Dr. Adalbert Rebić - Biblijske Starine

Biblijske starine Dr. Adalbert Rebić Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992. Sadržaj III. JAVNI I DRUŠTVENI ŽIVOT ................................................................................................................................. 2 PRIVREDA ....................................................................................................................................................................... 2 Stočarstvo .................................................................................................................................................................. 2 Ratarstvo ................................................................................................................................................................... 2 Peradarstvo ............................................................................................................................................................... 4 Lov i ribolov .............................................................................................................................................................. 4 Rudarstvo .................................................................................................................................................................. 5 Obrt ........................................................................................................................................................................... 6 PROMET I TRGOVINA ....................................................................................................................................................... 7 Putovanja kopnom i morem....................................................................................................................................... 7 Razvoj trgovine.......................................................................................................................................................... 8 MJERE, VAGE, NOVAC ..................................................................................................................................................... 9 Mjere ......................................................................................................................................................................... 9 Mjere za dužinu .......................................................................................................................................................................9 Mjere za put .............................................................................................................................................................................9 Mjere za težinu ........................................................................................................................................................................9

Vage ........................................................................................................................................................................ 10 Novac ...................................................................................................................................................................... 10 Prije babilonskog sužanjstva ..................................................................................................................................................10 Perzijski novac .......................................................................................................................................................................10 Grčki novac ...........................................................................................................................................................................10 Židovski novac za vrijeme Hasmonejaca ...............................................................................................................................10 Novac za vrijeme Herodovaca ...............................................................................................................................................11 Revolucionarni židovski novac ..............................................................................................................................................11 Strani novac u helenističko doba ...........................................................................................................................................11

KULTURA...................................................................................................................................................................... 11 Obrazovanje ............................................................................................................................................................ 11 Pismo .....................................................................................................................................................................................11 Raširenost pismenosti ............................................................................................................................................................14

Znanost .................................................................................................................................................................... 16 Filozofija i teologija...............................................................................................................................................................16 Povijest ..................................................................................................................................................................................17 Druga područja znanosti ........................................................................................................................................................17

Kalendar.................................................................................................................................................................. 18 Židovski kalendar ..................................................................................................................................................................19

Arhitektura .............................................................................................................................................................. 20 Umjetnost ................................................................................................................................................................ 21 Glazba ....................................................................................................................................................................................21

2

III. Javni i društveni život Privreda Biblija cijeni rad i privređivanje. čovjek je po svome radu i privređivanju sličan Bogu stvoritelju (usp. Post. 1,26-29). I prije pada čovjek je radio i privređivao (usp. Post 2,15). Grijeh je pomutio onaj iskonski prirodan čovjekov odnos prema radu: poslije grijeha čovjek gleda rad kao prokletstvo (Post 3,17-19). Ali rad sam u sebi nije prokletstvo. Čovjekov odnos prema radu poslije grijeha postaje grešan, proklet. Stari zavjet čovjeka stalno nagovara na rad, jer po radu ostvaruje svoju sličnost s Bogom: "Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao... Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, a sedmoga dana je počinuo!" (usp. Izl 20,9.11). Isus je cijenio rad: "Otac moj neprestano radi i ja radim!" (Iv 5,17). Bio je tesar i sin tesarov. Za razliku od Grka i Rimljana, koji su više voljeli dokolicu, kršćanstvo je rad oduvijek visoko cijenilo (1 Kor 4,12; 9,6; Ef 4,28; 2 Sol 3,8.10-12). Biblija svjedoči da su ljudi već u pradavna vremena živjeli od plodova prirode: obrađivali su zemlju i lovili životinje. Lov, stočarstvo i ratarstvo najstariji su načini privređivanja. Mi ne kanimo ovdje raspredati koji je od tih načina prioritetniji u razvoju čovječanstva. O tome dovoljno govore prirodne znanosti na temelju istraživanja čovjekove prošlosti. Stočarstvo Abraham je bio nomad: selio se zajedno sa stokom iz kraja u kraj. I ostali su izraelski patrijarsi bili nomadi, stočari. Izraelci su se bavili stočarstvom i za vrijeme boravka u Egiptu: bježeći iz Egipta, gone pred sobom brojnu stoku (Izl 10,9-24). Pa i kad su zaposjeli kanaansku zemlju i počeli obrađivati zemlju, još su se uvijek bavili i stočarstvom. Nomadski način življenja više su cijenili nego poljoprivrednički. Svoje kraljeve uspoređivali su s pastirima, a sebe sa stadom (Ps 78,71; 2 Sam 5,2; Jer 23,21s; Ez 34,23). Abraham, Mojsije, David bijahu pastiri. Štoviše, i Boga su ,nazivali svojim pastirom (Ps 22,1). Brigu oko stoke vodili su pastiri. Oni su vodili stado na pašu i čuvali ga od tatova i grabežljivih životinja. Zato su bili oboružani dugačkim štapom, praćkom i torbom s kamenjem. Imali su za pomoć i pse, koji bi ih upozoravali na opasnost. Najmljeni pastiri imali su određenu plaću, obično u novcu ili pak u naravi. Noću bi stado zatvarali u tor, ograđen drvenim plotom ili zidom. Uz tor nalazila se kolibica ili kula za čuvara. Za krupnu stoku gradili su i natkrivene staje s jaslama. O podnevnoj žegi trebalo je stoku skloniti u sjenu. Od sitne stoke uzgajali su ovce i koze, a od krupne govedo, bivole, magarce, mazge, konje i deve. Svinje nisu uzgajali, jer im je bilo zabranjeno jesti svinjetinu (Lev 11,7). U stvari, svinjsko meso za ovakvo klimatsko podneblje kao što vlada u Palestini nije zdravo. Ipak u Palestini je uvijek bilo svinja, kako to potvrđuju arheološke iskopine. U doba Kristovo gojili su svinje Heleni i općenito pogani (Mk 5,11s). Ratarstvo Kad su Izraelci naselili u Kanaan, počeli su obrađivati zemlju. Rad na polju bio je častan i nije ga se nitko stidio, pa ni kralj ni svećenik. Smatrali su da tako izvršavaju zapovijed Božju: podvrći zemlju pod svoju vlast (Post 1,27-29). Prema biblijskom izvještaju, pri podjeli zemlje svaka je obitelj dobila toliko zemlje koliko joj je bilo potrebno i koliko je mogla obrađivati. Mojsijevim zakonom bilo je zabranjeno parceliranje zemlje. Tako se sprečavalo s jedne strane bogaćenje jednih na račun drugih, a s druge strane osiromašivanje i proletarizacija stanovništva. Baštinjena zemlja bila je sveto vlasništvo i nije se smjela samo tako otuđiti. Zemlja uzeta u zajam zbog duga, morala se jubilejske godine vratiti vlasniku (Lev 25,13-16.23.25-28). Palestinska je zemlja pretežno gorovita i krševita. No ima mnogo uvala u kojima su Izraelci iskoristili svaki pedalj obradive zemlje. Zemlja je vrlo plodna: ima u izobilju sunca, a kiše padaju u ritmu prirode. Zbog duga beskišnog razdoblja potrebno je zemlju natapati. Natapanje u neku ruku zamjenjuje obilna jutarnja rosa (2 Kr 9,37; Ps 1,3; Izr 21,1; Iz 25,10). Ako bi uzmanjkala redovna

3 kiša, nastala bi suša i glad (Post 12,10; 26,1; Dj 7,11). Zato su Izraelci oduvijek plodnost zemlje smatrali posebnim darom Božjim: "Zemlja u koju ćeš ući da je zaposjedneš, nije kao egipatska, nego gorovita i puna polja, očekujući s neba kiše zemlja nad kojom Jahve, Bog tvoj, bdi; na kojoj oči Jahve, Boga tvoga, uvijek počivaju davat ću vašoj zemlji kišu u pravo vrijeme!" (Pnz 11,10-18). Glavne grane poljoprivrede bijahu sijanje žitarica, vinogradarstvo i vrtlarstvo. Od žitarica sijali su pšenicu, raž, ječam i proso. Uzgajali su još i lan i pamuk (Est 1,6). Zemlju su obrađivali primitivnim sredstvima, kao što to još danas čine palestinski seljaci, felasi, na svojim malim imanjima. Poznavali su već u davnini plug i motiku. U starini sve je bilo od drveta. Prema vremenu i staležu drvo se zamjenjivalo željezom. Plug su vukli volovi ili krave (1 Kr 19,19; Am 6,12), rjeđe magarci (Iz 30,24). Rad na plugu bio je vrlo težak: plug je trebalo snažno pritiskati, da bi ušao što dublje u suhu i pustinjsku zemlju. Za komadanje brazde služio je oričak, koji je najprije bio od kamena a onda od željeza. Za tjeranje goveda služio je željezni ostan (Suci 3,31; 1 Sam 13,21; Dj 9,5). Prvo oranje bilo je za ljetne suše, a drugo koncem listopada ili početkom studenoga, kad su pale prve kiše. Sijali su rukom. Kod Babilonaca su pronađeni plugovi proviđeni spravom za sijanje. Izraelci se u tehnici nisu mogli natjecati s Babilonijom. Za rahljenje zemlje rabili su teški drveni valjak (Iz 28,24; Job 39,10). Žetva je počinjala u vrijeme Pashe (početkom travnja). Drugi dan Pashe (16. nisana) žrtvovali bi prvi snop ječma u zahvalu za novu žetvu (Lev 23,10-14). Pšenicu su želi početkom svibnja o blagdanu Pedesetnice (hebr. ševuot), kada su ujedno slavili svršetak žetve. Na temelju arheoloških pronalazaka saznajemo da su za žetvu upotrebljavali srp (Pnz 23,35). Za žetve bili su zaposleni svi, počevši od gospodara pa do slugu. Vrijeme je žetve bilo najradosnije doba u godini (Ps 125,6; 128,8). Požnjeveno žito vezali su u snopove (Rut 2,7) koje su dopremali do gumna. Ono je bilo napravljeno od nabijene zemlje ili pečine. Na njem bi vrhli žito pomoću široke drvene daske nabijene odozdo željeznim ili kamenim kvrgama i natovarene odozgo teškim teretom (Job 41,22; Iz 41,15 i Am 1,3). Tu tešku dasku obično je po snopovima vukla stoka. Pojam vršidbe u Bibliji se upotrebljava slikovito za poraz neprijatelja u ratu (Iz 21,10; 41,15) ili za zvjerstva nad narodom (Am 1,3). Poslije vršidbe čistili su žito od pljeve, najprije pomoću rešeta a onda pomoću vijače, tj. drvene lopate kojom se žito bacalo u vis na mjesto izloženo laganom vjetru, tako da bi vjetar odnosio pljevu, a čisto bi žito padalo na zemlju (Sir 27,5; Lk 22,31). Čišćenje žita od pljeve u Bibliji se slikovito upotrebljava za govor o sudu nad grešnicima (Ps 1,4; Iz 41,16; Hoš 13,3; Am 9,9; Mt 3,12). Očišćeno žito stavljali su ili u velike zemljane vrčeve (pitone), ili u iskopane jame (cisterne, silosi), ili u žitnice (Pnz 28,8; Izr 3,10; Mt 3,12). U Babiloniji su npr. žitnice bile građene od opeke u obliku čunjeva, koji su odozgo imali otvor za usipanje, odozdo za vađenje žita. U stara je vremena najviše žita uspijevalo u Ezdrelonskoj odn. Jizreelskoj ravnici i na Golanskoj visoravni. Odavde su žito utovarivali u brodove u gradskoj luci u Akonu i prodavali ga po sredozemnim gradovima. Druga i vrlo unosna grana poljoprivrede bijaše vinogradarstvo. Palestina je od davnine zemlja vina. To potvrđuju i etimologija riječi "vino" (hebr. vajin, grč. voinos odn. oinos, lat. vinum, hrv. vino) i arheologija. Najstarije svjedočanstvo za vinogradarstvo u Palestini nalazimo na egipatskim arheološkim spomenicima. Oko godine 2.550 pr. Kr. palestinsko se vino spominje na nadgrobnom spomeniku egipatskog vojskovođe Vinija. Vino se spominje i u Sinuhovu opisu Kanaana iz vremena faraona Sesostrisa I (1971.-1936. pr. Kr.). A u biblijskim spisima ima mnogo podataka o vinovoj lozi i o vinu u zemlji Izraelaca (Post 37,28; Br 16,14; Pnz 6,11; Još 24,13; Suci 9,27; 1 Kr 21,1; Iz 5,1s; Jer 31,5 i dr.). Mojsijeve uhode donose iz kanaanske zemlje tako velik grozd da su ga jedva dvojica nosila (Br 13,24). Najvinorodniji krajevi bijahu hebronski brežuljci, Eškolska dolina (Pj 1,14), obronci Karmela (2 Ljet 26,10), samarijanski brežuljci (1 Kr 21,1), obronci Libanona (Hoš 14,8), dolina Jordana, dolina Soreka i ravnica oko Genezaretskog jezera. Iz 5 opisuje nam kako je izgledao vinograd. Vinograd se podizao obično na sunčanom zemljištu. Budući da je bio najčešće na padinama brežuljka, gradili su terase. Vinograd je bio okolo obzidan. Usred vinograda nalazila se koliba za čuvara. Način uzgajanja vinove loze bijaše različit:

4 ili se pustilo da loza leži na zemlji, ili se loza podupirala kolcima, ili se puštalo da se penje uz smokvu ili maslinu. Bilo je poslovično odmarati se pod vinovom lozom i smokvom (1 Kr 4,25; 2 Kr 18,31; Mih 4,4; Zah 3,10). U vinogradu se nije smjelo sijati ni saditi drugih usjeva osim saditi masline i smokve. Rod prvih triju godina iz novozasađenog vinograda nije se smio ubirati, a četvrte je godine rod bio posvećen Bogu (Lev 19,23-25). Zato je gospodar novozasađenog vinograda bio oslobođen vojske četiri godine (Pnz 20,6). Berba grožđa najradosnije je vrijeme u godini (Suci 9,25): pjevalo se, plesalo i zabavljalo (Iz 16,10). Berba je počinjala krajem kolovoza i trajala do početka listopada (Suci 9,27; Iz 16,10). Ubrano grožđe nosilo se u tijesak, koji se nalazio odmah u vinogradu, usječen u kamen. Bila su to u stvari dva korita: jedno gornje (pliće) a drugo donje (dublje). U gornjem se grožđe drobilo gaženjem (Suci 9,27; Jer 25,30; Mt 21,33), a u donjem se skupljao mošt što je iz gornjeg korita u donje ulazio kroz otvor. Mošt se ulijevao odmah u zemljane vrčeve ili u nove mješine od kozje kože (Još 9,4), tato da ne bi uslijed vrenja koža pucala (Mt 9,17). U Bibliji su vinograd i vinova loza često metafora, slika. Vinograd je slika Izraela, naroda Božjega (Iz 3,14; 5,6.7; Jer 2,21; Hoš 10,1). Uništenje vinograda slika je suda Božjega (Hoš 2,14). Obnova vinograda slika je oproštenja Božjega (Joel 2,22; Mal 3,11). Četvrto evanđelje naziva Boga vinogradarom, Isusa Krista čokotom, a učenike lozom (Iv 15,1-8). Omiljena grana poljoprivrede bijaše i vrtlarstvo. Palestinska je zemlja škrta vrtovima. Njima naime treba posvetiti mnogo pažnje. Treba ih zalijevati više od pola godine kada kiša ne pada. Ipak, svatko je nastojao oko kuće zasaditi vrt i marljivim ga radom obrađivati. U vrtu je uspijevalo raznovrsno povrće: bob, leća, grah, krastavci, slatke tikvice, bundeve, luk, poriluk, češnjak (rimski pisac Amian Marcelin naziva Židove "smrdljivcima" - Rerum gestarum 22,5), cvijeće. Oko vrta sadili su voćke. Postojali su glasoviti maslinici. Arheološkim iskapanjima pronađeno je mnogo tijeskova za stiskanje maslina i grožđa. Izraelci su maslinovo ulje izvozili u susjedne zemlje. Osim masline uzgajali su i smokve (koje u Palestini rode i po tri puta godišnje), divlje smokve (drvo je dobro za graditeljstvo), palme (s datuljama), jabuke, mandarine, orahe i ružičkovo drvo. Peradarstvo Izraelci su uzgajali: golubove, grlice, kokoši i pčele. Golubovi (hebr. jond). Prinosili su ih za žrtvu. Priređivali su ih za jelo. Bogatiji su imali u tu svrhu svoje golubinjake (Iz 60,8). Golubica je bila u Bibliji slika zaručnice (Pj 1,14; 4,1; 5,12). Grlice i kokoši. Grlice su im služile također za žrtvu (Lev 1,14). Kokoši se u hebrejskom SZ nigdje ne spominju (ima ih latinski prijevod Vulgata: Iz 22,17; Izr 30,31 i Tob 8,11). U Novome se zavjetu spominju kokoš, kvočka i pijetao (Mt 26, 34.75; Mk 1,4.30; Lk 22,60; Iv 13,38 i dr.). Isus svoju ljubav prema Jeruzalemu uspoređuje s ljubavlju kvočke prema njezinim pilićima (Mt 23,37). Pčelarstvo je bilo vrlo razvijeno (Pnz 1,44; Ps 117,12; Iz 7,18; Suci 14,8). Bogatstvo Palestine opisivalo se u Bibliji izrekom: "zemlja kojom teče med i mlijeko". Iz Talmuda saznajemo da su Židovi imali i košnice (Talmud naime zabranjuje držati košnice u gradu Jeruzalemu!). No najviše su meda dobivali od divljih pčela koje su boravile po šumama i med ostavljale po pećinama i po drveću. Lov i ribolov Biblija Nimroda naziva lovcem (Post 10,9), smatra lovcem Išmaela i Ezava (Post 21,10; 25,28). Iz različitih metafora alegorija razabiremo da je lov u Hebreja bio omiljen (1 Sam 17,34-36; Još 23,13; Ps 7,16; 9,16; Jer 5,27; 16,16; Izr 26,27). Za lov su upotrebljavali luk, strelicu (Iz 7,24), koplje, mač, praćku (1 Sam 17,40), zamku, stupice i prikrivene jame (Ps 7,16; Iz 51,20; Hoš 5,1 i dr.). Divljač je od lovaca bila zaštićena po Mojsijevu zakonu jubilarne, tj. šabatne godine. Ribolov je bio glavno zanimanje Izraelaca naseljenih oko Genezaretskog jezera, koje je vrlo bogato ribama, na obalama rijeke Jordana i Sredozemnog mora. U Bibliji su često upotrijebljene slike iz ribarskog života (Hab 1,15; Mt 13,47-50 i dr.).

5 Rudarstvo Že1jezo. U Palestini je bilo rudnika željeza na Golanskoj visoravni, na obroncima Libanona, na Karmelu i između Judeje i Filisteje. To dokazuju arheološka iskapanja. Tragovi velikih rudokopa vide se na Sinajskom poluotoku. U Babiloniji je željezo bilo poznato već u 3. tisućljeću prije Krista, ali se počelo upotrebljavati tek oko 1100. pr. Kr. Za vrijeme Tiglatpilesara I. i Asurbanipala Asirci su posjedovali željezno oružje. Poslije 800. godine željezo sve više potiskuje broncu. Ali upotreba željeza, osobito za ratarsko oruđe, zapaža se u Palestini već u 12. stoljeću prije Kr. To dokazuju arheološka iskapanja u Tell el-Hesiju i u Gezeru. Iz jednog egipatskog papira, pronađenog u arheološkim iskapanjima, saznajemo da su se već u 12. stoljeću pr. Kr. željezna ratna kola proizvodila u tri grada u Jizreelskoj ravnici. Izgleda da su Feničani i Filistejci dugo vremena imali monopol nad proizvodnjom željeza (1 Sam 13,19s). U Megidu je pronađena peć za taljenje željezne rudače i kovačnica. Bakar i bronca. Na hebr. jeziku postoji jedna riječ za bakar i za broncu (nehuša). Kad se u Bibliji ta riječ spominje, obično se misli na broncu (osim Pnz 8,9 i Job 28,2 gdje je riječ o rudnicima bakra). Bakar kao kovina nije dovoljno tvrd pa se nije u čistom stanju mogao upotrebljavati za oruđe i za oružje, nego tek miješan zajedno s kositrom i olovom što daje broncu. Na prve tragove bronce nailazimo već u 4. tisućljeću pr. Kr. U arheološkim iskopinama grada Lagaša pronađeni su mjedeni kipovi idola. U vrijeme kralja Davida i Salomona postojali su rudnici bakra na istočnom podnožju Libanona (blizu Baalbeka), u Edomu (negebska pustinja) i na sinajskom poluotoku. Bogato nalazište bakra bijaše i otok Cipar (po njemu se bakar zove latinski "cuprum"). U Palestini je pronađeno mnogo brončanih predmeta u Gezeru, Taanaku, Megidu i drugdje. A u blizini Eilata (Akapski zaljev) pronađeni su ostaci rudnika bakra (prokopi i peći za taljenje iz. 13. st. pr. Kr.). Zlato i srebro. Pronalasci zlatnog i srebrnog posuđa i drugih ukrasnih predmeta u arheološkim iskapanjima dokazuju da se zlato i srebro upotrebljavalo već i prije bakra (u arheol. iskapanjima grada Ura u Babiloniji pronađeni su zlatni i srebrni predmeti iz 4. tisućljeću pr. Kr.). Prema Bibliji, Abraham se vratio iz Egipta bogat stadima, srebrom i zlatom (Post 13,2; 24,35). Za 400 srebrnih šekela kupio je od Efrona njivu za obiteljsku grobnicu (Post 23,16). Prigodom izlaska iz Egipta Izraelci su sa sobom ponijeli i mnogo zlata i srebra: za izradu zlatnih stvari u svetom šatoru darivali su svoje zlatne nakite. Aron je mogao od darivanog zlatnog nakita čak saliti zlatno tele kojemu su se kao božanstvu klanjali (Izl 32,4). Pri osvajanju kanaanske zemlje Akan je u Jerihonu uzeo "šinearski plašt, dvije stotine srebrnjaka i zlatnu šipku vrijednu pedeset srebrnjaka" (Još 7,21). Za vrijeme kralja Davida i Salomona bijaše u Jeruzalemu mnogo zlata i srebra. Salomon je Hram ukrasio zlatnim ukrasima. Kroničar hiperbolički govori da je u Salomonovo vrijeme u Jeruzalemu bilo više zlata no kamenja (2 Ljet 1,15). Pisac knjige Kraljeva opisuje kako se Salomon razbacivao zlatom u ukrašivanju Hrama i svoje palače (1 Kr 10,16.17; 14,26). Egipatski faraon Šešonk (Šišak) polakomio se za tim zlatom, pa je za vrijeme Salomonova nasljednika Roboama provalio u Jeruzalem, u Hram, i uzeo sve zlatne štitove (1 Kr 14,26). U Bibliji se zlato često upotrebljava u slikovitom govoru (Job 28,15; Ps 19,11; 119,72.127; Izr 3,14; 8,19; 22,1; 25,12; 1 Pt 1,7; Otk 21,18). Zlato i srebro uvozilo se iz Ofira (Južna Arabija) i Taršiša (vj. Španjolska). Od zlata i srebra pravio se novac (u obliku kružnice, lančića, pločice). U Gazi je — pokazuju arheološka iskapanja — postojala proizvodnja zlata. Osim ovih dragocjenih i vrijednih rudača, Izraelci su poznavali još i alabastar (od njega su pravili skupocjeno posuđe), drago kamenje (često se spominje u Bibliji, poimence: karneol, ahad, oniks, beril, jaspis, ametist, steatit, hematit, serpentin i lazurni kamen), staklo i sol. Sol su proizvodili u okolici Mrtvog mora (Br 11,35; 1 Mak 11,35). Ona je u Bibliji simbol kreposti (Mt 5,12; Mk 9,49 i Lk 11,34) i mudrosti (Sir 22,18). Izum stakla bio je u Asiriji poznat već oko 4.000 god. pr. Kr., a u Egiptu ,oko 3.000 pr. Kr. U Palestini je staklo bilo na visokoj cijeni, gotovo kao zlato (Job 28,17). U arheološkim iskapanjima na području Palestine pronadeni su mnogi stakleni predmeti (ogrlice, prstenje, amuleti, kipovi božanstva, posudice za mirisave pomasti i sl.). Staklo su poznavali i Feničani i njime trgovali po cijelom Sredozemlju. Mnogi alabastreni predmeti pronađeni

6 su u arheološkom iskapanju grada Raš-eš-Šamre (stari Ugarit). Alabaster su uvozili iz Egipta. Bilo ga je i u blizini Damaska i podno Hermona. Obrt Kod nomada obrt nije bio razvijen; kod njih je svatko znao raditi sve što mu je za život bilo neophodno potrebno (odijelo, šator, oružje i oruđe). Obrt se razvio u gradovima i u naseljima. Iz Hamurabijeva zakonika, iz godine 1750. pr. Kr., saznajemo da su već onda bili razvijeni razni obrti: lončarski, drvodjelski, užarski i zidarski. To potvrđuju uostalom i mnoga arheološka iskapanja na području današnje Mezopotamije, Sirije, Palestine i Egipta. Izraelci su počeli razvijati obrt već u vrijeme boravka u Egiptu. Još su više razvili obrt kad su se u 12. st. pr. Kr. naselili u kanaansku zemlju. Tu su obrt učili od prastanovnika zemlje, od Kanaanaca. Arheološka iskapanja Palestine pokazuju da se u 12. stoljeću pr. Kr tu zbila velika promjena. Kanaanski su stanovnici živjeli u gradovima i razvili su obrt do zamjerne visine. Kad su došli Izraelci u zemlju, obrt, kao i uostalom sva civilizacija, nazaduje, propada, da bi se tek u Salomonovo vrijeme (10. st. pr. Kr.) počeo popravljati i obnavljati. U Salomonovo vrijeme mnogo se gradilo, pa je trebalo mnogo zidara, tesara, kovača... Radnike zanatlije pozivali su čak iz inozemstva (iz Tira i iz Sidona). Iz inozemstva su dolazili zanatlije s većim iskustvom i s boljom tehnikom. Poslije Salomonova vremena u Jeruzalemu se razvilo više obrtničkih poduzeća: postojale su ulice mesara, ulice kovača, ulice lončara (Jer 37,21). Obrt je prelazio s oca na sina. Obrtnici su se udruživali u udruge i skupljali se zajedno u iste ulice (Neh 3,8.31). Obrt se u Židova osobito razvio poslije povratka iz babilonskog sužanjstva (poslije 538. god. pr. Kr.). Svaki je Židov tada morao izučiti neki zanat, pa i onaj tko se posvetio studiju Svetog pisma. Arheološka iskapanja pokazuju kako se obrt raširio po Palestini, osobito po gradovima. Pronađeni su ateljei, radionice, kovačnice, mesnice. U Beit Mirsimu (Debir) postojale su male tvornice za proizvodnju platna, kod Haife za proizvodnju grimiza, u Jerihonu su bile razvijene lončarnice itd. Dok su Grci i Rimljani prezirali obrt, Izraelci su ga visoko cijenili. Slavni rabini bili su ili mesari, ili tesari, ili kovači, ili šatorari (Isus, Pavao i mnogi drugi). Svatko je nastojao živjeti od žuljeva svojih ruku, da ne bi kome pao na teret. Rabin je morao biti u privrednom pogledu sasvim nezavisan od zajednice: nije smio živjeti na teret zajednice. Zazirali su samo od onih obrta koji su ih obredno onečišćivali ili nisu bili u skladu s ćudoređem. Od pojedinih obrtnika u Bibliji se spominju kovači, lončari, tesari, kamenari, zidari, bjeljari, tkalci, bojači, kožari, šatorači, krojači, brijači, pomastari, pekari, sirari i drugi. Kovači (1 Kr 7,14) imali su razvijeno oruđe: nakovanj, kliješta, kladivo, mijeh, posude za rastapanje kovine i peći (Iz 41,7; 44,12; 48,10; Jer 6,25). Od srebra i zlata izrađivali su umjetničke predmete. Izrađivali su sitno oruđe iz raznih metala i ukrašavali slonovom bjelokosti (češljevi, igle, ukosnice, pribadače). U Megidu je pronađeno mnogo ukrasnih predmeta od slonove kosti iz Salomonova vremena (10. st. prije Kr.). U iskapanjima Samarije pronađeno je mnogo predmeta iz 9. stoljeća pr. Kr. Lončari. Ovo je jedan od najstarijih i najraširenijih zanata. Postojao je već u neolitsko doba (kameno). Lončarski se zanat razvijao iz vremena u vrijeme i usavršavao. Način izradbe, vanjski oblici i ukrasi i boje nose obilježje pojedinih povijesno-kulturnih razdoblja. Prema pronađenim loncima, posudama i vazama možemo odrediti razdoblje u kojem se dotično nalazište razvijalo. To je poznata metoda tipologije i keramografije. Arheolog H. Vincent studirao je palestinsku keramiku i ovako je podijelio: domaća kanaanska keramika, oko 1600. pr. Kr.; egejsko-kanaanska, oko 1200. pr. Kr.; izraelska keramika, oko 900. pr. Kr.; judejsko-grčka, oko 500. i dalje. Lončari su imali svoje radionice obično u blizini grada (Jer 18,2; 19,1). U Bibliji se lončarski zanat cijeni i slikovito upotrebljava. Lonac je simbol krhkosti, kratkotrajnosti (Ps 2,9), apsolutne ovisnosti o tvorcu (Post 2,7: čovjek proizišao iz ruku Božjih kao lonac iz ruku lončarevih) i ovisnosti o volji Božjoj (Sir 33,13; Jer 18,6; Rim 9,29 i Otk 2,27). Tesari su gradili kuće od drveta. Drvo je služilo kao građa za spajanje i povezivanje. U gradnji kuća prevladavala je kamena građa. Palestina je, naime, siromašna šumama, a bogata je

7 kamenjem. Oruđe tesara bijaše: sjekira, pila, sprava za guljenje kože, šestar, kladivo, ravnalo i vrpca (Pnz 19,5; Iz 10,15; 44,12-13). Kamenari lomili su kamen u kamenolomima i tesari ga (1 Kr 5,29; 2 Ljet 2,1; 24;12). Veliki su kamenolomi bili blizu Jeruzalema, na sjeveru, između Damaščanskih vrata i Jeremijine špilje (2 Kr 12,12), gdje se lomio tvrdi kamen kao što je onaj što je još danas sačuvan u Zidu plača. Zidari i žbukari bili su zaposleni u gradnji kuća. Zidar je imao svoj alat: kladivo, pila, zidarska žlica, ravnalo, olovnica i uteg za mjerenje (Am 7,7; Zah 1,16; Job 38,5). Bjeljari bavili su se pranjem vune, tkanina i rublja (Mal 3,2). Oni su močili vunu i tkanine u vodi, prali ih U lugu načinjenu od pepela sapunastih biljaka i primjese nitrana lužnog kamena. Oni su tako umjeli oprati rublje da se bijeljelo poput snijega. Tkalci postojali su svugdje na starom Istoku: u Mezopotamiji, u Siriji, u Egiptu i u Kanaanu. U Egiptu su postojala tvornička poduzeća u kojima je bilo zaposleno po nekoliko stotina stručnih radnika. U Kanaanu tkalački je obrt bio kućni obrt. Njime se ponajviše bavila žena (Iz1 35,25; Izr 31,19.22.24). Izraelci su tkalački obrt naučili vjerojatno u Egiptu, gdje je bio vrlo razvijen. Osobito je umijeće bilo utkivati u tkanine niti različitih boja i različite ukrasne motive. Posebno je umijeće bilo također otkati tuniku tako da nigdje nije bila šivena (Iv 19,23). Bojari se ne spominju u Bibliji. Spominju se u Talmudu kao poseban stalež (Sabat 1,5). Oni su bili osobito razvijeni u Feniciji (grad Tir). Grimiznu crvenu boju pravili su od nekog crva što živi u bašamskim hrastovima (Iz1 25,4; Iz 1,18; Jer 4,30). Ljubičastu su boju pravili od sluzi neke školjke (murex). Boje su priređivali i od voćnih sokova (crvena boja od bročeva korijena, žuta boja od šafrana, modra i ljubičasta od lišća biljke krstašice sač (lat. isatis tinctoria) i od biljke indigo (lat. indigo tinctoria) (Jer 22,14; Ez 23,14; Mudr 13,14). Kožari. U Novom zavjetu spominje se kožar Šimun, koji je imao svoju radionicu izvan grada Jafe (Dj 9,43; 10,6). Od koža su proizvodili mješine za vino, za vodu i mlijeko, kožnate pojaseve, obuću, sandale, štitove, tobolce za strelice, remenje za opremu konja, sedla i drugo. Šatorari bavili su se izradom šatorskih krila. Šatorska su krila mogla biti od kože, od trstike, od rogoza ili od slične materije. Ovakvim se obrtom bavio apostol Pavao (Dj 18,3). Spominju se još i krojači, brijači (Ez 5,1), pomastari (Iz1 30,25; 37,29; Izr 10,1), pekari (1 Sam 8,13; Hoš 7,4.6; Jer 37,21) i sirari.

Promet i trgovina Putovanja kopnom i morem I stari su mnogo putovali. Putovali su bilo iz potrebe, radi trgovine i seobe, bilo iz radoznalosti, želeći upoznati druge krajeve, druge ljude, sabrati nova iskustva i naučiti jezike. Osobito su rado putovali Židovi. Prometna su sredstva bila skromna. Putovalo se pješice, na životinjama i na kolima. Kao transportne životinje služile su mazge, deve i magarci. Putovalo se i kolima (1 Kr 6,l0s). Postojala su i teretna kola: Josip je svome ocu Jakovu poslao teretna kola iz Egipta da na njima preveze svoj imutak u Egipat (Post 45,27). Kola su vozili volovi i konji. Vlastita kola mogli su imati samo odličnici i bogati ljudi (Post 45,19; 1 Kr 12,18; 2 Kr 5,21; Dj 8,28). Putovanja su bila opasna. Palestina je velikim dijelom pustinjska zemlja, ceste nisu bile izgrađene, nailazili su na divlje zvijeri, na razbojnike, pogađala ih vrućina, žeđ i druge nevolje (Suci 9,25; Ezr 8,31; Lk 10,30). Zato su ljudi putovali u skupinama, u karavanama (Job 6,20; Post 37,25; Iz 21,13; Jer 9,1; Lk 2,44). Prije puta izabrali su vođu puta koji je dobro znao putove. Pravi se put poznavao po hrpama kamenja, po mirisu zemlje, po zvijezdama i slično (Pnz; Br 10,29-32; Jer 31,21; Iz 21,14). Na put se nosio prostirač, na kojemu se sjedilo, i okrugla koža (hebr. šulhan), na koju se postavljalo jelo. Nosili bi sobom i pribor za jelo i za pilo (1 Kr 26,11-12,16; Ez 12,3). Krenulo se na put rano ujutro, a o podne se odmaralo, obično kod vode (Job 6,15-20). Putovalo se i noću. Rasvjetljivali su put bakljama. No, postojala su konačišta (hebr. malôn). Takvo konačište bijaše u Judejskoj pustinji između Jeruzalema i Jerihona, u Betlehemu (Lk 2,7; 10,34). Takva prenoćišta Arapi još danas zovu khan.

8 Putovanja su bila duga i spora. Od Jeruzalema do Babilona trebalo je 14 dana bez prtljage, od Gaze do Peluzija u Egiptu tri dana. Cestovna je mreža prije dolaska Rimljana bila skromna. Iz Mešina natpisa (26. redak) saznajemo da je Meša sagradio jednu cestu. Josip Flavije piše u Starinama (VIII,7,3) da je Salomon gradio ceste koje su vodile u Jeruzalem. I od Izaije saznajemo da su se gradili putovi i ceste (Iz 40,3). Ali sve je to bilo malo. U Palestini su dobre ceste počeli graditi Rimljani. Još danas mogu se vidjeti tragovi rimskih cesta (ona između Jeruzalema i Jerihona, ona između Megida i Taanaka i druge). Rimljani su gradili u Palestini udobne ceste, čvrste i široke. Promet je cvao, putovanja su bila česta. Ceste su bile nužne ne samo za putovanja i za trgovinu nego i za vojsku. A Palestina je bila tranzitna zemlja. Stoga su Rimljani gradnji cesta u Palestini posvetili posebnu pozornost. Prije Rimljana u Palestini su bile poznate slijedeće ceste. Primorska cesta išla je od Egipta preko Peluzija, preko Gaze, Jafe, Megida prema sjeveru. Kod Megida se račvala: jedan je pravac išao u Feniciju i dalje prema Ugaritu i Palmiri, a drugi na istok preko Hasora i Damaska u Asiriju (Niniva). Druga je cesta, zvana Kraljevska cesta, išla od Beer-Šebe preko Hebrona, mimo Jeruzalema, mimo Šekema i dalje prema sjeveru. Kod Jeruzalema se skretalo na istok prema Jerihonu i dalje preko Rabat Amona prema Babilonu. Stari su Izraelci putovali i morem. Graditi brodove naučili su od Feničana (1 Kr ,26). Mornarica im nije bila razvijena, jer stari Izrael nije imao dobrih luka. Jedina luka bijaše im Eilat u Akapskom zaljevu, daleko na jugu (2 Kr 14,7; 14,22; 16,6), a i tu su luku kasnije izgubili. Velike su luke Sredozemnog mora Jafo, Gaza, Aškelon bile u rukama Filistejaca, a poslije povratka iz babilonskog sužanjstva u rukama najprije Perzijanaca pa onda Grka i Rimljana. Brodovi su u starini bili na vesla, a tek kasnije na jedra (Iz 33,21). Zato su putovanja brodovima bila opasna i dugo su trajala (iz Puteoli u Italiji do Aleksandrije putovalo se oko 12 dana: 1 Kr 10,22). Ravnali su se prema zvijezdama. Protiv velike oluje bili su nemoćni (Dj 27,16.17.27.29). Lađe su gradili od čempresova drveta, vesla od hrastovine, jedra od jake tkanine. Osobito elegantne bile su feničke lađe (Ez 27,5-7). Na prednjem dijelu broda nalazio se znak broda; bio je to obično kip nekog boga (Dj 28,11). Bile su vrlo velike. Mogle su ploviti sve do Taršiša u Španjolskoj. Zato se velike lađe u Bibliji zovu "taršiške lađe" (Ps 48,8; Iz 2,16; 23,1; 60,9). U Salomonovo vrijeme Izraelci su imali veliku mornaricu: plovili iz Esjon-gebera (Eilat) do Arabije, do Indije, do Somalije i Madagaskara. No, poslije Salomonove smrti izraelska je mornarica oslabila. Jošafat ju je pokušao obnoviti, ali bez uspjeha (2 Ljet 20,35-37). Iz egipatskih, asirskih, babilonskih, grčkih i rimskih reljefa saznajemo, kako su izgledale antikne lađe. Razvoj trgovine Izraelci su se naselili u 12. st. prije Kr. u zemlju Kanaan, koja je tradicionalno bila trgovačka zemlja. Nalazila se kao spona između istoka (Mezopotamije i Sirije) i zapada (Egipta). Kroz Kanaan prolazili su svi trgovački putovi kojima su trgovačke karavane prenosile bogatstvo jedne zemlje u drugu. Bila je to zemlja razmjene dobara. No Izraelci se nisu rado laćali trgovine, već stoga što su preko trgovine morali dolaziti u dodir s poganskim narodima. Zato su se još dugo poslije njihova ulaska u zemlju trgovinom bavili isključivo Kanaanci. Za Izraelce Kanaanac je sinonim za trgovca (Izr 31,24; Iz 23,8; Ez 17,4; Hoš 12,8; Job 40,30). Kad su se prilike u zemlji sredile, počeo se i Izrael baviti trgovinom. Trgovina se osobito razvila za vrijeme Salomona, i to kopnom i morem. Izrael je mnogo trgovao, osobito s Feničanima: njima su prodavali pšenicu, ulje, med, balzam, hrastovo drvo, a od njih su kupovali grimiz, tkanine, nakite, drvo, kamen, mramor i slično (1 Kr 10,15.28; Ez 27,17). Preko Esjon-gebera (Eilat) trgovali su s Ofirom: iz Ofira su uvozili zlato, srebro i dragocjeno kamenje (1 Kr 9,26-28; 10,11). Iz Egipta je Salomon dobavljao konje, i prodavao ih dalje Aramcima i Hetitima. Kako je za vrijeme Salomona zemljom prolazilo bezbroj trgovaca, Salomon je podigao carine na tranzit robe (1 Kr 10,15). Raspadom kraljevstva poslije Salomonove smrti Judeja je gotovo sasvim ispala iz međunarodne trgovine. Ulogu Judeje u velikoj su mjeri preuzeli kasnije Izraelci: za vrijeme kralja Ahaba (874.— —854. pr. Kr.) Izraelci su imali u Damasku svoje trgovine, kao što su i Sirci imali u Samariji svoje. Izrael je ubrzo postao trgovac od zanata; postao je "Kanaanac" (Hoš 12,8; Am 8,5). Za vrijeme babilonskog sužanjstva

9 nije Židovima preostalo drugo nego da budu trgovci. Godine 1903. u arheološkim iskapanjima grada Nipura pronađen je arhiv velike trgovačke kuće "Murašu & sinovi" iz vremena Artakserksa I. i Darija II. (464.-405.): u tom arhivu nalaze se mnoga židovska imena. A i Židovi naseljeni u Gornjem Egiptu (otok Elefantina, danas brana Asuan) bijahu sve sami trgovci i vojnici. Židovi su osobito razvili trgovinu u helenističko doba (3.-1. st. pr. Kr.). Hasmonejci su trgovini dali nov polet: Šimun Makabejac osvojio je luku Jafu (1 Mak 14,5), Herod Veliki sagradio je luku Cezareju. O cijenama ne znamo mnogo; one su se uostalom veoma mijenjale. U vrijeme Salomonovo konj je stajao 150 šekela, kola 600 šekela (1 Kr 10,28). To je vrlo teško pretvoriti u današnje cijene.

Mjere, vage, novac Mjere Mjere za dužinu Izraelci su se s obzirom na mjere ravnali prema narodima s kojima su najviše trgovali ili pod čijom su vlašću bili. Imena su ostala ista, ali se sadržaj često mijenjao, pa je i tu teško odrediti veličinu. Najstarije mjere uzete su od ljudskog tijela: 1. palac (oko 3 cm), 2. dlan (četiri prsta ruke tijesno spojena, oko 8 cm), 3. pedalj (oko 25 cm), 4. lakat (duljina od lakta do kraja kažiprsta, oko 50 cm). 5. trska odn. prut (oko 3,50 m). 1 trska = 6 lakata = 12 pedalja = 36 dlanova = 144 palca 1 lakat — 2 pedlja 1 pedalj = 3 dlana 1 dlan = 4 palca. Lakat je bio temeljna mjera za dužinu (kao u nas metar). Dužine su bile vrlo relativne. Postojao je babilonski lakat obični (0,495 m) i kraljevski (0,55 m). Kraljevski je bio nešto duži nego onaj obični. U Palestini su još prije dolaska Abrahamova rabili egipatski lakat (0,450 m). Poslije babilonskog sužanjstva prevladavao je perzijski lakat, obični (0,441 m) i kraljevski (0,532 m). Za vrijeme kralja Aleksandra Velikog bio je raširen grčki lakat (0,480 m). Mjere za put 1. Stadij (atički stadij = 177,6 m; olimpijski = .192,27 m; pučki = 198 m; rimski 185 m). 2. Dan hoda što ga je pješak prevalio- za sedam sati hoda-(oko 30 km) 3. Subotnji dan hoda (=2000 lakata, oko 1 km) 4. Parasanga (perzijska mjera) = oko 30 stadija 5. Milijar (rimska mjera, iznosila je 1000 koraka = 1477 m) (Mt 5,41). To je poznata rimska milja (oko 1,5 km) 6. Hvat (rastegnute obje ruke) = 4 lakta = 1,776 m 7. Korak (jedan pokret obih nogu) = 1,47 m 8. Stopa: najobičnija mjera za manje udaljenosti (hebr. egel). Mjere za težinu Za suhe tvari 1. Horner (364,4 lit), 2. Efa (36,44 lit), 3. Sea (12,148 lit), 4. Gomer (3,644 lit), 5. Kab (2,064 lit), 6. Log (0,506 lit). 1 Homer = 2 leteka 10 efa = 30 sea = 100 gomera = 180 kaba. Za tekuće i za suhe tvari 1. Kor (isto kao i homer), 2. Bat (36,44 lit), 3. Šališ (12,148 lit), 4. Hin (6,074 lit). Hin je glavna mjera za tekućine (egipatskog porijekla). 5. Log (isto kao gore), 6. Pure (prema lz 63,2 koca). 1 kor = 10 bata = 60 hina = 720 loga.

10 Vage U Kanaanu su se još prije dolaska Izraelaca upotrebljavale babilonske vage. Sirski su knezovi faraonu davali porez prema babilonskim vagama, a Egipdani su to preračunavali prema egipatskim vagama. Osnov vage bijaše talenat. Babilonske vage Osnov je talenat (= 60 mina = 3600 šekela). Postojao je pučki i kraljevski talenat, a kraljevski se dijelio na teži (oblik lava) i lakši (oblik patke). Teži talenat: = 60,600 kg (1 mina = 1,010 kg, 1 šekel 16,83 grama). Lakši talenat: = 30,300 kg (1 mina = 0,505 kg, 1 šekel = 8,41 grama). I pučki je talenat bio dvostruk: teži (58,932 kg) i lakši (29,466 kg). Hebrejske vage 1 žid. talenat = 60 mina, mina = 50 šekela, šekel = 20 zrna. Zrno se procjenjivalo prema ječmenim zrncima (tako prema rabinima). Spominje se i 1/2 šekela i 1/4 šekela i 1/3 šekela (Post 24,22; 1 Sam 9,8). Prije babilonskog sužanjstva 1 žid. talenat = 30 mina, 1 mina = 100 šekela. Talenat je dakle imao 3000 šekela (Iz1 38,25-26 i 1 Kr 10,17). To je teško prevoriti u naš suvremeni sistem. Iste su naime nazive upotrebljavali i za utege i za novac. Vjerojatno je i 1 talenat vagao 49,11 kg, 1 mina 818,50 grama, 1 šekel 16,37 gr, a zrno 0,818 grama. Novac Prije babilonskog sužanjstva U starini novac se nije brojao nego vagao. Kao novac služili su komadi srebra i zlata. Komadi odvagnute kovine dobivali su naziv prema pripadajućoj težini. Metal je bio saliven u određenom obliku. Talenat je bio nalik velikom prstenu (zato se hebr. zove kikkar, hrv. kolut). Zlato je bilo u šipkama u obliku jezika (takvih zlatnih jezika pronađeno je mnogo u arheološkim iskapanjima Gezera). Do Davida je novac bio uglavnom srebrn. Zlato još nije bilo vrijednosna cijena i kupoprodajno sredstvo nego dragocjena roba koja se kupovala i prodavala. U Izraelaca jedinica za novac bijaše šekel, a kod Babilonaca mina. Što se težine tiče, zlatni talenat == 49,11 kg, srebrni tal. = 43,65 kg, zlatna mina — 818,5 grama, srebrna mina = 727,5 grama, zlatni šekel = 16,37 grama a srebrni šekel = 14,55 grama. Uglaviti danas vrijednost tog novca vrlo je teško, jer se platežna vrijednost kovine stalno mijenjala. Znamo npr. da je Salomon kupovao konje po 150 šekela, a kola su se prodavala po 600 šekela. Perzijski novac U sužanjstvu Izraelci su upotrebljavali babilonski novac, a po oslobođenju iz babilonskog sužanjstva perzijski (dareici). Postojao je zlatni novac odn. dareih (1 Ljet 29,7) i srebrni (Neh 5,15). Prvi je težio 8,4 gr, a drugi 5 grama. Na dareicima je na jednoj strani prikazan bradati muškarac s krunom na glavi (Darije?) kako kleči na jednom koljenu, u desnici mu koplje, a u ljevici luk. Druga je strana novca prazna. Grčki novac Poslije Aleksandra Velikog počeo se u Palestini upotrebljavati grčki novac. Na jednoj strani bijaše kraljeva slika, a na drugoj razni znaci. Ptolemejevići su na zlatnim pri mjercima imali "gog obilja", a na srebrnim i mjedenim orla. Seleukovići, naprotiv, imahu lik nekog boga (obično Jupitera). Poslije je bilo i Židovima dopušteno da smiju kovati novac. Židovski novac za vrijeme Hasmonejaca Sirski kralj Antioh VII. Sidetes dao je 139. godine Šimunu Makabejcu pravo da smije kovati

11 vlastiti novac (1 Mak 15,6). Srebrni šekel imao je na jednoj strani posudu s manom i dvostruki natpis: prvi je prikazivao vrijednost novca (šekel jisrael ili šekel heci), a drugi godinu kada je kovan (npr. šanah `ahad = prva. godina). Na drugoj strani bijaše rascvjetala grana, simbol Jeruzalema, s natpisom: Jerušalajim kedoša (sveti Jeruzalem). Mjedeni novac imao je na jednoj strani dvije grane s voćem i naokolo natpis (kao i na srebrnom šekelu), a na drugoj palmu između dvije košare pune plodova ili kalež, a naokolo natpis: legeulat cijjon (Nakon oslobođenja Jeruzalema). Za vrijeme Ivana Hirkana (135.-105.) kovao se samo mjedeni novac. Novac za vrijeme Herodovaca Kraljevi iz kuće Herodove smjeli su kovati mjedeni novac (srebrni su smjeli kovati samo neki gradovi, a zlatni samo Rimljani). Novac Heroda Velikog ima razne znake, ponekad i godinu ili samo natpis. Novac Arhelaja ima natpis Herodou ethnarhou i godinu vladanja. Na drugoj strani nalazi se ime mjesta Tiberias. Novac Filipa Heroda ima na licu sliku kakva hrama, broj godine i natpis Filippou tetrarhou. Revolucionarni židovski novac Za vrijeme židovsko-rimskog rata (osobito za onog drugog protiv cara Hadrijana 132.-135. godine po Kr.) kovali su Židovi mnogo novca. Oblik je tom novcu vrlo različit. Bio je mjedeni, razne veličine, s reljefima grožđa ili glazbala. Sačuvano ih je vrlo mnogo. Mogu se još i danas s lakoćom iskopati. Strani novac u helenističko doba Grčki novac 1. Stater (Mt 17,26): na jednoj strani glava Minerve sa šljemom, a na drugoj sova i natpis. Srebrni stater vrijedio je 4 atičke drahme, a zlatni 20 dr. 2. Didrahma (Mt 17,23-24) bijaše srebrni novac. Vrijedio je 2 drahme ili 0,5 statera. Bio je jednak polovici hebr. šekela. U Isusovo vrijeme svaki je Izraelac morao plaćati crkveni porez u iznosu od jedne didrahme (za Hram). 3. Drahma (Lk 15,8), srebrni novac. Vagao je 4,366 grama. 4. Lepton (Mk 12,42), mjedeni novac. Vrijedio polovicu rimskog kvadranta. 5. Mina (Lk 19,13), vrijedila je 100 drahmi. Vagala je 436,6 grama. 6. Talenat (Mt 18,24), iznosio je 60 mina ili 6000 drahmi. Vagao je oko 26 kg. Rimski novac 1. Dinar odn. denar (grč. denarion, hebr. dinar). Kovao se iz srebra. Vrijedio je 10 asa (otuda mu i naziv). Od 217. god. pr. Kr. imao je 16 asa (devalvacija!). Dinar je vagao najprije 4,55 gr a onda 3,898 grama. Dinar je bio dnevna plaća radnika (Mt 20,10). Zlatni dinar vrijedio je 25 srebrnih dinara. 2. As (Mt 10,29; Lk 12,6), mjedeni novac. Petina asa zvala se "quinarius", a četvrtina "quadrans". 3. Dipondius (Lk 12,6) vrijedio je dva asa (otuda mu i naziv).

Kultura Obrazovanje Pismo Izum pisma stožerno je otkriće u povijesti čovječanstva, osnovni preduvjet kulture i civilizacije. Počeci pisma još su uvijek obavijeni zagonetkom. Prvi su — koliko mi danas možemo znati — pokušali stvorili sustav znakova pomoću kojih bi prenosili svoje misli stari Sumeri već u IV. tisućljeću prije Kr. A prvi znakovi pojedinih suglasnika nastadoše polovicom II. tisućljeća pr. Kr. na istočnim obalama Sredozemnog mora (obala današnje Sirije, Libanona i Izraela). Dakle, na

12 području gdje su živjeli stari Izraelci. Pa ako oni i nisu izumitelji prvog alfabeta, oni su bez sumnje bili među prvim njegovim korisnicima i, štoviše, oni su taj alfabet sačuvali i prenijeli drugim narodima mediteranskog područja. Doduše, Stari zavjet nigdje ne govori sustavno o školstvu izraelskog naroda pa niti izraelskih kraljeva. Ipak iz Biblije saznajemo da je već kralj David imao na svome dvoru pisare (2 Sam 8,17). Budući da je Davidov kraljevski državni pisac nosio aramejsko ime, Saraja, zaključujemo da je David tog učenog stranca unajmio da na njegovu dvoru bude ne samo pisar nego da organizira pisarstvo i dvorsko školstvo. Na temelju 2 Sam 11,4 zaključujemo da je i sam David znao pisati, kao što se to iz drugih mjesta dade zaključiti i za druge kraljeve i kraljice (usp. 1 Kr 21,8; 2 Kr 10,1; 2 Kr 5,5). čini se da su u VIII. sto. pr. Kr. izobraženi ljudi općenito znali čitati i pisati. To dokazuju mnogi arheološki pronalasci u Palestini (samarijanska ostraka, ostraka iz Lakiša, Bet-šemeša i od drugud). Na mnogim se mjestima Staroga zavjeta spominju pisani dokumenti: kraljevski spisi, anali, zakonodavni i proročki tekstovi, ugovori, rastavna pisma i slično (Pnz 6,9; 24,1; Još 10,13; 1 Sam 10,25; 1 Kr 14,19; Ezr 1,1; 4; 7,11; Job 31,35; Iz 8,1; 10,1; 30,8; 34,16; Jer 29; 32,11 i Hoš 8,12). Mnogo prije Izraelaca već su stari kulturni narodi prednje Azije umjeli čitati i pisati. Prvi su u povijesti čovječanstva izumili i razvili pismo Sumeri (u 4. tisućljeću pr. Kr., uz rijeke Eufrat i Tigris). Od njih su pismo primili Babilonci, Asirci i Hetiti. To najstarije pismo sastojalo se od različito položenih klinova koji su označivali najprije pojedine riječi i pojmove (ideografsko pismo), a kasnije pojedine suglasnike sa samoglasnicima (silabičko pismo). Zato se općenito to pismo danas zove klinasto pismo. Budući da je u najstarija vremena svaka kombinacija tih klinova označivala određenu riječ (imenicu, glagol i čak apstraktni pojam), trebalo je znati oko tisuću takvih znakova. Tako komplicirano pismo nije, dakako, mogao svatko naučiti, nego samo ljudi koji su pismu posvećivali svoj život. Zato od najstarijih vremena na prednjem Istoku postoji zanimanje pisara. Iz vremena od 4. tisućljeća pa do zadnjih stoljeća pr. Krista sačuvani su nam deseci tisuća pločica ispisanih takvim pismom. Donedavno, te znakove nije nitko razumio. Međutim, potkraj prošlog stoljeća i to je pismo dešifrirano i pročitano. Danas je literarna baština, sačuvana na tim pločicama, u prijevodima svima pristupačna. Takvo klinasto pismo — samo s drugačijim značenjima — upotrebljavalo se početkom 2. tisućljeća i u Kanaanu. Danas imamo za to obilje dokaza: godine 1929. pronađene su dvije biblioteke dokumenata ispisanih klinastim pismom na sirijskoj obali Sredozemnog mora kod mjesta Raš eš-Šamra (stari Ugarit). Mjesto je iskopao arheolog C. F. A. Schaeffer, a ugaritsko pismo nevjerojatno brzo pročitao bistroumni Charles Virolleau. U tom ugaritskom klinastom pismu pojedini skupovi klinova naznačuju pojedine suglasnike (ukupno 30 suglasnika s tri samoglasnika). Ti pisani dokumenti nastadoše u Ugaritu u 15.-14. st. pr. Kr. Pisani su starim kanaanskim jezikom, iz kojeg se kasnije razvio hebrejski jezik. Egipćani su također od najstarijih vremena znali za pismo. Njihovo je pismo bilo nešto drugačije nego pismo starih Sumera, ali ništa manje zamršeno. Umjesto klinova oni su upotrebljavali crtane znakove koji su im predstavljali pojedine predmete, pojmove i glagole. Ti se crtani znakovi zovu hijeroglifi. Jedan određeni hijeroglif znači određenu riječ: npr. nacrtano ljudsko oko znači oko, skica čovjekova tijela (glava, trup i noge) znači čovjek, ptica raširenih krila znači radnju letjeti a samo dvije noge u pokretu ići, čovjek u sjedećem stavu s rukama pred sobom .jesti, pastirski štap vladati i tako dalje. Kako je bilo teško čitati takvo pismo, nije ovdje uopće potrebno razlagati. Tim znakovima ispisani su brojni spomenici (stupovi, kipovi, papiri), koje danas stručnjaci (egiptolozi) mogu čitati. Razvoj tog egipatskog hijeroglifskog pisma možemo pratiti od 3.000 godine pr. Kr. pa do 200. po Kr. Kad je Egipat bio posve kristijaniziran, nestalo je hijeroglifskog pisma. Kršćani su se počeli služiti grčkim slovima. No, epohalno otkriće u odnosu na pismo i pismenost nije se zbilo ni u Mezopotamiji ni u Egiptu, nego baš na onom području na kojem su kasnije živjeli Izraelci, a koji mi općenito nazivamo Kanaan ili Palestina (odnosno Siro-Kanaan ili Siro-Palestina). Na tom području, izloženu kulturnim utjecajima i s istoka i sa zapada, nasta alfabetsko pišmo. Ovom izumu pisma možemo se samo diviti! Na tom području nekako je u isto vrijeme, u polovici 2. tistićljeća pr. Kr. nastalo više

13 tipova alfabetskih znakova. Jedno je od takvih pisama ono klinasto, pronađeno u Raš eš-Šamri (Ugarit): 30 klinastih znakova označuju 27 suglasnika i 3 samoglasnika (a, i, u). Drugo je tzv. feničko linearno pismo. Zovu ga i kanaansko pismo. Sastoji se od 22 znaka alfabetskog tipa. U Palestini je pronađeno više dokumenata pisanih tim sustavom pisma (ispisana pločica iz 14. st. pronadena u Bet-šemešu i iz istog vremena bakreni ispisani nož pronađen na Taboru; — zanimljivo je primijetiti da su i jedan i drugi dokument pisani već s desna na lijevo, dok su inače ranije pisali s lijeva na desno). To feničko linearno pismo preuzeli su od Feničana Grci, Etruščani, Rimljani; a od ovih naroda i svi ostali narodi Evrope. Tako da naš evropski alfabet potječe od starog kanaanskog odnosno feničkog alfabeta. Kako je taj bistroumni Kanaanac došao na ideju da izumi takvo pismo u kojem jedan određeni znak znači jedan određeni glas (suglasnik ili samoglasnik), tajna je. Pronalazač je morao biti dosta samostalan. Ali nije mogao ne ugledati se u mezopotamsko, akadsko klinasto pismo (pisano s lijeva na desno!) i na egipatske hijeroglife. Budući da nam je do danas otkriveno nekoliko spomenika pisanih tim tipom znakova u najstarije vrijeme (Petrie otkriva godine 1906. jedno takvo pismo na Sinajskom poluotoku; godine 1868. pronađen je Mešin stup u Dibonu na Moabu ispisan također linearnim feničkim pismom; najstariji veći tekst pisan takvim pismom jest natpis na sarkofagu Ahirama u Biblosu iz godine 1200. pr. Kr.; pločice pronađen u Gezeru iz X. st. pr. Kr.; samarijanska ostraka iz IX. st. pr. Kr.; natpis u tunelu Šiloe iz VII. st. pr. Kr.; pločice pronađene u Šekemu i Lakišu i drugo), možemo danas nešto više reći o samom nastanku alfabeta. U tom pogledu svakako je vrlo važno uspoređivati sinajsko pismo iz 19. odnosno 18. st. prije Krista s feničkim linearnim pismom, koje je nešto kasnije nastalo, vjerojatno u 14. st. pr. Kr. Dok sinajsko pismo ima oko 15 znakova, feničko linearno pismo ima već zaokružena 22 znaka i to poredana točno onim redoslijedom kako su još danas poredana u hebrejskom aIfabetu ('abgdh itd). Ugledao se u egipatsko hieratsko hijeroglifsko pismo. Uzeo je znak 'alef koji je označivao govedo i od tog znaka učinio slovo alef; uzeo je zatim znak za kuću (sem. beth) i njime označio suglasnik kojim ta riječ počinje odnosno "b", uzeo je potom znak za vodu (sem. majim) i njime označio suglasnik "m". I tako redom, dok nije stvorio sve znakove za suglasnike. To je takozvani akrofonski sustav. Upotrebljava se još danas kad se djeca uče čitati: "m" kao "mačka", "k" kao "kuća", "p" kao "pas" i tako dalje. Odsad su ljudi mogli pomoću tih znakova drugima prenijeti svoje misli. Bez sumnje epohalno otkriće! Dok su ljudi prije toga teško čitali sustave bezbroj raznih znakova ili crteža, sad su s lakoćom i točnošću mogli zapisivati svoje i očitavati tuđe misli izražene tim znakovima. Vjerojatno je već Abraham došao u kontakt s akadskim klinastim pismom u 18. st. prije Kr. To je pismo, kako rekosmo, bilo najprije ideografsko, a onda silabičko. Mojsije je pak — znamo iz Biblije — svršio visoke egipatske škole. Znao je čitati i pisati egipatske hijeroglife, pismo koje nisu mnogi znali čitati, jer je bilo složenije od akadskih klinova. No, kad Izraelci stigoše u Kanaan, oni dođoše u dodir s kanaanskim odnosno feničkim linearnim pismom i odmah ga prihvatiše. Ta, feničko je pismo bilo vrlo rašireno i vrlo jednostavno u upotrebi. Tim je pismom jahvista pisao prve biblijske zapise u XI. odnosno X. stoljeću prije Krista. Tim je pismom ispisan Mešin stup (oko 850. pr. Kr.) i mnogi drugi dokumenti (vidi gore). Od vremena kralja Davida to je pismo postalo hebrejsko pismo kao što je (dakako, nešto ranije) i kanaanski jezik postao hebrejski, jezik. Hebreji odnosno Izraelci preuzeli su pismo i jezik naroda koji su pred sobom našli u Kanaanu. Tako nam oni sačuvaše i stari kanaanski jezik i staro kanaansko pismo: Od njega se kasnije razvijahu arapsko, sirsko, grčko, latinsko pismo. U isto vrijeme, vjerojatno i u Izraelu, pisalo se i klinastim pismom, kao što su pisani dokumenti u Ugaritu. Linearno feničko pismo s vremenom je sasvim potisnulo klinasto pismo. Zato se zove još i pučko odnosno narodno pismo (usp. Iz 8,1). Poslije babilonskog sužanjstva (597.-538. pr. Kr.) sve je više to staro feničko pismo nestajalo: potiskivalo ga je aramejsko pismo. Aramejski je jezik u to doba bio diplomatski, trgovački i govorni jezik cijele Mezopotamije i Sirije. Razumljivo da je potisnuo hebrejski jezik. A potisnuo je i hebrejsko pismo. Ovo aramejsko pismo zove se još i kvadratno, za razliku od onog feničkog ili hebrejskog koje se zove trokutasto. Ti su nazivi izvedeni iz samog oblika slova: aramejska slova imaju četvrtasti oblik, a stara fenička odn. hebrejska trokutasti oblik. Stara su hebrejska slova elegantnija i raspoznatljivija nego aramejska. Ali sila um ne pita! Svakako, poslije 2. st. pr. Kr. svi

14 su biblijski tekstovi pisani kvadratnim pismom. Ono je kasnije kod Židova postalo sveto pismo i oni njime još danas pišu. Izraelci nisu pisali vokale nego samo suglasnike. Zato je teško bilo čitati to pismo. U Isusovo su vrijeme upotrebljavali pomoćna slova alef za "a", jod za "i" i za "e" a vau za slovo "u" ili "o". Tek u VIII. st. po Kr. rabini su u svojim rabinskim školama (Tiberijada, Jamnija) obilježili sveti biblijski tekst s posebnim znacima za samoglasnike i za naglaske. To se zove punktuacija biblijskog teksta. Znakovi se zovu "masoretski" znakovi. Svakako, sveti Jeronim u 4. st. po Kr. još nije pred sobom imao punktirani tekst, nego tekst sa samim suglasnicima. Možemo zamisliti kako mu je bilo teško prevoditi s hebrejskog na latinski jezik. Ali imao je pri ruci umne i školovane rabine! Premda je hebrejski tekst Svetog pisma gotovo skrupulozno vjerno prenošen, ipak su se potkradale mnoge pogreške pri prepisivanju, već stoga što ima nekoliko slova koja su najprije u feničkom, a zatim u aramejskom kvadratnom pismu među sobom slična (d i r, h i h, n i v, b i k itd). Raširenost pismenosti Rasprostranjenost pismenosti bijaše, začudo, razmjerno dosta velika. To dokazuju pisma iz tell el-Amarne (15. st. pr. Kr.). Svaki je kraljević i knez imao svoga pisara. Svaki je trgovac nastojao steći barem osnovno poznavanje pisma (Post 5,6-19). Za vrijeme Mojsija i Jošue spominju se pisali (Br 11,16; Pnz 1,15; 31,28) koji su vodili popise (Pnz 20,5). Svećenici su morali znati čitati i pisati (Br 5,23). U Izraelaca su postojala dva pisma — kako već malo prije natuknusmo — klinasto pismo za dopisivanje s inozemstvom (diplomatsko pismo!) i feničko linearno pismo (pučko pismo). Činovnici i svećenici morali su vladati i jednim i drugim pismom, a ostali su mogli čitati i pisati uglavnom samo svoje domaće feničko odnosno kanaansko pismo (2 Sam 11,14; 1 Kr 21,8; 2 Kr 5,5; 10,1; Jer 21,1 i drugdje). Po Sucima 8,14 pismenost je bila tako općenita, da je bilo koji stanovnik Sukota mogao napisati cijelu listu imena stanovnika. Radi se o 77 imena. Gideon je našao nekog mladića i taj mu je u Sukotu popisao sve sukotske knezove. Znači da su i Gideon i taj mladić znali čitati i pisati. Za proroke također znamo da su znali pisati, i da su pisali svoje govore, ili su imali učenike koji su im pisali govore. Za natpis na križu piše Ivan: "i ovaj natpis čitahu mnogi Židovi" (Iv 19,20). Znači, Židovi su u Isusovo vrijeme u velikom broju znali čitati i pisati. Dakako, bilo je i vrlo mnogo analfabeta, onih koji nisu znali ni čitati ni pisati. Zato se u stara vremena razvila služba pisara. Oni su tu službu obavljali po jeftinoj cijeni (Ps 45,1). Na Istoku još danas ima u nekim gradovirna pisara koji sjede na ulici i čekaju da im netko dođe te im dade ili pročitati pismo koje su od nekoga dobili ili napisati pismo koje imaju nekome poslati. Pisaći pribor. Materija na kojoj se pisalo bila je različita prema vremenu i prema prilikama. Oni koji su pisali klinastim pismom pisali su na pločicama (dakako, dok su bile mekane) koje su na suncu ili u vatri sušili. Takve pločice ostale su trajni pismeni spomenici. Pločice su mogle izdržati zub vremena i do 6.000 godina! Izgubljene su i upropaštene samo one pločice koje su bile zdrobljene. U arhivima iskopanih gradova Ninive, Mari, Hatusa i Ugarit iskopano je na desetke tisuća takvih ispisanih pločica. Neprocjenjivo bogatstvo ljudske kulture i civilizacije! Oni, naprotiv, koji su pisali hijeroglifima (kao Egipćani) pisali su na papirima, na koži i na pergamentu. Papir se na veliko proizvodio u Egiptu iz biljke papirus (iz grada Biblosa i delte Nila). Izvan Egipta bila je najveća tvornica papira još u Biblosu. Plahte papira naslagale su se jedna na drugu i jedna do druge, pa su tako nastali dugački papiri koji su se namotavali pomoću dva štapa (tzv. svitak). Pisali su perom i neke vrsti tintom. Pisali su u stupce. Na svakom komadu papira bio je po jedan stupac. Oni su zatim bili sastavljeni u svitak. Dakako, Egipćani su pisali i po kamenu, po obeliscima, po zidovima i drugdje. Pisali su i na keramičkim pločicama (ostraka!). Izraelci su pisali slično kao i Egipćani: na papir, kožu ili pergament. U 12. i 11. st. još su pisali na kamenim pločama. Spisi koji su pronađeni u Kumranu 1948. god. (i poslije), napisani u vremenu između 2. st. prije i 1. st. po Kr., pisani su na papirima i na kožama. Sačuvani su zahvaljujući suhoj klimi na Mrtvom moru. Inače, u Palestini su, upravo zato nestali pisani dokumenti, jer su pisani na papiru koji je lako uništiv. Naprotiv ostali su mnogi pisani spomenici, pisani na kamene pločice, u Mezopotamiji. Nešto papira ispisanih feničkim pismom ostalo je u Egiptu zahvaljujući (opet) suhoj egipatskoj klimi.

15 Odatle sada možemo razumjeti zašto je Mojsije ispisao Zakon Jahvin na ploče (hebr. luah: Izl i Pnz). Na glinenoj pločici napisao je i prorok Jeremija ispravu o kupovini njive, i to u dva primjerka: jedan je stavljen u "kuvertu" i zapećaćen, a drugi je otvoren (Jer 32,10). Poslije Jeremijina vremena papir je, čini se, u Palestini sasvim istisnuo glinene pločice. Izraelci su pisali tintom i po glinenim pločicama i po keramičkim olupinama (ostraka), kako to pokazuju arheološki pronalasci u Samariji (70 samarijskih keramičkih olupina — ostraka — s hebrejskim napisima ili Pisma iz Tel el-Amarne iz 15. st. pr. Kr.). Tinta je bila proizvedena od smjese ugljena i željeza. Pravili su je i od čađe. Pisalo se i na drvenim pločicama, ali rjeđe (Ez 37,16). Mjesto potpisa uglavnom su stavljali otisak pečata (obično s prstena). Ipak, važnije su isprave, npr. zakone, i Izraelci uklesivali na glinene pločice (Mojsijeve ploče, natpis u tunelu Šiloe i dr.) kao što su to drugi narodi prije njih činili (Hamurabi, Mešin stup). Papir na kome su pisali proizvodili su od biljke papirus, koja je uspijevala oko jezera Hule (Meromsko jezero). Lijepili su komade papira zajedno, tako da su mogli nastati dugački papiri: do 20, pa i do 40 metara. To je bilo dovoljno npr. za jednu Odiseju ili Ilijadu ili za Izaiju proroka (66 poglavlja). Knjiga je imala oblik svitka (hebr. megillah, od gl. gll, što znači smotati) (usp. Ez 2,9). Svitak papira bio je namotan oko dva štapića, na jedan se namotavalo, a š drugog se odmotavalo; jedan se štapić držao u desnoj, a drugi u lijevoj ruci. Za čitanje zapravo udobnije nego suvremene naše knjige! Pisali su obično samo na jednoj strani, rijetko na obje (Ez 2,9; Zah 5,1), i to po duljini svitka, redak po redak u okomitim stupićima (Jer 36,23), tako da su nastajale stranice kao u našim knjigama, odijeljene na svitku jedna od druge uskim neispisanim prostorom. Čitali su na slijedeći način: jedan bi štapić držali u desnoj ruci (tu je bio početak svitka), a drugi u lijevoj (tu je bio svršetak svitka), i kako bi jedan stupić (kolumna) pročitali, tako bi onda odmotali s lijevog štapića (lijeva ruka) i namotali ga brzo na desni štapić (desna ruka). tato su govorili odmotati knjigu, saviti knjigu (usp. Ps 40,7; Iz 16,1; 34,4 i drugdje). Svitak bi svezali jakim koncem i obično još i zapečatili (Iz 29,11; Dan 12,4; Otk 5,1; 6,6). Nešto kasnije (5. i 4. st. pr. Kr.) kao materijal za pisanje uzeli su kožu. Plinije pripovijeda (Historia nature 13,21) da je egipatski kralj Ptolemej teško podnosio veliki procvat knjige u državi pergamskog kralja Eumena (197.-158. pr. Kr.), pa je zabranio izvoz papirusa iz Egipta. No, domaći pergamski obrtnici uspjeli su iz kože napraviti materijal za pisanje, jer drugog rješenja nisu imali. S kože su sasvim očistili dlaku, namakali je u mlijeku i gladili je potom kamenom. Najbolje im je u tu svrhu odgovarala magareća koža, ali su kože, dakako, pravili i od ovčjih i kozjih koža. Znali su je tako fino izraditi da je bila tanka poput papira. Po gradu Pergamu dobio je taj materijal za pisanje naziv pergament. Josip Flavije pripovijeda u Starinama (Ant XII, 89) da su jedan svitak Tore (hebrejskog Svetog pisma), divotno izdanje, napisan zlatnim slovima na koži, Židovi iz Jeruzalema godine 285. pr. Kr. poslali Ptolemeju Filadelfu u Egipat. Pergament spominje i sv. Pavao (2 Tim 4,13). Pisali su trskom ili perom umočenim u tintu koju su proizvodili od sokova biljaka. Pisaći pribor, trska-pero-tinta, nosili su u posebnim kutijama o pojasu (Ez 9,2). I u stara vremena postojao je običaj dopisivanja. Dopisivali su se pomoću pisama odn. poslanica (2 Kr 19,14). Ako se pismo-poslanica šalje odličnoj osobi, šalje se u dragocjenom omotu s pečatom. Pismo je obično počinjalo npr. "Kralju, gospodaru mojemu, kaži: ..." Kod Perzijanaca je na početku pisma bilo kao uvod u pismo izobilno pozdravljanje (Ezr 4,7; 5,7). Sveti je Pavao na početku pisma stavljao tipično židovski odnosno kršćanski pozdrav (vidi početke njegovih poslanica). Pismo su obično pisali vješti pisari (hebr. sofritn), po diktatu. Vlasnik pisma na kraju se vlastoručno potpisao, pošto je izdiktirao sadržaj (vidi kod Pavla: 2 Sol 3,7). Postojali su već u starim vremenima brzopisci (hebr. sofer rnahir). Spominje ih Ps 44,1. Da bi mogli brže pisati odnosno lakše i sigurnije slijediti diktanta, upotrebljavali su umjesto slova neke kratice. Takvih je kratica bilo više vrsta. Katkad su te kratice bile općenito poznate, a katkad je svaki brzopisac (tahigraf) ili tijesnopisac (stenograf) imao svoje vlastite kratice, koje je samo on znao pročitati. Mjesto općenito poznatih riječi pisali su samo početno slovo. Uz brzopisce postojali su krasnopisci (grč. kalligrafoi). Oni su prepisivali na lijepo i razrješivali skraćenice brzopisaca. Postojali su i ispravljači (grč. diorthotai), koji su krasnopise pregledavali i njihov tekst uspoređivali s izvornim

16 tekstom te ga ispravljali ako je bilo potrebno. Izraelci su najveću brigu posvetili prepisivanju Biblije. Nju su prepisivali sa začuđujućom marljivošču, točnošću i pedantnošću. Bez potanka pregleda teksta nije se mogao nijedan biblijski tekst pustiti u javnost. Ovome imamo zahvaliti toliku točnost biblijskih tekstova. Znanost Prije Grka jedva da igdje postoji znanost u pravom smislu riječi. U Izraelaca znanost još nije bila razvijena. U biblijskim tekstovima nemamo znanosti u suvremenom smislu riječi. Kad se tu govori o nekim spoznajama, pa i u odnosu na apstraktne stvarnosti, uvijek su to praktične spoznaje, spoznaje u službi konkretnih prilika (npr. spoznati Boga zapravo znači služiti Bogu: Jer 4,22; Gal 4,8; 1 Iv 2,4). Znanost kao prodor u tajne i otajstvenc odnose stvarnosti i događanja izmiče biblijskom piscu. To posjeduje samo Bog (usp. Jobove govore: Job 38-42). Opisujući nebo i zemlju biblijski pisci ponašaju se kao i svaki prosječni čovjek njihova vremena. Govore slikovito, predmetno, naivno o stvarnostima koje ne mogu doseći: Bog šakama sipa snijeg na zemlju, baca oluju na zemlju, stvara vjetrove (Job 38,22; Ps 135,7; Jer 10,13; 51,16), zvijezde se raduju i klikću nad stvaranjem (Ps 139,9), sunce se šeće po svodu nebeskome, nebo je razapeto nad zemljom poput šatora ili je stavljeno na zemlju poput poklopca na lonac, zemlja je ravna površina koja plovi po vodama, u utrobi zemlje jest šeol... Bolest, siromaštvo, nagla smrt jesu kazne za grijeh. I tako dalje. Mogli bismo donijeti bezbroj primjera na kojima se vidi da je biblijski pisac na poseban i svojevit način promatrao čovjeka i prirodu, događaje i zbivanja u svijetu i u čovjeku. Biblijski pisac nije bio kadar apstrahirati i poopćivati. Nije bio kadar razvijati neke teorije, dolaziti do nekih teorijskih zaključaka. Govorio je sasvim konkretno, onako kako su mu prilike nalagale. Zato je uzalud u Bibliji tražiti neke znanstvene spoznaje u onom smislu u kojem mi danas to shvaćamo. Filozofija i teologija S takvim posebnim spoznajnim mentalitetom stari Izraelac nije uopće mogao stvoriti neku filozofiju, znanost o stvarnostima na temelju njezinih uzroka. Njemu je bilo strano svako sustavno prikazivanje, apstrahiranje i teoretiziranje. Izraelac je bio praktičan, konkretan, zoran i predmetan. Nije bio kadar apstrahirati od konkretnih stvarnosti i izražavati se u golim pojmovima. Zato je on većma upotrebljavao slike, usporedbe, metafore, mitove. Njegov je govor — već kao govor — bio vrlo konkretan, pojmovno opširan i neodređen. Riječi su mu imale mnoga i vrlo široka značenja. I zato stari Izraelac nije mogao stvoriti filozofiju. To će učiniti Grci. Izraelac je razmišljao o svijetu, o čovjeku, o događajima s gledišta svoje vjere u Boga. Svemu je uzrok i početak i opravdanje Bog, kao prvi i apsolutni uzrok svega što postoji. Zato se u Izraelaca mogla razviti teologija, koja se — naprotiv — teško razvijala kod Grka koji nisu posjedovali onakve teološke uvjete i pretpostavke kakve su posjedovali Izraelci (objava, Sveto pismo, zakon Božji i slično). Zato se može reći da su nam Grci stvorili filozofiju, a Izraelci teologiju. S prodorom Aleksandra Velikog prodrla je u Palestinu i grčka filozofija. Utjecaj grčke filozofije osobito je vidljiv u kasnim starozavjetnim mudroslovnim spisima (Sirah, Knjiga mudrosti, Izreke). U intertestamentarno doba, doba između dvaju Zavjeta, razvio je hebrejsku filozofiju Filon Aleksandrijski. Židovske je mudroslovce najviše zanimalo pitanje odakle bol, trpljenje i smrt, i kako te stvarnosti dovesti u vezu s Božjom providnošću. Na to pitanje nisu odgovorili mudroslovnim metodama, nego su posegli za tumačenjem koje im je mogla dati samo njihova vjera u Boga Jahvu. Bog Jahve neizmjerno je dobar. Stoga od njega ne može kao od uzroka potjecati nikakvo zlo, ni fizičko ni ćudoredno, pa ni smrt. Zlo, trpljenje, bolest i smrt došli su zbog grijeha čovjekova (Post 3). Prema židovskom shvaćanju, svako trpljenje kazna je za grijeh. I smrt je kazna za grijeh. Grijeh je prema njima klica, uzrok svakog zla. To shvaćanje bilo je živo još u vrijeme Isusovo (Iv 9,2). S obzirom na eshatologiju, na posljednje stvari (život poslije smrti, nagrada ili kazna), imali su vlastito tumačenje. Nije im bilo sasvim jasno što se zapravo zbiva s čovjekom poslije smrti. O tome Biblija Staroga zavjeta ne govori sasvim jasno. Svakako su i prekogrobni život tumačili u svjetlu svoje vjere: Bog Jahve spašava svoje pravednike, vjernike, uzimljući ih u svoj zajednički

17 život, a grešnike, nepravedne, kažnjava isključujući ih iz svog zajedništva, iz svog života. No o tome Izraelci nisu bili kadri razviti neku sustavnu teologiju, pa su pojedini biblijski pisci tu postupali slobodno, tapkajući u, tami, tražeći rješenje jedino u Jahvi. Povijest Kao što u odnosu na Izrael ne možemo govoriti o filozofiji u pravom smislu riječi, tako ne možemo govoriti ni o povijesti u pravom smislu riječi. Povijest kako su je Izraelci shvaćali ima svoje opravdanje u Jahvi. Oni ne iznose činjenice kao gole činjenice, oni ne tumače događanja u svijetu i među ljudima iz unutar-svjetskih razloga nego posežu opet za Bogom te u Njemu i kroz Njega sve tumače. Tako je njihova povijest zapravo teološka povijest (kao što je i njihova filozofija teološka filozofija). Zato govorimo o povijesti spasenja, a ne samo o povijesti. Povijesnim činjenicama i zbivanjima biblijski su pisci dali svoje određeno tumačenje. Do njega su došli po nadahnuću Božjem, po inspiraciji. Zato je njihova povijest mnogo više nego obična povijest. To je interpretirana povijest, angažirana povijest. Zbivanja, događaji, stvarnosti što ih biblijski pisci opisuju dogodili su se, ali ne tako i ne takvim redoslijedom kako oni opisuju. Oni unose u opis događanja svoje vjersko razmišljanje, svemu događanju daju svoje vjersko tumačenje, na sve imaju svoj odgovor, odgovor koji mogu dati, samo u svjetlu svoje vere u Boga Jahvu. Bog Jahve zapravo je svugdje i uvijek na djelu. On pokreće sve ljude, sve stvarnosti, sav svijet. Upravo su zato baš oni mogli ostvariti svoje Sveto pismo, koje su shvatili odmah kao riječ Božju, kao odgovor Božji. No, oni su pisali i kronike, anale, životopise... Stvorili su prava povijesna djela kao malo koji drugi narod u povijesti čovječanstva. Zahvaljujući činjenici objave, imali su posebno shvaćanje o svjetskim događajima. Svjetska događanja nižu se linearno: počinjući na početku sa stvaranjem, upućena su prema svršetku kao svome cilju. To je takozvano linearno shvaćanje povijesti. Grci su naprotiv imali drugačije shvaćanje događanja: oni su smatrali da se sve ponavlja, vrti u svom krugu, proljeće-ljeto-jesen-zima, život-smrt-život. To je takozvano cirkularno shvaćanje događanja. Stari su Izraelci voljeli pamtiti događaje, prepričavati ih svojim sinovima i sinovima svojih sinova. Usmena se predaja o minulim događajima kod njih razvila kao malo gdje drugdje. U vrijeme kralja Davida i njegova sina Salomona počeli su nadareni i nadahnuti pisci (hebr. mazkir) zapisivati ta pripovijedanja. Tako su nastale najstarije pisane biblijske predaje. U Knjigama o Kraljevima više se puta spominju razni povijesni zapisi na koje biblijski pisac upućuje čitatelja ili kojima se služio za pisanje svoje biblijske povijesti (1 Kr 14,19; Br 21,14; 1 Ljet 27,24 i drugdje). Druga područja znanosti Zemljopis. Stari se Izraelci nisu bavili znanstvenom geografijom. Nisu za nju imali nikakvih preduvjeta. Njihovo poznavanje zemlje bilo je vrlo skučeno, konkretno i usporedbeno. Poznavali su susjedne krajeve i susjedne narode, a ono što je bilo dalje, do čega nisu mogli ni kopnenim ni morskim putem dospjeti, za njih jednostavno nije postojalo. Smatrali su da je zemlja četvrtasta ploha koja je usidrena u vode i na vodama plovi. Tako su zemlju predočavali već stari Egipćani. Stari su Babilonci svijet zamišljali kao obrnutu polukuglu kojoj temelje čini zemlja. Budući da je Palestina bila tranzitna zemlja, stanovnici su bili pod utjecajem sad jedne sad druge slike svijeta, pod utjecajem sad jedne a sad druge kulture i civilizacije. Nad zemljom je razapeto nebo poput lonca ili šatora. Nebo ima iznad sebe prijestolje za Boga. Ima stanove (Iz 40,22). Na svodu su manji otvori kroz koje na zemlju silazi kiša, snijeg i slično. Po svodu se šeću sunce i mjesec, naizmjence, u suprotnim smjerovima. Iznad neba stoluje Bog i s neba promatra ljude na zemlji (usp. Ps 23,2; Iz 40,22; Ps 104,5; 26,7; 2,8; 22,28 i drugdje). Medicina. Medicina postoji otkako postoji čovjek. Dakako, u starini je ona bila na niskom stupnju razvoja. Budući da su Izraelci smatrali da je grijeh klica zla, posezali su najprije za magijskim sredstvima, za svećenikom, za Bogom. Bog je za njih bio najveći i jedini pravi liječnik (Izl 15,26). Kad ih snađe bolest, mole se Bogu, poste, prinose žrtve i prave razne zavjete kako bi Bog udaljio od njih bolest (2Kr 20,1-3; Job 5,8; 2Kr 12,6). Posezali su za praznovjernim sredstvima, kao što su to općenito činili stari narodi u Egiptu i Mezopotamiji: zaklinjali su duhove,

18 čarali i slično. Bilo je oduvijek i liječnika, koji su davali bolesnicima savjete i aktivno ih svojim zahvatima (često i kirurškim) liječili. Oni su morali posjedovati neko određeno znanje, onoliko koliko je za ona vremena bilo moguće. Postojali su iskusni liječnici, liječnici svjetskog glasa. Njih su pozivali na kraljevske dvorove (oko 2000. pr. Kr. u Asiriji ili oko 1300. pr. Kr. jedan glasoviti liječnik iz Babilonije ,dolazi na hetitski dvor po zahtjevu samog hetitskog kralja Murvatalija). U Babiloniji je medicina bila razvijenija nego u Egiptu. Iz jednog papirusa saznajemo kako su Egipćani pozivali babilonske liječnike (17. st. pr. Kr.). U Babiloniji se prvi put spominje liječnik u doba kraljeva (Jer 8,22). Vjerojatno je gubavac Naaman iz Sirije u Izraelu tražio liječnika, a isto tako i kralj Joram u Jizreelu (2 Kr 8,29; 9,15). Prorovi više puta aludiraju na liječnike (Iz 1,6; 3,7; Jer 8,22; 33,6; Ez 30,21). No, bilo je uvijek i takvih ljudi koji su imali malo povjerenja u liječnike, pa od ljudi tražili da imaju neograničeno povjerenje u jednog jedinog liječnika — Jahvu (Izl 15,26; 2 Ljet 16,12). U helenističko doba liječnici su bili na glasu. Sirah (38,1-8) daje izvanrednu pohvalu u njihovu čast. U kasno sz. doba liječnici moraju po rabinskim propisima biti u hramu (za potrebe mnogih svećenika), u svakoj općini uz sinedrij mora biti i liječnik (Talmud Šekalim 5,1). Budući da su bili stalno u kontaktu s bolesnim dijelovima tijela, često i s gubavima, rabini su ih podcjenjivali i smatrali da poslije smrti odlaze u pakao. U nz. doba, u Isusovo vrijeme, u Palestini ima mnogo liječnika (Mk 5,26; Lk 4,23; 8,43; Mt 9,12; Mk 2,7; Lk 5,31). Čini se da je i sam Luka bio liječnik (Kol 4,14). Lijekove su pravili od biljaka i od životinja (Jer 8,22; 46,11; Iz 1,6; Tob 6,9). Rane su zalijevali vinom, ublaživali uljem i povijali (Mudr 7,20; Lk 10,34; Iz1 21,19). Postojala su i ljekovita topla vrela (Tiberijada, Heptapegon kod Kafarnauma, Kallirhoe i Gadora). Matematika. Stari Izraelci znali su zbrajati, odbijati, množiti i dijeliti (Br 26,7; Iz1 16,23; Lev 25,8.27 i drugdje). Znali su sastaviti kvadrat (Ez 27,1), izračunati opseg kruga (1 Kr 7,23). Brojeve su pisali slovima ('alef znači 1, bet = 2, gimel – 3, he = 4 i tako dalje). Voljeli su simboliku slova i brojeva (posebna značenja imali su brojevi 3, 6, 9, 12, 144 i tomu slično). U taj svijet simbolike još nismo uspjeli potpuno prodrijeti. Na temelju simbolike pojedinih brojeva i slova razvila se već u biblijsko vrijeme kabalistika, koja je u srednjem vijeku dosegla zamjerne visine znanosti. Prirodne znanosti. One su u Izraelu bile u povojima. Razvoj je bio onemogućen, jer nisu imali prikladna sredstva za pokuse. Zato govore o prirodnim pojavama drugačije nego mi danas. Govore o svjetlosti kao samostalnom biću (Job 38,19), začetnik svjetla je Bog (Post 1,3-5), tama je kao tkanina koju je Bog razastro preko neba i zemlje (Iz 50,3), kiša nastaje tako da gornje vode proteku na zemlju kroz rupe na svodu nebeskome (Post 7,11), sunce rastjeruje oblake (Hoš 6,4) kao neke posude iz kojih Bog izlijeva vodu (Job 36,27), grom je glas Božji i zato je u Bibliji grom s munjom znak Božje prisutnosti. Astronomija — astrologija. Astronomija i astrologija za stare su u uskoj međusobnoj ovisnosti. Zvjezdoznanstvom su se osobito bavili Bobilonci, Egipćani i Feničani. Kolijevka je astronomije Babilonija. Astronomija se na cijelom starom Istoku visoko cijenila. To je bila najuvaženija i najplemenitija znanost. Ali kao što već rekosmo za filozofiju, tako to moramo reći i za astronomiju: ona nije teorija radi teorije nego je primijenjena na ljudski život i na događaje među ljudima. U zvijezdama je sve zapisano i zato ih treba promatrati i proučavati. Sunce, mjesec i zvijezde božanska su bića. Tako zapravo ne postoji astronomija u strogom smislu riječi nego samo astrologija. Kult sunca, mjeseca i zvijezda i bavljenje astrologijom utjecalo je i na Izraelce. Međutim, njima je bilo strogo zabranjeno baviti se astrologijom i štovali nebeska tjelesa kao božanstva (2 Kr 23,5; Joel 2,30-31; 3,14-15 i drugdje). Usprkos zabranama narod se ipak bavio astrologijom: proučavao zvijezde, iz zvijezda čitao sudbinu, budućnost i slično (Amos 5,26; 2Kr 23,5; Sof 1,5). Matej u opisu Isusova djetinjstva navodi kako su magi u pojavi zvijezde pročitali da se ima roditi Mesija (Mt 2,1-12). Kalendar U tijesnoj je vezi s astronomijom i kalendar. Već su od pamtivijeka ljudi dovodili godinu u

19 vezu sa Suncem. Po Suncu i po Mjesecu određivali su dane, mjesece i godine. Egipatski kalendar. Egipćani su imali sunčanu godinu od 365 dana, 12 mjeseci po 30 dana. Godina je počinjala prvim danom mjeseca Tot. Godine 238. pr. Kr. izdali su dekret da se svake treće godine ima godini dodati jedan dan (prijestupna godina). A 46. godine i oni su prihvatili julijanski kalendar (365 dana, a svaka četvrta godina 366 dana — prijestupna godina). Mjesec su dijelili na tri jednaka dijela, a pojedinim danima davali su imena po planetima (bog Merkur, božica Venera, bog Jupiter-Jovis — odatle ta imena još danas u nekim romanskim jezicima). Dan je počinjao jutrom, a završavao večeri — trajao je 12 sati koliko je trajala i noć. Babilonski kalendar. Dan je počinjao izlaskom sunca, a godina u proljeće. Najveća vremenska jedinica bila je lunisolarna godina, tj. mjesečeva godina prilagođena sunčevoj. Sastojala se od 12 mjeseci po 29 odnosno 30 dana. Dopunjavala se dodatkom trinaestog mjeseca četiri puta u vremenu od 11 godina. U vrijeme Seleukovića (a neki misle već oko 400. godine pr. Kr.) uveden je ciklus od 19 godina. Mjesec je počinjao prvom četvrti mjesečeve mijene. Zato su savjesno pazili kada će se pojaviti prva četvrt mjeseca (srp). Mjeseci su se zvali nissaanu, airu, sivanu, duuzu, abu, ululu, tasritan, arah samna, kisilivu, tibituf, sabatu i adaru. Od ovih imena potječu i imena hebrejskih mjeseca. Grci i Rimljani taj su kalendar razvili do savršenstva. Kod Grka godina je imala 12 mjeseci, 6 po 29 a 6 po 30 dana. Godina je bila mjesečeva (lunarna): imala je 354 dana, ali su je dodatkom trinaestog mjeseca dovodili stalno u sklad sa sunčevom godinom. Godine 536. pr. Kr. Kleostrao je uveo prijestupne godine (prijestupna je bila treća, peta i osma godina). Kod Rimljana tjedan je imao 8 dana. Svaki deveti dan bijaše sajam. Godinu su dijelili na 12 mjeseci i umetali trinaesti mjesec (prijestupna godina). Prijestupnu godinu uzimali su po potrebi. Mjeseci su se zvali januarius, februarius, martius, aprilis, maius, junius, julius, augustus, septembris, octobris, novembris i decembris. Godina je imala 355 dana, mjeseci su imali neki 29 a neki 31 dan. Godina je počinjala ožujkom, pa se zato rujan zove septembris (7), listopad octobris (8) i tako dalje. Mjesec su imali podijeljen na tri dijela: kalendae, nonae i idus. Kalendae su prvi dan u mjesecu, nonae peti, a idus trinaesti. Ostali su se dani nazvali brojeći natrag od kalenda, nona i ida (npr. die tertio ante Kalendas Februarias, to jest treći dan prije veljačkih kalenda). Godine 450. pr. Kr. bi naređeno da se umetne trinaesti mjesec od 22 ili 23 dana. Umetali su ga iza 23. veljače. Godine 46. pr. Kr. Julije Cezar uveo je sunčevu godinu s 365 dana; poslije svake četvrte godine dolazi prijestupna godina, koja ima 366 dana. Židovski kalendar Židovi su imali mjesečevu godinu (lunarnu) od 354 dana. Da bi je doveli u sklad sa sunčevom, dodavali su svake druge ili treće godine između mjeseca adara i nisana jedan mjesec koji se zvaše "drugi adar". Imali su 12 mjeseci (nisan, ijjar, sivan, tammuz, ab, elul, tišri, marhešvan, kislev, tebet, šebat i adar). Građanska je godina počinjala mjesecom tišri (15. rujna-15. listopada), kada bi započeli gospodarski radovi. To je bila Nova godina (hebr. roš haš-šana). No crkvena je godina počinjala 1. nisana (Izl 12,2), koji trajaše od polovice ožujka do polovice travnja. Mjesec je bio podijeljen na tjedne. Tjedan je imao sedam dana: šest dana su radili, a sedmi dan posvećivali su Jahvi (Izl 20,8). Tjedan se zvaše hebr. šabua, tj. sedmica. Osim te dnevne sedmice (šabua) Izraelci su još imali i blagdan sedmica (hebr. šebut): blagdan nakon 49 dana (7 x 7). To je blagdan Pedesetnica (grč. pentekostes). Imali su šabatnu godinu. Bila je to sedma godina, kada je sva priroda morala počivati. Slavili su na posebno svečan način još i 49. godinu (7 x 7 godina). Bijaše to jubilarna godina (Izl 22,10-11). Dan je u Izraelaca započinjao navečer, kad je sunce zašlo, a svršavao je drugi dan u isto vrijeme. I svi se blagdani tako računaju: od večeri do večeri. Dan od izlaska do zalaska sunca dijelili su Izraelci prije babilonskog sužanjstva na šest nejednakih dijelova: 1. straža (hebr. šahar), 2. jutro (hebr. boker), 3. vrućina (cca 9-12 sati), 4. podne, 12-15 sati (hebr. sohorajim), 5. popodne (od 15 do zalaska sunca, i obično 18 sati, hebr. nešet), 6, večer (počinje sa zalaskom sunca, oko 18 sati: hebr. 'ereb). Večer se dijelila na dva dijela: na vrijeme kada je sunce bilo na polovici između podneva i zalaska, i na vrijeme kad je počelo zalaziti. U drugom dijelu večeri počele su se prinositi

20 žrtve, palile su se svjetiljke. Počinjao je vjerski život, kult u hramu. Noć su dijelili na tri straže: prva (od zalaska sunca do ponoći), druga (od ponoći do prvog pijetlova pjeva) i treća noćna straža (od pijetlova pjeva do izlaska sunca). U rimsko vrijeme preuzeli su rimsku podjelu dana i noći (noć je podijeljena na četiri straže po tri sata i dan na četiri po tri sata: prva je ura od 6 do 7, druga od 7 do 8, treća od 8 do 9, itd. Deveta je ura tri sata poslije podne prema našem vremenu; šesta je ura dvanaest sati odnosno podne (Mk 15,25; 15,34; Mt 27,46; Iv 4,6; Dj 10,30). Za dane u tjednu nisu imali posebna imena nego su ih brojali (prvi, drugi,... i šesti dan). Samo se sedmi dan zvao šabat, a dan prije njega dan priprave (misli se na šabat). U Isusovo vrijeme već se upotrebljavala sunčana ura. Egipćani su znali za sunčane ure već u vrijeme faraona Merenftaha. I Feničani su znali za ure. Herodot misli da su Babilonci izumili ure. Za noć su upotrebljavali vodene ure. A vjerojatno su znali i za pješčane ure. Arhitektura Od starih Izraelaca nije nam sačuvano toliko građevina da bismo mogli govoriti o posebnoj graditeljskoj umjetnosti. Nisu stvorili neki osobit samostalni nacionalni građevinski stil nego su u tome bili pod utjecajem svojih susjeda Kanaanaca, Feničana, Egipćana, a kasnije Grka i Rimljana. Visokogradnja. Izraelci su gradili skromne kućice za stanovanje, uglavnom od kamena, a kasnije i od cigle. Znali su izvrsno graditi volte. David i Salomon poduzeli su gigantsku graditeljsku djelatnost. Gradili su palače, utvrde i kule. Za to su najmili feničke graditelje. Za gradnju su upotrebljavali goleme blokove klesanog kamena. Iz Salomonova vremena pronađene su palače u Megidu, iz Omrijeva i Ahabova vremena kraljevske palače u Samariji (usp. 2 Sam 5,11; 1 Kr 5; 1 Kr 16,31). O Davidovoj palači Biblija ništa detaljnije ne govori (2 Sam 5,11). Ali zato govori znatno više o Salomonovoj palači (1 Kr 5; 7; 9): dizala se na istočnom brežuljku Jeruzalema. Salomon je sagradio i veličanstven hram koji je nadvisivao sva zdanja u gradu. Bijaše najveće i najljepše zdanje Salomonovo. Podigao je i utvrde oko grada (1 Kr 9,15s). Sagradio je i utvrdio i neke druge gradove (npr. Megido, Hasor, Taanak i druge). Bio je prvi i najveći graditelj, ali i posljednji. Poslije njegove smrti kraljevstvo se raspalo na dva dijela. Malo kraljevstvo kao što to bijaše Judeja nije si moglo priuštiti tako gigantska zdanja kao što ih je gradio Salomon. U Jeruzalemu će pokušati nešto više graditi Ezekija (2 Kr 20,20), Jošija (2 Kr 22,5s) i Jojakim (Jer 36,22). Trebat će čekati vrijeme Heroda Velikog, kada će izraelska arhitektura dobiti nov polet. Herod je bio jedan od najvećih graditelja starog svijeta (sagradio je u Jeruzalemu svoju kraljevsku palaču, hipodrom, kazalište, trkalište, hrvalište, toplice, hram). Sagradio je čitave nove gradove (npr. Cezareju primorsku). U sjevernom kraljevstvu, u Izraelu, nešto se više gradilo. Samarija je za vrijeme Omrija i Ahaba izgrađena u veliki grad, u tako dobro učvršćen grad da je 725.-722. g. pr. Kr. Asircima trebalo tri godine da ga osvoje. U rimsko doba Samarija je (pod imenom Sebastiana) bila još jače izgrađena. Izgradio ju je Herod u čast cara Augusta. Na tlu Palestine iskopani su na različitim mjestima stari gradovi, hramovi, kule, sinagoge, crkve, žrtvenici i slično. Iskopana su zdanja, sagrađena još u kanaansko doba (2000.— 1200. pr. Kr., kao Megido, Jeriho, Taanak, Hasor i drugi). Iskopane su Salomonove konjušnice (u Megidu i u Hasoru). Iskopani su hramovi u Bet-šeanu. Grobovi. Grobove su obično klesali u pećinama pokraj gradova. Nedaleko od Jeruzalema poznate su kraljevske grobnice. Pronađeni su grobovi u Maresi (danas Beit Dibrin) iz 250. godine pr. Kr. Najljepši od tih grobova sastoji se od predvorja i tri sobice. Grobovi su oslikani motivima iz lovačkog života. Na ulazu u najveću sobicu naslikan je na jednoj strani pijetao, a na drugoj mitološki pas Kerber. Zdenci. Zdence su kopali u kamenu, pećini, gdje bi slutili izvor vode. Obzidavali su ih, da bi mogli zadržati vodu (Jer 2,13). Otvor je bio pokriven velikim kamenom (Post 29,3) ili ograđen. Otvore zdenaca pokrivali su zemljom, da ne bi stranci našli vodu. Kopali su zdence i na križanjima putova. To su bili javni zdenci, za putnike koji su u karavanama putovali (Post 24,62; 29,2; Br 21,16s; Pnz 10,6). Poznati su u Bibliji zdenci: Jakovljev zdenac u Šekemu, Abrahamov zdenac u Beer-šebi (Post 21,32). Duboki su oko 12-15 m.

21 Cisterne. Njih su kopali da bi u njima sačuvali kišnicu. Bilo ih je različita oblika: u obliku boce (duboke 5-7 m), dolje široke, gore uske. Iz njih je bilo nemoguće pobjeći, pa su se zato nekima od njih koristili kao zatvorom za kažnjenike (Jer 36,1-3). Neke su bile građene u obliku sobe: svod je bio poduprt stupovima. Poznate su bile cisterne na hramskom prostoru iz vremena Salomonova. Najveća se zvala "more" ili "kraljevska cisterna", i bila je duboka 13 m. Jezera, bazeni, piscine (hebr. berekha). Takva jezerca voljeli su graditi među uvalama, gdje su već imali dvije strane sagrađene i gdje se voda s padina brda skupljala. Biblija spominje brojna takva jezera po Palestini (Gezer, Jeruzalem: Bethezda, Šiloe, Salomonova jezerca kod Betlehema i druga. Vodovodi. Gradili su vodovode da bi grad opskrbili vodom osobito za vrijeme opsade. Tako je gotovo svaki grad posjedovao vodovod (hidraulični sustav). Takav vodovod bijaše u Jeruzalemu, u Megidu, u Hasoru i drugdje. U Jeruzalemu je poznat tunel kroz koji se išlo po vodu na Šiloe jezero. Otkopan je i pronađen natpis koji su postavili graditelji na onom mjestu gdje su se sastali (kralj Ezekija 705. godine pr. Kr.). Sličan takav tunel (dug 70 m) pronađen je u Megidu. Vodovodni sustav u pravom smislu počeli su graditi Rimljani. U tome ih je slijedio osobito Herod. U Cezareji je Herod dao sagraditi dva velika vodovoda (još danas se mogu vidjeti). Goleme naprave svladavale su sve terenske zapreke i vodu tjerale u grad. Herod je dao sagraditi i vodovod u Jerihonu. Umjetnost Slikarstvo. Slikarstvo je jedva spomenuto u Bibliji. Izraelcima je bilo zabranjeno praviti slike (Izl 20,4). Ezekijel (8,10; 23,14) govori o slikarskim prikazivanjima na stijenama. U arheološkim iskapanjima nije pronađeno važnijih i značajnijih slika. Izuzetak čine grobnica u Maresi i sinagoga u Dura Europosu, pri gornjem tijeku Eufrata (iz 3. st. po Kr.). Proroci su korili narod sa slika, smatrajući slikanje poganskim običajem. Kiparstvo. Slično važi i za kiparstvo. Do sada nismo našli u Palestini ni jedan kameni kip koji bi napravili Izraelci u čast svoga Boga. Ipak, Biblija spominje neke kipove: serafini kod kovčega saveza (1 Kr 6,23-27), drveni idoli okovani zlatnim ili srebrnim pločicama (Iz 30,22), kip zlatna teleta (1. Kr 12,28.32). Kad je Herod postavio u kazalištu kip carev, izbila je velika pobuna protiv kralja. Isto je tako i Poncije Pilat razjario Židove kad je pokušao unijeti u grad Jeruzalem kip rimskoga cara (Josip Flavije, Starine XV, 8,1; XVIII, 3,1). Ni rimska vojska nije smjela nositi u gradu Jeruzalemu svojih znakova, jer su na njima bili likovi bogova (Starine XVIII, 5,3). Židovi su u Tiberijadi dali do temelja spaliti Herodovu palaču samo zato jer je bila urešena prizorima iz života životinja. Unatoč tomu, ipak je nešto od kiparstva postojalo i nešto preostalo: ovdje valja spomenuti pločice od slonove kosti pronađene u Samariji i u Megidu na kojima su prikazani slon i lavovi u bareljefu. Rezbarstvo. Učitelji u rezbarstvu bili su im Kanaanci i Feničani. No bili su i pod utjecajem Egipćana (skarabeji) i pod utjecajem Babilonaca (valjci). Jedan pečatnik pronađen u Taanaku nosi i babilonske i egipatske znakove. Bio je babilonskog porijekla. Hijeroglifi su kasnije bili na nj urezani. Glazba Hebreji su voljeli glazbu i razvili je do zamjerne visine. Na tom području, srećom, nisu imali nikakvih zabrana. Glazba je u građanskom i u vjerskom životu zauzimala vrlo istaknuto mjesto. Kao najveću kaznu Božju proroci navještaju da će umuknuti pjesma po judejskim gorama. Pjevalo se rado i mnogo. Izraelski je narod bio narod pastira. A pastiri su uvijek i svugdje voljeli pjevati. Kod Grka je Pan, bog pastira, izumitelj flaute. Prema Bibliji i David, pastir, bijaše vrstan svirač na harfi. Nijedan blagdan nije kod Izraelaca prošao bez glazbe. Tad se pjevalo, sviralo i plesalo (Post 31,27; Suci 11,34; 1 Kr 1,39). Kraljevi su na svojim dvorovima imali svirače i pjevače (2 Sam 19,36; Am 8,3). I za vrijeme svečanih blagovanja bili su nazočni svirači i pjevači (Job 21,12). Koji

22 put je glazba bila i izraz opijenosti. Tada su proroci ustajali protiv takve glazbe (Iz 5,12; 23,14; Am 6,5). Najstariji primjer pjesme u Bibliji imamo u Iz1 15,1: Mojsijeva sestra Mirjam pjeva hvalospjev Bogu Jahvi za velika djela, a narod joj odgovorima upada u pjesmu. Sličan primjer imamo i u Debori i Baraku: tu naizmjence pjevaju muški i ženske. U proročkim školama učilo se pjevanje. Pjevanje je igralo veliku ulogu u liturgijskom životu. Iz babilonskog sužanjstva vratilo se 245 vrsnih pjevača i pjevačica, koji su pjevali u novosagrađenom Hramu (Neh 7,67). Josip Flavije spominje da je u Hramu pjevalo 200.000 pjevača (očito je pretjerano, ali istina je da je pjevača bilo mnogo!). Liturgijsko pjevanje sačuvano je do dana današnjega u sinagogi. Oni nisu pisali note. Melodije su učili napamet. Nad nekim pjesmama označili su na koju se melodiju pjesma pjeva. Takav slučaj nalazimo kod mnogih psalama. Instrumenti. Izraelci su pjevali uz pratnju na glazbalima. U Bibliji nemamo mnogo podataka o glazbalima. Taj nedostatak nadoknađuju nam arheološka iskapanja. U Egiptu, Mezopotamiji, pa i Kanaanu pronađeno je izobilje raznih glazbala, slika raznih glazbala, glazbara i kórova. U Egiptu je iskopana jedna slika na kojoj su prikazane žene s bubnjevima kojima je na čelu žena s velikim bubnjem. To nam izvrsno ilustrira biblijski podatak o pjevanju Mojsijeve sestre Mirjam. U Mezopotamiji je pronađena slika na kojoj su prikazana tri Izraelca s gitarama u ruci s bradatim Asircem u pozadini (London, British Museum). Ova slika izvrsno ilustrira biblijski podatak u Ps 136: "Na vodama babilonskim sjeñasmo i plakasmo!" U asirskom gradu Suzi našli su sliku na kojoj je prikazana cijela asirska glazba (iz vremena Asurbanipala): cijela povorka s harfama, sviralama, frulama, diplama, bubnjem... (usp. 1Ljet 15 i 2 Ljet 5). Posvemu tome možemo zaključiti kakva su glazbala postojala u starom Izraelu, budući da je glazba i tada bila međunarodna. I kao što je na drugim područjima kulture izraelski narod bio pod silnim utjecajem Mezopotamije, tako je bio i pod njihovim glazbenim utjecajem. Izraelci su imali tri vrste glazbala: A. Puhačka glazbala: 1. svirala odn. diple (hebr. ugab, grč. kithara, psalmos). To je najstarije glazbalo što ga znamo (Post 4,21; Ps 150,4). Najviše su ga upotrebljavali pastiri. Sastoji se od dvije usko spojene cijevi; na svakoj su po četiri otvora na jednoj strani, a na drugoj strani, gdje se puše u sviralu, otvor je jedan. 2. Frula (hebr. halil, grč. aulos, lat. tibia). To je prastaro glazbalo. Egipćani su ga poznavali već oko 3000. pr. Kr. U Egiptu ih je više pronađeno. 3. Rog (hebr. šofar). Također najstarije glazbalo. Često se spominje u Bibliji. Igrao je važnu ulogu u bogoslužju. U znaku šofara proglašen je sinajski savez, pali su jerihonski zidovi (dakako, prema biblijskoj predaji). U šofar se trubilo uoči velikih blagdana (prvi dan mjeseca, sedma i pedeseta jubilarna godina). Još i danas Izraelci rogom naviještaju dolazak Nove godine. 4. Truba, trompeta (hebr. hdosrah). Bijaše od kovine (Br 9). Uzorke takve trube vidimo na Titovu slavoluku u Rimu i na Bar-kohbinu novcu. B. Glazbala na strune: 1. Lira, kitara (hebr. kinur, grč. kithara). Spada među najstarija glazbala (Ps 136,2; Post 4,21). Sviralo se na nju prigodom raznih svečanosti ili žalosnih zgoda i u liturgiji. Najstariji oblik takve kitare vidimo na grobu Hnumhoteja u Beni-hasanu (Egipat). Najprije je imala 4 strune, a poslije osam odn. deset (Josip Flavije, Starine VII, 12,3). Sviralo se ili rukom ili udaraljkom (1 Kr 16,23). 2. Harfa (hebr. nebel, grč. nabala, psalteron). Imala je obično deset žica (ili čak dvanaest). Najstariji uzorak harfe vidimo na Gudeovu spomeniku u južnoj Babiloniji iz 3000. pr. Kr. U Egiptu su imali harfe u veličini čovjeka. Postojale su krasno građene harfe, ukrašene prekrasnim ukrasima. 3. Sambuka (hebr. sabka, grč. sambyks). Slična harfi. Imala je samo 4-5 žica. 4. Psalterij (hebr. pesanterin, grč. psalterion). Babilonskog porijekla, nalik na citaru (kitaru). Imala je najmanje deset struna. C. Udaraljke: 1. Cinbale, činele (hebr. selselim, grč. kymbala). Postojale su dvije vrste cimbala, kako se vidi na asirskim i babilonskim spomenicima. Asirski cimbal sastojao se od dvije ugnute mjedene ploče s drškom po sredini (jedan primjerak u muzeju Louvre, Pariz). Zvuk se proizvodio udaranjem ploče o ploču. Jedna ploča bijaše u desnoj a druga u lijevoj ruci. Druga su vrsta bile male pločice (od mjedi, kosti ili drveta), koje su se vezale uz prste i donji dio ruke. Na taj instrument misli biblijski pisac kad veli: "Narodi, plješćite rukama!" (Ps 42). 2. Čegrtaljka (hebr. mendan'im, grč. sei stra) (usp. 2 Kr 6,5). Iz arheoloških spomenika vidi se da je to bila šipka od

23 kovine u obliku duguljaste potkove s drškom (nalik na reket za tenis). Kroz rupice na šipki provučene su bile žice, a na njima bijahu kolutići. Kolutići bi pokretima čegrtaljke udarali jedni o druge i tako proizvodili zvuk zveketa. 3. Bubanj (lof, grč. tympanon). Post 31,27; Ps 86,3 149,3; 150,4). Iz arheoloških spomenika vidi se da je sličan našim bubnjevima. Najvažniji i najčešći oblik glazbe bijaše u Izraelaca ipak pjesma. Instrumentalna glazba imala je ulogu pratiti pjevanu riječ i jače je istaknuti.