawe za vla{}u ime sveslavenstva, {to kao ~asno ime nipo{to ne zaslu`uje.” (str. 158.) |) Srpska pravoslavna crkva, najve}i problem katoli~anstva Pored pravoslavqa i panslavizma kao instrumenata ruske te`we da pod svojom carskom krunom obnovi Vizantiju, fon Sidland smatra “da je velikosrpska misao jezgra ju`noslavenskog problema.” (str. 162.) A ta jezgra “sastoji se u tome {to Srpstvo `eli savladati i Bugare i Hrvate, postati prvom silom na Balkanu, te zatim uni{titi i apsorbirati Hrvate i Bugare i tako osvojiti i posrbiti ~itav slavenski Balkan.” (str. 162.) On Srbe i optu`uje da su posrbili veliki broj balkanskih Romana, a pri tom posebno insistira da je vla{ko, odnosno romansko stanovni{tvo naseqavalo u tursko vreme Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu, pa da ih je Srpska pravoslavna crkva sistematski posrbqivala. “Zbilo se to tako, da je crkvena vlast u Srpsko-pravoslavnoj crkvi ostala trajno u rukama Srba i da je crkva poja~ala sva svoja nacionalna obiqe`ja po mogu}nosti {to vi{e. Upravo bolesno pretjerana nacionalna svijest pravoslavne crkve, nastojawe oko narodne predaje, oko narodnog jezika, narodnih pjesama, obi~aja i igara, to bija{e oru`je posrbqivawa. Uzmemo li jo{ u obzir da tome treba pridodati slavenski jezik u crkvi, gdje nekulturni balkanski Romani na|o{e jedino ne{to uznosito, pa }emo tako shvatiti da se ne mogahu oteti tom utjecaju i da su se morali posrbiti.” (str. 170.) Fon Sidland priznaje da su i Hrvati pohrvatili ne{to Romana. “Na katoli~ku vjeru pre|o{e samo oni Vlasi, koji stanovahu neposredno na podru~ju katoli~ke svoje gospode. Oni pak koji bijahu naseqeni na podru~ju Bosne i Hercegovine ostado{e u pravoslavnoj crkvi, ukoliko ne prihvati{e bogumilstvo. To se zbilo poradi toga {to se kod wih po predaji sa~uvalo pravoslavqe i {to su stalno nadolazili pravoslavni Vlasi zbog zemqi{we sveze sa Srbijom. Moramo dakle smatrati, ostaviv{i sasvim po strani autohtone Vlahe, da je i od onih Vlaha, koji su kasnije s Turcima nado{li u hrvatske krajeve, samo mawi dio prigrlio katoli~ku vjeru, dok je ve}i dio, budu}i pravoslavan, pripao Srbima, te su tako Vlasi mogli postati jezgrom, oko koje se u Bosni stvorilo pravoslavno pu~anstvo. Time se broj Srba pove}ao samim pravoslavnim Vlasima, koji su `ivjeli na hrvatskom podru~ju, odnosno, koji su na tom podru~ju nastali. Posqedica pak toga bija{e da su Srbi priqubili mnogo vi{e vla{ke krvi, a po{to ti Vlasi kao Romani bijahu tamnog kompleksa, ima u Srba mnogo vi{e tamnih tipova nego u Hrvata.” (str. 170.) Asimilacija Vlaha se zaista odvijala u srpskim krajevima, ali je ona zavr{ena mnogo pre doseqavawa Srba u Hrvatsku i Slavoniju i svi pravoslavni koji su se tada doseqavali govorili su iskqu~ivo srpski jezik, a imali su vla{ki dru{tveni status, {to zna~i da nisu bili kmetovi nego slobodni seqaci, mahom sto~ari, sa obavezom na vojnu slu`bu. Ono {to fon Sidland na ovom mestu ponovo potencira, jeste izvanredno va`na uloga Srpske pravoslavne crkve u o~uvawu nacionalne kohezije i kolektivne narodne svesti, kao u olak{awu procesa asimilacije zate~enih balkanskih starosedelaca. “Spasewe svoje narodnosti i mnogostruko pove}awe broja 290

svog pu~anstva absorbirawem Vlaha zahvaquje Srpstvo uglavnom, skoro bih rekao iskqu~ivo, svojoj narodnoj crkvi. Iz tog povijesnog razvoja nastala je pojava da ne~ija pripadnost Srpsko-pravoslavnoj crkvi zna~i ujedno i nacionalizirawe u Srbina. Ta je ~iwenica od velike va`nosti, i to tim ve}e, {to stoqe}ima stalno djeluje na ~itavom jugu.” (str. 170.) Poseban zna~aj u svemu tome je imalo obnavqawe Pe}ke patrijar{ije 1557. godine, za koju fon Sidland isti~e da je bila “teokratski upravqana suverena srpska dr`ava, koja obuhva}a{e osim srpskih zemaqa jo{ i Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Slavoniju i veliki dio Hrvatske i Ugarske”, a uz to se, kako daqe navodi, wena “vlast ne razlikova{e mnogo od pune dr`avne vlasti.” (str. 176.) Takav oblik organizovawa zadr`ala je i posle seobe patrijarha u austrijske zemqe, a ovaj hrvatski nacionalni ideolog pokazuje koliko se hrvatskoslavonski sabor bezuspe{no trudio da zabrani pravoslavqe na prostoru svojih ingerencija. On Srbe opet predstavqa kao nomadski narod, li{en moralnih vrednosti i obuzet `eqom za stalnim pqa~kawima i otimawem. “Premda se zbog ~astohlepne politike srpske dr`ave ti razbojni~ki nagoni u pojedinaca sve vi{e zatomquju i sve se mawe pojavquju u primitivnom obliku razbojstva i kra|e, oni se sve to sna`nije pojavquju kao masovna pojava. Svuda, gdje se Srbi pojavquju kao politi~ka masa, pre~esto je te`wa da si prisvoje tu|e dobro, motiv wihovih nastojawa. Osobito bi Hrvati o tome znali kazati koju rije~. Sve {to Hrvati imaju, hrvatske zemqe, hrvatski jezik, hrvatska kwi`evnost, sve je to srpsko. Ni{ta ne stvori{e Hrvati tokom svoje povijesti, nego sve Srbi.” (str. 186.) S obzirom da su dana{wi Srbi nasledili razbojni~ki karakter balkanskog pastirskog nomada, “ho}emo li razjasniti karakter srpskog naroda s pomo}u povijesnog razvoja wegovih narodnih sastojina, moramo imati na pameti da su balkanski Romani kao saveznici Turaka rasto~ili sve tri dr`ave ju`nih Slavena: bugarsku, srpsku i hrvatsku. Ne smijemo nadaqe zaboraviti ono razdobqe u kome su ti balkanski Romani sa~iwavali bitni dio neredovite osmanlijske vojske kao akin|ije, kiryalije, ba{ibozuci, martolozi i haramije. To bija{e opet razdobqe najo{trijeg probira, u kome bijahu istrijebqeni svi slabiji, we`niji i mawe sposobni elementi i preosta{e samo oni, u kojih bijahu najja~e razvijeni razorni, nesocijalni i zlikova~ki nagoni. Tom ~iwenicom mo`e se razjasniti rijetka razorna snaga, talent za razarawe i neprijateqsko raspolo`ewe ovog elementa prema dr`avi. Tko pozna mentalitet Srba, osobito u Bosni, wihovo nevjerojatno neprijateqsko dr`awe, wihovo poricawe svake, pa i najmawe zasluge Monarhije, pa tko ~ita djela jednog Mika{inovi}a, Vasiqa Gr|i}a i dra Stojadinovi}a, taj }e si takav mentalitet mo}i razjasniti s pomo}u navedenog povijesnog razdobqa.” (str. 187.) Srpski nomadski mentalitet je izrazito sklon prevarama, prevratima i zaverama. “Koliko bija{e u wih dr`avnih udara, ubijawa kraqeva i najnevjerojatnijih obrata... Gdje god nastane kakvo kulturno sredi{te, kakva pove}ana mogu}nost za zara|ivawe, kakva gospodarska prilika, posvuda su tamo nomadi prvi; povezani vjerskim sponama i neobi~nim osje}ajem solidarnosti, ~ine oni lanac i oberu vrhwe, jo{ prije nego se oni drugi (a to su ve}inom Hrvati), osvijeste i saberu... U nomad291

skom elementu gledati nam je onu izrazitu sposobnost: elasticitetom i gipko{}u iskoristiti svaku priliku.” (str. 187.) Uz to su Srbi me|u slovenskim narodima tradicionalno najboqi trgovci, a fon Sidland smatra da im je i tu osobinu razvio wihov nomadski duh, kao i talenat za prora~unati i svrsishodni politi~ki rad, dar za glumu i pretvarawe itd. Sve u svemu, “opasna svojstva predaje i te`we srpsko-bizantske crkve nai{la su u srpskom narodu na neobi~no djelotvornu dopunu u prodirawu balkansko-romanske nomadske krvi, koja je svojim priro|enim rasnim prohtjevom za prisvajawem, svojim antisocijalnim sklonostima, manijom za uni{tavawe i rastvarawe, u~inila Srbe prvorazrednom opasno{}u za susjedne im narode i dr`ave.” (str. 189.) Fon Sidland posebno napomiwe koliko mu je stalo da doka`e “kako su vlastohlepqe, megalomanija i `eqa za pro{irivawem silno razvijeni u srpskom narodu. Posvuda se te te`we tako glupo i nezgrapno ne o~ituju, ali one su misao vodiqa Srba i mogu se opaziti u svakom wihovom djelu, nastojawu i u svakoj wihovoj misli... Te ve} prije prikazane te`we imadu svoj korijen u povijesnom i vjerskom odgoju i u rasnim sklonostima Srpstva.” (str. 197.) Pri tom se s posebnom `estinom obru{ava na Dobrovskog, [afarika i Karayi}a, ali i mnoge druge slaviste, {to su zanemarivali Hrvate i svodili ih na ono {to oni jedino i jesu, ~akavce, ili im jo{ dodavali ono {to su naknadno pohrvatili, kajkavce. Vuku Karayi}u posebno zamera {to je izgradio idejnu podlogu velikosrpskog imperijalizma. “Jezgro ju`noslavenskog problema sastoji se u tome, {to se Srpstvo razvilo u jaki imperijalisti~ki, jednako vjerski kao i nacionalno politi~ki pokret, koji ide za tim da podjarmi i usi{e ostale narode ju`nih Slavena i da osnuje svoju vlastitu veli~inu i mo} na razvalinama susjednih dr`ava. Taj pokret nisu tek izazvali Kara|or|evi}i, kako se to ~esto pogrje{no uzima, jer je on sasvim naravni izra`aj bizantske i srpskopravoslavne misli o crkvi i dr`avi; povijest i razvitak tog pokreta stari su ve} nekoliko stoqe}a, on je u svom razvoju promijenio ve} nekoliko oblika, te se tridesetih godina iskristalizirao u svom dana{wem obliku nacionalno-politi~ki u ju`noj Ugarskoj, a dr`avno-politi~ki po~ev{i od god. 1860. u novoj srpskoj dr`avi.”: (str. 215.) Velikosrpsku ideologiju fon Sidland smatra najdoslednijom savremenom reinkarnacijom vizantijskog duha, iz koga poti~e i wena neverovatna sugestivna mo}, ne samo prema sopstvenim vernicima, nego jo{ u ve}oj meri prema inovercima. “To je toliko profiweni sustav la`i i parala`i, stavqen u slu`bu poja~awa vlastite mo}i, koji protivnika toliko smete, da na koncu ne zna ni kuda ni kamo, te se kona~no apati~no i bez voqe prepu{ta vodstvu perfidnog ~astohlepnika. Budu}i da je pove}awe vlastite mo}i bitno svojstvo, ciq i `ivotni sadr`aj svakog Bizantinca, to la` i parala` postaju du`no{}u, ~im slu`e tim sredstvima. Daqwa je posqedica da Bizantinac vjeruje vlastitim la`ima svim `arom svoga religioznoga htijewa. U tome `aru, u intenzitetu vjerovawa u vlastite izmi{qotine i smicalice, le`i izvor sugestivne mo}i, jer svako sna`no htijewe djeluje sugestivno i prenosi se na druge.” (str. 289.) On jadikuje da je celi svet, posebno istorijska nauka, podlegao sugestivnoj mo}i vizantijskog duha i “srpskog 292

~astohlepqa”, pa istaknuti intelektualci Srbima pripisuju mnogo ve}i zna~aj i etni~ke osobine koje oni ne zaslu`uju. “Tako su Srbi, isprva najmawi narod me|u ju`nim Slavenima, postali “velikom slavenskom granom” s pomo}u svoje “narodno-crkvene” “pobo`ne prevare” i slavenskih i wema~kih u~ewaka, pa je tako rusko-srpsko krivotvorewe povijesti potpuno postiglo svoj ciq, da se naime Srbi prika`u {to ve}ima, a katoli~ki Hrvati {to mawima.” (str. 291.) Na udaru wegovih osuda je kompletna dotada{wa slavistika, ~ak velikim delom i nema~ka istoriografija. Stra{nu moru mu izaziva ~iwenica prema kojoj je “slu`beno mnijewe dana{we znanosti da su Srbi glavni sastavni dio ju`noslavenskog stanovni{tva u Monarhiji, a da su Hrvati samo neznatni mali narod, koji nema pravo na samostalni `ivot. A sada se mora takovim neizrecivim `rtvama u moru krvi platiti spoznaja do koje se moglo do}i jednom ili dvjema objektivnim i savjesnim znanstvenim radwama.” (str. 292.) e) Habzbur{ka monarhija garant hrvatske budu}nosti Austrijanci, Ma|ari i Hrvati neprekidno podle`u srpskim intrigama, la`ima i prevarama, a wihovo neprekidno rovarewe podriva same temeqe Monarhije, u kojoj fon Sidland vidi oli~ewe svih svojih nada i perspektivu hrvatske budu}nosti. “Srpsko pitawe je gorki talog slavom ovjen~anih borbi protiv invazije Osmanlija. Monarhija }e od toga pobolijevati jo{ mnogo du`e nego se obi~no misli. U taj nepovoqni polo`aj dospjeli smo zbog la`nih ambicija, kojima smo se dali zavesti jo{ god. 1538. Prema koncepciji pape, koja je dovela do Svete lige, trebalo je da Habzburgovci istodobno postanu rimski i gr~ki carevi. Papinska politika oko unije, u kojoj su pape pretrpjeli neuspjeh, bija{e drugim rije~ima prepu{tena Habzburgovcima, da je oni provedu, i oni sada ve} 400 godina nastoje oko Sizifova posla da pridobiju simpatije balkanskih Bizantinaca. U tu danajsku ba~vu bijahu utrpane i `rtvovane neizmjerne vrijednosti bez ikakvog uspjeha. Nitko nije shvatio ~iwenicu da katoli~ka Austrija sasvim prirodno uop}e ne mo`e pridobiti simpatije grkoisto~waka. No lukavi Bizantinci shvatili su svojim nepogrje{ivim nagonom krivi pravac na{e ambicije, te nam svakom zgodom {apu}u: niste nam jo{ dovoqno iza{li u susret, `rtvujte nam jo{ malo vi{e, pa }emo biti va{i. Tko je upu}en, vidi ve} iz samih naslova kwiga da im je zadatak podr`avati takove misli. Polo`aj Srba bija{e me|utim osobito povoqan. Do{li su u carstvo da slu`e i dobi{e za to povlastice. Steko{e u dr`avi povla{teni polo`aj... Moglo ih se uvijek tako dobro upotrijebiti, znali su uvijek istinu pretvoriti u la`, la` u istinu, veliko u maleno, a maleno u veliko, jer im tradicionalna politi~ko-diplomatska nadmo} Bizanta bija{e ba{tinom. Zato bijahu upotrebqavani kao politi~ko oru|e. Godine 1848. poslu`ili su dinastiji protiv Ma|ara, a od god. 1878. slu`e Ma|arima protiv Hrvata. Samo izgleda da se zaboravqa da je dosele propao svatko tko se slu`io srpskom pomo}u. Stari Bizant poslu`io se wima u borbi protiv Bugara i Hrvata, ali god. 1346. poku{ao je Du{an Silni da osvoji sam Bizant. Turci se slu`ahu Srbima od god. 1557. do 1689., a upravo Srbi zadado{e od god. 1804. do god. 1912. smrtni udarac turskoj vladavini u Europi. Neka se samo ne zaboravi, da }e biti samo nu`na 293

zakonska posqedica, ako budemo u ovom svjetskom ratu mi morali platiti tro{kove bizantinske pomo}i u razdobqu od g. 1690. do 1914.” (str. 298.) Uzrok austrougarskog sukoba sa Srbima fon Sidland vidi “u prirodnom razvoju srpske narodno-crkvene osvaja~ke misli”, a od polovine devetnaestog veka, zapravo od 1860. godine, “postao je taj sukob zapravo neizqe~iv, jer je prije osnivawa nove srpske dr`ave moglo postojati mo`da pitawe, mo`e li jedna grkoisto~na Srbija postojati unutar katoli~ke Austrije. Po mome shva}awu o odnosima katolicizma i grkoisto~wa{tva, izme|u crkve i dr`ave u grkoisto~wa{tvu, te o prirodi i tendenciji bizantinske misli o crkvi i dr`avi, smatram to sasvim iskqu~enim.” (str. 299.) Dok su Hrvati pokazivali nesnala`ewe u raznim fazama razvoja austrijsko-ma|arskih odnosa i ~ak svojim `alopojkama izazivali razdra`enost i odbojnost kod oba dominiraju}a dr`avna faktora, Srbi su se pokazali neuporedivo lukavijim i strpqivijim. “Srbi su se ve}inom slu`ili wima svojstvenim ugla|enim oblikom, znali su spretno sakriti tragove svojih pravih namjera i pripisati ih na tu|i ra~un tako da se javnost sve vi{e priklawala Srbima, a ne Hrvatima.” (str. 299.) Tek kad je u vladaju}im krugovima shva}ena srpska opasnost i kad su preduzete odre|ene mere da se ona suzbije, na primer veleizdajni~kim procesom u Zagrebu i Fridjungovim procesom u Be~u, bilo je kasno. Parnice je vlast ubedqivo izgubila. “Umjesto da se srpskom rovarewu stane na put, postiglo se upravo protivno. Srbi se osje}ahu pobjednicima, vidje{e da im se ni{ta ne mo`e i postado{e sve bezobrazniji. Ne mogu opisati onaj sram {to sam ga osje}ao kao privatnik zbog tog sramotnog neuspjeha na{e dr`avne misli, a to tim ve}ma, {to mi je ve} tada bilo poznato koliko je opravdano stanovi{te dr`avne vlasti bilo u obadvije parnice, i poradi toga {to je bilo poznato koji su momenti skrivili te neuspehe.” (str. 300.) To je prilika fon Sidlandu da uka`e kakve sve mogu biti {tetne posledice pogre{ne politike koju su Be~ i Budimpe{ta vodili prema Srbima, ne ose}aju}i kakva se realna opasnost krije u tom vizantijskim duhom zadojenom politi~kom faktoru. “U zagreba~koj veleizdajni~koj parnici htjelo se ugro`enoj dr`avi pomo}i s pomo}u pravde time {to se izvelo pred sud sve one koji su otvoreno rije~ju i djelom radili za srpsku vladavinu u Hrvatskoj i izjavqivali svoje simpatije za dr`avnopravnu promjenu postoje}eg stawa u tome smislu. Potpuno se me|utim zaboravilo da to treba da se zbude u Hrvatskoj, u zemqi gdje se vladalo bi~em i zobi, tj. nasiqem i podmi}ivawem protiv voqe naroda, gdje se pravda pre~esto zloupotrebqavala u politi~ke svrhe i bila stalno oru`jem u ruci vlastodr`aca. Zaboravilo se tako|er, da se to oru`je sada ho}e uperiti protiv onih koji bijahu dvadeset godina najboqi sluge tog sustava, koji su se tim oru`jem sami slu`ili protiv svojih neprijateqa, pa zato to~no znadu sve wegove nedostatke... Barun Rauh imao je sasvim ispravnu misao da u obranu dr`ave privu~e Hrvate, koji bijahu srpskom osvaja~kom misli ugro`eni isto tako kao i sama dr`ava, i to da se privu~e tzv. Star~evi}eva ~ista stranka prava, koja je zastupala protusrpski pravac i teorije o postanku Srpstva, koje su po mome shva}awu dodu{e u svojoj biti ispravne, ali bijahu jednostrano prikazivane i 294

tendenciozno upotrebqavane. Barun Rauh je tako|er previdio da Star~evi}eve teorije ne predstavqaju priznatu nauku znanosti. Radovi prista{a stranke na povijesnom poqu ne bijahu se nikad isticali, a osim toga bi, i da nije bilo tako, jedva {togod i postigli, jer Kuen ne bi nikad dopustio da oni, protiv kojih treba da vlada, znanstveno potkopavaju one s kojima je vladao. Na strani Srba bija{e naprotiv slu`bena znanost, prema kojoj su zapravo Srbi svi oni koji govore {tokavski.” (str. 300-301.) Tu je i isticawe konkretnih gre{aka zbog optu`ivawa prevelikog broja qudi, neprekidnog opijawa predsednika sudskog ve}a tokom trajawa procesa ({to su navodno finansirali branioci optu`enih), odugovla~ewe sudskog postupka. “Tisak u Hrvatskoj, koji su vodili Srbi i koji je od po~etka radio u pravcu da se Srbi operu i da se poquqa vjera u krivwu optu`enih, prihvatio je svaku nezgodnu pojavu i zlonamjerno ju je iskori{}avao, sve je to jo{ ja~e poja~avalo sumwu. Me|utim, bija{e aneksiona kriza pro{la i smatralo se da vi{e nema srpske opasnosti. Srbi iskoristi{e veze, koje su jo{ iz doba Kuena imali u Pe{ti, gdje otkri{e Ma|arima opet svoje srce, pa kad se uzalud poku{avalo uni{titi koaliciju, poku{a{e sada da vladaju s wome. Na koncu ne bija{e uspjela ni Fridjungova parnica u Be~u i svima bija{e dosta tih politi~kih parnica.” (str. 301.) Jadikovke zbog nespretnog vo|ewa i kona~ne propasti oba ova antisrpska procesa, fon Sidland zavr{ava slede}om poukom: “Istina je pak, da je Srbija, taj maleni vlastohlepni susjed, u svojoj grandomaniji sustavno napadala i uznemiravala Monarhiju i da se Monarhija htjela samo braniti od nevidqivog rovarewa, kome se nije moglo stati na kraj. ^itavom se svijetu me|utim sugeriralo sasvim protivno od toga: Austrija ho}e osvojiti Srbiju i prikriva svoj postupak svim mogu}im podlostima. Te{ko se Monarhiji osvetila ju`noslavenska politika, koja bija{e stoqe}ima krivo vo|ena. Sve blato i sav talog, koji se bija{e na jugu nakupio djelomice toleriranom, a djelomice krivom politikom nehotice stvorenom korupcijom, visoko je isplivalo, {trcnulo i zapqusnulo svijetli {tit starodrevne Monarhije. Monarhija je i{la u susret svjetskom ratu obiqe`ena nezaslu`eno podlo{}u, osvaja~kim namjerama i na~elnim neprijateqstvom spram malih naroda.” (str. 304.) Tako dolazi do stava da je Srbija glavni krivac za svetski rat, odnosno vizantijski duh, ~iji je Rusija velika, a Srbija mala podru`nica. “Moje je najdubqe uvjerewe da je militantna bizantinska misao o crkvi i dr`avi ne samo tako lakoumno izazvala ovaj rat, nego mu je dala tako|er i svoje obiqe`je i misaonu opremu. Ne}u smawivati krivicu Engleske, ali ona se samo rado pridru`ila ne zaostaju}i mnogo u vlastohlepqu i neskrupuloznosti, a time je povukla za sobom i Francusku, koja bija{e pro`eta mi{qu o odmazdi. Kao financijalno, duhovno i karakterno najja~a sila, preuzela je Engleska vodstvo rata, postala je ratnim poduzetnikom i nije se skawivala ono {to misli, tako|er i glasno u svijet izvikivati, dok je Bizant, taj stari majstor u skrivawu svojih osnova, bio mnogo {utqiviji i oprezniji.” (str. 305.) Uprkos tom spoqwem prividu, pravi podsticaj za rat je, po Sidlandovom mi{qewu, do{ao sa istoka, koji je ujedno bio najzainteresovaniji za wegov ishod. “Rusiji se radilo o kona~nom preuzimawu posjeda bizant295

ske ba{tine, o izvr{ewu posqedwe voqe Petra Velikoga. Tek stvarnim posjedovawem Bizanta, Novog Rima, postaje Rusija jedini ba{tinik bizantske crkvene i dr`avne misli, postaje potpunom i zakonitom vrhovnom glavom anatolskog kr{}anstva i postaje sredi{tem svijeta. Tek posjedovawem Carigrada dolazi Rusija do ostvarewa rimske misli o svjetskoj dr`avi, o ~ije ostvarewe je i{la borba sredovje~nog Bizanta i ~itava politika pravoslavne crkve. Ta ba{tina bija{e ugro`ena nakon balkanskih ratova, jer su balkanski ratovi imali posqedak, {to ga Rusija nije o~ekivala, da su malene balkanske dr`ave, u skladu s nutarwim zakonom o biti bizantizma nastojale svaka za sebe te`iti za Carigradom. Bugarska je morala ispa{tati, {to se tome ciqu najvi{e pribli`ila. Srbiji se radilo, me|utim, o ostvarewu misli o Pe}koj patriarhiji. Nakon aneksione kampawe, mi{qahu u Austriji da je bosansko pitawe rije{eno. Kolike li naivnosti! Nitko nije znao da je pokraj jedne nacionalne misli po srijedi jo{ i jedna crkvena misao, i da se jedna crkva nikada ne odri~e nekada{weg svoga posjeda.” (str. 305-306.) Uloga Srbije u poku{aju materijalizacije vizantijskog osvaja~kog duha nikako se ne mo`e zanemarivati zbog wene trenutne teritorijalne veli~ine. “[to je Srbija malena, neka nas ne zavede. Najotrovnije zmije obi~no su najmawe. Nisam se bez razloga trudio prikazati kako je dana{we Srpstvo opasno po svojim mislima i po svome rasnom sastavu, kako je u wemu krvqu uvjetovano raspolo`ewe za zavjere, revolucije i prevrate. Rad oko nastojawa da se izazove svjetski rat potekao je iz te sklonosti, samo je preveden u podru~je me|unarodne politike.” (str. 306.) Osnovni ciq svih srpskih nastojawa predstavqa, pre svega, Bosna i Hercegovina. Austrougarskom aneksijom realizacija tog ciqa je sasvim onemogu}ena mirnim putem. “Jedinu nadu, da ikada posjeduje Bosnu i Hercegovinu, vidjela je Srbija u borbi na `ivot i smrt, jer bizantinski }e vjernik dati radije svoj `ivot, nego {to }e se odre}i osvajawa i vladawa nad inovjercima. Srbi ostado{e vjerni svojim rije~ima i poradi{e u pravcu da izazovu svjetski rat, da bi iz Austrije, s obzirom na wen opseg i zna~ewe, napravili novu [vicarsku. U tradiciji wihove nomadske krvi le`i ta tendencija da se satru stari plemi}ki dvorovi i da se na wihovom mjestu sagrade nomadske kolibe!” (str. 308.) Sveop{ta mobilizacija srpskog naroda, svih pojedinaca, pokazuje koliki upliv vizantijski duh ima na wome zadojene mase. “Svi su na djelu jednakim fanatizmom, jednakom neskrupulozno{}u i sposobno{}u, da `arku vjeru u svoju stvar sugeriraju tako|er i drugima... Mr`wa na Austriju i Wema~ku prava je ona bizantinska mr`wa na inovjerce, poja~ana iskonskim protugermanskim (protuarijskim) duhom Bizanta, koji ide za uni{tewem arijskog bi}a. Temeqem te mr`we je osvjedo~ewe o podlosti tih dviju dr`ava, a zasluga je Spalajkovi}a i Sitona Votsona, {to su to osvjedo~ewe kwi`evno obrazlo`ili i najvi{e pro{irili... Bizant je rasplamsao borbu, udario joj svoj pe~at i naprama sredi{wim vlastima primijenio svoju staru vje{tinu iskrivqivawa i sugerirawa: sredi{we vlasti, koje biju gorki boj za opstanak, zlo~ina~ki su napadali i ubojice, koji su zapalili svijet, da bi zadovoqili svoje surove `eqe za osvajawem i vladawem. I zbog toga te{kog zlo~ina izre~ena je smrtna osuda nad Austro-Ugarskom.” (str. 309.) 296

3. Rasni i drugi nenau~ni argumenti protiv srpskog naroda Posebno poglavqe svoje kwige fon Sidland posve}uje nastojawima oko postizawa srpsko-hrvatskog jedinstva i izno{ewu argumenata za{to je ono nemogu}e. Argumenti se kre}u u {irokom dijapazonu od rasnih, nacionalnih, kulturnih i crkvenih, a sve na podlozi razli~ite politi~ke i dr`avnopravne istorije. “Danas najve}i ju`noslavenski narod, Srbi bijahu nekada najmawe od balkansko-slavenskih plemena, kojima bija{e namijewena neka budu}nost. Skupina Srba, koja ionako ne bija{e ba{ mnogobrojna, ostavila je jo{ jedan svoj dio u solunskom tematu, gdje je propao poput mnogih drugih Slavena na Balkanu. Samo jedan dio Srba do|e u zemqu, koja se kasnije zva{e Ra{om. Samo to je prvotna srpska naseobina... [to time ne spada, nije Srbin kao ni dana{wi Hrvati i Bugari, o kojima velikosrbi gdje god mogu tvrde, da su “zapravo tako|er Srbi”. To je ve} bizantinski na~in mi{qewa i gledawa, kada se ne vidi {to stvarno postoji, nego samo ono {ta je na korist porastu vlastite mo}i... Tvrdi narod srpskih gor{taka bija{e samo u mnogo te`em polo`aju, jer se nalazio izme|u tri vatre, Bizanta na jugu, Bugara na istoku i Hrvata (koji isprva bijahu mnogo ve}e pleme, kako nam to Dimler sasvim ispravno dokazuje) na sjeveru i zapadu. I Ra{a je pripadala prolazno Hrvatskoj, povijesni izvori ne dopu{taju o tome nikakve sumwe. No vladavina hrvatskog plemstva bija{e tvrda, a jo{ nepodno{qivija bija{e bugarska vojni~ka vlada. Srbi se prikloni{e Bizantu i slu`ahu mu. U sredi{wem polo`aju i jakoj `ivotnoj snazi srpskih seqaka gor{taka, upoznao je Bizant doskora izvrsnu juri{nu snagu protiv Bugara kao i protiv Hrvata. Zato podupirahu Bizantinci ve} vrlo rano Srbe u wihovu zadatku, da budu nosioci bizantskog crkveno-dr`avnog i politi~kog upliva. Srbi tako doskora slomi{e mo} hrvatske plemenite gospode, steknu bizantskom pomo}u Zetu i Dukqu, koja se nekada zva{e Crvenom Hrvatskom, pod vlastiti svoj upliv, i ti krajevi postaju najprije tvorevina s izmije{anim obiqe`jem, koje se potpuno posrbilo tek te~ajem stoqe}a pod uplivom “neodoqive asimilacione snage”, koju je ve} Miklo{i} ustanovio.” (str. 314-315.) Pri tom naro~ito podvla~i da se Srbi “uvijek dadu upotrijebiti kao sredstvo za navalu i stalno pri tome nastoje da, po mogu}nosti, {to vi{e prisvoje od onoga koji navaquje i od onoga koji se brani, da tako budu onaj tre}i, koji se smije. ^iwenica je da je dosada svaki gospodar Srba skupo platio wihove usluge.” (str. 315.) a) Nedostatak nacionalne svesti kao hrvatska prednost Ali, {ta raditi sa Hrvatima kad oni ni nacionalne svesti nisu imali. Fon Sidland otvoreno priznaje kako “prije godine 1848. ne bija{e u Slavoniji, prije godine 1861. u Dalmaciji, a prije god. 1895. kod bosanskih katolika, narodne svijesti me|u {irim slojevima. Kod ovih posledwih jo{ ni danas nije se ona probila u onolikoj mjeri kao u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Kod bosanskih muslimana bija{e se nacionalizacija sukobila s posebnim pote{ko}ama.” (str. 313.) Iz toga proizlazi da su samo oni koji vekovima nisu imali nikakve nacionalne svesti pristali da postanu Hrvati. 297

I onda im je ta svest iznenada navrla kao bujica. Za stare Hrvate, ~ije je tragove danas te{ko i prona}i, fon Sidland je prepun hvale. “Isprva su oni mnogo ve}i narod, koji iz svoga narodnog sredi{ta na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka nasequju zemqu sve do preko Skadarskog jezera i srpske Morave i vlada nad zate~enim prastanovnicima kao gospoduju}a kasta, kao krvna aristokracija. No zemqopisna nejedinstvenost poma`e da se pojavquju mjesne plemi}ke vladavine. Sredi{te dr`ave razvilo se doskora u dana{woj sjevernoj Dalmaciji i okolnim krajevima, kao najkulturnijem podru~ju. Uprkos velikoj vojni~koj snazi i vojni~kim vrlinama, ne bijahu Hrvati nikada napada~i i ograni~avahu se uvijek samo na obranu. Oni se ujediwuju u ve}u dr`avu, ne da bi osvajali, nego da bi se branili. To je proveo Tomislav, pobjednik nad Ma|arima i Bugarima. Ali napada~i ne bijahu Hrvati nikada. Tu im svjedoybu daju izri~ito stari qetopisci, a i povijest nam potvr|uje da Hrvati nisu nikada i{li za osvajawem. Tim `ilaviji bijahu oni u obrani. Nevjerojatnom ustrajno{}u oni brane do posqedwe mogu}nosti jednom zauzeti polo`aj.” (str. 315.) Ve} i povr{nije pore|ewe Srba i Hrvata pokazuje da “ta dva naroda imaju dakle sasvim suprotno lice. Ta suprotnost potje~e iz dvaju sasvim razli~itih povijesnih razvoja, koji s obzirom na susjedstvo pokazuju zapravo vrlo malo dodirnih ta~aka. Ta dva razvoja su proizvod sa sobom donesenih rasnih sklonosti, dru{tvenog ustroja obaju naroda, zemqopisnog polo`aja i time uvjetovanih vawskih upliva, a osobito raznog vjerskog upliva, kojemu podlego{e. Srbi zahvaquju svoje lice pravoslavqu, koje predstavqa zapravo samo crkvenim uplivom neizmjerno pove}anu i produbqenu nacionalnu svijest, jer su Srbi bili u stawu da stvore narodnu crkvu. [to se pak ti~e etni~kog momenta, dolazi kod Srba mnogo vi{e do izra`aja balkansko-romanski nomadski element od slavenskog, element crnih Latina (Latini nigri), koji se pokazuje u 64% tamnih tipova kod Srba i u licima, koja nalikuju na ptice grabilice i u tamnim sijevaju}im o~ima. Ali kada netko `ivi desetqe}ima me|u ju`nim Slavenima i trudi se temeqitom vjerskom i povijesnom studijom da shvati vjerski moment u dru{tvenom i politi~kom `ivotu tih naroda, onda se mora ~uditi kako su duboko, kako neizmjerno duboko vjere zahvatile u samo bi}e naroda. ^ovjek bi gotovo mogao ustvrditi da su vjere tim narodima dale wihovo “lice”, wihovu fizionomiju. Lice Srba jest lice pravoslavqa, a lice Hrvata je lice katoli~anstva, islama i bogumilstva. Zato se mo`e s pravom ustvrditi da je pravoslavqe stvorilo dana{we Srbe. Po{to su svi pripadnici jedne vjere, oni su iznutra jedinstveni kao malo koji narod i u tome imaju prednost pred Hrvatima, koji su iznutra mnogo nejedinstveniji i zapravo propali, te zaostali za Srbima zbog toga {to su bili razdijeqeni u katoli~ki i bogumilski, kasnije muslimanski dio naroda. Budu}i da pravoslavqe predstavqa tako|er zatvoreni isto~ni kulturni sustav, nisu druge kulture, kao npr. talijanska u Dalmaciji i wema~ka u Hrvatskoj i Slavoniji, mogle tako sna`no djelovati na Srbe kao na Hrvate, koji s wima tamo zajedno prebivaju. Ve}ina od onoga, ~ime se Srbi hvale kao svojim narodnim osobinama, prete`no je odgojni posqedak wihove narodne crkve. Svoj neizmjerno razvijeni nacionalni 298

osje}aj, svoj katoli~kim Hrvatima nadmo}ni individualizam, svoju “neodoqivu snagu asimilacije”, svoju nadmo}nu lukavost, neku priro|enu politi~ku nadarenost, nesavladivu te`wu za stjecawem mo}i i za vladawem, koja obiqe`uje ~itavu wihovu povijest, sve to zahvaquju Srbi svojoj vjeri.” (str. 316-317.) b) Pozitivne katoli~ke osobine po Fon Sidlandu Fon Sidland je spreman i da posvedo~i da su Srbi nastali kao materijalizacija nagona isto~ne hri{}anske crkve za stalnim {irewem. “Hrvati pak zahvaquju svojoj crkvenoj povijesti {to su razderani u dva dijela, a to jo{ nisu ni do danas savladali u svojoj politi~koj i narodnoj svijesti. Hrvati zahvaquju katoli~anstvu svoj konzervativizam, svoju slabiju nacionalnu svijest, svoje ja~e podlijegawe stranim kulturama, svoju vi{u kulturu, sposobnosti i svoje dubqe eti~ko osje}awe... I socijalno tkivo obaju naroda sasvim je razli~ito. Hrvati bijahu vladaju}i sloj, koji se kao rasno plemstvo znao stoqe}ima odr`ati. Ako je to plemstvo danas i jako istrijebqeno, plemi}ki zna~aj se ipak narodu neizbrisivo utisnuo. Wegovi tragovi su hrvatska vjernost, hrvatska gostoqubivost, visoko razvijeni smisao za estetiku i qubav za umjetnost i kazali{te, a s druge strane slab smisao za realne strane `ivota. U srpskom narodnom zna~aju ogleda se naprotiv seqa~ka crta, dakako uz jaki pridodatak bizantinskog poimawa svijeta, prakti~ne filozofije `ivota i nesavladivog vlastohlepqa... Kod Hrvata se naprotiv vidi da wihovi obi~aji potje~u “odozgo”, i to upravo od plemstva... Hrvati su tokom ~itave svoje povijesti pokazali da se `ele prikqu~iti Sredwoj Europi, dok su to Srbi ~inili samo prolazno i u nu`di. ^im nu`da bija{e pro{la, oni se smatrahu neodoqivo privu~eni Orijentu.” (str. 317.) Za razliku od Srba, kojima je nepodno{qiva svaka strana uprava, bilo da je odbacuju zbog verskih ili tradicionalnih politi~kih motiva, “Hrvati su vjerni svojoj dr`avi po predaji, zbog karakternih osobina i vjerskih obzira.” (str. 317.) Na koncu tog sleda, “u Hrvata ima osim toga sna`an osje}aj vlastite dr`avnosti i nagon za samoodre|ewem, oni ho}e da budu, kao {to vidimo, gospodari u vlastitoj ku}i. Etni~kim pomicawem u tursko doba Srbi su do{li u posjed velikog podru~ja, koje je povjesno bezuvjetno hrvatsko, i tamo se srpske te`we za pro{irivawem i vladawem jo{ i nadaqe o~ituju. Sukobi izme|u dva opre~na politi~ka ideala tu su neizbje`ivi, i oba politi~ka ciqa stoje neprijateqski jedan prema drugom. Dolazim dakle do zakqu~ka: Srbi i Hrvati su dva naroda s izrazitim, sasvim razli~itim obli~jem, koje se ni u kojem slu~aju ne mo`e i ne smije pomije{ati.” (str. 317-318.) v) Lingvisti~ki lavirint sa izlazom u ambis Preostaje jo{ da se razmotri pitawe istog kwi`evnog jezika, za koje fon Sidland ka`e da su ga Srbi ve{to iskoristili da izazovu stra{nu pometwu u svoju korist. “Po~eci hrvatske kwi`evnosti, koja bija{e nastala u banskoj Hrvatskoj tridesetih godina 19. stoqe}a, naslawaju}i se na stariju kajkavsku kwi`evnost, bijahu tako|er pisani kajkavskim narje~jem. Kao i u svem drugom, tako su Srbi mnogo jedinstveniji od Hrvata i u jeziku. Oni imadu zapravo samo dva govora, ekavski i ijekavski, a oba su {tokavska, te 299

se me|usobno razlikuju mnogo mawe nego tri hrvatska narje~ja: kajkavsko, ~akavsko i {tokavsko. Ova se narje~ja razlikuju upitnom ~esticom “{to” (kvod), koja glasi u kajkavskom narje~ju “kaj”, u ~akavskom “~a”, a u {tokavskom – upravo kao i kod Srba, “{to”. Kajkavsko narje~je je neosporno proizvod mije{awa etni~ke i jezi~ke mje{avine Hrvata i Slovenaca, izme|u kojih uop}e nema jasne etni~ke granice. ^akavsko-ikavsko narje~je je prema slo`nom mi{qewu svih jezikoslovaca, a osobito Miklo{i~a i Jagi}a, zapravo govor rase onih pravih Hrvata – osvaja~a. Danas je ono ograni~eno na maleno podru~je na skrajwem zapadu i broj~ano je najslabije zastupano. Nekad mnogo ve}eg opsega, ono se danas nalazi u opadawu. ^akavsko narje~je obiqe`eno je jo{ tzv. ikav{tinom... Kajkav{tina je ograni~ena na bansku Hrvatsku, i to na `upanije: zagreba~ku, vara`dinsku, modru{ko-rije~ku i bjelovarsko-kri`eva~ku, a obiqe`ena je ekav{tinom... [tokav{tina pak obuhva}a najve}i dio hrvatskih zemaqa, i to odprilike polovicu Hrvatske, ~itavu Slavoniju, ve}i dio Dalmacije i ~itavu Bosnu i Hercegovinu. [tokav{tinom govore Hrvati i Srbi. U Hrvata dijeli ona na ikavsku i ijekavsku {tokav{tinu.” (str. 318-319.) Kako je uop{te do{lo do toga da Srbi i Hrvati imaju zajedni~ki kwi`evni jezik, fon Sidland ovako obja{wava: “Hrvati izabra{e svojim kwi`evnim jezikom dubrova~ko narje~je, koje je {tokavsko i ijekavsko i ima bogatu kwi`evnost iz 16. st. Po{to je taj jezik sli~an onome {to ga bija{e odabrao Vuk Karayi}, oba jezika prije|o{e u jedan drugi, i to tim vi{e {to se Vuk Karayi} na poticaj poznatog slavista Kopitara vrlo intenzivno bavio istra`ivawem jezika i sabrao ogroman materijal narodne kwi`evnosti, koja postade temeqem za razvoj jezika. Vukovo stanovi{te moralo je prodrijeti, jer on bija{e `ivi narodni jezik uzvisio na kwi`evni jezik, a taj narodni jezik bija{e ~isto sa~uvan, dok jezik dubrova~kih pisaca 16. i 17. stoqe}a bija{e mrtav jezik i ve} onda natruwen talijanskim elementima. Te natruhe s vremenom su toliko porasle da je dana{wi dubrova~ki govor tzv. “makaronski jezik”, tj. mije{ani jezik iz hrvatskog i talijanskog jezika. Budu}i da Hrvati tada ne mogahu lako do}i u Hercegovinu, koja bija{e pod turskom vladavinom, a Vuk je Karayi} kao turski podanik te zemqe jo{ iz svog djetiwstva poznavao, onuda opetovano prolazio i sabirao sve vi{e materijala, wegovo zna~ewe za razvoj zajedni~kog jezika postalo je vrlo veliko, jer je postao gotovo jedinom kop~om izme|u kwi`evnosti i naroda kao izvora jezika. Time su srpski utjecaji u jezikoslovqu zadobili odlu~no zna~ewe. Politi~ki razlozi igrali su kod Hrvata i kod Srba odlu~nu ulogu u izboru kwi`evnog narje~ja. Tako su kajkavski Hrvati banske Hrvatske izabrali ijekavsku {tokav{tinu, koju zapravo i ne poznavahu. Gajev izbor bija{e ispravan i sasvim opravdan, jer se time stvarno kwi`evni jezik pokrivao s narje~jem, koje je u narodu najvi{e ra{ireno, jer tim govorom govorahu otprilike dvije petine naroda, dok ostale tri petine bijahu podijeqene na ~akav{tinu, kajkav{tinu i ikavsku {tokav{tinu. Tome nasuprot zanimqivo je utvrditi da je Vuk Karayi} kwi`evnim jezikom odabrao jezik mawine naroda. Od 5 milijuna Srba govori danas jedva 1 ½ milijuna {tokavsko-ijekavskim narje~jem, i to u zapadnim krajevima, a 3 ½ milijuna Srba 300

govori {tokavsko-ekavskim narje~jem, i to u sredini, na sjeveru i na jugoistoku.” (str. 319.) Fon Sidland plasira prvo ogoqenu izmi{qotinu, po~ne je tretirati kao dokazanu ~iwenicu mada dokaza uop{te nema, a onda je proglasi neporecivom. “Tu neporecivu ~iwenicu vidimo i u politi~koj tendenciji pri izboru kwi`evnog jezika. Hrvati izabra{e jedno narje~je, koje bija{e dodu{e strano tada{wim kulturno-politi~kim vo|ama, koji govorahu kajkavski, ali bija{e zato najra{irenije narje~je. U tom postupku odrazuje se nastojawe da se stvori jezi~no jedinstvo na osnovu zdravog na~ela ve}ine i da se premosti jezi~ka nejednakost, koja bija{e nastala raznim etni~kim i politi~kim uplivima. Kod Vuka Karayi}a opa`a se pak nastojawe da izborom zapadnog narje~ja prenese srpski upliv po mogu}nosti {to vi{e na zapad. To nas uostalom kod wega kao osniva~a novovjekog nacionalisti~kog svesrpstva i ne za~u|uje. Htio bih me|utim ustanoviti da prvotna namjera Hrvata bija{e ta da se dubrova~ki kwi`evni jezik uzme kao kwi`evni. Ali samo prevlast narodnog jezika nad zapravo mrtvim kwi`evnim jezikom i veliko zna~ewe Vuka za razvoj jezika u~inila je da se jezik razvio sasvim u Vukovom smislu. Tako je nastalo jedinstvo kwi`evnog jezika. Ipak treba istaknuti da su Hrvati ostali pri izboru svog kwi`evnog jezika jer je taj izbor proiza{ao upravo iz primjene zdravog na~ela ve}ine. U Srba to me|utim nije tako, jer je tamo razvoj sasvim neprimjetno i{ao u pravcu natrag. Na podru~ju srpske dr`ave prodro je ekavski govor, kao u narodu vladaju}i govor i sasvim istisnuo ijekav{tinu. Taj se preokret zbio usporedno sa sve ve}im zna~ewem Srbije, pa se Vukovo stanovi{te, s obzirom na izbor kwi`evnog govora danas mo`e smatrati zaba~enim. Danas je kwi`evni govor Hrvata druga~iji od kwi`evnog govora Srba. U skladu s raznim etni~kim sastavom i raznim politi~kim ciqevima nastupilo je razlikovawe, koje stranac izvana dodu{e te{ko opa`a.” (str. 319-320.) Od Vuka Karayi}a Hrvati su prvo preuzeli srpski kwi`evni jezik i prihvatili ga kao svoj, a onda su se wihovi ideolozi obru{ili svom silinom na glavnog jezi~kog reformatora. U skladu s tim se pona{a i fon Sidland, pa ka`e: “Mislim da sam postupao sasvim ispravno kad sam izrazio sumwu da se osniva~ svesrpskog imperijalizma dao voditi svesrpskim narodno-crkvenim tendencijama, kad je birao kwi`evni jezik. To se bezuvjetno i dogodilo. Od Vuka potje~e tvrdwa da su zapravo samo ~akavci Hrvati, a mo`da jo{ donekle i kajkavci, koji su ve} vi{e Slovenci nego Hrvati, ali svi {tokavci da su Srbi. Kao temeq za ovu teoriju poslu`ila je Porfirogenitova nauka o naseqewu, a s druge strane ono u svakom Bizantincu, pa i u Vuku, sadr`ano nastojawe da se latina, katolika, u~ini {to mawim, neznatnijim i prezrenijim, kad ga se ve} ne mo`e sa zemqe odstraniti. Ova Vukova tvrdwa u vezi s naukama Dobrovskog i [afarika, koje jo{ i danas nisu sasvim odba~ene, slu`i jo{ i danas kao temeq za tvrdwu da su Bosna i Hercegovina, kao i Slavonija i Dalmacija i s obzirom na jezik koji se u wima govori, srpske zemqe... Tu je eto tako|er na djelu onaj “upliv Bizanta”, koji je jedna od naj~udnovatijih pojava novog vremena i protiv kojega se ne mo`e ni{ta razboritim razlozima. Zato se ne smijemo ni ~uditi {to je bilo 301

Hrvata, koji su dopu{tali, da su Hrvati primili jezik od Srba. Poradi toga je bezuvjetno potrebno da se odredi karakter zajedni~kog kwi`evnog jezika Hrvata i Srba. Nije mi poznato da li je to ve} tko poku{ao, polaze}i s ispravnog stanovi{ta, koje po mom mi{qewu mo`e biti ispravno samo ako se upire na ispravnu spoznaju etnografske povijesti jezi~nog podru~ja.” (str. 320.) Tu se fon Sidland ponovo vra}a na jednu od svojih prethodnih teza da su “hrvatske zemqe Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina bile sve do konca 15. stoqe}a etni~ki jedinstvene hrvatske zemqe, u kojima nastaju jake etni~ke promjene tek nakon turskog osvajawa. Tu se zbiva sli~an razvoj kao i u Staroj Srbiji i Gr~koj, gdje se pojavquju Albanci i mjestimice sasvim potiskuju srpsko i gr~ko pu~anstvo. U spomenutim hrvatskim zemqama nastao je novi jedan element, koji potjeca{e ve}inom s jugoisto~nog Balkana i bija{e balkansko-romanske rase i grkoisto~ne vjere. Pod utjecajem hrvatske sredine i srpske narodne crkve, taj se element poslavenio i jako pro{irio uplivom crkvene politike Pe}ke patrijarhije, te se kona~no... tek u drugoj polovici 19. stoqe}a pretvorio i nacionalnopoliti~ki u Srbe pod uplivom svesrpskog pokreta.” (str. 320-321.) Tome sada fon Sidland nastoji da doda i lingvisti~ki aspekt. “Jasno je da su te etni~ke promjene morale biti tako|er od odlu~nog zna~ewa i za jezik na tome podru~ju. Zna~ajno je da se ijekavska {tokav{tina pojavquje ba{ u onim isprva hrvatskim krajevima, koji su nakon 16. stoqe}a dobili novo, pravoslavno, sad vi{e, a sad opet mawe s katolicima i muslimanima izmije{ano pu~anstvo. Treba tako|er primijetiti da je najja~e narje~je kod Srba ekav{tina, a kod Hrvata je naprotiv ikav{tina najstarije narje~je. Svi ti razlozi ne dopu{taju nikakve sumwe da dana{wi kwi`evni jezik Hrvata i prija{wi kwi`evni jezik Srba zapravo predstavqa jezi~nu smjesu iz hrvatskog jezika i jezika novog elementa, koji se kasnije posrbio. Takve jezi~ne smjese nastaju ~esto u podru~ju gdje razni elementi stanuju jedan pokraj drugog zbog etni~kog pomicawa. Tako npr. postoji u zapadnoj Rusiji poqsko-rutenski mije{ani jezik. Ova glavna obiqe`ja obaju jezika, hrvatska ikavica i srpska ekavica, stopile su se u jedan dvoglas ije, pa je tako pored ikav{tine i ekav{tine nastala i ijekav{tina. Na stupaw kwi`evnog jezika podigao se jezik onog kraja, gdje je to mije{awe najduqe trajalo i gdje je bilo najintenzivnije, a to je u Hercegovini. Ve} u doba Nemawi}a osje}ao se ondje jak srpski utjecaj. Nakon pada nemawi}ke dr`ave u 15. stoqe}u, prevladao je ondje opet hrvatsko-bosanski upliv. Protjerani od Ma|ara, nadirahu onamo bogumili, koji govorahu, kao {to sam ve} ustanovio, ikavski.” (str. 321.) U ovoj prilici fon Sidland je spreman da se pozove i na srpske autore koji su pisali da je srpski jezik zajedni~ko blago srpskog i hrvatskog naroda, kao i svaki istorijski dokaz o wihovom me{awu na odre|enim prostorima. Potom ka`e: “Ja sam stoga uvjeren da se jezi~na mje{avina, nastala u Hercegovini – mo`da posredovawem pravoslavne crkve, koja je imala jedno svoje sredi{te u Hercegovini – kasnije {irila sve vi{e prema sjeveru zajedno s pro{irivawem pravoslavne crkvene organizacije od g. 1557. (godine osnutka Pe}ke patriarhije). Kako je napredovalo uni{tavawe ~akavskih 302

Hrvata u sredi{tu wihovih naseqa, tako je napredovala i {tokavska ijekav{tina, koja bija{e preuzeta jednako od novog stanovni{tva, kao i od ostataka Hrvata. Ovim istiskivawem Hrvata iz sredi{ta wihovih naseobina mo`e se tako|er objasniti za{to je ~akav{tina ograni~ena na tako mali opseg. Ona se mogla odr`ati samo ondje, kamo nije doprlo novo stanovni{tvo, na dalmatinskoj obali, u primorju banske Hrvatske i na otocima.” (str. 321-322.) g) Fon Sidland protiv samog sebe Nesvesno dokazuju}i svojim argumentima da su Hrvati kao narod istorijski gotovo nestali jer su delom uni{teni, delom raseqeni, a delom asimilovani, fon Sidland se trudi da nas uveri da su Hrvati opstali, a da su samo tu|i jezik preuzeli ili da su sopstveni ~akavski kombinovali sa srpskim {tokavskim ekavskim, pa da je tako nastao {tokavski ijekavski. “Time bi bila razja{wena ijekav{tina i dokazano da je mje{avina hrvatske ikav{tine i srpske ekav{tine. Trebalo bi jo{ istra`iti da li je {tokav{tina takvo obiqe`je, da bi se to narje~je imalo smatrati srpskim. ^akav{tina, koja bija{e neko} pro{irena sve do zapadne Srbije i Crne Gore, tako|er nije jedinstvena, nego se u pojedinim krajevima pokazuju znatne razlike. Tako se upitna ~estica ne izgovara svuda ~a, nego ~e i ~o, {to odgovara poqskom i ~e{kom “co”. Ali i u {tokav{tini se govori mjestimice {ta umjesto {to. O~ito je da se u jeziku ~a i ~o naprosto zamijenilo sa {ta i {to, dok su leksikalna gra|a jezika i naglasak ostali jo{ uvijek ~akavski, {to se mjestimice odr`alo sve do danas. Tako je prof. [urmin jo{ u dana{wem sarajevskom govoru doma}ih katolika i muslimana mogao nedvojbeno utvrditi ~akavske ostatke.” (str. 322.) Da bi potkrepio svoju tezu da {tokavski nije izvorno srpski, fon Sidland uvodi u raspravu bugarski, ali po istom osnovu je mogao uvesti i ruski, jer su svi isto~ni Sloveni {tokavci. Nema nikakve sumwe da su i srpski i hrvatski jezik preuzeli i neke morfolo{ke i fonetske osobine romanskih jezika, ali to opet ne mo`e biti dokaz da srpski nije srpski jezik. Kako ne mo`e da ispliva iz lingvisti~ke rasprave, za koju nije ni stru~an ni ve{t, fon Sidland bar na trenutak deluje pomirqivije, pa zakqu~uje da je zajedni~ki jezik Srba i Hrvata “posqedica povijesnog razvoja, kojim je jedan strani element prodro u hrvatske krajeve i ve}im dijelom istisnuo Hrvate. Iz politi~ke oportunosti morali su Hrvati odabrati kwi`evnim jezikom jedno narje~je, koje bija{e nastalo iz smjese wihova iskonskog narje~ja, ~akav{tine sa stranim elementima, no koje im je u mnogome postalo stranim, s obzirom na wegove glasovne zakone i zakone jezi~nih oblika.” (str. 323.) Preponosan na svoj hrvatski “silni qudski soj”, na “`ivot i djela te sna`ne, isprva ~istokrvne arijske rase”, fon Sidland ukazuje da su 1835. godine, po~iwu}i svoj narodni preporod, Hrvati primetili “da u znanstvenom istra`ivawu uop}e ne postoje. Hrvati bijahu po shva}awu Dobrovski[afarikovu samo ~akavci, eventualno jo{ i kajkavci, svega zajedno u ono vrijeme oko 200-300 tisu}a du{a, sve drugo bijahu Srbi, a i taj mali ostatak bijahu “zapravo tako|er Srbi.” (str. 333.) Na toj ~iwenici kao polaznoj, on poku{ava odgonetnuti za mnoge jo{ neshvatqivu ~iwenicu da se hrvatski 303

nacionalni pokret devetnaestog veka prvobitno razvijao {ire}i ideje ilirizma i jugoslovenstva. “Hrvati kao katolici i zapadni Europqani dr`ahu se posqedaka znanosti, u wih ne bija{e pravoslavqa i Rusije, koja bi uveli~avala sve {to je hrvatsko, a umawivala sve {to je Hrvatima neprijateqsko i sugerirala to slavistici, koja je tad upravo nastajala. Sa znano{}u kakva se bija{e razvila od god. 1789. do 1835., nisu Hrvati mogli ni{ta zapo~eti. Wihova narodna rasna svijest, u kojoj bija{e sadr`ana tako|er i svijest o povijesnom zna~ewu, bija{e do{la u sukob s onda{wim stawem znanosti, po kojemu su Hrvati postali sasvim maleni i neznatni narod. S takvim hrvatstvom, kakvo je imalo biti po vladaju}oj slavisti~koj znanosti po~etkom 19. stoqe}a, nisu se mogle kovati politi~ke osnove i nisu se narodu mogle pru`ati nade u budu}nost. Ostati pak bez osnova i bez nada, zna~ilo je polaziti u susret narodnoj smrti. Ilirizam bija{e poradi toga neizbje`iva konstrukcija za nu`du, koja je imala prebroditi jaz izme|u narodne svijesti, koja se upirala u povijesne ~iwenice, i nepovoqnog i objektivno neto~nog stanovi{ta znanosti. Budu}i da u povijesti ne na|o{e prirodni okvir, da u wemu razviju svoje sposobnosti i ambicije, oni si odlu~no i brzo skroji{e nov umjetni okvir. Temeqi ilirizma bijahu ponajprije povijesna ~iwenica Napoleonove Ilirije i okolnost da je Napoleon o~igledno pomagao hrvatstvo, da bi te sposobne vojnike za se pridobio... Zatim bija{e tu i mi{qewe ruskog qetopisca Nestora, da su stari Iliri bili Slaveni i zajedni~ki praoci Hrvata i Srba.” (str. 333.) Ako nau~na saznawa nisu u saglasnosti s politi~kim interesima i ciqevima, tim gore po nauku. Fon Sidland priznaje da je stvaran ve{ta~ki ideolo{ki okvir da bi suprotstavqawe nau~nim iskazima postalo delotvornije. On je svestan da je dana{wa hrvatska nacija samo jedna politi~ka konstrukcija, ali se trudi da “doka`e” koliko je ta konstrukcija bila nu`na u poku{aju parirawa. “Hrvati bijahu primorani poslu`iti se umjetnim imenom, da o`ive svoj narodni pokret. Za Hrvate bija{e bezuvjetno vrlo nepovoqno {to su gotovo pol stoqe}a jedrili pod tu|im imenom; to je vrlo na{kodilo popularizirawu i upoznavawu wihova narodnog imena kao i wihovih nastojawa... Ilirizam, me|utim, nije ni htio biti nacija, nego samo politi~ki skupni pojam, koji je trebao povezati sve ju`ne Slavene, pa i Srbe, na nekada{wem hrvatskom podru~ju, u rad oko jedinstvenih politi~kih ciqeva. Ilirizam nije ukidao pojedine narode, i poradi toga se wegovi prista{e nazivahu Ilir iz Hrvatske, Ilir iz Krawske, Ilir iz Bosne itd. Usprkos tome djelovao je ilirizam samo u hrvatskim zemqama, malo i u slovenskim zemqama i u ju`noj Ugarskoj. Srbi iz ju`ne Ugarske odmah ga otkloni{e s obrazlo`ewem da namjere Iliraca nisu ~iste i jasne.” (str. 335.) Fon Sidland smatra da su i be~ke vlasti postale podozrive prema ilirizmu kad ih je bosanski vezir upozorio da se on manifestuje kao proizvod ruske propagande, pa je Meternik ilirsko ime 1843. zabranio. “Za ilirizam je zna~ajna wegova produktivnost na kulturnom podru~ju. U ono doba bijahu polo`ene klice sviju kulturnih ustanova, {to ih Hrvati danas imaju, jer do god. 1835. nisu Hrvati imali gotovo nikakvih narodnih kulturnih ustanova. Ono malo, {to bija{e otvoreno nakon opadawa turske opasnosti, kao npr. 304

Pravoslovna akademija u Zagrebu, koja bija{e nastala iz isusova~ke gimnazije, bija{e sasvim anacionalne. U toj kulturnoj plodnosti le`i glavno zna~ewe ilirizma za hrvatstvo. Da se to razumije, vaqa imati na umu dva momenta: prvo, `ivu silu predoybe o narodnoj veli~ini, pa ma da je ona i umjetna kao ~itavi ilirizam, i nade u boqu budu}nost, koje se na to vezahu, a osobito nada u oslobo|ewe ostale bra}e od turskog ropstva. Ta sila dala je prije opisanoj narodnoj svijesti stvarni sadr`aj, a to bija{e jedan moment snage. Drugi moment bija{e duboki etni~ki i kulturno djelatni sadr`aj ideala ~ovje~nosti, {to ga bija{e ilirizam preuzeo.” (str. 335.) Veruju}i da je taj navodni humanizam, iznikao iz ideala ilirizma, bitno doprineo da se Hrvati pro~iste od sirovosti koju im je nametnuo vi{evekovni sukob s Turcima, fon Sidland iznosi da je humanizuju}u ulogu u banskoj Hrvatskoj odigrala i stara dubrova~ka i dalmatinska kwi`evnost, nadahnuta italijanskim renesansnim stvarala{tvom. “Ali Hrvatima ne bija{e su|eno da izvojuju pravo na opstanak humanisti~kim idejama, nego su to morali u~initi oru`jem u ruci. Svoj prirodni zavr{etak na{ao je ilirizam u godinama 1848/49. Hrvati po|o{e u rat protiv Ma|ara, a u odbranu svoje autonomije kao ostatka nekada{we narodne hrvatske dr`avnosti. To je ujedno i godina ro|ewa novog hrvatskog nacionalizma. Oru`jem u ruci izvojevat }e si oni u svijetu tolikog priznawa, da su na neko vrijeme poblijedile znanstvene teorije nepovoqne po Hrvate.” (str. 336.) To je bilo i vreme uspostavqawa ozbiqnih politi~kih odnosa i saradwe Srba i Hrvata u borbi protiv ma|arskih hegemonisti~kih i unitaristi~kih te`wi. “Pri tadawem bratimqewu spomiwahu se po prvi put Srbi u Hrvatskoj. Govora{e se, tako|er, da su Hrvati i Srbi jedan narod, pa da moraju `ivjeti u qubavi i bratstvu, prelaze}i preko vjerskih razlika. No doskora se odnosi pomuti{e. Srbi zahtijevahu Srijem za srpsku Vojvodinu, koju je trebalo stvoriti. Time bi ti krajevi otpali od banske vlasti. Tako se odnos izme|u dva naroda pokvario.” (str. 336.) Novi problem }e predstavqati uporna hrvatska nastojawa da se teritorija Vojne krajine ukqu~i u Banovinu i konstantno srpsko protivqewe toj soluciji. d) Razli~itim putevima do istog ciqa [ezdesetih godina devetnaestog veka do{lo je do diferencijacije u hrvatskoj nacionalnoj politici na pristalice sporazumevawa sa Srbima, koje je predvodio [trosmajer, i potpune konfrontacije sa Srbima, za koju se zalagao Star~evi}. Oni su se razlikovali samo u metodu politi~kog delovawa, jer su im glavni ciqevi bili istovetni. “[trosmajer, kao biskup jedne biskupije, u kojoj ne bija{e samo mnogo Srba, nego pod koju potpada{e i ~itava kraqevina Srbija, bija{e brzo shvatio koliko je srpsko pitawe vjersko pitawe, zbog nerazdru`ive veze Srpstva s grkoisto~wa{tvom. On je mo`da tako|er i slutio, kakva }e se nesre}a desiti kad se katoli~ka i grkoisto~na vjera namjere jedna na drugu, te je ve} od god. 1861. osje}ao da se bura pribli`ava. Usprkos svom wema~kom podrijetlu smatrao se on Hrvatom i bija{e jedan od mnogih, koji se osje}ahu privu~enima eti~kim i kulturnim sadr`ajem ilirskog humanizma. Tim ve}ma je zazirao od borbe, koju je vidio da dolazi. Kao sna`na li~nost, htio je to zlo izlije~iti u svom korijenu, posegnuv{i za starom papinskom mi{qu o uniji. [trosmajer je htio privesti 305

sve ju`ne Slavene katolicizmu ili barem gr~koj uniji i time onemogu}iti borbu izme|u Hrvata i Srba. Namisao bija{e upravo veli~anstvena, ali ve} unaprijed osu|ena na neuspjeh; morala je do`ivjeti istu sudbinu, koju je do`ivjela papinska politika i koju }e uvijek morati do`ivjeti. Misao o uniji izgleda da ne potje~e od samog [trosmajera, nego od hrvatskog povjesni~ara dra Frawe Ra~kog, jer je taj ve} godine 1861. u “Katoli~kom listu” (slu`benom katoli~kom vjesniku u Hrvatskoj) objavio niz ~lanaka pod naslovom “Katoli~ka crkva i bugarski narod”, gdje je potaknuo pitawe prijelaza Bugara na katolicizam. [trosmajer je mislio svoju namisao provesti u velikom stilu. Vjeran svojoj lozinki: “Sve za vjeru i za domovinu”, htio je spojiti narodne i crkvene probitke i pomagati ih ne samo crkvenim, nego i svjetovnim sredstvima. On je htio Hrvatsku u~initi duhovnim sredi{tem ~itavog Balkana, osnovao je u Zagrebu Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, zalo`io se uspje{no za osnivawe sveu~ili{ta u Zagrebu, koje je snabdio obilnim sredstvima, a da politi~ko ime ne bi nikoga povrijedilo, odlu~io se za “jugoslavenstvo”, za koje je razvio `ivu promiybu. Wegova stranka, koja se nova~ila iz najobrazovanijih krugova Hrvatske, vjerna hrvatskim humanisti~kim mislima, izbjegavala je borbu sa Srbima i izlaze}i im u susret do skrajnih granica, nastojala je pridobiti ih za [trosmajerove misli i za prijateqsku suradwu s Hrvatima.” (str. 337-338.) Srbi nisu nasedali [trosmajerovoj lukavoj politici, a i mnogi hrvatski politi~ari su smatrali da ona u sebi krije potencijalne opasnosti po izvorne hrvatske nacionalne interese, pa su sva wegova nastojawa u tom pravcu propala. “No i ina~e do`ivio je velikodu{ni biskup samo gorka razo~arewa. Kad wegovi poku{aji oko unije ostado{e na Balkanu bez uspjeha, poku{a on u tu svrhu ste}i neke veze u Rusiji, ali ga to u~ini sumwivim u Be~u, pa ga godine 1888. car Frawo Josip I pozove o{tro na odgovornost prigodom manevara u Slavoniji. Kod Srba su wegova nesakrivena nastojawa oko unije pobudila samo ogor~enu mr`wu. Svoje i nadaqe neprijateqsko dr`awe prema Hrvatima obrazlagali su Srbi upravo time, {to se moraju braniti od hrvatskog nastojawa oko unije. No to je tipi~no bizantinsko izvrtawe pravog stawa stvari, jer su [trosmajerova nastojawa oko unije bila samo poku{aj da se otupi o{trica srpskim osvaja~kim namjerama iz god. 1860. Kad je [trosmajer devedesetih godina htio posjetiti dio svoje biskupije u Srbiji, srpska mu je vlada ~ak zabranila ulaz u zemqu. Kona~no su ga jo{ i u Vatikanu `estoko napadali, jer da se razbacuje crkvenom imovinom u svjetovne, a ne u crkvene svrhe.” (str. 338.) Po pitawu najprimerenije opcije za vo|ewe hrvatske nacionalne politike, fon Sidlandove simpatije su bez sumwe na strani Ante Star~evi}a, iako ima i izvesnih rezervi prema nekim aspektima Star~evi}evog delovawa. Kako isti~e, Star~evi} je “shvatio da se protiv srpskog lukavog i nasilno osvaja~kog pohoda ne mo`e uspjeti humanom diplomatikom i htio je zato ~itavi hrvatski narod povesti u bezobzirnu borbu protiv navale Srpstva. Star~evi} je pobijao ilirski humanizam i wegova kulturna nastojawa kao nesuvremena i neupotrebiva. Nasuprot velikosrpskom idealu stavio je Veliku Hrvatsku, htio je ~itav narod odu{eviti tim idealom, pa najprije 306

pregaziti sve unutra{we protivnike, a zatim pristupiti ujediwewu svih hrvatskih zemaqa. Iz ~iwenice da su balkanski Romani velikim dijelom imali udjela u postanku Srpstva, iz ~iwenice da je ono isprva bilo maleno i da su wime vladali Hrvati, sazdao je on teoriju da Srbi nisu nikada postojali, ali je pri tome previdio ~iwenicu da nikada nije bilo dr`ave bez sna`nog narodnog elementa... Odlu~an nastup protiv Srba, postavqen ideal narodne veli~ine, kojemu je sr` bila istinita i zdrava i odgovarala narodnoj samosvijesti, premda je pre{la razumne granice i djelimice povijesnu istinu (s obzirom na Srbiju i slovenske zemqe) i bezobzirno zauzimawe stanovi{ta na sve strane, sve se to duboko dojmilo hrvatskog naroda. Katonski zna~aj Star~evi}ev, wegovo suvereno prezirawe sviju ~asti, dostojanstva i zemaqskih dobara, samo je jo{ poja~alo wegov upliv. Narod je tako slijepo slijedio ~ovjeka, kojemu su nedostajala glavna svojstva uspje{nog politi~ara, prakti~ki smisao za stvarnost, a time i taktika i nadarenost za provo|ewe zadataka. On nikada nije izradio potawih osnova za provedbu svojih misli, a {to je u tom pravcu u~inila wegova okolina, bija{e neznatne vrijednosti.” (str. 339.) O~igledno je da fon Sidland Star~evi}u zamera samo tri, povr{inske i periferne, stvari: verbalno preterivawe, zauzimawe antiaustrijskog kursa u jednoj fazi wegovog publicisti~kog anga`mana i nesposobnost da vodi ozbiqnu politi~ku akciju na planu organizovawa pristalica i realizacije ideolo{ko-politi~kog programa. Nastoje}i da poka`e kako je svaka politika hrvatsko-srpskog sporazumevawa u proteklih nekoliko decenija bila pogre{na i pogubna za interese Hrvata, iako su se oni neprekidno nalazili na udaru Ma|ara, fon Sidland je ponosan {to su se na kraju, ~im je po~eo rat, Hrvati pokazali najodanijim podanicima austrijskog cara. “Srbi po|o{e u rat potpuno sigurni da mogu ra~unati na Hrvate. Ogor~eno dovikivawe iz srpskih streqa~kih jaraka Hrvatima, koji su neodoqivo navaqivali, dokazuje koliko su se prevarili. Priro|eni zna~aj hrvatskog naroda, wegova vjernost vladaru, {to ga je sam izabrao, i duboki osje}aj vlastitog narodnog, dr`avnog i politi~kog ja, {to ga je dr Ante Star~evi} pronio sve do u najni`e slojeve, u~ini{e da Hrvati po|o{e pravim putem.” (str. 362.) Fon Sidland otvoreno tuguje zbog propasti trijalisti~ke ideje preure|ewa Monarhije, koja bi zadovoqila sve hrvatske politi~ke ambicije, dok je nepomirqivi protivnik svake ideje srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva, smatraju}i da bi wena realizacija neminovno vodila posrbqivawu Hrvata. “Bi}e Srpstva nosi `ig wihove vjere, pravoslavqa, a osobito u politi~kom pogledu, {to u Hrvata nipo{to nije slu~aj. Srbi bijahu tako u politi~kom pogledu nepromjewivi, a Hrvati promjenqivi i ~itava “integracija” i{la bi na {tetu hrvatskog bi}a, tj. Hrvati bi se imali postepeno porobqivati i od zapadwaka postati isto~waci.” (str. 366.) On je i zagri`eni protivnik ideje jugoslavenstva, ~iji je ciq bio da se i Slovenci politi~ki i pravno integri{u sa Srbima i Hrvatima. “Gdje je jugoslavenstvo kao cjelina ikada dokazalo svoju snagu? Nigdje i nikada. Za dr`avu treba povijesna predaja, sna`ni narod i dovoqno jaka voqa za dr`avom i vla{}u. Svi su ju`ni Slaveni sna`ni i hrabri, ali Slovenci nemaju povijesne predaje, a kod wih je te{ko govoriti i o voqi za dr`avom. Hrvati i Srbi imaju dodu{e svoje povijesne predaje i 307

svoju voqu za dr`avom, ali wihove povijesne predaje sasvim su razli~ite, a voqa za dr`avom Srba i voqa za dr`avom Hrvata me|usobno su neprijateqske.” (str. 368.) |) Glavni ideolog trijalisti~kog preure|ewa Habzbur{ke monarhije Ali fon Sidland smatra da je proma{ena i trijalisti~ka ideja koja se zasniva na srpsko-hrvatskom jedinstvu, jer bi ona dugoro~no vodila srpskoj supremaciji. On je ideolog hrvatskog ekskluzivizma, Hrvata kao tre}eg dr`avotvornog faktora, pored Austrijanaca i Ma|ara, u trijalisti~ki preure|enoj Monarhiji. Pri tome insistira da se “potpuno mora iskqu~iti pomisao na rje{ewe ju`noslavenskog pitawa na temequ ravnopravnog postupawa s Hrvatima i Srbima. Izme|u Hrvata i Srba nema ravnopravnosti. Obrazlo`ewe za tu tvrdwu nametnut }e se samo od sebe svakome, tko je ovu kwigu iole pozorno ~itao. Sigurno je da su Hrvati i{li samo za punom ravnopravno{}u, kad su prihvatili misao rezolucije, ali postigo{e time samo taj uspjeh, da Srbi izbi{e na povr{inu i postado{e vode}i i odlu~uju}i ~imbenik, dok su se Hrvati stalno nalazili u tjesnacu: ili da sa Srbima raskinu, ili da im popuste i da se daju od wih voditi. No polo`aj Hrvata bija{e takav, da sa Srbima nisu smjeli raskinuti. Poku{aj oko ravnopravnosti mora zakonskom nu`dom uvijek voditi do istog posqetka, a razlog tome le`i opet iskqu~ivo u nesretnom vjerskom pitawu. Osnovni odno{aj grkoisto~nog ~ovjeka prema katoliku jeste prezir u zajednici sa mr`wom; a u tom odno{aju je osje}awe ravnopravnosti upravo iskqu~eno. Grkoisto~wak ne mo`e naprosto nikada smatrati katolika ravnopravnim. Kao {to i Poqaci ne mogu nikada o~ekivati ravnopravnost od Rusa, tako je ne mogu o~ekivati ni Hrvati od Srba. Izme|u ta dva naroda to je poprimilo pokad{to upravo {arene oblike. Sve to potje~e iz slijeda misli Pe}ke patrijarhije. Ona bija{e religiozno-politi~ka misao, koja je i{la za brisawem hrvatskog imena i bi}a. Taj slijed misli jo{ je i danas posvuda djelotvoran i vidqiv. Posvuda, gdje se Hrvat, wegovo ime ili wegovo bi}e nalazi na podru~ju nekada{we Pe}ke patrijarhije, on postoji po osje}awu Srbina tamo nepravom, on tamo ne treba da bude, pa se zato protiv wega vaqa boriti svim sredstvima i uni{titi ga. A {to znade u~initi bizantinska vje{tina u iskrivqavawu i izvrtawu, to prelazi sve {to si mo`emo zamisliti.” (str. 368-369.) Rezoluciona{i kod fon Sidlanda ozna~avaju sledbenike takozvane Rije~ke rezolucije, ~iji su potpisnici zahtevali prikqu~ewe Dalmacije Banovini, kao i Zadarske rezolucije, koja je insistirala da su Srbi i Hrvati jedan narod, pa da jedinstvenim snagama moraju realizovati svoje zajedni~ke interese. Posebno fon Sidland hrvatske intelektualce druge polovine devetnaestog veka optu`uje za srbofilstvo i tvrdi da je rat sa Srbijom bio kad-tad neizbe`an. Ipak, Hrvati su u masi sledili cara i pru`ili puni doprinos ratnim naporima. “O kona~nom stanovi{tu Hrvata odlu~ila su tri momenta: 1. Hrvatima svojstvena vjernost prema gospodaru, koga si sami izabra{e, koja proizlazi iz wihova arijskog podrijetla i koja je u odlu~nom 308

momentu prevladala i kod srbofila; 2. {to su {iroki narodni slojevi bili protusrpski raspolo`eni i 3. {to je upravo kod {irokih slojeva bilo rasprostraweno nagonsko i sasvim ispravno shva}awe da su zapravo Srbi glavni krivac nepovoqnom polo`aju Hrvata.” (str. 371.) Zato on smatra da su Hrvati kao caru odani narod zaslu`ili, a i da to objektivne prilike Monarhije zahtevaju, da se Monarhija posle rata preuredi tako da se zadr`i osnovni dualizam, ali da se Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna i Hercegovina ukqu~e u jedinstveno upravno podru~je, koje ne}e biti ravnopravan faktor sa Austrijom i Ugarskom. “Novo jedinstveno podru~je dolazi u neki zavisni polo`aj od svih dr`ava Monarhije, ono postaje zajedni~ki posjed obiju dr`ava. No taj zavisni polo`aj smio bi i}i samo tako daleko da budu za{ti}eni zakoniti probici cjelokupne dr`ave i posebno probici pojedinih dr`ava, no s druge strane ne bi se autonomija tog podru~ja smjela ograni~iti samo toliko da se, prakti~ki, kulturni i gospodarski polet nove tvorevine ne sputa u nepotrebne i {kodqive okove.” (str. 396.) To prakti~no zna~i da bi celo eventualno ujediweno podru~je imalo veoma sli~an status statusu Bosne i Hercegovine nakon aneksije. Na~elno, dakle, fon Sidland ostaje pristalica dualizma, ali nastoji da konstrui{e re{ewe koje bi uklonilo osnovnu wegovu slabost i generator stalnih unutra{wih i spoqnopoliti~kih kriza, ju`noslovenskog pitawa, tako {to bi ono poprimilo hrvatsko nacionalno obele`je i primat Zagreba. A nad novostvorenim upravnim podru~jem postojala bi neka vrsta kondominijuma Be~a i Pe{te. “To je naime jedini put, kojim se dualisti~ka Monarhija mo`e uzdr`ati sposobnom za `ivot i za ekspanziju. Bude li se naime Monarhija dr`ala gr~evito na~ela podjele na dvije i mislila samo na stjecawe onih pokrajina, koje se bez muke dadu podijeliti na dvoje, ona ne}e nikada ni{ta ste}i. Bez oblikovawa jednog oblika, pod kojim mo`e probaviti druge povijesno-politi~ke individualnosti, mora dualisti~ka Monarhija presu{iti i bit }e osu|ena da vr{i ulogu zasi}enog, nemo}nog gledaoca svjetskog povijesnog zbivawa i razvitka. Zato mislim da je stvarawe i preoblikovawe jednog prikladnog oblika kondominija upravo `ivotna potreba dualisti~ke Monarhije.” (str. 397.) Pri tome je spreman na dodatni ustupak Ma|arima, kako ne bi prigovarali da su ostali bez izlaza na more, da im Rijeka, kao korpus separatum, ostane u potpunom dr`avnom posedu, kao i pruga koja bi je povezivala sa Ma|arskom. Fon Sidland o~ekuje da bi neki realni gubici ograni~ewa vlasti Austrije i Ma|arske nad ovim podru~jem mogli biti nadokna|eni. “Podjelom eventualno novih, u ratu ste~enih zemaqa moglo bi se posti}i daqwe izjedna~ewe i obe{te}ewe.” (str. 399.) Najva`nije je da bi ovakvo re{ewe u potpunosti zadovoqilo Hrvate i da bi oni u novom upravnom podru~ju imali ubedqivu etni~ku ve}inu. “Hrvati bijahu uvijek vjerni Monarhiji i dinastiji, i u svim te{kim ~asovima Monarhije bijahu upori{te prijestoqa i dr`ave. To su dokazali i u ovome ratu, usprkos intenzivnom minirawu sa strane neprijateqa. Hrvati i wihova dr`avna tvorevina predstavqaju dakle nacionalno i dr`avnopravno Monarhiji priqubqeni oblik ju`nog Slavenstva. Novi poredak na jugu mo`e se dakle i smije se provesti jedino u hrvatskom smislu. Taj novi poredak 309

bit }e samo element snage i stabilnosti Monarhije na jugu.” (str. 400.) Fon Sidland je preokupiran uverewem da bi wegovo vi|ewe re{avawa ju`noslovenskog pitawa “stvorilo Monarhiji ju`nu marku, koja bi protiv dana{wih neprijateqa na jugu i jugoistoku imala jednaku vrijednost kao nekada Vojna krajina protiv Turaka. Kad su Hrvati jednom politi~ki zadovoqni i nesmetani u svome razvoju, oni }e biti siguran bedem Monarhiji.” (str. 400.) Nema pri tom nikakvih dilema. “Novo podru~je mo`e samo stajati pod politi~kim vodstvom Hrvata i po svom sadr`aju ne mo`e biti ni{ta drugo nego hrvatska dr`ava. Sasvim je jasno, {to si zami{qam pod hrvatskom dr`avom. Autonomiju, koja je nastala osamstogodi{wim povijesnim razvojem u okviru Monarhije. Samo takvo rje{ewe u skladu je s probicima Monarhije. To osvjedo~ewe proizlazi toliko nu`no iz ~itavog na{eg shva}awa povijesti, da o tome uop}e ne mo`e biti dvojbe.” (str. 401.) Takvo re{ewe bi i posle velikih istorijskih razo~arawa Hrvatima obnovilo veru i nadu u dr`avu. “Za{to su se Hrvati borili u Velikom svjetskom ratu, odakle wihovo ogor~eno juri{awe na Srbe, Ruse i Talijane? Hrvati su se borili svakako i za Monarhiju, ali kona~no borio se taj stari dr`avni narod ipak samo za vlastitu svoju dr`avu, koju mu godina 1867/68. nije donijela. Tko je pozorno pratio razvoj prilika od god. 1867. do 1917., morao je ste}i jasno uvjerewe da se radi o tome ho}e li se Hrvati u slijede}em svjetskom ratu – a siguran sam da }e on buknuti za nekoliko desetqe}a – boriti na strani Sredwe Europe protiv Bizanta ili na strani Bizanta protiv Sredwe Europe. Za mene je izvan svake sumwe, da }e Hrvati u~initi ovo posqedwe, bude li se Monarhija nakon rata opet poslu`ila Srbima, svojim doju~era{wim neprijateqima, da osujeti poboq{awe polo`aja Hrvata.” (str. 403.) e) Hrvatstvo, nepogre{ivo oru`je u rukama katoli~ke crkve Da bi {to ubedqivije predstavio koliko je zna~ajna antisrpska funkcija te improvizovane hrvatske pseudodr`ave, fon Sidland se poziva na mi{qewe, kako ka`e, “velikog wema~kog u~ewaka” Augusta Franca Gfrera, ina~e univerzitetskog profesora u Frajburgu, koji je pisao: “Dana{wa hrvatska dr`ava, Vojna krajina, moraju postati pokretne, moraju prije}i Dunav, zatim Balkan i daqe, ni`e u Rumeliju, Galipoqe, Drinopoqe, moraju primiti u sebe narode koji tamo stanuju, ta oni su od istog stabla kao i Hrvati, ne gledaju}i na gr~ki zakon. Tko se tome usprotivi, wega treba udariti ma~em! Kona~no bit }e to ipak jedan hrvatski kraq, ~ija }e ruka na prekrasnoj zgradi Justinijanovoj, na crkvi S. Sofije istaknuti kri`, ali ne nedostojni gr~ki, nego blagoslovqeni spasonosni latinski kri`.” (str. 407.) Fon Sidland ima samo jednu rezervu prema mi{qewu ovog Nemca. Smatra da su sva daqa nastojawa oko unije deplasirana, jer su u pro{losti uglavnom bila neuspe{na. Ali, odmah potom isti~e: “^ast mi je i smatram svojom zaslugom, {to sam ponovno posegnuo za mi{qu Aug. Franc Gfrera u obliku prilago|enom sada{wici. Trudio sam se i tra`io od ~itaoca mnogo strpqivosti, da tu misao preciziram u obliku koji iskqu~uje svaku sumwu i nastojao sam tako|er ostaviti po strani preveliki `ar i jednostranost. Opetujem dakle upiru}i ne na autoritet velikog wema~kog u~ewaka: stvarawe jedne katoli~ko-islamske hrvatske dr`ave u okviru Monarhije 310

jedini je spas, jedini je izlaz, i pitawe je koje se ne ti~e samo Austrije, nego ~itave Sredwe Europe.” (str. 407.) U okviru zavr{nog razmatrawa, fon Sidland posebno potencira: “Posegnuv{i za mislima Gfrerovim o hrvatskoj dr`avi, imao sam pred o~ima veli~anstvenu obranbenu akciju, sustav dr`ava od Balti~kog mora do Jadrana, koji }e biti bedem protiv nadiraju}eg i ekspanzivnog Istoka. Pored poqske dr`ave, pored dodu{e pravoslavne, ali politi~ki protubizantske Bugarske – s vremenom mo`da i pored Ukrajine – zami{qam si na jugozapadu jo{ jednu katoli~ko-muslimansku Hrvatsku, koja je prirodno, tisu}u godina starom predajom u~vr{}eno i nepogrje{ivo oru|e obrane, tim vrednije, {to ono ne bi djelovalo samo u pravcu jugoistoka, nego i u pravcu jugozapada. Ja sam, polaze}i od moje povijesne i povijesno-filozofske spoznaje najdubqe uvjeren, da bi to oru|e obrane, koje mi lebdi pred o~ima, da bi ta hrvatska dr`ava imala sva svojstva da bude jugozapadni mostobran ovog velikog pojasa bedema, u kome bi kraqevina Poqska tvorila sjeveroisto~ni mostobran.” (str. 414.) Da bi razuverio sve koji sumwaju u hrvatsku sposobnost ispuwavawa takvog zadatka, fon Sidland ka`e: “Taj stari dr`avni narod, koji se znao odr`ati usprkos svim neda}ama svoje mukotrpne povijesti, koji nije ostao u `ivotu poradi toga, {to je mo`da mogao provoditi svoj `ivot u nekom zaba~enom kuti}u zemqe, nego poradi toga {to je na ugro`enom mjestu znao svagda oru`jem u ruci i hrabro{}u lava braniti svoj polo`aj, taj narod }e svoje mjesto svakako dobro ispuniti. Svojim povijesnim plemstvom, svojim plemi}kim tradicijama, svojim toliko simpati~nim ~ovje~anskim idealom, zasada dodu{e malo gurnutim u pozadinu, ali toliko zna~ajnim za razdobqe narodnog preporoda, Hrvati su upravo pozvani da odigraju svoju ulogu na mjestu na kome se nalaze.” (str. 403.)

311

Tre}i deo PLASIRAWE O^IGLEDNIH FALSIFIKATA KAO AUTENTI^NI METOD HRVATSKE ISTORIOGRAFSKE [KOLE I. Glavni hrvatski istoriografski falsifikator Dominik Mandi} Nema nikakve sumwe da je u celoj hrvatskoj pamfletskoj istoriografiji Dominik Mandi} (1889-1973) najve}i krivotvoriteq istorijskih ~iwenica, koji je u tolikoj meri preterivao da je danas retko koji istori~ar ili politi~ki ideolog u Hrvatskoj spreman da se javno poziva na Mandi}eva dela i izra`ene stavove. Nije bez zna~ajne simbolike i ~iwenica da je Mandi} ro|en u [irokom Brijegu, u zapadnoj Hercegovini, najve}em upori{tu i rasadniku usta{kog pokreta. I majka mu je bila iz poznate usta{ko-fratarske porodice Zovko, koja je u Drugom svetskom ratu dala nekoliko najpoznatijih koqa~a, a u posleratnom periodu izumiteqa “gospe u Me|ugorju” i opsenara fra Jozu Zovka. Upravo je {irokobrije{ko fraweva~ko sjemeni{te oblikovalo Mandi}ev pogled na svet, a ovaj kasniji stare{ina fraweva~kog reda u mladosti }e pokazati veliki interes za politi~ko delovawe s klerofa{isti~kih pozicija. U sedamnaestoj godini, slede}i sopstvene homoseksualne sklonosti, stupio je u fraweva~ki novcijat kao |ak petog razreda klerikalne gimnazije i ubrzo dobio neku crevnu bole{tinu od starijih qubavnika, od koje je jedva `iv ostao. Natprose~nom bistrinom, marqivo{}u i zavr{iv{i dva posledwa razreda dr`avne gimnazije u Mostaru, fra Dominik Mandi} je poslat na daqe {kolovawe na {vajcarski dr`avni univerzitet u Frajburgu, na wegov teolo{ki fakultet, kojim su upravqali dominikanci. Tamo je zbog Prvog svetskog rata odbranu doktorske disertacije morao da odlo`i do 1921. godine, a 1914. vratio se u [iroki Brijeg, tamo neko vreme bio pomo}nik `upnika fra Didaka Bunti}a, da bi ve} slede}e godine postao prefekt bogoslova u Mostaru i ure|ivao ~asopis “Kr{}anska obiteq”. Zabele`eno je da je 1918. godine poslat u Be~ da od carice Zite izmami pomo} za svoje izgladnele zemqake. Iste godine postavqen 312

je za upravnika {tamparije i sekretara Hercegova~ke fraweva~ke provincije. Pokrenuo je ~asopis “Savremena pitawa” i u~estvovao u pokretawu lista “Narodna sloboda”.

1. Mandi}eva karijera politi~ara Iako su bosanskohercegova~ki frawevci prihvatili be~ku Majsku deklaraciju zastupnika iz Jugoslavenskog kluba u be~kom parlamentu, kojom se zahtevalo formirawe posebne dr`avne jedinice od slovena~kih, hrvatskih i srpskih zemaqa pod habzbur{kom krunom, sled istorijskih doga|aja i{ao je drugim putem. Godine 1918. i u Mostaru je bilo formirano Narodno ve}e pravoslavaca, katolika i muslimana, u ~ije ime je fra Dominik Mandi} preuzeo vlast od austrougarskog vojnog komandanta Mostara i organizovao sve~ani do~ek srpske vojske. Kao predvodnik mostarskog Hrvatskog katoli~kog pokreta, Mandi} je 1919. godine u~estvovao u formirawu izrazito klerikalne Hrvatske pu~ke stranke, koja je ipak prvobitno prihvatila koncept nacionalnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca kao tri plemena istog naroda. Postao je ubrzo sekretar te stranke za Hercegovinu. Na izborima za ustavotvornu skup{tinu 1920. Mandi} je izabran za poslanika, pa se na skup{tinskom zasedawu suprotstavio bojkotu ustavotvornog rada od strane Stjepana Radi}a i Hrvatske seqa~ke stranke, da bi uskoro i poslanici wegove stranke napustili parlament uo~i samog izglasavawa Vidovdanskog ustava. Radi}evci su Hrvatsku pu~ku stranku napadali smatraju}i da je ona suvi{e pomirqiva prema tada{wem re`imu. Na izborima 1923. godine klerikalce je u Hercegovini predvodio Dominik Mandi} i wegova stranka nije osvojila nijedan poslani~ki mandat. Tako lo{ rezultat se ponovio i 1925. godine, mada Mandi} nije vi{e bio nosilac liste jer se prethodno kompromitovao u katoli~kom javnom mwewu susretom sa radikalskim prvakom Lazom Markovi}em, prilikom wegove posete Mostaru. Listu }e opet nositi na izborima 1927. godine, ali opet bezuspe{no. Ipak, posle skup{tinskog atentata, u novu Koro{~evu vladu u{la je i Hrvatska pu~ka stranka, a wen najvi{i funkcioner Stipe Bari} postao je ministar socijalne politike. Iste godine Mandi} je postao provincijal Hercegova~ke fraweva~ke provincije. Kako pi{e wegov biograf Bazilije Panyi} (@ivotopis dr fra Dominika Mandi}a, OFM, Zajednica izdawa “Raweni labud”, ^ikago 1994.) u dvanaestoj kwizi Mandi}evih sabranih dela, {to se Mandi}a ti~e, “s povjerewem je gledao na djelovawe Antona Koro{ca i Stipe Bari}a. To se vidi iz izjave, koju je dao uredni{tvu lista “Narodna sloboda”, kad se povratio iz Beograda, u rujnu 1928., gdje je posjetio predsjednika vlade Koro{ca i izlo`io mu te{ko stawe seqaka u Hercegovini... Posjetio je tom prigodom tako|er i ministra Veqka Vuki~evi}a, Qubu Davidovi}a, Mehmeda Spahu i posebno Stipu Bari}a.” (str. 45.) Mandi} je javno opravdavao {to se Koro{ec i Bari} kao rimokatoli~ki sve{tenici bave politikom i obavqaju ministarske du`nosti, etiketiraju}i wihove kriti~are kao nosioce kampawe framasonskih krugova. Nakon uvo|ewa {estojanuarske diktature, Dominik Mandi} je politi~ku aktivnost nastavqao kroz parapoliti~ke organizacije, poput Udru`ewa sadi313

laca duvana i Hrvatske katoli~ke {tedionice. Kako je 1923. godine uspe{no od Nikole Pa{i}a izmolio zna~ajnu pomo} za izgradwu nove zgrade {irokobrije{ke fraweva~ke gimnazije, 1928. mu je ministarski savet za iste svrhe odobrio milion dinara, novi ministar prosvete Stjepan Radi} je obustavio izvr{ewe prethodne odluke, {to govori kolika je bila netrpeqivost izme|u Radi}a i klerikalaca. Kako iznosi Panyi}, u “Spisima provincije” povodom toga je zapisano: “Na`alost, kad je ta stvar do{la u financijski odbor, tada{wi ministar prosvjete g. Stjepan Radi}, iz mr`we na hercegova~ke frawevce, koji nisu htjeli ni mogli da wegovu politiku u narodu potpoma`u, dao je brisati u buyetu gorwu subvenciju koja je prije ulaska g. Radi}a u vladu bila unesena.” (str. 53-54.) Godine 1929. Mandi} se za finansijsku pomo} obratio papi Piju XI. Papa se odazvao, te godine primio je u audijenciju fra Dominika, izvesnu pomo} mu uputio, ali nedovoqnu da graditeqi gimnazije pokriju i ve} napravqene dugove. “Da bi se odu`io, fra Dominik je, 16. veqa~e 1931., tra`io pripomo} od Bo`idara Maksimovi}a, tada ministra prosvjete. Ali prije nego se obratio na ministra, bio je primqen od kraqa Aleksandra koji je potvrdio “opravdanost i potrebu dr`avne subvencije” za gimnaziju na [irokom Brijegu.” (str. 5455.) Nije mu smetalo {to je dve godine pre toga umro Stjepan Radi}, niti je kraqa sumwi~io za wegovo ubistvo. Godine 1934. fra Dominik Mandi} je postao direktor {irokobrije{ke fraweva~ke gimnazije, a 1939. izabran je za ~lana Vrhovne uprave fraweva~kog reda i pre{ao u Rim. I otuda je intenzivne li~ne politi~ke kontakte odr`avao sa Ivanom [uba{i}em i Vlatkom Ma~ekom, kao i sa ministrima Bari{om Smoqanom, Ivanom Andresom, Mihom Krekom, Jurajem [utejom i Yaferom Kulenovi}em. Ve} na po~etku Drugog svetskog rata sa funkcionerom Paveli}eve vlade, fra Radoslavom Glava{em, ugovorio je preseqewe slovena~kih ~asnih sestara, koje su Nemci proterali, u hrvatsku usta{ku dr`avu. Anga`ovao se i na izvla~ewu istaknutijih Hrvata koje su Italijani internirali sa dalmatinskih podru~ja, direktno prikqu~enih Italiji. Shvataju}i blagovremeno da }e prevagu u Drugom svetskom ratu odneti zapadni saveznici, Mandi} je unapred tragao za varijantam koje }e sa hrvatskog naroda skinuti ili ubla`iti krivicu za savezni{tvo sa Hitlerom i genocid nad Srbima. a) Panyi}eva geneza genocida nad Srbima u NDH Kako isti~e Panyi}, “Hrvati su uglavnom odu{evqeno primili Nezavinu Dr`avu Hrvatsku, jer su u woj vidjeli ostvarewe svojih stoqetnih `eqa i to glasno slavili. Naprotiv, Srbi nisu to mogli podnositi, ni progla{ewe dr`ave ni wezino slavqewe. U tom su se na osobit na~in isticali ~etnici, poluvojni~ki pokret zagri`enih Srba, koji nisu mogli ili nisu htjeli shvatiti da Hrvati mogu `eqeti ono {to im Srbi ne dozvole, pa su se borili i protiv progla{ewa hrvatske dr`ave i protiv wezina slavqewa. Tako je npr. u Mostaru 10. travwa progla{ena hrvatska dr`ava, a 15. travwa srpski ~etnici s vojskom navalili su na hrvatske ku}e, palili ih i ubijali Hrvate. Na te napadaje odgovarali su Hrvati. To su ~inili posebno oni u~laweni u usta{ki pokret. Tako je nastalo me|usobno ubijawe, paqewe 314

ku}a i mjesta itd. Nove hrvatske vlasti vidjele su ubrzo da }e biti wihovo najte`e pitawe kako umiriti Srbe. Jedan izgled za rje{ewe toga pitawa dala im je odluka wema~ke vlade da iseli Slovence iz onih dijelova Slovenije koji su pripojeni Wema~koj. Zatra`ila je, stoga, od hrvatske vlade da ih primi na podru~je hrvatske dr`ave. Budu}i da je hrvatska vlada tra`ila na~in kako bi se oslobodila od Srba, primila je ponudu wema~ke vlade pod pogodbom da Nijemci presele toliki broj Srba iz Hrvatske u Srbiju koliko }e broj Slovenaca ona primiti u Hrvatsku.” (str. 77-78.) Dakle, Srbi su sami krivi za pokoqe koji su nad wima vr{eni jer nisu mogli da se pomire da se nad wima uspostavi hrvatska fa{isti~ka dr`ava kao kvislin{ka tvorevina. Oni su i prvi po~eli ubijawa, pa je bilo sasvim normalno da Hrvati na|u na~ina da ih se otarase. Zato je Paveli} i formirao Dr`avno povjerenstvo za obnovu, koje }e se baviti iseqavawem Srba i useqavawem Slovenaca. “Prije nego se uredio na~in toga preseqavawa, neki hrvatski du`nosnici po~eli su na svoju ruku preseqavati i slati u Srbiju Srbe sa svojih podru~ja. To je me|u Srbima u Hrvatskoj proizvelo veliku uznemirenost. Da bi izbjegli raznim pote{ko}ama pred hrvatskim vlastima, neki su se utjecali katoli~kim sve}enicima da ih za{tite. Sve}enici su mogli nekima pomo}i, posebno onima koji su prije bili katolici, ili obiteqima gdje jedna stranka pripada ili je pripadala katoli~koj crkvi. Ali bilo je pojedinaca koji su pre{li u katoli~ku crkvu i tako bili sigurni. Tako su na{li rje{ewe pojedinci. Ali kako su morali seliti ~itava sela, u wima je nastao pokret za prijelaz u katoli~ku crkvu. Na taj na~in htjeli su izbje}i preseqewe u Srbiju. Vijesti o preseqewu pravoslavaca iz Hrvatske u Srbiju i wihov prijelaz na katolicizam neobi~no su se dojmile fra Dominika. Wegove vijesti koje je primao, nisu bile uvijek to~ne ni potpune, ali je znao da su odnosi Srba i Hrvata napeti i bojao se da se ne bi ta napetost pove}ala nepravednim postupkom hrvatskih vlasti. Stoga je pisao utjecajnim qudima u Hrvatskoj, iako oni nisu bili na vlasti, da bi svojim utjecajem na hrvatske vlasti poradili da se ne ~ini ni{ta {to bi bilo nezakonito i {to bi moglo proizvesti jo{ vi{e sukoba izme|u Srba i Hrvata.” (str. 78-79.) Tako hrvatske usta{ke zlo~ine opravdava i ubla`uje fra Bazilije Panyi}, rimokatoli~ki sve{tenik, doktor teologije i skoro ~etiri decenije rukovodilac vatikanskog Generalnog arhiva fraweva~kog reda. Uz to je dugogodi{wi potpredsednik Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu i vawski saradnik papske Kongregacije za progla{ewe svetaca. Kakvi su kriterijumi za progla{ewe katoli~kih svetaca, mogao je i Dominika Mandi}a i Antu Paveli}a proglasiti za “bla`ene”. Na~in Panyi}evog pisawa ogledalo je sistematskog pristupa rimokatoli~kih intelektualaca zata{kavawu krvave uloge wihove crkve i wenih najvi{ih velikodostojnika u usta{kim zlo~inima. Sa `aqewem je Panyi} morao zakqu~iti da je projekat preseqewa Srba iz Hrvatske (misli na celu Paveli}evu NDH) u Srbiju uglavnom bio neuspe{an. “Iako su pravoslavni Srbi radije napu{tali vjeru nego iseqavali, ne izgleda da su hrvatske vlasti do toga mnogo dr`ale. Ali u svakom slu~aju htjele su da srpske vlasti iz Srbije, odnosno Beograd, nema ni vjerskog 315

utjecaja na pravoslavne Srbe u Hrvatskoj.” (str. 84.) U tom smislu opravdava dekret usta{ke vlade o preimenovawu “srpsko-pravoslavne” u “gr~koisto~nu vjeru”, ukidawu julijanskog kalendara i Paveli}evu izjavu da je bilo sporadi~nog nasiqa, ali da u hrvatskoj dr`avi ne mo`e postojati Srpska pravoslavna crkva, pa je zakonski 1942. godine uspostavqena Hrvatska pravoslavna crkva. “Fra Dominik je isprva pozitivno ocijenio uspostavu Hrvatske pravoslavne crkve. Osnivawe Hrvatske pravoslavne crkve izgledalo je razuman ~in, jer se davala pravoslavnom svijetu mogu}nost da ostane ono {to jest i `ivi po svojoj vjeri. Stvarno u nekim mjestima (oko Bawa Luke i Tuzle) donijelo je neki mir me|u pravoslavni svijet. Ali bilo je kasno da se umire pravoslavni vojnici i politi~ari. Oni su tada imali smi{qen ustanak, dobro razvijen me|u srpskim pu~anstvom. Osnovao ga je Dra`a Mihajlovi} koncem lipwa 1941. Okupiv{i oko sebe izvjestan broj biv{ih jugoslavenskih oficira, qude vjerne monarhiji i izbjegli~koj vladi u Londonu, odlu~io se boriti protiv novoosnovane hrvatske dr`ave. Protiv Nezavisne Dr`ave Hrvatske po~eli su se boriti odmah i komunisti... Odlu~ili su stvoriti pravu vojsku protiv Wema~ke i Hrvatske. Tako su protiv hrvatske dr`ave – takore}i od po~etka – postojale dvije pobuweni~ke vojske, ~etnici, koje je vodio Dra`a Mihajlovi}, i partizani (komunisti), koje je vodio Josip Broz Tito. U po~etku su vodili borbu zajedni~ki, a kasnije su se razi{li. ^etnike je pomagala jugoslavenska vlada tada u Londonu, a partizane Sovjetski Savez. S vremenom su komunisti prevladali i oni su predvodili borbu protiv Hrvatske i sila Osovine. Wihov na~in borbe u prvo vrijeme bila su ponajvi{e nenadana napadawa na pojedina mjesta, paqewe ku}a, ru{ewe javnih ustanova i spomenika, ubijawe qudi i uni{tavawe stoke.” (str. 85-86.) Dosta blag u suprotstavqawu hrvatskim zlo~inima nad Srbima, gde potencira da osnovni problem nisu masovna ubijawa, nego proterivawe, otimawe imovine i nasilno pokatoli~avawe, dok ubistva pripisuje pojedincima, Dominik Mandi} u navodnom pismu papi, koje citira Panyi}, pi{e: “Mnogi pravoslavni sve}enici i ugledni Srbi bivaju od pojedinaca po no}i odvedeni i bez suda ubijeni ili poslani u Srbiju.” (str. 81.) Ali, krajem 1942. godine, kad su srpski ustanici oja~ali, Mandi} je usplahiren, pa pi{e fra Didaku Buri}u: “Veoma me `aloste nasiqa koja su u~inili partizani i ~etnici, osobito u isto~noj Hercegovini i prozorskom kotaru. Bojim se da jednoga dana, u stalnom razvoju prilika, ne bude jo{ gore. Ja poduzimqem sve mogu}e preko Sv. stolice i drugih veza, da se zaprije~i me|usobno uni{tavawe Srba i Hrvata i da se ~etnicima i partizanima zabrani paqewe hrvatskkh sela i ubijawe mirnoga hrvatskoga naroda. I vi tamo trebali bi na vrijeme organizirati narod da se mogne obraniti od sva~ijeg nasiqa. Hrvati katolici neka niukoga ne diraju, neka sa svakim `ive mirno i po{teno, ali ako netko napane na na{a sela i sigurnost na{ega imetka, neka se odlu~no brane. Uzor bi vam moglo biti Rakitno koje se, kako ~ujem, u veoma opasnim prilikama znalo dobro obraniti i od partizana i od ~etnika. Sli~no bi trebalo organizirati sva sela i sve `upe zapadno od Neretve. Brzo mogu do}i veoma opasni i smrtonosni dani za hrvatski katoli~ki `i316

vaq. Napose u danima prelaznim, kada se ne}e znati niti tko pije niti tko pla}a, dok se ne uspostavi mir i redovite vlasti.” (str. 86-87.) b) Poku{aj spasavawa usta{ke dr`ave Krajem te 1942. godine celom svetu je bilo jasno da Hitler dugoro~no nema nikakvih {ansi za pobedu, a Dominika Mandi}a najvi{e je brinuo eventualni savezni~ki napad “na Hrvatsku”, kako pi{e, nakon o~ekivane prethodne invazije Italije. Kako wegovo stanovi{te interpretira Panyi}, “napad saveznika na Hrvatsku mogao bi joj nanijeti te{ke posqedice, ako se na taj napad ne pripravi. Predvi|aju}i te te{ke prilike, o kojima je naravno i s drugima raspravqao, fra Dominik je jo{ prije napada saveznika na Italiju tra`io na~ina da neizravno do|e u dodir s tadawim hrvatskim vlastima i savjetuje im da se na vrijeme snalaze. U tu svrhu pozvao je u Rim, u o`ujku 1943., @arka Vlahu, nekada svoga dugogodi{weg suradnika iz Hercegovine, koji je bio visoki ~inovnik u predsjedni{tvu hrvatske dr`ave. S wim je razgovarao o prilikama u svijetu i Hrvatskoj. Posebno su razmotrili kako rat ide prema svr{etku i bit }e na {tetu Osovine te prema tome i Hrvatske, koja se s Osovinom povezala. Hrvatska bi se vlada trebala pripraviti na taj poraz i na vrijeme tra`iti put kako }e pro}i sa {to mawe {tete.” (str. 87.) Uz to, Panyi} navodi da je Mandi} mislio kako su pu~isti iz 1944. godine Lorkovi} i Voki} bili inspirisani wegovim idejama. U svakom slu~aju, on je najvi{e ra~unao s opcijom Vlatka Ma~eka i Hrvatske seqa~ke stranke, kojima je pripremio koncept s ~etiri na~ela kojima bi se trebali rukovoditi u daqim politi~kim aktivnostima. To su na~ela demokratije, dr`avne samostalnosti, mirne razmene stanovni{tva i me|udr`avnog saveza suverenih dr`ava Slovenije, Hrvatske, Srbije i mo`da Bugarske. “Posebno je zanimqivo tre}e na~elo, da je jedan od glavnih izvora ~estih ratova u Evropi bila pomije{anost narodnih skupina i nestalnost granica nu`no je stvoriti ~iste narodne teritorije da bi se izbjegli budu}i sukobi.” (str. 89.) U tom smislu Mandi} pi{e: “Slavenski narodi na jugu Evrope, napose Hrvati i Srbi, vaqa da sporazumno odrede svoje narodne granice i da izmjene narodno pu~anstvo iz jednoga u drugi teritorij mirnim na~inom i pravednom o{tetom imetka priseqenicima u novom kraju. Ukoliko se narodna granica ne bi mogla odrediti izravnim bratskim sporazumom, neka se odre|ewe granica povjeri arbitra`nom sudu velikih saveznih naroda... Bra}u Hrvate muslimanske vjere iz isto~ne Bosne i isto~ne Hercegovine primaju Hrvati u svoj narodni teritorij kao sastavni dio hrvatskog naroda.” (str. 89-90.) Kad je krenula masovna usta{ka be`anija neposredno pred kraj rata, Dominik Mandi}, kao predsednik nadzornog odbora Bratov{tine Sv. Jeronima, maksimalno se anga`ovao na pomagawu usta{kih izbeglica. “Zajedno sa Bratov{tinom nastojao je da se hrvatske izbjeglice smjeste u logore, a za one koji su bili u opasnosti od komunisti~kih uhoda, tra`io je samostane, pojedine ustanove i sli~no, gdje su se mogli skloniti bez bojazni.” (str. 97.) Posebno je Mandi} bio spretan u pronala`ewu novca. ^ak je finansirao osnivawe izbegli~ke {tamparije u logoru Ferme, u kojoj je krajem 1946. 317

godine po~elo {tampawe ~asopisa “Kroacija”. Poku{ao je da stotinak srpske siro~adi, koje su usta{e svojevremeno sakupili i proveli na katoli~ku veru, dovede iz Austrije u Italiju, gde bi ih frawevci pripremali za fratre. Kako mu to nije uspelo, `ali se u jednom pismu 1947. godine: “U spomenutom siroti{tu (Ramsau) bilo je lijepo odgojene djece sa sigurnim sve}eni~kim zvawem, i ja ne}u mo}i nigda pre`aliti taj gubitak za crkvu i na{ rad. Sirote jadne, ne samo da ne}e mo}i ostvariti svoje redovni~ko i sve}eni~ko zvawe, nego }e mnogi nasilnim odgojem izgubiti i svetu vjeru. Kakva {teta i kakav grijeh.” (str. 109.) Godine 1952. Dominik Mandi} je postavqen za stare{inu Hrvatskog fraweva~kog komesarijata u SAD, i na toj funkciji ostaje naredne tri godine. Posle toga se posvetio u potpunosti pseudoistorijskoj i politi~koj pamfletistici. Decenijama je radio na istra`ivawu i ve{ta~koj post festum nadogradwi lika i dela malo poznatog hri{}anskog mu~enika Nikole Taveli}a, koji je 1970. kanonizovan za prvog hrvatskog katoli~kog sveca.

2. Idol pora`enih klerofa{ista Pravi kvaziintelektualni kult Dominika Mandi}a razvijan je me|u fraweva~kim fratrima i usta{kim emigrantima {irom sveta. Zna~aj wegove uloge vidi se u tome {to je bio spreman odbaciti svaki iole ozbiqan nau~ni metod u istoriografiji ako mu se u~ini da je on nesvrsishodan za realizaciju ideolo{kih zamisli i politi~kih ciqeva. Pro{lost je skoro umetni~ki preoblikovao u skladu sa dnevnopoliti~kim potrebama. Revizijom svih dotada{wih nau~nih iskaza odstrawivao je i prepravqao sve ono {to se ne uklapa u idealnu sliku romanti~arski zami{qene hrvatske pro{losti. Besomu~no je udarao na Johanesa Luciusa, Frawu Ra~kog, Vatroslava Jagi}a, Ferdu [i{i}a i Nadu Klai}. Kako se o Mandi}evom delu 1973. izrazio istaknuti hrvatski emigrant Du{an @anko, “Mandi}evi povijesni radovi u ovom smislu odli~na su znanstvena potpora Star~evi}evim, [uflajevim, Lukasovim, Cimermanovim i Makan~evim filozofsko-politi~kim tezama o hrvatskoj kulturno-povijesnoj tradiciji. Osim toga, oni }e biti dokumentarna baza za budu}u izradu smisla hrvatske povijesti na planu jedne filozofije povijesti, koja jo{ nije napisana... Logika Mandi}eve medievalne dr`avno-etni~ke i kulturne povijesti Hrvata, kao i “narodno pitawe”, ukoliko je “osnovno” u povijesti Bosne i Hercegovine – “i u dana{woj stvarnosti” – da, ta logika je sama u sebi uvjet wene vrijednosti. Ona povezuje narodni duh i mentalitet od prvih dana geneze do zna~ewa najnovijih doga|aja. U svojoj genezi je hrvatski narod dr`avni narod, kao takav priznat i tretiran u tada{woj kulturno-politi~koj zajednici naroda Zapada, i ni jedna generacija Hrvatske, kroz sve politi~ke oluje ... nikada nije napustila ni zaboravila karakter svoje dr`avnosti.” (str. 216-217.) a) Izmi{qawe srpske dominacije u eri komunizma Kwiga “Hrvati i Srbi – dva stara razli~ita naroda”, kqu~na je “umotvorina Dominika Mandi}a, prakti~no sinteza svih wegovih radova. On se prihvatio pore|ewa paralelnih tokova hrvatske i srpske istorije, napadno 318

nagla{avaju}i ~itav spektar razlika i dokazuju}i neophodnost politi~kopravnog razlaza. Wemu nije bilo te{ko da doka`e da Srbi i Hrvati nisu jedan narod, a imao je i dosta argumenata za tezu o proma{enosti jugoslovenskog projekta. Ali on kroz to ve{ta~ki izvla~i paralelu izme|u ubistava Stjepana Radi}a i Aleksandra Kara|or|evi}a i o me|usobnom pokoqu Srba i Hrvata u Drugom svetskom ratu. Iako su Hrvati i Slovenci 1918. grozni~avo te`ili dr`avnom jedinstvu sa Srbima jer je to bio jedini na~in o~uvawa wihovih nacionalnih teritorija, nekoliko decenija kasnije, Mandi} i autori sli~nih pogleda insistiraju da pojedini narodi nisu ni pitani da li `ele Jugoslaviju ili ne. Iako je na ~elu komunisti~kog re`ima decenijama bio Hrvat Josip Broz Tito i wegova diktatura imala izrazito antisrpsku orijentaciju, prostom zamenom teza Mandi} insistira da su Srbi i pod komunizmom dominirali jugoslovenskom dr`avom. Tako u predgovoru prvog izdawa 1970. godine pi{e: “Putem centralisti~koga ure|ewa komunisti~ke partije u Jugoslaviji, Srbi, koji ~ine nadmo}nu broj~anu ve}inu u svim partijskim ustanovama, odlu~no utje~u i stvarno vladaju u svim federativnim republikama, iskori{}avaju}i cijelu jugoslavensku dr`avnu zajednicu u svoje posebne srpske narodne ciqeve. To, naravno, kod drugih naroda stvara opravdano nezadovoqstvo i otpor, koji }e u danom ~asu nu`no dovesti do novih me|usobnih borbi i ponovnoga raspada Jugoslavije. U sada{woj Jugoslaviji Srbi najve}i pritisak ~ine na Hrvate. Danas, naime, nitko vi{e ne tvrdi da su Slovenci i Makedonci isti narod sa Srbima, ali ima uglednih u~ewaka i vode}ih politi~ara u Jugoslaviji i u svijetu, koji jo{ slijede zablude Prvoga svjetskog rata, naime, da su Srbi, Hrvati i Crnogorci jedan te isti narod s jednim zajedni~kim jezikom. Na osnovu toga mnogi dana{wi srpski politi~ari zanose se mi{qu da }e s vremenom odnaroditi Hrvate i pretvoriti ih u Srbe. Zbog toga svukud potiskuju hrvatsko ime i hrvatske kulturne osobnosti; po Hrvatskoj stvaraju srpske kolonije i ja~aju Srbe; prekomjernim nametima za centralnu federaciju Hrvatsku iscrpquju; kreditnom, deviznom i investicionom politikom hrvatsku privredu uni{tuju i onemogu}uju razvoj i ja~awe hrvatskih nerazvijenih krajeva. Tim u {irokim hrvatskim predjelima stvaraju veliku nezaposlenost, {to tamo{we Hrvate sili da se masovno isequju u inozemstvo na veliku {tetu i zator hrvatskoga narodnog bi}a.” (Dominik Mandi}: Sabrana djela, kwiga 6., ZIRAL–^ikago, Rim, Cirih, Toronto 1980., str. 12.) Srbi su zaista ~inili broj~anu ve}inu unutar Komunisti~ke partije ili Saveza komunista, ali je partijska organizaciona struktura bila tako pode{ena da su srpski politi~ki funkcioneri, u slu~aju potrebe, s lako}om mogli biti preglasavani. Zar su srpski narodni ciqevi mogli biti ve{ta~ko inaugurisawe novih nacija; makedonske, crnogorske i muslimanske? Pod komunisti~kim re`imom nisu Hrvati odnaro|avani i pretvarani u Srbe, nego je dovr{en proces pretvarawa Srba katolika u Hrvate. Problem govorewa Srba i Hrvata istim, srpskim jezikom mo`e se lako re{iti povratkom Hrvata svom hrvatskom, ~akavskom jeziku, umesto {to decenijama ve{ta~ki unakara|uju srpski stvaraju}i neku sopstvenu grotesknu varijantu. Hrvatsko ime nigde nije potiskivano, ali jeste srpsko. U Hrvatskoj 319

nikada pod komunizmom nikakva srpska kolonija nije stvarana, ali su iz we voqom re`ima Srbi masovno iseqavani da bi se naselila napu{tena nema~ka imawa po Vojvodini. Nameti, odnosno porezi i takse koji su i{li u centralnu blagajnu, ravnomerno su napla}ivani po ~itavoj Jugoslaviji, a kreditna, devizna i investiciona politika su tendenciozno prilago|avane slovena~kim i hrvatskim interesima kao primarnim. U hrvatskoj federalnoj jedinici ekonomski nerazvijeni su ostajali izrazito srpski krajevi. Nezaposlenost u hrvatskim predelima uvek je bila daleko ispod jugoslovenskog proseka, a ve}e iseqavawe Hrvata nego Srba rezultat je ranijih migracionih procesa koji su hrvatsku nacionalnu dijasporu u~inili mnogobrojnijom od srpske, pa je ona imala i ve}u mo} privla~ewa novih migranata i azilanata. b) Konstruisawe prapostojbine Hrvata Navode}i najstarije vesti o Hrvatima i Srbima u raznim istorijskim izvorima, Mandi} na osnovu dva pomena “Horoatos” na gr~kom jeziku na kamenim plo~ama s po~etka tre}eg veka, prona|enim na u{}u Dona, pretenciozno izvla~i zakqu~ak o postojawu “donskih Hrvata” i odmah konstrui{e, kao naslov odeqka “Donsku Hrvatsku”. Mo`da je tu re~ o pukoj lingvisti~koj slu~ajnosti, a mo`da je zaista zabele`no postojawe dvojice Hrvata u nekoj prilici. U svakom slu~aju, za ozbiqne istori~are re~ je o jo{ nere{ivoj misteriji, ali za Mandi}a nema dileme. “Ako se u oba natpisa odbaci gr~ki nastavak “-os”, dobivamo ~isto hrvatsko ime u starom kajkavskom izgovoru: “Horvat”. (str. 15.) Tu nije re~ ni o kakvom starom kajkavskom izgovoru, jer su razni stranci Hrvate nazivali “Horvatima”, me|u wima Ma|ari i Srbi, a ni kajkavski uop{te nije hrvatski jezik ni u najstarijoj svojoj varijanti. Naga|aju}i poput Nike @upani}a da se pod Plinijevim imenom Korite ili Korte za neko iransko pleme krije zapravo naziv Hrvati u iskrivqenom obliku, Mandi} odmah zakqu~uje da su od prvog do tre}eg veka “u podru~ju Dona `ivjela razna iranska plemena Sarmata, pa su i Hrvati, koji su tu `ivjeli, morali biti Iranci.” (str. 15.) Slede naga|awa o izvornom zna~ewu imena Hrvat i pozivawe na autore koji su pretpostavqali da je ono izvedeno iz iranskih re~i “horvac” – Sun~eva posteqa ili “hurvata” – prijateq. “I nazivi: kraq, ban, `upan, kako su se zvali stari upravnici Hrvata, iranskoga su podrijetla. I vjera starih Hrvata nosila je iranske oznake: bog svjetla i tame, {tovawe vatre, spaqivawe mrtvih, itd. I hrvatske su rije~i vjerskih pojmova iranske: Bog, vjera, `rtva, roj, vazam; vapiti, zazivati, gatati itd. Po iranskom na~inu stari su Hrvati ozna~ivali bojama strane svijeta i zemaqa, u kojima su stanovali. Bijela boja nazna~ivala je zapadnu stranu, crvena ju`nu, zelena isto~nu, a crna sjevernu. Odatle Bijela ili zapadna Hrvatska, Crvena ili ju`na Hrvatska, Zelena ili isto~na Hrvatska. I stara hrvatska narodna umjetnost nosi oznake isto~ne i iranske, napose hrvatski troplet. I svoj narodni grb sa 64 crvene i bijele kocke Hrvati su donijeli iz Irana.” (str. 16.) Naziv kraq je slovenski izraz imena Karl, a re~ ban je avarskog porekla i kod Hrvata je prvobitno u upotrebi u Krbavi i Gacki gde su i nakon hrvatskog doseqewa jo{ dugo `iveli Avari pod vla{}u hrvatskih knezova. @upan je 320

op{ti slovenski izraz, kao i ve}ina re~i koje Mandi} navodi kao hrvatske. Natko Nodilo je dokazao u kwizi “Stara vjera Srba i Hrvata” da je tu re~ o staroj slovenskoj religiji, dok sve ostalo mo`e ukazivati na praslovensko ili praindoevropsko poreklo, pogotovo termini koji su bliski sanskritskim izrazima. Navode}i zapadnu, isto~nu i ju`nu “Hrvatsku”, Mandi} je zaboravio severnu, kojoj bi odgovarao naziv “Crna Hrvatska”. [to se ti~e grba, Hrvati su ga mo`da poneli iz Irana, ali im je negde na putu ispao iz aviona. Jo{ je skarednije kad Mandi} navodi “Harauvati{” kao jedan od 23 naroda koji su pokoravali persijskom vladaru Dariju I pet vekova pre Hrista, kao i narodni naziv “Harahvaiti” iz iranske svete kwige Avesta, dovode}i ih u vezu sa Hrvatima. Kad je re~ o podacima Konstantina Porfirogenita, Mandi} bira one koji mu odgovaraju i prima ih zdravo za gotovo, a one koji ne idu u prilog wegovim tezama automatski diskvalifikuje. Podaci o Velikoj ili Beloj Hrvatskoj na podru~ju dana{weg Krakova verovatno su ta~ni. Potvr|uje ih i nekoliko arapskih pisaca, kao i stare ruske hronike. “Da se Hrvata najvi{e doselilo na jug iz sjeverne Slova~ke, govori nam velika sli~nost izme|u hrvatskoga i slova~koga jezika, koji su izme|u sebe daleko bli`i nego s drugim slavenskim jezicima.” (str. 20.) Mandi} pri tom pomiwe neke hrvatske porodice na dana{wim ~e{kim i ju`nopoqskim podru~jima iznose}i da je u vreme ~e{kog kraqa Boleslava I sredinom desetog veka “malo po malo hrvatsko ime i{~ezlo i tamo{wi su se Hrvati slili s ^esima, Moravcima i Slovacima. Nekoliko decenija kasnije, u vreme poqskog kraqa Boleslava Hrabrog i u krajevima oko gorwe Visle “nastupa polako polonizacija starih vislanskih Hrvata. Tamo se ipak hrvatsko ime i hrvatska svijest zadugo o~uvala... Doseqenici iz okolnih krajeva oko Krakova jo{ po~etkom 20-st. registriraju se kod ameri~kih vlasti kao Bijeli Hrvati.” (str. 21.) Verovatno su svi ti podaci ta~ni, ali posle wih dolazi nova Mandi}eva proizvoqna konstrukcija prema kojoj, “da su zakarpatski Bijeli Hrvati istoga roda s donskim Hrvatima, govori nam wihovo narodno ime. Hrvatsko ime nije izvedeno od op}ega pojma, da bi moglo na raznim mjestima neovisno nastati, nego je specifi~no vlastito ime s odre|enim zna~ewem. Zbog toga, gdje god se spomiwu Hrvati, bilo na Donu, bilo za Karpatima, bilo na Jadranu ili drugdje, oni su pripadnici istoga naroda Hrvata, koje smo na{li na Donu po~etkom 3-st. po Kr. Da su zakarpatski Hrvati do{li iz podru~ja Dona, govori nam i wihov naziv Bijeli ili zapadni Hrvati. Oni su “Bijeli” ili zapadni Hrvati prema ju`nim ili “Crvenim” Hrvatima, koji su ostali na Donu. Iako nemamo izvora, koji bi nam to izri~ito svjedo~ili, sve nas upu}uje da je jedan dio donskih Hrvata za provale Huna u Europu (g. 375. po Kr.) bio povu~en na zapad i dospio sjeverno od dana{wih Karpata. Tu su se iranski Hrvati izmije{ali s brojnijim mjesnim slavenskim plemenima i od wih primili slavenski jezik. Me|utim, nakon pada hunske velevlasti, Hrvati su zakarpatske Slavene dr`avno organizirali i dali im svoje narodno ime.” (str. 21-22.) O~igledno je da Dominik Mandi} zastupa neslovensku teoriju o poreklu Hrvata, a i sam konstatuje da, {to je mawe relevantnih izvora, to boqe 321

jer mo`e dati odu{ka svojoj pesni~koj slobodi i praznim naklapawima. Ako su zaista Hrvati izvorno neslovenski narod koji je slovenizovan doseliv{i se u slovensku masu severno od Karpata, onda je wihovo ime samo prazna qu{tura, spomen na narod koji je odavno nestao. To je pojam koji je pre sedamnaest vekova izgubio svoje originalno zna~ewe i poprimio sasvim novo. Sve to }e se navodno ponoviti na Balkanu, gde slovenizovani Hrvati dolaze u novu slovensku masu, poprimaju wen jezik, a name}u joj sopstvenu vlast i ime. Pa potom, kad su i ti Hrvati istorijski skoro sasvim nestali, novi Hrvati se prave od Slovenaca, odnosno slavonskih kajkavaca, pa u novije vreme od Srba katolika. Re~ je dakle o pet razli~itih etni~kih supstrata koji nose isto ime. Prvi supstrat, azijatski ili iranski Hrvati koji su doselili na Don s ko zna kakvim jezikom i da li su ga tamo sa~uvali. Drugi supstrat, Azijati utopqeni u slovensku masu ~iji su jezik prihvatili i dali joj svoje ime. Tre}i supstrat, Sloveni koji su primili hrvatsko ime, doseliv{i se na Jadransko more, etni~ki se utapaju u zate~ene Slovene, uzimaju wihov jezik, a nad wima uspostavqaju svoju vlast i name}u hrvatski naziv. ^etvrti supstrat, hrvatski velika{i, po{to im se istorodni narod na razne strane razbe`ao pod Turcima, doseqavaju se na nova imawa u Zapadnoj Slavoniji i zate~enim kajkavcima name}u hrvatsko ime. Peti supstrat, kad je propao ilirski projekat Rimokatoli~ka crkva sprovodi {iroku akciju identifikacije svih Srba katolika kao pripadnika hrvatskog nacionalnog korpusa, uz prihvatawe srpskog narodnog jezika – {tokavskog kao kwi`evnog, kako bi se denacionalizacija Srba olak{ala. Kakve onda uop{te dana{wi Hrvati mogu imati veze sa navodnim iranskim Hrvatima. v) Proizvoqni zakqu~ci o srpskim korenima Sli~nu konstrukciju Mandi} poku{ava i kad je re~ o najstarijoj srpskoj istoriji, po~ev{i od Plinija Starijeg, koji u prvom veku i Ptolomeja u drugom veku nove ere pomiwu Srbe, koje @upani} smatra precima dana{wih Srba i za prapostojbinu im odre|uje severni Kavkaz. @upani} je pri tome tvrdio da navodni kavkaski Srbi, kao autohtoni alarodijski narod, nisu bili ne samo slovenskog, nego ni indoevropskog porekla. Mandi}u je u svakom slu~aju va`no da naglasi kako je sigurno “da navedeni Srbi nijesu bili Slaveni” (str. 24.), jer Slavena u to vreme nije bilo ni na Kavkazu ni na Azovskom moru. Navode}i stare pomene Srba ili navodnih Srba u maloazijskoj Bitiniji, Tesalici, Frigiji itd., dolazi do pretpostavke da su Srbi poreklom iz Kurdistana! Tako tvrdi a u dana{wem kurdskom jeziku, kao i u turskom, “ser zna~i glava, poglavar; a serb stado, mno{tvo.” (str. 25.) Prebacuje se potom na sedmi vek, u kom su Srbi navodno ve} slovenizovani sa isto~ne strane reke Labe. Me|utim, i sam priznaje da frana~ki letopisac Fredegar 631. godine pi{e da su Srbi rodom Slaveni. “To zna~i, da su se Srbi ve} prije te godine poslavenili i govorili jezikom zapadnih Slavena.” (str. 27.) Za tvrdwu da su Srbi zaista govorili zapadnoslovenskim jezikom apsolutno nema nikakvih dokaza. Me|utim, oni su naseqavali prostor od Labe do Balti~kog mora i srpska plemena, Bodri}i, Quti}i, Pomorjani i drugi, `iveli su neposredno do dana{wih Belorusa, pa su najverovatnije govorili isto~noslovenskim jezikom. I Natko Nodilo je izno322

sio da su Hrvati le{kog (poqskog), a Srbi antskog (ruskog) porekla. Uostalom, nigde na srpskim prostorima na Balkanu nema ni traga nekom zapadnoslovenskom dijalektu, poput ~akavskog kod Hrvata. Ako su Srbi i zatekli neke ranije doseqene Slovene, i oni su bili isto~noslovenskog porekla, pa su im jezi~ke razlike bile zanemarqive. Dana{wi Lu`i~ki Srbi govore jezikom koji je bli`i poqskom ili ~e{kom zbog ~etrnaestovekovnih jezi~kih uticaja, kao {to su se i hrvatski – ~akavski i slovena~ki – kajkavski vremenom mewali trpe}i sna`ne lingvisti~ke uticaje srpskog – {tokavskog jezika. Po pitawu Srba i wihovog porekla, Dominik Mandi} nastoji da ispravi Konstantina Porfirogenita, jer mu se nimalo ne svi|a kad Porfirogenit tvrdi da su Srbi `iveli od po~etka ili od starine u zemqi Bojki, severno od Ma|arske, a u susedstvu Frana~ke na zapadu i Velike ili Bijele Hrvatske na jugoistoku. Prema Mandi}evom shvatawu, to “bi govorilo da je na Labi, u dana{woj sjevernoj ^e{koj, bila pradomovina Srba. Me|utim, ime “Srb” je specifi~no narodno ime, pa gdje god se spomiwu Srbi, ti moraju biti istoga narodnog podrijetla sa Srbima na Kavkazu i u Maloj Aziji. Iz tih krajeva Srbi su morali do}i na Labu. To je bilo tako davno, da me|u Srbima desetog stoqe}a nije vi{e postojala predaja, da potje~u s istoka. Jedino u nazivu “bijeli”, tj. “zapadni”, kako su sebe nazivali polapski Srbi, sa~uvana je nesvijesna predaja da dolaze s istoka ili juga: polapski Srbi su bili “zapadni”, jer je bilo i drugih Srba: “isto~nih” ili “ju`nih”.” (str. 27.) g) Tra~ak svetlosti u samostanskom mraku Ipak, moramo se slo`iti sa Mandi}evim mi{qewem kad povodom slovenskog naseqavawa Balkana opovrgava tezu Frawe Ra~kog, Vatroslava Jagi}a i austrijskog istori~ara Dimlera, koju su na odre|en na~in podr`avali Vjekoslav Klai} i Ferdo [i{i}. “Dimler, Ra~ki i Jagi} dokazivali su, naime, da su svi ju`ni Slaveni, kada su pre{li Dunav blizu wegova u{}a, bili jedan narod s jednim zajedni~kim jezikom, koji se dijelio u tri narje~ja, a pripadao isto~noj grani slavenskih jezika. Negdje tijekom 7. ili po~etkom 8. st. u tom zajedni~kom bezimenom slavenskom moru po~ele su se stvarati dvije plemenske jezgre: hrvatska u Dalmaciji izme|u Cetine i Zrmawe, i srpska u Ra{koj. Te jezgre svojom posebnom `ivotnom snagom i borbeno{}u okupile su oko sebe susjedna slavenska plemena i na taj na~in stvorile dvije dr`ave: Hrvatsku i Ra{ku.” (str. 29.) Posle interpretacije osporavanog stava, sledi Mandi}ev: “U novije vrijeme temeqitijim prou~avawem starih izvora o dolasku pojedinih slavenskih skupina u Podunavqe i na Balkan, sve vi{e prevladava mi{qewe da u povijesti ju`nih Slavena treba razlikovati dvije selidbe: prvu od konca 4. do po~etka 7. st., u kojoj je do{lo na desnu obalu Dunava bezimeno slavensko mno{tvo, i drugu selidbu u 7. st., kada su do{li na jug najprije Hrvati, pa Srbi i, napokon, Bugari kao izgra|eni narodi, koji su se tokom vremena stopili sa Slavenima prve selidbe i osnovali svoje narodne dr`ave Hrvata, pa Srba i Bugara. Jedino onaj dio ju`nih Slavena prve selidbe, koji je na skrajwem sjeverozapadu ostao van hrvatske dr`ave pod vla{}u Franaka i Nijemaca, ~ekao je duga stoqe}a, da postane posebnim narodom Slovenaca.” (str. 30.) Dve selidbe su 323

nesporna ~iwenica, kao i dolazak Srba, Hrvata i Bugara pod svojim imenom, ali za razliku od Hrvata koji su zatekli ve} naseqene Slovene, Avare i Romane, i Bugara koji su se utopili u slovensku masu daju}i joj ime i ne{to antropolo{kih karakteristika, Srbi, osim u Makedoniji i ne{to u Panoniji, isto~no od Dunava, nigde nisu zatekli ranije doseqene Slovene ili Avare, ali jesu ne{to romanskog stanovni{tva koje su ubrzo asimilovali. I sam Mandi} priznaje da su kajkavci posebna slovenska grupa, ali preteruje kad tvrdi da su oni na Balkan do{li petsto godina pre Hrista. On o tome pi{e: “Jo{ prije propasti lu`i~ke kulture oko g. 500. prije Krista, jedan dio zakarpatskih Slavena morao je do}i na lijevu obalu Dunava preko zapadnih obronaka Karpata izme|u rijeke Morave i Vaga, tra`e}i povoqne poqoprivredne krajeve kao poqoprivrednici. Samo dugim boravkom u Podunavqu, otrgnuti od drugih Slavena visokim karpatskim gorama, mo`e se rastuma~iti kako je nastao kajkavski govor, kojemu nema srodna me|u zakarpatskim ni drugim slavenskim jezicima.” (str. 30.) Za kajkavce ka`e da su ~etiri veka posle Hrista pre{li na desnu obalu Dunava. “Prvi barbarski narodi, koji su pre{li na desnu stranu sredwega Dunava, bili su germanski Goti i wima podlo`ni Slaveni kajkavci. U po~etku su se naseqavali u rimskim provincijama Valeriji i Gorwoj Panoniji, a u drugim pokrajinama su pqa~kali. Kada su Huni u zimi g. 394/95. pre{li na desnu stranu Dunava, Goti i Slaveni kajkavci, koji su se tu bili ve} smjestili, priznali su hunsko gospodstvo. Uto je Atila g. 441. zauzeo Dowu Panoniju, Saviju i Norik, pa su se Slaveni kajkavci po~eli i tamo naseqavati, no u znatno mawoj mjeri, nego u Valeriji i Gorwoj Panoniji... Naseqivawe Slavena kajkavaca nastavilo se u Saviji i Noriku i nakon propasti hunske dr`ave, za gotske uprave u ovim pokrajinama g. 489. do 555., jer su Slaveni kajkavci priznali vrhovni{tvo Gota i s wima sura|ivali.” (str. 31.) Oko Panonije su se u to vreme pregawali Langobardi i Gepidi, pa su se prvi iselili, a druge su uni{tili Avari. “Naseqewe ispra`wene Gorwe Panonije, Savije i nori~kih pokrajina Avari prepuste potkarpatskim Slavenima kajkavcima: onima, koji su ve} bili pre{li na desnu obalu Dunava, i onima, koji su do toga doba jo{ ostali na lijevoj strani te rijeke. I jedni i drugi priznavali su vrhovni{tvo avarsko i pomagali ih u wihovim ratnim pothvatima. U to doba su potkarpatski Slaveni kajkavci potpuno ispraznili lijevu obalu Dunava i prepustili je svojim sjeverozapadnim slavenskim susjedima, koji su bili istoga roda i jezika, kao negda{wi praroditeqi dana{wih Slovaka. Nakon langobardskoga ispra`wewa Gorwe Panonije i Norika, Slaveni kajkavci brzo se ra{iri{e do bavarskih granica i do ju`nih obronaka Furlanskih Alpa. God. 595. i slijede}e ve} vode borbu s bavarskim vojvodom Tasilom, a tri godine kasnije prodru u Istru, gdje ih suzbije ravenatski egzarh Kalinik. God. 600. papa Grgur Veliki `ali se solinskom biskupu Maksimu zbog pogibli, koja prijeti Italiji od panonskih Slavena, koji preko Istre prodiru u Italiju. God. 602. Slaveni s Avarima i Langobardima ponovno su te{ko oplijenili Istru, a slijede}e godine poma`u Langobardima osvajati gradove u dana{woj Lombardiji i Veneciji. S prvim godinama 7. st. dovr{eno je naseqewe potkarpatskih Slavena kajka324

vaca u Gorwoj Panoniji, Saviji i Noriku, od Dunava do Bavarske i do lombardskih ravnica u dana{woj Italiji. Wihovi potomci i danas govore kajkavski u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Sloveniji, jugoisto~noj Austriji i u jugozapadnoj Ugarskoj (Vindi{i).” (str. 32-33.) U prikazu kajkavskih Slovena Mandi} je iznena|uju}e objektivan i svoje teze zasniva na iskazima starijih pisaca, poput Hijeronimusa, Paulusa Dijakonusa, Menandera, Ampodiusa i Gregoriusa Magnusa, na ~ije spise se poziva. Me|utim, krajwe su mu neubedqivi i faktografski nategnuti podaci o odvojenom dolasku Slovena {tokavskih ikavaca i {tokavskih ekavaca na Balkan, jer se {tokavski jezik, po svoj prilici, razgranao na ikavski, ijekavski i ekavski izgovor tek na Balkanskom poluostrvu. Za {tokavske ikavce ka`e: “Najkasnije po~etkom 3. st. pod vodstvom Gota, Slaveni, koji su potjecali iz ju`ne Ukrajine, stigli su na lijevu obalu Dunava. Jezi~no su bili {tokavci ikavci, kao i wihova bra}a Ukrajinci, od kojih su se odijelili slijede}i svoje gospodare Gote.” (str. 33.) Po Mandi}u, kad su Goti do{li na Dunav i tu pokorili Slovene kajkavce, Sloveni {tokavski ikavci su se “ra{irili po cijeloj gepidskoj dr`avi, bave}i se poqodjelstvom i poma`u}i svoje gospodare u ratnim pothvatima. Kada su oko g. 378. mongolski Huni pokorili Gote i Gepide u dunavskoj kotlini, pod wihovu vlast potpali su i Slaveni {tokavski ikavci izme|u Alute i Maro{a, koji su dotle bili podlo`ni Gepidima. Oko g. 441. Atila je zauzeo Srijem s glavnim gradom Sirmiumom, pa su Slaveni {tokavski ikavci pre{li Dunav i po~eli se naseqavati u Dowoj Panoniji isto~no od Mursijskoga jezera, koje se steralo ju`no od Osijeka preko Vinkovaca do utoka Bosuta u Savu.” (str. 34.) Zabele`eno je da su 454. godine Sloveni i Gepidi podigli ustanak protiv Huna i naterali ih da se povuku do Dona. Narednih sto godina opet su vladali Gepidi, a “wihovi podanici Slaveni {tokavski ikavci pre{li su u veoma velikom broju na desnu obalu Dunava i gusto naselili Srijem od Mursijskoga jezera na istok... Kako je u rimsko doba Dowa Panonija obuhva}ala i Bosansku Posavinu, isto~no od razvoda rijeke Ukrine i Usore, te Ma~vu do Kolubare, gepidski su Slaveni, {tokavsko-ikavskoga govora, naselili i te krajeve istovremeno, kada i Srijem, naime, izme|u hunskoga osvajawa Sirmiuma g. 441. i propasti Gepida g. 567. U rimsko-bizantskoj Dalmaciji, od Drine do Istre, Slaveni {tokavski ikavci naselili su se, kada su te krajeve, u slu`bi Avara, zauzeli u vrijeme cara Foke (602-610.) i prvih godina cara Heraklija (610-641.). Politi~ka granica izme|u Dalmacije s jedne strane, Savije i Norika s druge strane, dijelila je {tokavske ikavce od kajkavaca, a Drina ikavce na zapadu i ekavske {tokavce na istoku. Te su granice stari Slaveni morali dogovorno urediti, ili su im tako odredili wihovi tada{wi gospodari.” (str. 35.) Za Slovene {tokavske ekavce Mandi} navodi da su se naselili u Dakiji, kad su je napustili Goti, Gepidi i Sloveni {tokavski ikavci. Re~ je, po wemu, o isto~nim Slovenima, “koji su potjecali iz podru~ja rijeke Dwepra, a govorili su {tokavskim narje~jem ekavskoga govora, kao i wihovi ro|aci u starim krajevima oko Dwepra i wemu na istok. Ovi su Slaveni vi{e stoqe}a `ivjeli na lijevoj obali Dunava slobodni i samostalni, ne priznava325

ju}i tu|u vlast, ni gotsku ni avarsku, a po svoj prilici ni hunsku... Isto~ni Slaveni ekavci po~iwu provaqivati preko Dunava u rimsko-bizantsku dr`avu prvih godina cara Justina I (518-527.). God. 547. Slaveni ekavci dopiru sve do Dra~a. Svrha je ovih provala bila u po~etku pqa~kawe, ali ve} od g. 550. isto~ni Slaveni ekavci po~iwu se stalno naseqavati na Balkanu. God. 589. oni osnivaju samostalnu slavensku dr`avu na Peloponezu, koja se odr`ala do g. 806. pod imenom Sklavinija. Posebno brojan priqev isto~nih ekavskih Slavena ju`no od Dunava bio je izveden za unutarwih smutwa i prijestolnih borba u bizantskom carstvu za nevrijednoga cara Foke (602610.) i prvih godina cara Heraklija I (610-641.). Tada su isto~ni Slaveni ekavci naselili sve zemqe prefekture Ilirika do rijeke Drine, izuzev{i primorske krajeve pokrajina Predoqa (Prevolis) i Novoga Epira, koje su prije wih zaposjeli Avari i wihovi podanici Slaveni {tokavski ikavci.” (str. 35-36.) Ovde Mandi} uop{te ne pomiwe Slovene {tokavce ijekavce, ali je veoma va`no {to potvr|uje da Sloveni kajkavci i Sloveni {tokavski ikavci nisu Hrvati, jer ostali hrvatski istori~ari uporno izbegavaju da se otvoreno upuste u razmatrawe ovog pitawa. d) Garnirawe istorijskih doga|aja hrvatskim imenom O dolasku Hrvata na Balkansko poluostrvo Mandi} ponavqa ve} poznate ~iwenice, ali prosto ne mo`e da ih ne garnira sopstvenim konstrukcijama, poput one da su Avari odustali od opsade Carigrada kad su ~uli da su Hrvati pre{li Dunav ili kada smelo tvrdi da je pod nazivom Sloveni Isidor Seviqski u svojoj Etimologiji opisivao kako su Hrvati osvajali gr~ke provincije. Zato on, slede}i Veliku hroniku Isidora Seviqskog iz 743. godine, tvrdi da su Hrvati isterali Avare iz Dalmacije, Predoqa (Prevalis), Novog i Starog Epira. Dakle, gde god su se Sloveni borili protiv Avara, tu je moralo biti re~i zapravo o Hrvatima, mada svi istorijski izvori govore da su Hrvati zauzeli oblasti izme|u reka Ra{e u Istri i Cetine ispod Splita. Podatke vizantijskog pisca Georgija Piside iz 629. godine o veoma krvavim sukobima izme|u Slovena i Avara on proizvoqno tuma~i “da su se Slaveni kajkavci i {tokavski ikavci, biv{i avarski podanici u Panoniji i Dalmaciji, pod utjecajem hrvatske borbe, pobunili i pridru`ili Hrvatima u borbi protiv svojih starih gospodara Avara.” (str. 4344.) Ako za tu tvrdwu nema nikakvih dokaza, onda Mandi}u dokazi i ne trebaju. [ta ga ko{ta da napi{e: “Zadwe borbe izme|u Hrvata i Avara odigrale su se u Srijemu oko g. 635.” (str. 44.) Ba{ ga briga {to u tim borbama uop{te nije bilo Hrvata niti je moglo da ih bude. Istorijski izvori svedo~e da je tu re~ o pobuni gr~kog i {ire romanskog stanovni{tva koje su Avari dr`ali u poluropskom odnosu da im obra|uje zemqu. Pobediv{i Avare, sa svojim vo|om Kuverom oni su se preselili u okolinu Soluna. Kako anonimno delo “^udesa Svetog Dimitrija” govori da su se Kuveru u pobuni prikqu~ili i drugi narodi, Mandi} zakqu~uje da bi ti “drugi” svakako morali biti Hrvati, pa iznosi: “U stvari ovdje imamo zabiqe`ene zadwe borbe Hrvata sa Avarima, koje su oni vodili izme|u Save i Dunava uz pomo} pobuwenih Slavena prve selidbe. Za vrijeme tih borbi pobunio se i Kuver s potomcima gr~kih zarobqenika. I nakon {to su Hrvati u dvije bitke, u kojima su 326

sudjelovali Slaveni prve selidbe, romanski ostaci iz bosanskih planina i Kuver s potomcima gr~kih zarobqenika, Avare hametice potukli, ovi su bili prisiqeni povu}i se u sjeverno podunavqe iznad rijeke Tise. Kuver je nato ostavio Srijem i zaputio se na jug prema Solunu.” (str. 45.) Ni jednog jedinog podatka Dominik Mandi} nema da tu svoju tvrdwu potkrepi. Da nedostatak dokaza nadomesti poslu`io mu je Konstantin Porfirogenit u 30. poglavqu svog dela “O upravqawu carstvom”, gde stoji: “Od Hrvata, koji su do{li u Dalmaciju, odijelio se jedan dio i zavladao je Ilirikom i Panonijom.” (str. 46.) Hrvati nisu nikad zauzeli celu Dalmaciju nego ta~no odre|eno podru~je, a ako se jedan wihov deo odvojio i oti{ao u Ilirik i Panoniju, onda je to svakako mali deo; pa ako je i mogao zavladati, svakako nije mogao etni~ki prevladati ni u Panoniji ni u Iliriku. Ilirik je prvobitno obuhvatio prostor od reke Matica u Albaniji do Ina iznad Be~a, a u vreme Dioklecijana prostor od Drine do Rodopa. Mandi} insistira da je prostor Ilirika u osmom i devetom veku su`en na Albaniju i Epir. I nije nemogu}e da se zaista deo Hrvata iselio u dana{wu Gr~ku, jer se tamo nalazi nekoliko hrvatskih toponima. To je, videli smo, bilo mogu}e i u Slavoniji, ali je re~ o usamqenim hrvatskim naseqima koja su ubrzo izgubila svoj etni~ki karakter. Nekriti~ki tuma~e}i Porfirogenita, Mandi} bi da nas ubedi da su Hrvati ovladali celom Dalmacijom, celim Ilirikom i celom Panonijom, pa ih jo{ uz to gusto naselili. Ako ih je zaista toliko bilo, gde su onda, u me|uvremenu, nestali. Malo tu poma`u fantazmagorije Popa Dukqanina, za koje je ve} odavno u nauci utvr|eno da su izmi{qotine. A Mandi} pi{e: “Stari hrvatski izvor svjedo~i nam da se negda{wa hrvatska dr`ava protezala do biv{ega rimskoga grada Apolonije, nedaleko od dana{we Valone, koja je le`ala na dnu Porfirogenitova Ilirika.” (str. 50.) Ispade da je ta stara “hrvatska dr`ava”, poput mitske Atlantide, netragom nestala, ne ostavqaju}i ni jedan jedini dokaz o svom postojawu. Uostalom, da je Mandi} itekako svestan koliko su u nau~nom smislu tanke i providne wegove konstrukcije, pokazuje ~iwenica da on pre}utkuje da u istom poglavqu svog dela Konstantin Porfirogenit precizno odre|uje granice Hrvatske i mesta srpsko-hrvatskog teritorijalnog razgrani~ewa. Tamo stoji: “Od Rijeke Cetine pak po~iwe zemqa Hrvatska i prote`e se primorjem do me|a istarskih, to jest do grada Labina. A s planinske strane le`i i ne{to iznad granice teme istarske. Primi~e se pak kod Cetine i Hlijevna zemqi srpskoj, jer je zemqa srpska su~elice svim ostalim zemqama; na sjeveru se primi~e Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj.” (Nada Klai}: Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, “[kolska kwiga”, Zagreb 1972., str. 42.) Da ne bi bilo nikakvih nedoumica da je Cetina zaista granica izme|u doseqenih Srba i Hrvata, svedo~i i 36. poglavqe dela Konstantina Porfirogenita “De administrando imperio”, koje ima naslov “O Paganima koji se nazivaju i Neretqani i zemqi u kojoj sada obitavaju”. Tu se nalazi slede}i tekst: “Zemqu u kojoj sada stanuju Pagani tako|er su ranije dr`ali Romani, koje je car Dioklecijan iz Rima preselio i u Dalmaciji naselio. Isti Pagani vode podrijetlo od nekr{tenih Srba, iz vremena onog arhonta koji je pribjegao caru Herakliju. Avari su tako|er i ovu zemqu porobili i opusto327

{ili, pa je za cara Heraklija ponovo naseqena. Pagani se zovu zbog toga {to nisu primili pokr{tewe u ono vrijeme kad su pokr{teni svi Srbi. Pagani na jeziku Slavena zna~i nekr{teni. A na jeziku Romeja wihova se zemqa zove Arenta, zbog ~ega ih Romeri nazivaju Arentanima. U Paganiji su naseqeni gradovi: Mokro, Veruqa, Ostrok, Slavinica. A dr`e i ove otoke: veliki otok Kor~ulu na kome se nalazi i grad; drugi veliki otok je Mqet koji Sv. Luka spomiwe u Djelima apostola nazivaju}i ga Malita, a na kome je zmija ugrizla Sv. Pavla za prst, koju je Sv. Pavao bacio u vatru; drugi veliki otok je Hvar; drugi veliki otok je Bra~. Tu su i drugi otoci koje ne dr`e isti Pagani, otok Hoara, otok Vis, otok Lastovo.” (str. 44.) Pomenuti gradovi danas se zovu Makarska, Vruqe, Zaostrog i Gradac, a ostrvo Hoara je dana{wi Hvar. Dakle, ako su ta~ni Porfirogenitovi podaci o preseqewu dela Hrvata u Panoniju i u Ilirik, o~igledno je da to nisu veliki delovi i da to ne zna~i da su automatski Panoniju i Ilirik prikqu~ili Hrvatskoj, pa ~ak i sve zemqe – naseqene Srbima – koji se izme|u wih nalaze. |) Hrvatski pe~at nad Akropoqem i antropolo{ki tipovi Hrvata Videli smo ve} da Vjekoslav Klai} pi{e o grupi Hrvata koja se iselila u Slavoniju, a tamo se svakako etni~ki utopila u zate~ene kajkavce. Niko @upani} je u godi{waku “Starinar” broj 6. (Beograd 1914.) objavio op{irnu studiju “Hrvati kod Atine. Prilozi antropologiji i istorijskoj etnologiji Atike”, u kojoj je multidisciplinarno obradio tri sela u gr~koj koja se zovu Hrvati. @upani} potencira ~iwenicu da dana{wi Grci nisu u pravom smislu re~i potomci starih Jelina. “Novogrcima je mio ose}aj da se u wihovoj zemqi odigrala istorija Jelina i da je tamo procvetala i razvila se anti~ka kultura, iako oni nisu ni po krvi ni po duhu pravi potomci starih Jelina, ve} dobrim delom predstavqaju etni~ki konglomerat raznih tu|ih plemena, kojim su organizacija gr~ke crkve i sistem vizantijske dr`ave nametnuli gr~ki jezik.” (str. 96.) Tri sela s hrvatskim nazivom dokaz su da su i Hrvati, bar u nekoj meri, u~estvovali u stvarawu tog etni~kog konglomerata. U tom smislu @upani} isti~e da “prijatno ose}awe obuzima jednog Jugoslovena, osobito Hrvata, kad posmatra sa atinskog Akropoqa klanac izme|u Pentelikona i Himeta, a zna da tamo le`i selo Hrvati, uspomena na `ivot na{ih predaka u blizini Akropoqa i bre`uqka Kalona kao vidno znamewe da je sudbina nas Jugoslovene izabrala da vaskrsnemo novi `ivot na anti~kim ru{evinama i propaloj Vizantiji. Dakako da mo`e ovako suditi onaj, ko je posve}en u istoriju slovenskog doseqewa u Jeladu u toku sredweg veka, ko zna da je car Konstantin Porfirogenit pisao o poslovewenoj Jeladi i ko zna da u XV veku jo{ na{ govor nije bio izumro u Lakoniji.” (str. 96.) Selo Hrvati, koje se nalazi na putu od Atine prema Maratonskom poqu, “nije veliko, jer ima svega oko dvadeset porodica izme|u ogradnih zidova i dve tri izvan wih. Seqaci danas ne govore hrvatskim jezikom niti {to znaju o Hrvatima na severozapadu trupa Balkanskog poluostrva. Oni nisu ni Grci ve} Arbanasi. Mada u porodici govore arbana{kim jezikom, oni ne znaju ni{ta pri~ati o svome poreklu, ne znaju od kuda i kad su se doselili u Atiku... Arbanasi u Hrvatima su dobri gr~ki patrijote i vole da ~itaju atinske novine. Jelinizovawe je postiglo toliki stepen, da }e arbana{ki 328

jezik u Hrvatima izumreti ve} mo`da u idu}oj generaciji.” (str. 100.) U svakom slu~aju, “danas se ne govori u ati~kim Hrvatima hrvatski, jer je uop{te svuda u Jeladi i na Arhipelagu izumro slovenski govor u toku sredwega i novoga veka. Ali nema sumwe da se jednom u sredwem veku u klancu izme|u Ilinta (Himeto~a) i Pentelikona orio na{ govor po {umama od pinija i gajevima od maslina, tamo gde pored reke Valanaris cveta ru`i~asti oleander. Ovo istina do sada nismo na{li nigde zapisano, ali ime naseqa i op{te prilike slovenskog naseqavawa u Jeladi sa najve}om verovatno}om dovode do ovakvog zakqu~ka. Pa i kad bi bilo ovo topografsko ime usamqeno u Atici i uop{te u Jeladi, ono bi samo po sebi vi{e dokazivalo slovensko poreklo nekada{wih wegovih stanovnika, nego {to mogu protivrazlozi slovenofoba dokazati. Samo dva primera neka poka`u kako ima neozbiqnih i neprirodnih tuma~ewa o postanku imena “Hrvati”, samo da bi utajili `ivot na{eg naroda u blizini Atine. Kad sam naime u Atini jednog gr~kog istori~ara zapitao {ta on misli o slovenskim naseqima u Atici, a naro~ito o selu Hrvati, on mi odgovori da topografsko ime “Hrvati” nije nikakav dokaz da su nekada wegovi stanovnici bili po narodnosti Hrvati, ve} da se najverovatnije zvao sopstvenik sela Korvatus, a prema latinskom genitivnom obliku Korvati (tj. Hrvatovo selo) prozvalo se i selo samo. Upravnik ~ifluka Hrvati g. Gudos izpri~ao mi je opet etimilo{ko tuma~ewe nekog drugog u~enog Grka, po kojem bi “Hrvati” bilo turskog porekla i dolazilo od re~i harab = ru{evina. Mi se ovima izlagawima koja su ve} na prvi pogled neprirodna i imaju svoj izvor u suvi{e osetqivom patriotizmu ne}emo daqe baviti, jer u istorijskoj nauci treba da istra`iva~a rukovodi samo qubav prema istini i saznawu. Uostalom, danas svi ozbiqniji istori~ari i etnolozi priznaju da Novogrci nisu ~isti potomci anti~kih Jelena, ve} da ih treba smatrati kao antropolo{ki amalgam od Jelina, Slovena, Arbanasa i Cincara. Sude}i po mnogobrojnim naseqima Slovena u Jeladi slovenske krvi te~e u `ilama dana{wih Grka mo`da toliko isto koliko i gr~ke, samo su kulturniji Grci pomo}u dr`avnog i crkvenog sistema nametnuli svoj jezik ovom etni~kom amalgamu.” (str. 107-110.) Na osnovu takvog zakqu~ka @upani} smatra da je “lako pojmqivo da je pored mase ostalih Slovena zalutao u Jeladu i jedan mawi broj Hrvata i naselio se u Tesaliji, Atici i Argalidi, kao {to se opet izvestan broj Srba naselio u Pieriji severozapadno od Olimpa i podigao grad Srp~i{te Ta Servlia za vladavine cara Heraklija u prvoj polovini VII veka.” (str. 110.) @upani} napomiwe da su neki Srbi oti{li jo{ ju`nije, u Tesaliju, Korintiju, Arkadiju, Kalavriju, Meseniju i Lakedemoniju, o ~emu svedo~e toponimi Sotrpi, Serboksija, Serbianika, Servot, Serpani, Servota, Serpisia, Sarmpica i Servejka. “Nastaje samo pitawe, da li su Hrvati zaista do{li u Atiku prilikom velikih slovenskih migracija u toku VII-VIII veka ili mo`da docnije, posebice. Na ovo pitawe nije tako lako ta~no odgovoriti jer nisu jo{ svi izvori za sredwevekovnu i novovekovnu istoriju Jelade pokupqeni i izdati.” (str. 110.) Tamo gde nema izvornih podataka i Niko @upani} pribegava pretpostavkama, ali su wegove pretpostavke, za razliku od Mandi}evih, ozbiqne i razlo`ne. “Nije mogu}e dakle ta~no kazati kad su do{li Hrvati u Atiku. Da sada progovorimo o jednoj mogu}nosti 329

wihovog naseqewa u blizini Atine krajem sredweg ili u toku novog veka. Posle pada pod Turke (1458.) bila je Atika usled dugotrajnih ratova bez sumwe opusto{ena, a wenim gospodarima turskim agama i begovima svakako trebala je radna snaga sa strane, kad nije bilo dovoqno doma}e raje. Ba{ u onim trima decenijama posle propasti ati~kog vojvodstva Turci su u velikim masama odvodili robqe iz Hrvatske i jugoisto~ne Krawske i po{to je blizu pameti da to nisu ~inili da zarobqenike pobiju ve} da ih prodaju, ne bi bilo iskqu~eno da su i tada postale kolonije pod imenom Hrvati u Ma}edoniji i Jeladi. I u oblasti Dowe Prespe (u nekada{woj bitoqskoj kazi) naime nalazi se selo Hrvati ili Ervati, koje danas broji 160 Srba i 100 muslimanskih Arbanasa (svega 325 du{a). Jo{ vi{e topografskih nomenklatura u predelima izme|u [ar-planine i Solunskog zaliva svedo~i da su doti~na sela ustanovili Srbi bilo to u staro doba ili docnije za vreme turske vladavine: Srbinovo (u gorwoj yumajskoj kazi), Srbica (u ki~evskoj kazi), Srpci (u bitoqskoj nahiji), Srbjani (u ki~evskoj kazi), Srbjan (u bitoqskoj kazi), u Dowem Palogu (gostivarska nahija) selo Srbinovo, u kojem danas nema Srba ve} samo 440 muslimanskih Arbanasa, kao {to nema ni Hrvata u anti~kim Hrvatima ve} samo Arbanasa.” (str. 111.) Ta @upani}eva paralela ipak nije odr`iva, jer je nau~no vi{estruko dokazano da su svi srpski toponimi u Makedoniji nastali u vremenu pre turske okupacije, a odatle se srpsko stanovni{tvo iseqavalo pod albanskim pritiskom. Takvog albanskog pritiska nije moglo biti na Atici, jer je ona dovoqno udaqena od severnog Epira. Zato albansko pravoslavno selo, koje se zove Hrvati, upu}uje na zakqu~ak da se tu naselila grupa Albanaca koji su se zvali Hrvati. To zna~i da su se prvo wihovi preci Hrvati naselili u Albaniji, tamo bili albanizovani, a onda se u novom etni~kom identitetu i pod starim imenom naselili u dubini Gr~ke. Ina~e, teorija da su Turci mogli tamo naseliti hrvatsko robqe neodr`iva je s obzirom da su svi robovi brzo denacionalizovani i posle vojno-pqa~ka{kih pohoda Turaka rasprodavani po raznim tr`i{tima robova. Nikako nije nemogu}e da su se pojedine grupe Hrvata naseqavale i u okvirima granica sredwovekovne srpske dr`ave i traga o svom postojawu ostavqali kroz razne toponime. Ali nema nikakvih dokaza da su se Hrvati bilo kad masovno naselili na nekom podru~ju ju`no od Cetine, isto~no od Une ili u Slavoniji pre dolaska Turaka. Kako @upani} navodi, zna~ajni istori~ar Gregorovius utvrdio je da se deo Hrvata naselio “u okolini Mikene u op{toj migraciji Slovena u Jeladu od VII-VIII veka. Ako je mi{qewe Gregoroviusa ta~no, onda postoji verovatno}a da su tada do{li Hrvati i u Atiku i da je tada anti~ko ime Palada zameweno imenom Hrvati.” (str. 112.) Me|utim, tako se ne mo`e objasniti ~iwenica da su dana{wi ati~ki “Hrvati” zapravo Albanci. Dodu{e, na to podru~je su u vi{e navrata upadali albanski banditi radi pqa~ke, u vreme turske vlasti, ali je nemogu}e da su se naselili pravoslavni Albanci prethodno oterav{i zate~ene Hrvate. O~igledno je da su se tu mnogo pre dolaska Turaka naselili Hrvati koji su govorili albanskim jezikom. Istorijski podaci svedo~e da je pravoslavne Albance na Atici krajem ~etrnaestog veka naseqavao atinski suvereni vojvoda Pedro VI iz aragonske dinastije. 330

Me|utim, problemati~no je i Mandi}evo situirawe Porfirogenitovog Ilirika na podru~ju dana{we Albanije, s obzirom da su Ilirikom u razli~ita vremena nazivani razli~iti prostori. Tako je 10. godine nove ere rimski imperator Avgust Ilirikom slu`beno nazvao Dalmaciju i Panoniju, pa ga jo{ podelio na gorwi i dowi, kao dve provincije. To i sam Mandi} potvr|uje, pa navodi prostore koje su obuhvatali Dowi Ilirik ili Panoniju i Gorwi Ilirik ili Dalmaciju: “Prva provincija obuhva}ala je ravni~ke krajeve od bosanskih gora do Ina kod Be~a, a druga gorske krajeve od Petrove gore i Borja – planine u Bosni do Jadranskog mora.” (str. 55.) Dakle, tada u sastavu Ilirika uop{te nema dana{wih albanskih predela, a Mandi} je spreman da skoro celu Albaniju strpa u izmi{qene granice imaginarne hrvatske dr`ave. Nije nimalo slu~ajno {to prvi pomeni Hrvata datiraju iz dokumenata devetog veka. Da je bilo kakva hrvatska dr`ava postojala u sedmom ili osmom veku, pogotovo dr`ava koja se navodno prostirala od Istre do Valone, apsolutno je sigurno da ona kroz istoriju ne bi mogla prohujati potpuno nezapa`eno. Takve dr`ave jednostavno nikada nije bilo, a celi Balkan je bio u sastavu Vizantije. Po doseqewu na Balkan, nastavqa Mandi}, Hrvati su se me{ali sa zate~enim Slovenima i Romanima, nastalim romanizacijom ostataka svih naroda koji su od najstarijih vremena na tom prostoru `iveli. On tvrdi da su na taj na~in nastala tri antropolo{ka i karakterolo{ka tipa Hrvata i to “Hrvati Dinarci, Hrvati Mediteranci i Hrvati Panonci.” (str. 58.) Za Hrvate Dinarce pi{e da su poprili~no udaqeni od op{teg slovenskog tipa. “Hrvati Dinarci su qudi visokoga uzrasta, prosje~no 170-180 cm, duguqaste glave s kratkom obodnicom (dolikefalni s indeksom glave 80-95), crnih o~iju i vlasi, crnomawaste boje lica. Hrvati Dinarci od sredwega vijeka `ive u Lici, Dalmatinskoj zagori, zapadnoj i sredwoj Bosni, u Hercegovini i Crnoj Gori (sredovje~na hrvatska Dukqa). Svoje tjelesne osobine Hrvati Dinarci jednim dijelom donijeli su sa sobom sa sjevera, gdje su te osobine naslijedili od Slavena, koji su `ivjeli na podru~ju zakarpatskih Dinaraca. Drugi dio tjelesnih osobina ba{tinili su od pretpovijesnih Dinaraca, od kojih su se sa~uvali ostaci u ilirsko-romanskom pu~anstvu, koje su Hrvati na{li u svojoj novoj domovini. Tre}i dio dinarskih osobina razvio se na licu mjesta: `ivotom u zdravim gorskim krajevima, mlije~nom i biqnom hranom, te posebnom narodnom wegom djece. Udio pojedinoga od ta tri ~imbenika te{ko je izraziti u postocima. Ipak vaqa re}i da je udio mjesnih romaniziranih ostataka pretpovijesnih Dinaraca te{ko iznosio vi{e od 20-30% prema Hrvatima.” (str. 58-59.) Mandi} zapravo ovde opisuje antropolo{ke osobine dinarskih Srba, pa i pomiwe etni~ki ~isto srpske krajeve. Da bi zaista pisao o Hrvatima morao bi da prou~i iskqu~ivo ~akavce, jer su oni jedini pravi Hrvati u dinarskim krajevima, {to mogu dokazati izvornim jezikom kojim govore. Ve} u Mandi}evoj odrednici o “Hrvatima Mediterancima” mo`emo prepoznati antropolo{ke osobine pravih Hrvata, izme{anih sa romanskom masom, ali i dosta korigovane docnijim sve intenzivnijim doseqavawem Srba u te krajeve, pogotovo katoli~kih, ali i pravoslavnih Srba. “Mediteranski tip Hrvata stanuje u dalmatinskom primorju, na jadranskim oto331

cima i u Istri. Hrvati Mediteranci su sredwega stasa, ne{to ni`i od Hrvata Dinaraca; lubawu imaju dosta okruglu, kosu i o~i crne, a boju lica zatvorenu. Hrvati Mediteranci su nastali stapawem novodo{lih Hrvata sa starosjediocima iliro-romanskim Mediterancima. To je stapawe zapo~elo odmah kod dolaska Hrvata. U primorskim romanskim gradovima, koji su stali pod upravom Bizanta i Venecije, stapawe se odvijalo cijelim sredwim vijekom... U postanku mediteranskoga tipa Hrvata nijesu imali udjela Slaveni prve selidbe. Do dolaska Hrvata na Jadran g. 626. na otocima je `ivjelo iskqu~ivo staro ilirsko-romansko pu~anstvo s prebjezima iz rimske Dalmacije i Panonije.” (str. 59-60.) I na ostrvima je situacija sli~na. Tamo gde su Hrvati odnosili etni~ku prevagu u populaciji sa~uvao se ~akavski jezik, a to su ostrva severnije od Bra~a. Na Bra~u, Hvaru, Kor~uli i Mqetu naselili su se Srbi i tamo je {tokavski vrlo brzo odneo prevagu nad romanskim. Najsme{nija je svakako Mandi}eva konstrukcija antropolo{kog tipa “Hrvata Panonaca”, o kome pi{e: “Kada su Hrvati zavladali Dowom Panonijom i panonskom Savijom, oni su se odmah po~eli stapati s tamo{wim Slavenima kajkavcima. Iz toga je nastao tre}i tip Hrvata Panonaca: sredwega stasa, plave kose, crvenkaste boje lica i dosta velika opsega glave. U panonskim krajevima i Hrvati su, kao mawina, primili kajkavsko narje~je, u koje su ipak unijeli mnoge osobine ~akavskoga govora. Iako je za borba s Turcima od konca 15. do po~etka 18. st. u te krajeve do{lo mnogo Hrvata Dinaraca i Mediteranaca, u starim panonskim krajevima odr`ao se sve do danas vidno primjetqiv tip Hrvata Panonaca, koji su od svih Hrvata svojim tjelesnim i du{evnim osobinama najbli`e op}em slavenskom tipu. Blage su i mirne naravi, ali uporni u obrani svoga doma i svojih prava. Odlikuju se posebnom qubavi prema domovini i snagom asimilacije stranaca.” (str. 6061.) Interesantno je da kod prva dva tipa Mandi} uop{te ne pomiwe ~akavski govor kao jedino neosporno autenti~no hrvatsko svojstvo. Ovde priznaje da su Hrvati bili mawina, {to zna~i da su ih panonski Sloveni asimilovali i nametnuli im kajkavski, a opet govori o tipu Hrvata Panonaca. Vaqda treba govoriti o Slavoncima ~iji su antropolo{ki tip eventualno Hrvati obogatili donose}i im neku sopstvenu karakteristiku, kao {to je uno{ewe ~akavskih osobina u kajkavski govor, na primer. A {ta je s najve}im delom Slavonije, gde nema ni kajkavice ni ~akavice? Koji “Hrvati” tamo `ive?

3. Osporavawe Porfirogenita u svetlu doseqavawa Srba Naga|aju}i koje bi godine Srbi mogli do}i na Balkan, Mandi} pokazuje da mu je veoma va`no da to bude nakon dolaska Hrvata, kad su ve} Hrvati navodno oterali Avare pa tako Srbima otvorili put. Na osnovu nekih Porfirogenitovih podataka o prvobitnom srpskom naseqavawu u Tesaliji, Mandi} zakqu~uje: “Tesalski Srbi vi{e su stoqe}a `ivjeli pod srpskim imenom, imali su i svoju srpsku eparhiju (biskupiju), ali su se tijekom vremena utopili u makedonskim Slavenima i u novije vrijeme pogr~ili. Srpsko ime i srpsku narodnost sa~uvali su potomci onih Srba, koji su se htjeli 332

povratiti na Labu i bili naseqeni u sredwem Balkanu.” (str. 63-64.) Wegov je sad osnovni problem pisawe Konstantina Porfirogenita o Srbima. U tridesetom poglavqu dela “O upravqawu carstvom” Mandi} nailazi na odeqak u kome car-istori~ar razgrani~ava pojedine srpske zemqe, od kojih jedna kne`evina nosi naziv Srbija, a ostale Dukqa, Travunija, Hum i Paganija. On to poku{ava rastuma~iti kao da Srbi `ive samo u Srbiji, ali kod Porfirogenita to ovako izgleda: “Dukqa se primi~e utvrdama dra~koga temata: Qe{u, Ulciwu i Baru, pa ide do Kotora, a u planinama se prote`e do Srbije. Od grada Kotora po~iwe arhontija Travuwa i pru`a se do Dubrovnika, a u svojim planinama doti~e se Srbije. Od Dubrovnika po~iwe arhontija Zahumqana i prote`e se do rijeke Neretve; na morskoj strani grani~i s Paganima (oblast Neretve), u planinama na sjeveru s Hrvatima (Bijelima), u planinama, s ~eone strane, sa Srbijom. Od rijeke Neretve po~iwe Paganija (Neretva) i pru`a se do rijeke Cetine, a ima tri `upe: Rastok, Makar i Doqe.” (str. 64.) Tu je Mandi} bar u zagradi morao da dopuni da je re~ o navodnim “Bijelim Hrvatima”. Me|utim, pravi Mandi}ev problem nastaje kad Konstantin Porfirogenit na kraju tog poglavqa precizno ka`e da se zemqa Hrvatska “na Cetini i Hlivnu grani~i sa zemqom Srbijom.” (str. 64.) Uz to ~uveni car pi{e u poglavqu 32. i 36. “da su Srbi u po~etku naselili Travuwu, Zahumqe i Neretvu.” (str. 64.) Sad Mandi}, bez ikakvih argumenata, nastoji da demantuje Porfirogenita na slede}i na~in: “Ove tri pokrajine prvotno su Hrvati naselili i one su pripadale Crvenoj ili ju`noj Hrvatskoj. God. 948., kad su u Hrvatskoj nastale unutrawe smutwe zbog umorstva kraqa Miroslava, srpski veliki `upan ^aslav zauzeo je Bosnu, Travuwu, Zahumqe i Neretvu i tim pro{irio srpsku dr`avu do Cetine i Hlivna. Porfirogenit je bio opsjednut mi{qu, koju vi{e puta naglasuje, da hrvatske i srpske zemqe pripadaju Bizantu i da ti narodi imaju priznavati vrhovni{tvo bizantskih careva. Pod utjecajem te misli, Porfirogenit je Neretvane, Zahumqane i Travuwane, koji su u wegovo vrijeme bili politi~ki Srbi, tj. podanici srpskoga vladara, proglasio etni~kim Srbima. Da Srbi u po~etku nijesu naselili Travuwu, Zahumqe i Neretvu, doti~no da se prvotna, etni~ka Srbija nije protezala do Cetine i Hlivna, nego da je imala one granice, koje je Porfirogenit opisao u pogl. 30. govore}i o prvoj Srbiji, dokazuju ovi razlozi: 1. Sam Porfirogenit tvrdi na osnovu nekoga staroga izvora, koji je on prepisao, da su Hrvati kod svoga dolaska naselili Dalmaciju, Ilirik i Panoniju. Predjeli, koji }e se kasnije prozvati Travuwa, Zahumqe i Neretva, ~inili su glavni dio jugoisto~ne Dalmacije. Sam nam zdravi razum ka`e da Hrvati nijesu i{li naseqavati Ilirik u dana{woj Crnoj Gori i albanskom primorju do Valone, ako prije toga nisu naselili jugoisto~nu Dalmaciju, doti~no krajeve budu}e Neretve, Zahumqa i Travuwe, i time osigurali jedinstvo svoga narodnoga i dr`avnoga prostora. Kada su Hrvati g. 626. i 627. oslobodili Dalmaciju i Ilirik od Avara, i te krajeve sami naselili, oni nijesu mogli misliti na Srbe, da im ostave krajeve budu}e Neretve, Zahumqa i Travuwe, jer tada se nije znalo da li }e uop}e Srbi do}i na jug. Te misli nije imao ni Bizant, koji je Srbe, kada su do{li na Dunav, izravno preveo preko dana{we Srbije u Tesaliju.” (str. 65-66.) 333

Da se malo zadr`imo na prvom Mandi}evom razlogu, pre nego {to razmotrimo ostala tri. Ako su i hrvatske i srpske zemqe pripadale Vizantiji, onda je Porfirogenitu sasvim svejedno jesu li Travunija, Zahumqe i Neretva srpska ili hrvatska etni~ka teritorija. On nije pristrasan ni prema Srbima ni prema Hrvatima, a pi{e kako je ~uo i saznao, uz pomo} svojih obrazovanijih dvorana. Da su slu~ajno Neretqani, Zahumqani i Travunci zaista Hrvati, trenutno pod vla{}u srpskog vladara, on bi to i konstatovao, a ^aslav bi se prozvao velikim `upanom ne samo Srba, nego i Hrvata. ^ak bi jedva ~ekao da mo`e tako ne{to da uradi jer u to daleko vreme nije bilo sramota biti Hrvat. Mandi} svoju polaznu pretpostavku da Porfirogenit pod Ilirikom podrazumeva upravo Albaniju uzima zdravo za gotovo kao neprikosnoveni postulat, pa na wemu bazira celu konstrukciju. Zaboravqa pri tom da su stari pisci nekada Dalmaciju, koja se protezala duboko u unutra{wost, delili na Ilirik i Panoniju, ili su, u drugim slu~ajevima Ilirik delili na Dalmaciju i Panoniju. Zato nema nikakvih dokaza da se deo Hrvata zaista naselio u Albaniji. A ~ak i da je to ta~no, za{to bi u to vreme Hrvati nastojali da zauzmu kompaktnu teritoriju, ako su ionako sve te zemqe bile pod vizantijskom vla{}u? Za{to su Hrvati, pored prvobitne Hrvatske, naseqavali i podru~ja dalmatinskih gradova i wima pripadaju}a ostrva, iako ti gradovi nikad nisu bili pod vla{}u hrvatskih vladara. Po Mandi}evoj logici Hrvati su morali zauzeti sve teritorije od Krakova do Epira, jer nisu mogli naseqavati najju`nije krajeve ako prethodno ne nasele bli`e i severnije!? Ima dokaza da su Hrvati u izvesnom broju dospeli u Gr~ku, ali apsolutno nikakvih dokaza nema da ih je ikada bilo u Albaniji, a nikakvih toponima nema koji bi svedo~ili o wihovom prisustvu u Dukqi, Ra{koj, Travuniji, Zahumqu, Neretvi i prvobitnoj Bosni. Nisu vaqda u more potonuli! Naredni razlozi jo{ su naivniji i neozbiqniji, jer Mandi} pi{e: “1. Porfirogenit je zabiqe`io da je car Heraklije I sve Srbe, koji su do{li na Balkan, smjestio u Srbi{tu u Tesaliji. Wegov izraz “Ho topos” mo`e zna~iti jedno mjesto, logor ili kraj. Ako u ovom {irem zna~ewu shvatamo Srbi{te i re~emo da su Srbi po~etno bili naseqeni u cijelom prodoqu rijeke Bistrice, tu se nije moglo naseliti ni `ivjeti vi{e od 7-8.000 du{a, imaju}i u vidu onodobnu ekstenzivnu poqoprivredu. Od toga broja Srba mawi dio, najvi{e 3-4.000 du{a, vratio se je na Dunav i bio naseqen u sredwem Banatu. Tako malen broj Srba nije mogao zaposjesti {iroke predjele od Kosova do Cetine i Hlivna, kojima su se prostirale: Ra{ka, Travuwa, Zahumqe i Neretva. 3. Da je Porfirogenit od politi~koga stawa u wegovo vrijeme stvorio etni~ke zakqu~ke o po~etnom naseqewu Srba u Travuwi, Zahumqu i Neretvi, govori nam ~iwenica da on nigde ne tvrdi da su Srbi naselili Dukqu, koja u wegovo vrijeme nije pripadala srpskoj dr`avi. Za cara Heraklija I kod Bizantinaca je jo{ bila jaka svijest o rimsko-bizantskim pokrajinama; usto je postojala povoqnija mogu}nost saobra}aja gustom cestovnom mre`om izme|u mjesta u samoj pokrajini, nego s mjestima u drugoj pokrajini. Zato bi bizantski namjesnik, kada je Srbe naselio u sjevernom dijelu pokrajine Predaqa, dao im i ju`ni dio te pokrajine, budu}u Dukqu, da im je htio 334

dati primorske krajeve, a ne bi ih slao u drugu pokrajinu, Dalmaciju, koju su Hrvati naselili. Porfirogenit pak nigdje ne tvrdi da su se Srbi naselili ili stanovali u Dukqi. 4. Da su Srbi u po~etku naselili samo Porfirogenitovu Srbiju, koja }e se kasnije prozvati Ra{ka, to tvrde stari vjerodostojni izvori i hrvatski i srpski. Staro hrvatsko djelo Metodos iz g. 753. navodi da se od Duvna i Cetine do Valone u Albaniji prostirala Crvena ili ju`na Hrvatska, koje su bili dijelovi budu}a Neretva, Zahumqe, Travuwa i Dukqa. Granice prvotne Srbije Metodos ovako opisuje: “od iste rijeke Drine prema istoku do Lipqana i Laba, koju nazva Ra{ka”. Stari srpski vladari dobro lu~e po~etnu, etni~ku Srbiju ili Ra{ku od tu|ih, kasnije osvojenih zemaqa. Etni~ka Srbija ili Ra{ka, to je wihova “djedovina”, koja obuhva}a “sve srpske zemqe”, a Dukqa (Zeta), Travuwa, Zahumqe i Dalmacija (Neretva) su kasnije osvojene tu|e pokrajine, koje su bile pripojene po~etnoj, etni~koj Srbiji.” (str. 66-67.) a) Diskreditovawe srpskog naroda vatikanskim metodama Pogre{no rezonuju}i da je mogu}e da se celi jedan narod, koji se sporazumno preseqava na nove prostore, preseli u jednom danu i maltene u jedan hotel useli, Mandi} naga|a o brojci od svega nekoliko hiqada izvornih Srba koji su do{li na Balkan. Me|utim, ako se ima u vidu koliko su veliki prostor Srbi na severu zauzimali, izme|u Labe i Sale s jedne, i Visle s druge strane, wihovo preseqewe na Balkan moralo se odvijati u du`em vremenskom periodu, verovatno izme|u 620. i 640. godine. Uostalom, i hrvatski istori~ari pi{u o Srbima Timo~anima i Srbima Brani~evcima, a slavonski knez Qudevit je, po~etkom devetog veka, pred Francima prebegao Srbima tako {to je Savu pre{ao. Porfirogenitovo delo nije moglo da bude sveobuhvatno, a i hrvatski istori~ari se sla`u da su wegovi iskazi o pro{lim doga|ajima neretko zasnovani na legendama, {to relativizuje wegovu istorijsku verodostojnost. Hrvati nemaju nikakvo pisano delo iz 753. godine ni uop{te iz sedmog i osmog veka, a wihovo hrvatsko ime se prvi put pojavquje u dokumentima u devetom veku, u vremenu kneza Borne. Sve ostalo su bajke. Ako su Hrvati slu~ajno i u kratkim vremenskim periodima ovladavali delovima Slavonije, Dalmacije i Bosne, automatski su, po Mandi}evoj logici, Dalmacija, Slavonija i Bosna u celini postajale za sva vremena hrvatske zemqe, a wihovi stanovnici su se, makakvog etni~kog porekla bili, odjedanput pretvarali u Hrvate. Sredwovekovna titula srpskih vladara kao gospodara sve srpske zemqe, Dukqe, Travunije, Zahumqa i Neretve obi~aj je tog vremena da se nabrajaju sve teritorije koje su imale bilo kakav politi~ki identitet u pro{losti. Uostalom, Nemawi}i kao najzna~ajnija srpska vladarska dinastija, poreklom su iz Huma. Da bi {to vi{e Srbe diskvalifikovao i u svojoj ideolo{koj viziji i sistemu vrednosti omalova`io, pored tvrdwe o wihovom neslovenskom azijatskom poreklu, Mandi} proizvoqno iznosi da su oni govorili zapadnoslovenskim jezikom, da su se poput Bugara jednostavno utopili u zate~enu isto~noslovensku masu, a da su `iveli i s velikim brojem Mavara, s kojima se nisu me{ali zbog wihove crna~ke rase. Prosto neverovatna lupetawa, ali i sasvim o~ekivana ako se ima u vidu zlo~ina~ka priroda Rimokatoli~ke 335

crkve kojoj Mandi} pripada. Govore}i o stvarawu antropolo{kog tipa sredwovekovnih Srba, on pi{e: “Po~etni, maloazijski tip Srba jako je preina~en na Labi. Tu su se Srbi stopili s brojnijim doma}im Slavenima i primili wihov zapadni slavenski jezik. Od tih Slavena, koji su se bili slili s ostacima starijega doma}ega nordijskog pu~anstva, polapski Srbi ba{tinili su neka svojstva nordijske rase. U novoj domovini u sredwem Balkanu Srbi su na{li Slavene prve selidbe, {tokavske ekavce. Ovima su Srbi dali svoje narodno ime i dr`avnu organizaciju, ali su se poput Bugara utopili u mnogobrojnijim Slavenima {tokavskim ekavcima: izgubili su svoj zapadni slavenski govor i primili {tokavsku ekavicu. Od tih Slavena doseqeni Srbi su primili velikim dijelom i tjelesne osobine. Na izgradwu narodnoga tipa sredovje~nih Srba utjecali su i ostaci staroga tra~koga i makedonskoga pu~anstva, a pone{to i Grci, koji su se doseqavali u Ra{ku za dugoga bizantskoga gospodstva. U Ra{koj i u okolnim planinama do dolaska Srba sa~uvao se osobito velik broj potomaka starih maurskih vojni~kih veterana, ali sredovje~ni Srbi nijesu s wima sklapali `enidbe, kako }emo kasnije vidjeti, jer su crna~ke osobine Maurovlaha tada jo{ bile istaknute i vidqive.” (str. 67-68.) Prosto ne postoji nijedan falsifikat iz starije hrvatske istoriografije koji Mandi} zdravo za gotovo ne prihvata kao su{tu istinu, a onda im dodaje mno{tvo sopstvenih izmi{qotina. Tako ponavqa odavno razobli~enu pri~u da se slovenski jezik i glagoqica koriste u Hrvatskoj, mada je odavno dokazano da su bili u upotrebi samo na podru~ju Dalmacije i Liburnije. Navodi da je splitska metropolija formirana ve} 641. godine, kad je navodno papa Ivana Ravewanina imenovao za prvog splitskog nadbiskupa i metropolitu. ^ak tvrdi da je ve} u sedmom veku postojala dr`avna i crkvena zajednica Hrvatske i Slavonije, kazuju}i: “I u panonskoj Hrvatskoj izme|u Gvozda i Drave moralo se kr{}anstvo zarana ra{iriti, dok su Hrvati u tim krajevima `ivjeli u dr`avnoj i crkvenoj zajednici s jadranskim Hrvatima, koji su se pokrstili ~etrdesetih godina 7. st. Budu}i da su panonski Hrvati pod konac toga stoqe}a potpali pod vrhovni{tvo Avara, koji su se bili oporavili poslije poraza pretrpqena od novodo{lih Hrvata, to je napredak kr{}anstva u Sloviwu jako zapeo.” (str. 72.) Dakle, prvo su Hrvati naneli te`ak poraz Avarima, a onda su se Avari oporavili i ovladali Hrvatima! Za Mandi}a je i izmi{qeni Duvawski sabor iz 753. godine nesporna ~iwenica. Samo mu je `ao {to Pop Dukqanin uop{te ne pomiwe “panonsku Hrvatsku”. Iako Dukqanin pi{e da se Srbija delila na Bosnu i Ra{ku, Mandi} i to nastoji da ispravi, ~ine}i neprikosnovenim samo one Dukqaninove iskaze koji se uklapaju u wegov koncept. U tom smislu navodi: “Ne{to malo prije duvawskoga sabora i Srbi su se pridru`ili hrvatskoj dr`avi, po svoj prilici iz bojazni pred vawskim neprijateqima: Avarima ili Bugarima. To je bio uzrok da je na duvawskom saboru stvorena nova hrvatska dr`avna jedinica, koja }e biti dovoqno jaka, da se i sama u potrebi brani. U tu jedinicu bili su ukqu~eni hrvatski zagorski krajevi, koji su nazvani Bosnom, i srpske zemqe, koje su prozvane Ra{kom. Ovoj novoj jedinici hr336

vatske dr`ave dato je zajedni~ko ime Surbija, jer su Srbi ~inili glavni dio te hrvatske dr`avne jedinice, a ta je poglavito bila i osnovana, da se poja~a obrana Srba od vawskih neprijateqa.” (str. 76.) [ta ko{ta Mandi}a da bez ikakvog nau~nog upori{ta napi{e da su Neretqani “bili hrvatsko samoupravno pleme, koje se g. 626. naselilo uz jadransku obalu od Neretve do Cetine.” (str. 77.) A {ta ako nije 626. nego 629. godine? Otkud dokazi za 629. godinu? Nema ih, kao ni za 626. Kad Porfirogenit ka`e da su Neretqani Srbi, on ne zna {ta govori, ali Mandi} zna jer mu je neophodno da Neretqane po svaku cenu proglasi izvornim Hrvatima. Sporazum frana~kih i vizantijskih careva Mandi} naziva hrvatsko-vizantijskim razgrani~ewem na reci Drimu. S druge strane, uprkos istorijskoj istini da su se Hrvati na strani Franaka borili protiv Slavonaca, Mandi} samouvereno veli: “Qudevita Posavskoga vaqa ubrojiti me|u velike i zaslu`ne hrvatske vladare. On se digao protiv mo}noga frana~koga carstva u obrani svoga hrvatskog naroda. Svojim otporom, koji su nastavili drugi doma}i vladari, a kasnije ih pomagali i vladari jadranske Hrvatske, Qudevit je zaustavio prodirawe germanizacije na zapadnoj granici panonske Hrvatske.” (str. 81.) A oko godine 854., zna to Mandi}, Hrvatska je pod Trpimirom grani~ila sa Bugarskom na reci Drini. Nego {ta, sve do Drine je i moralo biti hrvatsko. Nijedan ozbiqniji hrvatski istori~ar nije ni pomi{qao da to potvrdi. A kako Mandi} proizvoqno zakqu~uje manipuli{u}i istorijskim ~iwenicama i prilago|avaju}i ih svojim `eqama, svedo~i i slede}i citat: “Kako je poznato, od 6. st. pa do osnutka dubrova~ke metropolije (887/8.) i zagreba~ke biskupije (1094.) splitska se metropolija protezala od Ra{e u Istri do Drave i Dunava na sjeveru, te rijeke Drine i Budve na istoku. Budu}i da je g. 852. hrvatska dr`ava bila prostranija nego splitska metropolija, to nam govori da je tada Dukqa bila u hrvatskoj dr`avi, koja nije spadala pod splitsku metropoliju.” (str. 82-83.) Za ~uvenog srpskog vladara Stefana Vojislava, Mandi} pi{e da je “potomak stare hrvatske vladala~ke obiteqi u Dukqi” (str. 98.), a za hrvatskog kraqa Petra Kre{imira IV da je dr`avne granice pro{irio do Drima u Albaniji samo na osnovu toga {to ga je navodno papa 1063. oslovio kao kraqa Dalmacije (str. 99.) i podrazumevaju}i da se to moralo odnositi na Dowu i Gorwu Dalmaciju. On prisvaja i neretqanskog vladara Slavca kao hrvatskog kraqa iako je ta zabluda u istoriografiji odavno ra{~i{}ena. [to se ti~e “Kvolitera” ili teksta “Pakta konventa”, Mandi} priznaje da tu nije re~ o doslovnom prepisu izvornog ugovora, ali tvrdi da je tu ipak u pitawu “autenti~ni izvadak iz slu`benoga dokumenta, koji je bio izdan, nakon {to su se Hrvati g. 1102. nagodili s Kolomanom.” (str. 110.) Povodom tog teksta iz ~etrnaestog veka, Mandi} je ube|en da je re~ o dokazu da su i pored gubitka vladara narodne krvi, hrvatski velika{i “ipak sa~uvali suverenost hrvatske dr`ave i wezino jedinstvo od Jadrana do Drave i Dunava. Dogovorna nagodba bila je pravi me|unarodni ugovor izme|u dvije samostalne, suverene dr`ave: Ugarske i Hrvatske; prvu je zastupao kraq Koloman, a drugu predstavnici dvanaest hrvatskih plemena. Velik je nedostatak Dogovorne nagodbe bio taj, {to Hrvati nijesu izri~ito pridr`ali hrvatskom saboru 337

pravo izbora hrvatskoga bana i kraqevskih zamjenika u Hrvatskoj. Budu}i da o tome nije bilo ni{ta utvr|eno u Nagodbi, Arpadovi}i su zarana po~eli imenovati i Mayare za hrvatske banove, {to je bilo {tetno za hrvatsku dr`avnu samoupravu i nezavisnost.” (str. 114.) Wemu sada ne smeta {to u popisu tih dvanaest plemena nema dva tada najmo}nija, bribirskih [ubi}a i krbavskih Gu{i}a. To Mandi}u nije dovoqan signal da se treba zamisliti nad ishitrenim stanovi{tem, jer se ono uklapa u ideolo{ku koncepciju, pa iako je u koliziji sa stvarnim istorijskim ~iwenicama, tim gore po ~iwenice. Nema ni Frankopana, a vi{e je nego o~igledno da su svih dvanaest nabrojanih plemi}kih grupacija iz samo jedne, Lu~ke `upanije. Ta Lu~ka `upanija je nastala spajawem Lu~ke, Ninske, Bribirske i Sidra{ke `upanije. U isto vreme su nastale jo{ tri nove `upanije, Kninska, Li~ka i Poqi~ka, a nastavile su paralelno s wima da postoje stare velika{ke kne`ine i starohrvatske `upanije, poput Modru{ke. Sve one su odavno izgubile plemenski karakter i izgradile tipi~na feudalna svojstva. Dakle, nema nikakve sumwe, a u hrvatskoj istoriografiji je to pitawe odavno ra{~i{}eno, “Kvoliter” je nastao u ~etrnaestom veku i reguli{e tada{wa dru{tvena i politi~ka pitawa na vrlo ograni~enom prostoru, pa se nikako ne mo`e smatrati me|udr`avnim ugovorom, a svako wegovo prebacivawe u dvanaesti vek drasti~an je istoriografski falsifikat. Mandi} je svestan da je re~ o falsifikatu i uporno na wemu insistira, jer je koristan za wegovu tezu o “drugarskim kraqevstvima” (str. 111.) Ugarske i Hrvatske.

4. Tri izmi{qene hrvatske dr`ave Wegovi falsifikati i daqe jedan drugog susti`u. Tako, posle 1463. godine “u osvojenoj Bosni Hrvati bogomili listom su pre{li na islam, a s vremenom i ve}i dio Hrvata katolika. Ovi su postali zagrijani {iriteqi islama i odsada su se poznatom hrvatskom hrabro{}u i uporno{}u svim silama borili da sve hrvatske zemqe osvoje, prevedu na islam i okupe oko bosanskoga sanyakata, zatim pa{aluka.” (str. 122.) Tako su se “Hrvati” `estoko me|usobno poklali na Krbavskom poqu. “God. 1493. bosanski sanyak Jakub-pa{a provalio je u Hrvatsku i Krawsku s jakom vojskom doma}ih bosanskih Hrvata muslimana potpomognut ~etama rumelijskoga pa{e. Na povratku Hrvati su Jakuba do~ekali na Krbavskom poqu pod gradom Krbavom (dana{wa Udbina). U qutoj borbi, koja je trajala ~itavi dan, 9. rujna 1493., s jednakom hrabro{}u i uporno{}u borili su se sinovi istoga hrvatskog naroda, razdijeqeni vjerom i dr`avnom pripadno{}u. Krivwom neiskusnoga bana Emerika Deren~ina, vojska slobodne Hrvatske bila je hametom potu~ena.” (str. 123-124.) A vojska druge slobodne Hrvatske, “turske Hrvatske”, slavila je veliku pobedu. Ispade da jednim Hrvatima ne mo`e da svane dok drugim Hrvatima ne smrkne. Posebno poglavqe Mandi} posve}uje “samostalnim hrvatskim dr`avama”, u koje ubraja “Crvenu Hrvatsku”, Bosnu i Dubrovnik. Polazna mu je tvrdwa da su navodne hrvatske zemqe na izmi{qenom duvawskom saboru 753. bile razdeqene “na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (= zapadnu) 338

Hrvatsku od rijeke Ra{e u Istri do rijeke Cetine u dana{woj Dalmaciji, te Crvenu (= ju`nu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u dana{woj Albaniji. Crvena Hrvatska bila je na duvawskom saboru razdijeqena na samoupravne pokrajine: Neretvu, Zahumqe, Dukqu i Ilirik. Od tada ove pokrajine ~inile su jednu dr`avnu cjelinu, mawe vi{e izme|u sebe povezanu, koja je priznavala vrhovni{tvo op}ega hrvatskoga vojvode, pa kraqa u Bijeloj Hrvatskoj.” (str. 124-125.) Najugledniji hrvatski istori~ari su utvrdili da je taj duvawski sabor potpuno izmi{qen, a i takva podela zemaqa na posebne dr`avne jedinice bila bi bez presedana u celokupnoj istoriji ~ove~anstva. Neretva, Zahumqe, Travunija, Dukqa i navodni Ilirik nikada nisu ~inili jednu dr`avnu celinu, osim kad su se nalazili u sastavu jedinstvene srpske dr`ave. Pogotovo nikada nisu priznavali nikakvo vrhovni{tvo nekakvog op{teg hrvatskog vojvode ni hrvatskog kraqa. Ni u doba najmo}nijih hrvatskih kraqeva Hrvatska nije uspevala da se pro{iri ni na teritoriju od Cetine do Neretve, a kamoli daqe. Nije nimalo slu~ajno {to se u vreme sazivawa splitskog crkvenog sabora papa obra}a hrvatskom kraqu Tomislavu i humskom knezu Mihailu Vi{evi}u kao ravnopravnim vladarima, a i na samom saboru su prisustvovali i hrvatski i srpski velika{i. Nikada Hrvati nisu vladali Ilirikom ako to podrazumeva dana{wu Albaniju i nikada wihova ju`na granica nije mogla biti ni na reci Drimu. Da skarednost wegovog “metodolo{kog” postupka bude ve}a, Mandi} je Mihaila Vi{evi}a preimenovao u Mihajla Vu{evuk~i}a i nazvao ga najuglednijim hrvatskim velika{em uz kraqa Tomislava. Prava kvaziistoriografska groteska tek sledi, kad Mandi} napi{e: “Po~etkom druge polovice 10. st. vodstvo Crvene Hrvatske preuzimqe Dukqa, koja se prostirala uz more od Kotora do Drima. Tu se razvila hrvatska pokrajinska dinastija, koje se poglavar slu`beno nazivao ban ili vojvoda, a narod ga nazivao “kraq”, prema starom hrvatskom obi~aju. Vladimir, ~lan te doma}e dukqanske dinastije, vladao je Crvenom Hrvatskom po~etkom zadwe ~etvrti 10. st. Budu}i da je Stjepan Dr`islav, op}i hrvatski kraq, stupio u prijateqstvo s bizantskim carstvom, bugarski car Samuel g. 990. ili slijede}e navalio je na Crvenu Hrvatsku i zarobio vojvodu Vladimira. Domalo ga je o`enio sa svojom k}erkom Teodorom – Kosarom i predao mu Crvenu Hrvatsku na upravu pod bugarskim vrhovni{tvom.” (str. 125.) Ba{ briga Mandi}a {to svi, aposlutno svi originalni istorijski izvori svedo~e da je ovde iskqu~ivo re~ o Srbima. [ta }e jadni Srbi kad nisu bili ni svesni da su oni zapravo “Crveni Hrvati”. Za Stefana Vojislava i Mihaila Vojislavqevi}a tvrdi da su priznavali vrhovnu vlast Stjepana I i Petra Kre{imira IV, ali da Mihailo 1074. “nije priznao izbor Slavca za hrvatskoga kraqa, pa je Dukqu odcijepio od Hrvatske i osamostalio. God. 1077. Mihala je dobio kraqevski naslov i krunu od bizantskoga cara Nikifora Brianija. Tim je osnovao novo hrvatsko kraqevstvo u Crvenoj ili ju`noj Hrvatskoj. Budu}i da je u dr`avi bilo ~imbenika, koji nijesu odobravali cijepawe jedinstvene hrvatske kraqevine, Mihala je dao napisati qetopis “Kraqevstvo Hrvata”, u kojemu je qetopisac dokazivao da je prvotno sredi{te stare hrvatske dr`ave bilo u Dukqi, prema tome Mihala je samo obnovio staro zakonito stawe.” (str. 128.) Re~ je tu o “Letopisu Popa Dukqanina” 339

ili “Barskom rodoslovu” za koji je nesporno da nikakve veze nije imao sa Mihailom. Koliki je Mandi} la`ov ipak najupe~atqivije svedo~i slede}i citat: “Tek kraqu Bodinu (1081-1101.), sinu i drugom nasqedniku kraqa Mihale, uspjelo je od protupape Klementa VIII Viberta dobiti metropolitanski pla{t za barskoga nadbiskupa i papinsko priznawe dukqanskoga kraqevstva.” (str. 127.) Ni re~i o tome da je tada barski nadbiskup stekao zvawe primasa Srbije, koje i danas nosi! a) Prisvajawe loze Nemawi}a i srpskih zemaqa A po Mandi}u i Nemawi}i su ~isti Hrvati, ~ije hrvatsko poreklo ovako obja{wava: “Prvih godina svoje vladavine Bodin je oslobodio Ra{ku od Bizanta i tu postavio za velike `upane svoja dva dvorjanika: Vukana i Marka, dukqanske Hrvate, starinom iz Ribnice kod dana{we Podgorice. Ovo je bilo sudbonosno za budu}nost hrvatske Dukqe. Kada je, naime, iza Bodinove smrti Dukqa oslabila usqed borbi u kraqevskoj obiteqi, ra{ki `upani po~eli su se mije{ati u Dukqu, koju su smatrali svojom starom domovinom, dok nije Stefan Nemawa, praunuk Bodinova dvorjanika Marka, g. 1189. potpuno uklonio dukqansku kraqevsku obiteq i sam zavladao tom starom hrvatskom zemqom. Hrvatsko pu~anstvo Crvene Hrvatske bilo je od starine katoli~ko, rimskoga obreda, slu`e}i se djelomi~no latinskim jezikom, a djelomi~no glagoqicom.” (str. 127.) Kako nema nikakvih dokaza da je to stanovni{tvo zaista hrvatsko, Mandi} za svaki slu~aj insistira na podatku da je ono bilo prvobitno rimokatoli~ko, pa na kraju dolazi na pozicije skoro svih hrvatskih ideologa koji i nesvesno potvr|uju da je u wihovoj ideolo{koj vizuri pojam hrvatstva sveden na Srbe katolike. Usput, uglaste glagoqice, koja je hrvatska specifi~nost, nikada nigde u Dukqi nije bilo. Zato Mandi} bosan~icu progla{ava za hrvatsku }irilicu, kako bi naknadno pohrvatio i Miroslavqevo jevan|eqe. “Taj evan|elistar pisan je hrvatskom }irilicom (bosan~icom) u wezinu po~etnom razvoju, na osnovu hrvatske recenzije staroslavenskih glagoqskih kwiga.” (str. 128.) Kad su se srpski vladari definitivno opredelili za pravoslavno hri{}anstvo i nacionalnu srpsku crkvu, “budu}i da je doma}e pu~anstvo bilo ustrajno u starom rimskom obredu”, prema Mandi}u, srpski kraqevi Uro{ I i Uro{ II Milutin su “upotrebqavali i silu, da doma}e katoli~ko pu~anstvo prevedu na pravoslavqe: katoli~ke biskupe progonili su iz biskupija, ili nijesu dopu{tali da se rede, katoli~ke su `upe i samostane oduzimali i u wih smje{tali pravoslavne sve}enike i kalu|ere.” (str. 128.) I na kraju, “taj je pritisak prestao, kada je nakon Du{anove smrti doma}a hrvatska obiteq Bal{i}a oslobodila Dukqu od srpskoga gospodstva i uspostavila doma}u upravu.” (str. 128.) I Crna Gora je, prema Mandi}u, sa~uvala hrvatsku nacionalnu svest. “Uza sve politi~ke i vjerske promjene u Crnoj Gori, kako se nazivqe sredovje~na hrvatska Dukqa od polovice 15. st. nije nigdje bila prekinuta hrvatska predaja, niti se u stanovni{tvu utrnula svijest o wegovu hrvatskom podrijetlu. Osim neznatnih iznimaka, u kr{ne krajeve Crne Gore nije se nigda doseqivao strani narodni `ivaq, nego su tu stalno `ivjeli potomci negda{wih Hrvata Dinaraca, koji i danas govore hrvatskim ijekavskim govorom s jakom primjesom hrvatske ~akav{tine i ~akavskim naglaskom.” (str. 130.) 340

^ak je i ~akav{tinu Mandi} na{ao u Crnoj Gori, ali je potom odmah sve tragove te ~akav{tine dobro sakrio, da ih niko drugi ne mo`e prona}i. “I podjela Crne Gore na plemena i wihove uredbe hrvatskoga su podrijetla. I u mjesnim imenima, narodnim obi~ajima i predaji sa~uvala se uspomena na Hrvate i Crvenu Hrvatsku. Kada je turski putopisac Evlija ^elebija g. 1644. do{ao u dana{wi crnogorski kraj Pivu me|u pravoslavne Crnogorce, navodi da su tu `ivjeli “~isti, pravi Hrvati”. Kada su crnogorski muslimani za pokoqa g. 1709. i za pro{irewa Crne Gore u 19. st. bje`ali u Bosnu i Sanyak, nosili su sa sobom hrvatsko ime i to su davali svojim obiteqima i mjestima, gdje bi se nastanili. Tako: Hrvati, Hrvi}i, Hrve, Hrva~i}i, Arvati, Arvatovi~i, Hrvacka, Hrvatsko Brdo, itd... Potiskivawe hrvatskoga imena i srbizirawe Crne Gore po~iwe u 17. st. putem pravoslavne crkve. Ali to nije imalo ja~eg uspjeha do sredine 19. st. Pravi apostol Srpstva u Crnoj Gori bio je vladika Petar II Wego{ (1830-1851.). Pod jakim utjecajem srpske propagande Ilije Gara{anina i Vuka Stefanovi}a Karayi}a, Wego{ je spjevao svoje veliko pjesni~ko djelo “Gorski vijenac”. To djelo, koje je hvalospjev srpskom pravoslavqu, najvi{e je pridonijelo posrbqewu crnogorske inteligencije. Me|utim, u {irokim narodnim slojevima `ivjela je jaka narodna podsvijest, koja im je govorila da oni nijesu Srbi. To je prisililo stvaraoce druge Jugoslavije, da su dr`avnim ustavom stvorili crnogorsku republiku i priznali da su Crnogorci narod, koji je razli~it od drugih naroda u Jugoslaviji.” (str. 130-131.) Iako Konstantin Porfirogenit izri~ito pi{e da je Bosna izvorno srpska zemqa, Mandi} to prenebregava pa, potenciraju}i uop{ten Porfirogenitov podatak da su se Hrvati naselili u Dalmaciji, Panoniji i Iliriku, zakqu~uje: “Na tom prostoru le`ala je dana{wa Bosna i Hercegovina, pa su ih Hrvati naselili za svoga doseqewa g. 626.” (str. 132.) Odmah potom sledi pozivawe na “Letopis Popa Dukqanina” u wegovoj hrvatskoj redakciji, koji uporno naziva “Kraqevstvo Hrvata”. Naredni argument mu je institucija bana, pa iznosi: “Da su Hrvati naselili Bosnu odmah kod svoga dolaska na jug, govori nam i politi~ko ure|ewe zemqe. Bosna je bila od najstarijih vremena banovina: banovi su wom neprekidno vladali do g. 1377., kada se tada{wi bosanski ban Tvrtko I proglasio kraqem. Banska ~ast je ~isto hrvatska ustanova. Wu ne poznaju ni Srbi ni Bugari, niti drugi narodi sredwovjekovne Europe. Zbog toga svugdje, gdje vladaju banovi, moramo re}i da su tu `ivjeli Hrvati, jer su samo oni mogli dati zemaqskom vladaru svoj ~isto hrvatski naziv bana. I banska nam ~ast, dakle, svjedo~i da su u Bosni `ivjeli Hrvati od najstarijih vremena pa tijekom cijeloga sredwega vijeka.” (str. 132-133.) Banstvo je ~isto avarska ustanova, a Hrvati su je preuzeli zajedno sa Likom, Krbavom i Gackom, gde su Avari nastavili da `ive u izvesnom autonomnom statusu i po doseqewu Hrvata. Potom su instituciju banstva preuzeli Ma|ari, osnivaju}i nekoliko banovina na podru~jima svoje dr`ave, koja nikakve veze sa Hrvatima nisu imala. Tek kad je Bosna do{la pod ma|arsku vlast u woj je uvedena ustanova bana, a dotad su postojali knezovi i `upani, kao po svim ostalim srpskim zemqama, ali i hrvatskim. Daqe, kod Mandi}a stare la`i u novom pakovawu. Tvrdi da je na izmi{qenom duvawskom saboru “Bosna bila samoupravna jedinica hrvatske dr`ave” (str. 133.), 341

da su Trpimir, Tomislav i Kre{imir II imali granicu na Drini, da bi se kqu~na Mandi}eva nebuloza svela na slede}e: “I dru{tveno ure|ewe sredwovjekovne Bosne bilo je hrvatsko. Bosna je tada bila tijesno povezana s hrvatskim zemqama. To nam potvr|uju i danas arheolo{ki ostaci crkava, kraqevskih i velika{kih dvorova te brojni nadgrobni spomenici, zvani ste}ci. Svi ti nose obiqe`ja zapadna i hrvatska.” (str. 133.) Nakon izmi{qotine da je hrvatski kraq Petar Kre{imir IV osnovao oko 1060. godine katoli~ku biskupiju u Bosni, Mandi} pi{e da je tu bosansku biskupiju “papa Klement III Vibert g. 1089. podvrgao novoj metropoliji u Baru, {to nam govori da se Bosna ne{to prije toga bila pridru`ila novom hrvatskom kraqevstvu u Crvenoj ili ju`noj Hrvatskoj. U sastavu te dr`ave ostala je Bosna kao samoupravna jedinica do g. 1138., kada se povratila u zajednicu hrvatsko-ugarskoga kraqevstva.” (str. 134.) Slu~ajno se ta “Crvena ili ju`na Hrvatska” zvala Srbijom, kao i barski metropolita po izri~itom papskom aktu primasom Srbije. Za{to on nije bio primas “Crvene ili ju`ne Hrvatske”? Prvi u istoriji poznati bosanski ban Bori} bio je vazal ugarskog kraqa polovinom dvanaestog veka, a ne nikakvog hrvatskougarskog. Mandi} falsifikuje spise vizantijskog letopisca Jovana Kinamosa, koji, u vreme vladavine cara Manojla, pi{e da Bosnu od druge srpske zemqe deli reka Drina tako {to ubacuje zapetu, pa tekst dobija druga~ije zna~ewe – “dijeli Bosnu od druge, srpske zemqe.” (str. 134.) Sledi dezinterpretacija Kinamosa da wegov slede}i citat dobije zna~ewe etni~kih razlika izme|u Srba i Bosanaca: “A Bosna nije podlo`na velikom `upanu Srba, nego je sama za se; drugi narod, koji svojim na~inom `ivi i sam sobom upravqa.” (str. 134.) Tu onda dolazi Mandi}evo “znala~ko” tuma~ewe: “Kinamos, koji je s carem Emanuelom osobno bio u Ra{koj te iz vlastitog uvida poznavao narodne prilike u toj zemqi i Bosni, ovde neprijeporno tvrdi da u Bosni ne `ive Srbi, nego drugi narod, naime Hrvati, jer tada, kao i danas, u sredwem Balkanu nije bilo drugih naroda osim Hrvata i Srba.” (str. 134135.) ^ak i bogumilstvo, kao autenti~nu isto~wa~ku jeres u hri{}anstvu, Mandi} bi da prika`e kao zapadwa~ki produkt. A i bosanska dinastija po prirodi stvari morala bi biti hrvatska. “Od sredine 13. st. bosanski banovi i kraqevi nazivaju se Kotromani}i, po svoj prilici po Prijezdi Velikome, koji je bio sin k}eri hrvatskoga velika{a Kotromana.” (str. 138.) Taj navodni “hrvatski velika{ Kotroman” sasvim je nepoznat u istoriji, ali {ta je sa planinskom obla{}u Kotroman u dana{woj Srbiji, od U`ica prema Drini? Nisu li po Kotromanu Kotromani}i prezime dobili? Za kraqa Tvrtka I Mandi} pi{e da je imao nameru da oko Bosne okupi sve hrvatske zemqe, a da se krunisawem srpskom krunom samo nameravao domo}i svetodmitarskog danka koji su Dubrov~ani pla}ali srpskim vladarima. Iznosi i precizne podatke o popisu stanovni{tva “iz 1463. godine, kad je Bosna pala u turske ruke”. “Uz mali broj neslavenskih Vlaha i oko 25.000 Srba u Podriwu, tada je u bosanskom kraqevstvu jo{ `ivjelo iskqu~ivo staro hrvatsko pu~anstvo, i to oko 750.000 katolika i 80-90.000 bogomilskih vjernika.” (str. 142.) Svi su oni uporno prikrivali da govore ~akavskim jezikom kao materwim, pa su u dru{tvenom `ivotu glumili da govore {tokavski. Dok su bogumili vrlo brzo pre{li na islam, Mandi} za katolike ka`e 342

da ih je progonila turska vlast. “Da se za{tite od dru{tvene podre|enosti i da spase svoju vjeru, jedan dio Hrvata katolika iselio se u slobodne hrvatske i druge katoli~ke zemqe. Wihov se broj pewe do 300.000 du{a. To su bili: Hrvati Buwevci, Hrvati Uskoci, Vodeni (=bosanski) Hrvati, Hrvati Predavci i Hrvati [okci. Jedan dio, osobito gdje za duqe vremena nije bilo katoli~kih sve}enika, kao u isto~noj Hercegovini i zapadnoj Bosni, stavio se pod za{titu pravoslavne crkve, koja je u`ivala posebne povlastice u turskoj dr`avi. Najve}i dio Hrvata katolika prihvatio je islam: u gradovima i trgovi{tima u punom smislu, a po selima samo vawskim na~inom.” (str. 143-144.) To mu je samo uvertira za tvrdwu da je 1624. godine u Bosni i Hercegovini `ivelo 900.000 muslimana, katolika 300.000, “a pravoslavnih, ve}inom neslavenskih Vlaha i popravoslavqenih Hrvata katolika oko 150.000. Do be~kih ratova katolici }e se smawiti vi{e od polovine iseqewem i prijelazom na islam i pravoslavqe. Nakon iseqewa g. 1684-1699. Hrvati katolici }e pasti u Bosni i Hercegovini na 25.000 du{a.” (str. 144.) Hrvata tu nikada gotovo da i nije bilo, osim u najzapadnijim predelima, ali sada Mandi} priznaje da je i katolika skoro potpuno nestalo do 1700. godine. Me|utim, odmah zatim tvrdi: “Pu~anstvo Bosne i Hercegovine, iako je mijewalo vjeru i prije i poslije pada Bosne (1463.), ostalo je i za turske uprave ono isto staro hrvatsko stanovni{tvo, koje se doselilo u zemqu g. 626.” (str. 144.) Kako je onda tako uspe{no zaboravilo svoj lepi ~akavski jezik. Po Mandi}u, Hrvat je bio i veliki vezir Mehmed-pa{a Sokolovi}. Zato je i obnavqao Pe}ku patrijar{iju. Vukli ga wegovi hrvatski koreni i visoko izra`ena hrvatska nacionalna svest. “I muslimani i katolici, iako su ih drugi, pa i oni sami sebe, obi~no nazivali Bo{wacima i Hercegovcima, bili su svijesni da su Hrvati. I jedni i drugi govorili su starim hrvatskim jezikom ikavskoga govora s jakim primesama ~akav{tine; upotrebqavali su i daqe hrvatsko pismo, zvano bosan~ica; zadr`ali su mnoge stare hrvatske narodne obi~aje u obiteqskom i dru{tvenom `ivotu, te starinsko narodno sujevjerje o vilama, vje{ticama i vukodlacima. I danas Hrvati katolici i muslimani Bosne i Hercegovine ~ine posebnu zajednicu jezi~nu i biolo{ku, razli~itu od doseqenih Srba. Da su b-h katolici i muslimani bili svijesni svoje hrvatske narodnosti i u turskim vremenima, navodimo ove ~iwenice: Kada su koncem 15. i po~etkom 16. st. bosanski starosjedioci po~eli bje`ati na zapad: Buwevci, Vodeni Hrvati, Predavci i drugi, oni sami sebe nazivqu Hrvatima, a tako ih zovu i wihovi suvremenici. Papinski legat A. Burgio g. 1526. pi{e da “Bosna pripada Hrvatskoj”. Drugi papinski izaslanik g. 1580. biqe`i da je Una “glavna rijeka Hrvatske”. Hrvatski pisac fra Frawo Glavini}, ro|en 1585. u Glamo~u u Bosni, svoj jezik naziva “hrvatski”. U svom djelu “Po~eci (fraweva~ke) provincije Bosne Hrvatske”, on pi{e: “Bo{waci su isti narod s Hrvatima; a i jezik im je isti”. Bosanski starosjedioci katoli~ke vjere, kada bi stupili u tursku vojni~ku slu`bu, nazivali su sebe: “Junaci Hrvati”. To wihovo ime vi{e puta zabiqe`io je turski putopisac Evlija ^elebija, koji je Bosnu proputovao nekoliko puta u 17. st. ^elebija je zapisao da su i pravoslavni stanovnici crnogorske Pive bili “~isti pravi Hrvati”. (str. 145-146.) Ali, najimpresivniji 343

su ipak Mandi}evi statisti~ki podaci, utemeqeni na “demografskim” prou~avawima. “Dana{wi muslimani u Bosni i Hercegovini po svom etni~kom podrijetlu potje~u: od b-h uro|enih Hrvata, bogomila i katolika, 80-85%; od doseqenih Hrvata muslimana iz okolnih hrvatskih krajeva i Crne Gore, 12-13%; turskoga su i drugoga stranoga podrijetla wih 3-5%.” (str. 148.) A {ta je samo sa onim desetinama hiqada muslimana koji su se po sultanovom nalogu u Bosnu preselili iz Srbije, nakon Prvog i pogotovo Drugog srpskog ustanka? I Mandi}evo svojatawe Dubrovnika po~iwe od 626. godine, kada su se navodno Hrvati “naselili na padinama brda Sv. Sr|a sve do morskoga kanala.” (str. 149.) Ispade da su Hrvati tom gradu i ime dali po {umovitoj “Dubravi”, jer to je vaqda stara “hrvatska” re~, koja zna~i dubiti na glavi u smislu hrvatske nacionalne logike, koja je sva naopaka. “Da bi mogli nesmetano u`ivati zemqi{ta oko grada, Ragusa od g. 879. pla}a hrvatskim knezovima Zahumqa i Travuwe po 36 zlatnika godi{we. Za kraqa Tomislava (92329.) i Dr`islava (969-95.) Ragusa je bila pod hrvatskom upravom sa svom bizantskom Dalmacijom.” (str. 150.) Samo, kako ~uveni dubrova~ki arhiv nije uspeo da se dokopa makar jednog izvornog dokumenta koji bi o tome svedo~io? La`i se nastavqaju, pa Mandi} pi{e: “Na otocima i uz morsku obalu od Neretve do kotorskog zaqeva, kao i u cijeloj primorskoj Dalmaciji, nije bilo Slavena prve selidbe. Te su krajeve naselili iskqu~ivo Hrvati kod svoga dolaska g. 626... Kada se hrvatsko naseqe Dubrovnik, koje je le`alo su~elice gradu Ragusi, spojilo s tim romanskim gradom, to je imalo za posqedicu da je hrvatski `ivaq postao sastavnim i znatnim dijelom novoga grada Ragusa – Dubrovnika. Najvjerojatnije je, da su Ragusa i Dubrovnik bili ujediweni u jednu op}inu, kada je Ragusa postala glavnim gradom bizantske vojni~ke oblasti Crvene Hrvatske i Bosne g. 1018-1042... Drugi put, kojim se Ragusa i wezino plemstvo pohrva}ivalo, bile su `enidbe Ragu`ana s okolnim Hrvatima i doseqewe uglednih obiteqi iz okolnih i daqwih krajeva, u kojima su `ivjeli Hrvati katolici. Ovaj priliv Hrvata u Ragusu bio je znatan osobito g. 923-1074., za hrvatskih kraqeva Tomislava do Petra Kre{imira IV, koji su upravqali, ili imali u svojoj vlasti bizantsku Dalmaciju, pa i grad Ragusu.” (str. 153.) Iako je u to vreme geografski pojam Dalmacije bio veoma su`en i obuhvatao obalski pojas od Zadra do Omi{a, Mandi} prvo Dalmaciju pro{iruje do Dubrovnika i daqe, a onda nekriti~ki prihvata stanovi{te starije hrvatske istoriografije da su dalmatinski gradovi, Split, Zadar, Trogir itd., bili inkorporisani u hrvatsku dr`avu, a onda sa svoje strane me|u wih ubacuje i Dubrovnik, pa je kompletan “nau~ni” iskaz gotov. [to se Srba ti~e, oni “nijesu imali udjela u poslavewewu Raguse. Oni su izbili na Jadran tek koncem 12. st., kada je Ragusa ve} bila uglavnom pohrva}ena. Usto Srbi su do cara Vasilija I (867-886.) ve}inom bili pogani, a tada su primili kr{}anstvo isto~noga obreda, a od g. 1054. slijedili su isto~ni raskol. Ragu`ani, koji su od starine bili revni katolici i sqedbenici rimske ltiurgije i rimske crkve, nijesu se `enili sa Srbima isto~wacima, niti su dopu{tali da se oni nasequju u gradu.” (str. 154-155.) Kada je 344

1333. srpski kraq Stefan Du{an Dubrov~anima prodao Ston i Peqe{ac, on se “tada pobrinuo da s prodanoga zemqi{ta povu~e sve Srbe, tako da su u Stonu i Ratu ostali samo starosjedioci Hrvati: katoli~ke, patarenske i pravoslavne vjere, na koju su mjesne Hrvate katolike srpski vladari bili silom preveli.” (str. 158.) Istina je sasvim druga~ija, jer ne samo da Du{an nije povla~io nijednog Srbina, nego je ugovorno obavezao Dubrov~ane da se u Stonu zadr`i pravoslavna episkopija. “Dr`avnim pro{irewem tijekom 14. i po~etkom 15. st. s ~isto hrvatskim pu~anstvom Dubrovnik je kona~no postao potpuno hrvatska dr`ava. Iako se po tada{wim obi~ajima i zbog vawske trgovine uredovalo latinskim jezikom, u ku}ama se govorilo hrvatski. U to doba pohrvatile su se zadwe romanske obiteqi u Dubrovniku pod utjecajem hrvatske okoline i `enidbama.” (str. 159.) Za dubrova~ki dr`avni arhiv, Mandi} ka`e da se u wemu “do danas o~uvalo veliko mno{tvo veoma vrijednih izvora za poznavawe povijesti Dubrova~ke republike, Crvene Hrvatske, Bosne, Srbije, Turske i dobroga dijela zemaqa Sredozemnoga mora. Dubrova~ki dr`avni arhiv spada u red najve}ih i najznamenitijih arhiva u Europi.” (str. 163-164.) Na wegovu veliku `alost, upravo u tom dubrova~kom arhivu nema ni jednog jedinog dokumenta koji bi dokazivao da je bilo kada postojala nekakva “Crvena Hrvatska” ili da je Dubrovnik imao bilo kakve politi~ke veze sa hrvatskim vladarima. Pri~u za sebe predstavqa na~in na koji Mandi} nasilno pohrva}uje dubrova~ku kwi`evnost i jezik na kome je ona nastala, mada se na naj{irem dubrova~kom podru~ju ~akavski govorio samo na Lastovu. Mandi} iznosi: “Najzna~ajniji kulturni prinos Dubrov~ana jest hrvatska dubrova~ka kwi`evnost. U svojim po~ecima ona nije samonikla, nego je nastala i razvijala se na predradwama crkvene glagoqske kwi`evnosti u zapadnoj Hrvatskoj, napose na otoku Krku. U hrvatskoj glagoqskoj kwi`evnosti izra|eni su pjesni~ki jezik i pjesni~ki oblici u 10. i 11. st., dok je dubrova~ka vlastela jo{ ve}inom govorila dalmatinsko-romanskim jezikom. Pjesni~ko blago hrvatske glagoqa{ke kwi`evnosti u Dubrovnik su prenijeli sve}enici glagoqa{i svjetovni i redovni, zvani “}irilice” po Sv. ]irilu, po~etniku glagoqske slu`be Bo`je. Na prve dubrova~ke pjesnike djelovala je i svjetovna hrvatska kwi`evnost iz zapadnih hrvatskih krajeva, napose iz Splita i Hvara. Tu se hrvatsko svjetovno pjesni{tvo najprije razvilo, budu}i da je bilo najbli`e `ari{tima glagoqske kwi`evnosti u sjevernim jadranskim otocima. Me|utim, ve} u po~etku 16. st. Dubrov~ani preuzimqu vodstvo u hrvatskom kwi`evnom stvarawu. Tada je u Dubrovniku i vlastela op}enito govorila hrvatski i samo jo{ pokoji starac znao je stari dalmatinsko-romanski jezik... I u cvatu dubrova~ke kwi`evnosti pjesnici odr`avaju veze sa zapadnim hrvatskim pjesnicima: svoja djela izmjeni~no ~itaju i jedan na drugoga utje~e. I jedni i drugi bili su svijesni svoga hrvatstva i to su u svojim pjesmama isticali.” (str. 165-166.) Me|utim, od tog hrvatstva u Dubrovniku nikad ni{ta nije bilo, ali su Dubrov~ani bili zaneseni slovenstvom, idejom slovenskog narodnog jedinstva na podlozi katoli~anstva, s bosanskim dijalektom kao zajedni~kim kwi`evnim jezikom i srpskom }irilicom kao nacionalnim pismom. A ako je nekad neko od dubrova~kih kwi`evnika uop{te 345

pomenuo Hrvate, poput Vladislava Men~eti}a (1600-1666.) koji je jednu svoju pesmu posvetio hrvatskom banu i zavereniku Petru Zriwskom, onda je to redovno bilo u funkciji ideje o sveslovenskoj uzajamnosti. Ose}aju}i da mu je teza o navodnom dubrova~kom hrvatstvu, ako se na trenutak zanemari katoli~ki faktor i fratarsko praznoslovqe, na veoma slabim, staklenim nogama, Mandi}u je veoma va`no da kategori~ki porekne srpski faktor u dubrova~kom literarnom identitetu. “Srbi nijesu imali nikakva udjela u postanku i razvoju dubrova~ke kwi`evnosti. Do 18. st. Srbi uop}e nisu imali prave kwi`evnosti. Sve srpsko pisawe do toga doba sastojalo se u nekim prijevodima iz bizantskoga i bugarskoga jezika, ve}inom crkvenoga i pou~noga zna~aja; zatim u prijepisima, a od g. 1494. i tiskawu crkvenih “trebnika”, molitvenika i liturgijara. To srpsko pisawe nije ni u ~emu utjecalo na razvoj dubrova~ke kwi`evnosti, a niti je ta utjecala na srpsko pisawe. Suvremeni nosioci srpske pismenosti, pravoslavni kalu|eri, odgojeni u isto~noj liturgiji i u bizantskom duhu, nijesu se zanimali za dubrova~ku kwi`evnost, koja je bila zapadna i katoli~ka. Suvremeni Srbi nijesu katoli~ki Dubrovnik smatrali srpskim gradom, niti su o wemu i wegovoj povijesti pisali u svojim qetopisima i zgodovinarima.” (str. 168.) Srbi su svojim stalnim prilivom postepeno mewali dubrova~ku etni~ku strukturu, a svi istorijski motivi stare dubrova~ke kwi`evnosti uglavnom prikazuju srpsku pro{lost, {to je najboqi dokaz nacionalne samoindentifikacije wihovih autora. I srpska kwi`evnost do osamnaestog veka neuporedivo je bogatija od hrvatske. Dubrova~ka kwi`evnost jeste bila zapadna i katoli~ka, ali nipo~emu nije bila hrvatska. A {to se savremenih Srba ti~e, wihovoj vlasteli je Dubrovnik ~esto slu`io kao dragoceno uto~i{te, diplomatski posrednik i nezamewiv trgova~ki partner. Za Hrvate ni prvo, ni drugo, ni tre}e – jednostavno nikakvih zna~ajnijih kontakata nije bilo. b) Preure|ivawe srpske najranije istorije Ina~e, za Srbe Mandi} tvrdi da za prvih pet vekova wihove balkanske istorije nema nikakvih dokumenata. Logika je jednostavna. Ono {to mi je neugodno jer protivre~i mom konceptu, najboqe je da proglasim da uop{te ne postoji. Zato opet pribegava o~iglednim la`ima i ogoqenim falsifikatima, pa ka`e: “U starom hrvatskom djelu “Metodos” sa~uvana je vijest, da je Ra{ka na duvawskom saboru g. 753. bila u sastavu hrvatske dr`ave. Po svoj prilici, Ra{ka se u drugoj ~etvrti 8. st. stavila pod okriqe hrvatske dr`ave, da se za{titi od Avara, koji su ponovno oja~ali nakon poraza g. 626-635., ili od Bugara, koji su do{li na Balkan g. 681. i u drugoj ~etvrti 8. st. po~eli provaqivati u sredwi i sjeverozapadni Balkan. Kako moramo zakqu~iti iz bijega Qudevita Posavskoga u Ra{ku g. 822. tada Ra{ka nije bila u sastavu hrvatske dr`ave, niti je priznavala vrhovni{tvo Karla Velikoga, kojega Hrvati priznaju od g. 803. Najvjerojatnije je, da su se Srbi odcijepili od Hrvata i priznali vrhovni{tvo bizantskoga cara Nicefora I (802-811.), kada je taj g. 805/6. uspostavio kopnenu vezu izme|u Bizanta i Dra~a i Hrvatima oteo stari Ilirik.” (str. 169-170.) Kada se Mandi} upla{i sopstvenog preterivawa u la`ima, falsifikatima i pseudonau~nim konstrukcijama, 346

onda pribegava izrazima “verovatno”, “po svoj prilici”, “najvjerojatnije”, “kako moramo zakqu~iti” itd. Ne samo da je duvawski sabor sasvim izmi{qen, nego Ra{ka nikada nije bila u okriqu nikakve hrvatske dr`ave, pa ~ak nije s wom neposredno ni grani~ila. Qudevit Posavski nikada u svom `ivotu nije bio u Ra{koj. On je iz Siska prebegao Srbima, ali negde veoma blizu, samo {to je pre{ao preko Save ili Une. Krajwe je sme{no kako Mandi} hrvatizuje staru srpsku istoriju. Tako pi{e: “Uz pomo} i pod vrhovni{tvom Bizanta ^aslav je sredio i u~vrstio Ra{ku. God. 944. za dinasti~kih borba u Hrvatskoj ^aslav je zauzeo Crvenu Hrvatsku, Bosnu i tri `upe Bijele Hrvatske. Zadwih godina cara K. Porfirogeneta (+ 959.) ^aslav je Ra{ku osamostalio od Bizanta, ali je domalo poginuo u borbama s Mayarima. Na to su Hrvati Bosnu i druge hrvatske zemqe oslobodili od Srba i ponovno ujedinili s Hrvatskom.” (str. 175.) Daqe kazuje: “Za svoje vlade u Ra{koj Bugari su potpuno istrijebili sve ~lanove stare srpske vladarske obiteqi. God. 1036-42. Dobroslav, zvan Stjepan Vojislav, ~lan stare hrvatske dukqanske obiteqi, pobunio je i oslobodio Dukqu i Ra{ku. On je sebe smatrao zakonitim ba{tinikom izumrle srpske veliko`upanske obiteqi, jer je po majci bio unuk zadwega srpskoga velikoga `upana Qutomira.” (str. 176.) U skladu s tim, “novi politi~ki `ivot u Ra{koj po~iwe s Bodinom (1081-1101.), kraqem sredovje~ne hrvatske Dukqe.” (str. 176.) Za ~uvenog Srbina Belo{a, sina srpskog velikog `upana Uro{a I, koji je do{ao u Ugarsku sa sestrom Jelenom, udatom za ugarskog kraqa Belu II, Mandi} veli: “Taj je u Ugarskoj vr{io palatinsku slu`bu, a u Hrvatskoj je bio dugo banom, gdje su ga smatrali svojim kao unuka hrvatskoga plemi}a Marka iz Ribnice u Dukqi.” (str. 177.) U svakom slu~aju, “za prvih petsto godina Srbi su `ivjeli u sredwem Balkanu redovito pod tu|om vlasti: Bizantinaca, Bugara i Hrvata.” (str. 179.) Po Mandi}u i Stefan Nemawa je nesumwivo hrvatskog porekla, ali je uneo “u srpsku povijest osvaja~ki duh, koji srpsku dr`avu pro{iruje i gradi, uklapaju}i u wu tu|e dr`avne prostore i razne narodne skupine.” (str. 179.) Pa i odakle uop{te Srbima osvaja~ki duh ako im ga nisu Hrvati udahnuli. Kako se Stefan prvoven~ani potpisivao kao gospodar “sve srpske zemqe i Diokleje i Dalmacije i Travunije i Humske zemqe”, Mandi} samouvereno zakqu~uje da “sva srpska zemqa jest etni~ka Srbija, naime stara sredwevjekovna Ra{ka; ostale zemqe: Dukqa, Dalmacija i Humska zemqa su osvojene hrvatske pokrajine.” (str. 181.) Pored toga, “Srpska samoupravna crkva postat }e mo}no sredstvo, koje }e Srpstvo {iriti u okolnim nesrpskim zemqama.” (str. 183.) Sama ~iwenica, koju Mandi} pomiwe, da se srpski vladar Stefan Du{an proglasio carem samodr{cem Srba, Grka, Bugara i Arbanasa, nije mu bila dovoqna da se upita za{to se u toj vladarskoj tituli uop{te ne pomiwu Hrvati, ako je wen nosilac ve} uveliko vladao brojnim hrvatskim teritorijama i ogromnom masom hrvatskog stanovni{tva. Me|utim, nailazimo na novu konstrukciju kojom Mandi} poku{ava opovrgnuti ~iwenicu da je Du{an vladao sve do reke Cetine, pa ~ak i boravio u Omi{u. “U Zahumqu, koje je smatrao svojom zemqom, u vi{e mjesta ostavio je svoje posade, ali su mjesni Hrvati, pomognuti ~etama bosanskoga bana Stjepana II Kotromani}a, 347

ta mjesta iste godine oslobodili, kada je Du{an morao oti}i na istok, da suzbije bizantsku vojsku, koja je bila provalila u Tesaliju.” (str. 186.) Na osnovu toga Mandi} zakqu~uje: “Zato je povijesno neispravno Du{anovo carstvo protezati na Zahumqe i jadransko primorje do Cetine. Du{anovo carstvo na zapad nije se protezalo daqe od Travuwe i Konavqa.” (str. 186.) Nakon Du{anove smrti i po~etka dr`avnog raspada, “u Zeti, gdje je jo{ bila jaka katoli~ka vjera i dr`avna svijest stare Crvene Hrvatske, doma}i Hrvati Bal{i}i proglasili su neovisnost od Srbije.” (str. 187.) v) Plansko prenagla{avawe vla{ke komponente u srpskom etni~kom bi}u Uskoke Mandi} naziva Hrvatima katolicima koji su po padu Bosne prebegli “na zapad u slobodne hrvatske zemqe”. Vlahe koji su slu`ili u pomo}nim turskim i pograni~nim trupama on smatra neslovenskim Vlasima pravoslavne vere, iako je istorijski neosporno da se taj naziv Vlah nije koristio za ozna~avawe etni~ke pripadnosti nego dru{tvenog statusa qudi koji nisu podlegali kmetskom polo`aju. Uostalom, svi su ti Vlasi govorili srpskim, {to zna~i {tokavskim jezikom. Mandi} pi{e da je 1629. “hrvatski sabor novodo{le Vlahe izjedna~io s ni`im hrvatskim plemstvom i u~inio ih slobodnim i punopravnim dr`avqanima Hrvatske. Nagovoreni od austrijskih grani~arskih zapovjednika, Vlasi to nijesu prihvatili. Mjesto skladnoga su`ivqewa i suradwe s hrvatskim narodom, koji ih je primao u svoju sredinu kao slobodne i punopravne dr`avqane, Vlasi su odabrali slu`iti tu|incima na stvarnu i trajnu {tetu svoju i hrvatskoga naroda.” (str. 212.) Kritikuju}i Ferdu [i{i}a, koji je poistovetio te Vlahe, doseqene u Hrvatsku i Slavoniju, sa Srbima, Mandi} u posebnoj napomeni tvrdi da to “nije ispravno. Vlasi, kada su se u 16. i 17. st. doseqavali u hrvatske zemqe, bili su svijesni svoga vla{koga etni~kog podrijetla i nijesu se priznavali Srbima. I tada{wi slu`beni izvori dobro razlikuju “Vlahe” od “Ra{ana” ili Srba.” (str. 212.) Povodom poveqe koju je Ferdinand II izdao 1630. doseqenim Vlasima da oni kao kraji{ki vojnici ne}e biti podlo`ni hrvatskoslavonskim velika{ima, niti pravno podlegati banu i plemi}skom saboru, on ka`e: “Odsada }e vojna krajina i doseqeni Vlasi postati te{ka briga hrvatskih sabora i velika zapreka u o~uvawu starih hrvatskih prava i odr`awu hrvatske dr`avne samostalnosti. Iznimno stawe Vlaha i postojawe vojnih krajina neovisno od redovite uprave hrvatskih zemaqa, Hrvati nijesu nigda odobrili. Na zahtjev hrvatskih sabora i zajedni~kih ugarsko-hrvatskih izbornih sabora u Po`unu, novi vladari Habzburgovci u krunidbenim zavjernicama g. 1608., 1618., 1637. i 1657. zakletvom su se obvezivali da }e po{tivati stara prava i ustav kraqevine Hrvatske i uspostaviti punu vlast hrvatskoga bana od Drave do Jadrana. Prema tome, opstanak iznimnoga stawa vojnih krajina i Vlaha ispod redovite vlasti hrvatskoga sabora i bana bilo je ustavno nasiqe i nezakonita samovoqa kraqeva.” (str. 213.) Obja{wavaju}i motive aktera zavere Zrinskih i Frankopana, Mandi} konstatuje: “Neispuwavawe krunidbenih obveza, postojawe vojne krajine na {tetu hrvatske samouprave; bahatost, obijest i ne}udore|e mnogih austrijskih kraji{kih ~asnika jako su umawivali ugled Habzburgovaca i odanost 348

Hrvata prema wima.” (str. 213.) Nastoje}i po svaku cenu za~etnika zavere hrvatsko-slavenskog bana Nikolu Zrinskog Mla|eg prikazati kao “osvedo~enog Hrvata”, iako je re~ o jednom od najboqih tada{wih ma|arskih pesnika, Mandi} ka`e da je on u nameri “da poka`e prijateqstvo prema Mayarima i da ih pridobije za borbu protiv centralizma i Turaka, pjevao pjesme na mayarskom jeziku.” (str. 214.) Svestan da je te{ko objasniti etni~ki karakter stanovni{tva u Hrvatskoj i Slavoniji nakon wihovog preotimawa od Turaka, s obzirom da ih je pre nekoliko vekova hrvatsko i slavonsko stanovni{tvo masovno napustilo, Mandi} opet pribegava faktoru bosanskih katolika. On navodi da je jedna od glavnih posledica neuspeha carske vojske da i Bosnu otme Turcima da se od g. 1686. do 1718. iselilo iz Bosne preko sto tisu}a Hrvata katolika. Istina, tim su bosansko-hercegova~ki iseqenici sa~uvali Slavoniju od germanizacije i jadranske krajeve od romanizacije, ali su jako ispraznili {iroka podru~ja po svoj Bosni, a napose u “Turskoj Hrvatskoj”, kamo }e se kasnije doseliti veliki broj nehrvatskog `ivqa.” (str. 217.) S druge strane, “u nekim krajevima kopnene Dalmacije i na jadranskim otocima za turskih ratova staro hrvatsko pu~anstvo izginulo je ili pobjeglo u druge zemqe, ali te su napu{tene krajeve ponovno naselili Hrvati iz Bosne i Hercegovine i drugih krajeva, koji su izbjegli ispod turske vlasti.” (str. 219.) Prenebregavaju}i ~iwenicu da mi Srbi ne samo da nikada nismo prikrivali, nego smo se uvek ponosili zna~ajnom vla{kom komponentom u na{em etni~kom bi}u, koja nas je dodatno oplemenila i slovenskom krvotoku ulila sve`u i zdravu krv, Mandi} neprekidno prenagla{ava vla{ko pitawe, vaqda o~ekuju}i da }e nas uvrediti svojim tvrdwama da su Kara|or|e i Nikola Pa{i} izvornog vla{kog porekla. Staro romansko stanovni{tvo koje su zatekli na{i preci nisu pobili, nego asimilovali, dok su Hrvati asimilovali i poprili~an broj Avara. Zato se kod nas Srba i danas mogu prepoznati vla{ke romanske karakterne crte, a kod Hrvata avarske. Kod pravih Hrvata, a ne kod Srba katolika koji se danas izja{wavaju za Hrvate. Iako ni to ne bi bio nikakav problem, Vlasi ipak nisu bili “tamnocrne puti” (str. 245.), kako tvrdi Mandi}, nego qudi romanske civilizacije, ne{to tamnije boje ko`e i kose u odnosu na izrazito bele i plavokose Slovene. Mi smo Srbi i `eleli malo da potamnimo. Zato smo se intenzivno sun~ali i jo{ intenzivnije me{ali sa Vlasima, razvijaju}i me|usobno krvno srodstvo. Zato je naziv “Vlah” me|u Srbima vrlo brzo izgubio etni~ko zna~ewe i postao socijalna odrednica za slobodne seqake-sto~are, pa pod Turcima slobodne hri{}ane-pomo}ne vojnike. I sam Mandi} navodi da su Mle~ani od petnaestog veka Vlasima ili Morovlasima nazivali kompletno seqa~ko stanovni{tvo u zale|u jadranskih gradova. “Poqaci zovu Vlasima pravoslavne Ukrajince, a Hrvati sve Srbe, napose one tamnocrne ko`e.” (str. 246.) Neverovatno je koliko se Mandi} trudi da doka`e da su Vlasi izvorno Ccrnci, kao da je to neka moralno, rasno ili politi~ki diskvalifikuju}a odrednica. Veoma mu je va`no da ka`e kako “Vlasi nijesu bili Slaveni, kao i to da ne mogu potjecati od starih balkanskih naroda Ilira i Tra~ana, jer su ti imali bijelu boju lica. Postanak pak Vlaha vaqa tra`iti u nekoj pot349

puno ili napola crnoj rasi. Da praroditeqi Vlaha nijesu bili crne ili jako zatvorene mrke boje, oni ne bi mogli dati tamnomrku boju dana{wim svojim potomcima na Balkanu i drugdje.” (str. 246.) U svojoj rasnoj netrpeqivosti Mandi} ide tako daleko da dokazuje kako su Vlasi potomci nekada{wih rimskih vojnika iz Mauritanije. A nama dana{wim Srbima nimalo ne smeta ako u svojim venama imamo i krvi afri~kih naroda. Ali Mandi} najgr|e la`e kad tvrdi da su se Srbi ustru~avali od bra~nih veza sa Vlasima, imputiraju}i im tako rasne predrasude. “Tamnocrna put i druge tjelesne osobine Vlaha bile su toliko zazorne Bugarima i Srbima, me|u kojima su Vlasi ve}inom `ivjeli, da s wima nijesu htjeli sklapati `enidbe, ni stvarati obiteqske zajednice.” (str. 251.) A kako su onda Srbi te Vlahe na kraju asimilovali? Mandi}u je veoma va`no da naglasi kako “u rimsko doba nije bilo maurskih kolonija u dana{wim hrvatskim zemqama.” (str. 252.) Oni su tamo do{li mnogo kasnije, u sve ve}em broju, kao da su ih Srbi namerno poslali da potisnu Hrvate. “Zbog velikog broja Vlaha, koji su se naravnim prirastom i bijegom pred Turcima bili znatno umno`ili, krajevi ispod velebitskog gorja od Obrovca do Sewa zvali su se u 16. st. “Morovla{ka”, a more izme|u kopna i otoka: Morla{ki kanal.” (str. 255.) Pa ipak, pored svih predrasuda, “izme|u Hrvata i Vlaha do dolaska Turaka vlada dr`avno jedinstvo i qubav prema zajedni~koj domovini Hrvatskoj, ali potpuna krvna, obiteqska odijeqenost. Sredwevjekovni Vlasi u zapadnim i isto~nim krajevima bili su katoli~ke vjere. U ku}ama su govorili svojim romanskim jezikom, ali u javnom `ivotu upotrebqavali su hrvatski jezik onoga narje~ja i govora, kojim su Hrvati govorili u onom kraju, u kojemu su `ivjele pojedine skupine Vlaha.” (str. 255.) To bi vaqda zna~ilo da su Vlasi govorili ~akavski, kajkavski i {tokavski, odnosno hrvatskim, slovena~kim i srpskim jezikom koji se naziva jedinstvenim hrvatskim jezikom. Iako se u strahu od Turaka poprili~an broj Vlaha selio na zapad, prema Mandi}u, “ogromna ve}ina Vlaha, i pravoslavnih u sredwem Balkanu i katoli~kih u Hercegovini i Dukqi, s veseqem je prihvatila novo stawe, tursku upravu, koja im je po {irokim prostorima osiguravala slobodu kretawa sa stokom i stavqala u izgled boqi dru{tveni polo`aj.” (str. 256.) [to se Hercegovine ti~e, “kada je u drugoj polovini 16. st. u tim krajevima nestalo katoli~kih `upa i sve}enika, katoli~ki Vlasi pre{li su na islam, a ve}im dijelom na pravoslavqe. U sredwem i zapadnom dijelu Zahumqa Vlasi su ostali katolici i s vremenom se etni~ki stopili s doma}im katolicima Hrvatima.” (str. 257.) Mandi} detaqno navodi kako su Turci veliki broj Vlaha naseqavali na svim novoosvojenim prostorima. Kad su, na primer, Turci pravoslavne Vlahe iz isto~ne Hercegovine naselili u biha}kom kraju, oni su, po Mandi}u, doneli “hercegova~ko-dukqanski ijekavski govor hrvatskoga jezika, koji }e s vremenom primiti i Vlasi romanskoga govora, koji su do{li u ove krajeve iz smederevskoga sanyakata.” (str. 258.) Krajem {esnaestoga veka Vlasi, kako nastavqa Mandi}, u sve ve}em broju napu{taju tursku i prelaze na austrijsku teritoriju. Za svoju tvrdwu da su ti doseqeni Vlasi jo{ uvek govorili romanski jezik, Mandi} kao 350

kqu~ni argument navodi ~iwenicu “{to Vlasi, koji su dolazili u hrvatske zemqe iz Srbije, nigdje nijesu stvorili ni mali oto~i} srpske ekavice, nego su primili {tokavsku ikavicu i ijekavicu, koju su na{li u hrvatskim zemqama.” (str. 269.) A {to onda nisu primili zate~enu ~akav{tinu i kajkav{tinu, koje su jedine postojale u Hrvatskoj i Slavoniji do dolaska Srba? I kako to da im nije nametnuta hrvatska nacionalna svest, nego ba{ srpska? Ovako to Mandi} obja{wava: “U hrvatske zemqe dolaze pravoslavni Vlasi u turskoj vojnoj slu`bi iz srpskih zemaqa, po~ev{i s padom Bosne (1463.) i daqe. Prate ih pravoslavni sve}enici i kalu|eri, koji su ovisili o vladikama u Dabru i Mile{evu, a ovi od srpskih patrijarha u Pe}i. I upravo ovi srpski popovi i kalu|eri u slu`bi neslovenskih Vlaha, istovjetuju}i pravoslavnu vjeru sa srpskom narodno{}u, donose srpsko ime u Bosnu i Hercegovinu, a od konca 16. st. prenose ga i u slobodne hrvatske zemqe (banovinu) i u Dalmaciju. I tako jo{ od 16. st., iako rijetko, susre}emo nazive Vlaha “srpske vjere”, koji se, dapa~e, nazivqu i Srbima. Srpski kalu|eri, prose}i po Rusiji, srpsko su ime protezali u Hrvatskoj sve dotle, dokle su dopirale naseobine prebjeglih turskih Vlaha filuryija. Vlasi su ipak u hrvatskim zemqama sve do konca 18. st. bili svijesni svoje etni~ke posebnosti i razlike od drugih naroda. Istom po~etkom 19. st., kada se na Balkanu stvaraju poluslobodne i slobodne dr`ave srpska, gr~ka i bugarska, potomci negda{wih Maurovlaha napu{taju svoju vla{ku etni~ku posebnost i pretapaju se u narode navedenih dr`ava. Sustavni rad za posrbqewe neslavenskih Vlaha i pravoslavnih Hrvata u hrvatskim zemqama, a tim i postanak Srba u tim krajevima, po~iwe s “Na~ertanijem” Ilije Gara{anina, g. 1844., a napose s osnutkom srpskoga odbora u Biogradu g. 1862., koji je sebi uzeo za zada}u da u duhu “Na~ertanija” {iri srpsko ime i utjecaj u susjednim turskim i austrijskim zemqama.” (str. 270-271.) Kako samo Mandi} veze pri~u da je pod tim uticajem iste godine u Sarajevu osnovan “srpski odbor pod vodstvom pravoslavnoga sve}enika Bogoquba Petranovi}a. Dru{tvo je etni~ko ime Vlaha proglasilo podrugqivim i uzelo za zada}u da mjesto naziva “Vlasi” i “hri{}ani”, kako su se dotle redovito zvali pravoslavni u Bosni i Hercegovini, uvede srpsko ime. Rad oko posrbqewa Vlaha i drugih pravoslavnih osobito je bio `iv za bosansko-hercegova~koga ustanka 1875-1878., te prvih godina austro-ugarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878-1918.). Srpstvo se {irilo putem propagandnih odbora, pravoslavnim konfesionalnim {kolama, {tipendijama na visokim {kolama, {tampom, pjeva~kim i {portskim dru{tvima (Sokol). Posebno je bilo aktivno pravoslavno sve}enstvo, koje je u`ivalo velik ugled me|u pravoslavnim vjernicima. U Hrvatskoj i Dalmaciji pod utjecajem narodnoga duha i ilirskoga pokreta pravoslavni (potomci Vlaha i drugi) su se ve}inom osje}ali jedno s Hrvatima i borili se za ujediwewe svih hrvatskih zemaqa u jednu hrvatsku dr`avu. Ban Kuen-Hedervari (18831903.) me|u hrvatskim pravoslavnima {irio je srpsko ime i svijest, da ih odijeli od Hrvata i u~ini svojim oru|em u borbi protiv hrvatskih dr`avnih prava i slobo{tina. Ipak sve do g. 1918. mnogo se pravoslavnih u Hrvatskoj priznavalo Hrvatima. Tako pjesnik Petar Preradovi}, general Boro351

jevi}, M. Mihaqevi} i drugi. God. 1871., kada je zaneseni hrvatski rodoqub Eugen Kvaternik podigao ustanak u Rakovici, da Hrvatsku oslobodi od “{vapsko-mayarskog gospodstva” i uspostavi slobodnu dr`avu Hrvatsku, ve}ina wegovih ustanika bila je pravoslavne vjere. Istom za prve i druge Jugoslavije hrvatski pravoslavci se ve}inom priznaju Srbima. Prema na{im istra`ivawima, dana{wi Srbi u Bosni i Hercegovini potje~u: 32-35% od pravoslavnih Hrvata, 50-52% od neslavenskih Vlaha, 6-7% od posrbqenih Bugara, Grka, Armenaca i Albanaca, 8-10% od pravih etni~kih Srba, koji su do{li u ove zemqe ve}inom za austro-ugarske uprave i za dviju Jugoslavija.” (str. 271-272.) Nevoqno priznaju}i da su se “pravi” Srbi naseqavali u Boku Kotorsku, Srem i isto~nu Slavoniju, Mandi} opet nastavqa sa svojim nebulozama: “U druge hrvatske zemqe malo se etni~kih Srba doselilo prije g. 1918. U sjeverozapadnoj Dalmaciji, u Lici, Kordunu i Baniji od dana{wih Srba wih preko dvije tre}ine (66-60%) potje~e od pravoslavnih neslavenskih Vlaha, koji su s Turcima do{li u te krajeve preko Bosne i Slavonije. Oko jedne ~etvrtine tih Srba vu~e lozu od pravoslavnih Hrvata: “predavaca”, “Slavonaca”, doma}ih Hrvata ~akavaca i kajkavaca u vojnim krajinama, te popravoslavqenih Hrvata ijekavaca iz isto~ne Hercegovine i sredovje~ne Dukqe. Najvi{e 2-3% od tih potje~u od pravih etni~kih Srba.” (str. 272-273.) Sasvim u skladu s tim konstrukcijama su i Mandi}eve teze o prelazu zna~ajnog broja hrvatskih katolika na pravoslavnu veru. “U jugoisto~nim hrvatskim krajevima, u Travuwi i sredwovjekovnoj Dukqi, jo{ za Nemawi}a bio je jedan dio Hrvata katolika silom preveden na pravoslavqe time, da su katoli~ki biskupi, sve}enici i redovnici bili protjerani i na wihova mjesta postavqeni pravoslavni popovi i kalu|eri. Daleko ve}i, i to veoma zna~ajan broj Hrvata katolika po svoj Bosni i Hercegovini, pre{ao je na pravoslavqe za turske vladavine (1463-1878.). Glavni uzrok tome bio je mawak katoli~koga du{obrizni~kog sve}enstva. Naime, prije nego bi Turci zauzeli koji kraj, katoli~ko sve}enstvo, svjetovno i redovno, bje`alo bi iz zemqe s jednim dijelom doma}ega pu~anstva. S Hrvatima katolicima, koji nijesu htjeli napustiti djedovinsku zemqu, ostali su samo frawevci i ovdje onde po koji pop glagoqa{. Ali i jednih i drugih bilo je nedovoqno, osobito poslije g. 1524., kada su bili poru{eni gotovo svi fraweva~ki samostani u turskoj Bosni. Posebno je bio velik mawak katoli~koga sve}enstva u trebiwskoj biskupiji, u isto~noj Bosni i u Turskoj Hrvatskoj izme|u Vrbasa i Une. Daqwi uzrok prijelaza Hrvata katolika na pravoslavqe bio je dugotrajni pritisak srpskih i carigradskih patrijarha, wihovih vladika, popova i kalu|era. Ovdje ondje i sami su katolici svojevoqno prelazili na pravoslavqe, da se za{tite od turskih progona i ostanu kr{}anima, iako druge vjeroispovijesti. Kada je uveden novi gregorijevski kalendar u Bosni g. 1590., neki je broj katolika pre{ao na pravoslavqe, da ostanu u “staroj vjeri.” (str. 262-263.) I po ovom pitawu Mandi} opet unosi rasni momenat razlikovawa navode}i kako je na podru~ju izme|u Une i Vrbasa u toku velikih borbi {esnaestog veka “veliki dio tamo{wih Hrvata izginuo, ili je bio odveden u rop352

stvo ili se iselio u slobodne hrvatske krajeve. Znatan je ipak dio Hrvata katolika ostao na djedovinskim ogwi{tima i pre{ao na islam i pravoslavqe. Dana{wi pravoslavni u tim krajevima tamnomrke boje lica potje~u od neslavenskih etni~kih Vlaha, koje su Turci doveli iz Staroga Vlaha, durmitorskih planina i isto~ne Hercegovine; oni pak svijetloga rumenoga lica i s plavim o~ima i kosom potomci su doma}ih Hrvata katolika, koji su za turskih vremena pre{li na pravoslavqe. To potvr|uje i predaja mnogih tamo{wih pravoslavnih obiteqi, koje tvrde da su starinci u tim krajevima, kakvi su bili samo Hrvati katolici.” (str. 266.) S druge strane, “i ~iwenica da dana{wi pravoslavci u Dalmaciji `ive poglavito na sjedi{tima starih hrvatskih Vlaha oko Obrovca, Benkovca, Knina i Vrlike, govori nam da su se stari Vlasi katolici i u tim krajevima pomije{ali s novim turskim filur{kim Vlasima i pre{li na pravoslavqe, kada su Turci zauzeli te predjele. Neki potomci tih starih hrvatskih Vlaha odr`ali su do danas ikavski govor. I ~akavsko narje~je jednoga dijela @umber~ana svjedo~i nam da su sewski uskoci katolici, ~akavskoga narje~ja, koji su g. 1617. bili naseqeni u @umberku, s vremenom pre{li na isto~ni obred i uniju.” (str. 268.) U sferi lingvistike Dominik Mandi} je “stru~wak” neverovatnog, prosto neprirodnog kalibra. On ovako rezonuje: “[tokavsko narje~je dijeli se na tri govora: ekavsko, ikavsko i ijekavsko. Srbi, kada su s Labe do{li na Balkan, nijesu govorili {tokavski, nego zapadnim slavonskim jezikom, kojim danas govore Lu`i~ki Srbi. Srbi, kao i Bugari, {tokavsku ekav{tinu primili su od Slavena prve selidbe, u koje su se utopili kao mawina. Hrvati su sa sjevera donijeli ~akavsko narje~je ikavskoga, ekavskoga i jekavskoga govora. U isto~nom dijelu svoga narodnoga prostora, u sredwovjekovnoj Dukqi, Travuwi, isto~nom Zahumqu i isto~noj Bosni, Hrvati ~akavski ikavci stopili su se sa {tokavskim ikavcima i stvorili ijekavsko narje~je. U sredwem dijelu svoga narodnoga prostora, u sredovje~noj Bosni i zapadnom Zahumqu, Hrvati ~akavci su se slili u jedno sa Slavenima {tokavskim ikavcima prve selidbe. Kako je Hrvata na tom podru~ju bio znatan broj, oni su u {tokavsku ikavicu sna`no utisnuli duh i rje~nik ~akav{tine i zapravo stvorili novo narje~je {tokavsko-~akavsko. Srbi nijesu nigdje i nigda govorili {tokavskom ikavicom. Gdje su ti govori pomije{ani s ~akav{tinom, kao u Bosni i Hercegovini, tu su od starine `ivjeli Hrvati i te su zemqe hrvatske. Pu~anstvo u BiH, iako je tijekom vremena i pod raznim prilikama mijewalo vjeru, uvijek je u svojoj ve}ini etni~ki ostalo hrvatsko. Od tih hrvatskih starosjedilaca potje~e preko 90% svih dana{wih Hrvata katolika i muslimana. Etni~ki Srbi nisu se doselili u dana{wu Bosnu i Hercegovinu kod svoga dolaska s Labe, niti se mo`e povijesno dokazati da ih se kasnije doselila koja ja~a skupina. Dana{wi Srbi u tim pokrajinama u velikoj ve}ini potje~u od pravoslavnih neslavenskih Vlaha, koje su Turci doveli za svoga vladawa. Do be~kih ratova (1683-1699.) pravoslavci u BiH nijesu ~inili vi{e od 12-15% od sveukupnoga stanovni{tva. Istom, kada je za velikih zaraznih bolesti 1782/83., a napose za druge kuge 18131817., pomro velik dio muslimana seqaka, i na wihova kmetska seli{ta 353

bili dovedeni pravoslavni iz sjeverozapadne Crne Gore i Like, pravoslavci su postali najja~a vjerska skupina, ali uvijek apsolutna mawina prema doma}im starosjediocima Hrvatima katolicima i muslimanima.” (str. 283-284.) Vrlo je interesantno kako Mandi} shvata srpska statusna prava na teritorijama koje su, navodno, naknadno naselili. “Polo`aj doseqene pravoslavne mawine u BiH, koja je u 19. i 20. st. bila posrbqena, sli~an je polo`aju crnaca u Saveznim Ameri~kim Dr`avama (SAD = USA). Crnci, doseqeni iz Afrike, ~ine danas u vi{e ju`nih ameri~kih dr`ava velik postotak pu~anstva, a u Va{ingtonu, D.S., i apsolutnu ve}inu. Oni imaju u SAD pravo na sva qudska i gra|anska prava, kao i drugi ameri~ki gra|ani, ali nemaju prava tra`iti da koju ameri~ku dr`avu odcijepe od SAD i pripoje Nigeriji ili kojoj drugoj afri~koj dr`avi. Tako i potomci doseqenih Vlaha u BiH imaju pravo u`ivati sva gra|anska prava u novoj domovini, koja u`ivaju i hrvatski starosjedioci zemqe, da nesmetano slijede svoju pravoslavnu vjeru, da se slu`e }irilicom, kwi`evno{}u i drugim srpskim kulturnim tekovinama. Ali nemaju prava tra`iti da se BiH odcijepe od hrvatskoga povijesnoga i etni~koga prostora i pripoje srpskom dr`avnom i etni~kom prostoru. Prema tome, te`wa Srbije g. 1914. da Bosnu i Hercegovinu ujedini sa Srbijom, nije bila osnovana na me|unarodnim pravnim i moralnim zasadama, nego je bila pohlepa za tu|im i povreda etni~kih prava hrvatskoga naroda. Dosqedno tome, umorstvo prijestolonasqednika Frawe Ferdinanda g. 1914. u Sarajevu, koje je organizirala srpska vojni~ka organizacija “Ujediwewe ili smrt” na ~elu s Dragutinom Dimitrijevi}em Apisom, bilo je pravi moralni zlo~in, koji se ne da opravdati teorijom da je moralno dopu{teno ubiti tiranina koji nasilno vlada ili ne dopu{ta ujediwewe etni~kih i povijesnih dijelova jedne narodne bitnosti.” (str. 285-285.) Ako su se Srbi utopili u zate~enu ekavsku slovensku ve}inu i nametnuli joj ime, morali su bar nekog traga ostaviti u navodnom zapadnoslovenskom jeziku koji su doneli. Nedostatak tih tragova dokaz je da na srpskim prostorima nije bilo isto~noslovenskog i zapadnoslovenskog me{awa, kao i da su se Srbi na Balkanu pojavili kao isto~noslovenski narod, jezi~ki veoma blizak na nekim prostorima zate~enim Isto~nim Slovenima. Hrvati jesu do{li s ~akavskim jezikom, ali je veoma problemati~na teza da je taj ~akavski pre doseqewa bio diferenciran na ikavski, ekavski i ijekavski. Uostalom, ijekavski ~akavski nikada nije ni postojao. Na severu hrvatskih podru~ja, u Istri i Kvarneru, govoren je ekavski ~akavski, verovatno pod dejstvom susednog kajkavskog, dok je na hrvatskom jugu, u zale|u dalmatinskih gradova govoren ikavski ~akavski, pod sna`nim uticajem susednog {tokavskog ikavskog. To je jedino razumno obja{wewe jer je ina~e hrvatski prostor suvi{e mali i etni~ka masa veoma ograni~ena, da bi tako krupno lingvisti~ko diferencirawe moglo biti rezultat prirodnog unutra{weg jezi~kog razvoja. Ne postoji apsolutno nijedan ozbiqan lingvista koji bi prihvatio Mandi}evu tezu da je ijekavski {tokavski jezik nastao stapawem ~akavskih ijekavaca i {tokavskih ikavaca. [tokavsko-~akavsko nare~je nikada nigde nije postojalo, a ako su se Hrvati i pojavili u izvesnom broju na nekom {tokavskom podru~ju i u wega utopili unose}i mu i tragove ~akavi354

zma, to ne mo`e zna~iti da su oni te {tokavce asimilovali u Hrvate, nego su Hrvati asimilovani i tako su izgubili svoja primarna nacionalna svojstva. Aleksandar Beli} je dokazao da su Srbi jednim delom govorili ikavski {tokavski, pa je prona{ao u wegovo vreme jo{ `ive tragove ikav{tine u Srbiji, u isto~nom Podriwu. Ali, najva`nije je da cela Ra{ka, dakle i po Mandi}u nesumwivo srpska dr`ava, odvajkada govori ijekavski, a ne ekavski. A to {to su Srbi posrbili Vlahe, Cincare i druge balkanske starince slu`i na ponos srpskom narodu i ne mo`e biti nikakav argument za nacionalnu diskvalifikaciju, osim u posuvra}enoj svesti i nakaradnoj homoseksualnoj logici mr`wom zadojenog rimokatoli~kog fraweva~kog mozga, ~ija verska netrpeqivost i iskqu~ivost vekovima predstavqa ideolo{ku podlogu svirepih zlo~ina. Konstrui{u}i tezu po kojoj su skoro svi dana{wi Srbi maltene stoprocentni Vlasi, Mandi} se upu{ta u svojevrsnu nakaradnu karakterologiju Srba u kojoj dominira vla{ki karakter, a on ga, ne prikrivaju}i vlastite rasisti~ke predrasude, ovako predstavqa: “Glavne odlike Vlaha, potomaka rimskih veterana i sredwe i novovjekih ratnika, jesu: borbenost, realisti~ko snala`ewe u novim, posebno te{kim prilikama; lako prilago|ewe okolici, u koju do|u. U potrebi, oni su zadovoqni s malim. Tjelesno su izdr`qivi, okretni i brzi. Vatreni su rodoqubi onoga naroda, kojemu se priklone. To je posqedica vla{ke borbenosti i nagona, da tim prekriju svoje strano etni~ko podrijetlo, a i crna~ke tjelesne osobine, koje su kod mnogih jo{ uvijek primjetqive.” (str. 287-288.) Da bi bar jednim argumentom potkrepio tezu o crna~kom poreklu dana{wih Srba, prvobitnih Vlaha, Mandi} u posebnoj napomeni iznosi: “Svetozar Pribi}evi}, vo|a pre~anskih Srba za prve Jugoslavije, bio je tamnijeg lica nego dobar dio Crnaca u SAD (iz osobnog poznavawa).” (str. 288.) Tekst nastavqa izno{ewem srpskih, odnosno vla{kih karakternih mana, onako kako ih on iz svoje rimokatoli~ke vizure posmatra: “Stoqetna dru{tvena odijeqenost od drugih naroda, polunomadski i ratni~ki `ivot, slaba i povr{na vjerska pouka, stvorili su me|u Vlasima vi{e moralnih nastranosti i mana, koje su ~estim opetovawem i obiteqskim nasqedstvom pre{le u navike i trajne poroke Vlaha. Na prvom mjestu, stoqetna podre|enost i nejednakost s drugima Vlahe je silila na pretvarawe, prijevaru, la` i podvalu, koje su s vremenom kod Vlaha pre{le u krv. Me|u Srbima, koji potje~u od Vlaha, osobito onim u srpskim ~ar{ijama: prijevara, la`, posebno podvala, ne smatraju se moralnim zlom, nego juna{tvom, napose, ako je netko drugome dobro, lukavo i vje{to podvalio.” (str. 288.) Da su Vlasi zaista vekovima bili socijalno segregisani, onda bi bilo nemogu}e da se tako ~vrsto ugrade u srpsko nacionalno bi}e i neretko predwa~e u razvoju kolektivne nacionalne svesti. Polunomadski i ratni~ki `ivot su do vrhunca razvili ose}awe individualne i kolektivne slobode, uzdi`u}i je na pijedestal najvi{e vrednosti. To ose}awe slobode je veoma prigu{eno kod naroda koji su zarobqeni rimokatoli~kim crkvenim okovima. Ono {to Mandi} naziva slabom i povr{nom verskom poukom zapravo je odsustvo krute dogmatske religiozne svesti i izra`eno li~no i grupno tra355

gawe za Bogom kao smislom postojawa, vrhovnim principom pravde i kriterijumom moralnih vrednosti, a ne robovawe praznim crkvenim floskulama koje sterili{u qudski um. Nije nimalo slu~ajno da je Evropa krenula putem humanizma i renesanse, liberalizma i demokratije tek kad je protestantska reformacija duboko uzdrmala i razbila vatikansko leglo dotad svemo}nog katoli~kog inkvizitorskog mra~wa{tva. Gde ima vi{e nastranosti nego kod katoli~kih fratara, pogotovo jezuita i frawevaca? Ko je vi{e la`i, prevara, podvala i pretvarawa na balkanskim prostorima prosuo od rimokatoli~kih misionara i ideologa ve{ta~ke hrvatske nacije, kao oli~ewa vekovnog papskog zlo~ina~kog projekta da se uni{ti srpska nacionalna crkva, zatre pravoslavqe i srpska nacija pretvori u stado rimskog arhizlikovca i |avoqeg {egrta. Mi Srbi ne}emo da budemo stado, da nam izrastu rep i rogovi, da verujemo u nepogre{ivost Sataninog otelotvorewa na zemqi. Radije }emo biti crnci. I ostale mane koje Mandi} pripisuje posrbqenim Vlasima, zapravo su podsvesno izra`avawe sopstvenih karakternih osobina i negativnih moralnih vrednosti. On pi{e: “Druga velika mana ~ar{ijskih Vlaha, Cincara, jest koristoqubqe tu|im dobrom. Vlasi su stoqe}ima `ivjeli kao ratnici u provalnim i pograni~nim ~etama. Kao takvi pqa~kali su tu|a dobra, sebi prisvajali i o tu|oj muci `ivjeli. Na taj na~in me|u Vlasima je nastalo uvjerewe da nije grijeh tu|e prisvojiti, krasti i drugoga u poslu prevariti, poimence, ako se radi o neprijatequ, inovjercu i op}inskoj i dr`avnoj zajednici. U toj mani vaqa tra`iti kqu~ ~este nesolidnosti u trgova~kom i obrtnom poslovawu me|u ~ar{ijskim srpskim svijetom, napose ~esta prisvajawa i pronevjerewa dru{tvenih i dr`avnih dobara. Cincari su ina~e {krti, dok se ne obogate. Kod Srba je pojam {krtosti istovjetan s Cincarima, cicijama. Tre}a, ~esta mana Vlaha i wihovih potomaka jest naklonost na prolivawe qudske krvi, ubojstva i zavjere. Slu`e}i stoqe}ima kao ratnici i pograni~ni vojnici, Vlasi su ~esto ubijali qude, {to je u wima razvilo potcjewivawe qudskoga `ivota, krvolo{tvo i okrutnost. Tim nam postaje razumqiv pokoq muslimana na po~etku Prvoga srpskoga ustanka, borba do istrijebqewa izme|u srpskih dinastija Kara|or|evi}a i Obrenovi}a, te pokoqi Hrvata i muslimana za Drugoga svjetskoga rata i neposredno iza wega. Daqwa mana Vlaha jest pretjerana hvastavost, juna~ewe i isticawe svojih osobnih odlika. Da se pojuna~i, izgubit }e glavu. Svadqivi su i veliki stran~ari.” (str. 288-289.) g) Mandi}eva averzija prema Jugoslaviji Pun hvalospeva za ilirski pokret kao podlogu bu|ewa hrvatske nacionalne svesti, Mandi} analizira jugoslovenstvo nekih hrvatskih intelektualaca kao vremenski vrlo ograni~enu iluziju koje }e se i weni tvorci, poput [trosmajera, odre}i. “Vide}i sebi~nost Srba, koji u Srbiji gledaju samo svoje srpske interese, a u Hrvatskoj poma`u tiranski re`im Kuen Hedervarija, koji je uz srpsku pomo} zatirao hrvatski narod i wegove dr`avne slobo{tine, [trosmajer se ohladio prema jugoslavenstvu i povratio hrvatskoj dr`avnoj misli i hrvatskom narodnom imenu.” (str. 297.) On tu citira i stavove iz [trosmajerovog pisma Ra~kom od 10. aprila 1884. godine, 356

prema [i{i}evom zborniku [trosmajerove korespondencije. Prema Mandi}evom citatu, [trosmajer pi{e: “Narod nam je u vrlo opasnom polo`aju. Srbi su nam krvavi neprijateqi. Dobro je rekao – mislim Markovi} – da do~im se mi quto borimo proti Mayara, Srbin brat iza le|a na nas navaquje.” (str. 297-298.) Sli~no tome, u pismu Luji Vojnovi}u, od 25. jula 1893. godine, [trosmajer isti~e: “Mi Hrvati pratimo borbu srpsku sa `ivom `eqom da ~im prije Srbi potpuno svoju svrhu postignu... Mjesto toga vidimo Srbe svagdje u qutoj opreci prema nama, vidimo jih svud i svagdje sa vragovima na{im prot nama u savezu. Misle siromasi da bi na{ grob bio wihov Uskrs, a kad tamo grob kog nam spremaju i wi bi za vijeke progutao.” (str. 298.) Za prvodecembarski akt ujediwewa 1918. godine, Mandi} smatra da je bio “neovla{ten, samovoqan i prijevaran, prema tome nezakonit. Prema @enevskom sporazumu, Dr`ava Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedi{tem u Zagrebu imala je postojati, dok konstituanta u ustavu ne donese ure|ewe nove dr`ave. Delegacija Narodnog vije}a SHS oti{la je u Biograd bez ovla{tewa cjelokupnoga narodnoga vije}a i bez odobrewa hrvatskoga sabora; postupala je samovoqno, ne dr`e}i se uvjeta koje je Sredi{wi odbor Narodnog vije}a bio utvrdio. Ujediwewe izvr{eno je protiv duha samoodre|ewa naroda, jer je hrvatski narod tada u ogromnoj ve}ini bio za daqwi opstanak dr`ave Hrvatske i protivan unitarnoj centralisti~koj dr`avi, kakva je stvorena 1. prosinca 1918. To ujediwewe nije nigda odobrio hrvatski sabor niti ga je prihvatio hrvatski narod.” (str. 234.) Za Aleksandra Kara|or|evi}a, Nikolu Pa{i}a i Svetozara Pribi}evi}a, Mandi} isti~e da “nigda nijesu bili iskreni sqedbenici ideje narodnoga jedinstva Hrvata, Srba i Slovenaca. Oni su se smatrali predstavnicima srpskoga naroda i trajno su radili u smislu srpske dr`avnosti. Naziv dr`ave SHS prihvatili su zbog vawskoga svijeta, posebno, da pod tim imenom daqe pro{ire srpsku dr`avu. Oni su ve} od po~etka imali namjeru: uni{titi dr`avnost hrvatsku i crnogorsku; oja~ati Srbe u pre~anskim krajevima; Hrvate i Slovence tako oslabiti gospodarstveno i kulturno, da postanu bezna~ajni privjesak u dr`avi Srba, Hrvata i Slovenaca.” (str. 324.) Pri tom tvrdi da su srpski politi~ari u ciqu dr`avnog razvoja u srpskom duhu i prema srpskim interesima ra~unali na brojnost Srba, velikosrpsku dinastiju i u istom duhu odgajanu vojsku, nasle|eno diplomatsko osobqe i dr`avni upravni aparat, ujediwewe Srpske pravoslavne crkve i privilegovan ekonomski polo`aj srpskih poslovnih subjekata. Kad je re~ o navodnim srpskim ekonomskim privilegijama, karakteristi~an je slede}i Mandi}ev argument: “Ukidawe kmetstva i kolonata, agrarna reforma, te unutra{wa kolonizacija bile su mjere kojima je nova dr`ava uveliko o{tetila Hrvate i oja~ala Srbe. Kmetova u BiH, koji su vlasnicima zemqe pla}ali ~etvrtinu, a negdje i tre}inu godi{wih prihoda, najvi{e je bilo Srba pravoslavnih. Dr`ava SHS ukinula je kmetstvo i kmetove oslobodila od svih obaveza, ali nije istovremeno uredila pravednu od{tetu vlasnicima zemqe. Na taj je na~in u BiH uni{ten muslimanski vode}i stale` begovski i aginski. Po agrarnoj reformi nitko ubudu}e nije mogao posjedovati zemqe vi{e od 50 hektara. Sav vi{ak imao je pripasti 357

onima koji su zemqu obra|ivali neprekidno zadwih 10 godina ili dr`avi. Zemqi{ta, koja je dr`ava dobila, bila su razdijeqena u 90% Srbima pod imenom “solunskih dobrovoqaca”. I na dobrima, koja su bila oduzeta katoli~kim biskupijama, samostanima i `upama, bili su od reda naseqeni pravoslavni Srbi. Hrvatskim seqacima iz kr{evitih krajeva Hercegovine, zagorske Dalmacije i zapadne Bosne nije se dodjeqivalo zemqi{te za unutra{wu kolonizaciju, jer nijesu bili “Solunci”.” (str. 328-329.) Pri tom, pozivaju}i se na rezultate popisa stanovni{tva Bosne i Hercegovine iz 1910. godine, Mandi} posebno napomiwe da je tamo bilo 73,92% pravoslavnih kmetova, 21,49% katolika i 4,58% muslimana. Zamera Srbima i {to je najve}i deo ratne od{tete plasiran u Srbiji. Mada je odavno poznato da su katoli~ki klerikalni krugovi naru~ili ubistvo Stjepana Radi}a, Mandi} ponavqa staru la`nu optu`bu da su iza toga stajali dvorski faktori. “Ubojstvo vo|a hrvatskoga naroda usred biogradske narodne skup{tine bilo je vrhunac velikosrpskoga nasiqa nad Hrvatima, ali i konac vidovdanskoga ustava i dr`ave.” (str. 334-335.) [to se ti~e sporazuma Cvetkovi}-Ma~ek o stvarawu Banovine Hrvatske 1939. godine, Mandi} ka`e da je to bio “kompromis, koji nije zadovoqavao ni jednu ni drugu stranu. Hrvati su bili nezadovoqni {to je autonomija Banovine Hrvatske bila ograni~ena, te {to su Bosna i Hercegovina bile raskomadane, a Boka Kotorska i Srijem nijesu u{li u Banovinu Hrvatsku.” (str. 340.) Ni hrvatska omladina nije bila zadovoqna, kako iznosi Mandi}, jer je htela potpunu nezavisnost. “Nakon povratka Mila Budaka iz emigracije provedena je tajna organizacija usta{kog pokreta... Usta{ki se revolucionarni duh sve vi{e {irio u hrvatskim zemqama.” (str. 342.) [estoaprilski rat je “tamnicu hrvatskog naroda”, Jugoslaviju, sru{io. “Za opstanak takve dr`ave i za wezinu obnovu Hrvati se nijesu mogli boriti. Iako su uslijed Drugoga svjetskog rata prilike bile veoma te{ke i zamr{ene, Hrvatima kao starome dr`avnom narodu nije preostalo drugo, nego da osnuju svoju Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku (NDH).” (str. 243-245). d) Rasisti~ka zloba umesto nau~nog zakqu~ka Izvode}i kona~ne zakqu~ke na kraju ove kwige, Mandi} ponovo insistira da su Hrvati Arijevci, a da Srbi uop{te nisu indoevropskog porekla. Kao jednu od kqu~nih me|unacionalnih razlika navodi kako “hrvatski kraqevi, i vojvode prije wih, nijesu nigda bili samovoqni vladari (“samodr{ci”), kao bizantski carevi i srpski kraqevi. Vlast hrvatskih vladara bila je ograni~ena hrvatskim saborima. Kao demokratski narod, Hrvati su od najstarijih vremena sve javne i dr`avne poslove rje{avali dogovorno na svojim saborima. Prema donesenim zakqu~cima vladari su morali upravqati dr`avom.” (str. 353.) S obzirom da su, kako Mandi} rezolutno navodi, Hrvati “uvijek bili demokratski narod”, oni “nijesu nigda osvajali tu|e zemqe, niti su svoju voqu silom nametali drugima, pa ni svojim plemenskim jedinicama, kada bi se previ{e osamostalile.” (str. 355.) Nasuprot wima srpski narod je uvek bio nekome pot~iwen, pa ~ak i Hrvatima!? U osmom veku, kako Mandi} pi{e, pred novom avarskom i bugarskom opasno{}u “Srbi 358

su se stavili pod za{titu hrvatske dr`ave, koja je na duvawskom saboru g. 753. stvorila posebnu jedinicu hrvatske dr`ave za za{titu Srba od vawskih neprijateqa.” (str. 356.)

5. Ignorisawe validnih istorijskih izvora U ostalim svojim kwigama Mandi} do pojedinosti razra|uje tradicionalne hrvatske i svoje sopstvene historiografske falsifikate. Tako monografiju “Hrvatske zemqe u pro{losti i sada{wosti” (Sabrana djela, kwiga 1., ZIRAL, ^ikago–Rim 1973.) po~iwe tvrdwom o postojawu sve~anog carskog pisma kojim je vizantijski car pozvao Hrvate da se nasele na Balkan. Na osnovu ~iwenice, koju navode stari izvori, da je oko osamdeset hiqada Avara po~etkom sedmog veka opsedalo Carigrad, Mandi} zakqu~uje da je bar toliko hrvatskih ratnika moralo do}i na Balkan, kao da su oni i{li direktno ka vizantijskoj prestonici. Dodaju}i tome `ene, decu i starce, dolazi do 300.000 Hrvata koji su se selili. Prosto neverovatan metodolo{ki postupak. Tu ponavqa tezu bez ikakvog upori{ta u izvorima da su oni zauzeli celu jadransku obalu od Istre do Valone, a da su pojedine wihove grupe odlazile da ratuju protiv Avara sve do Egejskog mora. Naravno, tu je opet re~ o nakaradnom tuma~ewu spisa Konstantina Porfirogenita, kome se pripisuje apsolutna ta~nost kad iznosi ne{to povoqno za Hrvate i krajwa nepouzdanost ako su vesti o Hrvatima nepovoqne po wihove dana{we teritorijalne pretenzije ili, {to je jo{ gore, povoqne za Srbe. Ako su Hrvati do{li u Dalmaciju onda je svakako tu re~ o vrlo maloj teritoriji na koju je svedena u to vreme Dalmacija, od Zadra do Omi{a, sa pripadaju}im ostrvima. Ako se od tih Hrvata odvojio jedan deo i zavladao Ilirikom i Panonijom, onda je tu Ilirik ozna~avao prostor u unutra{wosti, isto~no od dalmatinskih gradova, koji se tradicionalno zvao Hrvatskom, dok “Panonija” nikako nije mogla da zna~i celu Panoniju, nego samo jedan wen deo, verovatno ravnicu u dolini Kupe, ili u najboqem slu~aju prostor izme|u Kupe i Save. Samo su tu Hrvati istorijski poznati kao narod i mogu se prona}i objektivni dokazi o wihovom postojawu. Sve ostalo su puste bajke, poput one iz “Letopisa Popa Dukqanina” koja govori o vlasti hrvatskog vladara od Ilirije do Panonije, {to zna~i da bi ta imaginarna dr`ava mogla i Poqsku obuhvatati. Me|utim, umesto takve, Mandi} Panonijom naziva nekada{wi rimski grad Apoloniju, ~iji ostaci navodno le`e u blizini Valone. Da bi takvu nebulozu bar nekako potkrepio, Mandi} se poziva na to da su jezikoslovci “utvrdili da u albanskom jeziku ima nesumwivih ~akavskih rije~i i naglasaka. To je moglo nastati samo tako {to su Hrvati ~akavci dugo vremena `ivjeli na podru~ju dana{we Albanije, u jadranskom podru~ju.” (str. 21.) Potom tvrdi da se i dr`ava prvog istorijski poznatog hrvatskog vladara kneza Borne s po~etka devetog veka “jo{ protezala do Valone u Albaniji.” (str. 21.) Istorijski je sasvim pouzdano da Borna nije mogao ni proviriti ju`nije od reke Cetine. Me|utim, i nehoti~no Mandi} potvr|uje da se deo Panonije po~eo nazivati Hrvatskom tek posle Moha~ke bitke, a u to vreme su Turci Hrvatsku bili zauzeli sve do Obrovca. “Uslijed navedenih gubitaka hrvatsko plemstvo i slobodni qudi povla~ili su se prema sjeveru, pa su ime Hrvatska dali zapadnom dijelu Sloviwa (Panonska Hrvatska).” 359

(str. 33.) Uz to, on navodi kako je “velik broj Hrvata katolika odveden u ropstvo g. 1415., kada su Turci u slu`bi hercega Hrvoja opqa~kali hrvatske zemqe sve do Zagreba. (str. 36-37.) Slede jo{ frapantniji podaci. “Suvremeni mleta~ki qetopisac Marin Sanuto zabiqe`io je da su Turci do konca tre}e vojne Sulejmana II (g. 1532.) odveli u ropstvo iz hrvatskih zemaqa preko 600.000 du{a. Za daqwih vojna Sulejmana II (1541., 1543., 1566.) te za ~estih provala bosanskih vezira od g. 1575. do Karlova~koga mira g. 1699. odvedeno je u ropstvo preko milijun i po Hrvata katolika.” (str. 37.) I ovde se Mandi} `ali kako su “od Vlaha u Vojnoj krajini Habzburgovci stvorili u hrvatskom narodnom tijelu tu|u kost, koja }e trajno ubita~no djelovati na hrvatsko narodno bi}e i smetati hrvatskoj narodnoj konsolidaciji i dr`avnoj samobitnosti.” (str. 45.) S obzirom da su ti Vlasi, zapravo Srbi “odabrali slu`iti tu|incima na stvarnu i trajnu {tetu svoju i hrvatskog naroda”, on konstatuje da }e “Vojna krajina i doseqeni Vlasi postati te{ka briga hrvatskih sabora i najve}a zapreka ujediwewu hrvatskih zemaqa, oja~awu hrvatske dr`ave i postignu}u wezine pune suverenosti.” (str. 46.) Za Bosnu i Hercegovinu navodi kako tamo sve do Karlova~kog mira “i muslimani i katolici govorili su istim hrvatskim jezikom ikavskoga govora s jakim primjesama ~akav{tine; slu`ili su se istim hrvatskim pismom, zvanim bosan~ica; dr`ali su se starih hrvatskih obi~aja (pobratimstvo, {i{ano i vjen~ano kumstvo, svadbeni i sto~arski obi~aji). I danas Hrvati katolici i muslimani ~ine posebnu zajednicu, jezi~nu i biolo{ku, razli~nu od doseqenih Srba.” (str. 51.) Muslimanski element u Bosni dodatno je oja~ao nakon turskog poraza pod Be~om 1683. godine. “I oni Hrvati, koji su pre{li na islam u Dalmaciji, Lici, Slavoniji i ju`noj Ugarskoj, kada su te zemqe do{le u kr{}anske ruke, povukli su se u Bosnu i Hercegovinu. Bilo ih je preko 100.000 du{a.” (str. 51.) U ovoj kwizi Mandi} izra`ava izvesno po{tovawe i divqewe Titu, odnosno wegovoj mudrosti, ustrajnosti i lukavosti, pogotovo {to je komunisti~ku Jugoslaviju uredio kao konfederaciju, “jer samo u konfederaciji su dr`ave ravnopravne i suverene. Ipak, zamera mu {to Srbi brojno dominiraju u vladaju}oj partiji i {to je Hrvatska uskra}ena za mnoge teritorije na koje pretenduje. “Krivwa je Komunisti~ke partije da je vi{e op}ina u Me|umurju, u Bijeloj krajini i u sjevernoj i zapadnoj Istri dodijeqeno SR Sloveniji, iako u tim op}inama `ive etni~ki Hrvati. Protuhrvatski je ~in Komunisti~ke partije i wezine dr`avne tvorevine, {to je od Hrvatske otcijepila ve}i i nadasve va`ni dio hrvatskog teritorija, Bosnu i Hercegovinu, od koje je na~inila jednu novu “socijalisti~ku republiku”, a u zadwe vrijeme ho}e da na tom tlu “stvori” politi~kim dekretom poseban narod. Srijem, Ba~ku i dio Vojvodine ta ista partija je, bez pitawa i samoodre|ewa naroda, samovoqno pripojila Srbiji. Na jugu je tako Boku Kotorsku pripojila Crnoj Gori. Kad se, naime, ispituje kojemu narodu i dr`avi pripada neki kraj, ne smije se polaziti od stanovi{ta pojedinih op}ina ili kotareva, nego vaqa uzeti u ra~un cijelu zemqu, o kojoj se radi. Budu}i da Srbi u dana{woj Republici Hrvatskoj ne ~ine vi{e od 14,2 posto svega pu~anstva, Srijem i Boka Kotorska nijesu se smjeli otcijepiti od Hrvatske, iako da360

nas u tim krajevima uslijed povijesnih neda}a Hrvati vi{e nisu u ve}ini. I dio Ba~ke, zapadno od crte potegnute od Horgo{a i Vrbasa na Ba~ku Palanku, imao je biti pripojen “SR Hrvatskoj”, jer u tim krajevima etni~ki najve}i dio pu~anstva ~ine Hrvati Buwevci i [okci.” (str. 82-83.) Ipak, ni po pitawu granica jugoslovenski komunisti nisu ba{ bez ikakvih zasluga. “Istra zapadno od rijeke Ra{e, iako su u woj `ivjeli Hrvati od svoga doseqewa g. 626. po Kr. do g. 1945., nije nigda politi~ki pripadala hrvatskoj dr`avi. Od te godine i politi~ki je sjediwena s Hrvatskom, {to treba priznati kao pozitivno djelo komunisti~ke Jugoslavije.” (str. 82.) a) Kontradiktornosti Mandi}eve projekcije inferiornosti srpskog naroda U prevelikoj `eqi da po svaku cenu doka`e nedokazivo, Mandi} upada u neverovatne kontradiktornosti. Na primer, za Bosnu pre pada pod tursku vlast ka`e da je u woj `ivelo samo 15 do 18 hiqada romanskih Vlaha, pa se onda logi~no name}e pitawe otkud posle onoliki Vlasi nagrnu{e u Hrvatsku i Slavoniju. Slobodno operi{u}i brojkama, Mandi} neprekidno poku{ava da poka`e da su Hrvati u svakom pogledu bili superiorniji od Srba. Tako mu se prvo omakne da ka`e da se svega oko ~etiri hiqade Srba naselilo na Balkanu, a trista hiqada Hrvata, a onda, zaboraviv{i {ta je prethodno lagao, proizvoqno mewa te broj~ane odnose. I kad najvi{e la`e, on iznese i poneki koristan podatak, poput onog o masovnim razmerama hrvatskih iseqavawa. Ovde nailazimo i na slede}e iskaze: “Kod svoga dolaska na Jadran Hrvati su bili do deset puta brojniji nego Srbi i punih 300 godina prije wih osnovali su svoje hrvatsko kraqevstvo. Uza sve povijesne neda}e, Hrvati su prije pada Bosne bili triput brojniji nego Srbi, i da nije bilo turske provale, Hrvati bi danas brojili najmawe 12 do 15 milijuna du{a. Ali u stoqetnim borbama na kobnoj granici Zapada i Istoka, u srcu Hrvatske, poginut }e Hrvata, s jedne i druge strane, preko 300.000. Blizu milijun Hrvata bit }e odvedeno u ropstvo i raspr{eno po turskim i drugim zemqama do Perzije, Indije i Abisinije. Iz Bosne i pograni~nih krajeva slobodne Hrvatske iselit }e se preko 500.000 Hrvata u Slavoniju, Austriju, ^e{ku, Mayarsku, Italiju i drugdje, koji }e za hrvatsko narodno bi}e biti potpuno izgubqeni.” (str. 112.) Iz svega toga usledi}e ovakve reminiscencije: “Nakon Be~kih ratova u cijeloj Bosni i Hercegovini nije ostalo vi{e od 25.000 Hrvata katolika. Svojom vanrednom `ivotnom snagom i zdravim }udore|em, od toga broja oni su se do g. 1970. umno`ili na 700.000, dakle za punih 24 puta.” (str. 113.) Ovde Mandi} potpuno prenebregava faktor takozvanih “kofera{a”, veliki broj Nemaca, Ma|ara, ^eha, Poqaka i ostalih doseqenika katoli~ke vere, koje je Austro-Ugarska naseqavala da bi joj popuwavali dr`avni birokratski aparat. Svi su oni od strane sve{tenstva smi{qeno navo|eni da se izja{wavaju kao Hrvati, bar od drugog kolena. A Mandi} jo{ dodaje, “da nije bilo navedenih iseqavawa, danas bi u Bosni i Hercegovini bilo preko dva milijuna Hrvata katolika i u Bosnu se ne bi doselili Vlasi, da obra|uju begovske zemqe, koje su napustili Hrvati katolici. Tako bi danas 361

Hrvati katolici i muslimani ~inili ogromnu ve}inu stanovni{tva, a vla{kih potomaka, koji se danas zovu i osje}aju Srbima, ne bi bilo nego u isto~noj Bosni i Hercegovini, i ti ne bi ~inili vi{e od 12-15% pu~anstva, koji broj oni nijesu nigda prekora~ili do be~kih ratova g. 1683-99.” (str. 113.) Postaviv{i prvo u obliku hipoteze da su Hrvati predstavqali iskqu~ivo stanovni{tvo prvobitne Bosne, on je daqe tretira kao neprikosnoveni dokaz koji potkrepquje sve novije izmi{qotine. Tako navodi da su “sredovje~ni bogomili u Bosni i Hercegovini bili pravi i ~isti Hrvati, kao i wihova bra}a Hrvati katolici.” (str. 115.) Pri tom svesno prenebregava ~iwenicu da su se bogumili masovno preselili u Bosnu, kad ih je Stefan Nemawa proterao iz Srbije, u nameri da wihovu jeres zatre. Nije Nemawa proterivao Hrvate bogumile, nego Srbe bogumile. Jesu ti Srbi bili kivni na vladara koji ih je proterao s rodnog ogwi{ta, ali ih ta, makoliko velika qutwa, nije mogla pretvoriti u Hrvate. Ovde ga hvatamo u novoj kontradiktornosti. Ka`e da “prije pada Bosne nije bilo bogomilskih vjernika vi{e od 80-90.000. Da su svi ti pre{li na islam, od navedenoga broja ne bi se moglo namno`iti do g. 1624. ni 150.000 muslimana, a kamo li wih 900.000.” (str. 115.) Dakle, devedeset hiqada bogumila za 150 godina nije, ako su svi pre{li na islam, moglo dovesti do 150.000 muslimana. Ali 25.000 katolika 1700. godine, moglo je proizvesti 700.000 katolika 1970., dakle za 270 godina. Stru~na neka demografsko-statisti~ka analiza. Ili su u me|uvremenu Hrvati nau~ili da se bespolno razmno`avaju, jednostavnom deobom i geometrijskom progresijom. Sva lupetawa o izvornom hrvatskom poreklu stanovnika Bosne i prelasku Hrvata-katolika na islam Mandi} ~ini iz vrlo jednostavnih i prakti~nih razloga. “Bez Bosne i Hercegovine hrvatska dr`ava bila bi prostorno unaka`ena i gotovo prekinuta; ne bi imala pravoga jedinstva ni zaokru`enosti. Hrvatska bez Herceg-Bosne, kako je jedanput mudro rekao Ante Radi}, ideolog HSS-e, bila bi sli~na jednoj polovici kruha, kojemu je izrezana sredina i ostala samo vawska kora. Slikovita je poredba i Kr. Draganovi}a, koji je Hrvatsku bez Herceg-Bosne usporedio s pijavicom od Kotora do Srijema, ili s ~ovjekom, koji ima ispru`ene noge i ruke, a nema trupla, kojemu, naime, mawkaju prsa i trbuh, u kojima se nalaze glavni qudski organi. Kao {to takav ~ovjek ne mo`e `ivjeti, tako ni Hrvatska u starini nije bila bez Bosne i Hercegovine, niti mo`e biti u budu}nosti bez wih. Prirodna granica izme|u hrvatskih i srpskih zemaqa jest Drina. Na toj crti Rimqani su dijelili svoja carstva i na woj je stoqe}ima izgra|ena i dana{wa vjerska i kulturna razdioba isto~noga i zapadnoga svijeta. Na toj crti vaqa da se dijeli Hrvatska od srpske dr`ave. Bez Bosne i Hercegovine Hrvatska bi vojni~ki bila te{ko obrawiva. Wezini saobra}ajni putevi i turizam, na koji budu}a hrvatska dr`ava mora mnogo ra~unati, ne bi imali naravnih kratkih spojeva, nego bi bili usmjereni dugim zaobilaznim putevima. Bosna i Hercegovina jako bi popuwale Hrvatsku i u gospodarstvenom pogledu svojim bogatim sto~arstvom, vo}arstvom i {umama. Jaka hrvatska narodna industrija te{ko bi se mogla izgraditi bez b-h bogatih `eqeznih i drugih rudnih le`aja. A {to je najglavnije, bez Bosne i Hercegovine ostala bi bez hrvatske 362

dr`ave preko jedna tre}ina ~istih Hrvata dinarskoga tipa, koji predstavqaju najzdraviji i naj`ivotniji dio hrvatskoga naroda.” (str. 155-156.) b) Instrumentalizacija muslimana Dragoceno sredstvo da se to postigne mogli bi, po Mandi}evoj zamisli, da budu bosanskohercegova~ki muslimani. “Iako su Bosna i Hercegovina povijesno neprijeporne hrvatske zemqe, one danas bez b-h Hrvata muslimana nijesu hrvatske, niti bi ih Hrvatska mogla dobiti bez wih. Hrvati katolici sa~uvali su Bosnu i Hercegovinu kao hrvatski narodni prostor same u zajednici s b-h muslimanima Hrvatima... Da Hrvati dobiju Bosnu i Hercegovinu, vaqa da to ho}e i da to slo`no tra`e i Hrvati katolici i Hrvati muslimani.” (str. 156.) Problem je {to su se posle Drugog svetskog rata ti bosanskohercegova~ki muslimani na popisima stanovni{tva u najve}em broju izja{wavali kao nacionalno neopredeqeni, a posle toga i kao poseban narod deklarisali. “Zbog toga se neki boje da bi se oni jednoga dana mogli priznati i Srbima.” (str. 157.) Mandi} tvrdi da su Srbi pod komunisti~kom vla{}u dr`ali apsolutnu vlast, gospodarili nad `ivotom i smr}u. “Kod takvoga srpskoga pa{aluka, juna{tvo je ne izjaviti se Srbinom i ne zasjesti za bogati ~awak, koji su oni nedemokratskim nasiqem prisvojili i dr`e ga iskqu~ivo u svojim rukama. Ako se pod takvim pritiskom b-h muslimani izjavquju “neopredjeqenima” ili “narodom Muslimana”, oni stvarno nijesu neopredijeqeni, nego time izjavquju da nijesu Srbi. Kada jedamput do|e do prave qudske i dr`avne slobode u Bosni i Hercegovini, tada }e ti “neopredijeqeni” muslimani progovoriti jezikom krvi, koja u wihovim `ilama te~e, naime, da su oni Hrvati i drugo da ne mogu biti.” (str. 157.) I vaqda }e se tada vratiti svom izvornom ~akavskom jeziku i odbaciti s gnu{awem {tokavski kao tu|inski. Ovde je samo va`no da Dominik Mandi} “pouzdano zna” za{to bosanskohercegova~ki muslimani nikako ne mogu biti Srbi. “Bosanskohercegova~ki muslimani ne mogu biti Srbi, jer to oni stvarno nijesu. Po hrvatskoj krvi i jeziku, po svom vjerskom uvjerewu i misli, po kulturnom `ivotu i pravom, dubokom osje}aju, oni su potpuno razli~iti od Srba i nigda se ne}e mo}i s wima zdru`iti i u jedan narod stopiti. Pojedinac iz osobnih interesa i sebequbqa mo`e izdati svoju krv i svoj narod. Takve mi preciznim imenom zovemo izdajicama i renegatima. Ali jedan cijeli narod i jedan wegov znatan dio, kao {to su b-h muslimani Hrvati, ne mo`e i ne}e nigda po~initi op}e i potpuno izdajstvo samoga sebe, svoje krvi i svoje prave narodnosti. Bosansko-hercegova~ki muslimani ne mogu se izjaviti Srbima ni zbog toga, {to bi to zna~ilo wihovu vjersku propast u nedalekoj budu}nosti. Katoli~ka i muslimanska vjera obje su univerzalne, op}e qudske vjere, i prema tome nijesu vezane ni istovjetne s pojedinim narodima. Katolik i musliman mo`e biti Hrvat, Francuz, Englez, Egip}anin, Indijanac i Kinez. Dosqedno tome, i katolici i muslimani shva}aju i znaju da vjerni pripadnici raznih vjera mogu biti dobri ~lanovi istoga naroda. Kao {to su danas i protestanti i katolici dobri Nijemci, Englezi i Amerikanci, koji se izme|u sebe po{tuju i vole kao pripadnici istoga naroda, tako se i katolici i muslimani u Bosni i Hercegovini i u cijeloj Hrvatskoj mogu i moraju 363

voqeti, pomagati i braniti kao ~lanovi istoga hrvatskoga naroda. Kod Srba je potpuno druga stvar. Kod wih pravoslavna vjera nu`no ulazi u narodni pojam. Srbi nijesu vjernici koje mu drago pravoslavne crkve. Oni su samo i iskqu~ivo vjernici “Srpske pravoslavne crkve”, sa Svetim Savom i drugim srpskim svetiteqima, sa srpskim narodno-vjerskim obi~ajima (krsna slava, badwak, itd.) i sa svojim srpskim patrijarhom, vrhovnim poglavarom wihove srpske crkve. Srbin nije puni ni pravi Srbin, ako nije ~lan Srpske pravoslavne svetosavske crkve. Zbog toga, da se b-h muslimani izjasne Srbima, wih bi sami duh i poimawe integralnoga i potpunoga Srpstva prisilili da jedanput prigrle srpsko pravoslavqe, bilo pojedina~no i postepeno, bilo skupno i najedamput.” (str. 158-159.) Dosada{wa istorija je zabele`ila pojavu velikog broja Srba katolika, pogotovo zna~ajnih kwi`evnika i nau~nika, a prema wima nikada nije iskazivana verska netrpeqivost niti prozelitske namere. Prozelitizam i misionarstvo su karakteristi~na svojstva Rimokatoli~ke crkve. Ono {to su istaknuti hrvatski intelektualci i istori~ari poimali kao hrvatsku istorijsku slabost – nedostatak nacionalne crkve, Srbi su blagovremeno prevladali formiraju}i sopstvenu autokefalnu crkvenu organizaciju i sad im to Mandi} spo~itava kao negativnu karakteristiku. U srpskoj pro{losti je ogroman broj primera vrlo visoko izra`ene verske tolerancije, {to je kod hrvatskih katolika neshvatqiv pojam, jer su oni sve do najnovijeg vremena apsolutno zabrawivali i nemilosrdno progonili svaki poku{aj uno{ewa protestantskog u~ewa. Poznat je i slu~aj pokatoli~avawa li~kih muslimana, nakon potiskivawa Turaka iz tih krajeva. Zato je krajwe licemerno i neubedqivo kad Mandi} insistira na slede}em zakqu~ku: “Iz toga ukqu~ivawa pravoslavne vjere u Srpstvo i wihovog istovjetovawa proizlazilo je, i uvijek }e proizlaziti, tra`ewe Srba da b-h muslimani prije|u na srpsko pravoslavqe ili da budu uni{teni.” (str. 159.) v) Kvazilingvisti~ke konstrukcije Ovde su opet najzanimqivije Mandi}eve kvazilingvisti~ke konstrukcije, u kojima nalazimo naredne iskaze: “U sredwem vijeku bosanski banovi i kraqevi, velika{i i {iroki narodni slojevi govorili su {tokavskim narje~jem ikavskoga govora. Poveqe vladara i vlastele, i nadgrobni spomenici (ste}ci) pisani su ikavicom u sredwoj i zapadnoj Bosni. I sva kwi`evnost bosanskih krstjana ili bogomila napisana je ikavicom. Jo{ od sredwega vijeka u sredwoj i zapadnoj Bosni katolici i muslimani govore {tokavskom ikavicom, a u isto~noj Hercegovini i Bosni pravoslavni ijekavski. Potomci pravoslavnih Vlaha iz tih krajeva raznijeli su ijekavicu po svoj Bosni, Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji. Selo uz selo, ku}a do ku}e, ali jedni govore ikavski, a drugi ijekavski. Taj je slu~aj bio sve do na{ih vremena. Druga upadna jezi~na pojava, koja muslimane i katolike spaja u tijesnu jezi~nu zajednicu izme|u sebe i s drugim Hrvatima, jest ~akav{tina. ^akavskih osobina nalazimo u starim bosanskim poveqama, u sredwovjekovnim natpisima na ste}cima i u ostav{tini bosanskih krstjana. I danas muslimani i katolici u Bosni i Hercegovini izgovaraju neke rije~i po ~akavski i naglasuju ih po ~akav{tini.” (str. 170.) Vrlo je va`no {to se ovde Mandi364

}u omakla konstatacija da ijekavski {tokavski nije hrvatski jezi~ki produkt. [tokavski ikavski tako|e ne mo`e imati nikakve veze s Hrvatima jer je i sam Mandi} naveo da taj govor poti~e iz ju`ne Rusije i Ukrajine. E sad, da su Vlasi zaista raznosili neki jezik, onda bi to bio romanski, a ne srpski {tokavski ijekavskog izgovora. Taj su govor raznosili pravoslavni Srbi, u ~ijim venama je tekla, kao {to i danas nesporno te~e, delimi~no i vla{ka krv.

6. Manipulacije Letopisom Popa Dukqanina ^itava Mandi}eva kwiga “Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora” (ZIRAL, ^ikago-Rim 1973.) predstavqa varirawe i nategnuto obja{wavawe apsolutno neutemeqnih iskaza iz “Letopisa Popa Dukqanina” i wegove hrvatske recenzije, koju poku{ava predstaviti kao samostalno delo pod naslovom “Kraqevstvo Hrvata”. U predgovoru on obja{wava da zapravo polemi{e sa svim ostalim hrvatskim istori~arima, po~ev{i od Joanesa Luciusa iz sedamnaestog, do Ra~kog iz devetnaestog, kao i Tadije Smi~iklasa, Vjekoslava Klai}a i Ferde [i{i}a krajem devetnaestog i po~etkom dvadesetog veka. “U mnogobrojnim i vrijednim radwama Ra~ki obra|uje povijest samo Hrvata izme|u Cetine i Ra{e, dakle negda{we Bijele Hrvatske. [to je ju`no od Cetine, doti~no Neretve, a isto~no od Vrbasa, to on mimoilazi, jer ne smatra hrvatskim narodnim prostorom. Od tada pa do danas pisawe hrvatske povijesti ostaje pod sjenom Frawe Ra~koga, najja~ega hrvatskog povjesni~ara. I T. Smi~iklas, i Vj. Klai} pi{u hrvatsku povijest, ali u woj obra|uju samo pro{lost Kraqevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, dakle negda{we Bijele Hrvatske. I dr Ferdo [i{i}, priznati u~ewak i dugogodi{wi profesor hrvatske povijesti na zagreba~kom sveu~ili{tu, ne udaquje se od teza I. Lu~i}a i F. Ra~koga. Na [i{i}a je nepovoqno djelovalo i to, {to je morao za izdavawe svojih glavnih djela iz hrvatske povijesti tra`iti pomo} od Srba, u Sv. Pribi}evi}a i kod Srpske akademije u Beogradu. Naravno, ovakvo dr`awe hrvatskih povjesni~ara dobro je do{lo srpskim histori~arima, koji su bez ozbiqnih prigovora protegli granice povijesnoga srpskog narodnog prostora do rijeke Cetine u Dalmaciji i do Livna u zapadnoj Bosni.” (str. 11-12.) Bez obzira {to se fantazmagorija o potpuno izmi{qenom duvawskom saboru u ozbiqnoj nauci odavno odbacuje kao potpuno irelevantna, pa u tom kontekstu i Dukqaninovo pomiwawe “Crvene Hrvatske”, Mandi} je uporan u svom insistirawu da je tu re~ o autenti~nom istorijskom svedo~ewu. “Svjedo~anstvo Popa Dukqanina o Crvenoj Hrvatskoj ima prvorazrednu vrijednost. On kao doma}i sin znao je kako se zove wegova ro|ena zemqa i kojemu narodu ona pripada. Ako veli da Dukqa pripada Crvenoj Hrvatskoj i prema tome da u woj `ive Crveni Hrvati, kao {to u Bijeloj Hrvatskoj `ive Bijeli Hrvati, to mu treba vjerovati. Bez obzira na povijesnu vrijednost “Qetopisa”, o ~emu nije jo{ re~ena zadwa rije~, u ovoj stvari Pop Dukqanin sve da je htio, nije mogao neistinu govoriti. Kako sam veli u predgovoru, on je svoje djelo napisao na molbu i za uporabu sve}enika u sjedi{tu barske nadbiskupije i za svoje sugra|ane svjetovwake, stare i mlade. Ovima Pop 365

Dukqanin nije mogao nepostoje}e nazive wihove vlastite zemqe izmi{qati niti dukqanski narod dovoditi u vezu s Bijelim Hrvatima, ako te veze nijesu uistinu postojale.” (str. 20.) Pri tome Mandi} je spreman toliko daleko da ide, da ~ak plasira tezu da je navodno “Kraqevstvo Hrvata”, a zapravo hrvatska prerada “Letopisa”, delo po vremenu nastanka starije od samog “Letopisa”. O kolikom je falsifikatoru re~ svedo~i ~iwenica da na strani 44. svoje kwige uporedo objavquje fragment iz Dukqaninovog predgovora na latinskom i srpskom jeziku, pa ono {to u latinskom izvoru pi{e “sklavinika litera” on prevodi kao “hrvatski jezik”. Progla{avaju}i “Kraqevstvo Hrvata”, odnosno kasniju hrvatsku redakciju “Letopisa” kao starije delo kojim se sam Dukqanin slu`io, Mandi} taj falsifikat pripisuje dukqanskom kraqu Mihailu, odnosno tvrdi da je po wegovom nalogu pisano da bi se opravdalo progla{ewe Dukqe za kraqevinu, a i pokazalo “da je u starini hrvatsko zajedni~ko kraqevstvo imalo svoje sjedi{te ba{ u Dukqi, i da je nadbiskup u staroj Diokliji, koje je nasqednik Bar, zakqu~kom glasovitog sabora na Duvnu bio progla{en metropolitom svih biskupija Crvene Hrvatske, doti~no Gorwe Dalmacije. Djelo je napisano hrvatski i dat mu je naslov “Kraqevstvo Hrvata” upravo zato, {to je imalo svrhu da djeluje i uvjerava hrvatske krugove u novom kraqevstvu, da Mihajlo nije uveo nikakvu novotariju, nego samo uskrisio starodrevnu stvarnost. Budu}i da stvarno Dukqa nije nigda bila sredi{te dotadawe dr`ave i kraqevstva Hrvata, to je Mihajlo, kako se moramo domi{qati, dao nalog piscu “Kraqevstva Hrvata”, da s pripovjedawem ne ide do najnovijih vremena, nego da zavr{i s doga|ajima koju stotinu godina prije, tako da se `ivi qudi ne bi mogli sje}ati stvari, o kojima djelo pri~a, niti pobijati neistinitost glavne teze toga prvoga i najstarijega djela na narodnom jeziku o povijesti Hrvata.” (str. 56-57.) Dobro je {to Mandi} ipak priznaje da ovaj spis obiluje neistinama i izmi{qotinama, plasiranim u konkretne politi~ke svrhe, ali za tim svrhama traga u pogre{nom vremenu i na pogre{nom mestu. Zato Mandi} i prikriva vreme nastanka ovog teksta, na osnovu vrlo slobodnog prevo|ewa “Letopisa” sa latinskog, pa br`e boqe dodaje sopstveni komentar: “Djelo je bilo napisano starom ~akav{tinom, kojom su Hrvati govorili od svoga dolaska na jug i u Dukqi.” (str. 59.) Hrvatska redakcija sadr`i i pozivawe na neki navodni stariji spis pod nazivom “Metodos”, za koji su i hrvatski istori~ari utvrdili da nikad nije postojao. Mandi} zato kritikuje Ferdu [i{i}a koji je to i dokazao, pa govori: “[i{i}evo dokazivawe da je ovaj stavak naknadno umetnut i da “Metodios” uop}e nije postojao kao pisano djelo hiperkriti~no je i neuvjerqivo.” (str. 59.) “Letopis” je prepisivao i sopstvenim gledi{tima prilago|avao u prvoj polovini ~etrnaestog veka mleta~ki du`d Andrea Dandolo. Ali taj spis su povremeno citirali i neki dubrova~ki pisci, mada je bilo i onih koji su ga osporavali, {to i Mandi} priznaje kad napomiwe: “Od svih starijih dubrova~kih pisaca, ukoliko je dosada poznato, bio je jedino neki bezimeni benediktinac 17. stoqe}a, iz samostana Sv. Petra i Pavla kod Dubrovnika, koji je osporavao op}u vrijednost Qetopisa Popa Dukqanina, pa naravno i wegove navode u devetomu poglavqu o jedinstvenoj hrvatskoj dr`avi od Istre do Dra~a u Albaniji. On se u tom uglavnom oslawao na Lu~i366

}evo djelo “De regno Dalmacie et Kroacie”. Navodi i Porfirogenita i neke druge bizantske i zapadne pisce, ali je wegovo znawe starih izvora nepotpuno u usporedbi s na{im dana{wim znawem. Rukopisno delo bezimenoga dubrova~kog benediktanca danas se nalazi u gradskom muzeju grada Padove pod naslovom Antikvitatum Ilirikarum”. (str. 69-70.) Koliko napadno insistira Mandi} da je tu re~ o delu anonimnog autora, ali je nepoznat i pop koji je pisao “Letopis” i wegov kasniji hrvatski redaktor ~iju umotvorinu progla{ava “Kraqevstvom Hrvata”. a) Prepravqawe “Hronike”” Ivana \akona Kako tek sme{no deluje Mandi}ev poku{aj da prepravi “Hroniku” mleta~kog letopisca Ivana \akona s kraja desetog veka, koji pi{e kako je humski knez Mihailo uhvatio sina mleta~kog du`da Petra II Orseola na granici Hrvatske. Mandi} pi{e da izraz “fines” (kraj) ovde ne zna~i granicu nego predeo. A s obzirom da se u staroj “Splitskoj hronici”, koju je 1653. godine zadarski plemi} [imun Qubavac ustupio Joanesu Luciusu, navodi kako su se neki splitski izaslanici ma|arskom kraqu Kolomanu predstavili kao “Bijeli Hrvati”, Mandi} “o{troumno” zakqu~uje: “Ako predstavnici Hrvata sredwe Dalmacije i Like zovu sebe i svoje zemqake “Bijelim Hrvatima”, mora da je bilo i nekih drugih Hrvata, koji nijesu bili “Bijeli Hrvati”, u ime kojih dva Petra nijesu mogli govoriti. To su bili “Crveni Hrvati” u Crvenoj Hrvatskoj, koji su g. 1102. imali svoga vlastitoga kraqa Bodina, ili wegova nasqednika Dobroslava, pa nijesu imali ni potrebe ni voqe da krunu svoga kraqevstva nude tu|em, ugarskom vladaru.” (str. 75.) Na sli~an na~in Mandi} manipuli{e sa starim ruskim dokumentom s kraja jedanaestog i po~etka dvanaestog veka, “Nestorovom hronikom”, u kojoj stoji da su svi Sloveni poreklom iz Ilirika i da su se odatle iseqavali na sever i istok. Nestor u svojoj hronici pomiwe “Bele Hrvate”, a Mandi} onda veze pri~u po kojoj, ako su postojali “Beli”, morali su postojati i “Crveni” Hrvati, jer bela boja ne mo`e da opstane bez crvene. Ili, po toj logici, gde god postoji ne{to belo mora postojati i wegov crveni pandam. Nestorovo }utawe o “Crvenim Hrvatima”, Mandi} ovako obja{wava: “Crveni Hrvati `ivjeli su u jadranskom slijevu i nijesu se nigdje doticali Dunava. Zato je Nestor, nabrajaju}i dunavske Slavene, spomenuo od Hrvata samo Bijele Hrvate, jer su ti sami dr`ali podunavske zemqe od Karantije, zemqe sredovje~nih “Horutanaca”, do Srbije, koja se tada prostirala isto~no od Drine i ju`no od Save.” (str. 79.) Me|utim, Nestor u svome spisu pomiwe sve Slovene, od balkanskih preciziraju}i Karantance (dana{we Slovence), Bele Hrvate i Srbe. Mo`da su u to vreme negde daleko postojali i “Crveni Hrvati”. Verovatno su kao i ostali crvenoko{ci `iveli negde po ameri~kim prostranstvima, ali Nestor za wih nije znao. A Mandi} se trudi da nas uveri da je Nestor ipak za wih znao, ali nije hteo da ih pomene. Ali je zapawuju}i Mandi}ev zakqu~ak, izveden iz tog apsolutnog nepomiwawa: “U Nestorovoj kronici imamo dakle izri~iti spomen Bijelih Hrvata u zapadnom dijelu stare hrvatske dr`ave na Jadranu, a neizravni spomen Crvenih Hrvata koji su u Nestorovo vrijeme imali svoju samostalnu dr`avu hrvatsku ju`no od Neretve.” (str. 79.) 367

b) Geografske karte po papskim `eqama [irokom raspravom o razli~itom zna~ewu termina Ilirik, Panonija i Dalmacija u razli~itim istorijskim periodima, ili u delima pisaca istog perioda, Mandi} u krajwem ishodu nastoji po svaku cenu da Ilirik suzi na podru~je dana{we Albanije i Epira, a Dalmaciju da pro{iri na sever do Ra{e i na jug do Valone. Me|utim, i u vreme Konstantina Porfirogenita mnogi su Ilirikom smatrali svu brdovitu unutra{wost Balkana, a Dalmacija je bila sasvim precizno ograni~ena na podru~je izme|u Krke i Cetine. ^ak i prostor od Skradina do Rijeke niko tada nije nazivao Dalmacijom nego Liburnijom, kao {to se na jugu vrlo brzo izgubio naziv Gorwe Dalmacije, dok ime “Crvena Hrvatska” nikad nije ni postojalo, niti je igde u dokumentima zabele`eno. Ali Mandi} u~estalom frekvencijom ponavqawa tog termina nastoji nadoknaditi nedostatak iole verodostojnijeg istorijskog rukopisa. Pa je u stawu bezbroj puta, u raznim stilskim varijacijama, da ponovi apodikti~ni iskaz: “Razdioba Dalmacije na Gorwu i Dowu, i wihovo istovjetovawe s Bijelom i Crvenom Hrvatskom osnovne su geopoliti~ke tvrdwe najstarijih hrvatskih kronika Kraqevstvo Hrvata i Qetopis Popa Dukqanina.” (str. 130.) Zaista je golem problem {to niko nikad, osim autora “Letopisa”, nigde ne pomiwe nikakvu “Crvenu Hrvatsku”, a nauka je ve} odavno ustanovila da sam “Letopis” nema skoro nikakvu istoriografsku vrednost, nego samo literarnu, i to kao svojevrsni kwi`evni kuriozitet vremena u kome je nastao. Zato Mandi} dosledno insistira da su “Letopis” i wegova kasnija hrvatska redakcija dve odvojeno nastale hronike, od kojih je redakcija starija. Kad neki autori – savremenici poistove}uju tada{wu Hrvatsku i Dalmaciju, oni redovno imaju u vidu onu naju`u Dalmaciju, a ne onakvu kakvu bi Mandi} `eleo. Ni wegov krunski dokaz da se svojevremeno splitska metropolija protezala do Bara ni{ta ne zna~i, jer su to sve prostori vizantijske dr`ave, a Split nikad nije bio u sastavu Hrvatske, nego su Hrvati centar svoje rimokatoli~ke crkvene organizacije imali van dr`avnih granica. A s druge strane, hteli bi naknadno da prisvoje kao svoju iskonsku dr`avnu teritoriju sve prostore koji su bili pod jurisdikcijom splitskog metropolite. Porfirogenitov podatak da su preci humskog vojvode ili kneza Mihaila Vi{evi}a do{li sa Visle, Mandi} prepravqa kao da su do{li s gorweg toka Visle, gde je bila postojbina Hrvata. Me|utim, oko sredweg i doweg toka Visle, prema pouzdanim podacima, `iveli su Srbi, isto~no od wih Beli Rusi, a ju`no od wih Beli Hrvati. I papino pismo hrvatskom kraqu Tomislavu i humskom knezu Mihailu uo~i splitskog sabora 925. ne mo`e biti nikakav dokaz o podre|enosti Mihaila Tomislavu, nego samo da je tu re~ o dvojici ravnopravnih i me|usobno nezavisnih vladara ~ije se crkveno sedi{te nalazi u Splitu, dakle na tre}em dr`avnom prostoru. ^iwenica da su humski, travunski ili dukqanski Srbi u to vreme, pre kona~nog hri{}anskog raskola, pripadali rimskom obredu i crkvenoj organizaciji, ne mo`e biti dokaz da su samim tim oni Hrvati. Da bi svoj falsifikat potkrepio, Mandi} insistira na tezi da su prvobitni Srbi `iveli samo izme|u reke 368

Labe i Sale, a ne i izme|u Labe i Visle, mada se tako suprotstavqa ogromnom broju istorijskih izvora koje je pedantno sistematizovao Reqa Novakovi} u kwizi “Odakle su Srbi do{li na Balkansko poluostrvo”. Uostalom, hrvatskom kraqu Tomislavu kao vladaru bio je podlo`an samo ninski, hrvatski biskup, ali ni u kom slu~aju i splitski metropolita. Tomislav se bar u crkvenim pitawima poslu{no pokoravao splitskom metropoliti. Splitski metropolita je ostvarivao nadle`nost u zemqi Slavena, a nigde ne stoji dr`avi Slavena. To zemqi Slavena zna~i raznih Slavena, zapravo Srba, Hrvata i mo`da Slavonaca, ~ak kad bi se i prihvatilo da je Slavonija bar nekad bila u sastavu splitske nadbiskupije. Uostalom, najboqe u prilog tome svedo~i prisustvo srpskih velika{a na splitskom saboru 925., koje niko ozbiqan ne dovodi u pitawe. Ali, Mandi} dosledno svaki iskaz u izvornim dokumentima, makar to bila i papska pisma, gde stoji “zemqa Slavina” ispravqa u “zemqa Hrvata”. Gde god je re~ o Slavenima on je uveren da se tu radi o Hrvatima, ili zna da nije tako, ali ~itaoce smi{qeno poku{ava da obmane. Tako na strani 155. on daje izvod iz originalnog pisma pape Leona VI iz 928. na latinskom jeziku, gde jasno stoji “Sklavinikam teram” i “Sklavinorum tera”, a u sopstvenom prevodu fragmenta on pi{e “zemqa Hrvata”. Dakle, i ne trudi se da prikrije sopstvene falsifikate. Da bi falsifikat koliko toliko osna`io, Mandi} je kategori~an u stavu da nijedan srpski velika{ nije prisustvovao splitskom saboru o kome je ovde re~. Potom, on bezbroj puta ponavqa da i samo pomiwawe Ilirika i Panonije pokazuje da je i Porfirogenit potvr|ivao postojawe “Crvene Hrvatske”. v) Dva ar{ina za isti istorijski dokument Kad Konstantin Porfirogenit pi{e o Srbima onda je on krajwe nepouzdan, makoliko precizan bio. Kad makar slu~ajno i uop{teno negde pomene Hrvate, onda su mu iskazi potpuno ta~ni. Tako Mandi} postupa, a nije se moglo desiti da ne iskoristi i ne zloupotrebi bilo koji tekst stranih pisaca, me|u wima vizantijskih i arapskih, koji zapravo pokazuju da zbog sopstvene neupu}enosti, nisu pravili razliku izme|u Srba i Hrvata, pa su ih sporadi~no i jedne drugima identifikovali. Koliko je zaista validan Mandi}ev “nau~ni” metod, pokazuje i wegov poku{aj da sugeri{e da Ana Komnena, u `ivotopisu svog oca cara Aleksija I, polovinom dvanaestog veka, pod izrazom Arbanitoi ne misli na Arbanase iz Bodinove dr`ave, nego na Hrvate. Na strani 187. on tvrdi da tu “b” treba ~itati kao “v”, jer je “i Sv. ]iril u slavenskom alfabetu uvrstio gr~ko slovo beta u zna~ewu na{ega “v”. (str. 187.) I to je sasvim neta~no, jer je gr~ko “beta” u slovenskom “b”, a ne “v”. Mewaju}i “b” za “v” Mandi} dobija “Arvanitoi”, a to mu je ve} dovoqno sli~no izrazu “Hrvati”. Nakon toga, sledi wegov zakqu~ak kao vrhunskog “nau~nog” autoriteta: “Ana Komnena, suvremenica Popa Dukqanina i kraqa Bodina, svjedo~i nam dakle, da su podanici kraqa Bodina bili Hrvati. Bodinova se dr`ava protezala od Neretve do rijeke Drima u Albaniji. Kod Ane Komnene dakle nalazimo suvremeno svjedo~anstvo, da su Hrvati u 11. stoqe}u `ivjeli od Neretve do Drima. Time i ona potvr|uje da je navod Popa Dukqanina o Crvenoj Hrvatskoj stvaran i istinit.” (str. 190.) 369

Tako isto Mandi} postupa i sa delom vizantijskog istori~ara iz jedanaestog veka Mihavilom Ataleiatesom. Ataleiates pi{e kako je vizantijski protivcar Vasilakes 1077. i 1078. godine skupio u svoju vojsku, formiranu u okolini Dra~a, Vizantijce, Bugare i Arbanitoi, o~igledno Arbanase. Mandi} i to sasvim proizvoqno prepravqa u Arvanitoi, jer otkud Arbanasi oko Dra~a, kad ih tu nikad nije bilo, jer su tu `iveli iskqu~ivo Hrvati. I opet zakqu~ak: “Ataleiates nam dakle svjedo~i da su polovicom 11. stoqe}a Hrvati `ivjeli u susjedstvu dra~ke pokrajine u Dukqi. To je zapravo prvi spomen Hrvata u Dukqi poslije Porfirogenita, zabiqe`en g. 1080., a mi smo o wemu ovdje govorili u vezi sa svjedo~anstvom Ane Komnenove, koja nam je zabiqe`ila da “Arvanitoi” potje~u iz dr`ave Bodinove, iz Dukqe. I Ataleiates, koji je svoju Povijest napisao oko 70 godina prije Ane Komnenove, svjedo~i da su oko g. 1077-78. Hrvati `ivjeli na granici bizantske pokrajine Dra~a, i to u Dukqi, u dr`avi prvoga kraqa Crvene Hrvatske.” (str. 192.) Tako on naziva Mihaila, koji je krunisan kao srpski kraq, ali mu Mandi} daje svojstvo, na koje je navodno nai{ao u delu Ivana Skilicesa iz jedanaestog veka, kao “vladara onih, koji se zovu Hrvati.” (str. 192.) Me|utim, i sam Mandi} priznaje da je Ferdo [i{i} tvrdio da se tu Hrvati pomiwu u kontekstu vojnog odreda koji je hrvatski kraq Petar Kre{imir IV poslao u pomo} bugarskim ustanicima, kojima je dukqanski kraq Mihailo poslao i svog sina Bodina, pa su ga tamo i carem progla{avali. Mandi} ~ak i ne sakriva da su neki vizantijski pisci me{ali identitet Srba i Hrvata, pa citira poznatog istori~ara Jovana Zonaru iz dvanaestog veka koji u svom obimnom “Pregledu povesti” na jednom mestu ka`e: “Tre}e godine (= 1073.) ovoga cara (=Mihajla VII Duke) narod Hrvata, koje neki zovu i Srbima, podi`e se, da sebi podlo`i zemqu Bugara.” (str. 193.) Potpuno zanemaruju}i to pomiwawe Srba, Mandi} komentari{e da “i ovdje dakle imamo svjedo~anstvo da su podanici prvoga dukqanskoga kraqa Mihajla i wegova sina Bodina bili Hrvati, doti~no da su Dukqa, Travuwa i Zahumqe, kojima su wih dva vladala, bile hrvatske zemqe, u kojima su stanovali Hrvati.” (str. 193.) Me|utim, odmah nakon toga Mandi} obja{wava kako je, po wegovom mi{qewu, do{lo do pomiwawa Srba: “Zanimqiv je po~etak Zonarasova navoda. On je ~itao kod Kedrenosa opis bitaka u Dukqi g. 1040. i 1042., gdje je Kedrenos opetovano spomiwao Srbe. ^itao je u Kedrenosovu prijepisu i kratku biqe{ku Skilicesovu, da su g. 1073. napad na Bugarsku izvr{ili Srbi. Zonaras je znao da to nije ispravno, pa je jasno naglasio da su navalu na Bugarsku g. 1073. izvr{ili Hrvati, a ne Srbi, kako neki tvrde u svojim spisima, stavqaju}i ime srpsko, gdje mora stati ime hrvatsko, i pripisuju}i Srbima ono {to su u~inili Hrvati. I bizantski dakle povjesni~ar Zonaras potvr|uje navode svoga vr{waka i suvremenoga pisca Popa Dukqanina o Crvenoj Hrvatskoj i o Hrvatima, koji su nastavali sredovje~nu dukqansku dr`avu. Zonaras izri~ito tvrdi da su oni, koji su g. 1073. provalili u bizantsku Bugarsku i u woj vodili ratove, bili Hrvati. A to su bili Bodin i wegov pomo}nik Petrilo. U tim borbama su sudjelovali i bugarski pobuwenici i Srbi. Ali kako je vodstvo rata bilo u rukama Hrvata Bodina i Petrila, a po nalogu “Mihajla, vladara onih koji se zovu Hrvati”, to 370

Zonaras cijeli napadaj pripisuje Hrvatima.” (str. 194.) Na sli~an na~in Mandi} poku{ava da ispravi Jire~eka koji podatke vizantijskog pisca Nikite Koniatesa o Nemawinom napadu na Hrvatsku i Kotor tuma~i kao dva odvojena napada, poku{avaju}i da prika`e da je zapravo napad na Kotor bio napad na Hrvatsku. Me|utim, wemu je ostajala te{ka muka s obzirom na ~iwenicu da svi ozbiqni hrvatski istori~ari, pogotovo Ra~ki, [i{i} i [uflaj dosledno dukqanske vladare nazivaju srpskim knezovima i srpskim kraqevima, {to i sam nevoqno prime}uje u napomeni na strani 201. Tamo gde izri~ito vizantijski pisci iznose da je Dukqa srpska dr`ava, a Stefan Vojislav srpski kraq, Mandi} wihovo svedo~ewe nipoda{tava. Wemu su vredniji iskazi nedovoqno upu}enih, koji stvaraju zabunu, poput Ivana Skilicesa, koji pi{e “narod Srba, koje tako|er zovu Hrvatima” (str. 202.) ili Brianija, koji koristi “ime “Hrvat” kao sinonimno za “Srbi” i “Dukqani”. (str. 203.) Za bugarski ustanak 1073. Mandi} ka`e da su glavnu pomo} ustanicima pru`ili “Srbi, ali pod vodstvom Hrvata.” (str. 203.) Tu on i dalekose`niji zakqu~ak izvla~i: “U to vrijeme u Ra{koj je bio veliki `upan Petrislav, sin dukqanskoga kneza Mihajla, pa se sve {to su ~inili Srbi u vazalnoj pokrajini Ra{i, pripisivalo vladaju}em narodu Hrvata u Dukqi.” (str. 203.) Sli~nu tezu o Hrvatima kao vladaju}em narodu nad Srbima on iznosi u vi{e navrata. Najvi{e mu ipak smeta podatak Konstantina Porfirogenita da su Srbi odmah po dolasku na Balkan naselili Neretvu, Zahumqe i Travuniju. Tome on uporno suprotstavqa ma{tarije Popa Dukqanina i svoja nategnuta tuma~ewa pojedinih istorijskih doga|aja. Glavna mu je teza osporavawa da je na nekim mestima u svome obimnom delu Porfirogenit “samo izrekao svoje osobno mi{qewe, stvoreno na osnovu nekih ~iwenica, koje je on mogao krivo shvatiti. Takav wegov osobni sud bio je i onaj odlomak, gdje govori o naseqewu Srba u Travuwi, Zahumqu i Neretvi. Kada je, naime, Porfirogenit pisao svoje djelo, spomenutim zemqama vladao je ra{ki `upan ^aslav, koji je najprije bio izbjeglica u Hrvatskoj pa zarobqenik u Bugarskoj, te napokon vladalac od Cetine do Boke Kotorske, i od Jadrana do Posavine u Bosni. ^aslav je bio sqedbenik isto~ne crkve i priznavao je suverenu vlast Bizanta. Radi toga je on i wegov srpski narod bio posebno simpati~an Porfirogenetu. Iz te podsvijesne qubavi prema Srbima, a glavno da poka`e veli~inu i ra{irenost bizantskoga carstva, Porfirogenet je sve zemqe, kojima je tada vladao srpski knez ^alsav, bizantski {ti}enik, pripisao Srbima i ustvrdio neispravno da su Srbi te zemqe posjedovali jo{ od svoga dolaska na Balkan u 7. stoqe}u. Me|utim, ja sam ve} u radwi “Hrvatstvo Bosne i Hercegovine”, dr`im, dovoqno dokazao, da se iz Porfirogenetova djela ne smije vi{e izvesti, nego da su stanovnici Bosne, Travuwe, Zahumqa i Neretve bili polovicom 10. stoqe}a podanici srpskoga `upana ^aslava, a nikako etni~ki Srbi, jer su te zemqe kod svoga dolaska na jug naselili Hrvati, u wima neprekidno `ivjeli i pripadali svojoj narodnoj hrvatskoj dr`avi od rijeke Ra{e u Istri do Drima u Albaniji.” (str. 206-207.) Dakle, Konstantinu Porfirogenitu Mandi} suprotstavqa sebe, jer nema koga drugoga. On je u stawu da posle hiqadu godina u|e u podsvest vizan371

tijskog cara i znamenitog istori~ara. A kao dodatni argument mu slu`i ~iwenica da Porfirogenit nigde nije izri~ito iznosio da Dukqu naseqavaju Srbi. Ali on pogotovu nije rekao da su u Dukqi `iveli Hrvati. Pri tome Mandi}u posebno smeta {to vizantijski pisac Kekaumenos krajem jedanaestog veka u svom delu “Strategikon” pi{e o “Trebiwcu Srbinu” koji je u Dukqi uni{tio vizantijsku vojsku od 40.000 vojnika, misle}i na Stefana Vojislava. Iako je iz istorijskih ~iwenica neosporno da je tu re~ upravo o Vojislavu, Mandi} tvrdi da “Kekaumenos jasno lu~i “Trebiwca Srbina” od “Vojislava Dukqanina”. Po Kekaumenosu, to su dvije potpuno razli~ite osobe, pa se na osnovu ovoga bizantskoga pisca ne smije proglasiti Srbinom Vojislava Dukqanina... Kekaumenos je bio iskusni stari vojni~ki ~asnik, koji je dobro poznavao Balkan, pa je po svoj prilici iz osobnog iskustva znao da Dukqa nije srpska zemqa, pa on, govore}i o Stjepanu Vojislavu, wega ne zove Srbinom niti ga istovjetuje sa “Trebiwcem Srbinom”, koji je g. 1402. razbio bizantsku vojsku. Prema toma, Kekaumenosa se ne smije nava|ati kao pisca koji bi govorio o srpstvu Dukqe.” (str. 208-209.) Kao krunski dokaz za tu svoju tezu, Mandi} navodi podatak da u nekoj drugoj prilici Kekaumenos Vojislava ne zove “Trebiwac Srbin”, nego punim imenom. “Kada je pisao o slu~aju dubrova~koga stratega Katakalona, on je znao da je ovoga nadmudrio Stjepan Vojislav, Vladar Dukqe, koji je vladao Zetom i Zahumqem i svoju sporednu prijestolnicu imao u Stonu, glavnom gradu Zahumqa.” (str. 209.) g) Mandi}evo osporavawe vizantinca Kedrenosa Me|utim, najve}i problem Mandi}u kao da predstavqa vizantijski istori~ar Georgius Kedrenus. “Jedini bizantski pisac, koji Stjepana Vojislava zove “vladarom Srba” i govori o wemu i o wegovim djelima u vezi sa Srbijom, bio je Georgije Kedrenos. U svom djelu “Pregled povijesti” on tri puta spomiwe Stjepana Vojislava u vezi sa Srbima i Srbijom.” (str. 209.) Kedrenos izri~ito ka`e “Stjepan, koji se zove Vojislav, vladar Srba”, koji se povratio “u zemqu Srba”, odande je protjerao Teofila Erotika.” (str. 209.) Kad je Vojislav pobegao iz Vizantije, zauzeo je “ilirske gore, i Tribale i Srbe i okolni narod svladao je.” (str. 210.) Kad je car Monomah poslao vojsku na Vojislava, Srbi su se namerno povla~ili, pa su onda Srbi iz zasede napali Vizantijce i katastrofalno ih porazili. Na tre}em mestu Kedrenos pomiwe kako je Vojislavov sin Mihailo, kao vladar “Tribala i Srba”, sklopio mirovni sporazum sa carem. Kedrenos je bio savremenik i Stefana Vojislava i Popa Dukqanina. Mandi} ga nipoda{tava kao monaha koji verovatno nije mnogo putovao (kao da i sam Mandi} nije monah) i kompilatora, koji je prepisivao druge pisce. Kad Kedrenos pomiwe Tribale iz ilirskih gora, Mandi} tvrdi da on tu misli na Hrvate, mada je o~igledno tu re~ o Arbanasima. “Drugi bizantinski pisci ~esto, mo`emo re}i redovito, zovu Srbe Tribalima, ali Kedrenos Srbe zove wihovim pravim narodnim imenom, a starim ilirskim imenom Tribala okrstio je drugi slavenski narod, kojim su vladali Stjepan Vojsilav i wegov sin Mihajlo, a to su bili Hrvati Crvene Hrvatske, kako nam je Kedrenosov suvremenik doma}i qetopisac Pop Dukqanin ostavio zapisano. Prema tome Kedrenos, iako izri~ito govori o Srbima kao podanicima Stjepana Vojislava i wegova sina Mihajla, 372

on ne nije~e opstanak Hrvata u Dukqi. Dapa~e on opstanak Hrvata u Crvenoj Hrvatskoj potvr|uje time {to u svojim opisima pred Srbe stavqa drugi slavenski narod u tim zemqama, a taj je mogao biti samo hrvatski, jer u 11. stoqe}u nije bilo drugih slavenskih naroda u Ra{i i Dukqi nego Srba i Hrvata.” (str. 215.) Jadni Mandi}, pravi se da ne prime}uje kako Kedrenos nigde ne govori da su Tribali slovenski narod. Ta podvala, makoliko naivna i primitivna, za Mandi}a ima dubqi smisao, jer on nakon toga veli: “O znamenitoj bitci g. 1042. govore i Kekaumenos i Ivan Zonaras. Kekaumenos, doti~no wegov izvor, kojega on nije pravo ni shva}ao, zove pobjednika ove bitke “Trebiwac Srbin”, jer je Stjepan Vojislav imao svoje glavno sijelo u Trebiwu, u nasqednoj zemqi svoga oca Dragomira, a Srbinom ga zove, jer je Vojislav u prvom i drugom ustanku glavno podigao Srbe protiv Bizantinaca i tu pokrajinu oteo Bizantu, do koje su Bizantinci posebno mnogo dr`ali. Ivan Zonaras zove Vojislava “Skitom”, a tako su neki bizantski pisci zvali Ruse i Slavene uop}e. I on veli da je Stjepan Vojislav vladao “Tribalima, Srbima i drugim srodnim narodima”. Dakle i wemu su Srbi na drugom mjestu, kao i Kedrenosu, od naroda kojima Vojislav vlada, a Tribali su mu, kojim imenom ozna~uje Hrvate, na prvom mjestu.” (str. 216.) Ali, Hrvate nikada niko nije zvao Tribalima. Jeste Gotima, ali se ni Goti u Dukqi ne pomiwu. Kao uzgred, Mandi} pomiwe da je zagreba~ki letopisac prve polovine ~etrnaestog veka, Ivan Arhi|akon Gori~ki, Vojislava nazvao kraqem Hrvata, a na wega se 1956. nadovezao hrvatski profesor Zlatko Tanodi poistove}uju}i Stefana Vojislava sa hrvatskim kraqem Stjepanom. Tanodi za dukqanskog kraqa Mihaila tvrdi da je brat hrvatskog kraqa Petra Kre{imira IV. Mandi} se od takvih tvrdwi ogra|uje, ali za svaki slu~aj ih detaqno izla`e znaju}i unapred da me|u Hrvatima ima mnogo onih kojima }e se i takve nebuloze svideti. d) Tra`ewe alibija u neotkrivenim arheolo{kim nalazima Kad zapadni pisci Vilim Tirski i Rajmund de Agiles u dvanaestom veku, opisuju}i krsta{ki rat 1096. i 1097. godine, nazivaju prostor od Istre do Skadra Slavonijom i Dalmacijom, Mandi} to prepravqa u “Hrvatsku”. Narod koji su tu zatekli oni dosledno zovu Sklavima, a Mandi} tuma~i da su Sklavi Hrvati, kao i sklavonski jezik hrvatski. Bodina su smatrali “kraqem cijele “slavinske zemqe”, tj. Hrvatske, budu}i da tada nije bilo kraqa u Bijeloj Hrvatskoj po izumr}u ku}e Trpimirovi}a.” (str. 220.) Na isti na~in Dominik Mandi} tuma~i i papu Aleksandra III koji 1180. godine “upu}uje u Dalmaciju i ~itavu Slavoniju” svoga legata pod|akona Teobalda. Ovaj nosi posebna pisma bosanskom banu Kulinu i zahumskom knezu Miroslavu. Dakle, po uvjerewu rimskih slu`benih krugova Zahumqe i Bosna su pripadale u “~itavu Slavoniju”, a tim su u Rimu tada ozna~avali cijelo “kraqevstvo Hrvatske i Dalmacije”.” (str. 220.) ^itava Slavonija u ovom kontekstu mogla je da zna~i samo sve slovenske zemqe, bez specifikacije dr`ava na koje su one u tom trenutku podeqene. Ali, Mandi} uporno nastavqa po svome. “Izraz “Dalmacija i ~itava Slavonija” nije ni{ta drugo nego zajedni~ki naziv za razdijeqeno kraqevstvo Hrvata.” (str. 220.) Pa je li sam hrvatski naziv ve} u to vreme bio toliko sramotan da papa uporno izbegava 373

da ga pomene, a mewa ga nekim sasvim uop{tenim. Sledi Mandi}eva zapawuju}a konstrukcija: “Tada su naime hrvatske zemqe bile razdijeqene na dvoje: na slobodnu Hrvatsku (regnum Kroacie et Slavonie), kojom je vladao Bela II (1172-1196), i na bizantsku Hrvatsku (regnum Dalmacie et Kroacie), kojom je vladao Emanuel Komnenac, doti~no wegov sin Aleksije II. Nazivom “Dalmacija i ~itava Slavonija” Rim je obuhva}ao obadva kraqevstva naroda hrvatskoga. Da li je pod tim nazivom Rim ukqu~ivao i najju`niji dio hrvatskih zemaqa, Travuwu i Dukqu, nije jasno. Ukoliko znamo, papinski legat Teobald nije zalazio u te krajeve. Bizantinci su te krajeve bili uredili u posebnu upravnu jedinicu, kojoj su dali ime “Dalmacija i Dukqa”.” (str. 220-221.) Da nam je bar Mandi} objasnio za{to je pod ma|arskom vla{}u Hrvatska slobodna, a Hrvatska pod vizantijskom vla{}u nije slobodna?! A koje nam to kqu~ne dokaze Mandi} nudi za svoju tvrdwu da je Zahumqe oduvek bilo hrvatsko? “Da su Hrvati uvijek smatrali Zahumqe hrvatskom zemqom i sastavnim dijelom hrvatskoga kraqevstva, dokazuje nam trajno nastojawe hrvatskih banova i hrvatsko-ugarskih kraqeva da Zahumqe oslobode od tu|inske vlasti i da ga pripoje zemqama kraqevstva hrvatskoga. Tako je hrvatski ban Andrija g. 1198-1205. oslobodio Hum od Nemawi}a i pripojio ga banovini Hrvatskoj. Od g. 1234. do 1249. Zahumqem vlada veliki knez Andrija, potomak stare hrvatske vladarske ku}e u Zahumqu. On je bio u neprijateqstvu sa srpskim kraqevima i priznavao je vrhovni{tvo ugarskohrvatskih kraqeva. Wegov sin Radoslav, `upan humski, izri~ito veli g. 1254. da je on “verni kletvenik kraqu ugarskomu”. Oko g. 1278. srpski kraq Stj. Dragutin ponovno zauzimqe Hum, ali opet od g. 1304. do 1321. vladaju Humom hrvatski banovi [ubi}i. God. 1322. Stjepan Kotromani} pripaja Hum hrvatskoj banovini Bosni, i od tog doba do g. 1918. Srbi nijesu nigda vi{e vladali Zahumqem. U drugom `ivotu Zahumqa od g. 626. do 1918. srpski vladari nijesu vladali Zahumqem ni punih 100 godina, ura~unav{i tu i vladawe ^aslava Klonimirovi}a (o. 949-o. 960.) i raznih Nemawi}a u 12. i 13. stoqe}u. I to srpsko vladawe bilo je ~esto prekidano, kako smo malo prije spomenuli, od predstavnika hrvatske vlasti: svaki put, kada su oni imali snage za to.” (str. 222-223.) Ugarski kraqevi su nastojali Zahumqe da pripoje Ugarskoj. U wihovim geostrate{kim namerama nikada nije bilo nikakvog prohrvatskog sentimenta, makoliko ih hrvatski istori~ari svojatali kao sopstvene voqene vladare. Za{to humski `upan Radoslav nije pisao da je on verni kletvenik kraqu “ugarsko-hrvatskomu”? Ako se pripadnost Huma meri iskqu~ivo du`inom vladavine, i ako se tu|inska okupacija mo`e tako svojatati, kao {to Hrvati svojataju ma|arsku, onda bi Srbi komotno mogli svojatati tursku vladavinu, pogotovo kad se ima u vidu koliko su neverovatan stepen crkveno-narodne autonomije u vrlo dugom periodu pod wom u`ivali. Mogli bi sve turske sultane nazivati tursko-srpskim, po ugledu na Hrvate, koji ma|arske kraqeve nazivaju ugarsko-hrvatskim. Kada rimski biskupi ili papa hrvatske vladare nazivaju kraqevima Dalmacija (u mno`ini), Mandi} br`e-boqe izvla~i zakqu~ak kako “iz samih, dakle, kraqevskih naslova, koje slu`bene osobe daju hrvatskim kraqevima Tomislavu i Kre{imiru IV Velikomu, vaqa zakqu~iti, da se hrvatska dr`ava za wihova vladawa protezala cijelom Dowom i Gorwom Dalmacijom, 374

a to je cijela Bijela i Crvena Hrvatska Popa Dukqanina.” (str. 226.) U stvari, to je bila samo nominalna vlast nad nekoliko gradskih podru~ja, izra`ene politi~ke individualnosti, poput Zadra, Trogira ili Splita, koji su imali status skoro samostalnih kne`evina na prostoru tada veoma su`enog teritorijalnog opsega Dalmacije, izme|u Krke i Cetine. Kao kad se u dana{we vreme ponegde ka`e “u Indijama”, imaju}i u vidu da Indiju ~ini mno{tvo samostalnih i polusamostalnih kne`evina pod britanskom vla{}u, pre sticawa nezavisnosti. S druge strane, iz titula srpskih vladara kao gospodara “sve srpske i pomorske” zemqe, Mandi} izvla~i tezu da su i oni sami svesni da je Ra{ka samo srpska, a sve ostalo tu|e. “Srpski kraqevi, a tako i srpske vjerske glave, ne ubrajaju “pomorske zemqe” u “sve srpske zemqe”, jer su oni dobro znali da u Dukqi, Travuwi i Zahumqu ne `ive Srbi, nego Hrvati, i prema tome da te zemqe nijesu srpske nego hrvatske.” (str. 230.) Zapravo, srpski vladari imaju u vidu primorsko romansko stanovni{tvo, kome su davali izvesna autonomna prava, kao na primer Kotoru. Mandi}u mnogo zna~i i argument da je stanovni{tvo Huma, Dukqe i Travunije bilo podlo`no rimskoj crkvi, kao i da sakralni objekti imaju neke karakteristi~ne sli~nosti sa onim na hrvatskom prostoru. U nedostatku ne~eg opipqivijeg, on bar nadu ne gubi. “Kada se jedamput arheolo{ki i umjetni spomenici ju`nih krajeva ispitaju stru~no i potanko, nepristrano }e znanost, nema sumwe, u wima na}i obilno gradivo za hrvatstvo Crvene Hrvatske.” (str. 239.) |) Sudar sa realnom lingvistikom Potom se prebacuje na podru~je lingvistike. Po~iwe sa `albom na Dobrovskog i Kopitara. “Na osnovu narje~ja i govora prvi je po~eo dijeliti narode i zemqe slavenskoga juga moravski ^eh Josip Dobrovski (1753-1829.), zvan “otac slavistike”. Wemu je hrvatski jezik onaj koji se u wegovo vrijeme govorio u tada{woj prijestolnici Hrvatske, Zagrebu i wegovoj okolici, dakle kajkavsko narje~je. Prema tome, Hrvati su oni koji govore kajkavski, a to su svi oni koji stanuju sjeverno od Kupe i zapadno od Bjelovara pa sve do tirolskih granica. Na taj je na~in Dobrovski i Slovence ukqu~io u Hrvate, a sve druge proglasio je Ilirima ili Srbima. Da Slovence izbavi ispod hrvatske kape, Jernej B. Kopitar (1778-1844.), uva`eni slovenski slavista, borio se cijeli `ivot. On je dokazivao obratno, da je kajkavsko narje~je slovensko, i prema tome da su Hrvati kajkavci Slovenci i da bi se tako imali zvati. Kopitar je samo ~akavsko narje~je proglasio hrvatskim. [tokavsko narje~je istovjetovao je sa srpskim jezikom kao i Dobrovski i sve je krajeve ju`no od Kupe, a sjeverno i isto~no od Velebita, darovao Srbima... Ideje Dobrovskoga i Kopitarove razradio je i svesrpstvu nastojao dati “znanstvenu” osnovicu slova~ki protestant Pavao Josip [afarik (1795-1861.), najprije profesor, pa ravnateq srpske gimnazije u Novom Sadu (1819-1833.). On je hrvatsku kwi`evnost: bosansku, dalmatinsku i dubrova~ku prisvojio Srbima i po{ao je dotle da je Hrvate proglasio prostim ogrankom srpskoga naroda. [afarikove nastrane jezi~ne i etnografske tvrdwe ra{irile su se po Zapadu, jer je on ina~e bio na glasu slavista, a djela su mu bila obelodawena na velikom wema~kom jeziku. Stazama Dobrov375

skoga, Kopitara i [afarika stupao je i prvi profesor slavistike na be~koj univerzi, Slovenac Frawo Miklo{i} (1813-1891.), priznati u~ewak i pisac mnogih djela o jeziku i povijesti ju`nih Slavena na wema~kom jeziku. Utjecaju slu`bene slavistike nijesu se znali oteti ni glasoviti hrvatski slavisti Vatroslav Jagi} i Milan Re{etar. Wih je slu|ivalo stawe tada{we hrvatske historiografije, prema kojoj Hrvati od svoga dolaska do 11. stoqe}a ne bi `ivjeli ju`no od rijeke Cetine niti isto~no od rijeke Vrbasa u Bosni (Ra~ki).” (str. 240-242.) Mada i sam konstatuje da “~akavski govore Hrvati u hrvatskom i dalmatinskom primorju od rijeke Cetine do Kopra u Istri” (str. 240.), Mandi} ne mo`e nikako da se pomiri sa realno{}u, pa nastavqa sa pseudonau~nim {pekulacijama. Vrhunskim slavistima zamera {to nisu pitali narod u raznim krajevima kakvo mu je nacionalno ime, previ|aju}i da bi po~etkom devetnaestog veka upravo odgovori na to pitawe {irom Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Vojne krajine i Slavonije potpuno sahranili hrvatsku nacionalnu ideologiju, jer tamo{wem stanovni{tvu bila je strana svaka pomisao o hrvatstvu. Hrvatstvo je tamo mnogo kasnije ve{ta~ki rasejavano ogromnim pregala{tvom prvenstveno rimokatoli~kih fratara, kad je wihova vatikanska centrala definitivno odustala od “ilirskog” projekta podvo|ewa Srba u sferu zapadnog hri{}anstva. Mandi} na slede}i na~in kritikuje utemeqiteqe slavistike: “Osnovna pogrje{ka spomenutih slavista i svih onih koji su ih slijedili, bila je ta {to oni nijesu pitali narod u pojedinim pokrajinama, {to je on i kako se zove, nego su mislili da mogu sami, na osnovu svojih jezi~nih teza, stvarno neispravnih, odre|ivati tko kojemu narodu pripada i kako bi se imao zvati. Nijesu vodili ra~una o tome da sama narje~ja, pa ni jezici ne ~ine bitne osobine kojima se jedan narod dijeli od drugoga. U sredwoj i ju`noj Americi {esnaest naroda govori {pawolski, pa nijesu [pawolci. Irci, Kana|ani i Ameri~ani (USA) govore engleski, pa nijesu Englezi. Slovenci i jedan dio Hrvata govore kajkavski, ali se osje}aju kao dva naroda. Ikavski govor {tokavskoga narje~ja iskqu~ivo je jezik Hrvata dalmatinske Zagore, Like, Bosne, zapadne Hercegovine te dalmatinskoga primorja izme|u Cetine i Neretve. I ijekavski je govor hrvatski na podru~ju negda{we Dubrova~ke republike, u ju`noj Hercegovini te u prodaqima rijeke Neretve i Bosne. Samo ekavski govor {tokavskoga narje~ja je srpski, ali ni taj nije specifi~no srpski, wihov jedino i iskqu~ivo, jer ekavski govore Makedonci, Hrvati u Srijemu, te Hrvati kajkavci i Slovenci. U Kopitarovim i Vukovim tvrdwama ima ipak ne{to istinito. Kajkavsko naime narje~je i {tokavsko ne mogu se zvati i nijesu iskqu~ivo ni slovensko, ni hrvatsko, ni srpsko narje~je. Jedino je ~akav{tina iskqu~ivo hrvatski govor, kojim danas govore samo Hrvati i nitko drugi. To je prva i neprijeporna jezi~na ~iwenica.” (str. 242-243.) Da je ~akavski iskqu~ivo hrvatski, u to apsolutno nema nikakve sumwe niti je bilo ko ikad poku{avao da Hrvatima otme ~akav{tinu. Me|utim, kqu~no je pitawe za{to su oni napu{tali sopstveni i prihvatali tu|i jezik? U Latinskoj Americi [panci su kao osvaja~i pokorenim Indijancima nametali {panski. To isto su uradili Englezi u zemqama kojima su vla376

dali. Me|utim, strani osvaja~i, ni Ma|ari, ni Turci, ni Nemci, ni Italijani uglavnom nisu uspevali da Hrvatima nametnu sopstveni jezik. A uspeli su Srbi iako nad Hrvatima nisu vladali. Ikavski nije ~akavski, a ijekavski je daleko od svakog hrvatskog etni~kog prostora. Da bi prisvojili {tokavski, Hrvati prvo prisvajaju srpske zemqe u kojima se on izvorno govori, a onda prisvajaju i Srbe koji su ijekavski doneli u Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju, pogotovo ako su prethodno uspeli da ih pokatoli~e. A kako tek nespretno Mandi} poku{ava dokazati da se u pro{losti ~akavski govorio na mnogo {irim prostorima: “Druga ~iwenica, koju je znanost utvrdila, iako je jo{ nije dovoqno prou~ila, jest ta, da se negda ~akavsko narje~je protezalo daleko preko wegova dana{weg podru~ja. Jaki tragovi, ostaci ~akav{tine nalaze se po svoj Dalmaciji, u Slavoniji, Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori. To nam veli da se jedamput govorilo u narodu ~akavski od Istre do Albanije i od Jadranskoga mora do Drave na sjeveru i Drine na istoku. Svi ti krajevi u stara doba ~inili su jednu jezi~nu cjelinu, koja je bila najja~e zastupana i svoje `ari{te imala u dana{wem ~akavskom prostoru, gdje se ~akav{tina mogla do danas odr`ati zahvaquju}i svojoj iskonskoj snazi i uvre`enosti. Jezi~na ra{irenost hrvatske ~akav{tine podudara se i potvr|uje kazivawe stare hrvatske kronike “Kraqevstvo Hrvata” i “Qetopis Popa Dukqanina” o hrvatskom narodnom i dr`avnom prostoru. Ti nam hrvatski doma}i izvori, sastavqeni polovicom 11. i 12. stoqe}a, svjedo~e da su Hrvati od svoga dolaska u ju`ne zemqe pa za duga stoqe}a imali svoju veliku hrvatsku narodnu dr`avu, koja se protezala od Istre do Dra~a, doti~no do Valone u Albaniji i od Jadrana do Drave i Dunava na sjeveru. Jaki tragovi ~akav{tine u svim tim krajevima potvr|uju da je kazivawe tih dviju najstarijih hrvatskih kronika istinito i stvarno.” (str. 243-244.) Tragove ~akav{tine je vrlo te{ko prona}i ju`no od Cetine u primorskom pojasu. Zabele`eni su na Peqe{cu, ali samo tragovi, dok je ostrvo Lastovo razvilo svoj specifi~ni ~akavski oblik, na ~ije tragove se ponekad moglo nai}i u Dubrovniku. Bosna je samo u svom najzapadnijem delu imala dodira sa ~akav{tinom, a Hercegovina skoro nikako. Prona}i tragove ~akav{tine u Crnoj Gori gotovo je nemogu}e. Da se ~akavski govorilo od Istre do Albanije i od Jadrana do Drine i Drave, apsolutno je nemogu}e. Ali i kad bi sve to bilo istina, {ta bi zapravo Mandi} time mogao da doka`e? Da su Hrvati nekad davno postojali, ali su se izgubili asimilovawem od strane {tokavske, odnosno srpske mase. On dodu{e tvrdi da ta {tokavska masa nije izvorno srpska, kao i da se svega nekoliko hiqada Srba doselilo na Balkan, donose}i “svoj” zapadnoslovenski jezik. Kad bi i to bilo ta~no, zna~ilo bi da su se ti Srbi odmah utopili u zate~enu {tokavsku masu, koja je preuzela wihovo ime. I opet su ti {tokavci Sloveni, preuzev{i ime Srba ostali ne{to sasvim razli~ito u odnosu na Hrvate. Hrvati su do{li s ~akavskim jezikom, taj su ~akavski jo{ skoro hiqadu godina na Balkanu govorili, slu`ili se wime kao svojim materwim jezikom, dok ih Turci kao narod nisu uni{tili. I danas se ~akavski odr`ao tamo gde su sa~uvani ostaci nekada{weg hrvatskog naroda. S obzirom da se i sam Mandi} sla`e da “jezici ju`nih Slavena pripadaju isto~noj skupini slavenskih jezika, doti~377

no da su toj skupini srodni” (str. 244.). Mi Srbi smo ponosni na svoje rusko poreklo. Pa i jedna od prvih srpskih dr`ava, Ra{ka, svojim nazivom asocira na Rusiju, a naziv Srba Ra{ani, Rasci, Rascijani tako|e upu}uje na Ruse. Me|utim, nisu svi ju`noslovenski jezici isto~noslovenskog porekla, nego samo srpski, bugarski i makedonski, ako se uop{te mo`e govoriti o makedonskom kao posebnom jeziku. Uporedna slavenska lingvistika je odavno ustanovila da su slovena~ki-kajkavski i hrvatski-~akavski neuporedivo, po svojim izvornim osobinama, bli`i zapadnoslovenskim jezicima, a kasnije su trpeli zna~ajan uticaj {tokavskog. Povodom toga, Mandi} insistira da su Hrvati, kao slovenizovani narod iranskog porekla, sa~uvali i mnogo izraza svog drevnog jezika, ali su govorili jednom varijantom zapadnoslovenskog. “Kada su do{li na jug u dana{we hrvatske zemqe, Hrvati su govorili tim svojim slavenskim jezikom, koji je ve} iza Karpata poprimio glavna obiqe`ja ~akavskoga narje~ja hrvatskoga jezika. Od drugih srodnih jezika razlikovao se time, {to su se u hrvatskom jeziku ve} tada, kako mislimo, bile razvile posebne ~akavske odlike hrvatskoga jezika s jakim ostacima stare iranske ba{tine. Idu}i dakle na jug Hrvati su nosili sa sobom hrvatski jezik ~akavskoga narje~ja, a u novoj su domovini na{li Slavene kajkavce i {tokavske ikavce, koji su ve} prije wih bili do{li u te krajeve sa slavenskoga sjeveroistoka.” (str. 256.) A onda dolazi celovita bajka koju Mandi} konstrui{e nategnutim tuma~ewem istorijskih izvora, nekriti~kim preuzimawem svih starih nasle|enih istoriografskih falsifikata i svojim sopstvenim fraweva~kim la`ima, inspirisanim vi{evekovnom rimokatoli~kom tradicijom. “Kada su Hrvati do{li na jug i Dalmaciju o~istili od Avara, prema ugovoru s bizantskim carem Heraklijem najprije su naselili cijelu Dalmaciju od Ra{e u Istri do Budve u Boki Kotorskoj. Glavno, vode}e pleme Hrvata zauzelo je sredi{wi polo`aj i naselilo se oko biv{ega glavnoga grada Dalmacije, Salone, od rijeke Cetine do Krke. Druga plemena zauzela su druge dijelove rimske Dalmacije: staru Liburniju od Krke do Ra{e, Liku, Bosnu, Zahumqe i Travuwu do Kotora. Kako je Hrvata do{lo mnogo sa sjevera, to se jedan dio otcijepi i zaposjedne rimsku Dowu Panoniju izme|u Kupe, Mure i Drave, a drugi dio po|e na jug i zauzme Ilirik, kako su u doba Porfirogeneta zvali primorske krajeve negda{wih rimskih pokrajina Prevalis i Novoga Epira, ~emu je odgovarala sredovje~na Dukqa, a dana{wa Crna Gora i primorska Albanija.” (str. 257.) Ali ne samo da u pisanim izvorima nema ni pomena o tako {irokoj rasprostrawenosti Hrvata, nego ni usmena tradicija Srba, Arbanasa i Grka takvu pojavu nije upoznala. Pogotovo kad je re~ o drugom delu Mandi}eve konstrukcije, u kojoj stoji: “Na cijelom zauzetom prostoru onu ulogu, koju su prije imali Avari prema Slavenima prve slavenske seobe, preuzeli su sada Hrvati. Oni su postali vladaju}i sloj, predstavnici hrvatske dr`avnosti i ~uvari hrvatskoga imena i hrvatskoga narodnog jedinstva. Kao {to je sama narav takva polo`aja tra`ila, Hrvati su se rasprostranili po cijelom novom hrvatskom narodnom prostoru.” (str. 257.) Rasprostranili se, a onda netragom nestali. “Dr`avnu organizaciju proveli su prema svojim slaven378

skim i starim iranskim navikama na osnovu {irokih plemenskih samouprava, ali tako da su sva plemena priznavala vrhovnu vlast glavara prvoga, sredi{wega hrvatskog plemena, koji je nosio naslov “kral’ Hrvata” (“duks Kroatorum”).” (str. 257-258.) Uzgred re~eno, duks zna~i vojvoda, a ne kraq. Neprekidna Mandi}eva te`wa za hrvatskom rasnom superiorno{}u i dominacijom nad svim ostalim Slovenima, s kojima su imali dodire, tako|e je najobi~nija fantazmagorija, jer posle Avara Sloveni vi{e nisu priznavali ni~ije predvodni{tvo na Balkanu osim vizantijskog, sa izuzetkom Bugara koji su zaista ovladali jednim delom Slovena, u wih se utopili, ali im i svoje ime ostavili. Mandi} zapravo ~ezne da Hrvatima ve{ta~ki pripi{e onakvu istorijsku ulogu kakvu su imali azijatski Bugari. I sledi zavr{ni deo bajkovite konstrukcije: “U bizantsko doba, kako smo gore izlo`ili, Dalmacija se dijelila na Gorwu Dalmaciju od juga do rijeke Cetine, i na Dowu od Cetine do rijeke Ra{e u Istri. Tako su i Hrvati razdijelili svoju zemqu, samo {to su pojedine dijelove nazvali imenima uzetim iz iranskih uspomena. Hrvati su naime ju`nu Hrvatsku od Cetine do Voju{e u dana{woj Albaniji nazvali Crvena Hrvatska, a zapadnu Hrvatsku od Cetine do Ra{e Bijela Hrvatska. Sjeverni dio nosio je staro ime: Panonska Hrvatska ili “Slavonija”, prema imenu “Slaveni”, kako su obi~no Hrvate zvali zapadni narodi u sredwem veku.” (str. 258.) Dakle, kad god zapadni narodi u bilo kom kontekstu pomenu Slovene, mi danas znamo da je tu re~ o Hrvatima, jer o kome bi drugom? Ne postoji nikakvo staro ime Panonska Hrvatska. To ime je izmislio Ferdo [i{i}, dvoume}i se izme|u “Posavske” i “Panonske”. Interesantno je da Mandi} ipak priznaje da je nad Hrvatima postojala vrhovna vizantijska vlast, pa se postavqa pitawe kako je mogu}e da postoje dve vrhovne vlasti, vizantijska nad Hrvatima i hrvatska nad ostalim Slovenima? Istina je da puna dva veka po dolasku na Balkan ni Srbi ni Hrvati nisu imali dr`avne organizacije u pravom smislu re~i, nego su kao dovedeni kolonisti `iveli na starim, prethodno uglavnom varvarskim najezdama opusto{enim vizantijskim teritorijalnim posedima. Me|utim, fratru Mandi}u |avo ne da mira. “Uza sve to za vrijeme od dolaska pa do smrti Kre{imira Velikoga g. 1073. o~uvalo se dr`avno jedinstvo svih hrvatskih zemaqa, iako negda radi vawskih utjecaja u dosta oslabqenom obliku. U tom dugom odsjeku vremena Hrvati su se slili i potpuno stopili sa starijim slavenskim slojem, i jezi~no i krvno. Iz po~etka su Hrvati po svim krajevima hrvatskoga narodnog prostora, dakle od Trsta do Valone, te od Jadrana do Drave na sjeveru i Drine na istoku, govorili svojim ~akavskim narje~jem, koje su donijeli iza Karpata. S vremenom su se i jezi~no slili sa starim slavenskim pu~anstvom isto~noga govora i to tako da je staro pu~anstvo primilo ~akavsko narje~je ondje gdje su novodo{li Hrvati bili gu{}e naseqeni i ~inili ve}inu prema starim Slavenima, kao u primorskim krajevima Bijele Hrvatske od Cetine do Istre. To se jezi~no stapawe ipak odvilo tako da je mnogo odlika isto~nog govora uni{lo u novu ~akav{tinu. Ondje, gdje su Hrvati prema starom slavenskom pu~anstvu ~inili razmjernu mawinu, kao u ju`nim, isto~nim i sjevernim krajevima, Hrvati ~akavci primili su kajkavski, doti~no {tokavski govor starih Slavena, ali su po svim 379

krajevima utisnuli u ta narje~ja sna`an utisak ~akav{tine, i to tim ja~i, {to je bio brojniji sloj Hrvata u pojedinom kraju. Poslije Bijele Hrvatske utjecaj ~akav{tine je bio najja~i u ju`nim primorskim krajevima od Cetine do Bojane, dakle na teritoriji Crvene Hrvatske: u Neretvanskoj Krajini, u zapadnoj i ju`noj Hercegovini, na teritoriju stare Dubrova~ke Republike, u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori. U tim krajevima ima i danas u narodnom govoru jakih ~akavskih ostataka.” (str. 258-259.) Me|utim, prave muke za Mandi}a nastaju kad treba da iznese bilo kakve relevantne dokaze za svoje tvrdwe. Redovno je ogromna disproporcija izme|u wegovih ma{tovitih hipoteza koje redovno saop{tava kao neprikosnovene apodikti~ke sudove i tanu{ne argumentacije, koju potom nudi. Tako i ovde “jake ~akavske ostatke” svodi na slede}e: “M. Tentor u svom ~lanku “O dubrova~kom jeziku s leksi~ke strane”, nabrojio je 223 ~akavske rije~i koje su se upotrebqavale u istom smislu na Cresu i Dubrovniku, a kojih nema u hrvatskom kwi`evnom jeziku. Od tih rije~i wih 114, dakle preko polovice, govorio je hrvatski narod u okolici [irokoga Brijega, u mom rodnom kraju, kada sam ja bio dijete. U {irokobrije{koj okolici bilo je tada, a vaqda ima i danas, i drugih ~akavskih ostataka kao na pr. da se do~etno “m” izgovara kao “n” (rukon, nogon), “jes” mjesto “jest”, itd. Hrvati muslimani u Mostaru i drugdje izgovaraju “j” mjesto “q” (“jubav” mjesto qubav). U Bosni se u mnogim rije~ima govori “{}” mjesto “{t”. U Crnoj Gori se odr`ao i stari ~akavski naglasak na zadwem slogu.” (str. 259-260.) Hrvati su kao narod nesumwivo postojali i doselili su se na Balkan. Dokazano je da su govorili ~akavski jezik. Po doseqewu me{ali su se s drugim narodima. Tamo gde su bili u etni~koj ve}ini asimilovali su druge; tamo gde su bili u mawini drugi su ih asimilovali. A sada bi Mandi} da sve narode do kojih su uop{te doprli Hrvati na balkanskim prostorima, u koje su se utopili delovi hrvatskog naroda, svakako periferni, u celini proglasi Hrvatima. Kao da su Hrvati kuga, pa gde se jedan pojavi, odmah celu okolinu oku`i. A {to se Srba ti~e, Mandi} uvek ide u drugu krajnost. On je siguran “da Srbi, koji su ne{to kasnije od Hrvata do{li isto sa sjevera, nijesu izvr{ili nikakav utjecaj na razvoj ju`nih slavenskih narje~ja. Kako nam Porfirogenet “De administrando imperio” kazuje, Srba je do{lo sa sjevera veoma malo, tako da ih je car Heraklije mogao smjestiti u jedan logor u Tesaliji, koji se po wima prozvao “Srbi{te” (“Serblia”). Osim toga, bugarski je car Simeon oko g. 920. tako strahovito uni{tio i raselio Srbe, da ih u cijeloj zemqi Ra{koj nije ostalo nego 50 slobodnih qudi, plemenitih Srba, uz ne{to izbjeglica u Hrvatskoj i Bizantu. God. 1020., u prvom poznatom popisu biskupija sredwega Balkana cara Vasilija, u cijeloj tada{woj Srbiji (Ra{koj) nije bila nego jedna biskupija sa samih 15 parohija, dok su Hrvati u to doba imali vi{e od 15 biskupija. Sa Srbima se dogodilo u pogledu jezika isto {to s Bugarima. I jedni i drugi radi svoga maloga broja izgubili su vlastiti jezik i primili govor brojnijih starih Slavena, koje su na{li u svojoj novoj postojbini. Srbi su negda `ivjeli na skrajwem slavenskom zapadu i morali su imati svoj govor, koji je morao biti zapadni, s bitnim osobinama jezika wihovih srodnika, dana{wih lu`i~kih Srba. Kada su Srbi 380

po{li na jug, oni su, kako je naravno, nosili sa sobom govor slavenske zapadne skupine. Na Balkanu su oni zavladali ve}im brojem Slavena prve seobe, politi~ki ih organizirali i dali im svoje narodno ime, ali su me|u starom brojnijom sredinom izgubili svoj zapadni slavenski govor i poprimili {tokavsko narje~je tadawih Slavena sredwega Balkana, koji su tu bili do{li sa slavenskoga isto~nog podru~ja.” (str. 260-261.) Re|aju}i i na narednim stranicama sasvim proizvoqne stavove, Mandi} pi{e kako “o hrvatstvu Crvene Hrvatske govori nam i neprekidna narodna predaja i hrvatska svijest stanovni{tva ju`nohrvatskih zemaqa od najstarijih vremena do danas.” (str. 263.) Naravno, tog predawa nigde nije bilo, kao ni hrvatske narodne svesti, osim izme|u Istre i Cetine. Moramo ovde priznati da je Mandi} u pravu kad isti~e da su Srbi i Hrvati trajno “~inili dvije zasebne dru{tvene skupine i nigda se nijesu osje}ali kao jedan narod i jedna jedinstvena istovjetna etni~ka i kulturna cjelina, pa ni onda kada je jedan od ta dva naroda zaposjeo potpuno ili djelomi~no narodni teritorij drugoga naroda.” (str. 263.) Ali je potpuna nebuloza kad on tvrdi da “~akavsko jezi~no blago sadr`i dragocjeno gradivo, koje nam uz druge izvore dokazuje da su se Hrvati kod svoga dolaska na jug naselili po svim zemqama od Trsta do Voju{e u Albaniji, te od Jadranskog mora do Drine na istoku i Mure, Drave i Dunava na sjeveru.” (str. 262.) Jo{ je nebuloznije kad ka`e da su sve “te zemqe dugo vremena ~inile jedinstveno ~akavsko podru~je; pripadale su zajedni~koj i jedinstvenoj hrvatskoj dr`avi, a i danas ~ine nedvojbeni povijesni prostor hrvatskog naroda.” (str. 262.) Nebuloza potom kod Mandi}a gubi svaku jedinicu mere kad obja{wava kako su Srbi i Hrvati jedni drugima zaposedali narodne teritorije: “To je bio slu~aj kada se Ra{a polovicom 8. stoqe}a stavila pod za{titu Hrvatske, ili kada je hrvatska Dukqa osvajala Ra{u, ili hrvatska Bosna zapadne srpske krajeve, ili kada je Ra{a zaposjela zemqe Crvene Hrvatske.” (str. 263-264.) Kao jedan od kqu~nih dokaza krvnog, kulturnog i duhovnog jedinstva Hrvata i stanovnika Slavonije, Bosne, Zahumqa, Dukqe i Dalmacije, Mandi} navodi podatak da su stranci sve te stanovnike nazivali Slovenima i wihov jezik slovenskim. Slede}i su mu dokazi pripadni{tvo rimskoj crkvi, slovenski jezik u bogoslu`ewu i glagoqica, a da bi potkrepio tezu da je sve to hrvatsko, Mandi} upozorava: “Hrvati su naime prvi od svih Slavena primili kr{}anstvo. Sve}enici, koji su me|u Hrvatima {irili kr{}anstvo, morali su odmah od po~etka propovjedati rije~ Bo`ju na hrvatskom narodnom jeziku, jer bi ina~e sav wihov rad bio uzaludan i bezuspje{an.” (str. 266267.) I onda sledi neverovatno prisvajawe staroslovenskog jezika kao hrvatskog: “Po zakonu potrebe, sve}enici su prevodili na hrvatski jezik vjerske pouke, koje su Hrvatima davali, na prvom mjestu nedjeqna sveta evan|eqa i poslanice. Tokom nekih 200 godina, od polovice 7. do polovice 9. stoqe}a, crkveni hrvatski jezik se lijepo izgradio i bili su u~iweni prvi prijevodi nedjeqnih evan|eqa i poslanica. Ovi prijevodi na hrvatskom crkvenom jeziku preko Crvene Hrvatske doprli su do “Sklavinije” u Gr~koj i odatle do Slavena u Makedoniji. Od ovih je za crkvene prijevode na hrvatskom jeziku saznao Sv. ]iril i upotrijebio ih kod izrade prvih liturgij381

skih kwiga, koje je g. 863. sa svojim bratom Metodom ponio moravskim Slavenima. U Moravskoj su sveta bra}a prevela cijelu slu`bu Bo`ju (misu i ~asoslov) na jezik tada{wih Moravqana, naravno pridr`avaju}i se duhovnih i crkvenih izraza, koje su bili Hrvati stvorili u svom dvjestagodi{wem `ivotu kr{}anskome.” (str. 267.) Dakle, prvo su Hrvati prevodili na “hrvatski”, ali kojim pismom? Mora da su Hrvati imali neko svoje pismo, starije od glagoqice ]irila i Metodija?! Pa gde su ga sakrili? Ili su Hrvati izumeli glagoqicu, a ]irilo i Metodije je od wih preuzeli! U svakom slu~aju, Mandi} nepokolebqivo istrajava u svojim falsifikatima. [to je neki od wih glupqi i besmisleniji, Mandi} ga upornije ponavqa. U tom smislu nastavqa: “U crkvenim djelima pisanim glagoqicom stoqe}ima se ~uvao staroslavenski jezik, kojega je osnovicu ~inio stari hrvatski jezik.” (str. 271.) On potom prisvaja oblik }irili~nog brzopisa, takozvanu bosan~icu, nazivaju}i je hrvatskom }irilicom, iako je nastala na srpskom dvoru Nemawi}a. Kad je bosan~icu prisvojio, izvodi novi “dalekose`ni” zakqu~ak: “^iwenica da se Hrvati Bosne i Crvene Hrvatske nijesu htjeli slu`iti srpskom }irilicom, jak je i neprijeporan dokaz da se stanovni{tvo tih zemaqa od najstarijih vremena nije osje}alo srpskim nego potpuno razli~itim od Srba, tako da su i za pismenost, u kojoj se najvi{e isti~e narodna osebujnost, stvorili svoj vlastiti, novi alfabet, kojega Srbi }irilovci nijesu znali ~itati, a tako ni Hrvati, poznavaoci “hrvatskoga pisma” ili “bosan~ice”, nijesu znali ~itati srpsku }irilicu. Stvarawem i uporabom posebnoga hrvatskoga pisma kulturni je jaz izme|u Hrvata i Srba produbqen i odr`ao se u punoj snazi sve do na{ih dana i kod Hrvata katolika i Hrvata muslimana.” (str. 272.) Me|utim, Hrvati su pisali i latinicom, ali samo tekstove na latinskom jeziku. I sam Mandi} priznaje da nema “spomenika na hrvatskom jeziku pisanih latinicom prije polovice 14. stoqe}a.” (str. 273.) Mandi} dodaje: “Hrvatski kwi`evni jezik, koji se postepeno razvijao u hrvatskoj crkvenoj i svjetovnoj kwi`evnosti, sve do 15. stoqe}a, zadr`avao je jake ostatke ~akav{tine, kojom su Hrvati govorili po svim hrvatskim zemqama, od svoga dolaska na Jadrana. Od 15. stoqe}a vodstvo u hrvatskom kwi`evnom stvarawu preuzimqe slobodna hrvatska republika Dubrovnik i to vodstvo zadr`aje sve do svoje propasti 1806., tako da se s pravom Dubrovnik zove “Hrvatska Atena.” (str. 274.) Taj naziv Dubrovniku sigurno nisu mogli prikop~ati pre dvadesetog veka, ali je interesantno kako se ovde Mandi} suprotstavqa svim dosada{wim nau~nim tuma~ewima prisustva tragova ~akav{tine u dubrova~koj kwi`evnosti. Kako on veli: “Kwi`evni povjesni~ari tvrde da je ~akav{tina u najstarijoj dubrova~koj kwi`evnosti nastala pod utjecajem gorwo i sredwodalmatinske ~akavske kwi`evnosti... To nije ispravno. ^akav{tinu su Dubrov~ani ba{tinili od svoga zahumsko-dukqanskoga zale|a, od kojega su primili ijekavski govor {tokavskoga narje~ja. Na tom podru~ju u narodnom govoru ima i danas jakih ~akavskih ostataka, a u 13. i 14. stoqe}u bilo ih je, naravno, i vi{e.” (str. 274.) Imaju}i u vidu da su se razne varijante staroslovenskog dugo zadr`ale kao kwi`evni jezik kod Srba, Mandi} konstrui{e da je Vuk Karayi} pri382

bli`io “srpski jezik hrvatskom na taj na~in {to je uzeo za osnovu novoga srpskoga kwi`evnog jezika govor hercegova~kih Hrvata, kojim su govorom dubrova~ki, bosanski i drugi hrvatski kwi`evnici pisali svoja djela nekoliko stoqe}a prije Vuka. Da svlada op}i otpor Srba protiv usvajawa hrvatskoga mjesto dotada{wega srpskog jezika, Vuk je mjesto hercegova~ke ijekavice zadr`ao u svom kwi`evnom jeziku srpsku ekavicu.” (str. 284.) Mandi} je u stawu da hrvatstvo retroaktivno pripisuje dubrova~kim pesnicima, pogotovo ako se nekom od wih i omaklo da Hrvatsku i Hrvate pomenu u svojim pesmama. I svi strani pisci koji su pomiwali “Ilire” i ilirski jezik, po Mandi}u, imali su u vidu Hrvate i hrvatstvo. Kada poznati arapski geograf iz dvanaestog veka Abu Abdalah Muhamed Ibn Idris pi{e da se na obalama Jadrana nalaze dve dr`ave, “dr`ava Hrvatska i Dalmacija i dr`ava Isklavonija” (str. 307.), Mandi} odmah tuma~i da je tu re~ o dve hrvatske dr`ave jer su Sloveni redovno Hrvati. “Zemqi od Dubrovnika do Dra~a Idris daje naziv “Isklavonija”, jer je ta zemqa u wegovo doba ~inila posebnu hrvatsku kraqevinu Crvenu Hrvatsku. Da ~itatequ bude jasno, da na isto~noj strani Jadrana postoje dvije hrvatske nezavisne dr`ave, Idris im daje dva razli~ita imena. Zapadnu dr`avu zove prema ve} od prije prihva}enu nazivu “Hrvatska i Dalmacija”, a ju`noj hrvatskoj dr`avi daje naziv “Isklavonija” prema uobi~ajenomu imenu Hrvata u Italiji “Sklavi” ili po gr~kom nazivu “Sklavinoi”, “Sklavonia.” (str. 308.) Rado }e do~ekati Mandi} i ako neki strani putopisac pobrka Srbe i Hrvate, ali na kraju mora da za~ini sa [tedimlijom, jer drugog upori{ta nikada nigde nije na{ao sve od Popa Dukqanina. “Ro|eni Crnogorac Savi} M. [tedimlija napisao je cijelo djelo i u Zagrebu objelodanio g. 1937., u kojem iznosi hrvatsku predaju u Crnoj Gori u na{im danima: u mjesnim imenima, narodnim obi~ajima i predaji. Mi upu}ujemo ~itateqe na to djelo, jer ovdje potawe ne mo`emo o tome raspravqati.” (str. 322.) Svoje crvenohrvatske `alopojke Mandi} zavr{ava na ovaj na~in: “Stara Dukqa jedini je kraj gdje su Hrvati uzmakli uslijed povijesnih neda}a, a najvi{e radom vjerskih predstavnika Srpsko-pravoslavne crkve. Ovi, da u~vrste pravoslavqe, od 17. stoqe}a stalno {ire u narodu Srpstvo, kao da nema pravoslavqa i bez srpskoga! Uza sve to {iroki narodni slojevi u Crnoj Gori, uslijed svoje povijesne podsvijesti, trajno se opiru srbizirawu i tra`e da im se prizna ime i dr`ava crnogorska. Bez obzira na dana{we stawe, sredovje~na Dukqa je bila neprijeporno hrvatska zemqa. I zato hrvatski povjesni~ari trebaju ubudu}e obra|ivati povijest Dukqe, napose dukqanske kraqevine 11. i 12. stoqe}a kao sastavni dio hrvatske povijesti. A dana{we Crnogorce, u kojima te~e krv starih Hrvata, vaqa da Hrvati sa simpatijama susre}u i poma`u wihovu borbu za neovisno{}u i samostalno{}u Crne Gore i crnogorskoga naroda.” (str. 326.)

7. Mandi}eve spekulacije o Bosni U tri obimne kwige Mandi} je koncentrisao svoja razmi{qawa, ma{tawa i ideolo{ke konstrukcije po kqu~nim istorijskim pitawima Bosne i Hercegovine. Prva od wih, “Dr`avna i vjerska pripadnost sredovje~ne Bosne i Hercegovine” (ZIRAL, ^ikago-Rim 1978.), predstavqa izrazito 383

politi~ki tendenciozno preispitivawe bosansko-hercegova~ke istorije, kako bi joj se naknadno prilepio hrvatski nacionalni karakter. Da nije krajwe tu`no, s obzirom na izrazito nagove{tene intelektualne pretenzije, bilo bi veoma duhovito kako Mandi} obja{wava nastanak Bosne, wenog naziva i dr`avne organizacije, prikazuju}i sme{nim argumentima sve to izvorno hrvatskim. “Sama zemqa Bosna u svom sredovje~nom ograni~enom zna~ewu za kraj od Ivan-planine do Zavidovi}kih vrata ju`no od Maglaja dobila je svoje ime putem politi~ke organizacije stare hrvatske dr`ave. Naime, kod razdiobe osvojenih zemaqa me|u razna hrvatska plemena, na kojima se osnivala uredba stare hrvatske dr`ave, Hrvati su se dr`ali granica starih rimskih pokrajina. Radi toga su zemqe oko dowega toka rijeke Bosne bile dozna~ene drugom hrvatskom plemenu nego zemqe, koje su le`ale oko sredwega i gorwega toka te rijeke i u rimsko doba pripadale rimskoj pokrajini Dalmaciji. Na taj su na~in zemqe oko dowega toka rijeke Bosne do{le u sastav panonske Hrvatske ili Sloviwa (regnum Sklavonie), a one ju`no od Zavidovi}kih vrata, u sastav jadranske ili dalmatinske Hrvatske. Panonski krajevi oko dowe Bosne zarana su se prozvali Usora i Soli, po istoimenim `upama, i tokom cijeloga sredwega vijeka nijesu se zapravo zvali Bosnom. Hrvatsku dr`avnu jedinicu koja je nastala oko sredwega i gorwega toka rijeke Bosne, Hrvati iz primorja, gdje se nalazilo sredi{te jadranskih Hrvata, u po~etku su zvali Zagorjem, ali se zarana taj kraj po~eo nazivati i Bosnom po imenu glavne rijeke, koja je tom pokrajinom protjecala.” (str. 53.) Kakve veze ima politi~ka organizacija stare hrvatske dr`ave sa imenom Bosna? Nikakve! Relevantni izvori govore da je stara hrvatska dr`ava nastala po~etkom devetog veka. Do tada su i Srbi i Hrvati `iveli u svojim sklavinijama, `upama pod vizantijskom vla{}u, u kojima su u`ivali izvestan stepen unutra{we autonomije. Nikakvih dr`ava prvih dvesta godina po doselewu nisu imali, pa zato istorijski dokumenti }ute o wima. Bili su izvan ozbiqnih istorijskih tokova. Nikakve “razdiobe” osvojenih zemaqa nije bilo. Hrvati su se tako|e naseqavali tamo gde je bilo praznog prostora i uslova za `ivot. Tako oni Hrvati koji su naselili Istru nikada nisu bili u sastavu hrvatske dr`ave, niti su o tome razmi{qali. Jedinstvena hrvatska dr`ava im uop{te nije bila preokupacija. Niko od slovenskih naroda nije vodio ra~una o granicama starih rimskih pokrajina, a i te granice su se neprestano mewale jo{ pod rimskom vla{}u. Ko je to uop{te tako “dozna~avao” zemqe? Vaqda neka stambena komisija. Videli smo ve} da nikakva panonska Hrvatska nije ni postojala, a i sam Mandi} na nekoliko mesta potvr|uje da su u Slavoniji `iveli Sloveni kajkavci, me|u koje se mo`da naselio izvestan broj Hrvata, ali su oni morali biti vrlo brzo asimilovani. Nikada Bosna nije postojala kao hrvatska dr`avna jedinica, a kako joj i samo ime mo`e biti hrvatskog porekla ako su je pravi Hrvati nazivali Zagorjem? Slede novi “dokazi” sa standardnog Mandi}evog repertoara: “Da je zemqa Bosna dobila svoje ime putem hrvatske dr`avne uredbe, imamo dokaz u sli~nim nazivima drugih hrvatskih krajeva u staro doba. U zapadnoj ili Bijeloj Hrvatskoj po rijekama dobile su svoje ime stare hrvatske `upe: Pliva, 384

Gacka i Cetina. U Crvenoj Hrvatskoj pokrajina Neretva dobila je naziv po istoimenoj rijeci. I pokrajina Zeta u Dukqi prozvala se po rijeci Zeti. I u sjevernoj hrvatskoj domovini po rijeci Moravi zvala se je Moravska, koja i danas nosi taj naziv, a spada u ~e{ku dr`avu.” (str. 53.) Ovde je samo propustio da pomene jo{ jedan dokaz pa da svoju argumentaciju kompletira. U “naranyastoj Hrvatskoj”, stara “hrvatska” pokrajina Ra{ka dobila je naziv po reci Ra{koj. Ali, {to je ovde propustio, vaqda }e negde na drugom mestu nadoknaditi, pa Mandi} daqe veze svoju pri~u: “Naziv stare hrvatske oblasti “Neretva” pru`a nam primjer kako je hrvatska dr`avna uredba, doti~no jedna hrvatska politi~ka pokrajina, mogla imati odlu~nu rije~ u postanku imena zemqe Bosne. Kod po~etne, naime, hrvatske dr`avne uredbe, posebno je pleme naselilo primorske krajeve od Cetine do Neretve. I samo oni krajevi, zapadno od Neretve, u kojima je to pleme stanovalo i samoupravno vladalo, nazvali su se “Neretva”, dok su drugi krajevi uz sredwi i gorwi tok Neretve dobili drugo ime, Zahumqe, po drugom hrvatskom plemenu, koje je samoupravno `ivjelo u tom kraju. Tako se i Bosnom prozvao samo onaj kraj koji je spadao u hrvatsku dr`avnu jedinicu oko gorwe i sredwe Bosne, kojom je upravqao plemenski vladar zvan ban, a da se to ime nije proteglo na krajeve oko dowe Bosne, koji su u po~etku bili dozna~eni panonskoj Hrvatskoj i nijesu do{li u sastav sredovje~ne Bosne nego tek pod konac 12. stoqe}a, i to kao poseban upravni kraj.” (str. 54.) Pogre{no tuma~e}i da se Porfirogenitovo pomiwawe dolaska dela Hrvata u Ilirik pouzdano odnosilo na dana{wu Albaniju, Mandi}u je osnov da i sve zemqe izme|u Hrvatske i Albanije proglasi hrvatskim, dakle Neretqansku kne`evinu, Zahumqe, Travuniju i Dukqu, mada istorijski izvori svedo~e da su tamo{wi Srbi sami sebe tako prozvali ili su im drugi taj naziv vremenom nametnuli. Pogotovo ako se ima u vidu da je ta oblast, dugo samostalna kne`evina, nazivana i Paganijom. Naredne Mandi}eve spekulacije iskqu~ivo su zasnovane na “Letopisu Popa Dukqanina”, a on uporno poku{ava predstaviti da je zapravo re~ o tri dela, potenciraju}i takozvani “Metodos”, pomenut u “Letopisu” i dva veka kasniju hrvatsku redakciju “Letopisa” kao potpuno samostalne tekstove. Me|utim, pre Konstantina Porfirogenita u desetom veku, niko nigde Bosnu nije pomenuo, a Mandi} nesvesno sebi protivre~i navode}i kako je ugarski vladar Bela II, uporno ga nazivaju}i “hrvatsko-ugarskim” kraqem, dukat Bosnu 1139. dodelio svome sinu Ladislavu. Po primeru Slavonije, ~ijim dukatom je formalno raspolagao herceg, odnosno vojvoda, redovno ~lan kraqevske porodice, a neposredno upravqao ban, sli~no se desilo sa Bosnom. Formalno je bila u nadle`nosti kraqeva sina, a prakti~no pod vla{}u kraqevskog guvernera koji se zvao banom. Prvi istorijski potvr|eni ban je bio Bori}, a Bosna sigurno nije imala nikakve banove sve do dolaska pod ma|arsku vlast. Mogla je imati samo knezove ili `upane, poput Hrvatske ili svih ostalih srpskih zemaqa. Puke su Mandi}eve ma{tarije i sva wegova naklapawa o naseqavawu Hrvata u podru~ju gorwe Bosne i sve do Drine, pogotovo pozivawe da je na izmi{qenom duvawskom saboru 753. “tada{wa Bosna zdru`ena s Ra{kom, koja se u to vrijeme podvrgla hrvatskoj dr`avi, u posebnu hrvatsku jedinicu pod nazivom Surbia.” (str. 65-66.) 385

Naravno, ni pravilo da su se “hrvatske” diferencirale po staroj rimskoj administrativnoj podeli kod Mandi}a ne traje dugo, jer se ne mo`e primeniti na Hum i Travuniju. Tako je on prinu|en da sada veze druga~iju pri~u, pa ka`e: “Ni u prvo doba Hrvata, koji su na osnovu posebnog ugovora s carem Heraklijem I g. 626. naselili cijelu rimsko-bizantsku Dalmaciju, Zahumqe i Travuwu nijesu bili ure|eni kao posebna upravna jedinica. One se naime ne spomiwu na glasovitom duvawskom saboru g. 753., kada je hrvatska dr`ava na osnovu postoje}ih plemenskih razdioba, a i radi lak{e uprave, bila razdijeqena na tri velike samoupravne jedinice: zapadnu ili Bijelu Hrvatsku, ju`nu ili Crvenu Hrvatsku, Zagorje ili Bosnu. Prostor budu}ega Zahumqa i Travuwe bio je na duvawskom saboru ukqu~en u ju`nu ili Crvenu Hrvatsku. No kako je duvawski sabor zakqu~io da se svaka velika dr`avna jedinica razdijeli na vi{e banovina ili kne`evina, a ove na `upanije, dr`imo da su Zahumqe i Travuwa postali kao posebne upravne jedinice neposredno iza duvawskoga sabora g. 753. na osnovu donesenih saborskih zakqu~aka.” (str. 90.) Ovde je Mandi} postigao novi “nau~ni kvalitet”, nadma{iv{i u lagawu i Popa Dukqanina. Govori o podeli na banovine o kojima nema ni pomena u “Letopisu”. Dosad je Mandi} slepo tvrdio da je sve {to stoji u fantazmagori~nim Dukqaninovim naklapawima su{ta istina. Sada govori za ono {to “Letopis” ne pomiwe da uop{te nije postojalo ili wegovo postojawe naknadno prilago|ava Dukqaninovim iskazima. Me|utim, kad posle toga govori o progla{ewu Stefana Vuk~i}a Kosa~e za hercega 1448., pre}utkuje da je puna titula “herceg od Svetog Save”, pa se ubi dokazuju}i da je i herce{tvo zapravo manir hrvatskih vladara. “Po sredovje~nom shva}awu naslov hercega nazna~ivao je u hrvatskim zemqama vladara koji je bio prvi iza kraqa.” (str. 133.) ali Hrvati nikada nisu imali tu titulu. Tek kad su pripojeni ugarskoj dr`avi, ma|arski kraq je svoga sina imenovao za hercega Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. Sama Hrvatska je bila suvi{e malena za jednu ovako mo}nu titulu. Tri zemqe zajedno – to je ve} ne{to drugo. Ovde je veoma va`no da je Stefan Vuk~i} Kosa~a titulu hercega nosio kao vladar prakti~no nezavisne dr`ave. Primer da je Ladislav Napuqski 1403. Hrvoja Vuk~i}a Hrvatinovi}a kao svog namesnika imenovao splitskim hercegom zato nije nimalo pogodan za pore|ewe. Bilo kako bilo, ipak je termin “herceg” ozna~avao isti pojam kao termini “vojvoda” ili “duks”. Svestan je Mandi} i tih zavrzlama, pa bi po svaku cenu da ospori da je Stefan Kosa~a sam sebe imenovao za hercega. Radije bi da mu je neki strani vladar tu titulu dodelio kao svome vazalu, pa makar to bio turski sultan. “Na{e je mi{qewe, sukladno s bosanskom povjesnom predajom, da je Stjepan Vuk~i} dobio naslov hercega zakonitim putem od cara Fridriha III, koji je u to doba bio skrbnikom svoga malodobnog stri~evi}a, ugarskohrvatskoga kraqa Ladislava V Posmr~eta. U navedenoj poveqi od 20. sije~wa car Fridrih III zove Stjepana Vuk~i}a wegovim starim hrvatskim naslovom “vojvoda”, ne prevode}i ga sa “duks”. Dakle, tada Stjepan nije jo{ bio dobio naslov hercega. Poslije, dakle, nego je primio navedenu povequ, Stjepan Vuk~i} morao se ponovno obratiti caru Fridrihu, koji mu je `eqni naslov hercega podijelio tokom g. 1448. Da svom novom dostojanstvu dadne 386

posve}eno zna~ewe, Stjepan Vuk~i} morao je moliti cara da mu dadne naslov “hercega Sv. Save”, jer je Stjepan vladao Mile{evom, u kojemu su le`ale kosti Sv. Save, a od toga mjesta nije bio ni daleko tada{wi wegov glavni grad Sokol, koji se nalazio u me|urije~ju rijeka Pive i Tare.” (str. 135136.) Zar je Stefan Vuk~i} prvi srpski vladar koji je sam sebe proglasio za nosioca neke zvu~ne titule? A mo`da je bio zaista hrvatski vladar? Za{to se onda nije proglasio za hercega od Svetog Nikole Taveli}a, na primer. [ta }e mu srpski nacionalni svetac? Pored toga, kmetska du{a Mandi}eva uverena je da mnogo ve}u vrednost za velikodostojnike predstavqa kad mu mo}ni strani vladar dodeli zvu~nu titulu, nego kad je dovoqno sna`an i nezavisan da sam sebe proglasi. a) Tuma~ewe Bosne kao samoupravne pokrajine savezne hrvatske dr`ave Svoje marifetluke u kvaziistoriografskim razmatrawima, Mandi} je u stawu da za~ini i tako so~nim la`ima kojih se mora svaki iole obrazovaniji Hrvat postideti. Tako navodi da je od polovine sedmog do kraja devetog veka Bosna `ivela “mirno kao jedna od samoupravnih pokrajina u saveznoj hrvatskoj dr`avi. Bosna u to doba, ukoliko znamo iz izvora, nije pokazivala nikakvih te`wi niti za odcijepqewem od op}ehrvatske dr`ave niti za pro{irewem svojih granica na ra~un drugih hrvatskih saveznih jedinica.” (str. 190-191.) Mada nije sporno da je u vreme turske najezde i jedan deo Hrvata potur~en prelaskom na islamsku veru, groteskno deluje Mandi}eva tvrdwa da su se povla~ewem turskih granica sa severa na jug samo hrvatski muslimani naseqavali u Bosni: “Po gradovima i na ispra`wena seoska sjedi{ta katoli~ka i pravoslavna, u Bosni i Sanyaku bili su naseqeni Hrvati muslimani, koji su se povukli iz Ba~ke i Barawe, a napose iz Slavonije, Like i Dalmacije. Wihov je broj prelazio stotinu tisu}a du{a. U Sanyak se kasnije doselio i velik broj muslimana, starinom Hrvata iz Crne Gore, ijekavskoga govora.” (str. 170.) Kako su se hrvatski muslimani mogli iseliti iz Ba~ke i Barawe kad tamo ni Hrvata nikad nije bilo? Bosanskim bogumilima, ~iju pojavu poku{ava datirati sto godina ranije kao bugarsku zaostav{tinu da bi izbegao ~iwenicu da ih je Stefan Nemawa proterao iz Ra{ke, Mandi} spo~itava te`wu za bosanskom posebno{}u, poniklu iz nagona samoodr`awa. To ovako obja{wava: “Da se “bo{wa{tvo” nije moglo razviti u pravcu nebrige za druge hrvatske zemqe, niti u smjeru potpunog izdvajawa bosanske jedinice iz zajedni~koga tijela hrvatskoga naroda i prikqu~ewa kojemu drugomu narodu, prije~ile su dvije osnovne sile, koje su utjecale na povjesni razvoj Bosne: geopoliti~ka povezanost bosanskih krajeva s drugim hrvatskim zemqama i narodno jedinstvo bosanskoga pu~anstva s Hrvatima u drugim hrvatskim pokrajinama. Na osnovu ovih dviju sila sredi{wa hrvatska dr`ava na Jadranu, sa sjedi{tem izme|u Zrmawe i Cetine, dr`ala je iz po~etka u svom dr`avnom poqu sve hrvatske zemqe, me|u wima i dana{wu Bosnu i Hercegovinu. Kada bi vawske sile na neko vrijeme otkinule ove pokrajine od hrvatske sredi{we dr`ave, ova bi na osnovu geopoliti~koga i narodnoga zakona uspjela ponovno ih povratiti svomu narodnom sredi{tu.” (str. 191-192.) 387

Mada su bosanski vladari postepeno {irili svoju vlast na sve okolne zemqe, posebno insistiraju}i na svom pravnom sledbeni{tvu srpske dinastije Nemawi}a, pa su ~ak u svojoj kraqevskoj tituli na prvo mesto stavqali Srbe, Mandi} im neprekidno pripisuje wima apsolutno stranu te`wu da pod svojom vla{}u okupe sve hrvatske zemqe. Za Istru, Kvarner i Liburniju oni verovatno nikada nisu ni ~uli. Nastojali su da zauzmu Hrvatsku ju`no od Velebita i Dalmaciju, neretko i delove Slavonije, pa su i te zemqe postepeno dodavali svojoj kraqevskoj tituli, ~ak i Dowe kraje i Zapadne strane, gde su verovatno izvorno `iveli Hrvati, ali ih nisu nazivali Hrvatskom. Mandi} jadikuje {to je Hrvatska pala pod vlast stranih vladara, koji su im postavqali hercege i banove, naj~e{}e strane krvi, pa nije vi{e imala nikakve centripetalne sile da u svoj sastav druge privla~i. “Radi ovakvih prilika i Bosna je postala sredi{te, oko kojega }e se okupqati hrvatske zemqe. Svaki put, kada je na vladarskoj stolici u Bosni sjedio poduzetan vladar, `eqan mo}i i vlasti, taj je nastojao prikupiti pod svoju vlast {to vi{e hrvatskih zemaqa. I bosanske su vladare pomagali geopoliti~ki zakoni povezanosti bosanskih zemaqa s hrvatskima i narodno jedinstvo pu~anstva u Hrvatskoj i Bosni. To }e se okupqawe hrvatskih zemaqa oko Bosne osobito sna`no zapaziti kada budu sami kraqevi Hrvata radi svojih osobnih ili mayarskih interesa gledali oslabiti kraqevinu Hrvatsku ili kada nezadovoqni Hrvati s ug.-hrv. kraqevima budu tra`ili oslon i pomo} bosanskih vladara.” (str. 194-195.) [to je babi milo to joj se snilo. Bosanski vladari su osvajali one teritorije koje su mogli, ~iji su dr`aoci bili dovoqno slabi. Ali, Mandi} upada u novi paradoks, pa ka`e: “Da sredove~noj Bosni nije ipak nigda uspjelo okupiti oko sebe ve}inu hrvatskih zemaqa, glavnom su zaprekom bili Hrvati kraqevine Hrvatske i Dalmacije. Oni su u dugim stoqe}ima bili navikli na dr`avni `ivot i upravu, pa nisu bili voqni odre}i se hrvatske dr`avnosti i prepustiti je hrvatskoj sporednoj, pograni~noj jedinici, Bosni. Drugi, neupravni uzrok bili su “bosanski krstjani”, upravo oni koji su najvi{e pridonijeli sredovje~nom “bo{wa{tvu”, bosanskoj posebnosti. Protiv ovih je katoli~ka crkva, najve}a sredovje~na sila, iz vjerskih razloga vodila borbu preko 250 godina, od g. 1203. do pada Bosne 1463. Ta je borba, koju su vojni~ki redovito vodili ugarskohrvatski kraqevi i hrvatski hercezi, Bosnu trajno slabila i nije joj dopu{tala da svoju vlast ra{iri na sve hrvatske zemqe.” (str. 195-196.) b) Raspadawe nepostoje}e kraqevine po Dominiku Mandi}u Ali, na su{tinsku Mandi}evu glupost tek nailazimo, kad on kategori~ki izjavquje: “Nastojawe da se Bosna ra{iri na istok preko Drine, ne o~ituje se nigde u bosanskoj povijesti. Od najstarijih vremena pa do propasti kraqevstva, Bosna se bori da odr`i svoje zemqe do Drine, ali ne nastoji pro{iriti se isto~no od te rijeke. Tomu su se protivile dvije osnovne sile, koje su utjecale na povjesni razvoj Bosne: zemqi{wi razvoj tla i narodna razlika pu~anstva, koje je stanovalo isto~no od Drine... Ova rijeka sa svojim dubokim koritom i okomitim obalama prije~ila je bosanskim Hrvatima prijelaz u isto~ne strane, a u tamo{wem stanovni{tvu prijelaz u Bosnu.” (str. 196.) Dakle, mnogo su ve}e razlike izme|u {tokavaca koji `ive u 388

Bosni i Srbiji, nego izme|u bosanskih {tokavaca i hrvatskih ~akavaca. Toliko {to se ti~e razlike u “pu~anstvu”. Ali Usora i Soli su du`e bili u sastavu Srbije nego Bosne, verovatno i Srebrenica. Da o Humu i Travuniji i ne govorimo. Na vrhuncu mo}i Bosna nije mogla da se {iri preko Drine, jer je tamo bila jaka Despotovina, a na zapadu slaba i feudalno razdrobqena Ugarska. Ali nije slu~ajno posledwi bosanski kraq Stefan Toma{evi} postao srpski despot i nekoliko meseci li~no dr`ao Smederevo pred pad Despotovine. Kako koju ma{tovitu pri~u Mandi} iznova veze, tako joj jo{ poneki element dodaje. Ovde, daqe {pekuli{u}i sa Dukqaninovim letopisom i po ko zna koji put pomiwu}i izmi{qeni duvawski sabor, obja{wava: “Da poja~aju i {to boqe osiguraju obranu tada{we Srbije, koja se stavila pod za{titu hrvatske dr`ave, Hrvati su na duvawskom saboru jedan dio svoga dr`avnoga prostora, Zagorje ili Bosnu, pridru`ili Ra{i i stvorili novu hrvatsku dr`avnu jedinicu, kojoj su postavili na ~elo jednoga ~lana hrvatske vladarske ku}e ili, mogu}e, tada{wega vladara Ra{e. Budu}i da je Ra{a bila znatniji dio nove hrvatske dr`avne tvorevine, a ujedno da time iska`u i priznawe Srbima, koji su pristupili hrvatskoj dr`avi, Hrvati su dali naziv Srbija svojoj tre}oj dr`avnoj jedinici. Ipak da ne bude krivo doma}im bosanskim Hrvatima, sabor je Bosni sa~uvao dotada{we granice i osigurao wezinu unutra{wu samoupravu i u novom dr`avnom ure|ewu.” (str. 205-207.) Za Qudevita, slavonskog kneza, pi{e da je 822. prelazio Drinu kad je prebegao Srbima. Mogao je tako isto da napi{e kako je Qudevit i Volgu pregazio! Ali, slede}i svoju bajku, Mandi} konstrui{e kako mu sasvim iluzorne misli i proizvoqno iznesene teze pru`aju dovoqno osnova “da po~etak srpske samostalnosti, doti~no, da odcijepqewe Srba od hrvatske dr`ave, stavimo u vrijeme kada je Bizant vodio borbu protiv Hrvata g. 807. do 817., tj. nakon {to su ovi g. 803. priznali vrhovni{tvo novoga zapadnog cara Karla Velikoga. God. 822., kada je Qudevit Posavski ispred Franaka prebjegao Srbima, ti vi{e nijesu priznavali vlast Borne, vladara jadranskih Hrvata, nego su bili u protivnom bizantskom politi~kom krugu.” (str. 208.) Kao da su Srbi uop{te nekada priznavali Borninu vlast nad sobom. Pored toga, Mandi}u je veoma va`no da poka`e kako je navodno Bosna svojevoqno priznala vrhovnu vlast ugarskog kraqa, “hrvatsko-ugarskog”, kako on ka`e. “Dokaz” mu je to {to ban Bori} u~estvuje uz kraqa Gejzu u ugarsko-vizantijskom ratu. “Da je Bosna koju godinu prije bila silom podvrgnuta ugar.-hrv. kraqu, Bori} i Bo{waci bi iskoristili priliku rata i oslobodili se od kraqa Gejze. Ako Bori} i Bosna vjerno i ustrajno poma`u ugar.-hrv. kraqa u wegovim borbama s Bizantom, zna~i da mu se ni on, ni wegov pred{asnik, ni Bosna nijesu silom pokorili nego svojevoqno na osnovu narodnoga zajedni{tva s hrvatskim narodom u kraqevinama Hrvatskoj i Dalmaciji te Slavoniji, koji je Gejzu priznavao kao svoga zakonitoga kraqa. Bosanski narod i wegovi banovi bili su naime svjesni da pripadaju hrvatskom narodu, pa su htjeli, nakon raspada kraqevine Crvene Hrvatske, stupiti u sklop onih dr`ava, u kojima su se od g. 1102. nalazile kraqevine Hrvatska i Dalmacija, kojoj je dr`avi Bosna pripadala u pro{losti za duga stoqe}a.” (str. 218.) 389

Kad bi kod Mandi}a bilo i trunke nau~ne korektnosti i akademskog morala, on bi objektivnije rezonovao, pa bi iz ~iwenice da je Bosna po~etkom dvanaestog veka do{la pod ma|arsku vlast izvukao zakqu~ak da je bana Bori}a na to mesto postavio ugarski kraq na isti na~in na koji je postavqao slavonske i hrvatsko-dalmatinske banove. [ta onda ima prirodnije do da kraqevskom voqom postavqeni ban sledi svog vladara u ratovima. Uostalom, istorija evropskog feudalizma pokazuje da redovno feudalni interesi odnose prevagu nad ose}awima, `eqama i nacionalnim strastima. I bosanskog bana nije postavqao narod, nego je on postavqan da upravqa narodom. S obzirom da nikada nije postojala nikakva kraqevina Crvena Hrvatska, nepostoje}a kraqevina se nije mogla ni raspadati. A {to se ti~e eventualne svesti stanovnika Bosne da pripadaju hrvatskom narodu, pa da stoga `ele da slede wegovu sudbinu pod vla{}u stranog vladara, nemogu}e je da bi i Mandi}ev bolesni mozak u to poverovao. Uostalom, kako su formirane banovine i imenovani banovi, pokazuje i sam Mandi} na drugom mestu, otkrivaju}i pritom da wegov intelektualni sklop ne mo`e svojim ve{ta~kim konstrukcijama da nadvlada ~iwenice do kojih i sam dopire. “Kada je Bela IV pobijedio bana Ninoslava g. 1254., oduzeo je Bosni lenske `upe Usoru i Soli i od wih stvorio posebnu banovinu, koju je davao u leno raznim ugarsko-hrvatskim velika{ima. Koncem g. 1272. banom Usore i Soli bio je Henrik, razli~it od bosanskoga bana Stjepana Prijezde.” (str. 236.) Ina~e, povremena spremnost banova i ostalih feudalnih velika{a da se odmetnu i osamostale od centralne kraqevske vlasti, pri~a je za sebe, toliko puta u feudalnoj Evropi ispri~ana. v) Skrnavqewe Miroslavqevog jevan|eqa I ~emu se sve ne}e dovijati Dominik Mandi} ne bi li umawio zna~aj srpske dr`avnosti i vladarske tradicije za sredwevekovnu bosansku dr`avu. I glavni problem mu je, opet, prvi bosanski kraq Tvrtko. “Kada se krunisao srpskom ra{kom krunom, Tvrtko dakle nije imao pred o~ima srpsku dr`avu ni srpski narod. On nije imao na umu da Srbe okupqa i da srpsku carevinu obnavqa. Wemu je bila pred o~ima samo Bosna i wezini interesi. Kruna staroga i poznatoga kraqevstva ra{koga slu`ila mu je samo kao sredstvo da postigne me|unarodno priznawe samostalnosti Bosne i da se domogne Mitrovdanskoga prinosa, koji su Dubrov~ani pla}ali ra{kim kraqevima. Nemar Tvrtkov za srpske ciqeve i interese zapa`ali su i suvremeni Srbi, pisci tadawih srpskih qetopisa i kraqevih rodoslova. Oni, ni wihovi nastavqa~i, nijesu smatrali Tvrtka, niti wegove nasqednike, srpskim vladarima i zato ih nijesu brojili ni o wima vodili spomena me|u srpskim kraqevima.” (str. 285-286.) Mandi}, naravno, gubi iz vida da je docniji vladarski kult izgra|ivan unutar Srpske pravoslavne crkve, a da bosanski vladari u woj nisu mogli biti naro~ito popularni upravo zbog krivoverstva wihovog, bogumilstva ili katoli~anstva. Kad bi Srbi prihvatili hrvatske istoriografske manire onda bi i oni “s punim pravom sve ma|arske kraqeve tretirali kao “ugarsko-srpske” vladare, s obzirom da su se oni po svojoj vladarskoj tituli skoro sedamsto godina nazivali i kraqevima Srbije. Pa bi tako svako ma|arsko istorijsko dostignu}e, ratnu pobedu ili teritori390

jalno pro{irewe mogli tretirati kao srpski uspeh. Primera radi, ~iwenicu da su Ma|ari svojoj dr`avi 1137. prikqu~ili predele izme|u Cetine i Neretve, takozvanu Ramu, Mandi} ovako elabori{e: “Za vrijeme Gradihne Hrvati iz zapadnoga hrvatskoga kraqevstva upali su oko g. 1137. u sjeverozapadni dio Podgorja i `upu Ramu odcijepili od dukqanskoga kraqevstva i pripojili kraqevstvu Hrvatske i Dalmacije. Od toga doba ugarsko-hrvatski kraqevi nose naslov “kraq Rame”, pod kojim nazivom su mislili na ju`no hrvatsko kraqevstvo Crvene Hrvatske, ili Dukqe, kojoj je dotle pripadala `upa Rama.” (str. 341-342.) E jest, ba{ to su mislili! Iz krajwe opskurnih razloga Dominiku Mandi}u je veoma va`no da “doka`e” da humski knez Andrija nije bio sin Nemawinog brata Miroslava, ali on ide i mnogo daqe. Poku{ava velikom knezu Miroslavu oteti ~uveno “Miroslavqevo jevan|eqe”, osporavaju}i da je pisano po wegovom nalogu jer sadr`i elemente rimske liturgije: “Miroslavov Evan|elistar nije sastavqen prema isto~nom obredu, niti je pisan bugarsko-srpskom recenzijom ekavskoga govora, niti bugarsko-srpskom crkvenom }irilicom, kao {to je bio obi~aj kod Srba tokom 11. i 12. st. Na{ Evan|elistar pisan je hrvatskom }irilicom ili bosan~icom, i to u wezinom po~etnom razvoju, dok je stala pod utjecajem hrvatske glagoqice i latinskoga pisma. Jezik Miroslavova Evan|elistara je onaj hrvatske recenzije staroslavenskih glagoqskih kwiga, koja je jezi~no bli`a izvornom prijevodu sv. bra}e ]irila i Metoda nego bugarsko-srpska recenzija. Umjetni~ki uresi u Miroslavovu Evan|elistaru ra|eni su u romanskom slogu pod utjecajem Zapada, napose Italije, kao i sli~na djela u tada{woj dalmatinskoj Hrvatskoj. Me|u tim uresima nalazi se i hrvatski dvo- i tropleter, koji Srbi nisu nigda upotrebqavali. U Miroslavovu Evan|elistaru nema, dakle, nijedne posebne zna~ajke srpske: ni u pismu, ni u jeziku, ni u umjetni~kom izra`aju, ni u obredoslovqu. Sve su te zna~ajke hrvatske, pa radi toga Miroslavovo Evan|eqe vaqa ubrojiti me|u djela stare hrvatske kwi`evnosti, a ne srpske.” (str. 371.) I to nije sve. Sledi posve fantasti~no razja{wewe Mandi}evog zapleta. Re~ je, naravno, o poetskoj fantastici krajwe slobodnog izraza. “Do g. 1163. pripadalo je Zahumqe, gdje je nastao Miroslavov Evan|elistar, kraqevini Hrvatskoj i Dalmaciji. Tu su vladali hrvatski doma}i pokrajinski knezovi katoli~ke vjere rimskoga obreda. Oni su zadr`ali vlast i nakon g. 1163., kada je car Emanuel Komnenac zauzeo ove krajeve. Kulturni i umjetni~ki `ivot u Zahumqu razvijao se pod utjecajem Zapada, napose Italije, kao i u obli`woj dalmatinskoj Hrvatskoj. U bogo{tovqu Zahumqani su kao i drugi Hrvati upotrebqavali staroslavenske glagoqske kwige hrvatske recenzije, ali u gra|anskom `ivotu slu`ili su se svojom vlastitom, hrvatskom }irilicom, koju mi danas obi~no zovemo bosan~icom. Za jednoga zahumskoga kneza doma}e hrvatske obiteqi katoli~ke vjere |akon je Grigorij napisao Evan|elistar hrvatskom }irilicom slu`e}i se kao podlo{kom glagoqskim Evan|elistarom hrvatske recenzije, koji se tada upotrebqavao u Zahumqu. Po svoj prilici taj je knez bio otac Andrije Humskoga, koji je vladao Zahumqem u tre}oj ~etvrti dvanaestoga stoqe}a. Orbini je zabiqe`io da se otac Andrije Humskoga zvao Miroslav. Kada je srpski knez Miroslav, brat Stjepana Nemawe, oko g. 1174. zauzeo ve}i dio Zahumqa s glavnim gra391

dom Stonom, on je u jednom dvoru biv{ega kneza Miroslava na{ao Evan|elistar i darovao ga svomu bratu Nemawi ili wegovu sinu Rastku (Savi). Ovi su, kada su se zakalu|erili, odnijeli Evan|elistar u manastir Hilandar na Atosu, gdje se to dragocjeno hrvatsko djelo ~uvalo, dok nije bilo darovano srpskom kraqu Aleksandru Obrenovi}u i objelodaweno u Be~u g. 1897.” (str. 371-372.) g) Fusnote kao dokazi falsifikovawa Posebne bisere gluposti u ovoj kwizi predstavqa nekoliko Mandi}evih napomena o “hrvatskoj” Karantaniji i srpskom plemenskom ure|ewu. Tako isti~e da on ima opravdanih razloga {to se prvim pitawem ne bavi podrobnije: “Ja ovdje, i na drugim mjestima u ovom djelu, ne spomiwem Karantansku Hrvatsku, jer je ta brzo iza naseqewa Hrvata u tim krajevima do{la pod tu|u vlast i nigda nije pripadala hrvatskoj dr`avi, osim prvih po~etnih godina.” (str. 395.) A kao, prvih po~etnih godina je ipak pripadala hrvatskoj dr`avi. Sam nije imao vremena da i ovu bajku ma{tovito konstrui{e, ali vaqda }e se jednom neko na}i da to uradi po wegovoj po~etnoj zamisli. S druge strane, kao da je plemensko ure|ewe neka visoka civilizacijska tekovina, hteo bi da preotme sve studije srpskih nau~nika na tu temu. Zato insistira: “Ono, {to srpski povjesni~ari pi{u o srpskom plemenskom ure|ewu, ve}inom je uzeto iz hrvatskih ju`nih i isto~nih krajeva i odnosi se na hrvatsko plemensko ure|ewe.” (str. 414.) Re~ je o delima Konstantina Jire~eka, Jovana Radoni}a i Nikole Radoj~i}a. A bar kurioziteta radi, nije na odmet izneti ono {to Mandi} pi{e za srpskog kraqa Dragutina Nemawi}a, koji je kao vojvoda Ma~ve, Usore i Soli, navodno, zbog narastaju}eg bogumilskog krivoverja 1291. godine molio papu Nikolu IV “da u Bosnu po{aqe nekoliko frawevaca, koji poznaju hrvatski jezik bosanskoga naroda, da isti obra}aju na katoli~ku vjeru. Dragutin je tra`io hrvatske frawevce, jer ih je upoznao kao dobre i revne sve}enike na dvoru svoje majke Jelene, koja je dr`ala na svom dvoru dva hrvatska frawevca kao svoje duhovnike i tajnike za pisma na narodnom jeziku.” (str. 481.) Problem je samo {to se u prepisci kraqa Stefana Dragutina i pape Nikole IV apsolutno nigde ne pomiwe termin “hrvatski”, {to nehoti~`no potvr|uje i sam Mandi}, navode}i u fusnoti fragment papinog pisma na latinskom jeziku. Ina~e, Mandi}ev je standardni manir da tekstove svojih kwiga optere}uje mno{tvom fusnota koje naj~e{}e nemaju nikakve veze s wegovim tezama i izmi{qotinama. Tu je i dosta citata na latinskom jeziku, da zaseni prostotu svojom “veleu~eno{}u”, ali oni zapravo upu}enijem ~itaocu na licu mesta predstavqaju dokaz Mandi}eve falsifikatorske rabote, koja se naj~e{}e svodi na prevo|ewe termina “slovenski” sa latinskog kao “hrvatski”.

8. Dokazivawe da jeres nastala u pravoslavqu pripada katolicima Preko 600 strana kwige “Bogumilska crkva bosanskih krstjana” (ZIRAL, ^ikago–Rim–Cirih–Toronto, 1979.) slu`i Dominiku Mandi}u da doka`e nedokazivo, da su se bogumili u Bosni pojavili po~etkom jedanaestog, 392

a ne krajem dvanaestog veka i da je to jeres nastala u katoli~anstvu, a ne u pravoslavqu. On prihvata tezu da su bogumili kqu~ni faktor bosanske posebnosti, ali bi po svaku cenu da zatre ~iwenicu da su se u Bosni pojavili nakon {to ih je Stefan Nemawa proterao iz Srbije. Uz to wihovo manihejsko u~ewe, pored bugarskih izvora, vezuje uz francuske i italijanske katare ili albigeneze, kako bi mu dao op{tije dualisti~ko zna~ewe. Rimokatoli~ke aktivnosti na wihovom suzbijawu, ukqu~uju}i i krsta{ke ratove, koristi kao jedan od dokaza hrvatskog etni~kog porekla bosanskog stanovni{tva. Me|utim, u obiqu materijala koji je nesumwivim trudom sakupio, Mandi}u se desilo da mu je promakao podatak kako su prve vesti o bosanskim bogumilima potekle od kraqa Vukana, sina Stefana Nemawe. “Vukan je g. 1199. javio papi Inocenciju III, da se manihejsko krivovjerje jako ra{irilo u Bosni i Zahumqu.” (str. 79.) Pre toga informacija u izvorima jednostavno nema, pa su Mandi}eve tvrdwe o pojavi bosanskih “krstjana” na po~etku jedanaestog veka bez ikakvog upori{ta, kao i, uostalom, wegova teza da su nadgrobni spomenici, takozvani ste}ci, hrvatskog porekla. Kad se upu{ta u dokazivawe hrvatskog porekla ste}aka, Mandi} se neprekidno poziva na praksu delova srpskog naroda da podi`u takve spomenike, nasilno ih pohrva}uju}i. “Podizawe nadgrobnih spomenika s velikim i lijepo ra|enim kamenom cjelacem, prvi su po~eli raditi Hrvati pogani u pokrajini Poganskoj ili Neretvi, izme|u Cetine i Neretve, u 7. i 8. st., dakle preko 200 godina prije pojave bogumila u Bugarskoj. Pogane Hrvate kasnije su nasqedovali i Hrvati katolici, a od 11. st. i Hrvati sqedbenici bosanskih krstjana. Od 13. st. podi`u nadgrobne ste}ke u Dukqi i Travuwi i popravoslavqeni Hrvati, koje su Nemawi}i silom preveli na pravoslavqe, najvi{e za vrijeme kraqa Uro{a” (1282-1321.).” (str. 122.) Podizawe ste}aka se prvenstveno vezuje za sahranu umrlih na sopstvenom imawu, a ne na crkvenim grobqima, {to je ina~e postojalo u svim delovima srpskog naroda, i {to je jedan od elemenata razlikovawa srpske i hrvatske nacionalne tradicije. Ali, Mandi} je u stawu da i frapantne razlike koristi kao dokaze sli~nosti i analognosti. U tom smislu govori: “U ovome se Bosna i jugoisto~ne hrvatske zemqe (Crvena Hrvatska) razlikuju od zapadnih hrvatskih zemaqa (Bijela Hrvatska) i sjevernih krajeva (Panonska Hrvatska ili Sloviwe), gdje se pokop vr{io iskqu~ivo u crkvama ili u zajedni~kim posve}enim grobqima. Ovo nam govori da su u Bosni i Crvenoj Hrvatskoj djelovale vjerske sile, koje su dopu{tale i odobravale pojedina~no pokopavawe po privatnim posjedima, razli~ito od katoli~ke crkve, kojoj su iskqu~ivo pripadali Hrvati Bijele i Panonske Hrvatske. U ranom sredwem vijeku u Evropi su samo pogani, a kasnije jedino novomaniheji smatrali dopu{tenim i ~asnim pokopavawe u privatnim posjedima. Iz toga vaqa zakqu~iti da je u isto~nim i jugoisto~nim hrvatskim zemqama, na podru~ju dana{we Bosne i Hercegovine, bilo novomaniheja, koji su izvr{ili utjecaj na tamo{we stanovni{tvo, da se sve do propasti bosanskoga kraqevstva na cijelom bosanskom podru~ju pokopavalo pokojne po privatnim posjedima. Uresi i crtwe na sredwovjekovnim ste}cima Bosne i Hercegovine nose nesumwive tragove hrvatske narodne umjetnosti, a misaono redovito izra`avaju vjerske motive u vezi sa zagrobnim `ivotom. Neke od tih ukrasa Hrvati su 393

poprimili od kr{}anstva nakon svoga pokr{tewa, kao {to su kri`, palma, qiqan, vinova loza, kqu~evi sve}eni~ke vlasti i sli~no. Ali ve}ina vjerskih motiva na ste}cima potje~u od hrvatske poganske, dapa~e iz najstarije hrvatske iranske ba{tine, kao {to su svastika, prikazivawe vje~noga `ivota i milosti tropleterom i valovitim crtama, razni nacrti sunca i svijetla, drvo `ivota itd.” (str. 124.) a) Hrvatizovawe srpske krsne slave I daqe optere}uju}i, ~ak i nesumwivo vredne delove studije, stalnim ponavqawem floskule o hrvatskoj Bosni, hrvatskim narodnim obi~ajima bosanskog stanovni{tva itd., Mandi} se upu{ta u prisvajawe jednog od najstarijih srpskih, izrazito srpskih i iskqu~ivo srpskih obi~aja – krsne slave, koja je nepoznata kod svih ostalih naroda sveta, a ne samo slovenskih. Mandi} srpsku krsnu slavu naknadno hrvatizuje, pa kad je prona|e i kao obi~aj bosanskih bogumila, tu mu slu`i kao dodatni “dokaz” wihove hrvatske etni~ke pripadnosti. O tome on pi{e: “Napose je zna~ajno, da je gost Radin, a prema tome i drugi bosanski krstjani, slavio “krsno ime”. To je bio stari narodni obi~aj Hrvata Crvene Hrvatske, koji se slavio na dan za{titnika obiteqi: glazbom, plesom i pjevawem. Prema opisu biskupa fra Pavla Dragi}evi}a Hrvati katolici u Hercegovini jo{ sredinom 18. st. krsno ime slavili su puna tri dana. Za vrijeme slave rodbina, prijateqi i znanci dolazili su ~estitati obiteqi i bili su ~a{}eni; u dugim pijankama neprestano se nazdravqalo doma}inu i zazivao blagoslov “krsnoga” sveca na obiteq i wezino imawe, napose da se u toj ku}i nigda ne ugasi vatra, tj. da obiteq trajno ima sinova i ba{tinika. U izvorima se “krsno ime” prvi put spomiwe u Bosni g. 1391., kada se humski `upan Bjeqak Sankovi} i wegov brat vojvoda Radi~ kunu svojim krsnim imenom Sv. Jurjem i Sv. Mihovilom arhan|elom... O “krsnom imenu” i wegovoj slavi dosta je pisano, ali jo{ uvijek nije dovoqno prou~eno kada je ta slava nastala i koje ima zna~ewe. Po na{em mi{qewu slava “krsnoga imena” nastala je kada su se neretqanski Hrvati pokrstili krajem 9. st. Svetkovina “ku}nih bogova”, koju su stari Rimqani i Slaveni pogani s velikom slavom slavili, kada su se Hrvati pokrstili, utjecajem crkve prenesena je na svetkovinu onoga sveca, kojega je ime starje{ina svake obiteqske zadruge dobio na kr{tewu. Odatle naziv: slava “krsnoga imena”. Slavqewe krsnoga imena, nedjeqe i svetkovina jedna je od najupadnijih vidqivih razlika izme|u bosanske crkve i svih drugih bogumilsko-katarskih crkava.” (str. 467-468.) I onda groteskan krajwi zakqu~ak: “Svetkovawe nedjeqe i svetkovina u bosanskoj crkvi moralo je nastati pod jakim pritiskom i utjecajem katoli~ke okoline i narodnih vjerskih obi~aja, napose slavqewa “krsnoga imena”... U Crvenoj Hrvatskoj, gdje se bogumilstvo u hrvatskim zemqama najprije pojavilo, narod je toliko dr`ao do slavqewa glavnih sveta~kih svetkovina, na koje su padali dani obiteqskih “krsnih imena”, da bogomili nijesu uspjeli to svetkovawe pokolebati ni iskorijeniti, nego su se na koncu i oni prilagodili ne samo svetkovawu nedjeqe i zapovjednih velikih blagdana, nego su slavili “krsno ime” svojih porodica.” (str. 469.) 394

Potpuno nesvesno Mandi} je izneo glavni dokaz da su bosanski bogumili Srbi ukazuju}i da su oni slavili krsnu slavu. I kod katolika koji su zadr`ali krsnu slavu, pomeraju}i eventualno datum wenog slavqewa prema gregorijanskom kalendaru, to je najupe~atqiviji dokaz da je re~ o pokatoli~enim Srbima pravoslavcima. b) Lirski zanos umesto nau~nog rada Ina~e, u dvema posebnim kwigama Mandi} je obradio neka zna~ajna pitawa istorije rimokatoli~kog crkvenog organizovawa u Bosni i Hercegovini. Wegova “Duvawska biskupija od XIV do XVII stoqe}a” (Hrvatska bogoslovska akademija, Zagreb 1936.) predstavqa wegov poku{aj da poja~a crkveni zna~aj Duvna za hrvatsku istoriju, polaze}i od nepouzdane vesti Popa Dukqanina da je u wemu krunisan kraq Tomislav. U predgovoru Mandi} pi{e: “Kada su Hrvati zaposjeli ove krajeve, Duvno je postalo sjedi{te kneza jednoga hrvatskog plemena, `upana, po ~emu je dobilo sredwovjekovni naziv @upawac.” (str. V.) Studiju “Fraweva~ka Bosna. Razvoj i uprava bosanske vikarije i provincije 1340-1735.” (Rim 1968.) Mandi} je i ozna~io kao dopunu svoje trotomne monografije o Bosni i Hercegovini. Po~iwe je konstatacijom prema kojoj “uro|eno stanovni{tvo tih zemaqa hrvatskoga porijekla, koje je u 12. i 13. stoqe}u bilo gotovo listom prihvatilo bogumilstvo, fraweva~kim radom bilo je povra}eno na kr{}anstvo u velikoj ve}ini. Za turskih vremena (1463-1878.) frawevci su bili pastiri katolika u Bosni i Hercegovini; nosioci zapadne kulture, ~uvari narodnoga hrvatskog imena i predstavnici Hrvata katolika u javnom `ivotu.” (str. V.) I ovde, citiraju}i izvorne dokumente, Mandi} redovno izraz “Sklavonija” u latinskim spisima prevodi sa “Hrvatska”, obja{wavaju}i to na slede}i na~in: “Po~ev{i od ranoga sredwega vijeka pa do 13. stoqe}a, “Slavenima” su se nazivali svi Slaveni uop}e, ali to se ime posebno i najobi~nije davalo Hrvatima kao Slavenima najbli`im romanskim zemqama. Prema tome, i zemqu, u kojoj su Slavi-Hrvati stanovali, stranci su nazivali “Slavonijom” (= Hrvatska). Imena “Slavi” i “Slavinia” prihvatili su i sami Hrvati kao naziv za svoj narod i svoju zemqu, kada su govorili sa strancima ili pisali isprave na latinskom jeziku. Od sredine 11. stoqe}a, kada je Bizantsko carstvo Hrvatima ustupilo svoju “Dalmaciju”, tj. niz primorskih gradova i jadranskih otoka, tada su Hrvati po~eli nazivati svoju dr`avu: Kraqevina Hrvatska i Dalmacija, ili Kraqevina Dalmacija i Hrvatska. To su stranci prevodili redovito sa: Kraqevstvo Dalmacije i Slavonije.” (str. 27-28.) Mandi}evo obja{wewe krajwe je naivno. Sklavonijom je nazivana prvenstveno dana{wa Slavonija, a onda i sve balkanske slovenske zemqe zajedno. To posredno potvr|uje i sam Mandi} poku{avaju}i da te zemqe tretira kao hrvatske, {to se vidi iz narednog fragmenta: “Kod osnutka fraweva~ke provincije “Slavonije” woj su bile dodijeqene sve zemqe, u kojima su tada `ivjeli Slaveni – Hrvati, od Trsta do Skadra u dana{woj Albaniji. Ipak prvi pokrajinski starje{ina “Slavonije”, kako se vidi iz najstarijih izvora, nije odabrao za svoje sijelo Zadar ili koji drugi grad, koji su tada imali u svojim rukama Mle~ani, nego je po{ao u pravu, slobodnu “Slavoniju”, gdje je `ivjela ve}ina “Slavena” – Hrvata, i udario je sijelo provinci395

je u Splitu, koji je bio najve}i grad i sredi{te tada{we kraqevine Hrvatske i Dalmacije. U tom je gradu imao sijelo i tada{wi nadbiskup – primas Hrvatske.” (str. 28.) Uzgred re~eno, splitski nadbiskup nikada nije imao titulu “primasa Hrvatske”, bar ne samo Hrvatske. A kada Mandi} pi{e o dolasku generala fraweva~kog reda 1339. godine u posetu fraweva~koj provinciji Dalmaciji, on tu provinciju preimenuje u Hrvatsku, a onda se `ali {to stranci celu dr`avu nazivaju Ugarskom. “Koncem veqa~e 1340., kada mu je papa Benedikt XII pisao pismo tih dana, on se jo{ nalazio u Splitu ili kojemu obli`wemu samostanu kraqevine Hrvatske i Dalmacije, koju su kraqevinu stranci vi{e puta nazivali “Ugarskom”, jer je imala istoga kraqa kojega i Ugri.” (str. 49.) A kada je 1340. godine fra Peregrin Saksonac imenovan za fraweva~kog vikara Bosanske vikarije, Mandi} pi{e da je fra Peregrin “i sam brzo nau~io hrvatski jezik bosanskoga naroda i tra`io je i od drugih misionara, koji su do{li u Bosnu sa strane, da nau~e narodni jezik bosanskih Hrvata.” (str. 58.) Ali odmah vidimo i fusnotu, gde se Mandi} poziva na originalni izvor iz Qubi}evih “Listina” da je tu re~ o “lingve slavonike”, a da se Hrvati nigde i ne pomiwu. Za bosanskog fraweva~kog vikara fra Bartula Alvernskog, koji je tu funkciju obavqao od 1378. do 1408. godine, Mandi} pi{e da je ve} na po~etku svog misionarskog rada “s pravom apostolskom du{om zavolio hrvatski narod, koji je do{ao obra}ati na Bo`ji put; nau~io je hrvatski jezik i ubudu}e je hrvatsku zemqu qubio kao svoju novu domovinu i za wu neumorno radio.” (str. 79.) Ne trepnuv{i, s punim samopouzdawem, Mandi} pi{e o qubavi staroj pet vekova, o kojoj nikakvih tragova nema u autenti~nim dokumentima. Za takav lirski zanos on smatra da je sasvim primeren studij s ozbiqnim nau~nim pretenzijama.

9. Neistine o etni~koj strukturi Bosne i Hercegovine Okosnica ove Mandi}eve trilogije je kwiga “Etni~ka povjest Bosne i Hercegovine” (ZIRAL, Toronto–Cirih–Rim–^ikago, 1982.). Po~iwe je ponavqawem svojih, u vi{e navrata izlo`enih, nebuloza o ogromnom broju Hrvata koji su se doselili na Balkan i ovladali celom Dalmacijom, Panonijom i Ilirikom u najobuhvatnijem mogu}em zna~ewu tih geografskih pojmova. Tu otvoreno la`e navode}i, na primer, da “Porfirogenit izri~ito napomiwe da su Zahumqe naselili Hrvati iz podru~ja gorwe Visle, gdje je u gradu Hrvatu, na mjestu dana{wega Krakova, bilo sredi{te i glavni grad sjevernih Bijelih Hrvata.” (str. 25.) Tog podatka kod Konstantina Porfirogenita jednostavno nema, a u Zahumqe su se naselili Srbi s dowe Visle. Nebulozno je i Mandi}evo insistirawe na jednom od hrvatskih plemena koje je, navodno, naselilo Bosnu, a onda sledi krajwe groteskno obja{wewe. “Svakim plemenom vladao je samoupravno vladar doti~noga plemena, ali su svi priznavali vrhovnu vlast vladara svih Hrvata, koji je u po~etku stolovao u Ninu, blizu Zadra. U hrvatskom slu~aju imamo primjer starodrevnoga slavenskoga zadru`nog vladawa jednim narodom, gdje pojedinim dijelovima dr`ave vladaju razni ~lanovi vladarske ku}e, ali pod vrhovni{tvom najstarijega brata, ~im se osiguravalo jedinstvo i zajedni~ka obrana dr`ave.” (str. 26.) 396

Ovakvim nesuvislim i ispraznim pri~ama Mandi} redovno nadome{}uje nedostatak ozbiqnih istorijskih izvora kojim bi potkrepio svoje suvi{e proizvoqne teze. Tako, slede}i fantazmagorije Popa Dukqanina, Mandi} prede pri~u, koja mo`e goditi razwe`enom katoli~kom hrvatskom uhu, ali je sa aspekta metodologije moderne istoriografije sasvim nenau~na. Kao, na primer, kad po ko zna koji put pi{e o sasvim izmi{qenom duvawskom saboru 753. godine s takvom samouvereno{}u kao da je li~no na wemu prisustvovao. “Prema onodobnim obi~ajima na koncu saborskih vije}awa sastavqen je zapisnik, koji je najprije potpisao vladar Hrvata, za wim papinski i carski izaslanici, splitski metropolit i svi biskupi hrvatske dr`ave, zatim svjetovni velika{i Hrvata. Taj je zapisnik bio sastavqen na latinskom jeziku, koji je tada bio slu`beni jezik dr`avama na podru~ju nekada{wega zapadnoga rimskog carstva. Budu}i da ve}ina hrvatskih velika{a i upravnika nije tada poznavala latinski, to je po `eqi hrvatskoga vladara, ili po savjetu vawskih izaslanika, jo{ za vrijeme sabora, ili odmah iza wega, latinski zapisnik saborskih odluka bio preveden na hrvatski jezik, da slu`i kao priru~nik hrvatskim slu`benicima za dobru upravu dr`avom. Kako u hrvatskom jeziku tada nijesu imali zgodan, odgovaraju}i izraz, to su izdanom djelu dali gr~ko ime “Metodos”, tj. “Kwiga za sustavnu upravu dr`avom”.” (str. 26-27.) Sledi standardno Mandi}evo falsifikovawe Ivana Kinamosa i Ibn Idrisa. Kad Idris pi{e o Slovenima i naziva ih “Sakalibah”, Mandi} to redovno prevodi sa “Hrvati”. Dukqaninove prepisiva~e iz ~etrnaestog veka, Andriju Dandola i Flavija Bonda, nastoji predstaviti kao ozbiqne pisce, naro~ito kada Bondo ka`e; “Ra{ka i Bosna se smatraju krajevima kraqevstva Hrvatske.” (str. 34.) Tamo gde vizantijski pisac iz petnaestog veka Laonih Halkokondiles pi{e o Ilirima, Mandi} redovno tvrdi da je tu re~ zapravo o Hrvatima, pa ~ak i dopune “Supetarskog zbornika” iz dvanaestog veka, koje su u wega uba~ene u ~etrnaestom veku, gde ma{toviti pisac obja{wava kako je sedam banova, me|u wima i bosanski, biralo hrvatskog kraqa, Mandi} tretira kao ozbiqno istoriografsko {tivo. Kao dokaz da Bosna nije bila srpska zemqa navodi ~iwenicu da Stevan Nemawa nije poku{avao da je pripoji svojoj dr`avi, a Sveti Sava u woj nije osnivao pravoslavne episkopije. “Da je u sredwovjekovnoj Bosni `ivio srpski narod, taj bi kod mnogobrojnih politi~kih promjena u sredwem vijeku nastojao i ne jednom ostvario dr`avno jedinstvo s ostalim Srbima u srpskoj narodnoj dr`avi. Ako Bo{waci za tolikih stoqe}a nigda nijesu bili u sklopu srpske narodne dr`ave, osim za trenuta~noga ^aslavova osvojewa, to zna~i da Bo{waci to stvarno nijesu htjeli, doti~no da se nijesu osje}ali Srbima niti te`ili da s wima stvore zajedni~ku narodnu, kulturnu i dr`avnu cjelinu.” (str. 39.) Pismo kraqa Vukana Nemawi}a papi iz 1199. godine, u kome mu javqa kako se krivoverje pro{irilo “u zemqi kraqa Ugarske, naime u Bosni” (str. 40.), Mandi} ovako obja{wava: “Vukan ne veli da je Bosna bila tada srpska zemqa, niti da je tu srpsku zemqu zaposjeo i dr`ao kraq Ugarske, nego jednostavno, da je Bosna zemqa kraqa Ugarske. Tim, naravno, Vukan nije htio re}i da je Bosna mayarska zemqa, jer Bosnu Mayari niti su naselili 397

kod svoga dolaska u Podunavqe, niti su je kada oru`jem osvojili, niti po sredwovjekovnom poimawu od koga dobili u nasqedstvo. Pod imenom “kraqa Ugarske” Vukan razumijeva kraqa ugarsko-hrvatskoga, koji se radi kratko}e ~esto nazivao samo “kraq Ugarske”. Kako smo ve} u prvom dijelu na{ega djela “Bosna i Hercegovina” izlo`ili, ugarsko-hrvatski kraqevi sredwega vijeka Bosnu su smatrali svojom zemqom na osnovu hrvatskoga narodnoga i dr`avnoga prava, i to im je svatko priznavao, pa i Vukan Nemawi}. U Vukanovu, dakle, svjedo~anstvu imamo dokaz da sredwovjekovni Srbi nijesu Bosnu smatrali srpskom zemqom, nego hrvatskom, u kojoj su `ivjeli Hrvati i pravno pripadali hrvatskoj dr`avi, koja je od po~etka 12. st. `ivjela u savezu s mayarskom dr`avom.” (str. 40.) a) Egzorcir srpskog i uterivawe hrvatskog duha Povodom pohoda srpskog cara Stefana Du{ana Silnog 1350. godine, Mandi} tuma~i otpor Stjepana II Kotromani}a i bosanske vlastele na slede}i na~in: “Da su sredwovjekovni Bo{waci i Zahumqani bili Srbi i osje}ali narodnu zajednicu sa srpskim narodom u staroj Ra{koj, oni bi bez sumwe srpskoga cara Du{ana Silnoga na wegovu pohodu g. 1350. objeru~ke primili i ostali bi trajno u wegovoj velikoj i tada slavnoj dr`avi srpskoj. Ako se oni pak kriju pred Du{anom u gorovite i utvr|ene gradove i ako odbacuju wegovu vlast, ~im se on s vojskom udaqio iz Bosne i Zahumqa, zna~i da su Du{ana smatrali tu|inom, doti~no da se nijesu osje}ali Srbima. Zabaciv{i Du{anovo srpsko carstvo, Bo{waci i Zahumqani uspostavili su u svojim zemqama vlast svoga doma}ega bana Stjepana II Kotromani}a, koji je tada priznavao vrhovni{tvo ugarsko-hrvatskoga kraqa Qudevita I i `ivio u tada{woj dr`avnoj zajednici, u kojoj se nalazio cijeli hrvatski narod.” (str. 42.) Kad mu je to politi~ki potrebno, Mandi} u potpunosti prenebregava faktor bosanskog bogumilstva kao najkohezivniji, a i ~iwenicu da su Du{anove preokupacije bile usmerene prema Carigradu, da je radije osvajao etni~ki izrazito gr~ke ili bugarske zemqe, ako je to bilo u funkciji wegovog krajweg ciqa, nego {to je `eleo da oko Srbije ujedini sve srpske. A koliko je bosansko stanovni{tvo zaista volelo Hrvate i Ma|are pokazuju krsta{ki ratovi koje su, po papinom nalogu, “ugarsko-hrvatski” kraqevi i hrvatski hercezi vodili protiv Bosne, kao i koliko je imao ose}aja za “hrvatsku” narodnu celinu. Sve {to predstavqa osnovne karakteristike slovenskog rodovskog i plemenskog ure|ewa Mandi} kvalifikuje kao hrvatsku specifi~nost, pa na isti na~in postupa s procesom wegovog prerastawa u feudalno i na~ina funkcionisawa feudalnog sistema. I onda tendenciozno insistira na izmi{qenom distancirawu i diferencirawu od srpskog. Tako ka`e: “Kako vidimo iz najstarijih izvora, Srbi nijesu bili podijeqeni na plemena, kada su do{li na Balkan. Prema tome, wihovo se dru{tveno i dr`avno ure|ewe nije razvijalo na plemenskoj osnovi kao u Bosni i u drugim hrvatskim krajevima. Kod starih Srba u Ra{koj nije bilo poznato zajedni~ko plemensko dobro niti su oni poznavali pojmove niti upotrebqavali nazive: pleme, plemenita zemqa, plemenito. U tom je sredwovjekovna Bosna imala jed398

nako dru{tveno ure|ewe i slu`ila se istim nazivima kao i druge hrvatske zemqe, {to nam govori da su sredwovjekovni Bo{waci pripadali hrvatskoj dru{tvenoj i narodnoj zajednici, a ne srpskoj.” (str. 54-55.) Daqe, Mandi} izla`e da bosanski banovi i kraqevi nisu bili samodr{ci poput srpskih vladara, nego ograni~eni voqom vlastelinskih sabora, takozvanih stanaka. “Bosansko dr`avno ure|ewe... vjerna je slika staroga hrvatskoga dr`avnoga poretka. Kao u Bosni, tako su se i u Hrvatskoj od najstarijih vremena birali vladari iz iste vladarske ku}e, i to po na~elu starje{instva (seniorat), a ne po prvoro|ewu (primogenitura). Kao u Bosni, tako i stari hrvatski vladari nisu bili samovoqni, neodgovorni despoti, nego su u svojim vladarskim odlukama bili vezani u mawim ~inima na pristanak vladarskoga vije}a, a u ve}im stvarima na suglasnost dr`avnoga sabora. U Hrvatskoj se jo{ od prvih stoqe}a nakon dolaska na Jadran s vladarom klelo i potpisivalo na poveqe po vi{e svjedoka i jamaca.” (str. 63.) To nikako ne mo`e biti odlika nacionalnog duha nego svedo~anstvo o slabom vladaru i jakoj vlasteli. Mandi} insistira da je re~ “sabor” hrvatska, a “zbor” srpski termin, mada je kod Srba vekovima odr`avan princip sabornosti, a ne “zbornosti”. ^ak i u sredwevekovnim vladarskim ispravama on “pronalazi” izraze “hrvatskog” duha, pa zakqu~uje: “Do krunidbe kraqa Tvrtka I srpskom krunom, bosanske su poveqe i sastavom i diplomati~kim zna~ajkama bile pisane po uzoru i obrascima hrvatskih poveqa, a razlikovale su se od srpskih poveqa, koje su bile pisane po uzoru bizantskih krisovuqa s dugim i napuhanim uvodom. Bosanske su poveqe kao i sve hrvatske bile datirane po ro|ewu Kristovu, dok se u Srbiji ra~unalo godine i datiralo od stvarawa svijeta po bizantskom obi~aju. Srpske poveqe pisane su jezikom crkvene slaven{tine, koja se je jako razlikovala od obi~noga narodnog govora. Bosanske su poveqe pisane ~istim narodnim govorom ikavskoga narje~ja kao i one u Hrvatskoj, koje su bile pisane hrvatskim jezikom. U bosanskim poveqama, kao i u onim hrvatskim, nalazi se jaka primjesa ~akav{tine, koja je nepoznata u srpskim poveqama. To nam sve govori da bosanske poveqe vaqa svrstati u diplomati~ko blago hrvatskoga naroda, a ne srpskoga.” (str. 66.) Takvim argumentima Mandi} jo{ dodaje ~iwenicu da je Bosna, prvenstveno intenzivnim delovawem rimokatoli~kih misionara, potpala pod zapadwa~ki kulturni uticaj. Kako je ve} u drugim svojim spisima bosansku varijantu }irili~nog brzopisa proglasio hrvatskom }irilicom, mada je ona odvajkada u nauci poznata kao bosan~ica, Mandi} ovde izvodi dalekose`niji zakqu~ak. “^iwenica da uro|eni stanovnici BiH u sredwem vijeku ne prihva}aju }irilicu, kakvom su se Srbi slu`ili, nego stvaraju novo pismo, razli~ito od srpskoga, kao i to, da oni trajno upotrebquju svoje posebno pismo, dok se Srbi slu`e svojom }irilicom i onda, kada su ovi pre{li u BiH, dokaz je da se uro|enici Bo{waci i Hercegovci od najstarijih vremena pa do na{ih dana nijesu nigda osje}ali Srbima niti pripadnicima srpske narodne kulture.” (str. 77.) On insistira i na jezi~kim razlikama tvrde}i da su Srbi govorili iskqu~ivo ekavsku {tokavicu, koju su navodno preuzeli od donskih Slovena prve seobe. [to se Hrvata ti~e, svoju po~etnu pseudolingvisti~ku konstrukciju Mandi} ovde do kraja elabori{e, i to 399

ovako: “U svojoj sjevernoj domovini Hrvati su govorili ~akavskim narje~jem u dva govora: ikavski i ijekavski. Ikavski su govorili oni Hrvati, koji su stanovali u dana{woj isto~noj ^e{koj i sjevernoj Slova~koj, a ijekavicom oni koji su stanovali izme|u gorwe Visle i Sala, gdje narod i danas govori i(j)ekavski. Kad su do{li na jug, zauzeli i naselili rimske pokrajine Dalmaciju, Ilirik i Panoniju, Hrvati su svukuda govorili svojom ~akav{tinom, koju su donijeli sa sjevera. U Jadranskom primorju od Cetine do Istre, gdje je bilo malo Slavena prve selidbe, te na otocima, Hrvati su do danas sa~uvali op}enito ~akavsko narje~je. U dana{woj Bosanskoj Posavini zapadno od Ukrine te u me|urije~ju izme|u Save i Drave zapadno od Vukovarskoga jezera, Hrvati ~akavci pomije{ali su se sa Slavenima kajkavcima prve selidbe. U ju`nom Jadranskom primorju, sa sredi{tem u Zahumqu, te u bosanskom Zagorju, Hrvati ~akavci ijekavskoga govora zagospodarili su i naselili se me|u Slavenima prve selidbe {tokavcima ikavskoga govora. Me|u ikavske {tokavce prve selidbe naselili su se i Hrvati ~akavci u krajevima od Imotskoga i Duvna do Bosanskoga Petrovca, te od Dinare do Vla{i}a i Borja-planine.” (str. 79.) Me|utim, u komparativnoj slovenskoj lingvistici nesporna je ~iwenica da se ~akavski grana na samo dva izgovora: ekavski (koji Mandi} uop{te ne pomiwe) i ikavski. Mogu}e je da je severni ekavski ~akavski razvijen pod uticajem obli`wih kajkavaca, a ju`ni ikavski trpe}i uticaj susedne {tokav{tine. Ali ijekavski govor nema nikakve veze sa ~akavskim. ^akavski u ijekavskoj varijanti nikada nije postojao. Ali, Mandi} se uop{te ne osvr}e na nepobitne nau~ne ~iwenice ako se one ne mogu uklopiti u wegove ideolo{ke konstrukcije. Pona{a se kao da te ~iwenice uop{te ne postoje ili ih tretira kao sasvim irelevantne, pa nastavqa da veze sopstvenu pri~u. “Izuzev{i dana{we podru~je ~akavskoga narje~ja, u svim drugim krajevima Hrvati ~akavci ve} tokom prvoga i drugoga stoqe}a iza doseqewa stopili su se, krvno i jezi~no, sa Slavenima prve selidbe u skladno jedinstvo, i to tako, da su Hrvati ~akavci primili kajkavsko, doti~no {tokavsko narje~je ikavskoga govora od Slavena prve selidbe, a ovi hrvatsko ime kao dr`avno i narodno. Kod jezi~noga stapawa Hrvati su ~akavci utisnuli sna`an uticaj ~akav{tine u svim krajevima, gdje su se naselili. U Crvenoj Hrvatskoj ju`no od Neretve ~akavska ijekavica dapa~e prevladala je {tokavsku ikavicu. Sli~no i u sredwevjekovnoj Bosni na istoku od prodoqa istoimene rijeke, iako u mawoj mjeri. Uza sve to, stara se {tokavska ikavica odr`ala u narodu uporedo sa ~akavsko {tokavskom ijekavicom i u ju`noj Crvenoj Hrvatskoj, a napose u sredwovjekovnoj Bosni, sve do dolaska Turaka.” (str. 79.) Ipak, ono {to Mandi} nikako ne mo`e da opovrgne jeste ~iwenica da se nigde ijekavski {tokavci nisu identifikovali kao Hrvati, makar bili zakleti katolici, sve dok polovinom devetnaestog veka vode}i hrvatski intelektualci nisu Vukov srpski kwi`evni jezik prihvatili kao svoj sopstveni. Mandi} jo{ dodaje, vaqda da bi mu konstrukcija uverqivije delovala: “Srbi nijesu nigda govorili ~akavski niti {tokavskim narje~jem ikavskoga govora. Zato gdje god na|emo ~akav{tinu, ili {tokavsku ikav{tinu i ijekav{tinu pomije{ane sa ~akavskim osobinama, tu su Hrvati `ivjeli od 400

starine i te krajeve vaqa pripisati jezi~nom podru~ju hrvatskoga naroda.” (str. 79.) [to mu je mawe relevantnih dokaza na raspolagawu, Mandi} je sve samouvereniji i apodikti~niji u svojim tvrdwama. U tom smislu on daqe iznosi: “Mi mo`emo iz sigurnih i nedvojbenih izvora utvrditi, da je narod sredinom 14. st. u sredwovjekovnoj Bosni i u zapadnim dijelovima Zahumqa govorio ikavski, a u isto~nim ikavski i ijekavski, ali svuda s jakim primjesama ~akav{tine. Ikavski pak govor s mnogo ~akavskih osobina bio je uredovni, slu`beni jezik na bosanskom banovinskom, doti~no kraqevskom dvoru i na `upanijskim i plemi}kim dvorovima.” (str. 80.) [to se ikavice ti~e, ona je zaista prisutna u Bosni, pa Mandi}u nije bilo te{ko da ponudi dokaze iz starih spisa. Ali ima tu i ijekavice i ekavice, za koju Mandi} okrivquje srpske pisare u Dubrovniku. Kako komentari{e Mandi}, navodno, “ekavica se ipak u primjetqivom obliku pojavquje u isto~noj Hercegovini tek poslije pada Bosne (1663.), kada su u ove krajeve uselili ra{ki Vlasi, predvo|eni srpskim popovima i kalu|erima. Ovi su u isto~ne krajeve Hercegovine unijeli ekavicu i novi na~in datirawa godina od stvarawa svijeta prema bizantsko-srpskom obi~aju.” (str. 86.) Ali gde je tu ~akavski? Mandi} nudi samo jedan “dokaz”, izraz “greb” umesto “grob”. Glupost! A jo{ glupqi komentar sledi: “Ovo nam veli, da su novi doseqeni ekavci podlegli utjecaju brojnijega uro|enoga hrvatskoga pu~anstva, koje je u svom govoru jo{ uvijek bilo zadr`alo i upotrebqavalo mnoge ~akavske izraze i osobine.” (str. 87.) b) Omalova`avawe originalnih dokumenata Na najve}im mukama Mandi} se nalazi kad je prisiqen da dezinterpretira stare originalne dokumente koji izri~ito svedo~e da su Srbi stanovni{tvo Bosne i Zahumqa. Za papske bule, poput one Urbana III od 28. marta 1187. godine, u kojoj stoji da je Bosna kraqevstvo Serbije, ka`e da predstavqaju podvalu Dubrov~ana, povodom nadgorwavawa dubrova~kih i barskih nadbiskupa oko prostirawa wihovih dijaceza, odnosno podvrgavawa barskog biskupa dubrova~kom metropoliti. Ali tu se mo`e izvesti zakqu~ak da je, posle barskog, dubrova~ki nadbiskup bio metropolita srpskih katolika. Za ~uvenu povequ bosanskog bana Mateje Ninoslava iz 1234. u kojoj se Srbi ozna~avaju kao bosansko stanovni{tvo i reguli{u wihovi eventualni sporovi sa dubrova~kim romanskim Vlasima, Mandi} tvrdi, krajwe infantilno, da se ona odnosi na Srbe koji su na proputovawu kroz Bosnu. U poveqama cara Du{ana pomiwu se Srbi, Vlasi i Dubrov~ani, dakle tri etni~ke grupe na tim prostorima. Gospodar ju`nog Zahumqa Grgur Vukosali} 1418. tako|e ure|uje carinu za Srbe, Dubrov~ane i Vlahe. Humski knez Vladislav 1451. i herceg Stefan 1454. isto tako svoje stanovnike dele na Srbe i Vlahe, pa ~ak i Juraj Hrvatini}, gospodar Dowih Krajeva 1434. godine, kao sinovac vojvode Hrvoja. Niko nigde ne pomiwe nikakve Hrvate. Ali, insistiraju}i potom na verskom aspektu, Mandi} postavqa sasvim neodr`ivu tezu da su svi Srbi toga vremena pravoslavci, mada i sam u nekoliko navrata potvr|uje da su Srbi prvobitno primili hri{}anstvo po rimskom obredu, {to bi podrazumevalo da ih je i docnije prili~an broj morao ostati u rimokatoli~koj veri. Zato je deplasiran wegov zakqu~ak da na prostorima Bosne i Huma nisu `iveli Srbi jer tu na mnogim prostorima nisu podizane 401

pravoslavne crkve. Kako on ka`e, “da ih je tada u Bosni i Zahumqu bilo u ve}em broju, oni bi, nema sumwe, imali svoje isto~ne pravoslavne sve}enike i crkve. Ali mi u cijeloj Bosni ne nalazimo traga u vjerodostojnim povjesnim izvorima ni pravoslavnim sve}enicima ni crkvama sve do dolaska Turaka.” (str. 163.) I Mandi}eva osnovna lingvisti~ka fabula ovde dobija nove konture, u odnosu na prethodne varijacije. “Slaveni prve selidbe do{li su na Balkan pod vodstvom Huna, Gota, Gepida i Avara, `ivjeli su u dr`avama ovih naroda i bili su razbijeni na male plemenske skupine bez zajedni~ke narodne svijesti. Kad su pak Hrvati i Srbi do{li na jug, oni su se, svaki na svom dr`avnom prostoru, slili sa Slavenima prve selidbe u jedno: dr`avno, jezi~no i narodno. Od Drine do Istre i od Drave do Jadrana, a u primorju sve do rijeke Voju{e u dana{woj Albaniji, prostirala se dr`ava hrvatska, u kojoj su se svi Slaveni, prve i druge selidbe, zvali i osje}ali Hrvatima. Ondje, gdje je bilo malo Slavena prve selidbe, kao u jadranskom primorju od Cetine do Istre i na otocima, Hrvati su sa~uvali svoje staro ~akavsko narje~je. U Zagorju, od Like preko sredwe Bosne i dana{we Hercegovine do Dukqe, od ~akavskoga govora vladaju}ih Hrvata i {tokavske ikav{tine starih Slavena nastalo je {tokavsko-~akavsko narje~je. Na zapadnom dijelu toga prostora govorilo se {tokavskim narje~jem ikavskoga govora s jakim primjesama ~akavskoga narje~ja, a u ju`no-isto~nim dijelovima, od rijeke Bosne i Neretve do Drine i {irom cijele sredovje~ne Dukqe, govorilo se {tokavski ijekavskoga govora.” (str. 168.) Za Srbe ponavqa da su govorili “slavenskim zapadnim govorom, koji je bio istovjetan s govorom praroditeqa dana{wih lu`i~kih i ka{ubskih Srba.” (str. 168.) Po{to za takvu tezu nema nikakvih lingvisti~kih dokaza, Mandi} opet mora da se upu{ta u nenau~ne spekulacije. “Budu}i da je Srba bilo premalo prema Slavenima, {tokavskim ekavcima prve selidbe, oni su se jezi~no potpuno utopili u ekavicu, i wihov je govor od najstarijih vremena iskqu~ivo bio ekavski {tokavskog narje~ja.” (str. 168.) Kao {to je potpuno nesporno da su Hrvati govorili iskqu~ivo ekavski kao zapadnoslovenski dijalekat, tako nema nikakvih dokaza da su Srbi izvorno zapadnoslovenski narod, a Natko Nodilo je ustanovio da su isto~noslovenski. Nikad se nigde van podru~ja izme|u Istre i Cetine, odnosno Gvozda i mora, Sloveni nisu zvali niti ose}ali Hrvatima, niti je van te precizno ome|ene teritorije bilo ikakve hrvatske dr`ave. Hrvati su verovatno zatekli ne{to ranije doseqenih Slovena i asimilovali ih tako {to su im nametnuli ~akavski jezik. Nije nemogu}e da se izvestan broj Hrvata sporadi~no nalazio u dubini srpske teritorije, ali su i oni tamo asimilovani prihvataju}i {tokavski, pa im se tako izgubio svaki hrvatski etni~ki trag. Na stranu to, {to Mandi} neprekidno `eli da Hrvate predstavi kao neku vi{u rasu koja vlada pokorenim Slovenima. Nikada nigde nije stvoreno {tokavsko-~akavsko nare~je. ^akav{tina je, poput kajkav{tine, vekovima trpela jak uticaj {tokav{tine, pa se tako udaqavala od karakteristika zapadnoslovenskih i pribli`avala isto~noslovenskim jezicima. Taj proces je bio sasvim prirodan. S druge strane, i ~akavski je morao neki uticaj da vr{i na susedni srpski – {tokavski, ali uglavnom se to svodilo 402

na preuzimawe pojedinih re~i i izraza. Svi su Srbi bili iskqu~ivo {tokavci, i nema nikakvih dokaza da im je kao mawini {tokavski nametnut. Ve}ina Srba je govorila {tokavski ijekavski, dok ~akavski ijekavski nikada nije postojao. [tokavski se deli na staro{tokavski govor Makedonije, sredwe{tokavski odnosno prizrensko-timo~ki, kao i novo{tokavski koji obuhvata ekavski, ijekavski i ikavski. Tu se u lingvistici ekavski smatra modernijim izrazom u odnosu na ijekavski, dok se ikavski tretira kao anahron. Kao neverovatno bezo~an la`ov, Dominik Mandi} se ovde dokazuje i tvrdwom da Kinamos iznosi podatak da je bosansko stanovni{tvo hrvatsko. On pi{e da je “koncem 12. st. bizantski pisac Kinamos zabiqe`io iz vlastitoga iskustva i uvida, da u Bosni, zapadno od Drine, stanuje hrvatski narod, koji `ivi za se, sa svojim posebnim narodnim obi~ajima, razli~it od srpskog naroda.” (str. 169.) Kinamos apsolutno nije ni pomiwao bilo kakve Hrvate koji bi `iveli zapadno od Drine. S druge strane, problem {to ni srpsko pravoslavno ni muslimansko stanovni{tvo Ra{ke oblasti, na koju svodi prvobitnu Srbiju, ne govori ekavski nego ijekavski, Mandi} poku{ava ovako da re{i: “Predratni Sanyak bio je sredi{wa stara srpska oblast, gdje je narod govorio iskqu~ivo ekavskim narje~jem. Ako je zadwih stoqe}a u tim krajevima jako zavladala hrvatska ijekavica, tu su donijeli crnogorski muslimani Hrvati iz negda{we Crvene Hrvatske, gdje se od starine govorilo ijekavski.” (str. 34.) Ina~e, Mandi} minimalizuje ulogu bogumila u islamizaciji Bosne, za pravoslavce tvrdi da su se samo u pojedina~nim slu~ajevima preobra}ali u muslimane, dok za bosanske katolike, prethodno ih bez ikakve wihove krivice proglasiv{i za Hrvate, tvrdi da su se u vi{e navrata masovnije tur~ili. Za nas je posebno zna~ajno da on ovde detaqno opisuje duga turska pusto{ewa Hrvatske i Slavonije i odvo|ewe ogromnog broja stanovnika u ropstvo. “Broj robqa u suvremenim izvorima obi~no se navodi u okruglim brojkama, koje }e vjerojatno biti pretjerane. Ali kada se svi brojevi, koje izvori navode, zbroje i tome doda broj robqa, {to je bio zarobqen u ~estim, mnogo puta opetovanim mawim okr{ajima, tada }emo morati zakqu~iti, da je od konca 14. do konca 18. st. iz svih hrvatskih zemaqa odvedeno u tursko ropstvo blizu milijun Hrvata.” (str. 306.) Posle definitivnog turskog sloma pod zidinama Be~a 1683. i docnije austrijske ofanzive, veliki broj muslimana iz Slavonije, Srema, Ba~ke, Banata, Ugarske i Hrvatske nesumwivo se iselio u Bosnu. Me|utim, sve te “muhayire” Mandi} naziva Hrvatima, iako je me|u wima bilo mnogo Srba i Slavonaca, pa naravno i Hrvata, jer su i Hrvati pod turskom vla{}u islamizovani. Nema nikakve sumwe da dana{wi bosanskohercegova~ki muslimani u svojim venama imaju i ne{to hrvatske krvi, ali jezik kojim govore svedo~anstvo je wihovog primarno srpskog porekla. v) Prvi srpski ustanak iz vatikanskog ugla Po{to nije mogao ba{ sasvim prenebregnuti proces iseqavawa muslimana iz oslobo|enog dela Srbije u Bosnu, Mandi} ga kvantitativno nipoda{tava, a koristi priliku da Prvi srpski ustanak nazove pokoqem muslimana. Tako pi{e: “God. 1804., kada su Srbi poklali muslimane po svoj Srbiji 403

(“pokoq dahija”), neki broj muslimana prebjegao je u Bosnu. Odatle prezimena: Vaqevac, U`i~anin, Beogra|anin, itd. Po neki od tih prebjega mogao je uistinu potjecati od starih Srba, koji su pojedina~no bili pre{li na islam. Ali ve}ina tih izbjeglih muslimana potjecala je ili od onih muslimana Hrvata, koji su se koncem 17. i po~etkom 18. st. povukli iz Slavonije, Srijema i ju`ne Ugarske i naselili u Srbiji, ili od muslimana Hrvata iz Bosne, koji su tijekom stoqe}a, a posebno koncem 18. i po~etkom 19. st., u turskoj slu`bi kao upravnici ili vojnici doselili se u Srbiju. Jedan dio tih prebjega potjecat }e i od azijskih muslimana, koji su se u Srbiji poslavenili. U svakom slu~aju, broj prebjega srpskoga etni~koga porijekla, koji su se od pokoqa spasili u Bosnu, bio je tako malen, da taj ne ulazi u statisti~ki ra~un onih, od kojih potje~u dana{wi b. h. muslimani. Neznatan broj Srba, koji su pre{li na islam, mi }emo u slijede}oj statistici prikqu~iti pravoslavnim Vlasima.” (str. 341-342.) Potom Mandi}, pozivaju}i se na svoja navodna istra`ivawa starih i savremenih izvora, mada je to po principima teorijske statistike sasvim nemogu}e, iznosi ni~im potkrepqene rezultate po kojima 10-12% muslimana poti~e od bosanskohercegova~kih “Hrvata” bogumilske, a 70 do 75% katoli~ke vere. Doseqeni hrvatski muslimani iz okolnih “hrvatskih” zemaqa, ukqu~uju}i i crnogorske, predstavqao je udeo od 12 do 13%. Tu su jo{ oni turskog i ostalog azijatskog porekla 2 do 3%, kao i vla{kog (ukqu~uju}i srpskog) 1 do 2%. I onda ide, umesto obja{wewa metodolo{kog postupka kojim je do{ao do okvirnih procenata, “visokou~eni” zakqu~ak: “Kako iz navedenih statistika slijedi, dana{wi muslimani u Bosni i Hercegovini 95-97% potje~u od Hrvata i u wihovim `ilama nema vi{e od 3-5% strane krvi. Prema tome, b. h. muslimani krvno spadaju me|u naj~e{}e Hrvate. Panonski Hrvati izme|u Save i Drave i oni u Dalmaciji, na otocima i u Istri imaju daleko vi{e strane krvi. Prvi su tijekom stoqe}a pohrvatili i krvno se slili sa znatnim brojem doseqenih Mayara, Germana, Slovenaca i drugih slavenskih naroda, a drugi su pohrvatili i slili se s velikim brojem starih Romana, Talijana i Vlaha, pred turske selidbe.” (str. 342.) Ali, kako iza}i na kraj sa ~iwenicom da, mada Mandi} nemilosrdno i retroaktivno ubacuje pridev “hrvatski” i komentari{u}i stare spise u kojima je on sasvim nepoznat, da nema dokaza o postojawu bilo kakve hrvatske nacionalne ili uop{te etni~ke svesti kod bosansko-hercegova~kog stanovni{tva, ~ak ni kad je re~ o vatrenim katolicima. Pri~a koja sledi preterano je naivna i za malu decu: “No{eni novim vjerskim zanosom i prodornom silom turskoga carstva, poislamqeni Hrvati BiH htjeli su sve hrvatske zemqe prevesti na islam i podvr}i islamskoj turskoj dr`avi. Neposrednu zapreku nalazili su u Hrvatima kraqevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koji su se nazivali i borili pod svojim narodnim hrvatskim imenom. Zbog toga hrvatsko ime postaje u turskoj Bosni neprijateqsko i politi~ki sumwivo. Hrvati katolici svoje hrvatsko ime prikrivaju, da ne bi pali pod sumwu, da se istovetuju i sura|uju s Hrvatima kraqevine Hrvatske, koji su bili jedna od glavnih zapreka prodirawu Turske na zapad. Hrvati muslimani hrvatsko ime sve to rje|e upotrebqavaju, jer su bili neraspolo`eni prema 404

Hrvatima kraqevine Hrvatske, koji spre~avaju {irewe islama, koji su oni prihvatili, i ja~awe islamske Bosne, koju oni qube i za koju se bore. Ali uza sve to hrvatska svijest i hrvatsko ime nijesu nikada potpuno zamrli ni me|u Hrvatima katolicima ni me|u Hrvatima muslimanima u BiH. Katolici i muslimani BiH dobro su znali i bili su svijesni, da su oni me|usobno jednokrvna bra}a, koja su razdijeqena samo vjerom, koju slijede. I jedni i drugi znali su da govore isti jezik, kao i drugi Hrvati, i bili su svijesni da su ogranak hrvatskoga naroda.” (str. 346-347.) Ova specifi~na mimikrija, sadr`ana u prisutnoj svesti o svom navodnom hrvatstvu, ali i upornom }utawu o tome, dobija i svoje kvaziteorijsko obja{wewe. “^uvari i nosioci narodnoga imena kod Hrvata, kao i kod drugih naroda, bili su naobra`eni qudi, koji imaju {ire poglede i dolaze u doticaj s qudima drugih naroda. Ugledni i naobra`eni muslimani iz Bosne, kada bi u Carigradu ili drugdje na istoku do{li u dodir s istovjernim pripadnicima turske, perzijske ili arapske narodnosti, jasno su vidjeli da su jezi~no i narodno od wih posve razli~iti. Tu bi osjetili da su iz Bosne, Bo{waci, i da govore “bosanskim” jezikom, ali u isto vrijeme oni su tako|er znali da je Bosna jedna pokrajina, kao i tolike druge turske pokrajine, pa da su oni ~lanovi op}ega hrvatskog naroda i da govore hrvatskim jezikom. Tako isto katoli~ki sve}enici i trgovci iz Bosne, kada bi do{li na zapad me|u Talijane, Nijemce i druge narode, i vidjeli da ovi uz pokrajinska imena imaju i zajedni~ko narodno ime, odmah bi osjetili da i oni, uz pokrajinsko bosansko ime, imaju i svoje op}e narodno hrvatsko ime. Za turskih vremena, kada se u Bosni nije htjelo, ili je politi~ki bilo opasno isticati hrvatsko ime, tada se govorilo o “Bo{wacima” i “bosanskom jeziku”, ili naprosto: “na{ narod”, “na{ jezik” i “na{a zemqa”. Naobra`eni pak Hrvati katolici u BiH upotrebqavali su tako|er nazive “slovinski” ili “ilirski”, kao i drugi Hrvati, da se prilagode onda{wim nazivima stranih naroda, koji su Hrvate tako nazivali. Ali je me|u uro|enim Hrvatima, katolicima i muslimanima u BiH trajno `ivjela svijest da su oni Hrvati i upotrebqavalo se hrvatsko ime za narod, za jezik i za zemqu bosansku. Tih naziva naj~e{}e nalazimo kod bosanskih pisaca, napose kod povjesni~ara i pjesnika, koji su u Bosni kao i kod drugih naroda bili glavni ~uvari i {iriteqi narodnoga imena i slavne narodne pro{losti.” (str. 347-348.) Nastoje}i bilo kakvim dokazima potkrepiti svoj osnovni stav, Mandi} se poziva na ~iwenicu da je po padu glavnine Bosne pod tursku vlast i severozapadnog dela pod ugarsku, bosanska fraweva~ka vikarija 1514. godine podeqena na srebreni~ku i hrvatsku, s tim {to je Bosna hrvatska uglavnom obuhvatala teritorije koje su nekada, zapadno od Vrbasa, pripadale Hrvatskoj. Drugi mu je “dokaz” {to takozvani “Vodeni Hrvati” oko Blatnog jezera u Ma|arskoj govore {tokavski, {to zna`i da su se iz Bosne doselili, pa ~ak i za wihov naziv na nema~kom jeziku tvrdi da je nastao nepravilnim izgovorom prideva “bosanski”, odnosno permutacijom “bosen” u “vosen”. Kao tre}i dokaz slu`i mu ni~im utemeqena hipoteza da su Buwevci, Hrvati poreklom iz Bosne i Hercegovine. ^etvrti je zasnovan na pretpostavci da su bosanski katolici u turskoj vojnoj slu`bi, takozvani Predavci, po etni~kom 405

poreklu Hrvati. U tom sklopu, za @umber~ane ka`e da su “starinom potjecali negdje iz okolice Skadarskoga jezera i prema tome rodom bili stari dukqanski Hrvati, koji su za srpske vladavine Dukqom bili pre{li na pravoslavqe i primili bizantsku liturgiju.” (str. 362.) Turci su ih kao svoje vojnike preselili u Glamo~, odakle su oni “usko~ili” u @umberak. Ina~e, on navodi da su iz Turske u “slobodnu Hrvatsku” prebegavali Vlasi, Slavi i Predavci. “Vlasi su bili neslavenski `ivaq, koji su Turci upotrebqavali kao brze provalne ~ete, kao pomo}ne posade u tvr|avama i kao ~uvare klanaca i puteva. Istu du`nost imali su i “Slavi” i predavci. Izvori nazivqu “Slavima” starosjedioce Hrvate iz onih krajeva negda{wega “kraqevstva Slavonije”, koje su Turci bili zauzeli, dakle iz dana{we Slavonije. Predavci su bili oni Hrvati katolici iz tada{we Bosne i Hercegovine, koji su stupili u tursku vojni~ku slu`bu. Slavonci su slu`ili kao turske pomo}ne ~ete u Slavoniji, a Vlasi i predavci po svim krajevima tada{wega bosanskoga pa{aluka, pa i u Slavoniji.” (str. 363.) Povodom problema Predavaca Mandi} jo{ iznosi: “Hrvatski povjesni~ar Baltazar Kr~eli} zabiqe`io je g. 1770. da su predavci u hrvatskim zemqama 17. st. bili katolici rimskoga obreda, ali da je ne malo wih bilo prevedeno na gr~ki obred od pravoslavnih episkopa i popova.” (str. 365.) Kao {esti argument Mandi} navodi kako su se predvodnici grupe katolika iz zapadne Hercegovine, preseliv{i se 1719. godine u Dalmaciju, smatrali Hrvatima. I to je sve {to se ti~e doma}ih izvora i wihove nakaradne reinterpretacije u Mandi}evoj kwizi. Mada mu nijedan od {est navedenih “dokaza” to objektivno ne omogu}avaju, Mandi} se nimalo ne ustru~ava da, rukovo|en sopstvenom ma{tom i ideolo{kim ciqevima, konstrui{e dalekose`niji zakqu~ak po kome: “Iseqenici iz svih krajeva Bosne i Hercegovine od 16. do po~etka 18. st. sebe zovu Hrvatima, a takvim ih smatraju i zovu i oni, me|u koje su do{li u Hrvatskoj, Ugarskoj i mleta~koj Dalmaciji. Sebe Hrvatima smatraju i zovu “bosanski Hrvati”, koji su potjecali iz sjeverne i sredwe Bosne. Te su kasnije u Austriji i Mayarskoj prozvali “vodeni Hrvati”. Hrvatima pak zovu se i smatraju “buwevci” i uskoci, koji su ve}inom potjecali iz zapadne Bosne i Hercegovine. Tako isto i “predavci”, koji su potjecali iz raznih krajeva BiH. Hrvatima se zove iseqeno mno{tvo staroga doma}ega naroda iz zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne u Dalmaciji. Hrvatsku narodnu svijest iseqenici iz BiH nijesu mogli ste}i prijelazom u strane slobodne zemqe, napose u Austriji i Ugarskoj, nego su je morali imati u svojoj staroj rodnoj zemqi, i odatle je sa sobom ponijeti. Takvu hrvatsku narodnu svijest morali su imati i wihova bra}a i ro|aci, koji su ostali pod turskom vlasti u raznim krajevima BiH, i to i oni, koji su i daqe slijedili staru katoli~ku vjeru i svijest svoje narodne pripadnosti koju su bje`e}i morali sa sobom ponijeti. Takvu hrvatsku narodnu svijest morali su imati Hrvati muslimani. Ovi zadwi sve do be~kih ratova (1683-1699.) `ivjeli su u istim selima, ~esto u istim obiteqskim domovima s izbjeglim Hrvatima katolicima, pa su morali imati i istu spoznaju i svijest o svojoj pripadnosti hrvatskom narodu, kao i iseqeni Hrvati katolici.” (str. 368-369.) 406

g) Insistirawe na stavu katoli~kog suda Pored nekoliko stranaca koji su periferne bosanske delove, poput Biha}a ili Livna, nazivali hrvatskim, Mandi} posebno insistira na ~iwenici da je vrhovni katoli~ki sud, Rimska rota, 1656. godine na svojoj generalnoj sednici odlu~io “da pod Ilirik spadaju samo hrvatske zemqe: Dalmacija, Hrvatska, Bosna i Slavonija, i da samo stanovnici tih zemaqa imaju pravo na pogodnosti kolegija Sv. Jeronima.” (str. 374.) Kad odmah potom Mandi} citira samu sudsku odluku, vidimo da se u woj nigde ne ka`e da su to hrvatske zemqe, nego zemqe ilirskog naroda. “Odlu~ujemo i izjavqujemo, da istinita i stvarna zemqa naroda ilirskoga prema Buli i misli re~enoga Siksta V bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno iskqu~iv{i Koru{ku, [tajersku i Krawsku; i samo oni, koji su ro|eni u tim ~etirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu biti primani.” (str. 375.) Dakle, stav vrhovnog katoli~kog suda da je Bosna ilirska zemqa za Dominika Mandi}a je neosporni dokaz da je ona hrvatska. Pored toga, ma u kom kontekstu da je nekoliko fratara, poreklom iz Bosne, pomenulo Hrvatsku ili hrvatski jezik, makar oni tada slu`bovali i u pravoj Hrvatskoj i Dalmaciji, za Mandi}a je to dokaz wihove duboko ukorewene hrvatske narodne svesti, ponesene sa bosanskog ili hercegova~kog rodnog ogwi{ta. Tu je stradao i sasvim nedu`ni Mavro Orbin, za koga Mandi} u tekstu tvrdi da je napisao kako “Bo{waci me|u svim plemenima hrvatskoga jezika imaju naj~i{}i i najqep{i govor; oni se, dapa~e, hvale, da oni jedini danas ~uvaju ~isto}u hrvatskoga jezika.” (str. 398.) Me|utim, po{to sam Mandi} u napomeni ispod teksta taj Orbinov fragment daje u wegovoj izvornoj latinskoj verziji, odmah vidimo da je Mavro Orbin hvalio Bosance kako od svih Slovena imaju naj~i{}i i najlep{i govor, kao i da oni danas jedini ~uvaju ~isto}u slovenskog jezika. d) Problemi u fratarskim redovima Najve}e probleme Dominiku Mandi}u ipak prave fra Matija Divkovi}, ro|en u {esnaestom, i fra Dominik Andrija{ iz sedamnaestog veka, pa on ovako poku{ava da omalova`i wihovo svedo~ewe o srpstvu Bosne: “U ovom stoqe}u zapadni katoli~ki pisci dva puta spomiwu srpsko ime u Bosni. Bosanski frawevac i prvak bosanskih pisaca, fra Matija Divkovi} (1563-1631.), u Mlecima je u g. 1611. sam dao saliti slova hrvatske }irilice ili bosan~ice i tim je tiskao svoja djela. U tim djelima Divkovi} ta pisma naziva “sarpskijemi slovima”. Divkovi} je rodom iz Jela{ka u isto~noj Bosni. Taj dio Bosne ve} prije drugoga desetqe}a 17. st., kada je Divkovi} svoja djela pisao i tiskao, bio je postao gotovo potpuno pravoslavni. Osnovane su i brojne pravoslavne parohije i manastiri u Papra}i i Vozu}oj. Divkovi} je u rukama pravoslavnih popova i kalu|era, koji su potpadali pod srpskoga patrijarha u Pe}i, vidio kwige crkvene i svjetovne, koje su bile pisane iskqu~ivo }irilicom. Zbog toga je mislio da je }irilica “srpsko pismo”. Kako je i bosan~ica, kojom su se narod i sve}enstvo u BiH slu`ili od davnina, jedna vrsta }irilice, to je Divkovi} pogrje{no do{ao do za407

kqu~ka da su to “sarpska slova”. Me|utim, on nije znao da po~etnici }irilice nijesu bili Srbi nego bugarski sve}enik ]iril Preslavski i da su Hrvati u ju`nim bosansko-hercegova~kim zemqama poznali }irilicu ne preko Srba, nego preko Bugara za wihove vladavine u Zahumqu i Bosni od g. 990-1018. Od te bugarske }irilice Hrvati su napravili svoju vlastitu }irilicu pod utjecajem latinske azbuke i oble glagoqice, kojom su se u to doba b. h. Hrvati slu`ili. Ta hrvatska }irilica sa srpskom }irilicom, gra|anskom i crkvenom, imala je dodire samo utoliko, {to je hrvatska, kao i srpska }irilica, potekla od bugarske }irilice. Me|utim, Divkovi}, iako je iz nepoznavawa povjesnoga razvoja azbuke, slova hrvatske }irilice ili bosan~ice nazvao “sarpskijemi slovima”, on nigda ne zove srpskim ni svoj jezik ni narod u Bosni. God. 1611. on je izdao svoja djela “Nauk krstjanski” za narod slovinski... u jezik slovinski... Divkovi} naziva svoj jezik i narod u Bosni “slovinskim”, kako su u ono doba Dubrov~ani i drugi Hrvati u primorskoj Hrvatskoj nazivali svoj jezik i svoj hrvatski narod. U to doba nitko nije nazivao Srbe “Slovinima” niti wihov jezik “slovinski”. Wih su tada nazivali: Srbima, Racima ili Ra{anima, Vlasima i Hrka}ima. Ako Divkovi} svoj jezik naziva “slovinski”, i katoli~ke ~itateqe u Bosni, za koje pi{e, “slovinski narod”, on tim ispovijeda da su Bo{waci Hrvati kao i wihovi sunarodwaci u Dubrovniku, Dalmaciji i u drugim hrvatskim krajevima, koje se tada ~esto nazivalo “Slovinima” i wihov jezik “slovinski.” (str. 381-382.) [ta god da je neko rekao i napisao o Bosni, Mandi} wegove re~i prevodi i misao reinterpretira tako da i najsuprotstavqeniji stav u odnosu na wegovo mi{qewe pretvara u svedo~ewe da su Bosanci – Hrvati i da je Bosna hrvatska zemqa. U tom smislu nastavqa: “Drugi spomen Srbije imamo u rimskom “Postupku” (Procesus) g. 1624. za premje{tewe skadarskoga nadbiskupa fra Dominika Andrija{a na biskupsku stolicu “stefansku” ili “mostarsku”. U tom “Postupku”, dva su svjedoka izjavila, da je Andrija{ ro|en “u Popovu u Srbiji”, i da se “stefanska”, doti~no “mostarska” biskupija nalazi “u dowoj Srbiji”. Svjedoci, koji su bili prijateqi i prista{e fra Dominika Andrija{a, i s wim radili, da on do|e do biskupa u sredwoj Hercegovini, gorwu svoju izjavu dali su, jer su znali iz djela Mavre Orbinija, da su Popovo i sredwa Hercegovina neko vrijeme bili u srpskoj dr`avi pod vla{}u srpskih vladara. Ali glavni je razlog bio, da su oni g. 1624. Popovo i “mostarsku” biskupiju strpali u Srbiju, da tim lak{e postignu premje{tewe skadarskoga nadbiskupa Andrija{a na “stefansku” ili “mostarsku” biskupiju, koja stvarno nije postojala. Da izmi{qenu biskupiju {to boqe zaviju tajnom pred tada{wim rimskim krugovima, koji su o balkanskim zemqama imali veoma slabo znawe, Andrija{evi su svjedoci posvjedo~ili da se Popovo i “mostarska” biskupija nalaze u “dowoj” Srbiji, za koju se je znalo u Rimu, da le`i negdje u sredwem Balkanu.” (str. 382-383.) Dakle, kad wegova rimokatoli~ka sabra}a izjave ne{to {to se retroaktivno, bar tendencioznim tuma~ewem, mo`e uskladiti sa te`wama hrvatske nacionalne ideologije, onda je tu, po Mandi}u, re~ o su{tinskim i besprekorno verodostojnim izvorima. Ako neki od wih, makar bili i nadbiskupi, javno iznesu ne{to {to ide u prilog Srbima, a protivi se hrvatskim aspiracijama, redovno tu 408

mora biti re~i o notornim la`ovima i prevarantima, koji su zbog sebi~ne i sitne koristi naneli veliku {tetu “op{tim” interesima. |) Seme zla daje plodove Ina~e, Mandi} ovde otvoreno saop{tava da su zapravo fratri frawevci intenzivno radili na usa|ivawu i oblikovawu hrvatske nacionalne svesti. On isti~e da je “velika zasluga bosanske fraweva~ke provincije da je u najte`im vremenima me|u Hrvatima podr`avala svijest zajedni{tva i pripadnosti jednom te istom hrvatskom narodu... Ona se prostirala od Jadrana do Budima i od Drine do Trsata. Svojom crkvenom organizacijom ona je jedina tijekom vi{e stoqe}a povezivala u jedno rastrgana uda hrvatskoga narodnoga tijela. Sastavom svoga ~lanstva i svojim radom ona je u narodu podr`avala svijest da Bo{waci, Dalmatinci, Slavonci i Hrva}ani u slobodnoj banovini ~ine jednu narodnu zajednicu i da pripadaju jednom, starom i neko} jedinstvenom narodu hrvatskome.” (str. 395-396.) Ova ocena uloge frawevaca u osnovi je ta~na, ali se mo`e odnositi samo na period od kraja devetnaestog veka i u tome su u~estvovali i svi ostali rimokatoli~ki sve{tenici. Ranije takvih nacionalnih nastojawa jednostavno nije bilo i va`nost je pridavana iskqu~ivo verskoj pripadnosti. Zato je slede}i sud krajwe problemati~an. “Svojim `rtvama i radom u o~uvawu katoli~ke vjere frawevci su u BiH sa~uvali i narodno onaj dio Hrvata, koji i danas, u najisto~nijem i najizlo`enijem dijelu hrvatskih zemaqa, neustra{ivo ispovijeda svoje hrvatsko ime.” (str. 395.) U stvari, frawevci su bosanskim {tokavcima, zapravo srpskim katolicima, koji su vremenom denacionalizovani jer su verski bili izolovani od svoje pravoslavne matice, ve{ta~ki ulivali hrvatsku nacionalnu svest, koriste}i pritom wihov krajwe nizak obrazovni nivo i istorijsko znawe, a posebno poistove}uju}i veru i naciju. Mandi} to unekoliko druga~ije predstavqa: “Ve} samim time, da su se u istoj redovni~koj zajednici, bosanskoj provinciji, okupqali ~lanovi iz raznih hrvatskih krajeva i raznih dr`avnih pripadnosti, me|u fraweva~kim ~lanstvom podr`avana je svijest da su svi oni ~lanovi jednoga te istoga naroda i da sve pu~anstvo u raznim krajevima, iz kojega su oni potjecali, pripada istom narodu Hrvata. Ta je narodna svijest razvijana najprije u doma}im samostanskim {kolama, kada se sve sve}eni~ke pripravnike, iz raznih dr`avnih pripadnosti, u~ilo, da su oni svi “mi Hrvati”... Svijest zajedni~ke pripadnosti hrvatskom narodu ~lanovi bosanske provincije prenosili su u {iroke narodne slojeve, `ivu}i i rade}i sada u jednome, a sada u drugome kraju svoje prostrane provincije.” (str. 396.) U jednom je Mandi} sigurno u pravu. Srbi katolici su sistematski i uporno “u~eni” da su Hrvati i posle nekoliko generacija koje su pro{le takvo ispirawe mozga, seme zla je dalo svoje plodove. Pored o~uvawa katoli~ke vere i usa|ivawa hrvatske nacionalne svesti u mozgove svojih naivnih ovaca i ~itavih stada, kako daqe potencira Dominik Mandi}, “tre}a velika zasluga frawevaca bosanske provincije bila je ta, da su utrli put i pridonijeli znatan doprinos stvarawu jedinstvenoga kwi`evnog jezika kod Hrvata u {tokavskom narje~ju. U sredwem vijeku svi hrvatski krajevi od Neretve do 409

Trsata i od Jadranskoga mora do Kapele govorili su ~akavski. Od Kapele do Blatnoga jezera i od Srijema do Slavonije govorili su kajkavski. I najstarija hrvatska kwi`evnost, napose ona vezana uz glagoqsko bogoslu`ewe, bila je pisana ~akavskim narje~jem. Me|utim, u primorskim i sjevernim krajevima, pod utjecajem stranih ~imbenika i kultura, latinski jezik u javnom `ivotu potiskivao je hrvatski govor. Jedino su se Bosna i Zahumqe tome otimali. U ovim oblastima i vladari i plemstvo i crkva bosanskih krstjana pisali su ~istim narodnim jezikom, {tokavskim narje~jem ikavskoga govora. Od ~etrdesetih godina 14. st. i frawevci bosanske vikarije pridru`uju se tome radu, zadr`av{i samo glavne liturgijske ~ine na latinskome, i nastavqaju ga, kada je padom Bosne nestalo i bosanskih narodnih vladara, velmo`a i crkve bosanskih krstjana. Za pouku vjernoga katoli~kog naroda bosanski frawevci pi{u i tiskaju kwige na ~istom narodnom jeziku, {tokavskim narje~jem, a ikavskim i ijekavskim govorom. Preko pisanih djela bosanskih frawevaca otvoreni i napredni duhovi ~akavskoga i kajkavskoga narje~ja upoznali su da je bosanski {tokavski govor savr{eniji od drugih narje~ja, kojima su govorili Hrvati.” (str. 397-398.) Nekoliko ~akavskih hrvatskih i kajkavskih slavenskih fratara zaista su, poput Bartola Ka{i}a, Jakova Mikaqe i Matije Petra Katan~i}a, ve} od {esnaestog, posebno od sedamnaestog veka, po~eli da pi{u i na {tokavskom, bar neke svoje radove. “Od po~etka 16. do po~etka prve ~etvrti 18. st. bosanski {tokavci, be`e}i sa svojim pastirima frawevcima ispred Turaka, poplavili su ve}i dio Dalmacije, napose Zagorje, zatim cijelu Slavoniju, Ba~ku i ju`nu Ugarsku. Na taj na~in, ve} od po~etka 18. st. {tokav{tina je postala govorom ve}ine hrvatskoga naroda. I na jugu negda{wi bizantsko-romanski grad Raguza prilijevom okolnoga hrvatskog `ivqa iz sredwovjekovne Dukqe, Travuwe i Zahumqa, pod narodnim imenom Dubrovnika, primio je {tokavsko narje~je ijekavskoga govora. Od konca 15. st. tu se stvara zamjerna hrvatska kwi`evnost, pisana hercegova~kom ijekavicom. I zato, kada se tridesetih godina pro{log stoqe}a, za hrvatskog narodnog preporoda, radilo, da se kona~no na|e zajedni~ki kwi`evni jezik Hrvata, ni{ta nije bilo naravnije, nego da se za to uzme {tokavsko narje~je, kojim su tada frawevci ve} bili stvorili zamjernu hrvatsku kwi`evnost. Budu}i da su pokreta~i hrvatskoga narodnog preporoda, Qudevit Gaj, Janko Dra{kovi}, Stanko Vraz i drugi, bili odreda kajkavci, oni su {tokavsko narje~je po~eli u~iti iz pjesmarice fra Andrije Ka~i}a (1704-1760.), koji je bio odgojen u fraweva~kom redu u bosanskoj provinciji i svoje pjesme pjevao u narodnom duhu, slu`e}i se bosansko-hercegova~kom {tokav{tinom.” (str. 398-399.) Ovde Mandi} kao ~etvrtu zaslugu frawevcima pripisuje o~uvawe “hrvatske” dijaspore, navode}i: “Na koncu vaqa tako|er upisati u posebnu zaslugu frawevcima bosanske provincije, {to su za turskih vremena pratili u izbjegli{tvo hercegova~ke, dalmatinske i bosanske Hrvate i svojim duhovnim radom me|u wima ~uvali ~isti hrvatski jezik, hrvatske uspomene i svijest. To napose vaqa naglasiti za Buwevce i [okce u Vojvodini, te za “bosanske Hrvate” u zapadnoj Ugarskoj, koji su kasnije bili prozvani “vodenim Hrvatima.” (str. 399.) 410

e) Nasilno usa|ivawe hrvatskog porekla Mehmed-pa{e Sokolovi}a Za bosansko-hercegova~ke muslimane do be~kih ratova Mandi}, bez ikakvog upori{ta u dokumentarnim izvorima, tvrdi da su bili “potpuno svjesni da su im doma}i Hrvati katolici jednokrvna bra}a, te da i jedni i drugi pripadaju istom, hrvatskom narodu, koji `ivi u okolnim hrvatskim zemqama. Nadaqe, bosansko-hercegova~ki Hrvati muslimani sa~uvali su svoj stari hrvatski jezik ikavskoga govora s jakim primjesama ~akavskoga narje~ja; upotrebqavali su nadaqe posebno hrvatsko pismo, zvano bosan~ica, pa hrvatski na~in brojewa godina i nazive mjeseci; zadr`ali su mnoge stare hrvatske narodne obi~aje u obiteqskom i dru{tvenom `ivotu, te starinsko narodno vjerovawe, odnosno sujevjerje o vilama, vje{ticama i vukodlacima. Hrvatska narodna svijest bosansko-hercegova~kih muslimana osobito je dolazila do izra`aja kada bi oni izvan Bosne do{li u dodir s pripadnicima drugoga narodnog porijekla. U Carigradu bosanski jawi~ari svoj jezik nazivali su hrvatskim; tim su ujedno ispovijedali da su hrvatskoga roda i da pripadaju hrvatskom narodu. Pa i oni, koji bi doprli do najvi{ih dr`avnih polo`aja u turskom carstvu, do velikoga vezira, mnogi su se s ponosom nazivali Hrvatima i pod tim nazivom biqe`e ih stari turski izvori.” (str. 400401.) O~igledna je Mandi}eva `arka i beskrajna `eqa da je u pro{losti upravo tako bilo, pa on pi{e kao da je zaista bilo, nastoje}i svoju bujnu ma{tu predstaviti kao realnost i su{tu istinu. Zatim, on navodi kako su be~ki ratovi i ~este epidemije najte`ih zaraznih bolesti doveli do velikog preseqavawa stanovni{tva, iseqavawa katolika i doseqavawa muslimana. “Tim je, naravno, slabila i blijedila stara krvna, rodbinska veza i ujedno ona stara o~evidnost i znawe o jednorodnosti bosansko-hercegova~kih muslimana i katolika. A {to je jo{ glavnije, iza be~kih ratova Bosna se zatvara u se i postaje jaka tvr|ava islamstva. Hrvati muslimani iz okolnih hrvatskih zemaqa, kako smo ve} rekli, povla~e se u Bosnu i tu, zajedno s doma}im Hrvatima muslimanima, bore se da odbrane svoju islamsku vjeroispovijest. Borbu vode s jedne strane Hrvati katolici iz slobodne Hrvatske, koji navaquju da osvoje Bosnu i ujedine je s ostalim hrvatskim zemqama; s druge strane bosansko-hercegova~ki Hrvati muslimani, koji brane Bosnu, da u woj mogu `ivjeti po svojoj islamskoj vjeri.” (str. 401.) Bosanski muslimani su toliko bili zagri`eni u islamskoj veri i verski motivisani da su Turcima bili dovoqna odbrana Bosne, da su svoje regularne vojne snage mogli slobodno anga`ovati na drugim frontovima. “Za tih borba, kako je i razumqivo, mjesto bratske i narodne qubavi, rasplamsalo se me|usobno neprijateqstvo, pa bosanski muslimani vi{e ne spomiwu da su istoga narodnog porijekla s Hrvatima katolicima, s kojima se bore, da o~uvaju Bosnu, u kojoj oni – bosansko-hercegova~ki muslimani – vide jamstvo i jedinu sigurnost svoje islamske vjere. I turska dr`ava, koja u BiH nije imala oslona ni narodnoga ni jezi~nog, zarana je po~ela nastojati da svoj polo`aj utvrdi u zemqi istovjetuju}i islamsku vjeru s turskom narodno{}u. Dr`avni predstavnici i ostali nazivali su islam “turska vjera”, 411

a muslimane “Turci”. Me|utim, i u tom ledenom razdobqu bosansko-hercegova~ki muslimani ~uvaju svoj hrvatski ikavski govor i svoje stare hrvatske obi~aje; pi{u hrvatskom }irilicom (bosan~icom) i Bosnu brane ~ak i od Carigrada, kada misle da taj dira u ono, {to je wima staro i sveto. A kada su b. h. muslimani, poslije zaposjednu}a BiH 1878., vidjeli da nova kr{}anska dr`ava i Hrvati katolici nijesu neprijateqi islama i da ne te`e da im otmu wihovu islamsku vjeru, nastala je promjena me|u wima i u narodnom izra`aju. Tako, nakon zaposjednu}a BiH, muslimani u BiH ubrzo po~nu opet ponovno nagla{avati svoje hrvatsko narodno ime, najprije {kolovani qudi, a onda i oni iz {irokih narodnih slojeva. Hrvatska svijest i jedinstvo Hrvata katolika i muslimana osobito su do{li do izra`aja za bosanskoga sabora g. 1910-1914. i onda za Prvoga (1914-1918.) i Drugoga svjetskoga rata.” (str. 401-402.) Navode}i konkretne primere uobra`enog uspeha potur~enih Hrvata, Mandi} opet prisvaja tu|e. Tako Mahmud-pa{u Velija naziva Hrvatom, iako istorijski izvori svedo~e da mu je otac bio Grk, a majka Srpkiwa. Ahmedpa{a Hercegovi} je bio sin hercega Stefana Vuk~i}a Kosa~e i ni{ta hrvatsko u sebi nije imao. Sinan-pa{a Borovini} bio je ro|ak bosanskog vojvode Radoslava Pavlovi}a. Za Rustem-pa{u u literaturi postoji nedoumica da li je Srbin ili Albanac. ^ak i za Mehmed-pa{u Sokolovi}a Mandi} bi po{to-poto da utvrdi “hrvatsko” poreklo. Kako to nakaradno hrvatizovawe mo`e groteskno izgledati pokazuju slede}i Mandi}evi fragmenti, koji se ti~u jezika i narodnih obi~aja bosanskih muslimana. Tako, “u izvje{tajima dubrova~kih izaslanika u Carigradu ~esto se isti~e da su bosanski muslimani u dalekom Carigradu nagla{avali da su oni istoga jezika sa Dubrov~anima, {to je u wihovoj misli zna~ilo: istoga naroda hrvatskoga, kojega su Dubrov~ani bili odli~na grana.” (str. 420.) Ne samo da je Mandi} u stawu da ~ita tu|e misli, nego je sposoban da prodre u tanane misaone nijanse qudskih mozgova i sa vremenske distance od nekoliko vekova. Ili, “stare hrvatske obi~aje, koji su vezani za pojedine svetkovine, b. h. muslimani obdr`avaju do danas po starom julijevskom kalendaru. To nam govori da te obi~aje muslimani nijesu primili poslije reforme gregorijevskoga kalendara g. 1581., nego su ih nastavqali obavqati od svoga prijelaza na islam, koji je kod ve}ine bio prije devedesetih godina 16. st. kada su katolici u Bosni napustili julijevski kalendar i poprimili novi popravqeni gregorijevski.” (str. 435.) `) Verski i rasni faktori u dokazivawu katoli~kih prava na Bosnu Dominik Mandi} je izgleda ma~ka poreklom. Kako ga god bace i s koje god visine, on se na noge do~ekuje. Obja{wewe uvek ima, da bilo {ta prika`e retroaktivno hrvatskim, samo je upotrebqeni kvantum re~i razli~it. “I narodne juna~ke pjesme jednako su u BiH uz gusle pjevali katolici i muslimani, samo {to kod prvih redovito pobje|uju Hrvati katolici, a kod drugih muslimani. I prastaro narodno praznovjerje: vjerovawe u vile, vje{tice i vukodlake jednako se odr`alo kod bosansko-hercegova~kih musli412

mana i katolika. I melodija bosanskih lirskih pjesama, sevdalinka, nastala je qubkim spojem doma}ih hrvatskih narodnih napjeva s isto~nim motivima, koje su bosanski muslimani donijeli u Bosnu iz Carigrada i drugih isto~nih zemaqa. Pa i narodno vezivo i rezbarije nadahnuti su istim starim hrvatskim motivima kod katolika i muslimana u BiH, ~esto puta protkani isto~nim motivima.” (str. 345-436.) Sa`imaju}i raspravu poznatog usta{kog “antropologa” ]ire Truhelke “O porijeklu bosanskih muslimana”, objavqenu 1942. u okupiranom Sarajevu, Dominik Mandi} konstrui{e i navodno “somatolo{ko-biolo{ko svjedo~anstvo” da su bosanskohercegova~ki muslimani i katolici bitno razli~iti od pravoslavnih Srba. “U Bosni i Hercegovini ima tamnookih muslimana 46,9%, katolika 46,8%, pravoslavnih 56,3%. Tamnom tipu ko`e pripada pravoslavnih 47,9%, a katolika i muslimana 11% mawe. ^isto svijetlom tipu pripada 9,4% muslimana, 7,5% katolika i 5,6% pravoslavnih. I upravo zbog slavenske rusoplave i bijelo-crvenkaste boje lica, kojim se bosansko-hercegova~ki muslimani najvi{e odlikuju, Truhelka je zakqu~io da su oni naj~i{}i Slaveni u Bosni. To zna~i da su muslimani najboqe sa~uvali izvorni tip staroga hrvatskog pu~anstva u Bosni i Hercegovini.” (str. 436.) Navode}i nekoliko sporadi~nih primera uzajamnog prijateqstva katolika i muslimana, Mandi} slavodobitno konstatuje: “Za Drugoga svjetskoga rata Hrvati su iz cijele dr`ave Hrvatske s najboqim vojnim snagama za{ti}ivali bra}u muslimane od pokoqa i uni{tewa, napose u isto~nim krajevima BiH, do onoga ~asa, kada su pobjedonosne savezni~ke vojske imale preuzeti na se du`nost obrane `ivota i imetka qudi na svim podru~jima zara}enih naroda u Evropi.” (str. 454.) Kubure}i s problemom kako da objasni i potom relativizuje ~iwenicu da su najistaknutiji bosansko-hercegova~ki fraweva~ki fratri, poput Tome Kova~evi}a, Stjepana Verkovi}a, Grga Marti}a, pa ~ak u izvesnim periodima i Ivana Frawe Juki}a, bili istaknuti privr`enici srpske nacionalne ideologije, Mandi} olak{awe nalazi u faktu da su ve}inski katolici ipak bili pristalice austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, navedeni da ipak najvi{e poverewa uka`u verski jednorodnoj evropskoj sili. [to se ti~e muslimana, nekoliko pojedinaca, poput Osmana Nurije Hayi}a, Hamdi-bega Yini}a, Safet-bega Ba{agi}a, Edhema Mulabdi}a, Hayi Mehmeda Yemaludina ^au{evi}a, Ademage Me{i}a i drugih, koji su prigrlili hrvatsku nacionalnu ideju, Mandi}u su dragoceno upori{te za izvo|ewe dodatnih zakqu~aka o hrvatskoj etni~koj prirodi muslimanskog stanovni{tva. “[to se ti~e b. h. Srba, svatko je znao iz dnevnoga saobra}aja, da oni govore drugim govorom (ijekavicom) i da upotrebqavaju drugo pismo (}irilicu), nego muslimani i katolici. Svakomu je nadaqe upadalo u o~i, da mnogi b. h. Srbi imaju jako mrku boju tijela. Naobra`eni muslimani pak znali su iz povijesti i obiteqskih predaja, da Srbi nijesu bosanski starinci, nego da su kasniji doseqenici, novi etni~ki sloj u zemqi, koji nema iste pre|e ni narodno zajedni{tvo s b. h. muslimanima i katolicima. Povjesno prou~avawe i osobno razmi{qawe uvjerilo je b. h. muslimane, da su oni Hrvati i da drugo ne mogu biti, ako ne}e zanijekati sami sebe i svoje rodno porijeklo.” (str. 491.) 413

Ipak, u svemu tome, pored rasnog faktora, Mandi} verski faktor smatra najzna~ajnijim osnovom diferencijacije. “I u shva}awu koji odno{aj ima narodnost i vjera, muslimani su bili bli`i Hrvatima katolicima nego Srbima srpsko-pravoslavne vjere. Muslimani i katolici kao sqedbenici op}ih univerzalnih religija, dobro lu~e vjeru od narodnosti. Katoli~koj i muslimanskoj vjeri s jedne strane mogu pripadati pripadnici raznih naroda, a s druge strane, pripadnici tih vjera mogu biti jednako dobri gra|ani svoga i bilo kojega naroda. Tako muslimani Hrvati jednako su dobri i savr{eni Hrvati kao i katolici, kojima katoli~ka vjera ne daje nikakvu prednost, da budu boqi i savr{eniji Hrvati od muslimana Hrvata. Kod Srba je druk~ije poimawe. Srbi imaju svoju narodnu srpsko-pravoslavnu vjeru, koja ukqu~uje u sebi {tovawe srpskih narodnih svetaca, odr`avawe srpskih narodnih obi~aja i slavqewe srpske pravoslavne pro{losti. Tko to u cjelosti ne prihva}a i u svojoj du{i ne qubi, taj nije pravi, puni i savr{eni Srbin. Prema tome, katolici i muslimani, ako se izjave Srbima, ostaju nesavr{eni Srbi, ~lanovi srpskoga naroda drugoga reda, ili }e ih dosqedno i potpuno Srpstvo dovesti u krilo srpsko-pravoslavne vjere.” (str. 491-492.) Ali, Dominik Mandi} bi izgubio svoj nau~ni identitet i fratarski kredibilitet, ako i ovom prilikom ne bi u svoj tekst uneo neki flagrantni falsifikat, poput slede}eg, da je “Gajret” bio prohrvatske orjentacije, kako je to vrlo ve{to upakovao u slede}em pasusu: “Svoje hrvatsko ubjerewe b. h. naobra`eni muslimani {irili su rije~ju i perom najprije u naprednim krugovima po gradovima i varo{ima, odakle su se hrvatsko ime i hrvatska svijest malo pomalo {irili do u najzabitnija sela. U tom su posebno zaslu`ni povjesni pisci i kwi`evnici muslimani od osamdesetih godina 19. stoqe}a pa daqe. Posebno mo}na sredstva u {irewu prosvjete me|u b. h. muslimanima, a s tim hrvatskoga imena, bili su muslimanski kwi`evni ~asopisi “Behar” u Sarajevu od g. 1900. do 1910. i “Biser” u Mostaru od g. 1912. do 1918. Vrijedno je spomenuti i ~asopise “Muslimanska svijest”, te glasila |a~kih potpornih dru{tava “Gajret” do g. 1922. i “Narodne uzdanice” poslije te godine.” (str. 492.) “Gajret” je bilo dru{tvo izrazito srpskog nacionalnog duha. Op{irno jadikovawe zbog privilegovanog polo`aja pravoslavaca i progona katolika u turskoj dr`avi, {to je navodno dovodilo do velikog broja verskih konverzija i prelaska na islam i pravoslavqe, Mandi} zavr{ava pregledom po pojedinim delovima Bosne i Hercegovine. Karakteristi~an primer wegovog na~ina zakqu~ivawa imamo u slede}em citatu: “Da je velik broj Hrvata katolika u dana{wem Pouwu i cijeloj Bosanskoj Krajini pre{ao s katoli~ke vjere na pravoslavqe, govori nam i predaja mnogih pravoslavnih obiteqi, da su oni u tim krajevima starosjedioci, kakvi su bili samo Hrvati katolici. I plavi tip prili~noga broja dana{wih pravoslavnih Srba u sredwoj i zapadnoj Bosni: svijetla, rumena lica, s plavim o~ima i plavom, ri|om kosom, govori nam da oni starinom potje~u od doma}ih Hrvata katolika.” (str. 584.) Mada takva istra`ivawa on nikada nije vr{io niti su ona uop{te s nau~nog aspekta mogu}a u tom smislu, Mandi} tvrdi da su wegova “istra`ivawa” pokazala da dana{wi bosansko-hercegova~ki Srbi poti~u: “1. Od bosansko-hercegova~kih Hrvata bogomilske vje414

re 2-3%; 2. Od b. h. Hrvata katolika prevedenih na pravoslavqe 30-32%; 3. Od neslavenskih Vlaha 50-52%; 4. Od drugih neslavena: Grka, Armenaca, Albanaca i Cincara 6-7%; Od doseqenih pravih etni~kih Srba 8-10%.” (str. 609.) Toliko obimna Mandi}eva falsifikatorska rabota jednostavno nije imala nikakvih {ansi da sa~uva bar prividnu konzistentnost, jer se Mandi} prosto morao izgubiti u obiqu istorijskih ~iwenica, koje nije uspeo da obuhvati svojim manipulacijama, koje su mu promakle kao kontradikcija wegovim ve{ta~kim konstrukcijama. Tako u obimnom zborniku wegovih nau~nih radova “Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti” (Hrvatski povijesni institut, Rim 1963.), u nau~no respektivnom ~lanku “Dalmacija u Ravenatskom egzarhatu od sredine 6. do sredine 8. stoqe}a”, sam Mandi} pi{e “da se god. 732. prefektura Ilirika prostirala samo do Drine i da nije obuhvatala bizantsku Dalmaciju, nego da se ta nalazila u sastavu bizantskoga zapadnoga egzarhata u Raveni.” (str. 50.) Dakle, nema nikakvog razloga da se traga za Ilirikom u dana{woj Albaniji do reke Voju{e, ili da se Albanija svodi na Ilirik. Irilik je u vreme doseqewa Hrvata i dva veka po wihovom doseqewu predstavqao unutra{wost, zale|e uskog pojasa dalmatinskih gradova na koje je ~itava Dalmacija svedena. Zato kad Konstantin Porfirogenit pi{e da su se Hrvati naselili u Dalmaciji, misli upravo na to podru~je gradova Splita, Trogira i Zadra, kao i neka okolna ostrva. Ako se jedan wihov deo odvrgo i ovladao Ilirikom, to nikako ne zna~i celim Ilirikom, nego upravo onom teritorijom od Gvozda do Dalmacije koja je dobila etni~ki naziv Hrvatska. Deo Hrvata koji je oti{ao u Panoniju najverovatnije je ovladao samo obroncima Panonije severno od Gvozda, jer celom Panonijom nikako nije mogao, a da je tu re~ o masovnom naseqavawu u Slavoniji onda bi hrvatski ~akavski prevladao nad slavonskim kajkavskim. Pored toga, u tekstu “Dolazak Hrvata na Jadran” Mandi} priznaje da se “imena Hrvata i Srba u izvorima pojavquju tek u 9. stoqe}u.” (str. 52.) S obzirom da je poznati slovena~ki istori~ar B. Grafenauer ustanovio da, po Porfirogenitu, Ilirik i Panonija “ne mogu biti dvije razli~ite, jedna od druge udaqene pokrajine, jer tamo{wi Hrvati imaju samo jednog, dakle zajedni~kog arhonta” (str. 70.), Mandi} prime}uje, u `eqi da ga demantuje, da bi u tom slu~aju “Ilirik, o kojemu ovdje Porfirogenet govori, bio u rimsko-bizantskim pokrajinama Norika, u dana{woj Sloveniji. Po Dioklecijanovoj su, naime, dr`avnoj razdiobi dvije nori~ke provincije sa ~etiri panonske i Dalmacijom ~inile panonsku diecezu, koja se obi~no zvala Zapadni Ilirik. Tako su Porfirogeneta shvatili tako|er J. P. [afarik, Q. Hauptman i neki drugi, naime, da je Porfirogenetov Ilirik istovjetan s Norikom.” (str. 70.) Kad mu je to potrebno kao potpora wegovim konstrukcijama, Mandi} Porfirogenitu ukazuje maksimalno poverewe i wegovo delo tretira kao potpuno koherentan i konzistentan spis. Kad mu se neki Porfirogenitovi navodi, pogotovo o Srbima, ne svi|aju, Mandi} je spreman da caru istori~aru prona|e stotinu mana. ^ak za potpuno izmi{qeno delo “Metodos” tvrdi da je daleko vrednije od Porfirogenitovog spisa. Tako u Mandi}evoj raspravi “Neispravne tvrdwe K. Porfirogeneta o povijesti Ju`nih Slavena” nailazimo i na slede}i stav: “Ovo hrvatsko, doma}e, 415

narodno svjedo~anstvo Metodosa je od prvorazredne povjesne znamenitosti i daleko je vrednije od djela K. Porfirogeneta, koje je pisano puna dva stoqe}a poslije Metodosa.” (str. 235.) Po{to je Porfirogenit, po Mandi}evom mi{qewu, izrazito prosrpski pristrasan, sve je kod wega neta~no i neistinito, {to se ne mo`e uklopiti u osnovnu Mandi}evu bajku, ~ije konture u ovoj raspravi na slede}i na~in rezimira: “Kada su Hrvati oslobodili Dalmaciju, Ilirik i Panoniju, oni su te zemqe naselili, i to tako da su svakom od sedam plemena dozna~ili zasebni dio osvojenih zemaqa. Prvo hrvatsko pleme, kojim je izravno vladao Klukas, najstariji brat vladaju}e porodice, naselilo se izme|u Cetine i Zrmawe sa zale|a do Vla{i}-planine u dana{woj Bosni. Jedno drugo od sedam plemena naselilo se izme|u Cetine i Neretve. Tre}e izme|u Neretve i Boke Kotorske, a ~etvrto u Iliriku, naime, u jadranskom slijevu biv{ih rimsko-bizantskih pokrajina Prevalis te Novoga i Staroga Epira, od Boke Kotorske do Valone u Albaniji. Peto u sredovje~noj Bosni izme|u Borja planine (Borje, Vla{i}, Komar i Vranica planina) i Drine. [esto od Zrmawe do Istre, a sedmo u Panoniji. Na ~elu svakoga plemena stao je jedan od sedam bra}e i sestara iz hrvatskoga vladala~kog doma. Svako je pleme `ivjelo samoupravno u svojoj pokrajini, ali su ipak sva plemena po starom slavenskom obi~aju priznavala vrhovnu vlast najstarijega brata vladala~ke ku}e.” (str. 241.) U ovom zborniku interesantan je i ~lanak “Nenapisano poglavqe hrvatske pismenosti”, u kome Mandi}, pored op{irnog razglabawa o hrvatskoj pismenosti na narodnom jeziku odmah po doseqewu, daje dodatnu “argumentaciju” za svoju tvrdwu da zapadni pisci pod Slovenima redovno podrazumevaju Hrvate. “Izraz “Sklavorum” mo`e se odnositi samo na Slovene u Istri i Dalmaciji... Papa Hrvate zove “Sklavi”, jer su oni kao susjedi i najbli`i od svih Slavena bili za stanovnike Apeninskog poluotoka nosioci slavenstva. Rim i Italija slavenstvo su upoznali preko Hrvata, i za wih Slavene predstavqaju Hrvati, pa im ne treba davati nikakvo specifi~no narodno ime. Kada se bude reklo “Slaveni” (Sklavi), svatko }e znati da se radi o Hrvatima, slavenskim susjedima Talijana. U Italiji i danas izraz “Slavo” nazna~uje na prvom mjestu Hrvate, a tek na drugom mjestu Slavene uop}e. Uostalom, izraz Agatonov “Sklavorum” (misli se na dokument pape Agatona iz 680. godine – nap. V. [.) ne mo`e se odnositi na druge slavenske narode, jer je poznato da kr{}anski misionari koncem VII stoq. nijesu nigdje djelovali me|u drugim Slavenima, osim me|u Hrvatima.” (str. 393.)

A. Neodr`ivost Mandi}evog metodolo{kog postupka 1. Rimokatoli~ka zloupotreba istorijske nauke Politikantska nasrtqivost kao najupe~atqivija odlika celokupnog Mandi}evog publicisti~kog opusa neupu}enima bi mogla predstavqati dokaz wegove neukosti i diletantizma. Me|utim, re~ je o vrlo obrazovanom rimokatoli~kom fratru koji disciplinovano i s fanati~nom uporno{}u obavqa jedan konkretan zadatak, koji je verovatno sam sebi postavio, podstrekavan od ideolo{kih istomi{qenika i potpuno predan jednom projektu 416

u kome se princip moralnosti `rtvuje principu politi~ke korisnosti. Kad god je korisno, Mandi} je spreman da poluistine ili notorne neistine proglasi za savr{enstvo istinoqubivosti i kriterijum objektivnosti. Wegove improvizacije sa stanovi{ta osnovnih na~ela nau~ne metodologije ~esto deluju haoti~no, prili~no su naivne i povr{ne, svedo~anstvo su u najmawu ruku intelektualne brzopletosti u kombinaciji sa verskom zagri`eno{}u i ideolo{kom stra{}u. Ali im je teleolo{ka usmerenost uvek precizno odmerena, dejstvo na neupu}ene mase ve{to programirano, a u skladu je s vi{evekovnim mi{qewem wegovih duhovnih orjentira da ciq opravdava sredstvo. Zloupotreba nauke u krajwe prizemne i primitivne politi~ke svrhe odgovornost i krivicu aktera uspostavqa proporcionalno wegovom znawu i sposobnosti. Iako svestan neutemeqenosti svojih osnovnih teza i konstrukcija, Mandi} smi{qeno o sebi gradi sliku ~oveka kome je sve jasno i koji je u stawu da svoje znawe krajwe jednostavnim, lapidarnim stilom prenese na neupu}ene ~itaoce, ina~e, `eqne upravo takve “istine” koja im se servira, a nespremne za bilo kakvu sumwu ili problematizaciju. Raspolo`ive ~iwenice i zate~ene nau~ne iskaze Mandi} bri`qivo selekcioni{e, pa onda doteruje, prepravqa, falsifikuje, ume}e u sasvim druga~iji kontekst ili krajwe tendenciozno tuma~i, da im neretko daje sasvim obrnuti smisao. [to su neki istorijski periodi tamniji ili zagonetniji za savremenu istoriografiju, Dominik Mandi} se lak{e po wima kre}e i ma{tovitije popuwava nau~ne praznine. Svoje savremene vizije vrlo lako projektuje u najdaqoj pro{losti, retroaktivno stvarnim ili izmi{qenim doga|ajima uliva novi sadr`aj i smisao, prilago|ava ih svom romanti~arskom zanosu i trivijalnosti politi~kih interesa ~ijoj realizaciji predano slu`i. U wegovim vizijama stvarna istina se sistematski mora prekomponovati u `eqenu istinu i nemilosrdno pri tome `rtvovati svaka ~iwenica koja se ne da toj `eqenoj istini prilagoditi. Istorijska nauka je i do sada ~esto bila optere}ena starim mitologijama, ali je za Mandi}ev obrazac mi{qewa i istra`ivawa karakteristi~no da se prvo stvara nova mitologija, a onda joj se sistematskim ideolo{kim preispitivawem podvodi u slu`bu svo dosad ste~eno nau~no znawe. Ideolo{ka reinterpretacija nau~nih iskaza uni{tava nauku a afirmi{e la`nu, iluzornu svest, kojoj su fantazmagorije osnovni oblik postojawa. [to je publicista ma{tovitiji, to je dostojniji sveop{teg divqewa ideolo{kih sledbenika. U istoriografiji je sve mogu}e, ako je danas upotrebqivo u politi~koj akciji i ideolo{ki svrsishodno. Qudi poput Dominika Mandi}a nisu `rtve zablude, nego svojevrsne pseudointelektualne narkomanije iz koje, kad joj se neko bar jednom prepusti, vi{e nema izlaza jer poto~i} la`i, da bi se odr`ao, mora izazvati bujicu, a bujica sveop{ti potop. U poplavi la`i ne samo da je te{ko do}i do prave istine, nego istina malo koga interesuje. Nakaradni sistem moralnih vrednosti svako tragawe za objektivnom istinom unapred diskvalifikuje kao otpadni{tvo od preovla|uju}e psihologije ~opora. Misaona retrogradnost se afirmi{e kao vrhunsko intelektualno dostignu}e, a kriti~ki sudovi i metodolo{ki pristupi nipoda{tavaju kao podmetawa protivni~ke ideologije i konkurentskih politi~kih projekata. 417

Dominik Mandi}, wegovi u~iteqi i sledbenici, nisu nikakvi akademski zanesewaci nego moralni pokvarewaci. Oni svesno izbegavaju da istoriografske ideje grade na proverenim izvornim dokumentima, neto te dokumente naknadno prilago|avaju idejama, {to zna~i da realne izvore podre|uju svojoj nabujaloj ma{ti. Ma{tovitost unapred propisuje po`eqni metodolo{ki pristup i metodolo{ki postupak. Stvarna istorija se doteruje, preoblikuje, neprekidno usavr{ava i u kona~nom ishodu pretvara u bajku koja dodatno zaglupquje mase, ionako nakaradno nacionalno indoktrinirane. To je oblik potiskivawa, pokoravawa i ugwetavawa individualne i kolektivne qudske svesti, pa ~ak instrumentalizacije qudi koji podlegnu takvoj indoktrinaciji. Pokazalo se da nacionalna sujeta u trenutku mo`e imati mnogo vi{e energije samoodr`awa nego te`wa za istinom kao jedan od glavnih elemenata ~ove~nosti. Megalomanija novokomponovane nacije dokaz je gotovo neizle~ive bolesti qudskog stada koje joj je podleglo i koje je, wome zadojeno, krenulo u politi~ku akciju kao instrument centra mo}i, usavr{enih manipulativnih mogu}nosti i sposobnosti. Tvorci la`i i falsifikata su prevashodno u stawu da svojoj zabludeloj pastvi, qudskim ovcama, uliju karakteristi~nu oholost neznawa, koje se razmetqivo, ignorantski i netrpeqivo odnosi prema svakom znawu, kao produktu kriti~ke svesti i misaonih napora. Neznawe gomile verski zatucanih i ideolo{ki indoktrinisanih sledbenika stvara utisak superiornosti i samouverenosti, a intelektualna povr{nost i relativizacija morala ciqno projektovanoj grupi stvara la`ni ose}aj samodovoqnosti. Svojim kwigama Dominik Mandi} nam je pokazao da on u istoriografiji mo`e da ostvari sve {to prethodno zamisli. On nauku shvata kao vola upregnutog u rimokatoli~ki plug, nad kojim s vremena na vreme fijukne ideolo{ki bi~. Kao pravi virtuoz ne samo tendencioznog tuma~ewa stvarnih istorijskih izvora, nego i kao “tvorac” novih, izmi{qenih, falsifikovanih, Mandi} je na delu pokazao koliko su krhka na~ela pouzdanosti i verodostojnosti u sudaru sa pseudonau~nom propagandom i pamfletskom publicistikom, koja bi na silu da navu~e oreol nau~nosti. Mandi}a uop{te ne interesuje diferencijacija vremenskih slojeva istoriografskih izvora kojima se slu`i. Stepen verodostojnosti on im uspostavqa na osnovu wihove korisnosti i upotrebqivosti pri razradi wegovog polaznog ideolo{kog koncepta. On istorijskom istra`ivawu ne daje zadatak da ustanovi, proveri ili preispita, nego da u odnosu na fakte nemilosrdno “doka`e” istinitost polaznih hipoteza. Za hipotezu se unapred zna da je su{ta istina, a onda je ciq “nau~nika” da tu neprikosnovenu “istinu” {to ma{tovitije i originalnije potkrepe produktima mitomanije. Zato se na svaki kriti~ki prilaz istoriografskim istra`ivawima unapred treba obru{iti kao na nacionalno {tetan i za klerofa{isti~ku dogmu opasan poduhvat. Sve istorijske ocene moraju slediti propagandnu svrhovitost i uklapati se u idealisti~ki konstruisan obrazac. Zadatak je “nau~nika” da se u svemu tome me|usobno takmi~e ko }e vi{e izmisliti “stvarala~kih” dopuna da bi se po~etni model uspe{no razvijao. 418

2. Letopis Popa Dukqanina, delo jedinstvene nejasnosti Glavno i naj~e{}e jedino Mandi}evo upori{te u dokumentarnim istorijskim izvorima je “Letopis Popa Dukqanina” i na wemu on konstrui{e sve svoje fantazmagorije. U op{irnoj raspravi, u formi predgovora za posledwe izdawe tog spisa (Stara srpska kwi`evnost, kwiga prva, Prosveta – Srpska kwi`evna zadruga, Beograd 1988.), Slavko Miju{kovi} je na pregledan i sistematski na~in izlo`io preovla|uju}a nau~na stanovi{ta o, kako ga je definisao Nikola Radoj~i}, “delu osobite vrste i jedinstvene nejasnosti.” (str. 9.) Kako Miju{kovi} dodaje, to je spis mutnog i zbrkanog sadr`aja, sa~uvan “u jednom prepisu iz sredine XVII vijeka, koji predstavqa samo dio nekada{weg integralnog Dukqaninovog teksta. Prvi dio ovog krweg Dukqaninovog teksta, do ^aslavqeve pogibije, sa jednog ranijeg nesa~uvanog latinskog prepisa, preveo je na na{ jezik neki nepoznati Hrvat, koji }e ovom svom prevodu dodati opis legendarne smrti kraqa Zvonimira. Za razliku od krweg latinskog teksta Qetopisa, wegov jo{ krwiji hrvatski prevod, odnosno hrvatska redakcija, naziva se “Hrvatska hronika”.” (str. 9.) Hrvatska redakcija sa~uvana je u prepisu iz 1546. godine i zajedno sa latinskim prepisom iz sedamnaestog veka ~uva se u Vatikanu. Ve} je Ivan Lu~i} (Joanis Lucius) primetio da Dukqanin “tako brka oblasti, genealogiju i hronologiju da je jasno da je on ra|e pisao bajke nego istoriju.” (str. 13.) Da se to delo ne mo`e uop{te smatrati ozbiqnim istorijskim izvodom tvrdio je 1798. godine i Engel, “smatraju}i wegov sadr`aj besmislenim, a sumwa i u ve}u wegovu starost.” (str. 13.) Miju{kovi} se ovde slu`i prethodnim kriti~kim izdawem Ferde [i{i}a, koji je naveo kako je 1854. Kraus odbacivao Letopis “s toga {to je kazivawe wegovo u neprekidnom i stalnom protivure~ju s ostalim nam sa~uvanim izvorima.” (str. 14.) Takvog mi{qewa je 1856. bio i Dimler. a) Kukuqevi}evo amortizovawe {upqina Letopisa Polovinom devetnaestog veka jedan od najautoritativnijih hrvatskih istori~ara i nacionalnih ideologa, Ivan Kukuqevi}, pisao je: “Kakovu ima kriti~nu vrijednost Kronika hrvatska i Dukqaninova kronika (Qetopis), to }e svatko znati, koji je malo dubqe prou~io staru povjesnicu Hrvata i Srba. U obadvije te kronike ima veoma malo historijske istine i wihovi autori nijesu se dr`ali niti potrebitoga razre|ewa niti te~aja historije. Tu ima tako smije{nih anahronizama i tako poreme}enoga nagomilavawa imena raznih op}e hrvatskih, kao i neretqanskih, srpskih itd. knezova, `upana i kraqeva, da bi ~ovjek morao za~uditi, kako si je mogao tkogod truda uzeti za biqe`ewe ovakovih neistinitih i pomije{anih stvari, kad ne bi znao da se u ono vrijeme sve onako pisalo kako su starci pripovijedali ili pjevali, pa da su onda qudi tako pravili historiju kao {to narod na{ gradi narodne juna~ke pjesme... No pokraj svega toga ne mo`emo tvrditi da ova na{a kronika... nema ba{ nikakve vrijednosti. Tko zna razlu~iti kukoq od p{enice, mo}i }e i na ovom zara{tenom poqu na}i po koje ~isto zrno za budu}u kriti~nu povjestnicu, te }e se mo}i ovom na{om kronikom 419

upravo tako poslu`iti kao {to se slu`e npr. Ugri svojim Bezimenim notarom kraqa Bele.” (str. 14.) Na`alost, Kukuqevi} nije mogao ili nije hteo da uka`e na bar jedno takvo istoriografski relevantno zrno kod Dukqanina. b) Poetsko, nikako nau~no delo Ukazuju}i da je Mavro Orbin nekriti~ki prihvatao sve Dukqaninove iskaze, a da su ih, pored Lucijusa, energi~no osporavali vizantolozi Difren i Banduri, Ilarion Ruvarac je zakqu~io: “Dukqanin je poremetio i pome{ao red starih dalmatinskih, hrvatskih i srpskih `upana i kraqeva; tako je najpre pome{ao Srbe s Gotima u Sendladu, Ostroilu, Svevladu, u prva tri, kao {to on veli, dalmatinska i srpska kraqa; zatim je pome{ao vojvode moravske s knezovima srpskim, ... i same hrvatske knezove jedne s drugim pome{ao tako, da uop{te cela wegova povest o prva trideset i tri kraqa, sve do Vladimira I, vere ne zaslu`uje.” (str. 15.) I Frawo Ra~ki je konstatovao kako Dukqaninov letopis “~im zasi`e u doba starije, tim je nepouzdaniji... Historijska vrijednost dukqanskoga qetopisa je neznatna, a kronike hrvatske ba{ nikakova.” (str. 17.) Po mi{qewu Vatroslava Jagi}a, “zauzima kronika dukqanska va`nije mjesto u historiji na{e kwi`evnosti, imenito narodnoga pjesni{tva, kao literarni spomenik nego li kao dokumenat historijski.” (str. 17.) Kao na zna~ajnu, [i{i} je skrenuo pa`wu na ocenu koju je Giqfarding dao o Dukqaninovom spisu napisav{i da je “Letopis tako pun imena kraqeva srpskih i hrvatskih, kojih nije nikad ni bilo, da na prvi pogled nije lako odlu~iti se ~ovjeku da se wime poslu`i. Ali ima li u wemu ipak kake god istorijske osnove, ili je ba{ sve prosto izmi{qeno? Ne, po~ev{i od XII veka Letopis Popa Dukqanina nosi na sebi jasan pe~at istorijskog pri~awa, ne potpuno ba{ verodostojna, ali osnovana na pravom predawu, saglasnom u op{tim crtama sa savremenim svedo~anstvima vizantijskim; tako isto ima u wemu i za starije vreme mnogo tra~aka nesumwivih istorijskih fakata, kojih nije mo`no ta~no odrediti, jer su isprepleteni izmi{qotinama i pri~ama. Najve}a je nezgoda to {to je kod Popa Dukqanina sve zbrkano, doga|aji srpski i hrvatski, imena pravih, istorijski poznatih vladalaca obadvaju naroda, sa tamnim imenima malih banova i `upana; i uza svu ovu zbrku pridati je jo{ golemu ~ast izmi{qotina. Potpuno o~istiti istorijsku podlogu Popa Dukqanina, izvu}i iz wegova pri~awa jasnu i potpuno vjerodostojnu istoriju Srbije, u onoj eposi za koju nam je on jedini svedok, nije mogu}e; no op{ti karakter te epohe ozna~ava se kod wega dosta `ivo i jasno.” (str. 20-21.) v) Prepoznat rukopis ~etvorice autora Na osnovu stilske i konceptuolo{ke analize Konstantin Nikolajevi} je zakqu~io da se Letopis sastoji od fragmenata najmawe ~etiri autora. Stojan Novakovi} je bio mi{qewa da su Dukqaninove pri~e “o mnogim doga|ajima smetene ili o~evidna poezija” (str. 21.), ali su mu geografski podaci zna~ajni. Ludovik Taloci je 1896. pisao da Letopis “vaqa – ukoliko se wegovi podaci ne dadu potkrepiti drugim pouzdanijim izvorima – bezuvetno zabaciti.” (str. 22.) Qubomir Jovanovi} je u akademijskoj besedi iz 1902. 420

godine insistirao da u Letopisu, “sem jednog sredweg koji je kao neka spona, imaju dva glavna dela. Prvi je Hrvatski letopis, takozvani Libelus Gotorum, koji nije mogao poni}i u Baru ni sredinom XII veka ni pre toga (kako neki uzimaju), jer mogu}nost wegove pojave ne dopu{ta op{te razvi}e srpske prosvete i kwige, jer je to duhom ~isto hrvatski sastav (a hrvatstva u oblasti dukqanske arhiepiskopije nije nikad bilo), jer on doga|aje ne lokalizuje u Zeti ili u susjednim joj krajevima. Naprotiv, wemu je pozornica doga|aja u severnom jadranskom pomorju sa susednim krajevima, gde su duh, svest i tradicije hrvatske prirodno bili razvijeni, gde je cvetala sredove~na u~enost kojoj se tragovi vide u celom sastavu, gde je bila op{te primqena teorija da su Goti bili Sloveni i da je onamo{we hrvatsko stanovni{tvo wihovo potomstvo (dok su u Srba vladale sasvim suprotne teorije o Gotima). Ali da ni tamo nije Libelus Gotorum mogao poni}i sredinom XII veka ili i pre toga, dokaz je wegova fabulozna sadr`ina, te se kritikom wegovih podataka kao i ispitivawem jezika hrvatske redakcije toga spomenika mo`e utvrditi fakat, da je on, od raznovrsnih pisanih spomenika, od tamnih narodnih predawa, kao i kombinovawem sve te gra|e i izvo|ewem iz we, morao poni}i od prilike po~etkom druge polovine XV veka negde u primorju blizu reke Cetine. Naprotiv, onaj drugi deo Dukqaninov ima u sebi jedan sastav, koji bi se mogao nazvati Ze}anskim letopisom, jer je doista morao biti napisan u zetskom primorju ali posle XII veka... Primeri pogre{aka Dukqaninovih o doga|ajima XI veka svedo~e da ih nije pisao ~ovek koji se, kako se dosad uzimalo, rodio pred kraj toga veka. Tako se moglo gre{iti krajem XIII ili po~etkom XIV veka. A u razmaku toga vremena Pomorje se podiglo do takve kulturne visine, da su se tada mogli u wemu javqati kwi`evni radnici s takvim radovima. Taj rad je imao po svoj prilici da podmiri i jednu prakti~nu, politi~ku potrebu, potrebu one srpske katoli~ke politike, koju je Zeta u vreme nemawi}ko isticala vrlo mnogo puta. O tom zadatku svedo~i cela sadr`ina ovoga sastava. Od toga ze}anskoga i od onoga hrvatskoga letopisa sastavqen je sada{wi pseudo-Dukqaninov letopis. Pred wim je i poznati predgovor, ~iji je prevod u Lu~i}evom izdawu bio uzrok mnogim dosada{wim krivim mi{qewima o sastavu ovoga spomenika. Akademik se du`e zadr`ao na tom predgovoru i pokazao da ga je morao pisati onaj koji je pseudo-dukqanski letopis sa slovenskoga originala prepisao latinskim slovima i to na molbu svojih sugra|ana (negde u severoisto~nom jadranskom primorju) i ujedno na molbu sve{tenika barskih, koji su jama~no saznali da on ima takav spomenik. To je moralo biti ura|eno istom u XVI veku, i od tada se spis ra{irio, i u raznim prepisima dopro je do onih koji ga prvi izda{e {tampom na svet.” (str. 23-25.) I Konstantin Jire~ek je 1911. godine izrazio stav da upadqive jezi~ke razlike u delovima Letopisa svedo~e da to nije pisao jedan ~ovek. “U genealogiji nema velike ve}ine vladalaca, koji su nam poznati iz natpisa, poveqa, mleta~kih, papinskih i vizantijskih spomenika; namesto wih javqa se masa imena, za koje nemamo nikakve potvrde u dokumentima.” (str. 26.) Pavle Govinski je 1915. izneo mi{qewe da je Letopis srpska hronika i da je to pravoslavni Srbin pisao na svome jeziku, a onda je neki katoli~ki sve{tenik, 421

poreklom Hrvat ili Dalmatinac, preveo na latinski. Kako je Ferdo [i{i} rezimirao, Rovinski je isticao “da je prevodilac, prilikom prevo|ewa unosio u svoj posao “koje{ta svojega”. Pre svega postradala su li~na i geografska imena, a onda je prevodilac i dodavao neka obja{wewa, gdekada neispravna, i jo{ drugih umetaka, tako o poganstvu Slovena i ono o tobo`wem kr{tewu poganskih Slovena po Sv. Konstantinu – Kirilu, kao i ono o saboru na Duvawskom poqu pa wegovim zakqu~cima.” (str. 27.) Nasuprot Nikoli Radoj~i}u, koji je ~ak neumereno hvalio [i{i}evo izdawe i obradu Letopisa iz 1928. godine, Slavko Miju{kovi} se odlu~io da u vatikanskoj biblioteci proveri koliko je [i{i}ev prevod verodostojan. O svojim rezultatima on ovako izve{tava: “Prona{li smo gre{ke kod Lu~i}a, a kod [i{i}a daleko vi{e; naime [i{i} prilikom vr{ewa kolacionirawa Vatikanskog rukopisa sa Lu~i}evim {tampanim tekstom, nije ispravio neke te`e Lu~i}eve gre{ke koje ne samo da sasvim mijewaju smisao pojedinih fragmenata teksta, nego te fragmente prave paradoksalnim, ve} je po~inio nove gre{ke kako uslijed pogre{nog ~itawa Vatikanskog rukopisa tako i uslijed nedozvoqenih intervencija u samom tekstu.” (str. 32.) Pokazalo se da su “u pore|ewu sa Lu~i}evim gre{kama [i{i}eve ne samo brojnije, ve} i daleko opasnije u odnosu na vjerno preno{ewe Dukqaninovog teksta kakav nam se sa~uvao u Vatikanskom rukopisu.” (str. 32.) Ovde je posebno zanimqiv podatak da od svih onih koji su dosad objavqivali Letopis Popa Dukqanina, samo su trojica verodostojnost raspolo`ivog prevoda poredila sa najstarijim prepisom, koji poti~e iz sedamnaestog veka, Lu~i}, [i{i} i Miju{kovi}. g) Zna~ajni rezultati Miju{kovi}evog istra`ivawa Tako je uvidom u Vatikanski rukopis Miju{kovi} ustanovio da u Dukqaninovom predgovoru “uop{te nema pomiwawa nikakvih pisanih izvora, a [i{i} ih je u svom izdawu Qetopisa umetnuo prema Orbinijevom prevodu iako je Orbini, a u to se, kako smo ve} rekli, i [i{i} uvjerio, dao vi{e dokaza proizvoqnih modificirawa Dukqaninovog teksta. Istina, do nekih istorijskih crkvenih imena, imena vizantijskih careva, zatim Totile, Atile, poznate bra}e Soluwana itd., kao i do nekih istorijskih zbivawa kao npr. saracenskog pusto{ewa na{e obale i sl. Dukqanin je do{ao svakako putem ~itawa u okviru wegovog op{teg obrazovawa, ali wegove mnogobrojne zbrke i hronolo{ke nemogu}nosti u vezi i sa poznatim i krupnim istorijskim li~nostima i doga|ajima jasno dokazuju da se on pri pisawu nije direktno slu`io nikakvim pisanim izvorima. Istina, on u qetopisnom tekstu pomiwe dvije kwige: “Metodius” i “Liber gestorum beati Vladimiri”, ali sem toga {to se u postojawe ovih dveju kwiga s pravom sumwa, on i za ove kwige ne ka`e da ih je koristio kao izvor, ve} naprotiv, upu}uje na wih one koji bi ne{to vi{e htjeli saznati od onoga {to je on kazao... [to se ti~e pomiwawa Crvene i Bijele Hrvatske, koje je nazive, po na{em mi{qewu, svakako prije Dukqanina ostavio zabiqe`ene du`d Andrea Dandolo (+ 1354.), ne iskqu~ujemo mogu}nost Dukqaninovog saznawa i putem nekog pisanog izvora, mo`da istog koji je poslu`io i Dandolu. S obzirom na na{e uvjerewe o vremenu stvarawa Qetopisa popa Dukqanina, mi bismo 422

mogli pretpostaviti da je u ovom detaqu Dandolo poslu`io kao wegov izvor, ali da je tako, tj. da je Dukqanin imao u ruci Dandolovu Hroniku, on se ne bi ustru~avao da je prepi{e od rije~i do rije~i. Iako ne mo`emo sasvim iskqu~iti i direktno Dukqaninovo kori{}ewe nekih pisanih izvora, ipak mo`emo, prema ~itavom sadr`aju tim tvr|ewem da nije ni{ta drugo napisao osim onoga {to je ~uo da se prenosi putem pri~awa, ali s na{om konstatacijom da je on i ta pri~awa stra{nom zbrkom i pomu}eno{}u svog istorijskog “znawa” kao i vlastitim fabuloznim izmi{qawima u tolikoj mjeri alterirao da ne mo`emo kazati da nam je Qetopis sa~uvao tradiciju o na{oj davna{woj pro{losti.” (str. 43-44.) Miju{kovi} smatra da Letopis ne mo`e predstavqati nikakav istorijski izvor niti izra`avati usmenu narodnu tradiciju, a za najjaloviji poku{aj ka`e da je “onaj koji se odnosi na identifikovawe wegovih pisanih izvora.” (str. 44.) On posebno spori da je Dukqanin pisao o doga|ajima do svog vremena i o svom vremenu. “Dosada{wa interpretacija Dukqaninovog uvoda i “o~evidna ~iwenica” da posqedwa opisana zbivawa Dukqanin pi{e na osnovu svog neposrednog saznawa, kao o~evidac tih posqedwih zbivawa, predstavqaju glavnu argumentaciju tvr|ewa da je Qetopis napisan u XII vijeku. Ali rezultat kombinacije ovih dvaju, po na{em mi{qewu sasvim proma{enih argumenata, ugro`avala je ~iwenica da se u Lu~i}evu izdawu na kraju Qetopisa pojavquje skra}enica “etc”, {to jasno ukazuje na to da Qetopis nije zavr{en. Uostalom, da Qetopis nije zavr{en jasno se vidi i iz toga {to su posledwa pri~awa prekinuta bez ikakvog, ne samo sadr`ajno, ve} i stilski zakqu~nog karaktera. Da bi obesna`io ovu ina~e tako nepobitnu kontraargumentaciju rezultatu zasnovanom na navedenoj kombinaciji, [i{i} je izvr{io jedno veoma te{ko nau~no ogre{ewe: kategori~ki je ustvrdio da se “etc”, koje je “pripisano” na kraju Lu~i}eva i ^rn~i}eva izdawa, ne nalazi u rimskom (Vatikanskom) rukopisu, kao {to ga nema ni u Orbinijevom {tampanom izdawu. Nas je prilikom koalicionirawa u Vatikanu ne malo iznenadilo ovakvo [i{i}evo tvr|ewe jer smo na kraju “rimskog” rukopisa na{li veoma markantan, jasan i kaligrafski izveden ina~e konvencionalan znak za “etc”, i to ba{ onakav kakav se nalazi u {kolskim priru~nicima. I da se ovakav znak nalazi samo na ovom mjestu Vatikanskog rukopisa, pa i da ga je Lu~i} izostavio iz svog {tampanog izdawa, ba{ zbog istaknutih wegovih svojstava nikako ne bi mogli ni pomisliti da ga mo`da [i{i} nije uo~io ili, pak, da ga nije znao razrije{iti. Osim toga, u ovom slu~aju, postoji za [i{i}a jo{ jedna ote`avaju}a okolnost: on se sa isto takvim znakom sreo na jo{ jednom mjestu Vatikanskog rukopisa (na kraju pri~awa o Sv. Vladimiru) i tu ga je, isto kao i Lu~i} u {tampanom izdawu, pravilno razrije{io.” (str. 45-46.) Ovakvim falsifikatom [i{i} je smi{qeno nastojao da obezvredi svaku daqu raspravu o nepotpunosti ili nedovr{enosti teksta Letopisa, kako bi wegov nastanak ubedqivije mogao situirati u dvanaesti vek. [i{i}u se u nau~nim krugovima toliko verovalo da u wegovu tvrdwu niko nije sumwao, ~ak ni Radoj~i}, koji je ipak bio ube|en da Letopis nije dovr{en, pa je pretpostavqao da je “mo`da zbog smrti pi{~eve – naglo prekinut.” (str. 47.) 423

Bez ikakve provere, Vladimir Mo{in je 1950. verovao na re~ [i{i}u i na osnovu toga tvrdio da je otpao kqu~ni argument za tezu o nepotpunosti Letopisa. Kako nastavqa Miju{kovi}, “tvr|ewa da je Qetopis nastao u XII vijeku demantuju i mnogobrojni elementi i izrazi sadr`ani u wemu samom. Jedan veliki dio tih elemenata i izraza koji su nemogu}i ne samo za XII ve} i za XIII, a neki ~ak i za gotovo ~itav XIV vijek, konstatovali su i neki dosada{wi prou~avaoci Qetopisa, a naro~ito [i{i}, ali su oni sasvim jednostavno, neosnovano i neodgovorno sva ona mjesta i izraze za koje su smatrali da su nemogu}i za XII vijek, a i kasnije, proglasili docnijim umecima. Takvih progla{enih umetaka je toliko da kad bismo ih (mislimo na takve konstatacije nekoliko prou~avalaca Qetopisa) sumirali sa onima koje bismo i mi morali dodati kad bismo bili uvjereni da je Qetopis napisan u XII vijeku, onda bi od Qetopisa malo {to ostalo, pa i to malo ne bi bilo samo istorijski ve} i stilski bezvezno. Ne samo zbog toga {to je ipak intimno morao osje}ati sasvim veliku nesigurnost osnovne “argumentacije” za tvr|ewe o postanku Qetopisa u XII vijeku, ve} i zbog nekih vrlo trezvenih mi{qewa o svakako mnogo kasnijem vremenu pisawa Qetopisa, [i{i} je poku{ao, ali ne i uspio, da doka`e da su Qetopis po~ev od sredine XIII vijeka koristili: tvorci poznatih falsifikovanih lokrumskih isprava, dubrova~ki arhiepiskop Jovan Mle~anin, Toma arhi|akon, dubrova~ki hroni~ar Milecijus, neki glosator iz XIV vijeka registra isprava manastira Sv. Petra u Poqicama, du`d Andrea Dandolo itd. Da mi nijesmo uvjereni u bezmalo potpuno odsustvo Dukqaninovih pisanih izvora, ve} naprotiv da je pisao uglavnom na osnovu onoga {to je slu{ao i izmi{qao, mogli bismo sa vi{e uspjeha nego [i{i} dokazivati da su navedeni tobo`wi korisnici Dukqanina bili od wega kori{}eni.” (str. 47-48.) Bez samopouzdawa povodom svojih tvrdwi da su razni autori od XIII veka Letopis koristili kao jedan od svojih izvora, a u `eqi da se suprotstavi mi{qewu da je ovaj spis nastao nekoliko vekova kasnije, [i{i} konstrui{e sedam argumenata, koje je Miju{kovi} pedantnom analizom pretvorio u kontraargumente, dokazuju}i da na~in obele`avawa datuma, nekih geografskih pojmova, sakralnih objekata itd. zapravo svedo~e o kasnijem poreklu Letopisa. U prilog stavu da je Letopis mnogo mla|i nego {to se to uobi~ajeno u nauci pretpostavqalo, Miju{kovi} iznosi i slede}e: “Pored utvr|ene ~iwenice da Dukqanin ne zna za osniva~a dinastije Vojislavqevi} – ~iwenice koja bi za nas, i bez mnogobrojne argumentacije koju smo ve} naveli u prilog na{eg tvr|ewa o daleko kasnijem postanku Qetopisa, bila dovoqna da iskqu~i wegov postanak u XII vijeku – konstatuju se u wegovom opisivawu tobo` savremenih ili vremenski vrlo bliskih zbivawa veoma te{ke gre{ke. A osim toga, on uop{te ne pomiwe najkrupnije doga|aje dr`avnog i crkvenog karaktera iz vremena Vojislavqevih nasqednika Mihaila i Bodina.” (str. 76.) Kako je Dukqanin, izme|u ostalog, pisao i o dva vladara Bodina, gde je, kako ispada, stric vladao nakon sinovca, “ovu fantasti~nu zbrku, koju dokazuju ne samo Vatikanski rukopis i Lu~i}ev {tampani tekst ve}, s malom varijantom, i Orbinijev italijanski prevod, [i{i} je poku{ao, svojom intervencijom u Dukqaninovom tekstu, i to na sasvim 424

nedozvoqen na~in, da unekoliko ubla`i, stvarawem umjesto dva jednog Bodina.” (str. 77.) Tako nebulozne pri~e Dukqanin nije mogao pri~ati savremenicima odnosnih doga|aja nego ih je samo “mogao servirati ~itaocima koji su `ivjeli daleko docnije od posqedweg doga|aja opisanog u sa~uvanom latinskom rukopisu wegovog djela.” (str. 78.) Na osnovu velikog broja ubedqivih indikatora, Miju{kovi} je odredio da je Letopis mogao nastati izme|u kraja ~etrnaestog i polovine petnaestog veka. Pored toga, Miju{kovi} zakqu~uje da je celi opis delo jednog autora, a Ivanu ^rn~i}u, Ferdi [i{i}u i Vladimiru Ma{inu zamera {to su u svojim izdawima Letopis delili na poglavqa, pa tako jo{ ve}u zbrku napravili. Kad se ima u vidu haoti~no prikazivawe doga|aja iz jedanaestog i dvanaestog veka, s ogromnim sadr`ajnim i hronolo{kim proma{ajima, “onda svakom ~itaocu mora biti jasno sa kakvim }e se tek nemogu}nostima sresti u wegovim pri~awima iz ranijih vremena. Tamo }e, pored mnogo ~ega drugog, na}i li~nosti iz {estog vijeka koje `ive i djeluju kad i li~nosti iz dvanaestog vijeka, kao Totila i papa Gelazije Drugi, zatim kraqeve iz petog vijeka koji ratuju protiv kraqeva iz desetog vijeka, kao Atila i Tomislav, pa i takve kraqeve koji su za svega tri godine uspijevali da se rode, da vladaju, da stvaraju djecu i da umru, a takvih kraqeva, kao {to je utvrdio i Jire~ek, nije malo. Naravno da pri ovakvom stawu stvari, a po{to se ve} upoznao sa vladavinama Bodina-sinovca i Bodina-strica, ~itaocu ne}e biti nimalo ~udno {to }e za ranija vremena na}i djedove koji vladaju poslije svojih unuka... Qetopis popa Dukqanina treba potpuno odbaciti kao istorijski izvor.” (str. 89.) Miju{kovi} ne prihvata ni ocene o bilo kakvoj Dukqaninovoj geografskoj pouzdanosti ili preciznosti. “[to se ti~e Qetopisa kao izvora za istorijsku geografiju, mi na prvom mjestu isti~emo da ga kao takvog, i to s naro~itom rezervom, treba smatrati tek od druge polovine XIV vijeka, kada je on najranije mogao nastati. Kao i za istorijske, tako i za geografske Dukqaninove podatke, treba da se primijeni isti kriterijum, naime da se odbace ukoliko ih se ne mo`e provjeriti drugim izvorima, jer kasnije dokazano postojawe geografskih naziva uz koje Dukqanin vezuje svoja pri~awa iz mnogo ranijih vremena ne mo`e biti nikakva garancija da je odgovaraju}i naziv stvarno postojao i ranije, pa i uop{te prije druge polovine XIV vijeka. Nasuprot navedenim, za Dukqanina laskavim ocjenama u odnosu na pouzdanost wegovih geografskih podataka, koje ocjene mi smatramo nerealnim, stoji ta~na konstatacija Rovinskog, naime da su i geografska imena postradala da ih se nikako ne mo`e sa sigurno{}u identifikovati, a neka – {to je jo{ gore – zbog slu~ajne sli~nosti sa nekim vjerovatno i kasnije postalim nazivima, krivo su interpretirana, {to naravno ne rezultira samo u gre{kama istorijsko-geografskog obiqe`avawa nekih lokaliteta ili krajeva, ve} i znatno komplikuje tuma~ewa Qetopisnog teksta.” (str. 90.) Utvrdiv{i da se Dukqaninovo delo ne mo`e zapravo nazvati ni letopisom ni rodoslovom, nego samo istorijskim fantazirawem ili paradoksirawem, Miju{kovi} je ipak spreman da ga kvalifikuje literarnim spisom, nazivaju}i wegovog tvorca na{im prvim originalnim beletristi~kim piscem. 425

“Qetopis popa Dukqanina treba smatrati samo literarnim djelom, a takvim ga kvalifikuje ne samo wegova fabulozna nota, ve} i pripovjeda~ka manira pisca, wegova bujnost ma{te kojom stvara doga|aje koji se nijesu desili i lica koja nijesu nikada postojala, wegov izvjestan smisao za kori{}ewem tradicije u, iako skromnoj, ipak umjetni~koj obradi, wegovo nastojawe da moralne pouke o dobru i zlu, o juna{tvu i slabostima, nenametqivo koalicira ~itaocu, wegovo ponekad i teatralno opisivawe izvjesnih detaqa, wegovo nastojawe da osvje`i svoja izlagawa elementima kao {to su dvoboji, trova~ke konspiracije, zasjede, izdaje pri opsadi i sl. Dakle, po ovim svojim svojstvima Qetopis pripada lijepoj kwi`evnosti. Wega je kao takvog, ili u najmawu ruku daleko vi{e kao takvog nego kao istorijski izvor, ocijenio Ivan Lu~i}, pa zatim i Vatroslav Jagi}. Pa i [i{i}, koji je Qetopisu pripisivao ne mali zna~aj istorijskog i geografskog izvora.” (str. 91.) Povodom pitawa Bijele i Crvene Hrvatske kao naziva za Dowu i Gorwu Dalmaciju, Miju{kovi} smatra da je to Dukqanin mogao negde ~uti ili pro~itati, s obzirom da ih je pre wega upotrebio mleta~ki du`d Dandolo. S obzirom da je taj problem okupirao i [i{i}evu pa`wu, Miju{kovi} u posebnoj napomeni povodom toga iznosi mi{qewe Nikole Radoj~i}a, koji ka`e: “No s podelom primorja na Belu i Crvenu Hrvatsku, ipak je velika neprilika, jer je naziv Crvena Hrvatska sasvim nejasan. Kriti~ni istori~ari ne znaju {ta }e s wim. Ni [i{i}, naravno. Ali ipak je ba{ zbog Crvene Hrvatske, koje ne mo`e da se odrekne, bar delimi~no ostao uz svoje staro mi{qewe, da je kod vizantinskih istorika XI i XII v., gde oni govore o Hrvatima, doista re~ o wima, a ne o Srbima. Ja sam, me|utim, skupio ~itav niz dokaza, da se hrvatsko ime tamo upotrebquje samo kao sinonim za srpsko... Iz wih se jasno vidi da je tamo govor o svim Srbima, ili Dukqanima, kao Hrvatima, a ne o jednom delu, pa je ipak [i{i} smislio sada novu hipotezu... da se ovdje spomiwu Hrvati kao deo Srba; mislio je na sli~an slu~aj kod ^eha i Poqaka. Izvori ne daju nikakva prava na to. U wima se govori o Srbima (ili Dukqanima) ili Hrvatima. Ve} sam ja podvukao neobi~nost ovoga identificirawa i istakao da vizantinski pisci obi~no daju modernim narodima stara ili geografska imena kao sinonimna, a ne nova.” (str. 156157.) Povodom toga, Miju{kovi} sa svoje strane dodaje: “Mi smo mi{qewa da rje{ewe enigmati~ne pojave naziva Crvene Hrvatske – koji naziv nije ostavio ja~eg traga u istoriji zbog nepostojawa ni politi~kog, ni administrativnog ni etnografskog, ni geografskog osnova koji bi taj naziv pravdao – treba tra`iti u ~iwenici koju je istakao Radoj~i}, naime da se kod nekih u neko vrijeme hrvatsko ime upotrebqavalo “kao sinonim za srpsko”. Da je upotreba naziva Crvena i Bijela Hrvatska bila ne samo rijetka ve} i sasvim sporedna, najboqi je dokaz da se ti nazivi ne pomiwu ni u jednom dokumentu ni papske ni bilo koje druge kancelarije.” (str. 157.) Ovde je dodatno raspravqen i problem takozvanog “Metodiusa”, koji pomiwe Dukqanin. “O ovoj rije~i pod kojom se tobo` podrazumijeva kwiga zakona koje je ustanovio kraq Svetopelek, dosad je veoma mnogo raspravqano. [i{i} se na woj veoma op{irno zadr`ao. Naveo je ono {to su o “Metodiusu” kazali prije wega razni pisci da bi se zatim negativno izrazio o 426

raznim mi{qewima i pretpostavkama iznesenim u vezi sa ovom tobo`wom kwigom zakona.” (str. 159.) Miju{kovi} pritom citira slede}i [i{i}ev stav: “Mogu li se graditi, pa bilo ba{ samo kombinacije i hipoteze na osnovu re~i, koja ne postoji i nikad nije postojala sa zna~ewem (pa bilo ba{ i u prenesenom smislu) “zbirka raznih spisa i dokumenata” ili “zbornik zakona” ili razvod me|a izme|u op{tine i op{tine”. Taj fakat spram onih neosnovanih zakqu~aka i domi{qavawa ve} je sam po sebi dovoqan, ne samo da pobudi sumwu, nego da poru{i sve {to se iznosi o tobo`woj Dukqaninovoj misterioznoj slovenskoj kwizi “Metodius”.” (str. 159-160.) Miju{kovi} se s takvim stavom sla`e, ali pri tom prime}uje: “Zaista, samo vrijeme u kojem je Dukqanin zamislio stvarawe ove kwige, koja nije ni{ta drugo nego produkt wegove ma{te, daje [i{i}u za pravo da weno postojawe smatra nemogu}im. Ali [i{i} kad god misli da mo`e, poku{ava da mnoge Dukqaninove apsurdnosti prebaci na druga lica, na kasnije glosatore. Tako je uradio i sa ovom.” (str. 160.) Uz to je Miju{kovi} egzaktno dokazao veliki broj [i{i}evih falsifikata kod samog prevoda i iskrivqenih imena kod transkripcije.

B. Komparacija Mandi}evog pisawa i ozbiqnog nau~nog pristupa Reqe Novakovi}a Srpska istoriografija u celini mnogo je ozbiqnije i kriti~kije pristupala istra`ivawu najstarije srpske i hrvatske istorije od doseqewa na Balkan, a karakteristi~an primer savesno i nau~no fundirane studije svakako je kwiga Reqe Novakovi}a “Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka” (Nau~na kwiga – Istorijski institut u Beogradu, Beograd 1981.). Novakovi} uporedo izla`e ste~eno istorijsko znawe i probleme nau~nog istra`ivawa koji jo{ nisu re{eni, isti~u}i da je problema mnogo vi{e nego stvarnog znawa. Ali ve} je samo objektivno uo~avawe problema neuporedivo dragocenije od umi{qenog znawa i spremnosti da se ono utemeqi na vi{e ili mawe spretnim falsifikatima. [to je najva`nije, uspeh u ispravnom definisawu problema ve} je pola puta u wegovom razre{ewu. Prvi problem u rasvetqavawu najstarije srpske istorije ve} se u startu pojavquje. “Jo{ uvek ne znamo pouzdano da li je prilikom naseqavawa Balkanskog poluostrva u VI i VII veku do{la samo jedna grupa Srba ili je postojalo vi{e etni~kih zajednica sa tim imenom, koje su mogle stizati sa razli~itih evropskih podru~ja u razli~ito vreme i naseqavati razli~ite prostore. Ako je takvih slu~ajeva bilo, mo`emo mnogo pogre{iti ako sve te Srbe ukqu~ujemo u jednu srpsku dr`avnu zajednicu.” (str. 8.) Stari pisci daju dosta podataka o rasprostrawenosti tog naziva na me|usobno vrlo udaqenim prostorima, a ukazuju i na delove srpskog etniciteta koji su `iveli pod druga~ijim plemenskim ili oblasnim nazivima. U svakom slu~aju, veoma je va`no ista}i da, u koliko god grupa da su se Srbi naselili, oni nova podru~ja nisu zatekli apsolutno prazna, pa je bilo i nemogu}e da ne pretrpe uticaj starosedelaca u antropolo{kom, lingvisti~kom, kulturnom i civilizacijskom pogledu. “Po{to je sigurno da su na balkanskim podru~jima, koja su naselili Srbi, ranije `iveli najve}im 427

delom poromaweni ilirski i gr~ki starosedeoci, da ne spomiwemo druge iz daqe pro{losti, a zatim delimi~no i Avari i razne slovenske grupe, mawe ili ve}e, koje su, bilo sa Avarima, bilo samostalno, decenijama pre Srba pridolazile iz raznih pravaca, razli~itih od onih iz kojih su do{li Srbi, pitamo se smemo li istoriju tog, maweg ili ve}eg prostora, podvesti samo pod istoriju Srba, i to uglavnom zato {to ostalim stanovnicima ne znamo ni ime ni poreklo?” (str. 9-10.) Oskudnost istorijskih izvora iz doba srpske nepismenosti ostavqa mnogo nere{enih tajni i zagonetki, a savesni istra~iva~ mora pedantno i kriti~ki da se odnosi prema svakom podatku, bez podlegawa proizvoqnosti i ose}awima. “Istorija nije osetqiva na naklonosti, niti ih podnosi, kao {to ni pro{lost ne vredi prepravqati prema na{im `eqama. Istorija ne trpi nikakvu ni “qubav” ni “mr`wu” niti zauzvrat mo`e ponuditi i{ta drugo osim ~iwenica. Ona postaje jasnija i shvatqivija samo onda kad sve te ~iwenice sagledamo na wihovim izvornim mestima i pratimo ih kroz vekove u wihovom pravom odnosu.” (str. 22.) Autor je potpuno svestan svih problema koji optere}uju istra`ivawe najranije srpske i slovenske istorije, ne pretenduje na postizawe kona~nih re{ewa, a uz to je “ube|en da su mnoge dosada{we nejasno}e i neprihvatqiva re{ewa rezultat neshvatqivog nepo{tovawa ili nerazumevawa geografske osnove i prostornih relacija.” (str. 21-22.) Do kakvih je to apsurdnih situacija dovodilo mi smo se ve} uverili na primeru hrvatskih pamfletskih istoriografa, ~ije su mnoge bajkovite konstrukcije bile geografski apsolutno nemogu}e, iako su lepo zvu~ale.

1. Prvo pomiwawe Srba doseqenih na Balkan Prvi put se Srbi na Balkanu pomiwu u spisu frana~kog letopisca i biografa Ajnharda iz prve polovine devetog veka, koji je opisivao frana~ke ratove sa panonskim knezom Qudevitom. Istori~ari su prili~no olako tuma~ili wegovu vest da su se 818. godine u Heristalu kod frana~kog cara Ludviga na{li poslanici, me|u kojima Abodrita, Guduskana, Timo~ana i Qudevitovi. Ajnhard pi{e da je Borna bio knez Guduskana. “Istori~ari, i to ne samo doma}i, smatraju ga u tom trenutku knezom Primorske Hrvatske i dr`e da je sasvim normalno da se on kao hrvatski knez na{ao u Heristalu sa ostalim izaslanicima. Me|utim, ~ini se da je problem ipak malo slo`eniji nego {to bi se na prvi pogled reklo.” (str. 24.) Me|utim, u ovom starom spisu stoji da je “Borna bio knez Guduskana i da se kao wihov stare{ina na{ao na skupu u Heristalu. Ako je tako, a po svoj prilici jeste, postavqa se pitawe za{to je u~eni Ajnhard, koji je zbivawa opisao sa toliko detaqa, nazvao Bornu samo knezom Guduskana, a ne knezom Hrvata... O Hrvatima i Hrvatskoj na tom mestu, po na{em mi{qewu neobi~no va`nom, nema ni re~i. Ajnhard je to sigurno s razlogom u~inio, pa moramo poku{ati da saznamo za{to.” (str. 24-25.) Novakovi} skre}e pa`wu na Ahenski mir Frana~ke i Vizantije iz 812. godine. Dosada{wa istoriografija je smatrala da je tim sporazumom Vizantija zadr`ala dalmatinske gradove, a wihovo zale|e da je pripalo Francima, {to zna~i i cela Hrvatska. Takav zakqu~ak je izveden iz op{tih principa sporazuma, s obzirom da wegove pojedina~ne odredbe nisu sa~uvane. 428

Me|utim, te{ko je i pomisliti da je Ahenskim mirom mogla biti izvr{ena takva podela kojom bi Vizantija dobila samo dalmatinske gradove, u naju`em smislu, a da je Frana~ka okupirala sav ostali deo Primorske Hrvatske, zna~i i najneposrednije zale|e primorskih gradova. Nikakva, ni diplomatska ni ratna logika ne bi mogla opravdati jedno takvo teritorijalno razgrani~ewe. Kao {to je poznato, Karlo Veliki je morao pristati na onakve odredbe Ahenskog mira o Dalmaciji pre svega zbog nedostatka flote i nemogu}nosti da eventualne dalmatinske posede brani s mora. Zakqu~ivawe Ahenskog mira usledilo je posle o~iglednog uspeha Vizantije na moru, {to je bio povoqan momenat za sticawe ve}e i sigurnije prednosti na dalmatinskoj obali. Ta wena prednost bila bi svedena na minimum da je Ahenskim mirom ona dobila samo gradove sa naju`om okolinom, a Frana~ka sve ostale posede, tako re}i odmah iza gradskih zidina. Takvo razgrani~ewe ne bi odgovaralo ni Frana~koj. Te svoje posede ne bi mogla da brani s mora, a gotovo bi isto tako te{ko bilo da ih brani i s kopna, jer bi ovi primorski delovi bili isuvi{e daleko od Panonije, pa i od nekih drugih delova gde je frana~ka mo} bila ne{to ve}a i odakle bi kontrola mogla biti neposrednija i br`a. Osim toga, kad bi podru~je Primorske Hrvatske bilo pod frana~kom vla{}u bilo bi neposredno ugro`eno od strane Vizantije, kojoj bi, u takvom slu~aju, utvr|eni dalmatinski gradovi, uz prednost na moru, mogli biti veoma pouzdano upori{te u borbi za osvajawe gotovo neza{ti}ene zale|ine u eventualnom frana~kom sastavu. Uostalom, zar Frana~ka nije vodila ~etvorogodi{wi rat sa Qudevitom, koji je u jednom delu Panonije organizovao, tako re}i, iskqu~ivo odbrambeni rat, pa je ipak jedva uspela da slomi ustanak, a {ta bi tek mogla da u~ini da je u pitawu bila odbrana Primorske Hrvatske, i to u borbi protiv mnogo ja~eg i opasnijeg protivnika nego {to je bio Qudevit?” (str. 25-26.) Zakqu~ak se prosto name}e. Okolina vizantijskih primorskih gradova morala se protezati do velebitsko-dinarskog razvo|a, {to zna~i da je ve}i deo Hrvatske ostao u sastavu Vizantije. S druge strane, izvesno je da su se “sva zbivawa u vezi sa Qudevitovim panonskim ustankom de{avala iskqu~ivo na teritoriji koja je posle 812. godine pripala Frana~koj. S tim zbivawima, po svemu sude}i, Primorska Hrvatska nikakve veze nije imala. Ona s tim nikakve veze nije mogla imati ni zbog toga {to tada nije ni postojala kao samostalna dr`ava, ve} je bila pod vizantijskom vrhovnom vla{}u, pa bi weno eventualno ukqu~ivawe u zbivawa oko Qudevitovog ustanka zna~ilo povredu odredaba Ahenskog mira od strane Vizantije, a kako znamo, Vizantija se nije me{ala u frana~ko-slovenski rat u Panoniji od 818. do 823. godine. Kako, me|utim, znamo da je Borna kao knez Guduskana bio neposredno ukqu~en u sukobe Qudevitove s Francima, {tite}i interese Franaka, kao da je jasno da podru~je wegove delatnosti moramo tra`iti samo na teritoriji koja je bila sastavni deo frana~ke interesne sfere, a to je moglo biti jedino van podru~ja tada{we Primorske Hrvatske u sastavu vizantijske interesne sfere.” (str. 26-28.) To podru~je Guduskana i kne`evska titula wihovog predvodnika mogli bi biti razlog kasnijeg posebnog statusa Krbave, Like i Gacke u hrvatskoj dr`avi. Borna se u ratu istakao na frana~koj strani, pa je 819. od vojvode Guduskana postao vojvoda 429

Dalmacije, a 821. vojvoda Dalmacije i Liburnije, ali se ni tu Hrvatska nigde ne pomiwe. Naravno, kad se u Borninoj tituli pomiwe Dalmacija, misli se samo na frana~ki deo Dalmacije, a nikako ne i na vizantijski. Borna je o~igledno bio gospodar frana~kih oblasti izme|u Velebita i Qudevitove Panonije. I kad Ajnhard pi{e da je “Qudevit s vojskom upao u Dalmaciju, za{to bi to moralo da zna~i da je oti{ao ~ak u wen primorski deo? Zar nije prirodnije i logi~nije da pomislimo da je Qudevit, pre{av{i granicu svoje provincije, u{ao u onaj deo kontinentalne Dalmacije koji se grani~io s wegovom Panonijom?” (str. 29.) Potpuno je i nelogi~no da usred stra{ne frana~ke opasnosti Qudevit kre}e u pqa~ka{ki pohod dvesta-trista kilometara daleko od Panonije, da bi kaznio Hrvatsku. “Upad u tzv. Primorsku Hrvatsku doveo bi ga u sukob sa Vizantijom, jer je taj deo bio pod wenom vrhovnom vla{}u. Nemamo dokaza da je ve} dvadesetih godina IX veka postojala tu neka samostalna hrvatska dr`ava koja je mogla na svoju ruku voditi ofanzivne ratove.” (str. 30.) a) Indirektni podaci o Srbima Podatak, koji Novakovi} naziva dragocenim, a odnosi se na Srbe kod kojih je panonski knez 822. potra`io uto~i{te, “tuma~en je veoma razli~ito, ali naj~e{}e tako da je Qudevit oti{ao me|u Srbe u Bosni, negde oko Vrbasa, navodno nedaleko od Primorske Hrvatske, a neki su ~ak smatrali da je pobegao jo{ isto~nije, me|u Srbe nedaleko od Drine. Sve to govori koliko se malo zna o prvobitnim stani{tima Srba na Balkanu i koliko je opravdano poku{ati da se o wima sazna {to je mogu}e vi{e. Za razliku od ranijih tuma~ewa ovog Ajnhardovog spomena Srba, N. Klai} uz gorwi letopi{~ev podatak ukazuje na Srb, {to je ne samo iz osnove nov, ve} i vrlo zna~ajan i prihvatqiv nagove{taj o kojem svakako vredi voditi ra~una u tragawu za oblastima koje su Srbi naselili prilikom dolaska na Balkansko poluostrvo. Srbe kojima je prebegao Qudevit treba, svakako, tra`iti negde ne mnogo daleko od wegovih panonskih poseda, odnosno od Sisa~ke oblasti, jer Ajnhard pod “Siscia civitate” sigurno nije mislio samo na grad, kao {to po svoj prilici ni “civitatemejus” ne zna~i grad u u`em smislu, ve}, sigurno, i {ire podru~je ili kraj. Dakle, vrlo je verovatno da spomenute Srbe vaqa tra`iti ili na popri{tu dotada{wih doga|aja ili negde u neposrednoj blizini. Nije iskqu~eno da je gore re~ ne samo o Srbima koji su `iveli oko dana{weg Srba, ve} i u Lici i, mo`da, na jo{ {irem prostoru ove teritorije. Ne treba, me|utim, iskqu~iti ni mogu}nost da je u pitawu podru~je oko Grme~a i Kozare. Pitaju}i se gde su se ti Srbi mogli nalaziti, vaqa imati u vidu i razlog zbog kojeg Qudevit prelazi na srpsko podru~je. Sasvim je mogu}e da je k wima oti{ao u nadi da }e nai}i na razumevawe, koje su, mo`e biti, ispoqili jo{ u vreme ratova s Bornom, osobito prilikom sukoba na Kupi. Nema nikakvog smisla ove Srbe tra`iti ~ak u predelu sredweg ili gorweg Vrbasa, dve stotine i vi{e kilometara daleko od Siska, a jo{ mawe negde isto~nije. Bilo bi krajwe besmisleno da je Qudevit kao begunac, zna~i sa mawim vojnim snagama, pobegao nekim prostorno udaqenim Srbima, s kojima nije dotad imao nikakve veze, pa jo{ da u toj nepoznatoj sredini, koja ga je gostoqubivo primila, ubije kneza i prisvoji wegovu 430

zemqu. Sasvim, me|utim, druga~ije zvu~i kada ove Ajnhardove Srbe zamislimo na podru~ju koje je za sve vreme bilo ili neposredno ukqu~eno u opisana zbivawa ili se nalazilo negde u blizini. Vrlo je verovatno da je na tom podru~ju jedan deo plemena bio protivan politici koju je Borna vodio kao frana~ki {ti}enik. Qudevit je mo`da to znao i kada je iz svog sredi{ta oti{ao me|u Srbe, verovatno dolinom Gline ili Une, mogao je poku{ati da uklawawem protivnika u novoj sredini u~vrsti svoje pozicije.” (str. 31-33.) Veoma logi~no deluje mogu}e obja{wewe uslova u kojima je do{lo do Qudovitovog verolomstva u srpskom uto~i{tu, koje nudi Reqa Novakovi}. “On je takav poduhvat mogao da preduzme samo na podru~ju koje je dobro poznavao i gde je jo{ od ranije imao izvestan broj svojih oprobanih pristalica, dok bi takav potez negde u sredi{tu Bosne ili jo{ isto~nije bio ravan bezumqu. Bila bi besprimerna drskost da jedan begunac u dalekoj zemqi, u tu|oj sredini, ubije doma}eg kneza i, jednostavno, wegovu oblast pripoji svojoj. Sasvim, me|utim, druga~ije zvu~i kad pod tom srpskom zemqom razumemo podru~je nedaleko od granice Panonije, negde, recimo, od Plitvi~kih jezera prema Srbu ili dubqe prema Lici, ili prema Uni i Sani. Ta srpska zemqa nije morala biti prostorno mala ~im Ajnhard ka`e da je Qudevit ubio jednog od wihovih knezova. Najpre }e biti da je re~ o vi{e `upanija. Jedino pod ovim uslovima je prihvatqivo Ajnhardovo tvr|ewe da je Qudevit, ubiv{i jednog od knezova koji ga je primio, pripojio wegovu zemqu svojoj. Naime, u uslovima u kojima se tada Qudevit nalazio, to pripajawe je shvatqivo samo u slu~aju ako je novopripojeno podru~je nalegalo na Qudevitove dotada{we zemqe. Bilo bi, ~ini se, besmisleno kad bismo smatrali da je ta prisvojena zemqa bila odvojena od postoje}e Qudevitove teritorije nekim mawim ili ve}im pojasom zemqe koja bi pripadala nekom tre}em licu, i ko bi to mogao biti. Dakle, ako gorwi Ajnhardov navod malo pa`qivije razmotrimo, name}e nam se zakqu~ak da pod Qudevitovim bekstvom me|u Srbe treba razumeti samo Srbe koji su u to vreme `iveli oko Une, da li zapadnije ili isto~nije – te{ko je re}i. Oni su, u svakom slu~aju, morali biti negde u Qudevitovom susedstvu, na {ta je, u svoje vreme, i Smi~iklas ukazao: “Vide}i da se ne}e mo}i odr`ati, uzma~e k susjednim Srbam.” On se iz Siska sklonio kod najbli`ih Srba, jer ve} wegov akt ubistva kneza i pripajawe wegove teritorije pokazuje da Qudevit povla~ewem iz Panonije nije sasvim odustao od namere da ponovo oja~a svoje ugro`ene pozicije. Uostalom, to se mo`e zapaziti i iz onoga {to Ajnhard odmah zatim ka`e, naime da je Qudevit, skloniv{i se iz Siska, poslao carskoj vojsci delegate obe}avaju}i da }e i sam do}i. Po svoj prilici ovde je re~ o jednom takti~kom potezu zbog kojeg nije morao da be`i ~ak u Bosnu ili u neku, kako neki ho}e, pravu Srbiju – ukoliko je takva u ono vreme i postojala. Qudevit se privremeno sklonio iz Panonije na bezbednije planinsko podru~je, gde je, kako se ~ini, poku{ao da me|u Srbima na}e upori{te. Verovatno bi kasnije, ako mu ne bi uspeo manevar sa slawem delegata carskoj vojsci, poku{ao da sa tog podru~ja produ`i borbu protiv Franaka. ^ini se da je samo tako shvatqivo za{to Qudevit {aqe delegate frana~kom vojskovo|i. Da je oti{ao na neko udaqeno podru~je, ne bi gotovo ni bilo potrebno da uverava Franke u 431

svoju privr`enost. Ovako, s obzirom na to {to se sklonio svakako na podru~je koje je bilo pod frana~kom vrhovnom upravom, razumqivo je {to je kao ustanik i begunac, pa makar i iz takti~kih razloga, po`urio da ubedi Franke kako je nepotrebno da nastave ofanzivu na wegovu oblast, jer je, eto, bio spreman da ~ak i svojim dolaskom potvrdi lojalnost frana~kom caru.” (str. 33-34.) Qudevitov plan je propao i on je uskoro ubijen u Dalmaciji kod Borninog ujaka, {to su istoriografi tuma~ili kao da je Qudevit ubijen u Hrvatskoj. Po svemu sude}i, on je ipak oti{ao u frana~ki deo Dalmacije, koji je obuhvatao i Guduskance. “Ne treba izgubiti iz vida da Ajnhard zna kako se pri~a da su Srbi u wegovo vreme, a svakako i pre, dr`ali (nastawivali) veliki deo Dalmacije... Kad ovome dodamo da je Qudevit ubio jednog od srpskih knezova i da on govori o Srbima kao o narodu, ~ini se da sa jo{ ve}im pravom mo`emo re}i da je sasvim mogu}e da u veliki deo Dalmacije mo`emo ukqu~iti i pore~je Une, utoliko pre {to ~itav Ajnhardov opis Qudevitovog ratovawa sa Bornom i wegov sukob sa srpskim knezom upu}uje gotovo jedino na podru~je od Kozare i Grme~a, preko Une, do Kupe. Iz drugih izvora, ne{to kasnijih, vide}emo da je Ajnhard bio sasvim dobro obave{ten kad je istakao da Srbi me|u koje je oti{ao `ive i na drugim prostranstvima Dalmacije, bez obzira na to {to ta wegova opaska zvu~i dosta uop{teno. Kad se, pak, ta vest uporedi sa drugim vestima o geografskom polo`aju Srba u tim ranim vekovima, slika postaje znatno jasnija. Me|utim, vaqa odmah re}i da nam Ajnhardov spomen ne daje za pravo da odmah, jo{ u to vreme, ra~unamo s pojmom Srbije. Postojawe Srba na, svakako, dosta prostranom podru~ju Dalmacije ne zna~i da se za nepunih dve stotine godina od doseqavawa svuda gde su bili Srbi javqa i pojam ili naziv Srbija. Mi ne znamo kako je taj naziv nastao, ~ak, vide}emo, nismo sigurni ni na kom prostoru. Na pojam Srbije prvi put nailazimo kod Porfirogenita, ali se sa wegovim opisima ne snalazimo tako dobro. Mada on na jednom mestu spomiwe naziv “sada{wa Srbija”, jo{ niko u istoriografiji nije uspeo ~ak ni pribli`no da odredi wen geografski polo`aj. Zato je svaki i najmawi podatak o nekoj etni~koj skupini na podru~ju nekada{we rimske Dalmacije u ranom sredwem veku dragocen.” (str. 35.) Ajnhard se pokazao kao vrlo pouzdan i za svoje vreme stru~an pisac, ali Srbi kao narod nisu predstavqali neku wegovu zna~ajniju preokupaciju, pa se nije ni upu{tao u detaqe wihovog geografskog razme{taja. “^ak ni spomen “velikog dela Dalmacije” ne govori mnogo. Ajnhard nam ne ka`e jasno da li to zna~i da tada Srba nije bilo i van Dalmacije. Ako bismo Ajnharda shvatili da je s pravom rekao da su Srbi tada nastawivali smo veliki deo nekada{we rimske Dalmacije, a ne i druge provincije i ako bismo u drugim izvorima na{li makar neki nagove{taj da je zaista tako bilo, onda bi to veoma mnogo zna~ilo u na{em tragawu za prvobitnim stani{tima Srba na Balkanu i za nastankom, {irewem i nestajawem pojma Srbije na pojedinim podru~jima u periodu koji nas interesuje. [to se ti~e zapadne strane, prema Ajnhardovom kazivawu, reklo bi se da je, kako i Smi~iklas misli, “preko Velebita bila posebna banovina, koja se sterala tamo prema Istri, to 432

mo`emo naslu}ivati, jer se jo{ po~etkom devetoga veka one tri `upe: Lika, Krbava i Gacka, {to Franci spomiwu pod “Guduskani”, otimqu za samostalnost”. Ta, da ka`emo, i geografski izdvojena oblast, ~ijem slovenskom stanovni{tvu ne znamo poreklo, osim da se jedan deo zvao Guduskani, bila je sa severa ome|ena tada slovenskom Panonijom, s juga i jugoistoka Primorskom Hrvatskom, a sa istoka zemqom na kojoj je u ono vreme moglo biti i Srba i Hrvata. To }e, po svoj prilici, biti ona oblast koja }e posle nekoliko decenija u}i u sastav Hrvatske i {to }e sastavqa~ glave 30. DAI (De administrando imperium – prim. V. [.) zabele`iti napomenuv{i kako se jedan deo Hrvata odvojio iz Dalmacije i zavladao Ilirikom i Panonijom. Vrlo je mogu}e da je pisac pri tom nekada{wu Borninu Dalmaciju i Liburniju nazvao Ilirikom, za razliku od Primorske Dalmacije. Taj prodor Hrvata prema severu usledio je, svakako, posle oslobo|ewa od vizantijske vlasti i u vreme prestanka frana~kog uticaja u Panoniji. Hrvati su svoju vlast u zapadnom delu dowe Panonije u~vrstili verovatno pre stabilizovawa Ma|ara u gorwoj Panoniji posle poraza kod Augburga 955. godine.” (str. 35-36.)

2. Novakovi}eva analiza Porfirogenitovog teksta a) Teritorijalno odre|ewe rasprostirawa Hrvata Povodom 29. glave spisa Konstantina Porfirogenita i wegovog nabrajawa slovenskih plemena koja su naseqavala Dalmaciju, Novakovi} smatra sasvim logi~nim zakqu~ak “da su Srbi u wegovo vreme `iveli odmah uz Hrvate i u zale|u Neretqana, Zahumqana, Travunaca, Konavqana i Dukqana, mada }emo videti na drugom mestu u DAI da pisac i stanovnike ovih oblasti smatra poreklom Srbima osim Dukqana. Za{to ih i sastavqa~ glave 29. ne naziva Srbima na znamo sigurno, ali je mogu}e da se u toku dva-tri veka od osnovne mase Srba u Dalmaciji, zbog posebnih geografskih okolnosti, razvilo nekoliko oblasti koje su br`e napredovale od onih krajeva u unutra{wosti Dalmacije gde su tako|e `iveli Srbi. Mo`da ih zato pisac 29. poglavqa, kao i drugih glava DAI, naziva imenima oblasti koje su nastawivali, a ne etni~kim nazivom sa kojim su do{li na Balkansko poluostrvo. No, pored obave{tewa o nazivima slovenskih plemena koja su naselila obe Dalmacije, pisac nas obave{tava i kada su ta plemena zbacila vizantijsku vlast. Iz tih obave{tewa dobijamo potvrdu na{e pretpostavke da su Hrvati i pre i za vreme Qudevitovog ustanka (od 818. do 823. godine) bili pod vizantijskom vla{}u, {to govori da primorski Hrvati nisu mogli na svoju ruku u~estvovati u frana~ko-slovenskom ratu u Panoniji.” (str. 39.) [to se ti~e 30. glave, u kojoj autor, izme|u ostalog, navodi da se Hrvatska grani~ila sa Srbijom na reci Cetini i u Livnu, Novakovi} se posebno osvr}e na podatak “da su se iz Dalmacije izdvojili neki Hrvati i oti{li u Ilirik i Panoniju. Iz koje bi se Dalmacije mogli izdvojiti ako ne iz Primorske? Isti smisao, ~ini nam se, proizlazi i iz podatka da su Hrvati u Iliriku imali nezavisnog arhonta, koji je prijateqska pisma slao samo arhontu Hrvatske, misle}i tu o~igledno na Dalmatinsku Hrvatsku, u wegovo vreme jedinu Hrvatsku, jer on, po svoj prilici, u Iliriku i Panoniji jo{ ne nalazi nikakvu Hrvatsku ve} samo Hrvate, mada je simptomati~no da pisac 433

i za wih ka`e da su imali svoga arhonta. Da on pomi{qa samo na Primorsku Hrvatsku svedo~i i wegovo nabrajawe jedanaest hrvatskih `upanija. ^ini nam se da je sasvim jasno da je wemu u vreme kad poimeni~no nabraja jedanaest `upanija samo to Hrvatska. On tada ne zna za drugu. ^ak mu ni Krbava, Lika i Gacka nisu tada bile u sastavu pojma Hrvatske; wih hrvatski vladar dr`i samo pod svojom vla{}u. Na wih se pojam Hrvatske prenosi tek kasnije. Zanimqivo je, me|utim, za{to pisac ni{ta vi{e ne ka`e o onim Hrvatima koji su oti{li u Ilirik i Panoniju, osim da wihov arhont {aqe prijateqska pisma arhontu Hrvatske. Mi ne znamo pouzdano gde je po~ela da se razvija ta nova Hrvatska i kada, ali naslu}ujemo da je re~ o Krbavi, Lici i Gackoj i onom delu Panonije kojim je u svoje vreme vladao Qudevit. Verovatno da su Bornine i Qudevitove oblasti u toku IX i po~etkom X veka postale privla~ne za oja~anu Dalmatinsku Hrvatsku i ona je postepeno te oblasti ukqu~ila u svoj sastav. Pre nego {to je nastalo takvo stawe, koje vi{e naslu}ujemo nego {to pouzdano znamo, pisac nam je opisao jedno skoro sasvim jasno teritorijalno prostranstvo Hrvatske svoga vremena. To je prostor onih jedanaest `upanija i za wega je samo to Hrvatska.” (str. 42-43.) b) Srbi i Hrvati, stanovnici vizantijskih provincija Krajwe precizno Porfirogenitovo teritorijalno odre|ewe Hrvatske veoma je zna~ajno jer iz 31. i 32. glave vidimo da je Srbija zauzimala sav prostor izme|u Hrvatske i Bugarske, s tim {to Novakovi} problematizuje da li je i Ra{ka bila u sastavu Srbije ili bar da li je uvek bila. Iz glave 3. nedvosmisleno se vidi kako “Porfirogenit smatra da su Srbi u Zahumqu istog porekla kao i Srbi u sada{woj Srbiji, onoj o kojoj govori u glavi 32., ali Zahumqe ipak ne naziva Srbijom. U tragawu za re{ewem, pada nam na um da su mo`da na po~etku sada{wa Srbija i primorske oblasti sa~iwavale jednu celinu, ali da su se vremenom, verovatno pod uticajem primorskih romanskih gradova, obrazovale posebne teritorijalno-politi~ke zajednice na Primorju, bilo po nekim geografskim osobenostima ili po nekoj ranijoj administrativno-etni~koj podeli. Osnovnu masu stanovni{tva posle dolaska Slovena mogli su sa~iwavati slovenski do{qaci, prete`no Srbi, ali svakako izme{ani sa ranijim stanovnicima raznog porekla.” (str. 69.) Ovde Novakovi} posebno nagla{ava da, “kad je do{lo do tog izdvajawa iz prvobitne Srbije” i do osnivawa “sada{we Srbije” i zemqe Zahumqana, ne znamo, ali je mogu}e da se to desilo izme|u vlade vizantijskog cara Mihajla II (820. do 829. godine) i po~etka druge polovine IX veka, nekako u vreme vlade srpskog arhonta Vlastimira (arhonta sada{we Srbije?). To je doba previrawa u Vizantiji i osloba|awa pojedinih slavenskih podru~ja od vizantijske vlasti, pa nije iskqu~eno da je to bila prilika da se iz prvobitne jedinstvene Srbije izdvoje primorske oblasti Paganija, Zahumqe, Travunija sa Konavqem i (mo`da) Dukqa, a da se od ostalih delova obrazuje jedna izdvojena ve}a arhontija koju je Porfirogenit nazvao “sada{wa Srbija”. Zasad ne vidimo kako bi se ovo slo`eno pitawe moglo objasniti na neki drugi na~in.” (str. 70.) Poglavqem 34. Porfirogenit nas, kako daqe iznosi Novakovi}, obave{tava ne samo da su u Travuniji od po~etka `iveli Srbi, istog porekla kao 434

i oni iz Zahumqa i Srbije, nego i da je “Travunija nekako u vreme srpskog arhonta Vlastimira postala samostalna, ali da su weni arhonti i daqe priznavali vrhovnu vlast srpskog arhonta, {to je moglo odra`avati stawe dok je Travunija zajedno sa sada{wom Srbijom bila jedna jedinstvena teritorijalno-politi~ka tvorevina (prvobitna Srbija?)” (str. 72.) Problem nastaje u poglavqu 35, gde “pisac za Dukqane ne navodi kog su porekla, on za wih ne ka`e da vode poreklo od onog arhonta koji je prebegao caru Irakliju, a kad isti~e da je Dukqa naseqena kao i Hrvatska, Srbija, zemqa Zahumqana, Travunija i Konavqe izostavqa iz ovog niza Paganiju, mada }e ve} u slede}em poglavqu podvu}i da i weni stanovnici vode poreklo od onih Srba iz vremena cara Iraklija. Za{to i ovde nije postupio kao i obi~no zasad ne mo`emo pouzdano znati, ali je neki razlog morao postojati. U stvari, ~ini se da postoje samo dve pretpostavke: ili je car slu~ajno propustio da ka`e da Dukqani pripadaju onim istim Srbima koje je spomenuo u prethodnim poglavqima i koje }e spomenuti i u slede}em, ili je znao da tada{wi stanovnici Dukqe nisu u pravom smislu Srbi. ^ini se da tre}e pretpostavke nema. Ali ako Dukqani nisu bili Srbi, za{to car nije rekao ko su bili? Pored ovog pitawa, mora se odmah postaviti i pitawe kojim su putem ti Sloveni stigli u Dukqu? Dukqa je od svih spomenutih hrvatskih i srpskih oblasti bila najju`nija i od pisca glave 30. DAI saznajemo samo da su joj prema planinskim stranama susedi bili Srbi. Srbi su joj bili susedi i prema zapadu (Travuwani), ali ne znamo kojeg su porekla bili slovenski stanovnici prema drugim stranama. Izvesna sumwa postoji i u odnosu na stanovnike Metohije. Pretpostavqamo da su weni slovenski stanovnici mogli biti Srbi, i to samo zbog toga {to zami{qamo da se planinske strane, gledano iz Dukqe, odnose i na pravac prema Metohiji. Prema tome, ako bismo sudili po susedima o kojima nam govore pisci DAI, i stanovnici Dukqe su mogli biti istog porekla kao i stanovnici ostalih primorskih oblasti i “sada{we Srbije”, ali u to ne mo`emo biti sigurni sve dotle dok ne saznamo barem ko su bili i ostali susedi Dukqana.” (str. 74-75.) Dilema ostaje i ~ini se nere{ivom, bar ne sa stoprocentnom pouzdano{}u. “Ako bismo utvrdili da su susedi Dukqana sa svih strana bili Srbi mogli bismo pretpostaviti da su i stanovnici Dukqe bili Srbi, ali da je Porfirogenit oma{kom to propustio da ka`e. Zasad to ostaje pretpostavka. Mo`da bi arheolo{ka, lingvisti~ka, antropolo{ka i druga istra`ivawa mogla da pomognu da o ranim stanovnicima Dukqe saznamo ne{to pouzdanije. Za period posle H veka uglavnom ih svi nazivaju i Dukqanima i Srbima, ali za Dukqane u doba Porfirogenita ne mo`emo kategori~ki tvrditi da su pripadali srpskoj etni~koj grupaciji, ali isto tako ne mo`emo tvrditi i da nisu. Jednostavno o wima u to vreme ne znamo ni{ta pouzdano. Ono {to o wima znamo iz kasnijeg vremena ne razre{ava problem wihovog porekla. Ina~e, kao {to smo videli, Porfirogenit i ovde spomiwe Srbiju i to uz Hrvatsku i primorske srpske oblasti, ~ime nam jo{ jednom potvr|uje da je u wegovo vreme ta Srbija postojala neposredno uz Hrvatsku, zemqu Zahumqana, kao i uz Travuniju i Konavle. To susedstvo ne remeti nikakva druga oblast, ina~e bi je car sigurno spomenuo, a po{to, da ponovimo, znamo 435

pribli`ne granice Hrvatske i primorskih srpskih oblasti, jasno nam je da se “sada{wa Srbija” mogla nalaziti u wegovo vreme odmah u wihovom susedstvu.” (str. 75.) ^iwenica da su se srpske zemqe, kao i Hrvatska, o ~emu prvenstveno svedo~i Porfirogenit, polovinom devetog veka osloba|ale vizantijske vlasti i osamostaqivale, zapravo je po~etak wihove istorije. Do tada su one bile vizantijske provincije sa izvesnim autonomnim pravima wihovih `upa, na primer, u pogledu izbora `upana. O postojawu nekih srpskih ili hrvatskih dr`ava u prvih dvesta godina wihovog balkanskog `ivota apsolutno ne mo`e biti ni govora. To zna~i da je i Hrvatska, tek kad se oslobodila od vizantijske vlasti, “mogla voditi samostalnu politiku i zapo~eti pro{irewe svoga podru~ja i uticaja najpre prema Krbavi, Lici i Gackoj, a onda daqe prema Savi i Vrbasu. To je verovatno moglo biti tek posle tridesetih godina IX veka. Sve dotle je Bela Hrvatska (Dalmatinska) u okviru vizantijske vlasti, bila, po svoj prilici, samo jedna od upravnih jedinica carstva i u woj su doma}i arhonti regulisali jedino neke odnose u okviru unutra{weg `ivota hrvatske etni~ke zajednice i vodili ra~una o obavezama prema carstvu. Mo`da se iz tih razloga i u Beloj Hrvatskoj, kao i u “sada{woj” Srbiji (“pokr{tenoj”) za pojedine arhonte po~iwe saznavati ne{to vi{e tek od IX veka, pa se zna i za wihova imena, jer se oni tek od tog vremena javqaju kao arhonti – vojskovo|e, te ih Vizantinci i drugi suparnici spomiwu kao legitimne predstavnike zemaqa sa kojima ratuju ili uspostavqaju savezni~ke odnose.” (str. 80.) Novakovi} ovde iznosi i da ta tek oslobo|ena, “sada{wa” i “pokr{tena” Srbija, koja se protezala u zale|u Hrvatske, Paganije, Zahumqa, Travunije i Dukqe, prvobitno nije obuhvatala Bosnu i Ra{ku, nego se naknadno i na wihovo podru~je pro{irila. Ra{ku je tek trebalo osloba|ati od bugarske vlasti. Novakovi} smatra da je “verovatno da se ona nije sama oslobodila, jer su u me|uvremenu oja~ale “sada{wa” Srbija i Dukqa i polo`aj Ra{ke je u to vreme i ubudu}e zavisio od snage i uticaja jedne od wih ili od obadve.” (str. 81.) [to se ti~e prvobitne Srbije, o kojoj govori Porfirogenit, “~ini nam se da je wegova sada{wa Srbija zajedno s pomenutim srpskim primorskim oblastima sa~iwavala prvobitnu Srbiju, ali da su se vremenom primorske oblasti izdvojile, postale, u neku ruku, samostalne i po~ele se nazivati prema geografskim karakteristikama, a da se pod Srbijom sve vi{e po~ela razumevati teritorija u zale|u primorskih oblasti od Metohije do granice sa Hrvatskom. I dok smo, prate}i Porfirogenitovo kazivawe, sigurni da je krajwa severozapadna granica sada{we Srbije dopirala pribli`no do Cetine, Livna i Plive, za wen jugoisto~ni pojas nismo sasvim sigurni, ali pretpostavqamo da je obuhvatao i Metohiju.” (str. 85.)

3. Srbi u izve{}u arhi|akona Tome Povodom razli~itih tuma~ewa naziva Urborum iz vesti Tome Arhi|akona o crkvenom saboru u Splitu 925. godine, s obzirom da naziv sam po sebi ni{ta ne zna~i, a sledi nazivu Kroatorum, jer se govori da su prisutni hrvatski predstavnici, Novakovi} prihvata stanovi{te Frawe Ra~kog da je re~ o gre{ci, te da je trebalo da stoji “Serborum”, jer da se misli na pred436

stavnike gradova bilo bi “urbium”. “Imaju}i u vidu da crkvena jurisdikcija splitske nadbiskupije nije bila ograni~ena samo na etni~ku i politi~ku teritoriju tada{we Hrvatske i da je sasvim verovatno da u to vreme nije ni postojala neka stroga etni~ka granica izme|u Hrvata i Srba, ve} da je u pograni~nim podru~jima bilo uzajamnog pro`imawa, ~ini nam se da je sasvim prirodno {to su se na splitskom saboru na{li i predstavnici Srba. Jo{ ako je ta~no, kao {to neki misle, da je na saboru prisustvovao i Mihailo Vi{evi}, knez Zahumqana, onda nam ne treba boqa potvrda da su u Splitu 925. godine, pored Hrvata, bili i Srbi, bez obzira na to {to je Mihailo bio iz roda ili plemena Litcika; on je tada bio knez Zahumqana, a Porfirogenit jasno ka`e da su Zahumqani poreklom Srbi, misle}i svakako na ve}inu Zahumqana. Da vidimo sada {ta bi jo{ moglo i}i u prilog mi{qewu da Urborum zna~i Serborum. Ako pa`qivo pogledamo neke zapadne hronike zapazi}emo da Polapske Srbe nazivaju razli~itim imenima, kao npr. Srbi, Serbli, Servi, Sirbi, Siurbi, Sorabi, Serbi, Suburbi, Surabi, Surpe, Surfe, Surun, Survi, Suurbi, Sverbi, Svorbi, Zrbi itd. Me|utim, ima rukopisa u kojima se spomiwe i naziv Urbi (Zrbi), od ~ega je drugi pade` mno`ine “Urborum”, dakle ba{ onako kao i kod Tome Arhi|akona. Vaqa ovde dodati da postoji i oblik Urbium, ali ne u zna~ewu gradova, ve} Srba.” (str. 91-92.) Tako na primer, [etgen i Krajzig tvrde da “Urbi” iz Reginove Hronike treba ~itati kao Surbi, {to su ~inili Jordan i Monah Egolismansis. S tim se sla`e i Aseman. Riter skre}e pa`wu da je Fredegar za kneza Dervana pisao da je duks Urbiorum, {to treba ~itati kao duks Surbiorum. I Gebhardi navodi da je jedan od naziva za Srbe Urbi. Adelung je tako|e Fredegarove Urbe tuma~io kao Srbe, na {ta i Cojs 1837. ukazuje. Re~ je o vrlo autoritativnim piscima i izvorima. Novakovi} smatra da su svi ovi dokazi dovoqni za kompetentno “opredeqewe povodom Tominog Urborum. To mogu biti samo Srbi, a po{to se na saboru u Splitu pored Srba spomiwu jo{ samo Hrvati, gotovo da nema sumwe da su ta dva naroda `ivela tada u susedstvu. Da je izme|u wih bio i neki tre}i narod i on bi, bez sumwe, prisustvovao tom crkvenom saboru. Tako|e, da je izme|u Hrvata i Srba postojao neki tre}i narod spomenuo bi ga me|u prvima sam Porfirogenit, a kad on ka`e da se Hrvatska sa Srbijom grani~ila negde prema Cetini i Livnu, {ta bi moglo biti prirodnije nego da ka`emo da nam je Tomin podatak jedna potvrda vi{e da su Srbi crkvenom saboru u Splitu prisustvovali pre svega zato {to su i oni u Zahumqu i oni u sada{woj Srbiji bili neposredni susedi podru~ja koje je gravitiralo crkvenom centru u Splitu. Vaqalo bi samo prou~iti da li se ovo Urborum odnosi jedino na Srbe u primorskim oblastima, mo`da samo na Pagane i Zahumqane, ili i na Srbe u ostalim primorskim oblastima. Malo je verovatno da se odnosi i na Srbe u sada{woj Srbiji.” (str. 93.) Istovremeno, svi najzna~ajniji srpski sredwovekovni pisci, poput Svetog Save, Stefana Prvoven~anog, Domentijana, Teodosija itd., izri~ito tretiraju primorske oblasti, pre svega Zahumqe i Travuniju kao neprikosnoveno srpske od starine. U wima, kao i u Dukqi i Podgorju je “po~elo da se {iri i ime Srbije i srpske dr`ave... Jasno je da se ime Ra{ke ni geo437

grafski ni dr`avno-politi~ki nije nikad ra{irilo van prostora na kojem nalazimo to ime ili ga barem naslu}ujemo. [irilo se samo ime Srbije i srpske dr`ave, i to svakako nije slu~ajno. Mogli smo jasno zapaziti da je jezgro srpske sredwevekovne dr`ave nastalo u oblastima u kojima jo{ Porfirogenit nalazi potomke Srba iz Bele Srbije. Dakle, nametawe ili spontano pro{irewe naziva Srbije zapo~eto je iz sredine gde je nastala prvobitna srpska dr`ava... Ra{ka je dugo bila van ovog prvobitnog prostora, ali je kasnije, iz razumqivih razloga, postala veoma zainteresovana za zbivawa u koja je sticajem okolnosti bila ukqu~ena, pogotovu otkad su joj i vlastodr{ci bili nametnuti iz “starog kraqevstva”. Ti su je vlastodr{ci i uveli u borbu za prevlast, ~ime je, vide}emo, postepeno uz ime Ra{ke sve ~e{}e i sve, na izgled, uverqivije spomiwano i ime Srbije, zemqe koja je preko Dukqe (Zete) i nametnula svoju vlast novim i za daqi razvoj veoma zna~ajnim podru~jima. Identifikovawe Ra{ke sa Srbijom ili Srbije sa Ra{kom oti{lo je toliko daleko da je stvoreno uverewe da je re~ o jednoj zemqi sa dva imena. Ne treba, me|utim, mnogo ni uveravati kakve su zablude mogle proiza}i, i kakve su i proizlazile, iz ovakvog shvatawa.” (str. 138.)

4. Ostali vizantijski izvori Obra|uju}i spise vizantijskih pisaca izme|u jedanaestog i trinaestog veka, Novakovi} prime}uje da su wihovi pojmovi ~esto neprecizni i komplikovani za tuma~ewe. Za nas je ovde va`no da su ti spisi sabrani u tre}em tomu kwige “Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije” (Beograd, 1966.) i na osnovu neposrednog uvida u wih mo`emo se uveriti koliko je Dominik Mandi} bezo~an falsifikator. Povodom Skili~ine vesti o ponovnom pokoravawu Srbije Vizantiji, Novakovi} iznosi svoj komentar: “Mi{qewe da je ovde re~ samo o Dukqi ili Zeti verovatno je ispravno, mada zapa`amo da drugi vizantijski pisci XI i XII veka, kad govore o Srbima i Srbiji, zami{qaju mnogo {ire podru~je od Dukqe. U prilog pretpostavci da je ovde, po svoj prilici, re~ samo o Dukqi govori podatak da je “zauzeo zemqu Srba proterav{i odande Teofila Erotika.” Da su u pitawu bile sve srpske zemqe verovatno da Vizantija ne bi ostavila jednog jedinog namesnika, ako je Erotik zaista to bio. Pretpostavqamo da je ovde Skilica, opisuju}i samo zbivawa u Dukqi, upotrebio re~ Srbija ne smatraju}i da je u~inio neku oma{ku, jer je mogao biti uveren da je to jasno samim tim {to je uz doga|aje spomenuo i wihove glavne aktere – Vojislava i Mihaila. Wemu kao savremeniku moglo se u~initi da }e u takvom sklopu biti jasno da je re~ samo o jednom delu Srbije.” (str. 156.) Pored toga, “jedan drugi vizantijski pisac, Kekavmen, koji opisuje ista zbivawa kao i Skilica, Vojislava naziva dvojako, i Travuwanin Srbin i Vojislav dukqanski toparh.” (str. 157.) Skili~in nastavqa~ je pisao “narod Srba, koje i Hrvatima nazivaju”, pokazuju}i da je nekim autorima s velike prostorne distance bilo te{ko uo~iti razliku izme|u Srba i Hrvata, kao dva slovenska naroda sa sli~nim, ali ne i istim jezikom. Osporavaju}i svako tuma~ewe da su Hrvati `iveli u Dukqi, Novakovi} ka`e da su Hrvati “i 1072. godine ostali ono {to su bili i do tada i `iveli tamo gde su jo{ od doseqavawa bili, obuhvataju}i mo`da, 438

u tom trenutku i deo nekada{we Paganije, dok su i Dukqani 1072. godine bili oni isti koje drugi nazivaju ~as Dukqanima ~as Srbima me{aju}i, mo`e biti, geografski pojam sa etni~kim. Nigde dosad nismo osetili ~ak ni neki nagove{taj da su Hrvati od Cetine i Livna prodrli ~ak do Dukqe. Zato kad Vrijenije ka`e da su se pobunili i Hrvati i Dukqani zlostavqaju}i ceo Ilirik, to mo`e jedino da bude da su u pitawu i Hrvati i Dukqani u stvari Hrvati i Srbi, koji su zaista ustali protiv Vizantije, ali svako sa svog podru~ja. Ako se to doga|alo u vreme kada je vlast dukqanskih vladara zahvatila celu Srbiju, moglo se desiti da neki Vizantinci ime Dukqe pro{ire na ~itavo srpsko podru~je, pa bi bilo sasvim razumqivo da je uz takvu Dukqu Hrvatska bila prvi sused, nalaze}i se tamo gde se i ranije nalazila.” (str. 160.) a) Dukqani i Hrvati, dva razli~ita naroda Povodom Vrijenijeve vesti o nastupu carske vojske protiv Dukqana i Hrvata, Novakovi} prime}uje kako “ve} sama formulacija “Dukqana i Hrvata” ukazuje da je re~ o razli~itim narodima koji su se u tom trenutku mogli zajedno suprotstaviti vizantijskoj vojsci, ali je mogu}e da je Vrijenije potukao najpre Dukqane (i Srbe), a onda i Hrvate “nametnuv{i svim gradovima pot~iwewe prema Romejima...” Dakle, Vrijenijevo izlagawe ne mora da stvara nikakvu zabunu niti po wemu treba uop{te i pomisliti da su Dukqani i Hrvati jedno isto. On uvek jasno razlikuje Hrvate i Dukqane. Oni wemu nisu Hrvati ili Dukqani.” (str. 160.) Za razliku od Ni}ifora Vrijenija, Skili~in nastavqa~ koristi izraz “narod Srba, koje i Hrvatima nazivaju”, a Jovan Zonara “narod Hrvata, koji neki nazivaju Srbima”. Uostalom, “kao {to je poznato, samo ova dva vizantijska pisca prave ovakvu zbrku; niko vi{e. Ako ovu zbrku odbacimo kao obi~nu zabludu, lako }emo utvrditi da su krajem XI veka Hrvati i Srbi (Dukqani) boravili uglavnom na podru~jima na kojima su se u Primorju nalazili jo{ od dolaska na Balkan.” (str. 162.) Ana Komnina i Kinam su izri~ito Srbe smatrali dalmatinskim narodom. Ovde potvr|ujemo na{u tezu da je Mandi} falsifikovao Kinama ubacivawem zapete koja potpuno mewa smisao wegove re~enice, jer u originalu stoji da reka Drina “odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije pot~iwena arhi`upanu Srba nego narod u woj ima poseban na~in `ivota i upravqawa.” (str. 168.) Ovde je jo{ posebno va`no {to “Kinam ka`e da su Vizantinci, da bi do{li u Dalmaciju, pro{li kroz zemqu Srba, dospev{i ~ak do Skradina, i pri tom ne spomiwe ni~iju drugu zemqu; ne mo`e biti jasnije da je pod zemqom Srba podrazumevao i stare primorske srpske zemqe. Mora biti da su se glavna vizantijska osvajawa i de{avala prete`no na srpskom tlu, ali je ~udno da Kinam ne spomiwe zemqu Hrvata kada je o~igledno da su Vizantinci osvajali i wihove gradove; on ~ak, osim Dukqe, jedino i spomiwe gradove na hrvatskom podru~ju.” (str. 171.) Kinamovi podaci su dragoceni jer svedo~e o srpskim granicama druge polovine dvanaestog veka. “Zapadna granica srpskih zemaqa i{la je jo{ uvek negde do Cetine, dok se isto~na zadr`avala na Ibru ili na zapadnim padinama Kopaonika, sa o~iglednom te`wom da prodre i u doline Rasine i Toplice i time se pribli`i Zapadnoj Moravi i Ju`noj Moravi. Na severu se nalazila Bosna, zapadno od 439

Drine, koja je tradicionalno bila vezana za Srbiju, ali koja, u ovo vreme “nije pot~iwena arhi`upanu Srba.” (str. 172.) Na osnovu sinteti~kog razmatrawa podataka iz spisa starih vizantijskih spisa, Novakovi} izvla~i slede}i zakqu~ak: “Jo{ od Porfirogenita pa zakqu~no sa Honijatom u svim spisima o Srbiji i srpskoj dr`avi govori se kao o zemqi ~ije jezgro treba tra`iti u Primorju, odakle se, ako ne odmah, ono svakako vrlo brzo, pro{irila i na podru~je u Zagorju (“prema planinskim stranama”). Nema nikakvih podataka da je istovremeno i Dukqa ulazila u sastav toga jezgra, ali se ve} veoma rano o Dukqi govori kao o sastavnom delu srpske dr`ave. Ostaje, ~ini se, neosporno, da se u razvoju rane srpske dr`ave ose}aju dva, a mo`da i tri, dr`avotvorna sredi{ta. Jedno bi bilo travunsko-zahumsko (verovatno najstarije), drugo podgorsko (zagorsko), koje bi zajedno sa primorskim zemqama moglo sa~iwavati Porfirogenitovu “sada{wu Srbiju”. Krajwe je neizvesno da li je u tu “sada{wu Srbiju” ulazila i Bosna ili je ona, kao i Dukqa, bila jedna posebna celina, ~ije je stanovni{tvo moglo biti veoma srodno sa Srbima i koje je jedno vreme, ~ak i nekoliko prvih vekova, bilo dosta povezano sa zbivawima u Srbiji. No, mo`da ve} od X veka, Bosna postaje sve samostalnija, a sredinom XII veka sigurno nije pot~iwena arhi`upanu Srba, {to ne zna~i da su u potpunosti prekinute i wene politi~ke veze sa Srbijom. Mogu}e je da su i Srbija i Bosna, kao i Dukqa (tre}e dr`avotvorno sredi{te) nastojale jo{ vrlo rano, mo`da opet jo{ od X veka, da dejstvuju samostalno i u pogledu teritorijalnog pro{irewa. Zanimqivo je da nema nikakvih jasnijih podataka koji bi govorili da je srpska dr`ava imala neke teritorijalne aspiracije preko tradicionalnog grani~nog pojasa “prema Cetini i Livnu”, dok je Bosna u tom smislu bila dosta aktivna i dejstvovala, u prvom redu, prema Vrbasu i Uni, a onda i prema severu i istoku.” (str. 174-175.) Samo je Honijat pisao da je Stevan Nemawa pot~iwavao i Hrvatsku, ali bez preciznijeg odre|ewa koje wene delove, pa Novakovi} misli da bi to mogao biti prostor plemena Ka~i}a pored Cetine. “[to se ti~e Srbije i srpske dr`ave i tu se pojmovi nisu uvek zadr`avali na jednom geografskom prostoru. Sa ja~awem vojne i politi~ke mo}i i sa zao{travawem neprijateqstva prema Bugarskoj i Vizantiji, rana srpska dr`ava je, po svemu sude}i od X veka, po~ela jasnije pokazivati interesovawe za zemqe isto~no od Podgorja. Mogu}e je da su na weno interesovawe za zemqe isto~no od Lima, i uop{te u tom smeru, delovali i doga|aji u Ra{koj i Hvosnu posle povla~ewa Bugarske, odnosno u vreme vizantijsko-bugarskih sukoba na ovim podru~jima. U svakom slu~aju, ako ne jo{ u X veku, ono u XI sigurno, srpska, odnosno srpsko-dukqanska dr`ava, uspe{no prodire na tlo Ra{ke, po{to su u woj prethodne unutra{we dinastijske borbe stvorile povoqne uslove za ja~e povezivawe interesa, {to je Ra{ku sve o~iglednije dovodilo u zavisnost od srpsko-dukqanskih vladara. Ali vremenom, s obzirom na geografski polo`aj u odnosu na zna~ajna podru~ja sa kojih je uvek mogla da se poajvi opasnost od Bugarske ili Vizantije, Ra{ka se u sklopu srpske dr`ave sve vi{e isti~e kao novo sredi{te dr`ave.” (str. 175.) 440

5. Koreni istorijskih zabluda Docniji istoriografi su neretko, mahom iz neznawa, stvarali zabunu po pitawu odnosa Srbije i Ra{ke, smatraju}i ta dva naziva maltene sinonimnim. “Mada se Ra{ka u istoriji javqa relativno kasno, o woj se odmah po~iwe govoriti i pisati kao o zna~ajnom podru~ju, jer kad vizantijski i doma}i pisci pi{u o vizantijsko-srpskim odnosima u XI i XII veku, srpska dr`ava je uglavnom preko Ra{ke dolazila u sukobe sa Vizantijom, pa se tako postepeno Ra{ka izjedna~avala sa Srbijom i sticao se utisak kao da druga Srbija i ne postoji osim one koja se prostirala izme|u Ibra, Lima, Drine i Zapadne Morave. Stara Dukqa se pod imenom Zete dosta rano istakla kao uticajna oblast, i vremenom se u istoriji javqa period kad se izme|u Zete i Ra{ke (u stvari Srbije i Zete) vodi bespo{tedna borba za prevlast i u toj borbi stari centri srpske dr`ave, Zahumqe, Travunija i Podgorje, bivaju potisnuti do te mere da se gotovo i gube iz vidokruga. Kada se, tako, kasnije govori o pro{losti srpske dr`ave, spomiwe se i pojam Srbije, ali se o wenom geografskom polo`aju pi{e toliko neodre|eno da ga je prema tim opisima prosto nemogu}e ocrtati. Zato mnogi, u nemogu}nosti da uhvate nit koja prostorne i hronolo{ke okvire povezuje u jednu celinu, koja se u su{tini nikad bitnije nije ni prekidala sve do pred kraj sredweg veka, pribegavaju onome {to je jasnije, {to je bogatije istorijskim podacima, pa jednostavno pod istorijom Srbije izla`u prete`no istoriju Ra{ke nejasno ukqu~uju}i i stare srpske krajeve, prikazuju}i ih ponekad kao tekovine ra{ke dr`ave, mada su zbivawa bila sasvim obrnuta.” (str. 175-176.) Pored sna`nih upori{ta u izvornim istorijskim spisima, Reqa Novakovi} je prikupio i sistematizovao vi{e ili mawe podudarnosti u tradicionalnoj istoriografiji, osvr}u}i se na dela Mavre Orbina, \or|a Brankovi}a, Farlatija, Ludviga Albrehta, Ebhardija, Jovana Raji}a, Simeona Pi{~evi}a, Frawe Ksavera Peja~evi}a, Johana Engela, Kaspera Cojsa, Pavla Josifa [afarika, Vjekoslava \or|i}a, Konstantina Nikolajevi}a, Frawe Ra~kog, Alfreda Ramboa, Aleksandra Majkova, Stojana Novakovi}a, Konstantina Jiri~eka, Konstantina Grota, Vjekoslava Klai}a, Venijamina Kalaja, Qubomira Sovalevi}a, Qubomira Jovanovi}a, Milo{a Milojevi}a, Ivana Markovi}a, Vica Adamovi}a, Natka Nodila, Stanoja Stanojevi}a, Lubora Niderlea, Vladimira \orovi}a, Ferde [i{i}a, Marka Vega, do Dvornika, Ivana Bo`i}a, Sime ]irkovi}a, Jadrana Ferluke, Boge Grafenauera, Jovanke Kali}, Nade Klai} i Ante Babi}a, koji su, svako na svoj na~in, pru`ili doprinos politi~ko-istorijskom i geografskom sagledavawu rane Srbije. Posebnu pa`wu Reqa Novakovi} je posvetio kwizi “Crvena Hrvatska” Dominika Mandi}a i wegovom poku{aju dokazivawa da je, kako je pisao Dukqanin, Crvena Hrvatska zaista postojala na prostoru od Cetine od Voju{e u Albaniji. Op{tu ocenu da je Mandi} “prekrajao izvorne podatke pode{avaju}i ih svojim kombinacijama” (str. 356.), a uz to se nemilosrdno u citirawu izvora “oslobodio svega {to mu je smetalo” (str. 357.), Novakovi} detaqno obrazla`e kako se u vi{e mahova uverio “da Mandi} izbegava da 441

navede podatke koji mogu da poremete wegove kombinacije.” (str. 360.) Bezo~ni Mandi}evi falsifikati nisu nikakav problem za istorijsku nauku, pa glavoboqu mogu izazvati samo u sferi politi~ke propagande. Me|utim, na~in na koji je Vinko Foreti}, slede}i Dukqanina, dokazivao nekada{we postojawe Crvene Hrvatske, lociraju}i je na podru~je Dukqe i ubla`avaju}i istoriografske kontroverze i paradokse tezom da su se Srbi i Hrvati na podru~ju od Neretve do Bojane vekovima me{ali kao dva srodna naroda, nije nimalo naivan. Wegov ciq je da bilo kako doka`e “preovla|uju}i” hrvatski etni~ki karakter Dubrovnika i Kotora. I Foreti} se, poput Mandi}a, pozivao i na Porfirogenitov podatak da se po doseqewu deo Hrvata odvojio i oti{ao u Ilirik i Panoniju, kao i ~iwenicu da je car-istori~ar iz nepoznatih razloga propustio da saop{ti etni~ki karakter Dukqe, kad je za Travuniju, Zahumqe, Paganiju i Bosnu posvedo~io da su izvorno srpske. Ovde do izra`aja dolazi i Novakovi}ev problem {to nije u potpunosti odbacio podatke iz Dukqaninovog spisa, nego je nastojao da spis, bez obzira na faktografske i logi~ke nedostatke, tretira kao izvorni istorijski tekst. a) Poseban kriti~ki osvrt na Dominika Mandi}a i Vinka Foreti}a Novakovi} se upu{ta samo u Mandi}eve i Foreti}eve logi~ke slabosti i nedoslednosti, osporavaju}i da je Porfirogenitov “Ilirik” ozna~avao Dukqu. “Moramo se ponovo zapitati kad su, kako i za{to ti Hrvati oti{li u Ilirik i Panoniju, u koji Ilirik i u koju Panoniju, i koliko ih je moglo biti? Za razre{ewe pojma Crvene Hrvatske sve je to va`no. Ali da ne zaboravimo pojam Dalmacije. Imamo utisak da i Porfirogenit i Anonim Dukqu ubrajaju u Dalmaciju, a tu istu oblast ubraja u Dalmaciju i Pop Dukqanin. Wemu ona ulazi u sastav Gorwe Dalmacije. Ali ako je tako, ako ova dva osnovna izvora Dukqu ubrajaju u Dalmaciju, pitamo se kako je mogu}e tuma~iti da su oni Hrvati koji su napustili Dalmaciju da bi naselili Ilirik i Panoniju mogli naseliti Dukqu kao Ilirik, kad oba pisca tu istu Dukqu ubrajaju u Dalmaciju? Onda, koliko je pribli`no Hrvata napustilo jasno ome|enu Dalmatinsku Hrvatsku (Belu Hrvatsku). Ako jedna oblast (Crvena Hrvatska) dobija naziv po narodu koji je naseqava, moramo pretpostaviti da je tog naroda bilo pribli`no onoliko koliko i u onoj zemqi iz koje su oti{li, jer je Crvena Hrvatska, kako je neki zami{qaju, po obimu bila mo`da i prostranija od one na severu (Dalmatinske, Bele). Ali, ako je tako, pitamo se za{to pisac, koji nam je ostavio taj podatak o preseqavawu jednog broja Hrvata, i daqe naziva oblast izme|u Cetine i Skadra svojevrsnim imenima i stanovnike u wima (osim Dukqe) zna kao potomke Srba? Dukqa ostaje neobja{wiva, ali ako je i ona bila u Dalmaciji zar bi, da ponovimo, Porfirogenit, misle}i na wu, rekao da je jedan deo Hrvata napustio Dalmaciju i pre{ao u Ilirik? Zatim, veoma je va`no utvrditi i kad je do{lo do tog preseqewa. Ako verujemo Porfirogenitovom izlagawu kratkih istorija Dukqe, Travunije, Zahumqa, Paganije, pa i Hrvatske i Srbije, ne mo`emo, i pored najboqe voqe, ni da naslutimo da se to desilo u vreme svih onih zbivawa o kojima car u tim poglavqima pri~a. Pisac ovih redova je na odgovaraju}em mestu rekao da sluti da se to iseqavawe odnosi 442

na vreme posle ugu{ivawa Qudevitovog ustanka i da se odnosi na podru~je Krbave, Like i Gacke (nekada je Ilirik i tu bio) i daqe na podru~je biv{e rimske provincije Panonije.” (str. 368-369.) Po{to Vinko Foreti} smatra da i pomiwawe Hrvata u Dukqi od strane vizantijskih pisaca jedanaestog i dvanaestog veka, iako kao etni~ke mawine, potkrepquje Dukqaninov podatak o Crvenoj Hrvatskoj i docniju tezu da se ona nalazila ba{ na podru~ju Dukqe, “na ovakvu tvrdwu moramo postaviti, nadamo se s pravom, nekoliko pitawa, i to: 1) Ako se Crvena Hrvatska pru`ala jo{ od po~etka od Cetine do Skadra, a u zale|u, pored primorskih oblasti, imala jo{ i Podgorje, za{to se kao mati~na zemqa spomiwe samo Dukqa? Kad su, odakle, kojim putem i u kom broju nai{li Hrvati u Dukqu stvoriv{i od we ~ak i mati~nu zemqu Crvene Hrvatske? 2) Ako su ve} u XI i XII veku u Dukqi Hrvati ostali u mawini, s pravom o~ekujemo obja{wewe za{to je i kako do{lo do toga? Koji se doga|aji uzimaju kao odlu~uju}i za tako krupne promene u Crvenoj Hrvatskoj, koja je, navodno, u Dukqi postojala od VII do IX veka? 3) [ta se za to vreme de{avalo na drugim podru~jima Crvene Hrvatske izme|u Cetine i Skadra? 4) Kakav je stav imala Bela Hrvatska, navodno mati~na zemqa, prema procesu nestajawa Crvene Hrvatske u Dukqi? 4) Ako su sve do dvadesetih godina IX veka i Hrvati i Srbi priznavali vrhovnu vlast Vizantije, kako nam tvrdi Porfirogenit, pitamo se kakav je stav imala Vizantija prema procesima koji su dovodili do postepenog nestajawa Crvene Hrvatske u periodu od VII do po~etka IX veka i do pretvarawa prvobitno prete`no hrvatskog stanovni{tva u hrvatsku mawinu ve} u XI i XII veku? 6) Ako je vizantijska vlast bila dominantna u periodu od VII do IX veka, pretpostavqamo da u tom periodu nije bilo nekih znatnijih promena u odnosima me|u pojedinim oblastima, jer Vizantija svakako ne bi dozvolila da me|u slovenskim stanovni{tvom do|e do nekih ve}ih sukoba koji bi mogli ugroziti wenu vrhovnu vlast, a pogotovo je morala voditi ra~una o primorskim oblastima, jer bi ne`eqene promene u wima mogle pru`iti priliku spoqnim neprijateqima da se ume{aju u eventualne sporove. 7) Pretpostavqamo da su u najranijem periodu, od VII do XI veka i srpske i hrvatske oblasti bile jo{ uvek ekonomski i kulturno dosta nerazvijene, osobito oblasti u zale|u primorskih krajeva. Ako je tako bilo, moramo se pitati {ta je nagonilo ve}e ili mawe grupe da se kre}u i da li je ve} u tom periodu dolazilo do pojave “da se, na primer, Srbi “u re|im mlazevima” pokre}u da bi naselili “udaqenije” primorske oblasti?... Nama se ~ini da je u slu~ajevima hrvatske i srpske etni~ke grupacije do ~vr{}ih ekonomsko-politi~kih i vojnih teritorijalnih organizacija do{lo najpre u primorskim oblastima i da je i wihovo {irewe i{lo odatle prema unutra{wosti. Otuda utisak da i Ra{ka i Bosna u prvo vreme nemaju nikakvu vode}u ulogu u dr`avi Slovena. Ra{ka je, ~ini nam se, preko Podgorja bivala postepeno ukqu~ivana u doga|aje koji su se odvijali u Dukqi i u primorskim oblastima od Dukqe do Paganije, a mogu}e je da je i prvobitna Bosna tim putem stupala u te{wi dodir sa dr`avicama u primorju, s tim {to se na wu dosta rano moglo uticati i sa jugozapada i sa zapada, od Hrvatske. Ali, da ponovimo, pitawe je da li se sve ovo moglo de{avati dok su i 443

srpski i hrvatski krajevi bili pod vizantijskom vrhovnom vla{}u. Ne verujemo da se bitnijim promenama me|u Hrvatima i Srbima mo`emo ra~unati pre po~etka IX veka.” (str. 371-372.) Dok je Frawo Ra~ki izbegavao da se decidno izjasni o Dukqaninovoj Crvenoj Hrvatskoj, a Vjekoslav Klai} gotovo stidqivo s tom izmi{qotinom koketira, pre Mandi}a i Foreti}a jo{ nekoliko hrvatskih istori~ara je zdravo za gotovo tretiralo ovaj iskaz. Tako je Ivan Markovi} 1902. godine, pi{u}i o barskoj nadbiskupiji, tvrdio da je Dukqa predstavqala Crvenu Hrvatsku, kao i da je u woj mnogo vi{e Hrvata `ivelo nego Srba, a da su naknadno Srbi, be`e}i od raznih ratova, pogotovo od najezde bugarskog cara Simeona, masovno preplavili Zetu, Zahumqe i Travuniju i tako te zemqe etni~ki preoteli Hrvatima. “Dakle, odbacuju}i gotovo doslovce Porfirogenitove podatke o poreklu i pripadnosti slovenskih stanovnika imenovanih primorskih oblasti, Markovi} svoja razmatrawa gradi na tad jo{ uvek nedovoqno jasnom Dukqaninovom podatku o postojawu Crvene Hrvatske u gorwoj Dalmaciji, ali po{to je ose}ao da se ipak ne mo`e suprotstaviti kasnijim spomenima srpskog imena u tim istim oblastima, Markovi} poziva u pomo} Porfirogenita preuzimaju}i od wega vesti o bekstvu srpskih pretendenata na presto u Hrvatsku, kao i o odlasku jednog dela Srba posle upada Simeonovog u Srbiju. Naravno, ne treba mnogo ni dokazivati koliko su apsurdne tvrdwe da je bilo dovoqno samo da do|u ove srpske izbeglice pa da u Zeti, Zahumqu i Travuniji uzmu maha i potisnu hrvatsko ime u ovim oblastima, koje bi, ako je tu ve} postojalo, moralo biti staro najmawe tri veka.” (str. 274.) b) Falsifikati Ferde [i{i}a i Marka Vege Iako se Ferdo [i{i} u svojim istra`ivawima rane hrvatske i srpske istorije ~vrsto dr`ao spisa Konstantina Porfirogenita, on “u preuzimawu Porfirogenitovih podataka, rekli bismo, nije dosledan. I kad je prvi put spomenuo Neretqane, Zahumqane, Travuwane i Konavqane, [i{i} ne navodi {ta car govori o wihovom poreklu... On ih naziva ju`nodalmatinskim Slovenima.” (str. 300.) Tako [i{i} postupa u nekoliko slu~ajeva, “pa i kad opisuje geografske polo`aje ju`noslavenskih oblasti [i{i} ne obra}a mnogo pa`we na Porfirogenitove napomene da stanovnici nekih od tih oblasti vode poreklo od nekr{tenih Srba. On, dodu{e, nije mogao da izbegne taj podatak, ali kao da se `urio da br`e-boqe pre|e preko wega.” (str. 302.) [i{i}evu megalomaniju u prikazivawu hrvatskih dr`avnih granica u vreme Petra Kre{imira IV do Neretve, gorwe Drine, blizu Zvornika, preko \akova do Drave, Reqa Novakovi} na slede}i na~in komentari{e: “Ovakvu ogromnu teritoriju Hrvatske XI veka te{ko je objasniti bez podrobnije analize odnosa Hrvatske prema susednim slovenskim zemqama na ~iji ra~un je pro{irila svoje podru~je, u prvom redu prema Bosni i Dukqanskoj dr`avi, koja ba{ nekako u to vreme i sama ja~a i pro{iruje svoje granice. ^ini nam se da ne postoje dokazi da bi se me|u slovenskim zemqama u zapadnom delu Balkanskog poluostrva sredinom XI veka mogla pojaviti jedna toliko prostrana dr`ava a da weno ja~awe ne izazove dubqi potres me|u ostalim dr`avama tog dela Balkana.” (str. 304.) U tom pogledu je 444

Marko Vego bio mnogo bezo~niji jer je tvrdio u “Povijesti Humske zemqe” (Samobor, 1937.) da su se Hrvati po doseqewu ra{irili po celoj Dalmaciji, Panoniji i Iliriku, a da je Hum sigurno etni~ki, a mo`da i dr`avno-politi~ki bio hrvatski. Prisvajao je i ~itavu Bosnu, tvrde}i da je hrvatsko ime prvobitno bilo mnogo ra{irenije nego srpsko. Vego je velikom `ustrinom nastojao “da uveri ~itaoce da je Porfirogenit pogre{io {to je za slovenske stanovnike Zahumqa rekao da su poreklom Srbi. Postavqaju}i bez prethodne provere tezu da je Humska zemqa od prvog svog po~etka pripadala “hrvatskoj narodnoj, a mo`da i dr`avnoj cjelini”, Vego je, da bi to dokazao, bio primoran da pravi kombinacije koje su, dodu{e, originalne, ali neprihvatqive.” (str. 307.) Neprekidno kombinuju}i svoje pretpostavke i izmi{qotine, poku{avaju}i ih predstaviti kao istinite fakte, rezultate temeqnih istra`ivawa i razumna obja{wewa, Vego se u jednom momentu morao prekombinovati, pa je upao u lavirint sopstvenih konstrukcija i izgubio se u haosu protivre~nih stavova. “Vego je najpre rekao da je Humska zemqa od svog po~etka pripadala hrvatskom imenu. Ali kad je to mi{qewe trebalo uskladiti sa carevom tvrdwom da su Zahumqani Srbi, Vego je izmislio srpske izbeglice i srpskog kneza koji je, navodno, bio vizantijski eksponent, pa je tako car zbog tih srpskih izbeglica i srpskog kneza, i ne razmi{qaju}i mnogo, Zahumqane pripisao Srbima. Me|utim, Vego odjednom konstatuje da nije sigurno da je srpski knez ^aslav zauzeo Hum, pa se moramo pitati kako je moglo nekoliko desetina izbeglica, koji u stvari i nisu be`ali u Zahumqe, ve} u Hrvatsku, potisnuti hrvatski upliv koji je tamo, kako Vego ka`e, postojao jo{ od po~etka, i kako onda protuma~iti da je Humska zemqa posle smrti ^aslavqeve do{la opet pod hrvatski upliv ako ^aslav nije ni upravqao Zahumqem.” (str. 312.) Takvi su maniri prisutni kod gotovo svih hrvatskih istori~ara. Wihovo srce neprekidno krvari {to je Porfirogenit kao dosad najautoritativniji izvor izri~ito potvrdio da su stanovnici Bosne, Paganije, Zahumqa i Travunije Srbi. Oni bi to bilo kako da neutrali{u, a poku{aji im se mogu klasifikovati u {irokom dijapazonu pretpostavki, od navo|ewa da su to neki neidentifikovani Sloveni, do krajwe beskrupuloznog insistirawa da je re~ o Hrvatima. Tako, slede}i neka razmi{qawa Ferde [i{i}a, F. Dvornik tvrdi da je Bosna krajem devetog i po~etkom desetog veka pripadala Hrvatskoj, sve dok je ^aslav nije pripojio Srbiji. Me|utim, to je direktno suprotno Porfirogenitovim informacijama, jer on “nijednom re~i ne nagove{tava da je ^aslav za wegova `ivota vodio neki osvaja~ki rat, ve} ka`e da je samo obnovio zemqu i u woj se u~vrstio. Ako je, pak, ovako bilo, kako je mogu}e smatrati da je Bosna do ^aslava pripadala Hrvatskoj, jer bismo se morali pitati na koji je na~in ^aslav obnovio Srbiju zajedno sa Bosnom ako ona do 950. godine nije ni pripadala Srbiji? Osim toga, ako je pre ^aslava pripadala Hrvatskoj, moramo se pitati kako se moglo desiti da Ma|ari upadom u Bosnu nisu zaratili sa Hrvatskom, jer bi bio red da se Hrvati suprotstave napada~u brane}i svoju teritoriju, a ne da sa Ma|arima zarati ^aslav i to ~ak u predelu gorwe Drine. I kako se uop{te moglo desiti da Porfirogenit unese u poglavqe o Srbiji i podatak o dva naseqena grada u Bosni samo na osnovu jednog vojnog uspeha koji se 445

zavr{io ^aslavqevom smr}u, {to bi, ako Bosna do tada nije bila srpska, onemogu}ilo da posle ^aslavqeve smrti ostane u sastavu Srbije.” (str. 324-325.) v) Primedba na rad Nade Klai} Cene}i “Povijest Hrvata u ranom sredwem veku” Nade Klai} kao delo koje je obra|eno na najsavremeniji na~in, Reqa Novakovi} najozbiqniju primedbu izri~e povodom wene teze da Neretqani nisu pripadali ni srpskoj ni hrvatskoj jezgri u vreme doseqavawa, kao i da ih je Porfirogenit smatrao Srbima jer je politi~ke prilike svoga doba projecirao u sedmi vek. “Iz ovog proizlazi da nam je nepoznato kojeg su porekla bili Neretqani i ko je u toj oblasti `iveo od VII do X veka, a ako se ka`e da Porfirogenit, govore}i o srpskom poreklu Neretqana, prenosi sliku svoga vremena, onda to mo`e da zna~i da su u X veku u Neretqanskoj oblasti ipak bili Srbi. No, ovakvo tuma~ewe dosta komplikuje stvar, jer se mora odmah postaviti pitawe gde su bili Srbi od VII do X veka i na koji na~in su uspeli da svoje ime nametnu slovenskim stanovnicima Neretqanske oblasti.” (str. 37.) Tu ide i dodatno pitawe, “kako je mogu}e da je pripadnost Neretqana Srbima politi~ka prilika Porfirogenitovog vremena.” (str. 37.)

II.. Kriti~ki pristup Nade Klai} najstarijoj hrvatskoj istoriji Profesor Zagreba~kog sveu~ili{ta, Nada Klai}, dosad je najobjektivnije pristupila najstarijoj hrvatskoj istoriji, u odnosu na sve druge hrvatske istoriografe. Sintezu wenih saznawa, nau~nih pogleda i sumirawe rezultata ostalih istra`iva~a predstavqa kwiga “Povijest Hrvata u ranom sredwem vijeku” (“[kolska kwiga”, Zagreb 1971.). U prvom delu, na stotinak strana teksta, Klai}eva elabori{e najva`nije istoriografske izvore i rezultate dotada{we hrvatske i jugoslovenske istoriografije o osnovnim problemima istra`ivawa tog perioda. Ona za tridesetak sa~uvanih isprava koje se odnose na Hrvatsku i Dalmaciju do po~etka dvanaestog veka konstatuje da je “kriti~ka analiza, prije svega diplomati~kih oblika isprava, a zatim i wihova historijskog sadr`aja pokazala da je, na `alost, rije~ o kasnijim tvorevinama” (str. 3.), iako one ni u tom slu~aju nisu bez izvesne vrednosti. Izvestan kriti~ki pristup tim ispravama su pokazali, u mawoj meri Frawo Ra~ki i ne{to ve}oj Ferdo [i{i}, ali naslednika na tom poslu nisu imali, a i sami su se ustru~avali od dalekose`nijih zahvata. “Zbog toga historijska kritika otad sve vi{e nazaduje; {tovi{e, ona danas gotovo ne postoji.” (str. 4.) Tako, na primer, u radovima Josipa Nayia nema ni “tragova objektivne kriti~ke analize”, a on “za svaki falsificirani podatak ili oblik nalazi tuma~ewe koje otklawa sumwe u neispravnost kraqevskih darovnica.” (str. 4.) Miko Barada nije uspeo da doka`e autenti~nost isprava kne`eva Trpimira i Mutimira, ali on “nije mnogo mario za o~ita protuslovqa u dokazivawu kad mu se ~inilo da je ne samo utvrdio pouzdanost isprava, ve} i pismo kojim su bili pisani originali.” (str. 5.) Lovro Kati} je “do kraja `ivota ostao dosqedan u obrani osumwi~enih isprava” (str. 5.) u okviru osporavanog 446

izvornog materijala splitske crkve. Kada je Viktor Novak utvrdio da su falsifikati navodne darovnice Zvonimira i Stjepana II splitskim benediktinkama, onda su “protiv wega ustali gotovo svi histori~ari”, ali “nitko nije mogao iznijeti nau~ne dokaze u korist protivnoga mi{qewa.” (str. 5.) Ali ti napadi su ostavili posledice na li~ni sklop Novakov, pa on u narednim radovima bitno smawuje svoju kriti~ku o{trinu. Milan [uflaj “polazi s pogre{nog stajali{ta da pojedine etni~ke skupine odre|uju i pravne kategorije.” (str. 5.)

1. Udarac u temeqe najve}ih obmana Dokazuju}i da su mnogi istorijski falsifikati nastali usled prozai~nih potreba tvoraca, naj~e{}e samostana, koji su tako poku{avali da odbrane neka svoja prava, Nada Klai} posebnu pa`wu posve}uje {pekulacijama oko “Letopisa popa Dukqanina”. Povodom toga ona pokazuje kako “nije slu~aj da je najve}u pa`wu u jugoslavenskoj historiografiji privuklo djelo koje to kao stvarni historijski izvor najmawe zaslu`uje”. Kako je to delo nastalo krajem dvanaestog veka, do dana{weg vremena je do{lo u ~etiri redakcije; izvornoj latinskoj, wenom italijanskom prevodu iz 1601. Mavra Orbinija, hrvatskoj redakciji iz XV veka, prva 23 poglavqa kojima je dodata legenda o smrti kraqa Zvonimira, kao i prevod hrvatske redakcije na latinski, koji je obavio Marko Maruli} 1510. Za taj letopis Klai}eva ka`e da je “odvi{e dalek izvor za povijest Hrvata u doba narodne dinastije”, kao i da wegov pisac “zna malo ili gotovo ni{ta o doga|ajima u krajevima sjevernije ili zapadnije od Cetine.” (str. 17.) Posebno wegova hrvatska redakcija “pokazuje namjerno ubacivawe hrvatskog imena u prvotni Dukqaninov tekst.” (str. 17.) Nikada nijedan ozbiqan istori~ar Letopis popa Dukqanina nije tretirao kao pouzdan istorijski izvor, mada je Ra~ki “cijenio wegove geografske podatke”, a [i{i} ga smatrao za “na{ega prvog kwi`evnika.” (str. 17.) U predgovoru me|uratnog izdawa Letopisa, [i{i} pi{e da je pop Dukqanin najverovatnije bio Srbin. Nada Klai} ka`e da je tu re~ o skupu “doista razli~itih vijesti koje katkad nisu sadr`ajno ni povezane” (str. 17-18.), u koje su uneseni razni raniji rodoslovi, `itija i legende, ~iji izvornici nisu sa~uvani. U svemu tome, pravi dukqanski letopis obuhvata samo zbivawa iz jedanaestog i dvanaestog veka dukqanske istorije. Pop Dukqanin sa svoje strane u uvodu potvr|uje da je sa slavenskog na latinski preveo spis “Kraqevstvo Sklava”, odnosno Slovena. a) Nau~ni osvrt na falsifikate Dominika Mandi}a Po ovom pitawu Nada Klai} se osvr}e na glavnog hrvatskog istoriografskog falsifikatora Dominika Mandi}a, pa napomiwe: “Poistove}uju}i naziv Sklavi s nazivom Hrvati, D. Mandi} je u nizu svojih radova nastojao dokazati da je hrvatska redakcija starija od latinske i da je regnum Sklavorum = kraqevstvo Hrvata. Mandi} misli da je kronika “Kraqevstvo Hrvata” nastala u Dukqi i da je “djelce bilo napisano najprije i glavno da opravda progla{ewe Dukqe kraqevstvom”..., jer je tobo`e “od starine Dukqa bila sastavni dio op}ega hrvatskoga kraqevstva”. Bez ikakva smisla za 447

stvarni historijski razvitak tvrdi da je ta kronika napisana “izme|u god. 1074., kad je Mihajlo poslije smrti Kre{imira Velikoga po~eo raditi o samostalnoj kraqevini Crvene Hrvatske, i god. 1081. kada je umro Mihajlo, prvi kraq Dukqe.” (str. 18.) U svojim “Raspravama i prilozima iz stare hrvatske povijesti” Dominik Mandi}, kako zapa`a Klai}eva, “ipak mora priznati “neispravnu osnovicu i druge slabo}e” ovog izvora kojemu je, kako on misli, glavna svrha da poka`e kako je Dukqa “sredi{te i dukqanska vladarska obiteq glavni nosilac dr`avnoga `ivota svih Hrvata u prvim stoqe}ima wihova `ivota na Jadranu.” (str. 18.) Uostalom, kad bi se zdravo za gotovo prihvatila Dukqaninova fantazmagorija o prvobitnom postojawu jedinstvene srpsko-hrvatske dr`ave pod izvesnim vladarem Svetopelegom, onda treba imati u vidu da on Crvenu Hrvatsku locira u Gorwoj Dalmaciji. Gorwa Dalmacija svakako ne mo`e biti Dukqa. Kako Klai}eva komentari{e, slede}i tekst Letopisa, “Svetopelekova se dr`ava raspadala na dva dijela, od kojih je jedan, Primorje, bio podijeqen na Bijelu Hrvatsku (Kroacia Alba) ili Dowu Dalmaciju i na Crvenu Hrvatsku (Kroacia Rubea) ili Gorwu Dalmaciju. Onaj dio te Svetopelekove dr`ave koji se nalazio sa sjeverne strane jadransko-pontske razvodnice nazvao je Svetopelek, ka`e Dukqanin, Srbijom ili Zagorjem (Transmontana), koja se opet dijelila na Ra{u i Bosnu. Ostaju}i i daqe vjeran slici te Svetopelekove “hrvatsko-srpske” – dakako izmi{qene dr`ave, Dukqanin je katkada govorio i o vladarima ili banovima Bijele Hrvatske. Sve su to prili~no nepouzdane vijesti, tako da ih kriti~ka historiografija jedva uzima u obzir.” (str. 19.) Za istoriografiju mogu biti va`ni podaci iz Letopisa kojima je pop Dukqanin bio savremenik ili koji su se nedugo pre wegovog dolaska na svet desili, kao, na primer, podaci o kraqu Tomislavu i wegovoj borbi protiv ugarskog kraqa Arpada. “Iz citiranih Dukqaninovih vijesti nije te{ko razabrati da qetopisac nije znao gotovo ni{ta o Hrvatima ni o onom dijelu Svetopelekove dr`ave koju on zove Bijelom Hrvatskom ili Dowom Dalmacijom. Stoga je prebacivawe tzv. duvawskog sabora u Hrvatsku Trpimirovi}a bilo pogre{no. I to ponajvi{e zbog toga {to je danas dokazano da se Dukqanin slu`i za sastav jednog dijela svoga IX poglavqa @i}em Sv. Konstantina ili slavenskim originalom Konstantinove legende, ali tako da je prera|uje prema svojoj potrebi. To je toliko prijeporni “liber Metodios”. Dukqanin je svjesno i namjerno doveo pokr{tewe Slavena na Jadranu u vezu s misionarskim radom Sv. Konstantina. Koceq Konstantinove legende postaje Budimir koga Metodije krsti na prolazu u Rim. Dukqaninov opis saborovawa na Duvawskom poqu protivi se pretpostavci da u Svetopelegu (Svatopluku) treba gledati bilo kojega od hrvatskih vladara. Sabor se odr`ava u Omi{u, na Dukqaninovoj granici izme|u Bijele i Crvene Hrvatske, dakle ta~no na polovici izmi{qene Svetopelekove dr`ave. Sredi{te te dr`avne jedinice nije neko mjesto u Hrvatskoj – Dukqanin zna samo za Vinodol kao granicu Bijele Hrvatske – jer Svetopelek se dodu{e kruni na “duvawskom” saboru, ali je pokopan u Dukqi (in civitate Dioklitana), a ondje su se izabirali i svi wegovi nasqednici. Najvi{e se dukqanski qetopisac 448

odao tada kad je govorio o tobo`wem kraqevu nalogu da se na saboru posvete dva nadbiskupa, salonitanski i dukqanski. Politi~kim granicama Bijele i Crvene Hrvatske odgovara i tobo`wa jurisdikcija novopostavqenih nadbiskupa. Prema tome, Dukqanin je `elio dokazati da dubrova~ka nadbiskupija uop}e nije postojala, {to je razumqivo zbog borbe koja se vodi izme|u Bara i Dubrovnika od kraja XI st.” (str. 19-20.) Ipak, u nekim slu~ajevima hrvatska istoriografija je na Dukqaninovim podacima temeqila neke svoje iskaze “kad ih je mogla bar donekle opravdati drugim izvornim materijalom.” (str. 20.) Nada Klai} kao konkretne primere izvodi podatke da se upravo na osnovu Dukqaninovog pisawa pretpostavqa “da je Mihajlo Kre{imir II zavladao Bosnom, da su Kre{imir i Gojslav priznali vlast Bazilija II koji je prodro sve do granica Bijele Hrvatske. Potpomognuta i nekim drugim podacima mogla se braniti i tvrdwa o Tomislavovim uspjesima u Slavoniji. Ali, nema razloga da i daqe podr`avamo mi{qewe da je “duvawski sabor” odr`avao Tomislav ili bilo koji drugi hrvatski vladar. On otpada dakle i kao podloga za tvrdwu da se na wemu okrunio Tomislav za hrvatskoga kraqa.” (str. 20.) Ono {to je u svemu ovome najva`nije jeste ~iwenica da “historiografija jo{ nije na{la odgovor koji zadovoqava na pitawe kako je Dukqanin do{ao do naziva Bijela i Crvena Hrvatska. Mo`da bismo wegove nazive odbacili kao plod ma{te da se s Dukqaninom ne sla`u i neki bizantski pisci iz XI i XII st. koji spomiwu Hrvate u Dukqi. Stoga je postavqena hipoteza da je Crvena Hrvatska (Dukqa + Dalmacija) bila samostalna politi~ka jedinica do Nemawe (V. Klai}). Prema jednom drugom mi{qewu do takva je naziva do{lo zato {to su bizantski pisci identificirali Srbe i Hrvate. ^ini se ipak da je najprihvatqivije tre}e, prema kojem je rije~ o “nekoj postoje}oj, realnoj skupini qudi, koji su nosili hrvatsko ime... dakle o nekom kraju (u Dukqi) koji je bio nastavan Hrvatima”. Posve je razumqivo da takva pretpostavka ne zna~i da je Crvena Hrvatska bila sastavni dio hrvatske dr`ave, “pa ~ak ni to da se ovdje radi o etni~kim Hrvatima u onom smislu kao i u Hrvatskoj gdje je to ime bilo ne samo nacionalno, nego i politi~ko (dr`avno).” (str. 20.) Po mi{qewu Nade Klai}, za hrvatsku istoriju je mnogo va`nija hrvatska redakcija Letopisa zbog dodatka koji sadr`i vesti o ubistvu kraqa Zvonimira. Kod novijih istori~ara preovla|uju}e je mi{qewe Ferde [i{i}a da je hrvatska redakcija Dukqaninovog letopisa nastala u ~etrnaestom veku “zbog sadr`aja pripisa u kartularu samostana Sv. Petra u Solinu koji je tako|e datiran tim stoqe}em. [i{i} se pri takvom datirawu slo`io s Ra~kim, ali nije s Jagi}em i Crn~i}em koji su bili za XV st. Vladimir Mo{in se, naprotiv, u tom pribli`io odavno izre~enom mi{qewu Luke Jeli}a prema kojem je hrvatska redakcija nastala prije latinske te je wezina prerada.” (str. 20-21.) Na takvim proizvoqnim konstrukcijama Dominik Mandi} je 1957. prvi put izneo hipotezu o duvawskom saboru datiraju}i ga 753. godinom. “Hipoteza je tipi~na za Mandi}ev na~in rada jer je wemu stran ne samo kriti~ki odnos prema izvorima, ve} on izgra|uje hipoteze na potpuno nedokazanim pretpostavkama.” (str. 21.) 449

b) Dokazi grubog prekrajawa izvornog Letopisa u hrvatskoj redakciji Tekstovna veza i me|uzavisnost Letopisa popa Dukqanina i wegove hrvatske redakcije je nesumwiva, ali su sve tvrdwe da je redakcija starija od izvornika deplasirane. Hrvatska redakcija nije ni prevod “nego, na nekim mjestima vrlo slobodna prerada”, a hrvatski redaktor se “nije ustru~avao mijewati tekst gdje mu je to bilo potrebno. Ne mislimo samo na sitne dodatke kojima pro{iruje re~enicu. Rije~ je o takvim mjestima na kojima namjerno mijewa latinski tekst i koja upravo upadaju u o~i, jer pokazuju da autor poznaje mnogo mawe historije od Popa Dukqanina i da je upu}en samo na wegovo djelo. Karakteristi~no je za autora hrvatske redakcije i to da ume}e Hrvate i ondje gdje ih latinska redakcija nema. Autor hrvatske redakcije ne poznaje naziva Slaveni o~ito zbog toga {to ne `eli upotrebqavati izraz koji u wegovo vrijeme vi{e nije poznat. Dukqaninovo IX poglavqe koje je neobi~no bogato podacima zbuwuje ga. On Svetopelega pretvara u Budimira koji vlada svetim pukom, a izbacuje vladarska i papinska imena kako mu se svidi. Zna~ajno je tako|er da izostavqa naziv Crvena Hrvatska i poznaje samo Bijele Hrvate i Gorwu Dalmaciju. Vjerojatno misli da se Dukqanin zabunio jer u wegovo vrijeme vi{e nema Crvene Hrvatske. U posqedwem zajedni~kom poglavqu ne ustru~ava se izvr{iti temeqite promjene latinskog predlo{ka jer mu treba logi~an uvod u prikaz Zvonimirove pogibije, koju dodaje. On prikazuje Hrvate kao nedostojne dobroga vladara. A Zvonimir je taj dobar vladar koji “ne moga{e zlo videti” i zato “on ne bi{e za Hrvate”. Prera|iva~ latinske redakcije ostaje vjeran slici idealne politi~ke jedinice Budimira, jer i Zvonimir vlada Primorjem i Zagorjem. Me|utim, kad su “papa i cesar velikoga grada Rima” pozvali Zvonimira u kri`arski rat “Bogom prokleti i nevirni Hrvati” ubijaju svoga kraqa govore}i “Boqe da jedan umre nere tolik puk da pogine”. Umiru}i ih kraq zato prokliwe “da bi ve}e Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podlo`ni bili”. Kad je ugarski kraq Bela ~uo za Zvonimirovu pogibiju, dolazi u Hrvatsku i pokorava Hrvate kazniv{i ih tako zbog ubojstva dobroga kraqa Zvonimira.” (str. 21-22.) Ina~e, i hrvatska redakcija sadr`i pri~u o podeli prvobitne zajedni~ke srpsko-hrvatske dr`ave, ali se tu ka`e da je ju`ni deo, od Dalme (zapravo Omi{a na u{}u Cetine) do Dra~a naseqen Srbima. “Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, {to su Dalmatini Ni`wi. I jo{ od mista Dalme do Bandalona grada, ~a se sada zove Dra~, dotla prozva Gorwu Dalmaciju i to(li) koje Surbiju, ~a jest Zagorje.” (str. 22.) [to se dodate pri~e ti~e, Nada Klai} zakqu~uje: “Danas je sasvim jasno da je Dodatak legenda koja nema historijsku ve} izmi{qenu jezgru. Posqedwe rije~i umiru}ega kraqa pokazuju da je ova legenda – za razliku od drugih – `eqela protuma~iti za{to Hrvati nemaju vladara “svoga jezika”. Mi{qewe koje ima pisac hrvatske redakcije o Hrvatima tako je nepovoqno da je malo vjerojatno da je ovaj oblik legende o Zvonimirovoj smrti nastao u Hrvatskoj. Kako autor hrvatske redakcije ne zna ni u Dodatku ni vi{e ni boqe o Hrvatima od Popa Dukqanina, to je sva prilika da je i on `ivio daleko od Hrvatske. Vrlo je 450

te{ko odrediti vrijeme postanka hrvatske redakcije bez prethodnih lingvisti~kih ispitivawa. Slika dru{tvenih i politi~kih odnosa u posqedwim poglavqima hrvatske redakcije mogla bi upu}ivati na XV st. Hrvatska redakcija je, dakle, mla|a varijanta Qetopisa popa Dukqanina. Izmjene koje nepoznati autor hrvatske redakcije provodi u Dukqaninovu djelu nisu za nas ni od kakve vrijednosti. A legenda o Zvonimirovoj smrti samo je najstarija dosad poznata varijanta, i to joj daje odre|enu prednost pred mla|im legendama.” (str. 22.) v) Demistifikacija dela arhi|akona Tome Nada Klai} smatra da je i delo splitskog arhi|akona Tome nepouzdan istorijski izvor, iako je sto godina mla|i Toma, neuporedivo u~eniji i obrazovaniji od Dukqanina. On je identifikovao Slovene uop{te i Hrvate posebno sa Gotima. Me|utim, dragocen je wegov katalog splitskih nadbiskupa koji su zapam}eni, u koji paralelno unosi imena hrvatskih vladara. “Zbog takva sistema uno{ewa podataka Toma je spomenuo Tomislava i Branimira kao knezove (duces) i Dr`islava kao prvoga hrvatsko-dalmatinskoga kraqa koji je iz Bizanta dobio znakove kraqevske vlasti i naslov eparha i patricija.” (str. 24.) Povodom jedne hronike i jednog izvornog fragmenta gori~kog arhi|akona Ivana iz ~etrnaestog veka vo|ena je polemika da li je re~ o falsifikatu ili ne. Vjekoslav Klai} i Ferdo [i{i} su smatrali da je re~ o falsifikatu, dok je Frawo Ra~ki “uzeo u obranu i autora i sam tekst Kronike.” (str. 29.) Me|utim, kako komentari{e Klai}eva, “treba naglasiti da je sadr`aj tog fragmenta bio u drugoj polovici XIX st., u razbuktaloj borbi izme|u Hrvata i Ma|ara vrlo nezgodan jer je donosio vijesti koje nisu `eqele prihvatiti kao vjerodostojne ni ugarska ni hrvatska historiografija. Autor fragmenta po~iwe svoj prikaz s kraqem Stjepanom I Arpadovi}em i pita se kako je zapadni dio Slavonije (od Lowe do {tajerske granice) izgubila Ugarska u korist hrvatskih kraqeva. Hrvatskoj je historiografiji bilo te{ko prihvatiti taj podatak jer nije htjela ~uti o ugarskoj vlasti u Slavoniji od Tomislava do Kre{imira IV. Ma|arima tako|er nije bilo svejedno doka`e li se da je Stjepanu I pomagao hrvatski kraq Kre{imir i da mu je zato ustupqen dio Slavonije koji je kasnije predan Kre{imirovoj k}eri i Emerikovoj zaru~nici. Jer taj je dio Slavonije prema podacima Fragmenta zahtijevao hrvatski kraq Zeanus (Stjepan) poslije 1035. god. Kronika daqe pripovijeda kako je u doba kad je car Henrik vodio Petra natrag na prijestoqe, hrvatski kraq Stjepan “Vojsklavus apelatus” pqa~kao srpske krajeve do Drine i kako je postavio za bana Prasku. Ali, kad je do{ao na ugarsko prijestoqe Andrija, on obnavqa kraqevska prava nad Slavonijom i zato ondje postavqa za bana svoga brata Adalberta (Belu). Bra}a su na to primorala hrvatskoga kraqa da vrati Slavoniju na stare granice, tj. na Cetinu. Pri~aju}i daqe o zbivawima u XI st. dolazi do Zvonimira koji je dobio sa `enom, sestrom Gejze i Ladislava onaj dio Slavonije koji je neko} Stjepan I namijenio Kre{imirovoj k}erci. Oja~an ovim srodstvom Zvonimir je do{ao do hrvatskoga prijestoqa. Prema tome, autor je Odlomka htio pokazati kako se u XI st. neprestano mijewa451

la vlast nad zapadnim dijelom Slavonije, ali je pravo na wu imao hrvatski vladar jer je jo{ od 1035. god. bila miraz hrvatske princeze.” (str. 29.) Milan [uflaj je vrlo ozbiqnim radom utvrdio da je “Ivan Gori~ki autor i Fragmenta i Kronike i da se za sastav slu`i nekom pe~ujskom kronikom iz XI st. Na to ga upu}uju podaci o Adalbertu (Beli) i neki drugi podaci. On ispravno isti~e da se granice ustupqene Slavonije podudaraju sa granicama zagreba~ke biskupije, dok su podaci o hrvatskom vladaru Stjepanu Vojislavu uzeti vjerojatno iz neke ju`nodalmatinske kronike, ali su iskvareni. Pisac je zamijenio hrvatskog i dukqanskog vladara, a to se lako moglo dogoditi u doba kad su imena Hrvat i Srbin bila sinonimi. Sa spomenutim se mi{qewem nije slo`ila ni hrvatska ni ugarska historiografija, iako nitko nije ulo`io odvi{e truda da opovrgne [uflajevu ocjenu Odlomka.” (str. 30.) Frawo Ra~ki i Miho Barada koristili su ovaj izvor u tuma~ewu ugarsko-hrvatskih odnosa jedanaestog veka, a Nada Klai} ka`e kako “upravo ~iwenica da su li~nosti i neka zbivawa opisana u Fragmentu historijski ta~ni, ne dopu{ta nam da se povedemo za onim autorima koji su potpuno zabacivali ovaj izvor. Nije, {tovi{e, nevjerojatno da je autor Fragmenta zaista bio Ivan Gori~ki.” (str. 31.) g) Epsko tuma~ewe Pakta konvente Ipak, najzna~ajniji dokument o kome su stariji hrvatski istoriografi najvi{e raspravqali, svakako je Kvoliter ili Pakta konventa, zato {to su iz wega izvo|ena oficijelna, politi~ka i nau~na mi{qewa o prirodi ugarsko-hrvatskih odnosa kroz vekove. “Politi~ki su obziri, dakle, historiografiji nametali du`nost da pod svaku cijenu brani autenti~nost Pakta konventa.” (str. 31.) Wegov nepoznati autor pi{e kako je ugarski kraq Koloman sklopio ugovor sa predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena, koji se sastojao od tri ta~ke: “prvo, da spomenuti plemi}i dr`e u miru sve svoje posjede; drugo, da ni jedno od dvanaest plemena ne pla}a kraqu porez ili tribut, i tre}e, da u slu~aju obrambenoga rata svako pleme – ukoliko kraq po{aqe po wih – dovede deset kowanika na svoj tro{ak do Drave, a odatle po Ugarskoj du`ni su ratovati na kraqev tro{ak tako dugo dok traje rat.” (str. 32.) Kako isti~e Nada Klai}, “starijoj je historiografiji bilo naro~ito stalo da doka`e kako su Pakta konventa “dr`avno-pravni” ugovor, kako je prema tome hrvatski narod po svom predstavni{tvu pregovarao s Kolomanom kao ravnopravan faktor. Ne vode}i ra~una o tome da su takvi ugovori za pojmove XII st. potpuno nepoznati i nemogu}i, neki autori, osobito pravnici (Kostren~i}, Mandi}) podr`avaju jo{ i danas teoriju o dr`avnopravnom karakteru Pakta konventa. Me|utim, [i{i}eva kolebawa u tuma~ewu toga izvora mogla su odavno histori~are uputiti u osnovni problem. Naime, ako je on sam pod pritiskom nau~ne savjesti i objektivne analize izvora porekao jo{ 1914. god. Pakta konventa javnopravni karakter, onda je, unato~ tome {to je on kasnije {utke pre{ao preko svoga mi{qewa, bilo jasno {to se o tom izvoru mo`e kona~no zakqu~iti.” (str. 32.) U tom pogledu je otvarano jo{ jedno va`no pitawe, koje Klai}eva izla`e na slede}i na~in: “Zna~ajno je da se u starijoj historiografiji nije mnogo vodilo ra~una o stvarnom postojawu plemstva dvanaestoro plemena po~etkom XII st. Novija je historiografija u tom pogledu napredovala. Budu}i da 452

su Pakta konventa slu`ila kao izvor za dru{tvene odnose, a ne politi~ke, trebalo je ipak rje{avati i pitawe kako, gdje i kada je u Hrvatskoj nastalo plemstvo dvanaestoro plemena. U rje{avawu toga pitawa dosta se lutalo, ponajvi{e zbog toga {to je polazna ta~ka ispitivawa, tj. tvrdwa da je dvanaest plemena doista postojalo u 1102. god. bila neispravna. To je glavni razlog za{to M. Barada nije mogao spasiti svoju teoriju o dvanaestoro plemena odnosno o postanku “vlasteoskog plemstva”, pa ju je Q. Hauptmanu bilo lako pobiti. Me|utim, ni Hauptmanu nije po{lo za rukom dokazati da su Pakta konventa zaista nastala u XIII st. Nitko, naime, nije sumwao u to da su neka od dvanaest plemena postojala u XII i XIII st. samo nikome nije polazilo za rukom dokazati postojawe plemstva dvanaestoro plemena prije sredine XIV st. Zapravo otkad je Hauptman proglasio Pakta konventa falsifikatom, kriti~kom je histori~aru samo preostalo da s pomo}u autenti~nih izvora o dvanaestoro plemena odredi vrijeme postanka Pakta konventa.” (str. 32-33.) U ~etrnaestom veku se pojavio prvi autenti~ni dokument o ustanovi dvanaest plemena i najstariji rukopis u kome je upisan tekst Pakta konventa. “Autenti~ni su izvori pokazali da osnovni sadr`aj Pakta konventa nije la`an. ^lanovi dvanaestoro plemena zaista su u`ivali oprost od pla}awa poreza – dakako poslije 1347. god., kad se savez formirao. ^ini se da je i vojna obaveza svakoga plemena u Pakta konventa ta~no zapisana, jer je vrlo vjerojatno kraq smawio vojnu obvezu tome ni`em plemstvu u Lu~koj `upaniji na taj na~in {to u vojsku nije morao i}i pojedinac nego po deset kowanika iz svake plemi}ke op}ine (ili plemena). Prema tome, Pakta konventa nisu nikakav “dr`avno-pravni” ugovor ili diploma ili “slobodni povjesni sastav” (Barada), nego pri~a o tobo`woj plemenitosti plemstva dvanaestoro plemena od 1102. god. Legenda je, kao i tolike druge, imala zada}u da poka`e kako je stara plemenitost ni`ega hrvatskog plemstva, i zato nema dokaza da je ikada bila upotrijebqena u javnom ili slu`benom `ivotu sredwovjekovne Hrvatske.” (str. 33.) d) Sedam nepostoje}ih banova Nesporni je istorijski falsifikat Pripis kartularu samostana Sv. Petra u Solinu, poqi~ko primorje kod Splita, u kome anonimni autor pi{e da je u Hrvatskoj bilo sedam banova (hrvatski, slavonski, po`e{ki, podravski, albanski i sremski) koji su birali kraqa ako je prethodni umro ne ostaviv{i mu{kog naslednika. Pri tome su navodno iz {est plemena birani banovi, a iz ostalih {est `upani. “O nekoj historijskoj jezgri u toj pri~i ne mo`e biti govora.” (str. 34.) I splitski tekst anonimnog autora, poznat po obelodawiva~ima kao “Lukari – Qubavac”, falsifikat je bez ikakve istorijske vrednosti, iako je Ferdo [i{i} smatrao da bi mogao biti autenti~an. |) Rasprava o sumwama u ta~nost Porfirogenitovih navoda Nada Klai} raspravqa dovo|ewe u sumwu i pisawe Konstantina Porfirogenita o vizantijskoj dominaciji na Balkanu u vreme doseqewa Srba i Hrvata i wenoj presudnoj ulozi u pokr{tavawu Hrvata. Car-istori~ar je 453

opisivao da su se Srbi i Hrvati, po naredbi cara Iraklija, naselili u Dalmaciji, “i to po{to su odanle istjerali Avare (Hrvati) ili po{to su avarsku zemqu na{li napu{tenu (Srbi).” (str. 37.) Komentatori su zapa`ali protivre~nosti u wegovom delu, a neki konstatovali da je to poglavqe naknadno u delo uba~eno, kad je re~ “osobito o podacima o polo`aju Velike ili Bijele Hrvatske ili u opisu politi~kog polo`aja Bijelih Hrvata u pradomovini.” (str. 37.) U tome se i{lo tako daleko da su carevi iskazi apriori diskvalifikovani kao rezultat wegovog ma{tawa. “Me|utim, kad je i svestrano ispitivawe imena Hrvat u ~e{kim, ruskim i poqskim izvorima do XI st. pokazalo da careva Bijela ili Velika Hrvatska nije “zemqa fantazije”, kako je to tvrdio V. Jagi}, carev je autoritet ponovo uspostavqen. Otad mu se jedino jo{ zamjeralo da nije ni{ta znao o naseqavawu Srba, a da je ipak prema hrvatskoj seobi sastavio tekst o srpskoj seobi (Grafenauer), kao, posve razumqivo, i to da je uveli~avao ulogu Bizanta ondje gdje je imao za to najmawe razloga.” (str. 37.) Ipak, kako Klai}eva nastavqa, “sadr`aj 32. poglavqa upu}uje na zakqu~ak da car mnogo boqe poznaje srpsku nego hrvatsku povijest, {to je uostalom razumqivo. On osobito dobro poznaje Srbiju X stoqe}a. Detaqno se zadr`ava na prikazu politi~kih prilika i zavr{ava i ovo poglavqe popisom “naseqenih” gradova u pokr{tenoj Srbiji; wemu dodaje i gradove u “zemqici” Bosni.” (str. 38.) Od ostalih vizantijskih izvora interesantno je da Ivan Scilices polovinom jedanaestog veka, u svome letopisu povodom Bodinovog ustanka protiv Vizantije 1073. godine pi{e “narod Srba, koje tako|er zovu Hrvati.” (str. 39.) I kasnije }e se neretko de{avati da stranci, ne uo~avaju}i specifi~nosti dva slovenska naroda, vr{e zamenu wihovog imena ili ta dva imena identifikuju kao sinonime. e) Ocena vrednosti radova hrvatskih istori~ara Ocewuju}i vrednost istoriografskih dela hrvatskih pisaca, Klai}eva isti~e zna~aj dela Johanesa Luciusa koji je 1966. u Amsterdamu objavio kwigu “Kraqevstvo Dalmacije i Hrvatske u {est kwiga”, s obzirom da je ovaj autor obra|ivao mnogo izvornog materijala. Dela Josipa Mikocija iz 1806., Ivana [veara iz 1839-1842. i [ime Qubi}a iz 1864. ve} bi se po kvalitetu materijala mogla smatrati svojevrsnim istorijsko-publicisti~kim kuriozitetima, bez nau~nog zna~aja. Prve istoriografske sinteze rane hrvatske istorije, koje su dali Tadija Smi~iklas u “Povijesti hrvatskoj” iz 1882. i Vjekoslav Klai} u prvom tomu svog petokwi`ja, odavno su zastarele i danas bez nau~nog zna~aja. Tako su najzna~ajniji autori dela kojima se obra|uje najstariji period hrvatske pro{losti, po mi{qewu Nade Klai}, Frawo Ra~ki u drugoj polovini devetnaestog i Ferdo [i{i} u prvoj polovini dvadesetog veka. Zna~aj ovog drugog utoliko je ve}i {to Ra~ki nije uspeo da pru`i celovitu i zaokru`enu sintezu. [i{i}evo delo “Povijest Hrvata u doba narodnih vladara” faktografski je ta~no, a {to se nedostataka ti~e, Nada Klai} je mi{qewa da se me|u wima “najte`e osje}a [i{i}eva te`wa da karakter najstarijih hrvatsko-ugarskih odnosa prika`e modernim pojmovima. Prenose}i pojam moderne dr`ave u rani sredwi vijek, [i{i} je – i za wim wegovi sqedbenici – uzalud nastojao dokazati me|unarodni karakter 454

tzv. Pakta konventa ili tobo`wu personalnu uniju Hrvata s Ugrima po~etkom XII st.” (st. 56.) Svi koji su kasnije pisali preglede hrvatske istorije dr`ali su se [i{i}evog okvira i wegove osnovne slike, kao Kati} 1936., Barada 1943. i Hauptman 1944. Za delo Josipa Horvata “Kultura Hrvata kroz tisu}u godina” iz 1939. Klai}eva ka`e da je napisano “u slobodnom publicisti~kom duhu”, uz op{tu ocenu prema kojoj: “Nevezan nau~nom strogo{}u Horvat je, posve razumqivo, mogao sebi dopustiti slobodu kakvu ne podnosi stroga nau~na i kriti~ka historija.” (str. 58.) Povodom kwige Zvonimira ^rwe “Kulturna historija Hrvatske” iz 1965. Nada Klai} isti~e da ^rwa vrlo ~esto zamewuje ~iwenice vulgarizacijama i smjelim, ali i neta~nim tvrdwama.” (str. 58.) Po pitawu etnogeneze Hrvata, zbog nepostojawa dovoqno izvornog materijala, u devetnaestom veku veliki uticaj su imale “politi~ke prilike koje su iskrivqavale rezultate do kojih je mogla do}i objektivna nauka.” (str. 59.) Frawo Ra~ki je smatrao da su Hrvati u etnografskom smislu u vreme doseqavawa predstavqali samo jedno pleme, koje se daqe geneti~ki delilo u pet ili sedam rodova, kao i da je wihovo tada{we plemstvo izraslo iz tipi~nih slavenskih dru{tvenih odnosa toga vremena. “Slavensku }e teoriju Ra~koga zamijeniti nekoliko godina kasnije Klai}eva hrvatska teorija. Ta promjena od slavenske do hrvatske teorije ili ta~nije od slavenske do neslavenske otvorila je vrata nakon Klai}a razli~itim kombinacijama koje su se nastojale iskoristiti u politi~ke svrhe.” (str. 60.) Na osnovu spisa Konstantina Porfirogenita i splitskog arhi|akona Tome, Klai} je poreklo hrvatskog plemstva prona{ao u doseqewu, pa Nada Klai}, obja{wavaju}i osnovnu tezu Vjekoslava Klai}a, donosi citat iz jednog wegovog dela: “Svi osvaja~i Hrvati smatrali su se odslije prema starijim pokornim `iteqima ma kojega porijekla odabranim, plemenitim razredom pu~anstva; oni su bili gospodari osvojene zemqe, a svi prija{ni `iteqi wihovi podanici.” (str. 60.) Ona prime}uje da je Klai} “dodu{e dopustio da je tijekom vremena prestala svaka razlika u etnografskom pogledu”, ali “ostala je bitna razlika u socijalnom i pravnom obziru”. “Zato se otad stanovni{tvo dijelilo na plemenite Hrvate i neslobodne qude ili kmetove na “plemen{tinama plemenitih Hrvata”... ^im se, dakle, postavilo pitawe socijalnog dualizma nedostajao je samo jedan korak da se Hrvate – osvaja~e ili “gospodare Slavena” u~ini strancima.” (str. 60.) Taj korak, dodu{e, nije napravio Vjekoslav Klai}, ali jeste Poqak Gumplovi~. “Kao sociolog ne mare}i mnogo za ta~nost historijske metode i potrebu historijskog dokaza, on je na osnovi vrlo povr{nih argumenata tvrdio da su Hrvati slavizirani Goti, i to potomci onih Gota koji su se nakon 375. god. povukli u Galiciju i ondje zavladali Slavenima. Kao jedno od upori{ta wegove teorije slu`ili su mu podaci arhi|akona Tome o Gotima... Upravo primjer Gumplovi~a pokazuje kako je opasno i, gledaju}i s nau~nog stajali{ta, pogre{no upotrebqavati sredwovjekovnog pisca XIII st. za dokazivawe historijskih ~iwenica koje su starije devet stoqe}a. Uza sve to gotska teorija o porijeklu Hrvata i daqe je podr`avana samo na osnovi “gotomanije” dvaju pisaca: popa Dukqanina i arhi|akona Tome. Ona je, dakako, imala korijewe i u Herderovu shva}awu “pitome slavenske du{e” i slavenske 455

miroqubovisti, sve odlike koje tobo`e nisu dopu{tale da Slaveni sami stvore dr`avnu organizaciju. Sociolo{ka su istra`ivawa tobo`e dovela do istih rezultata, pa se odjednom javilo uvjerewe da su u svih Slavena strani osvaja~i organizirali dr`ave.” (str. 60.) Takvo gledi{te zastupao je i slovena~ki geograf J. Rus. “Za razliku od Gumplovi~a, on je smatrao da su Hrvati “gotizirani” na Balkanu. U novim raspravama... Rus se nije ustru~avao tvrditi da su Hrvati jedno od najbrojnijih isto~nogermanskih plemena. Me|u te tobo`e germanske Hrvate do{li su Slaveni kojima su Hrvati dali “dr`avotvornost” odnosno dinastiju i plemstvo.” (str. 60.) Rusov stav je podr`ao J. Kelemina. “Kritika je uglavnom vrlo o{tro odbila ovu gotsku teoriju. Nije dodu{e imala mnogo posla jer su Rusove konstrukcije bile plod ili nepoznavawa problematike ili wegove ma{te... A kritika je lingvisti~kih Rusovih izvora – osobito {to se ti~e imena – tako|er pokazala da je on bio u zabludi koja je potekla iz nepoznavawa “germanskih glavnih zakona”... U pohvalu gotske teorije upustio se me|u histori~arima samo K. [egvi}... Prema tome, zasnovana na odve} labavim temeqima i pri tom katkad optere}ena pritiskom nezdravih politi~kih tendencija, gotska teorija o porijeklu Hrvata nije se mogla odr`ati.” (str. 60-61.) Qudomil Hauptman je do kraja izgradio iransko-kavkasku teoriju o poreklu Hrvata, inspirisan, poput jo{ nekih istori~ara i filologa, pronalaskom li~nog imena Horoatos na krimskim Tanajskim plo~ama iz drugog i tre}eg veka. Niko @upani} je poku{ao dokazati da “prvobitni Hrvati nisu bili Sloveni, ve} tu|e pleme iz azijske Sarmatije, koje je u oluji seobe naroda udes bacio u transkarpatsku slovensku domovinu, pa je sebi podvrglo neki dio puka, a taj se po~eo nazivati Hrvatima.” (str. 61.) Pri tome se @upani} pozivao na M. Vasmera koji je svojim filolo{kim istra`ivawima konstruisao zakqu~ak da su svi ju`noruski narodi, poput Skita, Sarmata, Alana, Oseta i Kimeraca iranskog porekla, kao i da na starom persijskom jeziku re~ “hurvata” zna~i “prijateq”. Neki su slavisti i ^erkeze ubrajali u Slovene-Ante, kao narod kavkasko-iranskog porekla. “Poslije Hauptmana poku{ao je i M. Barada od histori~ara dokazivati antsko porijeklo Hrvata, ali je wegov poku{aj kao nenau~an kritika posve zabacila.” (str. 62.) Ovakve proizvoqne rasprave o etnogenezi morale su ostati potpuno besplodne i pokazati se besmislenim. “Ta da se i moglo dokazati da osobno ime Horoatos potje~e od nekoga plemena, bi li se moglo samo na osnovi te ~iwenice tra`iti porijeklo ~itava plemena? Geneza je nekog plemena mnogo zamr{eniji proces koji je gotovo nemogu}e otkriti samo u histori~arskim okvirima. Arheolo{ki nalazi ukazuju na mije{awe razli~itih kultura na podru~ju koje se smatra prvotnom domovinom Hrvata. Zato se zasad mo`emo vratiti na mi{qewe starije historiografije koja nije vidjela razlog da Hrvate i Srbe izdvoji od ostalih Slavena.” (str. 62.) Ni re{avawe problema porekla imena “Hrvat”, u svakom slu~aju, “uz sebe nije nu`no vezivalo i pitawe geneze naroda koji to ime nosi.” (str. 62.) Pri tome je Tomo Mareti} ustanovio da se ne mogu “etimolo{ka ispitivawa potvrditi zna~ewem re~i.” (str. 63.) 456

2. Korak nazad u istorijskoj nauci Demaskirav{i veliki broj istoriografskih legendi koje su istorijski i pseudoistorijski pisci jedan od drugog nekriti~ki preuzimali, poput prisvajawa neretqanskog kraqa Slavca kao navodnog hrvatskog vladara ili o ubistvu hrvatskog kraqa Zvonimira, jer je na papin poziv hteo Hrvate da vodi u krsta{ki rat, mada u tom periodu apsolutno nema mogu}nosti da je uop{te spreman neki krsta{ki pohod, Nada Klai} se ponovo zadr`ava na pitawu Pakta konventa. “Jo{ se nekako mo`e razumjeti da su tzv. Pakta konventa ili Kvoliter (kako je taj izvor po~eo nazivati M. Barada), tj. tobo`wi ugovor izme|u kraqa Kolomana i predstavnika dvanaestoro plemena kraqevine Hrvatske, slu`ili do 1918. god. kao oslonac teoriji prema kojoj su se najstariji hrvatsko-ugarski odnosi zasnivali na nekom tobo`wem “me|unarodnom ugovoru”. Starija je historiografija ... namjeravala pomo}u Pakta konventa pobijati tvrdwe ma|arskih histori~ara da je Hrvatska osvojena zemqa. Borba je izme|u hrvatskih i ma|arskih histori~ara bila to `u~qivija {to protivnici nisu mogli dokazati svoje tvrdwe autenti~nim izvornim materijalom. Sakupiv{i tu golemu literaturu, F. [i{i} se 1914. god. ipak odlu~io na to da Pakta konventa odre~e javnopravni karakter. Tada je tvrdio da to nije nikakav “dr`avno-pravni spis” ili ~ak “me|unarodni”, nego obi~na kraqevska diploma za stanoviti ,ina~e vrlo veliki broj qudi u Hrvatskoj, Kapeli na jugu”... Ali, ovaj odlu~an korak do kojega su [i{i}a, kako je sam priznao, dovela “originalna istra`ivawa u prvom redu izvora samih, a onda i ukupne literature”... bio je tako smion da ga se i sam pobojao i da se doskora vratio na mi{qewe starije historiografije. Zato su u Povijesti Hrvata Pakta konventa opet “dr`avnopravni ugovor” ili “sporazum” koji je tobo`e u skladu “s dr`avnim ure|ewem onoga vremena”... Time je [i{i}, koji je jo{ 1914. god. vrlo jasno vidio problem, ne samo vratio besplodno raspravqawe na pogre{nu polaznu ta~ku ve} je i potpuno nepotrebno pre{u}ivawem vlastitih objektivnih rezultata onemogu}io da se ona nastavi.” (str. 73.) S obzirom da moderni dr`avnopravni istori~ari, poput Marka Kostran~i}a i Olega Mandi}a, ugledni univerzitetski profesori, “svaki na svoj na~in podr`avaju tu zastarjelu “dr`avno-pravnu” teoriju o Pakta konventa, onda se wihova mi{qewa mogu ocijeniti kao proma{ena. To vi{e {to je u me|uvremenu i historijska kritika odbacila Pakta konventa kao autenti~an izvor. Naime, Pakta konventa su poslije [i{i}a zanimala histori~are samo kao izvor za dru{tvenu problematiku, a ne politi~ku povijest Hrvata... Hauptman se najzad odlu~io na to da Pakta konventa proglasi falsifikatom koji je, prema wegovu mi{qewu, nastao u prvoj polovici XIII st. Budu}i da on nije ni~im osim tobo`wom analogijom s Andrijinom tzv. Zlatnom bulom iz 1222. god. opravdao postanak Pakta konventa upravo u to vrijeme..., ostala je i nakon wegova rada zada}a historiografije da poku{a odgovoriti na to pitawe. Taj posao i nije bio tako te`ak. Naime, kad se kriti~ki histori~ar treba odlu~iti izme|u jednoga jedinog falsifikata, tj. Pakta konventa, i nekoliko autenti~nih izvora – to je nekoliko isprava iz 457

druge polovine XIV st. – onda on u izboru nije slobodan; on se mora odlu~iti za autenti~ne izvore. A ti su vi{e nego jasno pokazivali da je oko 1350. god. postala ustanova plemstva dvanaestero plemena plemi}a kraqevstva Hrvatske... Wezini su se ~lanovi nalazili na podru~ju lu~ke `upanije, dakle ondje kamo ih je stavqao jo{ M. Barada... Kako je gotovo nominalna vlast Arpadovi}a i An`uvinaca u Hrvatskoj do 1347. god. prije~ila da se u woj podigne poseban sloj ni`eg plemstva, sam se od sebe nametao zakqu~ak da postanak navedenog plemstva treba datirati onim razdobqem kad je ugarsko-hrvatski kraq stekao u Hrvatskoj svoja prva upori{ta. To nije moglo biti prije 1347. god. Tako su stvarno autenti~ni izvori pokazali put pravilnom rje{ewu postanka plemstva dvanaestero plemena. Gledana u svjetlu tako rije{enog problema, tobo`wa Pakta konventa nisu ni{ta drugo nego vjerojatno neuspio poku{aj toga malog hrvatskog plemstva da pri~om o tristogodi{wem nobilitetu prikrije doba stjecawa stvarne plemenitosti. Ta bilo je mnogo otmjenije pohvaliti se plemenito{}u kakvu nisu mogle pokazati u tada{woj Hrvatskoj ni istaknute velika{ke porodice kao {to su bili Bribirci, Frankopani, krbavski Gu{i}i i drugi. Prema tome, kad se i histori~ari... vra}aju na Pakta konventa kao na izvor za postanak navedenoga plemstva ili kao “dr`avno-pravni” ugovor, onda dvostruko grije{e: jer ne samo da nisu u mogu}nosti autenti~nim izvorima dokazati postojawe plemstva dvanaestero plemena prije sredine XIV st., nego ostaju du`ni odgovor na pitawe kako je takav ugovor mogao nastati u feudalnom XII stoqe}u. Uostalom, objektivna se historiografija ipak danas odlu~ila na to da zabaci Pakta konventa..., pa je i to jedan od dokaza da je neobrazlo`eno podr`avawe zastarjelih teorija u bilo kojem vidu {tetno po historiografiju. Osim toga, ono prikazuje hrvatsku povijest u potpuno krivom svjetlu jer daje Kolomanu u Hrvatskoj takvu vlast kakvu on nikada nije imao.” (str. 73-74.) Da bi obuzdao krupne feudalce, velika{e, kraq je ~esto bio u situaciji da sklapa saveze sa ni`im plemstvom, kao uostalom, {to se to de{avalo svuda u Evropi. “Legenda o postanku dvanaest plemena za Kolomana 1102. god., nije imala drugu svrhu nego da poka`e tobo`we staro porijeklo seqa~koga plemstva lu~ke `upanije.” (str. 81.) Zato nema nikakve sumwe, “ako se unato~ takvome razrje{ewu problema plemstva dvanaestero plemena pojavquju u literaturi razli~iti poku{aji da se o`ivi zastarjela “dr`avnopravna” teorija o tzv. “Pakta konventa”, onda se to mo`e raditi samo na metodi~ki nedopu{ten na~in. Jer svaki histori~ar ili pravnik koji se upu{ta u rje{avawe problema posle Hauptmana mora po~eti raspravqati s kritikom izvora. A tzv. Pakta konventa ili postanak plemstva dvanaestero plemena u 1102. god. mogu se i daqe braniti samo na taj na~in ako se dade prednost falsifikatu pred autenti~nim izvorima. Prema tome, bilo radovi samoga Mandi}a... ili neke tobo`e kriti~ke primjedbe... drugih autora nemaju za kriti~ku historiografiju nikakve vrijednosti jer zna~e korak nazad. Osim toga, ona su plod nezdravih pojava u hrvatskoj istoriografiji.” (str. 81.) 458

a) Pseudoistoriografija na primeru Grgura Ninskog Posledwih decenija ubedqivo je opovrgnuta pseudoistoriografskom metodom dugo gra|ena i dozi|ivana legenda o ulozi Grgura Ninskog u borbi za upotrebu glagoqice, kao prvog nepobitno slovenskog pisma, u crkvenim spisima. Lovro Kati} i Miko Barada su, kako izve{tava Nada Klai}, “s dovoqno jakim dokazima utvrdili da se spomenuti ninski biskup bori za primat me|u dalmatinskim biskupima i da on nije bio vo|a glagoqa{a. Otad se svako vra}awe na starija tuma~ewa politike Grugra Ninskog mora smatrati proma{enim. To vi{e {to je Barada, po mom uvjerewu ispravno, posebno nagla{avao da su dalmatinski biskupi kao carigradski sufragani bili za{titnici glagoqice. Dakle, kad bi i bilo dopu{teno na osnovi jezika dijeliti crkvu na latinsku, tobo`e feudalnu i bogatu, i glagoqa{ku, tobo`e narodnu i siroma{nu, slika bi stvarnih prilika bila obrnuta: Hrvati vjerni Rimu i od wega zavisni mogli su braniti samo latinski liturgijski jezik, dok su dalmatinski biskupi imali dovoqno razloga da zadr`e dotada{wi obi~aj u upotrebi crkvenog jezika. Stoga treba odbaciti i mi{qewe Vladimira Babi}a (Historija naroda Jugoslavije I, str. 194. i d.) kao zastarjelo i neosnovano. Ali, jednako i neuspjele poku{aje Josipa Hama (Glagolizam i wegovo zna~ewe za Ju`ne Slavene...) koji je nastojao dokazati da je “glagolizam” izrazito hrvatski pokret. Zato sam smatrala potrebnim upozoriti na neodr`ivost teorije o hrvatskom glagoqa{tvu i vratiti raspravqawe na onu osnovu koju je djelomi~no utvrdio ve} i M. Barada (Historijska podloga hrvatskoga glagoqa{tva u X i XI stoqe}u).” (str. 88.) Ina~e, po pitawu slavenskoga liturgijskoga jezika dokazivani su raniji falsifikati, ali su uporno ~iweni novi. Tako je Ivan Srebrni} dokazivao navodnu tolerantnost pape Jovana H prema crkvenom jeziku, ali je “iskonstruisao svoju teoriju samo na taj na~in {to je nastojao izbaciti iz izvora upravo ono {to mu je smetalo.” (str. 88.) Kerubin [egvi} je “dr`ao da mo`e ustvrditi kako se ne samo borba za unifikaciju crkvenoga jezika vodila u XI st., nego kako je u to vrijeme `ivio i djelovao ninski biskup Grgur.” (str. 88.) Oni su u tu svrhu poricali autenti~nost sa~uvanih saborskih akata uprkos ~iwenici “da se ni danas ne bi mogao na}i pisac koji bi znao krivotvoriti takav izvorni materijal.” (str. 88.) Ferdo [i{i} je prihvatio neta~nu sliku sukoba “glagoqa{a” i latina{a iz jedanaestog veka. “Zato je vidio hrvatsku dr`avu podijeqenu u dvije stranke: ni`e plemstvo i sve}enstvo koje se bori protiv zakqu~aka sabora i dvora, velika{e i vi{i kler koji ~ine tobo`e “reformisti~ku stranku”. Ta ga je slika toliko osvajala da je nije ni provjeravao izvorima i, {tovi{e, on se nije ustru~avao da takvim tobo`e razrovanim stawem u dr`avi protuma~i propast “dr`avne nezavisnosti”. Glavni je smisao toj borbi dao, prema [i{i}u, sve}enik Vulfo koji se tobo`e borio za otcjepqewe hrvatske crkve od dalmatinske.” (str. 89.) Frawo Fancev je dokazivao da je i Slavonija bila glagoqa{ka do jedanaestog veka, nadovezuju}i se tako na stanovi{te Josipa Mikocija, s kojim su se slagali Ivan Kukuqevi} i Ivan Tkal~i}, ali Nada Klai} zakqu~uje da ta “teorija stoji na vrlo labavim temeqima.” (str. 90.) 459

Nakon op{irnog uvodnog dela i osvrta na istorijske izvore i prethodna istra`ivawa, Nada Klai} svoju interpretaciju po~iwe podatkom da je nakon doseqewa na Balkansko poluostrvo i najbli`im “hrvatskim susjedima hrvatsko ime dugo vremena gotovo nepoznato.” (str. 96.) Tako “frana~ki anali daju hrvatskom knezu Borni naslov liburnijsko-dalmatinskog vojvode, a wegova suparnika Qudevita zovu dowopanonskim knezom; ugarski kroni~ari jo{ u razvijenom sredwem vijeku upotrebqavaju izraz Dalmacija kad misle na Hrvatsku.” (str. 95-96.) U svakom slu~aju, “proces najprije oko{tavawa i zatim pro{irewa hrvatske jezgre odigrava se u historijskim pokrajinama: Istri, Dalmaciji, Liburniji i Panoniji. No, bilo bi neta~no kad bismo pretpostavqali da je taj proces u svim dijelovima toga prostranog teritorija tekao ravnomjerno. ^ini se da prvotna jezgra zahva}a one dijelove anti~ke Dalmacije i Liburnije koji }e i u kasnijem sredwem vijeku ostati klasi~an hrvatski teritorij: to su banska i kraqevska Hrvatska. Od ta dva dijela hrvatske jezgre prekovelebitski je, bez sumwe, stariji i nije neopravdano pomi{qati na to da je iz toga `ari{ta najvi{e zra~ila snaga mladom organizmu hrvatske kne`evine.” (str. 96.) Ovde je o~igledno da i Klai}eva misli da su Hrvati, doseliv{i se na nove teritorije, na wima zatekli ranije doseqene Slovene. U tom smislu, ona pi{e: “Ratni~ka skupina hrvatskih osvaja~a, iako je vjerojatno malobrojna, uklawa Avare i sama organizira politi~ku vlast na zauzetom podru~ju. No, to je tek po~etak organizacije hrvatskog plemena jer je atomizirani slavenski svijet tek trebalo ujediwavati. Put do stvarawa ve}ih politi~kih jedinica bio je dugotrajan i mu~an zbog vi{e razloga.” (str. 96.) b) Slavonija bez hrvatskih obele`ja Ve}a hrvatska politi~ka jedinica, prema shvatawu Nade Klai}, nije se mogla stvoriti bez strane pomo}i. “Prije svega, priroda je negativno djelovala na poku{aje stapawa mawih jedinica u ve}e cjeline. Dinarske su planine svojom divqinom i oporo{}u spre~avale da se sto~arski element koji `ivi posvuda rasto~en u wima pove`e pod ~vrstom rukom jednoga vladara. Uvjeti za zemqoradwu u planinskim predjelima sjeverozapadnog Balkana tako su neznatni da su obradive povr{ine otoci u beskrajnom moru {uma i mo~vara. A zemqoradwa je jedan od sigurnih temeqa na kojem po~iva sredwovjekovna dr`ava. Ako dakle ekonomska osnovica javne vlasti nije bila odve} ~vrsta, trebalo ju je oja~ati na drugi na~in; zato se tra`i pomo} izvana. Dok we nije bilo, proces je ujediwavawa tekao vrlo polagano. Kako je tek frana~ki osvaja~ bio hrvatskom vladaru odlu~an oslonac, to se hrvatska kne`evina tek na po~etku IX st. naglo uzdigla me|u slavenskim politi~kim jedinicama na rubu frana~koga carstva. Ipak je i u to vrijeme proces stapawa jo{ u toku pa se periferne pokrajine otimaju centralnoj vlasti. Zato i Ga~ani prelaze iz Bornina tabora na Qudevitovu stranu iako su primorani da se vrate pod wegovu vlast. Deseto stoqe}e ~ini, koliko se danas mo`e zakqu~iti, u tom pogledu zna~ajnu prekretnicu: hrvatski je vladar ne samo pre{ao dinarske vrhunce nego se spustio u Panoniju i na podru~ju izme|u Drave i Gvozda postavio svoj pobjedonosni stijeg. Time je i 460

ravna Slavonija u{la u interesnu sferu politi~ke jedinice s Jadrana. Me|utim, Hrvatima kao ni Ugrima, koji su s druge strane Drave organizirali svoju dr`avu, nije dostajalo snage da trajno prikqu~e svojoj vlasti otvorenu Slavoniju. U izmjeni vlasti nad panonskim bazenom ili vjerojatno ta~nije, u stvarnom bezvla|u proteklo je deseto stoqe}e slavonske povijesti. A tada se i ondje, u jo{ nedovoqno razja{wenim okolnostima, ra|a nova politi~ka jedinica – dukat ili banat slavonski. Sve do kraja XI st. Slavonija nije trajno ni pod hrvatskom ni pod ugarskom vla{}u. Zato se na wu ne prenosi ni jedno od spomenutih imena; ona je ~itav sredwi vijek nosila op}e slavensko ime – slavonska zemqa ili Slavonija – koje su joj dali weni prvi slavenski naseqenici u VI st.” (str. 96-97.) Nema sumwe, Sloveni su naselili Slavoniju stotinak godina pre dolaska Hrvata u Dalmaciju. To obja{wava i ~iwenicu da Slavonci i Hrvati govore razli~itim jezikom, iako su oba slovenska. Prvi su kajkavci, kao i Slovenci, a drugi ~akavci. Za razliku od svojih prethodnika na istoriografskom poqu, Nada Klai} ne prisvaja Bosnu i Neretqansku kne`evinu, ali i zanemaruje izvorne dokumente koji svedo~e o wihovom prvobitnom srpskom karakteru. Woj je dra`e insistirawe na politi~koj posebnosti. Ako se ve} nikako ne mogu tretirati kao hrvatske zemqe u etni~kom pogledu, onda bar da ne budu ni srpske. U tom smislu, ona pi{e: “Me|u susjedne politi~ke jedinice spada i Bosna. ^iwenica da je ime ovoj posebnoj politi~koj jedinici dao stari naziv za rijeku oko koje se stvarala bosanska dr`ava dokaz je da je politi~ka organizacija nastojala postepenim sazrijevawem uvjeta me|u doma}im slavenskim elementom. To drugim rije~ima zna~i da ni hrvatska ni srpska jezgra ne utje~u neposredno na formirawe bosanske dr`ave. Me|utim, u neprestanoj promjeni politi~kih granica na Balkanu u ranim stoqe}ima sredwega vijeka ni Bosna nije po{te|ena od povremenog iznena|ivawa bilo sa zapada odnosno jugozapada – iz Hrvatske, bilo s istoka – iz Srbije. Izvori su dodu{e za to najranije razdobqe Bosne rijetki i nepouzdani, no uza sve to oni jasno pokazuju da je Bosna imala svoj individualni razvitak, koji je kao i kod Slavonije, do{ao do izra`aja u formirawu posebnoga bosanskoga banata. Ali, udaqenost je centralne Bosne i najva`nijih susjednih politi~kih jedinica tolika da joj je i ona osiguravala uglavnom nepomu}en razvitak. Stoga Bosna ne igra gotovo nikakvu ulogu u politi~kom programu Hrvatske za Trpimirovi}a. Sli~no bi se moglo re}i i za Neretqansku kne`evinu koja je tek u XIII st. u{la zajedno s Hrvatskom, Slavonijom i Bosnom u isti politi~ki okvir, tj. me|u zemqe koje su Arpadovi}i okupili pod krunom Sv. Stjepana. S toga nas stajali{ta i zanima razvitak ove susjedne kne`evine koja je stoqe}ima odr`avala prvenstvo na sredwem Jadranu. Prate}i razvitak Neretqanske kne`evine tijekom stoqe}a postajemo svjesni koliku je prednost imala ta “sklavinija” pred ostalima, prije svega zbog toga {to joj nisu pred vratima smetala “korpora aliena” odnosno tu|i gradovi. Zato se neretqanski gusar slobodno otiskuje na morsku pu~inu kojoj je on gospodar.” (str. 97.) 461

3. Demografska kretawa u nau~nom radu Nade Klai} Demografske procese koji su se odvijali na podru~ju hrvatskog naseqavawa i hrvatsko-romanske etni~ke amalgame koji su se tamo odvijali kao trajniji procesi, Nada Klai} ovako obja{wava: “Hrvatski se etni~ki element posve razumqivo, pri naseqavawu u novu domovinu nije zaustavio u granicama koje je kasnije obuhva}ala hrvatska dr`ava. On je u prodirawu potiskivao staro romansko stanovni{tvo sve do obale i, {tovi{e, daqe na otoke. Me|utim, ni Slaveni u VI st. ni Hrvati u VII st. ne zadovoqavaju se time: sami prodiru do morske obale i u Dalmaciji prelaze na otoke. Tako se i dogodilo da su dvije bizantske pokrajine – Istra i Dalmacija – zbog intenzivne kolonizacije u VI i VII st. daqe mijewale etni~ku i dru{tvenoekonomsku strukturu. Slaveni i Hrvati dobivaju na taj na~in u stranim politi~kim tijelima svoje mjesto i pridonose o`ivqavawu i daqem razvitku gotovo propalih isto~norimskih provincija. To je razlog za{to u sredwovjekovnu hrvatsku povijest ukqu~ujemo obje bizantske provincije od Justinijanove rekonkviste daqe. Istra je dodu{e potkraj VIII st. zamijenila bizantsku vlast frana~kom, ali su Slaveni i novoj vlasti pomagali u izgradwi. Slavenska se op}ina u Istri pro{iruje i na smawene gradske kotare, a wezina organizacija tako u~vr{}uje da se odr`ava uz neke izmjene, tijekom ~itavog sredweg vijeka. Prema tome, Slaveni su sredwovjekovnoj Istri i etni~ki i politi~ki udarili sna`niji pe~at nego gradske komune na wezinim obalama ili razli~iti strani velika{i koji su u woj vr{ili vrhovne ~asti (markgrofovi, knezovi, grofovi itd.). I bizantsku Dalmaciju vra}aju u `ivot poslije tzv. seobe naroda upravo Slaveni i Hrvati. Zahvaquju}i wihovoj kolonizaciji otoka Dalmacija se budi na novi `ivot, i skelet koji ~ine ostaci romanskoga stanovni{tva o`ivqen je tek slavenskom krvqu i mesom. Stoga Hrvati i Romani `ive u bizantskoj Dalmaciji u nepomu}enoj zajednici tijekom ~itava sredweg vijeka. Skladan `ivot potpoma`u dvije ~iwenice: prvo, postepeno se bri{u jezi~ke razlike jer Hrvati neprestano naseqavaju romanski grad unose}i u w svje`e snage; drugo, bez obzira na razlike u jeziku, i jedni i drugi imaju svoju politi~ku organizaciju. Tako je slobodna op}ina bez sumwe najdragocjenija ba{tina iz antike, pridonosila da su “ostaci ostataka” rimske Dalmacije stoqe}ima odolijevali pritisku s kopna i mora. Ni Hrvat ni Roman nisu na podru~ju bizantske Dalmacije imali razloga da `rtvuju svoju politi~ku slobodu osvaja~u iz zale|a ili s mora. Zajedni~ki `ivotni i politi~ki interesi svih etni~ki razli~itih stanovnika tako su ~vrsto povezivali teritorijalno razbijene dijelove bizantske provincije da je ona, po{to se sredila u IX st., ne samo o~uvala u daqem razvitku integritet ve} je izvoj{tila i autonomiju. Dakako, da bi i to bilo mogu}e da je Carstvu na Bosporu dostajalo snage da nominalnu vrhovnu vlast pretvori u stvarnu. Tek po~etkom XII st., kad je pritisak s kopna dobio novi sadr`aj, tj. kad je “kraq Panonaca” stekao po ba{tinskom pravu s hrvatskom krunom i dalmatinsku provinciju, Dalmacija je oru`jem primorana na pokornost. Ona je li{ena svoje autonomije i sa XII stoqe}em nastupa novo razdobqe dalmatinske povijesti.” (str. 97-98.) 462

a) Svesno nerazja{wena teza o Hrvatima u tu|im dr`avama Kako mnogi pisci ukazuju da su se Srbi u {estom veku naseqavali na potpuno opusto{enu i od stanovni{tva gotovo ispra`wenu teritoriju, a Hrvati na prostor na kome su ve} `iveli Sloveni i Avari, potiskuju}i Romane, Nada Klai} je u nedoumici koji je etni~ki element prete`niji, da li nespecifikovani Slaveni koji su do{li u petom veku, ili Hrvati koji su pod svojim imenom do{li vek kasnije. Me|utim, o istovetnoj prete`noj etni~koj strukturi stanovni{tva tada{we Dalmacije i Istre svedo~i rasprostrawenost ~akavskog jezika, pa malo ima mesta sumwi u wene iskaze. Me|utim, sledi teza Klai}eve o razbijenosti hrvatskog etni~kog elementa u tu|im politi~kim jedinicama, pa je bilo nu`no da ona razjasni o ~emu je tu re~, jer je sasvim izvesno da hrvatskog etni~kog elementa u pomena vrednoj meri nije bilo u Slavoniji, Bosni i Neretqanskoj kne`evini, a da se ne govori o Humu, Travuniji i Dukqi. Ona u slede}em delu teksta verovatno svesno ostavqa zna~ajne nedoumice i mogu}nosti razli~itog tuma~ewa, kad pi{e: “Pet je stoqe}a u `ivotu Hrvata na Jadranu proteklo u naporima da se vlast hrvatskih vladara iz prvotne jezgre pro{iri i na susjedne politi~ke cjeline. Ako su takva nastojawa ~e{}e svr{avala s neuspjehom nego uspjehom, onda krivicu za to ne snose toliko hrvatski vladari koliko priroda zemqe i prejaki susjedi. Jer bedem Dinarida nije s morske strane uspio savladati ni rimski osvaja~, a Isto~no je Carstvo bilo dovoqno jako da Hrvatima nametne svoje rje{ewe dalmatinskog pitawa. Zato je hrvatski etni~ki element `ivio razbijen u tu|im politi~kim jedinicama sve do kraja XI st. kad je neke od wih ujedinio Arpadovi}. Tek u XII st. ~ine Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna s obizrom na vrhovnu vlast ugarskoga kraqa jednu cjelinu. No, ni tada ni jedna od spomenutih zemaqa nije izgubila svoju politi~ku individualnost, jer se u stoqetnom procesu u wima stvorilo feudalno dru{tvo i gospodarstvo, a jedan je dio javne vlasti pre{ao iz ruku vladara na velika{e. Oni su sada bili nosici politi~kog `ivota u tolikoj mjeri da je pravi vladar bio gotovo stranac u zemqi. Uostalom, ta nas slika feudalne raskomadanosti nimalo ne iznena|uje jer na wu tada nailazimo posvuda u Evropi.” (str. 98.) [to se Istre ti~e, Klai}eva pi{e o dve hrvatske kolonizacije, pa napomiwe: “S najstarijom hrvatskom, tj. ~akavskom kolonizacijom, podudaraju se prema mi{qewu filologa ~etiri grupe ~akavskoga dijalekta: to su liburnijska, `miwsko-pazinska, labinska i boqunska. Preostale dvije ~akavske skupine – ~epi}ka i ~i~ka – pripadaju mla|oj hrvatskoj kolonizaciji.” (str. 102.) Izvesno je da se u Slavoniji nikad nije govorio ~akavski. Kako su Langobardi 568. napustili Slavoniju i prodrli u Italiju, slavonske predele zapadno od Dunava naseqavaju Avari i Sloveni. Sloveni su bili mnogobrojniji, ali su Avari vojni~ki dominirali. Slavisti su poku{ali da odgonetnu koji su jezik govorili slavonski Sloveni, pa su se pojavile tri osnovne teorije, panonska, slova~ka i slovena~ka, odnosno slavenska kako su je prvobitno imenovali. Po panonskoj teoriji Slavonci su govorili autenti~nim slovenskim dijalektom. Negde pod kraj vladavine vizantijskog cara Tiberija (koji je umro 582. godine), slavonski Sloveni se osloba|aju od 463

avarskog tutorstva i sve samostalnije nastupaju, a to je ~etrdeset do {ezdeset godina pre dolaska Srba i Hrvata na Balkansko poluostrvo. I Nada Klai}, ina~e, skre}e pa`wu na povezanost slovena~kog (slovenskog – kako ga naziva) sa zapadnoslovenskim jezicima (str. 127.) Podaci iz spisa Konstantina Porfirogenita o sukobu Hrvata i Avara oko Dalmacije verovatno su ta~ni, kao i o hrvatskoj pobedi, te da su neke “od Avara poklali, ostale prisilili da se pokore.” (str. 136.) Kako Klai}eva komentari{e, “mo`da s tom vije{}u smijemo povezati izuzetan polo`aj “banskih `upanija” u Hrvatskoj H stoqe}a. Ne}e biti slu~aj da upravo anonim izdvaja Liku, Gacku i Krbavu kao posebnu upravnu jedinicu pod banom, pa vjerojatno u tom dijelu Hrvatske vaqa tra`iti ostatke Avara.” (str. 137.) Ozbiqna istoriografija smatra da je hrvatska dr`ava nastala prvih decenija devetog veka i da, prema tome, nije slu~ajno {to je i Borna prvi vladar koji se pomiwe u izvorima. Dotad dr`ave nije bilo, a Nada Klai} dokazuje da plemena nisu formirala `upe jer one nisu ni nazivane plemenskim nazivima. “Naziv za `upaniju nije vezan za bilo koje “pleme”. Nazivi su geografski, topografski ili historijski, preuzeti iz antike ili jo{ stariji. To drugim rije~ima zna~i da su `upanije kao administrativne jedinice dobivale imena po kraju u kojem su nastajale. Da su Slaveni koji su se zajedno s Avaraima naselili na Balkanu imali svoja plemena, i oni bi ih zadr`ali. Prema tome, nazivi za `upanije u Hrvatskoj govore protiv mi{qewa da su se Hrvati naselili u takvim plemenima kako ih zami{qa istoriografija. Drugo je pitawe kakvim }emo terminom ozna~iti politi~ku jedinicu koju su Hrvati stvorili nakon doseqewa. Obi~no se govori o plemenskom savezu u kojem su se spojili Hrvati i Slaveni, odnosno o jedinstvenom narodu koji je dobio hrvatsko ime samo zbog toga {to su Hrvati preuzeli vodstvo nad Slavenima u doba borbe protiv Avara. Pri tom se misli na politi~ku organizaciju kojoj je centar bio izme|u Cetine i Velebita, a koja se mo`da u VII i VIII st. pro{irila i na “oblasti u bli`em susjedstvu.” (str. 146.) Nada Klai} smatra da su elementi tipi~ne dr`avne organizacije kod Hrvata morali nastati ranije, odmah po doseqewu i pobedi nad lokalnim Avarima. “Uostalom, kad bi se doista vlast Hrvata po~ela osje}ati u Dalmaciji tek po~etkom IX st., onda ne bismo znali protuma~iti dvjestogodi{wi sku~eni polo`aj bizantske Dalmacije. Jedino ako pretpostavimo da su Hrvati od doseqewa ~vrsto dr`ali u svojoj vlasti preotete krajeve od Avara, onda nalazimo odgovor na pitawe za{to se dalmatinski gra|ani vi{e ne vra}aju na svoja stara sjedi{ta.” (str. 147.) Ali, o tih prvih dvesta godina ne postoje nikakva istorijska svedo~anstva. b) Frana~ka teorija o pokr{tavawu Hrvata Sve do po~etka devetog veka Slavoniju je naseqavalo nomadsko avarsko i slovensko stanovni{tvo. Tek {irewe frana~ke dr`ave prema Dunavu radikalno je izmenilo strukturu stanovni{tva i na~in wegovog `ivota. “Nestankom avarske vlasti uklowen je onaj element koji je dotad spre~avao da se panonski bazen ja~e naseli. Zato je tek po~etak IX st. doba intenzivne kolonizacije alpskih Slavena u Dowu Panoniju. Pretpostavqa se da je takav opseg kolonizacije bio mogu} samo zbog toga {to u dotada{wim slavenskim 464

zemqama nije bio uveden tropoqni sistem koji bi omogu}avao racionalnije iskori{tavawe zemqe. Zato je, bez sumwe, potreba za zemqom bila osnovni poticaj koji je slovenske seqake tjerao u dotada{we nomadske predjele.” (str. 169.) Dakle, prva jaka dr`avna vlast koja se pojavila u Panoniji, nakon dolaska Slovena, omogu}ila je da se nomadski na~in `ivota promeni u zemqoradni~ki, uz dodatnu masovnu kolonizaciju Slovena sa alpskih podru~ja. “Sve do tre}eg desetqe}a IX st. karantanski se Slovenci ni po ~emu ne razlikuju od ostalih slavenskih plemena u okviru isto~ne granice frana~ke dr`ave.” (str. 167.) Na isto~nim granicama frana~ke dr`ave `iveli su Slovenci, Slavonci, ^esi i Slovaci, dakle pripadnici zapadnoslovenske grupe naroda, o ~emu svedo~e i wihove lingvisti~ke podudarnosti. Ina~e, Slovene uop{te Nada Klai} dosledno naziva Slavenima, dok alpske Slovene, odnosno Slovence, naziva Slovenima. Po woj bi Sloveni ~inili Sloveniju, a Slaveni mo`da imaginarnu Slaviju. Hrvatska je predstavqala najju`niji deo frana~ke dr`ave na Balkanu. “Hrvatski je knez podvrgnut neposredno furlanskome markgrofu, a taj je bio pod vrhovnom vla{}u onoga ~lana karolin{ke dinastije koji je dr`ao italijansko kraqevstvo.” (str. 206.) S obzirom da je u nauci sada nesporno da se pokr{tavawe Hrvata nije moglo obaviti pre 800. godine, to je presudni momenat koji je opredelio Nadu Klai} da, za razliku od dalmatinske, prihvati takozvanu frana~ku teoriju o pokr{tavawu Hrvata. “Ona se mo`e smatrati gotovo logi~kom posqedicom politi~kih promjena po~etkom IX st., a opravdava je i frana~ka crkvena politika. Savez izme|u pape i Karla Velikoga ukqu~ivao je ne samo du`nost ovog drugog da kao “patricijus Romanus” brani papinsku dr`avu nego i da poma`e {irewe kr{}anstva me|u poganskim narodima. Svakako u prilog frana~koj teoriji ide to da se po hrvatskom teritoriju pro{irio kult frana~ko-akvilejskih svetaca, a za wu govore i imena sve}enika u najstarijim hrvatskim spomenicima. Budu}i da su romanski gradovi bili pod bizantskom, dakle za Hrvate tu|om vla{}u, sredi{te je novoga crkvenoga `ivota u Hrvatskoj morao postati obnovqeni Nin. Pokr{tavawe je po~elo vjerojatno odmah na po~etku IX st., ali su ga mo`da slabile promjene na prijestoqu i promjene vrhovni{tva nad Hrvatskom. Nitko ne mo`e sumwati u to da su prvi hrvatski vladari, koji su kona~no s pomo}u Franaka stvorili kne`evinu, podr`avali katoli~ku crkvu. Ali doista je jo{ u XI st. intenzivan kr{}anski `ivot usredoto~en na uskom obalnom pojasu, pa bi to moglo ukazivati na dugo poganstvo zaba~enih planinskih krajeva. Malo je vjerojatno da je neki op}eniti val kristijanizacije za Franaka zahvatio hrvatske krajeve u cijelosti, a vrlo vjerojatno tada jo{ nije ni osnovana ninska biskupija.” (str. 204-206.) Ina~e, svi prona|eni hrvatski grobovi po Dalmaciji i Istri, a datiraju do 800. godine, svedo~e da Hrvati nisu bili hri{}ani. I prvi hrvatski knez je Borna, ~ije postojawe potvr|uju neporecivi pisani izbori oko 818. godine. v) Tvrdwe bez dokaza Nada Klai} se upu{ta i u razmatrawe podatka iz Ajnhardove hronike o Qudevitovom sklawawu kod Srba, kad je 822. pobegao iz Siska i napustio Slavoniju. “Napustiv{i grad Sisak sklonio se bje`e}i kod Srba, naroda 465

koji, kako se ka`e, dr`i veliki dio Dalmacije.” (str. 211.) Po Klai}evoj, “Srbi kod kojih se Qudevit bje`e}i prema jugu sklawa, bez sumwe su istoimena sredwovjekovna `upanija i plemi}ka op}ina u XIV st. (dan. Srb) koja se nalazila na unskom putu, koji je povezivao stoqe}ima jadranske i panonske zemqe. Svaka kombinacija u vezi s tim podatkom anala o Bosni koja bi tobo`e bila u vlasti Srba ne samo da je nategnuta nego i iskqu~ena.” (str. 211.) Tada{wa Bosna je bila isto~no i vrlo daleko od Srba, ali je ovde va`no da su Srbi `iveli na Uni, {to zna~i da se Hrvatska mogla protezati samo do Une. Istorijski bi bilo nemogu}e da su Hrvati `iveli do Une, na Uni Srbi, a od tih Srba nadaqe prema Bosni i Drini Hrvati. Doseliv{i se na Balkan, Srbi i Hrvati su stekli jasno izdvojene i me|usobno razgrani~ene teritorije. U grani~nim oblastima je moglo biti wihove simbioze, ali i Klai}eva ka`e da je dana{wi Srb bio samostalna `upanija i plemi}ka op{tina jo{ u ~etrnaestom veku, nad`ivev{i tako i hrvatsku dr`avu dvesta i vi{e godina ma|arske vlasti, uz nepromeweni etni~ki identitet. I sve ono isto~no od Srba moralo je biti srpsko, o ~emu nedvosmisleno svedo~i podatak da to stanovni{tvo neprekidno govori iskqu~ivo {tokavski, za razliku od Hrvata koji su iskqu~ivo ~akavci, pa i sama Nada Klai} kad dokazuje hrvatsku kolonizaciju Istre, kao najprikladnijim argumentom barata ~iwenicom da su oba kolonizatora govorila ~akavskim. Ovde svakako treba navesti i wenu napomenu, koja se prvenstveno odnosi na dela Ferde [i{i}a i Sime ]irkovi}a, ali i druge autore tog uverewa: “Kako se u historiografiji gotovo i ne zna da je dana{wi Srb bio u sredwem vijeku od XIV st. daqe posebna plemi}ka op}ina i kastrum, to se “nacio Sorabi” Ajnhardovih anala tra`e ponajvi{e u dana{woj Bosni.” (str. 211-212.) Svesna da se Neretqani i samostalna neretqanska kne`evina ne mogu nikako nijednim objektivnijim metodom svrstati u delove hrvatskog naroda i hrvatske zemqe, Nada Klai} grozni~avo traga za nekim sredwim ili kompromisnim re{ewem, kako bi se izbeglo wihovo tretirawe kao izvorno srpskih. U tom smislu ona pi{e: “Od slavenskih plemena koja su tihim naseqavawem zaposjela jadransku obalu i otoke nisu se posebno izdvajala ona koja su ispunila prostor izme|u Cetine i Neretve. Nazivi koje su ti slavenski stanovnici dobili poslije naseqewa – oni se nazivaju Mariani (primorci), Arentani (Neretqani) ili Pagani (pogani) najboqe pokazuju da u vrijeme naseqavawa nisu pripadali ni hrvatskoj ni srpskoj jezgri.” (str. 212.) To joj nije nikakav argument jer naziv Pagani mo`e biti dokaz samo za ~iwenicu da su najkasnije pokr{teni, pa su se ~ak odlu~no i uporno, neretko krvavo, odupirali hri{}anskim misionarima. S druge strane, za{to bi se neki Srbi regionalno mogli nazivati Timo~ani i Brani~evci, a drugi u istom smislu ne bi mogli biti Neretqani?! Uostalom, kako i sama Klai}eva priznaje, “o wihovoj pripadnosti Srbima govori dodu{e car Konstantin Porfirogenit, ali on to ~ini zato {to sliku politi~kih prilika svoga razdobqa prenosi u VII stoqe}e.” (str. 212-213.) Ali, od sedmog do desetog veka proteklo je samo trista godina, a Neretqani su i kao Konstantinovi savremenici odolevali hri{}anstvu, pa je osnovano zakqu~iti da se i u wihovom etni~kom identitetu ni{ta nije promenilo. 466

Me|utim, ne{to drugo je ovde gotovo neverovatno za ina~e vrlo pedantnu i savesnu Nadu Klai}. Opisuju}i kako su se Neretqani naseqavali na obli`wa jadranska ostrva, poput Bra~a i Hvara, pa tamo postepeno apsorbovali zate~eno romansko stanovni{tvo, ona ka`e: “Neretqani koji su apsorbirali romansko stanovni{tvo bili su ~akavci.” (str. 214.) Samo gola tvrdwa, bez ijednog jedinog dokaza. Morala je bar jedan dokaz ponuditi jer ako je to ta~no, onda bi Neretqani nedvosmisleno i nepobitno bili Hrvati. Kad je re~ o Bra~u, Hvaru, Kor~uli i Mqetu, wihovo izvorno stanovni{tvo je govorilo romanskim jezikom, a potom, kad su Srbi prevladali u wegovoj strukturi, {tokavski. ^akavci su se naselili samo na Lastovu, kad je re~ o tom delu Jadrana, o ~emu su jasni tragovi do danas sa~uvani, ~ak specifi~na lastovska me{avina ~akavskog i {tokavskog, na koju i Aleksandar Beli} u nekoliko navrata skre}e pa`wu u svojim delima. Pored toga, Klai}eva isti~e da }e se, zahvaquju}i ~vrstini i odlu~nosti svog stanovni{tva, “neretqanska dr`ava sa~uvati gotovo do svr{etka XIII st. Takvim se politi~kim razvitkom ne mo`e pohvaliti ni jedna slavenska kne`evina na jadranskoj obali.” (str. 215.) Po{to osim “De administrando imperio” Konstantina Porfirogenita nema nikakvog drugog ozbiqnog istorijskog izvora koji saop{tava etni~ku pripadnost Neretqana, Nada Klai} cara istori~ara poku{ava dezavuisati sasvim proizvoqnim pretpostavkama, pa ka`e da je on “izvodio porijeklo Neretqana od nekr{tenih Srba jer se na{ao u neprilici kad je trebalo da prika`e sebi nepoznatu wihovu pro{lost.” (str. 215.) U ube|ewu da su Neretqani sve do devetog veka bili potpuno nezavisni, Klai}eva daqe konstatuje kako “o nasqednicima prvih neretqanskih knezova u IX st. i o onima iz H st. nema nikakvih podataka. No, {utwa izvora nije nikakav dokaz da ih nije bilo. Nema razloga pretpostavqati – kao {to se ponekad ~ini pogre{no u historiografiji – da je neretqanska kne`evina u to vrijeme trajno pripojena bilo kojoj susjednoj kne`evini. S namjerom da se bri{e wezina politi~ka individualnost, u literaturi se govori obi~no o neretqanskoj “oblasti”, a ne o kne`evini. Premda je Tomislavova Hrvatska iza{la daleko izvan svojih dotada{wih granica, neosnovano je mi{qewe da se ona pro{irila i na neretqanski arhipelag ili na kopneni dio kne`evine.” (str. 218.) Tu ona posebno demantuje tvrdwe Ferde [i{i}a iz wegove “Povijesti Hrvata”, da je Tomislav Hrvatsku pro{irio do Neretve. “Polazna ta~ka [i{i}eve teorije o pro{irewu Tomislavove vlasti nad neretqanskom oblasti pogre{an je broj vojnika kojima tobo`e raspola`e Tomislav.” (str. 218.) Me|utim, iako nerado, Nada Klai} je morala da prizna da je u vreme napada bugarskog cara Simeona na Vizantiju, srpski vladar Petar Gojnikovi} uspeo “pro{iriti vlast na jedan dio Paganije.” (str. 218.) Konstantin Porfirogenit pi{e da je u to vreme ~itava Paganija “u vlasti arhonta Srbije.” (str. 218.) On uz to navodi da se Paganija prostire od Cetine do Neretve, da ima tri `upanije, kao i da se u unutra{wosti “grani~ila sa Zahumqanima i jednim dijelom s Hrvatima” koji “prema Cetini i Livnu grani~e sa Srbijom.” (str. 220.) 467

d) Drugorazredni izvori o Tomislavu Paradoksalno je da je, iako niko ne spori Tomislavovu istorijsku ulogu kao jednog od najzna~ajnijih hrvatskih vladara, izvorni “materijal iz wegova razdobqa neobi~no oskudan i djelimi~no nepouzdan. Ni na jednom kamenom spomeniku nije zabiqe`eno wegovo ime, nikakvi ostaci crkava ne svjedo~e neposredno o gra|evnoj djelatnosti wegovih qudi.” (str. 275.) Tako se i o navodnoj Tomislavovoj vladavini nad Slavonijom mo`e samo naga|ati ili se ona, kako rezonuje Nada Klai}, mo`e naslu}ivati na osnovu drugorazrednih izvora. Vrlo je verovatno da je Tomislav imao uspeha u oru`anim okr{ajima s nadiru}im Ma|arima, ali se sve ostalo i kod Klai}eve bazira na pretpostavkama. “Pobjeda nad Ugrima ili Bugarima nije zna~ila i u~vr{}ewe vlasti. Ako je Tomislavu i uspjelo u Slavoniji organizirati `upanije, on, bez sumwe, nije mogao u wima trajno postavqati svoje ~inovnike, dakle `upane. Stoga je za hrvatske vladare H stoqe}a Slavonija bila vi{e prisajediwena nego podlo`na pokrajina, pa }e i to biti jedan od razloga za{to car Konstantin Porfirogenit govori o wenom samostalnom arhontu ve} u Tomislavovo vrijeme. Slavonija }e ostati u takvom, dosta nestalnom odnosu prema Hrvatskoj sve do prvih desetqe}a XI st., kad }e se tek pod utjecajem sre|ene Ugarske s druge strane Drave i Dunava pokrenuti pitawe wezine organizacije.” (str. 279.) O prostirawu Tomislavove Hrvatske jedina saznawa imamo u tekstu anonimnog dopuwiva~a spisa Konstantina Porfirogenita, koji ina~e Tomislava uop{te ne pomiwe. Na osnovu toga Nada Klai} rezimira: “Jugoisto~na je granica Hrvatske u H st. Cetina – koju je bez sumwe Tomislav prekora~io – dok je Livno vjerojatno bilo granica prema Srbima. Me|utim, kako spomenuti pisac ubraja u hrvatske `upanije i Imotu, Plivu i Pset u dana{woj Bosni, to je o~ito hrvatska granica napu{tala Cetinu i preko Dinare obuhva}ala ne samo Livno i Imotski nego i udaqenije krajeve u podru~ju gorweg Vrbasa.” (str. 284-285.) Klai}eva uz to konstatuje da nema nikakvih verodostojnih podataka da je Tomislav ikada krunisan za kraqa, a zabludom smatra ranije istoriografske tvrdwe da je Tomislav raspolagao jakom flotom i da je od Vizantije preuzeo vlast nad dalmatinskim gradovima. Zabludu da je Tomislav vladao Dalmacijom svojevremeno je lansirao Frawo Ra~ki. Me|utim, kako je utvrdila Klai}eva, “odnos dalmatinskih gradova prema Tomislavu za crkvenih sabora iskqu~uje mogu}nost za{tite hrvatskoga vladara nad wima. Odnos je Dalmatinaca bio prema hrvatskom vladaru tako neprijateqski da on sam o~ito nije ni pomi{qao na to da ih za{titi.” (str. 292-293.) Uostalom, Bugari te gradove nisu ni ugro`avali, nego su se ustremili na Konstantinopoq. “Pa sve kad bismo mimoi{li dokaze koji se protive mi{qewu o Tomislavovoj vlasti nad Dalmacijom uvidjeli bismo da su korjenite promjene {to ih do`ivqava bizantska tema upravo za Tomislava osnovni razlog da je Dalmacija i bez Bizanta i bez hrvatskoga vladara po{la svojim ta~no odre|enim putem.” (str. 293.) Dva vladara, hrvatski Tomislav i zahumski Mihailo Vi{evi}, obratili su se papi Jovanu H pred splitskim saborom, s molbom da se re{e osnovni problemi 468

crkve. “Papa, ne spomiwu}i uop}e ninskoga biskupa, koji dalmatinsko sve}enstvo zbog toga {to se na podru~ju wegove crkvene jurisdikcije upotrebqava slavenski liturgijski jezik. Papa je tako na neki na~in unaprijed odredio stav crkvenoga sabora prema pitawu crkvenoga podru~ja, jer je mimoi{ao hrvatsku crkvu na ~elu s ninskim biskupom.” (str. 294.) To je prethodilo uspostavqawu splitske nadbiskupije. Nada Klai} je ubedqivo demantovala sve svoje istoriografske prethodnike i dokazala da Tomislav uop{te nije prisustvovao splitskom saboru. Dalmatinski biskupi su tom prilikom elegantno izbegli da provedu papin nalog o ukidawu slovenskog jezika kao bogoslu`benog. Ninskoj biskupiji je oduzet veliki deo teritorijalne nadle`nosti, biskup Grgur preme{ten u Skradin, a metropolit crkve u Hrvatskoj imao je sedi{te van hrvatskih granica. Mada su banske funkcije predstavqale oblik autonomije tri verovatno avarske `upanije, Like, Gacka i Krbave, wihovi nosioci su vremenom sticali sve ve}u politi~ku mo}, prvu do kne`eve, da bi posle Tomislava prakti~no postali suvladari. O tome Klai}eva ka`e: “Neosporno je da je u `ivotu primorske Hrvatske nastalo novo doba u kojemu su wezini vladari morali pokraj sebe trpjeti kao suvladare samostalne banove planinske Hrvatske. Simbioza dviju dotad odijeqenih politi~kih jedinica prouzrokovala je sudar koji je znatno oslabio snage tek ujediwene Hrvatske. Iako bismo mogli o~ekivati da je pripajawe urodilo i odgovaraju}im politi~kim uspjehom, do toga, na `alost, nije do{lo.” (str. 313.) Dakle, zbog geografske konfiguracije te{ko je bilo ujediniti primorsku i planinsku Hrvatsku, a kamoli prikqu~iti joj Slavoniju kao sastavni deo dr`avne teritorije. Tek kad je svrgnut hrvatski vladar Svetoslav u unutra{wim borbama me|u Trpimirovi}ima, pa se sa sinom Stjepanom sklonio u Ugarsku, Ma|ari su 1027. napali Hrvatsku. “Tako je vaqda ugarski dvor preuzeo na sebe zada}u da vrati u Hrvatsku svrgnutoga kraqa, ~ime je stvarno produ`io dinasti~ki rascjep u porodici Trpimirovi}a. Ali ugarska je politika bila bar utoliko pozitivnija po Hrvatsku {to je nastojawem Arpadovi}a stvorena, mo`da za protjerane Trpimirovi}e, nova politi~ka jedinica u Slavoniji – to je banat ili dukat slavonski – koji je najzad potkraj XI st. sjediwen s Hrvatskom Trpimirovi}a.” (str. 333.) |) Argumentovana kritika vode}ih hrvatskih istoriografskih autoriteta Govore}i o politi~kom raspletu nakon smrti vizantijskog cara Vasilija II, Nada Klai} potvr|uje da su Zeta, Travunija i Zahumqe srpske zemqe. “Za slabih Bazilijevih nasqednika Zeta pod Vojislavom i wegovim nasqednicima preuzima vodstvo u srpskim zemqama. Svi bizantski poku{aji da to skupqawe pokrajina zaustave ne uspjevaju, pa ve} Vojislav vlada Travunijom i Zahumqem.” (str. 342.) Vojislavov sin i naslednik Mihailo jo{ vi{e je pro{irio granice svoje dr`ave, a papa Grgur VII poslao mu je 1077. kraqevsku krunu. Me|utim, Klai}eva istovremeno opovrgava dotad op{te uverewe hrvatske istoriografije da je Dalmacija u drugoj polovini jedanaestog veka, pa jo{ uz saglasnost Vizantije, do{la pod vlast hrvatskog kraqa Petra Kre{imira IV. “Iako je mo`da Petar Kre{imir IV nosio u ponekoj ispravi 469

titulu reks Kroacie et Dalmacie – naslovi sami po sebi nisu dokaz stvarne vlasti – danas poznati autenti~ni izvorni materijal ne daje nam pravo da u tom hrvatskom vladaru gledamo novoga upraviteqa Dalmacije. Ta~na je dodu{e tvrdwa da sve do Manojla Komnena nema u Dalmaciji carskih ~inovnika ili namjesnika, ali se takva ~iwenica mo`e protuma~iti i na drugi na~in. Naime, ako hrvatski vladari nakon Kre{imira IV ne nose u autenti~nim ispravama titule koje bi ih osposobqavale kao carske namjesnike, a dalmatinski pisari ipak unose u svoje isprave imena bizantskih careva, onda o~ito vaqa na nestanak vrhovnog bizantskog ~inovnika gledati kao na krajwi rezultat raspadawa teme, odnosno katepanata. Gradovi pod formalnim vrhovni{tvom bizantskih careva nastavqaju svoju samostalnu politiku koju vi{e nitko ne sputava. [tovi{e, dalmatinski gra|ani potpuno samostalno odlu~uju stalno o svojim prijateqima i saveznicima. Ta oni su sami doveli Normane 1074. god., na {to je, kako }e se jo{ vidjeti, reagirala Venecija. Zato su posqedwa desetqe}a dalmatinske autonomije doba ni~im ograni~ene samouprave, iako je Zvonimir do{ao do Dalmacije s pomo}u pape i Arpadovi}a. Tek dolazak dinastije Arpadovi}a zna~i prekid stoqetnog razvitka i potpuno nov polo`aj za gradove koji su se kona~no na{li pod Hrvatskom pod istom krunom.” (str. 346-347.) S obzirom da se krajem jedanaestog veka “izdizawe srpskih kne`evina odigrava preko neretqanskog bedema koji stoqe}ima dijeli Hrvatsku uz more od isto~nih susjeda” (str. 348.), zna~ajniji hrvatski vladari Petar Kre{imir IV i Zvonimir morali su svoje teritorijalne ambicije na drugu stranu orjentisati. Kako nije moglo biti ni govora o ovladavawu dalmatinskim gradovima, “promjenu je mogla unijeti samo Slavonija, dakle upravo ona pokrajina koja je prije dinasti~kog rascjepa u posledwem desetqe}u H st. bila za Hrvatsku izgubqena. Prema tome, ako je kona~an rezultat nastojawa Trpimirovi}a bilo prikqu~ewe Slavonije Hrvatskoj, onda se zaista mo`e svladavawe politi~kog dualizma (Hrvatska – Slavonija) ocijeniti kao jedan od najzrelijih politi~kih poteza hrvatskih vladara u drugoj polovici XI st. Drugo je, dakako, iako ne tako bitno, pitawe jesu li jedino oni pridonijeli pro{irewu hrvatskih granica do Drave ili su wihova nastojawa na{la istovetne interese i s one strane Drave.” (str. 348.) Vizantijska dominacija nad Dalmacijom zadr`ala se sve do kraja dvanaestog veka, ali je Zvonimir svojoj tituli kraqa Hrvatske dodao naslov kraqa Dalmacije papskom voqom, s vrlo jasno izra`enim politi~kim ciqem rimskog pontifeksa. Kako Nada Klai} isti~e, “i pape toga vremena tra`e na~in kako da Dalmaciju podlo`e svom utjecaju. Zato najzad u ~asu kad se wima prepu{ta odluka o dalmatinskom vladaru krune Zvonimira dvostrukom krunom: Hrvata i Dalmatinaca.” (str. 349.) Demantuju}i Ferdu [i{i}a i ostale hrvatske istori~are sli~nog mi{qewa, Nada Klai} je dokazala da Neretqanska kne`evina nikada nije bila u sastavu hrvatske dr`ave. Ili je bila samostalna ili pod vla{}u Vizantije, Srbije, odnosno makedonskog cara Samuila, u odre|enim periodima. Nepobitno je ne samo da je Neretqanska kne`evina od 1025. godine ponovo samostalna, nego i da weni vladari nose naziv kraqa, poput hrvatskih ili srpskih. Klai}eva je dokazala da je i famozni Slavac bio neretqanski a ne 470

hrvatski vladar, kako je tvrdila dotada{wa hrvatska istoriografija. ^ak su u sastavu Neretqanske kne`evine primorske padine Poqica, izme|u splitskog kotara i reke Cetine, odnosno od @rnovnice pa prema jugu. U unutra{wost je dopirala do mosorskih obronaka. Wena prestonica je verovatno bio grad Omi{. Vladar Slavac je pouzdano nosio naziv kraqa (reks) dok su neki poznati neretqanski vladari jedanaestog veka imali naziv primorskog vojvode. “U sudbonosnim ~asovima Hrvatske po~etkom XII st. Neretqanska kne`evina nije, koliko je danas poznato, uop}e sudjelovala. Neretqanski su knezovi i daqe sa~uvali vlast u svojoj zemqi. Neposredan dokaz da Neretqanska kne`evina nije 1102. god. u{la u sklop arpadovskih zemaqa jest ~iwenica da Arpadovi}i nisu nikad nosili u svojoj tituli ime bilo koje zemqe koje bi moglo upu}ivati na stjecawe vlasti nad Paganijom. Potpuna {utwa izvora za prvu polovicu XII st. uzrok je da se jo{ ne mo`e utvrditi kako i kada su Ka~i}i postali nasqedni neretqanski knezovi.” (str. 485.) Metodolo{ki postupak, koji Nada Klai} primewuje u svojim istoriografskim istra`ivawima, nesumwivo je kriti~ki, iako ne uvek dosledan i bez slabosti. Preterano bi bilo i o~ekivati da jedan nau~nik – pojedinac, ma koliko bio talentovan i sposoban, izvr{i kriti~ku reviziju celokupne dosada{we hrvatske istoriografije, mahom romanti~arske i pamfletske. Posebno kada je ona u svom, po obimu publikovanih dela, najplodnijem periodu bila politi~ki najpristrasnija i pretvorena u sredstvo ideolo{kih manipulacija i obra~una. Takva usijana atmosfera nije mogla ostaviti hladnokrvnim ni najozbiqnije ni najobjektivnije pisce. Kako i Klai}eva zapa`a, petnaestak godina nakon Drugog svetskog rata, “upravo predratne politi~ke prilike ~esto su nametale i objektivnim histori~arima neobjektivno tuma~ewe historijskih ~iwenica.” (Godi{wak Istorijskog dru{tva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1959., str. 333.) Samo {to su posleratne prilike u tom smislu bile jo{ nepodno{qivije. U osvrtu, iz koga poti~e taj citat, pod naslovom “Noviji radovi na dru{tvenoj problematici sredwovjekovne Hrvatske”, Klai}eva se dokazuje ne samo kao ve{t polemi~ar, nego kao temeqit teoreti~ar, uspe{no kritikuju}i radove nekih od tada najpriznatijih nau~nih autoriteta, poput Olega Mandi}a, Mihe Barade ili Ivana Bo`i}a. Ona je kroz to dala zna~ajan doprinos rasvetqavawu nastanka i razvoja hrvatskog feudalnog dru{tva. `) Sveobuhvatna analiza hrvatskog feudalnog dru{tva U raspravi “Historijska podloga hrvatskoga glagoqa{tva u X i XI stoqe}u” Klai}eva dokazuje da je glagoqica bila pismo Hrvata izvan granica tada{we Hrvatske, nastalo uprkos protivqewu hrvatskih vladara, slepo odanih papstvu. Za razliku od tada{weg pape Aleksandra II, koji je insistirao na iskqu~ivoj upotrebi latinskog kao crkvenog jezika, protivpapa Honorije V je odobravao staroslovenski jezik i glagoqicu u crkvama pod svojom kontrolom, pa se osnovni sukob i odvijao na toj relaciji. Dalmatinska marka sa sedi{tem u Bakru, istarsko-krawskog markgrofa Ulrika, predstavqala je pogodan politi~ki okvir {irewa slovenske liturgije. Zabunu oko locirawa tog dela Dalmacije izazvala je ~iwenica da se to podru~je ranije zvalo Liburnijom. Dalmatinsku marku je, verovatno uz ugarsku pomo}, 471

posle 1070. godine osvojio ban Zvonimir i na osnovu toga se proglasio za dalmatinskog kraqa, i tu titulu je zadr`ao dok ga papa Grugur VII nije krunisao za hrvatsko-dalmatinskog kraqa. Zvonimir nije ni poku{avao, a sve i da je hteo, u to vreme ne bi mogao s tih poseda da iskoreni glagoqicu i slovensku liturgiju. Autoritet vladara sredweg veka bazirao se prvenstveno na veli~ini i ekonomskoj snazi wihovih li~nih i porodi~nih poseda kojima su se odmeravali s feudalnim velika{ima. Stvarno mo}an kraq bio je samo onaj koji je svojim bogatstvom predwa~io i uspevao sve ostale naterati na pokornost. Oni koji nisu imali velike posede redovno su slabi vladari i uglavnom marionete u velika{kim rukama. Posledwi hrvatski kraqevi su tako|e imali veoma male posede, a velika{i koji su ih okru`ivali sve vi{e su ekonomski ja~ali. To je uslovilo i slabu realnu mo} ma|arskog kraqa Kolomana i wegovih naslednika u pripojenoj Hrvatskoj nakon 1102. godine. U posebnim skriptama koje su prethodile wenom uybeniku, pod naslovom “Povijest Hrvata u sredwem vijeku” (Sveu~ili{te u Zagrebu, Zagreb 1965.) ona to na ovaj na~in obja{wava: “Polo`aj Arpadovi}a u Hrvatskoj ve} je od samog po~etka vladawa bio prili~no nesiguran, jer se nije zasnivao na nekim “ugovorima”, pojmu za patrimonijalni tip dr`ave XI st. potpuno nepoznatom, ve} jedino na rodbinskim odnosima. Upravo je ta ~iwenica bila odsudna i za daqi razvitak i polo`aj hrvatske u sklopu arpadovskih zemaqa, kao i za sam polo`aj Arpadovi}a. Budu}i da vi{e nisu na{li u Hrvatskoj kraqevske posjede na kojima bi mogli izgraditi svoju vlast, oni su se zadovoqili sa stawem koje su u woj zatekli. Kako je ve} Zvonimir po~eo poklawati kraqevska prava, a anarhija je proces feudalizacije javnih prava poja~ala, Arpadovi}ima jedva uspijeva da podijele koju ~ast u Hrvatskoj. No nije im uspjelo ondje uvesti marturinu kao osnovni porez na zemqu. Poku{aj Kolomanov u vezi s tim propada, pa vladari koji su u XII st. suvi{e zauzeti dinasti~kim problemima, pu{taju, ~ini se, Hrvatsku samostalnom razvitku. A taj je mogao i}i samo u pravcu potpunog osamostaqivawa `upana, koji su najzad potkraj vladavine Arpadovi}a postali samostalni dinasti. Primjer [ubi}a, koji dr`e sredinom XII st. nasqednu `upansku ~ast u bribirskoj `upaniji, samo je jedan od najpoznatijih. Iznimni polo`aj koji je Hrvatska u`ivala s obzirom na odnos prema kraqu nije se zasnivao na nekom posebnom ugovoru – tobo`wa “Pakta konventa” – ve} na stvarnom razvitku koji je potkopao temeqe kraqevske vlasti i prije nego {to su Arpadovi}i zasjeli na hrvatsko prijestoqe. Dosada{we mi{qewe da je Koloman privilegirao ~lanove plemstva 12 plemena zasnivalo se na uvjerewu da je tzv. Kvoliter – tj. tobo`wi ugovor izme|u predstavnika 12 plemena i Kolomana – autenti~an. Danas je dokazano da je to falsifikat iz XIV st. Prema tome, gubitak dr`avne samostalnosti bio je za politi~ki polo`aj Hrvatske od neobi~ne va`nosti. Kako se s novom dinastijom politi~ki centar preselio u Podunavqe, Hrvatska je u novom, posve perifernom polo`aju, nastavila svoj vlastiti politi~ki razvitak. On je vodio, dodu{e, br`oj pobjedi feudalne anarhije, ali je istovremeno iskqu~ivao neposrednu vlast vladara. Takav je izuzetni polo`aj sa~uvala Hrvatska sve do ponovne uspostave kraqevske vlasti sredinom XIV st. No i to se osamostaqivawe 472

vr{ilo postepeno. Za prvih Arpadovi}a, hrvatske zemqe povezivao je zajedni~ki ban, a katkad i herceg, a i posebna je krunidba bila jedan od znakova formalne povezanosti. Me|utim, posebne krunidbe doskora nestaje, a svaka zemqa dobiva i svoga bana. Tek bi po koji herceg, kao npr. Andrija, brat kraqa Emerika, ili Koloman, brat Bele IV, uspio oko sebe okupiti i `upane od Drave do mora, ali su takve pojave za 200-godi{we vladavine Arpadovi}a bile gotovo iznimka.” (str. 25.) Dakle, umesto bajke o hrvatskoj autonomnoj celokupnosti, u praksi imamo krajwu feudalnu razdrobqenost i samovla{}e. Situacija u Slavoniji sasvim je druga~ija. “U doba kad Arpadovi}i u Hrvatskoj nisu uop}e imali posjeda, gotovo ~itava Slavonija je wihova. Kraq je dakle prvi i najve}i vlastelin u zemqi. I ondje }e dodu{e postepeno zemqa prelaziti na privatnike, ali je osnova zemqi{nog posjeda bila neuporedivo ve}a.” (str. 28.) S obzirom da je Slavonija trajno “pod neposrednim ugarskim uticajem, ima isti i politi~ki i dru{tveni razvitak kao ugarske zemqe. Kako su i ondje bile organizirane `upanije, ostale su ipak i nakon wihova postepenog propadawa osnovni temeq na kojem se izgra|ivalo stale{ko dru{tvo. Velika{i su dodu{e i ondje doskora zamijenili kraqevsku vlast, ali su se kraqevi mogli protiv wih povezati s ni`im plemstvom i gradovima koje su sami stvorili. Tra`e}i protute`u oligarhijskoj mo}i, oni su dopustili da se ni`e plemstvo pod vodstvom bana organizira u `upanije novog tipa: plemi}ke `upanije. Ali upravo zbog toga {to je novo dru{tvo bilo jo{ preslabo, a Arpadovi}i nisu na{li na~in da patrimonijalno gospodarstvo zamijene drugim, oni i ondje gube postepeno vlast u korist oligarhije.” (str. 27.) Sve vreme, nakon avarskih i posle mongolskih pusto{ewa Slavonija je vrlo slabo naseqena, a u petnaestom i {esnaestom veku feudalna renta je tako visoka da su kmetovi masovno be`ali sa vlastelinskih ili crkvenih poseda. Prikazuju}i kwigu J. V. Brimleja o seqa~kom ustanku u Hrvatskoj, Nada Klai} konstatuje da je to “razdobqe kad vi{e nema kolonizacije, a migracije uzrokovane turskim naletima nisu jo{ po~ele bitno utjecati na dru{tvene promjene, tako jedan od uzroka pusto{i na vlastelinstvima treba tra`iti u materijalnoj diferencijaciji kmetova.” (“Historijski zbornik” 1960., str. 13.) Sve ve}i kuluk, neretko pet dana u sedmici, predstavqao je jo{ ve}i problem od ionako te{ko podno{qivih nov~anih i naturalnih obaveza kmetova.

4. Studija Nade Klai} o rasprostrawenosti imena Hrvat Od ostalih brojnih nau~noistra`iva~kih radova Nade Klai}, za tematiku ove studije veoma je zna~ajna wena rasprava “O Kasezima i Hrvatima u sredwovjekovnoj Hrvatskoj” (“Dostignu}a” br. 1-2/1965.), u kojoj se ona bavi i pitawem rasprostrawenosti imena Hrvat u sredwem veku. Prvo ukazuje kako je Vjekoslav Klai} “utvr|ivao tragove imena Hrvat u gotovo ~itavom slavenskom svijetu osim u Hrvatskoj. Mo`da i to nije bilo slu~ajno. Me|utim, wegov propust nisu nadoknadili ni oni koji su nastavili wegov rad, iako je pojava imena Hrvat morala biti jednom od osnovnih podloga spomenutih teorija o postanku i podrijetlu plemstva kod Hrvata.” (str. 14.) 473

Taj problem je i ina~e zanemaren u hrvatskoj istoriografiji, a sopstveno stanovi{te povodom wega Nada Klai} izla`e u sa`etom ali koncentrisanom vidu. “Na{e ispitivawe o rasprostrawenosti imena Hrvat mora po~eti i zavr{iti u granicama sredwovjekovne Hrvatske, dakle teritorija izme|u Gvozda i mora. Kako je upravo to ona politi~ka jezgra iz koje je po~elo ujediwavawe susjednih politi~kih jedinica, vaqa utvrditi u kakvom se zna~ewu ondje upotrebqava ime Hrvat. I to prije nego {to su na tom teritoriju migracijama izmije{ani etni~ki odnosi. Jer postojawe imena Hrvat, izvan granica sredwovjekovne Hrvatske, dakle u Slavoniji, Istri, Bosni itd., nije rezultat doseqewa ve} kasnijeg procesa. ^ini se da bi najprije trebalo ista}i ~iwenicu da unutar granice Hrvatske u sredwem vijeku nema toponima Hrvat! Dodu{e, mo`da bi se pomnim ispitivawem mogao poneki primjer i prona}i, no taj bez sumwe ne bi promijenio zakqu~ak koji se iz te ~iwenice name}e. Naime, ako pojava hrvatskog imena u slovenskim zemqama upu}uje na posebno naseqewe Hrvata me|u alpske Slavene, onda takvog naseqewa Hrvata u Dalmaciji nije bilo. Ono bi i ovdje moralo ostaviti tragove u toponomastici. Ne govori li to u prilog pretpostavci koju je iznio Grafenauer, naime “da se doselio dodu{e mawi broj Hrvata, ali u nekom naro~itom, od Avara odvojenom seobenom valu; taj seobeni val je, usprkos svojoj broj~anoj slabosti, me|u dalmatinskim Slavenima izazvao tako sna`nu historijsku prekretnicu, da se na wih pro{irilo ime do{qaka.” (str. 14-15.) a) Mawak hrvatskih toponima nadokna|en politi~kom intervencijom Grafenauer je skretao pa`wu na {iroku disperziju Hrvata od Duqepsko-Voliwanovske oblasti do Baltika i Karantanije na zapadnoj i Gr~ke na ju`noj strani, i to u vreme kad je ukupni slovenski prostor postajao sve mawi. “Ta je disperzija”, kako nastavqa Nada Klai}, “nastala u doba avarskih pohoda u Zakarpa}e kad je raspr{en duqepski savez i jedan je dio stanovni{tva iselio iz domovine. Preuzmemo li Grafenauerovo dokazivawe i prenesemo li ga na Hrvatsku, moramo do}i do zakqu~ka da ta hrvatsko-duqepska disperzija nije ostavila traga u sredwovjekovnoj Hrvatskoj. Jer kad bismo uzrok pomawkawu hrvatskih toponima samo unutar sredwovjekovne Hrvatske tra`ili u jednoj seobi Hrvata, onda bismo morali odgovoriti na pitawe za{to je niz hrvatskih toponima od Baltika do Gr~ke prekinut samo u Hrvatskoj. Ovako mo`emo ipak na neki na~in protuma~iti uzroke toj neobi~noj pojavi. Mo`da ih uostalom vaqa tra`iti i u sku~enosti prostora koji je bio zahva}en drugim hrvatskim valom. U pore|ewu s hrvatskim toponimima izvan Hrvatske to nije ni{ta neobi~no ukoliko se doka`e da svi navedeni toponimi od Baltika do Gr~ke potje~u od istog seobenog vala. Pomawkawe toponima Hrvat obilno je nadokna|eno u sredwovjekovnoj Hrvatskoj politi~kim i dru{tvenim zna~ewem toga imena. Ve} prva sigurna pojava toga imena u doba narodne dinastije – duks Kroatorum na Branimirovom natpisu – svjedo~i o zavr{enom procesu formirawa dr`ave koja je najzad ipak okr{tena imenom organizatora. Put do potpune prevage tog imena bio je vrlo dug. Jo{ Trpimira naziva Got{alk, koji boravi na wegovu dvoru, 474

vladarem Slavena (reks Sklavorum), dok papa Ivan VIII tako|er pi{e Zdeslavu “glorius komiti Sklavorum”. Tek od sredine XI st. u~vr{}uje se naziv reks Kroatorum da bi kasnije u oba oblika, tj. Kroatorum i Kroacie, u{ao u titulu ugarsko-hrvatskih vladara. Tako regnum Kroacie, kojemu se pridru`uje Dalmacija, a kasnije i Slavonija, postaje politi~ki pojam sve do svr{etka sredweg vijeka. Ne treba posebno isticati da je taj regnum postepeno mijewao teritorijalni opseg.” (str. 15-16.) [to se ti~e socijalne diferencijacije, “u tom kraqevstvu Hrvata nema sve do sredine XIV st. neke posebne oznake za bilo koji dru{tveni sloj. ^ak ni velika{i u Hrvatskoj nisu nobiles Kroati! Mo`da }e poneki dalmatinski pisar napisati za hrvatskog velika{a da je Hrvat, no za wega je sve {to se pru`a izvan granica wegova kotara – Sklavonia. A onda odjednom sredinom XIV st. nastupa nagla promjena u terminologiji. Pojavquju se nobiles Kroati kao odre|en pojam. Dakako, ne vi{e samo politi~ki, ve} u to vrijeme kao potpuno jasan dru{tveni termin.” (str. 16.) Tada se prvi put pojavquje i sabor, “koji se pod an`uvinskim banovima postepeno formira” (str. 16.), na koji pored plemi}a u po~etku dolaze komandanti utvr|ewa i vojnih jedinica, “pa sabor tek kasnije postaje iskqu~ivo stale{ka plemi}ka ustanova... Prema tome, Kroati kao stale{ki termin je sredinom XIV st. sinonim za ono ni`e plemstvo u Hrvatskoj koje se po~elo pod pokroviteqstvom Ludovika postepeno organizirati. Iako je zahvaquju}i kraqu ni`i plemi} dobio svoje organizacije i drugdje po Hrvatskoj, termin se nobiles Kroati vrlo ~esto vezivao uz prvotne plemi}ke organizacije, dakle one u Luci i Kninu. Takav se pojam upotrebqavao osobito tada kad se `eqelo ozna~iti drugo privilegirano i neprivilegirano stanovni{tvo u Hrvatskoj, koje nije bilo ukqu~eno me|u ni`e plemstvo. U to se vrijeme dakako jo{ uvijek upotrebqava i naziv Hrvati za regnum Kroacie. Me|utim, i taj politi~ki pojam Hrvati = regnum Kroacie postepeno se mijewa potkraj sredweg vijeka pod pritiskom turskim i mleta~kim. Naziv Hrvati, odnosno Kroacia, postepeno prelazi Kupu da bi se najzad u XVI st. u~vrstio izme|u Kupe i Drave. Ali, i stale{ka oznaka imena Hrvat gubi izvan granica stare Hrvatske svoj pravi nekada{wi smisao. U Slavoniji ili u slovenskim zemqama nije se Hrvatom nazivao samo plemi}. Hrvat je prije svega onaj koji dolazi iz Hrvatske bez obzira na dru{tveni polo`aj. Tako je upotreba imena Hrvat jo{ jednom pokazala na neodr`ivost teorija o socijalnom dualizmu kod Hrvata od VII do XIV st. Nobiles Kroati nisu ni osvaja~i Hrvati niti wihovi potomci, ve} ni`e plemstvo od XIV st. daqe.” (str. 16-17.)

5. Klai}kino suprotstavqawe romanti~arskom zanosu hrvatskih kvazinau~nika ^lankom “Diplomati~ka analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara (I dio)”, (“Historijski zbornik” XVIII, Zagreb 1965), Nada Klai} kriti~ki pretresa obimnu nau~nu literaturu koja se bavi ispitivawem i verifikovawem isprava iz vremena narodnih vladara, o{tro se suprotstavqaju}i svakom romanti~arskom zanosu i idealizaciji koji su hrvatsku 475

istoriografiju doveli u jadno stawe. “Ta jedva se koji od histori~ara narodne dinastije mogao oslobditi du`nosti da zauzme stav prema izvornom materijalu na osnovu kojega je radio. Uvrije`eno mi{qewe da se posao histori~ara sastoji prije svega u tome da bezuvjetno brani svaki sa~uvani podatak dalo je toj literaturi poseban pe~at. Ona je sve prije negoli kriti~na. U krajwoj liniji nisu u diskusijama bili va`ni dokazi i protudokazi, nego odjek u patriotskoj javnosti. Kako je dakle ta javnost upravqala diskusijama, nije bilo nade da }e trijeznu kriti~ku ocjenu zamijeniti krivo shva}eni patriotizam. Zato se svakom histori~aru narodne dinastije nu`no name}e zada}a da savjesnom kritikom izvornog materijala, kao i novim pogledima i shva}awima utre put zaista znanstvenom prikazu toga, nesumwivo najinteresantnijeg, razdobqa hrvatske povijesti.” (str. 141.) Od savesnog nau~nog istra`iva~a tra`ila se zna~ajna doza hrabrosti da istinito progovori nasuprot ve}inskom ideolo{kom mi{qewu u uzavreloj politi~koj javnosti. “Slu~aj V. Novaka koji je podvrgao kritici falsifikate splitskih benediktinki klasi~an je primjer na koji na~in javnost reagira na takve poku{aje. I [i{i} se vrlo te{ko odlu~ivao na to da isprave ocijeni kao falsifikate, a Barada i Na|i nisu u tom pogledu postupali mnogo boqe. Svakako se me|u svima naro~ito isti~e L. Kati}, koji je do kraja `ivota branio ~ak i nesumwive falsifikate.” (str. 141.) Po mi{qewu Klai}eve, prvi je objektivnijem nau~nom prikazivawu istorijskih dokumenata i proveri wihove autenti~nosti pristupao Frawo Ra~ki, ali i wegovi iskazi zahtevaju temeqitu reviziju. Kad je re~ o zasluzi koja se Ra~kome svakako ne mo`e osporiti, “ispravno je upozorio na ~iwenicu, o kojoj se na `alost premalo vodi ra~una, naime, da ovjerovqewe isprava nije nikakva garancija za wihovu ispravnost.” (str. 143.) S druge strane, “Ferdo [i{i}, koga je u plodnom radu na hrvatskoj povijesti uop}e najvi{e privla~ilo razdobqe narodnih vladara, nije i{ao stopama Ra~koga. A ipak je on bio najvi{e pozvan da taj posao nastavi. Potreba se kriti~ke ocjene materijala nametala [i{i}u utoliko vi{e {to je on i u posebnim raspravama i u Priru~niku izvora za hrvatsku povijest pristupao samostalnoj ocjeni izvora.” (str. 145.) Mada je za veliki broj dokumenata i [i{i} utvrdio da su falsifikati, prema mnogima je bio bole}iv pa ih je prihvatio jer, wegova su nastojawa i{la za tim da poka`e kakvu je va`nu ulogu igrala Hrvatska u to doba u op}eevropskom zbivawu, pa mu je u tu svrhu mogao najboqe poslu`iti upravo izvorni materijal, i to “nepro~i{}en”.” (str. 148.) Josip Na|i je po~etkom dvadesetog veka nastojao da {to bli`e javnosti predstavi izvorne dokumente iz perioda hrvatske narodne dinastije, posebno 1925. godine, koja je obele`avana kao jubilarna hiqadugodi{wica splitskog sabora. “No, pri tom je radu i wega vodila `eqa da materijal prika`e u {to qep{em svijetlu, pa je, kako }emo vidjeti, vrlo nerado prihva}ao sumwe i negativne ocjene Ra~koga.” (str. 148.) Za razliku od Ferde [i{i}a koji, na primer, “za svoju teoriju o Slavcu nije ispitivao doma}i materijal, a odu{evqen idejom o nasilnoj smrti Zvonimira nije se ustru~avao na svoj na~in tuma~iti poznate ~iwenice iz kri`arskih ratova” (str. 148.), Na|i nagove{tava da bi mogao druga~ije 476

interpretirati neke isprave, ili op{irnije nego dotada{wi recenzenti. “Me|utim, ovo navije{teno udaqavawe od dotada{wih mi{qewa ogleda se odmah u po~etku u prikazu kne`evskih isprava u tome, {to oprezne pretpostavke prethodnika zamjewuje smjelijim tvrdwama.” (str. 149.) I tamo gde su isprave nepobitno falsifikovane, on ne odustaje od poku{aja da falsifikovawe objasni kasnijom materijalizacijom qudskog se}awa na stvarni doga|aj. “Zaveden nekom pretjeranom qubavqu prema izvornom materijalu daje wegov potpuno nekriti~ki prikaz, {to se kao nedostatak najte`e osje}a u opisu Zvonimirovih isprava. Ni jedna, pa ~ak ni “isprava, kojom on bra~kim plemi}ima dozvoqava slobodno trgovawe”, nije, prema wemu, neispravna, a kamoli falsifikat. Na|i nalazi za svaki falsificirani oblik ili podatak tuma~ewe, koje otklawa sumwe u neispravnost kraqevskih darovnica. Jer ako se ne{to ne mo`e ba{ nikako pripisati kraqevskoj kancelariji, onda je sastavqa~ primalac i sve je rije{eno.” (str. 149.) Podrobnije obra|uju}i uzorak od 11 isprava, od kojih je za sedam ve} bilo utvr|eno da su falsifikati ili se ozbiqno sumwalo u autenti~nost, Na|i konstrui{e obja{wewa po obrascu da je zaista bilo onako kako bi on `eleo da se ne{to desilo. “Uzme li se u obzir da je Na|i i “formular kne`evskih i kraqevskih isprava” opisivao slu`e}i se i falsifikatima, lako se mo`e razabrati vrijednost wegovih rezultata. U osnovi isti nekriti~ki stav zauzima Na|i i u prikazu privatne isprave i wenih formulara... Ocjewuju}i zatim preostale isprave narodnih vladara, on }e nastojati da kod svakog od wih istakne koje bi isprave mogle biti izra|ene od primalaca, a koje od samih vladara, jer je na takav na~in mogao ispri~ati nastanak i opravdati postojawe svakog diplomati~kog i stvarnog falsifikata.” (str. 151.) Grubo odbijaju}i da su neke od isprava falsifikati, iako je to ve} bilo dokazano, umesto na argumente Na|i se poziva na, po nepouzdanosti sli~no, mi{qewe Kerubina [egvi}a i Milana [uflaja. “Wegova je ocjena Zvonimirovih isprava korak natrag, jer nije `elio prihvatiti ni one rezultate koje je nauka do wegova pisawa usvojila. To u jednakoj mjeri vrijedi i za wegovu ocjenu isprava posqedweg Trpimirovi}a Stjepana II.” (str. 152.) Iako je Miho Barada pronicqivo dokazao da su neke Trpimirove i Mutimirove isprave zaista falsifikovane, u svom radu je stao, kako procewuje Nada Klai}, na pola puta. “Vaqa po`aliti {to Barada provodi uistinu detaqnu paleografsko-diplomati~ku analizu nesmiqeno prilago|avaju}i osnovne paleografske zakone unaprijed postavqenom ciqu. Ne smeta ga ni to {to se wegovi zakqu~ci ponekad uop}e ne mogu uskladiti.” (str. 153.) Dr`islav [vob je potvrdio da su odnosne isprave falsifikovane. “O tome da je Trpimirova isprava falsifikat, svjedo~i i podatak o granicama splitske nadbiskupije do Dunava.” (str. 154.) Ipak, po oceni Klai}eve, “iako se poneka misao iz [vobovog priloga mo`e prihvatiti, u cjelosti je on ipak proma{en, jer je [vob podvrgao na nespretan i neta~an na~in kritici upravo ono, {to je u spomenutim ispravama najmawe prijeporno.” (str. 154.) Solinsko-splitski istori~ar Lovre Kati} je “s nevjerojatnom uporno{}u i dosqedno{}u branio osumwi~ene isprave. I{ao je, {tavi{e, 477

tako daleko da je branio poznate Pincijeve falsifikate, nastoje}i protuma~iti grube pogre{ke falsifikata lo{im prijepisom... Nije, dakle, slu~aj {to se i u ocjeni falsifikata splitskih benediktinka i on pridru`io Novakovim protivnicima, braniocima autenti~nosti.” (str. 154.) A i Viktor Novak, koji ima velikih zasluga za razotkrivawe mnogih falsifikata, pokazivao je prili~nu bole}ivost, pa je “niz pogre{aka – osobito krivih datirawa – nastojao protuma~iti radije lo{im prijepisom, izbacivawem teksta, zabunom itd., nego svijesnim radom falsifikatora.” (str. 156.) Kad se ima u vidu ovakvo stawe hrvatske istoriografije i “pribroje li se nabrojenoj literaturi op}eniti prikazi isprava u razli~itim pravnim historijama – koji, na `alost, uop}e ne ulaze u pravnu analizu isprava, lako }e se razabrati da je nau~noanaliti~ki rad na izvornom materijalu do 1102. jo{ uvijek na po~etku.” (str. 156-157.) a) O naknadnom hrvatizovawu dalmatinskih isprava Nisu nimalo retki slu~ajevi da se neke izvorno dalmatinske isprave naknadno hrvatizuju, u ~emu se isticao Milan [uflaj “upravo u ocjewivawu izvornih podataka o dalmatinskoj ispravi kao i o “~isto hrvatskoj ispravi”, [uflaj je grije{io kad je odre|ene pravne institucije pripisivao odre|enim etni~kim skupinama i kad je stvarao karakteristiku dalmatinske isprave bez prethodne kriti~ke analize izvornog materijala.” (str. 157158.) Primera radi, “samo zato {to se osniva~ samostana Sv. Petra Spli}anin Petar zove ^rni i {to se samostani Sv. Petra u Solinu i Sv. Ivana u Biogradu nalaze “izvan” dalmatinskih gradova, [uflaj je wihove kartulare predstavio kao prve po~etke ~isto hrvatske privatne isprave u Dalmaciji.” (str. 158.) Op{ti je sud Nade Klai} da su hrvatski istoriografi, primewuju}i sasvim pogre{an metodolo{ki postupak, “utvr|ivali karakteristike isprava doma}ih vladara tako da su provodili diplomati~ku analizu i utvr|ivali formule isprava, a da nisu uop}e posvetili pa`wu sadr`aju isprave ili centru u kojem je isprava nastala. Zato se i moglo dogoditi da nitko, osim [voba, nije posumwao u autenti~nost Trpimirove isprave, iako se u woj pribrajaju splitskoj crkvi sela, koja ona ne samo u IX st., nego ni kasnije nije imala. Me|utim, obra|ivawe isprava prema vremenu wihova postanka, tj. kronolo{kim redom prema datumima, koje one nose, onemogu}ilo je wihovo jasnije grupirawe i prikrilo kriterije koji su vrlo jasno ukazivali na zajedni~ku provenijenciju. Nikome, npr., tko je pregledao materijal sadr`an u kartularu samostana Sv. Kr{evana nije mogla izbje}i ~iwenica da tri najstarije oporuke imaju istu pogre{nu dataciju i na kraju isprave isti pogre{ni aktum. Ili, da Zvonimirove tobo`we isprave u korist splitske nadbiskupije imaju jedan, a one u korist samostana Sv. Marije drugi oblik koroboracije i da dva falsifikata u korist splitskih benediktinka upotrebqavaju formule koje ne poznaje javna isprava u doba narodnih vladara. Takve nas ~iwenice neminovno vode do spoznaje da zajedni~ke karakteristike – osobito ako je rije~ o pogre{nim ili neta~nim formulama – vaqa pripisivati istoj provenijenciji.” (str. 161.) Pitawe datirawa je, pri tome, pri~a za sebe, kojoj skoro niko ne posve}uje dovoqnu 478

pa`wu, pa ~ak i Frawo Ra~ki pokazuje sklonost da se nemarno prema tome odnosi. “Nehaj se izra`ava osobito u ~iwenici da se ispitivawe zavr{ava jednostavnim konstatacijama, iako formula datirawa sigurnije nego preostali dijelovi upu}uje na provenijenciju. Pogre{na datacija nekih isprava slu`i Ra~kom samo kao jedan od dokaza la`nosti, ina~e upravo on u “Dokumenta” bez mnogo okoli{awa ispravqa datume, spasavaju}i na taj na~in ugled ugro`enih isprava.” (str. 170.) b) O{tro protiv verifikovawa falsifikata U drugom delu te obimne rasprave (“Historijski zbornik XIX-XX, Zagreb 1966-1967.) Nada Klai} zakqu~uje da je u pogledu istra`ivawa verodostojnosti ove vrste istorijskih spomenika hrvatska istoriografija postupala lakoumno, pa ne samo da nije ispravqala ono {to je neta~no, nego je o~igledne falsifikate podupirala i prosle|ivala u budu}nost kao autenti~ne. “To je imalo i ima te{ke posqedice po hrvatsku povijest. Zatvaraju}i o~i pred o~itim nedostacima isprava i dokumenata iz razdobqa narodne dinastije histori~ari su izgradili krhku zgradu od karata, koju lako mo`e sru{iti prva kritika. Ve} ovaj rad, premda je samo po~etak, ukazuje na tu ~iwenicu.” (str. 260.) Ona zatim obja{wava i svoje li~ne akademske motive koji su je orijentisali da se posveti ovako te{kom nau~nom zadatku, kojeg se od Frawe Ra~kog do Nade Klai} niko nije temeqito prihvatao. Strpqivom i sveobuhvatnom studijom strukture vladarskih isprava i uspe{nom komparativno istorijskom analizom uspela je da stvori model razlikovawa istinitog od la`nog. Svesna je pri tome da je takav posao tek u povoju i da }e nailaziti na mnogo vi{e politi~kih i ideolo{kih, nego nau~nih prepreka. “Upravo zbog toga {to je prva kriti~ka diplomati~ka analiza isprava za Trpimirovi}a u cjelini ovaj rad ne mo`e odgovoriti svim onim zahtjevima koje diplomatika postavqa pred istra`iva~a. Mnoga ne samo sporedna nego i vrlo va`na pitawa ostaju otvorena, ili tek na~eta. Zato }e daqwa detaqna analiza, koja nu`no slijedi poslije ovog poku{aja, provjeriti moje rezultate i opovr}i ili u~vrstiti izre~ene pretpostavke. Ali, ~ini mi se, da se mo`e u daqwi rad na tom poqu uputiti samo onaj tko, osim znawa, ima dovoqno snage i nau~ne svijesti da se bori za historijsku istinu... U nauci se vrlo ~esto doga|a da analiza odre|enog problema sama dovede istra`iva~a do rezultata koji on nije `elio. Tada on, stoje}i na raskr{}u, treba da odlu~i na koju }e stranu: ho}e li onim putem koji zna~i historijsku istinu ili }e odabrati jeftinije lovorike u svijetu la`ne slave koju obi~no donosi pre{u}ena istina. Svaki od nas stvara odluku prema svojim sklonostima i nazorima. Odabirem prvi put, jer mislim da je on jedino ispravan.” (str. 260-261.) Bitno je da se za sve te falsifikovane isprave utvrdi prava istina, ali ne treba potcewivati ni wihovu korisnost za sagledavawe izvesnih istorijskih fakata, o kojima wihovi sastavqa~i svedo~e, kad se zanemari ono {to ih navodi da neki svoj konkretni interes la`no potkrepe, pogotovo kad je re~ o imovinskim pravima pojedinih samostana. Ali, svakako treba akademski `igosati, podvr}i o{troj polemi~koj analizi, “{to se nekri479

ti~ka historiografija – osobito u najnovije doba – ustru~ava ne samo podvr}i kriti~kom ispitivawu izvorni materijal ve} a priori osu|uje svakog histori~ara koji se te nezahvalne zada}e prihvati. Takvi histori~ari ne samo da ko~e napredak historijske nauke nego i zavode javnost iskrivqenim prikazivawem stvarnog stawa u izvornom blagu iz vremena Trpimirovi}a.” (str. 263.) S druge strane, “istini za voqu, vaqa priznati i to da nas je kriti~ka analiza izvornog materijala dovela, kao {to je naprijed spomenuto, i do zakqu~aka koji su opre~ni na{em dosada{wem shva}awu i tuma~ewu nekih historijskih ~iwenica. To osobito vrijedi za odnos Trpimirovi}a prema bizantskoj Dalmaciji u XI stoqe}u. Premda su nas takve ~iwenice s jedne strane neugodno iznenadile, otvorile su, s druge strane, nove vidike i otkrile nove momente iz povijesti bizantske Dalmacije. Sada nam je, npr., postalo jasnije za{to dalmatinski gradovi u drugoj polovici XI st. vode samostalnu politiku koja se ne obazire na interese hrvatskih vladara i za{to je, npr., tek Zvonimir, potpomognut Arpadovi}ima i papinstvom, doista zavladao jednim dijelom bizantske Dalmacije. Ali, rezultati do kojih sam do{la prvi su koraci na novom putu kriti~ke analize izvora iz razdobqa Trpimirovi}a koja se poslije Ra~koga tek sada ponovo otvara.” (str. 263.)

III. Raskorak ma|arske i hrvatske istoriografije Ma|arska istoriografija je konstantno imala ofanzivan pristup hrvatskoj pseudoistorijskoj megalomaniji, ali je i sama bila optere}ena romanti~arsko-idealisti~kim nacionalnim zanosom, razvijaju}i uporno tezu da kompletno ugarsko stanovni{tvo, bez obzira na izvorne etni~ke razlike, predstavqa ma|arski politi~ki narod. To pitawe ipak ovde nije predmet moje posebne pa`we. Sa aspekta kompleksnog sagledavawa hrvatske pseudoistorijske pamfletistike bilo bi zna~ajno sagledati kako teze o “ugarsko-hrvatskom kraqevstvu”, “ugarsko-hrvatskim vladarima”, “ugarsko-hrvatskim vojskama”, “saveznim dr`avama”, “personalnoj uniji”, mogu eventualno na}i upori{ta u radovima ma|arskih istori~ara. Kao orjentir mo`e poslu`iti jedno od najnovijih, sinteti~ki pisanih dela, “Istorija Ma|ara” (“Klio”, Beograd 2002.), ina~e rezultat kolektivnog rada Petra Rokaja, Zoltana \erea, Tibora Pala i Aleksandra Kasa{a. Pisana je bez tradicionalisti~kih optere}ewa, a weni autori ne kriju sklonost ka prihvatawu savremenih globalisti~kih ideolo{kih obrazaca, pa forsiraju krajwe pomirqiv ton prema dr`avama i narodima s kojima su se Ma|ari kroz istoriju konfrontirali. U kwizi ne postoji ni jedna jedina re~enica za koju bi se moglo re}i da je napisana u antihrvatskom duhu, ali raspolo`iva faktografija neumoqivo razara sve hrvatske pretenzije i zablude o o~uvawu dr`avno-pravnog kontinuiteta pod ugarskom krunom. Ogoqena istina za Hrvate mora biti porazna jer, nema nikakve sumwe da je wihova dr`ava svojevremeno pora`ena, pa pripojena Ugarskoj. U tituli ugarskih kraqeva Dalmacija, Hrvatska i Slavonija nisu imale razli~it tretman u odnosu na Srbiju, a izvesna autonomna prava su predstavqala izraz feudalne organizacije dru{tva, a ne odr`awe dr`avnog identiteta. 480

1. Ra|awe ma|arske dr`ave Ma|ari su se u Panoniju doselili 896. godine i narednih decenija upu{tali se u surove pqa~ka{ke pohode mahom po nema~kim zemqama. Kad su 955. do`iveli te`ak poraz na Lehovom poqu kod Augzburga, preorjentisali su se na pohode na hrvatske i srpske zemqe i uop{te Vizantiju. “Oni su, dodu{e, i ranije kretali u tom pravcu. Jedan wihov napad na Hrvatsku odbio je jo{ Tomislav (910-930.), vladar ove zemqe. Me|utim, posle poraza kod Augzburga ponovo su po~eli da ih napadaju. U borbi sa wima poginuo je, 960. godine, srpski knez ^aslav Klonimirovi}.” (str. 20-21.) Krajem desetog veka po~eo je proces hristijanizacije Ma|ara, koje su gr~ki i slovenski sve{tenici prvobitno kr{tavali po isto~nom obredu, ali su ubrzo u tom poslu primat preuzeli benediktinski misionari. Wima su pomagali, kao oru`ana pratwa, nema~ki, ~e{ki i poqski vitezovi. Kako je proces pokr{tavawa brzo napredovao, papa Silvestar II je ma|arskom vladaru Stefanu I godine 1000. poslao kraqevsku krunu, a krunisawe je obavio ostrogonski nadbiskup Astrik. “U ranijoj istoriografiji, primewuju}i ideale 19. i 20. veka na sredwi vek, Ma|arska je u to doba smatrana jedinstvenom dr`avom na ~itavoj svojoj teritoriji, iako se i ranije znalo da se ma|arska dr`avnost izgra|ivala postepeno, ukqu~ewem paradr`avnih formacija i stvarawem novih razli~itih jedinica. Me|u prvima treba pomenuti oblasti posledwih nezavisnih ili poluzavisnih plemenskih (rodovskih) poglavica, Erdeq (Transilvaniju, Sedmogradsku), \ule i teritoriju Ajtowa. Wih je kraqevskoj vlasti podvrgao Sveti Stefan. Mawe se zna o ukqu~ivawu Slavonije u okvire zemaqa ugarske krune, o ~emu postoji vi{e verzija.” (str. 25.) Autori pretpostavqaju da je mo`da Stefan I tek prilikom krunisawa dobio to ime, s obzirom da na gr~kom jeziku stefanos zna~i krunisani, oven~ani. a) Osvajawe Slavonije i pot~iwavawe Hrvatske [to se osvajawa Slavonije ti~e, istori~ari jedino pouzdano mogu da ka`u da se to desilo u jedanaestom veku. “Tokom toga veka, u vreme koje se za sada ne mo`e bli`e odrediti, Ma|ari su zauzeli Slavoniju, odnosno kasnije severozapadnu Hrvatsku, sa Zagrebom kao sredi{tem.” (str. 44.) Pouzdano se zna samo da je na osnovu saglasnosti protivpape Klimenta III, “godine 1091. Ladislav osnovao dijecezu u Slavoniji i katedralu u wenom sedi{tu – Zagrebu. Zagreba~ka (arhi)dijeceza obuhvatala je, gotovo devetsto godina, podru~je ~itave sredwovekovne Slavonije, dana{we severne Hrvatske. Zagreba~ka katedrala posve}ena je novokanonizovanom svetitequ, ugarskom kraqu Stefanu. Wegov kult je na taj na~in pre{ao granice Ugarske u u`em smislu. Za prvog zagreba~kog biskupa Ladislav je postavio ^eha Duha, bez sumwe da bi razumeo jezik slovenskih sve{tenika i vernika. Zagreba~ka biskupija bila je podre|ena Ostrogonskoj mitropoliji sve do 1852. godine, kada je Zagreba~ka dijeceza podignuta u rang nadbiskupije. Na taj na~in je, kroz ceo sredwi vek, bila vezana za crkvu u Ugarskoj.” (str. 41.) Bez sumwe, u Slavoniji i wenom centru Zagrebu, `iveli su Sloveni, ali nema nigde ni re~i da je tu bilo Hrvata u vreme ugarskog osvajawa i vekovima posle toga. 481

Kao jedan od razloga zahla|ewa odnosa Ladislava i pape autori navode “{to je on pri kraju svoje vladavine vodio pohod i protiv Hrvatske, koju je papstvo smatralo svojim vazalom.” (str. 40.) O samom osvajawu Hrvatske cela pri~a u ovoj kwizi glasi: “Smr}u Zvonimira, posledweg kraqa iz roda Trpimira, 1089. godine, hrvatski presto je ostao bez naslednika. Wegova `ena, Jelena Lepa, bila je k}erka ugarskog kraqa Bele I i sestra Geze I i Ladislava I. Te okolnosti su otvorile put ma|arskom osvajawu Hrvatske. Ladislav I je jo{ 1091. godine preduzeo jedan pohod u Hrvatsku, ali se, zbog upada Kumana, morao vratiti u Ma|arsku. Pre{av{i Tisu kod Be~eja, Ladislav je kod mesta Pogran~ pobedio Kumane. Osvajawe Hrvatske nastavio je i skon~ao Ladislavqev naslednik, wegov sinovac kraq Koloman. Do{av{i na ugarski presto 1095., on je 1097. godine preduzeo novi pohod prema jugoisto~nom susedu. Tokom ovog pohoda, u bici na planini Gvozd (Petrova gora), poginuo je, prema ugarskoj hronici iz 14. veka, posledwi narodni vladar Hrvatske Petar Sva~i} (Sna~i}). Koloman je posle toga prodro do jadranske obale i u Biogradu se krunisao za hrvatskog kraqa. Prema hrvatskoj tradiciji, ovom ~inu prethodio je ugovor izme|u Kolomana i predstavnika hrvatskog rodovskog plemstva. Taj sporazum, zakqu~en 1102. godine, poznat je kao “Pakta konventa”. Podatak o ovom sporazumu sa~uvan je i u izvorima iz 14. veka, zbog ~ega ga je ma|arska istoriografija odbacivala kao neverodostojan. Bez obzira na wegovu verodostojnost, neki sporazum izme|u ugarskog kraqa i hrvatskog “plemstva” je ipak postojao. Drugim re~ima, Hrvatska nije pot~iwena ugarskoj kruni iskqu~ivo silom oru`ja, kao {to se ranije tvrdilo. Tome protivure~i okolnost da su se, i pored kasnije vi{evekovne vladavine ugarskih kraqeva, do wenog kraja 1918. godine sa~uvali elementi dr`avnosti i nekada{we nezavisnosti Hrvatske, kao {to su: naziv kraqevina (regnum), zvawe bana, sabor, `upanija i plemstvo. Posle prikqu~ewa Slavonije i Hrvatske Ugarskoj po~elo je doseqavawe stanovni{tva iz ovih krajeva u plodnu Panonsku niziju. Ovde su se, me|u ostalima, nastanili predstavnici roda Osla i Ka~i}a, {to je doprinelo ja~awu slovenskog stanovni{tva u Ugarskoj. Posle prikqu~ewa Hrvatske svojim zemqama, Koloman je produ`io svoj pohod na Dalmaciju. O osvajawu severne Dalmacije, zahvaquju}i ve}em broju sa~uvanih izvora koji se odnose na taj doga|aj, mnogo smo boqe obave{teni nego o zauzimawu Hrvatske, a naro~ito Slavonije... On je dalmatinskim gradovima 1108. godine izdao, a 1111. potvrdio, privilegijalne poveqe, koje se mogu smatrati verodostojnim. Tim poveqama kraq Koloman je dalmatinskim komunama, zbog priznavawa vrhovne vlasti ugarskog kraqa, garantovao unutra{wu samoupravu (autonomiju). Pored toga, on je zadr`ao za sebe pravo na dve tre}ine gradskih prihoda, kao i pravo na potvr|ivawe izbora gradskog kneza i biskupa.” (str. 44-45.) S obzirom da su Slavonija, Hrvatska i Dalmacija osvojene u kra}em vremenskom rasponu, da su teritorijalno povezane, a da su od ranije hrvatski vladari u svom naslovu imali da su kraqevi Hrvatske i Dalmacije, na ~elo ovih zemaqa kraq je postavio namesnika koji se zvao ban. Ban je bio obi~no neki ma|arski plemi} ili ~lan ugarske vladaju}e ku}e. Upraviteq ovih pokrajina bio je herceg. Mada se Ma|ari nikada nisu masovno naseli482

li na neplodnom tlu Hrvatske i naro~ito Dalmacije, prikqu~ewe ovih zemaqa ugarskoj kruni ipak je imalo veliki zna~aj, jer je Kraqevina Ma|arska time postala, u mawoj ili ve}oj meri, mediteranska sila. Preko ovih zemaqa u narednom periodu delimi~no se odvijala spoqna trgovina Ugarske.” (str. 45.) To je bukvalno sve {to se ka`e o ma|arskom osvajawu Hrvatske, i ne samo Hrvatske, nego i Slavonije i Dalmacije. Feudalno rasulo u Hrvatskoj je ve} postojalo nakon Zvonimirove smrti, a mnogi velika{i nisu Petra Sva~i}a priznavali za legitimnog kraqa, pa im je utoliko lak{e pao dogovor sa ugarskim vladarem, koji im je ukidao dr`avnu nezavisnost, ali garantovao o~uvawe plemi}kih privilegija. Plodna Panonska nizija se o~igledno prostirala van Hrvatske i Slavonije, pa je postala privla~na wihovim stanovnicima. Slavonija je zapravo zahvatala prevashodno kasniju zagreba~ku, kri`eva~ku i vara`dinsku `upaniju, koje su se prostirale na prete`no bre`uqkasto-brdskom prostoru, kao i dana{wa Zapadna Slavonija, odnosno podru~je oko Papuka. Za celi dvanaesti vek Hrvatska se jo{ dva puta pomiwe. Kad se pomiwe kako je kraq Geza II (1141-1162.) formirao posebne mona{ke vite{ke redove za borbu protiv nevernika, i to templare (bo`jake) i hospitalce (jovanovce), navodi se i slede}e: “Najpoznatija ku}a vitezova bila je u Vrani, u Hrvatskoj. Ona je prvo pripadala templarima, a kasnije hospitalcima.” (str. 51.) Posle toga, iznosi se da je Bela III godine 1194. “svom, tada ve} dvadesetogodi{wem sinu, ustupio Hrvatsku i Dalmaciju, delove nekada{we svoje ba{tine. Tom prilikom je princ Emerik ponovo krunisan, mo`da za kraqa ovih zemaqa.” (str. 58.) Kad je Bela nakon dve godine umro, wegov sin Emerik je nasledio celu dr`avu, ali ga je uz pomo} Austrijanaca pobedio mla|i brat Andrija, prinudiv{i ga da sad wemu ustupi Hrvatsku i Dalmaciju na upravu i izdr`avawe. b) Bosna u ugarskim istorijskim izvorima Na tri mesta se ovde i Bosna pomiwe. Prvo kad se navodi kako, nakon {to je Bela II godine 1136. povratio ve}i deo Dalmacije, “u jednoj wegovoj poveqi javqa se naslov kraqa Rame (reks Rame), oblasti na gorwem toku istoimene reke. Tu oblast, sa naslovom bana (hercega), poverio je Bela na upravu svom drugom sinu Ladislavu. Naslov kraqa Rame zadr`a}e se me|u naslovima ugarskih kraqeva do 1918. godine.” (str. 50.) Teritorija Rame zapravo je teritorija tada{we Bosne, uz mogu}a mawa teritorijalna odstupawa. Godine 1165. Vizantija je, “isterav{i ugarskog vazala bana Bori}a, zauzela Bosnu i onostrani Srem.” (str. 54.) Krajem dvanaestog veka ugarski kraq Emerik je do`iveo neuspeh u Bosni. “On se, dodu{e, po nalogu pape, revnosno borio protiv ovda{wih bogumila, spremaju}i protiv bana Kulina ~ak krsta{ki rat, ali je papa “obra}awe” bosanskih jeretika ipak poverio svom legatu a ne ugarskom kraqu.” (str. 59.) Bosna je dvadesetih godina trinaestog veka bila “podvrgnuta duhovnoj jurisdikciji kalo~ko-ba~kog nadbiskupa Ugrina. On je zadu`io Kalojana, sina vizantijskog cara Isaka II An|ela i unuka Bele III, da povede krsta{ki rat protiv bosanskih jeretika. Ovaj pohod ostvario je, posle vi{egodi{weg odlagawa, tek 1235. slavonski herceg Koloman. Wegove rezultate, me|utim, uskoro je poni{tila 483

mongolska najezda.” (str. 64.) Pored toga, u Ma|arskoj je negde u to vreme formirana ugarska dominikanska provincija. “Dominikancima iz Ugarske je u prvo vreme poverena duhovna briga o Bosni (borba protiv bogumila) i Albaniji, kao i pokr{tavawe Kumana u dana{woj Vla{koj niziji.” (str. 71.) v) Banovine kao pograni~ne odbrambene teritorije Nailazimo i na obja{wewe razloga formirawa banovina u Ugarskoj, kao pograni~nih teritorija sa istaknutom vojno-odbrambenom ulogom. “Bezbednosti Ugarske trebalo je da doprinese osnivawe novih banovina (banata) na wenim granicama. Tako su osnovane Ma~vanska banovina na podru~ju severozapadne Srbije i Ku~evsko-brani~evska na tlu severoisto~ne Srbije, banovina Soli u severoisto~noj i Srebrni~ka banovina u severnoj Bosni. Na ~elo ovih banovina postavqeni su ~esto ~lanovi ili srodnici vladarske ku}e. Slede}i primer svog oca, mladi kraq Stefan }e od oblasti Vidina, osvojene od Bugarske, obrazovati Vidinsku banovinu. Me|u ove banovine spada, tako|e, obnovqeni Severinski banat, koji je obuhvatao Malu Vla{ku (Olteniju, u jugozapadnoj Rumuniji) sa sedi{tem u Turn-Severinu. Ban ovog banata bio je ~esto ujedno upraviteq ju`nougarskih `upanija izme|u Mori{a, Tise, doweg Dunava i transilvanskih planina. Zbog toga se naziv Severinskog banata pro{irio i na wihovu teritoriju. A kada je Severinski banat turskim osvajawem prestao da postoji, naziv Banat se ograni~io na tle ovih `upanija, i taj naziv u tom zna~ewu sa~uvao se do danas.” (str. 83-84.) Dakle, banovine i banovi nisu nikakva hrvatska specifi~nost. Ina~e, u prikazu cele ma|arske istorije trinaestog veka Hrvati i Hrvatska se nigde ne pomiwu, osim napomene da se dr`avni porez u Slavoniji i Erdequ “pla}ao ko`ama kune”. Otuda poti~e naziv hrvatskog novca. Ovaj je porez nazivan kunovinom i kada se kasnije pla}ao u novcu. Srbija i Nemawi}i se pomiwu vi{e puta, a jedan od wih je ~ak do{ao u posed Slavonije. “Vladislav, Dragutinov sin, o`enio se Konstancom Morozini, Albertovom unukom, i 1292. godine dobio Slavoniju u miraz.” (str. 91.) ^ak su se po izumirawu Arpadovi}a Nemawi}i pojavqivali i kao pretendenti na ugarski presto. Herce{tvo Slavonije Vladislavu Nemawi}u priznao je posle 1301. godine i novi ugarski kraq Karlo Robert. Tek tu, na po~etku ~etrnaestog veka opet se pomiwe termin “hrvatski”, kad se ka`e da su Karla Roberta “podr`avali hrvatski velika{i [ubi}i.” (str. 93.) Po konsolidaciji Karla Roberta na prestolu, “Slavonijom su vladali Baboni}i, a u Hrvatskoj [ubi}i. Oblasni gospodari su imali svoje privatne vojske, upravu i sudstvo i prisvojili su regalna prava. Oni su bili na putu da postignu potpunu nezavisnost od kraqevske (centralne) vlasti. U tome ih je spre~avala jedino okolnost {to su se, pored slabih predstavnika centralne vlasti pod posledwim Arpadovi}ima, borili i jedni protiv drugih. U toku svoje borbe za presto Karlo je bio prinu|en da ~ini znatne ustupke velika{ima koje je hteo da pridobije. [ubi}e je morao potvrditi za hrvatske, a Baboni}e za slavonske banove.” (str. 95-96.) Tek kad je pobedio sve suparni~ke pretendente na kraqevski presto, Karlo Robert je bio u mogu}nosti da krene u obra~un sa osionim oblasnim gospodarima, savla|uju}i ih jednog po jednog. “Baboni}e, oblasne gospodare u Slavoniji, 484

Karlo je pobedio 1322. godine. Oni su se, dodu{e, pobunili 1326-1327. godine, ali ih je Karlo savladao i ostatke wihovog gospodstva prikqu~io kruni. Preostale su jo{ jedino wegove prve pristalice – [ubi}i u Hrvatskoj. Karlo, zauzet borbom u Ugarskoj, prepustio je vlast nad ovom zemqom 1312. godine Mladenu [ubi}u, koji je vladao u wegovo ime, ali u stvari nezavisno. Protiv svojih prvih pristalica [ubi}a Karlo Robert je koristio pomo} ve} pokorenih Baboni}a, bosanskog bana Stjepana I Kotromani}a i Mleta~ke republike. Protiv [ubi}a, ~iju vlast ni po koju cenu nisu hteli da prihvate, istupili su i dalmatinski gradovi. Oni su se sa Karlovim znawem stavili pod mleta~ku za{titu. Karlo je napao [ubi}e 1322. godine i odveo Mladena kao zarobqenika sa sobom u Ma|arsku. Wegove tvr|ave su, me|utim, prigrabili hrvatski velika{i. Ako u Hrvatskoj nije u potpunosti uspeo, u Vla{koj je pretrpeo poraz.” (str. 97.) Posla }e tu mnogo imati posle i Karlov sin i naslednik Lajo{ (Ludovik), neposredno pre zauzimawa Napuqa. “Od osvajawa Napuqa mnogo realniji zadatak bio je pot~iwavawe osamostaqenih hrvatskih velika{a, koji su svoju mo} izgradili na ru{evinama gospodstva [ubi}a. Lajo{ je od po~etka svoje vladavine te`io da zavr{i na tom poqu zapo~eto delo svog oca Karla Roberta, koji je nekada bio zarobio Mladena [ubi}a, ali daqe nije dospeo. Posle poku{aja slavonskog bana Mikca 1344., idu}e godine je sam Lajo{ do{ao sa vojskom u Hrvatsku. Zauzeo je Knin, gde je postavio ma|arsku posadu, a hrvatski velika{i, krbavski knezovi, Nelipi}i i [ubi}i, pokorili su mu se bez otpora. Lajo{ je 1347. godine zamenio posede [ubi}a u Hrvatskoj za dobra u Slavoniji. Tom prilikom su [ubi}i postali vlasnici tvr|ave Zrin, po ~emu su nazvani Zrinski. Oni }e kasnije imati zna~ajniju ulogu u istoriji Ma|arske.” (str. 111.) g) Hrvati bez politi~kog uticaja u Ugarskoj U svim unutra{wim balkanskim ratovima najmo}niji ma|arski kraq svih vremena Lajo{ I se, “kao i u slu~aju borbe protiv hrvatskih velika{a i Mleta~ke republike, oslawao na svog ro|aka, a od 1353. godine i tasta, bosanskog bana Stjepana II Kotromani}a, koji je bio veran vazal jo{ wegovom ocu.” (str. 113.) A veoma je zna~ajan podatak da su Ma|ari “u prvoj polovini 1356. godine od Srba zauzeli Klis, tvr|avu koja je nadzirala put iz Splita za Bosnu.” (str. 114.) Niti se negde izra`ava qubav niti prijateqstvo sa Hrvatima, a malo ko dr`i do wihovog politi~kog zna~aja kao pokorenog naroda, osim kad treba ugu{iti pobunu lokalnih odmetnutih velika{a. Me|utim, kako je Lajo{ I 1370. krunisan i za poqskog kraqa, dvanaestogodi{wa personalna unija Ugarske i Poqske “predstavqa}e vrhunac bliskosti dveju zemaqa u dr`avnopravnom pogledu. Bilo da je ostalo na tom nivou, ili upravo zbog toga, ovo doba ma|arsko-poqske unije, ili bar susedstva dvaju naroda, za veliki broj Ma|ara predstavqa}e neponovqiv ideal na~ina sa`ivota dvaju naroda tokom istorije. Bio je to najprisniji period ma|arskog prijateqstva sa Poqacima, jedinim slovenskim narodom sa kojim su Ma|ari u to vreme uglavnom `iveli u srda~nim odnosima i ~ije su prijateqstvo vekovima `eleli.” (str. 117.) S druge strane, Ma|ari nisu imali nikakvog razloga da `ele srda~ne odnose i prijateqstvo sa Hrvatima jer su Hrvate na 485

vreme pokorili i ponizili, a wihovu zemqu pripojili svojoj, zadr`av{i ne{to hrvatskih aristokrata da im slu`e kao oblasni i lokalni gospodari. Za ~etrnaesti vek imamo jo{ da je pomenuta uloga izvorno ma|arskog fratarskog reda pavlina za po~etke hrvatskog {kolstva, a za po~etak petnaestog da su u vreme pobune protiv kraqa @igmunda, od hrvatske aristokratije kraqu ostali verni samo krbavski i kr~ki knezovi (Frankopani).” (str. 130.) Ni u petnaestom veku Hrvati se nisu zna~ajnije isticali u istoriji ugarske dr`ave. Pored opaski o mleta~kim poku{ajima “podmi}ivawa ugarskih i hrvatskih velika{a (str. 140.) u vreme ugarsko-venecijanskog sukoba oko Dalmacije u vreme kraqa @igmunda, oru`anog sukoba Matije Korvina sa Mle~anima “oko ostrva Krka, poseda hrvatske velika{ke porodice Frankopana” (str. 171), Matijine namere da svog vanbra~nog sina Ivani{a “imenuje za hrvatsko-slavonskog hercega i bosanskog kraqa” (str. 173.), zna~ajan je i podatak o Krbavskoj bici, dat u jednoj jedinoj re~enici: “Kada je hrvatski ban Emerik Deren~ewi poku{ao da spre~i jednu pqa~ka{ku tursku vojsku da odnese plen i odvede robqe, do{lo je 1493. godine do bitke na Krbavskom poqu kod Udbine, u kojoj je izginulo mnogo hrvatskih plemi}a.” (str. 176-177.) Mnogo ve}a pa`wa je posve}ena @igmundovu udaru na Ivana Frankopana, a to pitawe je u cjelosti ovako predstavqeno: “Ivan (An`) Frankopan, sin vernog @igmundovog pristalice Nikole Frankopana, bio je o`ewen Katarinom Nelipi}. Wen otac Ivani{ Nelipi} imao je prostrane posede u Hrvatskoj, a u Dalmaciji Ivan Frankopan s osmoro bra}e. Smr}u svog oca, Katarina, zna~i i Ivan Frankopan, nasledila bi i wegova dobra. To bi svakako dovelo do ogromnog pove}awa Frankopanove porodi~ne imovine. @igmund to nije hteo da dozvoli i odbio je da potvrdi da Katarina nasledi oca. Kada je Ivan odbio da preda kraqu Nelipi}eva dobra, @igmund je 1436. godine protiv wega uputio novog slavonskog bana Matka Talovca. Li{iv{i Frankopana funkcije dalmatinsko-hrvatskog bana, @igmund je i to preneo na Matka Talovca. Ume{av{i se istovremeno u spor bra}e Frankopana, on je me|u wima podr`avao Ivanove protivnike. Matkov pohod se zavr{io potpunim uspehom. On je ve} po~etkom 1437. godine zaplenio, u @igmundovo ime, Nelipi}eve posede. Upravu nad wima @igmund je poverio Matku Talovcu i wegovoj bra}i.” (str. 137.) d) Posledice poraza ko Moha~a Povodom Moha~ke bitke 1526. godine, navodi se da je u ma|arskom vojnom taboru bilo mi{qewa da ne treba odmah ulaziti u bitku nego se povu}i prema Erdequ i sa~ekati poja~awa koja su predvodili vojvoda Jovan Zapoqa, palatin I{tvan Verbeci, kalo~ki nadbiskup Pavle Timori, pa i “hrvatsku vojsku pod vo|stvom Krste Frankopana.” (str. 186.) Posle katastrofalnog ma|arskog poraza, pomiwe se da je Ferdinand I Habzbur{ki do{ao “na upra`wene prestole ^e{ke, Ma|arske, Hrvatske i Slavonije” (str. 188.), ali su se ipak “ma|arski i hrvatski stale`i... podelili izme|u dva pretendenta: Ferdinanda i Jovana Zapoqe.” (str. 189.) Varadskim mirom, sklopqenim izme|u zara}enih strana u borbi za ugarsko kraqevsko nasle|e, 1538. godine, “je izvr{eno i razgrani~ewe teritorija: zapadni delovi 486

Ma|arske, Hrvatske i Slavonije do{li su pod Ferdinandovu vlast, a Erdeq pod vlast Jovana I, dok su nad ostalim teritorijama zadr`ali kontrolu wihovi gospodari prema zate~enom stawu.” (str. 198.) Posle pada Sigeta 1566. godine “prostrane oblasti Ma|arske i Hrvatske pale su pod osmansku vlast.” (str. 203.) Zanimqivo je da se u kwizi govori i o prelasku mnogih Grka, Bugara, Srba, Bosanaca i Albanaca na muslimansku veru, pod turskom vla{}u, ali se u tom kontekstu Hrvati uop{te ne pomiwu. “Ve}i deo “turske” vojske u osvojenim ma|arskim i hrvatskim zemqama ~inili su Ju`ni Sloveni” (str. 218.), ali je tu re~ o pravoslavcima ili biv{im pravoslavcima koji su pre{li na islam. “Katoli~ko i protestantsko stanovni{tvo zaposednutih oblasti radije je napu{talo ove oblasti nego ostajalo da `ivi pod turskom vla{}u, {to je, zajedno sa te{kim gubicima tokom turskih pohoda, dovodilo do toga da cele oblasti opuste i da se na wima nastani pravoslavni slovenski, prvenstveno srpski `ivaq.” (str. 218.) Be~ki dvor je ostatke Ma|arske pretvorio u stalno boji{te radi odbrane nema~kih zemaqa. Tamo su pograni~na utvr|ewa organizovana da ~ine {est generalnih kapetanija, od kojih su dve hrvatska i slavonska. “Visina ratnog poreza u drugoj polovini 16. veka u Hrvatskoj je u proseku iznosila 3.500 forinti, a izdaci odbrane izme|u 200.000 i 550.000 forinti.” (str. 221.) To svedo~i da je carstvu bio va`an samo prostor, a da je zna~aj Hrvatske u pogledu qudskih i materijalnih resursa bio zanemarqiv, te da se u woj svega pola jednog procenta ratnih tro{kova moglo naplatiti. Sli~an problem imali su i Turci. “U nekim periodima ukupni izdaci za plate vojnika na Vojnoj granici prema{ivali su ukupne prihode iz osvojenih ma|arskih i hrvatskih oblasti, te je mawak nadokna|ivan iz centralnih carigradskih kasa, a u 17. veku od poreza sakupqanih na Balkanu. Stoga se postavqalo pitawe isplativosti okupacije pomenutih teritorija.” (str. 223.) Sa kraja {esnaestog veka jo{ datira podatak da su 1591. i 1592. godine Turci zauzeli Biha} i Sisak. “Tokom te dve godine Turci su u Hrvatskoj i Slavoniji osvojili 26 tvr|ava i zarobili 35.000 qudi.” (str. 236.) Naredne godine izbio je Dugi rat, koji je trajao petnaest godina i zavr{en @itvatoro~kim mirom 1606., ~ija je jedna od odredaba bila da }e ubudu}e grani~ne sporove “re{avati pograni~ni kapetani, hrvatski ban i budimski pa{a, u krajwem slu~aju car i sultan.” (str. 242.) |) Restauracija katoli~anstva u Ma|arskoj XVII veka Na Po`unskom saboru ma|arskih stale`a 1608. godine, izme|u ostalog, ozakoweno je “pravo da sva zvawa u dr`avnoj upravi dobijaju iskqu~ivo lica ro|ena u Ma|arskoj, Hrvatskoj i Slavoniji iz redova plemstva i da se u upravu nad Ma|arskom ne smeju me{ati stranci.” (str. 247.) Mada su kalvinisti~ki protestanti svojevremeno ovladali skoro celom Ma|arskom, sedamnaesti vek je protekao u znaku temeqite rimokatoli~ke restauracije. Taj proces je zna~ajno olak{ala ~iwenica da je be~ki dvor ve} posledwih decenija prethodnog veka “postigao prve uspehe u potiskivawu protestantizma u Gorwoj i Dowoj Austriji, Vojnoj granici i Hrvatskoj.” (str. 248.) Najuspe{niji i najuporniji u tom poslu bili su jezuiti. “Rekatolizacija se odvijala od gorwih dru{tvenih slojeva ka ni`im, a u geografskom smislu 487

napredovala je iz pravca Hrvatske i Prekodunavqa prema zapadnim i severnim oblastima Kraqevine Ma|arske.” (str. 250.) Pre tog talasa agresivne rekatolizacije ve}ina stanovnika cele Austrije prihvatala je protestantizam, “sem Tirola, [tajerske, Krawske i Hrvatske, gde protestanti nisu ~inili ve}inu.” (str. 251.) Habzburzi, dosledni u svojoj odanosti rimskom papi i s ambicioznim imperijalnim planovima, nastojali su svoju dr`avu {to vi{e centralizovati i suzbiti tradicionalnu mo} feudalnih stale`a u dr`avnoj upravi. “Otpor ma|arskih stale`a i pohodi erdeqskih kne`eva spre~ili su ostvarivawe pomiwane politike dvora u Kraqevini Ma|arskoj i Hrvatskoj... Ma|arska nije samo u dr`avnopravnom pogledu bila zasebna celina ve} i zaokru`ena stale{ka autonomija, sa palatinom i zemaqskim sudijom na ~elu, a u Hrvatskoj banom kao punopravnim kraqevim namesnikom.” (str. 261.) Odmah posle Vestfalskog mira 1645. godine, koji je Evropi doneo dragoceno zati{je u verskim borbama, “u sredi{tu pa`we ma|arskih i hrvatskih politi~ara, ali i {irih slojeva stanovni{tva, nalazila su se pitawa ujediwewa Ma|arske i proterivawa Osmanlija sa wenih teritorija. S obzirom na nove politi~ke okolnosti, hitno re{avawe tog problema smatralo se nezaobilaznim uslovom opstanka nacije.” (str. 262.) Dakle, jedinstvene nacije Ma|ara i Hrvata, koji se nisu mirili sa neaktivno{}u Habzburgovaca u su~eqavawu s Turcima. “Posebno nezadovoqstvo ma|arskih i hrvatskih stale`a izazvala je ~iwenica da su tokom va`nosti @itvatoro~kog mira Osmanlije stavile pod svoj nadzor 20 `upanija i da su tokom upada prodirale sve dubqe iza grani~nih utvr|ewa. Carska vojska je, prilikom ve}ih ugarskih upada bila spremna da brani Be~, ali je pasivno posmatrala opsade ma|arskih i hrvatskih gradova.” (str. 263.) e) Hrvati, gorqivi ma|arski patrioti Da su u tom pogledu Hrvati zaista tretirani kao sastavni deo ma|arske nacije, pokazuje i slede}i fragment: “Najistaknutije li~nosti ugarskog politi~kog `ivota i dr`avnih ustanova (palatin Pal Palfi, banovi Nikola i Petar Zrinski, palatin Ferenc Ve{elewi, Laslo Esterhazi, zemaqski sudija i hrvatski ban Adam Ba}awi, zemaqske sudije Adam Forga~ i Ferenc Nada`di), bez obzira na razli~itost wihovih politi~kih opredeqewa, bile su nezadovoqne unutra{wom i spoqnom politikom habzbur{kog dvora i slagale su se u tome da je formalni mir s Osmanskim carstvom, usled pretrpqenih gubitaka, vi{e {tetio Ma|arskoj nego otvoreni rat i da nastala op{ta vojno-strate{ka, ekonomska i politi~ka situacija preti kona~nim slomom dr`ave i propa{}u nacije.” (str. 263.) Uostalom, “ve}ina ma|arskog i hrvatskog plemstva prihvatila je stav, koji je uobli~io istaknuti vojskovo|a protivturskih borbi i najistaknutiji ma|arski kwi`evnik 17. veka, grof Nikola Zrinski, koji je smatrao da oslobo|ewe od Turaka moraju izvojevati doma}e snage, jer ako bi to u~inio be~ki dvor, cena bi bila gubitak nezavisnosti. Zrinski je uspe{nost poduhvata uslovqavao prethodnim korenitim reformama u upravi, privredi, vojnoj organizaciji, ali i u shvatawima vode}ih li~nosti i dru{tvenih slojeva Ma|arske. Najve}i zna~aj u pripremama za predstoje}i rat imala je 488

reorganizacija vojske, o ~emu je Zrinski napisao poseban traktat. Predvi|ene mere usmerene na ja~awe i centralizaciju dr`avnih organa i administrativnog sistema Kraqevine Ma|arske, sem {to bi otklonile mnoge mane zastarelog administrativnog sistema i omogu}ile efikasnije suo~avawe s Osmanlijama, u~vrstile bi pozicije zemqe u odnosu prema habzbur{koj dinastiji. U ciqu pronala`ewa najboqeg re{ewa za osigurawe budu}nosti zemqe, ma|arski i hrvatski politi~ari su, sem kontakata sa be~kim dvorom i odgovaraju}im centralnim uredima Habzbur{ke monarhije, stupili u diplomatske veze sa francuskim, {vedskim i poqskim dvorovima, nema~kim kne`evima i, naravno, s erdeqskim knezom \er|om Rakocijem II.” (str. 263-264.) Hrvatskog bana, ina~e i autori ove kwige, smatraju, pored palatina i zemaqskog sudije, jednim od tri najzna~ajnije politi~ke li~nosti Ma|arske, i to tre}om u rangu. Me|utim, jednim jedinim povodom na dva mesta termin “ma|arsko-hrvatske snage” nailazimo na strani 270., gde se navodi kako je ta vojska 1664. oslobodila Pe~uj, bore}i se pod komandom Nikole Zrinskog i u sadejstvu vojske Rajnske lige. Nekoliko puta se pomiwe “ma|arsko i hrvatsko plemstvo”, ali je najzna~ajnija ~iwenica da se ono, {to Hrvati nazivaju “zrinsko-frankopanskom urotom” u ma|arskoj istoriografiji zove Ve{elewijevom zaverom. Istina, kad je do{lo do otvorene pobune, ona je imala dva centra: jedan koji su predvodili Zrinski i Frankopan sa {tajerskim feudalcem Erazmusom Tatenbahom, i drugi, koji je predvodio Ferenc Rakoci I u Gorwoj Ma|arskoj. Uvidev{i da ustanak nema {ansi, Zrinski i Frankopan su se upla{ili, izdali Rakocija, ali ih to nije spasilo od smrtne kazne. Potom, “u Hrvatskoj se, zaplenom imawa Zrinskih i Frankopana, odnos snaga toliko promenio u korist kraqa da je pobeda kraqeve politike bila obezbe|ena ve} u okviru stale{kih ustanova.” (str. 276.) Tu je i napomena da je Petar Zrinski pisao kwi`evna dela, pesme, na hrvatskom jeziku, za razliku od svog brata Nikole, najzna~ajnijeg ma|arskog kwi`evnika tog vremena. `) Konkretni dokazi o zloupotrebi ugarskih titula Koliko je benevolentno kori{}ewe etni~kih oznaka, koje nema konkretan dr`avno-politi~ki i pravni sadr`aj, pokazuje i podatak da je 1691. godine vojska cara Leopolda bila sastavqena “od carske pe{adije i ma|arske, srpske i hrvatske kowice.” (str. 302.) Re~ je o etni~koj pripadnosti glavnine vojnika, a ne o nekim stvarnim nacionalnim jedinicama. Ina~e, za celi osamnaesti vek i doga|aje koji su ga obele`ili, autori su smatrali zna~ajnim da Hrvatsku i Hrvate pomenu samo nekoliko puta. Prvi put iznose}i da je ma|arski dr`avni sabor, koji je zasedao od 1712. do 1715. godine, izme|u ostalog, potvrdio samostalne zakone Hrvatske i Slavonije. Sledi podatak da je hrvatski sabor “jo{ pre zvani~nog progla{ewa Pragmati~ke sankcije (1713. godine) prihvatio nasle|ivawe prestola od strane Habzburga po `enskoj liniji.” (str. 325.) Ali, ovde je, po prvi put nakon 1102. godine, hrvatski politi~ki subjektivitet do{ao do izra`aja. “^iwenica da je Hrvatski sabor jo{ 1712. godine prihvatio ovaj dokument skrivala je opasnost da, u slu~aju da ga ma|arski sabor ne prihvati, odnosno da izabere li~nost iz druge dinastije, do|e do 489

raskida vi{evekovne dr`avne zajednice sa Hrvatskom. Usled ove mogu}nosti, kao i zbog {iroke aktivnosti koju je dvor pre po~etka zasedawa sabora razvio me|u ma|arskim krugovima, ma|arski sabor je odmah na po~etku zasedawa “dobrovoqno” ponudio da prihvati nasle|ivawe i po `enskoj liniji.” (str. 325-326.) Naravno da ovo nije nikakav dokaz eventualne hrvatske samostalnosti i samosvojnosti, nego samo puko svedo~anstvo koliko su u tom trenutku hrvatski i slavonski feudalni stale`i bili pod kontrolom Be~a. S druge strane, “Ma|arska pragmati~ka sankcija sadr`avala je jo{ jednu odredbu koju su u momentu dono{ewa ovog dokumenta savremenici smatrali drugorazrednim pitawem, a koja je kasnije postala izuzetno va`na: zemqe u okviru krune Sv. Stefana, {to zna~i Ma|arska, Hrvatska, Slavonija i Erdeq, tako|e predstavqaju nerazdvojnu cjelinu. Pomenuta tri zakona postali su osnova razvoja javnopravnih odnosa i dr`avnopravnog polo`aja Ma|arske do 1918. godine.” (str. 326.) z) Etni~ka struktura Ma|arske krajem XVIII veka Za sagledavawe posebnih statusa Slavonije i Hrvatske u okviru Ugarske zna~ajan je podatak da je carica Marija Terezija proglasila 1756. godine urbare za Slavoniju, a tek jedanaest godina kasnije za Ma|arsku i Hrvatsku, potom za ostale austrijske zemqe. Po{to su ti urbari prili~no {titili kmetska prava i, {to je najva`nije, transformisali odnose plemi}a i kmetova iz privatnopravnih u javnopravne, “uvo|ewe urbara izazvalo je veliko nezadovoqstvo ma|arskog i hrvatskog plemstva.” (str. 352.) Posebno je upe~atqiv podatak da je 1787. godine u Hrvatskoj i Slavoniji `ivelo 19.000 plemi}a, pripadnika svetovnog, izuzimaju}i duhovno plemstvo, jer otkriva enormnu brojnost tog izrazito parazitskog sloja dru{tvene strukture. Vrh tog plemi}kog stale`a predstavqali su baroni ili aristokratija “od preko 150 doma}ih aristokratskih porodica i preko 200 naturalizovanih stranih plemi}kih porodica koje se, ve}inom, nikad nisu doselile u zemqu.” (str. 368.) Ina~e, autori ovde, na osnovu crkvenih i drugih popisa, donose podatke o etni~koj strukturi stanovni{tva cele Ma|arske i posebno wenog u`eg dela, kao i Hrvatske, Erdeqa, Slavonije i Vojne granice. Iz tih podataka vidimo da je 1790. godine u Hrvatskoj `ivelo 396 hiqada Hrvata, ~etiri hiqade Srba i po dve hiqade Ma|ara i Nemaca, procentualno 98% Hrvata i 1% Srba, s tim {to su Hrvatsku ~inile samo zagreba~ka, vara`dinska i kri`eva~ka `upanija. U Slavoniji je `ivelo 131 hiqada Srba, 128 hiqada Hrvata, 19 hiqada Ma|ara i dve hiqade Nemaca, {to zna~i Srba 46,8%, a Hrvata 45,7%. U Vojnoj granici je `ivelo 388 hiqada Srba i 325 hiqada Hrvata. [to se ti~e verske strukture, u Hrvatskoj je `ivelo 98,8% katolika i 1% pravoslavnih, a u Slavoniji 52,1% katolika i 46,8% pravoslavnih, {to zna~i da se devet hiqada slavonskih katolika izja{wavalo kao Srbi. “U stale{kom politi~kom i dr`avnom ure|ewu Ma|arske koje je opstajalo do 1848. godine od svih narodnosti Ma|arske pravno je posebno regulisan polo`aj Hrvata, erdeqskih Sasa i Srba. Hrvati i Sasi su smatrani stale{kim nacijama (nacio) i imali su teritorijalnu autonomiju, dok su Srbi, na osnovu dobijenih privilegija, imali {iroku crkveno-{kolsku autonomiju (do kraja sedamdesetih godina 18. veka mitropolit je imao inge490

rencije ~ak i nad svetovnim licima). Slovaci, Rumuni, Rusini i drugi nisu imali odvojene stale{ke organizacije.” (str. 378-379.) Neminovno je bilo da ma|arski nacionalni preporod dodatno podstakne nacionalno bu|ewe ostalih naroda u Ugarskoj, {to se na razli~ite na~ine ispoqavalo, s ve}om ili mawom vremenskom distancom. “Jedino izme|u ma|arskog i hrvatskog (ilirskog) pokreta nije bilo ve}e razlike, zbog sli~nosti strukture dru{tva. Naime, Hrvati (iako u mawoj meri), kao i Ma|ari, imali su potpunu dru{tvenu strukturu – od kmetova, do inteligencije i plemstva.” (str. 417.) Takva situacija imala je odraza i u politi~kom i u kulturnom `ivotu. “U najpovoqnijem polo`aju bili su Hrvati, koji su imali svoju autonomiju u okviru Kraqevine Ugarske i svoje stale{ke institucije (`upanije, sabor, upravni aparat, hrvatske poslanike na ma|arskim dr`avnim saborima itd.) preko kojih su mogli organizovano istupati. Zbog toga se prvo kod wih javila ideja o odre|enoj samostalnosti u odnosu na centralnu vlast. Tu ideju su u po~etku nameravali da ostvare u saradwi s ostalim ju`noslovenskim narodima (ideja, zatim pokret ilirizma). Jedan od prvih takvih politi~kih programa, koji je razmatrao ve} i neka dru{tvena i ekonomska pitawa, bila je “Disertacija” grofa Janka Dra{kovi}a iz 1832. Iako su bili u nepovoqnijem polo`aju nego Hrvati, Srbi su se tako|e javili sa svojim politi~kim zahtevima, i to ve} krajem 18. veka.” (str. 420.) Nakon {to je 1843. godine ugarski sabor uveo ma|arski kao slu`beni jezik, “u hrvatskim zemqama (Hrvatska i Slavonija) i daqe je slu`beni jezik ostao latinski.” (str. 428.) i) Ma|arska posle revolucije 1848. i nagodba sa Hrvatima Revolucionarna 1848. godina, koja je prodrmala ~itavu feudalnu Evropu, uskome{ala je i nacionalne mawine u Ugarskoj. “Od prole}a do jeseni 1848. najvi{e je oja~ao pokret Hrvata, Srba i dela Rumuna iz Erdeqa. Re{avawu hrvatskog pitawa veliku pa`wu su posvetili i Be~ i Pe{ta. Ma|arska vlada je u ovom slu~aju, da bi se na{lo re{ewe, bila voqna najvi{e da u~ini jer su Hrvatska i Slavonija bile zdru`ene (autonomne) zemqe krune Svetog Stefana. Me|utim, be~ki dvor je spre~io kombinacije ma|arske vlade. Jo{ 23. marta Josip Jela~i}, poverqiv ~ovek dvora, imenovan je za hrvatskog bana, koji je u~inio sve da se prekinu veze izme|u Hrvatske i Ugarske. Radio je samovoqno, bez dogovora sa ma|arskom vladom, ~ak i u slu~aju osloba|awa kmetova, kada je postupao ne obaziru}i se na novodonesene zakone. Hrvatsku je u~inio jakim upori{tem be~kog dvora. Kada je ma|arska vlada, 27. avgusta 1848. priznala potpunu autonomiju Hrvatske, bio je odlu~an u tome da, prema uputstvu dvora, pokrene vojsku protiv Ugarske. Srpski pokret je pre hrvatskog do{ao u oru`ani sukob sa Ma|arima.” (str. 436.) Nezavisno od toga gde su izbili prvi sukobi i pored ~iwenice da je u prvom pohodu u Ugarskoj Jela~i} pora`en i suzbijen, ipak “glavni adut u rukama dvora bio je Josip Jela~i}, koji je, iako nakratko li{en banske funkcije, po~etkom septembra vra}en na mesto bana Hrvatske i Slavonije... Napredovawem carske vojske, pod komandom bana Jela~i}a, situacija se sve vi{e komplikovala. Dana 23. septembra zemqu je napustio posledwi palatin Ugarske, nadvojvoda Stefan Habzbur{ki, koji je, pre nego {to se povukao u Be~, 491

poku{ao da se sretne sa Jela~i}em, kako bi ga odvratio od wegovih namera, ali ovaj nije hteo ni da ga saslu{a.” (str. 440-441.) Posle poraza ma|arske revolucije, Ugarska je 1849. bila teritorijalno raskomadana. Od we su odvojeni Erdeq, Vojvodstvo Srbija i Tami{ki banat. “Tako|e je i Hrvatska bila izdvojena iz sastava zemaqa krune Sv. Stefana i postala je nezavisna od Ugarske, a pod upravom Be~a.” (str. 450.) Oktobarskom diplomom iz 1860. godine car je izrazio spremnost na izvesne ustupke Ma|arima. “To bi ujedno zna~ilo i povra}aj nekih, posle revolucije otcepqenih, delova zemqe, kao {to su Hrvatska i Slavonija, ili Vojvodstvo Srbija i Tami{ki banat (koji su krajem 1860. bili i ukinuti, a teritorija prikqu~ena Ma|arskoj).” (str. 457.) Tek nakon Austro-Ugarske nagodbe iz 1867. godine Erdeq je vra}en Ugarskoj. “Odnosi sa Hrvatskom i Slavonijom regulisani su tako|e 1868. Hrvatsko-ugarskom nagodbom. Dr`avnopravni odnosi izme|u Hrvatske i Ma|arske su jo{ 1848. bili prekinuti. Hrvatska strana je `elela normalizaciju odnosa, ali na osnovama zakona donetog 1861. Prema wemu, prihvatani su zajedni~ki vladar i neki tzv. zajedni~ki poslovi, u slu~aju da ma|arska strana prizna Hrvatima odre|ene teritorijalne zahteve (Rijeka, Me|umurje, Vojna granica, Dalmacija). To je zapravo bio stav Narodne stranke, koja je tada imala ve}inu u Hrvatskom saboru, dok su unionisti postavqali mawe zahteva. Pregovori su se vodili, ali bez uspeha. Tada se ume{ao i sam vladar, koji je 25. maja 1867. raspustio Hrvatski sabor i, na Andra{ijev predlog, za hrvatskog bana imenovao Levina Rauha, unionisti~kog velika{a. Na izborima 1867., uz pomo} izmewenog izbornog zakona, pritisaka i podvala, unionisti su pobedili, te su od tada pregovori o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi ubrzani i naredne godine je do{lo do sporazuma. Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, “Ma|arska i Hrvatska” su jedna dr`ava i prema ostalim delovima monarhije i prema stranim zemqama. Hrvatska strana je naknadno tada prihvatila Austro-Ugarsku nagodbu, uz uslov da se ubudu}e sli~ni sporazumi donose uz wenu saglasnost. Prema Nagodbi, Hrvatska i Slavonija su u okviru Ma|arske dobile svoju unutra{wu samoupravu (administracija, obrazovawe, sudstvo, verska pitawa, neki ekonomski poslovi itd.), na ~ijem je ~elu bio sabor sa vladom, kojom je upravqao hrvatski ban. Slu`beni jezik je postao hrvatski i ma|arska vlada je u svom op{tewu sa Hrvatskom koristila hrvatski jezik. U ma|arskoj vladi je jedan ministar bez portfeqa bio zadu`en za hrvatska pitawa. U ma|arskom parlamentu je, posle usvajawa Nagodbe, sedela i delegacija hrvatskih poslanika (ukupno 42 ~lana). Zajedni~ki poslovi izme|u Hrvatske i Ma|arske postali su finansije, odbrana i ve}ina ekonomskih poslova. Hrvatska je u finansirawu zajedni~kih hrvatsko-ma|arskih poslova u~estvovala sa 44%. Ma|arska strana je priznala teritorijalne pretenzije Hrvatske na Hrvatsko-slavonsku vojnu granicu i Dalmaciju, ali su se oko Me|umurja i Rijeke lomila kopqa. Tako su, na kraju, Me|umurje i grad Rijeka (“Rije~ka krpica” – koja nije bila direktno povezana sa teritorijom Ma|arske) bili prikqu~eni Ma|arskoj, dok je teritorija Rije~ke `upanije prikqu~ena Hrvatskoj. Do revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe do{lo je 1873. godine, ali nije mewana su{tina prvobitne nagodbe.” (str. 469-470.) 492

Ma|arska je tako uspela da se konsoliduje kao dr`ava, dok Hrvatska, zapravo, ni{ta opipqivo nije dobila. “U osnovi, posle Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske nagodbe, Ugarska je povratila teritorijalnu celovitost. Van wene teritorije u upravnom smislu ostala je samo Vojna granica. Vlada \ule Andra{ija je ve} 1868. pokrenula to pitawe, zahtevaju}i od vladara da se Vojna granica pripoji i u upravnom smislu teritoriji Ugarske. Ovaj proces se, me|utim, odu`io i potrajao je vi{e od jedne decnije (ta~nije od 1871. do 1884.), pri ~emu je na kraju Vojna granica ukqu~ena u teritoriju Ugarske i Hrvatske.” (str. 470.) Me|utim, Ugarska nije trajno re{ila pitawe svojih nacionalnih mawina, ~iji su pripadnici u ukupnom broju uveliko prelazili brojnost ma|arskog stanovni{tva. ^ak ni Hrvati nisu mirovali, pa su svoje megalomanskije politi~ke ambicije iskazivali. “Od nema|arskih naroda Ma|arske jedino su Hrvati dobili svoju autonomiju (Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868.), {to im je pomoglo u izgra|ivawu osnovnih elemenata dr`avnosti. U isto vreme tzv. “Mala nagodba” ipak nije smirila situaciju u potpunosti, jer je hrvatska javnost na wu gledala samo kao na trenutno popu{tawe.” (str. 498.)

493

^etvrti deo HRVATSKI NACIONALNI IDEOLOZI OD QUDEVITA GAJA DO ANTE PAVELI]A KAO INSTRUMENTI ZA REALIZACIJU POLITI^KIH CIQEVA RIMOKATOLI^KOG KLERIKALIZMA I. Uvodne napomene Ve} skoro hiqadu godina Rimokatoli~ka crkva nema nikakvih dilema u pogledu svojih krajwih ciqeva me|u slovenskim narodima. Ona ih `eli pot~initi, podjarmiti, prikqu~iti svojoj totalitarnoj organizacionoj strukturi i verskoj iskqu~ivosti. Prvi na udaru su Srbi kao najbli`i, a najva`niji su svakako Rusi zbog mnogobrojnosti, ogromnog geografskog prostora koji naseqavaju i kqu~nog geostrate{kog polo`aja. Osnovni recept za postizawe tog ciqa identi~an je i jednostavan – unija}ewe pa katoli~ewe. Me|utim, u realizaciji rimokatoli~ki misionari nailaze na mnoge prepreke i probleme, prema kojima se oblikuju konkretni koncepti delovawa. Ve} u startu, kod Srba problem je u wihovom nacionalnom imenu jer se za wega tradicionalno ve`e veoma sna`na svest o sopstvenoj, nacionalnoj hri{}anskoj crkvi pravoslavnog obreda. Svaka istorijska nevoqa i tragedija koja je srpski narod zadesila, od strane Rimske kurije obilato je iskori{}avana da se srpski “{izmatici” privole na poklowewe biskupu Rima. Onima koji se lakomisleno priklone i prevere, potom se ubrzano ispira mozak kako bi se iz wega izbacila srpska nacionalna svest tako {to se samom pojmu “srpski” pridaje iskqu~ivo verski sadr`aj. Kao {to su islamizovani Srbi automatski postajali “Turci”, tako su se pokatoli~eni pretvarali u Slovine, Latine, [okce, Buwevce itd. Slom feudalizma na evropskim prostorima ukinuo je princip ~ija je dr`ava wegova je i vera, a prouzrokovao ubrzano bu|ewe nacionalne svesti evropskih naroda, koja u gra|anskom dru{tvu postaje dominantni oblik kolektivne svesti, potiskuju}i versku iz prvog plana. Rimokatoli~ka crkva se tome procesu morala prilago|avati. Ona nije imala velikih problema sa tradicionalno katoli~kim narodima, poput [panaca ili Poqaka, ali 494

jeste tamo gde je protestantska reformacija imala uspeha, kao kod Nemaca, a posebno na Balkanu, gde se unutar etni~kog bi}a srpskog naroda vekovima odvijao sukob izme|u isto~ne i zapadne varijante hri{}anstva. Odjednom je, nakon delimi~ne obnove srpske nacionalne dr`avnosti, zapretila opasnost da se kod potomaka u ranijim vekovima pokatoli~enih Srba obnovi nacionalna svest i oni svom snagom osete duhovno jedinstvo sa svojom pravoslavnom bra}om, ~iji je osnovni temeq svakako jedinstven jezik. Rimokatoli~ki prelati su tada prinu|eni da tragaju za varijantom koja }e u wihovom naru~ju zadr`ati ranije ve} pokatoli~ene, ali i primamiti preostale pravoslavne Srbe u zagrqaj zapadne crkve kako bi se pod wenim okriqem postiglo puno nacionalno jedinstvo u novom politi~kom i kulturnom okviru. S obzirom na visok stepen identifikacije Srpstva sa pravoslavqem i svetosavqem i zvani~ni naziv nacionalne verske zajednice kao Srpske pravoslavne crkve, tragalo se za novim, “adekvatnijim” nacionalnim nazivom, koji bi objedinio rimokatolike i pravoslavce, ali i politi~kim sredstvima i ideolo{kom indoktrinacijom privoleo pravoslavce na postepeno unija}ewe pod parolom hri{}anskog jedinstva i bratske solidarnosti. Takve te`we otvorile su put dirigovanoj afirmaciji prvo ilirstva, potom jugoslovenstva. Paralelno s tim, rimokatoli~ki prelati posegnuli su za imenom nekada{weg hrvatskog naroda ~ijih je ostataka bilo na jadranskoj obali, ~akavskih etni~kih ostrva, ali se i politi~ki odr`alo zahvaquju}i feudalnim stale{kim strukturama u zagreba~koj, kri`eva~koj i vara`dinskoj `upaniji, u kojima su pred Turcima izbegli hrvatski plemi}i nametnuli hrvatsko nacionalno ime svojim kajkavskim kmetovima. Iako sveden na samo tri `upanije pod kraqevim administrativnim poverenikom – banom, vekovima se odr`ao prvobitni naziv Banovine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, mada je ona odavno ostala i bez Dalmacije i bez Slavonije. Upornim proklamacijama da su Srbi i Hrvati jedan narod s dva plemenska imena otvoren je put da se hrvatsko ime postepeno protegne na sve pokatoli~ene Srbe, uz neprekidno insistirawe da je to najprirodniji put da se postigne puno nacionalno jedinstvo rimokatolika i pravoslavnih. Pritom, jedan ostvareni projekat ve{ta~kog kreirawa nacionalnog identiteta postaje obrazac pona{awa za budu}e istorijske poduhvate. Kako je to jo{ 1807. godine Fihte efektno definisao, nacija je jezik, odnosno zajednica jezika, jezi~ko pitawe je trebalo prvo razre{iti. ^akavski jezik je ve} bio uveliko zakr`qao, gotovo izumro, i nije se vi{e mogao reanimirati u moderan kwi`evni jezik, a sve da je to i bilo mogu}e, ograni~ilo bi ga na vrlo usku populaciju kojoj je ~akavski materwi. Kajkavski je mogao postati kwi`evni, ali je to jezik Slovenaca. Da su Hrvati kajkavski proglasili za kwi`evni, on bi se besperspektivno rasprostirao po svega tri `upanije. Zato je bilo neophodno “{irokogrudo” Hrvate i Srbe progla{avati za jedan jedinstven narod, pa mu jo{ nuditi zajedni~ki ilirski ili jugoslovenski naziv. Usagla{avawe stanovi{ta da je re~ o jednom slovenskom narodu otvorilo je put progla{ewu zajedni~kog kwi`evnog jezika. A takav jezik je mogao biti samo {tokavski, odnosno srpski. Be~kim sporazumom bilo je 495

mogu}e srpski jezik nazivati i hrvatskim, a etni~ku razliku izme|u Srba i Hrvata svesti iskqu~ivo na versku. Unutar jedinstvenog naroda Srbi su pravoslavci, a Hrvati katolici. Ali, trebalo je potom vi{e od pola veka da se milionska masa, vi{e ili mawe nacionalno probu|enih Srba katolika, natera da prihvati hrvatski nacionalni identitet. Po{to su Srbi ve} tada imali dve obnovqene nacionalne dr`ave, a s obzirom da je evropsko akademsko javno mwewe, polaze}i od stava Francuske enciklopedije iz 1752. godine, naciju tretiralo kao zajednicu jezika vezanu za dr`avni suverenitet, kreatori ve{ta~ke hrvatske nacije lansirali su pseudoteorijski koncept sa~uvanog kontinuiteta hrvatskog dr`avnog prava od 1102. godine. Zato je bila i neophodna ogromna pamfletisti~ka produkcija vi{e ili mawe ma{tovitih istorijskih falsifikata i romanti~arskih konstrukcija stvarnih doga|aja u wihovoj politi~ki najpo`eqnijoj varijanti. Kad je standardizacija kwi`evnog jezika izvedena na leksi~koj podlozi koja nije imala ni{ta zajedni~ko sa izvornim hrvatskim etni~kim supstratom, ni odnos prema wemu nije mogao biti prirodan stav bri`qivog negovawa i ~uvawa. Kad su stvarni Hrvati – ~akavci i umi{qeni Hrvati – kajkavci preuzeli srpski narodni jezik kao sopstveni kwi`evni, i daqe su ga ose}ali kao strani, ali neophodan, kao dotad latinski, ma|arski ili nema~ki. Ne ose}aju}i nikakvu prirodnu, organsku vezu s wim, bili su spremni da ga ubrzano ve{ta~ki mewaju kako bi se naknadno {to vi{e razlikovao od srpskog izvornika. Taj proces mewawa, izmi{qawa mno{tva novih re~i, zapravo beskrupuloznog kvarewa srpskog jezika, traje i danas. Sintetizuje se i ve{ta~ka “nacionalna” kultura, planski se kreiraju wene “tradicionalne” tekovine i vrednosti, a na nametnutoj “nacionalnoj” svesti jedino se i mogao razviti varvarski nacionalizam, ~ije su odlike nekontrolisana voqa za mo}, te`wa ka uni{tavawu svega suprotstavqenog i totalitarna kontrola dru{tvene zajednice. Prave nacije su produkt dugog prirodnog i spontanog procesa razvoja etni~kih zajednica, dok su ve{ta~ke rezultat striktnog ideolo{kog usmeravawa u okviru kratkoro~ne politike realizacije izvesnih interesa, uglavnom mo}nih stranih faktora. Ideolo{ka lutawa kroz ilirizam i jugoslovenstvo predstavqaju prvobitni izraz tragawa za varijantom politi~kog objediwavawa ju`noslovenskog stanovni{tva Austrije, ~iji bi centar bio u izrazito katoli~kom Zagrebu. Zvani~ni naziv sa~uvanog banovinskog feudalnog relikta bio je Banovina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, mada je teritorija do naknadnog prikqu~ewa Slavonije i Vojne krajine obuhvatala samo Hrvatsku od tri `upanije, u sastavu Ugarske, dok je Dalmacija beznade`no bila u sastavu Austrije. Zato su kreatori velikog projekta u prvoj fazi `eleli objediwewe Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine u jednu autonomnu jedinicu, u kojoj bi rimokatoli~ko stanovni{tvo predstavqalo znatnu ve}inu. U drugoj fazi bi se pod firmom “nacionalnog” jedinstva toj teritorijalnoj celini prikqu~ile Bosna i Hercegovina, a mo`da i Ba~ka i Banat. Zadovoqavawe sa realizacijom same prve faze u strate{kom pogledu je bilo dugoro~no neodr`ivo, jer se tu “trojednica” istegla kao kifla. Zato je trebalo ubediti bosanskohercegova~ke rimokatolike da su oni potomci drevnih 496

Hrvata; poku{ati sa ube|ivawem muslimana da su oni direktni kolenovi}i nekada{we hrvatske vlastele, dakle “cvet” hrvatskog naroda; a tamo{we ve}inske Srbe, kao i vojvo|anske, uquqkivati frazama da su Srbi i Hrvati jedan jedinstven narod, da treba slo`no politi~ki da deluju i kao dr`avotvorni okvir koriste “hrvatsko istorijsko pravo”. Tom frazom, razume se, morali su biti obuhva}eni i Srbi iz svih ostalih srpskih zemaqa, neretko i Bugari, ali se nikada nije iskreno verovalo u mogu}nost formirawa tako {iroke politi~ke celine. Hrvatski ideolozi su austrijske, odnosno austrougarske, granice smatrali ~vrstim i nepromenqivim, pa je fraza o jedinstvu slu`ila samo kao sredstvo ideolo{kog razoru`avawa tamo{wih Srba. Formula je bila vrlo prosta i jasna: mi Srbi i Hrvati smo jedan narod; izvorno katolici se prete`no nazivaju Hrvatima, a pravoslavci Srbima; u Austro-Ugarskoj je ve}ina rimokatolika pa bi svi trebalo da primimo jedinstveni naziv – Hrvati, dok bi onima van granica habzbur{ke imperije preostalo da se nazivaju Srbima. Upravo to je glavni sadr`aj raspravqawa svih hrvatskih ideologa od Qudevita Gaja do Ante Paveli}a, a ti ideolozi su se me|usobno razlikovali samo po tome {to je jednima osnovni nastup bio slatkore~iv, topao, prijateqski, dok su drugi istupali nabusito, prete}im tonom i neretko psova~kim izrazima. Tako su, i pored stalnih me|usobnih verbalnih nesuglasica, na primer, [trosmajer i Star~evi} zastupali istovetan velikohrvatski ciq i osvaja~ke pretenzije. Za razliku od Gaja i [trosmajera koji su neutralnim istorijskim imenom ilirstva i jugoslovenstva `eleli da odobrovoqe i pridobiju Srbe, mo`da i Slovence, Star~evi} je svojim netrpeqivim i silovitim nastupom poku{avao da ih upla{i i na silu natera da se asimiluju u Hrvate ili motivi{e na bekstvo iz hrvatske sredine. I Gajev i [trosmajerov pokret su imali samo qu{turu ilirsku ili jugoslovensku, dok im je su{tina bila izrazito velikohrvatska. Star~evi} je odbacio te qu{ture i velikohrvatstvo predstavio u svojoj ogoqenoj formi. Saznawe da nije lako privoleti ni naterati Srbe Hrvatske i Slavonije da se priklone hrvatskoj ideologiji istorijskog prava i dr`avotvornosti i na toj osnovi uklope u koncept hrvatskog politi~kog naroda, navelo je mnoge hrvatske ideologe da tim Srbima negiraju i samo srpsko etni~ko bi}e. Progla{avali su ih etni~kim Vlasima i nazivali najpogrdnijim imenima, optu`uju}i Srpsku pravoslavnu crkvu da ih je tek u devetnaestom veku ubedila da se prozovu Srbima. U istorijskoj nauci postoji ogroman broj radova vrsnih nau~nika koji su argumentovano pisali o naseqavawu Srba u Hrvatsku i Slavoniju. Najistaknutiji i najautoritativniji me|u wima su Radoslav Gruji}, Jovan Radoni}, Aleksa Ivi}, Slavko Gavrilovi} i Rajko Veselinovi}. Za potrebe ovoga rada koncizno }u interpretirati osnovne zakqu~ke iz sinteti~kog saop{tewa Slavka Gavrilovi}a “Srbi kao narod u Slavoniji i Hrvatskoj od sredine XVI do sredine XIX veka” (“Nacionalni identitet i suverenitet u jugoisto~noj Evropi”, Istorijski institut Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd 2002). Gavrilovi} pi{e da je najve}i talas srpskog naseqavawa bio izme|u 1594. i 1606. godine, tokom Dugog rata i pod vodstvom episkopa Vasilija. 497

“Do kraja Dugog rata sav prostor izme|u Drave i Save do Ivani}a, Kri`evaca, Koprivnice i Vara`dina (istorijska Slavonija!) bio je popuwen srpskim stanovni{tvom, predvo|enim wegovim narodnim stare{inama i pravoslavnim sve{tenstvom. Po{to je doseqavawa iz turske Slavonije bilo i posle toga, sve do Velikog be~kog rata 1683-1699., srpsko stanovni{tvo u carskoj Slavoniji (Vara`dinskom generalatu), kompaktno naseqeno u woj, predstavqalo je narod u punom smislu te re~i, naro~ito posle carskih dekreta iz 1627. i 1630. godine, kojima je teritorija na kojoj su oni bili naseqeni fakti~ki bila odvojena od ostalog dela Trojedne kraqevine, od Sabora, bana, `upanija i plemstva i postala korpus separatum; godine 1627. kraji{nici (Srbi) dobili su pravo na zemqu, a 1630. i na ograni~enu samoupravu odnosno na ni`i stepen autonomije pod vrhovni{tvom Generalata u Vara`dinu, Dvorskog ratnog saveta u Gracu i, naravno, cara u Be~u.” (str. 93-94.) Sli~no je bilo u Baniji, na Kordunu, u Lici i Primorskoj krajini. U nekim slu`benim spisima ti doseqeni Srbi nazivani su Vlasima ili Morlacima, a u verskom pogledu {izmaticima ili nesjediwenim Grcima. “Me|utim, savremenici naseqavawa Srba u Trojednicu, a prvenstveno oni iz crkvenih, katoli~kih krugova, biskupi, prelati pa i kardinali, nisu be`ali od naziva Srbin, Ra{anin, Rascijanin kao sinonim za “Vlahe”, ali ne kao socijalne skupine nego kao naroda.” (str. 94.) Gavrilovi} iznosi i ~itav niz primera. Tako ih austrijski car Ferdinand 1611. naziva Vlasima i Ra{anima; zagreba~ki biskup Benedikt Vinkovi} mar~anske “Vlahe” defini{e kao “ra{anske {izmatike” i u nekoliko spisa termine “Vlah” i “Ra{anin” koristi kao sinonime; rimski kardinal Kaponi 1643. govori da su “Vlasi” ili “Ra{ani” doseqeni iz Srbije; iste godine i Rimska kurija tako naziva Srbe; zagreba~ki biskup Petar Petreti} 1651. pi{e da je 1600. pre{ao iz Turske “dosta veliki broj Vlaha ili Ra{ana odnosno Srba”, itd. “Biskup Petreti} jo{ odre|enije govori o “Vlasima” kao Srbima u svom spisu iz 1662. o preseqavawu Srba u austrijski deo Slavonije u toku Dugog rata kad tvrdi da su “Vlasi” ili Ra{ani ili ta~nije re~eno Srbi, jer su do{li iz Kraqevine Srbije, ispod turske vlasti i bili locirani na slavonske granice.” (str. 96.) I za wihov jezik ovaj biskup izri~ito veli da je srpski, kao i da ga po Slavoniji i Hrvatskoj jo{ nazivaju i vla{kim. Gavrilovi} jo{ navodi primere Kongregacije za propagandu vere iz 1667., zagreba~kog biskupa Aleksandra Mikuli}a iz 1688., sewskog biskupa Sebastijana Glavini}a iz 1696., hrvatskog bana Adama Ba}awa iz 1696., austrijskog cara Leopolda I iz 1700., unijatskog mar~anskog vladike Rafaila Markovi}a iz 1717., sewskog biskupa Martina Brajkovi}a iz 1702. itd., koji izjedna~uju “Vlahe” i “Ra{~ane” smatraju}i iz Srbima. Tako biskup Martin Brajkovi}, “izve{tavaju}i o prilikama u Lici, za Srbe ka`e da su tamo “peti i najve}i” narod nastawen u kompaktnim selima, mahom sa svojim crkvama i sve{tenstvom.” (str. 97.) U krajwe ote`anim prilikama kraji{kih podru~ja i pod stalnim prozelitskim nasrtajima, srpska nacionalna svest se o~uvala uglavnom kod pravoslavnog stanovni{tva. Unijatski i pokatoli~eni Srbi smi{qeno su terani da se odreknu nacionalnog imena. Nazivani su [okcima, Latinima, 498

Slovinima itd. Kako Gavrilovi} na osnovu brojnih dokaza zakqu~uje, “pouzdani istorijski izvori nedvosmisleno svedo~e da su Srbi u staru Slavoniju i Hrvatsku u XVI, XVII i XVIII veku dolazili kao deo naroda koji je imao svoje ime, jezik, veroispovest kao i svoje narodne stare{ine iz crkvene i svetovne sredine. Moglo bi se re}i da je srpska narodna sredina bila strukturisano dru{tvo, naro~ito od po~etka XVIII veka, sastavqeno od Kraji{nika i seqaka – komorskih i spahijskih podlo`nika, tankog trgova~ko-zanatskog sloja, sve{tenstva i mona{tva, a od kraja XVIII veka i od mawih skupina intelektualaca i grani~arskih oficira. Ipak, u zvani~nim izvorima austrijskih i hrvatskih vojnih i civilnih vlasti za doseqene Srbe upotrebqavani su nazivi “Vlasi” i “Morlaci”, koje hrvatska klero-nacionalisti~ka istoriografija i politika interpretiraju samo kao naziv socijalne grupe i tako pori~u postojawe Srba kao naroda i nacije u okviru svojih “povjesnih” granica. Me|utim, u ovom radu obilato citirani izvori, koji poti~u od katoli~kih biskupa i Rimske kurije, izri~ito svedo~e u prilog tvr|ewu srpske i svake druge kriti~ke istoriografije da je re~ o Srbima kao narodu, “Vlasima” – Ra{anima koji se slu`e svojim, srpskim jezikom i }irili~kim pismom a ispovedaju pravoslavnu veru i imaju svest o sebi kao posebnom narodu koji je od kraja XVIII veka stvarao uslove za svoju afirmaciju kao posebna, srpska nacija.” (str. 103-104.) Pored dominantnog rimokatoli~kog verskog, svakako je veoma zna~ajan austrijski politi~ki faktor, od Juraja Kri`ani}a do Gaja i [trosmajera, koji je podr`avao ilirske, jugoslovenske i hrvatske projekte u onoj meri u kojoj su mu oni mogli poslu`iti pri uspostavqawu ravnote`e prema sve ekstremnijim ma|arskim dr`avotvornim prohtevima. Nije nimalo slu~ajno {to je austrougarski prestolonaslednik Franc Ferdinand nekoliko godina pred Prvi svetski rat vrlo ozbiqno radio na elaboratu trijalisti~kog preure|ewa Habzbur{ke monarhije. Po tom elaboratu Hrvati su predvi|eni da budu nosioci politi~ko-teritorijalnog oblikovawa ju`noslovenskog faktora, ~ije bi sedi{te bilo u Zagrebu. Iz tog razloga je ve} car Franc Jozef 1850. godine dao saglasnost, a papa Pije IX 1852. papskom bulom zagreba~ku biskupiju podigao na rang nadbiskupije i podlo`nom joj kao metropoliji odredio bosansku ili |akova~ko-sremsku, krbavsku ili sewsko-modru{ku i kri`eva~ku biskupiju.

A. Rimokatoli~ki projekat ilirizma Ilirska ideja kao na~in parirawa srpskoj nacionalnoj misli u poku{aju katoli~ewa zapadnog dela Balkana latentno je postojala u sedi{tu Rimokatoli~ke crkve i s vremena na vreme kori{}ena za porodi~ne potrebe. Kada je be~kom dvoru zatrebala efikasna poluga za sputavawe nabujalog ma|arskog nacionalizma, reinkarnisana je ta ideja radi politi~kog pokretawa ju`nih Slovena u Ugarskoj, s namerom da se obuzdaju najekstremniji ma|arski prohtevi, ali i dugoro~no Sloveni instrumentalizuju tako {to }e im se ve{ta~ki nakalemiti “ilirska” nacionalna svest i primarno katoli~ki verski duh, kako bi se oni izolovali i od uveliko probu|enog srpskog nacionalizma. 499

1. Studija ilirizma Viktora Novaka Najobuhvatniju studiju o realizaciji tog projekta napisao je Viktor Novak i ona je posthumno objavqena tek 1987. godine u izdawu beogradske “Nove kwige” pod naslovom “Magnum tempus. Ilirizam i katoli~ko sve{tenstvo. Ideje i li~nosti 1830-1849”. Hrvat po nacionalnoj pripadnosti i iskreni Jugosloven u ideolo{kom pogledu, izrazito antiklerikalisti~ki orijentisan, o ~emu svedo~i wegovo monumentalno delo “Magnum krimen”, Novak je skrupulozni nau~nik i uporni politi~ki borac istovremeno. Kod wega nalazimo kriti~ki istoriografski pristup, savesno istra`ivawe ~iwenica i idealisti~ki zanos konceptom srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva. Mada Novakov idealisti~ki zanos nije mogao da izdr`i nijednu ozbiqniju istorijsku probu, wegovo delo nam je dragocen materijalni oslonac za obja{wewe jednog neuspe{nog rimokatoli~kog politi~kog eksperimenta, projekta ilirizma, za kojim }e uslediti jo{ jedan proma{aj – jugoslovenstvo, da bi se nakon toga sve katoli~ke politi~ke te`we koncentrisale u ideologiji klerofa{isti~kog hrvatskog nacionalizma. Uo~i ilirskog pokreta Hrvatskom i Slavonijom je besnela ubrzana ma|arizacija, koju su feudalni stale`i pasivno posmatrali, pa je ~ak delatno{}u saborskih zastupnika potpomagali. Dotad je u primeni bio iskqu~ivo latinski kao slu`beni jezik, a ne{to {to bi se moglo nazvati hrvatskim jezikom jednostavno u javnom `ivotu nije postojalo. I hrvatska nacionalna svest je postojala u zagreba~koj, vara`dinskoj i kri`eva~koj `upaniji s rudimentarnim literarnim poku{ajima na kajkavskom, dok je u {tokavskoj Slavoniji, kod slavonskih katolika, postojala izvesna slavonska svest i po~eci kwi`evnosti na ikavskom govoru. Dalmacija je bila potpuno odvojena od Banovine i Ugarske jer je, po preotimawu od Mletaka pa kona~no od Francuza, direktno prikqu~ena Austriji. Ono malo tamo{wih pisaca na narodnom jeziku smatrali su se Slovinima, a pisali su {tokavski ikavski. a) Nema~ki koreni Qudevita Gaja Sam Qudevit Gaj, osniva~ ilirskog pokreta, i po ocu i po majci bio je Nemac. Ro|en je 1808. u Krapini, materwi jezik mu je bio nema~ki, a kajkavski je postepeno u~io od svoje okoline. U toku {kolovawa dru`io se s nekim vode}im panslavistima svoga doba, poput Jana Kolara, pa tako i sam po~eo da se bavi pitawem slovenskih jezika i kwi`evnosti, postaju}i svestan jadnog stawa u kome su se nalazili Hrvati i wihova kultura prve polovine devetnaestog veka. Brojne razgovore, mno{tvo ideja, romanti~arski polet Gajev i wegovih istomi{qenika dobio je krila kada je Qudevit Gaj 1833. godine primqen u audijenciju kod austrijskog cara Franca I, od koga je tra`io dozvolu za pokretawe novina na hrvatskom jeziku. Car mu je, po Gajevim dnevni~kim bele{kama, tada rekao: “Da, da, Ma|ari ~ine vam mnoge neprilike. Pi{u odvi{e a hteli bi da Hrvati ni{ta ne pi{u... Budite mirni, ja }u u~initi sve potrebno.” (str. 62.) Ve} naredne godine Gaju je stigla carska dozvola, sa obrazlo`ewem grofa Sedlmickoga da “ne le`i u previ{woj nameri Va{eg Veli~anstva da narodni jezik Hrvata bude istisnut onim 500

Ma|ara.” (str. 63.) Tako je presudno sa najvi{eg mesta vlasti podstaknuto bujawe hrvatskog nacionalizma kako bi se bar delimi~no sputao ma|arski. b) Mobilizacija klera i vode}a uloga zagreba~kog semeni{ta u propagirawu ilirizma ^im je dobio dozvolu, Gaj je krenuo u realizaciju najozbiqnijeg posla, koji je narednih godina predstavqao osnovnu okosnicu ~itavog ilirskog pokreta. Kako pi{e Novak, “Gaj je iz realnog oportunizma dobro uvideo da }e mu jedini posrednik biti izme|u vode}e inteligencije i {irokih slojeva narodnih samo narodno sve{tenstvo. Zato odatle i neobi~no fino i takti~no spremawe po~etka delovawa bila je jednodu{na te`wa da se okupe na tom velikom narodnom poslu sve narodne snage, me|u koje se naro~ito ra~unalo ni`e sve{tenstvo. Zato je Gaj oprezno spremio teren kod mladih klerika u Pe{ti, a preko wih i Rakovca u zagreba~kom semeni{tu, a onda i kod mla|ih sve{tenika u Zagrebu i u provinciji. Tako je Gaj mogao da o~ekuje od klera povoqni prijem za svoju akciju. Tim vi{e, {to je i sa samim biskupom Alagovi}em, jo{ za vreme posete caru Frawi, u Be~u, postigao puno wegovo odobrewe i obe}awe za pomo}i koje mu je mogao on ukazati kao crkveni poglavar u zagreba~koj dijecezi. Tome se obe}awu i Gajevoj molbi, kad je za to do{lo vreme, biskup Alagovi} nije oglu{io.” (str. 63.) Najbli`i Gajevi saradnici i savetnici tada su bili Qudevit Vukotinovi}, Vjekoslav Babuki} i Antun Ma`urani}. “Pored spomenutih prvih i glavnih Gajevih savetnika posle stiglog re{ewa, uzima u tim sednicama `ivog u~e{}a i Pavle [tos, ~ije je prisustvo imalo zna~ewe a bilo od koristi pri svemu {to se ticalo sve{tenstva na koje se pri samome po~etku mnogo polagalo. Jer, [tos je imao dodira ne samo sa svojim mla|im drugovima u semeni{tu, nego i sa svojim vr{wacima koji su ve} kao mladi duhovni pomo}nici u{li u narod.” (str. 63.) Oglas o pokretawu lista “Novine horvatske” i ~asopisa “Danica horvatska, slavonzka i dalmatinska” Gaj je izdao na kajkavskom jeziku i kao javni poziv uputio ga Hrvatima, Slavoncima, Dalmatincima, Dubrov~anima, Srbima, Krawcima, [tajercima, Koru{~anima, Istranima, Bo{wacima i ostalim Slovenima, napomiwu}i da }e se prilozi objavqivati u ~asopisu, ne samo na hrvatskom, nego i na ostalim ilirskim nare~jima. “Samo ~etiri dana posle objave oglasa zagreba~ki biskupski konzistorij... izdao je okru`nicu na sve sve{tenstvo u zagreba~koj dijecezi u kojoj mu se preporu~uju “Novine” koje }e od po~etka 1835. izdavati dr Q. Gaj.” (str. 65.) Prva godina izlaska novina je vreme mobilizacije svih raspolo`ivih intelektualnih snaga i afirmisawa ideja radi stvarawa atmosfere ju`noslovenskog narodnog jedinstva, a Gaj je postizao neverovatan uspeh prvenstveno “blagodare}i svojim neustra{ivim saradnicima, me|u kojima su bogoslovi i mladi sve{tenici u prvome redu, potpuno srasli s novom ideologijom. Po prvi put je manifestovano kolika je mo} rimokatoli~kog sve{teni~kog organizovawa radi promovisawa jedne op{te ideje, kojoj su vrhunski prelati dali zeleno svetlo, podstakli je i uporno pomagali. Sazreli su svi uslovi da Gaj krajem 1835. godine objavi svoj “Proglas” u kome }e izlo`iti sva programska na~ela 501

ve} sazrelog pokreta. “Gaj je za sve Hrvate, bez obzira da li govore kajkavski, ~akavski ili {tokavski odabrao {tokav{tinu, da s wome sjedini duhovno najpre sve Hrvate, a onda da ih pribli`i i sjedini i sa Srbima, i po ro|ewu {tokavcima, kojima je tek Vukova reforma zamenila dosada{wu umetnu slavenoserp{tinu sa narodnom {tokav{tinom koja na kraju osvoji sve pisce kao jedini kwi`evni jezik. Ali, u ciqu da sva ta brojna raznoimena pokrajinska i plemenska imena podredi jednom op{tem i zajedni~kom, koje bi sjediwavalo ta plemena jednoga jezika i kwi`evnosti, priklonio se imenu ilirskom, za koje je u zabludi verovao, kao i mnogi wegovi prethodnici, da je ono pradedovsko i praroditeqsko svih Slovena na Balkanu.” (str. 93.) Gaj je insistirao da su svi Iliri, zapravo ju`ni Sloveni, jedan narod, koji je nesre}nim spletom istorijskih okolnosti razbijen na pojedina plemena, pa da bi se taj narod ponovo ujedinio potrebno mu je jedinstveno ime i jedan kwi`evni jezik s konzistentnim pravopisom. Zemqe u kojima, po wemu, `ive Iliri nabraja ovim redom: Koru{ka, Gorica, Istra, Krawska, [tajerska, Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Dubrovnik, Bosna, Crna Gora, Hercegovina, Srbija, Bugarska i dowa Ugarska. Ali i kad u istom tekstu Ilire ili Ju`ne Slovene ne{to zatim svodi na Srbe, Hrvate i Slovence (ispu{taju}i Bugare kao vaqda previ{e udaqene), Gaj zapravo otkriva gde smatra realnim ostvarewe svojih politi~kih ciqeva. Me|utim, uprkos po~etnog odu{evqewa, prvi problem je nastao kad se videlo da se samo pojedini intelektualci iz Hrvatske, Slavonije i [tajerske deklari{u kao Iliri. Bilo je o~igledno da ilirstvo dubqe korene mo`e pustiti iskqu~ivo u katoli~kim sredinama, a i zato {to su rimokatoli~ki sve{tenici u ogromnoj ve}ini {irewe te ideologije shvatili i prihvatili kao svoju osnovnu crkvenu du`nost. Zagreba~ko semeni{te je u pravom smislu re~i pretvoreno u rasadnik ilirskih ideja i wegovi ~elnici su predano i s ogromnim entuzijazmom prionuli da u “semeni{tu odgajaju sve nove i nove poslanike i borce za op{te preporodne ideale.” (str. 144.) Novak navodi ogroman broj imena sve{tenika koji su predwa~ili u ilirskim aktivnostima, inspirisani na propagandni rad u narodu, pisawe literarnih dela, uglavnom pesama i politi~kih pamfleta itd. U tome su upravo predwa~ili zagreba~ki semeni{tarci, ~iji je najve}i deo “ostao veran semeni{tu datom narodnom zavetu, i wihovim je apostolskim delovawem mnogi predobiven za zajedni~ke ciqeve, kao {to je i mnogi uticaj protivnika oslabqen ili posve uni{ten. Na sve na~ine su se kri{}ani i mladi sve{tenici dovijali da im rad bude plodan i pobedonosan. Uspesi su se mno`ili, a ideja sna`ila u semeni{tu kao i van wega za raspusta, pa onda odmah u narodu, a da su kao i duhovni pomo}nici do{li s narodom u najpri{niji odnos. A mla|i semeni{ni drugovi, ponosni na svoje prethodnike, dostojno su i{li stazama wihovim.” (str. 144.) Delovawem u okviru ilirskog pokreta rimokatoli~ki sve{tenici su lako i uspe{no pridobijali omladinu za svoje ciqeve, smi{qeno joj artikuli{u}i kolektivni duh i pregala{tvo. “Prije ilirske dobe bila je mlade` surova, bez misli, samo pohlepna zabave i u`itaka, a sada je nastalo 502

natjecawe u obrazovawu duha i srca, sva je bila skladnija i boqa.” (str. 146.) Tako Novak interpretira mi{qewe jednog od ilirskih prethodnika, grofa Janka Dra{kovi}a koji, uz biskupa Maksimilijana Vrhovca, predstavqa za~etnika osnovne ilirske ideje. I, kako Novak sa svoje strane komentari{e, “doista ogromna je razlika izme|u omladine u po~etku XIX stole}a i ove tridesetih godina. Mladi sve{tenici, kapelani i katehete, pa onda bogoslovi, wen je ponosni sastavni deo. Svu svoju duboku intenzivnost, ali i obimnu ekstenzivnost, zahvaquje ilirizam upravo vatri sve{teni~kih srdaca i wihovoj rodoqubivoj energiji, voqi i zanosu, istrajnosti i upornosti da se zapo~eto delo doista i dovr{i.” (str. 146.) Koliki je zaista bio zna~aj rimokatoli~kog sve{tenstva za napredak i {irewe ilirskog pokreta najboqe pokazuje primer Dalmacije, gde je sve{tenstvo po tom pitawu bilo pasivno, pa pokret nije imao nikakvih {ansi za uspeh. “Dok su Slavonija i Bosna odmah pri samom pojavu dale sjajne pregaoce, dotle je Dalmacija, ne samo u po~etku nego i tokom ~itavog ilirizma, oskudevala u zamahu i snazi saose}awa pri saradwi na velikom narodnom poslu. Narodno sve{tenstvo ni izdaleka nije na onakvom poslu i s onakvim `arom kakvim }e pomo}i narodni preporod u Dalmaciji, koji }e se u woj u stvari javiti i razviti tek od {ezdesetih godina.” (str. 163.) Iako je bilo nekoliko pojedinaca, mahom mla|ih intelektualaca koji su pratili delatnost i podr`avali ilirski pokret, “ilirska ideja nije hvatala korena u Dalmaciji. Kad bismo hteli da ozna~imo razloge takvom stawu, onda bismo jedan nesumwivo veoma va`an na{li u ~iwenici da za tu ideju nije jo{ bilo pridobijeno sve{tenstvo. Jer, kada je ono {ezdesetih godina uzelo stvar u ruke, onda je pravi posrednik izme|u vo|a i naroda izveo ogromno delo osve{tewa naroda.” (str. 163.) Istorijskog kurioziteta radi, verovatno nije suvi{no navesti da je jedan od osniva~a i tre}i po redu predsednik Ilirskog narodnog dru{tva zagreba~kog semeni{ta bio bogoslov Mavro Broz. “Rad zagreba~kih klerika sa rado{}u su posmatrali narodni prvaci i sa gordo{}u su ukazivali na jednu sigurnu i pouzdanu ~etu zanosnih boraca koji }e u prvoj liniji izdr`avati u narodu svakovrsne borbe i te}i postepeno znatne uspehe u op{tem pokretu. Kao {to su Brozovi prethodnici bili u stalnom dodiru sa prvacima u Zagrebu, tako je i Broz po{ao utrtim stazama, ~asno i mu{ki. Brozu je bilo veoma stalo da svoje ~lanove upozna sa vo|om pokreta, sa obo`avanim Qudevitom Gajem. Broz je pozvao Gaja u ime svih semeni{taraca – jer, najve}i ih je deo bio u~lawen u wihovu udru`ewu. Uskoro – klerici su mu priredili upravo veli~anstven do~ek – pa je i taj do~ek uveliko pokazao koliko je li~nost Gajeva bila visoko uzdignuta u o~ima omladine.” (str. 173.) Trijumfalni do~ek koji je u zgradi semeni{ta prire|en Gaju prilikom wegovog gostovawa na prire|enoj tribini toliko je razbesneo zagreba~ke ma|arone, pogotovo one iz uprave semeni{ta, da su `estoko pritisli zagreba~kog biskupa Haulika i naterali ga da zabrani daqe delovawe ovog udru`ewa semeni{taraca, pod optu`bom da se vi{e bavilo politikom nego kwi`evnim pitawima, zbog kojih je formalno osnovano. O~igledno je u krugovima rimokatoli~kih prelata u tom trenutku prevladao stav da je uprava udru`ewa predaleko oti{la u svom mladala~kom poletu. “Podsvesni, pa i svesni 503

oportunizam prema ma|arizmu, a jo{ vi{e negodovawe zbog pribli`avawa ~lanova dru{tva u slavenofilskoj toleranciji prema pravoslavnima i protestantima izazvalo je pred o~ima opasnosti od verskog indiferentizma protiv kojeg su po svome pozivu stare{ine semeni{ta kao i najvi{e crkvene vlasti imale da istupe i da budno paze da se ne dopusti ni{ta {to bi moglo tome ciqu voditi. Odatle, u ovim osnovima, istup stare{ina protiv dru{tva koje je, po wihovom sudu, imalo poslu`iti takvom opasnom ciqu, mada od svega toga ni~ega u stvari nije bilo {to bi pokazalo da je versko ose}awe i `ar za crkvenim propisima popustio.” (str. 177.) v) Antiprotestantski stav kqu~nih iliraca Viktor Novak ima razumevawa za antiprotestantski stav koji je zastupala ve}ina predvodnika ilirskog pokreta, a neki su se i me|usobno nadmetali u iskazivawu verske netrpeqivosti prema tim radikalnim hri{}anskim reformatorima. On smatra da se to de{avalo zbog toga {to su ilirci u ma|arskom zalagawu za versku ravnopravnost rimokatolika i protestanata videli jedan oblik nastojawa da se lak{e obavi ma|arizacija Hrvata i Slavonaca, posebno u tom smislu ukazuju}i na stav Janka Dra{kovi}a iz wegove “Disertacije”, u kojoj je stari grof skretao pa`wu kako se u slova~kim protestantskim crkvama forsira ma|arski jezik kao bogoslu`beni. “Me|utim”, kako Novak skre}e pa`wu, “dok je jedan deo ilirskih rodoquba ovako iskreno interpretovao ovo pitawe i zalagao se samo za takvo eventualno re{ewe, ne mo`e se to re}i za hrvatske sabore, ni za pojedine wegove ablegate, koji su itekako odu{evqeno glasali za uvo|ewe ma|arskog jezika u hrvatske {kole i nadle{tva, a protestvovali protiv izjedna~ewa protestanata u gra|anskim pravima sa gra|anima katolicima. Jer, sasvim je sigurno, da je naro~ito kod predstavnika crkve prvu i osnovnu notu davalo versko ose}awe, a s wime i svesne te`we da svoje izuzetne privilegije dr`avne religije sa~uvaju u svim podru~jima javnoga `ivota. Zato, kao {to je ve} unapred re~eno, svi ovi odlu~ni istupi protiv protestantizma od strane Hrvata, laika i sve{tenika, nemaju svoje iskqu~ivo verske ili nacionalne motive, nego su oni u svojim dubinama bili i izrazi verske netrpeqivosti, kao podsvesni geneti~ki refleksi feudalnih i crkvenih preimu}stava koja su u Hrvatskoj ste~ena posle pobedonosne protureformacije. Stoga, Gaj i ~itavo ilirsko kolo ovo pitawe osmatraju i u wemu sudeluju sa najvi{e obzira i politi~kog takta, svesni te{ko}a koje su se istavqale, u kajkavskim stranama, wihovim glavnim ideolo{kim te`wama.” (str. 200.) Gaj je tako postigao da se ne zameri rimokatoli~kom sve{tenstvu, ali je i na osnovu toga “od strane ma|arona docnije sve vi{e stavqena u sumwu ~isto}a ilirskih slobodarskih te`wi.” (str. 200.) Ve} 1840. godine, nakon promene rukovodstva zagreba~kog rimokatoli~kog semeni{ta, obnovqeno je kwi`evno dru{tvo semeni{taraca, koje je s jo{ ve}im entuzijazmom prionulo propagirawu ilirskih ideja. Iste godine osnovano je sli~no dru{tvo semeni{ta kri`eva~ke unijatske, “grko-katoli~ke” episkopije, sa sedi{tem u Zagrebu, ~iji je prvi predsednik postao Juraj Smi~iklas. Tim pounija}enim Srbima, ve} denacionalizovanim, ali koji su sa~uvali isto~ni crkveni obred, ilirsko ime je pru`alo optimalno 504

uto~i{te jer su ih pravoslavni Srbi odbacili kao izrode, a hrvatska nacionalna svest im je bila potpuno strana. Ova dva udru`ewa sve{teni~kih podmladaka, rimokatoli~ko i unijatsko, uspostavila su me|usobnu blisku i srda~nu saradwu. Ma|aroni su i ina~e bili potisnuti iz kulturnog `ivota, pa je ilirski pokret dobio novi zamah. g) Dodvoravawe Rusiji i pravoslavqu Kult wegove li~nosti, koji su ilirci neprekidno izgra|ivali u svom romanti~arskom zanosu, uquqkao je Qudevita Gaja u uverewu da je on autenti~ni i neprikosnoveni lider ilirskog pokreta, pa se sve vi{e upu{tao u samostalne ideolo{ke kreacije, koje su mu diktirale wegove sve bujnije politi~ke ambicije. To }e mu i slomiti vrat, jer prave vo|e pokreta, koje su konce vukli iz senke, nisu mogli dozvoliti da im se organizacija izmakne kontroli. Zato su se otarasili Gaja ~im im se u~inio suvi{e osamostaqenim, a neposredni povod bio je wegov boravak u Rusiji 1840. godine i ina~e, {urovawe s ruskim politi~kim faktorima. “Jedno je sigurno, da Gaj nije ni u najve}em poverewu saop{tio o svojoj poverqivoj misiji koju je imao u Rusiji, kao {to, izgleda po svemu, nije celu istinu izrekao nikome iz svog kruga, a ta na veliko zasnovana politi~ka akcija poznata nam je tek onda kad su progovorili arhivi u kojima se ~uvaju ~uveni Gajevi memorandumi. Tu Gajevu politi~ku akciju u Rusiji za daleke ciqeve, naro~ito u pogledu pridobijawa ruske spoqne politike za wegove balkanske planove, a posebno za wegovu Iliriju, izgleda da, u stvari, u Hrvatskoj niko nije pravo poznavao, iako se 1843., posle zabrane ilirskog imena, upravo u toj akciji nazirao najve}i krivac i povod zabrani. Utvr|eno je da je Gaj predao ruskim dr`avnicima od 1838. do 1840. ~etiri pismena memoranduma. U onome, predanom 1838. u Be~u pukovniku Ozereckovskome za grofa Benkendorfa, koji je u`ivao najve}e poverewe samog cara Nikolaja I, Gaj izme|u ostalog ka`e da je jo{ uvek znatan deo hrvatskog plemstva i katoli~kog vi{eg sve{tenstva pod uticajem ma|arske aristokratije, a ona je sna`na barijera rusko-slovenskim interesima na Balkanu. Gaj se ponosi da stoji na ~elu “patriota koji deluju na rusko-slovenske interese” i da mu je uspelo “u svim ilirskim provincijama probuditi te`wu za o~inskom vladavinom rusko-slovenske matere zemqe”. I drugi svoj memorandum predao je Gaj pomenutom Ozereckovskome (u Be~u) koji je smesta poslao u Petrograd Neselrodeu.” (str. 225.) Interesantno je da je ovaj drugi memorandum tek 1931. godine otkrio jedan ameri~ki istori~ar u Lewingradskom arhivu. Po Novakovom mi{qewu, to je “neobi~no va`an dokument i za Gajevu li~nost, wegovo shvatawe o eventualnoj ulozi Rusije prema ilirstvu i Balkanu uop{te, kao i o neobi~no smeonim, u stvari fantasti~nim planovima za oslobo|ewe podjarmqenoga jugoslovenstva od Turaka i Ma|ara. Qudevit Ivanovi~ Gaj, kako se potpisivao na tom drugom, nema~ki sastavqenom memorandumu, podvla~i da su mu se iz tursko-ilirskih provincija stavili na raspolo`ewe predstavnici obeju hri{}anskih crkava za veliku akciju oslobo|ewa, wemu “kao najaktivnijem posredniku izme|u ilirskih Slovena i Rusije”. Gaj, pored ostalog, tvrdi da ilirsko sve{tenstvo gleda na pravoslavqe kao na `i`u slovenskog nacionalizma, o ~emu godine 1840. u tom pogledu govori odre|enije i 505

iscrpno. Iz tog vremena poti~u jo{ dva memoranduma, tre}i i ~etvrti. Gaj je sada u Rusiji do{ao u doticaj samo sa li~nostima od nauke i kwi`evnosti, dok mu nije uspelo pri}i odgovornim ~iniocima ruske politike. Kulakovski je objavio ova dva dokumenta koji pripadaju godini 1840. u svom znamenitom delu o ilirizmu (1894.), od kojih je naro~ito prvi zanimqiv (nosi naslov Sekreta arkana) jer nam se tu otkriva Gajevo mi{qewe o mla|em ilirskom sve{tenstvu kao i o mogu}nostima koje odatle izviru za op{tu politiku Rusije na Balkanu.” (str. 225.) Saznav{i da }e ruski imperator Nikolaj I posetiti Var{avu, Gaj se odmah tamo uputio i uspeo da se sretne s grofom Benkendorfom, obja{wavaju}i mu politi~ke ciqeve svog planiranog putovawa u Rusiju. “Gaj je op{irno obrazlo`io Benkendorfu polo`aj ilirskog slovenstva, a naro~ito Hrvatske i Slavonije, koje su bile izlo`ene nasilnoj penetraciji osionog ma|arizma. Me|utim, wegovo je delo da su se ilirski Sloveni osvestili i odlu~ili sjediniti u ciqu o`ivotvorewa zajedni~kih nacionalnih interesa. Gaj je u svom istorijskom prikazu ustvrdio da je “ve}i deo rimokatoli~kih” rodoquba Ilirije, a poimence brojni mla|i kler u semeni{tima stekao uverewe da se samostalna isto~na crkva posmatra kao prava slovenska nacionalna crkva, od koje se neko} odvojio ve}i deo Ilira, delom zavedenih, delom prisiqenih od neprijateqa slovenskog jedinstva. Samo wenom pomo}i mo`e se do}i i do}i }e u ilirskim pokrajinama do potpunog izjedna~ewa svih suprotnosti i ponovnog duhovnog sjediwewa. Sledstveno tome, kako }e o~igledno morati uzma}i sa oprezom i energijom pro{irena doktrina papizma ispred ~isto slovenskog nacionalizma, tako }e u religioznom obziru biti upravqeni svi pogledi rodoquba prema onoj strani slovenstva, gde se slovensko-nacionalno hri{}anstvo uzdr`alo u svojoj neokrwenosti.” (str. 225-226.) Dodvoravaju}i se tako velikoj slovenskoj sili i bastionu pravoslavqa, Gaj se predstavqa kao ~ovek koji bi bezrezervno slu`io wenim interesima i provodio wenu politi~ku i kulturnu propagandu, ja~aju}i i {ire}i wen ve} postoje}i uticaj. “Dakako, u tome smislu prvenstveno dolazi u obzir slovensko-ruska azbuka koju svi od reda rodoqubi poznaju. [tavi{e, mada je u rimokatoli~kim semeni{tima pre Gaja bila ozna~avana }irilica kao poganska, sada se ona “u~i i qubi je se kao paladij ~iste nacionalnosti”. Nova ortografija, kao i novo kwi`evno nare~je, koje najvi{e govore pravoslavni, bi}e spona izme|u latinskih Ilira i pravoslavaca (Srba), most izme|u latinizma i ~istoga slavizma. Takvo je sada raspolo`ewe me|u ilirskim Slavenima, predstavqa Gaj Benkendorfu, ponose}i se da je on posle stole}a prvi kome svi Iliri obeju crkvi poklawaju bezuslovno poverewe. Jedni stoga da ih pravim putem vodi, drugi {to im privodi bra}u, a svi zajedno zato {to vide da on me|usobnu mr`wu pretvara u me|usobnu qubav. Za sve ovo, dakako, potrebna su materijalna sredstva. Zato se on i obratio ruskim rodoqubima za tu pomo}, “kako je nevoqni brat s pravom ka`e od obiqem blagoslovenog brata.” (str. 226.) O~igledno je da su Gaja prvenstveno rukovodili finansijski motivi. Do{av{i u Moskvu, on je preko Benkendorfa prosledio svoj memorandum ruskom caru, ponavqaju}i sve ono {to je ranije ve} iznosio i `ale}i se 506

kako do tada nije imao uspeha. “Sada se, ka`e, obra}a po ~etvrti ali posledwi put. Jer ne uspe li, bi}e primoran da napusti izdavawa oba svoja lista, koji su dosad delovali najposlenije za ruske interese. Objasniv{i sve mogu}e {tetne posledice koje mogu odatle nastati u pogledu slabqewa interesovawa ju`nih Slovena za Rusiju, a sna`ewa neprijateqskog zapada, Gaj upozorava i u tom memorandumu da je qubav i mladog katoli~kog sve{tenstva i kod ilirske mlade`i, koja je na visokim {kolama za ruski jezik i }irilicu, kao i za slovensku crkvu, ogromna i da zaslu`uje svaku pa`wu.” (str. 226.) Ruski slavenofili su Gaju prikupili izme|u sedamnaest i dvadeset hiqada rubaqa svojom privatnom inicijativom, a Novak nema podataka da li je i ruski ministar prosvete dao neku dr`avnu donaciju ilirskom lideru. O~igledno je ipak da su ruski zvani~nici u Gaju prepoznali hvalisavog prevaranta, ~iji je glavni ciq da se po svaku cenu do~epa ve}e sume novca. “Odluka grofa Benkendorfa i wegov izve{taj milostivom Gosudaru knezu Ivanu Fedorovi~u... o dolasku Gaja u Var{avu i Petrograd i wegovoj izjavi odanosti, kao i wegovih ilirskih domorodaca, ilirskih Slavjana, ali i predlozima za veze, kulturne i literarne, izme|u Rusije i Ilira, bila je za Gaja i wegove planove porazna. Jer, Benkendorf je re{io da je nemogu}e s Gajem u}i u ma kakve odnose, pa je stoga otklonio i sve wegove predloge.” (str. 227.) Konstatuju}i da je ovo putovawe bilo “po~etak tragedije samoga Gaja, koja }e se u nizu raznih spletova zavr{iti 1848.”, kao i da “sve ono posle bi}e samo wen epilog” (str. 227.), Viktor Novak ipak poku{ava da na|e malo razumevawa za tada{wu Gajevu poziciju jer mu je to potrebno u kontinuitetu apologetskog tretirawa ilirizma i wegovih glavnih predvodnika, pa re~i prekora upu}uje Rusiji: “Gaj je u svome povi{enom optimizmu, uz koji ga stalno prati razigrana fantazija, nesumwivo precenio idealisti~ko slovenofilstvo pobuwenog hrvatskog duha, koji je omladinu poneo prema neslu}enim dotad idealima, a naro~ito je preterano uveli~avao mogu}nosti koje su izvirale iz istinskog zanosa mladih klerika prema Rusiji i Slovenstvu uop{te, iz wihovog razumqivog mladena~kog slobodarstva i iskrene tolerancije. Sve je to ustvari bilo daleko od prave stvarnosti o kojoj je Gaj govorio u Var{avi i Petrogradu sa `ivo{}u koja je bila vi{e plod bujne fantazije, li~nih pobuda i `eqa, nego istinskog izraza te`wi preporoditeqske misli. Me|utim, ona nije toliko {iroko zahvatila pored sveg wenog silnog prostornog i dinamskog zamaha.” (str. 226.) Pri tome Novak gubi iz vida da su poslovi~na Gajeva srebroqubivost, pohlepa i be{~a{}e u jo{ drasti~nijem vidu do{li do izra`aja prilikom pqa~kawa kwaza Milo{a Obrenovi}a, koji je imao tu nesre}u da nabasa u “bratski” Zagreb, da bi tamo Gajevom intrigom bio zatvoren i ucewen za pozama{an nov~ani iznos. Prozai~ne crte Gajeve beskarakternosti, Novak poku{ava izbrisati op{tijom politi~kom pri~om o wegovom nesnala`ewu u konkretnim istorijskim okolnostima svoga vremena. U tom smislu on pi{e: “Pored toga nepoznavawe sila koje su tada formirale svetsku politiku – a koja je zahvatala svojom snagom i Rusiju cara Nikole, koja je `elela da ne poremeti odnose ni sa Meternihom kao ni sultanom – moralo je dovesti uskoro do potpunog razo~arawa i sloma zablude u koju se svesno i pod507

svesno u`iveo sam Gaj. Jer, izgleda po svemu, s jedne strane ne samo nerazumevawe ruskih odgovornih ~inilaca, nego jo{ vi{e ruske spoqne politike, koja nije mogla da napusti, zbog izvesnih tre}estepenih razloga, svoje velike ciqeve, u prijateqstvu s Austrijom i sa Turskom, nije nikako mogla da bude naklowena Gajevim politi~kim zalagawima iz 1838., kao ni ovim kulturno-politi~ke prirode.” (str. 226.) Novak ide tako daleko u odbrani Gajevih namera, svesno ignori{u}i ~iwenicu da je tu ipak re~ o pohlepnom i neiskrenom licemeru, hoh{tapleru omawe pameti i naivnih svetonazora, da je ~ak spreman da tvrdi, iako ne navodi odakle mu taj podatak, da je “u ~asu egoisti~kih politi~kih kompromisa, carski poslanik Tati{~ev u Be~u pred Meternihom po{ao tako daleko da je ozna~io Gaja kao “du{u zavere” u slovenskim stranama turske imperije. Naivnost i zanos, zabluda i fantazija bile su te{ko ka`wene. Sustekla su se dva izdajstva i to ne samo izdajstvo biskupa Bari{i}a, kome se u Be~u pridru`io i papski nuncije, nego i nedostojna dostava pravoslavne ruske diplomatije, i izazvala u Be~u najozbiqnija i najopasnija podozrewa na koja su tako glasno u ma|arskom saboru ukazivali protivnici ilirizma. Panslavisti~ki bauk, denunciran i demantovan na o~igledan na~in iz Petrograda, ipak je ostao na snazi za celo vreme ilirizma. Jer idealizam iliraca nije znao za prepreke koje bi mogle zaustaviti wegov zanos za veliko Slovenstvo i wegovu mo} u svetu. To nije razumevala da iskoristi diplomatija ruske carske politike nikada u pravoj meri, pa ni onda, kad bi to bilo o~igledno woj u prilog. Ali, treba da se ka`e, ko zna kojim bi se tokom razvijao ilirizam da je Gaj nai{ao na puno razumevawe i punu materijalnu pomo} za planove kulturne i politi~ke, izlo`ene u wegovim memorandumima.” (str. 226-227.) d) Potpuni slom ilirskog pokreta Me|u ma|aronima kao najo{triji protivnici ilirizma pokazali su se turopoqski plemi}i. Zalagali su se za kajkavski kwi`evni jezik, napadaju}i {tokavski kao “prqavi vla{ki”. Umesto ilirskog nacionalnog imena insistirali su na hrvatskom, prenebregavaju}i ~iwenicu da je hrvatstvo bilo potpuno strano kao nacionalno ose}awe {tokavskim katolicima u Slavoniji, Dalmaciji, Bosni, Dubrovniku i Hercegovini. Istaknuti ilirac Mato Topalovi} 1842. godine u kwizi “Odziv rodoqubnog serdca”, objavqenoj u Po`egi, upozorava zagovornike hrvatskog ekskluzivizma: “Hej! Vi visokomudri Horvati, koji ne}ete ni{ta da ~ujete o imenu ilirskom! Kojim pravom mo`ete vi i pomisliti samo, da se na{ narod ju`ni, na{ jezik, na{a literatura imenom horvatskim oven~a? Ka`ite mi, molim vas, otkad vam se ra~una glavni va{ grad Zagreb da spada u Horvatsku? Ja u starini samo slavonsko ime tamo nalazim. “Bani tocijus Sklavonije” imadijahu oblast od Hortija do Dunava. Gdi je tad Horvatska bila? U starini nalazim treveronu Slavoniju. Jednu na moru balti~kom, za gerb imaju}i ogwevima okruwena zmaja; drugu na Dunavu, za gerb imaju}i tri herta, i Slavoniju, savsku ili sada{wu, s kunom i zvezdom za zlamewe. O ovoj Slavoniji veli se da wezina stara moneta s natpisom “Moneta Regis Slavonie” s jedne strane ima istu spomenutu kunu me|u dvemi rekami i bodqikavimi ru`ami, s druge 508

pako strane ima cara i caricu okruwenu kako glede u dvostruk kerst, i nad kerstom lunu i zvezdu, tj. mlad mesec i Danicu. Veli se daqe da su naslednici kraqa Vladislava ovaj dvostruki kerst me|u zlamewa od Ugarske uzeli. Da je patrijarhalni kerst negda imao biti u gerbu slavenskom i otud nije te{ko sledstvovat, {to, kako nam neki dan u Danici na{ verli Juki} iz Bosne priop}i, tamo je na{ao me|u ostalimi slikami i slavonskog kraqevstva zlamewe. A to je {e{ir, ili skriqak patrijarhalni, a da li je jedno zlamewe tako, obi~no i drugo se nalazi. Nu neka bude kako mu drago, samo to znam, da re~ena moneta u istinu onaka jest kako sam ju opisanu {tio. A de poka`ite vi monetu ili novac kraqevstva horvatskog. Vitite ako }ete nato, imamo i mi dokazah za na{e ime, i ~im nekoji na{i nesu|eni ro|aci i krasni prijateqi nastoje toga imena nas li{it, tim nam to ime na{e dra`je i milije postaje, pa tko }e odu{evqenom pesniku zamerit, ako on to ime i malo daqe pru`i?” (str. 297-298.) Iako je spreman olako da pre|e preko raznih upe~atqivih manifestacija Gajevog lo{eg karaktera i pokvarenosti, Viktor Novak nije mogao da ne pomene bar najeklatantnije primere be{~a{}a Qudevita Gaja, “~ija su zakulisna poslovawa vezana s materijalnim interesima i nagradama za povereni~ke poslove u Be~u, Petrogradu i Beogradu danas ve} dovoqno poznata i ra{~i{}ena.” (str. 407.) Ipak, Gajev {pijunski rad nije se mogao pre}utati. “Qudevit Gaj bio je meseca maja u Srbiji (re~ je o 1846. godini – nap. V. [.) gdje je do{ao u vezu i sa knezom Aleksandrom Kara|or|evi}em, kao i sa glavnim i vode}im li~nostima u Srbiji. Ni najintimniji Gajevi saradnici nisu bili posve}eni u ciqeve ovog Gajevog putovawa po Srbiji. Niko, sem u Be~u na dvoru i pri Meternihovoj kamarili, nije ni naslu}ivati mogao da je Gaj i{ao u Srbiju da prikupi podatke o tamo{wim prilikama i da onda izvesti o svemu {to je video i saznao iz najpoverqivijih izvora, svesilnog Austrijanca – kneza Meterniha. Niko nije smeo ni kod Hrvata da nasluti takav karakter povereni~ke misije Qudevita Gaja. U to tada nije niko posumwao ni u samoj Srbiji – jer je hrvatska emigracija, naro~ito pojedini popovi i bogoslovi, bila sasvim odana srpskoj i jugoslovenskoj akciji koja se organizovala u Beogradu u najprisnijem kolu velikog dr`avnika Gara{anina.” (str. 407.) Qudevit Gaj se “iz Srbije vra}ao sa saznawima potrebnim Meternihu, sa saznawima za koja je Gaj od tog neprijateqa slovenstva primio i nov~anu nagradu, a koja su bila posve nepoznata ilirskom kolu, naro~ito wihova namera i svrha.” (str. 410.) Pogotovo ilirski idealisti, kojih je svakako bilo i me|u sve{tenicima, uprkos izvorno manipulatorskom karakteru celog pokreta, nisu bili svesni “Gajevog koristoqubqa stavqenog u ovom ~asu u slu`bu tu|ih interesa.” (str. 410.) Be~ki dvor i Rimokatoli~ka crkva su promovisawem ilirskog pokreta pustili opasnog duha iz boce, pa im se neretko i ne bez razloga pojavqivao strah da bi se taj duh mogao oteti kontroli. Nastojali su da neprekidno doziraju intenzitet wegovog delovawa. Dr`avna vlast ga je, pri tome, instrumentalizovala u onoj meri u kojoj je bio koristan kao prepreka aspiracijama nabujalog ma|arskog nacionalizma, a Rimokatoli~ka crkva je u tom pokretu videla sredstvo relaksacije tradicionalne opreznosti srpskih 509

pravoslavaca pred prozelitskim nastojawima centrale zapadnog hri{}anstva. Lideri ilirskog pokreta, bez obzira na stepen wihovog obrazovawa, sposobnosti ili iskrenosti idealisti~kog zanosa, bili su puke marionete, naj~e{}e nesvesni manipulacija za koje su kori{}eni. Kad god bi se pojavio prevelik panslavisti~ki ili rusofilski naboj ili preteralo u tolerantnom tretirawu pravoslavqa kao ravnopravne varijante hri{}anske religije, i dr`ava i crkva su pritezale dizgine. Be~ je 1843. godine u potpunosti zabranio kori{}ewe ilirskog imena, kad je to bilo potrebno u~initi kao izvestan ustupak Ma|arima ili kad je izgledalo da bi se ilirski pokret mogao izma}i kontroli. Nedugo zatim, stizala je dozvola da se ilirski naziv mo`e koristiti u kwi`evnosti i uop{te kulturi, ali ne i u politi~kom `ivotu. Ilirizam je izbacio na povr{inu i istaknute politi~ke li~nosti, poput bana Josipa Jela~i}a, ali opet iskqu~ivo kao instrument be~kih centralisti~kih nastojawa, ma {ta sam Jela~i} o sebi mislio i wegovi sledbenici smatrali o pravoj banovoj ulozi. “Slom ilirskih iluzija kao da je nastupio ve} istorijskog datuma 11. septembra 1848., kad je Jela~i} pre{ao sa svojim ~etama Dravu. Dok su se hrvatski ratnici okupqali pod hrvatskim trobojnim barjacima i pod wima pevali, ... na drugoj strani Drave, posle progla{ewa Me|umurja sastavnim delom kraqevine – ban je razvio austrijski crno`uti barjak – u nadi, kako su ga izviwavali razo~arani Iliri – da privu~e kolebqive delove austrijskih i ma|arskih ~eta. Iza toga su sledili i sve te`i i te`i udarci preostalim nadawima. Oktroj i diktatorski proglas novog zakona o {tampi. Jela~i} se ve} javno i odlu~no kritikuje.” (str. 601.) Nema nikakve sumwe da ni ban Jela~i}, “kao ni Hrvati nisu nagra|eni za krvave usluge Be~u, prestolu i ~itavoj dinastiji. [ta vi{e, oni su za sve to ka`weni.” (str. 603.) Meternihov apsolutizam zamenio je Bahov apsolutizam, a Hrvati, Slavonci i ostali Sloveni ponovo su postali samo moneta za potkusurivawe u ukupnim austro-ma|arskim odnosima. Nesporno je i Novakovo gledi{te, prema kome, “sve{tenstvo je bilo doista u ilirizmu wegov najboqi ali i najve}i deo, istinska maksima pars.” (str. 638.) Ali, da li je to mo`da i glavni razlog kompletnog sloma ilirskog pokreta ve} 1849. godine, kada ga je najvi{a rimokatoli~ka hijerarhija odbacila kao istro{enu i proma{enu koncepciju.

B. Papska obmana zvana jugoslovenstvo Obmawivawe pravoslavnih Srba ilirskom ideologijom i demagogijom nije uspelo, pa se pribeglo novoj koncepciji – jugoslovenstvu, a na tu udicu i Srbi su se kasnije upecali. Pokazalo se da nije bilo nimalo slu~ajno {to je austrijski car upravo te 1849. godine za |akova~kog biskupa postavio Josipa Juraja [trosmajera. On je bio pravi tvorac koncepta jugoslovenstva, koji svoj vatreni panslavizam i rusofilstvo razvija u nadi da }e olak{ati unija}ewe i pokatoli~avawe pravoslavnih {izmatika. Sam [trosmajer o tome pi{e u svom prvom politi~kom tekstu, objavqenom u “Narodnim novinama” 1849. godine: “Ja dr`im da i u crkvenom obziru Rusi prvi }eju biti koji iz raskolni{tva u naru~aj Svete Matere Crkve obratit }eju se; prije 510

sigurno nego na{i isto~ni Srbi. Kako sada{wa jarost i samosiqe vladarstva prestane, prestala je najve}a prepreka tom za Slavjanstvo veleva`nom koraku.” (str. 624.) Dakle, treba samo sru{iti ruski carizam, pa }e pravoslavci kao beslovesno stado pohrliti u zagrqaj pohlepnom rimokatoli~kom pastiru.

2. [trosmajerov projekat jugoslovenstva ^iwenica da je Josip Juraj [trosmajer postavqen za bosansko-|akova~kog i sremskog biskupa kao jedan od tada najsposobnijih rimokatoli~kih prelata ve} sama po sebi otkriva namere rimokatoli~kog vrha u pogledu pridobijawa srpskog pravoslavnog stanovni{tva ovih predela za uniju, ~iji je projekat potkrepqen i sve`im nacionalnim konceptom, u kome slovenstvo slu`i za potiskivawe ili apsorpciju Srpstva. Svoj dugi `ivotni vek i intelektualni anga`man [trosmajer (1815-1905.) posvetio je ideji privo|ewa svih pravoslavnih Slovena katoli~koj crkvi, kulturi i civilizaciji zapadwa~ke varijante hri{}anstva, nastavqaju}i tako jo{ u sedamnaestom veku zapo~etu prozelitsku delatnost Juraja Kri`ani}a. Verovatno nije samo slu~ajna koincidencija da je i [trosmajer, poput Qudevita Gaja, nema~kog porekla, s tim {to je wemu pradeda bio Nemac, koji se iz gorwe Austrije doselio u Slavoniju i u Osijeku o`enio lokalnu katolkiwu. Ve} u svom prvom politi~kom ~lanku iz 1849. godine zalagao se za ujediwewe “trojedne kraqevine” Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa upravo stvorenom srpskom Vojvodinom. Ina~e, veliki autoritet [trosmajer je 1869. godine stekao me|u liberalnim svetovnim krugovima suprotstavqaju}i se na Dvadesetom vatikanskom op{tem crkvenom koncilu prihvatawu dogme o nepogre{ivosti pape, pri ~emu ga je naro~ito motivisalo mi{qewe da bi takva dogma ote`ala daqe unija}ewe, odnosno privo|ewe pravoslavqa pod okriqe Rimokatoli~ke crkve, kao i eventualno izmirewe sa protestantima. a) Li~no priznawe prozelitskih namera Ipak, i [trosmajer je 1873. godine, kao i svi ostali biskupi koji su na koncilu pru`ali otpor, prihvatio dogmu o papskoj nepogre{ivosti. Ali je veoma zna~ajno da je svojim nervoznim reagovawem na nekoliko {pekulacija bulevarskih listova da bi nezadovoqni biskup |akova~ki mogao pre}i na pravoslavqe, jo{ 14. maja 1870. ~lankom u engleskom katoli~kom listu “Toblet” otkrio svoje prave prozelitske namere. Tom prilikom je napisao i slede}e: “Cijeli moj `ivot i sva moja politi~ka i crkvena djela u toku zadwih 20 godina dovoqno demantiraju ovu tvrdwu. Ja sam bio uvijek ~vrsto uvjeren da }e katoli~ki dio mog naroda, kada bude usvojio na~ela op}ega napretka, biti odre|en da ih daqe {iri i da onaj dio na{ih zemaqa, koji je danas od nas odijeqen, vrati katoli~kom jedinstvu. Iskqu~ivo zato da bi postigao taj ciq, osnovao sam javne ustanove kao {to su Akademija znanosti i umjetnosti i katoli~ko Sveu~ili{te u Zagrebu, glavnom gradu katoli~ke Hrvatske; samostan u \akovu, sjedi{te moje biskupije, namijewen obrazovawu sve}enika reda Sv. Frawe koji treba da {ire evan|eqe i civilizaciju u turskoj Bosni. Obnovio sam stari razoreni zavod Sv. Jeronima u Rimu, osnovan jo{ od Ilira, zato da uspostavim vezu izme|u Sv. Stolice i Ju`nih Sla511

vena. Podi`em veliku katedralu na teritoriji gdje ve}ina stanovni{tva pripada pravoslavnoj crkvi. Bo`jom pomo}i bi}e ova katedrala uskoro posve}ena Sv. Petru, sredi{tu katoli~kog jedinstva. Sve ove ~iwenice jasno svedo~e da je sve ono, {to se reklo na moj ra~un, samo zlonamerna kleveta.” (cit. prema – Kosta Milutinovi}: [trosmajer i jugoslovensko pitawe, Institut za izu~avawe istorije Vojvodine, Novi Sad 1976., str. 35.) Kad su zagreba~ki listovi preneli prevod te izjave, prvobitno {tampane na francuskom jeziku, [trosmajerov najbli`i prijateq i saradnik Frawo Ra~ki nije mogao da poveruje svojim o~ima. Smatrao je da se radi o falsifikatu ~iji je ciq da se u javnosti predstavi da taj veliki zagovornik srpskohrvatskog nacionalnog jedinstva zapravo samo `eli da Srbe “po{ok~i”. [trosmajer se posle u pismima pravdao Ra~kom da je morao da objavi takvu izjavu. Dakle, nije bio sporan wen sadr`aj nego ~iwenica obelodawivawa i tako unapred raskrinkavawe tajnih planova kojima je slu`ila, kao dragoceni instrument, vatreno propagirana jugoslovenska ideja. Iako je [trosmajer odr`avao dobre odnose sa Jovanom Risti}em i Stojanom Novakovi}em, ipak je ve}ina srpskih politi~ara bila protiv wega, a na vrlo nepovoqan odjek u Srbiji nai{lo je [trosmajerovo imenovawe za vikarnog biskupa beogradske i smederevske dijeceze, s pravima administratora katoli~ke crkve i kanonskog vizitatora. Na~elno je ve} bilo problemati~no {to je re~ o austrijskom biskupu, a srpske vlasti su uporno nastojale da se ukine starateqstvo austrijskih vlasti nad Rimokatoli~kom crkvom u Srbiji. Srpskim intelektualcima je ve} posle prvih [trosmajerovih nastupa u javnosti bilo jasno da taj biskup po svaku cenu `eli da pravoslavne Slovene “povrati u krilo svete katoli~ke crkve”. [trosmajerove stavove po tom pitawu Slobodan Jovanovi} rezimirao je slede}im re~ima: “Izmirewe dveju crkava bilo je uostalom i li~na potreba samog [trosmajera. On nije bio u stawu druk~ije pomiriti svoju narodnost, koja ga je vukla na Istok, i svoju veru, koja ga je vukla na Zapad. [trosmajer je te`io ne~em mnogo vi{em nego {to je bilo prosto pokatoli~avawe pravoslavnih Slovena. Ipak kao dobar katolik on je bio uveren da je zapadna crkva bli`a Hristovoj istini od isto~ne crkve i da }e se stoga spajawe dveju crkava svr{iti pre ili posle pobedom katoli~anstva.” (str. 63.) b) Sumwe u [trosmajerovo rusofilstvo i panslavizam Prvi konkretan problem koji su Ra~ki i [trosmajer uspeli da re{e bilo je, nakon prihvatawa srpskog kwi`evnog jezika kao sopstvenog i odricawa od kajkavskog, te posle Be~kog dogovora srpskih i hrvatskih intelektualaca, pitawe kako }e se taj jezik zvani~no nazivati u Hrvatskoj i Slavoniji. Hrvatski sabor je 1861. godine vodio o tome raspravu i prihvatio zvani~ni predlog lingviste i kanonika zagreba~kog kaptola Adolfa Vebera Tkal~evi}a, inspirisanog stavovima [trosmajera i Ra~kog, a povodom odlu~nog odbijawa Slavonaca da se kwi`evni {tokavski jezik nazove hrvatskim. Tkal~evi}ev osnovni stav su{tinski je izra`en slede}im re~ima: “Istina, da je ~udnovato i ne~uveno, da nemamo imena za svoj narodni jezik. Ali to nije na{a krivwa, nego onih na{ih neprijateqa, koji su nas razdvojili i koji su znali potaknuti mr`wu. Mi sada ne}emo popustiti ime hrvatsko, 512

a Slavonci ne}e da se ka`e hrvatski jezik... Hrvati ne bi rado da se slavonski naziva; Srbima se tako|er ovi izrazi ne dopadaju... Ja mislim da bi se morao prona}i nekakav posredniji izraz, i mislim da bi se mogla upotrijebiti rije~ jugoslavenski.” (str. 64.) Tako, zbog ~iwenice da u Slavoniji nije bilo apsolutno nikakve hrvatske nacionalne svesti, saborskom odlukom prihva}eni srpski kwi`evni jezik progla{en je jugoslovenskim, uz punu slobodu slu`ewa latini~nim ili }irili~nim pismom. [est godina kasnije, tako|e na osnovu [trosmajerovih politi~kih stavova, done{ena je saborska odluka po kojoj je srpski narod progla{en potpuno istovetan i ravnopravan sa hrvatskim. Nema nikakve sumwe da je [trosmajer imao kqu~nu ulogu u sejawu hrvatstva u Slavoniji i podvo|ewu slavonskih katolika u hrvatski nacionalni korpus. Ideja jugoslovenstva |akova~kom biskupu dobro je poslu`ila i pri podsticawu politi~kih zahteva da se Dalmacija u administrativnom pogledu prikqu~i Hrvatskoj i Slavoniji, s obzirom da je prema hrvatskom etni~kom nazivu u dalmatinskom stanovni{tvu postojala jo{ ve}a averzija nego u slavonskom. Mada su se skoro svi drugi hrvatski politi~ari {ezdesetih i sedamdesetih godina devetnaestog veka energi~no zalagali za austrijsku okupaciju Bosne i Hercegovine, [trosmajer i Ra~ki su, to im se mora priznati, zastupali stav da Bosna treba da se prikqu~i Srbiji a Hercegovina Crnoj Gori. Ipak, u istoriografskoj literaturi ni do danas nije potpuno rasvetqena motivacija takvog stanovi{ta. Poput Qudevita Gaja, i Josip Juraj [trosmajer je poku{avao da {uruje s oficijelnom Rusijom. Prvi konspirativni kontakt ostvario je sa ruskim generalnim konzulom [i{kinim u Beogradu, prilikom kanonske vizitacije koju je 1869. godine obavqao u Srbiji. Nakon tog sastanka i konzulovog izve{taja, ocena [trosmajerove li~nosti je u ruskom ministarstvu inostranih poslova bila negativna. [trosmajer se nadao da bi ga ruske vlasti mogle finansijski potpomo}i, po`aliv{i se da su wegovi resursi presu{ili zbog stalnog finansirawa nacionalnog rada. Trudio se da maksimalno doprinese sklapawu rusko-vatikanskog konkordata, a u perspektivi se nadao da je mogu} ozbiqniji rad na uniji. Ruske diplomate su uporno sumwale i u [trosmajerovo rusofilstvo i u panslavizam. Tako je ruski ambasador u Be~u 1867. godine izve{tavao svoje pretpostavqene: “[to se ka`e da je i [trosmajer pridobiven, ja u to nimalo ne vjerujem. Ovaj prelat je jedan sawa~, nemiran duh koji tra`i da igra rolu usvojiv{i narodne ideje, no ja ga smatram kao jezuita i kao izazivaju}eg agenta, tajno odanog caru Frawi Josifu ~iji je bio kapelan.” (str. 180.) [trosmajerov poetski inspirisan pozdravni telegram rektoru Univerziteta u Kijevu, gde se 1888. godine odr`avala centralna sve~anost povodom devet vekova od pokr{tavawa Rusije, stvorio mu je velike probleme u austrougarskom javnom mwewu. Optu`ba za optu`bom, pretwa za pretwom, a onda je “Kelni{e cajtung” objavio [trosmajerovo pismo papi, u kome je stajalo: “Za moje delovawe, Sveti o~e, da se pred Tobom opravdam za moje nepatrioti~ko-nehri{}ansko delovawe, koje mi je priredilo jedan od naj`alosnijih ~asova mog `ivota. Zaista se bavim ve} od vi{e godina s veroispove{}u milijuna moje nekatoli~ke slovenske bra}e, ali – radosnim ponosom to 513

danas priznajem – samo u tu svrhu da ih prevedem u naru~ja na{e svete katoli~ke crkve. To smatram za ~in moga starawa, za apostolsku svoju misiju, pa ako bih ikada s tvojim apostolskim blagoslovom, hvala milosti Gospodwoj, taj uzvi{eni ideal postigao, tada }e najskromniji sin Tvoje svetosti svoju umornu glavu na po~inak le}i. Pokatoli~ewe Rusa svakako je, hvala inteligenciji i kulturi toga najmo}nijeg naroda Evrope, lak{e negoli pokatoli~ewe Bugara i Srba. U tom pravcu imade dakle Rusija osvajaju}u civilizatorsku kulturnu misiju ispuniti, sjajniju i uzvi{eniju od svake krvave bitke na bojnom poqu ovoga sveta.” (str. 185-186.) Zagreba~ki “Obzor” je reagovao tvrdwom da je to pismo falsifikat, dok je sam [trosmajer tajanstveno }utao. Kako navodi Milutinovi}, “[trosmajerovi prijateqi, ose}aju}i svu te`inu ovoga falsifikata i naslu}uju}i eventualne nepovoqne posledice daqega {irewa, pre{tampavawa i prepri~avawa ove mistifikacije, zahtevali su od wega da on sam demantuje autenti~nost famoznog pisma, publikovanog preko lista “Kelni{e cajtung.” (str. 186.) [trosmajer je isprva oklevao, a onda se stidqivo i neubedqivo oglasio samo preko “Obzora”, napisav{i samo dve re~enice: “List, iliti tobo`e moje opravdawe, koje je iz “Kolowskih novina” u novine austrougarske pre{lo, zlobna je izmi{qotina, koja o~evidno na la`, prijevaru i klevetu smjera. Molim uvrstite ovo u va{ cijeweni list.” (str. 187.) Me|utim, u razgovoru sa carem Francom Jozefom te iste godine, na carev prekor {to je slao pozdravni telegram u Kijev i suverenovu konstataciju prema kojoj: “Djelo Kijevskog skupa bilo je djelo najgorih revolucionara; tamo se na{ao na okupu pravi izbor revolucionarnih elemenata. Tu je bilo konspirisano protiv katoli~ke crkve i protiv pape.” (str. 187.) – [trosmajer je odgovorio: “Ja ponavqam, Veli~anstvo, moja savjest je potpuno mirna, i ja sam se zbog toga ve} izjasnio Svetom ocu. I kad bi mi se dopustilo da sa Va{im Veli~anstvom mirno o tome govorim, nadam se da bi mi uspjelo da potpuno umirim Va{e Veli~anstvo.” (str. 187.) S obzirom da je sigurno da te godine [trosmajer nije i{ao u Rim, kako bi se li~no opravdao, on je slao pismo papi. Dakle, pismo je postojalo. Ali, nijedna druga verzija tog pisma ne postoji u istorijskoj dokumentaciji osim one koja je objavqena u “Kelni{e cajtungu”. v) Poku{aj vatikanske obmane pomo}u kulta slovenskih svetaca Uticaj Josipa [trosmajera i Frawe Ra~kog na srpske politi~ke predvodnike 1861. godine bio je dovoqno velik da ih ubede da pristanu na prikqu~ewe Srema Hrvatsko-slavonskoj banovini, na ~emu su insistirali svi hrvatski politi~ki krugovi, ~ak neki od wih uz obe}awe da je to samo privremeno, do obnove Srpske vojvodine. Srbi su bili toliko zaneseni idejom srpsko-hrvatskog jedinstva, da ih nisu mogli otrezniti retki trezveni glasovi, poput onog patrijarha Raja~i}a, koji je Jovanu Suboti}u, kako sam Suboti} svedo~i, jednom prilikom rekao: “Ne mo`emo se mi sa Hrvatima skop~ati; ti wih ne poznaje{, a ja ih dobro poznajem. Ta oni su nama ve}i neprijateqi nego i Nemci i Ma|ari.” (str. 194.) Me|utim, kada je enciklikom pape Lava XIII godine 1880. Rimokatoli~ka crkva promovisala kult ]irila i Metodija i nudila “raskolnicima” naklonost u ciqu ponovnog ujediwewa, 514

Srbi su ve} bili prili~no osve{}eni. Usledila je prava propagandna ofanziva zapadnobalkanskih katoli~kih crkvenih ispostava, pa je, primera radi, list “Katoli~ka Dalmacija”, {tampan u Zadru, pozivao Srbe: “Bra}o Srbi, vi koje krsti{e tako|er ]iril i Metod, i va{i kraqi primi{e krune posve}ene iz Rima, budite s nami toga dana na grobu ]irilovu. Zove vas Otac svih naroda vjeruju}ih u Krista, zove vas sveti prah na{eg i va{eg Apostola, budite s nami toga dana. Vi ste bra}a na{a po krvi i jeziku, vi ste zavedeni, ali sve| sinovi u brigam sv. katoli~ke crkve. Se}ajte se da su ]iril i Metod bili u~enici Focija, ali ga ne slu{ali, pa~e odbjegli, ~im se odcijepio od crkve rimske. Bog }e dati, kad }emo opet u jedno zapjevati: “Vjeruju i v Duha Svjatago Gospoda `ivotvora{ago ot Otca i ot Sina ishoda{ago”, itd. “Vjeruju v edinu svjatuju, sabornuju, apo{tolskuju, rimskuju crkvu.” (str. 232-233.) Povodom tih osve`enih prozelitskih nastojawa, arhivista Vatikanskog arhiva don Petar Balan napisao je na latinskom jeziku kwigu “Katoli~ka crkva i Slaveni u Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini”. Kwigu je preveo na unekoliko iskvareni srpski jezik i objavio u Zagrebu 1881. godine Josip [tadler, tada{wi profesor zagreba~kog teolo{kog fakulteta, a kasniji vrhbosanski nadbiskup. Balanova kwiga je u celini posve}ena ube|ivawu pravoslavnih Slovena da se preobrate u katoli~anstvo, a osnovne teze su mu sadr`ane u slede}em fragmentu: “Kraqevstva slavjanska, koja su vjerna ostala rimskoj crkvi, koja se nisu dala zanesti varkami bizantiskimi, niti su se dala pokvariti herezijom ili {izmom, uzdr`ala su se proti svakomu napadaju vawskomu i nutarwemu; ni cijela mo} turska nije im mogla slomiti jedrine; do~im su kraqevstva Ju`nih Slavjana, koja su se podala {izmi ili nagiwala na herezu, lahko postala plijenom nevjernika, iznevjerili su im se wihovi vlastiti kwazi, i ona su pala re} bi bez borbe... @ivot naroda jest u Rimu, gdje je sredi{te vjere, gdje je namjestnik Isusa Krista, ~uvar vje~ni ~iste i cijele vjerske istine; kada se narodom dozvoli, da se obrate u Rim, onda oni odmah o}ute, da je ondje ona voda spasonosna, koja jim mo`e `e|u ugasiti te slijede nagon, koji jih goni da se bace u naru~aj ob}enitomu ocu svih vjernika... Nadat se je, da }e Bugari, Bo{waci i Srbi razumjeti taj nagon prama Rimu, te }e ga slijediti. Rim je blagosiqao i krunio wihove kraqe, wihove care; on je ovih branio prava, posvetio autoritet, tje{io progonstvo; Rim danas hrli bri`no da pru`i ruku wihovim narodom... Staro suglasje ~uvstva izme|u Rima i Slavjana, kojega nisu mogle slomiti ni nesre}e, ni promjene vremena, ni opa~ine qudi, u~vrstit }e se sada vi{e nego ikada pod za{titom apostola i mu~enika slavjanskih, koji, blagoslovqeni od Rima, ili su se znojili da naobraze i pokatoli~e one narode mile crkvi, ili su krvqu zape~atili vjeru ]irila i Metoda. Pa ]iril i Metod... dovest }e tako|er i odmetnike k vjeri, koja je bila slava wihovih kraqeva, utjeha slavjanskih naroda, ufawe domovine poti{tene, i koja }e biti `ivot domovine uskrsnule.” (str. 233-234.) Postupak autora i prevodioca Kosta Milutinovi} komentari{e na slede}i na~in: “Karakteristi~no je da prevodilac Balanove kwige, Josip [tadler, nijednom re~ju nije upozorio ~itaoce da mnoge konstatacije u ovoj 515

kwizi ne odgovaraju istorijskim ~iwenicama. Iskqu~eno je da on nije uo~io da kwiga kipti gre{kama i te{kim neznawem. Ni u predgovoru, ni u primedbama ispod teksta, [tadler se nijednom re~ju nije ogradio od grubih falsifikata i o~iglednih mistifikacija u Balanovoj kwizi. Kada se odlu~io da prevede i objavi ovu bezvrednu i nenau~no pisanu kwigu, [tadleru je o~evidno bilo stalo samo do tendencije i unijatske propagande. Nije iskqu~ena pretpostavka da je [tadler i preveo Balanovu kwigu prema dobijenom nalogu. Wena je tendencioznost o~igledna, a wen sadr`aj ispod svake kritike.” (str. 234.) Povodom te papine enciklike biskupi su za svoje dijeceze pisali posebna cirkularna pisma s dodatnim obja{wewem svrsishodnosti kulta slovenskih apostola. Pri tom je najve}u pa`wu i publicitet izazvala [trosmajerova okru`nica, koja se izri~ito zala`e za crkveno jedinstvo priklawawem isto~ne crkve rimskoj, prezrivo se uz to izra`avaju}i o vizantijskoj kulturi i civilizaciji. [trosmajer, izme|u ostalog, pi{e: “[to se pak ti~e pitawa, kud i kamo te`e sveti na{i apostoli, da u nevoqi svojoj mir i olak{icu na|u, to nam svi onedobni doga|aji jasno odgovaraju: ne obra}aju se na istok, gdje su jur bili `ivi svjedoci onoga nemira i nereda, one stravstvenosti i pohlepnosti, koja je imala istok od zapada na `alost i {tetu cijeloga svijeta otcijepiti... Ne obra}aju se sveci na{i na bizantinsku crkvu, koju, dodu{e, svatko `iv sa`aliti, ali ujedno i osuditi mora, jer je ponajvi{e ona sama te{ke one negve i verige sebi sakovala, u kojima jo{ i danas ~ami i cvili. Ne obra}aju se sveci na{i na novi Rim, nego se obra}aju na stari, znaju} dobro, da je to prestoqe Petrovo... Obra}aju se na nasqednike Svetoga Petra... mirnom du{om i s potpunim povjerewem, jer vode mno`inu u~enika svojih, da ih u Rimu posvetiti i slu`bi Bo`ijoj med Slaveni opredjeliti dadu... Hvala Bogu, crkva isto~na ne razilazi se daleko od zapadne... Lako je jaz, koji obje te crkve razdvaja, premostiti, samo ako bude mudrosti, umjerenosti, prave pobo`nosti i iskrenosti.” (str. 234-235.) g) Reakcija Svetozara Mileti}a na [trosmajerov prozelitizam Sa srpske strane na [trosmajerove prozelitske stavove najburnije je reagovao Svetozar Mileti} ~lancima u novosadskoj “Zastavi”. Mileti} otvoreno upozorava: “Okru`nica papina iznenadila je, a [trosmajerova prenerazila slavenski svet pravoslavne veroispovesti... Rimska kurija gubi sve ve}ma maha na katoli~ke dr`ave i narode, i od kako je be~ka politika u Bosnu–Hercegovinu nogu metnula i po~ela i o Solunu i uop{te o ovladavawu istokom sawati, rimska kurija kao da mi{qa{e da se be~kom politikom spram istoka poslu`iti mo`e da svoj upliv na istok pro{iri, i zato joj se za najzgodniju polugu ~iwa{e ]irila i Metoda za svete u svojoj katoli~koj crkvi proglasiti, wih predstaviti u obliku da su oni i{li na sjediwewe isto~ne i zapadne crkve pod Rim–papom, i pravoslavnim Slavenima preporu~iti da se u ime i slavu ]irila i Metoda sjedine sa katoli~kom crkvom... Ne znamo kojim pravom [trosmajer, koji s po~etka nije bio za dogmu papine nepogre{ivosti, a sad je u nebo di`e, mo`e toliko pravoslavnom slavenskom svetu popovati o rimskom primatu? To neka zadr`i za sebe i svoje... Mo`ete se mirnom du{om vi pribli`avati rimskoj stolici, i u we 516

potpunim uverewem vazda tra`iti saveta, obrane i utehe – no manite se vi nas pravoslavnih! ... Vidimo mi va{u `equ: da vam jedinstvo crkve putem unije bude most narodnom odro|ewu veru svoju izneveriv{ih Srbaqa – pokatoli~ewu i tim i pohrva}ewu srpskog naroda. Ali od toga ne}e biti ni{ta... [trosmajerova okru`nica nije most slozi, i mo`e doneti – nesre}u... Hrvatstvo {trosmajerovskom crkvenom politikom dolazi u Be~u politi~ki na cenu. S toga su Hrvati naj`e{}i pobornici Rim–papine crkvene politike spram istoka. [trosmajer je prvi okru`nicu izdao. On je na ~elu hodo~a{}a u Rimu. On je predstavio papi ne samo Hrvate, nego i Poqake i ^ehe... katoli~ko Slavenstvo prema Rusiji, hrvatsko katoli~anstvo prema Srpstvu.” (str. 235-236.) Isti~u}i kako “Mileti} progla{ava [trosmajera kao instrument vatikanske imperijalisti~ke politike prema Slovenima” (str. 236.), Milutinovi} smatra da je on “osetio da u [trosmajerovoj okru`nici ima ne~ega nedore~enog i neiskazanoga, ne~ega {to ostavqa otvorena vrata za razne pretpostavke i naga|awa.” (str. 237.) Iz svega toga se vidi kako, “pou~en iskustvima iz ranije pro{losti, Mileti} je pretpostavqao da se iza kulta ]irila i Metodija krije odluka Berlinskog kongresa da se Austriji prokr~i put prodirawu na istok, a iza austrijskog imperijalizma nazirao je opasnost od vatikanskog imperijalizma, koji te`i da probije put daqem {irewu katolicizma me|u pravoslavne narode na Balkanu. Mileti} nije smatrao papinu encikliku “Grande munus” kao neku bezazlenu pojavu, ograni~enu samo na obele`avawe jedne hiqadugodi{wice, nego je iza te enciklike naslu}ivao bauk unija}ewa. [trosmajer je iza kulta ]irila i Metodija nazirao most izmirewa izme|u Istoka i Zapada. Mileti} je smatrao da se vi{e ne radi o borbi izme|u Rima i Carigrada, kao nekada u sredwem veku, da je Carigrad u toku daqeg istorijskog razvoja ostao bez primata, nego da se radi o odnosu izme|u Rima i nacionalnih hri{}anskih crkava ~ija je ideologija vremenom postala jedna komponenta nacionalne svesti pravoslavnih naroda u borbi protiv odnaro|avawa.” (str. 237.) Na sli~an na~in su reagovali i dalmatinski Srbi. Wihov predvodnik Sava Bjelanovi} u zadarskom “Srpskom listu” pi{e: “Mi smo znali sve {to nam biskup [trosmajer ka`e. Znali smo da je pravoslavna vjera opaka a katoli~ka sveta, da je Rim na pravom putu a Carigrad na krivom. To nam je kazao prije nekoliko godina kanonik Pavlinovi}, te nam danas okru`nica ni{ta nova ne otkriva u vjerskom pogledu. Ali u narodnom pogledu okru`nica otkriva nam zna~ajni fakt, naime, da je prorok Pavlinovi} bio Sveti Jovan prete~a mesije [trosmajera... Jo{ su nas hteli uvjeriti da biskup [trosmajer ne odobrava djela kanonika Pavlinovi}a.” (str. 238.) “Srpski list” je odlu~no branio i stanovi{te Svetozara Mileti}a, na koga se naro~ito obru{io zagreba~ki “Obzor”. Tako u ~lanku anonimnog Srbina katolika stoji: “Ja pitam: ako u vjerskom sada{wem pokretu ovako pi{u ~e{kokatoli~ki “Narodni listi”, ako “Narodni listi” ka`u da je ovaj pokret naperen protiv Srba, imamo li se mi ~uditi “Zastavi” ako isto tako misli, ako u pokatoli~ewu pravoslavnih vidi pohrva}ewe i radi toga odbija [trosmajerove ponude? ... Ko pametan mo`e pore}i ovaj “Zastavin” zakqu~ak: “[trosmajerova okru`nica nije most slozi, a mo`e donijeti nesre}u”. 517

Tako ne misli “Obzor”, “Obzor” ka`e “Zastavi” da je slijepa. Prepo{tovana gospoda u zagreba~kom kaptolu vide slamku u Mileti}evom oku, a u svome ne vide brvna.” (str. 238.) Istaknuti kwi`evnik i vatreni srpski nacionalista, ina~e Srbin katolik, Qudevit Vuli~evi}, ogor~en pona{awem |akova~kog biskupa, [trosmajeru upu}uje posebnu poslanicu, u kojoj pi{e: “Biskupe presvijetli, ne mutimo du{e, {to su ve} smu}ene. Srbi se prepora|aju: te{ki su ~asovi ovi, trudni veoma; ne diraj u nas! Ti si vo|a Hrvatima, a ne nama; Tebi je svrha u Rimu; nama drugdje; Ti nas ne shva}a{, ne shva}a{ Srpstva, Slavjanstva ne shva}a{, a i mi Tebe ne shva}amo, ali o Tebi, znaj, da sumwamo... Biskup si, ali nijesi ni ~udotvorac, ni Slavjanstvu vo|a, takovom Te silom i sre}om nebo ne odlikova.” (str. 238.) Srpski pravoslavni vladika gorwokarlova~ki Teofan @ivkovi}, dr`e}i arhijerejsku besedu 31. maja 1881. godine, skretao je pa`wu svojim vernicima na [trosmajerove stavove, govore}i da tako “misli ne~istim duhom zane{eni vrtqivac, taj koji se pojavio me|u nama kao nekakav prorok velike budu}nosti slavenske, ako se samo mi sjedinimo sa wegovim prvostolnikom rimskim, i tako mu poma`emo premostiti onaj jaz, {to od toliko vjekova dijeli zapad i istok.” (str. 339.) Povodom toga je episkop dalmatinski Stefan Kne`evi}, misle}i na [trosmajera, upozoravao da “mnogi la`ni proroci izi|o{e u svijet” (str. 339.), a episkop bokokotorski, dubrova~ki i spi~anski Gerasim Petranovi} pripisivao je [trosmajeru “pakosna sumwi~ewa, potvarawa i nemoralna sredstva prozelitizma.” (str. 240.) Petranovi}evi sve{tenici su na poslanicu svog vladike odgovorili posebnom adresom, stavqaju}i u prvi plan insistirawe katoli~kih biskupa da i pravoslavni krenu u Rim na poklowewe povodom proklamovanog kulta: “^itali smo poziv da u Rim idemo na poklonenije, da tamo pravu vjeru na|emo. Nego ko je toliko lud da se zavede i primi vjeru onijeh koji su Husa na vjeru zvali, pa ga izgorjeli; koji su trgovawem Lutera na}erali da novi zakon napravi; slu{ali smo ih, kako se krive sa crkvenih amvona protivu na{e vjere; ali usprkos svemu tome, na{e pravoslavije tvrdo stoji, da ni vrata adova ne}e mu odoqeti.” (str. 240.) d) Ja{a Tomi} i Franko Poto~wak o [trosmajerovom licemerju Prikazuju}i [trosmajera “kao glavnog eksponenta vatikanske politike na Balkanu i kao inicijatora, organizatora i predvoditeqa “slovenskih hodo~asnika” u Rim” (str. 240.), tada{wi kninski protoprezviter Nikodim Mila{ u svojoj bro{uri “Slavenski apostoli Kiril i Metodije”, objavqenoj te godine u Zadru, pi{e: “Prema ustanovqenome nacrtu, po{to je papa ovaj svoj oglas pustio i prvi pokret dao, posao daqi morali su preduzeti biskupi, koji od Rima zavise. Da vi{e sjajnosti bude, biskupi smisle i ustroje slavensko “hodo~a{}e” u Rim. I po~e{e propovijedati sa predikaonica narodu “hodo~a{}a”... Glavna misao papine enciklike bila je da se obrate papi “raskolnici”; tu su misao morali razviti rimski biskupi i tom su namjerom i latili se prire|ivawa “hodo~a{}a”. Treba sada na “hodo~a{}e” u Rim pozvati i te “raskolnike”, i biskupi ih po~e{e zvati... Du{om svega pokreta bio je |akova~ki biskup gosp. Josip Juraj [trosmajer.” (str. 240.) 518

Srpska i hrvatska publicistika prepune su hvalospeva i panegirika [trosmajeru i wegovoj politi~koj ulozi, a Milutinovi} svoju kwigu zavr{ava citiraju}i stavove nekih najzna~ajnijih intelektualaca. Me|utim, moju pa`wu pre svega su privukla dva izrazito kriti~ka stanovi{ta, jednog Hrvata i jednog Srbina. Tako istaknuti hrvatski politi~ar Franko Poto~wak, nesporni demokrata i uticajni mason, pi{e 1905. godine: “Ujediwewe, za kojim je te`io [trosmajer, i{lo je za tim da se Slovenstvo okupi pod vrhovnim glavarstvom rimskoga pape, da ga prekrije katoli~anstvom, jer je on u rimskoj stolici gledao pravi `ivot, spas i budu}nost narodnu, a u katoli~anstvu jedinu pravu i spasonosnu veru... Uz ovako odlu~ne “strogo katoli~ke” nazore [trosmajerove nije ~udo ako je on pobudio neku senzaciju u svetu svojim telegramom, kad je pozdravio ruski narod prilikom slavqa 900-godi{wice kr{tewa Sv. Vladimira... Onda svakako nastaje interesno pitawe, iz kojih je motiva i s kakvim je namerama to u~iweno. O~igledni ukor kraqev u Belovaru pokazuje da taj pozdrav nije “gore” konvenirao, a uva`i li se o{trina s kojom je ukor podeqen i demonstrativan odlazak [trosmajerov iz Belovara pred sam dne, na koji mu je vaqalo po}i, pa da je ipak ~itav taj incident svr{io po wega bez ikakvih posledica, onda je svakako logi~an zakqu~ak da je i tom prilikom morao biti za{ti}en od nekoga koji je i mogao i morao da ga za{titi, jer mu je wegovo stupawe napred i{lo u ra~un... Kao katoli~ki biskup, [trosmajer je mogao da bude pozvan na odgovornost ili od rimske stolice ili od kraqa. A kad se zna da ga rimska stolica nije toga radi ni popreko pogledala, onda nam se sama od sebe name}e misao koja tu zagonetku re{ava. Nije zgorega uo~iti i tu ~iwenicu da je onda rimska stolica, kod koje je prvu re~ imao jedan od najumnijih kardinala minuloga veka, Rampola, nastojala stupiti u {to boqe odnose s Rusijom, naravski ne ni za ~ije lepe o~i, ve} prosto iz ra~una o svojim interesima... Stajali{te sa koga je polazilo politi~ko delovawe [trosmajerovo, nije stajali{te narodne misli... Wegova se qubav prema narodu delila s predano{}u katolicizmu i rimskoj stolici, i odano{}u prema dinastiji, a ni vreme mu ni odnosi nisu dali mogu}nosti da to sve troje neguje jednakom merom i snagom. U tom le`i nutarwi sukob [trosmajerov, pa jer je u wemu nedostajalo smelosti i odva`nosti da polaznom ta~kom svoga rada u~ini ~istu narodnu misao, nije on svoj polo`aj kao politi~ar ispunio onim radom kojim bi ga bio ispunio da je to u~inio. Istina je, u tome slu~aju bio bi bezuslovno postao mu~enik, ali taj martirij oven~ao bi ga auerolom heroizma. Umesto toga – pored sviju sjajnih darova, kojima ga je priroda obilno obdarila, pored velikog uma, goleme obrazovanosti i li~nih vrlina, kojih mu, uza sve mane, ni protivnici ne mogu odre}i – politi~ki rad [trosmajerov ispoqava se ne samo kao samorodna narodna akcija u narodnom smislu, nego kao rad koji se, mada mu to s wegove strane nije nameweno, ipak pokazuje kao sredstvo kojim se slu`e elementi nama i narodnom na{em napretku protivni. Zato nije nikakvo ~udo da se protivnici austrijanskih pretenzija grupiraju u [trosmajerove protivnike, od kojih neki posve korektno shvataju `alosnu ulogu {to je hrvatska politika vr{i kao oru|e Be~a.” (str. 250-251.) 519

Poto~wakova rasprava je objavqena u Srpskom kwi`evnom glasniku, a wen autor je bio afirmisani pobornik politike jugoslovenskog narodnog jedinstva, ~lan Jugoslovenskog odbora u Londonu i u~esnik Krfske konferencije. Kao podban i predstojnik unutra{wih poslova zemaqske vlade u Zagrebu 1920. godine je nalo`io hap{ewe Stjepana Radi}a. Ina~e, izme|u dva rata bio je ~lan Pa{i}eve Radikalne stranke. Drugi autor koji o{tro kritikuje [trosmajera je slavni srpski radikalski lider iz Vojvodine Ja{a Tomi}, koji je, tako|e 1905. godine, objavio nekoliko ~lanaka u novosadskoj “Zastavi”, glasilu Srpske radikalne stranke u Vojvodini, Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. On, pored ostalog, pi{e: “Svoje bogato znawe, pa i `enijalnost, da je iskreno ulo`io u svoj ispolinski pothvat, stvorio bi bio sebi veliko ime, da ga vekovi s blagodarno{}u spomiwu... ali: on je radio kao vojnik Rima, prozelita vere katoli~ke, u slu`bi nema~kog “prodirawa na istok” – on im je bio jedan od onih naj~vr{}ih stubova me|u Hrvatima, koji u sebi dr`a{e “most zapadnoj kulturi za istok, {to je trebalo da se stvori od hrvatstva”... Pre svega gledao je da istakne svoju osobu: wegova li~na ambicija je bila glavni pokreta~ u svima wegovim poslovima... Ali neiskrenost, koja je svojstvena svima jezuitima, izbila je naskoro i kod wega: klerikalni pokret u ovostrawem Srpstvu umeo je on da upotrebi na na{u {tetu. U to doba je on dozvoqavao da se zovu Srbima svi katoli~ki popovi u Sremu: Miler, Okrugi}, Oyi}, Lobmajer, Turmajer, dr Babi}, Radowi} itd. – sve su to bili katoli~ki Srbi s wegovim blagoslovom, a on je, me|utim, radio: u~vrstio je u Hrvatskoj i Slavoniji konkordat, a |akova~ko semeni{te je od mladih qudi stvaralo budu}e vojnike koji }e svim svojim mladala~kim zanosom u}i u borbu protiv Srpstva i pravoslavqa... I ba{ ono sa ~ega ga mnogi wegovi katoli~ki Hrvati slave – ba{ zbog toga mi Srbi ne mo`emo se pomiriti s wegovim radom: {irewe katolicizma bio je jedini istaknuti ciq `ivotu wegovom, konkordat s Rimom, koji jo{ uvek potiskuje na{u pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj i Slavoniji; {irewe hrvatstva u tim krajevima, u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini – to je wegovo delo, a to je ba{ ono, ~im je nas wegov rad dirnuo u srce... Uspeha je bilo donekle: svi katolici u zemqi, i ro|eni i doseqenici, unijati, pa i Jevreji po~e{e se zvati Hrvatima, i sve to stupilo je u ovoreno neprijateqstvo prema Srpstvu, u zemqi je me|u narodom rastrojstvo, a to je sve plod te politike, koja je silom htela da stvori jedan “hrvatski politi~ki narod”!... U politi~kom `ivotu me|u Hrvatima igrao je veliku ulogu i kao aktivan i vrlo agilan politi~ar: u `upanijskim sednicama (bio je ~ak i veliki `upan viroviti~ke `upanije), u zemaqskom saboru i ina~e vodio je u svoje doba glavnu re~; name{tao je i smewivao vlade i banove, ude{avao prosvetni program u Hrvatskoj i Slavoniji – i onda, kad je on sa svojima vedrio i obla~io u tim zemqama – onda su ugu{ene i srpske narodne {kole!” (str 254-255.) Od takve ocene ne odudaraju mnogo ni stavovi zna~ajnih inostranih autora. Tako nema~ki istori~ar Joakim Kiov zapa`a: “Unutar slovenskog kulturnog kruga [trosmajer dodequje Ju`nim Slovenima istaknutu ulogu, ali re{ewe wihovih politi~kih problema vidi samo u okviru Habzbur{ke monarhije. Na takvo re{ewe svakako su ga podstakli i crkveno-politi~ki 520

razlozi. Ako je `eleo da savlada verske suprotnosti me|u slovenskim narodima, onda je polagawe nada u jednu uniju imalo smisla samo ako bi se dalo ostvariti u okviru prete`no katoli~ke dunavske monarhije.” (str. 259.) I prema austrijskom istori~aru Hugu Hansu [trosmajer je bio “veran pristalica dinastije i, uprkos svim razo~arewima, nepokolebivi branilac austrijske misije”, a britanski istori~ar Siton-Votson isti~e da je on “verovao u misiju Austrije i da ju je `eleo videti veliku i cvetnu.” (str. 259.) |) Ferdo [i{i} o [trosmajerovim zaslugama za kreirawe hrvatske nacije [trosmajerovih ogromnih zasluga za ve{ta~ko kreirawe hrvatske nacije od pravih Hrvata – ~akavaca, pohrva}enih Slovenaca – kajkavaca i pokatoli~enih Srba – {tokavaca, kao i za projektovano nametawe hrvatske nacionalne svesti Dalmatincima i Slavoncima, itekako je svestan Ferdo [i{i}. Ve} u prvom delu svoje kwige “Josip [trosmajer i ju`noslovenska misao” (Srpska kwi`evna zadruga, Beograd, kwiga broj 162.), on sagledava stawe u kome su se Hrvati nalazili u vreme pred istorijski nastup Qudevita Gaja i [trosmajera i zbog ~ega im je isprva bio neophodan ilirski ili jugoslovenski pla{t. [i{i} raspola`e s dovoqno istorijskih ~iwenica da mo`e bez ikakve dileme izneti da se u prvim vekovima nakon slovenskog doseqewa na Balkansko poluostrvo “ime Hrvati za zemqu i narod u isti ~as” odnosilo iskqu~ivo “na teritoriju izme|u u{}a dalmatinske Cetine i istarske Ra{e.” (str. 113.) Po~etkom devetnaestog veka Hrvatima su sebe smatrali samo stanovnici zagreba~ke, kri`eva~ke i vara`dinske `upanije, a i drugi su samo wih tim imenom nazivali. [i{i} pi{e “da su u to doba u na{em narodu prevladala lokalna pokrajinska imena, to jest Hrvati bijahu iskqu~ivo `iteqi u`e geografske Hrvatske, Slavonci Slavonije (ovoga su gledi{ta osobito zanimqive dvije Gramatike Slavonaca Reqkovi}a (1767.) i Lanosovi}a (1778.) “slavonskoga jezika” – primedba V. [.), i tako redom daqe Dalmatinci ([iben~anin Faustin Vran~i} nazivqe u svom rje~niku, {tampanom u Luki u Italiji 1595., na{ narodni jezik “dalmatinskim”.), Bo{waci (vi{e bosanskih pisaca XVII i XVIII vijeka, nazivqe jezik “bosanskim”.), Srbi, Krawci, [tajerci, Koro{ci itd. Ni nacijonalnoga hrvatstva ni nacijonalnoga slovenstva – kao {to ga susre}emo poslije 1850. – tada jo{ nije bilo, a tako isto zna~ilo je u to doba i ime Srbin – izvan granica Srbije – u prvom redu ~ovjeka pravoslavnoga zakona.” (str. 122.) Svestan da se krajwom formulacijom poprili~no zaleteo i da je ona neodr`iva, [i{i} u posebnoj napomeni ka`e da je najve}i deo srpskog naroda mislio onako kako on poistove}uje Srpstvo i pravoslavqe, “a ne tek pojedini geniji, kao {to bijahu Dositej i Vuk. No ina~e bija{e kod ovih pravoslavnih na{ih qudi srpska svijest veoma sna`no i duboko razvijena, kad kod katolika malo wih – osim u Hrvatskoj – zna da su nacionalni Hrvati.” (str. 122.) [i{i} tu svesno prenebregava ~iwenicu da je pokatoli~enim i islamizovanim Srbima ve{ta~ki suzbijana srpska nacionalna svest, na sli~an na~in na koji im je kasnije nametana hrvatska. Sve u svemu, zbog takvog stawa je, prema [i{i}evom mi{qewu, “ime ilirsko, kao zajedni~ka oznaka za ~itav na{ narod, bez obzira na vjerozakon, lasno moglo u hrvatskoj 521

inteligenciji nai}i ne samo na razumijevawe, nego i na simpatije, dok kod {irokih narodnih masa, kod kojih je `ivjelo samo lokalno, pokrajinsko, pa ~ak i oblasno ime, tada budu}i bez politi~kih prava i ikakvog uticaja na politi~ki `ivot zemqe, uop}e nije ni dolazilo u obzir. Me|utim, na bu|ewe hrvatske narodne svijesti i po~etke hrvatske kwi`evnosti i qubavi spram materiwe rije~i, u velikoj je mjeri uticao i rad onovremenih wema~kih pisaca, sqedbenika takozvane romanti~ke {kole.” (str. 122-123.) Ne zanemaruje [i{i} ni istaknute slaviste tog vremena. “Opat Dobrovski prvi je stao graditi etnografi~ki sistem slovenskih naroda prema jezi~noj srodnosti, u kojem je sistemu Ju`ne Slovene podijelio u ove skupine: 1. Vindi (Sloveni Koru{ke, Krawske, Primorja, [tajerske, Prekomurja) i provincijalni Hrvati (tj. svi kajkavci); 2. Srbi, Bo{waci, Slavonci, Dalmatinci, Crnogorci i Hrvatska Krajina, ili jednim imenom Iliri (tj. svi {tokavci) i 3. Bugari. Ova razdioba ostade za slovensku nauku u glavnome mjerodavna sve do Miklo{i}a (u drugoj polovini XIX vijeka). Tek Jagi}evim i Dani~i}evim radom u drugoj polovici XIX vijeka stalo se ina~e posmatrati srpsko-hrvatsku skupinu. Prema tome, dakle, bija{e kod inteligencije u prvoj ~etvrti XIX vijeka ime hrvatsko ograni~eno iskqu~ivo na kajkavce, naime na sjeverni dio `upanije zagreba~ke do Kupe, ~itavu vara`dinsku (s Me|umurjem), zapadni dio kri`eva~ke, dakle ono je bilo ba{ neugledno spram ra{irenoga imena ilirskoga, pod kojim su se tada razumjevali {tokavci. Suvi{e jo{ se ilirstvu pribrajahu svi stariji dalmatinski i dubrova~ki pisci.” (str. 124.) e) Star~evi} i [trosmajer, dva lica iste medaqe Bla` Juri{i} u eseju “[trosmajer iza kulisa” (“Hrvatska revija” br. 3/1929.) pravi vrlo zanimqivu paralelu izme|u [trosmajera i Star~evi}a. Pi{u}i o |akova~kom biskupu kako nije uvek bio dosledan, kako je neretko upadao u malodu{nost, kompromiserstvo itd., Juri{i} pi{e: “Poradi toga bio je [trosmajer mnogo napadan od drugoga velikog narodnog vo|e onoga vremena, od dr Ante Star~evi}a. A ipak – kolika je programska i na~elna srodnost izme|u ova dva hrvatska velikana! Da samo sumarno napomenem nekoliko dodirnih to~aka. [trosmajer ubraja Srbe u na{ narod, kao {to ih Star~evi} smatra Hrvatima, kad npr. govori o “prejasnoj hrvatskoj dinastiji Nemawi}a”, koji “kao kraqi vladahu isto~no-sjevernim pokrajinama Hrvatske”, ili kad tvrdi, da Arsenije Crnojevi} “bija{e iz vi|ene obiteqi hrvatske”, ili kad ka`e “da je Sv. Sava Nemawi} isto~nu crkvu hrvatsku otcjepio od patrijarha carigradskoga” itd. [trosmajerovo jugoslavenstvo i Star~evi}evo velikohrvatstvo stvarno se dakle poklapaju. Obojica su, i [trosmajer i Star~evi}, bili za federativnu dr`avu na slavenskom jugu, odnosno na Balkanu. Obojica stoje u politici na stajali{tu hrvatskoga dr`avnoga prava. Obojica postavqaju geslo: ni Be~ ni Pe{ta! Obojica su protiv hrvatsko-ugarske nagodbe i wezine revizije. I kona~no, obojica o~ekuju spas hrvatskoga naroda od vawskih doga|aja. ^ak i u taktici politi~koj uze{e obojica isto sredstvo, pasivitet: [trosmajer ne ide u hrvatski nagodbeni sabor, kao {to Star~evi} ne ide u nagodbom ustanovqeni “zajedni~ki” 522

parlamenat pe{tanski. Prema tome, diferencijacije i neprijateqstvo izme|u [trosmajera i Star~evi}a ne izviru toliko iz wihove ideologije, koliko iz opre~ne }udi. [trosmajer je veliki gospodin od prirode, kre}e se u visokom dru{tvu, uvijek me|u aristokracijom po rodu, po polo`aju i po duhu, elegantan je i elasti~an, salonski ~ovjek, `ivahna duha, brzih kretwa i agilne naravi, dok je Star~evi} tvrdi li~ki seqak, bistar i jednostavan, sa seqa~kom tvrdoglavo{}u, koja je wegovom karakteru davala katonsko obiqe`je. [trosmajer se mnogo kretao u svijetu, gdje se ~ovjek i neprijatequ ~esto mora nasmije{iti i rukovati se s wim, a Star~evi} je quto i nesmiqeno re`ao iz svoje sobice na svakoga neprijateqa hrvatskoga naroda. Kad bi se wihova politi~ka borba usporedila s borbom na ratnom poqu, onda bi nam se [trosmajer ukazao kao tip koji je prikladan za ulogu parlamentera, dok je Star~evi} nalik na borca iza {an~eva, koji ne zna i ne}e da zna za primirje i obustavu neprijateqstava, nego vodi borbu na smrt ili `ivot.” (str. 157-158.) Za Stjepana Radi}a Juri{i} smatra da je ideolo{ki i politi~ki nastavqa~ i [trosmajera i Star~evi}a. “Poslije Star~evi}a i [trosmajera nije se bitno mijewala niti na{a politi~ka ideologija niti frazeologija sve do god. 1918. Tada je nastao, pod utjecajem vawskih doga|aja – kako su oba velikana ispravno predvi|ala – potpun preokret u prilikama. Je li nastao i preokret ideologije? Je li hrvatska politi~ka linija pomaknuta u drugi smjer? Odgovor na to pitawe mo`emo na}i u politici najve}ega pu~koga tribuna hrvatskoga, Stjepana Radi}a, kojemu su u posqedwih deset godina podijelili svoje povjerewe naj{iri narodni slojevi. U predratnom programu svoje stranke zauzima Radi} protivunagodbeno stajali{te poput Star~evi}a i [trosmajera. Odmah u po~etku svoga politi~kog rada isti~e Radi} slavensku uzajamnost i nagla{ava prijateqstvo sa Srbima, ali usto najenergi~nije zastupa zahtjev hrvatskoga narodnog i dr`avnog individualiteta, u ~emu je srodan sa [trosmajerom. Radi} se stavqa na princip hrvatskoga dr`avnoga prava kao i Star~evi}, te uvijek dosqedno pred rat i za ~itavo vrijeme rata po~iwe svoje saborske govore s invokacijom: visoki dr`avni sabore! Na toj liniji hrvatskoga dr`avnoga prava odnosno hrvatske narodne i dr`avne individualnosti ostaje Radi}, uz razli~ite peripetije, ipak do kraja, barem u bitnosti. Kazano je, kako je [trosmajer prepustio rje{ewe na{e sudbine vawskim doga|ajima jednako kao i Star~evi}, koji je, protiv oslona na austro-ugarske narode, postavio geslo: Bog i Hrvati! Ovo je geslo preuzeo Radi} uz malu varijantu: Vjera u Boga i seqa~ka sloga!, koja nas jo{ ja~e podsje}a na ovu Star~evi}evu izreku u saborskom govoru 1861.: Vjera u Boga i u svoje deonice! Tako vidimo, da Radi} ostaje ideolo{ki na tradiciji. I taktika Radi}eva ostala je tradicionalna hrvatska taktika. Poput Star~evi}a i [trosmajera gleda i Radi} u vawski svijet, pa~e se oku{ava, kao i Kvaternik, i u vawskoj diplomatskoj akciji, koja je imala ba{ tako malo uspjeha kao Kvaternikova. Napokon se je Radi}, kao Star~evi} i [trosmajer, slu`io taktikom apstinencije. Prema tome je Radi} i po ideologiji i po taktici sasvim srodan Star~evi}u i [trosmajeru. Po karakteru pak, koji je najo{trije 523

markiran izvanrednom agilno{}u, pred kojom uzmi~u ~esto i na~elna gledi{ta, bio je Radi} srodniji [trosmajeru nego Star~evi}u, premda je [trosmajer bio po svojoj naravi gospodin, a Star~evi} seqak kao i Radi}. Ove dodirne to~ke i srodnost u politi~koj ideologiji i taktici izme|u trojice velikih politi~kih vo|a hrvatskih u posqedwem stoqe}u toliko su napadne i toliko krupne, da bi vrlo pogre{no bilo poku{ati da se svedu na puku imitaciju. Uzrok ove srodnosti mora da le`i mnogo dubqe. Ona mora imati korijen u narodnoj psihi hrvatskoj. A budu}i da se psihi~ka struktura bitno ne mijewa, dok `ivi wezin subjekt, o~ito je, da }e one temeqne konture, koje su se tako markantno o~itovale u javnom radu ove trojice narodnih vo|a, ostati i `ivjeti i nadaqe u svijesti hrvatskoga naroda, dok ga bude.” (str. 158-159.) Ono {to je zajedni~ko [trosmajeru i Star~evi}u svakako je i wihov bezgrani~ni fanatizam, kod prvog u pogledu katoli~ke ujediniteqske varijante slovenstva u kojoj bi Hrvati igrali vrlo va`nu pokreta~ku ulogu, a kod drugog u pogledu hrvatskog ekskluzivizma i ekspanzije u ciqu asimilacije susednih Srba. `) Analiza Slobodana Jovanovi}a Kako o [trosmajeru sudi jedan od najve}ih srpskih intelektualaca svih vremena, Slobodan Jovanovi}, vidimo iz wegove kwige “Politi~ke i pravne rasprave” (“Geca Kon”, Beograd 1932.), u kojoj Jovanovi} ka`e: “[trosmajer je te`io ne~em mnogo vi{em nego {to je bilo pokatoli~avawe pravoslavnih Slovena. Ipak, kao dobar katolik, on je bio uveren da je zapadna crkva bli`a Hristovoj istini od isto~ne crkve, i da }e se stoga spajawe dveju crkava svr{iti pre ili posle pobedom katoli~anstva. U jednom pismu kardinalu Rampolu iz 1888. on nagove{tava tu svoju krajwu `equ o povra}awu ruskog naroda u krilo Svete katoli~ke crkve.” (str. 272.) To je zapravo osnovni orjentir svih [trosmajerovih aktivnosti, a wihov idejni supstrat Jovanovi} ovako rezimira: “Za{to se katoli~ka crkva, koja je ve} uhvatila korena kod Poqaka, ^eha, Hrvata, ne bi ja~e zainteresovala za Ju`ne Slovene? Ona nije smela pri tome zaboraviti da su kod wih jezik i narodnost srasli s bi}em crkve; crkva je za wih {tit narodnosti, i {to ih najve}ma odbija od katoli~anstva, to je latinska slu`ba, koja im se ve} ~ini po~etak odnaro|avawa. Ako bi katoli~ka crkva usvojila na slovenskom jugu slovensku slu`bu, to joj bez sumwe ne bi odmah privuklo sve Jugoslovene, ali bi bar umawilo kod wih ovaj strah od katoli~anstva koji je toliko smetao izmirewu dveju crkava.” (str. 270-271.) Na drugom mestu je problem razlika u obredima. “Popustqivost Vatikana prema Slovenima trebala je da bude prvi korak za izmirewe zapadne i isto~ne crkve. [trosmajer je verovao da se dve crkve mogu spojiti u “jedno moralno i juridi~ko telo”. Glavna su smetwa bili obredi, svaka je crkva imala svoje obrede koje je od pamtiveka ~uvala kao svetiwu i koje nije htela `rtvovati ni po koju cenu. Ali ako bi se i jednoj i drugoj crkvi ostavili weni obredi nedirnuti, [trosmajer je dr`ao da onda sa spajawem dveju crkava ne bi i{lo tako te{ko... Izmirewe dveju crkava bilo je uostalom i 524

li~na potreba samog [trosmajera. On nije bio u stawu druk~ije pomiriti svoju narodnost koja ga je vukla na istok, i svoju veru koja ga je vukla na zapad.” (str. 271-272.) Jedinstvo Slovena u katoli~anstvu postao je wegov osnovni moto. z) Pot~iwavawe Vatikanu, preduslov slovenskog jedinstva ^emu se sve Josip Juraj [trosmajer dovijao da bi pravoslavne Slovene priveo pod tutorstvo papstva, svedo~i i wegov tajni memorandum ruskoj vladi iz 1876. godine, s molbom da wegovo ime zauvek bude pre}utkivano, kao autora teksta u kojem obja{wava Rusima kakve bi im sve politi~ke koristi donelo sklapawe konvencije sa Svetom stolicom. Rimokatoli~ke prozelitske motive tuma~i slede}im re~ima: “Crkva, koja se nazivqe majkom svih naroda, ne mo`e iz svoje materinske brige i qubavi iskqu~iti narod koji je u svijetu o~ito pozvan za vi{e i bo`anskije svrhe. Sveti otac, koji se nazivqe zajedni~kim ocem svih naroda, mora `eqeti da konac svog `ivota okruni sve~anim djelom, kojim }e zaslu`iti slavu i naslov tako|er oca slavenstva.” ([trosmajer–Ra~ki, Politi~ki spisi, “Znawe”, Zagreb 1971., str. 222.) Kao glavni argument kojim bi ubedio ruske vlastodr{ce da se priklone Rimu, [trosmajer navodi kao kqu~ni problem evropske misije ruske dr`ave pona{awe Poqaka. “Poqaci su nepomirqivi mrzioci Rusa. Poqaci, zaslijepqeni mr`wom na Ruse ... slo`no rade s najmr`im svojim i svega qudskog roda neprijateqima, pa bi se stoga zdru`ili, da je mogu}e, i sa samim paklom samo da mogu {koditi Rusima i osujetiti wihove namjere. Poqaci katkada toliko luduju u svojoj mr`wi protiv Rusa da ~ak pori~u egzistenciju Slavena u Evropi i ka`u da su Bugari na jugu potomci Tatara, a Rusi na sjeveru potomci Mongola. Poqaci kao da neprestano sjede za u{ima ~itavoj Evropi i svaki pothvat Rusa prikazuju kao atentat protiv zajedni~ke slobode i kulture. Poqaci, u prvom redu, obilaze oko vrata Vatikana i prikazuju du{u Rusa tako divqu i okrutnu da Rutene raznim mukama i nasiqima sile na otpad. U tu svrhu ~ini se da su i osnovali u Rimu posebnu bratov{tinu resurekcionista. Velike nesre}e tako su pokvarile svijest Poqaka, da se oni vi{e hrane iluzijama, nego istinama, i uvijek radije prihva}aju iluzorne razloge, nego istinite i prakti~ne. Stoga su vrlo ~esto i prijateqima, jednako kao i neprijateqima svojim, na sprdwu, a na svoju veliku propast.” (str. 210-211.) Kra}om digresijom [trosmajer svedo~i i o sopstvenim iskustvima sa Poqacima, optu`uju}i ih kao glavne krivce {to uo~i sklapawa austrougarske nagodbe i uvo|ewa dualizma nije prevladao federalisti~ki koncept preure|ewa habzbur{ke monarhije. “To su prvi wihovi qudi gotovo i rado priznali, a ipak su pristali uz dualisti~ki ustav zato {to su dopustili da ih neprijateqi Slavena uvjere kako }e dualisti~ka Austrija biti glavno oru|e kojim }e Rusi biti svladani i, po mogu}nosti, istrijebqeni iz granica Evrope. Tolika je odvratnost Poqaka prema Rusima da oni, kao po nekoj nu`di usuda, uvijek i svugdje se izvrgnu u protivnike Rusa, i to se mo`e nazvati polonizmom. Taj se polonizam ne mo`e svladati ni dobro~instvima, ni porazima. Ne prvim, jer odbija dobro~instva, ili, ako ih primi, okre}e ih u oru`je. Ne drugim, jer u samim nesre}ama raste i neprestano 525

pribavqa nove snage da {kodi. Ima ipak, barem po mom mi{qewu, jedno nepogre{no sredstvo kojim }e se taj polonizam svladati a to je konvencija koju treba sklopiti sa Svetom stolicom. Takva bi konvencija kao jednim udarcem presjekla onu osvadu kao da je }udi Rusa priro|eno da pravi nasiqa na savjesti i da katoli~koj vjeri radi o glavi. Takva bi konvencija bila javno i sjajno svjedo~anstvo za svu Evropu da Rusi toliko {tuju i cijene slobodu vjere i savjesti te su potpuno vrijedni qubavi i prijateqstva cijele Evrope i najkulturnijih naroda. Tom bi se konvencijom jednom zanavijek za~epile u{i cijele Evrope pred vikom, tu`bama i jadikovkama Poqaka kao da se oni bore pro aris et focis kad se bore protiv Rusa.” (str. 211-212.) Paktom o pot~iwavawu Vatikanu, po [trosmajerovom mi{qewu, Rusija bi bitno oja~ala svoju geopoliti~ku poziciju i lak{e realizovala strate{ke interese. Nema sumwe da je [trosmajer iskreni pobornik ideje op{teslovenskog jedinstva, ali u rimokatoli~kom ruhu. U tom smislu on daqe sugeri{e: “Tom bi konvencijom slavno rusko carstvo najvi{i u Evropi moralni autoritet, to jest Svetog oca, dobilo kao jamca svoje nevinosti i najboqe svoje namjere. Osim toga bi takva konvencija spremala put izmirewu duhova izme|u Rusa i Poqaka, a to bi opet bilo na op}e veseqe i uzvi{ewe svih Slavena. Postoji zdraviji dio Poqaka koji svoju boqu sre}u tra`i u izmirewu sa Rusima. Jasno je da bi po toj konvenciji morala porasti snaga i uticaj toga zdravijega dijela me|u Poqacima. A potpuno je dostojno plemenitog ruskog naroda da ima samilosti s nesretnom sudbinom svoje bra}e Poqaka te da, izlaze}i u susret wihovim pravim i realnim potrebama i wihovim pravednim `eqama, osje}ajima bratske dobrohotnosti i obiqem darova, pretekne ih na svaki na~in i skloni na slogu sa sobom. Takvim mudrim i veledu{nim na~inom postupka spomenuta bi konvencija pripravila siguran uspjeh u du{ama Poqaka. Kad ne bi bilo nikakvih drugih razloga koji opravdavaju spomenutu konvenciju, meni bi se ovaj jedini ~inio tako va`an i tako koristan da bih bez ikakva oklijevawa i zatezawa odmah stavio ruke na posao.” (str. 212.) Ovim je slavni biskup [trosmajer otvoreno priznao da je su{tina poqskih antiruskih animoziteta zapravo mr`wa rimokatolika prema pravoslavcima kao nabe|enim “{izmaticima”. Ina~e, tekst memoranduma je sasvim slu~ajno sa~uvan. Original je [trosmajer poverio svom prijatequ Ra~kom da organizuje prepisivawe tada standardnim “krasopisom” i slawe. Ra~ki je rukopis sa~uvao u svojim papirima, a posle wegove smrti svi wegovi dokumenti su spakovani i upu}eni u biskupsko sedi{te u \akovu. Tamo ih sve do [trosmajerove smrti niko nije ozbiqnije pregledao, a kad je biskup umro, poslati su Akademiji u Zagreb, gde je tekst memoranduma i prona|en. i) Protivqewe papskoj dogmi kao produkt pogre{ne procene politi~kih snaga Ono po ~emu se [trosmajer pro~uo {irom Evrope bilo je wegovo o{tro suprotstavqawe uvo|ewu dogme o nepogre{ivosti pape na vatikanskom koncilu 1870. godine, kojom je papa Pije IX poku{ao kompenzovati gubitak 526

vatikanske svetovne dr`ave nametawem jakog moralnog autoriteta papske funkcije; {to bi u~vrstilo crkveni centralizam na principima monarhisti~kog apsolutizma i u izvesnom obliku obnovilo politi~ku dominaciju pape nad katoli~kim zemqama. Prvi put je [trosmajerov govor objavqen u “Obzoru”, a potom u obliku posebne bro{ure u Zagrebu 1926., pod naslovom “Govor biskupa [trosmajera na vatikanskom saboru protiv papinog poglavarstva i nepogrje{ivosti, odr`an 2. VI 1870.” Govor je [trosmajer po~eo osporavawem utemeqewa u Svetom pismu teze da je papa naslednik Svetog Petra, Hristov namesnik i nepogre{ivi crkveni u~iteq, iznose}i da tamo o woj ni traga nema. U Novom zavetu ~ak nema nijednog stiha iz koga bi proizlazilo da je uop{te Hrist Svetom Petru poverio vlast nad apostolima niti da ga je imenovao svojim namesnikom. Svi su apostoli bili ravnopravni i jednaku mo} imali, a Hrist im je zabranio da gospoduju, koriste silu ili raspola`u vla{}u poput paganskih vladara. “Mi dakle ne mo`emo i ne smijemo re}i, da je apo{tolska crkva krivovjerna bila, nego moramo i priznati, da crkva nije bila nigde qep{a, ~istija i svetija nego za vremena, gdje jo{te nije bilo pape.” (str. 6.) Sveti Petar nikada nije bio papa, a vrlo je nepouzdan podatak da je ikada bio i rimski biskup. “[utwa Sv. Petra je vjerodostojan dokaz. Kad bi ovaj apo{tol bio nasqednik Isukrstov na zemqi, za kakvoga ga mi progla{ujemo, to bi i on sam jama~no morao za to znati, no kad je on za to morao znati za{to nije barem jedanput postupao kao papa? Mogao je postupati na Duhove, dr`e}i prvu propovijed, ali on toga nije ~inio; mogao je postupati i na crkvenom saboru u Jeruzalemu ili u Antiohiji, no ni toga nije u~inio, pa nije u~inio ni u ona dva pisma, koja je na crkvu upravio. [tovana bra}o, mo`ete li si takovog papu predstaviti, kad bi Petar bio zaista papa? Ako ga ve} ho}ete dr`ati, naravno je da morate i priznati, da je i wemu samom ta okolnost nepoznata. No pitam svakoga, koji je u stawu misliti, da li su takova umovawa mogu}a. Ja tvrdim, da crkva za vremena apo{tola nije imala pape, a ako se protivno tvrdi, morali bi sva sveta pisma ili popaliti ili sasvim mimoi}i. Sa sviju strana ~ujem: nije li Petar bio u Rimu? Nije li bio raspet glavom dole obrnut? Nisu li mjesta, sa kojih je nau~ao, i oltari, na kojima je svetu misu slu`io, u ovom vje~nom gradu? Da je Petar bio u Rimu, temeqi se, {tovana bra}o, samo na predaji; no neka je bio i biskupom u Rimu, kako mo`ete iz wegove biskupske ~asti dokazati wegovo vrhovni{tvo? Skamper, jedan veleum, nije se ustru~avao tvrditi, da se biskupstvo i stanovawe Petrovo u Rimu mogu ubrojiti me|u smije{ne pri~e.” (str. 6-7.) Istorijske se ~iwenice pogotovo ne mogu prenebregnuti ili trajno falsifikovati, pa [trosmajer nastavqa uprkos uvredqivim povicima i negodovawima sa svih strana: “Budu}i da za apo{tolsko vrijeme ni traga o papinstvu ne na|oh, pomislih da }u to mo`da na}i u crkvenoj povijesti. Otvoreno vam ka`em, tra`io sam u prva ~etiri stoqe}a, da li se gjegod nalazi ime “papa”, pa gle, nigdje nisam na{ao.” (str. 7.) Nema sumwe da je rimski biskup odmah po legalizaciji hri{}anstva sav ugled i vlast u sopstvenim rukama koncentrisao, kao i da ga je car Justinijan ozvani~io kao prvog 527

biskupa, a carigradskog kao drugog. “Ovdje je ustanovqeno samo prvenstvo, ali nije ujedno dana i mo} vrhovne uprave... Va`nost rimskih biskupa ne proizlazi iz bo`anstvene punomo}i, nego poradi va`nosti samoga grada u kojemu su stanovali.” (str. 7.) Docnije su se i po tom pitawu stvari promenile. “Ve} od prvih stoqe}a, rekoh, trsio se rimski patriarha da zadobije vrhovnu upravu, te na nesre}u umalo je ne dosti`e – wegovi zahtjevi na|o{e otpora u zakonu, kojeg je izdao car Teodosije II, da patrijarha carigradski ima isti ugled, kao i onaj rimski a na crkvenom saboru u Kalceronu u~ini{e biskupa staroga i novoga Rima tako|er u crkvenim stvarima jednakima. [esti crkveni sabor, dr`an u Kartagi, zabranio je svima biskupima primiti naslov prvaka ili vrhovnog gospodara.” (str. 8-9.) Sveti Grgur je, kritikuju}i te`wu carigradskog patrijarha da se nazove op{tim biskupom, upozorio je svoje naslednike na papskoj stolici da se nikada ne usude takvu te`wu iskazati. Upravo zbog te`we carigradskog patrijarha Jovana da se proglasi prvosve{tenikom, papa Pelagije II ga je nazvao bezbo`nim. I teolo{ko obja{wewe koje daje [trosmajer, pozivaju}i se na neosporne op{tecrkvene autoritete, poput Svetog Avgustina, podudarno je sa istorijskim faktima. “Skupiv sve u jedno tvrdim: 1. Da je Isus dao apo{tolima istu mo}, koju i Petru. 2. Apo{toli nisu nikada priznavali u Petru namjesnika Isukrstovog i nepogre{ivoga u~iteqa crkve. 3. Petar ni pomislio nije, da bude papom, niti je ikada djelovao kao papa. 4. U prva ~etiri stoqe}a obdr`avani sabori, priznali su veliku ~ast rimskoga biskupa nad crkvom poradi znamenitosti grada Rima; podijelili su mu samo ~ast, a nikako vrhovnu upravu. 5. Sveti oci ono znamenito mjesto: “Ti si Petar i na stijeni sagraditi }u crkvu svoju” – nisu nikada tako razumjeli: kao da je crkva na Petru sagra|ena, ve} na stijeni (ne: super Petrum, – ve}: super petram), tj. na vjeroispovjedawu tog apostola. U sasvim dobroj namjeri i kr{}anskoj savjesti, stvaram taj neoborivi zakqu~ak iz povijesti i razuma, da Isukrst nije Petru podijelio vrhovni{tvo, da rimski biskupi nisu imali biti vladari crkve, nego su to postali prisvajaju}i si pomalo sva prava biskupske ~asti.” (str. 10-11.) Uostalom, ako se tada{wi papa Pije IX proglasi nepogre{ivim, to po doslednom tuma~ewu zna~i da su i svi wegovi prethodnici bili nepogre{ivi. Me|utim, to sama istorija svojim neumoqivim faktima ne dozvoqava, “uvjeravaju}i nas”, kako nastavqa [trosmajer, “da su gdjekoji pape stra{no zabludili. Proti ovom mo`ete prosvjedovati, ili to zanijekati, kako vam je voqa; no ja }u da to doka`em. Papa Viktor (192.) odobrio je isprva montanizam, zatim ga je progawao. Marcelin (296-303.) bio je sluga krivobo{tva; poha|ao je hram Veste, obo`avaju}i tu bogiwu. – To je samo ~asak slabo}e, odgovorit }ete vi, ali ja ka`em: pravi namjesnik Isukrstov umire radije, nego da bude otpadnikom. Liberij (385.) odobravao je progawawe Atanasija, i prizvao se arianizmu, da bude iz prognanstva opozvan i opet u slu`bu postavqen. Grgur I (578-590.) naziva bezbo`nikom svakoga koji bi se dao nazvati op}enitim biskupom; a naprotiv Bonifacij III (607-608.) naveo je cara Foka, oceubojicu, da mu taj naslov podijeli. Eugen IV (1431-1439.) odobrava{e bazelski sabor i podjeqivawe kale`a ~e{koj crkvi, do~im je 528

Pije I (1458.) tu dozvolu opozvao. Hadrian (867-872.) proglasio je gra|anske `enidbe vaqanima, koje Pije VII osu|uje. Siksto V (1585-1590.) izdao je jedan svezak Biblije i preporu~io ~itawe iste nekom bulom, {to je Pije VII osudio. Klement XIV (1700-1721.) ukinuo je red jezuita, koji je Pavao III (1540.) dopustio, a Pije VII opet ga podigao. Ali ~emu da tako daleko tra`imo dokaze? Nije li ovdje prisutni sveti papa u svojoj buli (papinski list) koja ovaj sabor ure|uje, za slu~aj svoje smrti, dok sjednice ovoga sabora traju, sve opozvao, {to je s ovim saborom od pro{lih vremena u protuslovqu, pa ma bilo to od samih wegovih pred{asnika nare|eno? Zaista, ovo ne bi tako va`no bilo, kad bi Pije IX ovu naredbu sa predikaonice proglasio; ali je ovo ~udo, {to isti svoju voqu iz dubine svojega groba ostalima glavarima crkve nala`e. Nikada ne bi dokon~ao, ~asna bra}o, kad bi vam sva protuslovqa papa i wihova nau~ewa tuma~iti htio. Kad, dakle, nepogrje{ivost sadawega pape izreknete, to ujedno morate i dokazati (a ba{ to je nemogu}e) da si pape nikada protuslovili nisu; ili morate izjaviti, da vam je Duh sveti objavio da nepogre{ivost papa po~ima od god. 1870. Imate li toliko drzovitosti jedno ili drugo u~initi?” (str. 11-12.) Mada se obi~ni vernici, kao ni ~itavi narodi, uglavnom ne razumeju u sva teolo{ka pitawa, pogotovu ona najkomplikovanija, ne mo`e im nikako proma}i prakti~no pona{awe najvi{ih crkvenih velikodostojnika i potpuno su svesni wegovih reperkusija. “Ne varajte sami sebe. Ako nauk o nepogre{ivosti potvrdite, to }e se protestanti, na{i protivnici, tim ve}om drzovito{}u popeti na razvaline, kojima smo mi sami uzrokom, jer ve} i povijest za se imadu; do~im mi samo na{e zanijekawe proti wima imamo. [to im znamo odgovoriti, ako nam sve rimske biskupe po~am od po~etka pa do wegove svetosti Pija IX navedu? ... Ne vi~ite, gospodo, na mene. Ako se vi povijesti bojite, to se svladanima priznajte, a osim toga, ako svu vodu rijeke Tibra preko povijesti pustite, niste u stawu nijednoga wezinog lista uni{titi... Papa Virgil (538.) kupio je papinsku ~ast od Belizara, namjesnika cara Justiniana. Istina je, da nije svoju rije~ odr`ao, niti obe}anu svotu platio. Je li to zakoniti na~in, da se trostruka kruna pribavi? Drugi kalcedonski sabor osudio je ovaj postupak ovako: Svaki biskup, koji tu ~ast novcem postigne, ima se zbaciti. Papa Eugenij III (1145.) slijedio je Virgila. Sv. Bernhard, sjajna ta zvijezda svojega vremena, ukorava toga papu slijede}im rije~ima: “Jeste li u stawu jednoga mi samo ~ovjeka velikog grada Rima nazna~iti, koji bi vas za papu priznao, da nije novca za to dobio?” [tovana bra}o, je li mogu}e, da je papa, koji pod kapijama hrama nov~ane zavode podi`e, od Sv. Duha nadahnut? Imaju li takovi pravo pou~avati da je crkva nepogre{iva? [to je bilo sa Formozom, jama~no je svim poznato. Stjepan XI dade wegovu qe{inu, koja je u papinsko odijelo obu~ena bila, iskopati, prste, kojima je blagoslov dijelio, odsje}i, te sa izrekom, da je vjerolomac i kopile bio, u Tibar baciti. – Wega je zatvorio, otrovao i zagu{io narod. Da vidimo kako je ta stvar opet ure|ena! Roman, nasqednik Stjepanov i za wim Ivan X, odobri{e djela Formozova. Odvratit }ete mi – to su pripovjetke, a ne povijest. – No po|ite u vatikansku kwi`nicu pa ~itajte Platina, povjesni~ara papinstva i spise Baronijeve (898.) Ovo su doga529

|aji, koje bi radi ~asti Svete stolice mimoi{li, no kada se o tomu radi, nauku odraditi, koja u na{oj sredini veliki jaz prouzro~iti mo`e, zar da onda iz qubavi prema {tovanoj materi crkvi {utimo.” (str. 13-14.) Posebnu pri~u predstavqa znameniti period vatikanske pornokratije. “U~eni kardinal Baronije govore}i o papinom dvoru ovako veli: “^emu je u ono doba nali~ila rimska crkva? Kakove su izvikane, nu mo}ne qubovce vladale tada u Rimu? One su biskupske ~asti dijelile, mijewale i oduzimale; i `alibo`e, one su bile u stawu svoje qubavnike, one krive pape, na prijestoq Petrov podizati”. To nisu bili pravi pape, re}i }ete; pa neka bude tako; ali kada su na prijestoqu u Rimu kroz pedeset godina nepape sjedjeli, gdje }ete nasqedstvo papinstva zapo~eti? Kako je mogla crkva sto pedeset godina bez glavara opstajati? I ~udnovato, ve}i dio tih nepapa proizlazi iz plemena samih papa, i to }e biti oni, koje je Baronije opisao. Pa sam Genebredo, najve}i laskateq papa, usudio se je u svojim zapiscima re}i (901.): “Ovo stoqe}e je ba{ nesretno, jer skoro je tomu 150 godina od kako pape vrline svojih pred~asnika ne slijede i mogu se prije odmetnicima nego li apo{tolima zvati”. Mogu misliti, kako je taj znameniti Baronije rumenio, kadno je djela rimskih biskupa pripovijedao. O Ivanu XI (931.), sinu pape Sergija sa Marocijom, napisao je ove rije~i: “Sveta crkva, to jest rimska, osramo}ena je stra{no ovim izrodom”. Ivan XII (966.) u svojoj 18. godini po svojim qubovcama papom izabran, ni za dlaku nije boqi bio od svojih pred{asnika. @ao mi je, ~asna bra}o, {to sam morao iznijeti na svijet toliko prqotina, zato }u {utjeti o Aleksandru VI, ocu i qubavniku Lukrecije; ne}u da navedem Ivana XXII (1316.) koji je umrlost du{e nijekao, koji je po op}enitom saboru u Konstanci li{en dostojanstva. Neki }e mo`da prigovoriti, da taj sabor nije bio javan; ako je tomu tako, onda slijedi da se ni izbor Martina V (1417.) ne mo`e vaqanim smatrati. A kamo }e tada papinsko nasqedstvo? Mo`ete li ovomu opet tok na}i? Ne}u da govorim o razdoru, koji je crkvu obe{~astio. U ono doba bilo je prijestoqe u Rimu po dvojici, a ~esto i po trojici natjecateqa zauzeto. Koji od wih bija{e pravi papa? Opetovano vam velim: ako nepogre{ivost sadawega biskupa rimskog zakqu~ite, morate potvrditi nepogre{ivost sviju prija{wih biskupa bez razlike. A kako bi to bili u stawu u~initi, kad vam povijest bjelodano veli da su pape u svom nau~awu ~esto zabludili. Mo`ete li dakle tvrditi da su lakomci, rodoskrvnici, ubojice i radi simonije okrivqeni – namjesnici Isukrstovi? – Ah! ~asna bra}o, takvu rugobu tvrditi zna~ilo bi Isukrsta izdati. Gore bi zgrije{ili proti Isusu nego Juda: to bi zna~ilo wemu blato u lice baciti.” (str. 14-15.) Mada je Hrvatska starokatoli~ka crkva, sve dok je Paveli} nije ukinuo, zbog ovog govora na vatikanskom koncilu [trosmajera smatrala za svog idejnog utemeqiteqa, |akova~ki biskup nije ostao dosledan tada izre~enim stavovima. Upla{en da bi mogao biti uklowen sa biskupskog trona, [trosmajer postepeno revidira svoje stavove i prihvata stav o papskoj nepogre{ivosti. Tako 28. aprila 1877. godine, povodom pedesetogodi{wice biskupovawa Pija IX [trosmajer upu}uje encikliku svojoj pastvi, u kojoj, izme|u ostalog, pi{e: “Papa rimski je namjesnik Isusov, temeq jedinstva crkvenog, 530

vrhovni pastir i nau~iteq u crkvi Bo`joj. To je Pio IX, koji }e 3. lipwa 50godi{wicu svoga biskupovawa slaviti, komu smo svi qubav, {tovawe, privr`enost i poslu{nost du`ni, i to zna~i katolikom biti, i katoli~ko ~uvstvo bez u{trba qubavi i dobrote, koju cijelom svijetu dugujemo, gajiti. Da toj du`nosti svojoj i mi... i puk na{ pod na{om upravom ~im svjesnije i izvrsnije zadovoqi, jo{ mi je razlo`iti: kako glava crkve na{e Pio IX vr{i sveto zvawe vrhovne mo}i i oblasti svoje... Evo {to je osobito zvawe one vrhovne vlasti, koja od Isusa samoga i od Sv. Petra poti~e, da od koqena do koqena bez prestanka sve do konca svijeta u nasqednicima Petrovim `ivi i djeluje. Evo zvawe sveto, koje i dana{wi Sv. otac Pio IX onom postojano{}u vr{i, kojom ga je Sv. Petar vr{io; vr{i ga onim istim skoro udesom, kojim ga je vr{io i Sv. Petar.” (Cit. prema – Andrija Stiletak: [trosmajer i pape, tre}i dio, “Glasnik biskupije |akova~ke”, \akovo 1929., str. 43-44.) Namesnikom Hristovim na zemqi [trosmajer je i narednih godina nazivao i Pija IX i wegove naslednike. Godine 1884. [trosmajer pi{e kako je “Gospodin i Spasiteq na{ svojoj crkvi dao u rimskom papi, nasqedniku Sv. Petra, bo`ansku glavu i vje~iti temeq, kao i glavno sredi{te jedinstva i nezabludivo proro~i{te, pa je stoga wegovo trajno pravo i nepovrediva du`nost u prvom redu, da jedinstvo crkve i roda qudskoga ne samo ~uva i brani, nego i da ga naporom svih sila uvijek nastoji {iriti i rasprostraniti, dok kona~no svane onaj sre}ni dan, koji je sam Gospodar unaprijed kazao: kad }e biti sav qudski rod u jednom ov~iwaku, pod jednim vrhovnim pastirom okupqen i ujediwen. Sasvim je dakle jasno, da je Krist Bog i Spasiteq na{, ovo bitno pravo i atribut crkve i Svete stolice apostolske, kao i sve ostalo i otajstvo na{ega spasewa zauvijek odstranio od mo}i, suda i odluke svake qudske vlasti i svakog naroda.” (str. 111-112.) O~igledno se biskup [trosmajer 1870. godine prera~unao u proceni odnosa politi~kih snaga me|u ostalim biskupima, pa je ostatak `ivota opovrgavao svoje stavove.

3. Politi~ka uloga Frawe Ra~kog Nerazdvojni prijateq i najva`niji [trosmajerov saradnik Frawo Ra~ki (1828-1894.), ro|en je u Fu`inama, u Gorskom kotaru. Posle pu~ke {kole i gimnazije, obreo se u sewskom rimokatoli~kom semeni{tu. Kako pi{e wegov prvi ozbiqni biograf Tode Smi~iklas (@ivot i djelo dra Frawe Ra~koga, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1895.), povodom prvih pesama Ra~kog u religioznom duhu, “dijete iz ~iste kr{}anske hrvatske obiteqi zanosom se posve}uje crkvi majci svojoj, slu`benici Isusovoj.” (str. 4.) Biskup O`egovi} ga je 1849. godine poslao u Be~ na daqe {kolovawe, uz preporuku tada{wem dvorskom kapelanu i “ravnatequ sve}eni~kog doma” [trosmajeru. Pored teologije, Ra~ki je u Be~u prionuo na izu~avawe istorije, posebno slovenske, uz osnovni orjentir, u wemu temeqno usa|en, prema kome su vera i crkva sredi{te “svih najplemenitijih i najuzvi{enijih nastojawa naroda i dr`ave.” (str. 5.) Za sve{tenika je zare|en u Sewu 1852. godine, gde je odmah postao i gimnazijski profesor. Uskoro ponovo odlazi u Be~ da studira filozofiju, matematiku i fiziku. 531

Godine 1855. doktorirao je teologiju, a po povratku u Sew po~iwe da istra`uje spomenike stare hrvatske pismenosti, glagoqa{ke i }irili~ne, uporedo pi{u}i studije i rasprave o crkvenoj istoriji. Ve} kao kanonik, 1857. odlazi u Rim i du`e vreme boravi u Zavodu sv. Jeronima. Tu je kona~no nau~io da svoja izvorna panslavisti~ka ose}awa dosledno stavi u slu`bu strate{kih interesa Rimokatoli~ke crkve. Kao ve} ugledan nau~nik, Ra~ki se 1860. vratio u Zagreb i ukqu~io u politi~ko delovawe, vrlo brzo se afirmi{u}i kao [trosmajerova desna ruka. Uporedo se zalagao za ujediwewe i dr`avnu samostalnost “hrvatskih” zemaqa i srpsko-hrvatsko narodno jedinstvo kroz ideju jugoslovenstva. S posebnim `arom je dokazivao da je Rijeka istorijski, geografski, etni~ki i ekonomski sastavni deo Hrvatske a ne Ugarske, uporedo se bore}i za prikqu~ewe Dalmacije Hrvatskoj, smatraju}i da joj ona istorijski pripada. “Isto je tako sna`no branio pod naslovom: “Sriem i Hrvati”, da je Sriem ve} od vremena na{e narodne dinastije i uvijek poslije bio sastavni dio dr`ave Hrvatske. Radio je i o tom veoma pomno na temequ izvora najvi{e diplomati~nih, a radwa mu ima i danas vrijednost.” (str. 37.) Hrvatski sabor mu je bio glavna pozornica za projugoslovenske govore i zalagawe za partnerske hrvatsko-ugarske odnose umesto hrvatske pot~iwenosti. Kako Smi~iklas isti~e, “dokazao je kontinuitet istorijskoga prava kraqevine Hrvatske tako, da tomu i ozbiqni protivnici mawe prigovaraju.” (str. 40.) Sa entuzijazmom se Ra~ki ukqu~io u politi~ke aktivnosti Narodne stranke, u publicisti~kim i nau~nim spisima kritikovao je dela Konstantina Porfirogenita, a popu Dukqaninu argumentovano je opovrgao svaku verodostojnost i relevantnost. Godine 1867. postao je prvi predsednik tek osnovane Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti. Zajedno sa [trosmajerom sawari o ujediwewu hri{}anskih crkava. Od svih ruskih nau~nika najdra`i mu je Vladimir Solovjev. Kako iznosi Smi~iklas, “Solovjeqevo sveto uvjerewe, da }e se za decenija Rusija ujediniti sa zapadnom crkvom, nije Ra~koga uvjeravalo. Visoko je cijenio ipak wegovo ~isto uvjerewe, da sjediwewe Slavenstva u jednu crkvu ima da bude jedan od najznamenitijih momenata za cijelo ~ovje~anstvo.” (str. 88.) To pitawe je ipak osnovna preokupacija Frawe Ra~koga. “Vjerovao je u jedinstvo crkava i nazirao mu je budu}i oblik. Isto~ni patriarkati dobiti }e koncesije, kojih crkve na zapadu ne imaju. Sadawi rodovi jo{ tomu nisu dozorili. ^ini pogled po slavenskom svijetu, gdje vidi toliko nezrelosti, da mora zakqu~iti: “ostavimo ovo pitawe providnosti bo`joj”. Crkva po wegovu ne bi se samo imala ogledati za mogu}nicima svijeta, mawe bi imala raditi sa diplomacijom, imala bi vi{e paziti na narode, potrebne wezine pomo}i. Naravno, da je wegovo slavensko srce mislilo prije svega na svoj narod, da ga po pravdi i potrebi ogrije ~isto svjetlo crkve Isusove.” (str. 120-121.) Paralelno s tim, Ra~ki se posebno bavi Dubrovnikom, sistematski prisvajaju}i i naknadno hrvatizuju}i wegove dr`avotvorne tradicije i kulturne tekovine. 532

a) Lamentacije nad hrvatskom sudbinom Kao poseban prilog svojoj monografiji Smi~iklas je objavio pisma Frawe Ra~kog Ivanu Kukuqevi}u, svojevremeno upu}ivana iz Rima, koja svedo~e o po~etnim intelektualnim nastojawima autora. U jednom od wih, pisanom 16. februara 1859. godine, Ra~ki se osvr}e na svoju raspravu o delima Konstantina Porfirogenita, u kojoj je tvrdio da “Konstantin mie{a politi~ku Hrvatsku i Srbiju svoje dobe s prostorom, kojega oba naroda posjedo{e do{av{i u Ilirik. Isti Konstantin dade mi povod, da potra`im, jedali nije hrvatski narod wegda imao Bosnu i jedali ju odmah iz po~etka ne naseli. Po{to se u toj razpravi ne htjedoh odmaknuti od Konstantina, ne htjedoh se upu{}avati ni u pitawe: jedali nije hrvatski narod i Dalmaciju ispod Cetiwe rijeke bio posjeo, koja bija{e za Konstantina razdieqena na `upanije, {to samostalne, {to Srbiji pod~iwene? I ja sam toga mniewa od davna bio, da se i u one strane na{ narod naseli; ali u rie{ewe ovoga pitawa upustit }u se prigodom iztra`ivawa u kriti~nu vriednost hrvatskoga qetopisca i popa Dukqanina. Ovi pisci `ivu}i u onih dolwih stranah znat }e nam kazati: {ta je isti narod govorio, kojega li plemena bija{e. Dakle – ja htjedoh u Konstantinu ono pitawe samo mimoi}i; jer mi se vidilo prerano rie{iti ga, dok ne ~ujemo koga staroga zemqaka.” (str. 197-198.) U istom pismu vrlo je interesantna lamentacija nad trenutnim stawem i dugoro~nom sudbinom “hrvatskog” naroda. Ra~ki ka`e: “Razdrobqeni smo u dvie azbuke; {to je na{a najve}a tuga i `alost. Nas latiwakov jest malo; a svi se i ne prenusmo. Dalmacija spava; ona se ra|e nasla|uje talijan{tinom nego li na{tinom; pa }e se brzo i Dubrovnik odmetnuti. O Bosni ni spomena; hrvatska i slavonska krajina za nas kao drugi sviet; pa {to mo`emo mi kukavci provincialci? Borit }emo se dok mo`emo, ali pobjedi slabo se nadati – pa ako nam su|eno kako narod i{~eznuti; da bar kakovu uspomenu za nama ostavimo; da se bar o nas vi{e bude znalo, nego li mi sada znamo: tko bijahu stari Iliri. Ni o srbskoj budu}nosti ne obe}ivam si mnogo. Srbski narod jest dodu{e elasti~niji od hrvatskoga, ali i on sve {to se tobo` vi{e civilizira, sve vi{e gubi svoju originalnost – mi Jugoslovjeni obi~no presko~ismo iz naravskoga stawa na filistarstvo. Nikada ne mogosmo konstituirati se kano narod slovjenski.” (str. 198-199.) b) Emotivni pristup Viktora Novaka Pi{u}i u superlativnim hvalospevima o Ra~kome i veli~aju}i wegovo iskreno jedinstvo, Viktor Novak prime}uje da je upravo Frawo Ra~ki “definitivno poru{io barijeru hrvatskom, slavonskom, dalmatinskom provincijalizmu i regionalizam privodio pod op{ti zajedni~ki ideal ujediwenog hrvatstva, a onda i jugoslovenstva.” (Viktor Novak: Frawo Ra~ki, “Bratstvo”, Beograd 1929., str. 27.) Za Ra~koga Novak ka`e da je bio “najdostojniji, najumniji, najistinitiji i najistrajniji ideolog jugoslovenskog jedinstva”, a uz to i “najintimniji saradnik i drugo ja vladike Josipa Juraja [trosmajera. Jer, na razvojnoj liniji od ilirizma do ~istoga jugoslovenstva, sve {to je najumnijeg i najidealnijeg u hrvatstvu, u wegovim perspektivama i zadacima za wegovu budu}nost kao dela celokupnog na{eg naroda, 533

nalazi se sintetizovano u duhu i srcu, kao i u delawu Frawe Ra~koga.” (str. 4.) Po Novakovom mi{qewu, [trosmajer i Ra~ki su “podr`avali svetu vatru na kojoj su se razgrejavala srca i nada u zajedni~ku budu}nost Jugoslovena. Oni su sa dubokim ube|ewem predskazivali doga|aje i uzdizali veru u biolo{ke zakone na{e rase. Oni su apostolskom predano{}u tu veru propovedali, sigurni da }e ti zakoni ujediniti jednom na{ narod, rascepan i podeqen u raznim dr`avama i pod raznim uticajima, politi~kim, prosvetnim i religijskim.” (str. 4.) Samo {to su Hrvati donekle svarili prihvatawe srpskog jezika kao kwi`evnog, definitivno odustav{i od ~akavskog i kajkavskog, Ra~ki bi, slede}i sopstvene panslavisti~ke aspiracije, na prozelitski na~in kreirane i osmi{qene, da i Slovencima i Bugarima nametne “srpsko-hrvatski” kwi`evni jezik. Iz wegovih ~lanaka, objavqivanih krajem 1860. godine u “Pozoru”, Novak izdvaja jedan fragment iz koga se vidi da je takva misao do kraja eksplicirana. Ra~ki je pisao: “@eli li jugoslovjenstvo jednim narodom u duhovnom smislu postati, to bi imalo nastojati da se sjedini u kwi`evnom jeziku. Tkogod od Jugoslovjena ne `eli da mu narod `ivotari samo, ili u nekim stranama propada lu~e}i se u susjedne tu|e, mnogo ja~e i `ivqe, taj ima nastojati, da se ovo jedino spasonosno kwi`evno jedinstvo {to prije o`ivotvori... Ne treba biti zaslijepqenim borcem ovoga ili onoga od ona tri jugoslovjenska narje~ja, pa }e svatko nepristran sudac zakqu~iti, da je srpsko-hrvatski opredijeqen biti kwi`evnim. Toga prava ~ini ga dostojnim i pro{lost, u kojoj s wige i s politi~ke vrijednosti slovija{e, i prostor nad kojim gospoduje, i budu}nost koja mu se otvara, na|e li samo dostojne wege. Slovensko narje~je imalo bi se najprije s wim stopiti. I onako hvale i svega priznawa dostojnim trudom slavenskih pisaca u novije doba tako se srpsko-hrvatskomu pribli`i, da izobra`eni Slovenci prigrliv{i i prisvojiv{i ovo posledwe u kwizi ne o}uti{e nikakve ve}e tegobe, nego li je bijahu o}utili provincijalci, navla{ kajkavski Hrvati prionuv{i uz na{ kwi`evni jezik.” (str. 23.) Jedinstvo, puno jedinstvo i samo jedinstvo, parole su kojih se Ra~ki dr`i sve do onog momenta dok ne oseti da se dovodi u pitawe ne{to {to se smatra ve} uveliko prisvojenim od hrvatstva, dakle, hrvatizovanim. Sremski problem je jedan od takvih, povodom kojih se iz Ra~kog pomaqa wegovo izvorno ube|ewe i politi~ka te`wa, {to se vidi i iz narednog odlomka iz, ina~e op{irnijeg, citata koji je Viktor Novak odabrao: “K ~emu Srbqi u Srijemu tra`e otcjepqewe od trojedne kraqevine? Zar im je vjera ili narodnost u pogibeqi? Ta crkvene svoje poslove upravqaju tako slobodno, kako si sami `ele. Narodnost srpska i hrvatska jest jedna; tog vaqda ne}e niko tajiti. Zato, tra`e li Srbqi u Ba~koj i Banatu od Ma|ara jamstva svojoj narodnosti, ovo zahtijevawe ima svoj razlog; no smije{no bi bilo da Srbqi od Hrvata, koji su iste narodnosti, jemstvo ovo tra`e. [to se politi~ke slobode ti~e, ona je Srijemu jednaka kao {to svakom onom predjelu kraqevine Hrvatske i Slavonije; a bit }e Srbqima k Hrvatima i Slovencima ve}a i ~vr{}a, budu li je tra`ili i branili. Na temequ narodnom, a ne histori~nom, sabor trojedne kraqevine bio je god. 1848. ~l. 7. odstupio Srbqima 534

Srijem, kao sastavni dio nove vojvodine srpske; no pod tim uvjetom, da vojvodina stupa u uski dr`avnopravni savez s trojednom kraqevinom. Na ovom istom temequ narodnom mo`emo se mi Hrvati i Srbqi sporazumiti o svemu i sva~emu; jer po na{em mnijewu Hrvatima i Srbqima jedna je budu}nost. Ako bra}a u Srijemu imaju tegoba – evo im sabora trojedne kraqevine. U wem svi smo jednaci – u wem svima jednaka prava.” (str. 41.) Uporno idealizuju}i li~nost, intelektualno stvarala{tvo i politi~ko delovawe Frawe Ra~kog, ni sam Viktor Novak nije u stawu da u svojim raspravama izbegne fragmente koji Ra~kog i wegovu ideologiju u pravom svetlu oslikavaju. Takvi su i odlomci iz ~lanaka Frawe Ra~kog, objavqivanih u “Obzoru” 1886. godine, pod zajedni~kim naslovom “Zablude srpske politike”, u kojima, izme|u ostalog, stoji: “U Srbstvu je razvijena prekoredna narodna samosviest i narodna izkqu~ivost. Odavle mogu se mnogi pojavi u javnom `ivotu, te u nedavnoj pro{losti i u sada{wosti srbskoj i hrvatskoj protuma~iti... Srbi gaje i izti~u sveudiq svoju narodnu i plemensku osebnost te nisu voqni ni{ta od we `rtvovati zajednici za voqu; ovu plemensku osebnost ogra|uju pa~e takovim obiqe`jem, koje u narodnih pitawih i u odno{ajih politi~kih ne ima smisla, ne govore} o tom, da nije opravdano znano{}u. Takovo obiqe`je je vjera... Hrvati su ve} dva puta poslije 1835. nudili ob}eniti naziv, koji ne bi posebno ime hrvatsko i srbsko izbrisao, ali dao zajednici o{triji izraz. Nu Srbi svaki put ovu ponudu odbili, ostaju}i iskqu~ivo kod svoga imena. To je dalo povod, {to se i kod nas stalo ime “hrvatsko” pomwivije gajiti, i {to su se uspomene s wim spojene stale vi{e izticati... Ali posebna imena ne bi smetala zajedni~komu radu prema zajedni~koj svrsi, kad bi se osebine podredile zajednici. Na Balkanskom poluotoku stanuju od pamtivieka Hrvati sa Slovenci, Srbi i Bugari, svaki s osobnimi historijskimi predajami. Ova razlikost nije ni sre}a ni nesre}a, te ne bi ni{ta prie~ila ni razvoju osebnosti ni u~vr{}ewu zajednice, da svaki od tih ~lanova radi s drugim suglasno. Srbi, kano u sredini, bili bi pozvani posredovati; a imaju}i svoju vlastitu dr`avu mogli bi i sebi i zajednici mnogo koristiti. Ovakovo jedinstvo imala je zastupati Srbija; ali u tu svrhu zahtievalo se dvoje: prvo, da bude uzor – dr`ava, drugo da ne gaji osvaja~kih aspiracija prema svome bratu.” (cit. prema – Viktor Novak: Najve}i Jugosloven XIX stole}a. O tridesetoj obqetnici smrti Frawe Ra~koga, “Nova Evropa” kw. IX, br. 6., Zagreb 1924., str. 173-174.) v) Nedoslednost Ko{}akove analize U predgovoru izabranih tekstova [trosmajera i Ra~kog (Josip J. [trosmajer – Frawo Ra~ki: “Politi~ki spisi. Rasprave – ~lanci – govori – memorandumi, “Znawe”, Zagreb 1971.), prire|iva~ Vladimir Ko{}ak, isti~u}i da ta dva imena idu zajedno, poredi ih sa Geteom i [ilerom, a mogao je i sa Marksom i Engelsom. U su{tini, [trosmajer je bio kreator politi~kog programa na rimokatoli~koj verskoj podlozi, a Ra~ki mu je svojim istra`ivawima gradio istorijsku podlogu. “Kao prvaci Narodne stranke, obnovqene 1861., oni su se borili neumorno i `ilavo za federalisti~ko ure|ewe habzbur{ke monarhije, za ujediwewe svih ju`nih Slovena, kojima je kulturno sredi{te imao biti Zagreb. Tome je imala slu`iti i Jugoslavenska aka535

demija znanosti i umjetnosti, koju je [trosmajer osnovao, a Ra~ki joj bio dugogodi{wi predsjednik, Sveu~ili{te i druge osnove, koje su izveli ili samo projektirali.” (str. 7.) Kako se ni Srbija, ni Srbi iz Hrvatske i Slavonije, pogotovo iz razvoja~ene Krajine, nisu dali uklopiti u wihove programske ciqeve, politi~ku projekciju i ideju unije, u posledwe dve decenije dvadesetog veka, Ra~ki i [trosmajer postepeno napu{taju sveobuhvatnu jugoslovensku ideju i zala`u se za trijalisti~ko ure|ewe Austrije, u kom bi Zagreb bio pandan Be~u i Budimpe{ti. “Ostala je jedino jo{ stara borba za okupqawe hrvatskih zemaqa na temequ hrvatskog dr`avnog prava. U tom kontekstu dolazi i do mirewa s prava{ima ({to dovodi i do sastanka sa Star~evi}em 1893.) i do nastojawa oko formirawa ujediwene opozicije protiv Kuenovog re`ima.” (str. 12.) Ko{}ak ovde izri~ito potvr|uje da sa zalagawem [trosmajerovim za ju`noslovensko jedinstvo, “paralelno te~e i borba za formirawe hrvatske nacije.” (str. 15.) Do [trosmajera i Ra~kog, potom Ante Star~evi}a, hrvatska nacija u pravom smislu re~i nije ni postojala. Svestan te ~iwenice, a nespreman da je otvoreno eksplicira, Ko{}ak je nastoji zamagliti tada standardnom marksisti~kom frazeologijom, pa ka`e: “^ini se da u fenomenu naroda, kakav se javqa na povjesnoj sceni, mo`emo razabrati dvije glavne komponente: objektivnu, tj. skup faktora, koji odre|enoj zajednici qudi daju karakter naroda, i subjektivnu, tj. svijest te zajednice o svojoj narodnoj pripadnosti, koje je glavni elemenat voqa usmjerena prema budu}nosti, voqa ne samo za kontinuitetom nego i za razvojem. Ili, parafraziraju}i Hegela, postoji narod po sebi i narod za sebe.” (str. 23.) Famu o hrvatskom dr`avnom pravu plasirao je 1832. godine Janko Dra{kovi}, ali ona zadugo nije mogla prodreti do svesti qudi, koji su planirani da joj se podvrgnu, jer je pojam novovekovne Hrvatske obuhvatao samo tri `upanije. Da bi se prostor pro{irio, lansirana je ilirska ideja. “Hrvati su i nakon ilirskog pokreta isticali svoje dr`avno pravo, a u tom pogledu narodwaci, na ~elu sa [trosmajerom i Ra~kim, nisu se mnogo razlikovali od Star~evi}a i Kvaternika. ^ak su i unionisti na tim osnovnim na~elima proveli nagodbu, prema kojoj su Hrvati, kao historijski narod, imali nakon Nijemaca i Mayara, najpovoqniji dr`avnopravni status u Monarhiji.” (str. 30.) Slede}i romanti~arski zanos hrvatske pamfletske istoriografije, i Ko{}ak revnosno granice sredwevekovne hrvatske dr`ave, bez ikakvog realnog upori{ta u ~iwenicama i dokumentima, pomera do Drine i Neretve, ukratko prikazuju}i zlehudu sudbinu hrvatskog naroda na kulturnim razme|ama i popri{tima civilizacijskih sudara. “Politi~koj razdrobqenosti hrvatskog naroda izme|u triju imperija – mleta~kog, austrijskog i turskog – pridru`ila se... i etni~ka nekompaktnost. Turska je najezda, naime, bacila na historijsko hrvatsko tlo masu doseqenika, koji se nisu htjeli, ni mogli asimilirati, jer su ve} imali izgra|enu narodnu svijest. Tako je do{lo do koegzistencije izme|u Hrvata i Srba na velikom dijelu Hrvatske, a ta ~iwenica postala je jedan od bitnih faktora hrvatske politi~ke orjentacije.” (str. 33.) Hrvati su kao narod vekovima politi~ki, kulturno i etni~ki drobqeni, {to je uni{tavalo i wihovu narodnu svest. Sveobuhvatna 536

dekroatizacija morala je ostaviti duboke posledice u sferi politi~kog mi{qewa i ideja. “Niknule su razli~ite koncepcije, koje su bile to {ire i sveobuhvatnije {to je polo`aj hrvatskog naroda bio te`i, dok su se wegovim oslobo|ewem i okupqawem i one su`avale. [irina politi~kih koncepcija kod Hrvata bila je obratno razmjerna s jedinstvom hrvatskog naroda. Taj fenomen mogao bi se grafi~ki prikazati u formi dvaju me|usobno penetriranih sto`aca, od kojih svaki ima vrh u sredi{tu baze drugog sto{ca. Kada se, naime, cjelovitost hrvatskog naroda stawila na sam vrh sto{ca, onda je baza slavenske ideje bila naj{ira.” (str. 34.) Upravo u takvom istorijskom kontekstu Ko{}ak sagledava politi~ko delovawe [trosmajera i Ra~kog, smatraju}i wihovim idejnim prete~ama Juraja Kri`ani}a, Pavla Ritera Vitezovi}a i Qudevita Gaja. Juraj Kri`ani} (1618-1683.), smatrao je da su “svi Slaveni jedan narod, koji treba ujediniti pod svjetovnom vla{}u moskovskog cara i duhovnom rimskoga pape, a na temequ zajedni~kog slavenskog esperanta koji je izmislio sam Kri`ani}. U toj globalnoj koncepciji i problem Hrvata i Srba na{ao je, dakako, svoje najjednostavnije rje{ewe. Tako je kod Kri`ani}a do{lo do najjasnijeg izraza ono odricawe od svog narodnog bi}a i jezika, koje }e karakterizirati mnoge Hrvate i pokrete u Hrvatskoj. Tu je ve} na punom djelu ona rascijepqenost hrvatske svijesti, koja je afirmaciju hrvatstva vidjela u wegovoj negaciji. Kri`ani} je zapravo u svojem stavu ujedinio i dvije struje, koje su ve} do tada imale lijepu tradiciju: dalmatinsko slovinstvo i protureformacijski interes za pravoslavne zemqe i narode.” (str. 34.) Ono {to hrvatski istori~ari redovno prenebregavaju jeste ~iwenica da se turskim nadirawem radikalno promenila etni~ka struktura stanovni{tva, ne samo u Dalmaciji, nego i u Slavoniji. Primorski Latini i Hrvati su masovno odlazili, a na prazan prostor su se naseqavali Srbi. Pokatoli~enim Srbima je postepeno negirana nacionalna svest perfidnim nametawem stava da samo pravoslavci mogu nositi takav nacionalni naziv, pa je za katolike uvo|en op{teslovenski. Potom, Tridentski koncil, odr`an izme|u 1545. i 1563. godine zao{trava antiprotestantsku politiku, a, kako daqe navodi Ko{}ak, “u okviru katoli~ke protureformacije djeluje niz Hrvata (Temporica, Budini}, Komulovi}, Ka{i}, Glavini}, Alberti, Levakovi}) na jezi~nom, kulturnom i vjerskom okupqawu i pridobijawu razli~itih slavenskih naroda, osobito pravoslavnih, ~ime je Rimska kurija poku{ala nadoknaditi otpadawe ve}eg dijela germanskih naroda od katolicizma. Ta katoli~ka linija vidqiva je i u Kri`ani}a. Zbog we }e biti mnogo kasnije osumwi~eno i jugoslavenstvo [trosmajera... Tu je, kao i kod Kri`ani}a koji je svoj slavenski zanos platio dugogodi{wim zato~eni{tvom u Sibiru, a Supilo ludilom, o~ita fatalna dvostrukost koja se, katkada, ~inila i kao dvoli~nost hrvatske sudbine. Na Zapadu su Hrvate smatrali za Slavene, ruske agente, dok su ih Rusija i pravoslavno slavenstvo dr`ali za agente Rima i Be~a.” (str. 34-35.) Pavao Riter Vitezovi} (1652-1713.) je ne{to kasnije Kri`ani}ev op{teslovenski naum suzio na jugoslovenski. “Za Vitezovi}a je zna~ajno da je sve Ju`ne Slavene htio okupiti – kao {to je neprestano sugerirao caru 537

Leopoldu – na temequ hrvatskog dr`avnog prava, a tu misao preuzet }e i mnogi drugi hrvatski politi~ari nakon wega. Za razliku od Kri`ani}a, koji je bio o{tro protuwema~ki raspolo`en u skladu sa svojom generacijom zrinsko-frankopanskog revolta, Vitezovi} svoje planove stavqa pod okriqe habzbur{kog apsolutizma.” (str. 35.) Takav koncept Qudevit Gaj jo{ vi{e su`ava, svode}i ga na Hrvate, Slovence i Srbe, a iskqu~uju}i Bugare. Po wemu su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod, “koji je ba{ zato mogu}e ujediniti na temequ hrvatskog dr`avnog prava i u jednom {irem podunavskom sklopu... Gajeva historijska zasluga sastoji se u tome da je u tada{wu Bansku Hrvatsku, koja je jo{ jedina raspolagala atributima dr`avnosti, boqe re}i u weno kajkavsko sredi{te, a to su tri `upanije: zagreba~ka, vara`dinska i kri`eva~ka, unio {tokav{tinu, koju nije uzeo, ni morao uzeti od Vuka Karayi}a, jer je i prije wegove reforme standardni hrvatski jezik izvan kajkavskog podru~ja bila {tokav{tina, koja se bazirala na dubrova~koj kwi`evnosti i na pisanoj jezi~noj dalmatinsko – bosansko – slavonskoj praksi, u prvom redu frawevaca s fra Andrijom Ka~i}em na ~elu. Usvajawem {tokav{tine Gaj je polo`io temeq za kulturno i politi~ko jedinstvo hrvatskog naroda.” (str. 36.) Kako Ko{}ak zapa`a, “ni sam trijezni Star~evi} nije se katkada mogao oteti toj romanti~noj grandomaniji, trpaju}i pod hrvatsko ime cijeli slavenski jug, kao nekada Vitezovi}.” (str. 37.) Razo~aranost srpskim neprihvatawem `rtvovawa sopstvene nacionalne svesti i dr`avotvornih ambicija za qubav jugoslovenstva, a i politi~ka orjentacija zvani~nog Beograda, po Ko{}akovom mi{qewu navele su [trosmajera da napravi veliki zaokret u svojoj politi~koj koncepciji “od jugoslavenstva k hrvatstvu, od balkanske zajednice k federativnoj, eventualno trialisti~koj Austriji. Na toj liniji dolazi i do poku{aja ujediwewa Nezavisne narodne stranke i Stranke prava.” (str. 38.) Identi~an zaokret napravio je i Frawo Ra~ki. “Od osamdesetih godina wihova je jedina briga jo{ samo Hrvatska. Dodu{e, ujediwewe svih Ju`nih Slavena ostalo je kao neki daleki ideal i wih i onih, tada ve} rijetkih jugoslavenski orijentiranih pojedinaca iz redova hrvatske inteligencije, ali se to jugoslavenstvo prakti~ki suzilo na podru~je Austro-Ugarske monarhije, koje su nastanili Slovenci, Hrvati i Srbi, a koje se podru~je imalo okupiti i osamostaliti na temequ hrvatskog dr`avnog prava.” (str. 39.) U tom smislu Ra~ki se nije ustru~avao i da falsifikuje pojedine istorijske ~iwenice koje se ti~u wihove ranije delatnosti i javnih stavova, “korigiraju}i pro{lost za voqu nove politi~ke situacije.” (str. 39.) Daju}i ipak vrlo pozitivnu ocenu efekata ranijih {irih slovenskih koncepcija, zakqu~no s wihovim vrhuncem razvoja u prethodnim pogledima [trosmajera i Ra~kog, Ko{}ak zakqu~uje: “U to vrijeme ilirsko-jugoslavenska ideja ve} je uglavnom izvr{ila svoju povijesnu ulogu u prevladavawu hrvatske dijaspore i u formirawu moderne hrvatske nacije, suzbiv{i pokrajinske partikularizme i – zahvaquju}i pomo}i, koju joj je pru`ilo hrvatsko historijsko pravo – otvorila jasan put kulturnom i politi~kom ujediwewu Hrvatske.” (str. 39.) Me|utim, jugoslovenskoj ideji }e se ve}ina hrvatskih politi~ara vratiti pri samom kraju Prvog svetskog rata iz sasvim pragmati~nih razloga. Tada se, po wihovoj vizuri, nad tek formiranom hrvatskom nacijom pojavila 538

nova pretwa. “Tada se nadvila nad taj stoqetni mukotrpni rad opasnost, da kod komadawa Monarhije bude ponovno raskomadan i hrvatski narod izme|u razli~itih dr`ava. Nasuprot toj opasnosti ponovno je o`ivjela jugoslavenska misao, ~iji je zadatak bio ve} sasvim konkretan, to jest: da izradi politi~ki program za ostvarewe ju`noslavenske zajednice. Bilo je, naime, o~ito da }e srpska dr`ava, rukovo|ena svojim jo{ u Na~ertaniju odre|enim velikosrpskim programom, htjeti zahvatiti i one zemqe na koje je polagala pravo hrvatska dr`ava. Plauzibilan odgovor mogao je tada biti dan samo u okviru jugoslavenske koncepcije.” (str. 39.) Glavnim protagonistima obnovqene jugoslovenske ideje i dr`avotvornog projekta Ko{}ak smatra Frawa Supila, Stjepana Radi}a i Svetozara Pribi}evi}a. “Sva trojica do`ivqavaju osobne drame i preokrete u osnovnom pitawu: da li su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena, ili su to dva, dodu{e srodna i bratska, ali razli~ita naroda, dakle na pitawu integralnog ili federativnog, odnosno konfederativnog jugoslavenstva. Kroz prethodne faze jugoslavenstvo je kod Hrvata bilo integralno. Ali generacija kojoj je palo u dio da to dugo sawano i pripremano jedinstvo ostvari po~ela se kolebati pred samim ciqem, {to je i razumqivo, jer je tek ona mogla osjetiti punu odgovornost prema ideologiji koju je trebalo primijeniti.” (str. 40.) Ko{}ak smatra da je Radi} “procesu formirawa hrvatske nacije dao demokratsku i pu~ku dimenziju. On je hrvatsku nacionalnu svijest, a to }e re}i voqu za svojom narodnom dr`avom – u skladu sa seqa~kom ideologijom – ucijepio duboko u hrvatsko seqa{tvo, {to je do tada uspijevalo, ali u ograni~enom opsegu, jedino prava{ima. S obzirom da se u to vrijeme hrvatski narod sastojao od osamdeset posto seqaka, to je wegovo kona~no prerastawe u naciju dobrim dijelom Radi}evo djelo. Tako je u protekla ~etiri stoqe}a slovinstvo – ilirstvo – jugoslavenstvo izvr{ilo svoju zada}u prevladavawa unutarwe hrvatske dijaspore i formirawa moderne hrvatske nacije. Netko }e mo`da po`aliti da nam je bila potrebna takva proteza da stanemo opet na svoje noge. Mo`da, ali na povjesniku nije da `ali, nego da konstatira ~iwenice i da ih po mogu}nosti objasni. Slavenska ideja kod Hrvata bila je izraz wihova geopoliti~kog polo`aja izme|u sna`nih imperijalisti~kih sila i s time povezane te{ke razjediwenosti wihovog narodnog bi}a na kulturnom, politi~kom i etni~kom planu. Ona se javila kao posqedica gubqewa narodne svijesti u ~itavim pokrajinama nekadawe hrvatske dr`ave i me|usobnog otu|ivawa. Ta koncepcija bila je izraz slabosti i lijek, koji je katkada bio gori i od same bolesti, jer je prijetio da potpuno negira hrvatsku samobitnost i da je pretopi u neki “{iri” i “univerzalniji” okvir. Ipak, kontinuitet hrvatske dr`avnosti, koji je unato~ svemu sa~uvan kroz sve povijesne oluje, i zdrava snaga hrvatskog puka uspjeli su prevladati opasnosti koje je takva jedna koncepcija sa sobom nosila. U dijalekti~koj borbi s wome hrvatski narod je i formirao hrvatsku naciju.” (str. 42.) g) Mirjana Gros o osnovnoj motivaciji Ra~kog Da su i ilirizam i jugoslovenstvo zna~ajno doprineli formirawu hrvatske nacije sla`e se i Mirjana Gros, pa to na slede}i na~in formuli{e: “Nacionalno integracijske ideologije u Hrvata bile su va`na povijesna 539

snaga pri konstituirawu hrvatske nacije od razdobqa i ideologije ilirizma do me|uratnog vremena i ideologije seqa~kog pokreta. Specifi~nost je integracije hrvatske nacije u 19. stoqe}u da se jugoslavizam (uz ekskluzivni hrvatski nacionalizam) javqa kao nacionalno-integracijska ideologija u razli~itim oblicima, u skladu sa stupwem povijesnog i dru{tvenog razvoja, s dru{tvenom sredinom, s mogu}nostima i dostignu}ima politi~ke, kulturne i ekonomske akcije, te ulogom vawskih utjecaja.” (Mirjana Gros: O ideolo{kom sustavu Frawe Ra~koga – Zbornik Zavoda za povijesne znanosti Istra`iva~kog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kwiga 9., Zagreb 1979., str. 5.) Za Grosovu nema dileme da je Ra~ki, kao ideolo{ki istomi{qenik [trosmajerov, bio iskreno predan ideji punog slovenskog jedinstva i integralnog jugoslovenstva, ali se podrazumevalo da se to postigne prevashodno ujediwavawem zapadne i isto~ne crkve, odnosno priklawawem isto~ne zapadnoj kroz takozvanu “uniju”, {to podrazumeva papski primat i o~uvawe tradicionalnog pravoslavnog obreda. “Te`we za sjediwewem isto~ne i zapadne crkve ima u ideolo{kom sustavu Ra~koga funkciju povezivawa wegovih osnovnih religioznih uvjerewa s konkretnom situacijom prije svega na hrvatskom i srpskom podru~ju. Ujediwewe crkava, mislio je, oduzelo bi tlo postoje}em antagonizmu izme|u Hrvata i Srba i stvorilo uvjete za provo|ewe u `ivot wegove vizije.” (str. 10.) Problem prevashodno nastaje kad Srbi odlu~no odbijaju uniju, qubomorno ~uvaju}i potpunu samostalnost i nezavisnost svoje nacionalne crkve, pa makar ona u to vreme bila razbijena na nekoliko organizacionih celina. A uz to ne pristaju ni da se odreknu nacionalnog imena za qubav ilirskog ili jugoslovenskog. Povodom toga, Grosova veli: “Kao i biv{i ilirci, koji u vrijeme pokreta nisu isticali hrvatsko “plemensko” ime, i Ra~ki je bio uvjeren da je srpsko odbijawe ilirskoga, odnosno jugoslavenskoga imena, koje ne bi brisalo posebno ime i osobnost Hrvata i Srba ali bi izra`avalo wihovu “du{evnu” zajednicu, bilo povod da se i u Hrvata po~ne sna`nije nagla{avati hrvatsko ime. U isticawu hrvatstva i definirawu wegova odnosa prema jugoslavenstvu le`i nova kvaliteta ideologije Ra~koga s obzirom na ilirizam.” (str. 18.) U vi{e pojedina~nih pisanih i usmenih nastupa Ra~ki je stavqao do znawa da mu je “du{evno i kwi`evno jedinstvo Hrvata bilo “kategori~ki imperativ”. ^esto je isticao da je jugoslavenska “misao” uskrsnula hrvatski narod, da Jugoslavenska akademija ima dodu{e zada}u da podi`e znanost na cijelom slavenskom jugu, ali da slu`i prije svega hrvatskom narodu i hrvatskoj domovini.” (str. 18.) Velika ujediniteqska ideja imala je za osnovni ciq da postigne ujediwewe malog, da Hrvatima privede Slavonce i Dalmatince, pa {ta se daqe postigne. “Iz logike wegovih ocjena osnovnih povijesnih tokova jasno izlazi opravdawe za uvjerewe i konkretnu djelatnost Ra~koga da najpre treba svladati hrvatski “dualizam”, tj. stvoriti “du{evno jedinstvo” hrvatskoga naroda i obnoviti wegovu dr`avnost ujediwewem sjeverne Hrvatske i Dalmacije. Zato jugoslavenska ideologija Ra~koga i jest hrvatska nacionalno-integracijska ideologija.” (str. 21.) Na primeru animoziteta koji Ra~ki pokazuje prema rezervama dalmatinskih narodwaka 540

prema hrvatskom nacionalnom imenu, Grosova izvla~i zakqu~ak o wegovoj osnovnoj ideolo{koj motivaciji. Ta motivacija “sastojala se u poticawu kulturne i politi~ke akcije za “du{evno jedinstvo” hrvatske nacije i wen dr`avni okvir koji je potreban za postizavawe toga ciqa.” (str. 24.) d) Hrvatski interesi ispod glazure jugoslovenstva Ra~kome su redovno puna usta jugoslovenstva, srpsko-hrvatske sloge i jedinstva, ali malo-malo, pa iz wega provale hrvatske megalomanske pretenzije. Neprekidno su one usmerene prema Slavoncima i Dalmatincima, ali neretko i prema Bosni. Tako u eseju “Teritorijalni opseg hrvatske dr`ave za naredne dinastije”, pi{e: “Hrvati i Srbi, jedan narod po krvi i jeziku, utemeqi{e dvije razli~ite dr`ave kojima se ka{we pridru`i nekada hrvatska Bosna.” ([trosmajer – Ra~ki: Politi~ki spisi, “Znawe”, Zagreb 1971., str. 292.) Ni{ta zato {to nema nijednog dokaza da je Bosna zaista nekada bila hrvatska, {to prenebregava Konstantina Porfirogenita koji je eksplicite naziva srpskom, ili jo{ starijeg Ajnharda, iz ~ijih spisa implicite zakqu~ujemo o wenom srpskom karakteru, s obzirom da je Qudevit Posavski pred frana~kom navalom prebegao Srbima. Porfirogenita mo`e i direktno da falsifikuje, kad ga parafrazira kako su Hrvati zaposeli “u vrijeme cara Heraklija, dakle, prve polovice VII stoqe}a, Dalmaciju, Ilirik i Panoniju ili, kako veli kad{to, svu Dalmaciju u op{irnijem znamenovawu ove rije~i.” (str. 294.) Niti Porfirogenit ka`e “svu Dalmaciju”, niti napomiwe da je re~ o Dalmaciji u {irem zna~ewu tog pojma, nego je o~igledno da govori o tada{woj vizantijskoj Dalmaciji, svedenoj na gradska primorska podru~ja izme|u reka Krke i Cetine. Severno od we je Liburnija, ju`no Neretqanska kne`evina, a isto~no Hrvatska. Dodatno pripisuju}i Porfirogenitu da je celu Dalmaciju, Ilirik i Panoniju ozna~io kao stani{te novodoseqenih Hrvata, Ra~ki traga za naj{irim opsegom ovih geografskih pojmova pa izvla~i zakqu~ak po kome u “znamenovawu geografskom Dalmacija ili Ilirik i posavska Panonija, opsizale bi zemqu med Jadranskim morem, Julskim Alpama, Dravom, Dunavom, Drimom i Bojanom.” (str. 295.) Krajwe nategnutim tuma~ewem Porfirogenitovog opisa Ra~ki zakqu~uje: “Novoutemeqena Hrvatska protezala se od Bara ili Bojane, gdje se oslawala o dra~ku vlast, do Dunava i Julskih Alpi s jedne, a s druge strane od Jadranskoga mora do rijeke Drine.” (str. 298.) Wega nimalo pri tome ne brine {to je tako obuhvatio bukvalno sve zemqe koje Porfirogenit izri~ito smatra srpskim. Ovde mo`e komotno da ponovi svoju tezu kako su Srbi i Hrvati jedan narod, pa sve {to je izvorno srpsko zapravo je hrvatsko. Panonske Slovene, koji su govorili sasvim razli~itim jezikom od Hrvata, Ra~ki komotno naziva Hrvatima, dopu{taju}i da je tu do{lo i do me{awa Hrvata i Slovenaca. “Cijenimo da u panonskoj Hrvatskoj dubqe no sada na istok stica{e se `ivaq slovenski s hrvatskim. U tim predjelima zemqe Hrvatske, pa~e u isto~noj strani onodobne Koru{ke, hrvatski `ivaq prepli}ao se sa slovenskim. Tako na rijeci Muri oko Lubna (Leben u [tajerskoj) sje|ahu Hrvati, kojih sjedali{ta med srodnim Slovencima spomiwu se ~esto u listinama X i XI vijeka. Obratno, stanovnici predjela sada{we Krawske ispod Krke kod Metlike na me|u Kraqevine 541

Hrvatske, koje nova filologija Slovencima prozva, zovu se bijeli Horvati, nazna~uju}i time svoju vi{estoqetnu svezu politi~ku sa svojom srodnom prekokupskom bra}om, od koje ih samovoqno otrgnu navisna ruka tu|inska.” (str. 301.) Kad bismo ~ak Ra~kom prihvatili da su i ~akavci i kajkavci izvorni Hrvati, kako je tu uop{te mogu}e smestiti {tokavce, ako je filologija odavno na~isto s tim da {tokavski pripada isto~noslovenskoj, a ~akavski i kajkavski zapadnoslovenskoj jezi~koj grupi? Srpski problem pritom Ra~ki na slede}i na~in razmatra na osnovu Porfirogenitovih podataka: “O Neretqanima, Zahumcima, Travuwanima i Dukqanima naro~ito veli da su Srbi. Ove ~etiri `upanije polovicom X vijeka le`ahu, po Konstantinu, med rijekom Cetinom i Barom, jer Neretva le`a{e med Cetinom i Neretvom, a najni`a od wih, Dukqa, grani~ila je s gr~kom oblasti dra~kom kod Bara. Granice wihove nutra{we bijahu Konstantinu slabije poznate; jedino opazuje da Dukqa, Travunija i stranom isto~na Zahumqa u podgorju ti~u se velike `upanije Srpske. Ove ~etiri `upanije, koje bile bi naseqene srpskim narodom, opsizahu, dakle, ju`ni dio stare Dalmacije, stoga ne bi bila ~itava Dalmacija, kako mi gore razviemo, naseqena hrvatskim narodom, ve} samo wezin sjeverni dio med Ra{om i Cetinom, a ju`ni, tj. med Cetinom i Bojanom, bio bi odmah po~etkom napu~en srpskim narodom. Zar si nije Konstantin ovdje nedosqedan? Narod hrvatski i narod srpski polaze iz jedne zakarpatske pradomovine, naseli{e se u tra~ko-ilirskom poluotoku jedan tik drugoga, govore jedan te isti jezik, imaju jednake obi~aje i jednu }ud. Ova srodnost u svem {to narode ina~e karakterizuje sada je prevelika, a nekada bija{e jo{ ve}a. Stoga nije ~udo da u starih pisaca oba naroda mije{aju se i dr`e za jedan narod. Nu, po{to Hrvati i Srbi pojavi{e se na pozori{te povijesti pod ovim dvjema raznim imenima, te kao dva politi~no razna naroda imadu odijeqenu i razli~itu pro{lost, to nam nitko ne zamjeri {to ih nastojimo i geografski razlu~iti.” (str. 303-304.) Tu Ra~ki razvija nove {pekulacije, kojima problem ne}e re{iti, ali }e ga dodatno zaba{uriti. “Tko je Konstantina iole prou~io, taj ne}e ni najmawe dvojiti da seoba naroda hrvatskoga bija{e mu mnogo boqe poznata od seobe naroda srpskoga. Po wegovu izvje{}u narod hrvatski najprije do|e na jug, pobijedi oru`jem silne Obre i naseli Dalmaciju s Ilirikom i Panonijom. Za narodom hrvatskim do|e srpski te si najprije od cara Heraklija isprosi solunsku pokrajinu... Nu za kratko vrijeme Srbima se prohtjede vratiti se u zakarpatsku domovinu. Ali, pre{av{i Dunav, pokajahu se, te kroz beogradskoga pretora opet pro{ahu Heraklija da bi im dao inu zemqu, koji im zbiqa podijeli Srbiju, Neretvu, Zahumqe, Travuniju i Dukqu. U toj Konstantinovoj pripovijetki istinito je da Hrvati bijahu predvojna u starom Iliriku, ko {to im svjedo~i isti geografski polo`aj. Nu ono, o~evidno, zaudara bajkom {to Konstantin pripovijeda da narod srpski naseli se najprije u solunskoj oblasti, pa odanle otputova k Dunavu te zatim namjesti se med Cetinom i Barom, i u Srbiji. Takva seoba dolikuje pastirskoj dru`bi, a ne ovakvu narodu kao {to je srpski. A kako mo`emo si ga predo~iti stisnuta u maloj pokrajini solunskoj, pa taj malen narod moga{e napustiti 542

one prostrane pokrajine koje mu Konstantin na drugom mjestu podvrgava?! Iz svega toga vidi se da Konstantinu ne bija{e jasno poznat geografski odno{aj naroda hrvatskoga naprama srpskom, kao {to je on uop}e zemqopisac samo sredwe ruke, stoga u toj vrsti treba mu svagdje kontrole. On ~esto vremena mije{a. Zar nije, dakle, i tu onaj dio Dalmacije le`e}i med Neretvom i Barom, koji po izvje{}ima, iz kojih on svoje podatke o srpskoj dr`avi crpi, bija{e ovisan politi~ki od Srbije, mogao otrgnuti ga Hrvatskoj i u etnografskom smislu? Zar ne bija{e zaveden time {to, ~uv{i da pomenuti ju`ni dio Dalmacije bija{e neko}, ili za wega, ovisan od vrhovne vlasti srpskih velikih `upana, pomisli da je i wegovo pu~anstvo srpskoga podrjetla, naseliv{i se ondje jo{ pod Heraklijem? Ove sumwe, koje se u nama ra|aju, nisu bez temeqa, pa~e, izva|aju se iz gore navedenih protuslovqa.” (str. 304-305.) Omalova`avaju}i Ajnharda i konstrui{u}i bez ikakvog utemeqewa da je Humska kne`evina pod Mihailom Vi{evi}em predstavqala hrvatsku zemqu, pote`u}i kao dokaz ~iwenicu da je Mihailo prisustvovao Splitskom saboru 924. godine, Ra~ki nastavqa u tom stilu: “U svijesti ~itavoga pu~anstva med Cetinom i Bojanom le`alo je, od nekada do danas, da je ono kost od kosti naroda hrvatskoga i da jezik, kojim zbori, jest hrvatski; ova svijest je usko skop~ana s najstarijom povijesti naroda hrvatskoga.” (str. 307-308.) Ovde se poziva na popa Dukqanina i wegovu fantazmagoriju o Crvenoj Hrvatskoj, kako bi potvrdio da su prvobitne ju`ne hrvatske dr`avne granice bile na reci Bojani, a ne na Cetini. Me|utim, u bro{uri “Skriptores rerum kroatikarum pred XII stoqe}em” (Zagreb, 1880.) sam Ra~ki apsolutno negira bilo kakvu verodostojnost Dukqaninovog spisa za hrvatsku istoriju. Pomiwu}i Dukqaninov letopis i wegovu hrvatsku redakciju Ra~ki veli: “Koliko taj spis vriedi za na{u poviest, ve} sam drugdje ob{irnije razlo`io. Dokle se oba primjerka sla`u, ima spis samo histori~ko-literarnu vriednost; {to je hrvatski izradak dodao i Zvonimiru, zanimivo je, u koliko bi se tradicije u narodu ti~e. Gdje se pop Dukqanin primi~e kraju, ima neku vriednost za zemqopis i poviest Dukqe ili Zete i bli`ih joj priedela, a za hrvatsku nikakovu.” (str. 70.) Citiraju}i Trpimirovu povequ iz 852. i podatak iz we da skoro ~itava hrvatska pripada solinskoj metropoliji, Ra~ki zamenom teza zakqu~uje da je Hrvatska obuhvatala ~itavu solinsku metropoliju. “Odavle slijedi da je neki dio hrvatske zemqe bio u ono doba izvan podru~ja metropolije solinske, koja je tim na~inom posvema le`ala unutar politi~kih granica Hrvatske, nu ove bijahu prostranije od granica solinske metropolije, prem je ova skoro ~itavu Hrvatsku opsizala. Ta druga crkva, kojoj bija{e tako|er pot~iwen jedan, prem malen dio zemqe Hrvatske, bija{e bezdvojbeno patrijar{ija oglajska, koja ima{e u svojoj duhovnoj vlasti Istru, Norik i dio Panonije do gorwe Drave. Nu iz onoga o~itovawa tako|er slijedi da metropolija solinska, kako primijetismo, le`a{e u opsegu dr`ave Hrvatske, a po{to na metropoliju solinsku od prastarih vremena spada{e ~itava Bosna, to je ova bila i cjeloviti dio dr`ave Hrvatske, koja se na taj na~in na istok protezala do Drine. Ova rijeka, koja i staroj Dalmaciji ~iwa{e isto~nu granicu, bija{e dakle i Hrvatskoj granica na istoku. Da je Bosna bila cjeloviti 543

dio Hrvatske mo`e se izvesti jo{ odanle {to Ajnhard, kako vidjesmo, o Srbima govori kano o narodu s kojim wegovi zemqaci ne do|o{e u nikakav doticaj i koga samo pone{to poznava{e iz pripovijedawa, zatim, {to Hrvati i Bugari, koji ve} po~etkom IX vijeka gospodovahu na Timoku, Moravi i dowem Dunavu, bje{e se zaratili, bez da se i{ta govori o Srbima, kano o narodu stanuju}em med Hrvatskom i Bugarskom.” (str. 309-310; Politi~ki spisi). A jedini zakqu~ak koji se iz obra|ivanih podataka mo`e izvu}i je taj da granice solinske metropolije u devetom veku nisu bile podudarne ni sa kakvim dr`avnim granicama, kao i da u vreme ratnog sukoba hrvatskog kraqa Tomislava Srbija jednostavno nije bila slobodna, nego pod bugarskom vla{}u. Sme{taju}i Srbe isto~no i ju`no od Drine i neosnovano tvrde}i da je Ras bio jezgro stare srpske dr`ave sve do Nemawi}a, Ra~ki pokazuje da wegov pseudoistoriografski in`iwering nema nikakvih obzira prema istini i akademskom moralu. Pozivaju}i se na Arhi|akona Tomu, kod koga zaista za takve tvrdwe nema utemeqewa, Ra~ki ponavqa tvrdwu da su hrvatski kraqevi vladali “od Jadranskoga mora, naime, do Drine i Dunava, od Neretve do Drave, Mure i Koru{ke s jedne, a do unutar Istre s druge strane. Kraqevina Hrvatska opsiza{e, dakle, u XI vijeku, izim sada{we Hrvatske i Slavonije, jo{ Dalmaciju, bar do Neretve, ju`ni, slovenski dio [tajerske, ju`nu Krawsku, sijelo bijelih Hrvata, i ve}i dio Istre. Kraqevina Hrvatska u najve}oj svojoj snazi i mo}i grlila bje malone sav narod hrvatski: samo maleni dio istoga na jugu po~e se kristalizirati politi~ki oko Dubrovnika i Dukqe, baciv tako zamet dubrova~koj republici i zetskoj kne`evini. Na sve ove zemqe, koje u toj glavi opisasmo, narod hrvatski ima pred Evropom takvo pravo, kakvo ikoji ini narod na svoje; pravo po historiji, pravo po narodnosti, po starim listinama i po bratskoj krvi.” (str. 326.) Da ne bi bilo mo`da neke zabune {ta Ra~ki pod tim podrazumeva, su{tinsku misao on potom jo{ decidnije izra`ava: “Ono isto, dakle, uslovqe ste~evine teritorijalnoga posjeda, koje imadu ostali evropski narodi oru`jem i juna{tvom osvojiv{i zemqe u doba seobe naroda, ima i narod hrvatski za zakonito i neostarjelo pravo svojine na sav prostor od Bojane do Drine i Dunava.” (str. 327.) Uz to, Ra~ki tvrdi da hrvatskom narodu takvo pravo teritorijalne svojine garantuje Vatikan. “U kr{}anskoj Evropi moga{e samo onaj narod postati ~lanom dr`avne obiteqi koji krstom posta ~lanom crkve. Ova, pak, hrvatski ne samo primi u svoj naru~aj, nego uze ga tako|er pod svoje okriqe i pod osobitu za{titu Sv. Petra i Pavla, tj. Svete apostolske stolice, sklopiv s narodom hrvatskim dvostrani uzajamni ugovor, s kojim on se obveza ne nasrtavati oru`jem na susjede, no jedino braniti svoju dr`avu; ona, pak, obveza se da }e biti neprijateqica wegovim neprijateqima, ili, drugim rije~ima, svojom apostolskom vla{}u ujam~i narodu hrvatskomu cjelokupnost wegove dr`ave. Tim pravo svojine naroda hrvatskoga na vi{e opisane zemqe, osnivaju}i se na pravednom i zakonitom uslovqu posjeda, u o~i kr{}anske Evrope dobi neko vi{e jamstvo i svetu pomast.” (str. 327-328.) 544

|) Kritika Jovana Radoni}a istoriografskih radova Frawe Ra~kog Mada je ve}ina srpskih intelektualaca, preokupirana jugoslovenskim idealizmom i romanti~arski spremna na stalne ustupke hrvatskim, izbegavala da se u skladu s osnovnim na~elima nau~ne kritike pozabavi delima [trosmajera i Ra~kog, bilo je i onih s trezvenijim pristupom. Jedan od takvih je istaknuti istori~ar Jovan Radoni}, koji se u uvodu kwige Ra~kog “Borba Ju`nih Slovena za dr`avnu neodvisnost – bogomili i patareni” (Srpska kraqevska akademija, Beograd 1931.) pozabavio metodolo{kim slabostima dela, bez sumwe, vode}eg hrvatskog istoriografa devetnaestog veka. Zapa`aju}i da su studije Ra~kog pisane “te{kim stilom i nesvarqivim jezikom, tako da se one veoma te{ko ~itaju”, Radoni} za kwigu “Borbe Ju`nih Slavena” ka`e da “wen pisac `eli sve da protuma~i i objasni”. On je vrlo ~esto sklon da rekonstrui{e doga|aje ~ak i onda kad nema nikakvih istorijskih podataka, ili ako ih i ima, oni su potpuno nepouzdani, pa, kat{to, i tendenciozni. Otuda se ~esto u ovoj studiji Ra~koga radu pojedinih li~nosti iz davne pro{losti pripisuju i takvi motivi kojima se oni, u ono vreme, nikako nisu mogli rukovoditi.” (str. IV-V) Ra~ki je sada{wost, svoju savremenost, transcendirao u daleku pro{lost, daju}i tako istorijskim doga|ajima sasvim druga~iji smisao i instrumentalizuju}i istoriju, tendencioznim pristupom i tuma~ewem, u aktuelne politi~ke svrhe i ciqeve. “Moderne ideje i ose}aji nacionalizma nisu mogli upravqati radom jednoga kraqa Tomislava, kraqa Petra Kre{imira, cara Samuila, Stevana Vojislava, kraqa Mihaila i sina mu Bodina. Crtaju}i X i XI vek, Ra~ki se, sem toga, nije mogao oteti politi~kim prilikama vremena u kome je `iveo. U prikazu hrvatsko-mayarskih odnosa na prelomu XI i XII veka, kada je Hrvatska do{la u usku vezu sa kraqevinom Ugarskom, zatim u izlagawu odnosa tzv. posavske prema primorskoj Hrvatskoj razabiru se, ovde onde, odjeci tada{we politi~ke borbe izme|u Hrvata i Mayara o dr`avno-pravnom polo`aju Hrvatske prema Mayarskoj. Iako je nakon ~etrnaest godina Ra~ki, kao istorik, daleko ostavio za sobom pisca “Odlomaka iz dr`avnoga prava hrvatskoga za narodne dinastije” (Be~, 1861.), ipak u “Borbi” Ra~koga, istina diskretnije, zazvu~i ~e{}e politi~ki ton.” (str. V-VI) Radoni} detaqno opovrgava stav Ra~koga da je Samuilo bio bugarski car, a da je Makedonija zapadna Bugarska; iznosi niz neta~nosti kojima barata hrvatski istoriograf. U pogledu hrvatske rane istorije Radoni} kritikuje nedokazane stavove Frawe Ra~kog i Ferde [i{i}a o vladavini kraqa Tomislava. “Wihovo izvo|ewe o vladavini kraqa Tomislava i opsegu wegove dr`ave bi}e ta~no samo onda ako su akta splitskih crkvenih sabora od 925. i 927-8. autenti~na, a ne falsifikovana i podmetnuta kako su mislili, pored drugih, kriti~ni pisci Lu~i} i Jire~ek. Wihovu sumwu kao da deli i odli~ni pravni istorik dr Marko Kostran~i} (Hrvatska pravna povijest, 128-130.). Zastarelo je mi{qewe Ra~koga da je Zadar sa vizantijskom Dalmacijom, izme|u 986-992. godine, dospeo pod vlast hrvatskoga kraqa Kre{imira I. Po domi{qawu Ra~koga, ovaj Kre{imir iskoristio je borbe 545

cara Samuila Ma}edonskog s Vizantijom, pa je izveo okupaciju Dalmacije. Za to, veli Ra~ki, nema istina nikakvih potvrda, ali taj ~in potvr|uju, tobo`e, docniji doga|aji. Me|utim, [i{i} u svojoj “Povijesti Hrvata” na str. 446-7. ka`e da je Mihailo Kre{imir II (Kre{imir I vladao je od 935945.), koji je umro oko 969., samo postigao to da Bosnu pripoji sa Hrvatskom, a sa dalmatinskim gradovima uspeo samo da obnovi dobre veze. S pogledom na Bosnu, nije mnogo verovatno ni mi{qewe [i{i}a. On se za to poziva na mnogo poznijega popa Dukqanina... koji mu je za ovo doba “mjestimice bez sumwe pouzdan izvor.” (str. VIII-IX) Navode}i kako ni genealogija hrvatskih vladara kod Ra~kog nije ta~na, kako je Ra~ki i dve poveqe bugarskog begunca Pincija iz 994. i 1000. godine tretirao kao ta~ne, iako je nesumwivo dokazano da je tu re~ o neve{tim falsifikatima iz petnaestog veka, Radoni} posebno insistira da Ra~ki krajwe neistinito tvrdi da je Kedrinov, “u prvoj ~etvrti XI veka, bio hrvatski velika{ u Sremu, zakqu~iv{i odatle da je kraj izme|u Save i Dunava do 1019. bio u rukama hrvatskoga kraqa. Docniji hrvatski istorici, Smi~iklas i Klai}, mislili su tako|er da je ovaj Sermo bio ban u Sremu i podanik hrvatskoga kraqa. Ra~ki je u poznijoj studiji “Hrvatska prije XII vijeka”... napustio ovo svoje mi{qewe, proglasiv{i ovoga Serma bugarskim velika{em u Sremu. Tako misli i [i{i} koji je u svojoj “Povijesti” na str. 482. nap. 36. pribrao sve podatke i stru~nu literaturu o Sermu.” (str. IX) Slu`e}i se Dukqaninovim spisom, a znaju}i za wegovu krajwu nepouzdanost, Ra~ki ~ak i dukqanskog vladara Vojislava naziva Stjepanom Dobroslavom Vojislavom, mada je Dobroslav bio sin Dragomirov. “Sklon razmi{qawu i rekonstrukciji doga|aja i onde gde nema nikakvih podataka, Ra~ki tvrdi da ima veze izme|u ustanka Petra Deqana i ustanka Stevana Vojislava. On ~ak misli da su se oni i li~no poznali u Carigradu.” (str. X) Krajwe je problemati~no i to {to Ra~ki svoje spise temeqi i na krajwe nepouzdanim podacima gori~kog |akona Ivana, koji je “ne samo pozni pisac XIV veka, nego je i hotimi~no izvrtao doga|aje, kako je to dokazao Klai} 1874. u studiji o Ivanu \akonu... Poku{aj hrvatskog istorika Milana [uflaja, da rehabilitira Ivana Gori~kog, po mi{qewu [i{i}a, nije uspeo... Ali je Ra~ki... ostao i daqe pri mi{qewu da je \akon Ivan pouzdan izvor i za mnogo ranije epohe od one, u kojoj je `iveo. Nije onda ~udno {to Ra~ki na str. 142. ka`e da je hrvatski kraq Kre{imir II ili boqe III, 1030. dobio od ugarskog kraqa Sv. Stevana Slavoniju izme|u Save i Drave kao nagradu {to je ugarskoga kraqa pomagao u wegovoj borbi sa nema~kim vladaocem Konradom II. Tu je vest uzeo on iz Ivana Gori~kog, koji je prvi poku{ao da rasvetli odnos Slavonije prema Ugarskoj za doba hrvatske narodne dinastije.” (str. X-XI) Ove izmi{qene podatke Ra~ki je tretirao kao istinite i pouzdane da bi potkrepio iskonstruisanu tezu o bliskosti Slavonije, koju bez ikakvog upori{ta u ~iwenicama naziva Posavskom Hrvatskom, i Hrvatske. “Ra~kom je, daqe, mnogo stalo da doka`e kako su hrvatski kraqevi dugo vremena bili gospodari dalmatinskih primorskih gradova.” (str. XI). Pri tom se poziva na spis mleta~kog hroni~ara iz ~etrnaestog veka Andriju Dandola, 546

koji je pisao da je po~etkom jedanaestog veka hrvatski kraq Kre{imir II ili III uznemiravao dalmatinske gradove, prvenstveno Zadar. “Sem pomenute neodre|ene bele{ke u poznoga Dandola, za tu tvrdwu nema nikakvih drugih dokaza. Oprezni i kriti~ni [i{i}, istina, nema snage da ostavi neiskori{}enu ovu vest Dandola iz polovine XIV veka, ali zato ne tvrdi kategori~ki, kao Ra~ki, da je Kre{imir III na po~etku druge decenije osvojio Dalmaciju... Me|utim, [i{i}, kao i Ra~ki, uzima na osnovu mutne i unaka`ene bele{ke Lupa Protospatara i Barijske hronike o deportirawu u Carigrad patricijke Cismiga ili Kosmica (tobo`e korumpirano od Kre{imira) da je Kre{imir III napao posle 1024. na dalmatinske primorske gradove, {to je izazvalo akciju vizantijske flote pod komandom stratega Longobardije Bugijana ili boqe Bojoana. Ali, na kraju krajeva, i [i{i} (Povijest, 490.) ka`e da kraqu Kre{imiru III nije po{lo za rukom da stalno pot~ini svojoj vlasti dalmatinske gradove.” (str. XII) Na osnovu pukih naga|awa Ra~ki obra|uje vladavinu hrvatskog kraqa Stjepana, sina Kre{imira III Surowe, za koga tvrdi da je zajedno sa ma|arskim kraqem Petrom Mle~i}em napao Zadar. [i{i} se s tim sla`e, pa tvrdi da je tom prilikom Zadar i pao, ali da je ubrzo vra}en pod vizantijsku vlast. “Ali, i pored najboqe voqe, ne bismo se mogli slo`iti sa [i{i}em da zajedni~ka akcija hrvatskog kraqa Stevana I i ma|arskog kraqa Petra Mle~i}a nesumwivo svedo~i da je hrvatska kraqevina grani~ila sa Ugarskom i da je, prema tome, prostrana teritorija izme|u Save i Drave bila pod vla{}u hrvatskoga kraqa Stevana I.” (str. XIII) Povodom tvrdwi Frawe Ra~kog da je zbog vizantijske slabosti Petar Kre{imir IV uspeo da u~vrsti svoju vlast u Dalmaciji, Radoni} podse}a na sopstvenu studiju u kojoj je dokazao da su sve do kraja desetog veka dalmatinski gradovi ostali pod vizantijskom vla{}u. “Pri tom mi{qewu ostajem i danas, a za XI vek mislim da su vizantijski carevi mogli, mo`da, fakti~ki prepustiti dalmatinske gradove Petru Kre{imiru IV, ali su ipak oni formalno ostali gospodari tih gradova. Za to govori ta ~iwenica da se u ispravama dalmatinskih primorskih gradova, pored hrvatskoga kraqa, pomiwe i vizantijski car, pa ~ak i u jednoj poveqi iz g. 1070. u hrvatskom Ninu!” (str. XIII-XIV) Petrovi prethodnici su svakako imali mnogo mawi upliv u tim gradovima, ali i wegova vlast je bila vi{e simboli~na nego efektivna. To je pitawe jo{ nedovoqno istra`eno, ali Radoni} i ovde prime}uje “da je Ra~ki kraqu Petru Kre{imiru IV pripisao i takve ideje koje ovaj nije mogao imati kao i ostali, slabo prosve}eni vladari toga doba.” (str. XIV) Obra|uju}i period vladavine kraqa Zvonimira, Ra~ki, kako ispravno konstatuje Radoni}, “ne navodi nikakvih neposrednih dokaza” za svoju tvrdwu da je papa Grgur VII uticao “preko legata Gerarda, na izbor Zvonimira za kraqa da bi i Hrvatsku imao u kolu svojih saveznika protiv nema~kog cara Hajnriha IV.” (str. XV) Po{to se [i{i} jo{ intenzivnije bavio ovom problematikom, Radoni} opet kritikuje i wegovo stanovi{te iznose}i da “nije dovoqno pozivati se na Be~ku ilustrovanu hroniku iz druge polovine XIV veka kao dokaz da je Zvonimir, jo{ kao ban u drugoj polovini XI veka, za vlade Petra Kre{imira IV, upravqao zemqom izme|u Save i Drave. Rekao bih, daqe, da je isuvi{e smela pretpostavka [i{i}eva da je Zvonimir, 547

kao ban, iz Slavonije krenuo protiv kraqa Slavca u nameri da sa suha pomogne akciju normanskog kneza Amika... Nama se ~ini da bi ipak trebalo imati ja~ih dokaza za tvrdwu da je papa Grgur VII posredovao u Carigradu kod Cara Mihaila VII da se Dalmacija pripoji Hrvatskoj. Isto tako trebalo bi ja~e potkrepiti tvrdwu da je kraq Zvonimir sa papom Grgurom VII na~inio politi~ki savez kojim Hrvatsku nikako nije doveo u zavisan polo`aj prema papi.” (str. XV) Ozbiqne kriti~ke primedbe Jovan Radoni} iznosi i na studiju Frawe Ra~koga o bogumilima. Istorijski dokumenti, posebno papska pisma i drugi spisi na latinskom jeziku, koje je Ra~ki obilato koristio, “poti~u od protivnika verskih, od rimokatolika, te se wihovo kazivawe mora uzimati sa najve}om pa`wom i kritikom, tim pre {to se iz doma}ih izvora ne mogu izvu}i oni zakqu~ci koje izvodi Ra~ki kao vatren i u~en rimokatolik. Ra~ki se, istina, trudi da opravda Rimokatoli~ku crkvu {to nije birala sredstva pri suzbijawu jeresi, ali ipak, i pored najboqe voqe, nije uvek mogao ostati objektivan pri oceni izvora i tuma~ewu odnosa tzv. bosanskih patarena prema Rimskoj kuriji.” (str. XXIV) Ra~ki je, na primer, potpuno izmislio da su se patareni ra{irili i po Slavoniji, “koja je tobo`e nekada, za vreme narodne dinastije, spadala pod jurisdikciju ninskoga biskupa.” (str. XXIV-XXV) U istorijskoj nauci problem bosanskih bogumila jo{ nije u potpunosti apsolviran, ali doprinos Ra~kog svakako nije za potcewivawe. Radoni} posebno skre}e pa`wu na ~iwenicu da Ra~ki uporno zagovara tezu da bogumili nisu nikakva sekta “koja je postala otcepqewem od pravoslavne i rimokatoli~ke crkve. To je sekta ~iji je koren u dualizmu i paganskoj teozofiji. Ona je dakle van hri{}anstva, a hri{}ansku dogmu uzima utoliko, ukoliko se ona otvoreno ne protivi dualisti~kom shvatawu.” (str. XXIX) e) Rasprave Frawe Ra~kog o bogumilima pod kriti~kom lupom Vase Glu{ca Iz obiqa literature na tu temu, Radoni} izdvaja kwigu Vase Glu{ca “Sredwovekovna bosanska crkva”, kao autora koji ima sasvim suprotno mi{qewe od Ra~kog. “Dr Glu{ac podvrgao je detaqnoj kritici raspravu Ra~koga o bogomilima. On isti~e da je Ra~ki u prvom redu bio rimokatoli~ki sve}enik koji nije mogao da bude objektivan prema latinskim izvorima, pisanim od strane katoli~kih propovednika i progoniteqa jeresi. Po mi{qewu dra Glu{ca, papski inkvizitori podmetali su “bosanskoj crkvi” dogmati~ka verovawa pravih jeretika, zbog ~ega su wihovi spisi u pogledu “bosanske crkve” potpuno neistiniti. Na osnovu doma}ih izvora dr Glu{ac zakqu~uje da su uz tzv. “bosansku crkvu” pristajali kroz ceo sredwi vek svi bosanski vladari, sva vlastela, velika i mala, i celokupan narod, ali da je ta bosanska crkva po svom dogmati~nom verovawu bila pravoslavna.” (str. XXXIII) Posebno se velika rasprava po tom pitawu vodila povodom otkri}a izvornog dokumenta, testamenta gosta Radina, koji je uz sopstvene komentare i tendencioznu interpretaciju {tampao ]iro Truhelka. Protivno Truhelki, koji dr`i da je ovaj testament tako|e dokaz da je “crkva bosanska” bila 548

patarenska, dr Glu{ac tvrdi da je testament gosta Radina napisan u ~isto pravoslavnom duhu. Nadgrobni spomeni i crkvine, po mi{qewu Glu{ca, govore tako|e za to da je “bosanska crkva” bila pravoslavna, pa se ona posle dr`avne propasti utopila u Carigradskoj patrijar{iji. Glu{ac daqe pori~e da su pristalice “bosanske crkve” pre{le na islam. Takav prelaz niko i nikada nije zabele`io, a ako ga je i bilo, prelazili su na islam pravoslavni i katolici, pa i to u malom broju. [to se ti~e muslimana u Bosni i Hercegovini, oni nisu starosedeoci nego u velikom broju doseqenici iz drugih pokrajina, najvi{e ~inovnici iz Turske i muhayiri iz Ugarske, Slavonije, Dalmacije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Seobe Bosanaca i Hercegovaca u Dalmaciju i Hrvatsku od XV veka na daqe govore, po mi{qewu Glu{ca, u prilog wegova mi{qewa da su tobo`wi bosanski patareni bili pravoslavni... Mi{qewe Glu{ca ne mo`e se tako lako odbaciti. Ima detaqa koji govore za wegovu tezu, ali ima ih i takvih koji je obaraju. Ako bi bosanski patareni bili pravoslavni, na koji na~in onda da se protuma~i da ih srpski izvori prokliwu i govore o wihovom obra}awu u pravoslavqe...? ^itavo bogomilstvo u Bosni nije jo{ rasvetqeno potpuno. Daqe i podrobnije studije, a mo`da i eventualno novi nalasci, osvetli}e ovo zapleteno ali vrlo zna~ajno pitawe.” (str. XXXIV) `) Obrazac metodolo{kog postupka Frawe Ra~kog Frawo Ra~ki nije tako beskrupulozan falsifikator istorijskih ~iwenica kao, na primer, Dominik Mandi}. Tamo gde su fakti nesporni i dokumentovani on ih ne opovrgava nasilno, ali u svim slu~ajevima kad nema verodostojnih i proverenih istorijskih podataka o izvesnim ~iwenicama, on pu{ta ma{ti na voqu, pa neumorno konstrui{e. To vidimo i u kwizi o Ju`nim Slovenima i wihovoj borbi za dr`avnu nezavisnost. Ra~ki ne mo`e otvoreno da negira srpski karakter Zahumqa, Travunije, Dukqe i Neretqanske kne`evine, ali ga zato poku{ava neutralisati konstatacijom da su prve tri pod vrhovnom vla{}u srpskog velikog `upana, a ~etvrtu pre}utkuje. Za Bosnu pronalazi sasvim neutemeqenu formulaciju da je bila ~as srpska ~as hrvatska. To se sve jasno vidi u slede}em fragmentu: “Jo{ polovicom X vieka postojale su ~etiri `upanije ili kne`evine, na ime srbska, zahumska, trebiwska i dukqanska, stoje}e u dosta rahlom savezu, a `upani triju posqedwih priznavali su vrhovnu vlast velikoga `upana srbskoga. Ove `upanije prostirale su se uglavnom izme|u Ibra i Jadranskoga mora, kojega obale od iznad Bara do Cetine bijahu tada u wihovoj vlasti. Pram sjeveru prostirao se taj savez `upanija do Save, ali tako da pokrajina oko rieke Bosne bija{e sada srbska sada hrvatska. Ali ovaj savez stade se ve} u prvoj polovici X vieka slabiti: najprije odvrati se Zahumje, kojega `upan Mihajlo bje{e neprijateq bizantinskoj politici, on je drugovao s hrvatskim kraqem Tomislavom, volio je bugarskomu caru Simeonu, te ve} stoga okrenuo le|a srbskomu velikomu `upanu Petru, vjernomu vasalu carigradskoga dvora.” (str. 7.) Nigde u svojim spisima Ra~ki nije poku{ao da rastuma~i kako su to “drugovali” zahumski knez Mihailo Vi{evi} i hrvatski kraq Tomislav, ali on plasira taj izraz, pa ko se upeca. Poruka je jasna. Drugovala su “dva Hrvata”, a to {to je prethodno Zahumqe bilo pod vla{}u centralnog srp549

skog vladara stvar je samo trenutnih politi~kih okolnosti. Upravo to je obrazac metodolo{kog postupka Frawe Ra~koga i wegovog autoritetnog doprinosa hrvatskoj pamfletskoj istoriografiji. S jedne strane ulagao je nesumwivo ogromne intelektualne napore i upu{tao se u te`ak, mukotrpan i iscrpquju}i nau~no-istoriografski rad, a s druge u svakoj prilici davao odu{ka osnovnom politi~kom ciqu ne prezaju}i od krajwe pretencioznosti i tendencioznosti intelektualnih iskaza. Iako je svestan krajwe nepouzdanosti spisa popa Dukqanina, on se neprekidno na wih poziva, zaba{uruju}i ih neodre|enim nazivom “doma}eg qetopisa” ili “doma}eg qetopisca”, {to se vidi u produ`etku ovog odlomka: “A savez onaj upravo se razpane, kada Srbija do|e god. 971. s Bugarskom u vlast gr~ko-izto~ne carevine. Srbski veliki `upan tra`io je uto~i{te kod travuwskoga `upana; pomo}ju wegovom bude oslobo|en diel Ra{e; ali ni tadawe ni nastupiv{e okolnosti nisu vi{e prijale, da uzkrsne onaj savez i da mu se srbski veliki `upan metne na ~elo. Jer druga bugarska carevina zahvati sav izto~ni i jugozapadni diel srbske `upanije. Od ove samo kraj na Ra{i ostade pod svojim `upanom, koj stisnut izme|u silne Bugarske i obse`nijih `upanija dukqanske, zahumske i trebiwske nije mnogo utjecao u sudbinu srbskoga naroda. Doma}i qetopisac podmi}e Ra{ku pod vrhovnu vlast trebiwske `upanije.” (str. 7.) Iako obiqe istorijskih dokaza spre~ava Ra~kog da negira srpski etni~ki karakter Dukqe, on bar paralelnim tretirawem “srpske” i “dukqanske” odrednice daje malo odu{ka svojim `eqama. U tom smislu formuli{e: “Sada mjesto potamwele srbske do|e do ugleda `upanija dukqanska, ... ili Zeta s Podgorjem. Ona je zapremala uglavnom podru~je rieka Zete i Mora~e: te`i{te bija{e joj na Skadarskom jezeru; a grani~ila je na jugu s dra~kom pokrajinom bizantinskom, u koje su obsegu le`ali susjedni gradovi Bar, Qe{ i Olgun, s druge strane na sredwem Drinu s bugarskom dr`avom. Primorje od Kotorskoga zaqeva do Bara, a mo`ebiti osim ovoga grada i do Bojane, pripadalo je tako|er Dukqi ili Zeti. Zeti na zapad-sjeveru navode se sveudiq u doma}em qetopisu davne `upanije trebiwska i humska, koje su dopirale do onkraj Neretve, uz more od Kotorskoga zaqeva do Peqe{a~koga poluotoka; a dokle su dosizale na iztok u nutra{wu zemqu. Mo`e se jo{ te`je ustanoviti; sude} ipak po `upah, koje se ondje navode, rekli bismo, do gorwe Drine. Ove dvije `upanije, trebiwska i humska, bile su u ono doba ~esto sdru`ene pod jednom dr`avnom vlasti, kano {to to bija{e prema koncu X vieka pod `upanom Dragomirom.” (str. 7-8.) Koliko god ovde bio oprezan, po pitawu Neretve, Bosne, Slavonije i Srema, Ra~ki postaje beskrupulozan. “Sve {to je iza ovih srbskih `upanija”, kako nastavqa svoje izlagawe, “na sjevero-zapadnom okrajku balkanskoga poluotoka preostalo, bija{e sastavni diel hrvatske dr`ave. Jezgrom hrvatske kraqevine bjehu i sada `upe, koje se polovicom X vieka spomiwu i koje su se prostirale od rieke Cetine do Kupe s jedne i od Vrbasa do mora s druge strane. Ova starodavna jezgra hrvatske dr`ave privla~ila je te~ajem vremena druge susjedne ~esti, u kojih se bio prije razvio oseban `ivot. Tako nalazimo ve} prema koncu X vieka neretvansku `upu, koja se protezala ispod Cetine do Neretve, du` mora a u nutarwost k Duvnu, u tiesnom odno{aju s hrvatskom dr`avom, a ne{to kasnije postade ondje hrvatska `upa 550

“Morska”. Tiem je hrvatska kraqevina postala na jugu neposrednim susjedom trebiwskoj i zahumskoj `upaniji. Na iztoku onkraj Vrbasa pridru`i si hrvatska dr`ava Bosnu, i to od Kriesimira, Dr`islavova pred{astnika. Ova viest doma}ega qetopisca sla`e se s povjestnimi od druguda poznatimi okolnostmi one dobe; jer Bosna, koja se jo{ polovicom H vieka napomiwe u tiesnoj svezi sa Srbijom, ne dolazi vi{e, po{to je ova podpala, najprije (971.) pod bizantinsku vlast, onda oslabqena Bugarskom, u nikakav doticaj sa Srbijom. Ovu prikladnu sgodu imala je hrvatska dr`ava, da razmakne svoje izto~ne granice preko Vrbasa u podru~je rieke Bosne: a tim je ona postala ovdje susjedom bugarskoj dr`avi. S Bugarskom je Hrvatska grani~ila tako|er na u{}u Save, do~im Beograd bija{e bugarski, kako rekosmo, a Sriem hrvatski. A i zemqa me|u Dravom i Savom bje{e pod hrvatskom vla{}u bar od prve polovice X vieka, prem su se ondje u prvoj polovici sqede}ega veka, kano {to }emo vidjeti, narodni hrvatski i dr`avni ugarski interesi ~esto protivni~ki susretali. Sjevero-zapadne granice hrvatske dr`ave, u gorwoj Podravini i Posavini, postat }e nam jasnije, kada povedemo rie~ o odno{aju hrvatske dr`ave naprama Wema~koj. Ovo bijahu dr`avne osebine triju jugoslavenskih plemena koncem X i po~etkom XI stoqe}a i ove jim onda od prilike granice. Hrvatska kraqevina bija{e ve} salila u jednu dr`avnu cjelinu one dvie autonomne dr`ave, dalmatinsku i panonsku, od kojih je druga bila jedan viek prije zakva~ena wema~kom vla{}u; a okoristiv{i se raspadnu}em srbskoga saveza razmakla i daqe na iztok svoje me|e. Srbskomu narodu nije po{lo za rukom ve} u ono doba sastaviti onakovu dr`avnu tvorbu, pa~e razrie{iv{i i onako krhke sveze izme|u weko{wih autonomnih `upanija izlo`i se pogibeqi, da }e mu zemqi{te usvojiti ovdje bugarska ondje hrvatska dr`ava.” (str. 8-9.) I pored sve tendencioznosti, Ra~ki na vi{e mesta koristi izraz “srpske zemqe”, obuhvataju}i pod wim Ra{ku, Zetu, Hum i Travuniju, ali Bosnu tretira kao teritoriju u kojoj su srpsko-hrvatski interesi isprepletani, dok pre}utkuje etni~ki karakter Neretqanske kne`evine, insistiraju}i da je ona vrlo rano do{la u sastav Hrvatske. U studiji “Bogomili i patareni” Ra~ki potanko opisuje nastanak bogumilske jeresi i iznosi podatak da se ona pro{irila po Srbiji dok je Stevan Nemawa nije iskorenio. “Kwige bogomilske budu spaqene, na~elniku crkve jezik odrezan a onda u zato~i{te prognan, neki od bogomila na loma~u, drugi na izagnawe iz dr`ave odsu|eni, a svim imetak oduzet i me|u pravovjerne razdijeqen... Izagnanim iz Srbije bogomilom bija{e susjedna Bosna i Hum najbli`e uto~i{te. Iz Ra{e vodi u ovu zemqu najkra}i put; pa nam se zbiqa u wih pojavqa ova sekta na izmaku XII stoqe}a.” (str. 377-378.) To priznawe da su bogumili u Bosnu do{li iz nemawi}ke Srbije veoma je zna~ajno jer pobija bezo~nije hrvatske istoriografske falsifikatore. Kroz XIII vek “kruna ugarsko-hrvatske smatra{e Bosnu sveudiq kano zemqu svojoj vrhovnoj vlasti pod~iwenu; s toga se ban hrvatski Pavao [ubi}, knez bribirski, navodi u svih spomenicih hrvatskih gospodarom i banom Bosne, prem je ovom zemqom srbski kraq Stjepan Uro{ vi{e godina fakti~no vladao.” (str. 422.) Tolerisao je bogumile. 551

4. Prepiska [trosmajera i Ra~kog S obzirom da se [trosmajer nije ozbiqnije bavio pisawem politi~kih tekstova, a radovi Ra~kog su prili~no umiveni i ciqno oblikovani, da iz wih nije uvek mogu}e u celosti sagledati autorov izvorni stav o nekom pitawu, wihova sa~uvana privatna prepiska veoma je dragocena istorijska gra|a bez koje se ne mogu pouzdano prou~iti ideolo{ki pogledi najzna~ajnijih hrvatskih intelektualaca druge polovine devetnaestog veka. Prepisku je u pet obimnih tomova za {tampu priredio Ferdo [i{i}, uz napomenu da je redigovao i odstranio mawe delove pisama koji se ti~u iskqu~ivo privatnih i porodi~nih poslova. Kwige je u periodu od 1928. do 1933. godine u Zagrebu izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Nas, naravno, u toj ogromnoj gra|i interesuju samo oni fragmenti u kojima se obra|uje problematika srpsko-hrvatskih odnosa i stavovi Ra~kog i [trosmajera o srpskom narodu kao takvom. a) Jezuitska uvertira pokatoli~avawa Mo`emo videti ve} iz pisma [trosmajera Ra~kom, upu}enog iz \akova 15. decembra 1861. godine, kako se biskup `ali da su mu Srbi krivi {to mu je namesni{tvo ukinulo neka zna~ajna finansijska davawa i uporedo mu zadr`alo izvesne nov~ane obaveze, {to ocewuje kao stra{an udarac za wegovo semeni{te i wega li~no. On zapravo ne zna da li je to u~iweno na predsedni{tvu ili na plenarnoj sednici. “Ako je prvo, onda ni{t drugo nije, nego quta osveta. Ako je drugo, onda sam opazio, da se neke ruke po srpskih ruku sasvijem srpski, ili boqe reku} turski rje{avaju. Ima Srbina u namjes(ni{tvu), koji se gledaju i meni i crkvi kat(oli~koj) osvetiti, {to se ne}emo posrbiti.” (kwiga I, str. 7.) To namesni~ko ve}e je bilo tada{wa hrvatsko-slavonska vlada pod kontrolom bana, a nekad ga zovu i konzilijem, kao u [trosmajerovom pismu od 29. februara 1864., u kom se on `ali na pravnu regulativu u sferi prosvete. “Gdjekoji put take odluke dolaze u {kolskih stvarih, da bi ~ovjek mislio, da je sav konzilijum “srbi~eski”. Veliki `upan srijemski mora imati velikih prijateqa kod na{ega namjesni~koga vije}a. A vjerujte mi da ~ovjek ovdje nema energije i da se na{i Srbi u Srijemu ne boje, jao i u zao ~as katolicima! Ja mnijem, da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji.” (str. 21.) Dana 24. juna 1865. [trosmajer pomiwe predstoje}e sremske izbore: “Dakako da je bio me|u nami ~esto put razgovor o izborih u Srijemu, gdje Srbi `ele i u sredini samih katolika svoje qude izabrati. Dakako da sam ja rekao, da bi to za katolike sramota bila.” (str. 31.) Opet biskup 24. januara 1869. godine saop{tava Frawi Ra~kom: “Srpska vlada voli Mayare i Tursku nego sebe i nas... U Srbiji se misli, da je to korist Srbiji, {to smo mi utu~eni i nemo}ni. Koliko sqepo}e, koliko upravo bizantinske zlo}e i zavisti!” (str. 72.) S druge strane, [trosmajer i Ra~ki u svojoj internoj komunikaciji nisu se nimalo ustru~avali da o{trim re~ima kritikuju Rimsku kuriju i pona{awe pape Pija IX kadgod su smatrali da wihovi postupci u odnosu na slovenske narode nisu u saglasnosti sa 552

dugoro~nim i strate{kim interesima Rimokatoli~ke crkve. Wihovo posebno ogor~ewe izazvale su slede}e papine re~i, uperene protiv ruske oslobodila~ke i antiturske ratne akcije na Balkanu, izgovorene pri prijemu savojskih hodo~asnika 30. aprila 1877. godine: “Ovih dana, {tavi{e ba{ ovaj ~as, u kome govorim, velika heterodoksna sila stavqa na bojno poqe silne ~ete, provo|ene stra{nim topni{tvom, a to sve u svrhu, da kazni mo} pagansku, koju okrivquje, da je nepravedno ravnala, tla~e}i mnoge od svojih podlo`nika, koji ispovijedaju istu heterodoksnu vjeru. Boj je ve} zapo~eo, ali ja ne znam, koja }e od te dvije mo}i biti pobjediteqica. To samo dobro znam, da na jednoj od tih mo}i, koja se zove pravoslavna, a u stvari je {izmati~ka, te{ko po~iva ruka bo`anske pravde zbog `estoka progonstva, koje je od toliko i toliko godina protiv katolika zapo~elo, a nije jo{ prestalo.” (kwiga II, str. 105.) I [trosmajeru i Ra~kom je veoma stalo da nastup Rimokatoli~ke crkve prema pravoslavnim slovenskim narodima bude prijateqski i slatkore~iv, kako bi se oni {to pre privoleli na uniju i kasnije temeqito pokatoli~avawe. U tom smislu 28. marta 1878. [trosmajer pi{e Ra~kom kako je posebnim memorandumom savetovao “Svetu stolicu, ako mo`e u dana{wih okolnosti do kakvoga upliva do}i, da gleda, da bugarski knez bude katolik.” (str. 155.) Po tom pitawu, novi papa, Lav XIII mnogo promi{qenije se postavqao nego wegov prethodnik, pa Ra~ki u pismu od 5. aprila 1878. saop{tava [trosmajeru: Papina alokucija u~inila je na mene dobar utisak, osobito onime, {to je obi{la. I ton joj je druga~iji, negoli je bio onih pro{lih godina. Osobito sam se radovao ~itaju}i pismo papino na cara Rusije i toga odgovor. I ruski listovi pozdravi{e pismo papino. ^im minu isto~ni zamr{aji, bit }e hora, da se papinstvo i isto~no Slovenstvo, koje je sada Rusijom zastupano, pribli`e. A tuj mogli biste rimskoj stolici pomo}i mnogo. Stoga bit }e potrebito, da – bude li Bog dao zdravqa – budu}e zime bar koji mjesec sprovedete u Rimu.” (str. 165.) Kako Srbi, s vremena na vreme, ipak pokazuju da se ne daju podvesti rimskom papi, ina~e mirni Ra~ki, daje mesta odu{ku nagomilanom besu, pa 8. oktobra 1878. poru~uje iz Zagreba |akovi}kom biskupu: “Ovdje vam je na dnevnom redu serbofagija. U Srbih nazire se najopasniji elemenat na{oj budu}nosti. Pa taj vam duh ulazi ve} i u kwi`evnost.” (str. 185.) b) Izbor metoda za uni{tewe pravoslavqa Svoj stav prema isto~noj prozelitskoj akciji Rimokatoli~ke crkve i najprikladnijim metodama da se ona realizuje, Frawo Ra~ki je 1880. godine saop{tio ~lankom “Misli povodom okru`nice pape Lava XIII od 30. rujna”, objavqenim u “Obzoru”. Tu je iskqu~ivu krivicu za duboki hri{}anski raskol pripisao Grcima, a ~iwenicu da isto~ni slovenski narodi imaju svoje nacionalne crkve ocenio kao povoqnu okolnost za zbli`avawe i uniju sa Vatikanom. “Velika ve}ina slavenstva pripada isto~noj crkvi: Rusi, Bugari i Srbi skoro iskqu~ivo, do~im samo Poqaci, ^esi, Hrvati i Slovenci pripadaju zapadnoj rimokatoli~koj crkvi. A rimska stolica nije nikada zavrgla nade, nije se nikad odrekla inicijative u nastojawu oko ujediwewa obiju dijelova jedne kr{}anske crkve. Do zauze}a Carigrada zastupnikom 553

isto~ne crkve bija{e gr~ki `ivaq, bija{e pa~e jedinim skoro, a svakako glavnim zastupnikom. Gr~ki carevi i carigradski patrijarsi vodili su veliku rije~ u ime cijele isto~ne crkve. Stoga kano {to je odanle potekao raskol u crkvi, imaju}i svoj korijen vi{e u narodno-dr`avnih negoli u religioznih razmiricah, bilo je papam – kada god im se zgodno vidilo poku{ati, da se jedinstvo uspostavi – obra}ati se jedino na Carigrad. Pravoslavno slovenstvo igralo je u tom velikom pitawu, kojim se je kr{}anski svijet kroz vi{e stoqe}a bavio i zanimao, skoro nikakovu ili veoma podre|enu ulogu. Ni u Rimu ni u Carigradu nije se mnogo pitalo za mnijewe u Kijevu, Ohridu ili Skopqu, budu}i ondje uvjereni, da }e se ovdje pristati na sve, {to prvi zastupnici gr~stva i latianstva utana~e.” (str. 319.) U me|uvremenu se istorijska situacija bitno promenila. Kako Ra~ki zakqu~uje, “sada se je list okrenuo. Sada je slavenstvo, imenito Rusija, glavnim zastupnikom isto~ne crkve; ono slavenstvo, koje nije raskola u crkvi proizvelo, ve} ga od majke svoje duhovne, od Gr~ke ba{tinilo. Prem je Tur~in, zauzev{i Carigrad, postupice predao bio gr~komu patrijarhu nekadawe autonomne crkve carevine, da preko patrijarha uzmogne tim lagqe osujetiti svaki narodni pokret, to je upravo taj upliv Porte polagano rastvorio patrijarhat carigradski, od kojega su se postupice odijelili pojedini dijelovi, te je stoga vlast patrijarha carigradskoga ostala ograni~ena gotovo samo na gr~ki `ivaq turske dr`ave. Novi indi Rim (Carigrad) nije vi{e premac staromu Rimu. Ova potpuna i korenita promjena situacije u isto~noj crkvi dobro je poznata u starom Rimu – koji shva}aju}i va`nost slavenstva u tom religioznom, kao i u kulturnom pitawu uop}e – stao je sada na tu stranu obra}ati svoju pa`wu.” (str. 319.) Upravo zbog toga, odnosnom papinom enkciklikom obnavqa se kult Sv. ]irila i Metodija, koji se progla{avaju za op{tekatoli~ke svece, kao i afirmi{e wihovo svojevremeno uvo|ewe liturgije na slovenskom jeziku. Ra~ki smatra da bi narodni jezik sada trebalo {iroko uvesti i u zapadnoj crkvi, a kroz stalno zagovarawe ideje potpunog hri{}anskog jedinstva, ne dirati u autonomni karakter isto~nih pravoslavnih crkava jer je on srastao s wihovim nacionalnim bi}em. Iznose}i primere verske tolerancije na Balkanu u vreme Nemawi}a, Ra~ki tvrdi da do turskog vremena nema ni traga verskoj mr`wi izme|u rimokatolika i pravoslavaca. “Najugledniji dostojanstvenik propadaju}e gr~ke carevine, veliki admiral Luka Notaras, uskliknuo je u o~igled turske vojske pred Carigradom, kada se radilo o sporazumu sa Zapadom: da voli u gradu prijestolnom viditi turski turban negoli latinski {e{ir. A u tom se ve}ina gr~ke inteligencije, osobito sve}enstvo, slagala s tim gr~kim patriotom. Fanariotski biskupi, koji su pod Tur~inom zapremili balkanske zemqe, prenijeli su u we prije, dok su samosvojne bile, skoro nepoznati vjerski razdor. Stoqetne razmirice izme|u gr~stva i latinstva imao je primiti na svoja le|a nedu`ni slavenski narod. Nepovjerewe s jedne strane nije moglo drugo poroditi na drugoj strani negoli nepovjerewe, te se stalo grije{iti na obje strane. I Tur~in je doprinio svoje, da se ~lanovi jednoga naroda zbog vjere ~im vi{e mrze, jer mu tada bje{e gospodstvo osigurano. Pod sjenom qubavi nema ropstva.” (str. 322.) 554

Kako Ra~ki potpuno pre}utkuje sve zlo~ina~ke nasrtaje rimokatoli~kih misionara na pravoslavne Slovene, prvenstveno Srbe, a uste`e se da pomene i slovenske animozitete prema Vatikanu, na wegovom udaru ostaju samo Grci, a ~ak nijednom re~ju ne pomiwe Vizantiju koja je predstavqala Isto~no rimsko carstvo. Za sve krivi zapravo fanariote i wihovo {urovawe s Turcima. “Papina okru`nica prelazi preko ove `alosne periode. Ona uskrisuje spomen samo onih vremena, kada izme|u Zapada, poimenice rimske stolice i jugoslavenskih plemena, ne bija{e ni u vjerskih osje}ajih one pregrade, koja je ka{we stranom rukom podignuta. I pravo je, da se sje}a one davnije, a da ne spomiwe ove novije dobe. Kamo sre}e, da mo`emo tu dobu izbrisati iz povijesti na{e!... Zna~ilo bi bolest zaba{uriti, ranu kriti, kada se ne bi priznalo, da se i danas razlikost vjere i crkve u na{em narodu upotrebquje proti narodu samom. Ovim se oru`jem slu`e ~esto i oni, koji ina~e ne dr`e do nikakove vjere ni{ta. Ovo se oru`je o{tri i ondje, gdje bi vjerska pitawa imala ostati po strani. Mayar, kalvin, lutoran i katolik smiju slo`no vije}ati i raditi o boqku domovine, a kada se katoli~ki Hrvat i pravoslavni Srbin spremaju na isti posao, isti~e se opasnost, da bi se prvi mogao povla{iti, a drugi po{ok~iti. Ali bi li se mogao itko slu`iti tim oru`jem, da nema u nas vjerske surevwivosti, da vide, kako se katolik i pravoslavni, osobito pak sve}enstvo obiju crkava, u duhu prave kr{}anske sno{qivosti uzajamno paze, pa kako se tijem utire put, da se onaj nesporazumak po vremenu ukloni, koji nisu na{i oci posijali, nego nam ga strana ruka nametnula.” (str. 322-323.) Tezom da su Srbi i Hrvati jedan jedinstven narod, Iliri ili Jugosloveni, Gaj, Ra~ki i [trosmajer su prvo postigli da se mno{tvo slavonskih, a potom bosanskih, hercegova~kih i dalmatinskih Srba katolika uklopi u hrvatski nacionalni korpus, koji se radi toga odrekao ~akav{tine i kajkav{tine. Potom se insistira i na prevazila`ewu verskih razlika koje se vidi u postepenom priklawawu pravoslavaca uniji, u ime hri{}anskog jedinstva. “A papa misli, da }e se tim svim Slavenim odu`iti, ako wihovom prvom prosvjetiteqem iska`e najve}u ~ast, koju mo`e crkva iskazati, prenesav na cijelu katoli~ku crkvu {tovawe wihovo s dojako{wega u krilu slavenstva u`ega kruga, i ako ih osjegura svoje osobite qubavi u to doba, kada se slavensko pitawe u cijelom opsegu svojem rje{ava, kada isto~na slavenska plemena ulaze kano slobodni ~lanovi u evropsku zajednicu.” (str. 323.) Povodom te iste papine enciklike, [trosmajer pi{e Ra~kom 24. oktobra 1880. godine: “Vrlo ste dobro pisali o enciklici. Evo, sve je to od malo vrijednosti. Austrija i dinastija morala bi drugim posve putem po}i. Sto i sto razloga ima i dinastija i dr`ava, da nas ju`ne Slovene sve u jedno spoje, skupa sa Bosnom i Hercegovinom. To bi ovde na jugu barem jedini na~in bio podignuti hrvatsko-katoli~ki `ivaq; ostalo je sve krparija. Ovo pako poleg prepotencije Mayara i poleg trulosti, mrtvila i skrajne pokvarenosti hrvatskoga `ivqa, nikad ne bude, barem redovitim na~inom, a Bog ne bi pravo ~inio, da ni{tarijama pe~ene golube u grlo trpa.” (str. 324.) 555

v) Pozivi na unija}ewe i lobirawe za konkordat Uz to je [trosmajer svojom biskupskom enciklikom od 4. februara 1881. godine izri~ito pozvao pravoslavne Srbe na jedinstvo vere i crkve s katolicima, dakle na uniju. Povodom toga ga je `estoko napao karlova~ki prota Nikola Begovi}, a protino publikovano pismo [trosmajer je Ra~kome okvalifikovao kao “oholost, bahatost i ispraznost!... Budala! U glavi mu sigurno ni{t nije. [to se pako srca ti~e, to je opako.” (str. 392.) Istovremeno, posle velikih napora koje je ulo`io interveni{u}i kod Stojana Novakovi}a, nekih drugih uglednih Srba i kod srpske vlade da Srbija sklopi konkordat sa Vatikanom, [trosmajer se Ra~kom 26. novembra 1881. godine `ali posebno na ^edomiqa Mijatovi}a: “Na{i profesori u Biogradu pravi su slijepci. Ja ne mogu se dost natu`iti na Mijatovi}a. Ovoga qeta u Be~u i na putu bio je najprijazniji sa mnom. Molio me, da mu razlo`im na~in, kako bi stvar katoli~ku uredili. Ja sam sve to u~inio tako uqudnim na~inom, da ne mo`e boqe, a kad tamo, ja nikad ne dobih odgovora, a morao bi mi jedan moj izvorni spis natrag poslati. Poslije povratka iz Rima i opet sam ga molio da mi odgovori. I opet muk. Sad }u mu tre}i put pisati, da{to da }e biti uqudnim tonom, ali ujedno i tako odlu~nim, da }e ga – ako ima }udi – dugo boqeti. Kukavice su to siwe! Kad ~ovjek na to pomisli, onda bi zdvojio. Osobito ako mi je slutwa istinita, a po svoj prilici da }e biti. I boqi na{i qudi nose sama sebe na va{ar.” (str. 424.) Pismo Ra~kog od 14. maja 1882. godine ve} odi{e skepticizmom i rezignirano{}u u pogledu mogu}nosti skorog crkvenog ujediwewa. “Pojmqivo je, {to nastojawe pape Leona XIII ne nalazi odziva, pa~e nailazi na otpor u Rusiji. Obje stranke, koje se bore u Rusiji za mo}, nisu prijazne jedinstvu crkve: slavenofili ne ve} po svojem programu, u kojem pravoslavje zauzimqe prvo mjesto; zapadwaci ne, jer su indiferentni naprama crkvi. Svi napori ostat }e bez uspjeha, ako ne do|e milost bo`ija u pomo} i ne navrati prijazne doga|aje. Mi tako ostali Sloveni jesmo slabo oru|e u ruci Providnosti. Poqake, a i ^ehe, vaqa iskqu~iti iz kombinacije. Hrvatski pako narod jeste u okolnostih tako traqavih, tako prevla|uje korupcija, da se na w u tako zama{nom pitawu ne mo`e ni ra~unati. U Rimu kano da precjewuju silu na{u. K drugim okolnostima nepovoqnim sada dolazi i ta, da se i u na{e sve}enstvo (bar ovdje) uvla~i strahovita korupcija, koja se sa svih strana podupire u politi~ke svrhe. Na{e sve}enstvo npr. s malom iznimkom protivno je slavenskoj liturgiji, jer znade, da su joj i vlastodr{ci protivni, ili joj je malo do we stalo. Naprotiv, mr`wa Srba proti nam raste. U tih dakle okolnostih ona {aka qudi, koja shva}a uzvi{enost ideje o crkvenom jedinstvu, jest bez vojske i nemo}na; stoga mora se potegnuti u svoj u`i djelokrug, a ideju, za koju na{ narod nije dorastao, ostaviti Providnosti.” (kwiga III, str. 20.) Novi problem se pojavio, kako prime}uje Ra~ki, 17. jula, {to je u Zagrebu do{lo do velike agitacije protiv slovenske liturgije. “Nadbiskup je pisao tako|er u Rim osva|aju}i prijateqe slavenske liturgije s nagiwawa raskolu te pla{e}i, da }e katolici ovdje{wi pre}i k isto~noj crkvi, a ne pravoslavni ka katolicizmu.” (str. 28.) 556

Po{to su u~estala odbijaju}a reagovawa srpskih i ruskih crkvenih i intelektualnih krugova na rimokatoli~ki poziv da se prihvati unija, [trosmajer 20. marta 1883. godine poru~uje svom najbli`em prijatequ: “Da{to da ja tvrdim, da je fanatizam samomu obredu istinomu prisuditi pravu vjeru. Obredi i jedni i drugi su sveti, ko {to ja to i opet u svojoj okru`nici velim, ali budu} se Rusi, Rusini, Bugari itd. nikada svoga obreda odre}i ne }eju – a pravo imaju, da ne }eju – a s druge strane budu} se ^esi, Poqaci, Hrvati itd. ne }eju nigda odre}i svoga obreda, zar je neplemenito o tomu govoriti i raditi, da svaki pri svojemu ostanemo, ali da ujedno gledamo, ne bi l’ se u jedno moralno i juridi~no tijelo tako slo`ili, da nijedan ni{t od onoga, {to nam na srcu le`i, nikad i nikako ne izgubimo, nego da ono, {to imamo i od pamtivijeka ~uvamo, oplodimo i na prave svrhe i ovoga i onoga svijeta uporabimo? Rusi, osobito pako na{i Srbi, odbijaju od sebe ludo najve}e svoje prijateqe. Mo`e bit }e do}i i tomu vrijeme, da se to javno i bezdvojbeno doka`e.” (str. 60.) Dana 24. marta Ra~ki mu uzvra}a: “Skoro da je sada zaludan svaki posao oko izmirewa sa Srbi. Sada{wi razdor smatram bole{}u, koja mora svoju krizu pro}i. Najvi{e su krivi s jedne strane Novosa|ani s Mileti}em na ~elu, s druge na{i star~evi}ijanci. Novosa|ani, budu}i kod ku}e od Ma|ara pritisnuti, tra`e odu{ak kod nas; sada su ovamo prenesli svoju agitaciju. Sami ina~e bez vjere (Mileti} je rekao jednom, da je on pravoslavni ateista) tra`e svoje politi~ke svrhe pod pla{tom pravoslavne vjere. A ovaj se razdor zao{trio od okupacije Bosne, kojom su poreme}ene misli politike srpske. U Rusiji opet slavenofili, napose Aksakov, istovjetuju narodnu rusku politiku s pravoslavjem, prem se i u tom opa`a napredak na boqe.” (str. 61.) [trosmajer je svestan te{kih prilika u kojima je trenutno nemogu}e realizovati uniju, ali on od te namere uop{te ne odustaje jer je svestan da katoli~anstvo na drugi na~in nema {ansi da ozbiqnije prodre na pravoslavne slovenske prostore. “Katoli{tvo u zapadno-latinskoj formi ostat }e uvijek egzoti~na biqka na Istoku”, svestan je i Ra~ki, smatraju}i da “ovom istinom morao bi biti Rim skroz i skroz proniknut.” (str. 68.) Pored toga, biskup dodaje da “nemaju Rusi pravo, {to se barbarstvom srpskim zavesti daju. I jedni i drugi kleve}u najve}ega svoga prijateqa.” (str. 69.) Po{to je [trosmajer od 1851. imao biskupsku nadle`nost i nad svim katolicima u Srbiji, poslao je 1883. godine fratra Tondinija kao svog misionara, ali je wegov boravak u Srbiji bio vrlo lo{e primqen od vlasti i naroda. Ubrzo se morao vratiti, a biskup povodom toga 25. juna pi{e: “Tondini je `iv. Ja sam wega morao poslati, jer sam morao providiti, da se strani katolici, kojih na hiqade i hiqade sad u Srbiji ima, ispovijediti i pri~estiti itd. mogu. Barbarstvo je skrajno i nesnosqivost brutalna, to zamjeriti.” (str. 69.) U svakom slu~aju, taj problem velikog pravoslavnog nepoverewa prema Rimokatoli~koj crkvi ovde se obja{wava srpskim “varvarstvom”, dok su u ruskom slu~aju odgovorni Poqaci i wihov antiruski {ovinizam. Tako rezonuje i Ra~ki 16. marta 1884. godine: “[to Rusi goje toliko predrasuda ne toliko proti katolicizmu, koliko proti Svetoj stolici, mnogo su krivi Poqaci, preko kojih samo poznaju Rusi katoli~ku crkvu. Ta neprestana 557

trvewa izme|u oba plemena mnogo su kriva.” (str. 114.) Svi mogu biti krivi za hri{}anski raskol i nepoverewe, samo ne Rimokatoli~ka crkva, koja ga je prouzrokovala svojom neobuzdanom te`wom za dominacijom nad celim hri{}anskim svetom. g) Radost zbog srpskog poraza Stvari postepeno napreduju na poqu srpsko-hrvatskih antagonizama, s obzirom da su Srbi prili~no lako prozreli pozadinu ilirskih i jugoslovenskih parola, koja je u osnovi imala prozelitske te`we. I |akova~ki biskup je zato sve nervozniji, pa vernom prijatequ pi{e 10. aprila 1884. godine: “Narod nam je u vrlo opasnom polo`aju. Srbi su nam krvavi neprijateqi. Dobro je rekao – mislim Markovi} – da do~im se mi quto borimo prot Mayara, Srbin brat iza le|a na nas navaquje. Pak da bi to barem bilo wemu na uhar, nego bi mogao onaj grob, kog Srbi nama kopaju, ujedno i wih pokopati.” (str. 118-119.) Mada s jedne strane koristi svaku priliku da veli~a ruske intelektualce, koji su pokazali sklonost uniji, [trosmajer ne mo`e da suzdr`i bes kad ga javno napadnu i moskovske novine, pa 29. juna 1885. pi{e da je “posve nenaravno i znak skrajne blesavosti, da novine ruske tolikoga glasa pre`vakavaju, bquvotke, koje @idi i Srbi, koji ne vide daqe od nosa, sa najsmradnijih |ubri{ta kupe i Hrvatom katolikom u lice bacaju.” (str. 183.) Ina~e, i Ra~ki i [trosmajer samo Jevreje mrze vi{e od Srba i jo{ ru`nijim ih izrazima obasipaju, {to se vidi iz mnogih wihovih pisama. Sav radostan zbog srpskog poraza u ratu s Bugarskom, [trosmajer 29. novembra 1885. godine poru~uje Ra~kom: “Ne mogu vam re}i, koliko me veseli, da je pravedna stvar Bugara, pod za{titom bo`je Providnosti, pobijedila. Ruka je to bo`ija! Tako je potu~ena tu|a, slavjanstvu skroz naskroz protivna namisao. Tijem su i na{e namjere pobijedile. Ludi su Srbi mislili, kad satru pomo}u vje~itih neprijateqa slavjanstva dr`avnu ideju hrvatsku, pod kojom bratsku za{titu na|o{e i kroz stoqe}a je u`ivahu, i kad satru dobri bugarski narod – eto im gotovo Du{anovo carstvo! A sad Bog bi dao da progledaju: morali bi vidjeti, da grob, koji drugom kopaju, samima sebi najprvo pripravqaju. Uop}e, ta ideja uskrsnu}a Du{anovoga carstva luda je ideja i puka opsjena.” (str. 199.) Takav stav jo{ vi{e eksplicira 11. decembra: “Hvala Bogu, da su Bugari nadvladali. U wihovoj stvari nadvladalo je po{tewe, kr{}anski zakon i ~isto slavjanska stvar; u srpskoj stvari pobijeno je nepo{tewe skrajno, nemoralnost i mr`wa mayarska prot slavjanstvu. Pobjede bugarske su i na{e pobjede. Ruska politika i ruska diplomacija ne vrijedi ni pi{qiva boba.” (str. 201.) d) Uporno insistirawe na uniji Ma koliko puta da je bio razo~aran stavom pravoslavaca prema uporno nu|enoj uniji, [trosmajer ipak od tog nauma nikada ne odustaje. U svojoj enciklici od 18. januara 1891. godine on ponovo potencira da je jedan od osnovnih zadataka Rimokatoli~ke crkve “kao crkve bo`je, da sve one dijelove crkava, koje su se nesre}om vremena od prave crkve bo`ije razdvojile, u jedno opet skupi i onomu svetomu jedinstvu povrati, na koje smo svi po Isusu 558

Kristu i po svetom otajstvu otkupqewa pozvani i upu}eni. Budu}i pako da izme|u onoga, {to se je te~ajem vijekova od svete crkve i od wezinoga jedinstva odbilo i razdvojilo, skoro sama i jedino crkva isto~na ime crkve zaslu`uje, slijedi, da na posqedwu i vrhovnu svrhu i zada}u svete majke crkve spada, da se sa starom posestrimom svojom, crkvom isto~nom, izmiri i da ju u krilo svetoga bo`ijega jedinstva privede.” (kwiga IV, str. 245.) To “privo|ewe” pravoslavaca vekovima je preokupiralo rimokatoli~ku pa`wu, pa [trosmajer podse}a na stavove Lionskog i Florentinskog sabora, primere gr~kih i ukrajinskih unijata itd. “Srce, Bogu i Isusu Kristu privr`eno, otale sluti, da }e se jednom i jedna i druga ta crkva sa crkvom bo`ijom izmiriti i u svetom jedinstvu bez ikakvoga na svijetu u{trba zalog novoj svojoj snazi, novomu `ivotu i novoj slavi tra`iti. Ako mene slutwa srca moga ne vara, ovo }e se koncem ovoga stoqe}a ili u prvoj polovici drugoga, pod uplivom bo`ije providnosti i onih velikih doga|aja, koji se spremaju i koje Bog u ruci svojoj dr`i, zbiti i ispuniti, na ni~iju da{to na svijetu {tetu, nego na uhar i korist, kao {to se to tako uzvi{enoj i svetoj stvari pristoji, cijeloga roda qudskoga. Da je to pako svrha i zada}a svete majke crkve, ne mo`e biti ni najmawe dvojbe... Tko god pomisli, da je u svetom jedinstvu sva snaga, jakost, pobjeda i slava crkve, i tko ujedno na slabo stawe kr{}anstva i Svetoga evan|ewa i u Evropi i u Aziji pomisli, taj }e si i nehotice odmah re}i: Ah, da se sre}om nikad crkva isto~na od zapadne razdvojila nije!” (str. 245-246.) Nestanak gr~kog primata i vo|ewa glavne re~i u pravoslavqu i afirmacija slovenskih pravoslavnih crkava, po [trosmajerovom mi{qewu, otvara nove mogu}nosti postizawa jedinstva. “Danas je u poslu izmirewa i sjediwewa dviju crkva glavna rije~ sa Gr~ke o~evidno pre{la na veliki, mo}ni i slavni narod slavjanski, kojemu je promisao bo`ija o~evidno opredijelila zada}u, da u ime cijele isto~ne crkve sveto djelo izmirewa i zdru`ewa s crkvom zapadnom, koje Isusu Krstu toliko na srcu le`i i koje na bitnu du`nost crkve spada, izvede.” (str. 248.) Od svega {to je li~no na tom planu radio, [trosmajer isti~e da smatra najzna~ajnijim {to je “barem nekim povodom bio” da je Vladimir Solovjev, koga obasipa atributima “veleumni, veleu~eni i veleizvrsni”, napisao bro{uru kojom obrazla`e neophodnost pristupawa Ruske pravoslavne crkve uniji. Za wu |akovi~ki biskup tvrdi da je po wegovom “osvedo~ewu najboqe i najizvrsnije djelo, u kom se ~ista i sveta na~ela jedne svete, apostolske i sveop}e crkve na Rusiju i wezine okolnosti upravqaju i istoj u ime izmirewa i sjediwewa crkva na du{u stavqaju. Divnomu tomu djelu nema u cijeloj kwi`evnosti od po~etka razdvoja crkva pak do dana dana{weg premca. Djelo je to veliku pa`wu u u~enom svijetu pobudilo i ne}e jama~no danas sutra bez svojih plodova ostati... Poznato je, da u onaj ~as, kad je taj slavni narod vjeru Isusovu primio, nije bilo me|u crkvama razdvoja i razdora, da je, dakle, sveta vjera, koju je taj veliki narod poprimio, bila ~ista, neporo~na i ona ista sveta vjera, koju i mi svi katolici ispovijedamo, i da je Sveti Vladimir, pod kojim se je to dogodilo, svetac jedne i druge crkve.” (str. 248-249.) [trosmajer je 1891. godine ogor~en ve{}u o progonstvu kraqice Natalije iz Srbije, pa 20. maja pi{e Ra~kom: “To je zlo~in oskrvwenoga veli~an559

stva i bo`ijega i kraqevskoga... U sli~nih slu~ajevih opa`a se najboqe, {to je prava crkva, {to li pravi biskup i prava glava crkve. Da je u Srba prave crkve i pravoga biskupa, jedva bi se to dogodilo.” (str. 269.) Dodatno ogor~ewe kod wega izaziva pona{awe crnogorskog kneza Nikole, koga je na sve na~ine nastojao da privoli da prihvati konkordat. U pismu svome “bratu Frawi” od 19. januara 1893. `ali se: “Ne znam, znate l’, da je crnogorski knez izdao pjesni~ko djelo pod imenom “Pjesnik i vila”. To je djelo krasno, posve sli~no i prili~no “Gorskom vijencu”, jezik krasan, misli krasne, ~uvstva krasna. Djelo je to ko stvoreno, da srpski narod u srce dirne, da ga u oblake digne i na djela heroi~ka pod`e`e... Ali je u tom u djelu jo{ jedna mana, prije u crnogorskoga kneza nevi|ena, a ta je, da zbog Kosovske bitke i poraza Srbaqa na dva na tri mjesta kori Rim i svetu rimsku stolicu, kao i sav kr{}anski Zapad, Rimom zaveden. To je u peru crnogorskoga kneza ne{to posve novoga. Vi }ete da{to boqe znati od mene, da to biva bez ikoga histori~koga povoda i dokaza. To mr`wu prema Hrvatu u Srbima gori. Bit }e da je djelo samo u malo primjeraka tiskano. Ja bi knezu odgovorio i pohvalio djelo, ali zbog napadaja na Rim ne}u. Mislim, da se je s neke strane dao nahu{kati; ogromno protuslovqe sa samim sobom!” (str. 352-353.) Ra~ki mu odgovara 28. januara: “Va{e opaske na kne`ev pjesmotvor jesu temeqite. Odvi{e isti~e Srpstvo i pravoslavje. Upliv novosadski!” (str. 353.) Prepun je `alosti [trosmajer zbog procvetalog Srpstva u Dubrovniku, pa “bratu Frawi” jadikuje 13. juna: “Mi Hrvati, koji smo prvi izdavati po~eli dubrova~ke i dalmatinske pisce, mi smo se morali od prvoga po~etka cijeloj stvari na ~elo staviti i zna~aj joj hrvatski utisnuti. Sad, kad su to Srbi u~inili, sve {to mi u tom smislu u~inili budemo, bit }e samo sjena onoga sjaja, kojim se srpstvo u opreci prema hrvatstvu obasija. Sad svi mi, koji u Dubrovnik idemo, idemo vi{e zabave radi, nego kakve politi~ke demonstracije radi. Tako smo u svemu i sva~emu nezrela djeca... To je uzrok, da se na{i narodni zavodi, Akademija i Matica, uste`u u Dubrovnik putovati. Ja, iskreno velim, ne bi im ni mogao drugo svjetovati.” (str. 376.) |) Tri Nemca, ugaono kamewe ve{ta~ke hrvatske nacije Nije naodmet ovde napomenuti da i [trosmajerova pisma mnogim drugim li~nostima obiluju prozelitskim strastima i te`wama. Tako, ve} 23. juna 1849. godine, [trosmajer pi{e Andriji Torkvat Brli}u: “Ja dr`im, da i u crkvenom obziru Rusi prvi }eju biti, koji iz raskolni{tva u naru~aj Svete matere crkve povratit }eju se; prije sigurno nego na{i isto~ni Srbi.” (Josip Juraj [trosmajer: Dokumenti i korespondencija, kwiga prva, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1933., str. 45.) Paradoksalno, u istom ovom zborniku prepiske, wen prire|iva~ Ferdo [i{i} iznosi podatke o [trosmajerovom nema~kom poreklu, navode}i da je wegov deda Paul [trosmajer iz gorweaustrijskog Linca, kao narednik carske vojske, do{ao u Osijek. Dakle, i iz [i{i}evih istra`ivawa, rezultata do kojih je do{ao, mo`e se konstatovati da su tri hrvatizovana Nemca: Qudevit Gaj, Josip Juraj [trosmajer i Frawo Tu|man, ugaoni kamenovi, temeqci projektovawa ve{ta~ke hrvatske nacije, uz prethodno po{tapawe ilirstvom i jugoslovenstvom, {to je bila podloga [trosmajeru i Ra~kom da 560

prvo pohrvate Slavonce, a onda da se orijenti{u na Dalmatince, Bosance i Hercegovce, dokazuju}i da su svi srpski katolici “Hrvati”, a baziraju}i takvo nastojawe na tezi da su Srbi i Hrvati jedan i jedinstven narod.

5. Glavni kroatizator dalmatinskih Srba Mihovil Pavlinovi} Onaj veliki posao ve{ta~ke kroatizacije slavonskih Srba katolika, koji su uspe{no sproveli [trosmajer i Ra~ki sistematskom klerikalnom ideolo{kom indoktrinacijom, u Dalmaciji je obavio istaknuti rimokatoli~ki sve{tenik Mihovil Pavlinovi}. Ro|en je 1831. godine u Podgori, u Makarskom primorju, na podru~ju nekada{we srpske Neretqanske kne`evine ili Paganije, kako su je stranci nazivali. Po zavr{enom splitskom semeni{tu i zadarskoj bogosloviji, bio je `upnik u rodnom mestu. U wegovo vreme Dalmacija kao austrijska provincija obuhvatala je mnogo ve}i prostor, sve do Boke Kotorske, u odnosu na Dalmaciju, iz vremena postojawa hrvatske dr`ave, koja se prostirala izme|u reke Cetine i Zadra. Kao poslanik prvog dalmatinskog sabora 1861. godine, Pavlinovi} je u{ao u sukob sa italijana{ima, a sara|ivao sa srpskim politi~arima unutar Narodne stranke. Ubrzo po stupawu u kontakt sa Ra~kim i [trosmajerom, Pavlinovi} postaje vatreni zagovornik ujediwewa Dalmacije sa Banovinom Hrvatskom i Slavonijom i nametawa hrvatske nacionalne identifikacije dalmatinskih Srba katolika pod parolom potpunog srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva. Godine 1864. ~ak se pobratimio s pravoslavnim sve{tenikom i istaknutim pesnikom Jovanom Sunde~i}em. Me|utim, ubrzo je pokazao pravo lice ideologa hrvatskog nacionalnog ekskluzivizma i verske iskqu~ivosti, koje }e u kontinuitetu odr`avati u velikom broju politi~kih bro{ura sve do svoje smrti 1887. godine. Takvu tendenciju Pavlinovi} je iskazivao i kroz skupqawe narodnih pesama, poslovica, izraza i re~i, ali i sopstvenim pesmama, besedama i putopisima. Kroz sve svoje literarne poku{aje on se zapravo otvoreno postavqao kao politi~ki agitator i propagandista. a) Hrvatski nacionalni ekskluzivizam verni ~uvar rimokatoli~anstva Svoja izrazito klerikalna uverewa Mihovil Pavlinovi} je precizno izlo`io u bro{uri “O vjeri i politici” (“Narodni list”, Zadar 1885.), koja predstavqa polemi~ki pamflet kojim se autor obru{io na antiklerikalna stanovi{ta Dubrov~anina Nik{e Gradija. Pavlinovi} tvrdi da je bezumno razdvajati veru i politiku, idealizuje istorijsku ulogu Rimokatoli~ke crkve, a Francusku revoluciju osu|uje kao vrhunski izraz zlo~ina~ke prirode istrajavawa u neverni~kim zabludama. Rimokatoli~ku veru smatra jedinom pravom verom i wene dogme apsolutnom istinom, a u politi~koj delatnosti uporno insistira na konceptu istorijskog hrvatskog dr`avnog prava. Pavlinovi}eva osnovna poenta je da se verske razlike ne mogu prevazi}i za qubav imaginarnog jugoslovenstva, a da je hrvatski nacionalni ekskluzivizam veran ~uvar rimokatoli~anstva. Te na~elne stavove Pavlinovi} je petnaestak godina ranije u mnogo konkretnijoj formi izlo`io u “Besjedi svojim bira~ima” (“Narodni list”, Zadar 1897). Pritom podjednaku 561

netrpeqivost iskazuje prema protivnicima klerikalizma i potcewiva~ima zna~aja hrvatskog dr`avnog prava, koji nastoje da se politi~ki problemi re{avaju u okviru Dalmacije kao austrijske Cislajtanije, bez imalo `eqe da se za qubav ujediwavawa sa Hrvatskom i Slovenijom podrede ugarskoj kruni i pe{tanskom centru politi~ke mo}i. Kako s neskrivenom jetko{}u prime}uje Pavlinovi} tom prilikom, “misle neki da rodoqubno nije, jer to zgoqno hrvatstvo da zaudara katolicizmom, pa muti i srdi Srbe na{e sudr`avqane; da presijeca velike osnove i nade cjelokupnoga naroda hrvatskoga i srbskoga; da muti napredwake i liberalce; da prekrijeva jagodine qepoti toj smi{qenoj Jugoslaviji. Misle neki, da najkoristnije nije, jer da mi danas u Cislajtaniji boqe zakone imamo od zakona hrvatskih, boqu vladu od hrvatske vlade; da }emo sjutra s Ma|arima udariti na jade gore od dana{wih. Neki donapokon misle, da najpametnije nije, jer da je pravo to dr`avno pitawe snage i vremena; da smo rascijepani i nemo}ni da do prava do|emo; da i onako sjediwewe do}i }e i samo kad bude sazrijalo.” (str. 7.) b) Prividna verska tolerancija kao mamac za unija}ewe Srba U toj svojoj prvoj fazi politi~kog delovawa Pavlinovi} se jo{ nada da je mogu}e da se i pravoslavni Srbi priklone floskuli o hrvatskom dr`avnom pravu, nadaju}i se da bi tako mogli prvo postati deo hrvatskog politi~kog naroda, a kasnije biti pokatoli~eni. Dakle, po obrnutom redosledu u odnosu na dotada{wu istorijsku praksu. Zato je wegov predizborni govor i koncipiran kao propoved katoli~kog sve{tenika zabludeloj pastvi: “Ima, na`alost, u nas nerodoqubnih katolika, koji hri{}ane preziru, ne dr`e vjere u wima; potvaraju ih ru{tinom, izdajom; te se pla{e wima dr`ati sloge. Ima i nekih hri{}ana, koji u svakom napretku narodnom sawaju o napretku svoga pravoslavja i svoga imena; koji misle kad su hri{}ani, da moraju, ma bilo gdi, srbsku ideju gojiti; te wih muti pomiwawe narodno-dr`avnoga imena hrvatskoga. To su rane; ali su rane koje, kao {to ne vaqa vrije|ati, da se ne razjede, tako ne vaqa ih ni pretarivati, da se ne pozlede. [to je ve}a pogibel od nesporazuma i tajnih sumwi~ewa, koja truju bezazlene, zavode nedorasle, qubav ubijaju; to ve}a je na{a du`nost, da lukavu zlotvoru otmemo to ubojito ratilo, kojim nas sve najedanput mo`e sputiti. To mnogo la{wa du`nost, kad Bogu hvala, ima s jedne i s druge strane dosta qudi, koji su poznati sa svoga po{tewa i nesumwiva rodoqubja; qudi za koje djela jam~e da mrziti ne umidu, a znawe dokazuje, da ne mogu ne znati za povjestnicu znamenitoga dijela plemena svoga.” (str. 8.) Pavlinovi}ev govor ovde odi{e prividnom verskom tolerancijom u nadi da se ipak mo`e posti}i hri{}ansko crkveno jedinstvo, naravno priklawawem isto~nih crkava rimskom biskupu. Po wegovoj pridici, “qudi dakle, koji pojme katoli~anstvo, vaqa da jednom ustanu, te izrodim i zane{ewacim reku: hri{}ani, pravoslavni, gr~ko-isto~ne crkve, bili Hrvati bili Srbi, to su nam bra}a; jedno van|eqe dr`imo, jedna svetotajstva primamo, jedna nam se qubav u~i. Ako su nam razdijeqene crkve, nek na{a srca ne budu razdijeqena; u krijepostima se natje~imo; i Bogu se molimo da se primakne, narodu na spas, dan crkvenoga jedinstva. Dotle, ~uvajmo svi skladno, u narodnom i u dr`avnom `ivotu, na~elo kr{}ansko, a odbijajmo nevjerstvo, nehaj562

stvo, poganluk, koji ho}e da nam se u narod silimice ucijepe, i da mu otmu i ono {to mu Turci ne ote{e, vjeru. Dr`imo se tvrdo narodno-dr`avnoga jedinstva, bez kojega nema domovine, nema dr`ave, nema slobode, nema la{}ine nikomu do tu|inu. Ako su hri{}ani sad hrabreniji rad na{ega sklada, ne budi vas strah navale ni srbske ni ruske; pustite im da se slobode nau`ivaju u imenu i u slovu, u crkvi i na poqu; nek uvide da im je Hrvatska prava majka, da smo im mi prisna bra}a, bez kojih ne bi wim ostalo u ovoj zemqi nego staro poni`ewe, ili novo ropstvo. A vi, sqedbenici gr~ko-isto~ne crkve, koji znate razlu~iti vjeru od narodnosti, crkvu od dr`ave, otresito recite lu|acim i lukavcim: na stranu, djeco; daqe, bezna~ajnici, ne skrivajte se pod imena sveta. Nit vam je do pravoslavja, nit vam je do Srpstva; nego vam je do svoje sebi~nosti; vam je do la`isawa. Jak i napredan narod hrani jake i slobodne crkve; a nijednomu nema jakosti bez vlastite dr`ave. Dr`ava je na{a u na{oj domovini; domovina na{a jest Hrvatska; Hrvatska je jedno narodno-dr`avno tijelo, jednim vlastitim pravom i jednom vlastitom povijesti. Ova zemqa srbskoj je na domaku; susjeda i posestrima je, ali je ovo hrvatska. Hrvatstvo u povjesnoj dr`avi i vlastitoj zada}i ne smeta Srbstvu u narodu, po jeziku i po krvi, jednu: dr`avno hrvatstvo znajte da smeta, jako smeta, neprijateqem hrvatskoga i srbskoga narodnoga `ivota; hrvatstvo smeta neprijateqem na{e slobode.” (str. 8-9.) Kako se koncept hrvatskog dr`avnog prava u wegovoj krajwe iskonstruisanoj istorijskoj perspektivi pokazao najprimerenijim klerikalnim ideolozima za formirawe rimokatoli~kih prozelitskih ciqeva, oni bi da ubede pravoslavne Srbe da je to i za wih najprimereniji dr`avno-pravni okvir na austrougarskoj teritoriji. Pavlinovi} Srbima nudi i bratstvo, i solidarnost i potpuno jedinstvo, ali pod uslovom da prihvate hrvatske dr`avotvorne ambicije kao sopstvene. On i sunarodnike katolike poziva da ne budu verski iskqu~ivi i politi~ki kratkovidi, nego da tragaju za onim {to im je s pravoslavnim zajedni~ko, {to ih pribli`ava i spaja, kako bi se i na taj na~in doprinelo realizaciji hrvatskih politi~kih te`wi. “Prosvjedujem proti onim hri{}anim, Srbim, koji me sta{e mrko gledati i sumwi~avo svojim {aputati da sam fanatik postao, od kad sam stupio da odlu~nije branim pravo svoje i wihove hrvatske domovine; od kad me du`nost zovnu da branim tako nazore crkve katoli~ke, koji sudaraju s nazorima isto~ne crkve; i da prosvjedujem proti onim koji me glase jezuitom, jer, {tuju} tu|u, dr`im do svoje vjere; da prosvjedujem proti onim katolicim, koji me krste ultramontancem i papistom, jer mislim da niko ne mo`e biti katolik mimo rimskog pape; da prosvjedujem proti onim liberalcem, koji misle da mo`e biti ~estita naroda bez vjere, slobode bez }udore|a, dr`ave bez vjerozakona; koji nepoznavaju} potrebe niti li srce naroda svoga, name}u mu se zastupnici slova, da mu budu krvnici duha.” (str. 10.) Prividno propovedaju}i versku toleranciju on bi da nametne katoli~ka verska na~ela kao zajedni~ka. Zagovaraju}i saradwu i jedinstvo sa pravoslavnim Srbima on bi da ih upregne u realizaciju proklamovanog hrvatskog dr`avnog prava. U tom smislu isti~e: “Ja sam vjerom katolik; al’ mi s toga nije ni u miso i~ije vjere vrije|ati, niti u politiku upli}ivati ~isto vjer563

ska pitawa. Ja sam plemenom Hrvat; al’ ne kanim s toga svijet hrvatiti. To su moja vlastita osvjedo~ewa, koja su potpuno mirna uz jednako tvrda osvjedo~ewa svakog ~estitoga hri{}anina Srbina, kad na javnom poqu svi slo`no radimo za dr`avno pravo hrvatske na{e domovine, kad u pitawih vjersko-zadru`nih radimo za kr{}anska zajedni~ka na~ela.” (str. 10-11.) Ovu priliku Mihovil Pavlinovi} koristi da odbaci sve prigovore koje mu kriti~ari upu}uju zbog klerikalisti~kih nastupa u politi~kom `ivotu: “Ne mu~i me `eqa, da narodni sabor pretvorim u crkveni sabor ka’ {to bi neki htjeli da mi podmetnu; nego }u iskreno re}i, pla{i me misao, da bi rad moj i mojih sudrugova crkvewaka, najbrojnijih i najuspje{nijih narodnih radnika, pomogao da se dokopaju sabora qudi nikakve vjere; da sabor narodni postane izvor narodnoj vrtoglavici i vjerskomu nehaju; pla{i nas misao, da mi crkvewaci ne bi radili na protukr{}anske ciqeve.” (str. 11.) Deklari{u}i se kao Sloven i Jugosloven slobodarskog opredeqewa, on se ipak zakliwe na odanost svom “~estitom slobodnom izabranom kraqu” i odbacuje svako protivdr`avno rovarewe, jer, navodno, kroz tog – ugarskog kraqa “mi hrvatsku dr`avu imamo.” (str. 11.) Srbe i Hrvate, kao narod pocepan imenom i verom, Pavlinovi} poziva da zajedni~ki iza|u na poqe ustavne borbe kako bi se za{titila hrvatska dr`avnopravna tradicija. “Hrvatska na{a domovina, u ob}enitoj jagmi Nemca, Ma|ara, Tur~ina, Talijana, ta nas danas pozivqe, da branimo prava wezina, prava i slobode nas sviju koji izrodi nijesmo, koji majku zovemo: majko moja!, koji se Bogu molimo: O~e na{. Narode pocijepani, narode potla~eni, ustaj na ustavne borbe! Majka te zove, Hrvatska, domovina tvoja pla~e.” (str. 12.) Jedan od kqu~nih argumenata kojim Pavlinovi} potkrepquje zahtev za prikqu~ewe Dalmacije Hrvatskoj je i taj {to banska vlast tamo nije zapostavila Rimokatoli~ku crkvu, dok se u Cislajtaniji pod direktnom be~kom upravom sprovodi princip odvojenosti crkve od dr`ave. Zato ga jednostavno ne interesuje nikakav koncept dalmatinske samouprave niti autonoma{ki politi~ki program. Kroz poku{aj literarnog dijaloga katolika i pravoslavaca u svom “Razgovoru o slavenstvu, jugoslavenstvu i srbo-hrvatstvu” (“Narodni list”, Zadar 1876.), Pavlinovi} ulazi u polemiku sa srpskim nacionalnim ideolozima, posebno potenciraju}i sadr`aj “Povjestnice srpskog naroda” Danila Medakovi}a, objavqene u Novom Sadu 1851. godine. Najvi{e mu smeta konstatacija da je rimska crkva nanosila ogromnu {tetu srpskom imenu i narodnom napretku, pretvaraju}i pokatoli~ene Srbe u najve}e neprijateqe svoje pravoslavne bra}e. Dijalog otpo~iwe vrlo {irokom temom, ~iji je prvi rezultat konstatacija da sveslovenstvo nema realnih {ansi na uspeh jer ne postoji jedinstven slovenski jezik, ali mo`e da postane paravan za rusifikaciju mawih slovenskih naroda od strane najve}eg. Jugoslovenskoj ideji spo~itava da je prikrivena svesrpska i da joj je uzor nekada{we Du{anovo carstvo. Kroz usta jednog od u~esnika fiktivnog dijaloga Pavlinovi} se izja{wava da je pravi naziv za pravoslavnu crkvu vla{ka ili gr~ko-isto~na crkva. Neshvatqivo mu je kako bi se pravoslavni Srbi “zakonom zvali pravoslavni: jer tad svi drugi naravno cijenit je da su neslavni iliti po va{oj gramatici krivoslavni. Nu, budi re~eno bez zamjerke: {to biste vi kazali, 564

da se katolici nazovnu pravovjerci? Bi li ste ih vi tim imenom zvali? Jama~no ne biste; jer bi vam se ~inilo, da biste tim vi nekud priznavali, da ste vi krivovjerci. Vidi{, katolika svak mo`e zvati, bez svoga poni`ewa, katolikom; jer to ime ne ka`e nego ono {to biva, to jest, vjeru posvemnu, iliti po svem svijetu rasprostrawenu: kako i jest; jer ti }e{ na}i katolika u Evropi, u Aziji, u Americi, u Africi, u Oceaniji, u svakom kutu svijeta: a gr~ko-isto~nih (vosto~no pravoslavnih) nema nego nekojih naroda i po nekojih zemqah. Pa gle, ni dr`avni zakon ne dopu{ta, da koja vjera sebe naziva takim imenom, kojim bi se moglo nanijeti uvrede drugoj kojoj priznanoj vjeri. S toga je pametno odre|eno, da se vi pi{ete i zovete gr~ko-isto~waci, ko {to i jeste; jer se dr`ite crkve carigradske, gr~ke; a mi da se pi{emo rimokatolici, ko {to i jesmo; jer se dr`imo rimske crkve: pa mirno i jednim i drugim.” (str. 13.) v) Kritikovawe Srbije i idealizovawe Hrvatske Potom Pavlinovi} podse}a da su Dubrov~ani od davnina pravoslavne nazivali Vlasima, a Dalmatinci grka}ima, {to se vremenom promenilo u hrka}i. Tvrde}i da su prilike u zami{qenim srpskim zemqama takve da se “ne}e vi{e ni tu|e pile posrbiti” (str. 15.), posebno ismejava zamisao da Srbija me|u ju`nim Slovenima odigra ulogu Pijemonta. Za Hrvate i Srbe ka`e da su narod “jedan te isti po krvi i po jeziku; ali nisu jedan po `ivotu du{evnome; nisu jedan povjestnicom i te`wom; nisu jedan narodno-dr`avnim pravom: u jednu rije~, Hrvati i Srbi ne imadu jedne iste narodne svijesti, ni jedne te`we.” (str. 20.) Kqu~ni problem jezika Pavlinovi} ne mo`e re{iti, pa poku{ava da ga zaobi|e, tvrde}i da je on samo vawsko obele`je narodnosti, a ne weno jezgro. Primat daje svesti. “Narodnosti u prvom redu ho}e se svijest iste zajednice; a tu svijest izva|a poglavito du{evna zajednica, kad dr`avnom, kad prosvjetnom, kad vjerozakonskom jednom te istom te`wom. Pa da ba{ i jest jezgra narodnosti u samu jeziku, ko {to nije, ne bi se opet misao narodna mogla prtiti u sve ostale misli. Nego, narodnost postavqena u temeqe uredbi naroda i kraqevina, vaqa da se slo`i s ostalim temeqima jednako pravednim, jednako svetim, bez kojih ne bi bilo reda u qudstvu... Da bismo mi Hrvati i Srbi, svi koliko nas je, i htili zbiqa da se ujedinimo, {to bi nam bilo raditi? Ili, da svi Srbi do|u pod kraqa hrvatskoga... Kad bi Srbi to i htili, Hrvati ne bi, mislim, nipo{to; jer taj prirast lako da bi ih izvrgao mnogoj pogibeli u slobodi i vjerskoj i ustavnoj. Ja ne}u da ponizujem Srbiju ni Srbe; ali }ete mi priznati, da ne bi po Hrvatsku osobita sre}a bila, kad bi se wezin sabor prepunio vrstom {to se ogr}e u biogradsku skup{tinu.” (str. 21-22.) Da bi tu opasnost {to plasti~nije predstavio, Pavlinovi} ukazuje na primer Srba koji `ive u Hrvatskoj. “Mo`e se kazati, da oni mal’ da ne gospoduju: tako se majstorski znadu posvuda proturivati. Dok, nema ti `rtve, sveca, ni zasluge, da iznese katolika u Srbiji ili u Crnoj Gori.” (str. 22.) Srbiji zamera {to spre~ava gradwu katoli~kih crkava na svojoj teritoriji, {to proziva papstvo i katolicizam kao najve}e neprijateqe srpskog naroda. “Ve}ina Hrvata katoli~anstvo dr`i pravom, jedino spasavaju}om vjerom. Hrvati, pu{taju} slobodu inovjercem, naosob bra}i svojoj isto~ne 565

crkve, nisu nijednoj vjeri pogibelni; dok slobodi wihove vjere i crkve katoli~ke bila bi velika pogibel, kad bi se Hrvati napustili u dr`avnu zajednicu, ve}inom nekatoli~ku.” (str. 23.) Katolici i pravoslavni, po Pavlinovi}evom mi{qewu, kao kr{}ani i hri{}ani, samo onda mogu `iveti u miru “da su svud u mawini hri{}ani, ili da svud vlada dr`avni zakon, kojeg nadahwiva vjerska sloboda, ko {to biva u Hrvatskoj, pa i u Boki.” (str. 23.) Sve u svemu, nije “mogu}e do}i do pravoga jedinstva bez iste svijesti i bez iste te`we. Usqed te istine, jasno se ka`e u odno{ajima izme|u Srbije i Hrvatske, Srbija ne bi nipo{to do{la pod krunu hrvatsku. A bi li zar Hrvatska pod Du{anovu krunu? Ni u snu.” (str. 23-24.) Razloge nepomirqivosti dve nacionalne ideologije Mihovil Pavlinovi} nagla{eno svodi na tezu prema kojoj “Hrvatska od pamtivijeka do danas ima svoju dr`avnu osobinu, ima svoje pravo, ima svoje du`nosti, ima svoju krunu i zakonite svoje vladare; ima zajednicu, ima misao, koje ne mo`e da se odre~e, a da prije ne uni{ti svoju svijest, izbri{e svoju povjestnicu, zaboravi svoje ime. Kad bi bilo mogu}e da to sve u~ini dana{wi nara{taj, i da pokida sve dr`avni~ke i dinasti~ke sveze, {to bi se tad dogodilo? Hrvatske bi dr`ave nestalo; hrvatsko bi se povijesno pravo utrnulo; ali ne bi nikad nestalo hrvatskoga naroda, koji bi rodio nara{taj, {to bi zubqom prirodnoga prava i misli hrvatske, tra`io me|e svojoj dr`avi, na temequ svoje vjerske i dr`avne slobode. Da bi i nestalo dr`ave hrvatske, tim ne bi Srbija postala drugo do prva susjeda pogibelna inoroda: jer je ludost i pomisliti, da bi se buna Hrvatske na pravo svojih kraqeva i na povjesne odno{aje s Austro-Ugarskom, mogla izvr}i na blagoslov po narod hrvatski; ili ga otrgnuti od obstoje}ih odno{aja, pa ga stopiti sa Srbijom.” (str. 24.) g) Neosnovane teorije o Bosni i u~e{}u Hrvata u Kosovskom boju Pitawe Bosne i Hercegovine je jedna od nepremostivih protivre~nosti srpske i hrvatske nacionalne ideologije. Pavlinovi} po wemu zauzima kategori~an i iskqu~iv stav, tvrde}i da je to nesumwivo hrvatska etni~ka i politi~ka teritorija: “Da je Bosna srbska, to vam nije~e povjesnica. Ta, {to ne prima mita, nit komu nosi hatora, zna da je do Drine od postawa bila vlast hrvatska. Starinska dioba `upana i bana u~inila da se i bani jednog dijela Bosne, ko {to posavski bani i bani dalmatinski, razmaknu u vlasti, pa se kad{to i trli izme|u sebe. Ali pravo kraqevine Hrvatske ostalo je nepovrije|eno. Ban bosanski bio je jedan izme|u sedam bana bira~a kraqa hrvatskoga. Kre{imir Veliki Bosnom je sam vladao. Hrvatsko pravo na Bosnu uzdr`alo se i pod ugarsko-hrvatskom krunom, i onda kad, s oslabqene primorske Hrvatske, u Bosni nastado{e osebiti kraqi. Ti kraqi uvjek, po vjerskim i politi~kim odno{ajima, stali su uz Hrvatsku, tako da svaki ozbiqniji doga|aj u Bosni, upleo je sa sobom Hrvatsku, i obratno. Eno Hrvoja bosanskoga u Splitu; eno Tvrtka; eno svih raspra s Ugarskom; eno bana Pavla [ubi}a do Skopqa i Ivan-planine bosanske; eno kraqice Katarine u Rimu; eno u Bosni bana Espergana (Auersperga), kojeg jo{ pjeva narodna pjesma; eno kneza Evgenija, kojeg jo{ danas klanci i mostovi uz Bosnu spomiwu, a pusta Zenica pogotovo pla~e. Eno bana Jela~i}a god. 1845. kod Podzvizda! A Srbija {ta ima u Bosni?” (str. 24-25.) 566

Pavlinovi}a mnogo ne interesuje istorijska istina, a dijalog komponuje ~isto pamfletski, tako da su dva glavna sagovornika “umni i zreli” Hrvat i mladi i nedozreli Srbin, pa Srbin iskqu~ivo izgovara parole dok Hrvat tobo`e trezveno i razlo`no odgovara. U tim odgovorima se izla`u sve izmi{qotine hrvatske romanti~arske istoriografije, koje su plasirali Ivan Kukuqevi} Sakcinski, Tadija Smi~iklas i Vjekoslav Klai}, poput one iz navodne Trpimirove poveqe iz 837. godine u kojoj stoji da je Slavonija kao hrvatska pokrajina u crkveno-organizacionom pogledu bila sastavni deo splitske mitropolije. Tvrdi se da je to bilo tako sve dok Metodije nije obnovio dowopanonsku mitropoliju u Sremu. Pored toga, po toj falsifikovanoj poveqi tvrdi se da su se od Cetine do Bara prostirale hrvatske `upe. I Pavlinovi} navodnoj kraqevini Hrvatskoj pripisuje da je ve} u devetom veku svoje ju`ne granice utvrdila na Crnom Drimu. “Vaqa znati, da jo{ za Lucija, tj. pro{loga vijeka, sva zemqa od Nina do Bara, izim Zadra i {est drugih otoka i mjestija, zvala se u narodu: Hrvatska (Kroacija). To svjedo~e sva ratna ugarska i mleta~ka izvje{}a, i sgodopisci pro{lih vjekova.” (str. 27.) Kqu~ni Pavlinovi}evi argumenti su spisi Popa Dukqanina i Andrije Dandola, ali je po wihovoj uobraziqi i cela Srbija, odnosno Ra{ka bila sastavni deo Hrvatske. U skladu s takvom falsifikatorskom megalomanijom, Pavlinovi} nipoda{tava celokupnu srpsku istoriju. Iznosi da “za Hrvatima do|o{e iz Zakarpatske Velike Hrvatske i Srbi, sa tri vo|e... Za Ra{iju, Zetu (Dukqu), Travuwu, tj. za zagorski dio rimske ju`ne Dalmacije, ... kwige starostavne kazat }e ti, da ka{we na to hrvatsko zemqi{te, Hrvati Srbe primi{e u za{titu od Bugara. Ipak je ostao do danas sve jednako hrvatski temeq u Popovu, te sve Primorjem dubrova~kim i kotorskim do Bara i do Skadra. U `upah zagorskih Romanije, Gora`de, Nevesiwe, za hrvatske dinastije, ostao je nepovrije|en odno{aj podani{tva zahumskih knezova prema hrvatskom vladaru, premda se od Carigrada navalice zakidalo i rasklimavalo... Kako su se pape slu`ili svjetovnim povlasticami, da unaprede katoli~ku misao, tako su se bizantinski carevi slu`ili vjerom i crkvom, da gone svoje bizantinske te`we. Odatle dva sustava Hrvate i Srbe razlu~i{e i svedo{e ih na dva razli~ita pravca... Konstantin, kazivaju} kako koncem IX vijeka Hrvati oslobodi{e Srbe od bugarskoga jarma, broji sve gradove srbske, pa ne zalazi u Bosnu. Dapa~e, broje} u bizantinske milostive darovine Srbam, i Zahumqe i Konavqe i Trebiwe, da bi ih tobo` dokazao podlo`nicim carstva ({to Hrvati nisu bili), on i ne spomiwe Bosne, koju ne bi o~ito bio propustio, da je ikako mogao. A kako bi, kad sam bizantinac Cedrenos jo{ XI vijeka zove Bo{wake narod hrvatski... Nije jo{ nikomu poznato, da bi Srbi bili stekli kakve zasluge u borbi proti Obrim, ili da bi oni drugo koje juna{tvo u~inili.” (str. 29-30.) Pun hvalospeva za stvarne i izmi{qene hrvatske pobede nad Bugarima i tvrde}i da Bosna nikada nije bila sastavni deo Srbije nego se oduvek s wom na Drini grani~ila, Pavlinovi} daqe veze pri~u do momenta kad je Vizantija savladala Bugare i wihovu zemqu osvojila. “U Bosnu ne taknu{e, jer ju jednako s ostalom Hrvatskom naslijedi Stjepan sin Kre{imira II. 567

Hilferding, razlikuju} pravo imenovanu Hrvatsku od wezinih banata Popova, Gacka, Zahumqa i Trebiwa, ispovijeda, da je `upa dukqanska (Zeta) bila jedina u primorju, {to je priznavala vrhovnu vlast velikih `upana srpskih.” (str. 32.) Za Pavlinovi}a je sasvim nesporno “da u starije doba nema spomena ni o pravoj samosvojnosti Srbije, nekmoli da bi govora bilo o kakvoj pripadnosti Bosne k woj.” (str. 33.) Ne pomiwu}i hrvatski poraz na Gvozdu nego predstavqaju}i kao osnovni razlog ~iwenicu da su Hrvati ostali bez kraqevske porodice i da su Arpadovci rodbinski vezani s wihovim posledwim kraqem, Pavlinovi} navodi kako je Hrvatska prihvatila ugarskog kraqa da bi sa~uvala “samostalnost i da utvrdi doma}i mir.” (str. 34.) I kako bi druga~ije; “Bosna stupi naravno skupa s Hrvatskom u isti dr`avni odno{aj.” (str. 34.) I od tada, navodno, “kraqi ugarsko-hrvatski, po starom obi~aju kraqa hrvatskih, u Bosni namjesti{e bane, da wom vladaju, pod vrhovni{tvom wihovim.” (str. 34-35.) Za Tvrtka Pavlinovi} ka`e da se “dao okruniti arhiepiskopom gr~ko-isto~nim u Mile{evu, poglavito iz namjere da lak{e poda se dobije Srbiju, ko tobo`wi nasqednik Nemawi}a; ko {to g. 1848. Jela~i} se prisegao patriharu Raja~i}u, ne bili za se lak{e dobio Vojvodinu.” (str. 36.) Za Hrvate Pavlinovi} tvrdi da su se borili i na Kosovu i u juna{tvu daleko prevazilazili srpske ratnike. “Turci tad bili jo{ prili~no daleko od wih, a Hrvati sami imali kod ku}e dosta neprilika. Ipak ~uv{i srbsku nevoqu, i ne obziru} se na se, s banom svojim pohiti{e na Kosovo, wih 30 hiqada. Ali, koja hvajda... kad truhlew i nesklad, crna izdaja Brankovi}eva, upropasti na{e mu~enike. Zna se, da Hrvati na Kosovu uzmako{e stopro tre}i dan, kad ve} bijahu krenuli u bijeg svi Srbi; a glas se prosuo o Brankovi}evoj izdaji.” (str. 37.) Busaju}i se u prsa navodnim hrvatskim juna{tvom u okviru ugarske vojske koja je 1463. ratovala u Bosni protiv Turaka, Pavlinovi} ovde iznosi jo{ jednu bajkovitu konstrukciju: “Kad se i{lo preko Drine, preko Ra{e (Lima) i preko Neretve, vojnici se ozlovoqili i stali se misliti: smijedu li oni po du{i, ka’ kr{}anski kri`ari, izbavqati gr~ko-isto~ne sqedbenike, te ih jo{ u svoju domovinu una{ati? Da umiri vojsku i ugarsku i hrvatsku, kraq zamoli papu da pismeno izjavi, kako i jest sve~ano izjavio: da im je od Boga prosto izbavqati iz turskih ruku sqedvenike gr~ko-isto~ne crkve, i k sebi ih primati, jer su i oni kr{}ani. Otud seobe u Srijem, u Liku i u Krbavu.” (str. 37-38.) Ispredaju}i daqe fantasti~nu pri~u imaginarnom sagovorniku, Pavlinovi} ka`e da “Srba starinom u Bosni nije bilo. Nego ih, na vi{e navrata... primili Hrvati k sebi, pa ih se rasulo po Bosni i po Hrvatskoj, premda mnogo mawe nego neki misle; jer nisu svi Srbi oni koji se dr`e isto~ne crkve. Zna{ bo, kako su IX vijeka neko vrijeme Hrvati priznavali pravomo}je carigradskog patrihara. Kako se Focijev raskol dogodio, ve}ina je Hrvata ostala uz rimsku crkvu; a opet neki, radi obreda, volili ostati uz isto~nu crkvu, ostaju} dakako, sve|er Hrvati, ko {to su i prije bili. To pak mije{awe Srpstva sa vjerom isto~nom iliti s pravoslavjem, to se ka{we dogodilo u Srbiji, po naviki bizantinskoj. U novije vrijeme, u to se upelo na sve na~ine, ne bil’ se kakotijem u Hrvatsku unijela srpska misao; 568

pa prosti Hrvati vosto~ne vjere uzimqu to ime srpsko, nametnuto kroz propovjed i nauk hristjanski, ko ime svojoj vjeri; a qudi koji razume, ako su po{teni, smiju se tomu vjerozakonskomu Srbstvu, ko glupoj bludwi zane{enih sawara. [arewaci, dakako, igraju se Srbstva na svoje osobne svrhe... Dakako, Srbin je Srbin; ali u srbskoj domovini, u srbskih dr`avnih me|ah.” (str. 45-46.) Na pitawe imaginarnog bokeqskog sagovornika, Pavlinovi} odgovara: “Ima vas, po krvi, i Hrvata i Srba; ali vi ste na dr`avnom zemqi{tu hrvatskom; pa ste s toga svi narodno-dr`avni Hrvati. Ta i za samog Du{ana Boka s Kotorom se priznavala kruni hrvatskoj! A da neki vas vole uz ime pravoslavno nadjenuti i srbsko, to vam ne}e nitko braniti, kad narodno-dr`avnomu imenu hrvatskomu ne budete podmetali, ko tobo` u supor, srbsko narodno-vjersko ime.” (str. 46.) Po{to se rasprava ponovo vra}a na bosansko pitawe, Pavlinovi} s prezirom govori o tamo{wim Srbima kao primitivnim ~obanima bez ikakve nacionalne svesti. Srpske trgovce interesuje samo novac i zarada, a Srbiju smatra vojni~ki suvi{e slabom da ovlada Bosnom i Hercegovinom. “Tur~in Bo{wak prvo }e se prisloniti Nijemcu, Latinu, paklu, nego Vlahu.” (str. 47.) I tamo{wi katolici radije pri`eqkuju austrijskog }esara nego srpskog kwaza, a za hrvatske pretenzije smatra pogodnijim geografske uslove. “Vidite li, kako je Hrvatska sa svih strana opasala Bosnu! I zemqi{te i ob}ewe i trgovina, sve ih ve`e nerazdru`ivo. Skoro svi hrvatski kotari na suhoj me|i dali bi se lako i naravski protegnuti i nadopuniti na Trebiwe, na Mostar, pa na Qubu{ki, na @upawac, na Livno; te preko Bi{}a i preko Novoga; tako, da Dalmacija turska (Hercegovina do Neretve) i Hrvatska turska (Bosna do Vrbasa) pripale bi, ko {to }e danas sutra pripasti vojni~ka granica, bez ikakve smetwe. Dapa~e, samo takim pro{irewem Dalmacija dobiva svoje lice i svoje naravno zale|e, a posavje hrvatsko, preko Bawe Luke i preko Jajca, ve`e se, ko {to je od pamtivjeka bilo vezano, s primorjem dalmatinskim. Qudi najprosvjetqeniji, fratri bosanski, po svoj Bosni rasijani, uplivni kod istih Turaka, nosioci su misli i uspomena hrvatskih. Sve to `ivo djeluje; sve to prite`e.” (str. 49.) Svestan da bi to bio jo{ ve}i teritorijalni zagrqaj nego za Srbiju, Pavlinovi} hrvatsko robovawe pod austrijskom krunom progla{ava kao vrlinu, prednost i dobrobit, pa veli: “Da sjutra osamqena Hrvatska uprti na svoja le|a svukoliku Bosnu, Hrvatska jo{ nestopqena do kraja s Vojni~kom krajinom, s osiroma{enom Dalmacijom, Hrvatska ne bi, bojim se, ni nov~anomu tro{ku, ni du{evnomu naporu sama odolila. Od pusto{i i divqa~i bosanske, i to turske, urediti pokrajinu evropejsku?! Nego, Bogu hvala, gdje je nesre}e, tu je i sre}e. Po{to je hrvatska zapala u svezu kraqevina i zemaqa habsburgske carevine, i mnoge i te{ke `rtve kroz vjekove toj zajednici prinila, ona danas, uz jamstvo da tu|in ne}e oteti wezinu starinu, ima u toj zajednici i to jamstvo, da }e joj ona, radi vlastite koristi, pripomo}i da se urede i pridignu zemqe, koje, uz obnovqeni `ivot i napredak Hrvatske, dodat }e `ivotne snage cijeloj carevini. Pa i to je, {to sam htio da ti ka`em... ni Ugarska ni Austrija, dok su `ive, nipo{to ne smidu dopustiti, da 569

se ikoja nova dr`ava razmakne na Bosnu; jer ta, ne samo po zemqi {to spada u okvir hrvatske kraqevine, nego i po svom polo`aju, lako da bi postala u tu|im rukam silnom prijetwom nezavisnosti gospodarskoj i dr`avnoj, svemu posavju i primorju hrvatskomu.” (str. 49.) Za razliku od tada{we Srbije koja je razmerno zaokru`ena i ima prirodan pravac {irewa prema jugu i jugoistoku, po Pavlinovi}evim re~ima, “bez Bosne i Hrvatska je od Kotora do Zemuna neprilika. Oko na zemqovid samo ti ka`e, da je Bosna dio Hrvatske. Za Bosnu je Hrvatska, a ne Srbija, svoju najplemenitiju krv za vjekova prolijevala.” (str. 50.) Negiraju}i da su Hrvati Srbima ve} oteli srpsko primorje, Srem i Slavoniju, pa da se sad spremaju da im otmu i Bosnu i Hercegovinu, Pavlinovi} nastavqa svoje teoretisawe: “Kad bi sve i bila, ko {to nije istina, da je Dalmacija srbsko primorje; da je Srijem i Slavonija, Srbija; pa se usprkos tomu utvrdila hrvatska kraqevina, i tamo danas mah otimqe hrvatska svijest, to bi ti bio tvrd dokaz, da je `iva i zdrava hrvatska misao i hrvatska te`wa: ko {to bi to bio lo{, veoma lo{ znak po du{evnu snagu Srbstva. Nego ja mislim da pametan Srbin pojmi danas ozbiqnost polo`aja srbskoga, i da sve razmetawe za Bosnom, sva vika na Hrvate nije nego puka igrarija, nebil’ ih se tko popla{io, i od svoga wim {to odstupio. Znak je `alosan po Srbstvo... {to ono, ne samo tjelesno pada u Ba~koj i u Banatu pred [vabam i Rumuwem; nego opada i tjelesno i du{evno u Staroj Srbiji pred Bugarom, pa i pred samim Arnautom. Dapa~e Srbstvo ima te{ka posla s rumuwstvom, s bugarstvom i s cincarstvom u samoj srbskoj kne`evini. A zna{, da ka{aq i potreba ne mogu se sakriti.” (str. 54.) d) Negirawe etni~kih vrednosti celokupnog srpskog naroda Po Pavlinovi}u, Srbi su nepopravqivi nasilnici i primitivci, koji se ne mogu tako lako povesti za modernim civilizacijskim uzorima. On je spreman, zdravo za gotovo, da prihvati za potpuno istinite sve izmi{qotine koje su srpski neprijateqi plasirali evropskoj javnosti o Srbima, ali i da sam sopstvenom ma{tom doprinese oboga}ewu tog repertoara. Potom slede nove pridike srpskom narodu: “Radite, radite, ko {to je Vuk radio: sabirajte blago narodno, rije~i, pjesme, predaje i mudrosti. Radite, ko {to je Vuk radio; pa ba{ i jeli hrvatske rije~i i pjesme, ko {to ih je on jio, misle} da }e tim pojest i Hrvate! Eto, siromahu starcu, nek mu je prosto, kad je ob}e na{e blago na svjetlost iznio! Radite, moja gospodo, ko {to Dani~i} radi: pobo`nom rukom prikupqajte stare uspomene, da se malko usvijestite; Sveto pismo u~ite da vjere ne gubite; na trijezno rasu|ivawe narod upu}ivajte, da mu du{evna snaga napregne, da velika djela izvi|a, koja }e vam sama podi}i Srbstvo. Boqa je, mnogo boqa, i mala koba, nego prazna torba. Pjevajte iz naroda, ko {to je pjevao Petrovi}. @ivite s narodom i za narod, ko {to `ivi knez Nikola; gonite Turke, kako ih gone Crnogorci. Tim, a ne hvastom, se razme}ati i batinom prijetiti; i tako mrznuti svakomu, koji vam nerazborne te`we iole upozna. Kreposnim radom a ne preotimawem, i stavqawem vike na Hrvate i srbqewem svakoga hri{}anina, vi }ete proslaviti 570

Srbstvo, da bude priznano bez podmite i bez nepovjerewa. Po{ten rad mo`e sam di}i Srbstvo, da ne{to zbiqa postane na jugu slovinskom.” (str. 56-57.) Za razliku od Srba, kojima negira etni~ke vrednosti i duhovne tradicije, za Hrvate Pavlinovi} pi{e da su oni ve} “popili svoju ~a{u naiskap; pa da su se i oni pameti dozvali. Hrvatom je o vratu poglaviti teg: ujediwewe cjelokupne Hrvatske, {irewe kr{}anske prosvjete, tvr|ewe vjerske i dr`avne slobode u istoku, da se otrese bizantinstva. Hrvatom je zasvjedo~iti narodnu samostalnost prama zapadu: da ga upute o vrijednosti juga slavinskoga na nove tvorbe u napretku ~ovje~anstva.” (str. 57.) Po pitawu srpskohrvatskih odnosa Pavlinovi} smatra da tu i nije potrebno neko posebno uskla|ivawe, pod uslovom da se Srbi striktno ne upli}u u ono na {to Hrvati pretenduju. “Srbi imadu svoju ku}u, a Hrvati svoju; da svak u svojoj ku}i iliti dr`avi radi, kako boqe zna; pa da }e tako lako skladovati. Hrvati svoju ku}u rede za se, a Srbi za se; pa u tom nema smetwe jednomu od drugoga. Ako }e svoje ogra|e razmicati, Srbi imaju svoje podvornice i obore i starine, kako rekosmo, a Hrvati svoje. [to }e se Srbi posvud pribijati uz Hrvate? Kao pravi junaci, nek se razmi~u u istok: oni imadu svoje glavne posle s Turcim, a po{togod i s Rumuwim, s Bugarim i s Arnautim. Hrvati opet imadu svoje s Ma|arim, a po{togod i s Turcim i s Talijanim i s Nijemcim. Srbinu vaqa da je, uz tjelesnu snagu, poglavito uzdawe sposobnost dr`avno i prirodno pravo. Hrvatu je, uz du{evnu snagu, veliki naslon povjesno pravo. Tko je neprijateq Srbu, ne mo`e da bude prijateq Hrvatu: ipak Hrvat se bori na jednu ruku, a Srb na drugu. Oba mogu raditi uporedo: ipak, ko {to bi bili smije{ni, kad bi radili jedan proti drugomu, tako bi bili nesvjesni, kad bi jednom brazdom radili... Naravno, kad se ka`e Hrvat i Srb, to se po sebi razumi, da je Hrvat oni koji `ivi u hrvatskoj dr`avi, a Srb onaj koji `ivi u srbskoj. Ta dva imena, Hrvat i Srb, vaqa svakako uzeti ka’ dva narodno-dr`avna imena; jer bi bio ina~e nesmisao uzet ih samo ko dva sgoqa narodna imena; po{to i Hrvati Srbi, po krvi i po jeziku tj. rodoslovno, jesu jedan te isti narod.” (str. 57-58.) Na pitawe da li uop{te ima Srba u hrvatskoj dr`avi, Mihovil Pavlinovi} kroz usta svog kvaziliterarnog junaka odgovara: “Srba ima u hrvatskoj trojednoj kraqevini, ima ih, ako }e{ po seobi ili po vjeri tobo` srbskoj; ali nema Srba u Hrvatskoj kao naroda razli~na od hrvatskog naroda: nema ga po domovini, nema ga po dr`avi; a po vjeri ne mo`e da ga bude.” (str. 58.) Po wemu, izjedna~avawe pravoslavnih sa Srbima vodi “na to, da cio narod srbski ostane bez svoje dr`ave, ili na to, da ostane bez crkve ili vjere. Ili, ili. Al’ prije svega vodi na to, da onaj tko nije hri{}anin, ne mo`e da se zove Srb; a svaki koji pripada crkvi isto~noj, bio Rus, bio Rumun, bio Francuz, morao bi da postane Srb.” (str. 58.) Na primedbu pretpostavqenog sagovornika, prema kojoj “svaki pravoslavni u trojednoj kraqevini, koji srpsku pravoslavnu veru ispoveda i srpski govori, taj je pravi Srbin”, Pavlinovi} odgovara retorskim pitawem: “A {to }ete vi re}i onim qudem, koji, ne dosi`u} bogoslovnih powatja tih novih vjerou~iteqa, nau~e istinabog u crkvi to ime srbsko; ali ka`u opet, da jesu Srbi naroda hrvatskoga i da hrvatski govore.” (str. 58.) 571

|) Nametawe hrvatskog nacionalnog imena Zaba{uruju}i problem ~akavskog jezika kao izvorno hrvatskog, koji uop{te nije u stawu da objasni, Pavlinovi} u nastavku poku{ava da predstavi da su Hrvati oduvek {tokavski zvali hrvatskim jezikom. “Srbski jezik i srbska tobo` vjera ne mogu da preokrenu ime jeziku i narodu, koji se po vlastitoj domovini i dr`avi zove, a govori jednako ko i Srbi. Gle, ime je hrvatsko tako postalo, i ostalo ime narodno-dr`avno u hrvatskoj trojednoj kraqevini... Ako nije Hrvatska hrvatskom, jer ima u woj ~etvrtina tobo` Srba tj. naroda istoga jezika, samo razli~ne vjere, kako da bude Srbija srbskom, kad ima u woj vi{e od ~etvrtine Rumuwa i Bugara, naroda, i poreklom i jezikom, razli~na od Srba?” (str. 59.) Na primedbu da su Dalmacija, Boka i Srem potpuno srpski, Pavlinovi} ukazuje da u Dalmaciji `ivi svega petina hri{}ana, a povodom Boke i Srema dodaje: “Ako vi iskreno priznajete dr`avno pravo hrvatsko, recimo trojedne kraqevine, vi priznajete i jedinstvo zemqi{ta te kraqevine. Vi znate vrlo dobro, da pojedini kotari u cjelokupnoj kraqevini ne mogu da imadu posebnog dr`avnog prava: kotari su sastavni dio dr`avne cjeline. Sve dakle va{e spomiwawe Boke i Srijema prava je politi~ka i narodna nesmislica. Vi Srbi sami sebe najboqe posijecate, kad u isto vrijeme, dok po va{em vjerozakonskom ra~unu, ve}ini trijuh ~etvrtina Hrvata ne biste dopustili narodno-dr`avno ime hrvatsko u Hrvatskoj, hotili biste nametnuti srbsko ime hrvatskoj `upaniji Srijemu, na temequ svoje jedva nadpolovi~ne ve}ine. Vi najboqe posijecate sami sebe, kad tre}ini Hrvata u kotaru bokeqskom, name}ete srbsko va{e ime, dok vi sedmina u hrvatskoj Dalmaciji (bez Boke) ne primate se imena narodno-dr`avnog hrvatskoga. Vidi{ li, kako je te{ko krivo sjediti, a pravo suditi!? Eto kamo vodi nerazbor i zane{enost!” (str. 60.) Ne spore}i da u Hrvatskoj `ive hri{}ani (koje dosledno razlikuje od kr{}ana, da bi zaobi{ao termine pravoslavni i katolici), Pavlinovi} i od onih Srba, za koje se precizno zna kad su se doselili u Hrvatsku, zahteva da se izja{wavaju kao Hrvati. “Svi znamo, kako su, od prvoga rata s Bugarima do zadwega s Turcima, Srbi uvijek bje`ali u Hrvatsku, i kao bra}a sve|er primqeni bili, i ko vlastita sirotiwa za{ti}eni. Ali je ne{to drugo, kad u Hrvatskoj Srb ho}e da usporedi svoje ime vjersko ili rodoslovno sa dr`avno-narodnim imenom hrvatskim. Eh, to {iba na stranu, koja nije hrvatska! Ina~e, na {to ta sumjesica? Na {to ta razlika dvaju imena jednoga naroda u jednoj domovini? Na {to to napoli~ewe? A {to je to hri{}anim da se u Hrvatskoj srbe?” (str. 61.) Privilegije srpskog crkveno-narodnog sabora smatra da imaju smisla samo u drugim delovima Ugarske. “Tamo su inojezi~ni narodi, od kojih se je red ograditi. U Ba~ku i u Banat Srbi su pod Leopoldom I doselili, i dobili osobitih povlastica, uz pravo da se povrate opet u staru domovinu, u Staru Srbiju, kad wu cesar oslobodi. Nego, ne razumim, koje ciqeve i koje osebine narodne i prosvjetne mo`e u Hrvatskoj imati istojezi~ni sudr`avqanin hrvatski. Tu, nit mu treba povlastica nit ograda. Kad Hrvati iz Turske primi{e uskoke, primi{e ih u svoje; i ti u Hrvatskoj na|o{e bra}e po vjeri i po jeziku. Vjera gr~ko-isto~na od stari572

na je slobodna u Hrvatskoj: jezik hrvatski jednak je jeziku srbskomu.” (str. 62.) Zato bi svi pravoslavci morali “biti u Hrvatskoj dobri Hrvati isto~ne crkve, ko {to bi wihova djeca bili dobri Talijani, ili dobri Francuzi, da su pribjegli u Italiju ili u Francusku.” (str. 62.) Prema tome, “Srbi, tj. sqedbenici gr~ko-isto~ne crkve, imadu svoje crkveno-narodne povlastice u Ugarskoj raznojezi~noj; ali te ne mogu, pri zdravoj pameti, da od Srba (hri{}ana) na~ine, u Hrvatskoj istorodnoj, oseban narod. Kad sudr`avqani i suplemenici Hrvata napiru na priznawe osobnega narodnoga imena, na temequ tobo` vlastite neke osebine i svijesti narodne, tad se name}e sumwa, da osebnim imenom narodnim, ho}e da se tjeraju te`we nehrvatske; te`we, koje bi napokon ciqale na ru{ewe ili na rastvarawe hrvatske domovine. I tad vjera i ime bile bi puke izlike za politi~ke ciqeve... Ja znam, da ima u Hrvatskoj sqedbenika gr~ko-isto~ne crkve, kojih se nekolica jednom u pradomovini zvala po rodu, pa se danas zove i po vjeri, Srb; ali priznati ne smim, da su ti hrvatski Srbi kakav osobit narod, sa kakvim osobitim pravom narodnim ili dr`avnim, koje bi pobijalo, ili se ne bi slagalo s pravom naroda i dr`ave hrvatske. Stoga ja te vjerske iliti geneti~ke Srbe u Hrvatskoj priznajem po narodu i domovini za qude istovjetne ostalim qudem Hrvatom, pa ih s toga i zovem sve jednim te istim narodno-dr`avnim imenom, Hrvati. Tako su od starine svi stanovnici Hrvatske uvjek zvani, i priznani ~isti i slavni Hrvati.” (str. 62-63.) Na pitawe kako bi se reagovalo ako se pravoslavni Srbi zainate pa dosledno sebe identifikuju i Srbima kao narodom i pravoslavnim po veroispovesti, Mihovil Pavlinovi} odgovara: “Hrvati nisu jo{ tako spali u svijesti svoga prava i svoga bi}a, da bi se bojali va{ega imena. Ali, ko {to nije razumno tra`iti od katolika, da on sam zove sqedbenike gr~ko-isto~ne crkve pravoslavnim, tako nije razumno tra`iti od Hrvata, da on u svojoj kraqevini zove drugim, tobo` narodnim, imenom qude s kojima mu je jedan jezik i jedna domovina: bra}u s kojom dijeli sve {togod ima, prava, slobode, slave dr`avne i narodne hrvatske... Prije dvaestak godina, `elila se, za qubav slogi, samo izjava, da ima i Srba u trojednoj kraqevini: tim da }e biti sve mirno. Po{to sqedbenikom isto~ne crkve ime srbsko od nekog vremena po~elo se nadjevati ko tobo` vjerozakonsko ime, pogodilo se i toj, prividno bezazlenoj, `eqi. Opet se ka{we za`elilo, da se prizna, da su Srbi s Hrvatima u trojednoj kraqevini ravnopravan narod. Po{to je stvar o~evidna, da u Hrvatskoj i oni koji se po~e{e zvati Srbi, isti su narod kao Hrvati, te ne mo`e ni biti me|u wima govora o narodnoj neravnopravnosti, u~inila se mnogim ~udnovata ta `eqa. Ipak, da bude mira i sloge, i toj se `eqi ugodilo. Nego ta ravnopravnost, koja nema predmeta, ako se ne radi i o razli~itih narodih, ta dr`avqanska ravnopravnost, koja u vjeri od pamtivijeka obstoji u Hrvatskoj, za~ela se u nekih glavah tako, kanda ve} ne bi smjelo ni{ta ~isto hrvatskoga postojati u Hrvatskoj. Dapa~e, ni ime hrvatskomu narodu ne bi se ~isto smjelo odsele spomiwati, bez tobo` povrede bratinske sloge sa narodom srbskim, koji ne bi vi{e ni `ivio u Hrvatskoj, nego u trojednoj kraqevini, ko u nekoj bezimenoj ku}i zajedni~koj. Tako ti je, moj gosparu; dokle prosi (prava) zlatna usta nosi; a kad vra}a (du`nosti), 573

ple}a obra}a. A nu, zbiqa, govorimo ko qudi. Ili su Srbi jedan narod sa Hrvatima, ili nisu. Ako su jedan te isti narod, ime hrvatsko, u dr`avi hrvatskoj, to je narodno-dr`avno ime, jednako Srba, ko {to Hrvata. Nisu li Srbi jedan narod s Hrvatima, tad, uprav tad, Hrvati ne mogu dopustiti da se prekrste u Srbo-Hrvate; jer bi tim prestali biti ono {to su, da postanu ne{to polutanskoga, pa mo`da i suvi{na.” (str. 63-64.) Tako tim pseudologi~kim spekulacijama Pavlinovi} dolazi do relativizovawa pitawa samog nacionalnog imena, implicite otkrivaju}i ideolo{ku su{tinu i ciqeve koji vrebaju iz pozadine. “Ne radi li se nego o imenu? Srbsko ime u hrvatskoj dr`avi vaqa da se pokloni imenu kraqevine, koja zajam~uje i Srbu i Hrvatu jednu te istu narodnost, jedan te isti jezik, jednu dr`avqansku i vjerozakonsku slobodu. Zar bi bila dokaz bratinske qubavi i domoqubqa sryba proti imenu hrvatskomu u hrvatskoj zemqi: sryba proti imenu koje ti ni{ta ne otimqe, a sve ti daje; dok se klawa{ duboko u Ma|arskoj imenu dr`avnomu ma|arskomu, koje ti ni{ta, do vjere, ne priznaje? ... Nepriznavawe dr`avnoga imena, {to ti pravo, narodnost, slobodu ozna~uje, pora|a sumwu da sve javno bratimqewe drugo nije, nego koprena potajnomu nastojawu o propasti Hrvatske... Ta novija nequbav prema svemu {to je hrvatsko, ta, da pravo re~emo, proti-hrvatska bjesno}a Hrvatu o~i otvara, da se jednom ubrani od zlotvora, opasnijega, jer doma{wijega, koji pod pla{tom vjerozakonskoga imena uvla~i se u prosti narod, da mu u du{i pod`i`e mr`wu na vlastiti rod, na krv svoju i na domovinu svoju... Ta nebratska pod`igawa, ta, vjerujte mi, najve}ma nagawaju prosvjetqenije Hrvate isto~ne crkve, da zamrze na to ime srbsko, koje bi kanilo da im razdere i otme slobodu i slavu hrvatske wihove domovine. Kad tad, vaqa da budemo na ~istu!” (str. 64-65.) Povodom inicijativa da se radi kompromisa, u ciqu sloge i jedinstva, prihvati odrednica “srpsko-hrvatski narod”, Pavlinovi} rezonuje: “Pravi Srbin, vjeruj mi, uvijek }e odbijati od sebe to polutansko ime, isto ka’ pravi Hrvat. To }e ti ime primiti samo oni la`i-srbi hrvatski, koji vjerozakonske mr`we ili nehrvatske te`we ne smidu da javno po Hrvatskoj isti~u; pa su zadovoqni da nas zapli}u u razvoju misli i svijesti hrvatske, i da u svijetu potkapaju ugled hrvatskomu narodu i hrvatskoj jedinstvenoj kraqevini. Primit }e vam ime hrvatsko-srbsko oni velikodu{ni rodoqubi, koji bi htjeli, da od `rtva hrvatskih, smijese meku, na koju bi navabili sve suplemenike Srbe van-hrvatske, da se skupa late rada o umi{qenoj nekoj zgradi, koja `alibo`e nema temeqa u `ivotu. Pa }e na hrvatstvo-srbstvo pristat i djeca, koja ve} po~e{e bu~iti, a ne po~e{e misliti i qude poznavati, a nekmoli za slobodu naroda raditi. Kad se baje, u o~i se gleda, moja gospodo. Gle, gdje si ti u kojem srbskom kraju ~uo, da bi se to ime srbsko-hrvatsko primilo?” (str. 65.) Za odrednicu “srpsko-hrvatski jezik” Pavlinovi} smatra da je “jo{ gr|a nesmisao. Dva naroda mogao bi opet kojekako u imenu slo`iti iz jednoga, po{to si ga, po turskoj nesmilici, razlu~io, broje} ime vjere u ime narodnosti. O tom prostodu{no i misle neki na{i prostaci. Ali dva jezika na~initi od jednoga te istoga jezika, pod vidom da ga slaga{ u neku cjelinu, to je ne~uvena stvar, mislim, i kod samih crnaca. Bratu i sudr`a574

vqaninu, pustiv srbsko ime, da se wim ponosi ko vjerozakonsko-narodnim imenom, dok sam uvidi svoju bludwu, mogu mu, da, pustiti da to ime nadije i svome jeziku. Ali da ja svoj hrvatski jezik nazovnem hrvatsko-srbskim jezikom, to je od mene pitati, ili da ispovijedam, da nemam vlastitoga jezika ili da mi je taj oplemewen i popravqen smjesom srbskoga jezika.” (str. 65-66.) Sve dok ne uspe Srbima nametnuti hrvatsko nacionalno ime i wihovom jeziku hrvatski naziv, Pavlinovi}, prividno “tolerantno”, ostavqa im na voqu da se oslovqavaju kako `ele. “Nazivawe jednoga jezika dvoma imenima suzna~nim (srbski iliti hrvatski) mo`e pro}i, jer imenu naroda dr`avno ime pridolazi i ozna~uje posebice dva skupa narodna, koja tim jezikom govore. Ali dva razli~na naziva jednoga istoga jezika slo`iti u jedan, to mi se ~ini gore, nego da mi tko ka`e: ja idem kruha – hleba, ili: di{em vazduh – zrak. To su besposlice, koje proizlaze iz neopravdane popustqivosti s jedne strane, a s druge opet iz one nehrvatske po`ude, nalik po`udi neprave majke, pri sudu Salamunovu... Ja te nazivne Srbo-hrvate niti {tujem, niti psujem. Ali nek od Hrvata ne pitaju, da ovi ne zovu ~isto hrvatskim jezik i narod svoj hrvatski. Hrvatom ne smetaju ni~iji nazivi; ali bi im smetale nehrvatske te`we, koje bi sama wihova nesvjestica donekle podupirala, kad bi se dali nasukati na daqe pustolovine. Svjestan Hrvat ima se ~uvati, da ne muti u glavi inozemaca na{e odno{aje, kako je dosad `alibo`e na {kodu Hrvatske toga mnogo bilo. Hrvatu se ~uvati od svakoga povla|ivawa urotnika, zanijekivaju} sama sebe i zava|aju} nezrelu svoju mlade`. Ima tu za Dalmaciju jo{ ve}e neprilike. Po{to posavski Hrvati svoj jezik zovu hrvatski, a Srbi u kne`evini i daqe srbski: kad Dalmatinci ka`u da im je jezik srbsko-hrvatski, tad tu|inci misle da je to neki tre}i jezik, koji nije ni hrvatski ni srbski, nego neka nedorasla smjesa, kojoj se ne smjedu dati prava naukovna jezika. Bar tako se ogovaraju visoko sjede}e Be~lije, kad im se pita narodni jezik u sredwe u~ione u Dalmaciji. Srbsko-hrvatski! To je {potwa.” (str. 66-67.) e) Optu`be na ra~un Srba zbog navodne kolaboracije sa austrougarskim vlastima Srbima Pavlinovi} u daqem izlagawu imputira da svojim insistirawem na nazivu narodnog jezika idu na ruku austrijskim vlastima, koje spre~avaju administrativno ujediwewe Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. “Neslanim primjesami povla|uju se urotnici. Ime hrvatskoga jezika u Dalmaciji ne miri{i cislajtanskoj vladi; ko {to joj ne miri{i na{a te`wa na sdru`ewe s Hrvatskom. Vladini poslova~i po uredih i po kasarnah napiwu se na sve na~ine, da bi i{~upali iz du{e puku svijest hrvatsku i ime hrvatsko, koje nosi u srdcu, u odijelu, u zemqi, a da mu ucijepe novoskovano ime, naroda dalmatinskoga. Naravno je da vladi u tom poma`u autonoma{i, koji znaju} da ne mogu puku bar pod o~i iznositi ime talijansko, podme}u mu dalmatisnko, tim uzdaju} se dvoje dobiti; jedno da na{ puk, ko tobo`wi Dalmatinac, pomisli da je razli~an od Hrvata, a drugo da ime dalmatinsko zaogrne jezik i narodnost talijansku, pa ilirsku, pa slavensku, pa srbo-hrvatsku, i jo{ koju, ~ega, po rabo{u te gospode, svega ima ko pqeve: ko {to wim ima Bokeza, Morlaka, Primorjana, Konavqana, Neretvana, Bodula, pasmine svake, 575

u po miliona du{a dalmatinskih!? To nijekawe ili bar pritajivawe hrvatstva dobro dolazi onim zane{ewakom, koji bi razlikom vjerozakona htili utisnuti puku svijest razlike narodnosti, pozvane da pod imenom srbskim raskroji hrvatsku kraqevinu u primorja i zagorja budu}ega Du{anova carstva. Na taj lijepak “srbo-hrvatska”, i vladin i autonoma{ki i veliko-srbski, na taj lijepak nasijedaju oni bezazleni Hrvati, koji sawaju o jedinstvenoj Jugoslaviji, nalik jedinstvenoj Italiji; pa oni, kojim su najve}a misa danas bira~ki glasovi, a za sutra{wi dan nek se misli tko bude `iv.” (str. 67.) Interese ta tri faktora koji uporedo, po wegovom mi{qewu, podupiru “srbo-hrvatstvo”, Pavlinovi} sagledava na slede}i na~in: “Srbo-hrvatstvo vladi cislajtanskoj dvostruko poma`e: jedno {to brka temeqe dr`avnomu hrvatstvu, a drugo, {to joj daje izgovore za nevr{ewe zakona o pravima narodnosti. Srbo-hrvatstvo autonoma{im poma`e: {to znadu da se uz to la{we mo`e podme}ati dalmatinstvo, koje je opet u puku ne{to starije, bar ko ime zemqe i pokrajine Dalmacije; pa se mo`e braniti boqe nasprama nepoznatomu i sumwivom imenu srbo-hrvatskomu. Ovo jo{ poma`e autonoma{im, da lak{e vi~u na na{ pismeni jezik i da opet sva{ta la`u o na{ih politi~kih te`wah. Srbo-hrvatstvo poma`e du{anovcim, kojim je zazubno da hrvatstvo napreduje; pa po{to ne smidu jo{ da iza|u na vidjelo nepoznatim Srbstvom, nastoje da ga, pod izlikom bratinske qubavi i sloge, udoma}e uz hrvatstvo; dok im zgoda naleti, da stupe na jav bez obrazine, i da doka`u, kako je suvi{no, kad i ne bi bilo ludo, dr`ati dva imena za jedan jediti narod i za jedan jediti jezik, koji bi bio, naravno, srbski. Zar da ne? Po{to za ime naroda i jezika srbskoga stoje svi Srbi u Srbiji i van Srbije, to, po osnovanom na~inu, vremenom bi imali stati i svi hri{}ani, dakle dobar dio samih Hrvata, dosqedno bi bilo, da pridjevak hrvatski, radi jednostavnijeg izgovora, otpao bi od imena i naroda i jezika: pa eto gotovo ono Vukovo: Srbi svi i svuda.” (str. 67-68.) `) Ekskluzivno hrvatstvo umesto ilirstva i jugoslovenstva Prenebregavaju}i sve objektivne sklonosti koje su wegove ideolo{ke prethodnike naterale da pose`u za ilirstvom i jugoslovenstvom, kako bi se afirmisalo hrvatstvo u zajednici sa Srpstvom i privoleli Srbi katolici da prihvate hrvatski nacionalni identitet, Pavlinovi} im sada, kad su ogromni posao obavili, zamera {to odmah, na po~etku nacionalne akcije, nisu krenuli putem ekskluzivnog hrvatstva. U tom smislu on insistira: “Da su se s prve Hrvati za put boqe pitali, ne bi se bili toliko naskitali po slavenstvu, po ilirstvu i po jugoslavenstvu. Bit’ }e{ opazio, osobito od postanka omladinske urote, kako kwi`evni hri{}ani, primaju} se van Srbije imena srbskoga, ne primaju se toliko vjerskoga naziva koliko te`we na Du{anovo carstvo, {to misle da }e im kroz ime uskrsnuti. Ali oni tu te`wu prostomu narodu name}u, ko i popovi, samo kroz vjerozakonske nazore, pa tim preokre}u stvari; te na koncu, kako gori vidismo, prosti narod uzimqe Srbstvo kao ~lanak vjere hri{}anske... Ba{ s toga dakle mi Hrvati, i katolici i hri{}ani, na vrijeme moramo biti oprezni, da takoj te`wi srbskoj ne pu{tamo odu{ka u Hrvatskoj, gdje nije ni~im opravdana, a ciqa da nas upropasti. Prosti narod, dakako, ne zna ni{ta o tom, {to se namjerava 576

bezazlenim imenom srbskim, da se izva|a kroz wegovu vjerozakonsku }ut. Narod ne vidi, kako naziv te vjere srbske, naperen je na to, da se on otu|i od brata svog inovjerca i da se odvrati od svoje domovine Hrvatske, da ju lak{e podmetne drugoj domovini, {to bi tobo` bila sla|a i uharnija wegovoj vjeri. A po{to je vjera bila od prozemana i biti }e na vijeke glavno kretalo najve}im narodnim osnovam, `rtvom i poduze}im, svjesnu Hrvatu se ~uvati, da svomu narodnomu imenu ne pridijeva imena koje u Hrvatskoj nema smisla, ako ne ozna~uje vjeru, i koje je kadro da Hrvatskoj otu|i lijep broj wezinih sinova sredstvom }uti i te`we vjerozakonske.” (str. 68-69.) z) Versko ispred nacionalnog ose}awa Potenciraju}i snagu verskog ose}awa kao dominantnu i u odnosu na nacionalni identitet, bilo da se izra`ava qubavqu ili mr`wom, Pavlinovi} ukazuje da transformacija verskog u nacionalno mo`e da pocepa narod dvaju vera. “Iz hri{}ana (dakle, pravoslavaca – nap. V. [.) Hrvata stvarati Srba po narodu, biva jednako ko napu}ivati ga na te`wu da se sa srbskim narodom dr`avno sdru`i. Ta je te`wa proti pravu, proti du`nostima, proti koristima du{evnim i tvarnim hrvatskoga naroda. Tu te`wu vaqa da svaki svjesni Hrvat odbija. Toj te`wi vaqa da se svaki katoli~ki Hrvat naosob, svom du{om suprotstavi. Ta te`wa i{la bi na prevrate, na najve}u narodnu propast. Ta je nepametna, nerodoqubna, nedu{evna, neizvediva. Evo ti s ~ega ne}u da budem Srbo-Hrvat, nego Hrvat, kakva me Bog stvorio i majka domovina odhranila.” (str. 69-70.) Ovde nastupa i momenat u kome Pavlinovi} plasira tezu o superiornosti rimokatoli~ke vere i wenoj maksimalnoj primerenosti hrvatskom nacionalnom bi}u. Kako isti~e, “ja katoli~anstvo spomiwem, ne s toga da bi vaqda imao kakve neprijateqne namjere proti bra}i druge vjere, nego ga spomiwem, samo da doka`em, kako, po{to ve}ina Hrvata ispovijeda vjeru katoli~ku, ta vjera wim pribavqa du{evno jedinstvo, blago skupocjeno, koje vaqa da ~uva svaki narod ko osobiti dar Bo`ji i kao jamstvo me|usobnoga mira i sklada.” (str. 70.) Za Srbe ka`e da im ne zamera zato {to pravoslavqe neguju i brane, “nego mi Srbam zamjeramo {to oni sad ho}e svud pravoslavju da podme}u Srbstvo, tako da ga smatraju poglavitim sredstvom srbqewa politi~koga; i na neku ruku to svoje pravoslavje dr`e sastavinom, neodru`enom ~esti svoje narodno-dr`avne osebine. Tim Srbi ne samo kvare i vrije|aju nezavisnost i ~ast svoje crkve i svoje vjere, nego od sebe odbijaju sve one, koji bi mo`da mogli biti po narodu i po dr`avi Srbi, a ne}e da budu po vjerozakonu. [ta vi{e, odbijaju od sebe i one susjede, koji u posjedu svoje narodno-dr`avne osebine, ne}e da ju `rtvuju pukoj krvnoj vezi, od straha nepovoqnih posqedica za svoju vjeru. Dapa~e, da spase svoju dr`avnu samostalnost i da obezbijede napredak svoje prosvjete i slobodu svoje vjere, prinu|eni su na neku ruku, da se oprezno ogra|uju proti susjedu i proti i srodniku, koji polugam vjere, ho}e da im raskopa jedinstvo naroda i dr`ave. To mi zamjeramo i toga se ~uvamo.” (str. 70-71.) Na re~ima, Pavlinovi} se zala`e za punu versku slobodu, ali ujedno tvrdi da su na na~elima te slobode od pamtiveka ure|ivani me|uverski odnosi i u Hrvatskoj i u svim drugim katoli~kim dr`avama. 577

“Da katolik zna biti sno{qiv, to je on dokazao i u Francuskoj i u Austriji i u samom Rimu. Glasine o {pawolskoj inkviziciji, o no}i Sv. Bartula, to su pojedini, osamqeni doga|aji sredwih vjekova, koje nije nikad crkva katoli~ka izvela, nego su izva|ale vlade, kad su sve dr`ave u poreme}ewu obstoje}ega jedinstva vjere smatrale poreme}ewe ob}ega mira; kad zakonici svih naroda dr`ahu, da uvredu vjerozakona vaqa pedipsati prije svake uvrede; kad su napokon dr`avnici i taj vjerski sud, ko svaki sud, zlorabili u svoje dr`avne svrhe. I u papinskoj dr`avi bilo je suda inkvizicije; ali nije bilo nesmiqa sudova Filipa {pawolskoga, koja su pape ukoravali i bla`ili. Ti sudovi nisu bili za nekatolike.” (str. 71.) Ubla`avaju}i tako stvarno stawe u katoli~kim zemqama, Pavlinovi} poku{ava izneti bilo kakve dokaze da je u nekatoli~kim bilo gore i da su rimokatolici ~esto sistematski progawani. Navodna zverstva Engleza, Rusa, Nemaca i [vajcaraca, po wemu, “`ivi su nam dokazi, ~emu bi nam se bilo nadati od srbske ve}ine. Hrvati vaqa da se ~uvaju srbo-hrvatstva, jer narodno Srbstvo istovjetuje se sa Srbstvom vjersko-narodnim; a ovo opet o~evidno te`i na to da se prometne u svijesti hrvatskih dr`avqana u Srbstvo vjersko-dr`avno iliti narodno-dr`avno. A narodno-dr`avno Srbstvo za Hrvata je samoubojstvo: ono ga li{ava prava na samostalnost dr`avnu; ono sa temeqa zakonitosti, u~uvane i utvr|ene stoqetnom borbom i `rtvom, baca ga na pusto poqe bune: ono ga izlaga sigurnoj propasti i du{evnoj i stvarnoj; ve}, ako se ne bi taj junak na svijet rodio, koji bi, gvozdenom toqagom, utukao ujedanput Tursku, opuhao austrijsku carevinu i cio ma|arski narod izbrisao sa lica zemqe... Razum vam ka`e, da Hrvati i Srbi, ako i jesu narod isti plemenom i jezikom, nisu ni jedne misli, ni jedne dr`ave, ni jednih prava, ni jednakih du`nosti; pa mi ve} ne mo`emo da te danas bri{emo, a da se sami ne kopamo i ne ubijamo. Razlika izme|u Srbstva i hrvatstva nije puka razlika rije~i. Tu su dvije povijesti, dvije dr`ave, dvije izuke, dva uqudstva, pa napokon dva zadru`no-dr`avna sustava. Te razlike, uza svu zajednicu krvi i jezika, nisu prividne: dioba od pamtivijeka nije bez stanovitih posqedica; osobni razvoj nije bez osebnosti. Hrvatstvo je u svojih razlikah, do zapada; Srbstvo je do istoka. Povijest se ne da pomrsiti: `ivoj osobi ho}e se vlastita `ivota. Te sve razlike, dakako, da se mogu nagoditi, i u vi{u zajednicu slo`iti; ali se to ne da vi{e u jedinicu natjerati, bez uni{tewa jedne ili druge strane.” (str. 72-73.) Da bi jo{ vi{e potkrepio tezu o nemogu}nosti potpunog srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva, Pavlinovi} nudi i dodatnu argumentaciju: “Osobito ime, koje mi spomiwe osobitu povijest, osobito zemqi{te, osobiti dr`avni bitak, to nije prazno ime; to se ime ne da, ko kakva haqina, po voqi izmijeniti, aja! Zadruga, {to je izvedena i odgojena s jedne, na najslobodnijem i najprostranijem zemqi{tu, na siwem moru; s druge, na poqu ustavne borbe, na~elima dr`avnoga prava evropejskoga, kroz jezik uqu|ene Evrope (latinski), kroz pojmove kr{}ansko-evropejske, tu zadrugu ne mo`e da se pomije{a i istovjetuje sa zadrugom, koju je Bizant oblijepio slavenosrbskim slovom, kalu|erstvom i dvorjanstvom; te turstvo pritisnulo, rasporilo, i u sami crkveni oblik stjeralo. Nauka je srbska po{la tragom 578

Dositejevim, toga raskalu|era prosvjetiteqa, po kadu volteranskom; pa vidimo da sami sve{tenici vole bogoslovne kwige lutorske, koje prije i la{we to~e pravoslavje isto~no nego katolicizam. Za svjetovne qude ka`u i preve} javna predavawa i |aci Velike {kole. I u Hrvata dosta zle nauke `alibo`e dopire kroz tu|a glasila, kwige i sveu~ili{ta; ali su te nauke mah otele u Srba, bez prigovora. Hrvat, bio on vjere koje ho}e{, napokon osje}a u du{i da nije Srb; ko {to Srb pobjesni, ako mu ka`e{ da je Hrvat. To mo`e biti `alosno, ali je istinito; a najgr|a je `alostiwa, politika koja snuje na neistini, na ne`ivotu.” (str. 73.) Po pitawu azbuke, Pavlinovi} smatra da su i }irilica i latinica podjednako slovenska pisma, ali prednost daje latinici. Kako “da primimo tu skrpqenu azbuku, kad smo uvjereni da }ete se je i vi (misli na Srbe – nap. V. [.) pro}i, kad se jednom osvjedo~ite da su slova puka ratila prosvjeti: pa {to jednostavnija, to zgodnija. ]irilica vam ne pro{iri Srbstva, ko {to vam ne obrani pravoslavja. Gle kako se i Nijemci otresaju goti~kih slova, tobo` narodnih!” (str. 74.) @alostan je, pri tome, {to Hrvati nisu ikavicu uzeli za kwi`evni izgovor. “Mi dobri~ine Hrvati najedanput odrekosmo se, za qubav sloge, ko {to na{ega imena, tako i na{e ikav{tine, koja skoro sama vlada na{om starom kwigom, i danas je u ve}ini na{ega puka od Osika do Visa. Bratja za neko vrijeme slijedi{e; pa kad vidi{e da u hrvatskoj kwizi mah otimqe pravopis po izgovoru dowo-hercegova~kom, kojeg je Vuk proglasio najqep{im, naj~i{}im srbskim izgovorom, bratja se stala izmicati; i, da se vaqda ne pomije{aju s Hrvatima, povuko{e se u {umadinsku ekavicu.” (str. 76.) Za srpske narodne pesme Pavlinovi} tvrdi da su onoliko srpske koliko i hrvatske. Po wegovom mi{qewu, nije dovoqno da budu samo srpske “s toga {to su ih Srbi prvi na svijet iznijeli. Ali pjesma nije djevojka, da tko prvi k djevojci, wegova djevojka. Pjesma je cijeloga naroda. Takozvane `enske pjesme, te posvuda pjevaju jednako i Hrvati i Srbi. A juna~ke pjesme sredwega vijeka, te su gotovo sve hrvatske, od usko~kih doba sewskih i kotarskih.” (str. 79.) Pavlinovi} je u stawu da ponudi obja{wewe i za ~iwenicu da te stare epske pesme opevaju srpske careve i knezove, a ni re~ju ne pomiwu nekada{we hrvatske vladare. Po wemu, “to je sasvim naravno. Gradivo, slike, pjesni{tvo narodno, to je staro kolik i narod. Kako se koji narodni doga|aj zbivao, tako se poglavito oko wega i savijala narodna pjesma. Hrvatsko staro juna~ko doba davno minulo; pa u hrvatskom `ivotu narodnom sve teklo redovito i mirno. U to prispi strahota Tur~ina i udesno Kosovo. Okolo rasapa kosovskoga, {to promije{a jug slovinski, a gotovo uni{ti Srbiju; oko junaka, {to se u tom krvavom kolu na|o{e, okupila se sasvim naravno cijela starija narodna pjesma, da jadikuje; ter sve narodne vaje i slave stare i nove uza we nabrojila. Pa ipak ima jo{ prastare pjesme hrvatske. Gle samo one o Strahini banu!” (str. 79.) Da bi {to te`e povredio Srbe, Pavlinovi} im spo~itava ne samo da su ve}inu narodnih pesama pokupili od Hrvata, nego da su kao narod duhovno prazni i dr`avotvorno nesposobni, a kao na dokaz upire prstom na zaveru radi ubistva kneza Mihaila Obrenovi}a, 579

dok srpskoj omladini pogotovo zamera na slobodarskim stremqewima u dru{tvenom `ivotu. Za Srbe jo{ tvrdi da su bez `ive vere, zapravo praznoverni, pohlepni za tu|im i lukavi. ^ak im zamera zbog neprijateqskog odnosa prema zapadwa~kim krsta{ima na proputovawu kroz srpske zemqe. Karikaturalnim i zluradim prikazivawem celokupne srpske istorije, Pavlinovi} sugeri{e da iz toga “treba da uvide svi sinovi Hrvatske, i katolici i hri{}ani, koliko su nesvjesni, kad misle da }e narodnoj stvari pomo}i, ili sebe podi~iti, nazivaju} se Srbi. Treba da nadri-Srbi i la`i-Srbi odujme jednom od usta ~a{e pijanice oholosti i hvaste, {to im zatvaraju o~i nad ponorom srbskih nevoqa.” (str. 90.) Za Hrvate Pavlinovi} ka`e da su zaista papisti. “Papiste, dakako, ukoliko papu priznaju duhovnom glavom svoje crkve katoli~ke i ukoliko, sredwega vijeka, pape, jedini nosioci napredne dr`avne misli, bijahu sudije me|unarodnom pravu; pa su oni uprav Hrvate i uveli u red dr`avnih naroda... Nije sam Grgur, nego su mnogi pape prije wega `ivo radili o tom, da u~vrste hrvatsku dr`avu; dok cari bizantinski naproti nastojahu po svaki na~in, da je rastroje... Grgur je VII hotio da, uz otruhlu bizantinsku, posadi pravu kr{}ansku dr`avu: da ju ta u svoje vrijeme naslijedi. On mi{qa{e da jedina Hrvatska ima snage dovoqne, da se primi ~uvawa isto~nih vrata i da se odupre navali islamstva.” (str. 97-98.) Hrvati se uzdaju da im Rimokatoli~ka crkva “bude potpora dr`avnoj samostalnosti, i da bude crkvi bo`jega blagoslova u narodu. Crkva }e u isto~nih stranah procvasti kroz Hrvatsku; a ugled Hrvatske kroz crkvu }e se odesetiti... U Hrvatskoj je bilo sqedbenika gr~ko-isto~ne crkve, koje od pamtivijeka, koje od turskih ratova; ali do skoro svi su se ti zvali Hrvati; jer su oni i oci otaca wihovih, ro|eni u Hrvatskoj, hrvatski govorili, hrvatsku misao gojili, za Hrvatsku krv svoju kroz vjekove prolivali i pravice hrvatske bez prigovora sve|er u`ivali. Ime srbsko do{lo je u Hrvatsku iz kne`evine srbske, {to preko Srba naseqenika, {to kroz popove i kalu|ere odgojenike Sremskih Karlovaca. Srbstvo isprva se prijazno dojmilo milokrvnih politika hrvatskih, radi mladih nada, koje su se oko srbske nezavisne dr`avice prirodno u bezazlenih srdcih gojile. Srbska je ustajala, Hrvatska je jo{ drijemala, uvita ma|arskom powavom i mleta~kom dolamom. Ime srbsko stalo se spajati sa vjerozakonom; te mu se po~elo uklawati hrvatsko ime kod sqedbenika isto~ne crkve. Rat na Turke, juna{tvo Kara|or|a i Milo{a davalo narodnoga ponosa, kakva se u Hrvatskoj nije javqalo od zadwih turskih ratova. Zadwa ratovawa s Nijemci, s Francuzi, s Talijanci, pod samom carskom zastavom; ponijem~eni, poma|areni i potalijan~eni velika{i, crkovwaci, kwi`evnici, svi ti zakopavali ponos hrvatskoga imena. Dapa~e, hrvatsko je ime kroz pokrete talijanske po Evropi ozlogla{eno: dok ime srbsko, kroz juna{tvo naroda {to ustaje, a jo{ ve}ma, kroz djelovawe nekolice kwi`evnika pristranih i neupu}enih ([afarika, Stefanovi}a, Kopitara, Grima, Miklo{i}a), postajalo ~asnije i milije. Tako se do{lo do dana{we pometwe; i odatle Hrvatu ve}a du`nost da osvjetla pravo i ~ast hrvatskoga imena.” (str. 105-106.) 580

i) Pavlinovi}ev bes povodom samostalnog politi~kog nastupa dalmatinskih Srba Pavlinovi} nudi srpskim pravoslavcima slobodu veroispovesti i sva gra|anska prava, potpunu jednakost, pod uslovom da ispuwavaju du`nosti prema “jedinstvenom” hrvatskom narodu i “celokupnoj” hrvatskoj dr`avi. “Kad svi u`ivamo jedne hrvatske slobode; kad smo svi sinovi jedne hrvatske domovine, svi smo i du`ni ponositi se dr`avqanstvom hrvatskim; svi smo du`ni pred svijetom se kazati ro|eni sinovi jedne majke Hrvatske. Ako, neka ne}e bra}a hri{}ani u Hrvatskoj, ne}e da se zovu Hrvati po plemenu, neka priznadu, {to svak `iv zna, da su Hrvati po hrvatskoj zemqi i po hrvatskoj dr`avi.” (str. 106.) Hvali{u}i se tradicijama izmi{qene hrvatske ustavnosti i ~ak tvrde}i da je “hrvatski ustav” stariji i samosvojniji od engleskog, Mihovil Pavlinovi} ipak sve hrvatske nacionalne aspiracije podvodi pod interese vladaju}e austrijske dinastije. Smatra da je habzbur{koj carskoj ku}i trajni interes da se cela dr`ava okrepi okrepqewem Hrvatske “zakonitim sjediwewem Dalmacije, te, putem najpovoqnijim po diplomaciju, pritjelbom Bosne i Hercegovine; popravio bi se polo`aj Austrije u sredwoj Evropi, kakav je najprikladniji po mir Zapada. Tako bi se rije{ilo isto~no pitawe u prvoj to~ki, i prokr~io bi se put preporodu Istoka, bez nagle propasti Turske i bez pogibeqi od Ruske. Rad na ukrijepqewu Hrvatske, rad je za dinastiju i za ravnopravni savez onih kraqevina Wegova veli~anstva, koje ne imadu van granica carevine nikakva te`i{ta. Ugled i upliv {to ga jo{ danas ima u svijetu austrougarska dr`ava, velika je potpora Hrvatskoj, koja }e tako, radi dr`avni~ke nu`de, najboqu od{tetu imati za neizmjerne `rtve, koje je kroz vjekove za kr{}anstvo, za uqudnost i za carevinu prinijela. Ujediwena Hrvatska, sa nategnutom zemqom u Bosni, s nebrojenim lukami na putu k Suecu, postat }e, akobogda, ponajglavnija savezna kraqevina.” (str. 107-108.) Potenciraju}i tezu da Hrvati, za razliku od Srba, dosti`u visoki stepen duhovne samosvojnosti, Pavlinovi} svoju bro{uru i zavr{ava dodatnim nipoda{tavawem srpskog naroda. Po wegovom stanovi{tu, “Srbstvo }e mu~no do ~ega do}i, dok se bude otiralo pravoslavjem: to istovjetovawe (identificirawe) Srbstva sa pravoslavjem {kodi mu pred Evropom, rad straha od Rusije; smeta mu pred katolicim, rad straha od isto~ne nadulosti i nesno{qivosti. Dapa~e, to istovjetovawe Srbstva sa pravoslavjem pla{i i same srbske suvjernike Bugare, i odvra}a ih od wih, radi straha od posrbqewa, koje bezobzirno tjera jaka u Srbiji stranka Sionova. Da, narod i dr`ava srbska ima na sebi obiqe`je gr~ko-isto~no iliti bizantinsko, ka’ {to narod i dr`ava hrvatska naravno nosi zna~aj rimokatoli~ki (evropejski). Ali Srbi vaqa da iz du{e o~iste mr`wu na katolike... Srbi vaqa da o~iste mr`wu, koju je Du{an grozno iskalio... Du{an je naredio da se katolicim o~i iskopaju; premda je u vojsci svojoj imao mnogo prebranih vitezova, i glavnoga svoga vojvodu katolika; premda se opetovano s papom naga|ao radi sjediwewa: zvao ga svojim duhovnim ocem, sam znaju} da je Stefanu Prvovjen~anomu do{la kruna iz Rima. Kad je Du{an oteo banu Stjepanu Bosnu 581

do pod Travnik, naputio je srpske episkope i igumane, da potjeraju katoli~ke `upnike i redovnike, i da silom nagone puk, da se istanova krsti, od prilike ko danas u Rusiji. Raznilo se srebro i zlato iz katoli~kih crkava u Zeti, i u~inila se sva najne~ovje~nija nedjela, {to su se god desila najhu|ih vjerozakonskih progonstva.” (str. 110.) Iste godine Pavlinovi} je objavio “Pu~ke spise” (“Narodni list”, Zadar 1876.), u kojima je polupripoveda~kim stilom i tendenciozno prepravqanim narodnim pesmama nastojao da populari{e svoje osnovne ideje, a ve} naredne godine u “Hrvatskim razgovorima” (“Narodni list”, Zadar 1877.) pro{irio je svoju raspravu u formi dijaloga, ukqu~uju}i mnoga trivijalna pitawa. Politi~ko pohrva}ivawe dalmatinskog stanovni{tva pod firmom administrativnog sjediwewa sa Hrvatskom i Slavonijom u po~etku je nalazilo upori{ta i kod pravoslavnih Srba, koji su naivno poverovali u iskrenost propagatora srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva. Osvestiv{i se i shvativ{i o kakvoj se kroatocentristi~koj rimokatoli~koj podvali tu radi, Srbi su po~eli da samostalno politi~ki nastupaju, prezrev{i prazne fraze o “trojednici”, {to je Pavlinovi}a motivisalo da sopstveni bes, `u~ i mr`wu izlije u bro{uri “Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji od godine 1848. do godine 1882.” (“Narodni list”, Zadar 1882.). Tu se najvi{e obru{io na Bo`idara Petranovi}a i Stjepana Mitrova Qubi{u. Za srpsku nacionalnu misao u Dalmaciji Pavlinovi} ka`e da se isprva srame`qivo i pritajeno pojavila iz grmena “zavadi pa vladaj” i tek 1880. iza{la na svetlost dana “uz kumove” kalu|ere i dadiqu omladinu gr~ko-isto~noga sjemeni{ta.” (str. 24.) Srbi, i to ne samo pravoslavni nego i katolici, afirmisali su srpsku nacionalnu svest i zahtevali politi~ki individualitet u Dalmaciji. Uz to su odbacivali fraze o istorijskom pravu i hrvatskom politi~kom narodu. Pavlinovi}u najvi{e smetaju dalmatinski katolici sa~uvane srpske nacionalne svesti, pa za wih ka`e da deluju “pod imenom Srba-katolika opadaju} i grde} sve {to je katoli~koga i hrvatskoga na svijetu, i {ire} prevratne teorije vjerske i dr`avne.” (str. 25.) Srpska stranka i nacionalna misao na Primorju pokvarila je mnoge planove centrale rimokatoli~kog hrvatskog projekta, pa za wu Pavlinovi} ka`e da se “danas samostalno uobli~ila, glavnim ciqem jedinstva i nezavisnosti srbske, sa pokrajinami primorskim, zagorskim i podunavskim Du{anova carstva; u kojem ima mjesta dakako, ako i nema imena Hrvatskoj i Bugarskoj. Ali, koliko se god toj srbskoj stranci u Dalmaciji danas na poreklo samostalnosti i politi~kih te`wa, toliko joj nitko na svijetu ne pritaja mutna i nesamostalna za~etka, ko {to prvih pobuda ni politi~kih ni patrioti~nih.” (str. 27.) @ale}i se da mu treba mnogo strpqewa da prika`e postepeni razvoj srpske ideje i wenih te`wi, Pavlinovi} ka`e da su srpske glave vremenom nabijene tim mislima i nedoslednostima. “[to im je prili~no u Zagrebu, to je nepodnosivo u Zadru. [to pod grmom tiwa na Cetiwu, to se piri u Novom Sadu, a plamca u Biogradu. Vanredno izobiqe neiskrenosti, protuslovja, razli~nosti zahtjeva. Ali sve to ne smeta jedinstvenoj misli: Srbstvo sve i po svuda uz prirodno pravoslavje, da zagospoduje na ru{evinam Hrvatske. Trovati narod da se lak{e ujedini, u~iti mrziti 582

bra}u da se odgoji rodoqubje, grditi vjeru i slobodu svijesti da se odwivi narodna sloboda! Raditi o glavi `ivoj domovini, da se od mrtvi uskrsne umi{qena otaybina!” (str. 27.)

V. Direktni ideolo{ki prethodnici genocidne klerofa{isti~ke tvorevine NDH 1. Ante Star~evi} kao utemeqiva~ savremene hrvatske nacionalne ideologije Do Ante Star~evi}a hrvatska nacionalna ideologija nije ni postojala u pravom smislu re~i. Pojedina~ni ideolo{ki napori nekolicine autora svodili su se na tematski ograni~ene romanti~arske izlive emocija, a ilirska i jugoslovenska lutawa najboqe su svedo~anstvo o nedostatku nacionalnog identiteta i kolektivne svesti koja bi okupqala razli~it etni~ki supstrat, ~akavski, kajkavski i {tokavski, na rimokatoli~koj verskoj podlozi. I Ante Star~evi}, ro|en u @itniku kod Gospi}a 1823. godine, pitomac je rimokatoli~kog semeni{ta, i to onog u Pe{ti, gde je 1848. godine stekao doktorat filozofije i slobodnih nauka. Godine 1861. osnovao je Hrvatsku stranku prava, a politi~ki ekstremizam koji je propovedao, okvalifikovan je kao antiugarsko buntovni{tvo, pa je Star~evi} 1863. u Zagrebu osu|en na mesec dana zatvora. U zatvor je ponovo na nekoliko meseci upao 1871. godine. U vi{e navrata bio je saborski zastupnik, biran u razli~itim izbornim jedinicama, a wegova stranka izdavala je kao svoja glasila listove “Horvat”, “Horvatska” i “Sloboda”. Saborski klub Stranke prava po~eo je 1893. godine da izdaje wegova sabrana dela, a reprint izdawe publikovano je 1995. godine (“Ina~ica”, Vara`din 1995.) a) Tu|man na zlo~ina~kom Star~evi}evom kursu Pi{u}i predgovor reprint izdawu Star~evi}evih dela, tada{wi predsednik Republike Hrvatske, Frawo Tu|man, ovako je okarakterisao istorijsku ulogu svog ideolo{kog rodona~elnika: “Kada danas, u na{e vrijeme, stotinu godina nakon smrti dr Ante Star~evi}a – ideologa modernoga hrvatskoga nacionalnog programa o stvarawu samostalne hrvatske dr`ave, na osnovi hrvatskoga povijesnog dr`avnog prava – imamo u rukama wegova “Djela”, pred na{im o~ima kao da se iznova pojavquje sva zamr{enost politi~ke sudbine hrvatskoga naroda u drugoj polovici XIX stoqe}a, koja je ba{ u Star~evi}u na{la jednoga od svojih najslojevitijih i najdosqednijih tuma~a. Iako je wegov interes bio i ostao svijet vremena u kojem je `ivio i djelovao, Star~evi} je svoje najlucidarnije misli posvetio hrvatskomu narodu i wegovom polo`aju u zamr{enom kolopletu politi~kih odnosa onoga doba. Posebno zna~ewe sve do na{ih dana imaju Star~evi}evi tekstovi u kojima upozorava na hrvatske qude koji nisu razumjeli bit politi~ke sudbine vlastitog naroda i time ga neprestano stavqali u okvire tu|ih politi~kih interesa. Dosqednost i ~vrstina u promi{qawu i promicawu hrvatske dr`avnosti i narodne samobitnosti, u~inili su dr Antu Star~evi}a utemeqiteqem samobitne hrvatske dr`avotvorne politi~ke misli, tvorcem 583

moderne ideje o hrvatskoj nacionalnoj neovisnosti.” (Djela dr Ante Star~evi}a, kwiga I, Govori, str. 4.) Tu|man izri~ito potvr|uje da je sledbenik Star~evi}eve ideologije “hrvatskog povijesnog prava”, da mu je Star~evi}evo delo predstavqalo istinsko i trajno nadahnu}e pri kreirawu sada{we nezavisne hrvatske dr`ave. Te stavove izrazio je slede}im re~ima: “Nije slu~ajno {to je i dana{wa suverena i samostalna Hrvatska na{la jedno od svojih najva`nijih izvori{ta u djelu Oca Domovine, temeqe}i svoj program, osim na op}im demokratskim na~elima suvremene civilizacije, izme|u ostalog, i na star~evi}anskom hrvatskom povijesnom dr`avnom pravu. Qudima koji su tijekom te{kih i burnih vremena najnovije hrvatske povijesti nasqedovali i promicali misao o slobodnoj Hrvatskoj, “Djela dr Ante Star~evi}a” bila su trajno i istinsko nadahnu}e koje je posebno pridonijelo stvarawu suverene samostalne dr`ave. Vjerujem da }e i dana{wi, a posebno mladi nara{taji, i u ovom dopuwenom i oboga}enom izdawu “Djela dr Ante Star~evi}a” prona}i iste one poticaje koji su najizvrsnije hrvatske qude u borbi za ostvarewe hrvatske dr`avnosti neustra{ivo vodili na te{kom putu do hrvatske slobode i suverenosti s vjerom u samostalnu Hrvatsku.” (str. 4.) Pokazalo se da su Frawo Tu|man i wegov neousta{ki re`im posebnu a`urnost, doslednost i nepokolebqivost pokazali u realizaciji Star~evi}evih ideolo{kih stavova prema srpskom narodu, a za ovu studiju upravo je najzna~ajniji taj aspekt ukupnog Star~evi}evog politi~kog nauka. Celokupna srpska sudbina tokom Prvog i Drugog svetskog rata, kao i u gra|anskom ratu povodom raspada jugoslovenske dr`ave, precizno je projektovana u Star~evi}evim delima. Vekovima talo`ena rimokatoli~ka mr`wa prema narodu koji je uporno odbijao da prihvati papski primat, a nalazio se kao nesavladiva prepreka prodoru prema isto~nim evropskim i azijskim prostranstvima, kao bujica je pokuqala iz pera glavnog hrvatskog nacionalnog ideologa i artikulisana kao zlo~ina~ki zavet koji }e slediti naredne generacije Srba katolika, nateranih da se identifikuju kao pripadnici hrvatskog naroda, s kojim ina~e nikakve etni~ke veze nemaju skoro dve hiqade godina. b) Izjedna~avawe Srba sa robovima i svrabom Pripisuju}i starim rimskim i gr~kim piscima olako me{awe glasova “v” i “b”, Star~evi} 1868. godine u raspravi “Ime Serb” nastoji izjedna~iti pojmovno zna~ewe izraza “servus” i “serbus”. Na osnovu toga tvrdi da potpuno isti smisao imaju imenice “Serbi” i “Servi”, pa zakqu~uje: “Da budu tu istinu {to znali {to pazili oni pisci, koji se imenom Serb nasla|ivaju, po svoj prilici wih bi bila pro{la voqa pisati ili govoriti o narodu Serbah.” (kwiga 3., Znanstveno-politi~ke rasprave, str. 54.) Iz toga proizlazi da naziv “Serbi” ozna~ava robove, ali Star~evi}u je i to malo, pa daqe konstrui{e da su Srbi poreklom skitska ropska kopilad. I za termin “Slavi”, odnosno Slaveni ili Sloveni, ka`e da ozna~ava robove, pa bi “Serbi” i “Slavi” imali identi~no zna~ewe. S obzirom da su neki slavisti na osnovu anti~kih dela zakqu~ivali da je srpsko ime bilo u davnini rasprostrawenije od slavenskog, Star~evi} 584

iznosi stav da “time nije ~udo {to se ime Serb i prije negoli se imena Slav, Vend, Anta, itd. pokaza{e, i skupa s ovimi imeni i poslie ovih imenah, kao ime ob}enito, na sve Slave pru`a, nije ~udo, da je ime Serb tako raz{ireno. Tko ne vidi da je Slav i Serb sve isto, da oba ta imena znamenuju su`wa, i dosledno, da to nisu vlastita imena, nego obi~ajne, ob}enite re~i?” (str. 63-64.) Pored toga {to su Srbi izvorno “narod robova”, Star~evi} wihovo etni~ko ime vezuje i za izraz svrab, za koji ka`e da se u starini kod Hrvata govorilo “serb”, pa nastavqa: “Odprie serb bia{e ve}ja neprilika negoli guba, a zna se koliko su starinski narodi od gube terpili. Pa~e, guba bia{e samo jedna vrsta serba.” (str. 68.) Pored toga, “Serba bia{e mnogo verstah, pa se hvatao ne samo ~eqadi nego i blaga. Serbiva ili gubava ovca danas je samo re~, nu Virgilij gorko pla~e {to mu: “merzki serb ovce napastuje”. Tko danas ~uje o serbivu brav~etu ili goved~etu? Pak itako, kato vi~e iza svega glasa: “pazi na goveda i na `ivinu za da ti se neoserbaju. U kratko, kod istih Rimqanah, kod kojih serb bia{e re|i negoli u iztoku i daqe na jugu, kod istih Rimqanah mo}i se je svaki ~as na serb i na serbe` nameriti... Kod Gerkah serb se kopitio `estje nego ista guba. Danas se malo zna i za u{i, za stvar koja sporedi sa serbe`om; nu starinskim narodom one zadavahu mnogo posla... Dakle, za poznalca davninah, nema nikakova ~uda u imenu Serbskomu, ako se ono od serbe`a izva|a.” (str. 68-69.) ^ovek bi ve} pomislio da su “serb” i “serbe`” internacionalni izrazi za svrab, tako to bar Star~evi} predstavqa u svojim prevedenim citatima. “Josip Flavij tu`i se na pisce koji ubile`i{e da @idovi biahu u Egiptu serbivi, i {to bia{e isto – gubavi.” (str. 69.) Zanemaruju}i kako u originalu glasi taj izraz, Star~evi} svojoj, mahom neukoj publici, stavqa do znawa da je on identi~an i da je tu re~ o “serbivom” narodu. “[to se tu neda tajiti, to je istina, da }e @idovi iz Egipta biti bili doneli serba; u najstariih bo kwigah govori se o toj bolesti pome{anoj s gubom.” (str. 70.) Otud zamerka doma}im piscima koji “zovu mno`inu hervatskoga pu~anstva Serbi, zovu komad hervatske zemqe Serbiom, i to sve na temequ imena koje niti razume, niti znadu kako je u Hervatskoj postalo.” (str. 71.) v) Srbi, glavni krivci za ma|arizaciju i ostali paradoksi Ti na~elni stavovi i pseudoistoriografske {pekulacije Star~evi}u su samo podloga za politi~ke obra~une sa srpskim narodnim predstavnicima. Obra~un zapo~iwe raspravom “Stranke u Hervatskoj”, objavqenom iste godine u “Hervatu”, uperenom prvenstveno protiv “ma|arona”, mahom hrvatskih plemi}a koji su pristajali uz pe{tanske velikoma|arske ideologe. Navodno trovawe hrvatskog nacionalnog bi}a slovensko-srpskim duhom po wemu je dodatni faktor opasnosti u vreme intenzivne ma|arizacije i dokaz dvostruke krivice denacionalizovanih plemi}a. “Na mesto da sataru Iliro–Slavo–Serbstvo; da se svojski zauzmu za Hervatstvo; da doka`u da Iliro–Serbia nije drugo nego Hervatska, kroz vekove u povesti i u pravu, a i danas u narodnosti; da Iliro–Serbo–Slavstvo nije drugo nego obsena, pod kojom Hervati imadiahu sami sebe izdat i unesre}it, na mesto svega toga, ma|aroni se uhvati{e Ma|arah.” (str. 98.) 585

Slavoserbima Star~evi}, pored ma|aron{tine, zamera o{tro i na rusofilstvu, pa to ovako obja{wava: “Za krimskoga rata ustade Zapad na Rusiu. ^ime? Svom svojom snagom: ~er~kawem i ~averqawem, psuju} i gerde} protivnike. [to dobi Hervatska za tu naklonost naprama Rusii? To, da je uz pohvalu nemalo cele Europe, Nem{tina kod nas posve uvedena; to, da nam verige biahu pritegnute; to, da k nesre}i u kojoj biasmo, dobismo jo{ i mer`wu svega prosvetqena, svega napreduju}ega sveta: to nam sve dado{e kao oru|u Slavjanstva. Je li nam Rusija pomogla? Dokazano je i naravom stvarih, i {to je jo{ jasnije, ~inom, da zapad ne terpi u istoku rusko gospodstvo; da on ne da Rusii ni tver|avu na Cernom moru; da je on ja~ji od Rusie; da Krstjani, kon {to proli{e toliko kervi i sater{e svoju domovinu, pado{e samo zato, jer su se dignuli u duhu Rusie; da se Rusia na malu gro`wu zapada, na mesto Kretjanom pomo}i, prekliwala i prisizala da ona u Kreti neima svoje perste. Nad tim obstojanostmi, Slavoserbi pripovedaju o svamogu}nosti Rusie i ka`u da ona ide nas osloboditi... Rusia bez da probira sredstva, ho}e da zatare i veru, i narodnost, i narod, i ime Poqakah, i to sve biva ne za pedepsati, nego za zaterti na konac. Nad ovim wezinim postupawem, Slavoserbi pevaju rusku himnu.” (str. 100-101.) Star~evi} navodi kako su se Srbi prvobitno suprotstavqali preuzimawu vlasti od strane ma|arona, a potom im se potpuno prilagodili. Po prvobitnoj politi~koj galami izgledalo je “da nijedan Slavoserb ne}e ostati u Hervatskoj, ili barem u slu`bi, nego da }e se svi odseliti u svoju Slaviu i Serbiu, ili da }e iz Europe proterati Ma|are i Ma|arone. A kad im posao neizpao za rukom, oni ne samo da se ne izseli{e, ne samo da se ~versto der`e svojih slu`bah, nego oni plaze pred Ma|aroni, oni se tako pona{aju, da kako odprie nebia{e do wih Nemacah, tako danas neima do wih Ma|arah ni Ma|aronah.” (str. 101.) Zaslepqen prosto kipe}om mr`wom, Star~evi} optu`uje Srbe kao da su oni krivi {to su se uop{te Hrvati na{li pod ma|arskom vla{}u. Poziva se ~ak na Aristotela, kome pripisuje da je ve} u svoje vreme primetio postojawe ~itavih naroda ropske, “su`awske” naravi. “Mora da od te ne~iste pasmine poti~u oni Slavoserbi, koji su ne samo u svemu su`wi, nego i rade da svatko, i isti oni, u su`awstvo dojde, ili da u wemu ostane. Ima Slavoserbah koje su tu|inci takovimi u~inili. Tu|inci bo gledaju na}i u narodu nekoliko ~ove~uqakah verstnih za wihove sverhe, berzih na ~ast i na novac. Ove qude oni gledaju dignuti u narodu na glas, ovi qudi, u svoje vreme, zasu~u i obmame narod tako, da on i sam u propast herli.” (str. 107.) U Star~evi}evom kategorijalnom aparatu termin “Slavoserbin” postaje odrednica za sve lo{e i nemoralno, za svako snishodqivo i izdajni~ko pona{awe. “Doseqenici u Hervatskoj spadaju me|u Slavoserbe. Oni qudi preziru narod kad vide, da ni on sam do sebe ni{ta ne der`i. Tu|inac se u Hervatskoj rodi, i ostari, bez da se nau~i hervatski: me|u petdeset Slavoserbah neka dojde jedan tu|inac, neka je me|u wimi pet godinah, neka je pivni~ar, oni }e se svi wemu prilagodit i govorit, ako znadu wegov jezik. Ima Slavoserbah koji dobro misle a zlo rade, narod i slobodu qube, pak itako oboje izdavaju. Amo spadaju qudi koji idu na tu|ih nogah, koji se der`e bezumne sloge i ve}ine. Ako u 10 qudih osam ka`e da bo`i} stoji u 586

o~i badwaka, i da tako mora biti, oba ona Slavoserba budu na to pristati, i proglasiti lu|akom i lopovom svakoga ko muti tu slogu. U jednu tih petih verstah spada svaki Slavoserb, svaki Ma|arolac. Nu, u stvari oni su svi jednaki: su`awstvo im je svima `ivaq, i oni su `ivaq su`awstva. S toga, dok bude su`awstva, biti }e i Slavoserbah, i, dok bude Slavoserbah, biti }e i su`awstva.” (str. 108.) g) Izraziti Star~evi}evi antislovenski stavovi Star~evi}u beskrajno smeta ~iwenica da Srbi imaju tako visoko razvijenu nacionalnu svest, a on bi ih tako rado pohrvatio pa se iz petnih `ila trudi da im ocrni nacionalno ime predstavqaju}i ga nedostojnim i odrednicom za razne nemoralnosti. Pored Srba, rado bi i Slovence pohrvatio, a srpsko narodno ime poku{ava predstaviti kao ve{ta~ku i podmetnutu tvorevinu, obja{wavaju}i takvo stanovi{te na slede}i na~in: “Tomu nije jo{ ni sto godinah odkako Slavoserbi, qudi Rusije i Austrije, nastoje da ime serbsko u~ine narodnim imenom. Jo{ nije ni ~eterdeset godinah odkako su po~eli to ime nametati Cernogorcem. U na{emu narodu, me|u Macedoniom i Nema~kom, osim Slavoserbah nitko ne smatra to ime narodnim. Kroz osam vekovah {to nam kwi`tvo te~e, neima ni traga serbskoj narodnosti, neima serbskoga kwi`tva ni serbske narodne povesti. Do ruskoga cara Petra I nije se znalo nigde, ni u Ger~koj, za veru koja je danas poznana pod imenom “izto~ne pravoslavne”. Do tada izto~na cerkva ostade kod svojih starinskih obredah i scenia{e, da ima prigovorah proti stanovitim cerkvenim sborom i wihovim zakqu~kom. Nu ona nije nikada zakqu~ila {togod protivna onim zakqu~kom, nego i tu ostade kod starinskoga. Ove, prave izto~ne cerkve bia{e, u stanovita vremena, nemalo sve pu~anstvo na{e izto~ne i izto~no severne domovine. Oko polovice XIV veka i nadaqe, opaziti je da se nekakovo, nestalno pu~anstvo carstva turskoga povla~i po hervatskih pokrajinah Turske. Toga je pu~anstva prebegnulo ispod Tur~ina, i nastanilo se na dana{we na{e me|e naprama Turskoj, u dolwem Savo-Dravju, i u susednoj Ungariji. Onoga pu~anstva bia{e osobito rumuwske narodnosti. Onoga pu~anstva bia{e nijedne kerstjanske vere, ter je amo primqeno pod uvetom, da primi kerstjanstvo. Ono se je pu~anstvo, i samo, zvalo Albanezi, Raci, Vlasi, Gerci, Iliri, svakako samo ne Serbi. Primiv kerstjansku veru kakovu je na{lo kod doma}ega pu~anstva hervatskoga, ono se pu~anstvo `enitbami tako pome{alo, ono se je tako pohervatilo, da danas, po onih krajih ima plemenah jedne i druge vere, bezda mo`e{ u i~emu razabrati jednog ~oveka od drugoga.” (str. 115.) Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, dakle, poreklom mogu biti bukvalno sve, ali im Star~evi} uporno negira da su pravi Srbi. ^ak i pravoslavne “pohrva}uje” iako nikada niko nije uspevao da im nametne hrvatsku nacionalnu svest. Rusima pripisuje osnovnu krivicu za identifikovawe pravoslavqa sa Srpstvom. “Ruski Petar I u~ini sebe glavom cerkve i vere, to }e re}i, on u~ini veru prostim oru|em dr`ave. No koliko je taj duh provalio u izto~nu cerkvu Hervatske i Turske, to mi ne znamo; nu ruska cerkva mora u~it ono i onako {to i kako joj wezin car zapovedi. To je starinska Ger~tina, novia Bizanti{tina, dana{wa Ru{tina; nu cerkva hervatska, 587

ni zapadna ni izto~na, zakonitim putem nije na to nikada pristala. Odkako se Rusia baci na Iztok, odtada ka`e da je ona za{titnica izto~ne cerkve. Slavoserbi ker~e joj put. Austria, znadu} da Rusie nebude na Iztoku, poma`e Slavoserbe, oni bo upravo za wu rade. Jer, {to joj mo`e biti pogodnie nego da se Hervati cepaju, da se ne slo`e, da `ivu u sawariah? Pu~anstvo izto~ne cerkve, ve}inom je starinsko pu~anstvo hervatsko, a i ostalo preto~ilo se je u Hervate. I nut, na celo ovo pu~anstvo spadaju povlastice, {to ih je car Leopold I podelio Arseniu Cernovi}u i wegovim beguncem, celo ovo pu~anstvo i wegova vera, samo tolerirana, ili ako to ne, ona nije na dostojno mesto postavqena ni ocewena. I nikada nepada Slavoserbim na um, da se pomogne dignuti vi{ja u~ili{ta vere za ovo pu~anstvo, ili da mu se olak{a uzder`avati svetjeni~tvo. Ali, Slavoserbi se brinu za Tirolce, Austriance, ^ehe itd. Dakle ovo, ~isto hervatsko pu~anstvo, ho}e Slavoserbi da u~ine serbskom narodnostju.” (str. 116.) Pravi Srbi su, po Star~evi}u, nesumwivi Hrvati, a i od Srba iz Kne`evine Srbije on zahteva da se {to pre pohrvate jer jedino tako mogu opstati pred ozbiqnom opasno{}u da budu porumuweni. “U Kne`evini Serbii, izuzev upliv isusovacah i wihovih drugovah, s narodnostju stoji sasvim kako i kod nas. Sudili na{i ~itateqi o tih obstojnostih {to im drago, do ovoga {to }emo nase}i, mora bezuvetno svaki der`avnik der`ati. Ona tu|a pasmina, {to no se je iz Turske prosula i pohervatila, po zemqah, koje napomenusmo, gdje se nije pome{ala sa hervatskom pasminom, ima i danas osobito, nehervatsko obli~je, i osobitu }ud. Nu to je malenkost. Ali nut, one pasmine der`i se narodnost tako slabo, da ju Rumuw{tina pokosi. To vaqa i o prostu pu~anstvu. U kne`evini Serbii ima Rumuwah; pa itako, prem ih je, po razmerju ostalog pu~anstva i upliva nerumuwske vlade malo, neima prilike, da }e se razrumuwiti. A kako stoji, i s prostim pu~anstvom, npr. u Banatu? Tu se na{e, budi re~eno serbsko pu~anstvo porumuwi. Uzmimo u ra~un samo 50 godinah, prispodobimo po narodnosti, mnoga mesta Banata, na po~etku ovoga veka, i danas. Tu }emo na}i, da se je Rumuw{tina kroz to vreme, na na{u {tetu prejako raz{irila. Dosada izto~na cerkva na{e narodnosti imadia{e vlast i na Rumuwe. Pa, kad nas Rumuw{tina dosada tako gu{i, {to }e biti za kakovih 50-100 godinah unapred, kad je evo Rumuw{tina novom snagom ovako zamahnula? Na ovo pitawe odgovoriti }e svaki ve{tak kojega ne~iste strasti nevladaju: ako serb{tina i nadaqe ostane ovako osamqena, ako se Serbi nezauzmu za Hervat{tinu, ter se iz we ne okrepe, za kakovih sto godina slu{ati }e se u Beogradu ovaj isti jezik, koji se danas slu{a u Bukare{tu. Serbi neimaju snagu uzder`ati svoju narodnost, na toj narodnosti neda se gradit. Evo drugoga pojavqewa: ona tu|a pasmina, na koliko se nije pome{ala s pasminom hervatskom, propada. Neka ~itateqi uzmu razmatrati `enitbe, brake. Neka paze i na prosvetqenie qude, i na prosto pu~anstvo. ^itateqi }e opaziti da `enitbe ~iste, u kojih je mu` i `ena one pasmine, neimaju poroda. A protivno, gde je samo jedno, mu` ili `ena, one pasmine, tu neka ~itateqi gledaju plodnost i blagoslov bo`ji. To }e re}i ona tu|a pasmina neima budu}nost.” (str. 116-117.) S druge strane, Star~evi} bi pohrvatio i sve Slovence, naslawaju}i se na ~iwenicu da su zagreba~ki, kri`eva~ki i vara`dinski Slovenci, kajkavci, 588

ve} uveliko pohrva}eni. Povodom toga pi{e: “Sloven{tinu }emo jo{ u kratje razpraviti. Opazili smo, da se i prosto pu~anstvo zove Slovenci. Otkada, ne znamo. Nu znamo da se ta grana Hervatah preselila u svoju dana{wu domovinu jo{ prie negoli su ostali Hervati osvojili celu nekadawu Dalmaciju; znamo tako|er, da ta Slovenia bia{e udom ostale Hervatske, i da je od we po komadih odcepqena po~ev od kakovih 700 godinah; napokon znamo da to pu~anstvo govori hervatskim jezikom ili, kako drugi ka`u, nare~jem. Kako su Nemci, kroz to vreme, ob~iwali ovo pu~anstvo, mi potanko ne znamo. Kako ga danas ob~iwaju Slavoserbi, to znamo, i dosta ka`emo kada velimo da je u Krawskoj i [tajerskoj najvi{e ruskih evangelistah i u~enikah. Smer slovenskoga Mesie odvi{ je o~it; nedati da se katolicizam na Iztoku oja~i, nedati da se hervatska narodnost slo`i i oja~a. Ovako, dok se govori o trih narodnostih, dok se radi na tri kraja tako, da svaka strana radi proti obim susedom, dok se pu~anstvo iste vere ne skupi, dotle u Hervatskoj neima napredka, dotle Slavoserbi mogu slu`iti platju, dotle Rusia mo`e imati nade. Za dover{iti pitawe o Sloven{tini; mi upravqamo na Slovence ova pitawa: na temequ pro{losti i sada{wosti, kako dugo kanite ~ekati va{e spasewe od Rusie? Ho}ete li u tomu ~ekawu i sami propasti i va{ narod upropastiti? Ako vam stoji do vere, mo`ete li ju obraniti od protestantizma koji vam je na pragu? Ako vam je do narodnosti, mo`ete li ju razviti i uzder`ati proti nem{tini i talian{tini koje vas gerle? Ako marite za blagostawe, za tergovawe, za obert, mo`ete li mu se nadati kao primitak Italie ili Nema~ke? Ako qubite mir, mo`ete li ga imati kao udo Talianske ili Nema~ke, kao udo zemaqah koje se ne mogu nijednoj smutwi u zapadu ukloniti? A protivno, ako ste udo va{ega naroda hervatskoga, poku{ajte na ona pitawa odgovoriti ter prosuditi: koga ~eka, ako ne vas, plod ovoliko zemqe preplodne a zanemarene, plod zanatah, obertah i tergovawa, kojim se skoro nije ni klica kod nas pokazala? Dosta, da bi mi, koji ovo pi{emo, bili npr. Gerk, da bi nam domovina bila kne`evina Serbia ili Krajinska, mi bi ovakav sud i onda izrekli o stawu i budu}nosti na{ega naroda i domovine. Pazimo, da nas jedan drugoga ne bude prekasno tra`io. Bia{e li treba, za do}i do ovako prosta i o~evidna zakqu~ka, zamer~iti ovoliko papira odgovaraju} na pervo pitawe ovoga ~lanka? To ne bia{e treba za one koji su privikli klawati se svakoj re~i koju ~uju od Austrie ili Rusie kroz usta, ili vide iz pera Slavoserbah. Za takove mi ne pi{emo.” (str. 117-118.) U polemi~kom `aru i kroz beskrupulozne napade na sve svoje oponente i politi~ke protivnike Stranke prava, Star~evi} ih neretko sve zajedno naziva “Slavoserbima”, smatraju}i to vaqda najni`im mogu}im nivoom nipoda{tavawa i najve}om uvredom. “Mi smatramo Slavoserbe tako ni{tatnom herpom, da der`imo da ona, izvan svoje dru`be, ni ne mo`e imati nikoga, a kamo li nas, svojim navidnikom ili neprijateqem; nu ona herpa qudih prodanih svakomu tko ho}e, slu`ia{e i slu`i oru|em proti na{emu narodu i domovini, ter wezina snaga prestaje dok joj se krinka skine, pa narod vidi i pozna onu herpu onakovu kakova je. Mi smo onu krinku skidali, skidati }emo, i skinuti }emo. ^itateqi znadu, da onaj na{ sud o Slavoserbah 589

nisu prazne re~i, ~itateqi bo znadu da se je ona herpa nudila na{oj stranki, da se je htela s nami pome{ati; nu da mi odbismo taj ne~isti `ivaq. Nastojati }emo da nas ova sveta strast ni ubudu}e ne ostavi.” (str. 129.) I svi koji kritikuju prava{ki program, “Slavoserbi” su po Star~evi}evom mi{qewu. “I u istinu, tko prigovara na{emu programu? Slavoserbi i wihovi me{tri. Za{to prigovaraju? Zato, jer su Slavoserbi, neprijateqi slobode, naroda i domovine; zato jer im samo na{ program na putu stoji; zato jer znadu da samo mu`i na{ega programa nisu delnici wihova delovawa; zato jer vide da oni {kakqivo stoje dok je na{ program. A kako nam prigovaraju? Tako da u svakom prigovoru same sebe obsu|uju, a na{ program u~verstvuju, i, {to je najqep{e, to niti vide oni ni wihovo ob}instvo. Ali znamo da je to osobita pasmina pa se tomu ni ne ~udimo.” (str. 130.) Osnovna zamerka Srbima i Slovencima neprekidno se izri~e povodom wihovog odbijawa da se pohrvate. “Nu ako Serbijanci i Krajinci sude da mogu biti bez Hervatstva, kako je to da Slavoserbi ne stoje kod Hervatstva, nego ga `ertvuju Serbiancem i Krajincem? Ako ovi puci, bez svake narodne povesti, bez stariega kwi`tva, nameravaju ostati o sebi; za{to Slavoserbi izdavaju hervatsko kwi`tvo i hervatsku povest, za{to oskverwivaju hervatsku narodnost kojekakovimi ne~istimi primesami? Dok oni puci rade za se, ne za skupno Hervatstvo, mo`emo li wihove sinove, koji `ivu u na{oj domovini, smatrati za ne{to drugo nego za tu|ince, za neprijateqe? Jednom re~ju: dok oni puci ne mare za Hervate, za{to Slavoserbi ne samo mare za one puke, nego im Hervate upravo podla`u? Ali, osim Slavoserbah i wihovih me{tarah, tko je izmislio, tko podti~e, tko li razjaruje te narodnosti proti Hervatstvu? Nitko. Da ne bi bilo Slavoserbah i wihovih me{tarah, koliko bi trajalo to rogoborewe, te narodnosti? Ni godinu danah. Tko je, dakle, krivac te smutwe i nesloge? Sami Slavoserbi i wihovi me{tri.” (str. 131.) Izraz “Slavosrbi” za Star~evi}a je zbirni pojam koji obuhvata sve vrste izdaje, pokvarenosti, podlosti. “Dok Slavoserbi za platju svakomu izdavaju na{u domovinu, nau~e li, neovlastjuju li oni i drugoga svakoga na izdaju? Jer, ako tko radi da u~ini na{u domovinu ob}inom npr. talianskom ili turskom itd., {to mu mogu prigovarati oni Slavoserbi koji su Hervatsku u~inili ob}inom ma|arskom? Nisu li sve izdaje u stvari jednake, ne ubijaju li sve narodan obstanak? Slavoserbi smatraju sav narod samo podno`jem za podmiriti svoje sebi~nosti. [to bi dakle bilo da jednoga Slavoserba plati Rus, drugoga Talian, itd. Tu ne samo ne bi mogla biti sloga u narodu, nego mi bi rado gledali {to bi Slavoserbi me|u se radili! (str. 131.) “Slavosrbi” i wihove dru{tvene zajednice po Star~evi}u su “me{ine koje mu~e i revu, kao {to ih Austria, Rusia, ili tko drugi napuhne; to su glave koje prakti~nost mere samo po svojih osebnih koristih i {tetah, to su qudi koji u znawu, u razumu, stoje ispod najni`e prostote.” (str. 135.) d) Negirawe celokupne srpske istorije i obra~un sa ilirizmom, panslavizmom i jugoslovenstvom Zastupaju}i izrazito antislavenske stavove, u raspravi “Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu”, improvizovanoj u obliku dijaloga, Star~evi} sve ono {to ina~e podrazumeva pod pojmom “Slavosrba”, podrugqivo naziva 590

sinonimnim terminom “Ma|arolaca”. Obra}aju}i se “umerenijim” gra|anskim javnim delatnicima, on s krajwom zagri`eno{}u insistira: “Gre{ite proti Hervatom i Hervatskoj, kada Slavjane, Ma|arolce i kako se sve zove taj ne~isti nakot, zovete blagom, marvom ili kojim drugim dosada obi~ajnim imenom. ^uvajte va{u ~ove~nost, va{u ugla|enost, za qude; izdajice naroda i domovine treba zvati pravim imenom. Do}i }e vreme gde }e ovi okrinkani urotnici proti Hervatskoj, sami na sav glas vapiti da su bili glupani, nemo blago, kadno su Hervatsku izdavali. Jeli pravo, da im taj izgovor, ta izpoved pomogne, da ih obrani od pedepse koja jih ide? Nije. Jer, neznati stvar koju se nisi nau~io, nije uvek greh; nu upustjati se navla{ u posao od kojega stoji ~ast i sre}a domovine, bez da se u taj posao razumi{; hotice, u supor opomenam razumnikah, ostaviti pravan temeq, pak se dati na bezakowe; izmi{qavat sawarie ter wimi narod obmanqivat i trovat; izdavati se za zastupnika slobodna naroda, `iviti iz `uqah tog naroda, pak taj narod progla{avati su`wem svakoga, komu se prohtie izdati se gospodarom wegovim; jednom re~ju: svaki korak, svaku re~ naperiti za osramotiti, poniziti, zasu`witi svoj narod, tako raditi: lupe`ina je, koju jo{ na ovomu svetu ~eka sekira. Ne vidite li, da Slavjani, da Ma|arolci, po ure|enoj osnovi rade o propasti Hervatah? Ne vidite li, da sami hervatski narod ra|a i svojom kervqu uzder`ava svoje izdajice? Ne vidite li, da nas hervatski Nehervati cepaju nemilie i na tawe, negoli su to u~inili svi izvawski nepriateqi Hervatske, sva stole}a, sve nesre}e koje smo do danas pre`ivili? Ne vidite li, da je ova ker{tena `ivina, starinska `ica one proklete pasmine, koja je od nekada omrazila narod i ime hervatsko, kod svih mu`evah i narodah napredka i slobode? Ne vidite li da vo|e Ma|arolaca, i svi wihovi aktivni prista{e nisu bezumna marva, nego prepredeni tati slobode, ~asti i sre}e Hervatah?” (str. 41-42.) Ovde Star~evi} po~iwe da negira celokupnu srpsku istoriju kao obi~nu izmi{qotinu, sve Srbe naziva Hrvatima i kipti od besa {to oni to poistove}ivawe ne priznaju, ali se s podjednakom `estinom obra~unava i sa hrvatskim ilirizmom, jugoslovenstvom i panslavizmom. U tom smislu nastavqa s retorskim pitawima: “Ne vidite li, da oni, pomo}ju tu|inacah, izmi{qavaju u Hervatskoj narodnosti, kojih u woj neima; da nalaze nekakove kraqevine i carevine, kojih nikada nije bilo; da prazne, po tu|incih skovane naslove, oni primaju za gotove der`ave; da oni govore u ime nekakove “trojedne kraqevine”, u ime nekakovih jugoslavjanah i Ilirah, o zemqah i narodih, o kojoj nitko uman ni{ta ne zna? Ne znate li za{to se oni der`e te izmi{qotine “trojedne kraqevine”, tih izmi{qenih imenah i narodah? Zato da nam se svet smije; da se Hervatu ne povrate prava i domovina; nitko bo neima du`nosti naprama “trojednoj kraqevini”, koje neima na svetu ni u javnu pravu, nitko nije vezan naprama sawarii poznatoj pod imenom Jugoslavah ili Ilirah, a mnogi imaju du`nostih naprama kraqevini Hervatskoj, naprama narodu hervatskomu.” (str. 42.) Ovde Star~evi} o~igledno previ|a ili ignori{e da je sve do wegovog vremena Slavoncima i Dalmatincima bilo nemogu}e nametnuti hrvatski nacionalni naziv, a on bi ve} da ga nametne svim pravoslavnim Srbima. 591

“Dokazaste kako vaqa, da celo pu~anstvo me|u Macedoniom i Nema~kom, me|u Dunajem i Adriati~kim morem, ima samo jednu narodnost, samo jednu domovinu, samo jedan `ivot, `ivot hervatski; pak itako ne}ete da vidite, {to radi ta urota svom svojom i tu|inskom silom, nego te o~ite izdajice smatrate samo blagom? (izraz “blago” ovde zna~i “stoka” – nap. V. [.) Ako i u budu}e ostanete kod toga imena i kod te ugla|enosti, ako budete i nadaqe sakrivali te lupe`e, nemojte se ~uditi kada ~ujete, da pravi Hervati zovu vas Stekli{e blagom (“stekli{” u Star~evi}evom vokabularu zna~i “divqak” ili “obesnik” – nap. V. [.); obra~unajte va{e zasluge i grehe s va{om ~ove~nostju, ako se najdete pome{ani me|u izdajicami Hervatske; i zapamtite da je izdajicam naroda i domovine sudac i over{iteq svaki onaj koj i besnu pa{~etu. Vidite li, da vam ka`em i pravo i istinu, znate li da uz suho gori tako|er i sirovo.” (str. 42.) Koliko je beskrajna i nekontrolisana Star~evi}eva antisrpska mr`wa, pokazuje i to {to u obimnom eseju “Ustavi Francezke”, obra|uju}i o~igledno kompilatorskom metodom francuska revolucionarna zbivawa tokom posledwe decenije osamnaestog do potkraj devetnaestog veka, termin “Slavoserbi” koristi za ozna~avawe svih nosilaca najnegativnijih politi~kih pojava i izdajni~kog pona{awa. Svaka mu je tu prilika pogodna da, kao uzgred, pore|ewa radi, pomene: “Slavoserbi koji uvek rade proti narodu hervatskomu, i uvek ga kvare, ka`u da je ovaj narod mlitav i kukavan, prem sva wegova nesre}a i sve zlo}e i mane wegove dolaze samo od wih, i oni ih sami brane.” (kwiga 5., str. 9.) Potom, komentari{u}i stav francuske javnosti prema Napoleonovom prevratu, prime}uje: “Nu kakovi bi bili Slavoserbi koji ne bi samo za se radili, koji ne bi zagovarali svako zlo koje im u torbu nosi, a ne bi vikali na svako dobro i na one koji o wemu za ob}instvo rade.” (str. 45.) ^ak mu je i kraq Luj XVIII iz vremena restauracije pogodan da ga nazove “Slavoserbom” zbog wegovog raspusnog i nepatriotskog pona{awa, kao i ~itavu wegovu dvorsku kamarilu. “Gleda{ bolestne mo`|ane na koliko ih je, gleda{ otrovano serdce, licumerstvo, bezobraznost, sebi~nost, her|u, zlobu: ti }e{ od toga ~oveka te{ko na}i podpunoga Slavoserba.” (str. 73.) Podr`avaju}i dr`avni udar i obnovu carstva od strane Luja Bonaparte, Star~evi} se podruguje francuskim republikancima, pa ka`e da se oni “u ovom veku naroda boja{e, i pla{e ga se, jer znadu da su oni i sve wihovo, narodu merzki; jer su uvereni da su oni u narodu neznatna otrovna mawina, za koju se, kako i za ostale Salvoserbe, zna samo u petqawu, u zlo}ah, u zlih porabah, u globqewu, kvarewu i izdavawu naroda, ter u svakakovu brawewu tih svih i jedinih uvetah svojega obstanka. Mo}i je razumeti takojer, za{to su republikanci i wihovi izvawski drugovi, Slavoserbi svih narodnostih, onaj udarac prikazali prostoti kao osobitu strahotu.” (str. 138.) Nadaqe, on “Slavoserbima” pripisuje da svoja uverewa slede samo kad im to donosi li~nu ili grupnu materijalnu korist, dok im re~i o uverewu, svedo~anstvu, veri, savesti i du{evnosti u javnom `ivotu slu`e samo da opsene prostotu. “Vidi{ da se samo zlotvori narodah, i samo pred prostotom, u javnih posli pozivqu na svoje uverewe, na svoju savest itd.; vidi{ za{to Slavoserbi svimi na~ini narod kvare i po`ivin~uju, za da veruje ludorie koje ni koko{i ne mogu verovati. Kada prostota zagazi, pa o}uti posledice 592

svoje ludosti, Slavoserbi joj ka`u i razla`u da oni nisu zlo mislili, to im je dosta; a wih ni jedan ne bi terpio kuharicu koja bi obed pokvarila, prem bi se klela da je dobro mislila, i da je radila po svojem osvedo~ewu. Dok narod terpi samo kroz svoju ludost, Slavoserbi u`ivaju “precium sangvinis”, i snuju novu obsenu, za izvesti novu izdaju. I za rukom im ide.” (str. 163.) Netrpeqivost Star~evi} otvoreno iskazuje i prema Jevrejima. Wih naziva “pasminom koja je, odkada se za wu zna, uvek bila kakova je i danas: pasmina, izuzev nekoje iznimke, bez svakoga morala i bez svake domovine, pasmina koje svako udo podano je samo dobitku osebnu, ili onomu svojih ro|akah.” (str. 189.) Uz to izra`ava uverewe da su “@idovi, bez razbora pu{teni u javan `ivot, premnogo pokvarili i raztrovali narod francezki.” (str. 189.) Ali, dok je Srba, po Star~evi}u ni Jevreji ne mogu biti najgori. “@idovi su mawe {kodqivi nego Slavoserbi. Jer @idovi gledaju samo za se i za svoje, kada im to ne ide za rukom, oni se ne protive dobitku, napretku, koristi drugih; a Slavoserbi su uvek samo za zlo: ako ne mogu sebi pribaviti korist, oni gledaju da na{kode dobroj ili pravednoj stvari, ili onim koji su za wu.” (str. 189-190.) S obzirom da je re~ o tako opasnoj “pasmini”, Star~evi} isti~e: “Mi neimamo razlog verovati da slavoserbske pasmine, ovog ili onog imena, ove ili one dlake, ne bia{e i da nije i u ostalih zemqah.” (str. 188.) Da bi paradoksalnost wegovih stavova bila maksimalna, Star~evi} pote`e i primer ~uvenog “Hrvata”, cara Du{ana. “U Du{anovom zakoniku vidi se da u wegovoj zemqi pasmina Slavoserbska imadia{e samo povlasticah, tj. da kao tu|a i ne~ista mo`e svaki ~as proterana biti. – Ni u ostalih hervatskih zemaqah ta pasmina nije u`ivala javno pravo, nego se kao strawska po wih klatila dok nije proterana, ili dok sama nije drugamo odi{la, za povratiti se u prigodi.” (str. 187-188.) Ipak, tek u raspravi “Pasmina slavoserbska po Hervatskoj”, Ante Star~evi} je zaokru`io svoj antisrpski ideolo{ki koncept, posebno motivisan svojom odiozno{}u prema srpskim ustanicima protiv turske vlasti. Povodom toga, u predgovoru napomiwe: “Proletos ka`ivali mi prijateqah kako se Slavoserbi Turske, neznaju}i i nemogu}i ve}je zlo u~initi, bune, kako izmi{qavaju boje i dobitja, kako u prigodi pale i ra`aju, kako krivwu i barbarstvo bacaju na muhamedovce i na druge, kako ih je, i verstnih za tu~wu, na desetke tisu}ah amo uteklo. Ja im odgovorih: u slavoserbskoj pasmini zapadne cerkve `ivete, dakle, mo`ete ju poznati, samo ovi pasmina u Rusii, u Turskoj i u Austrii sla`e se s onimi obestnimi ustalci, i sre}u im `eli; ostala Europa, koja im poka`uje priklonosti, ili je u neznawu ili je kupqena: Slavoserbi Turske zametju} smutwe pa be`e} drugim na vrat, od nekada radi{e kako danas rade.” (kwiga 3., str. 139.) Ukazuju}i da su privilegije koje je car Leopold 1743. godine izdao Srbima formalno glasile na ilirsko-rascijansku naciju, Star~evi} negira i samo postojawe srpske nacije. “U~enu je svetu poznato da ime Serb ili Serv starinom, ime Slav u sredwem veku bia{e kod svih narodah ob}enito za su`wa; da su se tomu imenu, tu|u, Hervati i Poqaci vazda ugibali; i da ono na ove narode ne spada vi{e nego npr. na Engleze. Ali jer to ima, u obih oblicih dolazi i po hervatskih pokrainah, ja sam oba oblika spojio, {to znanost ne mo`e nego potverditi i nastaviti.” (str. 140.) 593

Kako tek groteskno zvu~i kad Star~evi} pi{e kako se u caru Stefanu Du{anu ugasio “posledwi trak prejasne hervatske dinastie Nemani}ah, koji kroz vekove i kao kraqi, vladahu izto~no-severnih pokrajinah Hervatske. On uze naslov Cesara, nepaze} da li mu ga drugi priznavaju. Prostota zvala i zove ga carem, neznaju}i da ga time te`ko sramoti. Po wegovoj smerti zavlada u ovih zemqah nered, ter nakon prequta kome{awa, postade vladarem u ve}ini zemqah, Lazar Brankovi}, poherva}enik, nu po svoj prilici ne~iste kervi. S wime tu|i `ivaq nadja~a u onih krajih.” (str. 158.) Po Star~evi}u, taj tu|i `ivaq ne~iste krvi su Vlasi i Cigani. Pored toga, “Milo{ Kobili} pokaza se Hervatom, ter mu sam Tur~in, proti wegovom zemqakom, obrani po{tewe i slavu.” (str. 158.) Hrvatski porazi u Kosovskoj bici i posle we, dakle, prouzrokovani su prodorom ne~iste vla{ke krvi na hrvatske prostore, a prema Star~evi}u, ti Vlasi se pod imenom Raci ve} od 1404. godine pojavquju na dunavskom ostrvu ^epequ ispod Pe{te. “O~ito, ne~isti puk onih zemaqah kroz tolika be`awa, klawa i zarobqena, moradia{e ve} onda posve izginuti, pa da bude i plodnii negoli se kroz vekove pokazao. Ali primese uzder`ava pasmina.” (str. 161.) Slavoserpska ne~ista pasmina opstajala je stalnim prilivom “~iste” krvi. “Bia{e li Tur~in XIV i XV veka sbiqa onako jak kako se u povestnicah i ~inom pokazao? Bi li on bio uznapredovao kako jest, da ne bude hervatska pasmina ne~istom pasminom u Arbanskoj, u Ra{ii i u Serbii prevladala, u Bosni raztrovana?” (str. 162.) Smatraju}i Srbe koji su pre{li na ugarsku teritoriju divqim razbojnicima i moralnim razvratnicima, Star~evi} tvrdi kako i “Ungarci gledahu da pasmina nije van za kra|u i u prilici za razbojni{tvo; da nikada nije za dobru stvar; da je uvek kriva i da uvek druge za svoje krivce izdaje; da je junak samo prie i poslie boja, a druga~ie uvek gde nije pogibeli; da namesto vojevati proti Tur~inu qudski, ona od wega be`i kao od `ive vatre: to sve gledahu Ungarci kroz vekove, pak itako, ona se terpa u Ungariu kao u svoju zemqu, i tamo ju `eqno ~ekaju.” (str. 165.) A razliku izme|u te “srpske ne~iste pasmine” i “pravih” Hrvata, Star~evi} pronalazi u ~iwenici da Srbi nisu imali prezimena, a navodno Hrvati jesu. O tome ka`e: “Jo{ i u sredini XVIII veka imadiahu qudi tu|e pasmine, kako i Turci samo jedno, kao kerstno ime; o plemenu ili imenu obiteqi, ne bia{e ni traga. Dakle, do na sver{etak onoga veka, dok se u hervatskih zemaqah najdu dva imena, tu je dokaz, da wih nosioc bia{e Hervat ili poherva}enik.” (str. 165.) Star~evi} tvrdi da su ti “nesjediweni”, pravoslavci, poznati pod imenom Raci i Iliri, srpsko ime prigrlili tek u devetnaestom veku. “Na uspeh Milo{a Obrenovi}a u Serbii, pretvori{e se Iliri u Serbe, ter nakon probirawa imenah kroz vekove, pasmina uze ime, koje joj najboqe pristoji. Be~, navaliv{i na ustav Hervatske i Ungarie, najde pomo}nike u onih Serbih i u hervatskih Ilirih, protivnike u samih Ma|arih.” (str. 205.) Potom Star~evi} zakqu~uje: “Vidismo koliko je imenah, kao narodnih, pasmina promenila, da pojedinci u Ungarii imadiahu ~ista ma|arska prezimena, i da prezimenah u Hervatskoj neimado{e ni u sredini XVIII veka. Na zapoved morado{e ih i ovde primiti i htedo{e ih mewati, {to nekoji ro|aci im i 594

danas rade. U “imenu Serb” videlo se kako se Tribali skitaju, kako se me{aju Ra{ia, Serbia, Tribalia, i kako su im me|e neizvestne.” (str. 208-209.) Jo{ od vremena kada je “Sv. Sava Nemawi} izto~nu cerkvu hervatsku odcepio od patriarke carigradskoga” (str. 213.), po Star~evi}u, “slavoserbska pasmina” prodire u sve “hrvatske” zemqe. “Vidimo da se pasmina prili~no pohervatila u ovoj Hervatskoj. Kad Tur~in prestao vojevati, pasmina ve}inom ostade gdje ju mir zatekao. U hervatskih pokrajinah Turske, pone{to natuca hervatski, drugde turski, bulgarski, rumuwski, ger~ki. Ni u kne`evini Serbii, ni po Ungarii jo{ se nije nau~ila pravo hervatski, nego itako jezik je wezin najsli~nii hervatskomu.” (str. 214-215.) S jedne strane, Slavoserbi su najgori razbojnici, oli~ewe kriminala, svireposti, la`i i nemoralnosti, a s druge glavni oslonac austrijske samovoqe i birokratske strahovlade. S takvim rezonovawem u ~lanku “Turska” Star~evi} optu`uje Srbe {to u svemu povla|uju austrijskoj vlasti i ujedno la`no prikazuju unutra{we turske dru{tvene prilike. “Austria, za oteti narodu i posledwu iskru slobode, za u~initi narod slepim su`wem svoje samovoqe, gleda i narod, i wegove zakone i wegovo celo stawe ozloglasiti, ocerniti pred javnim mnewem. U tu sverhu, kako i za sve {to je zlo, verno joj slu`i wezina vi`lad, kod nas Slavoserbi. A za{to Austria ocerwuje i gerdi izvawske vlade? Zato, da svojemu glupu pu~anstvu sakrije nevoqu u kojoj ovo pogiba, i da to pu~anstvo, u svoje vreme, razjari proti onim vladam, der`avam. I tu ona ima Slavoserbe za svoje vredne apostole. Na{i ~itateqi znadu kako sudi nemalo celo hervatsko pu~anstvo Austrie o Turskoj. Do Turske, ka`e se i veruje se, neima barbarstva, su`anstva, nesre}e, her|e. Tko to ka`e? Slavoserbi. A tko to veruje Slavoserbam? Prostota. Otkuda znadu Slavoserbi stawe Turske? Od Austrie i Rusie i wihovih ~erekarah. Upitaj Slavoserba je li prou~io povest Turske, je li pozna Koran, wezin zakonik, je li pozna stawe Turske iz izvestjah koja su dostojna, da im se veruje, upitaj ga, pa }e{ odmah opaziti da on, {to bi sam znao, nije ni vidio ~oveka koj te stvari zna. Ali Slavoserbi znadu sve, bez da su se i{to u~ili.” (str. 220.) U nastavku istog teksta Star~evi} ka`e da su Slavoserbi “gwusna stvorewa su`awstva, pak ho}e da sav svet sebi izjedna~e, ho}e da sav svet urede, a ne znadu urediti ni svoje jezike nego ~ekaju dok im drugi i me{ine wihove urede.” (str. 223.) Tvrde}i da je verska tolerancija vrlo razvijena u Turskoj i realna sloboda ve}a nego u Austriji, on se obru{ava na srpske vikare da se poboq{a polo`aj wihovih hri{}anskih sunarodnika u Bosni. “Kako mogu vikati na nevoqni{tvo kerstjanah Turske oni Slavoserbi, koji su do godine 1848. svom svojom i Austrie snagom branili kod nas kmetiu mnogo te`ju i nepravedniu nego li je ona u Turskoj; oni Slavoserbi proti kojim je Ko{ut ukinuo kmetiu; oni Slavoserbi koji su na{u granicu zakovali u nevoqni~tvo austriansko, u nevoqni~tvo kojemu se ono Turske ni izdaleka ne mo`e prispodobiti.” (str. 226.) Slavoserbima Star~evi} pripisuje nevi|enu sebi~nost i samo`ivost. “Po wihovoj smerti, bila Hervatska najsre}nija, ili propala u bezdan, ili ostala su`awskom, to je za Slavoserbe ni{to. Daj ti Slavoserbam danas; za druge qude, za narod, za svoju detcu, za sutra oni ne mare. Istina, tako blatna skota neima izvan Hervatske; nu se595

bi~nost i neuztrpqivost, i glupost, u stvari su sve jednake.” (str. 228.) Bosanskim hri{}anima on poru~uje kako “Slavoserbi izdado{e za svoje terbuhe nas, pa gledaju da i vas izdadu.” (str. 237.) Po{to u wegovo vreme nije bilo {ansi da se Bosna i Hercegovina prikqu~e malenoj Hrvatskoj, nego samo Austriji ili Srbiji, Star~evi} smatra da je u tom slu~aju boqe da ostanu u sastavu Turske. Zato bi Star~evi} po svaku cenu da primiri ustani~ko raspolo`ewe bosanskohercegova~kih hri{}ana, pravoslavaca i katolika. “Ka`e se da Bosna ima prelepu zemqu, koja bi dobro do{la Hervatom Austrie... Tu zemqu obe}avaju Slavoserbi, vi`lad Austrie, osobito grani~arom, za razspolidetije.” (str. 238.) U tom smislu, “do{la Bosna pod Austriu kao posebna kod nas, tako bi, za prelazno i u Bosnu bili doterani i domamqeni Slavoserbi. Taj se nakot izdaje za Hervate ne samo pred prostotom koja ga ne pozna, nego i pred svakim, pred kim sudi da mo`e osramotiti i omraziti Hervate.” (str. 241.) Sa austrijskom vojskom do{lo bi sve ono negativno u wenom policijskom i birokratskom aparatu, {to bi Bosnu sigurno unesre}ilo i opusto{ilo. “Svu tu svoju nesre}u pritpisivali bi Bo{waci nami Hervatam, Austria bi ih sa Slavoserbi to u~ila i u tomu mnewu potver|ivala. Tada, tko da uvede qubav i slogu me|u Bo{waci i me|u nami, ostalimi Hervati? Ne le`i li u tomu sdru`ewu, ako se sbude, o~ita propast Hervatah? Tko, dakle, ne `eli da ili Bosna ili mi ra|e propadnemo u bezdan, nego li da se sastanemo pod Austriom? To `ele samo Slavoserbi.” (str. 241.) Zbog toga bi bilo najboqe da Bosanci do daqweg ostanu pod turskom vla{}u, a Star~evi} ih podu~ava: “Bo{waci svih trijuh verah, znajte da za vas neima budu}nosti, nego ako se budete priznavali i smatrali bratjom jednoga naroda i jedne domovine; ako vas jedan drugoga bude bratimski pomagao; ako se uputite da Bosna i Dalmacia biahu, i da opet moraju biti ogwi{tem hervatske slave i veli~ine; ako va{e Slavoserbe onako izob}ite kako smo mi na{e izob}ili; ako budete izdajicam i neprijateqam smatrali svakoga, tko radi ili bi radio da Bosna dojde pod budi koga; ako se svom pomwom budete dali na korisne nauke; ako budete marqivo radili i trezno `ivili; ako se ne pustite od nikoga za sredstvo budi ~ije i kakove sverhe rabiti; ako ne budete poku{avali bez krilah letiti; ako u pravo vreme budete za se svojski radili. Ako tom stazom udarite do`iviti }ete, makar i pod Tur~inom, polak{icah i napredka i vi, koji ste danas sredwove~ni. Druga~ie, vi }ete samo propadati, dok naskoro i propadnete.” (str. 237.) |) Osuda protestantizma Esej “Jubilei” predstavqao je Star~evi}ev poku{aj da sistematski izlo`i svoje stavove o crkvenom pitawu, ali on ne uspeva da se uzdigne nad standardnom apologijom katolicizma i papstva, uz o{tru osudu pravoslavqa i protestantizma. Kao i uvek, to mu je prilika da makar uzgred saspe i ne{to antisrpskih uvreda. Tako i kad nastoji da protestante moralno diskvalifikuje, ka`e da su i wima, “kako i Slavoserbam, zloba i obsewivawe glavnimi `ivqi.” (kwiga 4., str. 10-11.) Uz to, on rezonuje da “protestanti moraju biti proti papi ve} zato da opravdaju svoj odstup od wega”, dok katolici mogu biti “protu papi iz neznawa ili iz her|e.” (str. 10-11.) Otvoreno 596

se izruguje zalagawu biskupa [trosmajera za ujediwewe zapadne i isto~ne crkve, posebno na balkanskim prostorima. Star~evi} ne veruje u plodotvornost dijaloga pravoslavnih i katolika, imaju}i u vidu wihove nepremostive politi~ke razlike. “Jer Slavoserb, dok zine, u saboru, o javnih stvari ne mo`e nego bezumje kazati ili prigovarati svojemu delu, dakle jer ga svatko lahko mo`e oprovergnuti: cvet slavoserbske inteligencie odlu~i ni{ta ne ~averqati u saboru, “za nedati protivnikom, da briliraju”. I ti isti qudi u isto vreme pripovedahu kako se vlada hvali, da je saterla opoziciu, i nije im drago kada ih svatko razuman der`i za krilo vladine stranke, odre|eno, da pravednoj stvari {kodi, i da gleda do}i na korito. Cvet slavoserbske inteligencie ne zna ili ne}e da zna, da u javnih poslih i protivnici, bili ovi ili oni, imaju pravo kazati svoje mnewe o sva~emu, ako to pravo i drugi zahtjevaju i rabe; da neima razpravqawa ako se ne ~uju razli~na i protivna mnewa; i da nije u redu izdavati se za zastupnike naroda, a narod po mogu}nosti ne zastupati. Kad ni ta kukav{tina ne po{la za rukom u meri u kojoj je zapetqana, dru`ba g. bi{kupa staja za zdvojiti, i mi neuzterpqivo ~ekasmo {to }e Slavoserbi nova skovati za obsewivati svoje vernike.” (str. 22.) e) O{tro protivqewe oslobodila~koj borbi balkanskih naroda ^ak i kad krajwe naivno i upro{}eno u eseju “Ruski odno{aji” Star~evi} razmatra dru{tvene i politi~ke prilike Rusije, on ne mo`e da bar usput ne izrazi svoju beskrajnu antisrpsku mr`wu, nazivaju}i ovde ruske nihiliste “Slavoserbima”. (kwiga 8., str. 48.) Daqe, rugaju}i se u ~lanku “O poqa~kome ustavu” pamfletu poqskih emigranata koji su nerealno `eleli obnovu svoje dr`ave, Star~evi} ka`e da je wihov spis “kao slavoserbski: u jednoj su polovici same neistine, u drugoj nema ni jedne istine, i obe su polovice pune bezumja.” (kwiga 3., str. 457.) Potom, u ~lanku “Rusija” do kraja eksplicira svoje vi|ewe ruskih politi~kih problema: “U Rusii je vlada tu|a i Rusom protivna, pravi Rusi tu|inci su u svojoj, kako i mi u na{oj domovini. [to rade Slavoserbi kod nas, to rade Slavoserbi i u Rusii: oni su oru|e, pomo}nici tu|inacah proti narodu. Kada ~uje{, da ovaj ili onaj u Rusii radi o slavjanstvu, o sveslavjanstvu, znaj da je to ruski Slavoserb, i da je brat onom, koji kod nas rade o Jugoslavii, o Serbii, o slavjanstvu: o i~emu osim o Hervatskoj i o Hervatstvu. Ruski slavoserbi, kako i na{i, mute narod, hrane ga ludoriami, odbijaju ga od uma i od prave staze, po kojoj samoj idu} on mo`e napredovati. Time ruski narod, kako i hervatski, vertoglaviju} ne pazi na svoju nesre}u, ne misli kako bi si pomogao, nego samo u~verstruje svoju nevoqu i oja~uje gospodstvo tu|inacah u svojoj domovini.” (str. 425.) Slavoserbi su tu i “apostoli zemqe u~initi neodvisnom der`avom, ili im dati autonomiu, znamenuje dopustit, da se dve protivne pasmine koqu i dave, bez da ih jedna ima uvete koje pita der`avan `ivot. Ovo bi isto bilo kad bi se ove zemqe raztergale u vi{e autonomnih ili neodvisnih der`avicah: pasmine bi se progonile, vladar ne bi mogao na nijednu osloniti se. Dati koj komad ovih zemaqa Cernojgori ili Serbii, znamenovalo bi oja~iti neprijateqe Turske, koji su o sebi ni{tetni, a kao oru`je Rusie Turskoj pogibqeni.” (str. 39-40.) 597

Isto~no pitawe Star~evi} bi re{avao po istim rasisti~kim na~elima. “Nije nikakova {ala re{iti izto~no pitawe, ali ako Serbi zasu~u rukave, a hvale se da ho}e, ono biti }e re{eno za dve ure, ako ne i ber`je. Zna se da su Serbi posebna pasmina, u Rumuwskoj rumuwske, u Bulgarii bulgarske, u Rumilii turske ili ger~ke, u hervatskih pokrajinah hervatske narodnosti ili jezika. Ovde vam govorim o Serbih u dana{woj kne`evini Serbii, nekada{wem delu Hervatske. U kakovoj je ceni ta pasmina? Drugde ve} napisah, kako su postali, i da hervatski govore. Po formacii glave, po celu obli~ju, i po zna~aju lak{e razaznati }ete Serbina od Hervata nego npr. Rusa od [pawolca. Sada pogledajte kod Lamartina, kod Hamera, pak }ete na}i, da su Turci ovih Serbah obi~avali toliko uhvatiti, da su ovi bili toliko vredni, da biahu prodavana po dva Serba za samu glavu brav~eta, najlep{a Serbkiwa za opanke ili ~izme, da ih bia{e po 50.000 uhvatjenih, da su oni Tur~inu izdali Belgrad na Savi itd. itd. Prispodobite ovu cenu Serbah u XIV, XV veku, kad no ih u Turskoj bia{e najmawe, s onim u XVI, XVII veku, kad no ih bia{e najvi{e, pa znate {to do te pasmine der`e narodi Turske. Setite se da je ta pasmina imala razli~na imena, da ju je kao Rasciane ili Race opisivao Busbekij na svojem putu, da ju je motrio, da joj je iztra`ivao postanak, i nakon svega iztra`ivawa ka`e da ne zna odkuda su postali ti ~udni qudi.” (str. 41-42.) Star~evi} smatra da je najboqi na~in re{avawa takozvanog isto~nog pitawa temeqita reforma turske dr`ave, u kojoj bi ostali svi balkanski narodi, a on se upu{ta i u izlagawe detaqa sopstvene vizije tog re{ewa i konkretnih reformskih mera. “Ili bi kerstjani pristali uz Tursku, i nau~iv se slu`ben jezik mogli s ~astju i koristju primati i obna{ati sve der`avne slu`be, ili bi oni nadaqe ostali wezini protivnici, neprijateqi. U onom slu~aju bila bi dostignuta jedna velika sverha: mir, zadovoqnost, sre}a Iztoka, i po tom ostale Europe. U drugom slu~aju bio bi put proker~en za dostignutu onu istu sverhu. Jer ako je turska pasmina preslaba za `ivot, wu treba `ertvovat, a na wezino mesto postaviti narode koji su za `ivot. Ti narodi Bulgari i Hervati, u kratko vreme posvetili bi se tako, da bi mogli sa~iwavati der`ave dosta jake za `iveti u slogi bez {tete drugih narodah. Dakle u oba slu~aja bilo bi “izto~no pitawe” re{eno i u oba slu~aja i po Rusiju boqe nego li }e ga ona ikada re{iti.” (str. 45-46.) Samo kad bi se na{ao neko da taj istorijski zadatak Hrvatima na tacni ponudi. Svojim esejem “Izto~no pitawe”, objavqenim prvi put u “Hrvatskom pravu” 1899. godine, Star~evi} se najotvorenije izjasnio protiv oslobodila~kih napora balkanskih naroda i wihovih poku{aja da se oslobode iz turskog ropstva. On posebno ube|uje bosanske hri{}ane, pravoslavce i katolike, da im je najboqe da ostanu pod turskom vla{}u. Pri tom je prepun prezira prema pravoslavnoj veri uop{te, a za wene sledbenike ka`e “da je ta pasmina od katolikah jo{ neizmerno ne~istia, neurednia, lenia, nemarnia, tverdokornia, licumernija, nevernia; da nikada nije zadovoqna; da se tu`i na svakoga prem je ona uvek kriva drugim i sebi; da se uvek buni; da uvek zagriza, kad u muhamedovce ne smi, a katolikah nije, u @idove. To je uznemirivawe u wezinoj kervi, i biti }e ga dok i we i drugih narodah i verah me|u 598

wom ili uz wu. Na svako zlo ona je berza, kao slepa; na pervi pogled ~ini se serd~ena, smiona; ali to se samo ~ini, jer ona tra`i zasedu, potaju, serd~ena je na jeziku, a uzmi~e dok opazi znatnu zapreku.” (kwiga 7., str. 23.) Za bosansko muslimansko plemstvo tvrdi da je ~istokrvnog hrvatskog porekla, a postojawe srpskog naroda u potpunosti negira, tvrde}i da je od rimskog vremena taj termin bio odrednica za robove koji su prisilno kopali u rudnicima. “Tih jadnikah mora da bia{e mnogo, kad su u putopisu cara Antonina i drugde dobili zemqopisnu znamenitost ter dolaze kao puk pod imenom Servetium, Serbetium, Servitium, su`aw~ad skupitelno, Servi, Serve, Serbi, Serbe. Ne ~udimo se Serbetium i Orbitium, kad znamo da jedni zovu velikoga pesnika Vergeliem, drugi Virgiliem, ne ~udimo se {arawu sa b i sa v, kad znamo da su Rimqani tako radili ter istu re~ servus biqe`ili serbus, i da Francezi i Taliani u rimskih re~ih ta slova zamewuju. Dakle vidite da je starinom srb znamenovao su`wa, kako slav u sredwem veku, ter da g. Tomson, bez da zna, ima pravo der`e} te re~i za istovetne. Ni jedan narod nije se u svojemu jeziku zvao slavskim po narodnosti; jo{ nije ni 100 godinah {to se nekoji pohervatjenici, na tu|e poticawe, zovu Serbi, ter hervatski jezik serbskim kerste.” (str. 29-30.) Zadiru}i svojom alhemi~arskom pseudoistorijskom metodom i u dubqu istoriju, Star~evi} tvrdi kako “Serbi na levoj strani Dunaja biahu robovi Poqakah, Hervatah, Avarah; we niti je zvao Heraklij ni itko drugi; oni nisu proti Avarom vojevali; nego kad su ove Hervate svladali, Serbi se uteko{e ka Herakliu koj im nazna~i pristani{te u Macedonii; ovde oni nisu bili o sebi, nego kao naselbina, podlo`nici Bizanca; Serbia, zemqopisno ime, nekada gorwa Mesia ili Misia, bija{e tako neznatna da joj Hervati izme|u sedam banah ne dado{e ni jednoga, nego ju kroz `upana upravqa{e.” (str. 33.) Iako su se u to vreme Srbi ve} delimi~no oslobodili i stekli dve nezavisne, me|unarodno priznate dr`ave, Star~evi} taj uspeh nipoda{tava slede}im re~ima: “Serbi kne`evine dokaza{e da nisu za der`avan `ivot; da kod wih ne bi bilo fanatizma vere, i da im Rusia ne bi obe}ivala Bosnu i Hercegovinu, oni bi se sutra podlo`ili Turskoj, jer im je u svakom pogledu gorje nego Bo{wakom. Ovoj pasmini hteti podlo`iti plemstvo Bosne, bilo bi jo{ ~udnie nego hteti Ircem podlo`iti Engleze. Ovaj ~as pobuwene nema{tine” (str. 427.) koje Rusija izdr`ava, a oni prote`iraju nema~ke interese. “Tko je pravi neprijateq svih potla~enih narodah na Iztoku ako ne Nemac i prijateqi Nemca? Samo Slavoserbi vi~u na Turke i Ma|are: razumni qudi smatraju te narode za kamare, napram glavnomu neprijatequ, Nemcu.” (str. 428.) Potom tvrdi da “Slavoserbi truju i oslabquju narode koji bi Austriju stezali.” (str. 429.) Ukazuju}i da je kroz dosada{wu istoriju propalo mnogo naroda i dr`ava zbog odsustva snage i vitalnosti, Star~evi} se u ovom ~lanku tako|e pita: “Tko mo`e re}i, da s vremenom ne mo`e tako biti i kod narodah, koji bez svakog razloga dolaze pod sramotnim, pod su`awskim imenom slavskim ili serbskim? Nikada, u nikakovu obliku, nije se zvao, i ne bude se zvao razuman ~ovek Slavim ili Serbom. Ta imena ne podnosi znanost, oba s prosvetlewem moraju propasti. Samo neznawem i zane{enostju der`e se ta imena, a one obe bolesti iz~ezavaju iz naroda. Samo prava, povestni~ka, narodna 599

imena imaju snagu. Samo kroz nadteciawe u napredku mo`e slabie ime popustiti ja~jemu; mo`e se mawe pu~anstvo ve}jemu pu~anstvu s dobra, iz osvedo~ewa, pome{ati. Dakle, tu je glavna stvar: otvoriti to nadtecawe i dati mu priliku da se u slobodi razvija. Po povesti i po narodnosti samo su dva naroda na Iztoku srodna Rusom: to su Hervat i Bulgar. Ako Iztok o sebi i u wemu Rusia, imaju kakovu budu}nost, ta budu}nost stoji od ovih dvaju narodah, i samo od wih. Oba ova naroda imaju snagu `ivota i napretka. Pak itako, Rusija {kodi ovim narodom gde i kako mo`e.” (str. 430-431.) Posebno ga quti {to se Rusija kontinuirano postavqa kao za{titnica pravoslavnih naroda, savetuju}i ruskoj dr`avnoj politici da se okane verskih motiva. “Znamo, da }e se mnogi na{ ~itateq nad ovim razlagawem podsmehnuti. I mi se podsmehivamo. [ta, re}i }e nam se, mislite li da se Rusi mogu okaniti bizantin{tine? Mislite li da je za bizantin{tinu sloboda ili napredak? Mislite li da je bizantin{tina ne{to drugo nego slavoserb{tina? Mislite li da Rusiu um vodi? Mislite li da Rusia vidi da Serbia, u supor slobodi kroz 50 godinah, u supor tolikim sredstvom i pomagawem, danas her|avie stoji nego li je stajala prie 50 godinah? Mislite li da je Rus za drugo, ili da }e raditi za drugo osim za su`anstvo i za glupost? Mislite li da Rus vidi svoje poni`ewe, svoju sramotu, svoju nevoqu?” (str. 432.) Sli~no pi{e i u ~lanku “Na ~emu smo”, isti~u}i da bi istorijski tok bio sasvim druga~iji da je hrvatski narod blagovremeno uspeo da se otme tu|inskom duhu, da je oslobodio i ujedinio svoje teritorije uz ~vrstu ruku sposobnog vo|e, koji bi ga preporodio maksimalnim anga`ovawem umnih i materijalnih snaga. “Pasmina slavoserpska, koja propada sama od sebe, i prem je neprijateqi Hervatah galvaniziraju, bila bi ve} davno u slobodi i uz bujan `ivot naroda izniknula. Tu|e narodnosti, u Hervatsku nacepqene, bile bi se u hervatskoj narodnosti raztopile, kako no se rastopi{e sve, dok je Hervat snage i ponosa imao. Bulgari, u svom der`avnu zametku grana Hervatah, ter zato i padnuv{i oslabqewem Hervatah, bili bi se s vremenom pome{ali u svoju kerv. Ostali susedi na{i, ili bi bili s nami sporedili u slobodi i napredku, ili bi bili sami po sebi iz~eznuli ter narodu `ivota mesto ustupili. Izto~no pitawe ili ne bi bilo u javnost do{lo, ili, ako bi se bilo izleglo, bio bi Hervat re{io na korist svoju i time i ~ove~anstva.” (str. 393-394.) Hrvatske interese i wihovu realizaciju, po Star~evi}u, neprekidno podriva unutra{wa srpska subverzija, sistematska i kontinuirana. U ~lanku “Ukinu}e granice”, pita se “{to der`e Slavoserbi do cele Hervatske, do svega naroda hervatskoga? To, da Hervatska nije za ni{to, da Hervati nisu nego za su`we Tirolcem, Ma|arom, Ciganom, Rusom, i svakomu tko Slavoserbe plati.” (str. 245.) Takav problem on vidi u pitawu Vojne granice, ~ije ukidawe Hrvati uporno zahtevaju, a Srbi se jo{ upornije odupiru. “Na sva boqa i lak{a mesta terpa Austria u granicu svoje sme}e. Taj austrianski nakot ima u granici onaj isti posao, {to ga ima nakot slavoserbski u provincialu. Taj je posao: {pionirat, denuncirat, pijan~ovat, obiteqski mir i bra~nu vernost trovat, mito nagawat i primat, krivicu i svu nesre}u razprostirat i narod otupqivat i zamamqivat. Kako biva po{tenim qudem u provincialu od Slavoserbah, tako biva boqim grani~arom od bratje Slavoserba, od legla 600

austrianskoga.” (str. 247.) On se nada da je struktura grani~arskog stanovni{tva ipak druga~ija od utiska koji ostavqaju najglasniji protivnici hrvatskih aspiracija. “U granici je jako malo pravih Slavoserbah, tj. qudih su`awske naravi, qudih koji su se zakleli proti Hervatom, ter rade javno i potajno za Austriu. Ti qudi budu spaziti, makar i kasno, da ih poznamo i mi i svi ostali Hervati, da niti }e Slavoserbi pomo}i Austrii, ni Austria Slavoserbom; ti qudi budu viditi, da }e ih suditi upravo oni koje oni preziru, zabacuju i izdavaju, tj. Hervati.” (str. 248.) Me|utim, to su wegove nade i o~ekivawa, a nasuprot wima stajala je realnost, koju vi{e od jedne decenije pre zvani~nog ukidawa Vojne granice Star~evi} nije mogao da prenebregne. “Dok bude stajalo od Austrie i Slavoserbah granica se ne bude nikada ukinuti. Austria i Slavoserbi iskreni su samo kada zlo rade.” (str. 256.) Iznose}i daqe da “neima zla ni sramote koje ne bi Slavoserbi u~inili proti Hervatom” (str. 273.) i tvrde}i da tamo gde “prestaje um, tu je Slavoserbstvo, tu se ne zna je li ve}je bezumje ili bezobraznost” (str. 270.), Ante Star~evi} u ~lanku “Nagodbe” odre|uje Slavoserbe kao najgore izdajnike Hrvatske, pa ka`e: “Neprispodabqajmo Slavoserbe ni s najgorjimi qudi, a kamoli s Ma|ari. Svaki, i najgori Ma|ar, qubi slobodu i veli~anstvo svoje domovine, on svestno ne mo`e Ungariu izdati. S Austriom sklapa{e nagodbu mu`i koji u drugih prigodah poka`e i der`avna znawa i ota~beni{tva. A Slavoserbi su pasmina posebna, sme}e naroda: oni su Hervatsku izdali, i ako uztreba opet }e ju izdati, makar i bez svoje koristi, samo za da ju izdadu, oni su po svojoj naravi bez uma i po{tewa, proti slobodi i proti svakom dobru.” (str. 299.) Ta pasmina slavoserbska, koja se, kako ka`e Star~evi}, povla~i po Hrvatskoj, u wegovoj politi~koj vizuri je “zakleti urotnik proti Hervatom, i da Be~ tu pasminu di`e, neguje, uzder`ava samo za nesre}u i sramotu naroda hervatskoga.” (str. 330.) Wima neretko pripisuje i sasvim fantasti~ne stvari, poput slede}e insinuacije: “Slavoserbi stvori{e i proglasi{e dogmu koja u~i da Hervati ne mogu o sebi biti, nego da moraju ili pod Ma|are, ili pod Austriju.” (str. 331.) Potom sledi dodatno obja{wewe: “Svatko vidi da ta dogma ne podnosi svetlost ni razpravqawe: ona gola ne mo`e se naroda hvatati. Kako, dakle da ju rasprostrane Slavoserbi? Sa strane, posredno: udri na one koji su proti woj, udri na we psovkami, la`mi, sofisteriami, obsenami, udri javno i potajno, udri svimi sredstvi, koja pita zla stvar i pru`a lupe`tina.” (str. 331-332.) Interesantno je kako u bro{uri “Nekolike uspomene” Star~evi} prikazuje saborske sukobe sa “Slavoserbima”. Tako na neki govor, koji im navodno nije bio po voqi, “zarok}a{e Slavoserbi kako i ona `ivotiwa na kojoj slanina raste. A nakon nekolika udarca, iz onih istih Slavoserbah gledaj prave pse, koji svi be`e dok je jedan udaren. Nekolikimi re~mi umu~kasmo Slavoserbe.” (str. 339.) Tu on Slavoserbe naziva i “austrijskim {tencima”, koji be`e i od verbalnih sudara, ako im se demonstrira samouverenost i odlu~nost protivnika. Prema Star~evi}u, Slavoserbi “nikada ne ka`u {to ho}e {to li ne}e, kod wih ~ovek nikada ne zna na ~emu je. Nu to je, kasnie opazih, u redu, jer samo lu|ak mo`e pitati qude vertoglave i prodane, da ka`u {to ho}e {to li ne}e; samo lu|ak mo`e se zaneti na wihov 601

odgovor: oni ho}e i ne}e ono {to i wihov gospodar. Ali dosta tih razmatrawah, ona posvema ru{e moje nazore pervi{we, ona me osloba|aju sumwe, ona mi davaju istinu: da su Slavoserbi zakleti izdajice Hervatske.” (str. 340.) Tu opet dolazi do nove definicije Slavoserba. “Slavoserbi su sme}e naroda, versta qudih koji se prodavaju svakomu tko i po {to ih ho}e, i svakom kupcu daju Hervatsku u nametak; versta qudih, koje }e svatko, ako se ne da vi{e, kupiti i za zdelu krumpirah; qudih koje imati svatko bi se stidio osim Austrie i drugih her|avih vladah; qudih kojih najverstnii mo`da bi dobili od prave vlade da ~iste lule; qudih koji su po svojoj su`awskoj naravi proti svemu {to je dobro, slavno, veli~anstveno; koji su se kao zakleli narod hervatski obrisati s lica zemqe, ter o tomu i rade. To su Slavoserbi, to snaga Austrie u Hervatskoj. Dok ne bude iz naroda iztrebqena, neka Austrii bude ta pomo}, nitko joj ju ne navidi.” (str. 342.) U tom smislu, “da bi Slavoserbi imali iskru uma i po{tewa, oni ne bi bili Slavoserbi, a da bi imali iskru ota~beni{tva, oni ne bi bili izdajice naroda hervatskoga.” (str. 346.) `) Pripoveda~ skromnog literarnog dara Po{to je “slavoserpstvo” za Star~evi}a ne{to mnogo vi{e od etni~ke pripadnosti; ono je mentalitet, obrazac pona{awa, sistem vrednosti, otelotvorewe nemorala i primitivizma; on tu odrednicu i koristi, kako smo videli na francuskom i ruskom primeru, za karakterisawe sli~nih negativnih pojava u drugim dr`avama. Wegova je `eqa da termin “Slavoserpstvo” nametne kao sinonim univerzalnog zla, o~ekuju}i da bi on tako mogao biti diskvalifikovan i u srpskom narodu, omogu}uju}i {iroku denacionalizaciju i pohrva}ewe. Dok se to ne postigne, on je protiv slabqewa Turske, pa su mu na ruskoj politi~koj sceni na udaru oni faktori koji se uporno zala`u za osloba|awe hri{}anskih naroda iz turskog ropstva. “Takojer u Rusii je slavoserbske pasmine. Ova je pasmina, kako i drugde, koliko her|ava, toliko nemirna. Woj nije do slobode ni do prosvetlewa; we, kako ni nema~ke pasmine, ne prima se znanost, ona po naravi ne mo`e misliti, wezin duh odbija svaku plemenitu i uzvi{enu misao: ona ostaje barbarska, i slepo herli na promene i na osvojewa. Ta je pasmina u Rusii velika, i vladari Rusie, moraju joj drugda popustjati. Gde? Dosada nigdje prili~nie nego u Turskoj.” (str. 397.) Rusiji prigovara da slovenstvo i pravoslavqe instrumentalizuje kao sredstvo realizacije svojih velikodr`avnih interesa. “Rusi se ne}e odre}i svojega imena, za primiti gwusno ime slavsko ili {to je isto, serbsko... Tako razvikana slavska Rusia, ima u~ewakah svake struke; nu ne pokaza Slavca, koj bi mogao uz nogu stati npr. Jordanu, Dobrovskom, Kopitaru, Kolaru, [afariku, Miklo{i}u, itd. Slavstvo je ~edo Austrie, ova ga je rodila i odgojila za da se Poqaci, Hervati i ^esi puste u sawarie, propustiv svoja prava i svoju osebnost, za da ona uzmogne ove narode terti kao Slavce, koji da te`e na sever, i za da ona od Zapada dobiva priznawe i pomo} proti ubita~nu `ivqu slavstva. Slavoserbstvo, bilo kojeg oblika, po naravi vodi u Ru{tinu i u woj se raspada. A tko, kako li bi bio mogao, u Austrii, raditi o~ito za Rusiu? Slavoserbstvo zamenu ime, prider`av stvar. Razvitak slavo602

serbstva okrenu proti Austrii, i te`ko da ona i danas vidi zamku koju si je sama splela. Ma|ari, po svojoj mogu}nosti, pomaga{e Austriu u tom poslu. Rusia, govore} o ovim razli~nih narodih, upotrebqiva ime Slavoserbsko: ona time ubija osebnosti ovih narodah, kratkovide mo~i i obsewuje; ona, bez prigovora, da uz pomo} Austrie, pripravqa svoju stvar.” (str. 398-399.) S jedne strane Star~evi} nipoda{tava sve hri{}anske muke pod turskom vla{}u, a s druge same hri{}ane optu`uje kao da su oni krivi za sopstveni ropski polo`aj. “Nesre}a kerstjanah Turske dolazi neposredno od wihova nepo{tewa, neverja i bezdu{ja, ter dok su kakovi su, ne mo`e im biti boqe, i dok im je kako im je, oni ne mogu biti boqi. U nikakovu pogledu nije mogu}e ovako pokvaren, izro|en puk izjedna~iti muhamedovcem i u povesti ne bia{e i nije takove jednakosti me|u tako razli~nimi i neprijateqskimi stale`i.” (str. 399.) Wegova zamisao sasvim je jasna, ali i duboko nerealna. Prema woj bi svi Srbi trebalo da ostanu u turskom ropstvu sve dok Hrvatska ne oja~a i osamostali se, a onda bi ih ona sebi pripojila i pretvorila u Hrvate, odnosno objasnila im i ubedila da su oduvek i bili samo Hrvati. Me|utim, ta hrvatizacija pravoslavnih Srba pokazala se kao nemogu}a i u samoj Hrvatskoj i Slavoniji. Tu je poreklo nesavladivog Star~evi}evog besa, kome mnogo doprinosi i li~na frustriranost, s obzirom da mu je majka bila pravoslavna Srpkiwa. Problem wegovog individualnog nacionalnog identiteta mogao bi biti efikasno re{en samo ako bi tamo{wim pravoslavnim Srbima mogao da nametne hrvatsku nacionalnu svest. To ~ini poku{avaju}i da im ogadi srpsko ime, da moralno diskvalifikuje wegove etimolo{ke izvore i u savremenosti da samom pojmu promeni zna~ewe tako {to }e pod jedinstveni imeniteq “Slavoserba” podvesti sve elemente negativnog politi~kog pona{awa, posebno izdaju i nemoral. U takvom nastojawu nastalo je mno{tvo Star~evi}evih kratkih pamfleta, koje je u dva navrata, 1878. i 1898. godine objavio pod naslovom “Pisma Ma|arolacah”, u uvodu ve} obja{wavaju}i da su “Ma|arolaci” samo sinonim za “Slavoserbe”. U tim pismima, kako sam navodi, hteo je da se prika`u “skokovi, }utewa, `eqe, }ud, sverha, sredstva, narava, na~ini, znawe: celo `ivqewe wihovo. To pisawe ima biti verno, istinito slikawe, ima nositi zapovedi pastirah, zapovedi zvonarah ili gon~inah, izvestja kerda, itd., i mora propu{tati osebnosti, ove bo su znak her|e, bilega Slavoserba.” (kwiga 6., str. IV) Da ve} u startu ne bi bilo nikakve zabune, Star~evi} nagla{ava “Ime “Slavoserb” etni~ko je za tu pasminu, ono se nikakovim drugim imenom ne da dostojno zameniti. A imena pastir, gon~in, zvonar, kerdo, pristoje da ne mogu boqe i herpi i ravnateqem.” (str. V) Svoju zagri`enost ispoqava i kroz tvrdwu kako se osvedo~io “da Slavoserbi bez razloga ne rok}u i ne bleje; da su oni na to primorani; da je sverha wihovu poslu nagerditi i time omraziti hervatski jezik; da wihova ~er~kawa bez obzira na drugo, ne mo`e izgovarat ni Nemac, toliki neotesanac.” (str. VII-VIII) Na prigovore iz okru`ewa na politi~ku kontraproduktivnost wegovih antisrpskih tirada, on odgovara da mu “vi{e vredi pet po{tenih, radinih, razumnih ~itateqah, nego pet milionah Slavoserbah.” (str. VII) Prema Anti Star~evi}u, 603

Slavoserbi su “su`awska pasmina, skot gwusnii od ikojega drugoga. Uzmimo u ~oveku tri stupwa saver{enstva: stupaw `ivotiwe, stupaw razbora, i stupaw uma, du{evnosti. Slavoserbi nisu podpuno dostignuli ni najni`ji stupaw, a iz wega ne mogu se dignuti. Oni neimaju svest; oni ne znadu kao qudi ~itat; wih se nikakav nauk ne prima; oni ne mogu biti boqi ni gorji nego li su; oni su, izuzev okretnost i prepredenost koje daje ve`bawe, svi u svemu posve jednaki; oni o sebi, bili siti, bili gladni, ne mogu mu~at ni lajat, mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju kako im wihovi pastiri odre|uju. Wihovi zvonari budu na{ spis pod tu|im imenom der`at i ~itat marqivie nego itko drugi, i jer ne imaju razuma, oni }e ga svojim pastirom dostavqat i od wih naputke pitat, a zabranit }e ga kerdu, ter svi slo`no budu mu~at o wemu i radit da on ne dojde u veliku javnost, i da propadne. Ne smidu bo spis hvaliti, jedno jer im je proti naravi i te`wi, onda jer bi svoje kerdo izgubili. Ne smidu spis ni kuditi, jer svatko, ikoliko razuman i po{ten, zna i der`i da je najboqe ono na {to oni najve}ma vi~u. Dakle i su|ewem bi sebi {kodili.” (str. VIII-XI) Na sumwe najbli`ih saradnika, ~ak i Eugena Kvaternika, da li zaista ozbiqno misli to {to o Slavoserbima govori, Star~evi} precizira: “Neima istine o kojoj bi ja tver|e bio osvedo~en nego li sam o tomu {to vam kazah o Slavoserbah, ja nisam tako siguran da iz toga vi`leta ne bude kowa, kako sam siguran da iz Slavoserba ne bude ni najher|aviega ~oveka.” (str. H) Obja{wavaju}i kako me|u Slavoserbima nema nikakve razlike, on daqe iznosi: “Zna{ da je razlika, npr. me|u englezkom i me|u turopoqskom sviwom, itd. Tako je i kod Slavoserbah. Ovo je sme}e su`awah Evrope, Azie i Afrike. Nu svi su Slavoserbi za su`awstvo, za svako zlo, za svaku her|u, po naravi onako, kako npr. sve sviwe za blato. Da se sbroje sve opa~ine svih zlo~inacah Lepoglave, one ne bi dale tri postotka opa~inah {to ih u potaji snuje, i u sgodi ~ini najboqi, najpo{tenii Slavoserb. Ako to ne}ete der`ati za nedvojbenu istinu, vi se budete vazda nalazili prevarenimi.” (str. XI) Jadikuju}i {to je hrvatsko plemstvo upropa{}eno, {to hrvatskog gra|anstva u pravom smislu re~i i nema, kao ni inteligencije, a da je seqa{tvo krajwe nazadno i neprijateqski se odnosi prema svemu dobrome i uzvi{enom, on i za takvo stawe glavne krivce vidi u Slavoserbima. “U tom ob}instvu imaju vlast Slavoserbi. Sada pazimo: dokle god budu Slavoserbi vlast imali, ovaj narod mora biti ovakov kakav je: a dok je ovakov, on ne mo`e k sebi do}i ni i{ta dobra raditi. Tko mo`e pomislit da }e Slavoserbi dopustit, a kamo nastojat, da se narod prosvetli, nau~i, oja~i, kad oni `ivu ba{ iz wegove ludosti, her|e, slabo}e?” (str. XIV) Svoje sledbenike i simpatizere, pogotovo one sklone oklevawu i skepticizmu Star~evi}, iz petnih `ila se upiwu}i, uverava “da je hervatska pasmina u prevelikoj pogibeli; da }e se ona te{ko oporaviti; da slavoserbsku pasminu, oru|e su`awstva i her|e, svi tu|inci negovahu, neguju i budu negovati; i to jer nijedan tu|inac ne bi mogao ovaj narod satert kako ga Slavoserbi sater{e; da je isto, u~iti Slavoserba ili vola; da }e Slavoserb, kako ho}ete, sve priznat, sve dopustit, i svakako govoriti nu itako po svoju radit; da Slavoserb, kada god izusti re~i narod ili domovinu, ili slobodu, 604

ili budi koju dobru re~, ili je ve} narodu na{kodio, ili upravo gleda na{koditi.” (str. XIX-XX) U obiqu nebuloznih konstrukcija, kozerskih i pripoveda~kih ambicija, ali bez imalo literarnog dara, Star~evi} nastavqa s nizawem uvreda, kleveta i pakosti, me|u kojima, kao duhovni orjentir, stoji: “Da su slavoserbi {tap u {akah slepca, to znadu i prelice hervatske. Slavoserbom govoriti o domovini, o narodu, o i~emu osim o terbuhu, bilo bi isto {to govorit ne~istoj `ivotiwi o ~inorednosti, etiki. Da ovo ne bi bila istina, tko bi mogao razumeti da se Slavoserbi der`e upravo onoga tko je na{ narod iz veli~anstva bacio u nevoqu, tko, na wihovu mestu, ne bi se ra|e bratio s vragom nego li s onim s kim se oni brate? Vrag bo ubija samo du{u, a wihovi za{titnici, ravnateqstvo ravnateqstva, ubijaju i du{u i telo. U pakao se dolazi kroz zlo}e, a glavni je vrutak zlo}ah su`awstvo, neznanstvo, siroma{tvo. Iz despociah dolazi najvi{e du{ah u pakao. Su`awstvo, ludost, siroma{tvo, to su `ivqi Slavoserbah i wihovih ravnateqstvah. To je sve jo{ u redu. Ali gledajte ~udo: Slavoserbom je, kako i nemoj marvi, sva svetiwa u wihovu terbuhu... Ako, dakle, mislite, da Slavoserbi ne stoje duboko ispod neme `ivotiwe, da oni nisu prava su`awska pasmina: poka`ite mi ijednu drugu `ivotiwu, koja se ne uklawa od one strane od koje dobiva udarce. Tomu nakotu daj koru kruha, pa ga udri, pa ga deri do kosti, itako ima{ ga u svako zlo, ima{ ga proti Hervatom.” (deo prvi, str. 75-76.) Kroz omiqenu formu paskvilnog dijaloga Star~evi} zakqu~uje: “Hervatska je narodnost najstarija, ona je hrast, a sve ostale narodnosti slavenske nisu drugo nego `iri ili {i{ke. Da ne bi bilo pogibeqno od Austrie i Ma|arah, ja bi bio ve} davno dokazao da moje pleme poti~e od Buge, mla|e sestre onih petih Hervatah koji su desnodunajsku Hrvatsku osvojili. Bez vere ne mo`e biti sre}na ni obiteq a kamo li dr`ava. Me|u svimi verami najboqa je rimo-katoli~anska. Ona bo vodi qude i narode k prosvetlewu, k sre}i i k slobodi; protestantizam razuzdava strasti; izto~na vera ostavqa i u~vers}uje qude u `ivinstvu i su`awstvu.” (str. 138-139.) Antislovenskim animozitetima Star~evi} je dao odu{ka pravom bujicom najpogrdnijih izraza u neve{to sro~enim i neuspe{no duhovitim sentencama. “Slaven je brav. Jer kako brav, tako i Slaven, za runo, ~uva se dok ne do|e pod no`... Slavjan je smrad. Jer kako smradu, tako Slavjenu uklawa se tko ga ne treba.” (deo drugi, str. 116.) [to se Slavoserba ti~e, po Star~evi}u, oni su poti{tenost smatrali krepo{}u, “izdaju zaslugom, dojavu zakonostju, laskawe qubavju, siroma{tvo zlo}om, smernost ludostju, pristojnost her|om, pravednost slabo}om, iskrenost bezobrazno{}u, po{tewe izmi{qotinom zavarati neuke, istinu porugom.” (str. 164.)

2. Rodona~elnik prava{ke ideologije Eugen Kvaternik Najbli`i Star~evi}ev saradnik i ideolo{ki istomi{qenik, Eugen Kvaternik (1825-1871.) u mladosti je poku{avao da igra na rusku kartu, stupiv{i i u rusku {pijunsku slu`bu, stekav{i 1858. ~ak i rusko dr`avqanstvo. Ipak je povremeno izra`avao ogor~ewe {to petrogradski politi~ki krugovi u wega nemaju dovoqno poverewa zbog wegove katoli~ke vere. Godi605

ne 1859. putuje u Italiju i Francusku, propagiraju}i hrvatsko nacionalno oslobo|ewe i agituju}i protiv habzbur{ke vladavine. U kwizi “Hrvatska i talijanska konfederacija”, objavqenoj u Parizu 1855. u osnovi je ve} pru`io zaokru`en program budu}e Stranke prava, koju je sa Antom Star~evi}em proklamovao 1861. godine. Hrvatima je proglasio sve Ju`ne Slovene, ukqu~uju}i i Srbe. Prethodne godine je stigao i da Luju Bonaparti ponudi hrvatsku krunu. U emigrantskim danima veliku pomo} mu je pru`ao Nikola Tomazeo, ali su se uskoro `u~no prepirali jer je Tomazeo bio odlu~ni protivnik hrvatskih pretenzija na Dalmaciju. Kako je svojevremeno u Petrogradu imao uvid u “Tajnu kwigu” o ruskoj i zapadnoj politici u Palestini i uspeo da iz we prepi{e {iroke izvode, 1860. godine Kvaternik se obreo u Rimu i Kongregaciji za propagandu vere predao deo svojih zapisa. Kardinal Barnabo ga je povezao sa austrijskim diplomatama, da bi “hrvatski nacionalni revolucionar” uskoro stupio u kontakt i sa austrijskim ministrom inostranih poslova Rehbergom, {to ga je potpuno odvelo u suprotni tabor u odnosu na prethodni italijanski revolucionarni. a) Saradwa policijskih agenata [trosmajera i Kvaternika Kako pi{e Qerka Kunti} u predgovoru kwige Eugena Kvaternika “Politi~ki spisi. Rasprave, govori, ~lanci, memorandumi, pisma” (“Znawe”, Zagreb 1971.), “Kvaternik je posebno nastojao predobiti Rehberga i katoli~kom propagandom, tra`e}i od{tetu za “Rusku tajnu” kao vjerski spis. Novac je, zapravo, tra`io zato da bi mogao povesti politi~ku akciju u Hrvatskoj. Prema Rehergovoj uputi, u kontakt s Kvaternikom stupio je ministar policije Tijeri. Agent ovoga ministra odobrio je Kvaterniku povratak u domovinu.” (str. 21.) Pre povratka Kvaternik se obra}ao i [trosmajeru, a be~ki ministri su procenili da je re~ o vrlo ve{tom agentu, koji mo`e biti itekako opasan u neprijateqskim rukama. Sumwali su da i daqe odr`ava veze s Rusima, ali i smatrali da relacije s wim treba odr`ati kako bi se eventualne opasnosti lak{e i blagovremenije neutralisale. Nezadovoqan austrijskom suzdr`ano{}u, Kvaternik se ponovo obratio nude}i saradwu wenom zvani~niku Novosiqskom, pomiwu}i mu “Tajnu kwigu”. Kako Kunti}eva daqe iznosi, “on se tim spisom, kao mamcem, slu`io na razli~itim stranama, ali, po wegovom uvjerewu, na diskretan na~in. Tako je Novosiqskome javio da su mu ruski i slavenski interesi suvi{e va`ni a da bi ih mogao iznevjeriti. Ovome, ruskome i slavenskome stavu, Kvaternik je uistinu ostao dosqedan i u vi{e je mahova, godine i godine, javno i privatno izjavqivao da je ruska, slavenska i srpska politika, pored hrvatske i zapadwa~ke, stalna alternativa za Hrvate. U to ime, pozivaju}i se na zanimqivu gra|u “Tajne kwige”, on je Novosiqskome predlagao da ga prime u rusku konzularnu slu`bu u Sisku.” (str. 22.) Povodom Kvaternikova slu~aja pokazalo se da je i [trosmajer bio u slu`bi austrijske policije. “Op}a ocjena be~kih ministara o Kvaterniku rezultirala je u kontaktu izme|u ministra policije i [trosmajera; [trosmajeru je stavqeno u du`nost da obavijesti Kvaternika o povoqnome rezultatu tih razgovora, {to je i u~iweno 21. IX 1860.” (str. 23.) 606

[trosmajer je prvo Kvaternika pozvao u Be~, a potom i u Zagreb, daju}i mu instrukcije o ~emu da pi{e i nastoje}i u zagreba~kim intelektualnim krugovima da ga prote`ira. Politi~ki program koji je Kvaternik u to vreme zastupao, o~igledno je bio po voqi be~kih vladaju}ih krugova, jer je nastupao antima|arski i zalagao se za poseban status Hrvatske u okviru Austrije. Kvaterniku je u to vreme [trosmajer omogu}io da {tampa nekoliko politi~kih bro{ura. Kako je, zajedno sa Star~evi}em, naredne dve godine sve odlu~nije nastupao, Kvaternika su 1863. godine ban [ok~evi} i kancelar Ma`urani} proterali iz Hrvatske, nakon {to je obelodaweno da je on ruski dr`avqanin. U mnogim novinama je otvoreno optu`ivan da je dvostruki rusko-austrijski {pijun, a neki su mu zamerali da je nemoralni politi~ki agitator koji se prodaje onome ko mu vi{e plati. Obreo se po izgonu u Francuskoj i opet se obratio Napoleonu Tre}em. Me|utim, prilike su se tamo zna~ajno promenile jer je francuska vlada u balkanskoj politici sve vi{e u obzir uzimala srpske interese. U to se Kvaternik vrlo brzo uverio. “Kad je do{ao u Pariz, francuska je {tampa pisala o Srbiji onako kako je on `elio da se pi{e o Hrvatskoj.” (str. 31.) Naredne godine postao je poqski agent i po zadatku delovao protiv austrijskih interesa, za ra~un poqske nacionalne emigracije. Dok je Kvaternik u emigraciji sawario o raznim ustani~kim poduhvatima, [trosmajer se svojski trudio da mu se omogu}i povratak u Zagreb. Me|utim, kad se Kvaternik 1866. pojavio, ponovo je proteran iz Hrvatske. Naredne godine zahvatila ga je op{ta amnestija, pa se definitivno vratio, a 1869. godine dobio je i re{ewe o otpustu iz ruskog dr`avqanstva. Godine 1871, koriste}i nezadovoqstvo kraji{kih seqaka dr`avnim tretmanom wihovih {uma, odva`io se na sulud ~in, organizuju}i oru`anu pobunu u Rakovici kod Ogulina. Vlasti su ubrzo ugu{ile pobunu, pa je tom prilikom Kvaternik poginuo. b) Prodaja ruske dr`avne tajne U pismu Nikoli Tomazeu, upu}enom iz Pariza 22. aprila 1860. godine, Kvaternik se `ali kako u Rusiji u wega nisu imali poverewa zato {to je katolik, govore}i za ruske dr`avnike da su lukavi i obuzeti slepim varvarskim fanatizmom i iznose}i da je zbog toga zamrzeo ceo ruski rod. Prvim pismom grofu Rehbergu, datiranim 12. jula iste godine, nude}i svoje {pijunske usluge i tra`e}i novac za uzvrat, on detaqnije obja{wava svoj rimokatoli~ki ekskluzivizam i antiruski stav. Nude}i tajne ruske spise austrijskom ministru policije, on nagla{ava da se wegova ponuda ti~e “najsvetijih politi~ko-religioznih i trgova~kih interesa katolicizma naprama elementima pravoslavnim.” (str. 98.) U tom smislu, daqe navodi, “svidjelo se Providnosti da sam mogao do}i do sadr`aja vrlo tajne ruske kwige, putem i na~inom uostalom posve moralnim, no tajnu toga puta, me|utim, moram najsavjesnije ~uvati i sada, a mo`da jo{ i zadugo; wen su sadr`aj ne mawe tajni sustavni planovi, od gotovo neprora~unqive va`nosti i zama{aja, a o ~emu sam gospodinu poslaniku u Rimu (re~ je o austrijskom poslaniku Baku – nap. V. [.) dao kratak izvadak da bi o tome imao potpun pojam; to su osnove {to ih je utvrdila ruska carska vlada da bi ih slijedila i izvr{ila u svetoj zemqi, kako bi, izvr{avaju}i ih striktno i pa`qivo, ostvarila politi~ki 607

utjecaj i prevlast Rusije na Istoku, da bi odavde iskqu~ila katolicizam i svaki drugi vjerski utjecaj Zapada; napokon, da u tim blagoslovqenim krajevima preko svoje politi~ko-religiozne predominacije zasnuje i iskqu~ivo svoj probitak, i to trgova~ki.” (str. 99.) Nastoje}i da objasni kako je kao Hrvat do{ao u posed tajnog spisa velike slavenske i pravoslavne sile, Kvaternik se opet pozva na vi{e, nadzemaqske sile: “Ba{ kao da je Providnost ravnala ~itavom onom poplavom nesre}a, razo~arawa, {to su se skupqali nad mojom glavom godinama, da bi taj spis – jamstvo za trijumf pravoslavqa i ruskog utjecaja na Istoku, prema visokim autorima bro{ure namijewene za 7 najvi{ih li~nosti carstva – pao u ruke jednome katoliku nakon toliko nevoqa! – Tako|er u Rusiji sam morao osjetiti mu~no kolebawe slavenske ideje kakvu sam sebi stvorio, kao i mnogi drugi iz moga naroda; i ste}i uvjerewe da se Rusi odnose sustavno neprijateqski prema mojoj domovini i narodu koji je ve}inom katoli~ki, i to zbog same te jednostavne okolnosti! Jer su se Rusi odlu~ili, mada puni nepovjerewa, da me prime i upotrijebe u korist moga naroda i protiv Austrije, ne zbog qubavi za slavenstvo, ve} potaknuti strahom da ne zaka`u pred hrvatskim narodom, odbijaju}i prvog Hrvata koji se utekao wima; ili, boqe, zbog mr`we prema Austriji u to vrijeme, da bi me kasnije napustili utoliko apsurdnije, dopu{taju}i da se kompromitiram na sve strane, a ponajvi{e objavom diplomatsko-politi~kog djela “Hrvatska i talijanska federacija”, djela {to je objavqeno pro{le godine u Parizu, za talijansko-austrijskog rata.” (str. 101.) To posipawe pepelom zbog ranijih antiaustrijskih nastupa vodi ga obrazlagawu motiva odavawa ruske tajne. U tom smislu, kako navodi, “dvije su glavne okolnosti koje su me navele da neku vladaju}u katoli~ku ku}u obavijestim o re~enoj tajnoj kwizi; ponajprije: katoli~ka vjera, kojoj pripadam sa osvjedo~ewem; ta je vjera ugro`ena u svojim temeqima ako bi se ispunile namjere wenih smrtnih neprijateqa; zatim: politika. Ova posqedwa goni me prema vladaju}oj ku}i moga naroda vi{e nego prema bilo kojoj drugoj u Evropi, usprkos onome {to sam ~inio posqedwe tri godine. A za{to? Ja sam osvjedo~en, na temequ iskustva i ~iwenica, da hrvatski narod od svake evropske vlade i svakog narodnog pokreta mo`e o~ekivati samo smi{qen jaram i zlu voqu; dok habzbur{ka ku}a, ako uistinu ho}e da opstane, ne samo da prije ili kasnije mora uspostaviti hrvatsku narodnost u svoj wenoj slavi i historijskoj i narodnoj snazi, suprotstavqaju}i je `ivqima svojih neprijateqa, ve} se tako|er mora osloniti na wu, jer joj je to jedini oslon koji joj ostaje od ~itave zgrade, jo{ danas tako sjajne.” (str. 101-102.) Potom denuncira namere Francuske i Rusije, u ~ijoj je slu`bi bio, pa ka`e: “Rusija ru{i hrvatsku narodnost uz pomo} fanati~nog Srpstva u hrvatskim posjedima u Turskoj; u austrijskim posjedima ona je `rtvovana mayarstvu, kako bi se prevagom slavenskog elementa postigla ravnote`a prema francuskome mije{awu u Ugarskoj; vjerski fanatizam pod pla{tom Srpstva intrigira protiv hrvatskog naroda, cijepaju}i tako Hrvate, za budu}nost, u dva velika tabora, odakle treba da slijedi trijumf bugarsko-srpskog pravoslavqa protiv hrvatskog katoli~kog elementa od 4 milijuna.” (str. 102-103.) Po wegovom 608

mi{qewu, Rusija organizuje spletke radi uni{tewa hrvatskog naroda kao “prirodnog predstavnika katolicizma sred Ju`nih Slavena.” (str. 103.) Okrenuo se i protiv Italijana, predstavqaju}i ih kao ma|arske saveznike i odri~u}i se dotada{weg prijateqstva s talijanskim nacionalnim liderima. “Pokret kr{}ana u Turskoj, {to ga organizira Rusija, suprotan je interesima ku}e Habsburg; oduzima hrvatskoj narodnosti ponajprije ~itavu tursku Hrvatsku od Save sve do Neretve i Bune (neta~no je zvati je Hercegovina), a zatim hrvatsku Bosnu izme|u Bosne i Drine.” (str. 103.) Po pitawu obelodawivawa ruskog tajnog spisa Eugenu Kvaterniku je ipak od primarnog zna~aja novac, o ~emu on otvoreno govori, ispostavqaju}i i sasvim konkretan nov~ani zahtev. U tom smislu otkriva: “Po svojoj savjesti, vi{e sam volio da se prije svega obratim sili koja je posve moralna i vjerska, to jest Rimskoj kuriji; woj sam prepustio izbor, kojoj }e katoli~koj sili htjeti dati prednost za obavje{tewe o politi~kim i trgova~kim tajnama. U tu svrhu otputovao sam pred mjesec dana u Rim, gdje sam govorio s wegovom eminencijom monsiworom Barnabom, prefektom Propagande. Prema wemu, financijsko stawe rimskog dvora tako je nepovoqno, da Propaganda ovog ~asa nije u stawu da podnese financijske `rtve. Savjetovao mi je u skladu s tim okolnostima, da se obratim wegovoj ekselenciji gospodinu poslaniku Austrije; utoliko vi{e, {to kwiga sadr`i va`ne obavijesti o vezama {to su tajno utana~ene izme|u rimskog i pari{kog dvora u pogledu palestinskih poslova, na koje sam ga veze upozorio.” (str. 103-104.) Kvaternik je ube|en da Austrija ima velikog interesa da do|e u posed tih tajni, jer je re~ o tajnama od `ivotne va`nosti za opstanak austrijskog pomorskog dru{tva “Lojd”, ali pre svega ona bi morala do}i do “tajni koje se we ti~u kao sile za{titnice katolicizma prvog reda, predstavnice wema~ko-slavenskog `ivqa; napokon tajni koje se we ti~u kao velike evropske sile.” (str. 104.) Ube|uju}i austrijske vlasti koliko je va`no da mu se isplati tra`ena suma novca, Kvaternik napomiwe da je “pro{le godine primio od Rusije za tro{ak 40.000 franaka, {to ih je Rusija, tako re}i, bacila.” (str. 105.) Po`uruju}i Be~ da {to pre odlu~i po wegovom zahtevu, Kvaternik svoje nestrpqewe obrazla`e: “Moje prilike ne dopu{taju mogu}nost da produbqujem neizvjesnost u kojoj sam do sada mogao ustrajati jedino iz qubavi prema katolicizmu.” (str. 106.) Pored toga, kako napomiwe, “savjest mi ka`e da sam za svoje katoli~ko uvjerewe podnio ve} dosta vlastitih materijalnih `rtava.” (str. 106.) [to se ti~e op{tih politi~kih okolnosti, iznosi daqe u ovom veoma op{irnom pismu, “bilo bi po`eqno da, za sre}u katolicizma protiv pravoslavqa, Austrija preuzme na sebe ste~evinu kakve tajne koja joj, u isto vrijeme, osigurava politi~ku i trgova~ku korist u Svetoj zemqi; i mada je potpisanome bilo mu~no da stekne `alosno uvjerewe u Rimu da se tamo vi{e brinu za taj grad i wegovu okolicu negoli za ugro`enu vjeru, mada o woj, govore}i u smislu vjere, ovisi i sam grad Rim, bilo bi mu ipak jo{ mu~nije kad bi se morao obratiti Francuskoj, koja bi bez sumwe znala da sasvim druga~ije ocijeni va`nost ponude o kojoj ovise interesi stoqe}a. Dakle, ja nipo{to ne pretpostavqam Austriju Francuskoj jedino s gledi{ta sakristije. Napokon, a {to nije mogu}e, da i Francuska, s bilo kojeg 609

razloga, odbije da spasi katolicizam iz zamki i opasnosti koje su vi{e negoli bizantinske, tada bih znao {to mi vaqa raditi. Sam Bog bi tako htio, tada bi se morale izvr{iti wegove neoborive odluke, a ne vi{e odluke ruskih dr`avnika. U takvom slu~aju ja sam se odlu~io ve} unaprijed i potpuno.” (str. 106-107.) v) Kvaternikova geopoliti~ka analiza Nadugo i na{iroko Kvaternik raspreda kako bi za habzbur{ku vladaju}u ku}u “bio najpromi{qeniji potez da na temequ hrvatskog dr`avnog prava obnovi hrvatsku kraqevinu nad svim teritorijama na koje Hrvati pretenduju, koja bi bila ravnopravna sa ma|arskom i protezala bi se do Petrovaradina. Isto~no od Petrovaradina, od Banata, Erdeqa, Bukovine i rumunskih `upanija, po wegovom mi{qewu, trebalo bi formirati od Ma|ara nezavisnu Rumuniju, pa bi tako Hrvati i Ma|ari bili najefikasnije sredstvo u rukama Be~a, kojim bi se efikasno suzbijale sve budu}e ma|arske pretenzije. Uz to, kako je ube|en, “Austrija jednim udarcem bri{e srpskomayarske spletke {to ih vodi Rusija, odrezav{i potpuno Mayare od Srba; izoliraju}i, s te strane, mayarski element od inozemstva.” (str. 120.) Uostalom, “hrvatski je narod za austrijsku ku}u prirodna i glavna za{tita – protiv sviju ruskih nakana uz potporu Srpstva i mayarstva.” (str. 124.) Tu se Kvaternik poziva i na svoja li~na saznawa i iskustva, navode}i da je, dok je bio u ruskoj slu`bi, shvatio ruske ekspanzionisti~ke namere, na temequ pravoslavqa. “Rusija u tu svrhu svim svojim snagama tra`i za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su historijski, zakonski i prirodno hrvatske; u tome ona slijedi potpun sistem koji }u Va{oj ekselenciji opisati ako ona `eli. Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje ~esto spomiwano djelo, jer sam dokazao, nasuprot sumwivim izvorima gospodina [afarika, da je ono {to se `eli tra`iti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoli~kih Hrvata... Spajaju}i dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija ra~una sa sigurno{}u, i to vrlo vje{to, ako se wene namjere ne pomrse, da }e pravoslavni elemenat apsorbirati ne samo katolike (100.000 naprama 600.000) ve}, tako|er, uz politi~ki i broj~ani utjecaj na tok stvari u zami{qenoj bosansko-srpskoj dr`avi, i hrvatski muslimanski element (450.000), nagone}i ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavqe, {to bi potpuno uni{tilo katolicizam.” (str. 124.) Wegova geopoliti~ka analiza, za wegovo vreme vrlo uverqiva, poprima zaokru`en oblik ukqu~ivawem {irih balkanskih faktora i procene istorijskih mogu}nosti eventualno planiranih politi~kih i vojnih akcija strate{kog karaktera. U tom pravcu Kvaternik nastavqa elaboraciju svojih pogleda, pa pi{e: “Da bi se postigao taj ciq, bro{ure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske; odatle se sistematski iskqu~uje hrvatsko ime. Otuda tako|er potje~u i one najpodlije ruskosrpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebqava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve {to je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko ve} srpsko; vjerski fanatizam svr{ava taj posao osobito u turskim pokrajinama {to grani~e sa Srbijom i Crnom Gorom, gdje su umjeli uliti narodnu vjeru da ga jedino Srpstvo mo`e osloboditi. Ali tu 610

nesre}i nije kraj. Masa od 3 milijuna Srba Turske, kad se oslobode i budu predobiveni prikqu~ewem i hrvatskih dijelova Bosne, pa ujediweni u jedno politi~ko tijelo, treba da najprije djeluju na Srbe Ugarske i pravoslavne Hrvate u Austriji. A poznato je da je jedna petina hrvatskog naroda pravoslavna; ona `ivi upravo uzdu` te nove bosansko-srpske dr`ave, u Vojnoj krajini, pa je, prema tome, izlo`ena neposrednom i vjerskom utjecaju svojih ve} srbiziranih suvjernika. Hrvati uop}e, potla~eni i razjediweni Austrijom, a posebno pravoslavni, po~et }e da se okre}u prema svojoj bra}i, izdat }e svoje ime i svoju prirodnu domovinu hrvatsku i srbizirati se pod utjecajem strahovitih sredstava Rusije. A da nesre}a bude ve}a, Vojna je krajina potpuno izuzeta od svakog utjecaja gra|anske Hrvatske.” (str. 124-125.) Krajwi zakqu~ak Kvaternik izvodi uz pomo} nekoliko retorskih pitawa, da bi pove}ao dramatiku sadr`aja celog teksta. “Je li, dakle, ~udo, ako pola milijuna pravoslavnih Hrvata i Srba Ugarske po~nu gravitirati prema 3 milijuna ruskih Srba? I to mawe, ako se uva`i fatalna politi~ka sqepo}a onog poteza, po kojem se karlova~ki patrijarh na hrvatskome tlu i usred hrvatskoga naroda naziva patrijarhom srpskog naroda! Zar je srpski patrijarh, dolaze}i pod Leopoldom I iz Makedonije u Ugarsku, svojim dolaskom srbizirao Hrvate? Ili kad se gospodin ^ernig usu|uje, a Ju`ne Slavene poznaje isto tako malo kao ja Kineze, jer ne poznaje ~iwenice, stvarati srpsko-hrvatsku narodnost. Ne zna~i li to, ekselencijo, i}i fatalno i bezglavo na ruku Rusiji koja se tome ruga? [to da se ka`e o tim ludorijama? Mjesto da se hrvatski narod ja~a, a napusti Srpstvo, wega se slabi u korist prirodnih neprijateqa Austrije. Kome nisu poznati ruski emisari koji su obi{li ~itavu Dalmaciju, poti~u}i pravoslavne Hrvate protiv wihove hrvatske narodnosti, kojoj su, me|utim, oni toliko odani? Dok Austrija, mjesto da ih u~vrsti u wihovom prirodnom narodnom po{tewu, sistematski uni{tava taj ~estiti hrvatski narod od 430.000, katoli~ki u ve}ini, i to pomo}u morlakizma; wega su himbeno izmislili izdajice svoje zemqe, stanovnici dalmatinskih gradova, da bi tako prikrili svoju izdaju i nevjernost prema narodu, jer gravitiraju talijanstvu; isto se ~ini i s pomo}u odvajawa od preostalog hrvatskog narodnog tijela; napokon, Hrvate se nacionalno ubija pomo}u upotrebe talijanskog jezika, koji je smrtni neprijateq Austrije.” (str. 125-126.) Krajwe Kvaternikovo upozorewe vrlo je ozbiqno. “Ako se austrijski jaram bude produ`avao in infinitum, postoji li pravoslavni Hrvat koji napokon ne}e podle}i? No, ne samo da }e to narodno renegatstvo oslabiti hrvatsku narodnost, koja je i pocijepana slovenskom narodno{}u, nego }e hrvatski katoli~ki elemenat, potla~en i u samoj narodnosti pocijepan u dva tabora, morati podle}i, prije ili kasnije, pred 4 milijuna Srba i posrbqenih Hrvata, koji su slobodni i ujediweni s Bugarima; jer, napokon, i sami }e se katolici sjetiti da su Slaveni, pa }e se na kraju prikqu~iti Srpstvu i time Rusiji, ako Austrija nije kadra da ih obrani od mayarstva. Taj je proces tako prirodan da bi se sve {to je pravoslavno i po{teno u narodu priklonilo posredstvom Srpstva Rusiji, ako bi Austrija ili bilo tko drugi Hrvate podlo`ila Mayarima.” (str. 126.) 611

Kvaternik izra`ava `alost {to Austrija do tada nije ni{ta u~inila “da se hrvatska narodnost osigura od tih opasnosti, koje su o~itije nego i samo mayarstvo? Mjesto da u~vrste hrvatsku katoli~ku narodnost i da je ujedine, kako bi se mogli oduprijeti bugarsko-srpsko-ruskome pravoslavqu, oni su je podijelili, ne vide}i u susjedstvu, zbog glupog straha pred hrvatskim narodom, ve}eg neprijateqa i ve}u opasnost. Stvaraju}i – protiv povijesti i prirode – slovensku narodnost, otimqu}i tako hrvatskome katoli~kome elementu pomo} od 800.000 du{a, oja~ali su neprijateqa od 4 milijuna! Ne `ele uzalud srpski pisci da propadnu Nori~ki Hrvati, oni polaze od austrijskog slijepog postupka, vide}i kako ih je besmislena austrijska politika otkinula od ostalog narodnog tijela Hrvata. Ne}u govoriti o drugim politi~kim pogre{kama u tom pogledu; kad bi samo Austrija doista htjela da jednog dana vidi hrvatski narod jak i ujediwen u jednu narodnost, mimo razlike u vjeri i krajevima, samo kad bi se svidjelo nebu, da se to ne desi prekasno! Kako Austrija danas ima dva velika neprijateqa, napoleonizam pomo}u mayarstva i rusizam pomo}u Srpstva, potrebno je da ona na vrijeme za sebe uspostavi hrvatski element, da bi ga suprotstavila i desno i lijevo.” (str. 127.) g) Antisrpstvo kao glavna Kvaternikova odrednica Srbi su, ipak, po Kvaterniku glavna opasnost, pa otud i wegova ve}a okupiranost tim problemom. I u ovom pismu, svojevrsnom memorandumu, neprekidno mu je Srpstvo u centru pa`we: “Naro~ito dodajem {to se ti~e Srpstva: da u hrvatskim krajevima u Turskoj broj~ani argument ide u prilog katolicizmu i hrvatstvu, ako se hrvatski krajevi odijele od srpskih. U tim krajevima ima 200.000 katolika, 150.000 pravoslavnih i 400.000 muslimana. Ako kraq ~itave Hrvatske uspije da te krajeve ponovno osvoji – jure postlimini – i da ih sjedini s ostalim narodnim tijelom, posve je prirodno da }e 400.000 muslimana, pod utjecajem katoli~ke dr`ave, postati katolici, a ne pravoslavni; a pravoslavni Hrvati u Turskoj dijelit }e sretno i slavno sudbinu svojih suvjernika, austrijskih pravoslavnih Hrvata. Tada }e ~itava hrvatska rasa, okupqena oko svoga ustavnoga kraqa, sa svoje strane vr{iti pritisak na 2,5 milijuna Srba, {to je povoqno za vladaju}u ku}u, jer }e oni, smje{teni izme|u Hrvata i Bugara, biti prisiqeni – {to svjedo~i i historija – da protiv bugar{tine i bizantizma na pomolu, tra`e ujediwewe s Hrvatima.” (str. 127.) Tako bi Austrija brane}i Hrvate najefikasnije branila samu sebe. Po Kvaternikovom stanovi{tu, {to je Hrvatska ve}a i ja~a, to je Austrija bezbednija. Pri svemu tome, on pomalo preti i da bi se u o~ajawu Hrvati mogli prikloniti ruskoj opciji. “Bezo~no mayarstvo moglo bi sklonuti po{teni dio katoli~kog naroda ~ak da prihvati pravoslavqe kako bi se spasio mayarstva i napokon ga uni{tio.” (str. 128.) Nakon {to mu je austrijski ministar unutra{wih poslova posredstvom biskupa [trosmajera relativno povoqno odgovorio, Kvaternik grofu Rehbergu 26. oktobra 1860. godine upu}uje novo pismo, prepuno snishodqivosti i najraznovrsnijih udvori~kih izraza. Politi~ki deo pisma uglavnom je posve}en izlagawu standardnih floskula o hrvatskom dr`avnom pravu i ponovnim izlivima antisrpske i antiruske mr`we. Od konkretnih 612

pojedinosti zna~ajno je {to Kvaternik upozorava na ve} postignute uspehe “ruske politike u najju`nijem dijelu Dalmacije. Samo je slava hrvatskog imena, koje je duboko ukorijeweno u narodu onih krajeva, prkosila do sada Srpstvu; ho}e li se presvijetla austrijska ku}a htjeti okoristiti time?” (str. 159.) Re~ je, o~igledno, o Boki Kotorskoj, u kojoj u to vreme nije bilo ni traga od hrvatskog imena i u kojoj su vekovima `iveli Srbi pravoslavci i Srbi katolici. Kvaternik se pita, “ne bi li bilo politi~ki pametnije ujediniti taj dio Hrvatske s gorwom Hrvatskom, priznaju}i povijest i Pragmati~ku sankciju, pa ga tako sa~uvati za wema~ki utjecaj? Ne bi li obrana toga dijela Hrvatske bila boqa kad bi ga nadzirala ~itava narodna sila hrvatskog naroda u savezu s Austrijom, negoli kad ga nadzire Austrija sama.” (str. 159-160.) Ispuwavawem ovog hrvatskog megalomanskog prohteva, po Kvaternikovom mi{qewu, “civilizacija i kr{}anstvo izvr{ili bi time samo staru obvezu, koju su hrvatskome narodu ostali du`ni, i to zbog usluga za dobro ~ovje~anstva {to ih je hrvatski narod u VII stoqe}u u~inio protiv avarskog barbarstva, uni{tiv{i ga.” (str. 160.) Kqu~ni argument kojim potkrepquje zahtev da se Srem prikqu~i Hrvatskoj je uklawawe teritorijalne veze izme|u Ma|arske i Srbije. Pozivaju}i se opet na Pragmati~ku sankciju, Kvaternik insistira da se “svakako mora opet povezati s Kraqevinom Hrvatskom dio Srijema koji je god. 1848. nezakonito ukqu~en u Vojvodinu (protiv ~ega je na{ sabor godine 1848. najsve~anije protestirao) – bila Vojvodina ukinuta ili ne, i to ne samo s obzirom na to pravo; jer, ako Vojvodina bude sjediwena s Ugarskom, i u slu~aju ako se Srijem opet ne utjelovi Hrvatskoj, Mayari }e do}i u neposrednu vezu s inozemstvom; ako pak ostane Srbima, oni su opet u neposrednome kontaktu sa Srbijom. Za svijetlu austrijsku ku}u je povoqnije, i u jednom i u drugom slu~aju, da se taj historijski i nacionalni posjed ostavi u rukama Hrvata.” (str. 162-163.) Tu je i upozorewe, ukoliko Austrija zanemari hrvatske interese i ignori{e opasnosti koje joj realno prete, da bi se u igru mogao ukqu~iti engleski imperijalni faktor. Kvaternik izra`ava uverewe “da }e Engleska u pogodno vrijeme i pogodan ~as znati cijeniti hrvatstvo protiv francusko-ruskog srbo-mayarizma ako Austrija bude toliko slijepa da wegovu vrijednost ne spozna ili je potcijeni. Nisam bez razloga ve} negdje rekao da bi Austrija zbog sebe ~ak morala stvoriti jako i jedinstveno hrvatstvo i kad ga ne bi bilo.” (str. 164.) Kako Kvaternik u zavr{nom delu pisma nagla{ava, “hrvatski je narod pozvan da u kruni austrijskoj bude prvi dragi kamen poslije wema~koga, i to po svome geografskome polo`aju, historijsko-politi~kome polo`aju u svijetu, ... zbog kompaktne ~iste narodnosti, kadar da odr`i jedinstvo i koheziju Austrije, jer to je, napokon, i naoru`an narod. ^ak }e i razdra`eni Srbi tada gravitirati Zagrebu, a ne Beogradu; ako hrvatski narod bude jak, jedinstven i zadovoqan pod austrijskim `ezlom, povu}i }e svojim sjajem i Srbe za sobom; opet }e do}i vrijeme kad }e do bezumqa samosvjesni Srbin u procesijama hodo~astiti u Zagreb – i opet na korist Austrije. Suprotno tome: najmawe zanemarivawe Hrvata za qubav Mayara, pou~it }e prve da govore jedan isti jezik kao i Srbi, pa }e sve {to je po{teno gravitirati Beogradu, Rusiji.” (str. 165-166.) 613

d) Materijalizacija Kvaternikovog koncepta u NDH U ova dva pisma sadr`ana je kompletna hrvatska nacionalna ideologija koju zastupa Eugen Kvaternik, do kraja eksplicirana. Po povratku u Zagreb on je prikrivenije nastupao, u bro{urama i politi~kim govorima daqe je raspravqao o osnovnim odrednicama hrvatskog dr`avnog prava, a u prvo vreme svoje stvarne programske ciqeve prikrivao neiskrenim pozivima na solidarnost sa Srbima i ostalim Slovenima. Kasnije je sve ~e{}e koristio retori~ke konstrukcije i izraze iz Star~evi}evog vokabulara. Kvaternikovi radovi svedo~e da je on bio inteligentniji i obrazovaniji od Star~evi}a, kao i za konspirativne politi~ke aktivnosti talentovaniji. Rakovi~ka pobuna je ipak bila krajwe nepromi{qeni ~in i izraz nekontrolisanog avanturizma, kome je i ranije sklonost pokazivao. Li{en moralnih dilema i pohlepan na novac, poput Qudevita Gaja, bio je sklon da prodaje svoje usluge, a i redovno spreman da, koriste}i panslavisti~ku idejnu plimu svoga vremena, poku{a ste}i rusko poverewe, pa {pijunirati veliku slovensku i pravoslavnu silu, za ra~un zapadnih katoli~kih. Sa Kvaternikom, hrvatska nacionalna misao je stekla zrelost. On je uveliko prevazi{ao po~etni~ku naivnost Janka Dra{kovi}a i Qudevita Gaja. Ra~ki, [trosmajer i Ivan Ma`urani} su mu razvili podlogu za politi~ku akciju, ubediv{i Slavonce i delimi~no Dalmatince da se identifikuju sa hrvatstvom, dok mu je Star~evi} dodavao redovne doze politi~kog ekstremizma i verbalne agresivnosti. Mada oni to nikada nisu otvoreno priznali, o~igledno je da su bra}a Antun i Stjepan Radi} svoje kqu~ne politi~ke poglede utemeqili upravo na Kvaternikovom konceptu, a do wegove prve istorijske materijalizacije doveo je usta{ki poglavnik Ante Paveli} u toku Drugog svetskog rata. Nije bez zna~aja ni istorijska simbolika da je Kvaternikov potomak, “vojskovo|a” Slavko Kvaternik, 1941. godine proglasio Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku pre Paveli}evog dolaska u Zagreb.

3. Istoriografske i etnolo{ke floskule Antuna Radi}a Prvi pravi hrvatski etnolog nesumwivo je bio Antun Radi}, stariji brat Stjepanov. Wegov osnovni pristup nau~nim istra`ivawima panslavisti~ki je usmeren i na liniji narodnog jedinstva Srba i Hrvata, jer je to jedina varijanta u kojoj zna~ajne delove srpskog narodnog stvarala{tva mo`e nazvati hrvatskim. Hrvatskim zemqama i on naziva Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Istru, Bosnu i Hercegovinu, ali se i sam osvedo~io, putuju}i po Bosni i Hercegovini 1899. godine da tamo po katoli~kim selima jednostavno nema ni pomena hrvatskog imena. Narodu je ono sasvim nepoznato. Kad taj problem nije u stawu da razre{i, on ga zaobquje i apsolvira lukavim zaobila`ewem su{tine. Tako u ~asopisu “Dom”, iz 1900. godine, ~iji komplet, s obzirom da je on sam pisao sve tekstove, predstavqa prvi tom wegovih sabranih dela, pi{e: “Ovaj komadi} hrvatske zemqe me|u Dravom i morem, gdje je grad Kri`evci, Vara`din i Zagreb – taj je komadi} zemqe i narod na wem do danas sa~uvao staro ime hrvatsko. Ovdje se svaki ponosi hrvatskim imenom, a u drugim zemqama na{im po~elo se to staro ime zaboravqati, pa su se jedni po~eli zvati samo Dalmatinci, drugi Slavonci, tre}i Bo{waci, 614

~etvrti Hercegovci, pa i jo{ druga~ije. A kako je to, pitate, da je narod u drugim hrvatskim zemqama mal ne zaboravio svoje staro ime? Tako, {to je izgubio svoju vladu, svoga bana i svoju u~enu i bogatu gospodu. Sve je bilo u rukama tu|incu: Talijan i Tur~in, ili, {to je jo{ gore: potalijan~enik i poturica, to je bio gospodin i gospodar, a Hrvat je bio sluga i kmet. [to je bilo u~eno i bogato, to je bilo tu|insko. A na onom komadi}u hrvatske zemqe – tu je ostao hrvatski ban, tu su ostala hrvatska gospoda, tu je i narod ~uvao barem svoje ime.” (Antun Radi}: Sabrana djela, “Seqa~ka sloga”, Zagreb 1936., kwiga II, str. 36.) a) Unapre|ewe Zagorja u hrvatski Pijemont Naravno, hrvatski narod nigde nije zaboravio svoje ime ako je sa~uvao sopstveni jezik, ali se pred Turcima masovno iseqavao. I u novim krajevima ime je sa~uvao dok ne bi bio jezi~ki asimilovan. Hrvatski ban nikad nije stolovao u Zagrebu, nego slavonsko-hrvatsko-dalmatinski, makar ni deli} Dalmacije ne bio u wegovoj banovini, a preseqena vlastela zate~enom kajkavskom stanovni{tvu je kroz vekove nametnula hrvatsko ime. Svestan tih ~iwenica koje porazno deluju na wegov nacionalni koncept, Radi} se upu{ta u ispredawe bajki. Tako beslovesnoj seqa~koj masi u Hrvatskom Zagorju pripisuje neverovatne elemente kolektivne svesti, navode}i: “Hrvatski narod u ovoj zemqici, iako ga je bilo samo {aka: taj je narod uvijek i svagda imao u pameti i u srcu, da ima bra}e, koja su s wim nekada bila pod jednim krovom. Kad je ova zemqica me|u Dravom i morem bila najmawa i najnesre}nija, i onda su pradjedovi na{i dr`ali na pameti i na jeziku: da su oni samo ostaci, samo ru{evine nekada{wega kraqevstva hrvatskoga. Na{i su pradjedi u ovoj zemqici uvjek i neprestance uzdisali sa bra}om svojom, ovdje nikad nije umrla misao na ~itavi hrvatski narod, ovdje se uvijek znalo: da ova {aka naroda, da to nije ~itav hrvatski narod. ^ujte samo, kako su to ovi Hrvati me|u Dravom i morem i velikim jednim ~inom pokazali. Ovi Hrvati govore malo druga~ijim govorom, nego oni Hrvati po drugim zemqama hrvatskim. Ali kad su ovi Hrvati pred 60 i vi{e godina po~eli nanovo pisati kwige i izdavati novine – nisu oni pisali novina i kwiga svojim govorom, nego onim govorom, kako govori ve}i dio naroda hrvatskoga po Dalmaciji, Slavoniji i Bosni i Hercegovini!” (str. 36-37.) Tako ti vajni Hrvati ostavi{e sopstveni jezik i prihvati{e tu|i, jezik {tokavaca, nabe|enih “Hrvata”, kod kojih nije bilo ni trunke hrvatske nacionalne svesti. Preuzimamo va{ jezik kao sopstveni da bismo vas lak{e ubedili da ste i vi Hrvati. “I dan dana{wi oni Hrvati me|u Dravom i morem – najvi{e misle, najvi{e pi{u i najvi{e govore o jedinstvu hrvatskom, o jednom hrvatskom domu. Me|u ovim Hrvatima u Zagrebu – tu su visoke hrvatske {kole, tu se izdaju hrvatske kwige i novine za ~itav hrvatski narod. Svakoj stvari, koja je na korist ~itavomu narodu hrvatskomu, najvi{e poma`u ovi Hrvati oko Zagreba. Prosudite samo to: da bi malo koje novine i malo koja hrvatska kwiga mogla iza}i na svijet – kad je ne bi kupovali Hrvati oko Zagreba. A ipak te hrvatske kwige mo`e ~itati i ~ita ih sav hrvatski narod. Eno vam kwiga “Matice hrvatske”, eno vam kwiga “Dru{tva Sv. Jeronima”: tih kwiga ne bi bilo, da ih ne dr`e i ne pla}aju Hrvati u ovoj 615

maloj Hrvatskoj i s wom spojenoj Slavoniji. A evo vam i na{ega “Doma”: od svake stotine “Domovih” pretplatnika – samo ih je po pet iz Bosne i Hercegovine, po pet iz Istre, a ni tri od stotine iz Dalmacije! I tako vidite, gdje je sa~uvano staro hrvatsko ime, gdje je `iva hrvatska misao i qubav za ~itav hrvatski narod: to vam je u Hrvatskoj. I zato je ova mala Hrvatska – ona je matica svih hrvatskih zemaqa. Ona je kao iskra, koja je ostala na ogwi{tu pod pepelom. Dao Bog, da se iz te iskre razgori ogaw, sjajan i topao, koji }e sve Hrvate rasvijetliti i ogrijati!” (str. 37.) b) Prisajediwewe Slovenaca u hrvatski nacionalni korpus Da bi iole potkrepio takav nacionalni koncept, Antun Radi} odmah mora da pribegne falsifikatima, da prisvoji staru dubrova~ku kwi`evnost i naknadno je ve{ta~ki pohrvati, pre svega Ivana Gunduli}a i wegovo delo. Mada u wemu nema ni{ta hrvatsko, Radi} bez ikakvog upori{ta u ~iwenicama tvrdi da je, pored opevawa dubrova~ke slobode, Gunduli} “smi{qao ve} onda, kako bi se Hrvati u Bosni i Hercegovini mogli osloboditi ispod turskoga jarma.” (str. 53.) Kako je u praksi bilo vrlo te{ko navesti hrvatskog Zagorca, Istranina i bosanskog katolika da se me|usobno svojim smatraju, da poveruju kako jednom plemenu pripadaju, Radi} tuguje {to “svi mi Hrvati nemamo jedne narodne misli. Mi qude svojega jezika i plemena dr`imo za tu|ince i strance, mi jedni od drugih ni{ta ne trebamo, mi se jedni od drugih ni~emu ne nadamo, jednom rije~ju: Bog nas je stvorio da budemo jedno, ali mi o tom jo{ ni{ta ne znamo, mi toga prava ne vidimo.” (str. 84.) Prisvajaju}i sve zemqe do Dunava i Drine kao hrvatske, Radi} mora da tako megalomanski zami{qene Hrvate razgrani~i od drugih Slovena. Pri tom prvo traga za varijantom kojom bi Slovence ubacio u ve{ta~ki hrvatski nacionalni korpus, prethodno iznose}i da su Hrvati Sloveni: “Najprije }u vam kazati za dva plemena, koja nemaju svoga posebnoga imena, nego se zovu onako, kako i svi mi zajedno, koji govorimo sli~no slovo. To su vam Slovenci i Slovaci. To vam je tako, kao kad se na|e sirota, koja nema ni oca, ni matere, ni doma, pa se ne zna ni ~ija je: onda ju zovu po selu iz kojega je. I sami znadete, kad u va{e selo do|e ~ovjek bez doma i naseli se u tu|em domu, onda ga ~esto zovu samo po selu, od kuda je. Tako su vam i Slovenci i Slovaci. Oni nijesu nikada imali svoga doma, to jest svoje dr`ave i vlade, pak zato ni nemaju posebnoga imena. Slovenci `ivu najvi{e na jednu i drugu stranu gorwe Save. Sava ba{ i izvire u wihovoj zemqi. Zemqe, u kojima `ivu Slovenci, zovu se: Krawska, [tajerska i Koru{ka, a ima ih i u Istri. Zato se Slovenci zovu i Krawci i [tajerci. Svih Slovenaca zajedno ima mnogo mawe nego pol toliko, koliko ima svih Hrvata. Neki Hrvati, a i sami Slovenci ka`u, da su Krawci i [tajerci planinski Hrvati, a nekim je Slovencem to `ao ~uti. Ali svejedno se Hrvati i Slovenci uvijek i svuda lijepo sla`u. Slovenci sve vi{e vide da }e ih Nijemci sve pomalo podaviti, ako se ne slo`e sa najbli`om svojom bra}om, s Hrvatima. “Dom” je javio kako je Slovenac Ferjan~i} govorio u Be~u u delegaciji za hrvatsko pravo i za jednu vladu za Hrvate i Slovence.” (str. 86.) 616

v) Radi}eva preporuka za re{ewe srpskog pitawa sa akcentom na bosanski ~vor Za obja{wewe srpskog pitawa Radi} ima druga~iju varijantu. Po wenoj op{toj odrednici, “Srbi su i Hrvati od jednoga plemena i jezika. Ali sam vam razlo`io, kad smo razgovarali o hrvatskoj narodnoj misli, da nije dosta jedan jezik i jedno pleme: treba jo{ i jedna misao. A Hrvati i Srbi nemaju jedne misli, svaki ho}e svoj posebni dom. A daqe je istina i ovo: me|u Hrvate do{lo je mnogo tu|ega svijeta, na primjer Nijemaca, pa se je to nau~ilo hrvatski, i danas su to Hrvati. A me|u Srbe je do{lo mnogo Grka, Arbanasa, Rumuna, Cincara, [}iptara, pa i Cigana, pa je to sve nau~ilo i dobro, a i pokvareno na{ govor, koji se tamo na istoku zove srpski, i to su vam sada sve Srbi ili Srbqi. K tomu jo{ dolazi i to, {to su Srbi gr~koga zakona, pa ih malo i wihovi popovi vuku na drugu stranu. Zato je, ako gledamo samo na jezik, te{ko re}i gde `ivu Srbi, jer je jezik isti i Hrvatu i Srbinu. Ali ako pitamo za misao, onda moramo re}i da Srbi `ivu na desnoj strani najdoqwe Save i Drine, u Srbiji, gdje imadu i svoga kraqa. Ovdje u Srbiji ima pravih Srba vi{e od poldrug milijun, to jest za dvije do tri stotine hiqada vi{e nego svih uz Bosnu i Hercegovinu. Crnogoraca ima po prilici pet puta toliko, koliko sam Zagreb ima stanovnika, tj. 260.000. Crnogoraca gr~koga zakona ima dosta i po Bosni i Hercegovini, pa u Lici i Srijemu. Znate i to da su ovi Li~ani i Srijemci poslali na hrvatski sabor molbu za svoju zastavu i drugo koje{ta.” (str. 86-87.) Srbima pre~anima Antun Radi} izri~ito negira srpsku nacionalnu pripadnost. On iznosi da su u vreme velike turske najezde “austrijski cesari pustili u na{u zemqu svakakvih bjegunaca. Onda su se ovi bjegunci zvali ponajvi{e Vlasi i Raci, pa ih i danas narod tako zove. A tek nedavno sam vam javio da danas ve} i hrvatski sabor u Zagrebu ima posla s wima, jer su se danas okupili pod srpskim imenom, pa tra`e i srpsku zastavu i jo{ koje{ta.” (str. 121.) Uz to Radi} poku{ava i detaqno da razjasni etni~ko zna~ewe pojma i termina “Vlah”, zadr`avaju}i osnovnu antisrpsku tendenciju. “U Hrvatskoj i Slavoniji ka`u katolici Vlah svakomu ~ovjeku gr~koga zakona, svakomu pravoslavnomu; a sami ovi “Vlasi” zovu se hri{}ani, ili pak “Srbi”. – U Dalmaciji ka`u primorci Vlah svakomu zagorskomu seqaku, koji je daqe od mora, pa bio on rimskoga ili gr~koga zakona. – U Herceg-Bosni ka`u Turci Vlah svakomu kr{}aninu, bio on katolik ili “Srb”, kako tamo ka`u. – Stari Hrvati zvali su Vlahom svakoga Talijana ili Latina, pa im je vla{ki jezik bio isto, {to mi danas ka`emo talijanski. I danas se u Zagrebu jedna ulica zove “Vla{ka” ulica, a to zato {to su nekad u woj stanovali talijanski zidari. Onda su jo{ i u Zagrebu svakoga Talijana zvali Vlah. Slovenci (Krawci) i danas ka`u Talijanu Vlah ili Lah, a la{ki – to im je isto {to i talijanski. Ni ^eh ni Poqak ne zna {to je Talijan, nego svakomu Talijanu i on ka`e Vlah ili Vloh, a mjesto “talijanski” ka`e “vloski”, tj. “vla{ki”. – Mayar ka`e opet Rumunu – Vlah, ili po mayarskom izgovoru Olah. A i Nijemcu je poznata rije~ “vla{ki”, i to Nijemac ka`e opet Francezu i Talijanu, da govori vel{ki, to jest vla{ki. – Po svem se ovom vidi, 617

da svi narodi zovu “Vlasi” Talijane i wihove ro|ake, to jest sve one narode, kojih je jezik sli~an staromu rimskomu jeziku, jer je wihov jezik i postao od rimskoga, a neki su sa~uvali i rimsko ime – a to su Rumuni ili mayarski “Vlasi”. (str. 125.) Posle ovako op{irne eksplikacije dolazi do krajwe tendenciozne konkretizacije, koju Radi} po~iwe s tri pitawa: “Kako to da i Hrvati jedni druge zovu “Vlasima”? Za{to Hrvati u Hrvatskoj i Slavoniji zovu na{ svijet gr~koga zakona – Vlasi? Za{to u Dalmaciji zovu na{ega ~ovjeka seqaka “Vlah”? Na prvo pitawe odgovorit }u vam ovako: pred turskom silom bje`ao je u na{e zemqe svakojaki narod, me|u kojim je bilo i na{ega naroda, ali je bilo mnogo i pravih Vlaha, to jest Rumuna, to jest podanika staroga rimskoga carstva, kojemu je car stanovao u gr~kom Carigradu. A na{ narod, kao i drugi slovenski narodi (^esi i Poqaci) sve rimsko od starine zove – vla{kim, pa je sve doseqenike iz rimskoga carstva prozvao: “Vlasi”. A dobro je poznato da su Grci svoje carigradsko carstvo zvali “rimskim” carstvom, pa i sebe su zvali “Romajori”, tj. Rimqani, a jo{ se danas dio bugarske zemqe zove “Rumelija” ili “Romanija”. A ba{ iz susjedstva ove zemqe najvi{e se je svijeta salilo u na{e zemqe. Ovo neka pamte na{i qudi gr~koga zakona, pa im neka ne bude `ao, ako ih tko jo{ i danas nazove starinskim imenom “Vlasi”. Doklegod oni budu htjeli biti na strani i we{to posebno u hrvatskoj zemqi, dotle }e ih narod i zvati ovim imenom, jer ovo ime nije izmi{qeno, nije nikakva pogrda, nego je starinska prava hrvatska i slovenska rije~.” (str. 125-126.) Zna~i, oni nikako ne mogu biti Srbi; trebalo bi da se utope u Hrvate, a dok se to ne postigne, Hrvati }e ih zvati Vlasima. Iako je i te 1900. godine u Bosni i Hercegovini `ivelo pravoslavnih Srba za sto hiqada vi{e nego muslimana, a dvaput vi{e nego rimokatolika, Antun Radi} neprekidno nastoji da ih sve pohrvati. Pri~a kako je prethodne godine tamo putovao i da mu je neki Srbin rekao kako bi Srbi s ve}im veseqem i{li u boj nego u svatove, pa da su u tom smislu spremni sve nad glavom da zapale, bez obzira na posledice. “E, sad vi prosudite: {to mo`e biti od naroda koji bi zapalio sve nad glavom, pa krenuo u boj, a ne zna ni za{to, jer ka`e: pa {to bilo! On bi razorio, popalio, uni{tio sve – a ne zna za{to. On zna samo da mu nije dobro – ali nema toliko pameti, pa da se zamisli malo: kako bi bilo boqe i bez pale`a i bez boja. Zato je s ovim srpskim na{im svijetom u Bosni i Hercegovini vrlo te{ko, jer je u tami, kao u vre}i, on misli da se jo{ uvijek mo`e we{to bojem i pale`om – a nema pravoga prijateqa, koji bi mu rasvijetio pamet. Imade i we{to prosvijetqenijih Srba u Bosni i Hercegovini, koji we{to vi{e misle: oni misle da bi se Bosna morala spojiti s Kraqevinom Srbijom, a Hercegovina s Crnom Gorom. Tako se pi{e po srpskim novinama. Ali ne samo {to toga ne dadu velike vlasti, nego od toga ne bi bilo nikakvoga dobra. Na{i muhamedanci ne mogu Srba `iva vidjeti, pa bi bilo trista ~uda, kad bi oni do{li pod srpsku vlast. A povrh toga sama je Srbija u stra{nom neredu, pa {to bi tek onda bilo kad bi pod srpsku vladu do{li Turci – muhamedanci i rimokatolici!” (str. 182-183.) Zato Radi} ima gotovo re{ewe za taj problem, koje izla`e odgovaraju}i na pitawe “{to bi htjeli rimokatolici? Seqa~ki i neuki katoli~ki 618

narod na{ u Bosni i Hercegovini – i on malo zna {to bi htio. Ali ima zato od starine svoje vo|e, fratre frawevce, o kojima je “Dom” ve} govorio. Oni su ve} od davnina u misli slo`ni s narodom na{im u Dalmaciji, oni bi dakako najvoqeli da se sjedine s hrvatskom bra}om u Dalmaciji i Hrvatskoj. A sad se u novije vrijeme na{lo i drugih {kolovanih qudi, koji u srcu nose ovu hrvatsku misao, pa se je to pokazalo i kod ove slave “Trebevi}eve” zastave. Tu su uz katoli~ke Hrvate pristali i gotovo svi mladi {kolovani muhamedanci – Hrvati... Ja kao Hrvat – ja vam ne znam drugo kazati, nego ono u {to ~vrsto vjerujem, a to je ovo: osim hrvatske narodne misli – nema druge misli koja bi mogla okupiti i sjediniti sav na{ narod od Dunava do mora i od gore Triglava do gore Balkana. Ja u ovo tako stalno vjerujem, kako vjerujem da me je mati rodila i da }u umrijeti. A lak{e }u umrijeti, ako budem na smrtnom ~asu mogao kazati da sam i ja malo pomogao tomu da se u jednoj misli i qubavi sjedini ~itav na{ narod, kojega je toliko stotina godina svakojaki vrag vukao svaki na svoju stranu, napajao ga otrovom i jadom na bra}u svoju i uza to ga davio i gulio.” (str. 183.) Obja{wavaju}i da su Slovenci s Hrvatima skoro potpuno isti narod i da je me|u wima vrlo lako posti}i politi~ku slogu i jedinstvo, Radi} kao sasvim suprotan primer navodi Srbe. Za razliku od Slovenaca, ~iji pojedini predvodnici pokazuju sklonost da prihvate hrvatsku nacionalnu misao, “Srbi su na stran, i to ba{ oni koji su s nama pomije{ani. Ka`e se da je to zato {to su Srbi druge vjere, nego Hrvati. I to je istina. Niti jednomu na{emu Srbu ne bi palo na pamet da je “Srb”, da nije pravoslavne vjere za koju oni ka`u da je “srpska”. Ali nije samo to. Bugari su iste vjere, koje i Srbi, pa se ipak Srbi svade i s Bugarima. A Bugari su barem narod miran i marqiv. Zato ja mislim da je najvi{e krivo to, {to bi Srbi htjeli biti veliki i svuda prvi – kao i mala djeca. A znate, djeca su takova, dok ne do|u k pameti. Zato se mi nemojmo s wima ni prepirati, ni sva|ati, jer bi to bilo zaludu. Jedno }e samo koristiti, a to je ovo: treba ih pou~iti. Ne treba se pred wima juna~iti ni hvalisati – oni se rado juna~e i hvale – nego {utiti i ozbiqno raditi kao qudi a ne kao mala djeca. Ako koji umije ~itati, neka mu na{ seqak podade na{u pametnu kwigu. To bi morala biti jedna velika briga na{ih seqaka, koji su pomije{ani s tim na{im narodom “srpske” vjere, jer ako se seqaci hrvatski ne okrenu i ne privuku u na{e kolo, gospoda na{a ne}e toga nikad u~initi.” (str. 248.) Komentari{u}i stihove narodne pesme “Ala Rac du{u gubi, kad [okicu qubi”, Antun Radi} daqe potencira svoju tezu da su Srbi pravoslavni Hrvati, pa obja{wava: “A za{to se zovu Raci? – Sad }u vam re}i: zemqa ili pokrajina izme|u dana{we Crne Gore i Srbije, pa i daqe u dana{woj Turskoj – ta se je zemqa u staro vrijeme, prije 500 i vi{e godina, zvala Racija ili Rascija. Prije 200 godina, kad su Turci potukli kr{}ansku vojsku, iselilo se iz ove zemqe Racije mnogo stotina tisu}a naroda u Ugarsku i Hrvatsku. A bio je to narod dobrim dijelom na{ega jezika i gr~ke kr{}anske vjere, pa se jo{ ni danas nije pravo stopio s ostalim na{im narodom, i danas jo{ eto nosi ime od stare svoje domovine, tj. govori racki i zove se Raci. I me|u na{im narodom u dolwoj Hrvatskoj `ivi dosta toga naroda, pa bi 619

najboqe bilo da te qude na{ svijet pomalo upu}uje da oni sad nisu nikakvi Raci i da ne govore racki, nego da su Hrvati i da govore hrvatski. A oni, koji se od nas Hrvata dijele i odstrawuju, pa ako jo{ ni{ta ne vrijede, ovih nije ni vrijedno zvati k nama. Ovi neka idu k Ciganima, jer Cigani su takav narod – kao i @idovi – koji se nikako ne mogu pripitomiti i udoma}iti u tu|oj zemqi, u koju do|u. Dakle: ili Hrvati – ili Cigani, a nikako Raci! Tako im recite ~isto i hrvatski.” (tom 3., str. 266.) g) Papski dekret generi{e hrvatsku naciju U ~lanku “Hrvati, rimska vjera i politika”, objavqenom u “Domu” od 27. septembra 1901. godine, Antun Radi} otvoreno govori da je rimski papa presudno uticao da se svi katolici {tokavskog (srpskog) jezika tretiraju kao Hrvati i da im se takva kolektivna svest nametne. O tome pi{e slede}e: “Ona stvar, {to se je dogodila u Rimu, jo{ ne da svijetu mirovati. Vidi se da je papa u~inio we{to ve}u stvar, a nije samo staro kona~i{te pretvorio u dvore od nauke. A to we{to ve}e – to je ovo: svaki rimokatolik, ili barem svaki rimokatoli~ki sve}enik na{ega jezika, bio on iz Istre, iz Dalmacije, iz Crne Gore, Hercegovine, Bosne, Srijema, ili gorwe Hrvatske – to je Hrvat... I u tom ima, ho}e{-ne}e{, dobar komad politike. To ne treba, a i ne hasni tajiti... treba dr`ati na pameti ovo dvoje: 1) Ima ve} 30 do 40 godina, a mo`da i vi{e, {to su se qudi u na{im zemqama, koji su gr~ke ili pravoslavne vjere – po~eli nazivati Srbqi: svaki pravoslavni u nas – to je Srbqin. Tako su npr. weki doseqeni Grci, po{to su nau~ili na{ jezik, postali Srbqi samo zato {to su gr~ko-pravoslavne vjere. Po~elo se ve} govoriti da ima i srpska vjera. Vidi se po tom, da je ta vjera stvarala Srbqe, pa su tako mnogi pristali uz Srbqe, koji bi mo`da ili stalno bili Hrvati, da se nije postavilo pravilo i kao weki zakon: tko je pravoslavne vjere – to je Srbqin! – Proti ovomu di`e se sada drugo pravilo: tko je rimokatoli~ke vjere – to je Hrvat! 2) Ako je vrijedilo pravilo da je svaki na{ ~ovjek Srbqin, koji je pravoslavne vjere, ipak su Srbqi ra~unali k sebi i rimokatolike na{ega jezika, i to po jeziku. Tako ve} ima, kako znate, i rimokatoli~kih sve}enika, koji ka`u da su Srbqi. Ovi sad, ho}e-ne}e, moraju me|u Hrvate barem onda, ako ho}e da do|u na vi{e nauke u Rim. Ali i bez toga se to samo po sebi razumije, da }e biti malo rimokatoli~kih sve}enika koji bi htjeli biti Srbqi, kad vide {to se `eli u Rimu, tj. da rimokatolici budu Hrvati. – A ako koji na{ pravoslavni ili “Tur~in” ho}e da bude Hrvat – to mu ni od sada nitko ne brani. I tako su sad Hrvati i Srbqi jednaki: svi na{i pravoslavni – to su Srbi, a svi rimokatolici – to su Hrvati; ali ako koji rimokatolik ili “Tur~in” ho}e da bude Srbqin – Srbqi ne brane; i opet ako koji pravoslavni ili “Tur~in” ho}e da bude Hrvat – Hrvati ne brane.” (str. 318-319.) Dilema, koja se u hrvatskoj javnosti pojavila odmah po odr`avawu Prvog katoli~kog kongresa 1900. godine u Zagrebu, a jo{ vi{e po vatikanskom sankcionisawu ovog wegovog osnovnog zakqu~ka, da li }e hrvatska misao predstavqati samo instrument u sprovo|ewu politike rimske crkve i wene vere, ili }e taj odnos biti obratno postavqen, Radi}a nije mnogo brinula. On smatra da je tu li~na i grupna motivacija od sporednog zna~aja, ako 620

oni kojima je primarna nacionalna misao i oni kojima je najva`niji crkveni interes iskreno i slo`no rade. Radi}e ujedno za obe stvari, jer one nikako nisu me|usobno suprotstavqene. “Pa gdje je tu “politika”? Ovdje je: kako je do sada najve}i dio Srbaqa hvalio svoje popove i pomagao im {iriti i u~vr{}ivati srpsko-pravoslavnu vjeru, jer je na taj na~in bivalo sve to vi{e Srbaqa, tako }e od sada najve}i dio Hrvata hvaliti i pomagati rimokatoli~kim sve}enicima u {irewu i u~vr{}ivawu rimske vjere, jer }e se tako {iriti i u~vr{}ivati i hrvatska misao. Mnogi Hrvati, koji ina~e ne bi marili za rimsku crkvu, marit }e za wu i bit }e prijateqi rimskim sve}enicima – radi hrvatske narodne stvari. A opet mnogi rimokatoli~ki sve}enici, koji si ina~e ne bi mnogo trli glave za hrvatsku stvar, pazit }e na hrvatsku stvar i bit }e prijateqi Hrvatima – da im vrate milo za drago. Ovoj se “politici” ne mo`e ni{ta prigovoriti. Od kad ima svijeta, jedna stvar slu`i drugoj, jedna misao zove drugu u pomo}, jedna je drugoj pomagalo, ili, kako bi na{a gospoda rekla: sredstvo. A za dobru i po{tenu stvar mo`e{ se poslu`iti svakim dobrim i po{tenim pomagalom ili sredstvom. Zato proti ovoj politici mo`e biti samo onaj ~ovjek, koji dr`i, ili da rimska vjera i crkva, ili da hrvatska misao – nije dobra i po{tena stvar.” (str. 319.) Potom Radi} daje i direktan odgovor na pitawe, “{to je ovdje samo sredstvo, a {to je glavna stvar? Je li rimska vjera i crkva glavna stvar, a hrvatska misao treba da joj slu`i kao pomagalo i sredstvo – ili je hrvatska misao glavna stvar, a rimska vjera }e nam samo pomagati?” (str. 319.) Wegov odgovor je krajwe pragmati~an i vi{e slu`i za zamagqivawe su{tinskog problema, nego {to doprinosi wegovom razja{wewu. On ka`e: “Ne samo da je jednomu glavna stvar rimska vjera i crkva, a drugomu je glavna stvar hrvatska misao – nego ima i takvih qudi, kojim je danas vi{e za hrvatsku misao, a sutra im je vi{e za rimsku crkvu. Pa za{to ne bi jedni i drugi mogli slo`no raditi?! Za{to ne bi i onaj, koji visi izme|u ove dvije misli – za{to on ne bi mogao raditi za obadvije ove stvari, kad one nijesu jedna drugoj protivne! Razumije se: svagda }e jedni raditi, drugi pomagati. A i jedan isti ~ovjek – jedan put }e raditi, drugi }e put pomagati.” (str. 320.) Ali su Srbi katolici stavqeni pred veliku dilemu, da li }e se odre}i vere ili nacije. Pod sistematskom indoktrinacijom upornih i beskrupuloznih fratara narednih decenija ve}ina se odrekla srpske nacije i priklonila ve{ta~koj “hrvatskoj”. Samo sna`ne li~nosti i veliki umovi tome su odoleli, poput Milana Re{etara, Vladimira Dvornikovi}a i Ive Andri}a, koji su ostali verni Srpstvu. Me|utim, u prvo vreme je bilo otpora hrvatizaciji srpskih katolika, pa i kolebawa u Vatikanu povodom toga. Tako Radi} u “Domu” od 25. oktobra 1901. pi{e: “Pravda za Zavod Sv. Jeronima u Rimu jo{ nije svr{ena. Sada je crnogorski knez poslao u Rim po svom nadbiskupu i jednom ministru pismo papi. U tom pismu knez tra`i da se i Srbima u tom zavodu prizna isto pravo, kao i Hrvatima. Kakvoga tu posla imadu Srbi, to Bog zna! Ba{ kod ove stvari se je vidjelo da se sve i sa svih strana di`e proti hrvatskoj misli. Nigdje nemamo prijateqa mi Hrvati. Na papu su navalili sa svih strana, {to je odredio jednu stvar, pravednu za Hrvate. Qudi oko pape tako su se prepla{ili i kao zasramili, {to bi morali braniti Hrvate. 621

Oni su odmah po~eli sami ru{iti sve ono, {to je papa sve~ano obe}ao i potvrdio svojim pe~atom.” (str. 376.) d) Svojatawe Kraqevi}a Marka Beskrajnu hrvatsku nacionalnu mitomaniju i megalomaniju Antun Radi} u vi{e svojih tekstova izra`ava i prisvajawem Marka Kraqevi}a, tretiraju}i ga kao velikog hrvatskog junaka. U “Domu” od 13. decembra 1901. on ga poredi sa Antom Star~evi}em, pa, izme|u ostalog, pi{e: “Eto vam npr. Kraqevi}a Marka! Cijeli ga na{ narod slavi i hvali kao junaka. A mi znamo i pjesma nam ka`e, da je Marko bio po{tena lola, ali dobra na{a lola, dobra srca i dobar sirotiwi. Ali na sve se to ne pazi, jer je onda bila glavna i najve}a pogibao od Turaka i od turske sile (zuluma) – a Marko je bio proti Tur~inu, on je branio sirotiwu od turskoga zuluma. Premda bi se Marko bio za inat i potur~io – narod nije pazio na to, nego na wegovo juna{tvo u borbi proti Tur~inu. To je ono glavno, i zato je Marko do danas, jo{ poslije 500 godina na glasu. Poslije 500 godina bio je hrvatski narod opet u velikoj pogibli: htjeli su nam neprijateqi uni{titi staro hrvatsko kraqevstvo i izbrisati nas s lica zemqe. I opet se je na{ao novi Kraqevi} Marko, koji je isto tako nesmiqeno udarao jezikom i perom, kao ono Marko topuzinom. To je bio pok. Star~evi}, Bog mu du{u pomilovao! Nije ni on bio an|eo, kao ni Marko: i Stari bi se bio za inat pomayaronio (kao {to ka`u da je s mayaronom barunom Rauhom jedan ~as u jednu tikvu puhao) – ali narod je pazio samo na wegovo postojanstvo proti svim neprijateqima – i Stari je do danas na glasu u narodu. Ali Marku nije bilo vi{e mjesta na svijetu, kad su kojekakve kukavice htjele i mogle biti junaci, kao i on: kad je ono do{la pu{ka na svijet, koja mo`e iz potaje ubiti najve}ega junaka – onda je Marko morao u grob. A tako je u grob legao ne samo Stari, nego i wegova dru`ina – od kada svaki @idovi}, koji ne zna pravo ni jedne hrvatske rije~i – ho}e biti ve}i Hrvat od Star~evi}a. [to }e te{ka topuzina u ruci junaku proti takoj pu{ki u ruci kukavici? [to }e hrvatsko srce i po{tewe proti – nije vrijedno ni izre}i do kraja. Slava zato Star~evi}u, jer je nosio te{ku topuzinu u po{tenoj i juna~koj hrvatskoj ruci. A ta topuzina – to je bila misao hrvatske slobode. Ta je misao tukla nemilosrdno na{e neprijateqe, oni su se we bojali, kao Turci Markova topuza. Ali ni Marko ni Star~evi} nisu svoga naroda oslobodili. Ima, istina je, qudi, koji jo{ onako na pol u drijeme`u uz ogwi{te slu{aju staru pri~u, da }e opet ustati Marko i potu}i Turke; a tako ima i dobrih i po{tenih Hrvata, koji jo{ ~ekaju spas od jedne mrtve Star~evi}eve rije~i. Ali kad ovi junaci nisu naroda oslobodili dok su bili `ivi, ne}e ga ni mrtvi. Slava zato i vje~ni spomen u narodu jednomu i drugomu, jer su to doista bili junaci. Ali junaci wihova kova za dana{wi boj bome vi{e nisu.” (str. 408.) Sad je vreme za “junake” novoga kova, poput bra}e Radi}a, koji }e sve svoje nacionalne uzore prevazi}i perfidno{}u i licemerno{}u, pre svega politikantskom demagogijom. Koliko je ta demagogija i u delu Antuna Radi}a do{la do izra`aja svedo~i i zapawuju}i primer wegovog obja{wewa za{to 622

je Zagreb postao hrvatski glavni grad, iako se nalazi na dalekoj periferiji zemaqa na koje hrvatska nacionalna misao u celosti pretenduje. Obja{wavaju}i zna~aj glavnog grada za svaki narod i dr`avu, Radi} isti~e po pitawu Zagreba da je to “glavni grad hrvatski od onda, odkad su izumrli na{i doma}i kraqi, tj. od onda, od kad nam je po~ela prijetiti i groziti pogibeq sa sjevera: odmah smo pomaknuli svoje srce i snagu bli`e neprijatequ. Tako su radili i drugi narodi: Pariz je bli`e staromu neprijatequ Englezu, nego slabomu ro|aku Talijanu. Rus je imao stari glavni grad, “svetu” Moskvu ba{ u srcu ruske zemqe. Ali kad se je car ruski Petar Veliki uhvatio u ko{tac sa [vedom, kad je po~eo iz jedne zdjele tre{we jesti s Nijemcem – nije mu bilo `ao ostaviti stare i svete Moskve, jer je morao: morao je srce i snagu premjestiti neprijatequ pod nos, pa je pri moru, u blatu, velikom mukom osnovao novi grad: Sv. Petrograd. Eto vidite! U glavnom gradu stoji snaga naroda – a snaga i jakost naroda mora biti udarena ravno proti ~elu neprijateqa. Krivo je zato mislio onaj, koji je wegda lupio da bi Sarajevo za hrvatski glavni grad bilo zgodnije od Zagreba. To je bedasto}a. To bi bilo tako, kao kad bi tko s glavnom vojskom bje`ao pred neprijateqem! Ni{ta zato {to je Sarajevo usred hrvatske zemqe, jer narod ne razmje{}a svoje snage sa {estilom. Na tu misao mogla je do}i samo luda, koja je iz zatvorene sobe komandirala narodu: naprijed – glavom u zid! Je li Sv. Petrograd u srcu ruske zemqe? Nije, nego ba{ na kraju. Pa je li i samo srce usred ~ovje~jega tijela? Je li ~ojeku glava mo`da – na trbuhu?! Kad bi ve} trebalo promijeniti glavni grad hrvatski, boqe bi bilo prenesti narodnu snagu u bijelu krawsku Qubqanu – Nijemcu pod rebra!” (str. 338.) |) Odu{evqewe Star~evi}evim idejama Znao je Antun Radi} i da se naquti na rimskog papu, kad bi kroz ekvilibristiku vatikanske politike i usagla{avawe italijanskih ili ma|arskih interesa on zapostavqao hrvatske. Tako u “Domu” od 27. februara 1902. ovaj istaknuti hrvatski nacionalni ideolog jadikuje: “Hrvati su papi bili vazda odani, ba{ kao nevina djeca, koja nigdje zla ne vide, jer za zlo ne znadu. Uza sve to, {to su se mnogi tu|i, a i doma}i qudi rugali Hrvatam radi toga, {to su tobo`e papske sluge i vjerni papi kao propali {pawolski velika{i, Hrvati na to nisu mnogo pazili. Osobito posqedwih godina, za vlade pape Lava XIII, bili su se Hrvati ponadali da }e im papa we{to pomo}i i u hrvatskoj stvari, tj. koliko to na wega spada, pa da }e npr. odrediti da se po cijelom hrvatskom narodu slu`i sv. slu`ba bo`ja u starom hrvatskom jeziku, a ne u latinskom. Onda su se obradovali Hrvati, kad je papa nedavno bio osnovao u Rimu zbor s hrvatskim imenom i za Hrvate: neka se tamo gotovi sve}enici u~e, i neka se u tom svjetskom gradu znade da su to Hrvati, kad jesu Hrvati, a ne “Ilirci” ili “Jugoslaveni”. Ali od svega toga ni{ta. Niti papa dade Hrvatam hrvatske slu`be bo`je, niti je {to postalo od onoga zbora. Ba{ je ovih dana sam papa natrag uzeo svoju rije~ i opet osnovao wekakvi “ilirski” zbor za sve}enike, a hrvatskom zboru ni traga. Ka`u da je papa to morao, jer su se proti tomu digli Talijani, Mayari i Srbqi – Crnogorci. Ne znam {to ka`u pametniji qudi, ali ja mislim ovako: 623

nije bilo ni pravo nadati se od pape da }e on {togod pomo}i Hrvatam zato {to su Hrvati. To na wega i ne spada. Na wega spada vjera, vjerski nauk i drugi vjerski posli, i u tom mu Hrvati katolici moraju biti vjerni i poslu{ni. A {to spada na hrvatstvo, tu on i ne tra`i nikakve rije~i ni posluha.” (str. 79.) Ove re~i svedo~e da je Rimokatoli~ka crkva odnegovala ve{ta~ku nacionalnu svest koja u jednom trenutku postaje sposobna za samostalnije delovawe u odnosu na svog tvorca. To }e biti jo{ prisutnije kod Antunovog brata Stjepana, koji }e ste}i veliku popularnost u narodu, ali i protiv sebe usmeriti ogromni bes klerikalnih krugova. Bra}a Radi}i su beskrajno odani Vatikanu kad Rimska kurija bezrezervno podr`ava hrvatske nacionalne aspiracije, ali nemaju razumevawa za wene diplomatske manevre ili alternativne opcije. Poput Gaja, [trosmajera, Ra~kog i Star~evi}a, nisu oni gadqivi ni na {urovawe sa Rusijom, ako smatraju da bi to u odre|enom trenutku moglo biti politi~ki korisno. Takva preorijentacija je najprisutnija u periodima velikih razo~arewa, kad se Vatikan poka`e spremnim da trguje hrvatskim nacionalnim interesima, da bi zadovoqio Italijane, Nemce ili Ma|are. Zato verbalno zalagawe za rusku opciju predstavqa i najefektniju hrvatsku pretwu da se ne pretera sa zanemarivawem hrvatskih nacionalnih interesa. To 27. marta 1902. u “Domu”, u ~lanku “Hrvati, vratimo se na pravi put!”, Antun Radi} ovako obja{wava: “Danas za nas Hrvate nitko i ne pita, nama se samo zapovijeda, s nama se radi, {to tko ho}e. Nije ~udo, da smo u toj nevoqi i zapu{tenosti posvema zdvojili i o~ajali, pa se i za slamku hvatamo. Tako su wekoji na{i qudi uhvatili onu tanku slamku, koja se pokazala u Rimu, kad je Sv. otac papa uredio tamo wekakvu kao {kolu za katoli~ke hrvatske sve}enike – a wekoji kod nas odmah pomislili da }e nam Rim pomo}i i da }e Rim tim jednim pismom urediti i rije{iti “hrvatsko pitawe”, to jest, pitawe o jedinstvu i slobodi hrvatskoga naroda! Kao da to spada na Sv. oca papu! Pa eto – i ova je slamka potonula – papa je porekao, {to je obrekao. A u~inio je to – ka`u – i na `equ crnogorskoga kneza. Eto, knez male Crne Gore i {ake Crnogoraca – mo`e i u Rimu vi{e nego dvadeset hrvatskih biskupa! Ali zato je on – “jedini prijateq ruskoga cara”! – Tu bi morao i slijepac progledati – ako ga nije strah svjetla. Ali od wekoga vremena na{i se wekoji qudi boje svjetla i istine, pa ne}e da otvore o~i. Jedina nam je zato nada zdrava pamet hrvatska: ona mora nadvladati, kako je ve} vi{e puta nadvladala i pravi nam put pokazala. Svi na{i veliki qudi – Gaj i wegovi drugovi, Preradovi}, [trosmajer, Ra~ki, Kvaternik, pa i Star~evi} – svi su, koji vi{e, koji mawe, poznavali ovaj pravi put, jer je to Hrvatu u krvi, kao {to je ptici u krvi, {to ho}e da leti. Opet }e do}i veliki Hrvati, koji }e svoj narod povesti na pravi put.” (str. 86-87.) Ali svi glumqeni panslavisti~ki izlivi i lukavo zalagawe za srpskohrvatsko jedinstvo, i to na temequ “hrvatskog dr`avnog prava”, padaju kad Antun Radi} i kasnije wegov brat Stjepan daju odu{ka svojim apologetskim tiradama misli i delu Ante Star~evi}a. Tako u ovom istom broju “Doma” Antun Radi} upozorava: “Nitko ne bi smio iza}i pred lice naroda, tko se samo i ~as di`e proti onoj misli, koja je vodila i nosila one qude, koji su 624

bili uz pok. Antu Star~evi}a. Nitko, pa ni oni, koji druga~ije gledaju na Srbqe, nego {to je gledao pok. Star~evi} i drugi weki prava{i. Rekao tko, {to mu je drago, istina je ovo: kad nestane Star~evi}eve misli, nestat }e i hrvatske misli, i to ne zato {to ju je Star~evi} izmislio, nego zato {to je on tu misao djedova na{ih u najpogibeqnijem ~asu ponovio, bez straha ju branio usprkos svim porugam, i za wu postojano i strpqivo stradao i tako spasio toliko, koliko mi jo{ ni procijeniti ne mo`emo. Pa da wegovo ime odvra}a Hrvate od hrvatske misli! Pustimo imena, sva prolazna imena – a dr`imo se misli! Nemojmo se boriti za ime stranke prava, nego za wezinu misao. Ako treba (a treba!) da koga “progutamo”, “po`deremo” i “uni{timo” – uni{timo onda i zadwi trag onima, koji su proti prava{koj, tj. proti djedovskoj hrvatskoj misli, ili su sad za wu, a sad opet mogu biti i bez we. Uni{timo sve kukavice i petqance, koji su svagda i ovamo i onamo, i opet nisu ni ovamo, ni onamo; koji vazda i uvijek samo tobo`e “promi{qaju”, a uistinu se boje za svoju ko`u, jer nemaju hrvatskoga srca. Uni{timo to, pa }e opet o`ivjeti hrvatska mlade`, opet }e o`ivjeti hrvatski gradovi, opet }e se na}i qudi koji }e nas izbaviti ove stra{qivosti i pospanosti, ove prave sramote narodne u kojoj smo danas. A ako to uni{timo, nije nam ba{ mnogo do toga, ho}e li se nova stranka i zvati “stranka prava”, jer bi to bila uistinu stranka prava, a ne samo po imenu. Kako ja mislim, nikoga ne smije smetati ni ime “stranka prava” – ali svaki Hrvat, a ne samo prava{, mora paziti i nastojati da nova stranka ne bude po imenu stranka prava, a po svem drugom sva{ta i ni{ta.” (str. 91-92) I u ovom broju “Doma” Radi} pi{e o peripetijama oko rimskog Zavoda Sv. Jeronima, wegovog preimenovawa u hrvatski, pa potom vra}awu izvornog ilirskog naziva. “Kad je to papa u~inio, neke su novine pisale da je to velika stvar, {to je papa taj zbor nazvao za hrvatski narod, a prije se je to zvalo “ilirski” ili “slavonski gostiwac”. Ali eto neprilike! Proti tomu se digo{e neki Talijanci iz Dalmacije govore}i da to nije za Hrvate, nego samo za Dalmatince, pa bili oni Hrvati ili Talijani. Wekoliko tih Dalmatinaca provali silom u taj zavod i tamo se ugnijezdi, dok nije stvar do{la pred sud i onda u ruke austrougarskom poslaniku. U to se digne proti papinom pismu i crnogorski knez, i to zato {to je papa odredio da se i katoli~ki Crnogorci mogu u~iti u tom zavodu, a Crnogorci su Srbqi, a taj je zavod za hrvatski narod, a ne za srpski – pa knez ne}e da wegovi qudi dolaze u Rim pod hrvatsku kapu, pod hrvatsko ime. Papa je popustio i povrati zavodu staro ime: da je to zavod za “Ilire”. Na to je crnogorski knez pristao, ali da bi se znalo da wegovi Crnogorci nisu ni Iliri, ako nisu Hrvati, odre|eno je i papa je na to pristao da se Crnogorci mogu slobodno u~iti srpski jezik, i to }irilskim slovima. Sad su tek po~ele na{e novine pravo srdito pisati, a mladi qudi se po~eli kupiti i dogovarati da }e ostaviti rimsku vjeru i prije}i u pravoslavqe. Poslije svega toga odputi se u Rim sarajevski nadbiskup [tadler i predade papi jedno dugo pismo, i to u ime svih hrvatskih biskupa, u kojem pismu ka`e da je Hrvatom u~iweno krivo, pak i to da bi Hrvati mogli skupiti novaca, pak u Rimu osnovati drugi, novi zavod, koji bi se zavod slobodno zvao hrvatski zavod.” (str. 107.) 625

U ne{to pomirqivijem tonu Radi} o istom pitawu pi{e i u “Domu” od 24. aprila 1902. godine. ^lanak po~iwe pitawem: “Ho}e li se sad Hrvati primiriti radi svoga Sv. Jeronima u Rimu? Sv. otac papa pisao je na ime zagreba~komu nadbiskupu Posilovi}u dosta dugo pismo i odredio da se to pismo priop}i i svim drugim hrvatskim biskupam i ~itavomu hrvatskomu narodu. U tom pismu ka`e papa da se je vazda i uvijek osobito starao za hrvatski narod, a da su Hrvati bili papi zahvalni i sve rado primali, {to im se je iz Rima davalo, a sad su se eto uznemirili radi toga {to se Sv. Jeronim u Rimu ne zove hrvatski nego opet ilirski. A nitko se nema, pi{e papa, nikakvoga razloga tu`iti, jer je sve ostalo kako je i bilo, pa~e je sad i boqe. A {to se ti~e imena, bilo je tu svakakvih neprilika, pa je papi bilo te{ko. No {togod je papa u toj stvari u~inio, nije u~inio, pi{e, radi toga {to bi bio neprijateq hrvatskoj politici, tj. neprijateq tomu, da se sav hrvatski narod po svim hrvatskim zemqama sjedini. Sve je ovo lijepo. Vidi se da je hrvatska misao ipak we{to, tako da za wu mora ve} znati cijeli sivjet – jer {to papa pi{e biskupima cijeloga jednoga naroda, to se zna po cijelom svijetu. Vidi se da je jaka ba{ ona misao, koja brani i di`e pravo narodno ime hrvatsko, i to i u tu|em svijetu, a do nedavna su mnogi, i to prvi na{i qudi, bili zadovoqni i doma s tu|im nenarodnim i izmi{qenim imenom “ilirskim” ili “jugoslavenskim”, za koje nitko ne zna {to je. To treba dr`ati na pameti. Kad je papa odredio da se Sv. Jeronim nema zvati “hrvatski Sv. Jeronim”, potu`io se papi na to nadbiskup vrhbosanski [tadler, kako znate. Sad papa pi{e da se nitko nema razloga tu`iti. Bog zna je li papa po tome mislio da se ni nadbiskup [tadler nije imao razloga potu`iti? Nadbiskupu [tadleru neprestano dolaze ~estitke sa svih strana od sve}enika i drugih odli~nika, {to je onako otvoreno branio hrvatsko ime i otvoreno kazao rije~ prijatequ i neprijatequ. “Dom” se me|u posqedwima pridru`uje tim ~estitkama, `ele}i nadbiskupu [tadleru svako dobro od Boga, osobito jakost u svakoj nevoqi i neprilici, jer ima dosta i jo{ }e vi{e imati da pretrpi i nevoqe i neprilike. Ve} smo rekli jedan put, da je on na te{kome mjestu, ali za to mjesto boqega ne bi mogli na}i.” (str. 125.) Koliko ovaj problem mu~i Antuna Radi}a, pokazuje on i 29. maja 1902. godine, komentari{u}i vest da se i nadbiskup [tadler, pod pritiskom iz Rima, predomislio i povukao sve {to je ranije u svom protestnom pismu izneo. Po Radi}u, da je pitawe Zavoda Sv. Jeronima re{eno “onako kako `elimo mi Hrvati, to bi bio jedan korak k na{oj narodnoj sre}i i slavi. Na zapovijed papinu pustio je tu stvar nadbiskup [tadler, a vaqda }e za wim i drugi biskupi i sve}enici, i tako od toga ne}e biti ni{ta. Lako je vjerovati da su na{i crkveni poglavari ve} mnogo puta na zapovjed iz Rima ostavili narodnu stvar, a mo`da su bili i proti woj. To se lako ne doznaje, ali sad mo`emo vjerovati. – Tra`i li to rimska vjera? To je pitawe!” (str. 155.) Sva ta zbivawa Radi} naziva stra{nim smutwama jer “nikako druga~ije se ne mo`e kazati ~itavomu onomu poslu oko nesretne one wekakve {kole Sv. Jeronima u Rimu – nikako druga~ije, nego stra{na smutwa, stra{an {kandal. Jadan li je i nesre}an hrvatski dom i rod! Na sve ga strane varaju, gore nego slijepca, ba{ kao pravu ludu.” (str. 154.) 626

Daju}i jo{ jednom kra}i istorijat ~etiri veka starog zavoda i isti~u}i da se wegova imovina procewuje na osam do deset miliona kruna, Radi} opisuje italijansko “razborni~ko” pona{awe kao reakciju na promenu ilirskog naziva u hrvatski i dodatno obja{wava daqa zbivawa, nakon zagreba~kog odu{evqewa povodom prvobitne papine odluke. “Za weko vrijeme papa je zavodu opet povratio ilirsko ime i priznao da pod to ilirsko ime spadaju i “Srbqi”, a hrvatskomu imenu ni traga! Hrvati se po~eli qutiti i vikati na Crnu Goru i wezina kneza i wegova poslanika Vojnovi}a (koji je u tom poslu bio kod pape i isposlovao da se je priznalo srpsko ime i jo{ koje{ta), vikalo se i na Mayare, i na Nijemce: da su oni prisilili papu na tu krivicu. Na to ode nadbiskup [tadler pred papu i gorko mu se potu`i {to je popustio hrvatskim neprijateqima, a me|u tima neprijateqima osobito je spomenuo be~ku i pe{tansku vladu. Jo{ je [tadler papu molio i zakliwao da popravi krivicu i vrati zavodu pravo hrvatsko ime. [to je [tadler papi govorio, to je poslije dao i u novine. Sad su Hrvati po~eli slaviti [tadlera kao pravoga Hrvata i junaka, koji je bez straha rekao na{im neprijateqima istinu javno i u lice. Pohvalio ga je i biskup [trosmajer, zagreba~ki kanoni~ki kaptol, mnogo sve}eni~ke skup{tine i pojedini sve}enici s narodom. A papa – on je napisao pismo nadbiskupu zagr. Posilovi}u, gdje ka`e: neka se Hrvati umire, papa im je prijateq, ali su s mnogih strana na papu navalili i prisilili ga, pa je morao u~initi {to je u~inio, ali mu nije, ka`e, bila nakana da tim umawi ~ast hrvatskomu narodu. Cijelu tu stvar spomenuo je u delegacijah delegat Vukovi}, a ministar mu je odgovorio da nije istina, {to je [tadler prigovorio be~koj i pe{tanskoj vladi: pape, ka`e, nitko nije silio, nego je po svojoj voqi promijenio ime zavodu, a [tadler je, ka`e ministar, hotimice klevetao. Sad su tek po~eli [tadleru dolaziti pozdravi i ~estitke sa svih strana. I jo{ su ~estitke dolazile, kad eto ti u novinah osvane pismo [tadlerovo, u kojem sam ka`e da nije onako kako je papi govorio i u novinah pisao; a nije ovako zato jer su ga iz Rima pou~ili da nije onako. Sad su tek udarile na [tadlera mayarske i `idovske novine rugaju}i se wemu i cijelomu hrvatskomu narodu.” (str. 154-155.) Da bi malo smirio konsterniranu i ogor~enu hrvatsku javnost, u istom broju Antun Radi} poru~uje: “Radi [tadlera, tj. radi toga {to je opozvao i porekao sve ono, radi ~ega su ga hvalili i u wega se uzdali – svi su po{teni qudi u Zagrebu, a vaqda i po svim hrvatskim zemqama kao popareni pa~e kao ubiti. Na sve se strane govori da ovakve sramote nismo jo{ do`ivjeli. Ima ih koji se i vesele – radi sebe i svoje {pekulacije. Najvi{e ih ima koji se ne znadu razabrati, pa ne znadu {to bi rekli, a dosta ih ima koji se i boje re}i {to im je gotovo na jeziku. Ja }u re}i jo{ samo ovo: sramota ovamo, sramota onamo – ovo nam je i za gospodu i za narod vi{e koristilo, nego da smo se pedeset godina pravdali i klali radi toga: kojim }emo putem. We{to je puklo, pa }emo i tu mo}i korak daqe – k slobodi, tomu prvomu dostojanstvu ~ovje~anskomu, i k istini, tomu najve}emu blagu. Sad samo treba paziti da se ne prenaglimo, pa da se ne bacimo odmah u naru~aj @idovima i wihovim prijateqima.” (str. 158.) 627

Podlogu za te umiruju}e tonove Radi} pronalazi u svojevrsnoj racionalizaciji postoje}eg stawa, pa povodom papske smutwe i izneverenih hrvatskih o~ekivawa potencira dva momenta, u koje treba narod uputiti. “Prvo: ova stvar i smutwa nema posla s na{om vjerom. To je rimska politika, a mi Hrvati treba da toj rimskoj politici vjerujemo toliko, koliko i svakoj drugoj politici. Da je ovo politika, to je najboqe dokazao sam sv. otac papa, kad je u toj stvari we{to rekao, pa porekao; a to se mo`e u politici, ali u vjeri se to ne mo`e. U ovoj stvari je papa ili prvi ili drugi put pogrije{io, a u vjerskom nauku ne mo`e on pogrije{iti. Drugo je ovo: rimsku politiku vode samo neki visoki crkveni poglavari, tj. biskupi i nadbiskupi, a ne seoski `upnici i kapelani. Zato pazite: ako se mo`e dogoditi da narod ne vjeruje politici koju vode biskupi, nikako se ne bi smjelo dogoditi da narod ne bi imao povjerewa u svoje doma}e vjerske poglavare, koji nikako nisu odgovorni za politiku visokih vjerskih poglavara. @upnici i kapelani ne moraju slu{ati svoga biskupa ako im {to zapovijeda {to se ti~e politike, pa na{i hrvatski `upnici i zbiqa ve}inom nijesu slu{ali takvih zapovjedi, nego su i onda bili uz narod, kad to nije bilo po voqi kojemu biskupu. Gdje bi npr. bila Dalmacija i Istra, kad bi na{i hrvatski popovi morali u politici raditi po voqi hrvatskih biskupa, koji su malo ne svi i svagda bili i jesu Talijani ili talijana{i! To treba dr`ati na pameti, pa se ni unaprijed ne}e nimalo pomutiti stara sloga izme|u pravih hrvatskih popova i naroda. Pa kud }e suza nego na oko! Kud }e pop bez svoga naroda, a narod bez popa!” (str. 170.) e) Idejni tvorac “Hrvatske pravoslavne crkve”” U nekoliko tekstova Antun Radi} varira svoje stanovi{te o navodnoj ve}oj bliskosti bosanskih muslimana sa lokalnim katolicima nego pravoslavcima. U “Domu” od 10. jula 1902. on poku{ava dati detaqniji odgovor za{to je do toga do{lo, “da na{i “Turci” u Bosni i Hercegovini mnogo vi{e mrze “ri{}ane”, nego katolike. Istom u na{e dane po~eli su se wekako vi{e dru`iti i dogovarati i s “ri{}anima”, tj. sa Srbqima – ali to je “politika”. Ja sam ne{to malo bio po Bosni i Hercegovini, pa sam i sam vidio i druge pitao, za{to je to tako. Razlo`it }u vam najprvo to, a onda }emo daqe, dok do|emo na ono pravo. Ka`u, a i istina je, da se je na{ narod “srpske” vjere bez prestanka bunio protiv Turaka – Osmanlija i doma}ih poturica – bunio se i klao bez milosr|a; a katolici, “latini” – oni nisu: oni su bili pokorni, poslu{ni, ponizni. Prvo nego {to je do{la “Austrija” (tj. vojska be~koga cesara) u Bosnu, zadali su hajduci “Turcima” trista jada, i to je bila ona glasovita “e{kija” (tj. hajduci) – a to su najve}om ve}inom bili – Srbqi. To na{i “Turci” i danas pamte. Kad sam ja to ~uo, pitao sam: a za{to su se bunili samo “ri{}ani”? Za{to se nisu bunili i “kr{}ani”, katolici? We{to su mi drugi kazivali, a we{to sam i sam vidio. A i nije to Bog zna {to – to se lako razumije, kad ~ovjek promisli ovo.” (str. 194.) Mada je Radi} motivisan neugodnim saznawem da su bosanski katolici tradicionalno suvi{e poslu{ni, pokorni i ponizni pa zbog toga u wegovo vreme najvi{e stradaju i potpuno su zapostavqeni jer se wihova dreka ne ~uje, wegovo “promi{qawe” daje i druge, po wega ne`eqene rezultate. To se 628

upravo vidi u slede}em fragmentu: “Na{i takozvani “ri{}ani” – i oni su kr{}ani, samo {to wihovi popovi ne spadaju pod papu (ili kako narod krivo ka`e: “ne vjeruju u papu”). A katolici spadaju pod papu – i to je velika razlika. Razlika je u tom {to katoli~ki popovi, koji spadaju pod papu, oni imadu posve druge {kole i drugi red. Pod papom nema popa koji ne bi svr{io svojih “dvanaest {kola”, a “ri{}anskih” ili “srpsko-pravoslavnih” popova ima i takovih, koji nisu svr{ili nijedne {kole, nego su pasli manastirske koze, nau~ili za dugih zimskih ve~eri od kojega bradata monaha (patra) we{to “azbuke”, tj. ~itati (slabo pisati), pa se onda zapopili. Takvih, koji su takove “{kole” svr{ili, ima jo{ i danas pomalo, a prvo su bili svi takvi. Gdje ste vi vidjeli katoli~koga popa da ore ili da gnoj tovari itd? A koliki “srpski” popovi to rade, kao i svaki kom{ija Pantelija, Tanasija ili Ilija! Sad vi recite: je li to ~udo {to su katoli~ki fratri (ili ujaci, kako ih tamo zovu, drugih katoli~kih popova nije prvo u Bosni ni bilo) – je li ~udo {to su oni druga~ije pazili na svoju bra}u kr{}ansku, a “srpski” popovi opet druga~ije, tj. nikako? Nije to ~udo, nego je to posve naravski. Kad se je “ri{}anski” ili pravoslavni narod radi nasiqa ili zuluma znao di}i na turske svoje gospodare, mnogo je puta sam pop bio s narodom, klao, grabio i palio, kao i svi ostali; a kad bi se katoli~ki narod uzbunio, eto ti me|u wih wihova “ujaka”, tj. fratra frawevca, da svijet okupi i umiri, a onda mo`da skokne do age, do bega, do kadije, pa i do samoga pa{e: da razlo`i {to je i kako je, pa da se i malo pomoli za svoj narod. Eto, tako vam je wekako bilo, i zato “Turci” i danas drug~ije gledaju “ri{}ane”, drug~ije katolike.” (str. 194-195.) Kao idejni prete~a Paveli}evog projekta “Hrvatske pravoslavne crkve”, Antun Radi} je, pod naslovom koji se sastojao upravo iz te odrednice, u “Domu” od 26. februara 1903. godine, komentari{u}i to kao ideju o kojoj su zagreba~ke novine ve} pisale, izneo osnovne motive inicijative. Izme|u ostalog, on pi{e: “Vjera narod dijeli i rastavqa, tako da mo`e{ re}i: dvije vjere – dva naroda, i gotovo bih rekao: dva neprijateqa. To se osobito vidi kod nas Hrvata, jer je nas eto vjera razdvojila i rastrojila, pa~e nas jo{ i danas razdvaja. To ste stalno ve} ~uli, jer o tome na{e novine pi{u: tkogod je pravoslavne vjere, taj ne}e da bude Hrvat, nego – Srbqin. To ide tako daleko da ve} majke Hrvatice ra|aju sinove Srbqe, i to prosto ovako: mati je, recimo, Hrvatica katoli~ke vjere, a otac je Srbqin pravoslavne vjere: djeca, osobito mu{ka, bit }e Srbqi, koji }e se svom du{om boriti proti Hrvatima, koji su za to da se Hrvatskoj dadu wezine “pravice”. A ima primjera da i od oca Hrvata djeca budu Srbqi, ako je mati ogwevita pravoslavna Srpkiwa. Ima napokon i ovakvih primjera: krstimo dijete u pravoslavnoj crkvi, ali dijete poslije do{lo k svojoj pameti, pa misli ovako: A za{to bih ja bio zato Srbqin, {to sam pravoslavne vjere, i ako se ta vjera zove “srpsko-pravoslavna”?! Za{to bih ja bio Srbqin i proti Hrvatima – kad sam ro|en u Hrvatskoj i kad su ovo oko mene sve sami Hrvati, i kad govorim istim jezikom, i kad vidim da su hrvatski neprijateqi ujedno i moji neprijateqi!” E, ali se na wega di`e vika, kada do|e me|u ostale pravoslavne: “Pa kako bi ti bio Hrvat, kad smo svi mi Srbqi, a i ti si na{e srpsko-pra629

voslavne vjere!” Vide}i sve ovo do{li su weki na{i qudi na ovu misao: dobro, neka svatko dr`i svoju vjeru, kako mu drago; ali tko ho}e da bude Hrvat, neka bude. I ne samo to, nego i ovo: kad pravoslavni Srbqi imadu svoju Srpsku pravoslavnu crkvu: Srbqi – srpsku, Hrvati – hrvatsku! Bude li tako, onda }e pravoslavni Hrvat i ostati Hrvat, jer ne}e morati u srpsku crkvu! – I to bi vam bila ta “Hrvatska pravoslavna crkva”.” (str. 51-52.) Obja{wavaju}i pravoslavni koncept nacionalnih crkava i razlike crkvenog organizovawa u isto~nom i zapadnom hri{}anstvu, Radi} daqe razvija svoju osnovnu zamisao, pa ka`e: “Ima Hrvata koji su pravoslavne vjere. Sad pazite: pravoslavni Grk ima svoju gr~ku crkvu, pravoslavni Rus ima svoju rusku, pravoslavni Rumun rumuwsku, pravoslavni Srbqin srpsku, a pravoslavni Hrvat – on nema svoje crkve, nego mora u – Srpsku pravoslavnu crkvu. Svaki u svoju, samo Hrvat u – srpsku! A kako su u ruskoj crkvi Rusi, u gr~koj Grci, – ne}e ni u srpskoj crkvi biti Kinezi, nego vaqda Srbqi – nije li tako?! Za{to bi se onda zvala srpska, ako u woj nisu Srbqi? Nema dakle druge, nego i pravoslavni Hrvat treba da postane Srbqin! A to na{i qudi ne}e, nego pomisli{e: a kako bi bilo da i mi, koji smo pravoslavni Hrvati, stvorimo svoju hrvatsku crkvu – kad ve} svaki pravoslavni narod ima svoju, pa kako su u ruskoj crkvi Rusi, u srpskoj Srbqi, u hrvatskoj crkvi neka budu Hrvati! – To su eto razlozi, radi kojih su neki na{i qudi do{li na tu misao. Tim razlozima, mislim, ni{ta se ne mo`e prigovoriti.” (str. 53.) Me|utim, kad je to sve lepo izlo`io, pripisuju}i svoje ideje nekim drugim, neidentifikovanim, Radi} postaje svestan glavne prepreke, koja ga sasvim u ovom pogledu obespokojava i deprimira: “Sude}i po tom {to bi bilo da pravoslavni Hrvati stanu tra`iti svoju “Hrvatsku pravoslavnu crkvu” (str. 54.), odgovor je nepovoqan jer on ima u vidu kako se ranije anatemama ka`wavala crkvena samovoqa. “Ni{ta od toga ne bi bilo. Recimo, da se na|e ({to nije mogu}e) mnogo naroda i jo{ koji pravoslavni episkop (biskup), koji bi htio osnovati hrvatsku crkvu, to bi bilo prvo da bi ga srpski patrijarh prokleo i izbacio iz pravoslavne crkve. A daqe nije vrijedno ni govoriti. Be~ i Pe{ta bili bi protiv, a ni izvana ne bi bilo pomo}i, jer bi i Rus bio protiv. Recimo, da bi to svakako htjela hrvatska vlada – ne znam {to bi bilo; vaqda ni{ta – jer danas nije vrijeme da se crkve osnivaju.” (str. 54.) U ~lanku “Tko je spasio hrvatski narod?”, objavqenom u “Domu” od 3. decembra 1903. Antun Radi}, izme|u ostalog, obja{wava kako su Slovenci pretvoreni u Hrvate. “U staro vrijeme, i jo{ pred 300 do 400 godina nije oko Zagreba, Kri`evaca, Siska, Po`ege itd., tj. uop}e u Hrvatskoj s druge strane gore Velebita do mora – u cijeloj toj zemqi nije bilo nijednoga Hrvata; Hrvati su bili preko Velebita, bli`e moru, a oko Zagreba itd., pa na zapad sve preko Qubqane i daqe doqe uza Savu – sve su to bili Slovinci ili Slovenci. A danas su tu Hrvati! A gdje su Slovinci? Jesu li Slovinci propali? – Sudite, jesu li propali: kad je hrvatska vlada i dr`ava preko Velebita pri moru propala, preselili su se hrvatski bani me|u Slovince, u Zagreb, ali su se svejedno zvali hrvatski bani, i vlada se wihova zvala hrvatska. I tako su Slovinci imali hrvatskoga bana, ali to wima nije bio tu|i ban, jer su i Slovinci govorili sli~no, ili posve jednako kao i Hrvati. 630

Ali kad imadu hrvatskoga bana i hrvatsku vladu, po~eli su qudi sve po malo govoriti da je to i narod hrvatski. I tako su se Slovenci sve po malo prozvali Hrvatima – izgubili su svoje ime, tako da danas nijedan seqak oko Zagreba ne zna {to je to Slovenac ili Slovinac, nego ka`e da je Hrvat.” (kwiga peta, str. 328.) Naredne godine, u “Domu” od 31. marta 1904., Antun Radi} nastoji da dodatno relativizuje srpsko-hrvatske nacionalne razlike, svode}i ih iskqu~ivo na verske. U ~lanku “Srbqi katolici i pravoslavni Hrvati”, on pi{e: “Obi~no se misli da na{ ~ovjek rimskoga zakona (katolik) ne mo`e biti Srbqin, a ~ovjek “staroga” ili pravoslavnoga zakona (ili “Vlah”) da ne mo`e biti Hrvat. No usprkos tomu na|e se gdjekoji “pravoslavni Hrvat”, i to gdje u Lici ili oko Zagreba; a na jugu naprotiv, osobito pri moru oko Dubrovnika i Kotora ima ve} dosta “Srbaqa katolika”. [to vi{e: u samom Dubrovniku i okolici ima, ~ujem, {est rimskih (katoli~kih ili latinskih) popova, koji ka`u da su Srbqi. I za ~udo – kakvi smo mi qudi! Hrvatima je drago, ako se na|e koji “pravoslavni Hrvat”, a ne mogu razumjeti kako bi latin mogao biti Srbqin; isto se tako Srbqi di~e {to ima i Srbaqa katolika, a onamo opet ka`u i dokazuju da je sav pravoslavni narod po banskoj i bosanskoj Hrvatskoj – da su to sami pravi Srbqi. Eto, takvi su qudi! Pa da i mene upitate, ja bih vam kazao da mi se vrlo ~udno ~ini kad, npr., pop – latina{ ka`e da je Srbqin. [ta nam je, dakle, misliti u ovoj stvari? Ja mislim ovako: vaqda nema sumwe da su nekada Hrvati bili drugo, a Srbqi drugo, pa su i jedni i drugi znali za{to su Hrvati, ili za{to su Srbqi. Kad ne bi bilo tako, ja ne znam za{to bi se jedni zvali ovako, drugi onako. No i ako su vaqda Hrvati bili drugo, a Srbqi drugo, svakako je stalno da su govorili vrlo sli~nim jezikom, te da su bili iste naravi, obi~aja i `ivota. Samo tako je bilo mogu}e da su se ubrzo tako pomije{ali, da ih svijet nije mogao raspoznati. Ka`em: svijet ih nije mogao raspoznati, ali oni su svejedno znali tko je od wih Srbqin, a tko Hrvat. No i ove bi razlike bilo s vremenom nestalo, tj. na{ ~ovjek ne bi danas nikako znao za{to je Hrvat, a za{to Srbqin, da nije do{lo we{to drugo. Vi mislite da }u ja kazati: da nije do{la vjera, pa je na{ katoli~ki svijet ostao uz Hrvate, pa i ne bio starinom Hrvat, a pravoslavni uz Srbqe, pa ne bilo u wem i na wem ni{ta srpskoga. Ali nije to samo vjera.” (kwiga {esta, str. 107.) Radi} smatra da je od vere jo{ zna~ajniji faktor dr`ava, odnosno priroda politi~ke vlasti nad jednim narodom ili wegovim delovima. “Treba naime dobro znati kako se je wegda vjera {irila, tj. ovako: {to je naroda bilo pod katoli~kim vladarom, to je s vremenom moralo postati katoli~ke vjere. To je moralo biti. Mo`da se sje}ate {to smo se razgovarali, kako su u staro vrijeme i{le ~itave vojske u Bosnu, da bogomilski narod privedu na katoli~ku vjeru. Ali nije svuda trebalo ni vojske, nego je to i{lo mirnijim na~inom. Svakako je stalno to da su podanici, bilo ovako ili onako, s vremenom primili vjeru svojih gospodara. Zato u na{oj zemqi, koliko je bila pod vladom katoli~kih vladara, i to najprije doma}ih kraqeva hrvatskih, onda ugarskih i napokon cesara be~koga – u ~itavoj na{oj zemqi pod vladom katoli~kih vladara ne bi danas bilo nijednoga sela koje druge vjere – da se nije poslije doselilo pravoslavnoga naroda, i to nedavno, pred kojih 200 go631

dina. A tomu je doseqenomu narodu morao cesar obe}ati i dati pismeno, da mu ne}e u vjeru dirati. Pa ni to nije pomoglo, nego su ipak pravoslavni prelazili u katoli~tvo i nastali tzv. “unijati” (sjediweni). Dakle, znate li sada? Nije vjera prva bila, koja je na{ narod razdijelila, nego je to bila vlada i politika: {to je bilo pod jednom vladom, to je bilo jedne vjere i crkve. Da je u nas malo vi{e razbora, mi bismo se iz ovoga mogli i we{to nau~iti, i to ukratko ovo: Hrvati su imali od starine svoju dr`avu, a poslije i Srbqi svoju. Pa kad danas nema razlike me|u Hrvatom i Srbqinom, i kad nijedan ne zna kazati po ~em se razlikuje od drugoga – ne bi li bilo najpametnije da sav na{ narod u hrvatskoj dr`avi bude Hrvat, a u srpskoj dr`avi Srbqin? A {to tu treba pitati za vjeru? Ta vjeru smo ionako dobili onakvu, kakvu smo imali vladu. [to bi nas to dijelilo?! Ali upravo tu ima jedan grm u kojem le`i zec. Ima naime na{ega naroda koji nije nikako za hrvatsku dr`avu, nego za srpsku. Tu se zato ne pita za drugo, nego za to, {to tko misli i `eli, tj. kakvu ho}e politiku. Tko je “na{” ~ovjek, pa ho}e hrvatsku dr`avu – taj je Hrvat, pa bio on koje mu drago vjere; a tko ne}e hrvatske dr`ave, taj nije Hrvat, pa bio tri puta katolik. To dakako vrijedi za inteligenciju, pa me|u {kolanim Hrvatom i Srbqinom nema druge razlike, nego jedina razlika – politi~ka. Neuki narod naravski misli da je zato Srbqin, {to je “srpske” (pravoslavne) vjere.” (str. 107-108.) `) Pseudoistorijska bajka umesto realnog sagledavawa procesa hrvatizacije Radi}eve romanti~arske tirade, kojima obiluje svaki broj “Doma”, zapravo svedo~e da novokomponovana hrvatska nacija ni po~etkom dvadesetog veka nije jo{ bila konsolidovana. To i Antun Radi} posredno priznaje, pa taj problem raspravqa u “Domu” od 10. novembra 1904. godine povodom politi~ki tada aktuelnog pitawa “Tko je stvorio Hrvate”? (kwiga {esta, str. 306.) Pri tom prvo navodi dva standardna mi{qewa, ~esto prisutna u narodu, kojima se sve zasluge za formirawe hrvatske nacije pripisuju Anti Star~evi}u. Prvo mi{qewe, koje Radi} pripisuje neidentifikovanom sagovorniku, glasi: “Lako vam je danas govoriti, moj gospodine! Ali da ste vi jo{ pred 20 godina do{li tamo daqe u Hrvatsku, npr. u Vinkovce, pa da ste rekli da ste Hrvat i da su oni qudi tamo Hrvati – vi biste sre}ni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. A nije tako bilo samo me|u gospodom, nego jo{ vi{e me|u seqacima: i to su bili “Raci” i “[okci” – a Hrvatima kakovim ni traga. – A tko je to u~inio, da su danas i gospoda po Slavoniji ve}inom Hrvati, te ima i seqaka, koji ponosno ka`u da su Hrvati, hrvatski seqaci? Tko je to u~inio? Tko je te Hrvate tako reku}i stvorio? – To je u~inila Stranka prava. Nauka Ante Star~evi}a – ona je od nesvjesne mase stvorila Hrvate! Tako je to, moj gospodine, a lako vama danas govoriti!” (str. 306.) Drugi Radi}ev imaginarni sagovornik tuma~i: “Ne znam kako je tamo u Hrvatskoj, no ja vam mogu re}i da mi Dalmatinci nismo bili Hrvati, dok nismo postali star~evi}anci, pa da nije bilo wega, pa i Spin~i}a, ja ni danas ne bih bio Hrvat, nego mo`da najqu}i protivnik, neprijateq svemu {to je hrvatsko. U najboqem slu~aju bio bi “[}av”, Slav, Slaven – ali Hrvata od mene nikada!” (str. 306.) 632

Naravno, Star~evi}u se redovno preuveli~avaju zasluge, jer su akciju hrvatizacije Slavonije provodili rimokatoli~ki sve{tenici, neposredno rukovo|eni [trosmajerom i Ra~kim. Sli~no su u~inili i u Dalmaciji, mada tamo nisu imali biskupa [trosmajerovog kalibra. Tamo su rimokatoli~ki fratri organizovano i sistematski stvarali dru{tvenu podlogu za politi~ki koncept Mihovila Pavlinovi}a. Antunu Radi}u smeta divinizacija Star~evi}eve politi~ke uloge, ali u vreme velikih previrawa oko dileme kakva uloga treba da bude klerikalizma u hrvatskom politi~kom `ivotu i treba li da klerikalci formiraju samostalnu politi~ku partiju, on ne `eli izneti pravu istinu, pa nastavqa mudrovawe slede}i izneseni stav navodnog slavonskog i dalmatinskog sagovornika: “Mogao bih vam jo{ i daqe nabrajati ovakove, osobito za Bosnu i Hercegovinu – ali dosta je i ovo, da se malo zamislimo. Pa i zbiqa, promislimo li dobro ove pripovjesti, ~ovjeku se najedanput otvore o~i, te wekako tu`no priznade: “Bome je istina! Osim ono we{to zagreba~kih zagoraca, pa komadi} gorwe Posavine i Podravine – Hrvata bome nije ni bilo prije Star~evi}a. No onda se ~ovjek sjeti, kako smo wekada bili slavni, veliki i jaki – mi Hrvati, pa kako nas je i kamo nas je i kada nas je nestalo?! Nije nas nestalo, nego nismo znali da smo Hrvati! Nije narod imao svijesti! To je ono! A tu svijest, da je Hrvat, da je sin slavnoga hrvatskoga naroda – to je stvorio Star~evi}”. Na to bih ja daqe mogao upitati: Ako nas nije nestalo, kako smo se, kada smo se i za{to smo se pretvorili u “[okce” i “Race”, “Dalmatince” itd? Ali ne}u daqe pitati, nego }u vam sam kazati kako mislim, i to ovako: Ovdje vrijedi ona rije~: tko ho}e da previ{e doka`e, taj ne doka`e ni{ta. Pa~e jo{ vi{e: taj dokazuje zlo, a mo`da protivno onomu, {to ho}e da doka`e. Tako je na vlas i u ovoj stvari. U velikom vesequ {to se je narod na{ po~eo buditi i sve vi{e se prikupqati u jedno i osje}ati jednako, a sve pod hrvatskim imenom – u tom dakle velikom vesequ, a u prevelikom po{tovawu svoga vo|e pok. Ante Star~evi}a, weki Hrvati kao da su zaboravili da je Hrvata ikada prije i bilo, te po~eli onako govoriti i pisati, kako smo ~uli: da bi jedva gdje god i bilo Hrvata, da nije bilo Star~evi}a. A to ne samo da nije istina, nego je to i proti nama.” (str. 306.) Upotrebqenom frazeologijom Radi} zapravo izbegava da razmotri su{tinsko pitawe i umesto egzaktnog odgovora on nudi pseudoistorijsku bajku, kojom bi da opovrgne realno stawe pre procesa kroatizacije. On jednostavno ne sme da prihvati istinu da oni qudi koji se danas predstavqaju kao Hrvati u ogromnoj ve}ini nemaju nikakve veze sa izvornim Hrvatima, nego im je hrvatska nacionalna svest naknadno nametnuta. “Kad bi to bila istina, onda bi nam na{i protivnici mogli prigovoriti: da je Hrvata u po~etku bilo vrlo malo, nego da su to bili Slovinci, Slavonci, Bo{waci, Dalmatinci, a ponajvi{e Srbqi itd., a samo wekakva “propaganda” iz Zagreba i Bog zna jo{ od kuda kroz desetu ruku da je od toga stvorila Hrvate, samo da pokvari ra~une Srbqima i Mayarima. Pa i zbiqa ima dobrih na{ih “prijateqa”, koji su tako govorili i jo{ govore. A poma`u im u tom i nehotice mnogi vatreni Hrvati, kad ka`u da je Hrvate stvorio ovaj ili onaj. A s tom stvarju nije nikako drug~ije, nego ovako: wegda, tamo pred poldrugu 633

tisu}u godina, a jo{ i mnogo kasnije bilo je ovako: cijeli na{ narod nije jednako ni govorio – kako ni danas ne govori – niti se je jednim imenom zvao, nego je tu bilo Hrvata, Srbaqa, Neretqana, Zahumaca, poslije Bo{waka, Slavonaca itd. Tako je bilo i kod drugih naroda, pa su npr. Nijemci imali barem deset imena (Alemani, [vabi, Sasi, Franci itd.). Ako tko danas pita: jesu li npr. wegda{wi Zahumqani bili Hrvati ili Srbqi – to pitawe nema pravoga smisla, jer su Hrvati bili Hrvati, a Zahumqani su bili Zahumqani. No drugo je ono, kad je jedno pleme po imenu Hrvati osnovalo svoju dr`avu i imalo svoga vladara. Onda se je naime pitalo: jesu li npr. i Zahumqani spadali pod hrvatskoga ili pod kojega drugoga vladara? A kad su i Zahumqani osnovali svoju dr`avu, onda se je moglo re}i za one Hrvate, koji su bili pod zahumskim vladarom: to nisu Hrvati, to su Zahumqani.” (str. 306-307.) Ovde ga sad mu~e mnoga izvorna istorijska svedo~anstva da su Zahumqani bili etni~ki Srbi, pa Radi} daqe, sve neuverqivije, razglaba: “Nema smisla pravdati se o tom da li su Zahumqani, Li~ani, Bo{waci itd. bili Hrvati, ili su bili Srbqi, ili {to drugo. Oni su bili Zahumqani, Li~ani, Bo{waci itd. sve dotle, dok nisu do{li pod hrvatskoga vladara, pa i jo{ poslije. Istom sve malo po malo po~eli su se nazivati Hrvati sva ona plemena, koja su bila pod hrvatskim vladarom. A da su npr. Li~ani osnovali svoju dr`avu i vladu, pa da su svoju vladu nametnuli ostalomu narodu – sav bi se narod, koji bi bio pod tom li~kom vladom – sve bi se to zvalo Li~ani. U jednu rije~: cijeli narod dobije jedno ime tek onda kad stvori jednu dr`avu, pa se onda dr`ava zove po onom plemenu, koje je dr`avu stvorilo, a po dr`avi se onda zovu, sve malo po malo, svi qudi koji su u toj dr`avi. Tako je bilo svuda po svijetu, pa i kod nas. A u tom nema nikakve sumwe, da je hrvatsko pleme osnovalo dr`avu ve} pred tisu}u i vi{e godina, i da ta dr`ava kakva-takva obstoji jo{ i danas. No kako je ta dr`ava dosta brzo raskomadana, te nije imala ni doma}ega gospodara, nego joj je gospodar bio u Pe{ti i u Be~u, nije ~udo {to se narod u svakom komadu wegda{we hrvatske zemqe zvao ili starim svojim imenom, ili su mu dali kakvo novo ime po kraju u kojem je `ivio. Tako se je narod u Dalmaciji po~eo nazivati Dalmatincima, u Bosni Bo{wacima itd. No pok. Star~evi} i wegovi prista{e, premda nisu stvorili Hrvata, ipak su u~inili we{to drugo, i to ovo: oni su {irili misao da su Hrvati imali wegda svoju dr`avu, pa bi trebalo i pravo bi bilo, kad bi ju i opet imali. A to je ono {to sam prije razlagao: kad narod jednoga plemena ima jednu dr`avu, onda s vremenom dobije i jedno ime, i to je onda tek pravi narod.” (str. 307.) ^esto ponavqaju}i da su Srbi i Hrvati jedan narod, Antun Radi} nastoji da nametne tezu da su zapadno od Drine i Dunava svi Hrvati, a isto~no svi Srbi. Rado bi pri tome razvijao me|usobnu saradwu i insistirao da se uzajamno poma`u radi realizacije wihovih dr`avotvornih ideja, ovako striktno teritorijalno razgrani~enih. Tako u raspravi “Tuma~ k programu ili {to je i {to ho}e Hrvatska pu~ka seqa~ka stranka” potencira: “Hrvati i Srbi jedan su narod, pa se ve} zato moraju sporazumjeti i u politi~kom radu, naro~ito ondje, gdje `ivu zajedno. Tu se misli na sve Hrvate i na sve Srbe, a ne samo na Hrvate i na pravoslavne u banskoj Hrvatskoj. Svi pravo634

slavni u banskoj Hrvatskoj nisu naime porijetlom Srbi, Srbi su samo Srijemci. Ostali pravoslavni nazivqu se Srbi radi svoje vjere, koja se po jednoj Kuenovoj naredbi slu`beno zove srpsko-pravoslavnom, pa radi toga naziva ve} i pravoslavni seqaci u gorwoj Hrvatskoj vele da su Srbi, te su po naputku svoje gospode po~eli ve} zahtijevati i srpsku zastavu i uop}e neka posebna srpska prava, ili jednom rije~ju voditi srpsku politiku u Hrvatskoj. Te srpske politike na hrvatskom tlu seqa~ka stranka ne priznaje. Ali ona `eli i nastoji da pravoslavnu seqa~ku bra}u {to boqe uputi u hrvatsko dr`avno pravo i u seqa~ki program. – Drugo su Srbi u Srbiji. Oni imadu od starine tako|er svoju dr`avu, kao i Hrvati svoju, i mi im `elimo kao bra}i istoga jezika i plemena i obi~aja sve dobro kao bra}i.” (kwiga sedma, str. 108-109.) Drugom prilikom, u “Bo`i}nici 1902.” sve Ju`ne Slovene Radi} tretira kao Hrvate, pa ka`e: “Ju`noslovjensko pleme {iri se od Jadranskoga mora i uz to more na jug, od toga mora prema sjeveru i istoku uz Dunav i dunavske pritoke sve do Crnoga mora. Na ~itavom ovom prostoru govori se jedan jezik, hrvatski jezik; ~uje se jedna pjesma, pjesma o Kraqevi}u Marku... Onaj dio na{ega plemena, {to je uz Crno more, malo da nije potonuo u azijatskoj poplavi: pokvario dosta na{u krv, i na{ obi~aj, na{ jezik, pa~e primio i drugo ime, tako da se danas na{i suplemenici uz Dunav do Crnoga mora ne zovu Hrvati, ni Slovenci, nego Bugari. A to je azijatsko ime. Dana{wi Bugari – to je jedna grana na{ega ju`noslovjenskog plemena. Uz Jadransko more sa~uvalo je na{e pleme tisu}u godina kako tako i svoje ime i svoju slobodu. To je druga grana, to su bili i ostali su Hrvati, a uz wih su, {to hotice, {to nehotice patili i Slovenci. Onaj dio naroda na{ega, {to je podaqe od jednoga i drugoga mora, naslawao se sad ovamo, sad onamo, sad na Carigrad i na Grke, sad na Rim i na zapadne narode. To su Srbqi.” (kwiga osma, str. 7-8.) Potom iznosi da je ovde re~ o pripadnicima jedinstvenog hrvatskog plemena, uz napomenu da pojam plemena treba razlikovati od pojma naroda. “Tako ni ~itavo hrvatsko pleme nije jedan narod, jer nema jedne `eqe ni jedne misli. Bugari imadu svoju dr`avu i misle samo na sebe. Srbqi imadu svoju dr`avu i misle samo na sebe, a ~esto i protiv Bugara i protiv Hrvata. A i Crnogorci imadu svoju dr`avicu i wihov knez snuje na svoju stranu. Bugari, Srbqi, Hrvati i Slovenci – to je jedno pleme, ali nije jedan narod. Nisu jedan narod jer nemaju jedne misli, jedne `eqe, jedne te`we.” (str. 2.) Za hrvatsku misao Radi} tvrdi da je oduvek bila najja~a u celom ju`noslovenskom plemenu. “K hrvatskom narodu broji se danas svaki onaj ~ovjek hrvatskoga ili ju`noslovjenskoga plemena, koji ima tu `equ i misao: da se {to vi{e na{ega plemena slo`i i sjedini u jednu slobodnu domovinu i dr`avu hrvatsku, kojoj }e srce biti u Zagrebu. Tko vu~e u Qubqanu, ili u Biograd, ili ~ak u Sofiju – to nije Hrvat... Hrvatske misli ima ve} svuda, kuda ima na{ega plemena, ovdje vi{e, ondje mawe. Jedino tamo uz Crno more, a ni u dr`avi srpskoj nema vi{e ni traga hrvatskoj misli. Ali po Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Istri, Primorju, Krawskoj i [tajerskoj, pa po Bosni i Hercegovini ima svijeta u~ena i neuka, bogata i siroma{na, koji znade za hrvatsku misao i za wu radi. Istina je, po ovim zemqama ima i takvoga svi635

jeta, koji nije za jednu hrvatsku domovinu, nego ili za slovensku ili – i to osobito – za srpsku. Ali ako bude sre}e i pameti, mo`emo mirne du{e re}i da }e one spomenute zemqe, ako Bog da, biti jednom hrvatska domovina.” (str. 8-9.) Zbrojiv{i prvo statisti~ke podatke o stanovni{tvu svih tih zemaqa, pa odbiv{i Nemce, Italijane i Ma|are, Antun Radi} zakqu~uje da u wima `ivi {est miliona Hrvata. “Ali ne treba nikako zaboraviti da me|u ovim narodom ima preko jednoga milijuna naroda, koji je – nau~ili su ga – “srpske” vjere, a u~e ga i to da pripada srpskomu narodu, tj. u~e ga srpsku misao. Ima tu daqe drugi milijun naroda, koji ne ~ita kwiga koje se pi{u ~istim hrvatskim jezikom, nego ~ita (i dosta ~ita) slovenske kwige: to su Slovenci u Krawskoj, [tajerskoj, Koru{koj i u primorju. Napokon ima u tom broju preko pol milijuna naroda “turske” vjere, koji jo{ malo zna na koju }e stranu. I tako nam od toga broja od blizu {est milijuna ostaje jedva tri milijuna pravih korenitih Hrvata.” (str. 10.) Problem jezika, postojawe “tri hrvatska govora”, Radi} na slede}i na~in obja{wava: “Jedni Hrvati govore {to i {ta, drugi mjesto {to ka`u }a, a tre}i kaj ili kej. Ali nije samo to razlika: oni koji govore }a ili kaj, oni i drugo govore druga~ije. Nijedan ovaj govor nije ba{ kao {estilom podijeqen na bijele, crvene i crne Hrvate, nego sve tri grane govore po dva ova govora. Tako bijeli Hrvati govore kaj na zapadu (prema Krawskoj), a {to na istoku (prema Srijemu i Srbiji). Crveni Hrvati govore pri moru }a, daqe od mora {to, a tako i crni Hrvati pri moru }a, a daqe kaj.” (str. 11.) Poseban kuriozitet ovde predstavqa ~iwenica da Antun Radi} standardnoj klasifikaciji Hrvata na “bele” i “crvene”, u hrvatskoj pamfletskoj istoriografiji dodaje kategoriju “crnih” Hrvata. Tako govori o “tri hrvatske grane”, daju}i detaqno, ali krajwe proizvoqno i komi~no obja{wewe: “Ve} stare kwige, starije od tisu}u godina, spomiwu bijele i crvene Hrvate, i bijelu i crvenu Hrvatsku. Pa i zbiqa i danas ima bijelih i crvenih Hrvata. Bijeli su Hrvati oni koji `ivu u ravnici, gdje rodi lan i konopqa, i zato nose ponajvi{e bijelo odijelo. Crveni su Hrvati oni koji `ivu u gorskim krajevima, gdje ima ovaca i koza, koje daju ~ovjeku vunu i kostrijet. Od vune i kostrijeti odijelo je vi{e mrko, kao crvenkasto, pa ako i nije ba{ crveno, nazvani su ti Hrvati crveni, kad su oni drugi bijeli. Danas se mogu pravo nazvati crveni, jer nose na glavi crvene kape, a svi bijeli Hrvati nose klobuke ({e{ire ili krilake, {krqake). Imamo jo{ i crne Hrvate. To su oni koji su bli`e Nijemcu i Talijanu, pa su od wih primili crno odijelo. Sve su ovo ba{ pravi Hrvati. Tko smije re}i Posavcu ili Zagorcu da nije Hrvat? A to je bijeli Hrvat. – Tko smije re}i Li~anu ili dalmatinskom Poqi~aninu ili Podgoraninu da nije Hrvat? A jedan se i drugi di~i svojom crven-kapom. A tko smije re}i Vrban~aninu s otoka Krka ili Starogra|aninu s otoka Hvara da nije Hrvat? A ipak se nose ve} prili~no na talijansku. Ovo je sre}a za nas Hrvate i za hrvatsku misao na{u. Za{to? Zato: crveni Hrvati ve`u nas s onim narodom na{ega plemena koji ho}e ili ostati sam za se u Bosni i Hercegovini, ili ho}e daqe od nas bilo prema Crnoj Gori, bilo prema Srbiji. Crni Hrvati ve`u nas sa Slovenci ne samo po no{wi, nego gdje{to i po govoru. A bijeli Hrvati ve`u nas i s jednima i 636

s drugima. Bijeli Hrvati hvataju se odmah bijelih Krawaca na zapadu, a srijemski bijeli Hrvati ne razlikuju se od bra}e preko Save u Srbiji.” (str. 10-11.) z) Disciplinovawe Srba po hrvatskoj politi~koj meri U “Hrvatskom narodu” 1905. godine polemi{e Radi} sa zagreba~kim “Srbobranom”, koji je kritikovao skup{tinu Hrvatske pu~ke seqa~ke stranke pa, izme|u ostalog, isti~e: “Srbobranci dr`e i pi{u da su Hrvati za sebe narod, a Srbi za sebe, dok na{ program ka`e da su Srbi i Hrvati jedan narod, pa da se ve} zato moraju u politici sporazumjeti. Po na{emu sudu mi smo jedan narod, ali imamo dvije dr`ave: Srbi srpsku, Hrvati hrvatsku dr`avu. Po na{em sudu mo`e se u Hrvatskoj voditi samo hrvatska politika, tj. takova politika koja radi za hrvatsku dr`avu, tako da i Srbi, koji su u Hrvatskoj, imadu raditi za tu hrvatsku dr`avu, za zajedni~ku na{u domovinu. Srbi o toj stvari tako ne govore i ne pi{u, pa~e, kad mi Hrvati govorimo o hrvatskom dr`avnom pravu (a bez dr`avnoga prava nema dr`ave), Srbi rado tomu prigovaraju, vele}i da su takovi Hrvati “stekli{i” (tj. star~evi}anci). U jednu rije~: Srbi se ne mogu pravo, ili pa~e nikako, pogoditi s hrvatskom dr`avom, tj. sa mi{qu da ima hrvatska dr`ava u kojoj bi bilo Srba. Zato su Srbima mnogo miliji oni Hrvati, koji ne dr`e mnogo do hrvatskoga dr`avnoga prava. A budu}i da je i HPSS za hrvatsko dr`avno pravo, nazvali su srbobranci i wu ve} vi{e puta “stekli{kom”, pa se po tom lako razumije wihovo dr`awe prema na{oj stranci. Ho}e li se sada srbobranci i ostali Srbi pomiriti s mi{qu o hrvatskoj dr`avi, to je te{ko kazati. Mi dr`imo da je to mogu}e.” (kwiga deveta, str. 106.) Kada ve} ni za `ivu glavu ne prihvataju da se deklari{u kao “pravoslavni Hrvati”, Antun Radi} u ~lanku “Seqa~ka stranka u Srijemu”, objavqenom u “Domu” 1907. godine, daje recept kakvi bi Srbi trebali da budu u politi~kom `ivotu, da bi bili po hrvatskoj meri. Povod mu je ~iwenica da su na saborskim izborima u Sremu pobedili Srbi koji se ne osvr}u na koncept hrvatskog dr`avnog prava. “Koliko nam i ne bi bilo `ao, kad bi velika ve}ina srijemskih zastupnika bili pravi Srbi, tj. pravi narodni qudi, koji jednako qube srpski narod i hrvatsku na{u domovinu, wezinu slobodu i wezino pravo, koje bi spremno branili proti svakomu tu|inu – toliko ni onda ne bi bilo u redu kad bi Srijem u hrvatskom saboru zastupali sami pravoslavni Srbi, kao {to je to sada ne samo krivo, nego i `alosno i sramotno. Ta mi vidimo, kako smo spomenuli, da u Srijemu imade podjednako i katolika i pravoslavnih. Pa kad od trinaest srijemskih zastupnika nema ba{ nijednoga pravoga Hrvata – onda je to dokaz da tu we{to nije u pravome redu: to je dokaz da do 150 hiqada katoli~koga ~isto hrvatskoga naroda nema svoga zastupnika, te da nitko za taj narod i ne pita. To tako ne smije biti, a i ne}e biti. U na{oj domovini Hrvatskoj treba da imadu prvu rije~ Hrvati, koji su ovu domovinu prvi naselili, koji su ju od tu|ina branili i obranili, i koji su, {to je glavno, jo{ i danas, velika ve}ina naroda u cijeloj domovini. S ovom istinskom i pravednom mi{qu po{la je seqa~ka stranka u Srijem. Ona je ovu misao iskreno i otvoreno kazala i na{im Srbima, koji su na{ega jezika i plemena, a jo{ ju je ja~e naglasila na{ima ovamo doseqenim Ma|arima i [vabama (Nijemcima). Svi oni treba da znadu da im je svima 637

zajam~ena sloboda, pravica i po{tovawe svega {to im je drago i sveto, ali u isti ~as treba da znadu i to da `ivu u Hrvatskoj i da su ju du`ni nada sve qubiti, po{tivati i cijelu slo`no s Hrvatima braniti proti svakomu strancu, a Hrvati kao najstariji i kao ve}ina naroda u domovini imadu prvu rije~, oni su vo|e. Pa neka je u kojem kraju samo deset Hrvata od stotine, oni treba da vode prvu rije~, jer samo oni mogu pravo shvatiti, pravo osje}ati pravu misao i prave te`we ostaloga hrvatskoga naroda.” (kwiga deseta, str. 117-118.) Smatraju}i da se lepim re~ima, odlu~nim stavovima i politi~kom akcijom Srbi mogu privoleti na uprezawe u hrvatska politi~ka kola, Antun Radi} se u vi{e ~lanaka suprotstavqa otvorenoj hrvatskoj netrpeqivosti prema srpskom narodu, pozivima na lin~ i progon. Tako u “Domu” 1908. godine, u ~lanku “Pogibeqna politi~ka spekulacija”, on poru~uje frankova~kim legijama koje pozivaju na krvoproli}e: “Mi Srbe poznamo i na{e je mi{qewe o wima poznato! Mi treba da s wima radimo sporazumno. Na zemqi{tu hrvatske dr`ave nema mjesta srpskoj politici – jer Hrvati imaju svoju, Srbi svoju dr`avu. Bosna je po narodu i pro{losti hrvatska, a politi~ke prilike dovele su ju pod istoga vladara s ostalom Hrvatskom. U Bosnu se naselilo Srba kao i u Hrvatsku. Oni su u Bosni na{a narodna neprilika kao i u Hrvatskoj – no krvava legija u~init }e tu nepriliku i ve}om.” (str. 212.) Dakle, ne razlikuje se Radi} od Franka i ostalih Star~evi}evih sledbenika u pogledu krajweg politi~kog ciqa, nego samo po pitawu primerenosti pojedinih metoda delovawa. U ~lanku “Srbi i hrvatska narodna politika”, objavqenom u tom ~asopisu iste godine, Radi} daqe eksplicira svoje antisrpske stavove: “Srbi su postali ne samo kamen smutwe, nego i kamen ku{we za hrvatske politi~are. Da nije ni{ta drugo, evo ovo: poznata je i o~ita stvar da Hrvatska nema danas sabora – radi Srba. Za{to? Zato, {to ne samo da su i Srbi u toj ve}ini, te bez wih te ve}ine ne bi ni bilo, nego bez privole Srba ne mo`e ta ve}ina u wekim va`nim stvarima ni{ta. To je dobro poznato onima koji s najvi{ih mjesta upravqaju politikom cijele carevine, pak zato nemaju povjerewa u tu ve}inu i ne dadu joj vlade. A da se razumije za{to nemaju povjerewe, dosta je spomenuti jednu stvar: da je na vladi ta ve}ina, ona bi se protivila tomu da se Bosna i Hercegovina pripoji carevini, kako je to cesar i kraq nedavno proglasio. Ova ve}ina ni sada ne smije o Bosni i Hercegovini gotovo ni pisnuti, sve radi Srba, koji su proti pripojewu Bosne i Hercegovine.” (str. 213.) Podr`avaju}i 1909. godine poznati zagreba~ki antisrpski “veleizdajni~ki” proces, Antun Radi} se u ~lanku “Optu`nica proti Srbima radi veleizdajstva” i sam obru{ava na velikosrpsku propagandu i srpsku nacionalnu svest uop{te. U afirmativnom tonu na{iroko prepri~ava politi~ku optu`nicu, pa sa svoje strane potencira: “U slu`bu te velikosrpske propagande uzeta je prije svega “crkva” i wezine konfesionalne “{kole”, koje imadu du`nost {iriti Srpstvo, {to i ~ine. Kada se ovako me|u gr~ko-isto~ni `ivaq ra{irilo srpsko ime i on odgojen kao “Srbin”, stali su me|u narod {iriti “srpski grb”, “srpski barjak” i “srpsko pismo”, a po{to je to 638

bilo ra{ireno, stali su narodu, po “vjeri Srbinu”, dokazivati da se je pod tim znakovima doselio iz Kraqevine Srbije, te da je on identi~an (isti) sa narodom koji `ivi pod srpskim imenom u kraqevini Srbiji, jer i on ima “srpski barjak” i “srpski grb”, “srpsko pismo”, {to da je uz “krsno ime” obiqe`je jednoga i sveukupnoga srpskoga plemena i naroda. Putem svetosavskih beseda i prigodnih drugih zabava stala se {iriti uspomena na biv{e srpsko carstvo, na cara Du{ana, cara Lazara itd., a u sv. savsku pjesmu bi uvr{ten velikosrpski politi~ki program, koji obzirom na zemqe AustroUgarske monarhije ide za tim da su Ba~ka, Banat, Srijem, Lika, Krbava i Banija srpske zemqe, a Srpstvo sve od mora do Dunava. Od kako je zasio na prijestol Kraqevine Srbije kraq Petar I Kara|or|evi} i osnovano u Beogradu dru{tvo “Slavenski jug”, ... a u ovim krajevima provedena organizacija “Srba”, odgojen je gr~ko-isto~ni `ivaq u tzv. “srpskim zemqama” van granica “Srbije”, da ve} govori “ovo su srpske zemqe, tu je Srbija i biti }e”, i po tom ve} dr`i da su te zemqe po pravu dio Kraqevine Srbije, te da ve} sada smatra srpskoga kraqa svojim kraqem, a da su “[okci Hrvati” u tim zemqama odnaro|eni Srbi, renegati i austrijski pla}enici. Ova tendencija velikosrpske propagande jasno upu}uje na to da je wen pokreta~ onaj, u ~iju korist se ova provodi, a to je Kraqevina Srbija, i da su oni koji na toj propagandi rade, u slu`bi Kraqevine Srbije.” (kwiga 10., str. 32-33.) Svestan da apsolutno nikakve hrvatske nacionalne misli nije bilo u Bosni i Hercegovini do polovine devetnaestog veka, a u katoli~kim selima ni na po~etku dvadesetog, Radi} u ~lanku “Hrvatska i katoli~ka misao u Bosni i Hercegovini”, objavqenom u “Domu” 1910. godine, to sasvim izri~ito priznaje. “Hrvatska narodna misao javqa se po malo u Bosni i Hercegovini ve} pred 50 godina, za osmanlijske vlade, a prvi su ju poprimili oni frawevci koje je {kolovao biskup |akova~ki [trosmajer u svojem sve}eni~kom sjemeni{tu. Poslije okupacije Bosne oja~ala je hrvatska narodna misao naukom pok. A. Star~evi}a, koji je osobito cijenio bosanske muslimane i wihovu vjeru, pa je bilo sve to vi{e i muslimana, osobito mla|ih, koji su se priznavali za Hrvate.” (str. 202.) Zato Radi} gorko zamera vrhbosanskom nadbiskupu [tadleru zbog wegovog katoli~kog ekskluzivizma u {irewu hrvatske nacionalne svesti. [tadler je otvoreno insistirao da “sve {to je hrvatsko mora biti i katoli~ko. Pod tim se samo po sebi razumije da Hrvati mogu biti samo katolici, a to zna~i od Hrvata goniti i muslimane i pravoslavne (“Srbe” po vjeri). I doista je ova misao izre~ena na katoli~kom kongresu (sastanku) u Zagrebu god. 1900., kod kojega je kongresa prvu rije~ vodio nadbiskup [tadler. Kamo vodi ova misao, po kojoj bi svi Hrvati imali biti katolici, to se vidi iz dana{wih smutwa me|u samim katolicima Hrvatima u Bosni i Hercegovini, naime u protiv{tini izme|u nadbiskupa [tadlera i biskupa Markovi}a.” (str. 203.) i) Radi}eva formula jezi~kog razgrani~ewa Sa posebnom `estinom Antun Radi} se obru{io na kwigu Tome Mareti}a “Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga kwi`evnog jezika”, objavqenu u Zagrebu 1899. godine. Posebno mu zamera zbog stava da “hrvat639

ski kwi`evni jezik ne samo po~iwe s Vukom Karayi}em, nego da mu je Vuk i jedini izvor i pravilo. Tu|in }e ~italac s pravom dr`ati da hrvatskoga kwi`evnoga jezika prije Vuka nije bilo, a kad nije bilo kwi`evnoga jezika, nije bilo ni kwi`evnika ni kwi`evnosti.” (kwiga petnaesta, str. 8.) Radi} tvrdi da je i pre Vuka bilo hrvatskih pisaca koji su pisali pravilnim hrvatskim jezikom, ali kao dokaz svoje tvrdwe navodi primere srpskih pisaca – katolika Andrije Ka~i}a Mio{i}a, Matije Reqkovi}a i Ivana Gunduli}a, za koje je hrvatstvo bilo potpuno stran pojam. On otvoreno strahuje da Mareti}ev pristup otvara mogu}nost za zakqu~ak “da hrvatskoga kwi`evnoga jezika prije Vuka nema – ili, ako ga ima, da su Hrvati kwi`evni svoj jezik ostavili, a primili drugi, tj. Vukov. Ima ih koji idu i daqe, pa ka`u: Vukov je jezik – srpski jezik, pa je i dana{wi kwi`evni jezik Hrvata – srpski.” (str. 15.) Pored toga, Radi} iznosi stanovi{te da bi “pravilnoga hrvatskoga jezika bilo i da ga ima i bez Vuka i wegovih djela, dok naprotiv ni Vukove slave, ni Vukova ni onoliko pravilna jezika, koliko jest pravilan, ne bi bilo bez hrvatske jezi~ke pro{losti.” (str. 17.) Kritika Mareti}evog pristupa osnovnim jezi~kim pitawima rezultovala je Radi}evom ponudom wegove vlastite formule kwi`evno-jezi~kog razgrani~ewa, prema kojoj: “Hrvati imadu kwi`evni jezik od konca XV stoqe}a. No taj jezik nije bio jedan, nego je bilo vi{e kwi`evnih narje~ja. U prvoj polovici XIX stoqe}a ostavio je velik dio Hrvata svoje kwi`evno narje~je i pristao uz kwi`evno narje~je {tokavsko, u kojem je do tada napisana ve}a i vrednija kwi`evnost, nego u ikojem drugom. Vi{e o tom govori povjest kwi`evnosti. Budu}i da je u jednu ruku i kwi`evni rad na {tokavskom narje~ju bio weko vrijeme slabiji, pa~e gotovo i prestao, a u drugu je ruku {tokavsko narje~je bilo kwi`evnicima drugih narje~ja mawe poznato, opa`a se u hrvatskom kwi`evnom jeziku u jednu ruku utjecaj staroga kwi`evnoga narje~ja {tokavskoga, a u drugu utjecaj `ivoga govora drugih narje~ja. U novije se vrijeme na{lo u Hrvata jezikoznanaca, koji su ku{ali da iz kwi`evnoga hrvatskoga jezika istrijebe ne samo i jedan i drugi ovaj utjecaj, nego i sve druge tvorevine, {to ih je u jeziku ostavila kwi`evna tradicija. Ovi jezikoznanci prekidaju dakle svaku tradiciju hrvatskoga kwi`evnoga jezika i grade kwi`evni jezik jedino na osnovu djela Vuka Stefanovi}a Karayi}a, slavno poznatoga izdava~a narodnih umotvorina, koji je materinski svoj jezik poznavao kao malo tko. Taj wegov materinski jezik isto je ono kwi`evno {tokavsko narje~je, kojim su Hrvati stoqe}a prije Vuka pisali, pa se i on od wega mnogomu nau~io. No kako Vuk nije bio pisac-umjetnik, nedostaje wegovu pisawu svega onoga {to kwi`evnomu jeziku podaju pjesnici i pisci-umjetnici. Povrh toga nema to pisawe nikakove gotovo tradicije. Uz Karayi}evo pisawe nije dodu{e pristao ni pristati mogao gotovo nijedan hrvatski pjesnik ni pisac-umjetnik, ali to ni{ta ne smeta da se napi{e ogromna gramatika wegova pisawa, pa da se nazove “gramatika kwi`evnoga jezika hrvatskoga i srpskoga.” (str. 15-16.) Mareti}u Radi} zamera i to {to je {tokavskom, ~akavskom i kajkavskom dodao torla~ki kao ~etvrti glavni govor, koji se “pribli`ava bugarskome jeziku onako, kako se govor kajkavski pribli`ava jeziku sloven640

skome.” (str. 25.) Prvo Radi}evo pitawe je da li uop{te postoji Hrvat koji bi torla~ki ose}ao kao hrvatski i odmah kategori~ki odgovara da takvog nema. “Za Srbe to ne pitam jer ne sumwam da narod, koji tako govori, ka`e da govori srpski.” (str. 26.) Wegov je osnovni stav da “osobitosti torla~koga govora nijesu osobitosti na{ega jezika, nego tu|ega, da to nije nikaki, a kamoli glavni govor na{ega jezika, koji bi se mogao staviti uporedo sa ~akavskim i kajkavskim govorom.” (str. 29.) Mada torla~ki govor sasvim obezvre|uje kao govor koji nije stvorio nikakvu kwi`evnost, poput ~akavskog i kajkavskog, Radi} je bar u jednoj stvari ovde u pravu, kad zapa`a da je i torla~ki {tokavski, dok }e vode}i lingvisti, poput Aleksandra Beli}a, ustanoviti da je re~ o sredwe{tokavskom, za razliku od makedonskih govora i koji su staro{tokavski, kao i novo{tokavskog, u koji spada ekavski, ijekavski i ikavski. [to se ti~e Vuka Karayi}a i wegovog kwi`evnog jezika, po Antunu Radi}u, “hrvatski pisci i ~itaoci odavna ve} te{ko, no vrlo razborito podna{aju onaj filolo{ki jaram, {to im se bezobzirno name}e protiv osje}aja ~itavoga hrvatskoga obrazovanoga svijeta, protiv stoqetnih tradicija hrvatske kwi`evnosti.” (str. 32.) Poziva se i na zagreba~ke jezi~ke “~istunce” koji Vukov jezik nazivaju “govedarskim”. “No uza sve to nema obrazovana Hrvata koji bi dr`ao da se hrvatski kwi`evni jezik po~iwe s Vukom.” (str. 34.) Ali svi tvrde da su hrvatskim jezikom pisali Srbin Gunduli} i Ivan Ma`urani}, koji je ukrao Wego{ev spev o Smail-agi ^engi}u. Po Radi}u, “drugo je, dakle, kwi`evni jezik hrvatski, drugo kwi`evni jezik srpski; hrvatski je kwi`evni jezik starinom svojom me|u prvim jezicima kulturnih evropskih naroda, srpski je kwi`evni jezik me|u najmla|ima. Uzmemo li na um da Srbi danas zovu i hrvatsku kwi`evnu starinu svojom, srpskom, a prije po stoqe}a nikomu ni na pamet nije palo da je dr`i svojom i nazove srpskom, mo`emo biti zadovoqni: vidimo da idu – pa bilo to i za pedeset godina – za Hrvatima. A kad idu u ovom, i}i }e s vremenom i u drugom. A {to u isti ~as ka`u da ona kwi`evna starina nije hrvatska, nadajmo se da }e se i u tom – budu li i{li istim putem – povesti za Hrvatima. Protivni razvoj te{ko je i zamisliti.” (str. 36.) j) Odbrana klerikalizma i Radi}evo zadovoqstvo kroatizacijom bosanskih muslimana Godine 1900. obru{io se Antun Radi} ~lankom “Protivnik hrvatstva”, objavqenim u “Obzoru”, na ~e{kog publicistu Josipa Hale~eka koji, kako ka`e, “znalice ili neznalice vidi malo dobra na hrvatstvu, te je neumoran u nastojawu da prika`e Hrvate i hrvatstvo ~eskomu i slavenskom svijetu u {to je mogu}e tamnijoj slici, kao izdajnike slavenske misli, kao tla~iteqe Srba u Hrvatskoj, ukra{enih svima krijepostima i prednostima nad Hrvatima i u na{em me|usobnom sporu ~istih i nevinih kao bijela jawad.” (kwiga {esnaesta, str. 67.) On Hale~eku posebno zamera {to Srbe u svakom pogledu smatra superiornim, a Hrvate inferiornim, pa ka`e povodom wegovog stava da su “glavni pokreta~i narodno-kulturnih nastojawa kod Hrvata rimokatoli~ki sve}enici”, mada, po Radi}evom mi{qewu, Hale~ek “ne mo`e tajiti da ima i utjeha tih narodno-kulturnih nastojawa. Pa ipak je vje~ni 641

refren pojedinih sastavaka u wegovoj kwizi, da je svemu zlu, zastoju i degeneraciji u Hrvatskoj i Dalmaciji, koja se privi|a oku Hale~ekovu, krivo jedino katoli~ko sve}enstvo.” (str. 68.) Po Radi}evom shvatawu, “okrivqavawe katoli~kog hrvatskog sve}enstva radi tobo`weg zastoja i degeneracije hrvatskoga naroda na narodno-politi~kom i narodno-kulturnom poqu dakle je specijalitet nastranog Hale~ekova umovawa, s kojim on stoji u opreci sa ~e{kim svojim suplemenicima. Hale~ek dakako mudro izbjegava spomen biskupa [trosmajera, da se ne primijeti apsurdnost wegova mi{qewa o degenerativnom utjecaju hrvatskoga katoli~koga sve}enstva na hrvatski narod, u kojem se je rodio biskup [trosmajer, taj predstavnik uzora katoli~kog sve}enstva u narodnom `ivotu.” (str. 68.) Daqe Hale~eku Radi} prigovara {to kritikuje “Obzor”, napada Antu Star~evi}a “kao uzro~nika svega zla u Hrvatskoj” (str. 68) i iznosi da su Hrvati “~ak morali od Srba uzeti jezik za svoju kwi`evnost.” (str. 68.) Najgadnijim mestom u Hale~ekovoj kwizi Antun Radi} smatra ono “gdje s nekom cini~nom maliciozno{}u govori o tobo`woj fizi~koj degeneraciji Hrvata u Dalmaciji, o mno`ini “rahiti~nih lubawa”, {to ih je wegovo oko vidjelo na jednoj procesiji u Splitu.” (str. 69.) Brane}i Star~evi}a Radi} potvr|uje da je Star~evi} negirao Srbe i obasipao ih pogrdnim imenima, ali postavqa pitawe povoda za takve izjave. “Kad je ta `u~ provalila iz Star~evi}eve du{e? Onda, kad je bio izazvan srpskim geslom: Srbi svi i svuda. U ovom posrbqivawu hrvatskoga imena, turawu hrvatskih narodnih pjesama i svega {to je hrvatsko, samo pod srpskim imenom u tu|i svijet – tome se ima poglavito zahvaliti {to drugi narodi, pa i sami ^esi, dr`e Srpstvo kulturom i brojem daleko ja~e od hrvatstva. A mi Hrvati – {to smo mi u tom pogledu radili? Na{e {kolske svjedoybe zovu na{ materinski jezik “hrvatski ili srpski” – a neka se pogledaju svedo~be srpskih {kola, ima li tamo mjesta hrvatskom imenu? Dakle, {to je hrvatsko, to je i srpsko, a {to je srpsko, to je samo srpsko. Za voqu sloge – u kojoj su Hrvati gledali uvijek vi{e, idealnije ciqeve, a i spas narodnosti jednih i drugih – za voqu sloge zvali smo se mi Hrvati Ilircima, Jugoslavenima i Hrvato-Srbima i {iqali pod tim imenom u svijet na{e kwi`evne plodove. Srbi (i to neznatan broj) pristajali bi kod ku}e uz tu slogu, ali u vawskom svijetu govorili su samo o srpskoj kwizi, srpskoj umjetnosti i srpskom narodu.” (str. 70.) Da bi takvo stanovi{te potkrepio, Radi} navodi nekoliko primera: “Na{ najvi{i kulturni zavod zove se i danas “jugoslavenski”; Srbi takvoga imena nemaju, znak da nemaju ni onog pronicavog pogleda u svoj i u na{ narodni `ivot, koji je bio uzrok da plodu svoje ro|ene kulture dademo ovo ob}enitije ime. Na{e salonsko bratsko susretawe bra}a su Srbi u svojoj we`nosti zvali (i zovu) slabo}om, priznawem vlastite nemo}i, koja nas na wih upu}uje itd. Da{to, da mi osje}amo osamqeni svoju slabo}u, od koje puno stradamo, a tegnuli bi stradati u budu}nosti jo{ i vi{e; ali jesu li oni ja~i? Ozbiqni hrvatski listovi i pisci prate s qubavqu i sa ~uvstvom srpsku politiku, literaturu i umjetnost; Srbi se na nas gotovo ni ne osvr}u, negiraju nas i turaju radove hrvatskih literata i umjetnika pod srpskim imenom u strani svijet. Hrvatske {kolske, beletristi~ke i nau~ne kwige obra642

|uju jednakom mjerom i qubavqu srpsku povijest, kulturni narodni `ivot srpski kao i svoj hrvatski; srpske kwige iz kraqevine, kao i one {to kod nas izlaze, jedva znadu za hrvatsko ime. Mi znamo tko nas sva|a, a bra}a Srbi ne znadu. Oni ne vide odakle dolazi wihov {ovinizam i koja mu je svrha; ina~e ne bi `ivjeli u utvarawu da Hrvata nema, da je to samo {ala Krawaca (kajkavaca), da se srpske zemqe {ire sve do mora itd. itd. – Tako i gosp. Hale~ek u~i i ^ehe da Hrvati nijesu ni imali svoga kwi`evnoga jezika, dokle ga nijesu od Srba uzeli. Nije li drzovitost i neoprostiv grijeh ~ovjeka, koji ulazi u javnost, sudi autoritativno i druge nau~a o Hrvatima, za koje nema dovoqno stru~ne spreme, kojih ne pozna ili ih hotimice krivo iznosi?” (str. 70-71.) S posebnom `estinom Antun Radi} je u “Obzoru” 1902. godine polemisao sa autorom teksta u “Srpskom kwi`evnom glasniku”, koji je Hrvatima negirao da imaju razvijenu nacionalnu svest, navode}i da su ih rimokatoli~ki popovi vekovima onesposobqavali za politi~ku akciju, a klerikalizam uglavnom stavqao u tu|insku slu`bu. Odgovaraju}i na te osnovne navode, Radi} pi{e: “Hrvat je dakle identi~an pojam s klerikalcima! Tko nije klerikalac, nije Hrvat! I to nama predbacuju Srbi. Oni Srbi, koji su sa svoga vjerskog fanatizma poznati na daleko i {iroko, koji vjerske istine i ne upotrebquju u drugo, do li u svrhe najbjesnijega nacionalnog {ovinizma, a htjeli bi taj svoj u pravom smislu rije~i “srpsko-pravoslavni klerikalizam” prikriti isticawem nekakvog “slobodoumqa”, prema kome je u nas svaki i najzasukaniji “rimski klerikalac” napredan ~ovjek! I ti “slobodoumwaci” bez razlike stranaka podr`avaju i tra`e konfesionalnu {kolu, pa jo{ imadu obraza predbacivati nama Hrvatima, koji smo svoje {kolstvo godine 1874. postavili na nove osnove radi “klerikalizma”! Naravski da zato ni ne trebaju jo{ posebne kakve “klerikalno-konzervativne” stranke! Zazorno im je {to hrvatsko sve}enstvo tako `ivo radi na kulturnom i politi~kom poqu. Ali {to je kod Srba zasluga, to je kod Hrvata zlo~in.” (str. 109.) U “Obzoru” 1914. godine Radi} je objavio poluesej a poluputopis “Na{i Turci”, u kome izra`ava zadovoqstvo rezultatima sistematske akcije kroatizacije bosanskohercegova~kih muslimana. “Napokon eto muslimana – Hrvata, s dosta brojnom inteligencijom, kojoj je kwiga i jezik arapski, perzijski i turski sva du{evna hrana, a jezik turski do nedavna, a arapski i sada, najpre~a potreba.” (str. 229.) Odaju}i priznawe Anti Star~evi}u {to je prvi ozbiqno na tom planu radio, Antun Radi} potencira sav zna~aj postignutog uspeha, makar i nepotpunog, pa pi{e: “Pred pedeset godina izre}i da su i oni “Turci”, o kojima su jo{ 1878., za okupacije Bosne i Hercegovine, kolale po ustra{enim i gorwoposavskim selima bajke, da ih ima i s – kowskim repovima, koje si oko pasa smotaju – da su i to Hrvati; ili, da ne gledamo na tu`no zalupano mno{tvo, re}i i na{emu {iremu koliko-toliko obrazovanomu dru{tvu, da su nam oni “nujani” i “balije” – bra}a, da su to Hrvati, dapa~e nekakvo najstarije i naj~i{}e hrvatsko plemstvo; pa i visoko obrazovanomu na{emu dru{tvu, na{oj crkvenoj i ostaloj aristokraciji dati naslutiti, da bi se hrvatska dr`avna i narodna budu}nost imala graditi u jedinstvu, ili barem s obzirom na ove tako nama “tu|e”, tako u svem od nas razli~ne “Turke” – to je, kakogod se to nama danas ~ini prirodnim, bio 643

takav uzlet hrvatske narodne misli, takova svijest i uvjerewe o nesatarivoj wezinoj historijskoj snazi, takva emancipacija hrvatske narodne misli od svih umjetnih – vjerskih i politi~kih – tobo`e nepremostivih pregrada, da joj se o bok mo`e staviti samo preporodna misao kwi`evnoga na{ega narodnoga jedinstva i odu{evqeni onaj i pijetetni zagrqaj stare kwi`evnosti hrvatske. A da je uprkos svemu spomenutome i usprkos u gdjekojem pogledu nesimpati~noj li~nosti za~etnika te misli A. Star~evi}a, ova misao o hrvatstvu na{ih muslimana najprije dodu{e mu~ke, a onda op}eno prihva}ena, dokazuje kako je neosnovana tvrdwa da je hrvatski narod u robovawu “jezuitizmu”, “papizmu”, austrijan{tini itd. izgubio svoje narodno bi}e – koje{ta sli~no. Ta ako se danas mo`e govoriti i o narodnom jedinstvu, to je nesumwivo vje~na, neprolazna zasluga – Hrvata. Ali Istok je u~inio svoje. Ne}emo govoriti o ekskluzivnosti pravoslavnoga Srpstva, koje dugo i dugo, dok su Hrvati iz pra{ine iskapali staru dubrova~ku kwi`evnost, nije za tu “je`uvitsku” kwi`evnost imalo nikakvoga razumijevawa ni osje}aja. Mnogo je grdnije hara~io islam.” (str. 232-233.)

4. Nacionalna ideologija Stjepana Radi}a Kao neosporni hrvatski politi~ki lider prve polovine dvadesetog veka, Stjepan Radi} (1871-1928.) pru`io je zna~ajan doprinos artikulaciji nacionalne ideologije, ~ine}i prelaz od [trosmajera i Star~evi}a do Paveli}a, ali i dodaju}i tom ideolo{kom konceptu sopstvenu originalnu varijantu seqa~ke demagogije. Godine 1904. sa bratom Antunom formirao je Hrvatsku pu~ku seqa~ku stranku, koja }e kasnije u nazivu imati i republikansku odrednicu, da bi se nakon izmirewa s kraqem Aleksandrom Kara|or|evi}em partijsko ime konsolidovalo kao Hrvatska seqa~ka stranka. U politi~kom `ivotu hrvatsko-slavonske banovine u vreme Austrougarske, Star~evi} je nakratko imao kontakte sa Hrvatsko-srpskom koalicijom, da bi ih ubrzo prekinuo i uo~i Prvog svetskog rata ~vrsto sara|ivao prvo sa Hrvatskom strankom prava, a potom sa frankovcima. Godine 1918. `ustro se suprotstavqao ulasku Hrvatske u jugoslovensku dr`avu. Vi{e puta je hap{en i zatvaran, pre rata zbog politi~kog buntovni{tva, a posle rata zbog separatizma. Stigao je ~ak 1924. u Moskvu da svoju stranku u~lani u Seqa~ku internacionalu. Godine 1925. odrekao se republikanskih aspiracija i u{ao u koaliciju sa srpskim radikalima, koja se odr`ala do 1927. godine. Bio je ministar prosvete. Politi~ka taktika mu se neprekidno temeqila na doslednom stavu da apsolutno nikad ne bude dosledan. U zrelom dobu je delovao kao izraziti antiklerikalac, pa pored wega `ivog Rimokatoli~ka crkva nije uspevala da stekne zna~ajnije pozicije na politi~koj sceni. To je verovatno glavni razlog wegovog ubistva 1928. godine, iako je radikal Puni{a Ra~i} bio neposredni izvr{ilac, a atentat je o~igledno re`iran da se u javnosti krivica {to lak{e prebaci na vladine i dvorske krugove. a) Tu|manova procena Radi}eve uloge u hrvatskoj istoriji Procewuju}i Radi}evu istorijsku ulogu i zna~aj, Frawo Tu|man je u predgovoru kwige Stjepana Radi}a “Politi~ki spisi, govori i dokumenti” (“Dom i svijet”, Zagreb 1994.) naveo: “[est i pol desetqe}a poslije mu~e644

ni~ke smrti Stjepana Radi}a mo`e se s punom povijesnom osvjedo~eno{}u ustvrditi da on spada u red onih hrvatskih velikana {to su svojim imenima obiqe`ili opstojnost i samobitnost hrvatskoga naroda u europskoj i svjetskoj povijesti. U nizu znamenitih i velikih hrvatskih mu`eva, vladara, nacionalnih prvaka i mu~enika, od prvih hrvatskih knezova Trpimira, Domagoja i Branimira, kraqa Tomislava, Kre{imira i Zvonimira, preko hrvatskih velika{a [ubi}a, Berislavi}a, Zrinskih i Frankopana, do bana Jela~i}a i Ma`urani}a, Star~evi}a, Kvaternika i Pavlinovi}a u pro{lom stoqe}u, Stjepan Radi} postat }e glavna li~nost hrvatske povijesti u ovom stoqe}u, u prekretni~kom razdobqu poslije Prvoga svjetskoga rata, nakon raspada Habzbur{ke monarhije i ujediwewa hrvatskih zemaqa 1918. sa Srbijom, Crnom Gorom i Slovenijom u Kraqevinu SHS, novu dr`avnu tvorbu u europskoj povijesti u kojoj su se na{li okupqeni svi ju`noslavenski narodi, osim Bugara. Za svoga `ivota S. Radi} postao je ne samo strana~kim prvakom seqa~kog nacionalnog pokreta, nego i u~iteqem i neospornim vo|om hrvatskoga naroda, {tovi{e tvorcem moderne hrvatske nacije, pa je s pravom smatran “neokruwenim hrvatskim kraqem” ili plebiscitarno izabranim predsjednikom hrvatske republike. Nakon smrti Radi} }e postati simbolom svega hrvatstva, {to }e mu gotovo beziznimno priznati i idejnopoliti~ki protivnici iz hrvatskih redova, od prava{a na desnici do komunista na qevici. Po prvi puta u novijoj hrvatskoj povijesti, Radi} }e svojom `rtvom zdru`iti sve hrvatske stale`e i dru{tvene slojeve u jedinstveni nacionalni pokret za hrvatsku slobodu i republiku pod visoko uzdignutim stijegom pred ~itavim svijetom na op}e~ovje~anskom demokratskom programu.” (str. 9.) Ina~e, ovaj predgovor predstavqa integralni tekst Tu|manovog predavawa “Stjepan Radi} u hrvatskoj povijesti”, odr`avanog 1988. godine u sedi{tima usta{ke emigracije u Kanadi i Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama. Imaju}i u vidu da je Radi} svoje politi~ko delovawe po~iwao upravo kad su javnu i `ivotnu pozornicu napu{tali Star~evi}, Pavlinovi}, Ma`urani}, Ra~ki i [trosmajer, Tu|man ovde iznosi tezu da je Stjepan Radi} bio “izdanak sveukupne wihove politi~ke misli, ali u prvom redu izravan plod Star~evi}eva dr`avotvornog hrvatstva, kao {to to bijahu i druga dva najistaknutija hrvatska prvaka wegova doba – Trumbi} i Supilo, ali se od wih duboko razlikovao. Dok }e Trumbi} i Supilo radi postizawa hrvatskih ciqeva tra`iti dodu{e nove puteve, ostaju}i me|utim u postoje}im strana~kim okvirima i pola`u}i nade na razvoj me|unarodnih prilika te na vawske saveznike, Radi} je od samog po~etka obuzet spoznajom da }e budu}nost Hrvatske ovisiti o ja~ini i programu nacionalnog pokreta vlastitog, hrvatskog naroda, i stoga svu svoju djelatnost usmjerava na wegovu apsolutnu ve}inu, na seqa{tvo.” (str. 14.) Tu|man smatra da je Radi}eva istorijska uloga bila mesijanska jer je od neuke i obespravqene mase naroda stvorio sna`an, dobro organizovan i politi~ki svestan subjekt, koji je najvi{e doprineo uobli~ewu i samoodre|ewu hrvatskog nacionalnog bi}a. Iako navodi da je Radi} nastavqa~ svih hrvatskih nacionalnih ideologa devetnaestog veka, Tu|man ipak insistira da je wegova veza sa Star~evi}em 645

najdirektnija, potkrepquju}i to isticawem jakih ideolo{kih podudarnosti, ali i pseudoistorijskih fantazmagorija. “Kao {to je Ante Star~evi} proizi{ao iz hrvatskoga preporodnog pokreta pod ilirskim imenom, tako se i Stjepan Radi} mogao pojaviti tek iz krila Star~evi}eva samohrvatstva i wegova suprotstavqawa novim romanti~arskim zabludama. Shvativ{i dubqe i odlu~nije od svih svojih suvremenika pogibeq utapawa hrvatstva u bilo kakvim nadnacionalnim idejama, svejedno ilirskim ili slavenskim, austroslavisti~kim ili ju`noslavenskim, Star~evi} }e domisliti i razviti ideologiju samohrvatstva na razini suvremene europske misli. Za w nije bilo nikakve dvojbe da hrvatski narod mora svoju opstojnost i budu}nost graditi iskqu~ivo na svojoj zasebnoj nacionalnoj samobitnosti i na svom povijesnom dr`avnom pravu. To ~ine i svi drugi narodi, a hrvatski je jedan od najstarijih i malobrojnih europskih povijesnih naroda, koji je od pojave na tlu sadawe domovine (ve} u 7. st. Hrvati sklapaju ugovor s papom Agatonom) i uspostave svoje sredwovjekovne dr`ave (poznate u Europi i po povijesnim spomenicima od 9. st. nadaqe) – sa~uvao u neprekinutom slijedu, unato~ svim povijesnim previrawima, i makar u okrwenom vidu, svoju povijesno-dr`avnu samosvojnost. To je bila osnova na kojoj Star~evi} uzdi`e ideal ponovne uspostave sjediwene i potpuno samostalne Hrvatske, oslobo|ene svakih sveza i od Pe{te i od Be~a, ali i neovisne od Srbije, u kojoj su zagovornici ju`noslavenskog jedinstva tra`ili oslon, unato~ tome {to je netom oslobo|ena od turske vladavine ve} o~itovala ekspanzionisti~ke prohtjeve prema hrvatskim zemqama.” (str. 15.) Pored Star~evi}a, Radi}ev ideolo{ki i politi~ki uzor je bio i Eugen Kvaternik, tako|e utemeqiteq prava{ke misli. “Od Star~evi}a i Kvaternika Radi} }e preuzeti hrvatski povijesno-dr`avni program daju}i mu socijalnu sadr`inu, ali i politi~ko iskustvo, objediwuju}i u sebi Star~evi}evu doktrinarnu, a od Kvaternika, uz ovu, jo{ i prakti~nu djelatnost. Star~evi} mu je mogao biti uzorom u nepokolebqivoj dosqednosti u zastupawu hrvatskih ideala, ali i u filozofskoj u~enosti, da u politici – kao i u `ivotu – vaqa neprestano u~iti i pronalaziti prilikama sukladna rje{ewa... Tragi~na sudbina Kvaternikove pogibije u bezizglednoj pobuni upu}ivala je na tek moralnu veli~inu `rtve, ali ne i wenu svrhovitost, dok je nasuprot tome pragmati~na dr`avno-politi~ka i kulturna djelatnost Ivana Ma`urani}a bila itekako na korist domovine.” (str. 16.) Osvr}u}i se na kratki period Radi}evog interesovawa za koncept sveslovenske solidarnosti i zajedni{tva, na kome su radili Kri`ani}, Gaj, Kukuqevi}, [trosmajer, Ra~ki, Trumbi} i Supilo, Tu|man je vrlo svestan {ta se krilo u pozadini te ideje i kako je Vatikan planirao da mu ona poslu`i za realizaciju vi{evekovnih prozelitskih aspiracija. Zato Tu|man ovde i ka`e: “Razvoj ideja o slavenskoj uzajamnosti poticala je i te`wa da se ponovno ostvari jedinstvo rimokatoli~ke i pravoslavne crkve. Vjerskim su raskolom, naime, ba{ slavenski narodi bili podvojeni izme|u Istoka i Zapada, pa se te`wa Svete stolice za obnavqawem crkvenog jedinstva nu`no o~itovala i u zagovarawu wenih predstavnika jedinstva slavenskih naroda. No, upravo zbog toga te ideje ne}e nai}i na {iri prijem u pravoslavnoj Rusiji i Srbiji, ve} }e biti shva}ene kao poku{aj rimskih papa 646

za unija}ewem. Tamo }e slavenstvo biti poistovje}eno s pravoslavqem, a ovo s velikoruskom i velikosrpskom dr`avnom idejom. Sve te protuslovnosti do}i }e do izra`aja na primjeru i Kri`ani}a, i ruskih slavenofila, i austroslavizma i jugoslavenstva Ra~kog i [trosmajera. Uzalud }e Juraj Kri`ani} (1618-1683.), rimski redovnik i zagreba~ki kanonik, prvi ideolog etni~kog i jezi~kog jedinstva slavenskih naroda, namijeniti vode}u ulogu reformiranoj Rusiji, kao protute`i wema~kom ({to }e re}i i protestantskom) ekspanzionizmu. Sa svojim zapadnokr{}anskim idejama, makar i u obli~ju sveslavenstva, bit }e u Moskvi progla{en sumwivim i od cara prognan u Sibir gdje }e provesti punih 15 godina, da bi navukav{i sumwu i u Rimu, pao pod Be~om u borbi s Turcima, u redovima poqske vojske Jana Sobjejskog.” (str. 16-17.) Za ideju austroslavizma Tu|man ka`e da su je razvijali zapadni, katoli~ki slovenski narodi, taksativno ih nabrajaju}i kao Poqake, ^ehe, Slovake, Hrvate i Slovence. Smisao te ideje je bio istovremeno suprotstavqawe pangermanizmu i ma|arskom hegemonizmu s jedne strane, kao i “slavenofilskom pravoslavnom panrusizmu”, s druge. Ako ideje panslavizma i austroslavizma, s obzirom na osnovnu motivaciju wihovih glavnih pobornika, nisu na{le plodno tlo, Hrvati su se preorjentisali na ideju ju`noslovenskog jedinstva, imaju}i u woj sasvim jasan prakti~ni interes i smisao. Kako Tu|man nastavqa s obja{wavawem, “ideja o slovensko-hrvatskosrpskom jedinstvu zasnivala se na tada op}eprihva}enoj teoriji da etni~ki i jezi~no srodni narodi treba da tvore jednu naciju i dr`avu. Ta ideja o ju`noslavenskom jedinstvu, na hrvatskom je tlu trebala prvotno poslu`iti narodnom jedinstvu i stvarawu jedinstvenog dr`avnog tijela od svih ju`nih Slavena na temequ povijesne dr`avnosti Hrvatske, i postizawu wene ravnopravnosti s Ma|arskom i Austrijom. Koliko je tad ciq vi{e postajao nedosti`nim u politi~kom smislu, to je vi{e ja~ala ideja o jedinstvu svih ju`noslavenskih naroda, tj. o opravdanosti i potrebi ujediwewa Slovenaca, Hrvata i Srba iz Monarhije sa Srbijom, Crnom Gorom i Bugarskom. U vrijeme Prvog svjetskog rata ideja o ju`noslavenskom narodnom jedinstvu poslu`ila je kao podloga zahtjevu Jugoslavenskog odbora, na ~elu s Trumbi}em i Supilom (u po~etku ~ak i protiv voqe Srbije) za ujediwewe u zajedni~ku dr`avu da bi se sprije~ile namjere pobjedni~kih savezni~kih sila da velika podru~ja Hrvatske, svu Istru i ve}i dio Dalmacije prepuste Italiji, a tako|er i Srbiji, koja je zahtijevala Srijem, ve}i dio Slavonije, Bosne i Hercegovine, te ju`nu Dalmaciju.” (str. 17.) b) Radi} kao kohezioni faktor u borbi protiv srpskog naroda Svestan etni~ko-jezi~kog jedinstva svih slovenskih naroda, Stjepan Radi} je ipak neprekidno insistirao na istorijskoj i nacionalnoj posebnosti hrvatstva, pa je i sva svoja slavisti~ka nastojawa podre|ivao ja~awu autonomije i teritorijalnom pro{irewu hrvatske banovine, nastoje}i i Srbe privoleti na tu soluciju: “Me|utim, jedno su bila o~ekivawa a drugo politi~ka stvarnost u kojoj su se redom razbijale sve iluzije o narodnom jedinstvu. Nakon {to su predstavnici pravoslavnog pu~anstva Vojne krajine bili na strani Be~a protiv wenog vra}awa pod bansku vlast, a srpski politi647

~ari bili su ne samo protiv sjediwewa Bosne i Hercegovine nego i Dalmacije s banskom Hrvatskom, srpski oslonac Kuenovu re`imu i otvoreno navje{tawe rata za uni{tewe hrvatstva – doveli su do otre`wewa i najgorqivijih pobornika hrvatsko-srpskog i ju`noslavenskog jedinstva, osim jo{ neiskusne nesazrele mlade`i i prista{a klasnog internacionalizma.” (str. 18.) Kako se Srbi uglavnom nisu dali instrumentalizovati i sledili su sopstveni nacionalni ideal, ve} su i naizgled gorqivi Jugosloveni [trosmajer i Ra~ki sve otvorenije osu|ivali srpsku politiku, mire}i se i sa Star~evi}em. Upravo u to vreme pojavquje se Radi}, pozivaju}i Hrvate da udru`enim snagama suzbiju politi~ku snagu srpskog elementa. Demago{ki populizam i princip – ne imati nikakvog principa, Radi}u je doneo veliki politi~ki uspeh, pa je i hrvatski klerikalizam vrlo brzo posle wegove smrti zaboravqao sve ranije sporove i sukobe, pona{aju}i se kao da mu je on oduvek pripadao. Opisuju}i Radi}evo politi~ko nasle|e, Tu|man svesno zanemaruje i ~ak ignori{e delovawe klerikalne komponente, ali isti~e da su se kao wegovi sledbenici deklarisali ne samo ma~ekovci, nego i usta{e i komunisti. “Radi}eve su ideje, naime, do te mjere pro`ele hrvatsko nacionalno bi}e da je samo wegovo ime postalo pojam i simbol nacionalne svijesti i te`wa hrvatskog naroda da ostvari svoju slobodu i suverenu republiku. Zbog toga, i poradi toga, na Radi}a }e se pozivati – na wegov program i misli – podjednako sve tri struje {to su se na{le na ratnom popri{tu kao glavni ~imbenici hrvatske politike u razdobqu Drugog svjetskog rata: kako Ma~ekova HSS, tako i Paveli}ev usta{ki pokret, a ne mawe i Titov komunisti~ki pokret. I pri tom to ne}e biti samo iz demago{ko-propagandnih razloga. Svaka od te tri struje, bez obzira {to su ideolo{ko-politi~ki bile o{tro suprotstavqene, imale su osnova za pozivawe na Radi}a, makar i samo jednostranih a ne u cjelosti. Ma~ekova HSS, kao ba{tinica i nositeq cjelovita Radi}eva programa, naravno, ponajvi{e.” (str. 29-30.) Me|utim, ratne okolnosti su tu stranku odbacile na marginu politi~kih zbivawa, a u prvi plan isturile usta{e i komuniste. Kako Frawo Tu|man obja{wava, “Paveli}ev usta{ki pokret prikazivao je uspostavu NDH kao izravno revolucionarno ostvarewe ciqeva kojima je te`io “Veliki Radi}ev narodni oslobodila~ki pokret” (“Hrvatski narod”, 8. kolovoza 1941.). Paveli} je nalo`io da se dan atentata na Radi}a i drugove u beogradskoj skup{tini (20. lipwa) slavi kao “sveti dan hrvatskog naroda” i spomen na sve “hrvatske mu~enike”. Nauk i djelo S. Radi}a prikazivani su kao prethodnica usta{kog pokreta, a NDH kao “seqa~ka dr`ava”, ostvarena “revolucionarnim zamahom” u ru{ewu versajskog i stvarawu novog europskog poretka... Na toj, radi}evskoj, osnovi usta{ki }e pokret nastojati pridobiti za sebe hrvatski narod, koji je primio raspad monarhisti~ke Jugoslavije kao nestanak zla, i u prvi mah NDH kao svoju dr`avu. A na toj }e se osnovi i jedan mawi dio same HSS-e, s wenog desnog krila, aktivno ukqu~iti u izgradwu NDH, pa~e i pristupiti samom usta{kom pokretu. Tako }e u qetu 1941. potpisati izjavu o pristupawu Paveli}evom pokretu 126 narodnih zastupnika i funkcionera seqa~kog pokreta (od kojih je bilo 15 zastupnika i 648

14 wihovih zamjenika), a zabiqe`eno je i petnaestak pristupa cijelih mjesnih organizacija, {to je ipak bilo srazmjerno malen broj. Neki od wih postat }e i ministri, veliki `upani i drugi du`nosnici NDH.” (str. 30.) [ezdeset narodnih poslanika i ~lanova glavnog odbora Hrvatske seqa~ke stranke po~etkom 1942. godine direktno su kooptirani u usta{ki Hrvatski dr`avni sabor. Nastoje}i HSS-ovce predstaviti kao ipak demokratsku politi~ku snagu, Tu|man pre}utkuje da je obi~no ~lanstvo ove partije masovno pristupalo usta{kom pokretu, kao i kompletni sastavi takozvane Seqa~ke za{tite, paravojnih formacija koje je HSS formirala u okviru Banovine Hrvatske. “Kad je uz sve to postajalo sve o~iglednije da }e NDH dijeliti sudbinu pora`enih osovinskih sila, onda je razumqivo da su se prema Paveli}u po~eli odnositi sa sve ve}om uzdr`ano{}u, nezadovoqstvom pa i neprijateqstvom, i oni {to su u po~etku blagonaklono i s nadom primili progla{ewe nezavisne Hrvatske.” (str. 31.) v) Sledbenici Radi}eve ideologije u partizanskim redovima Dakle, kad je usta{ka opcija postala o~igledno gubitni~ka, dolazi do velikog preusmeravawa na komunisti~ku, ~emu je znatno doprinela totalitarna priroda oba pokreta i wihova paralelna antisrpska orijentacija. “Komunisti~ki pokret u Hrvatskoj isticao je jo{ od vremena ubojstva Radi}a i {estosije~awske diktature, da on ide za tim da revolucijom ostvari ono {to Radi} nije mogao svojim mirotvorstvom. To je bila osnova suradwe hrvatskih nacionalista i komunista u robija{nicama hegemonisti~ke Jugoslavije, a i pro`imawa lijevog krila radi}evskog pokreta i revolucionarnog radni~kog pokreta u nastojawu komunista da zasnuju antifa{isti~ku pu~ku frontu pred Drugi svjetski rat. Za vrijeme rata i revolucije, Titov partizanski pokret zadobivat }e u Hrvatskoj ba{ pozivawem na Radi}a i wegove ideale postupno sve vi{e prista{a. U provedbi takve politike, za koju se osobito zauzimao Andrija Hebrang, jedna od {ezdesetak partizanskih brigada, pod Glavnim {tabom Hrvatske, nosit }e ime “Bra}e Radi}a”..., a listopada 1943. na oslobo|enom partizanskom teritoriju, od prista{a HSS-a aktivnih sudionika i funkcionera NOP-a, bit }e stvoren i Izvr{ni odbor HSS, kasnije Hrvatske republikanske seqa~ke stranke (HRSS) da bi se i imenom istaklo vra}awe na Radi}eve tradicije.” (str. 31.) Mnogi istaknuti radi}evci postavqani su na najvi{e funkcije revolucionarnih organa vlasti. Zna~ajnu ulogu su odigrali i istaknuti radi}evci u emigraciji. Najzna~ajnije je bilo, kako iznosi Tu|man, “sudjelovawe dijela vodstva (Krwevi}, [utej, [uba{i}) u izbjegli~koj jugoslavenskoj vladi, {to je bilo od neobi~no velike va`nosti, jer je afirmiralo hrvatska gledi{ta, u odnosu na velikosrpska, pred me|unarodnom javno{}u i na{im iseqeni{tvom, ali nije bilo od utjecaja na razvitak doga|aja u zemqi... A ~iwenica da su iz kruga vode}ih qudi HSS-a, koji su bili hrvatski predstavnici u jugoslavenskoj vladi i pred saveznicima, dr I. [uba{i}, ban Banovine Hrvatske i ministar dr J. [utej, pristali na suradwu s Titovom revolucionarnom vladom, govori da su i oni u wegovu socijalisti~kom federalizmu vidjeli na neki 649

na~in o`ivotvorewe Radi}eva programa, jer je na avnojskim na~elima federalnoj dr`avi Hrvatskoj imala biti zajam~ena puna ravnopravnost s priznawem prava na samoodre|ewe do otcjepqewa... A to {to na hrvatskom tlu nijedna ideja, ni usta{ki ni komunisti~ki pokret nisu mogli ~ak ni poku{ati ostvariti svoje posebne ciqeve bez poziva na Radi}a svjedo~i samo po sebi, koliko o povijesnim zasadama wegovih programskih ideja, toliko i o wihovoj dubokoj i trajnoj ukorjewenosti u duhovno bi}e hrvatskoga naroda.” (str. 32-33.) g) Gra|ewe politike na o~iglednim falsifikatima Prve kwige koje je objavio Stjepan Radi} bile su bukvar, ~itanka i re~nik ~e{kog jezika, a posle nekoliko politi~kih ~lanaka i bro{ura, zna~ajnu javnu pa`wu 1902. godine izazvala je wegova rasprava “Hrvati i Srbi”, pisana kao polemi~ko reagovawe na tekst srpskog autora u zagreba~kom “Srbobranu”, koji je Hrvate optu`io za prisvajawe srpskog jezika. Radi} odgovara da je “apsurdno tvrditi da mi Hrvati Srbima jezik ukradosmo i kako nam se samo u besvijesti mo`e prigovarati da nemamo svoga posebnoga narodnoga jezika. Da se dobro razumijemo, sjetimo se samo kako bi zadovoqni bili Nijemci da im Poqaci i ^esi wihov jezik ukradu, pa makar ga umah nazvali poqskim i ~e{kim. A da se primjer ne ~ini nezgodnim, spomenimo se koliko Rusi progone Poqake, a Poqaci Maloruse i kako se ^esi jo{ i danas gorko tu`e na Slovake, i to samo zato {to Poqaci ne}e da u~e ruski, Malorusi poqski, a Slovaci ~e{ki. No imamo primjera i bli`e, kako nam je krivo kad koji bugara{ iz Skopqa na silu zavla~i na bugarski, a mi znamo da on umije ~isto srpski. Ne bismo li voqeli da nam on bugarsku svoju svijest zasvjedo~i ~istim i biranim srpskim kwi`evnim govorom? Uzmimo sada da su Hrvati, sirotiwa tu`na, ne imaju}i jedini od svih qudskih stvorova qudskoga govora, a hote}i na svu silu biti qudima, da su ti Hrvati, vequ, s onom vjerom koja, kako pi{e evan|eqe, gore prena{a, po`eqeli govoriti srpski i da se Duh sveti u goru}im srpskim jezicima izlio nad wihovim glavama, ne bi li u tome slu~aju zaslu`ili da budu spa{eni, pa makar i pod hrvatskim imenom. A kad znamo i promislimo da Hrvati srpski ne progovori{e ~udom, nego da jedni (u Dalmaciji, Slavonci, u banskoj i u gorwoj Krajini, u Bosni) od pamtivijeka govorahu i govore ikavskim podnarje~jem {tokavskoga narje~ja, a me|u drugima da prevladava{e narje~je kajkavsko, koje je po glasovnim zakonima ~ista ekav{tina, kad to, vequ, znamo i promislimo, razumjet }emo psiholo{ki razlog radi kojega u Zagrebu tako lako prihvati{e i tako brzo usavr{i{e kwi`evnu ijekav{tinu: sav stari hrvatski provincijal ~isto je ekavski, a ostale hrvatske zemqe zvonka su ikav{tina pa je tako zagreba~ka kwi`evna {kola, utvrdiv{i taj kwi`evni govor i u posavskoj Hrvatskoj, zavazda kwi`evno i kulturno ujedinila hrvatski jugozapad s hrvatskim sjeveroistokom.” (Stjepan Radi}: Izabrani politi~ki spisi, “Menora”, Opatija 1995., str. 140-141.) Ovakva konstrukcija iziskuje sve vi{e la`i, a od wih se Radi} ne ustru~ava kad god misli da su mu politi~ki korisne. Tako je u stawu da iznese nebulozu da su Dubrov~ani nekada govorili ikavski, ali i jo{ dalekose`niju izmi{qotinu da je ijekavski uop{te nastao od ikavskog. Tako poku650

{ava razjasniti svoj osnovni stav: “Zagreba~ka {kola ugleda se na dubrova~ke uzore: Dubrov~ani, isprva ikavci, posta{e kasnije ijekavci, kao da i izgovorom htjedo{e ostati vezom me|u hrvatskim (ikavskim) zapadom i me|u srpskim (ekavskim) istokom. Vuk, mjesto za dubrova~ke klasike, zanio se za hercegova~ke narodne pjesme, uz koje se, tako bar slutimo, odwiha{e i dubrova~ke vile. I zato se Vukova i zagreba~ka {kola ne na|o{e samo na istom putu, nego po|o{e ba{ istim stopama, te se ~iwa{e da }e se u Beogradu i u Zagrebu navlas jednako pisati, ako se navlas jednako i ne govori. No od Beograda je ikav{tina vrlo daleko, pa se zato u wemu nije odr`ala Vukova {kola s hercegova~kim izgovorom: u Srbiji prevlada i u kwizi onaj izgovor koji prevladava u `ivotu, dok u zagreba~koj kwi`evnoj {koli osta i usavr{i se takav kwi`evni govor kakvoga nema nigdje u onoj osaka}enoj Hrvatskoj, poznatoj pod historijskim nazivom: Ostaci ostataka slavnoga neko} kraqevstva hrvatskoga... Eto tako se i to `u~qivo pitawe o kra|i jezika svodi, na kraju krajeva, na pitawe teritorijalno i imensko, pita se, naime, je li Hrvatska prije turske provale obuhva}ala i takvih krajeva u kojima se govorio i govori dana{wi hrvatski kwi`evni jezik. Pak onda, imade li Hrvata {tokavaca? Na prvo pitawe i srpski ozbiqni histori~ari jednodu{no odgovaraju tim {to priznaju da je Dalmacija na sjever od Neretve bila najprije kolijevka, a poslije i jezgra hrvatskoj dr`avi; odgovara i dana{wa geografija, {to pokazuje na Slavoniju kao na sastavni dio dana{we Hrvatske. Dalmacija pak i Slavonija ~isto su {tokavske zemqe. Na drugo pitawe mo`e sebi odgovoriti svaki Srbin kad putuje Slavonijom u Zagreb, Bosnom u Dubrovnik, Dalmacijom na Rijeku i daqe. Svuda }e ~uti i vidjeti dosta qudi – na mnogim je mjestima to velika ve}ina mjesnoga pu~anstva – koji govore ~isto {tokavski, a ka`u da su Hrvati.” (str. 141-142.) U slu~aju da mu neko tu elaboraciju stru~no i nau~no opovrgne, Radi} odmah nudi i rezervni odgovor: “Ali, recimo, da to sve nije istina i da je prava Hrvatska samo onaj komad zemqe {to se vidi sa zvonika prvostolne zagreba~ke crkve, a Hrvata {tokavaca da nema kudikamo vi{e od kajkavaca, nego da ni kajkavci nisu bili Hrvati, nego Slovenci, i da su ti Slovenci po be~kom ili “rimokatoli~kom” nagovoru navrat-nanos stali u~iti srpski, i kad to svi nau~i{e – me|u wima i ja, jer i ja sam ro|eni kajkavac – da taj nau~eni jezik nazva{e hrvatskim, opet po nagovoru be~kom i “rim – papskom”. Bi li i to bila kra|a? Jer od dvijega jedno: ili su Hrvati od pamtivijeka srpski govorili, i srpski pisali – nazivqu}i to, dakako, hrvatski – onda im nije bilo potrebe da kradu: ili je wihov kajkavski govor takva blezgarija da su se trebali qudski oznojiti dok su nau~ili kako tako, a ja mislim i vrlo dobro srpski govoriti, ~itati i pisati. Onda su tom svojom mukom stekli pravo da svome djelu dadu i ime, bilo po svojoj voqi, bilo po tu|em nagovoru. Ali ~uje se i ovaj prigovor: Hrvati najprije ukrado{e srpski jezik, a onda ga nagrdi{e. Pravni~ki, mjesto nagrdi{e, veli se preradi{e. I u tom slu~aju Hrvati imaju svoj jezik, jer po pravu svakomu pripada ono {to je preradio, tek je du`an vlasniku nadoknaditi {tetu za ono iz ~ega je to preradio. Kako god dakle promatramo to va`no pitawe, uvjeravamo se da Hrvati imaju, uistinu, pravi svoj ro|eni ili, boqe, po jednima pravi svoj 651

govoreni, a po drugima nau~eni jezik. Istina, taj jezik nije poseban, ali da je poseban, ne bi ~lanka “Srbi i Hrvati” u Zagrebu bili razumjeli, pa svjesno gra|anstvo na{e prijestolnice ne bi bilo na w tako odgovorilo kako u Pragu 1898. odgovori{e na tu|inska wema~ka nasiqa.” (str. 142-143.) d) Pravdawe pogroma Srba i zlonamerno tuma~ewe panslavizma Ovde Radi} aludira na poznate zagreba~ke antisrpske demonstracije koje su se pretvorile u pravi pogrom. On tvrdi da su to sami Srbi isprovocirali, ~ak da je ~lanak iz “Srbobrana” zna~io nagove{taj rata, pa su Hrvati odjednom sko~ili na noge, mada ih ranije nisu mogli pokrenuti nikakvi ma|aronski nasrtaji, finansijska pqa~ka i stalno su`avawe banovinske autonomije. Demolirawe srpskih radwi i stanova pratile su surove represalije prema zate~enim Srbima. Kako opisuje Radi}, “Zagreb kao da se pomladio, sve ti se ~ini da se vra}a{ u god. 1895., kad je radi srpske zastave pred Srpskom pravoslavnom op}inom i pred Srpskom pravoslavnom crkvom, za takozvanih kraqevih dana, nepregledna svjetina vikala da se skinu dvije srpske zastave {to se vijahu na srpskom vlasni{tvu, dok nikomu ni na um ne pane da se samo upita {to veli zakon o mayarskoj zastavi {to ponosno lepr{a{e i na banskoj pala~i i na Sabornici i na gradskom slavoluku.” (str. 14.) Srbima zamera {to se suprotstavqaju Hrvatima i wihovom dr`avnom pravu, a zaboravqaju patwe svojih sunarodnika pod turskom vla{}u i zapostavqaju opasnost od sve o~iglednije ma|arizacije. Srpskim novinama ve} je Ra~ki imputirao da ih finansiraju ma|arske vlasti, da bi sejale slepi fanatizam, tu|insku pokvarenost i podlost. Glume}i i daqe sveslovensko ideolo{ko ube|ewe, Stjepan Radi} ovako opisuje svoje motive da se 1900. godine izvesno vreme nastani u Zemunu: “Zemun u Hrvatskoj! Koliko je pro{lo vremena i koliko je trebalo dokazivawa da beogradske svoje znance uvjerim o tom faktu! Vazda je najvi{e djelovao dokaz da Zemun i Srijem i cijela Slavonija – ili }e ostati dio Hrvatske, ili }e postati Ma|arska. Gdje god sam u Beogradu stavio tu alternativu, svugdje se odlu~no izjavi{e za prvo, pa ja, govore}i i pi{u}i za Srbe, nisam Slavonce druga~ije ni zvao, nego slavonska Hrvatska. Pro|o{e dakako ~itavi mjeseci, a da srpski moji znanci ne postanu samo moji osobni prijateqi, nego i prista{e one politike koja hrvatske te`we za dr`avnom i narodnom samostalno{}u posvema izmiruje i s ju`noslavenskim narodnim jedinstvom i sa sveslavenskom uzajamno{}u. Ja sam tu politiku branio i razvijao pred mnogim mla|im i starijim odli~nim Srbima, i tko god je me|u wima postao mojim prijateqem, u~inio je to radi odlu~nosti kojom sam te svoje nazore zastupao i radi jasno}e s kojom sam ih razvijao.” (str. 148-149.) On bi da se me|u Srbima i Hrvatima uklone sve nagomilane predrasude i nerazumevawa, da se razvije saradwa i uzajamnost, jedinstvena politi~ka akcija, ali sve striktno u skladu sa teritorijalnim aspiracijama koje hrvatski politi~ari izvode iz svojih umi{qenih istorijskih prava. Mada za sejawe me|usobne mr`we Radi} na~elno okrivquje i srpske i hrvatske intelektualce, on tvrdi da je situacija kod Srba po tom pitawu mnogo gora i navodi dva razloga. “Prvi je razlog u tom {to se srpska novija 652

kwi`evnost osniva na Srpskom rije~niku i na srpskim narodnim pjesmama pu~anina Vuka Karayi}a, `enijalna radnika u profesorskom kabinetu austrijskoga ~inovnika Kopitara, dok je sva hrvatska novija kwi`evnost, s malim iznimkama u najnovije doba, nikla iz klasi~ke slovinske, tj. dubrova~ke kwi`evnosti, koja se s Gunduli}em obra}a{e k poqskomu suncu, a s Gunduli}evim nasqednicima k dvoglavom orlu ruskomu. U juna~kim kosovskom pjesmama lijeva se krvca i neprestano spomiwe srpsko ime; dubrova~ki pjesnici slave slobodu i uzdi`u do zvijezda slovinske vile, tj. slovinsku prosvjetu. Zato je sre}a da je Preradovi} po{ao Vrazovim stopama, jer bi nam ina~e bio mjesto ~udotvornoga kipa “Djed i unuk” ostavio krvavu sliku osvetni~kog hanyara. Drugi je razlog u tom {to Srbi ima|ahu, a i danas imaju pravih i jakih veza samo s Rusijom, dok za ostalo slavenstvo gotovo i ne mare. Ali ni u Rusiju ne polaze Srbi da je upoznaju, a potom jo{ vi{e uzqube, nego redovno idu zato da tamo posvr{avaju nauke, obi~no kao ruski ili srpski stipendisti, tj. da na~ine karijeru. Takvi stipendisti `ive obi~no u zavodima, a ~esto poslije jedne, dvije ili vi{e godina ne nau~e dobro ruski. Ruske kwi`evnosti ne prate, jer je u zavodu ne mogu pratiti, a o poznavawu ruskoga inteligentnoga dru{tva ne mo`e biti ni govora. I tako se obi~no de{ava da su Srbi, koji svr{i{e u Rusiji, rusofobi, ili tek politi~ki rusofili, tj. poklonici ruske dr`avne mo}i, a da me|u wima gotovo ni nema qudi koji bi poznavali djevi~anski idealizam znatnijega dijela ruske, osobito mla|e, inteligencije, divsku energiju najboqih predstavnika ruskoga boqega dru{tva i neiscrpivu stvarala~ku snagu ruskoga narodnoga duha.” (str. 153-154.) Tako su, po Radi}u, za razliku od Srba, Hrvati svesni i iskreni rusofili jer ih odu{evqava {iroka ruska du{a i weni intelektualni dometi. On i daqe uporno insistira da su Srbi i Hrvati jedan narod i odmah to obja{wava: “Prema vani treba da se sa Srbima upravo stopimo, tako da }e za izvawski svijet od Rijeke do Zemuna biti samo Hrvatska, a tamo daqe Srbija; ali tek kao dvije oznake jednoga te istoga narodno-kulturnoga pojma, kao dvije predstavnice jedne te iste najopravdanije i najprirodnije kulturne i gospodarske zajednice. Na tom je putu jedna velika zapreka: Hrvati i Srbi – ili boqe wihova inteligencija – koji se kroz tisu}u godina nigdje i ni za {ta ne sukobi{e, podlego{e u posledwih dvadesetak godina toliko tu|inskim utjecajima da su danas sli~ni bra}i koja si rade o glavi... Srbi i Hrvati nisu za mene samo etnografski pojam, samo jedan narod od prirode. Srbi i Hrvati – da ne govorim za sada o Slovencima i Bugarima – u mojoj svijesti su etni~ka nerazdjeqiva cjelina, te je moj patriotizam hrvatski samo zato jer je najrazumnije i najprirodnije da ga ~inima zasvjedo~im u hrvatskom dijelu te cjeline, i jer, u drugu ruku, kao Hrvat imadem ve} neki ba{tiweni okvir za svoj rodoqubni rad: dr`avu Hrvatsku. I Srbin, rade}i u tom okviru, hrvatski je rodoqub srpskoga imena ili pravni~ki: hrvatski je dr`avqanin, tj. radnik na hrvatskom dijelu narodne wive, ali nije politi~ki Hrvat, {to bi zna~ilo da je wegovo hrvatstvo posqedica dr`avne dresure, dok je onako, kako prije razlo`ih, posqedica fakti~ne razdiobe jedne hrvatsko-kulturne cjeline na dva glavna dr`avnopravna podru~ja.” (str. 159-160.) 653

|) Tuma~ewe srpske i hrvatske nacionalne svesti Po Radi}evoj ideolo{koj vizuri, srpsku nacionalnu svest je fatalno iskvario niko drugi do Vuk Karayi}, dok se hrvatska pravilno razvijala. “Ideja o slavenskoj uzajamnosti to je dobri genij, an|eo ~uvar na{ega narodnoga preporoda tako kao {to nam je ideja o sveop{tem narodnom jedinstvu pod ilirskim imenom bila zvijezdom Danicom narodnoga uskrsnu}a. Mo} te ideje Srbi danas tek po~iwu osje}ati ba{ kao {to i Poqaci, jer srpska Vukova deviza – prvobitno tek radosni usklik priprostoga pu~anina koji je, putuju}i, svuda ~uo i razumio svoj materiwi govor – “Srbi svi i svuda” i poqa~ko geslo “Poqska od mora (Balti~koga) do mora (Crnoga)” jednako izviru iz istoga samopouzdawa, koje se i u Srba i u Poqaka javqa kao prirodna posqedica prejakoga historizma. Razlika je jedino u tom {to se u Poqaka taj historizam razvio do teritorijalne megalomanije samo kod aristokracije, dok je u Srba megalomanija zahvatila ba{ najnarodnije i najdemokratskije qude. Kod nas Hrvata fanati~ki su megalomani samo prerevni tu|inski neofiti i takvi doma}i qudi kojim se tek ime svr{ava na – i}, a ina~e im svu pamet sole iz Pe{te, ili iz Be~a, ili iz Rima. Sve drugo, {to je iole zadojeno slavenskom mi{qu, spremno je svaki ~as da se sa Srbima izmiri, dapa~e da se s wima prema vani posvema stopi i sjedini. Otuda je to na{e ilirsko i jugoslavensko “lutawe”, otuda i to {to se u nas iznimno javqaju qudi koji govore o “tobo`woj”, o “nekoj” slavenskoj uzajamnosti. To je jedina na{a prednost pred Srbima, prednost koja bi ve} bila i na{a op}a narodna krepost i izvor nesavladive narodne snage, kad bi Zagreb ovih dana mjesto najve}ega `ivu}ega Hrvata bio slu{ao najve}ega slavenskoga genija, Hrvata kajkavca, Jurija Kri`ani}a. Ali, da, velika ve}ina zagreba~koga “svjesnoga” gra|anstva jo{ ni ne zna tko je bio Juraj Kri`ani}.” (str. 154-155.) Dakle, osnovni hrvatski problem je u tome {to nisu svi Hrvati u stawu da shvate neophodnost krajwe perfidne koncepcije nastupa prema Srbima kako bi se oni uspe{no instrumentalizovali u ciqu realizacije hrvatskih dr`avotvornih interesa, a kamoli dalekose`ni zna~aj svojevremenih Kri`ani}evih prozelitskih napora i poku{aja unija}ewa Rusije. e) Lukavo kroatizovawe Dubrovnika Godine 1902. Stjepan Radi} je objavio kwigu svojih zatvorskih se}awa pod naslovom “Uzni~ke uspomene”, koja nema neke zna~ajnije literarne vrednosti, ali je va`na po tome {to je kroz navodni dijalog sa nekim zatvorskim sapatnikom, uhap{enim srpskim buntovnikom, izrazio sopstvene stavove o srpsko-hrvatskim odnosima, koji zapravo predstavqaju koncentrisani oblik ukupne hrvatske nacionalne ideologije u tom pogledu. Dijalog po~iwe razja{wewem teze Eugena Kumi~i}a u romanu “Urota ZrinskoFrankopanska” da je Petar Zrinski imao veze s Dubrovnikom, pa ~ak da se i Gunduli}ev sin stavio u odbranu dubrova~kog hrvatstva. Radi} tom pitawu pristupa lukavo. Ne sla`e se sa Kumi~i}em, smatraju}i wegove teze preteranim. A onda, glume}i umerenost, iznosi ne{to bla`u la` da su Dubrov~ani svoj jezik, pored slovinskim, ~e{}e nazivali i hrvatskim. Iz narednog fragmenta se vidi da on ipak insistira na mnogo realnijem argumentu, 654

s obzirom da je Dubrovnik po~etkom dvadesetog veka bio u sastavu austrijske provincije Dalmacije, koju Radi} naziva dalmatinskom Hrvatskom. Radi} po tom pitawu ka`e: “Kumi~i} ima krivo kad Gunduli}eva sina prikazuje kao radikalnoga Hrvata. U Gunduli}a, kao i u svih Dubrov~ana, patriotizam (rodoqubqe) bija{e bezuvjetno samo dubrova~ki, a narodna svijest slovinska, slavenska. Ali to je istina, a i posvema je prirodno da je tako, da su Dubrov~ani, koliko su izvan me|a svoje republike gledali narod istoga jezika kojim su pisali i govorili, taj jezik uz slovinski zvali ~e{}e i hrvatskim. Ali ~emu da se sva|amo zbog pro{losti, kad nam sada{wost jasno veli da je Dubrovnik u dalmatinskoj Hrvatskoj, a dalmatinska Hrvatska u Habzbur{koj monarhiji, koja bi je mogla izgubiti samo na korist Italije, a nipo{to na korist Crne Gore, a kamoli Srbije.” (Stjepan Radi}: Uzni~ke uspomene, Matica hrvatska – “Zora”, Zagreb 1971., str. 80.) Na direktno pitawe da li u Dalmaciji i Dubrovniku ima Srba, Radi} odgovara da su to Hrvati koji se izja{wavaju kao Srbi, pa ih poredi sa svojim odro|enim sunarodnicima ma|aronima i talijana{ima. “Ima ih i u Dubrovniku i u Dalmaciji, ali se mo`e lako dokazati da su to politi~ki Srbi, to jest takvi Hrvati koji u svakom katoliku vide jezuitu, a u svakom “Austrijancu” [vabu, pak zato prigrli{e srpsku misao ba{ tako kao {to drugi neki Hrvati prigrli{e talijansku ili ma|arsku. Razlika je samo u tom da takve Hrvate, koji rade za Talijansku ili Ma|arsku, smatramo izdajicama, dok Hrvatima koji rade za Srbiju to ne mo`emo re}i, jer smo mi jedan narod, pak srpska iridenta u Hrvatskoj nije izdajni~ka, ako sve hrvatske i slovenske zemqe ho}e oteti austrijskom rimskom i ma|arskom uplivu srpskom snagom i ruskom pomo}i. Ali ~im bilo koji biv{i Hrvat, sada politi~ki Srbin, bilo koji pravi Srbin, samo dio Hrvatske, primjerice ju`nu Dalmaciju, ho}e pripojiti recimo Crnoj Gori, a sjevernu Dalmaciju i Istru dao bi mirne du{e Talijanskoj, a dana{we hrvatsko Primorje s Rijekom Ma|arskoj, onda je takav Hrvat ili Srbin jo{ ve}i izdajica nego onaj ma|aron ili talijana{ ve} i zato, jer u ime slavenske pravoslavne vjere i u ime slobode jednoga dijela naroda drugi dio naroda rastvara i upropa{}uje. Uostalom, da vam iskreno ka`em, kako god je to zlo~ina~ki posao, meni ga je te{ko nazvati izdajni~kim, jer ni najmawe ne sumwamo tom da su takvi Hrvati i Srbi vi{e slijepi nego pokvareni. Mene s wima izmiruje to {to oni ipak brane srpski dio naroda, i {to ima izgleda da }e, bilo sami, bilo wihova djeca, uvidjeti na kakvoj su stranputici.” (str. 80-81.) Naravno, Radi} sve vreme sebe poku{ava predstaviti kao maksimalno razlo`nog i stalo`enog u~esnika u dijalogu, a svog srpskog sagovornika kao violentnu i nasrtqivu neznalicu. Kad mu taj sagovornik, za koga je sumwivo da li je ikada postojao, zameri na prakti~nim implikacijama Radi}evog stava koji podrazumeva da “svi mi Srbi koji nismo slobodni morali bismo pristati uz papu i uz Austriju i pomagati da se sagradi velika Hrvatska, koja bi onda gu{ila i ugu{ila obje slobodne srpske dr`ave” (str. 81.), Radi} spremno odgovara: “I o tom smo ve} dosta razgovarali, kako Hrvatska ima biti i kako }e biti i kako ve} i jest najja~a obrana Srbiji i Crnoj Gori. Ali za sada ne idemo tako daleko, pa ostanimo kod dalmatinske Hrvatske. 655

Ja sam se tamo putuju}i pje{ice kao osmo{kolac uvjerio svuda, a osobito u Bukovici, da je Srpstvo u narod une{eno vjerskom agitacijom, jer sam na svoje u{i ~uo vi{e puta, gdje mi je seqak govorio da je Srbin, ali da hrvatski zbori.” (str. 81.) `) Perfidna demagogija po najvi{im jezuitskim standardima Prividno sa`aqevaju}i Srbe pre~ane {to nemaju nikakve ome|ene nacionalne teritorije, nego su bespomo}no izlo`eni ma|arizaciji i germanizaciji, Radi} odjednom daje odu{ka svojoj hrvatskoj nacionalnoj megalomaniji. U tom smislu iznosi tri ve} kod hrvatskih ideologa ukorewene ali ~iwenicama nepotkrepqene teze: “Prvo, da je Slavonija i Hrvatska isto, pa su se i hrvatski banovi zvali u sredwem vijeku banima ~itave Hrvatske i Slavonije, to jest slovenske zemqe; drugo, da je vlast hrvatskih banova, doti~no hrvatskih kraqeva sezala i u dana{wu sjeverozapadnu Srbiju, tj. u takozvanu Banovinu Ma~vansku i – da je Srijem u najstarije vrijeme kratko doba pripadao Bugarskoj, pa onda u sredwem vijeku gr~kom Bizantu, napokon i Turskoj, ali nikada Ma|arskoj ili boqe Ugarskoj, jer ga je hrvatsko oru`je s ostalom isto~nom Hrvatskom uvijek sretno vratilo ostaloj Hrvatskoj; tre}e, da je u toj stvari glavno to: Srijem, kao i cijela Slavonija, dio je Hrvatske i ako se od we otrgne, ne}e pripasti Srbiji nego – poma|arenoj Ugarskoj. I ja vas sad pitam, {ta volite kazati, da je Slavonija u Ugarskoj ili u Hrvatskoj?” (str. 83-84.) Ne{kolovani Srbin na to, prema Radi}evoj uobraziqi, odgovara: “Meni je oboje te{ko re}i. A da vam pravo ka`em, za nas bi Srbe bilo boqe da je u Ugarskoj, jer bismo onda bili svi na okupu i lak{e bismo se branili... sa svojom srpskom svije{}u, sa svojim imenom i sa svojim pravoslavqem.” (str. 84.) To je tek povod za pravu bujicu Radi}eve nipoda{tavaju}e i omalova`avaju}e netrpeqivosti prema pravoslavqu, ali i prema samom srpskom imenu: “Prvo ste kazali dobro; za svaku narodnu obranu treba narodne svijesti; drugo dvoje kazali ste zlo: srpsko ime i srpsko pravoslavqe samo po sebi ne brani nikoga, nego jo{ treba obrane. Eto ja sam kao peto{kolac bio u Trstu i saznao sam od vo|e tamo{wih Hrvata, od urednika “Na{e sloge”, da u Trstu ima koja stotina qudi koji su pravoslavni i zovu se Srbima, ali govore, misle i osje}aju talijanski. Vra}aju}i se iz Rusije godine 1888. posjetio sam pe{tanskog ruskog sve}enika sa dva srpska sveu~ili{tarca iz Tekelijanuma, pa smo tu uz ostalo dosta i o tom govorili, kako u Pe{ti ima dosta pravoslavnih koji se zovu Srbima, ali ma|arski govore, misle i osje}aju. Napokon i vi ste mi se gorko tu`ili, a ja sam se donekle na svojim putovawima uvjerio, da u Novom Sadu i u Pan~evu, u Beloj Crkvi i u Vr{cu, u Velikoj Kikindi i u Somboru ima sve vi{e srpske inteligencije koja je ostala pravoslavna i koja se nazivqe srpskom, ali ma|arski govori, osje}a, misli i radi. Srpsko ime i srpsko pravoslavqe ne mo`e, dakle, obraniti Srpstvo u Ugarskoj, nego tu treba ja~ega temeqa i o{trijega oru`ja.” (str. 84.) Srbin mu u tom, verovatno zami{qenom, dijalogu odgovara: “Znam ja, kamo vi ni{anite: vi ho}ete da se mi svi pohrvatimo pa onda i pokatoli~imo; i zato ste nam vi pogibeqniji od Ma|ara: Ma|ar mora prije skinuti glavu, mora i{~upati srpsko srce, srpske nade i uspomene, a onda istom mo`e 656

poma|arivati; a Hrvat lijepo glave ne dira, ve} samo kapu promijeni i na woj napi{e: ti si Hrvat i hrvatski sin, Hrvatska je tvoja domovina, a sveti otac papa tvoja duhovna glava. I zato jer je nas lak{e pohrvatiti nego poma|ariti, ja velim da bi boqe bilo po nas, da smo svi u Ugarskoj nego u Hrvatskoj.” (str. 84.) Naravno, i na to Radi} odmah ima spreman odgovor: “To ste sve nau~ili iz novosadske “Zastave” ili iz zagreba~kog “Srbobrana”, pa je uistinu {teta da ni toliko ne vidite, da biste spoznali kako vas biju i va{e vlastite rije~i i va{e iskustvo. Ta sad smo eto o tom govorili, kako se Srbi potalijan~uju i poma|aruju, a gdje se koji pohrvatio? A onda, kad bi se i pohrvatio ili, kako vi slikovito kazaste, kad bi promijenio samo kapu, bilo bi to mnogo boqe nego da mijewa glavu, srce i du{u. Ja barem iskreno i otvoreno velim: ne dao Bog, da moram birati izme|u Srpstva i ma|arstva ili koje druge tu|in{tine; ali da do toga do|e, sto put bih volio biti Srbin nego Ma|ar, Talijan ili [vaba.” (str. 85.) Na ove re~i se, bar u Radi}evom ve{to vo|enom dramatur{kom zapletu, i najokorelija Srbenda morala otkraviti i pripitomiti. Otud i skru{eno priznawe od strane utamni~enog Srbina koji je imao tu sre}u da u zatvoru nai|e na u~enog i “dobronamernog” Hrvata: “Po srcu mogu vam samo jednu odgovoriti: ako ne mogu biti Srbin, onda mi ne treba ni `ivjeti; ali po razumu priznajem svakako je boqe za Srbina da postane Hrvat nego Ma|ar.” (str. 85.) To je, ipak, samo povod za novu bujicu prividno razlo`nih ali krajwe tendencioznih argumenata sa Radi}eve strane: “Vi ste samo Srbin i to takav, koji misli da je Srpstvo samo u osje}aju, u srpskom imenu, u srpskom pravoslavqu. Drugim rije~ima, vi ste jo{ negdje u sredwem vijeku, kad nije bilo narodne svijesti, nego samo plemenski ponos ili boqe prkos. Vi ste sa tim ponosom do{li u gorwu Hrvatsku i zapali u hrvatsko dru{tvo isto tako prkosno kao i vi sam. Tu ste po~eli isticati kraqevinu Srbiju i srpskoga kraqa, a rugati se hrvatskomu banu. Da je u vas bilo narodne svijesti, vi biste bili po`alili {to na stolici hrvatskih banova sjedi danas ~ovjek koji se sam nazvao ma|arskim patriotom, a koji zapravo nije ni{ta drugo, ve} prakti~ni tirolski grof, koga tako dugo u Hrvatskoj dr`i samo hrvatski i srpski plemenski prkos. Da ste narodno svjesni, vi biste onim Hrvatima bili pripovijedali, kao {to ste to meni u~inili, sve muke i patwe Srba u Ugarskoj, pa bi svoj govor bili otprilike ovako zavr{ili: gospodo, ~im sam za{ao u Hrvatsku, pre{av{i iz Pan~eva u Zemun, odmah mi je svanulo. Istina, i tamo se jo{ nijem{tina ko~i, a ma|ar{tina name}e. Jedna i druga dapa~e i ovamo u gorwu Hrvatsku prodire, ali je hrvatski jezik ipak u {kolama, u sudovima i kod svih politi~kih oblasti. Na{e kazali{no dru{tvo ima dosta posla s oblastima, mi govorimo srpski, a kod vas se ureduje hrvatski, pa kako se lijepo razumijemo. Tu ~ovjek osjeti da na{e narodno jedinstvo nije {upqa fraza, jer da nas sve dijeli, spaja nas zajedni~ki jezik, to najja~e sredstvo prosvjete, najsigurnije jamstvo narodnosti. Ja sam Srbin, kao Srbin }u `ivjeti i umrijeti, ali, gospodo, Srbin iz Ugarske, koja je danas samo Ma|arima mati, dok je svim drugim nema|arskim narodima zlo}udna ma}eha. I jer nisam Napoleon da mijewam dr`avne granice, nego tek skroman glumac i jer za svoje rodoqubqe tra`im ~vrsto upori{te, nazdravqam na{emu narodnomu jedinstvu u habzbur{koj carevini i najja~emu 657

oslonu za to jedinstvo: hrvatskoj dr`avnoj autonomiji, kojoj }e na ~elu biti takav ban, koga ne}e predlagati ma|arski ministar – predsjednik. Kao nesretni Srbin iz Ugarske, kao Srbin koji nema domovine, kli~em: – `ivjela Hrvatska!” (str. 85-86.) To je ve} gotov recept kako bi trebalo da izgledaju Srbi, da bi bili po hrvatskom ukusu. Otud i pouka srpskom robija{kom kolegi da ne bi bio u zatvoru da je umesto antihrvatskih dr`ao govore po Radi}evom uputstvu. Kako mu Radi} iznosi u direktnom obra}awu: “Poslije takvoga govora ne bi vas zaslijepqeni hrvatski star~evi}anci bili denuncirali kao veleizdajnika. Ali kad ste ih vi htjeli prevesti preko Drine i to kao Srbe, pa jo{ pod vladu jednoga Milana, onda se nemojte ~uditi da ste samo pod`egli wihov prkos.” (str. 86.) Srbin je sam kriv za sve {to je do`iveo jer je zastupao protivhrvatske stavove. Kad je vaqda to shvatio, oma~e mu se slede}e pitawe: “Znate li koliko mo`e biti tih Srba, za koje vi velite da smo ih vjerskom agitacijom posrbili, koji po va{em jo{ govore hrvatski, a samo misle da su srpske vjere?” (str. 87.) Prethodno je konstatovao da Radi} priznaje postojawe Srba u Sremu. I ovog puta Radi} strpqivo i velikodu{no obja{wava: “Dosta sam vam o tom govorio koliki je to nesmisao, kad Hrvat “ne priznaje” Srbina ili Srbin Hrvata. Tuma~io sam vam i to, kako je zlo {to se hrvatstvo sve vi{e oslawa, a u Bosni dapa~e istovjetuje sa katoli~anstvom ba{ kao i Srpstvo s pravoslavjem. Nemojte dakle tako nezgodno govoriti da ja Srbe priznajem samo u srijemskoj `upaniji slavonske Hrvatske. Ta za Boga, zar se ne sje}ate kako smo se slo`ili u tom da je narodnost stvar svijesti a ne izvawskoga priznavawa ili nepriznavawa, i da pravi Hrvat ostaje Hrvatom a pravi Srbin Srbinom, pa ne priznavao ga cijeli svijet. Nego sad se radi o tome, ne ru{e li se i sami osnovi na{ega narodnoga opstanka, kad se {aka dalmatinskih Srba najodre{itije protivi sjediwewu s Hrvatskom sla`u}i se u tom s Talijanima i s talijana{ima, i kad opet druga {aka Srba u nekada{woj Krajini kao jedan ~ovjek glasa za mayaronsku, tj. za ma|arsku politiku u banskoj Hrvatskoj. Velim – {aka Srba – jer ne ra~unaju}i srijemske `upanije, bit }e ih svih nekako oko 300 tisu}a, dakle jedva dvadesetina svega na{ega naroda i, gle, zbog te dvadesetine glo|e se Hrvatska i Srbija i rastvara se sav na{ narodni `ivot.” (str. 87.) Na Srbinovu primedbu da se od wegovog naroda ne mo`e tra`iti da ide pod Rim i Austriju, kao i da Radi}evo licitirawe ~as o dvesta ~as o trista hiqada Srba stvara veliku zabunu, Radi} opet deklamuje kao navijen: “O ~em }e baba nego o u{tipcima, a vi o Rimu i o Austriji. Kad sam ono spomenuo 200 tisu}a Srba, mislio sam na pravoslavne u podru~ju me|u Kupom, Unom i Jadranskim morem. To je sklop hrvatskih zemaqa, tuda prolazi put na Rijeku, a doskora }e prolaziti i k Splitu, tu nema gotovo ni traga tu|instvu i, gle, ba{ tu smo mi Hrvati najnemo}niji i najslabiji, jer se tu Srpstvo politi~ki najja~e isti~e. Kako znate, osu|ujem Srpstvo kao politi~ku opreku hrvatstvu u Srijemu i u Dubrovniku, a {to da istom ka`em za takvo Srpstvo u dalmatinskoj Bukovici pak u Lici i u Krbavi! I govore}i o tom rekoh vam da je pravo narodno zlo~instvo putiti pravoslavne u tim krajevima na neku politi~ku srpsku misao. Danas sam mislio i na slavonske Srbe i 658

zato sam kazao, da ih svih ima oko 300 tisu}a. Ali bit }e ih prije vi{e nego mawe. No da je to sasvim tu|i narod mongolskoga jezika i nekr{}anske vjere ovako rastrkan i prema Hrvatima malobrojan, mogao bih pojmiti da mo`e vr{iti samo ubojni~ki posao protiv Hrvatske; u Dalmaciji u rukama talijanskim, u Hrvatskoj u rukama ma|arskim, a kamoli {to smo svi mi i jedna krv i jedan rod, jedna patwa u pro{losti, jedna nevoqa u sada{wosti i jedna nada u budu}nosti. Ali uza sve to Srbi su u Hrvatskoj, bili oni Srbi od davnine kao u Srijemu ili odnedavna kao u ostaloj Hrvatskoj, zakleti neprijateqi hrvatskoj dr`avnoj samostalnosti, jer utuvi{e sebi u glavu, da to ne mo`e biti bez pape i bez Austrije.” (str. 88.) Stalna srpska kritika papske politike i apsolutno nepoverewe u wegove namere, kao da je Radi}u najbolnija ta~ka. Ali je tu wegov odgovor najkra}i jer on jednostavno be`i od detaqnog razja{wewa: “[to se ti~e pape, koliko je on na{a vjerska glava, morali biste o wem govoriti barem s tolikim po{tivawem s kolikim biste govorili o carigradskom kalifu, da ste u dru{tvu kojega bosanskoga bega; a koliko je papa ili boqe papinski dvor predstavnik grabe`qive rimske politike, to su ve} davno pro{la ta vremena, kad bi toj politici slu`ili i romanski a kamoli slavenski narodi.” (str. 88.) Na srpsku primedbu da Rusija ne veruje Hrvatima, Radi} uzvra}a ve{to glumqenim sveslovenskim zalagawem: “Mi smo Hrvati veliki Slaveni, ali na{a gospoda imaju mnogo predrasuda o Rusiji, ~emu je najvi{e krivo ovakvo politi~ko pravoslavqe, s kakvim se razme}e srpska inteligencija; Srbi su opet vi{e-mawe barem za politi~ki savez s Rusijom, ali za kulturnu uzajamnost s ostalim Slavenima ba{ nimalo ne mare, a tomu je kriva politi~ka nemo} Slavena u Habzbur{koj monarhiji koja se Srbiji prikazuje kao posve wema~ko-ma|arska dr`ava. A gle, stari Dubrovnik za kojim se mi, eto, otimqemo bio je i za slavensku kulturu i za poqsko, a kasnije za rusko prvenstvo me|u slavenskim narodima. Mi to dvoje danas razdijelismo jer Hrvat ide u Prag, Krakov i Lavov ili barem u Be~ da se na|e sa Slovencem, ^ehom, Poqakom, Malorusom i sa Slovakom, a kloni se Moskve i Petrograda, dapa~e i Beograda i Sofije, ba{ kao i Srbin koji u Be~ ide k Nijemcu, koji u ^e{koj tra`i Karlove Vari a ne Prag, dok za Zagreb i za Qubqanu, za Krakov i Lavov, a pogotovo za Var{avu i ne pita.” (str. 90.) Na~elno Radi} lamentira zbog nedostatka srpsko-hrvatske nacionalne sloge, ali krivicu prevashodno sagledava na srpskoj strani, pa isti~e da su Srbi u Hrvatskoj “danas glavna zapreka i glavni krivci {to Hrvatska ne mo`e odahnuti i {to je danas fakti~no (zapravo) puka ma|arska pokrajina.” (str. 91.) Na primedbu kako mo`e Buwevce smatrati Hrvatima, Radi} odgovara: “Koji nisu ti }e postati, kao {to posta{e ili postaju srijemski i slavonski “[okci”. @alim quto da smo narodno osvje{tavawe, ili boqe, to narodno pokr{tavawe, tako usko svezali na jednoj strani s katoli~kom, a na drugoj strani s pravoslavnom vjerom. Bilo bi boqe da se u Beogradu i u Zagrebu radilo na ~isto narodnoj osnovi, pa bi danas bila koja stotina tisu}a katoli~kih Srba i isto toliko otprilike pravoslavnih Hrvata. Ali kad se ve} dadosmo na agitaciju i na puko kr{tewe, mi u tom ne}emo prestati dok ne svr{imo tu rabotu. Jo{ malo pa ne}e biti pravoslavnoga koji 659

govori na{im jezikom, a da se ne bi priznavao Srbinom, pa `ivio pod samim Triglavom. Isto }e tako katolici i u bosanskom Podriwu postati listom Hrvati.” (str. 91.) Potom ide gorka zamerka {to se, navodno, “Srbi smatraju u Ugarskoj ne~im vi{im ba{ kao Nijemci i @idovi i ba{ zato se uz Nijemce i @idove najbr`e poma|aruju, jer im miri{u dr`avne slu`be i jer je za wih neodoqiv ~ar dr`avne vlasti, pa bila ona i ma|arska i nasilna.” (str. 92.) z) Pridobijawe Rusije bla}ewem srpskog rusofilstva Radi} ne samo da glumi “veliko” rusofilstvo kad mu se ~ini da bi mu to moglo biti politi~ki i finansijski korisno, nego je spreman da Srbe, tradicionalno odane Rusiji, optu`i za antiruski stav. U kwizi “Hrvatski politi~ki katehizam”, objavqenoj 1913. godine u Picburgu, on jo{ direktnije napada Vuka Karayi}a {to je svojom pravopisnom reformom Srbe jezi~ki udaqio od Rusa. O~igledno je da Radi} zapravo `ali {to Srbi nisu zadr`ali srpskorusku ili slavenosrpsku hibridnu varijantu kao svoj kwi`evni jezik, kako bi se {to vi{e i Srba katolika, ali i Srba pravoslavaca, s obzirom da im to nije materwi jezik, lak{e ve{ta~ki uvuklo u hrvatski nacionalni korpus, kad su se ve} Hrvati lukavo dosetili da srpski narodni jezik, {tokavski, proglase za sopstveni kwi`evni, mada hrvatski narod nikada wime nije govorio. Radi} pi{e: “Srbi su sve do polovine XIX vijeka pisali ruskom }irilicom i ruskim pravopisom. Onda se najedanput dogodilo ovo: austrijski ~inovnik (profesor i dvorski savjetnik) rodom Slovenac a imenom Kopitar, upozna vrlo domi{qata Srbina Vuka Karayi}a, i sporazumno s be~kom vladom upotrijebi toga Vuka da rastrga svaku kwi`evnu vezu izme|u Srbije i Rusije. Vuk s Kopitarovom pomo}i odbaci rusku }irilicu i uvede u srpsku }irilicu tobo`e latinsko slovo j, a zapravo francusko slovo `, jer Francuzi to slovo samo tako izgovaraju. ^im se to dogodilo, nije vi{e nijedan Srbin znao ~itati ruski, a nijedan Rus nije ba{ ni{ta razumio srpski. A to je be~ka vlada i htjela. Zato je narodna srpska vlada pod knezom Mihajlom (koji je ubijen 1868., jer je bio opasan Austriji) taj Vukov pravopis u Srbiji zabranila. No kasnije, osobito pod vladom zloglasnog kraqa Milana, ovaj se Vukov pravopis posve udoma}io, dok ga nije napokon i grof Kuen uveo i u banskoj Hrvatskoj, gdje sre}om nije mogao mnogo na{koditi, jer mi Hrvati ionako pi{emo latinicom.” (Stjepan Radi}: Hrvatski politi~ki katehizam. Za svjetsku, slavensku i hrvatsku politiku, “Menora”, Opatija 1995., str. 188.) Ruse je Radi} na sve mogu}e na~ine poku{avao privoleti da podupru hrvatske nacionalne pretenzije. Sam se u ispovesti “Moj politi~ki `ivotopis” hvali kako se 1909. godine intenzivno u Petrogradu kod uticajnih intelektualnih krugova zalagao da Rusija prizna austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine. Ka`e da je i ruskom ministru baronu Frideriksu jednom prilikom rekao da je “aneksija Bosne za slavensku stvar dobit, uz uvjet da Rusija koliko-toliko vodi, mjesto pravoslavne ili teritorijalne politike, slavensku nacionalnu (narodnu) politiku, koja stvarno zna~i politiku seqa~ke demokracije. Razlagao sam ovu stvar kratko tako|er usmeno a 660

osobito sam tako uvjerqivo govorio o bezumnosti i o stra{noj opasnosti za Rusiju (radi unutra{we revolucije), ako se ona zarati oko Bosne.” (Stjepan Radi}: Politi~ki spisi, govori i dokumenti, op. iz., str. 52-53.) Naravno, ovo je objavio tek 1928. godine, naknadno se la`no predstavqaju}i kao dalekovidi vizionar. Interesantno je da je Radi} prilikom jednog svog petrogradskog predavawa toliko iritirao prisutne Srbe, da su oni burno negodovali. “U Petrogradu je tada postojalo Dru{tvo javnih pregalaca, komu na ~elu bijahu Miqukov i Maklakov. Postigao sam da u tom dru{tvu predajem o pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledi{ta zemqopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskoga, a najvi{e s gledi{ta ~isto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve vi{e priznaju Hrvatima u narodnom i politi~kom smislu, te je ve} sada (1909.) Bosna i Hercegovina stvarno, s obzirom na narod, bar toliko hrvatska, koliko i srpska. Moje je predavawe trajalo blizu dva sata uz silne smetwe i zapreke prisutnih Srba, koji su naro~ito na po~etku prekidali svaku moju izreku te ironi~ki (podrugqivo) popra}ivali svaku moju rije~. Ja sam ipak postigao to da se u petrogradskim politi~kim krugovima po~elo ozbiqno raspravqati o svem {to sam ja govorio.” (str. 51.) i) Uobi~ajene hrvatske pretenzije na Bosnu i Hercegovinu Ina~e, te bosanske pretenzije Radi} je detaqno izlo`io prethodne godine u bro{uri “@ivo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu” (Hrvatska seqa~ka pu~ka stranka, Zagreb 1908.). Svoju kvazipravnu konstrukciju Radi} po~iwe pretpostavkom nekog imaginarnog evropskog prava na Bosnu i Hercegovinu, zami{qaju}i Evropu kao neku moralnu i politi~ku celinu, ~iju kolektivnu voqu konstitui{u velike sile me|usobnim usagla{avawem interesa. Upravo su one odlu~ile na Berlinskom kongresu, s obzirom da turske vlasti nisu bile u stawu da uspostave red i mir u Bosni i Hercegovini, da Austro-Ugarska zaposedne tu teritoriju. Tako je, navodno, Evropa svoje pravo prenela na jednu od sopstvenih sila, kako bi ono uop{te bilo materijalizovano. Habzbur{ka monarhija je, prema takvoj konstrukciji, svoje pravo potkrepila ostvarewem mandata i provo|ewem unutra{wih reformi, ukqu~uju}i ubrzan ekonomski razvoj i uspostavqawe ustavnog poretka. Dakle, evropsko i austrougarsko pravo na Bosnu i Hercegovinu po Radi}evom mi{qewu je nesporno, ali mu problem predstavqa {to se Hrvati u tome nigde ne pomiwu. Zato se mora daqe prepu{tati ma{tawima, koje uobli~ava u slede}u formulu: “Po hrvatskom pravu na Bosnu i Hercegovinu nema nijednoga novoga pisanoga dokumenta, te bi se po tom na prvi mah moglo ~initi, da to pravo niti nije aktuelno, da nije `ivo. No ~im stvar dubqe ispitamo, uvjerit }emo se, da dinastija i monarhija ne mo`e Bosne i Hercegovine bez Hrvatske odr`ati isto tako, kao {to ni Evropa nije mogla Bosne i Hercegovine povu}i u direktnu svoju sferu bez Habzbur{ke dinastije i monarhije. I kao {to na{a dinastija i monarhija nije od Evrope dobila nikakvoga pisanoga ovla{tewa da on Bosnu i Hercegovinu prisvoji, a ipak je to u~inila s punim pravom, a kako se ve} vidi, i s voqkim ili nevoqkim priznawem svih evropskih velikih vlasti, tako }e i hrvatsko pravo na 661

Bosnu i Hercegovinu ba{ zato, jer je aktuelno i `ivo, bez ikakvoga posebnoga dokumenta pokazati toliku svoju snagu, da }e to pravo priznati svi faktori.” (str. 28-29.) Po Radi}evom mi{qewu, hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu sastoji se od dve komponente – dr`avnog i narodnog prava. Kad je re~ o navodnom dr`avnom pravu, on ga opet deli na istorijsko i pozitivno, pa u tom smislu navodi: “Veliki dio Bosne, ozna~ivao se i prije i poslije okupacije na wema~kim, francuskim i engleskim zemqovidima pod imenom Turske Hrvatske. To je bilo zato jer je hrvatski ban jo{ dugo poslije pada Bosne vladao tim krajevima kao sastavnim dijelom hrvatske dr`ave. Ova je ~iwenica poznata dakle i izvan Hrvatske. Mawe znadu i u Monarhiji i u cijeloj Evropi za to, da je ba{ Bosna bila jezgrom staroj hrvatskoj dr`avi i da se naro~ito za dana{wu Bosnu sve do Vrbasa dade neprijeporno dokazati teritorijalno pravo hrvatske dr`ave. Uostalom nije ni potrebno da se pred javno mnijewe monarhije i ostale Evrope iznose davne historijske ~iwenice, kojima temeqitost mogu prosuditi samo povjesni~ari; a politi~arima ba{ nije obi~na krepost da temeqito poznaju povijest i svoga naroda, a kamo li povijest tu|u. Zato je mnogo uspje{nije pozvati se pred Monarhijom i pred Evropom na pozitivno hrvatsko dr`avno pravo, toli u teritorijalnom, toli u ustavnom smislu i iz toga pozitivnoga dr`avnoga prava izvesti pripadnost Bosne kao neumoqivu logi~ku posqedicu.” (str. 29-30.) Prave muke za Radi}a tu tek dolaze. On mo`e dokazati izvestan autonomni status Hrvatske i Slavonije u okviru Ugarske. Ali tu ne mo`e biti govora o bilo kakvom dr`avnom pravu, pogotovo pozitivnom. Ni on se ne poziva na famozna “Pakta konventa”, vaqda i sam svestan da je re~ o istoriografskom falsifikatu, ali navodi Cetinski ugovor iz 1527. kojim su hrvatski feudalci posle Moha~ke bitke Ferdinanda Habzbur{kog priznali za svoga kraqa i Pragmati~ku sankciju iz 1712. kojom je hrvatsko-slavonskodalmatinski feudalni sabor prihvatio pravo nasle|ivawa kraqevskog prestola po `enskoj liniji. I to je bilo sve do hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868., u kojoj su dva zakona o po{tovawu nekih pojedina~nih i ne naro~ito zna~ajnih autonomnih prava. “Kraqevska krunitbena zavjernica od 1867. daje Hrvatskoj – Slavoniji – Dalmaciji, ne samo formalno pravo na “sve one strane i pokrajine ... {to }e bo`jom pomo}ju biti natrag pribavqene”, nego i pravo realno, zbiqsko, s osobitim obzirom na Bosnu i Hercegovinu; o~ito je naime, da se zemqe i narodi ne smiju ispod jarma turskoga osloba|ati zato, da se onda podvrgnu jarmu ma|arskomu.” (str. 34.) Svestan da su Hrvatska i Slavonija i posle nagodbe u potpunoj zavisnosti od Ugarske, Radi} ka`e da ta zavisnost nema pravnog, ekonomskog, socijalnog ni kulturnog opravdawa, pa da }e ona u bliskoj budu}nosti nestati ~im se demokratizuje ugarski parlament. “Onda }e istom dobiti pravu svoju vrijednost organi~ka veza Hrvatske s cijelom carevinom, a onda }e tekar unutra{wa snaga hrvatskoga dr`avnoga ure|ewa i zemqopisnoga polo`aja Hrvatske po~eti sna`no i neodoqivo djelovati na Bosnu. A mo`e dakako nastati i nagliji razvoj svih na{ih odno{aja prema Ugarskoj, te se Hrvatska i bez ponovne godine 1848. mo`e i fakti~no i pravno na}i izvan dosega 662

i najmawe ma|arske politi~ke vlasti; a drugoga upliva Pe{ta na Hrvatsku i nema. Hrvatsko dr`avno pravo ne}e, dakle, i ne mo`e djelovati na Bosnu i Hercegovinu kao kakva suha pravni~ka formula, ili to~nije, ne}e ni djelovati to pravo samo po sebi, nego }e djelovati hrvatska dr`avna snaga, koja izvire iz organi~ke veze s ostalom carevinom, iz wezinih modernih evropskih dr`avnih uredaba (uprava, sudstvo, {kolstvo, zdravstvo itd.), iz zemqopisnoga polo`aja, kojim Hrvatska Bosnu gotovo sa svih strana obuhva}a, napokon i osobito iz banske ~asti i vlasti, koja je po svojoj tradiciji istodobno jamstvo i za dinastiju i za narod, a po svojoj ustavnoj odgovornosti dovedena je u sklad s modernim politi~kim shva}awem. Jednom rije~ju: mi Hrvati ve} sada djelujemo, a djelovat }emo sve to sna`nije i uspje{nije na Bosnu i Hercegovinu ne samo svojim dr`avnim pravom, nego i svojim dr`avnim uredbama, osobito, kad te uredbe postavimo na zdravi pu~ki i seqa~ki temeq i to u svekolikoj unutra{woj politici, naro~ito u narodnom gospodarstvu.” (str. 36-37.) Radi} insistira da je bosanskohercegova~ko pitawe iskqu~ivo unutra{wa stvar Austro-Ugarske otkad je ta teritorija postala sastavni deo habzbur{ke imperije. Pored toga, on smatra da tamo ne `ivi neki poseban narod koji bi mogao da postane poseban dr`avotvorni element ili samostalni subjekt javnog prava. “Austrijska vlada sporazumno sa vladom ugarskom svojski se dodu{e trsila da stvori poseban bosanski narod, pa je zato narodni govor u Bosni – Hercegovini i nazivala sad bosanskim, sad zemaqskim, pozivaju}i si u pomo} i mnijewe u~ewaka svjetskoga glasa dra Vatroslava Jagi}a. Uza sve to ovaj se je poku{aj posvema izjalovio, te uz bo{wa{tvo, kao uz posebnu narodnost onda, kad je bilo u najve}em cvijetu, pristaja{e samo mawina bosansko-hercegova~kih muslimana, dok katolici i pravoslavni ne htjedo{e za wu ni ~uti. I tako je Bosna-Hercegovina ostala razdijeqena na tri vjerske skupine, kojima se uzalud ho}e dati posebno narodno obiqe`je.” (str. 38.) Radi}u je jasno da tu ne mo`e biti re~i o tri posebne nacije, a dovoqno je inteligentan, istorijski i etnografski upu}en, da ne nazove sve Bosance i Hercegovce Hrvatima. Tamo gde se hrvatske teritorijalne pretenzije nikako ne mogu potkrepiti samo hrvatstvom, Radi} je pristalica narodnog jedinstva sa Srbima, jugoslovenstva i sveslovenstva samo zato da hrvatske aspiracije ve} u startu ne bi bile izba~ene iz igre. Prvo progla{ava potpuno jedinstvo sa Srbima, a onda politi~kim merama nastoji da srpski nacionalni interes suzbije. Tu je on opet dosledni {trosmajerovac, pa ovako rezonuje: “Pu~anstvo Bosne i Hercegovine s gledi{ta objektivne etnografske znanosti sa~iwava sa Slovencima, Hrvatima i Srbima jedan te isti narod; s gledi{ta subjektivnoga, tj. po svojoj svijesti i po svojim te`wama to se je pu~anstvo razdijelilo u troje: jedni prigrli{e svom du{om hrvatske narodne i politi~ke te`we, drugi te`we srpske, a tre}i kolebahu ~as ovamo, ~as onamo, a naj~e{}e ne bijahu ni amo, ni tamo. Jo{ pod Turskom ~inilo se je da }e srpske te`we prevladati i to svojom politi~kom, a ne narodno-kulturnom sadr`inom. Naro~ito neposredno prije same okupacije bio je `iv i jak pokret za pripojewe Bosne Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori. No ~im je nastupila okupacija, Srbi malo pomalo sami se odreko{e, 663

barem javno, svojih politi~kih te`wa i samo da pridobiju muslimane, po~e{e raditi za to, da se na Bosnu–Hercegovinu opet protegne suverenitet turskoga sultana. I to je trajalo ~itave godine, u tom duhu bila je u Bosni sva sila demonstracija, iza{iqala su se izaslanstva u Carigrad, i punili su se stupci tamnih evropskih novina i revija o tobo`wim grozotama bosansko-hercegova~ke uprave, samo da se doka`e kako je habzbur{ka monarhija nekulturnija i nepravednija od Turske.” (str. 39-40.) Tako je i u odnosu prema austrougarskoj okupaciji jaz izme|u srpske i hrvatske politike postao nepremostiv. Jedni su se energi~no odupirali okupatoru i kasnijoj aneksiji, a drugi su okupaciju i aneksiju zdu{no podr`avali vide}i u wima sopstvenu nacionalnu {ansu. Radi} je, prirodno, sasvim pristrasan, pa srpska nastojawa da se okon~a austrijska vladavina makar po cenu privremene obnove turske ovako tuma~i: “Ovaj postupak srpskih politi~ara nehotice ~ovjeka sje}a na biblijsku sliku Solomonova suda. Do|o{e, kako znamo, pred kraqa Mudraca dvije `ene, sva|aju}i se radi jednoga `ivoga djeteta, dok se je drugo u no}i zagu{ilo. Solomon, ne promi{qaju}i dugo, re~e neka se `ivo dijete razre`e na pol i podijeli. Ovu je odluku s odu{evqewem pozdravila `ena, koja ne bija{e mati djetetu. No mati na tu odluku krikne, neka se dijete dade onoj drugoj `eni, i tim je krikom izazvala Solomonovu osudu, da se woj `ivo dijete preda, jer da je ona mati. Hrvatska i Srbija to su te dvije `ene. Srbija ve} punih trideset godina tra`i da se dijete ubije, tj. da se preda Turskoj, a Hrvatska kao prava mati nebrojeno je puta izjavila da je boqe, neka Bosna bude i u Srbiji, nego da opet do|e pod Tursku. Ova ~iwenica nepobitnije dokazuje hrvatsko narodno pravo na Bosnu, nego li sva mudrovawa. Va`no je spomenuti jo{ i to, da je Srbija s Crnom Gorom ve} toliko puta predlagala, i sada predla`e, da se Bosna – Hercegovina podijele, i to ne samo izme|u dviju srpskih dr`avica, nego izme|u wih i obiju dana{wih polovina na{e monarhije. Kao da to nije dosta, predla`e sada predsjednik crnogorskoga ministarstva, dr Tomanovi}, da Bosna ostane i daqe pravno turskom, a fakti~no austrijskom, ili da se proglasi samostalnom pod za{titom, tj. pod skrbni{tvom svih velevlasti, koje bi ju za stalno natezale prema narodnoj rije~i kao vrag grije{nu du{u. Sve te osnove i svi ti predlozi stra{an su upravo dokaz, kako izme|u Srbije i Crne Gore i izme|u Bosne nema nikakvih u istinu narodnih, tj. moralnih veza, nego su to sve sami politi~ki prohtjevi najni`e vrste.” (str. 40-41.) Odgovaraju}i na srpske teze da u Bosni nema Hrvata, Radi} iznosi da je Hrvata mnogo bilo u ^e{koj i Poqskoj. Tako svoju nakaradnu argumentaciju, kojom podupire hrvatske pretenzije, dovodi do apsurda. Istovremeno, srpska nastojawa tretira kao puke politi~ke prohteve bez etni~ke podloge i iskqu~ivo zasnovane na sebi~nosti. “Da se tu uistinu radi samo o politi~kim prohtjevima, dokazuje, ako jo{ dokaza treba, naro~ito jo{ i ovo dvoje: jednodu{nost, s kojom Srbi tvrde da u Bosni nema od starine Hrvata, nego da je tamo Hrvate uvela i podigla istom austrijska okupacija. Druga je pojava srpsko pona{awe prema slavenskoj ~inovni~koj i ne~inovni~koj inteligenciji u Bosni. Prva je tvrdwa u savezu s ob}im srpskim uvjerewem, ili to~nije s op}im neznawem srpske inteligencije, radi kojega je neznawa 664

do{la u zabludu, da je Austrija stvorila uop}e hrvatsko ime i hrvatski narod. Da se u srpskim {kolama u~i stara povijest ruska, ~e{ka i poqska, znali bi i Srbi, kako jo{ kijevski qetopisac Nestor me|u ruskim plemenima spomiwe i Hrvate; kako su Hrvati kao razgraweno pleme sve do 11. stoqe}a `ivjeli u velikom dijelu sjeveroisto~ne ^e{ke i kako jo{ i danas ima u ^e{koj mnogo mjesta, koja se zovu Harvatice i mnogo prezimena Harvat; kako se je cijela zapadna dana{wa Galicija oko Krakova nazivala Hrobacija ili Horvacija, te o toj Horvaciji ima u krakovskoj jagelonskoj biblioteci najzanimqivijih historijskih dokumenata; kako je o Velikoj Hrvatskoj u isto~noj Galiciji do{ao glas u Carigrad do carskoga pisca premnogo spomiwanoga Konstantina Porfirogenita itd. No bra}i, koja bi osje}ala potrebu unutra{wega narodnoga jedinstva, ne bi istom trebalo svega ovoga spomiwati, te bi im bilo glavno i najva`nije, kako je to nama Hrvatima, {to svi govorimo jedan jezik, {to smo bili, a i danas smo u jednoj te istoj narodnoj nevoqi i {to nam svima treba zajedni~koga kulturnoga i gospodarskoga rada kao ozeblu sunca. Ovomu zajedni~komu radu mi smo Hrvati postavili besmrtne spomenike i mnogi i mnogi put smo radi wega posvema zatomili i najopravdanije svoje politi~ke te`we, a ~esto smo sami potisnuli i svoje posebno narodno ime. No Srbi, umjesto da u tom vide pravu narodnu cjelinu barem u zajedni~koj prosvjeti, vidjeli su i vide ba{ u tom na{u tobo`u nesviest, kad se eto tako slabo dr`imo svoga narodnoga imena.” (str. 41-42.) U ~lanku “Bosna i Hercegovina”, objavqenom u “Domu” aprila 1907. godine, Stjepan Radi} tvrdi da “u Bosni i Hercegovini `ive sami Hrvati, tj. sav narod govori jednim jezikom, i to na{im, hrvatskim. No taj je narod razdijeqen na tri vjere: rimokatoli~ku, grkoisto~nu i muhamedansku ili muslimansku (“tursku”). Katolika bi moglo danas biti oko 420.000, pravoslavnih oko 790.000, a muhamedanaca oko 620.000. Katolici koji su ikoliko prosvije}eni, dr`e se svi za Hrvate, pravoslavni za Srbe, a muhamedanci se zovu Turci. Mnogi Bo{waci i Hercegovci svoj jezik zovu hrvatskim, osobito katolici i muhamedanci (pa i oni koji nisu prosvije}eni), no ve}ina ka`e da govori bosanski. [kolani muhamedanci dr`e se ve}inom za Hrvate, a samo neki, i to radi politike, pristaju uz Srbe.” (str. 186.) Najvi{e ga ipak mu~i budu}nost Bosne i Hercegovine, s obzirom da pravoslavci ne}e ni da ~uju za hrvatsku opciju, a muslimani bi se najradije vratili pod tursku vlast. “Mi smo se Hrvati nau~ili ve} tako misliti da slobodne i ujediwene Hrvatske nema bez Bosne i Hercegovine, koje bi, zajedno s Dalmacijom, na{u domovinu za jedan i pol puta pove}ale. Nema ga vaqda me|u nama tko ne bi `elio da nam domovina bude {to ve}a, ja~a, slavnija i sretnija; no malo nas ima koji bismo mislili na to kako je to te{ko i kako se za to treba primiti posla.” (str. 189.) j) Napadi na srpsku dr`avotvornost Za razliku od Hrvata, koji, po Radi}evom mi{qewu, {irom sveta propagiraju ideju o ju`noslovenskom narodnom jedinstvu, Srbi se pona{aju krajwe sebi~no. “Srpski politi~ari svi bez iznimke {ire samo posvema jednostrane, a ~esto i posvema iskrivqene informacije po slavenskom i neslavenskom svijetu s iskqu~ivom osvaja~kom srpskom tendencijom.” (str. 44.) 665

Dok su Hrvati beskrajno topli i srda~ni u svom sveslovenstvu, dok odi{u razdraganom slovenskom jednodu{no{}u, kako Radi} nastavqa, “u Srbiji, naprotiv, ne samo katolike, nego i pravoslavne iz na{e monarhije zove i inteligencija, a pogotovo priprosti narod [vabama ili [ojkama, te se na Srbe – pre~ane gleda i u samom Beogradu kao na tu|ince jo{ poslije ~itavoga niza godina. Kad to prosudimo, onda se ne}emo ~uditi, {to u srpskoj kwi`evnosti i u politici kao u narodnom `ivotu uop{te nema gotovo ni traga slavenskoj uzajamnosti. Tek od vremena do vremena znade planuti Srbija, a jo{ vi{e Crna Gora jednostranom simpatijom za Rusiju, i to samo u svom politi~kom ra~unu. Ova je pojava neugodno iznenadila ve} i same Ruse, osobito one koji su imali priliku Srbiju boqe upoznati i na svoje se o~i uvjeriti, kako srpska inteligencija nepovoqno sudi o svemu {to je rusko, a kako i ne pita za ono {to je slavensko. Tako sam za svoga spomenutog boravka u Zemunu do`ivio u Beogradu ovaj slu~aj: odli~ni jedan ruski publicista, putuju}i po slavenskim balkanskim zemqama i borave}i ve} par dana u srpskoj prijestolnici, re~e mi pred vi{e Srba kako ga to boli kad vidi da u Srbiji nema uvjerenih prijateqa Rusije. I nastavqaju}i daqe u tom smislu, okrene se prema Srbima s ovim prikorom: eto, vi Srbi ve} dvije stotine godina {aqete svoje sinove u na{e duhovne akademije, a ve} blizu sto godina i u druge na{e, osobito vojni~ke {kole; izme|u Rusije i Srbije postoje dakle najtjesnije veze: pa gle, me|u vama nisam na{ao nikoga tko bi Rusiju tako poznavao, a {to vi{e vrijedi, o woj s tolikom qubavqu govorio i pisao kao evo ovaj Hrvat.” (str. 44-45.) Za trenutak da ~ovek pomisli da je Stjepan Radi} u stawu i sam sebe da uveri u verodostojnost sopstvenih izmi{qotina. Pa ~ak i fantazije da se li~no na{ao u situaciji da Srbe brani od prekora neznanog ruskog intelektualca. Kako tek groteskno zvu~e slede}e wegove re~i: “Ja sam naravski taj prikor nastojao umawiti, upozoruju}i odli~nog Rusa, da se iz Srbije {aqu qudi iz Rusije slu`benom protekcijom, da su tamo u pojedinim zavodima kao u zatvoru, da o pravoj Rusiji obi~no ne mogu ni dobiti jasne slike, dok sam ja u mladena~kom zanosu, koji je danas moje mu`evno uvjerewe, u prvom redu prou~avao neslu`benu Rusiju, rusku kwi`evnost i ruski seqa~ki puk, slobodan kao ptica, bez druge obveze, osim {to ju ima po{ten ~ovjek prema istini i svjestan Slaven prema svoj svojoj narodnoj bra}i. Ipak onaj Rus nije popustio, nego je jo{ o{trije navalio na jednostrano srpsko rusofilstvo, koje od Rusije samo tra`i pro{irewe zemqi{wih granica i ~im to Rusija ne u~ini, obore se Srbi na wu kao na najve}eg du{manina svoga.” (str. 45-46.) Na `alost, razni srpski austrofilski krugovi u politi~kim elitama svojom prozapadnom snishodqivo{}u i pomodarstvom mogli su Radi}u delimi~no da poslu`e kao empirijska podloga za ovu tako perfidno konstruisanu tezu. Ve{to ubacuju}i i pomalo la`ne hrvatske samokriti~nosti, Stjepan Radi} to ~ini kako bi se jo{ sna`nije obru{io na srpski nacionalni karakter i dr`avotvorna nastojawa. U tom smislu pi{e: “Moglo bi se i nama Hrvatima prigovoriti radi na{ega star~evi}anstva, doti~no frankovstva, koje je negacija slavenstva, a jo{ vi{e Srpstva. Ali tu treba naglasiti da je i star~evi}anstvo i frankovstvo reakcija u jednu ruku proti preko666

mjernomu politi~komu popu{tawu Srbima, radi kojega su se toliki na{i politi~ari znali odre}i i hrvatskoga dr`avnoga prava i hrvatskoga imena, a u drugu ruku to je reakcija proti nebratskom postupku Srba u Hrvatskoj, koji su vazda gotovo bez iznimke pristajali najodlu~nije i najaktivnije uz sve hrvatske neprijateqe. Dosta je spomenuti da su Srbi u Hrvatskoj kroz punih dvadeset godina bili najo{triji {iqak na ostrugama ma|aronskoga sistema grofa Kuena. I kao da to nije bilo dosta, smatrali su Srbi potrebnim da brane svoju narodnost u Zagrebu mnogo `ivqe, negoli recimo u Novom Sadu, pa zato izdaju u Zagrebu “Srbobran”. Dapa~e u ~asu kad se je ru{io Kuenov sistem, zagazi{e tako daleko, te u tom “Srbobranu” prenije{e beogradsku poruku da s Hrvatima vaqa povesti rat do uni{tewa. Na to je dr Josip Frank, kako se je kasnije u saboru sam pohvalio, priredio ono sramotno pqa~kawe pravoslavnih trgovaca od 1. do 3. rujna 1902.” (str. 46-47.) Tako bukvalno svaki antisrpski postupak sa hrvatske strane ima puno opravdawe u prethodnom srpskom pona{awu ili je adekvatan odgovor na smi{qenu politi~ku provokaciju. Radi} je dovoqno lukav da direktno ne opravdava nedela, ubistva, pqa~ke i pogrome, ali ih redovno racionalizuje kao emotivnu reakciju koju je bilo nemogu}e civilizovano artikulisati. “No koliko god bili ti rujanski zagreba~ki doga|aji i `alosni i sramotni, ipak se ne daju ni prispodobiti s onim Kainovim `igom, {to si ga udari{e Srbi u kraqevini, kad 1885. onako nebratski nasrnu{e pod vodstvom kraqa Milana na Bugare samo zato {to se je Bugarska svojom snagom, svojom svije{}u i svojim radom pove}ala onda{wom Isto~nom Rumelijom, dakle samo na turski ra~un. Da Srbi nemaju druge krivwe pred Slavenstvom, ovo je dosta, da ba{ svi slavenski narodi odbiju wihove prohtjeve na Bosnu i Hercegovinu, to vi{e, {to ~itavo srbijansko spremawe na rat ima ~isto sredovje~no osvaja~ko obiqe`je, te se usred Beograda bez straha i stida govori o usta{kim ~etama, koje bi imale iz Bosne u~initi drugu Macedoniju, a s obzirom na to, {to u Bosni ima preko ~etiristo tisu}a Hrvata katolika, pripraviti i izazvati tamo pokoq sli~an pokoqu armenskomu 1897. Da je ovo na `alost i odvi{e mogu}e, dokazuje ta ~iwenica, o kojoj sam se sam uvjerio, da je sva Srbija od Beograda do Vrawa rujanske zagreba~ke doga|aje od 1902. upisala na rova{ cijelomu hrvatskomu narodu, te sam u samom Vrawu slu{ao, kako su se i we`ne Srpkiwe prijepale naju`asnije Hrvatima, o kojima zaslugom srpskih {kola i srpske {tampe ne znadu do li to, da su u rujnu 1902. tobo`e htjeli poru{iti pravoslavnu srpsku crkvu u Zagrebu.” (str. 47-48.) To je, po Radi}u, samo jedan osnov diferencijacije nacionalne svesti Srba i Hrvata, koji u najmawu ruku svedo~i o {irokoj hrvatskoj du{i, poput ruske, i o srpskoj uskogrudosti. “Kolika je razlika u narodnoj svijesti kod nas Hrvata i kod Srba, dokazuje vrlo pou~no i ~itava povjest dana{we hrvatsko-srpske koalicije. U toj koaliciji, kako svi znamo, najja~a je Hrvatska stranka prava, koja dugo vremena nije Srba na hrvatskom dr`avnom podru~ju ni priznavala, s obzirom na to, {to su s nama istoga jezika. Ta stranka sad ve} pune tri godine daje takav primjer narodne svijesti, da se to ~ini upravo nejverojatnim. Ne mislimo tu na one ~lanove te stranke, koji bi u bezumnoj mr`wi na “Austriju” odmah s pu{kom na Be~ i koje je sa Srbima 667

sprijateqila wihova strast; nego mislimo na one hrvatske rodoqube – to su qudi oko osje~ke “Narodne obrane” i oko zagreba~ke “Hrvatske”, koji u Srbima vide narodnu na{u bra}u i onda, kad su puni bojazni, da }e nam se ta bra}a prije ili kasnije onako iznevjeriti, kako je to bilo pod Kuenom, te u svojoj rodoqubnoj svijesti ne mogu nikako preuzeti na sebe odgovornosti, da su Srbima dali razlog, ili makar samo izliku, da tako urade. I zato vidimo upravo rijetku samozataju kod boqega dijela te stranke, samozataju, koja je uop}e obiqe`jem svih hrvatskih odno{aja prema Srbima. Kod Srba naprotiv – ne govore}i o onima u Srbiji, ili u Crnoj Gori, a ni o Srbima u Bosni – ovako hrvatsko pona{awe nije izazvalo jo{ ni takvoga preokreta, da bi se kod nedavnih izbora u Dalmaciji bili pripravni za vremena slo`iti proti Talijanima u Zadru, nego naprotiv, najavi{e da o tom nema ni govora. Istom kad je to prenerazilo hrvatsku stranku u Dalmaciji, koja se onako pona{a prema Srbima, kao Hrvatska stranka prava u banovini, onda je istom zagreba~ki “Srbobran” prikorio dalmatinske Srbe, za{to ne bi primili hrvatskih glasova, doti~no dvaju saborskih mandata, kad Hrvati zato od Srba ne tra`e nikakve protuusluge. No svi ovi primjeri ne odlu~uju toliko, koliko najnoviji seqa~ki pokret u banovini, koji ve} ~etvrtu godinu obuhva}a ~itave krajeve na temequ potpunoga narodnoga jedinstva Hrvata i Srba i doslijedne slavenske uzajamnosti, i to upravo u naj~i{}im hrvatskim kotarima.” (str. 48-49.) Tako se Radi}u nehoti~no oma~e da prizna da su potpuno narodno jedinstvo i dosledna slovenska uzajamnost me|u Srbima i Hrvatima mogu}i samo u ~isto hrvatskim sredinama, dakle tamo gde uop{te nema Srba, pa nije potrebno saslu{ati {ta su to wihovi izvorni nacionalni interesi i ciqevi. Problem postoji samo tamo gde pored Hrvata `ive i Srbi, pa ~ak ~ine i ve}insko stanovni{tvo. Pokazalo se da je u wihovu svest nemogu}e utisnuti ideju hrvatskog dr`avnog prava i asimilatorsku, prozelitsku nacionalnu misao. Ponosno konstatuju}i kako se ta ideja ve} duboko ukorenila u seqa~kom stanovni{tvu, naravno samo katoli~kom, Radi} ka`e da su upravo ti, nacionalno osve{}eni hrvatski seqaci, “one hrvatske legije, koje }e Bosnu sjediniti s banskom i s dalmatinskom Hrvatskom.” (str. 50.) Tu on daqe isti~e kako su hrvatski seqaci posledwih decenija do`iveli i dru{tveni i ekonomski preporod, te da su sopstvenu naraslu politi~ku snagu artikulisali kroz sopstvenu seqa~ku stranku, koja se naglo razvija i sve uspe{nije deluje. “Sve je ovo trebalo spomenuti i upravo naglasiti zato, jer samo ovakovim gospodarskim i kulturnim razvojem seqa~koga svoga puka hrvatski narod dolazi do onoga stepena, na kojem }e wegov upliv na Bosnu postati neodoqiv, i hrvatsko pravo tako aktuelno i `ivo, te se ne}e mo}i nikako i ni~im izigrati... Bez svojih ^eha, Slovenaca i Poqaka, a pogotovo bez Hrvata jedva bi na{a monarhija Bosnu bila i zaposjela, a za stalno je ne bi bila ni umirila, ni uredila. Ovo je tako va`na stvar, da se kod we treba posebice zaustaviti. U Bosni – Hercegovini djeluje danas toliko slavenske i hrvatske inteligencije, da je primjerice samo Sarajevo po vrstno}i svoje inteligencije ve} u istinu isto tako kulturno sredi{te i ogwi{te, kao {to je Qubqana i Zagreb, Beograd i Sofija. Sarajevo dapa~e ima u koje~em i prednost pred spomenutim centrima. U Sarajevu se kud i kamo mawe poli668

tizira nego u Beogradu, a i mawe je stran~arstva, nego u Zagrebu. U svakom slu~aju sarajevsku inteligenciju ne vaqa suditi samo po broju, nego i po vrstno}i. [to se prigovara ovomu ili onomu upravnomu ~inovniku, osobito Nijemcu, to ne obara, nego ja~a tvrdwu, da je u Bosni – Hercegovini ulo`en toliki slavenski i hrvatski du{evni kapital, da bi bez wega Bosna – Hercegovina bila i nadaqe ostala puki vojni~ki tabor, u kojem bi nastalo sveop}e re`awe i klawe, ~im bi vojni~ka sila popustila, ili se mo`da udaqila.” (str. 52-53.) Glavni problem za tako idili~nu viziju opet su Srbi, a uz wih i Ma|ari. “Ba{ Srbi, koji Bosnu tako drsko svojataju, i Ma|ari, koji ve} otvori{e usta, da ju pro`dru, ti jedni i drugi ne}e ni da ~uju o tom slavenskom i hrvatskom du{evnom kapitalu, te je i srpska i ma|arska nekulturnost tolika, da u stotinama i tisu}ama hrvatskih, slovenskih, ~e{kih i poqskih kulturnih radnika u Bosni vidi samo dotepene kruhoborce, iliti kufera{e, kao da tisu}e i tisu}e te na{e bra}e ne doneso{e u Bosnu ni srca ni uma, ni po{tewa, ni radinosti, nego samo “{vapske kofere”. Kod Ma|ara se ova nekulturnost dade barem razumjeti, jer oni kao pravi Azijati osje}aju instinktivnu odvratnost proti svemu {to je uistinu evropsko; ali Srba ne mo`e ~ovjek ni razumjeti, a kamoli opravdati, to mawe, {to ^esi, pa i drugi Slaveni dolaze u Bosnu – Hercegovinu ne samo sa jednostranim simpatijama za Srbe, nego i s tim krivim mi{qewem da u Bosni autohtonoga bosanskoga pu~anstva ni nema. Ovako naime pi{e gotovo svekolika slavenska {tampa, a pogotovo ostalo evropsko novinstvo, koje o toj stvari dobiva obi~no u Beogradu napisane i jo{te dobro “honorirane” ~lanke. I da Srbi nisu ni{ta drugo krivi, nego {to su stvorili tzv. protukufera{ki pokret, radi kojega bi, da nije do{lo do aneksije, Bosna bila izgubila ponajboqe svoje javne radnike i {to po~ev{i od okupacije pa do danas najbezobzirnije i najbestidnije pori~u i sam opstanak autohtonoga hrvatstva u Bosni – ve} im ovo dvoje oduzimqe svako pravo da Bosnu zahtijevaju u ime narodnoga na~ela. Istina je, Hrvati su danas u Bosni – Hercegovini u mawini; ali u Evropi se ni qudi, ni narodi ne broje kao u Aziji, nego se va`u, tj. prosu|uju po kulturnim i gospodarskim svojim sposobnostima. Te se sposobnosti o~ituju prije svega u obiteqskom }udorednom `ivotu, u smislu za gospodarsku privredu, u po{tivawu sva~ijega dobra, a prema tomu i u smislu za javni red i poredak. Ako bosansko-hercegova~ko pu~anstvo s ovoga gledi{ta prosu|ujemo – a kao Evropqani i Slaveni ne mo`emo ga druga~ije prosu|ivati – onda su Hrvati u Bosni – Hercegovini bezuvjetno prvi i najva`niji elemenat. O tom se mo`emo nepokolebivo uvjeriti, ~im prispodobimo s hrvatskim elementom bosanske muslimane i pravoslavne.” (str. 53-54.) k) Fabrikovawe nacionalnih kontrasta Bosanski muslimani predstavqaju ipak veliki problem i smetwu Radi}evoj hrvatskoj megalomaniji iz dva osnovna razloga – zbog iskrivqene svesti o sopstvenom turskom identitetu i zbog podlo`nosti srpskoj nacionalnoj propagandi. “Bosansko-hercegova~ki muslimani na{i su qudi po krvi i po jeziku, tj. pravi pravcati Slaveni. I ne samo po krvi i po jeziku, nego i po svojoj }udi i po svom po{tewu. Ali ti su na{i qudi tako zane{eni za 669

Carigrad i za turskoga sultana i to ne samo kao za svoga kalifa, kao za svoju vjersku glavu, nego i kao za svoga cara i gospodara, te druge politi~ke misli ni nemaju. Putuju}i Bosnom i Hercegovinom i razgovaraju}i s tim na{im dobrim i vrijednim svijetom, ja sam ~uo svagdje samo jedan upit: kad si toliko svijeta vidio, ded, ka`i nam, jesi li vidio i na{ega cara. Kolika je ova privr`enost sultanu kao caru i gospodaru, vidjelo se je najboqe 1897. za gr~ko-turskoga rata. Da vam je onda bilo do}i u koju tursku kavanu ili jo{ boqe negdje u prikrajak stati, vidjeli biste kako na{i “Turci” po`udno slu{aju sve vijesti o ratu, kako im o~i plamte i govore: e, da je nama sada tamo biti i za cara krv svoju proliti. Ova je odanost i privr`enost simpati~na pojava, ali ona je ujedno razlogom da su na{i muslimani toliko puta nasjeli srpskim agentima. Nasjeli su osobito onda, kad su se listom po~eli seliti, naro~ito iz Krajine, a jo{ vi{e nastrada{e u tom, {to djece svoje ne dado{e tobo` u {vapske i kaurske {kole. Pustiti iz {aka djedovsku zemqu i sam si zazidati okna, da k tebi ne do|e prosvjeta, to je zaista znak velike politi~ke slabosti. A kad uz to uva`imo da su na{i muslimani na jednoj strani imu}nici, a na drugoj sirotiwa, te sredwega stale`a kod wih gotovo ni nema, onda }emo se jo{ vi{e uvjeriti o tom, da imadu budu}nost samo tada, ako ~uvaju}i svoje vjerske svetiwe, prigrle hrvatsku dr`avnu narodnu misao, jer to ujedno zna~i prigrliti pravi dr`avni red i onakvu evropsku prosvjetu, koja odgovara na{emu slavenskomu karakteru.” (str. 54-55.) Dok prema muslimanima izra`ava sa`aqewe zbog wihove kvazinacionalne zabludelosti, prema pravoslavnima Radi} izra`ava otvoren prezir i gnu{awe. Prema wegovim re~ima, “pravoslavni su tako|er ili veliki imu}nici ili kukavna sirotiwa. Ni kod wih dakle nema sredwega stale`a. Imu}nici su {pekulanti, i to ne samo u trgovini nego i u politici. U politici {pekuliraju s najsvetijim osje}ajima muslimana, pa se zato i pretvaraju da su i oni za sultana; a kad tamo, oni nisu ni za kraqa Petra, ni za kneza Nikolu, nego samo za svoju korist. Ti gazde {pekuliraju i sa nevoqom pravoslavne sirotiwe, a jo{ vi{e s ratoborno{}u te sirotiwe. Mjesto da toj sirotiwi daju za solidnu cijenu solidnu robu; mjesto da je poti~u na boqe gospodarstvo i na zanate, da joj kupuju boqe plugove i drugo poqsko oru|e, oni joj dijele pu{ke i municiju, ili slike kraqa Petra i kneza Nikole, s obe}awem da }e doskora velika pravoslavna Rusija osvojiti Bosnu za Srbiju i Crnu Goru, da }e protjerati sve {vapske kufera{e, a i sve begove i age, da }e zemqu podijeliti samo me|u pravoslavne, a isto tako svi ~inovnici da }e biti samo pravoslavni, da }e porezi biti maleni ili nikakvi, pravoslavni Srbi svi i svuda, jednom rije~ju, pravi srpski raj na zemqi. Svakomu ~ovjeku, a osobito siromahu i neuku, najsla|e je i najmilije slu{ati kako }e mu biti dobro, osobito ako mu to govori kakav prvak, gazda, bogata{, koji svaki dan ~ita {to vladari i wihovi ministri misle i snuju. Kad ti ka`u da }e Bosna biti samo srpska, a onda vaqda tako jest. I u toj stalnoj vjeri pravoslavna sirotiwa, koja ~esto mjesto doma ima samo hrpu kamewa pokritu slamom, jedva ~eka ~as da plane pu{ka i da po|e u rat veselije, nego u svatove. Tko nema pravog doma, taj ne mo`e znati ni {to je domovina, taj uop}e nema i ne mo`e imati ni obiteqske qubavi, ni dru{tvenosti u evrop670

skom smislu: wegova vjerna quba to je pu{ka, a najboqi pobratim – quti hanyar. Tu mo`e biti i sr~anosti sve do o~ajnosti, ali tu nema uvjeta, ni elemenata za izgradwu domovine i dr`ave, kako se to tra`i na dohvat evropskim kulturnim sredi{tima.” (str. 56-57.) Ovakav opis bosanskohercegova~kih muslimana i pravoslavaca Radi}u je potreban i da bi postigao {to ja~i kontrast u odnosu na tamo{we katolike, ~ije nabe|eno hrvatstvo odu{evqeno idealizuje. “Pogledajmo sad na{e Hrvate. Jo{ onda, dok su Turci imali svu vlast u {akama, proti kojoj su se pravoslavni ili javno bunili ili potajno rotili, jo{ onda su Hrvati divnom ustrajno{}u gradili temeqe dana{we svoje snage: obiteqsku }udorednost prema nauku kr{}anskomu. Taj nauk davali su im redovnici frawevci, idu}i od sela do sela, od ku}ice do ku}ice, u obi~nom odijelu s brkovima i s bradom, kao krvni ro|aci, kao “ujaci”. Ti bradati i brkati “ujaci”, koji su i proti najsurovijoj sili znali braniti i obraniti svoje stado, ti frawevci bili su, i danas su takvi prosvjetiteqi, kakvih }emo jedva na}i u svoj evropskoj povjesti. A ~im je turska sila popustila, k tim prosvjetiteqima dola`ahu i dolaze neprestance novi drugovi i to ne samo iz sve}eni~koga stale`a. Dola`ahu tu zanatnici i obrtnici svake ruke, ~inovnici svake struke, privatni i javni slu`benici svake vrste. Istodobno prema tomu primjeru i po vlastitoj ponuci sami bosanski Hrvati pohrli{e u {kole i do danas si stvori{e takvu inteligenciju, koja svojim karakterom i svojim znawem ulijeva najve}e povjerewe i po{tovawe. K tomu svemu Hrvati su se s ostalom slavenskom bra}om iz carevine upravo squbili, premda su svi Slaveni, kako je ve} spomenuto, bili prete`no srbofili, naro~ito pri svom dolasku u Bosnu. I tako su bosansko-hercegova~ki Hrvati stvorili pravo narodno dru{tvo, tj. potpunu narodnu cjelinu, brinu}i se osobito da seqa~ki narod bude svoj na svom i da bude {to prosvje}eniji. I zato Hrvati imadu tamo najvi{e seqaka svojih gospodara, najvi{e obrtnika, najvi{e vrsnih tvorni~kih i {umskih radnika i najvi{e ~inovnika i slu`benika svake struke, najvi{e akademski obrazovane inteligencije. Jednom rije~ju, Hrvati su najorganizovaniji i kulturno najja~i elemenat u Bosni.” (str. 57-58.) Hrvatizacija bosanskih i hercegova~kih katolika je delatno{}u rimokatoli~kih sve{tenika sistematski kroz nekoliko decenija okupacije obavqana, iako su joj se suprotstavqali oficijelni ma|arski faktori, svesni opasnosti od naglog ja~awa hrvatskog nacionalnog korpusa. Wihovo politi~ko svrstavawe i sve ~vr{}a organizacija najvi{e raduju Stjepana Radi}a, pa on na slede}i na~in koncipira wihovo daqe anga`ovawe, mada mu osnovno i polazno pitawe o navodnom nekom “`ivom” hrvatskom pravu na Bosnu i Hercegovinu ostaje bez ikakvog smislenog odgovora. On na slede}i na~in zakqu~uje ovu svoju raspravu: “Sad }emo razumjeti za{to Kalaj nije mogao hrvatstvo uni{titi, premda do 1895. nije u Bosni dao hrvatskoga imena spomenuti, {to sam i sam na sebi iskusio, jer me 1891. u Mostaru zatvori{e i “per {up” otjera{e u Metkovi} samo zato {to sam u jednom “hanu”, makar sam, prigovorio cijeloj ~eti Srba, kad “{aku Hrvata” nazva{e lopovima i {to sam ponosno spomenuo prekrasnu tada{wu hrvatsku izlo`bu u Zagrebu, kao sjajni dokaz hrvatske kulturne snage. Nije uspio Kalaj, a sve je 671

uzalud bilo i Burijanu, koji je Srbe tako bio ve} podigao, te su se ponajboqi upravnici Hrvati i drugi Slaveni bili ve} spremali da ostave Bosnu, jer im je `ivot bio postao jur nesnosan i nesiguran. Zato je Hrvatska narodna zajednica u jednoj godini dana kao ~udom prekinula Bosnu i Hercegovinu i to gotovo bez najmawe pomo}i banske i dalmatinske Hrvatske. Zato se Hrvati u Bosni – Hercegovini umna`aju godimice za 1,7%, Srbi za 1,1%, a muslimani za 0,9%. Zato je Bosna – Hercegovina danas organi~ki dio ostale Hrvatske po `ivom pravu, a bit }e doskora, ako Bog da, i po gotovom faktu.” (str. 58-59.) Da bi se to u celosti i definitivno postiglo, Radi} nudi gotov recept. “Samo treba da svi mi Hrvati – a naro~ito Hrvati u bosanskoj Hrvatskoj – u ovom pitawu sjediwewa budemo Evropqani, dakle najodu{evqeniji braniteqi prava Habzbur{ke monarhije; da budemo Slaveni, dakle najsusretqivija bra}a i prema muslimanima i prema pravoslavnima i prema svim slavenskim kulturnim radnicima iz ostale carevine; da ne budemo niti na ~as stran~ari, tj. da ne prenosimo dana{wih banovinskih i dalmatinskih stranaka u Bosnu; no ponajpa~e da ne budemo za `ivu glavu ni u snu ono isto, {to su bili i {to }e jo{ biti srpski usta{e, tj. da ne budemo Frankovi le{ina{i. Proti Pe{ti istaknimo Jela~i}evu o{tricu: hrvatsko dr`avno pravo i organi~ku svezu s ostalom carevinom; prema Beogradu visoko podignimo lu~ svoga preporoda: slavensku i pu~ku kulturnu i gospodarsku svoju organizaciju. Uz te uvjete Bosna – Hercegovina mora postati sastavni dio ujediwene Hrvatske. Ili }emo povjerovati da }e talijanska iredenta, ma|arski ko{utizam i velikosrpska agitacija rastepsti Habzbur{ku monarhiju i uni{titi dana{wu hrvatsku dr`avu i sav hrvatski narod? Ali tko }e pri zdravoj pameti i u snu ra~unati s ovom “~iwenicom”, kad je Habzbur{ka monarhija uz jedinu Rusiju odoqela Napoleonu i kad su se ba{ na hrvatskom narodu ispunile rije~i velikoga Franceza Mi{eleta: nijedna narodna du{a ne mo`e poginuti.” (str. 59-60.) l) Jedinstvo pod uslovima Stjepana Radi}a Neprekidno Radi} deceniju i po pred Prvi svetski rat propoveda srpsko-hrvatsko narodno jedinstvo i uzajamnost, ali redovno pod uslovom da sve zapadno od Drine nosi hrvatski naziv, a isto~no od te reke srpski. Kako navodi u bro{uri “Kako }emo iz na{ega zla u dobro”, objavqenoj u Zagrebu 1902. godine: “Istina je da na{ svijet po zdravom razumu sudi da su Hrvat i Srbin dva ro|ena brata, da govore jednim jezikom, da vjeruju jednu kr{}ansku ili hri{}ansku vjeru i da `ive u jednoj domovini, koja od Drave i Dunava preko Save, Kupe i Une do mora nosi drago i slavno ime Hrvatska, kao {to je, u susjedstvu, me|u Savom i Drinom, Dunavom i Timokom drugi na{ narodni dom koji nosi milo i di~no ime Srbija. I zato se na{ narod jo{ donedavna, bez razlike vjere i imena, bratimio i kumio, dr`e}i se one na{e narodne: brat je mio koje vjere bio, ako bratski radi i postupa.” (Stjepan Radi}: Izabrani politi~ki spisi, “Menora”, Opatija 1995., str. 60.) Me|utim, ranije sporadi~no prisutne sva|e i prepirke kao da su odjednom prerasle u otvorenu mr`wu i netrpeqivost, koje neretko dosti`u stadij divqa{tva i zverskog besa. Za takve pojave Radi} okrivquje nerazumno i nerazlo`no pona{awe hrvatske i srpske gospode, nesvesnih da bi narodna sloga jedino 672

bila pametna i korisna za obe strane. “Sjetimo se samo toga da se u na{oj Krajini narod predobro slagao dok su svi pravoslavni sami govorili da su Vlasi i da je isto tako prekrasna sloga bila u slavonskoj Hrvatskoj dok su se katolici sami zvali [okcima. Sad u svoj hrvatskoj Krajini gotovo svaki Vlah znade da to nije wegovo narodno ime i da treba da se ponosi svojim imenom srpskim. Isto tako u slavonskoj Hrvatskoj ima sve vi{e i seqa~koga katoli~koga svijeta koji ve} znade da je ime [okac besmislica i uvreda kao i naziv Vlah, te se staro i mlado, i mu{ko i `ensko po~iwe di~iti pravim svojim narodnim imenom hrvatskim.” (str. 61-62.) Radi}eva perfidnost ovde se izra`ava kroz ve{ta~ke paralelizme u posmatrawu nacionalnog identiteta Vlaha i [okaca. Kraji{ki Vlasi su taj naziv doneli prebegav{i sa teritorija pod turskom kontrolom, gde je on prvo ozna~avao poseban socijalni status slobodnih seqaka sto~ara, potom pripadnika pomo}nih vojnih snaga i na kraju sinonim za hri{}anina, bez obzira na nacionalnost. Srpska nacionalna svest kraji{kih Vlaha bila je neprekidno veoma jaka i nepokolebqiva, o ~emu svedo~i sva narodna tradicija, predawe, posebno narodne pesme. Za razliku od wih, slavonski [okci su nesporno pokatoli~eni Srbi kojima je Rimokatoli~ka crkva sistematski potiskivala nacionalnu svest, kako bi ih {to vi{e odvojila od pravoslavnih sunarodnika koji su vekovima razvijali svoju nacionalnu crkvu. Hrvatska nacionalna svest je slavonskim [okcima ve{ta~ki nametnuta, u najve}oj meri anga`ovawem Ra~kog i [trosmajera, kao i kompletne rimokatoli~ke crkvene strukture, uz neprekidno ponavqawe parole da su Srbi i Hrvati narod sa dva imena, pa da u tom slu~aju hrvatski naziv ozna~ava rimokatoli~ku, a srpski pravoslavnu versku pripadnost. Radi} to smatra pravim narodnim osvje{}ivawem, ali mu zato smetaju prate}e pojave. “Ako poslu{amo {to govori kraji{ki Srbin o Hrvatu i {to slavonski i srijemski Hrvat misli o Srbinu, uvjerit }emo se da za ovih dvadeset godina nismo napredovali, nego da smo nazadovali. Mjesto da kraji{ki Srbin, ba{ zato {to je preporo|en, svom snagom mlade svoje svijesti privine k sebi Hrvata i Hrvatsku, a slavonski i srijemski Hrvat, mjesto da cijelim zanosom preporo|enoga ~ovjeka spozna vrijednost i mo} bratimstva sa Srbima i sa Srbijom, vidimo obadva kako u gostionici lupaju {akom po stolu i kako jedan vi~e: “Hvala Bogu da nas je Star~evi} grdio, sad }emo mi Hrvatima pokazati da li nas ima”, a drugi se juna~ki kune da }e prije i radije nositi ma|arsku zastavu negoli srpsku. A sve je to plod wema~kog i ma|arskog sjemena, sve je to djelo tu|inskoga duha koji na{a gospoda neprestance upijaju u kavanama i gostionicama, gdje nema ni pravoga zbora, ni pravoga dogovora, jer ne ima narodnoga osje}aja ni narodne misli.” (str. 62.) m) Zagreba~ka Kristalna no} i Radi}evo uputstvo za progon Srba U vreme velikih antisrpskih demonstracija i pogroma u Zagrebu te iste 1902. godine, Radi} je krajem avgusta objavio u “Obzoru” ~lanak “Svoj k svomu”, u kome i sam daje odu{ka svojoj, dotad ve{to prikrivanoj antisrpskoj mr`wi. On poru~uje uzavreloj hrvatskoj masi: “Okrenimo i mi svoju taktiku, ne jadajmo se samo kao {to smo se jadali do sada, a svojom snagom ja~ali elemenat koji se, eto, digao protiv nas gore nego ikoji drugi inorodni 673

i neskloni nam narod. Moramo gledati da oslabimo taj elemenat; ~im bude ja~i, bit }e nam opasniji, te`e }emo mu se oprijeti. Ne uzradimo li tako, sud drugih naroda o nama mo`e biti dvoj: ili da smo dotle pali te nam zbiqa nije vi{e stalo do na{eg narodnog ponosa – ili da smo luda {to grije u svojim wedrima zmiju koja sprema otrov da ga u svoje vrijeme u{trca u na{u krv. Ili – Hrvati – imamo li {to da izgubimo ako se skroz otu|imo tom elementu? Gdje su nas podupirali? Gdje su stupili s nama u borbu kad se radilo bilo o kojem na{em politi~kom pravu ili kulturnoj kojoj ste~evini? Gdje? Nigdje! Obratno! Svuda su protiv nas – svuda! Ovdje s mayaronima, u Slavoniji s mayaronima i sa [vabama, u Dalmaciji s Talijanima. Neka se prelomi svaka na{a zajednica s wima; mi nemamo {ta od toga izgubiti – obratno: mo`emo samo dobiti.” (str. 136.) A povod za svu tu antisrpsku histeriju, kojoj se naknadno Radi} priklonio, bio je samo jedan ~lanak beogradskog studenta Nikole Stojanovi}a, prene{en u zagreba~kom “Srbobranu”. Verovatno je Stjepan Radi} jedan od prvih hrvatskih politi~ara koji je, po star~evi}anskom uzoru, otvoreno i javno propagirao bojkot srpskih radwi i sveukupnu dru{tvenu diskriminaciju Srba. To je izrazio slede}im re~ima: “U Zagrebu – a i svuda po hrvatskim zemqama `ive srpski trgovci, obrtnici i radnici najvi{e i gotovo od nas Hrvata. Ja sam slu`im se kroz toliko godina u zagreba~koga pravoslavnoga trgovca, u ~ijem sam du}anu ostavqao svaki mjesec redovno preko 30 forinta. Od prvog rujna ostavqam ga, a tako }e, mislim, u~initi svi Hrvati koji dr`e do svoga ponosa. Dignimo se svi kao jedan, nedajmo posla, zarade, ni zaslu`be, nijednome Srbinu! Ne stidimo se toga, oni nas odavno pquskaju, a mi smo ih podupirali: sad su digli no` protiv nas – udarite po toj sramotnoj bratoubila~koj ruci! Poduprite svoje Hrvate – svoj k svomu! O Srbima eto, `alibo`e, ne mo`emo re}i da su nam svojta – a {to i jesu: `alosna je to svojta! Brat je mio koje vjere bio – dokle bratski ~ini i postupa. Nemamo se stidjeti nikoga ako budemo tako nastojali oslabiti elemenat koji nam se grozi propa{}u. Oni navaquju – na{a je du`nost da se branimo. Uz takve wihove osje}aje i misli bit }e na{e politi~ko i ekonomsko stawe to vi{e ugro`eno {to oni budu ja~i. Nastojmo se, dakle, odbiti od wih – ili se ja~ajmo sami, podupiru}i svoje hrvatske trgovce, industrijalce i radnike. Ako se ne budemo odbili od wih, a ne ja~ali sebe – oni, eto, ne taje da }e nas najprije oslabiti – pa onda pro`drijeti. Tko ne bude iza svake provale wihove mr`we protiv nas okrenuo Srbima le|a – taj neka ne pripovijeda o nekakvom rodoqubqu: neka uzme u ruku preslicu pa sjedne u zape}ak.” (str. 136-137.) Tu je Radi} izri~it u oceni da su krivi svi Srbi, a ne samo pojedinci, pa makar im se krivica sastojala samo u tome {to kupuju i ~itaju “Srbobran”. On insistira da ne vaqa da se neki wegovi sunarodnici izgovaraju da su me|u Srbima samo “krivi pojedini bijesni qudi. “Srbobran” usred Zagreba ne bi mogao donositi takvih ~lanaka (a vrije|a nas i bez toga quto gotovo u svakom svom broju!) kad ne bi s wime bili suglasni wegovi pretplatnici – a ti su Srbi u Hrvatskoj. Oni se sla`u s wegovim pisawem, zato ga uzdr`avaju. Oni }e pred vama, kad im re~ete da se ne}ete u wihovom du}anu slu`iti (a ne treba to ni re}i, nego jednostavno izostati) – oni }e hiniti da se ne sla`u s pisawem “Srbobrana”. Ne vjerujte im dok ne uskrate svoju 674

potporu listu, sve dotle dok nas taj list ne prestane vrije|ati, izazivati i fanati~ku mr`wu protiv nas piriti. Srpski trgovci `ive od nas, neka se nau~e {tovati na{e najprvqe svetiwe, ako }ete da budete wihove mu{terije. Ima ih koji ka`u da su vezani uza srpske du}ane dugom. Takvima bi mogli pomo}i hrvatski trgovci da preuzmu na se dug, koji }e im stranka makar u najmawim obrocima vratiti. Organizirajmo se, poduprimo hrvatskoga trgovca. Odlu~imo se na ovu organizaciju {to prije – odmah. Srbi su u nas u pitawu trgovine i onako ve} davno ~vrsto organizirani protiv Hrvata, svojih gostoprimaca. Gdje }ete na}i u wihovoj trgovini nau~nika ili pomo}nika Hrvata? Bit }e to rijetka ptica! Ako ga na|ete, vjerujte da je takvi pomo}nik izvrstan pomo}nik kojega ne mo`e nadoknaditi Srbin. Bio sam do sada optimista u pitawu hrvatsko-srpskoga spora, dr`e}i stalno da }u i sam do`ivjeti konac toga rata i gledati onda na nedavnu pro{lost kako su do dva brata bile dvije lude. Oni su pokazivali u svojoj trgova~koj organizaciji mnogo vje{tine i prakti~nosti – a na{ hrvatski novac mislio sam – ostaje u hrvatskoj zemqi. Sad vidim da je to takav elemenat s kojim se ne da nikako, a kamoli bratski `ivjeti. Dakle na rad! Opakog i obijesnog brata treba ve} jednom dozvati pameti; Hrvati, dakle, koji imate srca za svoj narod, podupirite odsele hrvatske trgovce, obrtnike i radnike. Svoj k svomu!” (str. 137-138.) n) Ode hrvatskim zlo~inima u Prvom svetskom ratu Da je Stjepan Radi} itekako imao razloga da se ponosi Hrvatima koji su se kao austrougarski vojnici borili na srpskom frontu, pokazuju pouzdane i upe~atqive istorijske ~iwenice. Pre svega, na delu su se raspr{ile sve srpske iluzije o iskrenosti ranijih hrvatskih panslovenskih i ju`noslovenskih izliva verbalnog odu{evqewa, zalagawa za srpsko-hrvatsko nacionalno jedinstvo itd. “Iako su ~inili dobru ve}inu u korpusima koji su pohrlili preko Drine (sem jednog, ~e{kog), Ju`ni Sloveni iz Dvojne monarhije nisu ni pomi{qali na to da masovno okrenu le|a carskim zastavama i sa oru`jem u ruci pre|u na srpsku stranu. Umesto da ve} na prvi pucaw pohitaju svojoj bra}i u Srbiji u zagrqaj – {to su o~ekivali mnogi Srbi, a ne samo Pa{i} – Hrvati, muslimani, Slovenci, oni su, pre svega, kidisali na srpske polo`aje kao tigrovi, nadma{uju}i u tome, ali i u svojoj bezobzirnosti prema srpskim vojnicima – rawenicima kao i civilnom stanovni{tvu, vrlo ~esto i same Nemce i Ma|are. Tako kako su se Ju`ni Sloveni u austrougarskim uniformama poneli u po~etku rata 1914. godine, tako su se u Srbiji pona{ali do samog kraja svetskog krvoproli}a.” (Vasa Kazimirovi}: Srbija i Jugoslavija 1914-1945., “Prizma” Kragujevac – “Centar film” Beograd, Kragujevac 1995., kwiga prva, str. 35.) U vojni~koj revnosti posebno su Hrvati predwa~ili, o ~emu svedo~i ogroman broj dodeqenih odlikovawa, kao i unapre|ewa u vi{e oficirske i podoficirske ~inove. “U odnosu na ^ehe, mobilisane u Osmi korpus (Pra{ki), Ju`ni Sloveni su se naj~e{}e tukli do posledweg metka i mnogo puta odbijali da se predaju srpskim vojnicima ~ak i kad bi im preostalo samo hladno oru`je. Takvo wihovo dr`awe bilo je, pogotovu kod Hrvata, rezultat i planskog rasplamsavawa mr`we prema Srbiji.” (str. 62.) 675

Kako je posle rata svedo~io Nikola \ur|evi}, “{iroke mase naroda hrvatskoga i{le su sa istim odu{evqewem u “sveti” boj za uni{tewe naroda srpskoga kao i {iroke mase naroda ma|arskog i nema~kog. Sa istim svirepstvom ubijali su srpske `ene i neja~ad, palili srpska sela i pqa~kali srpsku imovinu. Lelek i jauk srpske sirotiwe nije ganuo ni mogao ganuti kamen – srce wenih krvnih neprijateqa, a oglu{ile su se tome leleku i jauku i one stranke, u kojima su sedili qudi, koji su bili krv wene krvi, ali koje su podupirale politiku krvnih neprijateqa naroda srpskoga iako su do tog vremena ispovedale ideju narodnog jedinstva.” (str. 63.) Dok joj to zvani~na vlast nije onemogu}ila, “Politika” i drugi listovi su u toku rata i neposredno po wegovom okon~awu iznosili veliki broj ~iwenica o zverstvu navodne hrvatske bra}e. “S kakvom su mr`wom juri{ali Ju`ni Sloveni u austrougarskoj vojsci, izuzev Srba, na polo`aje srpske vojske, kako su kidisali na srpske vojnike, po pravilu nikad im ne daju}i “pardona”, videlo se to svuda, na svim mestima na kojima su vo|ene borbe 1914. godine. Samo kad bi bili sasvim razbijeni, i kad bi im preostalo jo{ jedino da izaberu smrt ili da se predaju, oni su dizali ruke uvis. Takav je slu~aj bio pred Beogradom, u decembru 1914. godine, u onim `estokim borbama na Torlaku, gde je svoj grob na{ao najve}i deo 79. Jela~i}evog puka austrougarske vojske. U ovom puku, sastavqenom najve}im delom od Hrvata, a koji je bio ostavqen da {titi odstupnicu glavnini austrougarske vojske koja je napu{tala Beograd, bilo je naro~ito mnogo Li~ana. Zasipani artiqerijskom vatrom sa srpske strane bez prestanka, oni su re{ili da se predaju tek kad ih je na nogama ostalo jo{ samo nekoliko stotina.” (str. 64.) Svuda su se Hrvati najvi{e isticali, a posebno u zlo~inima nad civilnim stanovni{tvom. Ma~va je najvi{e stradala od hrvatskog rimokatoli~kog milosr|a. “Upadaju}i u sela poput vojnika Yingis-kana, isterivali su iz ku}a ~itave porodice, ne obziru}i se na uzrast i zdravstveno stawe, da bi ih zatim vezane konopcima, koje su nosili sa sobom, gonili ispred sebe kad su nastupali prema polo`ajima srpske vojske. Tako su postupili, izme|u ostalog, u selu Le{nici, gde su, prethodno, ubili vi{e seqaka, seqanki i dece. Prema izve{taju u~iteqa Vel. Jonei}a, me|u stanovnicima Le{nice, koji su upotrebqeni kao `ivi za{titni zid, nalazilo se i vi{e `ena sa decom koja jo{ nisu bila prohodala.” (str. 64.) U borbama na srpskom frontu istakli su se i Josip Broz i Vlatko Ma~ek. Kako povodom toga iznosi Kazimirovi}, “me|u trupama austrougarske vojske koje su se s naro~ito velikom `estinom ustremqavale na srpske vojnike nalazila se i 42. domobranska divizija iz Zagreba. Pri drugom prelasku preko Drine, 2. septembra 1914. godine, ona je puna tri dana kao fanatizovana naletala na rovove srpske vojske na Adi Kurja~ici, nastoje}i da se prebaci na desnu obalu Drine i da dejstvom dolinom Jadra potpomogne akcije trupa ju`no od Loznice i severno od Le{nice. Ona je nanela velike gubitke jedinicama Drinske divizije II poziva, koje su joj se ovde suprotstavile. Na srpskoj strani palo je 9 oficira, 6 podoficira i 550 vojnika. U sastavu ove austro-ugarske divizije, juri{ao je na srpske polo`aje i Josip Broz, kasnije nazvan Tito, u to vreme pripadnik 10. ~ete 25. pukovnije. 676

[ta je tada sve do`iveo i pre`iveo, on o tome nije nikad hteo da govori, ni{ta nije kazao ~ak ni svom biografu Vladimiru Dedijeru... Dedijer, ina~e, iznosi (u Novim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita, u drugoj kwizi), da je imao u rukama tri Titova autobiografska teksta – iz 1935., 1945. i 1952. godine, i da samo u jednom od wih, u onom iz 1935., Tito govori o u~e{}u u ratu protiv Srbije, od avgusta do decembra 1914. godine. Kad je hteo, na osnovu prvog autobiografskog teksta iz 1935. godine, da pi{e o Titovom u~e{}u u operacijama na srpskom frontu, dobio je, navodno, direktivu od Milovana \ilasa da to ne ~ini. Kao i Tito, u 42. domobranskoj diviziji (“Vra`joj diviziji”, kako je jo{ nazivana), u 25. puku, protiv Srba borio se i Vlatko Ma~ek, vo| Hrvatske seqa~ke stranke.” (str. 65-66.) U svim austrougarskim jedinicama sistematsko neprijateqstvo i netrpeqivost iskazivani su prema prinudno mobilisanim Srbima. “Svaki onaj ko bi oklevao sa otvarawem vatre na svoju bra}u ili pak pucao uvis, bio bi otpozadi ubijen. Za gre{ke, propuste, ogre{ewa o disciplinu i propise uop{te, za neizvr{ewe nare|ewa do u najmawu sitnicu, Srbi u austrougarskoj vojsci bili su vrlo strogo ka`wavani... Ponekad su najte`e kazne izvr{avane na najsuroviji na~in, i to samo po odluci vojnih stare{ina a bez prethodnog sudskog postupka.” (str. 71.) Krajwu antisrpsku indoktrinaciju hrvatskih vojnika i sistematsko podsticawe na masovne i krvo`edne zlo~ine nad srpskim civilima u Prvom svetskom ratu proveli su Rimokatoli~ka crkva, politi~ke partije (najvi{e Stranka prava Josipa Franka i Hrvatska seqa~ka stranka) i hrvatska {tampa. “Uz organe vlasti i oficirski kor, ta tri faktora bili su glavni seja~i mr`we prema Srbiji i glavni ratni hu{ka~i uop{te.” (str. 80.) Glavnu ulogu je ipak imala crkvena organizacija. “Weni najvi{i dostojanstvenici, ali i ni`e sve{tenstvo, bili su neumorni u agitovawu za stvar Habzburga. A to je u svemu bilo u skladu sa tada{wim stavovima Vatikana... Bespogovorni poslu{nici Vatikana, visoki i najvi{i dostojanstvenici Katoli~ke crkve u ju`noslovenskim zemqama skoro da su se nadmetali u o{trini izraza koje su upotrebqavali u svojim poslanicama i svojim govorima protiv Srbije i wenog naroda. (str. 84-85.) Stranka prava i Hrvatska seqa~ka stranka prosto su se me|usobno nadmetale koja }e vi{e antisrpskog otrova izbquvati u javnim nastupima svojih funkcionera, a kad je re~ o {tampi, “u listu bra}e Radi}a “Dom”, moglo se pro~itati i sve ono {to su i austrougarski oficiri govorili svojim vojnicima o Srbima – da su Srbi “divqi i svirepi”, da su “zvijeri” i da svuda i uvek pokazuju “svoju nekr{}ansku i divqa~ku }ud i mr`wu”, da “mu~e i iznakazuju na{e rawenike da se to ne mo`e ni opisati.” (str. 88.) Sve su to, naravno, bile najogoqenije la`i i izmi{qotine. Hrvatima je Prvi svetski rat predstavqao generalnu probu za sistematske genocidne zlo~ine nad srpskim narodom u Drugom svetskom ratu. To zna~i da nisu fa{izam i nacizam pravi uzroci masovnih klawa, nego tradicionalna rimokatoli~ka mr`wa prema “{izmati~kim” pravoslavcima, materijalizovane kroz jednu ve{ta~ku naciju sa~iwenu od zalu|enih verskih fanatika, ispranih mozgova i podlo`nih totalnoj manipulaciji i instrumentalizaciji. ^ine}i gro austrougarskih invazionih snaga, hrvatizovani 677

rimokatolici, pored ratni~kog elana na bojnom poqu, pokazivali su krajwe divqa{tvo i surovost prema protivniku. Zarobqeni srpski vojnici ~esto su na licu mesta streqani ili pogubqeni nakon dugotrajnog mu~ewa. Srpski rawenici bivali su dotu~eni na licu mesta. Srpske `ene su silovane i ve{ane. Srpska deca su se~ena na komade. Srpski starci su masakrirani. Nakon okupacije Srbije, glavninu okupacione administracije tako|e su ~inili Hrvati. Pqa~kali su i otimali na sve strane. Desetine hiqada qudi su odvodili u internaciju iz koje se malo ko `iv vra}ao. Za najmawu neposlu{nost okupatoru u srpskim gradovima i selima po kratkom postupku izricane su drakonske kazne. Ni{ta lak{e nije bilo ni Srbima pre~anima. Pored toga {to su prinudno mobilisani i sistematski izlagani masovnoj pogibiji na najopasnijim frontovima, bosanski, hercegova~ki, vojvo|anski, slavonski i ostali podjarmqeni Srbi izlagani su konstantnom maltretirawu i {ikanirawu. Najvi|eniji su ubijani, slati u logore, oduzimana im je imovina itd. Ogroman je broj dokumenata, ali i kvalitetnih istoriografskih studija koje o tome svedo~e. Hrvati su se oduvek na isti na~in pona{ali prema Srbima, bez obzira da li su bili organizovani u austrougarske domobrane, usta{ke bojne ili komunisti~ke odrede. Kad su videli da Austrougarskoj monarhiji nema spasa, mnogi Hrvati su se priklawali Srbima i tra`ili nacionalno jedinstvo. Zapawuje lakomislenost s kojom su tada{wi srpski vlastodr{ci opra{tali zlo~ine nad sopstvenim narodom i dokazanim zlo~incima poveravali odgovorne dr`avne funkcije. Vrlo brzo se pokazalo da Hrvati nisu iskreno `eleli Jugoslaviju. Prihvatali su je kao jednokratno sredstvo za{tite od italijanskih i ma|arskih teritorijalnih aspiracija. ^im je opasnost pro{la udru`ili su se u jedinstveni front otpora ju`noslovenskoj dr`avi u Beogradu, koji je od prvih dana predvodio Stjepan Radi} sa svojom strankom. Nova dr`ava nije imala {anse da se konsoliduje zbog kontinuirane subverzivne delatnosti hrvatskih ~inovnika i oficira. Mnogi od wih su vrbovani da intenzivno rade za strane obave{tajne slu`be. Kako Kazimirovi} ukazuje, “u leto 1923. zbio se jedan doga|aj koji je u punoj meri pokazao koliko je bilo krhko istorijsko pomirewe i kolike je opasnosti sobom nosilo masovno ukqu~ewe hrvatskih oficira iz biv{e Austro-Ugarske u jugoslovensku vojsku. Tada je, naime, otkrivena jaka tajna organizacija biv{ih austrougarskih oficira, Hrvata, koji su se spremali da novoj dr`avi, pod ~iju su zastavu stupili, zadaju smrtni udarac. Centar te organizacije nalazio se u Zagrebu, a “filijale” u Vara`dinu, Virovitici, Skopqu, Bitoqu i Debru (odakle su veze i{le daqe u Albaniju, u Tiranu)... U trag ovoj antidr`avnoj organizaciji u{lo se posle hap{ewa izvesne Danice Androli}, sekretarice vo|e Hrvatske seqa~ke stranke Stjepana Radi}a, na jugoslovensko-italijanskoj granici kod Rakeka. Kod we je prona|eno vi{e kompromituju}ih dokumenata, koji su se pre svega ticali tajne organizacije biv{ih austrougarskih oficira u jugoslovenskoj vojsci. Me|u uhap{enim oficirima, ali i li~nostima koje su imale visoke polo`aje u dr`avnoj upravi, bankarstvu i industriji, nalazio se – i od kraqa Aleksandra odlikovani Slavko Kvaternik. Prona|ena je i wegova studija, namewena Italijanima, o stawu na jugoslovenskim 678

granicama. Kako je to izneo u jednom svom napisu, objavqenom u ma|arskom listu “Pester lojd”, broj 177. od 8. avgusta 1923. godine, Stjepan Sarkoti}, svojevremeni poglavar Bosne i Hercegovine, a posle 1918. godine li~nost oko koje su se u Austriji okupqali Hrvati – protivnici Jugoslavije, u prvom redu usta{e, bila je to devetnaesta po redu {pijunska afera u Hrvatskoj za ~etiri i po godine postojawa jugoslovenske dr`ave.” (str. 205-206.) U septembru 1917. godine u “Domu” i u “Hrvatskoj” Radi} objavquje ~lanak “Hrvatsko dr`avno pravo kao cimer protuslavenskoj srpskoj politici”, koja je, po wegovom mi{qewu “protuhrvatska, jer za na{e srpske politi~are niti je postojala, niti postoji hrvatska dr`ava i zato su svi na{i Srbi bili i do danas ostali mayaroni. Protuslavenska, jer su se srpski politi~ari u cijeloj na{oj primorskoj Hrvatskoj vazda lako snalazili s politikom talijanskom, koja, evo, u ove dvije godine bije jedanaestu se~ansku bitku zato da se ne samo Hrvatima i Slovencima, nego i ^esima i Slovacima zakr~i zauvijek put k Sredozemnom moru, k tomu glavnomu europskom trgova~kom i prometnom popri{tu.” (str. 194.) Me|utim, dve godine ranije, u saborskom govoru od 23. juna 1915. godine Stjepan Radi} se otvoreno busa u prsa hrvatskim ratnim zaslugama na strani centralnih sila, pa izjavquje: “Hrvati nikada vi{e nisu dali ovoj monarhiji, nego {to daju i {to }e dati do konca ovoga rata. Sve {to smo za monarhiju u~inili do sada, ne da se ni prispodobiti s ovim {to sada dajemo. Ono {to su prije ~itave carevine podizale, to danas di`e sama kraqevina Hrvatska. Mi znamo da u pojedinim kotarima, kao {to npr. u mom, osamdeset i sedam posto odrasloga mu{koga pu~anstva nalazi se u vojsci. Na{a hrvatska vojna snaga ide na stotine hiqada. Vrsno}a te snage je tolika da smo svi dirnuti svjedoci najvi{ega priznawa, za kakovo ja u povijesti ne znam.” (Stjepan Radi}: Izabrani politi~ki govori, “Menora”, Opatija 1995., str. 144-145.) Najvi{e ponosa uliva pohvala koja je hrvatskim vojnicima upu}ena direktno iz habzbur{ke vladaju}e porodice. “Ja ne mogu sebi zamisliti ve}e stvari od one koja se zbila u subotwoj sjednici, kad je bio pro~itan brzojav nadvojvode Fridriha. Istina, u onom brzojavu nije niti najmawega spomena na na{a prava i na na{u boqu budu}nost. Vrhovni vojni zapovjednik ne}e niti ne mo`e voditi ba{ nikakve politike jer to nije wegov djelokrug; ali smo zato tu mi. Mi znamo, ili bismo bar trebali znati, da je onaj brzojav zapravo samo polovina brzojava. Kad smo mi dali monarhiji sve, kad smo dali i dajemo vi{e nego je itko od nas o~ekivao, kad dobivamo takovi priznawa da ve} nema vi{e rije~i, kad nam se veli da smo mi strah i trepet neprijateqima, Rusiji i Srbiji, znate {to to zna~i? Zar se mo`e kazati da je to tek prazna rije~, kad to ka`e onaj koji vidi i zna kao vrhovni vojskovo|a na{e vojske, kad to stotine hiqada na{ih vojnika potvr|uje? Na{i vojnici ponosno isti~u da }e se prije sami ustrijeliti nego se predati... Mi Hrvati nismo qudi koji radimo svoj posao po pogodbi. Hrvati se s kraqem ne poga|aju. Mi se nismo nikada poga|ali. Mi smo vazda na prvi poziv kraqev i{li u rat, jer smo znali da se ne borimo za koga god i pod kim god, nego pod zastavom najuglednije i naj~estitije dinastije u Europi.” (str. 145.) 679

Sutradan, u novom saborskom govoru, dakle tako|e 1915. godine, Stjepan izri~e prave panegirike hrvatskom seqaku – ratniku i wegovoj zlo~ina~koj misiji u Srbiji. On tom prilikom isti~e: “Do{ao je rat, koji je pokazao neobi~nim na~inom u cijeloj Europi a napose u Hrvatskoj, da je najve}a vrijednost i poglavito vanredna snaga svakoga naroda i svake dr`ave u seqa{tvu. Odmah na po~etku rata donijele su sve na{e novine zanimqivo izvije{}e {to ga je dao jedan vojni~ki stru~wak o tom kako je na wega djelovala hrvatska “Vra`ja divizija” na Crnom vrhu, i drugdje na boji{tu u Srbiji. U mirno doba, dok nismo bili u vatri – veli se u tom izvje{}u – znamo da su na{i qudi mlitavi, gotovo bih rekao lijeni i tupi; u wih je premalo napetosti, veseqa i gipkosti; ~ine jednom rije~i na ~ovjeka dojam neinteligentne mase. Ali kad je trebalo i}i u bojnu liniju, stvar se do temeqa promijenila. Svaki na{ ~ovjek je gotovi vojskovo|a, svaki samostalno misli, samostalno radi, vazda misli na druge, vazda osje}a i zna da i drugi isto tako rade. U ovakvim prilikama radi na{ ~ovjek promi{qeno i ustrajno i ne popusti dok ne postigne svoju svrhu.” (str. 151.) w) Ogor~eni protivnik ujediwewa sa Srbijom Na no}noj sednici Narodnog vije}a Slovenaca, Hrvata i Srba od 24. novembra 1918. godine, Radi} se `estoko suprotstavio ujediwewu sa Srbijom, obru{avaju}i se na Slovence, Srbe pre~ane i naro~ito Dalmatince kao wegove najve}e zagovornike. U nemo}nom besu zbog po wega nepovoqnog odnosa snaga, Dalmatincima poru~uje: “Sveukupna politi~ka povijest Dalmacije kroz pet stoqe}a, od 7. do 12. vijeka – ~isto je hrvatska. Dalmacija, to je zaonda bilo par gradova i otoka, kako svi znate, a sva dana{wa Dalmacija, i jo{ daqe, ovamo do Kupe, i jest bila prava pravcata Hrvatska... Ali, gle posledwih pedeset godina nije dalmatinski Hrvat politi~ki ni uzdahnuo ina~e, ve} za sjediwewem s banskom Hrvatskom u jednu jedinstvenu dr`avu i domovinu Hrvatsku. A sad, kad vam se pru`ila zgoda da taj narodni hrvatski dalmatinski program o`ivotvorite, vi ste se, gospodo, bez naroda i protiv naroda otcijepili od Hrvatske, te sad bez pitawa naroda ho}ete pod Beograd u centralisti~ko dr`avno jedinstvo s Kraqevinom Srbijom.” (str. 233-234.) Srbima najvi{e zamera zbog `eqe da obnove nekada{we Du{anovo carstvo, pa ih prekoreva; “Vi Srbi iz Hrvatske i Ugarske i Bosne, vi ste uistinu samo du{anovci, vi ste za veliku srpsku dr`avu, za jako i slavno carstvo, za kosovsku “zavjetnu misao”, za osvetu na sve strane, za devet Jugovi}a, za Kraqevi}a Marka itd. itd. Mi Hrvati za to nismo.” (str. 234.) [to se Hrvata ti~e, on ovde ve} uveliko odri~e vernost habzbur{koj dinastiji, pa hrvatskog seqaka predstavqa kao odvajkada zakletog republikanca. U tom smislu iznosi: “Vi nemate ili ne}ete da imate ni pojma da sav na{ narod, napose na{ narod hrvatski, `eli, ho}e, tra`i i zahtijeva da mu wegova prolivena krv donese onakvu pravu i potpunu republikansku slobodu kakvu je vidio i okusio mnogi na{ ~ovjek u Americi, a one nebrojene nevine suze da mu pribave onakvu pravicu za kakvu se bore – i kakvu }e posti}i – wegova seqa~ka bra}a u Rusiji.” (str. 235.) 680

o) Posleratni Radi}ev separatizam i otvoreno nastavqawe Star~evi}eve antisrpske politike Prvih posleratnih godina separatizam je bio jedina ideologija koja je muwevito ovladala hrvatskim masama i predstavqala je sr` politi~kog programa Radi}eve Hrvatske seqa~ke stranke. “Za celo vreme rata 19141918., veliki protivnik Srbije i wenog jugoslovenskog programa, odayija i himnopevac Habzburzima, Radi} je jo{ u novembru 1918. izjavio da on vi{e voli da se tri hrvatske `upanije konstitui{u kao nezavisna dr`ava hrvatska, nego da se stvori jugoslovenska zajednica sa Beogradom na ~elu. Tom svom stavu on je ostao veran i po progla{ewu jugoslovenske dr`ave. U januaru i februaru 1919. organizovao je prikupqawe potpisa na memorandum predsedniku SAD, Vilsonu, u kojem se tra`ilo formirawe “mirotvorne seqa~ke hrvatske republike. Zahvaquju}i, sigurno, najvi{e Radi}u i wegovoj stranci, separatisti~ko raspolo`ewe zahvatilo je brzo sve krajeve Hrvatske. Pro{irilo se ono i na Dalmaciju, u kojoj se u novembru 1918. zdu{no klicalo srpskoj vojsci, kao osloboditeqici, blagosiqala svaka wena stopa.” (Kazimirovi}, op. cit., kwiga druga, str. 362-363.) Ali, takav politi~ki prevrtqivac, kakav je Radi} bio, nije dorastao Aleksandru Kara|or|evi}u. “Oboriv{i Radi}a jednom s nogu, navode}i ga da se izjasni za Jugoslaviju kao monarhiju i da prizna Vidovdanski ustav protiv koga se toliko borio, zala`u}i se za “neutralnu hrvatsku republiku” – kraq Aleksandar mu je za nagradu, ali i iz `eqe da partijama u Srbiji pru`i svedo~anstvo da mo`e da vlada i bez wih, ~ak poverio mandat za sastav vlade. ^ine}i to, kraq Aleksandar je ta~no procenio da je “vo| Hrvata” spreman na sve – samo da bi se dokopao vlasti, pa i na politi~ka re{ewa izvan parlamenta, kad je u pitawu formirawe vlade. I bio je u pravu, potpuno u pravu. Kad nije uspeo da sastavi vladu, i kad je bio prinu|en da vrati mandat, Radi} je bio taj koji je predlo`io da se obrazuje koncentraciona vlada i na weno ~elo postavi neutralna li~nost, {to je prakti~no zna~ilo da se vlada obrazuje bez u~e{}a politi~kih stranaka, zapravo, bez wihove saglasnosti.” (str. 443.) Nikada nikakva ideolo{ka na~ela i politi~ki principi Radi}a nisu interesovali. “Potomak srpskih izbeglica iz Bosne, koji su se kroatizovali po prelasku na katoli~ku veru, Stjepan Radi} se skoro na vol{eban na~in vinuo do neslu}enih politi~kih visina i postao de fakto vo| hrvatskog naroda. Ne{to ve{tinom, a ne{to demagogijom, on je oko sebe, prvo, okupio seqake i prakti~no ih mobilisao za ciqeve hrvatske nacionalne politike. Negiraju}i Srbe, on je me|u hrvatskim seqacima jo{ vi{e raspalio stotinama godina postoje}a antisrpska raspolo`ewa... ^esto sav u krajnostima, ponekad i dijametralno suprotnim, i ponosan na to {to je, kako je sam govorio za sebe, “najve}i akrobata prema politici”, Radi} je na jednoj strani vikao – “Dole popovi – lopovi”, a na drugoj je pak sklapao aran`mane sa katoli~kim sve{tenicima, za koje je opet glavno bilo da je on, Radi}, “ustanik protiv pravoslavnog Beograda”.” (str. 501.) Godine 1923. Stjepan Radi} se okomio i na crnce, rasisti~ki zameraju}i Srbima da su s wima bili ratni saveznici. Tako je odgovarao na zamerke sa srpske strane zbog hrvatskog anga`ovawa u ratu na austrougarskoj 681

strani. Po tom pitawu Radi} ka`e: “Oni nam prebacuju, bili ste udru`eni sa [vabama i Mayarima i ni s kim. Ali vi ste bili udru`eni s Francuzima pa i s crncima. Mi smo imali za saveznike samo Europejce, ako dopustimo da su nam to bili saveznici. Ovo {to se govori sa srpske strane nerazumqivo je zato jer Antanta, kako god je imala velike ciqeve da se bori za pravo narodnoga samoodre|ewa, ona je u~inila jednu pogre{ku, koju }e povijest tek potpuno osvijetliti, {to je to zna~ilo – ja se tome veselim – dovesti crnce na Rajnu, to je zna~ilo, mo`da }emo do`ivjeti jo{ i to da }e bijelci morati iz Afrike.” (str. 263.) Uostalom, Radi}ev mentalni sklop i politi~ki koncept postaje do kraja jasan ako se pogleda sadr`aj wegovog govora na grobu Ante Star~evi}a u [estinama 11. juna 1922. godine. Tom prilikom Stjepan Radi} je izgovorio i slede}e re~i: “Hrvatski narode! Na svetom smo mjestu koje je kao pravi hram. Svaki je ovaj humak kao mali `rtvenik, a veliki ovaj grob, oko kojega smo se danas okupili kao qudi i kao Hrvati, veliki je `rtvenik one besmrtne i veli~anstvene ideje koja daje pravi sadr`aj i pravu vrijednost na{emu hrvatstvu. To je ideja prava, koje je ja~e od svake sile, ideja narodnoga samoodre|ewa protiv svake tiranije.” (str. 241.) Za Radi}a je Star~evi} pravi sin i pravi predstavnik hrvatskog naroda, pa mu se retorski obra}a: “Veliki, nepopustqivi sine malene kr{ne Like! Kad si ti udarao temeqe stranci narodnoga samoodre|ewa, rugali su ti se vlastodr{ci da }e sve tvoje prista{e mo}i u jednom ko{u prenijeti preko zagreba~koga Sqemena. A gle: danas smo svi mi Hrvati prava{i, tj. prista{e ~ovje~anske politike mira i rada. I sada istom Tvoje rukovawe s besmrtnim [trosmajerom u Krapinskim Toplicama dobiva svu svoju vrijednost. Gorwa tvrda i vje~no buntovna Hrvatska, Hrvatska u prvom redu politi~ka, nikad ni od koga nepokorena i ni od koga nepodjarmqena, spojila se i stopila s Dowom, slavonskom Hrvatskom blage du{e i mekane pjesme, spojila se s Primorskom (Hrvatskom) sve tamo do Lov}ena, a u tom hrvatskom bloku danas nije samo Ivan~ica, Papuk i Fru{ka Gora, nego i Triglav, Dinara i sve tamo daqe. I Tvoja je velika i besmrtna zasluga {to smo mi Hrvati danas, iznutra, du{evno ovako slo`ni i u toj unutra{woj slozi ovako jaki i nepobjedivi. Slava Anti Star~evi}u!” (str. 242-243.) Sve ranije li~ne i konceptuolo{ke razlike, koje su ga povremeno uvodile u polemi~ke rasprave sa Star~evi}em i wegovim sledbenicima, Radi} je ve} u toku Prvog svetskog rata potpuno ostavio po strani, da bi se sa prava{ima maksimalno zbli`io u vo|ewu antisrpske politike. p) Potpuno razobli~ewe Stjepana Radi}a pred sudom istorije Za zavr{ni sud o istorijskoj ulozi i politi~kom delovawu Stjepana Radi}a, koji je kroz svoje demago{ke vratolomije, u pojedinim trenucima bio spreman da deklamuje prave hvalospeve Aleksandru Kara|or|evi}u i Nikoli Pa{i}u, pa ~ak i da se zala`e za otcepqewe Rimokatoli~ke crkve u Jugoslaviji od Vatikana i weno sjediwewe sa Srpskom pravoslavnom crkvom u celovitu Jugoslovensku hri{}ansku crkvu, vrlo korisna mo`e biti Kazimirovi}eva interpretacija stanovi{ta Stjepana Sarkoti}a. Kazimirovi} iznosi: “Najporaznije o Stjepanu Radi}u govorio je i pisao, ali posle Radi682

}evog aran`mana sa kraqem Aleksandrom i Nikolom Pa{i}em, Stjepan Sarkoti}, svojevremeni poglavar Bosne i Hercegovine, a posle 1918. godine glavni zagovornik me|u Hrvatima odcepqewa Hrvatske od Jugoslavije i wenog ukqu~ewa u jednu podunavsku federaciju pod egidom Habzburga. U ma|arskom listu “Pester Lojd”, od 9. i 11. avgusta 1925., Sarkoti} je rekao za Radi}a, da je – nenormalan ~ovek”. “Ja ne mogu dr`ati za normalnog ~oveka onog, koji se pretvorio od glorifikatora Marije Terezije, Franca Jozefa, jednom re~i od obo`avaoca Habzburga u habzburgo`dera i poklonika dinastije Kara|or|evi}”, pisao je Sarkoti}. “Normalan ne mo`e biti ~ovek, koji prisvaja naj~istiji hrvatski program dr Ante Star~evi}a, me{a ga sa nekoliko kapi socijalisti~kog uqa i, potom, izdaje za svoj, odlazi na zavetovawe na grob Star~evi}a, tamo i svuda na zborovima dr`i ultrahrvatske govore, govore za “svetu Hrvatsku” i preko no}i odbacuje sve zajedno sa “svetom Hrvatskom” i pola`e kao `rtvu na oltar velikosrpstva.” (str. 507.) O~igledno je da Stjepan Radi} nikada ni prema kome nije iskreno nastupao, a uvek je govorio onako kako je to prijalo onome od koga je neku korist o~ekivao. “Kao dokaz za Radi}evu “abnormalnost”, Sarkoti} je naveo i to da je Radi} prilikom krunisawa kraqa Petra rekao, “da Hrvatima ne}e biti boqe sve dotle dok oni ne budu raskrstili sa papom”, a u Bjelovaru, “povodom osve}ewa jedne srpske zastave”, da “svaki onaj, koji srpsku zastavu ne po{tuje, zaslu`uje da bude skra}en za glavu”. Isti~u}i da se Radi} pripremao “za prizemqewe na srpskom aerodromu, istina uz uslov da mu nijedan drugi let ne uspe”, Sarkoti} je za Radi}a u navedenim ~lancima u ma|arskom listu rekao i slede}e: “Jedna tako stalna promena mi{qewa i raspolo`ewa je bez sumwe abnormalna. Najvi{u svoju ta~ku on je dostigao u vatrenom patriotizmu, u borbi za samostalnost “svete Hrvatske”. Prelazak od monarhizma preko republikanstva ka sovjetizmu i od sovjetizma preko republikanstva monarhizmu, sve za kratko vreme, pokazuje da je u pitawu politi~ki klovn sasvim retke nenormalne vrste”. Zaboravqaju}i da je u istom ma|arskom listu, “Pester Lojdu”, dve godine ranije, 8. avgusta 1923., Radi}a dizao u nebeske visine, vide}i u wemu “inkarnaciju hrvatskog naroda”, Sarkoti} je, u avgustu 1925., Radi}a jednostavno proglasio ne samo za izdajnika svog naroda, ve} svih nezadovoqnika, svih onih koji nisu Srbi na Balkanu, a koji su sve svoje nade polagali u borbu Hrvata.” (str. 507-508.) Na identi~an na~in, poput Sarkoti}evog, rezonovali su svi hrvatski klerikalni krugovi, pa je Radi}evoj politi~koj i `ivotnoj sudbini ubrzo besprizivno presu|eno.

5. Ma~ekova banovina kao priprema za osnivawe usta{ke dr`ave Nesporni lider Hrvatske seqa~ke stranke i celog hrvatskog naroda posle Radi}eve smrti postao je Vlatko Ma~ek, mada nikada zvani~no nije izabran za partijskog predsednika. Bez ikakvog intelektualnog renomea i lo{ govornik, bio je dobar strana~ki organizator i ve{t pregovara~. U sporazumu s knezom Pavlom postigao je formirawe Banovine Hrvatske, koja je imala 20 odsto srpskog stanovni{tva, pa tako otvorio proces razbijawa jugoslovenske dr`ave. Nikakva ga demokratija nikada nije interesovala, 683

kao ni druge hrvatske politi~are. Wihov je jedini ciq bio postizawe hrvatske samostalnosti, a nacionalisti~ka ideologija, koju su propovedali, prepuna predrasuda i netrpeqivosti. Ona je zapravo bila wihov izraziti “kompleks inferiornosti – upravo jedna vrsta hrvatskog kompleksa ni`e vrednosti.” (Kazimirovi}, op. cit., kwiga druga, str. 529.) Ma~ek je bio sposoban da u svoja kola upregne ve}inu srpskih opozicionih partija i manipuli{e wihovim beslovesnim rukovodstvima, pa im se ~ak stavio na ~elo jedinstvene izborne liste. “Da bi se po drugi put mogao o`eniti, Ma~ek je napustio katoli~ku i pri{ao starokatoli~koj crkvi. To mu je stvorilo mnoge te{ko}e kod visokih dostojanstvenika katoli~ke crkve u Hrvatskoj, ali samo privremeno – dok nije do{ao na ~elo Hrvatske seqa~ke stranke. Tada se odmah sve promenilo, pa ga je na sva usta po~eo hvaliti i sarajevski nadbiskup dr Ivan [ari}, poznati frankovac i klerikalac. U izjavi “Jutarwem listu”, [ari} je rekao da se divi “mudrosti i jakosti duha dr Ma~ka”. Nadbiskupa [ari}a, kao i ostale visoke dostojanstvenike katoli~ke crkve, Ma~ek je posebno zadobio onog ~asa, kada je izjavio, da on, “ne samo kao katolik, ve} i kao dr`avnik, mora biti uz Svetu stolicu”. Ova izjava dobila je veliki publicitet u listovima naklowenim katoli~koj crkvi, a poznati {vajcarski list, “@urnal de @enev”, u broju od 5. avgusta 1935. pisao je, tim povodom, da se Ma~ek kao politi~ar oslawa koliko na hrvatski nacionalizam, toliko i na katolicizam.” (str. 531-532.) Ipak, iako je Ma~ek, realno posmatrano, mnogo postigao sporazumom sa Cvetkovi}em, granicama novouspostavqene banovine nisu zadovoqene aspiracije vode}ih hrvatskih politi~kih struktura, pa one nastavqaju sa svojatawem drugih prostora. “Pretenzije prema drugim krajevima, me|utim, imali su i klerikalni krugovi u Hrvatskoj. Zbog toga oni i nisu bili zadovoqni granicama koje je Ma~ek uspeo da isposluje sa dvorom i predsednikom jugoslovenske vlade Dragi{om Cvetkovi}em. Oni su hteli da Banovina Hrvatska dobije u mnogom pogledu drugoja~ije granice. U stvari, klerikalni krugovi u Hrvatskoj 1939. godine polazili su od stavova Prvog hrvatskog katoli~kog kongresa, odr`anog u Zagrebu 1900. godine. Prema wima, granice Hrvatske imale su da idu, na istoku, do linije koja bi se povukla od Kotora, pa Drinom, sve do Zemuna. To, u biti, nije bilo ni{ta novo, jer je sli~nih koncepata o hrvatskim etni~kim granicama bilo i ranije. I [trosmajerova Narodna stranka imala je svoju predstavu o granicama Hrvatske, polaze}i od toga da bi se u wenom okviru trebalo da na|u sem u`e Hrvatske i Slavonije jo{ i Dalmacija, Istra do reke Ra{e, Novo Mesto, ^ernomeq i Metlika na slovena~koj teritoriji, kao i deo zapadne Bosne do reke Vrbasa. Granice, za koje je pledirao Prvi hrvatski katoli~ki kongres iz 1900. godine, bile su tobo` “povijesne i prirodne granice”. Uz isticawe toga, nagla{avano je, da su one ne samo razdvojne linije izme|u Hrvata i Srba, ve} u isti mah me|a izme|u dveju sasvim razli~itih civilizacija. Banovinom Hrvatskom, uop{te uzev, nisu bili zadovoqni ni hrvatski ekstremni nacionalisti~ki krugovi, usta{e i drugi. Usta{ki prvak Mile Budak, koji se vratio u zemqu na zauzimawe Milana Stojadinovi}a, najo{trije je napao Vlatka Ma~eka u listu “Hrvatski narod”, zbog sporazuma sa knezom Pavlom i 684

Dragi{om Cvetkovi}em, isti~u}i da je sporazum napravqen radi spasavawa Jugoslavije i da nije ni{ta drugo do “prodaja hrvatskog naroda.” (str. 592-593.) a) Progon Srba u hrvatskoj banovini i fa{isti~ki karakter Ma~ekovih paravojnih partijskih jedinica Banovinom Hrvatskom formalno je upravqao ban Ivan [uba{i}, ali je stvarna vlast bila u Ma~ekovim rukama. Srbima su postepeno i sistematski uskra}ivana gra|anska prava, a mnogi su otvoreno maltretirani, {ikanirani, prebijani, prognani ili ubijeni. Pokaza}e se da je od presudnog istorijskog zna~aja bilo Ma~ekovo formirawe Hrvatske seqa~ke za{tite i Hrvatske gra|anske za{tite. To su bili paramilitarni “odredi Hrvatske seqa~ke stranke, juri{ni odredi, ne{to nalik na Hitlerove SS-odrede u Nema~koj, kako je to jednom prilikom izjavio \uro Kempfeqa, zapovednik i jedne i druge formacije. Li~no Ma~ek, kao vo| Hrvatske seqa~ke stranke, poklawao je naro~ito po osnivawu Banovine Hrvatske veliku pa`wu i jednoj i drugoj vojnoj organizaciji, i Hrvatskoj gra|anskoj za{titi i Hrvatskoj seqa~koj za{titi, isti~u}i da se “mora i nadaqe dr`ati red i poredak”. Prema “Pravilima Hrvatske seqa~ke za{tite”, donesenim u januaru 1940. godine, wen zadatak je bio “~uvawe ustavnih prava Hrvatske, suzbijawe prevratni~kog i hrvatskom seqa~kom pokretu protivnog, protuzakonitog i uop}e ru{ila~kog djelovawa”. Kako je u ovim pravilima bilo jo{ nazna~eno, Hrvatska seqa~ka za{tita bila je organizovana po srezovima (kotarevima). Weni “posebni odjeli” u gradovima ~inili su pak Hrvatsku gra|ansku za{titu. U po~etku, kad su mawe-vi{e delovale kao neslu`bene i samo tolerisane partijske formacije, i Hrvatska seqa~ka za{tita i Hrvatska gra|anska za{tita naoru`avale su svoje qudstvo uglavnom {tapovima. Po osnivawu Banovine Hrvatske, me|utim, naoru`avawe je obuhvatilo i sve vrste lakog naoru`awa, od pu{aka pa do mitraqeza. Formirane su tada i posebne jedinice – juri{na satnija, motorizovani “odjel”, kowi~ki eskadroni. Jednom re~i, od partijske vojske krenulo se ka ubrzanom stvarawu prave (domobranske) vojske, sve u duhu izjava pojedinih prvaka HSS, “da nema slobode Hrvatima dok Hrvati ne dobiju svoju pu{ku na svoje rame.” (str. 618-619.) Po{to je organizovana prava partijska vojska, totalno antisrpki indoktrinisana i verski fanatizovana, pristupilo se i formirawu wenih oficirskih {kola, a konspirativno su vrbovani mnogi aktivni jugoslovenski oficiri hrvatske nacionalnosti. Oni su me|usobno organizovani i pripremani da u odre|enim situacijama striktno slede politi~ke instrukcije i nare|ewa. Paravojna organizacija Hrvatske seqa~ke stranke ve} je krajem 1939. godine u svom sastavu imala oko dvesta hiqada pripadnika. “Svoju snagu i uve`banost, pa i stepen naoru`awa, Hrvatska seqa~ka za{tita i Hrvatska gra|anska za{tita pokazale su javno i u punoj meri prilikom posete kneza Pavla i knegiwe Olge Zagrebu, 1940. godine. Vi{e od 15 hiqada “za{titara”, ukqu~uju}i tu pripadnike kowi~kih i motorizovanih jedinica, osiguravalo je goste iz Beograda. To je ura|eno na najboqi mogu}i na~in, zapravo spektakularno. Knez Pavle bio je u toj meri impresioniran 685

dr`awem “za{titara”, da je odmah, po povratku u Beograd, dodelio ~itavom wihovom komandnom sastavu visoka i najvi{a odlikovawa i time, kako se s pravom govorilo u Beogradu, priznao de fakto za{titu za legalnu vojsku Banovine Hrvatske. Me|u odlikovanima nalazili su se uglavnom qudi koji su samo koji mesec kasnije, u aprilu 1941., rukovodili svim akcijama za{tite protiv jugoslovenske vojske, dok su nema~ke trupe nadirale u zemqu. Oni su bili ti koji su prakti~no omogu}ili {aci usta{a, na ~elu sa Antom Paveli}em, da bez problema uspostave svoju vlast i uvedu svoj re`im, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini.” (str. 619-620.) Nisu nema~ka i italijanska okupacija, kao ni instalisani usta{ki re`im, nametnuli fa{isti~ki karakter hrvatskoj paravojnoj organizaciji. Mnogo pre po~etka rata i okupacije Hrvatska seqa~ka za{tita i Hrvatska gra|anska za{tita “pokazale su svoje fa{isti~ko lice. Prave “tojage” u rukama i banske vlasti i vodstva Hrvatske seqa~ke stranke, u kojem su predstavnici usta{kog pokreta stalno dobijali na uticaju, wihovi pripadnici `arili su i palili po Banovini Hrvatskoj, ustremquju}i se na sve one koji bi se usudili da im se suprotstave ili koji su bili obele`eni kao protivnici hrvatstva, u prvom redu Srbe. U mnogo mesta, kao u Gospi}u, jo{ krajem 1939. godine rukovodstva Za{tite sa~inila su spiskove Srba koje je “trebalo usmrtiti”. Isti~u}i da su teror i ubistva bili glavni metod dejstvovawa i Gra|anske i Seqa~ke za{tite, hrvatski istori~ar Qubo Boban je izneo da su pripadnici Za{tite bili ne samo inicijatori, nego i direktni po~inioci najve}eg broja zlo~ina u Banovini Hrvatskoj. A `rtve tih zlo~ina, u najve}em broju slu~ajeva, bili su, kako se to mo`e ve} i pretpostaviti, ugledni Srbi, u prvo vreme oni koji nisu pripadali Samostalnoj demokratskoj stranci, ve} drugim srpskim partijama, pa i samoj Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici. Prema jednom poverqivom izve{taju iz aprila 1940. godine, pripadnici Gra|anske i Seqa~ke za{tite mogli su prakti~no da rade tada {ta ho}e. Jer, ni politi~ki ni upravni aparat nije im ni u ~emu stajao na putu. Naprotiv, identifikovao se sa wima i pru`ao im svaku pomo}, pa i onda kada je kr{ewe zakona bilo vi{e nego o~igledno. Kad su bili u pitawu progoni Srba i vr{ewe represalija nad wima, upravne vlasti su se i same u tome anga`ovale.” (str. 620-621.) Ina~e, u taj birokratski aparat vra}ena je masa nekada{wih austrougarskih ~inovnika. Kako vrlo dokumentovano pokazuje Velimir Terzi}, “me|u funkcionerima Hrvatske za{tite bilo je dosta usta{kih elemenata, kao Zvonko Kova~evi}, zapovednik Gra|anske za{tite i Kvaternikov saradnik, koji je ve} 21. aprila 1941. postao usta{ki pukovnik, a i sam Kvaternik je davao Ma~eku uputstva o na~inu organizovawa i strukturi Za{tite. Stvarawe Hrvatske seqa~ke i gra|anske za{tite donekle je zajedni~ko delo HSS i usta{a. Ideja o wenom stvarawu rodila se kod usta{a zbog wihove neefikasne teroristi~ke delatnosti u zemqi (na primer neuspeli atentati na `eleznicama, koje je organizovao Gustav Per~ec, i “velebitski ustanak”, koji su organizovali Vjekoslav Servaci i Artukovi}). Kada su 1932. godine kod Paveli}a (koji se nalazio u Italiji) do{li Slavko Kvaternik iz Zagreba i Per~evi} iz Be~a, razgovarano je o potrebi stvarawa izvesne poluvojni~ke organizacije u zemqi. Ma~ek je prihvatio wihove sugestije za takvu organi686

zaciju, jer je imao iste namere kao i oni.” (Velimir Terzi}: Slom Kraqevine Jugoslavije 1941. – Uzroci i posledice poraza, Narodna kwiga – Beograd, Partizanska kwiga Qubqana i Beograd, Pobjeda – Titograd, Beograd 1982., kwiga prva, str. 177.) Pred sam rat Gra|anska i Seqa~ka za{tita imale su ve} oko dvesta hiqada qudi u svom sastavu, dobro organizovanih i delimi~no naoru`anih i uniformisanih. Sve u svemu, mobilizacija regularne jedinice jugoslovenske vojske u Ma~ekovoj banovini vi{e nikada nije bila mogu}a u znatnijem procentu, kad je re~ o hrvatskom stanovni{tvu. b) Ma~ekov poziv na iskrenu saradwu sa usta{kim re`imom I 1941. godine mobilizacija na prostoru Banovine Hrvatske je uglavnom propala, ali je kompletna Ma~ekova paravojna organizacija bila na okupu, patroliraju}i gradovima i selima i sputavaju}i odbrambene napore centralne vlasti, bez obzira {to je Ma~ek postao ~lan pu~isti~ke vlade. “Posle Kvaternikovog progla{ewa NDH i Ma~ekovog poziva pripadnicima HSS da se s novom vladom iskreno sara|uje, Gra|anska za{tita u Zagrebu je osigurala, skupa sa redarstvom, ceste, ulice, po{tu i telegraf, `eqezni~ke stanice, vodovod, elektri~nu centralu, dr`avne zgrade i urede. U isto vreme ona je razoru`avala pripadnike jugoslovenske vojske koji su prolazili kroz Zagreb. Prema Kvaternikovoj izjavi, 10. aprila je dovedeno i zapovjedni{tvo Za{tite oko 100 oficira i nekoliko generala, koje je Kova~evi} smestio u hotel “Milinov” i kasnije predao Nemcima. U nekim delovima Hrvatske od 10. aprila je stupila u akciju Seqa~ka za{tita. Ona je razoru`avala delove jugoslovenske vojske, prikupqala vojnu opremu i ~uvala red. U tome se posebno istakla Seqa~ka za{tita na putevima: Zagreb – Sv. Ivan Zelina – Vara`din; Zagreb – Osijek; Zagreb – Sisak – Sl. Brod. Kao zapovjednik Gra|anske za{tite u Zagrebu, Zvonko Kova~evi} je 10. aprila polo`io zakletvu Kvaterniku, koji ga je sutradan unapredio u ~in pukovnika Zbora javne sigurnosti. Zapovednik Kopnene vojske general [tancer, u naredbi od 12. aprila, obra}a se “svim hrvatskim za{titni~kim organizacijama da odmah pristupe prikupqawu svega oru`ja i ratnog materijala”. Pod zapovedni{tvom Zvonka Kova~evi}a Za{tita je bila glavni Kvaternikov oslonac za uspostavqawe nove vlasti i u odr`avawu reda i mira u Zagrebu.” (str. 179.) Istog dana kada je Kvaternik proglasio NDH, 10. aprila 1941. godine, zagreba~ki radio je emitovao izjavu aktuelnog potpredsednika jugoslovenske vlade i predsednika Hrvatske seqa~ke stranke Vlatka Ma~eka, u kojoj je stajalo: “Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vo|a nacionalisti~kog pokreta u zemqi, danas je proglasio slobodnu i nezavisnu dr`avu Hrvatsku na celokupnom podru~ju Hrvatske, te je preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod da se ovoj vlasti pokori. Pozivam sve prista{e seqa~ke stranke, koji su na upravnim polo`ajima, te sve kotarske odbornike itd., da iskreno sara|uju sa novom vladom.” (kwiga druga, str. 373.) Hrvati su to propratili s velikim odu{evqewem. Svuda su istaknute hrvatske zastave i okupacionim nema~kim trupama prire|ivan srda~an i sve~an do~ek. “Ovaj proglas su po gradovima i selima prihvatile unapred pripremqene usta{ke grupe i klerofa{isti~ke organizacije, kao i ma~ekovski “za{titari”. 687

One su u mnogim mestima po Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni i Hercegovini odmah preuzele vlast, s tim {to su im se u najve}em broju pridru`ili i dotada{wi organi vlasti. Petokolona{ka akcija, koju su protivjugoslovenski doma}i fa{isti~ki elementi vi{e godina razvijali, pokazala se tih dana u punom svetlu. Jednu od glavnih uloga u organizovawu nove usta{ke vlasti, naro~ito u selima i mawim gradovima, imali su katoli~ki `upnici. Upravo je neverovatno kako su vrhovi dr`avne vlasti u Kraqevini Jugoslaviji bili zaista gluvi i slepi prema tolikim usta{kim i klerofa{isti~kim petokolona{kim elementima ~ak i na visokim dr`avnim polo`ajima, od kojih neki i nisu mnogo krili svoje antijugoslovensko i profa{isti~ko raspolo`ewe.” (str. 373.) Kako u posebnom prilogu Terzi} obja{wava, “nema~ki agenti u Zagrebu zakqu~ili su da je situacija pogodna za progla{ewe, jer su znali da }e nema~ke trupe u toku toga dana u}i u Zagreb. Po{to su ra~unali da je Ma~ek najpogodnija li~nost za preuzimawe vlasti, oni su poku{ali da ga nagovore da li~no proglasi Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku. Me|utim, da se ne bi tako brzo i suvi{e izlo`io, Ma~ek je odbio tu ponudu i pristao da u tome pomogne Slavku Kvaterniku.” (str. 719.) Paveli} Nemcima nije predstavqao najpogodniju li~nost jer su ga smatrali italijanskim ~ovekom, a Ma~ek je kalkulisao ~ekaju}i daqi razvoj situacije. Terzi} ovde prenosi pisawe Jakova Bla`evi}a iz 1980. godine, koji sagledava pona{awe Ma~eka i Stepinca prvih ratnih dana, pa ka`e: “Kada nije do{lo do izravnog sporazuma Ma~eka sa Hitlerom preko {pijuna Vezenmajera, tra`io se neki drugi, mawe upadan, ali ipak isti izlaz. Na{ao se u Paveli}u. Ali uz pomo} Ma~eka Paveli}u je trebala legitimacija za vlast, jer je u hrvatskom narodu nije imao. Legitimaciju su mu mogli dati samo Ma~ek i Stepinac. Istoga dana, 10. travwa 1941., Ma~ek mu je dao. Bez ikakvog kolebawa stilizovao je s Ko{uti}em deklaraciju u kojoj poziva hrvatski narod da dade podr{ku novoj vladi, nakon prethodnih konsultacija sa spomenutim nema~kim {pijunom Vezenmajerom koji je bio kod wega.” (str. 724.) Ma~ekov proglas je imao veoma {iroke politi~ke reperkusije, a o wemu se i u istoriografiji mnogo raspravqalo. Poku{avano je i sa davawem raznih obja{wewa, “uglavnom sa ciqem da se Ma~ek politi~ki opravda i da se wegov stav prika`e tako kako bi najvi{e odgovaralo aktuelnim politi~kim interesima wegove sredine u emigraciji. I on sam u svojim memoarima ... izostavqa sve {to bi bilo nezgodno, a isti~e ono {to mu vi{e odgovara. On tvrdi da je jedan nema~ki emisar (kome je zaboravio ime) bio glavni faktor i pregovara~, da mu je na wegov zahtev predao proglas narodu i da ga je pod wegovom kontrolom sastavio i potpisao.” (str. 724-725.) Terzi} detaqno obja{wava da je “Ma~ek ovakvim proglasom ne samo “primio na znawe” osnivawe NDH, nego i usvojio taj ~in. On je kao predsednik HSS istakao da je Kvaternik proglasio slobodnu, samostalnu hrvatsku dr`avu”. Otkuda “slobodna, samostalna dr`ava”, kada je i sam na po~etku redakcije ovog proglasa naglasio da je nema~ka vojska “predala vlast” pukovniku Kvaterniku?! Nije li time Ma~ek izrazio usvajawe okupatorskoga ~ina, i to “na celokupnom historijskom teritoriju hrvatskoga naroda”, iako 688

se jo{ nisu znale ni granice “Nezavisne Dr`ave Hrvatske”? Ne zna~i li to da je on time istodobno izrazio i prestanak Banovine Hrvatske i razbijawe zajedni~ke jugoslovenske dr`ave i prihvatio osovinsko raskomadavawe Jugoslavije, iako je tada jo{ bio potpredsednik vlade Kraqevine Jugoslavije i predsednik HSS? Pored toga, wegov apel na “sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava”, zna~i da podr`ava usta{ki re`im i da na okupatorsku tvorevinu NDH gleda kao na “novu vlast”, kojoj se “sav hrvatski narod” ima pokoravati. Ma~ekov poziv istodobno zna~i i priznavawe okupatorske vlasti nad ovom satelitskom tvorevinom i konstataciju da je okupatorska vlast istodobno uklonila dotada{wu legitimnu dr`avnu vlast u Banovini Hrvatskoj. A kad Ma~ek poziva “sav hrvatski narod” da podr`i tu “novu vlast”, a “sve prista{e seqa~ke stranke, koji su na upravnim polo`ajima, te kotarske odbornike da ostanu na svojim mestima, onda “Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj” osigurava i neophodno potreban aparat vlasti. Kona~no, kako vaqa protuma~iti wegov poziv da svi funkcioneri i “sav hrvatski narod” “iskreno” sara|uju s “novom vladom”? Ma~ek nije imao nikakvo pravo da prenosi vlast na Kvaternika, jer niko ne mo`e preneti na drugoga ono {to sam nema. A na tom wegovom “prenosu vlasti” usta{ki vrhovi izgra|ivali su svoj politi~ki kurs, kao {to je i osovinska propaganda zasnivala svoju postavku o navodnom legalnom postanku NDH. Ma~ek u vreme sastavqawa svog proglasa nije imao, niti je na wega preneo legitimitet za promenu dr`avnopravnog stawa Banovine Hrvatske u “Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku”, jer nije imao nikakavog ovla{}ewa da to u~ini. Wegova stranka niti mu je dala takvo ovla{}ewe, a ona ga nije ni mogla dati. Ni u pogledu Banovine Hrvatske Ma~ek nije imao nikakav sli~an mandat, jer nije bio wen funkcioner. Isto tako nije imao pravo na “prenos legitimiteta” ni kao prvi potpredsednik vlade Kraqevine Jugoslavije, jer ni ~itava ta vlada nije imala takav mandat.” (str. 725-726.) v) Presudna uloga Ma~eka i Stepinca u uspostavqawu NDH U svakom slu~aju, nema nikakve sumwe da je uloga Ma~ekovih “za{titara” bila presudna u uspostavqawu usta{ke dr`ave. [a~ica usta{kih emigranata, koja se pojavila za okupatorskim trupama, bez Ma~ekove podr{ke bila bi nemo}na. “U stvari, sva postoje}a vlast, po~ev od seoske, op{tinske i sreske, do banske uprave, na Ma~ekov poziv stavila se na raspolagawe svima koji su re{ili da stvore Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku i bitno im olak{ala ispuwewe wihove namere. To zna~i da se dr`avni policijski aparat Banovine, koji je izgradio Ma~ek, u prole}e 1941. u celini stavio na raspolagawe i Paveli}u i Nemcima, tako da je Paveli} do{ao kad je bilo “sve gotovo” da dovr{i i “kruni{e zapo~eto delo. U momentu kada je Paveli} pobedni~ki uveden u Hrvatsku u senci nema~kih tenkova i avijacije, Ma~ekov dr`avno-policijski aparat planski i spremno je do~ekao novog gospodara.” (str. 728.) I prve pokoqe srpskog stanovni{tva, kao onaj u Gudovcu kod Bjelovara, izvr{ili su “za{titari”, pre nego {to su se zvani~no transformisali u usta{e. Oni su organizovano razoru`avali, predavali Nemcima ili ubijali jugoslovenske vojnike srpske nacionalnosti, pqa~kali magacine i na sve mogu}e na~ine sabotirali odbrambene napore. 689

Interpretiraju}i stavove Vladimira Dedijera iz 1981. godine i wegova saznawa na osnovu memoara Jakova Bla`evi}a, Terzi} posebno potencira da su uloge Ma~eka i Stepinca bile neizmerno va`ne za uspostavqawe i konsolidaciju usta{ke dr`ave. “I Stepinac je zajedno s Ma~ekom doprineo da se NDH ideolo{ki, propagandno i organizaciono u~vrsti. Da nisu Ma~ek i Stepinac iza{li sa konstitutivnim dokumentima, bez wih ne bi bilo Paveli}a. NDH ne bi imala svoga osnova. Paveli}, s par stotina usta{a koje je doveo iz Italije, ne bi mogao tako da u~vrsti vlast. Stepinac je odmah izdao okru`nicu, u kojoj je konstatirao program kako da se crkva dr`i i podupre temeqe Paveli}evom re`imu. Jo{ pre rata crkva je pomogla da se u Hrvatskoj stvori kri`arska organizacija, sastavqena od fantizovanih studenata i malogra|ana. Ta se kri`arska organizacija po nalogu Stepinca prikqu~ila usta{kom pokretu i mnogi od wih su postali najzadrtiji koqa~i. Mislim da sve ovo nismo jasno uo~ili 1946. godine za vreme Stepin~eva procesa. Tada smo videli samo ne{to od toga. NDH je zaista tvorevina, pre svega, Ma~eka i Stepinca. Stare klasne snage opredme}ene u crkvi i Ma~eku, omogu}ile su Nemcima da legalizuju kvislin{ku tvorevinu, kakva je bila NDH. Samo uz ovu pomo} Paveli} je izbio u prvi plan, a Ma~ek i Stepinac poku{avali su za vreme rata da se skrivaju. S vremena na vreme udarali bi po neku packu Paveli}u, kako treba pametnije raditi. Na kraju rata, kada je postalo jasno da Paveli} mora da ide via fakti, Ma~ek i Stepinac su zajedni~ki istupili s ogoqenim rukovodstvom HSSa, tvrde}i da su oni nekompromitovani za vreme rata. Oni su uputili zajedni~ki apel zapadnim saveznicima da ratni program saveznika o Federativnoj Jugoslaviji pod Titom zbri{u, a da oni treba u su{tini da preuzmu vlast tvrde}i da }e se kona~na forma dr`ave utvrditi na slobodnim izborima posle rata. Stepinac je organizovao posebnu biskupsku konferenciju u martu 1945. godine, gde se iza{lo otvoreno sa ovakvom platformom: hrvatski narod ima svoju dr`avu, bez obzira na NDH. Hrvatska dr`ava je me|unarodni subjekat. Paveli} vi{e nema nikakve vlasti, a Ma~ek i Stepinac, kao qudi koji se nisu kompromitovali za vreme rata, stvori}e jednu hrvatsku dr`avu potpuno u duhu zapadnih saveznika. Jakov Bla`evi} isti~e da je nai{ao na jedan izve{taj Paveli}evog diplomate @idoveca, napisan u zatvoru, koji umnogome potvr|uje ovu tezu.” (str. 374.)

6. Ante Paveli} i ideologija hrvatskog usta{kog pokreta U vrlo pogodnim istorijskim okolnostima Ante Paveli} i wegov usta{ki pokret kroz projekat “Nezavisne Dr`ave Hrvatske” doveli su do krajwih konsekvenci hrvatsku nacionalnu ideologiju Qudevita Gaja, Josipa [trosmajera, Frawe Ra~kog, Mihovila Pavlinovi}a, Ante Star~evi}a, Eugena Kvaternika i bra}e Radi}a, a direktni su nastavqa~i politi~ke koncepcije Vlatka Ma~eka. Posle Prvog svetskog rata minorni politi~ar, predvodnik male Hrvatske stranke prava i zagreba~ki gradski odbornik, Paveli} se povezao sa liderima hrvatske politi~ke emigracije, austrougarskim generalom baronom Stjepanom Sarkoti}em i predsednikom ^iste stranke prava Ivicom Frankom, koji su ve} odr`avali ~vrste veze sa italijanskim i ma|arskim tajnim slu`bama, planiraju}i razbijawe Jugoslavije. 690

U zemqi je tada Paveli} ve} bio u ~vrstoj sprezi sa Hrvatskim blokom, Hrvatskom federalisti~kom seqa~kom strankom Ante Trumbi}a i dobro organizovanim klerofa{isti~kim Hrvatskim sokolom. S Radi}evom strankom tajno je sara|ivao jer su im uzajamne simpatije obezbe|ivali zajedni~ki ciqevi, {to su ve{to prikrivali povremenim javnim polemikama i propagandnim varnicama. Godine 1927. i sam Paveli} je u Rimu uspostavio konspirativnu spregu s vrhom Musolinijevog re`ima. a) Paveli}eva teroristi~ka aktivnost u dosluhu sa fa{isti~kim silama Na parlamentarnim izborima 1927. godine Ante Paveli} i Ante Trumbi} su kao kandidati Hrvatskog bloka izabrani za poslanike Narodne skup{tine. Zbog paktirawa s kraqem i Pa{i}em, Stjepan Radi} je tom prilikom izgubio skoro tre}inu glasova, rimokatoli~ki krugovi mu nisu zaboravqali antiklerikalne nastupe, a separatisti~ki su mu zamerali {to je pravio Seqa~ko-demokratsku koaliciju sa Svetozarom Pribi}evi}em, kad su ga beogradski politi~ki krugovi izigrali povodom formirawa nove vlade. U skup{tinskoj polemici 5. marta 1928. godine Paveli} je za Stjepana Radi}a rekao da nije uvek odgovorna li~nost i da nije odgovoran za ono {to govori. Jo{ ve}i bes Radi} je na sebe navukao kada je od kraqa prihvatio mandat da iste godine formira {iru koncentracionu vladu. Poku{aj mu je propao zbog radikalskog otpora, ali su ga od tada hrvatski separatisti i klerikalci definitivno otpisali. Nakon skup{tinskog atentata 23. juna raweni Radi} je ~ak i u pisanoj poruci, koja je pro~itana na sahrani wegovih najbli`ih saradnika, izrazio puno poverewe u kraqa. Sa svoje strane, kraq je ponovo rawenom Radi}u ponudio mandat za sastav koncentracione vlade, ali je Radi}, iako otvoreno odu{evqen kraqevom posetom, smatrao da u tada{woj situaciji nije mogu}e formirawe takve vlade i da je najboqe re{ewe raspisivawe novih izbora. Smatrao je da }e mu li~no mu~eni{tvo i pogibija saradnika povratiti izgubqene glasa~e. Me|utim, Radi}u su stvari izmicale kontroli i, {est dana pred wegovu smrt, Ante Paveli} i Ante Trumbi} najavili su pristupawe poslani~kom klubu Hrvatske seqa~ke stranke. Na Radi}evoj sahrani glavni govor je odr`ao Ante Trumbi}, u pateti~nom zanosu pozivaju}i na uskrsnu}e Hrvatske. Paveli} je po~etkom oktobra u Zagrebu osnovao paravojnu organizaciju “Hrvatski domobran”, pod maskom sportskog dru{tva. U dogovoru s Paveli}em, krajem oktobra Trumbi} je oti{ao u Be~ radi dogovora sa emigrantskim predvodnicima Stjepanom Sarkoti}em i Ivanom Per~evi}em. Odatle se Paveli}u javio pismom i zamolio ga da prilo`eni izve{taj preda Ma~eku. Taj izve{taj po svom sadr`aju svedo~i da je ve} uspostavqen ~vrst politi~ki ortakluk Ma~eka, Trumbi}a i Paveli}a i da oni zajedni~kim naporima rade na internacionalizaciji hrvatskog pitawa, posebno se oslawaju}i na nema~ki i italijanski faktor, a sara|uju}i sa ma|arskim i bugarskim. Pored toga, pismo odi{e netrpeqivo{}u i sumwi~ewem Ma~ekovog koalicionog partnera Svetozara Pribi}evi}a. Po prirodi Trumbi}evog putovawa u inostranstvo do{lo je i do malog javnog ko{kawa, jer se Pribi}evi} od wega ogradio, a Ma~ek ga podr`ao i potvrdio da je re~ o politi~koj 691

misiji koja je s wim dogovorena. I narednih nekoliko izve{taja Trumbi} je slao Paveli}u, s uputstvom da ih, kad pro~ita, prosledi Ma~eku. Nakon uspostavqawa li~ne kraqeve diktature, i sam Paveli} je, u dogovoru s Ma~ekom, 19. januara 1929. godine krenuo u emigraciju da li~no organizuje antijugoslovensku delatnost. Da je taj Paveli}ev odlazak zaista bio u dogovoru s Ma~ekom, posvedo~io je Slavko Kvaternik 7. februara 1947. godine u izjavi istra`nim organima u Zagrebu. Kvaternik o tome pri~a: “Ne sje}am se to~no koje je to godine bilo, sigurno poslije smrti Stjepana Radi}a i nastupa apsolutisti~kog re`ima kraqa Aleksandra, do{ao je k meni (A. Paveli}) u moje slu`bene prostorije (u Parcelarskoj banci) i saop}io meni da on ide u inozemstvo u sporazumu sa seqa~kom strankom dr Ma~eka, radi obavje{tewa stranih politi~ara i dr`avnika o pravom stawu koje vlada u Jugoslaviji, a naro~ito radi razja{wewa smrti Stjepana Radi}a, koja je bila organizirana sa napadom u parlamentu i za{to je znao i kraq Aleksandar, jer inozemstvo nije pravilno i ispravno upu}eno o svemu {to se radi i doga|a u Hrvatskoj. Radi ~ega je Paveli} k meni do{ao, mislim radi toga, jer sam ja bio vi|eni ~lan Stranke prava i jer sam bio u najboqim vezama sa seqa~kom strankom dr Ma~eka. Ne znam je li Paveli} oti{ao legalno ili ilegalno u inozemstvo. Paveli} je rekao da ide najprije u Austriju na dogovor sa generalom Sarkoti}em, a poslije toga u Wema~ku, jer mu je uglavnom stalo da bude Wema~ka orjentirana, jer su oni najslabije upu}eni u na{e doga|aje. On nije rekao da definitivno ide a mislim da nije bila to ni namjera, jer je ostavio svoju obiteq ovdje, nego se je tekar kasnije odlu~io, kako predijevam, kad je do{lo u zemqi do gustoga, tj. kad su po~eli progoni sa Ma~ekom i Pribi}evi}em.” (cit. prema – Bogdan Krizman: Ante Paveli} i usta{e, “Globus”, Zagreb 1986., str. 51.) Povodom ovoga podatka Krizman napomiwe da je u istorijskom pogledu “neodr`iva legenda da je Paveli} prije svog odlaska u emigraciju osnovao usta{ki pokret.” (str. 51.) U emigraciji je Paveli} naj~vr{}e odnose imao sa italijanskom tajnom policijom, a blisku saradwu je ostvario sa makedonskim emigrantima koji su bili probugarski orijentisani. Ubrzo je prvenstvo dao teroristi~kim aktivnostima u odnosu na politi~ko delovawe. Prva `rtva organizovanog usta{kog terorizma bio je ugledni hrvatski intelektualac jugoslovenskog opredeqewa Anton [legel, koji je mu~ki ubijen u martu 1929. godine u Zagrebu, na ulazu u svoj privatni stan. Usledile su potom diverzije na va`nim saobra}ajnicama, od kojih su najzna~ajnije na drumu kod Brezovice i na `elezni~koj pruzi kod Velike Gorice. U avgustu iste godine dignuto je u vazduh skladi{te oru`ja `andarmerijske kasarne u Zagrebu. Prilikom poku{aja hap{ewa [legelovih ubica jedan policijski agent je rawen, a drugi poginuo. Istragom je utvr|eno da je oru`je teroristima dostavqano preko organizacione mre`e Hrvatske stranke prava. Pored toga, usta{ki teroristi~ki centar iz Be~a podmetao je eksploziv u vozove za Jugoslaviju, {to je 1930. godine dovelo do eksplozija u blizini Zemuna, Zidanog mosta i Vinkovaca. Teroristi~ka mre`a je {irena po raznim evropskim zemqama, a nisu zapostavqane ni propagandne aktivnosti. Paveli} se sastajao i sa Ma~ekom, 692

prilikom wegovog putovawa oktobra 1930. u ^ehoslova~ku. Pored toga, kao prvu svoju emigrantsku bro{uru usta{ki vo|a je objavio svoj rad “Uspostava hrvatske dr`ave – trajni mir na Balkanu”, u kojoj vrlo naivno pristupa prikazivawu hrvatske istorije, tvrde}i ~ak da su Hrvati stole}e ranije, u {estom veku, do{li na Balkan i ve} prvih dana po dolasku formirali sopstvenu dr`avu, “uzorno” ure|enu po tada{wem evropskom obrascu. Me|u Hrvatima se publika i za takva pisanija lako nalazila. Posebnim memorandumom Paveli} se 1929. godine obra}ao i Dru{tvu naroda, zahtevaju}i da se Hrvatskoj prizna pravo na samoopredeqewe. Istoj me|unarodnoj instanci identi~nim povodom uskoro su se sa dva memoranduma obratili ~elnici Hrvatske seqa~ke stranke, Juraj Krwevi} i Anton Ko{uti}, {to je tako|e indikator wihovog sinhronizovanog delovawa. b) No`, revolver i zakletva u rimokatoli~ku veru U listu “Usta{a”, koji je ozna~en kao “vjesnik hrvatskih revolucionaraca”, Paveli} u februaru 1932. godine pi{e uvodnik u kome, u formi politi~kih direktiva, izme|u ostalog poru~uje: “Tko misli, da je sramota, da hrvatski narod u svojoj borbi proti beogradskoj tiraniji upotrebquje i najkrvavija i najokrutnija sredstva, taj ne misli ozbiqno na oslobo|ewe i ne zna, da se proti razbojnicima ne mo`e boriti lijepim rije~ima i komplimentima, nego samo qutim i krvavim oru`jem... No`, revolver, bomba i pakleni stroj – isti~e Paveli} – to su idoli, koji imaju povratiti seqaku plodove wegove zemqe, radniku kruh, a Hrvatskoj slobodu. To su argumenti koji su jedini kadri osvjedo~iti Evropu, da i Hrvati imaju pravo na slobodu, na `ivot. To su gusle, na kojima hrvatski narod ima odguditi posmrtnu kora~nicu tu|inskoj vlasti. No`, revolver, strojna pu{ka i pakleni stroj, to su zvona koja }e navjestiti osvit zore i uskrsnu}e nezavisne dr`ave hrvatske.” (Krizman, op. cit., str. 85.) Sve Paveli}eve bro{ure i novinski ~lanci iz emigrantskog perioda, pored stalnih fraza o hrvatskom dr`avnom pravu, civilizacijskoj ulozi i zakliwawu u rimokatoli~ku veru, obiluju i ovakvim krvo`ednim parolama. Kako Paveli} u istom listu pi{e u maju 1932. godine, hrvatski revolucionarac i usta{a “mora biti krut i nemilosrdan, bez milosti i pardona, jer je wegova du`nost da gvo`|em, vatrom i krvqu skrati muke hrvatskoga naroda, da silom skrha vrat tu|inskome nametniku i tako oslobodi svoju domovinu.” (str. 86.) Paveli}eve usta{e su, oru`jem pribavqenim sa italijanske teritorije, u septembru 1932. godine napali `andarmerijsku kasarnu u Bru{anima kod Gospi}a, pa se posle eksplozije i pucwave, povukli u velebitske {ume uzvikuju}i “@ivio Paveli}!” U napadu je jedan usta{a poginuo, a ostali su u uniformama i s oru`jem pobegli u Zadar, na tlo Italije. Pona{awe zadarskog policijskog prefekta i wegovih karabiwera svedo~i da je usta{ki “ustanak” u Lici organizovan u ~vrstoj sprezi sa italijanskim fa{isti~kim vlastima. Uostalom, u Italiji i Ma|arskoj (Janko Pusta) legalno su postojali usta{ki paravojni logori, opremqeni raznim naoru`awem i poligonima za obuku. Italijanska i ma|arska {tampa sam usta{ki napad na objekat, koji su u prvom trenutku branila samo dva `andarma, propagandisti~ki su preuveli~avale i dramatizovale kao da je u Jugoslaviji maltene 693

po~eo gra|anski rat. U znak priznawa za uspeh ovog operetskog “ustanka” Paveli} je Andriju Artukovi}a imenovao za komandanta svih usta{kih jedinica u Italiji. U decembru 1933. usta{e su u Zagrebu organizovale atentat na kraqa Aleksandra, ali ih je policija preduhitrila i nesu|ene atentatore pohapsila. Prilikom hap{ewa jedan policajac je ubijen, a jedan rawen. Sa liderom makedonskih probugarskih terorista, Van~om Mihajlovim, Paveli} je 1934. godine planirao i organizovao atentat na kraqa Aleksandra u Marseju. Istraga je pokazala da je Vladimir, sin Stjepana Radi}a, sve vreme bio vrlo blizak organizatorima zavere, a ina~e je poznat kao pisac mno{tva najekstremnijih tekstova u raznim usta{kim emigrantskim listovima. Da bi umirio svetsku javnost i bar delimi~no otklonio sumwe o sopstvenoj ume{anosti u marsejski atentat, Musolinijev re`im je uhapsio Paveli}a, nekoliko stotina usta{a internirao, a wihov logor zatvorio. Iz zatvorskog sanatorijuma Paveli} je pu{ten u prole}e 1936. godine i odmah nastavio sa teroristi~kim aktivnostima, mada je u Francuskoj, u odsustvu, osu|en na smrt. v) Mobilisawe Nema~ke za katoli~ke potrebe Krajem te godine dostavio je nema~kom ministarstvu inostranih poslova op{iran elaborat o hrvatskom pitawu, s predlogom da se wegovi zahtevi uvrste u nacisti~ku revizionisti~ku politiku. U elaboratu je, izme|u ostalog, dokazivao da “Hrvati uop}e i nisu slavenskog nego gotskog porijekla.” (str. 237.) U o~ekivawu {ireg evropskog ratnog zapleta, Paveli} ka`e da “u ratu ne}e biti bez zna~ewa na kojoj }e strani stajati hrvatski narod, a on }e bez sumwe i posve prirodno stajati na strani neprijateqa Srbije.” (str. 238.) Zala`u}i se za uni{tewe Jugoslavije i uspostavqawe hrvatske dr`ave na prostoru Hrvatske, Slavonije, Srema, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, on tvrdi da “hrvatstvo ima na te pokrajine ne samo povijesno pravo, ve} i `ivo pravo u sada{wosti, jer u wima `ivi hrvatski narod u neprekidnom narodnosnom kontinuitetu i tvori kao iskonski `ivaq znatnu ve}inu. Nehrvatske narodne skupine, koje u ovim pojedinim pokrajinama nalazimo kao narodne mawine, prodirale su u zatvoreno hrvatsko podru~je kao raspr{ene skupine, djelomice za vrijeme Turaka, a djelomice u najnovije vrijeme, po jednoj politi~ki prora~unatoj kolonizacionoj osnovi. Svoju pripadnost hrvatstvu i svoju voqu za ujediwewe u jednu nezavisnu dr`avu hrvatsku, dokazalo je s ogromnom ve}inom pu~anstvo svih tih pokrajina u svakoj danoj prilici.” (str. 239.) Po Paveli}evom mi{qewu, glavni hrvatski neprijateqi su Srbi, masoni, Jevreji i komunisti. Jugoslaviju u ovom memorandumu Paveli} predstavqa kao ogoqeni produkt masonske zavere, a Srbiju tradicionalnim neprijateqem Nema~ke. Verno slede}i izrazito antisemitsku orjentaciju [trosmajera, Ra~kog, bra}e Radi}a i mnogih drugih istaknutih hrvatskih intelektualaca, Paveli} se obru{ava na Jevreje, za koje ka`e da se naj`e{}e suprotstavqaju realizaciji hrvatskih nacionalnih interesa. Kako isti~e, “wihova djelatnost bila je uperena ve}inom i iskqu~ivo protiv pokreta za potpunom nezavisno{}u koji nije ni slobodnozidarski ni demokratski, nego se bori za 694

oslobo|ewe Hrvatske i za izgradwu unutra{weg reda i poretka na zdravim nacionalisti~kim na~elima s pomo}u kojih bi zauvijek bio odstrawen svaki utjecaj `idovsko-slobodnozidarske demokracije. U Hrvatskoj su danas – konstatira Paveli} – gotovo cjelokupno bankarstvo i gotovo sva trgovina u rukama @idova. To je bilo mogu}e samo zato {to ih je dr`ava povla{}ivala jer je i u tome vidjela slabqewe hrvatske narodne snage. @idovstvo je s velikim veseqem pozdravilo osnivawe tzv. jugoslavenske dr`ave, jer im hrvatska narodna dr`ava ne bi nikada tako odgovarala kao Jugoslavija – dr`ava raznih naroda! “U narodnosnom mete`u – pi{e Paveli} – le`i Judino carstvo; tu se mo`e `idovstvo kao nov~ano jak i prividno odan elemenat dr`avnoj vlasti dodvoriti i zadobiti naklonost vlastodr`aca. Hrvatska narodna dr`ava nije se svi|ala `idovstvu i iz razloga, jer je osniva~ modernog hrvatskog nacionalizma dr Ante Star~evi} bio otvoreni protivnik `idovstva (antisemita). I doista, Jugoslavija se razvila onako, kao {to su to @idovi predvidjeli, u pravi eldorado `idovstva zbog podmitqivosti javnoga `ivota u Srbiji. Ono je bilo veoma zahvalno Beogradu za pru`ano za{titni{tvo na taj na~in, da je od hrvatskog naroda ukradeni kapital upotrebilo za borbu protiv hrvatskog oslobodila~kog pokreta. U svakoj prilici o~itovalo je `idovstvo u Hrvatskoj na wemu svojstven i bu~an na~in svoju odanost jugoslavenstvu i dr`avnom jedinstvu, da bi u inozemstvu stvorilo dojam, kao da su Hrvati zadovoqni svojom sudbinom. U `idovskim rukama se nalazi cjelokupno novinstvo u Hrvatskoj. To `idovsko-slobodnozidarsko novinstvo neprekidno napada Wema~ku, wema~ki narod i nacionalsocijalizam, a nakon toga pojavquju se predstavnici Beograda i prikazuju da se radi o novinstvu iz Hrvatske, te iz toga izvode kao da su Hrvati neprijateqski raspolo`eni prema Nijemcima.” (str. 241.) Nipoda{tavawe kvaliteta i sposobnosti jugoslovenske vojske Paveli}u je pogodna uvertira da izrazi hrvatski stav prema odbrambenim nastojawima cele dr`ave. “U ozbiqnom slu~aju Hrvati, Makedonci i Albanci ne samo da se ne}e boriti za tu dr`avu nego }e, {tovi{e, oru`je koje im bude dano u ruke upotrijebiti za borbu protiv we. Zbog takvih prilika nije se ni jedanput mogla provesti mobilizacija u Hrvatskoj. Raspad bi nastao u ~asu kad bi bila izdana naredba za mobilizaciju. [to se ti~e oficirskog kora, on se, prije svega u pogledu vi{ih oficira, sastoji gotovo iskqu~ivo od Srba i tim se jednoj vojsci ne mo`e dati jedinstveni duh narodne vojske... Uz to je, uslijed sklapawa brakova prezadu`enih oficira sa @idovkama, oficirski kor posqedwih godina “opasno po`idovqen”: tre}ina mladih oficira beogradskog oficirskog kora o`ewena je @idovkama, a takve su prilike za komunizam u vojsci plodno tlo.” (str. 243.) Paveli} posebno potencira ~iwenicu da Hrvati, u skladu sa svojim vekovnim tradicijama, upiru poglede nade “na wema~ki narod kao cjelinu, ~ije sredi{te predstavqa Wema~ki rajh, a koji je danas utjelovqen u nacional-socijalisti~kom pokretu pod vodstvom wegovog najve}eg i najboqeg sina Adolfa Hitlera. U borbi za slobodu i nezavisnost, koju vodi hrvatski narod proti nametnutog mu jarma preko mirovnog diktata, on te`i za naklono{}u (simpatijama) Hitlerove Wema~ke, u kojoj gleda najmo}nijeg borca za prirodno pravo, istinsku uqudbu (kulturu) i vi{u obrazovanost (civilizaciju).” (str. 245.) 695

Naglo poboq{awe italijansko-jugoslovenskih me|udr`avnih odnosa i potpisivawe politi~kog sporazuma, navelo je Musolinijevu vladu da raspusti u martu 1937. sve usta{ke logore u Italiji, a Paveli}a i wegove sledbenike konfinira u razli~ita mesta, me|usobno ih izoluju}i. U usta{kim redovima zavladala je rezignacija i rasulo, a usta{e su se i me|usobno diferencirali na frankovce i ma~ekovce. Mnogi su odlu~ili da se vrate u Jugoslaviju. Godine 1938. pokajni~ki se vratio i Paveli}ev doglavnik Mile Budak, poru~uju}i Milanu Stojadinovi}u da je spreman da se maksimalno anga`uje na rasturawu hrvatske politi~ke emigracije na evropskom i ameri~kom kontinentu. Kako procewuje Bogdan Krizman, Budakov povratak doprineo je o`ivqavawu usta{ke struje unutar Hrvatske seqa~ke stranke. “Tako se te`i{te usta{ko-frankova~ke akcije prenijelo iz inozemstva u domovinu, jer vani prilike za usta{e vi{e uop}e nisu bile povoqne.” (str. 310.) Po{to nije bilo mogu}e obnoviti Hrvatsku stranku prava, sam Budak je podsticao sve usta{ke elemente da se ubrzano u~lawuju u Hrvatsku seqa~ku stranku. Pokrenuo je i list “Hrvatski narod”, koji je ubrzo stekao veliki broj pristalica, dok je u humanitarnoj zadruzi “Uzdanica” okupqao najekstremnije usta{e. U sprezi s wim, Slavko Kvaternik je {irio mre`u simpatizera i usta{kih aktivista me|u jugoslovenskim oficirima hrvatske nacionalnosti. Po~etkom 1940. godine Italija je ponovo u igru ukqu~ila i usta{ku kartu, pa su Paveli} i italijanski ministar inostranih poslova, grof ]ano, po~eli da kuju planove o prekrajawu Jugoslavije. Paveli} je, uz to, uspostavio pismene kontakte sa Miletom Budakom u Zagrebu, povremeno i sa Slavkom Kvaternikom. Pred odlazak u Zagreb, Paveli}a je u dva navrata, 29. marta i 11. aprila, primio Benito Musolini. g) Paveli}ev mit i wegov trijumfalni povratak u Zagreb Za vreme dvanaest godina Paveli}evog emigrantskog `ivota o wemu je izgra|en pravi mit me|u Hrvatima u Jugoslaviji. Taj mit nije moglo proizvesti Paveli}evo politi~ko delovawe pre odlaska u emigraciju. Nije ga moglo izgraditi dvadesetak spoqa organizovanih teroristi~kih akcija, koje ukqu~uju ubistvo nekoliko jugoslovenski orijentisanih Hrvata i podmetawe eksploziva. Nisu ga mogle stvoriti Paveli}eve bro{ure i leci sa proglasima, uno{eni u zemqu u vrlo malim tira`ima. Mit Ante Paveli}a me|u Hrvatima iskqu~ivo je stvorila wegova glavna uloga u organizovawu ubistva kraqa Aleksandra Prvog Kara|or|evi}a. Zapravo, Paveli}ev mit stvorila je beskrajna hrvatska mr`wa prema Srbima. On je koncentrisani izraz svih antisrpskih animoziteta, netrpeqivosti i zluradosti. Preko radio-stanice “Velebit”, ~iji je program u re`iji italijanskih tajnih slu`bi emitovan, Ante Paveli} je 8. aprila 1941. uputio proglas hrvatskom narodu, prepun odu{evqewa {to su srpski narod i wegova vojska ve} pora`eni, koji se zavr{ava pozivom da se sve~ano do~ekaju nema~ka i italijanska okupatorska vojska. Paveli} u tom pogledu poru~uje: “Do~ekajte svagdje i svagda hrabre vojnike na{ih prijateqa i za{titnika s veseqem, s odu{evqewem, po{tovawem i s bratskom qubavqu. Okitite ku}e hrvatskim trobojnicama i znakovima prijateqskih naroda i vojske. Ovi vojnici znadu, da prolaze kroz prijateqske zemqe, nu neka se i na licu mjesta osvjedo~e da su 696

ih Hrvati u hrvatskim zemqama primili onako bratski i s qubavqu, kako to u~initi znadu samo ~estita, zahvalna i vjerna srca hrvatskog naroda. S wima dolaze u tvoju sredinu, hrvatski narode, s pu{kom u ruci, hrabro se bore}i i tvoji sinovi, dolazi i hrvatska usta{ka vojska! Ru{i se neprijateqska sila, a hrvatski narod do`ivquje svoj uskrs!” (str. 391.) Nacisti~ku armadu su zagreba~ki Hrvati do~ekali s toliko odu{evqewa, da se s tim, po svedo~ewu nema~kih oficira, mo`e porediti samo dobrodo{lica u Hitlerovom rodnom mestu u Austriji. O~evidac Paveli}evog trijumfalnog povratka, SS – {tandartenfirer Edmund Vizenmajer 14. aprila 1941. javqa nema~kom ministru inostranih poslova Joakimu fon Ribentropu da Paveli} izra`ava ogromnu zahvalnost Hitleru i `eli da Rajh {to pre prizna hrvatsku nezavisnost. Zatim dodaje: “Paveli} ne namjerava uop}e voditi neku vawsku politiku; to obavqa firer, a Paveli} `eli samo to da vodi svoj narod u boqe dane i doka`e kako Hrvati nisu Slaveni, nego da rasno pripadaju germanstvu. Bio je dirqiv susret Paveli}a s wegovim vjernima. Svojstvo vo|e izvan je diskusije, uslijed discipline wegovih prista{a i qubavi naroda. Paveli} je garant za to da firer s wim ne}e do`ivjeti nikakvo razo~arewe.” (str. 422.) I sam Vlatko Ma~ek bio je zaprepa{}en ogromnim razmerama Paveli}eve popularnosti u celom hrvatskom narodu, pa i me|u ~lanstvom Hrvatske seqa~ke stranke, {to je glavni motiv wegove politi~ke pasivnosti i izbegavawa liderskog rivalstva. Usta{ki re`im je odmah ukinuo sve politi~ke stranke i dru{tvene organizacije i kompletan politi~ki `ivot ~vrsto je ukalupqen u institucionalnu strukturu totalitarne dr`ave. d) Konstrukcija usta{ke dr`ave po vatikanskom nacrtu Pored usta{ke dr`avne, postojala je jedna jedina relativno samostalna institucionalna struktura, koju je predstavqala Rimokatoli~ka crkva. Me|utim, svi weni biskupi su mawe ili vi{e otvoreno podr`ali glavne usta{ke ciqeve, a masa ni`ih sve{tenika aktivno se ukqu~ila u konkretne delatnosti usta{kog pokreta, mnogi od wih i sa isukanim no`em u ruci. Rimokatoli~ka crkva je ~vrsto podupirala novouspostavqeni hrvatski usta{ki re`im, a mnogobrojni weni sve{tenici su bili aktivno anga`ovani u usta{kom pokretu, ~ak i kao istaknuti koqa~i. Nezavisna Dr`ava Hrvatska je u potpunosti skrojena prema klerofa{isti~kom receptu, ali se Vatikan na{ao na mukama kakvu vrstu zvani~nih odnosa s wom da uspostavi. Pri Svetoj stolici i daqe je funkcionisalo diplomatsko poslanstvo Kraqevine Jugoslavije, a po slovu me|unarodnog javnog prava Vatikan nije mogao priznavati novouspostavqene dr`ave, dok je rat jo{ trajao. Kraqevski poslanik Niko Miro{evi} Zorgo, rodom s Kor~ule, dakle dubrova~ki Srbin katolik, insistirao je da Vatikan javno osudi usta{ke zlo~ine. Ali do pravog isku{ewa dolazi u maju 1941. prilikom Paveli}eve posete Rimu, koji je do{ao s velikom svitom, spreman da sa Italijom potpisuje me|udr`avne ugovore i jednom princu iz savojske kraqevske porodice ponudi hrvatsku krunu. Kakvo je re{ewe tom prilikom papa Pije Dvanaesti prona{ao, Krizman koncizno opisuje: “Talijanska ambasada pri Vatikanu navaqivala je na Svetu stolicu da Paveli}u odobri audijenciju kod pape, kao i vojvodi od 697

Spoleta – budu}em designiranom kraqu Hrvatske. Qubqanski biskup najtoplije je Vatikanu preporu~ivao usta{ku dr`avu, zbog wenog katolicizma, i monsiwor Domeniko Tardini, kao “prvi slu`benik” dr`avnog tajni{tva, zakqu~io je da se audijencije odobre i papa Pije XII je, ujutro 17. V, donio odluku: pristao je na audijencije, no one imaju biti privatne i osobne. Vojvoda od Spaleta bit }e primqen kao princ savojske ku}e, prije nego {to bude designiran za hrvatskog kraqa; Paveli} }e biti primqen bez ceremonijala, kao obi~an katolik. Ne}e do}i do posjeta dr`avnom tajniku da bi se tako odstranilo svako politi~ko svojstvo posjeta. Papina odluka bila je smjesta saop}ena savjetniku talijanske ambasade u Vatikanu, Tardini mu je tom prilikom saop}io kako Sveta stolica za vrijeme rata `eli da se ogradi od svega {to bi moglo nositi pe~at nekog politi~kog izja{wavawa i isto se tako ogra|uje od toga da donosi politi~ke odredbe. Iste ve~eri papa je primio vojvodu Ajmonea i povjerio mu kako mu je nemogu}e da ga prizna kao kraqa Hrvatske sve dok ne bude rije{en ugovorom o miru kompleks pitawa koja se odnose na novu dr`avu (NDH). Sutradan, nave~er, primio je i Paveli}a kojemu je Pio XII izlo`io da obi~aji Svete stolice jo{ ne dopu{taju da se izjasni o hrvatskoj dr`avi, dodaju}i da su na svim stranama katolici za koje Sveta stolica mora pokazivati blagost. Istog dana i dan kasnije (18. i 19. V), dr`avno tajni{tvo Vatikana uputilo je nuncijima i apostolskim delegatima cirkular u kome razla`e razloge i svojstvo tih audijencija.” (Bogdan Krizman: NDH izme|u Hitlera i Musolinija, “Globus”, Zagreb 1986., str. 139.) Najsve~aniji do~ek Paveli} je imao u rimskom Zavodu Svetog Jeronima, gde su u wegovu ~ast bile izve{ane hrvatske zastave, mada je po me|udr`avnom ugovoru sam zavod bio pod za{titom jugoslovenske vlade. Ve} 6. juna zvani~na italijanska novinska agencija je saop{tila da }e na zahtev hrvatske vlade Vatikan u Zagreb uputiti svog diplomatskog predstavnika. Na to je o{tro i energi~no reagovao jugoslovenski poslanik Miro{evi}. “Tardini je odgovorio Miro{evi}u kako se protivi obi~aju Svete stolice da uspostavqa diplomatska predstavni{tva ili (formalno) prizna nove dr`ave za vrijeme rata, no da je Vatikan sebi uvijek pridr`avao pravo da po{aqe, prema vlastitoj ocjeni, sve}enika u misije iskqu~ivo vjerskog svojstva. Nerviran Miro{evi}evim insistirawem, Tardini se qutito osvrnuo na op}e dr`awe jugoslavenske vlade i savjetovao poslaniku neka bude mirniji i neka mawe izla`e neprilici vlastitu osobu, jer je mnogo boqe da se ~uva za kasnije djelovawe, a ne da se sad tro{i u nepotrebnom i opasnom ratobornom istupawu. Ubrzo se Tardini smirio i u odgovoru od 14. V Vatikan je istakao kako je du`nost Svete stolice da se zanima za duhovno dobro katoli~kih vjernika, bez obzira na dr`avu u kojoj `ive; ima i pravo da ocjewuje sredstva i osobe najprikladnije za to; Sveta stolica }e pri svemu tome voditi brigu da izbjegne sve {to bi se moglo protuma~iti kao pristajawe uz politi~ke ciqeve ove ili one dr`ave. Miro{evi} je dobio dojam da Vatikan namjerava uputiti u Zagreb svoga predstavnika i da }e to biti – bez obzira kakva }e biti formula – prvi korak u pravcu priznawa usta{kog re`ima.” (str. 139.) Papa je 11. juna 1941. godine odlu~io da u Zagreb po{aqe opata \uzepea Ramira Markonea u svojstvu stalnog apostolskog vizitatora kod hrvatskog 698

biskupa. Kako je usta{ki ministar Mladen Lorkovi} obavestio nema~kog poslanika Ka{ea, Vatikan je saop{tio Paveli}u da apostolskog vizitatora {aqe “da bi tako u~inio odre|enu gestu prema hrvatskoj dr`avi, gestu koja, dodu{e, ne predstavqa priznawe, ali ipak vodi ra~una u odre|enom smislu o ~iwenici osnivawa nove dr`ave.” (str. 141.) Paveli} je time bio razo~aran pa je papi uputio kneza Ervina Lobkovica, vrlo uticajnog u katoli~kim krugovima i nosioca titule papinog tajnog komornika, da poku{a izdejstvovati promenu odluke i eventualno obezbediti potpuno priznawe nezavisnosti hrvatske usta{ke dr`ave, {to bi podrazumevalo i da poglavnik akredituje stalnog hrvatskog poslanika u Vatikanu. “Papa je primio Lobkovica u privatnu audijenciju, 20. VII, i komornik mu je spomenuo u razgovoru Paveli}evu `equ da NDH uspsotavi normalne diplomatske odnose sa Svetom stolicom. Sutradan, kod kardinala Maqonea, Lobkovic je bio mawe diplomatski zakop~an... Naime, rekao je dr`avnom tajniku da je Paveli} jarostan zbog oda{iqawa apostolskog vizitatora. [to on `eli, jest: da Vatikan prizna NDH, kao katoli~ku dr`avu, i da je uz to priznawe vezano istinsko diplomatsko predstavni{tvo. Da ne bi i nadaqe uzrujavao usta{ki re`im, Vatikan je popustio, odustav{i od naslova “vizitator”, koji je toliko razbjesnio Paveli}a, i potra`io drugi naslov za sve}enika u misiji, pa je kardinal Maqone pozvao Lobkovica, 23. VII, da mu to saop}i priznav{i mu tako implicitno izvjesnu kvalitetu da saobra}a s novim vlastima u Hrvatskoj. Tako je na kraju bio poslan u Zagreb bez titule opat Markone, premda se Markone i nadaqe u dokumentima Svete stolice naziva “apostolski vizitator”.” (str. 141.) |) Po~etak nasilnog pokatoli~avawa u NDH Benediktinski opat Markone i wegov sekretar \uzepe Masu~i, koji je vodio sa~uvane dnevni~ke bele{ke, do{li su u Zagreb 3. avgusta, sutradan posetili Stepinca, a narednog dana Paveli}a. Paveli} je, prema Masu~ijevim zapisima, rekao da mu je “drago {to su do{li i stoga zahvaquje papi.” (str. 142.) U mno{tvu raznih prijema Masu~i bele`i da je papskog predstavnika 22. septembra 1941. posetio tek ustoli~eni pomo}ni biskup Lah. “On na~iwe razna pitawa, koja se odnose na konverziju {izmatika. Prema wegovom mi{qewu, ne bi se trebalo spre~avati da prigrle katoli~ku vjeru, ako je wihova `eqa iskrena, ali bi se moralo posve}ivati najve}u pa`wu, jer mnogi prihva}aju katolicizam samo zato da bi izbjegli mjerama gra|anskih vlasti, koje su, ne priznavaju}i pravoslavnu crkvu, ~esto uporne u tome da pravoslavci prigrle jednu od priznatih vjera (katoli~ku, protestantsku ili muslimansku).” (str. 142.) Kako zapa`a Krizman, “to su prvi tragovi u dnevniku tajnika opata Markonea – i to po izrazu vrlo nedu`ni – o novom obliku usta{kog terora: akciji prekr{tavawa (katoli~ewa), koja je Stepinca pribli`ila Paveli}u... “Da bi izbjegli mjerama gra|anskih vlasti” – kako to umiqato formulira Masu~i – Srbima je u NDH bio prijelaz u rimokatoli~ku vjeru mogu}nost da se kako-tako za{tite. ^inilo se pojedincima – suo~enim s terorom koji je neposredno prijetio fizi~kom likvidacijom ili opet iseqewem – da im taj prijelaz na katolicizam omogu}uje ~ak status ravnopravnih gra|ana i stoga je od kasnog qeta 1941. sve vi{e molbi 699

“grko-isto~waka” da prije|u na katolicizam i tako poku{aju spasiti `ivote i imovinu.” (str. 143.) Apsolviraju}i ovo pitawe, ovde Krizman citira podatke iz kwige Fikrete Jeli}-Buti} “Usta{e i Nezavisna Dr`ava Hrvatska 1941-1945.” (Zagreb 1977.), koja pi{e: “Od kolovoza 1941. akcija prisilnog prekr{tavawa Srba po~iwe poprimati sve {ire razmjere. U pojedinim podru~jima uslijedila su masovna prekr{tavawa, koja su usta{ki organi po~eli da sve vi{e po`uruju, ne obaziru}i se vi{e s dotada{wom pa`wom na spomenute formalnosti. MUP NDH je u posebnoj okru`nici, sredinom rujna 1941., konstatirao da se na terenu doga|a “da pojedini uredi ~ine takovim prelazima smetwe bilo tra`ewem suvi{nih formalnosti, bilo zatezawem izdavawa propisanih potvrda”, te apelira da se “poslove oko vjerozakonskih prelaza svr{ava hitno i bez otezawa”. U tu svrhu osnovan je pri Ravnateqstvu za ponovu Vjerski odsjek, u ~iju nadle`nost dolaze poslovi oko prijelaza s pravoslavne vjere na katoli~ku, protestantsku i islamsku. Prema tome, akcija prekr{tavawa pretvarala se u pravi sistem, a da su wegove dimenzije trebale biti goleme najuvjerqivije svjedo~i broj od “milijun obra}enika”, koji je bio predvi|en u planu prekr{tavawa srpskog stanovni{tva. Sama pak praksa prekr{tavawa dosegla je najve}e razmjere u jesen i zimu 1941-1942., kada se radilo na prisilnom prekr{tavawu ~itavih sela i podru~ja. Ona, dakako, nije mogla posti}i `eqeni rezultat od “milijun obra}enika”, ali je velikim brojem prisilnih prekr{tavawa, koji je postigla, udarila va`an pe~at politici usta{kog terora. Prema raspolo`ivim podacima, ra~una se da je prisilno prekr{tavawe u NDH obuhvatilo u razdobqu 19411942, kada je ono bilo uglavnom obavqeno, oko 240.000 Srba.” (str. 143.) e) Ma~ek kao rezervna usta{ka varijanta S obzirom da je Jozef Frank bio jevrejskog porekla, Paveli} je, slede}i nacisti~ke antisemitske predrasude, izbegavao da se poziva na wegovo li~no ideolo{ko i politi~ko nasle|e. Utoliko se vi{e deklarisao kao direktni sledbenik i nastavqa~ dela Ante Star~evi}a i Stjepana Radi}a. Tako 28. februara 1942. godine u uvodnom delu svog govora na zavr{noj saborskoj sednici, Ante Paveli}, povodom godi{wice smrti “oca i u~iteqa” Ante Star~evi}a, izjavquje: “Vama, ~lanovima Hrvatskog dr`avnog sabora, pristoji najve}e pravo i najve}a du`nost, da se ovoga dana sjetimo uspomene toga velikog hrvatskog oca, koji je ujedno i otac hrvatskog saborovawa, jer u Hrvatskom saboru, u pro{losti, u doba wegovo bio je on onaj, koji je dao pe~at te`wama i voqi hrvatskog naroda, da sabor ne bude spravi{}e, nego da bude pravi hrvatski sabor. On je u Hrvatskom saboru dao najizrazitije obiqe`je ~e`wama i te`wama, borbi i radu hrvatskog naroda za uspostavu potpunu, za uspostavu samostalne i nezavisne dr`ave Hrvatske i za potpuno ozna~ewe hrvatskog naroda kao samostalne, jedinstvene eti~ke (“eti~ke” – stoji u originalu, dakle nije moja {tamparska gre{ka – prim. V. [.) jedinice. On je u Hrvatskom saboru u jednom te{kom i velikom ~asu dao bogoduhom providno{}u i predvi|awem onu veliku parolu, da u Hrvatskoj i hrvatskim narodom nema vladati nitko nego Bog i Hrvati! (Odu{evqeni poklici: tako je!). Ja }u stoga zamoliti predsjednika Hrvatskog dr`avnog sabora, da pri 700

koncu ove sjednice stavi Hrvatskom saboru prijedlog, da mi svi ~lanovi Hrvatskog dr`avnog sabora poslije dana{we sjednice po|emo korporativno na dva groba dviju velikana hrvatskog naroda, na grob Stjepana Radi}a i Ante Star~evi}a!” (Ante Paveli}: Poglavnik saboru i narodu, DMPU, Zagreb, 1942., str. 5-6.) U nastavku govora, pra}en pqeskom i burnim odobravawem, usta{ki poglavnik je definisao osnovni sadr`aj duhovne ba{tine Ante Star~evi}a i Stjepana Radi}a. On ka`e: “Mi smo, hrvatski narod, imali dva velika ogromna kapitala. Jedan veliki ogromni kapital, {to ga je stvorio Ante Star~evi}, a iz wega drugi veliki ogroman kapital narodni, {to ga je stvorio Stjepan Radi}. Od prvoga velikog kapitala hrvatski narod je imao u svoje vrijeme i veliku korist. Nu priznajem, mnogi nasqednici Ante Star~evi}a proigrali su taj veliki kapital, i ja vam ka`em, da je 1918. godine prava{tvo, star~evi}anstvo, bilo ono {to je bilo 40 godina prije toga, ne bi Srbija nad nama bila zavladala 1918. [to su bili razlozi, {to je do toga dovelo, danas nije od va`nosti, nego samo da konstatiramo ~iwenicu, 1918. god., mi svi znamo, bila je Hrvatska, ali nije bilo na mjestu Hrvata, da je uzmu. To je bila povijest. A onda je do{ao drugi veliki mu`, koji nije poru{io Star~evi}evo djelo, nego je na wemu nastavio, on je to djelo razvio, pro{irio, i prostorno, a i idejno, i dao toj velikoj misli hrvatske dr`avne samostalnosti veliki unutra{wi i socijalni zna~aj, zna~aj ~ovje~ne i seqa~ke pravice i ~ovje~nosti. Napravio je ogroman kapital. Mu` uman, sposoban, radin kao crv, marqiv i po`rtvovan za svoju stvar, za stvar svojeg naroda. Znamo, kako se ~itav hrvatski narod, kako se hrvatski seqa~ki narod okupio u ~vrstu falangu na jednom ciqu, na jednom programu: hrvatski narod, hrvatska dr`ava ili kako se onda reklo, hrvatska seqa~ka republika. Znamo, da je za to on svoju glavu dao. Isto, {to sam rekao za kapital Ante Star~evi}a, dozvolite mi, a i siguran sam da ste i vi svi toga osvjedo~ewa, bilo je i s kapitalom Stjepana Radi}a.” (str. 19-20.) Ma~eku Paveli} zamera {to se nije sna{ao 1941. godine kad se ukazala prilika da se pod okupacijom fa{isti~kih sila obnovi hrvatska dr`ava i {to je odr`avao veze sa svojim partijskim saradnicima u okviru emigrantske jugoslovenske vlade. Kako daqe iznosi, “ja to nisam mogao, ja to nisam smio dozvoliti i zato sam odredio za wega jedan prisilan boravak utoliko, da bude onemogu}en ovaj i ovakav kontakt, u interesu wegovom, u interesu naroda i u interesu dr`avnom. Jedna izolacija kulturna, dostojna ~ovjeka i dostojna biv{eg predsjednika i uop}e dostojna nas sviju.” (str. 24.) Tako je Paveli} za svaki slu~aj ~uvao i alternativnu opciju, koja je o~ekivala pobedu zapadnih saveznika, kao {to je ~uvao komunisti~ku opciju, personifikovanu u Andriji Hebrangu i Vladimiru Bakari}u, za situaciju prevage Sovjetskog Saveza. Ma~eka je Paveli} sklonio i kao li~nu konkurenciju, ali je u potpunosti preuzeo wegov partijski, ~inovni~ki i paramilitarni aparat. Odbaciv{i na~elno vi{epartijski politi~ki sistem kao jevrejski i kapitalisti~ki produkt, Paveli} isti~e da hrvatsku narodnu individualnost najadekvatnije izra`ava Hrvatski usta{ki oslobodila~ki pokret sa svojim idejama i na~elima. Pri tom odaje priznawe za prethodno delovawe dvema “starim i jedinim” hrvatskim strankama, Hrvatskoj stranci prava i 701

Hrvatskoj seqa~koj stranci, ~iji su predstavnici direktno u{li u Hrvatski usta{ki sabor, kao i poslanici izabrani pre rata, pa ~ak i oni iz austrougarskog vremena. Na primedbe da se na autoritativan na~in kr{e osnovni principi parlamentarizma, Paveli} odgovara da su i samu re~ “demokracija” Hrvati “brisali iz na{eg rje~nika zato da se izbri{u i sramotne uspomene, koje je demokracija iza sebe ostavila, kad su je izbrisali i najprosvje}eniji, najboqi i najmo}niji narodi.” (str. 11.) Uostalom, “zar je demokracija jedini na~in, putem kojega svaki narod mo`e izra`avati svoju voqu? Zar je to jedino sredstvo, putem kojega mo`e narod vr{iti svoje narodne poslove i o wima odlu~ivati?” (str. 10.) Kqu~ni mu je argumenat da ni kraqevi Tomislav i Zvonimir, ni velika{i Zrinski nisu bili demokrati, ali su znali da re{avaju narodne i dr`avne poslove. Ovom prilikom Paveli} je proklamovao stvarawe “Hrvatske pravoslavne crkve” i ~i{}ewe “hrvatskog” jezika od srpskih lingvisti~kih uticaja. Tvrde}i da je na hrvatskom prostoru postojala gr~ko-isto~na crkva, koja je nazvana srpskom kada je saborskom odlukom podvrgnuta srpskoj patrijar{iji, Paveli} deklamuje: “U pravoslavqe ne dira nitko, ali u hrvatskoj dr`avi ne mo`e biti srpske pravoslavne crkve. (Odu{evqeni pqesak. Svi ustaju i odu{evqeno odobravaju – uredni~ki komentar, {to zna~i da su me|u onima koji su odu{evqeno ustali i aplaudirali bili opat Markone kao papski legat i zagreba~ki nadbiskup Alojzije Stepinac – prim. V. [.). Ka`em jo{ jednom: ne mo`e biti srpske, a ne mo`e biti ni gr~ko-pravoslavne crkve! Za{to? Zato, jer su svagdje na svijetu pravoslavne crkve nacionalne crkve. Srpska pravoslavna crkva jest sastavni dio srpske dr`ave, Srbije. Hijerarhi~ki je Srpska pravoslavna crkva vo|ena po dr`avnoj vlasti Srbije. Srbija, wezini dr`avni predstavnici postavqaju patrijarha ili bar u najmawu ruku prete`no sudjeluju kod wegova postavqawa, a od wega ovisi ~itava dr`avna hijerarhija od `upnika do kapelana. Sve to ovisi o dr`avnoj vlasti Kraqevine Srbije. To mo`e biti u Srbiji, mo`da je to moglo biti u biv{oj nesretnoj Jugoslaviji, ali u Hrvatskoj dr`avi to ne mo`e i ne}e biti! (Odu{evqeno odobravawe). U hrvatskoj dr`avi mo`e biti internacionalne crkvene organizacije, koja ne ovisi o ni jednoj dr`avnoj vlasti, jer ima i takvih organizacija, ali ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda mo`e biti samo hrvatska, onda mo`e biti samo takva organizacija crkvena, koja u svome duhovnom `ivotu vr{i i u`iva potpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske dr`ave i wezinih oblasti. (Odobravawe). U nikakvu ruku ne}emo dozvoliti da bilo koja crkva postane jednim politi~kim sredstvom, sredstvom napose uperenim protiv opstanka hrvatskog naroda i hrvatske dr`ave. (Svi ustaju i odu{evqeno pqe{}u). Zato }e pametni qudi, qudi kojima je do narodnih probitaka, a kojima je i do vjerskih probitaka, znati }e se sna}i, znati }e skupiti glave i prou~iti, promisliti i to pitawe na zadovoqstvo pravoslavqa, na zadovoqstvo naroda i na probitak hrvatske dr`ave rije{iti.” (str. 35-39.) [to se jezi~kog pitawa ti~e, Paveli} iznosi da je “hrvatski” jezik kroz istoriju najvi{e lo{eg pretrpeo upravo u jugoslovenskoj dr`avi, 702

najve}a nedela i nasiqa. “Najprostije, najgr|e, najgadnije balkanske rije~i postale su sastavnim dijelom hrvatskog jezika, i to po rije~ima, po zna~ewu i po obliku, kako su se donosile i kako su se izgovarale. Na{ lijepi jezik, na{ zvu~ni jezik, na{ kulturni jezik, u pravome smislu rije~i gospodski jezik – jer je cijeli hrvatski narod, i seqak i radnik, gospodski narod (odobravawe i pqesak) – taj je jezik bio postao obi~nim `argonom, u kojemu smet qudskog dru{tva u no}nim kavanama razgovara... Kad smo uspostavili na{u dr`avu i kada imamo na{u nezavisnost, narodnu individualnost, moramo uspostaviti i na{ jezik, ~isti, onakav kakav jest.” (str. 41-42.) `) Tajni vatikanski cirkular otvara pacovske kanale Pred bekstvo iz Zagreba Paveli} je krajem aprila 1945. godine pobio svoje politi~ke suparnike, predvo|ene Mladenom Lorkovi}em i Antom Voki}em. “Oslobodio je usta{kog nadzora u obiteqskoj ku}i na Prilazu br. 9 svoga starog suparnika i u~inio sve da mu omogu}i bijeg iz Zagreba, {to je wemu (Paveli}u) i odgovaralo. Inicirao je da Ma~eka me|u prvima posjeti nadbiskup Stepinac koji mu zasigurno nije savjetovao da ostane i sa~eka partizane, a i sam Ma~ek vidio je svoju {ansu da bje`i na Zapad kako bi tamo okupio svoje. Na sam dan povla~ewa (6. V 1945.) pohranili su diplomatski arhiv NDH u sigurne ruke, u ruke nadbiskupa Stepinca, vjeruju}i u brz povratak uz pomo} Britanaca. Zato ga i nisu spaqivali, nego pohrawivali na privremeno ~uvawe.” (Bogdan Krizman: Paveli} u bjekstvu, “Globus”, Zagreb 1986., str. 9-10.) Sa sobom su poneli zlato, devize i druge dragocenosti iz bankarskih trezora. U usta{kim i domobranskim redovima nastupilo je rasulo, a ~elnici usta{kog re`ima nastojali su da se do~epaju angloameri~ke okupacione zone na austrijskoj teritoriji, o~ekuju}i da im Vatikan obezbedi za{titu zapadnih saveznika. Ra~unalo se i na Ma~ekovu podr{ku, s obzirom da su ga usta{e internirawem politi~ki sa~uvali. Paveli} je naredio usta{kim ministrima Edi Bulatu i Mehmedu Alajbegovi}u “da odu nadbiskupu Stepincu i zamole ga da ode k Ma~eku na Prilaz i da s wim razgovara. Stepinac je oti{ao Ma~eku i kad se vratio, rekao je ovo: Ma~ek je velik ~ovjek; zaboravio je sve {to mu se ~inilo; pred o~ima mu je samo Hrvatska, ali da prije svega `eli razgovarati sa svojim qudima, to mu, po Stepincu, treba `urno omogu}iti. Paveli} je nato dao nalog {efu vojnog redarstva J. Rukavini da omogu}i nesmetan dolazak Ma~ekovih qudi u stan, a “Zdravi{i”, tj. Erihu Lisaku da pusti iz zatvora Ma~ekove qude koji se tamo jo{ nalaze. General Mo{kov odvezao je Ma~eka u Tu{kanac Paveli}u na “~a{icu razgovora”; Paveli} mu je odobrio pomo} od 1000 zlatnika da mu se na|e pri ruci i stavio mu dva automobila na raspolagawe za put.” (str. 37.) Po ~itavoj Austriji rimokatoli~ki `upnici, svi mu{ki i `enski samostani s velikim entuzijazmom i srda~no{}u su primali, sakrivali, hranom, novcem i ode}om pomagali izbegle usta{e, ne ustru~avaju}i se pri tome ni od izlagawa li~nom riziku. Kako je posvedo~io usta{ki general Vladimir Kren, wegova grupa je u svom probijawu kroz savezni~ku okupacionu zonu, prosto prelazila iz ruku jednog u ruke drugog `upnika. On potanko pri~a: “Dana 14. svibwa krenuli smo ujutro {umom od Frajsaka te smo 703

stigli do sela Fejstrica, na putu za selo Oberhof, i ondje smo preno}ili kod `upnika. Lijepo nas je primio i nahranio. Dne 15. dostigli smo selo Oberhof. Vi{e od pola puta pratio nas je osobno vrlo qubazni `upnik sela Fejstrica, koji nam je na{ao i seoska kola za prijevoz na{e robe. Tu smo ostali kod `upnika, neki kod poznate obiteqi jednog {umara. Ovo nam je mjesto bilo kao postaja za duqi odmor i hvatawe veze s na{ima. Tu smo, zahvaquju}i neobi~noj qubaznosti tamo{weg `upnika Aleksandra Moca, kao i tamo{weg stanovni{tva, proveli dne 16., 17., 18. i 19. svibwa. Taj je `upnik saop}io u povjerewu na{em `upniku, da postoji tajna okru`nica Svete stolice svim `upnicima Austrije, da se izbjeglice prima najsrda~nije, da im se pomogne svim mogu}im raspolo`ivim sredstvima.” (str. 132.) Paveli} je odmah po prelasku jugoslovensko-austrijske granice napustio svoju vojsku i, presvu~en u civilno odelo, nezainteresovan za wenu sudbinu, nastojao samo sebe da spasi. “S razvijenim smislom za konspiraciju Paveli}u se gubio svaki trag. Diskretno povezan s nekolicinom sve}enika i redovnika koji su zajedno s wim pobjegli iz zemqe i na{li uto~i{te u Austriji, gdje su ubrzo razvili `ivu “karitativnu” djelatnost zbriwavawa usta{kih izbjeglica, a priman u krugovima klera kao “persona grata” i naoru`an toplim zagovorom sarajevskog nadbiskupa I. E. [ari}a (tako|er izbjeglice), Paveli} se stao skrivati po pojedinim austrijskim samostanima. U wima se osje}ao za{ti}en, jer savezni~ke patrole u pravilu nisu ulazile u wih, a on se za svaki slu~aj i dobro zamaskirao: pustio je bradu i brkove, nosio nao~ale, a po potrebi navla~io i redovni~ke haqe da djeluje uvjerqivo kao “pobo`ni redovnik”. Bio je zasigurno vrlo malen broj onih koji su znali gdje se usta{ki poglavnik skriva, mo`da to nisu znali ni ~lanovi wegove naju`e obiteqi.” (str. 146.) O ulozi nadbiskupa [ari}a u skrivawu usta{kog poglavnika i wegovih doglavnika i sledbenika, pone{to je istra`nim organima ispri~ao usta{ki ministar Mehmed Alajbegovi}. Iz wegove izjave Krizman izvodi dva fragmenta koji se odnose na [ari}a i Vilima Cecequ: “Jedanput sam, dr`im, negdje sredinom mjeseca maja u pratwi g|e Su{i} posjetio nadbiskupa [ari}a u Klagenfurtu, s kojim je htjela g|a Su{i} razgovarati o tome, {ta da u~ini wen mu` u toj te{koj situaciji, obzirom na svoju istaknutost u usta{kim redovima s jedne, te obzirom na tajnovito dr`awe Engleza prema izbjeglicama iz NDH, s druge strane. [ari} je izrazio svoju vjeru da }e papa pomo}i Hrvatima, a on da se sprema u Rim, pa da }e i on sa svoje strane poraditi za hrvatske emigrante, {to je bilo u maju 1945. godine u Klagenfurtu... Od duhovnih lica prije hap{ewa, vidio sam se jo{ sa sve}enikom Ceceqom, koji je htio da mojim zagovorom do|e do nekih novaca, koje je imao dr Oskar Turina. Me|utim, ja se u toj stvari nisam htio mije{ati. Ceceqa je htio taj novac imati za hrvatski Crveni kri` u Salcburgu i wime pomagati usta{ki logor u Salcburgu. Tu akciju Ceceqe denuncirali su navodno Srbi, odnosno jugoslovenski komitet kod Amerikanaca, optu`uju}i Cecequ da Crveni kri` upotrebqava kao bazu za organizaciju, uslijed ~ega je Ceceqa kasnije (bio) i uhap{en.” (str. 164.) 704

z) Teroristi~ke akcije u organizaciji Rimokatoli~ke crkve Povodom posleratne kri`arske akcije, ubacivawa usta{a u Jugoslaviju i operacije “Gvardijan”, Krizman citira Gorana Vukovi}a, koji pi{e: “I dio klera, koji je bio fa{isti~ki orjentiran, prikrivao je mnoge istaknute ratne zlo~ince po samostanima pa i privatnim ku}ama. Pri tome je svakako najva`niju ulogu odigrao sve}enik Slavko Kruni}, koji je mnoge usta{e opskrbio propusnicama, one najugro`enije sklawao u samostan, hranio po samostanima i u menzi dru{tva Sv. Jeronima u Rimu. Kruni} je ratne zlo~ince opskrbqivao i novcem, a neke od wih, u dogovoru s usta{kim pukovnikom [pirom, slao u zemqu radi prikupqawa obavje{tajnih podataka.” (str. 166.) Ina~e, “Slavko Kruni}” je pseudonim Krunoslava Draganovi}a. Usta{ki glave{ina Mate Frkovi} u svojim emigrantskim uspomenama opisuje i kako je sa Josipom Balenom iz Austrije pre{ao u Italiju, pa ka`e: “Prof. Balen imao je uza se izvrsnu preporuku od nadbiskupa dr A. Stepinca i ona mu je imala prokr~iti put u Vatikan, a onda prema prilikama i mogu}nostima daqe, a ja sam dobio zadatak da poku{am spasiti bar neki dio dr`avne imovine (oko 500 kg zlata), koju su neki beskarakterni pojedinci iz naju`e poglavnikove pratwe ukrali, kasnije podijelili i nestali iz Evrope.” (str. 167.) U jednoj od grupa usta{kih terorista koje su ubacivane u zemqu i uhap{ene u operaciji “Gvardijan”, bio je i rimokatoli~ki sve{tenik @elimir Leko. Wihov glavni vo|a Bo`idar Kavran “se sastajao s vi{e istaknutijih usta{a u Rimu, izme|u ostalih sa sve}enikom Jolom Bujanovi}em, velikim `upanom u Gospi}u za vrijeme NDH. Bujanovi} ga je op{irno obavijestio o stawu u Italiji. Govorio mu je o svojoj djelatnosti; povjerio mu je da je uspostavio veze s frawevcima oko lista “Danica” u ^ikagu i da je od wih zatra`io nov~anu pomo} za izbjeglice u Italiji, a daju}i ocjenu o pojedinim qudima u Italiji, istakao je da smatra dra Krunoslava Draganovi}a najutjecajnijom osobom u wihovim redovima. Draganovi} ima odobrewe od nekih ju`noameri~kih dr`ava da u wih mo`e upu}ivati izbjeglice iz Evrope! Bujanovi} ga je podrobno obavijestio o Draganovi}u i stavu prema upu}ivawu qudi u domovinu. Povjerio je Kavranu da je Draganovi} prista{a slawa, ali je uvrije|en {to sve ide mimo wega. Vrlo je, naime, ambiciozan i voli se isticati. Poku{avao je i sam ubacivati qude preko jugoslavenske granice, no nije uspio. Gotovo sve one koje je uz pomo} pukovnika [tira, Drage @ubrini}a i ostalih ubacivao u zemqu pohapsile su jugoslavenske vlasti. Kad je saznao da je veza s domovinom uspostavqena mimo wega, kao da ga je povrijedilo. Ipak, primije}eno je – po Bujanovi}u – da u zadwe vrijeme nov~ano poma`e one koji se iz Italije prebacuju u Austriju radi odlaska u zemqu. Kavran se s wim slo`io u pogledu Draganovi}a, jer je on – kad god bi Drago Jilek tra`io da izvu~e nekog izbjeglicu iz logora na Liparima – to u~inio. Stoga mu je i Lovro Su{i} napisao ve} ranije pismo u kojem se zahvaquje na pru`awu pomo}i i moli ga da i nadaqe poma`e wihovu akciju protiv “srbokomunisti~kog re`ima” u zemqi. Govore}i o ostalima, Bujanovi} je spomenuo fra Dominika Mandi}a, ekonoma fraweva~kog reda u Rimu, koji je 705

izbjeglicama u logoru Fermo poklonio tiskaru na kojoj {tampaju list “Kroacija”, no jednog se dana sjetio i odnio im tiskaru ispred nosa.” (str. 189.) Sve ove detaqe Kavran je ispri~ao zagreba~kim islednicima, nakon hap{ewa u Jugoslaviji, a Krizman ih preuzima posredstvom kwige Gorana Vukovi}a, koja se temeqi na izvornim policijskim i sudskim dokumentima. “Kavran se propitao kod Bujanovi}a `eli li se i on prebaciti u zemqu, a on mu je odgovorio da prije mora razgovarati sa svojim crkvenim starje{inama, jer mu za odlazak treba od wih specijalna dozvola.” (str. 189.) Sve{teniku Bujanovi}u Kavran je dao detaqne informacije o funkcionisawu usta{kog pokreta otpora i zamolio ga da zajedno s Krunoslavom Draganovi}em uti~e na {to vi{e usta{kih oficira da se vrate iz prekomorskih zemaqa kako bi se stavili na raspolagawe pokretu. Bujanovi} je Kavranu omogu}io susrete s mnogim istaknutim usta{ama, s kojima on po bekstvu iz zemqe nije imao nikakvih kontakata. “Preko Bujanovi}a Kavran se sastao i sa Zvonimirom Fr`opom, usta{kim sto`ernikom u [ibeniku. Fr`op je bio sklowen u samostanu Grongaferata gdje je bio zaposlen kao ekonom... Najva`niji su za Kavrana, ipak, bili razgovori {to ih je u Rimu vodio s Krunoslavom Draganovi}em, centralnom li~no{}u me|u izbjeglicama.” (str. 190.) Sadr`aj tih razgovora posebno je interesantan zato {to je u wima Krunoslav Draganovi}, kao kqu~na vatikanska li~nost me|u usta{kim emigrantima, elaborisao strate{ku projekciju vatikanskih nastojawa i ulogu Hrvata u wima kao vojno-politi~kog instrumenta. O~ekivao je sukob zapadnih sila sa Sovjetskim Savezom i bio uveren da }e Amerika u tom sukobu pobediti, pa wenoj politici treba na vreme prilagoditi hrvatska nastojawa. “U tom bi slu~aju hrvatska dr`ava bila uspostavqena, ali ne u prvobitnom obliku ve} u sklopu podunavske federacije. On je osobno zadovoqan takvim rje{ewem, jer vjeruje da }e Hrvatska u takvom sklopu jo{ boqe prolaziti nego da bude samostalna dr`ava. Svoju djelatnost usmjerio je kako bi ameri~ke slu`bene krugove upoznao s hrvatskim problemom. S obzirom na grozote rata smatrao je da je najboqe ako se hrvatske izbjeglice nalaze van Evrope.” (str. 190-191.) Draganovi} nije osporavao korisnost Kavranovih poku{aja ubacivawa usta{kih terorista u Jugoslaviju, ali je smatrao da }e “glavnu ulogu u toj borbi odigrati hrvatske ~ete koje }e u zemqu do}i u sastavu ameri~ke vojske. Zbog toga je dobar dio izbjeglica oti{ao u Ameriku. Ameri~ki slu`beni krugovi priznaju stanovi{te hrvatske dr`ave i on vjeruje da }e izbjeglice iz Hrvatske, u slu~aju sukoba, biti svrstane u posebne legije. Naglasio je da mu je poznato kako Amerikanci ve} sada pripremaju takve legije i za Poqsku, Ma|arsku i ostale isto~ne zemqe protiv kojih }e se voditi rat.” (str. 191.) i) Prakti~ne aktivnosti usta{kog teoreti~ara Dominika Mandi}a Pored sve{tenika dr Krunoslava Draganovi}a, Krizman posebno izdvaja i ulogu frawevca dr Dominika Mandi}a. “Najvi{e svakovrsne pomo}i usta{koj emigraciji u novcu, intervencijama, skrivawu po samostanima, pribavqawu paso{a i viza te omogu}avawu odlaska u prekomorske zemqe pru`ali su u Rimu Dominik Mandi} i Krunoslav Draganovi}.” (str. 194.) 706

Povodom toga istaknuti usta{a Marko Sinov~i} u predgovoru za jednu od brojnih Mandi}evih bro{ura potvr|uje: “Nakon u`asne tragedije, koja je zadesila hrvatski narod u svibwu 1945., otac Mandi} se zauzeo iz svega srca za pre`ivjele hrvatske izbjeglice u Austriji i Italiji, posebno za ugro`ene hrvatske ~asnike i politi~ke qude. Tako uz druga djela, puna kr{}anskog i hrvatskog samoprijegora, osniva u Groteferata konvikt za hrvatske sveu~ili{tarce, a u Grotemare hrvatsku gimnaziju za izbjegle hrvatske mladi}e. Preko 50 izbjeglih hrvatskih sve}enika poslao je u Sjevernu i Ju`nu Ameriku na rad me|u hrvatske iseqenike. Posebnu je brigu posvetio bolesnicima i onima, koji su u logorima sklapali `enidbe. Wegovim prinosom osnovana je u logoru Fermo hrvatska tiskara, gdje su se tiskale novine i kwige za hrvatske izbjeglice. Kada je god. 1946. i 1947. u Italiji nastao lov za uglednim Hrvatima, otac Mandi} je sredstvima Reda desecima najistaknutijih i najugro`enijih hrvatskih ~asnika i intelektualaca omogu}io da se spase od progona i izru~ewa u prekomorskim zemqama, napose u Argentini.” (str. 194.) U razgovoru sa jednim od najistaknutijih usta{kih publicista u emigraciji Vinkom Nikoli}em, koji je on objavio 1966. godine, Dominik Mandi} se hvali da su on i wegovi saradnici u toku rata u Vatikanu poku{ali sve u~initi “da se prika`e Hrvatska u najboqem svjetlu i isprave pogre{ke, koje su tamo nastale... Vatikan se veselio svakom dobru i `alio neprilike, koje su u Hrvatskoj nastale u ratnom vihoru. Imao je mnogo i raznih tu`ba protiv NDH. Mi smo nastojali neispravne tu`be pobiti, a stvarne pogre{ke rastuma~iti.” (str. 195.) Pored tih ratnih pravdawa postupaka usta{kog re`ima, jo{ ve}i zna~aj ima wegova posleratna aktivnost. Tu je Mandi}eva ispovest mnogo detaqnija: “^im sam saznao za deportacije na{ih qudi u Italiju, nastojao sam preko Vatikana, da se te ograni~e i da se sa zato~enicima postupa qudski. Preko Vatikana slali smo u logore lijekove i mawe nov~ane potpore. Kada se broj zato~enika uve}ao, s pokojnim Augustinom Jureti}em sam poradio da se akcija pomagawa odvija pod imenom me|unarodnog Crvenog kri`a u @enevi. U Hrvatskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu osnovali smo dva odbora: {iri i u`i. U ovaj zadwi u{li su: Ivica Elija{, kao predstavnik zagreba~kog nadbiskupa Stepinca, vele~asni Ku~an i moj tajnik fra V. Naletili}. Veze s Crvenim kri`em i Vatikanom obavqao sam ja, a u`i je odbor pakovao i slao pomo} u logore. Nov~ane pomo}i dobivali smo iz Londona, hranu nam je slao zagreba~ki nadbiskup, a iz Vatikana sam dobio 43.000 m razne tkanine. Za dvije godine poslano je u logor 38.000 paketa i pri opremi zato~enika ku}ama podijeqeno je 45.000 obroka i u novcu izdano 1,600.000 lira. U svibwu 1944., neko vrijeme prije pada Rima, kada su bile prekinute i vatikanske veze s Londonom, s odobrewem pre~asnog oca generala kao generalni ekonom Reda pozajmio sam iz fonda za gradwu nove Generalne kurije Crvenom kri`u 2,250.000 lira za pomagawe zato~enika.” (str. 195.) Posebno Nikoli}evo pitawe ticalo se Mandi}evih poku{aja preko vatikanskih krugova da se na kraju Drugog svetskog rata sa~uva Nezavisna Dr`ava Hrvatska tako {to bi se promenio wen re`im i umesto usta{a na vlast dovela neka, za ukus zapadnih saveznika pogodnija garnitura. “Prije 707

rata ja sam bio za razvojni postupak HSS s Banovinom Hrvatskom, kao prvim stepenom k samostalnosti hrvatskog naroda... Ali kada je taj godine 1941. stvorio svoju dr`avu, `elio sam i radio, da se ona odr`i. Odmah od po~etka `ivo sam preporu~ivao da Hrvati tako usklade svoj rad, kako }e nakon rata mo}i sa~uvati svoju dr`avu. Ve} od druge polovice 1942., po~eo sam raditi na tome, da vlada NDH prekine veze s Osovinom i uspostavi saradwu sa saveznicima. To sam ~inio preko kri`eva~kog vladike dr [imraka, hercegova~kog provincijala Panyi}a i prijateqa @arka Vlaha, kojega sam zato pozvao da iz Zagreba do|e u Rim, koncem o`ujka 1943. Na`alost, ta nastojawa nijesu uspjela. Odr`avao sam veze i s HSS u domovini i s wezinim ministrima u Londonu. Jednima i drugima sam savjetovao da na vrijeme sve poduzmu, kako bi hrvatski narod bio za{ti}en na koncu rata. I dru [uba{i}u na wegovom prolazu u domovinu koncem g. 1944. `ivo sam preporu~ivao da gleda sprije~iti krvave obra~une izme|u Srba i Hrvata, zato {to sam se ve} tada ozbiqno bojao... Apokalipti~nu tragediju hrvatskog naroda na koncu rata pro`ivio sam s najve}om boli u du{i. S hrvatskim sve}enicima u Rimu putem Bratov{tine Sv. Jeronima, a i sam osobno poduzimao sam sve mogu}e, da se izbjegli Hrvati spase, da im se pomogne za wihova boravka u Italiji, i da se {to prije prebace preko mora i upute u novi `ivot. Za one, koji su bili posebno ugro`eni, gledali smo na}i skloni{ta po redovni~kim samostanima i crkvenim ku}ama. Mnogima od tih iz sredstava Reda pozajmio sam velike svote, da se prebace preko mora. Osim rada preko Bratov{tine Sv. Jeronima, za pomagawe izbjeglih Hrvata i izdra`avawe raznih ustanova, koje sam osnivao u wihovu korist, iz sredstava Reda potro{io sam preko 100.00 USA-dolara. A sada, evo me ovdje kao pukoga siromaha, koji i za tiskawe svojih povijesnih djela o~ekuje dobrotvornu ruku rodoqubnih Hrvata.” (str. 195-196.) Ovo je bila prilika da na kraju razgovora Dominik Mandi} iznese i svoj osnovni programsko-politi~ki stav. U tom smislu on ka`e: “Jo{ od 1945., kada sam vidio {to je u~iweno s Hrvatima na koncu rata, i ~uo iz usta istaknutih Srba, kakvu oni osvetu i uni{tewe Hrvata `ele i spremaju..., do{ao sam do dubokoga uvjerewa da Hrvati i Srbi ne}e nigda mirno i sretno zajedni~ki `ivjeti; dosqedno, da Hrvati moraju imati svoju vlastitu dr`avu, odijeqenu od srpske dr`ave, ako ho}e da se odr`e kao narod. Tako mislim i danas. Nikakav narod, naime, ne mo`e `ivjeti prema svome duhu i razvijati vlastitu narodnu kulturu, ako nije samostalan. Dr`avna suverenost je naravni zahtjev svakoga naroda, uvjet i kruna wegova `ivqewa. Zbog toga anglosaski narodi istovje}uju narod s dr`avom; u wihovu jeziku dr`ava se zove “nacion”, narod. U novije vrijeme na desetke zaostalih naroda u Aziji i Africi postigli su svoju suverenost, pa kako to ne bi postigao kulturni narod hrvatski, koji je `ivio dr`avnim `ivotom 1300 godina, od godine 626. do 1918. Za to vrijeme Srbi i Hrvati nijesu nigda imali zajedni~ke dr`ave, koja bi obuhvatila ta dva naroda u wihovoj ve}ini. Nesno{qivi `ivot za 45 godina u obje Jugoslavije dokazuje, da ta zajednica ne mo`e opstajati ni u budu}nosti. Hrvati }e posti}i svoju dr`avu, prije ili poslije, samo ne smiju izgubiti vjeru u sebe, nego postojano htjeti svoju dr`avnu samostalnost i za wu raditi. Ja samo jedno molim dragoga Boga, naime, da na{ razlaz sa 708

Srbima bude miran i bez prolijevawa krvi. @elim, nadaqe, da Hrvati i Srbi dogovorno izmijene pu~anstvo tako da prostor svake dr`ave postane ~isto narodni: Hrvati iz srpske dr`ave, katolici i muslimani, neka se presele u Hrvatsku, a Srbi iz hrvatske dr`ave u Srbiju. Tada }e tek nastati me|u wima dobri qudski i susjedski odnosi, kakvi su bili me|u Hrvatima i Srbima u stara vremena, kad je svaki od ta dva naroda imao vlastitu dr`avu.” (str. 196-197.) Jedan od najve}ih koqa~a tokom Drugog svetskog rata i vode}i lider usta{ke emigracije nakon Paveli}eve smrti, Vjekoslav Maks Luburi}, 1963. godine u svom listu “Drina”, koji je {tampao u Madridu, promovi{e Dominika Mandi}a u glavnog usta{kog ideologa. Taj Luburi}ev tekst Krizman naziva pravom odom frawevcu Mandi}u, pod naslovom “Otac Dominik Mandi} utvr|uje granicu na Drini”, i ka`e da Luburi} “kuje u zvijezde wegov znanstveni rad – pored politi~kog – u vezi s objavqene dvije kwige “Povijesti Bosne i Hercegovine”.” (str. 197.) Kad opisuje fundamentalni Mandi}ev doprinos dotada{woj usta{koj ideologiji, Luburi} isti~e: “Nedostajala je ~etvrta dimenzija. Nije dosta stranom svijetu govoriti o na{em dr`avnom pravu i doktrini Oca domovine. Nije dosta govoriti bezbo`nom svijetu o blagoslovu Alaha Bunkeru na Drini. Nije dosta samo pokrenuti mase s pu{kom u ruci pod vodstvom odluke i voqe hrvatskog dr`avnog poglavara. Trebalo je dokazati da je zaista na{e ono, za {to se borimo. Eto, to je sada u~inio otac Dominik Mandi}. Pedeset dugih godina otac Dominik je kao p~ela skupqao dokaze, dokumente, zapise, sudove drugih, prevrtao po zbirkama svih susjeda i svih zainteresiranih, dok nije ve} u dubokoj starosti, stalo`en, miran, bez velikih gesta i skromno, fraweva~ki, rekao: granica je na Drini i evo dokaza! Ti dokazi su, izme|u ostalog, kao kruna nastojawima stoqe}a i legija dosada{wih istra`ivawa, wegova “Povijest Bosne i Hercegovine”.” (str. 197.) j) Glavni organizator pacovskih kanala Krunoslav Draganovi} Za Krunoslava Draganovi}a Krizman ka`e da je lukav, prodoran i vrlo delatan, “ali po svojoj unutra{woj gra|i slo`eniji tip od Mandi}a.” (str. 197.) Kao istaknuti zagreba~ki teolog i univerzitetski profesor, 1943. godine Draganovi} je “dodijeqen predstavni{tvu NDH kod Svete stolice, a ujedno mu je bilo stavqeno u du`nost da poma`e dobrotvornu instituciju zagreba~ke nadbiskupije Karitas i Hrvatski Crveni kri` u vezi s interniranim Hrvatima po talijanskim zatvorima i sabirnim logorima. Imao je pri tom toplu preporuku nadbiskupa Stepinca.” (str. 197.) U tom svojstvu Draganovi} je u februaru 1944. godine sa~inio i uru~io britanskom poslanstvu u Vatikanu politi~ki memorandum po pitawu sudbine Nezavisne Dr`ave Hrvatske, s obzirom da je pobeda zapadnih saveznika ve} izgledala izvesna. “U wemu se zagovara o~uvawe samostalnosti hrvatske dr`ave, a ako to nije mogu}e, onda weno ukqu~ewe u podunavsku federaciju sredwoevropskih naroda.” (str. 198.) U tom memorandumu Draganovi} se poziva na navodnu hrvatsku dr`avotvornost ve} u sedmom veku, pripadnost zapadnom duhu i kulturi za razliku od vizantijski usmerenih Srba, nepostojawe zajedni~kih politi~kih interesa Srba i Hrvata, osnovne postavke teorije hrvatskog 709

dr`avnog i istorijskog prava, kao i konstataciju da su Hrvati bili diskriminisani u jugoslovenskoj dr`avi. Prema Draganovi}evim re~ima, kad u tom istorijskom pregledu do|e do 1941. godine, “uspostava Dr`ave Hrvatske, ostvarewe sawa stoqe}a dugih, odu{evqeno je pozdravqena od 99 posto Hrvata. Usprkos svim te{kim ku{wama, kojima je masa qudi podvrgnuta, ta istina sveudiq ostaje i nakon gotovo tri godine postojawa Hrvatske kao zasebne dr`ave. Dr`ava i hotimi~no posvjedo~ewe wenog postojawa od strane Hrvata, ne smije biti pomije{ano (poistovje}eno) s nekom odano{}u usta{kom pokretu. Akoprem je demokratska du{a Hrvata protivna diktatorskim i germanofilskim usta{ama, (ipak) postojawe hrvatske dr`ave ostaje za sve Hrvate wihov najvi{i ciq.” (str. 199.) Govore}i o ratnim isku{ewima hrvatske usta{ke dr`ave, Krunoslav Draganovi} insistira da weni problemi nisu u svetu ispravno procewivani. “Gwev Hrvata protiv Srba, koji je bio silom zatomqen kroz 23 godine, vodio je do nesretnih ekscesa. Gotovo je nemogu}e odlu~iti koga se treba na~elno koriti. ^iwenica ostaje, da su stotine tisu}a Hrvata i Srba platili svojim `ivotom radi politi~ke pogre{ke. Treba ipak primijetiti da je vi{e Hrvata smaknuto, negoli Srba. ^etnici pod vodstvom Dra`e Mihailovi}a igrali su, u ekscesima protiv Hrvata, posebno veliku ulogu... U naju`oj saradwi s Talijanima, a pod izlikom protukomunisti~ke aktivnosti – doslovno su istrijebili Hrvate u mnogim podru~jima Bosne, Hercegovine i Sanyaka. U zadwe vrijeme nailazi se na dokaze, prema kojima se vidi da se Mihailovi} sporazumio sa Nijemcima u pogledu kooperacije... Mnogi partizani pripadaju Ma~ekovoj Seqa~koj stranci i ovi, premda se odlu~no protive usta{ama, ni u kojem pogledu nisu komunisti i `ele odr`awe Dr`ave Hrvatske... Danas se osje}a, u tre}oj godini nakon propasti Jugoslavije, jedna substancijalna i neo~ekivana promjena u situaciji. Dok Srbi i Slovenci kooperiraju sve prisnije i prisnije s Nijemcima, me|u Hrvatima pove}ava se averzija protiv wema~ke politike, ~ak i u vladinim krugovima. Da to stawe stvari nije izbilo u konkretnijem obliku i (tako) proizvelo dalekose`ne u~inke, mora se pripisati strahu od gubitka nacionalnog identiteta. To je tako|er glavni razlog za{to svi Hrvati ne oponiraju re`imu. Oni se boje gubitka toga vi{ega dobra – nacionalne dr`ave. O`ivotvorewe Jugoslavije, da li u komunisti~kom ili u ju`noslovenskom nacionalnom obliku, bila bi te{ka pogre{ka, koja bi zacijelo nosila u sebi zametak novoga rata. Nekoliko stotina tisu}a grobova, koji le`e izme|u Hrvata i Srba, bio bi vje~ni razlog za trajnu krvnu osvetu.” (str. 200.) Na kraju memoranduma, da bi potkrepio svoj osnovni stav o besmislenosti obnavqawa jugoslovenske dr`ave, uz pozivawe na demokratski princip samoodre|ewa, Draganovi} nagla{ava: “Plebiscit, proveden pod svakom potrebnom oprezno{}u, uvjerqivo bi dokazivao da je velika ve}ina Hrvata protiv ujediwewa sa Srbima. Ako Hrvatska ne mo`e produ`iti da bude potpuno nezavisna, tada svakako ne treba sa~iwavati dio balkanske unije, bilo na komunisti~koj ili nacionalisti~koj bazi, nego Hrvatska treba biti dio zapadne, sredwoeuropske podunavske federacije. Jedino tako bilo bi mogu}e osigurati mir u najosjetqivijem dijelu Europe. Ova opa`awa su istiniti izraz postojawa uvjerewa svih pozitivnih elemenata u suvremenoj Hrvatskoj 710

i sasvim napose crkvenih krugova s nadbiskupom Zagreba (Alojzijom Stepincem) na wihovom ~elu. Istovjetne poglede imaju isto tako predstavnici velike hrvatske politi~ke stranke, koja je, pod vodstvom dr Ma~eka, definitivno naklowena obdr`avawu postojawa hrvatske dr`ave. To se potpuno sla`e s ~vrstim protukomunisti~kim i protusrpskim stavom Hrvata.” (str. 201.) k) Dokazi o kqu~noj ulozi Rimokatoli~ke crkve u spasavawu usta{a Prilikom uru~ewa memoranduma Krunoslav Draganovi} se sastao sa savetnikom britanskog diplomatskog poslanstva u Vatikanu Hjuyom Montgomerijem, a Bogdan Krizman je do{ao do Montgomerijeve slu`bene bele{ke o tom razgovoru. Montgomeri izve{tava svoje pretpostavqene, izme|u ostalog, o slede}em: “Profesor Draganovi} pokazao mi je isto tako jednu molbu nadbiskupa Zagreba, adresiranu na papu, u kojoj se monsiwor Stepinac na{iroko bavi zlo~inima koji su, navodno, bili po~iweni protiv Hrvata od obojih – komunisti~kih partizana i od srpskih ~etnika. To pismo tereti generala Mihailovi}a i wegove prijateqe, da su imali namjeru utemeqiti jednu “Veliku Srbiju”, koja bi ukqu~ivala Bosnu i ve}i dio Hrvatske, u kojoj bi katoli~ki i muslimanski `ivaq bio “eliminiran”. Jedino oko jedne desetine sada{we Hrvatske bilo bi dozvoqeno na samostalno postojawe (“po prilici toliko, koliko bi se moglo vidjeti sa zagreba~ke katedrale:) i ta bi bila potpunoma odrezana od mora; “istrebqewe” bi se provodilo na tri na~ina: s pokoqem, s izgonom i s prisilnim prekr{tavawem na pravoslavqe. Me|u onim poklanim bili bi svi intelektualci i ~lanovi dobrostoje}ih dru{tvenih klasa. Oni po{te|eni, bili bi stavqeni pred zahtjeve da se prikqu~e pravoslavnoj crkvi, ve}inom seqaci i zanatlije, iz kojih se nadalo u~initi “prave Srbe”. Nadbiskupovo pismo pola`e veliku akcentuaciju na mr`wu pan-Srba na katolicizam, mr`wu koja je, ka`e on, jasno izra`ena u ~etni~kim manifestima. Ta je mr`wa, veli se, poprimila prakti~nu formu kroz zlo~instva, koja prema{uju ~ak i ona koja su po~inili partizani. Navo|ewe ovih zlo~ina “ispunilo bi – ka`e se – volumene”, a u pismu su tek spomenuti neki od najgorih: tu ukqu~uju ubojstva sve}enika, ~ija su imena data i koji su, izgleda, bili podvrgnuti najgroznijim mukama, a isto tako i postupak u~iwen prema pet opatica samostana Pale blizu Sarajeva, koje su sko~ile kroz prozor u smrt, samo da izbjegnu oskrvwewe od strane winih uhvatiteqa (tj. ~etnika). Navodi se da je stotine i tisu}e katoli~kih laika bilo poubijano kao i mnogo sve}enika.” (str. 201.) Dakle, Stepinac sav hrvatski usta{ki genocidni program, koji je provo|en nad srpskim narodom, jednim potezom pera preobra`ava, pripisuju}i ga Srbima i prikazuju}i “nevine” Hrvate kao glavne `rtve. “U pismu se nadaqe nagla{avaju katoli~ke tradicije Hrvatske, jednom znane kao “predzi|e kr{}anstva”, a naglasak je polo`en na navodnu diskriminaciju katolika za vrijeme 23-godi{weg vladawa iz Beograda, dok bi pobjeda pansrpskog ideala zna~ila, ka`e se, kraj katolicizma na Balkanu, s posqedicama koje bi se osjetile daleko na terenu. Nadbiskup apelira na papu da misli na “stra{ne uvjete u kojima se na{la mlada Dr`ava Hrvatska”, koja se o~ajni~ki 711

bori za svoje nacionalno opstajawe i jedino `eli ostati vjerna svojim izvrsnim katoli~kim tradicijama i osigurati boqu budu}nost za katolicizam na jugoistoku Evrope. On (Stepinac) ka`e, da bi tisu}e Hrvata, sve}enika i laika, bili radosni `rtvovati svoje `ivote u svrhu sprje~avawa stra{ne mogu}nosti, naime, da bi, ne samo ~etvrt milijuna konvertita na katolicizam, nego i cijelo katoli~ko stanovni{tvo, sa svim wezinim (hrvatskim) crkvama i samostanima, ostvari li se takozvana Velika Srbija – moglo biti razoreno. On zavr{ava pismo papi govore}i da je, qudski kazano, progres katolicizma na Balkanu usko povezan s nastavkom opstojawa Dr`ave Hrvatske.” (str. 201-202.) Montgomeri sa svoje strane potvr|uje ~iwenicu da je Hrvatska “jedina katoli~ka dr`ava na samom Balkanu, i stoga je prirodno da bi Vatikan trebao biti duboko zabrinut s wezinim usudom. Ali to pitawe, koliko ja znadem, nije nikada pokrenuto od sekretara vatikanske dr`ave kod ovog predstavni{tva, a ~iwenica da Sveta stolica jeste u diplomatskim odnosima s Jugoslavijom (tj. jugoslavenskom vladom u Londonu), dok s Dr`avom Hrvatskom ima tek neslu`bene kontakte, u~init }e je, bez sumwe, opreznom u pogledu davawa bilo kakvih mnijewa u odnosu na budu}nost Hrvatske. (Nadaqe), ~iwenica da je monsiwor Montini poslao profesora Draganovi}a k ovom predstavni{tvu mo`da je ipak va`na; ja malo sumwam da papa ne bi bio u suglasnostima s datim zakqu~cima u obojem – u memorandumu (profesora Draganovi}a) i u pismu nadbiskupa (Stepinca), naime, da Hrvatska ne bi smjela biti prisiqena protiv svoje voqe stupiti u bilo koje udru`ewe sa Srbijom ili s jugoslavenskom dr`avom, dominiranom od Srba.” (str. 202.) Ivan Tomas je 1964. godine u “Hrvatskoj reviji”, koja je izlazila u Buenos Airesu, objavio biografiju Krunoslava Draganovi}a. U woj posebno isti~e Draganovi}evu ulogu u spa{avawu izbeglih usta{a po okon~awu Drugog svetskog rata. Kako on pi{e, “iz Austrije su tisu}e hrvatskih prognanika preba~ene u Italiju. Rim je pun izgladwelih i izbezumqenih na{ih qudi, `ena, djece. Svatko instinktivno hrli u Rim, jer, osim {to je u wemu papa kao vrhovni moralni autoritet, u Rimu je stoqetna hrvatska ustanova, Zavod Sv. Jeronima, koji se sav stavqa na raspolo`ewe unesre}enom narodu. Bo`ji ~ovjek isusovac O. S. Saka~ predla`e da se obnovi starinska hrvatska bratov{tina Sv. Jeronima. Rektor Zavoda monsiwor Ma|arec objeru~ke prihva}a tu zamisao i prima se predsjedni{tva bratov{tine, dok je potpredsjednik otac dr fra D. Mandi}, tajnik je dr Draganovi}, blagajnik V. Naletili}, odbornici su svjetovwaci: Kqakovi}, Rusko, Elija{, Spalatin, Bo{wak, kancelar je tihi i neumorni monsiwor Golik. Deset, dvanaest godina bratov{tina vodi glavni teret brige za pomo} i preseqavawe hrvatskih izbjeglica. Ni `ivima ni mrtvima ne smije biti krivo, ako pi{emo da je glavni teret bratov{tine pao na dra Draganovi}a, koji je dan i no}, u sva ~etiri godi{wa doba, vje~no u pokretu, slu`e}i se svima mogu}im prometnim sredstvima, govore}i, pi{u}i, telefoniraju}i, prevode}i akte i dokumente, tje{e}i, poma`u}i, lije~e}i, vade}i iz zatvora, tamnica, bodqikavih `ica, koje je trebalo ~esto rezati i kidati, salije}u}i Amerikance, Engleze, Francuze, Nizozemce, crkvene, vojne i svjetovne vlasti svake vrsti i stupwa, a da ni ~asa nije sustao pod golemim bremenom hrvatske 712

bijede, ni{tavila, jada, ~emera, o~aja, bezna|a, nesnala`qivosti, prega`enosti. Trebalo je spasavati qude, koji su po samovoqi pobjednika i po lukavosti komunista i boq{evika bili progla{eni “ratnim zlo~incima”, a da u ve}ini slu~ajeva nijesu ni{ta imali ni s ratom ni sa zlo~instvom. Tim progowenim moralo se priskrbqivati skloni{te i tra`iti {to hitnije preseqewe u prekooceanske strane.” (str. 202-203.) Tomas opisuje te{ko stawe u zarobqeni~kim logorima u pogledu osnovnih `ivotnih uslova i govori o navodnim brutalnim zlostavqawima zato~enih usta{a. Posebno potencira atmosferu me|usobnog {pijunirawa i denuncijacija, nesnala`qivost nekad mo}nih usta{kih glave{ina i stalnu opasnost izru~ivawa jugoslovenskim vlastima. “Draganovi}, kao da nije bio od tijela u one dane i godine: nitko ga nije mogao stignuti, niti mu se znalo ni za stan ni za po~inak, ni gdje se hrani, a ipak je vazda bio u najgorim situacijama, kad je qude trebalo spasavati. Nije prezao ni pred kakvom opasno{}u po svoj `ivot, i{ao je u logore i tamnice, nije ga smetala ni bodqikava `ica, ni anglosaske vojne stra`e; kad je bila potreba, nosio je ugro`ene pojedince na svojim le|ima, da odmah poslije takvih pothvata stupi pred najvi{e svjetovne i crkvene vlasti, te u propisanim formulama iznosi hrvatske nevoqe, apelira na humanost i kr{}anstvo, pravdu, demokraciju i slobodu, tra`i za{titu za svoj poni`eni narod. Tko je stigao u anglosaske i komunisti~ke panye, `ivot mu nije ni{ta vrijedio: poznate su na{e `rtve, koje su bile izru~ene Beogradu i uz najcini~nija zlostavqawa likvidirane. A bez Draganovi}a te bi `rtve bile jo{ te`e. U svojoj je osobi Draganovi} u ono doba ujedinio sve}enika i laika, diplomatu i vojnika, arhitekta i zidara, a nebo mu je postostru~ilo snagu, i on je svojom historijskom spremom, poznavawem hrvatskih krajeva, qudi, plemena, neumorno{}u i vidovito{}u, iskustvom i spoznajama iz me|unarodnog `ivota, crkve, kulture, znanosti, dobrotvornosti, raspore|ivao svoja svestrana nastojawa, poticao druge suradnike, sokolio na{e bjegunce, stizavao u krajwi ~as na najugro`enija podru~ja hrvatske tuge, donosio rje{ewa, iznalazio to~ke, s kojih je ponovno pokretao slu~ajeve, ve} osu|ene na propast. Dok smo mnogi pred golemom nesre}om Hrvatske i pred neizmjernim potrebama skoro o~ajavali, Draganovi} nije znao {ta zna~i umor, malodu{je, o~aj, neuspjeh; iz wegove sve}eni~ke, hrvatske i ~ovje~anske du{e izbijao je vulkanski zanos, koji je obarao pojave klonulosti i umornima ulijevao novu snagu, da se poma`e pora`enoj, poru`enoj, poni`enoj i prezrenoj Hrvatskoj! Wegov je udio onda bio takav i tolik, da nitko izme|u nas nije ni pomi{qao na to {ta bi bilo, da nam Providnost nije poklonila Draganovi}a, ili da mu se, ne daj Bo`e, {to desi, pa da bude onemogu}ena wegova djelatnost. Kad bi ugro`eni Hrvati osjetili da je blizu opasnost, prva bi im pomisao bila da treba obavijestiti Draganovi}a: sa dna Sicilije do Hamburga, od Austrije i Italije do Francuske i Engleske dosezala je wegova silna misao i neumorna ruka, on je stupao pred kardinale i admirale, pred biskupe i generale, pred opate i guvernere, pred kulturne gra|ane i pred mnogoli~ne vojni~ine anglosaske, pred kukavne evropske slugane obijesnih okupatora pobjednika, govorio im je o nasiqu i nepravdi, {to se vr{i nad progowenim Hrvatima, a najqu}i i najokrutniji hrvatski neprijateq 713

bio je pred Draganovi}em nekako sitan i stra{qiv, popustqiv i mo`da i ne{to human, i zasluga je bila Draganovi}eva, da je te nequde silio na ~ovje{tvo, kojeg ina~e ne ima|ahu po svojoj formaciji, postupku ni iskustvu.” (str. 203-204.) Draganovi}eve zasluge su najve}e, ali Tomas hvali i wegove brojne saradnike, crkvene qude i katoli~ke intelektualce. Vo|a usta{ke emigracije Branimir Jeli} u tekstu se}awa, objavqenom 1964. godine, ali pisanim povodom Paveli}eve smrti, potvr|uje da su u spa{avawu, zbriwavawu i upu}ivawu izbeglih usta{a u prekomorske zemqe najva`niju ulogu imale rimokatoli~ke karitativne organizacije, a po wegovom mi{qewu kqu~na je bila uloga Krunoslava Draganovi}a i Zavoda svetog Jeronima. Draganovi} je kroz svoju aktivnost razgranao svestrane veze sa zapadnim obave{tajnim slu`bama. Istaknuti hrvatski emigrant Ante Ciliga pisao je 1964. godine da je Draganovi} “i Paveli}a prebacio u Argentinu, on mu je priredio i uru~io krivi paso{ sa kojim je ovaj putovao i u Argentinu u{ao. To priznaju i slu`beni usta{e – paveli}janci usprkos svih svojih polemika i optu`bi protiv Draganovi}a.” (str. 208.) Me|utim, Krunoslav Draganovi} je bio i posrednik preko koga je Rimokatoli~ka crkva poku{avala da ubedi Antu Paveli}a da se, kao suvi{e kompromitovan u zapadnom javnom mnewu, povu~e iz politike i rukovo|ewe hrvatskom emigracijom nekom drugom prepusti. U tome su ga podupirali katoli~ki nastrojeni intelektualci, pa su i u emigrantskoj publicistici po~eli da se pojavquju sve otvoreniji zahtevi u tom pravcu. Jedan od wih je bio Vinko Nikoli}, kao istaknuti usta{a koji se razo~arao zbog sebi~nosti svog poglavnika. Godine 1984. on ta zbivawa ovako opisuje: “Bilo je qudi, koji su ve} u prvo vrijeme na{e tu`ne emigracije upozoravali dra Paveli}a na {tetnost wegova ponovnog ulaska u hrvatsku politiku, ali sve te opomene nisu ni~em slu`ile. Tako, na primjer, umni i zaslu`ni hrvatski javni radnik, prof. Krunoslav Draganovi} (ne ulaze}i ovdje u wegov zagonetan prijelaz iz emigracije u domovinu) ve} je po~etkom listopada 1948. u Napuqu upozoravao dra Paveli}a. Kod toga je, u razgovoru s wim u jednom talijanskom samostanu, istakao wegove zasluge, priznav{i da je dr Paveli} “najzaslu`niji ~ovek za uspostavu hrvatske dr`ave nakon 800 godina”, i naglasio da mu to “hrvatski narod ne}e nikada zaboraviti”. Kod toga mu nije izbjegao i naglasiti i to, da je on kroz ~etiri godine dr`ave “u~inio mnogo dobra i mnogo zla”, ali to prepu{ta hrvatskom narodu i povijesti, da o tome sude.” (str. 206.) Iz Nikoli}eve kwige “Tragedija se dogodila u svibwu I”, Krizman preuzima nekoliko fragmenata koji se odnose na taj Draganovi}ev razgovor sa Paveli}em, pa se on tu ovako interpretira: “@ivot hrvatske dr`ave nasilno je prekinut – nastavio je prof. Draganovi}. – Ona je mogla prirodno daqe `ivjeti. Utopila se u moru. Ali ono, {to se nije utopilo, jest ~vrsta voqa i odluka hrvatskog naroda, da opet uspostavi svoju slobodu i svoju dr`avu”. “Hrvati }e zato ulo`iti sve svoje sile i podnijeti sve `rtve”, ali za postignu}e narodnog ciqa – izlagao je nadaqe prof. Draganovi} – Hrvati se moraju na nekoga osloniti: “Imali smo do sada nesre}u, da smo se uvijek oslonili na onoga, koji je izgubio rat”. Izlo`iv{i mu, zatim, tko sve dolazi u obzir za taj na{ oslon, zakqu~io je da preostaju jedino zapadni saveznici: 714

“s wima moraju i}i Hrvati, da ostvare svoju slobodu i dr`avu”... “Ali – izravno se obratio dru Paveli}u – ti zapadni saveznici vas, gospodine doktore, ne}e. Oni vas odbacuju i vi ste na wihovim crnim listama. Svaka borba za Hrvatsku vo|ena u imenu Paveli} unaprijed je od wih odba~ena i osu|ena. I vi ste – `ao mi je to re}i – danas zapreka za hrvatsku narodnu borbu. I zato, kad se jednom spasite i do|ete u Argentinu, zahvalite se najprije Bogu za svoje spasewe i onda dignite ruke od hrvatske politike”. To je, eto, molba koju je, putem prof. Draganovi}a uputio dru Paveli}u “cijeli iskrvavqeni, mu~eni~ki hrvatski narod”. – Jo{ ne{to – dodao je prof. Draganovi} – da se krivo ne razumijemo. Ovo ne zna~i da se va{i sqedbenici, usta{e, me|u kojim toliki naj~estitiji hrvatski rodoqubi, ne trebaju daqe boriti za Hrvatsku. [to vi{e, izdajte im zapovijed da se bore do zadwe kapi krvi, ali ne vi{e pod va{om kapom i va{im imenom.” (str. 206-207.) Paveli} je bio duboko pogo|en i uvre|en, ali nije reagovao dok se nije do~epao Argentine. Ovaj razgovor je vo|en u oktobru 1948. u Napuqu, a ve} 6. novembra Paveli} je “pacovskim kanalima” stigao u Buenos Aires. “Paveli} nikako nije mogao oprostiti ovakvu Draganovi}evu kritiku politike i “der`anstva” usta{kog poglavnika, pa ga je zatim u Argentini stao neprekidno optu`ivati kako ga je Draganovi} htio izru~iti Englezima u Rimu odnosno u Napuqu, pa da stoga nije htio do}i na aerodrom gdje ga je, po dogovoru, ~ekao Draganovi}, nego se kri{om ukrcao na parobrod “Ostrijere” i pod tu|im imenom do{ao u Argentinu. I Paveli}evi qudi neprestano su {irili najgore pri~e o K. Draganovi}u. Optu`ivali su ga, izme|u ostalog, da je za sebe zadr`ao najve}i dio zlata, Paveli}eve otima~ine, koje je nakon rata prenio kri{om iz Austrije, gdje je bilo zakopano, u Rim.” (str. 207.) Ante Ciliga je otvoreno sumwi~io Draganovi}a da je povezan sa jugoslovenskom tajnom policijom. Kada je {ezdesetih godina Tito uspostavio srda~ne veze sa Vatikanom i papom Pavlom [estim, Krunoslav Draganovi} je amnestiran za svoju zlo~ina~ku delatnost u toku i posle rata, pa se vratio u Jugoslaviju i do smrti mirno `iveo u Sarajevu. Tada su u hrvatskoj emigraciji po~ele da se pojavquju optu`be da je Draganovi} pomagao organizovawe atentata na Paveli}a. Po svemu sude}i, ponovio se slu~aj Stjepana Radi}a. Paveli} je mnogo smetao katoli~kim klerikalcima i zato je bilo najpogodnije da bude ubijen od “srbo-komunisti~ke” ruke. Usta{ki komandant ratnog vazduhoplovstva, general Vladimir Kren, uhap{en je od strane britanske vojske prilikom poku{aja da brodom iz \enove pobegne za Argentinu i ubrzo isporu~en jugoslovenskim vlastima. U istrazi je opisao li~na iskustva o svestranom anga`ovawu Vatikana na pru`awu pomo}i usta{kim zarobqenicima u savezni~kim logorima. Najistaknutijim me|u wima sami sve{tenici su organizovali bekstvo iz logorskih `ica i sklawali ih na sigurnija mesta. Kad je kao zarobqenik pobegao iz transporta `eleznicom, Kren se po Draganovi}evom uputstvu sklonio u “samostan sestara u Cento Celeu kod Rima. To je samostan sestara Hrvatica i Slovenki... U wemu je bilo preko 30 sestara Hrvatica i Slovenki, koje su ve}inom pobjegle iz Jugoslavije... Za vrijeme dok sam ja bio tamo, tamo su se nalazili ministar Be{lagi}, poslanik Gaj, poslanik Berkovi} Stjepan (neto~no: Josip) sa `enom, Sajc Aleksandar sa `enom, Rai} Vlaho sa 715

`enom, poslanik @idovec sa `enom i djetetom, sve}enik Balokovi} \uro... Svi emigranti koji su bili smje{teni u samostanu imali su i posebne sobe za stanovawe.” (str. 208-209.) Kako je Kren tamo obave{ten, “talijanska policija po nare|ewu wihove vlade, koja je u tijesnoj vezi s Vatikanom, uop}e ne smije ulaziti i pregledati samostane.” (str. 209.) Posle izvesnog vremena, Draganovi} je Krena prebacio u samostan trapista “Tri fontane” u blizini Rima. U nastavku Kren je ispri~ao kako je oti{ao u Zavod sv. Jeronima: “Tamo sam na{ao sve}enike Marjanovi} Dragutina i Beluhana. Od wih sam ~uo da Vatikan organizuje prebacivawe emigranata u Argentinu i da za tu svrhu daje posebne brodove. Onima pak, koji ne `ele i}i sa tim brodovima u zajednici sa drugima, nego svaki za sebe, posu|uju frawevci u Rimu novce, a naro~ito to ~ini Dominik Mandi}. Ja sam se onda odlu~io da pozajmim novce i da sa svojom suprugom odem u Argentinu tra`iti posla, koji se, kako su mi rekli, tamo lako dobije. Prilikom ovog razgovora ~uo sam i to da je Draganovi} ve} ranije poslao u Argentinu za sondirawe terena Vjekoslava Vran~i}a i jo{ jednog sve}enika, a isto tako da {aqe u [paniju Beluhana i Kambera. Za odlazak u Argentinu organizirao je Vatikan u Rimu poseban ured. Rekli su mi isto tako da je najboqe da i ja idem u Argentinu, a da se dokumenti za putovawe lako dobiju preko Crvenog kri`a. Tako sam i u~inio. ^uo sam poslije u zatvoru da je u Argentinu oti{ao veliki broj emigranata sa papinskim brodom, a i mnogi pojedinci drugim brodovima.” (str. 210.) Emigranti koji su imali dovoqno novca smatrali su da je najsigurnije da samostalno be`e, s la`nim dokumentima, u ~ijem pribavqawu su im tako|e rimokatoli~ki sve{tenici pomagali. “One koji nemaju novca savjetuju sve}enici, vjerojatno po direktivama Vatikana, da idu u Argentinu gdje }e se emigracija grupirati i gdje se mo`e dobiti zarade, pa takove preporu~uju papinskom uredu za besplatan prevoz... Taj papinski ured posreduje i za va|ewe putnica, a za argentinske vize nalaze se u argentinskom konzulatu kao posrednik dr Perovi} i in`. Mavrak, koji je ujedno i delegat Crvenog kri`a. Onima koji su dokumente dobili odre|uje taj papinski ured i dan polaska.” (str. 210.) Kren je zatim ispri~ao kako je Draganovi} potkupqivawem iz zatvora izbavio poznate usta{ke glave{ine Balena i Frkovi}a. Oni su pre dolaska u Italiju bili u nekom austrijskom samostanu sa Kulenovi}em, Artukovi}em, Kavranom i Bla{kovim. “Nabrojio je i pojedince razmje{tene po raznim samostanima: u samostanu San Paolo i Rehala u Rimu nalaze se V. Nikoli}, Eterovi} i jo{ desetak drugih; kod samog Draganovi}a Fedor Dragojlov, Frkovi}, a bio je do odlaska u Ameriku i Feliks Poqani}. U Viterbu bio je Rub~i}, a ~uo je da je s wim jo{ nekoliko wih. U samostanu dominikanaca u Rimu: general ^ani} s jo{ nekolicinom, dok je u samostanu Cento Cele Seic, a u jednoj bolnici kraj crkve Santa Marija Mayore ministar St. Peri} i ]iril ^udina. U samostanu frawevaca u Rimu nalazi se nekoliko usta{a Hercegovaca.” (str. 212.) Supsumiraju}i ukupnu pomo} koja se pru`a izbeglim usta{ama, Kren je objasnio: “Moralno ovu akciju poma`e Vatikan, talijanske a i savezni~ke vlasti... Materijalno daje dosta vatikanska Asistenca pontifi~e, milionske 716

svote dao je sam Vatikan, zatim me|unarodni Crveni kri`, iseqenici iz Sjeverne i Ju`ne Amerike, preko frawevaca u ^ikagu i Buenos Airesu, ne{to je sredstava bilo spremqeno kod Draganovi}a jo{ prije propasti NDH, ne{to mu je predao Pe~nikar, a koliko mi je poznato dali su wemu na ~uvawe i pojedinci kao Peri}, Tot, Frkovi}, Kavran iz Austrije itd. Mandi} raspola`e i sa velikim sumama fraweva~kog reda jer je generalni ekonom toga reda, koji je imu}an. Svakako oba raspola`u sa velikim sredstvima. Draganovi} je nabavio i nekoliko stotina hiqada argentinskih pezosa, svakako kao glavnicu za rad, ako i on bude tamo i{ao. Gotovo svi koji su do sada napustili Italiju, uspjeli su to wihovom (Draganovi}a i Mandi}a) moralnom i materijalnom pomo}i, osim rijetkih pojedinaca, koji su imali novce ili dobili od porodice u Americi.” (str. 216-217.) l) Paveli}ev beg u Argentinu i smrt u [paniji Fraweva~ki fratri su predstavqali i glavnu motornu snagu reorganizovawa politi~kog delovawa usta{ke emigracije. “Glavni faktor za odr`avawe duha kod emigranata je wihova propaganda, jer kad bi bila samo politi~ka bez popovske, ve} emigracija ne bi pretstavqala organiziranu cjelinu.” (str. 217.) Frawevci su delovali u usta{koj masi, dok su se jezuiti koncentrisali iskqu~ivo na instruisawe vode}ih politi~kih i vojnih li~nosti. Po Krenovom svedo~ewu, bili su “isusovci protiv odlaska cjelokupne emigracije u Ameriku, jer da }e emigracija igrati veliku ulogu kod vo|ewa talijanske politike prema Jugoslaviji. Poznato je u Rimu, da su isusovci dobro obavje{teni, a oni va`e i kao najelitniji red katoli~ke crkve, koji vodi i crkvenu politiku. Od isusovaca na{e narodnosti znam da su u Rimu, u samostanu isusova~kog generala fratri Saka~ i Markovi}. Oni se ne mije{aju u sitne stvari pomagawa emigracije, izuzev svojih osobnih prijateqa, ali su oni kao neke vrsti popovski general{tab, koji se brine samo za velika i krupna op}a pitawa.” (str. 220-221.) Prema Krizmanovim podacima, vatikanskim kanalima je samo u Argentini uto~i{te prona{lo trinaest hiqada okorelih usta{a, ~iji ih je profa{isti~ki diktator Huan Peron rado primao. Tamo je ve} od ranije delovala Paveli}eva organizacija “Hrvatski domobran”, na ~ije je ~elo kao li~ni Paveli}ev eksponent stao rimokatoli~ki sve{tenik [tefani}. U Argentini je Paveli} kontrolisao list “Hrvatska” i u wemu objavio veliki broj ~lanaka. Sara|ivao je i u drugim emigrantskim novinama, pi{u}i nadugo i na{iroko o sopstvenom vi|ewu balkanskih politi~kih zbivawa prve polovine dvadesetog veka. Umesto naziva “poglavnik” za sebe je lansirao terminolo{ku oznaku “vrhovnik”, koja bi vaqda obele`avala “suverena”, a bila je toliko bliska i draga wegovom jedinom pravom politi~kom nasledniku Frawi Tu|manu. Pored toga, Ante Paveli} je formirao Hrvatsku dr`avotvornu stranku i hrvatsku emigrantsku vladu. U zborniku “Hrvatska” 1949. godine objavio je obimnu esejisti~ku raspravu politi~komemoarskog karaktera “Dr`ava Hrvatska `ivi”. Tu, izme|u ostalog, raspreda na slede}i na~in: “Hrvatska dr`ava i danas postoji! Zar i sad ne postoji Republika Hrvatska, i zar nisu zapadne sile, kada su pod izvjesnim okolno717

stima priznale takozvanu Narodnu Federativnu Republiku Jugoslaviju, priznale i opstojnost Republike Hrvatske, koja se u toj federaciji sada nalazi? I zar je ta republika mawe dr`ava, nego {to je Ukrajina ili BijeloRusija? Ne pita se, kada se o ovom govori, kakav je danas re`im tamo. Re`im danas jest a sutra nije, kao i svi re`imi na ovome svijetu i zar }e – kad taj re`im jednom prestane – zato prestati egzistencija ove republike? A {to se ta republika ~asovito nalazi u jednom izvjesnom odnosu prema izvjesnom broju drugih republika, zar ona ne mo`e u danom ~asu i u danim prilikama re}i da ne `eli u tom odnosu biti? Dr`ava Hrvatska uspostavqena je godine 1941., a godine 1945. nije ona ni brisana ni nestala, tek je dobila druga~ije oznake i drugi re`im: dok se prije zvala Nezavisna Dr`ava Hrvatska, danas se zove Narodna Republika Hrvatska. Za{to, dakle, nijekati opstojnost Dr`ave Hrvatske, kad ona postoji i za{to praviti pitawe od ne~ega, {to uop}e nije u pitawu. Ili, zar su zapadne sile mogle priznati jednu federaciju dr`ava, a da ne priznaju egzistenciju dr`ava, u ovom slu~aju republika, pa i Republike Hrvatske, koje tu federaciju momentalno sa~iwavaju? ... Hrvatski se narod jama~no ne bori danas u domovini, i isto tako i wegovi sinovi u inozemstvu, proti Republici Hrvatskoj, nego proti boq{evi~koj vladavini, koja u woj vlada, i koja ju je stavila u federativni odnos s izvjesnim drugim republikama, a koga odnosa on ne}e, i koja je vladavina prekrojila granice toj hrvatskoj republici na {tetu wezinu i hrvatskoga naroda.” (str. 228-229.) Prvih nekoliko posleratnih godina moglo je izgledati da se Paveli} ~vrsto ustoli~io kao politi~ki lider hrvatske emigracije, ali su fratri frawevci ve} ~vrsto odlu~ili da ga detronizuju. Od wega su postepeno odvajali intelektualce, pa onda instrumentalizovali prvo Eugena Didu Kvaternika koji se ranije s poglavnikom sukobio, a potom i Vjekoslava Maksa Luburi}a, koji pedesetih godina u svom listu “Drina” iz broja u broj optu`uje Paveli}a za sva zla koja su zadesila hrvatski narod. Glavna centrala hrvatskih frawevaca bila je u ^ikagu, odakle su svi konci vu~eni. Kada je 10. aprila 1957. u Argentini Paveli} pre`iveo atentat, zadr`av{i dva metka u telu, a wegov dugogodi{wi za{titnik general Huan Peron ve} je bio oboren vojnim pu~em, nove argentinske vlasti na{le su se pod pritiskom svetskog javnog mwewa da ovog ratnog zlo~inca najve}eg formata isporu~e Jugoslaviji. Dat mu je mig da napusti zemqu, pa je Paveli} preko ^ilea pobegao u [paniju. Rimokatoli~ki fratri su u strahu pred prete}om ekstradicijom opet po~eli da mu organizovano poma`u i da ga skrivaju. Zbog zaga|ewa rana Paveli}u se u Madridu zdravstveno stawe naglo pogor{avalo i on je neposredno pred smrt napisao testament, kojim je za svog politi~kog “opunomo}enog” naslednika imenovao Stjepana Hefera, ina~e istaknutog aktivistu Hrvatske seqa~ke stranke. Oko Paveli}eve samrtni~ke posteqe sjatili su se rimokatoli~ki sve{tenici, a li~no mu je papa Jovan XXIII “podijelio svoj posebni blagoslov.” (str. 437.) Hefer nije bio u stawu da stekne politi~ki autoritet u usta{kim redovima, pa }e ipak u prvi plan izbiti Luburi} kao najuticajniji hrvatski emigrantski lider. Ovde je jo{ zna~ajno navesti da je kao podloga zahteva za Paveli}evo izru~ewe poslu`ila optu`nica koju je u Zagrebu podigao okru`ni javni 718

tu`ilac Dragutin Desput 7. maja 1956. godine, koja je zapravo ubedqiv dokaz da su komunisti sistematski prikrivali usta{ke zlo~ine. U woj se Paveli} optu`uje za ubistvo 3.055 dece, 6.315 `ena i 479 staraca u Jasenovcu i Novoj Gradi{ci. Potom se navode imena ~etrdeset Hrvata koje su usta{e ubile u tri sela Kotara Krapina i opisuju 22 slu~aja pqa~ke i uni{tavawa imovine, u kojima su o{te}eni iskqu~ivo Hrvati, i to je sve. Sli~no je tridesetak godina kasnije postupqeno u procesu Andriji Artukovi}u. q) Rehabilitacija Paveli}a u Tu|manovoj NDH Uspostavqawem Tu|manovog re`ima stvoreni su uslovi za postepenu javnu rehabilitaciju Ante Paveli}a i svojevrsnu afirmaciju kroz {tampawe wegovih kwiga i govora. Ponovno izdawe kwige “Strahote zabluda” (Kroacijaprojekt, Zagreb 2000.) sadr`i u formi pogovora ~lanak Vinka Nikoli}a iz emigrantske “Hrvatske revije” iz 1960. godine, koji poglavnika posthumno kritikuje {to je pred komunistima 1945. pobegao iz Zagreba, umesto da je pru`io odsudni otpor i “slavno” poginuo, dosledan idejama za koje se borio. Nikoli} je smatrao da je Paveli} svojim delovawem smetao aktivnosti hrvatske politi~ke organizacije, ali on bezuslovno opravdava hrvatsku kolaboraciju sa fa{isti~kim silama 1941. i izdaju Jugoslavije. “Hrvati je nisu mogli braniti. To od nas nije nitko mogao tra`iti, pa ni saveznici, da za voqu i~ije strategije branimo dr`avu, koja je od svog osnutka bila na{a tamnica, a na{im su tamni~arima, na`alost, pomogli upravo ti isti saveznici. Morali smo se pridru`iti onima, koji su pokazivali u tome ~asu, da su voqni pomo}i ostvarewe na{ih stoqetnih te`wi za dr`avnom samostalno{}u i slobodom, onima koji su ru{ili Jugoslaviju. Tako, eto, mi nismo imali {ta birati. Na{e je mjesto me|u zara}enim stranama, bilo ve} unaprijed odre|eno, bez na{eg izbora, i mi smo se na{li na strani Nijemaca i Talijana.” (str. 275.) Piscu predgovora i prire|iva~u ovog izdawa Frawi Leti}u bitno je da protiv Paveli}a nikada nije podignuta nikakva optu`nica za ratne zlo~ine, a Srbe smatra krivim {to su svojim suprotstavqawem u novouspostavqenoj usta{koj dr`avi izazvali represalije protiv sebe. Potom usta{ke zlo~ine izjedna~ava sa partizanskim i ~etni~kim. “Na tlu Hrvatske buknuo je krvavi rat izme|u hrvatskih nacionalista, srpskog ~etni~kog pokreta i partizana, od kojih su se jedino hrvatski nacionalisti borili za hrvatsku dr`avu. U tom ratu nije bilo nevinih. Zlo~ine su ~inile sve tri strane, a uz wih i okupator (Nijemci, Talijani). Samo {to su se ~etnici na vrijeme priklonili partizanskom pokretu koji je bio na strani saveznika, ratnih pobjednika. Jedino su borci za Hrvatsku kao samostalnu dr`avu do kraja rata ostali na strani gubitnika, sila Osovine, i tako, zajedno s wima, ozna~eni jedinim ratnim zlo~incima i gubitnicima, iako su kroz sve to vrijeme vodili obrambeni a ne osvaja~ki rat.” (str. 18.) Izme|u Paveli}a i Tu|mana Leti} ne vidi su{tinsku razliku jer su im ciqevi bili potpuno isti, ali Tu|manu su i op{te istorijske okolnosti bile neuporedivo povoqnije. Posle tragi~nog poku{aja osnivawa nezavisne hrvatske dr`ave pod okriqem fa{isti~kih sila, “trebalo je pro}i pola stoqe}a da se na razvalinama komunizma i samoupravne socijalisti~ke Jugoslavije, ali, na`alost, 719

opet ratom, ponovno ostvari hrvatski san – samostalna, demokratska hrvatska republika, ali ovaj puta vlastitim snagama, bez potrebe za i~ijim pokroviteqstvom i pot~iwavawem – jugoslavenstvu i velikosrpstvu nasuprot.” (str. 19.) Mo}nih pokroviteqa je ipak bilo, ali oni jo{ nisu pobe|eni i savladani na globalnom planu. Interesantno je kako u ovom predgovoru Leti} pravi istorijsku paralelu i podudarnost liderske sudbine trojice najve}ih Hrvata dvadesetog veka – Ante Paveli}a, Josipa Broza Tita i Frawe Tu|mana. Po wegovom mi{qewu, “Hrvati su osoben narod. Skloni su svakog novog “vo|u” koji im se nametne ili ga sami izaberu, do~ekati kao spasiteqa, bezrezervno mu se pokloniti, izraziti mu krajwu odanost i podlo`nost, i stoi~ki, “radi vi{eg interesa”, trpjeti sve wegove prohtjeve, lopovluke, pa ~ak i zlo~instva. A onaj malobrojni sloj kriti~ke inteligencije koji vidi i upozorava da je “car gol”, i svakog pa i najbezazlenijeg kriti~ara “poglavara”, ne samo da progla{avaju unutarwim dr`avnim neprijateqem ili pla}enikom vawskih sila nesklonih Hrvatskoj, nego i neprijateqem cjelokupnog hrvatskog naroda (svedenog na puk), kojega se denuncira, omalova`ava, a nerijetko mu prijeti i fizi~kom likvidacijom, ili ga se u najbla`em slu~aju progla{ava neznalicom i {arlatanom koji ne shva}a kretawa povijesne zbiqnosti i silnice svjetskih kretawa. I tako “oficijelna povijest” ove zemqe po~iwe s dolaskom svakog novog vlastodr{ca, svake nove vlasti, koja se, k tome, bez imalo stida progla{ava jo{ i demokratskom. A kada takav “poglavar” si|e s vlasti, uglavnom zbog svoje fizi~ke dotrajalosti ili vi{e sile, slika se stubokom mijewa. Oni koji su ga najvi{e obo`avali, najve}i su wegovi protivnici. Pquju po wemu, blate ga jo{ mokrih obraza od suza koje su za wim lili, bacaju na wega drvqe i kamewe kao na najgoreg skota i vucibatinu koja je `ivjela na ovim prostorima, ne prezaju}i ni od toga da ga ocijene zlo~incem i izrodom hrvatskog naroda. A potom se pronalazi novi “poglavar”, novi “vo|a”, novi spasiteq, i cjelokupna komedija po~iwe iznova. Tako je to u novijoj hrvatskoj povijesti bilo s Antom Paveli}em, Josipom Brozom, a sada i sa Frawom Tu|manom.” (str. 5-6.) Me|utim, glavni konci se redovno vuku u Vatikanu, ~ija je osnovna politika konstantna, dok se weni neposredni izvr{ioci tretiraju kao potro{ni qudski materijal po devizi – iskoristi pa baci. Paveli} je bio nesporni fa{ista, Tito komunista, a Tu|man je sinteza wihovih karaktera, ideologija i metoda politi~kog delovawa, a neretko i vrlo sme{na figura po obrascu javnog pojavqivawa. m) Fa{izam kao Paveli}eva izvorna ideolo{ka orijentacija Da Paveli}a nije stvorila nema~ka i italijanska okupacija, nego da mu je fa{izam izvorna ideolo{ka orijentacija, svedo~i i ova wegova kwiga, napisana pre Drugog svetskog rata i prvi put objavqena u Italiji 1938., pa u Zagrebu tri godine kasnije. U woj Paveli}, o~igledno u ulozi priu~enog kompilatora, prepri~ava kqu~ne teze zapadwa~kih kriti~ara marksizma, odnosno komunizma i wegovog boq{evi~kog modela prakti~ne realizacije, da bi u kona~nom ishodu opravdao fa{izam. Fa{izam je Paveli} nazivao novim narodwa~kim ure|ewem dr`ave i dru{tva i pojavquje se kao naslednik 720

demokratije i antiteza komunizmu. Po wegovom mi{qewu, “fa{izam je nikao na Zapadu na razvalinama demokracije koja se nije bila kadra suprotstaviti boq{evizmu kada je iz Rusije htio prodrijeti na Zapad. Wezin sustav, wezini na~ini rada i wezina sredstva kojima ona mo`e raspolagati, nisu bila kadra mjeriti se a jo{ mawe suzbiti i potu}i na~ine rada boq{evizma i wegova sredstva borbe, ba{ kao {to se ribarska la|a ne mo`e suprotstaviti ratnoj oklopwa~i. Trebalo je do}i ne{to novo, ne{to ja~e i sposobnije za borbu protiv boq{evizma, sposobno da ga porazi. A to je na{lo svoj ishod u fa{izmu. Naravno, fa{izam je najprije morao odstraniti demokraciju koja se je pokazala nedoraslom i nesposobnom za tu borbu, da mu se ne plete oko nogu, dok se rve s boq{evizmom, i da si na taj na~in na~ini ~isto i ravno tlo za rvawe. Da mu u toj borbi bude mogu}e razviti svu svoju snagu, morao je fa{izam naravno odstraniti sve ono {to je demokracija bila uvela, ukoliko god je to moglo smetati borbi ili bi, {to vi{e, neprijateqa ja~alo ili mu pomagalo. To je u prvom redu slobodarstvo (liberalizam), naravno, slobodarstvo takozvanih zapadnih demokracija, odnosno ono {to se u wima slobodarstvom naziva, a u stvari nije ni{ta drugo nego potpuni nehaj za narodne vrijednosti, jer se po tom slobodarstvu mora svakome putnom i namjernom dopustiti da te vrijednosti uni{tava i razara, a narodno ime, ~ast i ponos naroda vu~e po blatu i gazi, sve to potpuno neka`wivo a ~esto i uz nagradu. Sa slobodarstvom se ne mo`e boriti protiv boq{evika koji ga na svom tlu ne poznaju i ne trpe, a na protivni~kom se tlu ba{ s wim slu`e kao najja~im oru`jem u stvarawu protivni~ke slabosti, ba{ kao {to se ne mo`e pobijati zlo~instvo (kriminal) pjevawem “litanija” nego kaznenim zakonom i tamnicama.” (str. 245-246.) Savremenim demokratijama Paveli} posebno zamera sklonost ka sporazumevawu i postizawu kompromisa s komunistima, {to je tipi~ni oblik manifestovawa wihove slabosti i nesposobnosti, ali i sklonosti ka samozavaravawu negirawem “pogibqenosti i odvratnosti” komunizma. Demokratski re`imi sami sebe ru{e jer “sada, poslije svjetskog rata, u kome su se dr`ave zapadnih demokracija napqa~kale do prezasi}enosti, nemaju one druge `eqe ni te`we, nego da se stawe stvoreno mirovnim “diktatom” nikada vi{e ne promijeni. Do te promjene naravno ne mo`e do}i nego ratom, jer je one po dobru ne dozvoqavaju, i zato do rata vi{e nikada ne smije do}i. Ve} dakle radi toga, a i bez obzira na strahote rata kao takvog, tko mo`e u o~ima naroda zapadnih demokracija biti omra`eniji od onoga tko ugro`ava mir i sprema rat? Eto, zato boq{evici u svojoj promiybi me|u narodima zapadne demokracije trajno i usko ve`u ime fa{izma s imenom rata.” (str. 247.) Strah od rata je, dakle, glavna odlika demokratskih dru{tava, Paveli} dodaje da demokratija odavno nije u narodnim rukama, nije narodna tekovina za koju su qudi spremni da se bore. “A fa{izam, onaj pravi, kako su ga dale Italija i Wema~ka, jest odraz voqe naroda, wegovih naj{irih slojeva, koji treba razlikovati od prora~unatih smi{qenosti ({pekulativnih kombinacija) {to slu`e samo za odr`avawe na vlasti u demokracijama na umoru... Demokracije narod rasto~uju, ba{ kako to `ele boq{evici, a boq{evizam je mogu} samo u jednom narodu, jedinstvenom po krvi, po osje}aju i po jedinstvenoj voqi, pa je on stoga tvr|ava koju boq{evizam ne 721

mo`e osvojiti, i sila pred kojom on mora uzmaknuti. Fa{izam se ne mo`e stvarati odozgora, od vlade, kao {to se stvaraju izvjesne stranke izvjesnih vladavina u poludemokraciji i u pseudofa{izmu, nego on nastaje odozdo, iz naroda, te dolazi s prirodnom snagom na vlast i na woj se dr`i trajno ba{ snagom {to je crpi iz {irokih narodnih slojeva, do~im one druge spomenute vlade dr`e dr`avnu vlast u rukama do prve sqede}e nove “kombinacije” ili “koalicije”, koja je zvana da uvede novu zbrku i nove daqwe “kombinacije” i “permutacije” u narodnom i dr`avnom `ivotu.” (str. 248-249.) Fa{izam Paveli} smatra politi~kim pokretom “kome je providnost namijenila da izvr{i ulogu spasiteqa ~ovje~anstva u ovom razdobqu od najve}e pogibeqi, koji za ~ovje~anstvo i za wegove najve}e tekovine predstavqa boq{evizam po svom sadr`aju, po svojim na~inima i po zna~aju onih koji su ga stvorili, koji ga vode, i koji ga ho}e nametnuti cijelome svijetu.” (str. 250.) Marksizmu se, po Paveli}u, morala suprotstaviti italijanska kultura i civilizacija na rimskim tekovinama. “Zemqa Katona, Cicerona i Cezara morala je dati i Musolinija.” (str. 250.) Bio je to izraz prava i pravednosti, zasnovanih na po{tewu, moralu i za{titi privatne svojine, ali i vrhunske umetnosti i kwi`evnosti, a posebno porodi~nih vrednosti. Musolini je, po Paveli}u, vo|a koga je narod iznedrio da za{titi te vrednosti, oblikuju}i uz to fa{isti~ki pokret u skladu sa svojim li~nim karakteristikama. “Wema~ki je narod dao tako|er iz sebe, iz svojih {irokih slojeva, vo|u koji je vrlo brzo obnovio veliku snagu i vrijednost svog naroda, te ga podigao jo{ ja~eg i jo{ svjesnijeg, jo{ mo}nijeg i jo{ spremnijeg, negoli je ikada do sada bio, i protiv okova nametnutog mirovnog “diktata”, i protiv boq{evi~ke najezde. O`ivjele su stare wema~ke vojske koje wema~kom narodu osiguravaju wegovu domovinu, a nacionalsocijalisti~ka rasna Wema~ka se je otresla zaraze boq{evi~ke rasne “permikstuacije”, te se uhvatila u ko{tac s otrovnim boq{evi~kim zmajem koji je bio po~eo {iriti krila nad cijelom Europom. I satrt }e mu glavu. Zaludu je danas htjeti ograni~iti fa{izam samo na re~ena dva naroda. Zaludu je i govoriti, da fa{izam nije roba za izvoz. Boq{evizam je uop}e zlo i ho}e zavladati svuda. Fa{izam stoji u borbi s wime na `ivot i smrt, pa ga stoga mora pobijediti svuda, u svakom kutu zemaqske kugle, a neizbje`iva je posqedica toga, da i on postane op}i, “univerzalan”, te da se {iri i onamo kuda se ne izvozi, i to sam od sebe, jer to nosi u sebi borba naroda za `ivot protiv smrti {to je nosi boq{evizam. Mo`da je to zna~ewe Musolinijevih rije~i, da je ovaj vijek – vijek fa{izma. O tome danas govore topovi u [pawolskoj, gdje se krvqu pi{e povijest borbe izme|u dvaju svjetova.” (str. 254-255.) n) Paveli}eve manipulacije bogumilima Paveli}eva k}erka Vi{wa je 1968. godine u Madridu po~ela da izdaje u privatnoj produkciji “Djela” svoga oca. Prvi tom predstavqa kwiga memoarske proze “Do`ivqaji”, u kojoj se Paveli} selektivno osvr}e i na neka politi~ka pitawa. Pri tom pokazuje solidnu pismenost, ali i nedostatak op{teg obrazovawa, dok mu je istorijsko znawe katastrofalno lo{e i na nivou seoskih pripoveda~a koji prepri~avaju sadr`aj istoriografskih pam722

fleta Dominika Mandi}a. U nizu lamentacija zbog tu`ne istorijske sudbine hrvatskog naroda, Ante Paveli} se ovde bavi veli~awem juna{tva vojvode Hrvoja Vuk~i}a, pa prenebregavaju}i ~iwenicu da je upravo on najve}i krivac za dovo|ewe Turaka u Bosnu, jadikuje {to je Hrvoje prerano umro, ne ostavqaju}i potomke. “Tko zna, ne bi li hrvatska povijest bila krenula sasvim drugim pravcem, da se je wegova osnova ostvarila. Vjerojatno Turci ne bi bili mogli osvojiti bo{wa~kog dijela Hrvatske, da je cijelo kraqevstvo bilo na okupu, nego bi se bio i taj dio odhrvao, kao {to se je odhrvao i sjeverozapadni dio. Bile bi izostale sve te{ke posqedice trajne turske okupacije Bosne; ne bi bilo toliko pu~anstvo iselilo iz ovih krajeva i raselilo se izvan hrvatskih granica po Ba~koj, Banatu, po Gradi{}u u Austriji i ~ak po ju`noj Italiji, kao {to je slu~aj s onim Hrvatima, {to se naseli{e u talijanskoj pokrajini Abruzi. Niti bi se taj hrvatski puk bio iselio, niti bi se na wihova jo{ vru}a ogwi{ta bili sjeli martolozi, sastavqeni od raznovrsnog balkanskog elementa, {to su pratili turske vojske i za wih vr{ili slu`bu pqa~kawa u svrhu opskrbe vojnika hranom, a turskih pa{a i inih dostojanstvenika haremskim robqem.” (str. 98.) Tako Paveli} pi{e o Srbima, izbegavaju}i i ime da im pomene, a i negiraju}i da su to uop{te etni~ki Srbi. On tvrdi da je svojevremeno turska vojska vukla za sobom “po Balkanu pokupqene ostatke romanskoga `ivqa, {to je zaostalo jo{ od Rimskog carstva, kako im prezimena: Mamula, Zacula, Drakula, \ermani, Suputi, Bilbije, Principi i toliki drugi kazuju, koji su vr{ili pqa~ku i pale`e, te odvodili i Turcima prodavali nejaku djecu, koja su poslije popuwavala hareme i redove glasovite jawi~arske vojske. Poslije ratova se ovi martolozi nisu vi{e vra}ali otkuda su do{li, nego su ostajali na opusto{enim zemqi{tima, da i kasnije, sve do najnovijega vremena, slu`e svakom tu|incu koji na bilo koji na~in tra`i nametnuti svoju voqu hrvatskom narodu.” (str. 98.) Ina~e, Paveli} najvi{e zamera vojvodi Hrvoju {to je do kraja `ivota ostao odani bogumil, jer, kako smatra, da je pristao da se pokatoli~i mogao je da zasedne “na prijestoqe cjelokupnoga hrvatskoga kraqevstva.” (str. 99.) Obja{wavaju}i tu tezu, on ka`e da je u ono vreme “rimski papa bio smatran ne samo vrhovnim duhovnim poglavicom cijeloga kr{}anstva, nego je on stajao i u svjetovnim stvarima nad svim kraqevima i ostalim vladarima, pa se nikoga nije smatralo pravim i s drugim ravnopravnim vladarom, ako nije dobio od pape krunu i ostale znakove vladarske mo}i, odnosno ako ga nije okrunio on sam ili wegov koji izaslanik. I oni slabi}i na bo{wa~kom prijestoqu bili su svi redom bogumili, nu svaki je, kada bi na prijestoqe zasjeo, prelazio u krilo katoli~ke crkve, ne bi li tako to papino odobrewe dobio. Naravno, niti su oni doista postajali katolici, niti su kada papina odobrewa dobili. Hrvoj je bio ~vrsti zna~aj i nije se mogao ni htio pretvarati i za krunu moqakati, a papa naravno ne bi nikada bio pristao da na prijestoqe hrvatskoga kraqevstva zasjedne heretik, kakvima se je bogumile smatralo, tim ve}ma, {to bi na taj na~in imali si}i za vazda s hrvatskog prijestoqa oni koji su na glavi nosili i krunu apostolskoga kraqa Sv. Stjepana. Tu je le`ao i povod, {to su apostolski kraqevi opetovano navaqivali na bo{wa~ke kraqeve da iskorijene bogumilsko “bezvjerstvo.” (str. 99.) 723

Za bogumilstvo Paveli} tvrdi da se direktno prenelo iz Bugarske u Hrvatsku, a da ga u Srbiji nikada nije bilo. Po wegovim re~ima, “sigurno je da je bogumilstvo bilo ra{ireno i u Bugarskoj i u Hrvatskoj, {to najboqe dokazuje sama pojava islama kod Bugara i kod Hrvata, to jest pojava prela`ewa jednoga dijela Bugara i jednoga dijela Hrvata na islam, i to takozvanih Pomaka u Bugarskoj, te hrvatskih muslimana u isto~nim hrvatskim `upama, napose u Bosni i Hercegovini. Me|u drugim balkanskim narodima, me|u Grcima, Srbima i Rumuwima nije bilo bogumilstva, pa je stoga i razumqivo da me|u wima nije bilo ni prela`ewa na islam. Posebna je pojava prelaza na islam u Novopazarskom sanyaku, odakle se mo`e zakqu~iti da je i tu bilo ra{ireno bogumilstvo, i to sigurno ne me|u srpskim nego me|u hrvatskim `ivqem, koje se je vjerojatno tu nalazilo, tamo gdje su danas muslimani, i to po svoj prilici jedan takozvani gorwi sloj pu~anstva.” (str. 101.) Po{to su navodno bogumili, potur~iv{i se, postajali fanati~ni muslimani, kako daqe veze Paveli}, po~eli su svoje katoli~ke sunarodnike “siliti na prihva}awe islama, odnosno preduzeli su si uni{tavati svesno, {to nije bilo sklono prela`ewu na islam. Ovdje je i jedna druga zanimiva pobuda bo{wa~kih Hrvata za ovakvi postupak. Nado{lo je naime vrijeme, kada su oni instinktivno osje}ali potrebu osloba|awa svojih sunarodwaka, ne samo politi~ki, nego i vjerski. Kao {to su prije sawali osloboditi Hrvatsku od tu|inske dinastije i tako je spasiti politi~ki, tako su sada, postav{i uvjereni muslimani, u ~vrstoj vjeri, da je jedino u prorokovoj vjeri siguran spas za drugi, posmrtni `ivot, htjeli osloboditi ih od kr{}anstva i privesti ih k islamu, da tako i oni na|u spas u vje~nosti. Kada su k tome prido{le i provale turske vojske, pra}ene od vla{kih Martologa i haramija, koji su robili i palili, te otimali `ene i djecu onuda kuda je vojska prolazila, u`as je pu~anstva bio tako velik, da je napu{talo svoja ogwi{ta i sve svoje, te odlazilo glavom bez obzira ~im daqe od dohvata ovoga Bo`jega prokletstva. Tako se je slu~ilo, da je u ovim krajevima uglavnom ostalo samo ono pu~anstvo, {to je pre{lo na islam, do~im je ve}ina ostaloga pu~anstva izbjegla u sjeverne i zapadne strane. Na mjesto izbjeglog pu~anstva, naselilo se je tokom vremena drugo i to na dva na~ina. Dijelom su re~ene vla{ke haramije zasjele na ispra`wena ogwi{ta, a dijelom su veleposjednici nabavqali s Balkana novu radnu snagu za obra|ivawe opustjelih poqa i to uglavnom istoga podrijetla kao {to su bili i oni, {to su pratili tursku vojsku, te ih naseqavali na svoja seli{ta. Sve te prido{lice s Balkana pripadale su, naravno, isto~noj crkvi, kao i ostalo balkansko pu~anstvo, te su tako unijeli u na{u zemqu i pravoslavqe, koje je potpadalo pod Gr~ku pravoslavnu crkvu.” (str. 113.) Bo{wacima Paveli} pripisuje da su zadr`ali ~ist “hrvatski” jezik. “Upravo se je naj~i{}i hrvatski jezik sa~uvao u muslimanskim ku}ama i obiteqima (kao uostalom i naj~i{}a rasa), jer su iz vjerskih i obi~ajnih razloga one bile najvi{e ogra|ene od vawskih upliva i mje{avina.” (str. 117-118.) 724

w) Karikaturalna srpska i hrvatska etni~ka geneza Za kraj devetnaestog veka, u vreme kad je banovao ma|arski eksponent Kuen Hedervari, Paveli} ka`e da je tada “cijeli hrvatski narod, sve seqa{tvo i gra|anstvo, listom zadojeno idejama Ante Star~evi}a, velikog vo|e i u~iteqa naroda, koji je utemeqio Stranku prava na programu hrvatske narodne samostalnosti i nezavisnosti hrvatske dr`ave, koji je program sa`eo u jednom svome saborskome govoru u dvije kratke re~enice: “Bog i Hrvati” i “Hrvatska Hrvatom”, to jest, u Hrvatskoj nema vladati nitko drugi, nego Bog i sami Hrvati, te Hrvatska nema biti ni~ija nego samo hrvatskoga naroda. Svoj je program temeqio na hrvatskom dr`avnom pravu, to jest na povijesnom i od vajkada uzakowenom pravu u pro{losti obstoje}e Nezavisne Dr`ave Hrvatske, pa je prema tome stranku i nazvao Strankom hrvatskog dr`avnog prava, ili skra}eno Strankom prava.” (str. 185.) Da bi razbio hrvatsku narodnu slogu i lak{e vladao, Kuen Hedervari se, kako navodi Paveli}, prvenstveno oslawao na pravoslavqe, pa ih je upravo on proglasio Srbima, {to zna~i izme|u 1885. i 1903. godine. “Obzirom na ~iwenicu, da je taj dio pu~anstva pripadao pravoslavnoj crkvi, kao {to pravoslavqu pripada i srpski narod u Srbiji, Kuen je pomislio da }e ga biti najlak{e razlu~iti od ostaloga hrvatskoga pu~anstva, ako se proglasi da oni nisu Hrvati, nego Srbi. Oni koji su, kako je gore re~eno, odmah iz svojih koristoqubivih razloga pristali uz Kuena, prihvatili su to objeru~ke, te je odmah zapo~ela velika promiyba i rabota na tome da se to pu~anstvo predobije za tu novu izmi{qenu teoriju, a Kuen je u tu svrhu stavio na raspolagawe svu vlast koju je imao u rukama i sva nov~ana i ina sredstva, s kojima je kao ban raspolagao. Iz po~etka nije to pu~anstvo marilo za tu novu teoriju, te su se ti qudi kao i do tada iskazivali i nazivali pravoslavnim Hrvatima, nu kada je Kuen dobio pomo} raznih intelektualaca ({kolovanih osoba), koje su bile ve} i ina~e do{le pod utjecaj jedne izvjesne promiybe, te napose pravoslavnih popova i pu~ko{kolskih u~iteqa, onda se je promiyba srbovawa po~ela {iriti i u pu~anstvu. Rad na tome nije bio samo pu~ke promiybene naravi, nego je bio sustavan i temeqen na davawu velikih pogodnosti i osobnih i imovinskih koristi svima, koji su u tom radu sudjelovali i tu Kuenovu politiku podupirali.” (str. 190.) Paveli}u, naravno, u svemu tome najvi{e smetaju srpski intelektualci, koji su najvi{e ja~ali srpsku nacionalnu svest. On poku{ava imputirati da su ti intelektualci bili potpla}eni da {ire jednu tu|insku ideologiju, pa ka`e: “Tako je bio zaveden sustav pogodovawa svih intelektualaca, koji su dobivali najboqa mjesta i namje{tewa u javnim slu`bama, a trgovcima, obrtnicima i drugim pravoslavcima u slobodnim zvawima davane su razne dozvole i koncesije, kojih drugi gra|ani nisu mogli dobivati. Sve su se te osobe dale naravno na veliko rovarewe u narodu, te su pomalo po~ele i pridobivati pravoslavno pu~anstvo za tu stvar. Kasnije je, {to vi{e, donesen i zakon, da se pravoslavno pu~anstvo izuzima ispod nadle`nosti Gr~ko-isto~ne crkve, podvrgav{i ga pod Srbsko-pravoslavnu patrijar{iju, i time je kona~no bio potpuno otvoren put posrbqivawu toga dijela pu~anstva u Hrvatskoj. Kuen je u tome uspio u svojoj namjeri, te je time nanio najve}u {tetu 725

hrvatskome narodu, jer je on, a i kasnije svaki neprijateq hrvatskoga naroda, tkogod on bio, i od kuda god on dolazio, mogao to pu~anstvo, jedanput na ovaj na~in zavedeno, iskori{}avati i upotrebqavati kao sredstvo proti hrvatskom narodu i wegovim narodnim i dr`avnim probicima.” (str. 190-191.) Prenebregavaju}i ~iwenicu da su se svi pravoslavci u Hrvatskoj i Slavoniji vekovima nazivali Rascima ili Ra{anima, pa i rimokatolici u Slavoniji – Rasci [okci, Paveli} pi{u}i o svom boravku u novopazarskom sanyaku navodi da je “Ra{a nekadawa izvorna srbska dr`ava... Kroz tu zemqu te~e rijeka Ra{a, ili kako su je Rimqani u doba rimskoga carstva, pod koje je i ova zemqa nekada spadala, zvali Rascia. Radi toga se je i Srbe prije ob}enito zvalo Rasci. Od imena Rasci ostala je sada samo spomen u nazivu Raci, kojim se imenom jo{ i danas u Vojvodini nazivqu pod vodstvom vladike Crnojevi}a ispred Turaka izbjegli i tamo naseqeni Srbi, a koji su se onda jo{ zvali Rasci ba{ po tome, {to je wihova dr`ava bila Ra{a.” (str. 195.) Dakle, on bi Rasce da ve`e iskqu~ivo za Vojvodinu, i to za Ba~ku i Banat, negiraju}i wihovo doseqavawe u Hrvatsku, Slavoniju i Srem. Tamo{wi pravoslavci za wega nisu Srbi nego Vlasi, bez obzira {to su oduvek govorili iskqu~ivo srpskim jezikom i ogroman jezi~ki uticaj vr{ili na preostale ~akavce i kajkavce. [to se ti~e hrvatske etni~ke geneze, Ante Paveli} je izvodi na na~in koji iole upu}enijem intelektualcu mora izgledati karikaturalno. On obja{wava: “Od kuda je i kako hrvatski narod prvotno potekao, tuma~i se na razne na~ine, nu to je danas te{ko to~no i sigurno utvrditi. ^iwenica je, me|utim, da je na ovom predjelu na{ao trovrsno, a mo`da i ~etverovrsno pu~anstvo i to za vrijeme ve} zapo~ete seobe naroda ovdje ve} naseqeno gotsko, koje nije moralo biti mnogobrojno, slavensko, koje je bilo mnogobrojno napose u takozvanom panonskom podru~ju, to jest u posavskim, podravskim i podunavskim ravnicama, i koje se je bavilo poqodjelstvom, te ostatke rimskog latinskoga stanovni{tva, napose uz more i ispod Dinare, i kona~no mo`da i male ostatke starosjedila~kog ilirskoga pu~anstva napose u Dukqi, dana{woj Crnoj Gori. Hrvati su, kako se o~ito vidi gledaju}i sada unatrag, svu tu mje{avinu razli~itoga pu~anstva potpuno pretopili i asimilirali, dav{i mu i svoje ime i ukqu~iv{i ga u svoju dr`avu, jednom rije~ju pohrvativ{i ga narodnosno i politi~ki, tako da je tih osebujnih stranih narodnih ~imbenika nestalo, a hrvatski je ~imbenik ostao ne samo gospoduju}i, nego i jedini. A to upu}uje na veliku snagu te organizatornu i asimilatornu mo} nado{lih Hrvata. Naravno, iako su ti narodi bili potpuno pohrva}eni, tragovi wihovih etni~kih obiqe`ja nisu mogli potpuno i{~eznuti ni do danas, te se u mawoj ili ve}oj mjeri mogu jo{ i danas u pojedinim krajevima na pu~anstvu opaziti. Tako se nedvojbeno opa`aju slavenska obiqe`ja, i to tjelesna i du{evna, u dobroj mjeri kod pu~anstva na panonskom podru~ju, napose u podru~ju kajkavskoga narje~ja izme|u Save i Drave, gdje prevladava i plavokosi tip, miroqubivoga, poqodjelskoga slavenskoga elementa; obiqe`ja stasitoga, organizativnoga i bojovnoga izvorno hrvatskoga pu~anstva ne{to tamnije kose na podru~ju Kapele, Velebita, dinarske visoravni i svim krajevima Bosne i Hercegovine, te maweg ostatka tipi~no romanskoga pu~anstva u Imotskoj krajini, napose u Gorwem i Dowem Do726

cu, koje je prili~no sa~uvalo i somatolo{ke i du{evne oznake romanskovla{koga pu~anstva.” (str. 284-285.) Paveli}u sve vrste misaonih spekulacija imaju vrednost ~iwenica. Tamo gde se one sudaraju sa nepobitnim ~iwenicama, ipak ~iwenice stradaju kad se ne mogu uklopiti u nacionalnu ideologiju. A i sam je u nedoumici kad treba da precizira ostatke praslovenskog stanovni{tva na stvarnom ili umi{qenom hrvatskom etni~kom podru~ju. “Naravno, da je danas te{ko lokalizirati ove ostatke, osim u re~enom tipi~nom dola~kom slu~aju, budu}i da je s vremenom, a napose za turskih provala unutarwe preselivawe pu~anstva potpuno poremetilo te okolite granice, pa je danas primjerice slavonsko i srijemsko pu~anstvo uglavnom izvorno hrvatskoga podrijetla, budu}i da su ove zemqe poslije azijatskih provala, a zatim turskih, bile opetovano ostale bez svoga pu~anstva, a na wegovo je mjesto nadolazilo pu~anstvo iz drugih krajeva, od kuda je tako|er bilo od neprijateqa potiskivano. Da li su izvorni Hrvati bili gotskoga ili iranskoga podrijetla, da li su slavenski jezik nau~ili jo{ u svojim prija{wim postojbinama, ili su ga primili od slavenskoga pohrva}enoga pu~anstva istom u novoj domovini, dr`im da se ne}e mo}i nikada posve sigurno ustanoviti, jer su vrela za to premalo obilna i sigurna. Uostalom, {to se ti~e jezika, meni se ~ini, da je hrvatski jezik kraj litvanskoga i kraj nestaloga isto~no-pruskoga jezika od svih indoeuropskih jezika najbli`i izvornome, ili izvornoj grupi indoeuropskoga jezi~noga stabla, jer su se mnoge rije~i u wem sa~uvale gotovo u izvornom obliku, dok s druge strane gotovo sve rije~i hrvatskoga jezika ~uvaju u sebi korijen, a ne rijetko i nastavke svih jezika, koji se dadu svesti na indoeuropsku jezi~nu bazu, i to u tom prvotnom obliku.” (str. 285.) Rimokatoli~koj crkvi Paveli} istovremeno pripisuje velike zasluge za istorijski opstanak hrvatskog naroda, ali i prekore da je u te`wi za {irewem i ja~awem katoli~anstva neretko prenebregavala wegove nacionalne interese. On je ube|en da je hiqadugodi{wa tradicija o~uvawa dr`avotvorne svesti najvi{a hrvatska nacionalna vrednost, a legenda o nekada{woj dr`avnoj i vladarskoj slavi trajna narodna inspiracija: “U hrvatskom je narodu neprestano `ivjela uspomena na ta vremena i podr`avala u wemu svijest o vlastitoj vrijednosti, sposobnosti i `ivotnoj snagi. Ta je svijest u svakom vijeku, pa i u najnovije doba, ne samo podr`avala duh hrvatskoga naroda, nego ga uvijek i bodrila, da ~uva svoju osebujnost, da brani svoju dr`avnost, i da nakon svake neda}e i nesre}e opet uzdigne glavu, na noge se osovi i napokon, da nikada ne napusti misli na svoju potpunu narodnu i dr`avnu nezavisnost, pa ni onda, kada je opetovano bio tako re}i smrvqen, i kada bi po svim vawskim znacima bio morao potpuno propasti i i{~eznuti. Ja sam uvjeren, da bi hrvatski narod obzirom na prilike u kojima je kasnije `ivio, doista bio i{~eznuo kao etni~ki pojam, da u ono vrijeme nije bio osnovao svoje jake jedinstvene dr`ave, i da ga nije odr`ala ona visoka i budna svijest nekadawe vlastite dr`avnosti, a napose obzirom na ~iwenicu da je od po~etka, otkada je primio kr{}anstvo, pripadao rimskoj crkvi, da nije pristao uz isto~nu crkvu, i da nije osnovao vlastitu narodnu crkvu. Svi su narodi, koji su imali svoju vlastitu narodnu crkvu, napose oni na Balkanu, imali i u najte`em vremenu i u ~asovima gotovo wihova istrebqewa najve}u, 727

a ponekad, i jedinu polugu za svoje odr`awe u vlastitoj narodnoj crkvi. U pro{losti, kada narodna svijest u dana{wem smislu rije~i nije kod naroda postojala, bila je upravo crkva ona, koja je osebujnost tim narodima sa~uvala. Hrvatski narod nije imao toga oslona. [to vi{e, wegova pripadnost zapadnoj rimskoj crkvi bila je uvijek na u{trb wegovim narodnim i dr`avnim te`wama. Rimski pape, nasqednici svjetovne vlasti rimskoga carstva, nisu po naravi stvari mogli gledati na isto~nu obalu Jadranskoga mora drugim o~ima, nego li o~ima Latina, pa su nas i zvali latinskim jezikom i latinskim mentalitetom, po~ev{i od vremena hrvatskih knezova, uz ~ija su imena pisali “duks Sklavorum” (knez Slavena), pa preko vremena “Regni Hungarie” (Kraqevine Ma|arske), s kojom su nas poistovje}ivali ve} za voqu Svetoga Stjepana, i preko “narentanstva”, “morla{tva” i “{}avstva” mleta~koga lava Svetoga Marka i katoli~anstva austrijskih careva, pa sve do po~asnoga nam imena “Jugoslavi”, u znaku kojega su Hrvati po zabludi Vatikana imali slu`iti za {irewe katoli~anstva na Balkanu.” (str. 291-292.) Napadno tendenciozno tuma~e}i sadr`aj jedne stare lirske pesme, koju je s latinskog izvornika svojevremeno prepevao Pavao Riter Vitezovi}, Paveli} i svojevremeno prikqu~ewe Hrvatske Ugarskoj obja{wava kao rezultat sukoba rimokatoli~kog i pravoslavnog politi~kog faktora unutar hrvatske vlastele i prevagom onog koji je bio odan interesima rimske crkve. “Nu ima nekih znakova, da su te dvije suprotne stranke postojale i u me|usobnoj borbi bile jo{ za `ivota kraqa Zvonimira. Misli se, da je Zvonimir bio previ{e vezan uz rimsku politiku, koju je pobijala, da ju tako nazovemo, Sva~i}eva stranka, a ako je istinita verzija da je Zvonimir bio ubijen, tko zna, nije li u tome imala svoje prste ta stranka, koja je mo`da mislila na taj na~in u~initi kraj uplivu papinskoga Rima u Hrvatskoj. Nije iskqu~eno, da se je tu radilo i o borbi izme|u Rima i Bizanta, te da je politika bizantinskoga carstva imala kakove veze s tom strankom, odnosno podupirala je u wezinoj oporbi proti Rimu. Ako Rim i nije mogao sprije~iti Zvonimirove smrti, sigurno je sve poduzeo da poslije wega ne zavlada u Hrvatskoj ta protivni~ka mu stranka, i da ne postane kraqem koji wezin prista{a, {to bi mo`da zna~ilo ne samo politi~ko udaqewe od Rima, nego vjerojatno i vjersko, odnosno crkveno. Lako je mogu}e, da je Rim dr`ao za najboqe jamstvo svoga upliva na Hrvatsku, ako na prijestoqe do|e dinastija Arpad, ~iji kraqevi nose na glavi krunu Svetoga Stjepana, apostolskoga osniva~a arpadske dinastije. Nitko ne dr`i da bi Hrvati bili onaj ugovor potpisali iz straha pred ma|arskom vojskom, nego radi vi{ih politi~kih razloga, a ti su le`ali u pogibeqi, koja je prijetila i Hrvatskoj i Ma|arskoj od bizantinskoga carstva. Po tom je jo{ razumqivije i vjerojatnije, da je upravo Rim odigrao glavnu ulogu u pitawu toga ugovora, te da su ona plemena pod wegovim uplivom i pritiskom pristali na to, da na hrvatsko prijestoqe do|e Ma|ar. Vawsko opravdawe Rim je lako na{ao u okolnosti, {to je Zvonimirova udovica bila sestra ma|arskoga kraqa. Iz ovako postavqenoga pitawa dade se lako zakqu~iti i za{to je s vremenom do{lo do toga, da se nasqednici Kolomanovi kao hrvatski kraqevi nisu vi{e krunili hrvatskom Zvonimirovom krunom na hrvatskom tlu, nego samo ma|arskom krunom Svetoga Stjepana, ni ne dolaze}i vi{e na kruwewe u hrvatski krunidbeni 728

grad Biograd na moru. U ono je vrijeme krunidbu obavqao samo papinski izaslanik, i ona nije bila smatrana pravnovaqanom (naravno na Zapadu), ako je nije on obavio, a nije se na koji drugi na~in mogla obaviti. O~ito po `eqi ma|arskih kraqeva nisu pape vi{e svoga krunitbenoga izaslanika iza{iqali u Hrvatsku, nego samo u Ma|arsku, a to je odgovaralo i wihovim `eqama, da kruna Svetoga Stjepana postane i hrvatskom krunom, pa je tako Zvonimirova kruna pala u zaborav i nestala.” (str. 294-295.) o) Usta{ka dr`ava na temequ Star~evi}eve mr`we Kao sledbenik Ante Star~evi}a i istaknuti politi~ki aktivista Hrvatske stranke prava, koju je naknadno transformisao u usta{ki pokret, Paveli} svom idejnom vo|i i u~itequ pripisuje u zaslugu {to je prvi otvoreno, precizno i do kraja izrazio pravo politi~ko raspolo`ewe hrvatskog naroda, baziraju}i ga na istorijskom pravu i tezi o neprikosnovenom dr`avotvornom kontinuitetu. “Nauka se Ante Star~evi}a mo`e ukratko sa`eti u ove rije~i: Hrvatski je narod osebujna i samostalna etni~ka jedinica. Svako etni~ko mije{awe hrvatskoga naroda s kojim drugim narodom jest etni~ko-povijesna zabluda, {tetna po wegove probitke. Hrvatski narod ima svoje povijesno pravo na svoju dr`avnu samostalnost. Od osnutka hrvatske samostalne dr`ave u najstarije povijesno doba, pa sve do novoga vremena, svi su politi~ki ~ini hrvatskoga naroda emanacija wegove hrvatske dr`avnosti, a svi zakoni {to ih je hrvatski narod kroz vjekove stvarao, te svi ugovori, {to ih je s drugim narodima i dr`avama sklapao, izvori su wegovoga dr`avnoga prava, te izra`aj suverenosti hrvatske dr`ave i hrvatskoga narodnoga vrhovni{tva u woj. Na temequ toga povijesnoga prava ima hrvatski narod pravo `ivjeti slobodnim narodnim `ivotom u svojoj vlastitoj nezavisnoj i suverenoj dr`avi Hrvatskoj. Ta nauka primijewena u politi~kom programu Star~evi}eve stranke zna~i da se iz Hrvatske ima odstraniti svaki strani politi~ki upliv, da samo hrvatski narod ima u woj vladati, da ona treba ostvariti svoju potpunu dr`avnu nezavisnost prema vani, prema svim ostalim narodima i dr`avama, pa isto tako i prema Austriji i Ma|arskoj, te da s ovima dvjema potowima ima prestati svaka dr`avnopravna veza, a da hrvatski narod ima ~ak i pravo odrediti svoje stanovi{te i prema habzbur{koj dinastiji, te istim onim pravom, kojim ju je nekada izabrao i na hrvatsko prijestoqe podigao, mo`e taj izbor poni{titi i dinastiju s prijestoqa svrgnuti. Dosqedno ovoj povijesno-pravnoj podlozi Star~evi}eve nauke dobila je i wegova stranka ime: “Stranka hrvatskoga dr`avnoga prava” ili kako se je skra}eno upotrebqavalo “Stranka prava”.” (str. 348-349.) Ante Paveli} je prepun hvalospeva i kad opisuje Star~evi}eve li~ne karakteristike. Po wegovim re~ima, “Ante je Star~evi} bio ne samo veliki hrvatski rodoqub i naj~eli~niji zna~aj, {to ga je ikada hrvatski narod iz sebe dao, nego i u~en ~ovjek, te je svojoj nauci dao i znanstvene temeqe, zasnivaju}i je na nau~nim zasadima i na postoje}im pravnim i dr`avnopravnim ~iwenicama i ~inima. On je ovu svoju nauku obrazlo`io u nebrojenim svojim spisima i govorima, te nikada nitko, pa niti naju~eniji i najbjesniji protivnici te najokoreliji pokvarewaci nisu uspjeli da je bilo u ~emu i na bilo koji na~in pobiju. Ante Star~evi} nije bio niti demagog, a zapravo 729

niti strana~ki organizator, ili kako se danas ru`nim izrazom veli “organizator masa”, nego je bio katonski u~iteq narodne politike, narodni genij i idealni narodni vo|a te dalekovidni politi~ki prorok, a ipak je ~itav hrvatski narod grnuo pod wegovu zastavu, odobrio wegovu nauku i slijedio wegovu politiku, te se okupio u wegovu stranku. Kroz nekoliko desetqe}a nije bilo ~ovjeka u {irokim slojevima hrvatskoga naroda, koji ne bi bio prista{a Star~evi}a i Stranke prava, a kamoli da bi bio proti wemu i wegovoj nauci. To je i razumqivo, jer jedini narod, jedino wegovi {iroki slojevi, seqaci radnici i takozvani mali qudi, nepokvareni nezdravim naukama i tu|inskim idejama imaju pravi i sigurni osje}aj za ono, {to je pravo i po{teno, {to je bezuvjetno dobro i spasonosno i {to je wihovo vlastito i po wihovim `eqama. Tko slu{a u politici narodno bilo, ne}e i ne mo`e nikada pogrije{iti. A Star~evi}, nepatvoreni narodni ~ovjek, nikao je neposredno iz naroda, poznavao je dobro narodno bilo, i na wegova je usta govorio sam narod, a u wegovom se je radu izravno odrazivala nepatvorena narodna voqa.” (str. 349-350.) Srbe i Srbiju Paveli} optu`uje da su samo instrument ruske politike na Balkanu. Za Petra Kara|or|evi}a ka`e da je od dana wegovog dolaska na vlast “vawskom politikom Srbije upravqalo rusko poslanstvo u Beogradu, a to je bila politika ruskog pro{irewa na Balkan. Za tu je politiku pravoslavna Rusija odabrala pravoslavnu Srbiju. Balkanska politika Rusije nije bila ni{ta drugo, nego rusko nastojawe da do|e do va`nog upliva na Sredozemno more, a za to je, naravno, trebalo u prvom redu odstraniti svaki austrijski upliv na Balkanu, a zatim Austriju sasvim odgurnuti s Jadranskoga mora. Budu}i da je Austrija bila pomorska dr`ava samo preko hrvatskih zemaqa, trebalo je od we ove zemqe odcijepiti i pripojiti ih jednoj balkanskoj dr`avi, koja stoji pod ruskim uplivom, dakle Srbiji. Nu budu}i da je za to trebalo u prvom redu predobiti Hrvate, bilo milom, bilo silom ili prevarom, to je Srbija dobila ulogu da to provede, a ona je za to upotrijebila takozvane Srbe u Hrvatskoj, wihovu Pribi}evi}evu stranku i naivne hrvatske intelektualce bez ki~me i bez hrvatskoga nacionalnoga ponosa. To je bilo oru`je u rukama Srbije, odnosno Rusije, kojim }e hrvatske zemqe biti otrgnute od Monarhije i pripojene Srbiji, kada do|e do oru`anoga sukoba izme|u Rusije i Austro-Ugarske, jer }e tako zavedeni Hrvati, kada se oslobode od Austro-Ugarske, sami tra`iti pripojewe Srbiji, da tako wihova zemqa postane sastavnim dijelom Srbije, koja }e time postati velika i jaka, te najve}a i najja~a dr`ava na Balkanu, a Hrvati }e postati Srbi.” (str. 358.) Povodom dubokog raskola koji je zahvatio Hrvatsku stranku prava pred kraj Prvog svetskog rata, Paveli} osu|uje stavove i pona{awe Mileta Star~evi}a i zubara Antu Paveli}a zbog prihvatawa jugoslovenske opcije i kompromiserstva povodom srpskog pitawa uop{te. “Matica je stranke ostala dosqedna nauci Ante Star~evi}a, da u Hrvatskoj ne mogu biti dva politi~ka naroda, to jest hrvatski i srbski, kada srbskoga naroda u woj ni nema, nego bi ga samo neprijateqska politika htjela napraviti od doseqenoga vla{koga pravoslavnoga `ivqa, a napose, da se ne mo`e i ne smije 730

zabacivati hrvatska narodna osebujnost (individualitet), te je i daqe vodila `estoku borbu proti takozvanim srbsko-hrvatskom narodnom jedinstvu i jugoslavenstvu.” (str. 364.) I u emigraciji je usta{ki hrvatski poglavnik nastavqao da opravdava svojevremenu austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine i poznati antisrpski veleizdajni~ki proces u Zagrebu. “Srbija, odnosno velikosrbska politika i promi~ba, dala je i povod Austriji, da aneksiju po`uri i da je godine 1908. proglasi. Nakon uspona dinastije Kara|or|evi} na srbsko prijestoqe, po~ela je odmah jedna neobuzdana velikosrbska promi~ba ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj, a napose u Bosni i Hercegovini, koja je progla{avala ove potowe dvije pokrajine za srbske zemqe i otvoreno tra`ila wihovo pripojewe Srbiji. Ne samo razna privatna dru{tva u Srbiji, nego i ona slu`bena “bilo javna ili tajna, u kojima su sudjelovali i najodgovorniji ~inbenici dr`ave, bila su razvila jednu bjesomu~nu promi~bu za Srbstvo Bosne, a u samoj su Bosni i Hercegovini prova|ali organizirawe pravoslavnoga pu~anstva u srbske organizacije i u srbijanska dru{tva. Austrijska politika i upravne okupacione oblasti u Bosni i Hercegovini trpjele su dugo vremena tu promi~bu, {to vi{e, one su je podupirale, ne htiju}i se zamjeriti Srbiji i nadaju}i se neprestano, da }e ipak i Kara|or|evi}eva Srbija po}i putem prijateqstva s Austrijom i da }e postati wezinim satelitom.” (str. 365-366.) Takvu austrijsku politiku Paveli} naziva luda~kom i tvrdi da je u celoj dr`avi vlast u me|unacionalnim odnosima podupirala onu opciju koju su vawski faktori podmetali, na u{trb lojalnih naroda. “Ta je lu|a~ka politika austrijskih i ma|arskih dr`avnika najboqe dolazila do izra`aja u Bosni, gdje su oni podupirali srbsku promi~bu i sami stvarali Srbstvo, te mu davali prvu ulogu, do~im su prijekim okom gledali svaku hrvatsku djelatnost. Oni su sami progla{avali sve pravoslavne Srbima, nu katolici i muslimani nisu po wihovoj velikoj dr`avni~koj mudrosti mogli ni smjeli pripadati nikakvoj narodnosti, nego su bili jednostavno katolici i muslimani, odnosno ovi potowi “muhamedanci”, kako su ih pogre{no bili prozvali.” (str. 366-367.) p) Paveli}eva pretwa prelaskom u pravoslavqe Sa ovolike vremenske distance vi{e kao anegdota deluje podatak da je i Ante Paveli} pripadao grupi studenata Zagreba~kog sveu~ili{ta koja je javno zapretila prelaskom na pravoslavqe ako se podru~je Rijeke u crkvenom pogledu odvoji od sewske rimokatoli~ke biskupije i formira sopstvenu. Kako iznosi, “najprije smo na djelo pri{li mi, koji smo bili pripadnici sewsko-rije~ke biskupije, kako se je ova tada slu`beno zvala. Nakon nekoliko sastanaka i dogovora – bilo nas je iz ove biskupije oko stotinu – donijeli smo zakqu~ak, kojim se prosvjeduje proti namjeravanom odcjepqewu Rijeke i poziva sve nadle`ne politi~ke i crkvene ~inbenike, da ustanu odlu~no proti tome nasiqu uperenom proti Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Podjedno smo svi potpisali izjavu i obvezu, da }emo u slu~aju da Rijeka doista bude odcijepqena, svi pre}i na pravoslavqe i zalo`iti se da isto u~ini i cjelokupno pu~anstvo ove biskupije. Kada je slijede}ega dana ovaj na{ zakqu~ak bio objavqen u novinama, nastala je op}a graja, a cjelokupno je 731

hrvatsko sveu~ili{no |a{tvo uskipjelo, te uprili~ilo velike manifestacije u znak solidarnosti s nama. Bila je sazvana ob}a skup{tina cjelokupnoga |a{tva, na kojoj je ovo istupilo u najo{trijem obliku ne samo proti Ma|arskoj, nego i proti hrvatskoj vladi i proti nehajnim crkvenim oblastima u Hrvatskoj, pa i proti istome Vatikanu i papi. Poslije skup{tine uputilo se je cjelokupno |a{tvo u povorci na Kaptol, da pred nadbiskupskim dvorom demonstrira proti nadbiskupu i proti nehajnom dr`awu crkvene uprave. Kako se je ono vrijeme na Kaptolu nalazilo sjemeni{te, izi{li su na prozore svi bogoslovi, te se pridru`ili ovoj demonstraciji, davaju}i i oni odu{ka svome nezadovoqstvu i negodovawu proti namjeravanom otcjepqewu. Cijela je stvar bila zadobila vrlo ozbiqan zna~aj, te su vjerojatno crkvene oblasti bile dobile dojam da bi otcjepqewe Rijeke moglo imati dalekose`ne posqedice na vjerskom poqu i radi toga je izvr{ewe namjere do{lo u zastoj, a onda je malo po malo cijela stvar po~ela padati u zaborav, dok kona~no nije bila skinuta posve s dnevnoga reda. Vatikan je bio prisiqen tra`iti od Ma|ara, da za tada odustanu od svoga zahtjeva.” (str. 397-398.) To se sve de{avalo 1911. godine, a Paveli}u je u wegovim emigrantskim meditacijama poslu`ilo ne samo za nove antisrpske `aoke, nego i za povratak na wegov neuspe{ni projekat formirawa “hrvatske” pravoslavne crkve. Kako on daqe raspreda, “odlukom za prelaz na pravoslavqe bili su najvi{e pogo|eni Srbi. Oni su se na Sveu~ili{tu najvi{e bunili proti tom zakqu~ku, i nisu nimalo prikrivali svoga otvorenoga nezadovoqstva. A to je bilo i razumqivo. Srbska se je politika u Hrvatskoj temeqila na pravoslavqu, to jest, ta je politika proglasila nekad doseqene pravoslavne Srbima, iako je to bio `ivaq ne srbskoga, nego vla{koga podrijetla. Da je u vrijeme wihova doseqewa u Hrvatskoj postojala Hrvatska pravoslavna crkva, sav bi taj `ivaq prirodnim putem uni{ao u tu crkvu i ne bi se nikada bila mogla pru`iti prilika da ga se razlikuje od ostalih Hrvata. Kako u Hrvatskoj nije bilo onda pravoslavne crkve, to je taj `ivaq ostao vjerski razdijeqen od ostaloga naroda, ovi su se doseqenici s vremenom pohrvatili, te su se i sami sve do polovice devetnaestoga stoqe}a nazivali pravoslavnim Hrvatima, nu vjerski su bili podlo`eni Gr~ko-isto~noj crkvi, a nikada nikome nije u Hrvatskoj palo na um, da bi trebalo osnovati za wih narodnu crkvu, kao {to su i sve ostale pravoslavne crkve narodne, dakle Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Kada je kasnije pod ma|arskim uplivom pravoslavni `ivaq u Hrvatskoj bio podvrgnut srbskoj patrijar{iji, uni{ao je u vjerskom pogledu automatski u Srbsku narodnu pravoslavnu crkvu. To je dalo podlogu srbskoj politici, da proglasi sav ovaj pravoslavni `ivaq u Hrvatskoj, i to onaj vla{koga kao i onaj gr~koga etni~koga podrijetla, Srbima. Kako je poznato, Srbska je pravoslavna crkva od uvijek najve}a poluga srbske narodne politike, a i sam je wezin osniva~ Sv. Sava (Sava Nemawi}) kao drugoro|eni kraqevski sin dao svojoj crkvi jasna narodno-politi~ka obiqe`ja. Tako je srbska politika putem pravoslavne crkve i pravoslavnoga sve}enstva zapodjela najve}u promi~bu za posrbqivawe pravoslavnoga `ivqa u Hrvatskoj, a napose je ta djelatnost postigla svoj vrhunac za Kuenove vladavine, koja je iz ve} navedenih razloga to posrbqivawe najizda{nije podupirala.” (str. 399-400.) 732

[to se ti~e ovog konkretnog slu~aja navodnog srpskog protivqewa politi~koj pretwi hrvatskih katoli~kih studenata da }e pre}i na pravoslavqe, Paveli} ga na slede}i na~in obja{wava: “Ove zgode, kada smo mi bili preuzeli obvezu, da }emo pre}i na pravoslavqe i u wega prevesti pu~anstvo sewsko-rije~ke biskupije, osjetila je srbska politika svu pogibeq, koja je u tome le`ala za wu i za wezinu promi~bu, jer je bilo poznato, da smo mi bili iskqu~ivo pripadnici star~evi}anstva i da ne}emo pre}i na srbsko pravoslavqe, nego da mislimo osnivati vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Ta je pogibeq za srbsku politiku bila tim ve}a, {to se je radilo ba{ o sewsko-rije~koj biskupiji, koja se prostire na cijelu Liku, to jest na cijelu tadawu Li~ko-krbavsku `upaniju i na cijelu tadawu Modru{ko-rije~ku `upaniju, dakle na predjele, u kojima je ve} postojao vrlo veliki broj pravoslavnoga pu~anstva. Osnivawe Hrvatske pravoslavne crkve na tome podru~ju i me|u ve} postoje}im pravoslavnim pu~anstvom, zna~ilo bi zatvoriti zauvijek vrata svakoj srbskoj promi~bi, jer bi time bilo nestalo vjerske razlike izme|u naroda ovoga velikoga dijela Hrvatske, dotadawe bi se pravoslavno pu~anstvo bilo na{lo po naravi stvari upravo u sredi{tu hrvatskoga pravoslavqa, te bi time bilo sigurno i gotovo neopazice postalo sastavnim dijelom Hrvatske pravoslavne crkve. Time bi preko no}i bio propao sav politi~ko-promi~beni rad, {to ga je srbska promi~ba vr{ila vi{e od pola stoqe}a, a u kojemu se je radu napose odlikovao Kuenov suradnik i dugogodi{wi veliki `upan Li~ko-krbavske `upanije Bude Budisavqevi}, koji je u tim krajevima stvarao Srbstvo, i koji se je s pravom smatrao wegovim ocem. Eto odatle velika zabrinutost srbske politike radi toga doga|aja, a nije posve pogre{no ni zakqu~ivati, da je i ta zabrinutost uveliko doprinijela da do odcjepqewa Rijeke od Sewske biskupije nije do{lo, jer je srbski dio Hrvatsko-srbske koalicije tako|er ulo`io kod Ma|ara svoj upliv, da odustanu od svoga zahtjeva i da za onda puste da stvar padne u zaborav.” (str. 400-401.) r) Tuma~ewe Sarajevskog atentata kao antihrvatskog akta Optu`uju}i Srbiju da je organizovala Sarajevski atentat i ubistvo Franca Ferdinanda da bi spre~ila trijalisti~ko preure|ewe AustroUgarske, Paveli} tvrdi: “Srbija nije onda imala namjere izazvati rat, nego sprije~iti izvjesne doga|aje, za koje je velikosrbska politika dr`ala da bi mogli nado}i, a koji bi zauvijek i kona~no imali onemogu}iti svaku daqwu velikosrbsku propagandu u hrvatskim zemqama, uslijed ~ega bi se bila posve izjalovila velikosrbska nada, da }e jedno} Srbiji pripasti hrvatske zemqe, kada se habzbur{ko carstvo raspadne, ili kada bude ono prije ili kasnije u jednom europskom ratnom sukobu razoreno.” (str. 416.) Zato taj atentat tuma~i kao prvenstveno antihrvatski akt, da bi se osujetila nastojawa da se Hrvati u dr`avotvornim pravima izjedna~e sa Nemcima i Ma|arima. “Kod nas se je u Hrvatskoj taj zahtjev za jednako{}u izra`avao rije~ju “trijalizam”, to jest s hrvatske se je strane tra`ilo da se umjesto dvojnoga sustava uvede trojni sustav, po kome bi kraj Austrije i Ugarske bila uspostavqena Hrvatska kao tre}i ~imbenik, naravno uz istodobno ujediwewe svih hrvatskih zemaqa, to jest Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Istre u Kraqevinu 733

Hrvatsku. Na taj bi na~in, {to se je nas ticalo, bio rije{en problem osamostaqewa i ujediwewa Hrvatske “unutar okvira habzbur{ke monarhije”, kako je to bilo izra`eno u programu Stranke prava od godine 1893.” (str. 417-418.) Francu Ferdinandu je otvoreno pripisivano da se sprema za takvo preure|ewe ~im preuzme carski presto, a znalo se da ima dosta prohrvatskih simpatija. U tim ~iwenicama Ante Paveli} poku{ava sagledati razloge zbog kojih je “velikosrpska politika”, kako ka`e, na sve mogu}e na~ine htela da spre~i prohrvatski nastrojenog austrougarskog nadvojvodu da do|e na habzbur{ki tron. “Oni su ra~unali da bi se Hrvati potpuno zadovoqili s novim polo`ajem, koji bi Hrvatska zadobila u preobra`enoj carevini, a to bi imalo dvije katastrofalne posqedice po wih: prvo, u hrvatskim zemqama ne bi nakon toga mogla vi{e imati nikakova uspjeha velikosrbska propaganda, jer se ne bi Hrvatima, to jest intelektualnim slojevima imalo {to vi{e obe}avati i zavaravati ih, i drugo, nakon {to bi prestao svaki ma|arski upliv na unutarwe politi~ke prilike u Hrvatskoj, to jest, kada ma|arski vlastodr{ci ne bi vi{e mogli uplivati na postavqawe bana i vlade, propala bi zauvijek mogu}nost da u Hrvatskoj dolaze na vladu umjetno i proti voqi hrvatskoga naroda podr`avane i podupirane stranke, koje su bile zakaparene po velikosrbskoj politici Kraqevine Srbije, dakle stranke srbohrvatovawa i jugoslavenovawa, kakove su bile okupqene u Hrvatsko-srbskoj koaliciji, te bi propala ona posrbqivawa mawine pravoslavnoga `ivqa, koja je po direktivama iz Srbije uvijek slu`ila Ma|arima, pa i svakom drugom neprijatequ hrvatskoga naroda, samo da mo`e biti na vlasti i ovu iskori{}avati proti Hrvatskoj, a u korist velikosrbskih ciqeva vlastodr`aca Kraqevine Srbije i dinastije Kara|or|evi}a. Otpala bi mogu}nost praviti u Hrvatskoj politiku koja ide izravno za pogor{avawem politi~kih i gospodarskih prilika, a koja je imala slu`iti za to da se hrvatski narod dotjera do ~im ve}ega o~aja, pa da tako s jedne strane postane slab i nemo}an, a s druge strane i ~im nezadovoqniji i uslijed toga ~im pristupa~niji srbijanskoj propagandi, te da se na|e u takovom du{evnom raspolo`ewu, da mu postane posve svejedno {to }e od wega biti poslije, samo da se izbavi od habzbur{ke monarhije. Trebalo je dakle svakako sprije~iti da se to ne dogodi i zato je trebalo ukloniti nadvojvodu Frawu Ferdinanda, za koga se je dr`alo da bi to bio proveo, pa kako nije i{lo druga~ije, trebalo se je latiti staroga, u Srbiji i na vlastitim vladarima ve} toliko puta uspje{no proku{anoga sredstva, te ga jednostavno li{iti `ivota. I to je izvr{eno u Sarajevu, ~im se je prva prilika pru`ila, i to na dan 28. lipwa, to jest na Vidovdan, dan zavjetne srbske osvetne misli. Nije dakle Srbija htjela ovim atentatom izazvati svjetski rat, nego je ona u prvom redu htjela otkloniti jednu pogibeq, koja je prijetila wezinim politi~kim ciqevima, koji su bili tempirani na kasnije vrijeme i u prilikama za koje je ra~unala da bi bile mnogo povoqnije za wihovo ostvarewe.” (str. 422-423.)

734

Peti deo RIMOKATOLI^KI KARAKTER USTA[KOG GENOCIDA NAD SRPSKIM NARODOM 1. Kapitalna studija Viktora Novaka o hrvatskom klerikalizmu Prof. dr Viktor Novak, jedan od najve}ih hrvatskih nau~nika dvadesetog veka, u Zagrebu je, 1948. godine, objavio kwigu “Magnum krimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”. Autor je, kao vrsni istori~ar svojevremeno bio i nau~ni saradnik Vatikanskog arhiva, prethodno intelektualno stasav{i kao ube|eni katolik, ali duboko razo~aran i potresen dominacijom klerofa{izma u crkvi kojoj je pripadao. Odmah po izlasku, intelektualna javnost je Novakovu kwigu pre}utkivala, da bi ona ubrzo bila povla~ena iz kwi`arskih izloga i spaqivana, sistematski gurana u zaborav. Drugo izdawe objavqeno je posle skoro ~etiri decenije (“Nova kwiga”, Beograd 1986.) Novak je planirao jo{ ambiciozniji poduhvat u tri ogromne kwige, kojima bi obradio svu noviju hrvatsku istoriju sa aspekta uloge crkve u woj, razvrstav{i je na tri perioda: vreme ilirskog pokreta, delovawe [trosmajera i prvu polovinu dvadesetog veka. Nameru nije uspeo do kraja da realizuje, ali je zato ovaj tre}i period organizovanog klerikalizma, koji po~iwe Prvim hrvatskim katoli~kim kongresom 1900. godine, temeqito elaborisao. a) Klerofa{izam na plodnom tlu okupacije To je period rimokatoli~kog klerofa{izma, a “uvijek }e wegovo osnovno sredstvo biti – furtim, kra|a, neistina, falsifikat i mistifikacija – maskirano brigom oko spasewa hrvatskih du{a, starawem za crkvu i vjeru, koja mu je uvijek bila progowena. Sve to samo zato, da se poslu`i interesima najve}ih i najupornijih neprijateqa naroda.” (str. XI.) Klerofa{isti su pokrenuli, kroz crkvene propovedi i sopstvenu {tampu, {iroku ofanzivu protiv svega {to je napredno, demokratsko i slobodarsko. “Klerofa{izam je vje{to zauzeo svoje mjesto i u tzv. hrvatskom narodnom pokretu, 735

sklopiv{i s V. Ma~ekom najprisniji “sporazum”. Od Minhena se vidjelo, da }e klerofa{izam odigrati punu ulogu, koju mu je namijenio wegov vrhovni zapovjednik. Jer, slom ^ehoslova~ke i osnivawe klerofa{isti~ke Slova~ke izazvalo je kod klerikalaca u Hrvatskoj odu{evqeno odobravawe i suglasnost sa prvim potezom Hitlerove agresije. Ova slavenska nesre}a ozna~avala se u novinama i propovijedima klerikalaca kao “pobjeda katoli~ke i vjerske misli nad bezbo`nim materijalizmom”. Sve {to se sada odigravalo pod re`imom Cvetkovi}–Ma~ekova “sporazuma” slutilo je na pripremawe najve}e izdaje. I ona je nai{la ~im je agresor polo`io svoju pqa~ka{ku ruku i na Jugoslaviju.” (str. XI-XII.) U toku Drugog svetskog rata “sav taj usta{ki teror, za{ti}ivan i planski podjarivan od oba okupatora, ne bi ni izdaleka dobio toliko na zamahu i {irini, da ga nije pomagao i raspaqivao najborbeniji neprijateq svega {to je bilo slobodoqubivo u “NDH” – katoli~ki klerikalizam, pravi nakazni klerofa{izam. [to je vi{e odmicalo vrijeme, s wime su se mno`ile strahote okupacije i stjecalo se uvjerewe, da u infernalnoj politici okupatora i wihovih usta{kih pla}enika u~estvuju ne samo vi{i i ni`i “predstavnici neba”, nego i sav ostali razgranati klerofa{isti~ki aparat, koliko god ga je bilo odnegovanog u prvoj Jugoslaviji. U u`asima sredwevjekovnih inkvizitorskih fenomena, koji su se povampireni razbuktavali u mnogobrojnim konclogorima “NDH”, naro~ito u onom najstrahovitijem, u Jasenovcu, gdje su se, pored usta{kih zvijeri, nalazili kao aktivni izvodioci svih tih ne~ovje~nosti i predstavnici najja~e organizacije Katoli~ke akcije, kri`ari, i wihovi nekada{wi odgajateqi i voditeqi – sve}enici.” (str. XII.) Klerofa{isti~ka ideja, decenijama razvijana, upravo je u uslovima okupacije dostigla svoju kulminaciju. “Ako je “Prvi hrvatski katoli~ki kongres” politi~ki sra~unato identificirao katolicizam s hrvatstvom (dakako u Hrvatskoj), onda je teroristi~ko katoli~ewe u “NDH” bilo zajedni~ki posao usta{a i klerofa{ista. Stvarala se rasisti~ko-usta{ka “NDH” a istodobno i jedan ov~iwak s jednim pastirom, klerofa{isti~ka “Civitas Dei” – pa ma i pomo}u Jasenovca i ostalih konclogora. Tome su klerofa{istima imali da poslu`e jednako usta{e kao i okupator, sva aparatura moderne inkvizicije, kakvu nije sawao ni sadist, veliki inkvizitor Torkvemada. Sva ta sredstva imala su da opravdaju i ostvare davno ve} postavqeni ciq. A wegovo dostignu}e ~inilo se ve} tako blizu. Odatle tako intimna simbioza usta{a i klerofa{ista. Odatle su je pomagala oba Rima. Oba wihova Drang nah Osten, fa{isti~ki i Propagande fidei.” (str. XIII.) b) Austrougarska, bedem katoli~anstva Po~etkom dvadesetog veka, ideologija Ante Star~evi}a, Eugena Kvaternika i Josipa Franka, zasnovana na {ovinisti~koj iskqu~ivosti, zaokru`ila je svoj stvoreni antisrpski koncept i hrvatski katoli~ki ekskluzivizam. Mada je Star~evi} bio izraziti antiklerikalac, Frank je wegov politi~ki program uveo u simbiozu sa klerikalnim nastojawima, na kome }e se razviti specifi~na varijanta hrvatskog fa{izma – klerofa{izam. “Klerikalci su namjerno pre{u}ivali {to je o wima govorio i pisao Star~evi}, koriste}i se wegovom mr`wom na srpstvo i jugoslavenstvo i pra{ta736

ju}i mu stoga uvrede, koje im je ne jednom bacio u crn obraz.” (str. 5.) Polovinom devetnaestog veka po~iwu sve ja~i pritisci da se jezuiti, kao krajwe fanatizovani i beskrupulozni katoli~ki red, vrate u Hrvatsku, ali oni nailaze i na zna~ajni otpor, posebno inteligencije. Ipak, 1901. godine u Zagrebu je postavqen kamen-temeqac za jezuitski dom i crkvu. “Svakako, jezuitima je bio pripravqen teren ve} ranije radom klerikalaca i wihovih vo|a u Hrvatskoj i Bosni, koji su za svoja nastojawa morali potra`iti vje{te i proku{ane vo|e militantnog klerikalizma u borbi protiv omra`enog naprednog slobodoumqa.” (str. 8.) Rim i Be~ su skr{ili sve otpore dolasku jezuita, a “oni su do{li u Hrvatsku i svojim proku{anim metodama stali djelovati na svim poqima javnog hrvatskog `ivota, udaraju}i vidqivo i skrovito mnogim politi~kim potezima svoj crni pe~at.”(str. 8.) Na Svehrvatskom katoli~kom kongresu, 1900. godine, glavnu re~ je vodio nadbiskup [tadler, odr`av{i i programski govor o identifikaciji hrvatstva sa katoli~anstvom. ^ak se taj kongres izjasnio i za obnovu papske dr`ave. Pokrenut je veliki broj klerikalnih listova, od kojih su se po zagri`enosti i ekstremizmu naro~ito isticali “Hrvatstvo”, “Dan”, “Hrvatska stra`a”, “Vrhbosna”, “Katoli~ki list” i drugi. Vremenom su otpori jugoslovenski orijentisanih intelektualaca utihnuli, a klerikalci su ispleli ~vrstu i gustu mre`u politi~ke mo}i i uticaja, u`ivaju}i potpunu austrijsku i vatikansku podr{ku. “Sav talog od jednog decenija fanati~ne mr`we i nacionalnog {ovinizma izbio je na povr{inu u jezivom obliku mjeseca juna i jula 1914. godine, poslije sarajevskog atentata. Crno`uti klerikalizam je orgijao, uvjeren da je do{ao trenutak za prvu `etvu sjetve kroz jedan i po decenij. Zato ima i odvi{e dokumenata razasutih po velikom broju klerikalnih listova, ali i u uspomenama savremenika koji su pre`ivjeli tu nesre}u i sramotu.” (str. 20.) Posle Sarajevskog atentata, pokrenuta je `estoka antisrpska kampawa u celoj Austro-Ugarskoj, sa krvavim i pqa~ka{kim pogromima u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. “Mnogobrojni napisi klerikalnih i frankova~kih listova uzbudqivim su rije~ima zahtijevali osvetu za poginulim prijestolonasqednikom – “tom nadom i uzdanicom Hrvata i Slovenaca” kako su ga tada oplakivali. Klerikalne dnevne i nedjeqne novine, pa i poneki crkveni pastoralni list, unosili su u antisrpski huk veliki broj svojih priloga. Na sve se strane denuncirala hrvatskosrpska koalicija, kao i srodne stranke revolucionarne omladine radi veleizdaje. Tako iz dana u dan. U novinama, crkvama, na procesijama, na zborovima, demonstracijama i demolirawima, paqewima i uni{tavawima, gdje god bi se nai{lo na srpsku imovinu. Jeziv i barbarski vid pobje{welog terora. Nema sumwe da su svi ti izrazi jednog neshvatqivog revolta morali imati i svoju pozadinu. I imali su je. U Be~u, a tako i u Rimu... Politika Be~a i klerikalne rimske propagande i{le su ruku pod ruku decenijama, po sistematski izvo|enom planu. Ne samo u Austrougarskoj, nego i u svim onim zemqama koje su spadale u wihovu interesnu sferu. Rje~itije i uvjerqivije nije mogao nitko drugi dati o tome dokaza nego {to su to u~inili najvi{i predstavnici Rimske kurije.” (str. 21.) Upravo je ta ~vrsta be~ko-vatikanska koalicija i dovela do Prvog svetskog rata. “Austrijski car, koji je objavio rat 737

Srbiji u Bo`je ime, zacijelo zato {to je bio najkatoli~kiji od svih katoli~kih vladara i apostolski kraq ugarski, `elio je da ima punu podr{ku Svete stolice za ovaj rat. I on ju je u punoj mjeri i dobio.” (str. 21.) Austrougarski poslanik u Vatikanu, Moric Palfi, 29. jula 1914. godine, neposredno nakon {to je Kraqevina Srbija sklopila konkordat sa Vatikanom, izve{tava svoju centralu {ta mu je u razgovoru rekao kardinal dr`avni sekretar: “On je, istina, ozna~io notu upu}enu Srbiji kao vrlo o{tru, ali ju je ipak odobrio bez ograde i izrazio u isto vrijeme, na jedan posredan na~in, nadu da }e monarhija i}i do kraja. Dakako, mislio je kardinal da je {teta {to Srbija nije ve} mnogo ranije “u~iwena mawom”, jer tada bi se ovo moglo mo`da izvesti bez tako velikih opasnosti kao danas. Ova izjava odgovara mi{qewu pape, jer u toku ovih posqedwih godina, Wegova Svetost je u vi{e mahova izrazila svoje `aqewe, {to je Austrougarska propustila da kazni svog opasnog dunavskog susjeda. Moglo bi se upitati zbog kakvih se razloga katoli~ka crkva pokazuje tako ratoborna u vrijeme kad wome upravqa poglavar koji je pravi svetac i sav pro`et istinski apostolskim idejama? Odgovor je vrlo jednostavan. Papa i Kurija vide u Srbiji razornu bolest, koja malo-pomalo nagriza monarhiju do sr`i i koja }e je, vremenom, rasto~iti. Pored svih drugih poku{aja, koje je Kurija poduzimala u toku posledwih decenija, Austrougarska jeste i ostaje katoli~ka dr`ava par ekselans, najja~i bedem koji je preostao u ovom vijeku Kristovoj crkvi. Ru{ewe toga bedema zna~ilo bi za crkvu gubitak naj~vr{}eg oslonca; u svojoj borbi protiv pravoslavqa, ona bi izgubila svoga najja~eg pobornika. S tih razloga, dakle, kao {to je za Austriju neodlo`no potrebno da zbog samoodr`awa oslobodi, po potrebi silom, svoj organizam od zla koje ga nagriza, tako je i za katoli~ku crkvu posredno nu`no da u~ini sve, ili da odobri sve, {to bi moglo poslu`iti postizawu toga ciqa. Ako stvari promatramo u ovoj svjetlosti, mo`emo vrlo lako otkriti vezu izme|u papinih osje}awa i ratni~kog raspolo`ewa.” (str. 22.) Taj vatikanski dr`avni sekretar bio je kardinal Meri del Val. Sli~no Palfiju, izve{tavao je i bavarski opunomo}enik u Vatikanu baron Riter, 26. jula 1914. godine, svoje {efove u Minhenu: “Papa odobrava, {to Austrija vrlo o{tro istupa protiv Srbije. Ne cijeni uveliko ruske i francuske armije u slu~aju rata protiv Wema~ke. Kardinal dr`avni sekretar nada se da Austrija ovaj put ne}e popustiti, pa makar i svojim vojskama satrla stranu agitaciju koja je dovela do ubojstva prijestolonasqednika, a koja na kraju ozbiqno prijeti, pod savremenim okolnostima opstanku Austrije. Sve ovo utvr|uje koliko veliki strah ima Kurija od panslavizma.” (str. 22.) Kako su kasnije rimokatoli~ki krugovi nastojali uobi~ajenim falsifikovawem istorijskih ~iwenica predstaviti papu u sasvim druga~ijem svetlu, kao navodnog pobornika miroqubive politike i odlu~nog protivnika rata, grof Sforca je dokazao da je to od po~etka do kraja la`na legenda, u svojoj kwizi “Neimari Savremene Evrope”. Kompletan hrvatski i slovena~ki episkopat sledio je s ogromnim entuzijazmom papinu ratobornu politiku sve dok se verovalo da }e Nema~ka i Austro-Ugarska pobediti u Prvom svetskom ratu. Kao jedan od najistaknutijih zagovornika austrougarske antisrpske politike, zagreba~ki nadbiskup dr Ante Bauer, u 738

svrhe ratne propagande javno “blagosiqa hrvatske domobrane, kojima je neprijateq turio u ruke pu{ku i bode` da idu na ubijawe svoje ro|ene bra}e, ili kad vodi velike procesije, frankofurtima{kim poticawem okupqene mase, da izmole od Matere Bo`je pobjedu nad neprijateqem, tj. nad Srbima.” (str. 23.) U govoru odr`anom u ^ernomercu kod Zagreba, 31. jula 1914. godine, na prigodnoj vojnoj sve~anosti povodom ulaska u rat i odlaska jedinica na srpski front, nadbiskup Bauer je, izme|u ostalog, izgovorio: Hrvati junaci, qubqeni na{ kraq zove vas u boj. Vi sr~ano i odu{evqeno polazite, jer se Hrvat nigda nije oglu{io glasu svoga kraqa. U najte`im vremenima stajali su djedovi va{i vjerno uz prijestol, pa }ete i vi u staroj vjernosti za kraqa dati krv i `ivot svoj... Domovina vas zove u boj... a Hrvat je vazda znao ginuti za dragi svoj dom. Hrvati junaci! Bog vas zove u boj. Bog, vje~na pravda, zove vas da u rukama wegovim budete osvetnici onoga nedjela u Sarajevu koje je kraqu na{emu otelo ~vrstu potporu u starim danima, a wegovim vjernim narodima smjeralo ugrabiti nadu u veliku budu}nost... Hrabro po|ite u boj i znajte da se u najte`e ~asove va{e ruke milijuna di`u Gospodu na pobo`nu molitvu. Neka pobjedu dade vama i sre}u oru`ju va{em.” (str. 23.) Jo{ {iru eksplikaciju opravdanosti rata protiv srpskog naroda, posle mesec dana, Bauer je pru`io u govoru postrojenim trupama u Remetama, nadomak Zagreba, mole}i se Bogu “da ponizi oholost neprijateqa na{ih i tvrdokornost wihovu jako{}u desnice svoje.” (str. 25.) Najvi{i hrvatski rimokatoli~ki verodostojnik je pru`ao primer i na taj wegov na~in se i ina~e unutar Rimokatoli~ke crkve “s propovjedaonice govorilo neukom i zavedenom svijetu da je taj rat protiv Srbije pravedan, da je svet, {tovi{e, da je Hrvatska u pogibeqi, da je narod u opasnosti da izgubi svoje ime i narodnost, a crkva izlo`ena najve}im isku{ewima. Na kraju, sve ovo uvjerewe dovodi ih pred Boga i Mater Bo`ju da oni pomognu caru i wegovoj napada~koj vojsci i da zajedni~ki izvojuju pobjedu u pravednoj i svetoj borbi. Tako se {irokim masama u bratoubila~kim aluzijama i namjerama la`no predstavqalo, sve u vidu molitava, da su Hrvati od strane Srba izazvani i da je u tom ratu Hrvatska bila u sredi{tu zbivawa. Samo zato, da bi se mase {to dragovoqnije odazivale pozivu u vojsku. Ova nesumwivo ratna propaganda u svom blasfemi~nom vidu maskirana molitvama Materi Bo`joj, pretvarala je hramove kr{}anskog Boga qubavi u hramove poganskog boga Marsa. Poslije toga, po primjeru vrhovnog natpastira, krenuli su na propovjedaonice legije zatrovanih klerikalaca i na svoj su na~in poticali u masama ratni zanos i ratno raspolo`ewe... Misao izazova i prisiqavawe Hrvata da po|u u rat ponavqala se u ~itavoj klerikalnoj {tampi. Tome su imale poslu`iti i slu`bene molitve, za to skrojene u stilu i duhu nadbiskupova govora.” (str. 25.) Dva osnovna sastavna dela svih tih molitvi bili su la` i mr`wa, kao podloga ratnohu{ka~ke klerikalne propagande. U tim ratobornim propagandisti~kim nastojawima za Bauerom nije nimalo zaostajao ni qubqanski biskup dr Anton Bonaventura Jegli~, koji se, 11. avgusta, mobilisanim slovena~kim vojnicima obra}a na slede}i na~in: “Mu`evi! Zove vas car da 739

osvetite oru`jem u ruci krajwe nepravedno, ve} vi{egodi{we nastojawe komadawa i uni{tewa na{e divne Austrije, pod skiptrom na{e staroslavne habzbur{ke carske porodice. Zove vas car da osvetite lukavo zavo|ewe na{e omladine na izdajstvo otaybine i cara, da, na crno sramno izdajstvo. Mu`evi! Zove vas car da oru`jem u ruci branite katoli~ku Austriju, na{u katoli~ku carsku porodicu od zakletih neprijateqa samog Isusa, prisutnog u sakramentu qubavi... Mu`evi! Kako uzvi{en, kako svet, kako Bogu ugodan je boj u koji ste pozvani! S vama je pravda, s vama je Bog, Gospod vojnih ~eta! Mu`evi! U sredwem vijeku odjekivao je kroz cijelu Evropu pokli~: “Tako Bog ho}e!” I hiqade su ostavqale svoje domove i po{le da oslobode Jerusalem iz ruku nevjernika. Pokli~ “Tako Bog ho}e!” digao je i vas u sveti boj za predobrog cara, u kazneni boj protiv nesavjesnih zlo~inaca.” (str. 26.) On je, dakle, pozivao na uzvi{eni, sveti i bogougodni krsta{ki rat da bi se kaznili Srbi kao Hristovi neprijateqi. Po Jegli~evom nalogu, klerikalci su intenzivno denuncirali sve slovena~ke protivnike rata, koji su pohap{eni i sistematski mu~eni. Slede}i biskupa, i Slovenska qudska stranka u cirkularnom pismu napada zlo~ina~ku srpsku zaveru, koja je usmerena ka “uni{tewu kr{}anstva, naroda i trovawu otrovom velikosrpskog protiv austrijskog nacionalizma. Radi se o zavjeri protiv opstanka katoli~kog, slovenskog naroda!” (str. 27.) Tom prilikom je i Marko Natla~en, kasnije ban Dravske banovine, spevao pesmu “Srbe na vrbe”, prvi put objavqenu u listu “Slovenac” 27. jula 1914. godine. Takva antisrpska i ratnohu{ka~ka rimokatoli~ka politika u najogoqenijoj varijanti manifestovana je u Sarajevu. “Najnakazniji vid proaustrijskog i frankofurtima{kog orgijawa ostvaren je u samom mjestu izvedenog atentata na austrijskog prijestolonasqednika. Vjerne pristalice nadbiskupa [tadlera povele su zavedene, jednako katoli~ke kao i muslimanske mase, da razarawem i paqewem srpske imovine dadu izraza svome politi~kom odgoju, tako bri`qivo wegovanom i decenijama planski izvo|enom.” (str. 29.) To je bio samo krajwi izraz sistematskog favorizovawa rimokatolika prethodnog perioda, a Bewamin Kalaj, “strahuju}i od panslavisti~ke ideje, kojoj su skloni pravoslavni, vjerovao je, da }e, favorizuju}i katolike, u wima na}i branu protiv ovog austrijskog i ma|arskog bauka. Katolicizam, dobro organiziran, mo}i }e da prozelitisti~ki djeluje u dva suprotna smjera, a ka istome ciqu, ka katoli~ewu, jednako prema muslimanima kao i pravoslavnima.” (str. 29.) Ve} 1914. godine sve maske su pale i ranije perfidna jezuitska igra prerasla je u otvoreni pogrom Srba. Kako je to zapazio Albert Mose, “dosta o{tro suparni{tvo zapa`alo se izme|u doma}ih frawevaca i jezuita sa strane; ono je imalo reperkusije na sudbinu dviju hrvatskih grupa. Ali, za vrijeme svjetskog rata obje su se pokazale isto tako frankova~ke i antisrpske.” (str. 30.) Frankova~ko-klerikalni zagreba~ki list “Hrvatska”, 29. juna 1914. godine, otvoreno poziva na istrebqewe Srba. “U na{em krugu, na na{em tijelu nalazi se sva sila krpu{a u spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kraqa ubijaju! S wima se moramo jednom zauvijek obra~unati i uni{titi ih. To nek nam bude od danas ciq... Ubojico, ime ti je 740

Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti sjeme i pleme, {to ga je vjetar natrunio po na{em hrvatskom tlu, da ra|a zlo~in i zlobu, sije neslogu i razbojni~ki prolijeva krv”. A taj isti list, 3. jula, jo{ odre|enije poru~uje: “Narod navje{}uje Srbima borbu na `ivot i smrt i progonstvo iz Bosne i Hercegovine.” (str. 31.) Visoki funkcioner bosansko-hercegova~ke zemaqske vlade, Kosta Herman, javno izjavquje neposredno nakon Sarajevskog atentata: “Sa stotinama vje{ala ne bi se mogle platiti dragocjene ubijene glave.” (str. 31.) [to se ti~e pogroma{kih demonstracija od 29. jula, mesec dana po atentatu, Novak ka`e da bi one “bile prosta nemogu}nost u ma kojoj pravnoj i kulturnoj dr`avi, da se nije na sve strane i od svih glavnih ~inilaca proaustrijskog politi~kog `ivota podjarivalo ru{ila~ko bjesnilo periferijskog olo{a. Proglas koji je izdala op}ina u vezi s objavom rata bio je iskra koja je zapalila barut. Strahovita nedjela bila su neizbje`na. Jednako muslimanski kao i katoli~ki olo{ sakupio se pred katedralom nadbiskupa [tadlera i iza otpjevane carske himne po{ao je da razara i pali srpske ustanove. Svuda s mirnim promatrawem policije, a na pojedinim mjestima i uz weno u~estvovawe. Nije ni ~udo, kad se u proglasu “poziva stanovni{tvo i pu~anstvo da takve elemente koji se daju na ovakve zlo~ine (atentate) iz svoje sredine istrijebi. Bit }e sveta du`nost pu~anstva da tu sramotu opere.” Ove demonstracije, koje su zapo~ete ve} na dan atentata, a sutradan dobile svoj puni zamah, imale su punu podr{ku i od strane klerikalne {tampe, kao i same nadbiskupove Kurije. Postoje svjedoci koji tvrde da su izvjesne vo|e demonstranata poslije demonstracija, 28. VI. uve~e, bili na sastanku kod nadbiskupa [tadlera, gdje se nalazilo i nekoliko politi~kih vo|a. Smatra se da je upravo na tom sastanku bio spremqen plan za sutra{we i daqne progone.” (str. 31-32.) I [tadlerov biskup-koadjutor, dr Ivan [ari}, antisrpske pogrome je podstakao svojom pesmom “Mu~enik nadvojvoda”, koju je spevao na sam dan atentata, otvoreno u woj pozivaju}i na osvetu, a objavqena je u novinama i kao poseban separat i u ogromnoj koli~ini deqena pred rimokatoli~kim crkvama. Po Novakovom mi{qewu, [ari}evo pozivawe na osvetu podiglo je “mnogu kamenicu u tim demonstracijama i da je mnogi plamen mr`we iz zatrovanog srca probio, zasluga je ove pjesme. A da ne govorimo o propovijedima, {to su u crkvama dr`ane povodom misa zadu{nica za ubijenog prijestolonasqednika, koje su u stvari bile ne samo strahovito rasplamsavawe bratoubila~kog bijesa i mr`we nego i vje{to izvo|en propagandni plan.” (str. 32.) Svojom antisrpskom revno{}u [ari} je nadma{io i samog [tadlera. “Biskup [ari}, kasniji himnopojac caru Francu Jozefu, dr Vladimiru Ma~eku i Anti Paveli}u, ostaju}i tako stalno na istoj sadr`ajnoj liniji, bio je osobito ratoboran govornik pri blagoslovu oru`ja vojnika katolika i muslimana u Sarajevu. I on, kao i wegova sabra}a u drugim klerikalnim centrima, poti~e bojni duh i zaziva Boga u pomo} za svet i pravedan rat protiv neprijateqa cara i kraqa, katoli~ke vjere i civilne vlasti u Bosni. Odmah posle objavqene mobilizacije, [ari} je u svom elementu i ne skriva svoj borbeni zanos, vjeruju}i da je do{ao trenutak istrebqewa neprijateqa katolicizma.” (str. 33.) 741

[to se samog [tadlera ti~e, wegov “Hrvatski dnevnik” prepun je gra|e koja govori o jednom te istom duhu mr`we i zatrovanosti, kojim se mislilo zauvijek odvojiti katoli~ke Hrvate od pravoslavnih Srba. Uistinu, s pravim sadizmom, objavquje taj list sve detaqe demonstracija u Sarajevu kao i po unutra{wosti, ozna~uju}i taj stvarni bestijalni nagon razarawa “kao zna~ajno djelo nacionalnog heroizma”. Nigdje ni jednom rije~i, ni jednim gestom nije pokazao duh evan|eoskog pra{tawa, pomirqivosti ili qudskog osje}awa prema sugra|anima koji su uistinu bili stavqeni izvan zakona.” (str. 33-34.) [tadler je, uostalom, bio istaknuti ~lan Frankove Hrvatske stranke prava. Zabrinut za opstanak Austro-Ugarske monarhije posle smrti prestolonaslednika Ferdinanda, koga su ubili “bezbo`ni i nevjerni ri{}ani”, {irokobrije{ki frawevac, fra Didak Bunti}, obra}a se svojim zagreba~kim istomi{qenicima predlogom za raspu{tawe svih sabora i uspostavqawe diktature i progla{ewe narodnog jedinstva u svim austrijskim zemqama, {to bi za Hrvatsku zna~ilo, “po{to je narod jedan ima nositi i jedno ime, Hrvat, zemqa Hrvatska, jedan sabor, jedno pismo, jedna zastava, jedna i jedinstvena obuka. ]irilicu, srpsku zastavu, konfesionalne {kole odmah dokinuti za sva vremena. Slu`be napose vi{e mjesta dati jedino Hrvatima, velim Hrvatima kao {to su se Hrvati zvali i prije te propagande. Kad bi se tako oja~ao hrvatski `ivaq, osna`ila Hrvatska, mogla bi gospoda u Be~u mirna biti i ne tugovati.”(str. 35.) Za dodatnu ilustraciju pisawa svekolike klerikalne i frankova~ke {tampe mo`e poslu`iti i uvodnik “@ivio rat” u “Hrvatskoj”, od 26. jula 1914. godine, u kome stoji: “Odluka je pala, a glasi – rat! Rat sa Srbijom, da se ta zemqa bomba{a i atentatora, zemqa kraqoubica jednom za vazda osjetqivo, te{ko kazni. ^a{a strpqivosti monarhije punila se sve vi{e i vi{e, dok se nije prepunila, dok nije srpska drzovitost prevr{ila mjeru. @ivio rat! – ori se danas monarhijom, jer kao da je na taj glas pala te{ka mora, koja je svima pritiskivala grudi. @ivio rat! – orilo se sino} ~itavim hrvatskim Zagrebom, a orit }e se i svim hrvatskim zemqama, koje su bile na udaru velikosrpske propagande, koja je zavapila `estokim glasom: odmazdu, odmazdu! Doqe krvnici! Doqe urotnici! Doqe Srbija! @ivio rat! Za to mora danas biti jednodu{an klik svih vjernih podanika, naro~ito Hrvata, ove monarhije. Odluka je pala, odmazda je do{la. Rat }e kona~no odlu~iti da }e velikosrbska propaganda zauvijek prestati u na{im hrvatskim krajevima. @ivio rat!... @ivila Hrvatska!” (str. 37.) U istom tom broju nalazi se i ~lanak kojim autor slavi austrijskog cara {to brani hrvatski narod i wegove zemqe: “Danas monarhija ustaje da obrani posjed hrvatskoga naroda na jugu, a hrvatski narod ne mo`e nego se staviti na raspolo`ewe odgovornim faktorima te doprinijeti opet svaku `rtvu, da se o~uva wegova djedovina, da okrutna i moralno propala Srbija ne izvede svojih gwusnih nakana, stajala pod ~ijim mu dragom okriqu... Hrvatski narode! Rat je ovaj pravedan i po{ten! To je rat koji tebi mora doneti boqi `ivot. Po|imo odu{evqeni proti neprijatequ, koji nam prijeti uni{tewem. Po|imo odu{evqeno za kraqa i monarhiju i za milu na{u Hrvatsku!” (str. 37.) 742

Crkveni listovi se ~ak na Svetog Avgustina pozivaju, opravdavaju}i austrougarski ratni pohod na Srbiju. “Kroz shva}awa klerikalnih vo|a u vrijeme Prvog svjetskog rata, naro~ito u prvoj wegovoj polovini, ozarava se sav misaoni i instinktivni, psiholo{ki i politi~ki kompleks povezan s dva `ari{ta, u Be~u i Rimu. U ~itavoj ogromnoj klerikalnoj i frankova~koj publicistici, a to je u stvari jedna i nedjeqiva i u metodama i ciqevima vo|ewa svoje politike, kroz najprofanije i najvulgarnije izraze wihovih shva}awa i argumentirawa, provla~i se i crvena nit prave, gotovo patolo{ke blasfemi~nosti, kad se i crkva i propovjedaonica, oltar i procesija, Bog i Mater Bo`ja mobiliziraju za ratnu propagandu. Kroz govore Bauera, [tadlera, [ari}a, Jegli~a i tolikih drugih crkvenih dostojanstvenika izbija duh boga Marsa, a ne tesara iz Nazareta. Ovome je davao inicijativu jednako Be~ kao i Rim. Be~ki kardinal Pifl nije oslobo|en od sli~nih nastupa.” (str. 38.) Viktor Novak pritom nagla{ava da je svako ko je ozbiqno i trezveno razmi{qao, “da su svi savremeni rodoqubi, koji nisu bili zara`eni crno`utim klerikalizmom, osje}ali i predvi|ali opasnost od plodova, koje }e jednom dati ovo otrovno sijawe mr`we i kopawe jaza izme|u naroda, vjerama podijeqenih. Osje}alo se, da }e ovakva otrovna sjetva dati jednako otrovnu a mo`da i krvavu `etvu poslije wegovawa i zrewa tog posijanog otrova. Vidjelo se, da je ve} za Prvog svjetskog rata ranije sijawe mr`we i razdvajawe srodnih naroda dalo samo poslije jednog decenija plodove monstruoznih oblika.” (str. 39.) v) Prestrojavawe Vatikana uo~i sloma Austrougarske Po{to je papa Pije X umro ve} u avgustu 1914. godine, a uskoro je postalo izvesno da }e centralne sile pretrpeti te`ak ratni poraz, hrvatski i slovena~ki klerikalci postepeno po~iwu da se politi~ki prestrojavaju. Osnovni ciq sada pred wih postavqen bio je da se po svaku cenu poku{a izbe}i da Zagreb i Qubqana dele gorke plodove poraza sa Be~om i Budimpe{tom. Novi papa Benedikt XV po~iwe mirovnu diplomatsku akciju trude}i se da po svaku cenu sa~uva Austriju, makar i kroz weno trijalisti~ko preure|ewe. Hrvatski i slovena~ki epigoni vatikanske strategije prihvataju ideju jugoslovenstva, ali je lociraju pod habzbur{kim `ezlom, {to je predstavqalo i osnovni koncept takozvane Majske deklaracije, koju je u be~kom parlamentu pro~itao Anton Koro{ec, krajem maja 1917. godine, {to je predstavqalo oblik direktnog vatikanskog suprotstavqawa Krfskoj deklaraciji. Ti potezi su povla~eni u nadi da }e se stvoriti povoqniji uslovi u kojima bi se “Jugosloveni Austrougarske sjedinili u monarhiji, jer }e tada povoqne prilike utjecati na mogu}nost ne samo pribli`ewa katolicizma pravoslavqu nego i vra}awa pravoslavne crkve Rimu!” (str. 52.) Nema nikakve sumwe u tome da “neposredni uzrok tom upornom stavu brawewa Austrije i interesa Habzbur{kog carstva treba tra`iti samo u ve}im garancijama koje je katolicizam nalazio u apostolskoj carevini, nego {to bi ih na{ao u Jugoslaviji, u kojoj bi ve}ina pu~anstva bila pravoslavna. Ili, linija Vatikan – Be~ u najo~ajnijim trenucima za Habzburgovu monarhiju ostaje stalna i nepromijewena za austrougarske klerikalce, pa tako i za wihove hrvatske i slovenske saveznike.” (str. 54.) Prema toj zamisli, 743

Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Bosna i Hercegovina ujedinile bi se u jedinstveno dr`avno-politi~ko telo koje bi sa Austrijom i Ugarskom ~inilo trojnu monarhiju. Biskup Makni~ i wegova “Hrvatska stra`a” predwa~e u zagovarawu “ideje poslawa hrvatskog naroda na Balkanu”, a {ta to zapravo u praksi zna~i otvoreno eksplicira list “Dan”, odu{evqavaju}i se Makni~evim stavovima: “Srbi su u skupu uzeti pravoslavan narod. Wihova je vjera skup formalnosti, poganskog praznoverja, bez mnogo prakti~nog vr{ewa vjerskog i bez pravoga `ivota prema na~elima kr{}anske vjere. I sami wihovi predstavnici su nereligiozni.” (str. 62.) Sama “Hrvatska stra`a” to dopuwava zalagawem za prozelitsko misionarstvo, uverena da }e “katoli~ki Hrvati i Slovenci postati “most za uniju na Balkanu”, kako bi popravili “{to je zloba qudska i lo{a politika pokvarila”. Treba da se za taj ideal zalo`e i Slovenci i Hrvati, kako bi i oni sudjelovali u djelu spasavawa svoje bra}e, da se ispuni `eqa Isusova, te budemo {to prije s wima jedan Isusov ov~iwak.” (str. 62.) Urednik tog lista, Alifarevi}, ne ostavqa nimalo mesta nedoumicama oko ciqeva i metoda planiranog srpskog unija}ewa: “Sada je kucnuo ~as, kad treba ovo zvawe (tj. propagande i misijsko, rimsko i prozelisti~ko), istaknuti. Doslije je vas Balkan stajao pod uplivom mo}ne Rusije. Srbija su i Crna Gora bile gotovo ruski vazali, u Bugarskoj je, radi Rusije, pre{ao u isto~nu crkvu i prijestolonasqednik. Jedino se katoli~ka crkva {irila u Macedoniji i Albaniji za turske uprave te u Bugarskoj u zadwe doba. Rusija je bila za{titnica “svetog pravoslavqa” na Balkanu, dakako iz politi~kih ciqeva. Sada je taj lanac pao (misli se na Oktobarsku revoluciju!) i balkanski su narodi slobodni, da postanu ono {to su i prije bili – katolici. Hrvati su u IX vijeku pokrstili Srbe(!?), pak je zgodno da im i sada donesu katoli~anstvo. Bugari su, dodu{e, u IX vijeku primili kr{}anstvo s istoka, ali je taj sada shizmati~an, te smo im sada hrvatski katolici preko Srba susjedi. Nama je, dakle, i bra}i Slovencima namijenila providnost da se pobrinemo kod wih za uniju... Srbija }e nova rado pripustiti katoli~ke misionare k sebi, posebno u Beograd.” (str. 63.) Ovako su klerikalci nastupali 1918. godine, neposredno pred austrougarski slom. I pristupali su konkretnom planirawu koji bi fratarski red delovao na kom pravoslavnom prostoru. U tom smislu su se prilago|avali politici sila Antante, koje su stale na stanovi{te razbijawa Austrougarske monarhije. Vode}i klerikalci i nekada vatreni protagonisti antisrpske mr`we sada postaju gorqivi Jugosloveni, pa ~ak i ranije zagri`eni austrofili me|u frankova~kim prava{ima. ^ak je i hrvatski episkopat cirkularnim pismom, iz novembra 1918. godine, odu{evqavaju}i se idejom narodnog jedinstva, pozvao sve{tenike da se crkve i propovedi ne koriste za politi~ke govore i nastupe, zabrawuju}i ujedno da se bilo ko u crkveno ime izja{wava po pitawu optimalnog oblika vladavine, monarhije ili republike. Biskupska konferencija, koja je krajem istog meseca u Zagrebu odr`ana, u pozdravnom obra}awu papi saop{tava da “sakupqeni jugoslovenski katoli~ki episkopat radosno pozdravqa ujediwewe svih Slovenaca, Hrvata i Srba u jednu neovisnu dr`avu; priznaje Narodno vije}e kao vrhovnu 744

provizornu vlast, a priznat }e tako|er onu definitivnu vlast, koju }e stvoriti voqa naroda po konstituanti.” (str. 74.) Tom prilikom su od pape, izme|u ostalog, zahtevali da se u svim rimokatoli~kim crkvama na jugoslovenskom podru~ju u crkveno bogoslu`ewe uvede staroslovenski jezik. “Prvi put, a vjerojatno i jedini put, crkveni velikodostojnici stali su ovako solidarno na branik svetiwe, koju je ugu{ivala germanizatorska politika austrijskog dvora kao i antislavenska osje}awa Rimske kurije. Kao {to }e simboli~no ime Jugoslavije blijediti u politi~kim potezima Jugoslavenskog episkopata, tako }e i ovaj uistinu vanredan historijski i gotovo neo~ekivan gest Jugoslavenskog episkopata postati u skoroj budu}nosti samo jedno sje}awe na velike dane nacionalne solidarnosti u oktobru i novembru 1918.” (str. 75.) Jezuiti i frankovci su odmah posle ujediwewa pokrenuli {iroku separatisti~ku aktivnost, po~ev{i rasturawem letaka u kojima su tvrdili “da je katoli~ka crkva u opasnosti i od Srba, od beogradske vlade, kao {to i od nove dr`ave u kojoj se prijeti i kr{}anskom braku i vjeronauku u {kolama.” (str. 77.) I ostali rimokatoli~ki klerikalci, osetiv{i da su wihove ratom uzdrmane pozicije sada poprili~no stabilizovane, krenuli su “starim stazama velikohrvatskih i slovenskih separatizama i ekskluzivizama, ali i direktiva koje su pristizale iz Vatikana, neraspolo`enog dr`avom u kojoj }e pravoslavci majorizovati katolike. I sada, kad je Jugoslavija postala stvarnost, i kad je trebalo... u Jugoslaviji stvarati Jugoslavene, klerikalci }e biti na tom putu najkonzekventniji i najuporniji protivnici. Pa, opet, oni su prvih dana Jugoslavije bili najglasniji samohvalisavci da su upravo i jedino oni sru{ili dvoglavog austrijskog orla!” (str. 80.) I Vatikan je, sa svoje strane, odmah posle formirawa Kraqevine Srba, Hrvata i Slovenaca, po~eo da podupire hrvatski i slovena~ki separatizam, prave}i razne kombinacije sa blokom rimokatoli~kih sredweevropskih zemaqa. “Sigurno je da je Vatikan najvi{e po`alio raspad Austrije i da se nije obradovao osnivawu Jugoslavije. Wemu je bilo politi~ki podesnije ujediwewe katoli~kih zemaqa Hrvatske i Slovenije izvan Jugoslavije nego u woj.” (str. 124.) U isto vreme, s vatikanske strane su svesrdno podupirani italijanski dr`avni interesi, ~ak i kad su oni bili direktno na u{trb slovena~kih i hrvatskih nacionalnih. Hrvati i Slovenci su qubimci Vatikana samo kad su instrumentalizovani protiv Srba, a u svim drugim slu~ajevima su zanemareni u korist Italijana ili Austrijanaca, ~ak i Ma|ara. Pokazalo se, uostalom, da su sve sile jugoslovenske destrukcije bile “u svijesnoj ili nesvijesnoj, posrednoj ili neposrednoj slu`bi Vatikana, poma`u}i interesima fa{isti~ke Italije, ne samo neprijateqice konsolidacije, nego i samog opstanka Jugoslavije.” (str. 127.) S jedne strane, Vatikan se u potpunosti priklonio Musolinijevoj fa{isti~koj politici i wenim strate{kim te`wama, a, s druge, nikada nije napu{tao ideju pokatoli~avawa Srba. U tom smislu, kao vrlo ilustrativan primer na~ina razmi{qawa rimokatoli~kih ideologa, mo`e poslu`iti tajno zabele`eni razgovor zagreba~kog profesora teologije dr Frana Barca sa qubqanskim biskupom dr Antunom Jegli~em, vo|en 2. juna 1919. godine u 745

jednom pariskom hotelu, u kome je Barac saop{tio “da je od najplemenitijih Srba ~uo i dobio izjave o krajwoj religioznoj toleranciji, da je za Srbe religija formalnost, a da je nacionalno ose}awe sve i sva za svakog Srbina; da su srpski sve{tenici, iako stoje u pogledu obrazovawa i morala na niskom stupwu (ni`em od katoli~kog sve}enstva), ipak veliki patrioti i da je wihova snaga u velikom nacionalnom ose}awu. Zatim je dodao: sve to katolici treba da imaju na umu i o tome treba da bude obave{ten Sveti Otac jer sad svi katolici u novoj dr`avi moraju postati misionari; sve {to je najboqe, najaktivnije i najja~e me|u katoli~kim sve{tenstvom treba da bude u Beogradu, i da tamo vr{e i ispuwavaju svoju misiju, ne samo nacionalnu, nego i religioznu i moralnu. To sve treba tako izvesti da Srbi ose}aju kako se iz Beograda razvija i {iri najprijatniji miris, koji zapaja i opija polako sve, ali se nikako ne vidi kako i odkuda dolazi.” (str. 128.) Vrlo brzo }e protagonisti plana unija}ewa celog srpskog naroda shvatiti da su se zanosili utopisti~kim fantazmagorijama, ali su klerikalski narodni poslanici u Ustavotvornoj skup{tini otvorili veoma `ivu debatu, suprotstavqaju}i se odredbi iz predlo`enog Nacrta ustavnog teksta kojim se zabrawivala zloupotreba religije u politi~ke svrhe, pogotovo politi~ko agitovawe u crkvama. “Klerikalizam, identificiraju}i se s katolicizmom, osjetio se ozbiqno ugro`en. Odatle tako jednodu{an i buntovan otpor, koji se pokazivao ne samo u wihovoj {tampi nego i u crkvenim propovjedima kao i u ostalim agitacijama, naro~ito me|u neukim seqa~kim masama. U {iroke mase uba~ena je parola: “Vjera je u opasnosti!” Po selima, sve}enici su izra`avali `aqewe {to vladalac nije katoli~ke vjeroispovijesti, kao {to je to bio austrijski car. Naro~ito su aktivni bili dalmatinski klerikalci s kojima je, mjeseca aprila te godine (1919. godine – prim. V.[.) do{ao u dodir dr Koro{ec. Pri wegovoj posjeti u Siwu nije se samo demonstrativno klicalo protiv Pa{i}a i Pribi}evi}a, nego su se ~uli i povici “Doqe Srbija!”, “@ivjela sveta vjera!”, “Doqe Jugoslavija”, “Doqe kraq Petar”, “@ivio car Karlo!” [tovi{e, demonstranti su pjevali jo{ nezaboravqenu staru carsku austrijsku himnu.” (str. 139.) Koro{ec je dolivao uqe na vatru ponegde izjavquju}i da je Obznana done{ena protiv hrvatskog naroda, a ne protiv komunista, iako je on li~no bio jedan od wenih glavnih idejnih tvoraca. Po{to wihovi zahtevi nisu dobili podr{ku, klerikalci su odlu~ili da napuste zasedawe Konstituante. g) Kriza katolicizma i Radi}ev antiklerikalizam Katoli~ka crkva je svoje borbene aktivnosti nastavqala i posle dono{ewa Vidovdanskog ustava. Kako zapa`a Viktor Novak, wena “nezadovoqstva nisu bila vezana samo s konkretnim razlozima koje su nametali spremani projekti agrarne reforme, {kolskih zakona, naro~ito takozvane laicizacije, ukazivawa na nejednakosti u podjeli buyetskih kredita, pogotovo s obzirom na pravoslavnu crkvu, za koju je katoli~ka tvrdila da je u svemu favorizirana, a katoli~ka namjerno prikra}ivana. Nezadovoqstva su bila vezana i s rje{avawem politi~kih pitawa, jer su se klerikalci zalagali za {iroke autonomije, zbog svojih osnovnih separatisti~kih koncepcija, kako bi bili {to vi{e odvojeni katoli~ki dijelovi od pravoslavnih. Ali, ta 746

nezadovoqstva imala su i psiholo{ke osnove i ona su izvirala iz straha da }e velika moralna i intelektualna sila, koju je predstavqala katoli~ka crkva u Habzburgovoj monarhiji, postepeno biti svedena u Jugoslaviji na podre|enu ulogu, protiv ~ega se ona svim svojim unutra{wim, a jo{ vi{e vawskim, vatikanskim silama usprotivila.” (str. 151.) Na nadle`nom skup{tinskom odboru zapo~ela je, 1921. godine, dugotrajna rasprava o eventualnoj potrebi sklapawa konkordata jugoslovenske dr`ave s Vatikanom, koja je u javnosti imala poprili~no odjeka, s obzirom da je Vatikan godinu dana oklevao da prizna Kraqevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a veliki skandal je izazvao imenovav{i novog |akova}kog biskupa bez prethodnog obave{tavawa vlade u Beogradu. Iako su klerikalci sve vi{e dizali glavu i razvijali svoje politi~ke aktivnosti, Rimokatoli~ku crkvu u Hrvatskoj po~ela je razdirati unutra{wa kriza, izazvana nezadovoqstvom poprili~nog broja sve{tenika lo{im socijalnim stawem, moralnom hipokrizijom crkvenih velikodostojnika, insistirawem na celibatu itd. Ve}i broj sve{tenika je zbog toga suspendovan od strane nadbiskupa Bauera, a neki su i ekskomunicirani, kako bi se taj reformisti~ki pokret u crkvenim krugovima u korenu sasekao, pogotovo kako su pobuweni sve{tenici po~eli da dr`e javne mise na otvorenom prostoru i na narodnom jeziku. Odmah potom, pobuwenici su, 1922. godine, pristupili formirawu Hrvatske katoli~ke narodne crkve i za veoma kratko vreme okupili su oko sebe vi{e hiqada vernika. Na zahtev nadbiskupa Bauera, ministar unutra{wih poslova Milorad Dra{kovi}, a, posle wegove pogibije, i novi ministar Vojislav Marinkovi}, represivnim policijskim merama suzbijali su verske aktivnosti nove crkvene organizacije, dok je ministar vera Quba Jovanovi} tu crkvu zvani~no zabranio prete}i zatvorskim kaznama akterima wenih verskih obreda. Tako se desilo da su tri srpska ministra maksimalno poslu`ila odr`awu klerikalizma i wegove mo}i. Sam nadbiskup Bauer `ustro je progonio sve javne i savesne protivnike celibata, ali je istovremeno imao veoma blagonaklon odnos prema sve{tenicima koji su u praksi celibat pogazili pedofilijom ili homoseksualizmom, pa ~ak i u zatvor odlazili zbog krivi~nih dela seksualne izopa~enosti. Na vest o zvani~noj zabrani, rimokatoli~ki reformisti su se obratili predstavnicima starokatolika u Be~u, koji su se, 1870. godine, izdvojili iz Rimokatoli~ke crkve ne mogav{i prihvatiti tada donesenu dogmu vatikanskog koncila o nepogre{ivosti pape. Krajem 1923. godine ministru vera je podnesen novi zahtev da se odobri rad Hrvatskoj starokatoli~koj crkvi, s obzirom da je starokatoli~ka ispovest ve} priznata Vidovdanskim ustavom. Ministar sada nije imao kud, pa je priznao Hrvatsku starokatoli~ku crkvu. U januaru 1924. godine, odr`an je i prvi sabor te crkve, na kome je za wenog biskupa izabran biv{i kanonik i splitski `upnik don Marko Kalo|era. Zanimqivo je da su najistaknutiji hrvatski politi~ki lider toga vremena, Stjepan Radi}, kao i ~itava wegova Hrvatska seqa~ka stranka, do kraja Radi}evog `ivota dr`ali dosledan antiklerikalni i antijezuitski stav, mada je po svim drugim politi~kim pitawima Radi} bio spreman na izne747

nadne ideolo{ke vratolomije, pa je bio borac za narodno jedinstvo i gorqivi Jugosloven, hrvatski separatista ili federalista, pa onda unitarista; ube|eni republikanac pa monarhista; ~ak je jedno vreme bio veoma blizak ruskim boq{evicima. Mo`da wegov govor u Kra{i}u, iz 1924. godine, najboqe ilustruje pozadinu Radi}evog protivqewa identifikacije hrvatstva sa katoli~anstvom. Tu on, izme|u ostalog, napada rimokatoli~ke biskupe da su svojim verskim ekskluzivizmom “iz redova hrvatskog naroda iskqu~ili oko osamsto tisu}a muslimanskih Hrvata, od kojih {eststo pedeset tisu}a `ivi u Bosni i Hercegovini, a oko sto pedeset tisu}a u Novom Pazaru i u Makedoniji. Svi ti na{i muslimani vjeruju u jednoga Boga, kao i mi katolici, svi oni vjeruju i u Isusa, samo {to je wima Isus mawi prorok od Muhameda. Ali, {to je glavno, taj na{ muslimanski svijet tako je po{ten, kao i mi katolici, a vi{e puta i po{teniji nego katolici. A vi svi znate dobro za nauk Seqa~ke stranke koji glasi: ne pita se kako se kri`a{ i da li se kri`a{ sa tri prsta ili sa cijelom rukom, ili se mo`da ne kri`a{, jer nisi kr{}anin, nego se pita kako `ivi{ i kakav si ~ovjek. Samo je po tom na{a vjera prosvije}ena, samo tom kr{}anskom qubavqu za svakoga bli`wega ~ovjek postaje uistinu najplemenitiji stvor Bo`ji na zemqi. Na{i biskupi za to sve ne mare, nego jednim potezom pera umawuju hrvatski narod za ~etvrtinu, ~ime ~ine od nas Hrvata u Bosni neznatnu mawinu i prepu{taju Bosnu i Hercegovinu Pa{i}evim radikalima i Pribi}evi}evim batina{ima, da ju po miloj voqi dave i zadave. Da u ovom pismu nema ni{ta drugo, nego to, {to se na pet-{est mjesta upravo tvrdokornom glupo{}u ponavqa, da smo mi Hrvati katoli~ki narod, ve} je to dosta, da zauvijek odbacimo ovakvu pogansku biskupsku politiku.” (str. 225.) Ve} polovinom 1925. godine, kad je Radi} naprasno zavoleo monarhiju i sporazumeo se s Nikolom Pa{i}em o ulasku u vladu, Stjepan Radi} u intervjuu “Politici”, nagla{avaju}i kolika je opasnost od rimokatoli~kog klerikalizma, izjavquje i slede}e: “To je velika opasnost. Eto, Koro{ec je tu, i on je patriota i nacionalista slovenski, ali glava – glava mu je u Rimu. Znate, po mom mi{qewu klerikalizam je tolika opasnost da se na{ hrvatski narod ne}e nikada pravo sliti sa srpskim, dok se Hrvati ne oslobode Rima i to posvema. Ne mogu Hrvati pre}i u pravoslavqe – to nije ni potrebno, jer bi tu bilo odmah velike i jake kontraakcije. Ali ja sam uvijek o tom razmi{qao da bi trebalo stvoriti hrvatsku crkvu, nezavisnu od Rima, nacionalnu, koja bi se lako tokom vremena spojila sa srpskom pravoslavnom. Zato, naravno, treba mnogo rada, jer nije dosta za to pridobiti inteligenciju, ve} to moraju prihvatiti mase. A to je jako osjetqivo – seqaci i vjera, tu treba mnogo takta i mnogo obazrivosti, ako ne}ete da napravite yumbus. Mo`da }e vremenom biti mogu}e upotrebiti za to Starokatoli~ku hrvatsku crkvu – to ja sada samo mislim, jo{ ne znam da li je tako, ali mo`da. No, svakako, to mo`e sprovesti samo tako {iroka i jaka organizacija kao {to je, na primjer, ova na{a seqa~ka HSS.” (str. 232-233.) Pri svemu tome, on misli “da nema potpunog narodnog ujediwewa bez vjerskog. Zato si je svaki veliki narod stvorio svoju crkvu. Kod pravoslavqa je bilo lako. Tu nije bilo onoga {to ima katolizicam, i pravoslavqe se lako decentraliziralo, sepa748

riralo i nacionaliziralo. Ali kod katolicizma je to te{ko. Tu je Rim, papa, ogromna kultura i golema tradicija. Tu je borba te{ka, gotovo bezizgledna. Zbog Rima se katolicizam sve vi{e romanizira, i zato je prirodna vjera za romanske narode. No, za druge narode nije... Zato mi, koji ho}emo da izgradimo ili barem stvorimo preduvjete za potpuno duhovno srpsko-hrvatsko jedinstvo, moramo stvoriti jednu svoju vjeru. Naravno, to nije sada aktuelno; pro}i }e tu generacije. No, na{a bi generacija morala ispuniti bar jedan preduvjet, a to je da se Hrvati oslobode Rima. To }e biti za par godina, ako mi, Hrvati i Srbi, budemo slo`ni i ako sredimo dr`avu, pa dobijemo vremena i mogu}nosti da dobro pripravimo {iroke hrvatske slojeve, pa makar i za Hrvatsku starokatoli~ku crkvu.” (str. 233.) U toj antiklerikalnoj borbi Radi} nije posustajao, a dodatni motiv mu je pru`ilo pona{awe Rimokatoli~ke crkve prema Hrvatima koji su se na{li u sastavu italijanske dr`ave. S posebnom `estinom se obru{io na bosanskohercegova~ke frawevce, zato {to su se oni masovno priklonili radikalnom kroatizmu i separatizmu. “Kad su se wemu obratili frawevci molbama za pomo} da dograde na [irokom Brijegu gimnaziju, Radi} se `estoko oborio na tu fraweva~ku gimnaziju kao nepotrebnu i nekorisnu, {tovi{e {tetnu za narod. Kao da je Radi} vidio u dalekoj perspektivi razornu djelatnost ove {kole koja je kasnije odgajala najbjesnije klerofa{iste i usta{e.” (str. 240.) U jednom skup{tinskom govoru, 1926. godine, Stjepan Radi} ka`e: “Ja sam nekada dr`ao mnogo do kulturnoga i nacionalnoga rada bosansko-hercegova~kih frawevaca, ali sam se najzad razo~arao i uvidio da su to qudi neiskreni i la{ci. ^itav wihov `ivot i nacionalni i kulturni rad nije ni{ta drugo nego zavaravawe i zaglupqivawe toga naroda, sa tendencijom da ga onda mogu lak{e guliti i pqa~kati. Ukoliko je taj narod jo{ neprosvije}en, nepovjerqiv i zaostao, to je jedino wihova zasluga, jer su ga oni tako u~ili. Crkvu, propovjedaonicu i ispovjedaonicu iskori{}avali su i iskori{}avaju samo u svoje niske i sebi~ne svrhe. To su vrste zelena{a, koji deru narod, imaju svoje banke i zajme sirotiwi novac uz zelena{ke kamate. Oni dr`avu samo la`u, da ne mogu dograditi svoju {kolu; i ja }u nastojati ne da je potpoma`em, nego da je zatvorim. Moja je glavna briga da rastavim narod od wih. Fra Didak Bunti} je bio la`ac i varalica, a najmawe prijateq toga naroda. Uostalom, ja sam protiv frawevaca, a ne protiv popova.” (str. 240.) I pored svih `aoka upu}enih rimokatoli~koj crkvenoj organizaciji i razorne kritike wenih metoda delovawa, klerikalce je posebno za srce ujedala vi{e puta ponovqena Radi}eva izjava da za hrvatski narod ne}e biti sre}e sve dok ga papa ne prokune. So na ranu im je dolivao i Radi}ev stav prema kome, “po svojoj povijesti i kulturi mi spadamo k Zapadu, ali po svojem osje}awu i po svojim idealima mi pripadamo k Istoku, i mi }emo ostati privezani na Zapad samo dotle, dok se ruski sistem opet ne pro{iri do Dunava.” (str. 248.) Hrvatski klerikalci su u borbi protiv Radi}a saveznike na{li u beogradskim politi~kim krugovima, posebno u ministru-predsedniku Veqi Vuki}evi}u i ministru dvora Jankovi}u, kojima je bilo nepodno{qivo stalno Radi}evo zalagawe da se uspostave prijateqski odnosi 749

sa Sovjetskim Savezom. Kako prenosi Viktor Novak, samo ~etiri dana pre skup{tinskog atentata, don Kerubin [egvi} je, 16. juna 1928. godine, u osje~kom “Hrvatskom listu” pisao: “Radi} je nekoliko puta naglasio da ga se nastoji maknuti iz javnog `ivota. Tim ho}e da ste~e su}ut i simpatije javnosti... A kad bi nekom doista uspjelo odstraniti iz javnoga `ivota vo|u zavedenih, zaslijepqenih i pijanih, u~inio bi najve}e djelo, {to ga pamti hrvatska povijest. Odstranio bi neprestanu opasnost za javni poredak i za me|unarodni mir u svijetu.” (str. 249.) Taj isti don Kerubin [egvi}, kao i “wegovi ortaci u klerikalnim i frankova~kim krugovima, koristit }e Radi}evu smrt, da utru putove krvolo~nom i sverazornom klerofa{izmu i Paveli}evu usta{tvu.” (str. 249.) Uprkos ~iwenici da ni na samrtni~koj posteqi Stjepan Radi} nije prihvatio da ga pri~esti verskim obredom nadbiskup Bauer, Rimokatoli~ka crkva je povodom Radi}eve smrti odr`avala pogrebne po~asti kao da je sam papa umro. Kako Novak komentari{e, “klerikalizam se dao svim svojim snagama, svim sredstvima i svim svojim vje{tinama da “popravi vjerski indiferentizam i prakti~ni ateizam” koji je Radi}, kako to klerikalizam tvrdi, unio u narod. A sa tim “popravqawem” da ga prevede u svoj i frankova~ki, klerofa{isti~ki tabor. Vje{tom i prepredenom taktikom prilago|avawa, stvorenim situacijama poslije smrti Stjepana Radi}a, u hrvatskom pokretu, koji }e voditi Radi}ev nedorasli nasqednik dr Vladimir Ma~ek, odigrat }e jednu savr{eno organiziranu razornu ulogu. I to sa svim svojim organizacijama koje su se u zajedni~kom frontu takozvanog hrvatskog pokreta stavile u slu`bu antibeogradskog, antisrpskog, a za wih jo{ i antipravoslavnog borbenog stava. U tome je i posmrtna tragika Radi}eve `ivotne borbe i wegovih op}equdskih ideala. Poja~ali su je i doveli do paroksizma upravo wegovi mali i bezna~ajni nasqednici, koji su po onoj biblijskoj zakopali ba{tiweni talenat, da ga izvadi i ukamati za sebe Radi}ev najve}i protivnik – hrvatski klerikalizam.” (str. 252.) d) Restauracija katoli~kih dru{tava Dvadesetih godina dvadesetog veka, Vatikan je intenzifikovao delovawe Katoli~ke akcije, ~iji je ciq bio unutra{wa restauracija katoli~kih dru{tava. U jugoslovenskom slu~aju, kako Novak isti~e, “ova je ustanova u~ila i zahtijevala da se svaki gra|anin-katolik ima bezuslovno pokoravati svojim crkvenim starje{inama, a samo uz wihovu privolu i saglasnost i svojim dr`avnim zakonima.” (str. 285.) Klerikalni krugovi su olako odustali od zahteva da se staroslovenski ili narodni jezik uvede u crkveno bogoslu`ewe, odbaciv{i tako glagoqa{ke tradicije, a u prvi plan je izbilo latentno nezadovoqstvo jugoslovenskom dr`avom u celini. Sve politi~ke delatnosti sve{tenstva prilago|avane su osnovnom konceptu Katoli~ke akcije o obnovi papizma kroz te`wu da se stvori “jedna univerzalna zemaqska vlast, na ~ijem bi vrhu bio rimski pontifeks.” (str. 285.) Sama Katoli~ka akcija je zami{qena da bude “neka vrsta {kole za izgra|ivawe politi~kih vo|a u narodu. Ona se ne vezuje za ovu ili onu politi~ku stranku, ali `eli i te`i da uzme u svoje ruke cijeli dru{tveni i politi~ki `ivot naroda.” (str. 286.) 750

To je zapravo zna~ilo pretvarawe Rimokatoli~ke crkve u svojevrsnu politi~ku partiju fa{isti~kog karaktera, po zamisli wenog glavnog kreatora pape Pija XI. “Odatle je jasno za{to je do{lo u Italiji do sukoba izme|u fa{izma i Vatikana u pogledu Katoli~ke akcije. Jer, naprosto, u Italiji nije bilo mjesta za dva fa{izma, za Musolinijev i za vatikanski Pija XI. Mogao je da bude samo jedan. Tako prije, tako i poslije Lateranskog pakta. I, na kraju, ostao je pobjednik Musolinijev, s kojim se na kraju sasvim slio i vatikanski, ostaju}i jedan i jedinstven, i pored svega tavorewa Katoli~ke akcije; pod kontrolom nekompromisnog fa{izma, koji nije dopustio da Katoli~ka akcija bude nezavisna od wegove vlasti.” (str. 286.) Katoli~ka akcija u Jugoslaviji je u punoj meri manifestovala svoje zasnivawe “na na~elima nepogre{ivosti jednog ~ovjeka i na autoritetu istoga ~ovjeka, na apostolatu hijerarhije.” (str. 286.) Citiraju}i rezultate ozbiqnog i pedantnog istra`ivawa engleskog publiciste Pointera u interpretaciji Jovana M. Jovanovi}a, Novak u prvi plan isti~e da “jedan ~ovjek, sa svima wegovim konstitucionalnim osobinama `ivoga bi}a, odre|uje {ta je dobro a {ta zlo, {ta je pravo a {ta krivo. Glava katoli~ke crkve odre|uje da li zakoni jedne dr`ave vezuju katolike ili ne, on odre|uje dokle }e ih oni po{tivati u svojoj dr`avi i ispuwavati. Svaki katolik treba da smatra zakone svoje zemqe, ako ih glava wihove crkve ne odobri, samo kao nu`no zlo. Sloboda {tampe, savjesti i svijesti, dobra su stvar samo ukoliko ih odobrava crkva, u protivnome sloboda javnoga ispovijedawa vjere i misli smatra se kao zlo~in. Glava katoli~ke crkve ne odobrava narodu da mo`e sam sobom upravqati i vladati. Temeq toga shva}awa socijalnoga i politi~koga `ivota jeste puna klerikalna vlast s punim sankcijama propisanim od strane vjere. Puna pot~iwenost katolika mo`e biti samo duhovnoj vlasti, a pot~iwenost dr`avnim vlastima samo ukoliko ih odobri duhovna vlast.” (str. 286-287.) Pritom je proklamovano da Katoli~ka akcija deluje izvan i iznad politi~kih stranaka, a me|u Hrvatima wenu najmnogobrojniju i najagresivniju organizaciju predstavqali su kri`ari. Papa je, 1925. godine, uveo i poseban kult Hrista kraqa s danom kad se on kao praznik proslavqa i wime se “Pijo XI vra}a starim aspiracijama o univerzalnoj mo}i katoli~ke crkve, pod jedinstvenom vla{}u Krista kraqa, ~iji je zemaqski namjesnik rimski pontifeks. Imperium Krista, u stvari je Imperium rimskog pape. Kristu, kao ~ovjeku, treba priznati vlast kraqa u svijetu u potpunom zna~ewu te rije~i. Tu se, naime, ka`e da je to Kristovo kraqevstvo duhovno, ali se dodaje, “da sramotno grije{i tko bi Kristu kao ~ovjeku osporavao vlast i nad svim gra|anskim stvarima”. Prema tome, ovaj praznik treba da svake godine opomene dr`avne vlasti da su i one, kao i vladari dr`ava, du`ne da Krista javno po{tuju i pokoravaju mu se, jer kraqevsko dostojanstvo wegovo zahtijeva da cijela dr`ava u zakonodavstvu, u su|ewu kao i u odgajawu omladine, bude upravqana po kr{}anskim na~elima. Prema tome je jasno da su Katoli~ka akcija i kult Krista kraqa jedna jedinstvena cjelina i slu`e velikom ciqu univerzalne dominacije rimskih papa, otkako su izgubili svoju dr`avu.” (str. 287.) Kri`ari, kao glavni mobilizatori Hrvata, na ovom planu su naslednici klerikalne 751

organizacije Orlovi, koja je formirana kao pandan sveslovenskom Sokolu. Jedan od instrumenata je bila i Hrvatska pu~ka stranka, koja nikada u vreme Stjepana Radi}a i wegove Hrvatske seqa~ke stranke na izborima nije postizala ozbiqnije rezultate, ali se ubrzo, uz pomo} listova “Hrvatska stra`a” i “Hrvatski glas” transformisala, kako ka`e Novak, “u pravu usta{koklerofa{isti~ku organizaciju”. Mada je me|u akterima Katoli~ke akcije i pripadnicima kri`arske organizacije bilo i velikih me|usobnih surevwivosti i sukoba, pa je ~ak u javnosti dolazila do izra`aja netrpeqivost izme|u zagreba~kog nadbiskupa Stepinca i sarajevskog nadbiskupa [ari}a, postepeno su se skoro sve verske, politi~ke i dru{tvene organizacije koncentrisale oko Ma~eka koga je rukovode}i krug klerikalaca nezvani~no, ali ubedqivo, promovisao za lidera Hrvatskog narodnog pokreta i glavnu uzdanicu svakog antibeogradskog separatizma. Struktura klerikalnog pokreta sve otvorenije je poprimala osnovne fa{isti~ke karakteristike. Tome se ne treba ni ~uditi kad je poznato kakvo su prisno prijateqstvo sklopili italijanski fa{isti~ki vo|a Benito Musolini i papa Pije XI. Fa{isti~ki re`im je u potpunosti instrumentalizovao Rimokatoli~ku crkvu za svoje imperijalisti~ke ciqeve, dok su crkveni krugovi Musolinija javno nazivali izvr{iocem voqe Bo`jeg provi|ewa. Kardinali i biskupi prosto su se utrkivali ko }e du~ea obasuti {to laskavijim pohvalama i dodvoravawima. Tako je vatikanski dr`avni sekretar, kardinal Pa~eli, kasniji papa Pije XII, 1936. godine, opravdavaju}i italijansku invaziju Etiopije, izrekao slede}e re~i: “Uni{titi Musolinija, to je ciq protivnika, a to zna~i pogoditi srce Rima, glavu kr{}anstva, uni{titi svece i ubiti Boga. I kako se mo`e tra`iti onda, da crkva ne podupre svog velikog kri`ara, Musolinija.” (str. 332-333.) Mada su povremeno na relacijama izme|u Rima i Vatikana izbijale varnice, a Musolini je neretko javno stavqao do znawa da mu je papa zapravo podre|en, Katoli~ka akcija u Italiji se potpuno stavila pod kontrolu fa{isti~kog re`ima. “Fa{izam je uspio u svojim namjerama, jer }e iz Katoli~ke akcije biti iskqu~eni qudi koji su bili ranije pristalice antifa{isti~kih partija i koji su u vrijeme fa{izma provodili dvoli~nu politiku. Sada vi{e ne}e biti katoli~kih sindikata nego samo fa{isti~kih. Osim toga, katoli~ke omladinske organizacije, poslije ovog sporazuma, ne}e mo}i vi{e da dolaze u suprotnost s programom fa{izma i smjerovima fa{isti~kog re`ima.” (str. 335.) Jedan od istaknutih fa{isti~kih vo|a, Karlo Skorca, fa{isti~ku ideju naziva religijskom, pozivaju}i na mr`wu prema svim wenim protivnicima, tvrde}i da je “fa{izam najoriginalniji fenomen, tipi~no talijanski, pa se i ne mo`e ugledati ni u kakav drugi pokret pro{losti, nego jedino mo`e da primi pouku od jednog drugog velikog rimskog fenomena, a to je katoli~ka crkva. Ali, da se razumijemo, ... fa{izam ne uzimqe pri tome u obzir onaj dio crkvene historije u kojoj sve vrvi od poniznih i skromnih figura, koje su, uza svu svoju nedvosmislenu svetost, dovodile crkvu u faze velike dekadencije, jer qubav i slatko}a ne koriste ni~emu... Fa{izam se ugleda u konstruktivnu stranu katolicizma, u doba velikih stubova crkve, 752

velikih papa, velikih biskupa, politi~ara i ratnika, koji su znali pograbiti ma~ a tako i kri`, a znali su da se slu`e loma~om kao i ekskomunikacijom, a isto tako i mu~ili{tem i otrovom. To su bile ponosne i divne pojave, odu{evqava se moderni fa{ista, pred kojima su se hereze sakrivale u biblioteke i udaqena brda, kne`evi i kraqevi prigibali koqena pred Rimom. Sve su to fa{isti~ki uzori, sve su to bili borci i {to je va`no, “mrziteqi”, od kojih su neki pre{li sasvim zaslu`eno s prijestola Svetoga Petra u red nebeskih svetaca. Upravo zato se odr`ala crkva dvije hiqade godina, tvrdi ovaj fa{ista, jer je imala u svom vodstvu “mrziteqe”. Zato treba i fa{izam da se ugleda u ovu {kolu nepomirqivosti i mr`we. Stoga, u prvom redu, treba da se inspirira mlada generacija tim duhom, ako `eli postati vojska nove religije.” (str. 336-337.) S druge strane, ogroman broj kardinala, nadbiskupa i biskupa blagosiqao je osvajawe Etiopije, slede}i Pija XI, koji je izjavio da Italija tu vodi pravedan rat. Tako je, na primer, milanski kardinal [uster govorio da “talijanska zastava nosi triumfalno kri`arski krst skidaju}i okove robovima i otvaraju}i put misionarima, propovjednicima evan|eqa. Dobru voqu svoju Bog }e nagraditi pobjedonosnim mirom zahvaquju}i hrabroj vojsci, koja, pokoravaju}i se zapovijesti domovine, otvara uz cijenu krvi vrata Abesinije katoli~koj vjeri i rimskoj civilizaciji.” (str. 340.) Taj krsta{ki rat podr`avali su rimokatoli~ki biskupi i iz drugih zemaqa. “Sav katoli~ki svijet morao je da, prema instrukcijama koje su bile vje{to dirigirane i rasprostirane iz Vatikana na sve strane, zauzme gledi{te da je ovaj agresivni rat pravedan rat, pa je, prema tome, ova slu`ba katoli~ke crkve u interesima fa{izma i wegova imperijalizma imala da dobije karakter jednog katoli~kog legitimiteta, a s time i opravdawe za taj fa{isti~ki prepad na slobodu jednog jo{ nedovoqno civiliziranog svijeta. Dakako, sve pod vidom rimske civilizacije i rasprostrawewa pravog evan|eqa, jer ono, koje je do{lo do Abesinaca sa koptskom crkvom bila je hereza koju je sada{wi ratni pohod uz avione i otrovne plinove imao da ukloni i da za svagda spase nesretne etiopske pristalice monofizitskog kr{}anstva.” (str. 341.) Posle Etiopije, na redu je bila [panija. “Bilo je jasno ~itavome svijetu da je Pijo XI unaprijed odobrio Musolinijevu intervenciju u {pawolskom gra|anskom ratu. ^itavome svijetu bilo je jasno, da su papa i visoki kler u Italiji, a tako i u ostalome svijetu, pogodovali i za{ti}ivali onu stranu za koju je Musolini po{ao da intervenira oru`jem. Salvemini sasvim pravilno podsje}a da je ova kolaboracija bila tako bu~na, da je jo{ uvijek pred o~ima i u pam}ewu svima koji su je pratili u vrijeme te krvave borbe {pawolskog naroda za slobodu.” (str. 344.) Kad je po~etkom 1938. godine, Musolini sve~ano primio 600 nadbiskupa i biskupa, kao i oko dve hiqade sve{tenika, u pozdravnoj besedi udinski nadbiskup Nogare je rekao: “Du~e! Vi ste stekli tolike pobjede... Uz vas stoji Gospod! Mi ga molimo i molit }emo ga da vam dopusti pobijediti sve bitke kojima vi mudro i energi~no upravqate za dobrobit, veli~inu i slavu kr{}anske Italije, ovoga Rima gdje je sredi{te kr{}anstva, ovoga Rima koji je prijestolnica carske Italije.” (str. 344.) 753

Papa Pije XII, ve} u septembru 1940. godine, po~iwe da javno blagosiqa Musolinijev ulazak u Drugi svetski rat na strani Hitlera, a onda povremeno prima u velikom broju italijanske i nema~ke vojnike, pokazuju}i da srcem i du{om podr`ava wihove osvaja~ke akcije. U istom smislu, papa je, 18. maja 1941. godine, sve~ano ugostio hrvatsku usta{ku delegaciju na ~elu sa Antom Paveli}em. U govorima preko radija neprekidno je pozivao na mir, a u susretu sa fa{isti~kim bojovnicima hvalio je wihovo juna{tvo. Papska podlost i licemerstvo su bili beskrajni. “Dok je papa od 1940-1942. govorio i poticao na izvr{avawe vojni~kih du`nosti i slavio heroizam onih koji su umirali za domovinu, u govorima odr`anim Englezima, Amerikancima, Francuzima, Poqacima, Senegalcima i kome sve ne, 1944. i daqe, samo o miru, pravdi, o qubavi i nu`di, da rat vodi k jednom pravednom miru. Sada ni rije~i ni o kakvom heroizmu, ni o kakvom slavqewu vojni~kih vrlina.” (str. 346.) Punih osam godina trajalo je pregawawe oko potencijalnog naslednika ostarelog nadbiskupa Bauera, da bi, u maju 1934. godine, papa za koadjutornog zagreba~kog nadbiskupa postavio Alojzija Stepinca, prote`iranog od strane jezuita, ali i po voqi kraqa Aleksandra, jer je u javnosti va`io za solunskog dobrovoqca, mada je u Makedoniju, kao italijanski zarobqenik, do{ao tek po{to je Solunski front probijen. Naredne godine, Bauer se oglasio antisvetosavskom poslanicom, zabrawuju}i rimokatoli~koj omladini da u~estvuje u sve~anostima povodom sedamstogodi{wice smrti Svetog Save. Povodom Papinog dana, Stepinac je u Zagrebu odr`ao vatreni klerikalno-kri`arski govor, pozivaju}i na duhovni rat, da bi se potom govornica pretvorila u poligon ispoqavawa beskrajne mr`we prema Beogradu, srpskom narodu i pravoslavqu. “Nadbiskupovu govoru dala je cjelokupna {tampa naj{iri publicitet. Jednako kao {to je u dvorani zagreba~kog zbora na Papin dan bio interpretiran govor nadbiskupa Stepinca, tako je isto shva}en u {irokim klerikalnim redovima izvan Zagreba. Pokazao je to slu~aj pobune seqaka u Sibiwu kod Broda, 20. II 1935, koje je poveo “u duhovni rat” Mihajlo Praski}, `upnik iz Podcrkavqa kraj Slavonskog Broda. Veliki broj `rtava ovih seqaka ponio je na svojoj du{i ovaj klerikalac, ~iji je `ivot ina~e ispuwen najodvratnijim i kriminalnim prqav{tinama. Ranije ka`wavan za falsificirawe novca, od svoga biskupa Ak{amovi}a protjeran iz `upe zbog nemoralnog `ivota i skandala, koje je po~inio, ipak je na{ao zaposlewe da propovijeda “evan|eqe” u zagreba~koj dijecezi, na na~in posebnog shva}awa, misli izre~enih na Papin dan u Zagrebu. Pa opet ovaj prqavi tip, koji se te{ko ogrije{io ne samo pred svjetovnim nego i pred crkvenim vlastima, na{ao je za{titu u klerikalnoj {tampi, samo zato {to je bio vatreni klerofa{ist. Zato }e biti sasvim dosqedno, {to }e ga se sresti na istoj liniji i u klerofa{isti~koj usta{koj NDH.” (str. 422.) |) Pretwe Pija XI povodom otkazivawa konkordata Povodom parlamentarnih izbora 1935. godine, nadbiskup Bauer, uz svesrdnu Stepin~evu pomo}, razvija {iroku politi~ku aktivnost unutar Hrvatske seqa~ke stranke da bi se slomio izvorni Radi}ev antiklerikali754

sti~ki kurs i na uticajne pozicije dovele sada ve} gotovo otvorene pristalice Ante Paveli}a. Smatraju}i takav politi~ki pravac konjunkturnim, Vlatko Ma~ek mu se u potpunosti prilagodio. “Klerikalizam stalno i podupire sve one snage, koje sna`e sporove izme|u Hrvata i Srba, te ih sistematski raspiruje na svim mogu}im sektorima. Zato je i tome poslu`io klerikalizam, koji komplicira vjerski antagonizam, kako bi se sporovi jo{ vi{e zao{trili i produbili. Sve se to vje{tom taktikom, koja se mijewa prema situacijama, zavija ~as u vjersko-crkvene, ~as u politi~ke akcije, s ciqem da na kraju klerikalizam uzme sve konce politi~kih aktivnosti u svoje ruke.” (str. 423.) Katoli~ka akcija, predvo|ena jezuitima, postala je osnovni politi~ki subjekt hrvatstva, daju}i mu osnovni klerikalisti~ki izraz. Upravo u to vreme, u julu 1935. godine, sklopqen je izme|u Jugoslavije i Vatikana sporazum o konkordatu, nakon {to je jedanaest godina ranije zapo~ete pregovore, Stjepan Radi}, 1925. godine, prekinuo smatraju}i vatikanska nastojawa suvi{e klerikalnim. Srpska pravoslavna crkva se energi~no suprotstavqala konkordatu, procewuju}i da se wime prote`iraju rimokatolici, pa je wegova ratifikacija dugo odlagana. Hrvatski klerikalci kao da su to jedva do~ekali kao dodatni dokaz za svoju tezu o nepomirqivosti zapadwa~kog i isto~wa~kog pogleda na svet. “Jasno su se ustalasali najskriveniji instinkti pozlije|enih nacionalnih osje}awa i nazirali simptomi jedne nepo{tedne vjersko-kulturne borbe, koju je klerikalna strana prenijela na izrazito politi~ki teren. S te se strane s propovjedaonice isticala nepravda koja se nanosi katolicima {to im se ne priznaju ona prava koja su stekli pravoslavci svojim zakonom o srpskoj crkvi. Ve} ionako ranije psiholo{ki pripravqen teren lako je raspalio strasti, povezane sa separatisti~kim shva}awem krajweg ekskluzivizma, u frankovluku, a s wime i klerikalizmu, iznose}i, pored dosta stvarnih, i najmonstruoznije rekriminacije, koje je izmi{qala bolesna fantazija politi~kog pokvarewa{tva. Sve to pod vidom pozqede vjerskih prava. Na suprotnoj strani, konkordat je ne jednom upozorio ~itav jedan narod {to je klerikalizam i od kakve opasnosti mo`e da bude. Mjerodavni, ne pripraviv{i prethodno, jo{ prije objavqivawa teksta konkordata, javno mnijewe o potrebi dono{ewa konkordata, sada su bili potpuno nemo}ni da svojim sredstvima, a i onako sumwivim i kompromitiranim autoritetom, zaustave ustalasanu poplavu ili barem da je pravilno kanaliziraju.” (str. 445-446.) Papa Pije XI je prosto pobesneo na vest da je konkordat ostao neratifikovan i bio kona~no adaktiran potpunom kapitulacijom Stojadinovi}eve vlade pred hijerarhijom Srpske pravoslavne crkve. U govoru na vatikanskom konzistorijumu povodom progla{ewa novih kardinala, krajem 1937. godine, papa se i na to pitawe osvrnuo, o ~emu je izve{tavao “Oservatore Romano”: “Do}i }e dan, nastavila je Wegova Svetost i On to ne bi htio da ka`e, ali je o tome posve siguran, kada }e biti ne malo wih, koji }e jako `aliti {to nisu {irokogrudno i velikodu{no u stvari primili jedno dobro, koje je namjesnik Isusa Krista nudio wihovoj zemqi. Nije tu samo u pitawu bila crkvena i vjerska strana narodne konsolidacije, nego i socijalne i 755

politi~ke, makar on odlu~no mrzi da politiku u~ini svojom stvari i svojim djelom.” (str. 464.) Kako to Viktor Novak komentari{e, “ova prijetwa o `aqewu Jugoslavije imala je svoj duboki smisao u wenom o`ivotvorewu u slomu Jugoslavije, aprila 1941. S ovim mislima Pija XI potpuno se solidarizirala i fa{isti~ka {tampa, odra`avaju}i tako nesumwivo isto gledawe svoga {efa, Musolinija”. Kao ilustraciju, Novak donosi slede}i citat iz rimskog fa{isti~kog lista “La tribuna”, od 17. decembra 1937. godine: “Ne mawe su bile izrazite i zna~ajne rije~i, koje je papa u ju~era{wem govoru posvetio Jugoslaviji. Wegove rije~i su se djelomi~no odnosile na konkordat i wegovu ratifikaciju, koja dosad nije izvr{ena. Rije~i papine, ukoliko su izra`avale jedan bol, nisu bile upu}ene jugoslavenskoj vladi, kojoj je on odao osobito priznawe, jer je nai{ao na dobru voqu u Jugoslaviji, {to se svega ti~e, a aluzija na samu vladu bila je vi{e nego providna. Wegove rije~i su ciqale na nepomirqivost uistinu bijedne pravoslavne crkve, koja nije znala da se uzdigne na visinu istinskog patriotizma, nego je sasvim pod~inila interese svoje zemqe svojim li~nim i svojoj tradicionalnoj tjesnogrudnosti {to se ti~e ideja. Treba znati da konkordat izme|u Vatikana i Jugoslavije predstavqa posqedwu `equ kraqa Aleksandra. Ovaj vladar je spremio konkordat uo~i wegova ubojstva u Marseju. On je uvidio, sa {irinom svojih pogleda i plemenito{}u svoga srca, da bi vjerski mir za wegovu zemqu bio od velike koristi. Zato je on li~no studirao ovo pitawe, vodio li~no pregovore s Rimom, ispitivao stvari i temeqno ih prou~avao i tako odredio sve to~ke, koje se nalaze u konkordatu. Ovo je, dakle, do{lo namjesni~koj vladi kao jedno posve}eno naslije|e, koje je trebalo o~uvati i razviti daqe wegovom logi~kom razvi}u. Crkva pravoslavna, umjesto sa {irokim srcem da prihvati sve ideje, ona ih je izjedna~ila sa bijednim svojim li~nim interesima i odigrala ulogu jedne sile sasvim strane dr`avi, iznad koje je htjela da se postavi i da je paralizira u wenim iskrenim pregnu}ima za op}e dobro.” (str. 464.) Viktor Novak, navode}i daqa politi~ka reagovawa jugoslovenskog katoli~kog episkopata, smatra da je decembarska papina pretwa, uz kasniju biskupsku poslanicu vernicima, “u perspektivi doga|aja koji }e se strahovitom grubo{}u odvijati na terenu hrvatskih klerikalnih te`wi, u stvari pre}utna objava rata, koji je imao uslijediti pod raznim oblicima i pod raznim mobilizacijama, kad bude za to nai{ao najpodesniji ~as. U Jugoslaviji, kao i u Italiji. Ultimativni karakter ovih dvaju veoma zna~ajnih dokumenata u su{tini se poklapa sa sli~nom pojavom iz jula 1914. Jezive stvarnosti iz 1941. i daqwih godina pokazuju kako su ove dvije zna~ajne prijetwe bile zapovijed hrvatskom klerikalizmu, i kakve su bile instrukcije i inspiracije za wegovo djelovawe do pojava NDH. U stvari, ove misli svetoga oca bile su samo parafraza iz govora tada{weg kardinala – dr`avnog sekretara Pa~elija, koji je na sve~anoj ve~eri, 25. jula 1935, u svom govoru rekao, da je konkordat Jugoslaviji “potreban za napredovawe i unutra{wi mir naroda”. Odbijawe konkordata, dosqedno, moralo bi voditi k nazadovawu i unutra{wem nemiru naroda Jugoslavije. I doista, plan i pretwa bili su dosqedno i sa svim sredstvima provo|eni i provedeni. Vatikanska 756

klerikalna vojska u Jugoslaviji stavqena je u stawe pripravnosti. A wezin vrhovni {tab, jugoslavenski katoli~ki episkopat, ostao je samo dosqedan svojoj Poslanici “ne miruju}i tako dugo, dok mu prava nisu priznata i osigurana” – u Paveli}evoj NDH. Nema sumwe, konkordatomanija Pija XI ... ovakvim okon~awem konkordatske borbe, primila je te`ak, porazan udarac. I to jo{ pod kardinalom sekretarom E. Pa~elijem, budu}im Pijom XII, tim izrazitim predstavnikom militantne vatikanske diplomacije. Me|utim, krivo bi bilo mi{qewe kao da su vatikanska diplomacija i Rimska kurija napustile daqwu borbu. Naprotiv. Ona je produ`ena sa svim starim proku{anim sredstvima i oru`jima, koja se nisu povukla poslije okon~ane konkordatske borbe s jugoslavenskog terena. Tu|inski “Divide et impera” i daqe se koristio svojim neiscrpnim zalihama otrova mr`we i nesloge, koja je imala da i daqe razdvaja vjerski podvojene Srbe i Hrvate. Neugasiva vatra klerikalne mr`we sve se vi{e raspirivala prijete}i svakom poku{anom otporu ovog rimskog Divide.” (str. 467-468.) e) Pripreme klerofa{ista za Drugi svetski rat Klerofa{isti~ki nastrojeni biskupi, poput [ari}a, Stepinca, Srebrni~a i Buri}a, 1938. godine su oja~ali imenovawem Pavla Butorca za kotorskog biskupa, ina~e zagri`enog jezuite i krajwe netrpeqivog prema pravoslavcima. Ve} prvi javni nastupi, po kojima se biskup Pavao Butorac pro~uo, bili su, kako Novak zapa`a, “produkt jednog bolesnog separatizma i {ovinisti~kog imperijalizma, mr`wa na pravoslavqe i te`we za punim Drangom, dakako rimskim, kojega }e jednog dana mo}i da izvodi samo fa{izam i wegov jugoslavenski klerofa{isti~ki suradnik.” (str. 484.) Ali, to nimalo nije smetalo kraqevskom namesni{tvu, koje je Butorca odlikovalo ordenom Svetog Save prvog stepena. Sa svoje strane, Vlatko Ma~ek, sada ve} potpuno u zagrqaju klerofa{ista, ne zadovoqava se ogromnim ustupcima beogradskog re`ima u pogledu uspostavqawa Banovine Hrvatske, nego s musolinijevcima kuje planove o potpunom hrvatskom otcepqewu i stavqawu pod protektorat Italije u nekoj konfederativnoj formi. “Nema sumwe, da sa svega toga nije jo{ dignuta ~itava zavjesa, ali ve} i ovo, {to je slijedilo ubrzo poslije sporazuma o Banovini Hrvatskoj, uveliko govori, posrednim jezikom ne samo o kolebqivosti dr Ma~eka, nego o pravom janusovskom licu prepredenog fi{kala, koji ide ka istome ciqu kao i Paveli}, samo kroz etape i drugim sredstvima i metodama. Jer, izme|u Paveli}a i Ma~eka u tim wihovim nastojawima nema nikakve razlike. Naprotiv, oni se dopuwuju, i onda kad su razli~ni, kao i onda kad su isti. I onda, kad Ma~ek pregovara s Udru`enom opozicijom, i onda kad raspravqa sa knezom Pavlom. Jer, i Ma~ekovi govori, kao i wegovih glavnih saradnika Krwevi}a, Ko{uti}a, Pernara, Torbara i drugih, kojim se prista{ama obja{wavala politi~ka situacija i te`wa naroda istim rje~nikom, kakvim je ilegalnim na~inom prilazio narodu iz Italije kroz podzemne, mahom klerikalne kanale Paveli}. Tu Ma~ek sli~i na fizionomiju nadbiskupa Stepinca, a Paveli}, na onu [ari}a.” (str. 487.) 757

Banovina Hrvatska nikako nije zadovoqila sve klerofa{isti~ke i separatisti~ke apetite, pa su wihovi protagonisti novu {ansu videli u ratnoj oluji koja se pribli`avala. Politi~ke razlike izme|u Ma~eka i Paveli}a bivale su sve mawe, da bi se na kraju svele iskqu~ivo na personalne. Kompletna klerikalna {tampa u zapo~etom Drugom svetskom ratu ~vrsto je stajala na strani Hitlera i Musolinija. “Seqa~ka za{tita i Gra|anska za{tita sve su vi{e dobijale oblik vojnih formacija, koje }e prvih dana NDH istupiti otvoreno kao usta{ke organizacije, dok su od 6. aprila do 10. izvr{ile sve zapovjesti Ante Paveli}a, prenijete u Hrvatsku preko radija.” (str. 489.) Seqa~ku i Gra|ansku za{titu formirala je Hrvatska seqa~ka stranka kao konture sopstvene paravojne ili parapolicijske organizacije, kao partijsku vojsku, po uzoru na nema~ke esesovce i italijanske crnoko{uqa{e. “Klerofa{isti jednako su prihvatili usta{ki na~in razra|ivawa misli o potpunoj hrvatskoj slobodi, o ukazivawu na zajedni~ke neprijateqe crkve i hrvatstva.” (str. 489.) Kraqevski ministar i jedan od Ma~ekovih najbli`ih saradnika, Josip Torbar, potvr|uje na Kongresu hrvatske katoli~ke {tampe, maja 1939. godine u Zagrebu, “da je `ivot hrvatskog naroda neodvojiv od katoli~ke crkve. Katoli~ka crkva najve}a je snaga, pomo}u koje smo se dosad odr`ali, ona je i najve}e jamstvo da }emo se i od sada dr`ati. Kroz 12 stoqe}a su hrvatski narod i katoli~ka crkva imali iste neprijateqe na istoj strani. Katoli~ka crkva je dala snage hrvatskom narodu da se odhrva neprijateqima. Na strani hrvatskog naroda nalazi se danas gotovo unisono cijela katoli~ka crkva, a svi neprijateqi se nalaze na protivnoj strani. Pro{ao sam sve hrvatske krajeve i gdje je narod bli`i i odan katoli~koj crkvi, tamo smo najja~i, nemamo se ~ega bojati. Crkva katoli~ka dok bude svom narodu ono {to mu je bila dosada, tako|er se nema ~ega bojati. Sve}enstvo je vanredno mnogo doprinijelo obnovi hrvatstva.” (str. 489.) Klerikalni krugovi i hrvatske politi~ke partije formirali su Hrvatski narodni pokret kako bi koordinisali svoje separatisti~ke aktivnosti i stvarali puteve {irewa fa{isti~ke ideologije, a sam Ma~ek se u svojoj poslanici, koja je, krajem 1939. godine, ~itana pred papom Pijem XII, prilikom hodo~a{}a delegacije hrvatskih biskupa i politi~kih predvodnika, potpisao kao “vo|a hrvatskog naroda”. I cela 1940. godina protekla je u znaku ubrzane fa{izacije dru{tvene svesti svim propagandnim sredstvima, dok je 1941. godina progla{ena za jubilarnu godinu po proteku trinaest vekova od pokr{tavawa hrvatskog naroda. Besomu~no su falsifikovane istorijske ~iwenice da bi se dokazalo nedokazivo, ali je masovna histerija i pomama neprekidno dobijala na intenzitetu, tako da je ogroman broj sve{tenika ve} otvoreno nastupao ne samo sa pozicija usta{ke ideologije, nego se i javno deklarisao pripadni{tvom usta{kom pokretu. Sva {tampa je unisono deklamovala la`nu istorijsku viziju koju su biskupi osmislili. “Sve je ude{eno u tonu pisawa historije slavne pro{losti. Biskupi znaju da su Hrvati do{li na Balkan, negdje izme|u 630. i 640. godine s gorwe Visle “kao velika organizirana vojska” i da su oteli Avarima staru rimsku Dalmaciju sa dijelovima Ilirika i Panonije, te se “kao slobodan narod pod svojim vladarom, po svoj prilici djedom ili ocem kasnijeg hrvatskog vo|e Borka 758

nastani{e ondje, gdje se Hrvati nalaze i danas”. Sasvim u duhu stare romanti~arske {kole, ovi hrvatski pretci iz VII stoqe}a prikazuju se kao narod golubiwe }udi, koji “ve} od po~etka (tj. otkad napadaju na Avare u Dalmaciji) ne nastupaju neprijateqski protiv kr{}ana i sve je vodilo do toga, te se me|u wima {irilo najugodnije raspolo`ewe prema kr{}anstvu. Unato~ tome, {to arheologija neoborivo dokazuje, da su sve kr{}anske crkvice {estog i ranog sedmog stoqe}a bile uni{tene i da one nisu obnavqane sve do kraja VIII stoqe}a, ovi hrvatski biskupski “histori~ari” znaju kako je to sve lijepo, skladno i u miru bilo izvedeno na ovom sektoru, dok je na svim ostalim, gdjegod se kr{}anstvo {irilo, wemu prethodio ma~. Dakle, jedva {to su stigli, sve ispred sebe poru{iti zajedno s Avarima, oni su sve to obnovili i psiholo{ki se spremili da napuste stare slavenske bogove, ~ija su se imena zadr`avala jo{ do danas na pojedinim dalmatinskim vrhovima, i pri{li su Svetom Petru i svetom ocu papi. Pripraviv{i tako sve lijepo, sastavqa~i ka`u da je onda po~elo i pokr{tavawe hrvatskog naroda.” (str. 509-510.) Trezveni glas starokatolika nije mogao da ugrozi zajapurenu ideolo{ku euforiju klerikalaca, koji su slavili nenaru{ivo jedinstvo pape i hrvatstva. Ipak, wihova poslanica ostala je kao istorijsko svedo~anstvo da je bilo i onih koji su razumevali pogubnost klerofa{isti~ke politike i nastojali da joj se suprotstave. U “Poruci hrvatskom narodu”, koju su starokatolici usvojili na svom zagreba~kom saboru, u maju 1939. godine, ka`e se: “Pravo je i dostojno, da hrvatski narod slavi tisu}tristogodi{wicu primawa vjere Isusa Krista i wegove bo`anske nauke, ali treba da odbije poku{aje onih, koji tu proslavu ho}e istovjetovati sa slavqewem podlo`nosti hrvatskoga naroda rimskomu papi. Naprotiv, ba{ prigodom te tisu}tristogodi{wice treba da hrvatski narod bude pou~en o ovim povjesnim istinama i ~iwenicama: 1. Od prvoga po~etka pokr{tavawa Hrvata rimske pape i{li su za tim da Hrvati zajedno s kr{}anstvom prime latinski duh i da se iznevjere svojemu narodnomu duhu i jeziku. 2. Nastojawe rimskih papa i wihovih sve}enika oko u~vr{}ivawa rimokatoli~ke crkve i wezine duhovne vlasti u hrvatskom narodu i{lo je, u prvom redu, za tim da hrvatski narod bude sluga i rob papinske politike, kojoj je bio ciq pro{iriti svjetovnu vlast rimske crkve i wezinih poglavara nad svim pokr{tenim narodima i wihovim vladarima, a kod nas osigurati Latinima prevlast nad Hrvatima u wihovoj vlastitoj dr`avi. 3. Hrvatski narod, stvoriv{i svoju samostalnu narodnu dr`avu pod vladarima iz hrvatske narodne dinastije, nije mogao u`ivati mir i blagostawe, jer je bio prisiqen da od prvog po~etka vodi borbu protiv rimskog pape i wegovih latinskih sve}enika, da od wih sa~uva svetiwu bogoslu`ja na `ivom narodnom jeziku, koju je svetiwu primio kao ba{tinu od pravih Kristovih sqedbenika slavenskih apostola ]irila i Metoda, te da spasi i sa~uva pravo sam sebi izabirati biskupe i sve}enike, koji bi slu`ili {irewu ~iste Isusove nauke i interesima hrvatskog naroda, a ne rimskim papama i wihovim interesima. 4. U toj borbi hrvatskog naroda s rimskim papama i wihovim slugama, koji su u hrvatskoj dr`avi od po~etka vr{ili ulogu crva rasto~nika, a napokon se na zator 759

hrvatskoga kraqevstva zdru`i{e s Ma|arima – pado{e kao `rtve hrvatski knez Zdeslav, slavni hrvatski kraq Dimitrije Zvonimir, posqedwi neokruweni kraq Petar Sva~i}, a zatim tisu}e progowenih i zlostavqanih popova glagoqa{a, koji su ostali vjerni hrvatskoj narodnoj crkvi i bogoslu`ewu na narodnom jeziku, pade napokon hrvatska dr`ava i hrvatska narodna sloboda.” (str. 521.) Proglas je u javnosti suvi{e malo pa`we izazvao. “Glas klerofa{ista bio je ja~i i privla~niji. On je mobilizirao i potaknuo sve instinkte mr`we i nesno{qivosti klerikalnog {ovinizma, koji se tako skladno vezao s op}im politi~kim vrijewem, ustalasanom ratnom psihozom koja je zalu|ivala prista{e i nadahwivala ih nadama na samostalnu dr`avu, koju }e joj rasplet svjetskih doga|aja podariti bez ikakvih naro~itih te{ko}a. Iz klerofa{isti~ke {tampe, naro~ito Stepin~evog “Hrvatskog glasa” i [ari}evog “Katoli~kog tjednika”, strujao je pravi opijumski miris koji je omamqivao i do~aravao ovozemaqski raj budu}e “Nezavisne Dr`ave Hrvatske”. Uistinu, klerikalizam je, mjeseca marta 1941, bio na svom osobitom usponu. S tim snagama on }e do~ekati 25. i 27. mart, 6. april, i iznad svega 10. april! Klerofa{izam i svi wegovi suradnici bili su spremni za `etvu. Sija~i su bili zadovoqni izgledima. Zrewe je bilo pri kraju. ^ekao se samo trenutak da se pri|e i k velikom `etvenom poslu, za koji se toliko vremena i s toliko napora wegovalo posijano sjeme. Ono je dozrelo.” (str. 522.) Ma~ek je sve logore napunio antifa{istima razli~itih politi~kih orijentacija, a onda ih je u prvim danima okupacije wegova policija predala Nemcima i usta{ama. Izdao je i proglas kojim je pozivao sve ~lanove Hrvatske seqa~ke stranke i svoje politi~ke pristalice da prihvate novu vlast, s wom sara|uju i stave se u wenu slu`bu. Kako komentari{e Viktor Novak, “Ovako je “vo|a” do~ekao najve}eg neprijateqa svih Slavena. Ovako je “vo|a” inaugurirao zavr{nu fazu najsramnijeg nedjela, izdaju vlastitog naroda. Za wim }e istodobno istim smjerom wegov najvjerniji saveznik, nadbiskup Stepinac.” (str. 523.) Sledbenici su poslu{ali Ma~eka. “Organizirani ~lanovi Gra|anske i Seqa~ke za{tite, tih dviju kategzohen HSS ustanova, bili su, uistinu mnogi svijesni, a mnogi i podsvijesni nosioci budu}eg usta{kog re`ima, pripremaju}i ga sa svojim maksimalisti~kim zahtjevima u psihozi izgradwe sporazuma{ke Banovine Hrvatske.” (str. 527.) Sadr`aj Paveli}evih govora, prvih dana aprila 1941. godine, preko be~kog usta{kog radija, svedo~i da je on bio podrobno verziran o predstoje}oj fa{isti~koj agresiji na Jugoslaviju, a wegova uputstva su striktno sledile mase wegovih ideolo{kih sledbenika. “Povampireni frankovluk, u zajednici s uvrije|enim klerofa{izmom, koji se poslije odba~enog konkordata gotovo otvoreno stavio u slu`bu neprijateqa svoje zemqe, zabiqe`io je tako trenutnu pobjedu zabadaju}i no` u le|a ro|enoj zemqi i dr`avi, izdaju}i je na najpodliji na~in. Sve ono {to }e sada slijediti, bit }e ponovqeno, ali u stra{nijem obliku izra`ena parafraza doga|aja i nastojawa iz prvih mjeseci 1914. godine, koja }e se ovdje pretvoriti u ~etiri stra{ne godine usta{kog i klerofa{isti~kog terora. Kona~no, do{ao je taj tako dugo o~ekivani ~as klerofa{i760

sti~ke odmazde. Kad su wema~ke {tuke razarale Beograd i pretvorile ga u jezivu bakqu, poglavnik Paveli} obratio se hrvatskim vojnicima, koje mistificira sra~unatom propagandom... Najve}i dio klera, svjetovnog i redovni~kog bio je od prvih trenutaka nesklon Jugoslaviji, uistinu najpouzdanija peta kolona i suradnik pri zavojeva~kom ulasku Nijemaca i Talijana – i talijanskih malobrojnih usta{a – u hrvatske krajeve. Peta kolona, koju su sa~iwavali klerofa{isti, frankovci svih boja, zajedno s usta{ama, i Gra|anska i Seqa~ka za{tita HSS poslu{ale su emigranta izdajnika, i postupile su po wegovim nare|ewima, ne samo pri demoralizirawu vojske, nego i pri wenom razoru`avawu.” (str. 537.) Jedan od najbli`ih Paveli}evih saradnika, usta{ki doglavnik Mile Budak, izjavqivao je, ve} polovinom 1941. godine, “da nije bio rijedak slu~aj da su se pojedini sve}enici istakli u razoru`avawu oficira jugoslavenske vojske. Tako je, tvrdi Mile Budak, jedan seoski kapelan razoru`ao tri generala i 50 oficira i hiqadu vojnika. Drugi je, opet sve}enik, udru`iv{i se sa dvojicom financijskih stra`ara zarobio dva generala, ~etrdeset srpskih oficira, a jedan frawevac, uz pomo} nekolicine mladi}a, razoru`ao je cijelu srpsku ~etu. To su prva usta{ka samopriznawa klerofa{ista i usta{a o dodiru i zaslugama wihovim za usta{ku pobjedu. Drugi jedan izvjestilac, zabiqe`io je i Budakova obja{wewa, kako su frankovci i ostali sve}enici pripravqali ovu zajedni~ku stvar”. Tu sledi ovaj citat: “I doga|alo se ono, {to vi bez sumwe niste shvatili. Dolazili su u sela i gradove razne usta{e, koji su kao fratri pod mantijama nosili sva{ta i pripremali narod. Raspirivali smo usta{ku mr`wu diqem ~itave Hrvatske tako da, kad je do{ao ~as, na{i nas prijateqi Nijemci i Talijani ne na|o{e samo spremne ve} i oslobo|ene.” (str. 537-538.) Usta{e i ma~ekovci su zaista u mnogim mestima dizali pobune, ulazili u sukobe sa vojskom i `andarmerijom, spre~avali mobilizaciju i izazivali dru{tveni haos. Jedan od usta{kih ideologa, i ve} ranije afirmisani klerikalni publicista, Ante Or{ani} na slede}i na~in opisuje hrvatske petokolona{ke aktivnosti 1941. godine u listu “Hrvatska smotra”: “Ona unutarwa, revolucionarna, ru{ila~ka uloga, tj. ona uloga koja je slom pospje{ila ne izvana, kao wema~ka vojska, nego iznutra, tako da u toku borbe i sloma nije ni{ta bilo u redu, ni{ta bilo na mjestu, i u pravo vrijeme, ni{ta spremqeno i otpremqeno u pravi ~as, ni{ta pucalo u prave ciqeve, ni{ta i{lo kamo treba i ni{ta izvje{tavalo kako treba, to je bila ona velika zna~ajna i odgovorna uloga Hrvata u slomu balkanske fronte. U toj svojoj ulozi Hrvati su se u balkanskom ratu upravo besprimjerno iskazali. I isto onako, kao {to su Hrvati negda za vrijeme mira svi kao jedan glasovali protiv Srbije, protiv srbijanske megalomanije i hegemonije, protiv terora i eksploatacije, tako su i sada u ovom ratu svi Hrvati kao jedan, otkazali poslu{nost, neizvr{avali naredbe, ometali vezu, {irili paniku, neta~no ga|ali, onesposobqavali tenkove, automobile, avione i topove, te ostala ma{inska oru`ja za borbu, razoru`avali srbijanske raspu{tene i divqa~ke mase.” (str. 539.) 761

`) NDH kao materijalizacija vatikanskog projekta Dan nakon progla{ewa Nezavisne Dr`ave Hrvatske Radio Zagreb pozivao je Zagrep~ane da sve~ano i srda~no do~ekaju nema~ku vojsku i slede daqe instrukcije koje }e preko radija biti emitovane. “Narodu izvan Zagreba poru~ilo se, da se odmah obrati na sve `upne urede, gdje }e od sve}enika dobiti uputstva za daqwi rad. Naravno, jasno je, da su ta usta{ka uputstva data `upnim uredima i wihovim {efovima `upnicima, upraviteqima `upa i kapelanima, jo{ prije 10. aprila, dakle prije progla{ewa NDH, prema ranijem sporazumnom dogovoru. Nema sumwe zato, {to su svi ti bili ve} ranije spremni kao wihovi suradnici i povjerenici za veliko usta{ko zlodjelo, za stvarawe NDH. To je najo~igledniji znak, da se cjelokupna crkvena institucija u Hrvatskoj stavila u slu`bu veleizdajni~kog pokreta i u slu`bu novog stvorenog stawa, da su crkvene institucije, prvenstveno `upni uredi, postali instrumenat usta{kog sistema i usta{ke NDH, o~evidno ranije pripremqeni za takav doga|aj. Jer, tko bi se usudio savjetovati gra|anstvu da se obra}aju za sva, pa i za povjerqiva saop}ewa, ustanovama za koje se nije bilo sigurno da }e izvr{iti nare|ewa tako va`na u prvim trenucima preuzimawa vlasti? To su mogli da budu samo najpoverqiviji. A te su ustanove doista i bile najsigurniji oslonac u prvim trenucima kad je izvjesna neizvjesnost mogla jo{ mnoge neodlu~ne pokolebati.” (str. 542.) Glavni usta{ki {tab vrlo dobro je znao da se mo`e potpuno uzdati u najve}i deo rimokatoli~kog sve{tenstva i koristiti ga kao proverenu organizacionu infrastrukturu. “Hrvatskom kleru dao je pravi poticajni primer stava prema usta{koj veleizdaji i progla{ewu NDH vrhovni {ef katoli~ke crkve u Hrvatskoj, zagreba~ki metropolita dr Alojzije Stepinac. Urbi et orbi objavqena je prava povezanost izme|u nadbiskupa i usta{kih prvaka! I to u prvim trenucima NDH. Jer, ve} 11. aprila 1941, nadbiskup Stepinac je posjetio svoje ranije poznanike i prijateqe, koji su zauzeli ministarske polo`aje u prvoj provizornoj vladinoj upravi, jo{ prije nego {to je u Zagreb stigao Ante Paveli}. Jedan od krvavih terorista, koji }e tako|er proslaviti sa svojim djelima najkrvaviji re`im, {to ga je imala Hrvatska od kraqa Tomislava kroz hiqadu godina, bio je dr Milovan @ani}, koji je tih dana uzeo u ruke ministarstvo policije. Tome ~ovjeku po{ao je nadbiskup Stepinac da ga u svoje ime kao i crkve, koju je predstavqao, pozdravi, i da s wime ostane u du`em razgovoru, kako je to vrlo radosno objavila usta{ka {tampa. To joj je, pak, bio jedan od veoma va`nih propagandnih elemenata, s kojim su oni posredno govorili i agitirali kako treba da se prema usta{kom re`imu vlada sav ostali kler, ne samo onaj koji je bio duhovno pripravqen za trenutak objavqivawa NDH, nego i onaj dio koji je bio ne samo rezerviran nego je i skepti~ki promatrao ovu raniju suradwu sve}enstva s ekstremnim nastojawima usta{kih vo|a i wihovih izvoditeqa.” (str. 543.) Usledila je zatim slu`bena Stepin~eva poseta poglavnikovom zameniku i usta{kom mar{alu Slavku Kvaterniku, javno `aqewe poginulih usta{a itd., {to je sve detaqno i u apologetskom duhu propratila crkvena {tampa, pokazuju}i da se ni po ~emu ne razlikuje od usta{ke partijske. 762

Na Uskrs je, u zagreba~koj katedrali, nadbiskup Stepinac pred masom sveta blagoslovio Slavka Kvaternika, 16. aprila je zvani~no posetio Paveli}a, a onda je u biskupskim dvorima priredio sve~ani banket tek pristiglim usta{kim emigrantima. “Ovim je nadbiskup Stepinac pokazao put kojim }e se kretati wegova djelatnost za vrijeme usta{kog re`ima. On je NDH uistinu do~ekao i primio je kao jedan od svojih sawanih ideala. Na prvi dan Uskrsa odr`ao je uobi~ajenu propovjed u zagreba~koj katedrali, u kojoj je objavio pastvi velik dan uspostave NDH, identificiraju}i se time i sa propovjedaonice sa veleizdajnicima i ru{iteqima Jugoslavije.” (str. 545.) Izve{tavaju}i detaqno o Paveli}evom polagawu zakletve i o inauguraciji usta{ke vlade, “Katoli~ki list”, koji je ure|ivan pod neposrednom Stepin~evom kontrolom, u redakcijskom komentaru je nagla{avao: “Dr`ava Hrvatska je, dakle, ~iwenica. Wu su, kao ideal, stoqe}ima nosili u svojim du{ama na{i pre|i, dok ju nije svemogu}a providnost ostvarila u godini velikog narodnog jubileja. Katoli~ka crkva, koja je kroz 1300 godina duhovno vodila hrvatski narod u svim wegovim te{kim, bolnim i radosnim danima, prati s veseqem i rado{}u hrvatski narod u ovim danima wegova podizawa i obnavqawa dr`avne nezavisnosti. Ona je uvjerena, da je navje{tawem Kristove vjerske i }udoredne nauke sa~uvala hrvatskom narodu `ivotnu snagu i `ilavu otpornost. Da mu je dala moralnu snagu, te mo`e podnijeti te{ka isku{ewa, koja su ga kona~no dovela do obnavqawa dr`avne nezavisnosti. Kako je u te{kim danima isku{ewa vjerno stajala sa svojim sve}enstvom u wegovoj duhovnoj slu`bi, tako }e mu u novom periodu dr`avne nezavisnosti jednako vjerno stajati uz bok, da ga ja~a i krijepi, te u svojoj narodnoj dr`avi mo`e u {to potpunijoj mjeri posti}i pravo, op}enito blagostawe i svestrani napredak. Ona se moli Bogu, da svi ~lanovi hrvatskoga naroda u me|usobnoj slozi na|u u dr`avi Hrvatskoj ispuwewe svojih opravdanih aspiracija. Da cijeli narod sa svojim odgovornim vodstvom bude istinski bo`ji narod. Ona je uvjerena, da postoje i objektivni i subjektivni preduvjeti, te se na wemu ispune Bo`je re~i: “Blago narodu kome je Bog gospodin!” S tim `eqama i molitvama ulazimo u NDH.” (str. 548-549.) I sam Stepinac je, 28. aprila 1941, uputio poslanicu sve{tenicima i rimokatoli~kim vernicima, u kojoj je, izme|u ostalog, potencirao: “^asna bra}o! Nema nikoga me|u vama, koji u ovo posqedwe vrijeme nije bio svjedokom najzama{nijih doga|aja u `ivotu hrvatskog naroda, me|u kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evan|eqa. Doga|aji su ovo, koji su na{ narod donijeli u susret davno sawanom i `eqkovanom idealu. ^asovi su ovo, u kojima ne govori vi{e jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezano{}u sa zemqom u kojoj smo ugledali svijetlo Bo`je i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati da je i u na{im grudima `ivqe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne mo`e i nitko po{ten toga zamjeriti ne mo`e, jer je qubav prema vlastitom narodu Bo`jim prstom upisana u qudsko bi}e i Bo`ja zapovijed! I tko nam mo`e zamjeriti, ako i mi, kao duhovni pastiri, dajemo svoj prinos narodnom vesequ i zanosu, kad se puni dubokog ganu}a i tople zahvalnosti obra}amo Bo`jem veli~anstvu? Jer, kolikogod i bilo zamr{eno pletivo dana{wih sudbonosnih doga|aja; kolikogod bili hetero763

geni faktori, koji utje~u na tok zbivawa, ipak je lako razabrati ruku Bo`ju na djelu... Odazovite se stoga spremno ovom mom pozivu na uzvi{eni rad oko ~uvawa i unapre|ewa NDH. Poznavaju}i mu`eve koji danas upravqaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni da }e na{ narod nai}i na puno razumijevawe i pomo}. Mi vjerujemo i o~ekujemo da }e crkva u uskrsloj dr`avi Hrvatskoj mo}i u punoj slobodi navije{tati neoborive principe vje~ne istine i pravde... Dao dobri Bog, da tako bude. A da tako bude, pozivam vas, ~asna bra}o sve}enici, da ne prestanete poticati povjerene vam vjernike na molitvu... da poglavnika dr`ave Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvi{enu i toliko odgovornu slu`bu vr{io Bogu na ~ast i narodu na spas u pravdi i istini; da narod hrvatski bude narod Bo`ji, odan Kristu i crkvi wegovoj sagra|enoj na pe}ini Petrovoj!” (str. 550-552.) Viktor Novak sadr`aj celokupne poslanice, koja je ovde samo delimi~no citirana, komentari{e na slede}i na~in: “Nadbiskupova okru`nica sve}enstvu zagreba~ke dijeceze bila je preko radija ~itana nekoliko puta kroz nekoliko dana, u cijelosti i u izvodu. Wu su mikrofoni prenosili po javnim mjestima NDH i tako je ne samo sve}enstvu, nego i svemu narodu objavqeno, kako se nadbiskup Stepinac sasvim anga`irao za novi usta{ki re`im u NDH. Ali, ne samo on, nego i katoli~ka crkva, u ~ije je ime on govorio, naro~ito podvla~e}i ovu misao. [tovi{e, nadbiskup je za`elio da katoli~ka crkva bude osnov i uzidana u temeqe NDH. I u wegovim je grudima, kao i onima usta{a, zakucalo `ivqe srce kad je progla{ena NDH. I kao predstavnik crkve pozivao je sve}enstvo, da sve u~ini kako bi se o~uvala i unapredila NDH. Da bude uvjerqiviji, nadbiskup Stepinac poziva se na poznavawe usta{kog vodstva, za koje vjeruje da }e dobro upravqati sudbinom hrvatskog naroda, i da }e i oni crkvi uzvratiti, {to je wima crkva u~inila i {to }e im jo{ u~initi. Tako nadbiskup Stepinac sa svom usrdno{}u poziva sve}enstvo, kojemu je objasnio prije toga, da je NDH u stvari djelo ruku Bo`jih, da su te ruke utjecale “na tok zbivawa” koji je vodio do NDH. A da bi bilo svima jasno, svakom sve}eniku napose i svima vjernima, da crkva kao takva nije samo priznala jedno stvoreno stawe, nego da se za wega zala`e svim svojim mo}ima, pa i duhovnima, nadbiskup je pozvao sve}enstvo da se moli za najve}eg krvnika hrvatskog i srpskog naroda, da ga Bog “napuni duhom mudrosti”, kako bi uzvi{enu i toliko odgovornu slu`bu vr{io Bogu na ~ast i narodu na spas, u pravdi i istini; da narod hrvatski bude “narod Bo`ji”, a osim toga da se svi sve}enici i sav narod zahvale za “djelo ruku Bo`jih”, pa je stoga odredio sve~ani Te Deum po svim `upnim crkvama, na koji su trebali sve}enici da pozovu pored vlasti i “vjerni narod”. Ovo puno, iskreno osje}ajno, gotovo zanosno, ne samo pristajawe, nego i anga`irawe za usta{ki re`im, pokazuje jo{ i to, {to se odmah poslije ove poslanice u cijelosti objavquju u tom crkveno-pastoralnom listu i “Na~ela usta{kog pokreta”, koja je 1933. objavio Ante Paveli}! Ili, kako ka`e “Katoli~ki list”, da wegovi ~itateqi upoznaju osnovne linije po kojima se upravqa ~itav `ivot u NDH.” (str. 552.) 764

Prepun zanosnog uzbu|ewa, sarajevski nadbiskup je svoju radost, prosvetqewe, sre}u i probu|ene nade povodom uspostavqawa usta{kog re`ima izrazio lirskom pesmom, pravom odom fa{isti~koj kvazidr`avnoj tvorevini, koju je objavio u svom listu “Vrhbosna”. Kako Novak zapa`a, “kao {to se u Hrvatskoj anga`irao za Paveli}a i usta{ku NDH nadbiskup Stepinac, tako u Bosni i Hercegovini ne}e za wim zaostati ni drugi nadbiskup u kolu hrvatskog episkopata. [tovi{e, u nekim manifestacijama, a naro~ito u metodi svoga otvorenog prousta{kog i usta{kog rada, on }e ga i natkriliti. A nije ni ~udo, jer sarajevski nadbiskup dr Ivan [ari} ve} je i od ranije bio u izravnim, neposrednim i intimnim prijateqskim i politi~kim odnosima sa Paveli}em kao i ameri~kim emigrantima, usta{ama, kojima je 1934. podijelio i svoj blagoslov za wihov “patriotski” rad... Nadbiskup je ozaren rado{}u i svijetlom, i wegova je du{a zasjala sre}om i nadama. Svakako, jer je objavqena NDH, i wegov, kao i nadbiskupa Stepinca, davno “`eqkovani i sawani ideal”... Ovako probu|en iz zlatnog sna, nadbiskup }e cijelo vrijeme strahovitog krvavog usta{kog re`ima, koji }e u Bosni i Hercegovini posijati najmnogobrojnije i najstrahovitije `rtve, biti “uzdrhtalih grudi”, sav u pjesni~kom zanosu, od triumfalnog dana dolaska poglavnika Paveli}a, do wegova kao i svoga sramnog bijega... Tako }e nadbiskupove po~etne lirsko-usta{ke refleksije i meditacije postepeno prelaziti na teren prousta{kog propagirawa i organizirawa svega i sviju “oko ~uvawa i unapre|ewa NDH”, na op}e zadovoqstvo svoje i svoga mla|eg druga, a starijeg po dostojanstvu u Zagrebu, nadbiskupa Stepinca! I primjer nadbiskupa [ari}a, kao i onaj nadbiskupa Stepinca, djelovat }e i kod podre|enog sve}enstva i kod pastve, koja je na svoj na~in razumjela i izvodila savjetovawa svojih nadpastira o “~uvawu i unapre|ewu NDH”. Od literarne propagande do metoda Makabejaca – kri`ara! U crkvi kao i u usta{kim koqa~kim organizacijama. U borbama, sa bombama i no`evima, u logorima talaca i ostalih nesretnika, zatvorenika osu|enih na polagano ili brzo umirawe, u akcijama oko duhovnih ubojstava pri prisilnom “dragovoqnom” katoli~ewu pravoslavaca Srba... Odmah od prvih dana usta{ke NDH nadbiskup [ari} bit }e u prvim redovima usta{kih boraca. U propovijedima kao i u svim ostalim crkvenim funkcijama, gdje je wegova rije~ bila upravqena bilo podre|enom sve}enstvu, bilo u novinskim ~lancima ili pjesmama, bilo kao prvi dostojanstvenik Sarajeva, koji u svojoj pala~i prima usta{ke, fa{isti~ke i nacisti~ke dostojanstvenike, politi~are i vojnike.” (str. 554-555.) Pod okupacijom je u Sarajevu osnovan “Sarajevski novi list” kao izrazito usta{ko glasilo, a u wemu je nadbiskup [ari} objavio svoje uspomene na susret sa usta{ama u Buenos Airesu, gde je boravio kao delegat euharisti~kog kongresa zajedno sa Pa~elijem, budu}im papom Pijem XII. O tome on, izme|u ostalog, pi{e: “Koliko sam puta ~uo od na{ih usta{a {to bismo mi bez svojih sve}enika... Pjevao sam s usta{ama na{im svim srcem i glasom “Lijepu na{u domovinu”, a uvijek svi s krupnom suzom u o~ima. I sa `ivom nadom u wezinu lijepu, slatku i zlatnu slobodu. Uzdi{u}i Bogu za wu, molili smo se svemogu}emu i za poglavnika dr Antu Paveli}a, neka nam ga on 765

milostiv prati i doprati u slobodnu Hrvatsku. I dobri je Bog ~uo, i eto, usli{io na{e vapaje i uzdisaje. “Tebe Boga hvalimo, tebe Gospodina ispovjedamo”... I mi }emo domovinsku vjernost vezati uvijek s religioznom vjernosti. Uvijek Hrvati. Uvijek katolici! Bog i Hrvati.”(str. 556.) [ari} je tokom rata srda~no primao Kvaternika i nema~ke generale i oficire, manifestuju}i otvoreno i na svakom mestu svoje ~vrsto pripadni{tvo usta{kom pokretu. Kako to pokazuje slede}a ilustracija s po~etka rata, na isti na~in je delovao sve do kraja: “Nadbiskup [ari} prisustvovao je 30. VI, na dan pogibije Zrinskog i Frankopana, zajedno sa reis-ul-ulemom, Fehimom ef. Spahom, `upnikom Bralom, poglavnikovim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu, i sarajevskim `upnikom dr ^elikom, zakletvi usta{ke vojske u Sarajevu koju je obavio pukovnik – zapovjednik Petar Bla{kovi}. Zakletvenu molitvu za katolike izvr{io je Mato Hailo, vojni sve}enik, a za muslimane imam Hasan ef. [enbi}.” (str. 556.) Dao je [ari} odu{ka svojim emocijama i kroz pesmu “Oda poglavniku”, posve}enu Paveli}u povodom Bo`i}a 1941. godine, koja je objavqivana u svoj {tampi, recitovana preko radija i u {kolama, a ~iji posledwi stihovi glase: “Ti si za Dom `rtvovao svega sebe. Smjel ko heroj, od vjere junak `ivi{. Za slobodu ustao si na{eg Doma, Usta{o divni.” (str. 557.) I svaki svoj slede}i javni nastup nadbiskup [ari} je koristio da potvrdi neraskidivo jedinstvo Rimokatoli~ke crkve i usta{kog pokreta, da propagandno potkrepi klerofa{isti~ku strahovladu i wene zlo~ine, mahom prema srpskom narodu. Paveli} mu je redovno uzvra}ao laskavim komplimentima i s jo{ ve}im `arom pristupao svom koqa~kom poslu. “[ari} nije na{ao nijedne rije~i opomene ni savjetovawa da se taj krvolo~ni bijes zaustavi. Naprotiv, wegovo javno istupawe i zalagawe za usta{ki pokret, kao i wegovo blagosiqawe i glorificirawe usta{kih vo|a, a kasnije }emo vidjeti i wegove govore, koje je dr`ao i usta{ama kao i domobranima, nadbiskup [ari} bio je u stvari jedan posredni podstreka~ za sve one brojne zlo~ine, koji su se ve} dotad desili, a koji }e se iz dana u dan tokom ~etiri krvavih godina mno`iti u beskona~nost.” (str. 560.) Usta{kim re`imom javno se odu{evqavao i splitski biskup dr Kvirin Bonefa~i}, a u~estvovao je zdu{no u svim usta{kim manifestacijama i pretvorio crkvene propovedaonice u politi~ke tribine. Pod italijanskom okupacijom “splitski biskup je oti{ao tako daleko, da je dostavqao policiji promemorije sa spiskom “politi~ki sumwivih osoba.” (str. 564.) Zalagao se i za kolektivno ka`wavawe ~etni~kih i partizanskih porodica, o ~emu su slu`beno obave{tene italijanske vojne i policijske vlasti. Kako se vidi iz jednog wihovog originalnog dokumenta, “splitski biskup, podupiraju}i svesrdno molbu katoli~kog klera u onim krajevima, kako vam je ve} saop}eno, stavqa daqi prijedlog, da se za sva zlodjela i {tete, koje su se ve} dogodile, ili koje }e se eventualno dogoditi, proglase odgovornim familije bandita, koji `ive u mjestima onih krajeva smatraju}i da }e ova mjera sigurno imati za u~inak, povratak mnogih bandita svojim ku}ama.” (str. 564.) 766

Vernost i odanost Paveli}u i ushi}ewe usta{kom vla{}u izra`avali su i hvarski biskup Miho Pu{i}, kr~ki biskup dr Josip Srebrni~, sewski biskup Viktor Buri}. U Buri}evoj poslanici sve{tenicima i vernicima, koja je objavqena krajem juna 1941. godine, stoji i slede}e: “Bili smo netom svjedoci velikih doga|aja u na{oj dragoj domovini Hrvatskoj. Bo`ja je providnost htjela, da se ostvarilo ono za ~im su dugi vijekovi ~eznuli, za ~im su generacije naroda uzdisale; o`ivotvorilo se ono, {to je bio najvi{i zemaqski ideal rodoqubnog sve}enstva i vjernika na{ih dijeceza od davne pro{losti do na{ih dana. Nakon mnogih borbi i trpqewa neodoqiva narodna te`wa za slobodom, pravdom i zadovoqnim `ivotom okru`ena je kona~no uspostavom NDH. Domovini na{oj sinu{e boqi dani i u svakom se hrvatskom srcu porodi vedra nada u sretnu budu}nost. I dok stojimo pod dojmom op}eg narodnog odu{evqewa, pogled nam se i nehotice okre}e na dugu i mukotrpnu pro{lost hrvatskog naroda. U neprekidnom nizu narodnog trpqewa kroz sva duga stoqe}a nalazimo me|u istaknutim narodnim borcima lijepi broj slu`benika oltara, {to nas napuwa posebnim ponosom, ali, pored toga, svijesni smo tako|er i preva`ne one uloge, koju je crkva odigrala u na{oj narodnoj pro{losti.” (str. 565.) Zanosne i sentimentalno oki}ene pozdrave Paveli}u upu}ivao je i |akova~ki biskup, dr Antun Ak{amovi}, daju}i istovremeno “primjer svome kleru kako treba da se slu`i NDH, kako da je se u svim wenim izdajni~kim nastojawima pomogne. U tu svrhu trebalo je anga`irati i oltare i propovijedaonicu.” (str. 568.) Posebnom “okru`nicom”, nazvao je Hitlerov pohod na Sovjetski Savez krsta{kim i podupro upu}ivawe domobransko-usta{kih legionara na isto~ni front. U “okru`nici”, koja je datirana 24. septembra 1941. godine, nalaze se i slede}i redovi: “Na{ veliki poglavnik, heroj naroda hrvatskoga, spasiteq na{e slobode u najte`e dane, kad smo zaprepa{teni strahovali da li }e s Jugoslavijom biti izbrisana na zemqovidnoj karti i na{a tisu}ugodi{wa dr`ava Hrvatska, razvio je neslomivom snagom i upravo nadnaravnu mudrost odmah u po~etku svoje vladavine. Ulo`io je nad~ovje~ne napore da NDH osigura normalan razvoj politi~koga i kulturnoga `ivota. Uza sve to su se zakleti neprijateqi usudili svojim nasrtajima prouzro~it nered u nekim krajevima na{e zemqe. Na{i hrvatski sinovi, na{a ponosita i hrabra vojska potpuno odana poglavniku, jam~i za dobru sudbinu NDH. Prema visokom nalogu velikoga poglavnika hrvatska vojska je podijelila vite{ku ulogu. Jedni stoje u slu`bi zemaqske obrane, a drugi u~estvuju u kri`arskom ratu protiv boq{evika. Veliki vo|a nema~koga rajha je slavodobitnim ~etama wema~ke vojske pridru`io ~ete svih saveznika mirotvorne “osovine”, ne zato {to bi osje}ao nedostatak snage wema~ke vojske, nego da se poka`e puna solidarnost svih velikih i malih saveznika, da su slo`ni i jednako po`rtvovani za uspostavu mira i slobode svakomu narodu na evropskom kontinentu prema smjernicama velikoga vo|e wema~koga rajha. Sveta katoli~ka crkva prati ove doga|aje punom brigom i qubavqu prema ratnicima na fronti i prema stradalima u domu. Zato sveti otac svojom porukom ujediwuje na{e du{e u zajedni~koj molitvenoj akciji.” (str. 569.) 767

z) Papina javna podr{ka Paveli}u Kako posebno prime|uje Novak, “va`no je u toj okru`nici, {to nam biskup Ak{amovi} otkriva kakve su bile intencije Vatikana s tom molitvenom akcijom, i kakve su nade obuzele crkvene velikodostojnike, u trenucima, kad se prema mi{qewu “velikog vo|e rajha sa slavodobitnim ~etama wema~ke vojske” imao pred Moskvom okon~ati “kri`arski rat protiv boq{evika u Rusiji”.” (str. 570.) U poslanici, koju je taj isti biskup, kao propagator usta{ke ideologije, uputio po~etkom 1942. godine, on isti~e: “Gospodin Bog je u svojoj milostivoj pravednosti usli{ao molitve na{e. Pro{la godina 1941, na{a jubilarna godina, bila je ispuwena triumfalnim manifestacijama op}e narodne radosti povodom progla{ewa NDH. Veliki osloboditeq hrvatskog naroda, udru`en s vo|om wema~kog rajha i s du~eom susjedne Italije, nakon osam i pol stoqe}a udara temeqe uskrsnuloj dr`avi Hrvatskoj. Poglavnik na{e mlade NDH i wezine oru`ane snage obnavqaju duh hrvatskih vitezova u sna`nom zovu: Za dom spremni! Poglavnik zemaqskoga vrhovni{tva obnavqa duh crkvenoga jedinstva u savremenom zovu: Natrag vjeri otaca! Jedinstvo je u katoli~koj crkvi! U Nezavisnoj DH se visoko po{tuje sloboda svete katoli~ke crkve i nadasve se cijeni uzvi{eni apostolat ove od Isusa Krista utemeqene ustanove.” (str. 571.) On uz to insistira na pokatoli~avawu Srba kako bi se oni {to uspe{nije denacionalizovali i u celoj dr`avi `iveo samo jedinstven hrvatski narod. Novak povodom toga konstatuje da je biskup Ak{amovi} “u trenutnom zanosu otkrio ovako u toj poslanici svoju i ~itavog episkopata strastvenu te`wu za katoli~ewem Srba, “kako bi bio jedan pastir i jedan ov~iwak”, a u NDH sa pokatoli~enim Srbima samo jedan narod hrvatski. Jer, i za wega i za cio episkopat “poglavnik ... obnavqa duh crkvenoga jedinstva u savremenom zovu: Natrag vjeri otaca! Jedinstvo je u katoli~koj crkvi!” A na tome poslu bio je biskup Ak{amovi} osobito revnosan suradnik, kako }e se to u slijede}em poglavqu op{irno izlo`iti. Ovom ispovije{}u o punoj suglasnosti episkopata u NDH s poglavnikom i wegovim usta{ama u najstrahovitijem ataku na slobodu savjesti – koju pozna historija. ^itava ova poslanica 1942. napisana je, u stvari, kao apologija, stru~na i dogmatska za opravdanost katoli~ewa u NDH, na osnovu “uzvi{enog apostolata svete katoli~ke crkve”. A kada sve bude izvedeno prema “suvremenom zovu poglavnika: Natrag vjeri otaca!”, onda }e u NDH zavladati pravi raj Bo`ji, jer }e Hrvati i Srbi biti sjediweni u katoli~koj crkvi, i u NDH }e zavladati “milost duhovnoga preporoda” pod rukovodstvom katoli~ke crkve, wenog episkopata i cjelokupnog klerofa{izma.” (str. 571.) Papa Pije XII, 18. maja 1941. godine, srda~no je primio Antu Paveli}a i celu usta{ku delegaciju, koja je do{la u Rim da sa Musolinijem dogovori stupawe na hrvatski kraqevski presto vojvode od Spoleta, pripadnika savojske kraqevske ku}e. Sva fa{isti~ka, usta{ka i klerikalna {tampa je odu{evqeno pozdravila taj doga|aj, iako je wime papa grubo prekr{io na~elo neutralnosti. [ari}ev “Katoli~ki tjednik” povodom toga je pisao da “pravoslavni elemenat, koji se no{en osmanlijskom najezdom razlio preko povije768

snog podru~ja Hrvatske, ne}e mo}i u NDH vr{iti propagandu. On }e biti povra}en u svoje prirodne granice, kako to tra`i ne samo pravda, nego i `ivotni interes zapadne uqudbe. Katoli~ka i muslimanska vjeroispovijest imat }e za{titu i mogu}nost slobodnog razvitka s temeqnim interesima hrvatskog naroda. U Vatikanu su svijesni velikog uskrsnu}a NDH. Stoga je razumqivo da je taj doga|aj izazvao u Vatikanu `ivo zadovoqstvo. I Vatikanu je stalo do toga da hrvatska dr`ava bude {to mo}nija.” (str. 582.) Katoli~ka akcija, Veliko kri`arsko bratstvo, jezuitske i fraweva~ke {kole i semeni{ta, kao i sve druge organizacije i institucije hrvatskog nacionalnog i rimokatoli~kog karaktera, me|usobno su se prosto takmi~ile koja }e dubqu i ubedqiviju vernost iskazati usta{kom re`imu i wegovoj klerofa{isti~koj ideologiji. Kad je i Vatikan javno i otvoreno podr`ao Paveli}a, nikakvih dilema vi{e nije bilo u pogledu papine zamisli da pod okupacijom uspostavqena Hrvatska predstavqa istureni bastion katoli~anstva i da s wene teritorije treba eliminisati pravoslavne pokoqem ili nasilnim pokr{tavawem. “Da bi se {to pravilnije ocijenila i shvatila pojava pokatoli~avawa pravoslavaca u masama, kao i krvavi progon Srba od strane usta{kih avangardista, objasnit }e sami pojedini usta{ki ~imbenici, koji su davali za taj ciq direktive. Ne samo pojedincima nego i ~itavim usta{kim formacijama i razdra`enim prista{ama, podbadanim amoralnim instinktima i strahovitom mr`wom koju je protiv pravoslavqa, {to je dosqedno zna~ilo protiv Srpstva, isticao jednako neki logornik, kao {to je to ~inio fanati~ki frawevac, jezuita, kapelan, `upnik, kanonik pa i sam biskup ili nadbiskup. Svi su se oni na tom poslu takmi~ili, a opet taj i takav posao nazivala je klerofa{isti~ka {tampa kao najvi{u eti~ku i patriotsku du`nost.” (str. 602-603.) i) Klerousta{ka akcija pokatoli~avawa Po pitawu kqu~nih planova i ciqeva na kojima su se ujedinili rimokatoli~ka crkva i usta{ki re`im, nije moglo biti nikakvih nedoumica. “Ve} prvih dana usta{kog re`ima pokazalo se da }e se prema pravoslavqu, u stvari prema Srpstvu u NDH, zauzeti jedan neobi~no o{tar, zlo~ina~ki stav. Bilo je jasno, da }e se gra|ani i seqaci pravoslavne vjere tretirati ne samo kao dr`avqani drugog reda, nego kao lica izvan zakona. Prve reformne policijske mjere to su rje~ito pokazivale. Srbima pravoslavcima nare|eno je u Zagrebu, kao i u ostalim gradovima da nose oko ruke plavu traku na kojoj je imalo da bude slovo “P” (latini~no “R”), jer se ni tom mjerom nije htjelo priznati da u usta{koj NDH mogu da postoje i da `ive Srbi. Tako je ovaj znak “P” = pravoslavac, imao da bude sredwevjekovni getovski znak za prokazanih 1.885.943 Srba, koji su imali da pri|u ili “vjeri djedova”, ili da ih se ukloni iz NDH i to ili emigracijom u Nedi}evu Srbiju ili oda{iqawem Bogu na istinu, sa spasenim i nespasenim du{ama. Tako je ovo slovo “P” osim svog politi~kog obiqe`ja imalo i ~isto vjersko, jer je wime militantni klerikalizam, sada dominantan u usta{kom re`imu, s kojim je uspostavio punu intimnu saradwu prvih dana NDH, obiqe`io svoj krsta{ki pohod na omra`eno pravoslavqe.” (str. 603.) I crkva i vlast su sve svoje potencijale mobilisali da ove ciqeve {to pre ostvare. 769

Na krajwe jednostavan na~in, kqu~ni rimokatoli~ki i hrvatski usta{ki program prema Srbima izrazio je na usta{koj skup{tini u Gospi}u Paveli}ev doglavnik Mile Budak, rekav{i: “Jedan dio Srba }emo pobiti, drugi raseliti, a ostale }emo prevesti u katoli~ku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.” (str. 605.) Usta{ki ministar Milovan @ani}, ina~e veliki Stepin~ev prijateq, na usta{kom skupu u Novoj Gradi{ki, juna 1941, izjavquje: “Usta{e! Da znate: ja govorim otvoreno. Ova dr`ava, ova na{a domovina mora biti hrvatska i ni~ija vi{e. I zato oni koji su do{li ovamo, ti treba i da odu. Doga|aji kroz stoqe}a, a osobito ovih dvadeset godina pokazuju, da je tu svaki kompromis iskqu~en. Ovo ima biti zemqa Hrvata i nikog drugog i nema te metode, koju mi ne}emo kao usta{e upotrebiti, da na~inimo ovu zemqu zbiqa hrvatskom i da je o~istimo od Srba, koji su nas stotine godina ugro`avali i koji bi nas ugrozili prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove dr`ave i to kad izvr{imo, izvr{it }emo samo ono {to pi{e u usta{kim na~elima.” (str. 606.) Takvi su govori dr`ani {irom Nezavisne Dr`ave Hrvatske, mahom posle mise na otvorenom prostoru i uz prisustvo rimokatoli~kih sve{tenika. Usledili su masovni pokoqi, pqa~ke, hap{ewa i odvo|ewa u logore. Po govorni~koj vatrenosti sve{tenici nisu nimalo zaostajali za usta{kim funkcionerima. “Katoli~ki sve}enik, `upnik u Udbini, Mate Mogu{, raspaquju}i masu svojim usta{kim nakaznim mislima, ukazivao je na potrebe istrebqewa Srba, koji ne `ele da se pokatoli~e. On je, u toj svojoj usta{koj monstruoznosti... rekao: “Dosad smo za katoli~ku vjeru radili molitvenikom i krstom, a sad je do{lo vrijeme, da radimo pu{kom i revolverom... Pa ako budete tako radili, savjetuje i hrabri `upnik svoje vjerne, u`ivat }ete plodnost mutila~kih bara”, tj. rodnoga kraja, koji su naselili Srbi! Me|utim, vidit }e se kasnije, da udbinski `upnik nije bio osamqen u ovakvom tuma~ewu Kristovog evan|eqa. Svuda i na svakom mjestu govorili su usta{e, sto`ernici i logornici, civilni i sve}eni~ki, o buntovnosti, koja mora dovesti do punog osvajawa Hrvatske za hrvatski narod. U ovoj blasfemi~noj i nakaznoj interpretaciji evan|eqa trudili su se i oni prvi ideolozi iz Katoli~ke akcije, da sve ovo dovedu u sklad sa pravom voqom Bo`jom!” (str. 610.) Izme|u usta{a i klerikalaca nestalo je bilo kakvih ideolo{kih razlika. Pravoslavnu veru je trebalo potpuno likvidirati, a toga se posla poduhvatio “velik broj misionara, koji se dao svim `arom na ovaj prozelitisti~ki posao, ~ije su perspektive obe}avale veliku i obilnu `etvu. Silom i milom. Pored ovako naelektrizirane atmosfere i savr{eno podr`avane psihoze kroz klerofa{isti~ku {tampu, stale su se javqati naredbe jednako usta{kih vlasti kao i crkvenih, koje }e se odnositi na katoli~ewe i prekr{tavawe, u prvome redu pravoslavnih Srba... U NDH vrijedni fa{isti~ki u~enici odlu~ili su da izbri{u trag, koji bi ih podsje}ao na Srpstvo i pravoslavqe. Da bi ova nasiqa odjenuli u forme zakonitosti, stale su nicati raznovrsne naredbe. Katoli~ewe je imalo poslu`iti kroatizirawu, pa je tako imao da bude postignut dvostruki rezultat. Usta{e su mislili da }e tako pove}ati broj Hrvata, a klerikalci ov~iwak s jednim pastirom... Progon pravoslavnog sve}enstva imao je u svim mogu}im izrazima da raspolo`i psiholo{ki pravoslavne mase za prijelaz na katolicizam. To su bile 770

stvarno prve pripreme za taj veliki misionarski posao, na kome }e se s toliko `ara i pripravnosti na}i ogroman broj slu`benika katoli~ke crkve koriste}i najtragi~niju situaciju jednog obespravqenog naroda. Sve je pokazivalo, jo{ za prvih nedjeqa NDH, da postoji jedan unaprijed smi{qen plan, na ~ijoj }e razradi i izvo|ewu sura|ivati najraznovrsniji ~inioci, a dakako, me|u wima i sluge oltara katoli~ke crkve. Sloboda savjesti bila je jednako napadnuta kao i goli `ivot obespravqenih Srba. Vijesti, koje su se {irile iz svih onih krajeva NDH, gdje u ve}im skupinama `ive Srbi od vjekova, ili sami ili izmije{ani sa katolicima, djelovale su na sve one sve}enike, koji su se opirali da napuste svoju pastvu, voqni da s wome dijele svu nesre}u. Ali, pritisak je bio sve ve}i, moralni i fizi~ki, i sve}enici sve vi{e napu{taju, od svoje voqe i goweni, svoje parohije i parohijane, ostavqaju}i ih najtragi~nijem udesu. Jer, ~im su se stale zatvarati crkve, paliti i ru{iti, u takvim mjestima nije bilo opstanka ni sve}enicima. Oni, koji su bili uporniji, bili su odvedeni u logore, a drugi odmah likvidirani.” (str. 616-617.) Dr`avne i crkvene vlasti do najsitnijih detaqa su sinhronizovale svoje aktivnosti kako bi se prqavi posao verske unifikacije {to efikasnije obavio. “Atmosfera, koja je nastala uslijed sve ve}eg i brutalnijeg, bijednog pritiska najnemilosrdnijih usta{a – a wu su jo{ vi{e zatrovali govori ministara i sto`ernika, ~lanci netrpeqive {tampe, koja je agitirala za {to br`e i {to efikasnije ~i{}ewe – ve} je maja mjeseca sli~ila na paniku, koja je zahvatila {iroke razmjere. Sve je obuhvatila misao, da }e mo`da ako ne imawa, a ono gole `ivote spasiti, ako se prekrste, ako prime katolicizam. A tako su im govorili misionari, fratri, kapelani i `upnici, koji su ve} osjetili, da je sazrelo sjeme za jednu osobitu duhovnu `etvu, uz koju je ve} uveliko krenula ona krvava, koja nikako da izgubi na svojoj snazi. Sve je na svoj na~in pristupilo radikalnom ~i{}ewu NDH. Otpu{tawa pravoslavnih ~inovnika i {ikanacije pravoslavaca pred svim slu`benim tijelima NDH, bile su prve mjere, iza kojih su slijedile one o{trije i na kraju krvave. Misionari su se razmiqeli na sve strane, da najprije {apu}u, a onda da javno govore i da se javno zala`u, da su u NDH, u katoli~koj zemqi gra|ani prvog reda samo katolici. Od prijetwi do najhipokritskijih savjetovawa bila je veoma {iroka skala sredstava, da se postigne `eqeni uspjeh.” (str. 617-618.) Biskupi su u svojim dijecezama {tampali letke kojima su agitovali za pokr{tavawe, dok je Kancelarija nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu izdala slu`beno uputstvo kako }e se versko preobra}awe obavqati. Hrvatska usta{ka vlada je, po~etkom 1942. godine, izdala slu`beni akt kojim se nala`e dr`avnim organima da se svi Srbi koji su pre{li na rimokatoli~ku ili muslimansku veru upi{u u mati~ne kwige kao Hrvati. Otvorenu podr{ku pokatoli~avawu Srba pru`io je Vatikan, dok takav oblik pohrva}ivawa Jevreja nije dolazio u obzir, zbog toga, kako je pisao biskup Ak{amovi}, {to “dr`avne vlasti pitawe @idova re{avaju po rasnom principu, a ne vjerskom, prema tome tu se ne da vi{e ni{ta intervenirati.” (str. 624.) Sa dr`avne strane, akcijom pokatoli~avawa pravoslavaca neposredno 771

je rukovodio pro~elnik i predstojnik verskog odseka usta{ke vlade fra Dionizije Juri~ev, koji je otvoreno saop{tavao: “U ovoj zemqi ne mo`e vi{e da `ivi nitko osim Hrvata, jer ovo je zemqa Hrvatska, a tko se ne}e pokrstiti, mi znademo kud }emo s wim. Ja sam u ovim gore krajevima davao o~istiti od pileta sve do starca, a, ako bude potreba, u~init }u i ovdje, jer danas nije grehota ubiti ni malo dijete od 7 godina, a koje smeta na{em usta{kom poretku. Mi danas treba da budemo svi Hrvati i da se pro{irimo, a kad se pro{irimo i oja~amo, ako nam bude potrebno, jo{ }emo da oduzmemo od drugih. Nemojte misliti {to sam ja u sve}eni~koj odori, ali da znadete da ja, kada je potrebno uzmem strojnicu u svoje ruke i tamanim sve do kolijevke, sve ono {to je protiv usta{ke dr`ave i vlasti.” (str. 627.) Za tog istog fra Dionizija Juri~eva Novak napomiwe da “za wega svjedoci ka`u da je mijewao odje}u i obla~io se u usta{ku uniformu, stalno opasan pi{toqem.” (str. 627.) Biskupska pismena uputstva i rezolucije biskupskih konferencija, koje su donesene povodom usta{ke klerofa{isti~ke akcije pokatoli~avawa Srba imale su za ciq da se celom procesu da izgled ure|enosti i nepristrasnosti. “Jasno je, da je visoki katoli~ki kler vodio itekako ra~una o `eqama i intencijama usta{ke vlade, samo je `elio da metode prisilnog katoli~ewa zaodjene u qep{e forme, u izraze, koji bi se pred stranom javno{}u, koja je uveliko osjetqiva na atake, koji se organiziraju protiv slobode savjesti, mogli da brane i pravdaju, da su posve nedu`ni, da je u~iweno samo ono, {to se od wega tra`ilo po slobodnoj voqi i uvjerewu prolaznika. Pogotovo, kad je time mnogima prela`ewe na katolicizam spasilo `ivote.” (str. 631.) Iako su se ranije neke razlike izme|u jezuita i frawevaca mogle primetiti, prqavi posao u koji su slo`no i revnosno prionuli, izbrisao je sve vidqive razlike. “Utvr|ena je strahovita ~iwenica da su zlikova~ke usta{ke bande, koje je Paveli} poslao u Bosnu i Hercegovinu, da po wegovu, ali i Hitler-Musolinijevu planu izazovu bratoubila~ki rat, na{la upravo u bosanskim i hercegova~kim frawevcima, od kojih su se samo rijetki izdvajali, najodre{itije pomaga~e i suradnike. Wihovi samostani bili su ve} od ranije usta{ka `ari{ta, kako }e to oni sami ispovijediti, centri za usta{ku i wema~ku {pijuna`u, utvrde i kona~i{ta, pravi arsenali usta{kih sto`ernika, tabornika, logornika i ostalih du`nostnika, ali i svih mogu}ih talijansko-wema~kih namjernika oficira i vojnika, gestapovaca i raznovrsnih fa{isti~kih agitatora... Oni su aktivni borci, sau~esnici u krvavim zlo~inima i zvjerstvima! Propovjedaonica nikad nije bila sramotnije i brutalnije oskvrnuta nego u ovom usta{kom periodu, gdje god su se pojavqivali ovi usta{ki propagatori... Stra{na je ~iwenica da se, pred kraj oslobo|ewa, moglo konstatirati da su “najgadnije ubojice, paliku}e i pqa~ka{i na ruskoj fronti i na fronti u na{oj zemqi bili u~enici bosanskohercegova~kih fratara, a najokrutniji usta{ki koqa~i i krvnici u Jasenovcu i Staroj Gradi{ki, {kolovani su i odgajani u bosansko-hercegova~kim samostanima. Isposni~ka fratarska haqa slu`ila je ovim izrodima da podmuklo i kriomice vr{e {pijunsku slu`bu za ra~un Gestapoa i usta{ke dojavne slu`be.” (str. 637-638.) 772

j) Detaqna sinhronizacija crkvene i dr`avne vlasti NDH u sprovo|ewu genocida Primeri masovnih zlo~ina, koje su rimokatoli~ki sve{tenici izvr{ili nad Srbima, bezbrojni su. Tako je u srezovima Na{ice, Slavonska Po`ega i Podravska Slatina najozlogla{eniji bio fra Sidonije [alc. Kako je svedo~io u~iteq Petar Kova~evi} iz Balevice, vidi se da su “sva zla Srbi podnijeli sa strane katoli~kih sve}enika preko usta{a... Svi su Srbi pod naju`asnijim terorom pre{li na katoli~ku jedinospasavaju}u vjeru. Od tih sve}enika gromovnik u na{em srezu (na{i~kom) bio je pater Sidonije [alc. On je na najzvjerskiji na~in dao ubiti na{eg mjesnog paroha \or|a Bogi}a. Odveli su ga iz stana u pola no}i i iskasapili ga (odrezali nos, jezik, ogulili bradu, rasporili stomak i zamotali crijeva oko vrata.” (str. 641.) Fra Vjekoslav Filipovi} je predwa~io u zlo~inima nad Srbima bawalu~kog kraja, o ~emu ima ogroman broj svedo~ewa neposrednih o~evidaca. Samo ilustracije radi, prenosim izjavu \or|a Gaji}a o jednom slu~aju: “Na osmog februara 1942. jedna grupa zagreba~kih usta{a, pod vodstvom fratraisusovca(!) imenom Filipovi}a, iz samostana Petri}evca kraj Bawa Luke, oti{la je u srpsko selo Rakovica–Rudnik kraj Bawa Luke. U ovom selu radili su u rudniku Srbi radnici zajedno s radnicima katolicima i muslimanima. Fratar usta{a Filipovi} je po legitimacijama ustanovio radnike Srbe, pa je te odmah odvojio od radnika katolika i muslimana, te ih istodobno na licu mjesta u rudniku dao po usta{ama ubiti. Usta{e su ove radnike ubili krampovima. Tada su ovdje ubijena 52 radnika Srbina. Poslije toga oti{li su usta{e, pod vodstvom fratra Filipovi}a, u selo Drakuli}i kraj Bawa Luke, otkuda potje~u ubijeni radnici rudari. U ovom selu usta{e su i opet pod vodstvom fratra Filipovi}a, ubili oko 1.500 Srba, qudi, `ena i djece. U ovom selu tad su ubijeni svi `iteqi, jedino se spasila jedna `ena imenom Lenka i wezino petoro djece, te jo{ jedno dijete, ~iji su roditeqi ubijeni. Lenka je kasnije poludjela... Glavni inicijator svih progona i pokoqa, te pqa~ke Srba u ovom kraju jest ve} pomenuti dr Viktor Guti}, koji je u svojim govorima stalno harangirao protiv Srba... Pored spomenutog fratra Filipovi}a i drugi su fratri dolazili na dogovor Guti}u, ali ja wihova imena ne znam.” (str. 646.) Svedo~e}i o istim doga|ajima, u~iteqica Dobrila Martinovi} iznosi dodatni podatak: “Vrhunac divqa{tva predstavqa pokoq {ezdesetoro {kolske djece, koju su zatekli u {koli i sjekli im glave pred o~ima u~iteqice koja je od pretrpqenog u`asa poludjela.” (str. 647.) Ulazak usta{a u selo Rakovac i kasnije u Drakuli}e fra Vjekoslav Filipovi} je propratio pokli~em: “Ubijajte, a ja }u vas razrije{iti grijeha.” (str. 648.) Fra Miroslav Filipovi}, dodav{i sebi i prezime Majstorovi}, polovinom 1942. godine postao je zapovednik usta{kog koncentracionog logora Jasenovac. “Svi sadisti~ki instinkti jedne monstruozne li~nosti ovdje su se razvili do najstrahovitijih paroksizama. Postoje svjedoci koji vjerodostojno svjedo~e da je ta zvijer pobila svojom rukom veliki broj unesre}enih logora{a.” (str. 648.) Prema svedo~ewu dr Zvonka Tkaleca, “pred Bo`i} 773

1942. pobjegla su iz logora ~etiri logora{a @idova, in`iwer Danon s trojicom svojih drugova. ^uv{i za taj bijeg, Majstorovi} je pomahnitao. Vra}aju}i se kolima u logor, ugledao je dvojicu @idova kako stoje i razgovaraju. Sko~io je s kola, do{ao do wih i zapitao {ta su govorili. Ne ~ekaju}i odgovora, odmah je sazvao u tom momentu prisutne logora{e... Povukao revolver i ustrijelio najprije jednoga pa onda ispalio hitac u drugoga. Taj je pao rawen i kad se pridigao, Majstorovi} mu je ispalio i drugi metak u glavu, no ~ovjek jo{ nije bio mrtav. Tada mu je kleknuo na prsa, povukao no` i zaklao ga. Istog je dana po na~elu “kolektivne odgovornosti” zaklano 56 @idova na radu u selu Bistrici, a drugog dana jo{ 9 wih pred zidom, u prisustvu svih logora{a. Strijeqao ih je sam Majstorovi}, i kako smo ranije po rupama na ko{uqama ustanovili, svoj devetorici nije pucao u srce, ve} u desnu stranu grudi da smrt ne bi odmah nastupila. I ovo nije bilo Majstorovi}u dosta za do~ek Bo`i}a. U Kuli se nalazilo oko 600 `ena i djece, dovedenih iz nekih sela na Kozari. Najprije ih je ostavio vi{e dana bez vode i hrane, dok se `ene nisu po~ele pewati na prozore i vikati. Na Badwe ve~e usta{e su ih pobile. Takav je bio Bo`i} 1942.” (str. 648.) Drugi jasenova~ki logora{ \or|e Mili{a ka`e za fra Filipovi}aMajstorovi}a da je “u koqa~kom poslu svojim znawem i okrutno{}u bio nenadkriqiv. Dugo je vremena bio glavni izvr{iteq masovnih klawa u Gradini, za koji bi se rad posebno i obla~io. Obi~no na ve~er navukao bi ~udnu neku zelenkastu ku}nu kabanicu, izvr{avao klawa, i tek ujutro drugog dana vra}ao se sav krvav. Neko je vrijeme vodio sa sobom brojne usta{ke agente, zato~enike, koji su mu pomagali pri klawu u Gradini... Navikao na stalno klawe, nijedan se od masovnih koqa~a nije zadr`ao u toj satanskoj raboti, koliko on.” (str. 648.) Kao rimokatoli~kom sve{teniku, wemu je najvi{e odgovaralo “da obavqa najkrvaviji posao ubijawa maqem, klawa no`em i davqewa zato~enika Jasenovca i Gradi{ke... Sa rukama zaprqanim jo{ toplom krvqu svojih `rtava, on je podjeqivao oprost od grijeha svojim suradnicima u klawu... Fra Filipovi}ev suradnik u Jasenovcu bio je i fra Zvonko Brekalo, za koga ka`u wegovi poznavaoci, da bi trebalo sastaviti ~itave kwige, da bi se opisali svi ~udovi{ni zlo~ini... pomo}nika Filipovi}evog u Jasenovcu... I on je u~estvovao u mu~ewu, ubijawu i klawu srpskih zato~enika. To ga nije smetalo da vr{i i vjersku slu`bu u crkvama kojima su morali da prisustvuju svi zato~enici katolici.” (str. 648.) Tre}i svedok, koji je sve te u`ase gledao svojim o~ima, Lazar Jankov, “ozna~io je kao najkrvolo~nije ubojice fratre Filipovi}a, Brekala, Matkovi}a i Brkqani}a”. Kako on iznosi u svom svedo~ewu, “ove zvjeri fratri nosili su uniformu i, kao svi koqa~i, nosili su no` za ~izmom, kojim su se ~esto slu`ili i pred zato~enicima. Tako je jednom, 1942, pred strojem od 2000 zato~enika fratar Filipovi} zaklao sa svojim pomo}nikom Matijevi}em dvadesetoricu zatvorenika koje je izdvojio iz stroja, a ostalima je naredio: Ajde vi drugi u svoje nastambe. Zato~enici se okrenuli i po{li u logor, ali je Matijevi} zavapio ~upaju}i se za kosu: Daj mi jo{ jednog da zakoqem. Nemoj, dosta je dvadeset. Krvi, krvi sam `edan! – vikao je sumanuto Matijevi}, na{to mu je fratar hladno dobacio: Koqi, ako ho}e{, sve. Usta{ka 774

zvjer zaista je uletjela u gu`vu zato~enika i uspjela zaklati jo{ trojicu, dok su se drugi razbjegli. Na katoli~ki Badwak 1942. Filipovi} je pred strojem zato~enika strijeqao trojicu, koje je okrivio da su htjeli pobje}i. Jedna `rtva nije bila smrtno pogo|ena, pa je jaukala. Ubojica je dohvatio svoj no`, podmetnuo svoju {aku `rtvi pod grlo, zaklao nesretnika i popio punu ~a{u krvi: Ah, {to je slatka partizanska krv. Ti fratri zlikovci, kakve svijet ne pamti, nisu zaboravqali ni bogoslu`ewe. U dvije-tri nedjeqe jedanput slu`ili su oni misu u jednom odjeqewu stolarske radionice, ~ak s oltarom, sa sve}eni~kom rukom preko svojih uniformi natopqenih krvqu i no`eva zadjenutih u ~izme. ^ak su i bogougodne besjede dr`ali.” (str. 649.) Wihova vera i wihov oltar su bili monstruozni i koqa~ki. Kad je posle rata su|eno fra Vjekoslavu Filipovi}u-Majstorovi}u, on je i pred sudom mnoge zlo~ine priznao, {to se vidi iz slede}ih fragmenata saslu{awa: “Priznajem da sam li~no kod javnih strijeqawa ubio oko stotinu zato~enika logora Jasenovac i Stara Gradi{ka. Isto tako priznajem da su se za vrijeme moga upraviteqstva u logoru Jasenovac vr{ila masovna ubijawa u Gradini, ali ja u tome nisam sudjelovao, iako sam za ta masovna ubijawa znao. Ispravqam se, ja sam kod tih masovnih ubijawa prisustvovao, ali ih nisam izvr{avao. Ta masovna ubijawa dopu{tao sam kao upraviteq, jer sam imao usmene naloge od Qube Milo{a, a jo{ vi{e od Matkovi} Ivice, a katkada i od Maksa Luburi}a. U Gradini ubijalo se maqem, i to tako da bi `rtva morala si}i u iskopanu jamu, na{to je slijedio udarac maqem po glavi odostraga. Osim toga se ubijalo strijeqawem i klawem. Kad su se vr{ile likvidacije `ena i djevojaka u Gradini, znam da su se nad mla|ima vr{ila silovawa... Za moje vrijeme, po mom ra~unu, likvidirano je u logoru Jasenovac 20-30.000 zato~enika (dakle za samo 4 mjeseca!)... Iz Jasenovca (gde je bio od kraja juna 1942. – nap. V.[.) sam do{ao u logor Stara Gradi{ka koncem listopada 1942. do 27. IV 1943. Za gorwe vrijeme doga|ale su se u logoru Stara Gradi{ka masovne likvidacije, koje su se obi~no vr{ile izvan logora... 16. IV 1945. vratio sam se u Jasenovac, gdje sam ostao do konca. (Pori~e da je u~estvovao pri strahovitom masovnom likvidirawu logora, mada je do kraja bio upravnik!)... Po pri~awu Maksa Luburi}a, koji je vjerojatno vodio evidenciju o ubijenim Srbima, ubijeno je u NDH kroz ove ~etiri godine oko pola miliona Srba.” (str. 649.) Iako je mnogo zlo~ina priznao, to je bio samo mawi deo od onoga {to je zaista izvr{io. Prema izjavi usta{kog oficira Josipa Matijevi}a, fra Vjekoslav Filipovi}-Majstorovi} je bio “okrutan, volio je mnogo da koqe. Mnoge i mnoge grupe zato~enika smaknute su za vrijeme wegovog upravqawa logorom. Kada je ba~en na teren kao zapovjednik bojne, mnogo je palio sela i klao stanovni{tvo, osobito po Kozari i okolici Bosanske Dubice. U Bosanskoj Dubici, sa satnikom Ivanom Sudarom, zvanim Jojo, pokupio je sve pravoslavne i potukao do zadwega, te ih bacio u Unu. U istragama je mu~io i tukao da do|e do priznawa, prosto re~eno bio je veliki krvnik. Dok je bio zapovjednik u Dubici, k wemu su ~esto dolazili sve}enici Brekalo, Lipovac i ^ulina, te su u wegovom stanu po ~itavu no} pili i jeli, a tako|er su uvijek u ovakvim gozbama bile prisutne i kojekakve pokvarene `ene. Napomiwem da su isti kao sve}enici ubijali, tukli, pijan~evali i na zvjerske na~ine mu~ili zato~enike.” (str. 650.) 775

Kako zakqu~uje Viktor Novak, “ovaj divni usta{ko-sve}eni~ki kvartet odjekivat }e dugo kroz historiju katoli~ke crkve u Hrvatskoj kao najsramniji izraz jednog moralnog pada, kakovo se rijetko u historijama javqa. Oni ne}e ostati samo, kao toliko ogroman broj drugih sve}enika, sramno poni`avaju}i primjer i zloupotrebe crkve i svog sve}eni~kog polo`aja, nego kao prototipa najstra{nijih krvnika u sve}eni~kim odijelima i pod sve}eni~kim tonzurama, kojima je, u Danteovoj viziji, poplo~an pakao. – Ovim svjedocima pridru`uju se i drugi koji dopuwaju sliku strahovite fizionomije ove fratarske monstruoznosti.” (str. 650.) I tu, kod ovako masovnih zlo~ina, nema nikakve spontanosti, jer su oni unapred smi{qeni i rukovo|eni monstruoznom prozelitskom logikom. “Masovna ubijawa u jednome kraju izazivala su nesumwivi, toliko potrebni “psihologijski temeq”, koji je tako za`elio nadbiskup Stepinac i preporu~io u rezolucijama od 17. XI 1941, za masovna katoli~ewa u drugim krajevima. Ili, jednostavnije i stvarnije: masovnim katoli~ewima prethodila su masovna ubijawa. Glas u`asa i jeza mu~ili{ta {irila se na sve strane kao pomamni plamen po`ara. Da napuni svojom grozotom preostale `ive, jo{ zadr`ane usred takvog pakla snagom qubavi prema vlastitom ogwi{tu.” (str. 650-651.) Frawevac Sre}ko Peri} rukovodio je pokoqima u livawskom srezu. “Ovaj fratar, rodom iz sreza livawskog, imade jednu sestru, koja je u livawskom srezu udata za jednog Srbina. On je prije pokoqa, jedne nedjeqe sa oltara u crkvi Gorici sakupqenim Hrvatima naredio da zapo~nu pokoq Srba sa rije~ima: “Bra}o Hrvati, idite i koqite sve Srbe, najprije zakoqite moju sestru, koja je udata za Srbina, a onda sve Srbe od reda. Kada ovaj posao zavr{ite, do|ite k meni u crkvu, gdje }u vas ispovijediti, pa }e vam svi grijesi biti opro{teni!” Poslije toga je zapo~eo pokoq. Uporedo sa pokoqem Srba pqa~kali su usta{e srpske domove i ku}e, a potom ih palili. Usta{e su namjeravale da u livawskom srezu, poslije izvr{enog pokoqa, poru{e sve srpsko-pravoslavne crkve, ali ih je u tom sprije~io dolazak talijanske vojske. U livawskom srezu nisu Srbi nagoweni da pre|u na rimokatoli~ku vjeru, jer su bili osu|eni na pokoq svi do jednoga... Do 20. avgusta 1941. ubijeno je i poklano u srezu livawskome, prema dosta to~no prikupqenim podacima, oko 5.600 Srba i to mu{karaca, `ena i djece. Osobito se u progonu Srba istakao kao usta{a dr fra Sre}ko Peri}, koji je za vrijeme Jugoslavije bio du`e vremena rimokatoli~ki sve}enik u Ni{u. S ovim fratrom progonili su Srbe i ostali fratri iz ovog samostana, wih oko 20, koji su tako|e nastupali kao usta{e, ali mi wihova imena ne znamo. Uz fra Peri}a i ostali fratri ovoga samostana podjarivali su Hrvate na pokoq Srba.” (str. 651.) Prethodni opis zlo~ina usta{kih fratara iz samostana Gorica kod Livna dali su Marija Bogunovi} iz Livna i Qubo Crnogorac iz ^elebi}a. Istinitost wihovog svedo~ewa potvr|uju i drugi izvori, poput slede}eg izve{taja: “Trebalo je da do|e 20. avgust 1941. godine, pa da qudi u Livnu do`ive stvarnost onih rije~i koje je dr Peri} uputio s propovjedaonice Gori~kog samostana. Toga dana, ruqa usta{kih koqa~a pokupila je sve Srbe Livwane i odvela ih u {umu Koprivnicu izme|u Bugojna i Kupresa i tamo ih zvjerski pobila. Nekoliko dana iza toga odvedene su u istu {umu i poro776

dice ubijenih. Usta{ka ruqa silovala je `ene, rezala im dojke, starcima sjekla ruke i noge, vadili o~i, a maloj djeci odrubqivali su glave i bacali ih u krilo majkama. Prijetwa dr Peri}a stigla je i qude iz okoline Livna. Iz 50 srpskih domova sela Goliweva sva mu{ka ~eqad pobacana je `iva u jamu na brdu Tu{nici, a porodice wihove, `ene, djecu i starce, usta{e su bacile u jamu na brdu Koma{nici. Iz sela Gorwi i Dowi Rupwani su usta{e bacili 500 mu{karaca, `ena i djece u jamu u Klana~koj {umi, u selu ^aprazlijama zaklali su 200 du{a, u osnovnoj {koli u selu ^elebi}u zaklali su 300 `ena i djece, a mu{karce su bacili u jamu u {umi Diku{a. Tako su usta{e izredali, na poziv dr Sre}ka Peri}a, sva sela livawske okoline i do 20. avgusta 1941. godine pobili oko 5.000 mu{karaca, `ena i djece u livawskom srezu.” (str. 651-652.) Fra Vjekoslav [imi} bio je najve}i usta{ki zlo~inac u kninskom srezu, o ~emu je svedo~io Du{an Zelenbaba iz Golubi}a: “Sva ubojstva Srba izvr{avana su po wegovom nare|ewu i prema wegovim uputama. On je, {tovi{e, i sam li~no svojom rukom ubijao Srbe. Odlazio je sa usta{ama u Bosansko Grahovo, Kijevo i Vrliku, odvodio Srbe iz tih mjesta i ubijao ih.” (str. 652.) Za wim nije mnogo zaostajao fra Petar Berkovi}, koji je vodio “ruqe usta{kih koqa~a po kninskim ulicama u fratarskom odijelu, a sa pu{kom u ruci. Kuda je fra Petar Berkovi} prolazio, sijao je na sve strane strah i trepet. U wegovu kraju veliki broj qudi na{ao se zaklan u sobama, zate~eni u krevetima. Postoji velik broj pre`ivjelih svjedoka, koji te{ko terete ovog fraweva~kog doktora.” (str. 653.) Sli~nim zlo~ina~kim podvizima isticali su se fra Alojzije ]osi} iz Kotor Varo{i, fra Ante Klari} iz Tramo{nice, fra Milo Ilova~a iz Visokog, itd. Zabele`eno je da se fra Ante Klari} sa crkvene propovedaonice obra}ao svojim vernicima ovim re~ima: “Vi ste babe i treba da obu~ete sukwe, jer niste do sada ubili nijednoga Srbina. Mi nemamo oru`ja ni no`eva i treba da ih kujemo od starih kosa i srpova, tako da gdje god vidite Srbina, zakoqite ga.” (str. 654.) Nije nimalo zaostajao za svojom zlo~ina~kom sabra}om ni gvardijan samostana u ^unti}u fra ^astimir Herman. Fratri frawevci, predvo|eni fra Jenkom Vasiqem, organizovali su veliki pokoq pravoslavnih Srba u Paveli}evom rodnom mestu. O tome je svedo~io Zdravko Hamovi} iz Kowica: “Prvi pokoq Srba u srezu kowi~kom izvr{ili su usta{e u selu Bradini, u rodnom mjestu dr Ante Paveli}a. Ovaj pokoq izvr{en je nekoliko dana poslije Vidovdana 1941, i to nakon {to se usta{ki logornik Jerkovi} povratio iz Zagreba s instrukcijama. Prije svakog ve}eg pokoqa usta{e su odr`avale ve}e savjetovawe, a na ovim savjetovawima svaki put su uzeli u~e{}a i fratri iz Kowica. Takovo savjetovawe odr`ano je uo~i pokoqa Srba u Bradini. Usta{e su nekoliko puta odlazili u Bradinu, tamo kupili Srbe, odvodili ih u Ivan-planinu, gdje su ih ubijali, a wihove qe{eve bacali u neku provaliju... Kada su jednog dana do{li usta{e iz Kowica u Borce u namjeri da kupe Srbe na Ivan-planinu, Srbi su se tome oprli i nastala je borba... u kojoj su poginuli pored ostalih Jerkovi} Zvonko, usta{ki logornik i wegov zamjenik fratar Drago Kamari}...” Opisuju}i daqa usta{ka nedjela i stradawa Srba, Zdravko Hamovi} 777

iskazuje kako su kowi~ki frawevci sara|ivali s usta{ama pri hap{ewu Srba. Fra Drago Kamari}, zajedno s logornikom Jerkovi}em pqa~kao je Srbe gdje god je mogao, izmamquju}i od wih novac. “U qeto 1941, poru~ivali su fratri Srbima preko svojih povjerqivih qudi da bi bilo najboqe, da svi Srbi pre|u u rimokatoli~ku vjeru pa da ih onda ne}e nitko odvoditi u logore i da }e biti ravnopravni sa Hrvatima.” (str. 657.) Fra Marko ^amu{i}, `upnik Svetog Ante u Siv{i, u znak priznawa za po~iwene zlo~ine unapre|en je u ~in usta{kog kapetana i odlikovan Ordenom krune kraqa Zvonimira. Usta{ka odlikovawa su “krasila” i mnoge druge sve{teni~ke grudi za “juna~ke” koqa~ke podvige nad golorukim Srbima. “Hercegova~ki samostan na [irokom Brijegu bio je uistinu prava usta{ka kula. Iz tog samostana fra Didaka Bunti}a ponikli su brojni organizatori usta{kih zlo~ina u tom kraju. Svijesni svojih nedjela, pri pobjedonosnom pribli`avawu Narodnooslobodila~ke vojske, po~etkom 1945, frawevci iz te usta{ke kule odlu~ili su da se zajedno s Nijemcima povuku. Me|utim, kako su bili presje~eni, to su morali da prime borbu, u kojoj su pokazali da su jednako uporni sa oru`jem u ruci, kao {to su bili bili usta{ki propagatori i misionari. Samostan, gimnazija i crkva bili su pretvoreni u jedno pravo sna`no ratni~ko upori{te, iz koga su fratri na sve strane sijali smrt. Ograde od bodqikavih `ica, minska poqa i dobro izgra|eni sistem bunkera, zaklona i rovova opkoqavali su ovo utvr|ewe. Na svakom otvoru nalazio je se mitraqez, jednako na krovu crkve kao i na zvoniku, bila su tako|er mitraqeska gnijezda. Dakako, u tom utvr|ewu bili su glavni rukovodioci wema~ki oficiri i vojnici, koji su imali najsna`niju podr{ku ba{ od strane usta{kih frawevaca. Kad su sva ova upori{ta poslije nekoliko dana te{ke bitke savladana, na|eni su u samostanu i crkvi usta{ki fratri, koji su se borili u svojim mantijama na strani usta{a i Nijemaca kao pu{komitraqesci i borci. Jedan ratni dopisnik i o~evidac javio je radiogramom u Beograd, da su upravo ti fratri bili najogor~eniji branioci i da su dali naj`e{}i otpor.” (str. 657-658.) Kako ovom prilikom dodaje Viktor Novak, “otkriveni dokumenti pokazuju da su ovi frawevci uveliko bili intelektualni za{titnici usta{kih zlo~ina. [tovi{e, me|u wima su se nalazili i pravi usta{ki koqa~i. Prilikom osvojewa ovog fratarskog utvr|ewa, na|en je prtqag, spremqen za bijeg s Nijemcima i usta{ama. Kod poginulih fratara na|ene su i znatne svote dolara i milijuni kuna, kao i usta{ke legitimacije. Nekolicini fratara uspjelo je pobje}i s pora`enim Nijemcima i usta{ama. Me|u wima se nalazi i fra Berto Dragi~evi}, aktivni usta{a i komandant usta{ke milicije. On je u posqedwe vrijeme organizirao seqake u usta{ku miliciju... Kao usta{ki organizator istaknuo se naro~ito fra Didak ]ori}. Ima jedna fotografija, koja prikazuje frawevca sa {lemom na glavi, koji sjedi u tenku zajedno s talijanskim vojnicima. Isti ovaj fratar slikan je i u dru{tvu usta{kih koqa~a. Fra ]ori}, kao `upnik u Tomislavgradu, organizirao je usta{ki podmladak, dr`ao predavawa u kojima veli~a famoznog usta{kog zlo~inca i vo|u “Crne legije” Juru Franceti}a i poglavnika Paveli}a. Vr{io je i funkciju usta{kog logornika u sjevernoj Hrvat778

skoj... Svjedoci tvrde, da je fra Didak organizirao usta{ki pokoq u Nevesiwu i Berkovi}ima.” (str. 658-659.) Mnogi {irokobrije{ki frawevci bili su aktivni gestapovski {pijuni. “Takav fra-gestapovac bio je i fra Sre}ko Grani}, profesor fraweva~ke gimnazije. Gvardijan samostana bio je dr fra Kre{o Panyi}, koji je znao wema~ki i zajedno s fra Radom Vuk{i}em bio stalno u dru{tvu wema~kih oficira. Dragocjena su pisma, koja je gvardijanu fra Kre{i pisao `upnik iz Jablanice fra Nikola Ivankovi}. Iz wih se vidi puna {pijunska saradwa ovog fratarskog izdajnika... Fratar Ivankovi} bio je aktivni usta{a jo{ prije 1941. i u~estvovao je u pokoqu Srba i u borbama oko Nevesiwa 1941.” (str. 659.) U Prozoru je glavni usta{ki {pijun bio `upnik Petar Peri}, a gestapovskom organizacijom u dolini Rame rukovodio je fra Viktor Sli{kovi}, `upnik iz Brajkovi}a, gdje je mnoge zlo~ine nad Srbima izvr{io. Fra Emanuel Gaji} iz Bugojna uspostavio je, na po~etku rata, usta{ku vlast u Gorwem Vakufu i mnoge zlo~ine izvr{io kao usta{ki tabornik. Organizator masovnog pokoqa u stola~kom srezu 1942. godine bio je fra Bakula iz Hrasnog. Vr{e}i nevi|ene zlo~ine, pozivali su se na Bo`ju voqu i podr{ku. “A na to ih je pozivao i wihov veliki idol poglavnik Paveli}, ~iji su pamflet “Strahote zabluda” sinovi Svetoga Frawe tuma~ili sa propovjedaonice kao kakvo novo evan|eqe, novo usta{ko i fraweva~ko vjerovawe.” (str. 660.) Posle kapitulacije Italije, kad je abdicirao hrvatski nesu|eni pretendent savojski vojvoda od Spoleta, fra Oton Knezovi} je pisao svom poglavniku da bi bilo najboqe da se sam Paveli} kruni{e za hrvatskog kraqa. Kateheta Vukovarske gimnazije fra Silvester Zubi}, najvi{e se bavio denuncijacijama, ali je i javno podr`avao svako streqawe Srba. “U Dalmaciji bila su naro~ita rasadi{ta usta{kog pokreta fraweva~ki samostani u Siwu, [ibeniku, Makarskoj i Dubrovniku. Veliki broj zatrovanih klerofa{isti~kih agitatora ponikao je upravo iz tih samostana. Dakako da za wima nisu zaostajali ni oni u Kninu i po otocima.” (str. 663.) U uredno vo|enom dnevniku {ibenskih fratara je, pred Novu 1943. godinu, zapisano: “Ako li usta{ka Hrvatska ne uspije, propali smo i mi sve}enici, i ~asne sestre i sve {to osje}a po{teno i kr{}anski. Jedino taj usta{ki poredak jest ne{to pozitivno, a svaki drugi je destruktivan i anarhi~an.” (str. 664.) U siwskom kraju najve}i strah su izazivali fra Petar Glava{ i fra Frane Raki}, obojica `upnici i veliki agitatori pokoqa i progona, a s wima zajedno i fra Ivan Hrsti} i fra Stanko Milanovi}–Mitre. Fra Berto Dragi~evi} bio je komandant usta{ke milicije u Rakitnu, a me|u organizatorima wenih zlo~ina isticali su se fra Ante Cvitanovi} i fra Andrija Jel~i}. Oni su bili i akteri “pokoqa izvedenog u selima Kame{nice, mjeseca marta 1943, kad su wema~ki i usta{ki koqa~i poklali 1.800 nevinih `rtava”, a posle pokoqa “priredio je gvardijan siwskog samostana Topi} ve~eru i pozvao na tu ve~eru i wema~kog komandanta, koji je naredio te zlo~ine. Zanimqiva je bila konstatacija, da je jedan dio optu`enih usta{a bio odgojen u siwskom samostanu.” (str. 668.) Istovremeno, “dugo }e se pamtiti da je siwski fratar Ivan Hrsti} davao upute, kad su se 82 `iva Srbina bacala u jamu.” (str. 668.) 779

U Kninu je fra Vjekoslav Simi} li~no klao pravoslavne Srbe. Fra Stanko Milanovi} Mitre je naredio da se u Imotskom formira “logor pod otvorenim nebom za sve pravoslavne Srbe Imotske krajine. Logor je bio strahovito mu~ili{te za mnogobrojne `ene i djecu, koja su bila osu|ena da na ki{i i hladno}i aprilskih dana, bez hrane i vode proborave strahovite u`ase, koje je taj zlo~inac izvodio nad nedu`nim svijetom.” (str. 669.) Zapam}ena je wegova izjava da “sve ri{}ane treba pobiti, a ne ih iz logora pustiti.” (str. 669.) Wegov rimokatoli~ki istomi{qenik fra Stanko Bradari} “vr{io je pokoqe i pale`e gdjegod bi nai{ao na koje srpsko naseqe. Tako je u nasequ Bra}anac naredio da se spale sve ku}e pravoslavaca. Izgorilo je 16 ku}a, a sam je fratar ubio jednog Srbina sa poklikom: “Jedno pseto mawe”. Ovu koqa~ku atmosferu u Imotskom su poja~avali fra Krsto Radi}, `upnik u Runovi}u i gvardijan imotskog samostana fra ]iro Ujevi}.” (str. 669.) Ovakvih podataka je ogroman broj, pa ih ovde samo radi ilustracije vrlo malo navodim. “Fra Agostino Cievola, gvardijan samostana Svetog Frane na obali u Splitu, hodao je po Splitu prvih dana na zgra`awe svih rodoqubivih Spli}ana, opasan revolverom i pod ki{obranom predvode}i usta{ke patrole, da hapse Srbe i srbofile. Glavni usta{ki stan bio je u samostanu na Dobrome (pored Splita), a kasnije u samostanu Poqudu. Jednako su usta{e navra}ali u samostan u Makarskoj kao i u Dubrovniku kod frawevaca kao u svoje usta{ke stanove, imaju}i u wima podr{ku za sve svoje strahovite podhvate. Tamo gdje nisu bili organizatori pokoqa ili pqa~ki, tamo su se na drugi na~in odu`ili usta{kom pokretu. Kao propagatori i kao dostavqa~i vijesti usta{kim, talijanskim, a onda i wema~kim vojnim i gestapovskim odjeqewima. Fra Miroslav Buzuk bio je u Sanskom Mostu pravi gestapovski {pijun, kako je to na sudu dokazano... Dr`avna komisija za utvr|ivawe zlo~ina okupatora i wegovih pomaga~a u Beogradu, prikupila je znatan broj podataka o suradwi frawevaca, kao i drugih sve}enika, koji su pomagali usta{e i sura|ivali sa talijanskim i wema~kim okupatorom. Ti podaci, iako umna`aju broj, oni u stvari samo ponavqaju dosad utvr|enu ~iwenicu, koja govori o masovnom u~e{}u frawevaca na strani usta{a i okupatora.” (str. 670.) U travni~kom kraju organizator usta{kog pokreta bio je fra Frawo Udovi}. “Sa pu{kom u ruci je predvodio usta{e na pqa~ku i paqewe Kori}ana i Imqana, gdje je stradao velik broj Srba. Fra Udovi} je organizirao usta{ku miliciju u Kori}anima i bio joj je komandant. Kada je opqa~kana stoka za Jawu dovedena u Travnik, fra Udovi} je wome raspolagao, i wu je najvi{e porazdijelio svojim usta{ama u Kori}anima koji su ga vjerno slijedili u wegovom usta{kom mahnitawu. Preostale pravoslavne je nagonio da besplatno kulu~e usta{ama.” (str. 670.) Fra Miroslav Petriva~ iz Prozora “u~estvovao je u organizirawu usta{ke milicije u Ramu, koja je bila pokora cijelog onog kraja... Fra Silvije Frankovi} iz Bugojna vi|ao se, naro~ito 1941, za vrijeme pokoqa Srba, u dru{tvu najve}ih usta{kih zlikovaca i progoniteqa Srba. Stalno je s wima konferirao, kad su se donosile odluke o progonu Srba i ostalih rodoquba... Branku Ustru, kotarskom predstojniku u Bugojnu, koji je htio umiriti svoju krvqu uprqanu savjest ispovije|u kod ovog usta{kog frawevca, rekav{i mu da je ubio 14 Srba, fra Silvije je 780

odgovorio: “Kad namiri{ na 40, onda }u te ispovijediti i sve }u ti oprostiti”. Kao {to je ovaj frawevac ovako blasfemi~no poticao na ubojstva, koriste}i svoju vlast razrje{ivawa od grijeha, tako je velik dio wegove subra}e zloupotrebqavao u tom koqa~kom vremenu ovu svoju sve}eni~ku privilegiju. Fra Vladislav ^uri}, `upnik u Bilu, istaknuo se jednako kao denuncijant svih rodoquba i ostalih Srba, koji se nisu htjeli odazvati wegovom pozivu da pre|u na katolicizam... Jednu takvu denuncijaciju, upravqenu poglavniku, potpisali su zajedno sa fra V. ^uri}em jo{ nekoliko wegovih sli~nih drugova sve}enika. To su fra Borivoje Ma~, `upnik u Vido{i, fra Bono Grebenarevi}, `upnik u Podhumu, fra Viktor Balti}, `upnik u Qubin~i}u, zatim ve} poznati famozni podjariva~ na pokoqe Srba, `upnik `upe Livno fra dr Sre}ko Peri} i don Bo`o [imle{a, `upnik `upe Si{tani.” (str. 671.) Denuncirawem su se s posebnim entuzijazmom bavili fra Marijan Sta{i} i fra Ciprijan Lisica iz Splita, dr fra Krsto Kr`ani} iz Siwa, fra Josip Poqak iz Peru{i}a i mnogi drugi. “I fra Velimir [imi}, iz Bukovice, srez Duvno, bio je veoma agilan u razoru`avawu jugoslavenskih vojnika mjeseca aprila 1941, kad je pri{ao usta{kom pokretu. Sa oltara je agitirao za usta{tvo i dr`ao propovijedi u kojima je veli~ao poglavnika i NDH. U crkvi je agitirao da se narod dobrovoqno javi u usta{ku “bojnu kraqa Tomislava” kojoj je bio na ~elu stra{an koqa~ Mirko Kaovica. Zajedno s ovim krvnikom izvr{eni su strahoviti pokoqi Srba u Duvawskom poqu, gdje nijedno dijete nije ostalo po{te|eno. U duvawskom srezu istaknuo se kao usta{ki logornik fra Stjepan Naletili}, koji je ve} prije 1941. bio zakleti usta{a, a od 1941. u{ao je u usta{ki odbor u Duvnu. Pred o~ima mu je bila i slava katoli~ke crkve i wena pobjeda u NDH, pa je i on, kao i wegov sabrat fra Mijo ^uji}, nagonio Srbe, milom i silom, da pre|u na katolicizam. Dakako, sa oltara je agitirao za usta{ki pokret i slavio Paveli}eva djela o svim mogu}im dr`avnim praznicima, me|u koje se ubrajao i Paveli}ev ro|endan. Fra Mijo ^uji}, `upnik iz Duvna, znameniti predvodilac raznih deputacija kod poglavnika, uistinu je odgovoran jednako za fizi~ka kao i moralna ubijawa Srba. Jer, on je bio jednako vje{t organizator uklawawa Srba, kao i wihovog prevo|ewa u katolicizam, kako bi time postigao osnovnu `equ svih klerofa{ista da u isto vrijeme rade za jedan ov~iwak kao i za NDH... Nije mali broj svjedoka koji te{ko terete za brojna zlo~instva fra Miju ^uji}a... Treba pro~itati ma koji od izvje{taja pre`ivjelih svjedoka wegovog teroristi~kog mahnitawa, kako bi se vidjelo pravo nali~je toga sve}enika, o kome su usta{ke novine pisale s najve}im priznawem.” (str. 674.) Sli~no se u Duvnu pona{ao i fra [ime Ani}, u Bugojnu fra Josip Gaji}, fra Anto Ravli}, dok je fra Mirko Rado{ bio “glavni usta{ki organizator pokoqa mjeseca avgusta 1942. na selo Malovan, kojom prilikom je ubijeno oko 80 qudi, `ena i djece.” (str. 674.) Gvardijan samostana u [~itu, u prozorskom srezu, fra Mladen Luti} “za vrijeme crkvenog zbora rekao je da bi trebalo sve Srbe pobiti u Vukovskom i Ravnom, a wihova dobra prisvojiti. Mnoga nedjela koja je po~inio wegov prijateq, usta{ki komandant milicije Stjepan Si~aj, padaju i na wegovu du{u.” (str. 674.) Prqavim usta{kim zlodelima isticali su se fra 781

Marijan Brki} iz [~ita, fra Ignacije Penavi} sa [irokog Brijega i wegova sabra}a po krvavom no`u fra Zdravko Zovko, fra Marinko Jeli}, fra ^edo [krabo, fra Alojzije Ru`inski, fra Trpimir Musa, kao i fra Julije Ko`ul u ^apqini. “Fra Tugomir Soldo, rodom iz [irokog Brijega, kao `upnik u ^apqini po~inio je mnoga usta{ka nedjela. On je organizator pokoqa Srba u ^apqini 1941. Kao ~lan odbora za istrebqewe Srba, isticao se i kao revan misionar, pripravqaju}i “psihologijski temeq” terorom i ubojstvima svih onih koji bi se ma ~ime pokazali kao protivnici wegovim prozelitisti~kim nastojawima. U crkvi je harangirao protiv Srba koji jo{ nisu pre{li na katolicizam. Poslije wegovih podjarivawa ~esto su vr{ena masovna klawa Srba. Tako je bio pokoq 600 `ena i djece, koje su pobacali u jamu [urmanci.” (str. 675.) Soldi je zdu{no pomagao fra Andrija Jel~i}, a sli~no su zlo~ina~ki delovali i fra Pa{ko Martinac i fra ]iril Ivankovi} u ^itluku, ^apqini i u Gradincima, kao i fra Zdenko Zubac u Ru`ici i fra Slobodan Lon~ar u Drinovcima, gde su bili `upnici. Ne sme se izostaviti ni koqa~ka delatnost fra Petra Besare iz ^apqine i fra Mladena Barbari}a iz Mostara, dok je fra Dane ^elak bio usta{ki satnik. Nad nevinim Srbima ruke su okrvavili `upnici fra Marko Livarjizi} iz Be`qa kod Tesli}a i fra Bosiqko Gubi} iz Volara kod Prijedora, kao i fra Antun Mladenovi} iz vrqi~kog samostana i fra Qudevit Zlou{i}, direktor fraweva~ke gimnazije u Visokom. Fra Ivo Brkan iz Kora}e kod Dervente bavio se prinudnom udajom udovica, oko hiqadu pobijenih Srba, za katolike. Viktor Novak navodi i daqe ogroman broj imena katoli~kih fratara koji su aktivno u~estvovali u usta{kom pokretu, organizovali i sprovodili pokoqe pravoslavnih Srba. Fra Vlado Bilobrk, koji je organizovao vi{e pokoqa Srba oko Metkovi}a i Opuzena, ~ak i onih koji su prethodno pokatoli~eni, pro~uo se izjavom da “ima nekih kukavica koji ka`u da ne vaqa nagoniti Srbe da se prekrste i da nije qudski ubijati. Ja vam, me|utim, tvrdim druk~ije. Prelaziti na katoli~ku vjeru mora se, jer druga vjera ne smije postojati, a niti }e ma tko ostati `iv, tko ne}e katoli~ke vjere. Qude ubijati nije grjehota, nego moramo sve poubijati {to nam smeta, i potpuno o~istiti na{u zemqu.” (str. 679.) U skoro svim hercegova~kim zlo~inima nad Srbima u~estvovali su rimokatoli~ki sve{tenici. “Jame kod Me|ugorja, Humca, [urmanaca, Bivoqa Brda, Nevesiwa i Sebi{ne, u kojima je pobacano nekoliko hiqada Srba, mutna krvava voda Neretve u aprilu i maju 1941, kao i Topola kod Opuzena ostat }e u sje}awima kao najkrvavije doba historije ovih naroda, u kojem su na `alost i sramotu sudjelovali oni, koji su se pokrivali fratarskim i sve}eni~kim mantijama.” (str. 680.) k) Posebni oblici vatikanskog sadizma Masovni pokoqi pravoslavnih Srba {irom Nezavisne Dr`ave Hrvatske bili su toliko mnogobrojni, da se malo ko osvrtao na bla`e oblike progona, kao {to su hap{ewa, prebijawa, pqa~kawa, proterivawa i nasilna pokatoli~avawa. Biskup Ak{amovi} je najrevnosnije provodio prozelitisti~ku politiku prevo|ewa pravoslavaca u isto~noj Slavoniji, pa je izdao i slu`beni nalog da se srpske pravoslavne crkve preuzimaju i pretvaraju u 782

rimokatoli~ke. U nalogu se izri~ito insistira: “Budu}i ni u jednom selu za koje su poslati oci misionari u vukovarski kotar ne postoji katoli~ka crkva niti ima ikakvih liturgi~kih crkvenih stvari, to se ovim ovla{}uju oci misionari da svaki u svojem mjestu, u sporazumu sa nadle`nim `upskim uredom i u suradwi sa `iteqima odnosnog mjesta gr~ko-isto~ne vjere, koji su se prijavili za prijelaz u rimokatoli~ku crkvu, pristupe prigodom pouke u vjeri preure|ewu gr~ko-isto~ne crkve, u crkvu katoli~ku, tako da bude sposobna za katoli~ke obrede, osobito za ~itawe svete mise. U tu svrhu ikonostas se imade ukloniti, a za slu~aj nemogu}nosti, imade se ispred ikonostasa postaviti provizorni oltar za slu`ewe svete mise. Sve stvari, koje se imaju ukloniti iz crkve neka se spreme na doli~no mjesto. Potrebite crkvene stvari za slu`ewe svete mise neka se ovim misionarima predadu iz `upske crkve, tako da im se omogu}i slu`ewe svete mise svaki dan u onome selu, gdje se obavqa vjerska obuka. Svaka se crkva prije uporabe mora blagosloviti skromnim blagoslovom za javne bogomoqe, kako je to u obredniku nazna~eno. Blagoslovqena voda mo`e se donijeti iz `upske crkve i ~uvati u prostoriji gdje se ne smrzava. Za slu~aj da se u kojem selu ne bi mogla provesti adaptacija crkve za katoli~ke obrede, neka se od nadle`ne kotarske vlasti ishodi dozvola za uporabu {kolskih prostorija odnosnog sela.” (str. 690.) Zakonskim aktom od 3. aprila 1942. godine, Paveli} je ustanovio i Hrvatsku pravoslavnu crkvu kako bi se preostali Srbi pravoslavci bar denacionalizovali, kad ve} ni pred pretwom pokoqima nisu odustajali od svoje vere. Zagreba~ko rimokatoli~ko Dru{tvo svetog Jeronima izdalo je bro{uru “Povratak vjeri otaca”, koja prosto kipti antisrpskom mr`wom. Pored ostalog, u woj se navodi: “Bilo je nerazumnika, koji su htjeli Hrvatima gr~ko-isto~ne vjere narinuti sramotni i poni`avaju}i naziv Srba. Ime Srbin u na{em narodu je sramno i poni`avaju}e. Prema tome, nijedan Hrvat, makar koje vjere bio, ne}e da se naziva tim imenom. Sada, kada je propala velikosrpska pravoslavna promi~ba preko sve}enika, trgovaca i u~iteqa, hrvatsko pu~anstvo gr~ko-isto~ne vjere vra}a se vjeri davnih pre|a i tra`i pristup katoli~koj crkvi.” (str. 692.) Ni to nije bilo sve. “Usta{e su na mnogim stranama, kako je to ranije savjetovao Mile Budak, ru{ili srpske crkve, o ~emu najrje~itije govori i Ured za ru{ewe gr~ko-isto~nih crkava, koje su za Budaka bile stra{ilo srpske penetracije prema zapadu, dok su smi{qeniji misionari to osu|ivali, jer su `eqeli da, po Ak{amovi}evom primjeru, pretvaraju pravoslavne u katoli~ke crkve i tako rije{e ujedno pitawe katoli~kih bogomoqa za prijelaznike u ~isto srpskim krajevima, gdje nije bilo nijedne katoli~ke crkve.” (str. 696.) Apostolski administrator kri`eva~ke gr~ko-katoli~ke veroispovesti dr Janko [imrak, po~etkom 1942. godine, objavio je Odredbu o prijelazima gr~ko-isto~waka u Srijemu, Slavoniji i Bosni, u kojoj saop{tava: “Za prelaznike neka se odmah urede i posebni crkveni odbori, koji }e `upniku pomagati na cijelom poslu ne samo kod organizacije prijelaza, nego i kod osnivawa `upa prelaznika. Svaki `upnik neka ima pred o~ima, da su do{li povijesni dani na{e misije, koje se ne mo`emo i ne smijemo ni pod koju cijenu odre}i nego za koju moramo raditi sa svim silama. Sad se na djelu ima pokazati, {to smo kroz 783

stoqe}a u teoriji govorili. U pitawu prijelaza do sada smo jako malo u~inili samo zato, {to smo bili neodlu~ni i {to smo se bojali malih zapreka i prigovora qudi. Svako veliko djelo ima svojih protivnika, ali zato ne smijemo klonuti duhom, jer se radi o svetoj uniji, o spa{avawu du{a i o najve}oj slavi Krista Gospodina. Na{ rad je legalan u smislu Svete stolice... zatim u smislu odluke Svete kongregacije za isto~nu crkvu... I napokon, u smislu Okru`nice vlade NDH, od 30. VII 1941, koja `eli da grkoisto~waci prelaze na katoli~ku vjeru.” (str. 700.) Odredba je {tampana u “Vjesniku kri`eva~ke biskupije” br. 2/1942. Taj isti Janko [imrak, u oktobru 1942, u pismu Anti Paveli}u, napomiwu}i prvo da je to wegovo “izvije{}e sastavqeno ne samo u najboqoj dobronamjernosti, nego iz prevelike qubavi prema Vama poglavni~e, i prema NDH. Dokazi te dobronamjernosti nisu u rije~ima nego u djelima”, pa onda saop{tava “da je kri`eva~ka biskupija temeqem odluka Ministarstva pravosu|a i bogo{tovqa preuzela sve crkve i kapele biv{e gr~ko-isto~ne crkve i da je po~ela u wima vr{iti po svojim sve}enicima redovito bogoslu`je i redovitu duhovnu pastvu.” (str. 701.) Ideolo{ku koncepciju tih nemilosrdnih i krvo`ednih krsta{a dvadesetog veka na pregnantan na~in je izrazio propagandni list bosanskih frawevaca “Neko} i danas”, koji, 1944. godine, obja{wavaju svoju odanost usta{luku: “Za{to ovako istupamo? Evo za{to! U Hrvatskoj se sada vodi hrvatski rat, rat za na{u ~ast i ponos, rat za opstanak ne samo hrvatske dr`ave nego i za opstanak hrvatskog naroda kao takvog. Vodi se, dakle, ~isto obrambeni rat za sa~uvawe na{e ponosne pro{losti, a naro~ito za na{u vlastitu trajnu budu}nost. Na{ narod, organiziran u domobranskim i usta{kim jedinicama te miliciji, brani samo svoj goli `ivot, svoj vlastiti opstanak. Mi vodimo rat protiv – uglavnom srpskog, ali i na{eg vlastitog olo{a, koji je djelom pokazao da je qudski talog, sme}e, stoga svakog, koji ih rije~ju ili djelom poma`e smatramo isto tako talogom, sme}em i olo{em... Mi vodimo, isto tako, i vjerski rat za o~uvawe na{e kr{}anske kulture, za o~uvawe moralnih i eti~kih zasada na{eg hrvatskog naroda, rat za uni{tewe najgrubqeg materijalisti~kog i senzualisti~kog nazirawa na svijet, dosqedno: rat do istrebqewa onih, koji su tu nauku do u detaqe u svoj banditski program, a jo{ vi{e u svoj `ivot sme}a i taloga preveli. Nama je u Bosni od vjekova povjerena pastva samo hrvatskog katoli~kog naroda. To je uzvi{ena ba{tina na{ih pre|a. Nikad, nijedan na{ stari fratar ni rije~ju ni djelom nije druga~ije ustvrdio! Taj hrvatski katoli~ki narod je danas tvorno napadnut i on vodi svoj obrambeni rat protiv olo{a, koji se kroz stoqe}a u wegov dom uvla~io. Na{a je du`nost stoga, rije~ju i djelom pomagati tu borbu, jer se borba vodi za opstanak naroda, kojeg mi od davnina pastoraliziramo, jer taj narod vodi rat ne samo za svoju nego i za na{u obranu, na{ vlastiti opstanak, a s tim i rat za o~uvawe na{e kr{}anske uqudbe, za o~uvawe naslije|enih moralnih i eti~kih zasada.” (str. 707.) Svedo~e}i o pokoqu Srba u stola~kom srezu, Desimir Mihi} pokazuje da ni prelazak na katoli~ku veroispovest nekad nije predstavqao nikakvu garanciju izbegavawa likvidacije. Mihi} o tome ka`e: “Te{ko je sjetiti se 784

svih onih silnih `rtava, a nije ni mogu}e opisati grozote, koje su one do`ivjele prije nego {to su ih usta{ke zvijeri dotukle. Ali, ra~una se da je u stola~kom srezu pobijeno preko 4.000 potpuno nevinih Srba. Usta{e su u prvom redu tamanili mu{karce iznad 16 godina, ali u mnogo slu~ajeva nisu se ustezali da ubijaju i `ene, pa i malu, sitnu djecu iz kolijevke. Jedna bolni~arka Hrvatica u Stola~koj bolnici, pri~ala mi je, da je prilikom borbi u Berkovi}ima, gdje je i ona po du`nosti morala da ide, vidjela gomile dje~ijih qe{eva, zvjerski pobijenih. Za{to sve to?! Tko ih ono nau~i da onako stra{no mrze? Svoje nevine sugra|ane, bra}u svoju ro|enu? Po mojem mi{qewu oni, ~ijim je redovima pripadao i onaj, na ~ija sam ja vrata, pozivaju}i se na Hrista, zakucao. (Mihi} tu misli na don Iliju Tomasa, kome je kad je ispred usta{kih krvnika pobjegao, kao starom poznaniku do{ao da se za trenutak zakloni, bio od ovog Kristova sluge odagnan od ku}e). Podvla~im pripadao, jer kako sam ~uo, sustigla ga je osuda pre`ivjelih o~eva, bra}e i sinova, pobijenih `ena, staraca i srpske neja~i iz Prebilovaca. Mnogo desetina nesretne bra}e iz sela Klepaca i drugih okolnih sela, taj Kristov sluga natjerao je da pre|u u katoli~ku crkvu, pri~estio ih, a zatim ih otpremio u {kolu, gdje su do~ekani od usta{a i zvjerski pobijeni. Nasilno prevo|ewe u katoli~ku vjeru bilo je i u Stocu i okolini. Ne mo`e se to obja{wavati nalogom odozgo, jer {ta bi onda trebalo don Marku Zovku, da sirotama pobijenih Srba, “novim vjernicima”, poru~uje i prijeti da do|u u crkvu na misu i da im poslije slu`be Bo`je izgovori ove rije~i: “Varate se ako mislite da je na{a namjera bila da va{im prevo|ewem u katoli~ku vjeru mislimo da spa{avamo va{a imawa, penzije ili pla}e. Nije nam bila namjera ni da spa{avamo va{e `ivote. Historija u~i da je prije bilo naroda koji su nestali, pa }e nestati i srpskog naroda. Prevode}i vas u katoli~ku vjeru imali smo namjeru da spasemo va{e du{e.” (str. 714.) l) Nadbiskupov vapaj za spas NDH Kad se ve} po~eo naslu}ivati ishod Drugog svetskog rata, “18. maja 1943, nadbiskup dr Alojzije Stepinac pi{e Piju XII promemoriju u kojoj papu moli, da se zalo`i svim svojim ugledom, da se NDH odr`i. Jer, kada bi nestalo ove klerofa{isti~ke tvorevine, propao bi i ovaj veliki rezultat obra}awa sa pravoslavqa na katolizicam, kako on ka`e dvije stotine ~etrdeset hiqada Srba! I upravo u ovoj ~iwenici le`i i sva su{tina zajedni~kih interesa Rimske kurije, hrvatskog episkopata i usta{tva u vezi sa katoli~ewem–pohrva}ivawem pravoslavnih Srba... Iz svega izbija odanost prema NDH kao i Paveli}evu sistemu u kome je bilo mogu}e za crkvu katoli~ku pridobiti ~etvrt milijuna pravoslavnih Srba, koji bi do{li u pitawe, kada ne bi bilo vi{e NDH. Ovo je najstrahovitiji optu`beni komentar za povredu kanona 1351, kod kojega u~estvuju episkopat u NDH, delegat Svete stolice opat Markone, Sveta kongregacija za isto~nu crkvu i dosqedno svima wima najvi{i wihov poglavar Pio XII. Jer, kakvo je duboko i istinsko uvjerewe u korisnost duhovnu takvih prelaznika, koji uslovqavaju svoje svjedo~ewe u istinitost katoli~ke crkve sa egzistencijom NDH.” (str. 788.) U toj promemoriji, Stepinac posebno potencira slede}e stavove: “Napredovawe isto~ne {izme u katoli~ke redove prijeti danas s punom ozbiq785

no{}u da postigne svoje mra~ne ciqeve. Pobjeda velikosrpske ideje zna~ila bi uni{tewe katolicizma na sjeverozapadnom Balkanu, u Dr`avi Hrvatskoj. Navedeni nam dokumenti ne ostavqaju nikakve dvojbe. [to vi{e, nema nikakve dvojbe, da bi takav kobni doga|aj imao i daqwe posqedice daleko preko granica Hrvatske. Valovi ortodoksnog i ofanzivnog bizantinizma udarali bi o granice Italije, dok se do sada razbijaju u hrvatsko predzi|e. I vi{e, utoliko, {to su radom hrvatskog klera, osobito frawevaca, bili postavqeni temeqi za obnovqeni katolicizam u Bugarskoj, obra}awem mnogih paolina i spa{eni ostaci vjernika u Albaniji Skenderbegovoj, {to bi uni{tewem jedine katoli~ke nacije na Balkanu, bile pogo|ene i razne ra{trkane posijane grupe na tome vje~no nemirnome, ortodoksnom i islamskom Balkanu. Sveti o~e, danas su o~i ~itavog ~ovje~anstva, koje krvari iz hiqadu rana upravqene u Vas kao onoga, koji je po uzvi{enom zna~ewu svoga imena donio bijednom qudskom rodu ono {to mu treba – nebeski mir. Nose}i mir svijetu, mislite, sveti o~e, na hrvatski narod, uvijek vjeran Kristu i Vama. Mlada hrvatska dr`ava, nastala u stra{nijim i te`im prilikama, nego bilo koja druga dr`ava za vi{e vjekova, bore}i se o~ajno za svoj opstanak, pokazuje primjer u svakoj prigodi da `eli ostati vjerna svojim katoli~kim tradicijama i osigurati boqu i jasniju perspektivu katoli~koj crkvi u ovom dijelu svijeta. Obratno, gubitkom ili sudbonosnim su`avawima – a hiqade najboqih hrvatskih vjernika i sve}enika rado bi i dobrovoqno `rtvovali svoje `ivote, da sprije~e ovu stra{nu mogu}nost – bilo bi ovde uni{teno ne samo 240.000 obra}enih sa srpsko-pravoslavne vjere, nego i cijelo katoli~ko stanovni{tvo ovih podru~ja sa svima wegovim crkvama i samostanima. U prirodnom redu stvari, ako Bog ne bi u~inio veliko ~udo, napredak katolicizma usko je vezan sa napretkom hrvatske dr`ave, opstanak katolicizma ovisi o opstanku ove dr`ave, wegov spas je u isti mah i wen spas! Sveti o~e, duboko vjerujemo u Bo`ju milost i Bo`ju pravednost, ~iji ste Vi izabrani instrument. Preporu~ujem Va{oj o~inskoj skrbi i Va{im molitvama na{u Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku, smatraju}i da time u isti mah na najboqi na~in preporu~ujem svetu vjeru u svojoj domovini i na Balkanu. U presvetom srcu Isusovu uvijek najodaniji nadbiskup i mitropolita zagreba~ki.” (str. 788-789.) q) Novakova analiza klerofa{isti~ke ideologije U zavr{nom delu ove veoma obimne i temeqito dokumentovane studije, Viktor Novak obra|uje usta{ku klerofa{isti~ku ideologiju i propagandu, uzev{i za moto izjavu jednog od najozlogla{enijih bosanskih usta{a i katoli~kih sve{tenika Bo`idara Brala, prema kojoj “Bog ne bi bio Bogom, kada ne bi dao hrvatskom narodu NDH.” (str. 805.) Wome je usta{ko-klerikalna ideologija uzdignuta na nivo teodiceje, “kojom se s jedne strane ograni~ava egzistencija Bo`ja, a s druge uslovqava egzistencijom NDH.” (str. 808.) Sveop{tim anga`ovawem maltene svih wenih sve{tenika, bogoslovskih semeni{ta, klerikalnih organizacija, fraweva~kih i jezuitskih samostana, kanoni~kih kurija, biskupskih i nadbiskupskih dvorova, “u~estvovawe katoli~ke crkve u usta{kom pokretu dalo mu je pred {irokim masama siguran izgled legitimiteta, koji on sam, ma i uz pomo} fa{izma i nacizma, 786

nikad ne bi osvojio. Posredno i neposredno sa`ivqavawe klerikalizma s usta{tvom stalno je, sna`no je, vidqivo je upravo u prvom planu usta{kog sistema i wegove ~etirigodi{we strahovlade. Nema sumwe, da su frankovci i klerikalizam rodili usta{tvo, i da su se zajedni~ki trudili, da ga odr`e na `ivotu pune ~etiri godine strahovite okupacije. U mnogim saznawima o usta{tvu ~esto se ne mo`e razlikovati {to je usta{ko, {to je klerikalno. [to je zlo~ina~ko, a {to je blasfemi~no, {to je klerofa{isti~ko, a {to je katoli~ko.” (str. 807.) Nema nikakve sumwe “da se u toj NDH nije nitko, nijedna stranka, nijedan dru{tveni red toliko revnosno i zanosno zalagao za usta{tvo kao katoli~ka crkva. I to ne samo sa svojim brojnim predstavnicima, nego kao cjelina, upravo kao katoli~ka crkva. Cjelokupni kler, gotovo u ekstazi, pozdravqa usta{ki uspjeh aprila 1941. Isti taj kler prikazuje ovaj Paveli}ev i usta{ki uspjeh pred svojim vjernima kao djelo Bo`je i kao Bo`ju nagradu za muke i nevoqe Hrvata, ~ije su molitve usli{ili i Mati Bo`ja i sam Krist. Svi su `upni uredi tuma~ili narodu, da je Ante Paveli} Bo`ji ~ovjek i wegov izabranik, kome je Bog namijenio tu ~ast i sre}u da izvr{i wegovu voqu i da kao nagradu podari za satisfakciju NDH. O Uskrsu 1941, prikazivan je Ante Paveli} kao glavna li~nost uskrsnu}a. Wemu je odata najvi{a slava pune blagodarnosti. O Paveli}u govore sve propovjedi u uskrsnoj nedjeqi 1941. Te nedjeqe Krist je bio doista iza zavjese, i nitko ga gotovo i ne spomiwe na dan wegova uskrsnu}a. Umjesto Krista obo`avan je Paveli}. Usta{ka propaganda – “promi~ba” – ima najsna`niju potporu u katoli~koj crkvi. Ne samo klerikalna {tampa, nego i sama propovjedaonica i oltar, jednako u malim seoskim crkvicama kao i katedralama, u sjedi{tima nadbiskupa i biskupa, stavili su se u slu`bu usta{ke ideje, Paveli}a i NDH. Posvuda, kuda je klerofa{izam dopirao, ovladalo je uvjerewe, da je sve {to se u Hrvatskoj tada doga|alo, djelo Bo`je providnosti. Podvla~eno je to ne samo sa propovjedaonice i oltara, ne samo u {tampi, dnevnoj klerikalnoj, nego i u pastoralnim i bogoslovskim listovima. Svuda, uvijek i na svakom mjestu. Tako je i posqedwi ~lan klerikalnih organizacija morao ste}i uvjerewe, da je doista “Bog pravde podigao izmu~eni hrvatski narod na ~elu sa poglavnikom i kaznio krivce (tj. Srbe) po wihovoj zasluzi”. A za tim propagandnim ciqem se i svijesno i planski i{lo. Usta{e i klerikalci–klerofa{isti – ruku pod ruku.” (str. 807-808.) Kada je delegacija zagreba~kih bogoslova, koju je predvodio rektor sjemeni{ta dr Frawo [eper, kasniji kardinal, posetila Antu Paveli}a 18. aprila 1942. godine, u ime delegacije poglavniku se obratio Stjepan Krivo{i}, rekav{i izme|u ostalog: “Poglavni~e! Vo|o hrvatskog naroda! Sretni smo i presretni, {to smo do`ivjeli dan, da mo`emo svi zajedno stupiti pred na{eg dragog poglavnika, da ga od srca i iz dna du{e pozdravimo. Sretni smo, da smo to do`ivjeli upravo na godi{wicu uskrsnu}a na{e dr`avne nezavisnosti, da Vam mognemo od srca k srcu izre}i s ~itavim hrvatskim narodom, duboku zahvalnost na najve}em djelu u ~itavoj trinaestvjekovnoj pro{losti hrvatskog naroda, na djelu kakvog nije izveo jo{ nijedan sin majke Hrvatske, na uspostavi i obnovi NDH. Tim djelom Vi ste, poglavni~e, 787

spasili hrvatski narod od sigurne propasti. Imamo i previ{e o~ite primjere, {to bi bilo od nas Hrvata, da nije bilo Vas, poglavni~e, Va{e odlu~nosti i snage usta{kih mi{ica, koji su poveli hrvatski narod u sigurnu i sretnu budu}nost. Nad na{om dragom Hrvatskom bili su se nadvili gusti i tmasti oblaci, a neprijateqi su gledali kako da je uni{te, ali dobri Bog nije htio dopustiti da propadne Hrvatska, koja je toliko `rtvovala za o~uvawe nauke wegovog Bo`anskog sina, nego je ba{ tada naplatio hrvatskom narodu wegovu trinaestvjekovnu vjernost kri`u – svevi{wi Bog poslao je hrvatskom narodu Vas, poglavni~e, da ga spasite. Mi vjerujemo, poglavni~e, da }e Bo`jom pomo}u i Va{om nesavladivom odlu~no{}u Hrvatska sinuti u svoj svojoj slavi i veli~ini, da uspje{no nastavi svoje povjesno poslawe na raskr{}u istoka i zapada, sjevera i juga.” (str. 809.) Kad je predsednik usta{ke hrvatske vlade, dr Nikola “vitez” Mandi}, posetio, 1944. godine, sarajevsko rimokatoli~ko semeni{te, wegovim profesorima i bogoslovima, svojoj “Crnoj duhovnoj legiji”, izgovorio je i ove re~i: “Budite, dakle, sretni da imate za profesore one, koji su sto`er crkve. Vi ste duhovne usta{e hrvatskog naroda, isto tako vrijedni kao i one usta{e, koji se bore za na{u slobodu i pobjedu. Vi se borite za slobodu i nezavisnost na{e dr`ave duhovnim oru`jem, koje uzgaja du{u, brani bo`anski zakon, a to je oru`je ja~e od boraca, strojnice i drugog materijalnog oru`ja... Za kratko vrijeme po}i }ete na teren, u borbu. Na}i }ete mnogo zla, himbe, prijevare, zlih nakana, koje su se uvukle u na{ narod kao posqedice ovog rata. Vi ste najpozvaniji da stavqate qekovitu travu na rane na{eg naroda. I zaista, tko }e te rane izlije~iti, ako ne vi, ~asna bra}o, kojima je otvoren put u du{e? Va{ poziv dolazi u sklad s onim pozivom usta{a, koji se bore za slobodu na{eg naroda. I vi }ete svojim duhovnim oru`jem braniti tu slobodu i ~uvati je. Tu je jo{ jedna “Crna legija”, sli~na onoj pokojnog viteza Franceti}a. Ta }e vijest, da ima u Bosni jo{ jedna “Crna legija”, koja se bori za svoj narod, silno obradovati na{eg poglavnika, koga nam je Bog darovao, a wemu opet darovao jaku snagu i `ivce, da mo`e ustrajati, i ja vjerujem, da ne}e nikada klonuti, i ta }e ga vijest silno obradovati i jo{ ga vi{e osvje`iti. Siguran sam da ne}u donijeti radosnije vijesti od ove. Obveselit }e ga vijest da duh u Bosni nije jo{ klonuo, nego je naprotiv oja~ao i o~eli~io. Sretan sam, ~asna bra}o bogoslovi, da vas mogu pozdraviti i za`eliti vam sre}u u radu i plemenitim nastojawima, da istrijebite zla iz na{ega naroda. Bit }u tuma~ va{ih `eqa kod na{ega velikog poglavnika, kazat }u mu va{e odluke, da }ete uvijek biti i ostati za poglavnika i dom!” – na{to su bogoslovi gromko odgovorili: “Spremni!” (str. 814-815.) m) Spisak najistaknutijih usta{a iz redova katoli~kog klera Viktor Novak u ovoj svojoj kwizi navodi imena preko dve hiqade istaknutih usta{a iz redova rimokatoli~kog sve{tenstva raznih hijerarhijskih nivoa, koji su neposredno ubijali, organizovali pokoqe ili ih propagandno podupirali. Ali, u svemu tome su u~estvovale i milosrdne ili ~asne sestre skoro svih redova i kongregacija: “Bazilijanke, benediktinke, karmeli}anke de Monte Karmelo, karmeli}anke Bo`anskog srca Isusovog, klarise, ur{ulinke, dominikanke, sestre Dru`be Svetog Ksavera, klawateqice 788

predragocjene krvi Isusove, k}eri Bo`je qubavi, k}eri milosr|a, milosrdne sestre Svetog Vinka Paulskog, sestre srca Isusova, sestre Svetog Josipa od prikazawa, sestre Svetog kri`a, slu`avke malog Isusa, slu`benice milosr|a, tre}oretkiwe Svetog Frawe, uboge sestre u~iteqice de Notre Dame, a mo`da i jo{ koji red ili kongregacija, sa~iwavale su pravu `ensku pomo}nu vojsku za mnoge klerikalne akcije, u kojima su se i pomo}u kojih su se stvarale psiholo{ke osnove za sva mogu}a presizawa osionog i militantnog klerikalizma, za pravo klerofa{izirawe svega {to je wima bilo povjereno. Bolnice, ubo`nice, osnovne, sredwe, stru~ne {kole, zabavi{ta, domovi milosr|a kao i konvikti, kojima su ~asne i milosrdne sestre rukovodile, uvijek su bili odraz crkveno-politi~kih nastojawa episkopata ili najve}eg dijela sve}enstva, kao i onih duhovnih rukovodilaca, koji su imali da se staraju za wihove duhovne potrebe, pa su ih upoznavali sa svime, {to je u Hrvatskoj bilo na dnevnom redu. Velik broj {kolskih ustanova, koje su bile u wihovim rukama, uveliko je pokazivao na `enskoj omladini, povjerenoj wihovu odgoju, utjecaj svih ovih klerikalnih nastojawa. Jer, upravo `enske sredwe i stru~ne {kole ovih sestara dale su velik broj vatrenih kri`arica, koje su, kad se NDH ostvarila, postale najgorqivije usta{ice. NDH su ove sestre do~ekale, kao i nadbiskup Stepinac, tako|er kao svoj “davno `eqkovani ideal”. One se stoga i daju svim `arom svojih prozelitisti~kih nastojawa, da i one sa svoje strane pridonesu sve {to su mogle za u~vr{}ivawe ove usta{ke i fa{isti~ke tvorevine. Samo nekoliko momenata zadr`avawa na wihovu radu pokaza}e, da su i one imale udjela pri pripravi za NDH, duhovnoj i politi~koj, mada bi po wihovu pozivu izgledalo, da su najudaqenije i svakoj pomisli za ma kakvo politi~ko djelovawe. A opet, wihova suradwa i prousta{ka aktivnost bila je op}a i sveobuhvatna na svim sektorima wihovog djelovawa. I to prije, za, pa i poslije sloma NDH.” (str. 820-821.) Oblasti delovawa usta{kih ~asnih sestara vrlo su raznovrsne. “Svuda gdjegod su bile {kole ~asnih sestara, mogle su usta{ke vlasti biti sigurne i bez nadzora prepustiti djecu odgoju sestara, jer su znale, da }e ono biti u duhu wihovih najvi{ih zahtjeva. Ni u samim izrazitim usta{kim ustanovama nije se moglo boqe i zanosnije usta{evati, nego u tim {kolama ~asnih sestara... “Zavjet mladih Hrvata” u{ao je u srca usta{kih odgojiteqica i one su ga prenijele na nedu`nu dje~icu, truju}i ih otrovom usta{ke mr`we i bratoubila~kih strasti, koje su u to vrijeme usta{e ve} svuda pokazale... Me|utim, ove i druge ~asne odgojiteqice veoma su aktivne i onda, kad se za usta{e skupqaju novci i darovi. Tada wihova rje~itost i usta{ko uvjerewe djeluje kod povjerene djece, koja na wihov nagovor donose tra`eno. Jer, jao si ga takvoj djeci, koja bi se oglu{ila na wihov apel, iza koga se mogla pojaviti i nastavni~ka odmazda pri ocjewivawu krajem {kolske godine!” (str. 822-823.) U svojoj revnosti, ~asne sestre neretko predwa~e u odnosu na rimokatoli~ke sve{tenike. “One se odu{evqavaju krvolo~nim nedjelima najve}eg bosanskog krvoloka, komandanta “Crne legije” Jurija Franceti}a i veli~aju ta nedjela kao najve}a juna{tva za Boga i Hrvatsku. One o tome ostavqaju traga i u pismu, koje {aqu tome krvoloku. Sve to odi{e pravim duhom klerofa{izma, koji, tako|er, po uzoru crkvenih velikodostojnika anga`ira 789

Boga za ta krvava nedjela, kao da je taj evan|eoski Bog neka poganska nakaza rata, koji {titi i blagosiqa zlo~ince i ubojice.” (str. 823.) Mnogo je svedo~anstva grozne “milosrdnosti” hrvatskih rimokatoli~kih ~asnih sestara, ali je ovo, na koje Viktor Novak ukazuje, verovatno najupe~atqivije. “Strahovitu sliku “milosr|a” usta{kih sestara prikazuju preostali `ivi svjedoci dje~jeg logora u Jastrebarskom, koji je bio povjeren jednom broju ~asnih sestara. U tom su se logoru skupqala najve}im dijelom pohvatana djeca partizanskih boraca. Tu su imala da osjete svu “osje}ajnost” i “samilost” wihova “milosr|a”. Svjedoci potvr|uju da nije bilo nehumanije ustanove od ove, u kojoj su ta jadna djeca, pod nadzorom “milosrdnih” sestara bila izlo`ena sigurnoj smrti. Pravi `ivi le{evi i kosturi}i tu su se skupqali, da dotraju svoj mali i mladi, ali mukama najstra{nije ispuwen stradalni~ki `ivot. Kad su se, 26. avgusta 1942, pribli`ili tome mjestu partizani, da oslobode ovu djecu, koja su jo{ preostala, jer poslije mjesec dana boravka od 400 djece 100 ih je pomrlo, saznali su za strahote za koje }e biti jedva qudi da u wih povjeruju. Kad bi koji izgladweli mali{an “ukrao” jabuku, ~asne su ga sestre izudarale, a ako bi koje dijete od u`asa na{lo utjehe u bijegu ili samom poku{aju bijega, bilo je uhva}eno i – ubijeno, kao {to se to desilo malom Bo`i [ari}u. Sve je to slu`ilo, da se usta{kim teroristi~kim metodama djeca prisile na sestrinsko-usta{ku disciplinu. Me|u svima bila je najzloglasnija sestra Mercedes, ~ije samo ime izazivalo je u`as kod djece. Stalno ispitivana o roditeqima i prislu{kivana, da bi se eventualno odala u svojim sje}awima na Kozaru, sa koje su bila dovedena, djeca su drhtala, kad bi ugledala ovu patolo{ku nakazu s kojom se “doglavnik” Milo Budak u Jastrebarskom fotografirao, da bi potomstvu ostavio spomen na taj qudski monstrum u odje}i “~asne” sestre. Da bi izmamila ma kakvo priznawe obe}avalo se komadi} kruha. A kad su djeca na taj `eqeni kruh pojurila, onda su ih sestre tukle radi nediscipliniranosti. Sva su djeca morala da budu preodgojena u usta{kom i katoli~kom duhu, bez obzira da li su toj neja~adi od dvije do 14 godina roditeqi bili pravoslavni ili muslimani. Istog dana kad su partizani stali nadirati u Jastrebarsko, zavladalo je u dje~ijem logoru uzbu|ewe, koje je izazvalo kod “odgojiteqica” pravi bijes. Pogotovo onda, kad je sve jasnije bilo, da se pribli`avaju partizani, ~iji su pu{ke i mitraqezi navije{tali ovim mali{anima oslobo|ewe iz pakla, u kome su “svete i ~asne” sestre vr{ile ulogu pobje{welog kerbera. Sestre su svom silom htjele da uvedu mir i red. Ali, dvojica mali{ana, “najneposlu{nija”, iskusili su “milosr|e” zvijeri. Jedna ih je sestra odvela iza logorske {tale i tamo ubila krampom.” (str. 824-825.) n) Papske garancije Paveli}u Sve usta{ke i domobranske jedinice su imale svog slu`benog sve{tenika – du{ebri`nika, dok je, na Kvaternikov predlog, Paveli} za glavnog vojnog vikara postavio ledeni~kog `upnika Stipu Vu~eti}a, a za wegovog zamenika Vilima Cecequ. “Me|utim, sveti otac papa druga~ije je rije{io to crkveno-usta{ko pitawe. Papa je, naime, postavio vojnim vikarom za hrvatsku vojsku nadbiskupa dr Alojzija Stepinca! I to “sine titulo”. Nadbiskup se tada saglasio s odlukom Paveli}evom i imenovao je svojim zamjenikom 790

Stipu Vu~eti}a, vi{eg sto`ernog du{obri`nika kod Ministarstva hrvatskog domobranstva, i Vilima Cecequ, zamjenika vi{eg sto`ernog du{obri`nika kod istog ministarstva i podijelio im je u tu svrhu potrebnu jurisdikciju sa svim ovla{tewima, koja su nadbiskupu Stepincu data od Svete stolice. Istodobno, imenovao je nadbiskup Stepinac, kao vojni vikar, i ostale domobranske du{obri`nike i podijelio im `upni~ku jurisdikciju. Ali, {to je jo{ najva`nije, nadbiskup Stepinac saop}uju}i (20. I 1942.) svemu ostalom episkopatu NDH o ovoj odluci Svete stolice, javqa da je Sveta stolica protegnula dekret o jurisdikciji vojnog ordinarija za talijansku vojsku i na nadbiskupa Stepinca, odnosno na usta{ku vojsku, priznavaju}i time jednu uzurpatorsku vlast i wenu vojsku. Nema sumwe, iz ovog dokumenta zra~i osobita intimna povezanost i prava duhovna srodnost izme|u klerikalizma i usta{tva, izme|u vrhovnih usta{kih vlasti u NDH i vrhova katoli~ke crkve... Osim toga, niz zna~ajnih pozqeda neutralnosti Vatikana u wegovu stavu prema okupiranoj Jugoslaviji, pove}ava i ovo postavqawe nadbiskupa Stepinca za vrhovnog vojnog vikara “hrvatske vojske”, vojske pla}enika i izdajnika Paveli}a, organizatora tolikih zlo~ina... Da bi to zalagawe za jednu nesumwivo izdajni~ku i zlo~ina~ku organizaciju, kakva je bila Paveli}eva vojska, bilo sasvim u stilu fa{isti~kog najamnika, to je Vatikan na tu “hrvatsku vojsku” protegao i dekret o jurisdikciji vojnog ordinarija za talijansku fa{isti~ku vojsku.” (str. 857-858.) Usta{ka {tampa je bila prepuna govora i propovedi tih vojnih du{ebri`nika, obi~no povodom polagawa zakletve novih usta{a i domobrana, povodom verskih praznika ili Paveli}evog ro|endana. Zato, samo za ilustraciju, iz Novakove kwige preuzimam jedan od takvih govora koji je satnik-du{ebri`nik, Nikola [abi}, odr`ao 12. decembra 1942. godine svojoj bra}i usta{ama kao “hrabrim junacima”: “Danas je dan va{ih sve~anih odluka. Do{ao je ~as, kada }ete sve~anim prisegom obe}ati Bogu, da }ete poglavniku i domovini vjerno slu`iti. Ali, svi znate da je svaki gra|anin du`an slu`iti domovini i `ivjeti za domovinu. Usta{a ima ve}u i ozbiqniju du`nost, a ta je kad ustreba, poginuti za domovinu! Kada ste odlu~ili stupiti u usta{ke redove vi ste sigurno ozbiqno i zrelo promislili {to radite, na kako smioni korak se odlu~ujete. Pa kada je va{ di~ni poglavnik pozvao narod pod usta{ki barjak, vi ste spremno, pra}eni jedino svetim blagoslovom va{ih napa}enih roditeqa, rado potr~ali u usta{ke redove. Vjerujem da ste duboko svjesni ozbiqnosti dana, koji pro`ivqujemo, ozbiqnosti vremena, koje danas borbu zna~i. Pola`u}i usta{ku prisegu, vi ostajete usta{e sve do smrti... Kao najsvjetliji primjer odr`awa zakletve prema poglavniku i domovini u cijeloj povijesti novih vremena spomiwat }e se ustrajnost i spremnost onih prvih proku{anih boraca i junaka, koji su nam sa Lipara i Janka Puste donijeli divne primjere ~vrsto}e i nepokolebqivosti... Pola`u}i usta{ku prisegu ponosni budite, jer time postajete ~lanovi velike usta{ke porodice, postajete suradnici, suborci i subra}a na{eg velikog poglavnika, bra}a onih usta{a, koji su spasili ~ast hrvatskog roda i imena, i koji su pu{kom, bombom i bode`om stigli tamo gdje im se neprijateqi na{i nikada ni nadali nisu!” Opravdav{i tako u sve}eni~kom ornatu 791

usta{ke atentate, dr`e}i u ruci raspe}e, u povi{enom i zanosnom tonu zavr{io je svoj govor. “Qube}i na{eg poglavnika, ponose}i se imenom Hrvat i brane}i NDH, slu{aju}i predano svoje starje{ine uz prisegu na{u dana{wu, pomolimo se Bogu i budimo uvijek za poglavnika i za dom – spremni! U znak vidqive na{e spremnosti za vr{ewe onoga na{to }emo se prisegnuti, trokratno kliknimo iz na{ih grla da se do neba ~uje: Neka `ivi na{ poglavnik dr Ante Paveli}! – @ivio! @ivio! @ivio!” (str. 865-866.) Staju}i svim srcem uz NDH i podupiru}i sve wene aspiracije i metode delovawa, Vatikan je vodio zakulisnu diplomatsku akciju u svrhu wenog o~uvawa kad je ve} pao Musolini, a videlo se da je i Hitlerova sudbina zape~a}ena. “Ovaj stav zakulisne i diplomatske forme imao je svoje jako izra`ene oblike i u javnosti, iz kojih su se mogli izvoditi sli~ni posve logi~ni i stvarni zakqu~ci, bez ikakvih hipoteti~kih naga|awa. Istina je, Vatikan je poslije okon~awa rata stao da odri~e najpoznatije stvari, ili da im daje svoje naro~ito iskonstruirano tuma~ewe za situaciju, koju je uveliko pripravio nadbiskup Spelman i cjelokupna pozadina wegovih na {irokoj osnovi polo`enih akcija, pa opet, i u tome ima osvjetqewa za wegov, ako ne politi~ki, a ono moralni stav i dovoqno materijala za oblike i potrebe najstarije i najmo}nije diplomacije na svijetu. Sve je to imalo neospornog utjecaja u NDH i na {tampu, propagandu, na crkvenu kao i usta{ku, u dnevnim i povremenim listovima, u crkvi i na zborovima klerofa{ista kao i usta{kih terorista. Uveliko je usta{ka {tampa koristila naklonost Rimske kurije, sa i bez dozvole vatikanske cenzure, koja je ipak najrasko{nija u mraku pozadine i zaklowena iza zavjesa povjerqivih izvje{taja ordinarijata, kao i privatnih instrukcija, koje se prenose vi{e rije~ima i tajnim sugestijama, nego otvorenim i pismenima nare|ewima i zapovijedima. Od prijema Paveli}a, 18. maja 1941. godine, do Stepin~evih akcija u Vatikanu 1942, 1943. pa i 1945, kako }e se kasnije vidjeti, postoji jedan vanredan splet sveobuhvatnih i me|usobnih interesnih akcija, da NDH postane i ostane jedna me|unarodna, prvenstveno katoli~ko-vatikanska stvarnost. Dovoqno je podsjetiti na plan o katoli~ewu Srba u NDH – koji je u Vatikanu odobren kao i u Stepin~evoj kuriji... Sva reakcija, koja se stala kupiti oko nadbiskupa Stepinca, u svom optimizmu i zlo~ina~kim nadama, o~ekivala je da }e Vatikanu uspjeti da krene Engleze na FNRJ! Usta{ki ministar i poslanik na strani, Vladimir Ko{ak, izjavio je, kao svjedok na Stepin~evom procesu, da mu je u emigraciji u Austriji izjavila supruga Paveli}a, “da usta{e imaju garanciju sa strane Vatikana i sa strane visokog klera, da }e se sve dobro svr{iti.” (str. 896.) Iako iz formalnih razloga nije bilo mogu}e uspostavqawe zvani~nih diplomatskih odnosa izme|u Vatikana i NDH, papa i Paveli} su odr`avali izuzetno srda~ne li~ne odnose. Uostalom, “papin legat pri episkopatu u NDH, u svoj svojoj javnoj funkciji, bio je stvarno papin legat pri Paveli}u. Nema tu diplomatske priredbe na kojoj taj papin legat pri episkopatu ne bi uzeo u~e{}e. Vaqda stoga {to je episkopat bio sav povezan s usta{kim re`imom, pa je bilo te{ko odvojiti kad su funkcije episkopata, kad opet usta{a. Druk~ije se ne da protuma~iti wegov stav. Treba samo zagledati u 792

fotografije, koje ga prikazuju redovno u prvom diplomatskom planu, ne samo kao gosta na priredbama, na kojima u~estvuju i diplomate, nego ga se vidi i u diplomatskoj lo`i u hrvatskoj sabornici, jednako wega, kao i druge osovinske diplomate. On u~estvuje i pri ~estitawima diplomatskog kora kod poglavnika o novim godinama, ili li~no ili preko svoga tajnika dr \uzepea Masukija, vjernog prijateqa brojnih usta{a, koji im daje razne podr{ke za NDH, kao i poslije wenoga sloma doklegod je boravio u Zagrebu.” (str. 903.) Papski legat opat Markone ~esto je putovao po raznim delovima Nezavisne Dr`ave Hrvatske, svuda izra`avaju}i punu papsku podr{ku usta{koj vlasti, redovno se pozivaju}i na Bo`ju voqu i, poput Stepinca, progla{avaju}i Boga za sau~esnika. Kad je umro stari mostarsko-trebiwski biskup Alojzije Mi{i}, koji jedini nije bio po voqi usta{kog re`ima i rimokatoli~kog episkopata, papa je po`urio da posle svega tri nedeqe na protivpravan na~in postavi za novog biskupa dr Petra ^ulu. U wegovoj sve~anoj inauguraciji u~estvovali su usta{ki i italijanski vojnici, ~ak svirala italijanska vojna muzika, prisustvovali nadbiskupi [ari} i Stepinac, a tom prilikom papski legat opat Markone je pozvao hrvatski narod da i daqe bude “vjeran Svetoj stolici, koja ga je kroz vjekove pomagala protiv isto~nog barbarizma. Izrazuje svoju `equ da Hrvatska prebrodi momentalne pote{ko}e i da procvate pod vodstvom svoga poglavnika dr Ante Paveli}a.” (str. 967.) Tako je izvestio o celom doga|aju “Katoli~ki tjednik” 25. oktobra 1942. godine.

2. Zbirka dokumenata Vladimira Dedijera o direktnoj vatikanskoj odgovornosti za jasenova~ki zlo~in Jedan od najboqih srpskih istori~ara dvadesetog veka, Vladimir Dedijer, objavio je, 1987. godine, zbirku dokumenata “Vatikan i Jasenovac” (“Rad”, Beograd), probijaju}i tako decenijama odr`avanu zaveru }utawa o direktnom u~e{}u Rimokatoli~ke crkve u genocidu nad Srbima. U uvodnom delu on izvodi istorijsku retrospektivu rimokatoli~kih genocidnih zlo~ina, po~ev{i od krsta{kih ratova, inkvizitorskih progona jeretika i nevernika do kolonizatorskog prozelitizma. “Vatikan je Hitlerovom nacisti~kom re`imu pru`ao veliku moralnu podr{ku pre ijedne druge evropske dr`ave. Istina je da je Vatikan, tridesetih i ~etrdesetih godina ovog veka, igrao na vi{e koloseka. Odr`avao je ~vrste veze sa konzervativnim snagama u Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama, Francuskoj i donekle i Velikoj Britaniji. Istovremeno je podsticao krsta{ki pohod protiv Sovjetskog Saveza i ja~awe klerofa{isti~kih partija u mnogim delovima sveta. Istorija jo{ nije presudila ko je doveo generala Franka na vlast u [paniji, da li Vatikan ili Hitler i Musolini, ali dokazi su jaki da je tu uticaj Vatikana bio ja~i. Slova~ka je, posle 1939. godine, jo{ jedna zemqa u kojoj je postojala puna saradwa izme|u Hitlera i Vatikana. Kao {to potvr|uju dokumenti {tampani u ovoj kwizi, nacisti~ka Nema~ka i Vatikan, uz podr{ku Musolinija, zajedni~ki su odgovorni za genocid u Hrvatskoj u toku Drugog svetskog rata. Vatikan je jo{ i danas veoma osetqiv na spomiwawe kon793

kordata iz 1933. Kao {to smo imali priliku da se osvedo~imo, posledwih godina su nema~ki kardinali i biskupi, oslawaju}i se na ~lan 166. zapadnonema~kog Krivi~nog zakonika, zapo~eli krivi~ne procese protiv mnogih iskrenih i po{tenih gra|ana Savezne Republike Nema~ke zbog wihovog insistirawa na obelodawivawu pune istine o istorijskoj ulozi Vatikana i wegovog {urovawa sa nacisti~kom Nema~kom.” (str. 36.) a) Vatikan, glavni organizator usta{kog pokreta Jezikom originalnih dokumenata, Dedijer je dokazao da se Vatikan “dugo pripremao za napad na Jugoslaviju. U vojnom uni{tewu Jugoslavije, Vatikan je video izvanredne mogu}nosti za prisilno pokr{tavawe Srba, pravoslavaca. To je oduvek bio san vatikanske spoqne politike. U ovoj zbirci dokumentovali smo kako je pred rat Vatikan imao spremno opravdawe za genocid. Fraweva~kim u~ewacima dato je u zadatak da pi{u doktorske teze o tome kako su pravoslavni Srbi vekovima bili u stvari katolici, pa se prisilno preobra}awe mo`e objasniti `eqom da se Srbi vrate u pre|a{wu veru. Vatikan je dojavio katoli~koj crkvi u Hrvatskoj da pomogne usta{ama u razvijawu svoje tajne organizacije, kao {to potvr|uju usta{ki dokumenti koji su objavqeni kada su nema~ke trupe okupirale Zagreb i kada je, 10. aprila 1941. godine, progla{ena kvislin{ka dr`ava Hrvatska.” (str. 3637.) Upravo u zagreba~koj katoli~koj kanoni~koj kuriji “organizirani su prvi usta{e, koji su svi redom, jo{ za vrijeme biv{e Jugoslavije, ne samo djelovali kao organizatori “usta{kog pokreta” u zemqi, nego su kao teroristi djelovali na podru~ju na{e zemqe... Usta{e su u znak zahvalnosti toj kuriji podigli spomen-plo~u, koja je stajala sve do oslobo|ewa.” (str. 37.) Mnogi katoli~ki samostani predstavqali su usta{ke {tabove, a rimokatoli~ki sve{tenici su u~estvovali u formirawu prvih usta{kih odreda, nekada ih predvodili, a Paveli}evu dr`avu su progla{avali Bo`jom tvorevinom. “Mnogi katoli~ki sve{tenici prikqu~ili su se usta{koj dr`avi u svojstvu visokih funkcionera. Papa je postavio nadbiskupa Stepinca kao glavnog name{tenika – vikara u Hrvatskoj. U svakoj usta{koj jedinici imao je svoje sve{tenike. Izme|u ostalog, jedan od zadataka sve{tenika bio je da podsti~u usta{ke jedinice na masovno ubijawe srpskih seqaka. Velikodostojnici Rimokatoli~ke crkve i usta{ka dr`ava organizovali su masovno pokr{tavawe srpskog pravoslavnog stanovni{tva. Usta{e su ubijali Srbe, a katoli~ki sve{tenici terali srpsko stanovni{tvo da promeni veru. Na stotine srpskih pravoslavnih crkvi je opqa~kano i uni{teno, trojica najvi{ih crkvenih velikodostojnika i 200 sve{tenika je hladnokrvno ubijeno, a ostatak sve{tenstva je prognan. Nekoliko katoli~kih sve{tenika komandovalo je jasenova~kim koncentracionim logorom, gde je pobijeno nekoliko stotina hiqada Srba. Specijalni papin izaslanik Markone bio je u to vreme u Hrvatskoj, i nije poku{ao da spre~i zlo~ine. ^ak mu je slika izlazila u novinama zajedno sa Paveli}em i nema~kim komandantima. Posle posete papi Piju XII, u maju 1941, Paveli} i on izmewali su bo`i}ne i novogodi{we ~estitke. Sve to objavqivala je usta{ka {tampa. Sredinom 1986. godine, vlada Sjediwenih Ameri~kih Dr`ava objavila je dokumente svoje vojne kontraobave{tajne slu`be. Iz wih se vidi da je 794

Vatikan Paveli}a i 200 wegovih savetnika organizovano sproveo iz Evrope u Argentinu, gde su se skrivali po manastirima, preru{eni u fraweva~ke fratre. Ante Paveli} je bio pobo`an ~ovek. U svome dvorcu u Zagrebu sagradio je kapelu i imao dva ispovednika. Pred smrt u Madridu, 1959. godine, blagoslovio ga je papa Jovan XXIII, a u ruci je dr`ao brojanice koje mu je poklonio papa Pije XII 1941. godine.” (str. 38-39.) b) Antisrpska konstanta papske politike Sve pape u dvadesetom veku dosledno su vodile izrazito antisrpsku politiku. Pije H je otvoreno podupirao austrougarske agresivne planove 1914. godine, a posle Drugog svetskog rata Vatikan ga je beatifikovao kao “bla`enog” iznose}i da je on, tobo`e, bio veliki borac za mir. Wegovu stvarnu ulogu do kraja je raskrinkao grof Karlo Sforca, nekada{wi italijanski ministar inostranih poslova i pisac ~uvene kwige “Neimari savremene Evrope”. Nakon detaqne analize Sforcinih argumenata, Dedijer zakqu~uje da Pije H Sarto “nije bio nikakav svetac, nego naprotiv, ~ovjek veoma opak i veoma fatalan za ~ovje~anstvo. Ne napori za spas mira, nego napori zbog intriga da se rat organizira ubrzali su wegovu smrt!” (str. 53.) Taj papa, koji je svesrdno podr`avao Trojni savez, umro je ve} u avgustu 1914. godine misle}i da je ratnim operacijama ve} po~elo realizovawe wegovih politi~kih planova. “No, mo`da je upravo zato i progla{en svetim i bla`enim, kao {to su takvima progla{eni neki wegovi prethodnici, jer kao ni oni, ni Pio H nije smatrao grijehom prolivawe krvi ni ubijawe stotine tisu}a qudi. ^ini se, da ni danas glavarstvo te crkve ne smatra to grijehom, nego zaslugom. Jer, na koncu, {to su qudi na svijetu, {to je ~ovje~anstvo u ovoj “suznoj dolini”, nego “mraviwak Bo`ji” koji se mo`e i zgaziti ako je to za ve}u slavu Boga! Inkvizicije su ostale u historiji zapisane i obiqe`ene masovnim krvoproli}ima, a pape su li~no rukovodili wima, da bi se {to br`e i radikalnije istrijebili oni, koji sumwaju da je papa od Boga postavqeni gospodar svijeta i qudi. Pape vojskovo|e protiv hereza u sredwem vijeku, pape velikih inkvizitorskih akcija, nisu imali skrupula, nije im bilo stalo do toga, {to, pored utvr|enih i neutvr|enih heretika, na loma~ama, u pale`ima, pod ma~em, padaju i dobri vjernici. Oni su govorili, da }e ionako Bog na nebu odijeliti heretike od vjernika, prve strpati u pakao, a drugi }e u`ivati sre}u raja, dok }e se wihova pre`ivjela bra}a na zemqi mu~iti i ~ekati taj sretni ~as smrti.” (str. 53.) Oba ta citata su iz fragmenta kwige “Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i usta{ke NDH”, objavqene u Zagrebu 1952. godine, koji Dedijer donosi kao prvi dokument ovog zbornika. I papa Benedikt XV nastavio je politiku svoga prethodnika. “Odnos Vatikana i stare Jugoslavije bio je kroz ~itavo vrijeme wezina postojawa u znaku napetosti i neprijateqstva, samo s neznatnim periodima popu{tawa i prividnog smirewa... Bitno je bilo to, da se Vatikan nije mogao sprijateqiti s ~iwenicom, da su milijuni katolika, Hrvati i Slovenci, u jednoj dr`avi morali dijeliti `ivot, prava i du`nosti s milijunima pravoslavnih Srba, i da nije Vatikan bio u toj dr`avi onaj najvi{i autoritet kakav je obi~no u jednoj katoli~koj konfesionalnoj dr`avi... U stvari, stalna je linija Vatikana ipak bila samo ona, koja je 795

te`ila razbijawu Jugoslavije. Zato Vatikan s visokim klerom u na{oj zemqi kroz ~itavo vrijeme, pa i onda kad prividno podupire jugoslavenski re`im, a vjerojatno i smi{qenim pritiskom iz re`ima (osobito za vrijeme suradwe Koro{ca u re`imu) radi `ivo na radikalizirawu separatisti~kih nacionalisti~kih pokreta, te stvara u Hrvatskoj klerikalno-nacionalisti~ki front, koji se ubrzo u Hrvatskoj amalgamira i pretvara u izraziti klerofa{izam. Takozvani frankova~ki nacionalisti~ki pokret dobiva sve ja~i klerikalni karakter. Usta{tvo je u znaku simbioze frankova~kih i klerikalnih ideja i snaga... Sve}enstvo je vrlo rano postalo bitnim stupom i rukovode}im sredwim kadrom usta{tva. Katoli~ka {tampa izrazito je usta{kog duha, mada iz demago{kih razloga nastupa tobo`e odvojeno i zastupa crkvene i vjerske interese... Postoje i tijesne veze izme|u Vatikana i Paveli}a. On je gost vatikanskih ustanova, i kasnije }e on javno iznositi zasluge vatikanskih prelata za usta{tvo. Te }e veze biti intenzivnije kako postaju intenzivnije veze izme|u Vatikana i Musolinijeva re`ima i kad Lateranskim paktom, od 1929. godine, Vatikan i javno identificira svoje interese s interesima fa{izma. Uostalom, Musolinijev plan o razbijawu Jugoslavije sla`e se u bitnome s planom i te`wama Vatikana. Nacisti~ki faktor slo`it }e se s tom osnovom, koji dolazi iz Rima, i podijelit }e se sasvim precizno uloge i interesi... Vatikan, pa i sam papa, vi{e je puta dao do znawa svojim sqedbenicima, usta{ama, da mu je kona~ni ciq razbijawe Jugoslavije, pa da blagoslivqe sve one napore i `rtve, koje se ~ine, da se to ostvari.” (str. 58-59.) Tako se na delu dokazivao Benediktov naslednik papa Pije XI. v) “Kristovo kraqevstvo”” Alojzija Stepinca Zagreba~ki nadbiskup Alojz Stepinac pisao je li~ni dnevnik u tre}em licu mno`ine i u wemu zabele`io svoj prvi susret sa Paveli}em, 27. aprila 1941. godine. “Prvih dana nakon povratka poglavnika imao je nadbiskup prvi sastanak s wime u nekadawim banskim dvorima... Nadbiskup mu je za`elio Bo`ji blagoslov u radu... Poglavnik je, kad je nadbiskup svr{io, odgovorio, da `eli u svemu i}i na ruku katoli~koj crkvi. Rekao je, da }e istrijebiti starokatoli~ku sektu, koja nije drugo nego dru{tvo za rastavu `ena. Rekao je nadaqe, da ne}e biti tolerantan prema Srpsko-pravoslavnoj crkvi, jer to za wega nije crkva, nego politi~ka organizacija. Iz svega je nadbiskup dobio dojam, da je poglavnik iskren katolik i da }e crkva imati slobodu u svom djelovawu, iako se nadbiskup ne podaje iluziji da bi sve moglo i}i bez pote{ko}a.” (str. 92.) Daju}i blagoslov jednom nespornom zlo~incu najve}eg formata i slu{aju}i wegove namere uni{tewa drugih hri{}anskih crkava, Stepinac “na to ne reagira ni pred Paveli}em, a niti intimno u svom dnevniku, nekim negodovawem ili kritikom takva stava, nego, {tovi{e, u neposrednoj vezi s tom najavom grubog progona Srba, Stepinac opisuje, da je “dobio dojam, da je poglavnik iskren katolik”! Kao da se i poveselio, da }e na ru{evinama Srpsko-pravoslavne crkve mo}i, uz Paveli}evu pomo}, {iriti svoju crkvu.” (str. 92.) Odmah potom, Stepinac se svojski zalo`io da Vatikan uspostavi diplomatske odnose sa Paveli}evom usta{kom dr`avom, i u tome je potpuno uspeo. “Papa Pio XII ne vidi nikakve zapreke i ne stavqa 796

nikakve primjedbe s obzirom na mogu}nost ili nemogu}nost uspostave diplomatskih odnosa i priznawa usta{ke marionetske “dr`ave”. Papa sigurno ve} znade za prve pokoqe u Hrvatskoj. Papa, naime, poru~uje Stepincu, da se zauzme, da Srbi ne bi bili “odvi{e goweni”, ali ne osu|uje usta{ku praksu u na~elu, a niti napomiwe da bi o tim progonima moglo ovisiti, da li }e se odnosi s Paveli}em uspostaviti. (Ve} je bio izvr{en i u`asan pokoq u pravoslavnoj crkvi u Glini, ve} su @idovi klani na stotine).” (str. 93) Sa svoje strane, u pismu, papi Paveli} pokazuje snishodqivost i pokornost po ugledu na sredwevekovne papske vazale. U wegovom pismu stoji: “Sveti o~e! Kad je, dakle, blaga providnost Bo`ja dala, da preuzmem kormilo svojega naroda i svoje domovine, ~vrsto sam odlu~io i `arko `elim, da hrvatski narod, vjeran svojoj slavnoj pro{losti, ostane vjeran i u budu}nosti Sv. apostolu Petru i wegovim nasqednicima, a na{a domovina, pro`eta evan|eoskim zakonom, postane Kristovo kraqevstvo. U tom zaista velikom djelu `ivo molim pomo} Tvoje svetosti. A takovom pomo}u smatram ponajprije, to, da Tvoja svetost vrhovnim svojim apostolskim ugledom prizna na{u dr`avu, zatim da se udostoji {to prije ili poslati svojega zamjenika, koji }e mi pomagati Tvojim o~inskim savjetima, te napokon da meni i narodu mojem udijeli apostolski blagoslov. Kle~e}i do nogu Tvoje svetosti qubim posve}enu desnu kao najposlu{niji sin svetosti Tvoje.” (str. 94.) Paveli}, dakle, otvoreno tra`i papinu pomo} da bi realizovao svoje zlo~ina~ke planove, o~inskim savetima i diplomatskom podr{kom, ali najvi{e delatno{}u rimokatoli~kih sve{tenika na terenu. Pokazalo se da je on dobio podr{ku Svete stolice, maksimalnu i kontinuiranu, ali “Paveli}u nisu iz Vatikana davani savjeti, koji bi djelovali na zlo~inca da prestane sa zlo~inima. Ako su takvi pozitivni savjeti doista davani, za{to papa nije prestao da podr`ava dobre odnose s Paveli}em i za{to mu nikada nije primijetio da svojim djelima ne pokazuje svojstva “najposlu{nijeg sina”? Najvjerojatnije je to, da je papi bilo glavno, {to mu Paveli} “qubi posve}enu desnu” {to mu “kle~i do nogu” i {to `eli da Hrvatska postane “Kristovo kraqevstvo”, bez obzira na sredstva, kojim }e se taj ciq ostvariti. Tolerirawe svega {to je Paveli} ~inio bilo je, dakle, neizre~eni savjet, bilo je pre{utno odobravawe. Vidjet }emo, da su se samo od vremena na vrijeme, licemjerno, jezuitski, u odnosima izme|u Paveli}a i Vatikana spomiwali usta{ki zlo~ini, ali samo u jednom smislu: blago se upozoravalo da se ne izaziva svjetski {kandal, koji mo`e da kompromitira onaj krajwi, zajedni~ki ciq Vatikana i usta{tva. Vatikan je samo od vremena na vrijeme zabrinut, da usta{kih strahota ne bi bilo za svjetsku javnost “odvi{e”. Savjetovawe Vatikana nije se nikad kretalo preko tih granica, {to }e nam ova dokumentacija precizno pokazati. Nikad nije Vatikan zaprijetio prekidawem ili odbijawem blagoslova. A upravo ona pomo}, koju je Paveli} ovim pismom molio, bila je konstantna, sve do sloma “NDH”, pa je i kasnije usta{e i Paveli} osobno u`ivaju.” (str. 94.) Posle je papa i li~no, u vi{e navrata, primao Paveli}a i druge usta{ke najvi{e funkcionere, a podr`ao i dolazak savojskog vojvode od Spoleta na imaginarni hrvatski kraqevski presto. 797

Mada je citirana kwiga objavqena 1952. godine u izdawu Dru{tva novinara Hrvatske, u Zagrebu su, jo{ 1946, Jo`e Horvat i Zdenko [tambuk objavili zbornik “Dokumenti o protunarodnom radu i zlo~inima jednog dijela katoli~kog klera”, u ~ijem prvom delu se bele`e podaci o u~e{}u rimokatoli~kih sve{tenika u napadima na jugoslovensku vojsku prilikom fa{isti~ke agresije 1941. godine, i to u svojstvu pripadnika usta{kih oru`anih formacija. Tu je re~ o postupcima Ilije Tomasa, Jure Vrdoqaka-Bi{}evi}a, Ivana Mileti}a, Petra Berkovi}a, Velimira [imi}a, Radoslava Glava{a, Ante Klari}a-Tepeluka, Karla Grabovca, Emanuela Gaji}a i mnogih drugih. Me|u prvim usta{kim funkcionerima vidimo i veliki broj sve}enika kao prve tabornike, logornike, kotarske i dr`avne povjerenike. Svi su se oni istakli usta{kim radom jo{ za vrijeme Jugoslavije, a pogotovo u slomu Jugoslavije razoru`avaju}i jugoslavensku vojsku. Logi~no je da takvi preuzimqu u svoje ruke politi~ku i civilnu vlast.” (str. 100.) Neki od wih su, poput kapelana Dragutina Marjanovi}a, vodili poslove policijskog isle|ivawa. Nemogu}e bi bilo nabrojati sve `upnike i fratre koji su javno izra`avali odu{evqewe zbog uspostavqawa usta{ke vlasti ili poglavniku slali pozdravna pisma. U tome su predwa~ili aktivisti Velikog kri`arskog bratstva, kao tipi~ne klerofa{isti~ke organizacije. Glavnu ulogu su, ipak, u tome igrali zagreba~ki nadbiskup Stepinac i vrhbosanski nadbiskup Ivan [ari}, koji je, nadahnut prvim usta{kim pokoqima, sastavio odu svome poglavniku. Stepinac u svojoj poslanici, od 28. aprila 1941, isti~e da u hrvatskom katoli~kom kleru nema nikoga “koji u ovo posqedwe vrijeme nije bio svjedokom najzama{nijih doga|aja u `ivotu hrvatskog naroda, me|u kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evan|eqa. Doga|aji su ovo, koji su narod na{ donijeli u susret davno sawanom i `eqkovanom idealu. ^asovi su ovo, u kojima ne govori vi{e jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezano{}u sa zemqom, u kojoj smo ugledali svijetlo Bo`je i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u na{im `ilama `ivqe zakolala krv, da je i u na{im grudima `ivqe zakucalo srce?... Vjerna Bogu i crkvi, na{a }e Hrvatska ne samo ispuniti svoju du`nost prema unapre|ivawu nadnaravnih dobara hrvatskog naroda, nego }e tako postaviti i naj~vr{}e temeqe i zdravog razvitka zemaqskih narodnih vrednota i svoje dr`avne slobode i ~vrsto}e... Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na uzvi{eni rad oko ~uvawa i unapre|ewa Nezavisne Dr`ave Hrvatske. Poznavaju}i mu`eve, koji danas upravqaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni, da }e na{ rad nai}i na puno razumijevawe i pomo}.” (str. 109-110.) Jedan od najistaknutijih klerofa{isti~kih ideologa, don Kerubin [egvi}, u svom dnevniku “U prvim mjesecima stvarawa NDH”, svedo~i kako je papa slao “svoj o~inski apostolski blagoslov Poglavniku” (str. 128.), a rimski pontifeks maksimus je, 22. jula 1941, primio u sve~anu audijenciju “stotinu hrvatskih sigurnosnih redarstvenika”, kako je izvestio “Oservatore Romano” kao zvani~no vatikansko glasilo. Ta grupa “hrvatskih sigurnosnih redarstvenika nisu nikakvi nedu`ni uli~ni stra`ari, prometni redari ili ne{to sli~no. To je cvijet usta{kog koqa{tva, ona stotina 798

izabranih razbojnika, koje je u Italiji poveo na takozvanu “izobrazbu” sam Eugen Kvaternik–Dido, krvavi {ef usta{ke policije, a s wime je bio i zloglasni Pe}nikar. Ta su dvojica bila na ~elu svoje bande u poklonstvu papi, te su od wega primili blagoslov. Kvaternik i Pe}nikar su i prije toga blagoslova i karabiwerske “izobrazbe” izvr{ili u Hrvatskoj masovne pokoqe sa tom svojom bandom, a nakon toga, vrativ{i se u Hrvatsku “obrazovani” i blagoslovqeni, nastavili jo{ intenzivnijom akcijom “~i{}ewa”, to zna~i klawa Srba, @idova i slobodoqubivih Hrvata. Ta grupa od “stotinu sigurnosnih redarstvenika” postala je okosnicom usta{ke policije “UNSA”, to su diplomirani u~iteqi koqa~a po logorima itd. Papa Pio XII nije ni u ovom slu~aju bio osobito pedantan s obzirom na svoj formalni stav neutralnosti. On je jo{ jednom blagoslovio usta{e u uniformama, i to ovog puta specijalno onu usta{ku policiju, o kojoj je i sam ve} ~uo stra{ne informacije. Kad je papa blagoslivqao Kvaternika–Didu, on je ve} li~no bio primio vi{e izvje{taja, koji su o tom zlikovcu bili upu}eni i wemu, papi, a u kojima se je Kvaternik spomiwao imenom. Ali, Pio XII nije uskratio tom razbojniku svoj “o~inski blagoslov.” (str. 129.) Dedijer u ovom zborniku publikuje integralne tekstove najkarakteristi~nijih op{tih pravnih akata koji predstavqaju upe~atqiv dokaz rapidne nacisti~ko-fa{isti~ke totalitarne prirode hrvatskog fa{isti~kog re`ima. Tu su Zakonska odredba o zabrani }irilice, Provedbena naredba Ministarstva unutra{wih poslova povodom te odredbe, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o za{titi narodne i arijske kulture hrvatskog naroda, Zakonska odredba o za{titi arijske krvi i ~asti hrvatskog naroda, Naredba o promjeni `idovskih prezimena i ozna~avawu @idova i `idovskih tvrtki, Ministarska naredba o mjesnoj nadle`nosti pokretnog prijekog suda, Naredba o ustrojstvu i djelokrugu rada rasnopoliti~kog povjerenstva, Odredba Ministarstva pravosu|a i bogo{tavqa NDH, od 15. avgusta 1941, da se deponovani novac i dragocenosti ne mogu izdavati vlasnicima Srbima koji se iseqavaju, dok gotov novac i dragocenosti mogu poneti sobom do koncentracionog logora, gde }e im biti oduzet, Okru`nica u vezi s prekr{tavawem Srba u katoli~ku veru, Uputa prigodom prelaza s jedne vjere na drugu, Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere na drugu, Zakonska odredba o osnivawu zavoda za kolonizaciju, Zakonska odredba o preuzimawu imovine “srbskih zavoda i ustanova” u Hrvatskim Karlovcima u vlasni{tvo Nezavisne Dr`ave Hrvatske i Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o wegovoj ~isto}i i o pravopisu. Slede izvodi iz sudskih dokumenata o saslu{awu i su|ewu istaknutim rimokatoli~kim sve{tenicima koji su u~estvovali u radu Paveli}evog dr`avnog aparata i usta{kim organizacijama, sa opisom wihovih karakteristi~nih aktivnosti. Neki su od wih, poput `upnika u Kri`u Antona Medvena, usta{ki tabornici i na~elnici, a drugi opet, kao `upnik Matija Kraw~i}, usta{ki agitatori, propagandisti i organizatori, neki tek bedni denuncijanti svojih `upqana, a ~asne sestre milosrdnice u~esnice svih usta{kih javnih manifestacija. Tu su i spiskovi odlikovanih sve{tenika koji su se posebno isticali u zlo~ina~koj slu`bi usta{kom re`imu. 799

Kada ga je papa imenovao glavnim hrvatskim vojnim sve{tenikom, nadbiskup Stepinac je, 20. januara 1942. godine, u svojstvu predsednika hrvatske biskupske konferencije, uputio Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu pismo koje po~iwe slede}im re~ima: “^ast mi je izvijestiti pre~asni naslov, da sam od Svete stolice imenovan vojnim vikarom “sine titulo” za hrvatsku vojsku. Svojim zamjenikom imenovao sam pre~. g. Stipu Vu~eti}a, vi{eg sto`ernog du{obri`nika kod Ministarstva hrvatskog domobranstva, i vele~asnog g. Vilima Cecequ, zamjenika vi{eg sto`ernog du{obri`nika kod Ministarstva hrvatskog domobranstva, te sam im podijelio u tu svrhu potrebnu jurisdikciju sa svim ovla{tewima, koja su mi od Svete stolice dana. Nadaqe sam imenovao domobranske du{obri`nike i podijelio im `upni~ku jurisdikciju.” (str. 183.) Paveli}ev re`im nijednog trenutka nije skrivao kakve ciqeve ima u pogledu sudbine Srba, a usta{ki ministar Milovan @ani} u Novoj Gradi{ci, 3. juna 1941, izjavquje: “Ovo ima biti zemqa Hrvata i nikoga drugoga i nema te metode, koju mi ne}emo kao usta{e upotrebiti, da na~inimo ovu zemqu zbiqa hrvatskom, i da je o~istimo od Srba, koji bi nas ugrozili prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove dr`ave i to kad izvr{imo, izvr{it }emo ono {to pi{e u hrvatskim na~elima.” (str. 185.) Pravoslavni Srbi su otvoreno stavqeni van zakona i planirana je wihova surova likvidacija, a usta{ki zlikovci su bili ube|eni da tako ~ine “katoli~koj crkvi ugodno delo”, pa su “od prvog dana ra~unali s najve}om potporom katoli~ke crkve u svojoj brutalnoj zlo~ina~koj akciji likvidirawa pravoslavnih stanovnika.” (str. 185.) Ideolo{ki koncept na kome bi se baziralo vatikansko u~e{}e u antisrpskom genocidu najubedqivije je interpretirao usta{ki ministar Mile Budak, 3. avgusta 1941, slede}im re~ima: “Treba se sjetiti da je katoli~ka crkva, koja nije teroristi~ka organizacija niti je vode maloumnici, vodila {est kri`arskih ratova za oslobo|ewe Kristova groba. I i{lo se tako daleko, da su i djeca i{la na kri`arsku vojnu. Kad je tako bilo u XI i XII stoqe}u, mi smo sigurni, da ta crkva razumije i usta{ku borbu.” (str. 185.) Kako se iznosi u kwizi “Tajni dokumenti...”, indikativno je da je Budak “to govorio malo iza Paveli}eva posjeta papi, a i sam je Budak bio tom prilikom u Paveli}evoj “sviti”. Da je usta{tvo nai{lo na “razumijevawe” i u Vatikanu i kod klera u Hrvatskoj, dokazano je bogatom krvni~kom suradwom tih dviju strana u toku godina okupacije. O tome postoje ~vrsti dokumenti, kojih ima veliko obiqe i koji se ne mogu ni~im demantirati. Ta je ideja odozgo na doqe i{la do ni`eg sve}enstva i zanosila ga vjerskim fanatizmom, usta{kim {ovinizmom.” (str. 185.) Tako je udbinski `upnik Mate Mogu{ za “Novi list”, 24. jula 1941, izjavio: “Do sada smo za katoli~ku vjeru radili molitvenikom i krstom, a sad je do{lo vrijeme, da radimo pu{kom i revolverom.” (str. 186.) List sarajevske nadbiskupije “Katoli~ki tjednik” predwa~io je u veli~awu Paveli}a, a iz broja u broj “harangira protiv Srba pravoslavaca izdi`u}i “usta{ku buntovnost”, to jest zlo~ina~ku praksu u postupku prema Srbima, kao pojavu, koja je sasvim u skladu sa stanovi{tem crkve.” (str. 186.) Rimokatoli~ki sve{tenik i usta{ki satnik na du`nosti u li~nom poglav800

nikovom za{titnom bataqonu, dr Ivo Guberina, u “Hrvatskoj smotri” 1943. godine, “s nau~nim” pretenzijama obja{wava potrebu i korisnost istrebqivawa, to jest, ubijawa, a i prekr{tavawa Srba. On se poziva pritom na “katoli~ku moralku”!... Ovo zna~i, da katoli~ka crkva, tj. wezina hijerarhija, odobrava istrebqivawe, to zna~i klawe Srba, samo zato, jer oni ne}e da se asimiliraju, to jest, samo zato, jer ne}e da se prekrste, da postanu katolici. Guberina ka`e, da ve} zato, {to ti “elementi” ho}e da ostanu i daqe u svojoj vjeri i u svojoj narodnosti, zaslu`uju da budu istrebqeni. On spomiwe i to, da oni ulaze i u “oru`ani sukob”, “{to je jo{ gore”, ali, ako i ne ulaze u taj “oru`ani sukob”, wih treba istrijebiti... [to zna~i ovo drugo, negoli, da treba klati i sasvim mirno pu~anstvo, ono, koje se ne bori, i to iz “preventivnih” razloga! To bi mirno stanovni{tvo moglo s vremenom do}i na ideju, da se bori, djeca u kolijevci narasti }e, pa bi tada mogla biti opasna, zato je i klawe djece – “preventivno”. Treba sve Srbe poklati “ne ~ekaju}i ~as napadaja” s wihove strane. To je sve pod vidom “obrane”. Naglasnik je na “ma~u”, kojim treba udariti po mirnom srpskom stanovni{tvu iz “preventivnih” motiva! I to sve opravdava – katoli~ka moralka... U zabludi su, po mi{qewu Guberine, oni katolici, koji osu|uju usta{ki pokret zbog wegovih kriminalnih metoda, koje on naziva “odlu~nim operacijama.” (str. 186-187.) Kako se potencira u Guberininoj raspravi, “to su na~ela o kojima ovisi sam prirodni zakon, a zato je svaki katolik u savjesti obvezan provoditi i pomagati, da se provedu u djelo. Ako je usta{tvo u sada{wim prilikama uzelo na svoja le|a, da to u Hrvatskoj provede, to ometati zna~ilo bi u najmawu ruku biti nesvjestan svoga katoli~kog poziva... U ovakvim prilikama bio bi grijeh protiv Stvoriteqa stati po strani u sudbonosnoj borbi, a pravo izdajstvo Bo`je stvari biti na protivnim barikadama.” (str. 187.) Ivo Guberina, sa autoritetom sve{tenika vrlo upu}enog u istinski karakter crkve kojoj pripada i sasvim otvoren po pitawu wenih vekovnih ciqeva, upozorava kako “hrvatskim katolicima pru`a se prilika, da se poka`u koliko su Bo`ji borci. Katolik nije profesionalni kritik ili du{evni pigmej, nego ~ovjek koji, hrabro bore}i se, upotrebqava sve prilike da Bo`ja stvar pobijedi. Du`nost je katolika poduzimati sve, da ono bitno i pozitivno u usta{kom pokretu otsko~i... Vjerska je du`nost podupirati usta{ki pokret. Crkvi }e biti mnogo ugodnije, ako je wezin vjernik toliko svijestan, da se bori u redovima usta{kog pokreta, koji po svojoj tradiciji i vodstvu, a osobito po programu, te`i k onom dru{tvenom i politi~kom stawu, u kome crkva nesmetano mo`e obavqati svoje vrhunaravno poslawe.” (str. 187.) Time je, zapravo, sve re~eno, a koqa~ka praksa na delu je potvrdila zlo~ina~ku rimokatoli~ku ideologiju. “Bilo je i previ{e sve}enika, koji su svojim vlastitim rukama ubijali, klali, mu~ili, po~iwali li~no najstrahovitija zvjerstva. Mnogi su od wih za to provedeno i ka`weni. Guberina je bio jedan od takvih. Bio je ne samo krvo`edan i kao takav aktivan, nego i skriboman, pa je ostavio iza sebe ovakav dokument, koji, me|utim, nije karakteristi~an samo za wegovu zlo~ina~ku li~nost, nego i za redove iz kojih je iza{ao i kojima je pripadao. To je bio jedan od ideologa klerofa801

{izma, jedan autoritet te bande, jedan doktor teologije, vrlo uva`en, s pretenzijama da jednog dana postane i biskup. Da li je neki wegov crkveni pretpostavqeni i{ta u~inio protiv toga, da jedan wegov sve}enik ovako crno na bijelom fiksira apologiju zvjerskog klawa nevinih qudi, `ena i djece, je li ga pozvao na odgovornost, kad je pro~itao taj “esej”, u kojem se klawe opravdava katoli~kom moralkom i vatikanskom linijom vi{ih crkvenih interesa? Guberina je s previ{e sigurnosti, s previ{e otvorenosti i decidiranosti formulirao svoju kriminalnu tezu, a da se ne bi pretpostavqalo, da je on to ~inio sa znawem i odobrewem vi{ih mjesta, ili u najmawu ruku s intimnim uvi|ajem u intencije i mi{qewe tih vi{ih mjesta.” (str. 187-188.) g) Katoli~ki sve{tenici, usta{ki dobrovoqci Prethodni citati su fragmenti iz kwige “Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i usta{ke NDH”, a slede}i opet iz kwige “Dokumenti o protunarodnom radu i zlo~inima jednog dijela katoli~kog klera”, a ti~u se neposrednog u~e{}a vatikanskih du{ebri`nika u masovnom ubijawu Srba. “Jedan dio katoli~kog klera u prvim danima uspostave vlasti NDH preuzeo je na sebe organizaciju i naoru`awe usta{kih milicija u pojedinim gradovima i selima, iz kojih su se regrutovale vojne usta{ke formacije. Taj dio usta{a – sve}enika dobrovoqno se odaziva pozivu Paveli}a i aktivno sudjeluje u podizawu borbenog duha usta{kih jedinica. U svojstvu vojnih du{obri`nika oni prate jedinice na svim polo`ajima, te ih u svim wihovim akcijama pqa~ke i pokoqa bodre u izvr{avawu krvavih zlo~ina, a svojim vlastitim prisustvom slu`e im za primjer. Javnosti u Jugoslaviji i u svijetu poznata su grozna zlo~instva koja su usta{ke i “domobranske” jedinice izvr{ile. Vojni du{obri`nici redovito su pratili svoje jedinice na takvim zlo~ina~kim pothvatima. Me|utim, na{oj javnosti nije poznat nijedan javni protest od strane vojnih sve}enika i wihova vrhovnog vikarijata kojim bi osudili postupak vojnih jedinica. Nije ni poznato da su vrhovne crkvene vlasti kaznile bilo kojeg vojnog sve}enika u ~ijem prisustvu i pod ~ijim odobrewem su se vr{ila zlo~instva nad na{im narodom. Svi vojni du{obri`nici bili su podre|eni “Vojnom vikarijatu” osnovanom 1941. godine pri “Ministarstvu oru`anih snaga NDH-a”, postavqao ih je sam Paveli} na prijedlog dr Alojzija Stepinca, nadbiskupa i apostolskog vojnog vikara. U usta{ke oru`ane formacije uzimani su za vojne du{obri`nike samo sve}enici, prekaqeni usta{ki dobrovoqci, ali i za ostale jedinice u NDH regrutirali su se vojni sve}enici iz redova dobrovoqaca. Iz kartoteke vojnih du{obri`nika “Ministarstva oru`anih snaga NDH” vidi se da se mnogo vi{e prijavilo za vojnu slu`bu nego {to je bilo potrebno.” (str. 190.) Nije nimalo slu~ajno {to je veliki broj tih sve{tenika odlikovan usta{kim ordewem. “Vodstvo NDH ocijenilo je veliku pomo}, koju su mu u wegovu krvavom poslu pru`ali takovi katoli~ki sve}enici, pa su ih za wihove zasluge dostojno i odlikovali. Veliki dio sve}enstva, a naro~ito vojni duhovnici, ulo`ili su autoritet svog sve}eni~kog stale`a i crkve, da bi {to vi{e pridonijeli ostvarewu zlo~ina~kih planova usta{a. Vojni du{obri`nici dr`e plamene propagandisti~ke govore da bi seqa~ke mase privukli u usta{ke vojne jedinice, u vojsci {ire mr`wu i nacionalnu i 802

vjersku, najprije prema Srbima, a kasnije prema Narodno-oslobodila~kom pokretu. Naro~ito se zala`u za to u “domobranskim” jedinicama poti~u}i vojnike da se uporno bore protiv NOV, di`u}i im moral i borbenost. Mnogi vojni sve}enici, da bi pokazali primjer vojnicima, sudjeluju u borbama i pqa~ka{kim pohodima oru`anih jedinica NDH. Vojni sve}enici ustrajali su u tome do kraja, te su se ~ak i pred sam konac NDH zalagali za {to `e{}i otpor sudjeluju}i s pu{kom u ruci u borbama. Neki fraweva~ki samostani postali su tvr|ave, otkuda se davao o~ajan otpor jedinicama jugoslavenske armije. Prema dokumentima iz usta{kih izvora, koji se ovdje navode, katoli~ki sve}enici bili su stupovi u~vr{}ivawa i obrane usta{ke NDH.” (str. 197.) d) Svedo~ewa pre`ivelih `rtava u Dedijerovoj zbirci dokumenata Dedijer je u ovaj zbornik uvrstio i li~na svedo~ewa slu~ajno pre`ivelih `rtava o usta{kom pokoqu i bacawu hercegova~kih Srba u Koritsku jamu, klawu u Glinskoj crkvi, masovnim ubistvima srpskih civila na Kozari i u Potkozarju, Franceti}evom pokoqu u selu Urije, usta{kim zverstvima u Jajcu i okolini itd. Nakon toga, na osnovu izvornih dokumenata Dr`avne komisije za utvr|ivawe zlo~ina okupatora i wihovih pomaga~a ilustruje koqa~ke pohode, sadisti~ka mu~ewa i velike pqa~ke koje su neposredno predvodili istaknuti rimokatoli~ki sve{tenici, poput Bo`idara Brala u Reqevu i na Alipa{inom mostu, Petra Berkovi}a u Drni{u, Antuna \uri}a u Dvoru na Uni, Josipa Astalo{a u Daqu, Eugena Guji}a u Busova~i, Mate Mogu{a na Udbini i Krbavskom poqu, Petra Sivjanovi}a i Jakoba Marjanovi}a u Grubi{nom poqu, Dragutina Kambere u Doboju, Marka Zovka u Stocu, Ilije Tomasa u ^apqini, Ivana Ragu`a u Stocu, Silvija Frankovi}a u Bugojnu, Vlade Bilobrka sa Rakom Roncem i Martinom Gudeqom u Metkovi}u, Ivana Hristi}a u Siwu, Bo`e [imle{e u Livnu, Mije ^unti}a u Duvnu, Frawe Udovi}a u Kori}anima, Mirka Brandi}a u Grada~cu, Ante Klari}a u Bosanskom [amcu, Marka ^alu{i}a u Siv{i, Sre}ka Peri}a u Livnu, Petra Medveda u Cetingradu, Josipa Kaurinovi}a u Prijedoru, Branimira @upanovi}a u Bosanskoj Gradi{ki, Branka Bandi}a u Prwavoru, Miroslava Filipovi}a u Bawaluci, koji je posle postao zloglasni komandant logora Jasenovac itd. Re~ je o pravom katalogu bestijalnog rimokatoli~kog i`ivqavawa nad pravoslavnim Srbima, ubijawima metodama koje ma{ta normalnog ~oveka ne mo`e ni da zamisli. Paralelno sa genocidom nad Srbima, rimokatoli~ki sve{tenici su zdu{no u~estvovali i u masovnim pokoqima Jevreja i Cigana, ali i rimokatolika i muslimana, koji su osumwi~eni kao antifa{isti ili na bilo koji na~in predstavqali nepouzdani element za usta{ki re`im. Dedijer sve to dokumentuje i sa nekoliko fragmenata iz kwige Nikole Nikoli}a “Jasenova~ki logor smrti” i trotomnog zbornika Antuna Mileti}a “Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945”. Na Okruglom stolu o Jasenovcu, 14. i 15. novembra 1986. godine, koji je organizovala Srpska akademija nauka i umetnosti, Dragoje Luki}, koji je kao dete li~no pro{ao kroz jasenova~ki logor, podneo je saop{tewe “Genocid nad djecom u Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na usta{ke 803

koncentracione logore 1941-1945”. On pi{e: “Nijemci, usta{e, ~etnici, Italijani i Ma|ari, prema dosada{wim sopstvenim istra`ivawima i utvr|enim podacima, ubili su 16.137 djece od kolijevke do 14 godina. Pri tom su primjewivali metode kakvi se ne mogu pojmiti zdravim razumom. Djecu su strijeqali, klali no`evima, bradvama, sjekirama, spaqivali u sopstvenim domovima i krematorijumu, kuvali u kotlovima, zavezanu u yakove bacali u rijeke i bunare, `ivu otiskivali u {piqe i pe}ine, gu{ili cijankalijem i trovali kausti~nom sodom, satirali gla|u, `e|u i hladno}om... Genocid nad djecom blagosiqala je i katoli~ka crkva u svojim vrhovima odmah po uspostavqawu NDH.” (str. 410-411.) Luki} to ilustruje i nekim konkretnim podacima. “Masovno su ubijani qudi, `ene i djeca na najokrutniji na~in. Razapiwani su na ku}nim vratima i spaqivani zajedno sa svojim porodicama, `ivi bacani u provalije, {piqe i pe}ine. Napuwene su jame u Lici, Bosanskoj Krajini i Hercegovini. U zvanu “Deli}a jamu” survano je 860 qudi, `ena i djece. Bila je to prirodna {piqa, koju su kasnije Italijani zatrpali i zabetonirali. I “Vu~ja jama” kod Cazina progutala je nekoliko stotina `ivota. U jamu “Ravni dolac” kod Livna, duboku 47 metara, uba~eno je 220 `ena i djece. Usta{ko redarstvo iz Bile}a obavijestilo je svoje pretpostavqene da u 75 pe}ina i jama na podru~ju wihove nadle`nosti mo`e da stane preko 8.000 osoba. Iz sela Mistre kod Cazina usta{e su poklale 60 `ena i 90 djece, a u ku}i Ilije Trbojevi}a zatvorili su stotinu `ena i djece i spalili. U pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladu{i pobili su 300 `ena i djece, a u ku}i Pere Dropca poklali i spalili 200 `ena i djece. U selima oko Bosanskog Petrovca, Krweu{i, Vrto~u i Brovskom poklali su 260 `ena i djece. U selu Tuk Yevera 52 majke sa djecom spalili su u jednoj ku}i. Tih qetnih dana 1941. godine, jedna Paveli}eva bojna je u Bosanskoj Krajini ubila oko 6.000 qudi, `ena i 668 djece... U anale najpotresnijih zlo~ina pod Kozarom zapisan je 7. februar 1942. godine, kada su pripadnici Paveli}eve tjelesne bojne ubili 2.300 stanovnika Drakuli}a, [argovca i Motika, sela kraj Bawa Luke. Vrhunac divqa{tva usta{e su ispoqile u pokoqu 538 djece. Miroslav Filipovi}, vi{e poznat kao fra Majstorovi}, kapelan samostana u Petri}evcu i jedan od najve}ih koqa~a u jasenova~kom logoru, prvi je zaklao dijete \ure Glamo~anina i uzviknuo: “Ovo ja u ime Boga pokr{tavam izrode i sve grijehe uzimam na svoju du{u”. Nizali su se zlo~ini pod Kozarom jedan za drugim. Svjedoci su ostavili tako stravi~ne pri~e da je u wih te{ko i povjerovati. “U ku}i Mikana Jandri}a sasjekli su dijete koje je stajalo u stalku. Dari Banovi} su na grudima izboli dvoje djece, ~etverogodi{wu Radoslavku i dvogodi{weg Bo{ka; Grozda Ayi}, vezana za ku}ni prag, bila je prisiqena da gleda svoju bebu kako gori zajedno sa kreveti}em, dok su drugo weno dijete usta{e gu{ile u jami zaga{enog kre~a; {estogodi{wi Miodrag Kecman bio je primoran da gleda smrt babe Stake i majke Radojke, a onda mu je usta{a na pawu gdje se cijepaju drva sjekirom odsjekao desnu ruku da ne mo`e pucati kad odraste; u selu Koturevima usta{e su ubile dvoje djece Sime i Koviqke Kondi}. Blagoja je imao tri godine, a Mara {est mjeseci kada ju je zlikovac nabio na bajonet i nosio kroz selo.” (str. 411-412.) 804

Samo sa Kozare je odvedeno ukupno 23.858 dece u razne usta{ke logore, Cerovqane kod Dubice, Jasenovac, Mlaku, Jablanac, Staru Gradi{ku, Novsku, Prijedor i Zemun. “Vrhunac dje~je kataklizme dostignut je odlukom Ante Paveli}a, poglavnika NDH, i Andrije Artukovi}a, ministra unutra{wih poslova, kada su, 12. jula 1932, osnovali tri posebna logora “za odgoj i prevaspitawe” partizanske djece i to u Gorwoj Rijeci kod Kri`evaca, Jastrebarskom i Sisku. Bili su to jedini logori za zato~enike u pelenama u Evropi, a mo`da i u svijetu. Kroz logor u Gorwoj Rijeci, u `idovskom dvorcu, pro{lo je 400 malih jawi~ara, od kojih je za kratko vrijeme umrlo vi{e od polovine. Dje~iji logor u Jastrebarskom bio je najorganizovaniji i nalazio se pod upravom ~asnih sestara kongregacije “Sveti Vinko Paulski”, s Bartom Pulherijom na ~elu, koja se osobito isticala zlo~ina~kim postupcima prema djeci. Kroz logor u Jastrebarskom je pro{lo 3.236 djece, od kojih je, prema zvani~nim podacima Ministarstva udru`be, umrlo 449, a prema dnevniku Frawe Ilovara, ~uvara mjesnog grobqa u Jastrebarskom – 768. Tre}i i najve}i logor za djecu nalazio se u Sisku i bio pod pokroviteqstvom “@enske loze”, usta{kog pokreta i Usta{ke nadzorne slu`be. Kroz wega je pro{lo 6.693 djece, od kojih je za ~etiri mjeseca umrlo 1.631 dijete, naj~e{}e s brojevima oko vrata.” (str. 413-414.) |) Pripreme katoli~ke crkve za sprovo|ewe genocida U sklopu priprema za taj veliki zlo~in nad srpskim narodom, nadbiskup Stepinac je, jo{ 14. januara 1940. godine, pozivao Srbe da se “vrate” u rimokatoli~ku veru, o ~emu on sam svedo~i u sopstvenom dnevniku: “Stoga, ve} u interesu katoli~ke crkve, moramo sve u~initi da narod hrvatski ostane zdrav i kulturno ja~i. To ga je sa~uvalo u ovih dvadeset godina, a to }e mu pomo}i i u budu}nosti u borbi za opstanak. Najidealnije bi bilo da se Srbi vrate vjeri svojih otaca, tj. da prignu glavu pred namjesnikom Hristovim – Svetim ocem. Onda bi i mi kona~no mogli odahnuti u ovom dijelu Evrope, jer bizantizam je odigrao stra{nu ulogu u povijesti ovoga dijela svijeta u vezi sa Turcima.” (str. 453.) U te svrhe je, odmah po okupaciji, zabrawena upotreba }irilice, pravoslavci naterani da na podru~ju usta{ke dr`ave nose plavu traku, listom su otpu{tani iz javne slu`be, hap{eni, ubijani. Kako se navodi u kwizi “Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i usta{ke NDH”, po uspostavqawu Paveli}eve vlasti, “najprije su pohap{eni pravoslavni sve}enici, nad kojima su vrlo ~esto po~iwena sadisti~ka zvjerstva. Po selima su zapo~ela masovna klawa pravoslavnog stanovni{tva, ~esto obavqana u pravoslavnim crkvama. Neke su pravoslavne crkve ba~ene dinamitom u zrak, druge su spaqene, a one, koje u ostale, obe{~a{}ene su i opqa~kane. Veliki transporti pravoslavnog pu~anstva upu}eni su, dogovorno sa wema~kom okupacionom vla{}u u Srbiji, na teritoriju Srbije.” (str. 454.) Kako bi se istrebqewe Srba sistematski i potpuno obavilo, “u takozvanom Dr`avnom ravnateqstvu za ponovu” u Zagrebu osnovan je specijalni “Vjerski odsjek”, koji se je imao baviti likvidacijom pravoslavnih crkvenih op{tina, crkava i prekr{tavawem onih Srba, koji su ostali u Hrvatskoj. Na ~elu tog ureda bio je sve}enik Dionizije Juri~ev, usta{ki 805

oficir, intimni suradnik i povjerqiva osoba samoga Paveli}a, kasnije wegov “dvorski kapelan” i odgojiteq wegove djece... Zadatak tog ureda bio je, pored likvidacija, i prekr{tavawe Srba na katoli~ku vjeru. Iz toga ureda izi{ao je plan o prekr{tavawu, tu su se izra|ivale direktive, koje je provodila katoli~ka crkvena hijerarhija preko svojih crkvenih organa na terenu, a sve je to bilo “na zakonskoj osnovi”!” (str. 454.) Kada je Paveli} “zakonski” regulisao pitawe promene vere, Kancelarija nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu izdala je, 15. maja 1941. godine, posebna uputstva kako }e se konverzija obavqati i ko joj mo`e pristupiti. Ta uputstva su prosle|ena svim sve{tenicima zagreba~ke nadbiskupije, ali i svih drugih biskupija posredstvom wihovih biskupskih ordinarijata. “Po svemu se vidi, da je najvi{a crkvena vlast u takozvanoj “NDH” poduprla usta{ku namjeru, da se terorom likvidira pravoslavqe u Hrvatskoj, te da se oni Srbi, koji nisu pobijeni ili istjerani iz zemqe, u {to kra}em vremenu prekrste u katolike i pretvore automatski u “Hrvate”. Iako se u nekim to~kama tih odredaba Duhovnog stola govori o formalnostima, koje prelaznici imaju ispuniti, pa se nagla{ava ~ak i pitawe wihova “iskrenog” tra`ewa, da im se omogu}i pristup u katoli~ku vjeru, te wihovo “uvjerewe”, ipak se po svemu vidi, da je najvi{a crkvena instancija u Hrvatskoj svojski prionula usta{koj akciji i ~itav svoj aparat stavila u slu`bu masovnog prekr{tavawa. Kako je najvi{a katoli~ka instanca u Hrvatskoj shvatila prekr{tavawe i s kakvom mu je tendencijom pristupila, vidi se najboqe iz ~lanaka objavqenih u “Katoli~kom listu”, organu zagreba~ke nadbiskupije, gdje se harangerski pisalo o Srbima i pravoslavqu. Nije potrebno nagla{avati, da su se te odredbe i ti komentari slu`benih crkvenih faktora kosili s postoje}im kanonskim propisima o prela`ewu na katolicizam. Rijetko je kada u historiji, pa ni u doba stra{nih vjerskih ratova, nasiqe nad slobodom savjesti bilo tako brutalno i rijetko su kada najodgovorniji faktori katoli~ke crkve sudjelovali u takvu zlo~inu.” (str. 455.) Iz obiqa citiranih dokumenata u ovom zborniku vidi se “kako je intimna suradwa postojala izme|u episkopata i usta{ke vlade. Oni se sasvim povjerqivo dogovaraju o metodama likvidacije pravoslavqa, pa usta{ka vlada postavqa granice prekr{tavawa, kojih se episkopat dr`i, da bi olak{ao usta{tvu provo|ewe onih daqwih mjera zami{qenih za surovu likvidaciju Srba u Hrvatskoj, za pokoqe. Episkopat je dobio sugestiju, da ne prima one prelaznike, koji bi u strahu pred smr}u htjeli postati katolicima, ako pripadaju obiqe`enim kategorijama, za koje su predvi|ene druge, drasti~ne mjere likvidacije! Da je prekr{tavawe vr{eno pod najve}im terorom, a da je katoli~ki episkopat iskori{}avao taj teror da pove}a broj vjernika (iskqu~uju}i one Srbe, koje su usta{e naro~ito obiqe`ili!), vidi se po okru`nici, koja je {tampana u Biskupskoj {tampariji u \akovu, a poziva pravoslavce da se “~im prije prijave u katoli~ku crkvu”, jer }e tobo`e “kao katolici mo}i ostati u svojim domovima”, te se “nesmetano” posvetiti svojim poslovima i odgoju svoje djece. Pravoslavci su sa strahom ~itali te pozive, koji su im jasno govorili {to ih ~eka, ne pre|u li na katoli~ku vjeru.” (str. 456.) Vjerski 806

odsjek Dr`avnog ravnateqstva za ponovu “{aqe na teren svoje “misionare”, koji su agitirali za prijelaz na katoli~ku vjeru. Bili su to sve}enici, koji su, navodno, imali da (pod prijetwom i terorom, poduprti usta{kim bandama) pripreme vjerski {to ve}i broj Srba za prela`ewe. Sve}enici misionari bili su podvrgnuti tom uredu.” (str. 456.) Rimokatoli~ki sve{tenici masovno su pristupili ubijawu i prekr{tavawu Srba pokazuju}i u praksi da je nemogu}e bilo razgrani~iti wihovu crkvenu od usta{ke dr`avne organizacije. “Papa i ostala vatikanska kurija vrlo su dobro znali, {to se doga|a u takozvanoj “NDH”, a bio im je poznat i postupak sa Srbima pravoslavcima, te velika akcija prekr{tavawa, to jest prela`ewa u masama s pravoslavne na katoli~ku vjeru. Iz Vatikana je usta{tvo imalo potporu, a isto tako je i hrvatski episkopat za svoju suradwu sa usta{kom vladom imao odobrewe. Da je tome tako ima vi{e dokaza. Dne 17. VII 1941. (Prot. N. 2116) izdala je vatikanska Sveta kongregacija za Isto~nu crkvu upute zagreba~kom predsjedniku biskupskih konferencija dru Stepincu u vezi s prela`ewem pravoslavaca na katolicizam... Ovaj je akt vrlo jezuitski sastavqen. U wemu se govori o vra}awu u isto~ni obred katoli~ke vjere onih, koji su navodno bili ~lanovi katoli~ke crkve, ali su pod prijetwom i pritiskom u pro{losti odstupili od katoli~ke vjere. To je, uostalom, i teza usta{a, a toga su se dr`ali i katoli~ki biskupi, te su i oni propovijedali, da u Hrvatskoj u pro{losti nije bilo pravoslavnih, nego su oni samo doseqeni ili silom prekr{teni katolici. Slu`e}i se tom formulom, Vatikan ostaje u granicama “korektnosti”, ali ujedno povezuje svoj stav s usta{kim i indirektno odobrava usta{ku tezu. Ovaj je akt izdan stvarno u vezi s valom usta{kog terora i usta{kim teroristi~kim pokretom za prekr{tavawe, a to se u aktu indirektno ozna~ava ovako: “... postoje tolike nade za obra}awe nesjediwenih”. Svetoj kongregaciji je usta{ki teror samo – “nada za obra}awe nesjediwenih.” (str. 457-458.) I na osnovu slede}eg dokumenta Svete apostolske stolice, od 18. oktobra 1941. godine, “tendencija Vatikana, da po{to-poto bude na usluzi usta{tvu vidi se jasno. Cinizam je ipak vidqiv: u vatikanskoj odredbi govori se o nekoj “slobodi prihva}awa” latinskog obreda, kao da u Vatikanu ne znaju kako i za{to su mase pravoslavaca prelazile na katolicizam. Kako se Vatikan sla`e s usta{tvom i kako mu svojim odredbama daje podstreka vidi se iz klasifikacije pravoslavaca, koji prelaze na katolicizam. To su za Vatikan “odijeqeni nesjediweni”... To je sasvim u duhu usta{ke teze.” (str. 458459.) Prema svedo~ewu visokog usta{kog funkcionera i rimokatoli~kog sve{tenika, Radoslava Glava{a, “postojala je precizna direktiva Vatikana o prekr{tavawu, a ne samo ona odluka Kongregacije za Isto~nu crkvu, i kasnija dopuna Svete stolice te prve odluke. Doista, ne mo`e se zamisliti, da bi ina~e ~itav hrvatski episkopat bio onako hladnorvno i bez skrupula u{ao u tu zlo~ina~ku akciju, kad takva op}enita i konkretna direktiva Vatikana, kad odobrewe od samoga pape ne bi bilo postojalo i kad legat Markone ne bi bio u ~itavoj toj akciji prekr{tavawa neposredni rukovodilac.” (str. 463.) 807

e) Vatikansko zadovoqstvo rezultatima pokatoli~avawa Iz izve{taja koji je usta{ki opunomo}enik u Vatikanu Ru{inovi} uputio, 26. februara 1942. godine, ministru Lorkovi}u, povodom svoje posete vatikanskom dr`avnom sekretaru Maqoneu, precizno se mo`e videti “da je prvi zamjenik papin, prema tome i sam papa, sa zadovoqstvom gledao akciju masovnog usta{kog prekr{tavawa, da je to bila stvar ne samo usta{tva i hrvatskog episkopata, nego i stvar Vatikana, jer se je ostvarivao davni san Vatikana, da se barem na jednom dijelu Balkana, na zapadnom, likvidira ortodoksna crkva i pro{iri katoli~anstvo barem do Drine. Usta{tvo i nacifa{isti~ka okupacija stvorila je uvjete za ostvarewe tog starog plana, izrazito crkveno-imperijalisti~kog karaktera, sasvim u skladu i s Musolinijevim imperijalisti~kim planom. Druga~ije se ne mo`e shvatiti ~iwenica, da kardinal Maqone ni jednom rije~ju ne kritizira usta{ku brutalnost u postupku sa Srbima, {to ne izra`ava ni trunke negodovawa i ni najmawe skrupula u vezi s nasilnim, nehumanim metodama masovnog prekr{tavawa. Umjesto kritike i prigovora, najvi{i predstavnik Vatikana, pored pape, izjavquje, da su vijesti, koje od usta{a prima – “lijepe izjave”.” (str. 465.) Opunomo}enik Ru{inovi} je, 8. februara 1942. godine, izvestio Lorkovi}a i o svojoj poseti monsiworu Sigismondiju, koji je u Vatikanu bio {ef odeqewa za Hrvatsku. “Ovaj je dokument vrlo va`an, jer se odnosi na {efa vatikanskog ureda za Hrvatsku! To je najkompetentnije mjesto u pitawu svega onoga {to se u “NDH” doga|a, a kako vidimo, mons. Sigismondi, jednako kao i Maqone, izra`ava samo “veseqe” nad masovnim prekr{tavawima Srba. Sigismondi izjavquje precizno, bez kolebawa, da se “tome Sveta stolica veseli”. Ne on osobno, nego Sveta stolica! I on je informiran o pravom karakteru tog masovnog prekr{tavawa, to jest o nasiqu, ne samo zato jer prati ameri~ke i engleske napadaje, pa i u samoj talijanskoj {tampi ~ita o tome, ali i on smatra, kao da je i sam usta{a, to “neprijateqskom promi~bom”... On ne kritizira usta{ke metode, nego samo savjetuje da se previ{e ne izaziva te “neprijateqe” u svijetu, pa da se stvar “provodi postepeno”. [to se ti~e terora nad “prelaznicima”, Sigismondi izjavquje, da “Sveta stolica ne vjeruje” u to! Ali, sa zadovoqstvom slu{a kad mu usta{ki opunomo}enik tuma~i stvari “kako treba”(!), te sugerira da se to razradi u jednom spisu, koji treba predati kardinalu Maqoneu. Ba{ usta{ku tezu treba, dakle, formulirati da bi stav “Svete stolice” u pitawu masovnog prekr{tavawa Srba bio jo{ opravdaniji i ~vr{}i!” (str. 465-466.) Uostalom, iz prvog izve{taja se videlo kako “kardinal Maqone napomiwe da usta{ka zlo~ina~ka banda ima priliku, da masovno prekr{tavawe iskoristi u svoju korist i politi~ki! Vatikan ima svoje koristi, a usta{tvo svoje, ortakluk je koristan i jednoj i drugoj strani, samo treba raditi {to opreznije, pa Maqone savjetuje, da se izbjegava ono, {to “neprijateqima daje povoda za objedu”. I Maqone smatra “neprijateqima” sve one, koji `igo{u usta{tvo zbog zlo~instva nad Srbima, zbog masovnog prekr{tavawa, i Maqone smatra proteste i optu`be protiv usta{a “objedom”! To su sve nove potvrde intimne suradwe u masovnom prekr{tavawu i o izri~itoj vatikanskoj direktivi 808

(o kojoj govori i naprijed citirani fra Glava{). Nadbiskup Stepinac bio je, logi~no, direktni eksponent Vatikana u toj velikoj akciji prekr{tavawa. I on je u Vatikanu, u ime usta{tva, plasirao tezu koja je usta{ama konvenirala, on je i samoga papu obra|ivao u momentima, kad je kod wega moglo jo{ eventualno biti makar i malog neslagawa ili kolebawa.” (str. 466.) Ru{inovi} je Lorkovi}u, 9. maja 1942. godine, opisao Stepin~ev dvanaestodnevni boravak u Rimu, gde se do kraja eksponirao kao vatreni zagovornik usta{ke ideologije. “Stepinac je – {to se iz ovog pisma vidi – prilikom ovog posjeta Rimu radio sasvim u usta{kom duhu. Sve, ono {to iznosi Svetoj stolici, a i samom papi, u toku jednosatne audijencije, sasvim je na usta{koj liniji, kako svjedo~i Ru{inovi}, koji je imao uvida u Stepin~ev izjve{taj od 9 stranica pisanih na stroju. Sve je sa usta{kog stanovi{ta “apsolutno pozitivno”. Stepinac je Paveli}ev teror prikazao samo kao nastojawe, da “~im prije uspostavi red”, a prikazao ga je i kao bogobojaznog ~ovjeka, te kako se vidi, kao zaslu`nog za crkvu. Stepinac smatra da se ne smije dozvoliti napadawe na “NDH” – “pa je zato do{ao u Rim da pobija la`i koje su servirane Svetoj stolici”! On je razgovarao i sa samim papom o Srbima u Hrvatskoj. Papa se slo`io, jer Stepinac kani na povratku referirati osobno Paveli}u o dobrom dojmu, koji usta{tvo ostavqa kod Svete stolice i kod samog pape. Nesumwivo je, da u Vatikanu vlada velika sklonost za usta{tvo, i da je ba{ to u~vrstilo i Stepin~evo usta{tvo, jer je Stepinac na Ru{inovi}evu banketu dr`ao zanosne usta{ke zdravice, koje i sam ultrausta{a Ru{inovi} naziva “vrlo lijepima”. Kad bi Stepinac bio nai{ao u Vatikanu na kriti~an ili hladan odnos prema usta{tvu, ne bi on onako manifestaciono prisustvovao tom banketu, pa jo{ ~ak i u dru{tvu nuncija kod jugoslovenske vlade (koju Vatikan jo{ formalno priznaje!) Felicia, te Pretner-Kipica, slu`benika u vatikanskom “dr`avnom tajni{tvu”, iz neposredne blizine Maqonea, i ne bi pritom bio dr`ao usta{ke zdravice. Me|utim, u Vatikanu je i masovno prekr{tavawe pravoslavnih i tragedija Srba bila u tom ~asu povoqno gledana i odobravana, pa odatle i Stepin~ev stav, te on nije imao razloga da se suzdr`ava. Da je Stepinac u Vatikanu zastupao usta{ku tezu i da je on u smislu usta{ke teze vodio razgovore sa samim papom, mo`e se dokazati. On je u toku okupacije podnio papi niz izvje{taja i u svim se tim izvje{tajima osvrtao i na pitawe masovnog prekr{tavawa. Kao papi podre|eni, Stepinac je o~ito u svojim izvje{tajima nastojao, da svom visokom {efu, “nepogre{ivom” papi, koji ne trpi oponirawa i posebnih linija, govori jezikom, koji papa `eli ~uti. Kako su Stepinac i vatikanska kurija gledali na masovno prekr{tavawe Srba, vidi se iz posebnog izvje{taja papi od 18. V 1943.” (str. 467-468.) Stepinac u izve{taju tvrdi da su Turci pravoslavce srpske i vla{ke krvi kolonizovali na hrvatskoj zemqi, da su katolici od strane Srba progoweni, da su ~itavi katoli~ki krajevi nasilno prevo|eni na “orjentalnu {izmu”. Uz to iznosi kako se u Jugoslaviji propovedalo i propagiralo prela`ewe rimokatolika u pravoslavqe, a zabrawivana su katoli~ka udru`ewa i aktivnosti. “Sa ovakvim la`nim argumentima i historijskim falsifikatima Stepinac je kod samoga pape podupirao usta{ko istrebqivawe Srba i pravoslavqa, to zna~i i 809

likvidirawe i masovno prekr{tavawe. To je bila teza, koju je papa osobno i ~itava vatikanska kurija priznala i odobravala. Osobito je zna~ajno Stepin~evo isticawe, da usta{ka Hrvatska brani i papinu Italiju od – pravoslavqa! Ne samo iz vatikanskih dekreta i reagirawa, koja dolaze do izra`aja u “diplomatskoj” korespondenciji ovdje citiranoj, nego i po svemu ostalome, pa i po dr`awu zagreba~kog nadbiskupa, jasno vidimo, da je Vatikanu konveniralo ono {to je usta{tvo provodilo, jer je ciq bio zajedni~ki: {to ~vr{}a granica katoli~ke crkve na Drini! Taj ciq “opravdava” sve, pa i more krvi i suza stotina tisu}a `rtava.” (str. 468-469.) `) Nema~ka rasna i hrvatska verska ~isto}a Izme|u hrvatskog i nema~kog, usta{kog i nacisti~kog rasisti~kog koncepta bilo je izvesne razlike. Nema~ka vi{a rasa zasnivala se na krvnoj ~isto}i, a hrvatska na verskoj. “Dok je Hitler tra`io ~isto}u “arijevske krvi” i tvrdio da se germanizirati mo`e samo zemqa, a ne narod..., za usta{e je bilo dovoqno da pripadnik druge narodnosti i vere – a radilo se o pravoslavnim Srbima – primi rimokatoli~ku veru i deklari{e se kao Hrvat, pa da za Hrvata bude i priznat. Po{to to niko nije hteo da u~ini milom, trebalo je to posti}i silom.” (str. 472.) Citat je iz teksta Du{ana Q. Ka{i}a “Srpska crkva u tzv. Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj” u kwizi “Srpska pravoslavna crkva 1920-1970”, Beograd 1971. Odmah po okupaciji usta{e su nastojale da obezglave Srpsku pravoslavnu crkvu. Mitropolit zagreba~ki Dositej je uhap{en, mu~en, pa proteran u Srbiju gde je uskoro umro od posledica okrutnog hrvatskog zlostavqawa. Episkop bawalu~ki Platon, mitropolit dabrobosanski Petar i episkop gorwokarlova~ki Sava su na svirep na~in ubijeni. Episkop dalmatinski Irinej je interniran u Italiju, episkop sremski Valerijan umro je prve ratne godine, dok su episkop zvorni~ko-tuzlanski Nektarije i episkop zahumsko-hercegova~ki Nikolaj izbegli u Srbiju. “U `eqi da ostvare potpunu likvidaciju pravoslavne vere i crkve u NDH, usta{ke vlasti su se svom silom okomile na pravoslavno sve{tenstvo. Sve do sada objavqene zbirke dokumenata, a naro~ito Spomenica pravoslavnih sve{tenika, kipte od strahota i u`asa, od neverovatnih zverskih zlo~ina, koji normalnim qudima ne mogu ni na pamet da do|u. Mnogi sve{tenici su uhap{eni ve} od prvih dana, tu~eni i mu~eni, streqani iz pu{ke, ubijani no`em i maqem na ku}nim pragovima, po logorima, po planinskim klancima i provalijama. Masovna streqawa sve{tenika su po~ela u koprivni~kom logoru “Danica”, odakle su gotovo svi sve{tenici prevezeni u Gospi} i stradali na Velebitu u provaliji Jadovno. Jadovno je stra{na grobnica desetine hiqada Srba i mnogo sve{tenika. Spomenica ih poimence nabraja oko pedeset. Pored ove masovne grobnice pravoslavnih Srba i wihovih sve{tenika, ima jo{ mnogo takvih mesta strahote i bola. Svakako da su od wih najstra{nija Jasenovac i Stara Gradi{ka, gde su pored mnogih Srba, ~iji broj tako|e ide na desetine hiqada, stradali i mnogi sve{tenici.” (str. 477.) Ka{i} iznosi podatak da su Hrvati na celom podru~ju NDH ubili 187 srpskih pravoslavnih sve{tenika, 30 monaha i 2 verou~iteqa. Vrlo ~esto su rimokatoli~ki sve{tenici li~no u~estvovali u tim zlo~inima, a krajwe 810

su jezivi konkretni primeri koji se u kwizi navode. “Petorica sve{tenika drni{ke krajine na{li su svoj grob sa stotinama svojih parohijana u zapu{tenim jamama rudnika pod Prominom; 29. juna 1941. pobijeni su na Kordunu u Bo`i}a Jarku ~etiri sve{tenika sa preko pet stotina Srba iz Vojni}a i okoline; trojica sve{tenika mu~eni su i zaklani u Ra{i}a gaju kod Vlasenice sa najuglednijim Srbima iz Vlasenice i wene okoline; dvojica jeromonaha posle muka koje su pretrpeli sa mnogobrojnim svojim parohijanima u crkvi u Velikoj Kladu{i, na{li su mu~eni~ku smrt na mestu Mejino Stawe, nedaleko od Kladu{e; petnaestak hercegova~kih sve{tenika na{lo je mu~eni~ku smrt po jamama i provalijama hercegova~kog kr{a i u hladnoj Neretvi. Svaki masovni pokoq Srba, a bilo ih je mnogo po ~itavom podru~ju NDH, zabele`io je mu~eni{tvo i smrt ponekog sve{tenika. Sa 700 Srba iz Li~kog Petrova Sela stradao je sve{tenik Nikola Zagorac, sa 200 gudova~kih mu~enika kraj Bjelovara sve{tenik Branko Brzin, u ilindenskom pokoqu, pored mnogih Glamo~ana, ise~en je nasred varo{ice sve{tenik Simo Bawac, dok je u provalijama izme|u Livna i Glamo~a na{ao mu~eni~ku smrt sa svojim parohijanima glamo~ki paroh Mirko Stojisavqevi}. Sa 500 Srba iz Vequna, Cvijanovi} Brda i Poloja ginu sve{tenik Dimitrije Skorupan i prota Branko Dobrosavqevi}, koji je svome `ivom sinu morao da ~ita opelo. Za vreme pokoqa Srba u Kulen Vakufu ubijen je sve{tenik Rodoqub Samaryi}, kome su usta{e pre toga na wegove o~i zaklali `enu i decu. U Mejinom Stawu na{ao je mu~eni~ku smrt i mladi sve{tenik Milo{ Vuji} sa mnogim Srbima iz okoline Sluwa. “Posle tog pokoqa mu{karaca usta{e su pristupile pokoqu `ena. Wih su pohvatali 5. VIII 1941. i sve ih pobili na bregu Baki}a Glavica, blizu {ume Lepu{wak, dva kilometra daleko od Cetingrada ka Krstiwi. Tu je ubijena i `ena sve{tenika Vuji}a – Danica, koju su `ivu rasporili i izvadili dete iz utrobe, a drugo dete od dve godine tako|e su ubili”. Istu sudbinu do`ivela je i Qubica, `ena ubijenog mladog sve{tenika Spase Lavrwe iz Suvaje kod Doweg Lapca. Ona se nalazila pred samim poro|ajem. Usta{e su joj rasporili utrobu, izvadili `ivo dete i ubili ga, a zatim su joj iz pu{ke ranili i naposletku no`em zaklali ~etvorogodi{weg sin~i}a. Sve{tenik Andrej Semilucki zatvoren je sa Kukuwev~anima u Slavoniji u crkvu i primoran da im `ivima ~ita opelo, zatim da gleda kako su iz crkve “odvo|eni po grupama i ubijani maqevima i se~eni no`evima nad iskopanom velikom grobnicom, nad kojom je posledwi ubijen sve{tenik Andrej Semilucki. Slepog sve{tenika Vukosava Milanovi}a iz Kulen Vakufa usta{e su naterale da slu{a kako mu koqu decu i nagonili ga da koqe }erku. I tako redom, crwe od crwega i gore od gorega.” (str. 477-478.) Hrvatski katoli~ki kler je zdu{no prihvatio usta{ko interkonfesionalno zakonodavstvo, s velikim entuzijazmom u~estvovao u provo|ewu prekr{tavawa i nije se libio ni najstra{nijih zlo~ina u tom prqavom poslu. Imao je pri tome direktnu podr{ku Vatikana, a papski izaslanik opat Markone je povodom toga javno izgovorio: “Crkveno je zakonodavstvo hrvatske dr`ave veoma dobro, a vlasti podupiru katoli~ke crkve i po{tuju ih 811

s punim razumijevawem.” (str. 529.) Tu wegovu izjavu objavio je “Hrvatski narod”, 12. marta 1944. Kako o tome pi{e Sima Simi}, u kwizi “Prekr{tavawe Srba za vreme Drugog svetskog rata”, “kada se ima u vidu ova pohvalna ocena usta{kog “crkvenog zakonodavstva” od strane opata Markonea, zatim wegovo priznawe “hrvatskoj dr`avi” i usta{kim “vlastima koje podupiru probitke katoli~ke crkve”, onda je bilo potpuno jasno, koliko je Vatikan bio zainteresovan za dono{ewe i sprovo|ewe “crkvenog zakonodavstva”. S druge strane, ova izjava opata Markonea, kao predstavnika Vatikana, jeste javno priznawe i Mirku Puhu, koji je pred usta{kim saborom izjavio da “Nezavisna Dr`ava Hrvatska podupire akciju prelaza grko-isto~waka na katoli~ku vjeru”. Sve u svemu, opat Markone stavio je do znawa shvatawe Vatikana da ovako kako usta{ke “vlasti podupiru probitke katoli~ke crkve”, da se tome nema {ta ni dodati ni oduzeti.” (str. 529.) Zahvaquju}i ~iwenici da je usta{ka hrvatska dr`ava Rimokatoli~koj crkvi pru`ila punu slobodu misionarskog delovawa, i da se u celosti stavila u funkciju vatikanskog prozelitizma, “delovawe hrvatske katoli~ke crkve protiv Srba razvijalo se potpuno paralelno sa delovawem usta{kih vlasti. Wihova sprega je bila korisna op{toj politici Vatikana u ovom delu grani~ne zone Isto~ne i Zapadne crkve. Ova sprega i politika imale su da slu`e oko ja~awa i unapre|ivawa katoli~anstva i panhrvatstva, a na {tetu pravoslavqa i srpskog naroda. Prema tome, prekr{tavawem Srba i wihovim utapawem u katoli~ku masu trebalo je da budu zbrisane sve specifi~ne osobine srpskog naroda. A kada se ove ~iwenice imaju u vidu, onda je sasvim razumqivo za{to je kardinal Maqone `eleo i podstrekavao hrvatske biskupe da se “ubrza taj povratak” – da se ubrza prekr{tavawe Srba.” (str. 530-531.) z) Civilizacijske tekovine u tuma~ewu Vatikana S jedne strane, Vatikan je na~elno bio prinu|en da kao civilizacijsku tekovinu prihvati princip punih verskih sloboda i odbaci bilo kakve pritiske kao vid iznu|ivawa preobra}awa na katoli~anstvo, ali se u prakti~nom `ivotu sasvim suprotno pona{ao. “Zvani~no, Rimokatoli~ka crkva stoji na stanovi{tu da niko ne treba da prigrli i usvoji katoli~ku veru protiv svoje voqe. Usta{ki konfesionalni propisi, koje je hrvatska katoli~ka crkva unela u svoje interno pravo, me|utim, predstavqali su osnovu prozelitizma u NDH. O nekakvoj slobodnoj voqi i pravima Srba ili o za{titi slobode savesti i veroispovesti pravoslavnih vernika, nije moglo biti ni govora u NDH. Srbi su od prvih dana NDH bili stavqeni izvan zakona. Uostalom, po ugledu na nacizam i fa{izam, re`im je sam sebe nazivao autoritativnim. Hrvatski katoli~ki kler ne samo da je odobravao usta{ke autoritativne propise, nego je donosio i svoje, koji su ote`avali polo`aj Srba. Time se na delu pokazalo kako je teorija protiv prozelitizma jedno, a praksa drugo, odvojena. Zbog toga su vernici pravoslavne crkve, na koje su se, uglavnom, odnosili ovi usta{ki klerikalni propisi, imali da biraju izme|u smrti, progonstva ili prela`ewa u katoli~ku veru.” (str. 532-533.) Kada je papin legat Ramiro Markone do{ao u Zagreb, 3. avgusta 1941. godine, Stepinac je u svome dnevniku napisao da je “time Sveta stolica de fakto priznala Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku.” (str. 551.) Kako se navodi u 812

“Tajnim dokumentima”, Markone je ostao “u Zagrebu do svr{etka usta{ke vladavine. Svoj zadatak vr{io je na zadovoqstvo Vatikana, a s usta{ke strane uvijek se iskazivalo odu{evqewe s wime i wegovim postupcima. U`ivao je sve po~asti i privilegije, koje je o~ekivao, smatran je najva`nijim diplomatom, na svim paradama davalo mu se najistaknutije mjesto. Postoje mnoge fotografije, koje to svjedo~e, a ima i takvih, na kojima se vidi kako papinski legat na paradama pozdravqa fa{isti~kim pozdravom uzdignutom rukom. Wegova krupna figura u bijeloj redovni~koj mantiji benediktinca isticala se uvijek. Li~io je vi{e na fa{isti~kog generala, koji se kamuflirao mantijom, negoli na redovnika. Volio je da javno nastupa i govorima, pa i sadr`aj tih govora karakterizira tu li~nost i wegovu ulogu.” (str. 551.) Markone se toliko politi~ki anga`ovao da je obilazio i bodrio usta{ke trupe i u jeku borbe protiv partizana ili ~etnika, daju}i podstreka daqim zlo~inima nad srpskim civilima. Posebnu pa`wu je poklawao usta{kim osiwacima u Sarajevu, [irokom Brijegu, Qubu{kom i ^apqini. “Ovo sve baca naro~ito jako svjetlo na odnos pape samoga prema usta{tvu, prema krvavim nedjelima usta{kih razbojnika, koji su u to vrijeme i prije toga upravo u onim krajevima, kuda se je opat Markone namjerno uputio, izvr{ili strahovite pokoqe nad pravoslavnim stanovnicima, a tako|er nad ostalim narodom, koji se je odupirao usta{kom nasiqu, pa i nad sasvim mirnim stanovni{tvom, nad `enama i djecom. I tim krvnicima donosi opat Markone, papin legat, “najsrda~nije pozdrave Sv. oca”, to zna~i i novi papin podstrek da nastave tim krvavim metodama istrebqivawa. Papin legat je vjerojatno tada i fratre na [irokom Brijegu, koji su dali iz svojih redova velik broj koqa~a, podstrekivao na takav put. O onome {to je vidio u Bosni i Hercegovini papin je legat nesumwivo svom {efu poslao detaqan izvje{taj. Papa je taj izvje{taj primio, ali nije ukorio ni Markonea, a niti preko wega ili direktno hrvatske biskupe i one sve}enike, koji su sudjelovali. Svojim moralnim autoritetom papa je podupirao i blagosiqao, on je slao “srda~ne pozdrave” i blagoslove.” (str. 554.) U svojim govorima Markone je hrvatski narod izri~ito podr`avao u borbi protiv “isto~nog barbarizma” i izra`avao uverewe u procvat hrvatske dr`avnosti pod Paveli}evim vo|stvom. “Markone je, kao takav, nosilac velikog dijela odgovornosti za ono {to se je doga|alo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. On je svojim rije~ima i ~itavim stavom davao direktivu hrvatskom episkopatu, a prema tome i ~itavom hrvatskom sve}enstvu za orjentaciju u prilog usta{tva i zlo~inca Paveli}a, a u tome je imao najve}i uspjeh. Zato ga je papa i cijenio i odavao mu priznawe. Da nije s wime bio zadovoqan, bio bi ga opozvao. Markone je mnogo puta u ovom poslu putovao u Vatikan i referirao papi osobno. Ina~e, slao mu je pismene izvje{taje... Markone je manifestirao na vidan na~in svoje velike simpatije za usta{tvo i time, {to je `elio osobno podijeliti krizmu usta{koj omladini godine 1944. Kad se u mjesecu studenome prire|uje na zagreba~kom grobqu Mirogoj po~ast usta{kim koqa~ima, koji su poginuli, opat Markone je tako|er prisutan, da kao papin predstavnik poka`e solidarnost pape s tim usta{ama.” (str. 554-555.) 813

i) Panika u Vatikanu uo~i poraza fa{izma Kako je 1943. godine bilo jasno da }e fa{isti~ke sile biti pora`ene u ratu, papa Pije XII je intenzivno tragao za nekom varijantom kompromisnog mirovnog re{ewa, lansirao ponovo ideju o Dunavskoj federaciji i gr~evito ispitivao mogu}nosti za spas hrvatske dr`ave sa granicom na Drini. “Poslijeratni veliki procesi usta{kim banditima u Zagrebu i detaqna istra`ivawa u vezi s djelatno{}u crkve otkrili su veze koje su postojale izme|u tog velikog vatikanskog plana i poku{aja, i akcije u Hrvatskoj, da se prebacivawem usta{tva na neku tobo`e “demokratsku” garnituru, uz pomo} nadbiskupa Stepinca, olak{a papi intervencija kod saveznika za “spas Hrvatske”, to jest, za savezni~ku okupaciju na{e zemqe, barem do – Drine... To Vatikanu nije uspjelo, mada je do posqedweg trenutka papa vjerovao u to, {to se mo`e zakqu~iti po direktivama, koje je davao svojim podre|enim organima u Hrvatskoj, koji su, {to pokazuje slu~aj nadbiskupa Stepinca, vjerovali do dana oslobo|ewa, a i ne{to kasnije, da }e se papin plan ipak ostvariti. Nije samo tvrdoglavost i fanatizam Stepin~ev odlu~ivao o wegovoj upornosti u spasavawu usta{tva u danima, kad je svakome u na{oj domovini bilo jasno, da je likvidacija usta{tva neminovna. Samo su papine direktive mogle djelovati na wega, da se onako stopostotno zalo`i u akciji spasavawa usta{ke NDH.” (str. 573.) Uostalom, “da je Vatikan, posredstvom kardinala Spelmana, nastojao po~etkom 1943. godine djelovati na vladu Sjediwenih Dr`ava i za spasavawe usta{ke “NDH” mo`e se sa sigurno{}u tvrditi.” (str. 573.) Na tom poslu se najvi{e anga`ovao wujor{ki nadbiskup Spelman. “On je, svakako s velikim interesom, podupirao vatikansku liniju prema usta{koj tvorevini i nastojao je da i samog Ruzvelta time kompromitira. Upada u o~i wegova izjava: “Ja sam o svemu dobro obave{ten i dobro poznam hrvatsko pitawe”. Zna~i da je u Vatikanu dobio to~no onakve sugestije, kakve mu i sami usta{e mogu dati. A {to da se ka`e o Spelmanovom hu{kawu Hrvata protiv Srba i o wegovom nagla{avawu “granice na Drini”? I wemu je, kao i najzadrtijem usta{i, Jugoslavija opasnost za katolicizam i zapadnu civilizaciju! I on govori o – Bizantu! Odu{evqava se, kao i ostali rimski kardinali – “usta{kim na~elima.” (str. 575.) O politi~kim stavovima Spelmana detaqno je usta{kog ministra Lorkovi}a izvestio hrvatski predstavnik u Vatikanu Lobkovi}. Pokazalo se da, “iako je `elio, u smislu papinih `eqa, spasavati “NDH”, vidi se iz Lobkovi}evih rije~i, da nije suvi{e siguran u uspjeh – “imamo mnogo neprijateqa”... Ovaj Lobkovi}ev izvje{taj otkriva, me|u ostalim, i to da je Spelman u toj prilici, u jeku rata, imao dodira s fa{isti~kim vlastima. Opet na liniji papinskih odnosa s fa{izmom i wegovom `eqom, da fa{izmu pomogne u ve} dosta te{kim i kriti~nim momentima. Vidjeli smo ve} kako je 1942. godine nadbiskup Stepinac djelovao u Rimu, prilikom svog posjeta papi, u korist Paveli}a i usta{ke “dr`ave”, te su usta{e bili s wime osobito odu{evqeni. U svibwu 1943, Stepinac je bio ponovo u Rimu. Tog je puta do{ao s izri~itom namjerom da u~vrsti pozicije “NDH” i pripremi Vatikan na akciju, do|e li do nekih promjena me|unarodnog karaktera. I Stepinac je 814

ve} pod utjecajem nepovoqnog razvoja rata za fa{izam i usta{tvo. Zato on predaje papi jedan memorandum, u kojem je te`i{te na zakliwawu pape, da ne propusti ni{ta, pa da “NDH” ostane, ma {ta se ina~e desilo. U tom memorandumu (s datumom 18. V 1943) Stepinac operira osobito s ~iwenicom, da je usta{ka “dr`ava” zaslu`na za masovno prekr{tavawe pravoslavnih, pa se tako baza katoli~ke crkve pove}ala, a nestanak “NDH” zna~io bi i gubitak tih nasilno dobivenih masa, novih vjernika.” (str. 575-576.) Sa impozantnom brojkom od 240.000 prekr{tenih Srba pravoslavaca Stepinac “operira pred papom kao sa pozitivnim, sjajnim rezultatom, te isti~e, da bi taj veliki uspjeh, koji je vjerojatno drag i papi, propao, kad bi propala usta{ka “NDH”! Zar nije i u tome jo{ jedan dokaz, da je papa direktno odgovoran za masovna prekr{tavawa u Hrvatskoj, to zna~i i za sve ono, {to je ta prekr{tavawa pratilo!” (str. 576.) Stepinac je u tom memorandumu krajwe jasan i precizan, otvoren i neposredan, posebno kad nagla{ava: “Po prirodnoj naravi stvari, ako Bog ne bi u~inio neko veliko ~udo, napredak katolicizma je naju`e povezan s napretkom hrvatske dr`ave, wegov opstanak uz wen opstanak, wezin spas – wegov spas. Sveti o~e! Duboko vjeruju}i u Bo`ansku milost i providnost Bo`ju, ~iji ste izabranik, preporu~am Va{oj o~inskoj brizi i Va{im molitvama Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku, uvjeren da time u isto vrijeme preporu~ujem na najboqi na~in svetu vjeru u svojoj domovini i na Balkanu.” (str. 576.) U Stepin~evom tekstu se tu pojavquje “ponovno, dakle, apsolutna uslovqenost: crkva ne mo`e bez usta{ke dr`ave, a ta dr`ava ne mo`e bez crkve. Wihova je uzajamnost ovdje karakterizirana kao zakon opstanka, kao ne{to sudbinsko. Treba me|utim opaziti, da Stepinac ne ograni~ava stvar na Hrvatsku, nego aludira i na interese crkve na – Balkanu! To zna~i, da je on tako|er smatrao, da je Vatikanu usta{ka dr`ava samo baza za ofanzivnost i {irewe terena i na ostalom Balkanu, onako kako je doista tuma~eno u pro{losti. Po povratku Stepinca iz Rima, objavio je wegov “Katoli~ki list” br. 23/1943, da papa blagoslivqe sve}enstvo i usta{ku Hrvatsku.” (str. 576.) Stepincu je u Rimu intenzivno pomagao Markone, a izaslanik Lorkovi} izve{tava da je wihova misija bila uspe{na. “Opa`a se, da su u Vatikanu Hrvatskoj sve skloniji. Nadbiskupu Stepincu, da je bilo savjetovano u Vatikanu neka nastoji biti u {to srda~nijim odnosima s hrvatskim dr`avnim vlastima... Vatikanske krugove je nadbiskupov dolazak veselio, a i nadbiskup je bio zadovoqan prijemom. Iz raznih obavijesti, a i po wegovoj vlastitoj izjavi, nadbiskup je vrlo pozitivno izvjestio o Hrvatskoj. Naglasio je, da je neke stvari s kojima se on ina~e nikako ne sla`e – pre{utio samo da stvori o Hrvatskoj {to boqi dojam... Nadbiskup je izjavio, da je jasno uo~io razliku u dr`awu Vatikana prema hrvatskoj dr`avi prije godinu dana i sada. Ustanovio je znatno poboq{awe u svakom pogledu.” (str. 576-577.) Kako komentari{u prire|iva~i “Tajnih dokumenata”, povodom vatikanskog saveta da rimokatoli~ki prelati nastoje da budu u {to boqim odnosima sa usta{kim vlastima, “zna~ajno je, da se takve sugestije daju Stepincu u isto vrijeme dok se vodi akcija, da se usta{tvo ~vr{}e pove`e s “Hrvatskom seqa~kom strankom” iz nekih oportunisti~kih razloga, s obzirom na za wih opasan 815

ishod rata. Vatikanu je, ipak, prvenstveno na srcu samo usta{tvo s Paveli}em na ~elu... To pokazuje, da Stepinac nije u Vatikanu, pred papom, uop}e pokazivao kriti~kog odnosa prema usta{tvu i da se je zalagao svim silama za usta{tvo, no ni Vatikan nije pravio takve primjedbe o usta{tvu, da bi Stepincu pozicija bila te{ka. Papa je rado slu{ao samo dobro o usta{tvu i Paveli}u... Oni usta{tvo podr`avaju dosqedno do kraja.” (str. 577.) Sli~ne stavove u Vatikanu je uskoro izneo i mostarski biskup ^ule. “Usta{a i nije mogao nego govoriti u prilog usta{ke “NDH”. Nema sumwe, da je papa tom prilikom Stepincu dao garanciju ili ~vrsto obe}awe, da }e postupiti prema `eqama iz wegovog memoranduma i da }e se za usta{ku “NDH” u svim mogu}im prilikama zauzeti, da ona ne bi svr{etkom rata propala i nestala. Tako se je i sa punim pravom tuma~ilo, taj blagoslov papin i to obe}awe, da }e se on moliti za “domovinu”.” (str. 578.) Iz posleratnog saslu{awa usta{kog ministra Davida Sin~i}a, koga je papa primio 9. maja 1943. godine, “vidi se da je papa utjecao na usta{e, da se i oni poku{aju spasiti uz pomo} Hrvatske seqa~ke stranke, a da je ba{ aludiraju}i na fa{iste u Italiji i na fa{istu i kolaboracionistu Antoneskua, odobravao da se i usta{e, pa i Paveli}, spasu nekom makinacijom, kako bi se prikazali “pozitivnima” pred saveznicima. Uostalom, u tom je istom razgovoru papa pitao za Paveli}a, pozdravio ga je i blagoslovio i za`elio da ga ponovo vidi. Papa je sigurno kanio ba{ u tom smislu djelovati kod saveznika, a vidjeli smo, da je anga`irao ba{ za takav ciq i ameri~kog nadbiskupa Spelmana.” (str. 581.) Papa je svoje snage nedvosmisleno anga`ovao na “spasavawu jedne reakcionarne, fa{isti~ke tvorevine, kakva je bila usta{ka “NDH”, s perspektivom, da se ona uklopi u neku Podunavsku federaciju ili blok katoli~kih dr`ava sredwe Evrope, pod direktnom kontrolom Vatikana. To je bilo polovicom 1943. godine, blizu kapitulacije Italije. Budu}i da nije bilo brzog o~ekivanog prodora saveznika kroz Italiju ili drugim putem na Balkan, usta{tvo je nastavilo starom linijom, ali je i daqe, sve do konca, trajala ~vrsta vjera, da papa ostaje na poznatoj poziciji i da }e on spasavati “NDH” u svakom slu~aju. Srda~ni odnosi Vatikana s Paveli}em nastavit }e se. To je obilno dokumentirano.” (str. 581-582.) U svom poznatom govoru u velikom katoli~kom svetili{tu Mariji Bistrici, u julu 1944. godine, nadbiskup Stepinac “interpretira ono stawe, koje je okupator i usta{ki pokret stvorio u Hrvatskoj kao ciq, kojemu su te`ili svi borci u pro{losti Hrvatske za wezinu slobodu i samostalnost.” (str. 582.) Nekoliko dana potom, iz uvodnika Stepin~evog “Katoli~kog lista” moglo se jasno videti u kojoj otvorenoj formi “hrvatski episkopat s nadbiskupom na ~elu, sav je svoj autoritet, sve svoje podlo`ne organe, ~itavu crkvu stavqao u slu`bu usta{ke NDH, u slu`bu suzbijawa narodnog nepovjerewa i mr`we prema toj monstruoznoj usta{koj tvorevini. Crkva je svoje propovjedaonice upotrebqavala da vara narod, da ga uvjerava kako usta{ki zlo~inci `ele dobro narodu, da poziva narod da qubi i po{tuje te zlo~ince, da se ravna po wihovim stra{nim zakonima i da im daje svoj novac koji se, kako “Katoli~ki list” pi{e, tro{i “samo za narodno dobro”... Ti usta{ki razbojnici “kost su na{e kosti i krv na{e krvi”, oni di{u 816

istim duhom kao i narod, to su “doma}i” narodni sinovi... Nosioci usta{ke vlasti su narodu “iskreni prijateqi” itd. Kakav je bio u tom ~asu odnos episkopata Hrvatske i Vatikana, ne bi trebalo obja{wavati. Episkopat ne bi bio takav, kad to ne bi bilo Vatikanu po voqi.” (str. 584.) I povodom Stepin~eve izjave, u to isto vreme date za “Hrvatski narod”, kako je on nepokolebivi optimista u pogledu budu}nosti hrvatskog naroda i wegovih ratnih tekovina, ste~enih usta{kim masovnim zlo~inima, umesan je komentar prire|iva~a zbornika izvornih dokumenata. “Nagla{avawe uloge Vatikana u garantirawu “sretne budu}nosti” usta{ke NDH, u vezi s razgovorima nadbiskupa sa samim papom, koji je “ispravno obavije{ten”, ovo nagla{avawe “optimizma” i “nepokolebivog optimizma” nadbiskupa Stepinca, koji osje}a za hrvatsku usta{ku stvar kao nitko drugi, ovo isticawe da je on optimista na osnovu vatikanskih “iskustava”, potvr|uje ono, {to smo ve} kazali u ovom poglavqu: pomagawe usta{ke NDH i poznate uloge sve}enstva u woj, strogo, po usta{koj liniji, politika je Vatikana! Vatikan je za to odgovoran!” (str. 585.) Vrlo je indikativno i vreme u kome je data takva Stepin~eva izjava, kraj jula 1944. godine. “To je bilo u ~asu, kad se je u usta{koj Hrvatskoj, sve vi{e, sistematski prebacivalo te`i{te usta{ke ideje i “dr`avnosti” na episkopat, s time da se usta{ko “djelo”, “Nezavisna Dr`ava Hrvatska”, nakon sloma fa{izma i nacizma spasava na nekoj vatikansko-angloameri~koj liniji... Tuma~ilo se, da zapadni saveznici moraju ra~unati s “pozitivnim” katoli~kim elementima hrvatskog usta{tva, koje bi se imalo samo prebaciti s fa{isti~ko-autoritativnog na “zapadnodemokratski” sistem.” (str. 585.) Me|utim, sva ta rimokatoli~ka i usta{ka nadawa su se izjalovila. “Doga|aji su se ipak razvijali druga~ije, nego {to je Vatikan zami{qao. Obe}awa, koja je davao episkopatu u Hrvatskoj i usta{ama nisu se ostvarila. Dr`e}i se vatikanskih direktiva, nadbiskup Stepinac poku{ao je u posqedwi ~as, u travwu i po~etkom svibwa 1945, pred samo oslobo|ewe Zagreba, djelovati na razvoj doga|aja, te on postaje najva`nijom politi~kom li~no{}u. Saziva se biskupska konferencija, {aqu se novi memorandumi u Vatikan, da se uspostave veze sa saveznicima, sklapa se savez sa slovenskim biskupom Ro`manom i tamo{wim klerikalcima i kolaboracionistima, ali sve je bilo uzaludno. Saveznici su do{li u na{u zemqu! Paveli} je s usta{ama morao bje`ati iz zemqe. Vatikanu nije preostalo drugo, nego da u drugoj situaciji nastavi svojom linijom. Uspjeva mu da ipak sa~uva `ivot Paveli}u i velikom broju zlo~inaca oko wega, koji se sklawaju u samostane i sam Vatikan. Vatikan postaje slu`benom glavnom centralom usta{ke emigracije. Vatikan se brine o usta{kim zlo~incima materijalno, on organizira wihovo osloba|awe iz logora i prebacivawe “urednim” putnicama u razne prekomorske zemqe, pod rukovodstvom sve}enika Krunoslava Draganovi}a, koji postaje do Paveli}a glavnim ~ovjekom usta{tva, a ima sjedi{te u samom vatikanskom sklopu, razvija se nova teroristi~ka akcija i ubacuju se grupe diverzanata u Jugoslaviju, organizira se {pijunska slu`ba, koja svr{ava velikim procesom u Zagrebu, srpwa i kolovoza 1948. Na tom procesu do{le su na vidjelo sve stare i nove veze Vatikana i usta{tva, sve stare i 817

nove odgovornosti... Poznato je, da je s usta{kim zlo~incima pobjegao iz zemqe, uz veliki broj te{ko kompromitiranih sve}enika, i neki biskup, tako nadbiskup sarajevski dr Ivan [ari} i biskup Bawaluke Gari}. Iz Slovenije je pobjegao istaknuti kolaboracionista i ratni zlo~inac biskup Ro`man. I oni su na{li skloni{ta u samostanima Austrije, dok se nisu, po~etkom 1948, preselili na boqe.” (str. 586.) Na osnovu ogromnog broja materijalnih dokaza i neposrednih svedo~ewa “zagreba~ki proces otkrio je {iroku zasnovanost katoli~ke crkve u saradwi s usta{kim zlo~incima. Ta djelatnost je sveobuhvatna, ona ide od najvulgarnijeg zlo~ina preko teroristi~kih trojki do kardinalskih planova o nekim katoli~kim podunavskim federacijama... Visoki vatikanski dostojanstvenici rije~ima i djelom poma`u usta{ke zlo~ince u emigraciji. Me|u wima se osobito istakao kardinal Rufini. On posje}uje logore, daje ohrabrewa zlo~incima, dr`i im govore i isti~e, da je wihova daqwa borba opravdana i da }e oni pobijediti i vratiti se u svoju zemqu.” (str. 587.) j) Papa, glavni organizator posleratnog terorizma Jedan od istaknutih usta{kih zlo~inaca Rosandi}, na tom zagreba~kom procesu detaqno je opisao posetu kardinala Rufinija zarobqeni~kom logoru u Fermu. “Pripreme za dolazak kardinala Rufinija u logor bile su velike. Ne samo logorska vlast, nego cio logor bio je na nogama, major i sve osobqe je ~ekalo. Bio je sve~an do~ek. Kardinal Rufini do{ao je sa nekoliko sve}enika, me|u kojima je bio i dr Mandi}, fratarski financ ministar, koji je mno{tvo novaca podijelio me|u emigrante. Kardinal Rufini odr`ao je govor u kome je istakao, da oni znadu, da Vatikan to~no znade tko su Hrvati, kako su oni jedni od najboqih boraca protiv nove najezde novog nekrsta i da ih ~eka budu}nost, da oni znaju da Hrvati `ele opet svoju dr`avu i da }e je oni ponovo dobiti. U tom smislu bio je taj govor... To je djelovalo vanredno optimisti~ki. Djelovalo je toliko optimisti~ki, da se dolaskom kardinala Rufinija u logoru Fermo definitivno u~vrstio polo`aj Draganovi}a, @anka i ostalih me|u svim izbjeglicama i da su se oni osje}ali jakima. Djelovalo je jako dobro (na usta{e u logoru i wihovu borbenost), djelovalo je optimisti~ki na raspolo`ewe i reklo se: Evo, vidimo da se za nas brinu, a mislili smo, da smo zaboravqeni. Djelovalo je apsolutno borbeno na raspolo`ewe usta{a u tom momentu. To je bio jedan od osnovnih uslova za podizawe borbenosti.” (str. 588.) Kako je svedo~io optu`eni usta{a Petri~i}, “vezu s Vatikanom odr`avao je (za logor Fermo) grof @anko preko popa Draganovi}a u Rimu, koji je zapravo glavna veza usta{ke emigracije s Vatikanom. Pop Draganovi} je redovito posje}ivao civilne i vojni~ke logore usta{ke emigracije, pa je prema tome morao imati i specijalnu dozvolu vlasti. Ba{ tim putem, tj. preko Draganovi}a, do{li smo i do samoga pape i nekih wegovih predstavnika u Vatikanu. Vatikan nas je nov~ano potpomagao, pa smo i preko dra Mandi}a, glavnog blagajnika Zavoda sv. Jeronima, dobili ve}e svote novca.” (str. 588.) Sa svoje strane, “Pio XII je i posle rata sam, osobno, pokazao da nastavqa linijom iz vremena rata u odnosu prema usta{tvu. O tajnim posjetama i razgovorima s papom proces u Zagrebu nije iznio neka otkri}a i to zato, jer 818

na tom procesu nije sjedio kao optu`enik Draganovi}, koji te razgovore vodi, ali do{li su na javu neki momenti, koji ipak mnogo ka`u. Optu`eni Rosandi} govori o posjeti delegacije papi. Ta je delegacija oti{la iz logora Fermo. Sa~iwavali su je ratni zlo~inac profesor @anko i ratni zlo~inac biv{i rektor univerziteta u Zagrebu, profesor Horvat. S wima je bio pop Draganovi}. Oni su podnijeli papi jednu peticiju ili memorandum. Oni su tra`ili, kako ka`e Rosandi} – “da se zauzme za Hrvate, koji su stradali, da ih se pomogne materijalno, da se zauzme da ne bi bili izru~eni i progawani. To su bili prvi po~eci cijele stvari”, zakqu~uje Rosandi}. Kako ka`e taj isti Rosandi}, ~lanovi te delegacije @anko i Horvat govorili su nakon posjeta papi o tome, a pritom su iznijeli da je papa obe}ao – kako ka`e Rosandi} – “da }e se on potpuno zauzeti, da }e se brinuti za materijalna sredstva, da }e pomo}i cijelu stvar”. Ako se, dakle, postavqa pitawe odakle popu Draganovi}u autoritet i za{to ga poma`u saveznici, za{to on mo`e da prevozi ~itave transporte zlo~inaca u Argentinu, odakle mu novac za finansirawe vojske terorista itd., ova nam ~iwenica, to obe}awe pape iz sredine 1945. godine, mo`e sve objasniti.” (str. 588-589.) Optu`eni Milo{ svedo~io je da su mu ispri~ali pukovnik [tir i dopukovnik Tali} “da su @anko i Horvat bili kod pape i podnijeli neku peticiju, da se ne bi Paveli}a izru~ilo i da je papa rekao da }e upotrebiti svoj autoritet, jer Paveli}a pozna kao dobrog ~ovjeka i dobrog katolika.” (str. 589.) Po mi{qewu komentatora, “ovo baca jo{ ja~e svijetlo na slu~aj Paveli}a, obja{wava jo{ boqe za{to taj krvavi zlo~inac, me|u najve}im iz pro{loga rata, nije izru~en i kad nije izru~en, za{to mu izvan Jugoslavije nije nitko sudio, nego je naprotiv u`ivao sve protekcije. Ovo baca posebno svjetlo i na papu Pija XII, koji velikog likvidatora stotine tisu}a qudi jo{ uvijek naziva “dobrim ~ovjekom” i “dobrim katolikom.” (str. 589.) Za istu audijenciju optu`eni Kavran ka`e: “Predan je papi jedan memorandum, u kojem se papa moli, da se zauzme, da se ne izvr{i izru~ewe tzv. ratnih zlo~inaca i tu je papa rekao da on znade za borbu Hrvata i da smatra da je ta borba ispravna i zbog toga }e tu borbu podupirati i da je uvjeren da }e ta borba do`ivjeti svoje realizirawe.” (str. 589.) U svemu tome, posebno je indikativno Kavranovo mi{qewe “da su te izjave papine djelovale na ~itavu usta{ku emigraciju “u pozitivnom pogledu, apsolutno.” (str. 589.) Optu`eni Rosandi} je potanko ispri~ao kako je izgledao sastanak tih usta{kih zlo~inaca po povratku delegacije iz Rima. “U svom govoru je @anko prikazao detaqno prijem delegacije kod pape, te u glavnim crtama prikazao papin govor. U po~etku svog govora papa je iznio borbu Hrvata kroz historiju, a napose iznio borbu s Turcima radi ~ega su dobili ~asni naslov “predzi|e kr{}anstva”, i istakao da su u najnovije vrijeme Hrvati pokazali da su zaslu`ili taj ~asni naslov u borbi protiv boq{evizma i da se nada da }e Hrvati i ubudu}e biti vjerni Vatikanu. Daqe je naglasio (papa) da }e posebno o Hrvatima voditi brigu, kao i wihovoj dr`avi, da ih ne}e u nikakvoj neprilici napustiti, te da }e ih u wihovom nastojawu svojski potpomagati. U ~itavoj Italiji i Austriji ova audijencija kod pape izazvala je vanredni utisak kod emigracije, trgla klonule duhom i dovela ih u polo`aj jakog 819

optimizma.” (str. 589.) Stvoren je novi zlikova~ki entuzijazam. “Zato je papa obo`avan kod usta{kih zlo~inaca. Kada oni kao teroristi bivaju uba~eni u Jugoslaviju oni ne nose sa sobom samo bombe, no`eve, radiostanice, nego i papine slike.” (str. 589.) Nema nikakve sumwe, “tako je papa i direktno, a ne samo indirektno preko svog crkvenog aparata i pojedinih eksponenata, djelovao na razvijawe nove zlo~ina~ke usta{ke akcije, na formirawe novih teroristi~kih bandi itd.” (str. 590.) Slede}i put papa je primio u audijenciju usta{ko peva~ko dru{tvo. “U tom zboru, kojim je dirigirao sve}enik Jole Bujanovi}, tako|er jedan od krupnijih ratnih zlo~inaca, organizator i egzekutor masovnih pokoqa u Hrvatskoj, pjevali su mnogi ratni zlo~inci istog kalibra: veliki `upan Juraj Markovi}, likvidator i ubica, vi{i usta{ki funkcioneri Nikola Jerkovi}, bojnik Slavko Hajdinovi}, Nikola Jerbi}, Maks Hranilovi} itd. Bili su i nekoji zlo~inci, koji su se kasnije ubacili u Jugoslaviju kao teroristi, te su su|eni na zagreba~kom procesu. Optu`eni in`. Petra~i} ka`e, da je taj posjet papi, wegove rije~i i wegov poklik na hrvatskom jeziku usta{ama “@ivjeli!” djelovao u smislu “podizawa duhova”. I drugi su optu`eni na procesu u Zagrebu govorili o tom posjetu pjeva~kog zbora papi, pa tako optu`eni Kri`ani} ka`e, da je papa svojim govorom izra`avao usta{ama i wihovoj borbi “simpatije”. Taj optu`eni Kri`ani} kazao je da je usta{ama prilikom te audijencije bilo podijeqeno prvo mjesto, da budu bli`e papi. On ka`e i ovo: “Za vrijeme posjeta Rimu i Vatikanu, pjevali smo i na vatikanskoj radio-stanici”. Usta{ki ministar Vladimir Ko{ak... iznio je na su|ewu nadbiskupu Stepincu, kojem je prisustvovao kao svjedok, da mu je u emigraciji, u Austriji, izjavila supruga Ante Paveli}a – “da usta{e imaju garanciju od strane Vatikana i sa strane visokog klera, da }e se vratiti u Hrvatsku, da ponovno krvni~ki vladaju protiv naroda. To su, dakako, samo neki momenti, koji markiraju kontinuitet vatikanske linije solidarnosti sa zlo~ina~kim usta{tvom, i to nakon likvidacije usta{tva u na{oj zemqi... kako Vatikan nije rezignirao, da se on ne smiruje i ne priznaje stawe, koje je nastalo svr{etkom rata, porazom usta{tva i fa{izma... Usta{ki pokret u emigraciji, s “dobrim katolikom” Paveli}em na ~elu, i daqe je, dakle, obiqe`en, sve do danas, papinim blagoslovom i wegovom “o~inskom brigom”. Dedijer objavquje i faksimil pismene potvrde nadbiskupa Stepinca, sa svojeru~nim potpisom, da je 6. maja 1945. godine, neposredno uo~i usta{kog bekstva iz Zagreba, primio na ~uvawe {est sanduka arhive Paveli}evog Ministarstva vawskih poslova. “Istovremeno, nadbiskup Stepinac saglasio se da frawevci na Kaptolu zakopaju jedan deo Paveli}evog zlata, mahom zlatnih zuba `rtava u Jasenovcu, kao i ostalo opqa~kano blago. O tome dajemo i nekoliko fotografija.” (str. 593.) Kada je vlada Sjediwenih Dr`ava, 1986. godine, otvorila arhive svoje vojne kontraobave{tajne slu`be, iz nekih dokumenata moglo se videti kako je Vatikan neposredno organizovao prebacivawe Paveli}a i wegovih dvesta saradnika u zlo~inu u Argentinu. Dan pred smrt Ante Paveli}a u Madridu, papa Jovan XXIII uputio mu je, 27. decembra 1959. godine, specijalni blagoslov. Od 28. decembra, kada je izdahnuo, 820

do 31. decembra, telo usta{kog poglavnika bilo je izlo`eno u jednoj madridskoj crkvi. U slu`benom saop{tewu za javnost wegovog kabineta re~eno je i slede}e: “Hrvatski dr`avni poglavar imao je u rukama krunicu koju mu je poklonio Sv. otac Pio XII, prigodom wegovog slu`benog posjeta Sv. stolici godine 1941.” (str. 599.) Na su|ewu u Zagrebu, usta{ki ministar unutra{wih poslova Andrija Artukovi} je, 16. aprila 1986. godine, izjavio da je “svoj `ivot i svoje postupke podredio moralnim na~elima, koja proizlaze iz na~ela katoli~ke crkve... Moralni principi i zakoni kojih sam se pridr`avao bili su identi~ni sa principima katoli~ke crkve. Izme|u wih i mojih na~ela nema nikakve razlike.” (str. 603.) Tada je ponovo, bar za trenutak, pa`wa svetske javnosti privu~ena neverovatnim masovnim zlo~inom koji su rimokatoli~ki i usta{ki inspirisani Hrvati izvr{ili nad srpskim narodom. “Povodom izvo|ewa na sud Andrije Artukovi}a, {tampa u SAD je pisala o vezama Vatikana sa usta{ama, a posebno o ulozi koju je imao Krunoslav Draganovi}, sekretar Zavoda Sv. Jeronima iz Rima, u prebacivawu Paveli}a i drugih usta{kih vo|a, kao i drugih nacisti~kih ratnih zlo~inaca, u Argentinu i Latinsku Ameriku.” (str. 603.) k) Zata{kavawe usta{kih zlo~ina u Titovoj Jugoslaviji Posle Drugog svetskog rata, jugoslovenski komunisti~ki re`im je sve sistematskije po~eo prikrivati usta{ke ratne zlo~ine i stvarati ve{ta~ku simetriju izme|u usta{a i ~etnika. General-pukovnik dr \uro Me{terovi} je, 15. oktobra 1985. godine, postavio pitawe neadekvatnog tretmana jasenova~kog logora, kao najve}eg pojedina~nog usta{kog gubili{ta. “Kada ~ovek ulazi u usta{ki logor smrti “Jasenovac”, koji je po broju `rtava i po ogromnom prostranstvu najve}i u Jugoslaviji, a tako|e je me|u najve}ima u Evropi, o~ekuje da }e tamo na}i o~igledne i stravi~ne dokaze svih zverstava kojima su su`wi bili podvrgavani pre nego {to su najsurovije ubijani. Ono {to je izlo`eno u dve prostorije muzeja ni pribli`no ne daje utisak monstruoznih mu~ewa, poni`avawa i psihi~kog iscrpqivawa hiqada nevinih qudskih bi}a svih uzrasta, od novoro|enih do najstarijih, koji su, kad su bili potpuno iscrpqeni, ubijani samo zato {to su bili neprijateqi fa{isti~kog poretka ili pripadnici naroda nad kojima je vr{en genocid. Obilaze}i ogromna prostranstva na kojima je bio logor, kao i ona gde su su`wi ubijani i zatrpavani, ~ovek dobija utisak da se nalazi u divnom `ivopisnom predelu sa travnatim livadama i bujnom {umom, sa ure|enim stazama, namewenim turisti~kom u`ivawu. Nigde obele`ja gde su su`wi mu~eni, gde su ubijani i bacani u Savu ili jame, a zatim zatrpavani. Kada se uporedi logor Jasenovac sa logorima smrti u Evropi, i to ne samo onima u Poqskoj, nego i onima u Nema~koj, koji su svi sa~uvani u stawu u kom su bili dok su wima upravqali nacisti~ki zlo~inci, moramo se upitati za{to i mi nismo postupali na isti na~in.” (str. 615.) Rimokatoli~ka crkva je bri`qivo uklawala sve tragove svoga zlo~ina~kog delovawa, ali su, s vremena na vreme, u javnost ponovo izlazili podaci koji su je te{ko kompromitovali. “Po{to je svetsko progresivno javno mwewe osudilo Kurta Valdhajma zbog wegovih zlo~ina u minulom ratu, sada Vatikan poku{ava da mu digne ugled pozivom u Vatikan. Ali, ova ~iwenica samo je pomogla da se osvetli i krvava uloga 821

Vatikana u minulom svetskom ratu.” (str. 743.) Posledwi citat je iz saop{tewa Raselovog suda, koje je potpisao akademik Vladimir Dedijer, a objavqeno je u “Politikinom svetu” 29. jula 1987. godine.

3. Zbornik dokumenata Milana Bulaji}a o vatikanskoj misiji u hrvatskoj usta{koj dr`avi O Stepin~evoj i uop{te vatikanskoj politici razbijawa jugoslovenske dr`ave i pokatoli~avawu pravoslavnih Srba, kao i genocidnom stvarawu “Bo`je dr`ave” kao predzi|a hri{}anstva, Milan Bulaji} je objavio dvotomni zbornik “Misija Vatikana u Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj” (“Politika”, Beograd 1992), motivisan obnovqenim scenarijom razbijawa Jugoslavije i reprizom istorijske uloge koju je Rimokatoli~ka crkva odigrala na balkanskom prostoru u toku Drugog svetskog rata. Paralelno s tim vo|ena je akcija sveukupne rehabilitacije ratne uloge Alojzija Stepinca. Tako kardinal dr Frawo Kuhari}, 1991. godine, “upornost u optu`bama protiv nadbiskupa Stepinca, bez utvr|ivawa objektivne istine, cijeni kao “tvrdoglavost u mr`wi”, a “mr`wa je gluha i slijepa za svaki objektivni sud; protiv we ne vrijede nikakvi argumenti ni svjedoci”. Kardinal tvrdi da je nadbiskup Stepinac osu|en “da bi se onda po~iweni zlo~ini mogli pripisati, {to je apsurd, katoli~koj crkvi, a hrvatskom narodu dati epitet genocidnosti!” (str. 12.) Zato po svaku cenu sa Stepinca treba skinuti bilo kakvu odgovornost. “Kardinal Kuhari} ima pravo kada, sa stanovi{ta katoli~ke crkve, govori da nadbiskup dr Alojzije Stepinac nije kriv, jer sve {to je radio bilo je u saglasnosti sa Vatikanom i centrom mo}i u Svetoj stolici, svetim ocem papom. Danas, kada vladaju}a Hrvatska demokratska zajednica otvoreno progla{ava stvarawe Nezavisne Dr`ave Hrvatske i tra`i razbijawe jugoslovenske dr`ave, mo`e se dovoditi u pitawe odgovornost katoli~ke crkve u Hrvatskoj u pro{losti. Me|utim, usta{ka Nezavisna Dr`ava Hrvatska je izvr{ila genocid nad Srbima, Jevrejima i Ciganima, {to bez podr{ke katoli~ke crkve ne bi bilo ostvarqivo; prihvatano je pokatoli~avawe pravoslavnih Srba po cijenu genocida.” (str. 12.) Pokazalo se vrlo brzo da rehabilitacija Stepinca nije mogu}a bez uporedne rehabilitacije usta{ke dr`ave. Tako je rimokatoli~ki sve{tenik Aleksa Benigar, u funkciji oficijelnog Stepin~evog biografa, 1974. godine, u Rimu objavio kwigu “Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal”, u kojoj je tvrdio da je 10. aprila 1941. godine “obnovqena Nezavisna Dr`ava Hrvatska s neizrecivim zanosom svega hrvatskoga naroda”, pa u skladu s tim konstatuje da je Stepinac “bez sumwe bio svom du{om za slobodan i neovisan dr`avni `ivot hrvatskog naroda, za slobodnu i nezavisnu dr`avu Hrvatsku, budu}i da je to u onaj ~as jednodu{no htio i za to se slobodno izjasnio sav hrvatski narod, i budu}i da hrvatski narod ima na to Bogom dano naravno pravo bez obzira na bilo kakve, bilo me|unarodne bilo crkvene ugovore i odredbe. To je Stepinac izra`avao jasno svim svojim dr`awem za vrijeme rata i napokon izri~ito potvrdio svemu svijetu pred “narodnim” komunisti~kim sudom, koji ga je za to osudio na 16 godina robije.” (str. 13.) @ivko Kusti} je, kao glavni i odgovorni urednik rimokatoli~kog nedeqnog 822

lista “Glas koncila”, 1991. godine u Zagrebu objavio kwigu “Stepin~evo doba” i u woj istakao da je u vreme fa{isti~ke okupacije 1941. godine, “u onim prvim mjesecima bila iskrena svenarodna radost {to se raspala nasilno i nezakonito stvorena Kraqevina Jugoslavija i {to je hrvatski narod obnovio nezavisnost koja mu pripada po naravnom i povjesnom dr`avnom pravu.” (str. 13.) Uz to, Kusti} tvrdi da “hrvatsku dr`avu 1941. nisu stvorili ni wema~ki ni talijanski okupatori, ni malobrojni usta{e povratnici iz izbjegli{tva nego – ~im se kraqevska vojska po~ela raspadati, sam je narod pomo}u otprije organiziranih odreda gra|anske i seqa~ke za{tite razoru`avao tu vojsku i uspostavqao vlastitu hrvatsku vlast, ne znaju}i jo{ ni kako }e se dr`ava zvati ni tko }e joj stati na ~elo.” (str. 13.) Iz te kwige Bulaji} jo{ navodi kako “Kusti} otvoreno govori da su se s narodom “radovali i uglavnom svi wegovi sve}enici i biskupi”, da “nitko nije poku{ao prikriti odu{evqewe,” (str. 13.), mada su ti isti biskupi, kako priznaje biskup dr \uro Kok{a u kwizi “Dru{tveno-politi~ke prilike u vrijeme dr Petra ^ule”, “Za kraqevstvo Bo`je”, objavqenoj u Mostaru 1991. godine, u jugoslovenskoj dr`avi primali generalsku platu. a) Tu|manova rehabilitacija Jasenovca Mnogi hrvatski autori, sve{tenici i laici, devedesetih godina pi{u da su sami Srbi ~etni~kom pobunom izazvali protiv sebe usta{ke represalije, da je tu presudan faktor odmazde, dok novi usta{ki poglavnik Frawo Tu|man, 1989. godine, u kwizi “Bespu}a povjesne zbiqnosti” rehabilituje i jasenova~ki logor, smawuju}i broj wegovih `rtava za dvadeset puta. Tu|man pi{e: “Promicateqi jasenova~kog mita, od samog po~etka do danas, ustraju na tome da je jasenova~ki logor bio organiziran s izri~itom svrhom likvidacije svih zato~enika, te da su se u wemu svakodnevno vr{ili pokoqi na stotine pa i tisu}e Srba, @idova, Cigana i komunista. A istina je da je logor bio organiziran kao “radni logor” s mno{tvom poqodjelskih i tvorni~ko-obrtni~kih radnih jedinica. U logor su pojedina~no a ponajvi{e u mawim skupinama od po nekoliko desetaka ili stotina dopremane tisu}e, pa i deseci tisu}a nesretnih qudi, ali i otpu{tani, i otpremani u logore i na rad u Wema~ku. Zato~enici su za sve vrijeme bili iscrpqeni i mrcvareni pod nevjerovatno te{kim i nehigijenskim uvjetima na radu, a pri tom su bili mu~eni i ubijani za najmawi neposluh pojedina~no – osobito iznemogli i stari, a povremeno, obi~no pod izlikom odmazde za poginule usta{e ili za poku{aj bijega, bili su zvjerski ubijani i u mawim ili ve}im skupinama (na desetke pa i stotine qudi). Na taj na~in u jasenova~kom logoru stvarno je stradalo nekoliko (vjerojatno 3-4) desetaka tisu}a zato~enika.” (str. 18.) Kako komentari{e sadr`aj Tu|manovog intervjua listu “Start”, iz 1991. godine, “kasnije kao predsjednik nove nezavisne Republike Hrvatske, povodom 50-godi{wice nezavisne usta{ke dr`ave Hrvatske, Frawo Tu|man je istupio sa revizijom i ove brojke tvrde}i “da brojka od tridesetak tisu}a `rtava odra`ava objektivnu sliku ukupnog jasenova~kog zlo~ina”. On ide daqe i tvrdi da su hrvatski i srpski narod u cjelini “stradali po prilici podjednako”, “rije~ je, ako ima razlike, o razlomku, a ne o postocima”, “~ak da je u cjelini vi{e stradao hrvatski narod negoli srpski!” Frawo 823

Tu|man danas tvrdi da su navodi da su “nekoliko” katoli~kih sve}enika bili zapovjednici jasenova~kog logora “~ista izmi{qotina”: “Nijedan katoli~ki sve}enik to nije bio a kamoli nekoliko.” (str. 18.) [to se ti~e nasilnog pokatoli~avawa pravoslavnih Srba, Tu|man je jo{ ve}i i beskrupulozniji la`ov, jer u svojoj kwizi iznosi neverovatne izmi{qotine: “S ovakvim i sli~nim prikazivawem “pokr{tavawa” i genocidnih zlo~ina ide se za tim da se doka`e kako su katoli~ka crkva i usta{ki pokret poveli zapravo vjerski rat katoli~anstva protiv pravoslavqa. A to ne odgovara stvarnosti, ne samo zato {to katoli~ka crkva nije uop}e pokrenula pogrom protiv pravoslavnog pu~anstva, ve} i zbog toga {to su Paveli} i ostali usta{ki prvaci, od 1941. pa nadaqe, javno izjavqivali da nisu protiv pravoslavqa kao vjere, ve} da ne}e dopustiti postojawe Srpske pravoslavne crkve koja djeluje kao strana “politi~ka organizacija” na hrvatskom tlu... Potvrda ovoga nalazi se naro~ito u ~iwenici da je do osnutka HPC do{lo u suglasnosti sa sinodom Srpske pravoslavne crkve pa i vrhovnog “vaseqenskog patrijarha u Carigradu.” (str. 18.) Uveliko su prisutni poku{aji da se sa Hrvata u potpunosti skine odgovornost za ratne zlo~ine nad Srbima i ona u potpunosti pripi{e nema~kim i italijanskim okupatorima. U tom smislu Tu|manov partijski doglavnik Stipe Mesi}, u intervjuu listu “Politikin svet”, od 5. septembra 1990. godine, u vreme kad je postao ~lan Predsedni{tva SFRJ, na novinarsko pitawe kako tuma~i konstataciju da se “Srbi, koji `ive na ovim prostorima, pla{e pojavqivawa simbola i ikonografije koji u velikoj meri podse}aju na ikonografiju usta{ke ideologije i usta{kog pokreta, s obzirom na to da je to ikonografija pod kojom je izvr{en stravi~an genocid nad Srbima”, izjavquje: “Pa, nisu oni do`ivjeli genocid na ovom prostoru od Hrvata. Oni su do`ivjeli genocid od okupatora ove zemqe. To je zabluda u koju su Srbi dovedeni. I strah je sad kod tih qudi.” (str. 20-21.) U istom broju tih beogradskih novina, advokat Ivan Gabelica, u svojstvu potpredsednika Hrvatske demokratske stranke, ka`e: “Nezavisna Dr`ava Hrvatska bila je dr`ava koja je nastala revolucionarnim putem(!), pa su stoga sve vrijeme bili ugro`eni `ivoti i osobna sigurnost wenih protivnika. Me|utim, za one koji su bili na wenoj strani, a to je bila ve}ina hrvatskog naroda, ona je zna~ila ostvarewe tisu}qetweg sna. Ona je, de jure, bila posve suverena dr`ava. NDH je zna~ila silnu afirmaciju hrvatske dr`avne ideje, zna~ila je kulturni preporod hrvatskog naroda. Primjerice izdava~ka djelatnost, pogotovo s podru~ja hrvatske povijesti i kulture, bila je dotad nevi|eno razvijena... U NDH se tako|er, u granicama mogu}nosti, nastojao podignuti natalitet, pomagati majkama s djecom.” (str. 20.) b) Primarni zadatak Vatikana Bulaji} detaqno opisuje sve svoje neuspe{ne poku{aje da ostvari uvid u vatikanske arhive i ostvari dijalog sa predstavnicima Rimokatoli~ke crkve o prevazila`ewu zavere }utawa i utvr|ivawu svih relevantnih ~iwenica o pona{awu wenih predstavnika u ratnim uslovima. Uz to, on ponovo analizira dokumentarnu gra|u o klerikalnom politi~kom delovawu i vatikanskim animozitetima prema srpskom narodu i jugoslovenskoj dr`avi, 824

koja je ve} obra|ena u kwigama Viktora Novaka, Vladimira Dedijera i Dragoquba @ivojinovi}a, ali nalazi i dosta novih izvora i podataka, kojima se ranije obrade upotpuwuju. Bulaji} detaqno razmatra pojedine aspekte vatikanske antisrpske politike, posebno imenovawe |akova~kog biskupa Antuna Ak{amovi}a i vrhbosanskog nadbiskupa Ivana [ari}a bez prethodne saglasnosti jugoslovenskog kraqa, kao i konkordatsku krizu. Obra|uje i fragmente Stepin~evog li~nog dnevnika, koje je po prvi put Qubo Boban u~inio dostupnim javnosti, po~etkom devedesetih godina, pa zatim neposredno anga`ovawe rimokatoli~kih sve{tenika u organizovawu i razvoju usta{kog pokreta, uspostavqawu Paveli}eve vlasti i masovnim zlo~inima nad srpskim narodom. Iscrpno prikazuje podmuklu vatikansku diplomatsku igru oko italijanskog proterivawa jugoslovenskog poslanika pri Svetoj stolici, Dubrov~anina i katolika Nika Miro{evi}a Sorga iz Rima. Sledi navo|ewe konkretnog i neposrednog u~e{}a rimokatoli~kih sve{tenika u pokoqima, kao i analiza pona{awa vode}ih li~nosti i crkvenih institucija u procesu nasilnog pokatoli~avawa. Kao ilustracija revnosnog u~e{}a tu se nalazi i fragment iz teksta apostolskog administratora kri`eva~ke biskupije Janka [imraka koji je u “Eparhijskom vijesniku”, po~etkom 1942. godine, objavio, kako bi doprineo efikasnijem provo|ewu zakonske odredbe usta{ke vlade o pokatoli~avawu, zala`u}i se za formirawe posebnih crkvenih odbora koji bi u tom prqavom poslu pomagali `upnicima. [imrak ka`e: “Svaki `upnik neka ima pred o~ima, da su do{li poviesni dani na{e misije, koje se ne mo`emo i ne smijemo ni pod koju cienu odre}i nego za koju moramo raditi sa svim silama. Sad se na djelu ima pokazati ono, {to smo kroz stoqe}a u teoriji govorili. U pitawu prielaza do sada smo jako malo u~inili samo zato, {to smo bili neodlu~ni i {to smo se bojali malih zapreka i prigovora qudi. Svako veliko djelo ima svojih protivnika, ali zato ne smijemo klonuti duhom, jer se radi o svetoj uniji, o spasavawu du{a i najve}oj slavi Krista gospodina. Na{ rad je legalan u smislu odluke Svete stolice. Zatim u smislu odluke Svete kongregacije kardinala za Isto~nu crkvu. I napokon u smislu okru`nice Vlade Nezavisne Dr`ave Hrvatske, od 30. srpwa 1941. god., koja `eli da grkoisto~waci prelaze na katoli~ku vjeru.” (str. 444.) Vatikan je direktno u~estvovao u zata{kavawu stravi~nih jasenova~kih zlo~ina pred me|unarodnom javno{}u. [estog februara 1942. godine logor Jasenovac je posetila “me|unarodna delegacija”, ~iji su ~lanovi bili sekretar papskog legata Markonija, \uzepe Mesuci, i sekretar nadbiskupa Stepinca, Stjepan Lackovi}. Monsiwor Lackovi} se vratio 1990. godine u Jugoslaviju, posle 38 godina emigracije, pa je dao intervju “Glasu koncila”, u kome je izneo: “Ravnateqstvo za javni red i sigurnost organiziralo je posjet u logor Jasenovac delegacije {vicarskog Crvenog kri`a i drugih predstavnika, me|u kojima smo bili i mi kao crkveni predstavnici. Ravnateqstvo je `eqelo pred svijetom pokazati da logor u Jasenovcu nije takav na kakav je glas bio do{ao. Sam ravnateq Dido Kvaternik pokazao nam je u Jasenovcu mjesto gdje su pokapani pokojni i gdje je bilo nekoliko jama otvorenih za – kako je rekao – svakog usta{kog namje{tenika, stra`ara, ako bi se 825

ogrije{io o propise logora i ako bi htio na svoju ruku obra~unati se s kojim logora{em... Vratili smo se iz Jasenovca s utiskom da nikome nije dobro ve} samo zato {to je tamo, ali da je u logoru uobi~ajen logorski `ivot. Bilo je sve vrlo ~isto i uredno. Rekli su nam da sve}enik mo`e do}i logora{ima. Bila je u logoru osigurana i lije~ni~ka briga za oboqele. Razumije se da je onda{woj hrvatskoj vlasti bilo stalo da svi iz logora ponesemo {to boqe utiske.” (str. 600-601.) Iz ovoga je o~igledno, kako Bulaji} zakqu~uje, da se “odgovornost predstavnika katoli~ke crkve u vezi usta{kog logora Jasenovac, mo`e utvrditi i prije uvida u izvje{taje koje su weni predstavnici podnijeli Svetoj stolici, iz ~iwenice da stoje iza prousta{kih la`nih izvje{taja doma}oj i svjetskoj javnosti, {to je bio i ciq “me|unarodne komisije”, saop{tewem da “koncentracioni logor u Jasenovcu nije tako stra{an, kao {to mi je bilo re~eno” (\uzepe Masuci), da je “u logoru uobi~ajen logorski `ivot”, “sve vrlo ~isto i uredno” da je “u logoru osigurana i lije~ni~ka briga za oboqele” (Stjepan Lackovi}).” (str. 601.) Kako je jedan od retkih pre`ivelih jasenova~kih logora{a \or|e Mil{a napisao u svojoj kwizi “U mu~ili{tu – paklu Jasenovac”, objavqenoj u Zagrebu 1945. godine, “`eli li crkva da sa sebe skine tu te{ku qagu, treba da u prvom redu `igo{e svoje prestupnike iz sopstvenih redova. Ne u~ini li to, neka joj sudi onaj, u koga i sama vjeruje. U usta{koj Hrvatskoj, uloga katoli~kog sve}enstva bila je nadasve va`na, presudna i odlu~na, ali uvijek prikrita i dvoli~na. Jedan dio sve}enstva bio je zadojen vatikanskom, poznatom, starom politikom prekr{tavawa Srba na katoli~ku vjeru, a drugi dio, najaktivnije je u~estvovao u usta{kom pokretu, ~iji je jedini ciq bio smrt preostalim Srbima putem pakla Jasenovac – Stara Gradi{ka... I u samom paklu, presudnu rije~ imali su, a ujedno najsvirepija zlo~instva vr{ili, katoli~ki sve{tenici u usta{koj odori. U Jasenovcu je bio sve}enik satnik Brekalo, a u Staroj Gradi{ki sve}enik satnik Lipovac. Oba su nemilosrdno i stra{no mu~ili, ubijali i klali, naro~ito srpske zato~enike. Isti ti sve}enici obavqali su sve vjerske slu`be u crkvama, kojima su morali prisustvovati svi zato~enici katolici... Uz ostale koqa~e pakla, ti sve}enici nadasve su imali na zubu srpske sve}enike.” (str. 613-614.) De{avalo se da pojedini rimokatoli~ki sve{tenici postanu i {ampioni klawa u bestijalnim orgijama koje su u Jasenovcu prire|ivane. Tako u svojim se}awima jasenova~ki logora{ dr Nedo Zec bele`i ispovest koqa~a @ileta Friganovi}a o rekordu koji je postigao {irokobrije{ki frawevac Pero Brzi}, poklav{i za samo jednu no} 1.350 logora{a. Friganovi}, koji je od dr Zeca zatra`io psihijatrijsku pomo}, pri~a: “Frawevac Pero Brzica, Ante Zrinu{i}, [ipka i ja opkladili smo se tko }e te no}i zaklati najvi{e logora{a. Otpo~elo je klawe i ja sam ve} bio poslije jednog sata po broju zaklanih daleko izmakao ispred ostalih. Obuzeo me je te ve~eri neki neobi~an zanos. ^inilo mi se da sam na devetom nebu. Nikad u `ivotu nisam osjetio takvo bla`enstvo. I ve} poslije nekoliko sati zaklao sam 1.100 qudi, dok su ostali jedva stigli da zakoqu po 300 do 400. I tada, dok sam bio u najve}em zanosu, tu ugledam jednog postarijeg seqaka koji s nekim neshvatqivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koqem `rtve i 826

kako se one u najve}im mukama preturaju. Taj wegov pogled nekako me presjekao: u~inilo mi se kao da sam se iz onog najvi{eg zanosa najednom skamenio i jedno vrijeme nisam mogao da se maknem. A zatim sam oti{ao do tog seqaka i od wega saznao da je on neki Vuka{in iz sela Klepaca kod ^apqine, kome su u ku}i sve poubijali, a wega s nekih {umskih radova poslali u Jasenovac. On je sve to govorio s nekim nedoku~ivim mirom koji je mene te`e poga|ao nego sva stravi~na kukwava oko nas. U meni se najednom razbuktala `eqa da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijim mu~ewem i da u wegovim mukama povratim svoj zanos i bla`enstvo u`ivawa u bolu. Izdvojio sam ga i posadio na jedan paw. Naredio sam mu da vikne: “@ivio poglavnik Paveli}!”, ili ako to ne ka`e da }u mu odsje}i uvo. Vuka{in je {utio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni rije~i. Ponovo sam mu rekao da vi~e “@ivio Paveli}!”, ili }u mu otkinuti i drugo uho. Otkinuo sam mu i drugo uho. Vi~i: “@ivio Paveli}!”, ili }u ti otkinuti nos. A kad sam mu i po ~etvrti put zapovijedio da uzvikne “@ivio Paveli}!” i zaprijetio da }u mu no`em izvaditi srce iz grudi, on me je pogledao i, uperiv{i pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovjetno mi je odgovorio: “Radi ti, dijete, svoj posao”! Poslije toga, ova wegova rije~ potpuno me izbezumila, sko~io sam na wega, iskopao mu o~i, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali, tada je u meni ne{to prepuklo i te no}i nisam mogao vi{e da koqem. Pobijedio je franciskanac Pero Brzica, jer je zaklao 1.350 logora{a i ja sam mu bez rije~i platio opkladu.” (str. 596.) Hrvat Stjepan Ga`i, koji se kao postdiplomac zatekao u @enevi i prikqu~io jugoslovenskom konzulatu, pisao je 1942. godine na osnovu informacija koje su do wega do{le iz upu}enih rimokatoli~kih redova: “Ni`i kler, a naro~ito fratri u Bosni i Hercegovini stoje apsolutno na strani re`ima, te ~ine s ostalim stra{na zvjerstva... U po~etku usta{kog dolaska na vlast mnogi su sve}enici i redovnici bili ~ak mnogo krvo`edniji nego same usta{e i bili su osobno anga`irani u “Bartolomejskoj no}i” za pravoslavne gra|ane i one Hrvate koje osobno nisu trpjeli. Ovaj terorizam sve}enika dostigao je takve dimenzije da je postojala opasnost da politi~ko djelovawe bude zaodjeveno vjerskim fanatizmom.” (str. 619.) Drugi opet Hrvat, Vje}eslav Vilder, u julu 1942. godine, komentari{e u~e{}e rimokatoli~kih sve{tenika u svim usta{kim proslavama, a posebno Stepin~ev nalog da se slu`e sve~ane mise povodom Paveli}evog ro|endana: “Ovo zna~i da g. nadbiskup dr Stepinac nare|uje da se u katoli~kim crkvama u Hrvatskoj moli za pobjedu Hitlera i nacizma. Ovo ~ini gospodin nadbiskup Stepinac u ~asu kad ni Vatikan, dakle wegova pretpostavqena vlast, nije formalno priznala ovu sprdwu od dr`ave, u ~asu kad u samoj Wema~koj govore javno sa propovjedaonice katoli~ki biskupi protiv nacizma, koji je otvoreni neprijateq samog kr{}anstva, u ~asu kad su u toj Hrvatskoj na silu zatvorene sve crkve druge kr{}anske vjeroispovijesti, srpskopravoslavne, kad su poklani weni sve{tenici, kad i katoli~ki sve{tenici u Sloveniji stradaju na pravdi Boga, kad ... itd. Na ovu strahotu ne mo`emo za sada drugo da ka`emo, nego da je mrak pao na glavu i du{u nadbiskupa dr Alojzija Stepinca.” (str. 620-621.) Ovu izjavu Vilder je dao u svojstvu zvani~nog predstavnika jugoslovenske emigrantske vlade. 827

S obzirom da je Ante Paveli}, cene}i neprocewive zasluge rimokatoli~kog klera za uspostavqawe i zlo~ina~ko funkcionisawe hrvatskog usta{kog re`ima, prosto obasipao visokim odlikovawima biskupe i sve{tenike, upe~atqivo deluje govor |akova~kog biskupa Antuna Ak{amovi}a, od 28. aprila 1944. godine, povodom dodele usta{kog ordena “Velereda sa zvijezdom”. U govoru, koji je zavr{io usta{kim pozdravom “Za poglavnika i dom spremni!”, Ak{amovi} je rekao: “Presvijetli gospodine veliki `upane! Ugledna gospodo! Na{ gospodin veliki `upan dolazi danas prvi put iz svoje `upanijske rezidencije u na{u sredinu, u \akovo. Vi, presvijetli gospodine veliki `upane, dolazite da obavite svoje redovite upravne poslove. Ali, dolazite i kao opunomo}enik hrvatske vlade na{e NDH da meni predate visoko odlikovawe, koje mi je namijenio i za mene odredio poglavnik, wegova preuzvi{enost dr Ante Paveli}. Mogu vam re}i, da sam ovim visokim odlikovawem osobito ponosan i ohrabren u svome skromnom radu za Boga i Hrvatsku, iako je ovo visoko odlikovawe prevelika ocjena za moje zasluge. U stara~ko doba mojega `ivota, kada ulazim u sedamdesetu godinu, ja se ne mogu mjeriti sa velikim i po`rtvovanim rodoqubima, koji su danas stupovi NDH, ali smatram svojom svetom du`no{}u, da svaki rodoqubivi rad poma`em i da u wemu sura|ujem dokle god sam `iv. Poglavnik je na svr{etku tre}e godi{wice NDH odlikovao mnoge rodoqube. Odlikovao je po`rtvovane mu`eve u visokim i ni`im dr`avnim uredima, odlikovao je priznate rodoqube izvan dr`avnih slu`ba. Me|u ovima je izvolio odlikovati i sve od reda biskupe katoli~ke crkve. Ja, gospodo, ovu ~iwenicu nagla{avam u tu svrhu, da izrazim svoju radost, {to poglavar, nosilac dr`avnoga vrhovni{tva na{e NDH, u predstavnicima katoli~ke crkve vidi svoje pomaga~e. Zato `elim iskoristiti ovaj sve~ani ~as, te poglavniku u svojoj smjernosti i u punoj odanosti, izraziti svoju preponiznu zahvalu za visoko priznawe. Vas uglednu, ovdje sabranu gospodu, molim da se sa mnom slo`ite i da prvoborcu za na{e hrvatske ideale, na{em poglavniku kliknemo trokratni: @ivio! (Svi prisutni to prihvataju i kli~u poglavniku). Gospodo, u ovo sudbonosno doba na{ega narodnog i dr`avnog `ivota imaju sve na{e brige i svi na{i napori biti usmjereni, da od neprijateqa obrane i osiguraju na{e dr`avne granice. To je zadatak na{e narodne i savezni~ke vojske. Nadaqe je na{a preva`na i neodgodiva du`nost stvoriti uvjete za pravilan dr`avni i gra|anski `ivot. Ovo je sveta du`nost svakoga Hrvata, svakoga gra|anina. Stoga svaki od nas u svojem djelokrugu mora pokazati da je hrabar i odva`an, da je nesebi~an i po`rtvovan, i nadasve ustrajan. Poglavnik je pro{lih dana narodu javno i glasno rekao: “Hrvatska dr`ava postoji i ona }e ostati”. A mi }emo dodati: “Svaki Hrvat, mlad i star, za Hrvatsku `ivi i za Hrvatsku umire”. U tom }ete kolu imati svojega biskupa.” (str. 803.) Ak{amovi}ev govor i reporta`u sa sve~anosti objavio je “Hrvatski list”, 5. maja. v) Misija spasavawa usta{ke dr`ave Rimokatoli~ki kler se do posledwih dana rata nadao spasavawu hrvatske usta{ke dr`ave, tragao za varijantom zamene Paveli}a Ma~ekom, uspostavqawem nekakve podunavske federacije, prelaska usta{ke i domobran828

ske vojske na stranu zapadnih saveznika u pogodnom momentu itd. Interpretiraju}i podatke iz kwige “[pijun u mantiji” Sini{e Ivanovi}a, Bulaji} rezimira: “Po~etkom avgusta 1943, predsjednik biskupskih konferencija Nezavisne Dr`ave Hrvatske, dr Alojzije Stepinac, pozvao je profesora dr Krunoslava Draganovi}a i zatra`io da odmah otputuje u Vatikan u misiju spasavawa usta{ke dr`ave u novim uslovima, kada se fa{isti~ka Italija nalazila pred kapitulacijom, a savezni~ki front se sa istoka pribli`avao zapadu. Nadbiskup Stepinac je dao zadatak profesoru Draganovi}u da stupi u vezu, preko Vatikana, sa predstavnicima Engleske pri Svetoj stolici i da im ponudi punu saradwu usta{ke Nezavisne Dr`ave Hrvatske i katoli~ke crkve u Hrvatskoj, ukqu~uju}i prelaz usta{ko-domobranskih trupa na stranu saveznika, protiv komunista koji su se borili za oslobo|ewe okupirane zemqe. Cijena ove ponude je priznawe zapadnih saveznika usta{ke (katoli~ke) Nezavisne Dr`ave Hrvatske.” (str. 829.) Draganovi} je sistematski i temeqito obavqao poverene zadatke, pa iako spasavawe usta{ke dr`ave nije bilo mogu}e, Vatikan postaje presudni faktor izvla~ewa vode}ih zlo~inaca na sigurna mesta. Rimski deta{man Kontraobave{tajnog korpusa ameri~ke armije, 12. septembra 1947. godine, u izve{taju svojoj centrali, konstatuje: “Paveli}evi kontakti toliko su visoki a wegov sada{wi polo`aj je toliko kompromituju}i za Vatikan, da bi svako izru~ewe subjekta (Paveli}evo – prim. V.[.) nanelo udarac koji bi uzdrmao Rimsku katoli~ku crkvu.” (str. 868.) Ne{to ranije, ameri~ka ambasada u Argentini uputila je memorandum svom Stejt departmanu i ambasadi u Rimu, u kome se, izme|u ostalog, iznosi: “Neposredno poslije Drugog svjetskog rata ameri~ki slu`beni predstavnici su ocjewivali “usta{e” kao hrvatske (jugoslovenske) ~lanove jedne politi~ke i teroristi~ke organizacije koju je 1923. osnovao dr Ante Paveli} s ciqem da uni{ti Kraqevinu Jugoslaviju. Tokom Drugog svetskog rata ova je organizacija sara|ivala s Nema~kom i preuzela vladu nad Hrvatskom u Jugoslaviji. Procewuje se da su usta{e uni{tile oko 2 miliona qudi... Organizacija obezbe|uje besplatnu hranu, sme{taj i eventualno ode}u svojim ~lanovima. Izgleda da neophodne sume dolaze iz vatikanskih krugova, koji su prethodno aktivno podr`avali ovu organizaciju u razdobqu 1923-1941. Za pomo} i podr{ku u odlasku iz Italije obavezno je ~lanstvo u usta{ama i katoli~ka vera.” (str. 868.) Specijalna britanska komisija za izbeglice je, na osnovu kompletnijih obave{tajnih podataka, iste godine, sa~inila detaqniji i precizniji memorandum o usta{ko-vatikanskoj sprezi i prosledila ga svom Forin ofisu, ameri~kom Stejt departmanu i Centralnoj obave{tajnoj grupi Ministarstva rata. U wemu se navodi: “Jezgro oko kojeg se odvija celokupna usta{ka aktivnost u Italiji bila je, i jo{ je, Bratov{tina Sv. Jeronima u Rimu. Ova ustanova se nalazi u Ulici Tima~eli 132, i po tradiciji je hrvatski manastir i semeni{te za hrvatski sve{teni~ki podmladak. Pre dvadesetak godina pro{iren je stvarawem hrvatske bratov{tine, ~ija je svrha bila da neguje i {titi hrvatske verske, politi~ke, kulturne i dru{tvene interese u Italiji. U tom je ciqu primala priloge ne samo od bogatih Hrvata u Hrvatskoj, nego i od Sjediwenih Dr`ava tako|e. Do 1941, Sv. Jeronim je postao 829

centar za usta{ke emigrantske krugove. Tokom 1941-1945. uglavnom se bavio privatnom pomo}i hrvatskim internircima i ratnim zarobqenicima u Italiji, i upravo se u toj oblasti najpre i istakao dr Krunoslav Draganovi}, mladi hrvatski sve{tenik koji je sad pokreta~ usta{kog pokreta u Italiji. Draganovi}a, koji je ranije bio li~ni sekretar sarajevskog nadbiskupa [ari}a, poznatog simpatizera usta{a, Paveli} je postavio za delegata Hrvatskog crvenog krsta u Me|unarodnom crvenom krstu u @enevi, te je u tom svojstvu bio u stalnoj vezi s hrvatskim krugovima u Italiji i primao izda{nu nov~anu pomo} od hrvatske vlade, od koje je, posle sloma Paveli}evog re`ima, poprili~an deo ostao u wegovim rukama. Posle sloma Paveli}evog re`ima 1945, Sv. Jeronim je jo{ jednom preuzeo ulogu pru`awa azila usta{kim emigrantima. U leto 1945, Draganovi} je li~no obi{ao logore u koje su bili sme{teni biv{i pripadnici usta{kih oru`anih snaga i politi~kih organizacija. Uskoro je razvio poja~anu politi~ku aktivnost i uspostavio kontakte s glavnim predstavnicima usta{a. U tome su mu pomagali drugi hrvatski sve{tenici, te se uspostavila bliska veza izme|u Sv. Jeronima i usta{kih grupa {irom Italije, a tako|e i u Austriji. Ovo je dovelo do stvarawa politi~ke obave{tajne slu`be koja je osposobila Sv. Jeronim da skupqa izve{taje i podatke o politi~kim sklonostima me|u emigrantima. Isto je tako verovatno da su obave{tewa dobijana iz tih izve{taja potom prosle|ivana Vatikanu. Da nastave svoj rad s poprili~nim uspehom, dr Draganovi}u i wegovim kolegama omogu}ilo je to {to su posedovali crkvene prostorije koje su u`ivale imunitet pred paskom vojnih i civilnih vlasti. U samom Sv. Jeronimu smestio se velik broj politi~kih izbeglica, a osim toga vi{e velikih skupina ostalih hranilo se u posebno ustanovqenim menzama za hrvatske izbeglice. Pored toga, Sv. Jeronim je nadzirao niz drugih crkvenih zgrada kao {to su preno}i{te u San Paola ala Regala 6, gde se moglo smestiti oko 25 osoba, `enski samostan Grotaferata, tridesetak kilometara od Rima, koji je tobo`e bio preno}i{te za hrvatske studentkiwe, i manastir Centocele u Rimu, gde je bio sme{ten velik broj najozlogla{enijih usta{kih ratnih zlo~inaca i wihovih porodica. Daqe je Sv. Jeronim razradio praksu da izdaje posebne li~ne karte, {tampane u fraweva~koj {tampariji pod wihovim nadzorom, koje su italijanske vlasti prihvatale kao zvani~na dokumenta na osnovu kojih su izdavane italijanske li~ne karte i boravi{ne dozvole. Procewuje se da je na taj na~in znatno vi{e od 300 pitomaca Fermo logora za raseqena lica do{lo u leto 1946. u posed italijanskih dokumenata. Postoje nepobitni dokazi da su nekim najozlogla{enijim ratnim zlo~incima na taj na~in izdate li~ne karte iz Sv. Jeronima sa potpuno la`nim imenom, te im je tako omogu}eno da dobiju italijanske boravi{ne dozvole, vize i ostala dokumenta koja su im omogu}avala da emigriraju (general Vladimir Kren, na primer, koji je bio uhap{en u \enovi pred ukrcavawe, marta 1947, imao je kod sebe dokumenta ove vrste izra|ena pod imenom Marko Rubini, a i niz ostalih istaknutih usta{a u istoj grupi tako|e su kod sebe imali sli~ne isprave). Finansijska organizacija Sv. Jeronima i pru`awe pomo}i usta{kim emigrantima u rukama je druga dva hrvatska sve{tenika, dr Mandi}a i dr Naletili}a, 830

koji s velikom ume{no{}u rukuju prilozima dobijenim iz hrvatskih krugova u Americi, i sre|uju da se zlato, nakit i strani novac, {to su ga deponovali visoki usta{ki zvani~nici, plasira za italijanski novac.” (str. 868870.) Ina~e, Dominik Mandi} je bio potpredsednik, a Vitomir Naletili} blagajnik Zavoda Sv. Jeronima. Iako su se sile antihitlerovske koalicije ~vrsto dogovorile da }e po pobedonosnom okon~awu rata uporno i nemilosrdno goniti sve dokazane ratne zlo~ince, stvari su se ipak mnogo druga~ije odvijale. “Mjesto napora za u~vr{}ewe svjetskog mira, za koji su `rtvovani milioni `ivota, me|u pobjedni~kim saveznicima otpo~eo je hladni rat, koji je prijetio da preraste u vru}i novi svjetski rat daleko razornijih razmjera zahvaquju}i novom nuklearnom oru`ju. Tajne vojne i obavje{tajne slu`be otpo~iwu pripreme, koje su zahtijevale temeqito prestrojavawe – preuzimawe u slu`bu doju~era{wih neprijateqa, ratnih zlo~inaca – agenata i stru~waka nacisti~ke slu`be u ratu sa biv{im saveznikom Sovjetskim Savezom. Budu}i da je nova strate{ka orijentacija zna~ila ne samo kr{ewe savezni~kih dogovora i multilateralnih me|unarodnih ugovora Ujediwenih nacija, ve} i zakona Sjediwenih Ameri~kih Dr`ava, bilo je nu`no stvarawe tajnih kanala prevo|ewa ratnih zlo~inaca. Ve} 1946. godine po~elo je stvarawe sistema “linije pacova”..., dobijawe legalnih viza na la`na imena, putem podmi}ivawa diplomatskih i dr`avnih ~inovnika, ukqu~uju}i i me|unarodne organizacije. Ameri~ke vojne obavje{tajne slu`be su ocijenile da u ovoj operaciji “linije pacova” Vatikan mo`e poslu`iti kao najefikasnija, najorganizovanija i najpoverqivija organizacija. Analize su pokazivale da je Vatikan spreman da poma`e sve dokazane katolike, bez obzira na politi~ko uvjerewe i nacionalnost, ukqu~uju}i nacisti~ke saradnike. Izvje{taji su pokazivali da putevi bje`awa ispred pravde ratnih zlo~inaca idu preko Rima, da katoli~ka crkva ula`e ogromna finansijska sredstva za prebacivawe ratnih zlo~inaca u vanevropske zemqe.” (str. 872-873.) Bulaji} te podatke uglavnom crpi iz obimnih kwiga Kristofera Simpsona i Nikolasa R. Domana, ameri~kih autora, a obe su objavqene 1989. godine. “Kontraobavje{tajna slu`ba (CIC) 430. grupacije u Austriji utvrdila je da je hrvatski visoki sve}enik, dr Krunoslav Draganovi} ve} uspostavio “liniju pacova” za usta{ke bjegunce, koje naziva “hrvatskim fa{istima”, preko katoli~kog Zavoda Sv. Jeronima. U slu`benom izvje{taju Ministarstva pravde Sjediwenih Dr`ava re~eno je da 430-ta CIC nije imala iluzije ko je monsiwor Draganovi}: “Draganovi} je poznat i upisan kao fa{ista, ratni zlo~inac, itd., i da wegove veze sa ju`noameri~kim diplomatama sli~ne klase nijesu na~elno odobrene od strane slu`benika Ministarstva inostranih poslova SAD. Utvr|eno je da je wegov dolazak u Rim bio u neposrednoj vezi sa stvarawem “linije pacova”, kroz koju su preba~ene “izbjeglice”, “kao {to je usta{ki poglavnik Ante Paveli} i ministar policije Andrija Artukovi}, koji su organizovali me|u sobom ubistvo najmawe 400.000 Srba i Jevreja. Da kroz “liniju pacova” hrvatskog katoli~kog sve}enika dr Krunoslava Draganovi}a nije pobjegao i gestapovac Klaus Barbi, “krvolok iz Liona”, ratni zlo~inac ~iju ekstradiciju Francuskoj spre~ava ameri~ka 831

vojna obave{tajna slu`ba, vjerovatno se ne bi nikada utvrdila istina o “liniji pacova” pod pokroviteqstvom Vatikana u Rimu. U pripremama su|ewa ratnom zlo~incu Klausu Barbiju u Francuskoj, Ministarstvo pravde SAD je izvr{ilo istragu odgovornosti organa Sjediwenih Ameri~kih Dr`ava. Utvr|eno je da su “Barbijevi putni i wegovi novi dokumenti pripremqeni uz pomo} hrvatske fa{isti~ke organizacije pod rukovodstvom sve}enika imenom Krunoslav Draganovi}.” (str. 873.) Sve do 1959. godine, ameri~ka obave{tajna slu`ba oficijelno za Krunoslava Draganovi}a iznosi da je “dr`ao visoki polo`aj kod usta{a, hrvatske fa{isti~ke organizacije”, “velike klerikalne partije”, da je “fanati~ni anti-Srbin”, li~ni izaslanik zagreba~kog nadbiskupa dr Alojzija Stepinca i da “izvje{tava Paveli}a svaki dan.” (str. 884.) Taj i takav Krunoslav Draganovi} iznenada se, 1967. godine, vratio u Jugoslaviju i do svoje smrti, 1982. godine, `iveo u Sarajevu, a da iz tajanstvenih razloga niko protiv wega nije podnosio krivi~nu prijavu niti mu je su|eno, iako je odmah posle rata zvani~no progla{en za ratnog zlo~inca i o wegovoj zlo~ina~koj delatnosti prikupqeno je obiqe verodostojnih dokumenata i li~nih svedo~ewa. Aleksa Benigar, u svojoj kwizi o Stepincu, koja sadr`i vi{e od devetsto strana, a u Rimu je objavila “Zajednica izdawa Raweni labud” 1974. godine, pokazuje da se ni posle rata Stepinac nije distancirao od Paveli}a, pa ga je `alio kad je ~uo da je usta{ki poglavnik rawen u atentatu. “Kad je kasnije u Kra{i}u saznao da je na wega u Argentini izvr{en atentat, kazao je `upniku Vranekovi}u – “@ao bi mi bilo, da mu se zlo dogodi, makar se nismo u mnogome slagali i makar mi je zadavao mnogo briga.” (str. 887.) Kako tvrdi Benigar, zagreba~ki nadbiskup je usta{kom poglavniku “priznavao dobru voqu da pomogne hrvatskom narodu. U mnogim stvarima ga je ispri~avao, jer je bilo ratno stawe, dr`ava se rodila u najte`im danima, strane su vojske poplavile Hrvatsku, a u samoj je zemqi bjesnio partizanski rat, pa je bilo nemogu}e dr`ati mirno nadzor nad qudima i doga|ajima. On nije gledao na Paveli}evo stran~arstvo, na usta{tvo, niti se na to kod drugih javnih radnika obazirao, jer je po{tovao uvjerewe pojedinaca. Pazio je samo na to da li su wihova na~ela, po kojima rade, u skladu s istinama svete vjere i kr{}anskog }udore|a.” (str. 887.) Godine 1952. oglasila su se 143 hrvatska rimokatoli~ka sve{tenika, predvo|ena nadbiskupom Ivanom [ari}em, memorandumom koji su uputili svim svetskim vladama, dr`avnim i verskim predvodnicima, javnim li~nostima i informativnim agencijama, navode}i u wemu, izme|u ostaloga: “Ovdje hvatamo priliku da ispravimo op}enito pogre{no mwewe, da su sile osovine ostvarile Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku. Povjesna je ~iwenica da je hrvatski narod proglasio svoju samostalnost prije nego su se Nijemci, Talijani i predstavnici ratnog re`ima pojavili na hrvatskom tlu. Progla{ewe nezavisnosti je bilo spontani izraz cijelog hrvatskog naroda i neovisno je o kasnijem razvitku i politi~kim zapletawima. Jedna izjava kardinala dra Alojzija Stepinca na wegovom procesu tvrdi ovo: ^itavi je hrvatski narod izjavio za hrvatsku dr`avu i ja bih bio kukavica da nisam shvatio kucaj srca hrvatskog naroda, koji je bio rob u prvoj Jugoslaviji... Povijesna 832

borba hrvatskog naroda za nezavisnost pokazuje wegovu ~vrstu voqu za uspostavu demokratske i suverene dr`ave Hrvatske, koja }e zajam~iti wegovu vjersku slobodu i kulturni razvitak. Stoga mi, ~lanovi klera, smatramo svojom du`no{}u napregnuti sve snage da skrenemo na ovu ~iwenicu pa`wu ~itavog svijeta: hrvatski narod ne `eli biti dijelom nikakve jugoslavenske dr`ave, ni u bilo kojem obliku.” (str. 887.) g) Koqa~ki svetac Alojzije Stepinac Uporno, postepeno i sistematsko falsifikovawe istorijske istine i prikrivawe ratne zlo~ina~ke uloge rimokatoli~kog sve{tenstva dovelo je do progla{ewa Stepinca za sveca i izjave zagreba~kog nadbiskupa i mitropolita, kardinala dr Frawe Kuhari}a “da u Jasenovcu nije stradalo vi{e od samo ~etrdeset hiqada pravoslavnih Srba” (str. 888.), kao i {irewa perfidne la`i da su na prostorima jasenova~kog logora krajem rata likvidirane i mnogobrojne usta{e i domobrani. Rimokatoli~ka crkva u Hrvatskoj uporno je primat davala hrvatskim `rtvama, odnosno streqawu ve}eg broja usta{a i domobrana kod Blajburga. Tako je, nakon mise zadu{nice, 13. maja 1990. godine, u Lajbahu kod Blajburga, fra Tomislav Duka u propovedi istakao: “Ovo mjesto je mjesto ujediwewa, jer su ovi hrvatski mu~enici pali za ono {to smo mi `eqeli i {to smo voqeli, a danas to u Hrvatskoj ostvarujemo... Ovo mjesto zato mora postati sveop}e, narodno, hrvatsko sveti{te... Krv mu~enika palih za ideale nije izgubqena krv, ve} sjeme iz koga mora niknuti ideal za kojega su pali, a to je slobodna i nezavisna Hrvatska... Odbacimo sve razdiobe me|u nama, jer nikada na{e `rtve ne}e biti uzaludne ako im stavimo u srce Krista i Alaha... Zato nas ova na{a komemoracija mora ispuniti svetim ponosom, jer mi komemoriramo smrt koja nije uzaludna, smrt koja ra|a `ivotom... Hrvati, neka vam se ostvari sve ono za {ta su na{i o~evi krvcu lili.” (str. 892.) Dukin govor je u celosti preneo “Glas koncila”, glavni katoli~ki list za Hrvate, koji u broju od 24. juna 1990. godine uredni~kim komentarom pita “za{to bi, naime, papa morao do}i ba{ u Jasenovac da ondje osudi genocid nad Srbima, kad je poznato da velika ve}ina jasenova~kih `rtava nisu bili Srbi, nego @idovi, Romi i ponajvi{e hrvatski antifa{isti? ... I unato~ navodno sigurnim izjavama nekih pre`ivjelih zato~enika iz Jasenovca, sve je poznatije da je na tom mjestu pobijen znatan dio pripadnika oru`anih snaga NDH koje su se predale kod Blajburga... Ako je pak o genocidu rije~, zar nije na na{em tlu u doba pro{log rata vr{en sustavni genocid nad muslimanima i isto tako sustavni genocid nad hrvatskim katolicima? – ne samo u doba rata nego i u stanovito vrijeme nakon wega? Treba li da papa – kako se kod nas ka`e “po kqu~u”, osim u Jasenovcu odmah po|e na most u Gora`de s kojega je ~etni~ka kama tjednima punila Drinu mrtvim muslimanima, i u Blajburg i Ko~evski Rog, pa opet u Jasenovac.” (str. 894.) Kako dodaje Bulaji}, “uzoriti kardinal Kuhari} nije nikada do{ao niti odr`ao spomen-misu u usta{kom logoru smrti Jasenovac. On je juna 1991. predvodio “spomenmisu za oko 20.000 nevinih hrvatskih mu~enika u Macequ kod Krapine”, koji su pogubqeni 4. na 5. juna 1945. na lokaciji “Lepa Bukva”, ukqu~uju}i dvadesetoricu sve}enika, redovnika i sve}enika – pripravnika.” (str. 894.) 833

Sve u svemu, ne samo da Rimokatoli~koj crkvi nikada nije padalo na pamet da prizna sopstvenu odgovornost za u~e{}e u genocidu nad srpskim narodom, nego weni visoki prelati uporno ponavqaju spremnost da se ti zlo~ini opet izvr{e. “Li~nost zagreba~kog nadbiskupa Alojzija Stepinca, od strane Vatikana i katoli~ke crkve, postala je nedodirqivom, sveta~kom. U stvari, to je bila odbrana politike katoli~ke crkve u odnosu na katoli~ku Civitas Dei, usta{ku Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku... Zagreba~ki nadbiskup Stepinac osu|en je 11. oktobra 1946. zbog “krivwe protiv naroda i dr`ave” na kaznu li{ewa slobode s prisilnim radom, u trajawu od 16 godina i na gubitak politi~kih i gra|anskih prava u trajawu od pet godina. Vatikan je odlu~no odgovorio, poslije tri dana, 14. oktobra 1946. Sveti zbor Sabora donio je odluku o “izop}ewu svih sukrivaca za progon i osudu zagreba~kog nadbiskupa Alojzija Stepinca”. Nije ni{ta re~eno koga je papa sve ekskomunicirao. Nije poznato da je ranije donesena odluka o ekskomunicirawu usta{kih zlo~inaca genocida, sve{tenika koji su dokazano bili zakleti usta{e i u~estvovali u zlo~inima genocida. Na ponudu vlade FNRJ da Stepinac bude pu{ten iz zatvora, uz uslov da odmah bude povu~en u Vatikan, Sveta stolica je odgovorila odbijawem. Na prekid diplomatskih odnosa Jugoslavije sa Vatikanom, 17. decembra 1952, papa Pije XII je odgovorio poslije 26 dana imenovawem, 12. januara 1953, zagreba~kog nadbiskupa Alojzija Stepinca za kardinala katoli~ke crkve.” (str. 900-901.) Tim povodom, u sve~anom govoru, papa je rekao: “Premda se radujemo, ~asna bra}o, {to vas vidimo ovdje pred nama, mislimo sa `alo{}u na na{ega ~asnog brata, zagreba~kog nadbiskupa, kome zbog okolnosti u kojima se nalazi, nije bilo dano da do|e u Rim k zajedni~kom ocu i da se slobodno vrati. Iako je odsutan, mi ga o~inskom qubavqu grlimo i `ivo `elimo, da bi cio svijet znao, da smo ga po~astili dostojanstvom rimskog grimiza, ali ni iz jednog drugog razloga, nego da svjedo~imo wegovu narodu na{u dobrohotnost, da na osobit na~in pohvalimo i utje{imo na{e drage sinove i k}eri, koji u tim te{kim vremenima ispovijedaju odlu~no svoju katoli~ku vjeru... Na{a savjest nije mogla odobriti da priznamo i odobrimo razloge, koji se u optu`bi zagreba~kog nadbiskupa navode. A nismo mogli razo~arati ni nadu i o~ekivawa katolika cijelog svijeta kao i dobrog broja nekatolika, koji su s velikim zadovoqstvom primili vijest da je pastir, koji je uzor apostolske gorqivosti i kr{}anske jakosti, podignut na dostojanstvo rimskog grimiza.” (str. 901.) d) Vatikanska javna podr{ka razbijawu Jugoslavije Po~etkom devedesetih godina, i slovena~ki i hrvatski rimokatoli~ki biskupi i wima podre|eno sve{tenstvo intenzivno su radili na razbijawu Jugoslavije. Povodom Tu|manovog referenduma, od 19. maja 1991. godine, o suverenitetu i me|unarodnom subjektivitetu Hrvatske, “Glas koncila” sugeri{e: “Mo`emo mirne savjesti re}i da je Jugoslavija, svaka dosada{wa i sada{wa Jugoslavija, za Hrvate i katolike negativno iskustvo. Od po~etka je u Jugoslaviji zapravo neprikladno biti po narodnosti Hrvatom i po vjeri katolikom. Bilo je razdobqa kad je to moglo biti mawe neugodno, ali nikad nije postalo ugodno. Odrije{ito hrvatsko opredjeqewe redovito se u Jugoslaviji smatralo dr`avnom opasno{}u. Katoli{tvo se u obje Jugosla834

vije tretiralo kao tu|inska ideologija. Posqedica tako shva}enog i u praksi provo|enog jugoslovenstva je sve mawi broj Hrvata u Jugoslaviji i u samoj Republici Hrvatskoj sve nepovoqniji polo`aj katoli~ke crkve.” (str. 921.) S druge strane, kako zapa`a Bulaji}, “ni hadezeovska nacisti~ko-secesionisti~ka grupacija devedesetih godina XX vijeka ne krije svoje katoli~ko-klerikalne smjernice. Papa Jovan Pavle II primio je, 25. maja 1991, kao {to je to u~inio papa Pije XII 12. maja 1941. primaju}i usta{kog poglavnika Nezavisne Dr`ave Hrvatske, hadezeovskog vrhovnika nove nezavisne dr`ave Hrvatske, dr Frawu Tu|mana.” (str. 922-923.) Kako je izvestio “Glas koncila” 2. juna, “nakon audijencije kod pape, predsjednik Tu|man posjetio je monsiwora Angela Sodana, vr{iteqa du`nosti papina dr`avnoga tajnika. Taj posjet zna~io bi stanovitu neobi~nost u vatikanskom ceremonijalu, jer papin dr`avni tajnik obi~no ne prima odli~nike koje je papa primio u privatnu audijenciju, nego samo one koje je papa primio u slu`beni (dr`avni) posjet. Audijencija predsjednika Tu|mana kod pape bila je formalno privatna, jer Republika Hrvatska dosad nije subjekt me|unarodnoga prava. O sadr`aju razgovora pape i predsjednika Tu|mana nije iz Vatikana izdano priop}ewe jer se takva priop}ewa izdaju samo kad je audijencija slu`bena, a ne kad je privatna.” (str. 923.) Istorijska koincidencija sa prijemom Tu|manovog prethodnika i ideolo{kog rodona~elnika nije nimalo slu~ajna. “Tako se pona{ao i papa Pije XII, prilikom “privatne” audijencije usta{kog poglavnika dr Ante Paveli}a, 18. maja 1941, prije 50 godina i nedjequ dana, jer ni tada, na osnovu pozitivnog me|unarodnog prava usta{ka Nezavisna Dr`ava Hrvatska nije bila subjekat me|unarodnog prava! Iza posjete hadezeovskog vrhovnika Vatikanu stajao je katoli~ki Zavod Sv. Jeronima u Rimu, kao {to je to bio slu~aj 18. maja 1941. prilikom posjete usta{kog poglavnika NDH dr Ante Paveli}a, kada su se na Zavodu Sv. Jeronima vijorile usta{ke zastave, kada je skinut grb Kraqevine Jugoslavije.” (str. 923.) Slede}i Paveli}evo hodo~a{}e po Rimu, kako “Glas koncila” daqe izve{tava, “odmah nakon razgovora s papom predsjednik (Tu|man – pr.) do{ao je u papinski hrvatski Zavod Sv. Jeronima, gdje je sa svojom pratwom ostao na ru~ku. Tom prilikom ga je pozdravio rektor Zavoda monsiwor Ratko Peri}, koji je naglasio da se Zavod “kroz cijelu svoju povijest zauzeto i neumorno zalagao za o~uvawe identiteta hrvatskog naroda i za wegovu teritorijalnu cjelovitost.” (str. 923.) Povodom posete papi, Tu|man je tom vode}em katoli~kom listu dao i intervju, u kome je najvi{om ocenom ocenio ulogu Rimokatoli~ke crkve u borbi za postizawe hrvatske nezavisnosti. Kako on ka`e, “da se na svoj na~in nije poklopilo nastojawe katoli~ke crkve i program Hrvatske demokratske zajednice do gotovo potpunog pro`imawa, sve ono {to smo postigli u uspostavqawu demokracije, toga duhovnog jedinstva i preporoda hrvatskog naroda, a {to je na svojstven na~in ~udo, ne bi bilo mogu}e.” (str. 923.) Bulaji} detaqno analizira i pona{awe doma}eg katoli~kog sve{tenstva. “Kardinal dr Frawo Kuhari} je sa svoje strane dao punu i sna`nu podr{ku hadezeovskoj akciji razbijawa jugoslovenske dr`ave – deklaracija Sabora Republike Hrvatske “o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske”, od 25. juna 1991, na isti na~in kako je to wegov pret835

hodnik, zagreba~ki nadbiskup i predsjednik Biskupskih konferencija dr Alojzije Stepinac, dao progla{avawu usta{ke Nezavisne Dr`ave Hrvatske 1941. godine. U ciqu podr{ke razbijawu jugoslovenske dr`ave, sazvano je izvanredno zasijedawe u Zagrebu biskupske konferencije Jugoslavije, 27. juna 1991, na isti na~in kako je to u~iweno u podr{ku usta{koj Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj na Biskupskoj konferenciji 17-20. novembra 1941. godine... Biskupi govore o “nasiqu nad zakonito izra`enom voqom naroda”, bez obzira na kr{ewe va`e}eg Ustava Jugoslavije. Jo{ vi{e, biskupi upotrebqavaju pojam “ostataka dosada{weg ustavnog poretka”. Na toj osnovi biskupije se stavqaju u polo`aj sudija, koji ponovo smatraju da se nalaze na opelu razorene jugoslovenske dr`ave... U tom pravcu biskupi javno usmjeravaju svoje vjernike “da dosqedno ustraju” na razbijawu jugoslovenske dr`ave.” (str. 923-924.) Papa Jovan Pavle II je, 29. juna 1991. godine, otvoreno podr`ao razbijawe Jugoslavije, kad se ve} desio ve}i broj sporadi~nih sukoba koji su nagove{tavali mogu}nost gra|anskog rata. On je izjavio: “Moja se misao danas osobito upravqa dragim pu~anstvima Hrvatske i Slovenije. Osje}am se blizu onima koji oplakuju svoje mrtve, rawenima, onima koji `ive u bolu i strahu. Ponavqam jo{ jednom da se ne mogu i ne smiju gu{iti prava i zakonske te`we naroda, i `elim tako ohrabriti sve inicijative k tra`ewu pravednih rje{ewa, jedinih koja mogu jam~iti mir i bratski su`ivot me|u narodima.” (str. 924.) Papa bi hteo da se Hrvatska otcepi i odnese sa sobom mnoge srpske teritorije, a da se to postigne mirno i u “bratskoj qubavi”, dok wegov miqenik Tu|man otvoreno obnavqa usta{ku ideologiju i ozvani~uje stare zloglasne usta{ke simbole. U sli~nom tonu, Jovan Pavle Drugi upu}uje poruke Anti Markovi}u, Milanu Ku~anu i Frawi Tu|manu. [iroku kampawu podr{ke slovena~kim i hrvatskim separatistima pokrenule su biskupske konferencije Austrije, ^e{ke i Slova~ke, Nema~ke, Sjediwenih Ameri~kih Dr`ava i Biskupska komisija Evropske zajednice. Osokoqen velikim vatikanskim uticajem na vlade zapadnih zemaqa i papinim entuzijazmom da se svim silama podupre razbijawe jugoslovenske dr`ave, “Glas koncila” se, 7. jula 1991. godine, obru{io na JNA slede}im re~ima: “U trenutku kad je vojska, {to se slu`beno jo{ zove narodnom, poslana protiv naroda koji je svoj i wezin suveren, nije postojalo vrhovno zapovjedni{tvo te vojske, pa nitko nije mogao izdati takav nalog. Ipak je vojska krenula, izvr{ila grozno krvoproli}e, poslala u smrt ne samo stanoviti broj zakonito naoru`anih braniteqa narodne slobode i suverenosti, nego tako|er mnogo nenaoru`anih gra|ana, `ena i djece. Vojnici su pucali po mirnim prolaznicima, ~ak po bolnici. Svojim su dr`avnim oru`jem {titili i jo{ uvijek {tite naoru`ane razbojnike {to progone, obespravquju, ubijaju, rawavaju i protjeravaju Hrvate u wihovoj vlastitoj domovini i dr`avi. Ta je vojska po~inila neizmjerqivu {tetu privredi, prometnicama, nastambama. Zlo~ine je snimila televizija i vidio ih je cijeli svijet.” (str. 927.) Tako se Rimokatoli~ka crkva svim svojim potencijalima ukqu~ila u antisrpski propagandni rat i plasirawe medijskih la`i fantasti~nih razmera, kojima je svakodnevno zasipana javnost celog sveta. 836

Tako je, na primer, rimokatoli~ko sve{tenstvo insistiralo na perfidno smi{qenoj obmani da se Slovenci i Hrvati bore za slobodu i demokratiju, a da Srbi `ele o~uvawe marksizma i komunizma. Povodom papine enciklike iz jula 1991. godine, u kojoj je nagla{eno da kriza marksizma nije donela sveop{te ukidawe nepravde i tla~ewa u svetskim razmerama, “Glas koncila”, neposredno potom, u broju 28. komentari{e: “Mi koji `ivimo na podru~ju donedavne Jugoslavije imamo se, na`alost, prilike o tome uvjeriti. Osobito zbog toga {to ovdje marksizam nije bio ni izvorni ni glavni, nego je gotovo od po~etka stavqen u slu`bu velikosrpstva. Nakon {to marksizam u svemu svijetu i{~ezava, srbijanski ga vlastodr{ci poku{avaju odr`ati i u dr`avi i osobito u tzv. Jugoslovenskoj narodnoj armiji. I ta podudarnost upozorava da je ta armija u slu`bi ba{ te vlasti. O~ito je da su poku{ali sa~uvati marksisti~ku ideologiju nemaju}i je pred svijetom ~ime nadomjestiti. Odreknu li se, pokazao bi se goli {ovinizam, ideologija krvi {to ho}e istrijebiti svaku drugu krv da bi sama posjedovala zemqu. No kako vrijeme prolazi, komunisti~ka maska je sve providnija. Mjesto kamufla`e ideologijom preostaje primjena gole sile. Militarizam. Ne uspiju li europski i svjetski mirovni napori, s prate}im ekonomskim posqedicama za neposlu{ne, tu silu urazumiti, preostat }e nam samo krvava borba – “do istrage na{e ili va{e.” (str. 928.) Kardinal Frawo Kuhari} i wegovi pomo}ni biskupi, \uro Kok{a i Juraj Jezerinac, svojski podupiru sve aktivnosti Tu|manovog re`ima i brinu se, bogoslu`ewem i javnim izjavama, “za sve poginule, otete i zarobqene u ovim te{kim i tjeskobnim danima obrane hrvatske domovine i wezine slobode.” (str. 928.) Bulaji} zapa`a da “visoki predstavnici katoli~ke crkve ni jednom rije~ju ne pomiwu prava i polo`aj pravoslavnih Srba “u hrvatskoj domovini”. Tako su se predstavnici katoli~ke crkve, na ~elu sa nadbiskupom Stepincem, pona{ali 1941–1945. u usta{koj Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj.” (str. 928.) Dakle, u rimokatoli~koj crkvenoj politici nisu se, tokom celog dvadesetog veka, nikakve bitne promene desile po pitawu vo|ewa antisrpske politike i aktivnosti na razbijawu jugoslovenske dr`ave. Zato nije nimalo slu~ajno {to je Frawo Tu|man, po dolasku na vlast Hrvatske demokratske zajednice, slu`beno saop{tio “da je Nezavisna Dr`ava Hrvatska bila izraz povijesnih te`wi hrvatskog naroda; kada je za strana~ki simbol uzeta “{ahovnica” na hrvatskoj zastavi, {to je prvi put u~iweno u usta{koj NDH.” (str. 928.) Da je zaista re~ o obnovi usta{ke hrvatske dr`ave u delimi~no modifikovanoj varijanti, pokazali su i prvi potezi Tu|manove vlasti. “Hrvatska demokratska zajednica je, dolaskom na vlast uz otvorenu podr{ku klera katoli~ke crkve, po hitnom postupku donijela novi Ustav Republike Hrvatske, decembra 1990., na osnovu kojeg su Srbi izgubili status naroda i postali nacionalna mawina. Na mjesto “hrvatskosrpskog” i “srpskohrvatskog”, slu`beni jezik u Hrvatskoj postao je “hrvatski jezik”. Na mjesto latini~nog i }irili~nog pisma, slu`beno pismo je samo latinica, s tim da se kao izuzetak mo`e uvesti “}irili~no ili drugo pismo, pod uvjetima propisanim zakonom”! Srbi u Hrvatskoj nemaju svoje {kole niti obrazovne ustanove, 837

svoje novine ni televizije, ~ak ni kulturne centre. Jedna od prvih odluka hadezeovskih vlasti u Hrvatskoj bilo je preimenovawe Trga `rtava fa{izma u Zagrebu u Trg hrvatskih velikana. Trgovi i ulice dobijaju nazive kardinala Alojzija Stepinca, Mila Budaka i drugih klero-fa{isti~kih li~nosti. U Splitu je osnovana Usta{ka stranka i 10. travwa (aprila) 1991. obiqe`en dan obrazovawa usta{ke Nezavisne Dr`ave Hrvatske. Hrvatska stranka prava zatra`ila je da se u hadezeovsku Republiku Hrvatsku prenesu posmrtni ostaci usta{kog poglavnika, dr Ante Paveli}a, i da se “dostojno sahrane”. U hadezeovsku Republiku Hrvatsku se vra}aju ili povremeno borave usta{ki genocidni zlo~inci. Obrazovano je dru{tvo “Hrvatski domobrani”, po imenu regularne vojske usta{ke NDH. Po primjeru Adolfa Hitlera sa nacisti~kom partijom i dr Frawo Tu|man, prvi u poslijeratnoj Evropi, naoru`ava svoju Hrvatsku demokratsku stranku.” (str. 928-929.) Ve} po tim prvim, spoqnim znacima stvarnih namera hrvatske vlasti, Srbi nisu imali ni~emu dobrom da se nadaju. Pogotovo kad su videli kako zvani~ni saborski predstavnici u~estvuju u komemorativnim sve~anostima prilikom otkrivawa spomenika istaknutim usta{kim zlikovcima. Na primer, “u crkvi Sv. Antuna, u selu Vukmani}, kod Karlovca, hadezeovska hrvatska vlast otkrila je spomen-plo~u “poginulim i nestalim Hrvatima u II svjetskom ratu”, na kojoj se nalazi nekoliko imena genocidnih zlo~inaca, usta{kih koqa~a, me|u kojima i Dragan Muji}, organizator pokoqa kod Ivani} jarka 1941., gdje je ubijeno oko 400 pravoslavnih Srba.” (str. 929.) Tu|manova vlast je ubrzano obnavqala staro usta{ko ruho i uporedo povela propagandni rat protiv Srba i sistematske represalije. “Po primjeru usta{ke Nezavisne Dr`ave Hrvatske, svuda se uvode hrvatski nazivi. Za samo nekoliko mjeseci mnoga preduze}a su preimenovana sa hrvatskim predznakom kao: Hrvatska televizija, Hrvatski radio, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatska po{ta i telekomunikacije, Hrvatske ceste, Hrvatske {ume, Hrvatska `eqeznica, Hrvatska vodoprivreda, Hrvatsko novinarsko dru{tvo, Hrvatsko dru{tvo filmskih radnika, itd. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, koja nosi to ime od osnivawa 1866. godine, preimenovana je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. U sistemu usta{ko-gebelsovske propagande od posebnog zna~aja je osnivawe Hrvatske informativne novinske agencije (HINA). Aktivisti Srpske demokratske stranke (SDS) u hrvatskim sredstvima informisawa progla{avani su za “teroriste”, “razbojnike”, “bandite”, “~etnike”. Mnoge srpske vo|e su privo|eni u stanice milicije, hap{eni, saslu{avani, tu~eni i maltretirani od strane hrvatskih specijalaca (me|u kojima ima dosta Albanaca sa Kosova, pla}enika). Hadezeovski aktivisti i “specijalci” su po~eli napadati i na Srpsku pravoslavnu crkvu, wene hramove, parohijske domove, sve{tena lica (sve{tenik u Petriwi, Dragan Glumac, povre|en je od strane hrvatske policije u oktobru 1990; sve{tenik na slu`bi u Sluwu, Braco Sen~anin, uhap{en je 1. aprila 1991., bez razloga saslu{avan i maltretiran, itd.). U mjestima gdje su Srbi u mawini (Zagreb, Zadar, [ibenik, Split, Drni{ i dr.) od Srba slu`benika tra`e se pismene izjave lojalnosti vrhovni{tvu HDZ. U selu Br{adin, 1. maja 1991., ubijen je 838

Stevan Ili}, samo zato {to je kroz selo nosio srpsku zastavu. U to vrijeme, na ulazu kombinata “Borovo” postavqen je napis “Srbima ulaz zabrawen”; u nekoliko zagreba~kih ugostiteqskih objekata (Dubrava) pojavili su se napisi “Zabraweno za Srbe i za pse”. Poseban oblik hadezeovskog pritiska na Srbe u Hrvatskoj o~ituje se kroz uni{tavawe wihove imovine, minirawe, ru{ewe, kamenovawe srpskih ku}a, pqa~kawe, paqewe. Na jadranskoj obali ru{e se srpske ku}e, pored hrvatskih koje ostaju nedirnute, samo zbog nacionalnosti vlasnika. Uvode se posebni vi{i porezi na ku}e ~iji su vlasnici Srbi iz Srbije. Polo`aj Srba u Hrvatskoj, po~etkom devedesetih godina, umnogome podsje}a na polo`aj Jevreja u nacisti~koj Nema~koj po~etkom ~etrdesetih godina ovog stoqe}a!” (str. 929.) |) Srbi pod no`em pape Jovana Pavla Drugog Uskoro po~iwu krvavi oru`ani obra~uni hrvatske policije i paravojnih grupacija sa srpskim stanovni{tvom u Borovu Selu, Pakracu, Tewi itd. Srpske izbeglice su pokuqale sa avnojevskih hrvatskih prostora. “Biskupi u Hrvatskoj, na ~elu sa uzoritim kardinalom dr Frawom Kuhari}em, ni rije~ju ne pomiwu pravoslavne Srbe u hadezeovskoj demokraciji, demokraciji Civitas Dei. Wegova svetost papa Jovan Pavle II nije ni u molitvi pomenuo pravoslavne Srbe 1991. U vrijeme kada je broj srpskih izbjeglica sa teritorije Republike Hrvatske udvostru~en ... predsjednik Karitasa Biskupske konferencije, monsiwor Vladimir Stankovi}, apeluje za pomo} za “hrvatske obiteqi, koje su protjerane sa svojih ogwi{ta u Kninu, u Slavoniji, na Baniji”... [irom Republike Hrvatske katoli~ka crkva organizuje “javne molitve za vojnike”, ne za legalne vojnike Jugoslovenske narodne armije, ve} za paravojne organizacije Republike Hrvatske. Na “260. zavjetnom hodo~a{}u na Mariju Bistricu”, uzoriti kardinal Kuhari} krivicu {to se na tlu hrvatske domovine “ratuje” baca na Ustav Jugoslavije, iako je pravni osnov stvoren hadezeovskim Ustavom Republike Hrvatske.” (str. 930.) Papa se prividno u vi{e navrata zalagao za mir, ali iz sadr`aja svih wegovih govora je jasno da on insistira na definitivnom ukidawu Jugoslavije i mirnom razgrani~ewu Srba i Hrvata po {avovima avnojevskih granica. “Govore}i mladim Hrvatima 26. jula, papa je istakao kako se wihova domovina, {to zna~i Hrvatska, “unato~ velikim te{ko}ama zala`e za odbranu slobode i demokracije”. Katoli~ki tjednik pozdravqa ovaj stav pape Jovana Pavla II kao “prvi doprinos crkve hrvatskom dostojanstvu i samobitnosti pred o~ima svjetske javnosti.” (str. 932.) Kako daqe komentari{e Bulaji}, “u isto vrijeme uzoriti kardinal dr Frawo Kuhari}, na fraweva~kom jubileju u Livnu 28. jula, obra}a se samo pravoslavnim Srbima: “Bra}o Srbi, mi vas qubimo u Isusu Kristu i u ime te qubavi molimo vas i zakliwemo – odustanite od nasiqa”. Ove rije~i izgovorene su u mjestu u kome su usta{e genocidno u toku rata pobile 1.587 pravoslavnih Srba, me|u kojima od 6 dana do 6 godina 248, od 6 do 18 godina u jame je ba~eno 425 nevinih du{a. U srpskom pravoslavnom selu Goliwevo ni pili~nika nije ostalo, pobijeno je 256 pravoslavnih Srba. Uzoriti kardinal u Livnu isti~e: “Istina }e otjerati la`, kao {to vjetrovi rastjeruju dim!” U ime te istine ne 839

govori o `rtvama genocida, za fra Sre}ka Peri}a, koji se nalazi na prvom mjestu liste 56 usta{kih zlo~inaca ovog kraja, za koga se tvrdi da je javno pozivao usta{e na zlo~in genocida protiv pravoslavnih Srba, da najprije ubiju wegovu sestru koja se udala za Srbina, pa da onda do|u na opro{taj kod wega, kardinal tvrdi da je nevin! Samo dvije nedjeqe poslije fraweva~kog jubileja u Livnu, 11. avgusta, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle i {est pravoslavnih episkopa odr`ali su u Livnu arhijerejsku liturgiju i parastos nad otkopanim kostima `rtava usta{kog genocida. Na tom tu`nom parastosu nije se pojavio uzoriti kardinal i nijedan predstavnik katoli~ke crkve.” (str. 932.) Rimokatoli~ki biskupi s teritorije Republike Hrvatske uputili su, 30. jula 1991. godine, apel javnosti koji su naslovili “Hrvatska se nalazi u nesre}i nametnutog rata!” Su{tina tog apela je izrazito navija~ka i antisrpska, ocene jednostrane i bazirane na ve{ta~kom diferencirawu “dobrih” Hrvata u odnosu na “nevaqale” Srbe. “Biskupi iznose stanovi{te “pred cijelim svijetom” da se radi o “odbacivawu demokratskog parlamentarnog puta za rje{avawe otvorenih politi~kih pitawa”, proklamuju da je “obrana domovine i wenih demokratskih institucija pravo i du`nost zakonite vlasti”. Proizlazi da su na optu`eni~ku klupu opet stavqeni pravoslavni Srbi, jer se ne pomiwe wihovo pravo na “obranu” svojih legitimnih prava. Biskupi govore o sada{wem “zlo~inu protiv ~ovje~anstva” i ga`ewu me|unarodnih konvencija. Jugoslavija je i potpisnik Konvencije Ujediwenih nacija o spre~avawu i ka`wavawu zlo~ina genocida, ali katoli~ka crkva nikada nije zatra`ila primjenu te konvencije na usta{ke zlo~ine genocida protiv pravoslavnih Srba, Jevreja i Cigana. Nikada nije pozvala na odgovornost katoli~ke sve}enike za koje je dokazano u~e{}e u usta{kim zlo~inima genocida. U ovoj dramati~noj situaciji biskupi tra`e me|unarodnu intervenciju, apeluju “na dr`avnike i me|unarodne ustanove Evrope i svijeta da se hitno i aktivno zalo`e za mir i demokratsko rje{ewe politi~ke krize kod nas”, pozivaju “op}u crkvu, bra}u u episkopatu i sve vjernike da nam se u molitvi pridru`e i djelotvorno podr`e”. Hrvatski biskupi su, dan prije po~etka zasijedawa Sabora, “odlu~ili da posjete predsjednika Tu|mana i prenesu mu stavove Biskupske konferencije, u diskreciji, da ne bi ispalo kako se biskupi direktno petqaju u politiku”. “Biskupi o tome nisu izvijestili javnost”. Diskreciju je razotkrio predsjednik Republike Hrvatske dr Frawo Tu|man, “u svom saborskom govoru spomenuo je da ga je pohodilo izaslanstvo hrvatskih katoli~kih biskupa”. Posjeta hrvatskih biskupa hadezeovskom vrhovniku, dr Frawi Tu|manu 1991. godine, na ~elu sa zagreba~kim nadbiskupom, kardinalom dr Frawom Kuhari}em, podsje}a na posjetu hrvatskih biskupa, poslije Biskupske konferencije 1941, usta{kom poglavniku dr Anti Paveli}u – na politiku Stepinca i stvarawa Civitas Dei na ru{evinama jugoslavenske dr`ave. Na toj liniji glavna prepreka je Jugoslovenska narodna armija, o kojoj katoli~ki tjednik pi{e: “Dvojbe vi{e nema – postupke jednog dijela Armije, koja nije ni jugoslovenska ni narodna, treba nazvati pravim imenom – na djelu je armijski rat protiv hrvatskog naroda!”, 840

“tzv. Jugoslavenska narodna armija ubija hrvatske mladi}e, uni{tava obiteqske ku}e, crkve, {kole, ambulante”, “za Hrvatsku i hrvatski narod, nakon svega, ona je samo neprijateqska, okupacijska i zlo~ina~ka.” (str. 933.) Zdu{no u~e{}e rimokatoli~kih prelata i wihove centrale u antisrpskom propagandnom ratu nastavqa se sa sve ve}om `estinom. U avgustu 1991. godine katoli~ki nedeqnik “Glas koncila”, kako dokumentuje Bulaji}, “na naslovnim stranama pi{e o “stravi~nim” stradawima i razarawima, o “pokoqu na Baniji”, pod naslovom “Genocid s predumi{qajem”!, o “~etni~kim otmicama za `ivi {tit po Sadamovom modelu “gomile zlo~inaca koqa~a”! U @upawi, na koncelebriranoj misi prilikom sahrane poginulih hadezeovskih gardista, `upnik Ivan Varo{i} je, u ime biskupa ]irila Kosa, u propovijedi istakao da su oni pali u “obrani domovine”, da “takvu `rtvu Bog nagra|uje vje~no{}u u svome domu”: “Hrvatski sinovi kao sjeme siju se u zemqu. Vjerujem da }e donijeti ploda. Uvijek je krv mu~enika bila sjeme novoga `ivota. U to i sada vjerujemo!” Podr{ka u ime Boga! ... U razgovoru za austrijsku katoli~ku novinsku agenciju, kardinal Frawo Kuhari} izjavquje da oru`ani okr{aji na grani~nim podru~jima Hrvatske predstavqaju “bruku za ~itavu Evropu”, da su za sve zao{treniju situaciju “odgovorni i krivi” “srpski ekstremisti”, koji “`ele braniti sustav, ideologiju i civilizaciju koja je razli~ita od one u Hrvatskoj. Oni napadaju hrvatska sela ~iji stanovnici “ili su opkoqeni ili su ve} izbjegli”. Samo u regiji Banije, koja pripada zagreba~koj nadbiskupiji, sedam je `upnika moralo napustiti svoje `upe da bi spasilo goli `ivot”. Kardinal je izjavio da se “produbila mr`wa izme|u narodnih skupina, premda ne i izme|u vo|stva crkava” i u tom kontekstu najavio “svoju namjeru da uspostavi kontakt sa srpskim pravoslavnim mitropolitom u Zagrebu da bi zajedni~ki razmotrili mogu}nost uvo|ewa dijaloga za mir”. Radio Vatikan je u to vrijeme izvijestio o po~asti koju su “katoli~ki vjernici u isto~noj Hercegovini odali `rtvama Drugog svjetskog rata na dostojan na~in!” Radio Vatikan je pomenuo i parastos nekoliko hiqada `rtava usta{kog genocida nad pravoslavnim Srbima u srpskom selu Prebilovcima na istom podru~ju (samo iz tog sela, od oko hiqadu stanovnika, pobijeno je, zaklano i ba~eno u jamu [urmanci preko 800 pravoslavnih Srba, `ena i djece, samo jednog dana, 6. avgusta 1941., oko 500), kada je i 4. avgusta patrijarh SPC gospodin Pavle blagoslovio temeqe pravoslavne crkve. Na ovoj komemoraciji nije bio nijedan predstavnik katoli~ke crkve, a Radio Vatikan podvla~i da je tom prilikom “izravno optu`en hrvatski narod”, {to budi sumwu “da se ne radi samo o gradwi hrama mu~enicima”, ve} “zapravo o gradwi jo{ jedne od grani~nih tvr|ava Srpstva”! Zaboravqa se da je upravo stravi~ni genocid nad pravoslavnim Srbima Prebilovaca i u drugim mjestima ovog dijela Hercegovine bio usmjeren na pomjerawe granica “predzi|a katolicizma” (Antemurale Kristijanitatis).” (str. 933-934.) e) Vatikanska diplomatija u slu`bi nove NDH Sva tradicionalna jezuitska pokvarenost do{la je ponovo do punog izra`aja prilikom posete vatikanskog sekretara @an Luj Torana, koji je u Zagrebu podupirao hrvatska separatisti~ka nastojawa, a u Beogradu nastupao 841

s punim ustima la`ne ekumenske qubavi. Na osnovu wegovog izve{taja, “papa Jovan Pavle II je, prilikom posjete Ma|arskoj, otvorenije iznio svoje stavove o razbijawu jugoslovenske dr`ave. Na misi u Pe~uju, 17. avgusta 1991. godine, na kojoj je prisustvovalo oko dvadeset hiqada ma|arskih Hrvata i 1.300 hodo~asnika iz Hrvatske sa kardinalom Kuhari}em, pomo}nim biskupom \urom Kok{om, |akova~kim biskupom ]irilom Kosom, pomo}nim biskupom Marinom Sraki}em, bawalu~kim biskupom Frawom Komaricom, suboti~kim biskupom Jano{em Penzesom i zrewaninskim biskupom Laslom Hu{varom, papa je na hrvatskom jeziku rekao”, kako ga citira Bulaji}, po “Glasu koncila” od 25. avgusta: “Srda~no pozdravqam kardinala Kuhari}a, zagreba~kog nadbiskupa, i druge biskupe koji su do{li iz Hrvatske zajedno s brojnim vjernicima. Jo{ jedanput vas uvjeravam da sam blizu va{im zakonitim te`wama, ponavqaju}i svoj apel me|unarodnoj zajednici da vas pomogne u ovom te{kom ~asu va{e povijesti.” (str. 941.) Bulaji} daqe iznosi karakteristi~na fakta koja raskrinkavaju papsku politiku: “Katoli~ki tjednik “Glas koncila” donio je ovu izjavu pape Jovana Pavla na prvoj strani pod naslovom “Papa poziva me|unarodnu zajednicu da pomogne Hrvatskoj”, uz napomenu da je “papinoj misi u Pe~uju prebivao i Oton Habzbur{ki sa svojom obiteqi”. Torinski dnevnik “Stampa” protuma~io je ovu izjavu da “papa `eli da ide u Hrvatsku, ali u nezavisnu Hrvatsku”, da papa “nikad dosad nije na tako direktan na~in povezivao problem nezavisnosti Hrvatske i mogu}nost svoje posjete ovoj zemqi”. Za razumijevawe politike Vatikana kao dr`ave, i Svete stolice kao univerzalne katoli~ke crkve, va`no je utvrditi ~iwenice i me|usobno ih upore|ivati. Porukama koje su posle audijencije kod svetog oca prenosili {efovi secesionisti~kih dr`ava Slovenije, Milan Ku~an, i Hrvatske, dr Frawo Tu|man, u Jugoslaviji se nije vjerovalo, jer su zvani~na saop{tewa Vatikana bila sasvim druga~ije intonirana. O~igledno je da je papa Jovan Pavle II jedno obe}avao i govorio Tu|manu i Ku~anu, a druga~ija stanovi{ta saop{tavao javnosti... I na misi u [ambateliju (^ubapi{tu), papa Jovan Pavle II srda~no je pozdravio “kardinala Frawu Kuhari}a, zagreba~kog nadbiskupa, pomo}noga biskupa zagreba~ke nadbiskupije \uru Kok{u, i hrvatske hodo~asnike koji su do{li iz Ma|arske, Hrvatske, Austrije i Slova~ke da bi se susreli s Petrovim nasqednikom”. Kada su saslu{ali propovjed kardinala Kuhari}a, 4. avgusta 1991., u zagreba~koj katedrali, {panski reporteri su zakqu~ili da je kardinal “`udio i skoro vapio za hrvatskom osvetom nad srpskim “teroristima”, {to je zvu~alo kao poziv na krsta{ki rat.” (str. 941-942.) Ve} krajem avgusta 1991. godine, u zvani~nom vatikanskom dnevnom listu “Oservatore Romano” objavquje se tvrdwa da je “~itava Hrvatska u plamenu zbog zajedni~ke ofanzive srbijanskih pobuwenika i jugoslovenske vojske.” (str. 947.) Bulaji} otkriva da je takva tvrdwa “na liniji telegrama koji je dr`avni sekretar wegove svetosti pape, An|elo Sodano, koji je ranije primio hadezeovskog vrhovnika i predsjednika Republike Hrvatske u zvani~nu posjetu, uputio predsjedavaju}em Ministarskog savjeta Evropske zajednice, Van den Bruku, poziv “me|unarodne zajednice da svim sredstvima 842

nastoji zaustaviti oru`ane sukobe” u Hrvatskoj. U tom telegramu, zna~ajno je da dr`avni sekretar izra`ava nadu “da }e se uspjeti nagovoriti pojedine republike(!) da ubrzaju proces dr`avnog preure|ewa”. Ovu diplomatsku izjavu obja{wava Radio Vatikan da je “to u prvom redu Srbija”, kojoj predvi|a “totalni krah” i svo|ewe Srbije na wezinu pravu mjeru iz 1914. godine.” (str. 947.) Biskupska komisija, 4. septembra 1991., insistira da je Hrvatskoj spoqa nametnut rat radi otimawa teritorije, koji, uz podr{ku Srbije i Crne Gore, vodi jugoslovenska vojska koja se otela bilo kakvoj civilnoj kontroli savezne vlasti. “Biskupi, u zakqu~ku pisma, isti~u “da bi najve}i doprinos za preovladavawe toga, za suvremenu Europu sramotnog stawa, bilo me|unarodno diplomatsko priznavawe Slovenije i Hrvatske”, ~ime bi me|unarodna zajednica, koja se zala`e za mirno rje{ewe jugoslovenske krize, za razliku od odbijawa saradwe pojedinih subjekata u Jugoslaviji, dobila autenti~ne i pouzdane saradnike i sabesjednike za uspostavu mira i daqi razvitak demokratskih procesa u skladu sa me|unarodnim konvencijama i na~elima!” (str. 948.) To pismo je predstavqalo platformu za {iroku me|unarodnu akciju u prilog hrvatskom separatizmu, koju su predvodili predsednik papske komisije “Pravednost i mir” kardinal Ro|er Elegari i predsednik Konferencije evropskih komisija “Pravednost i mir” irski biskup Yeremi Konoli. “Papa Jovan Pavle II pokrenuo je svjetsku akciju razbijawa jugoslovenske dr`ave pozivom, od 5. septembra, svim katoli~kim biskupima na cijelom svijetu da mu se sa svim katoli~kim vjernicima pridru`e u molitvi 8. septembra na blagdan ro|ewa Marijina.” (str. 948.) Kako je izve{tavao “Glas koncila” od 22. septembra, “vijest o tom jedinstvenom papinu pozivu, kakvoga hrvatska povijest jo{ nikada nije zabiqe`ila, a koji uz religioznu ima i izuzetnu diplomatsku va`nost, priop}io je sam papa zagreba~kom nadbiskupu kardinalu Frawi Kuhari}u u pismu u kome isti~e da “u ovim ~asovima boli i nesigurnosti `elim prije svega izraziti svoju solidarnost i obiteqima poginulih i rawenih, sa svima koji prestra{eni bje`e i posebno s cijelim hrvatskim narodom koji je nemo}an da zaustavi katastrofu.” (str. 948.) U centralnoj hrvatskoj misi na zagreba~kom Kaptolu, u prisustvu najvi{ih hrvatskih dr`avnih funkcionera, “kardinal propovijeda da se radi o osvaja~kom ratu, “|avolskoj mudrosti”, “ludosti i nesre}i”, “zlu i zlim na djelu”, a {to se ti~e hadezeovskih bojovnika, mupovaca i gardista, to je “zakonita obrana domovine, obiteqi, slobode”, {to predstavqa “pravo i moralni ~in.” (str. 949.) Uz to je “Glas koncila”, od 15. septembra, obja{wavao da sama ~iwenica da je “golema katoli~ka crkva, s gotovo milijardu vjernika {irom globusa odr`ala svoj Svjetski dan molitve za Hrvatsku” zna~i “molitvom priznatu Hrvatsku.” (str. 949.) Politi~ki zna~aj tog ~ina obja{wava se na slede}i na~in: “U svakoj katoli~koj crkvi, na svim kontinentima, qudi su u nedjequ, 8. rujna, ~uli papinu poruku u prilog mira u Hrvatskoj. Bila je to prilika da svi saznaju, jer mnogi doista nisu znali da Hrvatska postoji kao dr`ava, gdje se nalazi, da se bori protiv nametnutog joj rata, da se brani od posqedweg ostatka povampirenog boq{evizma u sprezi s tako|er povampirenim hegemonizmom 843

srpske dr`ave. Od toga svjetskog dana molitve za Hrvatsku stotine milijuna prosje~nih qudi doista znaju da se u Hrvatskoj ne vodi tek neki etni~ki sukob kakvih posvuda ima, nego da je to, po svemu sude}i, posqedwi krvavi sraz istro{enog boq{evi~kog imperijalizma s demokracijom koja raste iz korijena biblijske ~ovje~nosti. Tako je papa na~inom koji je samo wemu dostupan upisao Hrvatsku u svijest i u skrb ~ovje~anstva.” (str. 949.) Anga`ovawem svih katoli~kih organizacionih i propagandnih potencijala na {irewu hrvatskih monstruoznih la`i protiv srpskog naroda, podgrejano je javno mwewe skoro svih zapadnih zemaqa, a papa je 15. septembra ponovo javno zahtevao stranu vojnu intervenciju u unutra{wi jugoslovenski sukob. Kako je zna~ajna uloga vatikanske diplomatije u razbijawu jugoslovenske dr`ave obja{wava “Glas koncila” u uredni~kom komentaru od 29. septembra: “Va`no nam je uo~iti da je u ovom slu~aju nadasve va`nu ulogu igrala katoli~ka crkva, upravo diplomacija Svete stolice. Ta najstarija, najiskusnija, najmirotvornija, a materijalnim pomagalima najsiroma{nija diplomacija(!) koja ima svoja skromna a vrlo utjecajna predstavni{tva u ve}ini dr`ava koje su ~lanice OUN, ovih je tjedana, osobito posledwih dana, sasvim o~ito razvila vrlo {iroku djelatnost za obustavu rata u Hrvatskoj i za ostvarewe prava naroda mirnim putem. Nakon {to je nedavno na najcrkveniji na~in Ivan Pavao II pokrenuo svjetsko javno mwewe u korist ugro`ene Hrvatske i za dobro svih naroda na podru~ju dosada{we Jugoslavije, posqedwih je dana upotrebqavao svaku priliku da to jo{ ja~e istakne. U srijedu 18. i ~etvrtak 19. rujna, papa je u generalnim i posebnim prigodnim audijencijama nazo~nima govorio o Hrvatskoj, i wezinom stradawu i wezinim pravima; o~ito nije govorio da ~uju samo ti nazo~ni nego da ponovno odjekne u diplomatskoj javnosti. Saznajemo za neobi~no `ive kontakte izme|u hrvatskog episkopata i Svete stolice.” (str. 953.) I hrvatski i strani biskupi sve su uporniji u zahtevima da zapadne dr`ave priznaju nezavisnost Hrvatske i Slovenije. Kako iznosi Bulaji}, “Wujork tajms” je tih dana zapazio da hrvatski bojovnici nose kao znak raspoznavawa katoli~ki krst, da bi se razlikovali od pravoslavnih Srba. Robert D. Kaplan, u istom listu, na temu “Papa i gra|anski rat u Jugoslaviji” zapa`a da je papa Jovan Pavle II u~inio 18 intervencija za mir u Jugoslaviji, da je “rat u Jugoslaviji doveo Vatikan u izuzetno osjetqiv polo`aj”. Kaplan ukazuje da “Sveta stolica mora iza}i iz sjenke – ne samo da pomogne, ve} i da ra{~isti pro{lost.” (str. 954.) Slede}i fragment iz Kaplanovog teksta, Bulaji} doslovno citira: “Rimska katoli~ka crkva, pored toga {to je sredi{wa ta~ka nacionalnog otpora u Hrvatskoj, u istoriji je igrala ulogu koja je dovela do sada{weg krvoproli}a u Jugoslaviji. Zagreba~ka nadbiskupija je u aprilu 1941. javno pozdravila stvarawe nacisti~ke marionetske dr`ave Hrvatske, ~iji je unutra{wi aparat bezbjednosti bio odgovoran za pokoq Srba u istim grani~nim podru~jima gdje se ponovo vode borbe.” (str. 954.) Sledi opet Bulaji}eva interpretacija: “Kaplan postavqa pitawe za{to papa, koji je putovao na sve ~etiri strane svijeta, nikada nije posjetio katolike u dr`avi – koja se nalazi u susjedstvu Italije i Vatikana. Po wegovoj ocjeni, radi se o dvije velike prepreke – molitva na grobu zagreba~kog 844

nadbiskupa, kardinala Stepinca u katedrali u Zagrebu, i posjeta usta{kom logoru smrti Jasenovac. “Crkva mora primiti krivicu za ono {to se desilo u toku Drugog svjetskog rata, osu|uju}i dana{wu agresiju Srbije”. Samo na taj na~in, po mi{qewu Kaplana, papa mo`e upotrijebiti stvarnu snagu, koju nema Evropska zajednica, da umiri ekstremiste u Hrvatskoj i da smiri Srbe. Katoli~ka crkva u Hrvatskoj danas otvoreno odbacuje svaku odgovornost za zlo~ine genocida u NDH u toku Drugog svjetskog rata, da su savremeni me|unacionalni sukobi izme|u Hrvata i Srba “u stvari samo nastavak onoga {to je 1941. po~elo.” (str. 954.) Akcija rimokatoli~kih prelata ima pred sobom dva osnovna ciqa – da dovede do hrvatske dr`avne nezavisnosti, ~iji }e teritorijalni opseg obuhvatiti vekovne srpske zemqe, i falsifikuje istorijske ~iwenice koje dokazuju zlo~ina~ku prirodu genocidnog usta{kog re`ima. “Glas koncila”, od 29. septembra, kako pronalazi Bulaji}, “bez okoli{awa tvrdi da Srpska pravoslavna crkva “bez ikakva povijesnog konteksta lansira grubu optu`bu za genocid “kakvog jo{ nikad nije bilo” nad srpskim narodom, wegovom crkvom, kulturom i vlasni{tvom”. Navod da je vi{e od milion srpskog stanovni{tva bilo ubijeno, desetine hiqada ku}a spaqeno, razoreno vi{e od 500 pravoslavnih crkava i parohijskih ku}a, katoli~ki tjednik cijeni da je “u duhu novokomponirane beogradske povijesti u slu`bi politi~ko-imperijalisti~kih apetita”. Primjer mu~ewa zagreba~kog pravoslavnog mitropolita Dositeja dok nije izgubio razum, “s povijesnom istinom nema nikakve veze”. U vezi usta{kog logora smrti Jasenovca, pokajawa za izvr{ene zlo~ine genocida nad Srbima, Jevrejima i Ciganima, katoli~ki tjednik suprotstavqa tvrdwu da je “Jasenovac bio logor do 1947”, da treba progovoriti o Blajburgu i brojnim “jazovkama” {irom Hrvatske, da je “jedino hrvatski narod, ako se usporede predratni i prvi poratni popis stanovni{tva, iza{ao iz razdobqa s mawim brojem ~lanova”! Da se ne radi o stavu urednika katoli~kog tjednika pokazuje najnoviji intervju kardinala Kuhari}a u kome tvrdi “da je za vrijeme rata katoli~ka crkva po svojim najvi{im predstavnicima pru`ila otpor nasiqu i da je javno osu|ivala nasiqe, s bilo koje strane ono dolazilo”. Otvorenije nego ranije, danas kardinal Kuhari} tvrdi da je nadbiskup Stepinac bio “u to vrijeme okupacije, nacizma i rata jedan od najhrabrijih biskupa Evrope.” (str. 954-955.) Tu|man je ponovo, 3. oktobra 1991, bio papin gost i po povratku odu{evqeno saop{tio da je dobio nedvosmislenu i ~vrstu papinu podr{ku zahtevu za priznawe hrvatske nezavisnosti. “Razgovori u Vatikanu su protuma~eni u Zagrebu kao otvoreno istupawe Svete stolice na strani secesionizma Hrvatske, “da Vatikan s tzv. tajnom diplomacijom vodi akciju za priznavawe suverenosti Slovenije i Hrvatske”, da papa Jovan Pavle II, “koji se otvoreno svrstao uz Hrvatsku”, “tra`i da grupa zemaqa, a ne jedna po jedna, odmah priznaju Hrvatsku i Sloveniju”. “Sveta stolica je spremna odmah priznati Hrvatsku i tra`i zemqe istomi{qenike. Zbog toga je Tu|man zadovoqniji rezultatima razgovora koje je vodio u Vatikanu nego onima u glavnom gradu talijanske republike”. Tako je papa postupao 1941/42. godine, ali pored podr{ke zemaqa istomi{qenika – osovinsko-nacisti~kih kvislinga, nije 845

do~ekao priznawe me|unarodne zajednice. Poslije ovako otvorene i sna`ne podr{ke Svete stolice slijedila je odluka Sabora hadezeovske Hrvatske, od 8. oktobra 1991., po kojoj Republika Hrvatska “raskida dr`avnopravne sveze na temequ kojih se zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosada{wa SFRJ.” (str. 961.) Mnogi evropski i ameri~ki biskupi su jo{ otvorenije u javnosti poduprli takve zahteve, a celokupna katoli~ka {tampa kampawu je dovodila do usijawa. “Odr`avawu borbenog pritiska katoli~ke crkve u odlu~uju}oj bici za razbijawe jugoslovenske dr`ave poslu`ilo je i redovno zasjedawe, odr`ano u Zagrebu 15. i 16. oktobra 1991. godine. Papa Jovan Pavle II nije propustio ni ovu priliku da uputi pismo hrvatskim biskupima, u kome daje posebnu podr{ku Mirovnoj konferenciji u Hagu “oko me|unarodnog pritiska za me|unarodno priznawe neovisnosti Slovenije, Hrvatske i drugih republika koje }e to zatra`iti.” (str. 964.) Vatikan je, 26. novembra 1991. godine, uputio memorandum svim dr`avama u~esnicama Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradwi, ~iju su{tinu odre|uju slede}i zahtevi: “Pred ogor~enim borbama koje se vode u Hrvatskoj, Sveta stolica poziva zajednicu dr`ava da ponovo razmotri potrebu po{tovawa prava na nezavisnost naroda Hrvatske i Slovenije i naroda koji bi `eqeli da ostvaruju to pravo. Sveta stolica je mi{qewa da je do{lo vrijeme da se me|unarodno priznaju Hrvatska i Slovenija i to prije bo`i}nih praznika. Narodi tih dveju republika su slobodno i demokratski izabrali nezavisnost.” (str. 970.) `) Otvoreno hvalisawe Vatikana po~iwenim zlodelima Kako je izvestio “Glas koncila”, od 29. decembra 1991. godine, “portparol Vatikana, dr Navaro Valis, objasnio je u intervjuu na vatikanskom radiju “da je Sveta stolica od po~etka krize radila na dva na~ina: diplomatskim putem i ~estim interventima papinim: diplomatskim je putem Sveta stolica predlagala rje{ewe krize me|unarodnim priznawem odnosnih republika, a papa je stalno i s boli izlagao razloge i uvjete po kojima se nastali problem mo`e rije{iti tako da se po{tuju sve strane i pravo na samoodre|ewe”. Pred svjetskom javno{}u Sveta stolica je iznosila stav da priznawe katoli~ke Hrvatske i Slovenije “nije usmjereno protiv nijedne stranke kojih se to ti~e”, da “Sveta stolica postojano `eli o~uvati dobre odnose sa svim republikama Jugoslavije.” (str. 971.) Po~etkom naredne godine “Vatikan je krenuo na odlu~uju}i udar za razbijawe jugoslovenske dr`ave. Monsiwor Pjero Panakini je obavijestio javnost, 13. januara 1992. godine, da je Sveta stolica uputila note vladama republika Slovenije i Hrvatske, obave{tavaju}i ih da im priznaje suverenost i nezavisnost. U isto vrijeme, “nota je upu}ena i beogradskoj vladi kojom se ona obavje{tava da pomenuta odluka nikako nije uperena protiv Jugoslavije”, da apostolski pronuncije u Beogradu, monsiwor Gabriel Montalvo, nastavqa “svoju misiju predstavnika Svete stolice u Jugoslaviji”. Vatikan je ovim aktom prvi put prekinuo svoju dugu i stoqetnu tradiciju da posledwi prizna novu dr`avu. Tako je postupao sa prvom jugoslovenskom dr`avom Srba, Hrvata i Slovenaca 1919. godine. Bilo je slu~ajeva da je Vatikan decenijama odbijao da uskladi crkvenu politiku sa stvarnim stawem u pojedinim dr`avama. Zna~ajno je da se u razbijawu 846

jugoslovenske dr`ave – priznawu katoli~ke Hrvatske i Slovenije Vatikan na{ao samo sa Wema~kom. Namjera je o~igledna – poku{aj uticaja na opredeqewe posebno evropskih dr`ava koje, na osnovu briselskog dogovora od 16. decembra 1991. treba da se opredijele kroz dva dana – 15. januara 1992.” (str. 972.) Ono na ~emu su istrajavali ne samo papa Pije XII, nego i Jovan XXIII i Pavle VI, puna rehabilitacija Stepinca postignuta je saborskom odlukom odmah nakon vatikanskog priznawa nezavisnosti hrvatske dr`ave, pa ~ak i svih ostalih usta{kih zlo~inaca. U ovoj dvotomnoj kwizi, Bulaji} objavquje biografske podatke o 694 rimokatoli~kih sve{tenika, nesumwivo dokazanih ratnih zlo~inaca, uz napomenu da je to nepotpuna lista. Posebno se Bulaji} bavio koincidencijom izme|u pojave “Gospe” u Me|ugorju i usta{kih zlo~ina u tom zapadnohercegova~kom kraju, o ~emu govori: “Dok sam prou~avao arhive po Hercegovini, a ne zaboravite da je ^apqina, prema usta{kom planu genocida donijetom jo{ prije rata, bila jedan od centara tog stra{nog plana, ostao sam za~u|en koincidencijom da se Gospa pojavila 23. juna 1981. godine, a tog dana prije ~etiri decenije bili su pokoqi u Berkovi}ima, R`anom Dolu, Me|ugorju i drugim mjestima. U ~isto srpskom selu Prebilovci, usta{e su od hiqadu stanovnika pobile 800, od toga 296 djece do 14, a 64 do dvije godine! Sve su ih bacili u jamu [urmanci, koja se lijepo vidi sa brda na kojem se pojavila Gospa. Dok svuda po Me|ugorju vode asfaltni putevi, fri-{opovi, govori se o aerodromu, do [urmanaca se mo`e do}i samo pje{ke. Postoji spomen-plo~a, ali najstra{nije je {to je jama zape~a}ena. Niko je nije otvarao i istra`ivao. U wu su bacane majke s djecom u naru~ju. Jednom sam bio pozvan za predava~a na “plove}em univerzitetu” po Mediteranu. Grupa ameri~kih profesora mi je rekla da je u program wihove posjete Jugoslaviji ukqu~eno i Me|ugorje. Pitali su me {ta je to. Objasnio sam im uz kra}i istorijski pregled. Bili su zapaweni. Pozvali su me da po|em sa wima i tako sam Me|ugorje posjetio kao Amerikanac. Dobili smo bogat materijal s Gospinim izjavama da je ona namjerno izabrala ovu `upu i da s wom ima posebne planove. Strategija da ne mo`e biti jasnija! A wen tvorac je frawevac Zovko, osu|ivan {to je djecu u~io fa{isti~kim pozdravima. Dva fratra Zovka sa ovog podru~ja bili su usta{ki koqa~i koji su ubijali u Gospino ime, jer je Gospa bila simbol usta{tva i “kraqica Hrvata.” (str. 1027.)

4. Posleratna vatikanska politika prema Jugoslaviji Dragoqub @ivojinovi} je, 1994. godine, objavio kwigu “Vatikan, katoli~ka crkva i jugoslovenska vlast 1941-1958.” (Beograd, Prosveta–Teraip), obuhvativ{i tako istorijski period do smrti pape Pija XII, a pokazuju}i skoro {estovekovni kontinuitet vatikanske antisrpske politike. “Ve} u XV veku Rimska kurija je Srbe ozna~ila kao jeretike i {izmatike, i odlu~ila da se bori sa wima do wihovog istrebqewa. Kongregacija za propagandu vere trudila se da {izmu iskoreni, koriste}i u te svrhe ideju unije. Nastojawa u tom smislu bila su poja~ana, a borba za nove du{e postala je ideja vodiqa vatikanske politike. Ona nije gubila dah sve do najnovijih vremena, a 847

hrvatski katolici postali su najsna`nije oru|e u toj borbi. U takvim okolnostima, saradwa izme|u katoli~ke crkve i usta{ke vlasti bila je prirodna. Otuda nije nikakvo ~udo {to su Srbi i pravoslavna crkva bili predodre|eni za uni{tewe, osu|eni da nestanu, bez obzira na sredstva i na~ine kojima }e se to posti}i.” (str. 17.) Usta{ka tvorevina, pod okriqem nema~kih i italijanskih okupatora, Nezavisna Dr`ava Hrvatska, pokazala se kao u ~itavih {est vekova najdelotvorniji instrument realizacije rimokatoli~kih interesa. “Saradwa izme|u Vatikana, katoli~ke crkve i usta{kog re`ima zasnivala se na bo`anskim, katoli~kim osnovama, a ne na nesigurnim politi~kim ili drugim temeqima. Takva osnova saradwe predstavqala je neslu}enu opasnost za wihove protivnike – Srbe, pravoslavne, Jevreje, Cigane, komuniste. Vatikanski vrhovi smatrali su svojom obavezom, zapravo du`no{}u, da pomognu novu vlast u Hrvatskoj gde god i kad god je to bilo mogu}e. U tome su ~esto prelazili dozvoqene granice i prihvatqive norme me|unarodnog prava, morala i humanosti. Zbog toga su dolazili u sukob sa savezni~kim vladama i diplomatijama, }utali pred nasiqem po~iwenim od strane usta{ke dr`ave, odbijali da osude zlo~ine i zlo~ince. Sa svoje strane, Paveli} i wegovi saradnici bili su svesni papine slabosti prema katoli~koj dr`avi nastaloj na “granici hri{}anstva”, uvereni da }e pre}utati wihove zlo~ine po~iwene u ime militantne vere. Tako je, zaista, i bilo.” (str. 32.) a) Vatikansko zata{kavawe zlo~ina Uspostavqawe komunisti~kog re`ima u posleratnoj Jugoslaviji Vatikanu je pru`ilo dragocenu {ansu da pod vidom borbe protiv diktature i ateizma prikrije sopstvenu odgovornost za hrvatske usta{ke ratne zlo~ine. Na ruku im je i{la i beskrupulozna politika titoisti~kog re`ima, zasnovana na voqi da se u korenu sase~e bilo koji oblik opozicionog delovawa, ali i da se progone verske zajednice i nasilno smawe wihova mo} i uticaj. Komunisti~ki re`im je zapravo pora`en i sudskim procesom protiv nadbiskupa Stepinca, jer ga je vodio prema uobi~ajenom boq{evi~kom obrascu, gaze}i elementarne pravne principe i do apsurda dovode}i na~ela funkcionisawa sudskog sistema. “Jedna arogantna i nepripremqena akcija, uz to nedovoqno promi{qena, izazvala je ne`eqene reakcije u zemqi i veliku galamu na strani. Kako je re`im, pak, bio odlu~an da se obra~una sa unutra{wom opozicijom, takva akcija je bila razumqiva. Nepromi{qenost je bila posledica samouverenosti i arogancije. Titova tvrdwa da se jugoslovenska vlast nije pla{ila nikoga u svetu pokazivala je wegovu naivnost, kratkovidost i nepromi{qenost. Odsustvo politi~ke mudrosti, s jedne, i `estine i samouverenosti, s druge strane, obja{wavaju odluku o pokretawu procesa zagreba~kom nadbiskupu. Revolucionarna logika nije bila prihvatqiva u svetu u kome su Vatikan i katoli~ka crkva igrali zna~ajnu ulogu, imali na~ine da izraze svoje nezadovoqstvo i sredstva da se bore protiv onih snaga koje su smatrali svojim protivnicima. Samo okolnost da SAD nisu bile spremne da idu do kraja u pru`awu politi~ke podr{ke Vatikanu, spasla je jugoslovenski re`im od mnogih me|unarodnih kritika i politi~kih poraza.” (str. 230.) 848

Komunisti kao da su se trudili da pomognu Rimokatoli~koj crkvi da weni prelati steknu {to ubedqiviji oreol mu~eni{tva. Stepincu je samo polovi~no po{tovano pravo na samostalan izbor advokata, od hap{ewa pa do kraja procesa imao je samo jedan jedno~asovni razgovor sa svojim braniocima. Policija je hapsila i maltretirala sve{tenike koji su mogli u~estvovati u pripremawu odbrane, da bi ih tako upla{ila i destimulisala. Sva sredstva informisawa vodila su vatrenu kampawu protiv optu`enog, a nikome nije dozvoqavano da se javno nijednom re~ju suprotstavi medijskom lin~u. Komunisti~ka partija organizovala je prinudno potpisivawe peticija od strane gra|ana sa zahtevom da se optu`eni {to stro`e kazni. Pred po~etak i u toku su|ewa organizovan je javni progon i lin~ nekoliko sve{tenika, od kojih je izvestan broj ubijen. Na sve{tenike je vr{en pritisak da spre~avaju okupqawe vernika ~ak i u crkvama. Stepincu je su|eno uz nedozvoqenu retroaktivnu primenu specijalnog krivi~no-pravnog propisa – Zakona o zlo~inima protiv naroda i dr`ave iz 1945. godine, a ne po predratnom jugoslovenskom krivi~nom zakoniku. Uz to su norme ovog specijalnog op{teg pravnog akta omogu}avale krajwe proizvoqno tuma~ewe. Nadbiskupu je proces vo|en zajedno sa zlo~incima s kojima on nije imao nikakve neposredne veze. Sudska zasedawa su trajala i po dvanaest sati dnevno. ^lanovi sudskog ve}a nisu se ustru~avali da u sudnici ismejavaju, omalova`avaju i poni`avaju optu`enog. Sudije su se redovno pona{ale poput javnog tu`ioca. Odbrani je uskra}eno pravo unakrsnog ispitivawa svedoka. Dokazni materijal je krajwe proizvoqno i tendenciozno tretiran, a u wega su uvr{tavana i o~igledno falsifikovana dokumenta. Onemogu}eno je odbrani da proverava iskaze la`nih svedoka. Svedoci odbrane su ideolo{ki diskvalifikovani i tako je spre~eno wihovo pojavqivawe na procesu. Svi tu`io~evi dokazi automatski su prihvatani, a dokazi odbrane a priori odbacivani. Ako je neki dokument koji je odbrana podnela i prihvatan u dokaznom postupku, predsednik suda bi ga ~itao velikom brzinom i potpuno nejasno, da ga niko u sudnici nije mogao razumeti. Svi tu`io~evi svedoci su saslu{ani, a ve}ina onih koje je tra`ila odbrana odbijeni su. Javni tu`ilac je govorio u toku su|ewa 48 ~asova, a Stepin~evi branioci svega dvadeset minuta. Naknadno je mewan zapisnik o saslu{avawu svedoka u toku istrage kako bi falsifikat sna`nije teretio optu`enog. Prepravqani su naknadno i stenogrami procesa, pa je javnost upoznavana sa la`nom verzijom. Publiku u sudskoj dvorani, uz nekoliko izuzetaka, predstavqali su komunisti~ki aktivisti, koji su orkestrirano bu~no podr`avali tu`io~eve izjave, a ismevali optu`enog. Predsednik suda i javni tu`ilac neprekidno su pribegavali ideolo{kim i politi~kim diskvalifikacijama optu`enog. Stepin~evi advokati danono}no su bili pod zastra{uju}om prismotrom tajne policije. Od nezavisnog sudstva nije bilo ni traga. Kao da se re`im uporno trudio da od Stepinca stvori mit. Surovi Titov komunisti~ki re`im omogu}io je Vatikanu da pridobije za saradwu najmo}nije zapadne obave{tajne slu`be u akciji spasavawa ratnih zlo~inaca. “Vatikan i velike sile (SAD, V. Britanija) sara|ivali su u tom poslu, prikrivali zlo~ince, politi~ke qude usta{kog ili kvislin849

{kih re`ima, istaknute prelate katoli~ke crkve, kao i mnoge druge koji su be`ali iz Jugoslavije svesni svoje krivice ili zbog saradwe sa usta{kim ili drugim snagama. Istina, bilo je onih koji su bili vra}eni tamo gde su po~inili zlo~ine. Jo{ pre po~etka “hladnog rata” vodila se politika koja je u mnogo ~emu podse}ala na wega. Bliska sprega izme|u Vatikana i wegovih organizacija, kao i pojedinaca koji su delovali unutar wih, omogu}ila je uspostavqawe puteva i kanala, veza i saradwe izme|u raznorodnih politi~kih, obave{tajnih, humanitarnih, verskih slu`bi na {irokim verskim prostorima. Uticajni pojedinci obavqali su krupne poslove u tome, a mnogi ratni zlo~inci izbegavali su godinama hap{ewe, izvo|ewe pred sud i ka`wavawe za dela iz pro{losti. Savezni~ke obave{tajne slu`be slu`ile su se pojedincima iz crkvenih redova za svoje ciqeve.” (str. 231.) Vatikan se najsvesrdnije anga`ovao u spasavawu usta{kog poglavnika Ante Paveli}a. “^etvrtog maja 1945. godine, Paveli} i Andrija Artukovi}, doglavnik NDH, pre{li su u Austriju, gde im je katoli~ka crkva pru`ila uto~i{te. U `eqi da zavara trag, nepoverqivi Paveli} je promenio vi{e samostana u kojima je kra}e ili du`e vremena boravio. Promenio je tako|e i li~ni izgled: o{i{ao je guste obrve, pustio bradu i nosio la`ne nao~ari. U se}awu mnogih ostao je zapam}en kao otac Benarez. Prema nekim ameri~kim obave{tajnim izvorima, Paveli} je boravio u Celovcu, u blizini jugoslovenske granice, gde je imao na raspolagawu posebnu vilu i stan. Iza sebe je ostavqao malo tragova. Drugi izve{taj je govorio da je u Austriji boravio do prole}a 1947. godine, kad je do{ao u Rim. Najzad, po mi{qewu specijalnog agenta Govena, Paveli} je u`ivao podr{ku britanskih vlasti, po{to je sa wima odr`avao bliske veze u pro{losti... Do sada nepoznati i nekori{}eni podaci iz ameri~kih obave{tajnih i diplomatskih izvora omogu}uju da se sa vi{e sigurnosti rekonstrui{u najva`niji doga|aji i odredi dr`awe Vatikana, ameri~kih i britanskih vojnih vlasti u igri oko Paveli}a. Ni{ta mawa, ako ne i ve}a, bila je upletenost Vatikana i crkvenih institucija {irom Evrope i Italije. Dok se prvo nije moglo o~ekivati, drugo se moglo smatrati prirodnim.” (str. 253.) b) Ameri~ki obave{tajni izve{taji o Paveli}evom bekstvu u Vatikan Najvi{e podataka o Paveli}evom kretawu po~etkom 1947. godine obelodanio je specijalni ameri~ki agent Frenklin Goven. “U Govenovom izve{taju se govorilo da je na osnovu vesti iz vi{e izvora potvr|eno da je Paveli} boravio u Rimu u nekoliko navrata, i da se, verovatno, tu i sada nalazio. Nastojao je da utvrdi da li je to istina. Prema vestima kojim je raspolagao, Paveli} se nalazio na vatikanskoj teritoriji, u ogra|enom bloku, na levoj obali Tibra, u delu Rima zvanom Lungo Tevere. Unutar bloka se nalazilo pet katoli~kih organizacija, vinski podrum, gara`a, radwa i jedan privatni stan. Od verskih institucija nalazili su se: samostan Sv. Sabine, Qe{ka {kola za rimske studije, Vitezovi malte{kog reda, samostan Sv. Anselma i de~ja {kola koju su vodile monahiwe. Obave{tajci nisu bili u stawu da u|u u unutra{wost bloka, a ~ak i da je to bilo mogu}e, bilo bi te{ko prona}i Paveli}a, koji `ivi unutar jedne stare gra|evine. Drugi obave{tajac je saop{tio da je tramvajska linija povezivala Paveli}a sa usta850

{kom bazom koja se nalazila na Via Kavur 210. Goven je napomenuo da je te{ko prodreti u zatvoreni usta{ki krug, po{to niko od Hrvata nije bio spreman da radi protiv Paveli}a. Goven je dopustio da obave{tewa nisu bila potpuna i najpouzdanija. Jedini na~in da se utvrdi gde se Paveli} nalazio bio je da se izvr{i prepad na stan u Via Kavur, ilegalno upadne na vatikansku teritoriju ili uhapsi Draganovi}, koji je jedini mogao da otkrije Paveli}evo skloni{te i olak{a hap{ewe. Goven je tvrdio da se Paveli} skrivao na vatikanskoj teritoriji koja je u`ivala eksteritorijalnost.” (str. 257.) Drugi ameri~ki obave{tajni agent, koji se zvao Klejton Mad, negde u isto vreme kad i Goven, izve{tavao je “da je Paveli} do{ao u Rim aprila 1946. godine u pratwi li~nog telohraniteqa Dragutina Do{ena, biv{eg oficira wegove li~ne garde. Obojica su bili preobu~eni u katoli~ke sve{tenike. Smestili su se u katoli~ki kolegijum u Via \akomo Beli 3, jedini koji je u`ivao punu eksteritorijalnost i u koji se moglo u}i samo sa potpunim ispravama. Pretpostavio je da je to bio papski pe~at, po{to je to bio jedini kolegijum koji se nalazio pod direktnim papskim nadzorom. Mad je potvrdio da je Paveli} nedavno u {panskom konzulatu dobio paso{ na ime Pedro Goner i vizu za Ju`nu Ameriku ili Kanadu. Trojica drugih usta{a bili su zbrinuti na isti na~in, ali je samo jedan bio identifikovan. To je bio general Vladimir Kren. Madov obave{tajac je utvrdio put kojim su se usta{e prebacivale iz Italije u Jugoslaviju... ^itava mre`a se nalazila u rukama katoli~kih sve{tenika, koji su bili iskqu~ivo Hrvati. Wen centralni nerv nalazio se u Zavodu Sv. Jeronim.” (str. 257.)

5. Sudski proces Alojziju Stepincu Branimir Stanojevi} je, u kwizi “Alojzije Stepinac – zlo~inac ili svetac. Dokumenti o izdaji i zlo~inu” (“Nova kwiga”, Beograd 1986), objavio skra}enu verziju optu`nice, sudskog stenograma i presude zagreba~kom nadbiskupu, u okviru procesa koji se, 1946. godine, vodio pred komunisti~kim sudom protiv grupe hrvatskih ratnih zlo~inaca. Dokazi protiv Stepinca bili su veoma ubedqivi, pa je bahato pona{awe vlasti, sudije i tu`ioca moglo samo da pokvari op{ti utisak u javnosti i pomogne Stepin~evim sledbenicima u pribavqawu mu~eni~kog oreola jednoj opskurnoj, pokvarenoj i krvo`ednoj li~nosti kakav je hrvatski rimokatoli~ki primas nesumwivo bio. Nesporno je da je Stepinac, jo{ u aprilu 1941. godine, javno podr`ao hrvatsku usta{ku vlast, dok se jugoslovenska vojska jo{ borila protiv fa{isti~kih agresora. Kleru svoje nadbiskupije izdao je, 28. aprila, okru`nicu s pozivom da svi sve{tenici i vernici sara|uju s kvislin{kim vlastima. U~estvovao je u svim javnim sve~anostima Paveli}evog re`ima, italijanskih i nema~kih okupatora, a slu`bena katoli~ka {tampa, pod wegovom direktnom kontrolom, svojski se ukqu~ila u usta{ke propagandne aktivnosti, da se ni po ~emu nije razlikovala od re`imske. Nikada se nijednim aktom ili re~ju nije suprotstavio u~e{}u rimokatoli~kih sve{tenika u usta{koj vojnoj organizaciji niti wihovoj predvodni~koj ulozi u mnogim pokoqima. Celokupna Katoli~ka akcija, koju je on predvodio, kao i sve 851

wene posebne organizacije, s velikim entuzijazmom i Stepin~evom podr{kom ukqu~ile su se u usta{ki pokret. Sve verske sve~anosti koje je predvodio zagreba~ki nadbiskup pretvarane su s wegovim pristankom u usta{ke propagandne manifestacije. Nadbiskup Stepinac je bio na ~elu tro~lanog odbora za prisilno pokatoli~avawe Srba, a bio je i glavni vojni vikar hrvatskih usta{a i domobrana. Kao predsednik Nadbiskupskog duhovnog stola odobrio je, 1944. godine, molitvenik “Hrvatski vojnik”, kojim je pozivao sve usta{e i domobrane da budu odani Anti Paveli}u. Sve su to te{ka krivi~na dela za koja bi vrlo strogo bio ka`wen i da je primewen predratni jugoslovenski zakon, pogotovo kad se ima u vidu da je Stepinac posledwih dana rata primio na ~uvawe va`an deo poverqive arhive usta{kog re`ima i ~ak gramofonske plo~e sa snimqenim Paveli}evim govorima. Mogao je na vrlo te{ku kaznu biti osu|en i po posleratnom komunisti~kom zakonu za, objektivno gledano, nesporno krivi~no delo direktnog pomagawa usta{ko-kri`arskih terorista itd. Kazna na koju je Stepinac osu|en, {esnaest godina zatvora, nije ni bila naro~ito stroga u odnosu na stepen dokazane krivice. a) Pokoq u glinskoj crkvi Sudsko ve}e je, u toku procesa, saslu{alo ve}i broj svedoka, uglavnom `rtava usta{ko-klerikalne teroristi~ke sprege, ali i neke od najvi{ih usta{kih funkcionera, poput vojskovo|e Slavka Kvaternika, usta{kog ministra inostranih poslova Mehmeda Alajbegovi}a i diplomate Vladimira Ko{aka, koji su kasnije su|eni, osu|eni na smrt i streqani. Najzna~ajnije je svedo~ewe Qubana Jednaka, jedinog pre`ivelog iz klanice u Glinskoj crkvi. Jednak prvo opisuje okolnosti svoga hap{ewa i transporta u Glinu, zatvarawa u crkvu i po~etak mu~ewa. Onda su usta{e po~ele da se raspituju da li neko ne{to zna o ~etnicima, pa kako prvog koji je ne{to progovorio “usta{a udari no`em preko prsiju, raspara mu sva prsa i on pade.” (str. 427.) Drugom su naredili da polo`i glavu na sto. “On je metnuo glavu na stol, a usta{e su mu narezali grkqan. “Pjevaj sada”. Kako je on pjevao, krv mu je udarila iz grkqana na 2-3 metra daleko. Kad je krv udarila prema nama, jedva mi je rekao: “Tako }e biti i s vama, jaoj nama”. Nato su usta{e povikali: “Udri ga no`em, majku mu wegovu...” Udarali su ga 2-3 puta no`em iza vrata, a kada je pao na pod, prisko~ili su mu drugi, posebno odre|eni, koji su mrvili glave. Prisko~i{e mu dve usta{e i smrvili su mu svu glavu. Zatim su ga bacili na jedan kamion. Tako je to i{lo – jedan kamion – pa drugi kamion... Kada su gotovo sve u crkvi poklali i kada je broj nas `ivih spao na svega desetak, ja sam bio u jednom kutu crkve i u jednom ~asu vidim kako nema nikoga u crkvi. Bilo nas je svega desetak. Pogledam iz kuta prema vratima i vidim usta{e kako iznose krvave i zakrvavqene qude... Krv te~e svuda po crkvi. Sve je bilo mirno, cijela crkva bila je osvijetqena svije}ama. Ja se onda bacim me|u zaklane qude koji su le`ali na podu. Ispru`im ruke i legnem me|u wih. Trojica, od onih koji su bili sa mnom, sakrili su se u jedan prostor kod oltara, gde je sve}enik imao kwige. Ostalih 5-6 nisu se mogli sakriti i tih 5-6 su zatim zaklani. Za nekoliko ~asova po~eli su zaklane iznositi iz crkve, jedan, drugi, tre}i i tako redom. Ne znam vi{e koliko ih je bilo. Ja sam ostao 852

le`ati. Ve} su do{li i do mene. Idu od jednog do drugog i tuku ih no`em. Jedan stane meni na ki~mu i tu~e sve oko mene no`em, jednog za drugim, ovako... (pokazuje rukom). Do|e red na mene, udari me cokulom po glavi i re~e: “To je sve gotovo”. Kad po|e malo daqe i vidi jednog `ivog. “Eto, nemojte mene qudi, ja sam `iv. Nemojte mene, ja nisam nikom ni{ta kriv”. “Dobro”, reko{e usta{e, “Di`i se”. On im re~e: “Pa nemojte mene zaklati, ja nisam kriv, evo, ve} su svi qudi ovdje poklani. Nema vi{e ~ovjeka koji nije ubijen”. Ja sam malo okrenuo glavu, koliko sam mogao, i vidim – tog ~ovjeka koqu. Usta{e ga pitaju koga sve ima, a on im odgovara da ima jednu sestru od 18 godina, a drugu od 22 godine. “Ho}e{ li meni dati onu sestru od 18 godina?”, a drugi ga pita: “Ho}e{ li meni dati onu od 22 godine”? Kad sam opet malo digao glavu, vidio sam kako ga jedan usta{a dr`i za jednu ruku, a drugi za drugu. Jedan ga pali svije}om, i vidim – gore mu brkovi. Onda su mu po~eli paliti o~i. To su bile neizdr`ive muke, mislim najve}e muke na svijetu. Kad su mu spalili jedno oko i po~eli paliti drugo, ~ovjek zavi~e, a jedan ga usta{a tu~e kundakom u ki~mu. “A jao!”, vikao je ~ovjek. Oni su mu i daqe palili drugo oko, a zatim ga oborili na zemqu i smrvili mu glavu. Udarali su ga no`em u rebra i svoga ga izboli. Kada su mu mrvili glavu, dijelovi lobawe pr{tali su mu na sve strane i padali i po meni.” (str. 427-429.) Sledi opis transporta le{eva, po koje je ve} peti put dolazio kamion. Usta{e su iznosili zaklane qude, dr`e}i ih za ruke i noge. Kako Quban Jednak opisuje: “Bacili su me na kamion na kojemu su poklani qudi bili poslagani u tri hrpe, svi potrbu{ke! Kada su mene bacili na tre}u hrpu, ona se nagnula i svalila se. Ja sam udario glavom o daske. Po{to je ovaj kamion bio pretrpan, bacili su me na drugi kamion. Jedan me primio za noge i vukao me van, tako da sam sva le|a izubijao, a kad me je izvukao, udario me glavom o kamen, da mi je lubawa puknula. Bacili su me na drugi kamion gdje je ve} bilo le{ina, a zatim na mene jo{ bacili 4-5 zaklanih qudi. Jedan od zaklanih pao je na mene tako da mi je wegov prerezani grkqan do{ao upravo na usta. Bilo mi je jako neugodno, jer me je svega zalila wegova krv. Krv mi je tekla u o~i, u usta, i niz cijelo tijelo. Jedan usta{a ka`e: “Je li mrtav”? “Mrtav je”, odgovori drugi. Pregledali su crkvu, nije li jo{ netko ostao. Nisu znali za onu trojicu koja su se sakrila u oltaru. Kako sam kasnije ~uo, ova trojica ostala su u crkvi dva dana, a tre}u no} popeli su se na toraw i tra`ili od qudi vode. Usta{e su na wih pucali i svu trojicu pobili.” (str. 529-430.) Kad su stigli na unapred planirano odredi{te, “dotjerali su kamion tik uz jamu, da bi lak{e u wu izbacivali qude. Jedna je jama ve} bila prepuna. Mene su primili za noge i za glavu i bacili u jamu. Bio sam zguren, ~etiri do pet su mi bacili preko nogu, jedna `ena je davala znake `ivota. Ajme, {to sve nisu od we radili. Silovali su je nad jamom, ona jau~e i vi~e. “Odakle si ti?” upitali su je. “Ja sam u~iteqica iz Bovi}a”. Onda su je udarali u glavu i ona padne u jamu. Tada, jedan ka`e drugome: “Ajde”, ka`e, “da nema zlatni prsten, to }e se dati prodati”. I drugi si|e, na|e na lijevoj ruci prsten i re~e: “To }e se dati prodati”. Tamo nad jamom stajali su usta{e i tukli ~eki}em i sjekirama. Do|e jedan kamion, pa drugi, pa tre}i, pa 853

~etvrti. Moglo se samo ~uti gdje ~ovjek rida: “Jaoj, djeco moja, joj, majko moja, pa nikom nisam ni{ta kriv”. Napola `ivog udarali su jedan do dva puta sjekirom ili ~eki}em. Nisam mogao vidjeti koliko je jama duga~ka, nego sam samo ~uo jauk qudi. Kada su te istrpali iz kamiona, dolaze novi. Tu su tri jame jedna do druge. Jednu su natrpali punu, gdje nisam bio. Poda mnom je bilo oko 100 qudi. Preko mene le`ali su ~etiri do pet. Slu{am ja: umirilo se sve, ni{ta se ne ~uje. Okrenem malo glavu i vidim da se ne{to mi~e, ~ujem gdje jedan usta{a govori: “Slu{ajte qudi, ne}e oni svi stati tu, treba wih prebaciti u drugu jamu i trebat }emo ih slo`iti lijepo da ih {to vi{e stane”. Tu dva do|o{e pa po~e{e odnositi. Do|e red i na one koji su ba~eni meni preko nogu. Bace jednog, drugog i tre}ega, a jedan, koji je bio na dowem kraju, taj se micao. “Majku im... evo ih `ivih, pucaj u onaj }o{ak”. Garili oni dva do tri puta i jedan mene pogodi u nogu. Ide mi krv. Poku{am mogu li micati prstima, vidim: dobro, nije prebijena kost. Kada su bacili one s mene, primili su i mene za ruke da }e me baciti na drugi kraj. Tada su vijdeli da imam debelu li~ku majicu: “Ovaj ima dobru haqinicu, ovo treba svu}i s wega”. Uhvatili su me za ruke i svukli majicu. Prestao sam disati. Okrenuli su mi lice k zemqi i pru`ili noge. Umirim se, a oni iza{li van.” (str. 430-431.) Jednak svoj iskaz pred sudom zavr{ava opisom izlaska iz jame i spasavawa, {to sve predstavqa neverovatnu `ivotnu storiju. b) Svedoci Hrvati o zlodelima katoli~kog klera Katolkiwa Mara Rup~i} iz Udbine opisala je sudskom ve}u kako je videla pona{awe sve{tenika Mate Mogu{a. Ona ka`e: “Kad je otpo~elo prekr{tavawe Srba kod nas, tamo je bio sve}enik Mogu{ Mate. On je okupio oko sebe usta{e i {to bi god wima naredio, to bi usta{e u~inili. Oko Udbine gdje je on bio, i okoli{nih sela, bilo je dosta pravoslavaca. Po nare|ewu ovog sve}enika, usta{e su ove pravoslavce klali i uni{tavali. Mogu{ je najmqivao pravoslavce da dolaze kod wega i primao od wih mito. Narod je kod wega dolazio jer je bio upla{en, i nosio mito. Nakon nekog vremena pozvao je pravoslavce iz triju sela da do|u kod wega, jer }e ih sve prekrstiti. Kad je narod do{ao u crkvu, a po{li smo i mi Hrvati, rekao im je: “Iza|ite kod spomenika kraqa Petra, ja }u vam odr`ati govor”. Jadan narod iza{ao je da bi ~uo govor. Mogu{ je oko sebe okupio usta{e i obratio se narodu: “Vi Srbi do{li ste da bih vas prekrstio. Ne treba vas pokrstiti; ja da krstim vuka, a vuk u {umu. Vama nema spasa, da li se krstili ili ne”. Pokazuju}i prema usta{ama, rekao je: “Pogledajte moje usta{e, to su mojih dvanaest sokolova, kud ih po{aqem, oni sve pokoqu i uni{te, a idu}i svome domu pjevaju. Oni su kadri, wih dvanaest – da uni{te dvanaest tisu}a Srba. Vi Srbi – vama nema spasa – ako idete u {umu, ja }u vas i u {umi na}i!... Va{u zemqu }emo podijeliti, jer vama nema spasa, idite kuda ho}ete”. Na to se ovaj jadan narod sav od straha razbje`ao i nije se vi{e vra}ao. U Udbini bila je polovica pravoslavaca, polovica Hrvata. Po nare|ewu Mogu{e svi pravoslavci su poni{teni. Odvukli su ih pod Velebit i vi{e se nisu natrag vratili. Jedna `ena, kad je do{la da moli za svoga mu`a koji je bio u zatvoru – ona je imala desetoro djece, i i{li su s wom zajedno i civili Hrvati da zamole usta{e za wenog mu`a – ali usta{e su im rekli da im je 854

sve}enik naredio: wegovo nare|ewe, wihovo izvr{ewe... Civili su zatim oti{li k sve}eniku i rekli: “Pustite `enu, ona je s nama i mi smo dobro `ivjeli, neka spasi ta `ena svoju sirotiwu”. A on je rekao: “Idem ubiti onu kuju, da vi{e ne vidim te kuje, da je bacim u kanal. Svojim usta{ama }u narediti i kuja }e biti uni{tena, da ne smrdi”. Tako se ovaj sve}enik zlo pona{ao da nije mogao gore.” (str. 438-439.) Tako|e katolik, slu`benik Josip Ban iz Ledenica, svedo~io je o nasilnom prekr{tavawu Srba i izjavio: “Odmah poslije sloma Jugoslavije, Srbe su po~eli tjerati usta{e u logore i internirati. U rujnu mjesecu 1941, po~eli su usta{e da ru{e pravoslavnu crkvu u selu Suhopoqsko Borovo. Zvona i ostale dragocjenosti ne znam kuda su odnijeli. Cigle, kamewe i sli~no {to je ostalo od nekadawe crkve, prodavali su [vabama, Ma|arima i Hrvatima koji su tada `ivjeli u Borovu. Prekr{tavawe Srba prvi put je po~elo 21. XI 1941. Na to prekr{tavawe do{la su dva fratra iz Virovitice. S wima je bio logornik Baki} i ostali usta{ki funkcioneri. Poslije 14 dana bilo je drugo prekr{tavawe, naime prekr{tavali su one koji nisu bili prekr{teni prvi puta. Prije toga prekr{tavawa dolazili su usta{e iz Suhopoqa i Virovitice s logornikom Baki}em i jo{ jednim logornikom, ~ijeg se prezimena ne mogu sjetiti, ali mislim da je to bio Vargoli}. Govorili su Srbima da se moraju prekrstiti i prijetili im da }e ih poubijati, potjerati u logore i sli~no. Tako|er su dolazili iz Suhog Poqa dva sve}enika, koje ja ne poznam, oni su odr`ali neke sastanke i pozivali Srbe neka se prekrste, da im se ne}e dogoditi nakon toga nikakva neprilika. Poslije toga prekr{tavawa nije se prestalo s logorima, ubijawem, pqa~kom, paqewem i sli~nim. U rujnu mjesecu 1943. godine do{la su u rano jutro 4 kamiona u Borovo. Kamioni su bili puni usta{a. Oni su opkolili cijelo selo. Sve su zatvorili u jedno dvori{te. Tu su izlu~ili Hrvate, [vabe i Ma|are, posebno su ostavili Srbe. Izme|u tih Srba ostavili su oko 25 do 30 osoba, {to `ena, djece i mu{karaca i odveli ih u jednu sobu. Tu su ih dobro ispremlatili, a onda su izme|u wih ostavili ~etvoricu, a ostale stavili u kamion. Ovu ~etvoricu su na zvjerski na~in mu~ili: istrgali im ruke i noge i iskopali o~i. Ovako izmu~ene su pobili i zakopali u |ubre.” (str. 440-441.) Rimokatolik Mato ^uti}, seqak iz Velike Barne, izme|u ostalog izneo je: “Kao doma}em Hrvatu i mje{taninu sela Velike Barne, poznato mi je da je u na{oj crkvi sa propovjedaonice `upnik `upe Grubi{no Poqe, Pero Cvijanovi}, odr`ao govor u kojemu je rekao da }e svi stradati koji ne prije|u na rimokatoli~ku vjeru. Nakon pokr{tavawa da }e mo}i i}i u hrvatsko domobranstvo, gdje }e biti osigurani od svake eventualne neugodnosti. Ja znam da je iz mog sela otjerano 70 porodica i dotjerano u Grubi{no Poqe u park. Me|u ovim porodicama bilo je i onih koje su se prekrstile. Neki od wih i{li su moliti `upnika da im on pomogne i da im ka`e za{to su dotjerani kada su pre{li na rimokatoli~ku vjeru. On im je odgovorio da im ne mo`e ni{ta pomo}i. Odatle su ti qudi otjerani u logore u Sisak i Jasenovac, i nisu se vratili svojim ku}ama.” (str. 444.) Brano Stankovi}, iz Slobo{tine kod Slavonske Po`ege, svedo~i o zbivawima ~iji je o~evidac bio u svom kraju: “Meni je poznato da se prekr855

{tavawe Srba vr{ilo 1942. godine. Do{ao je u na{e selo, u parohiju, tamo je nekada bila parohija – u Slobo{tini, neki Bo`idar [anti}, misionar ili fratar iz Zagreba. Ja sam slu~ajno s wim razgovarao kod u~iteqa i pitao ga po kojem nalogu je do{ao. On mi je rekao – po nalogu nadbiskupskog stola iz Zagreba. Kroz to vrijeme vr{io je i prekr{tavawe. Kod samog prekr{tavawa prisiqavao je qude da se pokrste. Na tom svojem zadwem obredu, kod samog prekr{tavawa i prisiqavawa da qudi prije|u na rimokatoli~ku vjeru, tra`io je da mole nekakvu molitvu, ali qudi nisu htjeli odmah moliti. Naime, on je po~eo ne{to govoriti i qudi nisu htjeli to prihvatiti. Onda je po~eo drugi put i opet se qudi nisu odazvali da pristupe toj molitvi za wim. Tre}i put je opet po~eo i onda je rekao – ako ne}e govoriti, da }e ih predati na usta{ki stan. Tako su morali da govore tu molitvu za wim, i s tim su i pre{li na rimokatoli~ku vjeru, jer ih je toga puta prisilio. I vr{io je i daqe prekr{tavawe po ostalim selima i natjeravao qude da se pokrste, a ukoliko se ne bi neki htjeli prekrstiti, onda je govorio da }e usta{e do}i po wih i kazniti ih... Kada se izvr{ilo prekr{tavawe, qeti 14. VIII 1942. godine, iz okolnih sela De`evaca, @igrovaca, Skendrovaca, a pokupili su i neke iz Bosne, sa Kozare, i to su sve stjerali u crkvu, mislim oko 20-30 ~lanova wihovih, i onda su crkvu zakqu~ali i zapalili je, a ostalih 5-6 stotina bacili su u bunare. Napunili su s wima 4 puna bunara, i mislim da se tu jo{ taj narod nalazi. Me|utim, kod samoga prekr{tavawa su rekli da ukoliko se qudi prekrste, da }e biti za{ti}eni i da ih se ne}e progawati. Ali to nije vrijedilo, jer su svejedno qude daqe progawali i ~inili takova zla djela.” (str. 445-446.) Rimokatolik i slu`benik iz Gospi}a, Ante Zup~i}, svedo~io je o zlo~inima sve{tenika Jole Bujanovi}a: “Poznato mi je da je u svibwu otpo~elo prekr{tavawe Srba. Me|utim, Srbi su hap{eni i dovo|eni u zatvor u Gospi} ve} i prije. Iz Gospi}a su slani u Jadovno. Kada su po~eli masovni pokoqi u kolovozu, oni koji nisu pobjegli, ubijani su. Neki seqaci su pobjegli u {umu, a neki gra|ani pla}ali su Talijanima, koji su ih kamionima prebacivali. One koje su uhvatili, ubijali su bez obzira da li su pokr{teni ili ne... U tom prekr{tavawu sudjelovao je sve}enik iz Gospi}a. Me|utim, 1944. godine, kada je poginuo veliki `upan Frkovi}, zamijenio ga je sve}enik Jole Bujanovi}. Kada je ovaj do{ao, mislilo se da }e biti ne{to boqe. Me|utim, uskoro se po~elo {aputati da }e i ostali Srbi biti poklani i pobijeni. Krajem rujna po~elo je s hap{ewem mu{karaca i mla|ih `ena... Stavqeni su u zatvor, a onda je nastavqeno sa hap{ewem preostalih. To su uglavnom bile starije `ene i djeca. Ovdje u zatvoru su gladovali. Ja sam ih s prozora zgrade u kojoj sam radio, gledao kako dobijaju malo krumpira na dan i gladuju. Mnoge su ve} u zatvoru ubijali. U mjesecu veqa~i po~eli su ubijati Srbe i u okolici. Iza{li su proglasi da je tu i tu obje{eno 20 Srba, zatim u drugom jednom selu opet nekoliko desetaka itd. U Gospi}u, u mojoj ulici, bilo je obje{eno 20 Srba. U selu O{tra, na cesti iz Gospi}a za Karlobag, povje{ano je tako|er 20 Srba. Te obje{ene su morali drugi dan skidati i pokapati oni isti koji su kasnije, tj. u o`ujku bili tako|er povje{ani. To je sve u~inio sve}enik Jole Bujanovi}.” (str. 454-455.) 856

Seqak iz Vilde Adam Draga{ svedo~io je o zlo~inima rimokatoli~kih sve{tenika i usta{a u ^unti}u: “Godine 1941, u svibwu i lipwu mjesecu, opazio sam da su se u selu ^unti}u, u samostanu Sv. Antuna, usta{ke organizacije, koje su bile dotle zvane za{tita, po~ele obla~iti u usta{ke uniforme. S wihove strane je na nas uslijedio pritisak da cijeli srpski narod ove op}ine mora ili kopati ili kositi za te fratre, po{to je gvardijan bio predsjednik op{tine Ja{kovec. I{ao sam mu kositi, a poslije je trebalo i kopati. Poslije sam opazio da nas sile da prije|emo s na{e vjere.” (str. 456.) Potom Draga{ opisuje kako je uhap{ena ve}a grupa seqaka, Srba, i dovedena u jedno dvori{te, gde su ih prvo usta{e tukle kundacima. “Onda oni otvore paqbu, s eksplozivnim mecima, na nas. ^im je po~ela paqba, jednom se od glave odbili dijelovi, pa je nakon eksplozije preko mene pao, na zemqu, a ja nisam vi{e ni{ta opazio od {uma u glavi, i le`ao sam tako dugo dok nisu po~eli skidati mrtve i skupqati ih, i onda je mene neko digao. Vidim, do{la su ciganska kola u dvori{te. Bacaju mrtve u kola, a meni kantu vode dadu da bri{em krv sa stijene i dali mi jo{ sijena da kupim krv po cementu i da to sve imam oprati... Poslije su nas krenuli za Banski Grabovac... Na stanici u Grabovcu preko 300 qudi naguranih u jedno dvori{te, da nas nisu mogli tamo strpati. Opet nas na cestu i dadu nam ~u~awe. Poslije su dolazili sve po dvojica usta{a i odvodili po dva do tri ~ovjeka. Odvedu ih nekuda; nedaleko od stanice stalno se ~uju pucwi iz pi{toqa. Tako sam i ja do{ao na red. Do|u trojica i vode nas na jednu livadicu, na kojoj imade dosta le{eva. Dovedu nas gdje je zapo~eta da se kopa jama od pola metra, i dadu nam jednu lopaticu. Jedan od nas s lopaticom, a dvojica s rukama iskopali smo jamu dva metra {iroku, dva metra dugu i mo`da jedan i pol metar duboku. Onda su nas potjerali da le{eve vu~emo u tu grobu.” (str. 456457.) ^udnom slu~ajno{}u, usta{e su nakon toga Draga{a i jo{ dvojicu Srba pustili. “Ja sam odmah kazao qudima kako je i da se trebaju ~uvati, i tako smo se i razbje`ali poslije. Ali, odmah je gvardijan iz ^unti}a po~eo da saziva narod na pokr{tewe. Seqane Klinca sazvao je i odveo u ^unti}. Malo je koji ~ovjek taj dan ostao kod ku}e, sve su odveli i nema ih nazad. Selo Teli}, zvano vi{e Dragutinac – odatle su odvedeni isto tako na pokrst, ali se nisu vratili.” (str. 548.) Zagreba~ka profesorka Mirjana [imanski sudskom ve}u je opisala pona{awe `upnika Gre~la u Kostajnici: “Kad se 9, 10. i 11. aprila 1941. godine jugoslavenska vojska povla~ila, prelazili su most u Kostajnici, a na hrvatskoj strani nalazi se pravoslavna i katoli~ka crkva. @upnik katoli~ke crkve bio je Gre~l. On je otvorio doma}im usta{ama toraw crkve i oni su odatle pucali iz mitraqeza po jugoslavenskoj vojsci koja se povla~ila. Oni su ga|ali po Bosanskoj Kostajnici i tom prilikom je dosta stradalo gra|anstvo... Jedna baterija iz Bosanske Kostajnice pucala je u toraw da u{uti mitraqeze i okrwila ga. To je bio povod za usta{e da koqu Srbe i onda je Gre~l po~eo propovjedati da }e se, mo`da, spasiti oni koji se pokrste. Nekoliko Srba, a me|u wima i stari profesor Matija{evi} sa svojom porodicom, pokrstili su se. Kad su do{li usta{e, po~eli su kupiti ~itav narod i ova porodica Matija{evi} potr~ala je Gre~lu da im da potvrdu da su 857

se pokrstili. On je odbio da dade potvrdu, jer ka`e da su Srbi krivi za toraw. U Baji}a-jamama sve su Srbe pobili i po~elo je harangirawe protiv Srba. To je isto va`ilo i za katolkiwe koje su se udale za Srbe. Moja sestra bila je udata za Srbina, ali je ona ostala katolkiwa, a ona je oti{la sa {estoro djece i tra`ila je jedno uvjerewe od `upnika da je katolkiwa, i da, iako je udata za Srbina, nije prelazila na pravoslavqe. Gre~l je rekao da su svi jednaki i oni koji se dru`e sa Srbima i `ene koje su udate za Srbe, da su svi oni otpadnici od katoli~ke crkve i ne mogu dobiti za{titu... Mnogi su kao i ja vjerovali da }e dobiti pomo} od sve}enika, ali su se prevarili... Ve}inom je to bilo samo obe}awe da se qudi na taj na~in namame da ostanu doma, a poslije su ih usta{e hvatali i klali.” (str. 459-460.) v) Taksa za pokatoli~avawe Svedok Ostoja Samaryija, {umar iz Mlake, izjavquje: “Znam da je 1942. godine, oko 15. marta, do{ao jedan sve}enik odaslan iz Zagreba da prekrsti cijelo selo Mlaku. Kad je on do{ao, pozvao je najprije mu{karce, gotovo sve starije qude. Taj je sastanak odr`an u Mlaki u jednoj gostioni. Ja sam do{ao na sastanak da ~ujem {to ho}e i {to govori taj sve}enik. Wegov je govor bio otprilike ovakav: “Ja sam poslan iz Zagreba iz biskupije, po{to sam ja interniran iz Istre – ima nas oko 400 sve}enika takvih – pa nema sada mjesta i do{ao sam da vas pokrstim”. Qudi su odgovorili da je to nemogu}e i da se ne mogu upustiti u tu stvar, jer nisu svi na okupu. “Mi sami, nas nekolicina, ne bismo mogli da se pokrstimo”, rekli su qudi. On je na to po~eo da vi~e, i kazao da su oni koji ne}e da se pokrste, neprijateqi “Nezavisne Dr`ave Hrvatske” i da }e biti stavqeni izvan snage svih zakona. A oni koji su prekr{teni, u`ivat }e sva prava i bit }e kao “~istokrvni Hrvati”. Me|utim, taj je sastanak bio prekinut i drugog dana, u 8 sati, trideset usta{a, koji su bili na stanici, pokupili su cijeli narod iz Mlake i satjerali ga u parohijalni dom u Mlaki. Tamo smo na{li istoga sve}enika i nekoliko usta{a, mislim nekih oficira. Kada smo se sakupili, on nam je odr`ao govor u kojemu je rekao: “Ja sam poslan iz Zagreba, od zagreba~ke biskupije, da vas pravoslavce pokrstim i prevedem na katoli~ku vjeru. Sada }u vam kazati na~in pokr{tavawa. Ovdje }u ostati 8 dana. Podijelit }u vam neke kwi`ice – mislim katehizme – iz kojih }ete u~iti osam dana da se za to pripremite. Svaki ima ponijeti 40 kuna – kao neku taksu – koju }e uplatiti nama”. Tako je tih osam dana narod i{ao u~iti vjeronauk. Svakog dana i{li su usta{e po selu, sakupqali narod i tjerali ga u parohijalni dom. Osmi dan, kada je trebalo biti pokr{tavawe, do{li smo svi u veliku dvoranu parohijalnog doma koja je bila prepuna qudi. Opet smo nai{li na istog sve}enika i nekoliko usta{kih ~asnika. U svakom uglu dvorane bio je po jedan usta{a sa pu{komitraqezom dr`e}i ruku na opruzi. U sredini sale bio je sve}enik za jednim stolom, a pored wega jedan usta{a, tzv. krizmani kum. Pored stola stajali su dvojica usta{a, svaki s jednim ~irakom i jednom svije}om. Mi smo jedan po jedan prilazili stolu. Kad smo do{li pred sve}enika, morao je svaki dignuti tri prsta i ponoviti zakletvu: “Ja se zakliwem Bogom...”, ne znam ni sam {ta je sve bilo. Uz to je svako morao re}i: “Ja nisam vi{e Srbin, pravoslavac, nego ~istokrvni Hrvat”. Nakon toga svaki je prilazio drugom jednom 858

mjestu gdje je platio 40 kuna u gotovom. Kada se sve to skupa zavr{ilo, onda je sve}enik odr`ao govor u kojem je rekao: “Vi koji ste se danas pokrstili, sada ste ~istokrvni Hrvati. Imat }ete pravo da idete u vojsku, koji ho}e u usta{ku vojsku. Taj neka se javi u tabor i tamo }e biti primqen kao takav”. Nakon toga rekao je nekoliko rije~i taj na{ usta{a – krizmani kum: “Ja sam ovdje komandant i vi me svi poznajete u Mlaki, a od danas sam va{ krizmani kum, i ima svaki da me zove kumom”. To je bilo 13. IV, a ve} 14, ujutro u 6 sati, do{ao je zloglasni usta{a Vasiq Puni}, a s wim i taj krizmani kum da pohapse ~itavo selo. Svi su bili pohap{eni, mu~eni i poslani u logor. Drugog dana poklali su 26 qudi, a ostale zajedno sa `enama i djecom otpremili u logor Jasenovac. Od 1232 osobe, koliko su ih otjerali iz Mlake, vratilo se ku}i poslije rata svega 145 du{a.” (str. 442-444.) Po svedo~ewu kowi~kog trgovca Sime Manigodi}a, “odmah poslije uspostave takozvane, zloglasne, Nezavisne Dr`ave Hrvatske, do{li su u na{ kraj, u Hercegovinu, ma~ekovci i usta{e. Jedan wihov transport do~ekao je na{ `upnik u Jablanici, fra Nikola Ivankovi}, i odr`ao otprilike ovaj govor: “Udrite i koqite sve {to je srpsko, pa i dijete na maj~inim grudima”. Poslije toga nastao je progon Srba u ~itavoj Hrvatskoj. Bacali su Srbe `ive, polumrtve i mrtve u razne jame. Otpo~ela su stra{na mu~ewa Srba u ~itavoj Hercegovini. Zatim su opet davane neke tiskanice, gotove, i tra`eno je da se potpi{u da bi se dobio prijelaz u katoli~ku vjeru. Imalo je mnogo i moje rodbine, koja je, da bi sa~uvala `ivot, to potpisala. Oni koji su potpisali, pu{tani su ku}i, a ostali su ubijeni po zatvorima. Kasnije su opet kupili Srbe u Qubiwu, Mostaru, Qubu{kom, Trebiwu, Kowicu, ^apqini i drugim mjestima. Sakupili su ih oko 500 i doveli u logor u Jablanici, gdje su ih dr`ali nekoliko dana... Tada je do{lo nekoliko wema~kih oficira koji su taj slu~aj snimili i zatim naredili da ove qude odvedu iz toga logora. Svi su poslije toga dovedeni u Gospi} i tamo svi pobijeni. Nitko se do sada nije vratio ku}i i mislim da se ne}e vratiti. Poslije toga, javno se kod nas govorilo da Srbi treba da idu pod no`, ili da se sele, ili da se prekrste. Seliti se nisu mogli, a tko je htio da spasava glavu, morao je da prelazi u katoli~ku vjeru. Jednom mom ro|aku rekao je `upnik fra Nikola Ivankovi}, ina~e usta{ki tabornik: “Za{to se igra{ svojom glavom, za{to ne prelazi{ na katoli~ku vjeru?” Ipak, i pored prijelaza na katoli~ku vjeru, bilo je svakodnevnog ubijawa qudi i bacawa u jamu; po 25-30 qudi ubijano je dnevno.” (str. 448-449.) Kako je pred sudskim ve}em izneo zanatlija iz Br~kog Mi}o Igwatovi}, “godine 1941. u Br~kom po~elo je polako prisiqavawe da se prije|e na katoli~ku vjeru, da nam se onda ne}e ni{ta dogoditi. Izvjesni qudi, penzioneri, dr`avni slu`benici i jo{ neki stvarno su pre{li, ali ostali, koji su bili zatvoreni, me|u kojima i ja, mi smo ostali uporni. Kad smo iz zatvora oslobo|eni, zatvorili su nas ponovo, ali opet se niko nije prekrstio. Biskup dr Ilija Violani, ratni zlo~inac, koji je prvih dana poslije oslobo|ewa osu|en od narodnih vlasti i strijeqan, nekoliko puta se dogovarao sa dana{wim optu`enim, dr Alojzijem Stepincem, nadbiskupom, ali rezultat je ostao isti. Kad je u novembru mjesecu poslao dr Alojzije Stepinac 859

dr Iliju Violanija, on je doveo dvije satnije, 18. usta{ku i 5. usta{ku satniju, sastavqene od usta{kih emigranata. Komandant 18. satnije bio je satnik Barjak, a 5. satnije Frawo Kastel. Do{li su 29. novembra u Br~ko. Pohapsili su te iste ve~eri nekoliko gostioni~ara i napomenuli da oni budu misionari na{i i sutra kad su ih pustili, kazali su da do 1. XII do podne treba odnijeti molbe za prekr{tewe. Rekli su da }emo izgubiti glave ako se ne prekrstimo. Od podne, od 2 sata do 4, sakupili su nas, preko 150 srpskih doma}ina i sinova. Kako su nas dognale usta{ke patrole, tako su nas bacili u gimnaziju kao u kavez. Tu su nas tukli svim {to su imali pri rukama, kundacima, `ilama, svukli s nas yempere, iako je bila zima – 15 ispod nule, cipele, poskidali zimske kapute, od 4 do 12 sati, tj. 7 sati neprestano nas tukli. Gole i bose protjerivali nas u Guwu, 4 kilometra uz prugu, zatvorili 60 Srba koji nisu mogli i}i i 7 Jevreja. Tu smo bili 24 sata. Uve~er je do{ao zloglasni kotarski predstojnik Montani s usta{ama i kazao: “Nismo znali da ste predali molbe”. I mi nismo znali! “Hajde, vi ste slobodni, i sutra na prekr{tewe”. Drugog decembra smo se prijavili u `upni ured. Dali su nam tamo gotove formulare, koji su doneseni iz Zagreba. Mi smo samo ispunili na{a imena. Drugoga prosinca uve~er jo{ su opqa~kali pravoslavnu crkvu, koja je bila najve}a i najbogatija u Bosni i Hercegovini, svu zlatninu pokupili, kwige od vrijednosti, a onda je zapalili i do temeqa sru{ili; na tom mjestu su pravili zabave i sli~no. Poslije toga su oti{li na grobqe i sve srpske – pravoslavne grobove i sve spomenike dinamitom i ~eki}em razrovali i razbili. Nas su pokrstili, ali nam to nije pomoglo, jer se poslije toga nastavio progon, pa smo i kao katolici trpjeli i stradavali.” (str. 450-451.) Seqak Bo`o Lali} iz Sremskih Laza detaqno opisuje kako su se usta{e i rimokatoli~ki sve{tenici i`ivqavali nad tamo{wim Srbima. “Po osnutku “NDH”, kako u preostalim selima, tako i u mom selu, otpo~ele su zlo~ina~ke akcije nad na{im narodom. Do prve i glavne teroristi~ke akcije do{lo je ve} 1. maja 1941. Toga je dana na{e selo bilo opkoqeno sa svih strana usta{ama, i usta{e su po~eli da kroz dvori{ta ulaze u ku}e, kundacima tjeraju}i qude napoqe. Usta{e su po~eli da qude premla}uju jo{ u sobama, tako da su mnogi ostali le`ati u ku}i, i mi ja~i, koji smo izdr`ali, iza{li smo na ulicu. Najprije su nam naredili da se izujemo i poslagali nas jednog do drugoga, te su nas udarali po tabanima. Mnogi nisu znali za sebe i onesvijestili su se. Tada su najsna`nije, koji su izdr`ali, natjerali da se dignu, metnuli u kamion i otjerali nekuda, odakle se ovi vi{e nisu nikada vratili. Do danas se ni{ta ne zna gdje su i najvjerojatnije da su ih usta{e na zvjerski na~in pobili. Od toga dana, od 1. maja 1941, uslijedile su svakodnevno teroristi~ke akcije po na{em selu, premla}ivawa, mu~ewa itd. Godine 1942, po~etkom ~etvrtog mjeseca, dolazi naredba od sreskog poglavarstva Vinkovci na na{e op}insko poglavarstvo, a op}insko poglavarstvo daje da se probubwa kroz selo da imaju svi Srbi da po~nu podnositi molbe za prekr{tavawe. Razumije se, narod, iako je to ~uo, nije uzeo za ozbiqno. Nije htio da na to pristane, jer je te{ko bilo prije}i iz svoje vjere u drugu. Me|utim, drugoga dana dolazi u na{e selo sve}enik Bali~evi} Marko iz Starih Jankovaca i po~iwe da pri~a, me|u narodom, o Hrvatskoj i o tome kako 860

je katoli~ka vjera najboqa i najve}a na svijetu, kako je to jedna vjera u koju treba da svi prije|emo, jer kad prije|emo u tu vjeru, da }emo biti pravi Hrvati, da smo mi u stvari i bili nekada Hrvati, pa da }emo sada svojim prijelazom u katoli~ku vjeru opet to biti, da }emo biti mirni i ravnopravni kao i drugi Hrvati, ni{ta nam se zlo ne}e de{avati, a ovo {to je bilo do sada, da }e prestati, da }emo biti potpuno slobodni gra|ani. Iako je to govorio, mi nismo popustili. Zatim dolazi do druge akcije. Ovaj puta se uzeo o{triji kriterij i postavilo se tako da se mora prije}i. Opet je dolazio u selo sve}enik Bali~evi} i po~eo govoriti o tome da }emo morati prije}i na katoli~ku vjeru, jer da }emo ina~e svi biti odvu~eni u logore, pa da je prema tome boqe za nas da prije|emo. Mi smo opet ostali kod svojega i nismo htjeli prije}i. Tada dolazi zloglasni usta{ki krvolok Toq, za predstojnika kotarskog poglavarstva Vinkovci. On dolazi i u na{e selo. Nare|uje da se pozatvaraju svi du}ani i javne ustanove i na taj na~in sprije~io je da bilo tko od nas nabavi i obavi ono {to mu je potrebno. Dozvolio je da se mo`e i}i kupiti stvari u drugo mjesto, ali onaj tko ho}e dobiti dozvolu, mora imati potvrdu da je podnio molbu za prekr{tewe. Qudi su tada, jer su trebali stvari, po~eli da podnose te molbe. Jedne nedjeqe, ili u subotu nave~er, probubwano je po selu da se u nedequ imamo sakupiti svi u na{oj crkvi gdje }e se vr{iti prekr{tavawa. A ko ne}e, da }e biti otjeran u logor. Do{li smo u crkvu. Tu je ve} bio sve}enik Bali~evi} i on je opet po~eo da pri~a {to i ranije – da }emo biti slobodni, kako smo sada Hrvati i sli~no. Na to je jedna `ena po~ela naglas da pla~e, a za kratko je vrijeme nastao u crkvi op{ti pla~; jedni su plakali, drugi su zapomagali i ni{ta se vi{e nije razumjelo {to je govorio sve}enik Bali~evi}. Mi smo se tada po~eli razilaziti bez pokr{tavawa. Me|utim je sve}enik Bali~evi}, kad je opazio da se razilazimo, po~eo da vi~e kako }emo svi biti ka`weni, iako smo do{li u crkvu da se prekrstimo. On je rekao da }e sve popisati. Mi smo ostali u crkvi i onda je on opet po~eo govoriti da }emo postati slobodni i ravnopravni gra|ani, da se vi{e nitko ne treba ni~ega bojati, jer da smo sada slobodni gra|ani “Nezavisne Dr`ave Hrvatske”. Mi smo mislili da je tako. Ali, {to se de{ava? ^im nas je on prekrstio i mi do{li svojim ku}ama, do{li su usta{e i poprijeko nas gledali. Za kojih 3-4 dana dovezao se u automobilu zloglasni krvnik Toq, zajedno sa sve}enikom Bali~evi}em. Dali su naredbu da svi treba da se sakupimo pred op}inom, a tko ne}e do}i, da }e biti na licu mjesta strijeqan. Zloglasni Toq po~eo je da nas ismijava i kad bi govorio o nama kao Hrvatima, vidjelo se da nas poprijeko gleda, da nas ismijava i da nam se izruguje {to smo pre{li s na{e vjere na katoli~ku. I sve}enik Bali~evi} tako|er se cini~no smje{kao kad je govorio o tome. Prije odlaska, Bali~evi} i Toq su rekli da se usta{e vi{e ne}e u na{em selu pojaviti. Mi smo mislili da je tako i bili smo donekle ~ak i veseli. Me|utim, ~im je wihov auto oti{ao, do{li su usta{e, otjerali sve sa ulica i ~ak naredili da se ne smije paliti u ku}ama svjetlo u no}i. Vidjeli smo da smo prevareni, ali smo mislili da je to bez odobrewa Toqa i sve}enika Bali~evi}a, da oni mo`da za to ni ne znaju. Me|utim, nastavilo se sa svim onim {to su usta{e radili i prije. Usta{e su po~eli da nas ispremla}uju, a neke 861

su otjerali u logore. Sve je to tako i{lo kao i prije, do 14. oktobra 1944. kada su usta{e ponovo opkolili na{e mjesto, upali u selo i premlatili gdje su god koga na{li. Sve su istjerali iz ku}a, opqa~kali su nas i po~eli da ubijaju, strijeqaju i na drugi na~in mu~e narod. Tom prilikom strijeqano je u na{em selu 54 osobe, od toga najvi{e staraca i djece. Smatram da je za ovo {to su starci i djeca bili poklani i premla}eni, kriv sve}enik Bali~evi}, koji nam je govorio i obe}avao da nam se vi{e ni{ta ne}e dogoditi ako prije|emo na katoli~ku vjeru, jer da nije to govorio, na{i bi oti{li negdje, sakrili se i ne bi bio izvr{en takav stra{an zlo~in. A ovako, dali smo se prevariti od sve}enika Bali~evi}a. Na taj na~in palo je toliko nevinih `rtava.” (str. 451-454.)

6. Mileti}eva zbirka dokumenata o Jasenovcu Do sada najobimniji zbornik dokumenata o najve}em usta{kom genocidnom strati{tu, bez sumwe, predstavqa trotomni “Koncentracioni logor Jasenovac” Antuna Mileti}a (“Narodna kwiga”, Spomen podru~je Jasenovac, Beograd, 1986). Pored Jasenovca i Stare Gradi{ke, kao najve}ih, u jedinstveni sistem hrvatskih koncentracionih logora pod neposrednom komandom Usta{ke nadzorne slu`be spadali su logori \akovo, Tewe, Lobograd kod Zlatara, Gorwa Rijeka na Kalniku, Kru{~ica kod Travnika, Lepoglava, Gospi}, Jastrebarsko i Sisak. “Po na~inu kako su `rtve mu~ene i ubijane, kako su nepojmqivo zverski maltretirani logora{i, kako su stra{no zlostavqana i ubijana deca i starci, kako su odvajane majke od dece i ubijani o~evi wima nao~igled, kako su silovane k}eri i uni{tavani sinovi u prisustvu bespomo}nih roditeqa, kako je istrebqivan srpski, jevrejski i ciganski narod, ... koncentracioni logor Jasenovac i Stara Gradi{ka prevazilaze sve ono {to bi i najpokvareniji um mogao da zamisli i ostvari.” (str. 30.) Stravi~ne patwe i likvidacije vi{e stotina hiqada qudi u ovim logorima smrti su, prema Mileti}evom mi{qewu, u celosti prosto neopisive, “jer sve ono negativno, patolo{ko i zlo~ina~ko {to je karakterisalo ~itav usta{ki pokret – sve to, ovde skupqeno, izbilo je kao najstra{nija sramota i prokletstvo prevazilaze}i svojom perfidno{}u, krvolo{tvom i gado{}u sve najstra{nije grobnice i mu~ili{ta u pakao od Hitlera i Musolinija ba~ene Evrope. Usta{e su svakodnevno ubijale zato~enike pojedina~no, u mawim ili ve}im grupama, i masovno. Taj masakr usta{e su vr{ile na vi{e na~ina: ubijawem iz pu{aka, automata, mitraqeza i revolvera, klawem no`evima, kamama, bajonetima, sekirama, bradvama i bode`ima, zatim drvenim maqevima, gvozdenim {ipkama, ~eki}ima, ko~evima i korba~ima. Umorstva su vr{ena i ve{awem, spaqivawem u “Pa~ilijevom” krematorijumu, paqewem delova tela, ga`ewem nogama i davqewem u vodi. Te{ko je i zamisliti {ta su podnosili logora{i – ogra|eni `icom bez ijedne zgrade, {upe ili nastre{nice, izlo`eni najstra{nijoj me}avi i vejavici i temperaturi do minus trideset stepeni, a uz to pregladneli i odeveni i obuveni u drowke. Ni{ta nije bilo boqe ni u letwim mesecima, kada su zato~enici bez vode za pi}e, danima na najstra{nijoj vru}ini, podnosili strahovitu 862

`e|, sve dok ne popadaju od sun~anice. Uz to, milijarde parazita, va{i i buve, ispijale su posledwu snagu tih mu~enika i prenosile sigurno pegavac i druge zarazne bolesti. Bez trunke hlada ili zaklona, osim senke najbli`eg kraj sebe, zalazak sunca i no} do~ekivani su kao neko olak{awe. No, to je bio samo po~etak nove nevoqe. Na podvodnom i mo~varnom podru~ju, na kojem se nalazio koncentracioni logor Jasenovac, harali su rojevi komaraca i napadali logora{e oduzimaju}i im jedinu priliku za odmor. Tako se nije znalo da li je stra{nija zima ili leto, da li je te`i dan ili no}, da li glad i `e| ili stalna groznica i temperatura tifusara i malari~ara, koju je leti bla`ila no}u i zorom samo pokoja kap rose.” (str. 30-31.) a) Svedo~anstva iz arhive vlade Milana Nedi}a Logor Jasenovac je formiran kao poseban deta{man usta{kog koncentracionog logora Gospi} na ~ijem je strati{tu Jadovno, ve} 1941. godine, pobijeno izme|u trideset i ~etrdeset hiqada Srba, i to klawem, maqevima i bacawem u duboku kra{ku jamu na Velebitu. Zbog tih nepodno{qivih zlo~ina italijanska vojska je odatle oterala usta{e, ali su oni sa jo{ ve}im entuzijazmom svoj zlo~ina~ki posao nastavili u jasenova~kom logorskom kompleksu. Mileti} se u svom delu snishodqivo odnosi prema Titu, ali je o~igledno da su Titovi partizanski {tabovi namerno izbegavali da napadnu Jasenovac, iako su po~etni planovi u nekoliko navrata pravqeni. Nesporna je ~iwenica da su partizani, u zamenu za zarobqene usta{ke i nema~ke oficire, iz Jasenovca skoro iskqu~ivo izbavqali komuniste hrvatske nacionalnosti i ~lanove wihovih porodica, dok ih zato~eni Srbi skoro nisu ni interesovali. U prvom tomu svoga zbornika Mileti} objavquje veliki broj dokumenata usta{ke dr`avne uprave o upu}ivawu pojedinih lica i grupa u koncentracioni logor u skladu sa zakonskim odredbama koje su omogu}avale Ministarstvu unutra{wih poslova da sumwive gra|ane na odre|eno vreme izoluju. Uglavnom je tu re~ o Hrvatima i muslimanima, dok su Srbi i Jevreji masovno odvo|eni, jer je sama wihova nacionalnost predstavqala osnov najvi{e sumwe i najve}e krivice. Tu je i nekoliko izvoda iz zapisnika saslu{awa mawih grupa Srba, koji su na zahtev Nemaca pu{teni iz Jasenovca i proterani u Srbiju. Saslu{awa o wihovim stravi~nim logorskim iskustvima obavqana su u Beogradu, u Komesarijatu za izbeglice i preseqenike Vlade Milana Nedi}a. Sadr`aji izjava su prili~no podudarni, pa kao ilustraciju prenosim delove zapisnika sa saslu{awa Lazara Orozovi}a, jednog od retkih koji je uspeo da pobegne, koji po~iwe opisom hap{ewa Srba u Pakracu i transporta teretnim vozom u Jasenovac: “U Ba~i}evoj ciglani pred usta{kom kancelarijom postrojili su nas u dva reda. Usta{ki poru~nik imenom Qubo, a kojemu ne znam prezime (re~ je o Qubi Milo{u – prim. V.[.), do~ekao nas je sa usta{ama srdito i vikao: “[to ba{ ja moram sve Srbe pobiti, ima jo{ logora u Hrvatskoj”. Posle toga, izvr{ili su usta{e nad nama temeqiti pretres i oduzeli nam sav novac, prstewe, satove, duvan, duvanske doze i uop{te sve stvari, koje su kod nas na{li. Posle izvr{enog pretresa, zapitao nas je usta{ki poru~nik Qubo, koji je od nas pravnik. Javio se sudija Ili} Vlado... Zatim je uzeo karabinku, koja je bila prislowena uza zid kancelarije, 863

pozvao sudiju Ili}a na stranu, naredio mu da skine sa sebe zimski kaput, potom ga postavio uz jednu naslagu cigle i opalio u wega tri metka. Sudija Ili} sru{io se mrtav. Posle toga, usta{e su nama ostalima, koji smo stajali u stroju i ovo gledali, naredili da se jave oni, koji su Li~ani i tada su se javili... Wih su usta{e izveli iz stroja na stranu i sve do jednoga pred na{im o~ima zaklali. Klawe je izvr{io li~no usta{ki poru~nik Qubo sa jo{ nekoliko usta{a. @rtve su stajale, a poru~nik Qubo i usta{e zamahivali su dugim no`evima prema vratovima `rtava i rezali grkqane. Kako su kome prerezali grkqan, tako se taj sru{io na zemqu sav obliven krvqu. Mi ostali morali smo stajati mirno u stroju i gledati ovo klawe na{ih drugova. Drugi usta{e, koji nisu vr{ili klawe, stajali su i nas promatrali, pa onoga koji nije mogao gledati klawe, izdvojili iz stroja i predali poru~niku Qubi na klawe.” (str. 272.) Desilo se tom prilikom da je jedan od Srba, izdvojenih za klawe, poku{ao da se spase govore}i da mu je ro|ak neki pod`upan. Re~ je o Joci Divjaku. Poru~nik Qubo mu je na to tada rekao, da on ba{ takove treba. Zatim mu je naredio da legne na zaklane Srbe i poka`e gde mu je srce. Divjak je to u~inio. Poru~nik Qubo seo je tada Divjaku na noge, a jedan usta{a seo mu je tada na glavu, dok su druga dvojica klekla kraj wega, svaki sa jedne strane i sa no`evima mu `ivom izvadili srce... Sutradan smo svi morali i}i na posao. Pravili smo nove barake. Na 27. decembra 1941. godine, oko 2 sata posle podne, postrojili su nas usta{e pred barakom i izdvojili 75 Srba, kojima su povezali `icom ruke na le|a, te ih odveli do jedne {upe u logoru, gde su ih drvenim maqevima sve po glavi pobili. Taj dan su le{evi ubijenih ostali le`ati kraj {upe. Sutradan, nas 80 Srba – me|u wima i ja – odre|eni smo da le{eve ubijenih Srba odnesemo na logorsko grobqe, koje se nalazi na jednom poqu kraj Save, nedaleko od logora i tamo pokopali... Na 30. decembra 1941. godine, bili smo na radu oko podizawa novih baraka, a u baraki ostalo je 130 Srba, koji taj dan nisu mogli raditi, jer su bili bolesni. Isti dan, oko 4 sata posle podne, upale su usta{e u baraku i isterali sve ove bolesne Srbe iz barake. One koji nisu mogli i}i, ubili su odmah drvenim maqevima pred samom barakom, a ostalima su `icom povezali ruke na le|a i oterali ih na ve} pomenuto poqe kraj Save, gde su ih potukli drvenim maqevima po glavi... Na 2. ili 3. januara 1942. godine, dopra}eno je u Jasenovac oko 80 Srba, seqaka i gra|ana iz Bawa Luke. Wih su usta{e sa `eqezni~ke stanice dopremili u ciglanu, `icom im povezali ruke na le|a i odmah ih daqe terali na ve} pomenuto logorsko grobqe. Usput su ovi Srbi morali pevati ~etni~ke pesme sve do grobqa. Na grobqu su ih usta{e ubili sve sa drvenim maqevima... Slede}eg dana dopra}ena je u Jasenovac grupa Srba iz Sarajeva. U ovoj grupi bilo je i seqaka i gra|ana, a bilo ih je svih skupa oko 40. Ovu grupu Srba doveli su usta{e u logor, postrojili ih kod jedne {upe i tu ih sve ubili drvenim maqevima. Ovu grupu ubijenih Srba odneli su na logorsko grobqe. ... Hrana u logoru u Jasenovcu bila je vrlo lo{a. Svaki dan dobijali smo dva puta ~orbe od kukuruzova bra{na i to po jednu ka{iku, a hleba nismo uop{te nikada ni videli, tako da smo trpeli stra{nu glad. Na 4. januara 1942. godine, otpremqena je iz Jasenovca u logor 864

u Staru Gradi{ku grupa Srba, me|u kojima sam i ja bio... Na 15. januara 1942. godine i{ao sam sa jo{ dva Srbina i tri @idova zato~enika na `eqezni~ku stanicu u Oku~ane, gde smo istovarivali iz vagona krumpir, koji je bio odre|en za usta{e u Staroj Gradi{ki... Kada smo sa istovarivawem krumpira bili gotovi, do{la su dva autobusa usta{a, koji su nekuda i{li i oni su na `eqezni~koj stanici zastali i stupili u razgovor sa usta{ama, koji su nas ~uvali. Nas trojica uhvatili smo ovu priliku i pobegli, a da nas od usta{a nitko nije primetio.” (str. 273-275.) Lazo Orozovi} je imao sre}u da se spase posle svega dvadesetak dana boravka u logoru (od 24. decembra do 15. januara). b) Fratri, najrevnosniji koqa~i U drugom tomu zbornika, pored mno{tva dokumenata o upu}ivawu i spiskova zato~enika, svedo~ewa pre`ivelih logora{a, Mileti} objavquje i iskaze sa posleratnih saslu{awa glavnih jasenova~kih usta{kih krvnika, Qube Milo{a, Miroslava Majstorovi}a Filipovi}a, Ante Vrbana i Josipa Matijevi}a. Puni snishodqivosti prema partizanskim islednicima, zlo~inci su opisivali pokoqe, nastoje}i da umawe sopstvenu krivicu i prebace je na druge. Posebno se ovde ~ine interesantnim izvodi iz saslu{awa upravnice koncentracionog logora Stara Gradi{ka Maje Bu`don, uz Nadu Luburi}, Bo`icu Obradovi} i Vilmu Horvat, najkrvavije koqa~ice. Maja Bu`don pri~a: “Oktobra 1942. godine dobrovoqno sam stupila u usta{ki pokret odakle sam raspore|ena u usta{ki logor u Staru Gradi{ku. Nakon dolaska u logor postavqena sam za upravnicu zato~eni~kog logora Stara Gradi{ka. Na toj du`nosti imala sam uglavnom du`nost vo|ewa brige oko zato~enica i wihovog rada i kretawa. Me|u ostalim, u~estvovala sam u masovnom ubijawu, kao i ostali du`nosnici i du`nosnice spomenutog logora. Detaqno se ne bih mogla sjetiti svih zlo~ina koje sam po~inila, ali u sje}awu mi je ostalo najboqe prvo ubistvo koje sam izvr{ila nad nepoznatom staricom u kuli logora Stara Gradi{ka. Zlo~in sam izvr{ila na taj na~in, {to sam staricu povalila na pod i opalila joj metak u sqepoo~nicu. Poslije toga sam pripremala za klawe stotine i stotine `ena i djece, koji su bili izvu~eni izvan logora i ubijani od meni nepoznatih usta{a, koje je predvodio usta{ki natporu~nik ^enan, Nikola Gagro, usta{ki vodnik Guwa{, zvani Cigo i mnogi drugi. Tako|er sam li~no izvr{ila ubistvo jedne `ene pred bunarom u dvori{tu “kule” i to na taj na~in {to sam joj opalila metak u prsa, a povod je bio taj, {to je zatra`ila cigaretu od prisutnog stra`ara, koji se nalazio na stra`arskom mjestu. To je bilo negdje u jesen 1943. godine, a datuma se ne mogu sjetiti. Poznato mi je da je izvr{eno ubistvo dovedene djece sa Kozare, koje je moglo biti blizu 200, i to na taj na~in, {to su bila zatvorena u dvijema prostorijama kojima su bila dobro obqepqena vrata i prozori. Zatim su prostorije, u kojoma su se nalazila djeca, ispuwene ciklonom, tako da su bila sva pogu{ena. Djeca su iznesena tek kad smo saznali da je ciklon bezopasan. Sje}am se da sam vi{e puta dobivala nare|ewa iz usta{kog zapovjedni{tva logora, da pripremim grupu `ena i djece koja su bila odre|ena za likvidaciju. Naj~e{}e se de{avalo, da su te `ene i djeca vo|eni izvan logora te likvidirani u Maloj Mlaki i Jablancu, jedan dio od wih je bacan u Savu. Le{evi ubijenih `ena i djece zatrpavani su u zajedni~ke jame. 865

Na grobqu, koje se nalazi uz same zidine, ubijan je narod. Ja sam gledala kako su ubijeni zatrpavani i to tako da su u pojedine iskopane rake zakopavali vi{e le{eva, dok je na grob postavqen samo jedan kri`. U samom logoru bile su odre|ene dvije prostorije u “kuli” nad kojima sam ja imala nadzor za likvidaciju. Zlo~ine smo izvr{avali u no}i. Ja sam uvijek prethodno dobivala nare|ewa da zakqu~am ostale }elije, a kako sve }elije nisu imale ispravne kqu~aonice, to sam zatvarala hodnik koji je vodio do tih soba. To smo radili zbog toga da drugi zato~enici ne bi ~uli krikove ubijanih. Ostali zato~enici znali su ipak za sve te zlo~ine. Ubijawa su se obi~no izvr{avala te{kom ~eli~nom kuglom, tj. maqem, dok su pojedinci kao Stoj~i}, Ruwa{, Vukovi} i neki iz sigurnosne slu`be klali no`evima. Le{evi zaklanih zato~enika bacani su u Savu ili zakopavani.” (str. 1047-1048.) Kao {to su rimokatoli~ki fratri spadali u najagilnije jasenova~ke koqa~e, tako su se ~asne sestre nadmetale u zverskom ubijawu srpske dece u de~jem koncentracionom logoru Jastrebarsko, i to sestre dru`be Sv. Vinka Paulskoga, predvo|ene svojom nastojnicom Pulherijom Bartom. U tre}em tomu, pored mno{tva izvornih Paveli}evih zakonskih akata i uredbi, izve{taja o pokoqima, spiskova i uputnica u jasenova~ki logor, izjava pre`ivelih logora{a, obdukcionih nalaza mase prona|enih le{eva i izjava sa saslu{awa uhap{enih zlo~inaca, Mileti} posebnu pa`wu posve}uje analizi podataka o masovnoj likvidaciji dece. Najupe~atqiviji dokument u tom smislu sigurno predstavqa izjava pre`ivele logora{ice Mare Vejnovi} Smiqani}, koja pi{e: “Masovno su djecu ubacivali u veliku logorsku zgradu. Sve prostorije te zgrade pretrpavali su, tako da su u pojedine sobe satjeravali i po 50 djece, koja su u tom prostoru mogla stajati jedino u uspravnom polo`aju. Zatim su 3-4 opatice (~asne sestre), u svojim uniformama, i{le od sobe do sobe, nosile su kante s teku}inom i kistovima mazale djeci usta. Glasno su govorile da je to teku}ina protiv `e|i. Me|utim, nakon jednog do dva sata sva djeca su po~ela vri{tati, jaukati i dozivati majku, oca, sestre i bra}u, tetke i drugu rodbinu. Djeca su se previjala od bolova, a jauci i krikovi su postajali sve u`asniji. Djeca u starosti od jedne do petnaest godina glasno su plakala, vikala i jaukala: “Majko umirem, sejo boli me, tetka `edan sam” i sl., gr~ila su se i po~ela padati, a kako mjesta nije bilo, padala su u gomili, izmje{ale su se ruke, noge, glave i trupovi. Po~elo je wihovo raspadawe. Izmet se pome{ao sa `ivom qudskom masom. Otvarale su se `ive rane na tjelima te jadne djece. Ubrzo su po~ela i umirati u najte`im mukama i vapajima, i to je trajalo danima. Grupa logora{a, koju su usta{e za to odredili, obilazila je prostorije i djecu mrtvu, ili u zadwim trzajima pred smrt, trpala u deke i odnosila na mjesta za uni{tavawe le{eva, i tako iz dana u dan smawivao se broj preostale djece, na kraju su `ivotarili samo oni najotporniji, i upravo tada usta{e su izveli veliku zlikova~ku paradu. Mali broj jo{ pre`ivjele djece trpali su u potkrovqe logorske zgrade. Nekoliko prostorija u`asa, u kojima su prije toga djeca umirala, pretvorili su u bolesni~ke dje~je sobe. Namjestili su dje~je kreveti}e, sa bjelim plahtama, oprali su i uredili te prostorije. U kreveti}e su stavqali zdravu djecu i zasuli ih s dosta bombona. De`urni qe~nici i medicinske sestre, u 866

bijelim uniformama, bili su raspore|eni u tim sobama i tada su doveli me|unarodnu komisiju Crvenog kri`a, koja je u pratwi nema~kih oficira i usta{kih glave{ina obilazila logorsku “dje~ju bolnicu”. Usta{e su se hvalili svojom brigom o bolesnoj logorskoj djeci. Me|utim, nisu toj komisiji pokazali prostorije u potkrovqu gdje su bila smje{tena preostala bolesna djeca u raspadawu. Mi, de`urne logora{ice, pomagale smo djeci rije~ima utjehe, ~istile smo ih i hranile, ali malo je sve to pomagalo, jer su fa{isti u svom planu uni{tavawa djece bili ja~i.” (str. 439-440.) v) Masakr srpske dece Hrvatski usta{ki projekat podrazumevao je totalno uni{tewe svega {to je srpsko, pogotovo srpskog podmlatka. Kako nastavqa Mara Vejnovi} Smiqani}, “i prizor gu{ewa djece u plinskoj komori, koji sam gledala, bio je takav da ga nikada ne}u zaboraviti. Svaki put kad se sjetim toga razmi{qam o tome, da se za fa{iste svih vrsta mora uvjek re}i istina o wihovim postupcima, da ih se mora opisati za javnost u pravoj slici zlikovaca, nequdi i krvoloka. Moraju svi qudi saznati za wihova nedjela i zlo~ine, da bi se mogli boriti za slobodu ~ovjeka, za slobodan `ivot djece i omladine. Plinska komora bila je puna gole djece, nabacane jedno na drugo, na gomilu. Stalno su pove}avali tu gomilu `ivih dje~jih tijela nose}i ih u dekama. Strpali su tako u tu prostoriju oko 500 djece. I prije pu{tawa plina, prostoriju je do{la pregledati usta{ka patrola na ~elu sa usta{kim satnikom Barbari}em – ina~e, rastom niskim, ali vrlo okrutnim zlikovcem. Jedno dijete, od otprilike godinu dana, le`alo je golo na pragu prostorije. Barbari} je svojom ~izmetinom stao na jednu nogu djetenca, drugu nogu je uhvatio rukom, ra{~ere~io djete i bacio ga je na gomilu uz psovku wegove “srpske ili komunisti~ke majke”. Dao je nalog da se prostorija zatvori i pusti plin i oti{ao je daqe s grupom usta{a.” (str. 440.) Tom problemu Mileti} se vra}a i u pogovoru svog zbornika, pitaju}i se koliko je ukupno dece stradalo u jasenova~kom logoru. “Zlo~in nad decom srpske, ciganske i jevrejske pripadnosti blagosiqali su vrhovi katoli~kog klera i deo wihovog sve{tenstva odmah po uspostavqawu usta{ke NDH. Ve} krajem aprila 1941. godine ispaqeni su prvi kur{umi mr`we u decu sela Gudovca kod Bjelovara. Viktor Guti}, jedan od najistaknutijih usta{kih zlo~inaca, dr`ao je prete}e govore po Bosanskoj Krajini: “Svu srpsku gamad od 15 godina pa navi{e mi }emo poubijati, a wihovu djecu smjestiti u klostere i od wih }e postati dobri katolici”. Wemu se prikqu~io Dionisije Juri~evi}, usta{a–sve{tenik, ovim re~ima: “U ovoj zemqi ne mo`e da `ivi niko osim Hrvata, a ko ne}e da se pokrsti, mi znademo kuda }emo s wim – u Jasenovac. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta usta{kom pokretu”. Na taj znak, u avgustu 1941. godine, usta{e su, na {irem podru~ju Kozare, za dvadeset dana ubile 668 dece. Najpotresniji zlo~ini tada su u~iweni ubijawem 538 dece sela Drakuli}, [argovac i Motika, neposredno kraj Bawaluke. Jedan od komandanata koncentracionog logora Jasenovac, Miroslav Filipovi}, sve{tenik, poznatiji kao fra Majstorovi}, prvi je zaklao dete \ure Glamo~anina i uzviknuo: “Ovo ja, u ime Boga, pokr{tavam izrode i sve grijehe uzimam na svoju du{u”. Zna~i, nezapam}eni zlo~in nad 867

decom po~iwen je ve} juna 1941. i u nekoliko dokumenata objavqenih u prvoj kwizi vidi se da je bilo “od uhi}enih lica 80% `ena i djece”, ili, pak, da su deca upu}ivana u koncentracioni logor Gospi}, gde su svoj `ivot zavr{ila na strati{tu Jadovno.” (str. 713.) Na osnovu verodostojnih podataka, Mileti} procewuje da je u Jasenovcu ubijeno izme|u pet i {est hiqada jevrejske i izme|u pet i osam hiqada ciganske dece. “I o ubijawu srpske dece u 1942. godini svedo~e mnogi dokumenti objavqeni u ove tri kwige. Primera radi, kako su se usta{e obra~unavale sa decom, svedo~e objavqeni dokumenti odluka i uputnica o upu}ivawu deteta od 12 godina Mirka [eve u koncentracioni logor Jasenovac, pa dokument o upu}ivawu u logor 502 dece od ~etiri dana do 15 godina iz sela oko Bosanskog Broda. O stradawu dece u koncentracionom logoru Jasenovac govori i podatak da je samo iz dva kotara – Bosanske Dubice i Bosanske Gradi{ke ubijeno, imenom i prezimenom, 3.223 dece u Jasenovcu. Isto tako, u Jasenovcu su stradala i deca iz slavonskih sela, samo iz jednog transporta od 1.008 lica bilo je 434 dece.” (str. 714.) Ali, to je bio samo po~etak velike de~je tragedije, kakvu svet jo{ nije video. “Najcrwi dani za nevinu decu nastupili su po zavr{etku ofanzive na Kozaru, u leto 1942, kada je opusto{eno 140 potkozarskih sela i u koncentracione logore strpano 22.623 dece od kolevke do 15 godina. I upravo ono {to su srpska, jevrejska i ciganska deca sa ~itave teritorije NDH, a posebno Kozare, do`ivela u usta{kim logorima Jasenovac, Stara Gradi{ka, Cerovqani, Novska, Sisak, Gorwa Rijeka, \akovo, Jastrebarsko i Prijedor predstavqa u istoriji Drugog svetskog rata, jedinstven i dotada nezapam}en primer qudskog stradawa. Prema wima, toj nevinoj deci, primewen je najstra{niji zlo~in – genocid. Odvojena od roditeqa, deca u ovim usta{kim logorima masovno su umirala i gu{ena ciklonom u Staroj Gradi{ki, a jo{ vi{e je pobijeno na Gradini i pobacano u yakovima u reku Savu. U vreme od 12. jula 1942, prema sa~uvanim dokumentima, u Gorwoj Rijeci kod Kri`evaca za kratko vreme umrlo je 250 dece, u Sisku 1.631, a u Jastrebarskom 768 i u zagreba~kim prihvatili{tima 924, {to ukupno iznosi 3.563 dece... Za to u`asno stradawe dece saznao je i Me|unarodni crveni krst iz [vajcarske i poslao svog delegata, dr [irmera, da posreduje kod Crvenog krsta NDH da se ne{to u~ini. Me|utim, rukovodstvo tog Crvenog krsta, ne samo da nije ni{ta preduzelo, ve} je i onda... sabotiralo tu akciju. Nije se boqe pona{ao ni krug oko Zagreba~ke nadbiskupije, iako sada pri~aju da je Stepinac spasao 7.000 partizanske dece. Prema spisku “Karitasa”, koji je bio pod okriqem nadbiskupije, nema na spisku vi{e od 666 dece koju su spasli, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Kad je iz Stare Gradi{ke stigao prvi transport sa 850 dece u o~ajnom stawu, iz vagona je izvu~eno 40 mrtvih, prilikom preno{ewa umrlo ih je jo{ 17, a za vreme rasku`ivawa daqih 30... Laurencija \uri}, ~asna sestra iz [irokog Brijega, vikala je: “Svu tu djecu je trebalo tamo pobiti, a ne dovla~iti je u Zagreb”. Wenim primerom po{la je i ~asna sestra Barta Pulherija, upravnica de~jeg logora Jastrebarsko, kad je rekla: “Ovo su partizanska, srpska djeca i hraniti ih zna~i odgojiti qude koji }e nas sutra klati”. Prema sa~uvanim podacima, od 2. jula do 17. avgusta 1942, izvu~eno je iz logora ukupno 12.623 868

kozara~ke dece od kojih je za to vreme umrlo 2.376, dok je u logoru Stara Gradi{ka ostalo jo{ oko 10.000 dece, od kojih je naknadno spaseno svega 3.591. Prema tome, od 22.623 kozara~ke dece spaseno je oko 17.000, od kojih je 3.140 umrlo od posledica logorisawa. Isto tako se zna ime i prezime za 2.376 dece sa {ireg podru~ja NDH u logoru Jasenovac... U kwizi evidencije ubijenih u koncentracionom logoru Stara Gradi{ka od rednog broja 1 pa do 3.926 sa podacima: godina starosti, zanimawe, kad je ubijen i adresa, ima 1.107 dece do zakqu~no 15 godina, a nijedno isto tako nije sa Kozare. Posle svega toga mo`e se konstatovati da dokumenti kojima se raspola`e, i koji su uglavnom objavqeni u ove tri kwige, pru`aju mogu}nost da se imenom i prezimenom identifikuje 7.886 ubijene dece u logoru Stara Gradi{ka – Jasenovac. Kad se tim brojevima dodaju neevidentirana ciganska (romska) i jevrejska deca, brojka pobijene dece u Jasenovcu je stravi~na. Ta brojka daleko prevazilazi podatak da je samo u logorima NDH ubijeno preko 20.000 dece, a gde su ostala strati{ta.” (str. 714-715.)

7. Srbi pred dilemom da postanu katolici ili da umru Gojo Riste Dakina u predgovoru svoje kwige “Budi katolik ili umri. Genocid nad Srbima u Nezavisnoj Dr`avi u Hrvatskoj: (Institut za savremenu istoriju, Beograd 1995), motivisan ~iwenicom da “danas, nova usta{ka hrvatska dr`ava nastoji da nastavi ono {to je ~inila u periodu 1941-1945. godine, potencira problem prikrivawa istorijske istine, pa ka`e: “Tema genocida nad srpskim narodom u Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj posle Drugog svetskog rata bila je decenijama tabu tema u na{oj zemqi. I{lo se od organizovanog zaborava, ~ak do poku{aja potpunog negirawa genocida. Genocid nad Srbima u Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj je u`asna istorijska ~iwenica, pa je zato ~udnija te`wa da se na sve mogu}e na~ine onemogu}avalo wegovo prou~avawe i istra`ivawe. U celoj na{oj zemqi, naro~ito u Hrvatskoj, posle Drugog svetskog rata bila je efikasno razvijena strategija zaborava i vrlo uspe{no organizovana zavera }utawa o genocidu. Tako|e, genocid je prikrivan ideolo{kim velom kako bi se na taj na~in za{titio od istra`ivawa i izu~avawa. Svako ko je poku{ao da se bavi istra`ivawem genocida nad Srbima u NDH, ili, pak, da o wemu pi{e, progla{avan je nacionalistom i antidr`avnim elementom. Proklamovana je parola “bratstva i jedinstva” i svako pomiwawe ratnih `rtava po nacionalnoj osnovi odmah je rigorozno gu{eno u korenu. ^esta su bila upozorewa najvi{ih partijskih i dr`avnih funkcionera da ne treba “kopati po ratnim ranama”, dok je na istori~are vr{en pritisak da se okanu “osetqivih tema”. Mnoga arhivska gra|a o usta{kom genocidu nad srpskim narodom blagovremeno je uni{tena, dok se drugi deo gra|e nalazio iza “devet dubrova~kih brava”, kako bi bilo onemogu}eno stru~noj i nau~noj javnosti da do we do|e i pristupi wenoj temeqnoj i analiti~koj obradi.” (str. 7-8.) O uni{tavawu arhivske gra|e i zabrani istra`ivawa hrvatskog genocida nad srpskim narodom svedo~io je i Vladimir Dedijer 1989. godine: “Stevo Kraja~i} i wegove pristalice smatrali su da je svako ispitivawe usta{kih genocidnih zlo~ina atak na hrvatski narod... Imam ta~ne podatke 869

da su neki najve}i mo}nici u SR Hrvatskoj naredili Arhivu Hrvatske i nekim drugim arhivama da uni{tavaju svu gra|u NDH, ukqu~uju}i i dokumente o Jasenovcu. Re~ je o vagonima gra|e. Izgovor je na|en u tome da gra|a treba da se {aqe u fabrike papira, jer, navodno, nije bilo sirovina za proizvodwu novog papira.” (str. 8.) Uporedo s tim, kako daqe izla`e Dakina, uni{tavani su i materijalni dokazi na terenu. Mnoga strati{ta, gde su masakrirani nevini Srbi ili `ivi ba~eni u bezdane jama, zabetonirana su u Lici, Baniji, Kordunu, Bosni i Hercegovini. Wihova tela nisu opojana, niti sahrawena po hri{}anskom obredu. [ta je sa spomen-podru~jem Jasenovac, gde je u toku NDH bio usta{ki koncentracioni logor Jasenovac? Tokom 1946. i 1947. godine iz Zagreba je stiglo nare|ewe da se uni{te svi tragovi biv{eg koncentracionog logora Jasenovac, {to je i u~iweno. ^ak je Jasenov~anima bilo ponu|eno da se rasele i napuste Jasenovac, da se sve poru{i, zasadi {uma i sve zaboravi.” (str. 8.) Kako su 1948. godine u Zagrebu objavqene kwige dvojice Hrvata, “Magnum krimen” dr Viktora Novaka u 4.000 primeraka i “Jasenova~ki logor” dr Nikole Nikoli}a, one su muwevitom brzinom rasprodate, jer je Rimokatoli~ka crkva organizovala kupovinu skoro celog tira`a i wihovo spaqivawe, dok su nova izdawa spre~avana diskretnim zabranama od strane komunisti~ke vlasti. a) Genocid kao rezultat vi{edecenijske katoli~ke indoktrinacije Dakina je obradio veliki broj istoriografskih kwiga, li~nih svedo~ewa i sudskih dokumenata o istorijatu hrvatske i katoli~ke genocidne politike kroz nekoliko vekova da bi vrlo upe~atqivim primerima, prisutnim i u delima drugih autora koji su se bavili ovom problematikom, pokazao su{tinske odlike hrvatskog nacionalnog karaktera i klerikalisti~ke zaslepqenosti, koji su proizveli neverovatne zlo~ine u toku Drugog svetskog rata, ali svoje ubila~ke nagone obnovili u vreme stvarawa Tu|manove hrvatske dr`ave, uz direktnu pomo} zapadnih sila i Vatikana. Tako se iz svedo~ewa usta{kog kotarskog predstojnika u Dvoru na Uni, Marina Bu~ana, pred {ibenskim sudom mo`e videti da su usta{ki koqa~i bili i materijalno stimulisani za svoj krvavi posao: “Koncem jula 1941. godine, Ministarstvo unutra{wih poslova tzv. NDH, kojemu je na ~elu tada stajao Andrija Artukovi}, izdalo je nare|ewe da se potpuno fizi~ki istrijebe svi Srbi, bez obzira na godine starosti i na spol, a wihova imovina da se opqa~ka, odnosno, da tu imovinu kao nagradu dobiju neposredni izvr{ioci likvidacije. Odmah iza toga nastalo je masovno klawe Srba na kotarevima Bosanski Novi, Krupa, Cazin i Glina, a isto tako na kotarevima Kostajnica i Prijedor. Srbi su se likvidirali samo radi toga, jer su pripadali toj naciji, a da se nije ispitivala, niti ustanovqavala bilo kakva krivica, jer takove krivice nije ni bilo. Iza fizi~ke likvidacije, koje su se vr{ile skoro iskqu~ivo klawem no`em ili udarcima batina, slijedila je pqa~ka cjelokupnog imawa poklanih. Pokretnu imovinu dijelili su me|usobno izvr{ioci tog klawa, jer im je prije po~etka likvidacije to bilo obe}ano kao nagrada. Ja li~no vidio sam u jednoj {umi, na putu izme|u op}ine @irovac i susjednog kotara u Bosanskoj Krupi, oko {ezdeset djece starih od nekoliko mjeseci, pa do tri godine, koji su svi bili poklani no`em ili bili ubi870

jeni udarcem batine po glavi. Moj ~inovnik mi je pri~ao da je svojim o~ima vidio kada su u Bosanskom Novom klali neke Srbe, kojom prilikom je jedan stari Srbin izvadio iz yepa zlatan sat i dao ga usta{i, koji je vr{io klawe, sa molbom da ga {to prije zakoqe. Te iste prigode do{ao mu je jedan mladi}, koji je tra`io kotarskog predstojnika u Bosanskom Novom, da mu isplati 1.800 dinara, jer je zaklao oko 900 qudi, pa je kao nagradu tra`io dva dinara po zaklanom ~ovjeku.” (str. 41-42.) Obja{wavaju}i istorijske uslove i razloge ~iwenice da su rimokatoli~ki sve{tenici bili idejni inspiratori, organizatori, direktni izvr{ioci i sau~esnici u hrvatskim pokoqima Srba, Dakina isti~e da “progla{avawe celog srpskog naroda i pravoslavne vere za de`urne krivce kroz istoriju nije moglo da se obavi preko no}i. Indoktrinacija mr`we prema Srbima i pravoslavqu razvijana je ne samo decenijama, ve} i vekovima, a to je imalo za posledicu masovnost zlo~ina i genocida nad Srbima. Podstreka~ mr`we i zlo~ina bio je Vatikan i Rimokatoli~ka crkva u Hrvatskoj. Neukom delu hrvatskog naroda, autoritet sve{tenika i wihove propovedi bili su dovoqni da kod wega stvore seme mr`we. Veliki broj sve{tenika u NDH bili su glavni inspiratori svih nedela, progona i genocida nad srpskim narodom. Sve je to odobravano od strane katoli~kog episkopata i samog Vatikana. Veliki broj katoli~kih sve{tenika je podupirao te`we usta{kih vlasti da ubistvima re{e srpsko nacionalno pitawe u NDH, pa su u narodu raspirivali nacionalnu mr`wu i podsticali ga na genocid... Frankovluk i klerikalizam su rodili usta{tvo. Nijedna stranka, nijedan dru{tveni red nije se tako revnosno i zanosno zalagao za usta{tvo kao Rimokatoli~ka crkva u NDH. Celokupni kler, gotovo u ekstazi, pozdravqa usta{ki uspeh aprila 1941. godine. Ovaj usta{ki uspeh prikazuje svojim vernicima kao delo Bo`je i kao Bo`ju nagradu za “muke i nevoqe Hrvata, ~ije su molitve usli{ili Mati Bo`ja i sam Isus Hristos”. Pored usta{a, u progonu i ubijawu pravoslavnih Srba u NDH imao je zna~ajnu ulogu veliki broj katoli~kih sve{tenika. U mnogim krajevima oni su bili i glavni inspiratori progona i genocida nad Srbima, a mnogi oltari katoli~ke crkve bili su u slu`bi usta{ke ideje. Nesumwivo je da zlo~ini usta{a nikada ne bi uzeli toliko maha da se wihovoj {ovinisti~koj i rasisti~koj mr`wi nije pridru`ila i verska, ~iji su nosioci bili brojni katoli~ki sve{tenici. Postoji veliki broj dokaza o tome da su se mnogi i mnogi rimokatoli~ki sve{tenici pretvorili u usta{e, uzeli no` i pu{ku u ruke i klali nevini srpski narod, odrasle, `ene, decu i iznemogle starce. Najvi{i kler je davao podr{ku usta{kim zlo~incima. Iz pera i govora sejana je duboka mr`wa protiv svega onoga {to nije usta{ko. U prvim danima uspostavqawa NDH, jedan deo katoli~kog klera pristupa organizaciji i naoru`avawu usta{ke milicije u pojedinim gradovima i selima, iz kojih su kasnije nastale vojne usta{ke formacije. Jedan deo usta{a – katoli~kih sve{tenika dobrovoqno se javqa za vojne du{ebri`nike u usta{ke i domobranske jedinice, bodre ih u pokoqima nevinog srpskog stanovni{tva i svojim prisustvom slu`e im za primer. Vojni du{ebri`nici su mogli biti samo prekaqeni usta{ki dobrovoqci. Jugoslovenskoj javnosti nije poznat 871

nijedan javni protest od strane vojnih du{ebri`nika u ~ijem prisustvu su se vr{ili zlo~ini nad srpskim narodom... Nema ni jednog jedinog dokaza, niti znaka, da su vi{i katoli~ki kler, nadbiskupi ili biskupi digli svoj glas protiv verskih, ili fizi~kih zlo~ina, odnosno, genocida nad Srbima, ne samo protiv usta{a, nego ni protiv sve{tenika – usta{a koqa~a.” (str. 137-138.) b) @iva usta{ka ideja u savremenoj Hrvatskoj Dakina posebno potencira ~iwenicu da su hrvatski intelektualci, naro~ito kwi`evnici, uporno izbegavali da se javno izja{wavaju o usta{kim zlo~inima. “Rat je zavr{en, ali je ideologija usta{tva ostala prisutna u Hrvatskoj zahvaquju}i nacionalisti~kim elementima u Komunisti~koj partiji Hrvatske, kao {to su bili Andrija Hebrang, Stevo Kraja~i}, dr Vladimir Bakari} i mnogi drugi. Oni su naredili da se ostaci koncentracionog logora Jasenovac uni{te, zabranili popis `rtava rata, a denacifikacija nije izvr{ena. ^ak je u Zagrebu bilo odlu~eno da se stanovnicima Jasenovca – Srbima i Hrvatima ponudi raseqavawe i napu{tawe Jasenovca, da se sve poravna, zasadi {uma i na sve zaboravi. Jasenov~ani su to odbili, a Andrija Hebrang im je poru~io: “Ekonomska bijeda }e vas raseliti”. Spomenik u Jasenovcu otkriven je 3. jula 1966. godine, ali ni to nije pro{lo bez uvreda. Predsednik Sabora SR Hrvatske Stevo Kraja~i}, delegatima SUBNOR-a Srbije je rekao: “Malo smo vas ovde pobili”. Risto Stjepanovi} iz Sarajeva, jedan od pre`ivelih jasenova~kih logora{a, 2. septembra 1974. godine, uputio je pismo predsedniku SFRJ Josipu Brozu Titu, u kojem mu predla`e da poseti Spomen podru~je Jasenovac 22. aprila 1975. godine, na godi{wicu proboja Jasenova~kog logora. Predsedni{tvo SFRJ je potvrdilo Stjepanovi}u prijem pisma 15. oktobra 1974. i “da se drug predsednik upoznao sa sadr`ajem Va{eg pisma. Kopije Va{eg pisma uputili smo CK SK Bosne i Hercegovine i Izvr{nom komitetu Predsedni{tva CK SKJ”. Risto Stjepanovi} je ponovo uputio pismo sli~ne sadr`ine Josipu Brozu Titu 12. oktobra 1979. godine i predlo`io mu novi datum posete Spomen podru~ju Jasenovac. Me|utim, glas Riste Stjepanovi}a je bio “glas vapiju}eg u pustiwi”. Josip Broz Tito je posetio mnoge gradove u svim republikama i pokrajinama, neke i po deset i vi{e puta. Posetio je i veliki broj dr`ava na svim kontinentima. Ali, nije na{ao za potrebno da poseti Spomen podru~je Jasenovac, mesto gde je u vreme NDH bio zloglasni usta{ki koncentracioni logor Jasenovac, u kome je stradalo oko 700.000–800.000 qudi, `ena i dece, me|u kojima najve}i broj srpske nacionalnosti. Po broju `rtava, posle Au{vica i Majdaneka, Jasenovac dolazi na tre}e mesto u svetu. Za Srbe, Jasenovac je najve}a srpska grobnica, najve}i srpski grad pod zemqom.” (str. 332-333.)

8. Rimokatoli~ko varvarstvo u Hristovo ime Dragoqub @ivojinovi} i Dejan Lu~i} objavili su, u obliku potkrepquju}ih priloga za “Magnum krimen” Viktora Novaka, zbirku dokumenata “Varvarstvo u ime Hristovo” (“Nova kwiga”, Beograd 1988), s obzirom da se kroz ~etiri decenije do{lo i do mnogih novih saznawa i svedo~ewa, kojima 872

Novak nije mogao raspolagati neposredno nakon Drugog svetskog rata. Kako autori isti~u u predgovoru, “na odre|eni na~in, Novakova kwiga bila je proizvod jednog tek zavr{enog doga|aja, jednog odsudnog trenutka u istoriji XX veka – Drugog svetskog rata. Ona predstavqa dokumentarno svedo~anstvo o mentalitetu i naravima jednog vremena, o pojedincima, grupama i organizacijama; o najsurovijim i najmonstruoznijim zlo~inima, koji po svojoj brutalnosti podse}aju na daleke verske ratove XVI i XVII veka. Kao takva, kwiga je imala odre|enu politi~ku te`inu i predstavqala, pored ostalog, moralnu osudu Vatikana, katoli~ke crkve, wenih redova i pojedinaca. U eri su|ewa zagreba~kom nadbiskupu dr Alojziju Stepincu i wegovim najbli`im saradnicima, kao i istaknutim li~nostima usta{kog re`ima, Novakova kwiga je neizbe`no imala snagu svedo~anstva koje je bilo veoma te{ko ili nemogu}e osporiti. Vremenom, sa sti{avawem uzbu|ewa, napadi na Novaka i wegovo delo dobili su na snazi, a osnovni ciq im je bio – obezvre|ivawe i gurawe u zaborav. Nove kwige, izvorna gra|a i ~lanci o tim pitawima, do~ekivani su sa velikim otporom i kritikama. Ipak, bilo je nemogu}e ugu{iti ili potisnuti u zaborav Novakovo delo. Zna~aj i {irina problema koje je on pokrenuo, izneo i objasnio u svojoj kwizi, na{li su potvrdu, a time i opravdawe, u potowim istra`ivawima. Mirnije i sveobuhvatnije, zalaze}i dubqe u pro{lost, svestranije i, iznad svega, koriste}i tek odnedavno dostupnu gra|u – vatikansku, inostranu i doma}u pojavile su se nove kwige, zbirke izvora, ~lanci.” (str. 5.) a) Simbioza Be~a i Vatikana Unija}ewe i prekr{tavawe pravoslavnih Srba vatikanska je preokupacija jo{ od {esnaestog veka i taj projekat se kontinuirano odvija sve do dana{wih dana. “Vatikanu i wegovim telima (kongregacijama) ne mo`e se odre}i doslednost i stalnost u provo|ewu takve politike, bez obzira na uslove u razli~itim istorijskim epohama. To je bio ciq kome se te`ilo, od koga se nikad nije trajno odustajalo – koji se mogao povremeno prikriti, ali nikad odbaciti.” (str. 6.) Mada ima mnogo indicija da su najpoverqiviji dokumenti vatikanskih arhiva koji se ti~u politike pape Pija XII, sistematski uni{teni, otvarawe ameri~kih i evropskih diplomatskih arhiva pru`a {ansu da se neka va`na pitawa dodatno rasvetle. Nova istorijska gra|a i dokumentacioni materijal omogu}avaju “da se zaokru`e stari i otvore novi problemi, i sagledaju dimenzije monstruoznosti i zlo~ina koji su bili inspirisani i vo|eni od vrhova katoli~ke crkve.” (str. 7.) Mada je, posle majskog prevrata 1903. godine i suzbijawa dotad presudnog austrougarskog uticaja na oficijelnu srpsku politiku, srpska vlada nastojala da uredi neposredno odnose Kraqevine Srbije i Vatikana, kako bi se opovrglo austrijsko carsko pokroviteqstvo nad srbijanskim katolicima, uspostavqeno Karlova~kim mirom 1699. godine, papa Pije X, koji je direktnom be~kom protekcijom do{ao do polo`aja rimskog pontifeksa, nije umeo da prikriva antisrpsku mr`wu, pa je posle Drugog balkanskog rata javno optu`ivao Srbe da su varvari, a podr`avao Bugare, nadaju}i se da su oni skloniji unija}ewu i bekstvu iz ruskog okriqa. Konkordat je ipak potpisan 1914. godine, {to je predstavqalo veliki diplomatski uspeh Srbije, ali vatikansko 873

neprijateqstvo time nije prestalo. Sarajevski atentat Vatikanu je predstavqao pogodnu priliku da takvo, zapravo tradicionalno, raspolo`ewe ponovo otvoreno izrazi. “Podr{ka koju su Kurija i katoli~ka hijerarhija pru`ili u danima julske krize Austro-Ugarskoj i wenoj politici otvorenog obra~una sa Srbijom, bila je potpuna i bezrezervna. Ona je, tako|e, bila i prirodna, uprkos povremenim nesporazumima izme|u Kurije i Habzburgovaca. Mentalitet i tradicionalizam Kurije, kao i wene pretenzije, ~inili su ih prirodnim saveznicima, dok su katoli~ka fasada, politi~ki metodi i filozofija... toj koaliciji davali posebnu snagu. U Kuriji su ~esto isticali ~iwenicu, i u wu nepokolebqivo verovali, da Monarhija, uprkos svemu, predstavqa posledwu veliku katoli~ku dr`avu u Evropi. Woj je bila namewena posebna uloga – odbrana katoli~anstva na istoku Evrope i na Balkanu. Strah od pravoslavne Rusije, u kojoj je Kurija videla najve}eg neprijateqa svojih verskih stremqewa i politi~kih planova, u~vrstio je savez izme|u we i Monarhije i u~inio ga neraskidivim. S obzirom da je Srbija u Vatikanu smatrana {ti}enicom Rusije u politi~kom i verskom pogledu, a posle balkanskih ratova sticala i me|u Jugoslovenima u Monarhiji sve ve}i ugled i uticaj igraju}i ulogu Pijemonta, bilo je prirodno {to je Vatikan ba{ wu smatrao odgovornom za ubistvo prestolonaslednika u Sarajevu. Kurija je nastojala da na|e saveznike u svojim nastojawima da spre~i izlaz Rusije na Jadransko more. Uspeh Rusije u tome ugrozio bi katoli~anstvo i romanstvo istovremeno. Prisustvo sna`ne Austro-Ugarske na Balkanu i weno odr`avawe kao velike sile, tvrdilo se u Kuriji, trebalo je da spre~i da do toga do|e. Pije X se na{ao u situaciji da zakqu~i konkordat sa Srbijom da bi pomogao Monarhiji i umawio agitaciju me|u wenim katoli~ko-slovenskim podanicima, iako je sve vreme ukazivao da je sa Srbijom trebalo o{tro postupiti, pa je ~ak i vojni~ki kazniti... Odsustvo diplomatskog znawa i dobre voqe, odlu~na podr{ka Monarhiji i spremnost da pribegne radikalnim merama, tj. ratu protiv Srbije – wegovom, po svemu sude}i, davna{wem snu. Vatikan je posebno bio pogo|en ubistvom Franca Ferdinanda, jer je austrougarski prestolonaslednik revnosno vodio prozelitsku politiku, prote`irao rimokatoli~anstvo u Bosni i Hercegovini i posebno potpomagao jezuite i sve wihove aktivnosti. Kad je klerikalna {tampa u celoj monarhiji pokrenula razjarenu propagandu protiv srpskog naroda i Srbije, predvodni~ku ulogu su imali sarajevski nadbiskup Josip [tadler i wegov pomo}nik Ivan [ari}. Vatikan je u potpunosti podr`ao rat protiv Srbije, nadaju}i se da }e taj rat biti ograni~enog karaktera i stvoriti uslove za realizaciju rimokatoli~kih ciqeva na Balkanu. “Koncepcija o “ograni~enom ratu” otkrivala je, u su{tini, agresivne namere Vatikana na Balkanu. Takvo dr`awe Kurije odre|ivali su i verski razlozi. U politi~kom smislu, Vatikan se zalagao za eliminisawe Srbije iz kruga nezavisnih dr`ava, po{to se smatralo da je to najsigurniji na~in da se oslabe uticaj i prisustvo Rusije na Balkanu. To tako|e potvr|uju izjave Pija X i Marija del Vala, da se u Kuriji nije poklawalo dovoqno pa`we niti verovalo u snagu ru874

skog oru`ja, u zemqu koja se smatrala za{titnicom Srbije. Eliminisawe Srbije i odsustvo Rusije sa Balkana trebalo je, tako|e, da osigura teren za prozelitski rad katoli~ke crkve. Podr{ka ratobornoj politici Monarhije i ideji o “ograni~enom ratu” predstavqala je, u {irem smislu, borbu za nove du{e i {ire prostore za katoli~ku delatnost. Opsednut takvim mislima, Pije X nije bio sklon da razmi{qa o politi~kim posledicama svoga dr`awa, kao ni o opasnostima koje su proisticale iz mogu}nosti da ideja o “ograni~enom ratu” ostane neostvarena. Uostalom, u Kuriji nisu prikrivali svoj optimizam u pogledu ishoda rata i obja{wavali su razloge za eliminisawe Srbije sa politi~ke karte i za pru`awe podr{ke Monarhiji da istraje u svojim namerama.” (str. 67-68.) b) Vatikanska propaganda u slu`bi habzbur{kog “pravednog”” rata Kad je ve} rat izbio, rimokatoli~ka propaganda je povela {iroku akciju wegovog opravdavawa u evropskoj javnosti, manipuli{u}i svojim vernicima i {tampom. “Izjava Pija X da Monarhija vodi “pravedan rat” na{la je odmah mesto u izjavama najvi{ih crkvenih prelata i pisawu katoli~ke {tampe. Obja{wewe o pravednom ratu {ireno je u ^e{koj, Austriji, Ugarskoj, Bosni i Sloveniji, iako intenzitet nije uvek bio jednak. Be~ki nadbiskup, kardinal Gustav Pifl, obratio se vernicima sakupqenim u katedrali Sv. Stefana u Be~u re~ima da “rat predstavqa glas Bo`iji, koji govori kroz grmqavinu topova”. Kardinal je tvrdio da je rat sa Srbijom moralno opravdan i da je treba kazniti za sve ono {to je po~inila u pro{losti. Be~kom nadbiskupu pridru`io se i kardinal Leon Skrbenski, nadbiskup pra{ki, tvrdwom da je rat protiv Srbije pravedan i neophodan. Skrbenski je pozvao vernike da se mole i rade za pobedu austrijskog oru`ja. Ni katoli~ka hijerarhija u Ugarskoj nije propustila da se pridru`i Piflu i Skrbenskom. Primas Ugarske i kardinal Ostrogona ^ernoh tvrdio je da je rat u skladu sa “hri{}anskim moralom” i da stoga nije u sukobu sa miroqubivim te`wama crkve. ^ernoh je tako|e isticao da Monarhija ratom mo`e da ostvari svoje jedinstvo. Nadbiskup Seke{fehervara Otokar Prohaska otvoreno je tra`io prolivawe krvi, iako je tvrdio da crkva nije “prijateq rata.” (str. 71.) U osnovi, takvo pona{awe karakterisa}e katoli~ke prelate svih ratnih godina, mada je novi papa Benedikt XV bio unekoliko oprezniji i vi{e se rukovodio politi~kim interesima Italije. U svakom slu~aju, Vatikan je bio istrajni protivnik bilo kakve jugoslovenske ideje ~iju bi glavnu okosnicu predstavqala Srbija. Posebno uznemirewe i zabrinutost Vatikan je iskazao povodom engleskog i francuskog obe}awa da }e Rusija po pobedonosnom okon~awu svetskog rata dobiti Carigrad sa Bosforom i Dardanelima. Kada se ishod rata ve} mogao naslutiti, papa je razvio {iroku diplomatsku aktivnost kako bi sile Antante ubedio u svrsishodnost o~uvawa Austro-Ugarske. Italijanske aspiracije na isto~nu jadransku obalu, okupacija delova obalskog pojasa i nekih ostrva, kao i represalije prema hrvatskim i slovena~kim rimokatoli~kim sve{tenicima, pra}ene zabranom glagoqice i staroslovenskog jezika pri obredima, uz nametawe latinskog i italijanskog, motivisali su jugoslovenski katoli~ki episkopat, ukqu~uju}i Bauera i 875

[tadlera, kao najautoritativnije nadbiskupe, da podr`e osnivawe Dr`ave Slovenaca, Hrvata i Srba i weno ujediwewe sa Kraqevinom Srbijom. Do{lo je do velikog raskoraka izme|u vatikanske politike, ~vrsto orjentisane na podr{ku italijanskim ekspanzionisti~kim ciqevima i jugoslovenske biskupske konferencije, koji }e se postepeno otklawati od kraja 1919. godine, kada je papa pokrenuo novu veliku prozelitsku inicijativu, proklamuju}i da svaki katolik treba da deluje kao misionar. Jugoslovenska dr`ava, “stvorena protiv voqe Kurije, ona je svoje me|unarodno postojawe zapo~ela suo~ena sa wenim upornim i neskrivenim neprijateqstvom. Upornost i mr`wa, koje su izbijale iz svakog ~ina i svake odluke Vatikana, stavile su katoli~ki kler, ~ija su patriotska i nacionalna ose}awa bila na zavidnoj visini, pred velike dileme i isku{ewa. Dr`awe Vatikana prema jugoslovenskom kleru bilo je bezobzirno, posledica ~vrste namere da mu se odluke Kurije nametnu po svaku cenu. Sklonost da podr`ava Italiju i wenu politiku, da koristi svaku priliku da joj pomogne, predstavili su Vatikan kao protivnika spoqnopoliti~kom i unutra{wopoliti~kom u~vr{}ewu nove dr`ave. Odlu~nost da kleru nametne svoju politiku i podsti~e prozelitski rad, odra`avala se na unutra{wu ~vrstinu, jedinstvo i konfesionalni mir u novoj dr`avi.” (str. 315.) v) Interesno ujediwewe fa{izma i katoli~anstva Vatikanski animozitet prema Jugoslaviji bi}e naro~ito poja~an dolaskom novog pape Pija XI, 1922. godine, koji }e direktno podupreti Musolinijeve fa{isti~ke imperijalne ambicije. “Podudarnost interesa ujedinila je Vatikan i fa{izam u Italiji, da rade svim silama protiv dr`avnog integriteta Jugoslavije. U planovima Vatikana Jugoslavija je predstavqala zemqu misionarstva..., zna~i prostor koji treba osvojiti za “svetu” rimsku crkvu. Strategija Vatikana bila je jednostavna, ali efikasna: kad ve} postoji Jugoslavija, Rimokatoli~ka crkva, kao mo}na organizacija, tra`i}e privilegije od dr`ave – da bi je zauzvrat, tolerisala! U protivnom, novoformirana dr`ava }e dobiti mo}nog neprijateqa, koji ima mogu}nosti da ometa ne samo na diplomatskom poqu, ve} i iznutra. Jugoslavija je, po mi{qewu Kurije, morala u dogledno vreme postati katoli~ka, ili – nestati. Za sprovo|ewe ovakvih planova, koji spadaju u sferu verskog imperijalizma, Vatikan je koristio spregu verskog i nacionalnog {ovinizma u Hrvatskoj, koji je poja~an u prvim godinama novoformirane Kraqevine SHS. Na pontifikalnim institutima i kolegijumima Vatikan je spremao “tvrdo jezgro”, koje }e u zemqi sprovoditi ono {to se u Rimu zacrta. Svi vatikanski vaspitanici bili su prononsirane usta{e – Stepinac, Draganovi}, Saka~, Kamber, Lackovi}, Berkovi}... Za vreme pontifikata Pija XI, prema Jugoslaviji su naro~ito bili agresivni jezuiti. Papa Pije XI postavio je, u skladu sa svojim planovima, vi{e biskupa i nadbiskupa, koji su se pokazali kao stvarni neprijateqi jugoslovenske dr`ave. Da bi pove}ao svoj uticaj na verske i politi~ke prilike u Jugoslaviji, ovaj agresivni papa je pomagao katoli~ke redove i radio na osnivawu novih redova i kongregacija, koji su bili poluge preno{ewa politi~ke voqe iz Vatikana i fa{isti~ke Italije. Pije XI povla{}ivao je 876

Katoli~ku akciju, koja se pokazala naro~ito sposobna kao transmisija masovne indoktrinacije katoli~kog naroda. Onima koji su se posebno isticali u sprovo|ewu ove politike, papa je ne{tedimice delio odli~ja. Demonstracije jedinstva vatikanske politike i indoktriniranih masa bile su naro~ito vidqive prilikom hodo~a{}a u Rim. Tada je, pred papom, kleronacionalisti~ki duh prosto kiptao, u zanosu koji je retko vi|an tokom dvadesetog veka. Hodo~a{}a u Rim bila su uvek prilika da se javno demonstrira protiv dr`avnog integriteta Jugoslavije. Rimokatoli~ka crkva u Jugoslaviji konstantno je bila nezadovoqna. Svoju netolerantnost `u~no je ispoqila i prilikom agrarne reforme i naknade {tete za crkvena imawa... Antijugoslovenska politika pape, Kurije i klera u Jugoslaviji, bila je konstanta koja je pratila diplomatske odnose, a i unutra{we. Rimokatoli~ki kler je u novoj dr`avi `eleo da se izbori za {to povoqniji polo`aj, slu`e}i se svim vrstama pritisaka – pred ~ijom je uporno{}u Jugoslavija morala da popu{ta. Konkordat, koji je davao privilegije katoli~anstvu, bio je zakonska osnova za prozelitizam i eventualni mir. To je bio kompromis pod kojim bi Vatikan zauzdao akcije klera protiv Jugoslavije.” (str. 319-320.) g) Srpski narod obara konkordat Konkordat sa Vatikanom pripremila je vlada Bogoquba Jevti}a i pitawe wegovog potpisivawa i ratifikacije ostavila u nasle|e vladi Milana Stojadinovi}a. Kada je 1935. godine konkordat potpisan, Stojadinovi}a je iznenadilo veliko ogor~ewe Srpske pravoslavne crkve i sna`an revolt celokupne srpske javnosti. Op{ti stav je bio da se tekstom konkordata bitno naru{ava ustavnim odredbama garantovana ravnopravnost crkava. Kako ka`u autori ovog zbornika, “obelodawewe privilegija koje je jugoslovenska dr`ava bila spremna da da Rimokatoli~koj crkvi u zemqi, a koje su bile u nekim ta~kama konkordata i poni`avaju}e za samu dr`avu, a i za druge konfesije, izazvalo je uznemirenost u javnosti. Vlada Stojadinovi}a je osu|ivana {to je potpisala ovakav konkordat kojim se Jugoslavija pretvorila u zemqu katoli~ke misije. Pristankom dr`ave da svoje zakone podre|uje kanonima katoli~ke crkve, bila su poni`ena patriotska i verska ose}awa nekatolika. Ovakvim konkordatom se utirao put klerikalizmu, politici koja nije usre}ila nijednu dr`avu. Katoli~koj crkvi su se ovakvim ugovorom priznavala u svim oblastima javnog `ivota prava kakva nije imala ni u katoli~ki monolitnim dr`avama. Zbog ovakvih ~iwenica, iako se prvi glas protesta ~uo od strane Srpske pravoslavne crkve, borba protiv ratifikacije konkordata nije primila ni nacionalno ni religijsko obele`je, ve} politi~ko! Narodni bunt se usmerio na vladaju}i re`im koji je potpisao ovakav poni`avaju}i akt priznawa tutorstva vatikanske politi~ke hegemonije. Po{to je konkordat bio delo jedne politike u ciqu ja~awa politi~kog uticaja i vlasti na javni `ivot, to je i borba protiv wegove ratifikacije bila iskqu~ivo politi~ka borba. Samo kao takva ona je mogla imati razmere kakvih u Jugoslaviji nije bilo od wenog nastanka.” (str. 350-351.) Iako je, 1937. godine, Narodna skup{tina ratifikovala konkordat, sve ve}i revolt javnosti, potenciran i ekskomunikacijom svih narodnih poslanika pravoslavaca koji su glasali za ratifikaciju iz Srpske pravoslavne crkve, krvavim 877

obra~unom Koro{ecove `andarmerije sa u~esnicima litije, koja je krenula ispred Saborne crkve kroz centar Beograda, kao i do danas nerasvetqeno trovawe patrijarha Varnave, dovelo je do toga da Stojadinovi}eva vlada odustane od izno{ewa pitawa ratifikacije pred Senat kao gorwi parlamentarni dom. Kroz vatikanske reakcije prvo je izra`avana zbuwenost, a onda krajwe ogor~ewe. “Sveta stolica prvo je reagovala }utawem, nadaju}i se da }e se stvari ipak preokrenuti. No, kad je u Vatikanu shva}eno da konkordat zaista ne mo`e da pro|e sa svim onim o~iglednim privilegijama, re{eno je da se ponovo politika okrene na stari kolosek – rovarewe protiv dr`avnog ustrojstva Jugoslavije. Za vatikansku politiku, Jugoslavija je mogla da opstane jedino kao katoli~ki dominion, u suprotnom ona je morala da nestane. Konkordat je bio posledwa {ansa za prestanak antijugoslovenske kampawe. Wegovo odbacivawe, za Jugoslaviju je zna~ilo ponovno dobijawe mo}nog neprijateqa, koji je preko crkvene hijerarhije bio prisutan svuda. Direktiva donesena u Vatikanu o razarawu Jugoslavije, sistematski je sprovo|ena.” (str. 489.) S obzirom da je i sam papa Pije XI u svom govoru, od 15. decembra 1937. godine, otvoreno zapretio da }e do}i dan kada }e za`aliti svi oni koji su se suprotstavqali konkordatu, “re~i poglavara Rimokatoli~ke crkve imale su zna~aj prekora i pretwe. Ujedno, to je bio podstrek, smernica delovawa za katoli~ku hijerarhiju u Jugoslaviji. Mo}na i odli~no organizovana katoli~ka elita po~ela je sistematski u zemqi da realizuje ono {to je Vatikan `eleo. Jugoslavija je odbacivawem konkordata, za Vatikan, sama potpisala smrtnu presudu!” (str. 490.) Svi vatikanski planovi po jugoslovenskom pitawu bili su krajwe jasni i jednostavni. “Srbe je trebalo pokatoli~iti uz pomo} jugoslovenske dr`ave i konkordata koji je to trebalo zakonski da omogu}i. No, kad je taj plan postao nemogu}, Vatikan gubi interes za dobre odnose sa Jugoslavijom i radi svim svojim silama, a to zna~i klerikalnom politikom, indoktriniranim sve{tenicima i udarnom pesnicom hrvatskog {ovinizma – usta{ama, na ru{ewu Jugoslavije.” (str. 511.) Su{tinu tog stava najboqe je objasnio rimokatoli~ki sve{tenik i istaknuti usta{a Ivo Guberina u ~lanku “Usta{tvo i katolicizam”, objavqenom u “Hrvatskoj smotri” 1943. godine. Guberina pi{e: “Godine 1918. Hrvati su zapali u takvu dr`avnu i politi~ku konstelaciju, protiv koje su se borili ~itave vijekove. Hrvatska je pala u isto~wa~ki kotao, u kome je po nakani vlastodr`aca imalo nestati hrvatske nacije. Trebalo je uni{titi Hrvatsku kao predzi|e kr{}anskog Zapada... Mnogi su se katolici dali zavesti, pa su ~ak stvarali i pokrete, da se stvori Jugoslavija kao nu`ni put da se do|e do crkvenog jedinstva izme|u isto~ne i zapadne crkve, katolicizma i pravoslavqa. Kada se to jugoslavenstvo ostvarilo, Bizantu nije bilo ni na kraj pameti provesti crkveno jedinstvo u smislu katoli~kih te`wi, i ve} se u toj velikosrpskoj dr`avi i{lo za tim da se ~itavi hrvatski narod kulturno bizantizira, a politi~ki posrbi... [to Vatikan nije do`ivio ni od koga u svojoj dvomilenijskoj povijesti, do`ivio je od Jugoslavije. Tu je Bizant preko svoga eksponenta Srbije jednostavno pqunuo u lice katolicizmu i wegovom predstavniku papinstvu. Hajka, 878

koja se digla na konkordat odr`ava du{u, mi{qewe, te`we Srbije, Srpstva, kao i wihovu snagu u dr`avi Jugoslaviji. Iako je naoko slu`bena vlada bila za konkordat, ona je morala pokleknuti pred Srpstvom i wegovim duhovnim vo|stvom: srpskopravoslavnom crkvom. Katolicizam je u Jugoslaviji, u dr`avi, kojoj su neki katoli~ki krugovi namenili ulogu, da bude most katolicizmu na Balkanu, bio ne samo u neprestanoj defanzivi, nego je pri pitawu konkordata do`ivio takav slom, da je i slijepcu moralo biti jasno, da jugoslavenska dr`ava ne mo`e poslu`iti kao sredstvo crkvenog jedinstva, kako ga shva}a katolicizam... Svi su, dakle, razlozi tra`ili, da se Hrvatska mora odijeliti od Srbije i da se tu nakazu od dr`ave, Jugoslaviju, raskroji. U prvom redu to je tra`ila povijesna uloga Hrvatske, onda uloga, koju je papa Leon XIII onako sve~ano izrazio nazvav{i nas “predzi|em kr{}anstva”. Da se ostvari taj ciq trebalo je u}i u otvorenu krvavu borbu s onim narodom i s onim sustavom koji je Hrvatsku kroz zadwe 22 godine dr`ao u ropstvu, sa srpskim narodom i wegovom dr`avom. Do 1929. upotrebqava se parlamentarna borba, kasnije hrvatska je borba promijenila metode i latila se oru`ja. Ovaj su jezik jedino razumjeli Srbi. On je progovorio praskawem bombi po zarobqenoj domovini, ustankom u Lici, ubistvom u Marseju i kona~no narodnim ustankom 6. IV 1941.” (str. 510-511.) Taj sve{tenik Guberina godinama je, kao politi~ki emigrant, bio glavna veza izme|u Paveli}a i Vatikana. Pokazalo se da “Vatikan i Jugoslavija nisu mogli da imaju dobre odnose, jer se verska imperija nije mirila sa ~iwenicom da su milioni katolika – Hrvata, Slovenaca, Ma|ara, a delom i Albanaca – u zajednici sa pravoslavnim Srbima, i da ona nije u toj dr`avnoj zajednici dominiraju}i faktor. Recept za ru{ewe Jugoslavije, koji je masovno po~eo da se praktikuje, naro~ito posle odbacivawa konkordata, jer se videlo da ne}e biti ni{ta od katolizirawa “nesjediwenih”, bio je podstrekivawe separatisti~kih, nacionalisti~kih pokreta. Vatikanski saradnici bili su ne samo sve{tenici zara`eni nacionalizmom, ve} i ~itav frankova~ki nacionalisti~ki pokret. Pod uticajem vatikanskih `eqa, dolazi do bliske saradwe separatista i klerikalaca... Sve{tenstvo je odigralo presudnu ulogu u organizovawu usta{kog pokreta na terenu i u preno{ewu klero-nacionalisti~kih ideja “elite” me|u narod. Modernim jezikom re~eno, sve{tenstvo je obavilo “indoktrinaciju” neophodnu za ja~awe usta{ko-klerikalne ideje koja je razarala “jugoslovenstvo”. Katoli~ka {tampa tog vremena izrazito je usta{kog duha, mada iz demago{kih razloga nastupa odvojeno i zastupa crkvene i verske interese. Naravno, ovaj komplot ve{to je koordiniran u Vatikanu. Ante Paveli} je mio gost u ovoj me|unarodnoj verskoj organizaciji – i tokom svog “dr`avni~kog” bitisawa, poglavnik je ~esto isticao zasluge vatikanskih prelata za stvarawe i delovawe usta{kog pokreta. Posle potpisivawa Lateranskog pakta 1929. godine, Vatikan vi{e ne krije podudarnost svojih imperijalnih te`wi sa fa{isti~kim. Musolinijev plan o razbijawu Jugoslavije podudara se sa vatikanskim, a poluga tog plana bila je usta{ko-klerikalna sprega u Jugoslaviji... Vatikan nije krio svoju podr{ku usta{kom pokretu, koji se polako 879

ra|ao, razvijao i ja~ao pod okriqem Italije u inostranstvu i pod pokroviteqstvom sve{tenstva u zemqi.” (str. 519.) d) Krvavom kamom do papinog ciqa Rimokatoli~ki sve{tenici su, po vatikanskom nalogu, sinhronizovano delovali kao politi~ki propagandisti, organizatori fa{isti~kih udru`ewa i teroristi~ki jataci. Usta{ki poglavnik Paveli} promovisan je u neposrednog izvr{ioca “Bo`je voqe” i vi{ih ciqeva zbog kojih su sve vrste zlo~ina dozvoqene. “Usta{ki lideri, kao i sve{tenici koji su nastupali sa wima u sprovo|ewu ideologije mr`we, smatrali su da su ova varvarstva “Bogu ugodna” i “nacionalno opravdana”, pa }e kad tad dobiti zaslu`ena priznawa od onih koji ih u tom trenutku ne shvataju.” (str. 553.) Posle toliko masovnih zlo~ina koje su usta{e uz podr{ku i neposredno u~e{}e rimokatoli~kih sve{tenika po~inili, sistem jedne morbidne i bastardne klerikalisti~ke ideologije razvijen je do krajwih konsekvenci. “Da je usta{tvo nai{lo na “razumevawe” u Vatikanu i kod velikog dela klera u Hrvatskoj, dokazano je morbidnom hronikom saradwe velikohrvatskih {ovinista i klera za vreme wihove dominacije. Vatikan je preko usta{a zaista sprovodio sredwevekovnu politiku verskih ratova, pa nije slu~ajna Budakova psiholo{ka identifikacija usta{kih i krsta{kih pohoda. Verski fanatizam ih je povezivao. Taj faktor verskog fanatizma, kome su obi~no podlo`ni jednostavniji qudi – maksimalno je zloupotrebqavan od strane rimokatoli~kih sve{tenika koji su prihvatili sprovo|ewe politike diktirane iz Vatikana, preko Kaptola. Osvajawe prostora za katoli~anstvo uz pomo} hrvatskog {ovinizma, ~ija udarna pest su bili usta{e, bila je jedna koordinirana akcija... Rad za katoli~ku veru – zna~io je smrt stotine i stotine hiqada qudi. Sve to nije se doga|alo slu~ajno, bez znawa nadle`nih. Nije to bio niz ekscesa koje su ~inili suludi verski fanatici, za koje wihovi pretpostavqeni ne znaju! Svi znaju da je crkva strogo centralizovana, nijedan wen deo u nekoj dr`avi ne sprovodi sopstvenu politiku.” (str. 553.) Svi konci se vuku direktno iz Vatikana. Uostalom, kako bi se, na primer, iz istorije mogla izbrisati poruka koju je sarajevski nadbiskup [ari} uputio Paveli}u 1941. godine, a wen sadr`aj objavio u “Vrhbosni” kao ~asopisu pod svojom kontrolom. “Pozdravqam Vas, gospodine poglavni~e, ispred mukotrpnog hrvatskog naroda Herceg-Bosne, koji je dugi niz stoqe}a ~ekao svoje oslobo|ewe i uskrsnu}e, pa smo, eto, sretni i ponosni, da nam je donio slobodu i nezavisnost sin na{e grude, na{e u`e domovine, HercegBosne ponosne... molimo se Bogu, da Vas jo{ dugo po`ivi na sre}u i procvat vjere i domovine. On svemogu}i neka svakim svojim blagoslovom blagoslovi Va{e djelo, na{u toliko `u|enu slobodnu Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku.” (str. 559.) Nadbiskupi i biskupi re~ima i blagoslovima, a wima podre|eni sve{tenici ciqeve svoje crkve podupirali su kamama. Za ilustraciju kako je to u praksi izgledalo poslu`i}e primer sve{tenika Josipa Astalo{a, koji se, kao usta{ki tabornik, 1941. godine proglasio za predsednika op{tine Daq i li~no predvodio progon i ubijawe Srba. Iz svedo~ewa, na osnovu kojih je posle rata progla{en za ratnog zlo~inca, vidi se i slede}e: 880

“Kao `upnik u Daqu i zakleti usta{a imenovan je odmah po osnutku NDH za usta{kog tabornika te je rukovodio upravo sadisti~kim zulumima koliko u Daqu, toliko i u Erdutu. Sakupiv{i bandu od samih propalica i zavedenih tipova vr{io je progon Srba u navedenim mjestima. Izvr{io je nebrojena hap{ewa i tjerawa u logor u Osijeku (biv{i Sokolski dom), gdje su mnogi zauvijek nestali. Izvr{ena su i ubistva, za koja se znalo da su ih izvr{ili wegovi qudi, ali se nitko nije usudio istra`ivati boje}i se wegove osvete. Po no}i znao je sa svojom bandom pokupiti Srbe sa `enama i djecom, istjerati ih u podrume, gdje su ih wegovi qudi batinali, a mnoge `ene su do gola svla~ili. Ne na{av{i dovoqno odu{ka u progonu Srba, nastavio je odmah s progonom svih stanovnika koji su mu se li~no oduprli pri provo|ewu tiranije za vrijeme `upnikovawa... On je glavni pokreta~ za ru{ewe pravoslavnih crkava u Daqu i Erdutu. Fanati~ni je usta{a koji s kri`em u ruci propovijeda borbu do uni{tewa. Kao sve}enik pokazao je krajwu vjersku netrpeqivost, a kao usta{a ne~ovje~nost i pakost.” (str. 562-563.) Kako se to mo`e sagledati na osnovu svedo~ewa fra Kerubina [egvi}a, bliskog Paveli}evog prijateqa, iz wegove kwige uspomena na prve dane stvarawa hrvatske usta{ke dr`ave, “NDH za Vatikan je davno pri`eqkivana stvarnost i on je priznaje “de fakto”, odr`ava sa wom takore}i normalne odnose. Razlika je samo {to vatikanski predstavnik ne nosi naslov nuncija, nego legata, a usta{ki predstavnik u Vatikanu ima zvani~nu ulogu “opunomo}enika”. Iskusni vatikanski diplomati rado bi priznali NDH i “de jure”, ali ne `ele da se istr~avaju, da pokazuju celom svetu koliko im je stalo do ove klerikalno-usta{ke dr`ave. Zbog toga oni preporu~uju zaobilazni put, prvo da NDH bude priznata od neke druge neutralne dr`ave, recimo Argentine ili Brazila. Na te dr`ave se posebno ra~unalo, jer je u wima ve} postojao nacisti~ki uticaj. Kada bi ova forma bila ispuwena, onda Vatikan ne bi morao da ~eka kraj rata i usta{ke `eqe bi bile usli{ene! O~igledno, u sedi{tu rimskog pape se zna i o varvarstvima koja se ~ine u NDH, ali o tome se diplomatski }uti. [egvi} sam priznaje da su usta{e ve} poznati kao “~opor barbara i qudo`dera”, ali on `eli da promeni takav “imiy” pri~om o klevetama koje proturaju neprijateqi mlade dr`ave. Naravno, u Vatikanu “veruju” da su to klevete, jer im to odgovara. Neprijatno bi bilo za istoriju, da jedna “katoli~ka dr`ava”, koju Vatikan `eli {to pre da prizna – ~ini varvarstvo u ime Hristovo. Zbog toga oni nude [egvi}u pomo} u kontra-propagandi u razbijawu tih “kleveta”. Stavqaju mu glavni vatikanski list “Oservatore Romano” na raspolagawe, {to [egvi} u `aru koristi. Papa je time zadovoqan, i on izjavquje: “Sveta stolica mo`e uvek ra~unati na hrvatsku kao katoli~ku dr`avu”. Naravno, jer ga je i [egvi} obavestio da su poglavice te dr`ave bogobojazni qudi, na ~elu sa Paveli}em. Prema izaslaniku Ante Paveli}a papa je izuzetno qubazan, on ga zadr`ava i neuobi~ajeno dugo, }askaju... Stvarawe NDH za Vatikan nije bilo nikakvo iznena|ewe, ve} deo plana koji se odvijao. Propast katoli~ke dominacije, koja je zami{qena kroz konkordat sa Jugoslavijom, zna~ila je izmenu plana o prozelitizmu, nikako odustajawe. Vatikan nikada ne odustaje od onoga {to mu je glavni ciq! Jugoslovensko odustajawe od kon881

kordata – zna~ilo je da }e Vatikan preko svih svojih eksponenata raditi na ru{ewu ove vi{ekonfesionalne zajednice. Okupacija Jugoslavije pru`ila je {ansu da klerikalno-{ovinisti~ki elementi u Hrvatskoj zauzmu dominantan polo`aj. Zavo|ewe diktature, masovni genocid pravoslavaca i Jevreja, {ovinizam koji je bio ne samo nacionalni ve} i verski – rezultat je zbira interesa koji su se ukr{tali u Hrvatskoj. Papa, poglavar rimokatolika, svoju qubav i pokroviteqstvo prema ovoj monstruoznoj dr`avi nije mnogo krio.” (str. 578-579.) |) Fratarski “preventivni”” pokoqi Kada je Ante Paveli}, 23. februara 1942. godine, u Zagrebu sazvao Hrvatski dr`avni sabor, kao punopravni saborski zastupnici, mada tome nije prethodilo ni{ta {to bi iole li~ilo na demokratske izbore, nego su poslani~ki mandati oktroisani od strane usta{ke vlasti, pojavili su se zagreba~ki nadbiskup dr Alojzije Stepinac, |akova~ki biskup dr Ante Ak{amovi}, sarajevski `upnik Bo`idar Brale, daruvarski `upnik Mijo Etinger, farka{i}ki `upnik Ante Orgali}, sewski kanonik Ante Lon~ari}, koprivni~ki `upnik Stjepan Pavuni}, bakarski kanonik Matija Poli}, kri`eva~ki kanonik Tomo Severovi}, |elekova~ki `upnik Frawo [kriwar, ledeni~ki `upnik Stipe Vu~eti} i tu~epski fratar Bonifacije Sipi}. Svi oni su freneti~nim aplauzima i ~estim po~asnim ustajawem pozdravili poglavnikov programski govor. Uostalom, ni u propagandnim aktivnostima nije bilo nikakve razlike izme|u rimokatoli~ke verske i usta{ke politi~ke {tampe. “U svim katoli~kim listovima, a u nekima gotovo na svakoj stranici, vr{i se prousta{ka propaganda – bele`e se prore`imske akcije sve{tenstva, iscrpno se izve{tava o usta{kim proslavama, posvetama zastava i domova, polagawu usta{kih zakletvi, o me|usobnim usta{ko-sve{teni~kim posetama, ~a{}ewima, odlikovawima. Dakle, sva hrvatska katoli~ka {tampa bila je u slu`bi usta{kog re`ima, ~ija ideologija je bila klero{ovinisti~ka.” (str. 618.) Svi su ti listovi propagirali pokatoli~avawe Srba ili wihovo istrebqewe ako ne prihvate da promene veru, i takav stav se obja{wavao vrhunskim principom rimokatoli~kog morala. “Ovo zna~i da katoli~ka crkva, tj. wena hijerarhija, odobrava istrebqivawe, tj. klawe Srba, samo zato {to oni ne}e da se asimiluju, to jest samo zato {to ne}e da postanu katolici.” (str. 626.) Kako je isticao ve} citirani sve{tenik i usta{ki ideolog Guberina, “ve} zato {to ti “elementi” ho}e da ostanu i daqe u svojoj vjeri i u svojoj narodnosti, zaslu`uju da budu istrebqeni. On spomiwe i to, da oni ulaze i u “oru`ani sukob”, “{to je jo{ gore”, ali, ako i ne ulaze u taj “oru`ani sukob”, wih treba istrebiti.” (str. 626.) Rimokatoli~ka moralka, potkrepqena sve{teni~kim zlo~ina~kim entuzijazmom u svirepoj usta{koj praksi, podrazumevala je i neretko izri~ito nagla{avala “da treba klati i miran narod, onaj koji se ne bori, i to iz “preventivnih” razloga! Tom bi mirnom stanovni{tvu mogla s vremenom do}i ideja da se bori. Deca u kolevci }e porasti, pa bi tada mogla biti opasna, zato je i klawe dece – “preventivno”. Treba sve Srbe poklati “ne ~ekaju}i ~as napadaja” s wihove strane. To je sve pod vidom “obrane”. Naglasak je na “ma~u”, kojim treba udariti po mirnom srpskom stanovni{tvu iz 882

“preventivnih” razloga! I to sve opravdava – katoli~ka moralka... Bilo je mnogo sve{tenika koji su vlastitim rukama ubijali, klali, mu~ili, ~inili najstrahovitija zverstva.” (str. 626.) Uostalom, rimokatoli~ki sve{tenici nisu slu~ajno Adolfa Hitlera proglasili za autenti~nog tuma~a Bo`je voqe. Bawalu~ki sve{tenik Petar Paji} je u “Katoli~kom tjedniku”, od 31. avgusta 1941. godine, objavio ~lanak “Hitler dr`i misije”, obja{wavaju}i razdraganoj hrvatskoj pastvi: “Do sada je Bog govorio po savjetima, po papinskim enciklikama, po nebrojenim propovijedima, po katehizaciji, po kr{}anskoj {tampi, po misijama, po juna~kim primjerima svetaca itd... Pa? – zatisnu{e u{i svoje. Oglu{i{e se. – Op}e progawawe Evrope i ~itava svijeta. Sada je Gospodin odlu~io upotrijebiti drugu metodu. Priredit }e misije. Evropske! Svjetske! Dr`at }e ih, ne sve}enici, nego vojskovo|e na ~elu s Hitlerom. Propovijedi }e se vrlo dobro ~uti pomo}u topova, mitraqeza, tenkova, bombardera. Jezik u propovijedima bit }e internacionalan. Ne}e se mo}i nitko potu`iti da ne razumije, jer svi qudi vrlo dobro znaju {ta je to smrt, rane, bolesti, glad, strah, ropstvo, siroma{tvo.” (str. 613-615.) Iako je u vi{e navrata i na vrlo perfidne na~ine poku{avano da se prikriju razmere antisrpskog genocida, “te{ko je danas skrivati pred istorijom ovaj zlo~ina~ki rad rimokatoli~kog klera, ne samo u vrhovima, ve} i na terenu, me|u narodom. Bezbrojni su dokazi da su mnogi sve{tenici u rimokatoli~kim uniformama postajali usta{ki predvodnici. Ti qudi koji su trebali da propovedaju qubav me|u hri{}anima, pokazali su da im je do hri{}anstva najmawe stalo. Uzeli su pu{ku i no` u ruke i klali nevine qude, nevin srpski narod – samo zato {to je druk~ije mislio, zato {to se nije klawao rimskome papi. Rimski duhovni imperijalizam u NDH bio je iznad onog u doba inkvizicije, kada su stradali pojedinci. U doba ove klerikalno-{ovinisti~ke tvorevine svi Srbi imali su sudbinu ve{tica. Morali su da umru u groznim mukama! Podr{ka svemu tome dolazila je iz Vatikana i sa Kaptola. Iz usta, iz pera, pomo}u {tampe i delovawa nadbiskupa, biskupa, {irena je jedna ideologija koja je po svojoj monstruoznosti ostala bez premca u istoriji qudske gluposti. ... Hrvatska “nezavisna” dr`ava kako su je realizovale usta{e i rimokatoli~ki sve{tenici, bila je simbioza velikohrvatizma i verskog hegemonizma. Usta{e, kao jedna mala teroristi~ka grupacija, nikada ne bi mogli da sprovedu svoj plan o uni{tavawu srpskog, pravoslavnog naroda, kao i Jevreja, Roma..., da im u tome nisu odlu~uju}u pomo} pru`ili rimokatoli~ki sve{tenici instruisani sa Kaptola i iz Vatikana.” (str. 633-634.) Problemi u klerikalno-usta{koj kohabitaciji nastajali su kad bi prevelika usta{ka zlo~ina~ka revnost po~ela da kvari proces pokatoli~avawa, a bilo je dosta slu~ajeva da su i pokatoli~eni Srbi masovno poklani neposredno nakon prekr{tavawa. Stepinac povodom takvih pojava, 29. novembra 1941. godine, pi{e Paveli}u, upozoravaju}i ga: “Bo`jom milo{}u nam se danas pru`a prigoda kao nikad u pro{losti da pomognemo hrvatsku stvar i da spasimo veliki broj du{a, qudi dobre voqe, mirnih seqaka koji `ive me|u katolicima. Oni poznaju katolike i oni wih poznaju. Wihovo preobra}awe je lako i prihvatqivo. Na`alost, vlasti sa svojim uskim pogledima stavqaju zapreke hrvatskoj i katoli~koj stvari. U me|uvremenu, izgubit 883

}emo lijepu priliku u korist hrvatske stvari i svete katoli~ke stvari da u Bosni i Hercegovini, gdje smo mawina, postanemo ve}ina.” (str. 747.) e) Udru`eni zlo~ina~ki poduhvat “Granica na Drini”” I iz kwige \oke Slijep~evi}a “Istorija Srpske pravoslavne crkve”, vidi se da je mostarski biskup fra Alojzije Mi{i} bio “i du{om i srcem za prevo|ewe pravoslavnih Srba na rimokatolicizam, ali je odlu~no istupao protiv na~ina na koji se to vr{ilo.” (str. 742.) Autori ovog zbornika preuzimaju nekoliko citata iz pisma koje je Mi{i}, 18. avgusta 1941, uputio Stepincu, `ale}i se na nezgodne prilike koje ometaju pokatoli~avawe. On pi{e: “Bo`jom milo{}u sada kao nigda prava zgoda je da pomognemo hrvatstvu, spasimo bezbrojne du{e, qude dobre voqe, a to su dobro}udni seqaci, koji `ive pomije{ani s katolicima. Poznaju katolike, a katolici wih. Prijelaz je vrlo zgodan i lagan. Na`alost, vlasti uzanim pogledima nehotice smetaju hrvatsku i katoli~ku stvar. Nijesu krivi vrhovi. Umije{alo se sva{ta, mlado, nespremno, neiskusno: mjesto razbora i pameti – vatra, sila – nije ~udo, da su za hrvatsku i katoli~ku stvar vrlo neugodne posqedice.” (str. 742.) Sledi delimi~no parafrazirawe, a delimi~no direktno navo|ewe fragmenata iz Mi{i}evih pisama. “Biskup Mi{i} svedo~i, da su usta{e i one koji su ve} bili pre{li na katolicizam, za vreme bogoslu`ewa hvatali, “staro i mlado, mu{ko i `ensko”, i ubijali. Mi{i} jadikuje nad ovakvim “radom” i veli: “Iza nekoliko godina svatko i svi osu|iva}e ovakav nepromi{qen rad i djelovawe, a u sada{wosti propu{tamo vrlo lijepe zgode i prilike, da iskoristimo u dobre i svete katoli~ke stvari. Od mawine da postanemo u Bosni i Hercegovini ve}ina. Da ne gledamo milosti iz tu|e ruke, nego da mi milost dijelimo. Ovo smatram kao svetu i uzvi{enu na{u stvar”. U drugom pismu nadbiskupu Stepincu, od 7. novembra 1941. godine, Mi{i} jo{ jasnije posvedo~ava usta{ke zlo~ine nad Srbima. “Qude se – veli on – hvatalo kao zvijeriwe. Klalo, ubijalo, `ive u ponor bacalo. @enske, majke s djecom, odrasle djevojke, nejaku djecu mu{ku i `ensku bacali su u jame”. Mi{i} navodi imena mesta gde su, koliko i kako Srbi ubijani u ovome kraju. On veli, da su “{est vagona punih majki, djevojaka, djece ispod deset godina”, doveli do stanice [urmanci, “gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, `ive matere s djecom bacali u duboke propuste. Sve je strmoglavqeno i ubijeno”. Sam Mi{i} ka`e da bi predaleko oti{ao kada bi sve navodio. “U samom gradu Mostaru na stotine ih je vezano, odvodilo izvan grada, pa kao `ivine ubijali. Do{lo je napokon i raseqavawe masa u Srbiju. Jauk, pla~, `alost – bje`awe na sve strane, ~ak i Musoliniju u Rim oti{la deputacija... Nije ~udo, da je radi ovakvih prilika pitawe prelaza {izme na katolicizam u Hercegovini do kraja stradalo. Krvolo{tvo sto`ernika, logornika, divqa{tvo pojedinih, nerazumijevawe vi{ih oblastnika te{ko je {kodilo ne samo vjerskom nego i nacionalnom dobru. Da je Gospod Bog dao pozvanim uvi|avnosti, razbora, da je spretnije, gla|e, zgodimice provo|eno pitawe prelaza na katolicizam, umno`io bi se broj katolika barem za jedno {est stotina hiqada. Toliko treba Bosna i Hercegovina, da od 700.000 sko~i na jedan milijon i tri stotine tisu}a.” (str. 742-743.) 884

Dakle, nema nikakvih protesta za progone i uni{tavawe Srba, nego samo zbog kvarewa procesa nasilnog pokatoli~avawa. Spor se vodi po pitawu modela efikasnosti i maksimalne uspe{nosti, za {to je i Vatikan bio najvi{e zainteresovan, pa je }utke prelazio preko “uzgrednih incidenata”, kako su najokrutniji zlo~ini ozna~avani. “U Zagrebu je Vatikan imao svog predstavnika (legata) Markonea, koji je u sve imao uvida, a i ~esto je putovao u Rim, pa je tamo svakako izve{tavao nadle`ne. Me|utim, vatikanskim ciqevima je ba{ odgovarala politika koju su sprovodili dr`avni ~inioci u NDH, pa je bilo besmisleno o~ekivati da }e se neko buniti na svoju {tetu! NDH je bila korisna i zbog toga je Vatikan ~inio sve da je oja~a i prikrije wene mane pred svetom. Ciq je opravdavao sredstvo! Usta{ka dr`ava je ja~ala snagu katolicizma na Balkanu. Uni{tavawe pravoslavnog `ivqa, uni{tavawe pravoslavnih sve{tenika i crkava, stvaralo je boqe perspektive mo}noj Rimokatoli~koj crkvi. Zbog toga je Vatikan bio zadovoqan i zahvalan Paveli}u i kompaniji, zadovoqan Stepincem.” (str. 756.) Uostalom, vatikanski dr`avni sekretar kardinal Maqone otvoreno je izra`avao radost i usta{kim diplomatskim predstavnicima govorio da se Sveta stolica veseli zbog uspeha masovnog pokatoli~avawa ortodoksnih Srba, koje je nazivao {izmaticima. I {ef odseka za Hrvatsku u vatikanskoj administraciji, monsiwor Sigismondi, usta{kom opunomo}eniku Ru{inovi}u, u februaru 1942. godine, “pokazuje” samo “veseqe” zbog masovnog pokatoli~avawa Srba. Sigismondi ka`e jasno da se “tome Sveta stolica veseli”. On to izjavquje ne u svoje ime, ve} u ime Svete stolice, sedi{ta rimokatoli~kog prozelitizma. Naravno da je Sigismondi dobro informisan {ta sve to zna~i, jer o tome pi{u ameri~ke i engleske novine, kao i italijanske, koje se groze {ta se sve radi u ime Hristovo u toj savezni~koj dr`avi NDH! No, za Sigismondija sve je to neprijateqska “promi~ba” (propaganda); on ne priznaje fakta, kao {to to rade i usta{e, radije zavla~i glavu u pesak verskog dogmatizma. [to se ti~e podataka koji o teroru sti`u, on izjavquje da “Sveta stolica ne vjeruje” u to! Ali sa zadovoqstvom slu{a la`i i predla`e da usta{ke teze treba formulisati da bi se stav Svete stolice po pitawu masovnog katoli~ewa ~vr{}e formulisao.” (str. 760.) Kardinal Maqone je otvoreno izjavqivao da su neprijateqi wegove crkve “svi oni koji govore istinu o usta{tvu, o zlodelima koja se ~ine pod okriqem verske katoli~ke hijerarhije u Hrvatskoj. To su sve potvrde koje govore o genocidnom ortakluku Vatikana, Kaptola i usta{ke dr`ave! U ovaj istorijski “posao” svako je u{ao sa svojim ciqem. Kooperacija je bila neophodna, jer nijedan od ovih ~inilaca nije bio sposoban sam da sprovede zlo~in u delo. Nadbiskup Stepinac bio je direktni eksponent Vatikana u toj velikoj akciji pokr{tavawa. No, on je delovao i kao hrvatski {ovinista, koji mrzi ne samo pravoslavce kao vernike, ve} i kao Srbe. On je znao da iskoristi ve} postoje}u simbiozu verskog i nacionalnog {ovinizma kod jednog dela Hrvata, i da tu ogromnu negativnu energiju artikuli{e kroz eliminaciju “uqeza” Srba i kroz pokatoli~avawe ostalih. Time bi bio ostvaren i san Vatikana o verski ~istom rimokatoli~kom podru~ju koje dopire do Drine. Stepinac je bio najuporniji propagator usta{ke dr`ave i 885

kod pape. On je bio taj koji je pomo}u la`nih izve{taja, dobijanih od [ari}a i wemu sli~nih, manipulisao istinom. U izve{taju Ru{inovi}a Markovi}u, od 9. 5. 1942. godine, otkrivamo kako je Stepinac posredovao izme|u Vatikana i hrvatske klerikalne tvorevine, kakve je ideje plasirao Kuriji. Ru{inovi} pi{e da je Stepinac bio 12 dana u Rimu, da je tamo bio dobro raspolo`en, “a upravo borbeno protiv svih mogu}ih neprijateqa na{e dr`ave”. Nema dileme, za Stepinca je usta{ka dr`ava bila ne{to ~emu treba te`iti. Pojedine wene mane i gluposti on je kritikovao, ali ne da bi je ru{io, ve} da bi je u~inio funkcionalnijom i mo`da prihvatqivijom. Sva|e, ili boqe re}i nesporazumi sa Paveli}em i wegovim pomaga~ima, tendenciozno se danas obja{wavaju Stepin~evom “opozicijom”, a to su zapravo radni sporovi istomi{qenika koji te`e istom ciqu. Koliko je malo bilo te disharmonije, vidimo iz delovawa ovog hrvatskog verskog prelata u Rimu.” (str. 761.) Iz tog izve{taja se daqe jasno vidi da je Stepinac u Vatikanu “Paveli}evu diktaturu i teror prikazao samo kao ne{to “apsolutno pozitivno”, zaobilaze}i istinu. Ono {to je od terora toliko upe~atqivo, poznato i papi, Stepinac obja{wava na~inom da se “~im prije uspostavi red”. Verskom lideru iz Hrvatske smeta svako napadawe na NDH, pa se zato u Vatikanu trudi da stawe prika`e daleko boqim. On je razgovarao sa papom o Srbima u Hrvatskoj, bacaju}i svu te`inu greha na wih. Papa se slo`io, jer Stepinac ima nameru da podsti~e realizovawe one politike koja konvenira Svetoj stolici. U sedi{tu rimokatoli~anstva, za vreme Drugog svetskog rata, vladalo je veliko odu{evqewe usta{kom prakti~no{}u, i to je jedan od razloga {to je i Stepinac bez podozrivosti podr`avao NDH. To se videlo i na banketu koji je priredio Ru{inovi}, gde je verski katoli~ki lider Hrvata, Stepinac, dr`ao zdravice. To uzajamno podr`avawe, hvaqewe i podsticawe Ru{inovi} naziva “vrlo lijepim”. O~igledno je da Stepinac u Vatikanu ne bi mogao da istupa sa klerikalno-usta{kom ideologijom da je nai{ao na osudu te politike kod onih koji odlu~uju o kreirawu Kurijine politike. Da je usta{ka politika ono {to Sveta stolica `eli, potvr|uje i prisustvo nuncija (zvani~nog, jer Vatikan i daqe priznaje Jugoslaviju) Felicia, kao i Pretner-]ipika, slu`benika u vatikanskom “dr`avnom tajni{tvu”. Dvojni moral Vatikana i ovom prilikom se pokazao kao konstanta wegovog politi~kog delawa. Na prijemu, ode usta{tvu govore oni koji bi, po svom diplomatskom ili hri{}anskom mestu u hijerarhiji – trebali da osu|uju ne~ove{tvo! Stepinac se, kao papi podre|eni, uvek trudio da govori ono {to verski poglavica katolika `eli da ~uje.” (str. 762.) Gaze}i sva moralna na~ela i hri{}anske principe, “la`nim argumentima i istorijskim falsifikatima, Stepinac je kod samoga pape podupirao usta{ko istrebqivawe Srba i pravoslavqa, {to zna~i i likvidirawe i masovno prekr{tavawe. To je bila teza, koju je papa li~no priznavao i odobravao kao i ~itava vatikanska Kurija. Naro~ito je zna~ajno Stepin~evo isticawe, da usta{ka Hrvatska brani i papinu Italiju od – pravoslavqa! Ne samo iz vatikanskih dekreta i reagovawa koja dolaze do izra`aja u “diplomatskoj” korespondenciji ovde citiranoj, nego i po svemu ostalome, pa i po dr`awu zagreba~kog nadbiskupa, jasno vidimo da je Vatikanu odgovaralo ono {to je 886

usta{tvo sprovodilo, jer je ciq bio zajedni~ki: {to ~vr{}a granica katoli~ke crkve na Drini! Taj ciq “opravdava” sve, pa i more krvi i suza stotina hiqada `rtava.” (str. 763-764.) `) Podsticawe i organizovawe kri`arskih teroristi~kih bandi Pri kraju rata, mnogo je usta{a uspelo, u pani~nom bekstvu, da se do~epa Austrije i Italije, gde su se predavali zapadnim saveznicima. “Po sugestijama iz Vatikana, prema wima se nije postupalo kao prema zlo~incima koji su pobili oko milion qudi, ve} kao mogu}im saveznicima u eventualnom sukobu sa “svetskim komunizmom”. U logorima gde su se na{li usta{e pristupqeno je wihovom regrutovawu i obuci za specijalnu operaciju – ubacivawa nazad u Jugoslaviju i “priprema ustanka”. (str. 859.) Ve}i broj usta{kih zlo~inaca odmetnuo se u {ume i prozvao kri`arima. Stepin~eva rezidencija u Zagrebu, kao i [ari}eva u Sarajevu, postaju centri za pomagawe kri`arskih bandi hranom, lekovima i svim ostalim potrebama. “Kri`arsko-teroristi~ke grupe, inspirisane, organizovane i pomagane od jednog dela klera, bile su sastavqene iskqu~ivo od usta{kih zlo~inaca. Sva wihova aktivnost svela se na pqa~ku i ubistva. Banditizam postaje wihovo sredstvo i ciq... U nali~ju tog banditizma stoji jedan deo katoli~kog klera s nastojawima da se osloni na stranu imperijalisti~ku reakciju.” (str. 862.) Stepinac je veoma aktivno u~estvovao u podsticawu i organizovawu kri`arskih bandi. “U nadbiskupskom dvoru posve}ena je zastava za usta{ko-kri`arske bande, pod kojom je one trebalo da vr{e zlo~ine “u ime Krista”. Zastavu su izradile ~asne sestre milosrdnice iz Gunduli}eve ulice, a posve}ena je u nadbiskupskoj kapelici i zatim upu}ena kri`arskim bandama. S posvetom zastave upoznat je i sam nadbiskup Stepinac, koji to odobrava, ali se interesuje da li je sam ~in posvete izveden s dovoqno ozbiqnosti, a i opreznosti, da se stvar ne bi otkrila.” (str. 863.) Autori u zborniku donose i ve}i broj izvornih dokumenata u kojima se detaqno opisuje kako je kapelan fra Kruno Mikli} bio organizator kri`arsko-teroristi~ke grupe u Vare{u, da su sve{tenici bili pokreta~i kri`arsko-teroristi~kih aktivnosti u Tuzli i Bawaluci, ekonom fraweva~kog samostana na zagreba~kom Kaptolu, fra Mamerto Margeti}, pomaga~ i organizator usta{kih kri`arskih grupa, sarajevski `upnik don Ivan ^ondri} rukovodilac kri`arskih bandi u okolini Sarajeva, zeni~ki kapelan fra Frawo [lafhauzer organizator kri`arskih teroristi~kih formacija u Zenici i Busova~i, fra Kerubin Posavac i fra Gilbert \erke{ organizator usta{kih kri`ara u Osijeku, gde je kri`arsko bratstvo posebno intenzifikovalo svoje aktivnosti, fra Skansa i fra Bube, glavni pomaga~i kri`arskih bandi u okolini Dubrovnika, `upnik don Ante Tali} duhovni vo|a usta{kokri`arskih terorista u Siwu i Imotskom, itd.

887

[esti deo TITOVA I TU\MANOVA REALIZACIJA DR@AVOTVORNIH CIQEVA RIMOKATOLI^KOG ZLO^INA^KOG PROJEKTA VE[TA^KE HRVATSKE NACIJE I. Antisrpska instrumentalizacija nacionalnog koncepta Velike Srbije 1. Op{te napomene Od Qudevita Gaja, preko Josipa Juraja [trosmajera i Frawe Ra~kog, do Ante Star~evi}a i Eugena Kvaternika, ve{ta~ka hrvatska nacionalna ideologija je kreirana i razvijana tako {to je hrvatska nacionalna svest nametana Srbima katolicima. Po~elo je izra`avawem bratske qubavi i solidarnosti prema pravoslavnim Srbima, da bi se sve okon~alo neobuzdanom mr`wom i netrpeqivo{}u. Mr`wa i netrpeqivost predstavqale su rezultat saznawa da pravoslavni Srbi nikada ne}e pristati da se podvrgnu kroatocentri~nom konceptu, motivisanom te`wom za unija}ewem i pokatoli~avawem, kao i da ne}e prihvatiti Zagreb za glavni politi~ki i kulturni centar slovenskog juga. Pokazalo se da ve{ta~ki, spoqa inspirisan, pseudonacionalni projekat, ni u sferi ideja ni na poqu politi~ke stvarnosti, ne mo`e da uspe{no konkuri{e istorijski duboko utemeqenoj i prirodno razvijanoj ideji svesrpskog nacionalnog ujediwewa i obnovi dr`avotvornih tradicija kroz koncept Velike Srbije. Negde s publicisti~kim delima Mihovila Pavlinovi}a intenzifikovana je propagandna kampawa protiv velikosrpskih aspiracija, pra}ena stalnim insistirawem da se Srbi i Hrvati razgrani~e na reci Drini. Prisutno je to i kod Stjepana Radi}a, dok je wegov naslednik pristao na teritorijalno su`ewe hrvatske megalomanije, smatraju}i banovinsko re{ewe tek uspe{no okon~anom prvom fazom. Publicisti~ki radovi i politi~ki govori Ante Paveli}a prepuni su povika protiv velikosrpske opasnosti. Povodom toga nema nikakvih razlika u wegovom pisawu kao dr`avnog poglavara genocidne usta{ke tvorevine i tekstova iz obe wegove emigracije. 888

Za Paveli}em nimalo ne zaostaju Josip Broz Tito i Frawo Tu|man. Upravo kontinuiranim klevetawem velikosrpskog nacionalnog koncepta oni su uspeli da rasture srpske zemqe, me|usobno suprotstave delove srpskog naroda i izgrade dana{wu hrvatsku dr`avu na mnogim srpskim etni~kim teritorijama. I zapadwa~ki hrvatski pokroviteqi, predvo|eni Vatikanom, zdu{no su se ukqu~ili u tu orkestriranu antisrpsku kampawu, filuju}i je ~udovi{nim la`ima i klevetama. U kona~nom ishodu, `rtve genocida progla{avane su ro|enim zlo~incima, dok su izvr{ioci genocida slavqeni kao uporni borci za slobodu i demokratiju. Tako je globalizam naknadno preraspodelio wihove istorijske uloge.

2. Su{tina projekta Velike Srbije kao okosnice nacionalne ideologije Velikosrpski nacionalni projekat nikada nije bio hegemonisti~ki, sra~unat na podjarmqivawe drugih naroda, jer su srpske politi~ke ambicije uvek bile da se ujedine nasilno razdvojeni delovi srpskog naroda i teritorije na kojima Srbi vekovima `ive kao ve}insko stanovni{tvo. Postizawe srpskog nacionalnog i dr`avotvornog jedinstva je temeqno nacionalno pravo. Srbi ne `ele tu|e teritorije, talijanske, austrijske, rumunske, ma|arske, bugarske, gr~ke ili albanske; oni `ele samo ono {to je wihovo, {to su trajno naseqavali ili su sa odre|enog prostora prinudno oterani. Srpske prirodne dr`avne granice mogu biti samo nacionalne granice i ne postoji nijedan ozbiqan segment srpske nacionalisti~ke ideologije, kao i nijedan respektivni nacionalisti~ki ideolog, koji bi nastupio sa {irih pretenzija, zala`u}i se za imperijalne ciqeve. Zato kroz sve svoje ratove u proteklih dvesta godina Srbi nikada nisu osvajali, nego redovno i iskqu~ivo osloba|ali svoje teritorije i delove sopstvenog naroda koji je na wima `iveo. Mala, nebitna, skoro bezna~ajna odstupawa prisutna su kod poku{aja da se po strate{kim kriterijumima zaokru`e dr`avne granice. Pri tome je osnovno sredstvo etni~kog odre|ewa izvesne teritorije jezik koji se prete`no na woj govori. Za razliku od, na primer, velikonema~ke ideje na kojoj je u nekoliko navrata poku{ano realizovawe velikonema~kog dr`avotvornog projekta, velikosrpska nacionalna ideja je po svom osnovnom odre|ewu i samoodre|ewu bila iskqu~ivo nacionalnooslobodila~ka i emancipatorska, a nikada osvaja~ka i porobqiva~ka. Ali, oni koji danas napadaju velikosrpstvo, stvaraju}i svojevrsni bauk od wega, smi{qeno {ire}i strah i nezadovoqstvo, o wemu govore kao da pred sobom imaju nosioce velikonema~ke ideje, pa su samo osnovnu terminologiju promenili. Velikosrpstvo je ideologija srpskog nacionalnog jedinstva i dr`avotvorstva, te`wa za me|unarodnopravnom materijalizacijom kolektivne narodne svesti koja je vekovima delovala okupacijama i ~ere~ewima sopstvene etni~ke teritorije i sistematski provo|enog odnaro|avawa putem katoli~ewa, islamizacije ili komunisti~ke indoktrinizacije. Ta kolektivna svest je opstala zahvaquju}i bogatom razvoju srpskog jezika, nacionalne kulture, obi~aja, tradicije i predawa. Srpski nacionalni obi~aji nikako nisu kolektivne navike, uobi~ajeni obrazac pona{awa, nego redovno mnogo 889

vi{e od toga, zahvaquju}i svojevrsnim sakralnim i obrednim elementima u sebi, u kojima se krije i mitska formula o zajedni~kom narodnom poreklu, smislu postojawa i `ivotnoj sudbini. Obi~aji nas s jedne strane povezuju s drugim narodima, bliskog etni~kog porekla i kulturnog nasle|a, a s druge izra`avaju glavne specifi~nosti na{eg kolektivnog bi}a. Wihova `ivotnost, preno{ewe s kolena na koleno i svojevrsna neprikosnovenost u kolektivnoj svesti nacionalne zajednice koja ih nikada ne dovodi u sumwu obi~aje uzdi`e na nivo predawa. Predawe je u tom smislu inkorporisawe `ive kolektivne svesti o pro{losti u dinamiku sada{wosti u kojoj ono pokazuje svoju vitalnost i dokazuje delatnu snagu i energiju, {to ga ~ini ne~im vi{im od tradicije. Predawe je neprikosnovena i nepromewiva vera u kolektivno nacionalno bi}e i wegove vrednosti, ali i podizawe na stepen vi{e realnosti, nepodlo`ne isku{ewima svakodnevnog `ivota, mada je osnovni orijentir delovawa celog naroda i svih pojedinaca unutar wega. Nacionalno predawe je glavni temeq srpske nacionalne ideologije i u woj se manifestuje kao amanet predaka da se jednog dana realizuju svi wihovi ideali ili u najmawu ruku da nikada ne prestane borba za wihovu realizaciju. Prema tome, predawe obuhvata i obi~aje i mitove i tradiciju, ali je i mnogo vi{e od toga. Narodna svest o sopstvenoj pro{losti redovno je faktor kreirawa sopstvene budu}nosti, bar u onoj meri u kojoj se sopstvenom voqom mo`e na wu uticati. Kontinuirano istorijsko trajawe kolektivne nacionalne svesti i weno neprekidno usavr{avawe sami po sebi su dokaz wene smislenosti i svrhovitosti u kombinovanoj filozofskoj i religioznoj ravni. Mi smo neprekidno u poziciji da svojim pona{awem i delovawem pokazujemo da je `ivot na{ih predaka imao dubokog smisla i da im `rtvovawe sa aspekta kolektivnih te`wi i htewa nije bilo uzaludno. Kontinuitetom `ivota kolektivnog bi}a mi ve} dokazujemo postojawe jednog zna~ajnog oblika besmrtnosti. Ako nas ve} neprekidno razdiru sumwe po pitawu eventualno ve~ite egzistencije individualne du{e i duha, trajnost kolektivnog nacionalnog duha kroz mnogo generacija stvara nam uverewe o besmrtnosti samog bi}a nacije, bar dok postoji taj na{ deli} kosmosa. Kolektivnim nacionalnim `ivotom stekli smo op{ta nacionalna istorijska iskustva, saznawa, modele vrednosti, se}awa na qude i doga|aje. Nacionalno se}awe je jedna od najva`nijih potpora stvarala~kog nadahnu}a, ali i preduslov osmi{qavawa daqeg trajawa, tako da nam istoriju ne predstavqa samo kao pro{lost nego kao deo ve~ite sada{wosti. Bez predawa i tradicije nemogu} je kolektivni identitet i jedinstven nacionalni karakter. Tako isto eventualno odbacivawe predawa neminovno godi gubitku nacionalnog identiteta. Nacionalno predawe je toliko autohtono, specifi~no i nacionalnom duhu saobra`eno, da se ono ne mo`e mewati niti tu|e prihvatiti kao svoje. Toliko je pristup prema wemu intiman da je ~esto spoqa{wem svetu nerazumqiv, neshvatqiv, pa ga ne vredi ni imitirati osim ako se upravo `eli posti}i neki groteskni efekat. Na narodnoj tradiciji se razvija kultura i civilizacija, a na predawu duhovna su{tina kolektivnog nacionalnog bi}a, pa prema tome i su{tina postojawa. Predawe o duhovnosti je sr`, jezgro; dok su tradicija, politi~ka ideologija, dr`av890

nost, dru{tvene institucije samo oblici manifestovawa te su{tine u istorijskom habitusu. Nacionalni duh sadr`i narodni potencijal, a istorijsko delovawe, kulturni napori i politi~ka borba predstavqaju oblike tragawa za mogu}no{}u ostvarewa duhovnog potencijala. Tradicija se mo`e materijalizovati kroz dr`avne institucije, ali predawe nikada ne ostaje bez svoje duhovne su{tine, pa je svaki pojedinac, pripadnik nacije, upu}en da se neprekidno okre}e predawu, na wega oslawa, iz wega napaja `ivotnom energijom, u wemu tra`i motivaciju za delovawe i obja{wewe smisla tog delovawa. Predawe je, dakle, glavna kop~a duhovnog zajedni{tva nacionalnog kolektiviteta. Pripadawem odre|enom predawu izra`ava se vernost precima, a na{i zajedni~ki preci, wihove borbe i wihove `rtve, ulivaju veliku dozu sakralnosti u na{u `equ da sa~uvamo zajednicu kroz koju ostvarujemo svoje kolektivno bi}e i razvijamo kolektivnu svest, a i odlu~nost da istrajemo na zajedni~kom putu jer redovno pred sebe postavqamo ciqeve i projekte, vizije budu}nosti, koje samo jedna generacija ne mo`e ostvariti. Na{e kolektivne zamisli i te`we prote`u se s generacije na generaciju i tako na{em trajawu garantuju ve~itost. A na{e kolektivno se}awe zapravo formira nacionalnu tradiciju. Nacionalna tradicija i individualni talenat su dve glavne pretpostavke svakog stvarala~kog ~ina, pogotovo u najvi{im intelektualnim i umetni~kim sferama. A veli~ina tog stvarala{tva meri se kriterijumima vrednosti iskristalisanim u predawu kao manifestaciji nacionalne du{e. Savremenost, `ivot koji pro`ivqavamo, uop{te ne mo`emo shvatiti ni osmisliti bez duboko utisnutog predawa u na{u svest i dobrog poznavawa istorije. Iz istorije je ro|ena nacionalna tradicija, a nacionalno predawe smo dobili intuicijom, nadahnu}em i otkrovewem.

3. Poku{aji srpskih nau~nika da se suprotstave antisrpskoj histeriji Srpska akademija nauka i umetnosti odr`ala je od 24. do 26. oktobra 2002. godine me|unarodni nau~ni skup “Velika Srbija – istine, zablude, zloupotrebe”, sa koga su referati naredne godine objavqeni u istoimenom zborniku, u izdawu Srpske kwi`evne zadruge. Nekoliko referata na tom simpozijumu osvrnulo se na ~iwenicu da se Ha{ki tribunal, iako nelegalno osnovan i protivpravnom procedurom rukovo|en, posvetio su|ewu srpskim nacionalnim idejama, srpskoj istoriji i srpskom narodu u celini. Anga`uju}i nekompetentne i korumpirane istori~are da pru`e po`eqnu ideolo{ku umesto objektivne nau~ne verzije stvarnih politi~kih zbivawa, koji su doveli do krvavog ratnog raspleta jugoslovenske krize, ha{ki inkvizitori su unapred utvrdili srpsku krivicu, a onda sebi postavili u zadatak da realna zbivawa prilagode ve} “presu|enim ~iwenicama”, koje bi, kako zapa`a Kosta ^avo{ki u svom referatu “Su|ewe (veliko)srpskoj ideji u Hagu”, bile kvalifikovane “kao svojevrsni precedenti koje su sude}a ve}a u potowim slu~ajevima preuzimala bez ponovnog razmatrawa i presu|ivawa”, odnosno “koje bi, kao presu|ena stvar (res judikata), mogle da budu unete u budu}e presude bez ponovnog razmatrawa i presu|ivawa. Me|u ovim, ve} 891

“presu|enim ~iwenicama” je i zamisao takozvane Velike Srbije na koju i wene protagoniste Ha{ki sud, izgleda, prevaquje krivicu za rat na tlu biv{e Jugoslavije i te{ke zlo~ine koji su tokom wega izvr{eni.” (str. 479480.) Kako je istakao Milorad Ekme~i} u referatu “Pojam Velike Srbije prema svetskim uzorima”, “dana{wi Tribunal za ratne zlo~ine u Hagu ima isti istorijski zadatak koji su imali brojni habzbur{ki procesi 1914-1916. (a na prvom mestu Bawalu~ki proces). Tada je zbog Velike Srbije bila pohap{ena bezmalo cela srpska inteligencija u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i Hrvatskoj. Na Bawalu~kom procesu je ~ak bila zvani~no odre|ena i visina ratne od{tete koju }e pora`ena Srbija morati da plati, zbog agresije 1914. na tu| teritorij. Taj je sud 1914. tako|e poku{ao da odre`e ocene o istinama savremene balkanske istorije. Ne treba, ipak, zaboraviti da se na svakom procesu sudi na dve strane – i optu`enima, ali i sudijama koji ih sude. Istorija je veliki, bez sumwe i najneumoqiviji sudija. Ona }e suditi i Ha{kom tribunalu za poku{aj da on sam, svojom upadqivom jednostrano{}u i izbegavawem pravne za{tite okrivqenih, odre`e istorijske istine savremene balkanske istorije. To su, u dlaku isto, radili habzbur{ki sudovi 1914-1916. Danas u svetskoj nauci niko te sudove ne smatra tu`iteqima, nego optu`enima pred istorijom”. Ha{ki tribunal, nelegalno osnovan i krajwe pristrasan, jedan je od probnih instrumenata novog svetskog projekta, koji se manifestuje kao totalitarni globalizam i po ~ove~anstvo predstavqa neuporedivo ve}u opasnost od one koju su nekada predstavqali Atila, Yingis-kan, Napoleon ili Hitler. Srbi su imali tu istorijsku nesre}u da su kao narod postali jedna od prvih `rtava tog novog totalitarizma i jo{ uvek stradaju pod wegovim nasrtajima. Kako je to formulisao Dejan Medakovi} na jednom od prethodnih Akademijinih nau~nih skupova, iz 1999. godine, “pred na{im o~ima su se desili doga|aji koji su iz temeqa uzdrmali dosada{wi dru{tveni poredak, a sve me|unarodne ugovore obesna`ili i sveli na ostatke jednog ju~era{weg sveta. Sa posebnom `estinom obru{io se taj novi poredak na one zemqe u kojima jo{ nije ustoli~ena nova vlast, a nisu izmeweni pojmovi o nacionalnom identitetu i dr`avnom suverenitetu. Upravo te promene vezane za osvajawe globalne vlasti u savremenom svetu, najbolnije su se odrazile na na{em tlu, a wihova prva `rtva bila je ona Jugoslavija koja je stvorena posle Prvog svetskog rata. U strategiji novog poretka, pokazalo se veoma brzo da i tre}oj Jugoslaviji sleduje da bude prekrojena i preustrojena do razmera radi kojih je razoreno i celokupno srpsko nacionalno bi}e. U tom dr`avnom brodolomu srpski je narod pokrenut iz svojih vekovnih stani{ta, a wegov put u rasejawe jo{ i danas nije zavr{en. Svakodnevno sti`u nam bolne vesti sa raznih strana, posebno iz Hrvatske i Kosova, koje svedo~e o dobro smi{qenom etni~kom ~i{}ewu, ta~nije o neskrivenom genocidu, jednom od najstra{nijih u novovekovnoj evropskoj istoriji. Ti zlo~ini sa predumi{qajem uzeli su takav mah i poseduju takvu neograni~enu mo}, da ona ve} odavno ugro`ava i same temeqe evropske civilizacije.” (Nacionalni identitet i suverenitet u Jugoisto~noj Evropi, Istorijski institut Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd 2002., str. 9.) 892

Nauka i nau~nici su na raskrsnici, na kojoj treba da se odlu~e da li da prihvate odgovornost sopstvene dru{tvene uloge, pa da se bore, kritikuju i suprotstavqaju duhovnom i fizi~kom nasiqu, ili da se rezignirano pokore i prepuste nemo}i i razo~arewu. Kako Medakovi} isti~e, “ako je na{e opredeqewe prihvatawe odgovornosti, onda nam predstoji borba za istinu, odbacivawe svih kompromisa sa na{om save{}u, pa i spremnost na `rtvu... Ova borba za istinu, za nau~nu istinu, va`na je upravo danas kada se svakodnevno mo`emo uveriti u onu silnu mo} kojom raspola`e smi{qena neistina, ta najsigurnija prethodnica i saveznica najprqavije politi~ke igre. Samo jo{ jevrejske nesre}e pod nacizmom mogu se uporediti sa onim patwama koje je najnoviji poredak namenio stradalnom srpskom narodu. Zlo~ini u Ulici Vase Miskina i na pijaci Markale, izre`irani su u ciqu satanizacije srpskog naroda, a tek mnogo kasnije, sudije koje su nam bahato izricale presude, priznale su na{u nevinost, razume se, bez posledica za posejano zlo seme la`i i obmana. Optu`ivali su nas i za humanitarnu katastrofu na Kosovu i za etni~ko ~i{}ewe, a strane misije neumorno su izve{tavale ono {to su poru~ili wihovi naredbodavci. I sve to de{avalo se u ime svetih na~ela humanosti, i opet bez posledica za one kojima je dokazana neistina. Stvoren je jedan poseban oblik nereda, duhovne pometwe, bezizlaza i haosa, a to su rane koje se najte`e le~e.” (str. 10.) a) Konkretni strate{ki ciqevi globalizma Globalizam je spreman i da ve{ta~ki kreira nacionalne identitete, ali i da pri tome gazi princip suverenosti naroda, samo ako je to u interesu vode}e sile i wenih pomaga~a. Pri tom se i najgori zlo~ini mogu opravdati civilizacijskim razlozima, potrebama trijumfa zapadwa~ke kulture ili tobo`wom borbom za za{titu qudskih prava. Pri tome je ga`ewe tradicionalnih moralnih na~ela uobi~ajena, svakodnevna stvar i rado pla}ena cena progresa, odnosno zadovoqavawa materijalnih potreba. Kako smatra Slavenko Terzi}, “sve ono {to se dogodilo posledwih godina, a naro~ito agresija u vidu kaznene ekspedicije NATO-a protiv Srba, dovelo je do odbacivawa dobrog dela iluzija o zapadnom svetu ~ije su vrednosti bile uzor drugim delovima Evrope. Pokazalo se da se jedna velika duhovna i kulturna ba{tina preobra}a u svet bez ose}awa za moralno dobro, svet u kome ~ovek nije mera stvari, u kome se ugwetavawe i porobqavawe drugih naroda vr{i u ime navodnih vi{ih civilizacijskih razloga, svet koji neguje strast za razarawem, za nasiqem. Nemamo mnogo razloga da verujemo u razumnost i sud savremenog ~ove~anstva. Iluzorno je o~ekivati unutra{we moralno preobra}awe glavnih nosilaca politi~ke i vojne mo}i danas u svetu.” (str. 18-19.) To izokretawe istorijske istine ima sasvim konkretan geostrate{ki ciq da se srpski narod {to vi{e potisne, sabije na {to mawu teritoriju, ekonomski upropasti i vojnopoliti~ki onemogu}i, jer je nepokoran, nesavitqive ki~me, nastoji da misli svojim kolektivnim umom. Hrvati su opet glavni instrument strane najezde, beslovesno sredstvo u ameri~kim ili nema~kim rukama, kome je rimokatoli~ki fanatizam u svaku poru ulio antisrpsku mr`wu kao osnovni smisao sopstvenog postojawa. Za dana{we Hrvate postojati zna~i uporno antisrpski delovati. To je poprimilo tako 893

drasti~ne razmere u ve{ta~ki kreiranoj hrvatskoj kolektivnoj svesti da je sasvim izvesno, kad bi Srbi kao narod u jednom trenutku nestali, vrlo brzo bi prestali da postoje i Hrvati, jer wihova egzistencija kao dru{tvene grupe vi{e ne bi imala nikakve svrhe. Vi{e ne bi imali motiva da pru`aju otpor asimilatorskim te`wama okolnih naroda, pa bi se vrlo lako pretapali u Nemce, Italijane ili Ma|are. Mo`da jo{ lak{e u Amerikance. b) Hrvati i muslimani, instrumenti antisrpskog programa Srbi su na udaru zapadnih sila jer u wihovim o~ima predstavqaju male Ruse; izrazito su rusofilski orijentisani, istovetne vere, sli~ne kulture i tradicije kao najve}a slovenska sila. Suzbiti Srbe na Balkanu zna~i suzbiti Ruse. U tu svrhu najupotrebqiviji su srpski otpadnici, bilo verski konvertiti, poput denacionalizovanih Srba-katolika i Srba-muslimana, koji se danas izja{wavaju kao “Hrvati” ili “Bo{waci”, odnosno ideolo{ki zalu|enih i {vercersko-mafija{kim poslovima zaokupqenih “Crnogoraca”. Poluvekovna komunisti~ka diktatura sa svojom zaglu{uju}om ideolo{kom propagandom i surovom strahovladom podrila je u toj meri srpsku nacionalnu svest, da se i u narodnom jezgru pojavilo toliko izdajnika i otpadnika, kao nikad u dosada{woj istoriji. Oni danas usred Beograda deluju kao rimokatoli~ki i islamski konvertiti nekad. Prodaju se ko im vi{e plati i za novac slu`e svim srpskim neprijateqima. Uglavnom je re~ o potomcima Titovog komunisti~kog establi{menta, od detiwstva navikavanim na nemoral i privilegije. Izdaju sopstvenog naroda kao da su im o~evi usadili u same gene i kao da ti geni i daqe napreduju u svojoj eti~koj degeneraciji. Prema mi{qewu Milorada Ekme~i}a, “Velika Srbija je predstavqala legitimnu ideju prava srpskog naroda da u svoje politi~ke granice okupi sve pokrajine u kojima `ivi srpski narod. Kao i u svim drugim evropskim uzorima, to nije zna~ilo da se okupqaju samo zemqe gde srpski narod `ivi u etni~koj ve}ini, pa bi ve} statisti~ki na to imao pravo, nego i one grani~ne zone gde je `iveo kao znatna etni~ka skupina, iako ne i ve}inski po broju.” (M. Ekme~i}: “Pojam Velike Srbije prema evropskim uzorima”, “Velika Srbija – istine, zablude, zloupotrebe”, Srpska kwi`evna zadruga, Beograd 2003., str. 16.) Propaganda tradicionalnih srpskih neprijateqa, posebno ona koju su koncipirale i lansirale vatikanske i austrougarske centrale za manipulisawe javnim mwewem, svakom velikosrpskom politi~kom konceptu aprioristi~ki je nametala negativno zna~ewe sa moralnog, pravnog i drugih vrednosnih aspekata. “Sama po sebi, te`wa za ujediwewem svih etni~kih oblasti jednog naroda, sa strate{kim zaokru`ewem wenih granica, podloga je svake suverene dr`ave. Prema tome je i podloga wene demokratske strukture.” (str. 16.) Nikola @uti} potencira ~iwenicu da su se oko negativnog odre|ewa i ideolo{kog diskvalifikovawa pojma velikosrpstva udru`ili vatikanski klerikalci, habzbur{ki legitimisti, italijanski fa{isti~ki i nema~ki nacisti~ki revizionisti, kominternovsko-komunisti~ki demagozi i protagonisti planetarno elitisti~ke zapadwa~ke liberalne demokratije. Postavqa se pitawe za{to je to tako, za{to su im ciqevi podudarni i za{to im neprekidno smeta srpski narod i wegova te`wa da se ujedini i `ivi u 894

slobodi i nezavisnoj dr`avi. Po @uti}evom mi{qewu, tokom devetnaestog veka, “velikosrpstvo, gledano iz tada{weg narodnosnog broj~anog odnosa, bilo je realno stawe na prostorima jugoistoka Evrope, zbog velike brojnosti i {iroke rasprostrawenosti Srba”, s obzirom da su “prostori biv{e Jugoslavije i ve}eg dijela Balkana bili i naseqeni Srbima pravoslavne, rimokatoli~ke i islamske vjere.” (Nikola @uti}: “Ideologije i “velikosrpstvo” krajem XIX i u prvoj polovini XX vijeka”, pret. kw., str. 219.) Tradicionalno su vatikanski i austrijski pisci pojam ilirizma ili ilirske nacije smatrali sinonimnim sa pojmom srpskog ili ra{kog naroda, dok ga ideolozi ilirskog pokreta nisu po~eli tretirati sinonimnim za hrvatstvo, falsifikuju}i i sve ono {to je u istorijskim spisima odre|ivano kao slavensko ili slovinsko, naknadno mu dopisuju}i hrvatsku odrednicu. “U XVIII vijeku austrijski i wema~ki hroni~ari i pisci na pr. svjedo~e da Srbi `ive s jedne i druge strane Velebita, dakle s kopnene i morske strane. Za morski kanal izme|u Velebita i Paga uobi~ajen je venecijanski (mleta~ki) naziv “morla~ki”, dakle srpski. U drugoj polovini XIX vijeka po~eo se, uporedo sa pojmom ilirizma (ilirskih srpskih zemaqa), koristiti nacionalni pojam jugoslovenstva (Ra~ki, [trosmajer). Tek od kraja XIX vijeka u sve ve}oj mjeri se po~iwe koristiti, iz habzbur{kih dr`avotvornih i vatikanskih misionarskih razloga, novi nacionalni pojam hrvatstva. Dakle, stvara se novi nacionalitet od rimokatolika jugoisto~ne Evrope koji je imao misiju {irewa rimske vjere i austrijske carevine. Uvezenom (importovanom) hrvatstvu u srpskim zemqama (Lika, Kordun, Banija, Dalmacija, Slavonija, Srem, Bosna, Hercegovina, Crna Gora) prethodila je faza stvarawa i {irewa hrvatstva u mitolo{koj formi, u drugoj polovini XIX vijeka, od strane politi~ara, biskupa, kanonika i istori~ara, apologeta hrvatstva (koji su uglavnom bili stranog porijekla), i to u formi tzv. “bijelog” i “crvenog” hrvatstva.” (str. 219-220.) Me|utim, negde u isto vreme baron Barten{tajn u svojoj kwizi “O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu” (Novi Sad, 1866.) vrlo ubedqivim argumentima dokazuje da su za srpski narod u izvornim istorijskim dokumentima kao sinonimi kori{}eni nazivi Iliri, Rajci, Rascijani, Grci, Unijati i Neunijati. Uostalom, hrvatski autori su dokazali da je “Letopis popa Dukqanina” falsifikovan tri veka nakon nastanka tako {to je u wega ubacivan na vi{e mesta termin hrvatski, mada Dukqanin nikada nije ni ~uo za Hrvate. “Naime, u XV vijeku, kako tvrdi istori~arka Nada Klai}, uba~ena je u Qetopis tzv. hrvatska redakcija teksta u kojoj je namjerno uba~eno hrvatsko ime umjesto slavenskog. Daju}i globalizmu ocjenu Qetopisa popa Duqanina Nada Klai} je zakqu~ila da su vijesti iz Qetopisa “prili~no nepouzdane” pa ih kriti~ka istoriografija “jedva uzima u obzir.” (N. Klai}, Povijest Hrvata u ranom sredwem vijeku, Zagreb, 1971., str. 17., 20-21.) (@uti}, str. 221.)

4. Ve{ta~ko projektovawe hrvatske nacije na crnogorskim i bosansko-hercegova~kim prostorima Posebno je upe~atqivo kako je taj hrvatski nacionalitet ve{ta~ki projektovan na crnogorskim i bosansko-hercegova~kim prostorima. “Podru~je dana{we Crne Gore (sa Bokom) u istorijskoj retrospektivi bilo je 895

oslobo|eno prisustva rimokatolika Hrvata. Stanovni{tvo rimokatoli~ke vjere narodnosno je pripadalo korpusu srpskog, albanskog i italijanskog (“latinskog”) naciona. Sjeme budu}eg hrvatstva zasijali su srpski misionari rimokatoli~ke vjere sa podru~ja dana{we Crne Gore koji su fanati~no mrzili bra}u pravoslavne vjere, na pr. Vi}entije Zmajevi}, Andrija Zmajevi}. Iako su Zmajevi}i starinom iz Wegu{a, za apologete hrvatstva, koji su mahom bili rimokatoli~ki sve}enici, oni su “zna~ajna pojava hrvatske povijesti”. Takvo hrvatstvo koje ne postoji, ve} se stvara, dalmatinski “Srpski list” je nazivao anahronizmom ~iju pogonsku snagu ~ini rimokatoli~ko sve}enstvo. Boka Kotorska je kod tehnologa stvarawa hrvatstva predstavqana periferijom hrvatstva, mitolo{kom Dukqaninovom Crvenom Hrvatskom, “naj~arobnijim kuti}em lijepe hrvatske zemqe”. U stvari, prisustvo hrvatstva u Boki bilo je posqedica propagandnog rada stranih doseqenih rimokatoli~kih ~inovnika, profesora i sve}enika koji su sprovodili generalnu austrijsko-vatikansku strategiju {irewa svog domena uticaja. Velikohrvatska nacionalna nezaja`qivost u dana{wem trenutku do`ivqava svoj vrhunac promovisawem bokokotorskog zaliva u “Zaqev hrvatskih svetaca” (Ozane Kotorske iz Wegu{a i drugih Srba katolika). Rimokatoli~ki misionari Bosne i Hercegovine, predvo|eni vrhbosanskim nadbiskupom Josipom [tadlerom, frawevcima i svjetovnim sve}enstvom, po~iwu krajem XIX vijeka da promovi{u nepoznati nacionalni pojam u BiH – hrvatstvo rimokatolika. Po~etkom XX vijeka nadbiskup vrhbosanski pokre}e glasilo za velikohrvatsku propagandu pod nazivom “Hrvatski dnevnik”, koji je uskoro po~eo otvoreno napadati Srpstvo Bosne i Hercegovine kako bi izazvao {to o{triju reakciju Srba i {to `e{}e sukobe.” (str. 220221.) Tako je sve po~elo. “Kao logi~na posqedica stvarawa i {irewa nove nacije hrvatstva (koja nije vi{e toponim – geografski pojam vezan za tri `upanije oko Zagreba), otpo~iwe potiskivawe Srpstva sa zapadnih prostora Balkana i jugoistoka Evrope i wegovo sve izra`enije brisawe iz istorijskog pam}ewa.” (str. 222.) Uporedo s tim vatikansko-austrijski propagandisti na sva zvona galame protiv velikosrpstva kao te`we da se uspostavi srpska hegemonija nad nesrpskim narodima. Raskrinkavaju}i antisrpsko poistove}ivawe velikosrpstva sa bilo kakvim hegemonisti~kim te`wama, Zoran Laki} u studiji “Crna Gora i velikosrpski hegemonizam” ka`e kako “sve govori da se pod pojmom veliki Srbin i sve {to potom do|e – prvobitno podrazumijevao – odva`an ~ovjek, hrabar ratnik, uman sagovornik, ponosan doma}in – podrazumijevalo se mnogo vi{e od obi~nog i svakodnevnog, jer nije bilo lako objediniti u jednoj li~nosti sve navedene osobine.” (str. 265.) Crna Gora je vekovima ~uvala i sa~uvala srpsku nacionalnu svest, te`wu za obnovom nacionalnog jedinstva i restaurisawem dr`avotvornih tradicija. Sve do Prvog svetskog rata nikada se nije desilo da neko ozbiqan i posumwa u crnogorsko Srpstvo. Zemqopis Kraqevine Crne Gore iz 1893. godine, koji je imao nekoliko izdawa, a autori su mu \uro Popovi} i Jovan Roganovi}, precizira da “u Crnoj Gori `ive sve sami i ~estiti Srbi, koji govore srpskim jezikom, a ima ih oko 300.000 stanovnika. Ve}ina su pravoslavne vjere, ali treba znati – da smo 896

svi srpskog porijekla i srpske narodnosti... Crnom Gorom vlada kraq Nikola I iz slavne srpske porodice Petrovi}-Wego{... Osim Crne Gore ima jo{ srpskih zemaqa u kojima `ive na{a bra}a Srbi. Nijedan Srbin i Srpkiwa, ma koje vjere bili – ne smiju po`aliti ni `ivot, ni imawe – za op{tu srpsku slobodu, dobro i blagostawe. Treba znati da je brat mio ma koje vjere bio.” (str. 264.) Laki} citira izdawe iz 1911. godine, {tampano na Cetiwu, isti~u}i da je ovim fragmentom dat “jasan odgovor na pitawe o korjenima i nacionalnoj svijesti naroda u Crnoj Gori. Kao da se predosje}alo mogu}e kasnije {pekulisawe sa vjerskim i nacionalnim osje}awima i opredjeqewem – govori se o svima Srbima ma koje vjere bili i na ma kojim prostorima `ivjeli – oslobo|enim i neoslobo|enim. Onovremena dokumenta ne dozvoqavaju nikakvu sumwu o mije{awu pojmova vjere i nacije. U wima jasno pi{e za neke |ake da su Srbi – vjere Muhamedove. I iz brojnih |a~kih svjedo~anstava se vidi da je narodnost – srpska, a vjera – pravoslavna ili muhamedanska, {to govori da se nije poistovje}ivala nacionalna i vjerska pripadnost, kakva se podu~avawa javqaju mnogo kasnije.” (str. 264.) Tek je Kominterna u politi~ki `ivot unela kategoriju “velikosrpski hegemonizam”, daju}i joj krajwe negativno zna~ewe i `ele}i wome diskvalifikovati i samu ideju jugoslovenstva, na{av{i se tako na istom antisrpskom poslu u savezu sa Vatikanom i usta{ama. Ta zavereni~ka rabota je i projektovala ve{ta~ku crnogorsku naciju, a Komunisti~ka partija Jugoslavije i titoisti~ki re`im su na silu narod naterali da se izja{wava kako toj “naciji” pripada. Kako je to u prakti~nom `ivotu groteskno izgledalo, Laki} najefektnije pokazuje citiraju}i jedan ~lanak iz nik{i}ke “Slobodne misli” iz 1936. godine, u kome se ka`e: “Kroz sva vremena srpske istorije, i za sve generacije, ne bi moglo biti ve}e uvrede pravome Crnogorcu nego kad bi mu rekao da nije Srbin. Oni su svagda `ivjeli i umirali za srpsko ime, za srpsku vjeru i slobodu, i za ispuwewe srpskog zavjeta i misli koja se sastoji u oslobo|ewu i ujediwewu svega srpskog naroda. To je bio kult i deviza Crnogoraca i wihovo nacionalno jevan|eqe od Kosova do dana{weg dana.” (str. 267.) Me|utim, u vreme raspada Jugoslavije, kada su nacionalizmi malih naroda do krajwih konsekvenci razvili svoju primarnu antisrpsku komponentu, crnogorski re`im, sve otvorenije manifestuju}i separatisti~ke te`we, {iri paranoi~nu psihozu opasnosti od velikosrpskog hegemonizma i na toj platformi stupa u otvorenu kolaboraciju sa najgorim srpskim neprijateqima. Povampirena je mra~na ideologija crnogorskih usta{a Sekule Drqevi}a, Savi}a Markovi}a [tedimlije, [pire Kuli{i}a i Save Brkovi}a. “Iz toga stawa se u Crnoj Gori krenulo u pravu srbofobiju, perfidno podsticanu od strane politi~ke elite. Zato su osnivane paralelne institucije i podsticana wihova destruktivna djelatnost. Stimuli{e se neka nova “nauka” o istoriji Crne Gore. Reafirmi{u se davno odba~ene ideje o porijeklu Crnogoraca. Nastoji se u~initi {to spornijim i {to negativnijim sami pojam Veliki Srbin – pa se kvalifikuje arhai~nim izrazima kao “Veqe Srbin”, “veqesrpstvo” itd... Tako se ugro`ava identitet naroda, bez koga (~ega) nema ni kontinuiteta. Pred takvim atakom nema uzmicawa. 897

A }utawe jeste uzmicawe. Opasno je biti ravnodu{an pred takvom stvarno{}u. Potom se krenulo na krivotvorewe privrednog razvoja Crne Gore u sastavu Jugoslavije. Na tom putu su se isprije~ile nau~ne istine i stru~na faktografija kao nepremostiva prepreka. Sli~no je pro{lo i nastojawe da se potre duhovnost naroda i da se wegovi velikani proglase za ono {to nikada nisu bili. (Wego{ je optu`ivan za genocid). Intelektualni profiteri javqaju se kao transmisija ove nauke od centara politi~ke mo}i do naj{ire baze. Tako srbofobija silazi u narod. Na sportskim priredbama se ~uju naru~eni slogani – Srbe na vrbe ili ubij Srbina, a na fasadama zgrada ispisuju se grafiti sli~nog sadr`aja. U kafanama se zabrawuje srpski melos. Kroatizuju se svakojaki TV programi – putem jezika, specijalnih emisija, nezamenqivog TV kalendara. Svaka druga misao u}utkavana je na najgrubqi na~in. Napravqeni su i spiskovi za odstrel – i javno saop{tavani. Svi su oni kvalifikovani kao eksponenti velikosrpskog hegemonizma. Ni sud nije obavqao svoj zadatak – parnice su odlagane u nedogled. Na elektronskim medijima srbofobija je bila naj`e{}a i najbrutalnija. Takozvana `uta {tampa, ali i ona oficijelna, puna je sli~nih sadr`aja. Falsifikuje se istorija na najgrubqi na~in. ^ak i ona {kolska. A onda se sve to po~elo da vra}a kao bumerang – upravo od baze. Beogradski sportski klubovi na gostovawu u Crnoj Gori imaju vi{e simpatizera od doma}ih. Na sportskim priredbama kli~e se Jugoslaviji. I grafiti su promijenili sadr`aj. Naj~e{}i je slogan – Dosta je bilo. Zaustavqen je talas srbofobije. ^ak i mediji donose do tada zabrawene teme i objavquju zabrawene autore. Pojam Srbin nije vi{e omra`en pojam. Vra}a mu se ranije zna~ewe – iz vremena dinastije Petrovi}a.” (str. 271-272.)

5. Antisrpski ciqevi jugoslovenske ideje Istorija je pokazala da je jugoslovenska ideja od strane hrvatskih nacionalnih ideologa plasirana u ciqu realizacije izrazito antisrpskih ciqeva. Srbi su veoma naivno tome naseli, a onda pokazali rezigniranost u pogledu mogu}nosti preispitivawa ili neodlu~nost da se suprotstave u strahu od odmazde represivnih re`ima ~ijem su uspostavqawu gotovo nesvesno sami presudno doprinosili. Kako upozorava Vasilije Kresti}, “iz potreba dnevne politike, radi ja~awa jugoslovenske misli i jugoslovenske dr`avnosti, u na{oj nauci i politici, pa i {iroj javnosti, olako i nekriti~ki progla{avane su i prihvatane kao jugoslovenske i one ideje koje po svojoj prirodi i su{tini nisu bile jugoslovenske, a nekada su bile ~ak i usko nacionalne, pa i nacionalno ekskluzivne. Nu`no je naglasiti da su ideje i pokreti koji su nastajali na tlu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ~ak i onda kada za to nije bilo stvarnog osnova, progla{avani za jugoslovenske, a da su sli~ne ideje, koje su nastajale me|u Srbima, gotovo redovno i bez izuzetaka, `igosane od strane Hrvata kao uskosrpske i velikosrpske. Takav odnos prema jednoj – odnosno drugoj strani nije slu~ajan, nije bezazlen, niti je ostao bez posledica. Re~ je o vrlo osmi{qenoj borbi za nametawe ideje oko koje }e se okupiti Ju`ni Sloveni i na ~ijim osnovama }e biti izgra|ena 898

zajedni~ka dr`ava.” (Vasilije \. Kresti}: Ideje jugoslovenstva – nastanak i nestanak Jugoslavije, “Nacionalni identitet i suverenitet u jugoisto~noj Evropi, Istorijski institut Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd 2002., str. 37.) U svom saop{tewu na ovom me|unarodnom nau~nom skupu, Kresti} je dao celovitu retrospektivu srpskih slabosti i neodlu~nosti u blagovremenom raskrinkavawu jedne opasne politi~ke zamke i suprotstavqawu namerama wenih kreatora. “Sude}i po razvoju doga|aja i ishodu borbe oko nametawa ideja jugoslovenstva, poniklih na tlu Hrvatske i na teritorijama srpskog naroda, Srbi su tu bitku izgubili. Oni nisu blagovremeno shvatili dalekose`ni zna~aj upornih hrvatskih nastojawa da ideje ilirizma i jugoslavizma Ra~kog i [trosmajera nametnu kao istinsko i jedino prihvatqivo jugoslovenstvo. Srbi se nisu, na pravi na~in i u pravo vreme, suprotstavili hrvatskom `igosawu jugoslovenskih integrativnih ideja iznetih u Gara{aninovom “Na~ertaniju”, u politi~kim akcijama kneza Mihaila i u potowim srpskim nastojawima oko oslobo|ewa i ujediwewa ne samo Srba, ve} i ostalih ju`noslovenskih naroda. Stoga {to je Srbima bilo stalo do toga da pridobiju Hrvate za zajedni~ku dr`avu, nisu `eleli sa wima da zao{travaju odnose brane}i svoje ideje i svoja shvatawa o na~inu stvarawa zajedni~ke dr`ave. Zbog broj~ane premo}i, zbog toga {to su imali najpre dve zavisne a potom nezavisne dr`ave, Srbi su potcenili sistematske i do na{ih dana traju}e napade na velikosrpska nastojawa, velikosrpski hegemonizam i {ovinizam. Ti napadi, naj~e{}e neosnovani, naneli su Srbima velike {tete i na unutra{wem i na spoqnopoliti~kom planu. Paradoks je u tome {to su napadi dolazili od partnera koji je `eleo da suzbije navodne velikosrpske ambicije, ali i da ostvari davna{we velikohrvatske te`we. Dok su Hrvati `igosali svaku srpsku i jugoslovensku misao poniklu me|u Srbima kao velikosrpstvo, Srbi nisu u dovoqnoj meri razobli~avali velikohrvatstvo ~ak ni onda kada je ono bilo jasno uo~qivo i neporecivo. Naprotiv, Srbi su ~isto hrvatske integrativne pokrete, koji su imali velikohrvatske ambicije, {to je slu~aj sa ilirizmom i [trosmajerovim jugoslavizmom, sa neznatnim rezervama prihvatali kao istinske jugoslovenske pokrete. Poneki me|u wima, veoma ugledni i uticajni, kao {to je, na primer, Jovan Skerli}, iskreno odani Jugosloven, ~ak je i jednog Antu Star~evi}a, predvodnika prava{kog velikohrvatskog pokreta, proglasio za Jugoslovena, koji je, navodno, pod hrvatskim imenom `eleo da objedini sve Ju`ne Slovene. Ovaj podatak, koji se ti~e Skerli}a i Star~evi}a, pokazuje do koje mere se mo`e krivotvoriti istorija za potrebe teku}e politike i ideologije.” (str. 37-38.) a) Neshvatqivo potcewivawe rimokatoli~kog neprijateqa Srpski politi~ki predvodnici devetnaestog veka suvi{e su se komotno odnosili prema naglo nabujalim istorijskim mogu}nostima sopstvenog naroda, a potcewivali su stepen zlonamernosti i podmuklosti opasnog rimokatoli~kog neprijateqa koji je vekovima Srbima razdirao nacionalno bi}e i razarao kolektivnu svest. “Tako su bila otvorena vrata za nastup 899

protagonista velikohrvatske ideje: da se preko naslona na evropske tokove pro{iruju na wihov ra~un. Prvi wihov poku{aj prisvajawa Srba katolika predstavqala je ilirska ideja, ali je on zavr{en bezuspe{no. Srpska ideja bila je dominantna. Drugi poku{aj upotrebqavao je jugoslovenstvo, a oli~avao ga je najvi{e Josip Juraj [trosmajer, ali ni on nije doneo bogate plodove. Isuvi{e je bilo providno wegovo nastojawe da i pravoslavne Srbe ukqu~i u katoli~ki okvir i da ih sve zajedno stavi pod krov Austro-Ugarske. U oba slu~aja ciq je bila hrvatizacija, ali on nije mogao biti realan jer je hrvatsku ideju nosio uski feudalni, ~inovni~ki i intelektualni sloj, koji ni od sopstvenog naroda nije bio prihva}en kao predvodni~ka elita.” (Veselin \ureti}: Rastakawe Srpstva u jugoslovenskom melting-potu, op. cit., str. 194.) Indolentno{}u sopstvenih politi~ara i intelektualaca, po \ureti}evom mi{qewu, Srbi su prakti~no ostajali “na repu velikih doga|aja omogu}avaju}i planerima hrvatske politike da usko~e u ovaj “prazan prostor” i da ga ispune sa svojim nacionalno-tvora~kim iskustvom ste~enim u toku autonomisti~kih hrvawa unutar Austrije i potom Dvojne monarhije. Preko nagodbe sa Ugarskom Hrvati su u{li u fazu operacionalizacije svog naciona.” (str. 194.) Najvi{e praznog prostora u pogledu organizovanog i sistematskog srpskog politi~kog delovawa bilo je me|u sunarodnicima drugih vera. “Najhrvatskije je ovaj “prazan prostor” koristio ekstremni protagonista hrvatstva dr Ante Star~evi} be`e}i od svog srpskog porekla putem dokazivawa na iskqu~ivi i izaziva~ki na~in. U svom patolo{ko-srbomrza~kom i samodovoqno-narcisoidnom zanosu prisvajao je ne samo katoli~ke nego i pravoslavne i muhamedanske Srbe. Pomo}u istorijskih mitova i kontroverzi, koje su srpski nau~nici prenebregavali, stvarao je hrvatske istorijske “~iwenice”. Od maglovitih istorijskih legendi koje su uzgredno, na marginama, pomiwale i hrvatsko ime “prodirao” je duboko u srpske zemqe. Srpski jezik, koji su srpski nagodbenici dodelili i Hrvatima nazivao je samo hrvatskim, da bi one od kojih je bio preuzet (katoli~ke Srbe) za svagda utopio u hrvatski nacionalni korpus. Hrvatsko ime po~elo se pojavqivati kao nacionalna odrednica i u Dalmaciji i u Dubrovniku. Naj~e{}e, u po~etku, zajedno sa srpskim resentimanima koje je ozna~avala sintagma “stara vira”, “na{ jezik” i sa novim slojem jugoslovenstva koji se talo`io na staro “slovinstvo”. Postajalo je poznato i u Banskoj Hrvatskoj, iako je odvojenost seqa{tva od hrvatskog gorweg sloja davala preimu}stvo klerikalisti~koj odrednici. Star~evi~ansko svojatawe i pravoslavnih Srba bilo je samo igra neutralizacije srpske nacionalne politike. Bilo je bez izgleda na uspeh zbog wihove ~vrste vezanosti za kulturno-istorijsko tlo i duhovno bi}e. Postizani su, me|utim, takti~ki uspesi na teritoriji Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, tamo gde je wihova upotreba postajala savezni{tvo u autonomisti~kim suprotstavqawima Be~u i Pe{ti. Najefikasnije je ostvarivana preko koalicionih nagodbi, koje su za Hrvate predstavqale samo put prema svome ciqu, dok su ih Srbi prihvatali u nadi da }e od wih nastati jedinstveni jugoslovenski antigermanski i antiugarski pokret.” (str. 194-195.) 900

b) Prokockana velika istorijska {ansa srpskog naroda Oslobodila~ki zanos, koji je celi srpski narod zahvatio po~etkom dvadesetog veka, materijalizovan je veli~anstvenim pobedama u balkanskim i Prvom svetskom ratu, uz ogromne `rtve i razarawa. Velika i gotovo neponovqiva istorijska {ansa da se na pobedni~kom trijumfu i velikoj nacionalnoj euforiji, uz vrlo povoqne me|unarodne okolnosti, ujedini celi srpski narod i sve srpske zemqe nepromi{qeno je prokockana. Samozadovoqstvo pijemontskom ulogom zane{enih vlastodr`aca navelo ih je i da pre|u preko svih zlo~ina koje su hrvatski vojnici u austrougarskim uniformama s ne~uvenim entuzijazmom vr{ili nad srpskim civilima. Okrenuli su se jugoslovenstvu, spremni da se za wegovu qubav odreknu i slavnog srpskog imena, dok su to u ratu te{ko pora`eni i osramo}eni hrvatski politi~ki predvodnici shvatili kao iznenadnu {ansu da se bez teritorijalnih i materijalnih gubitaka u trenutku prebace iz tabora pora`enih na sjajni pijedestal pobednika. U novoj jugoslovenskoj dr`avi videli su {ansu da realizuju ve}e nacionalne interese, uporno nastavqaju}i i stare autonomisti~ke manire politi~kog pona{awa i neprekidnog parni~ewa. Ekonomska superiornost Hrvata ubrzo je do{la do izra`aja, uz stalnu kukwavu da ih centralna vlast pqa~ka i osiroma{uje. Beogradska na~elna unifikatorska politika i nehoti~no im je pru`ila dodatnu {ansu da dovr{e proces kroatizacije srpskih rimokatolika. Vlast za wihovu srpsku nacionalnost nije mnogo marila, dok su fratarske legije neumoqivo opsedale wihove du{e, misli i emocije. “^im je jugoslovenska dr`ava (Kraqevina Srba, Hrvata i Slovenaca) nastala, postalo je o~igledno da srpski “pravoslavni pijemont” nije bio po voqi ni Vatikanu ni katoli~koj Evropi. Naro~ito ne onima koji se nisu mirili sa nestankom glavnog katoli~kog upori{ta u sredwoj i jugozapadnoj Evropi. Wihova destruktivna uloga najvi{e se o~itovala na hrvatskoj politi~koj sceni. Iako su osnovni uslovi dr`avnog ure|ewa bili dogovarani jo{ dok je rat trajao, Hrvati su ih iznova pokretali i pomo}u wih talasali svoje mase, predstavqaju}i novu dr`avu kao “velikosrpski namet”. Bilo je o~igledno da nema sklada zajedni~ke kulturno-istorijske kao duhovne osnove, da se novi proces odvija separatno, bez od svih prihva}ene ideje vodiqe... Najve}i udar na jugoslovenski “melting-pot” omogu}avala je sprega hrvatskih, {iptarskih i drugih separatista sa vatikanskom prozelitskom strategijom na tera misionis i staqinsko-kominternovskim borcima protiv jugoslovenske dr`ave – kao privida belogardisti~kog upori{ta. Socijalno-revolucionarna ideologija pokrenuta oktobarskom revolucijom pojavqivala se i kao jugoslovenska destrukcija i kao srpska neutralizacija. Kao destrukcija jer je nastupala u ime borbe protiv nepostoje}e “velikosrpske hegemonije”; kao srpska neutralizacija jer je srpsko rusofilstvo bilo ja~e od svih ideologija i politike, zbog ~ega su i sovjetski uticaji primani kao ruski. Socijalna ideologija postajala je mawe rukovodstvo za revolucionarnu akciju a vi{e kalkulantska poluga za homogenizaciju nesrpskih masa u znaku borbe protiv “velikosrpskog ekonomskog i nacionalnog 901

ugwetavawa”. Obuhvatala je i deo srpskih masa preko predstava o “novom dru{tvu radnika i seqaka” koje su imale “ranohri{}anske” poruke. Na dru{tvenu scenu izbacivan je i lumpenproleter i lumpenseqak, obu~en u “revolucionarno” ruho koje ga je osloba|alo od svih moralnih normi patrijarhalnog i gra|anskog `ivota. U ovim redovima nova hrvatska nacija pojavqivala se kao ciq koji opravdava sva sredstva borbe za wegovo ostvarewe.” (str. 197.)

6. Kontinuirana antisrpska strategija Kominterne i Brozovih komunista Srbima su ruke bile vezane jer su i daqe u Sovjetskom Savezu gledali svetu rusku zemqu, dok su Hrvati u toj komunisti~koj velesili iznenada na{li sna`an oslonac za svoj ekstremni separatizam. Komunisti~ka internacionala je u svom balkanskom nastupu staru boq{evi~ku floskulu o “velikoruskom samodr`avqu” transformisala u “velikosrpsku hegemoniju” kao koncentrisano zlo i neprijateqa koga treba pobediti ne biraju}i sredstva. “Srpsko jugoslovenstvo”, kako potencira \ureti}, “omogu}avalo je kreatorima velikohrvatske politike i razne vidove neutralizacije matice Srpstva kao potencijalnog suparnika wihovom naumu. To im je omogu}avala nedogovorena sprega vatikanske strategije na tera misionis sa staqinsko-kominternovskom “socijalnom laboratorijom” u kojoj su u borbi protiv tzv. “velikosrpske hegemonije” dogovorene zavere protiv Srba. Po srpski narod najfatalnija je bila politika proizvodwe “novih nacija” kao `rtava te “hegemonije”; u stvari je podstican regionalisti~ki “narcizam malih razlika”, a to je vodilo “samoodre|ewu” “sivih zona” srpskog etnikuma, odnosno wihovom izdvajawu iz komplementarnog kulturno-istorijskog bi}a. Tako su nastajale tvorevine su{ene duhovnosti i kulturni surogati, da bi u ime neke nove “radni~ko-seqa~ke ideologije” prerastale u samodovoqne “entitete”. Tako je socijalna ideologija dolaze}i iz Rusije postajala ne osnova temeqnih dru{tveno-ekonomskih transformacija, nego poluga metafizi~ki razbijene i ideologizatorski oblikovane svesti masa, a dru{tveno je operacionalizovana preko nepoverewa prema “velikosrbima” – koje je i{lo do neprijateqstva prema ovom narodu. Istorijski nastale grane Srpstva okretane su protiv svoga stabla. Nastupaju}i u ime takve ideologije “revolucionari” su ozna~avali neki novi “istorijski po~etak”, prenebregavaju}i kulturno utemeqene pretpostavke; izbegavaju}i sve ono {to je pretilo rasplinu}u wihove ideolo{ke svesti.” (str. 198-199.) Komunisti~ka partija Jugoslavije kontinuirano je sprovodila antisrpsku strategiju Kominterne, a svi weni srpski, nacionalno svesniji, kadrovi zavr{avali su u staqinskim ~istkama. Komunistima su pogodni saveznici bili i usta{e, i makedonski bugara{i, i balisti i crnogorski federalisti. Paralelno s ovom kominternovskom akcijom, rimokatoli~ki krugovi su perfidno zapadwa~ko javno mwewe obasipali propagandnim parolama o “velikosrpskoj hegemoniji”, “beogradskim ~ar{ijskim ujdurmama”, “srpskoj dominaciji nad potla~enim narodima” itd. Antisrpska histerija 902

je postepeno pove}avala intenzitet do pred Drugi svetski rat i kroz wu su “klerikalisti~ki Hrvati i preko “desnih” i preko “levih” poluga svoje politike kuvali samo mr`wu prema Srbima, kada su vri{te}i da ih svet ~uje ukazivali na “novu pojavu starog velikosrpskog bauka”; svuda na krajwe iskqu~iv na~in isti~u}i svoje “dr`avno i povijesno pravo.” (str. 200.) Usta{ki genocid nad srpskim narodom u Drugom svetskom ratu punih stotinu godina je temeqito pripreman u glavama i delima najzagri`enijih rimokatoli~kih ideologa i wihovih svetovnih refleksija. Ali i tada, kad su Srbi bili egzistencijalno najugro`eniji, me|u wima se pojavio Hrvat Broz da im spre~i koncentrisawe snaga otpora i izazove krvavi gra|anski rat. “Sovjetski diskontinuitet ruske politike omogu}io je Titu da i u ratu nastavi staru upotrebu Rusije, preko svoje partizanske (u stvari srpske) varijante pokreta otpora, prikazuju}i je jugoslovenskom i nastavqaju}i istu onu anti-velikosrpsku igru koja je pre rata Srbe ve} bila rasto~ila. Tito je nastupao sa ideolo{kom doktrinarno{}u koja je sovjetsku stvarnost projektovala na jugoslovensku, sa predstavama pome{anih uzroka i posledica, prijateqa i neprijateqa. Sa klasnom logikom koja je u srpskoj ratnoj situaciji bila krajwe nelogi~na, ~ak i nasilni~ko-avanturisti~ka.” (str. 202.) Srpsko opredeqewe u toku Drugog svetskog rata bilo je sasvim prirodno. Fa{isti~ke sile su srpski narod egzistencijalno ugro`avale i wegovu s mukom ste~enu dr`avnost slamale. Nacionalne tradicije, etni~ko srodstvo i pravoslavno kulturno nasle|e vezivali su ga za ruski narod i wegove odbrambene napore. Demokratska na~ela usmeravala su ga zapadnim saveznicima. S druge strane, svi antisrpski nastrojeni separatisti otvoreno su se stavili u slu`bu nema~kih, italijanskih, bugarskih i ma|arskih okupatora. Me|utim, Tito je s jedne strane ustani~ki raspolo`en srpski narod gurao u revolucionarnu avanturu i bratoubila~ku borbu, a s druge, sve ustani~ke uspehe prikazivao kao jugoslovenske ili im davao regionalnu odrednicu, a kasnije sve ~e{}e im lepio la`nu hrvatsku etiketu, vaqda po prostoru na kome su se naoru`ani Srbi sukobqavali sa hrvatskim kvislin{kim snagama. A sav ustani~ki entuzijazam zasnivao se iskqu~ivo na starim srpskim slobodarskim tradicijama, iskrenom rusofilstvu i `ivotnoj potrebi suprotstavqawa hrvatskim genocidnim nasrtajima. Ve{tom manipulacijom jugoslovenstvom i politikom bratstva i jedinstva, uz zagri`eni ideolo{ki i krvavi obra~un s nacionalno svesnim ~etni{tvom, polako je partizanski pokret pretvaran u instrument hrvatskih antisrpskih nastojawa. Istovremeno obmawuju}i srpski narod i svetsku javnost, Tito je kreirao sopstveni koncept jugoslovenske dr`avne obnove. Taj koncept je nametnuo “pomo}u igre sa Sovjetima i zapadnim saveznicima i uz upotrebu srpskih ideologizatorskih “revolucionara”, ~ime je u stvari bila nastavqena stara velikohrvatska politika.” (str. 203.) Titova dvostruka igra je upalila i on je u jednom trenutku u`ivao i Staqinovo i ^er~ilovo poverewe, {to mu je presudno doprinelo da u Jugoslaviji uspostavi li~nu diktaturu totalitarnog karaktera i komunisti~kog ideolo{kog odre|ewa. Kako daqe \ureti} precizira, “avnojska Jugoslavija inicirana na zasedawu partizanskog “parlamenta” u Biha}u, krajem 903

1942., proklamovana u Jajcu 1943. i posle rata ostvarena na Tre}em zasedawu AVNOJ-a, 4. avgusta (koje je 10. avgusta 1945. preimenovano u Privremenu narodnu skup{tinu) – nije bila ni obnova ni korekcija me|uratnog jugoslovenskog “melting-pota”, nego iskqu~ivo hrvatski okvir jugoslovenske destrukcije (ostvaren u znaku komunisti~ko-internacionalisti~kih parola).” (str. 203-204.) Iako po pripadnicima prvih godina gotovo potpuno, a do kraja prete`no srpski, partizanski pokret je po svom karakteru, ciqevima i posledicama bio iskqu~ivo hrvatski. Tito je velikohrvatsku politiku provodio kroz komunisti~ke parole, instrumentalizuju}i srpske rusofile, a u`ivaju}i podr{ku i pomo} Kominterne i zapadnih saveznika. Srpski partizani “upotrebqeni su da osujete Mihailovi}ev federalisti~ki trijalisti~ki model – kao “novi izraz velikosrpskog”, u korist Titovog koji je preko simetrije hrvatsko-srpskih ratnih poroka, preko me{awa uzroka i posledica, ubica i ubijenih nastupao kao “pravi jugoslovenski”. Nastupao iza le|a srpskih partizanskih boraca, koji su tada mogli o~ekivati samo neki spoj svog epski opevanog “proleterskog internacionalizma” sa integralnim jugoslovenstvom, jer je to bio lajt-motiv wihove borbe. I realni odnosi snaga tada su upu}ivali na nadnacionalno organizovawe dru{tva, jer je takva organizacija predstavqala egzistencijalno uto~i{te za sve u~esnike u genocidu nad Srbima.” (str. 204.) Kroz Titov trijumf svi Hitlerovi saveznici na jugoslovenskom prostoru postali su ratni pobednici, nezavisno od toga {to su neki wihovi predvodnici fizi~ki likvidirani. Pobedile su wihove politi~ke ideje i dr`avotvorna koncepcija. “Rat je zavr{en “kompromisom”, onda kada je od savezni~kog sveta bio sakriven i osnovni motiv svih srpskih pona{awa – hrvatsko-usta{ki pogrom. Rat je zavr{en u korist Titove varijante jugoslovenstva, koja je nastavqala predratne velikohrvatske projekcije, ~ak i u ekstremnijoj formi: u hrvatsku federalnu jedinicu ukqu~ene su bile sve srpske kraji{ke teritorije bez ikakvih autonomnih prava. Nisu ih dobili ni Dalmacija, Dubrovnik i Slavonija. Federalna Srbija dobila je dva “autonomna” neutralizatora, Vojvodinu i Kosovo i Metohiju, bez ikakvih nacionalnih razloga. Delovi Stare Srbije i Makedonije upu}eni su na puteve samodovoqnog novonacionalnog odre|ewa na “antivelikosrpskoj” osnovi. Iz Srpstva izdvojena Crna Gora dobila je “pravo” institucionalizacije po novonacionalnom rezonu. Iz Srpstva izdvojena BiH nastupala je kao “Jugoslavija u malom”, ali samo dotle dok nisu utihnule ratne strasti, posle ~ega je i ona bila upu}ena na puteve hrvatsko-muslimanskog koalicionog ogledawa protiv doma}ih Srba.” (str. 204-205.)

7. Om~a federalizma oko srpskog vrata Jugoslovenski federalizam komunisti su prvobitno projektovali kao neetni~ki i neistorijski, ~ije je unutra{we razgrani~ewe puka formalnost, da bi mu postepeno davali sve izra`eniji nacionalni karakter, do svesti o samodovoqnosti i iskqu~ivosti. “Titov model jugoslovenstva pojavqivao se u situaciji pobedni~ke euforije pa se i nije prime}ivao perfidni motiv nametnika: da se preko simetrije srpsko-hrvatskih ratnih 904

pozicija kao nacionalisti~kih i antijugoslovenskih pome{aju uzroci i posledice, hrvatski genocidni zlo~ini i srpski odgovori na wih, i, s druge strane, da se preko wihovog diskreditovawa istakne sopstveno jugoslovenstvo kao ono pravo. Nametana je, u stvari, svojevrsna zloupotreba ideologije u ime koje je pobednik nastupao. Socijalisti~kim projekcijama imanentni internacionalizam zahtevao je jedinstvo u razli~itostima i put prevazila`ewa lokalno-retrogradnog na nivou op{teprihvatqivih univerzalnih vrednosti. Titovski federalizam sa wim nije imao nikakve podudarnosti; naprotiv, predstavqao je masku iza koje su nastupali stari koncepti o “velikoj Hrvatskoj” u ime tog federalizma. Bili su u novom obliku obnovqeni i putevi hrvatske ratne upotrebe muslimana kao “cvije}a hrvatskog naroda”. Istina, drugim smerom; smerom koji ih nije direktno vra}ao u prethodni oblik manipulacije, jer je to tada zbog wihovog ratnog antisrpstva bilo nemogu}e, nego je putem wihovog odvajawa od srpskih kulturnoistorijskih osnova vodio ka iz Srpstva izdvojenom konstituisawu na klerikalnoj osnovi. Da se on ostvari, omogu}avao je okvir sve vi{e zatvorene bosansko-hercegova~ke celine, omogu}avao ~ak i da dobije neki posebni “novonacionalni” izraz. Paveli}eva, u ratu intenzivirana, hrvatizacija Srba katolika dobila je institucije samoodr`awa, koje su, naslawaju}i se na iskqu~ivu ratnu homogenizaciju, razvijale neprijateqstvo do stepena suprotstavqawa srpskim korijenima.” (str. 205-206.) Tito je odlo`io raspad Jugoslavije jer se ona 1945. godine nikako nije mogla raspasti u varijanti koja bi odgovarala hrvatskim i vatikanskim stremqewima. Zato je tada samo fiksirao {avove po kojima bi se ona mogla cepati u budu}im povoqnijim istorijskim prilikama. Hrvati su za svoje zlo~ine bili obilato nagra|eni, pa zato spremni da ih ponove ~im je Rimokatoli~ka crkva dala signal da su za tako ne{to opet povoqne politi~ke prilike. Tito je za `ivota stvorio vrlo efikasan mehanizam blokade svih dr`avnih funkcija, potpunog paralizovawa centralne vlasti. Sve {to je on sa izrazito antisrpskim namerama izgradio, bilo je mogu}e samo u uslovima rigidne diktature i strogog progona svakog druga~ijeg mi{qewa. I wegovo otvoreno koketirawe sa Vatikanom {ezdesetih godina jasno je stavqalo do znawa {ta ovaj samovoqni komunisti~ki vladar smera, pa je Frawo Tu|man imao sve spremno kad je krenuo u zavr{nu separatisti~ku akciju. On je samo do kraja realizovao ono {to je ve} Tito programirao i svestrano pripremio. I politi~ki nastup mu je bio toliko podudaran da je, kad se prvi put pojavio u uniformi glavnokomanduju}eg neousta{kih snaga, mnogima izgledalo da se stari komunisti~ki mar{al digao iz groba. Hrvatska federalna jedinica u komunisti~koj Jugoslaviji formirana je voqom vode}eg revolucionarnog faktora jo{ dok je rat trajao. Proces wenog konstituisawa po~eo je Prvim zasedawem Antifa{isti~kog ve}a narodnog oslobo|ewa Hrvatske na Plitvicama i Oto~cu 1943. godine. Wegovom osnovnom rezolucijom je konstatovano da je to predstavni~ko telo sastavqeno od “predstavnika hrvatskog i srpskog naroda, te nacionalnih mawina u Hrvatskoj, bez obzira na wihovu politi~ku i vjersku pripadnost”. Rezolucijom Drugog zasedawa ZAVNOH-a u Pla{kom u oktobru 1943. godine 905

je proklamovano da “nema, ne smije i ne}e biti Hrvatske u kojoj Srbima ne bi bila zajem~ena puna ravnopravnost i jednakost”. Mada jo{ nisu bile precizirane granice hrvatske federalne jedinice, pred Tre}e zasedawe, koje je u maju 1944. odr`ano u Topuskom, vo|ena je u ustani~kom vo|stvu rasprava da li }e Srbi imati teritorijalnu autonomiju na podru~jima gde predstavqaju ve}insko stanovni{tvo ili }e imati status konstitutivnog naroda u celoj Hrvatskoj. Ova druga opcija odnela je prevagu iskqu~ivo Titovom li~nom voqom, pa je na tom zasedawu usvojena Deklaracija o osnovnim pravima naroda i gra|ana demokratske Hrvatske, koja po~iwe stavom: “Hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni”. U prvi ustav Narodne Republike Hrvatske unesena je formulacija prema kojoj, “Srbi u Narodnoj Republici Hrvatskoj ravnopravni su sa Hrvatima”. U osnovnim na~elima Ustava Socijalisti~ke Republike Hrvatske ta odredba je ve{to razvodwena preformulisawem koje sa ravnopravnosti Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda te`i{te prenosi na pravo na samoodre|ewe. Tu se ka`e: “Hrvatski narod, zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj, u skladu sa svojim povijesnim i slobodarskim te`wama, izvojevao je u zajedni~koj borbi s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u narodnooslobodila~kom ratu i socijalisti~koj revoluciji nacionalnu slobodu, vlast radni~ke klase i radnog naroda, te uspostavio svoju Socijalisti~ku Republiku Hrvatsku i na temequ prava na samoodre|ewe, ukqu~uju}i i pravo na otcjepqewe i udru`ivawe s drugim narodima, svojom slobodno izra`enom voqom, a radi za{tite svoje nacionalne nezavisnosti i slobode”. Ali i ovde je nedvosmisleno izra`en stav da su Hrvati i Srbi u Hrvatskoj zajedni~ki izvojevali nacionalnu slobodu, zajedni~ki formirali “vlast radni~ke klkase”, zajedni~ki uspostavili hrvatsku federalnu jedinicu, pa tako jedinstveno izrazili svoju “slobodnu voqu” kroz realizaciju prava na samoopredeqewe. Paralelno s tim ustavnopravnim transformacijama, prikrivenim ali sistematskim merama postepeno je smawivana srpska populacija i ukidane su wene kulturne institucije, novine itd. Srbi su politi~ki, ekonomski i verski diskriminisani, a wihova nacionalna svest potiskivana nametawem ve{ta~ki proizvo|enih kroatizama u jeziku. a) Ukidawe statusa konstitutivnog naroda, priprema Tu|manovog re`ima za proterivawe Srba iz Hrvatske Odmah posle prvih parlamentarnih izbora 1990. godine, funkcioneri vladaju}e Hrvatske demokratske zajednice u svojim politi~kim govorima tendenciozno su pre}utkivali dr`avotvornu konstitutivnost srpskog naroda, pa ~ak i u saborskim debatama. Ve} na Drugoj sednici Ve}a op{tina, odr`anoj 28. i 29. juna 1990. godine, saborski zastupnik Marko Atlagi} postavio je poslani~ko pitawe na koje mu Izvr{no ve}e (tada{wi naziv za vladu) nikada nije odgovorilo. Pitawe je glasilo: “Na prvoj konstituiraju}oj sjednici prvog vi{estrana~kog Sabora Socijalisti~ke Republike Hrvatske u svojim nastupnim govorima, najvi{i republi~ki funkcioneri Socijalisti~ke Republike Hrvatske kr{ili su odredbe Ustava SRH, na koje nisam tada reagirao zbog sve~anog karaktera sjednice Sabora. Gospodin 906

predsjednik Predsjedni{tva SRH, predsjednik Sabora SRH, predsjednik Izvr{nog vije}a SRH su u svojim nastupnim govorima koristili definiciju Socijalisti~ke Republike Hrvatske: “SRH je dr`ava hrvatskog naroda i drugih naroda i narodnosti”, ili “dr`ava hrvatskog naroda i drugih dr`avqana koji u woj `ive”, ili “dr`ava hrvatskog naroda i drugog pu~anstva”. U tim tvrdwama se nigdje ne spomiwe srpsko ime; srpski narod u SRH ima svoju dr`avu, a to je Socijalisti~ka Republika Hrvatska po va`e}em, sada{wem Ustavu. On je konstitutivni element hrvatske dr`avnosti, pa ga tako treba i tretirati, na {to gospodu obavezuje, nadam se jo{ uvijek va`e}i Ustav Socijalisti~ke Republike Hrvatske”. Zapravo, Marko Atlagi} je implicitan odgovor dobio dono{ewem Ustava Republike Hrvatske, koji je progla{en 22. decembra 1990. godine, a iz koga je potpuno izostavqeno pomiwawe Srba kao konstitutivnog naroda, pa su oni jednostrano svedeni na status nacionalne mawine. Sada se u preambuli pomiwu standardne teze ideologa hrvatskog dr`avnog prava, ~ak i nebulozna tvrdwa da su prve hrvatske kne`evine stvorene u sedmom veku, ~ega su se dosad ustru~avali i najzagri`eniji pamfletisti~ki istoriografi. Tu se izvori{ne osnove hrvatske dr`avnosti na slede}i na~in preciziraju: “Izra`avaju}i tisu}qetnu nacionalnu samobitnost i dr`avnu opstojnost hrvatskog naroda, potvr|enu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivawa u razli~itim dr`avnim oblicima, te odr`awem i razvitkom dr`avotvorne misli i povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu dr`avnu suverenost, {to se o~itovalo: u stvarawu hrvatskih kne`evina u VII stoqe}u; u sredwovjekovnoj samostalnoj dr`avi Hrvatskoj utemeqenoj u IX stoqe}u; u Kraqevstvu Hrvata uspostavqenome u X stoqe}u; u odr`awu hrvatskoga dr`avnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji; u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kraqa iz habzbur{ke dinastije; u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmati~noj sankciji iz godine 1712; u zakqu~cima Hrvatskoga sabora 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraqevine Hrvatske pod banskom vla{}u, na temequ povijesnoga, dr`avnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda; u Hrvatsko-Ugarskoj nagodbi godine 1868. o ure|ewu odnosa izme|u Kraqevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraqevine Ugarske na temequ pravnih tradicija obiju dr`ava i Pragmati~ke sankcije iz godine 1712.; u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidawu dr`avnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom, te o istodobnom pristupawu samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Dr`avi Slovenaca, Hrvata i Srba, progla{enoj na dotada{woj teritoriji Habzbur{ke monarhije; u ~iwenici da odluku Narodnoga vije}a Dr`ave SHS o ujediwewu sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraqevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), poslije (3. listopada 1929.) progla{enoj Kraqevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikad nije sankcionirao; u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovqena hrvatska dr`avna samobitnost u Kraqevini Jugoslaviji; u uspostavi temeqa dr`avne suverenosti u razdobqu Drugoga svjetskoga rata, izra`enoj nasuprot progla{ewu Nezavisne Dr`ave Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaqskog antifa{isti~kog vije}a 907

narodnog oslobo|ewa Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalisti~ke Republike Hrvatske (1963-1990.).” (Ustav Republike Hrvatske, “Informator”, Zagreb 1991., str. 15-16.) U toj preambuli Srbi su i izri~ito progla{eni nacionalnom mawinom, a Hrvatska za nacionalnu dr`avu hrvatskog naroda. Drugi deo preambule glasi: “Na povijesnoj prekretnici odbacivawa komunisti~kog sustava i promjena me|unarodnog poretka u Evropi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izra`enom voqom potvrdio svoju tisu}godi{wu dr`avnu samobitnost i odlu~nost za uspostavu republike Hrvatske kao suverene dr`ave. Polaze}i od iznesenih povijesnih ~iwenica, te od op}eprihva}enih na~ela u suvremenom svijetu i neotu|ivosti i nedjeqivosti, neprenosivosti i nepotro{ivosti prava na samoodre|ewe i dr`avnu suverenost hrvatskoga naroda, ukqu~uju}i i neokrweno pravo na odcepqewe i na udru`ivawe, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost me|unarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovquje se kao nacionalna dr`ava hrvatskoga naroda i dr`ava pripadnika inih naroda i mawina, koji su wezini dr`avqani: Srba, muslimana, Slovenaca, ^eha, Slovaka, Talijana, Mayara, @idova i drugih, kojima se jam~i ravnopravnost s gra|anima hrvatske narodnosti i ostvarivawe nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemaqa slobodnoga svijeta. Po{tuju}i, na slobodnim izborima, odlu~no izra`enu voqu hrvatskoga naroda i svih gra|ana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska dr`ava u kojoj se jam~e i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava ~ovjeka i dr`avqanina, te promi~e wihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostawe.” (str. 16.) Jednostrano ukidawe statusa konstitutivnog naroda Srbima koji vekovima `ive na podru~ju Dubrovnika, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine neminovno je vodilo u krvavi gra|anski rat. Nipoda{tavaju}i tu opasnost, novi usta{ki poglavnik Frawo Tu|man je u svom ekspozeu povodom usvajawa novog ustavnog teksta, izme|u ostalog, rekao: “Stojimo pred zada}om sre|ewa prilika na kninskom podru~ju, gdje je neodgovornim, velikosrpskim elementima po{lo za rukom da politikantskim obmanama zavedu dio srpskoga pu~anstva, i izazovu pobunu protiv hrvatske dr`ave hajdu~kim terorizmom, {to je nanijelo goleme {tete i tom kraju i cijeloj zemqi... U vezi s tim, ~ini mi osobito zadovoqstvo {to mogu ista}i radi doma}e i svjetske javnosti – da golema ve}ina Srba u Hrvatskoj ne dovodi u pitawe svoju lojalnost prema legalnoj demokratskoj vlasti Republike Hrvatske.” (str. 4.) Dok su usta{ki emigranti kontinuiranim teroristi~kim akcijama odr`avali ekstremni hrvatski nacionalisti~ki duh i slu`ili kao podstrek svojim istomi{qenicima u zemqi, Tito je postepenim ustavnim reformama Jugoslaviju od ~vrste federacije pretvarao u labavu konfederaciju, pripremaju}i tako sistemske uslove za weno razbijawe ve} prvom prilikom, kad do|e do blokade centralne vlasti samovoqom i opstrukcijom pojedinih federalnih jedinica. Najpogodnijim da u pogodnom momentu zabode glogov kolac u bolesno jugoslovensko dr`avno telo pokazao se Titov general 908

Frawo Tu|man, koji je prethodno obezbedio podr{ku mo}nih me|unarodnih faktora, u prvom redu Vatikana i Nema~ke. Pripremaju}i se svestrano za takvu akciju, kako svedo~i ameri~ki publicista Jozef Bodanski u svojoj kwizi “Ofanziva na Balkanu”, objavqenoj 1996. i na srpskom jeziku, Tu|man je ve} 1988. godine tajno boravio u Nema~koj i dogovarao se s najvi{im dr`avnim funkcionerima, ~ak i sa kancelarom Helmutom Kolom. S obzirom da je Bodanski u to vreme bio direktor veoma obave{tenog i uticajnog ameri~kog “Me|unarodnog instituta za strate{ke studije” i vrlo se visoko politi~ki kotirao kao funkcioner Predstavni~kog doma Kongresa, wegova tvrdwa je poprili~no verodostojna. [ta se Jugoslaviji sprema i kojim }e putem uskoro krenuti Hrvatska kao wena federalna jedinica, bilo je sasvim jasno jo{ 24. februara 1990. godine, kada je Frawo Tu|man na predizbornoj konvenciji Hrvatske demokratske zajednice izjavio da je Paveli}eva Nezavisna Dr`ava Hrvatska “izraz povijesnih te`wi hrvatskog naroda za svojom dr`avom”. Ta Tu|manova izjava je sigurno najvi{e citirana u raznim medijima, uz onu da je sre}an {to mu supruga nije Jevrejka, pa je u javnosti od po~etka prepoznatqiva kao osnovna odrednica politi~kog programa wegove partije i re`ima koji je ta partija uspostavila nakon pobede na prvim postkomunisti~kim parlamentarnim izborima. Upravo povodom te izjave i masovnog izgona srpskog stanovni{tva iz Hrvatske pet godina kasnije, u decembarskom broju [uvarove revije “Hrvatska qevica” iz 1996. godine, splitski profesor Ivan Peri} je podsetio na jedno od kqu~nih na~ela usta{kog pokreta koje je 1933. godine formulisao Ante Paveli}, da u hrvatskoj dr`avi o dr`avnim i narodnim poslovima ne mo`e odlu~ivati niko ko po krvi i poreklu nije pripadnik hrvatskog naroda. Kako Peri} zakqu~uje, “ova odredba je, nakon uspostave NDH i usta{kog re`ima, bila polazi{te istrebqewu Srba, @idova, Roma, koje zbog nastalih okolnosti nije do kraja ostvareno. Pedeset godina nakon sloma nacifa{izma, odnosno NDH, partizan u Drugom svjetskom ratu, a kasnije i general u Titovoj Jugoslaviji, dr Frawo Tu|man, u svojstvu vrhovnog zapovjednika oru`anih snaga Republike Hrvatske, akcijama “Bqesak” i “Oluja” finalizirao je usta{ki projekat o etni~ki ~istoj hrvatskoj dr`avi. Time je povijesni krug zatvoren”.

8. Predvodni~ka uloga Vatikana u razarawu Jugoslavije U studiji “Zlo~in diplomatije. Prilozi za jednu optu`nicu” (Kompanija Bobar, Bijeqina 1988.), ra|enoj prvenstveno analizom tematski probranih tekstova iz dnevno-politi~ke {tampe, Stevo Ostoji} razmatra pona{awe zapadnih sila u periodu zahuktavawa i kulminacije jugoslovenske krize, pa posebnu pa`wu u tom sklopu posve}uje ulozi Vatikana. Kako on zapo~iwe uvodni deo tog segmenta svoje kwige, “gotovo uporedo sa izuzetnim zalagawem Kolove i Gen{erove Nema~ke “za hrvatsku stvar”, iza zidina Vatikana vo|ena je ne mawe `ilava i ne mawe va`na bitka za o`ivotvorewe koncepta samostalne i suverene dr`ave Hrvatske. Predstojnik Ureda nema~ke katoli~ke crkve u Bonu, prelat Paul Beket, rasu|ivao je u leto 1992., ne bez duha, kako su “Hrvati imali sre}u jer su na wihovoj strani bili papa, wema~ka vlada i dragi Bog”. ([to se nema~ke vlade ti~e, mogli smo se i 909

vi{e nego uveriti da je uva`eni prelat vrlo ta~no procewivao; u pogledu dragoga Boga ocenu prepu{tamo za to kompetentnijima, a kada je re~ o papinom anga`ovawu, tj. o sudelovawu Svete stolice – o tome }emo se osvedo~iti na vi{e stranica ove kwige.) Ako je Nema~ka u tom “hrvatskom trojstvu” igrala kqu~nu ulogu i bila “polit-motor priznawa”, Sveta stolica u~inila je presudni potez “deblokirawa” tog me|unarodnog priznawa! Otkri}a o tome saznajemo iz op{irnijeg intervjua koji je podsekretar vatikanske Kongregacije za kler, monsiwor Milan Sim~i}, dao novinaru lista “Vjesnik”. Re~ je o jednom, bez sumwe, zna~ajnom dokumentu koji je ostao, za~udo, nezapa`en, van doma{aja istra`ivawa koja su u toj problematici ~iwena u Italiji i Evropi. Li~nost iz samog vrha hijerarhijske piramide institucije katoli~ke crkve, mons. Sim~i} iznosi u tom razgovoru pozadinu i zakulisne akcije u vezi sa me|unarodnim priznavawem Hrvatske (i Slovenije).” (str. 59.) Izjava Paula Beketa citirana je po kwizi Nenada Ivankovi}a “Bon, druga hrvatska fronta” (“Mladost”, Zagreb 1993.), a intervju sa Milanom Sim~i}em vodio je Darko Pavi~i} i objavio ga u “Vjesniku” od 25. aprila 1993. godine pod naslovom “Vatikan je deblokirao priznawe Hrvatske”. Na pitawe o razmerama pomo}i Svete stolice postizawu hrvatskog dr`avnog suvereniteta, Sim~i} spremno odgovara: “Ne mo`e se sada iznijeti sve, ali mogu vam re}i da kad historijski dokumenti i kronologija doga|aja budu dostupni javnosti, onda }e se vidjeti da je crkva odigrala presudnu ulogu u tom smislu da je intervent Svete stolice zaista deblokirao ono {to je bilo zakovano protiv Hrvatske. Crkva ne `eli time ste}i nekakav politi~ki kapital, ali `eli da hrvatski narod vidi kako }e u toj crkvi uvijek na}i razumijevawe i za{titu, osobito u kriti~nim momentima. Sveta stolica je bila pod velikim pritiskom me|unarodnih ~imbenika da ne prizna i ne podr`ava Hrvatsku. Ali crkva ima svoju liniju. Ona koliko je mogu}e nastoji dobiti suglasnost. Ali kada treba braniti prava jednog naroda, onda je kadra ostati izolirana, pred cijelim svijetom, ne boji se suda i osuda, jer `eli ostati vjerna svojim na~elima.” (str. 59-60.) Ostoji} tim povodom potencira kako “takvo bezrezervno zauzimawe crkve za nacionalno bi}e jednog, “svog naroda”, ~ini se da ima svoje odgovaraju}e tuma~ewe u slede}oj Sim~i}evoj re~enici: “Crkva je mnogo puta u povijesti, ali i danas u mnogim zemqama, morala preuzeti supsidijarnu ulogu jer dr`ava i dr`avna struktura nisu bile sposobne rije{iti neka pitawa, nisu mo`da imale sredstava, kadrova.” (str. 60.) Osnovna je Sim~i}eva teza da je Vatikan u ciqu postizawa hrvatske nezavisnosti prevashodno morao da slomi otpor evropske masonerije. Kada mu je Pavi~i} skrenuo pa`wu da postoji tuma~ewe prema kome Hrvatskoj u me|unarodnim odnosima stvara prili~no problema ~iwenica da se kao dr`ava formirala na katoli~kim temeqima, a smatra se da svet ne `eli nove katoli~ke dr`ave, Sim~i} otvara masonsko pitawe i potencira spregu masonerije sa socijalisti~kim pokretom, pa obja{wava: “To pitawe treba postaviti malo druga~ije. Vi ste mo`da o tome ne{to ~uli, a ja vam mogu sada objasniti neke zakulisne igre u svjetskoj politici koje su dale povoda 910

va{em pitawu. Nakon {to je 1989. i 1990. proces raspadawa komunizma poprimio veliki zamah, u travwu 1991. u Parizu sastali su se vode}i {efovi europske masonerije. Oni su, uglavnom, predstavnici financijskog i bankarskog establi{menta u Europi, one strukture koje imaju efektivnu vlast. U zatvorenom krugu raspravqali su kakvu }e strategiju taj establi{ment zauzeti s obzirom na one zemqe koje se osloba|aju komunizma. Za wih je va`no da mogu imati kontrolu finansijskih i bankarskih ustanova. A za to trebaju politi~ku polugu, jer oni ne vole ulaziti izravno u politiku. Bilo je me|u wima debata koju stranku, s kojim politi~kim ideolo{kim usmjerewem uzeti za politi~ku polugu u tim zemqama. S wihova vidika oni bi bili bli`i ekonomskom vi|ewu kakvo ima Demokr{}anska internacionala, ali masonerija ne mo`e nikako prihvatiti koncepciju Europe kakvu imaju stranke demokr{}anskog usmjerewa. To se kosi apsolutno s masonskim svjetonazorom, koji ne mo`e prihvatiti kr{}ansku socijalnu koncepciju; ova naime, premda priznaje umjereni kapitalisti~ki sustav, tra`i da on bude temeqito revidiran i oplemewen tako da ipak u produktivnom procesu do|e na vrh qudska osoba, a tek onda interes. Zato su masoni odbili uzeti kao politi~ku polugu demokr{}anske stranke, pa su izabrali socijaliste.” (str. 60-61.) Daqim razmatrawem sprege masonerije i socijalista, Sim~i} dolazi do sastanka rukovodstva Socijalisti~ke internacionale i glavnih evropskih masonskih {efova, koji je, po wegovim re~ima, odr`an u maju 1991. godine u Madridu i na wemu je navodno postignut sporazum o usagla{avawu interesa, podeli uloga i deobi vlasti. Potom dolazi do pro{irenog zasedawa Socijalisti~ke internacionale u Be~u 9. jula 1991., na kome je u velikoj raspravi i napetoj politi~koj atmosferi analizirano pitawe vi{enacionalnih ekskomunisti~kih dr`ava, Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i ^e{ko-Slova~ke. Sim~i} smatra da je do napete atmosfere do{lo “jer socijalisti iz tih zemaqa osje}ali su ipak potrebu da se prizna pojedinim sastavnim narodima wihovo nacionalno pravo. No, zapadni socijalisti bili su protiv tih te`wi, pa je na koncu pobijedila teza da se po{to-poto moraju odr`ati unitarne i centralizirane dr`ave i to iz dva razloga: prvo, lak{e je osvojiti i dr`ati vlast iz jednog centra nego iz vi{e, te drugo, ako se razbiju te multinacionalne dr`ave, imat }emo najmawe ~etiri nova subjekta koji u dogledno vrijeme ne}e biti socijalisti, nego vjerojatnije demokr{}ani. A to su Slovenija, Hrvatska, Ukrajina i Slova~ka. I time se mijewa odnos snaga jer socijalisti sada imaju relativnu ve}inu u Europi, a to bi sve moglo poremetiti.” (str. 61.) Kako Ostoji} sa`eto interpretira nastavak Sim~i}evog intervjua, “evropski socijalisti~ki ~elnici nisu o~ekivali da }e “na terenu Hrvatska pru`iti otpor”. Govorili su: kako se mo`e s lova~kom pu{kom izi}i pred tenk?” – ka`e mons. Sim~i}, i nastavqa: “Me|utim, nevjerojatan otpor hrvatskog naroda ih je iznenadio i zbunio, a istodobno su unutar demokr{}anske internacionale odgovorni qudi uvidjeli cijelu igru europskog socijalizma i Milo{evi}a”. Pri tome nagla{ava: “Nije jo{ vrijeme da se otkrije tajna kako smo doznali sve te zamr{ene zakulisne igre, ali postoje nepobitni i autenti~ni dokumenti o svemu tome”. Sude}i po citiranim 911

re~ima gospodina Milana Sim~i}a, visoka hijerarhija katoli~ke crkve nije `alila ni truda ni vremena kako bi proniknula u sve slojeve jedne “zamr{ene zakulisne igre” i otkrila da postoje “nepobitni i autenti~ni dokumenti o svemu tome”. Nama, smrtnim znati`eqnicima, ostaje samo da se zapitamo da li je sazrelo vreme da se “otkrije tajna” kako su to sve doznali. Kakvu su to “igru” prozreli rukovodioci i saveznici Demohri{}anske internacionale? Posebnu pa`wu mons. Sim~i} posve}uje konstataciji sa be~kog zasedawa Socijalisti~ke internacionale o ekonomskom i socijalnom programu “zemaqa koje napu{taju real-socijalizam”, prema kome }e izme|u wih i dr`ava Zapadne Evrope postojati razvojni raskorak koji se nikada ne}e mo}i prevazi}i. To zna~i da }e “ove zemqe koje se osloba|aju sada biti u drugorazrednom polo`aju naspram Zapadne Europe”, te da je sudbina tih zemaqa na temequ spomenutog programa Socijalisti~ke internacionale sudbina polukolonijalnih zemaqa”, zakqu~uje monsiwor, pa ka`e: “Na sre}u, protiv toga su se pobunili neki predstavnici socijalisti~kih stranaka iz Isto~ne Europe, pa kad je to procurilo u javnost tajnim kanalima, cijeli je program bio dostavqen Demokr{}anskoj internacionali s napomenom da su socijalisti izradili svoju strategiju za zemqe biv{eg isto~nog bloka. Do~im demokr{}ani nemaju svoje, jer su svi bili zasko~eni doga|ajima. Tada su se demokr{}ani aktivirali kroz nekoliko mjeseci i u studenom 1991. u Rimu je odr`an sastanak Demokr{}anske internacionale.” (str. 62.) Naravno, ovu priliku je Milan Sim~i} morao da iskoristi za hvalisavo isticawe sopstvene uloge u prote`irawu hrvatskih separatisti~kih nastojawa na najvi{em demohri{}anskom skupu, u kom smislu iznosi: “Tom zgodom imao sam priliku da nastupim i prika`em stawe Hrvatske i potrebu wezina priznawa tom visokom kvalificiranom skupu.” (str. 63.) Rezimiraju}i ostatak intervjua i citiraju}i kqu~ni Sim~i}ev iskaz, Stevo Ostoji} ovako apsolvira wegov zna~aj: “U prisustvu osam predsednika vlada, dvadesetak {efova diplomatija i velikog broja parlamentaraca, u Rimu je tada, u novembru 1991., uz svesrdno, vrlo ve{to i autoritativno anga`ovawe monsiwora Milana Sim~i}a, ina~e podsekretara vatikanske Kongregacije za kler, do{lo najverovatnije do odlu~uju}eg preloma doga|aja u korist Hrvatske. Gotovo dva meseca pre slu`benog priznawa Hrvatske i Slovenije, isforsiranog od Hans-Ditrih Gen{era, “rimski preokret” mons. Sim~i} opisuje bez ikakvog uzdr`avawa, doslovno: “Predstavnici demokr{}anskih stranaka su tada (u novembru 1991.) donijeli odluke u korist hrvatske i pokrenuli akcije unutar svojih vlada, tako da su crkvene vlasti mogle ra~unati na prili~no spreman teren za priznawe Hrvatske. Tako je do{lo do povoqnih okolnosti da je Sveta stolica mogla donijeti svoju odluku i prekinuti za~arani krug {to je dr`ao Hrvatsku u pretsobqu me|unarodne zajednice”. Sve ove okolnosti i ~iwenice “jednog dana trebat }e... detaqno istra`iti, jer hrvatski narod mora poznavati svoju povijest koja se stvarala tako|er i izvan Hrvatske” – zakqu~io je mons. Sim~i}. No i pre stavqawa ta~ke na kraju tog “detaqnog istra`ivawa”, koje nagove{tava visoki predstavnik Kongregacije za kler, mo`e se pouzdano utvrditi da su, jo{ vi{e od 912

same Kol–Gen{erove Nema~ke, put ka urgentnom priznavawu Hrvatske utrli sprega sna`nog politi~ko-institucionalnog mehanizma Demohri{}anske internacionale i neprevazi|ene mo}i i karizme Svete stolice u kojoj je samo pontefi~e kao svoju desnu ruku imao monsiwora Milana Sim~i}a.” (str. 63-64.) Ofanzivnim politi~kim anga`ovawem koje je sve vi{e li~ilo na novi, moderno sofistikovani, krsta{ki rat, rimski papa Jovan Pavle Drugi imao je presudnu ulogu u zapadwa~kom antisrpskom pohodu devedesetih godina dvadesetog veka. Kako nagla{ava Stevo Ostoji}, “vrlo odre|eno politi~ko opredeqewe, uz nemalu dozu “zainteresovanosti”, papa Vojtila ispoqio je ve} u relativno ranoj fazi jugoslovenske krize. Momenat je bio tempiran veoma smi{qeno, upravo – prostudirano. SFRJ je jo{ postojala, kao takva, ali su centrifugalne sile ve} uveliko delovale. Pro{la su bila gotovo dva meseca otkako je Hrvatska (i Slovenija) izglasala u Saboru Deklaraciju o nezavisnosti i samostalnosti i sada se samo ~ekalo da autoritet sa najvi{eg mesta podr`i, ohrabri takav “tok doga|aja”. U~inio je to poglavar katoli~ke crkve, li~no, u prilici gotovo bezazlenoj i – “na neutralnom terenu”. U Ma|arskoj. Pose}uju}i Pe~uj, `ivopisni grad podno Me~eka, u Barawi (onom wenom severnom i ve}em, ma|arskom delu, u svakom slu~aju na domak jugoslovenske granice), papa Vojtila pozvao je na pomirewe, qudsko i hri{}ansko, ne samo Ma|are ve} i jednu {iru porodicu naroda. Rekav{i pritom: “Neki me|u wima, kao Ma|ari, ve} su oslobo|eni od dugih godina provedenih izme|u patwe i isku{ewa, drugi, nasuprot wima, kao Hrvati, imaju jo{ potrebu za pomo} me|unarodne zajednice da bi se zadovoqile wihove “legitimne aspiracije”. U svetlu ovako deklarisanog politi~kog papinog stava, vaqa dodati da je u Pe~uju Ivan Pavle II, osim hodo~asnika iz Zagreba, primio i jednu delegaciju hrvatske crkve visokog ranga, na ~elu sa kardinalom Frawom Kuhari}em. Dakle, ve} od tada, 17. avgusta 1991., ~etiri meseca pre anticipiraju}eg priznawa Hrvatske i Slovenije od strane Vatikana i Nema~ke, katoli~ka crkva se, ovaplo}ena u neprikosnovenoj li~nosti svog poglavara, svrstala u odbranu jedne strane u komplikovanom multietni~kom konfliktu na Balkanu.” (str. 65-66.) Jednostranim podr`avawem hrvatskih separatisti~kih aspiracija papa Vojtila je ~itavu Rimokatoli~ku crkvu svrstao u tabor razbija~a Jugoslavije i ~ak u tom taboru preuzeo vode}u ulogu. “Polaze}i od ovog nezaobilaznog fakta”, kako napomiwe Ostoji}, “a pogotovo uzimaju}i u obzir kasnija papina izja{wavawa o ovoj problematici, pojedini hroni~ari i istori~ari su anga`ovawe Svetog oca u pitawima balkanskog sukobqavawa sve vi{e stavqali u kontekst rasprava o odgovornosti. Tako jedno od najautoritativnijih pera modernog italijanskog novinarstva, Eu|enio Skalfari, osniva~ i direktor lista “La Republika”, u eseju “Kain u dolini Drine”, tvrdi da je papa Vojtila u prvoj fazi jugoslovenskog sukoba bio “vi{e od svedoka”. [tavi{e, Skalfari pi{e da je papa bio “jedan od protagonista na samom izvoru krize. @urba Vatikana da navede zapadne sile na priznavawe dostojanstva dr`ave Hrvatskoj, zajedno sa analognim nestrpqewem Bona u korist Qubqane i Zagreba, doveli su do ponora jugoslovenskog raspada, kao 913

i do toga da eksplodira bosanska klaonica. Konstatacijom da su svojom “`urbom” odnosno “nestrpqewem” doveli do “ponora jugoslovenskog raspada”, Eu|enio Skalfari odgovornost Vatikana u najmawu ruku stavqa u istu ravan sa odgovorno{}u Nema~ke, sa posebnim akcentom na stavove Karola Vojtile, kao “jednog od protagonista” u samim po~ecima krize, te na posledice priznavawa secesionisti~kih republika, na ono {to je dovelo do toga da “eksplodira bosanska klaonica.” (str. 66-67.) Papini potezi su postajali sve arogantniji i ekstremniji, pa je na kraju Sveta stolica “20. decembra 1991., putem svoga portparola Joakina Navaro-Valsa, obznanila da }e priznati Hrvatsku i Sloveniju – “kao i druge jugoslovenske republike koje to zatra`e” – ~im sedam ta~aka me|unarodnog prava bude ispuweno (izme|u ostalih, u vezi sa unutra{wom demokratijom i pravima mawina), kako je to utvrdila Evropska zajednica.” (str. 67.) I na kraju, kako Ostoji} konstatuje, “nakon {to je izrazio “zadovoqstvo” da se pru`i takva mogu}nost, gospodin Navaro-Vals je izjavio da ova namera nije uperena ni protiv jedne strane u sukobu, rekav{i: “Sveta stolica ima ~vrstu voqu da zadr`i dobre odnose sa svakom od republika Jugoslavije”. Sa republikama, objasnio je, jer je “jedinstvena federacija” ve} “sahrawena” zahvaquju}i “vojnim akcijama federalne vojske”. Koliko neistina i proizvoqnosti u svega nekoliko re~enica! Pogledajmo letimi~no kako stoje stvari. – Nikakvo uskla|ivawe odluka i postupaka sa Evropskom zajednicom nije po{tovano. Naprotiv! Sveta stolica je po`urila da Hrvatsku zvani~no prizna dva dana pre dogovorenog roka, 15. januara 1992! Nema~ka je to u~inila jo{ pre Bo`i}a 1991. Krivwu za raspad Jugoslavije Sveta stolica pripisuje “vojnim akcijama federalne vojske”, a pri tom potpuno zanemaruje ~iwenicu da je armija reagovala tek nakon {to su, 25. juna 1991., Hrvatska i Slovenija jednostrano proglasile svoju nezavisnost i samostalnost. Reagovala je nespretno i nesre}no, u gr~u i panici, poku{avaju}i da brani tu Jugoslaviju, {to joj je bila i ustavna du`nost. Kada se ve} politi~ki i dr`avni akteri na jugoslovenskoj multietni~koj sceni nisu uspeli, mirnim putem, sporazumeti. – Bilo bi zanimqivo, jednoga dana, ste}i uvid u dokumentaciju na osnovu koje je “ispuwen zahtev EZ” u pogledu za{tite mawina, u prvom redu Srba u Hrvatskoj, kao i u pogledu “unutra{we demokratije”, i uporediti to sa stvarnim stawem.” (str. 76-68.) Tada{wi italijanski ministar inostranih poslova \ani de Mikelis u septembru 1991. godine, u intervjuu rimokatoli~kom nedeqniku “Il Sabato” izjavquje da u Vatikanu deluje sna`an hrvatski lobi i upozorava na opasnost da wegova aktivnost mo`e izazvati me|uverski rat. “U visokim hrvatskim crkvenim krugovima u Rimu ocenili su da je posredi “bezo~no i neprili~no uplitawe u unutra{we poslove jedne suverene dr`ave”. Najgrubqu kvalifikaciju De Mikelisove tvrdwe o postojawu “hrvatskog lobija” pri Svetoj stolici dao je potpredsednik Evropskog parlamenta, biv{i lider Movimento popolare, ina~e vrlo blizak vatikanskom miqeu, Roberto Formigoni. Po{to je ministra inostranih poslova Italije i jednog socijalisti~kog prvaka nazvao “opasnom osobom”, ovaj istaknuti demohri{}anski politi~ar rekao je, izme|u ostalog: “Wegove (De Mikelisove) izjave o 914

poziciji Svete stolice su obesne i ofanzivne i on ih mora opravdati pred parlamentom”. Svoj izliv qutwe parlamentarac Formigoni zavr{io je konstatacijom da je {ef italijanske diplomatije “onaj koji opravdava srpsku agresiju.” (str. 70.) Formigonijevu izjavu prenela je zvani~na italijanska agencija “Ansa” 26. septembra 1991. Ina~e, rimokatoli~ke reakcije na ministrovu izjavu bile su tako sna`ne i prete}e da je \ani de Mikelis upla{eno za}utao, a wegovo ministarstvo se javnim saop{tewem ogradilo od izjave svoga {efa, tvrde}i da je ona bila u medijima pogre{no i iskrivqeno interpretirana. Ostoji} u svojoj kwizi iznosi vrlo lucidne stavove dvojice italijanskih geopoliti~kih eksperata, \uzepea Kukija i \anfranka Gasperinija, koji otvoreno kritikuju vatikansko pona{awe u jugoslovenskoj krizi i krajwe pristrasan prohrvatski nastup. “Autori podse}aju ina~e da je Vatikan uvek, barem u modernim vremenima, vodio jednu konsolidovanu politiku, paze}i da se proceduri priznavawa novih dr`ava ne pristupi pre nego {to iste ne budu priznate od celokupne me|unarodne zajednice. Generali Kuki i Gasperini iznose potom frapantan podatak iz koga se vidi da se “Sveta stolica orijentisala na deobu jugoslovenske federacije pre nego {to to proizlazi iz zvani~nih akata.” (str. 122.) Posebno su upe~atqiva slede}a dva citata, povezana Ostoji}evim me|ukomentarom: “Popu{taju}i u stvari separatisti~kim pritiscima, koji su se osetili i u krilu Biskupske konferencije Jugoslavije, Vatikan se ve} od novembra 1991. pobrinuo za wenu razdeobu u separatne biskupske konferencije, pripajaju}i time teritorije koje su administrativno pripadale jednoj republici ili autonomnoj pokrajini”. Najeklatantniji ali ne i jedini slu~aj bio je kada je hrvatska dijeceza sa sedi{tem u \akovu “iza{la sa svoga teritorija, pre{av{i na teritorij Vojvodine”. “Na taj na~in Sveta stolica ne samo da je delotvorno anticipirala priznawe koje je formalno bilo tek u zamisli, nego je iscrtavala nove idealne granice, o ~emu zainteresovane strane nisu mogle ne voditi ra~una.” (str. 122.) Rimski papa Jovan Pavle Drugi postaje sasvim militantan u svojim politi~kim nastupima ve} naredne godine. Kako je 6. avgusta 1992. izjavio vatikanski dr`avni sekretar kardinal An|elo Sodano, “sa papom smo razgovarali o veoma zabriwavaju}oj situaciji u Bosni i Hercegovini. I govorili smo malo i o pravu na humanitarno uplitawe. Rekao bih da evropske dr`ave i Ujediwene nacije imaju du`nost i pravo da se ume{aju, kako bi razoru`ali onoga koji `eli ubiti. To nije favorizovawe rata, ve} wegovo spre~avawe.” (str. 124.) Suo~en s javnim kritikama da je po ira~kom pitawu papa bio izrazito pacifisti~ki nastrojen, a prema bosanskim Srbima veoma agresivan, vatikanski sekretar za odnose sa dr`avama @an Luj Toran izjavquje 9. avgusta katoli~kom listu “Avenire”: “Rat protiv Iraka i sada{wi konflikt u Bosni su dve veoma razli~ite situacije. Prva se odigravala u jednom me|unarodnom kontekstu izme|u razli~itih dr`ava; u drugom slu~aju, me|utim, konflikt je nacionalni, unutar jedne dr`ave ve} priznate u svojoj suverenosti, kao {to je Bosna. Ovde je civilno stanovni{tvo napadnuto i uzeto za taoce od strane neregularnih bandi, potpomognutih snagama 915

spoqa. U slu~aju rata u Zalivu reagovawe me|unarodne zajednice bilo je bez oklevawa i odlu~no. U slu~aju konflikta u Bosni pak me|unarodna zajednica se na{la u situaciji da nametne mir, ali nijedna vlada nije dosad projektovala oru`anu intervenciju. Kao {to se vidi, to su situacije objektivno veoma razli~ite, ali ne i ocena Svete stolice, koja ostaje ista: u oba ova slu~aja va`no je pa`qivo vrednovati proporcije izme|u ulo`enih sredstava i rezultata koji se mora posti}i. Ako mora, da bi se pogodilo agresora, pasti hiqade nevinih `rtava, mo`da ima ne{to {to nije u redu.” (str. 125.) Dakle, prema Toranu su bosanski Hrvati i muslimani civilno stanovni{tvo, a bosanski Srbi neregularne bande. Nekih pola godine kasnije taj isti Toran na zasedawu Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradwi u Pragu, pravdaju}i pona{awe Vatikana, izjavquje da je kroz priznawe nezavisnosti Slovenije i Hrvatske “Sveta stolica konstatovala jednu situaciju koja, de fakto, proizlazi iz legitimnih aspiracija demokratski izra`enih.” (str. 129.) U vi{e navrata istaknute vatikanske li~nosti su se javno zalagale i za razne vrste me|unarodnih sankcija protiv Srba i Savezne Republike Jugoslavije. Srbima je bez ikakvih stvarnih dokaza pripisano i obarawe italijanskog transportnog aviona 3. septembra 1992. godine nad Bosnom i Hercegovinom, kada su poginula ~etiri ~lana posade. “U jasnom kontekstu osude agresora, o tragi~nom doga|aju dao je svoj sud i sam Vatikan. Smatraju}i da se u Bosni ve} stiglo do krajwe granice, kardinal Jozef Racinger objasnio je, na primer, kako bele`i “Korijere dela sera”, da se sa moralne ta~ke gledi{ta – mada uz rezerve i ograde – mo`e odobriti jedna vrsta ograni~ene oru`ane intervencije... I kada se nije imenovalo direktno od koje se strane trebalo braniti odnosno protiv koga oru`ano intervenisati, podrazumevalo se da je re~ o srpskoj strani u Bosni, na koju je, uostalom, i u ovom slu~aju ve} bila pala otvorena javna sumwa. Na wu je, van svake sumwe, mislio i kardinal Racinger. I wegovo, kao i prethodna a pogotovo kasnija prizivawa oru`anog uplitawa iz humanitarnih razloga, iz usta pape Vojtile, iskqu~ivo su se odnosila na Republiku Srpsku.” (str. 154.) Stevo Ostoji} je spreman u ovoj kwizi da prema kardinalu Racingeru bude bole}iv i popustqiv, mada se ovaj rimokatoli~ki dostojanstvenik otvoreno zalagao za oru`anu intervenciju protiv srpskog naroda. U tom smislu on ka`e: “Visoki, rekao bih najvi{i doktrinarni autoritet katoli~ke crkve, na jedan banalan, prizeman (ovozemaqski) na~in upao je u zamku koju su drugi, mawe na~elni i sigurno mawe dobronamerni, postavili. Greh bismo upisali ne samo na wegovu du{u, nego jo{ mo`da vi{e na du{u doktrinalnih, ali i strate{ko-geopoliti~kih eksperata kojima je uva`eni kardinal okru`en u Vatikanu.” (str. 155.) Me|utim, kada je posle ~etiri godine okon~ana slu`bena istraga, javnost je zvani~no obave{tena da su italijanski avion oborili Hrvati a ne Srbi. Ali, vatikanske osude izvr{ilaca tog zlo~ina tada su izostale. To ni papi Vojtili nimalo nije smetalo da se i daqe javno zala`e za humanitarnu vojnu intervenciju i pravedni rat protiv Srba. U predve~erje masovnog zapadwa~kog bombardovawa Republike Srpske, Jovan Pavle Drugi je, 22. jula 1995. godine, saop{tio svetskoj javnosti: “Pravo na odbranu mora biti ostvareno da bi se za{titilo civilno 916

stanovni{tvo u jednom nepravednom ratu. Vojna akcija je uvek jedno krajwe re{ewe, ali jedini pravedan rat je onaj odbrambeni... Kada je neko nekome pogazio pravo na `ivot, onda postoji i pravo da se taj `ivot brani.” (str. 159.) Na papin poziv uzletela je mo}na NATO avijacija da bi sejala smrt u srpskom narodu i razarala infrastrukturu Republike Srpske.

II. Antisrpska politi~ka platforma Josipa Broza Tita 1. Prikriveni hrvatski nacionalista i {ovinista Ogromna antisrpska mr`wa Josipa Broza Tita, koju je crpeo iz rimokatoli~kog ideolo{kog usmerewa, kulminirala je na srpskom frontu u toku Prvog svetskog rata, gde se ovaj austrougarski narednik svojski isticao u vr{ewu zlo~ina nad civilnim stanovni{tvom. Posle rata tu mr`wu je uskladio sa antijugoslovenskom politikom Komunisti~ke internacionale, koja je Srbima pripisivala hegemonizam i dominaciju. Dok se najogoqenijim makijavelisti~kim metodama borio da dospe na ~elo ilegalne Komunisti~ke partije Jugoslavije kao sekcije Kominterne, dakle strane agenture, pokazuju}i pri tome krajwu nemoralnost, surovost i beskrupuloznost, Broz nikada nije napu{tao svoj osnovni antisrpski kurs. U kontinuitetu }e ga odr`avati preuzimaju}i partijske dizgine, rukovode}i komunisti~kom revolucijom i uspostavqaju}i posleratni diktatorski re`im, koji po ideolo{koj netrpeqivosti i divqa~kim obra~unima sa politi~kim protivnicima i neistomi{qenicima nimalo ne}e zaostajati za Staqinovim. Tito se kao zloduh uspravio nad Srbijom i celim srpskim narodom, sistematski potiru}i skoro sve tekovine oslobodila~kih ratova koje su Srbi vodili prethodnih vekova. Jo{ je obra~un sa Simom Markovi}em, protiv koga je Broz pisao 1928. godine i optu`ivao ga za oportunizam, frakciona{tvo, sekta{tvo i koterija{tvo, a koji }e biti okon~an Markovi}evom fizi~kom likvidacijom, pokazao koliko je opasan ovaj zagorski monstrum, spreman da gazi reke krvi da bi prigrabio vlast i mo}. a) Najava glavnih Brozovih smernica u politi~kom delovawu U prvim Brozovim novinskim tekstovima, s kraja dvadesetih godina dvadesetog veka, pomiwe se “srpska hegemonisti~ka bur`oazija” kao glavni uzrok socijalnih problema i politi~ke obespravqenosti, ali i “tla~ewa” nesrpskih naroda. Za ilustraciju karakteristi~nog Brozovog re~nika iz tog vremena najboqe mo`e poslu`iti wegov tekst proglasa Mesnog komiteta Komunisti~ke partije Jugoslavije za Zagreb, od 22. juna 1928. godine, kojim se pozivaju radnici i siroma{ni gra|ani da masovno iza|u na zagreba~ke ulice i prisustvuju sahrani prvaka Hrvatske seqa~ke stranke, Pavla Radi}a i \ure Basari~eka, ubijenih u Narodnoj skup{tini. Broz pi{e: “Beogradskoj krvni~koj vladi na ~elu sa kraqem i wegovom klikom nisu dovoqna ubojstva koja ona sprovodi u nizu godina nad radnicima i seqacima. Ta vlada i wezini pla}enici, policija i `andarmerija, ubijaju po ulicama Zagreba goloruki narod, koji protestira protiv krvolo~nog re`ima beogradskih vlastodr`aca. Ulicama Zagreba padaju nove `rtve od iste razbojni~ke bande. Oni prolivaju krv golorukog naroda u Dalmaciji i Vojvodini, koji 917

di`e svoj glas protesta protiv krvolo~nog re`ima beogradskih vlastodr`aca. U znak protesta protiv svih zvjerstava i krvni~ke vlade na ~elu sa dvorskom klikom, Mjesni komitet Komunisti~ke partije Jugoslavije poziva sve radnike, radnice i slu`benike da na dan sprovoda palih `rtava u “Narodnoj skup{tini” i u znak protesta protiv palih `rtava na ulicama grada Zagreba stupe svi kao jedan u generalni {trajk.” (Josip Broz Tito: Sabrana djela, Izdava~ki centar “Komunist” – Beograd, Beogradski izdava~ko-grafi~ki zavod, Izdava~ko-kwi`arsko poduze}e “Naprijed” – Zagreb, Beograd, 1983., tom prvi, str. 117.) b) Osnivawe paravojnih formacija i konkretna saradwa sa usta{ama U pismu Pokrajinskom komitetu KPJ za Sloveniju od 11. oktobra 1934. godine Broz isti~e da “jedna od na{ih glavnih parola treba da bude oslobo|ewe sviju naroda Jugoslavije ispod velikosrpskog ugwetavawa.” (Tom drugi, str. 49.) Okru`nicom koju je 26. novembra 1934. uputio iz Be~a svim pokrajinskim komitetima KPJ i SKOJ-a Broz nala`e “osnivawe obrambenih ~eta u borbi protiv terora vojno-fa{isti~ke diktature velikosrpske bur`oazije u ciqu suprotstavqawa svakom teroru i poku{aju slamawa i razbijawa revolucionarne borbe radni~ke klase i oslobodila~ke borbe ugwetenih nacija u Jugoslaviji.” (str. 52.) To se direktno podudara sa ve} uveliko otpo~etim teroristi~kim aktivnostima Ante Paveli}a i wegovih usta{a. Tito se izri~ito zala`e da se u “obrambene ~ete”, pored proleterskih, regrutuju i nacional-revolucionarni elementi, {to je dalo podstreka ~vr{}oj i konkretnijoj saradwi komunista i usta{a. Po tipi~noj totalitarnoj partijskoj paravojnoj strukturi, Tito nare|uje da “obrambene ~ete moraju biti formirane po ugledu na vojne formacije: ~eta kao osnovna jedinica (612 qudi); vod od vi{e ~eta u mawoj varo{i ili u gradskom kvartu (3-5 ~eta jedan vod); bataqon u gradovima gdje ima vi{e vodova. Rad i djelovawe ~ete u unutra{wem radu strogo je konspirativno; ali, da bi se ~lanovi ~ete mogli okupqati, sastajati, dogovarati, neophodno je potrebno da se osnivaju u svim mjestima razna legalna dru{tva, ~ije ~lanstvo mo`e biti masovno; sportska, diletantska, planinarska udru`ewa, ~itaonice, klubovi i sli~no... Obrambeni karakter obrambenih ~eta nikako ne iskqu~uje wihov ofanzivni karakter po osvje{tanom principu “napad je najboqa obrana”. Obrambena ~eta, budu}i sastavqena od borbenih radnika, seqaka i omladinaca, mora osigurati uspjeh svake akcije Partije, SKOJ-a i sindikata... Osim toga obrambene ~ete imaju du`nost da razbijaju sastanke i manifestacije fa{isti~kih organizacija upadicama, mete`om i nasilnim rasturawem, ve} prema prilikama i uslovima.” (str. 54.) “Fa{isti~kim” organizacijama smatraju se prore`imske i sokolske, dok se usta{ke i kri`arske tretiraju kao savezni~ke. “Oru`awe obrambenih ~eta biti }e individualno i prema prilikama, npr. komad gumene cijevi 35-40 cm poja~ane iznutra ~eli~nim u`etom; bokser, kratka batina ili korba~; vatreno oru`je treba izbjegavati; to ne zna~i da obrambena ~eta ne smije imati i vatreno oru`je, ali to mora biti samo u pripremi i na sigurno mjesto spremqeno, jer u akcijama obrambenih ~eta mora se upotrebu vatrenog oru`ja izbjegavati... Iz konspirativnih razloga obrambene ~ete ne}e imati uniforme (ko{uqe 918

ili sli~no) niti posebnih zna~aka. Disciplina u obrambenim ~etama mora biti savr{ena.” (str. 55.) Dakle, komunisti~ke paravojne formacije po Brozovim nalozima osnivaju se direktno po uzoru na fa{isti~ke falange. v) Primetna Brozova naklonost prema Rimokatoli~koj crkvi Za razliku od frontalnog napada na sve {to je srpsko i antisrpstva, Broz je mnogo suptilniji kad provodi kominternovsku politi~ku liniju prema Rimokatoli~koj crkvi. Primoran da kritikuje crkvenu podr{ku Frankovoj fa{isti~koj pobuni u [paniji, Broz u proglasu svim pokrajinskim komitetima KPJ od 23. oktobra 1936., koji iz Be~a {aqe ve} kao opunomo}eni poverenik Komunisti~ke internacionale, nare|uje da se “bezuslovno izbjegava rije~ “klerofa{izam” u borbi protiv la`nog i tendencioznog pisawa katoli~kih listova. Treba izdvajati katoli~ku masu od raznih reakcionarnih crkvenih funkcionera i raskrinkavati ove posledwe pred katoli~kom masom.” (Tom tre}i, str. 31.) Pored toga, on sugeri{e da se nastoji “pridobiti qevi~arske elemente iz Hrvatske seqa~ke stranke da uti~u na Ma~eka i da s wegovim potpisom izdaju jedan proglas ili publikuju izjavu simpatija prema republikanskoj {pawolskoj vladi.” (str. 31.) Sredinom novembra iste godine Broz iz Be~a {aqe pismo kojim se zala`e za intenzivniju saradwu komunista i katolika. “[ta razdvaja ova dva krupna dru{tvena pokreta? [ta im smeta da zajedno brane mir i slobodu? Pogledajmo najprije tko sa~iwava komunisti~ke, a tko kr{}anske organizacije. Komunisti~ki pokret jeste radni~ki pokret, kome se pridru`uje mawi ili ve}i dio gradske i seoske sirotiwe i napredne inteligencije. Glavnu masu katoli~kih organizacija sa~iwavaju seqa{tvo, malogra|ani, seqa~ka i gradska sirotiwa i omladina tih slojeva, predvo|ena od katoli~kih sve}enika. Dakle, ni za ~asak ne gube}i iz vida zna~aj sve}eni~ke hijerarhije “crkvenih knezova” i izvjesnog sloja kapitalista, izrabqiva~a, mi mo`emo tvrditi: socijalno-ekonomske razlike izme|u masa iz katoli~kih i komunisti~kih organizacija nisu takve da bi onemogu}avale saradwu tih dvaju pokreta. U Sloveniji, pa i u Hrvatskoj, ta je razlika pribli`no ista kao, recimo, izme|u HSS i komunista.” (str. 45.) Po Brozovom mi{qewu, nepremostive filozofske razlike izme|u materijalizma i idealizma treba ostaviti po strani, pa se udru`iti u suo~avawu sa zajedni~kim opasnostima. “Zato komunisti pru`aju ruku katolicima da zajedni~ki istupaju protiv fa{izma i rata – te najreakcionarnije sile, koja jednako ugro`ava narodne mase bez obzira na vjersku pripadnost, politi~ko uvjerewe. Wema~kom fa{izmu je dapa~e katolicizam suvi{e liberalan i progoni ga kao buntovni~ki.” (str. 46.) Po Brozovom mi{qewu, bilo bi “iz osnova pogre{no boriti se protiv katolicizma “uop}e”, a jo{ pogre{nije istovjetovati katolicizam s politikom katoli~kih partija, a ove prosto krstiti u “klerofa{izam”. S time treba prekinuti! Svaki pojedini pokret, svaku organizaciju, pa i svakoga vo|u katolicizma moramo gledati i ocjewivati konkretno po wegovom dr`awu i wegovom odnosu prema ratu i fa{izmu, prema pokretu naroda za mir i slobodu.” (str. 47.) Svode}i podr{ku fa{isti~kim re`imima samo na 919

pisawe nekoliko hrvatskih i slovena~kih katoli~kih listova, Broz se trudi da afirmi{e katoli~ke politi~ke pokrete, tvrde}i, bez ikakvih argumenata, da su oni protiv fa{isti~ke politike. U tom smislu je usmereno i wegovo retorsko pitawe: “Zar tu politiku odobravaju one hiqade seqakakatolika iz “kri`arske” organizacije, iz “prosvetne zveze” i drugih masovnih katoli~kih organizacija? Ne.” (str. 47.) Wemu su masovne politi~ke organizacije fanatizovanih rimokatolika neophodne kao politi~ki saveznici. “Ne gube}i iz vida {ta nas razdvaja, mi moramo gledati i tra`iti ono {to nas pribli`ava wima. A pribli`ava nas prije svega, zajedni~ka borba za kruh svagda{wi. Zajedni~ka borba za mir i slobodu, protiv rata i fa{izma. Zajedni~ka borba za ravnopravnost i slobodu hrvatskog i slovenskog naroda. Zajedni~ka borba protiv {estojanuarskih fa{isti~kih klika, koje su progonile i zatvarale ne samo komuniste nego i katoli~ke vo|e i organizacije.” (str. 48.) U januaru 1937. godine, dakle dve godine pre sporazuma Cvetkovi}–Ma~ek i formirawa Banovine Hrvatske, Josip Broz u “Proleteru”, polemi{u}i s nekim kriti~arima {panskih zbivawa, prili~no lucidno prognozira budu}a zbivawa i unapred najavquje komunisti~ku orijentaciju u wima. “Vrlo je lako mogu}e da iz idu}ih izbora u Hrvatskoj i u cijeloj Jugoslaviji nikne jedna demokratska vlada, koja }e u`ivati povjerewe ogromne ve}ine naroda. Nije iskqu~eno da }e se u toj vladi nalaziti i predstavnici HSS. Takva vlada ne}e, razumije se, biti nikakovom revolucionarnom diktaturom, a mo`da ne}e biti ni vladom pu~ke (narodne) fronte, nego samo vladom koja se oslawa na stranke i na snage narodne fronte, kao {to je to bio slu~aj s Blumovom vladom u Francuskoj i kao {to je to bio slu~aj s vladom Kiroge u [pawolskoj neposredno prije bune fa{isti~kih generala. Nema sumwe da }e neprijateqi naroda takvu vladu odmah proglasiti “crvenom” i revolucionarnom i da }e protiv we svima silama rovariti. Pofovci, ~etnici, jenesovci, “borba{i”, fa{isti oko “Zbora”, udru`eni sa svim tamnim li~nostima i snagama {estojanuarskih re`ima i potpomognuti od nazadwa~kog dijela oficira, poku{a}e tu demokratsku vladu da sru{e. Ako to ne mogu u~initi intrigama, la`ima i prevarama, onda }e pre}i k nasiqu i uz pomo} inostranih fa{ista (Wema~ke, Italije, Ma|arske) poku{a}e dignuti bunu protiv te demokratske vlade i onda }e u cijeloj zemqi nastati gra|anski rat, kao sada u [paniji. Nema dvojbe da }e radnici i komunisti u tome slu~aju s pu{kom u ruci pohrliti u pomo} zakonitoj vladi i braniti demokratiju i narodna prava od nasiqa i pobune nazadwa~kih fa{ista.” (str. 49-50.) g) Podr{ka Ma~eku, veli~awe Radi}a i opomene Srbima Hrvatsku seqa~ku stranku Broz podr`ava i podupire i onda kad Ma~ek pokazuje krajwu netrpeqivost prema komunistima i wihovoj ideologiji. Neretko u svojim ~lancima u “Proleteru” veli~a i citira Stjepana Radi}a i poru~uje da ga hajka~i poput Stepinaca, Pernara i Jeli{i}a ne}e pokolebati u opredeqewu da i daqe poma`e nacionalisti~kim aktivnostima wihove partije. Upravo proporcionalno snazi wihovih verbalnih napada na komuniste uop{te, hrvatski komunisti su ih vi{e voleli i sledili u 920

wihovom separatizmu i antisrpstvu. Kako Tito pi{e u ~lanku “Komunisti i hrvatski narod” u aprilu 1937. godine, “u borbi za slobodu i ravnopravnost hrvatskog naroda komunisti su uvijek bili u prvim redovima. Oni su u toj borbi sara|ivali sa svim hrvatskim borcima, oni su sara|ivali sa Hrvatskom seqa~kom strankom. Oni su u toj borbi nesebi~no u~estvovali i onda kad su vo|e te stranke tu saradwu iz svojih strana~kih interesa odbijale. Komunisti to ~ine i danas, kada neki prvaci Hrvatske seqa~ke stranke vode kri`arski rat protiv komunista. Oni }e to ~initi i sutra bez obzira na hajku pojedinaca, jer se tu ne radi o taktizirawu sa strane komunista, nego o radu koji odgovara principima komunizma i komunisti~ke nauke.” (str. 85.) Ne ustru~ava se tu Broz nimalo da celi srpski narod optu`i za ugwetavawe drugih naroda. U tom smislu on deklamuje: “Hrvatski narod tra`i slobodu i ravnopravnost, on tra`i mira i hqeba, on ho}e da se slobodno politi~ki, privredno i kulturno razvija. Jesu li komunisti za to ili ne? Nema nikakove sumwe da su komunisti za to. Oni se, {tavi{e, odlu~no bore za te zahtjeve i potrebe hrvatskog naroda. Komunisti su dosqedni pobornici prava svakog naroda na samoopredjeqewe. To zna~i da se komunisti bore da hrvatski narod sam, bez i~ijeg tutorstva i pritiska, svojom slobodnom voqom odlu~uje o svojoj sudbini. Komunisti su odlu~ni protivnici svake nasilne asimilacije (stapawa, pretapawa) pojedinih naroda. Zbog toga oni osu|uju i pobijaju sve poku{aje beogradskih vlastodr`aca da sa lica zemqe zbri{u hrvatski narod, da Hrvate pretvore u Srbe ili Jugoslovene, da Hrvate naprave plemenom jednog, makar i troimenog naroda. Komunisti smatraju da su Hrvati, Srbi i Slovenci tri posebna, bratska naroda. Bra}a ostaju bra}om ako bratski rade i bratski se sporazumijevaju, ina~e postaju nebra}om i neprijateqima. Komunisti su odlu~ni protivnici svakog ugwetavawa i izrabqivawa. Zbog toga oni osu|uju i odlu~no se bore protiv ugwetavawa hrvatskog naroda, koje provode velikosrpska gospoda i bogata{i u svom interesu. Ugwetavawe hrvatskog naroda jeste jedna nepravda za hrvatski narod, a nesre}a i za srpski narod, jer narod koji ugwetava druge narode ne mo`e biti ni sam slobodan. Komunisti su protivnici svakog izrabqivawa i pqa~kawa jednog naroda, jedne klase ili pojedinog ~ovjeka. Zbog toga se komunisti bore protiv pqa~ka{ke politike beogradske gospode i beogradskih kapitalista, koji privredno pqa~kaju hrvatski narod. Oni osu|uju beogradsku privrednu politiku, kojoj hrvatski narod pla}a velike da}e i poreze, koji se onda tro{e za veliki dr`avni aparat, u kojem su u ogromnoj ve}ini, ili se tro{e u objekte koji se grade na srpskoj teritoriji. To {to vrijedi na privrednom, to isto vrijedi i na prosvjetnom, zdravstvenom i socijalnom poqu.” (str. 84-85.) Stalni komunisti~ki izlivi qubavi prema Ma~ekovoj partiji ipak nisu mogli ve~ito ostati neuzvra}eni. Qubav je u jednom trenutku morala da postane obostrana, pa zadovoqni Broz o tome 26. februara 1938. godine obave{tava Vilhelma Pika, ~lana Sekretarijata Izvr{nog komiteta Komunisti~ke internacionale: “Zvani~no dr`awe HSS prema nama poboq{alo se i oni nas vi{e mnogo ne napadaju. To je posqedica ~iwenice da mnogi 921

na{i prijateqi rade u hrvatskim organizacijama, u “Gospodarskoj slozi” itd., dobro i po`rtvovano, a i sam Ma~ek nas je u posqedwe vrijeme u mnogo slu~ajeva uzeo u za{titu i preporu~io saradwu s nama.” (Tom ~etvrti, str. 27.) Posebno je Tita odu{evilo sklapawe koalicije izme|u Hrvatske seqa~ke stranke i srbijanskih opozicionih partija, koje su se ujedinile u Udru`enu opoziciju, ~iji je vo|a postao Vlatko Ma~ek. O{tro se obra~unavao sa svakom pojavom kriti~kog odnosa prema toj koaliciji u komunisti~kim redovima. Tako u op{irnom pismu komunisti~kim robija{ima u Sremskomitrova~koj kaznioni od 9. decembra 1937., pored izno{ewa niza optu`bi za frakciona{tvo i sekta{tvo, Broz upozorava: “Po pitawu sporazuma vi ste zauzeli pogre{an stav (to je gledi{te izneseno u ~lanku o omladini i sporazumu koji je pro{ao va{u cenzuru). Mjesto toga da u wemu vidite da je to krupan korak naprijed u borbi narodnih masa pa, dakle, i radni~ke klase, protiv glavnog neprijateqa – velikosrpske hegemonije, vi ste se jo{ sad zabrinuli – i to je ta glavna briga i tu je te`i{te va{eg stava – kakva }e biti ta budu}a demokratija, unaprijed se od we ogra|ujete, {to, razumije se, demobili{e radni~ku klasu, koja ve} sada na osnovu va{ega ~lanka mo`e da u toj demokratiji naslu}uje svog neprijateqa. Trebalo bi da razumijete da od mobilizacije radni~ke klase za borbu, od wenog aktivnog u~e{}a u borbi za ovakav sporazum zavisi mnogo kako }e se daqe razvijati doga|aji i da li }e biti oborena velikosrpska hegemonija i izvojevana demokratija.” (str. 7-8.) U nema~kom listu “Rund{ao”, od 16. marta 1939. godine, Broz je, pod pseudonimom V. Viktorov, objavio ~lanak “Borba Hrvata za samoopredjeqewe”, u kome je potencirao pitawe istorijskog razvoja hrvatske nacije u razli~itim dru{tvenopoliti~kim uslovima u odnosu na one u kojima se razvijala srpska. Zbog toga nije bilo mogu}e wihovo pretapawe u “jedinstvenu jugoslovensku naciju”. U revolucionarnim tradicijama hrvatskog seqa{tva on je video glavno upori{te savremenog hrvatskog nacionalnog pokreta, koji su politi~ki artikulisali Antun i Stjepan Radi}. “Poslije imperijalisti~kog rata i raspada austrougarskog carstva, pod kojim je Hrvatska, ipak, u`ivala izvjesnu autonomiju, “oslobo|eni” hrvatski narod je dospio pod jaram velikosrpske bur`oazije, koja je vladala ovom, od pobjednika stvorenom dr`avom, koja je bila ~etiri puta ve}a nego stara Srbija i koja je nazvana “Kraqevina Srba, Hrvata i Slovenaca”. Krajem decembra 1918. godine hrvatski narod je masovnim demonstracijama ispoqio svoje nezadovoqstvo novom velikosrpskom vladavinom.” (str. 161.) Za Vidovdanski ustav Broz isti~e da je sankcionisao centralizam i “hegemoniju velikosrpske bur`oazije s kraqem na ~elu. U toku niza godina cjelokupna privredna, finansijska, poreska, upravna i kulturna politika Beograda bila je usmjerena na pqa~kawe Hrvatske, Slovenije, Makedonije i drugih pripojenih krajeva.” (str. 161.) ^lanak obiluje floskulama o velikosrpskoj bur`oaziji, frazama o wenom teroru nad hrvatskim nacionalnim pokretom, da bi u kqu~nom delu afirmisao Ma~ekovo programsko integrisawe nacionalnih interesa i ciqeva socijalne pravde. “Oko Ma~eka se obrazovao {iroki narodni pokret, 922

koji je daleko prevazilazio okvire Hrvatske seqa~ke stranke. Ovom pokretu su se prikqu~ile skoro sve hrvatske gra|anske grupe, od demokratskih do otvoreno reakcionarnih i profa{isti~kih. Posqedwi su stalno i{li na kompromise, na kapitulaciju pred Beogradom i htjeli su da usmjere vrh pokreta protiv hrvatskih radnika i seqaka, protiv jedinstva demokratskih snaga, protiv Narodnog fronta. Protiv ovih reakcionarnih uticaja borili su se demokratski elementi hrvatskog pokreta, koji su na{li {iroku podr{ku me|u hrvatskim radnicima i seqacima. Radni~ki pokret, s Komunisti~kom partijom na ~elu, ne samo Hrvatske ve} cijele Jugoslavije, pomagao je hrvatski nacionalni pokret na svaki na~in i borio se za ostvarewe wihovih opravdanih zahtjeva. Poku{aji reakcionarnih elemenata u hrvatskom pokretu da izoliraju hrvatski radni~ki pokret od hrvatskih seqaka i gradskih radnih masa, nisu uspjeli.” (str. 162-163.) U novom ~lanku u istom nema~kom listu Tito, 25. maja 1939. godine, izra`ava odu{evqewe uspehom pregovora izme|u Dragi{e Cvetkovi}a i Vlatka Ma~eka, koji su zavr{eni 27. aprila, mada je sam sporazum potpisan 26. avgusta. Prema Titovom vi|ewu, “zvani~no saop{tewe u kojem je re~eno da su pregovara~i do{li do sporazuma o rje{ewu hrvatskog pitawa izazvalo je odu{evqewe u ~itavoj Jugoslaviji. Ipak kru`e uznemiravaju}i glasovi da beogradski vlastodr{ci oklijevaju s priznawem ve} postignutog sporazuma izme|u dr Ma~eka i Cvetkovi}a i da je knez-namjesnik Pavle odbio da potpi{e sporazum. Bilo kako bilo, hrvatsko pitawe stoji u centru pa`we. Nedemokratsko rje{ewe hrvatskog pitawa nikako ne mo`e doprinijeti unutra{woj konsolidaciji i ja~awu dr`ave, jer je pitawe demokratije i slobode jedno od najva`nijih pitawa za najve}i dio svih naroda Jugoslavije, ukqu~uju}i i Hrvate.” (str. 193-194.) U izve{taju Kominterni iz septembra 1939. Tito nagla{ava da su hrvatske narodne mase zadovoqne postignutim sporazumom i teritorijalnim razgrani~ewem. U wegove pozitivne strane on ubraja “to {to je Jugoslavija postala jedinstvenija, {to su Hrvati spremni, isto tako kao i Srbi, da brane nezavisnost Jugoslavije, {to Hrvati priznaju Jugoslaviju kao cjelinu, {to je opasnost od cijepawa Jugoslavije postala mawa i, najzad, {to su u vladu u{li neki demokratski elementi, {to }e morati da se u izvjesnoj mjeri odrazi na demokratizaciju zemqe.” (Tom peti, str. 7-8.) d) Razo~arewe u Ma~eka i Brozove promene stavova po nalogu Kominterne U Moskvi je u septembru 1939. godine, pi{u}i ~lanak za “Di velt” Tito ponovo tvrdio da su Srbi u Jugoslaviji dominirali nad ostalim narodima. On doslovno tvrdi: “Vlast i hegemoniju za 20 godina postojawa Jugoslavije imali su Srbi, koji su prema ostalim nacionalnostima primjewivali gotovo polukolonijalne metode. U tom ciqu uvedeni su posebni reakcionarni zakoni i uspostavqena je vojna diktatura. Naro~ito jak otpor pru`ali su Hrvati... Godine 1928. ova borba je dobila krajwe o{tar karakter, a poslije ubistva Radi}a, predsjednika Hrvatske seqa~ke stranke, kao i trojice wenih vo|a, Hrvati su prekinuli sve veze sa Srbima, a kraq Aleksandar je ponovo uspostavio reakcionarnu vojnu diktaturu da bi sa~uvao velikosrpsku 923

hegemoniju.” (str. 32.) Me|utim, naredne godine Brozovo odu{evqewe sporazumom Cvetkovi}–Ma~ek naglo }e splasnuti kad se ispostavi da i sam Ma~ek u Banovini Hrvatskoj uspostavqa svojevrsnu diktaturu i progoni ideolo{ke neistomi{qenike. U proglasu radnom narodu Jugoslavije u aprilskom broju “Proletera” 1940. godine, Broz pi{e: “Radi o~uvawa “reda” uvedena je bila tzv. Seqa~ka i Gra|anska za{tita, u koju su se razo~arali hrvatski seqaci i gra|ani, jer se preko we sprovode teror, batina{ki sistem i sije razdor me|u seqa{tvom i gra|anstvom.” (str. 59.) Naravno, tu nema ni re~i o sistematskom teroru koji se primewivao prvenstveno nad srpskim stanovni{tvom, ali se daje nova definicija faktora koji su doveli do sporazumevawa. “Prisiqena juna~kom borbom hrvatskog i ostalih naroda Jugoslavije, velikosrpska bur`oazija je popustila hrvatskoj bur`oaziji da bi u woj na{la saveznika u borbi protiv radnog naroda. Posqedica toga popu{tawa hrvatskoj bur`oaziji bila je druk~ija nego {to su mislili velikosrpski hegemonisti. Ma~ek je odista podupro velikosrpske hegemoniste u wihovoj protunarodnoj borbi. Ali istovremeno hrvatska bur`oazija – ohrabrena uspjehom za koji se nije ona sama borila – pokazala je svoje imperijalisti~ke pipke. Zatra`ila je Bosnu, Vojvodinu itd., {to velikosrpski hegemonisti nisu spremni dati iz svojih ruku, dr`e}i da je ugwetavawe Bosne i Vojvodine stvar Beograda, a ne Zagreba. Hegemonisti su udarili u srpski {ovinisti~ki bubaw, po~eli zvati “Srbe na okup”, jer su tobo`e u opasnosti pozicije srpskog “naroda”. Velikosrpski su agenti u Hrvatskoj potkopavali pozicije svoje hrvatske “bra}e” koja s wima sjedi u vladi. Izdali su uredbu o prijekim sudovima kojom nisu udarili samo po pobornicima za mir, nego su zagrozili i Hrvatima. Jer kad nastupi “pripremno stawe” s prijekim sudovima, onda dobijaju i Hrvatsku u ruke srpski generali. I velikosrpski i hrvatski bur`oaski agenti rade na tome da raspale {ovinisti~ki hrvatskosrpski sukob u masama. Za svoje se pozicije upla{ila i slovena~ka reakcija (Koro{ec), koja je ranije `ivjela od slu`ewa velikosrpskim hegemonistima u gu{ewu hrvatske oslobodila~ke borbe. Opasnost su osjetili i bosanski begovi boje}i se za svoje pozicije u Bosni i Hercegovini.” (str. 78.) Kako su se vremenom transformisale direktive Kominterne, tako su se mewali Titovi politi~ki stavovi. Prvo se u “Proleteru” obru{avao na englesko-francusku ratnohu{ka~ku politiku, a onda je dobio nalog da intenzifikuje antifa{isti~ku propagandu. Zatvarawe komunista u koncentracione logore nalagalo je da se zao{tri odnos prema Ma~eku. Tako Broz krajem avgusta 1940. godine pi{e u “Proleteru” da “hrvatski reakcionarci na ~elu s Ko{uti}em javno {uruju s Berlinom i spremaju se da prodaju hrvatski narod wema~kom imperijalizmu, pripremaju rascjep Jugoslavije, pripremaju ropstvo hrvatskome narodu, isto onako kao {to su nekada radili hrvatski velika{i, koji su prodavali hrvatski narod tu|incima... Za{to “Hrvatski dnevnik” i ostale novine i radio u Zagrebu tako bqutavo lakejski hvale wema~ki nacionalsocijalizam i talijanski fa{izam i preporu~uju ga hrvatskom narodu? Za{to se hrvatski reakcionarci pozivaju na neke historijske “veze” s Wema~kom? Zar oni misle da je hrvatski narod ve} zaboravio na te historijske “veze”, koje su se sastojale u tome da su wema~ki 924

grofovi i wihovi pla}enici ravnali bi~em le|a hrvatskim seqacima, a razvratna pla}eni~ka soldateska nasilovala `ene i djecu, palila sela i varo{i itd.? Hrvatska reakcionarna gospoda ve} su po~ela pripremati tlo za stvarawe nekakve “nezavisne” Hrvatske pod protektoratom Wema~ke, ne{to sli~no kao {to su to u~inila slova~ka gospoda na ~elu s popovima. Hrvatska reakcionarna gospoda misle da narod ne zna zbog ~ega su oni naumili izvr{iti taj izdajni~ki posao... O toj izdajni~koj namjeri reakcionarne hrvatske gospode ve} se prili~no glasno {apu}e, no ta gospoda i sama to ne kriju, jer svi wihovi postupci o tome jasno svedo~e.” (str. 156.) |) Demokratija koncentracionih logora u Banovini Hrvatskoj Koliko je pronacisti~ka politika bila rasprostrawena u Banovini Hrvatskoj svedo~i da se i koncept “seqa~ke demokracije”, koji je uporno zastupala Hrvatska seqa~ka stranka, sve vi{e u praksi realizovao kao demokratija koncentracionih logora i nekontrolisanog policijskog nasiqa. Kako Tito iznosi, “Hrvatski dnevnik”, opravdavaju}i se pred svojim berlinsko-rimskim prijateqima zbog “seqa~ke demokracije”, tuma~i wima kako u stvari “hrvatska seqa~ka demokracija” predstavqa prete~u i uporedni pokret wema~kom nacionalsocijalizmu ili talijanskom fa{izmu. On dokazuje u svom uvodniku kako su ve} bra}a Radi}i – i jo{ prije prvog imperijalisti~kog rata – bila “za sistem jedne stranke” i kako je HSS i danas za “sistem jedne stranke”. HSS, ka`e “Hrvatski dnevnik”, bila je uvijek protiv “kapitalisti~kog liberalizma”, za “dirigiranu privredu” itd., ali uz “o~uvawe privatnog vlasni{tva”. Kao i nacionalsocijalizam i talijanski fa{izam. Razlika je samo u tome, ka`e “Hrvatski dnevnik”, da “hrvatski narod” te iste principe ostvaruje na “svoj specifi~an” na~in. “Hrvatski dnevnik”, dakle, ne samo {to razbija sve iluzije u privremeni karakter nasiqa i ga`ewa demokratskih prava naroda sa strane bur`ujskog vodstva HSS u Hrvatskoj, nego poku{ava ~ak da sakrije i “demokratsku” pro{lost radi}ev{tine i HSS – jasno i otvoreno izjavquje da je su{tina “hrvatske seqa~ke demokracije” u stvari istovjetna sa su{tinom wema~kog nacionalsocijalizma ili talijanskog fa{izma.” (str. 150-151.) e) Kontinuirano optu`ivawe Srba i uspostavqawe ve{ta~ke ravnote`e u tretirawu Paveli}a i Nedi}a Ali i potom Tito za sva zla i nevoqe kontinuirano Srbe optu`uje. Tako u “Politi~kom vjesniku” od decembra 1940. godine pi{e o srpskom “ugwetavawu” Makedonaca. “Makedonija, ta potla~ivana zemqa, u kojoj pod srpskom nacionalnom hegemonijom godinama pati slobodoqubivi makedonski narod, izvrgnut najokrutnijem teroru, gladi, odnaro|avawu i izrabqivawu, ta krvqu natopqena zemqa nije za to tu da slu`i kao ukras u ne~ijoj kraqevskoj kruni, niti da bude pr}ija srpske ili bugarske bur`oazije, nego da bude oslobo|ena svakog nacionalnog potla~ivawa.” (Tom {esti, str. 87.). Povodom u javnosti obnovqenih polemika srpskih i bugarskih politi~ara o makedonskom pitawu, Tito istom prilikom zakqu~uje: “Srpska je bur`oazija po`udno namirisala krv. Ona postaje sve nestrpqivija i gori od `eqe da “izvede na ~istac” neke “nepro~i{}ene” ra~une na Balkanu.” (str. 87-88.) 925

U januaru 1941. Tito pi{e da “velikosrpski {ovinisti u Jugoslaviji... rade svim silama na tome da uvuku Jugoslaviju u rat, da narodi Jugoslavije u bratoubila~kom ratu ginu i prolijevaju krv za interese engleske finansijske oligarhije.” (str. 130.) U Proglasu CK KPJ povodom aprilskog rata 1941. godine, Tito tvrdi: “Narodi Jugoslavije, ukqu~iv{i i ve}inu Hrvata, herojski se bore za svoju nezavisnost protiv mnogobrojnijeg neprijateqa.” (str. 189.) Ali ta ve}ina Hrvata je Hitlerovu soldatesku do~ekala s odu{evqewem, ovacijama i cve}em. Kad govori o izdaji u hrvatskim redovima, Tito je neprekidno svodi na “{a~icu” frankovaca, tvrde}i da je hrvatski narod protiv Paveli}evog re`ima. U junu 1941. godine, pi{u}i za “Proleter” o upravo odr`anom savetovawu Komunisti~ke partije Jugoslavije, Tito upozorava: “Za ovu brzu kapitulaciju jugoslovenske vojske srpska vladaju}a klika krivi Hrvate. Ona time ho}e da skine sa sebe odgovornost za svoj izdajni~ki rad, ona time ho}e da raspiri mr`wu srpskog naroda prema hrvatskom narodu isto onako kao {to to radi {a~ica frankova~ke izdajni~ke gospode u Hrvatskoj, gdje svim silama nastoji da raspiri mr`wu prema srpskom i slovena~kom narodu. Optu`uje se hrvatski narod zbog izdajstva jedne neznatne frankova~ke klike, koja je pomo}u bajoneta imperijalisti~kih osvaja~a zaja{ila na grba~u hrvatskog naroda, koji nema ni~eg zajedni~kog sa izdajom frankova~ke gospodske bande, kao {to nema ni~eg zajedni~kog ni srpski narod sa izdajni~kom klikom vladaju}e srpske gospode. Ali srpski narod predobro zna da je glavni krivac sada{we wegove tragedije, kao i tragedije svih naroda Jugoslavije, ba{ srpska reakcionarna vladaju}a bur`oazija i wu }e u prvom redu pozvati narod na odgovornost kada za to kucne ~as. Ona je glavni krivac svega zla koje je zadesilo kako srpski, tako i ostale narode Jugoslavije.” (tom sedmi, str. 29.) Zato je i sasvim logi~no da “zbog te politike srpski narod opet pre`ivqava svoju golgotu, opet wegovu zemqu gazi okupatorska ~izma, opet mora da podnosi poni`ewa i stradawa.” (str. 33.) I u Vojvodini pod nema~kom i ma|arskom okupacijom, zulume biv{ih velikosrpskih `bira sada ispa{ta nedu`no srpsko stanovni{tvo.” (str. 34.) U toku cele 1941. godine Tito kroz mno{tvo tekstova poku{ava uspostaviti ve{ta~ku ravnote`u u tretirawu Paveli}a i Nedi}a, pa ~ak napadima na Nedi}a daje neuporedivo vi{e prostora. U pismu Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju opet upozorava na opasnost velikosrpstva. Optu`uju}i ~etnike Dra`e Mihailovi}a za saradwu s okupatorom u borbi protiv partizana, on tvrdi: “Na toj istoj liniji su i – dodu{e neprovjerene, ali vrlo vjerovatne – vijesti da }e okupatori prepustiti Nedi}u Sanyak, Bosnu, Srem i Banat. Jasno je da se na taj na~in okupqa jedan reakcionarni velikosrpski centar, koji }e odigrati rukovode}u kontrarevolucionarnu ulogu, bez obzira na sudbinu wema~kih i talijanskih okupatora. Taj reakcionarni velikosrpski centar opasan je za sve narode Jugoslavije. U wemu se nesumwivo stvara sutra{wi glavni neprijateq oslobodila~ke borbe naroda Jugoslavije, a danas je glavno upori{te okupatora. Dakle, nema sumwe da je najodlu~nija borba protiv tog centra glavna politi~ka zada}a na{e Partije u Srbiji. Jasno je da su snage i mogu}nosti manevrirawa tih reakcionarnih 926

velikosrpskih snaga male i da postoje svi objektivni uslovi za wihovo potpuno uni{tewe.” (tom osmi, str. 11-12.) Po Titovoj direktivi, “treba najodlu~nije politi~ki raskrinkavati i razbijati sve poku{aje pribirawa velikosrpskih reakcionarnih elemenata na bilo kojoj bazi. U prvom redu to va`i za razne ~etni~ke frakcije.” (str. 12.) Pored toga, on komunistima nala`e da se suprotstave “raznim velikosrpskim bandama koje uspostavqaju tobo`wu “narodnu vlast” u Srbiji” (str. 13.) i ka`e da “treba o{tro istupiti protiv pokoqa muslimana i Hrvata od strane velikosrpskih elemenata i otkriti srpskom narodu kome koriste takvi pokoqi. Isto tako treba raskrinkavati Nedi}evo izdajni~ko trgovawe s okupatorima na ra~un narodnih masa u Bosni, Sanyaku, Hrvatskoj, Vojvodini itd.” (str. 13.) `) Izdvajawe Bosne od srpskog uticaja i borba protiv ~etnika kao osnovne Brozove preokupacije I u pismu Pokrajinskom komitetu KPJ za Crnu Goru, Boku i Sanyak, od 22. decembra 1941. godine, Tito poru~uje da komuniste nesumwivo “~ekaju nove te{ke borbe s doma}om reakcijom, a naro~ito s velikosrpskim hegemonistima.” (str. 35.) Glavnom {tabu narodnooslobodila~kih partizanskih odreda za Crnu Goru i Boku Tito 30. januara 1942. godine poru~uje da pokret Dra`e Mihailovi}a treba raskrinkavati “kao poku{aj velikosrpske bur`oazije da ve} sada stvori sebi upori{te... za novo ugwetavawe crnogorskog i drugih naroda Jugoslavije.” (str. 149.) Ali osnovna wegova preokupacija je da po svaku cenu spre~i ukqu~ivawe isto~ne Bosne pod Nedi}evu vlast. To se vidi iz velikog broja Titovih pisama. Na primer, Milovanu \ilasu 5. februara 1942. godine, Tito saop{tava: “Zbog odlaska Nijemaca izgleda da }e se povu}i i usta{e iz nekih mjesta koja su zaposjeli i, kako izgleda, prema sporazumu trebalo bi da ih zaposjednu nedi}evci. U vezi s tim potajni nedi}evski agenti razvijaju u Bosni vrlo `ivu propagandu pri~aju}i da }e u Bosnu do}i Nedi}eva vojska i osloboditi je od usta{a. Po{to smo uvjereni da se bosanske partizanske jedinice ne bi borile protiv nedi}evaca, barem u svojoj ve}ini (mnogi se tako izra`avaju), mi preduzimamo mjere da teritoriju ugro`enu od eventualnog nedi}evskog nadirawa osiguramo jedinicama Proleterske brigade i nekim sigurnim bosanskim partizanskim jedinicama.” (str. 186.) ^etnici su svuda za Tita najve}i problem, pa zato neprekidno poru~uje da se oni moraju nemilosrdno istrebiti, likvidirati svi wihovi pomaga~i, kao i svi petokolona{i, u koje su komunisti redom svrstavali svoje politi~ke protivnike. Zapo~eli su i masovno ubijawe “kulaka”, jer, kako Tito pi{e 20. februara 1942. Glavnom {tabu narodnooslobodila~kih partizanskih odreda za Srbiju, “rije{ili smo da likvidiramo sve petokolona{ke elemente koje sa~iwavaju razni kulaci i druge izdajice.” (tom deveti, str. 23.) A ti nabe|eni “kulaci” likvidirani su samo u srpskom narodu. I u depe{i Komunisti~koj internacionali Tito saop{tava da su ~etnici wegovim partizanima opasniji neprijateqi nego usta{e. Za Dra`u Mihailovi}a u vi{e pisama i poruka isti~e da je eksponent “velikosrpske klike” iz emigrantske vlade. S druge strane, domobrane ~esto naziva hrvatskom vojskom, Hrvatima itd. 927

z) Veli~awe uloge Hrvata u narodnooslobodila~koj borbi U tekstu “Nacionalno pitawe u Jugoslaviji u svjetlosti Narodnooslobodila~ke borbe”, koji je u decembru 1942. godine objavqen u “Proleteru”, on bitno ubla`ava neke svoje predratne stavove i insistira na diferencijaciji srpskog naroda kao celine od “velikosrpske hegemonisti~ke klike”, ~iju nacionalnu politiku ovako defini{e: “1) Korumpirawe najreakcionarnijih elemenata Hrvata, Slovenaca, muslimana itd. i wihovo iskori{tavawe za unutra{we razbijawe naroda koji su se borili za svoju ravnopravnost. 2) Podmi}ivawe vrhova slovena~kih, muslimanskih i yemijetskih partija i dr`awe, pomo}u wih, u pot~iwenosti hrvatskog naroda. Drugim rije~ima, to je zna~ilo iskori{tavawe jednog naroda protiv drugoga, to je zna~ilo sistematsko razjediwavawe naroda Jugoslavije, zna~ilo je sijawe mr`we i produbqivawe jaza me|u bratskim narodima Jugoslavije. To je zna~ilo razjediwavawe, a ne ujediwewe naroda Jugoslavije u jednu bratsku ravnopravnu dr`avnu zajednicu. Uporno i glupo brbqawe hegemonisti~ke klike da su Srbi, Hrvati i Slovenci samo plemena jednog istog naroda, imalo je za ciq srbizaciju Hrvata i Slovenaca. Jugoslavija je bila samo maska za tu srbizaciju, koja se potpuno razotkrila u vrijeme {estojanuarske vojne diktature kraqa Aleksandra i Pere @ivkovi}a. Hrvati kao najva`nija nacionalna individualnost me|u ostalim ugwetenim narodima Jugoslavije davali su i naj`e{}i otpor takvoj velikosrpskoj nacionalnoj politici.” (tom 13, str. 97.) U izve{taju na Drugom zasedawu AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra 1943. godine, Tito daqe redukuje svoju tezu, pa ka`e da su Hrvati, Makedonci i drugi narodi ugwetavani od “{ake velikosrpskih hegemonista.” (tom 17, str. 258.) Ali i tu pomiwe “dvadesetogodi{we ropstvo slovena~kog i hrvatskog naroda” (str. 263.) koje im nije moglo oduzeti nacionalna obele`ja. I u deklaraciji, kojom je okon~ano to zasedawe, govori se da su u toku rata skr{eni “ostaci velikosrpske hegemonisti~ke politike.” (str. 288.) Pored proklamovawa federalnog ure|ewa, `estoko je optu`ena jugoslovenska emigrantska vlada s tvrdwom da su u wenom sastavu ostali “najzagri`eniji velikosrpski elementi na ~elu s Dra`om Mihailovi}em i Petrom @ivkovi}em, iako on formalno nije ~lan vlade. To je vlada otvorenog bratoubila~kog rata i {ovinisti~kog terora, vlada slu`be fa{isti~kim okupatorima, vlada izrazito antidemokratska, koja svesno radi na razbijawu i cepawu Jugoslavije.” (str. 289.) U posebnoj odluci kojom se oduzimaju prava zakonite vlade i kraqu zabrawuje povratak u zemqu, tvrdi se da su sve jugoslovenske izbegli~ke vlade preko “svojih agenata u zemqi i svoje takozvane “Jugoslovenske vojske u otaybini” organizovale sistematsko masovno istrebqivawe muslimana, Hrvata i srpskih rodoquba u ciqu da fizi~kim istrebqivawem ovih stvore uslove za osnivawe Velike Srbije, ~ime su direktno pomogle Hitlerovu politiku istrebqewa na{ih naroda i navukle na sebe odgovornost za masovna zverstva i zlo~ine po~iwene nad na{im narodima.” (str. 294.) Po okon~awu zasedawa AVNOJ-a, Tito je 30. novembra odr`ao sastanak sa ve}nicima iz Hrvatske i tu naglasio: “U narodnooslo928

bodila~koj borbi Hrvatska igra va`nu ulogu, jer su Hrvati i Hrvatska bili nosioci borbe protiv velikosrpske reakcije.” (str. 302.) Iz Jajca je Tito poslao i pismo Centralnom komitetu Komunisti~ke partije Albanije, datirano 2. decembra 1943, kojim izra`ava stav da “Albanci na Kosovu i Metohiji imaju pravo da se opredijele kuda ho}e i kako `ele.” (Tom 18, str. 5.) Me|utim, taj problem treba ostaviti za posleratno re{avawe. “Postavqati danas pitawe prisajediwewa, to stvarno zna~i liti vodu na mlin raznih reakcionara, pa i samog okupatora, koji ho}e da ometu oru`anu borbu naroda raspirivawem za wih bezopasnog i neaktuelnog pitawa.” (str. 6.) Istovremeno, Tito razume problem s kojim se suo~avaju albanski komunisti u borbi protiv okupatora, s obzirom da u slu~aju Kosova i Metohije “razne reakcionarne klike poku{avaju da ometu tamo oru`ani ustanak protiv okupatora i prika`u na{ pokret kao velikosrpski.” (str. 6.) i) Dokazi o li~nim Brozovim naredbama za bombardovawe srpskih gradova i po{teda Zagreba Titova sabrana dela iz ratnog perioda sadr`e i dokaze da je on li~no nare|ivao savezni~ka bombardovawa mnogih srpskih gradova, u kojima je vi{e civila poginulo nego od dejstava nema~ke avijacije. Tako Tito 19. aprila 1944. depe{om poru~uje [tabu Tre}eg korpusa Narodnooslobodila~ke vojske Jugoslavije: “Javite odmah koje va`ne vojni~ke objekte treba bombardovati. Po{to bombardovawa odre|ujemo mi, to morate paziti da se daju zaista samo va`ni objekti i grupisawa neprijateqskih trupa.” (tom 20, str. 9.) Svim jedinicama pod svojom komandom Tito je, 11. juna 1944. godine, poslao slede}u naredbu: “Savezni~ka vazduhoplovna pomo} na{im snagama od sada bi}e ve}a. Da bi se ovo ostvarilo nare|ujem da se savezni~kim vojnim misijama i specijalno odaslatim vazduhoplovnim oficirima stalno daju slijede}i detaqni podaci: 1. Sva neprijateqska kretawa, koncentracije, namjere neprijateqa, razna slagali{ta, aerodromi i aktivnost neprijateqske avijacije. 2. Gradovi i sela koje dr`e partizani, putevi koje koriste partizani i maksimalan broj na{ih transportnih vozila na tim putevima, granice slobodne teritorije, napredovawe na{ih i neprijateqskih snaga. 3. Zahtjeve za bombardovawe trenutnih takti~kih ciqeva neka postavqaju sami {tabovi. 4. Vrhovni {tab NOV i POJ }e obezbijediti bombardovawa u skladu ve}ih operacija na{ih snaga, strategijska bombardovawa, davati prvenstvo bombardovawima na pojedinim sektorima itd.” (str. 147.) Nakon {to su srpski gradovi po Titovom nalogu razoreni i masa wihovog stanovni{tva poubijana, Tito 15. januara upozorava Vladimira Velebita, koji se u tom trenutku zatekao u diplomatskoj misiji u Londonu i ostvario kontakt s Paveli}evim izaslanikom: “Na{a je `eqa ne samo da {tedimo hrvatski narod nego i sela i gradove od razarawa, osobito Zagreb.” (tom 26, str. 14.) Po Titovom mi{qewu, “va`no je da to hrvatska vojska (usta{e i domobrani, nema {ta tre}e – prim. V. [.) i sama pomogne. Sprije~iti na taj na~in {to }e odmah ustati protiv Nijemaca.” (str. 14.) 929

j) Brozova tuma~ewa pojma “hrvatska vojska”” i susreti sa Dra`om Mihailovi}em I partizane u Hrvatskoj Tito je znao da nazove “hrvatskom vojskom”, mada je u tamo{wim jedinicama uvek bilo neuporedivo vi{e Srba nego Hrvata. U pismu [tabu Drugog korpusa od 6. decembra 1943. godine, Tito se raduje omasovqewu partizanskih jedinica, pa ka`e: “Uskoro }e procenat Hrvata u na{im jedinicama u Hrvatskoj nadma{iti Srbe ... Hrvatske jedinice potpuno pokrivaju cijelu hrvatsku teritoriju... ^vrsto vo|ena, ova vojska je u stawu da rije{i sva pitawa u Hrvatskoj. Napomiwemo vam da se je hrvatska vojska slomom Italije prili~no naoru`ala, mada nije onako kako je to trebalo da bude.” (tom 18, str. 22-23.) Tito je znao da }e mu jednog dana biti itekako potrebno da se srpske partizanske jedinice, jo{ u vreme kad u wima skoro uop{te nije bilo Hrvata, nazovu “hrvatskim”. S druge strane, neprekidno izjedna~ava ratnu ulogu usta{a i ~etnika, pa ~ak tvrdi da su ~etnici pobili desetine hiqada muslimana i Hrvata. Netremice la`u}i, on i u op{irnom ~lanku za ameri~ki ~asopis “Fri vorld”, objavqenom u junu 1944. godine, u tom smislu neistinito interpretira svoj razgovor sa Dra`om Mihailovi}em iz septembra 1941, pa veli: “Po{to je Dra`a Mihailovi}, ne znam iz kojih razloga, i tada pa i dugo kasnije, dr`ao da sam ja Rus, on je potpuno otvoreno govorio o Hrvatima i svim ostalim narodima Jugoslavije. On je, kada sam ga pitao {ta misli o nacionalnom pitawu, izjavio nedvosmisleno da Hrvati, muslimani i svi ostali moraju biti najstro`e ka`weni i poslije izvjesne odmazde potpuno pot~iweni Srbima. Po{to sam se suprotstavio, rekao je da je wegovo gledi{te sasvim pravilno, jer su svi Hrvati krivi za usta{ke zlo~ine, svi su usta{e i izdajice, koji su prodali Jugoslaviju Nijemcima.” (Tom 19., str. 171.) Podnose}i obrazlo`ewe predloga da Predsedni{tvo AVNOJ-a usvoji op{tu politi~ku amnestiju ~etnika Dra`e Mihailovi}a, hrvatskih i slovena~kih domobrana, Tito 21. novembra 1944. godine potencira da se tu radi o “zavedenim” qudima koji su se iz raznoraznih razloga na{li na strani neprijateqa svoje zemqe i naroda. To je opet prilika da se “velikosrpski hegemonisti” navedu kao glavno i najve}e zlo, pa Tito na slede}i na~in klasifikuje uzroke iz predratnog perioda koji su mnoge qude odveli na stranputicu: “Prvo, uzroci le`e u nacionalnom ugwetavawu naroda od strane velikosrpskih hegemonista. Drugo, uzroci le`e u raspirivawu mr`we me|u narodima Jugoslavije od strane biv{ih vlastodr`aca. Tre}e, uzroci le`e u nacional{ovinizmu koji su kod pojedinih naroda razvijali tu|inski agenti, kao {to su usta{e u Hrvatskoj i drugi. ^etvrto, uzroci le`e u dvadesetogodi{woj politici hajke protiv radni~ke klase, a naro~ito protiv Komunisti~ke partije, koju su pred narodima prikazivali kao antidr`avnu. Peto, uzroci le`e u sistematskoj propagandi i kleveti, {to su je, za vrijeme ovog oslobodila~kog rata, vr{ili ujediweni doma}i izdajnici i okupatori protiv istinskih rodoquba koji su se na poziv Komunisti~ke partije digli na oru`je i pod wenim vo|stvom branili, s oru`jem u ruci, svoju nezavisnost i svoje `ivote. [esto, uzroci le`e u sistematskoj propagandi u 930

zemqi i inostranstvu: da nije vrijeme za dizawe na ustanak i da treba ~ekati na znak za borbu protiv okupatora.” (tom 25, str. 31.) k) Okosnica Brozove antisrpske politike posle Drugog svetskog rata Kako je Tito bio neverovatan la`ov upe~atqivo svedo~i zapisnik o wegovom razgovoru sa Vinstonom ^er~ilom 15. avgusta 1944. godine. Vo|a jugoslovenskih komunista tom prilikom decidno tvrdi da mu nije namera da u Jugoslaviji uvede komunisti~ki sistem, kao i da se wegovi partizani rukovode demokratijom i slobodom li~nosti kao osnovnim politi~kim principima. Prema Titovim re~ima, “sve evropske zemqe moraju imati demokratske sisteme poslije rata, i Jugoslavija ne smije biti izuzetak.” (tom 22, str. 46.) I wegove parole o bratstvu i jedinstvu su uvek bile samo {upqe fraze jer svoje antisrpske animozitete Tito nije bio u stawu da prikrije ni u direktnom saobra}awu sa Pokrajinskim komitetom Komunisti~ke partije za Srbiju. Tako wegove ~lanove u pismu od 17. septembra 1944. godine o{tro kritikuje povodom sadr`aja cirkularnog pisma koje su prethodno uputili svom ~lanstvu. On upravo skolasti~ki cepa dlaku na ~etvero, zameraju}i srbijanskim komunistima da su “upali u prazna i pogre{na razmatrawa”, a posebno im prigovara zbog “pogre{nih” zakqu~aka u pogledu uloge i zna~aja Srbije u predstoje}im zbivawima. Upravo taj fragment je najzna~ajniji, jer predstavqa okosnicu kompletne Titove antisrpske politike nakon Drugog svetskog rata. Tito pi{e: “U ~emu je zna~aj Srbije u posqedwe vrijeme, poslije Drugog zasijedawa AVNOJ-a? U tome {to se u Srbiji sakupila centralna reakcionarna grupa, povezana sa svim reakcionarnim grupama u Jugoslaviji, pomagana od reakcionarnih krugova iz Engleske i Amerike i od wema~kog okupatora. Iz takvog polo`aja sasvim je nu`no proizlazilo da su svi reakcionari {pekulisali na pitawu Srbije. Ali bi bilo nepravilno re}i, kao {to vi ~inite, da srpski narod igra nekakvu vode}u ulogu u “re{avawu budu}nosti ostalih naroda Jugoslavije”. [ta to zna~i, govore}i jezikom prakse? To zna~i da narod u Srbiji osloba|a druge narode – Makedonce, Crnogorce itd. To, me|utim, nije ta~no. I mo`e kod mnogih izazvati pogre{nu predstavu o tome kako srpski narod osloba|awem drugih naroda istovremeno treba da stekne i neku ve}u, vode}u ulogu. Pravilno je re}i da se srpski narod mo`e osloboditi samo u zajedni~koj borbi s ostalim narodima Jugoslavije i da u toj zajedni~koj borbi ne mo`e do}i do svoje vlastite slobode ako ne uni{ti razne hegemonisti~ke klike. U toj borbi on obezbje|uje svoju nezavisnost i svoju ravnopravnost s ostalim narodima Jugoslavije. Tu stvar je trebalo postaviti tako, a ne pri~ati o nekoj vode}oj ulozi, misiji ili sl. Srbije u Jugoslaviji. Takav va{ stav i takvu politiku ne bi mogao da razumije nijedan od ugwetenih naroda Jugoslavije, a mogli bi samo da {kode narodu u Srbiji, ~vrstini i stvarnom jedinstvu narodnooslobodila~kog pokreta u Srbiji.” (tom 23, str. 165.) l) Poku{aj pridobijawa vrhu{ke Rimokatoli~ke crkve za li~nu Brozovu diktaturu Svestan iskqu~ive zasnovanosti ve{ta~ke hrvatske nacije na rimokatoli~kom ekskluzivizmu, Tito je ve} 1945. godine poku{ao da vrhu{ku Ri931

mokatoli~ke crkve u Hrvatskoj pridobije za svoj totalitarni politi~ki projekat i li~nu diktaturu, uvijaju}i ih u pla{t hrvatskih nacionalnih interesa. Tako je u Zagrebu 5. juna te godine primio delegaciju katoli~kog sve{tenstva koju je predvodio pomo}ni zagreba~ki biskup Frawo Salis – Sevis, kao zamenik nadbiskupa Stepinca. Izrazio je radost {to visoki crkveni dostojanstvenici pokazuju puno razumevawe za aktuelna politi~ka zbivawa i `equ da sara|uju sa novim vlastima. Iznose}i sopstveno mi{qewe o budu}im odnosima crkve i dr`ave on je sopstvenu viziju instrumentalizacije crkvene organizacije ovako izrazio: “Moram vam re}i da ja, kao Hrvat, nisam bio zadovoqan dr`awem jednog dijela katoli~kog sve{tenstva u ovim te{kim historijskim momentima, koji su stajali velikih `rtava. Oprostite mi moju iskrenost, ali ja govorim otvoreno, onako kako mislim: nisam bio zadovoqan. Samo, to ne zna~i da mi osu|ujemo, niti da ja osu|ujem sve}enstvo uop}e. Mislim da vi znate da se veliki dio sve}enstva, i to ba{ mla|eg, odbio od starih sve}enika, naro~ito od sqedbenika velikog [trosmajera – sqedbenika jugoslovenske ideje. Razumije se, nama je u toku same borbe bila stalno pred o~ima misao vodiqa da je pitawe religije duboko ukorijeweno u na{em narodu i da se to pitawe, kao i pitawe crkve i odnosa crkve prema dr`avi, ne mo`e rije{iti dekretom, jer su takva rje{ewa uvijek trpjela neuspjeh i {tetila zajednici, op}oj narodnoj stvari. Rukovode}i se tom mi{qu, tom idejom vodiqom, mi smo se i sada prihvatili posla, da se dogovorimo i da na|emo najpogodnije rje{ewe. @elio bih – ja sam to iznio i pred monsiworom Svetozarom Ritigom – da se izradi jedan elaborat o tome kako vi mislite da bi trebalo rije{iti pitawe katoli~ke crkve u Hrvatskoj; mi }emo isto tako razgovarati i s pravoslavnom crkvom. Sa svoje strane, rekao bih da na{a crkva treba da bude nacionalna, da se vi{e prilagodi naciji. Mo`da vam je malo ~udnovato {to ovako ~vrsto zastupam nacionalnost. Ali proliveno je isuvi{e krvi, vidio sam isuvi{e narodnih patwi, pa `elim da katoli~ko sve}enstvo u Hrvatskoj bude nacionalno, dubqe povezano sa narodom nego {to je povezano sada. Moram otvoreno re}i da ne preuzimam pravo da osu|ujem Rim, va{u vrhovnu rimsku instancu. Ne, to ne}u. Ali moram kazati da tu gledam na stvari kriti~ki, jer je ta instanca uvijek nagiwala vi{e Italiji nego na{em narodu. Ja bih `elio da katoli~ka crkva u Hrvatskoj sada, kada postoje svi uslovi za to, ima vi{e samostalnosti.” (tom 28, str. 86-87.) Me|utim, kako su rimokatoli~ki prelati navikli da druge instrumentalizuju, a ne da sami postanu ne~ije sredstvo, ubrzo je do{lo do sukoba sa Titovim re`imom. Biskupska konferencija pod Stepin~evim rukovodstvom svojim vernicima je 20. septembra 1945. godine uputila “pastirsko pismo”, kojim se distancirala od nove vlasti i raspisanih izbora za ustavotvornu skup{tinu. Tito je na to reagovao ~lankom u “Borbi” 25. oktobra 1945. godine, kojim je pokazao sujetu povre|enog diktatora, ali i prvi put izneo su{tinske ~iwenice o temeqitoj crkvenoj kompromitaciji u toku rata. U ~lanku stoji: “Takozvano pastirsko pismo, potpisano od svih biskupa koji se nalaze u zemqi, na ~elu s nadbiskupom Stepincem, svojom sadr`inom jasno potvr|uje da su wegovi inicijatori duboko neprijateqski raspolo`eni 932

prema novoj, federativnoj Jugoslaviji. Sadr`ina pisma, i vrijeme u koje je ono izdano, tako|er potvr|uje da je ono potpuno u skladu s planskom hajkom i napadima svih neprijateqa nove, preporo|ene Jugoslavije, tj. Federativne Demokratske Jugoslavije. Dvije su stvari na koje se gospoda biskupi najvi{e pozivaju u svojoj poslanici: progon sve}enika i agrarna reforma, iako oni to ne nazivaju agrarnom reformom, ve} oduzimawem imovine crkvi. U svojoj poslanici gospoda biskupi idu tako daleko da ka`wavawe krvolo~nih usta{kih koqa~a koji su bili sve}enici identifikuju s progonom crkve. Gospoda biskupi se juna~e i govore kako su oni spremni na borbu, pa ma platili to svojim `ivotima. Protiv koga su spremni na borbu? Razumije se, protiv narodne vlasti, protiv tekovina narodnooslobodila~ke borbe, protiv nove, demokratske Jugoslavije – drugim rije~ima protiv ogromne ve}ine naroda Jugoslavije.” (tom 29, str. 126.) Tek sada Tito otvara problem pona{awa rimokatoli~kog klera u toku rata, kad su prelati odbili da se povinuju wegovim politi~kim zahtevima. Po~iwe retorskim pitawima: “Za{to gospoda biskupi nisu, recimo, izdali takvu poslanicu i ~itali je u svim crkvama za vrijeme Paveli}a i Nijemaca protiv onih stra{nih klawa Srba u Hrvatskoj, gdje je izginulo stotine i stotine hiqada `ena, djece i qudi? Za{to se nisu onda bunili protiv tih stra{nih usta{kih zlo~ina koji su u{li za vje~ita vremena kao najve}a mrqa u historiju hrvatskog naroda? Za{to gospoda biskupi nisu izdali takvu poslanicu i dali je ~itati u svim crkvama protiv klawa i strijeqawa koja su vr{ili usta{e i Nijemci nad desetinama hiqada Hrvata, najboqih sinova hrvatskog naroda? Za{to se nisu bunili protiv najstra{nije qudske klaonice – logora u Jasenovcu, gdje su usta{e podjednako uni{tavali i Srbe i Hrvate na desetine i stotine hiqada? Za{to onda nisu bili spremni dati svoje `ivote kao duhovni pastiri za stotine hiqada hri{}ana, a sada izjavquju da su spremni na svaku `rtvu zbog agrarne reforme i svojih li~nih interesa? Nije li to malo ~udno i suvi{e prozirno? Znadu li ko su bili oni sve}enici za koje se sada oni zauzimaju? To su bili okorjeli usta{e-koqa~i i duhovni inspiratori usta{kih pokoqa. Jesu li ikad ijednoga takvog zlo~inca osudili ili izop}ili iz crkve? Nisu, ve} obratno. Oni ho}e iz wih na~initi mu~enike. Oni se zauzimaju za grobove onih zlikovaca, usta{kih koqa~a, koje je dostigla ruka narodne pravde. A za{to se ne zauzimaju za grobove usta{kih `rtava? Za grobove one sitne nevine djece koja su ginula od krvni~kog no`a na maj~inim grudima? Jesu li ikad i{li na grobove u kojima le`e hiqade i hiqade nevinih usta{kih `rtava? Nisu. [ta to zna~i? To zna~i da su wima dra`i grobovi usta{kih koqa~a nego grobovi nevinih `rtava.” (str. 126-127.) Re~ je tu, pre svega, o grobovima usta{a i domobrana, negde oko petnaest hiqada, koje su partizani streqali kod Blajburga. Tito potom navodi i neke konkretne primere neposrednog zlo~ina~kog delovawa rimokatoli~kog klera, ponovo koriste}i retorsko pitawe kao efektnu stilsku figuru: “Znadu li oni da su se u [irokom Brijegu u Hercegovini, zajedno s Nijemcima i usta{ama, borili i mnogi fratri protiv na{e oslobodila~ke vojske? Oni su tu, razumije se, izginuli zajedno s Nijemcima i usta{ama, i ovi sada to nazivaju progonom crkve. Za{to je ba{ Hercegovina i Bosna dala 933

najvi{e usta{kih vo|a i koqa~a? Krvnik Paveli} i mnogi wemu sli~ni bili su |aci {kola kojima su rukovodili redovnici. Redovni~ke {kole i gimnazije u Bosni i Hercegovini bile su glavni rasadnik mr`we me|u Hrvatima protiv Srba i muslimana. [kole frawevaca i redovnika usadile su u srce hrvatskog naroda u Hercegovini i Bosni stra{nu mr`wu ~iji su se rezultati ispoqili pod kriminalnim zlikovcem Paveli}em... Mnogi od onih koji su ga zaveli umakli su ruci narodne pravde. Druge sada ovi ho}e da za{tite... Znate li vi da su se maleni ostaci usta{kih grupica nazvali kri`arima i da pod tim imenom ubijaju mirne seqake i putnike? Oni pozivaju u svoje redove u ime Boga, u ime Paveli}a, u ime Ma~eka itd., razne zavedene qude. Pod ~ijim uticajem? Pod uticajem raznih starih, skrahiranih politi~ara i propagande, sli~ne pastirskom pismu... Ono smeta konsolidaciji na{e zemqe. Ono sije mr`wu me|u narodom, osobito kada ga tuma~e sve}enici usta{ki nastrojeni. Ono unosi onaj nemir u narod koji mo`e dovesti do r|avih posqedica ako se na vrijeme ne sprije~i ta {tetna propaganda.” (str. 127.) Pri kraju ~lanka Tito li~no Stepinca proziva: “Iz izjava g. nadbiskupa Stepinca i nekih drugih crkvenih dostojanstvenika da su oni spremni ustrajati u borbi po cijenu li~nih `rtava, ja mogu izvu}i samo jedan zakqu~ak: da su se svi oni mirili sa stawem pod Paveli}em, ne iz straha ve} iz ideolo{kih razloga.” (str. 128.) Po~etkom novembra 1945. godine, Tito u izjavi dopisniku francuskog lista “Imanite” neka pitawa dodatno precizira, obja{wavaju}i sopstvene stavove i politi~ku poziciju jugoslovenskog komunisti~kog re`ima. Izme|u ostalog, on veli: “Pravoslavno sve}enstvo, u velikoj ve}ini, vezano je za narod i ima lojalan i rodoqubiv stav. Jedan dio katoli~kog sve}enstva, naro~ito dio visokog sve}enstva, crkvenih velikodostojnika, odigrao je nedoli~nu ulogu za vrijeme rata. Ovi qudi su ve} prije rata bili nadahnuti ~isto fa{isti~kim tendencijama. Za vrijeme okupacije sara|ivali su sa okupatorom i paktirali protiv naroda. Izvjesni sve}enici, u saradwi s okupatorom i usta{ama, vr{ili su zlo~ina~ka djela, naro~ito nad pravoslavnim stanovni{tvom, Srbima, i rodoqubivim hrvatskim katolicima. O tome treba voditi ra~una. Kod nas je katoli~ka crkva jaka po svojoj organizaciji i ima potporu Vatikana. Ona je glavna snaga reakcije, jer je fa{izam kod nas uni{ten. Govori se o progawawu crkve u Jugoslaviji. To je jedna besmislica. Poslije oslobo|ewa niko ovdje nije progawao crkvu, niko nije progawao ni sve}enike ni vjernike. Ali, mi smo imali strog stav prema poznatim zlo~incima, prema onim sve}enicima koji su izvr{ili ili rukovodili pokoqima Jugoslovena. Na{ je zadatak bio da ih kaznimo. Uostalom, to je narod zahtijevao. Mi nismo dirnuli ni u jednog drugog sve}enika, iako su, me|utim, mnogi od wih radili u korist usta{a i blagosiqali koqa~ke fa{isti~ke bande. Mi smo progawali samo one koji su se s oru`jem u ruci borili protiv naroda koji se borio protiv okupatora, za oslobo|ewe otaybine.” (str. 134.) q) Kolaboracija sa Nemcima i usta{ama Mada je Dra`u Mihailovi}a i wegove ~etnike neprekidno optu`ivao za saradwu sa okupatorom, Tito je i sam ulazio u kolaboraciju sa Nemcima 934

i usta{ama. Podaci o tome decenijama su prikrivani, a posle Titove smrti obelodanio ih je Vladimir Dedijer, da bi Mi{a Lekovi} napisao ~itavu kwigu o takozvanim “martovskim pregovorima” iz 1943. godine. Nakon velike nema~ke operacije “Vajs I” rukovodstvo partizanskog pokreta Nemcima je ponudilo saradwu i pakt o nenapadawu, kako bi nesmetano moglo da se obra~una sa ~etni~kim jedinicama. U to vreme i Nemci i partizani najvi{e su strepeli od angloameri~kog iskrcavawa na jadranskoj obali, ~ijim snagama bi se ~etnici sasvim sigurno prikqu~ili. Zato je Nemcima obra~un s Mihailovi}em bio prioritetan, ali nisu odustajali ni od eliminisawa Titovih snaga posle toga. Hitlerov ministar inostranih poslova fon Ribentrop rekao je, 19. decembra 1942. godine, svom italijanskom kolegi grofu ]anu da su ~etnici opasniji od komunista. ^itave 1942. godine partizani su bili u kriti~noj situaciji jer su omrznuti u srpskom narodu. Tome je “u mnogome doprineo i od Vrhovnog partizanskog {taba i Josipa Broza Tita li~no inicirani kurs o{trog obra~una sa svim “aktuelnim i potencijalnim” neprijateqima partizana. Posledica tog kursa (nazvanog “levo skretawe”, odnosno “leva devijacija”), pogre{nog u svakom pogledu, bila je, da su partizani bili skoro potpuno onemogu}eni u Crnoj Gori, Hercegovini, Sanyaku i isto~noj Bosni.” (Kazimirovi}, op. cit., kwiga ~etvrta, str. 1046.) Nema~ka operacija “Vajs II” sabila je Titove snage na prostoru izme|u Glamo~a, Livna, Jajca i Bugojna, prete}i im potpunim uni{tewem. Potom je planirano i uni{tewe ~etnika. Tito je tada, preko zarobqenog nema~kog majora [trekera, uspostavio vezu sa nema~kom komandom i ponudio primirje. Strepe}i od sovjetskog reagovawa na taj kolaborantski ~in, “a mo`da i iz opreznosti, koja je poticala iz uro|ene mu brige za vlastitu sigurnost (iz prevelike brige za sopstvenu sigurnost on je tokom borbi preme{tao po nekoliko puta ~ak i ve}e jedinice s jednog na drugi polo`aj), ponudu Nemcima za otpo~iwawe pregovora Tito nije li~no potpisao. Ta ponuda nije poslata ni u ime Vrhovnog {taba, ve} u ime jedne vojne jedinice.” (str. 10561057.) Nemcima je nudio partizansko povla~ewe s wima va`nih strate{kih prostora, obustavqawe sukoba i orijentaciju na potpuno razbijawe ~etnika. “Bio je to, polaze}i ve} od same namere Vrhovnog partizanskog {taba, krupan doga|aj, vrlo krupan, ali koji je, iz raznih razloga, u Jugoslaviji pre}utkivan tokom vi{e decenija. Kad se pak po~elo o tome pisati, sve je ~iweno da se ceo slu~aj predstavi, pre svega, kao jedna epizoda jedva i pomena vredna.” (str. 1058.) I ovo ~ak nije ni bila prva partizanska kolaboracija sa Nemcima, a vrlo je zna~ajno {to je u tom pogledu inicijativa uvek i{la s Titove strane. Kazimirovi} ukazuje da je “neposredno pred ponudu Vrhovnog partizanskog {taba Nemcima za zapo~iwawe pregovora o primirju (i razmeni zarobqenika, pored ostalog), u martu 1943. godine, Glavni partizanski {tab Slovenije uspostavio kontakt sa predstavnicima nema~ke vojne obave{tajne slu`be (Abvera) i da je ciq toga kontakta bio – sklapawe dogovora o primirju izme|u partizana i Nemaca. Kako iznose nema~ki istori~ari, koji su svoja istra`ivawa uglavnom usredsredili na aktivnost vojno-obave{tajne slu935

`be Vermahta, u ovom krugu mislilo se tada da su kod partizana sazreli svi uslovi za aran`man s Nemcima, budu}i da se Tito od kraja 1942. godine “po~eo ose}ati napu{tenim od Rusa”. Pozivaju}i se na izve{taj predstavnika Abvera u Klagenfurtu, profesora Burgera, istori~ar Leverkin tvrdi da su slovena~ki partizani ve} na prvom sastanku izjavili – da bi “Tito pod odre|enim okolnostima bio spreman da obustavi borbu protiv Nemaca”. Suprotno `eqi slovena~kih partizana, predstavnici Abvera u Klagenfurtu nisu pokazali zainteresovanost za nastavak jednom zapo~etih razgovora. I to zato {to im je u me|uvremenu tako nare|eno “s vi{eg mesta”, uz obrazlo`ewe, da }e “Tito u najskorije vreme biti i tako i tako likvidiran”. Potrebno je naglasiti da kontakt predstavnika Glavnog partizanskog {taba Slovenije, kao i kontakt Vrhovnog partizanskog {taba nisu bili ni prvi ni posledwi “mirni dodiri” partizana i Nemaca. Prvi i zna~ajniji kontakt uspostavqen je u leto 1942. godine kod Livna, a posle pregovora u martu 1943. usledili su kontakti u kontinuitetu i oni su potrajali sve do samog zavr{etka rata.” (str. 1058-1059.) Na poku{aje komunisti~ki orijentisanih istori~ara da Titovu kolaboraciju objasne taktikom, diplomatskim ispitivawem protivnika, dobijawem u vremenu, upozorewem zapadnim saveznicima itd., Kazimirovi} odgovara: “Iz nema~kih dokumenata (a drugih dokumenata, uzgred budi re~eno, u stvari i nema) jasno se vidi, prvo, da su pregovori izme|u predstavnika Vrhovnog partizanskog {taba i Nemaca (svejedno {to Nemci na wih nisu ni gledali kao na pregovore) imali svoju duboku osnovu i da se otud nikako ne bi mogli okarakterisati ni kao obi~na “kontakt-varka”. Na ovakav zakqu~ak upu}uje ve} i sama ~iwenica da su se u partizanskoj delegaciji za pregovore s Nemcima na{la dvojica tako visokih partizanskih rukovodilaca, kakvi su bili Milovan \ilas i Ko~a Popovi}. Zatim, na ovakav zakqu~ak upu}uje ve} i sam zapisnik sastavqen u Gorwem Vakufu, u kojem je ta~no zabele`eno o ~emu partizanska delegacija `eli da vodi razgovor i {ta predla`e. Ako se svemu ovom dodaju i nare|ewa Vrhovnog partizanskog {taba pojedinim jedinicama da obustave sve napade na nema~ku vojnu silu, prekinu i sa ru{ewem `elezni~ke pruge Zagreb–Beograd, sve dobija sasvim specifi~ne dimenzije. Takve dimenzije, zapravo, da se obrazlo`ewe za odluku Vrhovnog partizanskog {taba za dogovor s Nemcima u martu 1943. mo`e na}i jedino u proceni Josipa Broza da se kraj rata bli`i, da se Nema~ka nalazi pred kona~nim porazom i da, otud, Nemci vi{e i nisu glavni neprijateqi, ve} – pripadnici vojske generala Mihailovi}a, koji bi, uz pomo} zapadnih saveznika (u ~ije je iskrcavawe tada verovao i Tito) lako mogli da uspostave staru vlast u Jugoslaviji.” (str. 1059-1060.) Da bi {to pre sklopio povoqan aran`man s Nemcima, Tito ih je uveravao da nema nikakvog razloga da vodi borbe protiv wihove vojske, kao i da su dotad partizani u sukobe ulazili iskqu~ivo brane}i se. Obe}avao im je da }e se partizanske jedinice svim snagama suprotstaviti eventualnoj anglo-ameri~koj invaziji na jadransku obalu. Titova delegacija je ve} u Gorwem Vakufu slu`beno saop{tila nema~kim oficirima: “U nacionalnom ~etni~kom pokretu mi vidimo najve}eg i najopasnijeg neprijateqa, po{to 936

~etnici te`e da stvore Veliku Srbiju, a nas da istisnu. Pod takvim okolnostima mi nemamo vi{e nikakvog povoda da se borimo protiv nema~ke vojske, niti da nanosimo {tete nema~kim interesima u celoj zemqi, bilo vojne ili privredne prirode, a tako|e i interesima saobra}aja. Mi ne tra`imo nikakvu protivuslugu. Treba nam samo dati priliku da se borimo protiv ~etnika da bismo ih uni{tili.” (str. 1064.) Slu`bena bele{ka koja sadr`i sve elemente sporazuma osamdesetih godina je u celosti objavqena u vi{e istoriografskih dela, prvi put u drugom tomu Dedijerovih “Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita”. Sam Tito, ose}aju}i vaqda da }e to uskoro postati predmet rasprava, pred svoju smrt, u govoru na godi{wici bitke na Neretvi, 12. novembra 1978. godine, pomenuo je te pregovore, tvrde}i da je wihov ciq bio samo razmena zarobqenika i optu`uju}i svoje saradnike da su prekora~ili ovla{}ewa. Tek posle ~etiri godine, kad Tita nije bilo, usudio se Ko~a Popovi} da ka`e da je ta Titova tvrdwa neosnovana. Kazimirovi} u ovoj svojoj kwizi daje {ire izvode iz jedne dosad slabo poznate nema~ke slu`bene bele{ke od 31. marta 1943. godine, koju su sastavili oficiri Abvera na osnovu razgovora s Titovim izaslanikom Vladimirom Velebitom. “U tom aktu zabele`eno je, da je Velebit, pored ostalog, izjavio: “Prema na{em mi{qewu, i kako nam je to neoficijelno stavqeno do znawa, Nemci nemaju nikakvih teritorijalnih aspiracija na biv{em jugoslovenskom prostoru, ve} imaju sada samo strategijske i privredne, eventualno i politi~ke interese. Oni }e otud, svejedno kako se rat zavr{io, po wegovom okon~awu napustiti zemqu”. Isti~u}i da se narodnooslobodila~ki pokret zala`e za slobodnu Jugoslaviju, u kojoj sva slovenska plemena treba da imaju ista prava i u kojoj ne bi vladali samo Srbi, Velebit je rekao, “da NOP otud vidi u nacionalnom ~etni~kom pokretu svog najve}eg i najopasnijeg neprijateqa, koji `eli da stvori velikosrpsku dr`avu”. Slede}e {to je Velebit rekao nema~kim obave{tajnim oficirima, bilo je: “Pod ovim okolnostima, mi nemamo nikakvog razloga da se vi{e borimo protiv nema~ke vojske i ne `elimo da {tetimo nema~kim interesima u zemqi, bilo da su oni vojne ili ekonomske prirode. Nikakve kontrausluge za to mi ne tra`imo, nama treba samo da se da prilika da se borimo protiv ~etnika da ih uni{timo. Da }e pri tom stradati i Italijani, to je za `aqewe, ali to je sudbina “savezni{tva”!” Vladimir Velebit je u Sarajevu izjavio i to, “da je `eqa Vrhovnog {taba NOVJ, da se povu~e u jednu odre|enu oblast, pre svega u neki ~etni~ki kraj. Geografski bi to mogla da bude oblast na zapadu sa granicom na Neretvi, a na severu pravcem Kowic – Kalinovik – Fo~a.” (str. 1071-1072.) Ostatak slu`bene bele{ke sadr`i detaqna Velebitova opawkavawa ~etnika i Mihailovi}a. Titovo poverewe u Nemce nedugo zatim je dovelo do partizanske katastrofe na Sutjesci. m) U~vr{}ivawe komunisti~ke diktature po avnojevskom antisrpskom receptu Po ulasku u Beograd oktobra 1944. godine, Titove jedinice po~iwu {irom Srbije masovne likvidacije ne samo ratnih protivnika, nego i sveg ideolo{ki sumwivog i nepouzdanog stanovni{tva. Trista hiqada novih bora937

ca prinudno je mobilisano u Srbiji i skoro bez ikakve prethodne obuke upu}eno na Sremski front, gde su masovno ginuli. Vasa Kazimirovi} skre}e pa`wu u svojoj kwizi na svedo~ewe nekada{weg Titovog li~nog pratioca Bo{ka ^oli}a o ~vrstim vatikanskim vezama wegovog vrhovnog komandata, {to svakako treba dovesti u vezu i sa tvrdwama Zorana Nenezi}a da je Tito bio mason i pripadao strogo konspirativnoj vatikanskoj lo`i krajwe reakcionarnog karaktera. Kako je Bo{ko ^oli} ispri~ao Pavlu Popovi}u Crnom, a ovaj to objavio 1. maja 1994. godine u beogradskoj “Politici”, u ~lanku “Tajno putovawe u Vatikan”, pa Kazimirovi} preneo, “on je pratio Tita i kad je ovaj, u najve}oj tajnosti navodno putovao u Vatikan, na dogovor sa papom. Papa treba da je tada Tita (ne zna se po koju cenu, kako iznosi Pavle Popovi} Crni) obavezao: 1) da se ne osloba|a logor Jasenovac, 2) da svojim poznatim uticajem na ^er~ila odvrati britanske vojne snage od bombardovawa Zagreba, i 3) da uti~e na ^er~ila kako treba bombardovati Beograd (tobo`e zbog Nemaca). Poklawaju}i punu veru kazivawu Bo{ka ^oli}a, Pavle Popovi} Crni ka`e da to {to je izneseno “predstavqa svojevrsnu crnu kutiju” i da je ^oli} zbog te tajne, posle rata, u periodu Informbiroa, najsvirepije mu~en na Golom otoku: stavqana mu je gromada mermera od preko sto kilograma na gole grudi u le`e}em polo`aju. Vezanih uz to i nogu i ruku, on je mu~eni~ki disao, a drugi su velikim ~eki}em udarali po mermernoj gromadi.” (str. 1369.) Kako mu je kraq Petar II Kara|or|evi} pod ^er~ilovim pritiskom obezbedio me|unarodno-pravni kontinuitet jugoslovenske dr`ave i legalizovao AVNOJ, Tito je re`irao pod dirigovanim uslovima parlamentarne izbore, falsifikovao wihove rezultate i u~vrstio komunisti~ku diktaturu po avnojevskom antisrpskom receptu. “Upravo odlukama u Jajcu stvorena je osnova za teritorijalnu podelu Jugoslavije po {emi Kominterne; ta podela bila je usmerena na suzbijawe “velikosrpstva” i “velikosrpske hegemonije” u Jugoslaviji. Odlukama u Jajcu, a na liniji Kominterne, stvoreni su uslovi za suzbijawe srpskog faktora i kroz onemogu}avawe srpskom narodu da se integri{e u jednu jedinicu. Sve u svemu, rezultat “avnojske federativne formule” bi}e, u datom ~asu, stavqawe Srbije pod kontrolu antisrpske koalicije, prvo Ustavom iz 1963., a zatim Ustavom iz 1974. godine i, zatim, pretvarawe avnojskih administrativnih granica u dr`avne – onda kada bude do{lo do drugog razbijawa Jugoslavije, odnosno progla{ewa republika u nacionalne dr`ave sa atributima politi~kog, ekonomskog i kulturnog suvereniteta. Upravo polaze}i od avnojskih odluka i Ustava iz 1974. godine, Evropska zajednica je stvorila svoj plan za uklawawe socijalisti~ke Jugoslavije sa istorijske scene i sa geografske karte.” (str. 1322-1323.) Posleratno normativno i politi~ko provo|ewe odluka Drugog zasedawa AVNOJ-a po srpski narod je bilo fatalno. “Kad se uzme u obzir {ta su u stvari zna~ile odluke AVNOJ-a u Jajcu, i ima u vidu {ta se sve na kraju krajeva zbilo, proizlazi da su Srbi, bez kojih ni do samog AVNOJ-a nikad ne bi moglo do}i (u vreme AVNOJ-a Srbi su jo{ uvek ~inili 90 odsto partizanskih vojnih snaga) uistinu vodili rat protiv svojih interesa, a najvi{e u korist etni~kog i teritorijalnog ujediwewa Hrvata, Slovenaca i 938

muslimana. U ovom svetlu, odluke u Jajcu zna~ile su u biti veliku pobedu antisrpskih snaga. Da do te pobede, me|utim, ne bi do{lo, a ponajmawe bi ona mogla biti tako velika da te antisrpske snage nisu imale podr{ku srpskih komunista, izvan svake je sumwe. Oni su bili ti koji su se i sami upiwali da doka`u da je Jugoslavija, stvorena 1918. godine, bila “versajska tvorevina” i da je u woj dominirala “velikosrpska hegemonija”. Na osniva~kom kongresu KP Srbije, odr`anom u maju 1945. godine, sve je to posebno istaknuto i, ~ak, zakqu~eno – da je i u uslovima nove Jugoslavije, “borba protiv velikosrpske hegemonije jedan od glavnih zadataka srpskih komunista”. Nezavisno od toga kakve su stavove zauzeli, i zauzimali, srpski komunisti, boqe re~eno komunisti Srbije, posle AVNOJ-a, i u kojoj meri su oni bili nekriti~ki prema odlukama u Jajcu, jedna istina ostala je da prkosi mraku zaborava. A ta istina je da su odluke AVNOJ-a u Jajcu, nasuprot mnogim tvr|ewima da je wima kona~no re{eno nacionalno pitawe u Jugoslaviji, u stvari ponovo otvorile – srpsko pitawe.” (str. 1325.) Avnojskim odlukama najvi{e su politi~ki profitirali Hrvati, obrnuto proporcionalno koliko su Srbi izgubili. “Pre svega zato {to je tim odlukama u stvari utrt put drugoj hrvatskoj dr`avi (posle 1941. godine) iz koje }e, na kraju, kad Jugoslavija bude ponovo razbijena, izni}i i tre}a – stvorena kao i prva hrvatska dr`ava novijeg vremena, usta{ka, uz podr{ku inostranog faktora. Po Frawi Tu|manu, bez AVNOJ-a “sudbina hrvatskog naroda bila bi stra{na”. [to se ti~e Srba u Hrvatskoj, oni su relativno brzo dobili priliku da se uvere kuda ih je AVNOJ odveo. Uprkos deklaracijama i svakojakim partijskim proklamacijama, srpski narod u Hrvatskoj }e, samo desetak godina posle zasedawa AVNOJ-a u Jajcu, formalno izgubiti pravo na zvani~nu upotrebu svoga jezika, na svoje pismo, pravo na svoje {kole, {tampu... Upravo u vreme zasedawa AVNOJ-a u Jajcu, kad se o bratstvu i jedinstvu govorilo kao o neuni{tivoj tekovini, Hrvati i Srbi bili su jedni od drugih daqe nego mo`da ikada pre u svojoj istoriji. Hrvati su tada u ogromnoj ve}ini jo{ uvek stajali uz usta{ku dr`avu, koja je toliko zla nanela srpskom narodu, podupirali je pre svega s oru`jem u ruci, bore}i se u postrojbama usta{ke vojnice, `andarmerije, u domobranskim pukovima i divizijama, pa i u sastavu same okupatorske vojske i u SS-jedinicama. Jo{ u posledwim danima rata, uo~i samog ulaska partizanskih jedinica u Zagreb, u maju 1945. godine, pod zastavom NDH nalazilo se nekoliko puta vi{e Hrvata nego u vojsci pod komandom mar{ala Josipa Broza Tita. Svakako i od ovog polaze}i, izre~ena su mi{qewa, da su odlukama AVNOJ-a u Jajcu u stvari Hrvati (a s wima i muslimani) rehabilitovani – za izdajstvo Kraqevine Jugoslavije u aprilu 1941., za ratovawe na strani Nema~ke, za genocid izvr{en nad Srbima, Jevrejima i Ciganima. Isti~e se sem svega i to, da je odlukama AVNOJ-a rehabilitovana i sama Nezavisna Dr`ava Hrvatska, koja je zvani~no bila u ratu i sa Britanijom, i sa Amerikom i sa Sovjetskim Savezom. Na front u Sovjetskom Savezu slate su kako suvozemne trupe, tako i vazduhoplovne jedinice. Zahvaquju}i odlukama u Jajcu, usta{ka dr`ava je nastavila svoj `ivot u novoj formi, u okviru jugoslovenske federacije.” (str. 1335.) 939

Kad je kraq svoja ustavna ovla{}ewa preneo na kraqevske namesnike, a Josip Broz Tito dobio mandat za sastav koalicione kraqevske vlade, “narodnooslobodila~ki pokret, organizovan i vo|en od strane KPJ, mogao je posle svega da trijumfuje. Odluke u Jajcu postale su prvi zakon zemqe, iako je wima, kako }e vreme pokazati, u temeqe Jugoslavije ugra|en dinamit koji }e je na kraju razoriti i ponovo jednom staviti upravo srpski narod na najve}e muke. Taj dinamit bilo je formirawe takvih federalnih jedinica, kakve su, na primer, bile Hrvatska i Slovenija, u kojima je separatizam produ`io da traje, da ja~a, ~ekaju}i samo povoqnu priliku da se aktivira u najpunijem obimu. Na kraju, takva povoqna prilika je i do~ekana.” (str. 1337.) n) Institucionalna razgradwa jugoslovenske dr`ave kao priprema za raspad na srpsku {tetu Slom komunisti~ke Jugoslavije i raspad zajedni~ke dr`ave, prvenstveno Srba i Hrvata, bili su neizbe`ni. Hrvati nikada iskreno tu dr`avu nisu ni `eleli, Kraqevina Jugoslavija nije mogla da se konsoliduje, a pod komunisti~kim re`imom vlastodr{ci su sistematski, otvorenim terorom, superiornom propagandom i stalnim ustavnopravnim transformacijama u pravcu dezintegracije proces razgradwe u~inili nezadr`ivim mnogo pre nego {to se socijalna situacija zao{trila dubokom ekonomskom i du`ni~kom krizom. Decenijama u~vr{}ivani ideolo{ki monopolizam Saveza komunista decenijama je spre~avao ~itave generacije intelektualaca da otvoreno razmi{qaju i raspravqaju o stawu i perspektivama jednog multinacionalnog i multikonfesionalnog dru{tva, pa je javnost prili~no uspe{no uquqkivana ve{ta~ki stvorenom iluzornom sve{}u o neprikosnovenosti samoupravnog socijalisti~kog dru{tvenog modela kao najboqeg i jedino mogu}eg. Dok je trajala ameri~ka finansijska potpora diktatora Tita kao jedinog uspe{nog pobuwenika protiv svemo}nog Staqina, izra`ena kroz sto milijardi dolara bespovratne pomo}i, titoisti~ka ideologija i weni protagonisti mogli su uspe{no da kontroli{u sve dru{tvene i politi~ke tokove i nateraju milione qudi da bar glume nepokolebqivu veru u kqu~ne ideolo{ke postulate, mada nije mali broj onih koji su pod stalnom propagandnom indoktrinacijom, u svojoj gluposti, neznawu i naivnosti iskreno poverovali u ono {to su im Broz i wegovi satrapi tuma~ili i obe}avali. U zatvorenom totalitarnom dru{tvu komunisti~kog tipa vladaju}a ideologija, netrpeqiva prema bilo kakvim alternativnim obrascima mi{qewa i pona{awa, bila je va`nija od ekonomije, nauke i kulture. Pad isto~noevropskog komunizma zatekao je Jugoslaviju u stawu ve} duboke ekonomske i moralne krize, uzdrmanih politi~kih autoriteta i s normativnopravnom strukturom koju je blagovremeno koncipirao i projektovao onaj ko je i pri`eqkivao da do dr`avnog raspada jednog dana do|e na prvenstveno srpsku {tetu. Samoupravni model dogovorne ekonomije, ~iji su akteri podvrgavani ~vrstoj dirigentskoj palici lokalnih i regionalnih partijskih komiteta, nije u odlu~nom momentu imao ko da usmeri u pravcu reafirmacije tr`i{ne privrede i privatne svojine. Me|uetni~ka mr`wa, najve}im delom proizvedena genocidom koji su prvenstveno Hrvati izvr{ili nad Srbima u Drugom svetskom ratu, nasilno decenijama prikrivana 940

i zata{kavana, u me|uvremenu je zbog nerazja{wenih odnosa i izbegavawa istine neprekidno bujala i dovela do erupcije u najkriti~nijem momentu. Tre}i kqu~ni faktor u svemu tome bio je strate{ki vatikanski i nema~ki ciq da se jugoslovenska dr`ava razbije po {avovima koje je blagovremeno pripremio Broz da bi Srbiju sveo na {to mawu teritorijalnu meru. U trenutku mobilizacije spoqa obilato potpomognutih slovena~kih i hrvatskih separatisti~kih pokreta, organi savezne vlasti su ve} efikasno oslabqeni i normativnim preprekama onemogu}eni da spre~e dr`avno uni{tewe. Aparat odlu~ivawa je bio toliko komplikovan i snabdeven instrumentima blokade, da je vladaju}a struktura samo jedne federalne jedinice mogla na sasvim propisan na~in da zaustavi rad bilo koje dr`avne institucije. Ekonomski pragmatizam u privrednoj sferi u odlu~nom momentu nije mogao da nadvlada partijski ideolo{ki monolitizam po pitawu sudbine samoupravqawa i predrasuda o wegovoj neprikosnovenosti. Slovenci i Hrvati, kojima je Kardeq, kao glavni arhitekta svih Titovih ustavnopravnih projekata, darovao nedosti`nu institucionalnu prednost, ni u jednoj varijanti nisu prihvatali obnovu federalne dr`ave niti reviziju bilo koje tekovine komunisti~kog voluntarizma, pogotovo proizvoqno povu~enih granica me|u federalnim jedinicama ili mogu}nosti formirawa novih autonomnih oblika na podru~ju, na primer, hrvatske federalne jedinice. S obzirom da je Savez komunista kao vladaju}a politi~ka stranka u krutom jednopartijskom sistemu predstavqao koncentrisani izraz vlasti, dok su ustavom propisane dr`avne institucije bile samo realizator wegove politi~ke voqe, raspad te partije pokazao je da bez wega nijedna jugoslovenska dr`avna institucija ne mo`e vi{e da funkcioni{e. Uz to je sve ve}i pritisak Me|unarodnog monetarnog fonda da se vodi restriktivna ekonomska politika razgoli}avao decenijama negovan osnovni eksploatatorski odnos na relaciji izme|u razvijenih i nerazvijenih federalnih jedinica, zapravo privilegovanu poziciju Slovenije i Hrvatske u odnosu na ostatak Jugoslavije. Iako je polo`aj Slovenije po Ustavu iz 1974. godine bio najprivilegovaniji, separatizam je prvo u woj buknuo i neprekidno generisao politi~ku krizu sve do raspada jugoslovenske dr`ave. To zna~i da je Slovencima nacionalni ciq bio va`niji od ekonomskog prosperiteta, ili su oni bili svesni da se vi{e eksploatisawe nerazvijenih ju`waka ne mo`e odr`ati jer oni sve vi{e protestuju protiv uo~qive nejednakosti i nepravednosti. Zapadne sile, koje su `elele kontrolisani i mekani razlaz jugoslovenskih federalnih jedinica, obe}avale su veliku koli~inu novca da bi se taj projekat {to mirnije realizovao. Srbi kao narod nisu se mogli kupiti novcem jer za wih postoje mnogo vredniji interesi i ideali od materijalnih. Institucionalna razgradwa jugoslovenske dr`ave dovela je do situacije u kojoj je jedini integrativni faktor u Jugoslaviji bio Josip Broz, a posle wegove smrti politi~ari su gotovo iskqu~ivo brinuli da se ne pojavi novi Tito i ne preuzme lidersku ulogu. Upravo zbog takvog straha slovena~ki, hrvatski, vojvo|anski autonoma{i, muslimanski, donekle crnogorski i makedonski komunisti, burno su reagovali na pojavu Slobodana Milo{evi}a na srpskoj politi~koj sceni. Tada su zao{trene ve} postoje}e konfrontacije po pitawu potrebe revizije 941

saveznog ustava i do krajwih konsekvenci dovedena polarizacija unutar komunisti~kih struktura na zagovornike obnove savezne dr`ave i pristalice wene daqe razgradwe koja je pogodovala separatisti~kim aspiracijama. Posebno je pla{io wegov sve ve}i uticaj u srpskim narodnim masama, ~ega su se oko{tale birokratske strukture prosto u`asavale. Po prvi put nakon pobede komunisti~ke revolucije politika je iz mra~nih kabineta i Titovih doglavni~ko-ulizi~kih krugova iza{la direktno na gradske ulice, inspiri{u}i obnovu svesti o demokratiji kao vladavini ve}ine, a ne ritualnom sle|ewu voqe samozvane proleterske avangarde. Tada{wa komunisti~ka politi~ka elita jednostavno nije mogla otrpeti da se jedan od wenih pripadnika u unutra{wim obra~unima osloni na masu naroda kao saveznika. Kad je ve} bilo sasvim jasno da se komunisti~ka diktatura mora na neki na~in transformisati u parlamentarnu demokratiju, sledbenici brozovskokardeqevskog antisrpskog kursa ni po koju cenu nisu pristajali da se, po logici stvari, prvo odr`e savezni vi{estrana~ki izbori, da tako savezna dr`ava dobije demokratsku legitimaciju, pa tek onda da se ide na izbore u federalnim jedinicama. Bilo je mogu}e samo ovo drugo, a saveznu vlast je i daqe na me|unarodnom planu bio glas da je komunisti~ka, pa nije imala ni stvarni legitimitet ni prakti~ni autoritet. Titove i Kardeqeve sistematske i kontinuirane reforme jugoslovenskog komunisti~kog federalizma od ~vrste federacije do labave konfederacije nisu nailazile na zna~ajniji otpor jer pod diktaturom totalitarnog karaktera pravog politi~kog `ivota nije bilo; gra|ani su `iveli u strahu od same pomisli na slobodno javno ispoqavawe sopstvenih stavova, dok je politi~ka elita, formirana na podlozi apsolutne poslu{nosti i negativne selekcije, svoju misiju videla u slepom sprovo|ewu onoga {to joj Tito nalo`i. Sporadi~ni slu~ajevi neslagawa unutar elite redovno su se zavr{avali politi~kom marginalizacijom i eliminacijom aktera, a u slu~ajevima direktnog protivqewa pretila je dugogodi{wa robija, o ~emu svedo~e brojni montirani politi~ki procesi. Srpski komunisti su se, pored toga, neprekidno me|usobno nadmetali ko }e u ve}oj meri izdati ili potisnuti srpske nacionalne interese, jer je srpski nacionalizam u vizuri vladaju}e ideologije predstavqao najopasnijeg protivnika. Birokratizovani komunisti~ki funkcioneri bavili su se iskqu~ivo sopstvenim privilegijama i zaglu{uju}im horskim deklamovawem bezgrani~ne vernosti i odanosti diktatoru Titu i wegovim ideolo{kim floskulama. Tito je sve vreme delovao kao prikriveni hrvatski nacionalista i antisrpski {ovinista. Pune tri godine Tito je aktivno podr`avao nacionalisti~ki “masovni” pokret u Hrvatskoj, ali kad je uznemirenost srpskog javnog mnewa zapretila neprikosnovenosti wegovog polo`aja nosioca apsolutne vlasti, on je jednim potezom politi~ki eliminisao glavne protagoniste “masovnog” pokreta, da bi onda u narednih nekoliko godina ustavnim promenama realizovao sve wihove politi~ke ideje. Mnogim aspektima titoisti~ke ideologije i politi~ke prakse bavio sam se u svojim ranijim radovima, koje sam sistematizovao u definitivnim izdawima mojih kwiga “Vreme preispitivawa” i “Hajka na jeretika” (Vojislav [e{eq: Sabrana dela, Srpska radikalna stranka, Beograd 2000., kwiga 942

prva i kwiga druga). Osnovne stavove u wima iznesene ni danas ne smatram prevazi|enim ili zastarelim, pa ih iz razloga prostorne ekonomi~nosti ovde ne ponavqam, a oni predstavqaju prikaz istorijskog delovawa jedne kompleksne li~nosti, Hrvata Broza, koja je, pojedina~no gledano, srpskom narodu nanela najvi{e zla u celokupnoj dosada{woj istoriji.

III. Frawo Tu|man i obnova hrvatske usta{ke klerofa{isti~ke dr`ave 1. Razvojni put realizatora vatikanskog antisrpskog programa Pripremaju}i se za projektovani raspad Jugoslavije u sklopu temeqite destrukcije isto~noevropskog komunisti~kog sistema, rimokatoli~ki politi~ki krugovi i zapadne obave{tajne slu`be zaigrali su na kartu nekada{weg komunisti~kog generala i kasnijeg nacionalisti~kog disidenta Frawe Tu|mana (1922-1999.) Tu|man je svojom li~no{}u, karakterom, mentalnim sklopom i ideolo{kim predrasudama verni izraz hrvatske nacionalne svesti i politi~kih stremqewa krajem dvadesetog veka, ali i zakulisnih nastojawa wegovih vatikanskih, nema~kih i ameri~kih mentora. Rodio se u Velikom Trgovi{}u, u Hrvatskom zagorju, kao sin istaknutog aktiviste Hrvatske seqa~ke stranke, pa je u porodi~nom domu odgajan u duhu radi}evskih i ma~ekovskih ideolo{kih pogleda i politi~kih ciqeva. Hrvatski istori~ari ni danas nisu na~isto da li je poreklo porodice Tu|man nema~ko ili ma|arsko, ali je sasvim sigurno da ona nije izvorno hrvatska. Frawo Tu|man je, po zavr{etku ~etvorogodi{we osnovne {kole, {kolovawe nastavio u Zagrebu kao stipendista svoje rimokatoli~ke `upe, po{to je `upnik organizovao prikupqawe potrebnog novca. Verovatno nije nau{trb napomenuti da je Frawin otac Stjepan povremeno organizovao akcije odmazde prema politi~kim protivnicima, seku}i vo}wake i vinograde pristalica re`ima i na drugi na~in {ikaniraju}i pripadnike Jugoslovenske radikalne zajednice, koji naj~e{}e u napetoj atmosferi netrpeqivosti nisu smeli javno ni da manifestuju svoje politi~ke stavove. Presudan doga|aj u Tu|manovom `ivotu desio se negde oko wegove {esnaeste godine. Po{to mu je majka umrla kad je imao sedam godina, otac se ponovo o`enio, a onda je u jeku puberteta Frawo stupio u qubavne odnose sa svojom ma}ehom. To je trajalo dok ga otac nije zatekao na delu, u krevetu. Frawo Tu|man je tada morao definitivno da napusti porodi~ni dom, a ta trauma prati}e ga do kraja `ivota. Ose}awe velike krivice potpuno ga je psihi~ki poremetilo i dovelo u wegovoj svesti do sve ja~eg kulta mrtve majke, naknadno na taj na~in ja~aju}i Edipov kompleks. Emotivno izgubiv{i oca, postao je potpuno opsednut izbledelim se}awem na umrlu majku, ~ija nijedna fotografija nije postojala. Uo~i Drugog svetskog rata Tu|man je intenzivnije ~itao marksisti~ku literaturu, a 1941. godine se, uprkos o~evom protivqewu, prikqu~io partizanima, da bi 1942. postao ~lan Komunisti~ke partije. Kad je 1943. godine postalo sasvim jasno da je usta{ka politi~ka opcija gubitni~ka, partizanima se priklonio i Tu|manov otac Stjepan, 943

postav{i, kao ma~ekovac, ve}nik Prvog zasedawa ZAVNOH-a. Sam Tu|man nikada nije u~estvovao u oru`anim borbama, nego se iskqu~ivo bavio politi~kim radom i konspirativnim aktivnostima. Tako je izgra|ivao svoj tipi~ni komesarski mentalitet. Wegovi ratni drugovi uskratili su mu pravo na “Partizansku spomenicu1941.”, pa tako vrlo nisko vrednovali wegov doprinos u prvoj ratnoj godini. Tek posle velikih peripetija uspeo je da se do~epa tog zna~ajnog revolucionarnog priznawa. Ipak, wegova karijeristi~ka voqa, negativna kadrovska selekcija i nacionalni kqu~ su mu omogu}ili da ve} pedesetih godina stigne do ~ina pukovnika JNA. Kako pi{e wegov dosad najiscrpniji biograf Darko Hudelist, Tu|man je u toku rata bio sklon da lakomisleno i pohlepno postupa s novcem iz partizanske blagajne, pravio je crne spiskove za likvidaciju usta{a i wihovih saradnika, na koje je iz sasvim privatnih razloga stavqao imena qudi prema kojima je ose}ao li~ni animozitet, a posle rata, kao direktor Instituta za historiju radni~kog pokreta Hrvatske, falsifikovao je originale istorijskih dokumenata, pripremaju}i ih za {tampu. Nimalo se nije ustru~avao i da denuncira vi{im partijskim organima svoje saborce i saradnike, samo ako mu je to bilo korisno, a moglo se uspe{no i ideolo{ki obrazlo`iti. Iskoristio je priliku i da uni{ti odre|eni broj po wega kompromituju}ih dokumenata. Talentovani “muqator”, kako Tu|mana u nekoliko navrata naziva Hudelist, ~esto je izra`avao jednu “od prepoznatqivih crta wegova karaktera: da pojedine epizode iz svog `ivota naknadno reinterpretira u svjetlu trenuta~nih politi~kih okolnosti, kako bi ih {to djelotvornije upotrijebio u slu`bi vlastite politi~ke promocije.” (Darko Hudelist: Tu|man – biografija, Profil, Zagreb 2004., str. 50.) Prema svedo~ewu wegovih saboraca, Tu|man se u vi{e navrata pokazao kao velika kukavica, a kako je u nekoliko prilika tretiran i kao nesposoban, sam je o sebi kasnije {irio famu da je 1942. godine bio na ivici samoubistva. Vrlo intenzivnim istra`ivawem i anketirawem Hudelist je ustanovio da je i u ratnim uslovima “jedna od glavnih karakteristika wegove osobnosti bio osje}aj apsolutne superiornosti prema podre|enima, uz istodobno pokazivawe uslu`nosti, ili ~ak servilnosti prema onima koji su mu nadre|eni. Kada je sastavqao svoje izvje{taje, Tu|mana, sasvim sigurno, nije osobito brinulo ho}e li zbog wih nastradati netko od wegovih kolega – boraca ili zapovjednika – u odredu, ali mu je itekako bilo va`no da wima impresionira partijske mo}nike o ~ijem je mi{qewu ovisio daqwi tijek wegove ratne karijere. Rezultat takva pristupa bio je o~ekivan i jedino mogu}: Tu|man je u svojoj karijeri napredovao, a wegovi su ga kolege iz odreda – zamrzili... Tu|man je bio vrlo nepopularan zbog svoje nadutosti i nepotvr|enog herojstva.” (str. 133.) Tu|manov otac Stjepan, postav{i krajwe rigidni komunista, do`iveo je psihi~ko rastrojstvo, pa je 1946. godine ubio svoju `enu i potom izvr{io samoubistvo. Mada je iscrpno informisan o svim okolnostima porodi~ne tragedije i prisustvovao sahrani, Tu|man je po povratku u Beograd “po~eo {iriti sasvim druga~iju pri~u: govorio je da su mu oca i pomajku ubili usta{e. Odnosno – usta{ki kri`ari. A onda je u drugoj polovici osamdesetih, uo~i raspada Jugoslavije, tu pri~u samo preokrenuo i lansirao dijametralno 944

suprotnu “teoriju”: da su mu roditeqe ubili pripadnici komunisti~ke tajne policije – tzv. udba{i. Po toj novoj verziji, otac mu je stradao jer se nije slagao s novim komunisti~kim re`imom, posebice ne s na~inom na koji su se nove vlasti odnosile prema Hrvatskoj i hrvatskim nacionalnim interesima. Ustvari, usta{e iz one prethodne “teorije” samo su zamijenili pripadnici Udbe, dok je kostur pri~e ostao isti: otac i majka bili su `rtve ne~ijeg tu|eg zlo~ina. Da je Tu|man pritom imao posve ozbiqne namjere, pokazuje i to da je s tim najnovijim tuma~ewem tragedije iza{ao pred mase, pred naj{iru javnost – pred svoje mnogobrojne bira~e na predizbornim mitinzima Hrvatske demokratske zajednice, u proqe}e 1990... Onda je o tome po~eo i pisati. Kontroverzija je dosegla vrhunac. Ta posqedwa verzija smrti Tu|manova oca i pomajke na kraju je postala i kona~nom, slu`benom verzijom.” (str. 161.) Hudelist je imao velikih problema da do|e do pune istine. Kako sam ka`e: “Nije mi bilo lako – devedesetih je to bila jedna od najve}ih tabu tema u Republici Hrvatskoj.” (str. 162.) Tu|man je svog oca uporno predstavqao kao doslednog radi}evca i ma~ekovca, pre}utkuju}i da se “nakon toga preobrazio u komunista i partizana. I to ne bilo kakvog, nego jednog od najtvr|ih i najrigidnijih u cijelome Hrvatskome zagorju. To je on pre{u}ivao. Bilo je jasno uo~qivo da od svoje obiteqi i wezine tragi~ne sudbine u danima neposredno nakon Drugoga svjetskog rata `eli napraviti mit – takav mit za koji je, vaqda, vjerovao da }e dodatno u~vrstiti wegovu vjerodostojnost prvog predsjednika hrvatske dr`ave u postkomunisti~kom razdobqu. Dr`ave koja se upravo osamostaqivala od SFRJ. Ukratko, predsjednik RH Frawo Tu|man odlu~io se na temeqito revidirawe (mnogi su to nazvali “frizirawem” ili “pro~i{}avawem”) svoje biografije. I svoje vlastite i cijele svoje obiteqi. Potpuno nepotrebno – mogao je, i trebao, bez toga. Ali kada se jednom po~elo, stati se vi{e nije moglo. Stvarnost je ustuknula pred mitom, {tovi{e pred cijelom serijom novostvorenih mitova. Na mit o wegovom ocu kao HSS-ovcu koji je to bio i ostao nadovezao se mit o tragi~noj pogibiji oca i pomajke 1946., a zatim i mit o razmi{qawima o samoubojstvu potkraj 1942... Napravqena je ~itava paleta mitova, sa zajedni~kim, u biti ipak prizemnim politi~kim ciqem: trebalo je pokazati da su me|u svim onim okorjelim “jugokomunistima” i “hrvato`derima” u Hrvatskom zagorju samo Tu|manovi za vrijeme rata i nakon wega bili jedini “pravi Hrvati”. I da su to svoje hrvatstvo morali platiti `ivotima – ili ga jesu platili, kako tko. To {to uop}e nije bilo tako – tim gore po stvarnost.” (str. 162.) Rade}i u personalnoj slu`bi JNA Tu|man je ve} pedesetih godina bio u prilici da kadrovi{e, pogotovo kad je stekao podr{ku mo}nog Ivana Go{waka, pa se upeo iz petnih `ila da potisne srpske oficire i otvara {to vi{e prostora hrvatskim, naj~e{}e mawe sposobnim ili obi~nim diletantima, kakav je i on sam bio u istorijskoj nauci. Prava prilika da wegov karijerizam, snishodqivost, licemerstvo i denuncijantski karakter do|u do punog izra`aja, ukazala mu se kad je po~ela ~istka oficira koji su se eksponirali kao pristalice \ilasovih stavova, objavqivanih u seriji ~lanaka koje je publikovao partijski dnevni list “Borba”. Tu|man se razmahao u 945

pravom smislu re~i i sa ogromnim `arom zapo~eo progone koji su se redovno okon~avali otpu{tawem iz slu`be oficira sa zna~ajnim revolucionarnim pedigreom. Kako pi{e Hudelist, “mo`emo rezimirati iz kojih je to razloga Tu|man u sukobu Tita i \ilasa tako energi~no i beskompromisno stao na Titovu stranu. I to s tolikom stra{}u da je unutar partijske organizacije u JNA bjelodano predwa~io u progawawu |ilasovaca. To je u~inio iz dva razloga. Prvi je ~isto karijeristi~ke prirode. Tu|man je naprosto bio “linija{ (titoist) i trudio se to pokazati svima, a osobito svojim pretpostavqenima. Priop}ewe Izvr{nog komiteta CK SKJ od 10. sije~wa 1954. bilo mu je dovoqan signal {to i kada treba u~initi. I on je krenuo u akciju. Barem mu partijska isqe|ivawa nisu bila slabija strana – znamo to jo{ iz razdobqa Drugoga svjetskog rata.” (str. 203.) Drugi razlog po va`nosti nimalo ne zaostaje za prvim. Po Hudelistu, to je “moralno-politi~ka struktura Tu|manove li~nosti. Rije~ je o strukturi koja se zapravo nije bitno promijenila ~ak ni onda kada se Tu|man, na prijelazu iz pedesetih u {ezdesete, po~eo iz titoista preobra`avati u “hrvatskog nacionalista”. Tu|man je uvijek bio impresioniran totalitetom. Za wega je totalitet bio sve, a ~ovjek, pojedinac, jedinka, individua – ne mo`emo re}i ba{ ni{ta, ali puno, puno mawe od totaliteta. U svom `ivotu – u razli~itim razdobqima svoga `ivota – Tu|man se podredio dvoma razli~itim totalitetima. Prvi je bila Partija, a drugi, kada je Partiju odbacio – Hrvatska i hrvatski dr`avotvorni interesi. U obje varijante za pojedinca nikada nije bilo dovoqno mjesta. Tu|man ni u jednome djeli}u svog `ivota nije bio liberal, jo{ mawe liberalist – i logi~no je da mu je \ilas bio ne{to strano, daleko, tu|e, nepoznato, u kona~nici – i nezanimqivo. A nadasve opasno i neprijateqsko. Zato je u tom sukobu, 1953., bio “ve}i katolik od pape”. Odnosno, titoisti~kiji od Tita. Imao je dodatni motiv, koji vjerovatno drugi nisu imali. Tek }e se kasnije on malo promijeniti, ali puno kasnije – i ipak samo djelomice. ^ak i potkraj osamdesetih, kada }e se, kao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, otvoreno zalagati za slobodne izbore i vi{estrana~je, bi}e miqama daleko od \ilasa. Jer, dok se \ilas protiv postoje}ega, komunisti~kog sustava pobunio zato {to je bio duboko uvjeren u sve prednosti pluralizma i liberalne demokratije zapadnoeuropskoga tipa, Tu|man je u vi{estrana~ju vidio, prije svega, sredstvo ru{ewa jednog totalitarizma radi uspostave drugoga – ali u kojem }e totalitet, ovaj put Hrvatska, opet biti u sredi{tu svega. On nikada ne}e iskora~iti izvan prostora u kojem totalitet nije vrhunaravni princip. Takvog ga je Bog bio stvorio, a, uostalom, takav mu je bio i otac.” (str. 204.) Tita je Tu|man tada obo`avao, a kasnije u manirima sve vi{e imitirao. Tu|manovo post festum insistirawe da je celog `ivota kontinuirano delovao kao hrvatski nacionalista, Darko Hudelist smatra tako|e mitomanskim. On je uveren da je do velikog Tu|manovog ideolo{kog preobra}awa iz komuniste i internacionaliste u hrvatskog nacionalistu do{lo iskqu~ivo zbog toga {to u Beogradu nije mogao da realizuje svoje li~ne megalomanske karijeristi~ke ambicije. Da mu je neko tada, na primer, ponudio da bude na~elnik General{taba, qudi koji su ga poznavali uvereni su da bi 946

Tu|man do kraja `ivota ostao titoista i superjugosloven. Wegovo nesumwivo hrvatstvo tu svakako ne bi predstavqalo prepreku, jer Titov re`im nikada nije bio antihrvatski, nego uvek izrazito antisrpski. Ipak, Tu|manovom jo{ br`em napredovawu smetali su prvenstveno wegovi li~ni karakterni nedostaci, prvenstveno naduvenost, uobra`enost, uskogrudost, koristoqubivost i kico{ki maniri. Po Hudelistovom mi{qewu, “Tu|man je postao “hrvatski nacionalist” u Beogradu, potkraj pedesetih, zato {to je patio od “perifernoga kompleksa”, tj. jer je znao, a s time se nikako nije mogao pomiriti, da je wegovo Hrvatsko zagorje u Drugome svjetskom ratu bilo periferija NOP-a, a time i on sam periferna, marginalna i zapravo neva`na li~nost. Li~nost bez koje se u ratu moglo. Odnosno – kao da je u ratu nije ni bilo. Tu|man jednako nula. Taj isti Tu|man kojem je uvijek ambicija da bude prvi.” (str. 237.) Tu|mana bi najvi{e bolelo kad bi ga wegovi pretpostavqeni, istaknuti partizanski komandanti, ismevali, a on se smatrao tako pametnijim, obrazovanijim i sposobnijim od wih.

2. Vi{estruki plagijator rehabilituje usta{e Desetak qudi Tu|man je anga`ovao da mu napi{u prvu kwigu koju je pod svojim imenom, na oko 700 strana, objavio u Zagrebu 1957. godine. Kwigu je naslovio: “Rat protiv rata. Partizanski rat u pro{losti i budu}nosti”. Postoje indicije da mu je inicijalnu ideju dao sam Go{wak, kao savezni sekretar za narodnu odbranu, u vreme kad se po~elo razmi{qati o koncepciji, doktrini i sistemu op{tenarodne odbrane. Povodom te kwige Hudelist posebno upozorava na jedan karakteristi~an momenat: “Tu|man je za ~etnike Dra`e Mihailovi}a na jednome mjestu napisao da su bili “najvidniji oblik suradwe svih snaga neprijateqskih narodnooslobodila~kom pokretu s okupatorom”. To je vrlo va`na teza i vrlo zna~ajan trenutak u Tu|manovoj preobrazbi. Re}i za ~etnike da su “najvidniji oblik suradwe s okupatorom”, a to isto ne re}i i za usta{e, koji su u NDH najtje{we sura|ivali s Nijemcima, zna~ilo je, u najmawu ruku, biti jednostran. No, Tu|man je znao za{to je tako napisao. On time – ali sada jo{ vrlo oprezno i tek u najop}enitijim naznakama – udara temeqe svom budu}em velikom “nauku”, svojoj “nacionalnoj koncepciji” narodnooslobodila~kog rata, pa i cjelokupne novije povijesti naroda Jugoslavije, koju }e ozbiqnije i sustavnije razra|ivati u svojim kasnijim radovima. Bit te koncepcije jest u tuma~ewu partizanskog rata iskqu~ivo kroz wegovo konfrontirawe s velikosrpskim i rojalisti~kim snagama (uglavnom s ~etnicima), uz istodobno minorizirawe ili pre{u}ivawe djelovawa antipartizanskih snaga iz doma}ih, hrvatskih redova – usta{a i domobrana. Dok doma}e “negativce” ta “nacionalna” koncepcija donekle {tedi ozbiqnijih kritika, “negativce” na onoj drugoj, srpsko-crnogorskoj strani stavqa u prvi plan. “Centralisti~ko-unitaristi~ki” povjesni~ari – kako ih je Tu|man nazivao – ~inili su to isto, ali sa suprotnim predznakom.” (str. 250.) Prva Tu|manova kwiga nai{la je na pozitivne i negativne reakcije, dok je ve} druga, “Stvarawe socijalisti~ke Jugoslavije” iz 1960. godine, izazvala `e{}u polemiku. U woj je Tu|man diferencirao narodnooslobodi947

la~ku borbu po federalnim jedinicama, prote`iraju}i u pozitivnim tonovima wen prikaz u Hrvatskoj. “^im mu je, dakle, teritorijalni, a zapravo nacionalni kriterij postao jedino va`an – on je sebi od{krinuo vrata i za rehabilitaciju svega onoga {to se u ratu u Hrvatskoj doga|alo i na onoj drugoj, partizanima suprotstavqenoj strani.” (str. 261.) Po~eo je sa rehabilitacijom domobrana. Pored toga, eksponirao se kao kompilator i goli plagijator, “tako {to je pojedine dijelove naprosto prepisao, bez navo|ewa izvora, iz nekih drugih publikacija, ukqu~uju}i i dvosve{~anu kwigu Vojnoistorijskog instituta “Oslobodila~ki rat naroda Jugoslavije 1941-1945”.” (str. 264.) Mada je ranije neprekidno napadao politi~ku ulogu Vlatka Ma~eka, polemi{u}i s kriti~arima, po~eo je i o wemu da daje pozitivne sudove. Hudelist smatra da je “wegovo “u`ivqavawe” u Ma~eka zna~ilo stupawe na teren hrvatske konzervativne historiografije (i jednake takve ideologije) iz vremena prije Drugog svjetskog rata, odnosno napu{tawe revolucionarne, komunisti~ke ili “pobjedni~ke” historiografije, koja je u to doba, kao obvezuju}i standard, jedina bila dopu{tena.” (str. 265.) Na Tu|manovu plagijatorsku rabotu prvi je javno ukazao vojni istori~ar i general Fabijan Trgo, koji je u Vojnoistorijskom glasniku objavio prikaz druge Tu|manove kwige. On izme|u ostalog iznosi da je Tu|man “~itave pasuse ili stranice prepisivao iz tu|ih radova ne navode}i izvore, tako da tu|i rad izgleda kao rezultat wegovog nau~noistra`iva~kog rada. Ovakav metod nije dozvoqen u bilo kom stvarala~kom radu, a pogotovo ako to djelo nazivamo studijom, kao {to je sam autor napisao na prvoj strani kwige.” (str. 277.) Kradu}i mnoge autore, “Tu|man bi pri prepisivawu originalan tekst samo “preveo” na ijekav{tinu ili bi ispustio ili neznatno preformulirao pojedine re~enice, kako prepisivawe ne bi bilo ba{ doslovno.” (str. 277.) Drugi “metodolo{ki” postupak koji je Tu|man tako|e primewivao u svim svojim kwigama bilo je anga`ovawe drugih qudi koji }e mu po zadatku pisati odre|ene delove ili prevoditi odlomke sa stranih jezika. Kako to plasti~no opisuje jedan od Tu|manovih “pisaca” prve kwige Artur Taka~, “Tu|man je napravio pravi sto`er i odredio qude koji }e mu udarni~ki donositi materijale! Ba{ kao {to se na selu vilama dodaje sijeno ~ovjeku koji stoji u zapre`nim kolima i od tog sijena oblikuje plast. Tu|man je tako “istesao” tu svoju kwigu, debelu kao “narodni kuhar”, koji je, doista, galimatijas svega i sva~ega!” (str. 275.) Kako Hudelist komentari{e, Tu|manove kwige zato, “u ve}ini slu~ajeva i jesu toliko naporne za ~itawe, da ne ka`em dosadne. Gotovo da nema ve}eg mrcvarewa od ~itawa Tu|manovih kwiga. Kontroverznost teme koje bi se on dohvatio uvijek je u obrnutom razmjeru sa zanimqivo{}u i pitko{}u samoga teksta – jer je tekst, ili ve}i wegovi dijelovi, pisan uglavnom mehani~ki, kao beskrajno nizawe istovetnih ravnina ili, jo{ jednostavnije i prizemnije, najobi~nijih citata.” (str. 274.) Poznati istori~ar Qubo Boban pedantno je dokazao da je i celi tekst Tu|manove disertacije primitivan i bezo~an plagijat. Toliko je bio drzak plagijator, da je prepisivao ~itave pasuse i iz dela svojih politi~kih oponenata i li~nih neprijateqa. 948

Paradoksalno deluje da je Tu|man petnaest godina bio na generalskom polo`aju, ali nije uspevao da se do~epa i generalskog ~ina dok nije do{lo do javnog otvarawa wegove plagijatorske afere. Vladimiru Bakari}u se u~inilo da bi mu mogao biti korisniji u Zagrebu kao umereni nacionalista nespornog komunisti~kog opredeqewa, pa se dogovorio s Go{wakom da bude unapre|en u generala, pa potom da napusti vojnu slu`bu i do|e na polo`aj direktora Instituta za istoriju radni~kog pokreta Hrvatske. U Zagrebu se uselio u vilu koju je re`im oteo nekoj jevrejskoj porodici i ukqu~io se u neformalni intelektualno-politi~ki krug oko Miroslava Krle`e. Poznati akademski hoh{tapler, ina~e Srbin, Vaso Bogdanov, organizovao je u Zadru da Tu|man na osnovu o~iglednog plagijata postane doktor nauka. Tu|man i Bogdanov su postali najbli`i prijateqi. “Wihovo duhovno jedinstvo, koje je za~eto jo{ pedesetih, kada se nisu ni poznavali, preraslo je sada, zahvaquju}i Krle`inom posredovawu, u pravi “ortakluk”. Ali nije ih zbli`avala samo prohrvatska nacionalna orijentacija. Obojica su, po svom habitusu, zapravo bili kvazipovjesni~ari i veliki improvizatori – svakako prije to nego seriozni znanstvenici (s tim da je Bogdanov, u odnosu na Tu|mana, ipak bio na~itaniji i potkovaniji znawem). Pisali su, uglavnom, na temequ dojmova i apriornih stavova, vrlo ~esto i predrasuda, pa ih “pravi” povjesni~ari s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na ~elu s Jaroslavom [idakom, ne samo da nisu uva`avali, nego su ih prezirali. Obojica su za wih bili kvaziznanstvenici. Bogdanovu su se ~ak podsmjehivali i studenti na fakultetu jer su mu predavawa bila daleko ispod sveu~ili{ne i akademske razine. Uza sve to, Bogdanov je bio i ~udesno prilagodqiv ~ovek, pa se, iako specifi~nih politi~kih pogleda, dodvoravao qudima na vlasti, a posebice Bakari}u. Volio je komociju i le`ernost, petqao se u sve i sva (nisu ga bez razloga zvali “Vaso Petqanac”), a iznad svega je, uz novac, obo`avao – `ene. Najva`niji dio inventara u wegovu profesorskom kabinetu na Filozofskom fakultetu bio je kau~. Taj i takav Bogdanov, me|utim, znatno je vi{e imponirao Tu|manu nego svi respektabilni hrvatski povjesni~ari zajedno, pa ga je, s jedne strane, nekriti~ki kovao u zvijezde, a s druge vje{to koristio, ispla}uju}i mu visoke honorare u Institutu, za svoje osobne interese. A on, Bogdanov, u wemu je prepoznao svog sina. Osjetio je da ono {to on, iz vi{e razloga, nije uspio ostvariti svojim “politi~kim iskustvom”, mo`e sada realizirati general Tu|man u Zagrebu. @ivotni su im putevi bili neobi~no podudarni. Obojica su “velikim Hrvatima” postali u Srbiji (Bogdanov u zavi~ajnoj Vojvodini, Tu|man u JNA), a onda su zajedno nastavili prohrvatski djelovati u Zagrebu. Na{li su se, kao da ih je neka sila spojila, s istim idejama na istom terenu. Zapravo, ta sila bio je Krle`a.” (str. 313-314.) a) Sukob sa Bakari}em i posledice po Tu|mana Sa Vladimirom Bakari}em Tu|man se sukobio 1964. godine hvale}i sporazum Cvetkovi}–Ma~ek i formirawe Banovine Hrvatske kao na~in na koji je uglavnom bilo re{eno hrvatsko nacionalno pitawe. Kako je i pored o{trog upozorewa nastavio da javno zastupa tu tezu, naredne godine protiv wega je poveden partijski postupak. “Sukob izme|u Bakari}a i Tu|mana o 949

kqu~nim kontroverzijama iz najnovije hrvatske povijesti nije, naravno, bila znanstvena polemika izme|u dvojice znanstvenih histori~ara. Bio je to sukob dvojice politi~ara: jednoga koji to ve} jest, i ~vrsto dr`i vlast u Republici, i drugoga koji }e to tek postati – u formalnom smislu te rije~i. Svatko je od wih branio svoj “koordinatni sustav”, svoju ideologiju, svoju politiku, svoju opciju, svoje ja. Bakari} je tu ipak bio teorijski potkovaniji, racionalniji i intelektualno zreliji, dok je na Tu|manovoj strani bila strast kojom je pri{ao “slobodnom stvarawu historije”... Tu|man je bio nezaustavqiv. Wegova je temeqna metodolo{ka pozicija bila “`iva historija” – onakva kakvom ju je on osobno shva}ao, pro`ivqavao i provodio u djelo. Potpuno se bio identificirao s Ma~ekom. Pretvorio ga je u samoga sebe i dopustio mu da govori kroz wegova usta i misli kroz wegov mozak. Tu|man je bio Ma~ek – ali u posve druga~ijim prilikama i u drugome vremenu. Tako je on, Tu|man, `ivio povijest. Nije ju samo “prou~avao” i “interpretirao”, nego je, poni{tavaju}i vremensku distancu izme|u pro{losti i sada{wosti, pojedine strate{ke probleme i doga|aje iz pro{losti projicirao u vrijeme u kojem je i sam `ivio i djelovao. Nije mu bilo ni na kraj pameti biti nepristrasni istra`iva~ historije, “sitni ~inovnik” koji je distanciran od predmeta za koji se zainteresovao; bio je, naprotiv, aktivan pokreta~ i stvarateq povijesti. Nove povijesti, wegove povijesti. Ma~eku je pristupio nekriti~ki, Ma~eku je pristupio za sebe. I to je naprosto bilo tako. Bakari} to nije niti htio niti mogao razumjeti. Htio je i mogao, me|utim, ne{to drugo: onemogu}iti Tu|mana u tom wegovom naumu “slobodnog stvarawa historije”. Oduzeti mu tu wegovu slobodu – dok ne bude prekasno.” (str. 334-335.) Postepenu rehabilitaciju NDH Tu|man je po~eo rehabilitacijom domobrana i svo|ewem zlo~ina na izvr{ila{tvo {a~ice usta{a kao instrumenta okupacionih sila, koja nije imala zna~ajniju podr{ku u hrvatskom narodu. U prvo vreme on nije negirao zlo~ina~ki karakter usta{ke kvislin{ke tvorevine. “No, iza te deklarativne osude ipak je u prvi plan stavqao dva bitna obiqe`ja NDH prema kojima se politi~ki nije izravno opredjeqivao, ali se mogao ste}i dojam da mu nimalo ne smetaju ili mu ~ak imponiraju. Prvi je momenat da je NDH bila izraz razbijawa Jugoslavije, tj. razdvajawa Hrvatske od Srbije (to~nije re~eno: Hrvata od Srba). A drugi da je, u teritorijalnom smislu, predstavqala “veliku Hrvatsku”, u ~ijem su sastavu bili i Srijem, Bosna i Hercegovina te Sanyak. Razbijawe Jugoslavije, tj. odvajawe Hrvata od Srba, i teritorijalno {irewe “hrvatskog pereca” na ra~un dijelova teritorija drugih jugoslavenskih republika bit }e kqu~ni elementi Tu|manova kasnijeg politi~kog anga`mana, zakqu~no s osnivawem Hrvatske demokratske zajednice. Ali u ovoj “historiografskoj” fazi, u prvoj polovici {ezdesetih, Tu|man se zadovoqio wihovim “golim” isticawem, uz deklarativnu osudu fa{isti~kog i zlo~ina~kog karaktera NDH. I sada, sredinom {ezdesetih, na vrhuncu sukoba s Bakari}em, Tu|man se odlu~uje na svoj novi korak, odnosno na novu etapu revizije slu`bene interpretacije NDH, a ta je etapa – relativizacija zlo~ina, tj. ratnih `rtava, po~iwenih u NDH. Prije svega u Jasenovcu, kao najve}em usta{kom logoru u 950

Hrvatskoj. Za svoj novi veliki ciq Tu|man sebi postavqa obra~un s jasenova~kim mitom, koji je ina~e bio okosnicom prikrivenih ili otvorenih velikosrpskih pogleda na NOB i ratnu pro{lost naroda Jugoslavije.” (str. 404-405.) Kad ga je krajem 1966. godine Qubo Boban javno i argumentovano zaokupio kao plagijatora, prosto rasturiv{i wegovu doktorsku disertaciju, verovatno po li~nom Bakari}evom nalogu, Tu|man je izgubio nerve i prozvao samog Bakari}a kao “rankovi}evca”. U~inio je to u oskudici argumenata, jer Bobanu nije mogao parirati nau~nim stavovima, pa je polemiku oko plagijata prebacio na politi~ki teren. Psihi~ki uzdrman, kako obja{wava Hudelist, “Tu|man je tih dana oko sebe vidio samo urotnike, sumwao je u sve i svakoga. Do{ao je u stawe u kojem se te{ko mogao kontrolisati. Vjerojatno je shva}ao da mu se om~a ste`e oko vrata i da su mu dani, zapravo, odbrojani. Na{ao se pred zidom, i to neprobojnim. A kako ga je, istodobno, uhvatila i euforija – jer je bio takav, mesijanski tip ~ovjeka – pa je sebe samoga uzdignuo na pijedestal jedinog pravog i dosqednog borca protiv Rankovi}a i “rankovi}ev{tine”, u svakome tko se s wim nije slagao oko bilo ~ega, pa i najbezazlenije stvari, vidio je – “rankovi}evca”. Zagovornika “rankovi}ev{tine”. Wegov je svijet, odnosno wegova vizija svijeta, bio reduciran na crno-bijelu sliku. Ili si “rankovi}evac” ili si quti protivnik “rankovi}ev{tine”. Ako si sa mnom ili za mene, zna~i da si “antirankovi}evac”; ako nisi sa mnom ili si protiv mene, zna~i da si za Rankovi}a. Nema izme|u. Zvu~i nekako poznato – iz mnogo kasnijeg razdobqa, kada je Tu|man ve} bio hrvatski predsjednik. Ali tada, 1967., napisati re~enicu, odnosno pasus, zapravo nekoliko pasusa, iz kojih se moglo zakqu~iti da i u samome Bakari}u on vidi ~ovjeka koji je na strani Rankovi}a i “rankovi}ev{tine”, {to je bila notorna glupost i, prije svega, neistina – e to je zbiqa bilo previ{e.” (str. 425-426.) Bakari} je uvek bio osvetoqubiv onima koji bi mu se li~no zamerili, pa ovog puta nije oklevao da obra~un sa Tu|manom dovede do kraja. Idealnu priliku mu je pru`ila fingirana kampawa koju su te 1967. godine hrvatski komunisti vodili protiv hrvatskih nacionalista, povodom objavqivawa Deklaracije o nazivu i polo`aju hrvatskog kwi`evnog jezika. Tu|man je prinu|en da podnese ostavku na direktorsku funkciju u institutu, a potom je iskqu~en iz Saveza komunista. To je zna~ilo i potpunu dru{tvenu i politi~ku marginalizaciju. Tu|man je potom uspostavqao sve intenzivnije kontakte sa usta{kom emigracijom, a 1969. godine u Zagrebu je ugostio Dobricu ]osi}a, s kojim je raspredao mogu}nosti novog istorijskog sporazuma Srba i Hrvata, kojim bi se teritorijalno prekomponovao jugoslovenski prostor. Nekoliko godina posle, istim povodom se sastajao i sa Milovanom \ilasom. Godine 1970. Frawo Tu|man je postao ~lan Upravnog odbora Matice hrvatske. Tamo se ubrzo sukobio s Grgom Gamulinom jer je Gamulin podr`avao progla{ewe posebne muslimanske nacije, dok je Tu|man tvrdio da su osamdeset posto muslimana hrvatskog etni~kog porekla. Matica je u to vreme naglo omasovqavala ~lanstvo postaju}i u pravom smislu re~i populisti~ka 951

politi~ka partija i predvodnik Masovnog pokreta. Obra~un u komunisti~kom vrhu i eliminisawe rukovodstva Saveza komunista Hrvatske sa politi~ke scene, dove{}e Tu|mana u devetomese~ni zatvor. Po izlasku iz zatvora povremeno se dru`io sa istaknutijim “maspokovcima”, koji su ga uglavnom smatrali preterano ekstremisti~ki raspolo`enim. Kako je Miko Tripalo pri~ao Darku Hudelistu 1993. godine, maspokovci su ve} sedamdesetih godina razgovarali o predstoje}em raspadu Jugoslavije i raspravqali mogu}nost saradwe s nekim drugim faktorima. “No, dogovora s Tu|manom nije bilo. On je smatrao da Bosnu treba podijeliti sa Srbima, i u tom je pogledu ostao vrlo dosqedan. Govorio je da je takvih “humanih preseqewa” ve} bilo u povijesti. Kad sam mu prigovorio da je nemogu}e preseliti dva milijuna qudi, odgovorio je: “Pa {to? I Gr~ka i Turska su poslije Prvoga svjetskog rata izvr{ile preseqewa pa {to im sada fali? A to se sada doga|a i na Cipru!” Svoju ideju o podjeli BiH stalno je dovodio u vezu s tim “humanim preseqewima.” (str. 492.) b) Formirawe Tu|manovog intelekta pod uticajem fratra Mandi}a i usta{e Luburi}a Krajem sedamdesetih godina Tu|man je zavr{io pisawe, a 1981. godine je u emigrantskom izdawu {tampana wegova kwiga “Nacionalno pitawe u suvremenoj Europi”. Pa`qivom analizom Hudelist otkriva da je u ovoj kwizi Tu|man preuzeo osnovne ideje Dominika Mandi}a. O tome ka`e: “I iz aviona je vidqivo da je sredi{wu tezu u svom uratku “Nacionalno pitawe u suvremenoj Europi”, onu po kojoj se ta kwiga bitno izdvaja od svih wegovih dotada{wih radova – tezu s civilizacijski uvjetovanim razlikama izme|u Hrvata i Srba u Jugoslaviji – Tu|man naprosto preuzeo od hercegova~kog frawevca fra Dominika Mandi}a, jedne od sto`ernih li~nosti brojne i vrlo utjecajne hercegova~ko-fratarske zajednice na sjevernoameri~kom kontinentu. A to onda zna~i da je pod utjecaj hercegova~kih fratara do{ao ve} u drugoj polovici sedamdesetih, odnosno ~itavo desetqe}e prije nego {to }e s wima i wihovim politi~kim istomi{qenicima i sqedbenicima sklopiti povijesni “pakt” na svojim velikim turnejama po Kanadi i SAD – 1987., 1988. i 1989. godine, u predve~erje raspada Jugoslavije. Kako je fra Dominik Mandi} osoba od neprocjewive va`nosti ne samo za svijet hercegova~kih frawevaca nego i za politi~ki razvoj budu}ega hrvatskog predsjednika Frawe Tu|mana (od kasnih sedamdesetih nadaqe), potrebno je o wemu i wegovom djelovawu re}i ne{to vi{e... Koliko je zna~io Hrvatima iz zapadne Hercegovine – kako u domovini, tako i u iseqeni{tvu – dovoqno govori podatak da ga je Vjekoslav Maks Luburi} u jednome svom ~lanku u ~asopisu “Drina” opisao kao “hercegova~ki Vatikan”. Ono, dakle, {to je za sve rimokatolike bio papa, to je za hercegova~ke Hrvate, u domovini i dijaspori, bio fra Dominik Mandi}.” (str. 510-511.) Po op{irnom izlagawu Mandi}eve biografije i pregledu glavnih radova, Hudelist precizira wegov uticaj na Tu|mana. “U cjelini gledano, Frawo Tu|man je od fra Dominika Mandi}a preuzeo ~etiri kapitalne teze. Prva je teza da su razlike izme|u Hrvata i Srba uvjetovane razlikama izme|u dva civilizacijska tipa ili koda, zapadnog i isto~nog, koje su nastale 952

kao posqedica velikog crkvenog raskola 1054. Druga je teza da Hrvati i Srbi ne mogu `ivjeti u zajedni~koj dr`avi. Tre}a je teza da su Muslimani (ili muslimani) sastavni dio hrvatskoga naroda ili korpusa. ^etvrta teza govori o potrebi stvarawa tzv. “~istih narodnih teritorija” na jugoslavenskom prostoru, ili, kako se sam Tu|man vi{e volio izra`avati, o “humanim preseqewima”. Te je teze Mandi} oblikovao u razli~itim fazama svog `ivota, bave}i se najprije pastoralnim i politi~kim, a zatim i povjesni~arskim radom. Kada je umro, 1973. godine, Tu|man je imao od ~ega po}i daqe i, u pone{to izmijewenim okolnostima, nastaviti wegov nauk. Treba, me|utim, re}i da je i sam Tu|man izvr{io povratni utjecaj na fra Dominika Mandi}a, u najkasnijim godinama wegova `ivota. U svom djelu “Hrvati i Srbi dva stara razli~ita naroda”, Mandi} se na nekoliko mjesta poziva na wegovu kwigu iz 1969. godine, “Velike ideje i mali narodi”. Ako je {ezdesetih, dok je Tu|man bio direktor Instituta za historiju radni~kog pokreta Hrvatske, postojalo neraskidivo duhovno jedinstvo izme|u wega i Vase Bogdanova, sedamdesetih se godina ono pro{irilo i na fra Dominika Mandi}a, ali i na jo{ jednoga vrlo zna~ajnoga hercegova~kog Hrvata – Vjekoslava Maksa Luburi}a.” (str. 513.) To zna~i da su na Tu|manovo intelektualno sazrevawe presudno uticali jedan zagreba~ki kvaziakademski probisvet i dvojica najistaknutijih usta{kih ideologa. “Od Luburi}a }e Tu|man preuzeti dvije strate{ke ideje: o hrvatskom izmirewu (pomirba) i stvarawu svehrvatske politi~ke organizacije planetarnih razmjera koja }e sve Hrvate u domovini i dijaspori povesti u jedinstven pokret za stvarawe hrvatske nacionalne dr`ave”... (str. 513.) Iako se sa Mandi}em i Luburi}em nikada nije sreo, jer je Luburi}a likvidirala jugoslovenska tajna policija 1969. godine, a Mandi} je umro 1973., Tu|manovo duhovno bratstvo s wima postalo je neraskidivo. “Tu|man je, dakle, bio wihovim nasqednikom, sintetizatorom i sublimatorom – ali i prakti~kim realizatorom, od kraja osamdesetih nadaqe. Naravno, ipak samo djelomi~nim, onoliko koliko su mu, kada je krenuo u provedbu svog plana, ponajprije me|unarodne okolnosti to dopu{tale. A nisu ba{ previ{e. Bilo kako bilo, glavni pojmovi kojima su se Tu|man, Luburi} i fra Dominik Mandi} slu`ili bili su: “narod”, “dr`ava”, “teritorij”, “granice”, “razlike”, “podjele” i – kao Tu|manova specifi~nost – “posebni uvjeti”. U tim su se koordinatama razvijali wihovi kqu~ni politi~ki pogledi i koncepcije i, ovisno o situaciji, konkretna politi~ka djelovawa. S Mandi}em je Tu|mana, me|utim, povezivalo jo{ jedno: prezir prema “hladnim”, akademskim, previ{e kriti~ki nastrojenim profesionalnim povjesni~arima, koji su se u svom radu oslawali iskqu~ivo na ~iwenice i provjerene povijesne izvore. I Mandi} i Tu|man zagovarali su jedan posve druga~iji, “topliji” pristup historiji, koji je ukqu~ivao mnogo strasti i “qubavi” prema onome o ~emu se pi{e. Naravno, qubavi ponajprije prema svom narodu. Prema Hrvatima, prema tzv. domoqubnim vrijednostima. Dok je Tu|man vrijednosno neutralne, pozitivisti~ki nastrojene povjesni~are (poput Jaroslava [idaka i Mirjane Gros) nazivao “sitnim ~inovnicima”, Mandi} i wegovi istomi{qenici vidjeli su u wima – “namrgo|ene policajce”.” (str. 513-514.) 953

S obzirom da je Tu|manu oduziman paso{, on vi{e godina nije mogao da putuje u inostranstvo i neposrednije kontaktira sa svojim emigrantskim mentorima. Jednom je ipak ilegalno oti{ao u [vedsku, koriste}i falsifikovani paso{. Godine 1982. osu|en je na tri godine zatvora zbog tada famoznog krivi~nog dela “neprijateqske propagande”, a uz to je dobio pet godina zabrane javnih istupawa. Na su|ewu se Tu|man dr`ao prkosno, ali su po odlasku u zatvor nastupile wegove jadikovke i moqakawa visokim dr`avnim funkcionerima. Tra`e}i milost, neprekidno se pozivao na svoje revolucionarne zasluge i maltene zakliwao u avnojske principe. “Tu|man tako pi{e kada je stije{wen uza zid, kada vi{e nema kamo. Onda se poziva na NOB, revoluciju, Partiju, AVNOJ i Ustav, jugoslovenski i hrvatski. Tako je bilo {ezdesetih, u onim wegovim pokajni~kim pismima Bakari}u, tako je bilo i sada, osamdesetih, u pismima [piqaku i Vrhovcu.” (str. 521522.) Napokon mu je kazna smawena, pa je odle`ao svega sedamnaest meseci zatvora. Dobiv{i i paso{ 1987. godine, mogao je da se otisne na turneju preko Atlantika. Prva Tu|manova prekomorska destinacija bila je Kanada i wegov tada{wi glavni ciq Hudelist ovako precizira: “Uspostavqawe kontakata, a onda i konkretnih dogovora i aran`mana, s najja~om i najutjecajnijom zajednicom hrvatskih iseqenika na svijetu – zajednicom hercegova~kih frawevaca (fratara), kao i wihovih brojnih sqedbenika, istomi{qenika i suradnika, sve redom hercegova~kog podrijetla, koji su s fratrima bili povezani po zavi~ajno-interesnoj i politi~koj liniji. Tu je zajednicu jo{ pedesetih i {ezdesetih podignuo na noge mo`da najva`niji hercegova~ki frawevac svih vremena, fra Dominik Mandi} (1889-1973.)... Kako su, s jedne strane, hercegova~ki fratri bili planetarno najja~a hrvatska zajednica, i to s dva glavna sredi{ta, jednim u [irokom Brijegu, a drugim u ^ikagu (Dreksel bulevar 4851), a kako je, s druge strane, Frawo Tu|man svoju budu}u politi~ku organizaciju, Hrvatsku demokratsku zajednicu, tako|er zami{qao na planetarnoj razini, sa sjedi{tem u Zagrebu, “glavnom gradu svih Hrvata” – moglo se, u neku ruku, i o~ekivati da }e se oni kad-tad spojiti i, budu}i da su u svim bitnim stvarima bili politi~ki istomi{qenici, svoj temeqni politi~ki ciq, stvarawe samostalne hrvatske dr`ave na Teritoriju, poku{ati realizovati udru`enim snagama.” (str. 590.) Tu|man je `eleo da predstavqawem svojih kwiga stekne {to ve}i uticaj u emigraciji, pove`e se organizaciono sa istomi{qenicima i prikupi ve}u sumu novca. “Motivi hercegova~ko-fratarske zajednice za zajedni~ku suradwu bili su, me|utim, jo{ slojevitiji i rafiniraniji. Wima je, najjednostavnije re~eno, trebao nacionalni vo|a koji `ivi i djeluje u domovini i s kojim oni, kao najja~a i najorganiziranija snaga u hrvatskoj emigraciji, mogu ostvariti svoje strate{ke politi~ke interese.” (str. 590-591.)

3. Prousta{ka klima posle sklapawa saveza Regana i Vojtile To je ina~e vreme preorijentacije usta{ke emigracije s teroristi~kih na politi~ko-propagandne metode borbe, s obzirom da su ameri~ke i kanadske vlasti po~ele energi~no da suzbijaju svaki terorizam u svojim sredinama. 954

Veliki zamajac pru`io im je savez Regana i Vojtile radi slamawa komunizma i ateizma, kojim je otpo~ela nova vrsta krsta{kih ratova. “Naravno da tako sjajnu priliku hercegova~ki fratri, kojima je komunizam bio jednako omra`en kao i Reganu i Vojtili, nisu niti mogli niti smjeli propustiti. Svoje vlastite politi~ke interese stavili su u funkciju svjetskog procesa ru{ewa komunizma, iza kojega su, pragmati~ki povezani, stajali Vatikan i Amerika. Kao svoj temeqan politi~ki ciq proglasili su ru{ewe komunizma u Jugoslaviji. Upravo tako: ru{ewe komunizma u SFRJ, a ne toliko (svakako ne u prvom planu) ru{ewe Jugoslavije kao dr`ave. Ali da bi u tim svojim nastojawima uspjeli, trebao im je netko “pravi” u domovini, netko tko }e imati dovoqno htijewa, snage i odlu~nosti mobilizirati mase (hrvatski narod) unutar same Hrvatske. Jer, bez {irewa fronte u Hrvatskoj, dijaspora nije mogla u~initi ni{ta. Izbor je pao na Frawu Tu|mana – i prije nego {to je on, po~etkom lipwa 1987., prvi put sletio u Kanadu. Vrlo inteligentni i domi{qati, s gotovo nejverojatnim talentom za politi~ku analitiku, pa ~ak i za psihoanalizu – gotovo kao neka vrsta specijalne, izvanredno dobro osposobqene tajne policije – hercegova~ki su fratri izabrali Tu|mana za svog strate{kog partnera u domovini.” (str. 592.) Hudelist potom detaqno razmatra {est razloga koji su, po wegovom mi{qewu, presudno uticali da fratarski izbor padne ba{ na Tu|mana. “Prvi je i najva`niji bio taj {to je Tu|man po svom karakteru ekstremno narcisoidan ~ovjek. Oni su to fantasti~no dobro procijenili. Upravo im je takav trebao: netko tko sebe smatra “najqep{im”, “najpametnijim”, “najdalekovidijim” i, op}enito, “najboqim”, netko tko je u svemu “naj”. Samo je takva psiholo{ka struktura, smatrali su, pogodna za stvarawe mita o samome sebi. Naravno, ne kakvog bilo mita, nego mita vo|e, mita nacionalnog karizmatika. Fratri su bili uvjereni da budu}i hrvatski predsjednik mora, osim {to je stvarna osoba, biti i mit. Mit sublimiran u kasnije vrlo ~esto kori{tenoj sintagmi “otac domovine”. Djelomice i laskawem i podila`ewem, za susretawa s wime u Kanadi, fratri su ga uspjeli osvojiti i pridobiti ga za sebe. Naravno da se nije odupirao. Drugo, kao dvostruki politi~ki zatvorenik, Tu|man je imao i neporecivu disidentsku te`inu, {to je tako|er bio vrlo va`an uvjet da bi u skoroj budu}nosti mogao najozbiqnije konkurirati za predsjednika hrvatske dr`ave. Tre}e, Tu|man je, uza sve ostalo, bio i znanstvenik. Takvim se barem deklarirao. Imao je “znanstvenu”, “teorijsku”, “povjesni~arsku” te`inu – sli~no kao i wegov prauzor, prvi veliki predvodnik hercegova~ko-fratarske zajednice u Americi, fra Dominik Mandi}. ^etvrto, on je bio i general. I to ba{ general Jugoslavenske narodne armije. Tako|er va`no za ciqeve koje je trebalo ostvariti. Jer, polazilo se od pretpostavke da se neki od tih ciqeva mo`da ne}e mo}i ostvariti bez ratnih operacija. Bez rata u kojem }e sudjelovati i JNA. Peto, bio je zagovornik luburi}evske koncepcije hrvatskoga pomirewa, odnosno hrvatske pomirbe – kako se on sam izra`avao devedesetih, kada je postao hrvatskim predsjednikom. Fratri su tu koncepciju usvojili 1968. (iako su joj se prije toga `estoko odupirali jer im nikako nije i{lo u glavu kako bi se to oni, i za{to, trebali pomiriti s komunistima) i otada je za wih ona 955

bila zakon. I {esto, Tu|man je bio zagovornik “velike Hrvatske”, koja je trebala nastati pripajawem teritorija izvan SRH na kojima su prete`no `ivjeli Hrvati. Prije svega, naravno, teritorija u Bosni i Hercegovini.” (str. 592-593.) Izlo`iv{i razloge koji su fratre orijentisali na Tu|mana, Hudelist obja{wava za{to su oni na Tu|mana tako privla~no, gotovo magi~no zra~ili. “Oni su u wegovim o~ima bili mo}na struktura koja je u sebi objediwavala tri elementa od iznimno velike va`nosti. Prvi je element bila politika. Fratri su, po definiciji, crkveni qudi, ali takvi crkveni qudi koji imaju “uro|eni” talent za bavqewe politikom. Politika je bila i ostala esencijom wihovoga na prvi pogled samo pastoralnog djelovawa. Izme|u fratarskih politi~kih ciqeva i Tu|manovoga implicitnog politi~kog programa mogao se, kasnih osamdesetih, staviti znak jednakosti. Drugi je element bila crkva. Katoli~ka crkva, naravno. To je imalo osobitu te`inu zbog budu}ih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, koji se ni teorijski nisu mogli dobiti bez izravne podr{ke crkve. Posredstvom hrvatskih katoli~kih misija (u zna~ajnoj mjeri povezanih s fratrima), crkva je kontrolirala otprilike 600.000 hrvatskih iseqenika u cijelome svijetu. I tre}i je element bio novac. Biznis. Hercegova~ki su fratri, uza sve ostalo, i vje{ti biznismeni, poduzetnici koji znaju kako treba zavrtjeti novac. A bili su ga voqni i dati onome tko je htio i}i s wima. I tko je zaslu`io da bude u wihovu dru{tvu. A Tu|manu je novac bio potreban. I za izbornu kampawu i ina~e. Dil {to su ga hercegova~ki fratri (i wihovi sqedbenici) i Frawo Tu|man sklopili u Kanadi u razdobqu od 1987. do 1990. sastojao se od dva temeqna imperativa. Prvi je imperativ bio sru{iti komunizam, tj. socijalizam, u Jugoslaviji. Bilo je to u punom suglasju sa svjetskim procesom ru{ewa komunizma u Isto~noj Europi, {to su ga zajedni~kim snagama pokrenuli Amerika i Vatikan. Drugi je imperativ bio sru{iti samu Jugoslaviju. Ru{ewe Jugoslavije, dakle, bio je sekundaran, {to ne zna~i i mawe va`an ciq. Ali primarni je ciq bio ru{ewe komunizma. Naravno, polazilo se od toga da }e propa{}u komunizma sama od sebe propasti i Jugoslavija.” (str. 593.) U toj igri bili su prisutni i mnogo konkretniji, prozai~niji fratarski interesi. “Fratri su znali da }e nakon ru{ewa komunizma (socijalizma) u Jugoslaviji, dakle i u Hrvatskoj, ponovno biti uspostavqen kapitalizam i da }e u novoj, samostalnoj hrvatskoj dr`avi zapo~eti proces tzv. tranzicije. Wihova je ambicija bila da oni budu ti koji }e tim procesom upravqati – hercegova~ko-fraweva~ka zajednica u naj{irem smislu rije~i, sa cjelokupnom mre`om i suradnicima, regrutiranima po zavi~ajnom principu. I Tu|man je na to morao pristati, morao im je dati rije~ da }e oni imati dominantan utjecaj na dolaze}i proces tranzicije u budu}oj, osamostaqenoj RH.” (str. 593.) Povodom toga, Tu|man je dobio zadatak da hitno odstrani iz kruga politi~kih saradnika sve pripadnike biv{e vladaju}e nomenklature koji bi jednog dana mogli predstavqati smetwu hercegova~koj interesnoj grupi. Takvim potencijalnim smetwama smatrani su Savka Dab~evi}-Ku~ar, Miko Tripalo, Vlado Gotovac, Ivan Zvonimir ^i~ak, 956

Dra`en Budi{a i sli~ni. “I Tu|man je, ~im se vratio u Hrvatsku, izme|u sebe i tih qudi, nepo`eqnih za hercegova~ko-fratarsku strukturu, napravio zid. Nitko od wih ni slu~ajno nije mogao postati ni ~lanom Hrvatske demokratske zajednice, a kamoli ne{to vi{e. Tu|man je HDZ pravio s “novim” qudima, koji nisu bili trn u oku hercegova~koj strukturi u BiH i iseqeni{tvu.” (str. 594.) Tu|manova poseta Kanadi imala je dvostruki karakter. Spoqa{wi, manifestacioni, s kontaktima s mawe problemati~nim li~nostima, kao i konspirativni, s hercegova~kim fratrima i zagri`enim usta{kim krugom oko wih, u kome su se isticali Gojko [u{ak i Ante Beqo. “Hercegova~ki su fratri kao stvoreni za konspirativno djelovawe, odnosno za takvo djelovawe koje je mnogo vi{e u pozadini, a gotovo nikada u prvom planu. U tome je osobito vje{t bio fra Qubo Krasi}, koji je potkraj osamdesetih preuzeo najzna~ajnije fraweva~ko sredi{te u Kanadi, Hrvatski dru{tvenokulturni centar u Norvalu, smje{ten na pove}oj farmi ~etrdesetak kilometara daleko od Toronta. Krasi} i ostali nisu se mnogo hvalili kontaktima ostvarenima s Tu|manom. Nisu se time uop}e hvalili. Dapa~e, nisu o tome nikome ni{ta ni govorili.” (str. 594-595.) Prema svedo~ewu emigranta Dragutina Hlada, fra Qubo Krasi} je smatrao da “~ovjek poput Tu|mana treba budu}oj neovisnoj hrvatskoj dr`avi kao kamufla`a. Jer, ne mogu usta{e tek tako do}i i preuzeti dr`avu, nego se treba nametnuti netko iznutra, netko tko je bio komunisti~ki general, tko bi bio prihvatqiv i vojsci, i Srbima, i samim komunistima. A opet, mora imati nacionalisti~ku legitimaciju, {to kod Tu|mana nije bilo sporno jer je dvaput bio u zatvoru.” (str. 596.) Fra Qubo Krasi} je bio pravi, zakulisni i neprikosnoveni, {ef usta{ke emigracije. Wegov brat fra Petar Krasi} je, kao pandan norvalskom, formirao konspirativni usta{ki centar u samostanu Masna Luka, ispod Vran planine kod Duvna. Glavni usta{ki rasadnik i daqe je bio fraweva~ki samostan u [irokom Brijegu. Hudelist iznosi da je “najja~i frawevac na [irokom Brijegu jo{ od ranih osamdesetih fra Jozo Zovko (on je, uza sve ostalo, “stvorio” Me|ugorje), dok su se u SAD-u i Kanadi mnogo vi{e od ostalih isticali fra Mladen ^uvalo, fra Vinko Dionizije Lasi}, fra Berto Dragi~evi} i, kao najmla|i me|u svima wima, fra Qubo Krasi}. Svu ~etvoricu mo`emo smatrati nasqednicima glavnog utemeqiteqa wihove zajednice (iako je ona postojala i prije wegova dolaska u SAD, fra Dominika Mandi}a.” (str. 597.) ^uvalo je ranije organizovao i usta{ke teroristi~ke akcije, poput otmica aviona. Sistem delovawa emigrantskih organizacija, kojima su dirigovali hercegova~ki fratri, neodoqivo je podse}ao na mafija{ki, pogotovo po primewenim metodama, ali su se one od prave mafije prvenstveno razlikovale {to su sve bile legalne i uredno registrovane kao humanitarne ili kulturne. Iz mno{tva pikantnih detaqa koje je Tu|man iznosio u svojim prekomorskim predavawima Hudelist, po se}awu o~evidaca, izdvaja stavove i mi{qewa “da Tito nikada nije bio u Jasenovcu upravo zato {to se nije slagao s preuveli~anim ciframa o srpskim zlo~inima u tom logoru; da je u SRH 957

srpska “Prosvjeta” sedamdesetih godina bila ukinuta, dok je Matica hrvatska nastavila barem vegetirati; da se namjerno nije investiralo u krajeve u Hrvatskoj u kojima prete`no `ive Srbi, upravo zato da bi se Srbi iz tih podru~ja u {to ve}em broju i {to prije iseqavali, itd.” (str. 608.) Ipak, ono {to je bilo najupe~atqivije svakako je Tu|manovo dosledno insistirawe na Luburi}evom politi~kom konceptu, {to je usta{ke emigrantske krugove najvi{e impresioniralo. “Kasnih osamdesetih nije se znalo tko je ve}i luburi}evac: Frawo Tu|man s jedne ili hercegova~ki fratri s druge strane. A svatko je tu ideju prigrlio sam za sebe: Tu|man u domovini, fratri u dijaspori. Wihov spoj i povijesni dil 1987-1989. imao je stoga, na odre|en na~in, i ritualno obiqe`je. Iako su me|usobno bili udaqeni tisu}ama kilometara – `ivjeli su na dva razli~ita kontinenta, na dva razli~ita kraja svijeta – i iako prije nikada nisu bili ni u kakvom fizi~kom kontaktu, Tu|man i fratri na kraju su postali jedno. A mogli su to postati upravo zato {to ih je povezivala jedna, zajedni~ka, Maksova ideja. Da je Maks kasnih osamdesetih bio `iv, tek bi onda o sebi pisao panegirike. Sklapawem saveza s fratrima, na platformi Luburi}eve koncepcije o hrvatskom izmirewu, Tu|man je, zapravo, do`ivio svoju definitivnu politi~ku inicijaciju – pred skoro osvajawe vlasti u Hrvatskoj i preuzimawe funkcije prvog pravog, “svehrvatskog” predsjednika u povijesti hrvatskog naroda. Predsjednika svih Hrvata na planetu – u domovini i iseqeni{tvu.” (str. 624.) Svesni da bi Tu|manovo direktno dovo|ewe u vezu sa zloglasnim usta{kim koqa~em i osniva~em jasenova~kog logora Vjekoslavom Maksom Luburi}em moglo biti politi~ki {tetno, Tu|manovi kasniji panegiri~ari su lansirali tezu da je tu ideju zapravo oblikovao Bruno Bu{i}, Tu|manov institutski kadar i kasniji emigrant, koga je likvidirala jugoslovenska tajna policija. “Ideja apsolutno poti~e od Maksa Luburi}a, Tu|man je usvaja jo{ u domovini, u Zagrebu, dijelom kao povjesni~ar, dijelom kao politi~ar, a onda je operativno razra|uje u Kanadi 1987-1989. s fratrima i wihovim politi~kim sumi{qenicima. I to je bit pri~e. Bu{i} tu ne smeta, ali niti ni{ta bitno ne pridonosi. Sve bi se odvijalo potpuno jednako kao da wega nije ni bilo. Ali wegovo se ime tu ne isti~e slu~ajno. Rodona~elnicima mita o Tu|manu kao “ocu domovine” (a wih tako|er treba tra`iti me|u frawevcima) mnogo qep{e zvu~i da se Tu|manovo ime, upravo kroz ideju o nacionalnom pomirewu, nadovezuje na mladog, qepu{kastog romanti~ara, jo{ k tome i mu~enika, Brunu, nego na ozlogla{enog usta{kog koqa~a i osniva~a jasenova~kog logora Luburi}a. Kao, povijest bi bila vedrija i “ru`i~astija” kada bi Bu{i} bio u prvom planu, a Maks tamo negdje u pozadini ili na marginama. Ili nigdje. Na`alost (ili na sre}u), povijest nije ono {to bi netko volio da jest, nego ono {to je doista bilo i {to se uistinu odigralo. Zato je, u najmawu ruku, nepravedno i prema povijesnoj istini, a, naposqetku, i prema samome Luburi}u, umawivati ili ~ak pre{u}ivati wegov presudni utjecaj na Tu|mana, a preuveli~avati zasluge nekoga drugog, tko je u svim tim doga|ajima ipak bio samo sporedni aktant.” (str. 624.) Sprega Hrvatske demokratske zajednice i Rimokatoli~ke crkve ve} 1989. godine bila je veoma ~vrsta. Zvani~ni dopis Tu|manove partije sa pozivom na pru`awe finansijske pomo}i poslat je na nekoliko hiqada adresa 958

jugoslovenskih rimokatoli~kih ustanova i hrvatskih katoli~kih misija {irom sveta. Hudelist rezultate te finansijske kampawe naziva fantasti~nim. “Ne samo da je prikupqeno relativno mnogo novca nego je, {to je jo{ va`nije, Katoli~ka crkva time bila u cjelini uvu~ena u HDZ-ov trijumfalni pohod na vlast. Pribli`avawe je, zapravo, bilo obostrano. Crkva je Hrvatsku demokratsku zajednicu ve} tada, u qeto 1989., prepoznala kao uvjerqivo najozbiqniju oporbenu politi~ku organizaciju u SRH (barem s wezina vrijednosnog i moralnog stajali{ta), dok su HDZ i wegov predsjednik Tu|man znali da bez izravne podr{ke crkve pobjeda na pretpostavqenim parlamentarnim izborima ne}e biti mogu}a. Odnosno, da }e pobijediti ona stranka ili savez uz koji }e biti i crkva.” (str. 647-648.) a) Direktno akciono povezivawe sa Rimokatoli~kom crkvom Povodom povezivawa Tu|mana i Rimokatoli~ke crkve, Hudelist interpretira i mi{qewe jednog od osniva~a Hrvatske demokratske zajednice Perice Juri}a. Juri} je procenio da se to povezivawe pokazalo “najpresudnijim za kona~nu pobjedu na izborima. Crkva je mo}an organizacijski sustav u kojem je opozicija mogla na}i svoje uto~i{te. Taj je sustav crkva gradila desetqe}ima, {irom svijeta, i trebalo ga je sada, kada su se ve} naslu}ivali slobodni izbori, upotrijebiti i politi~ki. Kroz zajedni~ko djelovawe s crkvom, HDZ je stvarao i svoje vlastite baze u cijeloj Hrvatskoj, pa i {ire. Op}epoznata je stvar da nema iseqeni{tva kao takvoga bez katoli~ke crkve. Preko svojih neobi~no mobilnih katoli~kih misija, crkva je sakupqala i organizirala stotine tisu}a Hrvata na svim kontinentima. A to je onda rezultiralo i povratnim efektom u samoj Hrvatskoj. U svemu tome, od pojedinaca iz crkve daleko se najvi{e anga`irao biskup \uro Kok{a. On je bio kqu~na figura u komunikaciji izme|u crkve i HDZ-a, tj. Tu|mana. Vrlo je va`an bio i @ivko Kusti}, jer je ure|ivao jedine prave opozicijske novine u Hrvatskoj, “Glas koncila”. “Glas koncila” je u SRH sa svima bio u sukobu, ali ipak samo na konkretnim pitawima. Kusti} je osobno bio rodona~elnik tog na~ina politi~ke borbe: nikada ne i}i u frontalni rat, nego voditi borbu samo oko najkonkretnijih stvari. Za razliku od Kusti}a, nadbiskup Frawo Kuhari} djelovao je iskqu~ivo pozicijski, a nikada direktno. Wemu u zasluge treba pripisati veliki euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984., na kojemu se okupilo oko 400.000 Hrvata. Iako naizgled samo pastoralni, to je ipak ponajprije bio politi~ki skup.” (str. 648.) Jo{ 1989. godine pokazalo se da je Frawo Tu|man ~ak politi~ki umereniji od rimokatoli~kih fratara ~iji je instrument postao. Kad ih je krajem te godine sa Daliborom Brozovi}em posetio u Norvalu u Kanadi, “fratri su zagovarali Hrvatsku do Drine, dok je Tu|manova i Brozovi}eva idealna opcija bila Banovina Hrvatska (ili ne{to sli~no tom teritorijalnom entitetu). U tome se, ~ini se, sastojala i jedina bitna razlika izme|u stajali{ta Frawe Tu|mana i Dalibora Brozovi}a s jedne, te hercegova~kofraweva~ke zajednice u Kanadi i SAD s druge strane.” (str. 653.) Prema saznawima koje je Martin [pegeq nekoliko godina kasnije stekao borave}i u Severnoj Americi, “Tu|man je fratrima obe}ao po{tovawe NDH i pripajawe barem dijela BiH Hrvatskoj, dok su fratri wemu, u ime prousta{ke 959

emigracije, obe}ali “mekan” odnos prema komunistima i biv{im partizanima, u budu}oj samostalnoj Hrvatskoj. Dosqedno u duhu ideje o hrvatskom pomirewu.” (str. 653.) Rimokatoli~ki fratri su lansirali i parolu o Tu|manu kao “ocu domovine”, preuzimaju}i tu odrednicu od wenog nekada{weg nosioca Ante Star~evi}a. On je nije zaslu`io ni zato {to je sru{io komunizam niti {to je razorio Jugoslaviju. Po Hudelistu, komunizam i Jugoslavija bi svakako propali i da nije bilo Tu|mana. Tu|man je naziv “oca domovine” u fratarskoj vizuri zaslu`io tako {to je Hrvatsku oslobodio od Srba, koji su dotad u woj bili konstitutivni narod. “Ne treba biti osobito dalekovidan pa uvidjeti da se takva definicija Tu|mana kao “oca domovine” temeqi na luburi}evskom nauku o hrvatskom pomirewu, po kojem se svi Hrvati, bez obzira na svoju ideolo{ku ili politi~ku pro{lost, moraju ujediniti kako bi savladali svog zajedni~kog protivnika – Srbe. Pritom se ponajprije misli na Srbe koji `ive, ili su `ivjeli, u samoj Hrvatskoj (kao i u onim dijelovima BiH za koje se pretpostavqa, ili se pretpostavqalo, da ih treba pripojiti hrvatskoj dr`avi). Drugim rije~ima, Tu|man je “otac domovine” zato {to je, jednom za sva vremena, uspio rije{iti srpsko pitawe u Hrvatskoj.” (str. 680.) I sam je jednom prilikom izjavio da se nikakvim novcem ne mo`e izraziti ta blagodet {to se Hrvatska zauvek otarasila Srba sa svoje nacionalne teritorije. b) Vatreni sledbenik Luburi}evog koncepta interhrvatskog pomirewa Tu|man je prvenstveno bio protivnik avnojskog i zavnohovskog koncepta po kome su u dotada{woj Socijalisti~koj Republici Hrvatskoj – “Srbi, uz Hrvate bili konstitutivni narod. A on je smatrao da tako vi{e ne smije biti i da Hrvatska mora biti nacionalna dr`ava iskqu~ivo hrvatskog naroda, tj. dr`ava u kojoj }e konstitutivan narod biti samo Hrvati. Naravno, preduvjet za to bio je da se udio srpskog stanovni{tva u Hrvatskoj smawi – s 12,2 posto, koliko ih je bilo prema popisu iz 1991., na mawe od 5 posto, nakon ~ega bi oni postali tek jedna od nacionalnih mawina za koju je suvi{no i razmi{qati da bi ikada vi{e mogla ra~unati na status konstitutivnog naroda (ili ne~ega tome sli~nog). Tu|man je do tog ciqa nastojao do}i tzv. “humanim preseqewima”... Ali kako se taj dogovor s ]osi}em vrlo brzo izjalovio (suprotstavio mu se srpski predsjednik Slobodan Milo{evi}), Tu|man je morao tra`iti druge puteve i metode smawivawa broja srpskog stanovni{tva u Hrvatskoj. Najefikasnijom se pokazala oru`ana akcija “Oluja”, u kolovozu 1995., nakon koje je iz Krajine iseqeno oko 200.000 Srba... Strate{ki je Tu|manov politi~ki ciq bila “pro{irena” hrvatska dr`ava (na Teritoriju) s bitno smawenim udjelom srpskog stanovni{tva (izme|u 3 i 5 posto). Ako se to ne razumije, ne razumije se ni{ta ~ime se Tu|man tijekom cijeloga `ivota bavio i za {to se kao politi~ar, a kasnije i kao dr`avnik, zalagao.” (str. 682.) Taj svoj ciq Tu|man je realizovao tako {to je sistematski celom svetu predstavqao da se on samo brani od Milo{evi}eve “agresije”. Kako rezonuje Hudelist, “rekli bismo da je tu do maksimalnog izra`aja do{la “zagorska prefriganost” Frawe Tu|mana i jedno od bitnih na~ela wegovog politi~kog 960

djelovawa, da to {to radi doista izgleda kao ne{to {to je maksimalno legitimno i {to se mo`e braniti kao legitiman ~in.” (str. 684.) Tu mu je i{la na ruku nema~ka, ameri~ka i vatikanska politika i wima dirigovano zapadno javno mnewe. I tu se on pokazao kao verni sledbenik usta{kog pukovnika i domobranskog generala Luburi}a. “Biti luburi}evac ne zna~i biti “ne{to izme|u” – izme|u biv{ih partizana (antifa{ista) i usta{a – nego biti na kvalitativno posve druk~ijoj poziciji: i u odnosu na antifa{izam, i u odnosu na usta{tvo, u izvornom zna~ewu te rije~i. Biti luburi}evac zna~i biti sqedbenik, a u Tu|manovom slu~aju i provoditeq, jedne sasvim odre|ene ideje i jednoga sasvim odre|enoga koncepta. Rije~ je o koncepciji hrvatskog pomirewa, koju je Vjekoslav Maks Luburi}, zajedno sa svojim pomaga~em Miqenkom Dabom Perani}em, teorijski (programatski) osmislio 1964., u Frankovoj [pawolskoj; a koju su 1968. usvojili i hercegova~ki fratri u SAD-u, tada na ~elu s fra Dominikom Mandi}em... Luburi} je vlastitom, vojni~kom logikom do{ao do zakqu~ka da }e Hrvati mo}i stvoriti neovisnu hrvatsku dr`avu – i to takvu dr`avu u kojoj }e srpsko pitawe biti jednom zauvijek rije{eno (jer neka druga hrvatska dr`ava Luburi}a nije zanimala) – tek ako se prestanu tu}i na dvije fronte i koncentriraju se samo na jednu frontu, onu gdje im je protivnik wihov najve}i i zajedni~ki neprijateq, Srbi. Srbi, naravno, iz Hrvatske i BiH, jer je Luburi} Hrvatsku zami{qao do Drine, kao {to je to bilo i u NDH. Luburi} je inteligentno zakqu~io da Hrvati ne}e mo}i posti}i svoje dr`avotvorne ciqeve ako }e, osim protiv Srba, ratovati i me|usobno, po kriteriju ideolo{ke podjele na (biv{e) partizane i usta{e, nego da ratne sjekire takvoga ideolo{kog tipa trebaju zakopati i posvetiti se borbi protiv jedinoga pravog protivnika koji mo`e ugroziti stvarawe i opstanak budu}e hrvatske samostalne dr`ave. Ideja o hrvatskom pomirewu imala je, dakle, izvorno antisrpski karakter. Bit te ideje nije bila u tome da se Hrvati naprosto mire jer vi{e nema smisla sva|ati se, a onda i me|usobno ratovati oko ne~ega {to pripada pro{losti, nego u tome da pomireni i ujediweni hrvatski narod pobijedi Srbe.” (str. 684-685.) Sve eventualne prigovore da preuveli~ava Luburi}evu ideolo{ku ulogu, Darko Hudelist unapred odbacuje slede}im obja{wewem: “Vjekoslav Maks Luburi} apsolutno je jedna od sredi{wih li~nosti novije (poslijeratne) hrvatske povijesti, po mom mi{qewu jedna od tri najva`nije. Ako bih birao tri najzna~ajnija hrvatska politi~ara u razdobqu nakon Drugog svjetskog rata, odlu~io bih se za Josipa Broza Tita, Vjekoslava Maksa Luburi}a i Frawu Tu|mana. Ako se nekome ~ini da Luburi}u u tako biranom dru{tvu nije mjesto, spomenut }u samo ovo: da nije bilo Luburi}a, ne bi bilo ni hercegova~kih fratara (u dana{wem politi~kom zna~ewu tog pojma), ne bi bilo ni HI[AK-a (Hrvatske iseqeni~ke {kole Amerike i Kanade – prim. V. [.) ni Sadberija, ne bi bilo Norvala, ne bi bilo [u{ka, ne bi bilo Hrvatske demokratske zajednice, ne bi bilo Tu|mana (tako politi~ki oformqenoga kakav je bio), ne bi bilo ni~ega. Sve bi se odvijalo druga~ije nego {to se odvijalo. Sve {to je Tu|man kao politi~ar, kasnije i kao dr`avnik, stvorio, stvorio je na Luburi}evim (i luburi}evskim) temeqima. U tome 961

~ak nije bio ni originalan: konzekventno je, gotovo “{treberski”, slijedio wegove ideje i wegov nauk. S tom razlikom, naravno, {to se nije slijepo dr`ao izvornoga usta{kog, ujedno i Luburi}eva na~ela po kojem se Hrvatska rasprostire sve do Drine. Tu je on zauvijek ostao uz svog Ma~eka (i wegova epigona Bogdanova), smatraju}i da su prave isto~ne hrvatske granice na Vrbasu i Neretvi. Stranka ili pokret pomo}u kojega je Tu|man do{ao na vlast u Hrvatskoj, Hrvatska demokratska zajednica, kopija je politi~ke organizacije – tj. ideje o toj organizaciji – koju je Luburi} iznio u 11. “temeqnom na~elu” svoje “Deklaracije o temeqnim na~elima i du`nostima hrvatskih boraca za oslobo|ewe Hrvatske: iz 1960. (dakle, tridesetqe}e prije osnutka HDZ-a!)... Zato je Tu|man, ~esto do granice da zbog toga postane dosadan, stalno i ponavqao da wegova Hrvatska demokratska zajednica nije obi~na politi~ka stranka, poput ostalih na hrvatskoj politi~koj sceni, nego “sredi{wa” ili “sto`erna” politi~ka organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori.” (str. 686.) v) Drasti~no umawivawe broja jasenova~kih `rtava Najzna~ajnije Tu|manovo pisano delo svakako je kwiga “Bespu}a povijesne zbiqnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosiqa” (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989.). Pisana je sa o~iglednim filozofsko-istorijskim pretenzijama, ali autor nije bio u stawu da dostigne nivo vi{i od ideolo{kog traktata, ograni~enog dnevnopoliti~kim potrebama. Osnovnu okosnicu predstavqa Tu|manov poku{aj da se razbije “mit o jasenova~kim `rtvama”, u sklopu kojeg je, kako ka`e, od strane hegemonisti~kounitaristi~kih revalorizatora istorijskih doga|aja i li~nosti, “u~iwen poku{aj da se on i znanstveno potkrijepi teorijom o genocidnosti svakog hrvatstva.” (str. 10.) Svoju sudbinsku povezanost sa osporavawem tog “mita” on pretvara u lamentaciju nad samim sobom: “Budu}i da sam se ve} pred nekoliko desetqe}a, u okviru op}ih prosudbi temeqnih pitawa suvremene nacionalne povijesti, suprotstavio i manipulisawu s tim mitom, zasnovanim na u povijesti gotovo nezapam}enom umnogostru~avawu i onako golemih `rtava fa{isti~kog i usta{kog terora, to sam se odavno na{ao i u `ari{tu, na`alost ne toliko znanstvenog raspravqawa o problemima, koliko u `rvwu “odnosa snaga”, doti~no me|usobnog nadmetawa, pa i obra~unavawa, ili politikantskih ustupaka, razli~itih tendencija u dru{tveno-politi~kom `ivotu jugoslavenske zajednice.” (str. 10.) Za svaki slu~aj, Tu|man obja{wava kako su razli~ita tuma~ewa istorije sasvim normalna, da poti~u od nacionalne pripadnosti ili filozofskog pristupa istori~ara, koje prati bezobzirnost pobednika i bezumnost pora`enih u subjektivnoj vizuri samih aktera. Jugoslovenskoj istoriografiji pripisuje totalitarne staqinisti~ke poglede i metode, kao i nemarksisti~ki pristup i odsustvo otvorenog raspravqawa spornih pitawa. “Pitawe ratnih `rtava uop}e, a posebno i naro~ito jasenova~kih, samo je jedan, ali i najizrazitiji, primjer takvog stawa. A budu}i da sam odavno spoznao, da je jasenova~kom mitu namijewena sto`erna uloga u potki onih pogleda na najnoviju povijest hrvatskog naroda u jugoslavenskoj zajednici, {to su najotvorenije do{li do izra`aja u raznim terzi}evskim interpretacijama – to 962

sam potaknuo wegovo znanstveno istra`ivawe jo{ pred punih ~etvrt stoqe}a. O razlozima za{to sam u tom institucionalnom nastojawu bio onemogu}en bit }e re~eno i ovdje. U me|uvremenu, u svojim sam se osvrtima i radovima, doti~no prosudbama spornih pitawa, izravno i posredno suprotstavio jednostranom pristupu ratnim `rtvama, osobito jasenova~kom mitu, zbog toga {to je wime sustavno stvarana sve nepovoqnija atmosfera, pa~e i iskrivqena povijesna svijest, pod dojam koje su potpali i mnogi dobronamjerni javni djelatnici, pa i povjesni~ari, ili joj se priklawali zbog oportuniteta.” (str. 12.) Tvrde}i da su u hajci protiv wega primeweni metodi politi~ko-psiholo{kog terorizma jer wegovi oponenti nisu raspolagali relevantnim kontraargumentima, Tu|man napada {tampawe novog izdawa kwige “Magnum krimen” Viktora Novaka kao ~isti anahronizam sa nau~nog aspekta. Ono “zna~i vra}awe bavqewa s hrvatskim pitawem kao tobo`wim klerikalizmom ili ~ak ozlogla{enim “kleronacionalizmom” i “klerofa{izmom”, i to na razini postrevolucionarnog obra~unavawa s “najokorjelijim oblicima” stvarne ili izma{tane kontrarevolucije, od osobite je znakovitosti za stawe povijesne svijesti. Ono se, zapravo, javqa na crti o`ivqavawa onih stremqewa {to te`e da se, po svaku cijenu, obra~unaju sa svakim oblikom hrvatstva koji se ne uklapa u wihovo poimawe jugoslavenskog zajedni{tva.” (str. 14-15.) Pored Viktora Novaka, Tu|man se obru{ava i na kwige Velimira Terzi}a, Vladimira Dedijera, Veselina \ureti}a i Vasilija Kresti}a. “Ustrajawe u nastojawu da se jasenova~ki mit ~ak i znanstveno-teorijski potkrijepi – i nakon {to su iznijeti argumenti o wegovoj neosnovanosti – svjedo~i o stupwu poreme}enosti povijesne svijesti, o stvorenoj atmosferi u kojoj jo{ uvijek nije ni mogu}e ni dopu{teno racionalno raspravqawe o meritumu problema.” (str. 15.) Pri tome posebno potencira navodno “Dedijerovo manipulirawe propagandisti~kim podacima i svojim “Raselovim sudom”, te nastojawem da i prozivawem Vatikana pridonese u~vr{}ewu jasenova~kog mita.” (str. 15.) I za kwigu dokumenata Antuna Mileti}a o jasenova~kom logoru, Tu|man tvrdi da izra`ava atmosferu poreme}ene i sputane istorijske svijesti. “Za tu iskrivqenu povijesnu svijest i zatrovanu atmosferu znakovito je da te`i svom ovjekovje~ewu, zlorabe}i do kraja i ideologijsko-politi~ke okvire i kojekakvo manipulirawe znano{}u za tobo`wu verifikaciju svojih sadr`ina. Kad je rije~ o Jasenovcu, onda smo jo{ uvijek u takvu stawu da pojedinci mogu i daqe sebi priu{titi pogroma{ko `igosawe svih onih {to su im stali na put. Organiziraju se istra`iva~ki radovi, stru~ne rasprave, pa ~ak i me|unarodni znanstveni skupovi, na kojima pojedini dr`avno-politi~ki uzvanici, bilo zbog nepoznavawa biti problema, bilo zbog dokazivawa svoje “principijelnosti”, ponavqaju “ovjerovqene” istine o “najmawe sedamsto” tisu}a pogubqenih, a prisutni povjesni~ari i ini znanstvenici, ne usu|uju}i se otvoreno suprotstaviti manipulacijama i pogre{nom tuma~ewu razli~itih izvora, ukazuju na potrebu daqeg izu~avawa arhivske gra|e i interdisciplinarne obrade. Oni takvim zauzimawem za istinu olak{avaju svoju du{u, a {to mogu ako netko tuma~i da }e se tim putem do}i do jo{ ve}eg broja `rtava.” (str. 16.) 963

Da bi autoritarno potkrepio sopstveno stanovi{te i dodatno opovrgao “jasenova~ki mit”, Tu|man se poziva na Miroslava Krle`u, s kojim je “intenzivno prijateqevao” celu deceniju. “Krle`ina ocjena na{ih povijesnih prilika mogla bi se u biti sa`eti na ovo: slijepo i zabriwavaju}e trajawe obostrano nesno{qivih i zatornih tendencija; raspirivawe revan{isti~kog mita uz zaborav da usta{e nisu pali s neba, niti su bili jedina ekstremno nacionalisti~ka i fanati~ki {ovinisti~ka pojava na ovom balkanskom prostoru; uvijek su najglasniji oni {to iz povijesti nisu bili kadri nau~iti da u woj ni{ta ne prolazi neka`weno, pa u pomawkawu svakog povijesnog razbora, pozivawem na prvenstvo oslobodila~kih zasluga ili potla~enost i `rtve, raspaquju primitivisti~ke strasti, truju}i atmosferu do zagu{qive eksplozivnosti i nove kataklizme.” (str. 19-20.) S najve}om `estinom Tu|man se obru{ava na svog nekada{weg kolegu Jeftu [a{i}a jer je u predgovoru Mileti}eve kwige doveo u pitawe popis `rtava Drugog svetskog rata, koji je obavqen izme|u 1964. i 1966. godine, i po kome je ukupan broj ubijenih 600.000. [a{i} je smatrao da je taj nestru~ni i nepotpuni popis predstavqao “zeleno svetlo zlo~incima” da pokrenu pravu kampawu obmawivawa javnosti kako su raniji zvani~ni podaci namerno preuveli~avani. “Mo`e li biti vjerodostojnijeg i uvjerqivijeg dokaza o stupwu izopa~enosti povijesne svijesti i pomra~ewu svakog razbora, od ovakvog `igosawa predratnih marksista, prvoboraca i revolucionara, pisaca i humanista, kao “antikomunista i neprijateqa NOB-a”, kao “zlo~inaca”?! Nije li to jedno od najizrazitijih upozorewa da je neprincipijelnost u povijesnim pitawima dala odve} maha onim strujawima za koja je Krle`a zborio da }e poslije Tita stremiti takvom stawu da je on sretan {to u wemu ne}e morati `ivjeti. A da u takve neprincipijelnosti, s dalekose`nim posqedicama, nedvojbeno, i u prvom redu spada i tolerirawe odr`avawa jasenova~kog mita – svejedno da li na terzi}evskoj ili {a{i}evskoj razini – a nedopu{tawe i spre~avawe izno{ewa stvarne povijesne istine, o tome nije bilo nikakve sumwe ni za Krle`u ni za bilo kojega ~ovjeka, {to povijesno misli, zabrinutog za kretawa na ovom trusnom tlu.” (str. 20.) Takvim rezonovawem Tu|man dolazi do su{tinskog pitawa, “nema li sustavno uveli~avawe jasenova~kog mita svrhu stvarawa crne legende o povijesnoj krivwi ~itavog hrvatskog naroda, koju tek vaqa ispa{tati?” (str. 21.) Po wegovom mi{qewu, takav mit neminovno vodi generalizaciji istorijske krivice i {ovinisti~kom stanovi{tu da su svi Hrvati usta{e. Svu tu problematiku on analizira kroz nadugo i na{iroko razmatrawe svog li~nog politi~kog slu~aja, a kampawu protiv “tu|manov{tine” nastoji da predstavi kao prikriveni preliminarni udar na samog Tita. Tu nameru on direktno pripisuje Velimiru Terzi}u, koji je u svojoj kwizi efektno dokazao da su Hrvati najvi{e doprineli brzom slomu Kraqevine Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine. “On se”, kako pi{e Tu|man, “jo{ ustru~ava da sam izravno optu`i Tita, ali }e to ubrzo u~initi drugi wegovi istomi{qenici i sqedbenici. A budu}i da sam – od kriti~nih godina informbirovske pogibeqi pa sve do usvajawa strategije op}enarodne obrane – bio me|u prvim terzi}evskim protivnicima na povijesno-teorijskom podru~ju, 964

a jo{ k tome po godinama i ~inu najmla|i, to postadoh gromobran za sve muwe i olujne bijesove, {to se tada jo{ nisu smjeli izravno sru~iti ni na glavu Go{waka, a kamoli samoga Tita.” (str. 27.) Ina~e, Titovo pona{awe je Tu|manu krunski dokaz, kojim potkrepquje svoju tezu o preuveli~avawu broja jasenova~kih `rtava. Tako svojim oponentima poru~uje prekornim tonom, “jesu li se ikada zapitali, a oni koji jesu (a znam i takve) jesu li potra`ili i na{li pravi odgovor na pitawe: za{to Josip Broz nikada nije do{ao u Jasenovac?! A obi{ao je, takoreku}, svako, imalo va`nije popri{te i mjesto NOB-e u svim republikama. Budu}i da se tom neimaru, kako NOR-a i revolucije, tako i nove socijalisti~ke Jugoslavije, jama~no, ne mo`e pripisati nikakva pristrasnost niti popustqivost prema hrvatskim grijesima (bez wega o~ito ne bi bilo uklawawa Hebranga u ratu, ni progona, ni smjene vodstva u Hrvatskoj 1971.), bez obzira na to kolika je uloga drugih bila u tim slu~ajevima, to tome moraju biti neki dubqi razlozi. Odgovor na to pitawe, po mome mnijewu, vjerojatno se nalazi u tome, {to je on, kao povijesna li~nost, znaju}i povijesne ~iwenice, instinktom velikog politi~ara i dr`avnika, predosje}ao kuda smjera mahnitawe monstruozno{}u jasenova~kog mita. U krajwem: podrivawe samih osnova wegova djela i dovo|ewe u pitawe same svrhovitosti stvarno golemih `rtava rata i revolucije.” (str. 57.) Tu|man je ovde bar u jednome potpuno u pravu. Tito je mislio o Jasenovcu isto {to i Tu|man, ali se nije usu|ivao da to javno ka`e. U slede}oj fazi Frawo Tu|man opovrgava i sve druge podatke o usta{kim zlo~inima nad srpskim narodom na drugim mestima. Prvo se obru{ava na memorandume Srpske pravoslavne crkve iz 1941. godine, pa onda redom na autore poput Konstantina Foti}a, Jovana Du~i}a, Dedijera, \ureti}a, Kurcia Malopartea i drugih, nipoda{tavaju}i wihove navode i dokumentovane opise stravi~nih konkretnih zlo~ina. Pri tome on posebno insistira na podatku da se o Jasenovcu nije pisalo ve} 1941. godine, ve} znatno kasnije, pa iz wega izvla~i dalekose`nije zakqu~ke. O tome, izme|u ostalog, pi{e: “Uz opisano predo~ivawe i umno`avawe ratnih `rtava u ratno doba, vaqa podsjetiti na ~iwenicu da se Jasenovac tada gotovo ni po ~emu ne izdvaja posebno. Pa~e, on se takoreku} i ne spomiwe kao neko naro~ito strati{te, u odnosu na sva druga, u cjelokupnom ratnom razdobqu. Wemu }e tek u pora}u biti namijewena ona uloga {to su je u ratu imale `rtve u cjelini. Tada }e monstruoznost u opisu na~ina izvr{ewa zlodjela sve vi{e zamjewivati ne mawa monstruoznost u umno`bama broja `rtava u samom Jasenovcu. Razlozi su vi{e providni negoli nedoku~ivi. Mjesto utvr|ivawa ratnih `rtava u cjelini, u svim logorima, strati{tima i gubili{tima {irom Jugoslavije, zlo~in je mitski usredoto~ivan na jedno mjesto iz razloga, i radi nakane, o kojima je i izrijekom govoreno od samog po~etka manipulirawa s tragikom ratnih zbivawa.” (str. 89.) Tu|man a priori sve podatke o usta{kim zlo~inima progla{ava propagandnim izmi{qotinama, a usput priznaje da je nekih zlo~ina zaista bilo, nipoda{tavaju}i ih tako {to ih svodi u istu ravan sa ~etni~kim, pa pravi ve{ta~ku simetriju. Po Tu|manovom stanovi{tu, mora biti indikativno 965

{to se u po~etku o Jasenovcu malo govorilo. Kako on daqe iznosi, “tek u kasnijoj obradi bit }e Jasenovcu pripisano zna~ewe primjera kakvog nije bilo ne samo “u povijesti Evrope”, ve} ni svijeta. Dakako, bilo bi zanimqivo utvrditi od koga je to, kada, i iz kojih sve pobuda u~iweno. Mo`e se pretpostaviti da je u tome imala udjela i patrijarhalno-folklorna tradicija svo|ewa povijesnih zbivawa na mitomanske legende, ali je vjerojatnije da su na sustavnom stvarawu jasenova~kog mita na{le odre|enu zajedni~ku svrhu, ili barem pre{utnu podudarnost politi~kih interesa, dvije ina~e suprotne sastavnice povijesnih zbivawa. Na to upu}uje kako ve} opisani slijed predo~ivawa, doti~no uveli~avawa u`asa ratnih zlodjela u cjelini, tako i wihovo daqe usredoto~ivawe gotovo iskqu~ivo u mitu o jasenova~kom gubili{tu.” (str. 90.) g) Tu|manovo izjedna~avawe Jasenovca i Blajburga Da bi pru`io bar privid objektivnijeg pristupa, Tu|man kritikuje preuveli~avawe broja blajbur{kih `rtava, pa ga dovodi u istu ravan sa jasenova~kim. Krivicu za izgradwu navodnog “jasenova~kog mita” pripisuje izopa~enoj istorijskoj svesti komunisti~kih ideolo{kih monopolista i srpskih hegemonista. “Tu je izvori{te sustavne (namjerne i stihijske) izgradwe crne legende o povijesnoj krivwi ~itavog hrvatskog naroda. Jer, ako se dimenzije usta{kih zlodjela prote`u na stotine tisu}a, pa i na milijunski broj `rtava, i ako nasuprot i istodobno s wime uop{te nema nikakve usporedbe zlo~ina wihovih protivnika, onda naravno odgovornost za wih ne snosi samo {aka fanatiziranih i osvetni~kim porivom zaslijepqenih Paveli}evih sqedbenika, ve}, dakako, cijeli hrvatski narod. Otuda logi~no, ponajvi{e pre{utno ali i izri~ito, poistovje}ivawe hrvatstva s usta{tvom, koje je `igosano gore negoli i sam fa{izam ili nacizam u svom izvornom i najgorem ~inidbenom obli~ju.” (str. 118.) Posebno je Tu|mana zabolelo {to je veliki nema~ki filozof Ernest Blok u jednom intervjuu “[piglu” sve Hrvate nazvao fa{istima, ostavqaju}i mogu}nost da neki mali broj wih to mo`da i nije. On potom skre}e pa`wu da je osamdesetih godina do{lo, “doista, nimalo slu~ajno ve} s predvidqivom zakonito{}u, i do najve}eg razmaha, i do naj{ireg iskori{}avawa jasenova~kog mita za stare i za nove povijesne ~imbenosti. Jasenova~ki mit o srpskim `rtvama poslu`io je kao izravan povod cijeloj teoriji o genocidnosti svakog hrvatstva, kao i teze o neodr`ivosti bilo kakvog “poravnawa krivwe”. A wegova je prisutnost o~ita i u tezama o odbacivawu ocjena o velikosrpskoj hegemoniji u versajskoj Jugoslaviji, jer da je sud o “tamnici naroda” bio kominternovska izmi{qotina a ne stvarnost. A ne mo`e se takva mitska sjenka zanemariti, podnipo{to, ni u procjewivawu ~ak i avnojevske povijesne prekretnice, pa i povijesne uloge Josipa Broza Tita. A pogotovu ne u opetovanom diskreditirawu svih sastavnica hrvatskog povijesnog `ivota, ukqu~uju}i i wegov komunisti~ki pokret. [tovi{e, mitomanska obrada povijesti dovela je i do kulminirawa povijesnih krivwi. Osim za Jasenovac, hrvatski bi narod morao biti na koqenima i za sva ina povijesna “zla”. Ona {to su ih posredstvom wega i wegovih predstavnika prouzro~ili na ju`noslavenskom tlu Vatikan, kao vje966

~iti, i Kominterna kao ovostoqetni, smrtni neprijateq. Pa i jo{ odre|enije: za sve ono {to je neprihvatqivo za protivnike avnojevskih na~ela i ustavnih temeqnica iz 1974!” (str. 120.) d) Pravdawe genocida religijskim citatima Nesigurnost i neutemeqenost sopstvenih stavova o navodnom izmi{qawu i preuveli~avawu usta{kih zlo~ina, Tu|man najupe~atqivije iskazuje pozivawem na Bibliju i Platona i insistiraju}i da treba biti oprezan u pri~awu o ranijim zlo~inima, da se ne bi budilo osvetni~ko raspolo`ewe. A onda prelazi na neposredno opravdawe genocida nalaze}i upori{te u Starom zavetu. Isti~e primer Mojsija i wegovog stava da su neprijateqi izabranog naroda ujedno i Bo`ji neprijateqi, pa to opravdava sveti rat koji se protiv wih vodi. Tako se svi ratovi Izraela tuma~e kao Bo`ji ratovi, ~ak i oni osvaja~ki, ~iji je ciq da se istrebe ~itavi narodi radi preotimawa wihovog `ivotnog prostora. Navodi primere nemilosrdnosti i poziva na ubijawe dece u kolevkama, masovno klawe, bacawe u jame itd. Tu je ~ak i propovedawe silovawa. Pedantno to Tu|man bele`i pa zakqu~uje: “Sve biblijske “povijesne”, “proro~ke” i “mudrosne” kwige pune su takvih kazivawa stvarnih povijesnih zbivawa i proricawa. Nema granica zlodjelima, koje u svom “pravednom” gwevu i jarosti ne}e u~initi Jahve i wegov izabrani narod nad protivnicima svojim. “Nebesa }e se potresti i maknut }e se zemqa s mjesta”. A wihovi ratnici: “koga stignu probost }e ga; kog uhvate ma~em }e sasje}i; pred o~ima smrksat }e im dojen~ad, opqa~kati ku}e, silovati `ene”. “Narodi }e biti sa`gani u vapno, kao posje~eno trwe {to gori u vatri”. A svrha takvog krvolo~nog razra~unavawa jest da se “svatko vrati svom narodu”, i prisili da u “zemqu svoju pobjegne”..., tj. da se postigne etni~ki ~ista dr`ava, jer inorodci je `ele uvijek pretvoriti u svoju. Kako istrebqewe tu|eg, neprijateqskog i buntovnog naroda nije jednostavan i lak posao, doti~no se ne mo`e obaviti na jedan na~in, to }e Jahve dati upute: “Tre}inu spali posred groba ogwem... tre}inu uzmi i sasijeci ma~em oko grada; tre}inu baci u vjetar”, tj. u izgnanstvo, ali i na wih }e pustiti kugu i divqe zvijeri.” (str. 130-131.) Recept je trajan, star hiqadama godina. Kad je mogao Mojsije, {to ne bi mogao i Paveli} da ga primewuje. Ako su Jevreji starozavetni izabrani narod, onda su Hrvati danas u toj ulozi jer su ve} nekoliko vekova “predzi|e” hri{}anstva, onog zapadnog, koje nemilosrdno insistira na ekskluzivitetu svoje misije. Hrvati su u masovne zlo~ine u{li vr{e}i svoju “bo`ansku misiju”, ali su im wihovi neprijateqi i uzvra}ali zlo~inima. Biblijski primer, prema Tu|manovoj interpretaciji, svedo~i da je to bilo neminovno: “I la`u i obmawuju narod oni {to govore “mir kad mira nema”, ne hote}i da se “zid utvrdi” ve} “da se malo o`buka”, {to }e prouzro~iti da ga olujni vihori obore... I poradi toga, dok se ne postigne Jahvin naum: “Ma~ `dere sve” oko sebe, “da Filistejce istrijebi, da zatre Tiru i Sidonu”, da “izbri{e narod Moaba”, da zemqe neprijateqske “pretvori u pusto{” i “raspr{i” wihovo pu~anstvo, da bjegunce vi{e “nitko skupiti ne}e”. “Ustajte, udarite na mirni narod {to `ivi bez straha – rije~ je Jahvina”, jer ne jedino “kraq babilonski” ve} i neprijateq svaki: “snuje naum protiv vas, navalu smi{qa”. 967

Stoga “za`dite Babilon”, da “od wega ni{ta ne ostane”, “nitko da ne ute~e”. U tom i takvom postupawu Izrael bija{e samo “maq Jahvin” i wegovo “oru`je ratno”: “Pomlatih tobom narode, razmrskah tobom kraqevstva... Pomlatih tobom ~ovjeka i `enu... starca i dijete... mladi}a i djevojku... pastira i stado”. A na kraju Jahve }e dati nedvosmisleno znati, o ~emu je zapravo rije~: a “vi {to umakoste ma~u, idite, ne ostajte ovdje”. No, dakako, u toj povijesnoj borbi na `ivot i smrt, i neprijateq uzvra}a istom mjerom. Kad Nabukodonosor babilonski jednom osvoji Jeruzalem i zarobi kraqa Sidkiju, najprije “pokla Sidkijine sinove pred wegovim o~ima, pobi u Ribli sve Judine knezove”, Sidkiji “iskopa o~i i okovana baci u tamnicu do smrti, a ostatak naroda odvede u su`awstvo”.” (str. 131.) Takve svetonazore Tu|man nalazi i u hri{}anstvu, a uostalom, praksa dugih krsta{kih ratova i inkvizicijskih pogroma daje mu za pravo, bar kad je re~ o onom zapadnom. Tu|man o tome ovako raspreda: “Ve} u Mojsijevu “Dekalogu” izlo`ena je suodgovornost pojedinaca i naroda za sve postupke. Jahve je prava dao svom izabranom narodu, ali i svakom wegovu pripadniku. Ako se netko ogrije{io protiv koje zapovijedi “Dekaloga”, na ~itav se narod na neki na~in protegao taj grijeh. U svim dru{tvenim zajednicama, oduvijek je svatko snosio odgovornost za svoja osobna djela, ali posredno, duhovno, i za djela svih drugih, kao {to su i svi bili odgovorni za postupak svakoga u odno{aju prema pripadnicima drugih naroda.” (str. 131.) Tako su i Srbi kolektivno odgovorni za me|uratnu “velikosrpsku hegemoniju”, “ugwetavawe Hrvata”, “ubistvo Stjepana Radi}a”, pa jo{ za ignorisawe istorijskih hrvatskih dr`avotvornih prava pod austrougarskom vla{}u, kad su neprekidno delovali kao “remetila~ki faktor” u politi~kom `ivotu Hrvatske i Slavonije. Hri{}anstvo, po Tu|manovom mi{qewu, ni{ta bitno nije promenilo u primeni tog na~ela. “Kristovo novozavjetno nadila`ewe Bo`je izabranosti i posebnosti izraelskog naroda u kr{}anski univerzalizam, unosi bitne promjene u starozavjetna poimawa povijesnoga bivstvovawa ~ovjeka i naroda, ali ih podnipo{to ne ukida, a jo{ mawe je to slu~aj glede promjena same povijesne ~inidbe. Istodobno, i unato~ utjelovqivawa “bo`jeg naroda” u svim narodima svijeta – podjele, zavade, mr`we i nasiqa ne nestaju. U po~etku se okre}u svi protiv kr{}ana, a kasnije zlosiqa traju, samo s izmijewenim intenzitetom i me|u samim kr{}anskim svijetom, kao i ovoga u cjelini s drugim svjetovima, npr. s islamskim, budisti~kim ili s ostacima mnogobo`a~kim. Ili pak s ateisti~kim, kao suvremenim znanstvenim poganstvom, koji tako|er obistiwewe svoga bezbo{tva o~ituje ne mawim, nego ~ak i ve}im nasiqem i protiv{tinama i prema ostalom svijetu ali i unutar samih “izabranih naroda”.” (str. 131-132.) Po Tu|manu je, dakle, Hristova `rtva bila uzaludna, jer ~ove~anstvom i daqe upravqaju starozavetni principi okrutnosti i divqa borba za opstanak. Tako su hrvatski masovni zlo~ini nad Srbima sasvim prirodni i, reklo bi se, neizbe`ni. ^emu onda wihovo neprekidno nabijawe na nos dana{woj hrvatskoj generaciji. [to smo pobili, pobili – sad }utite da ne biste isprovocirali nova ubijawa stalnom kukwavom za ranijim `rtvama. U savremenom svetu vlada “i nadaqe nagon samoodr`awa, oholost, nasilnost 968

i po`uda... Iz tih poriva i pobuda izviru i sukobi, ratovi i svakovrsna zlosiqa. Zna~i: ili radi opstanka na vlastitoj zemqi, ili radi presti`a i osvaja~kih presizawa. I biblijska i suvremena povijest svjedo~i: od iskona do danas odnosi Izraela i drugih naroda – svejedno bili oni srodni ili ne – mogu se uspostaviti ako ne jedino, a ono prete`ito i prije svega, na razini neprijateqstava. Ako je starozavjetno doba ovjerilo na~elo, da se izraelski narod mora korjenito odvojiti od drugih, tu|inskih, naroda da bi se sa~uvao od zaraze wihovog poganstva..., onda i novozavjetna i sveukupna dosada{wa povijest nedvojbeno svjedo~i da je to izdvajawe bilo preduvjetom i wegova opstanka i ponovne uspostave wegove dr`ave, {to }e re}i wegova subjektiviteta u zajednici ~ovje~anstva. To samo po sebi, jama~no, govori da zapravo nije bilo sukladnog rje{ewa proturje~ja izme|u Kristova `idovskog izvori{ta i nauma wegovog kr{}anskog univerzalizma. Dva tisu}qe}a kasnije, wegova marksisti~ka negacija, sa svojim socijalisti~kim svijetom, jo{ }e br`e ovjeravati da se i na suprotnoj, materijalisti~koj duhovnoj potki, s idejom socijalisti~kog internacionalizma, jo{ mawe mogu premostiti, a kamoli izbrisati nacionalne posebnosti, kao nezamjewive sastavnice same opstojnosti ovoga svijeta.” (str. 132.) |) Tu|manov javni poziv na novi pokoq Srba Pouka je jasna. Hrvati se po svaku cenu moraju razdvojiti od Srba, pa makar ih pobili ili proterali sa teritorija na koje pretenduju, kako bi ponovo uspostavili svoju dr`avu i stekli subjektivitet u zajednici ~ove~anstva. Takav stav ni u kom pogledu nije protivre~an na~elu hri{}anskog univerzalizma, bar u wegovoj rimokatoli~koj varijanti. Samo {to bi on starozavetnom zakonu odmazde dodao princip pravednosti osvete. Qudsko, odnosno dru{tveno-istorijsko zlo, po Tu|manu je konstantno i nepromewivo. “Wegovu uklawawu gotovo ni{ta, u biti, nije pridonio nijedan vi{i stupaw u razvitku duhovnih i proizvodnih sila qudskog dru{tva. I poslije prijelaza iz divqa~ke prapovijesti u barbarsku povijest, u podlozi svakog kretawa ostado{e divqa~ka nasiqa. A ni civilizacijski pomaci, {to bijahu obiqe`eni zamjenom poganskog mnogobo{tva s pluralisti~kim monoteizmom, ne ukloni{e barbarska divqawa u helenskoj i rimskoj civilizaciji. Isto tako ni {irewe univerzalisti~kih monoteisti~kih religija (kr{}anstva i islama), a za wima i ateisti~kih ideologija (od racionalisti~ko-prosvjetiteqskog kosmopolitizma do socijalisti~ko-marksisti~kog internacionalizma, doti~no od raznorodne demokracije do fa{isti~kog i komunisti~kog totalitarizma) nije pridonijelo uklawawu ve} umno`avawu zlodjela. Ukqu~uju}i i ona genocidnih zna~ajki i dimenzija.” (str. 132-133.) Prikriveno opravdavaju}i hrvatski genocid nad Srbima tokom Drugog svetskog rata ili bar nipoda{tavaju}i wegove oblike i posledice relativizacijom te`ine zlo~ina i odgovornosti izvr{ilaca, Tu|man se poziva na mnoge znane genocidne radwe iz ranije istorije. Hrvati jednostavno nisu Srbima uradili ne{to {to je istorijska novost, besprimerno u dosada{woj pro{losti ~ove~anstva. U tom smislu pomiwe rimska pusto{ewa i istrebqewa ~itavih plemena i naroda tokom osvaja~kih ratova. Rimqanima 969

su kasnije varvarski narodi uzvratili punom merom. Pa {to smo onda mi toliko preokupirani jo{ sve`im hrvatskim zlo~inima, ako su oni ispuwavali istoriju mnogih drugih naroda, a to danas malo koga interesuje. Ako veliki narodi tako pedantno ulep{avaju svoju pro{lost, potenciraju}i podvige i dostignu}a, naspram moralnih padova i pokazane okrutnosti, za{to ne bi mogli i Hrvati. Tu|man tvrdi da istorijom vlada “gotovo beziznimno pravilo, da je svaka nacionalna povijest zaokupqena ako ne jedino a ono prete`ito onom lijepom, stvarala~kom stranom povijesnoga bivstvovawa svoga naroda, zanemaruju}i ili ostavqaju}i sasvim u sjeni, kao tobo`e posve neva`nu, ili nezanimqivu, onu drugu – osvaja~ko rastrojstvenu i nasilni~ko asimilatorsku. Ne poimqu}i, ili ustru~avaju}i se priznati, da samo obje ~ine cjelo}u. Doti~no, da tamo, gdje se, u neprestanu sukobqavawu razli~itih etni~kih zajednica, nije u dostatnoj silini istodobno o~itovala i ta drugotna, mra~na strana, izra`ena agresivnim ili obrambenim porivima i postupcima, nije bilo opstojnosti ni onoj prvotnoj strani. Nenasilni oblici povijesnoga `ivota mogli su “carevati” tek onda kad su imali oslon u nadmo}i svoje sile, u zavjetrini sigurnosti.” (str. 133-134.) Ovo je trenutak u kome se Tu|man direktno ma{io socijaldarvinisti~ke teorije, da bi objasnio kako su Hrvati masovno ubijali Srbe u goloj borbi za opstanak svog naroda i dr`ave. Kao {to se vukovi ili tigrovi pokoqu me|usobno u borbi za lovi{ta, odnosno teritoriju. “U tom pogledu, u vje~nom zakonu samoodr`awa u prirodi, i u dru{tvu, povijesno-etni~ke zajednice ne ~ine ama ba{ nikakvu iznimku. Ali, unato~ tome u ve}ini povijesnih razmatrawa i promi{qawa prelazi se preko ove nedvojbene ~iwenice, i to uglavnom zbog moralisti~kih razloga. A to onda gotovo redovito biva i razlogom nepotpunoga pa i pogre{nog sagledavawa uzroka pojedinih povijesnih pojavnosti i doga|awa, pa onda i jednostranih prosudbi wihovih posqedaka. A time, naravno, i proma{enih sudova ~ak i o sudbonosnim zbivawima u `ivotu pojedinih naroda, a onda i o povijesnom bivstvovawu uop}e. To bje`awe iz povijesne stvarnosti i zatvarawe o~iju razbora pred ~iweni~nom stvarno{}u doga|a se, razumqivo, na crti moralno-eti~kih na~ela o potrebi suprotstavqawa svakom nasiqu i osudi svih, a navlastito genocidnih zlodjela. Ono, dakako, ne mo`e promjeniti pa ni bitnije utjecati na povijesnu stvarnost. Ali, jednostranim osvjetqivawem potke povijesnoga zbivawa – bilo uqep{avawem blistavih strana, bilo unakazbom opa~ina – samo se zamagquju stvarni uzroci svakoj povijesnoj zbiqi, makar kako surova i strahotna ona bila. A time se, jama~no, nimalo ne pridonosi ni ma kakvome razvedravawu, osobito onih zamra~enih povijesnih obzora. Bez obzira na subjektivne `eqe i namjere.” (str. 134.) Da bi takav stav jo{ efektivnije potkrepio konkretnim istorijskim podacima, Tu|man navodi da su genocidom istrebqena ilirsko-keltska plemena na ~iju su se zemqu Hrvati naselili, da su u hrvatsko-frana~kim ratovima devetog veka obe strane spram protivni~ke primewivale genocidne radwe, da je genocid bio obiqe`je krsta{kih ratova i zapadnoevropskih pogroma nad Jevrejima itd. “Po{to se u kri`arskim ratovima kr{}anstvo kao cjelina sukobilo s islamom kao cjelinom, to se uzroci svakovrsnih zlo970

djela nalaze na prvi pogled prije svega u oprekama i me|usobnom poricawu razli~itih civilizacija, doti~no u nepomirqivosti wihovih religija, jedinih idejnih svjetonazora dotada{wih doba. Osim toga, namjerno poticawe, {tavi{e i blagoslivqawe zlo~ina, s obje strane, uzdizawem ubijawa smrtnih neprijateqa na razinu oprosta grijeha i bo`anskih zasluga (za “vje~ni `ivot”), imalo je poslu`iti ja~awu unutarweg jedinstva tih zasebnih civilizacija Zapada i Istoka. Me|utim, niti je stoqetno trajawe rata za me|usobno uni{tavawe suprotstavqenih, svjetskih, civilizacija uklonilo me|uetni~ke i dru{tvene sukobe unutar wih, niti su pojavnosti unutar civilizacijskih nasiqa, glede na~ina i sadr`aja zlodjela, bile i po ~emu mawih razmjera. ^ak, naprotiv. Postupak duhovnih mo}nika i svjetovnih silnika prema vlastitim krivovjernicima, ili otpadnicima i protivnicima svake vrste u vlastitim redovima, bija{e uvijek jo{ okrutniji. Jer za wih nije vi{e bilo izgleda za obra}awe na “pravu vjeru” kao za pripadnike suprotnih tabora, a i od slomqena pokajnika bilo je malo kome hasnovitosti. Otuda sve grozote inkvizicijskih mu~ili{ta, a i `ivo spaqivawe “vje{tica”, i opsjednutih satanskim idejama. Osobito onda kad su heretici i la`ni proroci pakla u~eni qudi i narodni vo|e kao Jan Hus, ili ~itave etni~ke zajednice, pri ~emu je `idovstvo bilo samo utoliko iznimka {to se posvuda rasprostiralo kao strano tijelo, dok se razra~unavawe me|u drugima odvijalo u razmjerima susjedskih ili osvaja~kih nadmetawa.” (str. 136.) e) Tu|manova teorija svrsishodnosti istrebqewa Srba i wihove krivice za sopstvenu zlu sudbinu Na toj podlozi Tu|man srpsko-hrvatski sukob odre|uje kao sudar civilizacija, nemilosrdnu borbu izme|u pravoslavqa i katoli~anstva, u kome je istrebqewe Srba svrsihodno i omogu}ava u~vr{}ewe isto~nih granica pod dominacijom rimske crkve i placdrang za daqu ekspanziju. Pravoslavni Srbi su u wegovoj ideolo{koj vizuri “raskolnici” i “jeretici”, pa se utoliko wihova sudbina nimalo ne razlikuje od tretmana jeretika u ranijim vekovima. To je samo nastavak krsta{kih ratova koji su vo|eni protiv albigenza, bogumila, husita, hugenota i same Vizantije. Tu|man detaqno opisuje kako je u svim tim verskim ratovima prvenstveno civilno stanovni{tvo podvrgavano pokoqima, pusto{ewima, gladi i epidemijama. Daqe navodi masovne zlo~ine koji su s obe strane ~iweni u brojnim seqa~kim bunama, redovno pra}ene pqa~kom i silovawima. Na primeru osnovnih uzroka progona jevrejskog naroda Tu|man obja{wava da su Srbi krivi za hrvatski genocid, koji je nad wima proveden, jer se nisu prepu{tali asimilaciji, {tete}i samim svojim postojawem dobrobiti hrvatskog naroda i ugro`avaju}i wegov suverenitet. U tom sklopu Tu|man doslovno pi{e “da su @idovi izazvali mr`wu prema sebi i time {to su zadr`avali svoju etni~kovjersku zasebnost u sredinama tu|ih naroda, pa makar ina~e bili gorqivim zagovornicima kozmopolitsko-internacionalisti~kih ideja. [to vi{e, takvo wihovo univerzalisti~ko djelovawe bilo je do`ivqavano kao anacionalno, a ponekad i protunacionalno, pa je kadikad ba{ i bilo uzrokom 971

wihova svakovrsna izop}ivawa. Motre}i u {irim povijesnim rasponima, mo`e se zamijetiti da su kobi antisemitskih pogroma me|u stranim narodima izbjegle samo one etni~ke mawine koje su se voqno ili bez `ilava otpora prepu{tale asimilaciji ve}inskog naroda. Ili pak one opstojnost kojih ni na koji na~in nije {tetila dobrobiti domovinskog naroda, niti ugro`avala wegov suverenitet.” (str. 140.) Ina~e, posledwa re~enica u ovom citatu primer je nakaradnog Tu|manovog stila, kakvih je mno{tvo u wegovoj kwizi. Poput Jevreja, i Srbi su glavni krivci {to su ih Hrvati morali tako masovno ubijati. Jevreji su naj~e{}e optu`ivani da su ubili Hrista, a Srbi {to ne prihvataju papu kao Hristovog namesnika na zemqi. Tu|man se latio i smawivawa broja jevrejskih `rtava u Drugom svetskom ratu, tvrde}i da on nikako nije onoliki kolikim ga zvani~ne statistike prikazuju. On tvrdi “da se spomenute procjene gubitaka do {est milijuna mrtvih zasnivaju previ{e; kako na emocionalno pristrasnim svjedo~anstvima, tako i na jednostranim i pretjeranim podacima poratnog obra~unavawa ratnih zlodjela i razra~unavawa s pora`enim po~initeqima ratnih zlo~ina.” (str. 156.) A da je svakako bilo opravdano masovno ubijawe Srba i Jevreja, pokazuje i slede}i Tu|manov “teorijski” stav: “Kad neki pokret ili narod, dr`ava ili wihov savez, religija ili ideologija, ima pred sobom protivnika kojeg dr`i pogibqenim za svoj opstanak, ili glavnom zaprekom za svoju prevlast, u~init }e sve mogu}e, i upotrijebiti sva dostupna sredstva, da ga savlada pa i uni{ti, ako ga na drugi na~in ne mo`e podvr}i svojoj voqi. Od te nakane odvra}a ga tek mo`ebitna pogibeq vlastitog uni{tewa u wezinoj provedbi.” (str. 161.) Poseban zna~aj Tu|man pridaje istorijskom presedanu da je me|unarodno-pravno, saglasno{}u velikih sila, legalizovano proterivawe nema~ke nacionalne mawine iz Poqske, ^ehoslova~ke i Ma|arske, odnosno weno prinudno preselewe u su`enu Nema~ku. Taj primer je sledila i Jugoslavija, prognav{i pola miliona Nemaca, sopstvenih dr`avqana. “Tom odlukom saveznika formalno je sankcionirano pravo na osvetu. Wena provedba poprimila je zna~ajke pogroma{kog protjerivawa i bje`awa obespravqena pu~anstva pred osvetni~kim nasiqem u golemim, gotovo nezabiqe`enim dimenzijama.” (str. 163.) Misao da se na sli~an na~in postupi sa Srbima koji `ive na “hrvatskom” prostoru o~igledno je Tu|mana decenijama zaokupqala, pre nego {to je devedesetih godina krenuo u wenu realizaciju. Taj metod mu se mnogo svideo kao oblik kona~nog re{avawa nacionalnog pitawa, u pogodnoj konstelaciji me|unarodnih snaga. “Uzrokovane povije{}u natalo`enim me|unacionalnim te{ko pomirqivim protimbama, koje su obrtima ratnih zbivawa usijavane do nesno{qivosti, sva ta izmjeni~no pogroma{ka nasiqa nad velikim pa i vi{emilijunskim mno{tvom ino-etni~kog pu~anstva imala su uvijek za ciq neko “kona~no” rje{ewe: uklawawe stranog – ako ne neprijateqski petokolona{kog, a ono zbog ne~eg povijesno odvojenog i nesukladnog elementa iz etni~ko-teritorijalnog korpusa vlastitog nacionalnog bi}a. Promatrane s tog zreni{ta – a jedino se u wemu mo`e na}i obja{wewe neprestana opetovawa te povijesne pojave – ovakve nasilne, pa i genocidne promjene, kakve su izvr{ene i po okon~awu Drugog svjetskog 972

rata, donose uvijek dvostrane posqetke. S jedne strane, neizbje`no produbquju povijesne razdore, razjaruju me|unacionalnu mr`wu i poti~u osvetni~ke porive, pa sa svime time pridonose odr`avawu me|unarodne zategnutosti i izbijawu sve novih i novih sukoba. S druge strane, dovode do etni~ke homogenizacije pojedinih naroda, do ve}eg sklada nacionalnog sastava pu~anstva i dr`avnih granica pojedinih zemaqa, pa to mo`e imati pozitivne u~inke na kretawa u budu}nosti u smislu smawivawa razloga za nova nasiqa i povoda za nove sukobe i me|unarodne potrese.” (str. 163-164.) Ukazuju}i da su pobedni~ke sile nakon rata iskqu~ivo pora`enima sudile za agresiju i zlo~in protiv ~ove~nosti, mada su i same takva dela ~inile, Tu|man zakqu~uje “da je u povijesnoj stvarnosti sve relativno, i, ponaj~e{}e u pukoj suprotnosti s op}eprihva}enim moralno-eti~kim na~elima, proizlazi iz toga da se ona od svih ~imbenika me|unarodnog `ivota, redovito i gotovo iskqu~ivo podvrgavaju vlastitoj probita~nosti. U dokaz, uz ve} sve ino spomenuto – navedimo jo{ i ne{to iz primjera provedbe i shva}awa “kona~nog rje{avawa” nepo`eqnih vjeroispovijesti.” (str. 164.) Tu Tu|man navodi vra}awe unijata u Sovjetskom Savezu i Rumuniji na pravoslavqe, zbog krajweg nepoverewa tamo{wih vlasti prema Rimokatoli~koj crkvi i papi, kao i izjavu rumunskog patrijarha da su u wegovoj zemqi nekada{wi grkokatolici potpuno integrisani u pravoslavqe. “Svako gledi{te – pa tako i ono crkve, pogotovu kad je ona podre|ena dr`avnom totalitarizmu – polazi, ako ne iskqu~ivo od vlastitog koristoqubqa, a ono prvotno od vlastitih iskustava i uvjetovanosti vlastite opstojnosti ili ugro`enosti. S tog }e stanovi{ta, u to vrijeme, i hrvatsko katoli~ko glasilo, jama~no, s punim pravom, skrenuti pozornost na razli~itost spomenutog gledi{ta rumunskog patrijarha i onih {to u Jugoslaviji, u ime Srpske pravoslavne crkve, a tako|er tobo`e nepristrane i marksisti~ke znanosti, ponovno pote`u pitawe odgovornosti kardinala A. Stepinca, pa i ~itavog hrvatskog naroda, za ratni zlo~in pokatoli~ewa dvjesta tisu}a pravoslavnih u prvoj godini NDH.” (str. 165.) Re~ je o pisawu “Glasa koncila” iz 1987. godine, u kome s ratnim nasilnim pokatoli~avawem Srba poredi posleratno vra}awe ukrajinskih i rumunskih unijata u pravoslavqe, pa prekorno zakqu~uje da tamo “nitko nije bio su|en, niti to nasilno prekr{tavawe itko ozna~ava ratnim ili genocidnim zlo~inom.” (str. 165.) Tako istorijskom retrospektivom genocidnih zlodela Tu|man relativizuje hrvatsku istorijsku krivicu i negira odgovornost za genocid nad Srbima. Jednostavno, desilo se ne{to {to se i drugima de{avalo. Bilo pa pro{lo. Sopstveni pristup relativizaciji on precizira kroz ~etiri osnovna zakqu~ka: “Prvo, u ~itavoj povijesti uvijek je bilo poku{aja “kona~nog rje{avawa” stranih ili nepo}udnih rasno-etni~kih ili vjerskih skupina protjerivawem, istrebqivawem i obra}awem na “pravu vjeru”. Drugo, ima mnogo primjera koji upu}uju na to da je takvih zlodjela, {to se mogu podvesti pod genocidna, bilo i po dimenzijama i po raznovrsnosti mnogo vi{e po okon~awu vojni nego u samom ratu, jer tada su pobjednici mogli nesputano provoditi svoju voqu, koja je za vrijeme rata ipak ograni~avana samom neizvjesno{}u ishoda ratnog razra~unavawa. Tre}e, poprili~no je uzaludan posao svaki poku{aj utvr|ivawa pojavnosti svih ili nekih vrsta 973

genocidnih postupaka samo u nekom povijesnom razdobqu. Jer, od pamtivijeka uvijek ih je bilo u ovom ili onom obliku, s istobitnom u~inkovito{}u s obzirom na prostor i vrijeme, bez obzira na sve pojavne i srazmjerne razlikovnosti. I ~etvrto, potpuno je proma{eno i izvan svakog smisla povijesne stvarnosti svako ono umovawe koje genocidne sklonosti, pa~e i uzro~nosti i ciqnosti, pripisuje samo nekim narodima ili rasno-etni~kim zajednicama, samo odre|enim kulturno-civilizacijskim sferama i dru{tveno-revolucionarnim pokretima, ili pak samo pojedinim religijama i ideologijama.” (str. 166.) Prvo je Tu|man dokazao da hrvatski narod nije jedini genocidni narod, da Rimokatoli~ka crkva nije jedina genocidna crkvena organizacija, kao i da usta{ka ideologija nije jedina rukovo|ena genocidnim programom, politikom i praksom. Zatim dolazi do glavne teze slede}e faze “analiti~kog” razmatrawa da hrvatski narod nije apsolutno genocidan; wemu genocid nije ciq po sebi, nego samo nu`no sredstvo da re{i svoj osnovni egzistencijalni problem, da se otarasi Srba. ^im taj problem re{e, Hrvati }e se odre}i svakog daqeg genocidnog pona{awa, pa ~ak postati gorqivi protivnici svakog genocida. Takvo stanovi{te je okosnica slede}eg fragmenta iz wegove kwige: “Genocidna nasiqa, kao svevremenska i svecivilizacijska pojavnost u qudskom dru{tvu, bivaju – ipak – sve mawa i ograni~enija, ili dapa~e, i gotovo potpuno nestaju u pojedinim dijelovima svijeta, i u odre|enim povijesnim razdobqima. I{~ezavaju tamo gdje su ukloweni uzroci wihova izbijawa i povampirewa u me|unacionalnim odnosima, kao {to je to slu~aj npr. na skandinavskom ili {vicarskom dijelu europskog kontinenta. Ili tome i tada, gdje i kada nestaju razlozi, ili mogu}nosti, me|udr`avnog nadmetawa i navlastito osvaja~ko-imperijalisti~kog presizawa, kao {to se to u ranijoj povijesti zbilo na primjeru Engleske i Francuske, a u najnovije doba Wema~ke i Francuske. Uvijek tamo i ondje gdje se – prestankom ugro`enosti pojedine dru{tveno-etni~ke zajednice, ili nestankom uvjeta za okori{tewem zlodjelom nad drugim – stvaraju pretpostavke za nadvladavawem povijesnog bezumqa i za promi{qeno tra`ewe puteva i na~ina sukladnog `ivota u miru sre|enog dru{tvenog i me|unarodnog poretka. Da je, me|utim, i u okolnostima najvi{eg dostignutog stupwa dru{tveno-kulturnog razvitka, i susqedno tome najrazvijenije svijesti o nu`nosti povijesne razboritosti, veoma te{ko i gotovo nemogu}e posve ukloniti krvo`edne porive iz naravi ~ovjeka i slijepe ru{ila~ke sile iz povijesti qudskog dru{tva – zorno nas podsje}a prisutnost takvih pojavnosti kao {to je to suludost najraznovrsnijeg teroristi~kog nasiqa na tlu Italije i Wema~ke, pa i [vedske, a ne samo svuda po svijetu. Ili, pak, provale potisnutih bjesomu~ja i agresivnih nagona, ako ne drugdje a ono na sportskim borili{tima, {to se na onako jezovit na~in o~itovalo u krvoproli}u engleskih i talijanskih navija~a na nogometnoj utakmici u Briselu.” (str. 167.) Insistiraju}i da je nasiqe jednostavno istorijska nu`nost, a genocid samo wegov najvi{i oblik, Tu|man ga poku{ava opravdati u mitolo{ko-religijskoj i ideolo{ko-filozofskoj ravni. Po wemu, “genocidno je nasiqe prirodna pojava, sukladna qudsko-dru{tvovnoj i mitolo{ko-bo`anskoj naravi. Ono se ne samo dopu{ta, ve} i preporu~a, {tovi{e ~ak i nala`e 974

rije~ju svemogu}ega Jahve, uvijek kad je ono svrhovito za opstanak ili ponovnu uspostavu kraqevstva izabranoga naroda, ili za odr`awe i {irewe wegove jedino ispravne vjere.” (str. 178.) Iz toga sledi osnovanost progla{ewa sopstvenih neprijateqa za Bo`je neprijateqe i opravdanost svih sredstava primewenih u borbi protiv wih. Tako Tu|man sopstvenu filozofiju rata i opravdawa genocida bazira direktno na Bibliji i nastavqa: “Predodre|ena stawem svoga naroda, biblijska `idovska misao u~inila je Boga stra{nim ratnikom koji poradi Izraela ubija egipatsku prvoro|en~ad, zahtijeva anatemu, tj. posvema{we uni{tewe neprijateqa – `ivih bi}a i materijalnog plijena. Pokoq pobije|enog protivnika postaje jedno od religijskih pravila svetoga rata koje se ne smije kr{iti, jer ako se propusti uni{tewe neprijateqa, to kao svetogrdnu kaznu donosi i poraz. Radi posvema{we omraze neprijateq se poistovje}uje s |avlom i zlotvornim zvijerima. S prijetwom divqih zvijeri poslu`it }e se i sam Bog u provedbi svog prokletstva protiv Egipta i svakog inog nevjernog naroda. A i zastra{uju}a slika opusto{enih gradova i naseqa, prepu{tenih divqim zvijerima, do~arava pogrom nad ~itavim qudskim zajednicama, pa i narodima.” (str. 173.) Za svaki takav stav sopstvene interpretacije upu}uje i na oznaku biblijskog stiha na koji se poziva. Kako je hrvatski narod u Tu|manovoj viziji neprekidno biblijski pravednik, nasiqe i genocid kao sredstva borbe za wegove ciqeve nu`ni su i opravdani, mada neprijatni. “Budu}i da genocidna nasiqa, osim iz osvaja~kih prohtjeva, nastaju i iz osvetoqubivosti, biblijska misao dopu{ta osvetu u zna~ewu ponovne uspostave pravednosti i wene pobjede nad zlom.” (str. 174.) Iako novozavetna misao bitno ubla`ava okrutnost starozavetne, Tu|man smatra da ona ni{ta su{tinski ne mewa osim {to insistira na dubqoj moralnoj opravdanosti primene nasiqa. Podlogu za opravdawe genocida tra`i u bramanizmu, budizmu, hinduizmu i drugim azijskim religijama, da bi se zadr`ao na tuma~ewu kuranskih sura. Kuran mu je va`an u onoj meri u kojoj sadr`i opravdawe verske netrpeqivosti i vo|ewa ratova na toj osnovi. Kako iznosi, “za pripadnike islamske vjere, muslimane, “sveti rat” protiv “nevjernika” bio je put ne samo da se polu~e probitci ovozemaqskog gospodstva u {irewu islama i osvajawu tu|ih zemaqa, ve} i najboqi na~in da se stekne rajski (a izbjegne pakleni) `ivot u vje~nome svijetu. A budu}i da je i sam Kuran nalagao svojim “vjerovjesnicima” da se bore protiv “nevjernika”, ~ije je ve} samo “prebivali{te pakao”, “ svom `estinom” i da “budu prema wima grubi”, to su ratni pohodi muslimanskih osvaja~a poprimali redovito oblike veoma okrutnih i bespo{tednih nasiqa prema pu~anstvu i ~itavim narodima napadanih i osvojenih zemaqa.” (str. 177.) `) Pozivawe na Makijavelija u pravdawu pokoqa Tu|manov uzor je i Makijaveli, posebno jedan wegov stav, koji ovako interpretira: “Strasti i nagoni qudski uvijek su isti, kao {to se borba za samoodr`awe i prevlast odra`ava i u svoj prirodi. Ako sila i nasiqe, ukqu~uju}i i svakovrsne varke i ubojstva sigurnije dovode do uspjeha nego istina, blagost i vjernost, onda su ona svrhovitija za vladara i domovinu koja je ugro`ena od strane barbarskih napada~a.” (str. 202.) Upu{taju}i se, potom, 975

u op{irno izlagawe mi{qewa vode}ih teoreti~ara rata, Tu|man najve}u pa`wu posve}uje ratnim apologetama, daju}i veliki prostor politi~kim konceptima Hitlera i Musolinija, kao i wihovih filozofskih uzora i ideolo{kih sledbenika. Po{to je glavna Tu|manova preokupacija odnos prema ratnom protivniku i pravdawe zlo~ina i okrutnosti, prema wemu primewenih, upori{ta tra`i i u kwi`evnosti. “Svi duhovni predstavnici svojih naroda i svoga vremena, pa i najve}i velikani kulture, slavili su u svojim djelima, u miru i u ratu, i onda kad su motive uzimali iz davnina i daqina, borbu za slobodu i pravdu svoga naroda, a pozivali na osvetu i uni{tewe prokletog neprijateqa. A to }e re}i: poticali zapravo, ako ne i otvoreno propovijedali mr`wu i zator jedni drugih, bez obzira koliko se pri tom ili ina~e zauzimali za mir i bratstvo me|u narodima ili zakliwali na op}e~ovje~anske ideale.” (str. 267.) Po{to su mr`wa i ostale strasti prirodno i neuklowivo svojstvo qudi, Tu|man smatra da rat stvara uslove u kojima one dolaze do maksimalnog odu{ka kroz zlo~ine i razarawa. “Na ovakve nagonske sklonosti qudi i naroda prema mr`wi i razbje{wavawu strasti, svaki rat sam po sebi – zna~i dolijevawe uqa na vatru. A u slu~ajevima takvih ratnih razra~unavawa u kojima se na|u jo{ i posebni razlozi za raspirivawe fanatizma i krvo`ednosti svjetine, makar oni i ne imali racionalnu ve} samo iracionalnu podlogu, dolazi do razvala bezgrani~nih nasiqa i zlodjela.” (str. 268.) Zato, po mi{qewu novog usta{kog poglavnika, hrvatski ratni zlo~ini i Jasenovac nisu nikakav svetsko-istorijski izuzetak i sasvim mogu biti opravdani ako se u potpunosti sagleda ratni kontekst u kome su se odvijali i politi~ka zbivawa predratnog dru{tvenog `ivota koja su ih prouzrokovala, odnosno motivisala wihove aktere. Osim toga, po Tu|manovom mi{qewu, “promicateqi jasenova~kog mita, od samog po~etka do danas, ustraju na tome da je jasenova~ki logor bio organiziran s izri~itom svrhom likvidacije svih zato~enika, te da su se u wemu svakodnevno vr{ili pokoqi na stotine pa i tisu}e Srba, @idova, Cigana i komunista. A istina je da je logor bio organiziran kao “radni logor” s mno{tvom poqodjelskih i tvorni~ko-obrtni~kih radnih jedinica. U logor su pojedina~no, a ponajvi{e u mawim skupinama od po nekoliko desetaka ili stotina dopremane tisu}e, pa i deseci tisu}a nesretnih qudi, ali i otpu{tane i otpremane u logore i na rad u Wema~ku. Zato~enici su za sve vrijeme bili iscrpqivani i mrcvareni pod nevjerojatno te{kim i nehigijenskim uvjetima na radu, a pri tom su bili mu~eni i ubijani za najmawi neposluh pojedina~no – osobito iznemogli i stari, a povremeno, obi~no pod izlikom odmazde za poginule usta{e ili za poku{aj bijega, bili su zvjerski ubijani i u mawim ili ve}im skupinama (na desetke pa i stotine qudi). Na taj na~in u jasenova~kom logoru stvarno je stradalo nekoliko (vjerojatno 3-4) desetaka tisu}a zato~enika. Ponajvi{e Cigana, pa @idova i Srba a i Hrvata. Uvjeren sam da se taj broj mo`e i to~no utvrditi – osim mo`da za Cigane – daqim sustavnim istra`ivawem.” (str. 316.) U nastavku Tu|man s neprikrivenom ironijom opisuje kako je u Jasenovcu funkcionisalo pravo logora{ko “samoupravqawe”, u kome su glavnu ulogu imali logora{i – Jevreji, pa ~ak i odmewivali usta{e u vr{ewu zlo~ina. Kako iznosi, “neki od `idovskih logorskih du`nosnika bili su i 976

naoru`ani pa su i sudjelovali u ubijawu. [tavi{e, u wihovim je rukama uveliko bilo “odabirawe”, tj. izdvajawe zato~enika za “likvidaciju”, a dijelom ~ak i sama wena provedba.” (str. 318.) Jevreje daqe optu`uje da su krali raznu robu, oduzetu od drugih logora{a, pa ~ak i ve}u koli~inu otetih zlatnika. Uz to su oni, navodno, bili glavni {pijuni i potkaziva~i. A kako se ipak usta{ki zlo~ini ne mogu u celosti negirati, Tu|man ih nipoda{tava i na taj na~in {to tvrdi da se oni “ne mogu prosu|ivati od ne mawe genocidnih zlo~ina ~etni~kog pokreta.” (str. 326.) Navodno stvarawe jasenova~kog “mita” Tu|man smatra izrazom politi~kih potreba faktora “kojima je jasenova~ki mit trebao za dr`awe na uzdi hrvatstva, a i onih kojima je ta legenda o wegovoj povijesnoj krivwi slu`ila ne samo za podjarivawe Srpstva protiv hrvatstva op}enito nego i protiv neimara federativne i socijalisti~ke Jugoslavije. No, dopu{tawe pa ~ak i podgrijavawe mita o Jasenovcu objektivno je imalo, a u okviru i izvan tih prora~una, jo{ i dodatnu svrhu. Prizivawem jasenova~kog u`asa birokratsko-dogmatske snage privoqavale su Srpstvo (naro~ito u Hrvatskoj), na suradwu, ~ine}i ga prakti~no svojim osloncem, jer: {to bi bilo kad ne bi bilo ovakve politike, ne dopu{taju}i istodobno hrvatstvu da se uspravi dometawem ~ak i sve novih utega u povijesnoj krivwi.” (str. 328.) Polemi{u}i s Velimirom Terzi}em, Tu|man posebno napada wegovu tezu da je Jasenovac izraz hrvatskog klerikalizma i nacionalne doktrine koja se u pravoj liniji razvijala od Ante Star~evi}a do Ante Paveli}a. Tu|man smatra da su Star~evi}evi pogledi na nacionalno pitawe saglasni Lewinovim, dok je Srpstvo poricao brane}i Hrvate od Vuka Karayi}a. “A Star~evi}eve filipike protiv Slavoserba bile su uperene protiv onih hrvatskih politi~ara koji su bili spremni da utope hrvatstvo u ideji jugoslavenstva, koje nisu prihva}ali ni Srbi ni Slovenci, i koji su bili spremni slu`iti i Be~u i Pe{ti. Star~evi}evo poricawe Srpstva bilo je istovjetno Vukovom poricawu hrvatstva, ali on jo{ sedamdesetih godina odustaje od svog iskqu~ivog stanovi{ta pa }e pozitivno pisati o Kne`evini Srbiji, Milo{u, itd. On }e se negativno odnositi samo prema Srbima koji `ive u Hrvatskoj a rade protiv wena interesa. A da su Star~evi}eva gledi{ta bila povijesno utemeqena, a demokratska u duhu vremena mo`e se zakqu~iti po tome {to su izvr{ila glavni utjecaj na hrvatsku inteligenciju, a prihva}ao ih je i prili~an broj pravoslavaca, od kojih su neki postali i ugledni prista{e Star~evi}eve stranke prava. Prema tome, povezivawe Star~evi}a sa jasenova~kim `rtvama, kako to ~ini Terzi}, znak je ili povijesne neupu}enosti, ili negacije hrvatskog nacionalnog bi}a kojega je Star~evi} bio najvi{im izrazom u pro{lom stoqe}u.” (str. 356.) z) Tu|manova fanati~na odbrana hrvatskog klerofa{izma Napadaju}i Vasilija Kresti}a zbog wegovih studija o genezi hrvatskog genocida nad Srbima, Tu|man negira da su “Vlasi”, koji su se naseqavali na prethodno ispra`wene nekada{we “hrvatske” zemqe, Srbi u pravom smislu re~i, nego da su od wih razli~it narod i etni~ki i po nacionalnoj svesti. “Me|u wima je samo dijelom bilo etni~kih Srba a na ostale se ideja Srpstva pro{irivala poistovje}ivawem pravoslavqa s wime, {to je poticano 977

najprije zadobivawem posebnih povlastica od Be~a u Krajini, a od 19. st. i javnom i tajnom djelatno{}u iz Srbije. Osim toga, u svezi s naseqavawem pravoslavnih Vlaha u hrvatske zemqe, ne mo`e se onako jednostrano samo negativno suditi o postupawu hrvatskog feudalnog stale`a prema wima kako to ~ini Kresti}. Dobijaju}i povlastice slobodwaka, oni nisu samo naru{avali postoje}i feudalni poredak, ve} su pogodovali izdvajawu grani~nih pojaseva Vojne krajine ispod vlasti hrvatskoga sabora i bana. Vlasi su poslu`ili naru{avawu suvereniteta hrvatske vlasti, komadawu i militarizaciji teritorija hrvatskih zemaqa, a samim time i ja~awu be~kog centralizma, u odnosu na Vojnom krajinom oslabqenu bansku vlast. Neraspolo`ewe prema Vlasima zbog tih razloga, kasnije }e se, nakon uvo|ewa dualizma i razvoja~ewa Krajine, poja~ati osobito zbog suradwe pravoslavnih Srba s ma|arskom hegemonisti~kom politikom ograni~avawa i slabqewa hrvatske autonomnosti. A u tom sklopu ne smijemo zaboraviti da su u Dalmaciji srpski politi~ari jedno vrijeme, zajedno s “talijana{ima”, bili protiv sjediwewa dalmatinske Hrvatske s banskom Hrvatskom, da i ne spomiwemo pitawe Bosne i Hercegovine.” (str. 358-359.) Ne spore}i izvesnu osnovanost Kresti}eve tvrdwe o spremnosti hrvatskih feudalaca tokom sedamnaestog i osamnaestog veka da sprovedu genocid nad pravoslavnim Srbima koji su se naselili na wihove ranije posede, ne prihvataju}i kmetske obaveze, Tu|man insistira da ti feudalci ipak nisu bili verski iskqu~ivi. “Odluka Hrvatskog sabora od 1608. godine, kojom se na hrvatskoj dr`avnoj teritoriji javna prava priznaju samo katoli~koj vjeri, ne daje za to osnove. Ona nije bila uperena prvenstveno protiv pravoslavqa, ve} je donesena radi obrane hrvatske suverenosti jer je Vojna uprava, pomo}u {irewa protestantizma u hrvatskim krajevima, te`ila slabqewu hrvatskog jedinstva i ja~awu be~kog centralizma.” (str. 359.) Ne spori Tu|man ni famoznu izjavu upravnika zagreba~ke biskupije Ambroza Kuzmi}a da je Vlahe boqe poklati nego nastawivati, ali onda odmah pristupa zameni teza po principu – jesmo mi Hrvati genocidni ali ste to i vi Srbi. Zato Kresti}u zamera {to mu nije palo na pamet “da bi i spomenuo istrebqewe muslimana iz srpskih zemaqa i da bi zbog toga neke srpske stale`e prekorio zbog vjerske iskqu~ivosti. Jama~no, tamo to nije genocid ve} djelo dostojno veli~awa u najve}em srpskom epu “Gorskom vijencu”, nedodirqivom najve}em pjesni~kom djelu i najvi{oj moralki {to ga pokoqewa redom u~e napamet. Sto`erna teza na kojoj po~iva ~itava Kresti}eva teorija o genocidnosti hrvatstva jest ona kojom po~iwe postojawe hrvatskog “politi~kog” naroda.” (str. 359.) Poenta Tu|manovih razmi{qawa na ovu temu je da nisu Hrvati glavni krivci za genocid nad Srbima. @rtva je kriva jer je svojim ranijim pona{awem prouzrokovala odmazdu nad sobom, motivisala zlo~inca. Pored nekih srpskih intelektualaca koji su decenijama ranije negativno pisali o Hrvatima, do genocida nad Srbima logi~no je vodilo “tridesetak tisu}a pozatvaranih i iskunda~enih hrvatskih seqaka po ujediwewu zbog nezadovoqstva sa zamjenom novca i nametawem vidovdanskog centralizma: ubojstvo hrvatskog vodstva (Radi}a i dr.) usred beogradske skup{tine; tisu}e progowenih 978

i zatvaranih za vrijeme {estosije~awske diktature, kad nije bilo obiteqi koja zbog svog hrvatstva nije na neki na~in osjetila teror i {ikanirawe; ubojstvo hrvatskog povjesnika profesora [uflaja na zagreba~koj ulici i isto takav poku{aj ubojstva kwi`evnika Budaka, sibiwske, sewske i druge `rtve, a ne treba zaboraviti da su u golgotu ekonomske i politi~ke emigracije, u kojoj je Paveli} otvorio jezgru svojeg usta{kog pokreta, hrvatski qudi odlazili iz o~aja, ne vidjev{i druga izlaza do bolnog napu{tawa domovine ili prihva}awa borbe do istrage. I hrvatska je strana – a ne samo srpska – imala itekakvih uzro~nih poticaja za “uzvratne odmazde”, u izravno do`ivqajnom iskustvu ili u iracionalnom gomilawu nezadovoqstva i mr`we, {to je sve uzavrelo u nastalim okolnostima okupacije, stvarawa NDH i ustanka uperenog protiv “hrvatske dr`ave” itd.” (str. 370-371.) Napadaju}i Nikolu Stojanovi}a zbog wegovog teksta u “Srpskom kwi`evnom glasniku” iz 1902. godine, Tu|man se posebno zadr`ava na negirawu wegove teze o poistove}ivawu hrvatstva sa nazadnim klerikalizmom, za koju smatra da se obnavqa u srpskoj intelektualnoj javnosti s kraja dvadesetog veka. “Wezini promicateqi sme}u s uma ~iwenicu da nazadno klerikalna struja zapravo nikada u hrvatskom politi~kom `ivotu nije igrala odlu~niju ulogu. Hrvatska je uostalom jedna od rijetkih europskih katoli~kih zemaqa u kojoj nasuprot drugim strankama – Star~evi}evoj prava{koj i Radi}evoj seqa~koj – nije do{lo do oblikovawa ja~e katoli~ke stranke. Takva, Hrvatska pu~ka katoli~ka stranka, ostala je posve sporedna pojava i kao takva ubrzo i{~eznula. A sudjelovawe znatnog broja sve}enika, osobito u Star~evi}evoj prava{koj stranci, u vrijeme stvarawa moderne hrvatske nacionalne svijesti u pro{lom stoqe}u, bilo je vi{e dokaz naprednog nacionalnodemokratskog opredjeqewa u crkvenim redovima negoli tobo`e nazadwa~kog klerikalizma te stranke koja je nastupala s nacionalno liberalno-demokratskim programom. Prema tome, kad je Stojanovi} navijestio potrebu uni{tewa klerikalizma, kao preduvjeta propasti hrvatstva, on je time samo izrazio uvjerenost da bi ideja pravoslavnog velikosrpstva bila kadra nadvladati hrvatstvo kad bi u wegovoj potki uspjela skr{iti katoli~anstvo.” (str. 377.) Kao savremenog protagonistu i nastavqa~a Stojanovi}evih antirimokatoli~kih ideja, Tu|man optu`uje Vladimira Dedijera. “U svojim kwigama, a i drugim nastupima, on Stojanovi}evoj tezi o me|uovisnosti – postojawa i propasti – “klerikalizma” i hrvatstva, dodaje nove “argumente” i odgovornosti hrvatske katoli~ke crkve i Vatikana: za propast Kraqevine Jugoslavije, za genocid usta{kih vlasti i za opasnost ne samo po Srpstvo nego i cijelo pravoslavqe na Balkanu. I kao {to jasenova~ki mit slu`i u op}em protuhrvatskom usmjerewu za bubwarsku zaglu{uju}u opsjenu, tako se u pohodu na katoli~ku crkvu, kao oli~ewe wezine krivwe prikazuje Alojzije Stepinac, nadbiskup zagreba~ki, u svojstvu “hrvatskog metropolite”. Budu}i da okrivqavawe Stepinca ima jo{ mawe osnove negoli i sam jasenova~ki mit, onda je jasno da Dedijer i wegovi istomi{qenici ne pridaju pitawu povezanosti katoli~ke crkve i hrvatstva ni{ta mawe va`nosti od svojih pred{asnika, jer se ina~e ne bi upustili u veoma providne povijesne optu979

`be.” (str. 377.) Po Tu|manu, su{tina usta{ke ideologije nije antipravoslavqe nego antisrpstvo, pa tako iznosi tvrdwu da je Aleksandar Kara|or|evi} stvorio Antu Paveli}a, a da su ~etnici proizveli usta{e. Tako i Dragoqubu @ivojinovi}u zamera {to zastupa “povijesne prosudbe, sudove i presude s dalekose`nim nakanama, usmjerenim na to da se za ratna zlodjela na teritoriju NDH utvrdi povijesna krivwa i odgovornost svega hrvatskog naroda, ne tek jednostranom prikazbom Paveli}eva usta{kog pokreta nego i Ma~eka i HSS-a, a navlastito Stepinca i katoli~ke crkve.” (str. 409.) Brane}i Stepinca i Rimokatoli~ku crkvu od optu`bi da su direktno i neposredno u~estvovali u usta{kim zlo~inima, Tu|man negira masovna prinudna prevo|ewa pravoslavnih Srba, a opravdava i nasilno formirawe “Hrvatske pravoslavne crkve”, kome je Paveli} pribegao da bi pospe{io denacionalizaciju i asimilaciju ostataka srpskog naroda. Kako on rezonuje, “oni {to katoli~ku crkvu, i navlastito hrvatskoga primasa Stepinca, okrivquju za genocidni zlo~in zbog vjerskih prijelaza pravoslavaca u katoli~anstvo, ispu{taju iz vida date ratne okolnosti, te ulogu crkve i prijelaze u wima, pa i neke druge ~iwenice koje tako|er vaqa imati na umu da bi se i u ovom slu~aju moglo ispravno suditi. Tu mislimo prije svega na negativno nasqe|e iz Kraqevine Jugoslavije, u kojoj je svetosavska ideologija pravoslavqa bila podlogom hegemonisti~ke politike koja je imala odraza i na vjerskom podru~ju. Uslijed protekcijske politike re`ima, sitnih ustupaka i ucjena, te osobito mije{anim brakovima pripadnika vojni~kog i upravnog ~inovni~kog stale`a za dva desetqe}a iz katoli~ke crkve pre{lo je na pravoslavqe oko dvjesta tisu}a vjernika. Da bi se dr`avi dao {to vi{e pe~at pravoslavqa i{lo se za tim da se i u najkatoli~kijim sredi{tima stvori potreba izgradwe pravoslavne crkve kao simbola “nacionalne dr`avnosti” pa je tako pravoslavna crkva podignuta ~ak i na Visu. Razumqivo je, da su takvi vjerski prijelazi jo{ vi{e poticali neraspolo`ewe prema “stranom”, prete`ito srpskom sastavu vojni~kog i upravno-redarstvenog stale`a, jer su bili najizrazitiji izraz asimilacijsko-unitaristi~ke politike. Zbog toga mo`emo pretpostaviti da je dio katoli~kog pu~anstva zlurado do~ekao promjene 1941., kao {to je vjerojatno da je sje}awe na te prilike potaklo i dio pravoslavnog pu~anstva na tra`ewe izlaza bilo u prijelazu u katoli~anstvo, bilo u odseqewu u Srbiju.” (str. 414-415.) U pogledu “Nezavisne Dr`ave Hrvatske” Tu|man neprekidno insistira na razlikovawu same “dr`avne” tvorevine od re`ima koji je u woj uspostavqen. Re`im on dosledno kritikuje, ali ujedno insistira da je tvorevina bila po voqi hrvatskog naroda. “Ne mo`e biti sporno da je hrvatski narod, u cjelini uzev{i, primio raspad hegemonisti~ke Jugoslavije kao izbavqewe iz “tamnice” i da se to i javno o~itovalo. Isto tako ni to, da je progla{ewe samostalne, slobodne dr`ave Hrvatske, u prvi mah, zna~ilo za w obistiwewe “vjekovnog sna”, {to su ga snivali nacionalni ali i klasni revolucionari.” (str. 434.) To je ta dodirna ta~ka usta{a i komunista, osnovna podudarnost u wihovim pogledima. Nova srpska insistirawa na jasenova~kim `rtvama i hrvatskoj genocidnosti Tu|man dovodi direktno u vezu s Titovom smr}u i poku{ajima da se dovede u pitawe i obezvredi wegovo 980

politi~ko nasle|e. “Javqaju}i se u sklopu povijesno neizbje`nog znanstvenog preispitivawa revolucionarne pro{losti, takva su gledi{ta izraz prije svega onih tendencija, koje se ne mogu pomiriti s povijesnim ste~evinama revolucije. Wihov je ciq da obezvrijede ba{ wenu neospornu povijesnu vrijednost: titoisti~ko-avnojevsku podlogu me|unacionalnih odnosa u SFRJ.” (str. 480.) Posebno je pri tome Tu|man osetqiv kad se istorijska krivica zbog prohrvatske pristrasnosti i u~e{}a u genocidu pripisuje Rimokatoli~koj crkvi. “Kolikogod se takve optu`be upu}uju na adresu Vatikana i rimokatoli~ke crkve u cjelini, wihov je ciq katoli~anstvo i crkva na hrvatskom tlu. I bez obzira na to, koliko u pravoslavno-katoli~kom suparni{tvu i me|usobnom nepovjerewu, u ovim prostorima, ima vjerske podloge i razloga, wihova je pozadina nacionalne naravi. Odre|enije: izviru iz postojawa dvaju povijesno razli~itih, samobitnih nacionalnih bi}a i suprotnosti wihovih povijesnih interesa, doti~no dr`avno-politi~kih ideja hrvatskog i srpskog naroda, koje su, stjecajem okolnosti {to su se oni na{li na razdjelnici velikoga crkvenoga raskola – poprimile najo{trija obli~ja ba{ u wihovoj vjerskoj odrednici.” (str. 415-416.) Obnovu tih izvornih protivre~nosti u dana{wem vremenu ovako obja{wava: “I starim, revolucijom potisnutim ali povijesno nei`ivqenim shva}awima, i novim neohegemonisti~kim i socijalisti~ko-integralisti~kim tendencijama, bio je potreban i jasenova~ki mit, i na wemu zasnovane teorije o genocidnosti katoli~anstva i hrvatstva, kao veoma pogodno – zastra{uju}e i poticajno – sredstvo za izravno sputavawe nastojawa oko ozbiqewa prava na jednakopravnost i suverenost, pa~e i za detronizaciju, kako li~nosti, tako i na~ela povijesno odgovornih za federalizaciju.” (str. 416.)

4. Hrvatski izvori o koordinaciji akcija izme|u Tu|mana i Vatikana U savremenoj hrvatskoj politi~koj publicistici i memoarskoj literaturi ogroman je broj li~nih svedo~ewa o presudnoj vatikanskoj ulozi u podupirawu separatisti~kih aspiracija i antisrpskih nastojawa. Tako Stipe Mesi} u kwizi “Kako je sru{ena Jugoslavija” (“Mislav-pres”, Zagreb 1994.), opisuje kako su krajem maja ili po~etkom juna 1991. godine, prilikom posete Italiji, “posebno sveti otac Ivan Pavao II, kao i nadbiskup Sodano, primili predsjednika dr Frawu Tu|mana. Tako nije bila primqena ni jedna prija{wa hrvatska delegacija, niti itko drugi iz jugoslavenskih republika.” (str. 18.) Povodom prve papine posete Zagrebu, na~elnik glavnog sto`era Hrvatske vojske, general Janko Bobetko, u prigodnom govoru povodom mornari~kog praznika u Splitu ka`e: “Nedavni posjet Svetog oca Hrvatskoj i nazo~nost milijun qudi na misi u Zagrebu – pokazuje jedinstvo i koheziju, odlu~nost i mirno}u hrvatskog ~ovjeka.” (Janko Bobetko: Sve moje bitke, izdawe autora, Zagreb 1996., str. 168.) Hrvati su zaista mogli biti mirni i spokojni, svesni da }e rimski papa sve bitke za wih izvojevati i u tu svrhu svoje mo}ne saveznike anga`ovati, prvenstveno Amerikance i Nemce. 981

Potpredsednik Tu|manove vlade “demokratskog jedinstva”, Zdravko Tomac, u septembru 1991. godine boravio je u Rimu na skupu Transnacionalne radikalne stranke, koja je u potpunosti podr`avala hrvatski separatizam. Iako wegova poseta Vatikanu nije unapred dogovorena, uspeo je da tamo bude primqen, pa to ovako opisuje: “Ambasador biv{e Jugoslavije u Vatikanu dr Ivica Ma{truko mnogo mi je pomogao da nenajavqen ipak razgovaram u Vatikanu. Pomogao je i Ivan Zvonimir ^i~ak, koji je tako|er bio na zasjedawu Federalnog vije}a Transnacionalne radikalne stranke. Zvao je iz jugoslavenske ambasade u Rimu nuncija u Beogradu da i on pomogne da me se primi. Budu}i da sam tra`io da me prime istoga dana, jedina mogu}nost je bila, s obzirom na zauzetost ministra inozemnih poslova, da me primi u kasnim ve~erwim satima, jer su svi ostali termini bili zauzeti. Ambasador Ma{truko, dana{wi ambasador Hrvatske u Italiji, rekao mi je da je to presedan i da ne pamti da je itko primqen u Vatikanu nakon 20 sati. Pomo}nik ministra inozemnih poslova Slovenije Zoran Taler, koji je tako|er bio na zasjedawu Federalnog vije}a Transnacionalne radikalne stranke, molio me da i wega povedem, pa smo se tako u sumrak, {to je stvaralo posebnu atmosferu, automobilom jugoslavenske ambasade, ~iji je voza~ bio Srbin iz Bosne, uputili u vatikansku tvr|avu. To je bio posebni do`ivqaj. Vjerojatno jo{ neobi~niji zato {to se sve doga|alo u sumrak, u vrijeme kada su slu`beni prostori Vatikana bili pusti i kada je sve to djelovalo jo{ vi{e izvanzemaqski i nestvarno. Gledaju}i te zidine, {vicarsku stra`u, prostore u kojima djeluje poglavar Katoli~ke crkve i wegovi pomo}nici, osje}aju}i mir i ti{inu, po~eo sam shva}ati prolaznost `ivota i si}u{nost svakog od nas.” (Zdravko Tomac: Iza zatvorenih vrata. Tako se stvarala hrvatska dr`ava, “Organizator”, Zagreb 1992., str. 102-103.) Prikaz samog prijema jo{ je impresivniji. “Nadbiskup Toran i wegovi suradnici vrlo su nas srda~no primili. Vidio sam da cijene ambasadora Ma{truka. Prevoditeqica Iva Grgi} tako|er se ve} pona{ala kao u svojoj ku}i, jer je bila i prevoditeqica pri susretu predsjednika Tu|mana i svetog oca pape. Izgleda da sam ja bio najvi{e uzbu|en, jer nikada nisam mogao ni sawati da }u se kasno nave~er na}i u ovoj ulozi, u razgovoru s ministrom inozemnih poslova Vatikana. Predstavio sam se i rekao tko sam i za{to sam do{ao. Energi~no sam zatra`io u ime onih koji su jo{ `ivi, a koji }e biti ubijeni, masakrirani i prognani iz svojih domova ako se ni{ta ne u~ini, da se tajnom diplomacijom Vatikana poku{a u~initi sve {to je mogu}e. Zatra`io sam podr{ku Vatikana u na{oj definitivnoj odluci da 7. 10. ne produ`avamo moratorij na primjenu Deklaracije o nezavisnosti i suverenosti Hrvatske kao samostalne dr`ave. Zatra`io sam da Vatikan svojom mo}nom tajnom diplomacijom uvjeri dr`avnike svijeta da prekinu pritisak na Hrvatsku da odustane od svoje suverenosti, jer sam znao da u nekim zemqama postoje planovi o pre{utnoj suglasnosti vojsci da silom slomi Hrvatsku i zadr`i je u Jugoslaviji, a da se Sloveniji dopusti odlazak. Posebno sam op{irno govorio o opasnosti za demokratske snage u Hrvatskoj koje su se s predsjednikom Tu|manom na ~elu neprestano zalagale za mir, pregovore i politi~ka rje{ewa, ako ne bismo dobili podr{ku za ukidawe morato982

rija. ^ak sam vrlo argumentirano pokazivao da bi u tom slu~aju bila sru{ena demokratska vlast u Hrvatskoj. Zatra`io sam da Vatikan svojom tajnom diplomacijom utje~e na isto~noeuropske dr`ave i SSSR naro~ito, kako bi se shvatilo da se Jugoslavija silom ne mo`e odr`ati. Zahvalio sam na svemu onome {to je Crkva u~inila za Hrvatsku i {to jo{ namjerava u~initi, ali sam i posebno naglasio veliku moralnu i svaku drugu odgovornost politi~ara na Zapadu i u svjetskim institucijama, koji ne donose odluke koje moraju donijeti da bi spasili qudske `ivote i da bi sprije~ili katastrofu koja prijeti. Onim {to mi je obe}ano da }e se u~initi bio sam naro~ito zadovoqan. Re~eno je da Vatikan ve} sve ~ini svojom tajnom diplomatijom i na Istoku i na Zapadu da zaustavi rat, te da }e ve}i broj dr`ava istodobno priznati Hrvatsku i Sloveniju i ostale republike koje to `ele. ^ak je i obe}ano, {to se kasnije i realiziralo, da }e Vatikan i kao dr`ava napraviti presedan i biti me|u prvom skupinom dr`ava koje }e priznati Sloveniju i Hrvatsku.” (str. 103-104.) Nedugo po povratku iz Rima, Tomac se 2. oktobra 1991. susreo sa zagreba~kim nadbiskupom kardinalom Frawom Kuhari}em. Iako on redovno prenagla{ava zna~aj sopstvene uloge u tada{wim politi~kim zbivawima, interesantan je i taj deo wegovih se}awa. Tomac pi{e: “Uo~i razgovora s kardinalom bio sam dosta uzbu|en. Na ulazu su me do~ekale i vrlo srda~no pozdravile ~asne sestre, te kardinalov {ef kabineta. Zamolili su me da nekoliko minuta pri~ekam, jer da su kod gospodina kardinala predstavnici Hrvata iz Vojvodine s Belom Tonkovi}em na ~elu. Nakon nekoliko minuta iza{ao je kardinal i srda~no me pozdravio, te predlo`io da u|em i prisustvujem zavr{etku razgovora s predstavnicima Hrvata iz Vojvodine. Tu je ve} stvorena vrlo srda~na i vrlo prijateqska atmosfera. Nakon odlaska Hrvata iz Vojvodine, ostali smo razgovarati u ~etiri oka vi{e od dva sata. Upoznao sam kardinala s razgovorima u Vatikanu i s obe}awima koje sam dobio: da }e Vatikan svojom tajnom diplomacijom posebno djelovati u Isto~noj Europi i u SSSR-u kako bi pomogao da i taj dio Europe {to prije prihvati nu`nost priznavawa Hrvatske kao suverene i samostalne dr`ave; da }e Vatikan napraviti presedan te da }e biti u prvoj skupini dr`ava koje }e priznati novu dr`avu; kako }e u~initi sve da do|e {to prije do mira. Upoznao sam kardinala i sa svojim privatnim razgovorima s predsjednikom talijanske vlade gospodinom Andreotijem, kao i sa zakqu~cima skupa Transnacionalne radikalne stranke potkraj rujna u Rimu, na kojima su sudjelovali ~lanovi parlamenata ~etrdeset europskih dr`ava. To je bio prvi zna~ajniji svjetski skup na kojem je jasno re~eno tko je agresor, a tko `rtva, odnosno na kojem je zatra`eno da se prizna Hrvatska kao suverena dr`ava. Me|utim, tema na{eg razgovora bila je situacija u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Zahvalio sam kardinalu osobno na svemu onome {to ~ini u ovim te{kim uvjetima.” (str. 105-106.) Opis wegovog prvog susreta s Kuhari}em Tomcu je poslu`io i kao prilika da naglasi sopstveno i za Hrvate karakteristi~no gledawe na razli~ito vo|ewe rimokatoli~ke i pravoslavne crkvene politike. Tomac daqe iznosi sopstvena se}awa i impresije: “Posebno sam mu zahvalio na wegovom 983

humanizmu i na golemim naporima {to ~ine on i Crkva nastoje}i sa~uvati du{u hrvatskom narodu i ne pustiti da na mr`wu odgovorimo mr`wom, na zlo~in zlo~inom, na ubojstvo ubojstvom. Idu}i na{ susret bio je prilikom mise u “crvenoj katedrali”, o ~emu tako|er pi{em u ovoj kwizi. Vrlo srda~no susreli smo se i nakon bo`i}nog koncerta u Ciboninoj dvorani. Poslije smo ostali na bakalaru u novootvorenom restoranu “Maksimo”. Sjedio sam kraj kardinala i bilo je dovoqno prilike da ponovno srda~no razgovaramo o svemu {to smo pro{li i onome {to nas jo{ ~eka. O~ito je da je stvarawe hrvatske dr`ave obiqe`eno imenom Frawo, jer osim Frawe Tu|mana i Frawe Greguri}a ni{ta mawu povijesnu ulogu nije imao i tre}i Frawo, kardinal Kuhari}. Nekoliko sam puta u svojim govorima, a posebno na bogoslovnoj tribini na Kaptolu, isticao va`nost uloge Crkve u ovim prijelomnim povijesnim trenucima rata bez pravila i s neshvatqivom koli~inom zlo~ina i nasiqa. Smatrao sam, i daqe smatram da mo`emo pobijediti samo budemo li druga~iji od na{ih neprijateqa. Bez uloge Crkve, na na~in kako je vodi kardinal Kuhari}, to ne bi bilo mogu}e. Zato pravoslavna crkva, koja nastoji pokrivati zlo~ine i velikosrpsku politiku, snosi golemu odgovornost za sve {to se dogodilo. Kardinal Kuhari} je jedanput i napisao pismo predsjedniku vlade, protestiraju}i protiv nekih pojedina~nih pojava zlodjela prema civilnom srpskom pu~anstvu, i s na{e strane. Tra`io je energi~nu intervenciju svim raspolo`ivim sredstvima, shva}aju}i opasnost za hrvatski narod prihvati li taktiku na{eg neprijateqa, ako ne bismo imali snage da se suprotstavimo i onim malobrojnima koji su tu taktiku prihvatili.” (str. 106-107.) Dakle, bar prema ovoj Tom~evoj interpretaciji, Kuhari} je pokazivao licemerstvo vrlo sli~no svojevremenom Stepin~evom. Brojna su i svedo~anstva o potpunoj integrisanosti svih struktura Rimokatoli~ke crkve u Tu|manov izrazito mafija{ki sistem vlasti, gde su posebno hercegova~ki fraweva~ki fratri predstavqali dodatan sna`an faktor dru{tvene kriminalizacije. Kako isti~e poznati zagreba~ki publicista Denis Kuqi{ u kwizi “Majmuni, gangsteri i heroji” (“Globus internacional”, Zagreb 2001.), koncept tu|manovske luburi}ev{tine kao dominantne ideologije “ukqu~uje “nacionalno pomirewe” sa crnom usta{ijom, legalizaciju ultrakonzervativnog, klerikalisti~kog filofa{izma, svih onih “norvalskih” mrakova, koje su, potisnute u podzemqe, oslobodili, kao Ba{-^elika, fanati~ni marcijalni fratri iz {irokobrije{kog [aolina.” (str. 399.) Fratri su preuzimali glavne finansijske tokove, {vercersku mre`u, propagandni aparat i direktno odlu~ivali o kadrovskoj politici. Nisu prezali ni od proizvo|ewa notornih kriminalaca u armijske generale, ako je to podupiralo neki wihov konkretan i vrlo prizeman interes. Za svako ozbiqnije napredovawe kandidat bi prethodno morao “dobiti potporu fraweva~kog reda, siwskog samostana i hercegova~ke provincije. U [irokom Brijegu razmatralo se i odobravalo svako unapre|ewe u Zagrebu, a u “norvalskom” su se u`em krugu, u pribje`i{tu Masne Luke, objediwavali biv{i emigranti i minoritanci, popovi i udba{i, me|ugorski ~udotvorci i hercegova~ki dr`avotvorci, no to nije bila zavjera na Sionskoj 984

gori, nego, naprosto, sastanak upravnog odbora tvrtke koja kontrolira zna~ajne interese: jedno uhodano hodo~astili{te koje odbacuje stotine milijuna maraka, jedno ministarstvo s ratnim buyetom od osam milijardi kuna, ne ra~unaju}i golem posao s drogom, stanovima i nekretninama, reket, {verc i ostale kriminalne aktivnosti. Qudi koji su se tu okupqali, raspolagali su cijelom jednom paradr`avom, vojnom silom i s nekoliko obavje{tajnih slu`bi. Da se netko primakne tom sredi{tu mo}i, morao se podvrgavati rendgenskom pregledu du{e, ispovjednoj provjeri, i to od ro|ewa.” (str. 481-482.) Mnoge, ~ak i najbanalnije, re`imske propagandne aktivnosti, proglasi, proklamacije i manifestacije nosile su “biqeg fratarske u~evnosti i domoqubnog zanosa hercegova~kih franciskanaca. Oci frawevci minoritskog reda Provincije uznesewa Marijina, specijalizirali su se, naime, za sastavqawe anonimnih politi~kih paskvila, poput vitriali~ne epistule koju su, u ime blagopo~iv{ega Mate Bobana, svojedobno poslali biv{em zagreba~kom nadbiskupu, kardinalu Frawi Kuhari}u. Uvijek ih odaju imperfekti (“prije sije~awskih izbora oni obe}aaaavahu 200.000 radnih mjesta”) te konstrukcije tu|e svjetovnoj upotrebi modernoga novo{tokavskog kwi`evnog standarda (“a naumqenim }e nam preinakama Ustava doista oduzeti slobodu i dr`avu”), na koje se zalijepe nasqedovawem fra Didaka Bunti}a, prosvjetiteqskog mostarskog autora kwi`evnih pabiraka i zaludica. Ukratko, to je tipi~no me|ugorsko uwkawe s propovjedaonice u sveti{tu gdje se ve} dvadeset godina, svake ve~eri, pojavquje Bla`ena Djevica Marija, anga`irana u lokalnom crkvenom prikazawu, {to se daje du`e od “Mi{olovke” Agate Kristi u londonskome Vest Endu. Politi~ki, to je ~ista dubravsko-hercegova~ka fratarsko-suzupovska subverzivna operacija, iza koje, ~ini se, stoji sam princ tmine Markica Rebi}, a najposlije i wegov vi{i luciferski organ, Belzebub-an{ef, doktor Ivi} Pa{ali}.” (str. 353-354.) U tom svetlu treba posmatrati apologetski pristup papi i wegovoj politici, koji zastupa Stipe Mesi} u ve} pomenutoj kwizi. Po Mesi}evoj interpretaciji, “Sveti otac je sve poduzimao da se zaustave ratna razarawa u Hrvatskoj. Po~etkom kolovoza je s tim u vezi u Beogradu bio wegov izaslanik, sekretar Svete stolice za odnose s dr`avama, Toran. Savezni sekretar Lon~ar nas je obavijestio: “@. L. Toran je izrazio zadovoqstvo zbog svoje misije u Jugoslaviji, isti~u}i wen prvenstveno eklezijalni karakter. Izneo je da mu je papa poverio da biskupima u Jugoslaviji prenese papinu preokupiranost i brigu zbog svega {to se ovde de{ava i wegovu `equ da se {to pre uspostavi mir i dijalog, jer rat ne re{ava, nego samo stvara probleme. Wegov boravak u Hrvatskoj uslovqen je time {to je u tom delu katoli~ke porodice sada najte`a situacija. U toku ju~era{weg dana (6. VIII) razgovarao je sa svim biskupima Jugoslavije i od wih ~uo potresna svedo~ewa, ne samo iz Hrvatske i Slovenije, nego i iz drugih krajeva u kojima je tako|e naru{eno poverewe. Me|utim, impresionirala ga je wihova smirenost i odsustvo svake osvetoqubivosti i u tome vidi nadu za ponovno uspostavqawe poverewa. Na `alost, iz razgovora s wima, zakqu~io je da predstavnici Pravoslavne crkve na terenu ne odgovaraju u punoj meri na ponu|ene inici985

jative. Ipak im je rekao da i pored svih te{ko}a moraju nastaviti sa upornim nastojawima da se razvije saradwa. To je danas ponovio i patrijarhu SPC Pavlu, ali iz razgovora s wim nosi utisak da u okviru Pravoslavne crkve ima isuvi{e podse}awa na probleme iz pro{losti, {to samo ote`ava sada{wu saradwu i onemogu}uje gra|ewe novih odnosa izme|u crkava.” (Mesi}, opt. cit., str. 201.) Dakle, po mi{qewu jednog od najva`nijih rimskih prelata, ru`nu pro{lost bi trebalo {to pre zaboraviti i pona{ati se kao da se ni{ta nije dogodilo. Srbi bi morali da zaborave svoje `rtve i Jasenovac. Zato Mesi} i isti~e da je u odnosu na ostale zapadne sile i Evropsku zajednicu, te 1991. godine Hrvatima bli`a “bila me|unarodna anga`iranost Svete stolice, koja se ustrajno pozivala na zavr{ni akt Helsinkija (Pravilo VIII) o pravu naroda da raspola`e sobom i odlu~i, “kada to `eli i kako `eli, o svom unutra{wem i vawskopoliti~kom ure|ewu”. Prate}i pomno razvoj situacije u Jugoslaviji, koji te{ko zabriwava Svetu stolicu, Vatikan }e svim zemqama KESS-a uputiti posebni memorandum: “Suo~en s te{kim borbama koje se odvijaju u Hrvatskoj”, shva}aju}i “da je do{lo vrijeme da se me|unarodno prizna neovisnost Hrvatske i Slovenije”, jer “u stvarnosti, vi{e elemenata ide u korist trenutnog priznawa: a) Ustav jugoslavenske federacije razmatra mogu}nost odvajawa pojedine republike “polaze}i od prava svakog naroda na samoopredjeqewe, ukqu~uju}i i pravo na odvajawe”. b) Mo`e se utvrditi da sada{wa realnost Federacije republike Jugoslavije ne odgovara samom Ustavu, jer federalna vlada vi{e ne predstavqa politi~ke i etni~ke realnosti Jugoslavije. c) Ovakvo formalno priznawe moglo bi uvjetovati boqe osigurawe po{tivawa obveza prihva}enih u sklopu KESS-a, posebno za za{titu narodnih mawina koje obitavaju u te dvije republike.” (str. 271.) Identi~nost ideolo{kog obrasca po kome su delovale vatikanska i hrvatska politika omogu}ila je ~vrsto koordinisawe wihovog nastupa na me|unarodnoj politi~koj pozornici, a zapadne zemqe su postepeno prihvatale ve{to plasirane propagandisti~ke parole i antisrpske predrasude koje su one podgrejavale. U tom sklopu je sistematski negiran status Srba kao konstitutivnog naroda u hrvatskoj federalnoj jedinici, kako bi oni mogli biti tretirani kao spoqa instrumentalisani pobuwenici protiv “legalne” vlasti. Izja{wavaju}i se 22. novembra 1991. godine na direktno pitawe lorda Karingtona “da li srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao jedna od konstitutivnih nacija Jugoslavije, ima pravo na samoopredjeqewe”, Stipe Mesi} odgovara: “Srbi koji `ive u Republici Hrvatskoj nisu niti mogu biti konstitutivna nacija. Zbog toga im ne pripada pravo na samoodre|ewe u Republici Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini su Srbi, Hrvati i muslimani potpuno ravnopravni u pogledu prava na samoodre|ewe.” (str. 314.) Pri tom je potpuno izmi{qeno “pravo” na otcepqewe, jer ga tada{wi ustav nije poznavao. Ko je ose}ao sna`no vatikansko duvawe u puna politi~ka jedra, mogao je u}i u oru`anu secesiju i o~ekivati da }e mu rimski papa izdejstvovati makar nelegalno me|unarodnopravno priznawe. “Sveta je stolica smatrala da bi takvo formalno priznawe, dogovorno i multilateralno, pomoglo miru, jer bi dalo osnova da se stvore uvjeti gdje bi 986

sva~ija prava bila priznata i za{ti}ena od zajednice zemaqa KESS-a.” (str. 271.) Razne`en ovakvom papinskom brigom za svoj “izabrani”, hrvatski narod, Mesi} u posebnoj napomeni iznosi: “Ne{to prije nego {to je Sveta stolica uputila ovaj memorandum zemqama koje sudjeluju u KESS-u, Svetom ocu Ivanu Pavlu II, poslao sam ~estitku za godi{wicu otkako je u Vatikanu “prvi me|u jednakima” (22. listopada 1978. godine): “U povodu 13. obqetnice pontifikata Va{e svetosti, `elim Vam uputiti osobne `eqe za dobro zdravqe, za uspjeh Va{ih mirovnih inicijativa i djelatnosti usmjerenih prema dobrobiti ~itavog ~ovje~anstva”... U studenom, kad prvi put posjetim Svetog oca, umjesto kojeg me je, zajedno s monsiworom Milanom Sin~i}em, koji ve} desetak godina djeluje u Vatikanu (podsekretar u kongregaciji za kler), primio svestrano obavije{teni, prema meni nevjerojatno otvoreni kardinal Angelo Sodano, dr`avni tajnik Vatikana, obe}ao mi je “najutjecajnije zalagawe Svetog oca kod svih ambasadora u Vatikanu za priznavawe Hrvatske”.” (str. 272.) a) Ideolo{ka bliskost Broza i Tu|mana Koliko je Tu|man ideolo{ki i sudbinski povezan sa Titom pokazuje Ivica Rado{ u kwizi “Tu|man izbliza. Svjedo~ewe suradnika i protivnika” (Profil internacional, Zagreb 2005.), iznose}i nekoliko karakteristi~nih pokazateqa. I kad je 1972. uhap{en i osu|en na dve godine zatvora, pa mu kazna smawena na sedam meseci, koliko je odle`ao u istrazi, Tu|mana je li~no Tito spasao na Krle`inu intervenciju. “Tito i Kardeq su, naime, prije, u nekim situacijama iskoristili Tu|mana i wegova istra`ivawa u obra~unu s unitaristima i velikosrbima. Podr`avali su Tu|mana u izradi koncepcije op}enarodne obrane dok je bio u General{tabu Jugoslavenske narodne armije, ali i wegova istra`ivawa i tuma~ewa uloge Hrvata u NOB-u. Tito je, kako se ~ini, podr`ao Tu|mana i u borbi protiv Rankovi}evih velikosrba koji su 1965., povodom dvadesetogodi{wice zavr{etka Drugog svjetskog rata, htjeli u Jasenovcu organizirati veliki politi~ki skup i postaviti plo~u na kojoj bi pisalo da je u konclogorima NDH ubijeno 800 tisu}a Srba. Tu|man je, zahvaquju}i Titu, u istra`nom zatvoru imao boqi tretman od ostalih osumwi~enika iz Hrvatskog proqe}a.” (str. 7.) Kako iznosi tada{wi studentski lider i osu|enik Ivan Zvonimir ^i~ak, “Tu|man u doga|ajima prije 1971. nije bio bezna~ajna osoba, ali nije bio “prva liga”. On se nakon 70-ih na odre|en na~in distancirao od drugih sudionika Hrvatskog proqe}a, posebice onih koji su bili po zatvorima, zato {to su wega iz zatvora izvukli Tito i Krle`a.” (str. 8.) I kad je 1977. godine Frawo Tu|man pisao nacrt programskih na~ela “hrvatskog narodnog i socijalisti~kog pokreta”, on je pokazao svoju privr`enost Titu, stavqaju}i ga u ravan glavnih hrvatskih nacionalnih ideologa Ante Star~evi}a i Stjepana Radi}a. Tu se “prvi put spomiwu ideolo{ke osnove budu}e stranke – star~evi}anstvo, radi}ev{tina i titoizam.” (str. 15.) Kako Rado{ napomiwe, Titovo “poprsje zauzima po~asno mjesto u auli predsjedni~kog dvora. Hrvoje [arini} tvrdi da je predsjednik htio posta987

viti i poprsje Ante Paveli}a.” (str. 48.) Sam Hrvoje [arini}, koji je obavqao funkcije predsednika vlade, Tu|manovog savetnika i {efa Ureda za nacionalnu sigurnost, ovako to opisuje: “Na ulazu u predsjedni~ke dvore poprsja su qudi koji su ozna~ili hrvatsku povijest, na jedan ili drugi na~in. Tamo su poprsja Radi}a, Star~evi}a, Stepinca, Tita. Htio je staviti i poprsje Ante Paveli}a. Rekao je da je on ozna~io jedan dio hrvatske povijesti; da ovdje ne govorimo o tome tko je bio pozitivan, a tko negativan, nego dajemo jedan povijesni presjek. – On je jedna od karika toga lanca – odgovorio je predsjednik. Rekao sam: – Predsjedni~e, ja nisam povjesni~ar, ali za Boga miloga, vi morate znati {to bi izazvalo postavqawe poprsja Paveli}a?! Tu dolaze svi ambasadori, prolaze predsjednici! Mislim da bi to bio skandal! – Onda je ipak prihvatio takvo mi{qewe. Dodao sam: – Predsjedni~e, mene ste zadu`ili da poku{am uspostaviti diplomatske odnose s Izraelom ili da barem budem kota~i} u cijelom tom procesu uspostavqawa diplomatskih odnosa, a da stavimo poprsje Ante Paveli}a!? Odmah vam ka`em, ja vi{e ne}u pregovarati s wima.” (str. 48.) Tu|man je u sopstvenoj politi~koj praksi do krajwih konsekvenci uskladio Paveli}evu i Titovu ideologiju. Samog Paveli}a nije ~esto hvalio, bar ne u javnim nastupima, dok prema Titu nije bilo rezervi. Pohvale Paveli}u svakako ne bi bile politi~ki oportune s aspekta reagovawa me|unarodne javnosti, a pozitivnim stavom prema Titu Tu|man se suprotstavqao antikomunisti~koj iskqu~ivosti svojih sledbenika, koji su zanemarivali ~iwenicu da je upravo poluvekovni komunisti~ki re`im antisrpskom politikom utro put hrvatskom otcepqewu. Po Rado{evim novinarskim anketama, “svi koji su boqe poznavali Tu|mana govore da nikada ni jedne kriti~ke rije~i nije izrekao protiv Josipa Broza Tita, komunisti~kog vlastodr{ca koji je odgovoran za zlo~ine nad ratnim zarobqenicima i etni~ko ~i{}ewe wema~ke i talijanske mawine s prostora biv{e Jugoslavije. Tu|man je, kako neki tvrde, tako reagirao iz osobne zahvalnosti prema Titu, koji nije dao da ga 1972. osude na robiju zbog anga`mana u Matici hrvatskoj, ali i zbog toga {to je duboko cijenio Titovu ulogu u povijesti. Odgovor na pitawe zbog ~ega Tito nije dao svojim agentima i svome pravosu|u da se obra~unaju s Tu|manom, mo`da se krije u wihovom zajedni~kom prijatequ Krle`i.” (str. 51.) Me|utim, takvo stanovi{te je suvi{e jednostrano i fragmentarno, jer je nesumwivo da Tu|manov odnos prema Titu ima {ire ideolo{ke implikacije. Drugi studentski lider “masovnog pokreta” i politi~ki robija{ Dra`en Budi{a, svojim se}awem potkrepquje ovaj na~in rezonovawa: “Kad sam u Tu|manovoj ku}i po~etkom 1989. pro~itao tekst, program HDZ-a, naveo sam dva razloga zbog kojih nisam pristao potpisati. Prvi, u tom prvom tekstu stajala je jedna afirmativna re~enica o Titu. I drugi, stajao je program objediwavawa triju komponenata hrvatske politike u zadwih sto godina – prava{tvo, radi}ev{tina i lijeva nacionalna komponenta. Prihvatio bih te tri komponente, iako sam izra`avao rezerve, jer sam rekao da ne stvaramo politi~ku stranku radi sinteze hrvatske povijesti, nego radi hrvatske budu}nosti. Poslije se pokazalo da je Tu|man bio u pravu, a meni je to izgledalo kao ideja koja ne mo`e okupiti, jer objediwuje ono {to ne mo`e zajedno. 988

Ali s obzirom na zada}e koje su se na{le pred Hrvatskom, isku{ewa, to je bila plodonosna ideja. Objediwavawe tih komponenata meni je bilo neprihvatqivo, pogotovo mi je bilo neprihvatqivo da se u pozitivnom kontekstu govori o Titu. Tu|man mi je rekao da nastupam s antikomunisti~kih pozicija. Rekao sam mu da ne}u stajati iza toga, ja sam bio Titov zatvorenik. Me|utim, taj moj animozitet prema Titu nije bio tako izra`en kao {to je to Tu|man do`ivqavao, kao nekakvu odbojnost prema lijevoj ideji. Tu|man me tako percipirao, a ja nikad nisam bio u toj mjeri pro`et antikomunisti~kom idejom koliko antijugoslavenskom.” (str. 51.) O Tu|manovom velikom divqewu Titu, koje je iskazivao u mnogim privatnim razgovorima, govore i Andrija Hebrang, sin stradalog hrvatskog komunisti~kog lidera; Perica Juri}, prvi {ef Slu`be za za{titu ustavnog poretka; kao i supruga ministra odbrane Gojka [u{ka – \ur|a. Najdetaqniji iskaz o tome ipak, ponovo, daje Hrvoje [arini}: “Tu|man je govorio da bi Tito, da je bio u Americi, s takvom politi~kom staturom za vijeke vijekova bio najuspje{niji predsjednik SAD. Ali male zemqe imaju svoju sudbinu, dodao je predsjednik. Tu|man je govorio da je pitawe bi li Hrvatska vratila Dalmaciju, i koliki dio Dalmacije, da nije bilo Tita. Predbacio sam mu: – Da, ali u isto je vrijeme odgovoran za Goli otok i Kri`ni put! – Kad sam to rekao, upoznao sam jednog drugog Tu|mana, kod kojega nisam bio nau~en na takve reakcije. On je bio jako osjetqiv na svaku bol ~ovjeka, na svaki izgubqeni `ivot... No, kad smo govorili o Golom otoku i Kri`nom putu, imao je druk~ije vi|ewe, u ~emu je bio u velikom raskoraku s Hebrangom, koji je bio antikomunist, iz razloga koji su poznati. Tu|man je rekao: – Pa zna{, te su se stvari doga|ale, ali kad uzme{ na vagu ono {to je bilo pozitivno... ^ak i na tom Golom otoku, Tito je morao rije{iti pitawe Informbiroa jer mu je opstojnost re`ima bila u pitawu pa se ni to ne mo`e ocijeniti kao negativno. – To me malo frapiralo. Onda, za slu~aj Hebranga Tu|man je rekao da Tito vjerojatno za to nije znao, {to me jako za~udilo. Rekao sam mu: – Predsjedni~e, za Boga miloga, Tito je sve znao, a za ovakvog jednog ~ovjeka, koji mu je u prvo vrijeme bio prvi suradnik, nije mogao ne znati. – Tu|man je Tita branio i tamo gdje ga se te{ko moglo braniti. Toliko je bio opsjednut, {to je mo`da prejaka rije~, ali toliko je cijenio wegovo politi~ko djelo, wegova politi~ka stajali{ta i sve ono {to je on postigao, tako da je Tito bio apsolutno broj jedan u wegovoj procjeni politi~kih osoba u hrvatskoj povijesti. Poslije Tita najvi{e je cijenio Star~evi}a, pa Stjepana Radi}a, a Ma~eka mu se nije smjelo spomiwati, wega je jednostavno izbrisao, rekav{i da je u kqu~nim trenucima napravio pogre{ne odabire i da je pobjegao. Stepinca je tako|er cijenio jer ho}ete – ne}ete, funkcija nadbiskupa, pogotovo u onim te{kim vremenima, politi~ka je. Te ~etiri li~nosti Tu|man je cijenio, a Tita daleko ispred svih. Tito je rekao: – Nemojte pakovati Tu|manu. – Rekao mi je da je samo na jednoj slici, pokazao mi ju je, kao general slikan uz Tita. Tito nije imao Tu|manovu kulturu ste~enu {kolovawem, on je ipak bio strojobravar. Te{ko ga je usporediti s Tu|manom, koji je bio doktor znanosti, povjesni~ar. Ali Tito je imao jedan nedoku~ivi instinkt politi~ara. Tu|man je govorio da se s tim rodi{. Ili 989

ima{ instinkt politi~ara ili nema{, bez obzira na {kolu. ^esto je navodio primjer kako su Tita strani dr`avnici, poput ^er~ila, prihvatali i cijenili.” (str. 53.) Sa [arini}evim, podudarne su i uspomene drugih istaknutih li~nosti po pitawu Tu|manovog odnosa prema Titu i wegovoj istorijskoj ulozi. Kako se prise}a glumac Zlatko Vitez svojih razgovora sa Tu|manom: “Dvaput sam ga pitao: – Predsjedni~e, recite mi tko je najzaslu`nija li~nost u povijesti hrvatskog naroda? – Dvaput mi je rekao: – Josip Broz Tito. Da nije bilo Josipa Broza, da nije napravio ovakvu granicu kao {to je danas, mi ne bismo mogli imati dr`avu i ne bismo mogli tra`iti dr`avu. – Osim toga, on je dr`ao Titovo poprsje u vili, ono Augustin~i}evo.” (str. 53.) Svakako posebnu te`inu ima svedo~ewe Stipe Mesi}a o Tu|manovom stavu prema Titu: “Imao je vrlo dobro mi{qewe o Titu – pri~a Mesi}. – Smatrao ga je velikim politi~arem, i da su lo{e stvari koje su se doga|ale u wegovo vrijeme proizvod toga vremena. Tito je bio diktator, ali je uvijek popu{tao demokratski, a to je i Tu|man smatrao. Kad je Zapad vr{io pritisak, ili kad su okolnosti u dr`avi bile takve, onda je popu{tao. Ali o~ito je bio vizionar kad je stvarao pokret nesvrstanih i Tu|man je to prihva}ao i hvalio. Drugo, hvalio je cijelu Titovu strategiju za vrijeme rata, pogotovo {to je Jugoslaviju izveo iz rata kao federativnu, a na tome je 1974. prakti~ki stvorena konfederativna Jugoslavija i Ustav na temequ kojeg smo od svijeta dobili priznawe za osamostaqewe. Tu|man je u svakom slu~aju cijenio Tita, a Krle`u je uvijek isticao kao velikog intelektualca i kwi`evnika, smatrao ga je hrvatskim Ibzenom.” (str. 54.) Interpretiraju}i Tu|manovo mi{qewe, nekada{wi zamenik ministra odbrane Kre{imir ]osi} opisuje koliko je Tu|man cenio Tita u vojnom pogledu: “U uvjetima kad se strukturirala biv{a jugoslavenska vojska, Tito je imao itekako veliku ulogu u sprje~avawu da ve} tada, neposredno nakon rata, ta jugoslavenska vojska ne postane ~etni~ka ili ne postane ~isto srpska vojska. U tom smislu on je svojim autoritetom, bez obzira na poziciju koja je i wemu tada bila vrlo problemati~na i vrlo te{ka, branio odre|ene istaknute hrvatske vojne i politi~ke du`nosnike, i to je bilo o~ito.” (str. 54.) U tom pogledu je saglasan i biv{i ministar i {ef Tu|manovog kabineta Ivica Kostovi}: “Govorio je o Titovoj veli~ini, a ja sam ga nekoliko puta pitao je li Tito velik i u tome {to je odgovoran za zlo~ine u Blajburgu. Nije bio zadovoqan takvim pitawima pa je znao re}i: – Nemoj, Tito je veliki Hrvat, nemoj mi to govoriti. – Govorio je o tome kako je Tito uvijek htio provoditi neku hrvatsku politiku, da je bio cijeweni dr`avnik i tako daqe. Za Tu|mana su veliki hrvatski politi~ari bili Star~evi}, Radi}, Hebrang i Tito. Putovao sam s Tu|manom u Moskvu, kad se sastao s Jeqcinom. U muzeju, u Kremqu, Tu|man je vidio da su samo petorica dobila odlikovawe “Aleksandar Nevski”, a me|u wima i Tito. Tu|man je bio odu{evqen. To mu je puno zna~ilo.” (str. 54.) Kako navodi biv{i premijer Nikica Valenti}, “Tu|man je Tita smatrao velikim hrvatskim politi~arem, ne jugoslavenskim, nego hrvatskim. 990

Tu|manova teza bila je da je Tito na prostoru biv{e Jugoslavije maksimalno, koliko je mogao, neutralizirao srpski nacionalizam, zatim federalizirao Jugoslaviju i dao autonomiju Kosovu i Vojvodini. Prema Tu|manu, da nije bilo Titove podr{ke, ne bi bilo elemenata dr`avnosti za republike u Ustavu ’74. Pred Tu|manom sam osporavao Titove zasluge, govorio sam da je on ipak bio komunist i da se Blajburg nije mogao dogoditi bez wegova znawa i naredbe. Tu|man je tvrdio da Tito nije znao sve oko Blajburga i da je to bila engleska igra.” (str. 55.) Interesantno je po tom pitawu i svedo~ewe generala i ha{kog optu`enika Slobodana Praqka, koji za Tu|mana ka`e da je sve stvari sagledavao u istorijskom kontekstu: “Koliko sam ja razumio, ta povijesna relacija glasi ovako: partizani i antifa{isti spasili su opstojnost Hrvatske, s ~ime se sla`em. Da nije bilo antifa{izma kod Hrvata i da su svi bili u usta{ama, pora`eni na svjetskoj razini, Hrvatske ne bi bilo. To je bio Tu|manov stav. Ali, kad nastupa komunizam, po~iwu zlo~ini na Blajburgu i Kri`ni putovi, nije se kod Tu|mana moglo osjetiti da bi na bilo koji na~in to opravdavao. On je smatrao da je on u tom pokretu sudjelovao na na~in izvan toga, pored toga, iznad toga. Tu|man je smatrao da su to, naprosto, kolateralne {tete povijesti, da se doga|aju, a da Tito zapravo po~iwe igrati pozitivnu ulogu jer on suzbija srpsku hegemoniju. Tito je, prema Tu|manu, sredio Rankovi}a, Ustavom iz 1974. omogu}io Hrvatskoj ravnopravnost, pre`ivqavawe, Makedoncima tako|er, dao muslimanima narodnost, autonomiju Vojvodini i Kosovu.” (str. 55.) Tu|manov poverenik za Istru tvrdi da je Tu|man u Titu pre svega video velikog Hrvata, koji je posebno doprineo da se Istra i Dalmacija prikqu~e Hrvatskoj. “Tu|man je puno puta za svojim stolom znao obja{wavati gostima i suradnicima za{to je zadr`ao poprsje Josipa Broza u uredu predsjednika. Iznosio je argumente da je Tito, prije svega, bio Hrvat, da je u tim i takvim okolnostima u kojima je `ivio i radio polu~io vi{e rezultata nego {to se mislilo te da su napredne lijeve vrijednosti i ideje, koje su ugra|ene u antifa{isti~ku borbu, ipak dugoro~no dale rezultata. Smatrao ih je naprednim i korisnim za Hrvatsku pa je mislio da je to dio i wegovog djela. U tom razdobqu vidio je i neke vrijedne kamen~i}e za hrvatsku nacionalnu misao.” (str. 55-56.) Na kraju Ivica Rado{ ka`e da je Zlatku Mate{u, predsedniku hrvatske vlade, Tu|man “bez velikih uvijawa rekao da, bez obzira na Badinterovu komisiju, Hrvatska ne bi do{la do me|unarodnog priznawa da Tito nije federalizirao Jugoslaviju na temequ Ustava iz 1974.” (str. 56.) Kako sam Mate{a o tome pripoveda, “povod na{em razgovoru bila je Titova bista koja je uvijek bila i ostala u Predsjedni~kim dvorima. On je Titu uzimao za dobro to {to je za wegovo vrijeme ili uz wegovu suglasnost Hrvatska unutar Jugoslavije pozicionirana na na~in koji joj je omogu}io u ustavnopravnom smislu izlazak iz Jugoslavije. Smatrao je da to nije u~iweno mimo Tita, bez wegova znawa, i da je u tome apsolutni wegov doprinos, jer bez obzira na Badintera i sve ono {to se dogodilo, Hrvatska ne bi relativno lako do{la do priznawa na me|unarodnom planu.” (str. 56.) 991

b) Tu|manov uzor {panski diktator Franko Iako je Tu|man do{ao na vlast prvenstveno zahvaquju}i bezrezervnoj podr{ci Rimokatoli~ke crkve i uz wenu pomo} realizovao hrvatski separatisti~ki projekat, on nikada nije bio ube|eni i prakti~ni vernik. Crkva mu je predstavqala instrument u funkciji realizacije politi~kih ambicija, ali je i ona wega pretvorila u sopstveno sredstvo, polugu za realizaciju su{tinskih crkvenih interesa. Kako ka`e wegov ministar i potpredsednik Hrvatske demokratske zajednice Jure Radi}, “Tu|man je bio ~ovjek koji nije imao u sebi ono {to osje}a hrvatski vjernik. On nije imao u sebi vjerni~ku klicu, vjerni~ku nit. Ali on je bio ~ovjek dubokog `ivotnog, politi~kog i povjesni~arskog iskustva, i shva}ao je va`nost katoli~ke crkve za Hrvatsku. Da su ga pitali koja je institucija najva`nija za hrvatski narod, vjerojatno bi na prvo mjesto stavio katoli~ku crkvu. Znao je wenu va`nost, ali je nije poznavao. U funkciju svojih planova htio je ukqu~iti i katoli~ku crkvu. Znao je da }e narod radije poslu{ati crkvu nego politiku.” (str. 178.) Od svetskih lidera Tu|man je najvi{e cenio rimskog papu Jovana Pavla Drugog, a od evropskih dr`avnika izraze najvi{eg po{tovawa iskazivao je prema {panskom fa{isti~kom diktatoru Fransisku Franku, koji mu je i politi~ki i vojni~ki imponovao. Perica Juri} povodom toga za Tu|mana izjavquje: “Iznimno je po{tovao Franka, uzimao ga je kao uzor, kao model. Govorio je o tome kako je Franko uspio pomiriti nepomirqivo, komuniste i fa{iste, ali je prije svega mislio na qude, a ne na ideologije. Franko mu je bio uzor, sigurno. Tu|man je uvijek tra`io uzore adekvatne povijesnim situacijama u kojima se on nalazio.” (str. 152.) Na evropskoj politi~koj sceni Tu|mana i wegovu partiju energi~no su 1991. godine podr`ali sredweevropski demohri{}ani. Mate Grani} kazuje da je po~etkom septembra te godine “odr`an prvi sastanak demokr{}anskih stranaka sredwe Europe, kad je donesena deklaracija o jasnoj i neospornoj podr{ci Hrvatskoj. Velike stranke na tom su sastanku predstavqali dr`avni tajnici. Primjerice, austrijsku Narodnu stranku predstavqao je Busek, a demokr{}anske stranke sredwe Europe, tranzicijskih zemaqa, predsjednici stranaka. Kako je rat napredovao, simpatije za Hrvatsku {irile su se. [to je bilo najva`nije, Gen{er i kancelar Kol odlu~no su podr`ali Hrvatsku i wen put u samostalnost. Gen{er se, uz pomo} Austrije, Moka i Danske, izborio i pritisnuo ostale da priznaju Hrvatsku.” (str. 133.) Sa Grani}evim mi{qewem o ulozi Gen{era i Kola sla`e se i tada{wi predsednik hrvatske vlade Josip Manoli}: “Gen{er je bio zna~ajna figura u momentu me|unarodnog priznawa Hrvatske, i Helmut Kol, kao nositeq vlasti u Wema~koj. Oni su, svojim autoritetom, svojom dominacijom u Europi bili zna~ajna podr{ka na{em priznawu.” (str. 133.) Ipak, nesumwivo je u postupku priznawa najva`niju ulogu odigrao vatikanski presedan. Kako obja{wava Jure Radi}, rimski papa Jovan Pavle Drugi “uvijek je govorio o pravednoj borbi Hrvata, pravu na slobodu, ali i o pomirbi. Jo{ 1990., ~im je postao predsjednik, Tu|man je posjetio papu i pozvao ga da posjeti Hrvatsku. Nikola Eterovi} jedan je od najzaslu`nijih 992

qudi za priznawe. Bio je jedan od qudi koji su bili blizu papi. Kao {to sam ja bio uz Tu|mana, tako je on bio uz papu. Bilo je ondje nekoliko Hrvata: Sim~i} je bio u rangu pomo}nika ministra u Svetoj stolici, recimo ministra unutarwih poslova, Josip Uha~ je bio ambasador Svete stolice u Wema~koj i dugogodi{wi tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, kojeg je papa imenovao kardinalom. On je umro izme|u imenovawa i progla{ewa kardinalom. Eterovi} je tada bio u Zavodu Sv. Jeronima. Sad se vidi tko je Eterovi}, postao je jedan od kqu~nih qudi u Vatikanu, imenovan je za tajnika Biskupske sinode. To je u rangu predsjednika sabora ili parlamenta neke zemqe.” (str. 134.) Pored priznawa Hrvatske, Vatikan se presudno anga`ovao na internacionalizaciji jugoslovenske krize i me|unarodnoj satanizaciji uloge srpskog faktora u woj. Tu|man je vi{e puta insistirao da papa neposredno podr`i hrvatske ratne napore. Kako daqe iznosi Jure Radi}, “onda je 1994. naglo do{la vijest, bilo je qeto, da bi papa ipak `elio do}i u okupiranu Hrvatsku i izraziti podr{ku opstanku zemqe. Tu|manu je do papina posjeta bilo silno stalo, on se stra{no u`ivio, udubio. Shvatio je to i kao osobnu satisfakciju, osobnu podr{ku. Papa je tada posjetio predsjednika u wegovu uredu, a Mesi}a nije posjetio, wega je pozvao k sebi. Odnos se vidi kroz detaqe, protokol ne{to govori, nije se to slu~ajno dogodilo.” (str. 134.)

5. [uvarova kritika Tu|manovog neousta{kog re`ima Jedan od najupornijih i najdoslednijih kriti~ara Frawe Tu|mana i wegovog re`ima, Stipe [uvar, period Tu|manove vladavine naziva “tre}im razdobqem straha”, nakon prvog posleratnog, kad su se komunisti surovo obra~unavali sa svojim ideolo{kim protivnicima i drugim, u kome su se me|usobno obra~unavali politi~ki istrebquju}i “informbirovce”. Po [uvaru, tre}e, tu|manovsko razdobqe straha “po svojim dosada{wim posqedicama nimalo pak ne zaostaje za razdobqem nakon 1944-1945. godine. U Hrvatskoj je najmawe 300 tisu}a qudi maknuto sa svojih dotada{wih radnih mjesta, zbog nacionalne ili politi~ke nepodobnosti. Oko pola milijuna ih je ostalo bez posla, pa ga nemaju ili su ga potra`ili vani, ili su morali i}i u prijevremene mirovine... Mnogo je qudi ubijeno, a da ubojice nisu odgovarale. Minirano je desetak tisu}a uglavnom srpskih ku}a, naj~e{}e na stru~an na~in, u gradovima i selima daleko od popri{ta hrvatsko-srpskih okr{aja. Upadi u stanove “nepodobnih” i prisilne delo`acije, koje organi dr`ave nisu suzbijali ve} su, naprotiv, naj~e{}e stajali iza wih, bile su poprimile karakter epidemije, a jo{ nisu prestale. Desetak tisu}a qudi ostalo je bez dr`avqanstva i na taj na~in pretvoreno u strance u vlastitoj domovini, a bez navo|ewa obrazlo`ewa. Vlada op}a atmosfera sumwi~ewa qudi koji se tobo`e ne pona{aju kao dobri Hrvati, koji su ostali “komuware”, a i svih koji se usude javno kritizirati postupke i namjere sada{weg re`ima. Srbi se sumwi~e i na razne, otvorene ili prikrivene na~ine, {ikaniraju zbog same ~iwenice da su Srbi. Istrani koji slijede Istarski demokratski sabor nalaze se na optu`eni~koj klupi da maltene spremaju izlazak Istre iz Hrvatske. Dalmatincima koji slijede Dalmatinsku akciju prire993

|uju se i montirani procesi, da bi se dokazalo da imaju teroristi~ke namjere... I za verbalne delikte izre~eno je i pod “novim re`imom” na desetine presuda.” (Stipe [uvar: Hrvatski karusel. Prilozi politi~koj sociologiji hrvatskog dru{tva, “Razlog”, Zagreb 2003., str. 15-16.) Navode}i brojne primere neousta{izacije hrvatskog javnog `ivota [uvar pomiwe i izru~ewe nekada{weg upravnika jasenova~kog logora Dinka [aki}a 1998. godine. “Izru~ewe bra~nog para [aki} poslu`ilo je u stvari kao povod da ih se prikazuje kao hrvatske junake, a i za plasman tvrdwi kojima se vi{estruko umawuje broj `rtava usta{kih zlo~ina u Jasenovcu.” (str. 42.) Pored toga, [uvar potencira ~iwenicu da je Tu|manova partija na izborima osvojila tesnu ili samo relativnu ve}inu, prvenstveno glasovima iz dijaspore, najvi{e hercegova~kih Hrvata, ali i zbog ~iwenice da je ve}ina Srba bila proterana, pa nisu mogli glasati. “HDZ i Frawo Tu|man dobivali su tu ipak relativnu ve}inu i na prvim i na svim dosada{wim izborima uz gotovo neprikrivenu pomo} katoli~ke crkve, koja ima i velik politi~ki utjecaj na tradicionalne vjernike, no wima se priklawao i zna~ajan broj prosvije}enih Hrvatica i Hrvata, jer su ih jednostavno, zbivawa u biv{oj Jugoslaviji, u Evropi, a i u cijelom svijetu na jednoj strani uznemiravala, a na drugoj strani budila nade... U Hrvatskoj su isprovocirani oru`ani sukobi, ~ije su posqedice dugotrajne, pridonijeli da ve}ina, ako i ne glasa za HDZ i Tu|mana, podupire wihovu “dr`avotvornu”, nacionalisti~ku i ksenofobi~nu politiku, a i da `miri na svu grabe`qivost i bahatost nove vladaju}e klase, klase hrvatskih kapitalista, ~ije formirawe kontrolira osobno hrvatski dr`avni poglavar Frawo Tu|man.” (str. 49.) Tu|manova saborska poslanica iz januara 1996. godine [uvaru je bila povod da argumentovano uka`e na manipulacije stvarnim i izmi{qenim statisti~kim podacima, kojima tako rado pribegava. “Vi{estruko je, recimo, umawen broj Srba, koji su izbjegli pod naletima “Bqeska” i “Oluje”. Podaci o poginulim, ubijenima, rawenima i nestalima iskazani su samo za one koji su u ratu bili na hrvatskoj strani, a ne i za sve qude kojima je Hrvatska (bila) domovina i ~iji su dr`avqani bili 1991. godine. Predsjednik Tu|man je u svojoj poslanici pobrojao `rtve “hrvatskog naroda” u raznim sukobima od 1991. do 1995. godine, a da nijednom rije~ju nije spomenuo i zlo~ine nad srpskim stanovni{tvom na podru~jima kojima je prohujala “Oluja”, kao ni besprimjernu pqa~ku, paqevine i razvla~ewe i ranije dru{tvene, sada dr`avne imovine koja se i do danas nastavqa. Svijet su pak obi{li podaci, zbog kojih je Hrvatska stavqena na stup srama i zbog kojih se (a ne, dodu{e, samo zbog onog {to se dogodilo i doga|a na tragu “Oluje”) jo{ nalazi u ~ekaonici za ulazak u evropske institucije: ubijeno je izme|u dvije i ~etiri tisu}e Srba, a 1.500 wih se na{lo u hrvatskim zatvorima pod optu`bom za ratne zlo~ine, razoreno je 85 posto srpskih ku}a, a opqa~kane su sve. Te podatke i ~iwenice nije fabricirao i u svijet lansirao kakav unutra{wi neprijateq, ve} se nalaze i u izvje{tajima me|unarodnih institucija i organizacija ~iji su qudi dolazili i obilazili to golemo podru~je koje danas nalikuje na opusto{enu zemqu.” (str. 98-99.) 994

a) Frawo Tu|man, potro{ni materijal Rimokatoli~ke crkve U svim hrvatskim politi~kim zbivawima devedesetih godina dominantnu ulogu su igrala dvojica Frawa, saveznika i ideolo{kih istomi{qenika. To su Frawo Tu|man i kardinal Frawo Kuhari}, zagreba~ki nadbiskup i predsednik Hrvatske biskupske konferencije. Podudarne su i wihove liderske ambicije i maniri politi~kog pona{awa. “Ne znamo da li su se poglavar i vrhovnik Frawo Tu|man i nadbiskup i kardinal Frawo Kuhari} poznavali i susretali i prije nego je prvi postao to {to je danas. No otkako su uporedo jedan na ~elu dr`ave a drugi na ~elu crkve u Hrvata, od 1990. godine naovamo, wih su dvojica, zar ne, za sve nas u Hrvatskoj, za Hrvate i pogotovo nehrvate u “lijepoj na{oj”, sudbonosna. Samo {to }e sveti otac uzoritog kardinala Frawu Kuhari}a uskoro ipak umiroviti, a ve}ina }e gra|ana po svoj prilici iznova Tu|mana izglasati za “poglavara svih Hrvata”. Bez podr{ke crkve u Hrvata Frawo Tu|man i wegov pokret – stranka HDZ ne bi pobijedili na izborima 1990. godine, a niti bi se dosad i odr`ali na vlasti. ([uvar je ovaj tekst pisao 1996. godine – nap. V. [.) Dvojica Frawa u po~etku, nakon izlaska svih nas iz “komunisti~kog pakla”, a Hrvatske iz “jugoslavenske tamnice”, kao da su kora~ala uporedo, u trijumfu i slavi, a u me|usobnoj slozi i qubavi, na sre}u ako ne svekolikog, a ono ve}ine hrvatskog puka. Sam kardinal po`urio je da zatra`i, na primjer u propovijedi prilikom progla{avawa za po~asnog gra|anina Jastrebarskog 21. listopada 1990. godine, da Hrvatska bude bo`ja dr`ava, onako kako je to tra`io Alojzije Stepinac, ~iji je kult crkva u Hrvata uporno stvarala, pa uspjela i stvoriti u ranijem vremenu bezbo`ni~ke komunisti~ke vladavine.” (str. 110.) I kult Tu|mana i Kuhari}a je uporedo i postepeno, ali uporno i sistematski razvijan. Kako [uvar prime}uje, “u Jastrebarskom su ina~e, progla{avaju}i u isti mah po~asnim gra|anima i Frawu Tu|mana i Frawu Kuhari}a, rekli da hrvatski narod, eto, ima “dva velika uma”, koji se dopuwuju u svojim ulogama: “gospodin Frawo Tu|man kao svjetovni poglavar i politi~ar uspje{no pronalazi najboqa rje{ewa za Hrvatsku i svakog gra|anina koji je osje}a svojom domovinom”, a “uzoriti gospodin kardinal Frawo Kuhari}, politi~ki izvan strana~ke opredijeqenosti (a zar bi i trebao biti u kakvoj politi~koj stranci? – na{a opaska), ali dokazane neizmjerne odanosti svom narodu, neprekidnim isticawem mira, qubavi i sloge, ulijeva nevjerojatnu energiju i utje~e na duhovnu stabilnost”. Stoga je “sre}a za Hrvatsku {to je izwedrila dvije ovako sna`ne a razli~ite li~nosti u isto vrijeme, {to je rijetkost”. Protekom vremena, idili~ni odnosi izme|u dvojica Frawa izgleda da su nestali. Ta, radi se i o dvije osobne sujete, ali mnogo vi{e o tome, da Frawo Tu|man, na koga se mirne du{e mo`e primijeniti izreka “dr`ava, to sam ja!”, nije ba{ u svemu izlazio u susret nadama i o~ekivawima crkve u Hrvata. A opet, kardinal Kuhari} i drugi velikodostojnici u okriqu te crkve, jedne od najkonzervativnijih i najprovincijalnijih u katoli~kom svijetu, bar u Evropi, nisu toliko neoprezni da bi do kraja stali iza Tu|manova 995

na~ina vladawa, pogotovo kada vide kako podr{ka hrvatskog puka (vi{e ne tako) “mladoj hrvatskoj demokraciji” pod Tu|manovom dirigentskom palicom ipak kopni, te da su i Tu|man i HDZ jo{ tu tek po zakonima dru{tveno-povijesne inercije. Te se tako doga|a, da se kardinal uvijek ne odaziva na pozive Tu|manovog protokola, a niti Tu|man, kao novokomponirani vjernik, uvijek dolazi na celebrirane mise u zagreba~ku prvostolnicu. No, mi koji nismo nimalo impresionirani ulogom Kaptola u hrvatskoj povijesti, niti opijeni mirisom tamjana i koji stvari promatramo trezveno, a iz prikrajka, jer su nas, privremeno, i izolirali i marginalizirali, moramo upozoriti i na snagu “terenske” sprege svjetovne i crkvene vlasti: nema ni jedan ama ni najneznatniji doga|aj iza kojeg stoji hadezeovska vlast, a da nije prisutan i da sve to ne blagoslovi kakav katoli~ki sve}enik, a nerijetko i biskup. [tovi{e, u svakida{wem `ivotu naseqa, {kola, institucija, ulogu arbitra, a u pozadini, ~esto igra kler, oslowen i na ~asne sestre i laikat. Vjerojatno se ni na jednoj dr`avnoj televiziji u Evropi, a i u svijetu, ne prikazuje toliko prizora misa, hodo~a{}a, molitvi kao na hrvatskoj televiziji, itd.” (str. 110-111.) O~igledno je Tu|man Rimokatoli~koj crkvi poslu`io kao potro{ni materijal u samo jednoj, mada presudnoj, epizodi wenih vi{evekovnih nastojawa. Kad je iskori{ten, kad je postigao sve {to se od wega o~ekivalo, crkveni prelati su ga mogli pustiti niz vodu. Da nije na vreme umro, izvesno je da bi bio politi~ki pora`en, poni`en i odba~en. Me|utim, ono {to je glavna tekovina Tu|manovog re`ima, Rimokatoli~ka crkva bri`qivo ~uva i brani. “Kardinal poglavaru pru`a nedvosmislenu podr{ku barem u wegovoj politici na tragu “Bqeska” i “Oluje”! Navodno se uzoriti Frawo Kuhari} bio naqutio, kada su mu u kolovozu 1995. godine, netom nakon {to je “Oluja” prohujala, a upravo je bio u boguugodnoj posjeti Oku~anima, referirali da se pali, pqa~ka, pa i ubija srpske civile. Svejedno, gotovo godinu dana poslije, a u trenucima kada Evropa Hrvatsku dr`i u magare}oj klupi i zbog pona{awa prema odbjeglim i preostalim Srbima na podru~jima na kojima su se odigrali “Bqesak” i “Oluja”, kardinal Frawo Kuhari} prikazuje stvari onakvima kakvim ih vidi i `eli vidjeti i sam predsjednik Frawo Tu|man. Naime, na evropskoj biskupskoj konferenciji u Mariazelu u Austriji 1. lipwa 1996. kardinal Kuhari} je (prema izvje{taju hrvatske Informativne katoli~ke agencije – IKA) izvijestio (ne)upu}ene katoli~ke velikodostojnike iz cijele Evrope, da su “Srbi bje`ali jer nisu mogli prihvatiti realnost hrvatske dr`ave”. U “Bqesku” i “Oluji” Srbi se dado{e – u bje`aniju, ustvrdio je na{ uzoriti kardinal, iz tri razloga: “imali su zapovijed svojih vlasti da se povla~e, a imali su i savjet od svoje crkve, psiholo{ki nisu mogli prihvatiti realnost hrvatske dr`ave, jer su stalno bili indoktrinirani propagandom da su ta podru~ja Srbija i da oni mogu `ivjeti samo u srpskoj dr`avi i mnogi su od wih sudjelovali u pqa~ki i razarawu hrvatskih ku}a i katoli~kih crkava”. A {to su ipak, prema kardinalu Kuhari}u, radili Hrvati? Frawo Tu|man je Srbe “opetovano pozivao da ostanu mirni u svojim domovima i da im se jam~e sigurnost, sloboda i mir”. Ali Srbi, kakvi ve} jesu, “nisu slu{ali”. Hrvatska vojska, uvjeravao 996

je kardinal Kuhari} evropske biskupe, nije dirala pravoslavne crkve i srpske ku}e, a tek kasnije “nastupili su pojedinci i grupe koji su pqa~kali srpske ku}e i palili, ~ak i ubili stanovit broj Srba koji nisu pobjegli”. Protiv toga je, rekao je kardinal, crkva u Hrvata prosvjedovala. I onda je pohvalio dr`avnu vlast, jer da je “zaustavila te zlo~ine”. Uostalom, “ipak se nije radilo o sustavnom uni{tavawu, kao {to se sustavno uni{tavalo katoli~ke crkve i hrvatske ku}e pod okupacijom.” (str. 111-112.) Uz ironi~an i duhovit komentar koji sledi, [uvar ukazuje da je Kuhari} samo reprezent jednog na~ina mi{qewa i crkvene politike koja me|u hrvatskim rimokatoli~kim prelatima ima duboko istorijsko korewe. “Za{to dr`avni poglavar ne po{aqe kardinala u Strasbur, da tim prema nama Hrvatima neprijateqskim Evropqanima objasni kako je hrvatska politika besprijekorna i kako su Srbi za sve krivi? Zar poglavar ima boqeg advokata od kardinala? O Frawi Kuhari}u kao sedamdeset i ~etvrtom zagreba~kom biskupu (nadbiskupu) trebalo bi mo`da pisati onako kao {to je Miroslav Krle`a pisao o sedamdeset i prvom (re~ je o Stepincu –prim. V. [.). Samo {to bi trebalo pokazati da za nekim svojim prethodnicima zaostaje {to se ti~e snage intelekta, ali ne i po prepredenosti i licemjerju. A to {to propovijeda u ovom na{em vremenu samo je nastavak politike crkve u Hrvata da vi{e igra ulogu nacionalisti~ke predvodnice nego {to uistinu pronosi stvar vjere, duh mirotvornosti i kr{}anskog pra{tawa. Dakako, uzoriti kardinal nije neki osamqenik na ~elu crkve u Hrvata. Licemjerno{}u osobnih poruka, on reprezentira duh u toj crkvi koji se dugo talo`io, a izra`ava se i u otporu svim intencijama koncilske obnove u vremenu od {ezdesetih godina naovamo. Ono {to kardinal Kuhari} ka`e i na tipi~no svoj zamumuqeni na~in, jedan @ivko Kusti}, na primjer, militantno ispovijeda u ulozi najagilnijeg ovda{weg katoli~kog publiciste. A oni koji bi i kao sve}enici i kao vjernici htjeli neku zaista skru{enu i mirotvornu crkvu u Hrvata, i sami su izlo`eni anatemama.” (str. 112.) Preciznim dijagnostifikovawem dru{tvenog pona{awa hrvatskih rimokatoli~kih prelata, [uvar neminovno ulazi i u, makar delimi~nu, analizu politi~ke uloge pape Jovana Pavla Drugog. Taj navodni Hristov namesnik na zemqi i istaknuti crkveni konzervativac, “Hrvatsku je prvi puta pohodio u jesen 1994. godine, da bi nakon ~etiri godine ponovo do{ao, posjetiv{i ovaj put osim Zagreba i Mariju Bistricu, Split i Solin. Nakon prve posjete izjavio je da ga kao u Hrvatskoj nigdje nisu tako do~ekali, osim u wegovoj rodnoj Poqskoj. A sada je pak izjavio kako je opet rado do{ao u “milu Hrvatsku.” (str. 144.) Frapantna je istorijska koincidencija da je nakon odu{evqenog prijema hitlerovaca u Zagrebu 1941. godine ~esto navo|eno da nigde u Evropi nema~ke trupe nisu tako lepo primqene od strane lokalnog stanovni{tva, osim u Hitlerovom rodnom mestu u Austriji. “Do dvaju posjeta pape Vojtile Hrvatskoj do{lo je ne samo zbog upornih poziva da do|e nego i iz wegove namjere, da ovdje ima izre}i neke ocjene i povu}i neke poteze, a u skladu s ukupnim vatikanskim interesima i potrebama. Uostalom, pozivi da do|e upu}ivani su mu i s najvi{ih dr`avnih mjesta i iz biv{e Jugoslavije, ali se ranije nije moglo ni pomi{qati na progla{ewe Stepinca 997

bla`enim, ni na iskazivawe odu{evqewa hrvatskih vjernika papom i svime {to radi i ho}e Sveta stolica.” (str. 145.) I upravo povodom tih papinih poseta Hrvatskoj mo`e se uo~iti krupna kontradikcija u ukupnoj vatikanskoj politici. Na jedan na~in se papa pona{a prema nagomilanom negativnom istorijskom nasle|u delovawa Rimokatoli~ke crkve me|u Hrvatima i naspram Srba, a na sasvim drugi na~in u odnosu prema ostatku sveta. “Duh vremena i neumitne promjene u odnosima me|u qudima i wihovim svijestima, vi{e nego mo`da osobna stremqewa, nametnuli su papi Ivanu Pavlu II postupke i poteze kojima je crkvu poku{ao rehabilitirati i za ono {to je ona ~inila ili propu{tala ~initi kroz dvije tisu}e godina svoje povijesti, sve do neosu|ivawa holokausta u Drugom svjetskom ratu. Izvr{io je reviziju Galilejeva procesa, ukinuo je, recimo, regulu da se papa nosi iznad glava vjernika (pa sam rado planinari, vozi se u papamobilu i leti s kraja na kraj svijeta u nadzvu~nim avionima, a da nije ostario, mo`da bi se ukrcao i na kakav umjetni satelit, da se odozgo obrati vjernicima!) prvi je papa koji je u{ao u sinagogu i ispri~ao se @idovima za pasivno dr`awe katoli~ke crkve dok su ih uni{tavali wema~ki i drugi fa{izmi. @ele}i da Rimokatoli~ku crkvu prevede u tre}i milenij, papa Vojtila inzistira na novoj evangelizaciji i na crkvenim odgovorima na najve}e izazove ~ovje~anstva i ~ovjeka na zavr{etku 20. i ulasku u 21. stoqe}e. Pod wegovom apostolskom paskom Kongregacija za nauk vjere (nekada{wa Inkvizicija) i kardinal Racinger na wezinom ~elu rade na dokumentu kojim bi crkva zatra`ila oprost i za sve vlastite grijehe u povijesti, za ratove i pokoqe kojima je i sama kumovala (poput bartolomejske no}i ili protureformacijskih pohoda), spaqivawa po osudama inkvizicije, progone `ena kao vje{tica, kolonijalna osvajawa i pokr{tavawa, pa do progona @idova i holokausta.” (str. 144-145.) Me|utim, s druge strane Vojtili ne pada ni na kraj pameti da klekne na jasenova~ko strati{te stotina hiqada Srba u ~ijoj su likvidaciji neposredno u~estvovali mnogi rimokatoli~ki sve{tenici. Istovremeno za sveca promovi{e kardinala Stepinca, ideologa usta{ke vlasti i inspiratora genocida nad Srbima. “Prva posjeta Hrvatskoj, 1994. godine, kada je ~etvrtina teritorija bila pod kontrolom pobuwenih Srba, a “Bqesak” i “Oluja” nisu se jo{ ni naslu}ivali, izazvala je erupciju sre}e i odu{evqewa hrvatskih vlasti i milijuna katoli~kih vjernika (premda se na zagreba~kom hipodromu okupilo najvi{e wih pola milijuna, a ne milijun, kako su tvrdili dr`avotvorni mediji). A papa se odu`io opreznim rije~ima priznawa i Hrvatskoj i Hrvatima za ulogu kroz povijest, ali i za dana{wu slobodu i demokraciju.” (str. 145.) Pri tom je, bar verbalno, pozivao i na saradwu balkanske narode i na versku toleranciju, {to je 1998. godine izostavio. “U svojih osam govora dana{wi Sveti otac je, dakako, i ovaj put, nakon ~etiri godine, pozivao na mir, toleranciju, pra{tawe, ali ipak nije ponovio svoje ranije upe~atqive poruke. Razlog je bio vjerojatno u tome, {to je ovaj put morao odraditi, u interesu probitka i {to ve}eg upliva crkve na hrvatski vjerski puk, posao beatifikacije kardinala Stepinca. A govoriti o Stepincu kao prelatu dokraja odanom crkvi i kao Hrvatu koji je do hrvat998

stva dr`ao koliko i do vjere je lako, ali govoriti o wemu u kontekstu me|uetni~ke i me|uvjerske tolerancije nezahvalno, zar ne.” (str. 146.) Politi~ke implikacije tog kvaziverskog ceremonijala bile su veoma dragocene Frawi Tu|manu i wegovom neousta{kom re`imu. Kako daqe [uvar komentari{e, “papa Vojtila nije ni ovog puta davao komplimente nametqivom Frawi Tu|manu, koji se pona{ao maltene kao da je i on, uz Stepinca, progla{en bla`enim. No, nije uputio niti neki, makar aluzivni, prijekor dana{wem hrvatskom re`imu, a u povodu onog {to se u Hrvatskoj danas zbiva i nailazi na kritike i osude u svijetu. [tovi{e, moglo bi se re}i da je papina posjeta ipak bila podr{ka Tu|manu i ovakvoj Hrvatskoj kakvu Tu|man danas modelira. Evo, primjerice, jedne od Vojtilinih izjava: “Kr{}ani u hrvatskim krajevima danas su pozvani dati novo lice svojoj domovini, zala`u}i se za ponovno u~vr{}ivawe eti~kih i moralnih vrijednosti {to su ih potkopali prija{wi totalitarizmi i ratno nasiqe. Ta je zada}a `urna, jer bez tih vrijednosti nema ni prave slobode ni istinske demokracije”. Dakle, za sve su krivi prija{wi totalitarizmi i ratna nasiqa, a na osnovu ovakve formulacije moglo bi se pomisliti da ih nije bilo i na hrvatskoj strani. A od biskupa u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini papa je ipak zatra`io da slijede Stepinca. “Poti~em vas da i daqe slijedite primjere onih koji su, po uzoru na Dobroga pastira, kao i bla`eni Alojzije Stepinac, polo`ili svoje `ivote za Kristovo stado i koji su radili na izgradwi crkvenog jedinstva”. Iz formulacije da je potrebno da “crkva u Hrvatskoj u~vrsti zajedni{tvo svih svojih snaga kako bi postigla ciqeve koji su pred wom u dana{wem ozra~ju slobode i demokracije” proizlazi ipak da su sloboda i demokracija ve} na djelu, tu, u Tu|manovoj Hrvatskoj. Premda je wegova druga posjeta Hrvatskoj, i prema rije~ima samog pape, bila tek jo{ jedno apostolsko putovawe, ipak je dopustio da ga se instrumentalizira i za potrebe sada{weg hrvatskog re`ima.” (str. 146.) Re`im je celi papin boravak, a posebno glavnu ceremoniju, maksimalno iskoristio u propagandne svrhe. “Okupqawa u Mariji Bistrici i na splitskom @wanu bila su zapravo vjersko-politi~ke, odnosno crkveno-dr`avne manifestacije, koje su zavr{avale dr`avnom himnom i himnom HDZ-a “Bo`e, ~uvaj Hrvatsku”. U tom smislu ~ini nam se da je u pravu rimska “La republika”, kada je o posjeti pisala: “Hrvatska ima dva nova bla`enika; kardinala Stepinca i predsjednika Tu|mana. Papa Vojtila je beatificirao mu~enika komunizma. [ef dr`ave, biv{i komunist Tu|man, beatificirao je samoga sebe popev{i se na podij na kojem je bio oltar. Sna`ni zvuci nacionalne himne, dok su Tu|man i papa zajedno stajali okrenuti mno{tvu, a kardinal Sodano i drugi prelati dr`ali desnicu na srcu, dali su pe~at doga|aju”. Najtira`niji talijanski list dodaje da “sli~an zavr{etak misnog slavqa, sa {efom dr`ave i papom zajedno u trijumfu, nikad nije vi|en u dosada{wih 80-tak papinih putovawa”. Druga posjeta pape Ivana Pavla II Hrvatskoj imala je, izgleda, tri ciqa: progla{ewem na licu mjesta Alojzija Stepinca bla`enim jo{ jednom, i mo`da i posledwi put, obra~unati se s komunizmom koji je ina~e u smislu re`ima i prakse, kakvi su bili, sru{en i u Hrvatskoj, te posvuda na prostoru 999

biv{e Jugoslavije i na ~itavom prostoru od Jadrana do Tihog oceana; poticaj reafirmirawu crkve u Hrvata i wezinoj ulozi arbitra u svim porama `ivota nacije, pa makar kao “Stepin~eve crkve”, a sve u namjeri da se sprije~i da u Hrvatskoj na vlast u dogledno vrijeme i ikada vi{e do|e bilo kakva qevica; restitucija materijalne mo}i crkve u Hrvatskoj, pa je u tom smislu pripremqen sporazum Svete stolice i Republike Hrvatske, kojim bi se crkvi ne samo vratilo ili nadoknadilo sve nacionalizovano, ve} bi joj se iz dr`avnog buyeta, i bez uvo|ewa crkvenog poreza, davale znatne svote novca.” (str. 146-147.) Ipak, sam tretman Stepin~eve uloge i wegova beatifikacija najindikativniji su doga|aj, koji do kraja razobli~uje vatikansku politiku. “Progla{ewe Stepinca za bla`enog papi Vojtili bilo je samo po sebi ne{to rutinsko, ne{to ~emu on ~esto pribjegava. Ta dosad je proglasio 804 bla`ena (Stepinac je, dakle, 805.). Proglasio je i 279 svetaca. Hrvati su, ina~e, imali ve} ~etvoro bla`enih i dva sveca. Progla{avaju}i Stepinca bla`enim, Vatikan nije ispitivao wegov `ivot i pona{awe do 1945. godine. Ograni~io se na to da utvrdi da je bio mu~enik komunizma. Stepinac je progla{en bla`enim samo za ono {to je ~inio u vrijeme novog, komunisti~kog re`ima, od svibwa 1945. godine pa do smrti 1960. u ku}nom pritvoru, nakon {to je osu|en na procesu 1945. godine. Svih ~etrnaest to~aka argumentacije u prilog progla{ewa bla`enim odnosi se na to razdobqe. A sa strane hrvatskog re`ima, posjetom pape htjelo se jo{ jednom, i tako|er posqedwi put, probuditi vjersko-nacionalnu euforiju koja je kqu~na i za odr`awe pokreta – stranke u znaku krilatice “zna se” na vlasti. Nijedan Hrvat u cijeloj povijesti, od stoqe}a sedmog do danas, od Branimira i Zvonimira, do Stjepana Radi}a i Ante Paveli}a, nije se udvarao Svetoj stolici i veli~ao Vatikan i papinstvo kao {to to danas ~ini donedavni rigidni komunist i bezbo`nik Frawo Tu|man... Samu papinu posjetu re`im je ina~e nastojao maksimalno iskoristiti za falsificirawe novije povijesti i za pri~u o komunisti~kim zlo~inima, a da se NDH, Paveli}, pa i Stepin~evo odu{evqewe dolaskom usta{kog re`ima nisu, dakako, ni spomiwali. Vrhunac beskrupuloznih la`i mogli smo posebno ~uti i u dokumentarnom filmu o Stepincu u re`iji Jakova Sedlara i po scenariju @ivka Kusti}a, a {to ga je dalekovidnica prikazala uve~er uo~i beatifikacije. No, pokazat }e se da ni kult Stepinca ne}e mnogo pomo}i re`imu jednog ostarijelog recikliranog katolika kakav je Frawo Tu|man.” (str. 147-148.) Zavr{na [uvarova napomena po ovom pitawu zapravo predstavqa ocenu {irih dru{tvenih reperkusija ovakvog pona{awa rimokatoli~kih du{ebri`nika. On pi{e: “Spomenimo najzad i pona{awe doma}eg klera. Ono je eufori~no, a na tragu Stepin~eve crkve. Kler ne zauzima ba{ distancu prema dana{woj vlasti i koje~emu {to ta vlast radi ili propu{ta ~initi. Pokazuje i crte gramzqivosti, {to se osobito vidi na primjeru pona{awa u Splitu. Nije tra`io skromnije pona{awe dr`ave u izdacima i pompi ugo{}avawa pape. Nije se ogradio ni od policijskih propitkivawa qudi u mjestima gdje je trebao do}i ili pro}i papa, jesu li Hrvati ili nisu. Formulacija o “grijehu struktura” iz pro{logodi{we bo`i}ne poruke nadbiskupa Josipa Bozani}a gotovo da je ostala jedina neprikrivena osuda grabe`qi1000

vosti i bahatosti sada{we hrvatske vlasti. No, Bozani}eve sada{we poruke, govori i intervjui u povodu papina posjeta ne daju osnovu za nadu da }e crkva u Hrvata (i ona u Bosni i Hercegovini) tako brzo izgubiti obiqe`je provincijalne katoli~ke crkve, najkonzervativnije u Evropi. Premda Hrvatice i Hrvati, ona golema ve}ina koja vjeruje i pripada Katoli~koj crkvi, sada osje}a veliko zadovoqstvo i sre}u, {to je papa Vojtila, eto, opet, pohvalio Hrvatsku, kao vaqda najkatoli~kiju zemqu na svijetu, najvjerniju Svetoj stolici, te Stepinca uzdigao na pijedestal bla`enog, morali bismo znati da su u svijetu tu papinu odluku ipak protuma~ili kao gest prema jednoj kontroverznoj osobi u te{kim zbivawima na ovom tlu, u Evropi i svijetu polovicom na{eg stoqe}a. Pa utoliko ni “Stepin~eva crkva” nije ona koju }e novi nara{taji Hrvatica i Hrvata, zanesenih katolika, mo}i pronositi i u 21. stoqe}u.” (str. 148.) b) Pokatoli~avawe Srba u Tu|manovoj NDH U posebnom odeqku [uvar se bavi i fenomenom “prekr{tavawa pravoslavne (srpske) djece na katoli~ku vjeru (a ~ime se pre{utno stje~e i hrvatska pripadnost).” (str. 211.) I u toku saborske rasprave po tom pitawu 1994. godine desio se incident, sva|a i tu~a, dok su se poslanici verbalno nadgorwavali “o tome da li uop}e ima i koliko srpske, pravoslavne djece koju prisiqavaju na katoli~ki vjeronauk.” (str. 211.) Usledila je i `estoka javna kampawa u hrvatskim medijima i “mnogi o{tri komentari, u kojima se kategori~ki odbacuju sve tvrdwe o tome da katoli~ki vjeronauk moraju polaziti i pravoslavna djeca i da ima i pojava prekr{tavawa.” (str. 211.) Te rasprave su uznemirile hrvatski rimokatoli~ki crkveni vrh, pa je kardinal Kuhari} zatra`io od `upnih ureda broj~ane podatke, kako bi se kvantifikacijom nipoda{tavala sama pojava kao neznatna. “Kao {to se zna, tjerawe pravoslavnih vjernika da se prekrste u katolike vi{e je nego sramna mrqa iz nedavne historije crkve u Hrvata: u doba kvislin{ke NDH jedan dio katoli~kog klera je poticao masovno prela`ewe (oko 300 tisu}a qudi) s pravoslavqa na katolicizam, a na {to su qudi bili prisiqeni po cijenu o~uvawa golog `ivota. Stepin~eva linija u crkvi nije to osu|ivala, naprotiv, tolerirala je, obrazla`u}i da time poma`e ugro`enima.” (str. 211.) Problem se ni u dana{we vreme, po [uvarevom mi{qewu, ne mo`e zanemariti, “jer je ve} tri godine ipak primjetno da, u atmosferi straha u dru{tvu i me|u roditeqima, na katoli~ki vjeronauk hrle i djeca nekatoli~kih roditeqa i djeca ateista, ~esto nekr{tena. ^ini se da su brojke o 11 ili 14 tisu}a ili jo{ vi{e ili jo{ mawe djece koja su prisiqena na vjeronau~no pokatoli~ewe izno{ene napamet, bez istra`ivawa i anketirawa. No, podaci o tome, ako se najzad i prikupe, i nisu sami po sebi najva`niji. Pojave mimikrije u stvari vjeronauka ne toliko djece koliko roditeqa, pa ma kako bile ili ne bile u~estale, ne bi nas trebale toliko brinuti, koliko ukupno te`ak, vi{e nego nezahvalan polo`aj Srba u Republici Hrvatskoj, bez obzira da li su vjernici ili ateisti, da li se nalaze u mje{ovitim brakovima, da li su i koliko lojalni gra|ani, da li su se ili nisu u bilo ~emu ili na bilo koji na~in zamjerili dr`avi, re`imu, sugra|anima, susjedima, onima s kojim `ive, rade i dolaze u svakodnevne kontakte.” (str. 212.) 1001

Da je ~ak i [uvar potcenio razmere i politi~ki karakter pokatoli~avawa pokazuju zbivawa na tom planu u narednih dvanaest godina. Mitropolit zagreba~ko-qubqanski Jovan 2006. godine slu`beno obave{tava Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve o konkretnim primerima rimokatoli~ke prozelitske aktivnosti u svojoj mitropoliji: “U parohijama koje pripadaju parohiji u Narti, arhijerejsko namesni{tvo bjelovarsko, manastiru Mar~i, Lipov~ani, Ivani} Grad – Graberje i Kri`, nadle`ni sve{tenik slu`benim aktom obavje{tava arhijereja: u Narti @akula Marija pre{la na rimokatoli~ku vjeroispovijest. U selu Lominac Popovi} Marija prekrstila se u rimokatoli~ku vjeru. Gorica Sredoja prekrstila se u rimokatoli~ku vjeru. Nekoliko domova u selu Bosiqevo prekrstilo se u rimokatoli~ku vjeroispovijest. Jela~a Nevenka i jedna ku}a u Marinkovcu Dowem prekr{teni u rimokatoli~ku vjeroispovijest (Puvalo \or|e i Herceg Qiqana). U selu [ume}u samo jedna ku}a pravoslavna, a ostalih pet do {est ku}a prekrstili se u rimokatoli~ku vjeru. U selu Dejanovac svih pet ili {est ku}a prekrstili se u rimokatoli~ku vjeru. U Graberju Ivani}kom tri ku}e se prekrstile u rimokatoli~ku vjeroispovijest. U selu Dejanovac svi biv{i pravoslavni vjernici prekrstili se u rimokatoli~ku vjeroispovijest. U selu Blatnica prekrstila se u rimokatoli~ku vjeru Milka Vuji~i}. U selu Lipov~ani pre{li na rimokatoli~ku vjeroispovijest Davidovi} Milan sa dva ~lana familije i Davidovi} Stevo sa ~etiri ~lana familije. U selu Dragi~evac pre{ao na rimokatoli~ku vjeroispovijest Goli} Josip sa dva ~lana familije (slavio Svetog Nikolu). U selu Derezi pre{li na rimokatoli~ku vjeroispovijest Vi{wi} Nenad i Radosavac Du{an. U selu Dere`ani dvije ku}e pre{le su na rimokatoli~ku vjeroispovijest. Sva nabrojana mjesta nekada su pripadala Severinskoj (kasnije) Lepavinskoj eparhiji na ~ijem podru~ju je bjesnila poznata Mar~anska unija.” (“Pravoslavqe”, 15. april 2006., str. 45.) Sistematski progoni srpskog stanovni{tva u hrvatskoj federalnoj jedinici po~eli su mnogo pre izbijawa oru`anih sukoba. [uvar tu ~iwenicu ilustruje s nekoliko karakteristi~nih konkretnih ~iwenica: “Jo{ prije izbijawa bilo kakvih sukoba (ako se izuzmu sitniji incidenti u qeto 1989. godine) izme|u Hrvata i Srba u samoj Hrvatskoj, na zadarskoj je tr`nici, na primjer, tzv. obi~ni svijet, piqarski, prodava~ko-kupa~ki zatra`io da se Srbima iz okolice zabrani da na tr`nici prodaju svoje povr}e i druge proizvode, da ih se jednostavno s tr`nice potjera. Mo`emo citirati vijesti, koje su o tome donijele neke hrvatske novine u proqe}e 1991. godine. Pa je izbio neobjavqeni rat, i ve} u prvim mjesecima eskalacije masovno su u mnogim hrvatskim gradovima i selima, od Osijeka preko Karlovca pa do Metkovi}a i Dubrovnika, u zrak letjele ku}e, lokali, auta u vlasni{tvu ili posjedu gra|ana srpske, a ponekad i crnogorske i neke druge nacionalnosti (pa i onih Hrvata koje se dr`i nepodobnima ili su se ne~im zamjerili). Prema izjavi hrvatskog ministra vawskih poslova dr Mate Grani}a, minirano je 5.000 ku}a, a prema tvrdwama qudi iz hrvatskog Helsin{kog odbora za qudska prava i 10.000. A o onom najstra{nijem: da su qudi, i opet zbog svoje nacionalnosti, nestajali bez traga, da ih je gutala no}, a ponekad 1002

i dan, te da su kasnije nala`eni ili iskopavani le{evi nekih od wih, jo{ uvijek se u Hrvatskoj rijetko tko usudi i zucnuti (~ast pojedincima kao {to su Slobodan Budak, Ivan Zvonimir ^i~ak, Anto Nobilo, Danijel Ivin, pa i Josip Manoli} i Stipe Mesi}, koji su naknadno iznijeli pone{to od onog {to su ranije, dok su bili u vrhu sada{we vlasti, znali), a kamoli da se sa~ini evidencija, povedu stvarne a ne ponekad samo fingirane istrage i na sud izvedu po~inioci.” (str. 212.) Umesto toga, hrvatski dr`avni organi su dirigovali orkestriranom antisrpskom propagandnom kampawom, koja je dugo dominirala svim medijima. “Mnogo se od 1990. godine naovamo lagalo o broj~anoj dominaciji Srba u SUP-u i miliciji, u medijima, u saborskim, gradskim i op}inskim slu`bama, u sudstvu, u pojedinim poduze}ima, mada su oni u nekim od tih slu`bi i institucija bili i prekomjerno zastupqeni. Pa se do danas provela wihova temeqita ~istka i sa gotovo svih iole odgovornijih radnih mjesta, a da se o rukovode}im i ne govori. Sumwamo stoga i u istinitost tvrdwe koju smo nedavno ~uli iz ustiju predsjednika Tu|mana, da Srbi ~ine polovicu sudaca u Karlovcu. U nekim slu`bama i institucijama Srba vi{e i nema ili je ostao tek poneki. U Saboru, ~ija se administracija i te kako pove}ala u usporedbi s onom iz “komunisti~kog” vremena, Srba je me|u svim tamo zaposlenim jo{ 7 ili 8! Nedavno se u Po`egi objesio i posqedwi Srbin, mlad ~ovjek od 28 godina, koji je ostavio dvoje malodobne djece, a koji je slu`bovao (stra`ario) u tamo{wem zatvoru. Srbi na rukovode}im polo`ajima i ustanovama danas su prava rijetkost, u hrvatskoj vladi je jedan, zadu`en za nacionalne mawine, na du`nosti ambasadora (veleposlanika) nijedan, me|u visokim ~asnicima (oficirima) Hrvatske vojske tako|er nijedan (ali me|u obi~nim vojnicima ima ih vaqda 5-6 posto, pa je utoliko Hrvatska vojska ona “struktura” u kojoj su Srbi, danas zapravo najzastupqeniji!). Da se i ne govori i o potihoj politici, da se Srbima ne dopusti da “prave poslove” i ulaze i u redove novih kapitalista u Hrvatskoj. A tek spomenimo delo`acije iz stanova biv{e JNA, koje su u najve}em broju poga|ale i jo{ poga|aju qude srpske nacionalnosti. A spomenimo i to da nije mali broj Srba kojima se jo{ uvijek uskra}uju domovnice, pa i kada su se rodili u Hrvatskoj i tu su im se ra|ali i `ivjeli i preci i stotinama godina unatrag, itd. Moglo bi se mnogo toga iznijeti, i potkrijepiti i podacima i primjerima, a {to bi pokazalo da je daleko od svake istine izjava zastupnika u hrvatskom saboru [ime \odana da u Hrvatskoj ni jednom Srbinu nije pala ni dlaka s glave (mo`da nije dlaka, ali jest glava!).” (str. 212-213.) Oru`ani sukobi sa kraji{kim Srbima dodatno su podstakli “tendencije na hrvatskoj strani i me|u Hrvatima da se na doma}e i sve Srbe primijeni (ne) na~elo kolektivne krivwe i odgovornosti. Pod pritiskom stawa koje vlada od 1990. godine naovamo zna~ajan broj Srba u Hrvatskoj poku{ao se adaptirati skrivawem svoje nacionalne pripadnosti, ili je pak izlaz potra`io u bijegu i iseqavawu. Dok jo{ oru`je nije bilo progovorilo, ali je bila zavladala sumorna atmosfera i odnosi postali napeti, proveden je, u proqe}e 1991. godine, popis stanovni{tva, u kojem su se neki Srbi ve} deklarirali kao Hrvati, pogotovo ako su potekli iz mje{ovitih brakova. 1003

Ako bi se pak savjesno sa~inio popis svih onih koji su mijewali svoja imena i prezimena da bi sakrili srpsku nacionalnu pripadnost, onda bi se ustanovilo da je takvih na tisu}e. Novine su pisale o tome koliko takvih ima samo u Splitu. A i u Zagrebu ih nije malo, tako|er u drugim ve}im gradovima. Najzad, prema navodima generalnog sekretara UN Butrosa Galija iz jednog izvje{taja Vije}u sigurnosti jo{ u proqe}e 1993. godine, podru~je Republike Hrvatske (bez UNPA) napustilo je 252 tisu}e Srba. Pa iz te sveukupne situacije proizlaze i pojave da se djeca pravoslavnih roditeqa, a i ateista i pripadnika drugih vjera i bez obzira na nacionalnu pripadnost, “dobrovoqno” ukqu~uju po {kolama u katoli~ki vjeronauk. Jer, u protivnom osu|ena su i na bojkot, prozivawa, predbacivawa, rugawa, {ikanirawa, a bogme i na to da ku}ama dolaze okrvavqenih noseva ili, koliko ima slu~ajeva da oboje ili jedan od roditeqa kriju od svoje malodobne djece da su Srbi, da ona ne bi pre`ivqavala te{ke traume. Ili, koliko ima slu~ajeva da se i danas pojedini roditeqi po{to-poto iseqavaju iz Hrvatske, da bi svoju djecu po{tedili od svih stra{nih isku{ewa otkrivawa ili pak i skrivawa i svoje nacionalne, i vjerske ili ateisti~ke, pripadnosti.” (str. 213-214.) v) Akcija ~i{}ewa jezika po Tu|manovom nare|ewu Poseban ~lanak u ovom zborniku novinskih komentara [uvar je posvetio jezi~kom pitawu, zapravo sistematskoj akciji “~i{}ewa” jezika u Hrvatskoj, koja neodoqivo podse}a na ve} provedeno etni~ko ~i{}ewe. Konstataciji da su Srbi i Hrvati od Be~kog dogovora imali jedinstven kwi`evni jezik, sledi kratko istorijsko podse}awe: “U Drugom svjetskom ratu progla{ena je pod za{titom Musolinija i Hitlera Nezavisna Dr`ava Hrvatska. U toj kvislin{koj tvorevini forsiran je jezik pun arhaizama i nakaradnih izmi{qenih rije~i, koji je tobo`e bio ~isti hrvatski jezik, iz kojeg su protjerivane “srpske” rije~i. Stariji qudi u Hrvatskoj i danas sa podsmijehom spomiwu mnoge “proizvode” takve prakse. Na primjer, rije~ radio zamijewena je rije~ju “krugoval”, a rije~ telefon rije~ju “brzoglas”. Kod tzv. dubleta morale su se upotrebqavati “hrvatske” rije~i vlak, kruh, tisu}a, prosinac, a ne i “srpske” rije~i voz, hqeb, hiqada, decembar itd.” (str. 215.) Novosadskim dogovorom iz 1954. godine i{lo se na daqe ujedna~avawe, dok je 1971. godine grupa kwi`evnika deklarativno tra`ila odvajawe “hrvatskog” kwi`evnog jezika od srpskog, pod firmom ravnopravnosti. “U dana{woj Tu|manovoj Hrvatskoj jezik se ponovo nemilosrdno ~isti od “srbizama” i uveliko se vra}aju i rije~i i jezi~na praksa iz vremena marionetske dr`ave na ~elu sa poglavnikom Antom Paveli}em.” (str. 216.) Taj proces dirigovan neposredno od re`imskog vrha, ima veoma {iroke prakti~ne dru{tvene posledice na planu potpune diskriminacije srpskog naroda i wegovog perfidnog progona. “U svakida{wem `ivotu qudi se izla`u rizicima da se prodavac u trgovini, slu`benica za {alterom banke ili policajac na ulici ne samo pona{aju osorno prema wima, ve} i da ih upozore ako se slu`e nekom rije~ju koja je do{la na indeks da je “srpska”, odnosno da nije “hrvatska”. U politi~kom `ivotu slijede se i omiqene rije~i, odnosno izvje{ta~eni rje~nik Frawe Tu|mana. Od nastavnika u {kolama 1004

tra`i se da govore “~isti” hrvatski i da tako pou~avaju i u~enike, a na osnovu raznih uputa i priru~nika o tome koje su rije~i “hrvatske”, a koje su “tu|ice” i nisu “u duhu hrvatskog jezika”. ]irilica, koja je od 9. stoqe}a i hrvatsko pismo, prakti~no je izba~ena iz {kola i iz javnog `ivota, jer se na wu gleda kao na srpsko pismo (a hrvatsko bi bila samo latinica), a kwige srpskih autora i sve kwige na }irilici izba~ene su iz {kolskih, ali i javnih biblioteka. Dr`avni i drugi uredi odbijaju primati dokumente na }irilici, kada dolaze i iz drugih dr`ava (jer, }irilica prevladava u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj, Rusiji, Ukrajini, itd.), a i po{te }e odbiti po{tansku uputnicu onom tko se eventualno usudi da je popuni na }irilici. Uvedena je i nova profesija, tuma~ za srpski jezik. On mora polagati ispit, u kojem dokazuje da dobro poznaje razlike izme|u hrvatskog i srpskog jezika, a “gradivo” savladava iz posebnog “Rje~nika razlika izme|u hrvatskog i srpskog jezika”. Dr`avna administracija, prosvjetne vlasti, urednici, redaktori i lektori u novinama, na radiju i televiziji pribjegli su pravoj hajci na sve {to nije “hrvatsko” u rje~niku i na~inu izra`avawa. Izmi{qaju se i name}u nove, vrlo nakaradne rije~i, tako da obi~nom Hrvatu doista prijeti opasnost da ne razumije hrvatski jezik. A nema, dakako, Hrvata koji ne razumije ama ba{ sve {to govori i Srbin iz unutra{wosti Srbije! I obratno! “^i{}ewe” jezika i totalitarizam u stvarima jezika izazivaju strepwu s obzirom na posqedice u smislu netolerantnosti i mno{tva obi~nih Hrvata, ali ipak se “novom” jezi~kom politikom, koja je sada na djelu u Hrvatskoj, ne}e uspjeti mnogo posti}i. Ona izaziva podsmijeh iznutra, a i ~u|ewe izvana. ^iwenica je, me|utim, da se ta i takva jezi~na politika sada pokazuje kao jedno od poqa legitimacije postoje}eg re`ima rigidnog nacionalizma.” (str. 216.) g) Morbidni Tu|manovi planovi za skrnavqewe Jasenovca U tom pohodu falsifikovawa svega i sva~ega, Tu|manu je najmilije falsifikovawe istorije, jer se u tome najvi{e izve{tio, slede}i svog uzora Dominika Mandi}a, na koga se u nekoliko navrata izri~ito poziva u svom glavnom delu. “Jedna od morbidnih ideja predsjednika Republike Hrvatske, povjesni~ara i akademika Frawe Tu|mana je da podru~je usta{kog logora Jasenovac, u kojem su od 1941. do 1945. godine masovno ubijani Srbi, @idovi, Romi i sami Hrvati, treba preurediti u “spomen podru~je hrvatskih ratnih `rtava”, na kojem bi “pored muzejskog i spomeni~kog obiqe`ja `rtava fa{izma, svoj spomen na{le i sve `rtve komunizma (preno{ewem posmrtnih ostataka i kostiju iz otkrivenih jama), te posebno sve `rtve Domovinskog rata, tako da se za svakog poginulog za slobodnu Hrvatsku postavi spomen-kamen (ili kri`) s imenom”. Tu je svoju ideju dr Frawo Tu|man iznio i obrazlo`io i u “izvje{}u o stawu hrvatske dr`ave i nacije u 1995. godini” na zajedni~koj sjednici oba doma Sabora 15. sije~wa 1996. godine. Na taj na~in, to jest mije{awem kostiju antifa{ista i svih `rtava fa{izma i samih fa{isti~kih ubojica, zajedni~kim velikim grobqem partizana i usta{a, te onih koji su poginuli i ubijeni u ratovawu 1991-1995. na tlu Hrvatske (da li i na tlu Bosne i Hercegovine?), bila bi, smatra dr Tu|man, “osvjedo~ena pomirba i istina o svim `rtvama na putu samostalne i suverene 1005

hrvatske dr`ave”. Opetuju}i svoju zamisao i u razgovoru s novinarima 22. travwa 1996. godine, a u kojem je ina~e rekao i jo{ {to{ta vi{e nego skandaloznog, dr Frawo Tu|man se vjerojatno nadahnuo onim {to je ~inio kaudiqo i generalisimus Fransisko Bohamonde Franko, kada je u blizini Madrida uredio Dolinu mira u znak pomirewa [pawolaca nakon gra|anskog rata, ~iji je on bio okrvavqeni pobjednik. Samo {to je Franko bio skromniji: ispod brda, na kojem je golemi kri`, ure|ena je prostrana crkva-kapela sa grobom jedino osniva~a (nekada{we) falange. Na stranu to {to mnogi koji su od usta{a stradali u Jasenovcu nisu bili “`rtve na putu samostalne i suverene hrvatske dr`ave, ve} su jednostavno bili nedu`ne `rtve zlo~ina~ke kvazidr`ave, koju su blagoslovili Hitler i Musolini, a na spomen za svaku od tih `rtava i ne bi se mogao staviti po jedan spomen-kamen (ili kri` ako su bili katolici, odnosno krst ako su bili pravoslavci).” (str. 222.) Ipak je u svemu tome najindikativnije odsustvo bilo kakve energi~nije vrste protivqewa u hrvatskoj javnosti. Kako [uvar isti~e, “u Hrvatskoj dosad i nije bilo nekog ve}eg uzbu|ewa u povodu Tu|manovih zamisli o preure|ewu sada oskrnavqenog Jasenovca. Oglasili su se, svojim protivqewima, vodstva Saveza antifa{isti~kih boraca, Odbor antifa{ista pri SDU, koordinacija `idovskih op}ina u Zagrebu. Kao da su Hrvatice i Hrvati u ve}ini ravnodu{ni prema tome {to bi se moglo dogoditi s Jasenovcem, jednako kao i prema sada{wem jadnom stawu, u kojem se spomen-podru~je nalazi. Kao i obi~no, ve}ina Hrvatica i Hrvata mogla bi sa zaka{wewem shvatiti na {to je pristala svojom pasivno{}u, ravnodu{no{}u, gurawem glave u pijesak, pristajawem da budu guske u magli, a sve u ime hrvatstva kao takvog, dr`avotvornosti ne bez kalkulantstva i domoqubqa ne bez hiwenosti.” (str. 222-223.) Nekih reakcija je ipak bilo, ali u Americi. “Nerazumijevawe za Tu|manovu ideju o Jasenovcu iskazao je, odgovaraju}i na pitawe u Kongresu, ameri~ki sekretar za vawske poslove Voren Kristofer. A onda je direktor ameri~kog Memorijalnog muzeja holokausta u Va{ingtonu (~ijem je otvarawu prisustvovao i sam Tu|man, nastoje}i se iskupiti za ono {to je o @idovima pisao u svojim “Bespu}ima povijesne zbiqnosti”), Valter Rajh na stranicama veoma utjecajnog “Volstrit `urnala” napisao, da Tu|manov naum “u ime budu}nosti i pro{losti mora biti zaustavqen”. Planom da se pomije{aju kosti `rtava holokausta u Hrvatskoj s wihovim izvr{iteqima Frawo Tu|man nastoji ispravqati povijest lopatom, ustvrdio je Rajh. “Ne radi se samo o Tu|manu, napomiwe on, nego i o Hrvatima koji bi mogli pomisliti da u vrijeme usta{kog re`ima nije bilo masovnih ubojstava na rasnoj i etni~koj osnovi, te da holokaust nije ni postojao. Krivotvorewe holokausta u Hrvatskoj moglo bi postati primjer za druge evropske zemqe, koje tako|er `ele “popraviti” vlastitu ulogu u holokaustu. Iz tog razloga, zakqu~uje direktor Muzeja holokausta u Va{ingtonu, hrvatski narod “mora zaustaviti svog predsjednika prije nego on obe{~asti wegovo ime, obe{~a{}uju}i povijest koju `eli osporiti”. Ne o~ekujemo da }e hrvatski narod zaustaviti svog predsjednika ni u ovom slu~aju, slu~aju skrnavqewa Jasenovca, 1006

kao {to ga do sada nije zaustavio ni u provo|ewu bilo koje i kakve wegove namjere. Da se od hrvatske javnosti ne mo`e ba{ o~ekivati da i u slu~aju Jasenovca zaustavi Tu|mana, dade se zakqu~iti i po komentaru na prvoj stranici “Vjesnika” (u broju od 14. travwa 1996. godine), jer ta, Tu|manu vi{e nego poslu{na novina ve} pouzdano zna da Tu|manovu zamisao “podr`ava ve}ina hrvatskih gra|ana”.” (str. 223-224.) d) Paralela sa Radi}em i Ma~ekom Raspravqaju}i o ideolo{kim uzorima Frawe Tu|mana, [uvar 1996. godine zapa`a i slede}e ~iwenice: “Povijesna je istina da je Vlatko Ma~ek pred {est-sedam desetqe}a vodio politiku, koju je u koje~emu preuzeo Frawo Tu|man u dana{wim danima, pa sam Tu|man, upravo zbog toga, kako izgleda, i ne voli spomiwati Ma~eka. Frawo Tu|man je, dodu{e, preuzeo {to{ta i od politike Ante Paveli}a.” (str. 228.) Upravo wega je nastojao rehabilitovati falsifikovawem istorijskih ~iwenica. Pojedini poslanici Hrvatske demokratske zajednice, ~ak akademici, i{li su tako daleko da su komuniste optu`ivali za izvr{ewe masovnih zlo~ina u Jasenovcu. “Novija povijest se, dakle, falsificira do neslu}enih razmjera, i kao da se polazi od toga da je narod neuk, te da je posve izgubio historijsko pam}ewe. Dana{wa politika u Hrvatskoj, a koju personalizira Frawo Tu|man, u mnogome ima ne samo “ideolo{ki” ve} i u nekim prakti~nim aspektima stvarni i opipqivi kontinuitet s politikom koju su u vremenu izme|u dva svjetska rata vodili Hrvatska seqa~ka stranka i Vlatko Ma~ek. Hrvatska demokratska zajednica i Frawo Tu|man su, naime, u novim historijskim okolnostima, a nakon pola stoqe}a postojawa zavnohovske Hrvatske i avnojske Jugoslavije, u mnogo~emu preuzeli repertoar argumenata, odnosno “argumenata”, rje~nik, metode i postupke prakti~ne politike iz vremena Stjepana Radi}a, a pogotovo Vlatka Ma~eka, kao i iskustva formirawa i borbe za “unutra{we ustrojstvo” Banovine Hrvatske 1939-1941. Krilatice o hrvatskoj pu{ci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom yepu, a koje su toliko ponavqali agitatori HDZ-a pred izbore u proqe}e 1990., a onda je to Frawo Tu|man i ostvario u godinama 1991-1995., rado su izgovarali jo{ Stjepan Radi} i drugi prvaci i ideolozi HSS-a u godinama nakon Prvog svjetskog rata, a wima su se Vlatko Ma~ek i HSS rukovodili i u godinama uo~i Drugog svjetskog rata i pogotovo u vrijeme (kratkotrajnog) postojawa Banovine Hrvatske.” (str. 229.) Tu|man, dakle, i po [uvarovom vi|ewu, nije nimalo originalan. Frapantna je wegova ideolo{ka sli~nost sa Radi}em i Ma~ekom, s tim {to je on uspeo da prakti~no realizuje wihove ideje jer su mu istorijski i geopoliti~ki uslovi bili neuporedivo povoqniji. “U Radi}evo i u Ma~ekovo vrijeme postavqala su se pitawa Hrvatske u jugoslavenskoj konfederaciji ili federaciji, wenih granica, polo`aja Srba u Hrvatskoj, odnosa prema Bosni i Hercegovini i muslimanima u woj, te pitawa o pu{ci, lisnici, samostalnoj diplomaciji, pa i paravojnim organizacijama i partijskim vojskama (Ma~ekova gradska za{tita i seoska stra`a!), a koja je pitawa stranka koja je do{la na vlast u Hrvatskoj nakon izbora 1990. godine (a s wom su bile vi{e-mawe suglasne i sve ostale stranke ~ija imena po~iwu s pridje1007

vom: hrvatska, hrvatski, po pravilu i jednonacionalne) uglavnom imitatorski ponavqala, dodu{e, s ve}im naglaskom na hrvatski ulazak u Evropu i sa pomi{qu na kapitalisti~ku, a ne vi{e i na nekakvu seqa~ku republiku, te na tehnokratske vrednote i ameri~ka mjerila umjesto na seqa~ko po{tewe i tobo`we slavenske osobine mirotvorstva i demokrati~nosti. Jednako tako, pozivawa na slavnu hrvatsku pro{lost, na pripadnost Zapadu, na osobine katoli~kog naroda vi{e-mawe su ista, i u tom pogledu kao da se doista ni{ta nije promijenilo. I u pozivawu na Evropu, te u zalagawu za samostalni hrvatski ulazak u wu Frawo Tu|man i dana{wi “postkomunisti~ki” politi~ari ugledali su se na Vlatka Ma~eka.” (str. 229.) I Ma~eku je krajwi ciq nedvosmisleno predstavqalo definitivno hrvatsko otcepqewe, ali u po`eqnim, skoro maksimalisti~kim granicama. “Kao i Frawo Tu|man 1990. i 1991. godine, tako je i Vlatko Ma~ek u godinama pred Drugi svjetski rat nastojao posti}i internacionalizaciju hrvatskog pitawa. Wegovi su emisari obilazili London i Pariz, a nakon {to je Wema~ka anektirala Austriju i do{la na granice Jugoslavije u prvi plan wegovih vawskopoliti~kih interesa i kontakata izbila je i ona. U razgovoru za {vicarski “Noje ciriher cajtung”, odmah poslije “an{lusa” Austrije, poru~ivao je zapadnim demokracijama da su Slovenci i Hrvati predstra`a Zapada na jugoistoku Evrope, da }e se oni braniti od pangermanizma, kao {to su to ~inili i u pro{losti, no da je najva`nije da se zapadne sile anga`iraju na rje{ewu odnosa Hrvata i Srba. Kada je pak uspostavqena Banovina Hrvatska, a zapadni saveznici ve} su bili popustili Hitleru, `rtvuju}i nezavisnost i integritet Republike ^ehoslova~ke, u haesesovskom tisku uveliko se propagirao i primjer “nezavisne Slova~ke” pod za{titom Tre}eg rajha. A nije se u tom tisku krila ni naklonost prema silama osovine, itd. Za stawe duhova u Hrvatskoj u Ma~ekovo vrijeme, za metode javnog i zakulisnog djelovawa u ciqu izvojevawa “slobodne i nezavisne Hrvatske”, a pri ~emu moto: “glavno je da se ru{i Jugoslavija” – opravdava svaki postupak i akciju, simptomati~na je i okru`nica hrvatskog narodnog pokreta, datirana 28. kolovoza 1939., a koja je, izgleda, neko vrijeme uo~i samog rata kao najstro`a tajna cirkulirala me|u onima kojima je bila namijewena... Stawe duhova i metode vo|ewa politike 1939-1941. i 1990-1996. u svakom su slu~aju veoma podudarni. Ono {to je Vlatko Ma~ek postigao sa granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine bilo je i ostalo inspiracija Frawi Tu|manu u politici prema Bosni i Hercegovini ~itavo ovo vrijeme ratovawa i hrvawa sa Srbima i muslimanima i pregovarawa i nagodbi sa Slobodanom Milo{evi}em oko razgrani~ewa, eventualne podjele Bosne i Hercegovine i etni~kih in`eweringa (iseqavawe Srba iz Hrvatske, te razmjena teritorija i stanovni{tva na zapadnom i sjevernom, pa mo`da i ju`nom podru~ju Bosne i Hercegovine).” (str. 230.) Posebno se [uvar posve}uje pore|ewu Ma~ekovih i Tu|manovih paravojnih formacija. I sam Tu|man je u svojoj kwizi “Okupacija i revolucija”, objavqenoj u Zagrebu 1963. godine, pisao da su usta{e, preuzimaju}i banovinski administrativni aparat, uspostavile svoju vlast, a u tome su im na Ma~ekov poziv aktivno pomogle jedinice Gra|anske i seqa~ke za{tite. [uvar detqno obja{wava o ~emu je tu re~: “Hrvatska seqa~ka stranka po~e1008

la je ve} 1935. godine formirati svoju partijsku vojsku, odnosno paravojne formacije, da se izrazimo aktualnim rje~nikom. Rije~ je o Hrvatskoj seqa~koj za{titi i Hrvatskoj gra|anskoj za{titi, a radi, kako je to u vrijeme Banovine Hrvatske formulirano, “~uvawa ustavnih prava Hrvatske i suzbijawa prevratni~kog i hrvatskom seqa~kom pokretu protivnog... djelovawa”. Te su formacije bile tako organizirane da mogu poslu`iti kao “prelazni oblik do ostvarewa kona~nog ciqa”, a on se izra`avao u tezi “da nema slobode Hrvatima dok Hrvati ne dobiju svoju pu{ku na svoje rame”. I jo{ ne{to: politika se nastojala voditi u kontekstu “odnosa snaga”, budu}i da “kona~na izgradwa Hrvatske, wen teritorij i polo`aj u dr`avnoj zajednici zavise prije svega od politi~kog momenta: snage, svijesti i discipline hrvatskog naroda”. ^lanovi Hrvatske seqa~ke za{tite u po~etku su trebali osiguravati skupove i aktivnosti Hrvatske seqa~ke stranke po selima, pru`ati za{titu od eventualnih provokacija politi~kih protivnika. Nisu imali oru`ja, nosili su samo {tapove. No, u Banovini Hrvatskoj dobijaju pravo da nose oru`je. \uka Komfeqa, jedan od ~elnika “za{titara”, izjavit }e 1937. godine: “Za{tita je otprilike kao i SS trupe u Wema~koj”. Grupa prousta{ki nastrojenih oficira koja je ilegalno djelovala u tada{woj jugoslavenskoj vojsci, predala je, po~etkom veqa~e 1941. godine, wema~kom konzulatu u Zagrebu memorandum u kojem su bile i ove tvrdwe: “Hrvatski narod je stvorio svoju hrvatsku vojsku u jugoslavenskoj dr`avi... i svoju vojsku nazvao za{titom da se wome {titi od neprijateqa Srbina... Rad organizacije dr A. Paveli}a tekao je u istom smjeru sa radom dr Ma~eka. Ovi na{i drugovi stvorili su vojsku za ovu na{u borbu, stvorili su Za{titu kao budu}u vojsku slobodne Hrvatske”. Ako u po~etku i nisu bili toliko infiltrirani, usta{ki “elementi” su najzad preuzeli glavnu ulogu u obje formacije za{tite. U o`ujku 1941. godine, uo~i burnih zbivawa (27. mart) i napada na Jugoslaviju, tada{wi zapovjednik Hrvatske gra|anske za{tite, a kasniji pukovnik HDZ Zvonko Kova~evi}, naredio je wezinim pripadnicima da se ne odazivaju pozivu u jedinice regularne vojske. U danima izbijawa rata 1941. godine obje za{tite su uglavnom bile tu, da se na wih usta{ki pokret osloni u preuzimawu vlasti, dodu{e u sjeni wema~kih i talijanskih tenkova. Slavko Kvaternik, u svojstvu zapovjednika svih oru`anih snaga tzv. NDH, donio je 19. travwa 1941. godine odluku, da se za posebne zasluge pri uspostavqawu NDH, Hrvatska seqa~ka za{tita ukqu~i u redovne jedinice Hrvatskog domobranstva.” (str. 232-233.) Nimalo slu~ajnih, a vrlo upe~atqivih, podudarnosti ima jo{. “U usta{ke i domobranske formacije tzv. NDH stupilo je ina~e oko 3.600 oficira i podoficira predratne jugoslavenske vojske, me|u kojima su bila i 32 generala, 328 pukovnika, 245 potpukovnika, 254 majora, 1005 kapetana, 417 poru~nika. Sli~no je 1991. godine iz JNA u Zbor narodne garde, kasnije Hrvatsku vojsku, pre{lo oko sedam tisu}a oficira JNA, a me|u wima, recimo, i netom umirovqeni komandant Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva general Antun Tus i predsjednik Saveza komunista – pokreta za Jugoslaviju admiral Bo`idar Grubi{i}. Hrvatska seqa~ka stranka je ina~e ve} u ~asu progla{ewa tzv. NDH 1941. godine nestala sa scene kao realna politi~ka 1009

snaga, koja }e odlu~ivati o sudbini Hrvatske i hrvatskog naroda, ali se usta{ki pokret mogao osloniti na wezine paravojne snage i na desne nacionalisti~ke elemente u wezinim redovima.” (str. 233.) O~igledno je Ma~ek trasirao put i Paveli}u i Tu|manu. “Dakako, ukazivawem na Vlatka Ma~eka, kao na, u neku ruku, prethodnika Frawe Tu|mana, ne gubimo iz vida da Frawo Tu|man ima i druge uzore iz hrvatske pro{losti. On sam se poziva na Antu Star~evi}a i Stjepana Radi}a. Ali preuzeo je {to{ta i od Ante Paveli}a, pogotovo u te`wi da stvori etni~ki ~istu dr`avu i da svojata muslimane, te u rje{avawu srpskog pitawa u samoj Hrvatskoj. Vlatko Ma~ek ipak ne bi, izgleda, i{ao tako daleko u nekim stvarima kao {to je i{ao Frawo Tu|man.” (str. 235.) |) O{tre zamerke Jeqcinu zbog odlikovawa Tu|mana [uvar otvoreno zamera ruskom predsedniku Borisu Jeqcinu {to je 1996. godine odlikovao Frawu Tu|mana Medaqom @ukova za wegov doprinos antifa{isti~koj borbi u toku Drugog svetskog rata. “Koliko god da je Frawo Tu|man bio antifa{ist u mladosti, u ovom vremenu otkako je na ~elu Hrvatske on je i kriv i zaslu`an za odre|enu rehabilitaciju onih koji su na tlu Hrvatske ne samo bili upregnuti u fa{isti~ka kola, te su slu`ili Hitleru i Musoliniju, nego su i po~inili stra{ne zlo~ine nad samim Hrvatima, a posebno i nad Srbima, @idovima i Romima... Frawo Tu|man je, me|utim, i u svijetu izlo`en osudama, pa i preziru zbog toga {to je inicijator i pobornik mije{awa kostiju mrtvih hrvatskih partizana s kostima mrtvih usta{a, jer su se tobo`e i jedni i drugi borili za Hrvatsku. U svojstvu vrhovnika, vrhovnog zapovjednika sada{we Hrvatske vojske dopustio je da neke jedinice te vojske nose imena usta{kih zlo~inaca, a da, dakako, ni jedna jedinica ni vojarna ne nosi ime nekog hrvatskog antifa{iste. Dodijelio je generalski ~in i ~ovjeku koji je bio usta{a u Drugom svjetskom ratu. U Hrvatskoj kojoj je Frawo Tu|man na ~elu sru{ena je velika ve}ina spomenika antifa{isti~koj borbi, herojima te borbe i palima u toj borbi, `rtvama fa{isti~kog, odnosno usta{kog terora. I dok se ru{e spomenici borcima protiv fa{izma i `rtvama fa{izma, u isto se vrijeme, nakon pola stoqe}a, podi`u spomenici onima koji su se borili na strani fa{izma.” (str. 240-241.) Za Hrvatsku [uvar ka`e da je jedina zemqa na svetu u kojoj postoji tako rasprostraweno, decidno i otvoreno izja{wavawe za fa{izam, i to prvenstveno rehabilitacijom usta{ke ideologije i pokreta. U tom kontekstu, “pri~om o Blajburgu i Kri`nom putu, u kojoj se broj `rtava, me|u kojima je bilo i nevinih, uve}ava i do petine svih Hrvata koliko ih je bilo 1945. godine, `eli se potisnuti i sakriti istina o Jasenovcu i o jo{ 38 logora na podru~ju tzv. NDH, a u kojima su, na osnovi Paveli}evih rasnih zakona, ubijene na stotine tisu}a qudi.” (str. 244.) e) Predsednik kakvog Hrvati zaslu`uju Negde pred kraj Tu|manovog `ivota, 1999. godine, [uvar s prili~nom rezignacijom konstatuje da “svaki narod ima vo|u kakvog zaslu`uje. A Hrvati su, izgleda, u ovom ~asu vrlo konzervativan, pobo`an, politi~ki zaostao 1010

narod, i po tome raritetan u Evropi. Jedna nedavna anketa pokazala je da znatna relativna ve}ina ima povjerewa samo u crkvu, vojsku i policiju. A one su, dakako, u ovom ~asu uz Frawu Tu|mana, a dvije potowe i wegove.” (str. 246.) Za Tu|mana [uvar ka`e da je bio slu~ajna li~nost koja je izbila na povr{inu u haoti~nim istorijskim zbivawima, izra`avaju}i stawe duha svoje dru{tvene sredine i wenih trenutnih politi~kih stremqewa. “Frawo Tu|man preuzeo je inicijativu zbog toga {to je bio najlukaviji i najbezobzirniji me|u onima koji su pretendirali na ulogu vo|e u restauracijskom prevratu, pro`etom nacionalisti~kim zanosom. I postao je svemo}ni vladar Hrvatske, a pod pla{tom demokracije, antikomunizma, antisocijalizma.” (str. 278.) Uspeo je da formira novu klasu privilegovanih i prakti~no nedodirqivih vlastodr`aca, nakon {to se hitro sna{ao i {~epao vlast koja se, figurativno re~eno, kotrqala ulicama. “On je tu vlast jedva prikrivenim diktatorskim metodama zgrabio i u~vrstio, a weni su pripadnici prido{li odasvud, i iz tuzemstva i iz inozemstva, iz redova “crvenih” koji su do tada bili na vlasti, i iz redova “crnih” koji su se razbje`ali vani na zavr{etku rata ili prikrivali u zemqi, konspirativno se povezuju}i i vrebaju}i na trenutak povratka na vlast, `ele}i dr`avu koja bi ipak bila kopija NDH, samo sada, Bo`e moj, bez rasnih zakona i holokausta (jer nema ni wema~kog ni ~ijeg drugog nacizma, u ulozi oslonca i pokroviteqa). Ponovno se moglo vidjeti i qude u mantijama, kako dr`e govore protiv inovjeraca ili ~ak za pojas zati~u pi{toqe. Neki su doslovce do{li s ulice, regrutirani iz dru{tvenog taloga, neki i iz zatvora, u kojima su bili zbog, primjerice, kra|a i ubojstava, a i prikazivali su se kao politi~ki zatvorenici i kao `rtve komunizma.” (str. 278-279.) Sam Frawo Tu|man je, po [uvaru, “bio ~ovjek osredwih sposobnosti, bez iole solidnijeg obrazovawa, ... manijakalno opsjednut vlastitom veli~inom. I sam je bio uvjeren da je najve}a li~nost u hrvatskoj povijesti. A imao je jedino viziju etni~ki ~iste hrvatske dr`ave i bogme je uveliko i ostvario.” (str. 279.) Po popisu iz 1991. godine u Hrvatskoj je `ivelo 11,2% Srba, 2% Jugoslovena i 9,2% pripadnika drugih nacionalnosti ili onih koji nisu hteli da se izjasne o nacionalnoj pripadnosti. Ali, treba imati u vidu da je u vreme tog popisa Tu|manov re`im ve} skoro godinu dana vladao i da su mnogi Srbi napustili uzavrelu Hrvatsku, pla{e}i se o`ivqene usta{ke simbolike i javnih manifestacija netrpeqivosti. “Srbima je oduzet status ravnopravnog, konstitutivnog naroda (nacije) u Hrvatskoj, izme|u 350 i 400 tisu}a Srba pobjeglo je iz Hrvatske u Saveznu Republiku Jugoslaviju, Republiku Srpsku unutar Bosne i Hercegovine i druge zemqe. Wima su uglavnom uzeti stanovi, ku}e i imawa, a pod pritiskom iz svijeta sada im se dio tih objekata mora vratiti, ali do toga jedva da dolazi. Ku}e i imovina ve}ine Srba, koji su pobjegli pred hrvatskom vojskom 1995. popaqeni su i opqa~kani, a u one koje nisu, u wih se uselilo 140.000 Hrvata iz Bosne i Hercegovine, Vojvodine, s Kosova, ali i iz drugih krajeva Hrvatske... Preostali Srbi u Hrvatskoj su via fakti postali gra|ani drugog reda, ukloweni su sa gotovo svih rukovodnih funkcija i presti`nih radnih mjesta. Vra}a se tek mawi broj Srba, po pravilu starih, pomirenih sa sudbinom, a u `eqi 1011

da umru tamo gdje su se rodili. Mladi qudi srpskog porijekla, oni stari do 35 godina, u urbanim sredinama ~esto se izja{wavaju kao Hrvati; tako je na djelu proces asimilacije Srba i drugih nacionalnih mawina... Katoli~ka crkva gotovo ima status dr`avne crkve, dok ostale crkve ne mogu ra~unati ni na vjeronauk, ni na utjecaj putem dr`avne televizije, dr`avnog radija i glavnine novina.” (str. 320.) Procewuju}i da je u Hrvatskoj 1991. `ivelo 78,2% Hrvata, a 1998. ~itavih 92%, dok se broj Srba smawio na 3% i svih ostalih na 5%, [uvar prime}uje da “nema zemqe u Evropi u kojoj se u 20. stoqe}u, eto, tako temeqito uspjelo u stvarawu “~iste” dr`ave – nacije, kao {to je Hrvatska... Da nije postojala prva i druga Jugoslavija i da nije bilo politike prema wima kakvu je provodila Paveli}eva Hrvatska 1941-1945. godine, te politike kakvu provodi Tu|manova Hrvatska od 1990. godine naovamo, Srba bi u granicama sada{we Hrvatske sada bilo oko milijun i po. Ovako ih je ostalo, odnosno ostat }e, nakon {to se provede reintegracija Isto~ne Slavonije, Barawe i Zapadnog Srijema, ne vi{e od 150 tisu}a, i to mahom raspr{enih po ve}im naseqima, a sa perspektivom da ih najdaqe kroz pola stoqe}a vi{e u Hrvatskoj i ne bude. Utoliko se Hrvatska u posqedwih pet-{est godina posve pribli`ila ostvarewu sna najzagri`enijih i najbeskrupuloznijih hrvatskih nacionalista – “~iste” nacije – dr`ave, u kojoj uskoro gotovo da ne}e biti Srba, nekad brojnog drugog wezinog naroda, ali ni ostalih nacionalnih mawina, izuzimaju}i mo`da talijansku u Istri i Rijeci. Jer, te~e i sna`ni proces asimilacije svih mawina. A tek mawina Srba mla|e dobi usu|uje se danas javno deklarirati svoju nacionalnu pripadnost u strahu od diskriminacije.” (str. 359-360.) `) Genocid uz pomo} Zapada Tokom celog dvadesetog veka odvijao se srpski egzodus s prostora Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a [uvar ga u glavnim tokovima ovako opisuje: “Smawewe broja i udjela Srba u stanovni{tvu Hrvatske posqedica je bjesomu~nog nastupawa hrvatskog nacionalizma, ~ije su se eksplozije dogodile po~etkom, sredinom i krajem na{eg stoqe}a... Srbi su u Hrvatskoj po~etkom 20. stoqe}a bili izlo`eni hajci, ~iji je vrhunac bio ru{ila~ki pohod na wihove trgovine i radwe u Zagrebu. A onda su uslijedili i veleizdajni~ki procesi Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i manifestacije antisrpskih raspolo`ewa u povodu aneksije Bosne i Hercegovine, atentata u Sarajevu i izbijawa Prvog svjetskog rata, kada se pjevalo: “Vjetar piri, Hrvatska se {iri, ki{a pada, Srbija propada”, a i uzvikivalo “Srbe na vrbe!”, {to je, dodu{e, prvi uzviknuo Slovenac Marko Natla~en u Qubqani... Bolno iskustvo prve Jugoslavije olak{alo je hrvatskim usta{ama, da se uz blagoslov i oru`anu silu Musolinija i Hitlera, instaliraju na vlasti u kvislin{koj Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj, a pri ~emu im je strate{ki ciq bio istrijebiti Srbe ne samo u Hrvatskoj ve} i sve do Drine i utoka Save u Dunav, a sve prema krilatici: tre}inu pobiti, tre}inu prekrstiti, tre}inu otjerati. Srbi u Hrvatskoj su utoliko bili ona skupina, ili dio jednog naroda, koji je, uz @idove, najvi{e stradao u Drugom svjetskom ratu na prostoru biv{e Jugoslavije. Bili su izlo`eni genocidu.” (str. 360-361.) 1012

Za stawe nakon Drugog svetskog rata, u kome su Srbi uz Hrvate bili ravnopravni konstitutivni narod hrvatske federalne jedinice, “mogle bi se navesti mnoge ~iwenice i podaci, koji opovrgavaju tezu hrvatskih nacionalista da su Srbi vladali Hrvatskom i u Hrvatskoj... Podru~ja na kojima su Srbi bili u ve}ini ili relativno visoko zastupqeni u strukturi stanovni{tva, a ako se izuzmu Vukovar i Barawa, po pravilu su bila i ostala najnerazvijenija podru~ja Hrvatske, a hrvatski Srbi su do`ivjeli i ve}u demografsku regresiju (starewe, niski prirodni prira{taj, raseqavawe) nego li Hrvati... Katastrofalni ishod po Srbe u Hrvatskoj, a koji je, evo, danas o~igledan, mogao se naslutiti ve} samim dolaskom na vlast HDZ-a i Frawe Tu|mana. U predizbornoj kampawi 1990. godine oni i nisu spomiwali Srbe osim u smislu op}e harange... Rat je Frawi Tu|manu i pokretu koji je on stvorio i vodio bio potreban i da jednom zasvagda “rije{i” srpsko pitawe u Hrvatskoj onako, kako je ono, evo, i “rije{eno”. Srbi u Hrvatskoj su danas malobrojna, raspr{ena, zapla{ena i asimilaciji sklona, uglavnom “urbana”, populacija, s perspektivom da u dogledno vrijeme i posve nestane. Srbima se na po~etku nije davalo {anse ni na kulturnu autonomiju... Usprkos svim pritiscima iz svijeta, a i formalnim deklarirawima sada{we hrvatske vlasti, {anse ve}eg povratka Srba izbjeglih iz Hrvatske nisu velike. Ta, nije li iz vrhova sada{we vlasti re~eno da je najve}i rezultat tzv. domovinskog rata upravo taj {to su Srbi oti{li, pa ne}e vi{e biti “remetila~ki faktor” u hrvatskoj dr`avi i nije li sam Frawo Tu|man vi{e puta govorio o namjeri da se podru~ja Hrvatske iz kojih su Srbi izbjegli, kao i osvojeni, a zapravo sa Slobodanom Milo{evi}em trampqeni, predjeli zapadne Bosne nasele Hrvatima iz tuzemstva i iz svijeta, a {to }e tobo`e osigurati budu}nost hrvatske dr`ave u budu}im stoqe}ima? I zar se takvo naseqavawe na ta opusto{ena i opqa~kana podru~ja, na kojima se preostale malobrojne Srbe i daqe {ikanira, pqa~ka, pa i ubija, ve} intenzivno ne provodi?” (str. 361-362.) Ve} 1996. godine [uvar je u prili~noj meri raskrinkao operaciju “Oluja”, koju su hrvatski generali, politi~ari i mediji veli~ali kao najve}u hrvatsku pobedu u celokupnoj istoriji, najte`i dosada{wi poraz hrvatskih neprijateqa. Naspram medijske euforije koja je gradila novi nacionalni mit, on u tri ta~ke obja{wava wenu su{tinu, na~in izvo|ewa, neposredne tragove i dugoro~ne posledice: “Prvo, zar Hrvati u trinaest stoqe}a doista nisu imali ve}e pobjede? Ako je tako, onda nam je povijest prili~no siroma{na pobjedonosnim pothvatima. Drugo, te{ko bi se moglo re}i da je “Oluja” bila samo hrvatska, kada nije tajna da su zna~ajnu ulogu u wezinoj pripremi i logistici igrali i u ovom ~asu mo}ni hrvatski vi{e pokroviteqi nego saveznici. Neku su ulogu vaqda odigrali i umirovqeni ameri~ki oficiri (koji hrvatsku vojsku instruiraju, kako je izjavio sam hrvatski ministar odbrane Gojko [u{ak, sa znawem i odobrewem ameri~ke vlade). “Oluju” su prethodno blagoslovile, i vaqda nisu ostale samo na tome, dvije najmo}nije zemqe Zapada, SAD i Wema~ka. Ne samo da je Hrvatska vojska imala avio-snimke i detaqne podatke o svim polo`ajima i naoru`awu krajinskih Srba, ve} su bombardirali i uni{tili glavni radarski centar kod 1013

Knina. Tre}e, Hrvatska se upustila u “Oluju” sa pouzdanim saznawem da }e to biti obra~un samo sa Srbima iz Krajine, da se Srbija, odnosno SR Jugoslavija ne}e umije{ati, a da }e eventualnu mawu pomo} krajinskim Srbima pru`iti bosanski Srbi. Da je Tu|man znao da Milo{evi} ne}e ratovati za hrvatske Srbe i da }e ih ipak prepustiti Tu|manovoj voqi i milosti, moglo se zakqu~iti i po wegovim, Tu|manovim izjavama o tome kako je i {to razgovarao s Milo{evi}em, u vremenu dok su se sastajali.” (str. 363-364.) Antisrpska histerija, koja je u hrvatskom narodu eskalirala 1995. godine, po [uvaru je ve}a od one iz 1941. godine. “Za jednu ideologiju i politiku, koja po~iwe od Ante Star~evi}a, pa se nastavqa preko Josipa Franka i Ante Paveli}a, da bi je danas preuzeo Frawo Tu|man, Srbi su “remetila~ki ~imbenik” u Hrvatskoj, pa ma kakva ona bila... Prvi put je bijes hrvatskog antisrpskog {ovinizma, koji je od samog po~etka izrastao, bio inspiriran i no{en posebno i od strane kleronacionalisti~kih krugova u katoli~koj crkvi, koja se izborila i za epitet crkve u Hrvata, do{ao do izra`aja 1902. godine. Na antisrpski pamflet ([uvarev lapsus – verovatno bi trebalo da stoji “antihrvatski pamflet” – prim. V. [.) u “Srbobranu”, ~asopisu koji je izlazio usred Zagreba, s porukom iz naslova: “Do istrage na{e ili va{e!”, uslijedilo je razbijawe radwi trgovaca i obrtnika Srba. Pa je do{lo i do novih izqeva antisrpske histerije u vrijeme austrijske aneksije Bosne i Hercegovine i, dakako, nakon pucweva Gavrila Principa u nadvojvodu Ferdinanda i `enu mu Sofiju, {to je bio dobrodo{ao povod Prvom svjetskom ratu.” (str. 371.) Taj rimokatoli~ki faktor ostaje trajan i primaran u svakoj narednoj antisrpskoj akciji. “S izbijawem Drugog svjetskog rata i dovo|ewem na vlast, od strane Hitlera i Musolinija, usta{a u tzv. Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj, Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su stavqeni izvan zakona, izlo`eni svirepom teroru, masovnom ubijawu i – prekr{tavawu.” (str. 372.) [uvar je o~igledno svestan da prekr{tavawe nije bilo mawe zlo od terora i ubijawa, a {to se Srba ti~e, smatrali su ga najve}im, pa su ~esto radije u smrt odlazili nego {to su se priklawali tu|inskoj i tako ozlogla{enoj veri. “A onda je do{la 1990. godina i pobjeda Frawe Tu|mana na izborima. U svojoj predizbornoj kampawi on Srbe nije htio ni spomiwati, zanemaruju}i ~iwenicu da ~ine gotovo {estinu hrvatskog stanovni{tva. Govorio je o Hrvatima i “ostalom pu~anstvu”, pa je tek kasnije po~eo spomiwati @idove, ^ehe, Talijane, Ma|are, da bi kroz zube pridodao Srbe. Po~ela su {ikanirawa i sumwi~ewa qudi samo zbog toga {to su Srbi, pa ma gdje da su bili i ma {ta da su radili. Jovan Ra{kovi} i ostali oko wega usplahireni intelektualci i poluintelektualci tra`ili su samo kulturnu autonomiju i posebnu zajednicu pet-{est op}ina oko Knina, pa su sotonizirani i ismijavani. Srbima se prijetilo na sve na~ine, da bi se onda uputilo miliciju iz Zagreba u neke op}ine s izrazitom srpskom ve}inom, da oduzima oru`je rezervnog sastava tamo{we milicije. I izbila je “balvan revolucija”... Nije taj nesretni srpski narod, u svim tim selima i naseqima koja su nerijetko bila i homogena, stopostotno nastawena Srbima, bio sam svoj okupator! I nije na wega vi{e utjecala velikosrpska propaganda od velikohrvatske promiybe.” (str. 373.) 1014

Po [uvarevom mi{qewu, Tu|man je `eleo rat jer je samo kroz ratna dejstva mogao da istera i progna srpsko stanovni{tvo. “Od po~etka su Frawo Tu|man i re`im koji je on uspostavio ~inili sve {to im je trebalo da Srbi u Hrvatskoj ne prihvate onakvu “hrvatsku demokraciju” kakva je svanula. Htjeli su da Hrvatska bude bez Srba. Da je Tu|man to htio, mogao je izbje}i rat i sva stradawa i Hrvata i Srba u granicama avnojske Hrvatske, pa makar da se Jugoslavija i morala raspasti. I ne bi bilo ni oru`ane intervencije biv{e JNA. Jer, te{ko bi je ona sama mogla isprovocirati, da je to i `eqela. Najzad je, uz blagoslov i potporu mo}nika svijeta koje danas slu{a i kojima slu`i, Frawo Tu|man postigao to {to se mo`da nije u po~etku ni usudio sawati, mada je to tako `arko pri`eqkivao: Hrvatska je ostala bez Srba. Raspr{ena i prestra{ena srpska mawina po gradovima i u onih ne{to krajeva i naseqa, gdje se odr`ala, vi{e }e se odsad truditi da sakriva svoj identitet nego {to }e uspjeti da ga sa~uva. Prema izvje{taju Butrosa Galija jo{ iz svibwa 1993. godine, Hrvatsku su dotad bile napustile 352 tisu}e Srba. Nakon “Bqeska” i “Oluje” ostalo ih je najvi{e 130 tisu}a. Najmawe 15 tisu}a je mijewalo svoja imena i prezimena. Djeca po {kolama i onda kada su im oba roditeqa Srbi prisiqena su kriti svoju nacionalnu pripadnost i po pravilu poha|aju katoli~ki vjeronauk. Samo u hrvatskim gradovima, od Vinkovaca, Osijeka i Po`ege do Metkovi}a, minirano je desetak tisu}a ku}a i stanova u vlasni{tvu Srba. Nekoliko stotina Srba po tim je gradovima ubijeno, a da nitko za to nije osu|en.” (str. 374.) Antisrpske represalije bile su sitematske i sveobuhvatne. “Iz najmawe 30 tisu}a stanova istjerani su Srbi kojima je netko oti{ao na “drugu stranu” ili uop{te nije. I mnoge su se Hrvatice, sa svojom djecom, na{le na ulici samo zbog toga {to su bile udate za Srbina, pa su, eto, “~etniku{e”. Nakon operacije “Bqesak” Srbi u Krajini su se mogli dodatno uvjeriti {to ih ~eka, ako do|e Hrvatska vojska i policija. Svi su mu{karci od 16 do 80 godina, koji nisu pobjegli, odvedeni u logore, mnogi od wih tamo i prebijani, a nemali broj osumwi~en za pobunu protiv Hrvatske i za ratne zlo~ine. A koliko je civila tada stradalo, i kako, ostalo je skriveno od hrvatske, ali ne toliko i od me|unarodne javnosti. (Hrvatska se javnost nije imala prilike upoznati ni sa izvje{tajem Tadeu{a Mozovjeckog o tome.) U operaciji “Oluja” i nakon we hrvatske su se vlasti do~epale mo`da 1.000-1.500 mu{karaca, a kako je izvijestio potpredsjednik vlade dr Kostovi}, protiv wih 704, mahom starijih, vodi se istraga. Svaka je srpska obiteq, iz koje je neka mu{ka glava nosila pu{ku, silom ili milom, mogla, dakle, ra~unati da }e imati ~lana ili ~lanove na robiji. A koliko su vrijedila jamstva Frawe Tu|mana za sigurnost onih koji do~ekuju hrvatske oslobodioce, pokazuju jo{ uvijek svi nepokupqeni le{evi i bezbrojna zgari{ta ku}a na prostorima biv{e Krajine. Jednako se to odnosi i na jamstvo za imovinu, koja je odreda opqa~kana, i za pravednu naknadu, koju nitko vi{e sa hrvatske strane i ne spomiwe.” (str. 374-375.) Nakon trijumfalnog ulaska u Knin, Tu|man je u intervjuu splitskoj “Slobodnoj Dalmaciji” pomenuo svoje ranije zalagawe za “humanu razmjenu stanovni{tva”, pa slegnuo ramenima povodom onoga {to se upravo odigralo, rekav{i da su rezultati pozitivni bez 1015

obzira na li~nu tragediju kraji{kih Srba, s obzirom da se vi{e ne}e ponoviti nekada{wa negativna politi~ka uloga Srba u Hrvatskoj, koja istorijskim kontinuitetom datira jo{ iz turskog vremena. “Sve je tu re~eno. Pisac “Bespu}a povijesne zbiqnosti” je vaqda pijan od sre}e {to je on proveo poruku iz 1941. godine: ili neka se poklone, ili neka se uklone!” (str. 375.) Kasnija zbivawa, iste te 1995. godine, pokazala su da je i po tom pitawu Tu|man samo sprovodio strate{ke planove svojih zapadnih gospodara. Nakon vi{ednevnog sistematskog NATO-bombardovawa kqu~nih srpskih polo`aja, regularna hrvatska vojska zauzela je velike delove Republike Srpske. “U Dejtonu se, me|utim, pokazalo da osvajawe Kupresa, Grahova, Glamo~a, Drvara, [ipova, Mrkowi} grada nije slu`ilo za eventualnu trampu osvojenog za Bosansku Posavinu ve} upravo da Hrvatska dobije trbuh, da bude i s druge strane Dinare i da se tako strate{ki osigura i za sva budu}a stoqe}a. A onda su Srbima vra}eni [ipovo i Mrkowi} grad, ne samo da bi im se oduzeli dijelovi Sarajeva koje su dr`ali, ve} i da bi se, u hrvatskom interesu, presjekla cestovna i `eqezni~ka veza Biha}a sa Sarajevom. Mo`da “hrvatski” kanton jugozapadne Bosne ne}e u dogledno vrijeme, pa ni bilo kada, biti de jure prisajediwen Hrvatskoj, ali vi{e ga bez eventualnih novih ratova ne}e ni woj oduzeti kao prirepak.” (str. 379.) Te osvojene i od stanovni{tva ispra`wene prostore Srpske Krajine i Republike Srpske, [uvar naziva hrvatskim divqim istokom, prave}i paralelu sa svojevremenim ameri~kim istrebqivawem Indijanaca i kolonizacijom zapadnih predela. “Sam Frawo Tu|man je izbjeglim Srbima, kako smo vidjeli, oduzeo svaku nadu u povratak, a wihovu imovinu proglasio hrvatskom. Jedan od wegovih politi~kih skutono{a, famozni ~uvar dr`avnog pe~ata, Ivan Milas proslavio se, pored drugih svojih izjava, i izjavom da je to {to se Hrvatska oslobodila Srba ne{to najzna~ajnije u wezinoj povijesti.” (str. 380.) Hrvatska dr`ava je direktno organizovala pqa~ku, ubistva i druge zulume, a paqevine srpskih ku}a su vr{ene selektivno, prema unapred pripremqenom planu. “Najbr`e se obnavqaju poru{ene katoli~ke crkve, dok one pravoslavne crkve koje su ostale ~itave, zjape prazne. Op}enito, katoli~ki vjerski `ivot buja i {to se pobo`nosti ti~e, hrvatski divqi istok daleko nadma{uje nekada{wi ameri~ki divqi zapad. Osim pravoslavnih crkava, tamo gdje ih je bilo, koje }e vaqda ostati spomenicima kulture, sve drugo {to nosi srpski trag i obiqe`je netragom nestaje.” (str. 381.)

1016

Sadr`aj Prvi deo PRISTUPNA RASPRAVA ..................................................................................................... I. Hrvatstvo kao najefikasnije vatikansko sredstvo za uni{tewe srpskog naroda ......................................................................................................... 1. Instrumentalizacija etni~kih ostataka malog hrvatskog naroda ......................... 2. Otimawe srpskog jezika ........................................................................................................ a) Ve{ta~ka izmena karaktera izvorne hrvatske nacije ..................................... b) Razbuktala verska strast umesto nau~nih ~iwenica ........................................ v) Ni pomena od hrvatskog imena u Dalmaciji ......................................................... 3. Brozove zasluge za prodor katolicizma na istok .................................................... 4. Projekat hrvatske nacije, negacija modernog pojma nacije ................................ 5. Formirawe hrvatske dr`ave na osnovu krivog tuma~ewa stale{kih kao dr`avnih prava ........................................................................................ 6. Uzurpatori svetosti apostola Petra ........................................................................... 7. Srpski otpad u genima hrvatske nacije ......................................................................... 8. Krsta{ki pohodi, jezik papske diplomatije ............................................................ 9. Papa Jovan Pavle Drugi inkarnacija Satane .......................................................... a) Diktatorske ambicije Karola Vojtile ................................................................. b) Papin savez sa Reganom i usta{e kao moderni krsta{i ................................ v) Katoli~ka karika izme|u usta{a i balista ......................................................... g) Mafija{ke akcije Jovana Pavla Drugog ................................................................ d) Beatifikacija opskurne li~nosti na mestu zlo~ina ....................................... 10. ^edo nacisti~ke kolevke Racinger ............................................................................. 11. Kvazireligijska manifestacija vatikanskih sposobnosti .............................. II. Uspomene ameri~kog ambasadora pri Svetoj stolici ............................................ 1. Radikalna promena ameri~ke politike prema Jugoslaviji ................................ 2. Amortizovawe zlo~ina~ke delatnosti Rimokatoli~ke crkve ......................... a) Razvojni put ameri~kog katolika .............................................................................. 3. Nervozni hrvatski biskupi po`uruju secesiju ......................................................... a) Ru{ila~ka akcija crne internacionale ................................................................ b) Jovan Pavle Drugi hu{ka velike sile na bosanske Srbe ............................... 4. Licemerje jednog mo}nog katolika ................................................................................. III. Studija Nikole @uti}a o katoli~koj ideji hrvatstva ........................................ 1. Uzlet hrvatstva na krilima strane pomo}i i indiferentnosti establi{menta srpskog dru{tva ............................................. 2. Dokazivawe nepostoje}eg u hrvatskoj istorijskoj nauci ..................................... a) Retka hrabrost Jeremije Mitrovi}a ....................................................................... b) Hrvatski falsifikati arheolo{kih nalaza ......................................................

11 11 12 14 17 18 19 21 22 23 24 25 26 26 28 28 30 31 33 34 35 36 36 37 38 40 41 42 43 45 46 47 48 50 1017

v) Fratarska ma{tawa o kraqu Zvonimiru i Me{trovi}ev izra`eni katolicizam .................................................................. g) Kraq falsifikatora Frawo Tu|man ..................................................................... d) Kontinuirano otimawe srpskog kulturnog nasle|a ......................................... |) Rimokatoli~ka retorta za pretapawe srpskog u hrvatsko ............................ 3. Fatalna gre{ka odbacivawa Srba katolika ............................................................. 4. Hrvatska “opstojnost”” u tu|im dr`avama .................................................................... 5. Iritiraju}e }utawe srpskih nau~nika ......................................................................... a) Dominik Mandi} u kriti~kom osvrtu Nade Klai} ........................................... b) Falsifikovawe po uputstvu Firentinskog sabora ......................................... 6. Ilirski pokret u slu`bi pokatoli~avawa ................................................................ 7. Demanti hrvatskih istoriografskih neistina ....................................................... a) Vatikanski {pijun u carskoj Rusiji ........................................................................ b) Dokazi iz katoli~kih izvora o nepobitnoj autohtonosti zapadnih Srba ......................................................................................... 8. Prozelitski nasrtaji i nasilno unija}ewe ............................................................... a) Oru`ane pobune protiv unijatske napasti ........................................................... b) “Katoli~ka nacija”” Vi}entija Zmajevi}a ............................................................. v) Ilirska obuka katoli~kog klera .............................................................................. g) Pravoslavqe u Dalmaciji pod razli~itim re`imima .................................... 9. Vitezovi} zna~ajniji ideolog od Star~evi}a ........................................................... 10. Rimokatoli~ki ekspanzionizam u osnovi panslavenstva Qudevita Gaja .......................................................................................... a) Kroatizacija kao su{tina ilirizacije .................................................................. 11. Animozitet rimske crkve prema Stjepanu Radi}u ............................................... 12. Katoli~ki sve{tenik Antun Koro{ec, najpodmukliji politi~ar Kraqevine ......................................................................... 13. Progon bosanskohercegova~kih Srba pod austrougarskom vla{}u .............. a) Kroatizacija bosanskih katolika i ekskluzivni hrvatski kurs Bosne i Hercegovine .......................................................................... IV. Vasilije Kresti} o velikohrvatskoj genocidnosti ................................................ 1. Vatikanski koreni antisrpske genocidne politike .............................................. a) Antagonizam, prethodnica genocida ........................................................................ b) Stoletna papirolo{ka borba za Hrvatsku ........................................................... v) Hrvatska nacionalna misao, recidiv feudalizma ............................................. g) Paveli} i Tu|man, alfa i omega istog zlo~ina .................................................. d) Beskrajna antisrpska mr`wa, objediwavaju}i politi~ki program svih hrvatskih partija ......................................................... |) Paveli}ev plan za uni{tewe Srba na osnovu prou~avawa pokoqa Jermena ................................................................... e) Etni~ko ~i{}ewe kao zvani~na politika moderne Hrvatske ..................... 2. Srpska dr`avotvornost uzro~nik hrvatskog kompleksa ...................................... a) Fizi~ki obra~uni najavquju genocid ...................................................................... 3. Hrvati se ne}e smiriti ........................................................................................................ V. Gradi{}anski Hrvati kao relikt izvornog hrvatskog naroda ............................ 1. Predgovor generala Tu|mana i kardinala Kuhari}a ............................................. 2. Iseqavawe Hrvata u austrijsko-ugarski grani~ni prostor u 16. stoqe}u, autorski prilog Josipa Adam~eka ..................................................... a) Razli~iti smerovi i tipovi migracije Hrvata .................................................. b) Doseqavawe Hrvata u zapadnu Ugarsku ................................................................... 1018

52 53 54 55 57 57 58 60 63 64 66 67 69 70 72 75 77 77 79 80 82 82 84 85 86 89 89 90 91 92 95 96 99 100 101 104 105 106 106 107 110 112

v) Demografska kriza i u bezbednim oblastima ...................................................... g) Uzaludne zabrane iseqavawa ....................................................................................... 3. Zapa`awa Feliksa Toblera o prvobitnom prostoru naseqavawa ................. 4. Jozef Bred o razlozima naseqavawa Gradi{}a ....................................................... 5. Johan Sedok i Gerald [lag o istorijskim zbivawima ......................................... a) Euforija gradi{}anskih Hrvata povodom an{lusa i wihov otpor Paveli}evoj nameri da ih preseli u NDH ............................. 6. Nikola Ben~i} o potiskivawu crkvenoslovenskog jezika .................................. 7. Nau~ni radovi ostalih autora .......................................................................................... A. Jo{ o gradi{}anskim Hrvatima ....................................................................................... a) Hrvatska vlastela prihvata tu|i suverenitet .................................................... b) Uloga frawevaca u seobama Hrvata ......................................................................... v) Odsustvo svesti o bliskosti sa ostalim Hrvatima ........................................... VI. Kornvelova monografija o Piju XII kao Hitlerovom papi .............................. 1. Portret psihopatske li~nosti pape Pija XII .......................................................... a) Konkordat sa nacisti~kom Nema~kom otvara vrata holokausta ................ 2. Katoli~ke predrasude u korenu nema~kog antisemitizma .................................. a) Hitlerov nauk iz Bizmarkovog sukoba sa katolicima .................................... b) Ustoli~ewe Hitlera po Pa~elijevom nalogu ..................................................... v) Potpisivawe konkordata uprkos progonu Jevreja ............................................. g) Koalicija antisemitskih sila .................................................................................... 3. Pa~elijeva podr{ka Franku i Musoliniju ............................................................... a) Za “ni`e rase” nema papskog blagoslova ................................................................ b) Vatikansko sabotirawe otpora u Nema~koj ......................................................... v) Grobqanski mir pape Pija XII ................................................................................... g) Pani~ni strah Pija XII za sopstvenu glavu .......................................................... 4. Genocid nad Srbima, najve}i zlo~in Pija XII .......................................................... a) Audijencija odanosti Piju XII ................................................................................... b) Kornvelovo zgra`avawe nad likom nadbiskupa Stepinca ............................ v) Podlo }utawe usta{kih mentora iz Vatikana .................................................... 5. “Barbarosa”” , prilika za pokatoli~avawe Rusije ................................................... a) Genocid osigurava katoli~ki mostobran prema istoku .................................. 6. Svi diktatori ro|eni i odgajani kao katolici ....................................................... a) Odanost Hitleru do posledweg trenutka ..................................................

113 114 115 116 117 119 120 121 123 123 124 125 127 128 129 131 132 133 134 135 136 137 138 140 141 142 143 145 145 147 147 148 149

Drugi deo FANTAZMAGORIJE HRVATSKIH ISTORI^ARA ........................................... I. Hrvatska istorija po Vjekoslavu Klai}u .................................................................... 1. Klai}eva megalomanska kartografija ....................................................................... a) Prisvajawe srpskog identiteta pseudoistoriografskom ekvilibristikom ........................................................ b) Jedno va`no priznawe u moru izmi{qotina .................................................... v) Pripisivawe Hrvatima istorije srpskog naroda u Panoniji ................. g) Pohrva}ivawe srpskih plemi}a ili za{to se Hrvati ne se}aju kneza Qudevita ............................................................................ d) Preuveli~avawe uloge jedva poznatog Tomislava .......................................... |) @estoka borba oko jezika bogoslu`ewa ............................................................. A. Falsifikovawe biografija hrvatske vlastele sa ciqem dokazivawa jedinstva i dr`avnopravnog kontinuiteta Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ....................................................

151 151 151 152 154 155 156 157 160 161 1019

1. Izmi{qawe “Crvene Hrvatske”” ................................................................................... a) @al za nepostoje}im dvojnim titulama u Ugarskoj ....................................... b) Ukqu~ivawe Slavonije u Hrvatsku bez istorijskih dokaza ..................... v) Intrige i pobune u prvoj polovini XIV veka ................................................... g) Ugra|ivawe notornih la`i u temeqe Dubrovnika ........................................ d) Potpuno uru{avawe konstrukcije kontinuiteta hrvatske dr`avnosti pod stranim vladarima ................................................... |) ^erupawe srpske Bosne u vreme Kosovskog boja ............................................. e) Novi Sigismundovi pohodi i poraz u Bosni ...................................................... `) Manipulacija doseqenim Vlasima, klasi~an metod hrvatske {kole falsifikovawa ............................................................................. z) Rat sa Venecijom i turske provale .......................................................................... i) Gra|anski rat u Ugarskoj ............................................................................................. 2. Previrawa u ugarskoj provinciji Slavoniji tokom druge polovine XV veka ........................................................................................ a) Oru`ani obra~uni slavonskog i hrvatskog plemstva .................................... b) Hrvatski vlastelini podeqeni izme|u Nemaca i Ugara ............................. v) Posledice poraza na Krbavskom poqu .................................................................. 3. Ulazak Dalmacije u sastav Ugarske .............................................................................. a) Ugarski ultimatum Veneciji za ustupawe Dalmacije ................................... 4. Ugarska provincija Hrvatska na udaru Turaka ....................................................... a) Nesvesno Klai}evo priznawe razli~itosti Hrvatske i Slavonije ....................................................................... b) Licitirawe verom stanovni{tva Hrvatske ....................................................... v) Proizvoqne teorije o nepostoje}em hrvatskom jeziku ................................. g) Turska pusto{ewa uzrok razdora izme|u Slavonije i Hrvatske ............. 5. Hrvatske kultne li~nosti i doga|aji iz XVI veka ............................................... a) Ugarski oficir Nikola Zrinski ............................................................................ b) Uloga Juraja Zrinskog u gu{ewu bune Matije Gupca ..................................... 6. Slavonija i Hrvatska posle potpisivawa ugarsko – turskog mira ................................................................................ a) Ugarsko potiskivawe funkcije bana ..................................................................... b) Masovno naseqavawe Srba u Krajine i Klai}evo negirawe wihovog nacionalnog identiteta ....................................................... v) Sumirawe stawa u ostacima ostataka tri ugarske provincije ................. g) Talas srpskih doseqenika spa{ava opustele ugarske banovine ............... B. Klai}eva sistematizacija bosanske istorije ........................................................... 1. Neosporna srpska su{tina prvobitne Bosne .......................................................... a) Naga|awe i verovawe kao pouzdane nau~ne metode hrvatske istoriografske {kole ............................................................................... II. Istorijske obmane Ferde [i{i}a ............................................................................... 1. Proces okupqawa oko politi~kog imena Hrvati ................................................. a) Igra re~i u funkciji hrvatske ekspanzije na istok ...................................... b) [i{i}eve konstrukcije o dve Hrvatske u uybenicima obe Jugoslavije ..................................................................................... v) Nerealne teze o navodnoj ugarskoj okupaciji srpskih prostora ............. g) [i{i}evo tuma~ewe zvani~nih titula ugarskog plemstva ........................ d) Nehoti~no pomiwawe ~akavskog kao glavne determinante hrvatstva ................................................................................. |) Zatirawe Zrinskih i Frankopana .......................................................................... 1020

163 165 167 169 173 174 178 181 183 183 185 189 191 193 194 196 197 198 201 202 203 205 208 209 212 212 214 215 218 221 223 224 225 228 229 231 232 235 236 237 238

2. Hrvatski politi~ki program posle prestanka turske opasnosti ................. a) Namerno izostavqawe zlo~ina Trenkovih pandura ....................................... b) Potpuna podre|enost Slavonije i Hrvatske centralizovanoj dr`avi Marije Terezije ........................................................... v) Administrativno i pravno––politi~ko udaqavawe ugarskih provincija Slavonije i Hrvatske ........................................................ g) Pravoslavqe i protestantizam u [i{i}evoj interpretaciji ................ d) Nepostoje}i atributi bana u funkciji dokazivawa dr`avnosti ........... |) Renesansa ma|arskog nacionalizma ....................................................................... 3. Hrvati pod vla{}u Napoleona Bonaparte .............................................................. a) U francuskoj provinciji ............................................................................................. 4. Panslavizam i hrvatski preporod ................................................................................. a) Ma|arski jezik u hrvatskim i slavonskim {kolama ...................................... b) Hrvatsko preuzimawe srpskog kao materweg jezika ...................................... v) Pobeda Gajevih iliraca nad ma|aronima ............................................................. g) Obra~un bana Jela~i}a sa Ma|arima ..................................................................... d) Slavonija i Hrvatska izvan ugarske katoli~ke hijerarhije ...................... |) Hronologija birokratske borbe Hrvata za dr`avnu samostalnost ....... e) Od {ovinizma do saveza sa Srbima ........................................................................ 5. Neutemeqenost navodnih dokaza u stvarnom stawu ............................................. a) Direktno ukqu~ivawe Slavonije u sastav Ugarske ........................................ b) Katoli~anstvo kao spona izme|u Hrvata i Ma|ara ....................................... v) Razlozi Qudevita Gaja za odustajawe od kajkav{tine .................................. III. Fon Sidlandova sistematizacija hrvatskog nacionalnog koncepta ......................................................................................................... 1. Srbi kao strani element .................................................................................................... a) Diskvalifikovawe Porfirogenita ...................................................................... b) Geometrijski dokaz da Bosna pripada Hrvatima ............................................. v) Ga`ewe nepo`eqnih ~iwenica o Bosni .............................................................. g) Krah svih hipoteza o hrvatskom karakteru Bosne ........................................... d) Uvertira za {ovinisti~ku rapsodiju .................................................................... 2. Srpska dr`avotvornost, glavni izvor Fon Sidlandovog kompleksa ............................................................................................ a) Neskrivena zavist zbog srpske nacionalne crkve ........................................... b) Fon Sidlandov rad po Hitlerovim merilima .................................................. v) Slovenska qubav prema slobodi ............................................................................... g) Poqaci i Hrvati kao arijevske podvrste ............................................................ d) Pravoslavqe i panslavizam opasni za katolike ............................................. |) Srpska pravoslavna crkva, najve}i problem katoli~anstva ..................... e) Habzbur{ka monarhija garant hrvatske budu}nosti ...................................... 3. Rasni i drugi nenau~ni argumenti protiv srpskog naroda .................................................................................. a) Nedostatak nacionalne svesti kao hrvatska prednost .................................. b) Pozitivne katoli~ke osobine po Fon Sidlandu ............................................ v) Lingvisti~ki lavirint sa izlazom u ambis ........................................................ g) Fon Sidland protiv samog sebe ................................................................................ d) Razli~itim putevima do istog ciqa ....................................................................... |) Glavni ideolog trijalisti~kog preure|ewa Habzbur{ke monarhije .................................................................................................. e) Hrvatstvo, nepogre{ivo oru`je u rukama katoli~ke crkve ......................

241 242 244 245 247 249 250 252 253 253 254 255 256 257 259 260 263 264 268 269 270 273 274 275 278 279 282 283 283 284 285 286 287 288 290 293 297 297 299 299 303 305 308 310 1021

Tre}i deo PLASIRAWE O^IGLEDNIH FALSIFIKATA KAO AUTENTI^NI METOD HRVATSKE ISTORIOGRAFSKE [KOLE ............................................................................................. I. Glavni hrvatski istoriografski falsifikator Dominik Mandi} .............. 1. Mandi}eva karijera politi~ara .................................................................................... a) Panyi}eva geneza genocida nad Srbima u NDH ............................................ b) Poku{aj spasavawa usta{ke dr`ave ...................................................................... 2. Idol pora`enih klerofa{ista ..................................................................................... a) Izmi{qawe srpske dominacije u eri komunizma ........................................... b) Konstruisawe prapostojbine Hrvata ..................................................................... v) Proizvoqni zakqu~ci o srpskim korenima ....................................................... g) Tra~ak svetlosti u samostanskom mraku ............................................................... d) Garnirawe istorijskih doga|aja hrvatskim imenom ....................................... |) Hrvatski pe~at nad Akropoqem i antropolo{ki tipovi Hrvata ........... 3. Osporavawe Porfirogenita u svetlu doseqavawa Srba .................................. a) Diskreditovawe srpskog naroda vatikanskim metodama .............................. 4. Tri izmi{qene hrvatske dr`ave .................................................................................... a) Prisvajawe loze Nemawi}a i srpskih zemaqa ............................................. b) Preure|ivawe srpske najranije istorije ............................................................ v) Plansko prenagla{avawe vla{ke komponente u srpskom etni~kom bi}u .............................................................................................. g) Mandi}eva averzija prema Jugoslaviji ................................................................. d) Rasisti~ka zloba umesto nau~nog zakqu~ka ....................................................... 5. Ignorisawe validnih istorijskih izvora ................................................................ a) Kontradiktornosti Mandi}eve projekcije inferiornosti srpskog naroda ......................................................... b) Instrumentalizacija muslimana ............................................................................. v) Kvazilingvisti~ke konstrukcije .............................................................................. 6. Manipulacije Letopisom Popa Dukqanina ............................................................ a) Prepravqawe “Hronike”” Ivana \akona ............................................................. b) Geografske karte po papskim `eqama .................................................................. v) Dva ar{ina za isti istorijski dokument ............................................................. g) Mandi}evo osporavawe vizantinca Kedrenosa ................................................. d) Tra`ewe alibija u neotkrivenim arheolo{kim nalazima ........................ |) Sudar sa realnom lingvistikom ............................................................................... 7. Mandi}eve spekulacije o Bosni .................................................................................... a) Tuma~ewe Bosne kao samoupravne pokrajine savezne hrvatske dr`ave ................................................................................................ b) Raspadawe nepostoje}e kraqevine po Dominiku Mandi}u ........................ v) Skrnavqewe Miroslavqevog jevan|eqa .............................................................. g) Fusnote kao dokazi falsifikovawa ...................................................................... 8. Dokazivawe da jeres nastala u pravoslavqu pripada katolicima ............................................................................................................ a) Hrvatizovawe srpske krsne slave ............................................................................ b) Lirski zanos umesto nau~nog rada ........................................................................... 9. Neistine o etni~koj strukturi Bosne i Hercegovine ........................................ a) Egzorcir srpskog i uterivawe hrvatskog duha .................................................. b) Omalova`avawe originalnih dokumenata .......................................................... 1022

312 312 313 314 317 318 318 320 322 323 326 328 332 335 338 340 346 348 356 358 359 361 363 364 365 367 368 369 372 373 375 383 387 388 390 392 392 394 395 396 398 401

v) Prvi srpski ustanak iz vatikanskog ugla ............................................................ g) Insistirawe na stavu katoli~kog suda ................................................................. d) Problemi u fratarskim redovima .......................................................................... |) Seme zla daje plodove ..................................................................................................... e) Nasilno usa|ivawe hrvatskog porekla Mehmed-pa{e Sokolovi}a ........................................................................................... `) Verski i rasni faktori u dokazivawu katoli~kih prava na Bosnu ....... A. Neodr`ivost Mandi}evog metodolo{kog postupka ............................................. 1. Rimokatoli~ka zloupotreba istorijske nauke ...................................................... 2. Letopis Popa Dukqanina, delo jedinstvene nejasnosti .................................... a) Kukuqevi}evo amortizovawe {upqina Letopisa .......................................... b) Poetsko, nikako nau~no delo ..................................................................................... v) Prepoznat rukopis ~etvorice autora .................................................................... g) Zna~ajni rezultati Miju{kovi}evog istra`ivawa ....................................... B. Komparacija Mandi}evog pisawa i ozbiqnog nau~nog pristupa Reqe Novakovi}a ..................................................... 1. Prvo pomiwawe Srba doseqenih na Balkan ............................................................ a) Indirektni podaci o Srbima .................................................................................... 2. Novakovi}eva analiza Porfirogenitovog teksta ............................................... a) Teritorijalno odre|ewe rasprostirawa Hrvata ............................................ b) Srbi i Hrvati, stanovnici vizantijskih provincija ................................... 3. Srbi u izve{}u arhi|akona Tome .................................................................................. 4. Ostali vizantijski izvori ................................................................................................ a) Dukqani i Hrvati, dva razli~ita naroda ............................................................ 5. Koreni istorijskih zabluda ............................................................................................. a) Poseban kriti~ki osvrt na Dominika Mandi}a i Vinka Foreti}a ...................................................................... b) Falsifikati Ferde [i{i}a i Marka Vege ..................................................... v) Primedba na rad Nade Klai} ..................................................................................... II.. Kriti~ki pristup Nade Klai} najstarijoj hrvatskoj istoriji ...................... 1. Udarac u temeqe najve}ih obmana ................................................................................. a) Nau~ni osvrt na falsifikate Dominika Mandi}a ....................................... b) Dokazi grubog prekrajawa izvornog Letopisa u hrvatskoj redakciji ................................................................................ v) Demistifikacija dela arhi|akona Tome ............................................................. g) Epsko tuma~ewe Pakta konvente .............................................................................. d) Sedam nepostoje}ih banova .......................................................................................... |) Rasprava o sumwama u ta~nost Porfirogenitovih navoda ........................ e) Ocena vrednosti radova hrvatskih istori~ara ................................................ 2. Korak nazad u istorijskoj nauci .................................................................................... a) Pseudoistoriografija na primeru Grgura Ninskog ...................................... b) Slavonija bez hrvatskih obele`ja .......................................................................... 3. Demografska kretawa u nau~nom radu Nade Klai} ............................................. a) Svesno nerazja{wena teza o Hrvatima u tu|im dr`avama .......................... b) Frana~ka teorija o pokr{tavawu Hrvata .......................................................... v) Tvrdwe bez dokaza ............................................................................................................ d) Drugorazredni izvori o Tomislavu ........................................................................ |) Argumentovana kritika vode}ih hrvatskih istoriografskih autoriteta ........................................................................................... `) Sveobuhvatna analiza hrvatskog feudalnog dru{tva ..................................

403 407 407 409 411 412 416 416 419 419 420 420 422 427 428 430 433 433 434 436 438 439 441 442 444 446 446 447 447 450 451 452 453 453 454 457 459 460 462 463 464 465 468 469 471 1023

4. Studija Nade Klai} o rasprostrawenosti imena Hrvat ................................... a) Mawak hrvatskih toponima nadokna|en politi~kom intervencijom .......................................................................................... 5. Klai}kino suprotstavqawe romanti~arskom zanosu hrvatskih kvazinau~nika .................................................................................................... a) O naknadnom hrvatizovawu dalmatinskih isprava ......................................... b) O{tro protiv verifikovawa falsifikata ...................................................... III. Raskorak ma|arske i hrvatske istoriografije ..................................................... 1. Ra|awe ma|arske dr`ave .................................................................................................... a) Osvajawe Slavonije i pot~iwavawe Hrvatske ................................................. b) Bosna u ugarskim istorijskim izvorima .............................................................. v) Banovine kao pograni~ne odbrambene teritorije .......................................... g) Hrvati bez politi~kog uticaja u Ugarskoj .......................................................... d) Posledice poraza kod Moha~a ................................................................................... |) Restauracija katoli~anstva u Ma|arskoj XVII veka ..................................... e) Hrvati, gorqivi ma|arski patrioti ...................................................................... `) Konkretni dokazi o zloupotrebi ugarskih titula ........................................ z) Etni~ka struktura Ma|arske krajem XVIII veka ............................................. i) Ma|arska posle revolucije 1848. i nagodba sa Hrvatima ............................

473 474 475 478 479 480 481 481 483 484 485 486 487 488 489 490 491

^etvrti deo HRVATSKI NACIONALNI IDEOLOZI OD QUDEVITA GAJA DO ANTE PAVELI]A KAO INSTRUMENTI ZA REALIZACIJU POLITI^KIH CIQEVA RIMOKATOLI^KOG KLERIKALIZMA ................................................................. I. Uvodne napomene ........................................................................................................................ A. Rimokatoli~ki projekat ilirizma ............................................................................... 1. Studija ilirizma Viktora Novaka .............................................................................. a) Nema~ki koreni Qudevita Gaja ............................................................................... b) Mobilizacija klera i vode}a uloga zagreba~kog semeni{ta u propagirawu ilirizma ............................................................................................... v) Antiprotestantski stav kqu~nih iliraca ......................................................... g) Dodvoravawe Rusiji i pravoslavqu ........................................................................ d) Potpuni slom ilirskog pokreta ............................................................................... B. Papska obmana zvana jugoslovenstvo ............................................................................. 2. [trosmajerov projekat jugoslovenstva ...................................................................... a) Li~no priznawe prozelitskih namera .................................................................. b) Sumwe u [trosmajerovo rusofilstvo i panslavizam ................................... v) Poku{aj vatikanske obmane pomo}u kulta slovenskih svetaca ............... g) Reakcija Svetozara Mileti}a na [trosmajerov prozelitizam .............. d) Ja{a Tomi} i Franko Poto~wak o [trosmajerovom licemerju ............ |) Ferdo [i{i} o [trosmajerovim zaslugama za kreirawe hrvatske nacije ....................................................................................... e) Star~evi} i [trosmajer, dva lica iste medaqe .............................................. `) Analiza Slobodana Jovanovi}a .............................................................................. z) Pot~iwavawe Vatikanu, preduslov slovenskog jedinstva .......................... i) Protivqewe papskoj dogmi kao produkt pogre{ne procene politi~kih snaga ..................................................................... 3. Politi~ka uloga Frawe Ra~kog ................................................................................... a) Lamentacije nad hrvatskom sudbinom .................................................................... 1024

494 494 499 500 500 501 504 505 508 510 511 511 512 514 516 518 521 522 524 525 526 531 533

b) Emotivni pristup Viktora Novaka ........................................................................ v) Nedoslednost Ko{}akove analize .......................................................................... g) Mirjana Gros o osnovnoj motivaciji Ra~kog ..................................................... d) Hrvatski interesi ispod glazure jugoslovenstva ............................................ |) Kritika Jovana Radoni}a istoriografskih radova Frawe Ra~kog ...... e) Rasprave Frawe Ra~kog o bogumilima pod kriti~kom lupom Vase Glu{ca ......................................................................... `) Obrazac metodolo{kog postupka Frawe Ra~kog ........................................... 4. Prepiska [trosmajera i Ra~kog ................................................................................... a) Jezuitska uvertira pokatoli~avawa ...................................................................... b) Izbor metoda za uni{tewe pravoslavqa ............................................................. v) Pozivi na unija}ewe i lobirawe za konkordat ................................................ g) Radost zbog srpskog poraza .......................................................................................... d) Uporno insistirawe na uniji .................................................................................... |) Tri Nemca, ugaono kamewe ve{ta~ke hrvatske nacije ................................. 5. Glavni kroatizator dalmatinskih Srba Mihovil Pavlinovi} ................... a) Hrvatski nacionalni ekskluzivizam verni ~uvar rimokatoli~anstva ............................................................................... b) Prividna verska tolerancija kao mamac za unija}ewe Srba .................... v) Kritikovawe Srbije i idealizovawe Hrvatske ................................................. g) Neosnovane teorije o Bosni i u~e{}u Hrvata u Kosovskom boju ............ d) Negirawe etni~kih vrednosti celokupnog srpskog naroda ....................... |) Nametawe hrvatskog nacionalnog imena ............................................................. e) Optu`be na ra~un Srba zbog navodne kolaboracije sa austrougarskim vlastima .......................................................... `) Ekskluzivno hrvatstvo umesto ilirstva i jugoslovenstva ........................ z) Versko ispred nacionalnog ose}awa ...................................................................... i) Pavlinovi}ev bes povodom samostalnog politi~kog nastupa dalmatinskih Srba ......................................................................................... V. Direktni ideolo{ki prethodnici genocidne klerofa{isti~ke tvorevine NDH ................................................................................. 1. Ante Star~evi} kao utemeqiva~ savremene hrvatske nacionalne ideologije ..................................................................................... a) Tu|man na zlo~ina~kom Star~evi}evom kursu ................................................. b) Izjedna~avawe Srba sa robovima i svrabom ...................................................... v) Srbi, glavni krivci za ma|arizaciju i ostali paradoksi .......................... g) Izraziti Star~evi}evi antislovenski stavovi ............................................... d) Negirawe celokupne srpske istorije i obra~un sa ilirizmom, panslavizmom i jugoslovenstvom .............................................................................. |) Osuda protestantizma .................................................................................................... e) O{tro protivqewe oslobodila~koj borbi balkanskih naroda .............. `) Pripoveda~ skromnog literarnog dara ............................................................... 2. Rodona~elnik prava{ke ideologije Eugen Kvaternik ...................................... a) Saradwa policijskih agenata [trosmajera i Kvaternika ........................ b) Prodaja ruske dr`avne tajne ...................................................................................... v) Kvaternikova geopoliti~ka analiza ..................................................................... g) Antisrpstvo kao glavna Kvaternikova odrednica .......................................... d) Materijalizacija Kvaternikovog koncepta u NDH ....................................... 3. Istoriografske i etnolo{ke floskule Antuna Radi}a .................................. a) Unapre|ewe Zagorja u hrvatski Pijemont ..........................................................

533 535 539 541 545 548 549 552 552 553 556 558 558 560 561 561 562 565 566 570 572 575 576 577 581 583 583 583 584 585 587 590 596 597 602 605 606 607 610 612 614 614 615 1025

b) Prisajediwewe Slovenaca u hrvatski nacionalni korpus ........................ v) Radi}eva preporuka za re{ewe srpskog pitawa sa akcentom na bosanski ~vor .................................................. g) Papski dekret generi{e hrvatsku naciju ............................................................ d) Svojatawe Kraqevi}a Marka ..................................................................................... |) Odu{evqewe Star~evi}evim idejama ................................................................... e) Idejni tvorac “Hrvatske pravoslavne crkve”” .................................................. `) Pseudoistorijska bajka umesto realnog sagledavawa procesa hrvatizacije ......................................................................... z) Disciplinovawe Srba po hrvatskoj politi~koj meri .................................. i) Radi}eva formula jezi~kog razgrani~ewa ......................................................... j) Odbrana klerikalizma i Radi}evo zadovoqstvo kroatizacijom bosanskih muslimana .......................................... 4. Nacionalna ideologija Stjepana Radi}a .................................................................. a) Tu|manova procena Radi}eve uloge u hrvatskoj istoriji ........................... b) Radi} kao kohezioni faktor u borbi protiv srpskog naroda ................... v) Sledbenici Radi}eve ideologije u partizanskim redovima ..................... g) Gra|ewe politike na o~iglednim falsifikatima ........................................ d) Pravdawe pogroma Srba i zlonamerno tuma~ewe panslavizma ............... |) Tuma~ewe srpske i hrvatske nacionalne svesti .............................................. e) Lukavo kroatizovawe Dubrovnika .......................................................................... `) Perfidna demagogija po najvi{im jezuitskim standardima .................... z) Pridobijawe Rusije bla}ewem srpskog rusofilstva .................................... i) Uobi~ajene hrvatske pretenzije na Bosnu i Hercegovinu .......................... j) Napadi na srpsku dr`avotvornost ........................................................................... k) Fabrikovawe nacionalnih kontrasta .................................................................. l) Jedinstvo pod uslovima Stjepana Radi}a ........................................................... m) Zagreba~ka Kristalna no} i Radi}evo uputstvo za progon Srba ........... n) Ode hrvatskim zlo~inima u Prvom svetskom ratu .......................................... w) Ogor~eni protivnik ujediwewa sa Srbijom ..................................................... o) Posleratni Radi}ev separatizam i otvoreno nastavqawe Star~evi}eve antisrpske politike ........................................................................ p) Potpuno razobli~ewe Stjepana Radi}a pred sudom istorije ................... 5. Ma~ekova banovina kao priprema za uspostavqawe usta{ke dr`ave ........ a) Progon Srba u hrvatskoj banovini i fa{isti~ki karakter Ma~ekovih paravojnih partijskih jedinica ....................................................... b) Ma~ekov poziv na iskrenu saradwu sa usta{kim re`imom ........................ v) Presudna uloga Ma~eka i Stepinca u uspostavqawu NDH ........................ 6. Ante Paveli} i ideologija hrvatskog usta{kog pokreta ................................ a) Paveli}eva teroristi~ka aktivnost u dosluhu sa fa{isti~kim silama ................................................................................................. b) No`, revolver i zakletva u rimokatoli~ku veru ............................................ v) Mobilisawe Nema~ke za katoli~ke potrebe ..................................................... g) Paveli}ev mit i wegov trijumfalni povratak u Zagreb ............................. d) Konstrukcija usta{ke dr`ave po vatikanskom nacrtu ................................. |) Po~etak nasilnog pokatoli~avawa u NDH ......................................................... e) Ma~ek kao rezervna usta{ka varijanta ................................................................. `) Tajni vatikanski cirkular otvara pacovske kanale ..................................... z) Teroristi~ke akcije u organizaciji Rimokatoli~ke crkve ...................... i) Prakti~ne aktivnosti usta{kog teoreti~ara Dominika Mandi}a ....... 1026

616 617 620 622 623 628 632 637 639 641 644 644 647 649 650 652 654 654 656 660 661 665 669 672 673 675 680 681 682 683 685 687 689 690 691 693 694 696 697 699 700 703 705 706

j) Glavni organizator pacovskih kanala Krunoslav Draganovi} .................. k) Dokazi o kqu~noj ulozi Rimokatoli~ke crkve u spasavawu usta{a ........................................................................................................... l) Paveli}ev beg u Argentinu i smrt u [paniji ................................................... q) Rehabilitacija Paveli}a u Tu|manovoj NDH .................................................. m) Fa{izam kao Paveli}eva izvorna ideolo{ka orijentacija .................... n) Paveli}eve manipulacije bogumilima .................................................................. w) Karikaturalna srpska i hrvatska etni~ka geneza ........................................... o) Usta{ka dr`ava na temequ Star~evi}eve mr`we .......................................... p) Paveli}eva pretwa prelaskom u pravoslavqe .................................................. r) Tuma~ewe Sarajevskog atentata kao antihrvatskog akta .............................

709 711 717 719 720 722 725 729 731 733

Peti deo RIMOKATOLI^KI KARAKTER USTA[KOG GENOCIDA NAD SRPSKIM NARODOM ................................................................................................. 1. Kapitalna studija Viktora Novaka o hrvatskom klerikalizmu ................... a) Klerofa{izam na plodnom tlu okupacije .......................................................... b) Austrougarska, bedem katoli~anstva ..................................................................... v) Prestrojavawe Vatikana uo~i sloma Austrougarske .................................... g) Kriza katolicizma i Radi}ev antiklerikalizam ........................................... d) Restauracija katoli~kih dru{tava ........................................................................ |) Pretwe Pija XI povodom otkazivawa konkordata ......................................... e) Pripreme klerofa{ista za Drugi svetski rat ................................................ `) NDH kao materijalizacija vatikanskog projekta ......................................... z) Papina javna podr{ka Paveli}u .............................................................................. i) Klerousta{ka akcija pokatoli~avawa ............................................................... j) Detaqna sinhronizacija crkvene i dr`avne vlasti NDH u sprovo|ewu genocida ....................................................................................... k) Posebni oblici vatikanskog sadizma ................................................................... l) Nadbiskupov vapaj za spas NDH ................................................................................ q) Novakova analiza klerofa{isti~ke ideologije ........................................... m) Spisak najistaknutijih usta{a iz redova katoli~kog klera ................... n) Papske garancije Paveli}u ........................................................................................ 2. Zbirka dokumenata Vladimira Dedijera o direktnoj vatikanskoj odgovornosti za jasenova~ki zlo~in ........................ a) Vatikan, glavni organizator usta{kog pokreta .............................................. b) Antisrpska konstanta papske politike ............................................................... v) “Kristovo kraqevstvo”” Alojzija Stepinca ....................................................... g) Katoli~ki sve{tenici, usta{ki dobrovoqci .................................................. d) Svedo~ewa pre`ivelih `rtava u Dedijerovoj zbirci dokumenata ........ |) Pripreme katoli~ke crkve za sprovo|ewe genocida ................................... e) Vatikansko zadovoqstvo rezultatima pokatoli~avawa .............................. `) Nema~ka rasna i hrvatska verska ~isto}a .......................................................... z) Civilizacijske tekovine u tuma~ewu Vatikana .............................................. i) Panika u Vatikanu uo~i poraza fa{izma ........................................................... j) Papa, glavni organizator posleratnog terorizma .......................................... k) Zata{kavawe usta{kih zlo~ina u Titovoj Jugoslaviji .............................. 3. Zbornik dokumenata Milana Bulaji}a o vatikanskoj misiji u hrvatskoj usta{koj dr`avi ............................................................................. a) Tu|manova rehabilitacija Jasenovca ....................................................................

735 735 735 736 743 746 750 754 757 762 768 769 773 782 785 786 788 790 793 794 795 796 802 803 805 808 810 812 814 818 821 822 823 1027

b) Primarni zadatak Vatikana ....................................................................................... v) Misija spasavawa usta{ke dr`ave .......................................................................... g) Koqa~ki svetac Alojzije Stepinac ....................................................................... d) Vatikanska javna podr{ka razbijawu Jugoslavije .......................................... |) Srbi pod no`em pape Jovana Pavla Drugog ....................................................... e) Vatikanska diplomatija u slu`bi nove NDH .................................................... `) Otvoreno hvalisawe Vatikana po~iwenim zlodelima ............................... 4. Posleratna vatikanska politika prema Jugoslaviji .......................................... a) Vatikansko zata{kavawe zlo~ina ........................................................................... b) Ameri~ki obave{tajni izve{taji o Paveli}evom bekstvu u Vatikan ........................................................................... 5. Sudski proces Alojziju Stepincu ................................................................................. a) Pokoq u glinskoj crkvi ................................................................................................ b) Svedoci Hrvati o zlodelima katoli~kog klera ............................................. v) Taksa za pokatoli~avawe .............................................................................................. 6. Mileti}eva zbirka dokumenata o Jasenovcu ............................................................ a) Svedo~anstva iz arhive vlade Milana Nedi}a .................................................. b) Fratri, najrevnosniji koqa~i .................................................................................. v) Masakr srpske dece .......................................................................................................... 7. Srbi pred dilemom da postanu katolici ili da umru ......................................... a) Genocid kao rezultat vi{edecenijske katoli~ke indoktrinacije ........ b) @iva usta{ka ideja u savremenoj Hrvatskoj ...................................................... 8. Rimokatoli~ko varvarstvo u Hristovo ime ............................................................ a) Simbioza Be~a i Vatikana .......................................................................................... b) Vatikanska propaganda u slu`bi habzbur{kog “pravednog”” rata ........... v) Interesno ujediwewe fa{izma i katoli~anstva ........................................... g) Srpski narod obara konkordat .................................................................................. d) Krvavom kamom do papinog ciqa .............................................................................. |) Fratarski “preventivni”” pokoqi .......................................................................... e) Udru`eni zlo~ina~ki poduhvat “Granica na Drini”” .................................... `) Podsticawe i organizovawe kri`arskih teroristi~kih bandi ............

824 828 833 834 839 841 846 847 848 850 851 852 854 858 862 863 865 867 869 870 872 872 873 875 876 877 880 882 884 887

[esti deo TITOVA I TU\MANOVA REALIZACIJA DR@AVOTVORNIH CIQEVA RIMOKATOLI^KOG ZLO^INA^KOG PROJEKTA VE[TA^KE HRVATSKE NACIJE ........................................................ I. Antisrpska instrumentalizacija nacionalnog koncepta Velike Srbije ............................................................................ 1. Op{te napomene ..................................................................................................................... 2. Su{tina projekta Velike Srbije kao okosnice nacionalne ideologije ........................................................................................................ 3. Poku{aji srpskih nau~nika da se suprotstave antisrpskoj histeriji .......................................................................................................... a) Konkretni strate{ki ciqevi globalizma ......................................................... b) Hrvati i muslimani, instrumenti antisrpskog programa .......................... 4. Ve{ta~ko projektovawe hrvatske nacije na crnogorskim i bosansko-hercegova~kim prostorima ....................................................................... 5. Antisrpski ciqevi jugoslovenske ideje .................................................................... a) Neshvatqivo potcewivawe rimokatoli~kog neprijateqa ........................ 1028

888 888 888 889 891 893 894 895 898 899

b) Prokockana velika istorijska {ansa srpskog naroda .................................. 6. Kontinuirana antisrpska strategija Kominterne i Brozovih komunista .......................................................................................................... 7. Om~a federalizma oko srpskog vrata ......................................................................... a) Ukidawe statusa konstitutivnog naroda, priprema Tu|manovog re`ima za proterivawe Srba iz Hrvatske .......................................................... 8. Predvodni~ka uloga Vatikana u razarawu Jugoslavije ...................................... II. Antisrpska politi~ka platforma Josipa Broza Tita ....................................... 1. Prikriveni hrvatski nacionalista i {ovinista ................................................ a) Najava glavnih Brozovih smernica u politi~kom delovawu ..................... b) Osnivawe paravojnih formacija i konkretna saradwa sa usta{ama .... v) Primetna Brozova naklonost prema Rimokatoli~koj crkvi .................... g) Podr{ka Ma~eku, veli~awe Radi}a i opomene Srbima ............................... d) Razo~arewe u Ma~eka i Brozove promene stavova po nalogu Kominterne .................................................................................................... |) Demokratija koncentracionih logora u Banovini Hrvatskoj .................. e) Kontinuirano optu`ivawe Srba i uspostavqawe ve{ta~ke ravnote`e u tretirawu Paveli}a i Nedi}a ....................................................... `) Izdvajawe Bosne od srpskog uticaja i borba protiv ~etnika kao osnovne Brozove preokupacije ......................................................................... z) Veli~awe uloge Hrvata u narodnooslobodila~koj borbi ............................ i) Dokazi o li~nim Brozovim naredbama za bombardovawe srpskih gradova i po{teda Zagreba ......................................................................... j) Brozova tuma~ewa pojma “hrvatska vojska”” i susreti sa Dra`om Mihailovi}em ............................................................................................. k) Okosnica Brozove antisrpske politike posle Drugog svetskog rata ... l) Poku{aj pridobijawa vrhu{ke Rimokatoli~ke crkve za li~nu Brozovu diktaturu .............................................................................................. q) Kolaboracija sa Nemcima i usta{ama ................................................................. m) U~vr{}ivawe komunisti~ke diktature po avnojevskom antisrpskom receptu ........................................................................... n) Institucionalna razgradwa jugoslovenske dr`ave kao priprema za raspad na srpsku {tetu ........................................................................ III. Frawo Tu|man i obnova hrvatske usta{ke klerofa{isti~ke dr`ave ................................................................................................. 1. Razvojni put realizatora vatikanskog antisrpskog programa ....................... 2. Vi{estruki plagijator rehabilituje usta{e ......................................................... a) Sukob sa Bakari}em i posledice po Tu|mana .................................................. b) Formirawe Tu|manovog intelekta pod uticajem fratra Mandi}a i usta{e Luburi}a ....................................................................................... 3. Prousta{ka klima posle sklapawa saveza Regana i Vojtile ......................... a) Direktno akciono povezivawe sa Rimokatoli~kom crkvom ..................... b) Vatreni sledbenik Luburi}evog koncepta interhrvatskog pomirewa ............................................................................................ v) Drasti~no umawivawe broja jasenova~kih `rtava ......................................... g) Tu|manovo izjedna~avawe Jasenovca i Blajburga ............................................ d) Pravdawe genocida religijskim citatima ......................................................... |) Tu|manov javni poziv na novi pokoq Srba ......................................................... e) Tu|manova teorija svrsishodnosti istrebqewa Srba i wihove krivice za sopstvenu zlu sudbinu ........................................................

901 902 904 906 909 917 917 917 918 919 920 923 925 925 927 928 929 930 931 931 934 937 940 943 943 947 949 952 954 959 960 962 966 967 969 971 1029

`) Pozivawe na Makijavelija u pravdawu pokoqa .............................................. 975 z) Tu|manova fanati~na odbrana hrvatskog klerofa{izma .......................... 977 4. Hrvatski izvori o koordinaciji akcija izme|u Tu|mana i Vatikana .............................................................................................. 981 a) Ideolo{ka bliskost Broza i Tu|mana ................................................................. 987 b) Tu|manov uzor {panski diktator Franko .......................................................... 992 5. [uvarova kritika Tu|manovog neousta{kog re`ima ......................................... 993 a) Frawo Tu|man, potro{ni materijal Rimokatoli~ke crkve .................... 995 b) Pokatoli~avawe Srba u Tu|manovoj NDH .........................................................1001 v) Akcija ~i{}ewa jezika po Tu|manovom nare|ewu .........................................1004 g) Morbidni Tu|manovi planovi za skrnavqewe Jasenovca ...........................1005 d) Paralela sa Radi}em i Ma~ekom .............................................................................1007 |) O{tre zamerke Jeqcinu zbog odlikovawa Tu|mana ......................................1010 e) Predsednik kakvog Hrvati zaslu`uju ....................................................................1010 `) Genocid uz pomo} Zapada .............................................................................................1012

1030

Sabrana dela prof. dr Vojislava [e{eqa 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31.

Vreme preispitivawa Hajka na jeretika Fenomenologija balkanskog despotizma Veleizdajni~ki proces Narkomanija Vuka manitoga Politika kao izazov savesti Milan Pani} mora pasti Na me|unarodnoj sceni Su~eqavawe sa sedmom silom Narodni tribun Poslani~ke besede Filipike ~etni~kog vojvode Pali, `ari, dediwski dizdare Crveni tiranin sa Dediwa Da sve srpsko bude kao zemunsko Promene po voqi naroda Bez dlake na jeziku Mo} argumenata Falsifikovana voqa naroda Vlada nacionalnog jedinstva Srbija pod ameri~kim bombama Dok patriote obnavqaju izdajnici razaraju Radikali se nisu obrukali Pakleni planovi Zapada Kontrarevolucionar u buldo`er revoluciji Dosmanlijski zulum nad Srbijom Kontinuitet radikalske doslednosti Glavni Milo{evi}ev politi~ki robija{ Ubistvo ministra odbrane Pavla Bulatovi}a Dosmanlijski sejmeni na Pravnom fakultetu Glogov kolac u dosovskom srcu 1031

32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73.

Dosmanlije kao novi jawi~ari ^etni~ka sabqa nad dosmanlijskom glavom Na juna~kim rukama kroz srpsku Boku Kora od banane Srpski ~etni~ki pokret Srpska radikalna stranka Peti otaybinski kongres Sudanije nepokornog vojvode Ideologija srpskog nacionalizma Afirmacija parlamentarizma Slom savezne dr`ave @igosawe dosmanlijskog be{~a{}a ^eli~ni vojvoda Stazom slave, u slu`bi otaybine Hrabrost i savesnost u istorijskim lomovima Uporna odbrana Srpstva Stanko Suboti} – Cane @abac, kraq duvanske mafije Mafija{ka pudlica Neboj{a ^ovi} Cijin major Grujica Spasovi} ^etni~ki vojvoda pred Ha{kim tribunalom Suo~avawe sa ha{kim inkvizitorima Ha{ki dosije nabe|enog ratnog zlo~inca Pocepana ha{ka inkvizitorska ode`da U ~equstima Kurve del Ponte Genocidni izraelski diplomata Teodor Meron \avolov {egrt zlo~ina~ki rimski papa Jovan Pavle Drugi Va{ingtonski seksualni manijak Bil Klinton Ha{ko bajramsko prase La`qiva ha{ka peder~ina Yefri Najs Svedok odbrane Slobodana Milo{evi}a u ha{kom procesu Engleski pederski isprdak Toni Bler Kriminalac i ratni zlo~inac Havijer Solana Podmukli galski picopevac @ak [irak Hitlerovi najverniji sledbenici Helmut Kol i Hans Gen{er Krvave ru~erde Madlen Olbrajt Pontifeks maksimus satanisti~ke crkve Jovan Pavle Drugi Antihristov namesnik zlikova~ki rimski papa Benedikt [esnaesti Najve}i izdajnik Rusije Boris Jeqcin Milo \ukanovi} novi Skenderbeg Crnojevi} Boris Tadi} novi Sinan Pa{a Koya Izdajni~ki akreditivi usta{kog konzula Vuka Dra{kovi}a Politi~ki ortakluk Kurve del Ponte i Kurve del Ko{tunice

1032

74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91.

Vatikan glavno Satanino gnezdo Rimska kurija ve~ito `edna srpske krvi Evropska unija satanisti~ka tvorevina Vatikanski antisrpski instrument Frawo Tu|man Ameri~ki antisrpski instrument Alija Izetbegovi} Holandski kurvin sin Alfons Ori Ubica Slobodana Milo{evi}a Patrik Robinson Korumpirani predsednik nelegalnog Ha{kog suda Fausto Pokar Pitomac minhenske pivnice Volfgang [omburg Podmukli malte{ki pacov Karmel Agijus Varvarska gozba Kad bitange mar{iraju Siktawe crvene zmije Skalpirawe kao smisao informisawa Ko pose~e bega Gutenberga Robija kao sudbina Politi~ka partija Prodanovi}a Ubistvo mafija{kog premijera Zorana \in|i}a

1033