Dr Thomas W Phelan 1-2-3 Uspjeh

Thomas W.Phelan

Naslov izvornika: 1-2-3 Magic effective Discipline for Children 2-12

Prijevod: Dunja Flegar

Nakladnik: OSTVARENJE d.o.o.

Biti roditelj nije lako. Željeli biste da vas djeca slušaju i da možete uživati u njima. Želite ih podići u sretne i sposobne mlade ljude, ali ne raspolažete sa dovoljno slobodnog vremena da biste čitali priručnike o disciplini i roditeljstvu. I nisu vam potrebni savjeti o tome kako da ostanete svetac, genij ili profesionalni psiholog. Dr. Phelan pojednostavljuje roditeljski posao pomoću tri jasna koraka: Korak 1: Kontroliranje neposlušnosti: naučite zadivljujuće jednostavnu tehniku koja djecu navodi da PRESTANU činiti ono što vi ne želite da čine (cmizdrenje, svađanje, ispadi, suparništvo među braćom i dr.) Korak 2: Poticanje dobrog ponašanja (naučite nekoliko djelotvornih metoda kojima ćete potaknuti djecu da POČNU činiti ono što mislite da trebaju (pospemiti sobu, pospremiti iza sebe, otići na spavanje, pisati zadaću i dr.) Korak 3: Jačanje međusobne povezanosti: naučite četiri snažne tehnike koje jačaju povezanost između vas i vašeg djeteta U 1-2-3 Uspjeh naučit ćete i kako pobijediti šest načina iskušavanja i manipulacije, kako postupiti pri neposlušnosti u javnosti i kako izbjeći pričaj-uvjeravajsvađaj se-viči-udari sindrom. Naučit ćete i to da tišina može govoriti više od riječi.

Dr. Sc. Thomas W.Phelan registrirani je klinički psiholog, renomirani stručnjak i predavač na temu discipliniranja djece i poremećaja pomanjkanja pažnje. Često se pojavljuje u radio i TV emisijama, a privatnom praksom bavi se od 1972. g.

Sadržaj Predgovor trećem izdanju Roditeljstvo samo za izdržljive DIO I. JASAN PREGLED 1. Je li riječ o čaroliji? 2. "Prestani" i "počni" ponašanje 3. Predrasuda o malim odraslima 4. Dvije najveće pogreške u disciplini DIO II. KONTROLIRANJE NEPODNOŠLJIVOG PONAŠANJA 5. Odbrojavanje nepodnošljivog ponašanja 6. Dvadeset pitanja 7. Kako postupati u javnosti 8. Varijacije: suparništvo medu braćom, ispadi bijesa i durenje 9. Prvi razgovor DIO III. NIJEDNO VAM DIJETE NEĆE ZAHVALJIVATI 10. Šest načina iskušavanja i manipulacije 11. Odbrojavanje na djelu 12. Ozbiljniji prijestupi DIO IV. POTICANJE DOBROG PONAŠANJA 13. Sedam taktika za "počni" ponašanje 14. Jutarnje buđenje i izlaženje iz kuće 15. Čišćenje sobe, spremanje stvari i kućanske obveze 16. Obroci 17. Domaća zadaća i vježbanje 18. Odlazak na spavanje i buđenje usred noći 19. Obiteljski sastanci 20. Kada pričati? DIO V. UČVRŠĆIVANJE ODNOSA 21. Djetetovo samopoštovanje 22. Roditeljsko pretjerivanje 23. Izražavanje naklonosti i pohvale 24. Pravi uspjeh: zabava udvoje 25. Aktivno slušanja 26. Vaš novi život

Za Eileen

Predgovor trećem izdanju

rvi smo seminar 1-2-3 Uspjeh održali jednoga hladnog travanjskog dana 1984. godine u mjesnom hotelu Holiday Inn. Sudjelovalo je dvadeset i osam roditelja. Od tada pa do danas osobno sam 1-2-3 Uspjeh predstavio stotinama i tisućama roditelja, učitelja, školskih psihologa i administratora, baka i djedova, terapeuta, specijalista za mentalno zdravlje i pedijatara. Ostali su prezenteri vodili 1-2-3 radionice za tisuću ljudi diljem svijeta. Trenutna prodaja knjiga i videosnimki premašila je brojku od 750 tisuća prodanih primjeraka. Sada već imamo priručnik za voditelje, audio-knjige te knjige i snimke na španjolskom jeziku, a uskoro će se na policama knjižara pojaviti i naša najnovija knjiga 1-2-3 Uspjeh za odgajatelje i učitelje. Razlozi uspjeha knjige 1-2-3 Uspjeh: Učinkovita disciplina za djecu od 2 do 12 godina vrlo su jednostavni. Program je djelotvoran i lako se uči. Možete ga naučiti u jednom danu i već sljedećeg dana početi s njegovom primjenom. Tu nema nikakve čarolije, ali mnogi su nam se oduševljeni roditelji zaklinjali da 1-2-3 djeluje baš poput čarolije. A sada, nakon svih tih godina, javljaju nam se roditelji koji su podizali svoju djecu - od samog početka - na osnovama programa 1-2-3, i ti nam ljudi zahvaljuju što smo im promijenili život. Takvi komentari sažimaju primarni cilj našeg rada: mi želimo unijeti korjenite i pozitivne promjene u živote ljudi koji primjenjuju naš program. Želimo da mame i tate uživaju sa svojom djecom te da ih uspiju disciplinirati blagošću, nepokolebljivošću, odlučnošću i smirenošću. Želimo da djeca rastu sretna i sposobna za suživot s drugima.

P

Kako koristiti knjigu Treće izdanje knjige 1-2-3 Uspjeh opisuje neke jednostavne i vrlo djelotvorne metode discipliniranja djece u dobi od približno dvije do dvanaest godina. Ne morate biti genij, svetac ili profesionalni terapeut da biste dobro provodili program. Za dobivanje najboljih rezultata, imajte na umu sljedeće: 1. Metode treba primjenjivati upravo onako kako su opisane, osobito kada se radi o pravilima nepričanja i nepokazivanja emocija. 2. Ako dijete živi s oba roditelja, i jedan i drugi moraju primjenjivati ove tehnike. Ako jedan od roditelja odbija koristiti 1-2-3, neka ga drugi roditelj koristi samostalno (nadajući se, naravno, da drugi supružnik s djecom radi nešto pametno). 3. Samohrani roditelji mogu djelotvorno koristiti metode samostalno. Tim će roditeljima ovaj jednostavni i djelotvorni sustav zapravo najviše koristiti, jer su upravo oni najopterećeniji pa nemaju mnogo vremena za svladavanje programa i ne mogu si priuštiti neuspjeh u discipliniranju vlastite djece. 4. Bakama i djedovima, dadiljama i ostalim skrbnicima ovaj program može također pomoći u discipliniranju malog djeteta. Mnogi su bake i djedovi zapravo prvi otkrili ovaj program i onda ga podijelili sa svojom djecom. Ovih dana sve više i više slušamo o tome kako mnogi bake i djedovi samostalno podižu djecu, a baš njima 1-2-3 često spašava život. 5. Pazite na zdravlje svoga djeteta. Poznata je činjenica da bolesti, alergije i tjelesna bol mogu pogoršati ili uzrokovati dječje emocionalne probleme i probleme u ponašanju. Vrlo je važno da dijete redovito posjećuje liječnika. 6. Poglavlja 1-11 moraju se svakako pročitati prije nego što se počne s metodom odbrojavanja i prije nego što se počnu koristiti metode u poglavljima 12-26. Mnogi roditelji koriste odbrojavanje sedam do deset dana kako bi uveli red u kući, a onda nastavljaju sa IV. dijelom, Poticanje dobrog ponašanja.

Psihološka procjena i savjetovanje Psihološka evaluacija i savjetovanje poduzimaju se prije primjene programa 1-2-3 ako u djeteta postoji povijest izrazitoga straha od odvajanja, tjelesnog nasilja ili krajnje autodestruktivnog ponašanja. Takvu se djecu može prilično teško disciplinirati tijekom početnoga probnog perioda kada se još uvijek prilagođavaju novoj disciplini. Ako obitelj trenutno odlazi na savjetovanja, ovaj program prije same primjene treba raspraviti s psihologom. Ako nije upoznat s programom 1-2-3 Uspjeh, kopirajte mu knjigu, audioili video-snimku kako bi dobio potrebne informacije. Psihološka procjena i savjetovanje trebaju se poduzeti nakon primjene 1-2-3: 1. Ako na djelotvornu primjenu metoda utječe nestabilan brak ili konflikti. 1-2-3 obično predstavlja izvrstan način da mama i tada dođu "na istu valnu duljinu" kada se radi o djeci. Često je potrebno samo nekoliko savjetovanja da bi se brod vratio na pravi smjer. 2. Ako jedan ili oba roditelja nisu u stanju slijediti pravila nepričanja i nepokazivanja emocija. Ostali životni stresovi, jednako kao i problemi s tjeskobom i depresijom, mogu roditeljima otežati postizanje smirenog stanja koje je potrebno da bi se 1-2-3 djelotvorno koristio. Terapeut razgovorom o tim teškoćama može pomoći mami i tati da ponovno dođu k sebi. 3. Ako se problemi u ponašanju u djeteta nastavljaju, zajedno s iskušavanjem granica i manipulacijom, i to u znatnoj mjeri nakon što se program provodio tri tjedna. Svoje ste dijete teško disciplinirali i prije primjene programa 1-2-3. Sada primjećujete napredak, ali još uvijek teško s njime izlazite nakraj. Utvrdite o čemu se radi. 4. Vjerujte svojim instinktima. Evo zlatnog pravila: ako vas više od šest mjeseci brine neki poseban problem u vezi s djetetom, to je previše. Posavjetujte se s nekim i otkrijte postoji li problem uistinu. Ako postoji, pokušajte ga riješiti ili naučiti kako da se nosite s njime. Ako problem ne postoji, prestanite brinuti. Ozbiljni psihološki problemi i problemi u ponašanju kod male djece često uključuju stalne teškoće u sljedećem: ☻ obraćanju pažnje i mirnom sjedenju ☻ razvoju govora, socijalnim interakcijama i ograničavanju interesa ☻ negativnom, neprijateljskom i prkosnom ponašanju ☻ izrazitoj zabrinutosti i neuobičajenom strahu od odvajanja ☻ gubitku interesa za zabavne aktivnosti i razdražljivosti ☻ izrazitoj verbalnoj i fizičkoj agresiji ☻ nepoštivanju dobi primjerenih normi i pravila ☻ neočekivanim teškoćama u učenju

Što je novo u trećem izdanju? U trećem izdanju knjige 1-2-3 Uspjeh pojavljuje se mnoštvo novih poglavlja, uključujući "Kada trebate pričati? ", "Roditeljsko pretjerivanje" i "Pravi uspjeh: zabava udvoje. "Peti dio, Učvršćivanje odnosa, predstavlja reorganizirani šesti dio drugoga izdanja, Djetetovo samopoštovanje. Ova nam reorganizacija omogućava da pojednostavimo opis cjelokupnih roditeljskih strategija (i daje novo značenje koncepciji 1-2-3) tako što ćemo prepoznati tri odijeljena i važna roditeljska koraka: 1. Kontroliranje nepodnošljivog ponašanja. 2. Poticanje dobrog ponašanja. 3. Učvršćivanje odnosa s djetetom. U ovom trećem izdanju izostavljena su četiri poglavlja za učitelje koja će biti prebačena u našu novu knjigu - od koje nas dijeli samo nekoliko mjeseci - 1-2-3 Uspjeh za odgajatelje i učitelje. Nove ilustracije, koncizni okviri, sažeci poglavlja i - po prvi puta! - kazalo zaključuju listu novouvedenih poboljšanja. Nadamo se da će nam treće izdanje knjige 1-2-3 Uspjeh pružiti još djelotvorniji način za postizanje zadanoga cilja: unošenja radikalnih i pozitivnih promjena - u kratkom vremenskom periodu - u živote roditelja i njihove male djece.

Roditeljstvo : samo za izdržljive Da su roditeljstvo i poučavanje lagani, misle samo oni ljudi koji to nikada nisu probali.

"Mogu li dobiti čokoladicu?" "Ne, zlato." "Zašto ne?" "Zato što u šest sati večeramo." "Da, ali hoću jednu." "Upravo ti govorim da je ne možeš dobiti." "Nikada mi ništa ne daš." "Kako to misliš? Ne nosiš li odjeću? Imaš li krov nad glavom?" "Hoću li te uskoro nahraniti?" "Joey je prije pola sata dobio jednu." "Slušaj me, jesi li ti tvoj brat? Osim toga, on jede svoju večeru." "Obećajem da ću sve pojesti." "Monika, nemoj mi samo obećavati, obećavati i obećavati. Jučer si u pola pet poslijepodne smazala sendvič s maslacem od kikirikija, a onda nisi pojela i zalogaja od večere!" "E PA SAD ĆU SE UBITI, A ONDA ĆU POBJEĆI OD KUĆE!!!"

Prava disciplina, lijepi trenuci Da su roditeljstvo i poučavanje lagani, misle samo oni ljudi koji to nikada nisu probali. Te zadaće nedvojbeno spadaju medu najteže poslove na svijetu, ali i među one u kojima je najlakše pogriješiti. Život s malim djetetom predstavlja najljepše životno iskustvo, ali i nevjerojatno frustrira ako baš niste sigurni što radite. Odrasli s romantičnim vizijama roditeljstva često zaboravljaju da je nemoguće djetetu dati baš sve što poželi. Podizanje i poučavanje djeteta podrazumijeva da ćete ga, uz brigu i podršku, redovito frustrirati. "Sada je vrijeme da se pode spavati. Sada moraš pisati zadaću. Prestani gnjaviti sestru. Ne, ne možeš dobiti čokoladicu." Uvijek iznova, potrebni su vam blagost i čvrstina. Na nesreću, frustrirana djeca obično ne zahvaljuju roditeljima na tome što ih pokušavaju podići na pravi način. Djeca umjesto toga pokazuju zadivljujuću prirodnu sposobnost da zbune i iskvare odrasle te da ih tako skrenu s pravoga puta, prebacujući na njih odgovornost za svoje trenutne jade. Mi to zovemo "iskušavanjem granica i manipulacijom" koji se javljaju u šest osnovnih tipova (vidi poglavlje 10). Iskušavanje i manipulacija mogu potisnuti zabavu, uništiti osjećaje, pokvariti učenje i - na duge pruge - razoriti odnose. Pomnožite onu gornju scenu sa čokoladicom tisuću puta i jamačno ćete dobiti jad. Tako nitko ne može živjeti, a dijete sasvim sigurno ne može tako odrastati. Djeca ne dolaze u paketu s priručnikom Kako me odgajati. Eto zašto postoji program poput 1-2-3. Odrasli moraju znati kako da se uhvate ukoštac s teškim ponašanjem, kako da potiču dobro ponašanje i kako da svladaju nenadane zamke iskušavanja i manipulacije - i to tako da sve bude pravedno, lako shvatljivo i bez nasilja. Kada se s djetetovim neizbježnim problematičnim ponašanjem postupa rutinski i na djelotvoran način, omogućen je pristup toplijoj strani roditeljstva. Prisnost, slušanje i razgovor, pohvale i zajednička zabava tada mogu prirodno teći. Drugim riječima, prava disciplina omogućava lijepe trenutke i dobre odnose. To je ono što želite.

1-2-3: Tri koraka prema učinkovitom roditeljstvu 1-2-3 ponudit će vam učinkovito roditeljstvo u tri koraka. Svaki je od ta tri koraka zaseban, savladiv i iznimno važan. Oni su i međuovisni: drugim riječima, svaki od njih, da bi uspio, ovisi u nekoj mjeri o onom drugom. Bilo koji od ovih koraka ignorirate na vlastitu odgovornost. Prvi korak (dijelovi II i III) je kontroliranje nepodnošljivog ponašanja. Dijete vam se nikada neće sviđati i nikada se s njime nećete slagati ako vas neprestano iritira cmizdrenjem, svađanjem, zadirkivanjem, dosađivanjem, ispadima, vikanjem i odupiranjem. U knjizi 1-2-3 Uspjeh naučit ćete kako "odbrojavati" nepodnošljivo ponašanje, a onda ćete se ugodno iznenaditi koliko je ta jednostavna tehnika učinkovita! Drugi korak (dio IV) je poticanje dobrog ponašanja. Poticanje dobrog ponašanja, u koje ulazi pospremanje, odlazak na spavanje, pristojnost i pisanje zadaće, iziskuje veći napor - kako za roditelja tako i za dijete - od kontroliranja nepodnošljivog ponašanja. Naučit ćete sedam jednostavnih metoda za poticanje pozitivnih radnji u djece. Konačno, u trećem koraku (dio V) naučit ćete neke vrijedne i ne toliko teške načine održavanja zdravog odnosa s vlastitim djetetom. Neke roditelje treba naprosto podsjetiti na te strategije: neki pak roditelji moraju jako poraditi na njima. Posvećivanje pažnje kvaliteti odnosa s djetetom pomoći će vam pri prvom i drugom koraku i obratno. Počnimo - i neka vam je sa srećom!

Dio I. Jasan pregled

1 Je li riječ o čaroliji? Kada smo prvi puta djeci rekli što namjeravamo može se reći da su ostala zatečena.

Uspjeh nije čarolija nego jednostavna, precizna i učinkovita metoda blagog i odlučnog discipliniranja djece od otprilike dvije do dvanaest godina. Ipak, mnogi roditelji, učitelji i ostali često izjavljuju: "Ovo djeluje poput čarolije!" 1-2-3 sasvim sigurno djeluje ako se pravilno primjenjuje, a to znači ako se slijede osnovna pravila. 1-2-3 je ono što možete nazvati i strategijom "roditelji su glavni" ili "učitelji su glavni", ali nije dopušteno svađanje, vikanje ili fizičko kažnjavanje. Program 1-2-3 trenutno koriste milijuni roditelja, učitelja, baka i djedova, dječjih vrtića, dadilja, bolničkog osoblja i ostalih ljudi koji se brinu za djecu diljem svijeta. Knjiga je prevedena na mnoge strane jezike, uključujući korejski, talijanski, španjolski, japanski i kineski. 1-2-3 također podučavaju i preporučuju mnogi stručnjaci za mentalno zdravlje i pedijatri. Na roditeljskim sastancima učitelji preporučuju 1-2-3 roditeljima svojih učenika. Oni taj program također preporučuju svojim kolegama. Čemu sav taj entuzijazam? Kako se jedna majka izrazila: "1-2-3 je lako naučiti i daje rezultate. Ponovno uživam sa svojim klincima i znam da mogu biti onakva mama kakvom sam oduvijek željela biti." Metodom opisanom u ovoj knjizi lako je ovladati, a možete početi odmah. Ne morate biti svetac, genij ili profesionalni terapeut da biste ispravno primijenili 1-2-3. Previše programa za roditelje počinje od ukazivanja na pedeset do sedamdeset pogrešaka koje navodno upravo činite. Onda vam, u nadi da vam pomaže ispraviti te

1-2-3

pogreške, program izloži pedeset do sedamdeset i pet elaboriranih roditeljskih strategija koje zahtijevaju napredno psihologijsko obrazovanje, ako ih želite primijeniti kako treba. Rezultat? Ne osjećate se dobro, zbunjeni ste i ne znate gdje da otpočnete. Najgore od svega, u vašoj kući ili razredu sve ostaje po starom. Međutim, nakon što pročitate 1-2-3 Uspjeh, točno ćete znati što morate činiti i što smijete govoriti kada se radi o običnim, svakodnevnim problemima u kojima zaglavite s klincima. 1-2-3 Uspjeh temelji se na nekoliko osnovnih, ali ključnih principa pa ne samo da ćete moći zapamtiti što vam je činiti nego ćete to i primijeniti onda kada ste tjeskobni, uznemireni ili na bilo .koji drugi način izvan sebe (a u velike većine nas roditelja to je svaki dan!). Bit ćete sposobni za ulogu ljubaznih, ali učinkovitih roditelja i onda kada ste prezaposleni, u žurbi ili preokupirani na bilo koji drugi način. Osim prevladavanja manjih, ali čestih roditeljskih problema, naučit ćete također kako prevladati ozbiljnije teškoće poput laganja, krađe ili tučnjave. S programom 12-3 - što posebno iznenađuje - ne morate pamtiti mnoštvo tehnika i strategija. Ta je činjenica osobito važna kada se odrastao čovjek mora nositi s emocionalno nabijenom situacijom koja uključuje dijete. Strategije opisane u ovoj knjizi jasne su i roditeljima ostavljaju minimalan broj nedoumica. Ako 1-2-3 primijenite ispravno otkrit ćete da uistinu djeluje Pokazalo se da je 1-23 izrazito djelotvoran u djece od dvije do dvanaest godina, bilo da se radi o "problematičnoj" djeci ili naprosto o tipičnim mališanima. Zapravo se 1-2-3 uspješno primjenjuje kod teškoća u učenju, poremećaja pažnje i emocionalnih poteškoća u djece, kao i u djece s vidnim i slušnim oštećenjima. Primjenjuje se i u djece s teškoćama u razvoju. Da bi se ostvarila prava dobrobit od 1-2-3, jedino je pravilo da dijete mora biti u mentalnoj dobi od najmanje dvije godine. Kada završite čitanje knjige 1-2-3 Uspjeh bilo bi dobro da s radom započnete odmah. Razgovarajte sa svojim supružnikom ili partnerom, ako živite zajedno, i počnite odmah. Ako ste samohrani roditelj, duboko udahnite i objasnite vježbe svojim mališanima. Učinite istu stvar s bakom i djedom. Ako ne počnete odmah, možda se toga više nikada nećete prihvatiti. Ako ste učitelj, počnite objašnjavati 1-2-3 svojim učenicima, sazovite roditeljski sastanak i pokažite roditeljima dijelove 1-2-3 videosnimki. Sliku vrijedi više od tisuću riječi, a mnogi roditelji nakon što vide snimke (osobito slavni primjer sa čokoladicom) požele koristiti program kod kuće. Rezultati suradnje između roditelja i škole i konzistentnost koja se time stvara često vrijede zlata, osobito kada je riječ o problematičnijoj djeci. Ako ste stručnjak za mentalno zdravlje ili pedijatar, preporučite svojim klijentima ili pacijentima da nabave primjerak knjige u obližnjoj knjižari. Ili im vi nabavite knjigu,

video- ili audio-kasete. Ako se radi o snimci, svakako naplatite kauciju ili je - prije ili poslije - više nećete dobiti natrag!

Što očekivati kada se započne s 1-2-3 Kada započnete s 1-2-3 stvari će se brzo mijenjati. Ali tu su dobre i loše vijesti. Dobre su vijesti što će se na početku polovica djece svrstati u kategoriju "izravnih suradnika". Počinjete provoditi program, a oni odmah pristanu surađivati - ponekad "kao u čaroliji". Što da radite? Samo se opustite i uživajte u dobroj sreći! Loša je vijest što će se druga polovica djece svrstati u kategoriju "izravnih izazivača". Njihovo će se ponašanje u početku pogoršati. Izazivat će vas da vide jeste li uistinu ozbiljno naumili provoditi nove roditeljske ideje. Ako budete ustrajni - ali bez svađanja, vikanja ili batina - uspjet ćete veliku većinu tih malih izazivača sasvim dobra dovesti u red za otprilike deset dana. Što da onda radite? Počnite ponovno uživati u vlastitoj djeci. Vjerovali ili ne, možda ćete u kratkom vremenskøm razdoblju dobiti miran dom i ugodniju djecu. Ponovno ćete zavoljeti i dijeliti vlastitu roditeljsku ulogu - a sve to u doglednoj budućnosti! Ako ste učitelj, manje će vas iscrpljivati uspostavljanje discipline, a ostat će vam i više vremena za podučavanje. Prije nego što uđemo u detalje 1-2-3 programa, moramo razjasniti dva vrlo važna pojma: 1. Dva osnovna lipa problematíčnog ponašanja (poglavlje 2). 2. Opasna predrasuda koju roditelji, učitelji i ostali imaju o maloj djeci (poglavlje 3).

2 "Prestani" i "počni" ponašanje Prestani gnjaviti sestru i, molim te, počni pisati zadaću!

ostoje dva osnovna problema koje djeca priređuju odraslima. Kada ste frustrirani, mališanima to znači da (1) čine nešto što treba prestati, ili (2) ne čine nešto što bi trebali početi činiti. U 1-2-3 stoga govorimo o dvije vrste ponašanja: "prestani" i "počni". U svakodnevnoj gužvi i jurnjavi možda ne brinete previše o razlici između "prestani" i "počni" ponašanja, ali ta je razlika - kao što ćemo uskoro i vidjeti - izuzetno važna. Ovo će vam razlikovanje znatno olakšati život! "Prestani" ponašanje uključuje česte i neznatne scene koje vam djeca svakodnevno priređuju, kao što su cmizdrenje, drskost, ispadi bijesa, svađe, dosađivanje, sukobljavanje, durenje, vikanje i tako dalje. "Prestani“ ponašanje proteže se od blago iritirajućeg do nepodnošljivog. Svako od tih teških ponašanja samo za sebe nije tako strašno, ali strpajte ih sve u jedno poslijepodne i do pet sati osjećat ćete se kao da ste pola zemaljske kugle proputovali autostopom. "Počni" ponašanje uključuje pozitivne aktivnosti poput pospremanja sobe, pisanja zadaće, vježbanja klavira, jutarnjeg ustajanja, odlaska u krevet, objedovanja i ljubaznosti s drugim ljudima. Problem s "počni" ponašanjem javlja se onda kada dijete ne radi nešto što bi, prema vašem mišljenju, bilo dobro raditi. Stoga se kod "prestani" ponašanja sve vrti oko onoga što djeca čine, a kod "počni" ponašanja stvar je u onome što djeca ne čine. Razlog zbog kojeg se ta dva tipa ponašanja odvajaju jest sljedeći: svaki od tih problema zahtijeva drugačiju taktiku. Za "prestani" ponašanje, poput cmizdrenja, svađanja, vrištanja i dosađivanja, koristit ćete postupak 1-2-3, odnosno postupak "odbrojavanja". Odbrojavanje je jednostavno, blago i izravno.

P

Za "počni" ponašanje izabrat ćete jednu od sedam taktika koje se mogu primjenjivati samostalno ili u kombinaciji. Te taktike uključuju pohvalu, jednostavan zahtjev, alarmne satove, sustav nadnica, prirodne posljedice, bilježenje u tablicu i varijaciju na 1-2-3. Taktike "počni" ponašanja, kao što vjerojatno zaključujete, zahtijevaju malo više razmišljanja i napora od samog odbrojavanja. Zašto razlika u taktikama? Odgovor leži u pitanju motivacije. Koliko treba djetetu - ako je motivirano - da zaustavi "prestani" ponašanje poput cmizdrenja, svađanja i dosađivanja? Odgovor je: sekunda; a to uistinu nije težak zadatak. I - ovisno o tome koliko je ljutito i prkosno zaustavljanje nepodnošljivog ponašanja uistinu ne zahtijeva ogroman napor. No sada razmotrite "počni" ponašanje. Koliko djetetu treba da pojede večeru? Možda dvadeset do dvadeset i pet minuta. Da se spremi za spavanje? Dvadeset do trideset minuta. U školu? Trideset minuta. Što je sa zadaćom? Zadaća može zahtijevati četrdeset minuta do tri godine. Dakle, očito je da "počni" ponašanje od djeteta zahtijeva veću motivaciju. Ono mora početi projekt, ustrajati u njemu i završiti ga. A taj projekt je nešto što dječak ili djevojčica baš ne drže na popisu najdražih stvari. Stoga, ako poticanje pozitivnog ponašanja od djece zahtijeva veću motivaciju, naravno da će se veća motivacija zahtijevati i od mame i tate. Kao što ćete uskoro i vidjeti, zaustavljanje "prestani" ponašanja relativno je lako, ako se pravilno primjenjuje. "Počni" ponašanje je teže. Kada prevladavate teškoće u ponašanju s jednim djetetom, morate prvo odrediti radi li se o "prestani" ili "počni" ponašanju. Želite li da dijete prestane činiti to što čini? Ili je to nešto s čime bi trebalo nastaviti? Budući da je odbrojavanje tako jednostavno, najveći problem se javlja kad roditelji počnu koristiti odbrojavanje za "počni" ponašanje; primjerice, odbrojavaju za početak pisanja domaće zadaće. Kao što ćete uskoro vidjeti, odbrojavanje izaziva motivaciju koja u djece potraje obično vrlo kratko (od nekoliko sekundi do nekoliko minuta). Ako pomiješate taktike (na primjer, koristite odbrojavanje za pisanje domaće zadaće), nećete dobiti optimalne rezultate. Ali, ne brinite. Cijela je procedura vrlo jednostavna i brzo ćete njome ovladati. Učinkovita disciplina nadolazi prirodno i - vjerovali ili ne - djeca će vas slušati. Ali prvo morate naučiti na djecu gledati realno - bez idealiziranja. O svojim mališanima u vlastitim glavama možda držite pogrešne i opasne pretpostavke.

3 Predrasuda o malim odraslima Djeca su samo djeca.

nogi roditelji i učitelji u glavi nose problematičnu predodžbu o maloj djeci. Ta predodžba predstavlja neku vrstu pogrešne pretpostavke ili želje zbog koje pokušaj discipliniranja propada, a popratne olujne scene uzrokuju da se svi osjećaju loše. Ta je pogrešna pretpostavka poznata i kao "predrasuda o malim odraslima". Predrasuda o malim odraslima je vjerovanje da djeca imaju srca od zlata i da su u osnovi razumna i nesebična. Djeca su samo umanjena verzija odraslih, nastavlja se ova predrasuda, pa kada se ne ponašaju kako treba ili odbijaju suradnju, problem mora biti naprosto u tome što nemaju dovoljno informacija na raspolaganju pa samo to onemogućava da stvari čine kako treba. Zamislite, recimo, da vaš osmogodišnji sin terorizira svoju mladu sestru već petnaesti puta otkad su se vratili iz škole. Što biste trebali poduzeti? Ako je vaš sin mala odrasla osoba, jednostavno ga posjednite, smireno ga pogledajte u oči i obrazložite mu tri ispravna razloga zbog kojih ne bi trebao gnjaviti sestru. Prvo, zadirkivanje je povređuje. Drugo, vi se zbog toga ljutite na njega. Treće - i najvažnije - kako bi se on sam osjećao kada bi s njim netko tako postupao? Sin vas gleda, lice mu prosvijetljeno sjaji, a onda izjavljuje: "Bože, nikada to nisam gledao iz tog ugla!" Onda prestaje gnjaviti sestru do kraja života. Bilo bi to vrlo lijepo, ali svaki iskusni roditelj ili učitelj zna da se tako nešto neće dogoditi. Djeca nisu mali odrasli. Glavna točka glasi ovako: odrasli koji vjeruju - ili žele vjerovati - u "predrasudu o malim odraslima" oslanjat će se u velikoj mjeri na riječi i razloge prilikom suočavanja s vlastitom djecom i pokušat će time utjecati na njihovo ponašanje. A riječi i razlozi, sami po sebi, u velikoj većini slučajeva moraju podbaciti. Objašnjenja ponekad neće

M

proizvesti apsolutno nikakav učinak. Ponekad će objašnjavanja djecu i roditelje provesti kroz ono što mi zovemo "pričaj-uvjeravaj-svađaj se-viči-udari" sindromom. Što je to? Zamislite da dijete čini nešto što vam se ne sviđa. Čitate u priručniku za roditelje da biste morali raspraviti problem bez obzira koliko to trajalo. Tako pokušavate objasniti kćeri zašto ne bi trebala činiti to što čini. Ona ne reagira pa je sljedeći puta pokušavate uvjeriti da gleda stvari vašim očima. Kada uvjeravanje ne uspije, počinjete se svađati. Svađa vodi do vike, a kada i to propadne, čini vam se da morate udariti. Zapravo se u 99 posto slučajeva kada roditelji viču i udaraju svoju djecu jednostavno radi o pucanju živaca. Ispad bijesa je znak da (1) roditelj ne zna što da radi; (2) roditelj je tako frustriran da ne može jasno razmišljati; i (3) taj roditelj ima problem s kontroliranjem bijesa. Ne želimo tvrditi da sve vrijeme hodate uokolo i gledate gdje ćete udariti dijete. Možda je istina, međutim, da je glavni uzrok zlostavljanja djece (fizičkog zlostavljanja, ne seksualnog) predrasuda o malim odraslima. Roditelji čitaju knjige koje govore o tome da je razgovor i urazumljivanje metoda kojoj treba dati prednost. Kada razgovor i urazumljivanje propadnu, roditelji polude i počnu udarati zato što je najpoželjnija metoda podbacila i prepustila mjesto očaju. Kao što ćemo poslije razjasniti, razgovor i objašnjavanje zasigurno zaslužuju svoje mjesto u podizanju djeteta. Ali djeca su samo djeca - nisu mali odrasli. Prije mnogo godina jedna je spisateljica rekla: "Djetinjstvo je razdoblje prolazne psihoze." Mislila je da su djeca, kada su mala - na neki način luda! Nisu rođena razumna i nesebična, nego su rođena nerazumna i sebična. Posljedično, zadatak je roditelja - i učitelja - da djeci pomognu postati ovo prvo. Da bi se ovaj cilj postigao, odrasli moraju biti nježni, dosljedni, odlučni i smireni. Kako to postići? Počnite tako što ćete promijeniti način razmišljanja o djeci i riješiti se predrasude o malim odraslima. U namjeri da iz roditeljskih glava izbacimo tu pogrešnu pretpostavku, iskoristit ćemo nešto što bi se moglo nazvati "kognitivnim šokom". Premda je malo pretjerano i možda može djelovati čudno, zamislite ovo umjesto da na svoju djecu gledate kao na male odrasle, zamislite sebe kao krotitelja divljih životinja. Ne mislimo, naravno, da trebate koristiti bičeve, pištolje i stolice. Svakako ne mislimo da morate biti zločesti. Ali što krotitelj divljih životinja čini? On bira metode - uglavnom neverbalne - i ponavlja ih sve dok "trenirani" ne počne činiti ono što on, trener, želi. Trener je strpljiv i nježan, ali ustrajan. U 1-2-3 vam želimo predstaviti neke korisne metode, tako da ih možete ponavljati sve dok vaša djeca ne počnu činiti ono što mislite da bi trebala. Na sreću, rezultati se pojavljuju i bez predugog ponavljanja. Postupno, kako djeca budu starija,

počnite dodavati sve više razgovora i objašnjavanja. Zapamtite ovo: jedno objašnjenje ako je nužno - neće smetati. Ponavljani pokušaji objašnjavanja izazivaju nevolje.

Diktaturom do demokracije Cjelokupna orijentacija programa 1-2-3 temelji se na onome što biste mogli nazvati "diktaturom do demokracije". Kada su djeca mala, vaša kuća može predstavljati relativno dobroćudnu diktaturu u kojoj ste vi i sudac i porota. Dvogodišnjak, recimo, ne može odlučiti da izađe igrati se na ulicu, koliko god to želio. A šestogodišnjakinja ne može proizvoljno odlučivati - svake srijede u sedam i trideset - hoće li ili neće preskočiti malu školu zato što želi ostati kod kuće i igrati se novom igračkom koju je upravo dobila za rođendan. Kada djeca dospiju do srednje ili kasne adolescencije, u kuću treba uvesti više demokracije. Mladima se treba omogućiti pravo suodlučivanja o stvarima koje ih se izravno tiču. Povremeno biste morali sazivati obiteljske sastanke na kojima se rješavaju problemi (vidi poglavlje 19). No, čak i u slučaju tinejdžera, kada zagusti, tko plaća hipoteku? Vi. I tko zna što je najbolje za njih? Vi. Kada je neizbježno, vaše je pravo - i dužnost - odrediti granice, čak i kada se djeci to ne sviđa. Previše se roditelja u ovo vrijeme boji svoje djece. Čega se boje? Fizičkog napada? Ne nužno. Tako se događa da u konfliktnim situacijama roditelji objašnjavaju, objašnjavaju, objašnjavaju i nadaju se da će djeca možda doći k sebi. Ali prečesto to naprosto vodi do "pričaj- uvjeravaj-svađaj se-viči-udari" sindroma. Što ako vaša djeca uvijek dobro reagiraju na riječi i objašnjenja? Svakako ste srećkovići! Posljednja su istraživanja pokazala da u cijeloj zemlji postoje tri takva djeteta. Ako kod vas živi jedno takvo, svakako vam nije potrebna ova knjiga. No, ako vam djeca ikada prestanu koristiti logiku, porazmislite o primjeni programa 1-2-3. Pa, o čemu se radi u ovoj metodi? Prvo moramo objasniti o čemu se ne radi.

4 Dvije najveće pogreške u disciplini Tišina uvijek govori više od riječi

oditelji i učitelji u odnosima s djecom čine dvije velike pogreške: previše pričaju i pokazuju previše emocija. Kao što smo upravo saznali, oni u djeci vide male odrasle, a u tom je slučaju pričanje i brbljanje loše jer ili ne djeluje ili vodi do "pričajuvjeravaj-svađaj se-viči-udari" sindroma. Ironično je da previše pričanja i objašnjavanja navodi djecu na još slabiju suradnju zato što ih iritira i zbunjuje. Zašto višak emocija djeluje tako destruktivno? Ne govore li danas ljudi da treba "te stvari izbaciti iz sebe" i pokazati osjećaje? "Izrazite se, nemojte sve držati u sebi" glavni je savjet sadašnjice. Je li to dobar savjet roditelju? Jedna polovica savjeta jest, druga nije. Dobra strana glasi: ako prema djetetu gajite pozitivne osjećaje, svakako to pokažite. Pokažite svoju naklonost. Time im svakako nećete nanijeti nikakvu štetu, a činite i nešto dobro. Loša se strana savjeta, međutim, odnosi na trenutke kada ste iznervirani ili ljutiti na dijete. "Izbaciti sve iz sebe" u takvim trenucima i nije baš najpametnija ideja, zato što roditelji u ljutnji često čine krive poteze. Ljutiti odrasli mogu vikati, vrištati, omalovažavati i grditi; mogu također i fizički ugroziti djecu. 1-2-3 kontrolira roditeljsko ponašanje jednako kao i dječje. Nije preporučljivo nekontrolirano pokazivati negodovanje. Postoji i drugi razlog zašto previše emocija ometa učinkovitost roditelja i učitelja. Kada su malena, djeca se osjećaju podređenima. Oni se tako osjećaju jer to i jesu. Slabija su, posjeduju manje privilegija, manje inteligencije, manje vještina, manje odgovornosti i manje svega što inače pripada njihovim roditeljima i starijoj djeci. A taj ih "manjak" doista grize. Ne sviđa im se to. Žele biti jaki i sposobni za ostavljanje nekakvog traga u svijetu.

R

Pogledajte svoje dvogodišnjake. Žele biti poput petogodišnjaka, kojima je dopušteno mnogo više zgodnih stvari. Petogodišnjaci, s druge strane, žele biti poput desetogodišnjaka. A desetogodišnjaci žele biti poput vas; žele voziti automobile i koristiti kreditne kartice! Žele utjecati na svijet i pokretati događaje. Jeste li ikada vidjeli maleno dijete kako se spušta na jezero i baca kamenje u vodu? Djeca su to u stanju činiti satima, djelomice zato što je mreškanje vode znak da nešto čine. Oni uzrokuju sav taj metež. Kakve veze ima bacanje kamenčića u vodu s onime što se događa u vašem domu? To je jednostavno. Ako malo dijete može uznemiriti odraslu veličinu, tada ta uznemirenost za njega predstavlja stvarno veliko mreškanje. Vaša uznemirenost u djetetu povećava osjećaj moći. To ne znači da dijete nema savjesti i da će izrasti u profesionalnog kriminalca. Radi se o normalnom dječjem osjećaju: Sva ta moć privremeno nagrađuje, odnosno, izaziva dobar osjećaj u tom podređenom dijelu djeteta. "Dovodi me do ludila kada prstima jede večeru!!! Zašto to mora činiti?!!" - time već sami odgovarate na vlastito pitanje. Ono to čini - barem djelomice - zato što vas to izluđuje. Važno je pravilo, stoga, sljedeće: kada dijete čini nešto što vam se ne sviđa, jednostavno redovito poludite na to i jamačno će to ponoviti samo za vas. Kada je riječ o disciplini, želite biti dosljedni, odlučni i smireni. Stoga u programu 1-2-3 preporučujemo da u trenucima konflikta ili discipliniranja primijenite ono što zovemo pravilima "nema pričanja" i "nema emocija". Budući da smo svi ljudi, ta pravila zapravo znače vrlo malo pričanja i vrlo malo emocija. Ovo je od ključne važnosti za vašu učinkovitost. Postoje i drugi disciplinski programi pored 1-2-3, ali svaki ćete upropastiti ako budete previše pričali i previše se uzbuđivali. Te dvije greške, naravno, obično idu rukom pod ruku, a pod emocijom se obično podrazumijeva ljutnja. Neki roditelji i učitelji lako zatvaraju slavinu uznemirenosti i pričanja, osobito nakon što se uvjere u učinkovitost pravovremene šutnje. Ostali odrasli, međutim, moraju dobro zagristi jezik da bi obavili posao. Neki sam dan vidio majicu na kojoj je pisalo "Pomozite mi - brbljam i ne mogu stati" Mnogi tate, mame i učitelji moraju se uvijek iznova podsjećati da priča, svađa, vika i vriska ne samo da ne pomažu nego i pogoršavaju situaciju. Te "taktike" naprosto eksplodiraju za nekoliko sekundi. Ako se nakon mjesec dana ili šest tjedana primjene 1-2-3 programa roditelji još uvijek ne mogu otresti starih navika, vrijeme je za suočavanje s činjenicama: čini se da je potrebna neka vrsta liječničkoga pregleda i uvjetovanja (za odrasloga, ne za dijete!).

Dio II. Kontroliranje nepodnošljivog ponašanja

5 Odbrojavanje nepodnošljivog ponašanja Želja nam je da djeca nauče (1) razmišljati i (2) preuzimati odgovornost za vlastito ponašanje.

jeca su vam počela izvoditi psine. Sada znate da se ne biste smjeli uzbuđivati niti počinjati s blebetanjem. Pa što biste onda trebali činiti? Da bismo vam pomogli u prvom velikom roditeljskom koraku - kontroliranju neposlušnosti - objasnit ćemo vam 1-2-3, ili odbrojavanje. Odbrojavanje je iznenađujuće učinkovito i naizgled jednostavno, ali morate znati što činite. Za početak pazite na dvije stvari. Prvo, 1-2-3, ili metodu odbrojavanja, primjenjivat ćete kod "prestani" (nepodnošljivog ili teškog) ponašanja. Drugim riječima, odbrojavat ćete ponašanja poput svađanja, sukoba, cmizdrenja, vikanja, bijesnih ispada itd. Nećete koristiti 1-2-3 da biste dijete ujutro istjerali iz kreveta, da biste ga natjerali na pisanje zadaće ili ga motivirali za vježbanje klavira. Drugo, ako vam je 1-2-3 potpuno nov, nakon što vam se kaže kako djeluje, bit ćete sumnjičavi. Postupak će se činiti suviše laganim; ostavljat će dojam da nije dovoljno agresivan i čvrst. Možda ćete pomisliti: "Hej, ne poznajete vi moga klinca. To je dijete pravi zvrk!" Neka vas sumnja ne zabrinjava. Zapamtite da je program 1-2-3 naoko jednostavan, ali nije uvijek lagan. Uspjeh ne leži u odbrojavanju. Svatko može odbrojavati. Uspjeh - ili ono što vodi do pravog uspjeha - leži u pravilima nepokazivanja emocija i nepričanja, koja djecu tjeraju na razmišljanje i preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke. Naravno, u programu 1-2-3 nema nikakve čarolije. Program predstavlja pažljivo, logično i dosljedno proširenje posebnoga bihevioralnog pristupa blagom discipliniranju i

D

vođenju djece. Ubrzo - kada dođe do nove konfliktne situacije - osjećat ćete se poput nove osobe: dosljedni, odlučni i smireni. Nedvojbeno je da ćete nakon prvog objašnjenja imati pitanja. Pokušat ćemo odgovoriti na sva vaša pitanja u sljedećem poglavlju. Nakon toga i nakon što pročitate informacije iz poglavlja 6-10, počet ćete odbrojavati.

Odbrojavanje teškog ponašanja Kako 1-2-3 djeluje? Zamislite da imate četverogodišnje dijete (neki od vas ne moraju zamišljati!). To dijete priređuje veliki ispad bijesa u kuhinji negdje u šest poslijepodne jer mu vi - zbog svojega tvrdog srca - ne želite dati paketić čipsa tik prije večere. Sin udara glavom o pod, lupa po vašim novim kuhinjskim ormarićima i urla kao da ga netko kolje. Sigurni ste da susjedi slušaju tu buku sve do kraja ulice, a ne znate što poduzeti. Pedijatar vam je rekao da ignorirate te ispade, ali niste sigurni da ih možete podnijeti. Majka vam je rekla da djetetu preko lica stavite mokru krpu, ali taj vam savjet djeluje nekako čudno. I, konačno, suprug vam je preporučio da ga svojski nalupate. Ništa od toga nije dobro. Umjesto toga, primjenjujući 1-2-3 podići ćete prst, pogledati maloga drečavog vražićka i smireno ćete reći: "Ovo je 1." On ne mari. Izbezumljen je od bijesa i ispad se nastavlja punom žestinom. Puštate da prođe 5 sekundi, tada podignete dva prsta i kažete: "Ovo je 2." Sada već dobivate neku malu reakciju; no ispad se nastavlja. Tako nakon 5 dodatnih sekundi podižete tri prsta i kažete: "Ovo je 3, uzmi 5." Što to sada znači? To znači da ste sinu pružili dvije prilike - u prva dva odbrojavanja - da se smiri. Ali on je u ovom slučaju propustio prilike - nije se umirio. Zato će ga sada snaći posljedice. To može uključivati "vrijeme stanke" ili "time-out" (otprilike jedna minuta za svaku djetetovu godinu), ili ono što zovemo "zamjenom za time-out" (privremeni gubitak nekih privilegija ili oduzimanje igračaka, odlazak u krevet 15 minuta ranije, oduzimanje od džeparca, uskraćivanje televizije na dva sata i sl.). Recimo da ste odabrali vrijeme stanke ili time-out. (Time-out sasvim dobro djeluje, kad smo već kod toga, ako ga razumno primjenjuju roditelji koji i sami nisu skloni bijesu.) Nakon što kažete "Ovo je 3, uzmi 5", dijete ide na time-out. (Neki od vas pitaju: "Kako ću ga natjerati na to?" Na ovo ćemo pitanje odgovoriti u sljedećem poglavlju.) Nakon što je objavljen time-out, nećete vjerovati što će se sljedeće dogoditi. Ništa! Nema pričanja, nema emocija, nema isprika, nema prodika, nema rasprava. Govori se samo ono što je neophodno, a obično ništa nije neophodno. Nećete, primjerice, reći: "Hoćeš li sada biti dobar

dečko? Shvaćaš li što si činio majci cijelo poslijepodne? Tako sam umorna da bih mogla vrištati!!! Tvoja sestra nije takva, a tata se vraća kući za pola sata. Je li te Bog poslao da me odvedeš u ludnicu ili što?!" Premda iskušenje da održite ovakvu lekciju može biti vrlo veliko, jednostavno ostanite nijemi. Ako dijete učini nešto što se može odbrojavati, odbrojavajte. Ako se dijete dobro ponaša, pohvalite ga i uživajte u njegovu društvu. U relativno kratkom vremenskom periodu počet će se događati sljedeće: zadobit ćete kontrolu - vjerovali ili ne - nad 1 ili 2. A obećavamo vam sljedeće: prvi puta kada budete morali zaustaviti svađu vaše dvoje djece na drugom kraju sobe, samo ćete reći: "Ovo je 1" ili "Ovo je 2" i nećete više ustajati, vikati i vrištati ili činiti nešto još gore zbog čega biste poslije požalili... Prvi puta kada to budete učinili, osjećat ćete se sjajno! Neki roditelji pitaju: "Moje dijete uvijek dođe do 2. Nikada ne staje na 1. Mislite li da manipulira nama?" Odgovor je: "Ne, nije rečeno da uvijek manipulira vama kada čeka do 2." Zašto? Zato što 42 ili 72 uistinu izluđuje! Izluditi vas želi dijete kojeg morate tisuću puta upozoriti da se smiri. Dva puta nije tako strašno i, zapamtite, kada dijete dođe do 3, nema mu spasa. Drugi roditelji pitaju, s dobrim razlogom: "Što ako moja kći ili sin učine nešto tako strašno da im ne mogu pružiti tri prilike'?" To je dobro pitanje. Na primjer, što kada vas dijete udari? Udaranje roditelja je neprihvatljivo. Ako vas dijete udari, bilo bi smiješno reći: "Ovo je 1" i pružiti mu još prilika da vas mlatne. Zato, ako je po vašem mišljenju ponašanje već na početku neprihvatljivo, jednostavno recite: "Ovo je 3, uzmi 5 i dodaj još 15 zbog ozbiljnosti prijestupa." Uzmimo drugi primjer. Što kada vaš sedmogodišnjak na igralištu pokupi neku psovku? On ne zna što znači, ali želi je isprobati na vama. Tako vam u pola devet, prije odlaska na spavanje, izlane: "Ti, šupljoglavče!" Ista stvar. "Ovo je 3, uzmi 5 i dodaj još 15 za pogani jezik." Kao i u ovom primjeru, kada se mališan vrati s time-outa, treba mu ukratko objasniti što ta riječ znači i zašto je u kući ne smije koristiti. Objašnjenja su prikladna kada je ponašanje neuobičajeno ili kada se pojavljuje po prvi puta. To je to. To je bit odbrojavanja. Ono je izuzetno jednostavno, izravno i učinkovito. I sad vi mislite da u tome mora postojati neka kvaka. I postoji.

Teži dio stvari Povremeno naletim na roditelje koji kažu: "Pohađali smo vaše radionice prije osam tjedana i uživali smo u njima. Imamo dva prilično 'teška' djeteta u dobi od sedam i pet godina. Nakon povratka kući prilično smo se iznenadili. 1-2-3 je djelovao i djeca su se počela mnogo bolje ponašati. Ali to je bilo prije dva mjeseca. Sada 1-2-3 više ne djeluje. Treba nam nova metoda." U čemu je problem? U devedeset posto slučajeva - ne uvijek - problem leži u tome što roditelji "zaboravljaju" pravila nepričanja i nepokazivanja emocija. Odrasli to mogu preskočiti a da i ne primijete. Sjećate se ispada našeg četverogodišnjaka zbog čipsa? Evo

kako bi ta scena mogla izgledati ako roditelj nenamjerno previše priča ili se previše uzbuđuje dok pokušava odbrojavati: "Ovo je 1... Hajde sad, umorna sam. Zašto ne možeš učiniti jednu malu stvar za nas - GLEDAJ ME DOK TI PRIČAM, BALAVČE! Okej, ovo je 2. Još jedan i letiš van iz kuhinje, čuješ li me? Zlo mi je od tvojega cmizdrenja i naricanja svaki puta kada ne možeš dobiti sve što poželiš. Još jedan i to je to. SESTRA TI SE NIKAD TAKO NE PONAŠA... TATA DOLAZI KUĆI ZA POLA SATA! OK. DOSTA! OVO JE 3, UZMI 5. ODMAH! MAKNI MI SE S OČIJU!" Uh-huh! Što je to bilo? To je roditeljski ispad bijesa. Sada imamo dva ispada u istoj kuhinji. Ovaj roditeljski ispad uopće nije 1-2-3. Što je pogrešno u postupku ljutitog roditelja? Tri stvari. Prvo, želite li tako razgovarati s djetetom? Jeste li proživjeli loš dan na poslu? Ako "komunicirate" poput ovog roditelja, doslovni prijevod jednostavno glasi: "Idemo se svađati!" Ne morate imati dijete s poremećajem pomanjkanja pažnje ili poremećajem ponašanja - posvađat ćete se. Postoji mnoštvo djece koja će si radije odsjeći lijevu nogu nego izvući kraći kraj u svađi. Nerazboriti pokušaji pričanja ili uvjeravanja zasigurno će odvratiti djetetovu pozornost od ponašanja, a usmjeriti je na zabavnu i energičnu prepirku. Drugo, mnogo teške djece pati od poremećaja pomanjkanja pažnje (ADD-a). To ne znači da ne dobivaju dovoljno pažnje. To znači da ne mogu obraćati pažnju. Kako bi takvo dijete, ili bilo koji gnjevni mališan uopće, moglo iz bujice riječi koju mu odrasli upućuje razabrati one važne dijelove, poput odbrojavanja i upozorenja? Ne može. Djeca ne reagiraju na upozorenja u prvom redu zato što ih ne čuju dovoljno jasno. Napokon, evo treće pogreške u istupu ovog super-frustriranog roditelja. Čak i ako se prijeđe preko svih uključenih emocija, dok mama ili tata pričaju bez prestanka, njihova se poruka iz temelja mijenja. Dok roditelji navode sve više dobrih razloga zbog kojih bi se dijete trebalo smiriti, prava poruka glasi: "Ne moraš se ponašati kako treba sve dok ti ne damo pet ili šest dobrih razloga za to. I zamisli, svakako se nadam da ćeš se složiti s mojim razlozima." To više nije disciplina. Riječ koja označuje ovu "taktiku" počinje slovom M. To je moljakanje. Kada tako molite, vi (1) razmišljate umjesto djeteta i (2) preuzimate odgovornost za njegovo ponašanje. Što će onda prosječno dijete učiniti? Počet će raspravljati s vašim razlozima. "Katie ne čini uvijek sve što ti kažeš. Tata se neće vratiti za pola sata." Sada ste napustili

dvorište discipline i ušli ste u ulicu prepirke. Zaboravili ste najvažniju stvar. Što je najvažnije? "Ponaša li se dijete kako treba?" - eto što. Znači, kada dijete počinje nešto izvoditi, kažite "Ovo je 1" (i ugrizite se za jezik). Onda, ako je potrebno, "Ovo je 2" (polagano, šutite) i tako dalje. Sjetite se da uspjeh nije u odbrojavanju, nego u sadržajnoj stanci koja slijedi odmah nakon upozorenja. U tom trenutku - ako odrasli ostane smiren - odgovornost za ponašanje pada ravno na mališanova leđa. Ne biste ni htjeli da je drugačije. Kada se radi o odbrojavanju, šutnja govori više od riječi.

Slavni primjer s čokoladicom Naš slavni primjer sa čokoladicom pomoći će vam da bolje shvatite kako djeluje 1-2-3. Riječ je o situaciji koju je većina roditelja barem jednom iskusila. Kuhate večeru u petnaest do šest, a vaša osmogodišnja kći ušeta u kuhinju: "Mogu li dobiti čokoladicu?" "Ne, zlato." "Zašto ne?" "Zato što u šest sati večeramo." Ima li nečeg lošeg u toj konverzaciji? Ne. Dijete postavlja jasno pitanje i roditelj daje jasan odgovor. Problem, međutim, leži u tome što većina djece tu ne staje; i dalje će vršiti pritisak i jecavim glasom moliti: "Da, ali hoću jednu." Što da sada radite? Već ste dali potrebno objašnjenje, a stvari su se pogoršale. Trebate li se ponavljati? Pokušati elaborirati svoj odgovor? Ignorirati dijete? Idemo odigrati ovu situaciju u tri scene. U Sceni I igrat ćemo ulogu majke koja vjeruje da je dijete mala odrasla osoba. Riječi i razlozi sve rješavaju i dijete će korigirati ponašanje. Vidjet ćemo što se događa s takvim pristupom. U Sceni II, naša majka postaje mudrija. Počinje koristiti 1-2-3, ali dijete se još nije naviklo. U Sceni III, majka još uvijek koristi 1-2-3, a njena se kći sve više na to privikava.

Scena I - uloga majke koja vjeruje da su djeca mali odrasli "Mogu li dobiti čokoladicu?" "Ne, zlato." "Zašto ne?" "Zato što u šest sati večeramo." "Da, ali hoću jednu." "Upravo ti govorim da je ne možeš dobiti."

"Nikada mi ništa ne daš." "Kako to misliš? Ne nosiš li odjeću? Imaš li krov nad glavom? Hoću li te uskoro nahraniti?" "Joey je prije pola sata dobio jednu." "Slušaj me, jesi li ti tvoj brat? Osim toga, on jede svoju večeru." "Obećajem da ću sve pojesti." "Monika, nemoj mi samo obećavati, obećavati i obećavati! Jučer si u pola pet poslijepodne smazala sendvič s maslacem od kikirikija, a onda nisi pojela ni zalogaja od večere!" "PA SAD ĆU SE UBITI, A ONDA ĆU POBJEĆI OD KUĆE!!!" "E, PA SAMO IZVOLI, IONAKO MI JE DOSTA!!!" Vidite kamo vas može odvesti pričanje u krivo vrijeme. Premda je majka iznosila istinu, to pričanje je samo pogoršavalo stvari. U sljedećoj sceni mama postaje mudrija i počinje koristiti 1-2-3, ali to je novost i dijete još nije naviklo. Scena II - uloga majke koja počinje s 1-2-3 "Mogu li dobiti čokoladicu?" "Ne, zlato." "Zašto ne?" "Zato što u šest sati večeramo." "Da, ali hoću jednu." "Ovo je 1." "Nikada mi ništa ne daš!" "Ovo je 2." "SAD ĆU SE UBITI, A ONDA ĆU POBJEĆI OD KUĆE!!!" "Ovo je 3, uzmi 5." Mama je mnogo bolja. Privremeno nesretno dijete odlazi na time-out i epizoda završava. Što se događa kada je dijete naviklo na odbrojavanje i shvaća da izazivanje i manipulacija nemaju smisla?

Scena III - 1-2-3 nakon nekoliko dana "Mogu li dobiti čokoladicu?" "Ne, zlato." "Zašto ne?" "Zato što u šest sati večeramo."

"Da, ali hoću jednu." "Ovo je 1." (Stanka.) "Oh, u redu." (Mrzovoljan izlazak iz kuhinje.) Majka je obavila dobar posao. Nije morala odbrojavati na mrzovoljno "Oh, u redu" jer komentar sâm po sebi nije tako strašan, a dijete napušta poprište prijestupa. Ako bi rekla "Oh, u redu, ti glupa budalo!", to je onda automatski 3 i djevojčica mora biti poslana u sobu na dulje vremensko razdoblje. Dolazi li u obzir ignoriranje djeteta? Možda, ako (1) dijete brzo shvati poruku i odustane i (2) ako to roditelj može podnijeti. Ali općenito - osobito na početku odbrojavanje je najbolje.

Dobrobiti odbrojavanja Postoje mnoge dobrobiti primjene 1-2-3 prilikom kontrole teškog ponašanja u djetinjstvu. Evo samo nekih. Ušteda energije 1-2-3 pomaže da sačuvate dah - i da ne pogoršavate situaciju. Roditelji i učitelji kažu da odbrojavanje čini uspostavu discipline manje iscrpljujućom. Objasnite jednom, ako je nužno, a onda odbrojavajte. Nema dodatnoga pričanja i nema dodatnih emocija. Ostanite smireni i osjećat ćete se bolje – i vi i dijete - kada dobijete dobru reakciju na 1 ili 2. Kada je objašnjavanje ili razgovaranje neophodno? U onim trenucima kada je u problem uključeno nešto što dijete još ne razumije, kada čini nešto neuobičajeno ili izrazito zabrinjavajuće, ili kada morate skupiti informacije o onome što je učinilo. Evo primjera. Vaš sedmogodišnji sin upravo je na satu tjelesnoga naučio skakati po trampolinu i to mu se jako svidjelo. Dolazi kući, skida cipele i napada kauč u dnevnoj sobi. Skače gore-dolje i pokušava se preokretati u zraku. Ulazite u sobu da vidite što se zbiva i ostajete malo zatečeni. Kažete: "Ovo je 1." Sin vam odgovara: "Što sam učinio? Je li objašnjenje u redu? Da. Nikada još nije trampolirao na vašem kauču. Kažete mu da se, premda visoko cijenite to što je skinuo cipele, bojite da će se ozlijediti ili da će uništiti kauč i da ste zato odbrojavali.ako je apsolutno i neophodno - a onda odbrojavanje. Kada objašnjenje nije nužno? Zamislite da je istoga dana, nekoliko sati poslije, isti taj sedmogodišnjak - bez

vidljivoga razloga - gurnuo svoju mlađu sestricu, i to pred vašim očima. Vi kažete: "Ovo je 1." On zareži: "ŠTO SAM UČINIO?" Vi kažete: "Ovo je 2." Radi se o prkosnom i nepotrebnom pitanju. Morate li mu objasniti da je upravo gurnuo sestru? Naravno da ne morate. Tu su tri svjedoka. Objašnjavanjem biste ga samo naveli da počne raspravljati s vama. A ovaj dječak zvuči kao da je spreman za svađu! Pristanite na to i opet ste napustili poprište discipline. Više vremena za zabavu i uživanje Tužno je reći, ali u mnogim obiteljima nemaran odnos prema disciplini proguta mnogo vremena. "Pričaj-uvjeravaj-svađaj se-viči..." - i ponekad - "...udari" sindrom može trajati manje od minute, ali vas jednako tako može zadržati satima. Tada su svi napeti i ljutiti. Roditelji tada ne vole svoju djecu, a djeca ne vole roditelje. S 1-2-3 stvar se rješava u nekoliko sekundi. Jesu li djeca frustrirana kada im se odbrojava i kada nije po njihovom? Naravno, ali preboljet će to brže nego da su proveli sate pokušavajući vas uvjeriti, raspravljati s vama i vikom vas natjerati na uzmak. Nakon odbrojavanja, stvari se vrlo brzo vraćaju u normalu. Možete uživati u svojoj djeci i ona mogu uživati u vama. Ne samo da vam ostaje više vremena za zabavu i uživanje, nego ste i bolje raspoloženi za to. O vašem se autoritetu ne raspravlja Izludjet ćete ako budete morali - baš svaki dan - voditi rasprave oko pravovremenog ustajanja, odlaska u školu, odlaska u krevet, domaće zadaće, cmizdrenja i suparništva medu braćom. Vi ste šef. Zapravo, kao roditelj morate svakodnevno frustrirati svoju djecu jer im nikako ne možete dati sve što žele. Ali želite biti ljubazan šef. Mnogi roditelji, međutim, kompliciraju svoj posao time što pokušavaju biti suviše popustljivi i time što si postavljaju dva cilja namjesto jednoga. Prvi im je cilj da discipliniraju vlastitu djecu, što je u redu. Ali drugi im je cilj nagovoriti djecu da to zavole! Poput majke iz Scene I iz slavnoga primjera sa čokoladicom, roditelj priča, priča i priča, i čeka da mladac kaže nešto poput: "O, bože, nisam na to gledao iz tog ugla. Hvala ti što si mi otvorila oči. Cijenim tvoje napore da od mene učiniš odgovorno dijete." Idemo se spustiti na zemlju. Ako vas dijete sluša sve vrijeme, a čini se da razgovor pomaže, u redu. Ali kada se radi o frustriranom djetetu, to nije tako; prečesto sve to pričanje eskalira u svađu ili nešto još gore.

Kazna je kratka i slatka 1-2-3 uspostavlja kontrolu nad klincima, ali kontrolira i roditelje. Roditelju nije uvijek lako zadržati razboritost, osobito kada se ljuti. Upoznao sam majku koja je svome djetetu u grlo ugurala krpu nakon što joj je proturječilo. Upoznao sam i oca koji je zapalio kćerinu lutku nad sudoperom nakon duge svađe oko pisanja zadaće. Ovo su primjeri okrutnih, neuobičajenih i glupih kazni. Velika većina roditelja nikada neće doći ni blizu takvih suludih i užasnih postupaka, ali ipak neće ostati imuna na scene vikanja, vrijeđanja, ponižavanja ili čak grubih tjelesnih taktika. No s 1-2-3 posljedice su razumne, dobro definirane i sasvim prikladne za obavljanje posla: vrijeme stanke ili time-outa traje otprilike jednu minutu za svaku godinu djetetova života. Zamjene za time-out mogu uključivati oduzimanje trećine džeparca, odlazak u krevet petnaest minuta ranije, oduzimanje igračke na dva sata, ili uspješno obavljanje kratkoga kućanskog posla (čišćenje umivaonika u kupaonici). Te kratke i razumne posljedice ne razljućuju dijete u tolikoj mjeri da bi ono objavilo rat. Većina djece s time-outa odlazi zaboravljajući što se dogodilo. Vama pak nije dopušteno da sve to ponovno iznosite na vidjelo i pročešljavate sve što se dogodilo osim ako je apsolutno neophodno - a to pomaže da se situacija u kući brzo vrati u normalu. I ostali njegovatelji mogu to lako naučiti 1-2-3 lako mogu naučiti i vaša dadilja, baka i djed te ostali njegovatelji djeteta. Roditelji koji primjenjuju 1-2-3 često informacije o programu prenose učiteljima. Zauzvrat učitelji koji koriste 1-2-3 u razredu često razmjenjuju ideje s roditeljima koji se kod kuće bore s dječjim neposluhom. Kada dijete od svih odraslih u kući i školi prima identične poruke, ta dosljednost povećava učinkovitost programa i olakšava njegovo svladavanje. "Ovo je 1" kod kuće i u školi znači: "Činiš nešto krivo i vrijeme je da se dovedeš u red." Otkrili smo da ta usklađenost između kuće i škole osobito pomaže u slučajevima djece s problematičnim ponašanjem. Kada su i roditelji i učitelji pravedno i dosljedno odbrojavali a istovremeno slijedili pravila nepričanja i nepokazivanja emocija, čak i u ponašanju izrazito zahtjevne djece nastupili su pozitivni obrati.

Alternative za time-out (ATO) Zbog različitih razloga možda u određenim situacijama nećete htjeti koristiti time-out kao kaznu za to što je dijete stiglo do broja 3 u odbrojavanju. Možda nemate vremena za stanke jer žurite na posao, možda želite primijeniti nešto autoritativniju kaznu, ili pak želite kaznu primjerenu zločinu. Razumni izbor alternativa za time-out može se pokazati vrlo vrijednim. Evo nekih ATO mogućnosti: Ranije u krevet Oduzimanje Play-stationa - na 2 sata Nema deserta ili zakuske Nema telefoniranja Veći kućanski posao - čišćenje korova Nema razgovora - 15 minuta Nema posjeta prijatelja Nema gledanja televizije te večeri Oduzimanje igračke - na cijeli dan Novčana kazna Mali kućanski posao - čišćenje umivaonika Pisanje sastavka Oduzimanje DVD ili CD playera Ograničeno vrijeme za računalom Zabrana izlazaka, kućanski poslovi, oduzimanje privilegija - sve to može korisno poslužiti u ulozi kazne, a postoje vjerojatno i mnoge druge opcije. Popis alternativa za time-out omeđen je jedino granicama vaše mašte. Upamtite da posljedice moraju biti pravedne i razumne; cilj vam je da dijete naučite nečemu, a ne da budete okrutni ili da se osvećujete. Posljedice mogu jednako tako biti, kako neki ljudi kažu, logične i prirodne, a to znači da kazna odgovara prijestupu. Kada dijete dosegne 3, to može značiti kraj ugodnoga šopinga. Ili gubitak sladoleda koji možda kaplje po sjedalu automobila. Televizor se može ugasiti nakon što su se ignorirale molbe za stišavanje zvuka. Očito je da postoje mnoge mogućnosti. Dok dodjeljujete prirodne kazne nemojte zaboraviti da su djeca samo djeca. Bijesne prodike s vaše strane, zajedno s izjavama tipa: "Pa dobro, to se ne bi dogodilo da si me odmah poslušao", sasvim su suvišne. Brbljanje smeta djetetovom naporu za shvaćanjem veze između vlastitog ponašanja i posljedica koje slijede.

Kako do sobe za time-out Ako dijete ne želi u svoju sobu nakon što je došlo do 3, zapamtite da ne smijete doći u napast da ga počnete nagovarati u stilu: "Hajde sada, učini što ti tatica kaže. To je samo pet minuta i onda ćeš se vratiti i igrati. Ne tražim mnogo... itd., itd.". Ono što ćete učiniti ovisi o tome koliko ste veliki vi, a koliko vaše dijete. Mala djeca. Recimo da ste teški 65 kilograma, a petogodišnji vam sin teži 20 kilograma. Ako ne ode u svoju sobu na 3, jednostavno ćete krenuti prema njemu. Neka djeca će cijeli put do sobe biti dva koraka ispred vas. To je u redu; ubrzo će sama odlaziti. Drugu djecu, međutim, treba "otpratiti" (držite jezik za zubima dok to činite), što znači da ćete ih nježno povesti za ruku, odvući ih ili ponijeti - uz udaranje i vrištanje (njihovo, ne vaše) - u sobu. Nema udaranja ili lupanja po guzi. To je postupak u slučaju kada ste teški šezdesetak kilograma, a vaše dijete dvadesetak. Veća djeca. Sada zamislimo da je prošlo pet godina. Desetogodišnji sin sada teži 43 kilograma, a vi - usprkos rigoroznom programu dijeta i vježbi - još uvijek 65. Niste više u poziciji da išta fizički poduzmete s ovim dječakom. On je prevelik, a hrvanjem biste napravili budalu i od sebe i od samog pokušaja discipliniranja. Ovdje će vas spasiti time-out alternative. Ako nakon "Ovo je 3, uzmi 10" momčić ne pokazuje nikakvu namjeru da se pokrene, dajte mu do znanja da ima izbora. Može uzeti time-out ili odabrati nešto od sljedećeg: odlazak u krevet pola sata ranije, gubitak dijela sutrašnjega džeparca ili zabrana korištenja elektroničkih uređaja (uključujući i one koji rade na baterije) cijelu tu večer. Mnogi roditelji dopuštaju djeci da sama biraju kazne. Ako dijete odbije, roditelj odabire kaznu. Problem koji se javlja kada dijete ne pristane na time-out jest taj što još uvijek stojite jedno nasuprot drugome. Mnoga se djeca nakon toga motaju uokolo i žele se svađati oko opravdanosti vaših pravila, koliko je 1-2-3 glup i koliko mora biti glup tip koji je to napisao. Znate da se ne smijete svađati. Što da onda radite? Možete primijeniti "obratni time-out", u kojem se vi okrećete i napuštate sobu. Otiđite u svoju sobu ili čak u kupaonicu, opskrbite se dobrim materijalom za čitanje i čekajte da lavina prođe. Ili napravite nekoliko krugova oko kuće. Ali nemojte govoriti. Neki roditelji pitaju: "Zašto bih ja morao otići? Nakon svega, ja sam odrastao." U redu. Ostanite ako možete držati jezik za zubima i suzdržati se da ne provocirate i da se ne date isprovocirati. No ako zapravo želite ostati u blizini da biste zapodjenuli dobru svađu, onda znajte da vam strategija ne valja. 1-2-3 je zasigurno vrlo jasan, ali ovladavanje djetetovim napornim ponašanjem nikada ne predstavlja laganu zadaću. U ovom trenutku sigurno želite postaviti neka pitanja o ovom prvom velikom koraku u roditeljstvu. Pogledajmo neka od najvažnijih i najčešćih.

6 Dvadeset pitanja Ali, što ako?

1.

Što činiti ako dijete počne vama odbrojavati?

Mala petogodišnjakinja cmizdri zato što je za vrućega ljetnog dana niste poveli na bazen. Pogledate je, podignete jedan prst i kažete "Ovo je 1." Ona vam uzvraća pogled, podiže mali prstić i kaže: "Evo i tebi 1!" Što da radite? Čudnovato je što ova česta pojava baca većinu roditelja u očaj. Sasvim ih zbuni ta neočekivana pobuna. Odgovor je vrlo jasan. Dijete nema autoritet da bilo kome odbrojava (osim ako mu ga vi sami ne predate). Dijete je jednako tako moglo kazati: "Mjesec je ogroman sir." Taj komentar ne znači ništa. Ako takva djetetova opaska samo predstavlja pokušaj da vas se malo zeza, možete je ignorirati. Ako je opaska "Evo i tebi 1" sarkastična i bez poštovanja, odbrojavajte podižući dva prsta i ništa ne govoreći. Ako dijete iznova ignorira, dospjet će do 3.

2. Što ako postoji očiti problem medu djecom, ali niste uspjeli vidjeti što se događa? Vaša kći Suzie utrčava u kuhinju i viče: "Tata, Bobby bi trebao dobiti 1!" Nemate blage veze o čemu se radi, ali moguće je da se problem vrti oko bratskoga suparništva. Naše je pravilo općenito sljedeće: ako niste osobno vidjeli konflikt ili svađu, nemojte odbrojavati; ako ste je čuli, onda odbrojavajte.

Ako ste u kuhinji i čujete kako se u dnevnoj sobi "diže prašina", ništa vas ne sprečava da kliknete: "Hej, društvo, ovo vam je 1." Naravno, ovo ćete pravilo koristiti fleksibilno. Ako vam se čini da jedno dijete ustrajno muči drugo, morat ćete intervenirati i odbrojavati samo agresivnom djetetu. S druge strane, kada potkazivanje izmakne kontroli, mnogi roditelji odlučuju odbrojavati tužibabi.

3. Koliko vremena mora proći između odbrojavanja? Oko pet sekundi. Baš koliko djetetu treba da se dovede u red. Zapamtite da brojimo samo na "prestani" (nepodnošljivo) ponašanje, poput svađanja, cmizdrenja, mučenja i gnjavljenja, i za one neposluhe koji se mogu prekinuti za sekundu. Sasvim sigurno nećemo djetetu dati pola sata nastavi li s ispadom prije nego što prijeđemo na 2. Brojanje je savršeno oblikovano da u jednoj sekundi izazove motivaciju koja je potrebna za suradnju. No, djetetu ćemo, da bismo bili velikodušni, dati pet sekundi. Zašto pet sekundi? Zato što ova kratka stanka mališanu daje vremena za razmišljanje i priliku da pravilno postupi. U tih nekoliko sekundi - tijekom kojih odrasla osoba mora šutjeti - djeca preuzimaju odgovornost za vlastito ponašanje.

4. Ako dijete dosegne 1 ili 2, ostaje li na tome cijeli dan, čak i kada ni u čemu drugom nije pogriješilo? Ne. Mala djeca nemaju osjećaj za dulje vremensko razdoblje. Nećete reći: "Ovo je 1" u deset sati ujutro, pa "Ovo je 2" u jedanaest i petnaest, a onda "Ovo je 3, uzmi 5" u tri sata poslijepodne. Postoji nešto što zovemo pravilom "vremenskog raspona": ako sedmogodišnjak, primjerice, učini tri pogrešne stvari u tridesetominutnom periodu, svako se upozorenje broji prema ukupno 3. Ali. ako učini jednu pogrešnu stvar, pa nakon jednoga sata ponovno učini nešto što ne bi trebao, tada se vraćate na 1. Vrlo malo djece manipulira ovim pravilom tako da učini jednu stvar, a zatim, nakon što pusti da prođe pola sata, pomisli: "Sada ću jedan dobiti besplatno!" Ako osjećate da se mališan pokušava izvući, jednostavno počnite sljedeće odbrojavanje od 2 umjesto od 1. Vremenski raspon mora biti dulji što je dijete starije, ali tu nema brzopoteznih smjernica. Za petogodišnjaka to vrijeme može trajati samo deset do petnaest minuta, ali za jedanaestogodišnjaka ono može iznositi dva do tri sata. Učitelji nižih razreda uglavnom ne koriste kratki vremenski raspon zato što bi u razredu od dvadeset četvero djece to dopuštalo previše prilika za neposluh u kratkom vremenu. Umjesto toga, vrijeme odbrojavanja u školi uglavnom obuhvaća cijelo jutro, a sva se odbrojavanja brišu nakon ručka; poslijepodne se tretira kao novo i odvojeno vrijeme.

5. Moje dijete pravi scene svaki puta kada ga ostavim u vrtiću. Bez obzira na uvjeravanja, ono nariče svaki puta kada pokušam otići. Premda je strah od odvajanja za malu djecu normalan, očajni vas krici kada ga pokušavate ostaviti u vrtiću, kod bake ili čak s dadiljom, mogu prilično uznemiriti. Evo što vam je činiti. Zagrizite donju usnu i pretvorite se u majstora brzoga bijega. Kada negdje ostavljate djecu (ili izlazite iz kuće), poljubite ih za pozdrav, recite im kada ćete se ponovno vidjeti i bježite odande! Što se dulje budete zadržavali i što više budete pričali, to će stvari postajati gorima. Ako vam taj grozan čin stvori dojam da ste se pretvorili u hladnog i nemarnog roditelja, nazovite poslije i pitajte onoga kome ste ostavili dijete koliko je plač trajao. Obično je to oko osamdeset sekundi.

6. Mora li soba za time-out biti ispražnjena? Ne. Mnoge knjige savjetuju da soba za time-out mora biti uređena poput samice u državnom zatvoru. Neka dosada bude potpuna i savršena - to će ih naučiti pameti! To je sasvim nepotrebno. Dijete može ići u sobu i čitati, odspavati, igrati se Lego kockama, crtati i slično. Čak i ne mora ostati na svom krevetu. Za svaku sigurnost, zabranjuju se tri stvari: nema telefona, nema prijatelja i nema televizije ili bilo koje elektroničke opreme. Neki ljudi pitaju: "Pa dobro, kako bi time-out trebao djelovati? Kćerka mi kaže da joj je time-out super - baš je briga jer će se u sobi lijepo igrati." Nemojte se previše obazirati na dijete koje kaže: "Baš me briga." Taj komentar obično znači upravo suprotno: itekako ju je briga. Da je ta soba takvo krasno mjesto, već bi odavno bila u njoj. Važno je da učinkovitost 1-2-3 ne dolazi toliko od samog time-outa; obično je uzrokovana prekidanjem aktivnosti kojom je dijete trenutno zaokupljeno. Tako se dogodilo da je djevojčica, u trenutku kada je udarala brata, gledala svoju najdražu seriju, Garfielda. Sada mora propustiti veliki dio serije. Nitko - uključujući i vas - ne voli kada ga se prekida tako da mora propustiti nešto zabavno. Ako stvarno osjećate da time-out nema učinka, razmotrite tri stvari. Prvo, brbljate li još uvijek i pokazujete li previše emocija pri pokušajima discipliniranja? Roditeljski ispadi obično sve pokvare. Drugo, ako vam se čini da ste dovoljno smireni, a da time-out još uvijek ne djeluje, pokušajte za njega odrediti neki drugi prostor ili sobu. Treće, pokušajte s alternativama time-outu.

7. Mogu li odbrojavati različite neposluhe da bi se dospjelo do 3? Da. Ne morate različito odbrojavati za svaku posebnu vrstu neposluha. Recimo: "Da vidimo: Evo 1 za bacanje kocaka po sobi. Evo 2 za maltretiranje sestre. A evo 1 za vikanje na mene. Evo 2 za..." Takva će vas praksa ubrzo dovesti do ludila, a trebat će vam i osobno računalo za vođenje evidencije. Zato, ako dijete primjerice gurne sestru: "Ovo je 1"; baca kocke po sobi: "Ovo je 2", a onda urla na vas zato što mu odbrojavate: "Ovo je 3, uzmi 5". Dijete je nestalo. Mama može reći 1, tata može reći 2, mama i tata mogu reći: "Ovo je 3." Zapravo, pozivamo vas da podijelite tu radost. Bolje je kad mama i tata odbrojavaju zajedno zato što tada dijete zna da oba roditelja podržavaju plan - dosljedni su i smrtno ozbiljni. Kada dijete vidi da su oba roditelja uključena, lakše će se dovesti u red. Na isti način i uključenost doma i škole u primjenu 1-2-3 jednako tako olakšava djetetu da poboljša svoje ponašanje - osobito ako se radi o izrazito teškom djetetu.

8. Može li se ikada išta ignorirati? Da, ali u početku to nemojte činiti. U početku, kad god niste sigurni, odbrojavajte. Nakon nekog vremena, kada primite dobre reakcije na 1 ili 2, možda možete malo popustiti. Recimo da nakon nekoliko tjedana privikavanja na 1-2-3 program dijete pred vama napravi nešto čime bi inače zaslužilo odbrojavanje. Umjesto da odmah počnete s odbrojavanjem, samo svom mališanu uputite pogled. Dijete će gotovo "osjetiti" nadolaženje odbrojavanja. Ponekad, ako ništa ne kažete, dijete će spontano razviti samokontrolu i prestati s neposluhom. Takva je reakcija idealna, zato što sada dijete internalizira pravila i može se kontrolirati bez izravnoga roditeljskog uplitanja. Nije li to baš onakva osoba kakvu želite ostaviti u studentskom domu kada upiše faks? Kako znati kada treba odbrojavati? Nije to tako teško. Uglavnom niste trebali odbrojavati kada vas nešto nervira, a to nešto je "prestani" ponašanje. Da biste se osigurali, možete si sastaviti popis (može i zajedno sa supružnikom) ponašanja koja zavređuju odbrojavanje i pokazati ga djeci. Ponekad roditelji i učitelji čak traže da im djeca pomognu sastaviti popis. Ignoriranje određenih vrsta ponašanja varira od roditelja do roditelja. Zašto? Neki roditelji jednostavno imaju duži fitilj od ostalih. Neki roditelji, primjerice, ignoriraju kada im djeca kolutaju očima, topću nožicama, gunđaju i cmizdre, dok drugi na to odbrojavaju. Neki će roditelji ignorirati viku ili čak udaranje o zidove sve dok je dijete na putu u sobu za time-out. Ostali će roditelji zbog toga produljiti vrijeme time-outa. Obje su strategije prihvatljive ako ih se dosljedno koristi. Morate jasno definirati koje vrste dječjeg ponašanja, nakon što ste dobro razmislili, smatrate suviše neprihvatljivima,

grubima, agresivnima ili opasnima. Tada odlučite da su upravo to ponašanja koja će se odbrojavati.

9. Što ako su vam drugi ljudi u posjetu? Sada već vjerojatno možete pretpostaviti kako ćemo odgovoriti na ovo pitanje. Morat ćete se (1) priviknuti na odbrojavanje u prisutnosti drugih ljudi i (2) ne mijenjati strategiju ni za dlaku dok vas drugi promatraju. Krajnji je test, naravno, kada se nađete u javnosti (vidi sljedeće poglavlje). Za sada ćemo se zadržati na onome što bi se moglo dogoditi u sigurnosti vašeg doma. S vremena na vrijeme i drugi će ljudi biti prisutni kada vaše dijete odluči nešto izvesti. Prisutnost drugih ljudi zapravo često potiče nepoželjno ponašanje kod mnoge djece te tako dovodi roditelje pred složeni izazov: discipliniranje djece pred publikom. Publika koja vas nedolično dovodi u takav mučan položaj uključuje drugu djecu, druge roditelje (sa ili bez djece) i, konačno, bake i djedove. Istražimo probleme koje donosi svaka od tih grupa. Druga djeca. Ako je mališan pozvao prijatelje, odbrojavajte baš kao što biste činili da nikoga nema. Ako dobije time-out, mora otići u sobu; zapamtite - prijatelj ga ne smije slijediti. Samo djevojčici ili dječaku objasnite da primjenjujete novi program i da će se njegov kompa vratiti za otprilike pet minuta. Ako vam kći ili sin prigovore, kao što se često događa: "Mama, tako je posramljujuće kada odbrojavaš pred mojim prijateljima", vi im samo odgovorite: "Ako se ne želiš sramotiti, onda se ponašaj kako treba." Možete učiniti još nešto: možete odbrojavati i drugom djetetu. Nakon svega, to je vaša kuća. Ako su djetetovi roditelji prisutni, ipak je bolje tražiti dopuštenje i objasniti ukratko princip. Postoji još jedna mogućnost kad su djeca u gostima: "1-2-3, 1-2-3, 1-2- 3; izađite se van igrati." To može biti od velike pomoći, osobito ako imate naporno dijete koje se uvijek pretjerano uzbudi kada mu dođu prijatelji. Nakon trećega time-outa, umjesto da svoje dijete ponovno šaljete u sobu, sva djeca zajedno s njim moraju izaći van na određeni period (pod pretpostavkom da vrijeme nije ružno) i tamo se igrati. Ova je metoda osobito popularna na jugu. Ili - još bolje - 1-2-3, 1-2-3, 1-2-3; a onda ih pošaljite da se igraju u kuću onog drugog djeteta! Drugi odrasli. Ako su vam u gostima drugi odrasli ili drugi roditelji, vjerojatno ćete osjećati znatniju nervozu pri odbrojavanju. Ta je nelagoda normalna. Ako na početku i budete osjećali manjak samopouzdanja, ubrzo ćete se naviknuti na odbrojavanje i u tim okolnostima. Pa odbrojavajte! Ako ne poduzmete taj korak, djeca će nanjušiti da ste mnogo lakši plijen u prisutnosti drugih ljudi. S druge strane, kada odbrojavate pred očima drugog roditelja, iznenada se može dogoditi nešto u čemu ćete uživati. Pričate s prijateljem, a vaše vas dijete nepristojno i

glasno prekida tražeći kekse. Vi hladnokrvno odgovarate: "Ovo je l." Dijete ne samo da se smiri, nego i napušta prostoriju. Drugi vas roditelj gleda kao da želi reći: "Kako to uspijevaš?" Kažete mu za 1-2-3 i objašnjavate kako djeluje. Ovakva je vrsta scene, kad smo već kod toga, najzaslužnija za prenošenje predaje o 1-2-3. Bake i djedovi. Našim trenutnim potrebama odgovaraju tri vrste baka i djedova, bilo da vi posjećujete njih ili oni vas. U prvu - i najrjeđu - vrstu ulaze suradnički raspoloženi bake i djedovi. Oni će odbrojavati s vama. Vi kažete 1, baka kaže 2 i tako dalje. Takva je suradnja odlična, ali nije česta koliko bismo željeli. Kao i s prvom vrstom, i s drugom se vrstom baka i djedova lijepo družiti. Te osobe zovemo pasivnim i nenametljivim bakama i djedovima. Oni vas ostavljaju na miru kada disciplinirate djecu i ne miješaju se. A to njima često nije lako. Treći je tip baka i djedova, međutim, antagonističan. Oni će vam reći nešto poput: "Treba ti knjiga da bi znao odgojiti dijete?! Zašto? Kada sam ja bio mali, tata je samo trebao pogledati na remen..." Ostatak znate. Želi vam se poručiti da vam nisu potrebne te moderne, psihologijske izmišljotine. Druga podvrsta antagonističnih baka i djedova stvarno će se i umiješati u vaše disciplinske mjere. Malom Bobbyju kažete: "Ovo je 3, uzmi 5", i prije nego što se uspije pomaknuti, uplete se baka riječima: "Oh, mali Bobby nije uistinu ništa učinio. Bobby, dođi, sjedni malo baki u krilo." Neki roditelji kada dođe do ovakve situacije postavljaju pitanje: "Smijemo li odbrojavati bakama i djedovima?" Vjerojatno ne, ali pred vama leži problem s asertivnošću. Možete reći nešto poput: "Znaš, mama, jako te volim, ali ovo su moja djeca i ja ih tako odgajam. Ako se ne možeš s time pomiriti, možeš malo skratiti posjet." Premda ćete takvu izjavu teško prevaliti preko usta, definitivno na to gledajte kao na ulaganje u djetetovu budućnost. Možete li zamisliti da govorite takvo što vlastitim roditeljima?!

10. Možemo li umjesto sobe za time-out koristiti posebnu stolicu? Za time-out! možete koristiti stube ili posebnu stolicu (nemojte dijete slati u kut), ali samo ako dijete od toga ne pravi smijuriju. Neka djeca, primjerice, isprva sjede na stolici, a onda se postupno odmiču od nje. Na kraju možda samo malim prstom dodiruju stolicu i gledaju vas pogledom: "Što ćeš sada poduzeti?" Ako pravilo jednostavno glasi da dijete mora ostati u kontaktu sa stolicom, onda nema problema. Naprosto se nemojte obazirati na mališana. No, ako se dijete neprestano penje i silazi sa stolice, a vi niste sigurni što da poduzmete, takvo će poigravanje uništiti disciplinu. Skloniji smo tome da tijekom razdoblja stanke između roditelja i djeteta ne bude vizualnoga kontakta, tako da dijete ne može gnjaviti i provocirati. Eto zašto je onda prikladnija dječja soba ili neka druga. Mnogi roditelji, međutim, uspješno koriste stube i stolice te mnogi od njih izvješćuju da djeca - čak i neka vrlo divlja! - mirno sjede na

njima, ne pričaju i ne pokušavaju pobjeći. Zapravo, mnogi roditelji često pokazuju veliku kreativnost kada treba izmisliti mjesta za time-out.

11. Smijemo li odbrojavanje primijeniti na učenje odlaska na WC? Ne. Odbrojavanje nije naročito efikasno kad se radi o tome. Prvi razlog leži u tome što, dok pokušavate odbrojavati djetetu koje prlja gaćice, ne možete uvijek znati u kojem će se trenutku to točno dogoditi, tako da naprosto ne možete odbrojavati. Većina se stručnjaka pored toga slaže da kažnjavanje djeteta zato što se uneredilo nimalo ne pomaže. Premda postoji nekoliko učinkovitih načina da dijete nagovorite na korištenje WC-a, moja omiljena metoda ima malo veze s formalnim treningom. Većina roditelja jako žuri da djecu istrenira za kahlicu, a ta žurba može prouzročiti mnoštvo problema. Umjesto toga dopustite djetetu da vidi kako vi koristite WC i dajte mu vlastitu stolicu s kahlicom. Većina će djece naposljetku naučiti kako koristiti tu stvar bez izravnoga treniranja. Kada uspješno obave nuždu, pohvalite ih i nagradite. Druga često neuspješna roditeljska taktika sastoji se u tome da roditelji neprekidno djetetu upućuju pitanja - osobito kada se vrpolji - treba li ići na WC. Mnogo je bolje reći ovo: "Jednog ćeš me dana iznenaditi i otići na kahlicu!"

12. Što ako dijete ne želi ostati u svojoj sobi? Mnoga djeca ostaju u sobi za time-auta, čak i ako vrata nisu zatvorena (ne moraju biti zatvorena). Druga će, međutim, pokušati pobjeći. Kada je u pitanju malo dijete, dovoljno je samo stajati i blokirati mu prolaz ili stajati iza zatvorenih vrata. Nakon nekoliko time-auta dijete će shvatiti da ne može izaći. Ova taktika, međutim, neće uspjeti ako se pred vratima stalno odvijaju bitke. Još jednom, ako disciplina dospije do ovog stupnja, i vi i vaš pristup ostavljate glup dojam. Druga je alternativa da pokušate blokirati izlaz nekom vrstom pregrade koja se pričvršćuje za dovratnik. Tu pregradu možete koristiti sve dok dijete ne nauči popeti se preko nje ili je odstraniti. Drugo je rješenje da se time-out ponovi svaki puta kada dijete prerano izađe. Neki roditelji čak udvostručuju vrijeme. Ova metoda, naravno, neće pomoći kada su u pitanju dvogodišnjaci i trogodišnjaci koji je neće razumjeti, ali kod starije djece može uspjeti. Objasnite je jednom, a onda počnite. Poneka su djeca, međutim, tako uporna te neprestano izlaze i stvaraju si tisuće i tisuće dodatnih minuta time-auta. Što da radite? Morate na ovaj ili onaj način osigurati vrata. Na raspolaganju vam je nekoliko mogućnosti. Neki su roditelji zahtjevne djece, vjerovali ili ne, dali izraditi "holandska" vrata za dječju sobu. Vrata su podijeljena napola, tako da mogu zaključati donju polovicu, a

gornja ostaje otvorena tijekom time-outa. Može vam se učiniti da je ovo rješenje prilično drastično. Ali, neka djeca iziskuju takva drastična (a opet blaga) rješenja. Postoje i plastične navlake za kvake. Ovi predmeti prekrivaju kvaku i moraju se čvrsto stisnuti da bi se kvaka okrenula i vrata otvorila. Mnogi mališani nisu dovoljno jaki da uspiju u tome. Druga je ideja da na vrata jednostavno stavite ključanicu. Ovaj savjet zabrinjava neke roditelje koji misle da će djeca tako postati klaustrofobična te da je zaključavanje neka vrsta zlostavljanja. Zaključavanje vrata sâmo po sebi nije zlostavljajuće, ali za neke roditelje (ili posvojitelje) u nekim mjestima nije legalno. Ako uistinu imate naporno dijete, trebate provjeriti kakvi propisi vrijede u vašoj situaciji i potražiti savjet stručnjaka. Evo što ćemo dogovoriti u vezi s vratima. Priopćit ćete djetetu da sve dok ostaje u sobi, vrata će ostati pritvorena ili jednostavno zatvorena. Ali kada prvi puta izađe, vrata se zaključavaju za preostalo vrijeme. Ako su vam draže pregrade, naručite neku izdržljivu koja se pričvršćuje na dovratnik. Ako se dijete uzvere preko nje, nabavite višu ili stavite dvije, jednu iznad druge. Postoje dvije ključne stvari: poneka djeca, uključujući mnogu s ADD-om (poremećajem pomanjkanja pažnje), pokušavat će neprekidno izlaziti van. Osiguranje vrata je u svakom slučaju apsolutno neophodno. Sasvim je neproduktivno i može biti opasno sve vrijeme tjerati djecu natrag u sobu; dijete mora znati da vrata predstavljaju prepreku koja će ga nakratko zadržati. Ako se brinete za njegovu sigurnost, osigurajte cijelu sobu i prozore te ostanite pred vratima tijekom time-outa, ali nemojte da dijete zna da ste tamo. I ne zaboravite da time-out traje po jednu minutu za svaku godinu života. Zapamtite da ne smijete produljiti vrijeme time-auta naprosto zato što ste ustali na krivu nogu. Vrijeme možete produljiti - do određene granice - ako je dijete učinilo nešto izrazito loše. Kada djeca jednom nauče da ne smiju iz sobe, prestat će s ispadima i smireno će prihvatiti kratak period tišine.

13. Što ako dijete ne želi izaći? Vjerojatno već znate odgovor na ovo pitanje: opustite se i uživajte! Otišli ste do dječje sobe i rekli: "Vrijeme je isteklo." Sin ili kći odgovaraju: "Neću izaći iz ove sobe do kraja života!" Nemojte reći: "Dobro!" ili nešto slično tome. Samo otiđite - nikada nemojte poticati mučeništvo. S druge strane, nemojte varati nesmotrenim produljivanjem vremena. Zamislite da dijete mora provesti u sobi pet minuta. Onda primijetite da ste se zamislili i prošlo je osam minuta. Tada pomišljate: "Oh, kakav mir! A ona je tako tiha u svojoj sobi! Nemam srca sada je dozivati." Krivo - to nije fer. Držite oko na satu ili tajmeru i obavijestite dijete kada vrijeme istekne. Ako je djevojčica zaspala - i ako je u redu da spava u to doba dana, pustite je da još malo odrijema.

Neka djeca uvijek žele zagrljaj i neku vrstu utjehe nakon što time-out prođe. Što da radite? Zagrlite ih! Ali budite oprezni s tim malim mazama. Ako dijete neprekidno traži zagrljaj, bolje se pitajte izvodite li 1-2-3 kako treba. Poneka su djeca, naravno, vrlo osjetljiva pa ih svaka vrsta discipliniranja malo pogađa. Druga djeca, međutim, trebaju utjehu zato što ste bili neprijazni - emocionalno ili fizički - prije nego što ste ih poslali u sobu. Zato, ako vaše dijete nakon time-outa neprekidno traži zagrljaj, uvjerite se da ste postupali blago, prema pravilima nepričanja i nepokazivanja emocija.

14. Pomozite - djeca polude dok telefoniram!! Ovo pitanje u roditeljima budi živa sjećanja. Čini se da na cijelom svijetu nema roditelja čija djeca nisu počela svašta izvoditi dok bi oni telefonirali. Mnoga djeca počinju trčati uokolo i vrištati čim telefon zazvoni. U našoj se kući u to vrijeme i pas uznemiri. Telefon zazvoni i pas zalaje. A lavež djeci daje signal: "Evo još jedne žrtve na liniji, hajdemo je mučiti neko vrijeme!" Tada počnu trčati uokolo, vrištati i urlikati i općenito se dobro zabavljaju. Tko god bi se našao s druge strane linije, osjećao bi se uhvaćeno i frustrirano. Zašto se čini da djeca počnu divljati svaki puta kada telefonirate? Isprva sam mislio da su djeca ljubomorna zato što roditelj razgovara s nekim drugim, a ignorira njih. Možda u tome ima nečega, ali sada mislim da se mališani tako ponašaju jer misle da ste vi bespomoćni. Čini se da djeca misle kako, s obzirom na to da vam je glava zalijepljena za slušalicu, nećete biti u stanju odbrojavati pa stvaraju veću gužvu. Učinit ćete to da ćete jednostavno odbrojavati kao da niste pri telefonu - baš onako kao što biste postupili pred drugim ljudima. Dok razgovarate telefonski netko je drugi uistinu prisutan - samo što ne gleda, nego sluša. Morat ćete prekinuti razgovor da biste odbrojavali. Morat ćete spustiti slušalicu, objasniti osobi što radite ili čak prekinuti razgovor kako biste otpratili mališana do sobe. Udaljeni će razgovori tako poskupjeti, ali učinite to, koliko god vas stajalo. Inače će djeca svaki puta kada telefon zazvoni u vama vidjeti patku u kavezu i počastit će vas kraljevskim protokolom. Ova rutina na početku nije lagana. No, nakon nekog vremena roditelji uspijevaju dovesti djecu do toga da ne trebaju koristiti riječi pri odbrojavanju. Jednostavno prstima pokažu odgovarajući broj i nastavljaju razgovor. Djeca reagiraju jer znaju da mama i tata misle ozbiljno. Ako ste" došli do tog stupnja, uglavnom koristite tu metodu pokazivanja dok telefonirate.

15. Šteti li odbrojavanje djetetovu samopoštovanju? Većini se djece ne mora mnogo odbrojavati, tako da učestalost odbrojavanja često ne predstavlja problem. Nakon početka primjene programa većina djece neće danima dobiti

niti jedno odbrojavanje. Tijekom običnoga dana u normalnom razredu manje od petero djece učini nešto što zavređuje odbrojavanje. Kod one djece kojoj se češće odbrojava, ako se 1-2-3 pravilno primjenjuje, ne postoji značajnija opasnost narušavanja samopoštovanja. Samopoštovanju doista štete vikanje, svađa, vrijeđanje, ponižavanje, sarkazam ili batine, sve ono što možete učiniti kada se niste sposobni kontrolirati i provoditi program kako treba. Osim toga, kako ćete poslije vidjeti, u cjelini će u vašim reakcijama biti mnogo više pozitivnog nego negativnog. Jedno odbrojavanje čini tek mali dio negativne reakcije. Zato ćete sve više htjeti povremeno odbrojavanje uravnotežiti ostalim aktivnostima ili strategijama, kao što su pokazivanje naklonosti, zajednička zabava, pozorno slušanje i pohvala.

16. Što ako dijete uništi sobu tijekom takozvane "stanke za odmor"? Prema dosadašnjim iskustvima, većina djece neće postati sobnim huliganima. Samo će mali postotak razbacati stvari i napraviti nered. A mnogo će manji postotak njih razbijati stvari, rastrgati krevet ili napraviti rupe u zidu. Takva djeca, međutim, postoje pa njihovi roditelji moraju znati postupati u takvim, ponekad strašnim situacijama. Poanta cijelog 1-2-3 programa leži u tome da roditelji moraju biti spremni na sve i da nije dobro da se osjećaju defenzivno i zabrinuto. "O, ne, što će se sad dogoditi?" Želimo da svojim stavom prenosite poruku sličnu ovoj: "Ti si moje dijete, a ja sam tvoj roditelj. Volim te, ali moj je zadatak da te podignem i uspostavim disciplinu. Ne očekujem savršenstvo, ali kada učiniš nešto što ne treba, postupit ću ovako." Rješenje za problem uništavanja sobe dugujemo roditeljskom paru koji me posjetio prije mnogo vremena. Imali su osmogodišnjega dječaka koji je u mom uredu bio vrlo drag, ali - prema riječima mame i tate - "živi vrag" bilo gdje drugdje. Ti su roditelji čak razmišljali da stave dječakovo ime na poštanski sandučić s obzirom na to da je ionako vodio glavnu riječ u kući. Često su ga oslovljavali s "kralj Luj XIV". Takvo se ponašanje očito nije moglo nastaviti pa sam upitao roditelje žele li naučiti 1-2-3. Odgovorili su pozitivno. Poučio sam ih programu, pripremio ih na izazivanje i manipulaciju, a onda su otišli kući sve to započeti. Dječak je navikao voditi glavnu riječ - ali malo je toga slutio kada su se roditelji vratili kući spremni za akciju. Kada se "kralju Luju" prvi puta odbrojilo 3, nije mogao vjerovati što se događa. Kako su ga roditelji uspjeli odvući u sobu za time-out ostat će vječna tajna, ali jednom kada se tamo našao, potpuno je - i stvarno mislim potpuno - uneredio sobu. Njegova prva taktika - a to je možda najomiljenija taktika svih sobnih huligana - sastojala se u tome da otiđe do ormara i razbaca odjeću po cijeloj sobi. Tada je s kreveta pobacao plahte i prekrivače. Onda je izvukao madrac i izvukao kutije za odlaganje stvari iz krevetnog okvira. Pa je nastavio do drugog ormara i poskidao svu odjeću s vješalice te je razbacao po sobi. Naposljetku su i sve igračke izletjele s polica. A onda je otišao do prozora i strgao sve zastore.

Što su roditelji učinili? Za divno čudo, nisu me nazvali. Prva stvar koju su učinili bila je da ništa nisu učinili! Nisu pospremili nered niti su tjerali "kralja Luja" da ga očisti. Svako bi pospremanje samo ponovno napunilo dječakovu artiljeriju za sljedeći time-out dalo bi mu još jednu savršeno urednu sobu za uništavanje. Drugo, tata i mama su mu nastavili odbrojavati uporno, ali pravedno. Kada bi momčić zaradio 3, uslijedile bi posljedice. Nije bilo besmislica s podjelama poput: "Ovo je 2 i pol, ovo je 2 i tri četvrtine, ovo je 2 i devet desetina." Roditelji bi mu naprosto servirali zasluženi 3 i poslali ga u sobu da preuredi nered. Kada je došlo vrijeme za počinak, dječak je morao iskopati pidžamu. Morao je također pronaći i krevet. Trebalo je proći tjedan dana da ujutro uskladi odjeću Koliko je trebalo proći da "kralj Luj" nauči nova pravila u staroj kući? Nakon otprilike deset dana počeo je mirnije prihvaćati time-out. Onda su mu, nakon tri ili četiri dana smirenog time-outa, roditelji pomogli da počisti sobu. Nakon toga - vjerovali ili ne - toliko je zamrzio odbrojavanje da su roditelji mogli prestati s time već nakon 1. Ali, jesmo li time slomili dječakov duh? Hoće li se sada do kraja života ponašati poput mekanoga kolačića? Sasvim sigurno neće. Od sada će uistinu i posvuda biti drago dijete kakvo je sjedilo u mojem uredu, a roditelji su ponovno zadobili glavnu riječ u vlastitoj kući, kako je i od samog početka trebalo biti. Dječak se, k tome, počeo bolje ponašati u školi, gdje su učitelji također primjenjivali 1-23. Ako smatrate da ćete imati sobnoga huligana, prije nego što krenete s 1-2-3 provjerite dvije stvari. Ako u sobi postoji neki opasan predmet ili nešto vrijedno što se ne bi smjelo razbiti, odstranite to prije punoga time-outa. Primjerice, ako dijete u sobi ima čekić ili pilu, ili ako baka na komodi drži skupocjeni porculan, svakako to uklonite prije nego što počnete odbrojavati.

17. Uneređivanje sobe je jedna stvar, ali što činiti ako dijete urinira po podu tijekom time-outa? Neka su djeca to učinila - obično predškolci. Pošaljete ih na time-out, a ona su toliko gnjevna da skinu hlačice i... Što da radite? Pošaljite ih na time-out u kupaonicu. Znam što mislite: "Kako naivno! Stvarno očekujete da će mališani koristiti kupaonsku opremu kako treba?" Odgovor je: "Ne, ne očekujemo to." Nije u tome stvar. Stvar je u sljedećem: što je lakše očistiti, kupaonske pločice ili sobni tepih? Ako dijete uneredi tepih, čišćenje se pretvara u skup poduhvat. Ako dijete to učini na pločicama ili manjoj kupaonskoj prostirci, to je sasvim druga priča.

Isti savjet vrijedi i ako imate dijete koje se toliko uznemiri da počne povraćati. Na svakoj radionici koju sam vodio bilo je nekoliko roditelja s takvom djecom. Svakako provjerite je li kupaonica sigurna, a onda ih tamo pošaljite na time-out.

18. Smijem li ikada udariti dijete? Vrijeme je da se roditelji suoče s činjenicama: 99 posto svih roditeljskih batina uzrokovano je pucanjem živaca. One nisu metoda uvježbavanja ili odgajanja djeteta. To su naprosto gnjevni ispadi roditelja koji su izgubili kontrolu, koji ne znaju kako dalje i žele se osvetiti nanošenjem boli. Roditelji koji imaju problema sa samokontrolom i svladavanjem ljutnje pokušavaju racionalizirati i opravdati batine argumentima poput: "Moraju se postaviti granice", "To je za njihovo dobro" i "Udarci više bole mene nego dijete." Istina je da postoje kulture i društvene skupine u kojima se batine češće smatraju legitimnom metodom discipline. Ali istraživanja pokazuju da tjelesna disciplina naginje povećanju anksioznosti u djece, smanjuje njihovo samopoštovanje i uvelike povećava vjerojatnost da i djeca postanu agresivna. No, općenito govoreći, roditelji koji tuku djecu nimalo ne mare za istraživanja. U nekim sam prilikama do iznemoglosti znao raspravljati s takvim roditeljima no, tužno ali istinito, pokušaj promjene njihovih odgojnih navika pokazao se unaprijed izgubljenim poduhvatom. Upamtite, smisao 1-2-3 programa sastoji se u izbjegavanju rutine "pričajuvjeravaj-svađaj se-viči-udari".

19. Zašto tri odbrojavanja? Djeca bi već na jedan trebala poslušati. Zašto im pružati tri prilike za neposluh? 1-2-3 izaziva neobične reakcije. Neki ljudi misle da je odbrojavanje suviše diktatorsko, dok neki smatraju da je odbrojavanje znak roditeljske slabosti. Razlog za tri odbrojavanja je jednostavan: djetetu želite pružiti dvije prilike - prva dva odbrojavanja - da se sredi (osim ako nije učinilo nešto tako ozbiljno da je odmah zaradilo 3). Kako će ta djeca naučiti da isprave greške ako nikad za to ne dobiju priliku? A s odbrojavanjem "prilika" dolazi odmah - u prvih nekoliko sekundi nakon odbrojavanja. Ta im trenutačna prilika pomaže da nauče.

20. Trebaju li se djeca ikada ispričavati? Teško pitanje. Ako i inače tražite od djece da se ispričaju i ta rutina djeluje, u redu. Međutim, nemojte zaboraviti da pretjerano ispričavanje zapravo predstavlja vježbu

licemjerja. Traženje isprike često jednostavno predstavlja dio kazne - a ne edukativno iskustvo koje uključuje žaljenje i suosjećanje. Na primjer, vaša se dva sina često svađaju. Prekidate hrvanje i tražite da se ispričaju jedan drugome. Stariji dječak sijeva očima prema mlađem i podsmješljivo kaže: "Žao mi je." Ton glasa mu je usiljen i sarkastičan. Je li to uistinu isprika? Naravno da nije. Njegov komentar samo predstavlja nastavak prijašnje svađe, ali na verbalnoj razini. Ova dvojica bi se mogla početi ćuškati čim vi okrenete leđa. Ako želite inzistirati na isprikama, pazite da pri tome ne tražite od djeteta da jednostavno laže. Jesmo li obuhvatili sva moguća pitanja? Ne sasvim. Najčešćem pitanju posvetit ćemo posebno poglavlje: Kako postupati u javnosti?

7 Kako postupati u javnosti Opasnost od javne sramote nijedan roditelj ne shvaća olako.

ada se moramo uhvatiti ukoštac s najgorom noćnom morom svakog roditelja: kako postupati u javnosti. Nitko ne želi ostaviti dojam zlostavljača na odjelu za slatkiše u lokalnoj trgovini živežnim namirnicama. A djeca - čak i vrlo mala djeca - izgleda da posjeduju radar kojim mogu predosjetiti psihološku ranjivost svojih tjeskobnih roditelja. Kada svladaju tehniku 1-2-3, mnogi se roditelji zabrinu kako će sve to izgledati u javnosti gdje ne postoji soba za time-out. Vjerovali ili ne, taj se problem može riješiti bez većih teškoća. To je, dragi moji roditelji, ona dobra vijest. Loša je vijest da se najgori problem skriva u tami i duboko u srcu svaki roditelj zna koji je to problem. Najveći problem leži u tome što vam vaši maleni u javnosti mogu naprtiti na glavu nešto što privatno ne mogu: prijetnju javnog osramoćivanja. Zbog tog straha od osramoćivanja i javnog neslaganja ponekad i najkompetentniji roditelji zaboravljaju što im je činiti, mijenjaju taktiku i padaju na koljena. Pokušajte zapamtiti osnovni princip: dugoročna dobrobit vaše djece dolazi prije kratkoročnih briga o tome što će drugi misliti.

S

Odbrojavanje u javnosti Zamislimo da imate petogodišnje dijete i da, eto, polica sa slatkišima stvarno spada medu vaše najveće probleme. Čini se da svaki puta kada prođete pokraj nje, mališan zatraži čokoladicu, vi kažete "ne" zato što su sve čokolade velike, a onda on dobije napad bijesa. Baca se na pod, Vrišti iz petnih žila i - sviđa li vam se ovo? - već se skuplja publika koja znatiželjno čeka da vidi kako ćete postupiti u novonastaloj krizi.

Kako postupiti? Prvo morate biti sigurni da ste 1-2-3 prilično dobro svladali kod kuće. "Prilično dobro" znači da ste uglavnom dobivali adekvatnu reakciju na 1 i 2. Zašto uglavnom, a ne uvijek? On je samo dijete. Eto vas sada pokraj police sa slatkišima, sin vam urla na sav glas, a publika se skupila. Spuštate pogled na malo nesretno čudovište, podižete jedan prst i kažete: "Ovo je 1". Kažete to smireno i odlučno kao što biste učinili kod kuće. Što je ovdje najvažnije? Nije toliko stvar u onome što ste učinili koliko u onome što niste učinili. Na primjer, ne smijete se uplašiti javne sramote i prošaptati: "Daj, već jednom. Neću da radiš budalu od mene pred svim tim ljudima." Učinite to i dijete će znali na što vas se može dobiti; onda više neće ni htjeti čokoladicu jer ćete mu vi postati mnogo draži izvor zabave. Nastavite do 2 ili do 3 ako je neophodno. Nemojte gledati ni u koga osim u svoje dijete. Sada se roditelji, naravno, počinju pitati: "Što ako dođemo do 3? Pa tu nema sobe za time-out." Taj se problem može riješiti mnogo lakše nego što mislite.

Soba za time-out, prostor za time-out Tijekom mnogih godina razvijanja programa 1-2-3, roditelji su bili ti koji su me naučili što činiti u situacijama poput ove. To su roditelji kojima su u žaru borbe sinula time-out rješenja, i to u restoranima, kazalištima, dućanima, muzejima, parkovima i tako dalje. To rješenje nazivamo "soba za time-out, prostor za time-out". Uvijek je moguće naći prostoriju, nešto poput prostorije ili simbolički prostor za serviranje time-auta. Primjerice, u okršaju kod police za slatkiše, maloprije opisanom, neki će roditelji kada dođu do 3 jednostavno ostati na mjestu i nekoliko minuta držati dijete za ruku. Tijekom tih nekoliko minuta neće izgovoriti ni riječi. I to je prostor za time-out. Neki će roditelji za kaznu staviti dijete u kolica za namirnice. To je gotovo soba za time-out. Ostale zamisli za time-out uključuju kutove trgovine. Za malo razulareniju djecu WC u trgovini može poslužiti u istu svrhu. Neka se tamo neko vrijeme ispušu. Neki će roditelji, sluteći da djeca glumataju pred publikom, jednostavno ostaviti kolica tamo gdje jesu i odvesti dijete do automobila na kratku stanku. To je mjesto za time-out. Upotreba automobila za time-out neke ljude navodi na pitanje: "Zašto bismo morali prolaziti kroz sve te muke?" Odgovor: (1) zato što su to samo djeca, (2) još uvijek uče kako se treba ponašati i (3) "sve te muke" predstavljaju znatno ulaganje u njihovu budućnost i vaš osobni mir. Evo još jedne ideje. Ako je dijete dovoljno staro i niste zabrinuti za njega, na 3 ga ostavite da vas čeka -

možda pokraj blagajne ili do pulta za informacije - dok ne završite kupnju. Tijekom bilo koje vrste time-outa nemojte pričati s djetetom. Bez prodika, bez vikanja, bez grdnji. Često je teško šutjeti, ali nakon nekog vremena mališani će shvatiti da su vam namjere ozbiljne. I, da, postoje roditelji koji smatraju da je bilo dosta galame pa ostavljaju napola puna kolica i odlaze kući.

"1-2-3-4" Nemojte zaboraviti alternative za time-out (ATO) kada napuštate kuću zajedno s djecom! Evo jedne druge situacije. Isprobavate novi recept za večeru i tako ste uzbuđeni zbog novog jela da jedva možete izdržati. Međutim, u 17 sati i petnaest minuta odjednom shvaćate da vam nedostaju tri najvažnija sastojka. Da stvar bude gora, vaša djeca, šestogodišnjak i osmogodišnjak, sasvim se lijepo igraju u drugoj sobi, po prvi puta u protekle dvije i pol godine. Prekinut ćete ih, a nemate vremena da nađete dadilju. Evo što ćete učiniti. Recite djeci da se mora ići u kupnju. Trajat će oko jedan sat i morate ih povesti sa sobom. Svjesni ste da ne žele poći s vama, ali nemate izbora. Recite im da će dogovor izgledati ovako: ako budu dobri" (a to znači da ne dođu do 4 - dajete im ekstra broj zbog trajanja putovanja i zbog toga što ne žele ići), dobit će nagrade. Dobit će nešto novaca ili mogu kupiti nešto u toj protuvrijednosti. Ako im se tijekom kupnje odbroji 4, nagrada se ukida. Neki roditelji smatraju da se radi o podmićivanju. Istina! Ali, prema definiciji, mito dajete nekome da učini nešto nelegalno. Ovdje pak plaćamo djeci da učine nešto legalno, i to djeluje. Supruga i ja doživjeli smo vrlo zanimljivo iskustvo s primjenom ATO taktika kada smo djecu navečer vozili na sladoled. Prvih nekoliko puta, kada bismo se nakon večere išli dodatno počastiti, djeca bi se na stražnjem sjedalu grebla poput mačaka. Kada bismo konačno došli do sladoleda, nikome više nije bilo do zabave. Tako sam jedne večeri rekao djeci: "Društvo, idemo na sladoled. Ali sada vrijedi novi dogovor. Ako vam se odbroji 3 prije nego što dođemo tamo, okrećem vozilo i vraćamo se kući. Nitko neće dobiti sladoled." Krenuli smo s nadom u srcima. Djeca su se počela tući. Rekao sam: "Ovo je 1, na 3 se vraćamo." Naravno, ubrzo je uslijedilo 2, a onda, baš na pola puta do slastičarnice, zaradili su 3." Okrenuo sam vozilo i vratio se kući. Djeca nisu bila presretna; djelovala su zatečeno i uvrijeđeno. Nekoliko dana poslije - ovaj puta s manje nade - pokušali smo po drugi puta doći do slastičarnice. Nismo odmakli ni sto metara od kuće kada su se djeca opet počela tući. Rekao sam: "Ovo je 1, na 3 se vraćamo." Došli su do 2, a onda do 3, vozilo se okrenulo i nastavilo put kuće. Siguran sam da se prije sljedećeg pokušaja medu djecom odvijao razgovor. Zvučao je vjerojatno ovako: "Nije li sramota što većina djece, osim nas, ima normalne

očeve? Na nesreću, mi smo dobili tatu psihića. Ali, on ima automobil, a ima i novac, pa ako želimo sladoled, bolje da pristanemo na njegove glupe igre!" Tako se, tjedan dana poslije, naša neustrašiva ekspedicija ponovno uputila u pustolovinu. Na moje čuđenje, djeca su se počela tući. Rekao sam: "Ovo je 1, na 3 se vraćamo." Međutim, na moje daljnje čuđenje, djeca su iznenada utihnula i ponašala se poput ovčica sve do kraja puta. Uživali smo u sladoledu. Pouka ove priče: ponekad je potrebno nekoliko pokušaja da bi vam djeca povjerovala. Usput, često me pitaju što činiti ako tijekom puta jedno dijete divlja, a drugo ne. Odgovor: ono drugo dobiva sladoled, prvo ne. Ali nemojte očekivati da će vam povratak kući biti lagan.

Nastavite dalje Druga taktika koju neki roditelji uspješno koriste u javnosti vraća nas ponovno na primjer u trgovini, gdje mališan ima veliki nastup pokraj police sa slatkišima. Neki roditelji pri tome jednostavno ostavljaju dijete i odlaze do sljedeće police. Kada tamo sretnu nekog, kažu mu: "Bože, čujete li svu onu dreku tamo dolje?" Ne šalim se, često se događa da dijete počinje brinuti kamo su otišli mama i tata, zaboravlja slatkiše i trči u potragu za roditeljima. Naravno, nećete se previše udaljiti, sve ovisi o tome koliko vam je dijete staro. Ali opet, neka djeca žure pronaći roditelje, a onda se sjete slatkiša i nastavljaju s provalama bijesa. Kako tada postupiti? Odgovor ovisi o dvije stvari: koliko vam je kupovina uistinu nužna i koliko ste odvažni? Prije nekoliko godina kupovao sam sâm u lokalnoj trgovini živežnim namirnicama. Opazio sam kako ulazi jedna gospoda s četverogodišnjim sinom. Podigla ga je, smjestila u kolica za kupovinu i provezla ga pored velikog automata s gumama za žvakanje. Dječak je tražio gumu za žvakanje, majka je rekla "ne" i dječak je pokrenuo topništvo. Majka je samo bez riječi nastavila dalje. Kupovao sam dvadesetak minuta, mama je kupovala dvadesetak minuta, a mali je isto toliko urlao. Kada god se nalazite u takvoj nevelikoj trgovini, možete naići na dijete koje viče kao da ga kolju. Ali ova je gospođa bila sjajna. Nije se obazirala na sina. Došla je zbog mlijeka, zelenog papra i riže i, bože moj, odlazila je s mlijekom, zelenim paprom i rižom. Sjećam se kako sam prolazio pokraj njih kod police s rižom. Dok je mališan kukao, majka je smireno promatrala kutiju s rižom: "Da vidimo, 120 grama puta šest. Da, to će biti dovoljno za večeru." Bio sam zadivljen. No, mama je uskoro pala s trona. Požurio sam se jer sam želio pobjeći od te buke. Došao sam do blagajne. Buka iza mene postajala je sve glasnijom. Evo ih, dolaze! Gospoda s nesretnim sinom upala je u drugu liniju i prije je došla na red jer je imala manje stvari. S velikim sam olakšanjem gledao kako napušta prostoriju dok joj je sin još uvijek bjesnio. Kada je po drugi puta prolazila pokraj automata s gumama za žvakanje, zastala je i kupila mu jednu!!!

Bio sam zaprepašten. Gotovo sam zaboravio na svoju profesionalnu pristojnost. Želio sam preskočiti blagajnu, dotrčati do žene i reći: "Oprostite, gospođo, ne poznate me, ali ja sam klinički psiholog. Možemo li malo popričati?" Ta je majka upravo nagradila sina za dvadesetominutni ispad bijesa. Može se dogoditi da u javnosti, bez obzira što vi činili, dijete ne želi zaustaviti ispad. Izaberite sami što ćete učiniti: progutati i obaviti kupovinu do kraja (osjećat ćete se glupo), odvesti dijete do automobila i ostati s njim tamo dok ne prestane, ili otići kući.

Nemojte ih voditi sa sobom ako baš ne morate Jeste li ikada bili nedjeljom u crkvi, a da je ispred vas sjedio par s dvogodišnjim djetetom? Dvogodišnjak, naravno, nije posvećivao nikakvu pozornost samoj službi. Nisu ni roditelji, s obzirom na to da su bili zauzeti pokušavajući spriječiti sina da ometa druge. Naposljetku je taj obiteljski trio bio okružen s barem desetak ljudi koji također nisu obraćali pozornost na službu jer ih je više zanimalo koliko je dotični par učinkovit u discipliniranju svog dvogodišnjaka. Tako, kao rezultat, dobivamo trinaestak ljudi koji su mogli jednako tako i ne doći u crkvu. Naravno, ne pokušavamo vas odgovoriti od odlaska u crkvu, ali predlažemo vam da razmislite prije nego što pođete bilo kamo. Nemojte izazivati nepotrebne neprilike u javnosti stavljajući djecu u situaciju s kojom se jednostavno ne mogu nositi. U primjeru naše crkve roditelji svim snagama pokušavaju odvratiti dijete od toga da ometa druge ljude, ali ti su ljudi ionako već ometeni.

Vožnja automobilom Putovanje automobilom spada u vrstu napola javnog i napola privatnog iskustva koje roditelje može suočiti s nekim izrazito teškim pa čak i opasnim situacijama. Roditelji tijekom putovanja često postaju prisilna publika koja mora promatrati dječje neposluhe. A da stvar bude još teža, mame i tate znaju da su mogućnosti discipliniranja u takvim uvjetima vrlo ograničene. Jeste li ikada vozili autocestom s lijevom rukom na upravljaču, dok ste desnom pokušavali obuzdati dječaka koji je po sedamdeset i sedmi put otkad ste napustili grad pokušavao gnjaviti sestru? Odlazak na odmor bi trebao biti zabavan, ali ovakva je rutina daleko od zabave. Mnogi su roditelji koje sam upoznao u velikoj mjeri odustajali od odmora zbog uličnih zločestih scena koje su se neprekidno ponavljale. Odbrojavanje je korisno kada se s djecom vozite po gradu. Pitanje je, naravno, što da radite kada odbrojite do tri. Zamjene za time-out ovdje se ne mogu primijeniti. Jedan par, primjerice, nikome u automobilu nije dopuštao da govori - uključujući mamu i tatu i to petnaest minuta od trenutka kada je djetetu odbrojano 3, za ponašanja kao što su

zadirkivanje, tučnjava ili mučenje. Neke obitelji primjenjuju globe (oduzimanje od džeparca) u omjeru otprilike jedan posto tjednog iznosa za svaku minutu koja bi inače bila uključena u time-out. Tu je, naravno, i dobri stari time-out. A gdje je prostorija za time-out? U pravo se vozite u njoj! Automobil je zapravo stilizirana soba za time-out na motorni pogon. Godinama je mnogim obiteljima uspijevala vrlo djelotvorna taktika - nakon 1-2-3, zaustaviti automobil pokraj ceste i neko vrijeme tamo stajati. Takva je strategija radikalna i ostavlja djecu pod priličnim dojmom. Zbog nekog razloga, ako odbrojavate u automobilu, a time-out uslijedi tek kada stignete kući, to neće biti tako djelotvorno. Osim ako niste jako blizu doma. Problem je u tome što između time-auta i ponašanja koje je do njega dovelo postoji preveliki vremenski razmak. Stoga zahtjev za time-outom nakon što uđete u kuću može samo izazvati novi sukob, jer su do tada često već svi zaboravili prvotni problem. Na duljim vožnjama ili odmorima odbrojavanje se može koristiti sasvim učinkovito, baš kao kad se radi o kratkim vožnjama. No, i ostale taktike mogu pomoći. Ostale taktike koje roditelji koriste uključuju uobičajene - i vrlo djelotvorne - aktivnosti poput igre abecede i binga u automobilu, Ako jedno dijete smjestite sprijeda, a drugo straga, to može biti jednako učinkovito kao da ste upotrijebili videorekorder ili DVD uređaj (i posudili dvadeset filmova) ili pak možete krenuti na put u četiri sata ujutro pa će djeca prespavati veći dio puta. Kao briljantan manevar računa se i ako djetetu date kovanicu za svaku ovcu koju primijeti pokraj ceste. Osnovna zamisao je sljedeća: nikada nemojte otići na put s djecom - osobito kada se radi o odlasku na dulje praznike - a da prije toga temeljito ne promislite. Neka vam u "džepu" stalno budu spremni 1-2-3 i nekoliko ostalih taktika, jer će vam biti itekako potrebni.

8 Varijacije: suparništvo među braćom, ispadi bijesa i durenje Suparništvo među braćom – razonoda za djecu, tortura za roditelje

ostoje tri česta, ali otežavajuća problema u djetinjstvu koji zbog svoje specifične prirode zahtijevaju nekoliko manjih prilagodbi u samoj proceduri odbrojavanja. Prvi uključuje suparništvo medu braćom koje se nalazi pri vrhu roditeljske top-liste teških, velikih i konstantnih problema u ponašanju. Ostalo uključuje ispade i durenje.

P

Suparništvo medu braćom Kada više od jednog djeteta nešto izvodi, to vam dodatno komplicira život. U drami uvijek glumi više glumaca. Kako ćete se nositi s takvom situacijom? Nema potrebe suvišno komplicirati stvari. Evo nekoliko jednostavnih i važnih pravila koje biste morali slijediti: Odbrojavajte i jednom i drugom djetetu. Kada se djeca svađaju, uglavnom biste trebali odbrojavati i jednom i drugom istovremeno, zato što su obično oboje krivi za nastanak konflikta. Djeca su lukava; neka provociraju na suptilan način, a neka vrlo agresivno pa je teško uvijek procijeniti tko je započeo svađu - čak i ako ste joj i sami svjedočili. Primjerice, jeste li se ikada vozili u automobilu s djecom otraga i slušali sljedeće: "Mama, opet me gleda!"? Tko je započeo ovo? Stvarno ne možete znati. Stoga ćete odbrojavati i jednome i drugome, osim ako nije očito da je samo jedno od njih bez povoda izazvalo svađu, a vi ste u to apsolutno sigurni. Nikada ne postavljajte dva najgluplja pitanja na svijetu. Svaki roditelj zna koja su to pitanja: "Što se dogodilo?" i "Tko je započeo?" Očekujete da će vam odgovoriti u stilu izjave Georgea Washingtona "Nisam sposoban za izricanje neistina"? "Da, ja sam izazvao sukob, a preuzimam odgovornost i za posljednjih trinaest

uzastopnih prepirki." Takva se priznanja ne događaju. Umjesto toga dobivate dvoje djece koja se međusobno okrivljuju i viču. Naravno, postoje situacije kada morate upitati što se dogodilo. Primjerice, ako je netko ozlijeđen, ispitat ćete dijete kako biste otkrili tko ga je ozlijedio. Ista bi se stvar mogla ponoviti i u ostalim ozbiljnim i neuobičajenim slučajevima. Ali kada se radi o običnom rivalstvu medu braćom, pokušaji istraživanja tijeka događaja postaju unaprijed izgubljen slučaj. Nemojte od starijeg djeteta očekivati da se u svađi s mlađim ponaša zrelo. Čak i ako su vam djeca u dobi od jedanaest i četiri godine, nemojte jedanaestogodišnjaku reći: "Ona je još beba; zar ne možeš podnijeti malo zadirkivanja?" To je kao da ste maloj četverogodišnjakinji poklonili napunjeni pištolj, i budite sigurni da će vaša velikodušnost biti iskorištena u punoj mjeri. U skladu s prije rečenim, zamislite na trenutak kako vam vaš jedanaestogodišnjak jednog dana prilazi i kaže: "Želim ti postaviti pitanje." "Samo izvoli", odgovarate vi. "Kako to da ja uvijek dobivam deset minuta time-outa, a gospođica Kepec tamo (vaša četverogodišnjakinja) dobiva samo pet minuta?" "Zato što u ovoj kući vrijedi pravilo", kažete vi, "prema kojem se za svaku godinu dobiva po jedna minuta." "PA TO JE NAJGLUPLJA STVAR KOJU SAM IKADA ČUO!" "Ovo je l." Dijete uistinu ne zanima informacija. Želi se svađati, ali nemojte se dati uvući u beskorisne svađe. S 1-2-3 imate pravilo koje glasi: napade odbrojavajte, a u raspravama raspravljajte. Što ako se djeca posvađaju, a dijele istu sobu? Nije baš pametno puštati dvoje djece koja se tuku na isto mjesto za time-out da tamo nastave tučnjavu. Pošaljite jednog u njegovu sobu, a drugog u drugu sobu ili mjesto za time-out. Kada dođe do sljedećeg time-outa, zamijenite im mjesta. Ili, u slučajevima kada se oba djeteta svađaju, primijenite time-out alternative. Ako vaša djeca imaju zasebne sobe i svađaju se na putu prema svojim time-out mjestima, produljite time-out za pet ili deset minuta.

Ispadi bijesa Recimo da je vaš sin dobio time-out zbog ispada. Sada je u svojoj sobi, ali ga ispad još uvijek drži. Problem je jednostavan. Što ako je vrijeme time-outa isteklo, a dijete nije završilo s ispadom? Ne želite ga pustiti van dok je u takvom stanju pa je ono, na neki način, već zavrijedilo drugo isključenje. Odgovor na ovu dvojbu srećom je također

jednostavan: Time-out ne počinje dok ispad ne završi. Pa ako je djetetu potrebno petnaest minuta da se smiri, isključenje počinje nakon što ispad završi. Ako djetetu trebaju dva sata da se smiri (u slučaju demoliranja sobe), time-out počinje nakon dva sata. I nemojte svakih pet ili deset minuta provirivati glavom kroz vrata i govoriti: "Hajde, ne misliš li da je bilo dosta? Nedostaješ nam. Večera je za pet minuta, a moraš i pisati zadaću..." Samo ga ostavite na miru dok se ne umori od ljutnje. Jedina djeca kod koje ne primjenjujemo ovu prilagodbu metode su dvogodišnjaci ili trogodišnjaci. Ona to neće shvatiti pa ih samo izvedite nakon nekoliko minuta, čak i ako još bjesne, a onda držite fige. Kada se dijete jednom nađe izvan prostorije, ignoriranje je mnogo djelotvornije od nagovaranja da odustane od ljutnje. Ako se ipak nije smirilo, drugi puta ga ostavite u sobi malo dulje.

Durenje Durenje spada u pasivna ponašanja kojima se namjerno u vama želi izazvati osjećaj krivnje. Ako se doista osjećate krivima dok se dijete duri, to je stvarno vaš vlastiti problem. Zašto biste se loše osjećali ako pokušavate biti dobar roditelj, i to samo zato što se djetetu ne sviđaju zahtjevi i ograničenja koja pred njega postavljate? Ne biste se trebali tako osjećati. Stoga, ako disciplinirate dijete a ono vam naposljetku uputi mučenički pogled, samo se okrenite, nemojte ništa reći i udaljite se. Drugačije ćete reagirati samo ako se suočite s onim što zovemo "agresivnim durilom". Agresivno durilo je dijete koje vas slijedi po kući kako bi bilo sigurno da ni na trenutak nećete propustiti njegov kiseo izraz lica. Ako dijete čini nešto takvo, slijedi "Ovo je 1." Ono vam pokušava nabiti na nos svoju razdražljivost, a vi mu to ne dopuštate.

9 Prvi razgovor Djeca će vas gledati kao da ste sišli s uma.

rilično je lako započeti s 1-2-3. Prvi razgovor u kojem ćete djetetu objasniti novi poredak neće trajati više od pet do deset minuta. Iako to više nalikuje vrsti razgovora s "malim odraslim", djetetu morate dopustiti kritički odmak i objasniti mu što ćete raditi. Ali nemojte misliti da će taj prvi razgovor jako utjecati na njih. Vaše želje neće obaviti posao. Mnoga djeca neće shvatiti o čemu se radi dok im se prvi puta ne odbroji i pošalje ih se u sobu. Ako oba roditelja žive zajedno, pa čak i ako žive odvojeno, najbolje je da zajedno s djecom vode taj prvi razgovor. Evo što ćete reći: "Slušajte, djeco. Znate da ponekad činite stvari koje nam se ne sviđaju, poput svađanja, cmizdrenja i zadirkivanja. Od sada nadalje primjenjivat ćemo nešto novo. Kada vas ugledamo da činite nešto što ne biste smjeli, kazat ćemo: 'Ovo je 1.' To je upozorenje i ono znači da morate prestati. Ako ne prestanete, reći ćemo: 'Ovo je 2.' To će biti drugo upozorenje. Ako ni tada ne prestanete, kazat ćemo: 'Ovo je 3, uzmi 5 (ili koliko god je potrebno u skladu s godinama)'. To znači da morate napustiti sobu radi time-outa, isključenja ili neke vrste pauze. Kada izađete, nećemo više pričati o tome osim ako ne bude stvarno nužno. Naprosto ćemo sve zaboraviti i krenuti iznova. Usput, djeco, neke stvari u ovom sustavu svakako će vam se svidjeti, a neke neće. Evo što vam se neće svidjeti: ako činite stvar koja je vrlo teška, poput psovanja ili tučnjave, reći ćemo odmah: 'Ovo je 3, uzmi 10 ili 15.' To znači da nema novih upozorenja, nego odmah morate otići u svoju sobu i provesti tamo dulje vrijeme. Sviđat će vam se činjenica da nakon time-outa uglavnom nećemo pričati o onome što se dogodilo. Eto, to je novi dogovor. Jednostavan je. Imate li pitanja?"

P

Dječja reakcija Očekujte da će dijete sjediti i gledati vas kao da ste pali s Marsa. Poneka će se djeca pogledavati kao da žele reći: "Pa, izgleda da su mama i tata opet bili u knjižnici i posudili jednu od onih knjiga o tome kako da nas odgajaju. Prošli smo puta u tome zaglavili puna četiri dana, a tata se nije uopće promijenio. Ako se držimo zajedno i ne damo se pokolebati, za tjedan dana nužno moramo ponovno preuzeti vlast u kući, zar ne?" Ne. Nemojte očekivati da vam dijete bude zahvalno, da doživi prosvjetljenje ili da prizna trud koji ulažete u to da ga odgovorno podignete. Samo pustite stvari da idu svojim tokom, budite ustrajni i - kada ste u sumnji – odbrojavajte Što je s dvogodišnjacima i trogodišnjacima koji ne razumiju početno objašnjavanje? Postoje dvije mogućnosti. Samo počnite odbrojavati i slati na time-out. Mala su djeca mnogo pametnija nego što mi to pretpostavljamo. Brzo će shvatiti. Ili, ako oba roditelja žive zajedno, možete isprobati malu zamjenu uloga. Neka se tata pretvara da je neposlušan, recimo da viče ili cmizdri. Mama nepokolebljivo tati odbroji 1. Tata nastavlja s neposlušnošću, tako da dobije 2, a onda 3. Mama šalje tatu na time-out. Tata surađuje, iako je malo mrzovoljan. Mališani se smijulje. No neće se smijuljiti kada se njima bude odbrojavalo, ali odigrana će im uloga svakako pomoći da shvate o čemu se radi. Na ovom ćete mjestu u knjizi svakako steći dojam da ste spremni započeti s 1-2-3. Nemojmo brzati! Ako ste sada spremni za odbrojavanje, niste ipak spremni za činjenicu da će vam velik dio djece - gotovo polovica - zadati muke odmah na početku. To može biti loša vijest, ali dobro je što smo mi spremni za takvo što! Otkrili smo i identificirali šest načina iskušavanja i manipulacije. Kada jednom budete razumjeli te taktike i ono što leži u njihovoj pozadini, bit ćete spremni na sve.

Dio III. Nijedno vam dijete neće zahvaljivati

10 Šest načina iskušavanja i manipulacije Ti pozovi dvoje pse pa ću ja svoje.

edna od nesretnijih strana roditeljstva leži u tome što svojoj djeci ne možete dati baš sve što požele. Da stvar bude teža, redovito ih morate tražiti da počnu s aktivnostima koje im baš nisu drage (domaća zadaća, odlazak u krevet) i da prestanu činiti nešto što vama nije drago (zadirkivanje, cmizdrenje). Činjenica je, stoga, da ako stvarno obavljate svoj roditeljski posao kako treba, osim što ste topli, brižni i puni podrške, morate svoju djecu redovito i frustrirati. Kada frustrirate svoje malene, oni imaju dva izbora. Prvo, mogu surađivati i podnositi frustraciju. Većina djece brzo shvati da frustracija nije kraj svijeta, a mogu čak i predosjetiti da podnošenje trenutnih teškoća utire put budućim nagradama. Drugo, djeca, međutim, mogu posegnuti za onime što zovemo iskušavanjem i manipulacijom. Iskušavanje i manipulacija predstavljaju napor frustriranoga djeteta da dobije ono što želi i izbjegne disciplinu tako što će roditelja emocionalno zbuniti i, dosljedno tome, odvesti na stranputicu. O iskušavanju moramo zapamtiti tri stvari: 1. Iskušavanje se javlja kada je dijete frustrirano. Uskraćujete mu čips kada ga poželi; odbrojavate mu; tjerate ga da piše zadaću ili ode na spavanje. To mu se ne sviđa i nada se da će dobiti to što želi usprkos vašim nastojanjima. 2. Iskušavanje je, stoga, svrhovito ponašanje. Svrha tog ponašanja očito je da sve bude po njegovom. Zapravo, iskušavanje i manipulacija mogu imati dvije svrhe: druga svrha često nastupa nakon što prva rezultira frustracijom 1. Prva svrha iskušavanja i manipulacije jest ta da dijete dobije to što želi.

J

2. Druga svrha iskušavanja uskače kada prva svrha nije zadovoljena. Ako dijete ne može dobiti ono što želi, primijenit će drugu taktiku: osvetu.

3. Kada se odluči za iskušavanje i manipulaciju, dijete može "birati" između šest osnovnih taktika. Sve one mogu poslužiti prvoj svrsi: da se provede vlastita volja; pet od šest taktika može poslužiti drugoj svrsi: osveti. Obično dječje iskušavanje predstavlja kombinaciju jedne ili više osnovnih taktika. Svi roditelji i učitelji mogu brzo prepoznati taktike manipulacije koje ćemo opisati. Vidjeli su ih na djelu mnogo puta. Odrasli su također obično svjesni ako dobro promisle - koje manevre dijete primjenjuje. Mama i tata također mogu prepoznati vlastite omiljene strategije, s obzirom na to da i odrasli često koriste te osnovne metode manipulacije. Usput, primjena manipulacija i iskušavanja ne podrazumijeva da je dijete bolesno, emocionalno potreseno ili da treba psihološku pomoć. Pokušaji nametanja vlastite volje, jednako kao i pokušaji "kažnjavanja" velikih ljudi zato što su im prepriječili put, savršeno su normalni. Iskušavanje također ne zahtijeva iznimno visok kvocijent inteligencije. Zapravo su odrasli često zadivljeni koliko su mala djeca prirodno nadarena vještinom da primijene i po potrebi modificiraju složene taktike iskušavanja. Baš stoga što su nam kćeri i sinovi toliko prirodno nadareni, važno je da odrasli razumiju dječje iskušavanja i da se nauče s njime nositi.

Šest osnovnih taktika iskušavanja Evo šest temeljnih taktika koje djeca koriste u pokušaju da utječu na roditelje koji ih frustriraju: 1. Dosađivanje Dosađivanje je ono rutinsko: "Molim te, molim te, molim te, molim te!" ili "Zašto, zašto, zašto, zašto?", "Samo ovaj put! Samo ovaj put! Samo ovaj put! Samo ovaj put!", "Mama! Mama! Mama! Mama! Mama!" Neka djeca mogu biti poput mitraljeza iz Drugoga svjetskog rata. Ta djeca samo hodaju, hodaju i hodaju za vama i pokušavaju vas ponavljanjem navesti na kapitulaciju. Iza toga stoji sljedeća poruka: "Samo mi daj to što želim i ušutjet ću!" Dosađivanje je osobito mukotrpno kada je glasno i kada se odvija u javnosti. Neki roditelji pokušavaju u svakoj prilici reagirati na ono što frustrirano dijete govori. Tata i mama mogu pokušavati objasniti, uvjeriti ili odvući pažnju. No, kako dosađivanje ne

prestaje, roditelje počinje zahvaćati sve veći očaj i počinju se osjećati kao da love divlje guske - traže prave riječi ili razloge koji bi njihovim mališanima mogli zatvoriti usta. Mnoga djeca, međutim, postaju izrazito tvrdoglava kada jednom započnu s dosađivanjem. Ne žele stati dok ne dobiju ono što žele ili dok roditelji ne primijene neki učinkovitiji pristup da ih prekinu u tome. Ubrzo ćemo razjasniti o kakvom se to pristupu radi. Dosađivanje ubrajamo u velike taktike "zamagljivanja", s obzirom na to da se mogu lako kombinirati s ostalim manipulativnim strategijama. Osnovni je element dosađivanja, naravno, ponavljanje. Tako, kada se svaka verbalna metoda iskušavanja ponavlja i ponavlja, to rezultira manipulativnom strategijom koja predstavlja kombinaciju te druge taktike s ponavljajućom moći dosađivanja. 2. Provala raspoloženja (zastrašivanje) Provala raspoloženja, ili ono što ponekad nazivamo zastrašivanjem, predstavlja očit, agresivan napad. Mlađa djeca, koja još nisu toliko navikla na upotrebu riječi, bacaju se na pod, udaraju glavom, viču iz petnih žila i divlje mlate oko sebe. Starija djeca, s razvijenijim verbalnim vještinama, iznose argumente u kojima vas optužuju da ste nepravedan, nelogičan ili naprosto loš roditelj. Starija djeca, kada su frustrirana, mogu također psovati ili bijesno prigovarati. Neka djeca puštaju temperamentu na volju kroz dulje vrijeme. Poznato je da mnoga djeca s ADHD-om i bipolarnim poremećajem, primjerice, mogu mahnitati više od sat vremena. Tijekom ispada mogu oštetiti imovinu ili uništiti sobu. Ispad se često produljuje (1) ako dijete ima publiku, (2) ako se roditelji daju uplesti u kontinuirano raspravljanje, svađanje ili moljakanje ili (3) ako roditelji ne znaju što poduzeti. Ispadi dvogodišnjaka mogu biti mukotrpni, ali i zabavni. Moja je žena slikala sina tijekom energičnog ispada dok je još bio mališan - zakopao se u pepeo u kaminu mojih roditelja (vatra nije gorjela, naravno). Svi se još uvijek smijemo prisjećajući se te scene. Kako djeca odrastaju i postaju moćnija, ispadi mogu sve više zabrinjavati i jednostavno sve više plašiti. Eto zašto nam je drago da su ispadi pod kontrolom ili sasvim eliminirani do vremena kada dijete navrši pet ili šest godina.

3. Prijetnje Frustrirana djeca često izgovaraju strašne prijetnje ako im roditelji stanu na put postizanja željenih ciljeva. Evo nekoliko primjera: "Pobjeći ću od kuće!" "Nikada više neću razgovarati s tobom!" "Ubit ću se!" "Neću večerati i neću pisati zadaće. "

"Zadavit ću papigu!" Poruka je jasna: ako mi odmah ne daš ono što želim, dogodit će se nešto strašno. Daj mi čokoladicu prije večere, prestani mi odbrojavati, nemoj me tjerati u krevet, ILI!!! Neke od prijetnji kojih se domisle mala djeca mogu biti vrlo zabavne. Jedna mala djevojčica koju je majka pokušavala natjerati u krevet, glasno je zavikala: "U redu, idem. Ali cijelu ću noć ležati tamo otvorenih očiju!" Drugog je šestogodišnjega dječaka otac ukorio i poslao na time-out zato što je vodom iz prskalice polijevao psa. Međutim, nakon nekoliko minuta dječak se pojavio na vratima i povikao tati: "Ne mogu pobjeći zato što me tvoji doušnici ne puštaju preko ceste!" No, neke prijetnje nisu zabavne. Neka frustrirana djeca prijete da će se ubiti, a to je nešto što nijedan roditelj ne prima olako. Neki se roditelji pitaju je li riječ o manipulaciji ili dijete doista želi umrijeti. Dva pitanja mogu pomoći roditelju u rješavanju ove dvojbe. Prvo, je li dijete općenito sretno? Uživa li veći dio vremena u životu, ima li prijatelje, je li u školi sve u redu i uklapa li se u obitelj? Ako su odgovori na ta pitanja potvrdni, ne postoji velika vjerojatnost da će dijete željeti okončati život. Drugo, je li se suicidalna prijetnja pojavila niotkuda ili predstavlja svojevrstan komentar i reakciju na neku očitu i nedavnu frustraciju? Ako "ubit ću se" dolazi iz vedra neba, prijetnju treba shvatiti ozbiljno i poduzeti potrebne korake. 4. Mučeništvo Mučeništvo definitivno spada u najdraže dječje taktike. Mučeništvom dijete daje nagovijestiti da mu je život postao sasvim nepravednim i neizdrživim teretom. Izjave tipa "Nitko me više ne voli", "Nikada ništa ne dobijem" ili "Nju više voliš nego mene", predstavljaju samo neke od primjera. Ili, djeca mogu činiti nešto što miriši na samokažnjavajuće ili samouskraćujuće ponašanje, primjerice, odustaju od večere, sjede u ormaru sat vremena ili bez riječi gledaju kroz prozor. Plakanje, durenje ili jednostavno tužan ili plačan izgled pretvaraju se u vrlo učinkovita manipulativna sredstva. Cilj je mučeništva, očito, u roditelja izazvati osjećaj krivnje, a to može biti iznenađujuće djelotvorno. Ovu taktiku iskušavanja mnogi odrasli vrlo teško podnose. Mnoge mame i tate izgleda posjeduju "dugme za krivnju" veliko poput planine! Da bi djeca ponovno preuzela vlast u kući, naprosto moraju pritisnuti to dugme. Djeca vrlo rano shvate da roditelje duboko zaokuplja dobrobit njihova potomstva. Djeca znaju da roditelji žele da budu sigurna, sretna i zdrava. Na nesreću, čini se da djeca prirodno cijene logičnu posljedicu roditeljske predanosti: glumljenjem povrijeđenosti ili gubitka može se snažno utjecati na ponašanje odraslih. Dvogodišnjaci će ponekad, primjerice, zadržavati dah sve dok ne poplave da bi dobili nešto što ludo žele. Mnogi se roditelji pitaju kako djeci uopće padaju na pamet takve ideje. Neko je kreativno dijete kojeg je majka upravo poslala u sobu počelo glasno

vikati kroz prozor: "Ne mogu disati! Ne mogu disati!" Ova je taktika možda bila kreativna, ali ne i djelotvorna. Što se ovdje događa? Prije nego što zaključimo popis šest vrsta iskušavanja i manipulacije, zaustavimo se i pokušajmo shvatiti čemu sav taj metež. Sto točno djeca pokušavaju postići takvim manevrima i kako predviđaju da će to uspjeti? Većina djece, naravno, nikada neće moći točno opisati što leži u pozadini mehanizama iskušavanja. Ali mi vam možemo precizno reći što se događa. Evo kako to djeluje: prve četiri taktike - dosađivanje, zastrašivanje, prijetnje i mučeništvo - dijele istu dinamiku. Dijete nije sasvim svjesno što čini i posljedično roditelju kaže nešto poput: "Gledaj, nelagodno mi je zato što mi ne daš ono što želim. Tjeraš me iz kreveta, odbrojavaš mi zato što zadirkujem sestru ili mi ne kupuješ slatkiše. Ali i ja ću tebi priuštiti nelagodu tako što ću te gnjaviti, priređivati ti ispade: prijetiti ili izazivati sažaljenje. Sada je meni i tebi nelagodno pa ću ti predložiti nagodbu: ti zatvori svoje pse, a ja ću svoje." Ako popustite i date djetetu ono što želi, garantiram vam da će iskušavanje odmah prestati. U sekundi, bez odgađanja. Neki ljudi kažu: "Hvala nebesima - to je način da se riješimo iskušavanja i manipulacije!" Zasigurno jest, ali u čemu je zamka? Zamka je, naravno, u tome tko vodi glavnu riječ u vašoj kući. Vi sigurno ne; djeca svakako da. Jedino što moraju učiniti u konfliktnoj situaciji jest da izvuku svoje velike manipulativne revolvere i vi se pretvarate u laki plijen. Hajdemo sada završiti popis taktika iskušavanja. Posljednje se dvije, ako se usporede jedna s drugom, razlikuju kao dan i noć.

5. Umiljavanje Peta taktika, umiljavanje, zahtijeva pristup koji se razlikuje od prethodna četiri. Umjesto da vas tjera u nelagodu, dijete vas umiljavanjem pokušava natjerati da se osjećate dobro. A gubljenje tog dobrog osjećaj a riskirate ako dijete naknadno pokušate frustrirati. "Joj, mama, ti imaš najljepše oči u kvartu" spada u očite primjere. Ili: "Mislim da ću pospremiti svoju sobu. Bila je tako neuredna u protekla tri tjedna. A nakon toga pogledat ću malo i garažu."

Umiljavanjem dijete roditelju šalje ovu poruku: "Stvarno ti neće biti tako loše postupati prema meni ili me disciplinirati nakon što se tako lijepo ponašam prema tebi." Umiljavanje priprema teren za izazivanje osjećaja krivnje. Dijete želi reći: "Prema meni gajiš tako pozitivne osjećaje da me nećeš imati srca rastužiti." I obećanja mogu poslužiti kao potpora umiljavanju. "Molim te, mama. Molim te. Pojest ću večeru i obećanjem da neću tražiti desert", rekla je jedna djevojčica koja je tražila čokoladicu u pet sati poslijepodne. Djeca ponekad daju nemoguća obećanja. Jedan je mali dječak, u postupku vršenja pritiska na oca da mu nabavi novo računalo, izjavio sljedeće: "Nikada te više ništa neću tražiti." Isprike mogu biti iskrene, ali mogu i predstavljati oruđe umiljavanja: "Oprosti, oprosti, oprosti, rekao sam oprosti", pokušavao se jedan dječak obraniti od kazne zato što je tukao svog malog brata. Manipulacija umiljavanjem očito predstavlja najmanje neposlušnu vrstu iskušavanja. Neki ljudi zapravo ne smatraju da bi se ona uopće trebala obilježiti kao iskušavanje. Istina je da je umiljavanje ponekad teško razlikovati od iskrene naklonosti. Ako dijete kaže "Volim te", a zauzvrat ne zatraži ništa, najvjerojatnije se radi o iskrenoj naklonosti. i ako dijete očekuje da mu dođu prijatelji pa pospremi sobu, to također može predstavljati razuman i legitiman dogovor. Ali ako ikada čujete da neki roditelj govori: "Moj je sin dobar prema meni jedino kad nešto treba", onda znajte da se te riječi vjerojatno odnose na umiljavanje. 6. Fizičke taktike Iz roditeljske je perspektive posljednja tehnika iskušavanja ujedno i najgora od svih. Ovdje frustrirano dijete može fizički napasti odraslog, slomiti nešto ili pobjeći. Fizičkim metodama Suprotstavljanja, naravno, mnogo češće pribjegavaju mala djeca koja još nisu dovoljno razvila jezične vještine. No, kada se takva vrsta iskušavanja nastavi i nakon četvrte ili pete godine života, moramo se zabrinuti. U neke se djece bilježi duga povijest takve vrste ponašanja, pa što je dijete starije, to njegove fizičke taktike sve više zastrašuju. Neki roditelji koji primjenjuju time out pričaju nam kako ih djeca fizički napadaju dok ih pokušavaju odvesti u sobu. (Svako dijete koje je dovoljno bijesno da napadne roditelja neće dobrovoljno otići u svoju sobu.) Neka djeca poprilično podivljaju: udaraju, grizu, grebu, štipaju i lupaju vičući iz petnih žila. Ostala frustrirana, tjelesno orijentirana djeca poželjet će razbijati ili lomiti stvari ponekad čak i one u vlastitu posjedu. Primjerice, jedan je desetogodišnji dječak bio poslan u svoju sobu zato što se posvađao s bratom. Vrata sobe su u trenutku kada im je prišao slučajno bila zatvorena pa im je zadao jedan od svojih najboljih karate udaraca i slomio ih po sredini. Drugi je mladac razbio posudu za kavu na popločenom podu u prednjem hodniku kuće. Na nesreću, jedan je komad razbijene posude odletio u staklena vrata i ona su se u trenutku raspala.

Jednu drugu fizičku taktiku iskušavanja, bježanje, mala djeca ne koriste mnogo. U ovoj su dobnoj skupini mnogo prisutnije prijetnje bijegom. Međutim, jedan je sedmogodišnjak primijenio sasvim drugačiju verziju ove zamisli kada mu majka nije dopustila da ode van. Dječak se sakrio u podrum i tamo ostao dva sata ne odgovarajući na pozive. Taktika se pokazala vrlo učinkovitom, barem što se tiče kažnjavanja majke koja je bila izvan sebe od brige dok se sin nije opet pojavio. Dosađivanje, zastrašivanje, prijetnje, mučeništvo, umiljavanje i fizičke taktike sve su to načini na koje djeca nastoje provesti svoju volju. Sve ove taktike, osim umiljavanja, djeca također primjenjuju za kažnjavanje nekooperativnih roditelja koji ustrajno odbijaju učiniti sve što ona žele. Koje su od tih taktika najomiljenije upravo vašem sinu ili kćeri? Proveli smo nekoliko anketa medu roditeljima i učiteljima u kojima smo ih tražili da navedu najčešće dječje taktike. Zanimljivo je da su obje skupine odraslih navele tri iste taktike: dosađivanje, ispade i, apsolutno najomiljenije - mučeništvo. Zanimat će vas i to da najnezgodniji manipulativni manevar koriste djeca čija strategija kombinira dvije od tri gore navedene tehnike. Ova taktika. koja mnoge roditelje totalno izluđuje, predstavlja kombinaciju dosađivanja i mučeništva. Riječ koja opisuje ovo ponašanje počinje slovom C. Pogađate što je to? Cmizdrenje!

Tko udara u vaše žice? Sada ćemo vam postaviti vrlo važno pitanje. Razmislite o svakom svom djetetu kao jedinki (ako ste učitelj, porazmislite o svakom učeniku) i zapitajte se: "Je li ovom djetetu neka tehnika iskušavanja posebno omiljena? Neka, koju on ili ona koriste vrlo često ili uvijek?" Ako je odgovor potvrdan, to nije dobro. Zašto? Zato što taj manipulativni trik malenima očito uspješno djeluje. Ljudi ne običavaju ponavljati nešto što ne daje nikakvih rezultata. Što znači riječ "djeluje"? Samo se morate sjetiti onih dviju svrha iskušavanja i manipulacije. Prvo, tehnika iskušavanja uspijeva ako dijete njenom primjenom uspije dobiti ono što želi. Kako ćete znati da dijete iskušavanjem uspijeva istjerati svoje? To je očito - vi mu to dajete. Dajete mu slatkiš netom prije večere, palite televizor dok još piše zadaću, ne odbrojavate mu kada gnjavi psa ili ne tražite od njega da ode na spavanje. "Djeluje" se jednako tako može odnositi i na drugu svrhu iskušavanja i manipulacije: osvetu. Djeca će ponavljati one taktike koje se pokažu učinkovitima u osvećivanju odraslima koji su izvor frustracije. Kako dijete zna hoće li se uspješno osvetiti? Odgovor nas

vodi do pravila nepričanja i nepokazivanja emocija. Ako vas to dijete uspije navesti da se jako uzrujate i počnete previše pričati, onda mu je to znak da ste zagrizli udicu. Neki se klinci osvećuju tako što razljute roditelje. Znak da je osveta uspješna dolazi kada roditelji počnu vikati: "Koliko ti puta moram ponoviti!", "Zašto naprosto ne možeš prihvatiti "ne" kao odgovor!!", "HOĆEŠ ME OTJERATI U LUDNICU!!!" Onaj ljutiti dio vašega frustriranog djeteta u takvim će komentarima dobiti odgovarajuću satisfakciju, a kada se sljedeći puta naljuti na vas, znat će kako udariti u osvetničku žicu. Na primjer, želite vidjeti napisanu zadaću, a sina spopada napad bijesa jer želi gledati televiziju (taktika br. 2). Međutim, vi reagirate uzvratnim napadom bijesa. Uznemirili ste se više od njega samog! Konačan rezultat: dijete 5, roditelj 2. Pobijedio je: maleni, inferiorni dio klinca uspijeva iznervirati velikog i "moćnijeg" odraslog. Druga se djeca osvećuju tako što u roditeljima izazivaju osjećaj krivnje. Zamislite da vaša kći - kada je molite da ode u krevet - pribjegava mučeništvu: "Pa, očito ovdje više nema nikoga tko bi me volio. Mogla bih zato otići autostopom u susjednu državu i potražiti obitelj koja će zadovoljavati moje primarne potrebe" (svemu tome pridaje i dašak prijetnje, taktika br. 3). Osjećate se prestrašeno i loše. Sigurni ste da će nevoljeno dijete kasnije u životu mentalno oboljeti, postati beskućnik ili serijski ubojica. Stavljate malenu u krilo i pola je sata uvjeravate koliko je vi volite, koliko je tata i psić vole, i tako dalje. Upravo ste pobijeđeni taktikom br. 4 - mučeništvom. Vrpoljite se i nelagodno vam je, a dijete vas tjera da platite za svoje roditeljske grijehe. Uvijek se sjetite sljedećeg: osim ako ne spadate u roditelje koji zanemaruju i zlostavljaju, vaša su djeca svjesna da ih volite. Uvijek im na sve načine i u svakoj drugoj situaciji morate dati do znanja koliko ih volite, samo nikada to nemojte činiti kada vas podvrgavaju taktici br. 4.

Kako se nositi s iskušavanjem i manipulacijom Recimo da ste već usvojili duh programa 1-2-3 pa ste nešto izdržljiviji. Vaš desetogodišnji sin želi otići prijatelju u devet sati navečer, i to tijekom radnog tjedna. Odbijate njegovu molbu i govorite mu da je prekasno. Odigrava se sljedeća scena: "Zašto ne? Hajde, samo ovaj put!" (Dosađivanje) "Nemoguće." "Nikada ništa ne smijem." (Mučeništvo, dosađivanje) "Ne mislim baš da si u toliko podređenom položaju.“ "Sutra ću očistiti garažu." (Umiljavanje, dosađivanje) "Garaža je sasvim dobra takva kakva jest. Nedavno sam je pospremio." "Ovo mi smrdi - MRZIM TE DO DNA DUŠE!" (Zastrašivanje, dosađivanje) "Oprosti." Dijete baca knjige na pod. (Fizička taktika.) "Pazi što radiš, stari moj."

"Molim te, MOLIM TE! Daj, pa nije tako kasno." (Dosađivanje) "Nikako. Ne večeras. " "Ako me ne pustiš, pobjeći ću od kuće." (Prijetnja, dosađivanje) To može biti neugodno, ali na neki način to je dobro! Zašto? Zato što se događa nešto konstruktivno. Dijete baca udice, mijenja taktike i traži vašu slabu točku. No, slabu točku ne može naći. Ne date se. I ne samo to, nego i ostajete sasvim smireni bez obzira na teškoće. Međutim, u ovom primjeru jedna je stvar pogrešna, a tiče se načina na koji se nosite s iskušavanjem i manipulacijom. Ne biste smjeli dopustiti djetetu da promijeni toliko taktika (i ne biste smjeli toliko pričati). Što biste onda trebali? Pa, ako pogledate naš popis šest taktika iskušavanja, vidjet ćete da pet od njih (osim umiljavanja) spadaju u "prestani" ponašanja. Ona se moraju odbrojavati. Dakle, ako vas dijete ovako pritišće, počnite mu odbrojavati. Evo kako bi ova situacija morala izgledati ako primjenjujete 1-2-3. Sjetite se da je dječaku već sve prethodno objašnjeno: "Zašto ne? Hajde, samo ovaj put!" (Dosađivanje) "Ovo je 1." "Nikada ništa ne smijem." (Mučeništvo, dosađivanje) "Ovo je 2." "Sutra ću očistiti garažu." (Umiljavanje, dosađivanje) "Ovo je 3, uzmi 10." Treće odbrojavanje više se odnosi na dosađivanje nego na umiljavanje, ali očito je da dijete neće odustati sve dok ga obzirno ali odlučno ne spustite na zemlju. A to se postiže odbrojavanjem. Zapamtite: s iznimkom umiljavanja i pasivnoga durenja, iskušavanje i manipulaciju treba odbrojavati, osobito na samom početku kada tek uvodite 1-2-3. Kada se djeca priviknu na sustavnu disciplinu, oni manje agresivni i manje nepodnošljivi oblici ponašanja mogu se - uz vašu diskreciju - povremeno zanemariti. Djelotvornost takvog nereagiranja (verbalnog i neverbalnog) na dječje iskušavanje može se procijeniti po tome koliko brzo djeca odustaju od sukoba. Mnoga će djeca brzo shvatiti da vaše nereagiranje (ignoriranje) znači da ni taj puta neće biti po njihovom, kao i da se neće moći učinkovito osvetiti.

Što očekivati u početku Kao što smo prije spomenuli, na početku odbrojavanja djeca će se primarno svrstati u dvije kategorije: izravnih suradnika i izravnih izazivača. Ako se radi o izravnom suradniku, jednostavno se prepustite uživanju. Osjećat ćete veću naklonost prema svojim mališanima zato što vas slušaju. Željet ćete se zabavljati s njima, razgovarati, dijeliti pohvale i slušati ih. Uživat ćete u zajedničkom građenju kvalitetnog odnosa. Taj će Vam odnos zauzvrat omogućiti (1) da smanjite odbrojavanje te (2) znatno olakšati njegovu primjenu onda kada to bude neophodno. Izravni izazivači, međutim, u početku postaju još gori. Kada im date do znanja da vi preuzimate zapovjedništvo i kada oduzmete moć njihovim najomiljenijim taktikama iskušavanja, ta se djeca pokvare na dva načina. Neka od njih će zaigrati na posebnu taktiku iskušavanja. Primjerice, možda će se udvostručiti jačina i trajanje ispada. Dosađivanje će postati intenzivnije ili agresivnije, a mučeništvo će postati mnogo cmizdravije i patetičnije. Ostale neugodne promjene koje ćete možda primijetiti spadaju u izmjenjivanje taktika. Djeca mogu pokušati s dotad neviđenim manipulativnim tehnikama ili se mogu vratiti onima koje već godinama nisu koristili. Najčešće zamjene uključuju prebacivanje s dosađivanja i mučeništva (i cmizdrenja!) na bijesne ispade. Neka djeca, sasvim razumljivo, eksplodiraju dok vas pokušavaju poraziti ponavljanjem, ili dok vas pokušavaju natjerati da pokleknete zbog osjećaja krivnje. Iako izmjenjivanje taktika otežava stvari, zapamtite da je ono gotovo uvijek znak da vaša ustrajnost polučuje rezultate. Samo tako nastavite! Što činiti kada se suočite s eskalacijom i izmjenjivanjem taktika? Važno je sljedeće: (1) Nemojte se obeshrabriti; radi se o normalnoj fazi koju djeca prolaze dok se navikavaju na 1-2-3. (2) Odbrojavajte kada je to neophodno. (3) Uvijek šutite, osim u slučaju kada je uz odbrojavanje neophodno i objašnjenje. Naposljetku će se eskalacija i izmjenjivanje taktika smanjiti na najmanju moguću mjeru, a djeca neće više jurišati na vas svaki puta kada ste ih prisiljeni frustrirati. Tada ste vi odnijeli pobjedu. Vi ste roditelj, oni su djeca, a vaš je dom mirna oaza. Još nešto, neka djeca, nakon što isprva prihvate suradnju, naknadno se pretvaraju u "odgođene izazivače". Odgođeno iskušavanje može nastupiti kada novi sustav izgubi čar novotarije, te kada djeca uistinu shvate da više ništa nije po njihovom ili kada vašu dnevnu rutinu poremete putovanje, gosti, bolest, nova beba ili naprosto protok vremena. Ako se ne pripremite, odgođeno iskušavanje može razbiti neke iluzije. U sebi mislite: "Djeca su prije bila tako dobra!" Možda ćete smatrati da se cijeli sustav raspao, odnosno da je sve to ionako zvučalo suviše lijepo da bi bilo istinito. Nesreću, i za to postoji lijek. Još jednom pročitajte ovu knjigu, pogledajte snimku i porazgovarajte, ako je moguće, sa svojim supružnikom. Onda se vratite osnovama: nema pričanja, nema emocija, budite obzirni, ali odlučni i, ako ste u sumnji, odbrojavajte. Stvari će se vrlo brzo vratiti na svoje mjesto.

Šest načina iskušavanja i manipulacije

11 Odbrojavanje na djelu Priče s bojišnice

ovom ćemo poglavlju predstaviti neke stvarne i konkretne primjere primjene 1-2-3 koji će omogućiti da steknete predodžbu o tome kako treba odbrojavati. Naše priče i komentari također ilustriraju neke osnove o tome što se smije, a što se ne smije činiti tijekom samog postupka. Ako se roditelji i učitelji isprva ne snađu u uspostavljanju discipline, ponekad im pružamo drugu priliku da isprave svoje pogreške.

U

Suparništvo medu braćom Devetogodišnji John i njegova sedmogodišnja sestra Brittany najbolji su prijatelji i ujedno najveći neprijatelji. Upravo se igraju Lego kockama na podu u dnevnoj sobi. Tata gleda nogometnu utakmicu i zasada je zadivljen time što se djeca tako dobro slažu. No, idila neće potrajati. "Brittany, treba mi još jedan kotač za kamion", medenim glasom govori John. "Ne, Johne, trebam ga za svoj kamionet", odgovara Brittany nervozno. (Tata se vrpolji u fotelji. Momčad za koju navija sve je bliže suparničkom golu.) "Posudi mi kotač samo nakratko. Vratit ću ga poslije", predlaže brat. "Ne, moj kamionet treba četiri kotača", odgovara sestra. "Tvoj kamionet izgleda glupo!" "Tata, John mi želi oduzeti sve kotače, a ja sam ih prva uzela!" (Tatina momčad pokušava zadati gol, ali je blokirana. Tata nije dobre volje.) "Prestanite, oboje!"

"Nije morala prisvojiti sve kotače. Ja ih sad nemam dovoljno, a to su moje Lego kocke." "Ali ja sam to prva napravila!" "Okej, djeco. Ovo je 1 za oboje." "Ona je glupača!" (John baca svoju kreaciju i odlazi.) Komentar: Tata je prilično dobro obavio svoj posao. Možda je mogao odbrojavati i malo ranije umjesto da uzvikuje: "Prestanite!" Je li tata trebao odbrojavati Johnu zato što je uništio kamion i vrijeđao sestru? Neki bi roditelji odbrojavali na takvo ponašanje, a neki ne jer kamion je, naposljetku, Johnov (i može se popraviti). John je možda pravilno postupio napuštajući poprište bitke. Druga prilika: pružimo tati priliku da poboljša svoju tehniku: "Brittany, treba mi još jedan kotač za kamion", medenim glasom govori John. "Ne, Johne, trebam ga za svoj kamionet", odgovara Brittany nervozno. (Tata se Vrpolji u fotelji. Momčad za koju navija sve je bliže suparničkom golu.) "Posudi mi kotač samo nakratko. Vratit ću ga poslije", predlaže brat. "Ne, moj kamionet treba četiri kotača", odgovara sestra. "Tvoj kamionet izgleda glupo!" "Djeco, ovo je 1 za oboje." (Tatina momčad pokušava zadati gol, ali je blokirana. Tata nije dobre volje.) "Nije morala prisvojiti sve kotače. Ja ih sad nemam dovoljno, a to su moje Lego kocke." "Ali ja sam to prva napravila!" "Okej. djeco. ovo je 2." Komentar: Tata je sada bio mnogo bolji, osobito zato što nije podlegao dodatnoj nervozi zbog propuštene prilike za gol. Treba ga pohvaliti za izvrsnu samokontrolu i zato što nije dopustio da dodatna frustracija utječe na njegovo ponašanje prema djeci. Jurnjava četverogodišnjakinje Rita je četverogodišnjakinja koja obožava odlaziti u kupovinu s mamom. Izlete u kupovinu Voli zbog malih dječjih kolica koja se tamo nalaze i koja može gurati baš poput mame. Ritina mama, međutim, ne voli odlaziti u kupovinu poput svoje kćeri. Ona ne voli takve odlaske u kupovinu zato što Rita, prije ili poslije, počinje juriti uokolo s kolicima. Prošli se tjedan mala djevojčica sudarila s velikim kolicima jednog starijeg gospodina. Premda je čovjek bio vrlo ljubazan i čak se nasmijao, mama se prestrašila da će njena kćerka jednom nekoga i ozlijediti.

Priča, naravno, tu ne završava! Ako bi mama Riti zabranila da uzme kolica, djevojčica bi planula - garantirano - pred svima u samoposluzi. Mami se čini da Rita vodi glavnu riječ u cijeloj predstavi. Mama je u pravu. Evo scene koja se odigrava kada mama i Rita udu u trgovinu: "Mama! Smijem li gurati kolica?“ "Ne smiješ, zlato. Ne danas. Pogledaj onog medvjedića tamo!" "Zašto ne smijem?" "Upravo sam ti rekla. Molim te, nemoj me sada mučiti." "Želim gurati svoja kolica!" "Prestani! Dosta je! Hajde, moramo toliko toga kupiti." "Nikada ništa ne smijem!" Rita počinje glasno plakati. "Okej, okej! Prestani!" Mama Riti dodaje malena kolica. Ona ih odmah zgrabi, ali mama ih još ne pušta iz ruku gledajući kćer odlučnim pogledom. "Rita, pogledaj me. Obećaj mi da nećeš trčati s kolicima. Mogla bi nekoga ozlijediti. Razumiješ li?" "Da." "I obećavaš da nećeš trčati s kolicima?" "Da." "Reci: obećajem." "Okej. Sada idemo po stvari. Neke ću staviti u tvoju košaricu." Rita je dobra otprilike šest minuta. Onda počinje trčati sa svojim kolicima i kikotati se dok juri pokraj polica s umacima za špagete. Mama se pretvara da ništa ne primjećuje, a onda prekida kupnju a da nije nabavila ni trećinu potrebnih stvari. Možda će se vratiti poslije i u miru kupiti ostatak. Komentar: Klasičan primjer djeteta koje roditelja plaši prijetnjom javnog osramoćivanja. Majka pribjegava očajničkom pokušaju urazumljivanja "malog odraslog" ("Mogla bi nekoga ozlijediti.") te iznuđivanju praznih obećanja. Pružimo majci još jednu priliku da sve izvede kako treba. Zapravo, Ritina mama ima dvije opcije: (1) odbrojavati Riti za jurnjavu te joj na 3 oduzeti kolica ili (2) joj uopće ne dopustiti da uzme kolica. Prva opcija: odbrojavanje na jurnjavu. "Mama! Smijem li gurati kolica?" "Da, draga. Ali moraš hodati. Ako ti za jurnjavu odbrojim do 3, oduzet ću ti kolica." Rita uspijeva hodati otprilike tri minute, a onda počinje juriti s kolicima. "Rita, ovo je 1. Na 3 gubiš kolica."

Komentar: Ovo je mnogo bolji pristup. Bit će grdnih muka kada Rita dođe do 3, pa se majka mora pripremiti da odvede djevojčicu u automobil da tamo dovrši svoj bijesni ispad. Ako se odlazak u automobil pokaže neophodnim, nisu dopušteni nikakvi roditeljski komentari u smislu: "Rekla sam ti." Druga opcija: Rita ne smije uzeti kolica. "Mama, smijem li gurati kolica?" "Ne. Prošli si puta s njima jurila." "Zašto ne smijem?" "Ovo je 1." "Želim gurati svoja kolica!" "Ovo je 2." Komentar: Izvrsno obavljeno, mama! Mučenje psa Četverogodišnji Michael stjerao je psa u kut i pritisnuo ga uza zid. Pas, inače vrlo strpljivo stvorenje, sada počinje režati. Mama intervenira. "Michael, zlato, molim te, prestani mučiti psa." (Michael se počinje cerekati i nastavlja psa pritiskati uza zid.) "Ovo je 1." "Ne, želim ga samo maziti." (Pas opet reži.) "Ovo je 2." "ŽELIM GA SAMO MAZITI!" (Zastrašivanje) (Tortura se nastavlja.) "Ovo je 3. Izvoli u svoju sobu." (Michael pada na pod, oslobađa psa, ali uz viku i plač. Mama vuče tijelo koje se opire u sobu na time-out.) Komentar: Bolje ne bi moglo ni biti. Nema pričanja dok se dijete "prati" na timeout.

Problemi s odlaskom na spavanje U devet sati navečer Alex igra elektronsku igricu na kauču u dnevnoj sobi. Ulazi majka: "Alexe, vrijeme je da se spremaš na spavanje." Zaokupljen igrom, Alex uopće ne odgovara. "Alexe, ovo je 1."

Komentar: Ovo je trik! Trebamo li odbrojavati kad je riječ o odlasku na spavanje? Ne, zato što to spada u "počni" ponašanja - zapravo u niz "počni" ponašanja koja zahtijevaju neko vrijeme da ih se obavi. Odbrojavanje primjenjujemo pri nepodnošljivom ili teškom ponašanju kao što je cmizdrenje, svađanje, mučenje, tučnjava ili ispadi bijesa, koje se, ako dijete želi surađivati, može prekinuti u nekoliko sekundi.

Zahtjevi Osmogodišnji Tim moli majku da mu dopusti korištenje očeve električne pile koja se nalazi u podrumskoj sobi za alat. "Ne dolazi u obzir. Bolje je pričekati da se tata vrati kući." "Ma daj, mama. Znam kako se njome rukuje." "Ne. Mislim da je to suviše opasno." "To je jedino što sada mogu raditi." (Dosađivanje, mučeništvo) "Rekla sam 'ne'. Ovo je 1." "OVO JE 1! OVO JE 2! OVO JE 3! OVO JE 12! OVO JE 20! OVO JE GLUPOST!" (Zastrašivanje) "Ovo je 2." "Nisam znao da znaš brojiti do 2." (Zastrašivanje) "Ovo je 3, uzmi 10 i dodaj 5 za uvrede." "Oh, bože, za to mi već treba kalkulator." Mama za svaku sigurnost kreće prema Timu da ga odvede u sobu, ali on naposljetku odlazi sâm. Komentar: Mama je to obavila vrlo dobro - jedno objašnjenje i onda se odbrojava. Također je dodala pet minuta za pametovanje, ali nije se dala isprovocirati uvredama. Kada dječak nije odmah prihvatio time-out, nije se dala uvući u izlišne rasprave i objašnjavanja.

Ometanje Mama i tata na kauču vode važan privatan razgovor u vezi sa zdravljem jednog od njihovih roditelja. Sedmogodišnja Michelle upada: "Bok, društvo!!" "Bok, srce. Slušaj, mama i tata moraju malo porazgovarati o nečem vrlo važnom. Idi se igrati." "Želim biti s vama. Obećajem da neću prisluškivati."

"Ne, zlato. Hajde, igraj se." "Ne znam što drugo raditi." (Dosađivanje) "Slušaj, mlada damo. Nećemo ti ponavljati!" "NEMAM ŠTO DRUGO RADITI!" (zastrašivanje) "Želiš li dobiti batine!?" (Michelle počinje plakati.) (Mučeništvo) "Okej, ovo je 1." (Michelle odlazi sva u suzama.) Komentar: Šlampavo obavljen posao. S dužnim poštovanjem prema roditeljima, ali radi se o osjetljivoj situaciji jer Michelle je došla u dobroj namjeri, a roditelji su ti koji joj ne žele otkriti o čemu pričaju. Sjetili su se odbrojavati tek nakon besmislenih pokušaja uvjeravanja, prijetnji batinama i riskiranjem Trećega svjetskog rata ni za što. Naposljetku su došli k svijesti i počeli odbrojavati, ali određena šteta je već počinjena. Druga prilika: Krenimo od početka: "Bok, društvo!" "Bok, srce. Slušaj, mama i tata moraju malo porazgovarati o nečem vrlo važnom. Idi se igrati." "Želim biti s vama. obećajem da neću prisluškivati." "Ovo je 1." "Ne znam što drugo raditi." (Dosađivanje) "Ovo je 2." Michelle se udaljava, malo rastužena. Komentar: Mama i tata vjerojatno osjećaju malu krivnju, ali dobro su riješili situaciju. Ne možete djeci baš uvijek udovoljiti.

Brbljanje u razredu Tijekom sata zemljopisa Sally i Marci počinju međusobno pričati. Gđa Smith prekida diskusiju o žetvi u Argentini. "Djevojke, trebam vašu pažnju." Djevojčice prekidaju na trideset sekundi, ali ne mogu izdržati da ne dovrše razgovor. "Sally, Marci, ovo je 1." (Djevojčice prestaju pričati.)

Komentar: Kratko i jasno. Nije toliko štetno za dječje samopoštovanje kao što bi bilo upućivanje brojnih verbalnih kritika. Odbrojavanje u takvim situacijama također ne prekida tijek predavanja. Svađanje Dok mama radi u kuhinji nakon večere, jedanaestogodišnji Jeff pita: "Smijem li se igrati vani nakon večere?" "Ne, zlato, moraš još dovršiti zadaću", odgovara mama. "Napisat ću je nakon što se vratim, prije odlaska u krevet." "Zlato, i jučer si to rekao pa nije uspjelo. Sjećaš se?" "Molim te, mama. Obećajem!" (Dosađivanje, umiljavanje) "Prvo napiši zadaću, zatim smiješ van. Ako se potrudiš, to neće trajati više od pola sata." "Zašto ne bih sada otišao!? NAPISAT ĆU GLUPU ZADAĆU!" (Zastrašivanje) "Ovo je 1." "Jedva čekam da budem dovoljno velik za vojsku. Tamo će mi biti zabavnije nego u ovoj rupi." (Mučeništvo) "Ovo je 2." "U redu, u redu, u redu!" (Jeff odlazi pisati zadaću.) Komentar: Mama je to dobro obavila. Pokušala je malo pregovarati, ali kada to nije urodilo plodom, nije se dala uvući u beskorisne svađe, a nije ni pokušavala objašnjavati da je njena kuća bolja od vojarne. Suparništvo medu braćom II Devetogodišnji Sean i jedanaestogodišnja Tammi upadaju u prepirku dok igraju "Riječ na riječ" u dnevnoj sobi. Tata u kuhinji pere posuđe. "Na meni je red." "Ne, nije. Izgubio si ga jer si predugo čekao." "Daj mi to. To je trebalo biti moje!" "Ogrebao si me!" "Nisam, idiotkinjo! Ti si započela!" "Glup si do bola." Ulazi tata. "Što se događa?" "Ona vara!" "Ne varam, šupljoglavče, nego si ti suviše spor." "Smirite se oboje! Recite mi što se dogodilo."

Nastaje opća galama pa se ta kobna istraga pretvara u potpunu zbrku. "Okej, ovo je 1 za oboje." Nastavak opće galame i kaosa. "Ovo je 2." Sean prevrće ploču za igru, grabi hrpu slova i baca ih na klavir. "Sean, ovo je 3, udalji se na deset minuta." Komentar: Tata se prilično dobro oporavio nakon što je postavio najgluplje pitanje na svijetu. Trebao je ranije početi s odbrojavanjem.

Izrazita posesivnost Haley je stara četiri godine. Kod kuće se upravo igra s Alyssom, djevojčicom koju je upravo upoznala. Na nesreću, ona Alyssi pokušava oduzeti svaku igračku koju ova dotakne. Alyssa uopće nije agresivna, nego samo stoji i zbunjeno gleda kako joj iz ruke oduzimaju igračku za igračkom. Mama uočava što se događa. Alyssa uzima mali crveni autić. Haley prilazi i oduzima ga. Mama kaže: "Haley, ovo je 1. Alyssa se mora nečim igrati." Haley ne popušta. "Haley, ovo je 2." Djevojčica popušta stisak i pruža Alyssi autić. "Lijepo od tebe, srce." Komentar: Dobro obavljeno. Objasnite, odbrojavajte i pohvalite suradnju. Zaključak Čemu su nas priče s bojišnice poučile? Djeca vas svakako mogu uhvatiti na prepad, kao prvo! Morate biti u pripravnosti i - kako biste bili pravedni prema sebi i djetetu - brzo, razumno i pravedno odlučivati o tome što ćete odbrojavati, a što ne. Dobro odbrojavanje zahtijeva nešto prakse, ali kad ovladate vještinom, pitat ćete se kako ste prije uopće živjeli bez tog melema za zdravi razum.

12 Ozbiljniji prijestupi Gram prevencije vrijedi više od tone lijekova

tariji predadolescenti ponekad čine stvari koje spadaju u kategoriju "prestani" ponašanja, ali te su radnje suviše ozbiljne da bi se naprosto odbrojavalo i slalo na time-out. U taj zabrinjavajući popis dječjih poduhvata spadaju laganje, krađa, fizički obračuni, bježanje iz škole, problematično ponašanje u školi, zlostavljanje, oštećivanje imovine, obijesne šale, bježanje od kuće, kasni dolasci kući, pušenje i podmetanje vatre. Takvi postupci iziskuju odlučnu - ali nenasilnu - roditeljsku reakciju. Morate osigurati da se takvi zabrinjavajući postupci ne ponavljaju, ali pri tome ne želite objaviti rat vlastitom potomstvu. Neki normalni predadolescenti, osobito dječaci, ponekad upadnu u pojedinačne incidente koji uključuju neuobičajene i štetne aktivnosti poput spomenutih. Ponekad oni pod utjecajem druge djece čine stvari koje njima samima nikada ne bi pale na pamet. Pod utjecajem vlastite loše prosudbe, mladi nepromišljeno kreću u akciju. Ako roditelji reagiraju odlučno i pravedno, ovi prekršitelji početnici više neće ponavljati svoje prijestupe. Ovo će vam poglavlje pomoći da izađete nakraj s takvom djecom i takvim incidentima. U drugim slučajevima, međutim, motivacija za izazivanje nevolja može proizlaziti iz samog djeteta. Ako dijete počne ispoljavati obrazac neobično neprijateljskog, agresivnog i prijestupničkog ponašanja, vrijeme je da se zabrinemo - osobito kada dijete postaje starije. Upravo nas stoga toliko zanima rana prevencija: što su djeca starija, to ih je teže mijenjati. Ovo će vam poglavlje pomoći da se razumno, odlučno i smireno uhvatite ukoštac s uznemirujućim ponašanjem djeteta. Većina roditelja neće morati previše koristiti ovo poglavlje - možda čak nikada. Ali, kada se to pokaže neophodnim, ciljani i racionalni postupak, kakav se ovdje opisuje,

S

uistinu se pokazuje ključnim za sprečavanje kasnijih problema u ponašanju, osobito kada je riječ o osjetljivoj i rizicima izloženoj djeci.

Negativističko prkosno ponašanje i poremećaj ponašanja Premda nam nije sasvim poznato zašto neka djeca ponašanjem skreću u destruktivne vode, nešto ipak znamo. Ozbiljni problemi u ponašanju koje smo naveli mogu imati dva motiva: (1) neprijateljske i osvetoljubive sklonosti i (2) potrebu za uzbuđenjima. Neprijateljske i osvetoljubive sklonosti izražavaju se, primjerice, u tučnjavi, zlostavljanju i uništavanju imovine. Potreba za uzbuđenjem ispoljava se u vidu pušenja, bježanja iz škole i podmetanja vatre. Naravno, mnogi problemi u ponašanju uključuju oba motiva. Ako je to slučaj, onda potkrjepljenje koje momčić dobiva od upuštanja u takvu dvostruko motiviranu aktivnost može biti čak snažnije i opasnije. Adolescenti i predadolescenti u kojih je prisutno kontinuirano agresivno i destruktivno ponašanje kojim se krše pravila, ozljeđuje druge ili uništava imovina često dobivaju dijagnozu poremećaja ponašanja (CD). U njihovom se prijestupničkom ponašanju često odražavaju dva motiva: neprijateljske sklonosti i težnja za uzbuđenjem. Ta djeca, također, često pate od teškoća u učenju, poremećaja pomanjkanja pažnje, poremećaja u jeziku i komunikaciji, te teškoće u razumijevanju socijalnih gesti. Kao što već pogađate, poremećaj ponašanja (CD) samo je moderni eufemizam za maloljetničku delinkvenciju. Predadolescente za koje se ponekad čini da izgrađuju ovisnost o neprijateljskom i osvetoljubivom ponašanju često se navodi kao djecu s negativističkim prkosnim ponašanjem (ODD). Dok vas mladi s CD-om žele stvarno povrijediti, djeca s ODDom uživaju u tome da vas nerviraju. Djecu koja pate od ODD-a negativistička su, prkosna i ne prihvaćaju "ne" kao odgovor. Ona namjerno uznemiravaju ljude, lako ih je razdražiti, i krive cijeli svijet kada nešto nije kako treba. S ovom djecom nije lako živjeti; to su turbo-balavci. Uzroci ODD-a zacijelo imaju neku genetsku osnovu, ali taj poremećaj sigurno mogu prouzročiti jednako kao i potencirati - nemarni, nedosljedni, ljutiti i prebrbljavi roditelji. U svakom slučaju, takvo ponašanje počinje u kući. A kada se radi o lošem roditeljstvu, negativističko prkosno ponašanje (ODD) može prerasti u poremećaj ponašanja (CD); djeca naprosto svoje problematično ponašanje prenose iz kuće u zajednicu. Tinejdžeri koji pate od CD-a su opasna djeca s mračnom budućnošću.

Jedan od ciljeva programa 1-2-3 jest prevencija negativističkoga prkosnog ponašanja, njegovo sprečavanje u smislu razumnog, obzirnog i solidnog roditeljstva. Drugi je cilj programa ukloniti rane znakove ODD-a - ako je do toga već došlo - tako da se on ne razvije u poremećaj ponašanja (CD). Riješite se ODD-a već na početku i uklonit ćete rizik budućih nevolja. Za većinu roditelja čija djeca ne podliježu riziku ODD-a, osnovni 1-2-3 program bit će sasvim dovoljan. U slučaju djece s visokim stupnjevima rizika, kod kojih su već vidljivi ozbiljni problemi u ponašanju, roditelji moraju posebnu pozornost posvetiti onome što zovemo "Sustav blažih i težih posljedica".

Sustav blažih i težih posljedica Jednog prekrasnog ljetnog dana na vratima vam pozvoni prvi susjed. Taj čovjek nikada nije bio baš najljubaznija osoba na svijetu, ali danas puca od gnjeva. Priopćuje vam da mu je Doug, vaš devetogodišnji sin, upravo kamenom razbio garažni prozor. Namjerno. Susjeda zanima što mislite poduzeti i kakva će kazna stići klinca. Šokirani ste, osramoćeni i ne možete vjerovati. Ispričavate se razdraženom čovjeku i obećavate mu da ćete to srediti. Doug nije loše dijete, ali poznato vam je da se već nekoliko puta sukobio s ovim tipom koji i sâm ponekad zna biti pravi mrgud. Ako je dječak bacio kamen u prozor njegove garaže, očito se radi o "prestani" ponašanju, ali nema smisla istrčati na dvorište i vikati: "Doug, ovo je 1." "Ovo je 3, uzmi 5 i dodaj 15 zbog ozbiljnosti prijestupa", također se čini preblago. Neka je kazna svakako potrebna, ali čak i u tom slučaju želite izbjeći previše dodatnih emocija i pričanja koji bi samo pogoršali stvari. Na sreću, za rješavanje takvih ozbiljnih situacija postoji vrlo jednostavan sustav kažnjavanja koji će zbrku i nervozu svesti na minimum. Zove se "Sustav blažih i težih posljedica". S njime možete provesti prikladne kazne višeg i nižeg stupnja sukladno blažim i težim prijestupima. Sustav blažih i težih posljedica primjenjuje se različito ovisno o tome koliko ste problema već imali s djetetom u prošlosti. Je li riječ o prvom ozbiljnom problemu, ili se takve epizode ponavljaju?

Sustav blažih i težih posljedica za prvi prijestup Kada se prijestup dogodi po prvi put, kao u navedenom primjeru s Dougom, problem naprosto morate riješiti na licu mjesta. Ne morate sastavljati opširan popis ponašanja i kazni kao što je slučaj pri ponavljanim prijestupima. Pa zamislimo onda što ćete učiniti s Dougom nakon što susjed ode. Ispričate mu što ste saznali iz razgovora s gospodinom Ljutkovićem koji živi u susjednoj kući. Onda

ga upitate što se dogodilo. Ostajete smireni i "pretvarate se u uši" (vidi 25. poglavlje). Doug nije loše dijete pa ćete ga prvo saslušati, a onda odlučiti što da poduzmete. Doug vam kaže da se u dvorištu loptao s prijateljem Chrisom. Imali su tenisku lopticu. U jednom trenutku Doug nije uhvatio loptu i ona je završila u Ljutkovićevom dvorištu, gdje je dotični gospodin upravo zalijevao svoje cvijeće. Doug je pošao po loptu, ali je pritom slučajno nagazio susjedove glupe biljke. Doug kaže da je čovjek podivljao, počeo vikati i psovati dječake, a činilo se da će ih i fizički napasti. Frustriran, ujedno i ljutit - a nije ni želio djelovati uplašeno - Doug se okrenuo i bacio loptu negdje u smjeru susjedove garaže. Nije ciljao baš u taj mali prozor, tako tvrdi. ali je začuo lom razbijenog stakla. Kako ovdje primijeniti Sustav blažih i težih posljedica? Recite Dougu da je, premda gospodin Lj. nije baš najdiplomatskija osoba na svijetu, loše postupio, jer je dopustio da mu ljutnja pomuti razum i bacio lopticu u njegovu garažu. Zato će morati snositi određene posljedice, a one neće uključivati time-out. Dječak će, prvo, otići do gospodina Ljutkovića i reći mu da će sâm počistiti staklo i platiti počinjenu štetu. Također će pitati želi li gospodin Ljutković da mu se biljka nadomjesti, ili ako je neophodno, plati. Reći ćete mu da se može i ispričati, ako želi. Ako ne želi, svejedno se prema gospodinu Ljutkoviću mora ophoditi ljubazno i civilizirano - čak i ako se ovaj ponaša drugačije. Ovakva kazna stvara velike posljedice za vašeg sina. Ono što mora učiniti, momčiću neće predstavljati lagan zadatak. Doug, međutim, čini što ste mu naložili i problem je riješen. Reći ćete sinu da ste ponosni na njega i na to kako je riješio problem. Nikakve druge kazne - ili prodike - više nisu potrebne. Usput rečeno, i vi ste ovdje u svojstvu roditelja izvrsno obavili posao. Niste "ubili boga" u sinu zato što vas je osramotio, ali niste ga ni pustili da radi što ga je volja samo zato što vam susjed nije simpatičan.

Sustav blažih i težih posljedica za ponavljane prijestupe S druge strane, recimo da vam desetogodišnji sin Mike priređuje mnoštvo ozbiljnih problema. U posljednjih nekoliko mjeseci Mike je tri puta zakasnio u školu (čini vam se da je to možda učinio namjerno), a kući se navečer vratio sat vremena prekasno. Učinilo vam se da je nekoliko puta smrdio na cigarete, sa sobom nosi šibice, a nikada niste sigurni govori li istinu u vezi s domaćom zadaćom. Ocjene su mu se u posljednja dva polugodišta drastično pogoršale, a jedan od njegovih novih prijatelja totalno vam je antipatičan. Nije više ni toliko komunikativan. Kada se djeca počnu tako ponašati, odmah se iznervirate i razmišljate jedino o kazni. A kada učine nešto pozitivno, vi to dobro djelo ignorirate misleći "Pa, bilo je i vrijeme." No, čim negdje pogriješe, odmah im skačete za vrat. Takvim defenzivnim i agresivnim stavom riskirate da ljutnja nadvlada dijete u toj mjeri da počne ispoljavati neprijateljsko i osvetoljubivo ponašanje - jednako kao i ono motivirano težnjom za

uzbuđenjima, a scene napada i protunapada mogu se prometnuti u pravi kućni rat, što može ozbiljno ugroziti djetetovu budućnost. Umjesto takvog neproduktivnog, grčevitog pristupa, strategija vašeg razračunavanja s Mikeom mora uključivati dvije primarne linije napada: (1) poboljšanje odnosa s dječakom redovitim dozama pohvale, zajedničke zabave, izražavanja naklonosti te aktivnog slušanja i (2) uspostavljanje Sustava blažih i težih posljedica. O tome kako poboljšati odnos s djetetom govorit ćemo podrobnije u V. dijelu. Sada ćemo se usredotočiti na Sustav blažih i težih posljedica. Izradit ćete i precizno definiran sustav posljedica za Mikea. Posljedice ili kazne ovisit će o ozbiljnosti određenoga ponašanja, varirajući od većih do manjih prijestupa (manji su prijestupi ovdje još uvijek ozbiljniji od problema kod kojih je dovoljno odbrojavati). Često je, zapravo, korisno primjenjivati ljestvicu posljedica od tri stupnja - za teže, srednje i blaže - koja uključuje varijacije poput zabrane izlazaka, novčane kazne, kućna zaduženja, rad u zajednici ili obrazovne aktivnosti. Na primjer: Teže posljedice Zabrana izlazaka: dva tjedna zabrane izlazaka iz sobe nakon večere i vikendima; zabrana korištenja elektroničkih uređaja (TV, kompjuter, video-igrice) ili telefona. Novčane kazne: mjesečni džeparac ili povrat dvostruke vrijednosti ukradene ili oštećene imovine. Kućni poslovi: 15 sati rada oko kuće. Rad u zajednici: 15 sati volonterskoga rada u crkvi ili nekoj drugoj instituciji. Obrazovne aktivnosti: istraživački projekt (npr. o štetnosti pušenja) i pisanje rada od osam kartica teksta, posjećivanje grupnih savjetovanja.

Srednje posljedice Zabrana izlazaka: jednotjedna zabrana izlaska iz sobe nakon večere i vikendom; zabrana korištenja elektroničkih uređaja (TV, kompjuter, video-igrice) ili telefona. Novčane kazne: dvotjedni džeparac ili povrat dvostruke vrijednosti ukradene ili oštećene imovine. kućni poslovi: 8 sati rada oko kuće. Rad u zajednici: 8 sati volonterskoga rada u crkvi ili nekoj drugoj instituciji. Obrazovne aktivnosti: istraživački projekt (npr. o štetnosti pušenja) i pisanje rada od četiri kartice teksta.

Blaže posljedice Zabrana izlazaka: dvodnevna zabrana izlaska iz sobe nakon ručka i vikendima; zabrana korištenja elektroničkih uređaja (TV, kompjuter, video igrice) ili telefona. Novčane kazne: tjedni džeparac ili povrat dvostruke vrijednosti ukradene ili oštećene imovine. Kućni poslovi: 4 sata rada oko kuće. Rad u zajednici: 4 sata volonterskoga rada u crkvi ili nekoj drugoj instituciji. Obrazovne aktivnosti: istraživački projekt (npr. o štetnosti pušenja) i pisanje rada od dvije kartice teksta. Kazne za teže prijestupe veće su od kazni za srednje prijestupe, a kazne za srednje prijestupe teže su od kazni za blaže prijestupe. Gornji primjeri predstavljaju samo prijedloge: to su samo skice koje će se prilagoditi potrebama svake pojedine obitelji. (Godine iskustva naučile su me da će uvijek postojati oni koji misle da sam suviše strog, kao i oni koji misle da sam suviše blag.) Ponovno naglašavam da ne zaboravite da su "blagi" prijestupi opisani u ovom poglavlju još uvijek ozbiljniji od prijestupa za koje je dovoljno samo odbrojavati, poput svađanja, vikanja, dosađivanja, cmizdrenja itd. Kada sastavite svoj poredak kazni, odredite koja to ponašanja povlače za sobom dotične kazne. Kada dođe do prijestupa, primjenjuje se jedna kazna s popisa (ne cijeli popis!). Taj vam postupak štedi mnogo energije i razmišljanja, a i dijete će prije nego što se odluči na nepodopštinu blagovremeno razmisliti o unaprijed poznatim posljedicama. Neki roditelji čak dopuštaju da dijete bira kaznu - nakon što se ustanovilo spada li prijestup u blagu, srednju ili težu kategoriju. Prisjetimo se vašeg sina Mikea koji se u posljednjih nekoliko mjeseci ne ponaša kako treba. Evo kako izgleda njegova klasifikacijska ljestvica:

Teži prijestupi Više od 2 sata kašnjenja kući. Igranje vatrom ili paljenje bez roditeljske prisutnosti.

Srednji prijestupi Sat do dva sata kašnjenja kući. Više od pet minuta kašnjenja u školu. Laganje o ozbiljnim stvarima. Nošenje šibica ili upaljača.

Blaži prijestupi Sat vremena kašnjenja kući. Manje od pet minuta kašnjenja u školu. Laganje u vezi s domaćom zadaćom. Kada je sustav definiran, a Mike napravi prvi prijestup, jednostavno odredite u koju kategoriju spada i odredite posljedice. Naravno, ne smijete vikati ni urlati, no povremeno je dopušteno, kratko objašnjenje ili diskusija (vidi 20. poglavlje). Što ako dijete počini nešto čega nema na izvornom popisu prijestupa? Naprosto odredite je li riječ o blažem, srednjem ili težem prijestupu i onda odaberite kaznu. Sustav blažih i težih posljedica može se prilagođavati i nakon što je definiran, ali pazite da kazne ne budu prestroge i neodržive. Sjećam se jedne obitelji koja je za svog dvanaestogodišnjega sina uspostavila Sustav blažih i težih posljedica kakav smo opisali. Jednoga su dana otkrili da je dječak ukrao bicikl. Činilo se da ni najteža kazna s popisa ne odgovara ozbiljnosti počinjenog djela, pa su roditelji izrekli sinu godinu dana zabrano izlazaka Ovakvu disciplinska mjera nikada neće uspjeti zato što ju je nemoguće provesti. To je samo početak novoga rata. Bolje bi bilo da su ga kaznili s mjesec dana zabrane izlazaka i nadoknadom troškova za vrijednost ukradenog bicikla. Ako postoje ozbiljni problemi s ponavljanjem prijestupa, možete napraviti tabelu za svaki dan u tjednu na kojoj će biti vidljivo koliko dana zaredom dijete nije napravilo neki prijestup. Za takva postignuća možete odrediti i neku nagradu, na primjer izlazak s jednim od roditelja (nikako s cijelom obitelji!). Ako se ozbiljni problemi ne prestanu pojavljivati usprkos primjeni Sustava blažih i težih posljedica te usprkos vašim naporima da poboljšate odnos s djetetom - tada je vrijeme za stručnu evaluaciju. Treba ovdje navesti i neke druge savjete za prevenciju. Kada se vaše dijete kreće ODD/CD putanjom, istraživanja su utvrdila da postoji nekoliko vrlo važnih čimbenika koji mogu pomoći da se spriječe problemi u budućnosti. Neki od tih čimbenika - barem u nekoj mjeri - nalaze se unutar roditeljske kontrole. U čimbenike koji značajno smanjuju probleme ulazi svakodnevno dosljedno provođenje discipline, disciplinska usklađenost među roditeljima, stabilan brak, psihička uravnoteženost roditelja i pomno - ali razumno - nadgledanje djeteta.

Laganje Problem dječjega laganja uvrstili smo u ovo poglavlje zbog dva razloga: (1) laganje je smo po sebi ozbiljan prijestup i (2) laganjem se često prikrivaju još ozbiljniji prekršaji. Poneke roditelje laganje izluđuje, a rješavanje tog problema često je konfuzno i teško. Stoga vam ovdje nudimo neke osnovne smjernice. Postoje dvije temeljne vrste laži. Prva vrsta uključuje izmišljanje priča namijenjenih impresioniranju slušateljstva, a time i povećanju vlastitog ega. Ovaj tip verbalne hiperprodukcije u djece nije čest. Drugi - mnogo češći - oblik laganja jest onaj kojim se žele izbjeći nevolje. To često uključuje prikrivanje prošlih nedjela i pokušaj da se izbjegne neki neugodan zadatak. Primjerice, djeca koja nešto ukradu često lažu kada ih se suoči s tim nedjelom. Ostala djeca lažu u vezi s domaćom zadaćom jer se ne žele baviti tim dosadnim poslom. Kada se radi o laganju, roditelji prvo moraju zapamtiti da taj prijestup ne treba tretirati kao da se radi o ubojstvu, krađi velikih razmjera, preljubu. Prekrajanje istine sasvim sigurno nije dobra stvar, ali ne spada u istinski katastrofalne oblike ponašanja. Mnoge roditelje laganje toliko uzruja kao da će nastupiti smak svijeta. Posljedično će takvim stavovima uvjeriti dijete u to da je stvarno loša osoba.

Kako postupati s laganjem? U utorak u 13:00 primate poziv iz škole. Kažu vam da se Tom, vaš desetogodišnji sin, tijekom odmora za ručak sukobio s dječakom po imenu Davey Smith. Tom se vraća iz škole u 15:45. Mama započinje ovakav razgovor: "Kako je prošao dan?" "Dobro. Za ručak smo dobili moj omiljeni sendvič." "Kad već pričamo o odmoru za ručak, kako je on prošao?" "Fino. Igrali smo nogomet." "Nije se zbivalo ništa neuobičajeno?" "Ne." "Dobro, slušaj mladiću. Ti meni lažeš. Zvali su me iz škole i gospođa Pasquini je rekla da si se potukao... itd., itd." U ovom razgovoru roditelj je dijete "stjerao u kut". Naravno da roditelj ima pravo izvući iz djeteta neke informacije, ali mama je prvo željela iskušati hoće li dječak reći istinu. Je li ispravno postupila u danoj situaciji? Odgovor je negativan. Ako znate da se dogodila neka nevolja, prvo pravilo glasi: nemojte dijete stjerati u kut. Zamislite da ste jednoga dana nakon večere krenuli ispitivati dijete ima li nešto za domaću zadaću. Šest puta postavljate to pitanje i dijete isto toliko puta odgovara niječno. Konačno se, nakon što pitanje postavite sedmi put, slama i priznaje da je dobilo zadaću

iz aritmetike. U vama je dotada, naravno, već narastao osjećaj gnjeva, ali osjećate se i slavodobitno zato što ste uspjeli izmusti istinu. No, što se uistinu događa? Djetetu ste pružili šest prilika da vježba laganje! U sebi ste možda pomislili: "Prije ili poslije shvatit će da me ne može prevariti pa će odustati." Djeca ponekad odustanu, ali uglavnom će vas i dalje pokušati dobiti na lak način. Jednostavno će se izvještiti u laganju, a vi im u tome pomažete praktičnim vježbama. Evo konstruktivnijega pristupa. Zamislite da se dogodilo nešto loše. Istina vam je poznata, ili je ne znate. Ako ne znate istinu, upitajte klinca što se dogodilo. Ako Vam ispriča priču za koju se poslije ispostavi da nije istinita, kaznite ga za prijestup koji se dogodio i za sâm čin laganja, primjenjujući Sustav težih i blažih posljedica. Nemojte dijete hvatati na prepad postavljanjem "impulzivnih" pitanja, ili u žaru trenutka. Mnoga djeca tada postupaju impulzivno. Lažu, ali samo zato što žele završiti razgovor, skinuti vas s vrata i izbjeći probleme. Što ako se dogodilo nešto loše, a vama su već poznati svi "krvavi" detalji? Možete reći nešto poput; "Želim da mi ispričaš što se dogodilo danas u vrijeme odmora za ručak, ali ne odmah. Malo razmisli pa ćemo razgovarati za 15 minuta. No, zapamti da me nazvala gđa Pasquini." Bez prodika i bijesa s vaše strane. Postoji još jedna opcija koju roditelji mogu iskoristiti kada (1) već znaju što se dogodilo i (2) kada postoji velika vjerojatnost da će dijete lagati bez obzira kako formulirali pitanje. U tom slučaju naprosto morate reći i djetetu da znate što se dogodilo i smireno izložite kakva ga kazna čeka. Djetetu ne pružate ni najmanju priliku za laž. U takvim okolnostima dijete će planuti i optužiti vas da mu ne vjerujete (Taktika iskušavanja br. 2, provala raspoloženja). To ćete prevladati ignoriranjem same tvrdnje ili odbrojavanjem, a završit ćete riječima: "Sigurni smo da ćeš sljedeći puta bolje postupiti." Kada dijete redovito koristi laži kako bi izbjeglo neugodne zadatke, kao što su kućanski poslovi ili pisanje domaće zadaće, pokušajte to riješiti tako da - barem u nekoj mjeri - dijete više ne osjeća da su laži nužne. Ako vam sin kontinuirano laže u vezi s domaćom zadaćom, moguće je, na primjer, u suradnji s učiteljem izraditi listu dnevnih zadataka. Onda treba koristiti taktike opisane u 17. poglavlju, kao što je PNP ili Gruba provjera. Kada su u pitanju kućanski poslovi, problem možete riješiti pametnom primjenom strategija za "počni" ponašanje (vidi 13. poglavlje). Laganje nije dobro, ali definitivno ne predstavlja smak svijeta. Većina ljudi, i djeca i odrasli, s vremena na vrijeme ispričaju neke "ribičke priče". Ako djeca ne govore istinu to ne znači da vas ne vole ili da će se. kada odrastu, pretvoriti u redovite stanare državnoga zatvora. Laganje, doduše, predstavlja problem kojem se mora pristupiti pažljivo i promišljeno. Godine kontinuiranih pretjeranih emocionalnih reakcija s vaše strane - zajedno s dosađivanjem i stjerivanjem u kut - mogu pomoći da se dijete pretvori u kvalificiranoga lažljivca.

Čestitamo! Upravo ste svladali prvi korak: kontroliranje nepodnošljivog ponašanja. Sada ste spremni za odbrojavanje i podnošenje iskušavanja i manipulacije koje će vam klinci prirediti. Prelazimo na sljedeći divovski korak za poticanje dobrog ponašanja.

Dio IV. Poticanje dobrog ponašanja

13 Sedam taktika za počni ponašanje Znanstvenici su otkrili gen za pospremanje na šesnaestom kromosomu

ada ćemo se posvetiti drugom velikom roditeljskom koraku: poticanju djeteta da čini one pozitivne stvari koje vi želite. Takvo ponašanje svrstavamo u kategoriju "počni" ponašanja, zato što želite da dijete počne pisati zadaću, spremati se na spavanje, jesti večeru, pospremati sobu i ujutro ustajati iz kreveta. Sjetite se da za "počni" ponašanje dijete mora osjećati veću motivaciju nego za "prestani" ponašanje. Potrebna je sekunda da prestane plakati ili se svađati, no da se krene pisati zadaća ili da se ujutro ustane iz kreveta i počne spremati za školu, sve to zahtijeva pola sata pa i više. Djeca ne moraju samo započeti neki zadatak; ona moraju ustrajati u njemu i privesti ga kraju. Odbrojavati na teško ponašanje razmjerno je lako. No, kada se radi o dobrom ponašanju, mama i tata se moraju pretvoriti u vješte motivatore. Prije nego što se započne s ovim programom poželjno je prvih sedam do deset dana primjenjivati samo odbrojavanje za "prestani" ponašanje, a tek se onda prihvatiti "počni" ponašanja. Ako cijeli program počnete primjenjivati istovremeno (za "počni" kao i za "prestani" probleme) teško ćete održati dosljednost. Jednako je važno i to da ćete znatno lakše navesti djecu da čine pozitivne stvari ako ste prethodno vratili na vlast u kući uspješnim svladavanjem nepodnošljivog ponašanja Kada počnete primjenjivati taktike za "počni" ponašanje, nemojte se iznenaditi ako vas uvuku u iskušavanje i manipulaciju. Zapamtite, vaša vam kći neće zahvaljivati zato što je bodrite da pospremi sobu. Ako ste već primjenjivali odbrojavanje negativnog ponašanja, onda već raspolažete obimnim iskustvom u vezi s "prestani" ponašanjem i znate da možete računati, recimo, s iskušavanjem. Tako neka vam 1-2-3 bude stalno u pričuvi; možete ga primijeniti u svakoj prilici.

S

Možete razmotriti sedam taktika za "počni" ponašanje. Ponekad ćete primijeniti samo jednu taktiku, ali ponekad ćete za jedan isti problem upotrijebiti dvije ili tri. Dok je odbrojavanje za nepodnošljivo ponašanje strogo definirano, kada je u pitanju poticanje pozitivnog ponašanja dopuštena vam je veća kreativnost i fleksibilnost. Zapravo, mnogi roditelji i učitelji samostalno mogu iznaći mnoge korisne i maštovite ideje kojih nema na našem popisu.

Evo naših sedam taktika za poticanje dobrog ponašanja Pozitivno potkrjepljenje. Jednostavni zahtjevi. Alarmni satovi. Sustav nadnica. Prirodne posljedice. Bilježenje u tablicu. Odbrojavanje (promijenjena verzija). Pri nošenju s "počni" ponašanjem imajte na umu osnovno pravilo programa 1-2-3. ili uvježbavajte djecu, ili šutite. U našem ćete programu pronaći metodu za rješavanje baš svakog problema koji vam dijete može prirediti. Pa koristite onda te metode! Djeca se, primjerice, ne rađaju s urođenom potrebom za pospremanjem. Ako dijete ne posprema sobu, naučite ga. U suprotnome šutite, pospremite sami ili zatvorite vrata da ne biste gledali nered. Uvježbavanje u svakom slučaju ne podrazumijeva grdnje, svađe, vikanje ili batine. Ne skidajući s uma ta pravila, hajdemo se upoznati sa sedam taktika kojima ćete svoju djecu navesti da čine ono što bi trebala.

1. Pozitivno potkrjepljenje Ljutiti ljudi viču; sretni ljudi šute. Svi mi patimo od biološki uvjetovanoga prokletstva koje nas tjera da vičemo na djecu kada smo ljutiti, a šutimo kada čine sve što bi trebala. Zamislimo jedno nedjeljno poslijepodne u listopadu. Ja gledam nogometnu utakmicu na televiziji. U susjednoj sobi igra se dvoje djece, izvrsno se zabavljaju i nema nikakvih

razmirica. Što mislite, kolika je vjerojatnost da ću ustati iz naslonjača, odšetati do susjedne sobe i reći: "Bože, oduševljen sam kako se dobro zabavljate!"? Bila bi to velika stvar, ali vjerojatnost da se takvo što dogodi ravna je nuli. Zašto? Pa, kada su odrasli potpuno sretni i zadovoljni, ne osjećaju baš neku motivaciju da učine nešto više. No, zamislite da se djeca u susjednoj sobi počnu svađati i vikati. Što ih je spopalo?! Čak i ne čujem što se događa na utakmici!!! Sada sam motiviran - osjećam bijes. Sada je naglo skočila vjerojatnost da ću ustati, otrčati u susjednu sobu i vikati na djecu. Ljutnja je bolji motivator od zadovoljstva. Stoga je vjerojatnije da će djeca od nas dobiti negativnu povratnu reakciju nego pozitivnu. Djeca će, baš kao i supružnici, početi osjećati da su nam samo na teret i muku. U nama postoji snažan protulijek za to nesretno biološko nagnuće, a to je pohvala, ili pozitivno verbalno potkrjepljenje. S pohvalama treba krenuti rano i dijeliti ih često. Pohvale i ostale pozitivne interakcije s djecom moraju premašivati negativne komentare u omjeru od otprilike tri ili četiri naprama jedan. Ako se potrudite, neće vam biti teško pronaći prave riječi "Hvala za pranje posuđa." "Počeo si pisati zadaću sasvim sâm!" "Ovaj te pas stvarno voli." "Baš ste bili dobri u kinu." "U rekordno si se vrijeme spremila za školu!" "Krasan rezultat na matematičkom testu, Johne!" "Gledao sam te na nogometnom terenu. Stvarno si dobro igrao!" "Prekrasno! Ne mogu vjerovati! Kako to uspijevaš?!“ Kada jednom uspijete postići da djeca usvoje određeno "počni" ponašanje, pozitivno potkrjepljenje pomaže da se pozitivan odaziv i suradnja nastave. Mnogi roditelji, primjerice, pohvaljuju ili zahvaljuju za izvršavanje jednostavnih zahtjeva ili za poštivanje rutine pisanja zadaće i odlaska na spavanje. Budite izuzetno pažljivi kada pohvaljujete sina ili kćer, što znači da pohvalu morate prilagoditi djetetovu karakteru. Neka djeca vole prilično razrađena, zašećerena i osjećajna potkrjepljenja, dok druga to ne vole. Recimo da je vaša osmogodišnja kćerka u srijedu bez greške napisala diktat. Vi je pohvalite; "Oh, Melissa, to je čarobno! Ne mogu vjerovati! Uokvirit ćemo ovaj papir i faksirati ga baki u Floridu!" Melissa to dobro prima. No, Melissina jedanaestogodišnjega brata od takva pričanja spopada mučnina. Njemu će, "Dobro obavljeno - samo tako naprijed", popraćeno prijateljskim tapšanjem po ramenu, biti sasvim dovoljno. Morate ga pohvaliti, a ne sramotiti.

Postoje još dva dodatna načina da pohvalu pretvorite u još učinkovitije sredstvo podizanja djetetova samopouzdanja: (1) pohvala u prisutnosti drugih ljudi i (2) neočekivana pohvala. Primjerice, dok razgovarate s prvim susjedom, pojavljuje se vaša kćerka Kelsey. Vi prekidate razgovor i kažete "Trebali ste danas vidjeti Kelsey na nogometnom terenu. Djeca iz protivničkoga tima uopće nisu bila svjesna što ih je zadesilo." Kelsey će pucati od ponosa. Neočekivana se pohvala djetetu može prilično urezati u pamćenje. Vaš sin piše zadaću na gornjem katu. Dozivate ga s dna stubišta: "Hej, Jordane!", a Jordan nema pojma što ga čeka. Kada kažete: "Jesmo li ti rekli kako si jučer dobro sredio dvorište?", Jordanu će biti drago, a možda će mu malo i laknuti! Kako postići da pohvala i poticaji budu redoviti? Kao što smo prije spomenuli, to je izrazito teško postići jer smo uglavnom skloni šutjeti kada smo nečim zadovoljni. Evo dva prijedloga. Prvo, pokušajte postići da na svaki negativan komentar dođu dva ili tri pozitivna komentara (kad smo već pri tomu, svako odbrojavanje znači jedan negativan komentar). Ti pozitivni komentari, naravno, ne moraju vremenski uslijediti odmah nakon negativnih. Oni mogu doći poslije. U slučaju da vam ideja o omjeru jedan prema tri baš ne odgovara, možete se poslužiti strategijom sastavljanja kvota. Odlučite da ćete dnevno svakom djetetu udijeliti barem pet pozitivnih komentara (razmislite o tome da istu strategiju primijenite i kod vašeg supružnika).

2. Jednostavni zahtjevi S jednostavnim zahtjevima problematično je to što nisu baš tako jednostavni. Upućeni djeci, oni polučuju veći ili manji uspjeh ovisno o tonu glasa kojim ih roditelj izgovara, spontanosti samog zahtjeva i načinu na koji ga se formulira. Svi mi imamo različite načine izgovaranja. Kada je bila mlada, moja je kći upotrebljavala nekoliko izgovornih varijacija jednostavnoga izraza "Tata!" Jedno "Tata!" značilo je uzbuđena sam i želim ti nešto pokazati. Drugo "Tata!" značilo je moraš mi pomoći jer me brat gnjavi. I naposljetku, treće "Tata!" (kada je već postala tinejdžerka) značilo je: "Smiri se, stari, sramotiš me pred ljudima!" I u roditelja su prisutni različiti načini izgovaranja; onaj način koji nas ovdje zanima zove se "dodijavanje". Dodijavanje u sebi nosi sadržaj: "Ne činiš ono što se od tebe očekuje i to mi stvarno smeta, što se to događa s tobom, kad ćeš već jednom shvatiti..." itd., itd. Dodijavanje sadrži taj razdražljiv, zagrižljiv i tjeskoban ton koji većinu djece ozlojeđuje. Kada se takvim tonom izgovaraju zahtjevi, smanjuje se vjerojatnost da će druga strana surađivati, zato što u tom slučaju na suradnju pozivate razljućeno dijete. Dobar protulijek za dodijavanje leži u poslovnom, na činjenice oslonjenom pristupu. "Johne, vrijeme je da počneš pisati zadaću", ili "Taylore, vrijeme je za spavanje." Ton vašega glasa govori: "Možda ti se ovo ne sviđa, ali mora se učiniti." Iskušavanje će u većoj mjeri izostati ako se zahtjevi formuliraju na pragmatičan način,

ali - vjerovali ili ne - pravim tonom glasa možete neizravno reći: "Ako me budeš iskušavao, odbrojavat ću ti." Spontanost izražavanja roditeljskih zahtjeva također može uspješno ubiti svaku suradnju. Sin vam na dvorištu lijepo igra bejzbol s prijateljima. Pojavljujete se na vratima i molite ga da iznese smeće iz kuće. On bijesno baca štap, a vi mislite: "Čemu toliko uzrujavanje?" Dječak uistinu jest preburno reagirao, ali ne zbog smeća. Iz takta ga je izbacila vaša "spontanost". Očekivali ste da će dječak reći: "Hvala na još jednoj prilici da budem na usluzi svojoj obitelji"? Nitko ne voli da mu se lijepi trenutak pokvari nekim neugodnim zahtjevima. Ni vi to ne volite. Ali često uznemirujete dijete na taj način. Naravno, time ne želimo reći da djeca ne bi trebala obavljati nikakve kućanske poslove. Djeca trebaju pomagati u kući i oko nje. Međutim, ključno je sljedeće: pokušajte organizirati te poslove tako da spontani zahtjevi budu izuzetno rijetki. I na kraju, način na koji formuliramo zahtjeve također može utjecati na djetetovu reakciju. Ako zahtjev oblikujemo kao pitanje kojemu ćemo pridodati još i ono smiješno "mi", time često pouzdano osiguravamo neposlušnost ili iskušavanje i manipulaciju. Primjerice, jednim slatkim i umiljatim: "Ne mislimo li da bismo sada trebali početi pisati zadaću?" pouzdano ćete izazvati negativnu reakciju. Bolje je reći: "Očekujem da zadaća bude završena do pet sati." Što kada, bez obzira na sve, vaši jednostavni zahtjevi ostanu bez odaziva? Vratit ćemo se ovom pitanju nakon što prodiskutiramo preostale opcije za "počni" ponašanje.

3. Alarmni satovi Alarmni satovi su divne naprave za poticanje dobrog ponašanja u djece. Osobno mislim da su najkorisniji oni koji se navijaju na 60 minuta, iako postoje i mnogi drugi. Ljudi koji izrađuju kuhinjske alarme misle da oni služe pečenju kolača. No, oni ne služe tome - oni služe podizanju djece! Alarmni satovi mogu uvelike pomoći pri svakoj vrsti "počni" ponašanja, bez obzira radi li se o pospremanju, hranjenju ribice, jutarnjem ustajanju, iznošenju smeća i odlasku na spavanje. Djeca, osobito ona mlada, pokazuju prirodnu želju za pobjeđivanjem mehaničke naprave. Problem se tada pretvara u nadmetanje čovjeka i stroja (Što je daleko bolje od nadmetanja s roditeljem). Ove prijenosne motivacijske napravice možete koristiti i za mjerenje time-outa. Djeca zapravo vole time-out s alarmom. U samom automobilu možete koristiti alarm, a poslije ćemo vidjeti koliko vam oni mogu koristiti kada treba riješiti suparništvo među braćom. Alarmi se mogu dobro uklopiti u rutinu ustajanja, kupanja i odlaska na spavanje. Alarmi često mogu ublažiti šok koji nastaje postavljanjem iznenadnog, ali neizbježnog zahtjeva. Recimo da vas nazove prijateljica i najavi da će doći za petnaest minuta. Svojoj petogodišnjoj kćerki onda kažete ovako: "U kuhinji se nalaze tri stvari za

koje želim da ih odneseš u svoju sobu. Namjestit ću alarm na deset minuta i kladim se da ćeš ga pobijediti" Odgovor će često glasiti: "Oh, naravno da hoću!", nakon čega će malena požuriti da obavi posao. Isti pristup možete primijeniti i kada se radi o jedanaestogodišnjaku kojega želite navesti na pospremanje, samo što zahtjev mora biti pragmatično formuliran. Ako dijete ne reagira prije nego što se alarm oglasi, možete primijeniti sustav nadnica ili jednu od verzija prirodnih posljedica (vidi tekst koji slijedi). Alarmi su djelotvorni zato što ih se ne može izazivati. Napravama ne možete emocionalno manipulirati. Zamislite da morate podsjećati sina da nazove baku i zahvali joj na rođendanskom poklonu koji je poslala poštom. On to pokušava izbjeći, a vi onda namještate alarm na deset minuta. Dječak viče: "Ovo je glupost!" (taktika iskušavanja br. 2, provala raspoloženja). Vi reagirate šutnjom. Alarm reagira s tik-tak, tik-tak.

4. Sustav nadnica Osnovni princip plaćanja je sljedeći: nema plaće bez rada. Temeljna ideja sustava nadnica slična je tome: ako ne obaviš posao, ja ću napraviti umjesto tebe, ali onda ti moraš platiti meni. Sustav nadnice može se primjenjivati kada dijete dođe u predškolsku dob i nadalje. Ovaj plan, naravno, zahtijeva da djeca posjeduju neku ušteđevinu od džeparca, rada u dvorištu, rođendanskih poklona ili nekih drugih financijskih izvora. O džeparcu možete početi razmišljati kada dijete navrši ili prijeđe pet godina starosti. Naknada ne mora biti astronomska, ali dobro je da se pola džeparca temelji na obavljenim kućnim poslovima (npr. čišćenju sobe, kućanskim poslovima, pisanju domaće zadaće). Druga polovica jednostavno se daje djetetu zato što je dio obitelji - a i zato da biste bili sigurni da već posjeduje neki kapital kada dođe vrijeme da se primijeni sustav nadnica. Zamislimo da s vašim devetogodišnjakom raspravljate o nabavci psa. Dijete ga želi, ali vi mudro primjećujete da vas brine hoće li životinja biti hranjena kako treba. Zamislimo da ste nabavili psa (djelomice zato što ste ga i vi željeli). Tada ćete djetetu priopćiti kako glasi dogovor. Njemu je devet godina i dobiva džeparac. Želite da se pas hrani svakoga dana u šest sati poslijepodne. Ako dijete nahrani psa, u redu. Ali, ako ga uskoro ne nahrani, imate za njega jednu dobru i jednu lošu vijest. Dobra vijest glasi da ćete vi nahraniti psa umjesto dječaka. Loša vijest glasi da vi naplaćujete hranjenje tuđih pasa, a ovom ćete nemarniku naplatiti tako što ćete mu odbiti 5 posto od tjednog džeparca po jednom hranjenju. Budući da je

presretno što će dobiti psa, dijete spremno pristaje na sve. Evo kako se događaji mogu dalje razvijati. Prve večeri vi u kuhinji spravljate večeru, točno je 18 sati i 10 minuta, nikoga nema u blizini, a pas je gladan. Čekate. Ubrzo vaš sin žurno dolazi i upita vas jeste li nahranili psa. Odgovarate niječno. "Dobro", kaže on i daje psu hranu. Hvalite ga: "Hej, sjajno obavljeno! Pas je sigurno bio sretan što te vidi." Sljedeće večeri opet se nalazite u kuhinji i već je 18 sati i 20 minuta. Pas djeluje gladno, ali čekate. Sada je već pola sedam, a pas vam već počinje lizati noge! Konačno hranite gladnu životinju. U 18 sati i 40 minuta utrči vaš dječak: "Jesi li nahranila psa?" "Da, jesam. Oduzet ću ti 5 posto od džeparca." "ZAŠTO SI TO UOPĆE IŠLA RADITI?!" (Urlanje) "Ovo je 1." Ovo nije rasprava. Radilo se o raspravi dok se ona nije pretvorila u napad. Radi se jednostavno o verziji taktike iskušavanja br. 2, provali raspoloženja, i na to ne treba odbrojavati. U raspravama raspravljate, a na napade odbrojavate. U ovakvoj vrsti situacije izrazito je teško odoljeti napasti ljutnje i komentarima za "male odrasle", kao što su: "Sjećaš se kada smo ti kupovali tu glupu životinju? Što si rekao? Rekao si: 'Hranit ću psa redovito svake večeri. Nema problema!' Baš! Tek je druga večer, ja već hranim tvog psa! Zlo mi je već od toga što stalno radim za sve vas u kući!" Možda ste potpuno u pravu, ali od ovakvih tirada nema koristi. Roditeljski ispadi i pravednički gnjev mogu, zapravo, nanijeti velike štete. Vaše će tirade uzrokovati dvije stvari. Prvo, izljev gnjeva naškodit će odnosu koji ste uspostavili s djetetom. Drugo, vaš će ispad uništiti efekte nadnice koju vam dječak mora platiti. Zato šutite i pustite neka novac viče. Ako uskraćivanje novca ne ostavlja baš nikakvog traga na ovom momku, pokušajte s vremenskim skraćivanjem gledanja televizije, igre, rada na računalu ili s nekom drugom razumnom posljedicom. Sustav nadnica ima mnogo prednosti. Koliko ste puta osjećali da roditeljstvo nije pravedno? Oko devet milijuna puta? Ova se nepravda posebice tiče mama, koje često zaglave u dodatnim kućanskim poslovima. Dobro, sada kažite ovako: Ubuduće, ako želite da obavim sav taj posao umjesto vas, morate mi platiti! Jeste li svojoj djeci ikada rekli nešto slično ovome: "Rado ću ti u subotu oprati rublje. Ti ga samo moraš donijeti do stroja u 9 sati ujutro. Ali neka me vrag odnese ako ću svaki vikend izvlačiti prljavo rublje ispod tvog kreveta!" Sada zamislimo da ste počeli primjenjivati sustav nadnica. Govorite sljedeće: "Rado ću ti oprati rublje u subotu ujutro. Ti ga samo moraš donijeti do stroja u 9 sati. Ako ne dođeš, ja ću ti pokupiti rublje iz sobe. Ali tu ću uslugu naplatiti. Svaku ću hrpu rublja, ovisno o veličini, naplatiti 25 posto od tjednog džeparca.

5. Prirodne posljedice S prirodnim posljedicama dopuštate da sâm velik i okrutan svijet nauči dijete što se može, a što se ne može. Ponekad je najbolje jednostavno se držati postrani. Zamislimo da vaša djevojčica koja pohađa četvrti razred tek počinje sa satovima klavira. Nije vježbala, premda je trebala, i sada ne može zaspati jer se brine hoće li učitelj klavira biti bijesan. Što biste trebali poduzeti? Isprva ništa. Pričekajte da biste vidjeli hoće li prirodne posljedice nevježbanja (učiteljevo nezadovoljstvo) promijeniti kćerkino ponašanje. Neki učitelji klavira uspješno natjeraju nesuradnički raspoložene klince da svakodnevno i redovito udaraju po tipkama. Ako nakon nekoliko tjedana učiteljevi napori ne urode plodom, možete početi s primjenom taktika za "počni" ponašanje, kao što je primjena alarmnih satova ili bilježenje u tablicu. Ali na početku se nemojte miješati. Ili, pretpostavimo da vam sin ide u šesti razred. Vi ste svakoga jutra u žurbi pa si momčić mora sam pripremiti paket za ručak koristeći namirnice koje ste vi kupili i ponijeti ga sa sobom u školu. No, svakog vam se dana žali kako je u vrijeme ručka gladovao jer nije imao što jesti. Što trebate poduzeti? Opustite se, nemojte mu držati prodike, neka odgovornost i dalje leži na njegovim leđima. Neka mu prirodne posljedice (u ovom slučaju prazan želudac) održe lekciju umjesto vas. Jedino ga ohrabrite riječima: "Sutra će sigurno biti bolje." Neki drugi primjer pravoga trenutka za prirodne posljedice? Zimsko odijevanje kod predadolescenata i adolescenata. Svi roditelji znaju da se djeca u osnovnoj i srednjoj školi ponašaju kao da je na snazi državni zakon protiv zatvaranja i zakopčavanja zimskih kaputa. Ovi se klinci ne žele pojaviti onako kako su ih majke ujutro obukle. Rješenje? Neka hladnoća urazumi dijete onda kada nije dobro zakopčano; izbjegavajte započeti dan očitim, razdražujućim prigovorom: "Pa nećeš valjda ponovno tako izaći van, zar ne?!" Na kraju, posljednji primjer za prirodne posljedice uzimamo iz stvarnoga života. Jedna majka, koju sam upoznao prije dosta godina, imala je četverogodišnjega sina koji ju je svakog jutra izluđivao. Dječak je pohađao predškolu, ali još se nije mogao na vrijeme odjenuti da ga odvezu u školu. Svakoga jutra, dok je automobil već trubio na dvorištu, mali bi momak gledao crtiće još uvijek odjeven u pidžamu. Jadna je mama već čupala kosu. Jednoga je jutra ta majka odlučila tome stati nakraj. Dječak je u pidžami gledao crtiće dok je automobil vani trubio. Smireno ga je poslala da ode u školu odjeven u pidžamu (nije to bila moja ideja!). Mališan je proveo dva i pol sata okružen vršnjacima, u papučicama sa cvjetnim uzorkom i u pidžami s leptirićima. Tijekom naše druge seanse, majka me s vidnim olakšanjem izvijestila da je od toga dana problem s pravovremenim odijevanjem i spremanjem sasvim nestao.

6. Bilježenje u tablicu Bilježenje u tablicu spada u vrlo prijateljsku tehniku motivacije. Pri tome koristimo nešto poput kalendara na kojem redovito bilježimo kako dijete napreduje s različitim "počni" ponašanjima. Tablicu možete pričvrstiti na vrata hladnjaka, ako je poželjno odobravanje publike, ili s unutarnje strane vrata u dječjoj sobi, u slučaju da se preferira privatnost. Dan u tjednu obično se navodi na vrhu tablice, a dolje, s lijeve strane, navodi se popis zadataka koje dijete mora obaviti, kao što je pospremanje sobe, odlazak na spavanje ili pospremanje stola nakon večere. Kada dijete sa zadovoljstvom izvrši svoje zadatke, vi to bilježite u tablicu. Ako se radi o maloj djeci (četiri do devet godina), koristit ćete naljepnice, a u slučaju starije djece radit će se o ocjenama (5-1). Evo kako bi takva tablica mogla izgledati. Dijete je zaposleno na pospremanju sobe, pranju zuba i hranjenju papigice.

S unošenjem u tablicu, pozitivno potkrjepljenje, kako se nadamo, proizlazi iz triju stvari: tablice same, roditeljske pohvale i unutarnjega zadovoljstva zbog dobro obavljenoga posla. Te tri stvari zajedno nazivamo prirodnim potkrjepljenjima. Kada je mojoj kćeri bilo devet godina, odlučila je da želi učiti svirati klavir. Premda je to sama odabrala, nije redovito vježbala i - poput one desetogodišnjakinje - večer prije poduke ne bi mogla zaspati od brige hoće li se učitelj klavira naljutiti jer nije uvježbala lekciju. Prvo smo pokušali s prirodnim posljedicama, predlažući našoj djevojčici da taj problem riješi s učiteljem klavira. Taktika nije uspjela. Onda smo pokušali s tablicom uz isključivo prirodna potkrjepljenja. Dogovorili smo se ovako: svaki dan nakon poduke kćerka će pronaći majku ili mene i priopćiti nam koliko je minuta vježbala. Mi bismo trebali taj broj upisati u tablicu te pohvaliti našu buduću koncertnu pijanisticu za uloženi trud. To je bilo to. Plan je djelovao poput čarolije. Na nesreću nas roditelja, prirodna potkrjepljenja često nisu dovoljna da bi motivirala dijete za dovršavanje određenoga zadatka. Na primjer, vaš je sin jednostavno prirodni balavac - pospremljena soba ne postoji u njegovu sustavu vrijednosti. Ili vaša mala djevojčica pati od problema s pomanjkanjem pažnje i teškoća u učenju pa joj pisanje zadaće donosi malo zadovoljstva - i mnogo frustracije. U takvim slučajevima morate primijeniti ono što nazivamo umjetnim potkrjepljenjima. To podrazumijeva da će dijete nešto zavrijediti - to "nešto" ne mora

biti u izravnoj vezi sa samim zadatkom - ako uspješno dovrši zadatak. Budući da aktivnost sama po sebi ne motivira u dovoljnoj mjeri - i, zapravo, stvara negativne pobude - motivaciju ćemo morati posuditi negdje drugdje. Naša mala djevojčica koja, recimo, mrzi pisati domaće zadaće, za obavljanje tog posla dobiva dio džeparca, posebno jelo ili druženje s vama. Kod male djece najbolje je sjetiti se nekih malih stvari koje se mogu često dodjeljivati u manjim dozama. Kada su u pitanju starija djeca, efikasnije su veće nagrade koje iziskuju više truda i vremena. Budite kreativni u smišljanju vlastitih potkrjepljenja. Nagrade sasvim sigurno ne moraju uvijek biti materijalne. Neka će djeca, primjerice, naporno raditi da bi zavrijedila nešto kasniji odlazak na spavanje ili da bi s jednim od roditelja sudjelovala u nekoj posebnoj aktivnosti. Evo popisa mogućih umjetnih potkrjepljenja: Odlazak po sladoled Jarko obojene markice Mala igračka Iznajmljivanje posebnog filma Vrećica iznenađenja Izlazak s roditeljem Odlazak u kupovinu Spavanje kod prijatelja Igranje s roditeljem Kupon za "Poštedu od kućanskih poslova" Kampiranje u dvorištu Sličica za zbirku Užina po izboru Doručak u krevetu

Iznajmljivanje posebne igrice Gotovina Kasniji odlazak na spavanje Strip ili časopis Pozivanje prijatelja na ručak Pravo na tri potkrjepljenja Čitanje priče s roditeljem Spavanje sa psom ili mačkom Poseban telefonski poziv Druge stvari za zbirke Pomaganje u pripremi i jedenju kolačića Korištenje složenog alata uz nadzor

Neka svaka tablica bude jednostavna. Ne treba raditi na više od tri ili četiri stvari istovremeno jer inače dolazi do zbrke. Jedna obitelj koju sam poznavao sastavila je tablicu za svoga sina s ukupno 33 različita ponašanja za svaki dan! Dao sam im "peticu" za trud, ali i visoke ocjene za unošenje zbrke. Zapamtite da vjerojatno nećete dugo željeti bilježiti u tablicu. Bilježenje se može pretvoriti u jedva podnošljivu procjenu ponašanja, a pozitivni učinci mogu splasnuti

kada se mama i tata umore od svakodnevnog unošenja podataka. Treba primijeniti "kriterij diskontinuiteta" - pravila koja određuju kada tablica nije više neophodna. Recimo, u slučaju da je dijete puna dva tjedna dobivalo (morate precizno odrediti vrijeme) pozitivne bodove za određeno ponašanje, neka se ono skine s popisa. Kada dijete izbaci sva ponašanja s tablice, vrijeme je da se to proslavi odlaskom na pizzu ili u kino. Ako se nakon nekog vremena djetetovo ponašanje opet pogorša, tablica se vraća u uporabu.

7. Odbrojavanje za brzo "počni" ponašanje Kao što smo prije spomenuli, jedna od najčešćih pogrešaka koju roditelji rade s 1-2-3 događa se kada pokušavaju odbrojavati za "počni" ponašanja poput pisanja zadaće, obavljanja kućanskih poslova ili jutarnjeg ustajanja i spremanja. Sjetimo se da obavljanje tih zadataka traje barem dvadeset minuta ili više, dok odbrojavanje sâmo po sebi stvara tek nekoliko sekundi spomena vrijedne motivacije. No, što ako neko "počni" ponašanje zahtijeva samo nekoliko sekundi suradnje? Želite da kćerka objesi svoj kaput, nahrani mačku i dođe u sobu. Odbrojavanje, tako korisno kod "prestani" ponašanja, može se upotrijebiti i kod nekih vrsta "počni" ponašanja, ali samo pod jednim uvjetom: ono što želite da dijete učíni ne smije trajati više od dvije minute. Djevojčica baca kaput na pod nakon što se vrati iz škole, a vi je molite da ga podigne. Ona odbija, no vi kažete: "Ovo je 1." Ako još uvijek odbija poslušati i zarađuje time-out, na neko se vrijeme udaljuje. Kada se vrati, ponovno je molite: "Hoćeš li, molim te, objesiti kaput?" Ako i dalje odbija suradnju, slijedi novi time-out. Što ako je ova djevojčica, zbog nekog nepoznatog razloga, danas vrlo samovoljna i jednostavno neće shvatiti? S taktikama "počni" ponašanja dobivate na fleksibilnosti. Prebacite se s odbrojavanja na sustav nadnica i na alarmne satove. Namjestite alarm na pet minuta i recite djevojčici da u tom roku mora objesiti kaput. Ako vas posluša, u redu. Obećajte da više nećete reći ni riječi. Ako opet odbije, recite joj da ćete vi to učiniti, ali ćete joj naplatiti uslugu. Naknada će iznositi 10 posto tjednog džeparca za kaput i dodatnih 10 posto za muke koje vam je priredila dok ste je moljakali da ga objesi. Pričanje svedite na minimum, a odbrojavajte za cmizdrenje, svađanje, vikanje i ostale oblike iskušavanja. Za što ćete koristiti ovu verziju programa 1-2-3? Za aktivnosti poput pranja zuba, podizanja stvari s poda ili jednostavno kod molbi tipa "Možeš li doći na minutu?" Nalazite se u kuhinji i potrebna vam je mala pomoć. Primjećujete da vaš desetogodišnjak u drugoj sobi leži na kauču širom otvorenih očiju. "Hoćeš li, molim te, doći ovamo?" Stiže odgovor: "Ne mogu. Imam previše posla." To dijete ima posla koliko i kamen na cesti. Hajdemo to srediti.

"Hoćeš li doći, molim te? " "Ne mogu. Imam previše posla." "Ovo je 1." "Oh, u redu!" Pomagač nevoljko dolazi i pristaje vam pomoći.

Iznova o jednostavnim zahtjevima Vratimo se pitanju jednostavnih zahtjeva. Što ako, bez obzira na pragmatičan ton vašega glasa, pravovremenost zahtjeva i nepatetično izražavanje vaše dijete još uvijek ne želi napraviti ono što se od njega traži? Nakon što pročitate ovo poglavlje, shvatit ćete da vam na raspolaganju stoji nekoliko opcija. Primjerice, nakon što se sin vrati iz škole, recite mu: "Svakako promijeni odjeću prije nego što izađeš na igralište." Upravo nešto jede i igra elektronsku igricu, sve to u odjeći za školu, a u tom trenutku se pojavljuje nekoliko prijatelja koji ga dozivaju s ulaznih vrata. On im dovikuje da će odmah izaći. Ne čini se da planira promijeniti odjeću. Evo mogućih opcija: 1. Postavite alarm na deset minuta i recite sinu: "Želim da se presvučeš prije nego što se uključi alarm." Izbjegavajte "moraš shvatiti" razmišljanje - onu vrstu roditeljskog stava koji od djeteta očekuje da se ponaša poput odrasloga čovjeka. Ako ste zaraženi takvim stavom, možda ćete reći nešto poput ovoga: "Želim da se presvučeš prije nego se oglasi alarm. Već ti je rečeno. Koliko treba proći da me jednom poslušaš? Stalno perem rublje, znaš to, a i nabavljam ti svakojaku odjeću." Možete pridodati i neke nagrade ili posljedice za preodijevanje prije nego što se alarm uključi. Nećete to činiti svaki puta, ali ponekad takva strategija u djeteta može pokrenuti "blic-pamćenje" novog obrasca ponašanja. "Ako se preodjeneš prije nego što se oglasi alarm, možeš otići na spavanje deset minuta kasnije. Ako ne preduhitriš alarm, moraš u krevet deset minuta ranije." Jednostavno, smireno, jasno. 2. Može li se ovdje primijeniti sustav nadnica? Ne, zato što ga ne možete preodjenuti i to mu naplatiti. Naravno, sustav nadnica možete primijeniti ako ste zamolili sina da vam iznese smeće. Nakon odbijanja jednostavno možete reći: "Želiš li sâm iznijeti smeće ili želiš meni platiti da to učinim?" Dobar potez. 3. Što je s prirodnim posljedicama za oklijevanje u presvlačenju? Ova taktika je moguća. Od dječaka koji se izvan kuće igra u školskoj odjeći može se tražiti da nakon povratka opere odjeću. 4. Naposljetku možemo razmotriti odbrojavanje. Može li vaš sin promijeniti odjeću u dvije minute? Možda. Pa kada dječak krene prema vratima još uvijek u odjeći

za školu - jednostavno možete reći: "Ovo je 1". Možda neće odmah shvatiti o čemu se radi, pa će odgovoriti: "Što?" Zvučat će i malo mrzovoljno. To je dobro - neka malo razmisli. Vi malo odšutite, a onda recite: "Školska odjeća." Ako on nakon toga otiđe u svoju sobu i u bijesu se presvuče, u redu. Vjerojatno nećete morati odbrojavati za bijes. Međutim, ako počne vikati: "ZAŠTO STALNO MORAM PRESVLAČITI TU IDIOTSKU ODJEĆU ZA ŠKOLU! MOŻDA JE IZRAĐENA OD ZLATNOGA KONCA?!" Kviz pitanje: Što biste u tom slučaju trebali poduzeti? Pogodili ste! Reći ćete: "Ovo je 2" za taktiku iskušavanja br. 2, provala raspoloženja. To je bio naš popis taktika za "počni" ponašanje. Vjerojatno ćete nakon nekog vremena izmisliti i nekoliko vlastitih. Sada ćemo razmotriti kako te taktike primijeniti na najčešće probleme s "počni" ponašanjem s kojima se roditelji suočavaju. U vrlo kratkom periodu postat ćete stručnjak za motiviranje djece!

14 Jutarnje buđenje i izlaženje iz kuće I... budni su! Ili nisu.

ri vrhu popisa najvećih problema "počni" ponašanja stoji jutarnje buđenje djece i izlaženje iz kuće. Najčešće je to najveći problem djece u prvim razredima osnovne škole, premda se ponekad pojavljuje kod predškolaca, srednjoškolaca pa čak i supružnika. Jutarnje buđenje često izvlači ono najgore iz neke osobe. Mnogi ljudi - bilo roditelji, bilo djeca - u to su vrijeme prirodno čangrizavi, a tu je još i dodatni pritisak da se negdje mora stići na vrijeme. Pritisak, nervoza i emocionalne oluje mnogim roditeljima pokvare dan. Za djecu jutarnje ustajanje predstavlja cijeli niz "počni" ponašanja: pravovremeno ustajanje iz kreveta, umivanje, pranje zuba, odijevanje, doručak te izlazak iz kuće s prikladnom opremom. Ono što se preporučuje malo varira od obitelji do obitelji, ali u osnovi se radi o jednom te istom poslu. Vjerovali ili ne, te se grozne jutarnje scene vrlo brzo mogu eliminirati primjenom nekih principa "počni" ponašanja koje smo prethodno izložili. Zapamtite da jutarnje odbrojavanje prije škole neće spadati u vaše primarne taktike. Tome treba pridodati pravilo nepričanja i nepokazivanja emocija - čak i ako još niste popili prvu jutarnju kavu.

P

Ustajanje i izlaženje za malu djecu Izrazito maloj djeci u dobi od dvije do pet godina ujutro treba pružiti mnogo pomoći i nadzora. Ta djeca ne mogu ustrajati u nekoj aktivnosti više od pet minuta, a mnoga od njih neće ni pomisliti što sve treba učiniti prije nego što se izađe iz kuće. Dvogodišnjacima i trogodišnjacima morat ćete pomoći da se obuku i umiju. Vi ćete

morati pamtiti sve što djeca moraju ponijeti sa sobom. Dok to činite, obilno ih pohvaljujte za svaki uloženi napor. Četverogodišnjaci i petogodišnjaci često reagiraju na primjenu jednostavnih tablica. Ta tablica može sadržavati jedan ili dva elementa. Može ih se kombinirati s alarmnim satovima kako bi se dobio učinkovit motivacijski sustav. Tablica za predškolca može izgledati poput ove:

Namjestite alarm na 15 minuta i dajte djetetu mig da počne. Mnogi su od tih mališana već ustali iz kreveta, pa tu rubriku u tablici možemo označiti kao izvršenu. Sve zadatke koje mališani izvrše prije nego što prođe zadano vrijeme na tablici se označava specijalnim naljepnicama. Kada se radi o starijoj djeci koja su već krenula u predškolu, tablica može sadržavati četiri do pet elemenata, dok se alarm može i ne mora koristiti. Za svaki zadatak dijete dobiva svoju omiljenu naljepnicu za dobro obavljen posao i još jednu, najomiljeniju naljepnicu, za superpostignuće. Uskraćivanje naljepnice znači: "Danas si zabrljao, više sreće sutra!" Davanje naljepnica, naravno, treba popratiti s mnogo pohvale: "Izvrsno obavljeno!" ili "O, trebalo ti je samo dvanaest minuta!" U nekim obiteljima doručak i televizija moraju pričekati sve dok dijete nije sasvim spremno za izlazak - oprano, odjeveno i spakirano. Doručak, zabava i pohvala služe kao potkrjepljenja djetetova uspjeha u "počni" ponašanju. A što je s jutarnjim svađanjem, dosađivanjem, cmizdrenjem i ostalim vrstama "prestani" ponašanja? Treba odbrojavati kao i uobičajeno. Ako ima vremena za time-out, nemojte oklijevati. Ako nije ostalo dovoljno vremena, razmotrite neke time-out alternative. "Društvo, ovo je tri - večeras idete spavati petnaest minuta ranije. Okej, sada se ukrcajte u automobil."

Ustajanje i izlazak kod starije djece Za djecu stariju od devet godina (uključujući i srednjoškolce), naše metode ustajanja i izlaženja uključuju mnoge drastične promjene jutarnje rutine. Te će izmjene djecu

trgnuti da postanu odgovornija prema sebi, ali unaprijed vas upozoravamo: te promjene od roditelja traže izrazitu samokontrolu. Prije objašnjavanja novoga režima, podsjećamo roditelje da - vjerovali ili ne - većina djece želi ići u školu i sram ih je ako kasne ili se uopće ne pojave. Roditelji to često ne shvaćaju zbog dva razloga: (1) djeca se ujutro glupiraju umjesto da se spremaju i (2) sklona su tratiti vrijeme zato što su navikla da roditelji obično svu odgovornost preuzimaju na sebe. Sada će se sve to promijeniti - i kad je riječ o djeci i kad je riječ o roditeljima. Evo tijeka nove procedure. Objasnit ćete djeci da od sada nadalje pravovremeno jutarnje ustajanje ulazi u domenu njihove odgovornosti. Više ih nećete nadgledati, a ni tjerati. Ako ste ih stalno ujutro budili, učinite to još samo jednom. Bolje je nabaviti budilicu i naučiti dijete kako da je koristi. Upozorite djecu da, u slučaju da se nakon što ih probudite ili nakon što zazvoni budilica opet vrate u krevet, više neće biti buđena pa će se sigurno naći u nebranu grožđu. Neka im bude jasno da ustajanje, odijevanje, umivanje, doručkovanje i pravovremeno izlaženje iz kuće pada na njihova leda - u potpunosti. Ako želite, možete sastaviti tablicu na kojoj ćete bilježiti koliko su uspješna u izvršavanju svojih zadataka, ali nemojte ništa prigovarati. Djeca vam neće vjerovati da mislite ozbiljno, zato što jednostavno ne mogu shvatiti da ćete dopustiti da zakasne u školu (ni vama to možda neće biti sasvim jasno). Pa, znate što? Natjerat ćete ih da povjeruju. Ovaj novi sustav oslanja se na prirodne posljedice. Ako djeca ujutro trate vrijeme, kad-tad će naići na nevolje. Možda će na nevolje naići već u automobilu s drugom djecom, kada ova počnu brinuti hoće li zakasniti zbog vašeg sina ili kćerke (možete li to podnijeti?). Ili problem može nastati kada dijete mora objasniti učitelju ili ravnatelju zašto je zakasnilo te zašto mu roditelji nisu napisali ispričnicu. Većina djece želi izbjeći te probleme, tako da nam strah od ovih prirodnih posljedica znatno pomaže pri njihovu uklanjanju. Neki roditelji jednostavno ne mogu podnijeti tu rutinu. Neki roditelji jednostavno polude gledajući kako se dijete još povlači uokolo, a školski autobus ili automobilski prijevoz dolazi za pet minuta. Neki trenuci zahtijevaju izrazito jaku roditeljsku samokontrolu. Osjetit ćete potrebu da govorite, tjerate, svađate se ili vičete. Morao sam moliti mnoge roditelje da piju svoju kavu, odu do spavaće sobe i ne gledaju nadolazeću katastrofu. Jedna mi je majka priopćila: "Ako mislim šutjeti i odvratiti pogled, bolje mi je da si natočim martini, a ne kavu."

Doručak za stariju djecu ne mora biti obavezan. Možete iznijeti hranu, ako ste to i prije činili, ali ne možete podsjećati dijete da je pojede. Najbolje je da djeca sama uzmu ono što žele. Neće umrijeti ako ne pojedu doručak. Kada su na odlasku, nemojte izustiti ni riječi o kaputima, kapama i rukavicama, osim ako ne prijeti opasnost od smrzotina. S ovom novom rutinom ustajanja i izlaženja djecu poučavate da preuzmu odgovornost, ali jednako tako i slijedite sveto pravilo u psihologiji: ponekad se najlakše uči na najteži način. Djeca izvuku dublju pouku kada se nekoliko puta opeku na vlastitoj koži nego kada naprosto slušaju lekcije. Morate dopustiti da se djeca ponekad opeku. Nemojte ni pokušavati počinjati s ovakvim pristupom ako niste sigurni da to možete izdržati - i još važnije - ako niste sigurni da možete držati jezik za zubima. Obično ne treba proći više od pet dana da se djeca dovedu u red i samostalno ujutro bude i spremaju za izlazak. Tijekom tih pet dana djeca će vjerojatno nekoliko puta zakasniti u školu i osramotiti se. Odjednom će osjetiti kako je to kad dođe 7 sati i 50 minuta, još se nisu odjenula, a mama ih nije podsjetila da prijevoz dolazi u 8 sati. Možda će doći u školu i shvatiti da su u žurbi zaboravili matematičku bilježnicu. Nekoliko puta će planuti na mamu (i zaraditi odbrojavanje!) zato što ih nije podsjetila ili im napisala ispričnicu. Djeca u školu dolaze na nekoliko načina: zajedničkim automobilskim prijevozom, autobusom, pješice ili biciklom. Ako se do škole može stići pješice, onda je najlakše provesti program buđenja i izlaženja. Kada se radi o autobusu ili dogovorenoj vožnji, svakako ćete morati osobno odvesti djecu nakon što propuste vezu. No, nemojte žuriti; svakako nastojte zakasniti u školu. Tako se ona neće oslanjati na vaš prijevoz, osobito ako stalno kasnite. U automobilu im nemojte držati prodike. Negativna iskustva znatno će utjecati na većinu djece. Ako roditelji ostanu dosljedni, ako šute i dopuštaju da djeca uče na vlastitoj koži, sve će se dovesti u red već za nekoliko dana. Nisu dopušteni komentari tipa "Lijepo smo ti govorili...". Tada će jutra postati mnogo mirnija, a djeca mnogo odgovornija. Neki roditelji koriste program koji kombinira bilježenje u tablicu i prirodne posljedice. Ako ste se odlučili za takav program, nastojte pohvaliti uspjeh ("Mnogo mi je lakše sada kada se uspijevaš samostalno probuditi!") i barem jednom tjedno pregledati i dopuniti tablicu. Dopuštena vam je diskutirati, slušati, dijeliti savjete ili određivati manje izmjene, ali ne ujutro kada se djeca spremaju u školu.

Duboko udahnite Mnogi se roditelji, prije nego što se upuste u ovaj hrabar poduhvat, boje da će djeca ostati ravnodušna. Mame i tate misle da djeci uopće nije stalo hoće li ili neće zakasniti u školu. Oni to djelomice misle i zato što djeca izjavljuju nešto u tom stilu. Nemojte vjerovati djetetu kada kaže: "Baš me briga." Istina je uglavnom suprotna. Ako sumnjate u djelotvornost opisanoga postupka, možda je najbolje da ipak pokušate i pričekate rezultate. No, prije nego počnete s tim, budite sigurni da ste

spremni. Većina djece - ne sva, ali većina - dovest će se u red. Samostalno će se buditi i izlaziti. Najvažnije je da držite jezik za zubima te da mirna srca dopustite da dijete uči na vlastitoj koži - i više nego jednom, ako je neophodno. Dobro je da u školi znaju što radite. Većina će učitelja i ravnatelja prihvatiti suradnju. Osobito objasnite koje ciljeve želite postići, a postupak nazovite "vježbanjem samostalnosti". Što ako vam se čini da jednostavno nećete moći izdržati? Postoje još neki alati za "počni" ponašanje. Razmotrite bilježenje u tablicu, možda i neka umjetna potkrjepljenja ili alarmne satove. Budući da su djeca već starija, o jutarnjoj se rutini može diskutirati i tijekom obiteljskoga sastanka (vidi 19. poglavlje). Bilo kako bilo, najvažnije je da svatko započne dan u pozitivnom tonu. Odrasli sjećanja na loša jutra nose sa sobom na posao, a djeca neke od tih jadnih sjećanja nose sa sobom u školu. Što ako uspješno primjenjujete prirodne posljedice? Opustite se, uživajte u svojoj djeci, u drugoj šalici kave, u miru i tišini. Sretno!

15 Čišćenje sobe, spremanje stvari, Kućanske obveze Zar sve poslove u ovoj kući moram raditi baš ja?!

euredne dječje sobe neke roditelje dovode do ludila. Želudac vam se okreće kada gledate prizore kaosa i uništenja koji se odigravaju u sobi vaše kćerke. Više se i ne sjećate boje tepiha. Mačka je zadnji put viđena prije tri tjedna.

N

"Barbara, DA SI SE ODMAH OVDJE NACRTALA!" "Što?" "POGLEDAJ OVU SOBU! Ne mogu uopće vidjeti TEPIH! Kako da onda pronađem odjeću za pranje?" Na nesreću, djeca nisu prirodni čistunci. Mnoga djeca zapravo - ali ne i sva posjeduju prirodan dar za nered. Možda im na kromosomima nedostaje gen za pospremanje. Što iz toga zaključujemo? Mališane treba uvježbati da pospremaju. A kako to postići? Sada vas više ne moramo podsjećati da djetetu ne treba zadavati neugodne zadatke popraćene dosađivanjem i lekcijama u stilu "Sedam razloga zašto je meni lakše da ti pospremiš sobu." Na raspolaganju vam umjesto toga stoji nekoliko opcija. Ako ste kreativni, možete izmisliti i svoje. Evo nekih uistinu dobrih.

Taktike za pospremanje sobe Opcija 1: Zatvorite vrata i ne gledajte Pospremljena soba nije pitanje života i smrti. Nije poznato niti jedno istraživanje koje bi dokazalo da će djeca koja ne pospremaju sobe postati beskućnici, ili pak mentalno neuravnoteženi ili razvodu skloniji ljudi. Konačno, čija je to soba? Vi u njoj ne morate živjeti, pa zašto da jednostavno ne zamolite dijete da zatvara vrata i tako vam sačuva živce. Mnogim se roditeljima ova ideja ne sviđa, ali prije nego što odbacite ovu nedužnu metodu, zapitajte se sljedeće: pati li vaše dijete od značajnih emocionalnih teškoća i poremećaja u ponašanju, kao što su ADD, teškoće u učenju, anksioznost i depresija? Ako je dijete u nečemu prikraćeno ili se s njime ionako teško nositi, zašto tome dodavati suvišne probleme? Zamislite da vaša kćerka mrzi školu, mrzi domaću zadaću, nema prijatelja, uglavnom se osjeća šugavo i stalno se svađa s bratom. Trebate li je i vi onda ganjati zbog stvari koje su joj razbacane po podu? Možda se morate držati prioriteta, jer imate i važnijih briga. Prva opcija sasvim je prikladna za većinu obitelji, ali u vezi s tim postupkom javljaju se dva problema: (1) većina roditelja je smatra neprihvatljivom i (2) tu je i prljavo posuđe i rublje, koje se ne može ignorirati. Ako ne želite koristiti opciju 1, više vas savjeta čeka u sljedećem dijelu ovoga poglavlja. A što se tiče prljavog rublja i posuda, tu možete primijeniti bilo koju od tehnika za "počni" ponašanja: alarm, tablice ili 1-2-3 (ako se posude ili odjeća mogu srediti za manje od dvije minute) mogu uvelike pomoći. Sjetite se s vremena na vrijeme pohvaliti napore kada se radi o starijoj djeci, a kada se radi o mlađoj, pohvale moraju biti česte. Neki roditelji sa starijom djecom naprosto objave da sva odjeća koja se ne donese u košaru za rublje jednostavno neće biti oprana. Onda je djeca moraju oprati vlastitim rukama. Ovo su primjeri prirodnih posljedica. Valja razmotriti i sustav nadnica. Lijepo pokupite sve prljavo rublje i posuđe iz sobu, ali naplatite svoj trud. Bit će to sjajan osjećaj. Držite jezik za zubima i ne spominjite cijelu operaciju, a cijena neka bude razumna.

Opcija 2: Tjedno pospremanje Ovaj je postupak mnogim roditeljima najomiljeniji. Tjedno pospremanje podrazumijeva da djeca moraju pospremiti sobu jednom u tjedan dana, ali prema vašim uputama. Objasnit ćete im što sve moraju učiniti: pokupiti stvari, staviti odjeću u košaru za rublje, napraviti krevet, možda čak i usisati pod. Odabire se određeni dan i sat, recimo subota ujutro, i u to vrijeme dijete ne smije izlaziti, igrati se ili činiti bilo što drugo dok ne sredi sobu. Vi to možete pratiti bilježenjem u tablicu, ako vam se baš sviđa.

Pospremanje sobe spada u "počni" ponašanje, a dijete ćete odmah po završetku posla nagraditi, kako slobodom tako i pohvalom. Ako se umjetna potkrjepljenja pokažu neophodnima, nagrade će se dijeliti nakon obavljenoga posla. Mnogi su roditelji iskušali Opciju tjednoga pospremanja, ali odrasli često sve pokvare kada se prilikom kontrole počnu svađati s klincima. Nikada se nemojte svađati oko onoga što se trebalo učiniti; sve morate jasno precizirati prije početka posla. Na primjer: "Gotov sam sa svojom sobom. Smijem van?" "Nisi napravio krevet." "Kako to misliš? Sasvim je dobar." (Mama se okreće i odlazi.) "Što mu fali?" "Ovo je 1." "Oh, bože dragi!!!" (Vraća se dovršiti krevet.) Ova je mama već prije objasnila da krevet treba razumno pospremiti, tako da nije trebalo trošiti suvišne riječi. Međutim, njezin je sin počinje iskušavati vadeći iz pričuve taktiku dosađivanja, pa majka, nakon što je to jednom zanemarila, pribjegava odbrojavanju. Ako se dječak vrati u sobu sa zarađenim time-outom, savršeno - dobio je svojih pet minuta da napravi krevet kako treba. Opcija 3: Dnevno bilježenje u tablicu Za roditelje koji su probirljivi kada je u pitanju čistoća, dječja soba može svaki dan proći kroz postupak ocjenjivanja pomoću sustava naljepnica ili zvjezdica (kod mlade djece). Djecu treba obavijestiti da ćete u kontrolu dolaziti svaki dan u isto vrijeme, recimo, svake večeri prije spavanja, premda vam to ne preporučujemo jer kontrola u to vrijeme obično razdražuje svakoga. Zapamtite kako očekivanjem da soba svakodnevno bude savršeno uredna vjerojatno samo izazivate nevolje. Stoga, ako već inzistirate na tako perverznoj proceduri, budite barem ljubazni! Udijelite mnogo pohvala ako je posao obavljen kako treba i ne očekujte savršenstvo.

Taktike za skupljanje stvari Razjasnimo jednu stvar: metoda zatvori-vrata-i-ne-gledaj prikladna je samo kada dijete ima vlastitu sobu. Takav se aranžman ne može primijeniti kada je u pitanju ostatak kuće! To ne znači da je djetetu dopušteno da kuhinju, dnevnu sobu, blagovaonicu i hodnik konstantno pretrpava svojim stvarima. Kao što je svim roditeljima dobro poznato, kuhinjski pultovi i stolovi predstavljaju idealna mjesta za odlaganje stvari!

Prema našem istraživanju, nespremanje iza sebe spada u glavne probleme "počni" ponašanja i na njega se roditelji najčešće žale. Naravno da ne možete naprosto zatvoriti vrata i ne gledati ako je u pitanju cijela kuća. Stoga nudimo neke ideje.

Alarmni satovi i sustav nadnica Ove dvije taktike za "počni" ponašanja mogu biti vrlo korisne kada kuću treba dovesti u red - osobito ako ne možete odoljeti da odmah ne reagirate. Ako posao treba napraviti odmah, alarmni sat može biti koristan kada treba pospremiti stvari u dnevnoj sobi i blagovaonici. Kada vam se najave iznenadni gosti, nemate baš vremena za gubljenje: "Hej, klinci, gospoda i gospodin Johnson stižu za 45 minuta. Sklonite sve svoje stvari iz kuhinje. Namjestit ću alarm." Kada alarm koristite na taj način, sasvim je u redu primijeniti umjetne nagrade za pravovremeno obavljen posao, pa čak i umjetne kazne u slučaju da se posao ne obavi. Samo nemojte koristiti umjetna potkrjepljenja i kazne baš za svaku stvar koju tražite od djeteta. Pohvala bi uglavnom trebala biti sasvim dovoljna - a nemojte zaboraviti ni to da dijete osjeća zadovoljstvo zato što zna da vas je nečim usrećilo. Metoda vreće za smeće Ovaj postupak već mnogo godina spada u roditeljima najdraže postupke. Evo kako to izgleda. Prvo potičete dijete, koliko god je to moguće, da ne ostavlja stvari po kući. Ne očekujete savršenstvo. "Stvari" podrazumijevaju odjeću, DVD-e, knjige, papire, igračke, cipele, olovke, stripove, elektronske igrice, videokasete, fosile i tako dalje. Onda priopćite djeci da u određeno vrijeme svakoga dana njihove stvari moraju biti uklonjene s javnih površina i vraćene u njihove sobe. Možda ćete odrediti da krajnje vrijeme bude osam sati navečer. Sve što u kući preostane nakon osam sati bit će uklonjeno i stavljeno u vreću za smeće ili neki drugi kontejner, a dijete će izgubiti pravo na tu stvar sve do šest sati navečer sljedećeg dana. Zapravo možete odrediti bilo koje vrijeme. Neki roditelji čak prijete da će uistinu baciti stvari koje im se nađu na putu nakon određenoga sata. Takve izjave stvaraju dva problema. Prvo, ako bacite stvari koje

spadaju u vlasništvo vaše djece, to je prilično gruba mjera. Na kraju krajeva, oni su samo djeca; nisu rođena s urođenom potrebom da pospremaju za sobom. Drugo, jasno je da nećete baciti stvari, nego da samo glumatate, žaleći se kako je život nepravedan. U tom slučaju naprosto izbacujete beskorisnu, praznu prijetnju, a djeca će vas odmah prozreti. Zamislimo da ste počeli provoditi metodu vreće za smeće, a krajnje vrijeme za pospremanje stvari je osam sati navečer. U sedam sati i pedeset minuta podsjećate sedmogodišnju Caitlin da se stvari moraju skloniti. Ne reagira jer osobno ne vjeruje da ste sposobni za provođenje nekih sankcija. U osam sati i pet minuta, kada već počinjete hodati uokolo s velikom plastičnom vrećicom za smeće i već ste ugrabili nešto plijena, Caitlin više ne treba uvjeravati. Već jurca uokolo i pokušava se dokopati čega god može prije vas i viče: "Ovo je glupost! Ovo je nepravda!" Razmišljate da joj počnete odbrojavati zbog vikanja, ali odustajete. Vreću spremate u ormar svoje spavaće sobe. Sljedeće večeri u sedam i pedeset, odmah nakon što viknete: "Vrijeme za pospremanje!", Caitlin će se rastrčati da pokupi svoje stvari i skloni ih u svoju sobu. Vi kažete: "Dobro obavljeno, Caitlin - ovdje je sad stvarno lijepo!" Metalna bačva od 100 litara Ne mogu se pohvaliti da sam sâm smislio sljedeći plan. Ideju mi je razložila gospođa s kojom sam telefonski razgovarao prije mnogo godina. Ispričala mi je da pospremanje u njenoj kući nikada nije predstavljalo neki veliki problem. Ova je domišljata majka u garaži držala metalnu bačvu zapremnine 100 litara. Garaža se nalazila odmah pokraj kuhinje. Kad god bi pronašla neku dječju stvar tamo gdje ne bi trebala biti, ona bi je jednostavno bacila u tu bačvu. Dječaci su taj postupak počeli shvaćati toliko rutinski da bi svaki puta kada ne bi mogli pronaći neku stvar jednostavno pogledali u bačvu. Primjerice, drugi stariji sin je jednoga dana naprosto utrčao u kuhinju i pitao: "Mama, ne mogu naći tenisice. Jesu li u bačvi?" "Da", lakonski bi odgovorila majka i time je situacija bila riješena. Recimo da vam se metalna bačva od 100 litara baš ne nalazi pri ruci, ili su djeca još suviše malena da bi mogla posegnuti u nju. U tom će slučaju velika kutija sasvim dobro poslužiti.

Kućanske obveze Sada već i sami možete napisati ovaj odjeljak o kućanskim obvezama pa ćemo vam dati samo neke natuknice. Prvo, pohvaljujte svoju dječicu (onu od pet godina i mlađu) kada god vam pomognu, ali ne očekujte da će biti sposobna zapamtiti neki posao ili ustrajati u njemu više od nekoliko minuta. Drugo, kada djeca navrše šest godina i više, razmislite o održavanju obiteljskih sastanaka (vidi 19. poglavlje), na kojima ćete raspraviti i raspodijeliti redovite poslove.

Takvim ćete planiranjem izbjeći "napast spontanih zahtjeva" o kojima smo prije raspravljali. Treće, bilježenje u tablicu spada u izvanredne taktike za kućanske obveze. Tablice služe kao podsjetnik o svemu što se mora obaviti, a u rubrike se bilježi je li zadatak obavljen ili nije. Kod bilježenja u tablicu na početku se nastojte držati samo prirodnih posljedica (pohvala, sama tablica i zadovoljstvo zbog obavljenoga posla). Pričekajte da vidite kakav je učinak prirodnih posljedica, a umjetne nagrade (džeparac, bodovi itd.) primjenjujte samo u bezizlaznom slučaju, odnosno, kada je zadatak djetetu nepodnošljiv ili potpuno stran. Četvrto, sustav nadnica je savršeno skrojen za kućanske poslove. Ako djeca ne obave ono za što su zadužena, vi to bez riječi obavite umjesto njih i naplatite im. Zapamtite da ubiranje honorara ne smije biti popraćeno roditeljskim prodikama o odgovornosti. Unaprijed vas upozoravamo da će neka djeca biti presretna što vam mogu jednostavno platiti da radite umjesto njih, tako da se neće truditi to ispraviti. Što poduzeti u takvom slučaju? Možete si povećati honorar - morat će vam platiti više za obavljeni posao. Ili jednostavno zgrabite novac i bježite. Smatrajte da time djetetu dajete uvodnu lekciju iz ekonomije uslužnih djelatnosti: ništa nije besplatno, sve treba platiti. Posljednje ćemo savjete posvetiti brizi o kućnim ljubimcima. Briga za ljubimca definitivno spada u kućanske obveze. Dok su preplavljena uzbuđenjem zato što će dobiti mačku ili psa, djeca uglavnom ne shvaćaju da briga o toj životinji podrazumijeva redovito izvršavanje dosadnih zadataka u koje ulaze davanje hrane, vode, čišćenje i četkanje. Taktike za "počni" ponašanja nisu od velike pomoći kada se radi o kućnim ljubimcima. Pohvale, korištenje alarma i bilježenje u tablicu može se pokazati djelotvornijim, naravno. Prirodne posljedice baš nisu prikladne, razumljivo, jer ugrožavaju opstanak životinja. Možda je najbolja metoda za kućne ljubimce upravo sustav nadnica, jer pomoću te metode ipak ne prekidate brigu o životinji, a dijete uči preuzeti odgovornost. No, uz dužno poštovanje prema životinjama, roditeljima ipak moramo savjetovati: nemojte nabavljati ljubimca za kojeg se i sami ne želite brinuti.

16 Obroci Obitelj koja zajedno blaguje...

aže se da je objed vrijeme obiteljskoga druženja i povezivanja. Večera je vrijeme da ljudi otvore srce, ispričaju što su sve doživjeli tijekom dana i uživaju u druženju s ostalim članovima obitelji. Na nesreću, prečesto se događa da, kada sve to pomiješate s općenitim dječjim vrpoljenjem, svađicama medu braćom, izbirljivcima koji ne žele jesti i umornim roditeljima, dobivate recept za savršeno loš provod.

K

Slučaj izbirljivoga Petera Evo situacije koju su roditelji jednom ili u nekoliko navrata već iskusili. Vrijeme je večere u domu Jenkinsovih. No, Peter baš i nije neka izjelica. Nimalo oduševljen prebire po hrani: Mama: "Hajde, Petere. Jedi." Peter: "Nisam gladan." Tata: "Što si jeo nakon škole?" Peter: "Ništa previše." Tata: "Pa, kako to da sada ne jedeš?" Peter: "Jedem!" Mama: "Ne, ne jedeš!" Peter: "Nikada ne kuhate ono što volim." Tišina. Roditelji međusobno razmjenjuju poglede i nastavljaju jesti. Peter: "Zašto moram jesti te stvari'?" Mama: "Znaš i sâm, zato da izrasteš u velikog i jakog dječaka."

Peter: "Ali ništa mi se od toga ne sviđa." Mama: "Okej, ako ne završiš s jelom, nećeš dobiti desert niti išta drugo prije spavanja. Jesi li razumio?" Alicia (Peterova sestra): "Meni se baš sviđa hrana." Peter: "Ma, daj zašuti!" Tata: "Peter, imaš pet minuta da završiš s jelom." Peter: "I pseća je hrana bolja od ovog smeća!" Tata: "Odmah u svoju sobu, mladiću! Tako se ni sa kim ne smije razgovarati!!!" Peter odlazi. Ova scena svakako ne spada u ogledne primjere toplog i blagonaklonog obiteljskog druženja. U njoj su prisutni svi elementi katastrofe: jedno dijete koje ne želi jesti, svadljivo raspoloženi brat i sestra te dva zamorna roditelja koji previše pričaju i postavljaju glupa pitanja. Evo nekoliko ideja koje bi vam mogle pomoći da izbjegnete ovakvu vrstu nevolje.

Male porcije i alarmni satovi Je li i vaš klinac izbirljiv poput Petera? Izvadite alarmni sat i za stolom ga namjestite na dvadeset minuta. Recite djeci da u tom vremenu moraju završiti s objedom. Ako se to ne dogodi, neće dobiti desert. Kada počinjete s primjenom alarmnih satova, svojoj izbirljivoj dječici udijelite iznimno male porcije hrane koju inače ne vole. Čak i smiješno male, ako je potrebno, primjerice tri zrna graška, jednu žlicu pire krumpira ili dva zalogaja pečene svinjetine. Istraživanja pokazuju da djeca kojoj se nova hrana nudi bez prisile, često i razmisle da je kušaju, pa se s vremenom otvaraju za mnogo egzotičnije jelovnike. Dugoročno gledano, to je za njih mnogo zdravije. Ako se djeca za kuhinjskim stolom glupiraju i svađaju, odbrojavajte im. Ako bilo tko od njih zaradi 3, odlazi na time-out, no alarmni sat nastavlja kucati. Nemojte ih tjerati da jedu govoreći: "Hajde, vidiš da sat otkucava" ili "Mladiću, prestani se glupirati i počni jesti!" (Kako ćete pojesti svoju večeru ako sve vrijeme brbljate?) Do sada ste već valjda shvatili da djeci ne možete odbrojavati zato što ne jedu. Jedenje spada u "počni", a ne u "prestani" ponašanja. Što će onda ponukati djecu da brže žvaču? Sat: tik-tak, tik-tak, tik-tak. No, vi možete pohvaliti dijete nakon što dovrši obrok. Što učiniti kada alarm zazvoni, a djeca još prebiru po tanjuru? Nema deserta barem ne zasad. Njihove tanjure odnesite u kuhinju. Prekrijte ih plastičnom folijom. Nakon pola sata djeca stječu pravo da dovrše jelo, ako to žele. Hrana se može brzo

podgrijati u mikrovalnoj pećnici ako je to neophodno. U slučaju da djeca ne žele nikada dovršiti večeru, u redu - ali nema deserta. Neki roditelji, nakon što prođe dvadeset minuta i alarm zazvoni, bacaju hranu u smeće, ali to je malo drastična mjera. Nemojte pasti na pod kada vam se mali gladuš koji još nije završio večeru počne bilježiti za predstojeći desert: "Spremna za sladoled." "Dijete drago, prvo završi večeru." "Ali hladna je." "Samo ćemo je nakratko podgrijati i bit će kao nova." "Ali, ionako mi nije fina. Želim samo malo sladoleda." "Zlato, znaš pravila. Prvo moraš isprazniti svoj tanjur. Sjeti se da ti baš nije bio krcat." "Nikada ništa ne dobijem!" "Što to znači - da nikada ništa ne dobiješ?! Dosta je bilo! Ili pojedi večeru ili me prestani gnjaviti!" "Mrzim te!" Ovakav razgovor predstavlja obično traćenje vremena, a i šteti vašem odnosu. Trebao se odvijati ovako: "Spremna sam za sladoled." "Dijete drago, prvo pojedi večeru." "Ali hladna je." "Samo ćemo je nakratko podgrijati i bit će kao nova." "Ali, ionako mi nije fina. Želim samo malo sladoleda." "Ovo je 1." "Onda idem u krevet skapavati od gladi!" (Odlazi) Mama je sada mnogo bolje obavila posao. Izbjegla je beskorisne razgovore s "malim odraslim", a zanemarila je i kćerkino glumljeno mučeništvo.

Pravilo 3 od 4 Vratimo se slučaju izbirljivoga Petera. Zamislimo da njegovi roditelji sjednu, razmotre situaciju i razrade novi plan. Mama i tata objašnjavaju sinu novu pogodbu: ako Peter pojede tri od četiri jela s tanjura, zavrijedit će desert. Porcije će biti manje, a jelo koje odluči odbiti, prije toga mora barem kušati. Prvi obrok po novom dogovoru prolazi dobro. Iako su malo nervozni, oba roditelja zatomljuju tjeskobne komentare. Peter dovršava svoju malu porciju svinjetine, pire krumpira i graška. Nakon kušanja, zaobilazi salatu. Onda dobiva sladoled za desert.

Nakon te reorganizacije obroka, tjedan prolazi bez neugodnih incidenata. Peter i roditelji zapravo uživaju u zajedničkom druženju; za stolom se odvija nadahnut i prijateljski razgovor. "Petere, kako ti se svidio film koji si gledao s prijateljem u kinu?" "Oh, izvrstan je! Morate ga pogledati!" "Misliš li da će se nama odraslima svidjeti?" "Oh, svakako! Hajdemo zajedno - želim ga ponovno gledati." "Pa, ako se majka s time slaže, možemo." "Mama, moramo ići. Tako je dobar! Osobito u onom dijelu gdje..." Tako bi trebao izgledati svaki objed. Što ako se Peter i Alicia počnu svađati? Odbrojavat će im se. U izvornom se prizoru odvijalo nešto slično ovome: Peter: "Ali ništa mi se od toga ne sviđa." Mama: "Okej, ako ne završiš s jelom, nećeš dobiti desert i ostat ćeš bez večere. Jesi li razumio?" Alicia (Peterova sestra): "Meni se baš sviđa hrana." Peter: "Ma, daj zašuti!" Mama: "Ovo je 1 za oboje." Neki se možda pitaju čime je Alicia zavrijedila odbrojavanje. Pa samo je rekla: "Meni se baš sviđa hrana." Odgovor: nije toliko važno što je rekla, nego kada.

Praksa "Podijeli pa vladaj" Mnoge se obitelji ponašaju kao da je na snazi neki državni zakon koji određuje da svaka obitelj mora baš svaki dan u godini objedovati zajedno. To je vrijeme rezervirano, kako stručnjaci tvrde, za "obiteljsko zajedništvo" i za to da svaka osoba ispriča svima "kako je provela dan". Ponekad se, međutim, čini da večera jednostavno postaje vrijeme da svatko podijeli svoje neprijateljstvo prema svima ostalima. Osjećaj za mjeru može nestati baš kao i apetit. Kako roditelj može poboljšati ovakvu situaciju? Jedno od očitih rješenja jest da svi ne jedu zajedno baš svake večeri. Nekim ljudima to predstavlja svetogrđe, ali tako se barem izbjegava svađa. Sada se morate svađati jedino tijekom onih zajedničkih večera koje preostanu! Ozbiljno, ponekad možete razmotriti mogućnost da djecu nahranite prije ili da ih pošaljete da jedu pred

televizorom. Ili dopustite djeci da s vremena na vrijeme jedu gdje god žele, sve dotle dok vraćaju prljavo posuđe. Onda mama i tata mogu objedovati u kuhinji ili malo kasnije večerati u miru. Druga zamisao glasi da svaki roditelj povremeno izvodi po jedno dijete na večeru, kao što se radi u nekoj posebnoj prigodi. Djeca osobito vole izlaziti nasamo samo s jednim roditeljem. U tim situacijama također nisu moguće svađe među braćom, tako da roditelj može biti opušteniji i bolje se zabavljati. Razmislite o objedima. Večera bi trebala predstavljati ugodno iskustvo. Zapravo, većina djece jelo doživljava kao ugodno i prirodno pa roditelji ne moraju mnogo intervenirati. Uz malo planiranja, i vi ćete u znatno većoj mjeri uživati u svojim večerama.

17 Domaća zadaća i vježbanje Živi li u vašoj kući potencijalni dobitnik Nobelove nagrade?

atovi koji izbijaju oko domaće zadaće mogu pokvariti normalnu večer u svakoj obitelji. Tipična scena prikazuje juniora kako sjedi u kuhinji nakon večere i gleda kroz prozor s melankoličnim izrazom lica. Dječakova najdraža sestrica, koja je zadaću napisala još prije stotinu godina, sjedi u drugoj sobi i samodopadno gleda televiziju. Mama i tata svakih pet minuta zaviruju u kuhinju i zanovijetaju bezvoljnom školarcu. U nekim obiteljima bitke oko domaće zadaće mogu potrajati dva, tri pa i četiri sata. Ljudi počinju strepiti od večeri, odnosi se drastično kvare, a djeca u sve većoj mjeri počinju mrziti školske zadaće. Ne postoje laka rješenja za taj problem: mnogo toga ovisi 0 inteligenciji i eventualnoj prisutnosti teškoća u učenju i poremećaja pomanjkanja pažnje. No, postoje načini da se problemi umanje, a produktivnost poveća.

R

Rutina je najvažnija Najvažnije je reći da najveću od svih mogućih pogrešaka, ako malo bolje razmislite, činite onoga trena kada dijete upitate je li dobilo domaću zadaću. Takav postupak spada u primjere spontanih zahtjeva i njime ćete sigurno isprovocirati neprijateljstvo. Domaća zadaća pripada dnevnoj rutini - svaki se dan radi u isto vrijeme i na istom mjestu, kada god je to moguće. Jedan od najboljih načina na koji se to može urediti jest da dijete nakon što stigne kući nešto prigrize, onda da se četrdeset i pet minuta opušta i zabavlja, a da nakon toga sjedne na neko mirno mjesto i pokuša završiti domaću zadaću prije objeda. Preostali dio večeri može slobodno iskoristiti. A i vama je cijela večer slobodna od svađa oko domaće zadaće. Većini djece, premda ne svoj, poslijepodne je prikladnije od večeri jer u to vrijeme raspolažu s više energije.

Nemojte dopustiti malom učeniku da uči ispred televizora. Televizija redovito odvlači pozornost. No, vjerovali ili ne, glazba sa CD-a ili radija sasvim je prikladna. Mnogim tinejdžerima i djeci glazba osigurava najčešće dobro poznatu stalnu zvučnu kulisu, a time se i prikriva buka iz ostalih dijelova kuće.

Prirodne posljedice Ako su se problemi s domaćom zadaćom pojavili tek po prvi puta - recimo u četvrtom razredu - razmislite da prije svega pokušate s prirodnim posljedicama. To znači da ništa ne pokušate: šutite i pričekajte hoće li dijete i učitelj medu sobom riješiti problem. Mnogi roditelji prerano postanu tjeskobni u vezi sa zadaćama pa zbog te prenagljene reakcije djeca ne dobiju priliku naučiti - i vježbati - istinsku odgovornost. Primjerice, neka vaša kćerka sama objasni svojoj učiteljici zašto nije dovršila zadaću. A kada vam se poslije požali da se učiteljica iznervirala zato što nije predala domaću zadaću, umjesto da kažete: "Upozorili smo te", recite: "Sigurno te je bilo sram, ali sigurni smo da će sutra biti bolje." Ako takav pristup ne urodi plodom nakon nekoliko tjedana, okrenite se jednom od alternativnih pristupa koje ćemo uskoro navesti. Međutim, prirodne posljedice nisu metoda koju ćete razmatrati ako problemi s domaćom zadaćom traju godinama. U slučaju kroničnih problema morate detaljno razmotriti zašto je djetetu tako teško. Djeca s teškoćama u učenju i s poremećajem pomanjkanja pažnje, ne samo da trebaju detaljno razrađen dnevni plan rada nego će im u velikoj mjeri koristiti instrukcije, terapije i ostale obrazovne mjere.

Popis zadataka Zadavanje zadaće na listiću ili u posebnoj bilježnici može izrazito pomoći djeci koja se muče s domaćom zadaćom. U bilježnici sa zapisanim zadacima može se vidjeti što sve treba napraviti za neki predmet, što vam - uz mnoge druge prednosti - pomaže da izbjegnete laži. Neke su škole postavile internetske baze na koje se zaboravni, ali pod sretnom zvijezdom rođeni klinci mogu ulogirati i pronaći svoje zadatke. Ideja o zapisivanju zadaće djelomice je, naravno, izmišljena zato da bi roditelji, nakon što dijete završi s radom, prema popisu mogli provjeriti je li sve obavljeno. Ako ovaj postupak uzimate u obzir, trebali biste rutinski u to uključiti i dva naša preostala postupka: PNP metodu i grubu provjeru. Zanemarivanje ovog savjeta rezultirat će nepotrebnim konfliktima i nevoljama.

PNP metoda Pretpostavimo da je vaša kćerka završila tjednu zadaću iz pravopisa. Na popisu je deset riječi; ona je ispravno napisala devet riječi, a jednu nije. Kada vam donese papir, prirodno je da ćete prvo uperiti prstom u riječ koju je neispravno napisala. Je li tako? Nije! PNP znači "pozitivno-negativno-pozitivno". Kad god vam dijete donese zadaću na pregled, prvo morate izustiti nešto pozitivno - neku vrstu pohvale. Možete, recimo, jednostavno pohvaliti dijete zato što se uopće sjetilo pokazati vam zadaću. Nakon što ga lijepim riječima pohvalite za uloženi napor, možete izreći i neki negativan komentar, ako je nužno. Naposljetku pregled zaključite nečim pozitivnim. Tako teče postupak "pozitivno-negativno (ako je nužno)-pozitivno". Ako se vratimo prethodnom primjeru, recimo da biste prvo mogli reći: "Bože, 'razmatranje' si napisala ispravno. To je prilično složena riječ. I 'pojavljivanje' si napisala kako treba. I to je dugačka riječ. Zapravo, pogriješila si samo u jednoj riječi. Uopće nije loše." Tu možete zastati i ostaviti je nakratko u neizvjesnosti. Pričekujte da počne umirati od znatiželje da sazna o kojoj se riječi radi. Ako ne otkrije, recite joj sami. Tako ste razgovor zaključili pozitivnim komentarom. Zapamtite ovo pravilo: svaki puta kada vam dijete donese zadaću na provjeru, prvo morate reći nešto pozitivno. Ako tako činite, ono će se uvijek vraćati. Djeca vam ništa neće donositi ako budete popuštali svojoj prirodnoj ljudskoj potrebi za bacanjem kritizerskih strelica.

Gruba provjera I naša sljedeća ideja, "gruba provjera", pripomoći će da vam večeri postanu ugodnije. Glavna zamisao "grube provjere" temelji se na činjenici da osam sati uvečer nije vrijeme za očekivanje savršeno napisane zadaće. Radili ste cijeli dan, a i dijete je prošlo kroz napor ekvivalentan punom radnom danu - čak i prije nego je počelo pisati domaću zadaću! Osim u slučaju kada postoje stvarno dobri razlozi da se postupi suprotno, ako je zadaća koju je napisala vaša kćerka barem 80 posto uredna, točna i pregledna, posao smatrajte obavljenim. Neka se učitelj i dijete sutra pozabave detaljima, ako žele. Ovaj savjet dvostruko vrijedi za djecu s ADD-om i teškoćama u učenju, kojima je već i dovoljno teško u školi. Kriterije "grube provjere" možete prilagoditi cjelokupnom napretku koje dijete postiže. Primjerice, ako je dijete u prosjeku izvrstan učenik (dobiva četvorke i petice), onda

očekivanja možete podići na 90 posto u pogledu urednosti, točnosti i preglednosti, pa čak i na više. Osobno sam to naučio na teži način. Jednom je u moju ordinaciju ušla majka koja mi je ispričala kako njen dvanaestogodišnji sin svakoga dana postaje sve depresivniji, nervozniji i udaljeniji od ostatka obitelji. Ispostavilo se da momku najveće probleme zadaje domaća zadaća. Mladić bi zadaću odnosio ocu na pregled. To je bilo dobro. Loše je bilo to što bi otac zadaću, ako nije bila apsolutno savršena, jednostavno iskidao na komade i poslao sina da sve radi ponovno! Kada sam je upitao koliko puta u jednoj večeri - u prosjeku! - otac iskida zadaću, majka je odgovorila "tri puta". Nije ni čudo što je mladić sav obeshrabren. Tražio sam da mi se otac javi. On je u ordinaciju upao s tvrdnjama kako sina namjerava naučiti da stvari otprve napravi kako treba i pri tome dâ sve od sebe, itd., itd. Odgovorio sam mu da dječak tako stvarno nevjerojatno mnogo uči: uči mrziti školu, uči mrziti oca, uči mrziti večeri i uči mrziti sebe. Rekao sam mu i sljedeće: ako nastavi tako postupati, za nekoliko će godina postići da mu sin napusti srednju školu. Otac je ponešto oklijevajući - pristao odustati od takve tiranske i apsurdne prakse. Tako je tome došao kraj i, gle čuda, otac je također mogao početi uživati u svojim večerima. Eto, ako je dijete napisalo zadaću koja je uglavnom uredna, točna i pregledna - ali nije savršena - primijenite PNP postupak. Nemojte ga, naravno, uvjeravati da mu je zadaća veličanstvena, jer nije. Samo recite da je dobra i naglasite određene dijelove. Perfekcionistički nastrojeni roditelji kojima se želudac okreće od ovog savjeta moraju ponovno uspostaviti vezu s emocionalnom realnošću djetinjstva.

Bilježenje u tablicu Svakodnevno evidentiranje zadaća u tablicu predstavlja bogomdanu metodu kada se radi o povećanju uspjeha u školi i smanjenju neprijateljstava u vezi s domaćim zadaćama. Još je bolje kada se bilježenje u tablicu kombinira s metodama PNP-a i "grube provjere" i kada se izbjegavaju impulzivni zahtjevi u vezi sa zadaćom. Evo jednostavnoga postupka koji se može primijeniti. Budući da se problemi s domaćim zadaćama uglavnom javljaju kod starije djece, umjesto naljepnica koristit ćemo skalu od pet bodova. Pet je najviša ocjena, jedan najmanja. Dijete dobiva bodove za svaku od sljedećih stvari: Urednost: Točnost: Preglednost: Nema pritužbi: Pravovremeno započinjanje bez podsjećanja: Ukupno:

1 bod 1 bod 1 bod 1 bod 1 bod 5 bodova

Djeca prva tri boda mogu zaraditi tako da zadovolje kriterije vaše "grube provjere" u pogledu prosjeka urednosti, točnosti i preglednosti. Bod za "nema pritužbi" dijete dobiva ako ne plače i ne gunđa zato što mora pisati zadaću. Peti bod je ključan. Ponekad taj peti bod nazivamo "magičnim bodom", jer kada dijete samostalno i na vrijeme počne s pisanjem zadaće, bez ikakvog podsjećanja, pola posla je već obavljeno! U vezi s tim magičnim bodom možete uvesti i neke poticajne igrice. Recimo, ako dijete tri dana uzastopce samostalno i na vrijeme započne sa zadaćom, dobiva jedan bod bonusa. Ako započne petnaest minuta ranije, a završi u razumno vrijeme, dobiva dva boda bonusa. Upregnite mozak i pokušajte doći do vlastitih zamisli. Mogućnosti su beskrajne, a poigravanje magičnim bodom omogućava postizanje nemogućeg pisanje domaće zadaće postaje zabavnije. Zapamtite da u slučajevima mnoge djece s teškoćama u učenju možete uvelike koristiti umjetna potkrjepljenja kako biste ih motivirali za borbu s domaćom zadaćom. Uspješan mali školarac može, recimo, zaraditi poseban izlazak s vama, posebno jelo, veći džeparac ili dodatno vrijeme namijenjeno igri za određen broj bodova postignut tijekom tjedna. Pogledajte naš popis nagrada na stranicama 122-123. Nemojte zaboraviti alarmne satove. Oni, recimo, mogu poslužiti da se posao razbije na manje dijelove od petnaest do dvadeset minuta. Djeca, pored toga, lakše održavaju koncentraciju. Ako se dijete žali da mu alarm smeta, upotrijebite neku vrstu pješčanog ili elektronskog sata.

Vježbanje Kada sam bio mali, roditelji su od mene zahtijevali da s vremena na vrijeme idem na glazbenu poduku. Kao što možete i zamisliti, najljepša sjećanja iz tog doba odnose se na vrijeme koje sam proveo na ulici igrajući bejzbol umjesto da vježbam na klaviru ili klarinetu. Evo upozorenja sadašnjim roditeljima od nekadašnjega djeteta: za redovito vježbanje potrebna je sofisticirana je dobro koncipirana odgojna metoda. Taktike kojima ćete dijete navesti da vježba slijede istu logiku kao i one za domaću zadaću. Izbjegavajte spontane zahtjeve i razmotrite prirodne posljedice u slučaju da dijete tek počinje izbjegavati obveze. Neki učitelji glazbe sami po sebi djeluju zastrašujuće pa se djeca i ne usude pojaviti na satu nepripremljena. Ako prirodne posljedice ne urode plodom, pokušajte s bilježenjem u tablicu sa ili bez umjetnih potkrjepljenja.

I PNP metoda odgovara vježbanju. Neka vaš prvi komentar uvijek bude pozitivan, a negativne opaske pridodajte samo ako je to apsolutno nužno, a onda zaključite s još jednim pozitivnim komentarom. I bilježenje u tablicu pomaže. Nekoj se djeci jednostavno u tablicu stavlja broj minuta vježbanja, i to im je dovoljno. Kod ostalih treba pribjeći umjetnim potkrjepljenjima. Zapamtite od kolike pomoći mogu biti bodovi za pravovremeno počinjanje i izostanak pritužbi. Ne pokušavamo poboljšati samo glazbene sposobnosti nego i stav. Dosta je sada bilo s domaćim zadaćama i vježbanjem, vrijeme je za krevet!

18 Odlazak na spavanje i buđenje usred noći Oh, samo jedna noć sna!

mnogim obiteljima večernje slanje djece na spavanje pretvara se u svakodnevnu noćnu moru. Premda je vrijeme za spavanje tehnički određeno u devet sati, obično do pola jedanaest djeca još uvijek lunjaju po kući, traže vode, žale se na vanjsku buku, žele igrati igricu ili po dvadeseti puta ići na WC. Ta se rutina dobrim dijelom udružuje s prepirkama i vikom, a sve to onda služi jedino tome da svi ostanu budni i zajedno gledaju film u kasne sate. Radni dan vam je ionako predug! Takav se loš kraj večeri može izbjeći uz malo razmišljanja. Za slanje u krevet mogu se koristiti mnoge taktike za "počni" ponašanje. Sažmite ih i dobit ćete jednostavnu i nevjerojatno djelotvornu "osnovnu metodu odlaska na spavanje" (djeci od dvije do četiri godine treba pružiti dodatnu podršku).

U

Osnovna metoda odlaska na spavanje Prije nego bilo što poduzmete, morate odrediti točno vrijeme polaska na spavanje i pridržavati ga se. Termin se može mijenjati, naravno, ovisno o tome je li radni dan ili vikend, traje li školska godina ili je vrijeme praznika. Ali odstupanja od pravila moraju biti rijetka. U suprotnome se termin odlaska na spavanje otvara pregovorima, koji pak mogu voditi do iskušavanja i manipulacije, a to može dovesti do toga da svima prisjedne spavanje.

Pretpostavimo da imate devetogodišnju kćerku i odlučili ste da u krevet mora poći najkasnije do devet sati, tijekom radnoga tjedna. Osnovna metoda izgleda ovako. U pola devet namještate alarm na trideset minuta i priopćujete djetetu da se počne spremati za spavanje. To znači da mora poduzeti sve potrebne radnje - samostalno - a onda se javiti vama. Mora se presvući u pidžamu, oprati zube, istuširati se ili okupati i sve ostalo. Postupak treba objasniti tako iscrpno da ne ostane nikakvih nedoumica. Ako dijete ima tek dvije, tri ili četiri godine morate mu pomoći da se spremi, ali nagrade i kazne ostaju iste. Kada izvrši sve neophodne radnje, mora se javiti vama. Vi onda provjeravate je li sve obavljeno kako treba i pohvaljujete trud koji je dijete uložilo. Sada slijedi nagrada. Preostalo vrijeme između pola devet i devet rezervirano je samo za vas dvoje. Možete sjediti na krevetu i čitati priču ili jednostavno razgovarati. Djeca vole to vrijeme druženja s jednim od roditelja. No, ostanite u sobi i nemojte se igrati igara koje zahtijevaju mnogo energije. To posebno vrijeme služi trima ciljevima. Prvo, ono odmah potiče dijete da se samostalno spremi za spavanje. Drugo, preostalo vrijeme iskoristite za kvalitetno i mirno druženje. U našoj užurbanoj svakodnevici nije lako doći do slobodnog vremena. I konačno, u tim trenucima djetetu možete pomoći da se opusti i oraspoloži - kako tjelesno tako i mentalno - tako da može lakše zaspati. Sasvim sigurno ne želite da vam dijete jurca po kući u vrijeme kada bi moralo blaženo spavati. Ako se ne možete prisjetiti što sve djeca trebaju učiniti prije odlaska u krevet, samo se prisjetite na što se sve žale da nije učinjeno nakon što već legnu u krevet. Odmah ćete dobiti popis. "Gladan sam." "Bojim se." "Žedna sam." "Moram na WC." "Ova pidžama grebe." "Imamo provalnika u podrumu." "Pas je ostao vani." I tako dalje, i tako dalje. Za svaku stvar s popisa trebalo bi se pobrinuti prije spavanja, čak i ako nije sasvim racionalna. Jedno upozorenje. Nemojte leći na krevet. To nema veze ni sa čim frojdovskim. Naprosto postoji biološko pravilo koje kaže: ako ste stariji od 25 godina i ako se nakon osam sati navečer nađete više od tri minute u horizontalnom položaju, gotovi ste! Zaspat ćete kao top. A djeca to obožavaju. Sviđa im se udobnost i novina vaše uspavane

prisutnosti, ali vrlo će se brzo naviknuti na to i počet će očekivati - ili zahtijevati - da se to ponavlja svake večeri. A sada slijedi veliko finale osnovne metode za polazak na spavanje. Kada dođe devet sati, ušutkajte dijete u dekicu, poljubite ga za laku noć i napustite prostoriju. Lijepo ste se družili i vaš roditeljski posao za taj dan je obavljen. Da? Možda i ne. U ovom trenutku mnogi roditelji kažu: "Kako si naivan, pa dijete upravo ide za mnom!" ili: "Ako odem u kuhinju, kladim se da će za manje od tri minute proviriti unutra i zatražiti nešto." Što ako vaša kćerka ne želi ostati u krevetu nakon devet sati?

Iskradanje iz kreveta Neka djeca jednostavno ne žele ostati u krevetu nakon što ih umotate u dekicu. Raskriju se i iskradu iz kreveta. Dok vi pokušavate ići za svojim poslom, ona uvijek pronalaze nove razloge da vas slijede. Moj se sin prvi puta izvukao iz kolijevke kada mu je bilo 18 mjeseci. Supruga i ja smo sjedili u dnevnoj sobi odmarajući se i vjerujući da je dan završio, kada se odnekud pojavilo to slatko malo djetešce, s osmijehom od uha do uha, ponosno što je snagom vlastitih ruku uspjelo pobjeći iz kolijevke po prvi puta u životu. Bili smo mladi roditelji, pa smo taj događaj protumačili kao kraj svijeta na kakav smo navikli. Pojavile su nam se vizije maloga momka koji ustaje u tri sata ujutro, naziva prijatelje, peče kolačiće na plinskom štednjaku ili nešto još gore. U očaju - privremeno sam zaboravio da bih trebao biti dječji psiholog - pronašao sam neke daske i povisio ogradu na kolijevci sa svake strane za tridesetak centimetara. Bio je to svojevrstan izum, ali nisam bio siguran hoće li djelovati. Nije. Već treće noći mladac je pronašao izlaz za bijeg, bez obzira na novu visinu. Tako smo morali poduzeti nešto drugačije. S djetetom od osamnaest mjeseci ne možete popričati. Ne samo to, njemu je iskradanje iz kolijevke već postalo nešto poput uzbudljivog izazova. Tako smo supruga i ja zaključili da ga moramo nekako uvježbati da ostane u krevetu - ili barem u svojoj sobi. Pokraj vrata njegove sobe postavili smo stolicu, pa nakon što bi pripreme za spavanje završile, jedno od nas bi (izmjenjivali smo se) sjelo u stolicu, licem prema hodniku. Ogradu smo maknuli, jer od nje više nije bilo koristi. Nakon gašenja svjetla više nismo pričali. Ako bi bebač izašao iz kreveta, vratili bismo ga. Ponavljali smo taj

postupak nastojeći ostati smireni. Ponekad bismo odustali od toga da ga vraćamo u krevet pa bi zaspao na podu. Onda bismo ga pokrili i otišli, jer nismo željeli riskirati ponovno buđenje. Nakon tjedan ili dva, počeo je ostajati u krevetu i počeo je spavati. Kakvo olakšanje Mislim da je naša prisutnost djelovala smirujuće, iako nismo pričali s njime. Sljedećih nekoliko mjeseci više nismo morali stražariti pred vratima. Nekoliko mjeseci poslije naš je mališan narastao za pravi dječji krevet i slični se problemi više nikada nisu pojavili. Strategija sprečavanja djece da ustaju iz kreveta proizlazi iz temeljnoga psihološkog principa: ako dijete ne želi ostati u krevetu u vrijeme spavanja, što dulje ostane budno i što se više udalji iz kreveta, to će se teže odvratiti od te navike. A to znači da će ubuduće osjećati sve veću želju za ustajanjem iz kreveta. Najvažniji zaključak stoga glasi da mu morate "prepriječiti prolaz“ - izlaz iz sobe. Ta taktika svakako ne predstavlja vrhunac zabave za mamu i tatu, ali vrijeme spavanja nije vrijeme za puste želje. Tada također nije vrijeme za apsurdna raspredanja s djecom o razlozima ostajanja u krevetu. Samo se parkirajte u stolici ispred vrata - leđima okrenuti djetetu. Ponesite sa sobom neku dobru knjigu ako želite. Ne pristajte na razgovor bez obzira koliko vam se malac obraćao. Ako ustane iz kreveta i dođe do vas, nježno ga primite za ruku ili ga podignite i odvedite ponovno u krevet. Ako je dijete prešlo petu ili šestu godinu, možda biste ga pomoću bilježenja u tablicu mogli ponukati da ostane u krevetu. No, pri tome se susrećete s jedinstvenim problemom. Općenito gledano, nagrade i kazne najučinkovitije djeluju kada se primjenjuju odmah. Ako bilježenje u tablicu kombinirate s odlaskom u krevet, djetetu ne možete odmah dati povratnu informaciju zato što, ako se sve bude odvijalo na pohvalan način, ono više neće biti budno. Stoga će nužno doći do odgode - tek će ujutro saznati što ste mu zabilježili, a onda ćete primijetiti kako ta odgoda smanjuje učinkovitost samog postupka. Usprkos svim komplikacijama, ovu posebnu tehniku "počni" ponašanja ipak vrijedi iskušati.

Buđenje usred noći Mnoga djeca prolaze kroz razdoblja u kojima se bude usred noći i onda se stvore pokraj vašeg kreveta s nekakvim nejasnim zahtjevima. Neka se djeca tijekom noći mogu buditi desetak i više puta, dok neka druga naprave malu gužvu i onda se vrate spavati. S noćnim se problemima najteže nositi, zato što usred noći većina roditelja nije baš pri sebi - a nisu ni djeca. Buđenje iz dubokoga sna može jako razdražiti, a i gubitak sna loše utječe na sljedeći radni dan. Ako se pak s tim problemima suočimo na neprikladan način, stvari će se drastično pogoršati, tj. djeca će se buditi sve češće, a to će onda uzrokovati veće traume cijeloj obitelji.

Kada se naša kćerka približavala sedmoj godini, ušla je u fazu u kojoj se počela buditi usred noći i pojavljivati pored našeg kreveta. Kada bismo je upitali što je muči, ona bi odgovorila nešto besmisleno poput: "Slon je pobjegao". Naravno, u dva sata ujutro ni sami ne možete logično razmišljati, tako da bi i odgovor glasio jednako apsurdno, poput: "Dobro, pa gdje je?" Takve su se neobične epizode odvijale nekoliko mjeseci dok konačno nismo utvrdili postupak koji ćemo sada opisati. U tekstu koji slijedi navedeni su koraci koji su se pokazali vrlo učinkovitima u rješavanju tih noćnih epizoda. Ako se provode dosljedno i smireno, većina će djece već za nekoliko tjedana prospavati cijelu noć u komadu. Zapamtite: ako igdje postoji pravo vrijeme za pravila nepričanja i nepokazivanja emocija, onda je to upravo usred noći! 1. Povremena noćna buđenja prihvatite kao normalne pojave Povremena noćna buđenja tretirajte kao prolaznu fazu. Na taj ćete se način manje uzrujavati. Naravno, ako se problem vuče već četiri godine, onda baš i nije riječ o privremenoj "fazi". Porazgovarajte o tome s pedijatrom. 2. Bez pričanja i bez pokazivanja emocija Ovo pravilo dvostruko vrijedi tijekom noći, zato što pričanje i emocije - osobito ljutnja svakoga potpuno razbude. Jeste li ikada pokušavali zaspati nakon što ste se razbjesnili? U takvoj situaciji ne možete zaspati; tijelo i um neće vam to dopustiti. Ako usred noći upitate dijete što se dogodilo, od toga neće biti koristi jer je mamurno, nije pri sebi i ne može vam ništa suvislo reći. Pravilo nepričanja i nepokazivanja emocija odnosi se i na noćne more. Ako je nužno, o njima popričajte sljedeći dan. Postoji velika vjerojatnost da će dijete potpuno zaboraviti sâm događaj. 3. Pretpostavite da dijete možda ipak mora na WC Sin vam se u pola tri ujutro stvori pored kreveta i mrmlja nešto nesuvislo. Netko se svakako mora probuditi. To je vrlo zanimljiva situacija, zato što u njoj određeni ljudi osobito očevi - mogu zaraditi Oskara za glumu. ata počinje još jače hrkati i navlači pokrivač preko glave. Ako živite zajedno s partnerom, svakako dogovorite redoslijed buđenja. Pretpostavite da dječak mora u kupaonicu - sve ako i mrmlja da je ružno sanjao ili nešto slično. Premda to ne govore ili ne mogu reći, mnoga se djeca bude jer moraju na WC. No, previše su mamurna da bi toga bila svjesna, tako da ne mogu verbalizirati ono što osjećaju tjelesno. Vi ga stoga pošaljite u kupaonicu ili ga sami odvedite tamo.

Nemojte ga zapitkivati mora li na WC, osim ako se već osobno niste uvjerili da je u to doba sposoban za suvisao odgovor.

4. Budite obzirni i tihi. Polaganu i nježnu vodite dijete prema kupaonici ne paleći svjetlo. Nemojte ga zgrabiti ili gurati ispred sebe i ostanite tihi. Držite jezik za zubima, čak i ako ste izrazito ozlojeđeni što morate ustajati. Sjetite se da dijete mora ostati pospano.

5. Nema svjetla! Svjetla mogu vrlo brzo razbuditi, a onda je teško ponovno zaspati. Neka vam se oči priviknu na mrak, tako da možete teturati uokolo a da ne napravite lom. 6. Nemojte ulaziti u dječju sobu ako nije nužno Kada je stvarno neophodno da usred noći dođete u dječju sobu? Onda kada je dijete stvarno uznemireno i ne želi se smiriti. Tada je bolje provjeriti što se događa. S druge strane, mnoga će djeca malo bučiti, napraviti metež i onda se vratiti na spavanje. Pružite im priliku za to. 7. Nemojte dopustiti da dijete redovito spava u vašoj sobi Zajedničko spavanje može se pretvoriti u naviku koju je teško prekinuti. Na nesreću, dijete ćete najlakše smiriti upravo ako ga pustite da spava s vama. Naravno da to onda predstavlja najveće iskušenje, ali ako mu popustite platit ćete na dva načina. Prvo, odmah plaćate kada dijete zapravo mora na WC, jer će nastaviti s vrpoljenjem. Drugo, kada ga poslije budete pokušavali vratiti u sobu, to neće proći bez bijesnog ispada. Postoji jedna djelomična iznimka: ako vani bjesni oluja s munjama i gromovima, pustite djecu neka spavaju na podu pokraj vašeg kreveta u vrećama za spavanje. Ona će to prihvatiti i znat će cijeniti vašu psihološku podršku. I mi smo im to dopuštali. Za olujne noći, četrdeset i pet sekundi nakon bljeska prve munje i udarca groma, vrata naše sobe bi se otvorila i na njima bi se pojavile dvije male spodobe. Svaka s vrećom za spavanje u jednoj ruci i jastukom u drugoj. Bilo je to tako slatko. Djeca bi bez riječi

počela svijati gnijezdo na podu i odmah bi zaspala, potpuno zaboravljajući nevrijeme. Tome i služe roditelji.

Nekoliko noćnih primjera Sada ćemo, uz primjenu sedam navedenih koraka, pokušati privoljeti nekoliko malih klipana da se vrate u krevet - i utonu u san.

Josh, 9 godina Josh svake noći uredno spava. No, u utorak navečer gleda razmjerno stravičan film na televiziji. U 2 sata i 45 minuta do vas dopre nekoliko kratkih, tjeskobnih i isprekidanih rečenica. Čekate nekoliko minuta da vidite hoće li se probuditi i ustati i ne ulazite u njegovu sobu. On nakon nekoliko minuta ponovno tone u san i mirno spava do jutra.

Rachel, 6 godina Rachel je bila nemirna nekoliko noći uzastopce, ali nije ustajala. Međutim, u noći s utorka na srijedu pojavljuje se pored vašeg kreveta, trese vam ruku i govori da je uplašena. Vi šutite, ustajete, nježno je zagrlite i vodite u kupaonicu. Puštate je da malo sjedi na WC školjci, ali ne palite svjetla. Rachel je zapravo morala na WC. Kada završi, pažljivo je vodite u krevet, ušuškate je i poljubite. Zaustavljate se pokraj vrata i čekate da zaspi. Nakon nekoliko minuta vraćate se u krevet.

Jim, 4 godine Jim ustaje nekoliko puta svake noći. Ne želi se vratiti u krevet i pravi gužvu kada ga to zamolite. Niste sigurni je li uplašen ili je u pitanju nešto drugo. Kada ga dovedete do vrata, počinje plakati ili viče kada izlazite iz sobe. Kaže da želi spavati s vama. Nedavno ste bili kod pedijatra pa znate da nije bolestan. Ova je situacija očito teža od prethodne dvije. Ne želite da Jim probudi cijelu kuću, ali ne biste mu baš htjeli ni popustiti. Što da radite? Kada se Jim pojavi pokraj vašeg kreveta, prvo ga odvedite u kupaonicu - ne palite svjetla i ne pričajte. Uistinu se ispostavlja da mora piškiti. Onda ga odvedite u njegovu sobu, stavite ga u krevet i ušuškajte. Svjesni ste da će plakati ako se pokušate udaljiti pa još i prije nego se stigne uznemiriti uzmite stolicu, sjednite pokraj kreveta i čekajte da zaspi. Ako ste sve obavili kako treba - niste palili svjetla i niste raspravljali - trebao bi

vrlo brzo zaspati. Premda taj postupak i nije baš zabavan, ubrzo ćete se uvjeriti da je vrlo učinkovit. Jim je ponovno usnuo. U slučaju neke djece postupak se mora ponavljati nekoliko puta u istoj noći tijekom nekoliko tjedana prije nego što počnu neometano spavati. Dakle, pripremite se. Ako uzmem u obzir sve obitelji s kojima sam ikad radio, najviši rekord buđenja u jednoj noći iznosi sedamnaest! Radilo se trogodišnjoj djevojčici koju smo na neisprekidan san navikavali puna dva mjeseca. Ako predosjećate da ćete morati sjediti uz dječji krevet, unaprijed pripremite stolicu. Onda, nakon što ste otprilike tjedan dana slijedili postupak, počnite stolicu postupno udaljavati od kreveta. Isti položaj stolice koristite tri do četiri dana. Naposljetku ćete se naći izvan prostorije, gdje vas dijete ne može vidjeti. Ako počne provjeravati jeste li još uvijek tamo, počnite šmrcati ili se kretati, ali pokušajte šutjeti. Vrlo skoro više neće biti potrebno da sjedite u stolici.

Kendra, 8 godina Kendra prospava gotovo cijelu noć, ali voli ustati u pola šest i onda se pojaviti uz vaš krevet, spremna za početak još jednog dana. Molite je da se vrati u krevet, ali ne želi. U takvoj situaciji možete pokušati nekoliko stvari. Prvo razmislite o tome da Kendrino vrijeme za polazak na spavanje pomaknete s osam na devet sati; možda joj jednostavno ne treba toliko sna. Primijenite osnovnu metoda za polazak na spavanje. Drugo, pazite da joj sunčevo svjetlo ne uđe prerano u sobu - izlazak sunca često razbudi mališane. Spustite rolete ili navucite tamnu zavjesu. Treće, možete primijeniti postupak iz trećega primjera. U pola šest ujutro odvedite je na WC, onda je otpratite do kreveta i pričekajte da zaspi. Ako je soba mračna, a Kendra je kasnije krenula na spavanje, taktika bi mogla upaliti. Ako je i više nego izvjesno da se vaša kćerka neće vratiti na spavanje, pokušajte je naučiti da se ostane igrati u svojoj sobi umjesto da vas dođe buditi. Kako ćete ostvariti taj neznatan, no ipak heraklovski poduhvat? Razmislite o kombinaciji bilježenja u tablicu i odbrojavanja. Napravite tablicu koristeći zvjezdice, naljepnice ili brojeve pomoću kojih ćete bilježiti u kojoj mjeri Kendra ujutro uspijeva (1) igrati se samostalno i (2) nikoga time ne buditi. Nakon što se probudite, zabilježite njene bodove i pohvalite je (odmah!). Ako se Kendra zaboravi i dođe vam u pola šest ujutro, smireno recite: "Vrati se u krevet, ovo je 1." Vraćanje u krevet se u tom trenutku pretvara u brzo "počni" ponašanje jer traži manje od dvije minute. Ako se djevojčica počne svađati ili ne želi otići, odbrojavajte joj, a onda je, ako treba, otpratite u sobu. Bez pričanja i bez pokazivanja emocija. Do tada ćete se već razdražiti i sasvim probuditi, no nakon nekoliko dana prakse - ako vas Kendra shvati ozbiljno - moći ćete odbrojavati i vratiti se spavanju nakon što se ode igrati u svoju sobu i tamo čekati da vi ustanete, odmoreni i svježi.

Ne zaboravite da i fizička bol može natjerati dijete da ustane, pa ako dijete već neko vrijeme nije bilo na liječničkom pregledu, a počinje se iznenada buditi usred noći, bilo bi dobro otići liječniku. U međuvremenu, primjenjujte postupke koje smo ovdje opisali.

Pitanja o spavanju Što ako dođe vrijeme za spavanje, a dijete se nije spremilo? Možete ga staviti u krevet još odjevenog. Skinite mu cipele tako da mu bude udobnije. Ako je još samo mališan (dvije ili tri godine star), vi mu obucite pidžamu. I zapamtite, nemojte popustiti iskušenju da djetetu počnete držati predavanja o tome što je sve trebalo učiniti. Kasno je, umorni ste, ono je umorno i vrlo se lako može dogoditi da oboje pretjerate. Je li istina da sobni ventilatori mogu pomoći djeci da utonu u san? Da. Vjerovali ili ne, sobni ventilatori pomažu djeci zaspati. Oni proizvode nešto što se često naziva "bijelom bukom", odnosno monotonim. ponavljajućim zvukom koji ne smeta, nego baš suprotno, može djelovati smirujuće. Bijela buka, recimo, pokriva one zvukove koji djecu drže budnima, poput zatvaranja vrata, prolaženja automobila, puštanja vode u WC-u, televizije, itd. Pri korištenju sobnoga ventilatora zapamtite da vam je potreban zvuk, a ne vjetar, premda ljeti i cirkulacija zraka pripomaže da djeca lakše zaspe. Bijela buka također omogućava da se lakše iskradete iz dječje sobe u tri sata ujutro, nakon što vas je kćerkica već drugi puta probudila!

19 Obiteljski sastanci Demokracija na djelu – ali ne sasvim.

ok su djeca mala, vi, roditelji, morate voditi glavnu riječ u kući. Roditeljstvo mora izgledati poput neke vrste prosvijećene diktature u kojoj vi donosite odluke, vi ste sudac i porota, ali se prema djetetu ponašate obzirno. Djeca ne mogu svaki dan odlučivati što će jesti za ručak, kada će ići u krevet i hoće li se ujutro pojaviti u vrtiću. Razlozi za postojanje te dobrohotne diktature leže u tome što vi bolje od male djece znate što je dobro za njih. Imate pravo - i obvezu - da im nametnete svoju volju, makar im se to ponekad ne sviđalo. Očito je da odbrojavanje djeci baš i ne dopušta da dođu do riječi kada je u pitanju disciplina. Tako i treba biti, za dobrobit i djece i roditelja. Vi odlučujete što spada u "prestani" ponašanje i kažnjavate kratkim time-outom, ali činite to na način koji je pravedan, smiren i ne uključuje emocionalno ni fizičko zlostavljanje. Tablice i ostale taktike za "počni" ponašanje nešto su ljubaznije od odbrojavanja, ali su još uvijek u potpunosti pod kontrolom odraslih. Kako mališan raste, stvari se postupno mijenjaju. Kada navrši sedamnaest godina, kućanstvo bi se trebalo uglavnom, ali ne sasvim, preobraziti u demokraciju. Uglavnom to znači da bi adolescenti trebali biti malo bolje obaviješteni o pravilima koja se odnose na njih. To također znači da djeci s godinama omogućujete sve veću neovisnost. Idealno bi bilo kada bi tinejdžeri sami donosili odluke u vezi s domaćom zadaćom, odlaskom u krevet, izborom prijatelja, odjeće i - u velikoj mjeri - prehrane. Postupno poticanje dječje neovisnosti spada u najveće izazove roditeljskoga poziva.

D

Kako ćete djecu podupirati da postanu neovisnija i dopuštati im da samostalno donose odluke kao i da čine vlastite pogreške? Kao što ćemo poslije vidjeti, ključno je izbjegavanje onoga što nazivam pretjeranim roditeljstvom. Drugi način da djecu potaknete u smjeru zrelosti i samostalnosti predstavljaju obiteljski sastanci.

Upravno tijelo U samoj riječi "obiteljski sastanak" stoji i njeno značenje. Svi članovi obitelji sjednu za isti stol i organizirano diskutiraju o određenim problemima zajedničkoga života. Neki roditelji koriste obiteljski sastanak da bi s djecom razmijenili pozitivne komentare. Pravo vrijeme za uvođenje takvih sastanaka nastupa kada djeca krenu u prvi razred osnovne škole. Nemojte ni pokušavati sastančiti s djecom od tri ili četiri godine; to je samo dobar recept da poludite u roku od dvadeset i pet minuta. Zamisao o sastanku izrazito je dobra zbog nekoliko razloga. Kako djeca rastu - i srećom, postaju razumnija - dobro je da dobiju veće pravo glasa u stvarima koje ih se izravno tiču. U to ulaze kućanske obveze, telefoniranje, odmor, džeparac i disciplina. Djeca će bolje surađivati u provedbi određenih odluka ako su dobila pravo glasa u trenutku kada su se one donosile. I naposljetku, iskustvo stečeno u obiteljskim pregovorima koristit će im poslije u životu, kada se vjenčaju i osnuju vlastitu obitelj. Na nesreću, mnogi odrasli u braku na teži način shvate - naime, kada je već prekasno - da o vještini pregovaranja nemaju pojma. Obiteljski je sastanak, prema tome, vrlo dobar način da djeci date pravo glasa u stvarima koje se tiču kućanstva. Kućna sastajanja možete iskoristiti da biste prodiskutirali tekuće stvari poput pranja rublja, džeparca, odlaska na spavanje, posuđivanja filmova, odmora, hrane, suparništva medu braćom itd. Popis mogućih tema vrlo je dug. Premda će neki sastanci biti vrlo demokratični, mama i tata još uvijek imaju posljednju riječ ako sporazum drugačije nije moguće postići. Prirodno je da ćete vi - i svi ostali - više pričati, ali samo na sastanku. Pravilo nepričanja treba primijeniti kad god se to pokaže neophodnim. Obiteljski se sastanci mogu sazivati kada god vam se čini zgodnim, najbolje je jednom ili dva puta tjedno. Izvanredni sastanci mogu se sazivati kada god iskrsne neki poseban ili hitan problem. I - vjerovali ili ne - i djeca sama mogu zatražiti sazivanje sastanka.

Kako se vodi obiteljski sastanak Vođenje obiteljskoga sastanka vrlo je jednostavno pa smjernice koje ću ovdje navesti predstavljaju samo jedan od mogućih načina na koje se sastanak može odvijati. Mama i tata (ne u isto vrijeme) obično predsjedaju, preuzimaju odgovornost za održavanje reda i

paze da se sudionici ne udalje od teme. Starija djeca mogu s vremena na vrijeme preuzeti vođenje sastanka ako odrasli procijene da su tome dorasla. Predsjedajući pazi da se svi drže teme i da svaka osoba dobije priliku da govori i da je pri tome nitko ne prekida. Što je cilj? To je vrlo jednostavno. Svaka osoba u obitelji iznosi problem koji želi riješiti. Onda, uz svaku temu, predsjedajući vodi sastanak sljedećim koracima: 1. Jedna osoba opisuje problem koji treba riješiti. 2. Drugi iznose svoja mišljenja i osjećaje u vezi s tim problemom. 3. Otvara se prostor za iznošenje prijedloga rješenja; svatko smije govoriti, ali u svoje vrijeme. 4. Nastoji se postići konsenzus. Konačno rješenje može se složiti od prijedloga koje su iznijeli različiti članovi obitelji. Ako postoje neslaganja, odlučuju mama i tata. 5. Postignuto rješenje stavlja se na papir koji se onda pričvrsti na hladnjak. Može se također zabilježiti u poseban zapisnik, bilježnicu ili u računalo. 6. Sljedeća osoba iznosi svoj problem, a koraci od 2 do 5 se ponavljaju. Neka se rješenja u početku mogu smatrati samo eksperimentalnima, osobito ako je problem složen, a neslaganja oko njega velika. Ako predloženo rješenje ne donosi rezultate, uvijek se može preinačiti prilikom sljedećega obiteljskog sastanka. Premda prijedlozi moraju biti konkretni, precizni i praktični, nemojte si braniti fleksibilnost i maštovitost! (Vidi naš primjer "Tko je popio svu mineralnu?" u sljedećem odjeljku.) Sjedenje na tim obiteljskim sastancima nije baš lako. Ako gajite nade da se radi o toplom i ugodnom iskustvu, varate se. Obiteljski sastanci ponekad mogu biti uistinu nepodnošljivi pa je bolje da ne traju dulje od sat vremena jer biste inače poludjeli. Prije naših obiteljskih sastanaka djeca bi gunđala i govorila nam kako svi njihovi prijatelji misle da smo ja i moja žena čudaci. Ali nakon samog sastanka, i sami bi se kladili u to! Mnogi se roditelji slažu da su obiteljski sastanci, paradoksalno, jedna od najtežih, ali ujedno i najučinkovitijih stvari koje možete raditi s djecom. Ako uspijete provesti cijeli postupak, članovi obitelji bit će skloniji dobrovoljnom slijeđenju rješenja u pogledu kojeg su se i sami složili. Lijepo je kada svatko dobije priliku da izrazi svoje mišljenje i da nauči neke vještine pregovaranja.

Problemi i rješenja: Dva primjera 1. Slučaj nestale mineralne Kada joj je bilo devet godina, moja je kćerka iznijela važan problem na našem obiteljskom sastanku. Djevojčica je objasnila da mama i tata obično kupuju pakiranje mineralne vode od osam bočica za četveročlanu obitelj. Problem je bio u tome što ona ipak nikada nije mogla doći do svoje dvije bočice. Uvijek bi netko sve popio! Svi smo

saslušali kćerkino iznošenje problema, a onda su brat, mama i tata iznijeli svoja mišljenja. Nakon kratkotrajnoga traženja, došli smo do rješenja. Kada pakiranje uđe u kuću, svih osam boca bit će označeno inicijalima: dvije za mamu, dvije za tatu, dvije za bracu i dvije za seku. Ako netko popije obje boce, mora čekati dok ne stigne novo pakiranje. Ako još uvijek želi mineralnu, mora slijediti posebnu proceduru. Prvo, mora pogledati pakiranje i vidjeti je li još nešto ostalo, a ako jest, čiji su inicijali na bocama. Od te se osobe onda "njezina" boca može otkupiti za nešto novaca. U slučaju da osoba ne želi prodavati, nije dopušteno primijeniti izazivanje ili manipulaciju. Taj se dogovor oglasio na hladnjaku i djelovao bez problema. 2. Nevjerojatan slučaj ljetnih praznika Kada mu je bilo jedanaest godina, moj je sin na jednom obiteljskom sastanku iznio ovaj problem. Očito su on i sestra prethodno sklopili pakt da se na sastanku raspravi ne bi li se vrijeme ljetnoga odlaska na spavanje trebalo razlikovati od onoga tijekom školske godine. Da budemo precizniji, djeca nisu smatrala potrebnim da preko ljeta odlaze na spavanje u neko određeno vrijeme, s obzirom na to da ujutro mogu spavati do mile volje. Ovaj je slučaj nevjerojatan zato što smo se supruga i ja složili s njihovim zahtjevom! Premda nas je zamisao malo zbunila, složili smo se uz sljedeće uvjete: ako odemo u krevet prije djece, ona moraju biti potpuno tiha i ne smiju nas probuditi. U suprotnom se dogovor mijenja. Nakon nekoliko noći pokušaja i pogrešaka, dogovor se promijenio na sljedećem sastanku zato što su nas djeca budila. Novi dogovor, koji se pokazao dobrim, glasio je ovako: ako nas djeca probude, odmah moraju u krevet.

20 Kada pričati Ispravno je postupanje rezultat znanja – i prakse.

ravilo nepričanja i nepokazivanja emocija ne znači da ne biste s djecom smjeli raspravljati o njihovu zabrinjavajućem ponašanju. No, za pričanje i objašnjavanje postoji pravo i krivo vrijeme. Općenito trenutak kada se disciplinski postupak provodi u krivo vrijeme. Zašto? Zato što taj kratak vremenski razmak nije pravo vrijeme za učenje, barem kod većine djece. Tada se lakše iznervirate. I postoji velika vjerojatnost da će se djeca naljutiti na vas. U isto bi vrijeme mogla osjećati tjeskobu, krivnju i defenzivnost s obzirom na ono što se upravo dogodilo. Pričanje dok traje nelagodna emocionalna napetost stvara dva problema. Prvo, pričanje u takvim trenucima potiče svađu. Nećete naći baš mnogo djece koja će se s užitkom složiti da ste vi – i vaši argumenti - potpuno u pravu, a da je njihovo ponašanje potpuno pogrešno. Djeca, da bi spasila obraz, osjećaju svetu dužnost da vam se suprotstave. A ako upadnete u razmirice, niste ništa postigli. Drugo, postoji velika vjerojatnost da ono što mislite o ponašanju vaše djece jest ispravno. Roditelji nisu glupi i uglavnom ne hodaju uokolo govoreći djeci gluposti. Premda su vam zamisli izvrsne, djeca za njih baš neće biti otvorena tijekom disciplinskoga postupka. U tim trenucima ona ne žele čuti što imate reći, a pokušaji objašnjavanja još će ih više razjariti. Ta će ljutnja motivirati vašu kćerku da se suprotstavi svemu što kažete - premda to ne mora naglas izreći. Dakle, što ste postigli? Malenoj ste pružili priliku da vaše zamisli lijepo odloži u smeće. Kada treba razgovarati o problemima? Razgovarati treba odmah u slučaju da se dijete počne ponašati na nov, neuobičajen i opasan način. Recimo da je dijete odlučilo koristiti kauč kao trampolin. Takvo je ponašanje novo i neuobičajeno, a čini vam se i opasno. Objasnit ćete sinu da ne smije skakati po kauču zato što može povrijediti sebe i oštetiti namještaj. Nova psovka ili udaranje također predstavljaju primjere kada djetetu treba objasniti što se ne smije činiti. Neka objašnjenja budu kratka i jasna. Promatrajte

P

djetetov izraz lica; obično nije teško primijetiti kada mu nije stalo do vašeg objašnjavanja. Ako je moguće, u tom trenutku završite razgovor.

Prvo postavite nekoliko pitanja Umjesto da odmah skaču i počnu s tjeskobnim objašnjenjima, kada vrijeme to dopušta, roditelji mogu primijeniti neke tehnike ispitivanja koje djeci pomažu da lakše promisle neki problem. Pitanja mogu glasiti: Što bi se dogodilo da si to učinio? Zašto je dobro tako učiniti? Kako si se osjećala kada sam ti to rekla? Što misliš, Zašto želim da napraviš domaću zadaću? Zašto je loše gurati nekoga? Zašto te učitelj moli da se stišaš? Ispitivanje potiče dijete da samostalno promisli, a ne da samo pasivno sluša virtuozno roditeljsko predavanje. Ovakva mentalna aktivnost, u prisutnosti nerazljućenoga odraslog, djeci često pomaže da bolje zapamte lekciju. Pitanja popraćena kratkim roditeljskim objašnjenjima mogu predstavljati djelotvornu metodu kojom dijete možete poučiti ponašanju. Bilo da ste odlučili objašnjavati ili postavljati pitanja, nemojte zaboraviti da su kratki i smireni razgovori uvijek bolji od dugačkih i ljutitih prodika.

Znanje plus praksa Što ako problem u ponašanju nije nov, neuobičajen i opasan, nego je umjesto toga neznatan, ali čest i zamoran. Recimo da, usprkos svim objašnjenjima, vaša sedmogodišnja kćerka još uvijek povremeno cmizdri ako nije sve po njenom. Pored toga, često zaboravlja pospremiti svoje stvari. Kada je cmizdrila, rekli ste joj neka "govori kao velika djevojčica". Kada je ostavljala igračke i knjige da leže uokolo, lijepo ste joj objasnili da joj niste sluga. U čemu je problem? Problem je u tome što je ona samo dijete! Treba proći neko vrijeme prije nego što dijete nauči izbjegavati "prestani" ponašanja i uspješno obavljati određena "počni" ponašanja. Ostavite djecu na miru - budite strpljivi i realni.

Odrasli često zaboravljaju da dječje ovladavanje ispravnim ponašanjem ne ovisi samo o znanju (objašnjenjima) nego i o praksi (ponavljanju). Vještinom vožnje automobila sigurno niste ovladali čitajući knjige. Niste se pretvorili u vozača naprosto zato što vam je instruktor rekao gdje su paljenje, upravljač, papučica za gas i kočnice. Premda ti pojmovi mnogo znače u početku, još uvijek morate vježbati, vježbati i vježbati. I to u različitim uvjetima. Morate voziti po lijepom i ružnom vremenu, s ljubaznim, ljutitim ili zabrinutim suvozačem, kada ste dobro i kada ste loše raspoloženi. Isto vrijedi za djecu. Nemojte podcijeniti koliko je prakse potrebno prije nego što djeca postanu sposobna govoriti normalnim tonom glasa (kada su frustrirana) i sjetiti se da pokupe stvari iza sebe (kada bi radije trčala i igrala se s prijateljima). Ako s djetetom s vremena na vrijeme želite popričati o dobrom i lošem ponašanju, svakako to učinite. Ali nemojte pričati u trenutku kada provodite neku disciplinsku mjeru. I zapamtite da djeca nisu mali odrasli; ne možete ih naučiti dobrom ponašanju jednostavnim ulijevanjem informacija u glavu. Treba dodati da mi, roditelji, često zaboravljamo kako djeca na različite načine usvajaju dobro i loše ponašanje: ☻ Roditeljski uzori. ☻ Oponašanje ostale djece, uključujući braću. ☻ Knjige, televizija i glazba. ☻ Pohvale koje prate dobro ponašanje. ☻ Komentari odraslih u vezi s ponašanjem ostalih ljudi, djece i odraslih. ☻ Eksperimenti s ponašanjem: pokušati i čekati što će se dogoditi. ☻ I još mnogo toga... Kada se ne radi o disciplini ili konfliktima, naravno da smijete pričati koliko god želite. Smijete pričati cijeli dan ako vas to oboje zabavlja. Zapravo, većina roditelja najviše uživa u tome da promatra djecu kako misle, napreduju, uče i mijenjaju se. Mala su djeca strojevi za učenje pa je fascinantno sudjelovati u tom procesu i poticati ga.

Dio V. Učvršćivanje odnosa

21 Djetetovo samopoštovanje Realno i pozitivno samopoštovanje nije ništa drugo do nuspojava dobro vođenog života

S

tvarno ste se trudili i do ovog ste trenutka u provedbi programa 1-2-3 mnogo toga postigli. Poduzeli ste prva dva divovska roditeljska koraka. Vaš se dom pretvorio u mnogo mirnije i za život ugodnije mjesto. Prvi se korak sastojao od kontroliranja teškog ("prestani") ponašanja. Sada već rutinski i smireno odbrojavate nepodnošljivo ponašanje. A djeca popuštaju i odustaju, za divno čudo, već nakon 1 ili 2, cmizdrenje vam zasigurno baš nimalo ne nedostaje! Suparništvo medu braćom doživljavate kao životnu činjenicu, ali količina sukoba i svađa drastično se smanjila otkako ste uveli četiri osnovna pravila uspostavljanja kontrole nad dječjim ratovima. Naravno, ponekad se malo više uzbudite pa počnete brbljati, ali još se uvijek možete obuzdati i stišati. U drugom ste roditeljskom koraku počeli primjenjivati taktike poticanja dobrog ("počni") ponašanja. Taj je zadatak lakši zato što, nakon što ste neko vrijeme odbrojavali, djeca počinju shvaćati da mislite ozbiljno. No, otkrili ste i da "počni" ponašanje traži više motivacije, kako od djece tako i od vas! Bez obzira na sve, utvrdili ste novu rutinu za izvršavanje dnevnih zadataka poput odlazaka u krevet, obroka, pisanja domaćih zadaća te ustajanja i spremanja za školu. Sada su djeca sretna kada mogu stvari obavljati samostalno i kada ih vi toliko ne gnjavite i ne tjerate. Kuća nije ispunjena vikom i urlicima koji su prije simptomatično izbijali tijekom tih mučnih - i depresivnih odmjeravanja snaga. Nevjerojatno, ali dijete čak i posprema iza sebe; soba mu je mnogo urednija! Ukratko, ono se bolje ponaša, sretno je i sluša što mu predlažete. Sposobni ste uživati u njegovoj energiji, entuzijazmu i znatiželji. Otkrili ste da su vam djeca umiljata,

angažiranija i da posjeduju stanoviti smisao za humor. U skladu s time, i uloga roditelja počela vam se više sviđati. Pa, znate što? Vrijeme je onda za treći i posljednji korak na ljestvici roditeljstva. Treći korak uključuje učvršćivanje vašeg odnosa s djetetom (i uživanje u njemu). Taj posljednji korak uključuje - neizbježno - i realan pogled na pitanje djetetovog samopoštovanja.

Vaš odnos i djetetovo samopoštovanje Vaš međusobni odnos i djetetovo samopoštovanje usko su povezani. Što god poduzeli sa ciljem poboljšavanja vašeg odnosa, odrazit će se i na djetetovom samopoštovanju. No, usrećit će vas kad saznate da je sve što ste dosada učinili, uključujući prvi i drugi roditeljski korak (kontroliranje "prestani" i poticanje "počni" ponašanja), znatno utjecalo i na povećanje razine samopoštovanja vašeg sina ili kćeri. Da biste to razumjeli, morate shvatiti o čemu se zapravo radi kada je riječ o samopoštovanju. Samopoštovanje - u slučaju djece i odraslih - predstavlja tešku, ozbiljnu i na stvarnosti utemeljenu stvar. Samopoštovanje, suprotno onome što često slušate, ne predstavlja projekt Kako postići da se dijete osjeća dobro bez obzira na sve. Ako u nečijem životu nedostaju neke kvalitete, afirmativno se samopoštovanje neće moći uspostaviti u sekundi iznenadnog uvida, tijekom vikend-radionice ili u vidu nekog pozitivnog iskustva tijekom ljetovanja u kampu. Samopoštovanje se temelji na stvarnosti, a ne na štosovima. Postoji anegdota o jednoj učiteljici - ljubaznoj, dobronamjernoj gospođi - koja se iznimno brinula da ojača samopoštovanje svojih učenika. Jednoga je dana na satu zemljopisa razredu postavila sljedeće pitanje: "Koji je glavni grad Egipta?" Dječak na drugom kraju razreda entuzijastično je podigao ruku. "Johnny?" upitala je učiteljica. "Mississippi", odgovorio je Johnny sigurnim glasom. Privremeno ustuknuvši, ali ne želeći poljuljati dječakovo samopoštovanje, učiteljica se brzo oporavila i rekla: "To je ispravan odgovor, ali na neko drugo pitanje.“ Ova dosjetka ulazi u primjere površnih štosova koji su smišljeni da bi se zaštitilo djetetovo samopoštovanje. Ispravno bi bilo da mu je učiteljica jednostavno odgovorila: "Pogrešno." Ovdje treba imati na umu sljedeće: realno i pozitivno samopoštovanje nije ništa drugo do nuspojava dobro vođenoga života. Dobro vođen život temelji se na četiri stvari: socijalnoj kompetenciji (slaganje s drugima, osjećaj da vas vole i cijene), radnoj kompetenciji (kod djece se pod time podrazumijeva škola, ali uključuje i neovisne vještine samoorganizacije), tjelesnoj kompetenciji (fizičke vještine i briga za vlastito

tijelo) i karakternoj kompetenciji (sposobnost slijeđenja pravila, ulaganje napora, hrabrost i briga za druge). Dakle, u mjeri u kojoj djetetu pomažete u tim područjima, utječete i na njegovo samopoštovanje.

Tri roditeljska koraka i dječje samopoštovanje Kada počnete s prvim roditeljskim korakom, odbrojavanjem nepodnošljivog ponašanja, pomažete djetetu u njegovu samopoštovanju na vrlo važan i temeljan način. Nitko, bilo da se radi o djetetu ili odrasloj osobi, nikada se neće dobro slagati s drugima ako se kontinuirano prepire, cmizdri (i odrasli cmizdre!!!), gnjavi, viče i omalovažava druge. Nepodnošljivi ljudi teško sklapaju i održavaju prijateljstva. Ovladavanje samokontrolom i odustajanje od onoga što se ne bi smjelo činiti također predstavljaju vrlo važan dio posljednjega elementa samopoštovanja - karaktera. Drugo, kada počnete sustavno poticati pozitivno ("počni") ponašanje, time ćete pomagati djetetu pri njegovu samopoštovanju zato što "počni" ponašanje uključuje učenje kako neovisno upravljati vlastitim životom. Djeca koja znaju kako ujutro izaći iz kuće, dovršiti zadaću, nahraniti psa i leći u krevet - samostalno - prirodno se osjećaju bolje u vlastitoj koži. Neovisnost ih ispunjava ponosom. Konačno, ako dijelite dobar odnos s djetetom - i radite na njegovu učvršćivanju to velikim dijelom ulazi u onaj dio samopoštovanja koji se tiče socijalne kompetencije. Dijete svakim danom postaje sve starije, a to znači da će se uskoro morati dobro slagati sa sve većim brojem djece i sve većim brojem odraslih. U odnosu s vama djeca stječu ona dragocjena prva iskustva koja će im pomoći u boljem slaganju s drugima. Postoji još jedan dobar razlog za izgradnju odnosa s djetetom: pozitivan, ugodan i zdrav odnos nevjerojatno olakšava preostale dvije roditeljske zadaće - odbrojavanje nepodnošljivog ponašanja i poticanje poželjnog ponašanja. U sljedećih nekoliko poglavlja raspravit ćemo neke jednostavne, ali djelotvorne načine da poboljšate i izgradite odnos sa svojim djetetom. U 22. poglavlju saznat ćete kako izbjeći velikog ubojicu samopoštovanja: roditeljsko pretjerivanje. U 23. poglavlju pružit ćemo vam nekoliko korisnih savjeta u vezi s pohvalama i pokazivanjem naklonosti. Nakon toga ćemo vam u 24. poglavlju prirediti veliko iznenađenje govoreći o obiteljskom zajedništvu i onome što u vezi s tim možete poduzeti. U 25. poglavlju istraživat ćemo prečesto zaboravljan roditeljski zadatak: suosjećajno slušanje naših malenih. U istom ćemo poglavlju raspravljati o tome kako uskladiti slušanje i odbrojavanje. Okretanje sklopke sa suosjećajnog na naredbodavnog i natrag - uvijek iznova - uopće nije lagan zadatak!

22 Roditeljsko pretjerivanje Tjeskobni roditelji, ljutito dijete.

edavno sam u samoposluživanju stajao ispred hladnjaka s mliječnim proizvodima. Dok sam pokušavao odlučiti koju ću vrstu mlijeka kupiti, primijetio sam majku s djevojčicom kojoj je moglo biti otprilike devet godina. Približavala mi se gurajući kolica. Kada su rišle nadomak, majka je izustila tjeskobnim glasom: "Pazi, tu stoji jedan čovjek! Ja sam muškarac prosječne visine, težak oko osamdeset kilograma. Čak i da je hodala 20 kilometara na sat, djevojčica bi još imala dovoljno vremena i prostora da se zaustavi prije nego što se sudari s mojim nogama. Mamin komentar predstavlja dobar primjer onoga što se ponekad zove "roditeljskim pretjerivanjem". Pretjerivanje podrazumijeva suvišne korektivne, upozoravajuće ili disciplinske komentare koje roditelji upućuju djeci. Ti su roditeljski komentari nepotrebni zbog više razloga:

N

1. Dijete je već ovladalo vještinama potrebnima za nošenje sa situacijom. 2. Čak i ako dijete nije ovladalo vještinama nužnima za nošenje s danom situacijom, bilo bi bolje da to nauči na osnovi vlastitog iskustva. 3. Osim 1 i 2, situacija je sasvim beznačajna. Što sve dijete može U prethodno opisanom "mliječnom" slučaju, devetogodišnja je djevojčica u svakom slučaju bila sposobna (a) primijetiti kako im stojim na putu, (b) osvijestiti činjenicu da

baš ne bi bilo lijepo zaletjeti se u mene i (c) na vrijeme zaustaviti kolica i zaobići me. Prosječno devetogodišnje dijete ne treba roditeljske upute da bi to izvelo. Na nesreću, kada je majka primijetila da se djevojčica uputila prema meni, postala je nervozna. Premda je možda vjerovala da se kćerka neće zaletjeti u mene, željela se osigurati pa joj je uputila nepotrebno upozorenje. Evo još jednog čestog primjera besmislene roditeljske direktive: "Pazi sada da ti sladoled ne padne na pod!" Koliko djece namjerno želi da im to ukusno blago padne na pod? Ne baš mnogo. Bolje je učiti iz iskustva Kada su bila još mala i nakon što smo se uselili u našu prvu kuću, običavao sam gledati djecu kako se igraju u dvorištu, Na vlastiti užas, primijetio sam da tamo svakih pet minuta dolazi do incidenta što sam ga, prema vlastitoj slutnji, samo ja mogao riješiti. Požurio bih van i pokušavao posredovati u nekom dječjem sporu ili na neki sličan način popraviti situaciju. Nekih dana, osobito vikendima, morao sam poduzimati višestruke diplomatske misije. Onda me jednoga dana supruga upozorila na zanimljivu i jednostavnu činjenicu. Objasnila mi je da tijekom svih onih sati koje tjedno provedem na poslu - radilo se o otprilike pedeset sati - nijedno dijete nije bilo ubijeno, nije slomilo ni ruku ni nogu, nisu mu izbili oko niti je došlo do bilo kakvog ozbiljnog ozljeđivanja. I ne samo to, djeca su uspješno sklapala prijateljstva i u osnovi su se izvrsno zabavljala. Pouka? Pretjerivao sam u svojoj roditeljskoj ulozi. U carstvu dobrosusjedskih dječjih odnosa, moje su nadzorne i savjetodavne usluge bile sasvim suvišne. Premda su konflikti izbijali u određenim razdobljima, djeca su ih uspješno rješavala i bez mene. Beznačajna situacija Mike i Jimmy u prednjem dvorištu vježbaju bejzbolski udarac i hvatanje. Jimmyjev tata pere automobil koji stoji na prilazu, dok susjed, gospodin Smith, uređuje živicu. Mike propušta Jimmyjev udarac i loptica se otkotrlja prema gospodinu Smithu. On se smiješi i baca je natrag. Tata pak upozorava dječake da se idu igrati negdje drugdje ili da prestanu s bacanjem. Je li tata trebao držati jezik za zubima? Da, trebao je. Situacija je sasvim beznačajna. Tatina pretjerana osjetljivost tjera ga na intervenciju u trenutku kada bi zapravo trebao šutjeti. Pustimo dječake da se sami sporazume sa susjedom kada bude trebalo. Djeca su se zabavljala na prihvatljiv i konstruktivan način, a gospodin Smith je zasigurno uživao isprobavajući svoje staro bacanje!

Tjeskobni roditelji, ljutito dijete Premda su događaji koje smo upravo opisali sasvim trivijalni, pitanje pretjerivanja u roditeljstvu sâmo po sebi nije. Za to postoje dva razloga: (1) roditelji koji pretjeruju to čine redovito i (2) pretjerivanje ostavlja predvidljiv, negativan učinak na djecu. Djeca na nepotrebna roditeljska upozorenja i disciplinske mjere reagiraju na nekoliko načina, od kojih niti jedan nije pozitivan. Takve reakcije tijekom duljega vremenskog razdoblja ostavljaju znatne negativne posljedice na djetetovu osobnost i samopoštovanje. Prva negativna reakcija na roditeljsko pretjerivanje jest ljutnja. Ovu situaciju nazivamo "tjeskobni roditelji, ljutito dijete". Tjeskobni mame i tate koji neprekidno verbaliziraju svoje strahove neizbježno će u svojih potomaka isprovocirati ljutnju. No, naravno da je ponekad izražavanje brige i zabrinutosti nužno. "Svakako pogledaj ulijevo i udesno prije prelaženja ceste", tako nešto moramo pripomenuti četverogodišnjaku koji prelaženje ceste još nije uvježbao kako treba. Dijete ljuti neprekidno i bespredmetno ponavljanje briga. Zašto? Ukratko: zato što ga vrijeđa. Roditelji šalju sljedeću poruku: moram se brinuti o tebi jer ti to nisi u stanju; nema baš mnogo toga što si u stanju učiniti bez mojega nadzora i vodstva. Nijedno dijete ne želi biti podcijenjeno, a roditelji koji pretjeruju definitivno podcjenjuju. Ovo nas dovodi do druge negativne dječje reakcije na nepotrebna roditeljska uplitanja: podrivanje djetetova samopoštovanja. Ako odrastate neprekidno slušajući roditelje kako vam ponavljaju da niste u stanju ovo i da niste u stanju ono, nećete steći neko visoko mišljenje o vlastitim sposobnostima. "Nemoj previše vikati na zabavi, pazi na red, ne zaboravi se zahvaliti gđi Johnson, budi dobar prema drugoj djeci..." Poruka je primljena: "Ti si socijalni imbecil." Pretjerivanje se u potpunosti razlikuje od najvažnije roditeljske zadaće: jačanja samopoštovanja uz pomoć poticanja neovisnosti i autonomije. Djeca će tijekom odrastanja učiti u sve većoj mjeri samostalno prevladavati sve više stvari. Naposljetku, većina roditelja baš i ne priželjkuje da djeca do kraja života žive zajedno s njima. Eto, sljedeći puta prije nego što krenete upozoravati, uspostavljati disciplinu - ili čak odbrojavati - postavite si nekoliko pitanja. Može li moja kćerka samostalno riješiti problem? Nije li u ovom slučaju bolje da uči na vlastitoj koži? Je li sve to uopće vrijedno moga uplitanja? Ponekad je bolje da šutimo, držimo fige i pokušamo smireno promatrati kako nam dijete stječe iskustvo. Gledajte na tu vježbu kao na pametno ulaganje u djetetovo samopoštovanje i budućnost.

23 Izražavanje naklonosti i pohvale Razmislite o tome koliki ugled dijete uživa u vašim očima.

zražavanje naklonosti i pohvalu stavili smo u isto poglavlje zato što su vrlo slični. Naklonost na neki način predstavlja onaj dio roditeljske uloge koji poručuje: "Sviđaš mi se". Izražavanje naklonosti predstavlja snažan poticaj za izgradnju samopoštovanja zato što izravno potvrđuje mladu osobu i pridonosi onom dijelu jednadžbe koji se odnosi na socijalnu kompetenciju. Pohvala se tiče onog dijela roditeljske uloge koji poručuje: "Sviđa mi se, odnosno, ponosim se onime što činiš". Pohvala u jednakoj mjeri gradi samopoštovanje zato što u djetetu prepoznaje i potiče prikladno ponašanje. No, kada je riječ o naklonosti i pohvali, roditeljska uloga je teža nego što biste očekivali. Premda one potiču samopoštovanje u istoj mjeri u kojoj učvršćuju odnos, roditelji se njima često ne bave onoliko koliko bi trebali. Razloge zbog kojih se to događa spomenuli smo u 13. poglavlju, kada smo govorili o pravilu "ljutiti roditelji govore, a zadovoljni šute". To "pravilo" skreće pozornost na sklonost odraslih da djeci šalju povratnu informaciju samo kada su ljutiti, ali ne i onda kada su zadovoljni dječjim ponašanjem. Ta nama prirođena nastranost - činjenica da uglavnom govorimo kada smo ljutiti, a ne dijelimo pohvale i ne izražavamo naklonost osim kada smo stvarno, stvarno raspoloženi - jedan je od najjačih razloga

I

zašto smo vas zamolili da u prvom roditeljskom koraku naučite kontrolirati nepodnošljivo ponašanje, a tek poslije, u drugom koraku, da učite kako poticati pozitivno ponašanje. Ohrabreni uspjehom u prvom i drugom koraku, bit ćete skloniji prionuti uz one dijelove programa 1-2-3 koji se odnose na učvršćivanje odnosa. Uspjeh u dva početna koraka automatski će u vama potaknuti veću naklonost prema djeci i osjetit ćete veću potrebu za izražavanjem pozitivnih povratnih reakcija. Ta dodatna motivacija vrlo je važna zato što ste i vi samo ljudi, mnogo radite i ne možete uvijek pamtiti sve što biste trebali činiti. Manjak pozitivnih povratnih reakcija može biti uzrokovan i sljedećim čimbenicima: (1) onime što roditelj osjeća prema životu općenito i (2) onime što roditelj osjeća prema djetetu, općenito i u tom specifičnom trenutku. Ako je dijete učinilo nešto pohvalno, ne znači da će za to biti pohvaljeno. Istražimo ove dvije stvari.

Mama i tata: kako ste vi? Istraživanja su potvrdila ono što je zdrav razum već dugo znao roditelji koji su nesretni i koji pate neće izražavati mnogo naklonosti i dijeliti previše pohvala. Poznato je da se depresivni roditelji distanciraju i izoliraju od djeteta, a ponekad se ponašaju potpuno ravnodušno. Depresivni mame i tate jednostavno nemaju pozitivne energije za bacanje. A djeca to znaju i osjećaju. Roditeljsku energiju mogu isisati dugi sati provedeni na stresnom poslu, onome u kojem su nadređeni naporni, a izazovi nepremostivi. Roditeljsku energiju također može iscrpljivati briga za djeda i baku, zabrinutost za vlastito zdravlje, iscrpljenost od braka ispunjenog kroničnim konfliktima. Svi ovi stresovi tjeraju roditelje da se u većoj mjeri bave sobom pa onda manje primjećuju i rjeđe pohvaljuju dobre stvari koje mališani čine. Ova priča poručuje sljedeće: da biste mogli izražavati naklonost i dijeliti pohvale na način koji će djeci pomoći u odrastanju, morate se u prvom redu pobrinuti za sebe. Sve vaše potrebe moraju biti zadovoljene i ne smijete osjećati da ste zatočeni u jednoj od bespomoćnih i očajnih uloga mučenika i žrtve. Možda je došlo vrijeme za dobru self-help knjigu o psihologiji i osobnom rastu. Možda je vrijeme za taj liječnički pregled koji toliko odgađate. Ili pred vama stoje teži zadaci. Možda morate ozbiljno procijeniti situaciju na poslu i razmisliti o tome da se naučite bolje nositi s nadređenima ili čak promijeniti posao. (Da, rekao sam baš to: naučiti kako se bolje nositi s nadređenima!) Ili je potrebno da sjednete za isti stol sa svojim supružnikom i da se - na obziran, ali odlučan način - suočite s činjenicom da se udaljavate i više ne uživate zajedno u tolikoj mjeri?

O čemu se god radilo, količina naklonosti i odobravanja koje će dijete primiti od vas u velikoj mjeri ovisi o tome koliko ste uspješni u otkrivanju i rješavanju vlastitih problema.

Što osjećate prema djetetu Tijekom godina vidao sam mnogo roditelja koji su bili izrazito uznemireni ili čak shrvani time što je njihovo dijete stvorilo loš ugled među vršnjacima. Recimo da im sin ima tek nekoliko prijatelja ili ih uopće nema. Ne pozivaju ga na rođendanske proslave. Muče ga i zlostavljaju na igralištu. Učitelji nisu oduševljeni njegovom prisutnošću u razredu. Ukratko, čini se da ljudi i svijet općenito djetetu ne pružaju nikakav pozitivan odgovor - samo mnogo negativnih. A većina roditelja danas shvaća da je ugled, jednako kao i prvi dojam, teško promijeniti. Opće mišljenje o nekome - ugled koji ta osoba posjeduje u vašim očima - u velikoj mjeri ovisi o tome koliko pozitivnih i negativnih reakcija s njome razmjenjujete. Roditeljima su ovo loše vijesti: o nekoj djeci roditelji nemaju visoko mišljenje. Roditelji tu djecu vole, ali im se ona zapravo ne sviđaju. Premda će to malo roditelja uistinu priznati, kada vam se dijete baš ne sviđa, događaju se dvije negativne stvari: (1) niste baš darežljivi s izražavanjem naklonosti i pohvalama i (2) osjećate užasnu krivnju. Kako to riješiti? Do rješenja se dolazi u tri koraka. Prvo. morate se potruditi da toj djeci odbrojavate razumno i smireno, tako da vas ne izlude svađanjem, cmizdrenjem, mučenjem i ispadima. Onda morate napregnuti moždane stanice i utvrditi rutinu za "počni" ponašanje, tako da vas ta djeca više ne razjaruju kašnjenjem u školu, stvaranjem nereda i kasnim odlascima na spavanje. Naposljetku ćete morati posvetiti pozornost svim onim jednostavnim ali učinkovitim strategijama građenja odnosa o kojima govorimo u petom dijelu ove knjige, u što ulazi zabava udvoje, suosjećajno slušanje i suzdržavanje od roditeljskih pretjerivanja. Budite strpljivi. Mišljenja se teško mijenjaju. No, nakon nekog vremena primijetit ćete da vam se djeca više sviđaju i da osjećate veću naklonost prema njima. Također ćete primijetiti i da vas djeca više vole - i da vas slušaju! - zbog čega ih vi onda u većoj mjeri hvalite. Kada dođe vrijeme, djetetovo mišljenje o vama razvijat će se u sve pozitivnijem smjeru. Pohvale i izražavanje naklonosti djeci znače uglavnom onoliko koliko biljkama znače voda i gnojivo. Pa treba li doista roditelje poučavati kako da izražavaju naklonost i dijele pohvale? Mislim da uglavnom ne treba. Ponekad samo treba skrenuti pozornost na neke prepreke koje ometaju prirodni tijek iznimno vrijednoga roditeljskog posla.

24 Pravi uspjeh: zabava udvoje Da biste zaista voljeli dijete, morate se s njime redovito zabavljati

ađite mi dvoje ljudi koji se redovito zajedno zabavljaju i ja ću vam pokazati primjer kvalitetnog odnosa. Baš kao što pohvala i naklonost predstavljaju "vodu i gnojivo" za dječje samopoštovanje, tako i zajednička zabava hrani međuljudske odnose. ili stari, ljudi koji se redovito zabavljaju ujedno se i vole - i točka. U mnogim suvremenim obiteljima potreba za zabavom ostaje postrani jer je nažalost istiskuju dvije stvari: zaposlenost i skupne obiteljske aktivnosti.

N

Rad, rad, rad Sjećate li se kako ste ušli u brak? U većine nas to je počelo zajedničkim izlascima. U velikoj mjeri, to je značilo zabavu. Išli ste u kino, na večere, vodili ste beskonačne razgovore "međusobnog upoznavanja", putovali ste, kupovali, tulumarili s prijateljima i sudjelovali u nizu ostalih aktivnosti. Naravno, ponekad ste osjećali i malu nervozu, osobito na početku, kada ste se tek upoznavali. Ali to su samo neznatna odstupanja na ljestvici. Sve je bilo novo, uzbudljivo i zabavno. Većina nas onda dolazi do najlogičnijega zaključka u životu. Evo što mislimo: gle, kako se zabavljamo, a još nismo ni vjenčani. Zajedno smo samo polovinu vremena. Kada se vjenčamo i sve vrijeme budemo zajedno, zabavljat ćemo se dvostruko više! Priznajte, vjerovali ste u to. A što je nelogično u takvom razmišljanju? Nelogično je što ste previdjeli činjenicu da brak uglavnom podrazumijeva zajednički rad. Sada ćemo planirati vjenčanje, sada ćemo tražiti posao, sada ćemo dobiti bebu, sada ćemo kupiti kuću, sada ćemo urediti kuću i kupiti namještaj. Prijašnja se zabava miješa s kuhanjem,

pranjem rublja, plaćanjem računa, podizanjem djece posjećivanjem rođaka, kupovanjem i tisuća drugih obveza. Postupno vaš odnos postaje sve napetiji, pa kada pogledate supružnika u sebi pomišljate: "Nisi više zabavan kao nekad." Naravno, na duge staze brak se pretvara u mješavinu rada i zabave, a uspješni parovi uspijevaju pronaći ravnotežu između rada i slobodnog vremena. No, s obzirom na to da rad prirodno i nametljivo ispunjava velik dio vremena, ravnoteža se često narušava. Ako me pitate je li za brak i vezu važnija komunikacija ili zajednička zabava, odgovorit ću vam: "Zajednička zabava." Ista stvar vrijedi i za odnos sa svakim vašim djetetom. Da bi vam se djeca sviđala, morate se s njima redovito zabavljati. A i ona pozitivnije reagiraju na vaše disciplinske metode ako vas vole i ako im je s vama zabavno. Da, poslove treba obaviti, ali od temeljne je važnosti da odvojite vrijeme za igru s mališanima. Na nesreću, u svakodnevnoj strci konverzacija između roditelja i djece svodi se na ovo: "Vrijeme je za ustajanje." "Ovdje je doručak. Nema televizije dok sve ne pojedeš." "Jesi li ponio školsku torbu?" "Nema vremena za igru sa psom." "Hajde, žurimo!" "Nemoj zaboraviti jaknu." "Volim te, bok! " "Kako si proveo dan? Dobio si domaću zadaću?" "Ostavi sestru na miru!" "Moraš pojesti grašak ako želiš dobiti desert." "Kod Bobbyja smiješ ostati jedan sat. U osam sati moraš biti u krevetu." "Daj mi pusu za laku noć. Čini mi se da nisi oprao zube." Jeste li se danas uopće zabavljali? Ne. Roditelj u djetetu vidi samo hrpu neugodnih obveza, a dijete u roditelju vidi samo hrpu neugodnih naredbi. Nijedan odnos koji se hrani samo ovakvom vrstom interakcijâ ne može ostati zdrav. Protulijek? Zabava.

Obitelj na okupu Pripremite se na neke loše vijesti: obiteljska okupljanja su danas precijenjena. Neprekidno slušamo o tome kako, recimo, redovito zajedničko objedovanje garantirano sprečava kriminal, zlouporabu droga, neuspjeh u školi, preranu trudnoću i mnoštvo ostalih društvenih zala. Skupni izlasci nisu ono što bi navodno trebali biti zbog tri razloga. Prvi je razlog suparništvo medu braćom. Recimo da mama i tata leže na plaži, zajedno s osmogodišnjom kćerkom i šestogodišnjim sinom. Odrasli pokušavaju uživati u pijesku, vodi i svojoj djeci. Onda dječak dobaci nešto "pametno" svojoj sestri, ona mu uzvraća bacanjem hot-doga u lice, no dječak puca od smijeha jer se izmaknuo, a hot-dog je pao u pijesak. Sada oboje vrište jedno na drugo i svi se ljudi okreću. Baš i nije zabavno. Drugi razlog zbog kojeg skupna zabava nije baš uvijek učinkovita glasi: što više ljudi okupite na istom mjestu, to je veća vjerojatnost da će se pojaviti nesuglasice i razmirice. U pola deset ujutro, drugog dana obiteljskog odmora, Jeffersoni žele izaći iz hotelske sobe, ali pojavljuje se problem. Mark želi ići u lunapark koji je vidio na reklami uz cestu. Cynthia želi ići na bazen i već je odjenula kupaći kostim. Mama želi opušteno popiti kavu u hotelskom restoranu. I konačno, tata želi započeti dan na uobičajeni način, trčanjem. Treći razlog zbog kojeg su obiteljska okupljanja precijenjena glasi: najbolji odnos između roditelja i djeteta uspostavlja se tijekom druženja udvoje. Pa i kada ste hodali s budućim supružnikom, niste baš .sve vrijeme željeli biti okruženi ljudima, osobito ako se radilo o vašim najvećim suparnicima. Slično tome, i djeca visoko vrednuju vrijeme koje provedu nasamo s majkom ili ocem, bez prisutnosti najvećih suparnika - braće i sestara. Promatrajte djecu dok ste nasamo s njima. Ona se otvaraju, pričaju, osjećaju se slobodnima i jednostavno cvjetaju. Stvarno je sramota ako takvu priliku koristite rijetko ili nikada, samo zato što ste uvjereni da bi obitelj u svako vrijeme morala biti na okupu.

Igrajte se s djetetom Stoga je iznimno važno da sa svakim pojedinim djetetom redovito činite nešto što oboje zabavlja. Bit će mirnije jer neće biti svađa; zapravo neće biti prilike za svađu. A usklađivanje različitih interesa neće predstavljati problem jer morate uskladiti samo dva interesa. Zabava udvoje pruža beskonačne mogućnosti. Roditelji s kojima sam nekada radio običavali su voditi sina ili kćerku na večeru, a ostatak obitelji bi ostajao kod kuće. Možete otići u kino, u kupovinu, na vožnju biciklom ili se jednostavno voziti u automobilu. Prednost izlaženja iz kuće je u tome što vas nitko neće smetati. Djeci će biti drago ako isključite mobitel.

Zabava udvoje ne mora podrazumijevati izlaske i trošenje novca. Djeca uglavnom vole kad mogu u krevet otići dvadesetak minuta kasnije tijekom radnog dana i onda provesti to vrijeme s mamom i tatom. To može biti zajedničko čitanje, razgovor ili – ne daj bože - poučavanje naivnih i neiskusnih roditelja kako se igraju video-igrice. Evo nekih ideja za zabavu udvoje: Slikanje vodenim bojicama Pečenje kolačića (da, i dječaci i djevojčice!) Različite stolne igre ili kartanje Čitanje Šetnja parkom Čitanje u parku Igra lovice Slagalice Restoran s igralištem Kupovanje uz šetnju Uređivanje djetetova vrta Kupanje psa Planiranje objeda i kupnja namirnica Kolekcionarstvo (poštanske marke, karte, novčići, lutke) Posjet muzeju Odlazak na neki sportski događaj (primjerice, na utakmicu) Nošenje kolačića starijem susjedu Zoološki vrt! Zajednička zabava također mora biti prisutna u malim dozama tijekom cijelog dana. U razgovoru, slušanju, izražavanju naklonosti i pričanju šala mora biti prisutno veselje. Zapravo, pokušajmo sada preraditi prijašnje komentare i unijeti u njih malo zabave: "Spavalice, moraš ustati, nažalost." Mama gladi pospanca po leđima. "Nakon što središ doručak, smiješ malo gledati TV." "Jesi li ponio onu školsku torbetinu?" "Pas je lud za tobom. Okej, bježimo!" "Jutros si brži od mene!" "Baš mi je drago što si se sjetio uzeti jaknu!" "Volim te, pa-pa!" "Što ti se danas najljepše dogodilo?" "Ostavi sestru na miru. Ovo je 1." "Još samo tri zrna graška, a onda ću ti staviti veliku krišku čokoladne torte."

"Kod Bobbyja možeš ostati do osam. Lijepo se provedi." "Daj mi pusu za laku noć. Uh-huh, moraš bolje oprati te zubiće." U tim je riječima prisutan prizvuk prijateljstva i veselja. Naklonost, pohvale, prijemčivost i smisao za humor u svemu pomažu. Naravno, negdje se potkrao trunak bratskoga suparništva, ali to se riješilo spremnim odbrojavanjem. Pouka ovog poglavlja? Svakako provodite vrijeme s cijelom obitelji, ali pazite da to bude zabavno. Ako su obiteljska okupljanja postala izvor očaja za sve, ozbiljno razmislite, napravite novi plan i malo eksperimentirajte kako biste izgladili problematična mjesta. No, što god poduzeli u vezi obiteljskih okupljanja, određeni dani u tjednu moraj u biti rezervirani za druženje sa svakim djetetom ponaosob.

25 Aktivno slušanje Nemojte izgubiti kontakt!

om, vaš desetogodišnji sin, vraćajući se iz škole utrčava u kuću vičući: "Učiteljica glazbenog je idiotkinja!" Što biste trebali poduzeti? Možete odbrojavati naposljetku, dječak urla. Ali razmislite na trenutak. On ne urla na vas, nego je nečime uznemiren, a vi ne znate čime. Što vam je prioritet? Pružite djetetu podršku i otkrijte što se dogodilo. Nije zločin što se ljuti, a njegov ispad ne predstavlja ni izazivanje ni manipulaciju jer vi ga ničime niste frustrirali. Sada je pravo vrijeme za ono što se često naziva "aktivnim slušanjem". Razgovor bi se mogao odvijati ovako:

T

Tom: "Učiteljica glazbenog je idiotkinja!" Mama: "Reci mi, što se dogodilo?" Tom: "Natjerala me da pjevam pred cijelim glupim razredom, samo je još jedan klinac to morao. Svi su mi se prijatelji smijali, a nju baš briga!" Mama: "Pa što te natjerala da pjevaš?" Tom: "Nemam pojma, nekakvu blesavu himnu ili tako nešto." Mama: "Mora da te je bilo strašno sram." Tom: "Pobjeći ću s njenih satova - namjerno!" Mama: "Bože moj, pa stvarno te već dugo nisam vidjela tako ljutitog. I što se dogodilo kada si morao pjevati?" Tom: "Natjerala me da stanem ispred razreda, ona je svirala svoj glupi klavir, a ja nisam čak ni riječi znao! Gledao sam Davea kako se kikoće i pokušava se suzdržati od glasnoga smijeha. Da mi je njega bilo vidjeti u mojoj koži!"

Mama: "Znači, misliš da nije bilo lijepo od nje da te tjera na nešto što nitko drugi nije morao činiti." Tom: "Pa, da. Zašto svi uvijek imaju pik na mene? Kakva glupava škola." (Tom odlazi nešto prigristi.)

Aktivno slušanje i samopoštovanje Aktivno slušanje je način na koji se s nekim može razgovarati sa simpatijom i empatijom (razlika između ova dva pojma ovdje nije važna). Aktivno slušanje uvažava misli i osjećaje druge osobe, a to znači da onaj koji sluša ne sjedi naprosto pokraj onoga koji priča, nego pokušava ("aktivno") gledati svijet očima te osobe. Dok slušate svoje dijete, vi - poput majke iz navedenoga primjera - neko vrijeme vlastito mišljenje zadržavate za sebe, suzdržavate se od osude i pokušavate u potpunosti razumjeti način na koji dijete vidi tu određenu situaciju (to ne znači da se slažete s njim). U našem primjeru, mama ne misli da sin pokazuje nepoštovanje i stvara probleme. I ne iznosi vlastito mišljenje. Aktivnim slušanjem, stoga, pokušava se postići sljedeće: (1) sagledati ono što druga osoba govori i misli - s njene točke gledišta, i (2) uspostaviti komunikaciju i provjeriti je li se drugu osobu ispravno razumjelo. Onaj koji sluša postaje aktivni sudionik konverzacije, a ne netko tko samo sjedi i s vremena na vrijeme kimne glavom (premda ni to nije loše!). Roditeljima nije lako aktivno slušati. Ali kada jednom prevladate osjećaj izvještačenosti ili pretjerane pasivnosti, moći ćete ponekad s lakoćom oboriti klinca s nogu. A slušanje je izvrstan način da se započne iscrpan i ozbiljan razgovor.

Kako se aktivno sluša? Prvo morate razmišljati na ispravan način: "Saslušat ću ovo dijete - pa makar me to ubilo - i saznat ću što točno misli." Nakon toga možete primijeniti nekoliko različitih pristupa; kada se priviknete na njih, djelovat će vam sasvim prirodno. Taktike slušanja uključuju: "otvarače", neosuđujuća pitanja, odražavanje osjećaja te provjeru ili sažimanje zapažanja.

"Otvarači" Možete početi s onime što zovemo "otvaračima" - kratkim komentarima ili pitanjima sročenima tako da izvuku opširnije informacije iz djeteta. Ti komentari često zahtijevaju samosvladavanje, a to je osobito teško kada gubite kontrolu. "Otvarači" vam se mogu učiniti izrazito pasivnim sredstvima, ali zapamtite da aktivno slušanje svakako mora prethoditi raspravi u kojoj će se problemi rješavati. Ako je potrebno nešto poduzeti, ili uspostaviti disciplinu, pobrinite se za to nakon što saznate sve činjenice. "Otvarači" mogu biti vrlo jednostavni, poput: "Oh?", "Stvarno?!", "Da?" ili "Što?" To može biti bilo što čime djetetu dajete do znanja da ste voljni slušati, uživjeti se i razumjeti, uključujući neverbalnu komunikaciju, poput spremnosti da sjednete pokraj mališana ili odložite novine kako biste ga saslušali. U navedenom primjeru ulogu "otvarača" odigrala je rečenica: "Reci mi, što se dogodilo?" Neosuđujuća pitanja Nakon "otvarača" neophodno je postavljati pitanja koja će produbiti razumijevanje onoga o čemu vam dijete priča. Da bi polučila uspjeh, ta pitanja ne smiju biti preteška ili osudujuća. "Zašto si učinio nešto toliko glupo?", "Što ti je danas?", "Zašto me sada gnjaviš time?" svakako nisu prikladna pitanja. Ona izazivaju svađu ili muk. Evo nekih boljih pitanja za održavanje razgovora i bolje razumijevanje: "Što te navelo da to učiniš?" ili "O čemu si tada razmišljao?" U navedenom primjeru mama je upitala: "I što se dogodilo kada si morao pjevati?" To je dobro pitanje. Odražavanje osjećaja Treća taktika aktivnoga slušanja nosi naziv "odražavanje osjećaja". Ako nekome želite dati do znanja da ga razumijete, pokušajte mu pokazati da shvaćate kako se osjećao u tim određenim okolnostima. Ponekad ćete pri tome doživjeti da vam starije dijete prigovori kako ste pomalo slični psihijatru. Ako se to dogodi, jednostavno recite: "Oprosti, ali samo pokušavam shvatiti o čemu pričaš." U navedenom primjeru, mama je odrazila osjećaje u dva navrata: "Mora da te je bilo strašno sram" i "Bože moj, pa stvarno te već dugo nisam vidjela tako ljutitog." Ostali primjeri odražavanja osjećaja mogu glasiti: "Stvarno zvučiš potreseno dok pričaš o tome", "Mora da je bilo jako zabavno!" ili "Stvarno te to uznemirilo." Odražavanjem osjećaja postižemo nekoliko stvari. Prvo, djetetu dajemo do znanja da je u redu osjećati to što osjeća (ono što povodom toga čini može biti dobro ili loše). Drugo, takva reakcija ojačava samopoštovanje. I treće, odražavanje osjećaja raspršuje negativne emocije pa ih dijete neće iskaliti negdje drugdje. Možete pretpostaviti što bi se

dogodilo da je Tomova majka odmah rekla: "Tako se ne govori o učiteljima!" On bi svoj bijes odmah preusmjerio na nju. Provjera zapažanja S obzirom na naziv, ova taktika možda vam se čini malo kompliciranom, ali zapravo je vrlo jednostavna. Tijekom razgovora korisno je s vremena na vrijeme provjeriti jeste li dobro shvatili što vam dijete govori. Prema tome djeca također mogu zaključiti slušate li ih uistinu i pokušavate li stvarno u tom trenutku gledati stvari njihovim očima. Primjeri provjere zapažanja mogu glasiti: "Čini mi se da želiš reći kako pravila koja vrijede u našoj kući favoriziraju tvoju sestru", "Osjećaš da je to najgori dan koji si ikada provela u školi" ili "Želio bih da više vremena provodim kod kuće tako da možemo više vremena provoditi zajedno." U gornjem primjeru mama je ovako sažela stvar: "Znači, misliš da nije bilo lijepo od nje da te tjera na nešto što nitko drugi nije morao činiti." To je lijep, suosjećajan komentar. Aktivno slušanje spada u komunikacijske vještine, ali to je i neka vrsta stava. Vašeg stava, ne djetetovog. To je stav kojim iskreno pokušavate shvatiti što netko drugi misli čak i ako niste suglasni s time. Naravno, nije isto razgovarate li s dvogodišnjim ili desetogodišnjim djetetom. U svakom slučaju, takvim stavom podupirete djetetovo samopoštovanje. Shvatit ćete i koliko takvim slušanjem možete naučiti o tome kako djeca gledaju na život. Bolje da odmah započnete s takvom praksom jer će poslije, kada djeca dođu u tinejdžersku dob, vaša međusobna povezanost postati iznimno važna.

Aktivno slušanje i odbrojavanje Dakle, aktivno vam slušanje pomaže razumjeti dijete, a i raspršuje negativne emocije. To je u redu, ali ako sve vrijeme samo aktivno slušate, nećete baš uspijevati provoditi disciplinu. Aktivno slušanje, sâmo po sebi, ne stoji ni u kakvoj vezi s postavljanjem granica i slijeđenjem pravila. Zamislite ovaj prizor: Sin: "Mama - ti si glupa! Moja najbolja majica još uvijek nije oprana!" Mama: "Čini se da te jako frustriram."

Ovaj je odgovor pretjerano ljubazan. I sasvim neprimjeren. Dijete je prešlo granice pristojnosti i mora snositi posljedice. S druge strane, ako odbrojavate uvijek kada je dijete uznemireno, nećete baš zadovoljiti kriterije za roditelja punog razumijevanja. Djeca će s punim pravom u vama vidjeti samo stroj za provođenje discipline - ili nešto još gore. Zamislite ovakav ljetni prizor: "Dosadno mi je." "Ovo je 1." Radi se o poprilično bezosjećajnoj i nepotrebnoj reakciji. Dijete sasvim sigurno neće jedva čekati da razgovara s vama! Pa kako bi onda, za ime svijeta, roditelj mogao znati kada mora slušati, a kada odbrojavati? Ponekad je to lako razlučiti, a ponekad vrlo teško. Evo nekih smjernica.

Ako djeca nisu ljutita na vas, slušajte Ako je dijete uznemireno nečime što nema nikakve veze s vama, po svoj prilici treba slušati. Takvo ponašanje ne predstavlja ni izazov ni manipulaciju, zato što vi niste izvor djetetove frustracije. Recimo da se nalazite u dnevnoj sobi, a sedmogodišnji David ulijeće iz dvorišta vičući: "ONI SU SVI KRETENI!" "Tko je što, Davide?" "Oni klinci s druge strane ulice - ne žele me pustiti u svoje dvorište." "Zašto?" "Ne znam. Imbecili." "Bože, stvarno si ljutit!" "Da, i ne mislim se više igrati s tim bezveznjacima." "Dobra ideja." Tata nije odbrojavao zbog urlanja. Problem je nastao izvan kuće i nema veze s njime pa je zaključio da će malo aktivnoga slušanja raspršiti ljutnju. Vratimo se starom ljetnom prizoru (Amanda, 10 godina): "Dosadno mi je." "Baš ti nije lijepo danas, je li?" "Ne. Nemam što raditi." "Pokušavaš, ali ne možeš se sjetiti ničega zabavnog." "Ma kakvi. A da možda odemo po onu knjigu koju sam željela?" "Ionako moram u grad. Hajdemo." "Izvrsno!"

Mama nije pala u iskušenje da iznese sedam prijedloga od kojih će svaki naići na odbijanje. Kćerka baš ne puca od poleta, ali ne gnjavi i ne pokušava manipulirati. Znači da je vrijeme za malo suosjećajnoga slušanja. Ako uspije, dobro. Ako ne, pogledajte sljedeći primjer.

Ako se ljutnja usmjeri na vas Ponekad će se djeca naljutiti zbog nečeg drugog, ali će frustraciju preusmjeriti na roditelja. U tom slučaju pokušajte aktivno slušati, ali je bolje da se pripremite za odbrojavanje. Amandin slučaj malo je zakučast. Što ako mama ne želi ići van ili ne želi ništa raditi? "Dosadno mi je." "Baš ti nije lijepo danas, je li?" "Ne, Nemam što raditi." "Pokušavaš, ali ne možeš se sjetiti ničega zabavnog." "Ma kakvi. A da možda odemo po onu knjigu koju sam željela?" "Ne mogu, zlato." "Ah, a zašto ne?" "Imam mnogo posla ovdje." "Što moraš raditi?" "Mnogo toga. Čuj, nazovi Megan i pitaj želi li nešto raditi. Ja mogu otići po nju." "Ako već možeš otići po nju, zašto mi ne bismo mogle otići po knjigu?" "Ovo je 1." "Oh, mili Bože." (Amanda odlazi.) Ovdje mama pokušava aktivno slušati, ali to ne rješava situaciju. Amanda zahtijeva od majke da se pretvori u njezinu osobnu zabavljačicu. Mama ne može ispuniti kćerkine zahtjeve pa Amanda počinje dosađivati, gnjaviti i glumiti mučenicu. Mama shvaća da je upala u verbalno nerješivu situaciju pa počinje odbrojavati.

O problemima raspravljajte, napade odbrojavajte. Što kada su djeca u prvom redu ljutita na vas? Tada situacija postaje još zakučastija. Sve ovisi o tome kako vam mališan pristupa. Opće pravilo glasi: "O problemima raspravljajte, napade odbrojavajte". "Mama, ti si glupa, moja najdraža majica još nije oprana!" može se od samog početka protumačiti kao napad, a mnogi bi roditelji odmah odredili 3 zbog primjedbe "glupa".

Poneki dječji komentari ne predstavljaju napad, pa se uz malo aktivnoga slušanja emocije mogu raspršiti: "Zašto me sada tjeraš pisati glupu zadaću!?" "Zadaća je baš gnjavaža, zar ne?" "O, Bože." (Dijete uzdišući počinje pisati zadaću.) Ovdje aktivno slušanje može pomoći da se rasprše neugodni osjećaji tako da se dijete ne povede za njima. Držite 1-2-3 u pripravnosti jer vam se sreća možda neće baš svaki puta osmjehnuti "Zašto me sada tjeraš pisati glupu zadaću!?" "Zadaća je baš gnjavaža, zar ne?" "Da, mrzim je." "Bože, stvarno ne voliš zadaću." "Mogao sam rolati s Jasonom." "Više se voliš igrati vani." "NEMOJ SAMO PONAVLJATI SVE ŠTO JA KAŹEM!" "Ovo je 1." Ovaj je roditelj pokazao nevjerojatnu prisebnost.

26 Vaš novi život Kada uživate u društvu svoje djece, pred vama se otvara sasvim novi svijet

ada ste već duboko zakoračili u naš program. Nepodnošljivo ponašanje kontrolirate odbrojavanjem; za poticanje dobrog ponašanja koristite sedam taktika za "počni" ponašanje (a izmislili ste i neke vlastite!) i dosljedno radite na izgrađivanju odnosa sa svakim djetetom u smislu izražavanja naklonosti, pohvala, slušanja i - najvažnije zabave udvoje. Program 1-2-3 poznat je po tome što daje rezultate. On djeluje - i to često u vrlo kratkom vremenskom periodu. Bez čarolije. Samo u smislu logične i dosljedne primjene određenih osnovnih principa roditeljske tehnike na n-tu potenciju. Prije nego što vas pustimo, upozorit ćemo vas samo na još jednu stvar.

S

Iskakanje iz tračnica Nitko nije savršen. Roditelji i učitelji ljudska su bića koja imaju svoje dobre i loše dane. Mnogi ljudi godinama dosljedno primjenjuju 1-2-3. Neki drugi moraju se truditi da ostanu dosljedni i da čine sve što bi trebali. Problem o kojem ću ovdje govoriti naziva se "izmicanje". Neki ljudi to zovu "vrtnjom unatrag". To se događa kada vam s 1-2-3 dobro krene, djeca se dovedu u red, ali onda se iznenada vraćate starim i neproduktivnim načinima djelovanja. Prekidač 1-23 programa odjednom se nađe u položaju "isključeno". Prijašnji status quo sada nam se na ružan način ponovno prikrao. Iskakanje iz tračnica može se dogoditi iznenada, nekog izuzetno teškog dana, dok se uzmak događa mjesecima pa čak i godinama.

Tijekom dana je lako izgubiti nit, s obzirom da toliko toga treba napraviti. Morate raditi, razvoziti djecu na sva moguća mjesta, kuhati (ili kupovati gotovu hranu), odgovarati na telefonske pozive, pomagati pri pisanju domaće zadaće, nazvati majku, pronaći malo vremena za čitanje novina i tako dalje. Kada se mora obaviti devet stvari u isto vrijeme, tko bi se sjetio pravila nepričanja i nepokazivanja emocija? Vi! Nije uvijek lako, ali to će nadvladati svađe i viku, koji samo povećavaju muke i, povrh svega, izazivaju u vama osjećaj ljutnje i krivnje. Zapamtite: 1-2-3 je osobito prilagođen zaposlenim roditeljima, dakle vama, koji se s vremena na vrijeme neizbježno morate uznemiriti. Na duge staze "izmicanje" se može pojaviti zbog više razloga. Najčešći su krivci posjetitelji, bolesti, putovanja, nove bebe ili naprosto zub vremena. Postupno počinjete primjećivati kako previše pričate, previše se uzbuđujete i frustrirate, i ne uživate s djecom kao nekad. Onda vas jedne noći, u tri sata ujutro, naglo probudi misao: "Što se dogodilo s 1-2-3?" Što ćete poduzeti kada se zateknete - nakon kraćeg ili duljeg perioda - kako koračate starim stazama? Prvo, prihvatite isklizavanje kao normalnu pojavu. Nitko nije savršen, pa ni vi, a ne trebate to ni očekivati. Život - osobito onaj s djecom - mnogo je kompleksniji nego što smo u stanju predvidjeti. Drugo, vratite se osnovama. Kada mi roditelji dođu i kažu da "1-2-3 više ne djeluje", gotovo se redovito ispostavi da su ozbiljno narušili pravila nepričanja i nepokazivanja emocija. Ova se pravila ne mogu dovoljno naglasiti. Tada sjednemo i pažljivo ponovimo program 1-2-3 u teoriji i praksi. Nakon toga tata i mama odu svojim putem. Kratko ponavljanje gradiva uglavnom rješava problem. Srećom su metode za "počni" i "prestani" ponašanje koje smo ovdje opisali vrlo jednostavne. Nije ih teško prizvati i obnoviti. Činjenica da ste ih jednom primjenjivali, ali su vam izmakle ne umanjuje njihovu učinkovitost pri drugom pokušaju. Vratite taj prekidač u položaj "uključeno". Kada se zateknete kako iskačete iz tračnica za lošeg dana, recite djeci nešto slično ovome: "Djeco, ne obavljam posao kako treba. Iznervirali ste me i sad previše brbljam i vičem. Došlo je vrijeme da se vratimo odbrojavanju." Kada regresirate tijekom duljeg vremenskog razdoblja, možda bi bilo dobro da ponovite onaj prvi razgovor koji ste vodili s klincima. Tijekom odrastanja vaše djece, mnogo ćete puta "iskliznuti" i vratiti se - dnevno, mjesečno ili čak godišnje. Svaki puta kada primijetite da ste nemarni, saberite se, duboko udahnite i vratite se onome što provjereno najbolje djeluje.

Drugačija budućnost Što očekivati od 1-2-3? Očekujte veći mir u kući, manje svađa i trenutaka gnjeva. Očekujte više vremena za zabavu, a i osjećaji naklonosti će lakše navirati. Djeca će osjećati jače samopoštovanje. A ojačat će i vaše samopoštovanje kao roditelja, zato što više stvari držite pod kontrolom i sa sigurnošću znate da postupate ispravno. Ako radite kao učitelj, osjećat ćete više pouzdanja, bolje ćete se snalaziti u razredu, a i ostat će vam više vremena za podučavanje. Sve se svodi na jedno pitanje: Kako želite provoditi vrijeme s djecom? Ovo je jedna mogućnost:

Prije programa 1-2-3

Ovdje vas djeca uglavnom izluđuju. Zatočeni ste u učestalim, ali uzaludnim pokušajima "discipliniranja". Malo vam vremena ustaje da uživate u društvu djece, da ih poučavate i volite. S druge strane, vrijeme možete provoditi i ovako:

Nakon programa 1-2-3

U ovoj situaciji uspostavljena je pravilna perspektiva. Prisebnost se ponovno vraća primjenom programa 1-2-3, koji disciplinu čini svježom, obzirnom i učinkovitom. Svađanje i vika se prorjeđuju, a u mirnom okružju ugodnije je provoditi vrijeme. I na dobrobit je svačijem samopoštovanju. Nikada neću zaboraviti komentar jedne majke prije mnogo godina. Kada je prvi puta ušla u moju ordinaciju, djeca su je dovodila do ludila. Upoznali smo je s 1-2-3 pa je kod kuće stvari vrlo brzo dovela u red. Jednoga siječanjskog dana došla je opet. Ispričala mi je da su božićni praznici - sa svom djecom na okupu prošli prilično mirno. Ugodno se iznenadila. Onda je rekla nešto što nikada neću zaboraviti: "Znate li da uopće nisam shvaćala koliko sam postigla dok djeca nisu opet krenula u školu?" "Kako to mislite?" pitao sam. "Po prvi puta u životu osjećala sam da mi nedostaju", odgovorila je. Priličan obrat. Kada se dobro slažete s djecom i uživate u njima, pred vama se otvara sasvim novi svijet.