Dr Ante Fulgosi Psihologija Licnosti Teorije i Istrazivanja (Razvojna Psihologija)

Skolska knjiga Zagreb 1987 - V Tisak: Vjesnik Zagreb

-

Urednik dr. 2ELIMIR MATUTINOVIC Recenzenti Prof. dr. KONSTANTIN MOMIROVIC Prof. dr. SLAVKO KUAIC Prof. dr. BORIS SOROKIN

D r . A n t e F u l g o s i redovnj profesor Filozofskog fakulteta Sveucilita u Zagrebu

4e2

V

Katalogizacija u publikaciji - CIP • Nacionalna i sveucilisna biblioteka, Zagreb UDK 159.923.01 (075.8) FULGOSI, Ante Psihologija lienosti : teorije i istraiivanja / Ante Fulgosi. - 4. izd. - Zagreb Skolska knjiga, 1987. - VIII, 499 str. : ilustr. ; 24 cm. (Udzbenici Sveucili§ta u Zagrebu Universitatis studiorum Zagrabiensis) 1. izd. 1981. - Bibliografija iza svakog poglavlja. - Kazala.

Manualia

Objavljivanje ovog udibenika odobrio je Odbor za izdavaeku djelatnost Sveucilis"ta u Zagrebu rje§enjem br. 02-515/2-1981. od 20. 4. 198L

Skolska knjiga - Zagreb 1987 - V Tisak: Vjesnik - Zagreb

-

Sad r a j Predgovor

V

Uvod

1 Prvi dio

S. Freud: Psihodina:miclia teorija licnosti . , H. A. Murray: Motivacijska teorija licnosti . E. H. Erikson: Psihosocijalna teorija licnosti

V

Drugi dio W. H. Sheldon: Konstitucionalna teorija licnosti

151

Tredi dio K. Lewin: Topo(oka teorija licnosti .

181 Cetvrti dio

G. W. Allport: Personoloska teorija licnosti . A. H. Maslow: Hu~nanisticka teorija licnosti C. R. Rogers: Fenomenolo gka teorija licnosti G. A. Kelly: Kognitivna teorija licnosti . .

Skolska knjiga - Zagreb 1987 - V Tisak: Vjesnik - Zagreb

-

Peti dio B. F. Skinner: Bihevioristicka teorija licnosti

341

Sesti dio H. J. Eysenck: Disnenzionalna tipologija licnosti R. B. Cattell: Faktorslco-analiticka teorija licnosti

383 419

Kazalo imena Kazalo pojmova

467 474

Skolska knjiga - Zagreb 1987 - V Tisak: Vjesnik - Zagreb

-

Predgovor Suvremena znanstvena psihologija uainila je u nekoliko posljednjih de set1jeda velik napredak na podru6ju proucavanja onih aspekata covjekova pona g anja i subjektivnih , dozivljaja koji su najuie povezani s njegovim pojmom o sebi i onih koji tvore licnost pojedinca. 'Taj je napredak ucinjen zahvaljujudi tome gto je na podrucju proucavanja licnosti, slicno kao i na drugim podrucjima suvremene znanstvene psihologije, ostvarena sinteza teorijskog i empirijskog rada. Bez te sinteze takav napredak ne bi bio mogul. Sam teorijski rad bez empirijskih verifikacija, znacio bi obicnu spekulaciju i bio bi znanstveno bezvrijedan, a empirijska istrazivanja bez teorijskih koncepcija predstavljala bi beznadno lutanje i besciljni empirizam, slijep za relevantne probleme covjeka, osuden na :istraiivanje trivijalnosti a nemodan da nade znanstvene odgovore na osnovna pitanja o ljudskoj prirodi. Sinteza teorijskog :i empirijskog rada omogudila je da se u podrucje istraiivanja lidnosti unesu znanstvene metode eksperimenta, mjerenja i matematickih analiza (osobito faktorske analize) pored ved tradicionahiih klinickih opservacija i da se te metode koriste pri istraiivanju relevantnih a ne trivijalnih pitanja i probleana. Zahvaljujudi tome , danas se licnost istraiuje primjenom velikog broja vrlo raznolikih postupaka od biokemijsko-molekularnih, matematickih, multivarijatnih do eksperimentalnih i klinickih. Vaino je istaknuti da se svi ti postupci i istraiivanja, usprkos njihovoj razlicitosti, pokazuju korisnim i produktivni•m te se medusobno nadopunjuju. Suvremena znanstvena psihologija licnosti ne moie se stoga odredi ni j o g od tih i brojnih drugih pristupa i metoda. U ovoj sam knjizi citaocu i studentu nastojao pruiiti uvid i dokaze o medusobnoj povezanosti i sintezi teorijskog i empirijskog rada koja je ostva rena na podrucju suvremene psihologije. Citalac de sigurno biti iznenaden g irinom i raznolikoscu teorijskih koncepcija licnosti u suvremenoj psihologiji i njihovom medusobnom suprotno g du. Ta cinjenica, medutim, ukazuje na ogramno podrucje koje predstavlja ljudska licnost, na veliku razlicitost njezinih aspekata, .kao i na gotovo neogranicenu mogucnost njenog mijenjanja i nijansiranja. Ovo se posljed nje odnosi narocito na one koncepcije koje isticu subjektivne doiiv1jaje kao primarne komponente licnosti. Zbog velikog broja psiholoskih teorija i s njima povezanih istrazivanja trebalo je uciniti izbor i selekciju. Kriteriji po kojima su odabrane teorije i koncepcije u ovoj knjizi bili su novost i empirijska podrska, odnosno stupanj sinteze teorijskog .i empirijskog rada. Prednost sa~n dao novim psiholoskim teorijama i onima koje se ne oslanjaju samo na jednu vrstu empirij skih podataka, odnosno koje se ne oslanjaju samo na klinicke podatke. Kli nicki podaci nekad su bili dovoljni za razlikovanje znanstvenih teorija licnosti od neznanstvenih, tj. spekulativnih. Klinicki podaci ne predstavljaju V??

dovoljnu osnovu za znanstvenu validaciju pojedinih koncepcija, ved moraju biti dopunjeni podacima i rezultatima multivarijatnih eksperimenata, rezulta tima matematidkih analiza (u prvom redu rezultatima faktorske analize), te podacima i rezultatima univarijatnih odnosno klasidnih eksperimenata. Na ovom mjestu ielim izraziti zahvalnost svima onima koji su mi pomogli u stvaranju ove icnjige i na njihovom trudu da ona poprimi svoj konadni oblik. Prof. 2elimiru Pavlini i Drustvu psihologa Hrvatske , dugujem zahvalnost gto su svojom zainteresirano g du i inicijativno g du potakli izdavanje ove knjige i stvorili uvjete da rukopis bude dovr g en. Recenzentima prof. dr Konstantinu Momirovidu, prof. dr Borisu Sorokinu i doc. dr Slavku Kljajidu dugujem zahvalnost za njihove korisne sugestije i prijedloge. Veliku zahvalnost izraiavam uredniku dr ,ing. 2eljku Matutinovidu, graf. uredniku 2eljku Tom1janovidu, lektoru prof. Mariji Sabljak i korektorskom timu koji su uloiili velik napor 1 poirtvovanje da bi ova knjiga mogla izaci. U Zagrebu, svibnja 1981. Autor

Uz drugo izdanje Drugo izdanje Psihologije lidnosti identidno je prvom osim gto su ispravljene g tamparske pogre g ke koje su na pojedinim mjestima remetile smisao teksta. Prijem na koji je Psihologija lidnosti nai g la kod studenata razliditih struka i ditalaca razliditih profesija i usmjerenja pokazuje koliko je takva knjiga nedostajala na nasem podrudju i, gto posebno raduje, na postojanje intenzivnog interesa za spoznaje i dostignuda suvremene znanstvene psihologije. Zagreb, oiujak 1983. Autor

VIII

UVOD Psihologija lidnosti predstavlia prema mi g ljenju mnogih psihologa sredi g nje iii iari g no mjesto u suvremenoj psihologiji. Dok se u drugim podrudjima psihologije, kao na pri.mjer, u podrucju percepcije, mis ` 1jenja, pamdenja, intelektualnih funkcija i drugima, proudavaju izolirani oblici pona g anja i reagiranja i to, najde g de, u unaprijed isplaniranim i definiranim situacijama, podrudje lidnosti zahtijeva znanstveno proudavanje i obuhvadanje cjelokupnog dovjeka sa svim komponentama. Pri tome te komponente (ako se tako mogu nazvati), stoje u neprekidnoj medusobnoj interakciji gto znadi da nisu izolirane, kao u sludaju kada su same, svaka za sebe, predmet izudavanja, kao gto je to sludaj u spomenutim podrudjima psihologije. Zbog toga mnogi (oprav dano) smatraju da je psihologija lidnosti onaj dio suvremene

8

znanstvene psihologije koji treba sintetizirati sve iii velik dio pojedinadnih spoznaja na tim drugim podrudjima i pruziti uvid u mogudnosti i sposobnost suvremene psi hologije da razumije i znanstveno tumadi dovjeka 'u realnosti. Na taj nadin psihologija lidnosti predstavlja, na odreden nadin, ogledalo suvremene psihologije. Zbog takvog sintetidkog pristupa .psihologija lidnosti je moida od svih podrudja unutar suvremene psihologije najb1iia laidkom shvadanju dovjeka koje se najde g de temelji upravo na sintetidkom pristupu. Takav je pristup uglavnom utemeljen na naivnom realizmu dija je osnova vlastito iii tulle subjektivno iskustvo. Takva osnova dini da je laidko shvadanje dovjeka desto suprotno znanstvenom, kao gto je to sludaj i u svim drugim znanostima. Zbog toga gto laid imaju, grade ili traie sintetidke koncepcije i gto su im one naj bliie, upravo je psihologija lidnosti onaj dio suvremene psihologije koji je najpogodniji za uno g enje znanstvenih spoznaja u zablude, pogre g ke, predrasude i neznanja koje dini laidka koncepcija covjeka zamovana na naivnom realizmu. Medutim, psihologija lidnosti moida je jog potrebnija psiholozima-strudnjacima kao i strudnjacima iz drugih podrudja. Za psihologe psihologija lidnosti znadi sintezu podataka koja pokazuje na kojem se stupnju razvoja nalazi suvremena psihologija u odnosu na dva vaina problema: razumijevanje Ijudske prirode i r azumijevanje ljudskog pons. anja. Oba problema od najvede su vainosti za suvremenu psihologiju. U vezi s jednim i drugim problemom u suvremenoj znanstvenoj psihologiji postoje brojna obja g njenja i podaci. Psihologija lidnosti treba psi hologe-strudnjaku pruiiti uvid u razlidita tumadenja i razlidite podatke odnosno odgovore na oba pitanja. Shvadanje i tumadenje jednog i drugog pitanja predstavlja pokus"aj da se na to pitanja dade odreden, znanstveno osnovani odgovor. Psihologija lidnosti studentu iii znanstvenom radniku (koji je zaokupljenim pojedinadnim i parcijalnim pita njima i problemima vezanim u manjoj mjeri s tim temeljnim pitanjima) pruia mogudnost orijentacije i snalaienja te mogudnost da svoje pojedinadne i par-

9

cijalne probleme koji ga zaokupljaju i apsorbiraju dovede u vezu s tim osnov nim pitanjima te da na taj nadin bolje osmisli i razumije ne samo svoj vlastiti rad nego i rad i istraiivanja drugi, odnosno omogucuje mu razumijevanje razvoja i prirode suvremene znanstvene psihologije uopce.

Povijest istraiivanja licnosti

Interes za covjekovu lidnost star je vjerojatno koliko i sam dovjek, odnosno toliko koliko je star interes za ljudsku prirodu. Rijec lidnost iii osobnost potjede od latinske rijeci persona. Persona je oznacavala masku koju su nosili glumci u starogrdkoj drami za vrijeme predstave. Vec sama dinjenica da je pojedinac sposoban, makar samo za vrijeme trajanja predstave, igrati drugog covjeka iii drugu osobu izaziva pitanja u vezi s njegovom vlastitom osobom iii njegovom vlastitom prirodom, odnosno, generalizirano na sve ljude, takva mogudnost izaziva pitanja o Ijudskoj prirodi uopde. Funkcija maske u starogrckoj drami bila je da gledaocima na vijesti odreden i konzistentan obrazac ponasanja od strane onog koji takvu masku nosi. Ubrzo je ta rijec podela oznacavati ne samo masku nego i osobu, odnosno ulogu koju ta maska oznadava. Konadno ta je rijec podela oznacavati i samog glumca iii glumce. Danas je rijec lidnost vrlo testa i uobicajena u govornoj komunikaciji u svakodnevnom iivotu. Njezino je precizno znadenje u takvoj komunikaciji, kao i znadenje mnogih rijeci u normalnoj Ijudskoj komunikaciji, vrlo neja sno i neodredeno. Vjerojatno postoji veci broj znadenja te rijeci koju ona ima u obidnom govoru i vjerojatno, kako je to slucaj i s drugim rijedima, svaki sugovornik koristi to rijec na drugaciji nadin. Pri tome, kao i u svakom drugom komuniciranju slidne vrste, sugovornici gotovo nikad ne postaju svjesni razliditosti znadenja koje njihove rijeci (koje im sluie za medusobno nsporazumijevanje«) imaju za svakog od njih. Moglo bi se reci da je najcesce znadenje rijeci lidnost u svakodnevnom iivotu vezano uz nadin ponasanja pojedinca. Lidnost bi prema tome predstavljala oznaku za konzistentan nadin ponasanja i postupanja pojedinaca. Takvo znadenje termina vodi svoje podrijetlo vet od Platona koji je spominjao tipove lidnosti na bazi konzistentnog ponasanja kao sto je to cinio i Aristotel u svojoj Etici, a zatim i Teofrast, ucenik Aristotelov, u svojim Karakterima. Tako, da navedemo kao primjer, Teofrast opisuje nulizicue kao onog koji se na konzistentan nadin nastoji dodvoriti drugome i tako neprekidnim ulagivanjem, odobravanjem i poslusnoscu stedi njegovu naklonost. Znadenje termina lidnost postaje postepeno jos" `sire. Tako lidnost podinje oznacavati neciju drustvenu ulogu iii drustvenu sliku pojedinca (non je velika Iicnost«, non je visoka lidnost«), a konzistencija ponasanja koja je osnova lidnosti sada se vet proteie na cjelokupno trajanje iivota pojedinaca sto znadi da je njegovo konzistentno ponasanje postalo cjeloiivotna uloga. Dalja znadenja termina lidnost u laika jesu: sarm, popularnost (non je popularna lidnostK), identitet pojedinca, fizicka privladnost iii velik broj dru gih socijalno iii individualno poieljnih iii nepoieljnih obi1je2ja pojedinaca. Treba svakako reci da u svemu tome postoji velik udio sub jektivnog iii ko-

Lidnosdu u smislu ljudske prirode bavili su se mnogi tokom srednjeg vijeka, a bave se i danas s neznanstvenih pozicija. Suvremena znanstvena psihologija lidnosti ima, medutim, svoje podrijetlo u medicini. Medicinska tradicija psihologije lidnosti zapocinje vjerojatno od Hipokrata, grckog lijecnika koji je iivio u cetvrtom stoljecu prije nove ere. Hi pokrat je pokusao meduljudske razlike u emocionalnom reagiraju i temperamentu protumaditi na biokemijskoj osnovi i postavio je prvu teoriju tipova lidnosti. Ljudi se medusobno raaIikuid po temperamentu i emocionalnosti jer su razlicito ispunjeni tjelesnim sokovima kojih ima detiri vrste: krv, crna iuc, iuta iuc i flegma. Osim s"to ti tjelesni sokovi objas"njavaju individualne razlikc, oai znade i csnovu zdravlja odnosno bolesti. Zdravlje postoji onda kada postoji odgovarajuca ravnoteia u zastupljenosti tih sokova, a bolest onda kada se ta ravnoteia poremeti. Hipokratovo ucenje preuzeo je kasnije rimski lijecnik Galen. Ono se odrialo sve do naSih dana, naravno, u izmijenjenom i znanstveno mnogo osnovanijem obliku.

U direktnoj vezi s psihologijom lidnosti jest evropska klinieka medicina osamnaestog i devetnaestog stoljeda. U to doba medicina se bavila proucava njem simptomatologije ndus"evnih bolesti« iii psihoza, klasifikacijom i lijeeenjem takvih bolesti. Na osnovi tada poznatih iii vladajucih fiziolos"kih koncepcija o mentalnoj aktivnosti, francuski lijecnik Philippe Pinel je (u 18. sto ljecu) psihotidke poremecaje lidnosti poceo tumaciti poremeeajima u funkcioniranju mozga. To je u to doba duhovnih iii dusevnih koncepcija ljudske prirode bila'revolucionarna i odlucujuca prekretnica koja je podstakla znan stvena istrazivanja ndusevnih bolesti« iii psihoza u devetnaestam stoljecu i kasnije. Osim pokusaja i nastojanja da se prouce psihoze, u evropskoj klinickoj medicini razvila su se i nastojanja da se prouce i razumiju i neuroze. Neuroze kao .poremecaje u ponasanju I lidnosti .koji su blaieg ikaraktera od psihoza, pokus"avali su lijeciti i odstranjivati iz ponasanja razlicitim vrstama i postupcima sugestije. Takva su nastojanja i pokusaji prevladavali tokom osamnaestog i devetnaestog stoljeda. Sugestija oznadava postupak u mijenjanju iii utjecanju na necije ponasanje tako da taj pojedinac nekriticki prihvada odredene postupke iii savjete, odnosno vjerovanja. Tako su lijecnici uspijevali odstraniti iii olaksati neuroticke simptome jednostavnim uvje=avanjem pacijenta da de odreden postupak sigurno dovesti do toga. Sugestija je kasnije postala osnovom hipnoze koja ju je u velikoj mjeri i sasvim istisnula. Hipnotidka sugestija je ubrzo postala osnovnom metodom nlijedenja« odredenih vrsta neurotidkih simptoma i poremedaja. Francuski lijecnik i psihijatar Jean-Martin Charcot je (u 19. stoljecu) razvio vlastitu koncepciju i teoriju hipnoze koja je privukla velik broj pristalica i sljedbenika koji su hipnotidke fenomene htjeli znanstveno prouciti iii iskoristiti u terapiji. Medu njima je bio i Sigmund Freud kojeg smatramo osnivadem moderne psihologije lidnosti. Freud je postavio osnovu ne samo suvremene psihologije lidnosti, vet je izradio i niz terapeutskih postupaka i tehnika te pruiio prvu znadajnu teoriju lidnosti u povijesti psihologije. Vedina suvremenih teorija lidnosti u nekoj su vezi iii odnosu s Freudovom teorijom. Medutim, podjednako toliko vaian i velik je i utjecaj ostale evropske klinidke medicine i njena nastojanja da se poremedaji ponasanja znanstveno objasne i klasificiraju. Tu je posebno znaeajan rad njemackog lijecnika Emila Kraepelina i Francuza Pierra Janeta. U vezi s kliniekom tradicijom suvremene psihologije lidnosti interesantno je spomenuti da fizikalne pozicije u objasnjavanju poremedaja ponasanja i

notativnog znadenja.

10

3

licnosti, koje su predstavljale temelj medicinskog pristupa, nisu nikako mogle biti spojene s pozicijama i pristupom tadasnje psihologije normalnih. Ta se psihologija tek pocela oslobadati filozofske duhoznanstvene tradicije i paternalizma filozofije kao i spekulatiynog pristupa psihidkim fenomenima i procesima. Takvu psihologiju medicina, kao ved uznapredovala znanost, nije ni trebala ni mogla koristiti. Zbog toga lijecnici nisu mogli pronadi ni g ta korisno u onomesto je akademska psihologija pruiala, a ni psiholozi nisu pronalazili ne g to slidno u proucavanju mentalnih oboljenja i poremecaja (Murphy, 1949). Tek je Freud poku g ao spojiti psihologiju s medicinom (ili medicinu s psihologijom) i na taj nadin psihologiju licnosti otcijepiti od filozofsko-religiozno• -ideolo g ke tradicije i spojiti je sa znanstvenim pristupom ali je taj njegov pokusaj samo djelomidno uspio, bar gto se tide ovog drugog nastojanja. Za razvoj suvremene psihologije licnosti vani su dakako i drugi utjecaji i druga podrudja ljudske aktivnosti. Tu u prvom redu treba spomenuti utje caj Darwina odnosno utjecaj njegove teorije o evoluciji covjeka iz zivotinje i postavljanje covjeka u prirodni red sto je bilo suprotno tradicionalno dominantnim vjerovanjima i ucenjima o izuzetnosti covjekovog podrijetla, njegove prirode i njegovih obi1jeija koja su vrijedila kroz cijeli srednji vijek i bila osnovicom svih religiozno-filozofsko-ideolo g kih naucavanja. Darwin je narocito utjecao na McDougalla i njegovo shvadanje o instinktivistickoj osnovi ljudskog pona g anja, ali je Darwinov utjecaj do g ao i preko biologije. Od pristupa koji nisu znanstveni na prvom je mjestu po utjecaju na razvoj suvremene psihologije licnosti tradicionalan filozofsko-spekulativan pristup. Vec smo prije spomenuli Platona i Aristotela. Osim njih ditav je niz filozofa kroz mnoga sto1jeda bio zaokupljen razmi g ljanjem o ljudskoj prirodi i poku g avao promi g ljanjem, a ne znanstvenim istraiivanjima, pronadi odgovore na brojna pitanja koja su se u vezi s tim postavljala. Tu su narodito istaknuta naucavanja i mi g ljenja Tome Akvinskog, Hobbesa, Lockea, Machiavellija, Benthama, Comtea, Nietzschea, Kierkegaarda i drugih. Neka od tih udenja i danas imaju odreden znacaj u psihologiji licnosti, iako je taj utjecaj svakim danom sve manji, smanjujuci se u funkciji kolidine znanstvenog rada i znan stvenih podataka kojih je broj svakim danom sve vedi. Psihologija licnosti, kao integralni dio suvremene znanstvene psihologije, u svojem razvoju najvise je bila pod utjecajem ostalih podrudja psihologije i znanstveni spoznaja na tim podrucjima. To se osobito odnosi na psiholo g ke skole i smjerove koji su stvoreni ili se razvili odonda od kad je suvremena psihologija postala znanstvena disciplina, tj. od druge polovice devetnaestog stoljeca do danas. Taj je utjecaj ostvaren u ovom, dvadesetom stoljedu. Od svih g kola unutar psihologije najvedi utjecaj imala je dinamicka g kola i smjer koji je stvorio Freud i koji je postao dio suvremene psihologije licnosti te je posebno opisan u daljem tekstu. Od ostalih psiholo gkih gkola iii smjerova vaian utjecaj na psihologiju licnosti imala je gestaltisticka psihologija, a narodito refleksolo gka i bihevioristicka psihologija. Gestaltistidku psihologiju zasnovao je njemacki psiholog Max Wertheimer (1912). Ime te psihologije potjede od njemacke rijedi gestalt koja oznacava formu, oblik, figuru, konfiguraciju. Ta je psihologija nastala kao reakcija na Wundtov i Titchenerov strukturalizam koji je, zasnovan na idealistidkoj koncepciji o psihofizickom paralelizmu (nezavisnosti duha i tijela), pokazao kao potpuno proma g en pristup u proucavanju ne samo dovjekovih doiivljaja nego covjeka uopde. Umjesto strukturalnih analiza zasnovanih na analitidkoj introspekciji, gestaltisti su nagla g avali cjelinu iskustva i doiivljaja i zasnovao su ono s"to danas nazivamo holistidkim pristupom u proucavanju pona g anja i procesa. Gestaltisticka je psihologija svoj najvedi doprinos dala na podrucju eksperimentalnog istraiivanja zakona i zakonitosti percipiranja (tu su istaknuti doprinosi Wertheimera i Koffke), te na podrucju mi g 1jenja (Wertheimer i Kohler). Gestaltisticka je psihologija u nizu eksperi.menata pokazala da je nemoguce razumjeti kompleksne procese u dovjeku i kompleksne oblike pona g anja ukoliko se oni nastoje ra g claniti na neke elemente iii osjete. Utjecaj te psihologije na suvremenu psihologiju licnosti ogleda se u holistidkom pristupu proucavanja licnosti. Direktni izdanak te psihologije na podrucju licnosti predstavlja Lewinova psihologija (vidi dalje u tekstu). Medutim to je psihologija imala snaian utjecaj i na one psihologe ili personologe koji se nisu smatrali gestaltistima i postala je dio njihovih teorija upravo kroz takav holistidki pristup. To su na primjer Gordon Allport (poglavlje 7), Abraham Maslow (poglavlje 8) i Carl Rogers (poglavlje 9). Refleksoloska psihologija koju je zasnovao ruski i sovjetski psiholog i fiziolog Ivan Petrovid Pavlov i bihevioristicka psihologija koju je stvorio John B. Watson (obje psiholo g ke g kole nastale su podetkom ovog stoljeda) ne samo da su psihologiju razvile kao objektivnu, a ne nekakvu hibridnu »znanost«, nego su pokazale da se ljudsko pona g anje mole razumjeti i proudavati jedino objektivnim, a ne subjektivnim metodama, kategorijama ili konstruktima. Oba ova smjera su od najvede vainosti i imaju najjadi utjecaj na suvremenu psihologiju tako da moiemo reci da je suvremena znanstvena psi hologija u svojoj osnovi i svojim obiljeijima refleksolo g ko-bihevioristicka. Unutar i jedne i druge psihologije najvazniji je doprinos Pavlova i njegovo otkrice uvjetovanih refleksa za koje je .dobio Nobelovu nagradu. Zasnovane na objektivnom pristupu te su psihologije mogle u potpunosti iskoristiti temeljnu metodu svakog znanstvenog istraiivanja - eksperiment. Koristeci eksperiment za proucavanje ljudskog pona g anja kao objektivnog podatka iii objektivne varijable i Pavlov i Watson, kao i drugi, uspjeli su utvrditi neke od temeljnih zakona javljanja, mijenjanja i modificiranja ljudskog pona g anja. Ove su se zakonitosti pokazale vrlo g irokima i u mogudnosti su da i najsloienije oblike ljudskog pona g anja dovedu u lanac uzrocno-posljedicnih odnosa, gto je cilj svakog znanstvenog istraiivanja. Zbog toga su zakonitosti i temelji ovih psiholos"kih g kola ugradeni i u suvremenu znanstvenu psihologiju licnosti te su, po mi g ljenju mnogih, te zakonitosti dovoljne za obja g njenje cjelokupnog ljudskog pona g anja i cjelokupne licnosti. Pavlovljev i Watsonov rad na podrucju kondicioniranja ill uvjetovanja, kao i rad njihovih sljedbenika i suradnika, pokazao je da je objektivan znanstveni pristup mogul na svakom podrucju ljudskog pona g anja i licnosti. Lidnost i dovjek su u takvom kontekstu rezultat kondicioniranja ili udenja. Na taj je nadin udenje licnosti postalo obja g njenje njezinog nastanka i temelj njezine modifikacije, pa dak i metoda terapije pona g anja u sludajevima poremecaja, odnosno udenje je postalo temeljem licnosti. Zbog toga bihevioristi psihologiju licnosti smatraju dijelom iii granom psihologije udenja. Njihov je utjecaj na tu granu i u teoriji (istraiivanja) i praksi (terapija), kako de biti vidljivo iz daljeg teksta, ogroman. I refleksolos"ka psihologija Pavlova i Watsonova bihevioristicka psihologija zahtijevaju kao prave znanstvene di scipline rigorozan pristup svim aspektima licnosti i ne dopu g taju ulaz niti ostavljaju prostora za neke metafizidke iii mitologke spekulacije na bilo ko-

11

5

jem podrucju licnosti. Stoga nije cudno da je upravo pod utjecajem tih pravih znanstvenih pristupa do g lo do velikog »cig cenja« licnosti od svih staro, srednje i novovjekovnih utjecaja i natruha zasnovanih na opcim mi g 1jenjima, stavovima, vjerovanjima, uvjerenjima, naucavanjima iii na drugim subjektivistickim temeljima. Zbog toga su se one koncepcije licnosti koje se zasnivaju na tim psihologijama najvi g e pribliiile znanstvenom cilju da uz najmanji mo-

gudi broj konstrukata iii zakona protumade najveei moguci broj pojava i promjena. Direktan •izdanak refleksoloske psihologije na podrucju licnosti predstavljaju Pavlovljeva koncepcija licnosti na temelju obi1jeija centralnog iivcanog sustava izloiena u ovoj knjizi u sklopu Eysenckove teorije licnosti. Skinnerova teorija licnosti zasnovana na instrumentalnom kondicioniranju predstavlja danas najvainiju teoriju licnosti bihevioristicke g kole. Osim bihevioristicke i refleksolo g ke psihologije koje predstavljaju ne samo pro g lost ved i sadasnjost u psihologiji, od ostalih suvremenih utjecaja na razvoj psihologije licnosti treba svakako spomenuti nove spoznaje koje su ostvarene na podrucjima interkulturalne psihologije, zatim na podrucju kognitivne psihologije, a osobito na podrucju istraiivanja motivacije. Rezultati istraiivanja na podrucju interkulturalne psihologije doveli su do ponovnih procjena i vrednovanja mnogih psiholo g kih podataka, do utvrdivanja njihove vede iii manje generalnosti, odnosno do utvrdivanja vede iii manje ovisnosti o kulturnim utjecajima. To je svakako znacajno za razlikovanje onih obiljeija

pona.anja i licnosti koja predstavljaju samo kulturne produkte, od onih koja imaju veei stupanj nezavisnosti od kulture i okoline. Ova druga obi1je2ja od

posebnog su interesa za one koncepcije licnosti koje su usmjerene na proucavanje i razumijevanje ljudske prirode. Istrazivanja na podrucju kognitivnih funkcija, misaonih procesa i kon ceptualnih sposobnosti pokazala su da su to osobine i obi1je2ja licnosti znatno vainija za razumijevanje licnosti negosto se to ranije smatralo. Kao rezultat toga nastala je kognitivna koncepcija licnosti G. Kellyja koja znaci sasvim originalan i nezavisan pristup licnosti od svih ostalih (poglavlje 10). Istraiivanja na podrucju motivacije pokazala su da je za razumijevanje i predvidanje pona g anja neophodno poznavanje motivacije i pojed:.ica i ljudi opcenito. Medutim, uz ved tradicionalne motive, u mnogim se psiholo g kim istraiivanjima potvrdilo da su specificni motivi pojedinca, a osobito motivi postizanja cilja iii uspijevanja, zatim motiv razvijanja, rasta i razvoja vlastitih

sposobnosti i potencijalnosti i aktualizacija tih sposobnosti i potencijalnosti kojima su ljudi obdareni, odnosno samoaktualizacija pojedinca, vane deter-

minante formiranja ljudske licnosti koje se nikako ne mogu zaobici. Na osnovi toga stvorene su moderne koncepcije licnosti u okviru humanisticke psihologije kakve su na primjer koncepcije i teorije Maslowa i Rogersa. Na razvoj suvremene psihologije licnosti djeluju mnogi faktori. Faktor socijalnih prom jena i socijalnih kretanja svakako je vrlo vaian. Pod utjecajem takvih promjena i kretanja dolazi do erozije u tradicionalnim shvadanjima i tumadenjima. Mnogi Ateme1ji« licnosti postaju nesigurni i nepotrebni. Umjesto rigidnih koncepcija koje bi trebale biti dane jednom zauvijek, nastaju nova shvadanja i otkrivaju se novi dokazi o velikoj determiniranosti licnosti faktorima situacije u kojoj se pojedinac nalazi u odredenom trenutku. Tako su nastale koncepcije situacionizma i interakcionizma koje licnost pojedinca

promatraju kao neprekidno promjenljiv sadriaj; sadriaj koji se neprekidno mijenja u odnosu na situaciju i iz situacije u situaciju. Licnost pojedinca ne-

prekidno stoji u interakciji s okolinom (dru g tvenom i fizickom) i nije jednaka ujutro i navecer istog dana, ona zapravo nije nikada konstantna. Takva su shvadanja potvrdena i u multivarijatnim i faktorsko-analitickim istrazivanjima. Ta su istraiivanja pokazala izmedu ostalog i to da je za predvidanje i razumijevanje ponasanja pojedinca potrebno uzeti u obzir faktore okoline i situaciju. Na taj se nadin sve vise ru g i tradicionalno shvadanje da je lii`nost pojedinca stabilna i nepromjenjiva konstanta koju determiniraju samo unutarnji i nepromjenjivi faktori. Iz toga proizlazi i slika o prirodi covjeka i pojedinca kao bida neizmjernih potencijalnosti i bida neizmjerne prom jenljivosti i plasticnosti. Ta je slika daleko bliia stvarnosti i cinjenici da se ljudi medu sobno strahovito razlikuju, od tradicionalne slike mrtvih, ukocenih, uniformiranih i petrificiranih licnosti pod dominacijom boianstava iii nacela koja su im urodena iii usadena. Na taj nacin ova psihologija, po na g em mi g ljenju, otkriva i ukazuje na sve vedu konvergenciju izme8u licnosti i prirode covjeka koja se danas ostvaruje. Na taj nacin nestaje hijatus izme8u licnosti i prirode stvoren u toku srednjeg vijeka, kada je licnost pojedinca bila zaista samo maska iii okov za njegovu prirodu koja je bila progla g ena izvorom zla i koju je na svaki nacin trebalo onemoguditi.

Definicije licnosti Za citate1ja koji se ieli uputiti u odredeno podrui`je znanosti verbalno--logicke cesto vrlo znacajne. Narodito ako to upudivanje nije iii nede biti osobito duboko i ukoliko mu je cilj dalja verbalna komunikacija. Za suvremenu znanost verbalnologicke definicije su od vrlo male koristi i vri jednosti. Suvremena znanost i suvremena psihologija temelje se na operacionalizaciji svojih temeljnih pojmova a ne na verbalnim definicijama. Verbalni medij u suvremenoj znanosti sam po sebi uopde ne predstavlja nikakav sustav ni komunikacije, a pogotovo ne predstavlja sredstvo na kojem bi se mogla temeljiti takva znanost. Za znanstvenu komunikaciju, znanstveni rad i temelje neke znanosti potrebna su mnogo preciznija sredstva i nacini definiranja od tradicionalnih verbalno-logickih postupaka. Takvi su nacini i sredstva operacione definicije koje se temelje na

definicije su

matematickim odnosno kvantitativnim

metodama. Operacione definicije pojmova unutar nekog znanstvenog podru cja znace definiranje pojmova na bazi postupaka mjerenja iii na osnovi mjernih instrumenata odnosno rezultata mjerenja. Samo takve definicije imaju dovoljnu jasnodu i egzaktnost da mogu zadovoljiti potrebe znanstvenog istraiivanja. To je slucaj i na podrucju psihologije licnosti. Verbalno-logicke definicije to ne mogu. Zbog toga su mnogi pojmovi, osobito u objektivnim i matematickim teorijama licnosti definirani iii operacijama mjerenja iii matematickim izrazima. To je, na primjer, slucaj s pojedinim osobinama iii faktorima licnosti u faktorskim teorijama Eysencka i Cattella gdje su pojedine dimenzije licnosti definirane, s jedne strane, mjernim instrumentima (testovima, upit nicima), a s druge strane pozicijama vektora u vektorskom prostoru koje pojedini mjerni instrumenti imaju. Dalji nedostatak verbalno-logickih definicija je tosto se u njima ne mogu obuhvatiti svi aspekti nekog podrucja, u ovom slucaju podrucja licnosti. ZrtaR nost danas raspolaie s ogromnim brojem podataka (koji su vedinom n

yer-

6

8

9

balne prirode) a koji se jednostavno ne mogu iii ne daju pretopiti iii saieti u neku verbalnu

objektivna znanost kao gto je i cjelokupna suvremena psihologija. Uzroke

definiciju. Zbog toga nije rijedak slucaj da psiholog (poput Freuda) koji se cijeli iivot bavi istralivanjem licnosti i na osnovi toga stvori i elaboriranu i kompleksnu teoriju licnosti nikada ne donosi definiciju lidnosti. To mote zacuditi neupudene ili one koji se ne bave znanstvenim radom, ali ne i znanstvenike s tog podrucja. Potpuno je javno da je teorija lidnosti takvog psihologa uzeta u cijelosti ujedno i njegova definicija lidnosti koja se po bogatstvu i egzaktnosti ne mote uopde usporediti s tradicionalnim definicijama koje su tako neophodne onima koji ne raspolaiu nicim drugim ved verbalnim mogudnastima i verbalnim znanjima. Ipak, postoje brojne verbalno-logicke definicije lidnosti nastale pod utje cajem tradicije stvaranja takvih definicija. One sluie za komuniciranje s laicima iii kao pomodno sredstvo istralivaca. Neke od tih definicija dane su u samim prikazima pojedinih teorija lidnosti, a neke demo, u svrhu orijentacije, navesti ovdje. Pri tome treba svakako jog jednom napomenuti da je za potpunu definiciju Iicnosti potrebna cjelokupna teorija, a ne jedna iii dvije redenice. Allport kale da je lidnost dinamicka organizacija unutar pojedinca onih psihofizidkih sustava koji odrecluju njegove specificne prilagodbe okolini (Sanford, 1963, str. 494). Bronfenbrenner kale da lidnost predstavlja jedan sustav relativno trajnih dispozicija da se doiiv1javaju, razlikuju iii manipuliraju stvarni iii perci pirani aspekti okolice pojedinca, ukljudujudi i njega samog (ibid. std. 497). Cattell: »Lidnost je ono gto dozvoljava predvidanje nedegsto de neka osoba udiniti u danoj situaciji ... Lidnost se odnosi na cjelokupno ponasanje pojedinca kako javno tako i ono ispod kole« (ibid. str. 496). Eysenck: »Lidnost je vise iii manje stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizicke konstitucije neke osobe koja odreduje njegova osobitu prilagodbu svojoj okolini« (ibid. str. 496). Hilgard smatra da je lidnost: »... ukupan zbroj obi1jeija pojedinca i nadina pona ganja koji po svojoj organizaciji iii obrascu opisuju jedinstveni nadin prilagodavanja tog pojedinca njegovoj okolinionehoti6ne< postupke iii simptome. Nesvjesno se, dakle, ma,iifestira u svakodnevnom iivotu i putem tih manifestacija ono je dostupno analizi. Analiza nesvjesnog dijela li6nosti olaksana je onda kada su suspendirane kriti6ke sposobnosti pojedinca kao, na primjer, kad se poje dinac nalazi u relaksiranom stanju, kad se nalazi u polubudnom stanju iii u snu, kad je omamljen nekim kemijskim sredstvom i sl. U takvim se stanjima javljaju primitivnije forme mi gljenja, fantazije i snovi koji, uz vec spomenute »pogreske« i »propuste« koji se pojedincu dogadaju u svjesnom stanju, predstavljaju osnovne podatke za analizu nesvjesnog dijela li6nosti iii za psihoanalizu. Iz Freudovih se radova mote zaklju6iti da ima osam takvih situacija ili vrsta podataka koje su pogodne za analizu podsvijesti iii nesvjesnog. To su s1jedece situacije i podaci.

1.

ale, pogreske i propusti. U svom radu o odnosu gala i nesvjesnog Freud je pokazao kako humor eesto mote posluiiti kao sredstvo za nesvjesno izraza vanje seksualnih i agresivnih misli. To isto vrijedi za

g

pogre§ke i propuste koji se, prema Freudu, dogadaju pod utjecajem nesvjesnog.

2. Podaci o tome gto pojedinac kod drugih ljudi ne voli

takoder otkrivaju njegove podsvijest. Ljudi najvi ge prigovaraju onim osobinama drugoga koje sami imaju iii izraiavaju. Ono gto pojedinac mrzi, gto mu se gadi iii 6ega se kloni 6esto je ono gto ga najvi§e privlaei iii ga je privla6ilo, ili ono to voli iii je volio. Gadenje, mrinja, odbojnost su, prema tome, samo na6ini obrane od stvari kojima pojedinac nesvjesno teii.

3. Podaci o iivotu pojedinca takoder otkrivaju njegove podsvijest. Tako, na primjer, pojedine sklonosti iii pretjeranosti iii repetitivna pona ganja u vezi su s nesvjesnim. Tako se pojedinci nakon neuspjeha odaju pretjeranom pidu, spavanju, prekomjernom hranjenju i sli6no. Kad ih kasnije drugi odbijaju zbog toga jer su pijani, debeli, pospani, to odbijanje iii odbacivanje navodi ih na jog ja6u odanost tim aktivnostima koje su, prema tome, jedan nesvjestan naein samokainjavanja za neuspjehe.

4. Otpor koji pojedinac pruia pojedinitn temama u razgovoru odnosno teme koje izbjegava takoder su indikativne za njegove podsvijest. To se mole manifestirati u razgovoru i simptolnoin nerazumijevanja. Cesto smo svjedoci da pojedinac u razgovoru ne razumije nestosto je svima ostalima jasno. To je indikacija da je taj sadriaj na neki na6in povezan s njegovom podsvije gdu. 5. Slobodne asocijacije predstavljaju klasidnu psihoanalitidku tehniku za istraiivanje nesvjesnog dijela lienosti pojedinca. U relaksiranom stanju, fizi6-kom i mentalnom, pojedinac govori sve gto mu dolazi iii pada na pamet. Zanimljivo je da se kod pojedinaca koji se podvrgavaju psihoanaliti6koj terapiji u slobodnim asocijacijama najprije javljaju izjave o krivnji i gresnosti, koje naravno, za psihoanalizu nemaju zna6enja u vezi s nesvjesnim dijelom to li6nosti. Istraiivanje nesvjesnog zapo6inje tek nakon toga. 6. Snovi predstavljaju, kako je to Freud rekao, >>kraljevski putu u nesvjesno. Zbog toga psihoanaliza pridaje snovima pojedinca najvecu vainost. Analiza snova mole nam razjasniti, po mis"ljenju Freuda, nesvjesne misli pojedinca. Freud je stoga toj analizi posvetio jedno od svojih najboljih djela: »Interpretacija snova«. U tom djelu iznio je i razradio teoriju snova koja je prema njegovim viastitim rijeeima omogucila da psihoanaliza preraste iz jedne procedure psihoterapije u dubinsku psihologiju (Freud, 1965, str. 7). 7. Umjetnicka djela

i umjetnicko stvarala. tvo predstavljaju, po mig1jenju Freuda, neuroticke simptome koji su javni. Neurotski simptomi su sami po sebi izraz nesvjesnog f zbog toga su umjetni6ka djela

prikladni sadrzaji za njegove analizu. Sto je neko umjetni6ko djelo sloienije i gto je nek~i umjetnik savr geniji, to su njegove nesvjesne tendencije i trendovi vi ge prerueni i zamaskiraniji.

8. Neuroticki simptomi su bili prvi koji su F'reuda naveli na teoriju o nesvjesnom. To su bili oni neuroti6ki simptomi koji nisu imali organsku iii ne urolo§ku osnovicu. To su, na primjer, histerieni simptomi, razlieite tjelesne tegobe i sl. Freud je zak1ju6io da takve simptome moraju prouzro6iti nesvjesne snage u pojedincu i da su oni, prema tome, izraz tih snaga. Tako je, na primjer. histericna seksualnost koja se izrazava seksualnim promiskuitetom, po Freudovu mi§ljenju, uzrokovana duboko nesvjesno usadenim strahom iii osjec livotinja istraiuje okolinu zbog hrane iii kada 6ovjek traii neki seksualni objekt« (Murray, 1962, str. 63). Takva se aktivnost mole objasniti postojanjem potrebe u organizmu. 14. U organizmu se mogu utvrditi biologki t zroci koji predstavljaju stvarne uzroke pona ganja koje je povezano s potrebom. U Murrayevo doba mnogi takvi biologki mehanizmi u organizmu nisu bili poznati. Danas, medutim, poznajemo velik broj takvilz mehanizama cije djelovanje uzrokuje pona ganje koje je karakteristieno za postojanje potrebe. Tako, na primjer, injektiranje hormona prouzrokuje materinsko i seksualno pona ganje kod iivotinja, gto zna6i da je takvo pona ganje determinirano prisutno gdu i djelovanjem takvih hormona. Isto tako, danas ved znamo da direktna stimulacija elektri6nom strujom odredenih hipotalami6kih centara u mozgu izaziva pona ganje karakteristi6no za led, glad, ugodu i neugodu i druge vrste pona ganja. To zna6i da su takva stanja kontrolirana funkcioniranjem tih centara i da se mogu umjetno izazvati. Bududi da je na taj na6in pokazano da je upotreba pojma potrebe op ravdana, Murray i njegovi suradnici su svoja dalja istraiivanja usmjerili na utvrdivanje vrste i broja potreba koje postoje kod ljudi. Karakteristi6an na-6in tog istraiivanja jest u tome da su se istraiivanja odnosila na manji broj ljudi koji su se onda dune vrijeme intenzivno prou6avali.

Tablica 1. Murrayeva lista psihogenih potreba 6ovjeka Glavna kategorija: ambicija Potreba Primjeri pona ganja Postignuda Savladavati prepreke i teskoEe. Gospodariti, manipulirati ill organizirati fizikalne objekte, ljudska bida ill ideje gto je m o d e nezavisnije i brie. Postizati visoke standarde. Nadu~a giti druge. Priznanje Hvalisanje i isticanje sebe i vlastitih zasluga. Egzibicije Nastojati impresionirati. Biti zapaien od drugih na osnovi vida iii sluha. Pobudivati, fascinirati, zabavljati, gokirati druge. Privla6iti palnju manerizmima (gestama), na6inom govora i obla6enjem te na druge na6ine. Monopolizirati konverzaciju i voditi glavnu rijed. Stjecanja Stjecati stvari radom Dili prijevarom. O6uvanje Popravljanje onog gto se posjeduje. Reda Uredivati stvari. Uvoditi 6istodu, raspored, organizaciju, preoiznost. Zadriavanja Gomilati i skupljati, sri varati zalihe. Konstruiranja

Organiziranje i gradenje ne6ega. Glavna kategorija: obrana statusa i odriavanje psiholo gke distance«.

Tipovi potreba Murray razlikuje, na prvom mjestu, viscerogene potrebe i psihogene potrebe kod 6ovjeka. Na osnovi istraiivanja u svojoj psiholos"koj klinici na

59

87

Izbjegavanje inferiornosti Obraue Kontriranja Dominacije Pokoravanja Ski6nosti Autonomije Protuslovljenja A i

je

Poniimosti Izbjegavanje krivmje Udruiivanje Odbacivanja Njegovanja Sukorance pomoci Izbjegavati ponienje, skrivati neuspjeh. Odustajati od aktivnosti iz straha od neuspjeha. Dru iti se sa slabijim i inferiornima. Iz bjegavamje •situacija koje mogu dovesti do neuspjeha. Braniti se od napada, kritike i optuibi. Opravdavati skrivati to§e postupke, neuspjehe iii ponii:enja. Opravdavati svoj ego. Navoditi objanjenja iii opravdanja. Poduzimati akcije odmazde iii osvete. Izbjeci ponizenje ponovlje nom akcijom. Svladati slabosti iii potisnuti strah. Odzzavati samo po§tovanje i p o n s na visokoj razini. Glava kategorija: reagiranje na ljudsku vlast i mod. Diktiranje drugima ili dirigiranje drugima. Kontrolirati ljude u okolini sugestijama, zavodenjem, uvjeravanjem ili zapovijeaanjem. Ogranir`avati, zabranjivati. Suradivati s drugkna. Divid se i podrzavati superiornog. Hvaliti, nagradivati i eulogizirati. Popu g tati. Potpadati pod utjecaj drugoga. Konformnost s obidajima i pravilima. Ircritirati ili opona$ati dnige. Omalova avanje autoriteta. Biti slobodan. Izbjegavati ograni enja. Opirati se prisili. Izbjegavati iii napustiti aktivnosti koje je odredio neki dominirajutr autoritet. Biti nezavisan i djelovati prrema vlastitim impulsima. Biti nevezan,.neodgovoran. Izbjegavati obidaje i komvencije. Zauzimari suprotna nekonvencionalna staja1i ta. Napadati ili ogovarati druge. Shcom reagirati na apoziciju. Tuci se. Osvedivati se. Napasti, ozlijediti ubiti drugoga. Kainjavati druge. Ispridavati se, ispovijedati se, povjeravati, predati se. Pasivno se podvrgavati vanjskoj snazi. Prihvacati sramotu, kritiku, kaznu, uvredu. Prepustiti se sudbini. Priznati inferiornost, pogre§ku, poraz, zlo djelo. Okrivljavati, ogovarati iii mutilirati sebe. Pronala ziti ili trafiti utivanje u boli, kaznjavanju, bolesti iii neda6i. Inhibiranje nekonvencionalnih impulsa. Glavna kategorija: privrfenost medu ljudima. Pridru .iti se, spojiti s grupom, biti u blizini, kooperirati sa zado voljstvom s neklm tko te voli ili tko ti je sli6m. Zadovoljavati drugoga i stjecati naklonost neke kateksirane osobe. Privrzenost i lojalnost pnijateljima. Odijeliti se i izbjegavati negativno kateksiranu osobu. Odbaciti, napustiti iii biti indiferentan prema inferiornome. Diskriminirati prezirati druge. Njegovati dijete. Biti naklonjen nekom bespomodnom pojedimcu, cljetetu, mom koji je slab, nemocan, umoran, neiskusan, nesigu ran, poraien, poimicn, osamljen, mentalno nesreden i zadovoljavati njegove potrebe. Pomagati drugome koji je u opasnosti. Hraniti, podrzavati, za§tidivati, tje§iti, lijediti. T r t i pomoE. Zadovoljavati svoje potrebe naklonoddu i simpa tijom drugih osoba, udruienih osoba. Biti njegovan, podr an, odrzavan, okruien, za§ticem, voljen, savjetovan, voden, utje§en, m e n , paien. Bin blizak odanom za§titmku. Uvijek imati nekoga tko te podriava. Igre Trafiti zabavu. Ciniti ne§to zbog zabave i bez drugih svrha. Trazi ti ugodnu relaksaciju od stresova i napetosti. Sudjelovati u igra ma, sportovima, plesu, kartanju, 60 89

zurevima. Glavna kategorija: izmjena informacija. Znanja Postavijanje pirtamja, traienje informacija, citanje, istrazivanje, spekuliranje, analiziranje, generaliziranje. Tumadenja Podudavati, interpretirati, predavati drugima. Kako se vidi iz liste psihogenih potreba, odnosno iz manifestacija tih po treba, te potrebe nisu uvijek medusobno nezavisne jer se neki oblik ponasanja ili neki postupak mole javiti iii biti vezan za dvije potrebe vi g e. Da1je Murray dijeli potrebe na otvorene i prikrivene, odnosno na manifestne i latentne. Manifestne otvorene potrebe jesu one koje se u nekom dru§tvu mogu slobodno manifestirati, a latentne prikrivene su one potrebe koje su obidno potisnute, inhibirane represirane, jer njihovo otvoreno izraiavanje nije d o p u t e n o u nekoj kulturi ili nekom dru§tvu. Na primjer, u ame rickom drustvu potrebe za udruiivanjem, redom i postizanjem mogu se slo bodno izraiavati. Nasuprot tome, potrebe kao to su agresija, seks ili potreba za sukorancom ne smiju se slobodno izraiavati. Otvorene potrebe manifestiraju se nekim motoridkirn ponaanjem. Latentneprikrivene potrebe ostaju sasvim djelomicno u svijetu snova i fantazija, a pojedinac mole biti i potpuro djelomicno nesvjestan njihove prisutnosti iii utjecaja. Katkada takve prikrivene potrebe nalaze svoj izlaz u raz liditim oblicima neurotickog ponasanja i u neurotskim simptornima. Pojedina se drustva medusobno razlikuju po tome koje potrebe se mogu slobodno izra iavati a koje ne. Odredenu ulogu kod izraiavanja neizraiavanja neke potrebe ima i superego pojedinca, all je i on produkt kulturne druAtvene okoline pojedinca. Dalje se potrebe dijele na proaktivne i retroaktivne. Ta se podjela temelji na izvorima potreba. Proaktivne su cne potrebe koje su pobudene ili l stvorene nekom promjenom stanja unutar osobe, a ne nekim Ato je izvan pojedinca, odnosno u njegovoj okolini. Na primjer, potreba za hranom je p r o a k t i v n potreba jer je njezin izvor ili uzrok promjena u samom organizmu. Reaktivne su one potrebe koje su inicirane pobudene promjenama i u okolini pojedinca podraiajima iz okoline. Najcesde su to podraiaji iii promjene koje su iznenadne, nepredvidive i neugodne, na primjer potreba da se izbjegne visoka temperature. Neke potrebe mogu pripadati objema kategorijama. Tipican primjer za to je potreba za seksom. Ta je potreba funkcija stanja promjena u samom organizmu. Determinirana je, na primjer, izlucivanjem odredenih hor mone i duiinom vremena od posljednjeg seksualnog Gina, a katkada mole biti izazvana i djelovanjem okoline, tj. pogodnim seksualnim objektom part nerom. Odnos izmedu dva pojedinca mole se interpretirati, prema mi g ljenju Murraya, takoder na osnovi tih termina. U tom odnosu jedan pojedinac mole biti proaktivan, inicirati interakci ju, razgovor i sl., a drugi mole biti reaktivan, tj. samo reagirati na takve inicijative. Da1ja je podjela potreba na fokalne i difuzne. Fokalne su potrebe one koje su povezane samo s malim brojem objekata u okolini, a difuzne su one koje su povezane s velikim brojem sa svim objektima u okolini pojedinca. F a . kalizirane potrebe mogu biti izazvane samo malim brojem uzroka povoda, a difuzne mogu biti izazvane velikim brojem takvih objekata. Potrebe ne mo -

61 89

raju uvijek biti vezane za isti iii iste objekte i ne moraju biti usmjerene prema istim objektima. Ako je neka potreba vezana za neki nepodobni ili neodgovarajuei objekt, to predstavlja fiksaciju. Fiksacija je patolosko stanje u izraiavanju javljanju neke potrebe. Takvo je stanje i onda kada neka potreba nije vezana za neki objekt koji je moie zadovoljiti duie vrijeme, ved vskade« i premjesta se s objekta na objekt. Konacno, potrebe se dijele na modalne potrebe, efektne potrebe i na procesnu aktivnost. Efektne potrebe su one koje su vezane za neki neposredan efekt posljedicu, tj. one koje dovode do neposrednog ostvarenja nekog stanja koje proizlazi iz zadovoljenja te potrebe je njezin cilj. Na primjer, ucenik uci stoga jer ieli poloiiti neki ispit. Modalne su potrebe one koje dovode do zadovoljenja, bar u nekom opsegu, ved u samom toku te aktivnosti. Tu je zadovoljenje vezano za samu aktivnost, a ne za krajnji efekt te aktivnosti (Murray, 1951a). primjer za to je, recimo, slusanje glazbe citanje nekog romana i sl. Konacno, procesnu aktivnost dine oni oblici ponasanja koji su slucajni, nefunkcionalni, nekoordinirani i koji se zbivaju od rodenja. To su, na primjer, gledanje, slusanje, mis1jenje, govor. To je, po Murrayu, funkcioniranje zbog ugode ill uiivanja, odnosno zbog zadovoljstva. Interakcija medu potrebama

U Iicnosti postoji stalna interakcija i clinamicki odnosi izmedu razlicitih potreba pojedinca. Licnosti nikada nisu statii ki sustavi potreba, u njima postoji neprekidna izmjena slaganja,

kooperacije konflikata izmedu razlicitih potreba. Murray je predvidio vedi broj pojmova i deskripcija kojima se moie opisati din.amika u licnosti. Ovdje demo navesti samo najvainije. Najvainiji princip organizacije potreba u licnosti jest princip hijerarhije. Hijerarhija potreba koje istovremeno postoje djeluju formira se prema prepotentnosti potreba prema njihovoj urgentnosti. One potrebe koje su prepotentne nadmodne postaju vladaiu6c i najprije dolazi do njihovog zadovoljenja. Tako de u nekoj situaciji u kojoj su se pojavile dvije medusobno inkompatibilne potrebe prevladati ona koja je prepotentnija. Ta de potreba dovesti do akcije ili do aktivnosti. Zadovoljenje takve potrebe, djelomicno potpuno, preduvjet je za zadovoljavanja ostalih potreba. Na primjer, potreba za izbjegavanjem fizicke opasnosti iii ozljede prepotentnija je u mnogim situacijama potrebi da se drugome koji je u opasnosti pomogne. Za personologiju i dinamiku licnosti vaino je poznavati i konflikte koji nastaju izmedu nekih najvainijih potreba. licnosti jest nacelo fuzije potreba. akcija jedan tok aktivnosti moie vise. Recimo, uClanjivanje u neko potrebu za drustvom i potrebu za Drugo nacelo organizacije potreba u Do fuzije potreba dolazi onda kada jedna istovremeno zadovoljiti dvije potrebe sportsko drus"tvo moie zadovoljiti neciju razonodom. Konacno, organizacija zadovoljavanja potreba moie se ostvariti i zamjenjivanjem (subsidijacijom). Zamjenska potreba je ona koja je manje vaina, a njezino zadovoljenje sluii, u stvari, zadovoljenju neke jade potrebe. Tako, na primjer, divljenjem koje se izraiava prema pretpostavljenom vodi i putem konformnosti s njim pojedinac moie pokusati zadovoljiti svoju skrivenu potrebu za postizanjem uspijevanjem, koja se sastoji u tome da ga takav voda pretpostavljeni favoriziraju. Sukob iii konflikt medu potrebama nastaje onda kada zadovoljenje jedne potrebe znaci nemogudnost zadovo]jenja neke druge podjednako vane ili intenzivne potrebe. Takav konflikt uzrokuje napetost u licnosti. Takav je slucaj, na primjer, kod mladih ljudi koji se iene udaju, a istovremeno osjedaju jaku potrebu zasto vedom samostalnosdu i nezavisnosdu. Obje potrebe su u medusobnom konfliktu, jer zadovoljenje jedne znaci nezadovoljenje druge. Zbog sloienih 62

dinamickih odnosa izmedu razlicitih potreba kod pojedinca, kao i zbog postojanja razlicitih vrsta potreba (latentnih i podsvjesnih), pojedinac cesto nije svjestan svoje motivacije, niti se iz njegova manifestnog ponasanja mogu prepoznati i utvrditi pojedine potrebe koje kod njega postoje. Zbog toga su nu ni indirektni postupci i nacini za utvrdivanje motivacijske strukture i stanja koja postoje kod pojedinaca. Takai postupci i instrumenti su pro jektivni testovi. Murray je sam razvio jedan takav projektivni test - test tematske apercepcije (TAT-test) koji je, uz Rorschachov, postao najpoznatiji i najvise koristen projektivni test u psihologiji. Postojanje odredene potrebe moie se, medutim, u mnogim slucajevima utvrditi i bez koristenja projektivnih testova. Da bi se iz stvarnog ponasanja moglo zakljuditi da postoji neka potreba moraju biti poznati kriteriji na osnovi kojih se takav zakljudak moie donijeti. Murray je (1938) predloiio pet takvih kriterija za prepoznavanje .potreba. Prvi kriterij za identifikaciju potrebe jest konzistencija ponasanja, ciljevi rezultati koje pojedinac postiie ili nastoji postidi. Tako student koji u svemu postiie najbolje ocjene pokazuje takvu konzistenciju. Drugi kriterij je obrazac vrsta aktivnosti koja se javlja u ponasanju pojedinca. Recimo, student provodi mnogo vremena za knjigom, u laboratoriju knjiinici te izbjegava druge aktivnosti koje su suprotne njegovoj potrebi za odlicnim uspjehom. Tredi kriterij je selektivna percepcija i selektivna reaktivnost pojedinca. Pojedinac posebnu painju pridaje odredenim aspektima situacije i zanemaruje druge. On je reaktivan na neke podraiaje i situacije, a nereaktivan na druge. Tako, nag student posveduje veliku painju i pridaje veliku vainost pohadanju predavanja, proradi propisane literature, a zanemaruje djevojke, sport, kazaliste. eetvrti kriterij je izraiavanje odredenmmi osjedaja. Na primjer, "Vise od svega ielim poloiiti taj ispit s odlicnim« DToliko to ielitn da ne mogu mirovati« i sl. Konacno, peti kriterij jesu manife.stacije zadovoljstva koje prate postizanje odredenog efekta cilja, odnosno inanifestacije nezadovoljstva koje se javljaju kad takav efekt cilj nije postignut.

Pritisci Uz potrebe pritisci su diuga najvainija skupina determinanti ponasanja i postupaka nekog pojedinca. Potrebe i pojedinac nalaze se uvijek u kontaktu i odnosu s okolinom. Zbog toga to okolina neki njezini aspekti mogu pomodi ili otezati zadovoljenje potreba. Prema misljenju Murraya teorija Iicnosti koja zeli objasniti ponasanje pojedinca mora uzeti u obzir ove determinirajuee aspekte okoline i objasniti kako oni djeluju na ponasanje.

91

Takve valne determinante okoline i njezini utjecaji na zadovoljavanje potreba predstavljaju u Murrayevu sustavu pritisci. Pritisak iii pritiske Murray ovako opisuje: DPritisak nekog objekta jest ono gto taj objekt mole uLiniti nekom subjektu iii za neki subjekt - to je mogudnost da utjece, na jedan iii na drugi nacin, na dobrobit subjektas (Murray, 1938, str. 121). Poznavanje pritisaka koje neka okolina vrgi na nekog pojedinca zna6i poznavanje zna6ajnih determinanti njegova ponaganja, a to omogucuje razumijevanje i predvidanje njegova ponaganja. To je mnogo veda mogudnost negoli mogucnost predvidanja ponaganja samo na osnovi motiva. U tablici 2. navedeni su neki vainiji pritisci iii zahtjevi okoline koji trajnije utjecu na ponasanje pojedinca i na njegovu licnost. Tablica 2. Pritisci

2. 3.

Agresija

4.

Dominacija

5.

Nedostaci

zahtjevi okoline

Udrulenost

1. Odbacivanje Odsutnost podr§ke vlastite obitelji. Odbijanje molbe za primanje u drugtvo, posao ill organizaciju. Nesloga u obitelji. Rastavljoni roditelji. Bez roditelja. Bolest roditelja. Smrt roditelja. Inferiorni roditelji. RazliLitn roditetji. Siromagtvo. Stambeni problemi. Napadan od drueh, kritiziran, optu .ivan, okrivljavan. Maltretiran od starijih. Maltretiran od vrgnjaka. Svade s vrgnjacima. Verbalni napadi. Prijatelji i drugovi. Drugarstvo. Prijateljstvo. Drugtva. Klubovi. Udruzenja. Politi8ke organizacije. Osobe iii prepreke koje ogranicavaju pojedinca. Zabrane. Prisile. Disdplina. Religiozna iii ideoloska indoktrinacija. Siromagtvo. Nedostatak hrane, imovine, novca, stana, posjeda, drugova, razliLitosti doiivljaja.

6. Nesreda i

Opasnosti. Gubitak fizi6ke podloge. Visina. Voda. Samosa (ostaugrolenost ti sam i bespomodan). Tama. Grmljavine i gromovi. Polar. Prometne nesrede. Zivotinje.

7. Priznanja i postignuda 8. Red 9. Autonomija 10. Ponilenje 11. Zabava 12. 13. 14. 15. 16. Saks 17. Natjecanja. Nagrade. Priznanja. Rivalstvo. Odrlavanje reda u kudi, poslu, na stotu i sl. Previge zagtitniLki roditel ji. Ogranicavanje sainostalnosti. 63

93

Uciniti negto loge, zabranjeno, krivo. Zabave koje su uobicajene i obavezne. Igre. Rodenje drugog brata iii sestre.

(ho-

Njegovanje dnigih osoba, zahtjevi za podrgkom, brigoni, njeinogcu. Zadrlavanje, otimanje iii uskradiv:.nje stvari. Neznanje i nerazumijevanja. Izloibenost seksualnim zahtjevima i prohtjevima. Zavodenje moseksualno iii heteroseksualno). Spolni akt roditelja. Prijevare i obmane drugih. 18. Inferiornost Fizicka, sociialna,intelektualna. Bududi da neke potrebe i neki pritisci iii zahtjevi imaju jednake native, Murray sve potrebe oznacava malim slovom n (od engleske rijeci need), a sve pritiske mallto slovorn p (od engleske rijec i press). Ta se slova pi gu ispred imena potreba iii pritiska. Na primjer, n Dominacija ozna6ava potrebu za dominacijom, a p Dominacija oznacava pritisak okoline na pojedinca iii dominaciju okoline nad pojedincem. Murray razlikuje dvije skupime pritisaka: alfa-pritiske i beta-pritiske. Alfa-pritisci predstavljaju realne osobe, stvari iii situacije onakvima kakve oni jesu u realnosti. Beta-pritisci predstavljaju okolinu onakvom kakvom je pojedinac percipira iii doiivljava. Navedimo jedan primjer. Zahtjev za odredenim opcim uspjehom u srednjojskoli kao preduvjetom za upis na fakultet primjer je alfa-pritiska. Shvadanje pojedinca da predstavlja izgubljen slucaj ako ne postigne takav prosjecni opci uspjeh, jest njegova percepcija okoline i pre-ma tome beta-pritisak. Prema Murrayu beta-aspekt pritisaka i zahtjeva mnogo je vainiji i utjecajniji na pojedinca. Taj do! ivljajni aspekt pritisaka i zahtjeva vrgi jai utjecaj na pojedinca jer on predstavlja ono gto pojedinac osjeda, gto interpretira i ono na gto on reagira. Izmedu alfa-pritisaka i beta-pritisaka, odnosno izmedu jednog i drugog aspekta okoline, mogu postojati veci iii manji stupnjevi podudarnosti. Kod normalno funkcionirajudeg pojedinca taj je stupanj sukladnosti iii poklapanja izmedu realne okoline i interpretirane iii doiivljene okoline visok. Ako postoji iii nastane veda nesukladnost izmedu alfa-pritisaka i beta-pritisaka, dolazi do obmana, obmanjivanja samog sebe iii do deluzija, odnosno deluzijskog misijenja. Takvo je mig1jenje karakteristicno za paranoidne bolesnike, all se u blaiem obliku mole javiti i javlja u livotu svakog pojedinca. Kod paranoicara postoji velika razlika izmedu alfa-aspekta i beta-aspekta pritiska agresije (p Agresija). Kod njega postoje samoobmana o progonjenju od okoline, jer on tako to okolinu doliv1java, iako to okolina mole, stvarno, biti tek malo iii uopce ne biti agresivna prema tom pojedincu. Odnosi izmedu potreba i pritisaka

Licnost je dinamicka organizacija. U toj dinamici neprekidno dolazi do interakcija izmedu razlicitih potreba u pojedincu i razli6itih pritisaka iii zahtjeva okoline. Zbog toga se ponaganje pojedinca ne mole dokraja razumjeti ni samo na osnovi potreba, niti samo na osnovi pritisaka. Odnos izmedu potreba i pritisaka jest takav da na potrebu koja postoji u pojedincu mole djelovati gotovo svaki pritisak iz okoline (i beta i alfa). Osim toga, neka potreba licnosti pojedinca mole dodi pod utjecaj najrazlicitijih pritisaka iii zahtjeva okoline. Stoga mogu nastati takve situacije u kojima zahtjevi iii pritisci okoline mogu olaksavati zadovoljenje neke potrebe pojedinca, odnosno situacije u kojima pritisci okoline mogu onemogudavati iii oteiavati zadovoljenje neke potrebe. Recimo, ako pojedinac ima vrlo izraienu potrebu za postizanjem uspjeha iii napredovanja, a okolina je takva da iz nje proizlazi podrs"ka (p Priznanje, p Udruiivanje), onda de takvi pritisci pomagati ostvarenju i zadovoljavanju potrebe pojedinca za postizanjem uspjeha i pojedinac de u takvoj okolini lako napredovati i postizati uspjehe. Sasvim de suprotno biti ako je okolina agresivna, dominirajuda iii odbacujuca.

64

93

Prema tome, ponasanje pojedinca proizlazi iz interakcije te okoline i njegovih potreba. To je, po nasem misljenju, istaknuto obi1jezje i doprinos Murraya. Taj meduodnos psiholozi cesto zaboravijaju iii o njemu nikada nisu ni culi. Dogadaji Jedna od definicija licnosti koju daje Murray kale da je licnost ono sto je njezina povijest. Povijest licnosti je lidnost. Prema tome, proucavanje livotopisa pojedinca predstavlja takoder

proucavanje njegove licnosti. Povijest je, naravno, vremenski kontinuirana. Medutim, u svrhu proucavanja Murray definira diskretne vremenske jedinice ponasanja koje su vazne za proucavanje licnosti. Te jedinice se nazivaju dogadajima. Dogadaji dine integraciju izmedu potreba i pritisaka koja je ostvarena u odredenom vremenskom razdoblju. Ta integracija mote biti eksterna iii izvanjska i predstavljati odredeno vrijeme u toku kojeg je pojedinac angaziran u nekom ponasanju koje je manifestno ;recimo treniranje veslanja iii odlazenje na sastanak s nekim momkom). Integracija mote biti ostvarena i bez manifestnog ponasanja kao, na primjer, u mislima iii u masti (misliti na trening veslanja iii misliti na sastanke s momkom). Prvi se dogadaji nazivaju eksternim, a drugi internim. I jedni i drugi su vaz"ni za proucavanje licnosti. Medutim, znanstvenom proudavanju, tj. psiho-Ioskom proucavanju dostupni su samo podaci o ponasanju jer su oni objektivnog karaktera. Zbog toga• eksterni dogadaji predstavijaju realne entitete za psihologiju. To su podaci koje psiholog mole objektivno registrirati, promatrati, analizirati, reprezentirati nekim modelom, rekonstruirati iii protumaciti. »Osim toga, ponasanje pojedinca predstavlja ono sto se ieli predvidati iii sto se mole predvidati i u odnosu nasto se mole testirati adekvatnost formulaci• jai hipoteza« (Murray i Kluckhohn, 1953, str. 9). Interni i eksterni dogadaj obicno su dobro medusobno integrirani. Povre meno oni mogu, medutim, postati odijeijeni. Tako, na primjer, neki v a n dogadaj uzivotu pojedinca mole biti potpuno interni (recimo potreba i zahtjev za religijom), pa se ne pojavljuje na razini ponasanja tog pojedinca. Promatrajuci sa socijalnog aspekta ponasanje takvog pojedinca sa stajalista zahtjeva neke okoline, to ponasanje mole izgledati nezadovoljavajuce. Tako, na primjer, Murray i Kluckhohn smatraju da je posve netodno reci za nekog psihotidara da je »genuo« > sis"ao uma«. Umjesto toga mnogo je ispravnije za takvo ponasanje reci da je on »sasvim u svom umu«, a da je »izvan objektivnog i realnog svijetaZa nageg kronidno i krajnje gladnog covjeka Utopija se mote jednostavno definirati kao mjesto gdje postoji obilje hrane. On je sklon mis"1jenju da de, samo ukoliko mu se mole garantirati hrana za cijeli 2ivot, biti savr geno sretan i da nikada nece pote1jeti nista vi ge. Sklon je da i sam iivot definira kao hranjenje. Sve ostalo smatrat de nevaznim. Sloboda, ljubav, zajednistvo, pogtovanje, filozofija mogu biti odbadeni u stranu kao beskorisne tridarije, jer one ne mogu napuniti njegov 2eludac. Za takvog bi se covjeka moglo slobodno red da iivi samo zbog kruha« (Maslow, 1970, str. 37). Vainost i snagu ovih biologkih potreba ilustriraju i brojni primjeri iz svakodnevnog tivota iii iz posebnih situacija u kojima one nisu mogle biti zadovoljene. Nezadovoljavanje iii nemogudnost zadovoljavanja tih vitalnih biologkih potreba sniiava covjeka na razinu tivotinjskog ponasanja (primjer za to su sludajevi kanibalizma u civiliziranih ljudi izloienih kronidnoj gladi). Potrebe za sigurno gcu. Kad su osnovne iivotne iii fiziologke potrebe organizma zadovoljene bar u nekoj mjeri, pojavit de se druga skupina potreba koje se mogu nazvati potrebama za sigurnogcu. Ove potrebe djeluju motivacijski u smjeru osiguranja gto je moguce vede sigurnosti pojedinca. To su potrebe_ za_stalno gdu, redom, poretkom, strukturom i potrebe za predvidljivosdu dogadaja u bliioj iii daljoj bududnosti. Ove se potrebe najbolje primjeduju kod male djece. To je zbog toga gto su mala djeca bespomodna i ovisna o drugim ljudima i okolini. Djeca na primjer placu kad su ostavljena sama iii kad su prepu gtena drugim ljudima na koje , isu naucena, pladu na sve fake iznenadne i neocekivane pojave i podriaje (kao gto su, na primjer, jaki zvukovi iii gromovi) i slidno. Kod odraslih to se vidi u strahu od bolesti, strahu od neodredene iii nesigurne bududnosti, strahu od nesreda i sl. Maslow smatra da se zbog toga djeca najbolje osjedaju i najbolje funkcioniraju u takvim uvjetima u kojima postoji odredeni stalan red i raspored dogadaja. Takvi im uvjeti pruiaju mogudnost anticipacije iii predvidanja dogadaja i na taj nacin im pruiaju sigurnost. Bez toga se djeca mogu osjedati nesigurna, tjeskobna, napu gtena. Djeca zbog toga teie takvim situacijama 256

koje im pruzaju osjedaj sigurnosti. Zbog toga oni roditelji koji djecu odga jaju u uvjetima u kojima je sve dopugteno i sve moguce ne zadovoljavaju njihove potrebe za sigurno gcu. Previge nesigurna okolina u kojoj nema niceg sigurnog i nideg na gto bi se dijete moglo pouzdano osloniti stvaraju kod djeteta konfuziju i strah. Takvu nesigurnu okolinu predstavlja i obiteljska atmosfera u kojoj dijete raste. Nesloge ill svade medu roditeljima, fizicki obraduni, rastave, smrt jednog iii oba roditelja, roditeljska nebriga posebno su, prema njegovu mi gljenju, gtetni za dijete. U takvoj nepredvidivoj atmosferi ill okolini dijete ne mote zadovoljiti svoje potrebe za sigurno gcu, pa se pa trebe vigeg nivoa ne mogu norinalno pojavljivati gto znadi da je njegov razvoj kao ljudske jedinke dovecen u pitanje ill usporen. Odgoj i rast pojedinca pridonose, donekle, da se smanje iii modificiraju ove potrebe. Medutim, one su prisutne kroz ditav iivot. U kasnijim fazama to su potrebe za radnom i

financijskom sigurnogcu. Te se potrebe zadovoljavaju .tada na druge nadine. Tako, na primjer, g tednja je izraz takve potrebe za sigurnogcu, osiguravanje protiv poiara, nesreca i nedada takoder je izraz potrebe za sigurnogcu. Socijalno osiguranje, zdravstveno osiguranje, sindikalno udruiivanje i udruiivanje s drugima u proizvodnji takoder su izraz potrebe za sigurno gcu. Nadalje, Maslow smatra da su razliciti religiozni obidaji i religiozna udruienja, vjerovanja i ideologije kao i 2ivotne filozofije pojedinca izraz takve potrebe za sigurno gcu. Takve ustanove i takve djelatnosti uvode red i organizaciju u iivot pojedinca, dine da mu njegov vlastiti iivot izgleda koherentan i skladan, da ima svoj smisao i tok, pa se pojedinac tada osjeda sigurnim (dak i za prekogrobni nivo). Potrebe za sigurnogcu kod odraslih ljudi najbolje izbijaju na vidjelo u izvanrednim i opasnim situaci jama kao gto su rat, bolesti, potresi i sl. Ako potrebe za sigurnogcu nisu iii ne mogu biti zadovoljene iii ukoliko se one intenziviraju preko odredene granite, mogu se pojaviti abnormalni oblici u pona ganju kao gto su neuroze iii psihoze. To je posebno sludaj kod opsesivno-kompulzivnih neuroza iii psihoza. Takvi pojedinci su obuzeti intenzivnim potrebama za sigurno gcu i zas"titom. Oni se ponagaju kao da se nalaze u neposrednoj opasnosti iii pred nekom katastrofom. Neprekidno su u potrazi za nekim jakim za.ititnikom i za redom i poretkom koji de im prutiti potrebnu sigurnost. Tako Maslow kale da se u takvoj situaciji radaju »Fi hreria ill vole koji takvim pojedincima onda predstavljaju garanciju njihove sigurnosti. Potrebe za pripadanjem i ljubavlju. Kad su zadovoljene fiziologke pa trebe i potrebe za sigurnogcu, onda se pojavljuju potrebe za pripadanjem i ljubavlju. Pojedinac tada traii odnose s

drugim ljudima na temelju odanosti, privrienosti i ljubavi. On zapravo traii svoje mjesto u takvim odnosima koji vladaju u grupi kojoj on pripada. To je najprije njegova obitelj, a onda druge grupe kojima pripada iii u koje se ukljuduje. Pojedincima koji traie zadovoljenje ovih potreba ciljevi u livotu postaju pojedine grupe iii organizacije. Pripadanje takvoj grupi mole zadovoljiti te potrebe. Usamljenost ne moze zadovoljiti te potrebe i ona postaje bolna, katkada neizdriiva. Izbjegavaju se situacije kao gto su socijalna izoliranost, odbadenost, socijalno kainjavanje. Traie se prijatelji, drugovi, rodaci, djevojka iii momak, odekuju se ili priieljkuju djeca. Pojedinac nastoji da se u nekoj grupi afirmira i da postane prihvaden i voljen. 17 Fulgosi: Psihologija lii`nosti

257

U vezi s ovim potrebama za pripadanjem i ljubavlju prisutna je jedna tehnika psiholo gke terapije koja se u posljednje vrijeme pojavila. To je tehnika treniranja senzitivnosti iii osjetljivosti. Ta se tehnika sastoji u treniranju osjetljivosti na druge ljude i za boravak u drugtvu. Tako se treniraju one osobe koje su zbog usamljenosti izgubile smisao i mogudnost ostvarivanja kontakata i pribliiavanja drugim ljudima iii su izgubile sposobnost da stvaraju prisnije kontakte s drugim ljudima, a osjecaju za tim potrebu. Takva se psiholo gka terapija odvija u posebno formiranim grupama. U vezi s time Maslow kale da su pripadnici takvih grupa i polaznici takvih treninga: u... motivirani nezadovoljenim gladom za kontaktom, intimnogcu, za pripadanjem i potrebom da se svlada vlastiti ra gireni osjecaj otudenosti, usamljenosti, stranosti, napugtenosti ...a (Maslow, 1970. str. 44). Ovaj osjedaj potpune osamljenosti i napu gtenosti narocito je razvijen u SAD ali i u drugim istocnim i zapadnim zemljama u svijetu. Do njega dolazi u SAD zbog velike pokretljivosti stanovnika. Tamo svake godine oko 40 milijuna Amerikanaca mijenja mjesto boravka bar jedanput godignje, a mnogi five gotovo nomadskim iivotom. Drugi je razlog tome gto moderno drugtvo rugi stare okvire u kojima se pojedinac razvijao. To se u prvom redu odnosi na obitelji koje su postale mnogo manje cvrste i koherentne. Tome je, nada lje, uzrok i naein iiv1jenja u gradovima koji su sve vedi i ra gtrkaniji i u kojima Ijudi zbog toga, a i zbog velike zaposlenosti, imaju mnogo manje prilike da se susredu i da formiraju stabilne i trajne kontakte, veze i prisnost. Zbog toga medu ljudima ima sve manje prisnosti i medusobne povezanosti. Ljudi su sve vise indiferentni jedni prema drugima i prema zajednici. Maslow smatra s tim u vezi da mnoge ,,revolucionarnea grupe u suvremenim drustvima imaju istu osnovu formiranja, a to je zadovoljavanje potreba za bliskogdu i povezanogdu odnosno za pripadanjem. Pripadanje takvoj grupi mole zadovoljiti takve potrebe pojedinaca. Medutim, da bi se one formirale i da bi se u njima razvila bliskost iii istomigljenost, potrebno je da se pronade neprijatelj koji je zajednicki svim pripadnicima takvih grupa. Zajednicki neprijatelj tada olakgava stvaranje zajednistva i povezanosti medu clanovima i tako njihove potrebe za pripadno gdu bivaju zadovoljene. Nezadovoljavanje potreba za pripadnoscu i ljubavlju moie, prema tome, imati vrlo take i negativne posljedice za pojedinca ali i za dru gtvo. Socijalna neprilagodenost i patoloski oblici ponasanja proizlaze u velikoj mjeri iz nezadovoljenih potreba u ovoj kategoriji. Otuden, razocaran i usamljen covjek prestaje vjerovati drugima, Ljubav i njeznost njemu su strani i on ih ne zna i ne moie prihvatiti. U takvu poloiaju pojedinac se jog vi ge zatvara u sebe, ne povjerava se drugima, ne ulazi u intimne odnose s drugima i neprekidno strahuje od razocaravanja i odbacivanja. Maslow smatra da izmedu zdravog iivota u odrasloj dobi i izmedu odanog, njeinog i ljubavlju ispunjenog odgoja u mladosti i djetinjstvu postoji visoka korelacija. To su utvrdila brojna istraiivanja. Za njega se na osnovi takvih istraiivanja namece zakljueak da je ljubav osnovni uvjet za zdrav razvoj pojedinca. On smatra da je to potreba za ljubavlju ljudima urodena i kaie: » moiemo redi da je organizam tako naeinjen da on treba ljubav na isti nacin na koji su automobili tako konstruirani da trebaju benzin i uljea (Maslow, 1970, str. 176). U vezi s tim valja istaknuti jog jednu vainu razliku izmedu Maslowa i Freuda. Maslow odbija tumacenje Freuda da su ljubav i privrienost medu ljudima derivati seksualnog nagona. Ljubav za Maslowa nije isto gto i sek258

vlastite Iicnosti, opet je proporcionalan uloienom naporu i trudu. Zbog toga je za licnost pojedinca opasno ako taj pojedinac gradi samopo gtovanje samo na stajaligtima drugih, a ne na vlastitim sposobnostima, uspjesima i vlastitoj adekvatnosti. U takvoj situaciji njegovo samopo gtovanje de biti psihologki nesigurno i ugroieno. Pravo i solidno samopo gtovanje iii pos"tovanje od strane drugih treba se zasnivati na realnim vrijednostima, a ne na faktorima koji su izvan kontrole pojedinca. Potrebe za postovanjem od strane drugih Ijudi i potrebe za samopo gtovanjem ovise, medutim, kao i sve druge potrebe, osim fiziolo gkih, o tome kako su zadovoljene potrebe niiega reda i u hijerarhiji. To znadi da se te potrebe mogu zadovoljiti tek ako su potrebe za Ijubavlju i pripadanjem zadovoljene. Onog trenutka kad se pojave nezadovoljene potrebe za ljubavlju i pripadanjem, one odmah stupaju u prvi plan i potiskuju potrebe za sama pogtovanjem i postovanjem od strane drugih u duegi plan. Tek kad se te potrebe zadovolje, pojedinac de se opet posvetiti zadovoljavanju potreba za samopos"tovanjem. Potrebe za samoaktualizacijom. Te su potrebe na petoj razini u hijerarhiji potreba i njihovo pojavljivanje, pa prema tome i zadovoljavanje, mole dodi na red tek kad su potrebe iz niiih razina u hijerarhiji zadovoljene. One stoje na vrhu razvoja lidnosti i kad pojedinac mole i njih zadovoljiti, onda je on postigao kompletan razvoj koji mu njegova ljudska priroda omoguduje. Stanje samoaktualizacije je prema tome vrlo vaino i za ljude vrlo ka rakteristicno. Stoga bismo mogli odekivati da de za Maslowa i sve ljude biti lako da definiraju i deskribiraju to stanje samoaktualizirane Iicnosti. Medutim, to nije tako. Maslow kale da je samoaktualizirana licnost ona licnost ill pojedinac koji je postao sve ono gto je mogao postati. Pojedinac koji je postigao samoaktualizaciju ostvario je i iskoristio sve svoje kapacitete, potencijalnosti i talente. Bududi da nikada sa sigurno gdu ne znamo kakvi su na gi kapaciteti, sposobnosti i talenti, a pogotovo ne znamo to kod drugih, ne moiemo biti sigurni da li je netko ostvario samoaktualizaciju ill ne. Zbog toga je mnogo bolje govoriti o potrebi za samoaktualizacijom iii potrebama za samoaktualizacijom. To znadi da pojedinci nastoje ill teie da ostvare sve svoje mogudnosti, talente i potencijalnosti. To je, prema tome, teinja ill potreba iii proces u toku kojeg pojedinac ieli iii nastoji postati totalna licnost u skladu sa svojim mogudnostima, ieli postidi vrhunac u svom razvoju. U vezi s tim Maslow kale da pojedinac mora biti ono gto jeste i da mora biti onakav kakav jeste. On mora biti iskren prema sebi prema svojoj prirodi i ne smije je izdati. To je druga dodirna todka izmedu Maslowa i Ro gersa koji takoder smatraju da je iskrenost prema sebi osnova za kompletni razvoj pojedinca i da je neiskrenost prema sebi oblik i prvo otudenje iii a1ijenacija covjeka. Maslow kale: »Jedan skladatelj mora skladati glazbu, slikar mora slikati, pjesnik mora pisati ukoliko ieli biti pomiren sam sa sobom. Ono gto dovjek mole biti on mora biti. On mora ostati iskren svojoj vlastitoj prirodi« (Maslow, 1970, str. 46). Samoaktualizacija mole u razliditih ljudi biti ostvarena na najrazlicitije nacine: Nije tocno da samo umjetnicko stvaralastvo ill znanstvena aktivnost predstavljaju nadine iii puteve samoaktualizacije. Ljudi imaju u iivotu sasvim razlicite ciljeve i teinje. Tako, neki nogometa g postiie aktualizaciju u svom sportu ako se uspije razviti do maksimuma svojih sposobnosti, neki

roditelj ill majka mole smatrati da je ostvarila sve svoje ambicije i ielje na taj nadin gto je podigla i s"kolovala svoju djecu, politicar gto je postigao mak simalan uspjeh ill karijeru u toj djelatnosti, iniinjer brodogradnje u tome gto je konstruirao brod iii rije gio neki tehnicki problem, netko u tome gto je uspio rijesiti svoje stambeno pitanje ill izgraditi vlastitu kudu itd. Na tom stupnju hijerarhije potreba postoje, prema Maslowu, najvede razlike medu ljudima i najvede specificnosti. Valja redi da je stoga, prema nas"em mis"1jenju, mogude da se tudi ciljevi i ostvarenja odnosno teinje iii nacini aktualiziranja mogu potcjenjivati, ukoliko se znatno razlikuju od na geg vlastitog. Ovdje je zgodan primjer onaj kada je sveudili gni profesor upitao (tada jo g) svog »podvornika«, koji ga je »posluiivaon trideset i vige godina i koji je odlazio u mirovinu,sto bi ielio biti kad bi se ponovno rodio. Ovaj mu je odgovorio da bi ielio biti isto gto i sada i da bi bio potpuno zadovoljan. Profesora je, naravno, takav odgovor zaprepastio, jer je on situaciju svog podvornika percipirao i doiivljavao sasvim drukdije i jer je, naravno, mislio da svi to doiivljavaju poput njega. Potpunu samoaktualizaciju dostiie samo jedan manji broj Ijudi. Ako je to tendencija urodena svim ljudima i ako svi imaju potrebu za samo aktualizacijom i potpunim ostvarenjem svojih mogudnosti i sposobnosti, onda to znadi da ljude netto spredava u postizanju potpunog ispunjenja vlastite Iicnosti. Maslow je u vezi s tim naveo nekoliko razloga zbog kojih samo ma lom broju ljudi uspijeva da postignu aktualizaciju samih sebe. Jedan od uzroka jest u tome gto vedina ljudi ne poznaje niti ne zna za svoje potencijalne mogudnosti. Oni su u odnosu na sebe potpuno slijepi iii imaju o sebi pogres"nu sliku i stoga su zavedeni na pogre gne putove. Osim toga, vedina ljudi nikada nije iskusila ugodu ill nagradu koju pruia to ostvarivanje sebe i svojih potencijalnosti. Nasuprot tome, vedina ljudi smatra da nemaju sposobnosti iii sumnjaju u vlastite sposobnosti i mogudnosti i na taj nadin sami sebi onemogudavaju postizanje punog ostvarenja samih sebe. Daljnji uzrok tome da samo mali broj Ijudi uspijeva sebe u potpunosti ostvariti leii u drustvenoj okolini i drustvu u kojem danas Ijudi five. Tu postoji vise vainih uzroka koji spredavaju razvoj covjeka. Jedan od uzroka su drustvene predrasude i drustveni stereotipi. Primjer za to su predrasude i stereotipi u vezi s razlidito gdu mugkaraca i iena. U mnogim drustvima naglasavaju se mus"ke i ienske osobine. One koje su karakteristidne za iene odgajaju se ili uzgajaju kod ienskih clanova drus"tva, a one koje su karakteristidne za muskarce kod mus"kih. Tako na primjer, mu gkarac ne smije ill ne treba imati takve ienske osobine kao gto su njeinost, osjetljivost, emocionalnost, uljudnost, blagost. gene opet trebaju imati samo takve osobine jer su one, toboie, u skladu s njihovom prirodnom ulogom u drustvu. Daljnji uzrok, koji je takoder drugtvenog podrijetla a koji onemogudava mnogim ljudima ostvarivanje samih sebe je u tome gto mnoge potrebe iz niiih razina u Maslowljevoj hijerarhiji nisu iii ne mogu u odredenom drustvu biti zadovoljene. Tako postoje drustva i zajednice u kojima niti fizio-1oske potrebe ne mogu biti zadovoljene. Jasno je da u takvom drustvu nitko ne mole ni pomisljati na ostvarivanje svih svojih potencijalnosti i talenata. U mnogim razvijenijim dru gtvima ne mogu biti zadovoljene neke druge potrebe. Osobito negativan utjecaj na samoostvarenje imaju nezadovoljene potrebe za sigurnogdu. Napredak i razvoj pojedinca desto zahtijeva da se razbijaju

260

166

postojeci nacini funkcioniranja okoline, da se napustaju stare tradicionalne ustanove, da se

probija naprijed i da se ruse navike, predrasude, ocekivanja i uobicajena pona ganja, tradicija i slicno. Sve to u pojedinaca izaziva strah zabrinutost, a to su simptomi nezadovoljenih potreba za sigurno gcu. Dakle, napredak u aktualizaciji samoga sebe za mnoge je popracen •pojavom potreba za sigurnoscu koje, kao potrebe nilega reda, moraju biti prije zadovoljene. Stoga mnogi odustaju od takva puta, ostaju u sigurnosti, mire se sa sudbinom koja nije ni gta drugo negoli njihova drugtvena okolina i prestaju napredovati na putu samousavrsavanja i aktualizacije. Tako propadaju ogromni ljudski talenti i mogucnosti. Dakle, prema Maslowljevom migljenju, drugtvo je osnovni uzrok tome gto ogromna vecina ljudi ne moie i ne zna za svoje mogucnosti razvoja i gto taj razvoj ne mole ostvariti. To je slucaj sa svim danasnjim drugtvenim uredenjima. Drustvo koje bi moglo pomoci da veci broj ljudi postigne potpuno ispunjene samih sebe treba biti u vecoj mjeri olak gavajuce i mora pruzati mogucnosti za postizanje takve samoaktualizacije. Samoaktualizacija zahtijeva potpunu otvorenost pojedinca za nove ideje i nove dozivljaje. Oni pojedinci iii djeca koja live u sigurnoj, srdacnoj i za gtitnoj okolini lakse ce razumjeti sebe, svoje mogucnosti i zadovoljstvo koje proizlazi iz procesa aktualizacije svojih potencijala. Takav je rast moguc i ugodan samo onda kada su zadovoljene potrebe iii kada zadovoljavanje potreba nije ugrozeno. Jedino u takvim uvjetima covjek mole postati u najvecoj mjeri ono gto jest. Ljudi koji ne mogu iii kojima je onemoguceno da zadovolje svoje potrebe ne mogu to postici niti dolivjeti. Stoga dru gtva treba mijenjati tako da ona omogucuju lak ge i potpunije zadovoljavanje potreba svojih 61anova, a to zahtijeva reorganizaciju i promjene u drustvenim uredenjima.

Motivi nedostatka i motivi rasta Buduci da su motivi odnosno potrebe srz Maslowljeve teorije licnosti, on je teorijskim razradama potreba i motiva pridavao veliku pail,ju. Uz vec opisanu hijerarhijsku klasifikaciju potreba, Maslow je dao i jednu klasifikaciju motiva (Maslow, 1955). Prema toj klasifikaciji treba razlikovati dvije vrste motiva: motive nedostatka iii deficijentnosti i motive rasta. Motivi deficijentnosti iii D motivi u stvari su potrebe nileg reda u njegovu hijerarhijskom sustavu potreba. To su fiziolo"ske iii biolo gke potrebe i potrebe za sigurno gcu. D motivi su stoga vrlo utjecajni u ponaganju pojedinca. Njihovo pojavljivanje pradeno je porastom napetosti u organizmu i stoga oni trale gto skorije zadovoljenje (na primjer, potreba za kisikom iii potreba za uklanjanjem od juredeg vlaka). Postoje odredeni kriteriji koji omogucavaju identificiranje D motiva. Ti kriteriji su slijededi: 1. nepostojanje D motiva izaziva bolest organizma (na primjer nezadovoljavanje potrebe za hranom dovodi do smrti); 2. postojanje iii pojavljivanje tih motiva onemogucava bolest organizma; 3. njihovo zadovoljenje lijeci bolest organizma koja je njihovom pojavom izazvana (na primjer, uzimanje vitamina); 4. u uvjetima slobodnog izbora pojedinac najprije pristupa zadovoljavanju D motiva; 5. ti su motivi neaktivni kod zdravih ljudi pri emu su zdravi oni koji ne funkcio-

redukcija napetosti stvorene nedostatkom u organizmu. Oni su ekspanzivni. Recimo, interes za astronomiju sigurno je B motiv, kao i interes za gab, marke, slike, glazbu itd. Ti se motivi, medutim, javljaju i postaju aktivni tek kad su D motivi zadovoljeni. Onaj tko je gladan na smrt, ne interesira se za dogadaje na nebu. Ili kako je jedan covjek u odredenoj situaciji rekao: emu slule zvijezde kad ih ne moles jesti«! Maslow je sklon koncepciji da su i D motivi i B motivi urodeni i instinktivni, a ne steceni iii nauceni (Maslow, 1967a). Oni su, prema tome, dio covjekove prirode. Zbog toga su oni u vezi s psiholoskim zdravljem covjeka. Psiholos"ko zdravlje postoji prema njegovoj definiciji tek onda kada su svi ti urodeni motivi i potrebe zadovoljeni i kada postoji mogucnost potpunog razvoja pojedinca. Svako drugo stanje nije stanje psiholoskog zdravlja. Ako to povelemo s onim gto smo rekli ranije da samo mali broj ljudi mole u potpunosti u suvremenim drus"tvenim uredenjima zadovoljavati svoje potrebe i motive i ostvarivati svoj potpuni rast, onda iz toga proizlazi zak1ju6ak da ogroman broj ljudi danas nije psiholo gki zdrav, vec psiholo gki bolestan. Takve bolesti koje proizlaze iz nemogucnosti potpunog ostvarenja vlastite ljudske prirode Maslov naziva umetapatoloskim« (Maslow, 1967a). Takva metapatologka stanja su apatija, alijenacija iii otudenost, depresija, bespomocnost, cinizam, zloba, zavist i brojna druga. Hijerarhija metapotreba je manje rigidna i jaka od hijerarhije biolo gkih motiva. Tako se razlicite metapotrebe iii B motivi mogu medusobno zamjenjivati i nadomjes"tavati. Medutim, zadovoljavanje B motiva ne mole se postici ostvarivanjem iii zadovoljavanjem D motiva. Maslow s tim u vezi razlikuje osobe koje su motivirane D motivima i osobe koje su motivirane B motivima iii potrebama. Metamotivirane osobe iii tako motivirano pona ganje usmjereno je i odano istini, ljepoti, dobroti, pravdi, usavrgavanju i redu. »Za vise razvijene osobe, 'pravo' je vise nacin trazenja pravde, istine, do brote itd. negoli nacin trazenja financijske sigurnosti, obolavanja, statusa, prestiza, dominacije, mu gkosti itd.« (Maslow, 1971, str. 310).

Aktualizacija samog sebe Maslow, kao i drugi humanisticki psiholozi, ima vrlo pozitivno mi gljenje o ljudskoj prirodi. Mnogi smatraju da je takvo mis1jenje, osobito kod Maslowa, previge rulicasto i nerealno. U osnovi je humanisticke psihologije, za razliku od psihoanalize i biheviorizma, da to psihologija naglasava ljudske urodene potencijale za stvaralagtvo, za osobni rast i usavrgavanje, za ispunjavanje samoga sebe. Ispunjenje samoga sebe iii aktualizacija sebe moguca

niraju pod utjecajem iii dominacijom D motiva iii motiva nedostatka ili deficijencije. Motivi rasta nazivaju se jog i metapotrebama iii B motivima. Metapotrebe iii B motivi predstavljaju potrebe koje su povezane s urodenom tendencijom za aktualizacijom samoga sebe i zbog toga znace udaljene ciljeve u iivotu pojedinca. Svrha je tih motiva u tome da obogate i progire iskustvo i dozivljaje i da na taj nacin povecavaju radost livota iii radost livljenja. Oni, prema tome, utjecu na girenje iskustva, na progirivanje iii •povecavanje obogacivanje licnosti. Zato ti motivi nisu motivi nedostatka Hi nedostajanja i njihov cilj nije 167

263

je i do nje de sigurno dodi ako postoji odgovarajuda okolina. Nijedan covjek, prema mi g1jenju humanistickih psihologa, nije li gen ljudske prirode iii ljudskosti, ali mote postati rtva dru gtva i okolnosti koji mu prijece takav razvoj. Zbog toga takav pojedinac mora nadvladati ogranidenja okoline, mora preuzeti brigu o sebi i svom razvoju i odgovornost za puno ostvarenje svojih mogucnosti. Osobe koje uspijevaju razviti svoje humane potencijale imaju prema mi g1jenju Maslowa i prema jednom istraiivanju odredene karakteristike i obi1je2ja. »Kad ih pitam: U kojim aspektima va gega rada najvige uiivate? Sto vam pruia najvedu ugodu? Kada uiivate u svom poslu? itd., takvi su ljudi skloniji da daju odgovore u vezi s intrinzicnim vrijednostima, transpersonalne, nesebicne, altruisticke satisfakcije, kao na primjer: zbog pravde, zbog vede savrgenosti neceg, zbog propagiranja istine, zbog nagradivanja vrline, kainjavanja zla itd.< (Maslow, 1971, str. 310). Prema tome, osobe koje su odmakle na putu aktualizacije razlikuju se i kvantitativno i kvalitativno od onih koji nisu samoaktualizirane lidnosti. Obicno su ljudi u svom iivotu motivirani i pokretani niiim potrebama i zadovoljavanjem niiih potreba u hijerarhiji, a oni koji idu za aktualizacijom iii ispunjavanjem sebe teie vedoj savrsenosti u rastu, teie svojoj individualnosti i svom vlastitom stilu iivota.

Empirijska istraiivanja i provjera Koncepcija humanisticke psihologije i Maslowa, kao uostalom i svaka koncepcija u psihologiji, trebaju biti podvrgnute empirijsko;n testiranju i provjeri. Objektivna verifikacija svake tvrdnje iii hipoteze i to uz korigtenje znanstvenih metoda (eksperimenta i sustavnog promatranja iii opaianja) predstavlja preduvjet da bi neka teorija, hipoteza ili sustav postali dio zna nosti, u ovom slucaju dio znanstvene psihologije. Maslowljeva teorija lidnosti ispunjena svjeiinom i novim idejama posebno zasluiuje takvu verifikaciju. Znanost se zasniva na objektivnim znanstvenim postupcima, a ne subjek tivnim migljenjima, uvjerenjima, vrijednostima, stavovima, ucenjima i sl. Dokle god neki subjektivni sustav nije prosao znanstvenu provjera, on nije znanstveni sustav. On mole biti filozofski sustav, religiozni sustav, ideolo gki sustav, on mole biti umjetnicko ostvarenje ill bilo kakvo drugo ostvarenje, ali ne moie biti znanost. Znanost je, po mojoj definiciji, sustav postupaka kojima je osnovni cilj da iz procesa spoznaje odstrane u pot punosti iii gto je to moguce temeljitije subjektivni faktor iii faktore.

Kakva je, prema tome, znanstvena podloga Maslowljeve teorije lidnosti? Maslowljeva teorija licnosti, poput psihoanalitickih i nekih drugih teorija, zasniva se u velikoj mjeri na subjektivnom uvjerenju i naucavanju. Maslow, na primjer, govori mnogo o ljudskoj prirodi 1 o njenoj genetickoj uvjetovanosti. Sve te tvrdnje znace same po sebi samo pretpostavke koje mogu izgledati manje iii vige (kao i u slucaju Freudovog ucenja) plauzibilne iii vjerojatne, all koje trebaju biti podvrgnute empirijskoj provjeri uz kori gtenje znanstvenih postupaka. Maslow je znao da njegova teorija, kao ni Freudova ni druge, ne moie imati znanstveni karakter bez takve provjere, te je i sam poku gao izvrgiti neka istraiivanja i provjere koje bi imale objektivan znacaj. I to usprkos tome gto je sam bio kritican u odnosu na znanost i znanstveni rad. On je, na primjer, predlagao humanisticku znanost kao nadopunu mehanisticke znanosti o ljudima, tj. kao nadopunu biheviorizma (Maslow, 1966). Ta humanisticka znanost trebala bi se baviti pitanjima ljudskih vrijednosti, individualnogdu, svijes"du, etikom, svrhom, odnosno kako on to naziva, »visim dostignudima ljudske prirode>Jedino onda kada eovjek ugodi svoje uho na rekurentne teme ... ,pocinje ovaj svijet paprimati za njega smisao. Kao i glazbenik, on svoje iskustvo mora frazirati da bi ga osmislio. Te fraze su dogadaji koji se razlikuju« (Kelly, 1970, str. 11). Iako dogadaji nikada nisu posve identicni, oni se mogu predvidati ukoliko su interpretabilni na isti nacin ill ukoliko se mogu konstruirati na isti nacin. Zadatak je pojedinca da trail one karakteristike i interpretacije koje su relativno stabilne u vremenu. Te karakteristike ill takve interpretacije omo guduju mu predvidanje bududih dogadaja. Poucak o individualitetu Taj poucak glasi: »Lidnosti se razlikuju jedna od druge po naZinu kako interpretiraju iii konstruiraju dogadaje« (Kelly, 1955, str. 55). Za Kellyja ne postoje dva jednaka covjeka. To nisu Zak niti identicni bli zanci. Svaki pojedinac interpretira dogadaje na svoj nacin i promatra svijet kroz vlastite naocale. Ljudi se, prema tome, razlikuju medusobno zbog toga sto se njihovi konstrukti ill interpretacije dogadaja razlikuju. Za to postoje brojni .primjeri iz svakodnevnog iskustva. Gotovo nema ni jednog fenomena koji bi dva 6ovjeka interpretirala jednako. Tako se interpretacije politidkih dogadaja, ekonomskih poteza i odluka, svakodnevnih dogadaja, pisanja, svake izgovorene rijeci, svih dru g tvenih zbivanja koja su zajednieka za sve ljude razlikuju i postoje razlicita shvadanja i interpretacije kod svakog pojedinca. Razlike u interpretaciji postoje izmedu roditelja i djece, starih i mladih, ucenika i nastavnika, radnika i predradnika, ljudi razlicitih profesija. Ljudi se medusobno ne slatu zbog toga gto svaki od njih djeluje na osnovi razlicitih sustava konstrukata iii interpretacija. Ne samo da se ne slaiu medusobno, nego prema Kellyjevoj teoriji, oni eak ni ne govore i ne mogu govoriti o istim stvarima iako misle i live u uvjerenju da to mogu i da to tine. Poucak o ' dihotomiji

Poucak o podrucju primjene konstrukta Podrueje primjene nekog konstrukta ved smo razmatrali. Ta osobina kon strukta odredena je sljededim poudkom: »Neki je konstrukt pogodan za anti cipaciju samo jednog konaenog broja dogadaja« (ibid, str. 68). Iz ovoga se vidi da pojedinac ne moie doiivjeti ono za sto nema pripremljenih konstrukata iii interpretacija, pa ih zbog toga ne mote interpretirati. U vezi s tim javlja se prema teoriji o personalnim konstruktima anksioznost ill tjeskoba o kojoj de biti vise redeno u daljem tekstu. Poucak o organizaciji Bududi da je jedinica licnosti za Kellyja konstrukt, organizacija licnosti je za njega organizacija tih konstrukata. Poucak o organizaciji konstrukata glasi: svrhu anticipacije dogadaja svaka osoba stvara (evolvira) jedan sustav konstrukata kojim su odredeni ordinalni odnosi medu konstruktima« (ibid, str. 56). Prema tome, ljudi se medusobno ne razlikuju samo u konstruktima ko jima raspolatu, ved i nacinom na koji su ti konstrukti organizirani kod svakog pojedinca. Dva covjeka mogu imati, teoretski, identicne konstrukte, ali mogu biti vrlo razlidite pa cak i sasvim razlicite licnosti zbog razlicite organizacije tih konstrukata. Unutar jedne licnosti konstrukti su organizirani na hijerarhijski nacin. U toj hijerarhiji konstrukata neki od njih zauzimaju v i i rang i nadredeni su, a drugi imaju niii rang i podredeni su. Sustav konstrukata je, prema tome, ordinalna organizacija koja omogueuje da se s jednih konstrukata prelazi na druge na sredeni nacin i da se tako izbjegavaju konflikti koji bi inaee nastali. Pretpostavimo, na primjer, da starija sestra treba u od r redeno vrijeme imati sastanak sa svojim momkom. Njena majka tell da ona u to isto vrijeme povede svog brata na s"etnju. Takva situacija moie biti interpretirana ill konstruirana od strane to djevojke ovako: Nadredeni konstrukt Podredeni konstrukti Ljubav - Gubitak ljubavi Ugodno - Neugodno Nesebican - Sebican Ako su njeni konstrukti tako organizirani konflikt u kojem se ona nalazi bit de lako rije g en, jer su polovi nesebican i ugodan podredenih konstrukata ispod pola ljubav nadredenog konstrukta. Rje g enje 6e se sastojati u tome da de cijela situacija biti interpretirana kao ugodna, nesebicna i ljubavna i sestra de povesti svog mladeg brata na g etnju i na sastanak sa svojim dragim. Mnogo teii konflikt bi nastao kad bi polovi podredenih konstrukata bill razlicito sub sumirani pod nadredeni konstrukt.

»Sustav konstrukata neke licnosti sastoji se od jednog konacnog broja dihotomnih konstrukata« (ibid., str. 59). Ovaj poucak odreduje onu osobinu konstrukata o kojoj smo ved govorili, a to je da su konstrukti bipolarni i dihotomni po svojoj prirodi. Kelly smatra da je osnovna karakteristika ljudskog misljenja da je ono dihotomno. U tome se on razlikuje od suvremenih teorija mi g ljenja. Svaki dogadaj koji se interpretira takvim bipolarnim ill diho tomnim konstruktom mora, dakle, biti postavljen na jedan pol tog konstrukta ill njime obiljeten. Takav pol se naziva emergentnim polom. Drugi poi, koji nije primijenjen, naziva se implicitnim polom. Primjeri za bipolarnost jesu >>dobro-lo g e«, >musko-tensko« itd. Kelly, medutim, dopu g ta da se neki bazicni konstrukt na visem stupnju organizacije ill apstrakcije organizira kao novi konstrukt ali takoder bipolaran. Tako dihotomija »c r n o - b ij e l o « na vi g em stupnju apstrakcije mote postati konstrukt ill interpretacija »sivijemanje sivo«. Time se omoguduju gradacije i ljestvicne vrijednosti u osnovnim kon struktima. 197

21 Fulgosi: Psihologija licnosti

321

Sustav konstrukata kod nekog pojedinca je, prema Kellyju, jog stabilniji od pojedinatnih konstrukata, all se i on mote mijenjati. Mogude su i takve promjene u kojima do tada podredeni konstrukti postaju nadredeni, a nadredeni postaju podredeni. Tako, na primjer, konstrukt »nesebitnost-sebitnost« mole postati nadredenim konstruktu 0ljubav-gubitak ljubavi«. Vrijednost organizacije i mjerilo uspjesnosti te organizacije konstrukata jest njegova efikasnost u predvidanju. To isto odreduje i polozaj svakog pojedinatnog konstrukta u hijerarhiji. Vigu razinu u hijerarhiji imaju oni konstrukti koji omoguduju bolje predvidanje. Poznavati neku licnost znaci, prema tome, poznavati njenu organizaciju konstrukata. Jedino je tada mogude smisleno interpretirati njene postupke i ponasanja. Poucak o izboru

Poucak o izboru odreduje koji de pol nekog konstrukta biti kori gten za interpretaciju. »Pojedinac odabire za sebe onu alternativu u nekom dihoto miziranom konstruktu s kojom pretpostavlja da de ostvariti vedu elaboraciju svog sustava« (ibid, str. 15). Elaboracija sustava konstrukata ostvaruje se na dva nadina: definicijom i ekstenzijom. Definicija konstrukta povedava njegovu preciznost, a time i njegovu efikasnost u predvidanju. Ekstenzija nekog konstrukta znadi povedanje podrutja njegove .primjenjivosti, tj. omoguduje njegovu primjenu na nove dogadaje. U strategiji gdje pojedinac nastoji povedati preciznost nekog konstrukta on de koristiti odabirati za interpretaciju onaj pol konstrukta nekog dogadaja koji se u pros"losti tes"de pokazivao kao totan i dovodio do totnih predv . idanja dogadaja koji su slitni sada gnjem iii onom koji se odekuje. To je, dakle, pol koji ima vedu otekivanu vjerojatnost da bude adekvatan za interpretaciju. Ako je predvidanje totno, taj konstrukt postaje jog bolje izraien iii definiran. U strategiji u kojoj se ieli prosirenje iii ekspanzija nekog konstrukta, odabire se ona alternativa koja ima vedu vjerojatnost da ukljuti i neki novi dogadaj. Ovdje se konstrukt koristi za predvidanje nekog novog dogadaja s malo slitnosti s ved doiivljenim, iii za reinterpretaciju nekog ved ranije doii vljenog dogadaja. Tu je, dakle, vjerojatnost totne interpretacije smanjena, manja nego u strategiji definiranja nekog konstrukta. Medutim, ako se predvidanje p o k e todnim, onda je podrutje primjene nekog konstrukta pro gireno. Kelly ne kale kad de se koristiti jedna a kad druga strategija elaboracije konstrukata. Mole se, medutini, pretpostaviti da de u situaciji kad se neki konstrukt pokazuje efikasnim za predvidanje postojati tendencija da se on stalno nanovo koristi, tj. strategija ekstenzije, a u situaciji kad je neki konstrukt slab u anticipaciji bududih dogadaja, postojat de tendencija kori gtenja strategije definiranja (redefiniranje) konstrukta. Katkada se koriste i obje strategije za elaboraciju. U takvom slutaju pojedinac mole eksperimentirati (ekstenzija) i ostati u granicama sigurnosti svojih ved provjerenih konstrukata (definicija). Tako mlada djevojka koja je ved na oelreden natin postigla uspjehe kod mladida s kojima se susretala, mole taj nadin postupanja iii konstruiranja koristiti za postizanje uspjeha i u odnosu na nekog novog mladida s kojim se susrela, a mole te postupke i mijenjati isku gavajudi nove pristupe. Elaboracija sustava konstrukata mole nastati kao posljedica iivotn.ih situacija u kojima se pojedinac nalazi iii mole biti i namjeran postupak pojedinca s ciljem da se poveda efikasnost predvidanja tog sustava. Tako student koji mnogo vita, diskutira o predmetu i aktivan je, predstavlja primjer aktivne namjerne elaboracije sustava konstrukata. Poucak o iskustvu

Sustav konstrukata treba omoguditi pojedincu gto je mogude bolju i totniju anticipaciju. Iz toga, proizlazi da de sustav konstrukata koji ne omoguduje takvu anticipaciju dogadaja biti podloian promjenama. Osobito de se neki sustav konstrukata mijenjati onda kad je pojedinac izloien novim iskustvima ill nepoznatim dogadajima koji nisu konformni s njegov.im dotadasnjim susta vom konstrukata. Promjene koje nastaju povodom takvih situacija predvidene su u Poutku o iskustvu koji glasi: DSustav konstrukata neke litnosti mijenja se u skladu s uspjehom s kojim on konstruira ponavljanje dogadaja« (ibid, str. 72). Sustav konstrukata predstavlja, prema tome, sustav hipoteza o svijetu koje je pojedinac stvorio i koje se neprekidno provjeravaju na osnovi iskustva. Na osnovi takvih provjera dogadaju se promjene i modifikacije u sustavu i organizacij.i konstrukata koji se tada ponovno testira kao nov sustav hipoteza o okolini i svijetu. Oni konstrukti za koje se utvrdi da su korisni bivaju zadriani, a drugi odbateni iii revidirani. Osobe kod kojih postoje male varijacije u svakodnevnom iivotu imaju relativno stabilne sustave konstrukata. Tako, neki umirovljenik koji iivi po ustaljenom i jednostavnom obrascu od jutra do nodi, i u tijem se iivotu iz dana u dan ni gta ne mijenja, imat de vrlo stabilan sustav i organizaciju konstrukata. Slitno de biti i s nekom doma dicom, odnosno s nekim radnikom u tvornici ill poduzedu i u slitnim primjerima monotone i jednolitne okoline. Naravno da de takve osobe imati poteskoda s novim dogadajima kao .s to su svemirski letovi, atomska energija, rak, transplantacija itd. Za njih, naime, ne postoje odredeni konstrukti, sheme ill kalupi. Iskustvo neke osobe predstavlja, prema Kellyju, rekonstrukciju netijeg 2ivota koja se zasniva na revizijama konstrukata te osobe kako se one doga daju pod utjecajem zbivanja. Prema tome, ako neki niz dogadaja ne utjete na sustav konstrukata, onda to ne tini iskustvo tog pojedinca. Nastavnik koji dvadeset iii trideset godina predaje na isti nadin, nema i dvadesetogodi gnje iskustvo. Takvo iskustvo ima samo onaj nastavnik koji je svoju nastavu mijenjao i poboljgavao iz godine u godinu. Poucak o prom jenljivosti konstrukata

Poucak o promjenljivosti i o modulaciji odreduje uvjete u kojima se dogadaju promjene u nekom sustavu konstrukata. Taj poutak je sljededi: »Varijacije u sustavu konstrukata neke osobe ogranitene su permeabilnosdu konstrukata unutar tijeg podrutja primjene te varijacije leie«. Permeabilnost znati primjenljivost konstrukta na interpretaciju novih zbivanja. Sto je, dakle, neki konstrukt vise permeabilan, to su vede promjene koje se u takvom konstruktu iii sustavu takvih konstrukata mogu dogadati. Taj poutak implicira da mora postojati jo g" i konstrukt o prom jeni da bi do te promjene doglo. Tamo iii kod osobe kod koje ne postoji konstrukt o promjeni te se promjene nede ni dogadati. Takva je osoba psiholo gki rigidna. Prema tome, osoba bi trebala biti sposobna ne samo da konstruira iii interpretira

198

323

nove dogadaje i da rekonstruira stare, vec mora biti sposobna i da konstruira i samu promjenu, a za to je potrebno takvu promjenu konstruirati. Bez takve konstrukcije promjena ne moze nastupiti. Primjer za utjecaj jednog nadredenog konstrukta na promjenu u organizaciji padredenih konstrukata imamo u procesu sazrijevanja pojedinaca. Tada se, pod utjecajem nadredenih konstrukata kao gto je, recimo, konstrukt uzrela osoba«, mijenjaju nacini pona ganja i interpretiranja sebe i svijeta. Tako mladic koj.i sebe konstruira kao zrelu osobu mijenja i reorganizira konstrukte o svojem ocu, majci, braci, prijateljima i drugim osobama iii stvarima pod utjecajem tako konstruirane vlastite licnosti. »Zrela osoba« pokazuje malo iii nikakvu ovisnost o majci iii ocu. Primjenjujudi konstrukt »zrela osobatt na samoga sebe takav pojedinac rekonstruira svoj odnos s majkom, ocem i ostalima. Poucak o zajedni gtvu i slicnosti

U Poucku o individualnosti vidjeli smo da su razlike medu ljudima u stvari razlike izmedu nacina na koji oni interpretiraju iii konstruiraju dogadaje. Slicnosti medu ljudima temelje se, prema tome, na slicnostima u interpretiranju i konstruiranju dogadaja. Poucak o slicnosti kale: »Onoliko koliko neka osoba koristi konstrukcije iii interpretacije iskustva koje su slicne kon strukcijama neke druge osobe, toliko su i njeni psihicki procesi slicni drugoj osobi« (ibid, str. 20). Ponaganje licnosti pojedinca u nekoj situaciji odredeno je njenim konstruktima. Dva pojedinca ponagat de se slicno u istoj situaciji ako to situaciju konstruiraju iii interpretiraju na slican nacin iii slicnim konstruktima. Prema tome, slicnost medu ljudima ne proizlazi iz slicnosti njihova iskustva iii iz slicnosti njihova manifestnog iii vidljivog ponasanja, vec otudasto pojedini dogadaji imaju za njih slicno psihologko znacenje. Takvo shvadanje implicira da pripadnici odredene kulture nisu oni koji se na slican nacin ponagaju (imaju slicne iii iste obicaje, vjerovanja, predrasude, vrijednosti, svjetonazore, interese, stavove i sl.), nego oni koji svoje iskustvo konstruiraju na slican nacin. Tako se pripadnost odredenom kulturnom sloju u drustvu ne odreduje samo slicnos"cu odijevanja, modom, glazbeniin preferencijama, ,pogledima, nego nacinom na koji svaka pojedina grupa interpretira iii konstruira iskustvo. Konstrukcije i tumacenja tog iskustva trebaju biti razliciti kod razlicitih grupa. Poucak o socijalnosti

Meduljudski odnosi zasnivaju se, po mi gljenju Kellyja, na sposobnosti da jedan covjek razumije iii sam konstruira interpretacije iii konstrukte druge osobe. 0 tome govori vrlo vaian Poucak o socijalnosti. Taj poucak kale: »Netko moze igrati neku ulogu u socijalnom procesu u koji je ukljucena neka druga osoba jedino u tolikoj mjeri u kolikoj moze konstruirati interpretativne procese te druge osobe« (ibid, str. 95). Dakle, da bi postojao neki socijalni odnos izmedu dvije osobe jedna od njih, iii obje, moraju imati odredeni uvid iii razumijevanje o tome kako druga osoba misli iii shvaca dogadaje. To znaci da treba postojati sposobnost konstruiranja sustava konstrukcija drugog, odnosno mogucnost predvidanja nacina na koji ta druga osoba anticipira dogadaje. Prema tome, socijalni procesi

interpretacijama svakog pojedinca. To medusobno razumijevanje individualnih nacina konstruiranja svijeta moze biti ograniceno, kao gto je kod ljudi koji su na slicnom poslu iii mote biti vrlo g iroko kao u sretnom braku gdje takvo razumijevanje obuhvaca cjelokupni iii veci dio sustava konstrukata druge osobe. Da bi se konstrukti druge osobe mogli razumjeti iii subsumirati u vlastiti sustav konstrukata nije, prema misljenju Kellyja, neophodno da dva covjeka imaju slicne iii jednake konstrukte. Takva situacija samo moze olakgati da pojedinac pone igrati odredenu ulogu u zivotu drugog. Medutim, do toga mote doci i onda kada su osnovni sustavi konstrukata vrlo razliciti i nepodudarni, ukoliko postoji sposobnost razumijevanja konstruiranja tudeg sustava. Takav je slucaj s konstruktima mugkaraca i iena za koje Kelly misli da su vrlo razliciti, a ipak je igranje uloga u takvim interpersonalnim situacijama moguce .i svakodnevno. Uloge pojedinca u svakodnevnom zivotu mogu biti vrlo razlicite u isto vrijeme. Tako smo, istovremeno, i prijatelji (nekome) i neprijatelji (drugome), kolege, drugovi, ljubavnici, roditelj.i, djeca, muzevi, nastavnici itd. eak i u odnosu na istu osobu mi igramo brojne uloge. Prema teoriji o Personalnim konstruktima, postoje odredene uloge koje pojedinac vrlo cesto igra i koje su kod njega pravilo. Takve uloge nazivaju se srinim ulogama. Ove srine uloge imaju posebno znacenje za pojedinca, jer one predstavljaju »onaj dio strukture uloga pomodu kojih ta osoba odriava sebe kao jedno integralno bide« (ibid, str. 503). Tako, na primjer, neke zene igraju ulogu majke i tim ulogama odrzavaju svoj osobni integritet. Gubitak te uloge znaci vrlo cesto i gubitak integralnosti te osobe. Slicno je i u profesionalnom zivotu, gdje odredena uloga u profesiji osigurava integritet neke osobe, a prestanak te uloge, kao prilikom odlaska u mirovinu, znaci gubljenje integr.iteta kao gto imamo prilike vidjeti kod starijih ljudi. Poucak o fragmentiranju

U korigtenju konstrukata za interpretaciju dogadaja pojedinac mole sukcesivno koristiti razlicite konstrukte. To mu omogucava Poucak o fragmentiranju koji kale: cPojedinac moze sukcesivno upotrebljavati razlicite subsustave konstrukata koji su medusobno inkompatibilni« (ibid, str. 83). Inkompatibilnost podsustava konstrukata ne onemogucava, dakle, njihovo koristenje. Koristenje inkompatibilnih podsustava konstrukata moze postojati samo u sukcesiji, a ne istovremeno. Takva istovremenost mogla bi dovesti do poremedaja u pona ganju.

postoje tek onda kad je jedna osoba sposobna razumjeti psiholo3ke procese druge i u mogudnosti da predvida i razumije sada. nje i budude pons. anje drugoga.

Uloga koja se spominje u ovom Poucku za Kellyja znaci: »Obrazac ponasanja iii ponaganje koje proizlazi iz necijeg razumijevanja kako drugi, koji su s njim povezani u njegovom zadatku, misle« (ibid. str. 97). Sama cinjenica da su dva iii vise covjeka zajedno, da zajedno razgovaraju iii rade na zajednickom zadatku iii poslu ne znaci da medu njima postoje medusobni odnosi, tj. da oni .igraju iii imaju odredenu ulogu u odnosu jedni na druge u toj situaciji. Za igranje odredene uloge u socijalnoj situaciji neophodno je razumijevanje nacina kako drugi vide, tumace iii shvacaju stvari. Optimalan je onaj odnos kad postoji medusobno razumijevanje u individualnim 199

325

Kellyjev Poudak o socijalnosti ima duboko znadenje za Ijudske odnose i za psihologiju. On predstavlja osnovicu na kojoj se moie objediniti indivi dualna i socijalna psihologija. Spoznaja da su genuini i trajni odnosi medu Ijudima mogudi jedino onda kad Ijudi mogu vidjeti svijet onako kako ih drugi vide, obja gnjava velike probleme koje Ijudi imaju kad komuniciraju medusobno u svakodnevnim situacijama (roditelji s djecom, nastavnici s udenicima, prijatelji medusobno, ,protivnici) iii u medunarodnim pitanjima. Vedina takvih problema je nerjesiva sve dotle dok se ne stvore konstrukti kojima drugi tumade ili vide svijet i stvari. Drugi procesi u licnosti

Kellyjeva Teorija o personalnim konstruktima predstavlja jedan sasvim nov i potpuno originalan pristup proudavanju i shvadanju licnosti. Stoga nije dudno ss"to Kelly daje i sasvim razlidite interpretacije i za druge tradicionalne pojmove i procese koji su vaini za razumijevanje licnosti. Neke od njih ukratko demo razmotriti. Kellyjeva definicija licnosti. Kelly nije dao neku eksplicitnu definiciju lidnosti. Medutim, na jednom mjestu on pi ge da je lidnost DNa ga apstrakcija aktivnosti neke osobe i nasa naknadna generalizacija te apstrakcije na sva pitanja njegovih odnosa s drugim esobama poznatim i nepoznatim, kao i na sve drugo to moie izgledati vrlo znadajnim« (Kelly, 1961, str. 220). Za Kelyja je lidnost, dakle, apstrakcija koju neki personolog ima o psiholo"skim procesima drugog eovjeka. Lidnost, prema tome, ne postoji kao poseban entitet koji se moie otkriti sam po sebi. Osim toga, lidnost je nerazdvojno vezana za meduljudske odnose neke osobe. Iz toga se moie zak1juditi da bi Kellyja zadovoljila definicija da lidnost nije nista drugo nego sustav konstrukata te osobe. Te konstrukte pojedinac koristi za medupersonalne odnose, za predvidanje bududnosti, pa se razumijevanje neke licnosti svodi na poznavanje konstrukata koje ta osoba primjenjuje na dogadaje koji se pod tim konstruktima podrazumijevaju i nadin na koji su ti konstrukti organizirani u sustav. Poznavanje drugog znaci poznavanje naina na koji on konstruira iii interpr-'ira svoje iskustvo. Motivacija. Taj pojam koji je toliko vaian u drugim teorijama i modelima licnosti prema mi gljenju Kellyja sasvim je nepotreban u njegovoj teoriji. Motivacija u drugim teorijama treba objasniti dva aspekta pona ganja: zagto se javlja odredena akcija, tj. za gto su Ijudi aktivni i za gto ta aktivnost ide u odredenom smjeru a ne u nekom drugom smjeru. Prema misljenju Kellyja pojam motivacije pretpostavlja da su Ijudi po svojoj prirodi inertni iii staticni i da djeluju samo kad neka sila djeluje na njih iii ih pokrede. Kelly, medutim, odbacuje shvadanje da su Ijudi neaktivna iii reaktivna bida kao s gto je to sludaj u drugim suvremenim teorijama i u

suvremenoj psihologiji. Njihova aktivnost proizlazi iz same einjenice da su iiva bida. Sam iivot je, naime, forma kretanja i proces. Osobito je to karakteristidno za ljude da su u nepre stanom pokretu (psiholoskom ili fizidkom) i zbog toga nisu, prema misljenju Kellyja, potrebni nikakvi posebni pojmovi kao sto su potrebe, nagoni, nagrade, motivi, instinkti da bi se moglo razumjeti njihovo pona ganje. Kelly dijeli suvremene teorije motivacije u dvije grupe. Jednu grupu dine ,,gurajudec teorije. Te teorije koriste pojmove kao gto su nagoni, motivi, potrebe iii samo podraiaji. Te »pokretadke« snage djeluju iz samog organizma i guraju ga u odredenu akciju ili usmjeruju to akciju. Drugu skupinu dine ovukude« teorije motivacije. One koriste konstrukte kao to su svrhe, vrijednosti, potrebe, ciljevi. Te »pokretadke« snage djeluju izvana na pojedini organizam i vuku ga u odredenu akciju iii na odredeni smjer akcije. Prema Kellyju ljudsko bide je aktivni organizam zbog toga sto je iivo. Motivacija je jedan redundantan konstrukt i zbog toga nepotreban. Usmjerenje pona ganja objagnjeno je procesom kanalizacije koji je opisan u temeljnom postulatu njegove teorije. Nadalje, za razumijevanje usmjerenosti aktivnosti pojedinca mnogo je vainija, prema misljenju Kellyja, vremenska dimenzija od prostorne. To je zbog toga jer je, prema njegovu tumadenju, dovjek bide koje djelomidno iivi u svojoj proslosti, potpuno u svojoj sadasnjosti i djelomidno u bududnosti. Promatrajudi ga u toj dimenziji mi moiemo razumjeti njegove postupke. Tjeskoba iii anksioznost. To je jog jedan pojam koji u teorijama o licnosti igra vainu ulogu. Njegovo tumadenje u Kellyjevoj teoriji je, medutim, sasvim drukeije. Taj pojam i to stanje pojedinca vezani su za poudak o Podrudju primjene nekog konstrukta. Tjeskoba se javlja onda kada pojedinac nije u mogudnosti da anticipira neki dogadaj, jer mu konstrukti ili interpretacije s kojima raspolaie to ne omoguduju. Kad netko nema odgovarajudeg konstrukta za interpretaciju nekog zbivanja, on to zbivanje ne moie u potpunosti shvatiti i ne razumije sto se dogada, jer nema tone referencije ni okvir koji bi mu takvu interpretaciju omogudio. Na taj nadin on ne samo da je u strahu i tjeskobi, nego ne moie razumjeti svoju tjeskobu niti zna njen uzrok ili izvor. Tjeskoba je za Freuda i druge jedan od glavnih uzroka mentalnih bolesti i poremedaja, osobito neuroza. Ako je to sludaj, onda te bolesti ili poremedaji nemaju uzrok u unutarnjim konfliktima i sputanoj energiji kako to tumade psihoanalitidari, vec one proizlaze iz nemogucnosti i pote gkoda koje neki pojedinac ima u konstruiranju iii razumijevanju svoje okoline iii nekih njenih aspekata. Umjesto da je optereden i obuzet nagonima koji traie izraiaj i izlaz, on je obuzet i optereden dogadajima u svom iivotu koje ne moie anticipirati ni razumjeti. Prema tome, to je kognitivna interpretacija neurotickog pona ganja i mentalnih bolesti. Psiholo gka terapija se sastoji u tome da pacijent stekne nove konstrukte s pomodu kojih de moth efikasno predvidati budude dogadaje ili u tome da se sada.nji njegovi konstrukti udine vise permeabilnima. To je i osnova psiholo§ke kognitivne terapije koja se temelji na Kellyjevoj teoriji. Agresija. Iz Poueka o elaboraciji konstrukata slijedi i originalna interpretacija agresije koju je dao Kelly. Agresija se odnosi na aktivnu elaboraciju sustava konstrukata. Prema njegovu shvadanju postoje dvije vrste agresivnosti. Jedna vrsta agresivnosti obuhvada neprijateljstvo i napad, a druga vrsta promjene. U njegovoj teoriji obja gnjena je ova druga vrsta agresivnosti. Takva agresivnost moie biti pozitivna i imati za posljedicu bolje prilagodenje. Takva vrsta agresivnosti nije iii ne mora biti neprijateljska ill destruktivna. Medutim, u toku aktivnog nastojanja da se elaborira vlastiti sustav kon strukata pojedinac obieno zanemaruje interese drugih Ijudi i tada ta agre sivnost moie imati loge posljedice. Recimo, dovjek koji u nekom drugtvu ili grupi sam govori ili neprekidno uzima rijed, onemogudava drugima da i oni dodu do rijedi ili do izraiaja. Nadalje, u toku aktivne elaboracije sustava kon• strukata pojedinac biva prisiljen da poduzima akcije ill donosi odluke koje

200

327

takoder mogu utjecati na druge da se osjete nesigurnim iii ugroienima. To su osobito one osobe koje su zajedno s njim ukljucene u igranje uloga. Doiivljaj ugrolenosti znaci u Kellyjevoj teeriji svijest o tome da je neminovna veca promjena u sustavu konstrukata te osobe. Agresivnost u elaboraciji vlastitog sustava konstrukata ima cesto i dalje socijalne reperkusije. Tako, Kelly kale: >>Sama cinjenica da on inzistira (misli se na agresivnu osobu, opaska A. F.) na tome da sebe konstruira kao pripadnika socijalne grupe, prijeteda je za one koji su se ved identificirali s grupom. U neminovnoj reciprodnoj identifikaciji s njim oni vide jednu vedu promjenu u vlastitoj srinoj strukturis (ibid, str. 509). Time se objasnjava svakodnevna pojava stvaranja i zatvaranja grupa i grupica ljudi i oteiano prihvadanje novih clanova u tako stvorene grupe. Neprijateljstvo. Prognoza ill odekivanje na osnovi nekog konstrukta mole biti tocno ill

netocno. Ako je tocno ono, kao to smo rekli, dovodi do daljeg izo gtravanja tog konstrukta i do prestanka eksperimentiranja njime kroz odredeno vrijeme. Medutim, ako je ocekivanje iii prognoza netodna, onda pojedinac mole izabrati jednu od tri mogudnosti za dalju akciju. On mole odustati od daljih provjera smatrajudi da konstrukt treba revidirati iii odbaciti. On mole ponoviti provjeru smatrajudi da prethodna nije bila provedena ispravno. Konadno, pojedinac mole smatrati da je njegov konstrukt u redu i pokus"ati mijenjati sam dogadaj tako da se on poklapa s njegovim migljenjem. Ovakav postupak Kelly naziva neprijateljstvom. Neprijateljstvo je >>stalan napor da se iznude podaci koji:potvrduju neku vrstu socijalnog predvidanja koje se dokazalo kao promasaj« (ibid, str. 510). Kelly smatra, nadalje, da povreda koju pojedinac u tom neprijateljskom postupanju mole nanijeti drugome nije sama po sebi glavni cilj agresora, ved je sludajan ishod necegasto je za njega mnogo vitalnije postidi. Neprijateljstvo mote biti izrazeno napadom u odnosu na fizicki svijet i u odnosu na druge ljude. Evo kako Kelly tumaci neprijateljstvo prema drugima: >>Pojedinac konstruira drugu osobu; on vrgi predvidanja o toj osobi; kad dobije suprotne podatke, osjeti ubod tjeskobe, jer se cini da se to druga osoba nede nadi unutar podrucja primjene konstrukta te uloge (ili, moida, se osjeti ugroienim zbog jedne vede promjene svog sustava za koje mu iskustvo pokazuje da bi bila neophodna); tada, da bi sebe zagtitio od tjeskobe ill ugroienosti on pokusava uciniti to osobu takvom kakvom ju je zaniislio. To je neprijateljstvo. Druga je osoba irtva ne toliko zbog neprijateljevih okrutnih i paklenskih destruktivnih impulsa koliko zbog njegovih izbezumljenih i nerealisticnih napora da dobije okladu koju je ved izgubio« (ibid. str. 511). Kelly smatra da je neprijateljsko pona ganje motivirano zeljorn da se potvrde vlastita predvidanja, a ne osvetoljubivo gdu. Objagnjenja koja dobivamo u svakodnevnom iivotu kad pojedinci tvrde da su nekome htjeli »vratiti milo za drago« Kelly smatra da su naucena. Prema njegovu misljenju, djecu bi trebalo uciti da je pogresno pokusavati mijenjati druge da bi bili u skladu s nagim prohtjevima i 2eljama, umjesto sto ih se uci kako je loge pokusavati nagkoditi drugima. Nadalje, djecu bi trebalo uciti da svoje konstrukte i odekivanja odbacuju ill revidiraju ill da ponavljaju testiranje i isprobavanje. Neprijateljsko ponasanje nije, medutim, po Kellyju, uvijek nepoieljno. Postoje situacije kad je bolje pokugati mijenjati dogadaje negoli vlastite konstrukte. To je strategija advokata koji na

Krivnja. Interpretacija dolivljaja krivnje je u teoriji o osobnim konstruktima posve originalna, kao i ostale interpretacije u tom odjeljku. Dozivljaj krivnje javlja se onda kad pojedinac u svom ponasanju odstupa od srzne uloge koju inace ima. Na taj nadin u toj je teoriji osjedaj krivnje vezan za srinu strukturu ulcge pojedinca i ovisi o njoj a ne od nekog vanjskog iii apsolutnog standarda postupanja bilo kulturnog, socijalnog iii religioznog. Prema tome, taj doiivljaj ne ovisi o kazni (kao kod Freuda) ni o etickim standardima, jer su takve koncepcije vezane za vrednovanje onoga cega u znanosti ne smije biti. Tako, na primjer, covjek koji je sebe koncipirao iii konstruirao kao znanstvenog radnika, imat de osjedaj krivnje onda kada se takvim radom ne bavi. Majka koja sebe vidi kao osobu koja se posveduje djetetu, imat de osjedaj krivnje onda kada to dijete zapostavi. Iz ovoga je vidljivo da su Kellyjeve definicije takvih pojmova iz podrudja licnosti kao gto su krivnja, neprijateljstvo, agresija i tjeskoba vrlo razlidite od definicija i interpretacija koje im daju drugi psiholozi teoreticari licnosti. Ono to je posve jedinstveno i originalno kod Kellyja jest to da su sve te definicije i interpretacije li gene vrijednosnih sudova. Tako, neprijateljstvo nije ni »dobroa ni »los"e« samo po sebi. Sri je Kellyjeve fenomenolo gke koncepcije lidnasti upravo u toj odsutnosti vrednovanja i u nastojanju da se licnost drugoga shvati na osnovi njegovih, a ne vlastitih konstrukata. Takav pristup olakgava objektivnost u proudavanju i

potide na vedu toleranciju menu ljudima u svakodnevnom iivotu.

Ciklus C-S-K Model funkcioniranja dovjeka koji je Kelly najvi ge elaborirao i koga smatra najvainijim jest model cirkum spekcija-suiavanje-kontrola. Tim modelom opisuje se proces pretvaranja kognicije i spoznaje u akciju. Po tom modelu proces zapocinje stvaranjem konstrukata, a zavrgava otvorenim :ponaganjem. U prvoj fazi tog procesa pojedinac razmatra vedi broj razlicitih konstrukata u odnosu na neku situaciju. On razmatra razlidite mogudnosti s kojima se suodava. Te su mogudnosti u obliku propozicionih konstrukata koji se lako mijenjaju. Ovu fazu Kelly naziva fazom cirkumspekcije. U drugoj fazi, fazi suzavanja, pojedinac smanjuje broj alternativnih konstrukata ill hipoteza i to po mogudnosti na jednu koja mu se cini najvjerojatnijom iii najadekvatnijom za uodeni problem ili situaciju. Konadno, u fazi kontrole on se odluduje za odredeni nadin postupanja. Na primjer, student koji se upisuje na fakultet razmatra situaciju uzimajudi u obzir mnogo razliditih konstrukata koji bi mogli odgovarati toj novoj situaciji. On bi sebe u toj situaciji mogao konstruirati na razlidite nadine. To je faza cirkumspekcije. Medutim, ako Zell biti uspjegan student i diplomirati, situacija mora biti suiena na konstrukt »student«. To znaci da on treba sebe interpretirati iii konstruirati kao studenta prije nego ss"to de modi da poduzme odgovarajude aktivnosti (ucenje, polaganje ispita, udovoljavanje obavezama i sl.). Ako on sebe koncipira na drugaciji nadin, recimo kao boema, on nede poduzimati adekvatne ill neophodne akcije za uspjegan zavrsetak studija.

sudu ne dokazuje istinu i strategiju onih koji se bore za socijalne reforme.

201

329

Ciklus GS-K se mote ponavljati i obicno je potrebno nekoliko takvih ciklusa prije poduzimanja akcije. Kelly spominje Hamletov slucaj koji pokazuje da se ciklus mote sastojati i samo iz dvije faze: cirkumspekcije i suiavanja i da se nakon tog ponovno vraca prva faza bez poduzimanja akcije. Sve mogu6nosti koje neki pojedinac u nekoj situaciji uocava su tvorevina njega samog. Kad bi taj pojedinac mogao izmijeniti sustav vlastitih konstrukata, mogao bi tu situaciju shvacati sasvim drukcije. Mogao bi izmijeniti i cijeli svoj tivot. To je zbog toga gto, po Kellyju, u svakoj situaciji u iivotu postoji ogroman broj mogucnosti. Osim toga, buduci da je svijet multidimen zionalan po mogucim konstruktima, a da pojedinac takoder raspolaie s ogromnim brojem konstruktnih dimenzija, potreban je izbor medu tim dimenzijama prije akcije. Jedino nakon odluke pia i to dimenzija je jedino vainan, pojedinac je spreman za akciju. Ovdje treba istaknuti karakteristiku Kellyjeve teorije, po kojoj pojedinac u svojoj aktivnosti ne trati potkrepljenje iii izbjegavanje neugode, on jedino trati provjeru za svoj sustav konstrukata. Ako netko ocekuje neugodu pa se to zaista i dogodi, on doiivljava potvrdu svojih ocekivanja bez obzira gto je to za njega neugodan dozivljaj. Ovu je cinjenicu eksperimentalno dokazao Pervin (1964). Mogli bismo, dakle, redi da pojedinac ocekuje konzistentnost ne zbog same konzistentnosti iii zbog same konzistencije. Covjek trazi mogucnost anticipacije dogadaja. To je ujedno i razlika izmedu Kellyjeve koncepcije o covjeku i koncepcija Rogersa iii Leckyja.

Rost i razvoj licnosti 0 rastu i razvoju licnosti Kelly je malo rekao. To je vjerojatno najmanje razraden dio njegove teorije licnosti. Osnovno je pitanje ovdje odakle potice sustav konstrukata s .kojim pojedinac raspolaie i operira. Dalje je pitanje kako nastaju razliciti sustavi konstrukata, zas"to su neki permeabihii a drugi nepermeabilni, jedni fleksibilni a drugi rigidni, jedni kompleksni, a drugi jed nostavni? Na sva ova pitanja trebalo bi odgovoriti i to u skladu s teorijom ale, gto je najvaznije, u skladu s istraiivanjima koja bi iz takve teorijske koncepcije proistekla. Jasno je da razvoj licnosti iii rast znaci za Kellyja razvoj iii rast sustava konstrukata s kojima pojedinac raspolaie i da se tu u prvom redu radi o kognitivnom razvoju i rastu. Sredom, o tome postoje brojni podaci koji su vecinom dobiveni nezavisno od Kellyjeve teorije. Signell je na primjer utvrdio (1966) da djeca u dobi izmedu devet i gesnaest godina postaju kognitivno sve kompleksnija, njihovo mi gljenje postaje sve apstraktnije, oni imaju sve veci broj nacina na koje mogu interpretirati okolinu .i dogadaje. Sechrest i Jackson su (1961) ispitivali determinante koje dovode do stvaranja kompleksnih kognitivnih struktura. Oni su utvrdili da je vivo kompleksnosti ili razvijenosti kognitivnih struktura proporcionalan kompleksnosti podrataja kojima su bili izloieni u djetinjstvu. U jednom drugom istrazivanju (Cross, 1966) utvrdeno je da su roditelji kognitivno kompleksne djece omogucavali toj djeci mnogo vecu autonomiju i da su bili mnogo manje autoritarni prema njima, negoli roditelji djece s niskom kognitivnom kompleksnos"Eu. Izgleda, prema tome, da je mogudnost da se dotive razlicite dogadaji i iskustva povoljna za razvoj kompleksnih kognitivnih struktura. Takoder bi se iz tih istrativanja moglo zak1juciti da de djeca koja su odgajana pod dugotrajnom i strogom kontrolom razviti jedan sustav konstrukata koji de biti ogranicen i nefleksibilan. Pitanje determinanti kognitivnog sustava odnosno razvoja licnosti vrlo je v a i n za odgoj, jer cilj odgoja bi trebao bite razvoj kompleksnih, fleksibilnih i adaptivnih sustava konstrukata, dakle, suprotno od onoga gto se danas odgojem obicno nastoji postidi.

Procjenjivanje osobnih konstrukata Ako se, dakle, licnost sa~stoji od osobnih konstrukata iii sustava takvih konstrukata, onda je za upoznavanje iii procjenjivanje lidnosti potrebno upoznati izmjeriti osobne konstrukte. Ovdje se javljaju odredeni problemi. Naime, iako osobni konstrukti determiniraju necije pona ganje, iz samog ponas"anja koje se lako mote promatrati i objektivno registrirati nije mogude donositi zakljucke o necij.im osobnim konstruktima. To je zbog toga gto isto ponaanje mote u svojoj osnovi imati vrlo razlicite sustave konstrukata. Tako ljudi koji nedjeljno popodne provode gledajudi nogometne utakmice ili igraju tenis mogu to ciniti iz vrlo razlicitih sustava konstrukata. Drugi nacin na koji bi se neciji konstrukti mogli utvrditi bio bi da se pojedinaa direktno Pita. Medutim, vidjeli smo da se konstrukti cesto ne mogu izraziti rijecima. Kad je to mogude, znacenje rijeci je previse giroko i neodredeno da bi procjenitelj mogao dobiti specificnu informaciju o necijim :personalnim konstruktizna. Osim toga ljudi nisu nauceni da svoje personalne konstrukte priopduju. Po znavanje konstrukata je, medutim, neophodno jer ono pruta mnogo vecu mogudnost predvidanja kako de se netko pona§ati nego gto je to mogude na osnovi registriranja samo njegova stvarnog pona ganja. Zbog tih razloga Kelly je stvorio jedan originalan, i u suvremenoj psihologiji sve vige korigten, instrument za utvrdivanje i procjenu konstrukata koje pojedinac koristi pri konstruiranju interpretiranju dogadaja koji su za njega znacajni. To je Role Construct Repertoary test ili Test repertoara konstrukata uloga (skradeno REP test). REP test je konstruiran kao dijagnosticki instrument u klinickoj praksi psihologa, tj. kao sredstvo za upoznavanje sustava konstrukata koje pacijent koristi za interpretaciju svoje okoline. Ispitaniku se najprije prezentira Lista uloga koja sadrii definicije dvadeset do trideset uloga osoba koje su od vainosti za tog ispitanika. Primjer takve skradene liste dan je u tablici 1.

Uloga

202

1. 2.

Ja

3.

Otac

Majka

331

Tablica 1. Lista definicija uloga za REP test

Definicija Ti sam Tvoja majka iii osoba koja je igrala njenu ulogu u tvom iivotu Tvoj otac iii osoba koja je igrala ulogu oca u tvom iivotu

203

331

4.

Brat

5.

Supruga (suprug)

6.

Prihvadeni ucitelj

7.

Odbaceni ucitelj

8. 9.

Sretan covjek

2

JAI___ savjesne

1.9pr___ Bp nesavjestan

sNa N.

:______________________.

Eticka osoba

10. Inteligentna osoba 11. Atraktivna osoba

___________________ " e §

8

o ti u$G o g

Tvoj brat koji ti je na blizi po dobi ako nema brata, djecak koji je jednako star kao i ti i koji ti je najvi ge bio kao brat u tvojoj ranoj mladosti Tvoja zena (ili muz) ukoliko si ozenjen iii tvoj sadagnji najblili prijatelj suprotnog spola Nastavnik koji je najvise na tebe utjecao kad si bio u osnovnoj gkoli Nastavnik cije si poglede smatrao najmanje prihvatljivima u osnovnoj skoli Najsretnija osoba koju osobno pozna Osoba za koju mislit da ima najvige eticke standarde a koju poznag Najinteligentnija osoba koju osobno poznag Osoba koju si nedavno susreo i koju bi zelio bolje upoznati

4 5 6

Tablica 2.

_8,

21

NT 11

1 %sia

204

789

konstarvkta kon

3

7 8 9

Za svaku ulogu ispitanik treba napisati odredene osobe koje najbolje odgovaraju definiciji. Ta imena nazivaju se figure. Kad je to ucinjeno, ispitivac prezentira ispitaniku tri od navedenih figura i trail od ispitanika da kale koje su dvije od tih tri medusobno slidne po nekom vaznom aspektu a razlidite od trede. Na primjer, ako su mu prezentirane figure majke, brata i sestre ispi tanik mole utvrditi da su majka i sestra slicne po »savjesnostia, a da je brat od njih razlicit po tome gto nije savjestan. Ispitaniku se na taj nacin prezentira dvadeset do trideset trijada figura i uvijek se trali da diferencira i kategorizira te osobe. Svaka se uloga pojavljuje u aproksimativno jednakom broju trijada. Na osnovi sadrlaja verbalnih izjava ispitanika, ispitivad formulira hipoteze o tome kako pacijent percipira i konstruira znacajne osobe iz svog zivota. REP test se koristi u dvije forme. Jedna se naziva List-forma i koristi se za individualnu primjenu. Druga forma je u obliku matrice iii krizaljke. Postupak je u jednoj i drugoj formi onakav kakav smo opisali. Primjer za REP test u formi krizaljke iii matrice nalazi se u tablici 2. U takvu tablicu ispitanik, nakon gto je procitao definiciju pojedinih uloga, unosi najprije imena osoba koje odgovaraju tim definicijama. Zatim utvrduje slidnosti i razlike izmedu osoba koje su u odgovarajudem redu krizaljke oznadene kruzidem i jednim znakom oznadava dvije koje su slicne po tom obiljezju. U poseban stupac oznaden kao Pot konstrukta upisuje kratku frazu iii ime konstrukta po kojem su oznadene osobe medusobno slidne, a u stupac oznacen Pot kontrasta upisuje kratku frazu iii rijec po kojoj se treda osoba razlikuje od ostalih dviju. U nagem slucaju u prvoj usporedbi izmedu majke, sestre i brata, ispitanik je krilidem oznadio da su majka i sestra medusobno slidne. U stupac oznaden kao Pol konstrukta upisao je rijed »savjesnea, a u stupac oznaden kao Pol kontrasta upisao je Dnesavjestana kao oznaku po kojoj se brat razlikuje od sestre

333

i majke. Nakon toga ispitanik treba medu ostalim osobama koje su navedene u krilaljci potraiiti da li to osobinu navedenu u Polu konstrukta, ima jog neka od njih i nju oznaLiti kvadicom. U nagem primjeru to je udinjeno za Etidku osobu. Time je prva usporedba u zadanoj trijadi zavrs"ena i ispitanik prelazi na drugu zadanu trijadu (u drugom retku krizaljke) i tako sve dok ne dode do kraja. Kao rezultat primjene REP testa dobiva se, dakle, uzorak konstrukata koje taj pojedinac koristi i uvid u nadin na koji on te konstrukte koristi. List--forma REP testa podvrgava se zatim klinickoj analizi u kojoj ispitivad nastoji utvrditi: a. broj i razlicitost konstrukata koje je pojedinac naveo; b. sadrzaj i ton konstrukata koje pojedinac koristi za interpretiranje vaznih osoba iz svog zivota; c. nadine na koje su pojedine figure iz njegova zivota povezane s pojedinim konstruktima i d. karakteristike konstrukata koje pojedinac •kori-.ti kao gto su permeabilnost, dvrstoda, komunikabilnost i druge. To je, prema tome, subjektivna interpretacija REP testa. Kelly je, medutim, (1961) razvio i jedan postupak neparametrijske faktorske analize uz pomod kojega je mogude analizirati povezanost izmedu konstrukata i reducirati cijelu kriialjku na nekoliko temeljnih dimenzija. Kad neki konstrukti imaju slican obrazac, onda oni znade funkcionalno slicne konstrukte i determiniraju zajednicki faktor konstrukata. Konstrukti mogu imati razlidite verbalne oznake a da budu ekvivalentni. To ovisi o tome da li se na slidne nadin koriste pri konstruiranju istih osoba. Ako je to tako, to pokazuje da se oni koriste jednako za anticipiranje bududeg ponaganja tih osoba. Takvom faktorskom analizom mogu se reducirati .i figure koje se javljaju tako da dvije iii vige njih mogu determinirati zajednidki faktor koji se naziva faktorom figura. REP test ima odredenih prednosti, alt i nedostataka. On sigurno predstavlja koristan postupak u dobivanju uvida u nadine na koje pojedinac vidi vazne osobe u svom zivotu i kako ih interpretira. Takva informacija mole biti vrlo korisna za psihoterapiju, bududi da se vedina problema u zivotu svakog covjeka javlja u odnosu na druge ljude. Taj instrument takoder prula odreden uvid u repertoar konstrukata koje pojedinac koristi. Medutim, bududi da se ti konstrukti odnose na druge i predvidanje njihova ponasanja, ti nam podaci ne govore automatski nigta o samom ispitaniku

205

333

odnosno o tome kako on konstruira samog sebe. Zbog toga ispitivac na osnovi tih korstrukata nije u mogucnosti predvidati buduce ponasanje samog ispi tanika bez prethodne provjere da li su ti konstrukti primjenljivi na njegovo vlastito ponas"anje (Sechrest, 1963). Nadalje, ovdje je primjenljiva zamjerka da se neki konstrukti ne mogu verbalizirati, a u REP testu se trail takva ver balizacija. Zbog toga se ne moie zak1juciti da su navedeni konstrukti najvainiji za ispitanika. Konacno, opce verbalne oznake koje se koriste pri navodenju konstrukata kao Dsavjestan-nesavjestan«, »po gten-neposten

_Rn

Slika 1. Kako se vidi na slici 1. organizam covjeka predstavlja zatvorenu, ali praznu cjelinu. S jedne strane imamo objektivne dogadaje u okolini (to su procesi, podraiaji i drugo), a s druge imamo reakcije, postupke iii ponaganje organizma koje nastaje kao posljedica tih procesa koji iz okoline djeluju na organizam. Procesi i utjecaji okoline su uzroci, a pona ganje je posljedica. Izmedu njih postoji, prema tome, uzro6no-pos1jedi6na veza iii odnos. Zadatak je psihologije da prouci i utvrdi koji uzroci iii dogadaji okoline dovode do odredenih posljedica odnosno reakcija organizma. Kad psihologija to utvrdi ona je ispunila svoj zadatak, jer je utvrdila sve uzro6no-pos1jedi6ne veze i odnose izmedu okoline i covjekova pona ganja. Iz ovoga je jasno da je covjekovo pona ganje potpuno i isk1ju6ivo determinirano zbivanjima u okolini i utjecajima okoline. Za eksplikaciju i za razumijevanj.e tog ponaganja nije potrebno nis"ta drugo, nikakvi »psihicki procesi« koji se zbivaju u samom organizmu a ni fiziolo gki procesi. Ovdje je interesantno napomenuti da je i takva psihologija kao gto je Freudova, koja je ljudsko pona ganje objas"njavala urodenim nagonima odnosno instinktima, u praksi postupala sasvim druk6ije. Tako je Freud, a s njime i svi ostali biv gi i danagnji psihoanaliticari, psihoanalizu i psihoterapiju temeljio na utvrdivanju dogadaja i zbivanja koji su utjecali na pacijenta, prouzrocili traumu i poremetili njegovo pona ganje. To znaci da ni psihoanaliza ne moie izbjeci cinjenicu determiniranosti pona ganja utjecajima okoline. U stvari, izmedu psihoanalize i biheviorizma, kao i izmedu biheviorizma i ostalih psihologija postoji, po mojem mi gljenju, razlika jedino u tome to biheviorizam ne treba, a ostali trebaju, razlicite vrste interpoliranih procesa iii »objasnjenja« za tumacenje pona ganja. Zajednicko je gotovo svim psihologijama da su im krajnje tone obja gnjavanja uzroka i posljedica iste: uzroci su u okolini, a posljedice su promjene u pona ganju. Dakle, objektivni podaci. Biheviorizam i sovjetska refleksolo gka psihologija razlikuju se od ostalih jedino u zahtjevu da se ne prihvacaju uobja gnjenja« koja se temelje na subjektivnom iskustvu iii do2iv1javanju jer takva »objasnjenja« nisu nikakva objasnjenja koja bi znanost mogla uvaiavati. Opda strategija istraiivanja po klasicnom biheviorizmu jest S.~ R gdje S oznacava podraiaj, a R reakciju, odgovor iii pona ganje. Prema toj formuli, ponaganje je funkcija iskljucivo podraiaja koji djeluju na organizam. Kasnije je zbog nemogucnosti da se utvrde direktne S -> R veze postalo evidentno da u obzir treba uzeti i organizmicke varijable, tj. zbivanja i pro cese u samom organizmu i da se organizam u proucavanju S -+ R veza ne moie zaobici. Na osnovi toga nastala je nova strategija istraiivanja pona ganja poznata kao neobiheviorizam iii neoneobiheviorizam. Ta se strategija moie izraziti formulom S .-~ 0 R. Prema toj formuli ponaganje iii reagiranje je funkcija ne samo okoline i podraiaja, vec i samog organizma. Organizmiixke varijable, medutim, moraju biti potpuno odredene, operaciono definirane iii moraju biti takve da ih se moie provjeravati u eksperimentima i opaianjima. One ne mogu imati subjektivni karakter niti mogu biti samo verbalna imena s ovim iii onim konotativnim znacenjem. Za Skinnerovu psihologiju moglo bi se reci da je, po broju konstrukata i intervenirajudih varijabli (to su varijable organizma) danas najskromnija, odnosno da se najvi ge pribliiava cilju svake znanosti; a to je da se na osnovi gto manjeg broja varijabli i konstrukata objasni to je moguce vi ge pojava na odredenom podrucju istraiivanja (Sorokin, 1976). Osnove Skinnerove psihologije

Skinnerova psihologija i njegova koncepcija licnosti osnivaju se na nekoliko temeljnih pretpostavki i imaju nekoliko izrazitih obi1jeija koja to psihologiju tine vrlo istaknutom i prihvatljivom za ogroman broj psihologa i drugih istraiivaca ljudskog ponaganja i ljudske prirode. Jedno od osnovnih nacela, a mogli bismo reci i aksioma to psihologije, jest nacelo zakonitosti ljudskog pona ganja. Za Skinnera je to nacelo va .nije negoli za mnoge druge psihologe iako se svako znanstveno 342

211

istraiivanje, pa

342

212

prema tome i istraiivanje ljudskog ponasanja, mora temeljiti na tom nacelu. Nacelo zakonitosti je i nacelo determinizma. Primijenjeno na ljude i Ijudsko ponasanje to znaci da je Ijudsko ponasanje determinirana i zakonita pojava kao i sve pojave u prirodi. Ljudsko je ponasanje prema tome pojava koja je posljedica i kao takva potpuno je determinirana prethodnim iii konkomitatnim uzrocima iii dogadajima. Ono se, prema tome, mora proudavati kao posljedica i obja gnjavati uzrocima. Tu nema mjesta za nikakvu indeterminiranost niti za >slobodnu volju« odnosno za >>volju« uopde. Svako ponasanje i svaki Ijudski postupak rezultat je igre i djelovanja uzrodnih varijabli koje potpuno odreduju kakav de taj postupak iii reakcija biti. Te varijable su objektivnog karaktera i pripadaju objektivnoj realnosti. Zbog toga je Skinner uvjeren da je Ijudsko ponasanje potpuno determinirano kao i ponasanje nekog fizikalnog objekta u fizici. U tom pogledu postoji velika slicnost izmedu Skinnera, biheviorizma i refleksologije s jedne strane i Freuda s druge. Razlika je, kako smo ved rekli, u koncipiranju i shvadanju determinanti ljudskog ponasanja. Iz takve koncepcije proizlazi druga znacajna karakteristika Skinnerove psihologije licnosti. Psihologija se ne moie zadovoljiti i njezin cilj nije opisivanje ljudskog ponasanja iii ljudskih postupaka, ni opisivanje uopde, ved je zadatak i cilj psihologije tumadenje toga ponasanja i utvrdivanje uzrocno-posljedicnih veza i odnosa na tom podrucju objektivne stvarnosti. To je, uostalom, i cilj svake znanosti. Tako Skinner pile: »Znanost je vise od ciste deskripcije dogadaja onako kako se oni pojavljuju. To je pokusaj da se pronade red, da se pokaie da neki dogadaji stoje u zakonitim odnosima s drugim dogadajima. Nikakva se prakticna tehnologija ne moie zasnivati na znanosti sve dok takvi odnosi nisu otkriveni. Medutim, red nije samo jedan mogudi konacni produkt, to je i radna pretpostavka koja mora biti prihvadena na samom pocetku. Mi ne mozemo primjenjivati metode znanosti na predmet istrazivanja za kojeg je pretpostavljeno da se proizvoljno mijenja« (1953, str. 3). Cilj svake znanosti, pa prema tome i psihologije, nije samo objasnjenje pojava iii, u sludaju psihologije, objasnjenje ponasanja i razumijevanje ponasanja, ved je cilj svake znanosti, pa i psihologije, predvidanje. Predvidanje bududih dogadaja na osnovi sadasnjih. To znaci predvidanje ponaanja. I konacno, psihologija kao i svaka znanost ima i konacne ciljeve, a to je vladanje dogadajima odnosno vladanje pona ganjem. »Mi moramo ocekivati da demo otkriti da ono sto pojedinac dini predstavlja rezultat uvjeta koji se mogu specificirati i da, jednom kad su ti uvjeti otkriveni, mi moiemo predvidati i u izvjesnoj mjeri determinirati njegove akcije< (ibid. str. 3). Prema tome, dovjek nije neko autonomno bide, izuzeto iz prirodnog uzrocno-posljedidnog lanca, ved je on potpuno determinirano bide. Zbog toga nam nisu za njegovo razumijevanje potrebna tradicionalna objasnjenja ponasanja na osnovi slobodne vooje i drugi mentalistickih iii

Mi ne trebamo pokusavati da otkrijemo kakve su uistinu lidnosti, stanja duha, osjedaji, karakterne osobine, planovi, svrhe, namjere iii drugi preduvjeti autonomnog dovjeka da bismo napredovali u znanstvenoj analizi ponasanja« (1971, str. 12). Takvi su hipotetidki konstrukti kakvi se koriste u svakodnevnom iivotu za psihologe neodgovarajudi. Oni onemogudavaju istraiivanje, jer unose zabunu, nejasnodu i ne mogu se objektivno iii operaciono definirati pa je i njihovo empirijsko testiranje nemogude. Sve takve pojmove i »tumacenja treba sasvim odbaciti. Tako, na primjer, »tumacenja« koja se javljaju u obidnom iivotu samo izgledaju kao tumadenja (iako se od svih laika prihvadaju kao todna i adekvatna) a zapravo nisu nikakva tumadenja. Recimo, za objasnjenje cinjenice sto je neki udenik odustao od daljeg skolovanja iako je bio dobar dak dujemo iii dajemo takva objasnjenja » to je udinio zbog straha od neuspjeha