Douglas Kenyon - Zabranjena Religija
December 22, 2016 | Author: Monarhista | Category: N/A
Short Description
Download Douglas Kenyon - Zabranjena Religija...
Description
Naslov izvornika : FORBIDDEN RELIGION Suppresed Heresies of the West EDITED BY J. DOUGLAS KENYON
ZABRANJENA RELIGIJA ZATAJENE HEREZE ZAPADA Uredio: J. Douglas Kenyon
First published in the USA by Bear & Company, a division of Inner Traditions International, Rochester, Vermont. This edition published by arrangement with Inner Traditions International; Copyright © 2006 by J. Douglas Kenyon
Držeći se istog modela kao i kod svoje uspješnice Zabranjena povijest, J. Douglas Kenyon je iz svoga dvomjesečnika Atlantis Rising prikupio članke koji istražuju skrivene putove religije, progonjene od strane ortodoksne Crkve - od vremena prije Krista, dok su se polagali temelji kršćanstva, pa do žestokih i krvavih vremena katara, templara i slobodnih zidara Novoga Svijeta. U ovom su istraživanju korijena zapadnjačke vjere otkrivene bliske veze između drevne egipatske religije i kršćanstva, pravi identitet trojice mudraca te veza koje su templari iskovali između kršćanstva i slobodnih zidara. Također, knjiga identificira pravu tajnu organizaciju koja stoji iza tajni razotkrivenih u knjizi Da Vincijev kod te objašnjava, kolika skrivena vjerska strujanja i danas utječu na suvremeni svijet. Ova knjiga je uvod u pravu povijest heretičkih vjerskih tradicija koje su u društvu igrale jednako važnu ulogu kao i službena vjera, što ih je nepre stano nastojala potisnuti i posve uništiti. Rođeni unutar istih vjerskih okvira koji su na kraju iznjedrili kršćanstvo, ovi su duhovni putovi ipak uspjeli preživjeti kroz "hereze" Srednjega vijeka kao i kroz teorije velikih renesansnih mislilaca kakvi su bili Isaac Newton, Giordano Bruno i njihovi nasljednici. Prenijet i u Novi Svijet zahvaljujući slobodnim zidarima, koji su ondje potaknuli Američku revoluciju, utjecaj ovih zabranjenih religija može se i danas pronaći u "Zvijezdama urešenom stijegu" ili takvim slobodnozidarskim simbolima kakav je piramida na stražnjoj strani novčanice od jed nog dolara. J. DOUGLAS KENYON je urednik i izdavač dvomjesečnika Atlantis Rising iz Montane te urednik uspješnice Zabranjena povijest.
Sadržaj ZAHVALE... UVOD
8 10
PRVI DIO
KRŠĆANSTVO: ISTINA IZA ORTODOKSNE KOPRENE 1. Misterij Krista: Ima li u toj pripovijesti čak i više od onoga što zamišlja Hollywood? • J. Douglas Kenyon
19
2. Povezanost s Ozirisom: Navještaji kršćanskog slikarstva u drevnim egipatskim umjetničkim predmetima 26 • Richard Russell Cassaro 3. Istočno od Kumrana: Traganje za korijenima zapadnjačke vjere • David Lewis
35
4. Novo svjetlo oko podrijetla kršćana: Pobliže o ulozi Jakova, brata Isusovog • Cynthia Logan
47
5. Sirenje evanđelja boginje: Zahvaljujući Da Vincijevom kodu, Margaret Starbird se priklonila stavu mnogih diljem svijeta • Cynthia Logan
54
6. U potrazi za pravom zvijezdom Betlehema: Tko su bili "mudraci" i što su naumili? • Peter Novak
62
DRUGI DIO SLIJEDIMO ZLATNU NIT: TEMPLARI I SLOBODNI ZIDARI 7. Skrivena povijest: Što nam filmovi poput "Hrabroga srca" ne govore? • David Lewis
71
8. Templari i Vatikan: Zabranjena hereza johanita • Mark Amaru Pinkham
83
9. Izgubljena templarska flota i crna gusarska zastava Jesu li pirati s Kariba bili tajni osvetnici? • David. H. Childress
92
10. Tajna bitke kod Bannockburna: Je li otkrivena zahvaljujući drevnoj izreci: "Kako gore, tako i dolje"? • Jeff Nisbet 11. Piramide u Škotskoj: Tlocrt Oriona otkriven u lijepoj Kaledoniji • Jeff Nisbet
99
108
12. Zagonetka izgubljenog velikog pomorskog zemljovida: Kako su njegovi izrađivači mogli znati ono što su znali? 117 • David H. Childress TREĆI DIO KLJUČNA ULOGA OBITELJI SINCLAIR IZ ŠKOTSKE 13. Iščezla kolonija iz Arkadije: Jesu li Vitezovi templari osnivali naselja po Sjevernoj Americi? • Steven Sora
127
14. Izgubljeno blago vitezova templara: Hoće li ubrzo biti pronađeno u Sjevernoj Americi? • Steven Sora
135
15. Tajne Rosslynske crkve: Je li Marija de Guise znala za njih? • Jeff Nisbet
146
16. Otkriće ostalih neobičnosti Rosslynske crkve: Pomno proučavanje smješta drevnu zagonetku u dramatično novo svjetlo • Jeff Nisbet
155
17. Pukotina u Da Vincijevom kodu: Je li rosslynska crkva Dana Browna ondje, gdje on kaže da jest? • Jeff Nisbet
164
18. Pravo tajno društvo iza Da Vincijevog koda: Ti iznenađujući Rosenkreuzeri • Mark Amaru Pinkham
173
ČETVRTI DIO MOĆ I UTJECAJ UGLEDNIH SLOBODNIH ZIDARA 19. Zvijezdama urešeni stijeg i podrijetlo Amerike: Jesu li se osnivači Sjedinjenih Američkih Država rukovodili jednim drevnim nalogom? • Jeff Nisbet
179
20. Drevni arhitekt Amerike: Jesu li osnivači Amerike ostvarivali neku tajnu nakanu? • Steven Sora
190
21. Nacionalne tajne: Istina bi mogla biti neobičnija od bilo kakve mašte • Steven Sora
198
22. Bacon, Shakespeare i Atenino koplje: Okultno podrijetlo uloge Engleske u Novom Svijetu • Steven Sora
206
23. Rješavanje zagonetke zvane Shakespeare: Novo svjetlo na dugogodišnjoj tajni - je li bard doista bio pijani glumac iz gradića Stratford on Avon ili netko drugi? • Virginia Fellows 214 24. Francis Bacon i znak dvostrukog A: Je li veliki učenjak i državnik budućim naraštajima ostavio ključeve za šifre koje trebaju riješiti? • William Henry
223
PETI DIO VIZIONARI I ALKEMIČARI 25. Nostradamusova viđenja: Je li francuski mistik iz petnaestog stoljeća imao što za reći ljudima današnjice? • J. Douglas Kenyon
233
26. Giordano Bruno: Zašto su ga spalili na lomači? • John Chambers
243
27. Otkrivena Ivana Orleanska: Što je povijest izostavila iz njezine neobične sage? • Jeff Nisbet
250
28. Uskrsnuće alkemičara: Jesu li drevna umijeća transmutacije umrla sa Srednjim vijekom, ili još uvijek žive pod različitim maskama? • Mark Stavish
258
29. Fulcanelli i Tajne katedrala: Kakva veza postoji između Križa iz Hendayea i jednog od najzagonetnijih likova dvadesetog stoljeća? • Vincent Bridges
267
30. Isaac Newton i okultno: Koliko je bila važna skrivena strana velikog znanstvenika? • John Chambers 276 31. Newton, alkemija i uspon britanskog imperija: Tajanstveni osnutak empirijskih znanosti • Peter Bros
285
32. Newton i Biblija: Što je veliki znanstvenik prorekao za 2060. godinu? • John Chambers
294
33. Neobičan život G. I. Gurdjieffa: Premda saga o njemu ostaje obavijena tajnom, njegov se utjecaj ne može zanemariti • John Chambers
300
ŠESTI DIO DUH I DUŠA 34. Istjerivanje zlih duhova: Psihoterapeutkinja ukazuje na korijene svojega pionirskog rada • Cynthia Logan
309
35. Paranormalni životopis Benvenuta Cellinija: Jesu li svemirske sile spasile velikog renesansnog zlatara? • John Chambers 316 36. Dostojevski i spiritualizam: Je li pisac Zločina i kazne imao osobni uvid u onostrani svijet? • John Chambers
325
37. Victor Hugo i duhovi: Je li pisac Jadnika i Zvonara crkve Notre Dame svoja nadahnuća crpio iz drugih dimenzija? • John Chambers
333
38. Zvuk i slike s one strane: Pioniri nove znanosti - instrumentalne transkomunikacijf • Bili Eigles 341 39. Razumijevanje iskustva tik do smrti: Zbog čega znanost ovo nije shvatila kako treba? • P. M. H. Atwater
351
40. Glas za reinkarnaciju: Je li vjera jedini povod za vjerovanje u nju, ili za to postoje i razlozi znanstvenije naravi? • Ian Lawton
362
O PISCIMA SLIKE ..................................................
372 376
ZAHVALE
Svima kojima sam već uputio izraze svoje iskrene zahvalnosti za knji gu Zabranjena povijest, koja je izašla prije ove, još jednom bih rado zahvalio, i to posebno zbog toga što su time učinili mogućim i izdava nje ovoga djela, Zabranjena religija. Svakako, ovdje su uključeni i moja supruga, moji roditelji, svi koji su mi financijski pomogli u radu, a i još mnogi drugi, oni što su omogućili izlaženje časopisa Atlantis Ri sing, te ovoga posljednjeg projekta. No, ovaj put bih spomenutom popisu pridodao još neke koji su me duboko zadužili. Govorim o osnivačima Sjedinjenih Američkih Država, te o zaštiti koju su ugradili u sam Ustav zemlje - za sve nas. U naše vrijeme, kada se mnogi od nas osjećaju posve slobodnima upustiti se u sukobe s nametnutim autoritetima gdje god im se ukaže prigoda, važno je prisjećati se i onih vremena u kojima ovakvi izazovi nisu bili nimalo laki, kao i toga, da u mnogim dijelovima svijeta ostaju teški i danas. Kako se može vidjeti i na ovim stranicama, mnogi od naših preteča plaćali su i svojim životima pokušaje izražavanja ovdje zabilježenih osjećaja i pitanja. Međutim, činjenica što se naša sloboda religijskih uvjerenja - o kojoj govori i ova knjiga - kao i sloboda tiska, koja je svima nama koji se bavimo izdavaštvom beskrajno dragocjena, danas zapravo doživljava kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi, može nas isto dobno radovati, ali i zabrinuti. Ako sami zaboravljamo kakvi smo sretnici, možemo li očekivati da će se tako i nastaviti i ubuduće? U vremenima, u kojima se toliki osjećaju ugroženi slobodama drugih
- posebno njihovom slobodom savjesti - i grozničavo tragaju za nači nima kojima bi zanijekali prava onima od kojih se razlikuju, nikako ne bismo smjeli zaboraviti na važnost budnosti i opreza. To, što ove slobode - barem one utvrđene Ustavom - danas pred stavljaju našu svakodnevicu, nikako ne znači da su postale manje važne. Mislimo da bi neki ljudi - kada ne bi bilo ovih sloboda - svim silama nastojali spriječiti da knjige kakva je ova uopće i ugledaju svjetlo dana. Zato ostajemo vječito zahvalni što smo oslobođeni njiho vih pritisaka, i što imamo mogućnosti otvoreno raspravljati o pitanjima koja nas zanimaju, bez straha od posljedica.
UVOD J. Douglas Kenyon Neki kažu da je povijest svijeta zapravo povijest rata između tajnih društava. Pa ni religija nije ništa drugo, tvrde oni, doli tek vidljivi vr šak tajnoga ledenog brijega, kojim se ljudske djelatnosti usmjeravaju prema dobru ili zlu. Baš kao što neki vođe mogu prikrivati svoje prave ciljeve, tako su i pravi ciljevi mnogih religija ostali skriveni od pogleda javnosti. Samo, kao i kod vjetra, ova nevidljivost ne znači i odsutnost, nepo stojanje sile, usmjerenja ili intenziteta koji pozornom promatraču ipak može razotkriti krajnji cilj. Upravo kao što priznate religije mogu promicati prikrivene svrhe sila kojima streme, tako postoje i doslovce zabranjene religije, koje to ne mogu, čiji se sljedbenici i danas moraju okupljati u tajnosti. Ako za religiju ustvrdimo da je to skup vjerovanja i obreda, koji vjernici njeguju kako bi dokazali prirodu božanstva u koje vjeruju i njegov (njezin) odnos prema čovječanstvu, tada su religiozni i mnogi od onih koji to inače ni sami za sebe ne bi rekli. Jer, čak i oni koji niječu postojanje bilo kakvoga božanstva (to jest, tvrde da ono ne postoji), time ustvari izražavaju svoje vjerovanje o prirodi božanstva; oni ne mogu dokazati njegovo nepostojanje i zato njeguju nešto, što je veoma blisko vjeri. U međuvremenu, mnogi su počeli vjerovati da se konci zapravo povlače negdje iza zavjese, te da propovjednici raznolikih uvjerenja - uključujući i onih sekularnih, znanstvenih i političkih - objavljuju vizije što su im navodno bile otkrivene, dok je drevna i za nas nevidlji va partija šaha - što se odigrava između skrivenih i odabranih elita - oblikovala čitavu našu povijest, a čini to i danas. Ova je velika borba usredotočena na istinske dimenzije unutarnjega bića svakoga čovjeka, a na kocki bi moglo biti i samo preživljavanje ljudske duše.
S jedne se strane nalaze oni koji čovječanstvo doživljavaju kao tek nešto više od potrošača umjetno proizvedenih stvari - uključujući u to i doktrine, kako religiozne, tako i akademske. Prema ovom načinu razmišljanja, svi smo mi rezultat darwinovske borbe za preživljavanje, i ništa više. Jedino pravo na bilo kakvu vrijednost i dostojanstvo daje nam - još tamo od vremena napuštanja špilja, prije nekoliko tisuća godina - isključivo naš zajednički napredak kao zajednice, koji nas je doveo, kažu nam, do junačkih dosega naše današnje evolucijske razine. Zamisli o besmrtnosti i transcendentalnim sposobnostima pojedin ca tek su tlapnja, rođena uslijed društvene uvjetovanosti - i ništa više. No, oni koji podržavaju drukčiji pogled na svijet, u svakome od nas vide neograničene mogućnosti samoostvarenja, pri čemu ne isklju čuju besmrtnost osobe. Nema veze što psiha čovjeka još i danas po sve jasno pati od nekadašnjih, drevnih rana. Ovi optimisti sagledavaju shemu evolucije kao daleko veću, znatno profinjeniju i dostojanstveniju od tek pukog preživljavanja onih najsposobnijih. A opet, u naše je vrijeme mnogo ljudi zarobljeno skučenim koncep tom vlastitog identiteta. Programirani na prihvaćanje autoriteta prevla davajućeg znanstvenog / sekularnog / humanističkog ustroja, kao da smo odustali od znatno širih sposobnosti koje skrivene leže u nama. Većinu nas je vladajući akademski ukorijenjen sustav obrazovanja uvjerio, da su to već odavno razriješena pitanja koja više ne treba preis pitivati. Trebamo samo igrati uloge koje su nam dodijeljene - i ništa više. Pisci knjige koja je pred vama osporavaju ovu logiku koja se podra zumijeva, ili kojom se pruža opravdanje vladajućem ustroju - pa bio to onaj u Crkve, u države ili znanosti - tvrdeći da se radi o prividnim, sumnjivim, ako ne i korumpiranim autoritetima i da je tako bilo već dugo, dugo vremena. U samoj srži ovih pitanja ostaje stara rasprava o tome kako netko uopće može poznavati istinu o bilo čemu - i, što je bolje: znanost ili religija? Ne zaboravimo da je razlika između znanosti i religije bitna za naše poglede na svijet u dvadeset i prvom stoljeću, jer je, uvjetno rečeno - nova, rođena uslijed otuđenja zapadne civilizacije. Samo društvo, koje uočava veliki raskorak između onoga u čemu se nalazi i bez čega je ostalo, može biti u stanju povući tako oštru razdjelnicu
među njima. Iako je čak i kvantna fizika pokazala nepostojanje mo gućnosti odjeljivanja promatrača od onoga što promatra, mi se ipak i dalje tvrdoglavo držimo naših dragocjenih, iako umjetnih razlika. Naši preci nisu dijelili svijet na ovaj način. Za njih su znanost i religija bili jedno. Ono što je u svemu bilo bitno - to je bila krajnja, konačna istina, a ne kategorija. Da je njihovo prosvijetljeno razumije vanje i shvaćanje duše bilo stvarno znanje, a ne u cijelosti utemeljeno na vjeri, kao što danas mislimo o njima, tko može reći koja se još vrsta znanosti i tehnologije tijekom prošlosti mogla razviti, a koja se od njih nikada ne bi niti razvila? Jesu li možda proučavanja pojava kakve su elektricitet, magnetizam, gravitacija i energija proizašla iz iskustava s dušom što je tragala za besmrtnošću? Prema važećem konceptu, za nas je svijet prirode pred met znanstvenih izučavanja; ali, ako ga ne možemo uklopiti u taj po gled, odmah ga nazivamo nadnaravnim i držimo - ako već ne haluci nacijom, tada naprosto nečim što je izvan sposobnosti ljudskoga shvaćanja. Možda naši preci nisu bili toliko sputani. Ako već propadaju svi naši nadmeni pokušaji da, u susretu s njihovim naslijeđem, sve smje stimo u odgovarajuće pretince, tada je to vjerojatno daleko više naša, negoli njihova pogreška. Kažu nam, da je znanje moć. Čuli smo i da je malo znanja o nečemu - opasna stvar (s naglaskom na malo). Mislimo, stoga, da je važno pi tanje sljedeće: što je to uopće Znanje? Ili, da se poslužimo jednom su vremenom i poprilično neurotičnom mišlju - postoji li uopće Znanje? U mnogim velikim i drevnim duhovnim tradicijama, gnosis ili spoznaja - bilo to samospoznanje, spoznavanje istine, ljubavi - sve je to cilj, ako ne i jedini cilj života. A opet, vidimo da se u zapadnim civilizacijama postavlja pitanje o samoj mogućnosti - može li se išta znati s potpunom sigurnošću, a posebice svi oni odgovori na krajnja pitanja što traže samo istinite odgovore: tko smo mi? Otkud smo došli? Koja je svrha našega postojanja? Naravno, u svemu tome nije pravo pitanje - postoji li uopće tako nešto kao što je istina, već koliko smo je mi sami sposobni spoznati i prihvatiti, kakva god ona bila. Od Klaonice 5 do Paklene naranče, od
Lovca u žitu do Buntovnika bez razloga - bezbrojni suvremeni mitovi pretvaraju upitnu sposobnost čovječanstva da spozna istinu - u neku vrstu junaštva. Od psihoanalize do egzistencijalizma, od utvrđivanja etike do političke ispravnosti, današnja je misao potkopala autoritet koji prati istinske spoznaje. Poput Hamleta, ostali smo prepušteni pitanju o tome, bismo li trebali - biti, ili - ne biti. Oko takvih nam pitanja znanost ne može mnogo pomoći, barem ne ona vrsta znanosti koja vlada današnjom civilizacijom. Najbolje čemu bi se neka poštena empirijska metoda mogla ponadati da će stići, bio bi - pokazatelj vjerojatnosti. Nigdje još nije pronađeno čisto znanje, sukus spoznaje, pa ni u prostranim akademskim dvoranama; mislimo na znanje od vrste, koju je filozof Theodore Roszak nazvao "rapsodijskom objavom". A ono, čega oko nas ima u izobilju, zove se - očaj. Kada smo se prije nekoliko stoljeća odlučili osloboditi korumpi ranog svećenstva iz mračnoga srednjovjekovnog doba, i vratiti ono me za što smo mislili da je prosvjetljeniji način određivanja stvari, vjerovali smo da se približavamo istinskoj spoznaji. Ironija je u tome, da je ono što smo dobili ovom trampom bila sumnja, a da je na mjesto drevnih praznovjerja uskočila je jedna posve nova vrsta strepnje. Umjesto ognja paklenoga dobili smo ispraznost. Trebalo nam je neko vrijeme da to shvatimo i u potpunosti uronimo u nju, ali može li itko makar i posumnjati u to, da sada već posvuda i naširoko rasprostrte glad i žudnja za sigurnošću prijete posvemašnjim ovladavanjem u našoj civilizaciji? Nažalost, ta je neutažena žudnja odvukla već mnoge u bezdan, iza granica ludila. U onaj spoznajni vakuum što nam ga je za sobom osta vilo korumpirano svećenstvo, navrlo je stoga mnoštvo lažnih svećeni ka i šarlatana, obećavajući nam pritom na sva usta izvorno vino du hovnih spoznaja, dok su nam zapravo nudili obilje kojekakvih otrova, od genocida do džihada. Bio to Adolf Hitler ili Osama bin Laden, ti stameni glazbenici pakla nastavljaju zavoditi nepromišljene mase, is korištavajući njihovu posve ljudsku želju za otkrivanjem konačnih odgovora. Ironično je, ali u samu zoru dvadeset i prvog stoljeća, jedna misao iz devetnaestog stoljeća i danas tvrdokorno okiva suvremeni način razmišljanja. Ona i dalje pleše svoj čudnovati kabuki ples na
javnoj pozornici, te bi se stoga s razlogom mogla nazvati - kultom redukcionizma. Ta je arhaična filozofija poznata još i pod nazivom - kakve li samo ironije - logički pozitivizam. Ona promiče materijalizam i doktrine kakve su darvinizam, biheviorizam, marksizam, pa čak i frenologija (sustav koji tvrdi da se karakter čovjeka može odrediti mjerenjem njegove lubanje). Logički pozitivizam promicao je i još mnoge druge danas osporene misli, ustrajući na tome da se svemir može objasniti je dnostavnim pojmovima koji su posve jasni konvencionalnoj znanosti. Za logičke pozitiviste svemir je nešto poput kakvog divovskog fli pera, u kojemu se svemirski objekti sudaraju, odbijaju i obrću na način koji je u suglasju s današnjim znanstvenim spoznajama. Njima nima lo ne koriste metafizika, duhovnost ili općenito bilo kakve nevidljive sile, a posve sigurno ne mare previše ni za kvantnu fiziku. Redukcioniste su dugo otpisivali ili u najboljem slučaju obilježavali kao naivce, a njihovu su filozofiju pomalo počele zamjenjivati znatno suptilnije i dublje teorije, što su ih promicali mislioci poput Junga i Einsteina. Bez obzira na to, baš poput grofa Drakule, militantno redukcionističko promišljanje i dalje se tvrdoglavo zadržava u svojoj zoni sumraka. Ono usto i danas održava znatan utjecaj na mnoge načine razmišljanja u znanstvenim krugovima, u politici i u medijima. Čak se zna proglašavati i virtualnim svećenstvom profesionalnog "debunkeriranja", praveći se da razotkrivaju tuđe takozvane zablude i šarlatanstvo, posebice ono koje prijeti njihovim najdražim tezama. Time kao da na čudnovati način izazivaju jeku i prisjećanje na dominikanske inkvi zitore iz nekih još mračnijih vremena. Zadaćama redukcionista kao da pomaže - i to nipošto u beznačajnoj mjeri - široka rasprostranje nost neznanja javnosti, vezanog uz osnovne činjenice od suštinskoga značaja. Profinjena propovijedanja ovoga primitivnog sustava vjero vanja mogu se pronaći u gotovo svakoj od novotarija koje nam danas stižu iz znanosti. Upravo ovdje se otkrića zajednice istraživača nude uvijek tako, da objašnjavaju dokaze za koncepte kakvi za materijalističke redukcioniste predstavljaju anatemu. Tako se, primjerice, za vjerovanje u paranormalne pojave govori da ono proizlazi iz genetskih predispo zicija pojedinca; iskustva zvana "tik do smrti" pripisuju se anomalijama mozga; Bog im je tek - subatomska čestica, i tako redom.
Skeptik osebujna stila, Michael Shermer, autor djela Zašto ljudi vjeruju u neobične stvari, ustvrdio je u jednom svom članku objavlje nom u listu Scientific American, da "pametni ljudi vjeruju u čudne stvari zato, jer su se izvještili u obrani uvjerenja do kojih su došli iz ne baš pametnih razloga." Pritom Shermer pod "čudnima" podrazu mijeva sve one pojmove koje on sam odbacuje ili ne može razumjeti, a budući da priznaje kako se za njih zalažu i pametni ljudi, primoran je ili posve odbaciti te pojmove, ili otvoreno priznati vlastite pogreške. Nimalo ne iznenađuje što je odabrao ono prvo. Poput slaboumna djeteta, nimalo pokajnički raspoložen redukcionist zaključuje da kočija tjera konja naprijed, a ne da je upravo obrnuto. Međutim, naziru se i znaci nade. Uistinu - kao da su sav užas 11. rujna i njegove posljedice uzdrmali i protresli nešto u našoj kolektivnoj svijesti, te nas primorali na razmišljanje o stvarima koje smo predugo zapostavljali, možda čak i sasvim zaboravili. Zureći u lice takvoj prije tnji samome životu, traganje za smislom i stvarnom svrhom našega postojanja kao da je kod mnogih među nama zadobilo na značaju, hitnosti i nužnosti; u skladu s tim, sve smo manje spremni podnositi bilo kakve varke i neistine koje nam se posve nekažnjeno pokušavaju podmetati. Naravno, promjene ove vrste nisu nimalo drage trgovcima obmanama, koje su bujale u zoni sumraka. Filozofije i znanstvene paradigme, koje ograničavaju mogućnosti i širinu ljudske duše, jasno odražavaju korupciju na samom vrhu elitne grupe nositelja ideja. Iz tih je krugova stiglo mnoštvo trikova i prijeva ra, usmjerenih na to da nam približe već prokazane poglede na svijet ili ono što bi se moglo nazvati - lažnim religijama. "Znanstveno" izvedene doktrine koje tvrde da smo mi tek - živo tinje, slučajnost prirode kojoj je nekakva sudbina samo besmislena iluzija - kao da u ljude više ne ulijevaju straha niti ne daju ikakve ovlasti ovim samoproglašenim skrbnicima nad onom krajnjom, ko načnom istinom. Unatoč fanatičnim nastojanjima da se zadrži na spo menutom vrhu, ovo korumpirano "znanstveno" svećenstvo - odavno već bez ikakva dodira s vlastitim božanstvom - ipak otkriva svu is praznost svojih službenih objava, pri čemu ona postaje sve jasnijom i svima ostalima; stoga njegov odlazak s trona autoriteta postaje neiz bježan.
U zadnje se vrijeme među najprodavanijim knjigama svijeta našlo djelo Dana Browna, Da Vincijev kod. Ono je na sebe privuklo neiz mjernu pozornost - posve neželjenu s ortodoksnog stanovišta - na nekoliko pitanja, o kojima javnost inače rijetko razmišlja. Pozdrav ljamo ga pljeskom, ukoliko će ono dovesti do dopunjavanja obrazo vanja vezanog uz ove teme. Već smo odavno iza sebe ostavili dane u kojima su se neki suštinski aspekti dugo zatajivane povijesti zapad njačke civilizacije trebali izvikivati sa sljemena krovova. Bilo kakva tajna Leonarda da Vincija ili njegova bratstva, itekako je vrijedna ra zotkrivanja. Međutim, po našem je mišljenju Brown u toj knjizi po grešno protumačio mnogo od onoga što je nastojao otkriti, pa stoga i nismo previše sretni zbog njegove knjige. Velika je šteta što je mno gostranost otkrića ovog ezoteričnog carstva po prvi put bila predstav ljena javnosti - na tako jadan način. Tako on, naprimjer, tvrdi kako je sveti Gral zapravo posve određena osoba ili čak i obiteljska loza, što nam se čini neodgovarajućim i po vršnim tumačenjem jedne istinski duboke tajne. To je u najmanju ruku redukcionističko i materijalističko zaključivanje, ako već ne gra niči i s idolatrijom, zbog čega mu posve izmiče sukus one velike mi sli iz saga i priča o svecima Istoka i Zapada, da se "kraljevstvo nebe sko nalazi u vama samima" (točnije: "u svima nama"). Jasno, Parsifal i njegovi vitezovi su ovu lekciju trebali dobro naučiti, ili - jednostav no ne uspjeti u svojim traganjima za Gralom. Budisti imaju ovakvu izreku: "Susretneš li Buddhu na cesti - ubij ga." Time žele reći da se osobno oslobođenje nikada ne smije izjednačavati s vanjskim, fizičkim bićem, već se treba zaviriti - u samoga sebe, u svoju nutrinu. Nimalo ne dvojimo o tome da su u nezajažljivoj jagmi za moći sve korumpirane institucije na ovom planetu igrale sve one igre koje Brown opisuje (a podrobno je naveo uistinu mnoge). Na svu sreću, njihove igre ne uključuju i onu koju neki nazivaju "krajnjom, završ nom igrom", što je - za sve one koji imaju oči da vide i uši da čuju zapisana između redaka naših svetih, premda zaboravljenih zapisa. Važno je shvatiti da je tijekom razvitka naše civilizacije žensko bo žanstvo bilo odbačeno i zgaženo. Mislimo kako je jednako važno da se shvati, da su sredstva za spas te boginje pohranjena u svima nama, i nisu ograničena na nekakvu ograničenu skupinu ili tajnu elitu.
Žensko božanstvo što obitava u nama mora se dovesti u sklad s našim muškim aspektima, u točku u kojoj se može uzdići iznad svojega rudimentarnog stupnja. Čim se ovo uzdizanje izvede iskreno i pošte no, drevna i mudra učenja govore da će se naglo podići i životne energije pojedinaca. Ovo objedinjavanje muškog i ženskog pola na svakoj od razina dovodi do otvaranja i procvata čakri, a vrhunac je rastvaranje lotosa u krunu s tisuću latica, novo rođenje u novoj zemlji beskonačnosti - u svijetu koji ne poznaje ni granice, ni prepreke na metnute smrtnicima. Predmnijevamo da je ovo prava priroda prosvijetljenja i pravi cilj evolucije. A opet, baš kao u priči o sedam slijepaca i slonu, gdje svaki od njih pokušava opisati nešto nikad viđeno na temelju vlastitih ogra ničenih iskustava - i sami sve tumačimo samo u skladu s osobnom prosvijetljenošću. Ukoliko smo izgubili vid naše besmrtnosti, moglo bi nam se učiniti da je ono najbolje što imamo - jednostavna, obična prokreacija. Traganje za istinom ne može se napustiti, niti bi to trebalo učiniti naprotiv. No, uvjereni smo da bi za tim ciljem trebalo ići na jedan zdra viji, mudriji i svakako manje fanatičan način. Poruka za sve koji su izgubljeni u besmislu suvremenog života, a ipak nastoje i dalje ploviti pored opasnih uvala što vrve gusarima i ne kako dospjeti do sigurne luke istinske spoznaje: upamtite da svi oni što tvrde da posjeduju neka posebna znanja o ovim pitanjima, zapra vo žele i autoritet koji ide uz takve spoznaje; stoga oni moraju postati predmetom vaših preispitivanja i od njih trebate zahtijevati - između ostaloga - i da vam pokažu stvarne plodove svojega rada. Drugim riječima, kada se procjenjuje nečija iskrenost i istinitost, dokaz je uvijek u djelima. Jer, ništa drugo niti nema okus prave stvari.
PRVI DIO
KRŠĆANSTVO: ISTINA IZA ORTODOKSNE KOPRENE
1. P O G L A V L J E
Misterij Krista Ima li u toj pripovijesti čak i više od onoga što zamišlja Hollywood?
J. Douglas Kenyon Čim su milijuni pohitali u kina odgledati film Mela Gibsona Pasija ili Muka Kristova, javilo se i mnoštvo kontroverzi. Neki su postavili pitanje: može li ovakav prikaz nasilja iz onih vremena poslužiti bilo kakvim duhovnim ciljevima? Drugi su kao suštinska u njemu vidjeli pitanja antisemitizma, dok su treći u njemu uočili pokretački naboj za opća pitanja religije. No, holivudski moguli samo gledaju kako će klonirati formulu, stvoriti franšizu i možda dospjeti do svete guske koja liježe zlatna jaja. Jer, svi se slažu barem u ovom posljednjem: taj je film postao pravi fenomen i nadmašio sve dosadašnje rekorde u broju prodanih ulazni ca po kinima. Čini se da je Pasija svoju snagu crpila iz istog onog iz vorišta, koje je u počecima svijetu donijelo i - religiju kršćanstva. Naravno, priča o junaku kojega se nepravedno žrtvuje zbog grijeha mnoštva, već je bila obrađivana i u bezbrojnim pričama mnogih kul tura, a katarza koja proizlazi iz njezinog učestalog ponavljanja i prepričavanja, osigurala joj je nemalu mjeru kulturološkog poleta. U svojoj knjizi Junak s tisuću lica i drugima, mitolog Joseph Camp bell je ustvrdio da je putovanje univerzalnog Junaka - na Istoku ili na Zapadu - od suštinske važnosti za ljudsku vrstu, pa i kad ona na kraju stane progoniti, ili čak i ubije svojega pokretača i dobročinitelja. I drugi autori, poput Sir Jamesa Frazera u knjizi Zlatna grana, na sličan način potkrijepljuju svoje stavove. Doista, odjeci ovakvih razmišljanja mogu se naći i u holivudskim uspješnicama - od Lorda Jima pa do Čovjeka koji će postati Kraljem. Nažalost, kao da sve ovo nije previše
zanimalo Mela Gibsona. Baš kao i u svom prethodnom uspješnom filmu, Hrabro srce, čini se da je on i ovdje ostao usredotočen na zorne prikaze fizičke torture. U Pasiji se najmanje deset minuta prikazuje kako rimski vojnici bičuju Isusa, pri čemu se režiser zadržava na naj strašnijim pojedinostima najdivljačkijih aspekata ove priče. U Hra brom srcu je vrlo uvjerljivo i živopisno prikazao pogubljenje Gibsonovog škotskog junaka, Williama Wallacea. Gibson nas je sve pokušao uvjeriti da je upravo to ono što emocionalno pokreće gledateljstvo. Vjerojatno i jest u pravu, no i dalje ostaje za raspravu služi li sve to bilo kakvoj višoj svrsi. Pasija se u svojoj pripovijesti velikim dijelom oslanja na evanđelja, te na tradicije katoličkih obitelji. Četrnaest postaja Križnoga puta ja sno je prikazano, uključujući i trenutak kada Veronika briše Isusovo lice. Iako ovaj prizor protestantima vjerojatno nije previše blizak, i oni su oduševljeno dočekali i prigrlili ovaj film. Općenito, što se tiče stvarnih događaja u posljednjim satima Isusova života, Gibson se nije udaljavao od ortodoksnih učenja; time je nesumnjivo osvojio naklo nost konzervativnih kršćana, koji se inače žestoko protive svim nešto manje konvencionalnim holivudskim proizvodima (primjerice, Po sljednjem Kristovom iskušenju). Mišljenja se najviše razlikuju na crti povučenoj između vjerni ka i onih koji nisu vjernici. S jedne se strane našlo kršćanstvo, koje su predstavljali katolici i protestanti, a s druge poklonici sekularnog uređenja društva. Da ironija bude veća, obje strane temelje svoju re akciju na biblijskim tumačenji ma. Kršćani koji su Bibliju čitali i shvatili doslovno, te gradili svoju vjeru na njoj, suprotstavljaju se sekularistima, koji im opet zamje raju ovakvo doslovno tumačenje Slika 1.1: Glava Kristova, tradicionalni Biblije, te u skladu s time zadrža prikaz Isusa, kako ga je zamišljao Rem brandt van Rijn 1655. godine. vaju svoje nevjerovanje.
Primjerice, optužba kako je Pasija antisemitski nastrojena temelji se na strahu, da će se krivica za Isusovo razapinjanje na križ obrušiti na Židove, jer je u priči upravo njihovo svećenstvo iz prvoga stoljeća glavni nositelj počinjenog divljaštva. Malo prosvjetljeniji stav - da se u suprotstavljenim stranama treba sagledati moć korumpirane elite, kakva postoji u svim naraštajima - kao da se izgubio negdje u silnim obrazloženjima. Kao da ne uspijevamo i danas posvuda oko nas prepo znavati "pismoznance i farizeje", premda se u našoj kulturi pojavljuju u sasvim drukčijim ulogama - možda kao sveučilišni profesori ili in telektualci koji propovijedaju nove, profinjenije doktrine netolerancije. Pritom oba tabora u suštini pokušavaju primijeniti materijalističke standarde na nešto, što se obično drži duhovnim. Zato gotovo nitko od njih nije uspio ni čuti i postojeće, treće stanovište, ono koje traga za značenjem u simboličkim kategorijama i kreće se manje korištenim spo rednim putovima povijesti. Ono se često stereotipno naziva "New Age", iako se njegovi poklonici mogu podičiti "pedigreom" daleko starijim od onoga kakav imaju najrasprostranjenije religije svijeta, uključujući ovdje kako kršćanstvo, tako i judaizam. U vremenima što ih nazivamo razdobljem vječne mudrosti, ili onima s ezoteričnim ili mističnim obi lježjima kršćanstva, one opće teze ovakvoga stava prihvaćali su i toliko međusobno različiti autoriteti kakvi su Edgar Cayce, Mary Baker Eddy Paramahansa Yogananda i Helena Petrovna Blavatsky Prema ovom mišljenju, stvarnu moć Kristove poruke kojom se udjeljuje vječni život, kršćanstvu je ukrala korumpirana elita. U po kušaju da onemogući posve prirodnu težnju ljudi da budu "Djeca Božja" već ovdje, na Zemlji - naime, da se vrate svome Stvoritelju / božanskom Roditelju, ono istinsko vino drevne tradicionalne mudro sti kakvu je propovijedao Isus, neke su posve zemaljske snage i moćni ci pretvorile u običnu vodu. Zagovornici ezoteričnog kršćanstva naglašavaju da je Biblija, ka kvom je trenutno poznajemo, zapravo rezultat crkvenih koncila na kojima su se razrješavali razni postojeći prijepori ranoga kršćanstva. Koncil u Niceji, koji se održavao 325. godine, sazvao je car Konstantin I, tek pokršteni bizantski car. Glavna točka dnevnoga reda bila je takozvana Arijeva hereza. Sukob između dviju suprotstavljenih stra na vodio se oko pitanja Isusa kao božanstva, i to između gnostika (ili
Slika 1.2: Prikaz gnostičkog evanđelja. Ova je evanđelja zatajila još rana kršćanska Crkva.
arijanaca) i nikejanaca. Gnostici su zahtijevali da se uvede izravno i osobno spoznavanje Boga (gnosis), te su vrlo ozbiljno shvaćali takve Isusove poruke kakva je bila "Zar vi ne znate da ste bogovi?" ili "Kra ljevstvo Nebesko je u vama". S druge strane, nikejanci su Isusa vidje li kao apsolutno nužnog posrednika između Boga i čovjeka. Prigodom glasovanja koje je uslijedilo, gnostici su bili nadglasani, a budući da su ostali u manjini, njihova su učenja odmah potom bila izbačena iz doktrina Crkve. Neki istraživači, uključujući ovdje Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henryja Lincolna u njihovoj knjizi Mesijansko naslijeđe us tvrdili su, kako su gnostici iz četvrtog stoljeća naslijedili plašt aposto la Jakova, Isusova brata i vođe Crkve prvoga stoljeća. Malo ljudi shva-
ća da je Crkva u svojim ranim godinama postojanja proizvela mnoga evanđelja i knjige, kojima su autori bili izravni Isusovi učenici i sljedbe nici (poput Evanđelja po Tomi ili Evanđelja po Mariji Magdaleni, kao i nedavno otkrivenog Evanđelja po Judi). Većina je njih bila unište na po nalogu Crkve, jer ona nije željela nikakvo uplitanje u vlastite zamisli. Ali, nedavno su neka od njih pronađena u blizini Nag Hammadija u Egiptu. Autorica Elaine Pagels uključila je mnoge izvadke iz tih starih zapisa u svoje djelo "Gnostička evanđelja". Kao da ovi gnostički tekstovi uspijevaju ispuniti prazninu koju je za sobom ostavilo otkriće svitaka s obala Mrtvoga mora, pronađenih polovinom XX stoljeća u blizini Kumrana, u Palestini. Unatoč grčevitom opiranju ortodoksnih učenjaka, mnogi uvaženi istraživači vjeruju kako su svitke za sobom ostavili eseni, sljedba kojoj je vjerojatno pri padao i Isus sa svojim sljedbenicima. Lako se mogu prepoznati mno ge dodirne točke između svitaka s Mrtvoga mora i Isusovih učenja. Norman Golb, autor knjige Tko je napisao Svitke s Mrtvoga mora?, navodi kako je analiza rukopisa na njima pokazala da se radi o najmanje 500 raznih pisara. Slijedeći logiku razuma, to bi značilo da su ovi tek stovi nastajali tijekom jednog širokog pokreta koji je zahvatio Palesti nu i Judeju, a ne tek unutar neke nezamjetne, malene i izolirane sljedbe. Ovakvo je stajalište podržao i utjecajni učenjak Robert Eisenman. Baigent i Leigh su svoje djelo Obmana o svicima s Mrtvoga mora temeljili upravo na Eisenmanovim radovima, ali su otišli i dalje od njega ustvrdivši ne samo da su stanovnici Kumrana i rani kršćani bili zapravo jedno te isto, već i da su oni bili militantni nacionalisti koji su svojega svećenika - kralja, Isusa, nastojali ustoličiti na izraelsko prijestolje, a nakon razapinjanja - vjerojatno i njegova brata Jakova. Oni su izvodili Isusovu kraljevsku lozu od kralja Davida, upravo kako to čini i Evanđelje po Mateju. Stoga je po njihovu mišljenju Isus trebao postati pravi, zemaljski kralj svojemu narodu - Židovima, možda i vođa koji će ih povesti u borbu za oslobođenje od rimske okupacije. Elementi kojima se potkrijepljuje ova priča o kraljevskoj lozi, što dodiruje i povijest cijele Europe, mogu se pronaći u ranije objavljenom djelu Baigenta, Leigha i Lincolna pod nazivom Sveta
krv, sveti Gral ili pak u novije vrijeme u uspješnici Dana Browna, Da Vincijev kod. [Brown je zapravo sa svojim SF-om donio više štete nego koristi, op.scan.]
Tijekom proteklih nekoliko godina ovakva su otkrića alternativ nih učenjaka i istraživača ponudila zanimljiv uvid u podrijetlo krš ćanstva. Izranjajući iz magluština davnine, pojavila se slika urota i prijevara, kojima su tek neka izvorna Isusova učenja proglašena za konima i doktrinama, te potom nametnuta svima od strane sveće ničke elite, što je sa sekularnim prinčevima sklopila tajni dogovor, odlučna da uz njihovu pomoć očuva vlastiti autoritet. Pritom je skri veni cilj bio da se pozornost naroda svrne s nekih upitnih tvrdnji o besmrtnosti pojedinca, te da se taj spektar zamijeni grijehom i krivi com, zahtijevajući Isusovo zauzimanje za čovjeka i posredništvo u odnosu s Bogom. Ovakva je doktrina dovela do stvarnog obožavanja Isusa kao jedinstvenog i cjelovitoga Sina Božjega, koji je na sebe preu zeo teret i optužbe za sve ljudske grijehe i krivice. Tako su narodi skrenuli s puta prihvaćanja odgovornosti za plodo ve svega onoga što bi sami posijali, te su time ostali zakinuti i orobljeni za moć da se sami pozabave osobnim životnim izazovima ili, na kraju krajeva - i da sami preobraze i izmijene okolnosti u kojima žive; drugim riječima, na taj ih se način spriječilo da na bilo koji način ugroze vladavinu onih koji su njima vladali. Promatrana u ovom svjetlu, trenutna kampanja izazvana filmom Mela Gibsona, u kojoj se naglašavaju Isusova patnja i muke te usredoto čuje na krivnju vezanu uz nju, kao da se ciljano usmjerava na ponov no obnavljanje i oživljavanje formule za nadzor nad tim vjerovanjima; ona se stoljećima pokazivala uspješnom, no kao da se sada nalazi u opasnosti slabljenja vlastitog zahvata. Još i danas stvarni Isusov život obavijaju mnoge tajne, za koje ezo terično kršćanstvo nastoji podastrijeti odgovore. Već se godinama šapuće o tome kako Vatikan prikriva materijale vezane za život Isusa Krista. Zapravo, neki tvrde kako je Isus neko vrijeme živio u Indiji; ova je tvrdnja potkrijepljena postojanjem snažnih veza između tek stova otkrivenih u gnostičkim evanđeljima i nekih dogmi, poznatih iz istočnjačke duhovnosti. Druga teorija uspoređuje i naglašava slič-
nost između Isusa i drevnog egipatskog boga Ozirisa, pa tvrdi da su se, ustvari, neki aspekti kršćanske tradicije, vezani uz Isusa, oblikova li još na ovom jedinstvenom egipatskom liku kao glavnom uzorku. Ezoterično kršćanstvo prikazuje Isusov život i učenja prije svega kao put inicijacije, na kojemu Krist - više u ulozi svećenika no kralja - vodi i upućuje svoje učenike, one koji "imaju oči da vide i uši da čuju", kroz razne obrede pročišćavanja, što onda kulminira u njihovom prosvijetljenju i oslobođenju. (Barem jedan od izvora neprijateljsta va što ih iskazuje neupućeno visoko svećenstvo mogao bi biti ljubomo ra). U tom je smislu uloga Krista kao pomazanika i otkrivatelja svetih tajni posve u skladu s najčišćim i najstarijim mudrostima i obredima drevnih hramova. Da bi se potaknulo traganje za gnosom ili spoznajom, svaki je Isu sov korak zadobio čitavo bogatstvo simboličkih značenja. Duhovno govoreći, težnja da asimiliraju samo tijelo i krv svojega učitelja (pre ma njegovu primjeru i učenjima), dovodila je njegove inicirane sljed benike do prosvijetljenja, a ono im je na kraju otvaralo pristup samo me misteriju zajedništva s njihovim učiteljem. Ovu je svetu pričest na Posljednjoj večeri simbolizirao kalež - poznat i pod nazivom sve ti Gral, i ona ih je dovela do zajedništva s njihovim učiteljem, do vječ noga života, ili do besmrtnosti. Ironično je što su autori Pasije, ma kakve bile njihove svjesne na mjere, možda sudjelovali u jednom znatno širem procesu no što su i sami shvatili, takvom kojemu naprosto nisu imali snage izmaknuti - onome, u kojemu su se i oni sami, kao i njihovo gledateljstvo posve nesvjesno - uzdigli. U jednoj od varijacija slobodnozidarskih obreda, novaka kojega se inicira pozivaju da se uspne "po 33 stube kičmenog oltara, do mje sta gdje se nalazi lubanja, gdje je Krist bio razapet između dvojice lopova - prethodnog i sljedećeg kralješka." Koncept je taj, da se svijest, dok evoluira - kroz razna središta tijela povezana s kralježnicom (po znatija možda kao čakre) spiralno uspinje prema oslobođenju, i na tome putu mora proći kroz stupnjeve koji su simbolizirani razapi njanjem. Oni koji svoju pozornost usmjeravaju na ovaj proces mogu iz svega izvući korist, shvaćali oni pritom što rade ili ne.
2. P O G L A V L J E
Povezanost s Ozirisom Navještaji kršćanskog slikarstva u drevnim egipatskim umjetničkim predmetima R i c h a r d Russell C a s s a r o
Zbog čega su Egipćani pokapali svoje mrtve s urešenim kosama, s bradom i pastirskim štapom u ruci? U egiptologiji nema općeprihvaćene teorije o tome, niti je ona do sad nudila ikakvo logično objašnjenje za ovakve pogrebne običaje. Jedna je nova studija otkrila, međutim, da su na taj način oblikovali kršćanskog Spasitelja - bradatog pastira duge kose. I kosa, i brada, i pastirski štap imali su pritom simbolično značenje. Koristili su se da bi preobrazili vanjski izgled preminuloga, kako bi što je moguće više nalikovao bogu Ozirisu, najvažnijem egipatskom božanstvu, i prvo me za kojega je ostalo zabilježeno da je ustao od mrtvih. RELIGIJA USKRSNUĆA "Središnji lik drevne egipatske religije bio je Oziris," pisao je pokojni egiptolog Sir E. A. Wallis Budge, "a sukus njegovoga kulta oslanjao se na vjerovanje u njegovu božanskost, smrt, uskrsnuće te posvemašnji nadzor nad sudbinama tijela i duša ljudi. Središnja točka svake od religija posvećenih Ozirisu bila je uvjerenost u uskrsnuće u drukči jem tijelu i u postojanje besmrtnosti, a do nje se dolazilo jedino kroz Ozirisovu smrt i uskrsnuće." U povijesti ranog Egipta običaji su nalagali, da se preminuli kra ljevi pokapaju u obličju nalik Ozirisovom. Kasnije se to prenijelo i na više klase društva, a na kraju i na narodne mase - svi su oni imali ozirijanski pogreb. Taj je običaj počeo odražavati egipatsko traganje za uskrsnućem, kojim će slijediti put svojega božanstva.
Henry Frankfort, nekadašnji profesor koji je na sveučilištu u Lon donu predavao drevne predklasične umjetnosti, ovako je sažeo njiho vu zamisao: "Trebalo bi naglasiti da je identificiranje mrtvih s Ozirisom bilo sredstvo da se stigne do kraja, to jest - dospije do uskrsnuća i do drugoga svijeta." Hijeroglifi za ime Ozirisa (Ausar) uključuju obris bradatog muš karca dugačke kose. Takav se lik uklesavao i na antropomorfne bjeso ve. Zamišljena frizura je započinjala šiškama na čelu preminuloga i kosom što je padala do ramena; bila je to simbolika duge kose skuplje ne straga u "konjski rep", kako se često čini s dugom kosom. Upletena brada predstavljala je - dugačku bradu. Ovaj nas je pogrebni običaj doveo do očaravajuće zagonetke: da su stari Egipćani još tisućama godina prije uspona kršćanstva nasto jali sudjelovati u uskrsnuću bradatoga pastira duge kose, i time zado biti svoj život poslije života! Lijesovi koji su se oslikavali Ozirisovim likom, također su ga redo vito prikazivali s pastirskim štapom u lijevoj ruci - izrazito kršćan skim simbolom, budući da je sam Isus sebe opisivao kao Božjega pastira svojega ljudskog stada; većina Kristovih portreta prikazuje ga s pastirskim štapom u ruci. I egipatski umjetnički prikazi Ozirisa u načelu uključuju ovu pojedinost. U literaturi mu se pripisuju epiteti sa i Asar-sa, u značenju "pastir" i "Oziris pastir". Sam pojam pastira kao da je prikladan naslov za voljenoga duhov nog vođu, čija je religija uskrsnuća njegovim sljedbenicima osigurala obećanje o životu i nakon smrti. KRIŽ ŽIVOTA - A N K H
Možda će začuditi, ali nastavljanje života ljudske duše nakon smrti bilo je prikazivano i predstavljano križem zvanim ankh, još jednim simbolom na koji kasnije nailazimo i u kršćanstvu. Ankh je bio možda i najobožavaniji znak iz egipatske tradicije, posvećen životu; uklesavali su ga po grobnicama i hramovima, nalazimo ga na rukama bogo va, kraljeva, svećenika, vidovnjaka, običnih građana i njihove djece. Podrijetlo mu nije poznato, ali njegov značaj neodoljivo podsjeća na značenje Kristova razapinjanja - gdje križ također predstavlja simbo lizam života poslije smrti. Isusova doktrina o vječnom životu obra-
đena je u mnogima od kršćanskih tekstova; primjerice, u Ivanovom evanđelju (11:25) Isus propovijeda ovako: "Ja sam uskrsnuće i život: tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nikada umrijeti." Treba naglasiti da simbolisti u ankhu vide obrise razapeta čovjeka: dok krug predstavlja njegovu glavu, u vodoravnom se smjeru šire njegove ruke, a u okomitom noge pribijene čavlima za križ, s kojim onda čini cjelinu. SUDNJI DAN Nakon uskrsnuća, Oziris postaje sudac svim dušama umrlih; zadrža va pravo odobravanja života na nebu jedino onima, koji su na Zemlji bili pravednici. Wallis Budge nam objašnjava: "U Egiptu je vjerova nje - kako je Oziris nepristrani sudac ljudskih djela i riječi, sudac koji nagrađuje pravedne, a kažnjava zle, koji vlada nebesima gdje obitavaju samo bezgrešna bića, te posjeduje moć da sve to čini zato jer je jednom i sam živio na Zemlji te iskusio smrt, a potom uskrsnuo od mrtvih - jednako staro kao i dinastijska civilizacija." Slično tome, jedna od središnjih dogmi kršćanstva je Sudnji dan. Duše preminulih trebaju stati pred Kristovo prijestolje, gdje će im onda biti suđeno. Oni koji su tijekom života slijedili njegova učenja bit će ocijenjeni kao pravednici, i dopustit će im se ulazak na nebo. U Drugoj poslanici Korinćanima apostola Pavla (5:10) kaže se: "...jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za života zemalj skoga činio." Usto, Krist i Oziris u ulozi sudaca na ovim slikama začuđujuće nalikuju jedan drugome. I Michelangelovo djelo Posljednji sud ima mnogo zajedničkih toča ka sa slikarijom Dan suda, pronađenom na zidovima egipatske grob nice. U egipatskom se obredu srce preminulog - kao simbol njegovih vrlina, morala i karaktera te zemaljskih djela - polaže na vagu smješte nu ispred Ozirisa i odvaguje u odnosu na maat ili božanski zakon. Ostane li vaga u ravnoteži, preminulom se odobrava ulazak na nebesa. Kao sudac, Oziris je prikazan u sjedećem položaju, što se može uspo rediti s prijestoljem na kojemu sjedi Krist, opisanom u kršćanskim spisima.
Slika 2.1: Slika Michelangela Posljednji sud (lijevo) sadrži dosta sličnosti sa slikom nazvanom Dan suda (dolje), pronađenom na zidovima jedne egipatske grobnice. U egipatskom se obredu srce preminulog - kao simbol njegovih vrlina, morala i karaktera te zemaljskih djela polaže na vagu smještenu ispred Ozirisa i odvaguje u odnosu na maat ili božanski zakon. Ostane li vaga u ravnoteži, preminulom se odobrava ulazak na nebesa.
Što bismo trebali zaključiti iz svih ovih naglašenih sličnosti i podu darnosti? Jesu li kršćanski učenjaci jednostavno posudili Ozirisovo obličje i simbole iz egipatske religije? Ili bi ovi dokazi mogli otkriti duboku i dosad nerazjašnjenu zagonetku koja je utjecala na tijek po vijesti civilizacije? Nismo li otkrićem ovih sličnosti, zajedničkih reli gija staroga Egipta i kršćanstva, zapravo krenuli putovima ponovnog otkrivanja svetih tragova drevne mesijanske tradicije, koja je ubrzala kulturni i duhovni razvitak čovječanstva od samih početaka povijesti?
MIT PROTIV ČINJENICE Budući da je u Egiptu pripovijest o Ozirisu bila vrlo dobro poznata i raširena, nikada je nisu zabilježili u svojim zapisima. Kao rezultat toga, suvremeni istraživači nisu mogli točno utvrditi sve okolnosti vezane uz njegov život, smrt i uskrsnuće. Zato su prvi pisani zapisi o Ozirisu do nas stigli zahvaljujući izvorima izvan samog Egipta, i to kroz djela povjesničara poput Diodora Sicilskog (1. st. pr. Kr.), Herodota (5. st. pr. Kr.) i Plutarha (1. st. po. Kr.). Ovi pisci iz doba klasike opisivali su Ozirisa kao polu-božanskog kralja koji je ukinuo kanibalizam, učio muževe i žene da žive u skladu sa zakonima maata, propovijedao potrebu njihova moralnog života i - ispunjen ljubavlju prema čovječanstvu - krenuo na putovanje svije tom, kako bi i drugim narodima i kulturama donio sve dobrobiti ci vilizacije. Potom se njihovi opisi bave mitološkim iznošenjem okolno sti Ozirisove smrti, kada ga je ubio njegov ljubomoran i zao brat Set, njegovim ponovnim rođenjem, koje je trebao zahvaliti svojoj sestri i supruzi, Izidi, te njegovom ponovnom smrću, što ju je opet izazvao Set, ovaj put raskomadavši Ozirisovo tijelo i razbacavši njegove dije love po Nilu. Nakon ovakvoga posvemašnjeg Ozirisovog uništenja, njegovom je sinu Horusu uspjelo poraziti zlog Seta u epohalnoj borbi na život i smrt, čime je mladić osvetio svojega ubijenog oca. Tako se mit o Ozirisu napola odvija u našem svijetu, a napola u svi jetu magije i vjerovanja u nadnaravno. Djelomično je upravo ovaj čim benik - uplitanje mašte - odgovoran za pogrešno i prošireno uvjerenje da je Oziris bio tek izmišljeni lik. Jer, činjenice pronađene u ruševina ma drevnog Egipta govore drukčije. Religija kojoj je središte bio Oziris, zaiskrila je među drevnim stanovnicima nastanjenima uz rijeku Nil toliko, da je dodirnula sve aspekte njihovog primitivnog društva. Nametnula im je visoke moralne kriterije, smisao za Dobro i Zlo te sklonost bratskoj ljubavi i obožavanju kakvo dotad nije postojalo u ljudskoj povijesti, i kakvo nije bilo usporedivo ni s kojim od ostalih drevnih naroda. Ova je religija također uspjela razviti i iznimno naprednu filozof sku misao. Štovatelji i vjernici Ozirisovi shvatili su, da ljudsko tijelo nije ni savršeno, ni trajno. S obzirom na to, bili su uvjereni da smrt nije kraj njihova postojanja. Vječni, duhovni element što obitava u
njima uzdići će se, uskrsnuti iz tijela te započeti svoje obitavanje u jednom višem, duhovnom carstvu; ovakvo im je uvjerenje omogućilo da svoje ponašanje usklade s visokim moralnim kodeksom zvanim maat. Iz tih su razloga izbjegli mogućnost pretjeranog vezivanja uz stvari iz ovoga, materijalnog svijeta. A to je ista ona filozofija koju izražava i kršćanstvo, što je proizašlo iz života, smrti i uskrsnuća krš ćanskog Spasitelja. FENIKS NA ISTOKU Egipćani su prispodobili duh Ozirisa s ovom nebeskom, mitološkom pticom, baš kao što su i kršćani rado oslikavali dušu Isusovu u liku čiste, bijele golubice. Svoju su pticu Egipćani nazivali imenom benu; Grci su joj nadjenuli ime feniks. Prema legendi, ovaj se prelijepi ptičji stvor čudesno pojavljivao na istočnom nebu, uvijek u određenim zna čajnim povijesnim trenucima, kako bi svijetu najavio početak novoga doba. Kada se pojavi, ptica na neki tajanstveni način izaziva samozapaljenje i izgara u plamenu, ostavljajući za sobom tek pepeo, samo da bi se zatim trijumfalno podigla iz mrtvih, te opet uzdigla iz pepela u svom punom sjaju - obnovljena i pomlađena. Učenjaci se slažu u tome da je feniks zapravo bio simbol za Ozirisa. Njemački filolog Adolf Erman objašnjava: "Duša Ozirisova obitava u ptici benu, u feniksu...". Izvadak iz tekstova s jednog lijesa što inače govore o magijskim obredima podržava ovo obrazloženje: "Ja sam veliki Feniks koji je u Njemu. Tko je on? On je Oziris. Nadzire sve što postoji. Tko je on? On je Oziris." Atributi koji se pripisuju Ozirisu kao feniksu, isti su poput onih koji se povezuju s kršćanskim Mesijom. I znakovi za feniksa, i znako vi za Mesiju pojavljuju se upravo na istočnom dijelu neba (Betlehem ska zvijezda se uzdignula na istoku, najavljujući novorođenoga Kra lja). Obje se vrste znakova uzdižu iz nepostojanja, od mrtvih. Obje utjelovljuju temu života poslije smrti, i to uskrsnućem. Obje naviještaju neko novo doba. (Pojavljivanje Krista obilježilo je i kalendarski prije laz iz staroga u novo vrijeme). I na kraju, a možda i kao najvažnije - obje su povezane sa sudbinskim, unaprijed utvrđenim ponovnim pojavljivanjem (jer, kršćani iščekuju trajni Kristov povratak, pri čemu se radi o doktrini Isusova drugog dolaska).
Kakav smisao i značaj imaju ove usporedbe, zajedničke feniksu i Mesiji? Uključuje li mit o ptici feniks mudrost ponovnog pojavljivanja Spasitelja tijekom ljudske povijesti, Spasitelja čiji su život, smrt i uskr snuće vrlo namjerno odabrani da bi ubrzali razvitak kulture čovječan stva? Je li kroz mit o prekrasnoj i tajanstvenoj egipatskoj ptici fenik su, zapravo izražena jedna snažna i pomno čuvana tradicija? I nalazi li se sada ova tradicija na samoj granici ponovnog otkrivanja? OZIRISOV "PRVI PUT" Egipćani su prvo pojavljivanje feniksa povezivali s razdobljem svoje ga procvata i Zlatnoga doba, koje je u njihovoj povijesti nazvano Zep Tepi ili - "Prvi put". Bili su uvjereni da su upravo tijekom ovoga dav nog i slavnog razdoblja stvoreni sami temelji njihove civilizacije. R. T. Rundle Clark, bivši profesor egiptologije na sveučilištu u Manchesteru, Engleska, ovako je tumačio koncept toga "Prvi put": Sve ono čemu je potrebno opravdati ili objasniti postojanje ili autoritet, mora se povezivati i odnositi na "Prvi put". Ovo je važilo za sve prirodne pojave, obrede, kraljevska obilježja, pla nove za izgradnju hramova, čudotvorne ili vidarske formule, sustav pisanja hijeroglifima, kalendar - sve što je pripadalo nji hovoj civilizaciji. Sve što je bilo dobro i učinkovito izrađeno, i to oslanjanjem na načela koncepta "Prvi put" - već je samim time predstavljalo Zlatno doba apsolutnoga savršenstva. Čini se da je "Prvi put" ono razdoblje, tijekom kojega je Oziris vladao čitavim Egiptom kao njegov prvi kralj. Tijekom tog razdoblja on je donio glavni zakon (maat), te potaknuo štovanje boga Ra, egipatskog monoteističkog boga. Rundle Clark objašnjava dalje: "Ozirisova vla davina bila je za njih Zlatno doba, obrazac ustanovljen za sve naraštaje koji tek dolaze. Maat i monoteizam, taj "obrazac za buduće naraštaje" kojega je uveo Oziris, postao je i ostao pokretačka snaga egipatske kul ture još tisućama godina." Dakle, što bi točno mogao značiti ovaj pojam - "Prvi put"? Odno si li se on možda na prvo pojavljivanje - prvi dolazak - kršćanskoga Spasitelja na Zemlju? Je li iza uspona egipatske kulture stajala neka
tajanstvena sila vodilja? I je li ta ista sila kasnije ustoličila i golemo carstvo kršćanstva? Može li "Prvi put" biti ono razdoblje, u kojemu je po prvi put ustanovljena drevna mesijanska tradicija? Je li to bila tradicija usmjerena na razotkrivanje kulturološke mudrosti, zakona i duhovne istine čovječanstvu tijekom različitih povijesnih epoha? U proteklom su desetljeću poduzeta opsežna istraživanja o ovim pitanjima. Autori Graham Hancock, Robert Bauval i Adrian Gilbert nastojali su povezati događaje iz razdoblja "Prvi put", s bogom Ozirisom i zviježđem zvanim Orion. Došli su do uvjerenja da su tri Velike Piramide u Gizi izgrađene zato, da bi zrcalno odražavale tri zvijezde u pojasu Oriona (jer se Orion doživljavao kao Ozirisov nebeski odraz). Koristeći se uvelike mogućnostima računala, ovi su autori poka zali da je odnos između Oriona i piramida bio najbolje usklađen u 10.500.-toj godini prije Krista. Jedan od takozvanih otvora za zrače nje unutar Velike Piramide usmjeren je izravno prema zvijezdama iz Orionovog pojasa, i to baš tijekom 10.500-te godine prije Krista. Ovo je za autore predstavljalo daljnji dokaz o postojanju povezanosti iz među Ozirisovog načela "Prvi put", piramida u Gizi i tri zvijezde iz Orionovog pojasa. Kakav bi značaj trebala imati spomenuta 10.500-ta godina prije Krista? Jesu li se tijekom te davne godine događali Ozirisov život, ili smrt, ili možda njegovo uskrsnuće? Nastojeći utvrditi točno vrijeme trajanja Ozirisovog "Prvog puta", nisu li autori Hancock, Bauval i Gilbert zapravo došli do otkrića prvoga pojavljivanja ptice feniks (krš ćanskog Mesije) na Zemlji? Zanimljivo, ova je 10.500-ta godina prije Krista iznimno važna za Amonce, tajnu zajednicu što ima otprilike 27.000 članova, koji i danas vrše obrede u skladu s drevnom egipatskom religijom. Iako se za Amonce tvrdilo da su ih Izraelci posve uništili prije više tisuća godina, oni su preživjeli skrivajući se stoljećima diljem Bliskog Istoka. Neko su se vrijeme naseljavali po Iranu, Iraku, Pakistanu i Afganistanu. Njihova se povijest može pratiti sve do vremena nastajanja prvih kraljevstava Amonaca, i to na području Jordana, dakle - izvan Egipta. O zakladi "Ammonite Foundation" govori se da ju je osnovao sam Tutankhamon, i to nakon što je preuzeo vlast od heretički nastrojenog Akhenatena, s glavnim ciljem - očuvanjem i zaštitom svetih egipat skih zapisa od uništenja.
Prema tradiciji Amonaca, Oziris se prvi put pojavio negdje oko 10.500-te godine prije Krista, kada su ga još nazivali njegovim drev nim egipatskim imenom, Ausar. Jonathan Cott, autor djela Izida i Oziris: istraživanje mita, objavio je u svojoj knjizi razgovor što ga je obavio s gospođom Her Grace Sekhmet Montu, duhovnom vodite ljicom Amonaca. Ona mu je ovako opisala rođenje tradicije Amonaca: "Mi kao sljedbenici uopće nismo vodili brigu o našemu broju sve do smrti Ausara (Ozirisa), a datum njegova uzašašća na drugi svijet obilje žili smo kao prvi dan u našem amonskom kalendaru. Bilo je to prije 12.453 godine ako računamo od danas, to jest - od 21. lipnja 1991." Tako se i ovdje iznova pojavila tajanstvena 10.500-ta godina prije Krista, i to u vezi Ozirisovog "Prvog puta". I, jedna zanimljivost: poznati američki medij dvadesetoga stolje ća, Edgar Cayce, također je spominjao 10.500-tu godinu prije Krista. Prema njegovim zabilješkama, upravo je tijekom toga vremena primi tivno stanovništvo što se naselilo oko Nila, dospjelo u dodir s bićima jedne znatno razvijenije civilizacije, starije od njih samih, koja su bi tno unaprijedila i ubrzala njihovu kulturu i osjećaj za duhovnost, te time zapravo položila temelje egipatske civilizacije.
3.
POGLAVLJE
Istočno od Kumrana Traganje za korijenima zapadnjačke vjere D a v i d Lewis
Godine 1947., plemena beduina su na obalama Mrtvoga mora pro našla sedam savijenih svitaka, pohranjenih i skrivenih u obližnjim špiljama još od Kristovih vremena. Otada pa sve do 1956. godine, arheolozi su na tom području pronalazili i otkrili ukupno oko osam stotina takvih svitaka; bilo je to u odavno napuštenoj i nenaseljenoj judejskoj divljini, u blizini ruševina Kumrana. U biblijskim je vreme nima ovdje, kojih tridesetak kilometara istočno od Jeruzalema, živje la tajanstvena vjerska sljedba. Iako njezina prava priroda ni danas nije posve sigurno utvrđena, povjesničari su ustvrdili da se radilo o esenima, te da su ovi svici zasigurno djelo njihovih ruku. No, tada je uslijedila žestoka rasprava o autorima svitaka. Odmetnuti učenjaci su ustvrdili da to nije bila nikakva vjerska sljedba,već utvrda militantnog nacionalističkog židovskog pokreta. A prema njihovu tumačenju, ovi militanti koji su nam ostavili svitke bili su, ni manje ni više, već sami - rani rani kršćani. Ako je tako, onda se brod religije, pa čak i čitave zapadnjačke civi lizacije započeo nasukavati, i to nasred duboka mora. Judeo - kršćan ski svijet bi trebao iznova zagledati u sebe i svoje podrijetlo. Ali, ko prena kojom su obavili svitke s Mrtvoga mora, njihovo značenje i važnost još i danas ih drže pomno skrivenima. Neki ih ključevi tajne povezuju i s nekim drugim tekstovima, pronađenima čak na Tibetu. A za dominikanske svećenike se pripovijeda kako su isuviše ustrašeni da bi uvezli svitke, pa ih stoga već desetljećima drže skrivenima, usput ogorčeno poričući da oni imaju ikakve veze sa ranim kršćanstvom. Kako su bili pronađeni kod ruševina Kirbet Kumrana, koje povjesni-
čari nazivaju bilo vojnom utvrdom, bilo samostanom, svici i nadalje ostaju jednim od najkontroverznijih i najzagonetnijih otkrića našega vremena. Od samoga početka obavio ih je i na njih pao pravi veo urota. Onomad je jedan od ovih rukopisa imao prigode u Damasku vidjeti i agent tada tek osnovane CIA-e (Central Intelligence Agency); me đutim, ostaje nejasno je li CIA mogla odigrati bilo kakvu ulogu u drami što je uslijedila zbog svitaka. U političkim burama koje su pra tile osnivanje države Izrael bilo je nejasno čak i to, kojem od naroda svici uopće pripadaju, tako da se tada nije vodilo previše računa o tome tko ih je napisao. Svici su na crnom tržištu prelazili iz ruke u ruku - od beduina do sumnjivih trgovaca starinama. Godine su prolazile. Činilo se da svijet nije uspio prepoznati važnost ovoga otkrića; kao da je neka mračna sila nad njima izrekla kakvu strašnu kletvu. No, 1954. godine pojavio se u Wall Street Journalu zagonetan oglas. Na prodaju su se nudili biblijski rukopisi. Nije za vjerovati, ali - tim je oglasom netko doista tražio kupce za svitke s obala Mrtvoga mora. I dotad već obavijeni tajanstvenošću, u tom su trenutku svici pali pod još jedan veo tajne - ovaj put onaj vatikanski. Dominikansko tijelo, nazvano "Ecole Biblique et Archeologique", koje je jedan od papa osnovao još tijekom devetnaestog stoljeća, ili točnije - njegov Odsjek za izraelske starine, postao je vlasnikom svi taka. On je brižljivo pratio i otkupljivao svitke s crnog tržišta i iz dru gih izvora. I dok se polagano radilo na prijevodu onih svitaka koji su se uklapali u druge biblijske i apokrifne tekstove te ih potom objavlji valo, Ecole je jednu drugu kategoriju svitaka obavila posvemašnjom tajnošću. Sve do 1990.-tih godina ostala je neobjavljena četvrtina nji hova cjelokupnog obima, koja je govorila o političkoj, kulturološkoj i mističnoj prirodi zagonetnih stanovnika Kumrana. Neki znanstvenici tvrde da su dominikanci, obavijajući svitke tajanstvenošću toliko du go vremena, zapravo radili po nalogu Vatikana, budući da su prevede ni tekstovi zaprijetili vjerovanju vezanom uz samo podrijetlo kršćan stva. Pokazalo se da su njihove tvrdnje doista i povijesno utemeljene. U devetnaestom je stoljeću Vatikan osnovao ovu Biblijsku školu (Ecole Biblique) da bi se bavila tada učestalim arheološkim otkrići-
ma i znanstvenim teorijama što su se odnosile na biblijsku povijest. Bilo je to u trenutku kada se u znanost uvela empirijska metoda izuča vanja svijeta. Novostečeni autoritet arheologa otkrivao je svijetu istini tost ili neistinitost mitova vezanih uz razne religije; najbolji primjer za ovo predstavljalo je otkriće drevne Troje i rad Heinricha Schliemanna na njemu. Kad su arheolozi započeli s iskopavanjima ispod ruševina jeruzalemskog Hrama, Vatikan se uzdrmao i prepoznao opas nost, koju suvremena znanost predstavlja za njegovu religijsku doktri nu. Nekada, u ranijim vremenima, takve bi se heretike jednostavno spaljivalo na lomači. Samo, ovo sada su bile 1800.-te godine; Inkvizicija tu više nije ima la smisla. Zato je Vatikan stvorio "intelektualnog čuvara vjere" ili pu nim imenom "Ecole Biblique et Archeologique Francaise de Jerusa lem". I danas u Ecole najvećim dijelom rade dominikanski svećenici, premda je djelomično financira francuska vlada. Da bi se pozabavila svicima s Mrtvoga mora, Ecole je prvo okupi la učene (uglavnom) dominikance iz svih dijelova svijeta i proglasila ih radnom skupinom. Na taj je način Ecole jednostavno monopolizi rala rukopise, pomno ih spajala po dijelovima i prihvatila se njihova prijevoda s aramejskog i starohebrejskog jezika. Sudionik ovih počet nih radova i jedan od voditelja bio je i pater de Vaux, koji je javnosti obećao kako će ovaj veliki posao biti gotov najkasnije do 1970. godine, što je već bilo poprilično dugačko razdoblje. Tijekom 1989. godine objavili su da će svitke do kraja prevesti do 1997. godine, čime se dogu ralo do nevjerojatnih i punih pedeset godina od dana njihova otkrića. Ostali znanstvenici, koji su cijelo vrijeme nastojali nekako doprije ti do svitaka, mogli su se jedino buniti i prosvjedovati, jer im je pristup svicima ostao zabranjen desetljećima. Svako toliko je ovakva taktika odugovlačenja od strane Ecole izazivala prave novinske skandale. Herschel Shanks, urednik poznatog časopisa Biblical Archeological Review iz Washingtona D.C., optužio je na kraju radnu skupinu da je slaga nje pojedinih lomnih svitaka, dešifriranje tisuća izvadaka iz rukopi sa pisanih starohebrejskim i aramejskim - zapravo posao nalik izradi slagalice, kojemu skupina jednostavno nije dorasla. Rekao je kako ni kada ne bi dopustio objavljivanje tekstova iz svitaka, jer je ta radna skupina naprosto - premalena. I bio je u pravu, kao što ćemo vidjeti.
Na kraju su svici ipak osvanuli u javnosti zahvaljujući neovisnim iz vorima, uz moguće uplitanje CIA-e. Sve se promijenilo u jesen 1991. godine. Nekim je čudom knjižni ca Huntington Library iz Kalifornije objavila, da raspolaže nizom fotografija svitaka pronađenih na obalama Mrtvoga mora. Još se 1961. godine Elisabeth Bechtel, supruga Kennetha Bechtela, vlasnika gole me korporacije (koja se katkad znala baviti i mračnim poslovima), nekako dočepala ovih fotografija i povjerila ih knjižnici Huntington. Ni danas nije jasno kako je gospođa Bechtel došla do ovih fotografija - možda zahvaljujući dobroj povezanosti svojega supruga s vladama Bliskog Istoka ili pak putem CIA-e (jer, upravo je korporacija Bechtel gradila ogromni vojni kompleks u Riyadu, središtu Saudijske Arabi je, dakle - stožer iz kojega je potom krenula vojna operacija "Pustinj ska oluja"; usto, Bechtel se često povezivao s CIA-om). Radna skupi na Ecole, kao i izraelska vlada, na ovo su odmah reagirali i zahtijevali izručenje spomenutih fotografija od Huntington Library. Pritom je država Izrael, točnije - njihov Odsjek za izraelske starine - knjižnicu bez ikakve zakonske osnove čak optužila i za krađu. Kasnije se poka zalo da je Izrael svitke smatrao nekom vrstom svoje ratne odštete. Ne uznemirujući se suviše zbog ovih zahtjeva, knjižnica Huntin gton je odgovorila time što je znanstvenicima svijeta omogućila pri stup fotografijama, i to za naknadu od svega - deset dolara. Koprena se rastrgla, barem jednim dijelom. I? Što nam onda kazuju svici? Tumačenja se razlikuju. No, jezik na kojemu su pisani upućuje na to, da su stanovnici Kumrana bili u vezi s ranim kršćanima. Upravo to im je i dalo na težini - jer, i Biblija, i Isus govorili su izražavajući se u frazama i slikama vrlo nalik onima iz kumranskih rukopisa; tu se koriste pojmovi poput gorljivost, lažljivac ili zakon, koje su odmetnuti znanstvenici Robert Eisenman i Michael Wise u svojoj knjizi Razotkri veni svici s Mrtvog mora povezali s ratobornim zelotima, odnosno borcima protiv rimske vladavine u Palestini. Pronašli su i tonove što podsjećaju na žustro prijavljivanje Isusa Rimljanima od strane farizeja, i to naročito u rukopisu koji je Eisenman preveo kao Vijeće zajednice proklinje sinove Belialove; to je bio izvadak iz opširnijega teksta pod nazivom Anđeo Pakla i sinovi Belialovi.
I Ivan Krstitelj im zvuči i djeluje jednako revno poput stanovnika Kumrana. Put kojim je morao krenuti prigodom svog odlaska na ri jeku Jordan, gdje je krstio Isusa, svakako bi ga vodio pored današnjih ruševina Kirbet Kumrana; stoga su autori sigurni da su Isus i njegovi sljedbenici, ako ništa drugo, barem znali za ovo naselje. I više od toga - ključne riječi iz evanđelja, Blaženstava i Propovijedi na gori ponav ljaju se i u svicima, kod kojih kao da su terminologija i sadržaj bili druga priroda Isusa i ranih kršćana. Ukratko - budući da su svici sta rijega datuma od biblijskih zapisa o tim vremenima, koji su se počeli pisati nakon 60. godine, rano kršćanstvo bi moglo potjecati iz sljedbe koja je nekad obitavala u Kirbet Kumranu. Iz ovih bi razloga svici s obala Mrtvoga mora mogli za kršćanstvo biti jednako mjerodavni kao i sama Biblija, premda mnogi crkveni znanstvenici s gnušanjem odbacuju i samu pomisao o tome. No, ne prestano zavirujući u kršćanske tekstove, odmetnuti su znanstvenici pronašli određene dijelove koji ne samo što upućuju na poveznice s Kumranom, već i na podrijetlo - otamo. Neki od zapisa u svicima govore o stanovnicima Kumrana kao o sljedbenicima Puta, pri čemu koriste iste fraze kakve se nalaze i u kršćanskim zapisima. Ustvari, Biblija doslovce vrvi "kumranizmima", koji - kada se smjeste u odgo varajući kontekst - daju poznatim biblijskim frazama posve drukči je, čak revolucionarno značenje. To se posebno odnosi na uporabu hebrejske riječi "Ebionim" u smislu "Siromašni", nađenoj ne samo u "Himnama Siromašnih", već i u drugim - kako kumranskim, tako i kršćanskim tekstovima. Pojavljuju se i sinonimi poput "krotki", "po nizni", "pregaženi" - svi odreda dobro poznati kršćanima. No, u svici ma s Mrtvoga mora stanovnici Kumrana sve ove pojmove koriste samo kada opisuju same sebe. Euzebije, crkveni povjesničar iz četvrtog stoljeća, govori o tim Ebionitima kao o sektašima palestinskog podrijetla. On je bio biskup u Cezareji, pa ovu skupinu opisuje izrazima punim podrugljivosti i prezira, budući da Ebioniti Isusa nisu držali božanskim bićem. Zani mljivo je da nam kršćanska tradicija govori o tome kako su i potomci rane Crkve, jeruzalemska zajednica Jakova Pravednog, Isusova brata, sami sebe također nazivali "Siromašnima". Ovo ukazuje na to, da su Ebioniti i rani kršćani bili jedni te isti ljudi, kao i da Jakov, kao vođa
ranih kršćana, nije na Isusa gledao kao na božansku osobu. A to pred stavlja problem za Vatikan, ustvari - za sve kršćane svijeta. Steven Feldman, također zaposlen u uredništvu časopisa Biblical Archeological Review iz Washingtona D.C., ustvrdio je kako je, opće nito gledano, zajednička terminologija u svicima i kršćanskim zapi sima bila upravo to - jednostavno, način govora u onim vremenima, te da ova povezanost stanovnika Kumrana s ranim kršćanima zapravo proizlazi iz kasnijih uljepšavanja učenjaka koji su se bavili Biblijom. Iako su, kao što smo vidjeli, takvi tradicionalno nastrojeni umnici često radije kretali linijom manjeg otpora, posebno kada se radilo o novijim otkrićima koja bi zaprijetila stanju status quo, čitav niz doka za podržava ovakav stav o "uljepšavanju" tekstova. Drevne kopije svitaka pojavile su se i u Masadi, židovskoj utvrdi koju su Rimljani pregazili u prvom stoljeću. Borbeni židovski zeloti ondje su očito iznimno poštovali svitke, pa se stoga pretpostavlja da su bili pripadnici kumranskog oblika judaizma. Već izgladnjeli, že stoko se odupirući znatno većem broju rimskih vojnika, pobunjenici su u Masadi radije počinili masovno samoubojstvo, negoli dopustili Rimljanima da nadvladaju njihov duhovni i nacionalni identitet. To, što neki povjesničari u Kirbet Kumranu gledaju vojnu utvrdu, a ne samostan pa stoga izvlače poveznice između nje i pobune Makabejaca u prvom stoljeću, u izravnoj je suprotnosti s općeprihvaćenim uvjere njem kako je na obalama Mrtvoga mora živjela miroljubiva esenska zajednica. Kada se kršćanski tekstovi povežu sa svicima, a ovi su se pojavili i u Masadi, tada nam rani kršćani prije mogu nalikovati na pobunjenike iz Ratova zvijezda što se bore protiv invazije, negoli na miroljubivo nastrojene ovčice što pokorno slijede tradiciju. Michael Baigent i Richard Leigh, autori Obmane o svicima s Mrtvo ga mora i suautori Henryja Lincolna u radu na knjizi Sveta krv, sveti gral, što je potom postala nadahnućem za roman Da Vincijev kod, opisuju miroljubivog Isusa kao - posve drukčiju osobu. Kao što auto ri naglašavaju, s njegovih su usana stizale kumranske poruke i prispo dobe, ponekad čak i posve iste, od riječi do riječi. Bile su to poruke istih onih Kumranaca, koji su se klonili vanjskoga svijeta izvan Jude je i Palestine, i vjerojatno bili u vezi sa zelotima, ili čak i sami bili nji hovi pristaše; a oni su se žestoko borili i umirali za svoje nacionalne ciljeve.
Tradicionalni znanstvenici već dopuštaju da su se barem neki zeloti nalazili i unutar najbližeg Isusovog kruga. Pa i sama Biblija otkriva Isusa dok djeluje upravo kao zelot, primjerice - kada istjeruje trgovce i novčare iz Hrama, divljački izvrćući i rušeći njihove stolove. Prema evanđeljima, on sam izjavljuje: "Nisam došao da donesem mir, nego mač." (Mt, 10:34). A u trenutku kada u Getsemanski vrt stiže kohorta rimskih vojnika da bi ga uhitila, Petar podiže na njih svoj mač, što svakako nije čin krotkoga kršćanina. Baigent i Leigh utvrđuju još ne što: napominjući da su rimske kohorte obično imale šest stotina vojni ka, pitaju se - zbog čega je na ovo uhićenje trebalo slati toliku vojsku, osim ukoliko se pritom nije očekivao i oružani otpor? Usto, prisjetili su se još nečega: razapinjanje na križ bila je smrtna kazna namijenje na pobunjenicima protiv Rima, a nikako rabinima i propovjednicima. Svi ovi događaji opisani u Bibliji kose se s kršćanskom tradicijom, ali ne i sa sadržajem svitaka iz Kumrana i stavom odmetnika. Naprotiv, u njih se posve uklapaju. Knjiga Normana Golba Tko je napisao svitke s Mrtvoga mora? us tvrdila je, na temelju izvršene analize rukopisa, kako je na svicima radilo najmanje 500 pisaca. Svakome razumnom bi ovaj podatak sta vio pod upitnik teoriju da je u Kumranu živjela tek omanja sljedba. Naprotiv, tekstovi su morali nastati u široko razvijenom pokretu koji je zahvatio čitavu Palestinu i Judeju. I Eisenman podržava takvo stajalište. Baigent i Leigh su temeljili svoje radove upravo na njegovim djelima, ali su zatim krenuli i dalje. Oni ne samo što dopuštaju mogućnost da su Kumranci i rani kršćani bili jedno te isto, već i da su bili nacionalistički nastrojeni militanti koji su svojega svećenika / kralja - Isusa nastojali ustoličiti na prijestolju Izraela, a nakon njegove smrti vjerojatno i njegova brata, Jakova. Oni proučavaju Isusovo rodoslovlje krećući pritom od loze kralja Davida, kako su ga već iznijeli tradicionalni tekstovi. Prema njihovu stajalištu, Isus je bio osoba posve drukčija od one kakvom je opisuje tradicija. Bio je budući kralj svih Židova u doslovnom smislu, možda i borac za njihovo oslobođenje od rimske okupacije. Već gotovo i sami čujete grmljavinu iz Vatikana. Međutim, daljnjim iščitavanjem evanđelja, a i iz nekih drugih, op skurnijih izvora koje ćemo istražiti, Isus postaje revolucionarno ra-
spoložen, ali i duboko mističan lik, ratnik duha koji se oslanja na tradicije daleko šireg zemljopisnog i duhovnog sadržaja no što su ga se usuđivali razotkriti čak i otpadnici od suvremenih učenja. Je li doista bio daleko od Palestine tijekom onih godina njegova života koje su preskočene u Bibliji? Je li tada mogao boraviti u Indiji, ili na Tibetu, da bi se potom vratio u politički kaos rodne Palestine? Sama Biblija nam pruža nekoliko početnih odgovora na ova pitanja. No, dok Biblija zapravo osigurava malo povijesnih podataka o svemu, djela apostola Pavla pomažu nam pri objašnjenju kako je uopće došlo do toga, da se rano kršćanstvo iz žestokog nacionalističkog judaizma moglo razviti i prerasti u jedan čist i posve duhovni pokret, što je ubrzo pokorio svijet Zapada. Usto, Pavlovo nam je iskustvo, doživljeno na putu za Damask, osiguralo nedostajući djelić slagalice, stare pune dvije tisuće godina - one o misticizmu zajedništva. Nakon Isusove smrti, Pavao je počeo putovati, propovijedajući doktrinu izvan granica Judeje i Palestine, a to je nešto što se nikako ne uklapa u vjerski nacionalizam Kumranaca (kao ni judaizma). Je li on bio rimski uhoda ubačen među židovske pobunjenike, koji je za tim i sam prihvatio misao pokreta, kako to misle Baigent i Leigh? Ili je bio mistični učitelj nadahnut osobnim otkrivenjima? Nakon što je pred sobom na putu za Damask ugledao Isusovu prikazu, Pavao je krenuo za Rim, Grčku i Malu Aziju, propovijedaju ći novu religiju koja se temeljila na vjeri u Krista, dok su svici - pisa ni rukom sljedbenika Jeruzalemske Crkve Jakova Pravednog - i na dalje uzdizali židovski zakon i djela, a manje vjeru. Imajući na umu da u to vrijeme kršćanski zapisi još uopće nisu postojali, te da se službena kršćanska doktrina nije pojavila sve do koncila u Niceji 325. godine, možemo pratiti kako je Pavao počeo stvarati i oblikovati no vu vjeru. Pavao je pretvorio Isusa u lik istočnjačkog stila, avatara nalik Krishni, lik koji je svoje sljedbenike sposoban povesti u božansko kraljev stvo, u tajanstvenu obećanu zemlju. On propovijeda zajedničko pra vo naslijeđa zajedno s Kristom, zajedništvo s Isusom kroz unutarnji susret i dodir, što je bljesak istočnjačkog misticizma i židovskog dua lizma, koji se sve do danas opiru ortodoksiji (kod koje je duhovno izjednačavanje s Isusom ravno bogohuljenju).
Pavao govori o "unutarnjem čovjeku srca" na način vrlo sličan ono me u drevnim indijskim Vedama, gdje se spominje unutarnja du hovna istovjetnost ujedinjena s Brahmom, vrhovnim božanstvom. I rukopisi s obala Mrtvoga mora također govore o takvoj istovjetnosti, kao i Kabala, što ukazuje na veze ili barem na podjelu spoznaja između istočnjačkih mistika i Židova spominjanih u hebrejskim i kršćanskim zapisima. Eisenman je ponudio sljedeći prijevod jednog od svitaka, nazvan Blaženstvima, i to zbog njihove sličnosti s biblijskim zapisom, koji će nam otkriti koješta. Njegov prijevod toga svitka glasi: "Dođite do spoznaje o svom unutarnjem ja." Ovaj poziv kao da je proizašao iz indijskih Veda, posebno kada Isus o samome sebi govori kao o "Svje tlosti svijeta", što nalikuje jeziku Krishne iz Bhagavad Gite. Neizrav no se iz Eisenmanovog prijevoda može zaključiti da je ono "o samima sebi" (na sanskrtu Atman) božanska osobnost, što na neki čudesni način obitava unutar svakoga pojedinca. Ovo heretičko učenje nije kršćansko u ortodoksnom smislu. No, postavlja se pitanje - imaju li tradicije Istoka i Zapada zajedničko podrijetlo u istočnjačkom mistič kom iskustvu? Postoje dokazi koji nam govore da je Isus podučavao inicijacijske tajne te znanost o besmrtnosti, upravo kao i veliki istočnjački mistici. Morton Smith je 1958. godine u pustinjskim dijelovima Judeje posje tio pravoslavni grčki manastir i ondje otkrio pismo, što ga je 200-te godine napisao Klement iz Aleksandrije. Bio je to isti onaj Morton Smith koji je kasnije ustvrdio da su zatajeni i zapisi samoga Isusa. Pi smo što ga je pronašao govorilo je o tajnom Markovom evanđelju, "više duhovnom evanđelju," kako ga je opisao Klement, "... što se čita samo onima već iniciranima u velike tajne." Ovo zagonetno pismo, napisano davno prije vremena povjesniča ra Euzebija, govori o tajnoj mističkoj tradiciji, koja nije imala nacio nalnih granica. Više je nego vjerojatno da ju je i Isus podučavao, kao i sudjelovao u njoj. Čineći to, on je vrlo vjerojatno prestao robovati pitanjima svoje zemlje i nadišao je simbole relativnog Dobra i Zla, Židova i goja (odnosno nežidova), dok se istodobno žestoko protivio duhovnom zlu, utjelovljenom u korumpiranom svećenstvu. I Pavao govori o skrivenim istinama, dostupnima samo onima koji su "zreli" za njih ili inicirani, koje je sam naučio od Isusa kroz
neku vrstu paranormalne razmjene spoznaja. Također, Pavao često koristi pojam misterij ili tajna, što se u kontekstu drevnih vjerskih tradicija povezuje s inicijacijskim kultovima i tajnim doktrinama. U tom su smislu i Ecole Biblique, a i učenjaci općenito zatajili prilikom traganja za korijenima i podrijetlom kršćanstva. Ni jedni ni drugi nisu razmotrili vjerojatnost da je Isus poznavao tajne misterije proizašle iz istočnjačke tradicije misticizma, ili čak - i da je samo kršćan stvo propupalo iz nje. Može li biti da je Pavao prisvojio jezgru kršćanske i vedske mudro sti što je zaostala iza ljušture lokalne politike? Da je tako, kao mistič ki začetnik, pokušao istočnjačku mudrost donijeti svijetu Zapada? Učenja o "zajedničkom pravu naslijeđa" te o "unutarnjem čovjeku srca" kao da čine upravo to - ona upućuju na jednakost s božanskim identitetom u samom čovjeku, što je u svicima iz Mrtvoga mora zapi sano ovako: "Dođite do spoznaje o svom unutarnjem ja." Zar upravo to ne bi mogla biti ona prava prijetnja koju svici predstavljaju? Ta duhov na sloboda, pojedinačno prosvijetljenje nasuprot podložnosti strogoj ortodoksiji? I, krenemo li korak dalje - je li zapravo ranome kršćan stvu na srcu bilo upravo ovo traganje za mističkom jednakošću? Neke od odgovora možemo pronaći u zapisima iz tibetanskih sa mostana. Već se mnogo godina šire glasine o tome kako Vatikan pomno čuva zapise o životu Isusa Krista, zapise koji bi drastično izmijenili tradicionalna vjerovanja o podrijetlu kršćanstva. Još je 1887. godine ruski putopisac dr. Nicolas Notovich ustvrdio kako je otkrio ove zapi se u jednom tibetanskom samostanu na Himisu. Vrativši se u Rusiju, napisao je djelo Nepoznati život Isusa Krista, koje je govorilo o Isuso vu putovanju na Istok dok je još bio mladić - dakle, tijekom njegovih "izgubljenih" godina. Druga je Notovicheva knjiga dobila naziv Život svetog Isse, a govori o piščevim tibetanskim pustolovinama te opisuje Isusa dok proučava i podučava Vede - u Indiji. Priča kaže da se Isus u svojoj mladosti pridružio karavani što se kretala Putom Svile, te da je tako stigao do mjesta Buddhinog rođenja, imenom Kapilavastu. Dok se nalazio u Indiji, Isus se sukobio s kastom hinduističkih svećenika, što su je nazivali brahmanima. Bio je to sukob vrlo sličan onome kasnijem, s farizejima, opisanom u evanđelju po
Mateju, koje po svome tonu i rječniku najviše nalikuje zapisima pro nađenim na obalama Mrtvoga mora. Indijski swami Abhedananda objavio je 1929. godine bengalski prijevod budističkih tekstova. Iste je godine Nicholas Roerich, istraživač i slikar, u svom putopisnom dnev niku citirao neke njihove dijelove. Roerichov je rukopis tako otkrio mističko učenje o Božanskoj Ženi, koje je Isus propovijedao u Indiji - opet, vrlo nalik učenjima u svicima i bitno različitim od onih u Vatikanu. Ako se ovo Isusovo putovanje u Indiju i tamošnje proučavanje Veda nekome čini "nategnutim", kao i to da su vatikanski klerici pri krili budističke tragove tog putovanja, neka se samo prisjeti Ecole Biblique i načina na koji se ista već desetljećima bavi svicima s Mrtvo ga mora. Neka pritom uzme u obzir da je Toma, Kristov sljedbenik, kasnije otputovao u Indiju i ondje ustanovio misiju, u kojoj se kršćan ski vjernici pobožno mole i danas. Neka usto iznova razmisli i o uvod nim riječima Ivanova evanđelja: "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga - i Riječ bijaše Bog." Jer, to je stih gotovo istovjetan stihu iz dosta starije indijske Rig Vede, koji glasi: "U početku bijaše Brahma, i s njime bijaše Riječ, i Riječ je Brahma." (U ovom je prijevodu sa sanskrta pojam "vak" pre veden kao "Riječ"). Izvorni zapisi što ih je pronašao Novovich su nestali, a ostale su priče o tajnim vatikanskim zavjetovanjima. Ako su ove priče vjerodo stojne, a prema budističkim tekstovima - čini se da jesu, tada se Vati kan, a možda i Ecole Biblique iznova suočavaju s još jednim izazovom vlastitom autoritetu. Taj bi izazov mogao za njih predstavljati dokaz da je Isus crpio i podučavao mudrost Istoka, da je tragao i na kraju pronašao svoju božanskost kroz mističke obrede iz istočnjačkih saga. A ako je on kročio putem te tradicije, tada je gotovo posve sigurno pronašao i svojega osobnog učitelja, kroz kojega je stupio u dodir s Brahmom, Svevišnjim. Pa zar je onda ikakvo čudo što Pavao naročito i iznad svega nagla šava duhovno zajedništvo sa svojim učiteljem, ili što i sam - poput Isusa - kreće na razna putovanja svijetom, propovijedajući pritom poruku o unutarnjem prosvijetljenju? Ako je Isus veći dio svojega kratkog života proveo u Indiji i Perziji, kako to govore zapisi, daleko od pješčanih dina svoje Palestine, tada
i ona spominjana ratobornost ranih kršćana postaje lakše shvatljivom. Nakon povratka, Isus se morao zateći u samom srcu pobuna i među zelotima, koje je vrlo vjerojatno u načelu poštovao. Možda je čak i sam u svijet Zapada unio budistički nauk o Metti ili hinduistički o Ahimsi, o ljubaznosti i bezazlenosti. Iz Notovichevih smo djela saznali da se u Indiji sukobio s korum piranim svećenstvom baš kao i u Palestini, ispunjavajući tako svoju ulogu zalaganja za običnog čovjeka gdje god se zatekao. No, ako je i bio Bog, on je svakako bio i čovjek, što naglašavaju i sva evanđelja; govore nam o tome kako je plakao i znojio se, kako se znao rasrditi i koliko je bio strastven, upravo kao i svi mi. Pa zašto bismo mu onda danas oduzimali pravo da bude zahvaćen događajima svojega vreme na, borbom vlastitoga naroda za slobodu? Ipak, tijekom traganja za Velikim Misterijima u skrivenom dijelu života po Indiji, Egiptu i Pa lestini, Isus bi se svakako iz palestinskog Židova preobrazio u struč njaka za duhovno - u božanskog čovjeka. Biblija nam kaže da je već u dvanaestoj godini svojega života bio u stanju propovijedati i tumači ti hebrejske zapise na stubama jeruzalemskog Hrama. Onda je zasi gurno s trideset godina bio u stanju propovijedati i Vede, samo što su se zapisi o tome izgubili. Djelići ove slagalice razbacani su kroz vrijeme; pa ipak, kazuju nam da u ranom kršćanstvu i u nama samima ima znatno više od onoga što nam otkriva zapadnjačka tradicija. Iz krhkih, lomnih zapi sa istina dopire u naše najskrivenije dijelove nutrine, nagoneći nas da ovu tajnu razriješimo iznutra, iz sebe. Oko nas je u tijeku bitka zbog prirode podrijetla kršćanstva, baš kao što je nekoć bijesnila bitka i zbog same Svete Zemlje; kao da se i danas odlučuje hoće li najsve tije blago biti osvojeno ili izgubljeno - a to više no vjerojatno i odgova ra istini: jer, to je blago - što se više razmiče koprena kojom je prekri veno Mrtvo more - iz naše vlastite povijesti, našega podrijetla, naše duše.
4.
POGLAVLJE
Novo svjetlo oko podrijetla kršćana Pobliže o ulozi Jakova, brata Isusovog Cynthia Logan
Prizor koji se u trenu pronio svijetom bio je zapanjujući: ljudi svih vjera ispunili su rimsku baziliku sv. Petra da bi obilježili odlazak Pape Ivana Pavla II. Među tradicionalnom crninom što su je odjenu li žalobnici, mogle su se vidjeti crvene i bijele halje svećenika, bisku pa i kardinala, ali i visoki bijeli turbani i narančaste halje Muslimana i Hindusa. Bez obzira na beskrajnu karizmu i omiljenost Ivana Pavla II, zanimanje za Vatikan i podrijetlo kršćanstva jednako je izraženo i danas, bilo da istražujemo skandale oko zlostavljanja, tragamo za knjigama koje govore o nekim aspektima povijesti i tajni Crkve, ili pak uživamo u filmu snimljenom po knjizi Da Vincijev kod. Možda smo već spremni i za masovno preobraćenje na katoličan stvo - u širem smislu riječi. Ovaj 265. papa Rimokatoličke Crkve, čvrsto se držeći Petrove stijene, odškrinuo je vrata snošljivosti i tole ranciji. No, hoće li njegov(i) nasljednik(ci) prihvatiti gomilanje doka za koji upućuju na to, da su uzdrmani sami temelji kršćanstva? Pre ma luteranskom svećeniku Jeffreyu J. Bützu, prava Stijena Petrova bio je zapravo Jakov, a prizor opisan gore trebao se događati u Jeruzale mu. Uzgred budi rečeno, Jakova o kojemu govorimo nazivali su još i Jakov Pravedni, a bio je rođeni brat Isusa Krista i drugi po redu sin Marije i Josipa. To je senzacionalna teza, koju je Bütz pomno istraživao radeći na svome doktoratu iz teologije na Luteranskom teološkom sjemeništu u Philadelphiji. Sam sebe ubraja u onu "liberalnu" struju na luteran-
skom spektru, a godina 2002. - baš kada je dovršavao svoj rad, po dudarila se s kontroverznim otkrićem drevne bliskoistočne kostur nice (pogrebne kutije) sa zaprepašćujućim natpisom, ispisanim na aramejskom jeziku, dijalektu hebrejskog kojim su govorili Palestinci u Isusovo vrijeme. Na njoj je pisalo: "Jakov, sin Josipov, brat Isusov". Odmah probuđena zanimanja za ovo otkriće i posve uvjeren da bi upravo razumijevanje Jakovljeve prave uloge u Isusovoj misiji moglo pomoći u nadvladavanju sve veće provalije koja narasta između krš ćana, Židova i Muslimana na tom području, Bütz je svoje istraživa nje odmah proširio i nedavno ga objavio u knjizi pod nazivom Isusov brat i izgubljena učenja kršćanstva. "Jakov je postao subjektom sukobljavanja već u doba samog osni vanja kršćanstva," rekao je Bütz u razgovoru autorici ovoga članka. I iz tog se razgovora može osjetiti koliko je on otvoreno ponosan na znanstveni način, kojim je iznosio svoje zaključke, kako zbog njihove pristupačnosti laicima, tako i zbog ustrajavanja na činjenicama. Ustvr dio je da "istodobno iznošenje tuđih otkrića omogućava pojavljiva nje veće slike o tom pitanju", a moglo bi olakšati i "pomake što se pojavljuju na području proučavanja kršćanskih zapisa". Nadodao je i da je toj zadaći pristupio "okom forenzičkog znanstvenika, koji na mje stu zločina traga za najsitnijim djelićima što će ga dovesti do istine." Koristeći se kanonskim evanđeljima i Pavlovim poslanicama, tekstovi ma starih crkvenih otaca, te apokrifnim i gnostičkim zapisima, Bütz dokazuje da su glavna Isusova učenja čvrsto ukorijenjena u židovskoj tradiciji, te naglašava kako rano kršćanstvo nije bila nikakva drukči ja, udaljena religija, već ustvari - jedna od sljedbi judaizma. "Treba upamtiti," kaže, "da je Isus bio židovski rabin i vjerojatno ga nije zani malo pokretanje neke nove religije zvane kršćanstvo. On je slijedio Mojsijev zakon, upravo kao i njegov brat Jakov." Za Bütza, kao i za sve veći broj učenjaka, istraživača i Protestant sku Crkvu kao tijelo, odavno je razriješeno pitanje je li Isus imao ili nije imao braće. "I u samoj Bibliji postoje brojna spominjanja njego vih četvero braće i (najmanje) dviju sestara," napominje. A ako je Isus imao braće, očito je da mu majka nije ostala djevicom (Bütza ne zanima pitanje Isusova začeća - je li ono bilo "bezgrešno" ili više na lik uobičajenom), što predstavlja golemi problem Rimokatoličkoj Crkvi, gdje se ortodoksija snažno oslanja upravo na Mariju kao djevicu.
Kao izvanredni profesor predmeta "Religije svijeta" na Penn State University's Berks-Lehigh Valley College, Bütz predaje svojim studen tima ono, što inače baš i ne govori svojim župljanima u luteranskoj crkvi Grace u Belfastu, Pennsylvania, naime - da Isus Krist jest bio obećani Mesija, da jest Gospodin i Spasitelj - ali ne i Utjelovljeni Bog. Isto ovo vjeruju i Muslimani, kao i Židovi, a prema Biitzu, tako su vje rovali i Jakov te mnoge druge sljedbe ranoga kršćanstva. Kao znanstvenik i istraživač ( jer, Bütz je također sa sjajnim ocjena ma - magna cum laude - završio i Moravian Theological Seminary), on se bez poteškoća zbližio s uvjerenjem da Krist nije bio utjelovljenje Boga samoga. Međutim, kao nagrađivani luteranski pastor, i dalje se čvrsto drži tradicionalnih kršćanskih evanđelja. "Nikada ne bih s pro povjedaonice propovijedao da Isus nije Sin Božji," tvrdi, "ali sada, kada je izašla moja knjiga, iznenadilo me što sam otkrio kako je moje 'stado' znatno otvorenijeg uma negoli što sam mislio da će biti." To, što danas istodobno i propovijeda i podučava, gotovo graniči s čudom. Odrastao odgajan u luteranskoj vjeri uz pet starijih polusestara, Bütz je postao samoizgrađeni "... otpadnik post-konfirmacije. Već sredinom srednjoškolskih dana obuzele su me prve sumnje u vlastitu vjeru," pripovijeda, "a kada sam diplomirao, držao sam sebe - ateistom." Kako nije bio od onih tihih, samozatajnih tipova, onako evangelistički nastrojen glede ateizma, Bütz je stoga krenuo uvjerava ti svoje prijatelje, uvjerene kršćane, da su bili prevareni. Kakvih desetak godina kasnije, krajem 1980.-tih, preko noći je doži vio obraćenje. "Upravo sam pročitao zadnji odlomak knjige Sveta krv, sveti gral i razmišljao o tome koje ću od argumenata iz nje koristiti u budućim raspravama sa svojim kršćanskim prijateljima," prisjeća se Bütz. "Bilo je oko dva ili tri sata ujutro, kada sam odjednom jedno stavno osjetio Kristov duh u svojoj sobi. Nisam vidio baš ništa, niti sam čuo kakav glas... ali, bio sam posve uvjeren da mi se ukazao sam Krist. Bilo je to snažno, opijajuće vjerovanje srca." Pa iako je njegovo preobraćenje bilo gotovo jednako trenutačno kao i ono svetoga Pavla (premda manje dramatično), budući prote stantski svećenik postajao je sve manje očaran tim čovjekom koji je Isusa zapravo približio i donio nežidovima. "Pavao se svađao s Jako vom i Petrom oko toga trebaju li goji prihvatiti Mojsijev zakon žele li
postati Isusovim sljedbenicima, ili ne trebaju," objašnjava Bütz. "On nije držao da bi ih trebalo obrezivati," (što je posve razumljivo, nadodat će). Pavao, čija se poruka više bavila vjerom negoli djelima, postajao je sve omiljeniji. I rimska je država kasnije prigrlila njegovu verziju evanđelja, da bi na kraju postao stožernim čovjekom protestantizma, i posve izgurao te u podzemlje prognao Jakovljevo kršćanstvo, zasno vano na judaizmu. Sve grane kršćanstva vjerovale su da je Petar bio vođa apostola, ali su - prema Bützu - istraživanja pokazala kako je i to bio nesporazum. "Nakon Isusova uskrsnuća, Jakov je postao vođom apostola. Naravno, ova njegova uloga vođe prešla bi i na sljedeće pokoljenje." On ukazuje na Petrov podređeni položaj u odnosu na Jakova u događaju, što se zbio u petnaestom poglavlju Djela apostolskih. "Tijekom sabora u Jeruzalemu, prvoga okupljanja svih apostola, okupili su se svi vođe rane Crkve kako bi raspravili, kolikog bi se dijela Mojsijeva zakona trebali pridržavati "pogani" ili goji, da bi ih se moglo držati Isusovim sljedbenicima. Ovaj je sukob razriješio Jakov, ustvrdivši da njih ne treba obrezivati, ali da moraju slijediti barem minimum Tore," obra zlaže Bütz i odmah nastavlja s "Antiohijskim sukobom", opisanim u Pavlovoj poslanici Galaćanima. "Tamo su Židovi i pogani jeli zajedno, što je već samo po sebi krše nje Mojsijevog zakona. Jakov je dočuo da Petar podržava takvo "za jedništvo stola" s poganima u Antiohiji, i rekao mu da je s time otišao predaleko." Opet je Petar u podređenoj ulozi u odnosu na Jakova, za kojega Bütz vjeruje da je bio pripadnik nazarena - vrlo stroge, asket ske židovske sljedbe, pa odustaje od ovakve prakse. "Ako je itko zaslu žio ponijeti naslov Prvoga Pape Crkve, tada je to Jakov, a ne Petar," tvrdi Bütz, naglašavajući usto da - premda je bio žestoki zagovornik pridržavanja zakona, upravo je Jakov bio onaj koji je omogućio Pavlu da nastavi sa svojim misijskim radom. "On je udario pečat na odobre nje rada s poganima po misijama, samo što nije očekivao da će Pavao otići toliko daleko, i da će na kraju govoriti kako nije potrebno pridr žavati se ni Mojsijeva zakona, niti Tore, već da je dostatna vjera u Isusa Krista. I upravo to je bio onaj pravi raskol, što je doveo do toga da je kršćanstvo postalo zasebnom religijom." Bütz se pita koliko je drukčija mogla biti povijest zapadne civili zacije, da je sjedište kršćanstva onda ostalo u Jeruzalemu. Smatra da
je zapanjujuće što je taj drevni grad opet postao središtem religijske evolucije, paradigmatski pomak kojega je predvidio još prorok Izaija. Također, on misli da nije nimalo slučajno što se nakon 2000 godina po stojanja u tami, iznenada pobudilo međunarodno zanimanje za Jako va Pravednog, kratko nakon strašnog 11. rujna 2001., i to zahvaljujući otkriću njegove kosturnice baš početkom 2002. godine. "Upravo on bi mogao biti onaj lik koji bi bio u stanju donijeti mir na Bliski Istok, te iznova ujediniti razjedinjenu Abrahamovu obitelj," misli Bütz. "Upravo u Jakovu vidim mogući most što se proteže iznad vrlo nemir nih voda. Jakov je vjerovao u stara hebrejska proročanstva i proroke, te da će jednoga dana svi ljudi, svi narodi svijeta štovati Jednoga i Je dinoga Boga Izraelovog, da će se ujediniti kroz Isusa kao Mesiju. Kao da nas baš kroz Jakova, Isusova brata, Bog doziva na zajednički džihad - na svetu bitku, koja bi Njegovoj tako rascjepkanoj i izranjenoj obite lji trebala donijeti konačno pomirenje i izliječenje." Bütz naučava da su na uspon islama jako utjecale postojeće židov ske i kršćanske sljedbe poput Ebionita, koji su za sebe tvrdili da su potomci prvih i izvornih apostola, a preživjeli su u sjeveroistočnim područjima arapskog poluotoka, na kojima je živio i djelovao prorok Muhamed. "U ono je vrijeme Sirija bila veliko središte židovskih kr šćana," napominje. "Vjerovali su da je Isus bio obećani Mesija, poto mak kralja Davida, ali ne i da je bio Sin Božji - baš kao što su vjero vali i tamošnji Muslimani. U Kur'anu postoje mnoga učenja i zapisi o Isusu. Muslimani vjeruju da je On bio posljednji Božji prorok, koje ga je Bog poslao prije no što je progovorio Muhamedu. Oni ne vjeru ju u Sveto Trojstvo i utjelovljenje ili inkarnaciju, kao što u to nije vjero vao ni Jakov." Velečasni Bütz kaže da je kroz svoju teologiju i kroz ono za što tvrdi da je apsolutno istinito naučio biti smjeran, "jer sam u životu prošao kroz tolike teološke promjene - od uobičajenog tipa kršćani na do uvjerenog ateiste, da bih se zatim opet vratio na svoju očaranost kršćanstvom. Kad sam se preobratio i vratio korijenima, krenuo sam s vrlo fundamentalističkim kršćanstvom. Nasreću, pohađao sam ono liberalnije sjemenište koje mi je pomoglo da polako proši rim svoje spoznaje. Zato sam vrlo tolerantan prema različitim pogle dima na istu stvar. Isus je moj Gospodin i Spasitelj, ali vjerujem da
nam je Bog osigurao mnoge putove do svoje planine, i vjerujem da je Bog svoje otkrivenje osigurao svim kulturama što su postojale i postoje na Zemlji u različitim vremenima u povijesti svijeta. Vjeru jem da je upravo On poslao svoje proroke Hindusima i Muslimani ma. Istinu nalazim u svim religijama i zato sam postao proučavatelj svih tih religija." U svojim mlađim danima Bütz je pripadao nekim rock-bandovima; i danas se rado pridružuje svojoj supruzi Katherine, sinu Davidu i kćeri Rachael na tradicionalnom godišnjem koncertu pod nazivom "Rocking out", i to - za bubnjevima. Uz veliku ljubav prema čitanju, pisanju i istraživanju, on uživa i u ribarenju, izletima u prirodu te u igranju šaha. Njegovo zanimanje za znanost okrunjeno je i diplomom za prirodne znanosti, ali mu ova tek dobro dođe prilikom oblikovanja njegova teološkog nauka, jer je njegova najdublja strast ipak usmjere na k Nebu. Bütz se amaterski bavi i astronomijom, pa kaže kako oboža va "tijekom jasne noći usmjeriti svoje teleskope prema Božjem svemi ru i zagledati u njega - jer, to je za mene najveće zamislivo duhovno iskustvo." I dok ga je oduševila knjiga Dana Browna Da Vincijev kod, Bütz ima dosta problema s filmom Mela Gibsona Pasija ili Muka Kristova. "Moji me župljani i studenti ne prestano ispituju o tome, ali osim pretjerano iznijete i prikaza ne okrutnosti i užasa, smeta mi još i to, da nije baš sve utemeljeno na činjenicama. Gibson je priznao da je svoj film radio prema djelu rimokatoličke opatice Anne Cat herine Emmerich iz devetnaestog stoljeća, koja je tvrdila da doživlja va vizije s prizorima Kristova ra speća. A sam Gibson je ultra - orto doksni rimokatolik, uz kojega bi čak i novoizabrani Papa mogao proći kao - liberal!", tvrdi Bütz, Slika 4.1: Svećenik, profesor i autor prisjećajući se kako je u jednom Jeffrey Bütz
razgovoru s novinarima Gibson rekao, da se svakodnevno u sebi bori s činjenicom kako se jednoga dana na Nebu neće naći uz svoju supru gu, budući da je ona pripadnica Episkopalne, a ne Rimokatoličke Crkve. Radeći na svojoj drugoj knjizi izazovnoga naziva Podzemno struja nje, koja govori o Isusovoj krvnoj lozi, Bütz naglašava da je pronašao dovoljno dokaza o postojanju potomaka Isusove obitelji. Iako nagađa da je Isus vjerojatno bio oženjen, on ne zastupa, ali niti ne osporava mogućnost da su Isus i Njegova supruga imali djece. "Ovi su potom ci najvjerojatnije Njegovi nećaci i nećakinje, ali možda ipak i djeca, i unuci," kaže. "Bavim se i istraživanjima vezanim uz izvornu Jeruza lemsku Crkvu - takozvanim heretičkim sljedbama kakve su bile Nazareni, Ebioniti i Elkezaiti; jer, sve su se one, iako proganjane kao manjina, održale po Siriji i Arabiji, tako da su svakako utjecale kako na Muha meda, tako i na uspon islama, vitezova templara i slobodne zidare ili masoneriju." U međuvremenu, nada se da će njegova prva knjiga dovesti do novog procjenjivanja i poštovanja Jakova Pravednog, za kojega tvrdi da je bio izblijeđen, prikrivan i potiskivan. "On je povijesni lik koji je pretrpio više nepravdi od bilo koga drugog. Većina kršćana danas niti ne zna da je postojao, naročito ne kao Isusov brat i nasljednik. Kada se jednom spozna uloga Jakovljeva, ili Isusovo židovstvo, poja vit će se i više razumijevanja između kršćana, Židova i muslimana." A to bi uistinu bilo više nego dobro.
5. P O G L A V L J E
Širenje evanđelja boginje Zahvaljujući Da Vincijevom kodu, Margaret Starbird se priklonila stavu mnogih diljem svijeta
Cynthia Logan
Čim je Da Vincijev kod počeo osvajati prva mjesta na popisima pro danih knjiga po knjižarama širom svijeta, autor Dan Brown posegnuo je za telefonom i nazvao Margaret Starbird. Htio joj je odati prizna nje za onaj prvi koncept knjige, do kojega je došao upravo zahvalju jući njezinom radu: ideji, da su Isus Krist i Marija Magdalena bili supružnici. Jer, gospođa Starbird je napisala knjige Žena s posudom od alabastern i Boginja u evanđeljima, koje su njemu bile poticaj za vlastita istraživanja, što su se potom prelila u knjigu i napeti filmski triler. S druge strane, Starbirdova je svoje nadahnuće pronašla u knjizi Sveta krv, sveti gral, u kojoj se kao premisa pojavila ne samo misao da je Krist bio oženjen, već i da su njegova supruga i loza preživjeli u Zapadnoj Europi - nešto, što je gospođu Starbird kao uvjerenu rimokatolkinju i studenticu teološkog fakulteta Vanderbilt Divinity - du boko uznemirilo. Nije se mogla primorati čak ni na kupovinu te knji ge; posudila ju je na kraju u knjižnici i ostala užasnutom zbog onoga što je pročitala već i na stražnjoj korici. U jednom je razgovoru s novinarima to iskustvo opisala ovako: "Gotovo sam je bacila iz ruku, željela sam istrčati iz zgrade." Tako govori o svome prvom susretu s hipotezom, za koju je znala da će temeljito uzdrmati sam sukus njezi na vjerovanja. "Nisam bila toliko užasnuta zbog same zamisli, prije bih rekla da sam njome bila - potresena." No, vodili su je otvorenost uma i želja za spoznavanjem istine. Morala je samoj sebi priznati da je teorija izazovna, te da su dokazi prikupljeni za nju snažno ukaziva-
li na to, kako su to ortodoksna katolička hijerarhija i inkvizicija sto ljećima bezobzirno potiskivale istinu. Uz potporu svoje molitvene skupine započela je s onim što se pre tvorilo u sedmogodišnje putovanje raskrinkavanja ovakve jedne bo gohulne zamisli; ono ju je odvelo u istraživanje povijesti, simbolizma, srednjevjekovne umjetnosti, slobodnog zidarstva, mitologije, psihologije i Biblije. Rezultat je bila radikalna promjena njezine osobne vjere i objavljivanje prve knjige. "Bio je to i dugačak, i težak rad," prisjeća se. "Ponekad sam pomišljala da će me stubokom izmijeniti. Doktrine u koje sam vjerovala morale su biti istrgnute zajedno s korijenom... a i cjelokupni okvir mojega djetinjstva trebao se rastaviti na dijelove, da bi se u samim njegovim temeljima otkrila opasna pogreška. A za tim, kada je to napuknuće bilo zapečaćeno, opet je trebalo oprezno izgraditi sustav vjerovanja." No, čak i kao nekadašnja studentica komparativne književnosti na sveučilištu Maryland, SAD, te na sveučilištu Christian Albrechts Universität u njemačkom gradu Kielu, Starbirdova nije nikada namje ravala sama napisati ikakvu knjigu: "Ovo sam počela istraživati zato, jer sam strastveno željela bolje upoznati Krista." Bez ikakvih veza s izdavaštvom, nije očekivala ni da će joj itko htjeti objaviti knjigu, pa se počela raspitivati o uvjetima izdavaštva u vlastitoj nakladi. No, savjetovali su joj ipak da prvo svoj rukopis - s omotnicom i poštari nom plaćenom za povrat - pošalje na adresu nekoga od izdavača, što je i učinila. Dva mjeseca kasnije, primila je obavijest da će se njezina knjiga naći među dvanaest odabranih - od ukupno 7.000 rukopisa - koje namjeravaju objaviti te godine. Uzbuđeno je čitala dopis izda vača: "Vaša je knjiga ona za kojom smo godinama tragali diljem svije ta!" I tako je danas Ženu s posudom od alabastera moguće nabaviti na dvanaest svjetskih jezika, pa ne treba ni spominjati da je postala jed nom od vodećih knjiga među djelima s ovom tematikom. Teorija gospođe Starbird o Magdaleni oslanja se na dva osnovna "stupa": na drevnu znanost zvanoj gematrija (grčko i hebrejsko tuma čenje brojeva sadržanih unutar slova abecede), te na još drevnije mi tove, što sežu sve do kultura matrijarhata u doba neolita. Pritom se naročito pozabavila mitom o "Mladoženji/Kralju", kojega su prvo pomazali najviši svećenici Božice, sjedinili ga s njom u bračnom sa-
vezu, a potom ga mučili, ubili i "rasijali" poljima, kako bi osigurali da će žetveni urodi biti dobri, a narod živjeti u izobilju. (Ovaj se običaj izvodio u nekim kulturama doista, i fizički, dok su u drugima Kralja žrtvovali samo simbolički). Starbirdova bilježi dab je ovaj obred, između ostaloga, bio i dio kul ture Sumerana i Babilonaca te u Kanaanu. U mnogim postojećim verzijama pripovijesti par se iznova susreće u vrtu. U grčkoj se mitolo giji taj običaj nazivao heiros gamos ili Sveti Brak. Budući da se Izrael - nakon osvajačkih pohoda Aleksandra Velikog - nalazio izložen grčkom utjecaju još gotovo tri stotine godina, logično je da su Hebreji znali za ovaj običaj. "Njegov bi mitološki sadržaj vrlo dobro shvatila helenizirana zajednica kršćana, koja je slušala propovijedi iz evanđelja po raznim gradovima Rimskoga carstva, a posebno ondje, gdje još nije do kraja izumro kult boginje ljubavi, koji se održao sve do petog stoljeća," piše gospođa Starbird, uvjerena kako je prikupila dovoljno dokaza o tome da je upravo Marija Magdalena pomazala Isusa uljem od narda u okviru njihova vlastitog svadbenog obreda, te da su ovo pomazanje kao takvo priznali svi nazočni. "U to doba je bilo nezamislivo da bi žena - bilo koja žena - u jav nosti dodirnula židovskog muškarca, ali gotovo ni nema naznaka o tome da su Isusovi prijatelji bili zaprepašteni ovim činom," bilježi ona. Naglašava da je hebrejski zapis "Pjesma nad pjesmama", u Kri stovo doba iznimno omiljen i poznat širom Palestine, zapravo svad bena pjesma o Pastiru/Kralju i njegovoj Zaručnici, te da se istovjetni stihovi mogu pronaći u liturgijskoj poemi iz kulta egipatske božice Izide. Starbirdova nalazi i druge sličnosti, pa tvrdi da bi se kod spomi njanja Isusa u smislu Mladoženje iz mitova o plodnosti, moglo raditi "o radovima heleniziranih autora evanđelja" (iako nitko od njih nije doista i poznavao Krista!), ali misli kako je čak i znatno vjerojatnije da je takve primisli izazivala sama Isusova pojava. Naime, u hebrej skoj su tradiciji propovjednici i proroci Jahvu nazivali nebeskim Mla doženjom cijele zajednice, a kralja Izraela njegovim vjernim sinom, pomazanim Mesijom - sve odreda izrazima, koji se mogu pronaći i u mitologijama Sumerana i Kanaanaca. To je onda dovelo do pitanja: je li Isus uopće bio stvarna osoba ili tek mitološko biće? "Osobno mislim da je osoba imenom Isus ili Je-
shua stvarno živjela u prvom stoljeću, te da je doista utjelovila mit," kaže gospođa Starbird. "Ljudi su to prepoznali i priznali ga kao Me siju. Mislim da je Krist došao kako bi utjelovio ovaj mit, ali mislim i da su On i Marija Magdalena zajednički utjelovili mit o svetom združenju." Ovo i jest srž njezine poruke - da su Isus i Marija Magdalena bili predstavnici objedinjenog muškog i ženskog načela, staroga koliko je star i svemir. Ona objašnjava trokute za "vatru" (njegov piramidalni oblik s vrškom okrenutim gore) i "vodu" (vršak prema dolje) kao simbole ovih načela, naglašavajući da heksagram koji nastaje njihovim objedinjavanjem daje "zvijezdu združenja". Zanimljivo je što je ovaj znak bio opći, univerzalni simbol zajedništva još od prapovijesnih vremena, tako da se javlja i u istočnjačkoj, indijskoj tradiciji - kada se Shiva i Shakti zagrle, u Platonovoj teoriji o harmoničnom spajanju suprotnosti, u Salomonovom pečatu, u unutrašnjosti Kovčega saveza, a i u velikom pečatu Sjedinjenih Američkih Država, budući da su ga očevi i osnivači države smjestili zajedno s trinaest zvijezdica, što su predstavljale prve američke kolonije. Gospođa Starbird je bila prva koja je priznala da se njezina teorija ne može provjeriti (jer, "sve što imam, to je slučaj prepun upitnih do kaza"), ali je unatoč tome uzrujavaju kršćanski fundamentalistički pisci, koji njezinu teoriju odbacuju samo zbog toga, jer ispred njezina imena ne stoji nikakva titula. Ipak, misli ove smirene žene što govori tihim glasom, mogu biti iznenađujuće moćne i sna žne. Tako ona, primjerice, kaže da "fudamentalistički nastrojeni rimo katolički kršćanski klerici i apologeti nastoje za svoju Crkvu usmjeravati baš sve, iako samo slijede tradicije koje su naučili, te uzdižu i drže se jedni za Slika 5.1: Margaret Starbird, is druge što bolje mogu." "Jedna od stvari koje mi najviše traživačica i predlagateljica Evan đelja boginje. smetaju u buri što se uzdigla oko Da
Vincijevog koda bila bi, što se toliko mnogo ljudi uključilo u nastoja nje da ga se raskrinka, a da se pritom nisu vratili unazad i pogledali moje radove. To me ljuti, jer ja imam svoj doktorat, premda ne na ovim temama. Radila sam u Marylandu, otkud je moj suprug (čovjek, koji je sam odabrao njezino prezime u skladu s "New Age" filozo fijom, inače umirovljeni vojni inženjer) dobio premještaj u Sjevernu Karolinu. Udala sam se za njega i odgojila pet fakultetski obrazovanih mladih ljudi. Da, tada sam doista žrtvovala svoj doktorat za obitelj, i zbog toga me danas otpisuju - ne žele čak ni pogledati dokaze koje iznosim. Ja ne mogu dokazati da su tvrdnje vezane uz "herezu o Gra lu" istinite. Ne mogu čak dokazati ni to da je žena koja je pomazala Isusa doista bila Marija Magdalena. Ali, zato mogu dokazati da su sve ovo načela jedne hereze, koja je bila široko rasprostranjena i u Sred njem vijeku, da se njezini ostaci mogu pronaći u brojnim umjetnič kim i književnim djelima, da ju je strahovito napadala hijerarhija Rimske Crkve, te da se održala na životu sve do danas, unatoč nezami slivom progonu." Ova takozvana hereza ima brojne varijacije, od gnostika do patare na i Rosenkreuzera. Međutim, njezin središnji stav - da Marija Mag dalena nije bila nikakva razvratnica (pri čemu gospođa Starbird na glašava važnost zadnjega slova "e" u njezinu imenu, slijedeći izvornu grčku gematriju i kategorički odvajajući Magdalenu od grada imenom Magdala), već Zaručnica Kristova i utjelovljenje svetoga Grala, stolje ćima je na sebe privlačila bijes katoličke ortodoksije. Starbirdova nije mogla odoljeti usporedbi: "Baš sam nedavno iznova gledala film Kum i pomislila kako je mafija zapravo ustrojena po uzoru na Vatikan, sve u stilu: 'Trebamo zaštititi jedni druge po svaku cijenu i riješiti se svako ga tko je protiv nas.' Mi nikada nećemo moći dokazati bilo što protiv Vatikana, jer oni naprosto ne dopuštaju da bilo tko priđe njihovoj pismohrani. Štite svoju moć... to je ono, što muško načelo i čini. Poput ljudi iz Enrona. Kada ćemo ih konačno vidjeti u zatvorima? Da, Marta Stewart jest zatvorena, ali ne i oni momci." Sve je ovo izgovorila bez srdžbe - naprosto zato, jer posvuda oko sebe vidi dokaze o izgubljenom "ženskom načelu". "Pa i sada se to neuravnoteženo 'muško načelo' poigrava i ondje, u pustinji, načelo što je obavilo cjelokupnu psihologiju zapadnjačke civilizacije. Budu-
ći da imamo toliku silnu moć u svojim rukama, nastojimo je silom nametnuti i svima ostalima u svijetu." Gospođa Starbird osjeća da je jedini izlaz, kroz koji bi naš planet mogao ozdraviti - zahtjev za obno vom prognanog ženskog načela: "Mi više ne možemo niti čuti glasove žena i djece, jer smo ih posve otpisali i izbacili iz naše priče." Ona opisuje model obitelji kakvu danas nudi ortodoksna Crkva: patrijarhalno nastrojenog oca, koji se rastavlja od nevine majke budu ćega vječitoga neženje. Iznenađena je time što se, uza sve burne ra sprave o tome je li Da Vincijev kod stvarnost ili mašta, u slučaju njezi ne knjige pozornost rijetko usmjerava na dijete, za koje se kaže da ga je Magdalena rodila - kćerku imenom Sara Kali. "Od svih točaka moje knjige, ova je najnesigurnija, a baš nitko se ne bavi njome," smi je se gospoda Starbird. "Nema dokaza o krvnoj povezanosti i lozi, pa mislim da Bog nije ni želio da se to postavlja kao pitanje. Ljudi Sred njega vijeka držali su se obećanja o Davidovoj kraljevskoj lozi, no kroz to se mračno doba nitko nije doista bavio genealogijom; oni jednostav no nemaju takvu dokumentaciju." Osim toga, složila se s Brownom u jednome: poruka svega treba biti Sveti Brak, a ne to, da elita kraljev ske krvi juri uokolo govoreći: "Ja sam Taj". Ona se također pita nije li i jurnjava za povijesnim činjenicama zapravo gubitak vremena, kada je pravo pitanje - kako mi to danas živimo svoje živote. "Zamisao je bila u tome da se zavoli sama suština evanđelja u služenju drugima," naglašava. Gospođa Starbird može biti savršeni glas za izricanje onoga, što već stoljećima poručuju mnoge feminističke snage: "Ako ovo može kupiti netko toliko konzervativan koliko sam ja, onda može baš svatko." Njezini stavovi oko ženskoga načela podržavaju onu paradigmu "i/ oboje", a ne paradigmu muškoga načela "ili/ili". Prisjeća se kako je svojedobno na sveučilištu Vanderbilt poduprla "Amandman o jedna kim pravima" te iznenađenje koje je izazvala time, što se njezina po drška nije odnosila i na pravo žena na pobačaj. Starbirdova je most; ona je primjer nekoga tko živi ljubav kakvu je naučavao Krist; ne osuđuje ni ljude, ni događaje. Tako je, primjeri ce, nimalo ne opsjedaju pitanja vezana uz homoseksualne brakove: "Uvijek se zapitam: 'Što bi ovdje učinili Isus i Marija?' I mislim kako bi oni prigrlili homoseksualnu zajednicu." Mnogi oženjeni svećenici
podržavaju njezin rad; ustvari, ona kaže da se negdje u sebi, u tišini, s njezinim stavovima slažu i njezin župnik, i većina ljudi u župnoj zajednici. "Ja sam rimokatolkinja, ali ne odlazim u crkvu," napominje, uzdahnuvši pritom. Djelomično je tako zbog neprestanih putovanja, na kojima po raznim gradovima i mjestima drži predavanja, govore i slično, ali se dijelom radi i o etičkom pitanju: "Rekla sam sve u što vjerujem... a ne osjećam se baš ugodno podržavajući Crkvu koja ima toliko problema s kojima se odbija uhvatiti u koštac." Ona nije gledala film Mela Gibsona Pasija, a niti ga namjerava po gledati (jer, "za mene je Ben Hur posve dostatan, a mislim da se Gib son podosta udaljio od njega."). No, još je jednom ostala razočarana time što je i Gibson u svom filmu Mariju Magdalenu prikazao kao bludnicu ili preljubnicu: "To je naprosto pedeset godina previše staro; danas o tome znamo više." Starbirdovu posebno poštuju ženski klerici, povjesničari i akade mici, spremni u Mariji Magdaleni vidjeti još jednog Kristovog apo stola ravnoga Petru, no ona svejedno misli kako svi oni nisu doprli do srži njezine poruke: "Time se neće 'ozdraviti pustinja," kaže čvr sto. "Sve što bi se time učinilo bilo bi obnavljanje modela vezanog uz moć u Crkvi, koja bi bila jednaka Petrovoj (kao 'stijeni' Kristove Cr kve), no to nije simbioza Krista i Magdalene zajedno nalik Yinu i Yangu, već oni predstavljaju model kojim se duh manifestira kao tijelo. Hvala Bogu da se Dan Brown dohvatio svega toga!" Jer, Starbirdova Brownovu knjigu drži pravim odgovorom Neba na njezine molitve i pitanje, kako da sa svojom knjigom dopre do javnosti i šireg čitatelj stva. "Da, moja je knjiga izmišljotina, ali priča koja se krije iza nje nije; jer, vjerojatnost da je Krist bio oženjen iznosi oko devedeset i devet posto." Nakon gotovo dvije tisuće godina, piše gospođa Starbird, "došlo je vrijeme da se stvari postave na svoje mjesto, da se revidira i upotpuni priča koju evanđelja pripovijedaju o Isusu, te da se u nju uključi i Nje gova žena. Naš uništeni okoliš, naša zlostavljana djeca, naši ogorčeni veterani, naše samodestruktivne obitelji i napušteni supružnici - svi oni vape za obnavljanjem lika Zaručnice Kristove." Ona naglašava da se u Novome zavjetu nigdje izričito ne navodi kako Krist nije bio ože njen; samo se ispušta izravno spominjanje Njegove žene, a opasnost
po njezin život mogla je biti razumljivim razlogom da je se uklanja iz pisanih tragova. Zapanjena sve većim i bržim porastom zanimanja za ova pitanja, gospođa Starbird sada strpljivo čeka i odgovor najviših katoličkih krugova na to: "Moguće je da će Vatikan nastaviti s porica njem mogućnosti da je Isus bio oženjen. Ali, moguće je i to da će, suočeni s dosad prikupljenim navještajima, slutnjama i dokazima, crkveni oci odlučiti kako je došlo vrijeme da se prihvati Zaručnica... Možda će pritom čak naložiti i da diljem svijeta zazvone sva crkvena zvona, te najave njezin siguran povratak kući i pozdrave je dobrodo šlicom." [A možda ću ja sutra dobiti na lutriji, iako ju ne igram, p.scan]
6. P O G L A V L J E
U potrazi za pravom zvijezdom Betlehema Tko su bili "mudraci" i što su naumili?
Peter Novak Zauzimajući službene državne položaje kao savjetnici partskih care va, Zaratustrini svećenici poznatiji pod nazivom magi, bili su visoko cijenjeni zbog svojih sposobnosti i umijeća u religioznim umjetno stima poput proricanja i astrologije. Znamo da se i Herod posve po uzdavao u njihove astrološke procjene. I tako, sviđalo se to nama ili ne, sve što znamo o pojavljivanju Betlehemske zvijezde je upravo ono, što su nam ovi čudni eklezijasti imali za reći o njoj, i - možda još i važnije - kako su sami reagirali na nju. Čini se da su oni bili jedi ni koji su je uopće i zamijetili. Nasuprot općenito prihvaćenom uvjere nju, ona se očito nije naročito isticala niti odskakala od drugih zvije zda na nebu. Ni u Jeruzalemu kao da nitko nije ništa znao o njoj, sve dok ih na tu zvijezdu nisu upozorili magi. A ako je i bilo drukčije, ipak izgleda kao da se čitav Sveti grad našao zatečen zbog ove vijesti: Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: "Gdje je novo rođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvi jezda, i dođosmo mu se pokloniti. Kad to ču kralj Herod, uplaši se, a s njim i čitav Jeruzalem. (Matej 2:1-3) Ovaj je odlomak sve o čemu će ovdje biti riječi. Srećom, govori nam dosta. Kaže nam, prije svega, da zvijezda nije ni kod koga drugoga pobudila ikakvu pozornost, osim kod tih astrologa. Kad su je magi
prvi put ugledali, ona se počela uzdizati na istoku, i to - usred zalaska Sunca. Matej izvještava da se uzdizala "en te anatole" - što se s grčkoga obično prevodi kao "na istoku", iako se zapravo odnosi na jedan posve određen i dosta rijedak astronomski događaj: uzdizanje zvijezde na istoku u trenutku dok Sunce zalazi na zapadu. A odlomak nam govori da je magima baš taj trenutak bio toliko važan, da su se odmah uputili na dalek i tegoban put kako bi vidjeli novorođeno dijete; a kada ga pronađu, naumili su mu se pokloniti i iskazati mu svoje štovanje kao božanstvu. Većina teorija koje govore o Betlehemskoj zvijezdi ne uzima sve ovo u obzir. Legenda o ovom nebeskom događaju narasla je do tolikih razmjera, da se već samo po sebi podrazumijevalo kako je njezino pojavljivanje predstavljalo pravi spektakl na nebu, iako nam i drevni zapisi sami govore da je gotovo nitko nije zapazio, niti prije toga čuo za nju. Zato doslovce sve ove teorije započinju pitanjem: "Što je moglo izazvati pojavljivanje jedne tako blistave zvijezde na nebu upravo u tom trenutku povijesti?" I zato se doslovno nikada dosad nije ni posta vilo pravo pitanje: "Što je moglo toliko uzbuditi mage, kada su na nebu ugledali zvijezdu tako običnog i beznačajnog izgleda?" Također, ni jedna od tih teorija ne objašnjava kako se to zvijezdu moglo vidjeti na jednoj strani obzora pri uzdizanju, dok je Sunce istodobno tonulo na drugoj strani (što bi značilo da su se Sunce, Ze mlja i Betlehemska zvijezda nalazili na savršeno ravnoj crti), ili pak zašto su magi (a kasnije i autor Evanđelja po Mateju) osjetili da se do gađa nešto tako iznimno važno, da su krenuli za ovom neobičnom pojavom. I naravno, nijedna od teorija čak ni ne pokušava objasniti jedinstvenu reakciju maga na ovu zvijezdu, već samo iz nje zaključuje da se rodilo dijete koje je uistinu i zaslužilo da bude i štovano, i oboža vano. MJESTO I DATUM: INDIJA, 16. RUJNA, 1. ST. PR. KR. A upravo bi se sve opisano dogodilo točno tako, da je Betlehemska zvijezda nekim slučajem bila - planet Uran. Velika je vjerojatnost da su magi, koji su živjeli u okolici rijeke Ind u Indiji, otkrili planet Uran tijekom mlađaka, i to dana 16. rujna u 1. st. pr. Kr. Tada su vjerojatno
proučavali zvijezde u pravo vrijeme i na pravome mjestu, i ako su doi sta u tom trenutku po prvi put ugledali planet Uran, njihova bi reak cija bila upravo onakva, kakvom ju je Biblija i opisala. Mnogi su magi uistinu i živjeli u Indiji, a u ono su vrijeme imali i posebno značajan razlog za promatranje upravo toga mlađaka. Radi lo se, naime, o vrlo rijetkom rasporedu planeta, kod kojega su se Sun ce, Mjesec, Jupiter i Pluton grupirali zajedno na jednoj strani neba, dok su se Mars i Uran našli zajedno upravo na suprotnoj strani neba. Rezultat svega toga je bio, da su se svi ovi planeti - Pluton, Jupiter, Sunce, Zemlja, Mjesec, Mars i Uran - zatekli na istome pravcu, koji se protezao od jednog do drugog kraja Sunčevog sustava. Astrolozi onoga doba bi svaki mlađak, koji bi se događao u tolikoj blizini Jupi tera (manje od jednog stupnja), držali vrijednim praćenja i spomena u zapisima, jer se ovako bliska konjunkcija mladog Mjeseca i Jupitera događa tek svakih 27 godina. Ali, imati usto nasuprot ovoj konjunkciji Jupitera, Sunca i Mjeseca u isto vrijeme i planet Mars - to je svaka ko bio događaj, koji je svaki drevni promatrač nebeskih događaja iz onoga vremena jednostavno morao vidjeti. Međutim, promatrači iz Indije vidjeli bi i više od ostalih, i to nešto, što bi čitav ovaj raspored podiglo na još višu razinu: jer, on bi se pro tezao s obiju strana njihova obzora - njegova istočnog i zapadnog dijela, i to točno u trenutku pojavljivanja mladoga Mjeseca. Ovakav neobičan raspored planeta - magi bi to zasigurno znali - događa se tek jednom u više tisuća godina! Svaki je takav događaj bio od iznimne važnosti u drevnoj astrologiji. Naravno, tada su se uzdizanja držala daleko značajnijima od zapa danja: ona su predstavljala budućnost, dok su zalasci bili prošlost. Ta je jednostavna činjenica mogla izazvati i zabrinutost ovih carskih sa vjetnika, strepnju da veličanstveno zapadanje (Jupitera) i mladoga Mjeseca na njihovom zapadnom obzoru donosi sa sobom neugodno tumačenje o tome kako bi moglo doći do pada njihove vlastite civiliza cije, te do uspona neke nove marsovske sile (budući da se u isto vrije me na suprotnoj strani obzora uzdizao Mars). Bi li magi bili posve uvjereni da su ispravno i dobro protumačili ove znakove na nebu? Zasigurno ne; vrlo vjerojatno ih je iskustvo već naučilo da se klone donošenja ishitrenih zaključaka. Ipak, određena
bi zabrinuta pomisao svakako prohujala njihovim glavama, i počeli bi pomno proučavati ovakav planetarni raspored, odmjeravajući ga kako bi najbolje znali i umjeli. U toj mračnoj noći mladoga Mjeseca, magi iz Indije bi pozorno proučavali nebo iznad sebe, i nakon što bi vidjeli zalazak Sunca na njihovom zapadnom dijelu obzora, prirodno je da bi se okrenuli promatranju Marsa što se uzdizao na istoku. I dok su tako pažljivo proučavali njegovo polagano uzdizanje na noćnom nebu, zatekli bi se u izvrsnom položaju te po prvi put ugleda li uza nj i neko nepoznato, novo nebesko tijelo, zvijezdu koju nikada dosad nisu zamijetili. Te se noći Uran nalazio tik ispod Marsa; iako se obično tvrdi da se on ne može vidjeti golim okom, to nije posve točno, jer je to ipak moguće kod objekata veličine 6, kakvu ima i Uran, iako samo u posebno povoljnim okolnostima. Magi su slovili kao izvrsni astrolozi; i sami su za sebe vjerovali da su im poznate sve postojeće zvijezde Zodijaka. I zato, ako su te noći ugledali Uran kako se uzdiže zajedno s Marsom, nalazeći se tik ispod njega, istoga bi trena shvatili da on onamo ne pripada, da ga dosad nisu vidjeli na tome mjestu, barem ne prema svojim zapisima. I tako bi, upravo kako Biblija i bilježi, doista i bili prvi koji su uočili ovu novu zvijezdu "en te anatole", dok se uzdizala upravo u trenutku dok je Sunce tonulo na zapadu. I ZVIJEZDA SE POKRENULA! Kakva bi onda bila reakcija maga u trenutku kada bi po prvi put opa zili Uran? Vjerojatno upravo onakva, kakvom je i opisuje Biblija. Prvo bi sve dobro proučili i nakon nekoliko mjeseci proučavanja (jer, Uran se kreće polako) shvatili bi - na svoje zaprepaštenje - da to uopće nije nikakva nova stajaća zvijezda, već jedan posve novi planet, još jedna pokretna zvijezda, još jedan - bog! Dvije su se stvari urotile protiv njih da prije te noći nisu niti mogli otkriti planet Uran: njegova se vidljivost mijenja, nailazi i nestaje, a usto se nebom još i kreće s položaja na položaj. To je ujedno i jedini planet u našem Sunčevom sustavu koji ima oba ova svojstva. Narav no, i ostali nama poznati planeti kreću se uokolo, samo što njihova vidljivost ostaje relativno stalna. I vidljivost mnogih drugih zvijezda manje veličine također je promjenjiva, no one ostaju uvijek na isto me mjestu, pa nije teško potvrditi njihovo postojanje i točan položaj.
Tako bi i drevni magi bili u stanju uvijek se iznova vraćati i provje ravati položaje svih vidljivih zvijezda za koje su znali, a to su i činili tijekom stoljeća, kada su mogli potvrditi smještaj i posljednje od po znatih zvijezda, pa čak i onih čija je svjetlost treperila na granicama vidljivosti. No, Uran ne samo što se pojavljivao i nestajao ovisno o trenutnim uvjetima promatranja, već se usto i kretao. I unatoč tome, budući da je Uran barem katkad vidljiv čak i golim okom, možemo pretpostaviti da bi ga magi prije ili kasnije ipak uočili. Njihova nam reakcija pokazuje da se upravo to i dogodilo. A znamo li možda gdje su se magi nalazili u trenutku kada su ovo otkrili? Biblija nam jedino govori da su tada bili "na istoku", ali možda bismo ipak mogli barem malo suziti to područje. Svi oni magi koji su onomad živjeli u blizini rijeke Ind u Indiji, zasigurno su pomno prou-
Slika 6.1: Istočnjački astronomi proučavaju noćno nebo u vrijeme Isusova rođenja.
čavali ovaj nebeski događaj i zamijetili uzdizanje Urana. Legende što se pričaju o biblijskim magima podupiru ovu mogućnost, te nam pomažu da identificiramo barem jednog od ovih putnika, koji je do ista u Jeruzalem morao stići iz Indije. Ovu teoriju podržava i hinduis tička tradicija. Jer, u Indiji se nije visoko cijenila i proučavala samo astrologija, već nam vedski zapisi potvrđuju da su Uran doista po prvi put prije tisuću godina otkrili upravo indijski zvjezdoznanci. A prema izraelskim zapisima, magi s istoka vidjeli su čudnu novu zvije zdu kako se kreće na nebu upravo negdje krajem 1. st. pr. Kr., te su iz onoga što su vidjeli zaključili da se upravo rodio novi bog. Tek slučaj nost? PUTOVANJE DA BI SE VIDJELO BOGA Trebali bi mjeseci proučavanja neba da bi se moglo postati posve sigur nim kako se Uran doista kreće, a do tog bi vremena već stigle zimske kiše što bi zahtijevale odgodu putovanja, barem do proljeća. Dugačka, tegobna i opasna putovanja kopnom od Indije do Izraela, morala su u ono doba biti nezamislivo neugodna. Sama pomisao - da su magi uopće bili spremni poduzeti takvo je dno putovanje - govori nam o njihovoj sigurnosti u vlastito tumačenje značenja ove zvijezde, i o uvjerenosti u potrebu žurnog djelovanja. Pre ma T E. Lawrenceu, poznatom britanskom časniku za vezu tijekom velikih pobuna Arapa od 1916. do 1918. godine, ne baš uvježbana i neiskusna osoba može, jašući na devi, dnevno prijeći oko pedesetak kilometara. Dakle, da su magi iz Indije krenuli u proljeće, u Izrael bi stigli tijekom kasnoga ljeta ili rane jeseni. Uvjereni u to da se božansko dijete rodilo u trenutku kada su po prvi put ugledali zvijezdu, oni bi očekivali da će dijete koje traže dotad biti već nešto starije od godine dana. Čim je Herod saznao što su to magi otkrili, pobjesnio je. Dao je nalog da se u Betlehemu i okolici pobiju svi dječaci u dobi od dvije godine i mlađi (Matej 2:16). (Prema židovskom računanju, u ono se doba i za dijete staro godinu i jedan mjesec govorilo da ima - dvije godine). Tako nam kao jedini stvarni dokaz za Betlehemsku zvijezdu osta je reakcija maga i njihovo traganje za novorođenim bogom. Moguć-
Slika 6.2: Mudraci slijede obećavajuću zvijezdu, koja bi mogla biti planet Uran, do Betlehema. (Crtež: Gustav Dore)
nost da su zapazili njima dotad posve nepoznat novi planet, daleko se bolje uklapa u takvu reakciju od svih drugih prirodnih pojava ko jima su mogli svjedočiti. Raspored planeta, kometa i drugih nebe skih objekata bio im je relativno poznat, budući da su pripadali sve ćeničkoj kasti što je već više od 500 godina pomno proučavala nebo. Zato je otkriće novog planeta za njih bilo neočekivano, a - koliko znamo - bilo je to i jedini put da su magi krenuli na putovanje, kako bi iskazali svoje štovanje nekom nepoznatom novorođenčetu.
MJESEC I DATUM Jesu li magi bili u pravu pretpostavljajući da se Isus rodio upravo u trenutku mladog Mjeseca, 16. rujna u 1. st.pr.Kr.? Čini se kako postoje i neki dokazi za to da se Isus doista rodio u rujnu. Primjerice, biblijski opis pastira koji su noćili pod vedrim nebom i čuvali svoja stada (Luka 2:8-12), odgovara daleko bolje vremenskim uvjetima u rujnu negoli onima u prosincu. Ovčari naprosto zimi nisu lutali poljima (Pjesma Salomonova 2:11, Ezra 10:9,13). Među Židovima je vladao drevni običaj da u rano proljeće pošalju svoje ovce i pastire u polja i pustinju, a vraćali bi se na početku prvih kiša, što općenito nikada nije bilo kasnije od 15. listopada. No, to je samo napola suzilo mogući datum rođenja, i to na drugu polovinu godine. Međutim, kasnije se uvriježila i neobična tradicija ranih kršćana, koja je ovo rođenje posve određeno smjestila upravo u mjesec rujan. Naime, u najranijim su godinama Crkve i kršćani baš tijekom pro slava rujanskog židovskog blagdana Roš-hašana, iza zatvorenih vrata održavali i svoja vlastita tajanstvena slavlja, za koja danas neki tvrde da se radilo o prvim proslavama Božića. Začuđujuće je što pritom neki dokazi podupiru upravo datum 16. rujna 1. st. pr. Kr. Naime, te je godine i baš na taj datum i pao prvi dan Roš-hašane, u vrijeme kada je stanovništvo Jeruzalema zbog po pisa naraslo s otprilike 100.000 na više od 1.000.000 stanovnika. Sa svim ovim silnim pridošlicama doista bi u gradskim svratištima i po okolici bilo malo slobodnih mjesta, upravo kako nas izvještava Biblija. Roš-hašana je židovska Nova Godina, što je ujedno i, simbolički gle dano, vrlo prikladan datum za rođenje njihova Mesije. Zar se Isus onda doista rodio 16. rujna 1. st. pr. Kr.? Kao da i astrološka karta za taj datum mladoga Mjeseca posve odgovara biblijskoj pojavi osobe zvane Isus i povijesnim podacima o njoj, a podudara se i s kasnijom poviješću Kršćanske Crkve. Naravno, i magi bi to držali vrlo prikladnim, budući da je rođenjem Kristovim obilježeno i rođenje kršćanstva. A još je neobičnija činjenica da, unatoč svim razumnim objašnjenjima, drevna astrološka karta rođenja Crkve odražava i mnoge od najvažnijih sekularnih događaja, koji su je zadesili tijekom posljednje dvije tisuće godina.
DRUGI DIO
SLIJEDIMO ZLATNU NIT: TEMPLARI I SLOBODNI ZIDARI
7.
POGLAVLJE
Skrivena povijest Što nam filmovi poput "Hrabroga srca" ne govore?
David Lewis
Govoreći jednom prigodom o svojoj knjizi Merlinov povratak, Dee pak Chopra je primijetio da povijest postoji, ali - u oku promatrača. Pritom je, doduše, govorio o "povijesti duše" i iako se nije zamarao spominjanjem nekih primjera, slobodno se može reći da je povijesna točnost često dobivala mjesto iza političke podobnosti (odmah sam se prisjetio starog Sovjetskog Saveza). U Galileovo je doba Crkva bila ona koja je određivala stvarnost. Čak je i nebo prekrojila svojom obja vom da se Sunce okreće oko Zemlje, a ne obrnuto. A kad bi joj se is pod skuta otela kakva hereza, nemilosrdno bi krenula u zatiranje ne samo tih krivovjernika, već i svih njihovih pisanih svjedočanstava, kao što je to bio slučaj i s katarima u južnoj Francuskoj. Čak i punih sedam stoljeća poslije, uobičajena definicija katara kakva se nalazi po udžbenicima povijesti, odražava ovaj geocentrizam Crkve; kao da se i danas sve okreće oko Rima. No, kada smo zadnji put provjeravali, Zemlja se ipak okretala oko Sunca, a ono opet po rukavcu spiralne galaktike što se proteže u beskonačnost. A istina, skrivana iza srednjovjekovne hereze, mogla je imati sličnu putanju prema onome što je otkriveno na putu neprekinutog traganja za apso lutnim znanjem, putu kojim su na sličan način svojedobno krenuli mistici, templari i katari. Ovo traganje nije imalo previše veze s povijes nim događajima navedenim u udžbenicima, a opet - bilo je u cijelo sti povezano s povijesnom tajnom i - poviješću duše. Hrabro srce ili Braveheart, film o škotskom borcu za slobodu Williamu Wallaceu, otvorio je jedno poglavlje ove knjige o tajnoj povijesti. On obrađuje rat za neovisnost Škotske u kasnom trinaestom stoljeću,
ali posve zanemaruje jedan element ove borbe o kojemu se rijetko raspravlja, premda je utjecao i utječe na čovječanstvo još i danas. Taj ključni element se poput kakve zlatne niti provlači kroz škotsku i američku povijest. On prolazi kroz Srednji vijek, kroz doba Inkvizicije sve do drevnog Izraela i Salomonovog Hrama te kreće dalje, čak do starog Egipta. Povezuje sve spomenuto, a odmotava se i dalje, dublje i skrovitije no što bi se politički podobni kroničari usuđivali i pomisliti. To je nit koju je vatikanska vojska nastojala uništiti svim sredstvima - Red drevnih misterija i njegovo potomstvo - vitezove templare. HRABRO SRCE I IZA NJEGA - OSVRT NA UDŽBENIKE Posljednjih godina trinaestoga stoljeća William Wallace je poveo Škot sku u bitku protiv engleske krune. No, kada je to učinio, mnogi su ga škotski plemići slijedili tek s pola srca, a ponekad bi ga i napuštali. Unatoč svemu tome, Wallace je 1297. godine kod Stirlinga uspio teško poraziti britanskog guvernera Johna de Warennea. Kao što je to žesto ko prikazano i u Hrabrom srcu, Robert the Bruce je na kraju ipak pri hvatio Wallaceov cilj. No, 1305. godina je unatoč tome pripala Edwardu II - uhitio je slavnog karizmatičnog pobunjenika, te ga osudio zbog izdaje, pobrinuvši se da Wallace prije smaknuća bude još i divlja čki mučen. No, pripovijest se nastavlja. Sve do dana bitke kod Bannockburna, u lipnju 1314. godine, Škoti nisu uspijevali potisnuti kraljeve snage nazad u Englesku. Dvorac Sterling, kao izlaz na visoravni Škotske i kao posljednje snažno uporište kralja Edwarda u Škotskoj, opsjednut je i okružen sa svih strana. Kastelan dvorca namjeravao se predati ukoliko ga kraljeva pomoć i vojska ne uspiju osloboditi iz ovog obruča do sredine ljeta. Odazivajući se tom izazovu i njegovu pozivu, Edward je prikupio golemu i teško oklopljenu vojsku - govori se da je u njoj bilo barem 100.000 vojnika, no vjerojatno bi brojka od 20.000 bila bliža istini. To je učinio ne samo kako bi spasio Sterling, već i uništio Roberta the Brucea te osvojio cijelu Škotsku. Da bi predusreo namjere engle ske vojske, Robert je postrojio oko 8.000 svojih znatno slabije naoruža nih ljudi. Obje su se strane sukobile kod Bannockburna, gdje su Ško-
ti nanijeli strahovit poraz Englezima. Ova je dramatična pobjeda utrla put do slobodne Škotske, a Robert the Bruce je postao njezinim kraljem. A ŠTO JE SA SKRIVENOM POVIJEŠĆU? Do bitke kod Bannockburna došlo je na blagdan sv. Ivana, 24. lipnja, a taj je datum iznimno važan i za vitezove templare, tajanstvene sveće nike - ratnike Srednjega vijeka. No, izvješća o boju ostavila su za so bom mnoga otvorena pitanja. Čak je i mjesto same bitke ostalo upitno. Povjesničari se, doduše, slažu u tome da su Englezi pritom bili brojča no znatno nadmoćniji, te da se škotska vojska uglavnom sastojala od kopljanika i tek maloga broja konjanika; samo, ni oni se po spremno sti i vještini nikako nisu mogli mjeriti s Edwardovim uvježbanim, teško oklopljenim vitezovima. Tada se ova zadivljujuća pobjeda Ško ta jednostavno morala zasnivati na nekom tajanstvenom događaju. Tijekom bitke, u kojoj je sva škotska vojna sila bila razasuta na potezu između Bannockburna (burn znači "struja") i rijeke Forth, doista se i dogodilo nešto neobično. Iza škotske pozadine iznenada je izbila žestoka snaga s barjacima što su se zavijorili posvuda; u juriš su krenuli gotovo nenaoružani sljedbenici oslobodilačkog pokreta, mnogi među njima i djeca - narod koji su Englezi nekako posve izgu bili iz vida, podcijenili; ustvari, uopće ga nisu ni držali bilo kakvom borbenom silom. Povijest kaže da su Škoti krenuli u ovaj juriš posve spontano; da su zastave izradili na brzinu od svojih košulja i plahti, oružje prikupili od ratnika što su mrtvi ili ranjeni ležali na bojnom polju, i - nije za vjerovati, ali - upravo je ova masa, što je silom prili ka postala škotskom pješadijom - izazvala toliki strah u prekaljenih i do zuba naoružanih engleskih vitezova, da su se u panici okrenuli i nagnuli bježati. Razumljivo, ovako romantizirana povijest godi svim škotskim do moljubima. To je priča što je već prerasla u legendu, ili možda u Hra bro srce II. Međutim, i sama pomisao - da su gotovo nenaoružani seljaci natjerali na povlačenje brojnu englesku kraljevsku vojsku - ne kako se kosi sa zdravim razumom. Jasno, u prvim je trenucima ova kva navala zasigurno i mogla izazvati paniku u engleskim redovima. Kralj Edward i njegovih petstotinjak vitezova i pouzdanika stvarno
su pobjegli s bojišnice, a ubrzo potom je za njima nagrnulo i engle sko pješaštvo. I premda neka engleska izvješća bilježe pokolj do koje ga je tada navodno došlo, prema službenim kronikama engleski gu bici ondje nisu bili veliki: očito je do povlačenja doista došlo uslijed čiste panike. U knjizi Hram i loža autori Michael Baigent i Richard Leigh do kazuju, da su mnogi od templara - čim je Inkvizicija krenula u lov na njih diljem Europe - ono prvo utočište pronašli upravo u Škotskoj. Oni uvjerljivo izlažu kako su ona tajanstvena sila, koje su se Englezi u boju kod Bannockburna uistinu preplašili i zbog nje nagrnuli bježa ti u panici, zapravo bili - Vitezovi templari; lako prepoznatljivi po svojim barjacima i vrlo istaknutim križevima, oni valjda i jesu bili jedina borbena sila onoga doba, koja bi među protivnicima bila u stanju izazvati toliki strah i zbunjenost. Poznato je da su nakon Ban nockburna, gdje je došlo do zajedničkog juriša na Engleze, pobjedom opijeni škotski borci ponosno stupali iza svoje nacionalne svetinje, drvenog kovčega optočenog broncom i srebrom, poznatog pod nazi vom Monymusk Reliquary; izradom nalikuje umanjenom modelu Hrama Salomonovog, koji ima vrlo važnu ulogu u tradiciji templar skog reda. Ovo bogato i moćno bratstvo pokazalo je i Crkvi i francuskom kralju, da ga baš i nije lako posve uništiti. Kralj Filip Lijepi je, u zaje dništvu s papom iz Avignona, Klementom V, bezdušno i okrutno progonio templare po svim dijelovima Europe, i to na uobičajen sre dnjovjekovni način - uz uhićenja, jeziva mučenja i pogubljenja. Ipak, mnogi su od njih uspjeli izbjeći takvoj strašnoj sudbini i pronaći sklo nište u inozemstvu. Ustvari, čitava je flota templarske mornarice - uz golemu sreću i dobar vjetar - uspjela na vrijeme pobjeći, a njezina je sudbina ostala obavijena tajnom do naših dana. Dokazi pokazuju da su templari u bijegu pred progonima našli utočište u Škotskoj; ondje i danas postoje njihovi grobovi kao očuvani svjedoci činjenice, da supripadnici Reda u četrnaestom stoljeću živje li i umirali među Škotima. Očito, škotskoga kralja Roberta the Brucea nije previše zanimao progon ovoga viteškog reda, unatoč mnogim
nalozima dostavljanim kroz papinske bule; naprotiv, namjerio je is koristiti njihov status bjegunaca i ponudio im azil, ukoliko mu pomo gnu u ratu protiv Engleske. TKO SU STVARNO BILI VITEZOVI TEMPLARI? Hughes de Payens je položio svoj zavjet zajedno s još osam svojih vitezova 12. lipnja 1118. godine. Bilo je to u Francuskoj, u dvorcu Arginy kraj Lyona. Ovih se devet osnivača Reda zavjetovalo Kristu, te obvezalo da će štititi hodočasnike na putu za Svetu zemlju; tako nam barem o njima govore povijesni udžbenici. Jeruzalemski kralj Baudouin, čiji je brat Godfroi de Bouillon devetnaest godina ranije osvojio Sveti grad za kršćanstvo, prihvatio ih je široko raskriljenih ruku, i kao vitezove; tako je prvi učinio ono što će kasnije ponavljati i svi kraljevi diljem svijeta. Prema tradiciji, vitezovi su se utaborili nad samim ruševinama Salomonovog Hrama, zbog čega neki suvremeni istraživači i autori misle da su ondje sami sebi zadali i neki tajni cilj. Tijekom 1126. godi ne, opat Bernard od Clairvauxa - u ono vrijeme iznimno utjecajna osoba, uspio je na koncilu u Troyu izraditi eklezijastički zakonski te melj za osnivanje templarskog reda. Otad se Red počeo razvijati i širiti strahovitom brzinom, a usporedo s njim i njegovo silno blago i posjedi. Jer, templari su već za kratko vrijeme imali svoja unosna ima nja po Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu i Škotskoj; već sredinom XII stoljeća jedino se još papa mogao s njima mjeriti po bogatstvu, moći i utjecaju: To pokazuje da bi mogli biti u pravu oni koji ovaj njihov brzi uspjeh pripisuju poznavanju neke velike tajne. Templari su se pokazali iznimno utjecajnim i vrlo dosljednim idea listima, premda se u kasnijim godinama postojanja Reda u njemu pojavila i zloporaba te moći. Kao saveznici su im se priklanjali mno gi kraljevi, vrlo svjesni njihova značaja i ideala kojima streme. Zauz vrat im je Red nastojao pomoći svojim utjecajem; tako je zabilježen pokušaj pomirbe engleskog kralja Henryja II s Thomasom Becketom, dok je Henryjev sin, Richard Lavljega Srca, bio nešto poput - dobrovoljnog templara. Neprestano se družio s vitezovima, odsjedao na njiho vim imanjima, plovio njihovim brodovima i prodao im otok Cipar, koji im je neko vrijeme služio kao glavni stožer.
Slika 7.1: Crkva iz vremena ranih templara, kružne arhitekture, uobičajene za templarska zdanja.
Richardov brat i suparnik u borbi za krunu, kralj John, odabrao je kao svojega vjernog savjetnika i povjerenika Aymerica de St. Maura, majstora Reda u Engleskoj. Zahvaljujući upravo Aymericovim savje tima, kralj John, inače bez previše sluha za bilo čije slobode, ipak je 1215. godine odlučno potpisao Magnu Cartu, ispravu koja se često spominje kao temeljna za prava čovjeka, zajedno s američkom Dekla racijom o neovisnosti i Ustavom Sjedinjenih Američkih Država. Budući da se Red razvijao zapanjujućom brzinom, templarima kao da je uspijevalo sve čega bi se prihvatili. Naprimjer, njihova uloga u izradi nacrta za izgradnju velikih katedrala gotičkoga stila diljem Europe, za koje im se ne pripisuju zasluge, iako ih objektivno imaju, i danas svjedoči o njihovu ezoteričnom poznavanju arhitekture, koje je nadmašivalo sve dotad poznato u civilizaciji, naravno - s iznimkom egipatskih piramida.
Kao i piramide, i ove gotičke katedrale ostavljaju povjesničare bez daha, jer dotad nisu postojali povijesni uzori koji bi im prethodili. Upravo su templari zaslužni za razvitak arhitekture gotskoga stila; bili su posvećeni svetoj geometriji, mističkoj znanosti o brojevima i razmjerima, i izjednačavali su je s egipatskim piramidama i Salomonovim Hramom. ŠTO JE BIO TAJNI CILJ TEMPLARA? Službeni razlog osnivanja Reda - radi zaštite hodočasnika - ostaje i danas otvorenim pitanjem. Sudeći po njihovu djelovanju i nastoja njima, Red kao da je imao i neku dublju svrhu od one koju nam otkri vaju udžbenici, primjerice poput stvaranja raznih materijalnih posu da - Gralova, ako baš želite - za duhovni sukus njihovih tajanstvenih tradicija: od raznih propisa i pravila, do crkvi i katedrala, pa čak i do naroda ili - univerzalnog bratstva među ljudima. Prvih devet vitezova - osnivača Reda - bavilo se zapravo iskopava njima oko ruševina Salomonovog Hrama. Vjerojatno su se doista nadali otkriću Kovčega saveza (što je dobro obradio Graham Hancock u svom djelu Znak i pečat) . Baveći se ovim poslom, templari su stvar no mogli razviti autoritet koji bi nadmašivao čak i onaj papinski, utirući njime put za stvaranje templarske države, protkane strukturama mističkih usmjerenja. Pretpostavlja se da je ovih prvih devet vitezo va osiguralo i tajne nacrta, te geometrijske razmjere ugrađene u sam Salomonov Hram - tajnu geometriju, koja je mogla stizati još iz vre mena izgradnje egipatskih piramida. No, kao i svatko od nas, i Vitezovi templari najpoznatiji su po plo dovima svojega djelovanja, za koje nam Baigent i Leigh kažu da sva kako uključuju i srednjovjekovne legende i pripovijesti o Gralu. To znači da je potraga za Svetim Gralom, kao i značaj njihovoga traga nja do nas dospio zbog obuzetosti misterijima, posvećenosti toj zami sli od strane ljudi koji su tragali za njim u stvarnosti. Baš u tome i nala zimo onu Choprinu "povijest duše", traganje za božanskošću (a to je politički najmanje ispravna hereza od svih postojećih, uključujući ovdje i suvremeno doba), što je - uvijek zaodjenuto u drukčije oblike - pokretalo ljudsku zajednicu još od njezinih početaka.
Mogli bismo zaključiti da su templari uspjeli dešifrirati pravu pri rodu - kako onu svojega Reda, tako i svojih duša - unutar mnogih slavnih legendi o Gralu (znajući kakve bi mogle biti posljedice kada bi o tome progovorili javno). Zato su ustanovili ideal o traganju za besmrtnošću u javnoj psihi; kad bismo se poslužili Choprinim rije čima, bila bi to "povijest duše" - iako pouzdano povijesna, istodobno i ortodoksna. Zato i ovo postignuće možemo pridodati popisu plodova što su ih templari ostavili za sobom, i po kojima se mogu proslaviti. Moramo pozdraviti i njihova nastojanja da - u cilju stvaranja kraljevstva i Zla tnoga doba čovječanstva - sinkretiziraju kršćanske, židovske, islam ske i keltske misterije u svome središtu u Južnoj Francuskoj, u Carcassonneu, gdje je u doba katara i pod utjecajem templara, stvarno i započeo procvat toga njihovog Zlatnoga doba, prije no što će uslijedi ti strašni progoni Inkvizicije. Krećući se tragom zlatne niti još korak dalje, Wolfram von Eschen bach (za kojega kažu da je i sam bio templar) napisao je srednjovjekov ni roman o Gralu i nazvao ga Parzival. U toj epskoj priči templare naziva "zaštitnicima Grala i obitelji Grala." Na istom tragu, druga jedna knjiga Baigenta i Leigha, Sveta krv, sveti Gral predlaže snažnu i uvjerljivu teoriju o tome kako su se templari doista i zavjetovali na obavljanje ove zadaće, i to ne u mašti, već u stvarnosti. Pritom se pret postavlja da se pod "obitelji Grala" mislilo na potomke Isusa Krista i Marije Magdalene, koji su prema legendi izbjegli u Francusku te ondje postali osnivačima vladarske dinastije Merovinga. Ova neobična teorija (koju je nedavno još više 'proslavio' roman Dana Browna Da Vincijev kod) objašnjava, da su 679. godine, nakon ubojstva posljednjeg vladara iz dinastije Meroving - Dagoberta II, zaštitnici ove kraljevske loze osnovali tajno društvo pod nazivom Sionski priorat, usredotočeno na sang real ili kraljevsku krv što je tekla venama potomaka Isusa i Marije Magdalene. Baigent i Leigh misle da bi to ujedno moglo biti i pravo značenje pojma sangraal ili sveti Gral, što ga poznajemo iz srednjovjekovnih legendi.
Autori tvrde da su Vitezovi templari itekako mogli biti u vezi s ovim Sionskim prioratom, budući da njegovo utemeljenje pronalaze još u Kući Davidovoj; preko Salomona stižu do Isusa, odnosno - do loze kraljeva izraelske krvi. Templari su se mogli u tajnosti zavjetovati i posvetiti svoje djelovanje upravo ovoj, tako posebnoj krvnoj lozi, vjerujući da će time naslijede mudrosti Salomonove i Isusove pripasti njima. Kada bi se ova loza tijekom Srednjega vijeka ustoličila na prije stolju, i templari bi se mogli posvetiti svome cilju i pokretanju Zlat noga doba. KAKO SE IZGUBLJENI KOVČEG SAVEZA UKLAPA U OVU ZAGONETKU? U filmu Pljačkaši izgubljenog Kovčega, Steven Spielberg je upoznao svoje gledateljstvo s jednim od najvećih misterija svih vremena, sudbi nom izgubljenog Kovčega saveza, drevnog izraelskog utjelovljenja božanskog autoriteta. I dok nam Spielberg u mašti oslikava kako čak i Hitlerov Treći Reich žudi za izgubljenim Kovčegom, vitezovi templa ri su ga vjerojatno pokušali otkriti u stvarnosti. Knjiga Znak i pečat Grahama Hancocka uvjerljivo ukazuje na to, da su templari slijedili trag Izgubljenog Kovčega od Jeruzalema, pa sve do njegovog navodnog skrovišta u Etiopiji. Hancock tvrdi da bi upravo Kovčeg mogao biti onaj zagonetni sveti Gral, kao i da su romanopisci unutar svojih tekstova o njemu prikrivali i šifre što govore o tajnoj misiji templara, u koju su krenuli da bi pronašli i iskoristili sve tu moć Kovčega saveza. Imajući na umu da bi se u Srednjem vijeku posjedovanje takve svetinje svakako tumačilo i ovladavanjem Božjom silom, jasno je ka ko bi ovo templare pretvorilo u dominirajuću snagu svijeta, uključu jući i papu. Treba se prisjetiti i prikupljenih dokaza o tome, da su templari svoja iskopavanja obavljali upravo ispod Salomonovog Hrama, a po tom se pojavili i u Etiopiji (zemlji, za koju Eschenbach u Parzivalu kaže da je ona, u kojoj je Kovčeg saveza skriven sve do naših dana); stoga postoji velika vjerojatnost da su Vitezovi doista tragali upravo za tim slavnim predmetom, kako bi promicali svoje mističke i politi čke ciljeve, odnosno uspostavili Zlatno doba.
TAJNA POVIJEST NAKON BANNOCKBURNA Prateći našu zlatnu nit do nešto novije povijesti, treba reći da se o ovom traganju vitezova templara saznalo tek dugo nakon razdoblja u kojemu su oni i službeno prestali postojati. Tijekom progona Inkvizicije, mo rali su se pritajiti i djelovati "iz podzemlja", pa su odbjegli Vitezovi kako to objašnjava posebna slobodnozidarska tradicija - postali ro diteljima škotskog slobodnog zidarstva. Pritom ova tradicija vuče svoje podrijetlo izravno od samoga Reda i škotskoga kralja Roberta the Brucea. Upravo je Robert, kako to tradicija naglašava, osnovao prvu škotsku slobodnozidarsku ložu. Bilo je to nakon bitke kod Bannockburna, a loža je osnovana zbog skrovitog prihvata progonjenih templara, što su bježali iz uzavrele Francuske. Do sedamnaestog se stoljeća ova tradicija već podijelila na razno vrsne oblike. Tako je skupina koju su utemeljili jakobiti, kao najžešći poklonici političkog i mističkog djelovanja, od samih početaka tvr dila kako templarska tradicija pripada isključivo njima. Ali, nije im uspjelo na englesko prijestolje vratiti škotsku kraljevsku dinastiju Stuarta, premda su imali i pomoć sa strane - snažne saveznike u slo bodnim zidarima Francuske. No, ondje je upravo u to vrijeme prosvje titeljstvo krenulo na svoj pobjedonosni put. Tako je ideal templara o izgradnji slobodnog društva zasnovanog na religijskim i političkim slobodama tamo već uhvatio korijenja, barem na području filozofije, i tako su zapravo škotski, engleski i francuski slobodni zidari zapo čeli dramatično mijenjati načine na koje je svijet dotad razmišljao. Locke, Montesquieu, Voltaire - svi odreda slobodni zidari - zapo čeli su propovijedati filozofiju Slobode, što je bila prirodna posljedi ca i templarskih iskustava, i zabrane njihovih ideala. A tada se nekom providnošću ova tradicija presadila, te izbila i na dalekim prekomor skim obalama, dok su njezine niti - sada već zapravo široke, blistave trake - udružile filozofe i revolucionare Novoga svijeta. Dana 28. kolovoza 1769. godine bostonska je slobodnozidarska loža imenom Saint Andrews Masonic Lodge ustanovila stupanj koji je dobio naziv po vitezovima templarima. Do 1773. godine ova je loža već zauzimala vrlo utjecajno mjesto u pripremama za američku revoluciju. U to je vrijeme Velika loža Škotske imenovala Josepha Warrena, poznatog domoljuba i kolonijalnog liječnika, Velikim maj-
storom za američki kontinent. Ostali su članovi bili Paul Revere i John Hancock, a članstvo lože počelo se ubrzo preklapati i podudara ti i s najtajnijim postojećim društvom onih dana, Sinovima Slobode; zna se da je najmanje dvanaest članova ove lože izravno sudjelovalo u slavnoj Bostonskoj čajanki. Međutim, priča se ne završava u Bostonu. Slobodni zidari odigra li su glavne uloge u danima revolucije te u potpisivanju Ustava. Među potpisnicima su bili George Washington, mnogi od njegovih generala, Benjamin Franklin, Patrick Henry i markiz de Lafayette. Usto je Frank lin postao i članom tajanstvenog francuskog društva zvanog "Kraljev ska loža zapovjednika Hrama zapadno od Carcassonnea", značajnog na više načina. Jer, to - da je naša zlatna nit povezala Benjamina Franklina sa srednjovjekovnim francuskim gradićem Carcassonneom - povezuje ga ujedno i s nekima od najskrivanijih i najtajnijih dijelova povijesti uopće. Područje oko tvrđave u Carcassonneu, koja je bila srednjovje kovno središte katara i templara, skriva čitavu mrežu dubokih i tajan stvenih simbola povezanih sa svetom geometrijom, simbola što po stoje i na obrednom ruhu, koje su tijekom slobodnozidarskih obreda odijevali Franklin i Washington. I - kao da su ovdje čak i prirodu obli kovale neke naročite sile stvaranja, nevjerojatan raspored planinskih vrhunaca oko Rennes-le-Chateaua u području Carcassonnea, obli kuje savršenu slobodnozidarsku zvijezdu petokraku. Postoji čitav niz srednjovjekovnih crkvi, kula i nalazišta drevnih Kelta s tim oblicima - slobodnozidarskim trokutima, u savršenim razmjerima i u skladu s pravilima svete geometrije, jedan opći uzorak koji se proteže od Rennes-le-Chateaua do otoka Bornholm na Baltič kom moru, gdje su otkriveni dokazi o nazočnosti templara, a potom i do Jeruzalema te Hrama kralja Salomona. Utvrđeno je da tragovi tih golemih geometrijskih oblika i simbola uklesanih u stijenje, po ovim nalazištima vode do Sionskog priorata i vitezova templara - taj nih društava koja su djelovala na načine što su nadilazili i kulturu i religiju, a i svjetsku povijest. Naša zlatna nit predstavlja tek djelić cjelovitog uresa ovoga ruha. Veći dio izrađene površine ukazuje na to, da je - premda sama tajna ostaje znatno dubljom i neuhvatljivijom - ona ipak dobro vidljiva,
baš kao i Veliki pečat Sjedinjenih Američkih Država ili slobodnozidarski simbol, prikazan na novčanici od jednog dolara. No, nikoga ne bi trebalo iznenaditi što nam cjelokupni obim priče i nadalje izmiče. Ono što mi zapažamo kao tek profinjeno i neprekinuto, iskazuje se zapravo kao divlja struja što je izbila u povoljnom trenutku, kao potop koji je zaprijetio tiranima ortodoksije, čuvarima politički podo bne povijesti. Ova struja još uvijek bjesni, barem za one koji imaju uši i mogu čuti huk njezinih uzavrelih voda. Samo, nikada nemojte očeki vati da ćete u udžbenicima povijesti otkriti bilo kakvu tajnu priču. Umjesto toga - samo slijedite zlatnu nit.
8. POGLAVLJE
Templari i Vatikan Zabranjena hereza johanita Mark Amaru Pinkham
Prema jednoj ezoteričkoj tradiciji, nakon iskopavanja kojima su se vitezovi templari punih devet godina bavili po ruševinama Salomonovog Hrama, oni su napustili Bliski Istok s pet kutija ili sanduka prepu nih blaga, što su ih prikupili u Svetoj zemlji. Priča kaže da su ove sanduke na kraju pohranili u Kilwinningu, kolijevci škotskog slobod nog zidarstva, prije no što su prenijeti u dvorac Rosslyn, drevni dom obitelji baruna Sinclaira od Rosslyna. Tu su bili na sigurnom sve dok u dvorcu nije izbio požar. Tada su ih na brzinu premjestili iz dvorca i ubrzo nakon toga se započelo s izgradnjom rosslynske crkvice. No, izgleda kako je ona i bila građena upravo zato da bi poslužila kao skrovište za pet sanduka. Ovo je 1990.-tih godina potvrdio i Andrew Sinclair, koji je nadzirao snimanje tla u Rosslynu, te otkrio pet pravokutnih predmeta ili kuti ja u kripti ispod crkve. Ovo je Sinclairovo otkriće razbudilo maštu i potaklo nagađanja o tome što bi se moglo nalaziti u njima, pri čemu su se najviše spominjali umjetnički predmeti povezani sa Salomonovim odnosno Herodovim Hramom, a često i drevne isprave i zapisi. Pretpostavlja se da su neke od navodnih rukotvorina u sanducima otkrili vitezovi templari, i to zahvaljujući dešifriranju raznih znakova i uputa do kojih su došli proučavajući neobične zapise esena; ova je teorija posebno dobila na težini zbog otkrića Bakrenog svitka, jedno ga iz niza svitaka pronađenih na obalama Mrtvoga mora. Jer, upravo takve upute i ključevi otkriveni u Bakrenom svitku, odveli su arheolo ge do nekih praznih udubljenja i otvora, u čijoj su blizini pronađeni i templarski simboli, kao i njihovo oružje; samo, to je ujedno otkrilo
i da su Vitezovi previdjeli ove skrivene prostore, te ruševine Hrama napustili s blagom koje su dotad već pronašli, kakvo god ono bilo. Zamišljene svitke, kojih bi moglo biti i u pet spomenutih sanduka, razne teorije povezuju s genealoškim podacima vezanim uz obitelj Isusa i Marije Magdalene, ili - ako povjerujemo autorima Christoperu Knightu i Robertu Lomasu te njihovoj knjizi Hiramov ključ - u njima bi se mogli pronaći podaci esena o pravom podrijetlu slobodnog zidar stva. No, u ovom bi trenutku sve što kao sigurno znamo o svicima bilo to, da jedan od njih sadrži prikaz sa simbolima kojima se opisuje tajanstvena Ivanova hereza, gnostički sustav vjerovanja u koji su tem plari mogli biti inicirani tijekom svojega boravka u Svetoj zemlji. Ovaj je prikaz precrtao, odnosno kopirao Lambert de St. Omer, umirovljeni školski ravnatelj, i to dok su templari prolazili kroz Flan driju na svojim putovanjima po sjevernoj Europi. Danas se taj crtež naziva "Nebeski Jeruzalem", i može se vidjeti na zidu gentskog muzeja u Belgiji. To je zapravo prikaz Novog Jeruzalema, onakvoga kakav je opisan u knjizi Otkrivenja. Očevidna je heretička mudrost na tom crtežu koji identificira Mesiju - osobu, za koju proročanstva tvrde da će postati osnivačem Svetoga grada u budućnosti; samo, ta osoba nije Isus, već - Ivan Krstitelj. Ovakav je prikaz u skladu s drevnom herezom johanita, koja je tvrdila da je Ivan bio oboje - i Mesija, i osnivač gnostičkog Ivanovog Puta, koji vodi do intuitivne vizije Nebeskog Jeruzalema. Prema ovoj heretičkoj tradiciji, postojala su dvojica Mesija ili Odabranika - Ivan je bio Mesija Svećenik i po položaju je bio nadređen utjelovljenju Me sije Kralja, ili - Isusu. Ako je hereza johanita doista ključ za razumijevanje ovoga crteža templara, danas smještenog u Belgiji, tada se mora dopustiti moguć nost da su i sami vitezovi bili johaniti, koji su znatno više štovali Ivana Krstitelja negoli Isusa. Nadalje, ako oni jesu bili johaniti, to bi značilo da su slijedili gnostički Put složen od heretičkih običaja; oni bi kulmi nirali u unutarnjem otkrivenju, vezanom uz prirodu svemira i svrhu postojanja čovjeka. Ovo bi objasnilo zbog čega je pet sanduka s njiho vim johanitskim svicima završilo pohranjeno ispod crkve u Rosslynu.
Njezin graditelj, barun Sinclair, smatrao se čuvarom i zaštitnikom gnostičke mudrosti templara. Grof William Sinclair postao je Veliki Majstor slobodnih zidara Škotske, reda proizašlog izravno od templara odbjeglih pred progoni ma iz Francuske, koji su svoj novi dom pronašli upravo na tlu Škotske. Prema Nivenu Sinclairu, današnjem poglavaru klana Sinclairovih,
Slika 8.1: Crtež "Nebeskog Jeruzalema" Lamberta de St. Omera, danas u Gentu, Belgija.
ne želeći izložiti vlastitu glavu držanjem gnostičkih tajni na svome posjedu, grof William ih je radije okovao unutar kamenih zidina što su mu pripadale. Možda je tada već znao da su tajne koje time skriva za budućnost - one, kojima bi se moglo dokazati da su templari johanitski gnostici, a samim time i heretici - doista i najveća tajna što su je krili vitezovi. NEVJERICA PAPE KLEMENTA V Prema službenim povijesnim podacima, prve naznake sumnje u svezi mogućeg gnosticizma templara od ove johanitske vrste, izbile su u Vatikanu na površinu 1307. godine, odmah nakon početnih ispitivanja i izjava vitezova vezanih uz njihovo navodno krivovjerje. Zatim se 1308. godine papa Klement V čak i posvađao s okrutnom Inkvizici jom, ustrajući u tome da se želi i osobno pozabaviti ispitivanjima vitezova templara. Jer, na kocki je bila sudbina njegove osobne, priva tne svite čuvara, onih koji su još od vremena pape Honorija II i konci la u Troyu 1128. godine zapravo bili - osobna milicija Svete Stolice. Vitezove su optužili za čitav niz raznih krivovjernih djelovanja, od kojih je svako pojedino samo za sebe već moglo biti razlogom za njihovo uništenje u posvećenim plamenovima inkvizicijskih lomača. Međutim, kako je najveći dio njihovih priznanja bio iznuđen pod strahovitim mukama, vjerodostojnost im je bila narušena. Stoga je papa, koji nikada do kraja nije povjerovao u nevjerojatne optužbe protiv svojih voljenih templara, u potaji zahtijevao da iz Pariza pred njega dovedu sedamdeset i dva viteza, i to u njegovu vilu u Poitieru. Bio je siguran da će oni ovdje slobodno opovrgnuti svoja ranije iznuđe na svjedočanstva. Zamislite onda koliko je bilo njegovo iznenađenje kada su vitezo vi, premda ih je osobno uvjeravao da su u njegovom domu slobodni i mogu otvoreno govoriti, kao na ispovijedi - ma kako ona zvučala, svi odreda odbili povući svoje iskaze, izrečene samo zahvaljujući mraku što je vladao po mučilištima pariških zatvora. Papa Klement, zapravo poslušnik francuskoga kralja Filipa Lijepog koji ga je i ustoli čio, mogao je samo u nevjerici čupati kose i rogoboriti kako su njego vi vitezovi doista zastranili s uzanoga puta Dobra. I tako je na vlastiti užas nepobitno utvrdio da su strašne optužbe protiv templara istinite. Bio je primoran prihvatiti činjenicu da će
ostati bez svojih vitezova. Kasnije se u tišini svojih odaja zasigurno počeo pitati jesu li templari ikada i bili prava kršćanska vojska Crkve. ŠTO JE VATIKAN STVARNO ZNAO Nakon ove privatne audijencije optuženih templarskih vitezova kod pape Klementa V, osnovano je tijelo koje je trebalo dokazati da - iako je sam papa ostao slijep na njihove krivovjerne djelatosti - drugi obaviješteni crkveni krugovi unutar Vatikana znaju prepoznati njiho vu herezu. Prema svjedočanstvu oca Antonia Siccija tijekom suđenja jednoj skupini vitezova, neke od njihovih gnostičkih obreda prepoznali su vatikanski uhode još dok su templari boravili u Palestini, i to znatno prije 1307. godine. Dakle, tijekom ovih suđenja posve se rasvijetlila činjenica, da su i Vatikan i kralj Filip Lijepi slali svoje doušnike preko mora, kako bi nadzirali rad vitezova templara i u Europi, i vani; neki od tih uhoda pojavili su se i kao svjedoci optužbe tijekom sudskih postupaka. Upra vo zbog svjedočenja koja su iznosili ovi doušnici, poslani na teren znatno ranije prije masovnog uhićenja templara, kralj Filip je točno znao kakva uputstva treba dati dvanaestorici svojih posebno odabra nih ljudi, i za čime trebaju tragati kada se jednom uspiju ubaciti u određene templarske preceptorije. Usto, monarh je mogao znati i za kakvim to herezama trebaju ondje tragati, ako je naišao na podatke koje je sadržavala jedna tajna templarska isprava. Nosilaje naziv Vatre no krštenje konzulata Braće, a među povjesničarima koji obrađuju templare često se spominje i kao "Tajni pravilnik templara". Otkriven je 1780. godine u jednoj od vatikanskih knjižnica, a pronašao ga je danski biskup. Navodno ga je još 1240. godine napisao francuski Majstor templa ra imenom Roncelinus, i u njemu kao da je doista dao zeleno svjetlo za sve vrste krivovjerja, zbog kojih su vitezovi i bili okrivljeni počet kom četrnaestog stoljeća. U toj se ispravi može pronaći odobrenje za upražnjavanje svih templarskih hereza, uključujući ovdje gaženje i pljuvanje Križa, poricanje Krista kao Spasitelja, seksualnu izopačenost te obožavanje glave nalik lubanji, zvane Bafomet, poput kakvog idola. U tom pravilniku čak postoji i odlomak koji vitezovima omogu ćava da sami iniciraju nove gnostike u svoj Red, pri čemu su izrijekom
navedeni katari, bogumili, pa čak i muslimanski asasini. Ako je isprava Vatreno krštenje konzulata Braće uistinu bila u optjecaju još od 1240. godine, to bi značilo da papinskim i kraljevskim uhodama nije smjelo biti nimalo teško negdje se dokopati njezine kopije za svoje nalogodavce. VITEZOVI SVETOG IVANA Opipljiviji dokaz za tvrdnju da je Vatikan morao biti svjestan krivovjernih sklonosti johanitskoga tipa u vitezova templara, pojavio se tek sredinom devetnaestog stoljeća, kada je papa Pio IX urbi et orbi (gradu i svijetu) objavio svoju slavnu poruku uperenu protiv slobod nih zidara. Iz nje se moglo zaključiti da su u Vatikanu čitavo vrijeme vjerojatno znali za heretičku povezanost templara i johanita. U doba objave ove papinske poslanice, papa se nalazio pod golemim pritiskom; od njega se tražilo da zauzme stav oko sve većeg broja krivovjernih gnostičkih sljedbi što su nicale po Francuskoj. Jedna od njih bila je i Johanitska crkva ranih kršćana. U toj su sljedbi tvrdili da su iz ravni potomci prvih vitezova templara, a vođa sljedbe, imenom Bernard Fabre-Palaprat, za sebe je govorio kako je Veliki Majstor Templara, jer potječe od Hughesa de Payensa, a i od - apostola Ivana. Upravo je odbacivanje ove sljedbe od strane pape Pija IX dokazalo, da je Crkva stotinama godina znala za bliskost između templara i johanita: Johaniti su osnivanje svoje Tajne Crkve pripisali svetom Ivanu [Krstitelju], a njihovi Veliki svećenici tvrde da im pripadaju naslovi Kristovi - Pomazanik ili Posvećenik. Kažu i da jedan drugoga nasljeđuju još od vremena svetog Ivana, i to u nepreki nutom nizu pontifikalnih moći. Onoga, koji je samoga sebe u vrijeme osnivanja Reda Hrama častio svim ovim nazivima, na zivali su Teoklet; on je, navodno, poznavao Huguesa de Payensa [sic!], navodno ga je upravo on uveo u Tajne i ufanja njihove nazovi-crkve, on ga je zaveo pripovijestima o Suverenom sve ćenstvu i Nadkralju, te ga na kraju imenovao i svojim nasljed nikom. Ovu su poruku pape Pija ubrzo potvrdili i neki vrlo cijenjeni povjesni čari devetnaestog stoljeća. U knjizi Razotkrivena Izida slavna Mada-
me Blavatsky piše: "Oni (Vitezovi templari) su u početku bili istinski Vitezovi Ivana Krstitelja, što je vapio u pustinjskoj divljini, hraneći se divljim medom i skakavcima," dok njezin suvremenik iz devetnae stog stoljeća, inače osobenjak, potomak templara i kabalist imenom Eliphas Levi, u Povijesti magije razjašnjava: "Templari su imali dvije
Slika 8.2: Saloma promatra odrubljenu glavu Ivana Krstitelja. Bi li upravo ova gl va mogla biti onaj "Bafomet", zbog koje su templare optuživali da je naročito štuju
doktrine: jedna je bila skrivena, obavijena tajnom i namijenjena samo njihovim vođama, jer je bila johanitska; druga je bila javna i usklađena s doktrinama Rimokatoličke crkve... Zato su samo njihovi vođe zna li pravi cilj Reda, dok su ih podređeni slijedili bez sumnjičavosti i propitkivanja." I tako nam je Levi potvrdio naklonost vitezova templara gnostičkim johanitima, no mi smo krenuli i korak dalje, naglašavajući da su u načelu samo Veliki majstori i vođe Reda bili svjesni heretičkih na truha njihovih djelatnosti. Ovo je potvrđeno i u transkriptima sa sud skih postupaka protiv templara, što ih je prikupilo Papinsko vijeće. Oni zorno dokazuju ovu tvrdnju, jer - dok su ispitivali vitezove o istinitosti njihova štovanja Bafometa, nitko od njih nije znao čak ni što je to, izuzev nekolicine predvodnika Reda. Čuvar te glave bio je u to vrijeme Hughes de Peraud, zamjenik Velikog majstora templara, Jacquesa de Molaya; on bi u potaji prenosio dobro skrivenu glavu od jednog do drugog preceptorata, kad god bi to zahtijevalo održavanje neke nove inicijacije ili obreda. ŠTO JE BIO BAFOMET? Tko ili što je bio Bafomet, i kako je on povezivao templare i johanite? Johaniti našega doba, koji su se negdje sredinom devetnaestog stoljeća odvojili od glavne struje templarizma, tvrde da znaju istinu o tome. Navodno upravo njihova crkva, takozvana Apostolska johanitska cr kva, čuva tajnu mudrost što je do njih došla izravno, od samih vođa vitezova templara. Prema riječima Jamesa Fostera, nekadašnjeg vrhovnog prelata johanitske crkve, kod templarskog se Bafometa radilo o odrubljenoj glavi Ivana Krstitelja, to jest - prema tradiciji johanita - Mesije. To bi moglo objasniti iznimnu svetost koju su joj pripisivali templari, kao i zbog čega je bila povjerena na čuvanje upravo zamjeniku Velikoga majstora, po položaju drugoj osobi u čitavom Redu. Prema izjavama templara sa suđenja, ova je glava imala i naročitu moć; mogla je "nagnati drveće da procvjeta i zemlju da donese ploda." Legenda kaže da su templari pronašli Ivanovu svetu glavu u palači Boukoleon u Konstantinopolu, i to tijekom četvrtog Križarskog rata. Ondje su je koristili da bi cara Istočnog rimskog carstva iz jedanae-
stog stoljeća održavala neprestano budnim i na oprezu; iz tih su je razloga svakodnevno primicali u blizinu njegova tijela. Moć ove glave, na Zapadu poznatija pod imenom Duha Svetoga, odnosno Kundalini na Istoku, predstavlja istu onu snagu kakvu je sam Ivan i zračio oko sebe tijekom svojega života u Svetoj zemlji. To je moć što se budi sama od sebe, budući da je inače uspavana evolucijska energija; budi se na samom dnu kralježnice, a svoj vrhunac doživljava u gnostičkoj spo znaji.
9. POGLAVLJE
Izgubljena templarska flota i crna gusarska zastava Jesu li pirati s Kariba bili tajni osvetnici? David H. Childress Francuski kralj Filip IV osobno je 1307. godine otputovao u Rim, da bi uvjerio papu Klementa V kako Vitezovi templari nisu nikakvi sveti branitelji katoličke vjere, već naprotiv, da je njihov glavni cilj - istu uništiti. To mu je i uspjelo. Tako je 13. listopada 1307. godine kralj Filip naredio istodobni napad na sve templarske utvrde i središta u svojoj zemlji. Za svega nekoliko tjedana uhićene su na stotine i stotine vitezova, uključujući i njihovoga Velikog majstora, Jacquesa de Molaya. Ovaj službeni po četak progona templara pao je upravo u petak, pa otuda još iz tih vremena potječe ono omiljeno vjerovanje o tome, kako je petak, tri naesti - nesretan. I diljem Europe su počeli zatvarati i mučiti vitezove, nastojeći iz njih izvući priznanja o krivovjerju. A mučeni su bili baš svi, ponekad i mjesecima, pa i godinama; torturama ih se željelo natjerati da izne su sve što znaju o tajni Svetoga Grala, o njegovu skrovištu. Inkvizito ri su se naročito okomili na Jacquesa de Molaya, čije su patnje po Filipovim tamnicama trajale punih sedam godina; bila je to prava agonija, no niti jedan od templara nije svojim mučiteljima otkrio že ljene podatke. Tijekom 1312. godine, kada su templari kao Red bili u Francuskoj vrlo djelotvorno uništeni, Filip je nagnao papu Klementa V da naloži njihov progon i u ostalim dijelovima Europe. Tako je bila razaslana papina bula, kojom je svim katoličkim vladarima zapovjeden progon viteškog reda templara.
Do tog su vremena kraljevi ljudi već pretražili i izvrnuli naopako sve templarske dvorce po Francuskoj; no, mnogi od njih bili su prazni i napušteni. Zatečena je tek nekolicina vitezova; i oni su uhićeni, mu čeni i optuženi, te je na kraju utvrđeno da su doista krivi za grijehe počinjene protiv Boga. Godine 1314. je stigao i završni dio muka Jacquesa de Molaya: dotad su ga već oslijepili užarenim željeznim šip ama, kuhali mu genitalije u vrelom ulju da bi ih potom užetom išču pali, i polomili mu gotovo sve kosti, izvrćući mu pritom udove na obrnutu stranu. Budući da je i dalje šutio, po zapovjedi kralja i pape podvrgnut je svojoj posljednjoj muci: živa su ga polagano pržili povrh slabe vatre. Ovakvo mučno, sporo i barbarsko uništavanje ljudskoga života neće ostati zaboravljeno: i danas, sedam stotina godina nakon svega, ime de Molaya živi kroz naziv za skupinu koja okuplja slobodno zidarsku mladež. Progonjeni vitezovi Reda templara raspršili su se diljem Europe. I unatoč tome, ovi prognani vitezovi i dalje su uživali golem ugled, posebno među ostalim ratnicima Europe. Zato su nailazili na mnoga mjesta gdje im se nudilo utočište, kao junacima. Neki su se od njih pridružili vitezovima teutoncima i s njima krenuli u nove bitke, ovaj put protiv Mongola i najezde Tatara, što se usmjerila na istočne dijelo ve Europe. Drugi su krenuli prema Ugarskoj da bi se borili protiv pro dora Turaka, dok su se treći povukli u Škotsku ili Portugal. IZGUBLJENA TEMPLARSKA FLOTA Tajanstveni vitezovi templari imali su vrlo dobro razgranatu pomor sku mrežu; vjerojatno su neke pomorske karte, a i druge tajne naslije dili i od starih Feničana. O njihovoj se velikoj floti raspravlja u djelu Michaela Baigenta i Richarda Leigha Hram i loža. Tu autori naglašava ju da je templarima na raspolaganju bila za ono vrijeme golema flota, koja je isplovljavala iz mediteranskih luka Francuske i Italije, kao i iz sjeverne Francuske, Flandrije i Portugala. Kada je kralj Filip u petak, 13. listopada 1307. godine pokrenuo masovni progon protiv njih, templarskoj floti, usidrenoj u luci La Rochelle, odnekud je ipak na vrijeme stiglo upozorenje. Čitava se flota odmah pokrenula i isplovila, izbjegavši tako Filipovu mrežu, i za nju se otada više nikada nije čulo.
Tako je nestanak templarske flote do danas ostao jednom od najve ćih povijesnih tajni. Što se s njom dogodilo? Je li se raspršila po sedam mora, ili se negdje u potaji samo drugačije prestrojila? Baigent i Leigh tvrde da je flota nakon skupnog isplovljavanja ostala zajedno, te prvo otplovila prema tajanstvenom odredištu, koje joj je ponudilo politički azil i sigurnost od progona: u smjeru Škotske. Da bi stigla do tamo, mediteranska je flota trebala proći kroz opa san Gibraltarski prolaz; vjerojatno se na putu i zaustavljala u raznim prijateljski naklonjenim lukama Portugala, poput luke uz dvorac Almourol. I Portugal je bio jedna od rijetkih zemalja koja bi im ponu dila azil, jer je - za razliku od Španjolske - bio skloniji njihovim cilje vima. U Portugalu su Vitezovi templari donijeli neke odluke i preustroji li svoju flotu, prije svega - izmijenivši svoj naziv u Red vitezova Krista. Ovdje su naišli na kraljevsku potporu, na koju je Crkva jedino mogla zažmiriti. Jer, kao prvo, kralj Alfonso IV je postao Velikim majstorom ovih "novih" vitezova Kristovih, a kao drugo, počeo je portugalsko brodovlje otpremati sve dublje na Atlantik. Kasnije je i njegov sin, princ Henry Moreplovac također postao Velikim majstorom, te nasta vio s očevim nastojanjima i tradicijom, vezanom uz istraživanje Atlan tika. Zanimljiva povijest Portugala, a kasnije i Brazila, u uskoj je vezi upravo s izgubljenom templarskom flotom. Čak je i samo ime Portu gala neobično, jer neki misle da se ovdje radi o nazivu kojim su ovu zemlju nazivali templari, naime - Port-O-Gral, odnosno "Luka Grala". Portugal je oduvijek njegovao bliske odnose s Engleskom, pa se postavlja pitanje nije li i to bilo u nekoj svezi s templarima i njihovom flotom u Portugalu. Jer, kako bi inače malom Portugalu, zbijenom na Pirenejskom poluotoku uz obalu Atlantika, uspjelo tijekom povijesti ostati neovisnim? Nije li to bilo moguće upravo zahvaljujući dobroj povezanosti s templarima i, ranije, drevnim moreplovcima? Jer, kasnija portugal ska kolonija, Brazil, bila je osnovana na vrlo sličan način kao i Sjedi njene Američke Države - naime, kao zajednica neovisnih država; usto treba napomenuti i da su Brazil osnivale slobodnozidarske lože - kao i državu u Sjevernoj Americi.
POSLJEDNJA STANICA TEMPLARA Baigent i Leigh nadalje tvrde, da su templari sa svojom flotom iz Por tugala otplovili duž zapadnih obala Irske prema lukama u Donegalu i Ulsteru, za njih sigurnima; tamo se nalazilo dosta templarskih ima nja, a narod se uglavnom bavio krijumčarenjem oružja za Argyll. Flota je do Argylla pristigla ploveći prema jugu i otocima Islay i Jura, te dospjela do Sound of Jura; tu su se u templarskim uporištima Kilmory, Castle Sweet i Kilmartin iskrcali i ljudi, i teret s ratnih brodova. Robert the Bruce tada je već nadzirao neke dijelove Škotske, ali ne i cijelu zemlju. Veća područja na sjevernim i južnim škotskim visorav nima, pod svojim su nadzorom držali klanovi odani engleskoj kruni. Samog Roberta je papa ekskomunicirao 1306. godine, dakle - godi nu dana prije no što je započeo progon templara. Tako papina bula, kojom je kasnije izopćio templare, nije bila primjenjiva i na Škotsku, ili barem na one njezine dijelove kojima je upravljao Robert the Bruce. Možda je baš ona slavna bitka kod Bannockburna bila velika pre kretnica i za Roberta, i za vitezove templare. Premda se ni danas ne zna točno mjesto na kojemu se ona odigrala, poznato je da je to bilo na oko četiri kilometra od dvorca Stirling, u predjelu južno od Edinburgha. 24. lipnja 1314. Robert the Bruce je zajedno sa svojih 6.000 Škota do nogu potukao dobro opremljenu vojsku od 20.000 engleskih voj nika. I nikada se nije točno saznalo što se toga dana doista događalo kod Bannockburna. Zato neki vjeruju da mu je morala stići i pomoć sa strane, te da je ovu bitku dobio zahvaljujući upravo snagama vite zova templara. GUSARI - ČUVARI SVETOGA GRALA No, što se dogodilo s nestalom templarskom flotom? Je li se usidrila u Škotskoj? Ili je preplovila Atlantik gotovo stotinjak godina prije Kolumba? Možda se preobrazila u jednu od kasnijih velikih flota portugalskih i škotskih kraljeva? Ili je postala gusarskom flotom, što je snažno udarala na brodove vjerne papi i Vatikanu? Ne zna se - jer, možda se dogodilo i sve navedeno! Prema Michaelu Bradleyu, piscu knjige Sveti Gral preko Atlantika, templari su bili čuvari Svetoga grala, u smislu koji je obuhvaćen nje-
govim nazivom "Sangreal" ili "Sveta krv". Naime, pripovijeda se da su Isusovi nasljednici izbjegli progonima i živjeli na jugu Francuske, otkud su u ožujku 1244. godine tijekom silovite opsade evakuirani iz Montsegura. Vjerojatno su se mjesecima, možda čak i godinama skri vali po brojnim skrovitim špiljama Pirenejskoga gorja, kako to opisu ju neke trubadurske pjesme. Međutim, zbog dugoročne sigurnosti templara i Svete krvi, i Red i Gral su se morali izvući iz Francuske, a na kraju i iz Europe. Bradley kaže da je rijeka Garonne bila očevidni prirodni put bijega, budući da teče iz dubina Pireneja područjem južne Francuske do svog ušća na zapadnoj obali. A luka La Rochelle, prvi dom templarske flote, smještena je upravo na tom ušću. Svetilište u gradu, kao i tvrđavu Angouleme mogli su možda koristiti kao sigurnu luku za dva, ili čak i tri naraštaja. Sve dok su templari ostajali složan i neovisan viteški Red, bilo je i nade da bi se loza mogla u potaji sakriti negdje u Europi, te započeti sa svojim usponom i jačanjem. Bradley vjeruje da je jedan od tih ratnih brodova templara, što su nestali 1307. godine, na sebi odnosio i sveti Gral. To je moglo uključi vati ne samo pojedine članove iz nekadašnje kraljevske dinastije Merovinga, već i fizička blaga vrlo šarolikog oblika, uključujući ovdje sanduke sa zlatnicima, skupocjene križeve i dragulje, možda čak i slavni Kalež korišten tijekom Posljednje večere (Kalež - Gral) ili ma koliko to nevjerojatno zvučalo - možda čak i Kovčeg saveza. Jer, govorkalo se da su i Kalež, a i Kovčeg saveza u posjedu templara, prem da većina povjesničara i ovo, kao i veliki dio svih pripovijesti o Svetom gralu drži običnim maštarijama. Bradley se slaže s Baigentom i Leighom da je templarska flota u potrazi za konačnim odredištem morala prvo krenuti prema sjeveru, dakle - kroz Irsko more i prema zapadnim klisurama Škotske, izbjega vajući pomno irske obale i tamošnje pro-vatikanski nastrojene i nad zirane luke. Flota je stigla do područja sjevernije od današnjega Glasgowa, u predjele Obana. Jer, ovdje se mogu vidjeti templarski grobovi, obilježe ni poznatim simbolom templara - lubanjom s ukrižanim kostima. Čini se da su templari u Škotskoj odlučili kako se više neće ustroja vati kao novi viteški red; radije su odabrali širiti svoju tajnu doktrinu
putem slobodnog zidarstva, i to pod vodstvom moćnoga klana Saint -Clair ili Sinclairovih od Roslina. U tom je trenutku najozbiljnije za počeo i njihov pomorski rat s Vatikanom. Bradley kaže: "Od tog se vremena znatno povećala sve učestalija pojava europskog piratstva, a način izvršenja prepada ukazuje na to da mnogi od ovih gusara nisu napadali bilo koga; bili su to vrlo neobi čni pirati, koji su se usredotočili na brodovlje Vatikana i njemu privr ženih zemalja." Templarska flota morala se razdvojiti na dva dijela. Jedan od njih se usidrio u Orkneysu i pripremao za Sinclairove gotovo pustolovne plovidbe prema Sjevernoj Americi. Drugi je dio trebao ploviti Atlan tikom i Mediteranom, kao pomorska sila koja će napadati brodove povezane s Vatikanom i njegovim saveznicima. Neka od templarskih plovila uklopila su se u portugalsku mornaricu i nastavila jedriti pod portugalskom zastavom, dok su neka druga - kojima su obično zapo vijedali francuski i engleski kapetani - izvjesila crnu zastavu s lubanjom i ukrižanim kostima, simbol koji će ubrzo diljem svijeta postati poznat kao crna gusarska zastava. KRALJEVSTVO CRNE GUSARSKE ZASTAVE Simbol lubanje i ukrižanih kostiju na zastavama prvih pirata nastao je zato, jer templari i njihova flota više nisu mogli sigurno ploviti mo rima pod svojom pravom zastavom - crvenim križem na bijeloj pod lozi. To i jest bio dio tajnovitosti kojom su se obavili ovi rani gusari: ustvari, postali su tajnom mornaricom koja više nije smjela postojati. (I to mornaricom što je doplovila do Novoga svijeta gotovo čitavo sto ljeće prije Španjolaca!) Pisci poput Baigenta, Lincolna i Bradleya drže kako ovaj simbol, što su ga templari odabrali kao svoj pomorski znak, nije ništa drugo doli preinačeni stari templarski znak; on je, prema Bradleyu, jasno iskazivao zavjet i poruku ovih "neo-templara" - da će se do smrti su protstavljati Rimokatoličkoj crkvi. Otuda potječe i simbolika ukriža nih ljudskih kostiju kako na njihovom barjaku, tako i na kamenim templarskim grobovima. Sam pojam takve zastave, na engleskom zvane "Jolly Roger", može se objasniti kao homage Rogeru II Sicilijanskom (1095. - 1154.). On se usko vezao uz templare još tijekom Križarskih ratova; bio je osvajač
Apulije i Salerna 1127. godine, unatoč oštrom protivljenju pape Innocenta II. Zato ga je za kralja Sicilije 1130. godine okrunio anti-papa Anaklekt II. Naknadno je popustio i papa Innocent, te Rogeru i slu žbeno dodijelio imanja, koja je ovaj već ionako posjedovao. Roger je uveo strogu centralističku vladavinu, slobodnu od Rima, a njegov je sjajni dvor u Palermu postao žarištem umjetnosti, knji ževnosti i znanosti onoga doba. Na njemu je sve vrvjelo od plesača, glazbenika i zabavljača, tako da je ubrzo dobio nadimak Veseli Roger (Jolly Roger). Na mnogo je načina renesansa započela upravo na njego vom kraljevskom dvoru. Svi su dobro znali za njegov sukob s papom, a naročito moreplovci i trgovci. Usto, Roger je na Siciliji osnovao i vlastitu pomorsku školu; bila je posve odvojena od Vatikana, a razdvajalo ih je kako more, tako i njegova pomorska flota, u koju je kao savjetnike pozivao židovske i muslimanske zemljopisce. Tako je na Rogerov dvor bio pozvan i arap ski geograf Ibn Idrisi; on je osmislio okruglu "nebesku" i "zemaljsku ploču", obje izrađene od srebra i s unesenim svim astronomskim i zemljopisnim spoznajama onoga doba. Idrisi i Roger su zajedno pri premili i za ondašnje moreplovce važnu raspravu ili traktat, zvan Al Rojari. Roger je inače bio oduševljen islamskom i židovskom ljubavnom poezijom, što je profinjeno slavila žensku ljepotu, za koju je i sam imao istančano oko. Upravo zahvaljujući arapskim zemljopiscima na svome dvoru, Ro ger je počeo prikupljati i važne zemljovide, koje su mu donosili i na bavljali Muslimani po svojim knjižnicama, poput slavne Aleksandrijske knjižnice u Egiptu. PORAST GUSARSTVA NA OTVORENIM MORIMA Čim je nakon 1492. godine i u Novome svijetu bila ustanovljena špa njolska Inkvizicija, templarski "gusari" su proširili svoje napade i na Karibe. Kasniji britanski moreplovci, poput Francisa Drakea u XVI stoljeću, pretvorili su gusarstvo u velik i unosan posao. A poznato je da je Drake robio isključivo katoličko, španjolsko brodovlje. Na kraju su se pirati počeli upućivati i prema meksičkim i peruan skim lukama na Pacifiku - sve u ime neprekinutoga pomorskog rata, što je započeo davno ranije s vitezovima templarima.
10.
POGLAVLJE
Tajna bitke kod Bannockburna Je li otkrivena zahvaljujući drevnoj izreci: "Kako gore, tako i dolje"?
Jeff Nisbet
Možda se niti o jednom drugom sukobu iz povijesti nije pisalo s toli ko strasti i u tolikom obimu, kao o ovom iz 1314. godine. Bez te veli ke bitke Škotska se vjerojatno nikada ne bi uspjela osloboditi engleske dominacije, što znači da nikada ne bi razvila svoj pravi nacionalni identitet, niti bi ikada mogla postati kolijevkom Deklaracije iz Arbroatha, koja je po mišljenju mnogih bila zapravo uzorak prilikom izrade američke Deklaracije o neovisnosti. Već je unutar šezdeset i tri godine od bitke, o njoj bilo napisano sedam različitih viđenja, a otada - još bezbroj. Dvije knjige objavljene su samo u protekloj godini. Zbog čega sve to? Stoga, jer je u samom srcu ovog sukoba oduvi jek ležala velika tajna i pitanje: kako su toga dana brojčano silno nad jačani Škoti ipak uspjeli doći do pobjede, premda su se borili protiv sile opisane kao "najveće vojske kojom je ikada zapovijedao kralj En gleske"? Da bi razriješili ovu tajnu, istraživači su proučavali topografiju ci jeloga područja, političko okružje, analizirali vođe obiju strana, pa čak i visinu plimnoga vala, samo da bi objasnili kako je onomad to liko slabija strana uopće mogla pobijediti. No, tajna je i dalje ostala tajnom. A uvođenje mogućeg ubacivanja tajanstvenih vitezova tem plara u žarište bitke i u priču, i to pet do dvanaest - samo ju je još pro dubilo.
No, je li Škotska doista bila baš toliko nadjačana, ili se tako protivni ku trebalo samo učiniti? Držeći se uvjerenja da ono, što izgleda predo bro da bi bilo istinito - obično i nije tako, okrenuo sam se jednom posve novom mjestu - nebu iznad bojišnice - da bih vidio što se mo žda krilo na njemu, usred bijela dana, i to prije gotovo sedam stotina godina. Vratimo se unazad. Godina je 1286. Iznenadnom smrću Alexandra III, Škotska se od jednom našla bez kralja. Njegova maloljetna unučica Margaret, kćerka kralja Erica II Norveškog, postala je jedinom nasljednicom prijestolja, i Škoti joj se žurno zaklinju na vjernost. Samo, nije trebalo proći dugo da bi Alexandrov šurjak, moćni engleski kralj Edward I, dogovo rio zaruke između male Margaret i vlastitoga sina. Plan mu je propao kada je malena škotska kraljica preminula tijekom putovanja. I tako je škotsko prijestolje ostalo prazno. Dva moćna škotska plemića, oba u krvnom srodstvu s Alexandrom, krenula su u sukob za škotsko prijestolje. Jedan je bio John Balliol od Gallowaya, drugi Robert Bruce od Annandalea, djed čovjeka koji će na kraju slaviti pobjedu u Bannockburnu. Građanski rat se činio neiz bježnim. Koga izabrati? Nije za vjerovati, no - Škotska zatraži da ovaj odabir izvrši engle ski kralj. Edward, vjeran sebi, odabire slabijega u ponuđenom dvojcu - Johna Balliola, dok istodobno samoga sebe proglašava glavnim gospodarom obaju kraljevstava. Držeći Balliola čvrsto za okovratnik, Edward odmah u škotske dvorce odašilje i svoje ljude. Premda nije bio i službeno okrunjeni kralj Škotske, Edward je postao upravo to. No, ubrzo na pozornicu stupa istinski junak, koji uspijeva osvojiti umove i srca potlačenih. To je William Wallace, osoba Slika 10.1: Engleski kralj koja je zahvaljujući romantiziranoj holiEdward II, sin Edwarda vudskoj uspješnici - filmu Braveheart - "Dugonogog", koji se borio postala svjetski poznata. Edward je na kraju sa Robertom the Bruceom Wallacea kastrirao, utopio i dao raščetvo- kod Bannockburna, Škotska.
riti, a dijelove njegova tijela razaslao po sjeveru - kao ljubazno upo zorenje, upereno protiv iskazivanja bilo kakvih daljnjih neposluha. Sada nastupa unuk iz Annandalea, Robert the Bruce, koji sustavno Englezima otima uporišta po Škotskoj, sva - osim dvorca Stirling, što se uzdiže u blizini Bannockburna. Škoti su pred konačnom pobjedom. Dotad je već Edwardov sin postao kralj Edward II, i iz Škotske primio sljedeći ultimatum: "Dođi sa svojom vojskom sredinom ljeta, 24. lipnja 1314. godine, ili će nam tvoj Sir Philip de Mowbray predati utvrdu." Edward prihvati ovaj izazov i pristiže dan prije rečenog datu ma s golemom vojskom, koja je škotske snage nadmašivala najmanje u omjeru od tri prema jedan. Škotski je položaj izgledao beznadežan. A sad - pogledajmo prema gore. U zoru se Bik našao na obzoru, okrenut prema sjeveru, na nebu gotovo već i suviše svijetlom da bi bio vidljiv. Upravo su se uzdigle i najviše zvijezde Oriona. Venera, planet koji se dugo povezivao s predkršćanskom božicom, zasjao je sjevernije od Orionovog oružja i našao se na ravnoj crti s Bikovim, nešto niže smještenim rogom. Sunce se uzdizalo u Blizancima, nebeskim dvojnicima, a slijedili su ga Jupiter, Merkur i Mjesec. Lav uzdiže svoj stražnji dio, dok mu se pod grudima smjestio Mars. Oriona prate njegova dva pomagača u lovu, Canis Minor i Canis Major ili Mali i Veliki Pas. Tijekom dana se ova nebeska skupina kretala prema zapadu. Bik je dosegnuo svoj zenit u podne i započeo sa svojom silaznom puta njom. Kako se približavala večer, Orion je izgurao Bika ispod crte ob zora. I Sunce je zapadalo, i vratila se noć. Kratka noć, kao i sve noći sredinom ljeta, posebno za one koji su znali da će - čim svane - borba iznova započeti. A možda im je upravo stoga bila čak i preduga. Jer, mnogi od njih neće dočekati sljedeće svitanje. Promotrimo sada događaje kod Bannockburna tijekom ovog ra zdoblja, imajući na umu i onu staru alkemičarsku izreku: "Kako gore, tako i dolje". Jer, podudarnosti su zapanjujuće. Prvo, događaj u podne, koji jedini ostaje kao najupečatljiviji od oba dana, koliko je potrajala bitka: prva krv.
Slika 10.2: Nebo iznad Bannockburna, Škotska - kako je izgledalo u zoru prije slavne bitke iz četrnaestog stoljeća između Škota i znatno nadmoćnijih Engleza.
Zbog sukoba među vojskovođama, Edwardova se vojska rascijepila na dva velika dijela: jednim je zapovijedao grof Gilbert de Clare od Gloucestera, a drugim grof Humphrey de Bohun od Hereforda. Nekih pedesetak metara ispred Herefordovih jedinica, na snaž nom, dobro obučenom bojnom konju jaše njegov nećak, Henry de Bohun, u cijelosti oklopljen, koplja isturena i čvrsto stegnuta u ruci. On opazi kralja Škotske i uoči da je naoružan tek bojnom sjekirom i zaštićen običnim štitom, a konj mu - sitan sivac; upravo je projahao uokolo, provjeravajući neke od svojih jedinica, smještene uz sam rub šume. De Bohun uoči prigodu da sam samcat dobije ovu bitku i prije no što je započela, i - zgrabi je objeručke. On namjesti svoje koplje i sjuri se prema Robertu, no ovaj ga spre mno dočeka. U djeliću sekunde, trenutak prije no što ga je Henryjevo koplje moglo probosti, on trznu konja u stranu, uspravi se i straho vitim udarcem sjekirom probi Henryev šljem, i glavu, i mozak. Bio je dostatan onaj mali trzaj da bi preživio i kroz vrijeme, baš kako je i bilo predodređeno.
Etimološko istraživanje otkriva da se ime de Bohun može povezati s obje riječi - Taurus ili Bik, i boun - naziv za kolač što se prema obi čajima nudio i prinosio boginji u predkršćanskim vremenima. Zani mljivo je i to, da su se i poznate škotske pogače od ječma, zvane "ban nocks" - po njima je Bannocksburn i dobio ime - koristile na sličan način. U životopisu kralja Roberta iz XIV stoljeća, pisac John Barbo ur izričito i ponovljeno Henrya i Roberta naziva "the Boun" i "the Brus". Mislim da je do ovoga "Brus" došao od stare engleske riječi brusen, u značenju "smrviti" ili "zatući". Je li moguće da je John Barbour želio navijestiti kako de Bohunov usamljenički pokušaj izravnog dvoboja, kojim bi riješio bitku, sim bolizira istodobnu bitku između Bika i Oriona, što se u tom trenutku vodila na nebu? Zar nam je u potaji pokušavao ukazati u pravcu neba? Razmotrimo prvo dva takozvana mita o Škotskoj, koja je toga da na odbila umrijeti. Egipatska veza: Škotska kronika iz petnaestog stoljeća tvrdi, da ime naroda Škoti potječe od imena Scota; bila je to kćerka onoga faraona koji je djecu Izraela prognao iz Egipta. Scota i njezini sljedbenici i sami su ubrzo potom napustili Egipat, da bi se nakon mnogih godina lutanja na kraju naselili u zemlji koju su nazvali po svojoj kraljici. Nedavno je u svojoj knjizi Glava Boga Keith Laidler ustvrdio da je otac Scote bio faraon Akhenaten, koji je u Egipat nastojao uvesti monoteizam, koristeći se pritom Suncem; ono je trebalo predstavljati jedinoga pravoga boga, koji ne bi imao nikakvog drukčijeg obličja. Zapanjuje što je Laurence Gardner, autor djela Krvna linija svetoga Grala, objavio kako je Akhenaten zapravo bio - sam Mojsije, čovjek koji je Izraelce izveo iz Egipta. Veza s Isusom: Kada je 1982. godine objavljena knjiga Sveta krv, sveti Gral autora Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henryja Lincolna, pisci su za razliku od kršćanske dogme ustvrdili, da su Isus i Marija Magdalena bili supružnici i imali djecu; potom su slijedili ovu svetu lozu kroz neke od najviših i najmoćnijih kraljevskih obiteljskih dinastija Europe. Dokaze o toj krvnoj liniji Vitezovi templari su mogli pronaći prigodom iskopavanja kojima su se godinama bavili, istražu jući početkom dvanaestog stoljeća prostore ispod ruševina Hrama kralja Salomona u Jeruzalemu. Kad je 1307. godine na divljački i okru-
tan način okončano postojanje ovoga viteškog Reda, misli se da su mnogi od njih uspjeli pobjeći iz Francuske u Škotsku, upravo na vrije me kako bi u borbi s Engleskom pomogli Robertu the Bruceu - čovje ku, čije bi podrijetlo u sebi moglo objedinjavati obje spomenute krvne linije: i onu egipatsku, i onu svetu. Doista, vrlo opasne pomisli, posebno za 1314. godinu i ono doba. No, ako su neki onomad u njih vjerovali, jesu li ta uvjerenja na neki skroviti način možda mogla biti ugrađena i u veliko povijesno plat no, kao što su bila utkana i u Bannockburn - kako bi jednoga dana, u nekim znatno slobodnijim i snošljivijim vremenima bila otkrivena kao Istina? Razmislimo sad kako bi ova dva mita mogla biti povezana s još jed nim zajedničkim korijenom, naime - sustavom vjerovanja u drevnom Egiptu. U svojoj je zadnjoj knjizi Rex Deus Tim Wallace Murphy iznio tvrdnju, da je Isus bio iniciran u egipatski kult boga Ozirisa i ondje postao sljedbenikom božice Izide. To se velikim dijelom i potvrdilo zahvaljujući dobro potkrijepljenim ispravama o dubini štovanja koje su templari iskazivali upravo Izidi, skrivajući je pod krinkom Crne Madone. Pojas zvijezda Oriona postao je središnjim i Grahamu Hancocku, a uklopio se i u teorije Roberta Bauvala o iznimno rano izra đenom tlocrtu piramida u egipatskoj Gizi. Što sam više nastavljao s proučavanjem dosad prihvaćenih objaš njenja, kojima se obrazlagala pobjeda Škota kod Bannockburna, sva su mi djelovala sve manje uvjerljivo. Štoviše, postojanje tajnoga brat stva Škota i Engleza, ujedinjenih oko cilja koji je nadilazio i njihove nacionalne osjećaje, činila mi se sve vjerojatnijom; a potvrda, da je negdje duboko između redaka službenih izvješća o tom boju zapisana i istinita, ali tajna priča, počela je naglo izranjati iz magluštine davno prohujalih vremena. No, spomenut ću prvo još neke zanimljivosti: U jednom dijelu Barbourove knjige, onom koji govori o mlađim danima Roberta the Brucea, pisac navodi kako je prigodom jednoga lova Roberta slijedio lord John of Lome, koji je posudio dva Robero-
va lovačka psa. Stoga je mladić, da ga njegovi psi ne bi slijedili, kre nuo rijekom uzvodno, baš kao što i Orion sa svoja dva pratitelja noću silazi iza zapadnog obzora, samo zato da bi se opet uzdigao zajedno sa Suncem. Usto Barbour spominje i staro proročanstvo vezano uz posve određeni raspored planeta, možda zato da bi nam dojavio ka ko zapravo pripovijeda dvije priče - jednu gore, a drugu - smještenu dolje, ispod prve. A. A. M. Duncan, posljednji prevoditelj Barbourove knjige, naga đao je kako je Barbourov gospodar u četrnaestom stoljeću bio biskup William Sinclair od Dunkelda, mlađi brat gospodara Roslina i pre dak čovjeka, koji će stoljeće kasnije naložiti izgradnju sada već pozna te crkve u Rosslynu, za koju se već duže vrijeme misli da je arhitekton sko skrovište starih znanja i spoznaja iz tradicije templara. STVARNA BITKA KOD BANNOCKBURNA Dok se grmljavina velike engleske vojske približavala sjeveru, Robertove su je jedinice iščekivale u Torwoodu, šumi što se prostirala južno od dvorca Stirling. I dok se riječ tor danas obično prevodi kao brežu ljak ili stjenovita uzvisina, postoji i zanimljivo starije tumačenje nje zinog značenja; o njemu je u svojoj knjizi Nazivi zvijezda: njihov značaj i značenje iz 1899. govorio R. H. Allen. On kaže, objašnjavaju ći odnos drevnih druida prema zviježđu Bika, kako su neki tvrdili da su vrletne hridi po Engleskoj bile zapravo njihova stara mjesta štovanja kulta Bika, kao i da današnje ukrižano pecivo zapravo potječe od drevnih kolačića što su se prinosili bogovima u tom kultu; jer, oni misle da se radi o istoj skupini zvijezda koja ih povezuje s drevnim Egiptom i Fenikijom. (Možda ova tvrdnja i nije bez osnova). Herefordov sukob s Gloucesterom o tome tko bi prvi trebao krenu ti u napad, usporio je napredovanje Engleza toliko, da su na kraju morali jako žuritiprema Bannockburnu; tako su onamo stigli iscrplje ni, a opet - baš prikladno, i na vrijeme da bi se Robertov dvoboj s de Bohunom odigrao upravo u podne. Engleski prebjeg i dezerter, Alexander Seton (inače, to je templar sko prezime koje se često ponavlja), osvanuo je predvečer u Robertovu taboru. Opisao mu je koliko je njegova pobjeda nad de Bohunom obeshrabrila Engleze te ustvrdio da, ukoliko Škoti rano ujutro krenu
u napad - zasigurno pobjeđuju. I čim se na obzoru počelo rasvjetljava ti, Seton mu dobaci: "Sad je vrijeme i sad je pravi sat!" - rečenicu ovje kovječenu u škotskoj poemi Roberta Burnsa Oda Bannockburnu. Tako su se Škoti, još skriveni polumrakom zore, 24. lipnja 1314. godine u tišini dokopali položaja engleske vojske, dospjevši joj znatno bliže no što bi to inače dopustila vojna mudrost Engleza. A kada su obje snage stale okom u oko, Škoti iznenada kleknuše i započeše se - moliti. Kralj Edward pomisli da se ovo klečanje odnosi na njihovu predaju i vapaj za milošću, dok se iza njega Venera već uzdigla na nebu, a Orion i Sunce su je slijedili. Je li ovaj opširno prepričavan i opisivani događaj bio upriličen kako bi poslužio dvojakoj svrsi - jednoj moli tvi za sam trenutak, a jednoj prikrivenoj, za buduća pokoljenja? Robertovo najveće vojno umijeće bio je drukčiji način uporabe schiltrona, formacije ukojoj se vojnici gusto zbijaju ukrug, usmjerava jući svoja dugačka koplja prema van. Schiltroni su se dotad uspješno koristili, ali uvijek samo kao statične obrambene formacije, dok ih je Robert uvježbao dovoljno da bi postale pokretne, ali i napadačke. A kada su se tri Orionova zvjezdana pojasa stala približavati Biku, na zemlji su tri škotska schiltrona napredovala prema Englezima. Jednu od mnogih bojnih zastava visoko je uzdizao Robertov vjerni pouzda nik, poručnik James Douglas, dok su se na slici neba jasno vidjele tri zvijezde na modroj nebeskoj pozadini. Engleska se vojska i postrojila nezgodno, ukliještena u klinu iz među dviju pritoka rijeke Forth, a ona je plimna rijeka; kako su Ško ti napredovali prema tom klinu, obje su pritoke postajale sve dublje - plima je baš toga dana bila iznimno visoka, budući da su se Sunce i Mjesec nalazili neuobičajeno blizu. Stoga je Englezima ostalo malo prostora za borbu, osim na prvoj liniji bojišnice. Legenda nam dalje govori da se u bitku sa zapada odjednom uba cila svježa snaga od tri stotine vitezova templara, pod vodstvom lor da Sinclaira od Roslina, ali je za njom pristigla još i razbješnjela, od lučna masa naroda, urlajući i vrišteći, što je posve zbunilo i uspaničilo protivnika. Mnogi su se Englezi utopili, nastojeći izbjeći pokolj. Nije li se za ovakav neuobičajeni položaj Sunca i Mjeseca moglo znati i davno prije? Nije li zbog toga Edwardu trebalo više od godine dana da prikupi željenu moćnu vojsku kojom će udariti na Škotsku? I nije
li se za grofove Hereforda i Gloucestera nagađalo da su možda i namjer no otezali s engleskim napredovanjem, te se stoga pojavili sa svojim premorenim vojnicima upravo na tome mjestu? Bitkom kod Bannockburna 1314. još se nije okončao rat Škota za neovisnost, ali je njome svakako dobio snažan zamah. Godine 1322. Edward je pokušao još jednom, po posljednji put krenuti k sjeveru, ali je naišao na napuštenu zemlju, bez imalo hrane za vojsku. "Oporu ka kralja Roberta" postala je poznata kao Robertova izvorna politika "puste zemlje", koja je po svim poljima južne Škotske neprijatelju ipak ostavila nešto za kakav - takav obrok: naime, jednu sakatu kravu. Malo je vjerojatno da će službeni povjesničari prihvatiti bilo koju od ovdje navedenih povezanosti, no budući da ja nemam niti aka demskog obrazovanja niti ugleda koji bih trebao štititi, ipak sam ih se usudio iznijeti i raduje me rasprava što će uslijediti. Samo, upozo rio bih na to da bi daljnje usporedbe pisanih materijala s postojećim mitovima i legendama, mogle razotkriti još mnoge povezanosti, to liko brojne da ih ovdje neću ni nabrajati, ali niti otpisati kao čistu slu čajnost. Tijekom bitke kod Bannockburna odvijalo se znatno više toga, no što povijest smije dopustiti - kako gore, na nebu, tako i dolje, na tlu, a o tome se i radi - o tome što. Jer, zašto - to je već posve druga priča... Znam da je i sama pomisao - kako se mit neprestano koristio kao sredstvo za prenošenje bezvremenih, a opet temeljnih istina, da bi barem na taj način stigao do boljih i snošljivijih vremena i prosvjetljenije budućnosti - za mnoge od nas preteška. A opet, mislim da je važno pokušati, i to naročito po pitanjima religije, a posebno u ovim našim strašnim vremenima. Jer, ako je moguće da su sva učenja jedna ko pogrešna, te da su ukrivo izrastala iz samo jednog, tužno zaborav ljenog duhovnog izvorišta, starijeg no što su nas ikada učili - tada je možda "sad vrijeme i sad pravi sat" da se takva jedna mogućnost ba rem razmotri.
11. POGLAVLJE
Piramide u Škotskoj Tlocrt Oriona otkriven u lijepoj Kaledoniji
Jeff Nisbet
Egipatski bogataš Mohamed Al Fayed, vlasnik Harrodsa i otac Dodija Fayeda, suputnika princeze Diane, koji je s njom i poginuo u promet noj nesreći 1997. godine, naveo je na internetskoj stranici lista Man chester Guardian's svojih deset najomiljenijih knjiga. Jedna od njih je i Škotska kronika: knjiga o povijesti Škota, a uz nju je kao objašnjenje upisao i nekoliko jednostavnih riječi: "Konačno otkriven škotski dug Egiptu". Što je Al Fayed time mislio? Scotichronicon, knjigu s podnaslovom: "Legenda o Scoti i Gaythelosu", u petnaestom je stoljeću dovršio opat Walter Bower iz Inchcolma. Prema toj legendi, Scota je bila kćerka faraona koji je prognao djecu Izraelovu iz Egipta, nakon čega su Izraelci krenuli u potragu za Obeća nom zemljom. Kao princ izgnan iz Grčke, Gaythelos je postao Scotinim suprugom. No, ubrzo nakon protjerivanja Izraelaca, i ovaj je bra čni par bio primoran napustiti Egipat. Prvo su krenuli za Španjolsku, zatim Irsku, da bi se na kraju skrasili u Škotskoj, koja je tako i dobila ime po Scoti. Njihova je krvna linija stoljećima tekla venama kraljeva Škotske i Irske. No, Gaythelosovo je podrijetlo bilo i starije, jer se kroz mnoge naraštaje protezalo sve do patrijarha Noe, spominjanog u ži dovskim zapisima kao najstarijeg preživjelog tijekom velikoga biblij skog potopa. Premda se mnogi povjesničari i danas sukobljavaju, tvrdeći da su kraljevske obitelji držale politički mudrim dokazivati kako se njihove loze protežu još od pradavnih vremena, zar nije moguće da i legende pokatkad budu više istinite nego uljepšane?
27. ožujka 2000. godine primio sam od poznate britanske arheologinje sljedeće mišljenje, vezano uz moj članak o zagonetnoj škotskoj "leyline" - crti koju sam otkrio: "Ja doista razumijem Vaše traganje za znanjem i novim spoznajama," pisala mi je ona, "ali, molim Vas, molim Vas - izbjegavajte ovo pitanje vezano uz leyline crtu. Tako je lako povlačiti crte, usporedbe, ili nagađati, sve od prapovijesti naova mo, ali to je ujedno i put ludila." Hmmmm...! Za one kojima nije poznat izraz "leyline", reći ću da je to zapanju juće točan raspored drevnih arheoloških nalazišta, koja se uzajamno preklapaju duž mnogih i mnogih kilometara. Akademici ih zanemaru ju, proglašavaju ih pukom slučajnošću, a oni koji nailaze na ove po dudarne crte nalazišta, nikako ne mogu objasniti ono - "zašto". Pri tom one prelaze i preko visokih planinskih masiva, i golemih vodenih površina, ali kao da se nikada ne protežu nekim utabanim putom, već uvijek i jedino - pravocrtno. Pa od kakve su onda koristi? U to sam vrijeme proučavao vitezove templare, a moje otkriće je bilo sljedeće: Zamijetio sam geometrijsku povezanost između dva poznata tem plarska nalazišta u Škotskoj - njihovoga najranijeg nama poznatog središta u malom zaseoku zvanom Temple (Hram), te slavnoga skrovišta templarskih i slobodnozidarskih tradicija, crkve u Rosslynu. Ove su se dvije točke mogle povezati s trećom, ako bi se povukle rav ne crte preko dva otočića na sjeveroistoku, u dijelu Škotske zvanom Firth of Forth - preko otočića imenom Craigleith i Fidra. I svaka od ovih crta na kraju se spajala s otokom Isle of May, što se nalazio još kojih tridesetak kilometara dalje; tradicija govori da je upravo na taj otok prispjela templarska flota pri bijegu iz Francuske. Povjesničar Stuart McHardy nedavno je objavio da je poznato, kako stanovništvo otoka Maya tvrdi da je njihov otok zapravo Avalon, na kojemu je poko pan legendarni kralj Arthur. (To, navodno, nije nimalo uznemirilo one koji ustraju u tome da je Glastonbury taj kojega treba povezivati s Avalonom). Točno na pola puta između otočića Craigleith i Fidra leži još je dan otočić, još manji od njih, a mještani ga nazivaju "The Lamb" (tj. Janje); no, on će u cijelu jednadžbu ući nešto kasnije.
Potom sam povukao tri dodatne, međusobno povezane crte. Prva se protezala južno od Craigleitha do samostana cistercita u Melroseu. Budući da je opat Bernard de Clairvaux osnovao gotovo istodobno templare i cistercite, mnogi i danas tvrde kako su oni za pravo bili dva kraka istoga reda. Zanimljivo je da sam kasnije otkrio, kako se ova crta produžavanjem k jugu nepogrešivo spaja s Glastonburyjem. Druga crta, što se usmjerila u pravcu sjeverozapadno od Melrosea, prolazila je točno kroz Hram i Rosslyn, sve do mjesta zvanog Crossford, na kojemu je presijecala treću crtu. Ova se treća crta kretala zapadno od Craigleitha, prolazeći na svo me putu kroz opatiju Dunfermline. Tu je bilo pokopano tijeko Ro berta the Brucea, junaka iz mojega ranijeg članka, "Tajna bitke kod Bannockburna"; jer, njegovo su srce izvadili i ponijeli ga sa sobom u nove bitke po Svetoj zemlji, samo što je to loše završilo. Kada je ono iz Španjolske konačno opet vraćeno u Škotsku - jer samo do Španjol ske je i dospjelo, budući da je "nevjernička sila" presjekla svako daljnje putovanje kršćanskim ratnicima - srce škotskoga kralja pohranili su u Melroseu; samo dan jahanja dijelio ga je od sjedinjenja s tijelom, a povijest nam ne odgovara na pitanje - zašto. Na kraju, na isti sam način pronašao svoj "šestar i kutomjer", koji ma sam spojio nekoliko nalazišta templara i slobodnih zidara u južnoj Škotskoj. Kao što je mnogima poznato, šestar i kutomjer su vrlo važni simboli za slobodne zidare. Mogu se vidjeti u svakoj loži svijeta; obi čno okružuju tajanstveno slovo G, koje se različito tumači - kao ozna ka za Boga (God), za Gnosis ili za Geometriju. Ono što sam dobio iscrtavanjem ovih leyline - crta, dovelo me do značenja koje je isključivalo obične slučajnosti. No, kako se nad ovim mojim radom ubrzo uzdigao upozoravajući prst, odložio sam ga - ali, ne i zadugo. Dok sam istraživao bitku kod Bannockburna, često sam se služio računalom i simulacijama istočnoga neba, onakvoga kakvo je trebalo izgledati na sam dan sukoba. Bezbroj puta sam promatrao tri međuso bno jednako udaljene zvijezde u pojasu zviježđa Orion, dok su se nevidljive uzdizale na danjem nebu; i tako, u jednom sam trenutku opazio kako se uzdižu baš iznad otočića Fidre, Lamba i Craigleitha.
Pozabavivši se potom vjetrom, odjednom sam zaključio da vrijedi malo više pozornosti ukazati Lambu (baš me briga za zdravlje uma). Tada sam povukao crtu od Maya, i to kroz Lamb i točku na samoj sredini između Rosslyna i Hrama, tek da vidim kud bi me ona mogla odvesti. A odvela me daleko, do maloga mjesta u Irskoj imenom Tara, gdje se nekada tijekom stoljeća održavala krunidba irskih kralje va - potomaka Scote i Gaythelosa. Ovo je bilo neobično. A postalo je još neobičnije! Na stijeni podzemne kripte crkve u Rosslynu - najstarijeg i naj svetijeg dijela čitavoga zdanja - nalazi se ono što nazivaju "radnim slobodnozidarskim crtežom". Kao da više ima oblik obeliska negoli piramide, a opet - odnekud mi je zapjevao pjesmu sirene što doziva. Jer, središnja crta toga crteža prolazi kroz tri piramide, ukoliko se gleda odozgo! Zbog čega je netko ovo sveto mjesto zauvijek nagrdio ovim crte žom na zidnoj stijeni, kada ga se znatno lakše moglo iscrtati u praši ni? Nije li to još neobičnije? Kada je vidljiv, Orion postaje najspektakularnije zviježđe na nebu - pravo malo čudo. Najmanje je apstraktan od svega postojećeg zvi ježđa, a svojim je oblikom upad ljivo humanoidan. Ali, od svih sedam glavnih zvijezda, upravo su zvijezde iz njegova pojasa odav no privlačile veliku pozornost. Urođenici Sjeverne Amerike nazi vali su ih jednostavno "trojkom u nizu"; nedavno je odnose među njima proučavao istraživač Robert Bauval i povezao ih sa tlocrtom kompleksa piramida u Gizi. Orion i obližnji Sirius, najsjaj nija zvijezda neba, neraskidivo su vezani, kako za drevni Egipat i njegov sustav vjerovanja, tako i Slika 11.1: Zviježđe Orion, kako se za tajanstveni simbolizam tajnih uzdizalo iznad obzora na dan bitke obreda slobodnih zidara, koji se kod Bannockburna u Škotskoj.
Slika 11.2: Ovaj slobodnozidarski crtež još uvijek je vidljiv na južnoj zidnoj stijeni kripte u Rosslynskoj crkvi. Odražava poseban odnos između egipatskih piramida i škotskih otočića u Firth ofForthu.
Slika 11.3:1 ova fotografska kompozicija također prikazuje poseban odnos iz među egipatskih piramida i škotskih otočića u Firth of Forthu. koristi od njihovih najranijih dana postojanja (premda ga mali broj ljudi doista i razumije, uključujući ovdje i same slobodne zidare). Je li ključ za ono što se dugo nazivalo "izgubljenim tajnama slobodnog zidarstva", mogao biti skriven istočno jugoistočno od Bannockburna, dana 24. lipnja 1314. godine, i to usred svjetlosti dana, tijekom bitke za neovisnost Škotske? Vođen nekim divljim predosjećajem, odlučio sam spustiti Orion i Sirius na zemlju, i to smještajući tri zvijezde njegova pojasa ravno na tri otočića u Firth of Forthu. Nije za povjerovati, ali - Sirius se pritom našao na malenom otoku Inchcolm, na zapadu Fortha, mjesta gdje je Walter Bower napisao svoju Scotichronicon. U djelu Nazivi zvijezda: njihov značaj i značenje, Richard Hinckley Allen spominje jednu hinduističku tradiciju, koja Sirius personificira kao lovca što izbacuje trostruku strijelu i njome Oriona pogađa ravno u grudi.
Zanimljivo je da prezime Waltera Bowera potječe od obrta za iz radu lovačkih lukova. Je li moguće da je Bower, završavajući svoju knjigu, odapeo strijelu tada zabranjenog znanja prema prosvjetljenijoj budućnosti? Međutim, druge se zvijezde u konfiguraciji Orionovog i Siriusovog zviježđa nisu tako dobro smjestile. Belatriks, zvijezda što obilježava desno Orionovo rame, gotovo da nevidljiva leži u moru, daleko od Maya, otoka za koji je moj "kompas" pokazao kako je odigrao značaj nu ulogu u onome što mi je sve više nalikovalo poruci iz davnih vre mena. Druga jedna divlja slutnja nagnala me da uvećam ovu skupinu zvijezda, smještajući je na Craigleith, sve dok se Belatriks nije našao na Mayu. Ishod je bio zapanjujući! Sada je Sirius ležao na Torphichenu, nekada glavnom stožeru vite zova hospitalaca u Škotskoj; bio je to katolički vojni red koji je prihva tio odbjegle templare i potom, zahvaljujući milosti Rima, preuzeo i najveći dio njihovih imanja. No, nedavna su istraživanja pokazala kako postoji mogućnost, da su templari ipak u potaji i u okviru hospi talaca zadržali svoju autonomiju. No, to je bio tek početak. Crta povučena od Belatriksa kroz Orionovo lijevo rame (Betelgeuse), odvela me ravno do dvorca Dunsinane, ovjekovječenog u Shakespeareovu Macbethu. Keith Laidler, autor Glave Boga, povezao je s dvorcem Dunsinane zanimljivu pripovijest. U novinama iz 1809. godine pronašao je članak o tome, kako je golemi kamen, "od meteorske vrste ili polumetalizirana gromada", pronađen skriven ispod dvorca; poslaše ga na prouča vanje u London, ali je putem nestao. Laider nastavlja tvrdnjom da se ovdje radilo o pravom škotskom Kamenu Sudbine te da je kamen, na kojemu su Škoti stoljećima okrunjivali engleske kraljeve bio lažan, zamjenski. Pravi Kamen, kaže on, zapravo je prijestolje Akhenatena, heretičkog faraona, koji je tik prije biblijskog odlaska Izraelaca pokušao u Egipat uvesti monoteizam, no u tome nije uspio. Tako je ovaj kamen krenuo na putovanje zajedno sa Scotom, za koju autor tvrdi da je bila faraonova kći, dok je sam Akhe-
naten predvodio egzodus Izraelaca u Obećanu zemlju, i to pod ime nom koje mu je nadjenuto u Bibliji - Mojsije! Mogu li današnji kršćani i Židovi biti povezani s davnim, zajednič kim egipatskim vladarom? Dublji smisao toga bio bi nevjerojatan! Ali, gdje se smjestila zvijezda Betelgeuse, ona između otoka Maya i dvorca Dunsinane? Moj je zemljovid pokazao nezanimljiv krajolik. No, naknadna su istraživanja otkrila da je drevni, sada "izgubljeni" kameni krug, jed nom doista postojao zapadno od Dunina. Ako se pokaže da izgublje ni krug leži ispod Betelgeusa, arheolozi će se imati čime zabavljati dok će ga iznova iskopavati. I zvijezde što su ležale uz Orionove noge, također su zauzele zanim ljive položaje. Rigel, Orionova desna noga, nalazila se iznad dvorca Yester. Podi gao ga je 1297. godine Hugo de Gifford, zvan još i "Yesterskim čarob njakom", i to povrh velike podzemne špilje što su je nazivali Goblin Hall. Hugo se svojom magijom bavio upravo u Goblin Hallu, prije no što je ovu spilju u četrnaestom stoljeću prepustio obitelji Hay. Kasnije je otac te obitelji, Richard Hay, napisao povijest klana Sinclair od Roslina. Govori se da je lord William Sinclair zapravo nauštrb svoga dvorca stvorio dovoljno prostora za izgradnju crkve. Očito, čak je i u ono vri jeme položaj zdanja značio mnogo! Saif, Orionova lijeva noga, našla se između gradova Musselburgh i Prestonpans; ovo je područje jednom pripadalo cistercitima iz Newbattlea, a kasnije su njime vladale obitelji Seton i Kerr, blisko poveza ne s templarskim redom. Osim što je ovdje bilo sjedište jedne od pr vih škotskih slobodnozidarskih loža, na ovom se području održao i prvi sastanak "vještica iz North Berwicka"; žene su 1590. godine bile optužene da su se urotile kako bi ubile škotskoga kralja, prvoga za kojega se i službeno zna da je bio slobodni zidar, i to - "gnjusnim sredstvima vradžbina". Ovaj je namješteni slučaj pomogao da se u Škotskoj konačno i zauvijek odbaci progon vještica, tada star već više od stotinu godina - podatak, na koji se u povijesnim udžbenicima može naići tek vrlo rijetko. A evo i glavnog iznenađenja: crta koju sam povukao od zvijezde Rigel kroz Saif, odvela me izravno do - Bannockburna, na mjesto slavne škotske bitke za neovisnost, nad kojim je sredinom ljeta 1314.
godine u osvitu zore, nevidljiva, na nebu visjela velika poruka - poru ka, koja nam je naumila razotkriti kako su nas varali tijekom dugog, dugog razdoblja. Iznenađenje, iznenađenje! Protekloga travnja krenuo sam iz Edinburgha, kako bih snimio tri otočića u zvjezdanom pojasu; pritom me iznenadio oblik North Ber wick Lawa, vrhunca koji se uzdiže južno od Craigleitha. Nevjeroja tno je nalikovao piramidi, pa sam već putem počeo pomalo računati. Autori Hancock i Bauval su u knjizi Poruka sfinge objasnili, da se dno pravokutnog prostora u središtu dna Velike piramide nalazi 186 metara ispod glavne platforme piramide. A visina North Berwick Lawa iznosi - 187 metara! Želi li tkogod baš cjepidlačiti? Od vrha North Berwick Lawa, na zamišljenoj povučenoj ravnoj crti leže, poredani poput bisera na uzici ogrlice - otočići Craigleith, Lamb i Fidra. Nije se moglo izbjeći pitanje: kako je moguće da su se smjestili jedan do drugoga upravo kao i piramide u Gizi? Kako su se mogli nala ziti ispod Orionovog pojasa u osvit bitke kod Bannockburna? Kako North Berwick Law može biti tako savršeno piramidal nog oblika? Kako je moguće da prirod no oblikovan krajolik bude upravo tako raspoređen, premda se stvarao bez ika kvih nadnaravnih utjecaja? I zbog čega se upravo u ovom malenom kutku svije ta tako skladno objedinjuju glasovi mita i povijesti, pjevajući pjesmu sirena ljudi ma poput mene? Možda bih i sam mogao odgovoriti na neka od ovih pitanja, ali time izazva ti i nova. Izlažući se napadima raznih učenih ljudi i akademika, mislim da su se North Berwick Law i otočići što pri padaju Forthu našli ovdje gdje jesu, za Slika 11.4 Stari zemljovid hvaljujući čitavom nizu procesa vezanih Firth of Fortha u Škotskoj, s uz oblikovanje površine Zemlje - to jest, jasno označenim brdom Nor da se postupno nastajanje krajolika us- th Berwick Law (kao N. Law).
klađivalo da bi odgovaralo i poslužilo svrsi, koja tek sada polako izra nja iz magle prošlosti. Na zemljovidu ovoga područja iz sedamnaestog stoljeća, navodno izrađenog na temelju izvornih, ali danas zagonetno izgubljenih crteža raznih krajolika, koje je u šesnaestom stoljeću izrađivao Timothy Pont, prikazana su i tri otočića iz Orionovog zvjezdanog pojasa. No, ima nečega čudnovatog u njihovu prikazu. Jer, usmjerenost im je po grešna, a otok Lamb je na njemu nazvan Long Bellenden. Ovo je ime naročito zagonetno, jer taj otok uopće nije dugačak (ili "long"). Ustva ri, najkraći je od sva tri otočića. Zar se tijekom vremena mogao "skratiti" kako bi "izoštrio" cilj na golemom prostoru od Maya do Tare? A možda su nekada davno ovi otočići bili samo jedan dugački otok, odsječen od kopna nakon kakve strašne kataklizme o kojoj su nagađali i autori drevnih mitova što su prelazili s koljena na koljeno, jedan otok koji je potom bio razdvojen na tri dijela? I nije li North Berwick Law ipak bio oblikovan od otpada ovakvih strahovitih podrivanja i pomicanja tla? Pogledajte samo otočić Fidru - kao da je gotovo raspolućen i izduben po tom rascjepu; a zatim, upitajte se je li ga takvim oblikovao Bog, ili Priroda, ili mu je ovakav oblik ipak dala - ruka čovjeka! Znam da ovdje stojim na nesigurnom tlu, ali ne i nepromišljeno - i bit će mi drago čuti vaše argumente. No, upozoravam vas da bi ovaj članak mogao biti i znatno duži, jer sam ovdje iznio tek grube obrise djela koje pripremam. Povijest nas uči da smo mi najveća civilizacija koja je ikada kročila planetom Zemljom. Od početaka svijeta ljudi su često vodili ratove zbog vjere, pri čemu je svaka od sukobljenih strana mislila da Bog stoji upravo uz nju. No, što ako je sve ono što ih je nadahnjivalo za te borbe bilo pogrešno? Tko će nam oprostiti za svu opačinu koju smo počinili, budala protiv budale, vjerujući - u laži? Orion je s neba spušten na zemlju, i to u Škotsku, i tu se smjestio upravo na mjesta iz bajki o legendarnom, svetom kamenu, o magičnom maču, o jednom boju koji svijet neće tako lako zaboraviti, o jednom davnašnjem kralju imenom Arthur. Mnogo je truda uloženo, mnogo se opasnih i nesretnih događaja trebalo zbiti da bi nas nagnalo na takva razmišljanja. Možda je sada i došlo vrijeme za njih - danas više no ikada prije.
12. POGLAVLJE
Zagonetka izgubljenog velikog pomorskog zemljovida Kako su njegovi izrađivači mogli znati ono što su znali? David H. Childress
Već unutar naraštaja u kojemu je papa Klement V popustio pod pritis cima francuskoga kralja Filipa IV i odobrio progon templarskoga reda (13. listopada 1307. godine), Europom su počeli kolati zemljo vidi zvaniportolani. Jedan od najranijih dobio je naziv Dulcert Portolan; nastao je 1339. godine, pojavivši se tako svega dvadeset i sedam godina nakon konačnog uništenja templara. Znanstvenici koji se bave navigacijom neprestano su nastojali zanemarivatiportolane, vjerojatno zbog svega što bi onipodrazumijevali. Doduše, prihvaćeno je da su oni uistinu postojali, ali su bilo kakvi daljnji zaključci jednostavno bili odgurnuti u stranu. Jednostavnije rečeno: nije tolika zagonetka sama činjenica što su se portolani tako iznenada pojavili u Europi četrnaestog stoljeća, već je to - njihova nevjerojatna, zapanjujuća točnost. Prije toga, najveću je zapreku srednjovjekovnim pomorcima predstavljala zemljopisna dužina, jer naprosto nisu mogli točno utvrđivati položaje istočno ili zapadno od bilo koje određene točke. Ključ za pronalaženje zemljopi sne dužine promatranjem neba zahtijevao je pak veliku točnost pri mjerenju vremena, a u ono doba nije bilo točnih satova; na njih su moreplovci trebali pričekati sve do osamnaestog stoljeća, kada ih je njima opskrbio ubrzani razvitak tehnologije. Suvremeni, danas već pokojni stručnjak, profesor Charles Hapgood, koji je predavao na koledžu u New Hampshireu, točnije - na
Keene State Teacher's Collegeu, istraživao je ove portolane - zemljo vide tijekom 1950.-tih i 1960.-tih godina. Analize koje bi obavio slao je na provjeru Zapovjedništvu ratnog zrakoplovstva SAD-a, točnije - njegovom Odsjeku za kartografiju. Došao je do sljedećeg i konačnog zaključka: svi zemljovidi koje je provjeravao zapravo su nastali kopira njem jednog te istog, izvornog zemljovida. Svi postojeći portolani prikazuju područje Mediterana; stoga se neminovno javilo pitanje: nije li onaj početni zemljovid od kojega svi oni potječu ipak prikazivao neko znatno veće područje? Možda čak i cijeli svijet? Ako su portolani predstavljali tek manji dio Europe i bili tek dio ne koga većeg zemljovida ili mappamundi, kako bi to rekli akademici, tada bi kruna svega morao biti zemljovid koji i ostatak svijeta prikazu je jednako točno kao i ovaj maleni dio Europe. Istraživač Michael Bradley kaže: "Vjerujem kako je opravdano pretpostaviti, i to s velikim stupnjem sigurnosti, da su templari posje dovali takav zemljovid svijeta. Razlog radi kojega to odlučno tvrdim jednostavno je taj, što su suvremeni znanstvenici pronašli upravo ta kvu vrstu mappamundi u drevnim ispravama Bliskog Istoka. Točnije, radi se o dvije vrlo zanimljive karte svijeta: zemljovid Hadji Ahmeda, otkriven 1860. godine u današnjem Libanonu, i zemljovid Piri Reisa, pronađen 1929. godine u staroj carskoj palači Konstantinopola. Pretpostavimo li da su zemljopisa petnaestog ili šesnaestog stoljeća imali vrlo stari, ali točan zemljovid koji su onda dalje kopirali, jasno je da bi zasigurno bili skloni tome da ga "unaprijede" i "poboljšaju" na temelju novih spoznaja koje su im bile dostupne. Za područja koja su im bila nepoznata zbog njihove nepristupačnosti, poput sjevernog Grenlanda, naprimjer, ili za ona koja su doduše bila ucrtana na mappamundi, ali su još uvijek bila neistražena, izrađi vači zemljovida nisu imali drugog izbora, osim - oslanjati se na onaj izvorni zemljovid. Kada bi se radilo o područjima za koja bi mislili da ih poznaju - poput europskih obala Atlantika i područja Meditera na - osjećali bi potrebu i obvezu da ga izmijene i poboljšaju suklad no svojim novim saznanjima. Na veliku nesreću srednjovjekovnih kartografa iz doba rane renesanse, kao i suvremenih znanstvenika, znanja petnaestog i šesnaestog stoljeća vezana za izrade zemljovida,
a niti tehnike kojima su se pritom služili, nisu se mogla uspoređivati s tajanstvenim izvornim zemljovidima, koji su doslovno uvijek, bez iznimke bili - točni. U skladu s tim, ishod ovih pokušaja "poboljšava nja" zemljovida unošenjem izmjena i novostečenih spoznaja bio je taj, da oni danas strše iz njih kao dokaz srednjovjekovnog neznanja. ZEMLJOVID HADJI AHMEDA Ovaj je zemljovid izradio arapski zemljopisac iz Damaska, o kojemu povijest ne zna mnogo. Izrađen je 1559. godine i prikazuje čitav tada poznati svijet, i to uz mnoga ukrašavanja, tako da je na neki način uljepšana projekcija, ili - više umjetnost negoli znanost; no, to je u ono vrijeme za Arape bio uobičajeni način izrade zemljopisnih karata. Pozorniji pogled odmah će otkriti, da je Hadji Ahmed "popravio" izgled Mediterana i time ga poremetio. I Afriku je nacrtao prema naj boljim podacima koje je mogao prikupiti od Portugalaca, pa je jednako tako poremetio i njezine oblike, opet u skladu s običajima onoga vre mena. No, kada pogledamo izgled Sjeverne i Južne Amerike, vidjet ćemo gotovo suvremene oblike, što se mogu uspoređivati i s Mercatorovim zemljovidom Južne Amerike, nastalim oko desetak godina nakon prikupljanja podataka mnogih suvremenih istraživača. Nasreću, Hadji Ahmed nije imao pristupa postojećim zemljovidima i kartama obiju Amerika, tako da se zadovoljio jednostavnim kopiranjem nekih od tajanstvenih mappamundi, koje su se našle u njegovom posjedu. A taj nepoznati izvor kojim je raspolagao Hadji Ahmed bio je to čniji i od najboljih podataka što ih je sam mogao prikupiti te davne 1559. godine; usto, ovi su zemljovidi izgledali i vrlo suvremeno. Jer, prikazivali su Baju u Kaliforniji, za koju se u ono vrijeme nije znalo. Kao i sjeveroistočne obale Sjeverne Amerike, uključujući i Aljasku, koja tada još nije bila ni otkrivena. Prikazivali su Havajske otoke na Pacifiku, službeno otkrivene tek dvije stotine godina kasnije. Maleni otoci, razasuti po Pacifiku, ukazivali su na otočje Polinezije, a niti za njega se još nije znalo u to vrijeme. Jasno je prikazan Antarktik te naviješten Palmerov poluotok, iako u to doba još nije bio otkriven. Daleki Istok, koliko se može zaključiti iz neobičnog izgleda "rascijepljene jabuke" korištene u zemljovidu, prilično je točno prikazan,
iako ne baš u potpunosti. No, najčudniji su u svemu prikazi područja Aljaske i Azije: krivulje Aleutskih otoka izvučene su dobro, ali nema Beringovog prolaza, jer je čitavo ovo područje prikazano kao - kop no. Doduše, ovaj nam dio zemljovida pokazuje kako je to područje izgledalo nekad, ali - prije barem 10.000 godina! Beringov kopneni most između Azije i Sjeverne Amerike prikazan je ispravno. Ova je činjenica jednostavno neshvatljiva. Ili je to tek slučajnost? Moždaje neki osrednji kartograf, neupućen uto kako doista završava ju kopna Azije i Sjeverne Amerike, odlučio pojednostavniti stvar i jednostavno ih spojiti? Samo, Hapgood i Bradley uvjereni su kako svi portolani dijele je dno zajedničko svojstvo: njihova je općenita točnost uvijek tu, ali im se razina mora, upisana na njima, čini previše niskom. Na slavnom zemljovidu Ibn Ben Zare, veliki dio egejskih otoka prikazan je većim nego što oni danas doista izgledaju; upravo tako bi izgledali, ali kada bi se razina mora iznenada spustila za nekih šezdeset do devedeset metara. Ovo je otočje postojalo i prije 10.000 godina, krajem Ledeno ga doba - baš kada je razina mora doista i bila od šezdeset do devede set metara niža nego što je danas! Kako su ovi problemi s razinom mora zajednički svim portolanima kao i postojećima mappamundi, na temelju kojih su, čini se, portola ni i bili izrađivani, zar bismo trebali povjerovati da je netko prije pu nih 10.000 godina izrađivao vrlo točne pomorske karte svijeta, te da je barem nekoliko njihovih primjeraka uspjelo preživjeti sve do Sred njega vijeka?! PIRI RE'ISOV ZEMLJOVID Ovaj je zemljovid pronađen 1929. godine u istambulskom muzeju Topkapi, a za nas predstavlja još veću zagonetku. Izrađen je 1519. go dine, iste one kada je Magellan krenuo na put oko svijeta. No, njego va se ekspedicija nije vratila u Europu sve do 1521. godine i stoga je jasno kako ovaj slavni zemljovid Piri Re'isa nije mogao uključivati spoznaje prikupljene tijekom Magellanova putovanja. Prema zabilješkama, unesenim uz rubove karte - a pretpostavlja se da potječu od sa moga Piri Re'isa - njegov se zemljovid oslanjao na "Kolumbov zemljo vid" i druge karte, "što potječu od vremena Aleksandra Velikog".
U svakom slučaju, pojava ovog zemljovida izazvala je pravi metež, kako u diplomatskim krugovima, tako i među zemljopiscima, budući da je velikom točnošću prikazivao obje Amerike. Problem je bio u tome što do vremena Piri Reisa oba američka kontinenta još uopće nisu bila istražena; europsko brodovlje nije se uz njih niti ukotvilo, jer su Europljani 1519. godine tek probijali put prema Karibima. Iste je godi ne Cortes tek osvanuo u Meksiku, dok se Pizarro još nije ni susreo s In kama u Južnoj Americi. Pa tko je onda mogao biti izvor tog zemljovida? Ondašnji američki državni tajnik Henry Stimson, pokrenuo je bjesomučno dopisivanje s odgovarajućim turskim vlastima; ono je potrajalo i tijekom 1930.-tih godina. Zahtijevao je da se žurno i pom no pretraže drevne turske isprave i stare pismohrane, te da se utvrdi, postoji li još sličnih zemljovida. Turci su pristali, ili su barem tako rekli, no nije se pojavilo ništa nalik zemljovidima Hadji Ahmeda i Piri Re'isa.
Slika 12.1: Zemljovid Piri Reisa otkriva vrlo napred ne zemljopisne spoznaje, i to još u prapovijesti.
Piri Reis prikazuje obalu Novoga svijeta zapanjujućom točnošću, premda se prosječnom čitatelju tako možda ne bi učinilo. No, to je kartografima iz 1930.-tih godina bilo jasno već na prvi pogled; odmah su uvidjeli da je taj zemljovid izrađen prema azimutalnoj ekvidistantnoj projekciji, tehnici dobro znanoj suvremenim zemljopiscima. Struč njaci su time bili, a i do danas ostali - i zadivljeni, i zbunjeni. Jer, Hapgood je zaključio kako je taj zemljovid mogao biti izrađen jedino - fotografiranjem iz zraka! ZENOV ZEMLJOVID SJEVERA Očito je Henry Sinclair, Veliki majstor templara poslije njihova bijega iz Francuske u Škotsku, imao izvrstan zemljovid kada je 1398. godi ne zaplovio prema Novoj Škotskoj (Nova Scotia). Taj je zemljovid ostao očuvan do naših dana, i to pod nazivom "Zenov zemljovid Sjevera", budući da ga je izradio venecijanski moreplovac Antonio Zeno, koji se krajem četrnaestog stoljeća nalazio u Sinclairovoj službi. Navodno je ovaj zemljovid bio rezultat putovanja, na koje su iz Venecije 1380. godine krenuli Antonio i njegov brat Nicolo. Prema njihovim izvješćima, istraživanje ih je odvelo do Islanda i Grenlanda, možda čak i do Nove Škotske. Tada su izradili zemljovid sjevernog dijela Atlantika, koji je nakon toga ostao izgubljen gotovo dva stolje ća, sve dok ga tijekom 1550.-tih godina potomci nisu iznova otkrili. Podrobno proučavanje ovoga zemljovida, kojim se također poza bavio Hapgood i potom ga do pojedinosti opisao u knjizi Zemljovidi drevnih pomorskih kraljeva, pokazalo je kako je Zenov zemljovid mo rao biti prekopiran iz nekog iznimno točnog zemljovida, izrađenog konusnom projekcijom. Antoniu nije mogla biti poznata ova vrsta projekcije; razumljivo, pošto je osmišljena tek tri stoljeća iza njegove smrti. Stoga je i on, kad god je mogao, unosio u svoju kopiju "poboljšanja", utemeljena na vlastitim zapažanjima. Koliko bi doista mogao biti star zemljovid koji je Zeno tada kopirao možda pokazuje činjenica, da Zenova karta Grenland prikazuje - bez leda. U njegovoj unutrašnjosti, doduše, jesu ucrtane i planine, no rijeke mirno teku prema moru i ondje, gdje se danas najvećim dijelom protežu ledenjaci.
Kao što smo naišli na otkriće da je Antarktik u vrijeme izrade karte bio bez leda, a možda čak i nastanjen, tako i danas nailazimo na legen de o civiliziranim ljudima što su nekada živjeli po zemljama sjevera, a danas su pokopani ispod leda debelog na stotine, pa i tisuće metara. To su legende o Thuli, Numinoru i Hiperborejcima. Zanimljivo - možemo nagađati i to, da nam karta Zenovog brata prikazuje i ono što bi mogla biti davno izgubljena zemlja imenom Thula - legendarna zemlja Sjevernjaka, koju spominju i grčki povje sničari poput Diodora Sicilskog, Strabona i Prokopija. Thula je zapravo bio otok smješten na Sjevernom Atlantiku, udaljen možda šest dana plovidbe od Orkneya, a zapremao je površinu desetak puta veću od današnje Velike Britanije. Još je čudnovatije što se pritom čini da je Grenland u isto vrijeme doista i mogao biti - posve bez leda! Mit o izgubljenoj zemlji Thuli bio je u Srednjem vijeku od značaja za vitezove teutonce, a kasnije i za neke manje okultne skupine u na cističkoj Njemačkoj. Oni su vjerovali da je Thula (danas općenito identificirana kao Grenland) bio otok sjeverno od Atlantide, na koji su mnogi od stanov nika Atlantide pohitali neposredno prije uništenja njihove zemlje. Je li moguće da je zemljovid Zenova brata stigao do nas iz tih vremena - nakon potonuća Atlantide, ali svakako prije no što je led u cijelosti prekrio Grenland, danas najveći otok na svijetu? I gdje su ovi srednjo vjekovni talijanski pomorci uopće mogli naići na takvu starinu? Kao što je rečeno, Antonio Zeno je bio u službi Henryja Sinclaira. Pa možda je tada Sinclair bio onaj, koji je s njim podijelio ovaj drevni zemljovid, što se potom prozvao ostavštinom Zenova brata. Samo, i tada nam ostaje pitanje: kako je ovaj iznimno točan zemljovid Sjever nog Atlantika dospio do Roslina, imanja što je pripadalo Sinclairovima? Možda zahvaljujući izbjeglim templarima? VEZA S TEMPLARIMA Obje mappamundi iskrsnule su iz drevnih pismohrana Bliskoga Isto ka relativno nedavno: Hadji Ahmedov zemljovid I860., a Piri Re'isov 1929. godine. No, 900 godina ranije, kada su templari osvajali Svetu zemlju i zavladali mnogim saracenskim mjestima i gradovima, za sigurno je moralo postojati daleko više sličnih zemljovida. I zbog
Slika 12.2: Zenov zemljovid, objavljen 1558. godine, sadrži uz zemljopisnu kar tu i niz pisama. Karta je nastala kao rezultat istraživačkog putovanja, što su ga u četrnaestom stoljeću zajedno s Henryjem Sinclairom poduzela braća Antonio i Nicolo Zeno duž Sjevernog Atlantika.
toga s gotovo posvemašnjom sigurnošću tvrdimo da je Godfroi de Bouillon, kao osnivač dinastije templara, ondje pronašao barem ne koliko zemljovida nalik ovima. Templari bi odmah shvatili kolika je neprocjenjiva vrijednost ova kvih drevnih zemljopisnih karata. Da je Jeruzalemsko kraljevstvo nekako uspjelo preživjeti, očito je kako bi njegovo bogatstvo i napre dak ovisili o trgovini, a ne o poljoprivredi. Palestina je u dvanaestom stoljeću izgledala gotovo kao i danas. Sve što bi dinastiji de Bouillon moglo poslužiti za trgovinu držalo bi se blagom, a upravo bi templari bili oni, kojima bi palo u zadaću da ga i čuvaju, i sačuvaju. No, de Bouilloni su izgubili Jeruzalem. Vratili su se u Provansu samo da bi u trinaestom stoljeću bili masakrirani kao katari. Preživje lo je navodno tek nekoliko predstavnika ove loze, o kojima se govorka lo kako njihovim venama teče Sveta krv; no, ubrzo nakon toga su i sami templari potpali pod udar progona i uništenja. Ako je na drugoj strani Atlantika postojala zemlja koju su Hadji Ahmed i Piri Re'is
prikazali na svojim zemljovidima, tada je i za templare postojala luka uistinu sigurna od strašne ruke Inkvizicije. Posao templara bio je pronaći tu luku, ako je to ikako moguće. Zato su oni sa svojim drago cjenim zemljovidima pobjegli u Škotsku i Portugal, te odande odmah odaslali svoje izvidnice preko Atlantika. ZAGONETNI MAGELLANOV ZEMLJOVID Još je nešto posve sigurno: da je kraljevska kuća Portugala - u kojoj su svi odreda bili članovi Vitezova Kristovih, kako su se kasnije nazva li templari - posjedovala zemljovide koji su u ono vrijeme prikaziva li ono, što će tek postati otkrićima. Pigafetta, moreplovac koji se 1519. godine priključio Magellanovoj ekspediciji, napisao je sljedeće o tajanstvenom zemljovidu što ga je posjedovao Magellan, nakon kopiranja iz karte portugalskog kralja: Nije bilo osobe u floti koja ne bi mislila kako se nema za čime tragati na zapadu [za Magellanovim prolazom]; stoga ih ništa drugo, osim povjerenja koje su imali u svoga zapovjednika, ne bi moglo pokrenuti da nastave s istraživanjem. Ali, taj je veliki čovjek, svemu jednako vješt koliko i ljubazan, znao da treba pronaći prolaz kroz nepoznate tjesnace; vidio ga je ucrtanog na zemljovidu Martina de Bohemea, najizvrsnijeg kozmografa, što se nalazio u posjedu kralja Portugala. Otkud je stigao taj zemljovid? Nitko pouzdano ne zna. Dokaza nema, ali možemo reći kako se čini itekako vjerojatnim da je do Portugala dospio zahvaljujući odbjeglim vitezovima templarima, kao što se je dnako vjerojatnim čini i to, da je i zemljovid s prikazom sjevernih mo ra do njihova utočišta u Roslinu i do Henryja Sinclaira stigao zajedno s izbjeglim templarskim ratnicima. Okolnosti ukazuju na to, iako ne pružaju nikakav apsolutni dokaz. I Kolumbo je imao zemljovid uza se. Možda je to čak bila kopija istih onih zemljovida iz kojih je nastao i zemljovid Piri Reisa, a možda i zemljovid sličniji onome Hadji Ahmeda. Samo, na oba je posve jasno prikazan izgled Novoga svijeta, i nijedan od njih nije pobrkao obje Amerike s - Azijom.
TREĆI DIO
KLJUČNA ULOGA ŠKOTSKE OBITELJI SINCLAIR
13. POGLAVLJE
Iščezla kolonija iz Arkadije Jesu li Vitezovi templari osnivali naselja po Sjevernoj Americi?
Steven Sora Jedna neobična kula kao da čuva stražu povrh luke Newport na Rho de Islandu. Osmerokut unutar kruga; jer, ovo okruglo kameno zda nje ima osam lukova na razini tla, te dvije razine s neobično smješte nim, uzanim prozorima. Još su od kolonijalnih vremena kolale priče o tome kako se negda ovdje nalazio mlin, ili možda vjetrenjača, ili su to tek tragovi davnašnjih Norvežana, onih iz pretkolonijalnih vreme na. No, nedavna su istraživanja odbacila sve slične teorije. Pa i zdanje govori samo za sebe, svima koji razumiju njegovo značenje i poruku: da su ovdje jednom bili templarski graditelji. VITEZ TEMPLAR U AMERICI Godine 1398. je Henry Sinclair, iz obitelji čuvara, iznova otkrio zemlje do kojih su stoljećima prije plovili njegovi norveški preci. Namjerio je osnovati koloniju u Novome svijetu, u kojoj bi svi bili sigurni od progona. Bilo je to i znatno prije Kolumba, a pronađeni su i dokazi o tome, da je Kolumbo znao za ovo Sinclairovo putovanje. Henry je ovamo doveo ljude koje bismo danas nazvali - multikulturalnom posadom. Kormilar mu je bio Talijan; mornari - stameni Islađani s Orkneyskog otočja; vojnici - provjereni templarski ratnici, francuski Normani, izbjegli iz vlastite zemlje i potom raspoređeni po škotskim ložama. Svi su oni dospjeli u zemlju koju danas nazivamo Novom Škotskom te u njoj prezimili. Čim je granulo proljeće, Sinclair je razdijelio svoju flotu, a kormilara imenom Antonio Zeno poslao nazad kući, za Škot sku. Pritom je rekao Zenu kako je u ovoj novootkrivenoj zemlji nau-
mio osnovati koloniju. S jednom je polovinom flote temeljito istražio područje Nove Škotske, krenuvši i južnije od nje, do današnje Nove Engleske. Dokazi o ovom njegovom putovanju mogu se pronaći na nekoliko mjesta. U Novoj Škotskoj to su neobične ruševine skrovišta u blizini legendarnog nalazišta na Oak Islandu, kao i takozvane Tajanstvene zidine u blizini Halifaxa; one predstavljaju ključ ovog opsežnog pretkolonijalnog posjeta. U Westfordu, Massachusetts, u granitu je urezan lik naoružanog viteza u oklopu, po čijem se grbu i kacigi s perjanicom utvrdilo da pripada Sir Jamesu Gunnu; on je bio Sinclairov najvažniji pouzdanik u području Caithness u Škotskoj. A u Fall Riveru, Massa chusetts, pronađen je kostur, također u oklopu, o kojemu je pisao i pjesnik Longfellow, izražavajući čak kroz poemu i uvjerenje, da je nekako morao biti povezan s tajanstvenom kulom. Na obali Rhode Islanda, kao i u Novoj Škotskoj su pronađena dva topa, i to od onih prvih primjeraka topova što su se uopće koristili na palubama jedrenjaka. Brat Antonia Zena, Carlo, među prvima ih je upotrijebio u jednom pomorskom sukobu da bi spasio svoj rodni grad, Veneciju. Ovi su prvi topovi češće sami eksplodirali negoli točno pogađali ciljeve; stoga su se više koristili za ostavljanje dojma na do morodačko stanovništvo, ili bi ih na kraju jednostavno - bacili preko palube. No, i ovi, a i drugi dokazi pronađeni na raznim nalazištima Nove Engleske, blijedi su u odnosu na značaj same kule i znanja koja ona u sebi skriva. RATNICI, GRADITELJI, BANKARI I MISTICI Templari su bili mnogo više od bilo kojega drugog reda ratnika svećenika, koji su se rame uz rame s njima borili za spas Jeruzalema u Križarskim ratovima. Bili su upućeni u razne umjetnosti i znano sti, u bankarstvo i trgovinu; posjedovali su golema imanja i gradili zdanja kojima se u Europi divimo i danas. Arhitektura, koju su pošto vali više od svega, odražavala je, ustvari, osmerokutnu konstrukciju pronađenu na mjestu Svete grobnice u Jeruzalemu. Gradili su baptisterije ili krstionice, također osmerokutnog oblika i iste simbolike; mogle su se pronaći u prednjim dijelovima svake crkve, gdje su se obavljala
krštenja. Krug je predstavljao svijet, a osam ploha krstionice - ponov no rođenje ili uskrsnuće, dakle ono, što i jest bio središnji nauk krš ćanske vjere. U tom je kršćanskom simbolizmu Bog stvorio svijet u sedam dana. Započeo je sa stvaranjem u nedjelju, a sedmi se dan, u subotu ili na Sabbath - odmarao. Osmoga je dana opet stigla nedjelja. Daljnji je simbolizam pronađen u pripovijesti o smrti Sina. Bio je raspet i ubijen u petak, potom je neko vrijeme boravio u podzemnom svijetu, a u nedjelju, opet osmoga dana u tjednu - On će iznova uskrsnuti. Ali, ni sličnost s poganskim svečanostima, održavanim u slavu boga Sunca - nije zanemariva. Sunce je najslabije u doba zimskog solsticija; tada dani postaju kraći, a sam dan solsticija ujedno sa sobom donosi i najkraći dan u godini, barem onima koji žive sjeverno od ekvatora. I iako se ovo, astronomski gledano, tijekom tisuća godina ponešto i promijenilo, danas se taj solsticij događa na dan 21. prosinca. Tada se Sunce iznova rađa, a svjetlost na Zemlji svakoga dana postaje sve du žom, sve do ljetnog solsticija. Ljetni solsticij događa se 21. lipnja i, nimalo slučajno, jedini svetac u kršćanskoj teologiji, kojemu se upravo toga mjeseca slavi rođendan, a ne smrt - je sveti Ivan Krstitelj. On je onaj koji utire prostor za put prema Gospodinu. U keltskoj i poganskoj teologiji, Ivan je kralj koji umire kako bi pripremio put novome kralju. Kao i kod simbolične smrti Johna Barleycorna, i Ivan Krstitelj je obezglavljen. Povezanost između kršćanskog uvjerenja i poganske mitologije nadilazi poruku Sunca - Sina. Krijesovi sredinom ljeta i božične svijeće ostaci su štovanja bogova još iz pretkršćanskih vremena, a stare se tradicije nikada nisu zaboravile. Religija starih Rimljana, koji su obožavali Nepobjedivo Sunce, utje lovila je i boga u obliku Mitre. I Mitru je rodila djevica, samo u pećini, gdje su ga pohodila tri ovčara. Na mnoge se načine Mitrin život podu dara s Isusovim, a hram mu se nalazio na mjestu, na kojemu se danas ponosno uzdiže Vatikan. Mitra je bio bog vojnika i bitaka, dok je Isus svijetu donio poruku mira. Kada su Vitezovi templari odjahali iz mračne, ruralne, srednjovje kovne Francuske, na Bliskom Istoku su otkrili mnoge nove stvari od jednostavnih životnih zadovoljstava poput slatkiša i šećera, pa do
zapanjujućih, za njih novih znanosti, što ih je islam i čuvao i njegovao u svojim učilištima. Osim arhitekture na kršćanskim nalazištima, uglav nom već u ruševinama, templari bi ondje svakako posjetili i džamiju Umayyad u Damasku. Jedan od primjera najfinije arhitekture ondašnjega svijeta, ona se i danas uzdiže u svoj punini svoje slave. I ona ima osobine osmerokuta, u ono vrijeme rijetkog i za muslimansku arhitekturu, no to ionako nije obična džamija. Izgrađena na mjestu nekadašnjega poganskog hrama, posvećenog sirijsko - feničkom bogu sunca Hadadu, ovo zda nje nikada nije izgubilo svoju izvornu svrhu. Hadad je bio Sunce, bog plodnosti. Najznačajniji je bio njegov odnos prema Zemlji, koja ga je trebala da bi se na njoj razvijao život. U ovoj su džamiji sačuvali i gla vu Ivana Krstitelja. Muslimani su se zaklinjali u snošljivost prema svemu i svima, tako da ova po mnogočemu naročita džamija i danas na molitvu doziva vjernike svih religija. I dok se kršćanstvo, baš kao i islam, može okriviti za prikrivanje vlastitih drevnih korijena, narodi ne zaboravljaju. Čak i danas nije neobično vidjeti muslimansku ženu kako ulazi u džamiju Umayyad da bi se pomolila pred spomenikom svetom Ivanu, nadajući se da će zatrudnjeti. Cinici bi mogli pronaći kontradikciju u ovakvim sličnostima izme đu starijih i suvremenijih religija, no templari su, kao kasnije i slobo dni zidari, na sve ovo gledali drukčije. Bila je to poruka snošljivosti: svi su bogovi put prema Jedinome Bogu. PORUKA U KAMENU: ARHITEKTURA TEMPLARA Kada su se templari vratili u Europu, sa sobom su donijeli i znatno šire shvaćanje vlastite vjere, kao i znatno dublje spoznaje o raznim znano stima. Njihova su nova saznanja objedinjavala mješavinu teologije i geometrije, poznate još prijevremena stvaranja Stonehengea i pirami da, no često zaboravljane u kršćanskoj Europi. Templari su se nastavi li zabavljati, ali ovaj put - izgradnjom, i to od najslavnijih europskih katedrala do svjetovnih građevina poput mostova. Templarski vojnici i cistercitski svećenici ostavili su nam brojne spomenike u kojima uživamo i danas. A unutar tih građevina - i skrovite ključeve za razu mijevanje. Zodijak ugrađen u crkvene podove, šesterokrake zvijezde u šare nilu crkvenih prozora, slike Crne Djevice i Djeteta - sve su to dokazi
o vjerovanju koje je iskakalo iz okvira kršćanstva. Tek je u posljed njem desetljeću otkriveno, koliko je blistave svjetlosti znanosti i magi je ipak pronašlo svoj put u inače posve kršćanske strukture. Samo na nevelikom otočiću Bornholm u Baltičkom moru templa ri su izgradili petnaest crkvenih objekata, od kojih je jedanaest izdržalo do naših dana. Najupečatljivija je Istočna crkva Sv. Lovre u Osterlarskirkeu. Uzani prozori ove crkve bili su smješteni tako da propuštaju sunčevu svjetlost i sredinom ljeta, i sredinom zime. Na sličan su način i cisterciti izgradili utvrdu nedaleko Dublina, u Mellifontu, točnije rečeno - samostan. I crkva Saint Clairovih u južnoj Francuskoj, crkva Tomar u sjedištu templara u Portugalu, takozvana Templarska kruž na crkva u Lanefu, u Britaniji, kao i Templarska crkva u Londonu sve su to poznatiji i veći primjerci istoga. I sve donedavna se nije ni znalo da ove okrugle i osmerokutne strukture imaju bilo kakvo dublje značenje. Na mnogo su načina Križarski ratovi zapravo bili veliki europski neuspjeh. Nakon puna dva stoljeća ratovanja s islamom, francuska monarhija i Crkva su se okrenule vlastitom dvorištu. Katari po sjever noj Italiji i južnoj Francuskoj postali su im prvim ciljem, i ubrzo bili masakrirani. Lombardijski bankari, a potom i Židovi - izgnani su iz Francuske. Ubrzo je i na same templare pala sjenka krivnje za vojni poraz i gubitak Jeruzalema. Oni koji su bijegom u Škotsku izbjegli uhi ćenja, preuzeli su ondje poslove plaćenika, i odigrali svoju ulogu u bor bi ove zemlje za neovisnost. Ipak, Škotska za njih nije bila sigurna zemlja. Opasnost od rata s Engleskom bila je stalna, a prijetile su i klasne pobu ne što su prethodile vjerskim sukobima, koji su uslijedili. Henry Sinclair, nasljednik zadaća vezanih uz očuvanje Reda, odlu čio je stvoriti novu koloniju ondje, gdje se znanost nije doživljavala kao zlo, gdje se vjerski sukobi nisu razrješavali ratovanjem, i gdje bi oni pod njegovom zaštitom - mogli napredovati. Bio je to gotovo utopijski ideal; za njegovu se koloniju kasnije više nikada nije čulo. No, njegova zamisao o stvaranju Arkadije, idilične zemlje u kojoj vla daju sloboda i snošljivost, nije bila zaboravljena u ezoteričkim krugo vima. Drugi su se krugovi, oni često zabranjenih mogućnosti izražavanja - uzajamno povezali kao dobro ustrojena tajna društva, poput Nevid-
ljivog Koledža, ili kasnije Vitezova Ružina Križa (Rosenkreuzera). Ostali su svoje članstvo držali u takvoj tajnosti, da ih niti danas ne možemo obilježiti odgovarajućim naljepnicama. Općenito se može reći, da su svi koji su se bavili novim znanostima i drukčijim, svježim mislima vezanim uz monarhije i Crkvu, morali postati dijelom kako se govorkalo - podzemnih strujanja znanja i spoznaja. TRAGANJE ZA IŠČEZLOM ARKADIJOM Član jednog od takvih ezoteričkih društava bio je i Giovanni da Ver razano, rođen u Firenzi oko 1485. godine. U to je doba Firenzom vladala moćna obitelj Medici; podupirala je obrazovanje i znanosti, što ju je učinilo i metom Inkvizicije. Stoga je Verrazano odselio u Lyon, na jug Francuske, premda se i za ovaj grad govorkalo da je jednako sumnjiv zbog svoje otvorenosti prema alternativnim razmi šljanjima, naročito onima vezanim uz religiju. Oba ova grada bila su središta katara, pri čemu su Firenzu - s njezinim glavnim zaštitnikom grada, svetim Ivanom Krstiteljem - još nazivali i Gradom golubice, koja je bila simbol katara. Davno prije no što se Verrazano i rodio, Crkva je pokrenula razorni rat protiv ove skupine kršćana, masakrirajući desetke tisuća onih kojih bi se uspjela dočepati. Ipak, filozofija katara je preživjela. Verrazano je bio putnik nemirna duha; proveo je niz godina u Egip tu prije no što je opet zaplovio morima. Uvjerio je francuskoga kralja Francoisa I kako ima dobrih razloga poslati ga u Novi svijet, i to zahva ljujući neobičnoj raspravi koju mu je donio na uvid, a govorila je o alkemiji te o idiličnoj zemlji imenom Arkadija. Površinski i službeno gledano, njegova je misija bila - pronaći morski put do Kine, dok je svoju pravu misiju zadržao za sebe, kao tajnu. Dospjevši do obala Sjeverne Karoline, zabilježio je kako se preko ovog uskog dijela kopna, koje se proteže na stotine kilometara, nalazi Pacifik. Pa ipak, nije se upuštao u traganje ni za kakvim prolazom. Mogao je otploviti u divlji zaljev Chesapeake Bay, ili do zaljeva Dela ware, ali - nije. Umjesto toga, on je prošao pored budućeg New York Cityja i taj kraj nazvao Angouleme, prema katarskom gradu čiji je simbol bio zmaj što riga vatru. A otud je krenuo na istok, dakle - uda ljavajući se od svoga službeno zacrtanog cilja.
Jedino mjesto u kojemu se Verrazano zaustavio bio je Newport. Ovdje su ga pozdravili indijanski urođenici i začudo, dopustili jedno me od njih da kroz hridine Verrazanovu brodu pokaže put do sigur nosti luke u Newportu. U tom području, koje je nazvao Arkadijom, kralja je nazivao imenom Magnus. Pokazali su mu kulu što se i danas nalazi u Newportu. Budući da bi on svakako poznavao izgled templar ske krstionice (jer, takve su već postojale kod kuće, u Europi), njegov ju je brat Girolamo na zemljovidu koji je kasnije izradio, nazvao Normanskom vilom. Varrezano nije svom nalogodavcu podnio obimno izvješće, ali je ipak ostavio ključeve i šifre koj e su mnogima kasnij e zadavale Tantalove muke. Pleme Wampanoag, koje je susreo, opisao je kao miroljubiv narod "iznenađujuće bijele boje kože." Svoje je putovanje opisivao ugrubo, ne objašnjavajući zbog čega u svojim istraživanjima nije kre nuo dalje, prema zapadu. Zemljovid koji je kasnije izrađen kopirali su i drugi moreplovci. A ako je nekoga od njih i iznenadio prikaz ove Normanske vile na njemu, to je ostalo nezabilježeno. Ali, Verrazano je znao što je pronašao. Naime, budućem je gradu Newportu nadjenuo ime - Refugio. To i jest bilo utočište što ga je za templare izgradio njihov čuvar Sinclair. Ovaj spomenik, koji je Sinclair ostavio za sobom, rekao nam je ipak sve što je trebalo: da su tu nekada bili templari i da je Henry Sinclair započeo s izgradnjom svoje sanjane kolonije, ali ona nije preživjela. POSLJEDNJA ARKADIJA U srcu Pariza nalazi se crkva St. Sulpice, u kojoj se upravo na dan slav lja toga sveca svjetlost Sunca - dok se ono uzdiže - tako prelama kroz okna crkve, da njegovi traci utiru put strateški smještenom sunčanom satu. Ustvari, cijela je ova crkva smještena strateški. A u njezinoj unu trašnjosti, na podu crkve, takozvani Roseline označava prolazak pariš kog meridijana. St. Sulpice je bila dom Sionskom prioratu, Družbi Presvetog Sa kramenta, a i drugim sličnim polutajnim društvima što su odigrala važnu ulogu u "podzemnoj" povijesti Francuske. Od one rane uloge Sionskog priorata u osnivanju templara, pa do uloge koju je St. Sulpice odigrala u tajni vezanoj oko Rennes-le-Chateaua, malo je toga ostalo onakvim kakvim se čini.
U sedamnaestom su stoljeću počeli progoniti pripadnike Družbe presvetog sakramenta. Ne mijenjajući ni popis svojih članova, a niti svoje sjedište u crkvi St. Sulpice, prozvali su se Društvom Naše Gospe iz Montreala. U tom društvu nisu svi bili svećenici; njegov najvažniji član, Jean-Jacques Olier, ujedno je bio i osnivač Društva St. Sulpice. Premda katoličko, Društvo Naše Gospe dopuštalo je trgovinu s fran cuskim protestantima, što su se još nazivali i hugenotima, a uključiva lo i članove koji su bili jansenisti - bio je to pokret koji se držao krivovjernim, premda katoličkim. Budući da je Društvo Naše Gospe iza sebe ostavilo vrlo malo svojih ranih zapisa (a popis članova držao se strogom tajnom), na nas je ostavilo dojam udruge koja je težila cilju uzajamne snošljivosti, što počesto nedostaje u trenucima kada vjeru nadvladaju upravo one institucije koje bi je trebale širiti. Društvo Naše Gospe je zajedno s hugenotima osnovalo grad Mon treal u Kanadi. Znatno prije no što su odvajanja crkvenih od državnih poslova postala stvarnost, Društvu St. Sulpice bijaše dopušteno da zavlada Montrealom. Danas su mnoge od starih ulica ovoga grada nazvane po članovima ovih ranih društava, koji su u njihovu postoja nju odigrali važne uloge. Francuska će ubrzo Kanadu predati Britan cima, no prije ovog događaja Društvu je ondje uspjelo izgraditi po sljednju okruglu kulu. Uzdižući se tako danas u gradu kojega su naumili osnovati kao novu Arkadiju, ova je montrealska kula simbol posljednjeg pokušaja da se stvori kolonija zasnovana na vjeri snošljivoj i prema proširenoj vjerskoj misli, onoj koja bi prihvaćala čak i razmišljanja pojedinaca. Dovoljno je neobično što se i danas crkva Notre Dame de Bon Secour nalazi pored slobodnozidarskog hotela Hali, kojega je osmislio Veliki Majstor montrealske lože St. Paul. Traganja za skrivenim porukama i skrivenim znanjima ugrađenima u slične spomenike od Damaska do Newporta tek su započela. Zna nost je upravo stigla do točke na kojoj prihvaća i postojanje dubljega značaja. Isaac Newton je shvatio da bi se do tajne piramida moglo stići zahvaljujući brojevima. Od njegova vremena, nekolicina je dospjela i dalje od njega. Međutim, posjetitelji Newporta uvijek će oko kule u Newportu na dane ekvinocija ili solsticija naići barem na šačicu istraživača. A jednoga će dana neki od njih otkriti i njezinu tajnu.
14. POGLAVLJE
Izgubljeno blago vitezova templara Hoće li ubrzo biti pronađeno u Sjevernoj Americi?
Steven Sora Malen i čestim maglama obavijen otok u blizini obale Nove Škotske mogao bi skrivati najveće blago svijeta, ono što je pripadalo vitezovi ma templarima. Iščezlom još od četrnaestog stoljeća, o tom se blagu templara govorka da sadrži goleme količine zlatnih i srebrnih poluga, krunske dragulje europskih kraljevskih kuća, vjerske predmete svete kako judaizmu, tako i kršćanstvu, a i zapise i isprave koji bi i sada mo gli biti jednako eksplozivna sadržaja kao i onomad, kad su bili zakopa ni. Trenutni vlasnik onoga što je u međuvremenu nazvano i "Rudni kom novca" misli, da bi vrijednost ovih mogućih dragocjenosti mogla premašivati i milijardu dolara.
Slika 14.1: Tajanstveni otočić Oak Island u Novoj Škotskoj, za koji se govorka da je nalazište zakopanih dragocjenosti templara.
Povijest iskopavanja na otoku Oak Island započela je 1795. godi ne, kada su trojica mladića - raspolažući svim vremenom svijeta odlučila ondje krenuti u potragu za plijenom što ga je navodno opljač kao gusarski kapetan Kidd. Na malenom su otoku ubrzo pronašli brodsko vitlo kako visi s jedne grane, a u njegovoj blizini i neobično ukošen i spušten dio tla. Kopajući svega nešto više od pola metra, momci su dospjeli do razine pomno položenog kamenog popločenja, kakvo se dosad nije pronašlo nigdje drugdje na otoku. Nastavili su s iskopavanjima i na dubini od otprilike tri metra stigli i do - hrastovine. Slične hrastove platforme pronašli su i na dubini od šest, pa i od devet metara, što je kopače ohrabrilo za nastavak radova; no, oni su počeli premašivati njihove istraživačke sposobnosti. Nekoliko godina nakon toga, ugledni su građani otoka osnovali tvrtku pod nazivom "Onslow Sindicate", koja se trebala baviti daljnjim istraživanjima. Dotad su se uspjele iskopati slične platforme od hrastovine do razine od skoro tridesetak metara, te kamen s jednostav nim natpisom na kamenu, koji je otkrivao da će blago biti pronađeno nakon "još ispod dvanaestak metara." No, to je mogao biti i namjer no pogrešan ostavljeni podatak, koji bi istraživače zaveo i odveo u krivom smjeru. Iskopano se područje ubrzo ispunilo i morskom vo dom, čime su bila zaustavljena daljnja istraživanja. Usto, ovaj je prodor vode postao i nepobjedivom preprekom tijekom sljedeća dva stoljeća. Čitav je niz odavno poplavljenih tunela iskopan od jedne do druge uvale s obiju strana otoka. Morska je voda prodirala kroz drenažu od klada koje su pokušali zabrtviti ljuskama kokosova oraha i raznim travama. Sve je to trajalo pune dvije stotine godina - ovakvi radovi, što bi započinjali pa se opet prekidali kako bi naišao koji lovac na bla go, uvjeren da je došao do rješenja i spreman investirati u ovu pustolo vinu. Pravo je bogatstvo uloženo u razne crpke, bušilice, umjetne brane koje su trebale zaustaviti prodiranje morske vode, pa čak i u teške građevinske strojeve - no sve je bilo uzalud. Do danas je ovaj bunar bez dna nalaznike obradovao šačicom iskopanih predmeta u zamjenu za milijune uloženih dolara i pet života, koja je more odnijelo sa sobom. Zlatni lanac, željezne škare i komad ispisanog pergamen ta, koji je bilo nemoguće pročitati, nalaze se među ovim predmetima oko kojih se razvio cijeli niz teorija, posebno s obzirom na podrijetlo mogućega blaga.
Jedna od omiljenih, ali i manje vjerojatnih teorija tvrdila je da se ovdje nalaze dragocjenosti već spomenutog kapetana Kidda, no naj veća od zamjerki joj je činjenica kako je njegovo opljačkano blago pronađeno, i to na otoku Gardiner's Island, na istočnom kraju Long Islanda u New Yorku; naime, ovdje je obitelj Gardiner dopuštala gu sarima pristup na područje Kiddove vladavine. Moglo bi biti točno da se blago na Oak Islandu sastoji od skrivenih platnih popisa za francu sko i britansko brodovlje, ali - to kao da je preslab motiv za izgradnju jednog ovako masivnog skrovišta. Od Vikinga pa sve do vremena po jave NLO-a, od Asteka do hugenota - popis mogućih izvornih vlasni ka ovih dragocjenosti postajao je sve dužim, a kombinacija sredstava i motiva postala je pravi lakmus test za sve ove priče. Jedna od vjerojatnijih teorija kaže da se ovdje radilo o španjolskom jedrenjaku punom dragocjenosti, koje je nevrijeme nagnalo na skreta nje s puta i zaustavljanje u Novoj Škotskoj. Rudarski stručnjaci osmi slili su ovakvo skrovište izrađeno od klada, sakrili u njega svoje drago cjenosti i pokušali se vratiti u Španjolsku da bi tamo nabavili snažniji brod. No, tijekom putovanja podigla se nova strašna oluja i posada je nestala, odnijevši sa sobom svoju tajnu. Sve dok ovaj "Rudnik novca" ne odluči predati svoje blago, ovakve će se rasprave nastavljati i ostajati neriješene. Natječući se s dvije stotine godina starim pokušajima iskopavanja, vlasnici Rudnika novca, kao i nekoliko neovisnih istraživača, pokuša li su utvrditi barem to, o kakvom bi se ovdje blagu, što leži ispod mor ske površine, moglo uopće raditi. Tako su 1954. godine vlasnici Rudnika novca dobili pismo, kojim ih se obavještava kako blago ispod malešnog Oak Islanda nije nikakav plijen negdašnjih gusara, već sadrži svete relikvije i zlato iz jeruzalem skog Hrama, kao i rukopise i razne isprave koje bi mogle znatno pri donijeti boljem upoznavanju povijesti čovječanstva. Iz drugih je izvora do njih stiglo uvjeravanje, kako bi zapisi skriveni ispod otočića mogli sadržavati zemaljsku genealogiju Isusa Krista. Sveti Gral možda ipak - prema piscima knjige Sveta krv, sveti Gral, Richardu Leighu i Michaelu Baigentu - ne bi trebao biti kalež ili tanjur, već - krvna loza, što se od kralja Davida preko Isusa proteže sve do naših vremena. Zanimljivu zagonetku nam je ostavio i Sir Francis Bacon, pišući o oču-
Slika 14.2: Replika kodiranog natpisa, pronađenog na Oak Islandu u Novoj Škotskoj, kojim se tragači za blagom obavještavaju o mogu ćim, ispod zakopanim dragocjenostima. Izvorni natpis je izgubljen.
vanju važnih isprava u - živi. A na Oak Islandu su pronađeni ostaci opletenih boca s tragovima žive. I dok se rasprava odvija i dalje te ostaje neriješenom, jedno se ni kako ne može poreći: da se jednom netko, očigledno velikih gradi teljskih znanja i stručnosti, izložio grdnim poteškoćama i nevoljama da bi sakrio nešto. Jasno je i to da je svoj složeni posao okončao prije 1795. godine. Utvrđivanje starosti metodom radioaktivnog ugljika smjestilo je moguće pronalaske u starosno razdoblje između najrani je 1390.-tih, i najkasnije 1660.-tih godina. Tko je mogao osjetiti potrebu za izgradnjom ovako složenog pod zemnog zdanja, i to prije no što je kolonizacija iz Europe zahvatila i Novu Škotsku? Tko je u ono doba mogao imati takve silno značajne dragocjenosti, da bi držao potrebnim zaštititi ih na ovaj način? I tko je mogao raspolagati sposobnostima i znanjima, kao i ljudstvom da osmisli i potom izvede jedno tako sofisticirano skrovište? Negdje oko 1118. godine, devetorica su se muževa - izvornih vitezova templara, vratila iz Jeruzalema u Francusku. Njihova je misija, barem za javnost, trebala biti osiguravanje prolaza i cesta za kršćanske hodočasnike, što
su u masama posjećivali Svetu zemlju - podosta poduzetna zadaća za šačicu ratnika. No, njihov je pravi cilj mogao biti i posve drukčiji. Ovi su se prvi Vitezovi smjestili u prostoru negdašnjih štala Salomonova hrama, i u načelu se godinama bavili lovom na blago. A pri povrat ku u Francusku dočekani su dobrodošlicom kao junaci, privukavši na sebe i punu pozornost sv. Bernarda. Bernard od Clairvauxa toliko je uvjerljivo propovijedao i gorljivo zagovarao ove kršćanske ratnike, da je na kraju ovu malu skupinu pretvorio u viteški red, koji je po logici stvari trebao biti suparnički njegovom redu cistercita. Razlika je bila u tome, što su vitezovi tem plari osnovani kao ratnici - svećenici. Položivši zavjet Crkvi i svome Redu, nisu bili dužni odgovarati niti jednoj drugoj ovozemaljskoj sili. Mladići iz bogatih europskih obitelji nahrupili su da bi se pridru žili Redu, donoseći mu sa sobom i svoja obiteljska naslijeđa. Plemići su darivali Redu svoje posjede i zemlju. Tako je Red ubrzo osnažio dovoljno da bi raspolagao golemim novčanim svotama te počeo i po suđivati novac, djelujući tako kao prva banka u Europi. Najuglednije obitelji Europe zalagale su kod templara svoj nakit i posjede za zajmo ve, koje bi dobivali iz imućne templarske banke. Ironija je u tome što je upravo ovakav uspjeh templara pridonio i padu njihova Reda. Plemstvo mu je postajalo zavidno na bogatstvu i moći, ali sve do trenutka dok vojska križara nije izgubila Jeruzalem, a templari predali i posljednju kršćansku utvrdu, nitko se nije ni usu đivao izazvati ih na bilo koji način. A tada je izazov postao toliki da je Red - pao. Dugovanja francuskoga kralja Filipa prema templarima bila su golema - kako u novcu, tako i po tome, što je baš njima trebao biti i osobno zahvalan; jer, spasili su mu život štiteći ga od pariških mafija ša. Samo, između vjerovnika i dužnika nije postojalo nikakvo uzaja mno poštovanje. Kada je kralj zatražio da ga prime u Red, hladno su ga odbili. Stoga se prometnuo u takvog neprijatelja templara, da im je natovario brdo lažnih optužbi te ih prijavio rimskome papi. I tako su u petak, dana Gospodnjega 13. listopada 1307. godine, vojske francuskih vojnika istodobno udarile na sva templarska središta te pohvatale na stotine vitezova, koji su potom bili mučeni sve dok ne bi priznali krivicu po svim točkama optužnica, kojima su ih tere-
tili njihovi mučitelji. A u to je bilo uključeno štovanje đavla, homo seksualizam, pljuvanje po Križu te naročito štovanje nekakvog idola u obliku odsječene glave. Mnogi su vitezovi podlegli mukama, dok su preživjele spaljivali na lomačama. Premda mu je u cijelosti uspjelo poraziti Red, kralj Filip ipak nije ostvario svoj pravi cilj. Naime, nešto prije onog sudbonosnog listo padskog dana, pariški Hram - kao sjedište jedine postojeće banke na svijetu - bio je ispražnjen. Sva su blaga iz njega bila utovarena na te retna kola i prebačena do luke La Rochelle. Ondje su templarsko bo gatstvo pretovarili na brodove, a templarska je flota jednostavno iščezla. Sve otada se raspravlja o njezinom odredištu. Templari su mogli pronaći utočište od progona u Portugalu, gdje su se preimenovali u Vitezove Kristove. Mogli su pobjeći i u Englesku; ondje je vladao kralj Edward I, koji bi im sigurno ostavio dovoljno vremena da se sklone prije no što bi se upustio u potjeru za njima. Dobra bi im skrovišta bili i brojni otoci uz sjeverne i zapadne obale Škotske, budući da su templari imali mnogo toga zajedničkoga sa Škotskim kraljem. I njega je, baš kao i njihov Red, papa ekskomunici rao, i ubrzo će se zajedno naći pod udarima engleskog kralja Edwarda. Robert the Bruce ekskomuniciran je zato što je svoga suparnika u borbi za prijestolje ubio u dvoboju, i to pred samim oltarom crkve u Greyfriarsu. Potom je oko sebe okupio dvojicu utjecajnih biskupa i nekolicinu plemića, te pred njima samoga sebe proglasio kraljem na škotskom krunidbenom kamenu. Igrom sudbine, nakon toga je postao odmetnikom, te je godinama živio skrivajući se po špiljama i - zahva ljujući Englezima - ostajući iz godine u godinu bez pojedinih čla nova svoje obitelji. No, unatoč svemu, izašao je kao pobjednik iz bitke kod Bannocksburna. I iako povijest bilježi još mnoge bitke u kojima su Englezi bili nadmoćniji, uvježbaniji i opremljeniji, a Škoti osuđeni su protstavljati im se bacanjem kopalja i kamenja na njih, Bannockburn je bio drukčiji. U početku je čak izgledalo da se škotske snage povlače; no, bilo je to samo kako bi Engleze namamili u dubinu bojnoga polja. A tada su odnekud iznikle svježe snage vitezova. Iznenađenje je bilo razorno po Engleze: očekivali su laku pobjedu nad neprijateljem, a onda su izne-
Slika 14.3: Umjetnički prikaz Toma Millera o dolasku Henryja Sinclaira na oto čić Oak Island, Nova Škotska, u ljeto 1398. godine.
nada gledali same sebe kako bježe s bojišnice, spašavajući vlastite ži vote. Škotska je dobila najvažniju bitku u svojoj borbi za neovisnost. Bilo je to 24. lipnja, datuma koji je svet za tradiciju templara, dana na koji se slavi Ivanje. Robert the Bruce je potjecao iz normanske obitelji koja je tijekom 1066. godine izvršila invaziju na Englesku. Istog su podrijetla bili i vlasnici Roslina, obitelj Sinclairovih. Bili su rodbinski povezani i s obiteljskom granom St. Claire iz Francuske, a obje su ove grane od početka bile uključene u osnivanje Reda vitezova templara. Bilo je to vrijeme kada su pojedine obitelji bile gotovo jednako moćne kao i kraljevi, a tako je bilo i s francuskim i škotskim St. Clairovima. Škot ska je grana ubrzo preuzela zapovjedništvo nad templarskom flotom, mornaricom velikom poput svih drugih kraljevskih mornarica Eu rope četrnaestog stoljeća, a dom njihovih predaka postao je sjedištem templara, izbjeglih pred progonima. Tako je 1398. godine, dakle - gotovo stoljeće prije Kolumba Henry Sinclair od Roslina poveo ekspediciju radi istraživanja zemalja u istočnim dijelovima Kanade i Nove Engleske, koje su njegovi sjever njački preci posjetili još prije nekoliko stoljeća. Kormilar mu je bio Antonio Zeno; on je pomno bilježio što se događalo tijekom putova nja i istodobno izrađivao pomorske zemljovide. Pristavši uz obale No ve Škotske drugoga dana lipnja 1398. godine, Sinclair je odaslao oma nju skupinu vojnika kao izvidnicu, a svoga kormilara nazad kući, dok je sam ostao prezimiti u Novoj Škotskoj, i to najmanje tijekom jedne zime. Iz svojega sjedišta u Kanadi, Sinclair je kasnije poveo omanju vojsku prema jugu. U Westfordu, Massachusetts, u čarki s domorodačkim stanovništvom, ostao je bez svojega pouzdanika, izvjesnog Sir Jamesa Gunna. Škotske su snage na njegovu grobu ostavile u kamenu uklesan grb obitelji Gunn, dobro vidljiv i danas. Drugi vitez bez kojega su ostali, za nas bezimen, umro je ili je ubijen tijekom nastavka putovanja prema jugu. Njegov kostur u viteškom oklopu otkriven je u Fali Riveru još u doba kolonijalizma. No, najznačajniji spomenik ove templarske eks pedicije bila je izgradnja osmerokutne templarske crkvice u Newportu, na Rhode Islandu. Uzor joj je bila Crkva Svetoga Groba u Jeruzalemu,
prema kojoj su templari gradili i uzdizali slične strukture po raznim dijelovima Europe. U Škotskoj su jedino takvo zdanje nalik Hramu podigli u Orkneyu, na području kojim je vladala obitelj Sinclair. Kasnije je kula u Newportu postala središtem žestokih rasprava, premda se zna da je prvi europski istraživač koji je ugledao obalu Rhode Islanda bio Verrazano; on je odmah izradio i zemljovid, te sa sobom kući donio i dokaze o ovim ekspedicijama prije Kolumbova vremena. Započevši s izgradnjom 1436. godine, obitelj Sinclair je pokrenula podizanje iznimno složenog zdanja crkve u Roslinu; ono vrvi ukra snim poganskim glavama i raznim stvarima, koje su mogle potjecati jedino iz Sjeverne Amerike, poput kukuruza i aloe, za koje se navodno u Europi nije znalo prije Kolumba. Sinclairi su pritom zaposlili građe vinare i zidare - masone, iz svih dijelova zemlje, kako bi im izgradili ovu crkvu, te su u stijeni izveli golemo skrovište, u koje bi se moglo sakriti blago, pa čak i vojska. Premda su se slobodni zidari odazvali i 1436. godine odasvud stigli u Roslin, s radovima se ipak nije započelo prije 1441. godine. Baš i nema neke logike u tome da se radnici pozo vu i plaćaju punih pet godina kako bi uokolo sjedili i gubili vrijeme. Stoga je mnogo vjerojatnije da oni ipak jesu radili, čitavo ovo vrije me. Flota pod zapovjedništvom Sinclaira odvela je njihovu slobodnozidarsku vojsku do Novoga svijeta, koji će ubrzo i službeno biti otkri ven. Ondje su izgradili Rudnik novca, prepun zamki i za današnje istraživače. Koristeći se graditeljskim vještinama koje su templarima, kao i cistercitima svetog Bernarda bile dobro poznate, ondje su poka zali stupanj svojih pravih umijeća: u izradi otvora, iskopavanjima dugačkih kanala i tunela, izgradnji lažnoga žala i sjajno zabrtvljenog drenažnog sustava. Puno jedno stoljeće templarsko je blago ležalo u sigurnosti rosslynske crkve. Potomci vitezova templara ustrojili su se kao "slobodni zidari", koje je zapošljavala i štitila moćna obitelj Sinclair. Kad je Ja mes II postao kraljem, odredio je da upravo Sinclairovi postanu na sljedni čuvari slobodnih zidara. Ove dužnosti u Škotskoj nisu oslobo đeni ni danas. No, ubrzo će državna politika i vjerski sukobi klan Sinclairovih iznova gurnuti u rat. Protestantizam, nadahnut Calvinovim učenjima,
proširio se i Škotskom. Njihovim su omiljenim ciljevima napada po stale ikone po katoličkim crkvama, a Sinclairovi su bili i ostali - zadr ti katolici. Okupili su se kao jedan i počeli spašavati zlatne kaleže i druge svetinje iz crkvi koje su podupirali. Engleska kruna, sada već u rukama protestanata, podigla se protiv moćnih klanova i obitelji što su vladali Škotskom. Bitka kod Solwaya 1542. godine donijela je poraz Škotskoj, a i gu bitak Olivera Sinclaira, desne ruke škotskoga kralja Jamesa V; pao je u englesko zarobljeništvo. Već prigodom rođenja svoje kćerke Mary, James V je proročki izrekao da je njegova dinastija stigla do svoga kraja. Stoga je Mary, kasnije poznatu kao škotsku kraljicu Mariju, još kao dijete povjerio na čuvanje obitelji Sinclair. Oliver, pušten iz en gleskog zarobljeništva 1545. godine da bi nakratko posjetio obitelj, nestao je i iz Škotske, kao i iz povijesti. Osnovna misao moje knjige Izgubljeno blago vitezova templara sa stoji se u uvjerenju da je blago u to vrijeme već bilo prebačeno na otočić Oak Island i ondje pomno zapečaćeno. Ondašnji poglavar klana Sinclair, William, podijelio je svoju tajnu s najmoćnijom ženom Francuske onoga doba, kraljicom Marijom de Guise, koja je pripada la i širem krugu normanskih obitelji. Ona je Williamu položila "za vjet šutnje" te pridodala: "Tajnu koju ste nam otkrili i zadržat ćemo kao tajnu." Postojanje ovoga zavjeta moralo je biti poznato obitelji Guise, no samo mjesto ostalo je tajnom što se prenosila samo s koljena na kolje no obitelji Sinclair. Neprestani ratovi i vjerski sukobi silno su je po godili - Sinclairovi su postali poznati po tome da umiru iznenada - u ratu, ili u zatvoru. U jednom je trenutku taj obiteljski lanac pukao, i tajno mjesto na kojemu je ležalo blago nije bilo preneseno sljedećem naraštaju. Zato danas većina suvremenih pokušaja iskapanja u Rudni ku novca započinje iznova. David Tobias, današnji vlasnik otočića, prvi put je čuo za priču o blagu na Oak Islandu dok je tijekom Drugog svjetskog rata kao pilot u Novoj Škotskoj uvježbavao letenje. Osobno je na istraživanja utrošio nekoliko milijuna dolara, služeći se najsuvre menijim pomagalima prilikom traganja za blagom. Po njegovu je naputku istraživanje nastavljeno uz svesrdnu pomoć raznih korporacija i institucija, poput djelatnika iz muzeja National
Museum of Modern Science u Ottawi, te uglednog instituta Woods Hole Oceanographic Institute iz Massachusettsa. Ovoj su Tobiasovoj skupini, poznatoj i pod nazivom "Triton Alliance", već odobrena nova iskapanja i čim se razriješe još neke zakonske prepreke, iznova će prionuti na posao nastojeći nadvisiti sposobnosti srednjovjekovnih čuvara templarskoga blaga.
15. POGLAVLJE
Tajne Rosslynske crkve Je li Marija de Guise znala za njih?
Jeff Nisbet
Francuska kraljica Marija de Guise voljela je dobre šale. Kada joj je engleski kralj Henry VIII odaslao prosce, poručila mu je kako je njezin vrat isuviše tanušan - cinično podsjećanje na Henryjevu drugu su prugu, Anne Boleyn, i njezinu dekapitaciju. I tako se umjesto za engleskog, Marija udala za škotskoga kralja Jamesa V, kojemu je 1542. godine rodila najpoznatiju škotsku mo narhijsku nasljednicu, Mariju - kraljicu Škotske. Bilo je to svega tjedan dana prije Jamesove smrti. 1546. godine, u počecima vladavine svoje ga maloljetnog djeteta, Marija de Guise sklopila je neobičan sporazum sa Sir Williamom Sinclairom od Roslina. O sljedećem se dijelu toga sporazuma naročito mnogo raspravljalo: "Mi se zaklinjemo i obvezujemo spomenutom Sir Williamu da ćemo mu biti iskrena i vjerna gospodarica. Njegove ćemo savjete i tajnu što nam je pokazana i zadržati tajnom, te ćemo mu u svim prigodama davati najbolje i najiskrenije savjete koji su u našoj moći." Autori Tim Wallace-Murphy i Marilyn Hopkins objavili su godine 1999. knjigu Rosslyn: tajni čuvari Svetoga grala, u kojoj su utvrdili kako je "opći ton čitavoga pisma neobičan; kao da se ovdje podređena osoba obraća sebi nadređenom gospodaru, a ne suverena vladarica svojemu vazalu." Kakvu su to tajnu pokazali Mariji u Rosslynu, što je dovela do ovako čudnovatog odnosa? Nagađanja je bilo mnogo: da se radilo o Kaležu korištenom na Po sljednjoj večeri, o mumificiranoj glavi Kristovoj, o krunidbenom Ka menu sudbine, o dijelu pravoga Križa, o Kovčegu saveza i / ili o genea-
loškim zapisima o svetoj lozi, što su je svojim brakom utemeljili Marija Magdalena i Isus. A u nedavno izašlom izdanju časopisa Tem plar History, Veliki Glasnik škotskih vitezova templara navodi kako je "jednom sreo tipa posve uvjerenog da su Rosslynsku crkvu izgra dili samo kako bi prikrili svemirski brod, nalik onome kakav je imao ET." Um može posvuda vrludati. I dok je škotskoj kraljici Mariji mogla biti pokazana bilo koja od navedenih stvari, osobno vjerujem da su joj pokazali nešto posve drukčije - nešto unutar zidina rosslynske crkve, što je bilo posve je dinstveno za krvnu lozu koju je dijelila sa Sir Williamom. No, promotrimo prvo tko su oni bili. Marija de Guise bijaše unuka Renea II od Anjoua i Lorraine, a ovaj opet unuk Renea I, koji je odigrao značajnu ulogu u životu Iva ne Orkanske. Oba su Renea naslijedila i titulu jeruzalemskog kralja, jer su potjecali od brata Godfroi de Bouillona, Baudouina, koji je bio prvi nositelj ove titule. Godfroi se nalazio na čelu prvoga Križarskog rata, kojim se Svetu zemlju namjeravalo osloboditi iz ruku "nevjer nika". Tako je upravo Baudouin dao odobrenje prvoj devetorici vitezova templara da se smjeste na brdu gdje se nalazio Salomonov Hram, is pod čijih su ruševina i kopali za tim tajanstvenim Nečim sljedećih godi na. Baudouin je pripadnicima Reda odobrio i njihov prvi znak - dvostru ki križ, po uzoru na križ pokrajine Lorraine. Christophor Kolumbo je u svojim bilješkama naveo kako mu je upravo kralj Baudouin odobrio prvo zapo vjedništvo nad brodom, tako da se misli kako je Kolumbo na zapad putovao pod zastavom na kojoj se nalazio križ. No, je li to bio jedno struk ili dvostruki križ? Možda je Slika 15.1: Marija de Guise, supru od iznimne važnosti podatak da je ga škotskoga kralja Jamesa V i maj kralj Rene II naručio i izradu zemljo- ka kraljice Marije od Škotske.
vida; bio je to prvi zemljovid na kojemu je upisan i naziv Amerika, a nastao je 1507. godine. Ovaj je zemljovid nedavno kupila knjižnica američkog Kongresa za pet milijuna dolara, i možda bi jednom mogao dokazati da je i nešto više od tek spektakularno skupog komada kar tografske promidžbe. William je bio unuk graditelja crkve u Rosslynu, a ovaj je potjecao od nekoliko drugih uglednih obiteljskih ogranaka St. Clairovih. I Hughes de Payens, jedan od prve devetorice vitezova templara, prona šao je suprugu među St. Clairovima; jedan član ove obitelji bio je iz nimno značajan za uspon velikoga škotskog junaka Roberta the Brucea, dok je drugi vjerojatno 1398. godine, dakle - devedeset i četiri godine prije Kolumbova prvog službenog putovanja - zapovijedao ekspedicijom što je krenula za Novi Svijet. Očito, Marija i William su imali mnogo toga zajedničkog i prije negoli su joj pokazali tajnu spomenutu u gornjem pismu. Obje su njihove loze bile povezane s velikim junacima njihovih naroda, oboje su bili u krvnom srodstvu s barem jednim, ako ne i više pripadnika prve devetorice templara, i svako je od njih bio na neki način povezan i s otkrićem Amerike. U članku "Otkriće daljnjih izuzetnosti rosslynske crkve", koji slije di nakon ovoga, govorim o nedavnim promjenama izvršenima na stropu Rosslynske crkve, posebno oko "zvjezdanih ukrasa". Nagađam da se time poremetio onaj izvorni arhitektonski izgled stropa od vre mena izrade tih zvijezda, a to baš nije omiljeni stav, posebice ne me đu mnogim pristašama Rosslyna, koji ga drže "knjigom uklesanom u kamen". Ovdje ću govoriti o pet dijelova crkvenoga svoda i o tajni, za koju mislim da ju je William razotkrio Mariji de Guise, prigodom njezine posjete ovoj crkvi 1546. godine, kada se proslavljala stogodišnjica postojanja. Uđimo za njima. Vjerujem kako je William zatražio od Marije da pogleda gore i dobro prouči strop crkve; pritom joj je svrnuo pozornost na činjenicu, da - dok su dva od njegovih pet dijelova izrađena na uobičajeni način, s jednako raspoređenim arhitektonskim elementima, preostala tri dijela kao da su nekako previše pretrpana!
WEST
N
S
E
Slika 15.2: Izgled svoda Rosslynske crkve, podijeljenog na pet dijelova, s drukči je raspoređenim elementima iz središnjeg dijela, čime se dobiva oblik križa od Lorraine s obrnuto postavljenim kracima.
Imajmo na umu da su arhitektonski elementi u ova tri dijela zahti jevali znatno više klesanja od prva dva, te ih je bilo i mnogo teže izve sti; tada ju je sigurno upitao - što misli, zbog čega je to tako izvedeno. U ovom trenutku - da Marijin dinastijski um šesnaestog stoljeća nije bio upućen u ovo iznenadno otkriće - William bi joj rekao ono, što sada ja govorim vama: da je prostor stropa crkve u Rosslynu izra đen u pet dijelova, od kojih svaki predstavlja jedinstveni arhitekturni element cvjetnih uzoraka, osim onoga dijela sa zvijezdama - nazvat ćemo ga prvim dijelom, na kojemu su uglavnom samo zvijezde. Na drugom, pretrpanom dijelu, postoji točno dvostruki broj arhitekton skih elemenata od broja zvijezda iz prvog dijela. Treći dio opet ima isti broj elemenata kao i prvi. Četvrti dio na neki način odvaja razli ke između prvog i drugog dijela, i premda ne sadrži toliko isklesanih
elemenata kao drugi dio, moralo ga je biti također teško izraditi, bu dući da gotovo nema ponavljanja istih elemenata. Peti dio ima manje izrađenih ukrasnih elemenata od četvrtoga, no i njegova je izvedba morala biti teška. Vjerujem da je William usmjerio Marijin pogled na strop Rosslynske crkve upozoravajući je na njegove pojedine dijelove, da bi joj po tom objasnio kako je njegov djed prije jednoga stoljeća u njemu za pravo prikrio - križ od Lorraine! Kao što prikazuje crtež 15.2 u nastavku, kada sa stropnog prostora uklonimo zatrpane ukrasne elemente, te ih rasporedimo onako kako su raspoređeni u prvom i trećem dijelu, otkriva nam se dvostruki križ Lorraine s istegnutim kracima sa strane. To nisu kraci jednake dužine, kako inače izgleda izvorni spomenuti križ, već njegov kasnije uveden oblik, kojim se u potaji iskazuje jedna daljnja posebnost, o kojoj ću govoriti kasnije. Simbolizam križa od Lorraine objašnjava se na različite načine. Prema Boydu Riceu, autoru članka objavljenog u časopisu Dagobert's Revenge, francuski pjesnik i esejist Charles Peguy tvrdio je kako dvo struki križ jednako dugačkih krakova zapravo predstavlja "ruke Kri stove, ruke Sotonine, i, neobično, ali - krv obojice." Između ostalih napomena koje Rice naglašava u tom članku, nala zi se i ova: da križ predstavlja "jedinstvo suprotnosti, ispreplitanje stvaralačke i rušilačke snage, ili jedinstvo muškog i ženskog načela." Tvrdi i da su oba kraka koji presijecaju osnovni stup, ujedno i simboli za onu drevnu izreku "Kako gore, tako i dolje"; da je kuća Anžuvinaca, kojoj je pripadala i Marija, podupirala "kraljevsku vrstu umjetnosti hermetizma" ili tradiciju, koju su prema legendi "pali anđeli predali čovječanstvu". Nadalje, autor objašnjava da je - kada je u Francuskoj po prvi put objavljen tekst iz opusa hermetizma, pod nazivom Corpus Hermeticum - bio posvećen upravo Mariji de Guise, te je ona stoga "prihvatila križ od Lorraine kao svoj osobni simbol." Povjesničari koji obrađuju doba Ivane Orleanske razljute se čim im se spomene kako je Ivana krenula ususret lomači, na grudima čvrsto stežući upravo takav križ. Odmah počinju naglašavati da joj je, prema "službenim" zapisima, križ dao jedan engleski vojnik, koji ga je na brzinu sklepao od dva komada drveta, dok je drugi dobila od sveće-
nika iz pratnje. Ali, nije li moguće da istina o nečemu bude potajno skrivena - u laži o tome? Nije li moguće da je ovakav križ od Lorrai ne u sebi skrivao istinu o dva križa s kojima je pošla u smrt? A budući da su Francuzi Burgundije Ivanu izdali i prodali Englezima, dok se francuski kralj, za kojega je izborila prijestolje, nije ni osvrnuo na nje zine vapaje za milost, možda je ovaj križ, kao i njegov naziv "dvostru ki križ" zapravo prikriveni podsjetnik na ove izdaje? No, vratimo se mi Rosslynu. William u to vrijeme nije mogao Mariji pokazati dvostruki križ je dnakih krakova, već njegov kasnije nastali oblik, u kojemu je jedan krak križa upola kraći od drugoga. U nekom je trenutku, možda u nastojanju da se stari simbol hermetizma prilagodi kršćanskoj ortodoksiji, gornji krak križa bio skraćen na polovinu donjega. Ponekad se o njemu go vori kao o križu INRI, čime se podsjeća na ispisanu ploču što ju je Pon cije Pilat dao pribiti iznad Kristove glave tijekom njegova razapinjanja. No, prihvatimo li da simbolizam ugrađen u križ crkve iz Rosslyna želi poručiti kako zvjezdani dio po logici treba biti onaj "gornji" dio križa, dok je produženi donji dio onaj što je "dolje", tada vidimo da su krakovi križa u Rosslynu - izvrnuti, tako da je kraći krak smješten ispod, a ne iznad dužega. Zbog čega? U članku o crkvi u Rosslynu napisao sam kako je jedan od templa ra, kojega su 13. listopada 1307. uhitili i potom ispitivali, ustvrdio da mu je tijekom inicijacije u Red pokazan uobičajeni kršćanski križ, te da mu je pritom rečeno "ne polaži svoju vjeru u ovo, jer nije dovoljno staro." Unatoč silnim raspravama što ih je uzburkala teorija Dana Browna zahvaljujući Da Vincijevom kodu - koja nije nimalo nova, jer govori o braku Isusa Krista i Marije Magdalene, kojim su ustanovili krvnu lozu što je preživjela do danas - ne bi li ona kratka izjava ispitivanog templara možda mogla ukazivati na to, da je ovaj brak bio tek još sa mo jedan bračni savez u nizu tijekom postojanja jedne daleko starije krvne loze, te da je izvorna devetorka prvih templara otkrila neoborivi dokaz o tome, skriven duboko ispod ruševina jeruzalemskog Hrama? Naravno, bila bi čista ludost podastrijeti ovakav - za Vatikan here tički - dokaz bilo kome, posebice kada se u to vrijeme radilo o svega
devetorici vitezova, usto još i siromašnih - na cijelom svijetu. Za pro nalazače toga opasnog novog saznanja bilo je bolje da pričekaju neka bolja vremena, razmotre sve svoje mogućnosti te razviju mudar i os tvariv poslovni plan za budućnost - a vjerojatno su upravo to i učinili. Jer, tijekom sljedeća dva stoljeća, vitezovi su prerasli u najbogati ji viteški red na svijetu. Povijest nam govori da su ih u početku četrna estog stoljeća barbarski zatrli, ali mnogi vjeruju da se unutarnji krug uspio održati, te preselio svoj rad u podzemlje, i to u Škotskoj, ponijevši svoju istinu sa sobom. Osobno vjerujem da je taj unutarnji krug možda i sam mogao izazvati povlačenje reda, kao dio nastojanja da ga se "svede na pravu mjeru"; naravno, ova teorija nije omiljena u mno štvu ljubitelja templarskoga reda. Kada su se William Sinclair i Marija de Guise susreli u Rosslynu na proslavi stote godišnjice crkve, u Rimu je bilo podosta napeto. Kato ličanstvo se našlo pod opsadom nove opasnosti i neugode zvane reformacija. Ubrzo se kršćanski svijet rascijepio nadvoje, i Rim više nije bio u stanju podizati silne vojske svojih kraljevskih podanika da bi uništavale herezu posvuda, kud god bi papa samo upro prstom. U če tvrti više nije žario i palio samo jedan veliki momak; stigao je i drugi. Najmoćnija crkva koju je svijet ikada poznavao, bila je podijeljena i pobijeđena. No, reformatorskoj se crkvi ipak neće dopustiti da se razvija u miru. Tako je životu Marijinog unuka, prvoga kralja Škotske i Engleske za kojega se pouzdano zna da je bio slobodni zidar, zaprijetila 1590. godine opasnost od strašnih "vještica". Ovaj slavni proces, nazvan Suđenjem vješticama iz North Berwicka, okončao je jedno stoljeće progona vještica po Škotskoj, ali pokazao i to, da prosječni prezbiterijanac može biti jednako osvetoljubiv kao i prosječni katolik, posebno kada se radi o borbi protiv vladavine Sotone. I dok se između dviju velikih kršćanskih snaga postupno uspostav ljala ravnoteža, niti jedna od njih danas ne može ustvrditi da je svetač ka, i svaka od njih još na sebi nosi težinu križa vlastite krivice. Još jedan savršeni dvostruki križ, možda? Zanimljivo je što i suvremena američka grana Vrhovnog vojnog reda jeruzalemskog Hrama, ili kraće - SMOT (Sovereign Military Order of the Temple of Jerusalem) kao svoj službeni znak koristi isti
Slika 15.3: S lijeva udesno: Križ od Lorraine, iz doba hermetizma, s jednakim kracima; kršćanski križ, kao simbol razapinjanja; kristijaniziram križ od Lorrain (INRI); križ iz Rosslyna s obrnutim kracima, ujedno i simbol SMOT-a.
onakav izvrnuti oblik dvostrukoga križa kakav je izveden i u Rosslynskoj crkvi. Njihova značka, "ručno izrađena i izvezena zlatom", može se nabaviti putem interneta, a dio njezine prodajne cijene odlazi u ime Reda u dobrotvorne svrhe. U heraldičkim se knjigama navodi da je dvostruki križ, kod kojega se kraći, gornji krak nalazi iznad dužega, donjeg, poznat kao Patrijar halni križ. A što ako su graditelji Rosslyna svojedobno odlučili izvesti vlastitu malu šalu, te ovaj Patrijarhalni križ izvrnuli da bi na svodu crkve ostavili - "Matrijarhalni križ"? Mariji de Guise bi se svidjela ovakva šala, no - sviđa li se i nama? Osnivač Rosslyna zasigurno se poslužio nekom visokom matema tikom dok je planirao ovakvu igru na svodu crkve; ali, pritom nije bio posve točan. U četvrtom su mu dijelu preostala četiri arhitekton ska elementa, i jedan u petom - dakle, sveukupno njih pet. Samo, ovakva je pogreška u računu mogla biti i vrlo dobro isplanirana. Tijekom svoga posljednjeg posjeta Edinburghu otišao sam u mu zej Velike lože Škotske, gdje sam uočio jedan izložak datiran s počet kom devetnaestog stoljeća. Bili su to slobodnozidarski šestar i kutomjer, okruženi petokrakom zvijezdom. Ovih je pet krakova opisano kao "pet točaka bratstva". No, ono što me doista uzdrmalo bila je činje nica da je i zvijezda s pet krakova bila izvrnuta naopako. U klasiku Manlyja P. Halla iz 1928. godine pod nazivom Tajna uče nja svih razdoblja, autor je imao koješta za reći o ovoj zvijezdi s pet krakova ili o pentagramu. On tvrdi kako je to "simbol magijskih vješti na kojima se slavi vrijeme", te da "pomoću pentagrama unutar svoje vlastite duše čovjekmože ne samo zavladati i upravljati svim stvorenji ma koja su mu inferiorna, već može zahtijevati i da ga ozbiljno shva-
ćaju i oni koji su superiorni, koji se nalaze iznad njega." Nadalje, tvrdi kako se zvijezda s dva kraka okrenuta prema gore naziva Mendesovim jarcem, jer "izvrnuta zvijezda ima isti oblik kao i glava jarca." Kao što objašnjavam u jednom od svojih članaka u nastavku, "Razotkrivena Ivana Orkanska", jarac je često ponavljani slobodnozidarski simbol. Hallovo obrazloženje izvrnute zvijezde apokrifnije od sviju ostalih, navedeno je u posljednjoj rečenici njegova poglavlja o ovim pitanjima: "Kada se zvijezda obrne tako da njezin gornji krak padne na dno, time se označava pad Jutarnje zvijezde." A to je uistinu nezgodna tvrdnja. Dok promatramo kretanja nebeskih tijela, ne očekujemo da ćemo ih vidjeti kako padaju. Promatrajući gdje nam se i kada one prikazuju, mi zapravo određujemo i svoj položaj među njima - a to smo činili i znatno prije no što nam to službena povijest priznaje. Samo, ovaj Hallov "pad Jutarnje zvijezde" odmah budi sjećanja na mnoge mitove što govore o danima kataklizme, u kojima se rušilo i padalo i samo nebo. Ukoliko tako nešto opet postane opazivom pojavom, tada ćemo se u kretanju naći mi, a ne nebo. I sumnjam da ćemo pri tome misliti kako je to zabavno.
16. POGLAVLJE
Otkriće ostalih neobičnosti Rosslynske crkve Pomno proučavanje smješta drevnu zagonetku u dramatično novo svjetlo
Jeff Nisbet
Rosslynska crkva smještena je svega desetak kilometara južnije od Edinburgha, drevnoga glavnoga grada Škotske. U petnaestom ju je stoljeću izgradio grof William Sinclair od Roslina, i sve otada je ova crkva bila i ostala jednim od najtajanstvenijih i najkontroverznijih zdanja na Zemlji. Posljednjih je godina ova kontroverza dosegla svoj vrhunac među istraživačima alternativne povijesti, slobodnozidarskim "tragačima za svjetlom" i lovcima na blago; svi oni nastoje ovdje otključati tajne za koje osjećaju da su skrivene u zidinama crkve. ULOZI SU VELIKI Takvi neustrašivi istraživači na razne načine nagađaju koješta: da crkva u sebi čuva dugo izgubljeno blago vitezova templara, komad Pravoga Križa, škotski krunidbeni Kamen sudbine, mumificiranu glavu Kri stovu, a možda čak i sveti Gral svih relikvija - sam sveti Gral. Nema sumnje, kolekcija svjetske klase, samo - ništa od svega nave denog nije pronađeno. Rosslyn dobro čuva svoje tajne. Potomak Sinclairovih - Niven Sinclair, danas poslovni čovjek u Londonu, rado kaže kako je William gradio rosslynsku crkvu "u vrije me kada su se knjige zabranjivale ili spaljivale, pa je stoga odlučio potomcima ostaviti poruku isklesanu u kamenu." Nivenov najdraži projekt u koji je posljednjih godina uložio mnogo svoje energije odno si se na dokazivanje, da je Williamov djed krenuo na putovanje u cilju
otkrića Amerike, i to čitavo stoljeće prije no što je Kolumbo krenuo prema jednom posve drugom cilju, a povijest mu ga kasnije službe no priznala kao prvospomenuti. Niven također vjeruje da Krist nije umro na križu; preživio je i imao djece sa svojom suprugom, Marijom Magdalenom. Ovim je brakom začeta krvna loza što se održala stoljećima, i to kroz nekoliko visokih i moćnih europskih obitelji, uključujući i Nivenovu. No, na području vjere biblijska pripovijest o uskrsnuću i dalje pobjeđuje kod većine, tako da Nivenu preostaje i dalje voditi svoje bitke. Premda je izraz uklesano u kamenu postao istoznačnicom za "ne promjenjivo", kod Rosslyna to nije slučaj. Unutar crkvenih zidina bile su izvođene neke vrlo važne izmjene, koje su potom prikrivene. POGLEDAJMO Unutrašnjost još s ulaza pozdravlja oči takvom svetkovinom isklesa nog kamena, da čovjek ne zna kud bi prije pogledao. Neobično lišće i likovi vise posvuda - sa zidova, lukova, svoda; opći je dojam jasno zamišljen kao kršćanski, no pobliži pregled otkriva da mnoge od ovih isklesanih divota svoje simboličko podrijetlo vuku iz posve drukčijih ideologija, čak i poganskih. Tako ćete ondje pronaći glavu Zelenoga čovjeka, drevnog keltskog boga vegetacije, kako viri iz lišća isklesanog u kamenu. Na najslavnijoj strukturi Rosslyna - stupu Pomoćnika, isklesani zmajevi grickaju korijenje onoga što se posjetiocima predstavlja kao Nordijsko drvo života. Pridodajte ovome mješavinu uklesanih pripovijesti iz drevnih hebrejskih zapisa i legendi koje se bave templarima i slobodnim zida rima, i dobit ćete arhitektonski recept za trajni uspjeh. Jer, osim neko liko opasnih godina tijekom reformacije, u vrijeme kada su se prote stantski zeloti obračunavali s onim što su nazivali idolatrijom, crkva se uspješno očuvala. I iako su joj tijekom godina bile još pridodane određene pojedino sti, vjeruje se da je izvorna "knjiga u kamenu" grofa Williama ipak ostala nedirnutom. Unatoč tome, tijekom posljednjeg posjeta Škot skoj naišao sam na nekoliko prašnjavih knjižica - vodiča za Rosslyn - koji su mi tu i tamo ispričali drukčiju pripovijest. Odšetajmo do središta crkve i pogledajmo gore.
Slika 16.1: Unutrašnjost crkve u Rosslynu.
Veliki svod Rosslynske crkve podijeljen je na pet dijelova. Četiri se bave cvjetnim temama, pri čemu je svaki drukčiji i jedinstven, ponav ljajući se samo unutar pojedinih dijelova. No, peti se dio razlikuje od ostalih. Umjesto cvijeća, on je prepun zvijezda i - drugih stvari! U jednom se kutu toga dijela nalazi bradata glava uz koju je i uz dignut, otvoreni dlan. Niven Sinclair opisao ju je kao glavu Krista i Kristovu ruku, uzdignutu na blagoslov njegovih predaka u trenutku dok su kretali u svoje pretkolumbovsko otkrivanje Amerike. Ali, prema članku iz 1877. godine, koji je izašao u tomu XII Izvješća Dru štva antikvara u Škotskoj, pisac Mark Kerr opisuje ovaj dio svoda jednostavno kao "otvoreni dlan", a njegov se opis temelji na razgovoru vođenom s ondašnjim rosslynskim župnikom, velečasnim Johnom Thompsonom. Gdje se sakrila Kristova glava i Njegov blagoslov prilikom izgrad nje ove knjige u kamenu, i zbog čega se sada nalazi ondje? Dva reda iznad Kristove glave nalazi se "sunce u punom sjaju", dok se jedan red iznad obližnjeg dijela sa zvijezdama, u kutu uzdiže Mjesec, opisan u obje knjižice kao "Mjesečev srp" odnosno "mala zvi jezda". Međutim, danas je ovaj Mjesec pun i okrugao, i s takvim odli kama površine kakve se nisu mogle vidjeti 159 godina prije, nego što je Galileu teleskop navodno omogućio promotriti Mjesec iz dvadeset puta veće blizine no itko prije njega. Što je to isklesano u Rosslynu, što njegov graditelj nije nikada namjeravao uklesati? Blizu istočnoga kraja crkve stoje dva stupa koji zajednički pružaju osnovu za ono što je postalo rosslynskom najtrajnijom legendom onom o ubojstvu klesarskog pomoćnika, kojega je ubio njegov majstor. Legenda kaže da je majstor zidar proveo dosta vremena u Rimu i ondje proučavao način izrade stupova, a naročito jednoga, kojega je namjeravao isklesati u Rosslynu. No, kada se vratio kući, vidio je da je njegov pomoćnik - pronašavši nadahnuće u snu - obavio taj posao prije njega. U naletu ljubomornog bijesa, majstor je jednim jedinim udarcem u glavu usmrtio svoga pomoćnika. I premda su oba stupa veličanstvena, jasno je da Pomoćnikov stup znatno nadmašuje onaj majstorov. Ovo Kerrovo izvješće, u kojemu je naveo i upravo iznijetu legendu, govori o Majstorovu stupu kao o "Grofovom stupu", a u opisu Johna
Slezera iz 1693. godine, u djelu pod nazivom Theatrum Scotiae, autor Pomoćnikov stup naziva "Prinčevim stupom". Godine 1774. biskup Forbes od Caithnessa naglasio je kako je Slezer pri tome mislio na prinčevsko podrijetlo osnivača, budući da je ovaj bio posljednji princ škotskog orkneyskog otočja. Znam, zbunjujuće je. Da bi se zbunjenost još i povećala, ispod zvjez danog dijela svoda, straga, isklesana je glava koju su naročito pomno proučavali slobodni zidari. Njihova tradicija tvrdi da je to glava nesret nog umorenog pomoćnika, na kojoj se vidi i sudbonosna rana - a koja neodoljivo podsjeća na legendu slobodnih zidara o smrti Hirama Abifa, arhitekta Salomonova Hrama, ubijenog na vrlo sličan način. No, pri mijećeno je kako je pomoćnikova glava nekada na licu imala uklesanu i bradu, koje sada više nema. Doista neobično, budući da pomoćnici u ono doba uopće nisu puštali brade. Majstor, pomoćnik, grof ili princ - tko je tko? Je li moguće da se u rosslynsku "knjigu uklesanu u kamenu" pokušala uplesti i neka druga igra, koju osnivač ove crkve nikada nije namjeravao ugraditi u nju, ostavljajući nas tako i danas da tragamo za odgonetkom i djelićima istine? Godine 1954. je škotsko Ministarstvo rada utvrdilo kako je Rosslynska crkva iznimno vlažna. Stoga je odlučeno da se unutrašnjost crkve premaže tekućom cementnom otopinom koja je trebala zaustaviti vlagu. Umjesto toga, stvari su se u crkvi još pogoršale. I više od toga. Budući da svježa boja može prikriti kojekakve grijehe, nedavno izvrše ne izmjene nisu više primjetljive, a s dosta autoriteta mogu ustvrditi kako bi troškovi uklanjanja ovakvog "poboljšavanja stanja", kad bi to bilo moguće, bili nedopustivo skupi. Čini se da će slavna izreka iz Rosslyna o "Istini koja pobjeđuje sve", morati pričekati na neke bolje dane. A možda i ne? Sve više se vjeruje da je grof William bio vodeća društvena ličnost onih dana, te da je u svoju crkvu ugradio nešto, što se nikada ne bi moglo izmijeniti - nešto, na što je morao dugo čekati da bi bilo pri mijećeno. A uzevši u obzir činjenicu da su Vitezovi templari službeno bili ustrojeni zato da bi štitili kršćanske hodočasnike na putu prema Svetoj zemlji, te da su kasnije muški potomci grofa postali nasljedni Veliki majstori slobodnih zidara sve do početka osamnaestog stolje-
Slika 16.2: Neki znanstvenici vjeruju da je Rosslyn zapravo replika Salomonova Hrama u Jeruzalemu.
ća, Williamova bi nastojanja oko igre ove vrste ipak mogla biti poma lo iznenađujuća. Rosslynska crkva otvorena je na dan sv. Mateja, 21. rujna 1446. godine, a 1450. godine bila je i službeno posvećena ovom svecu. Bu dući da 21. rujna označava jesenji ekvinocij, kada Sunce izlazi točno na istoku od Rosslyna, odlučio sam pogledati nije li grof odlučio osta viti gore, na nebu, zapis koji bi mogao odražavati onu istinu, koju je namjerio uklesati dolje, na Zemlji. I - nisam se razočarao. Općenito se drži da je uži unutarnji krug vitezova templara uspio izbjeći strašan progon Reda 1307. godine u Francuskoj; da je u Škot skoj nastavio s radom u potaji, šireći ono za što su vjerovali da je Istina, ali - osmišljenim zagonetnim pričama, utemeljenima na astrološkoj mitologiji prošlosti; vjerovali su da se ona zasniva na činjenica ma, ali i na astronomskim otkrićima, za koja su znali da će biti pronađe na kada za to dođe vrijeme. Za njih se misli i to da su u srednjovjekovnu Europu onoga vreme na donijeli šah i tarot karte; tako je bratstvo potiho i strateški utkalo
dugo zaboravljene istine u osnovu i potku povijesti istine, koje će sagledati samo oni s "očima što vide" i "ušima što čuju". Grof William je znao da se čak i knjiga uklesana u kamenu može pretvoriti u prašinu; zato je svoju oporuku ispisao i na neuništivom dnevnom nebu, te je tako sakrio u svjetlosti. U knjizi Rosslyn: čuvar tajni Svetoga grala, autori tvrde kako su mjesto na kojemu leži Rosslyn "još Druidi odabrali kao svetište za Saturna, vrhovnog Čuvara tajni". Moja su istraživanja pokazala da su bili u pravu. Kad je 21. rujna 1450. godine Rosslyn bio posvećen, Sunce je izašlo točno istočno od crkve. Tijekom dana, iza Sunca i u istoj ravnini sa Zemljom, ležali su planeti Saturn i Neptun, a takav se njihov raspored događa samo jednom u svakih trideset i šest godina. I svi su se oni uzdizali nevidljivi u svjetlosti dana unutar zviježđa Djevice, simbolu različitih boginja pronađenih u raznovrsnim astrološkim tradicijama. No, prateći usporedbe - zacrtane u mojim drugim člancima - iz među sustava vjerovanja drevnoga Egipta i onih što su vladali Škot skom, uočio sam sljedeću zanimljivost: grčka je tradicija vjerovala kako je Sfinga izvorno imala glavu Djevice i tijelo Lava. Također treba reći, da glava Sfinge kakvu poznajemo danas doista ne izgleda propor cionalno svome tijelu, već je premalena i novija, u usporedbi s tijelom, dosta oštećenim vremenskim nepogodama. Ustvari, ona izgleda kao da je isklesana iz neke prethodno postojeće glave, a prije no što je vri jeme oštetilo tijelo, ova bi njezina današnja glava vjerojatno izgledala još i manja. Druga jedna tradicija izjednačava Djevicu s egipatskom boginjom Izidom, dok u naručju drži malog Horusa, posljednjega od božanskih kraljeva. Od vremena prodora kršćanstva, Djevicu su izjednačavali s Djevicom Marijom, koja u naručje privija djetešce Isusa. No, za tem plare se govori da su obožavali Crnu Madonu, a ne bijelu, kakvu je kršćanska umjetnost promicala toliko dugo vremena. Vjerojatno se držalo dovoljno sigurnim da se vrata prošlih sustava vjerovanja ipak mogu ostaviti barem odškrinuta. Vrlo daleko od našeg solarnog sustava, ali u istoj ravnini s nama, leži zvijezda imenom Zaniah, kod Kineza poznatija kao Rajska vrata. Sljedeća njoj najbliža zvijezda je Porrima, ponekad zvana i Antevorta ili Postvorta, prema dvjema drevnim božicama - proročicama.
Prije no što napustimo Rosslyn, pogledajmo još jednom na onaj dio njegova svoda sa zvijezdama. Nizovi zvijezda izmjenjuju se kao da se radi o šahovskoj ploči - svi, osim dva. Svaki od ova dva niza dodiru je i zrcalno odražava onoga drugog, te time izvrće redoslijed u ostatku čitavog tog dijela. Mnogi svjetski "mitovi" opisuju nam dan "kada se srušilo nebo", dan koji je izmijenio nebeski poredak, pojavu koja se promatrala i može se objasniti ukoliko je došlo do iznenadnog urušavanja i pomicanja Zemljine kore od (ili prema) polovima, što bi iza zvalo preplavljivanja kopna vodama svjetskih oceana u kataklizma ma, koje su kršćanima tako dobro poznate kao veliki biblijski potop! Ima smisla u tome da nije veliki svemir bio onaj koji se pomicao, već da smo to ipak bili mi. Dva reda iznad rosslynskog punog Mjeseca nalazi se golubica s maslinovom grančicom u kljunu. Možda je to Sir William mislio na golubicu kao Noinog glasnika nade u trenutku po vlačenja visokih voda? Kada je započelo zatiranje Reda templara 13. listopada 1307. godi ne, misli se da su templarska flota i uži unutarnji krug Reda uspjeli izbjeći smrt zaplovivši prema Škotskoj, i donoseći joj na brodovlju svoje blago i svoju istinu. Skriven ispod mračnog noćnog obzora, te je noći na nebu bio posve isti raspored planeta kao i na dan posvećenja rosslyske crkve, samo što se u njega umiješao još i jedan drugi, tada još "neotkriveni" planet, Uran. Posve u skladu s događajima od toga nesretnog petka trinaestog, raspored se nalazio unutar Vage, obilježja Pravde. S obzirom na ovu veliku nebesku "slučajnost", postoji velika vjerojatnost kako je unutarnji krug vitezova sam odlučio da je došlo vrijeme za povlačenje Reda, te sam odabrao i datum u skladu sa zvjezanim rasporedom. Nema veze - ionako će svi već odavno biti mrtvi, kad Istina jednom konačno pobijedi Sve! Dana 4. studenog, kada su templari mogli dospjeti do Rosslyna nakon prethodnog pražnjenja svojih skrovitih skladišta oružja po Ir skoj, Sunce i Mjesec su bili u istoj ravnini već u zoru; bio je to doista spektakularni raspored šest nebeskih tijela. A nakon točno četiri stoti ne godina plus dva dana nakon datuma otvorenja Rosslyna na dan 21. rujna 1446. godine - konačno je otkriven i Neptun, dakle - tijekom istog takvog ponovljenog rasporeda planeta na nebu. Doista krasan poklon za godišnjicu otvorenja crkve, barem onima koji spoznaju!
Dosta se nagađalo o tome što su templari mogli znati o ranoj po vijesti Zemlje, a što im se nije činilo mudrim otkrivati u ono vrijeme, kao i o tome, koliko su od tih znanja uspjeli prenijeti na slobodne zidare, da bi se ona otada izgubila. Današnji škotski templari, kojima povezanost s izvornim templarskim Redom često znaju i žestoko ospo ravati, iznenada su postali gotovo neumjesno aktivni u suvremenim događanjima. Odobren im je poseban savjetnički status kod Ujedinje nih Naroda, a njihov trenutno najdraži projekt je rad na tome, da se današnje jeruzalemsko svetište - Kupola nad Stijenom (engl. Dome of the Rock) - stavi pod nadzor i upravu Ujedinjenih Naroda. O svemu ostalom obavijaju se tek uzvišenom šutnjom. Točno, bave se još i nastojanjima da se zaštiti škotska povijest, ali - nije im se naročito svidjelo moje tumačenje iste. Rečeno mi je posve jasno i bez uvijanja da imam pravo na svoja mišljenja, ali kako ona odaju neupućena čovjeka. Kad sam primijetio da su možda upravo "upućena mišljenja" ona, u koja su nas sve dosad upućivali, te da bi možda baš ona mogla imati malo veze s Istinom, nisam dobio odgovor. Ili, jesam - samo šutnju. Jedan od templara, uhićenih u petak, 13. listopada 1307. godine, utvrdio je prilikom ispitivanja kako mu je tijekom inicijacije u Red pokazan uobičajeni kršćanski križ te rečeno: "Ne polaži svoju vjeru u ovo, jer nije dovoljno staro." Je li moguće da su sve protivničke strane u današnjim sukobima tijekom punih nekoliko tisuća godina bile zavedene i izigrane, samo kako bi se proizvela često predviđana kriza vjere - kriza, što će pridonijeti uvođenju neke nove vjere, u koju će pohrliti svi oni koji su iznenada ostali bez vjere? Je li moguće da - zbog otkrivanja stvari koje su nas nekad činile prijateljima - prije svega trebamo razotkriti čija je to sjajna zamisao bila da nas se međusobno zavadi - i zašto? Ili je možda već prekasno?
17. POGLAVLJE
Pukotina u Da Vincijevom kodu Je li rosslynska crkva Dana Browna ondje, gdje on kaže da jest?
Jeff Nisbet
Dan Brown, autor Da Vincijevog koda, učinio je ono, što su mnogi od istraživača alternativne povijesti željeli učiniti. Napisao je mega-hit o jednoj tajni, koja za golemi broj čitatelja predstavlja teorije što uda raju ravno u lice povijesti kakvu poznaju. Silno sam uživao čitajući njegovu knjigu i ne zavidim Brownu na njegovu uspjehu. No, budući da se veliki dio knjige bavi slobodnim zidarima i naslijeđem vitezova templara iz rosslynske crkve u Škotskoj, dakle - predmetima o kojima sam i sam dosta pisao, želio bih naglasi ti veliki nedostatak u njegovim podacima. Već negdje pri kraju svoje priče, Brown piše o tome kako "zemljo pisne koordinate padaju točno na meridijan sjever - jug, što prolazi kroz Glastonbury", te da je ova crta tradicionalno obilježje otoka Avalona kralja Artura, i smatra se središnjim stupom britanske svete geome trije. On tvrdi i da je upravo zahvaljujući svetoj lozi ili Ružinoj Liniji Rosslyn - ili Roslin, kako se izvorno naziva - i dobio svoje ime (dakle, od Rose Line). Brownovo smještanje Rosslyna na istu zemljopisnu dužinu gdje je i ona na kojoj se nalazi opatija Glastonbury, i to u ključnom trenutku njegove pripovijesti, jedno je od važnijih uporišta o koja se oslanja njegova priča; samo, ono je pogrešno. Naime, meridijan sjever - jug iz Rosslyna ne prolazi točno kroz Gla stonbury. Ustvari, on prolazi dobrih tridesetak kilometara zapadnije.
I onda, gdje je točno taj središnji stup britanske svete geometrije? U članku "Piramide u Škotskoj", uključenom u ovu knjigu, govo rio sam o neobičnoj geometriji leyline crta, koje sam otkrio baveći se škotskim krajolikom. Ondje sam spomenuo kako se jedna od njih pro tezala južno od Craigleitha do samostana cistercita u Melroseu. Budu ći da je opat Bernard de Clairvaux osnovao gotovo istodobno templa re i cistercite, mnogi i danas tvrde kako su oni zapravo bili dva kraka jednog te istog reda. Napisao sam također "kako se ova crta produža vanjem k jugu nepogrešivo spaja s Glastonburyjem." I dok je rosslynski meridijan promašio Glastonbury za tridesetak kilometara, sama crkva leži na jednoj od drugih crta, koje sam spomenuo u svom članku - i to na vrlo zanimljivoj crti. Vratimo se na 5. kolovoza 1999. godine. Dok sam se nalazio u posjetu prijatelju u selu Temple (Hram), sta rom sjedištu templara udaljenom svega osam kilometara od Rosslyna prema jugoistoku, pokazali su mi natpis što se nalazio ispod zvonika inače već jako urušene crkve (kirk - škotski naziv za engl. church ili crkvu). Članak s mojim prijevodom toga natpisa, koji je djelomično naviještao da je Isus imao djece s Marijom Magdalenom, izašao je u časopisu Fortean Times u svibnju 2001. godine. Upravo sam toga dana bio u Rosslynu i ondje fotografirao maleni kip u kripti crkve - statuu bradatoga lika, koji drži knjigu i ključ, i za kojega se mislilo da predstavlja sv. Petra. Kada sam nekoliko tjedana potom pregledavao ovu uvećanu foto grafiju, uočio sam kako je u bradi Petra uklesan piramidalni oblik, koji se dobro uklapao u prirodni rast isklesanih dlaka, i to na način za koji je bilo jasno da ga ne bi izvodio niti jedan klesar svjestan dra gocjenosti svoga vremena, osim ako to ne bi bilo unijeto u nacrt na ručitelja. Odmah ispod vrha piramide bila je Petrova usna. I čim sam zamijetio da su mu usne neproporcionalno male, odjednom se počeo redati čitav niz drugih sablasnih opažanja. Unutar lica sv. Petra bilo je skriveno još jedno, manje lice, koje je s njim imalo zajedničke usne, i to odgovarajuće za svoju veličinu. Oči toga lika virile su iz Petrovih nosnica, dok mu je ruka bila uzdignuta u položaju ili pozdravljanja nekoga, ili iščekivanja nečijega šaputanja. Tada sam se ukočio.
Opazio sam da brada ovoga skrivenog lica zapravo oblikuje glavu još manjega stvorenja, spojenog s cijelim tijelom. Stajao je tu - s lijevom nogom što se odmarala na Petrovoj knjizi, i rukama kao u kakvoj glumačkoj pozi, ispruženima oko otvora na Petrovu ključu. Smješten na južnoj stijeni kripte, Petrov je ključ bio po stavljen tako da je pokazivao u smjeru kojim bi se krenulo pri odlasku iz Rosslyna - kroz Temple, a zatim prema samostanu Melrose Abbey. Učinilo mi se silno ironičnim da upravo sv. Petar pokazuje put prema heretičkom natpisu na Hramu. James Bentley je 1995. godine u svojoj knjizi Kosti bez spokoja: pripovijest o relikvijama ustvrdio, da se zemni ostaci ovoga sveca čuvaju u Vatikanu, budući da se on smatra stijenom na kojoj se temelji Katolička crkva, kao i onim koji glasu pape pridaje autoritet. Bentley navodi da je "papa, ma što se za njega teoretski govorilo, najveći dio svojega autoriteta dugovao upravo či njenici što je bio čuvar tijela Svetoga Petra." Čini se također, da između Marije Magdalene i Petra nije vladalo previše sloge i ljubavi. U djelu Pistis Sophia, jednom od gnostičkih evanđelja, Marija kaže: "Bojim ga se, jer on mrzi ženski rod." A u Evan đelju po Tomi, Petar govori: "Neka nas Marija ostavi, jer žene nisu vrijedne života." Koristeći se ovim malim kipom Petra da bi otkrio he rezu koja umanjuje vjerodostojnost Vatikana, i to naglašavanjem dugo potiskivane važnosti Marije Magdalene, klesar koji je izrađivao Petra pokušao se takvim stavovima osvetiti, i to u Marijinu korist. Ali, to možda nije sve što je ovaj kip trebao razotkriti. Među optu žbama koje su se sručile na templare tijekom njihovih suđenja, mnoge su spominjale njihovo obožavanje odrubljene glave. Prva od tih optu žbi glasila je: "Oni su u svakoj pokrajini imali svoje idole, naime glave, od kojih su neke imale i po tri lica." Hmmm! No, u svom članku "Otkriće ostalih neobičnosti rosslynske crkve", spomenuo sam kako u crkvi ima elemenata koji očito nisu dio izvornih arhitektonskih radova. Ustvari, izgledalo je da su izvođeni nedavno, a sveti Petar je upravo jedan od tih elemenata. Arhitekt Kerr, kojega sam citirao u tom članku, nije spominjao ovaj kip 1876. godine u svom opsežnom prikazu crkve, objavljenom u Izvješćima Društva antikvara u Škotskoj. Pa zašto je onda on sad ovdje? Jedan je istraživač pokrenuo ovo pitanje pred suvremenim templa rima Škotske na ovaj način: "Kada se izvede opsežno proučavanje iz
bilo kojeg kuta ili aspekta vezanog uz rosslynsku crkvu, mora se pri znati da predmet proučavanja nije statičan, pa stoga treba zaključiti da nije sve istinito." Pretpostavljam da Kerr nije vjerovao dokazima što su mu se nalazi li pred vlastitim očima, a ne bih ni ja na njegovu mjestu. Naime, od 1999. godine bio sam u Rosslynu u nekoliko navrata i, moram priznati - u tri dimenzije nisam vidio ono, što sam uočio na svojim fotografijama Petra. Zbog čega? Odgovor se može nalaziti u golemom zanimanju koje je za Rosslyn pokazao pionir fotografije, Louis Daguerre, izumitelj dagerotipije. On je 1822. godine izumio dioramu, tehniku kojom se u mračnoj pro storiji mogu osvijetliti dvodimenzionalne slike kako bi pružile iluziju trodimenzionalne stvarnosti. Napravio je tako i dioramu crkve u Ros slynu, za koju je požnjeo i burne kritike. Zar je možda Daguerre mogao voditi ruku Petrova skulptora prili kom izrade ovoga malog kipa što će biti položen u Rosslynsku crkvu kad za to dođe vrijeme, i to tako, da u trodimenzionalnom prikazu sakrije tajnu koja se smjela vidjeti samo u dvije dimenzije? I je li mo guće da je Daguerre možda čak bio odabran da naslijedi znanje, koje će kasnije njegovo ime ispisati velikim slovima u analima povijesti fotografije? Moglo bi se raspravljati o tome da Torinski pokrov, nedav no raskrinkan kao srednjovjekovna podvala i krivotvorina, ipak foto grafski predstavlja "negativ" nekog lika. U svojoj knjizi o Pokrovu iz 1994. godine, autori Picknett i Prince idu toliko daleko, da navješću ju kako je ovu relikviju po fotografskim načelima stvorio nitko drugi doli - Leonardo da Vinci. No, vratimo se opet ruševinama kirka (crkve) u Templeu. Unutar ostataka crkve nalazi se čudnovati grobni natpis, uklesan slično onima opisanim u Gardnerovoj knjizi Krvna linija svetoga Grala (pogledajte sliku 17.1, kao primjer uobičajenog grobnog natpisa na templarskim grobovima). Gardner piše: "U slikovnim prikazima vezanim uz Gral, upravo kao i u grafičkom simbolizmu, mesijansko se naslijeđe iskazuje ženskom posudom (kaležom) i muškom oštricom. U Rosslynu i po drugim dijelovima Škotske, sve zidne rezbarije i gro bovi vitezova Grala sadrže ovaj dvojaki znak. Prikazuje se kao kalež s visokim drškom i licem okrenut prema naprijed. U samoj posudi
cvjetni uzorak Ružina Križa označava da po suda - uterus - sadrži Isusovu krv." Međutim, nadgrobni spomenik u Hramu ima jasno vidljiv kalež, ali ondje nema i oštrice. Zašto je nema? Pročitajmo sam natpis: "Bea trix Lucy, supruga Henryja Herberta Phillipa Dindasa od Arnistona, trećeg baroneta; rođena 14. svibnja 1876., preminula 6. stude nog 1940." Dakle, ovdje se radi o grobu žene i to, poslužimo li se Gardnerovim objašnjenjem i načinom razmišljanja, žene koja je proslije dila krvnu lozu Isusa i Marije Magdalene! Is traživač Tim Wallace Murphy tvrdi, naime, da se uvijek računala samo ženska krvna lini ja, a ne muška. Pretpostavljam, sve po onoj staroj: "Beba mamina, možda i tatina." Templarima je Hram darovao kralj David I, za kojega Gardner misli da je i sam bio član obitelji Grala. Nakon uništenja i zatiranja Reda, Temple je prešao u posjed vitezova hospitalaca. Tako je bilo sve do protestantske reformacije, kada se iznova vraća u vlasništvo krune. Tijekom vladavine škotskog kralja Jamesa VI, prvoga od kraljeva za kojega se i službeno zna da je pripadao slobodnim zidarima, Hram Slika 17.1: Primjerak ti je kao posjed predan obitelji Dundas; ne tako pičnog templarskog nad davno, pod svoju ga je upravu uzelo vijeće Mid grobnog natpisa, na koje mu se nalaze oba simbola lothian Council, a tako će i ostati. Beatrix Lucy bila je rođena kao Lady Bea - ženski kalež i muška oš trica. trix Douglas-Home. Za imena obitelji Douglas i Home već se dugo šuška da bi mogla imati veze s templarima i slobodnim zidarima. Sir James Douglas je bio pouzdanik Roberta the Brucea; spominjao sam ga u članku o Bannockburnu. I za borbeni stijeg Ivane Orkanske misli se, da ga je oslikao jedan član obitelji Home. Govorka se da je kopija Ivaninog prstena s ugraviranim "Isus Marija" predana Homeovoj kćeri. U opa-
tiji Glastonbury Abbey stoji kamen sa sličnim natpisom, pa nam preostaje samo pitanje - koju se to Mariju u oba slučaja željelo učiniti besmrtnom Djevicu Mariju, ili Magdalenu. Jugoistočno od ruševina Hrama na lazi se drevni luk, ostatak nadsvođenog prolaza, i to smješten usred polja. Čini se da ne vodi nikuda, a opet - tako je okrenut, da se - kada se prođe kroza nj, kao što sam učinio ja - nađete upra vo na onoj crti, koja Rosslyn i Temple povezuje sa samostanom Melrose. Ka menje od kojega je luk izveden prekri veno je uzorkom nalik ribljoj kosti, unutar kojega se uvijek iznova ponavlja slovo M, kao da se utvrđuje neko davno zaboravljeno gradivo! Slika 17.2: Nadgrobni natpis na Krenimo sad u Melrose, udaljen ko grobu Lady Beatrix Lucy, bez pri jih trideset i pet kilometara odavde. kaza oštrice kao muškog simbola. U opatiji Melrose pokopano je srce škotskoga junaka, Roberta the Brucea. Povijest nam govori kako je na samrtnoj postelji sam Robert poželio da njegovo srce leži u Svetoj zemlji, pa je stoga James Douglas s još sedmoricom vitezova ponio Robertovo srce u srebrnom kovčežiću na taj daleki put. Jedan od vitezo va u pratnji bio je i William Sinclair od Roslina. Budući da su se u Španjolskoj predugo zadržali, skupinu vitezova ondje su zatekli oruža ni sukobi s Maurima. Četvorica su poginula, uključujući Douglasa i Sinclaira, a ostali su se zajedno s Robertovim srcem vratili u Škotsku. Prisjetimo li se crte leyline koja prolazi tek sedamdeset kilometara sjeverozapadno od opatije Melrose, vraćajući se kroz Temple i Rosslyn, dospjet ćemo do samostana Dunfermline Abbey, gdje je pokopano Robertovo tijelo. Povijest nam ne objašnjava zbog čega tada nisu sjedi nili njegovo srce s tijelom, kada se oboje našlo toliko blizu. U Da Vincijevom kodu se mnogo polaže na činjenicu da se Rosslyn nekad izvorno nazivao Roslin; to se nastoji povezati s glavnim pred-
Slika 17.3: Drevni luk u okolici Templea u Škotskoj, koji se povezuje s templarima iz davnih vremena.
metom djela - Ružinom Linijom (Rose Line), ali se i Rosslyn povezu je s Glastonburyjem duž istog meridijana. Samo, točno na sjeveru od Glastonburyja ne leži Rosslyn, već opatija Melrose Abbey i otok Craigleith, a što se naziva tiče - i Melrose također u sebi ima riječ rose kao korijen. Etimologija prihvaćena za Melrose objašnjava da se ovdje radi o slobodnozidarskom čekiću ili mel, kada se nađe ispred ružičasto oboje nog pješčanika, od kojega je opatija izgrađena. I dok na određenom svjetlu opatija doista dobiva neke ružičaste tonove, korijen mel bi mogao biti i drukčijeg podrijetla. Grčke riječi melas i mels označavaju nešto što je "tamnih boja, ili crno", odnosno "grana". Stoga predlažem mogućnost da bi ime Melrose moglo značiti potamnjelu granu ruže ili svete krvne linije, koju su templari iz sigurnosnih razloga prenijeli u Škotsku, te potom utkali u razne dijelove područja i krajolika, ko-
risteći se pritom davno zaboravljenom geometrijom, poznatom još od vremena prije Kristova rođenja. I kada već govorimo o etimologiji, promotrimo malo i kriptologiju. Jedno od nekoliko starih načina izgovaranja Craigleitha je i Craglieth - a to je anagram od Grail Tech! Beatrix Douglas-Home bila je kći dvanaestoga grofa iz obitelji Home, a i tetka četrnaestoga grofa, Aleca Douglasa-Homea. Alec je obnašao dužnosti glavnog tajnika premijera Nevillea Chamberlaina, u vrijeme dok je Chamberlainova politika nastojala umiriti vapaje svijeta zbog nacističkih nedjela, sve dok sukob i Drugi svjetski rat nisu postali neizbježni. Kasnije je Alec postao ministrom vanjskih poslova, te je uzdignut na čast viteza od Thistlea 1962. godine. Na vrhuncu hladnoga rata, zahvaljujući skandalu koji je izazvao Profumo, Alec je postao britanskim premijerom, a kasnije i predsjednikom Bilderbergera, elitnog udruženja međunarodnih moćnika, za koje mnogi danas misle kako su upravo oni skrojili ovakvo stanje u svijetu, u kakvome živimo. Ako sveta krv teče i danas - kako nam to naviještava nadgrobni natpis na posljednjem počivalištu Beatrix, koja je preminula u dvade setom stoljeću - a još je važnije što se zna i čijim venama - što nam je onda donijelo ovo saznanje tijekom stoljeća, ta spoznaja koja nije namijenjena nama, običnim smrtnicima? Koliko se to svetaca i junaka pobrinulo za to, da se stado drži smireno i zadovoljno svojim udje lom, usto još i uvijek spremno da se žestoko zauzme za Boga i Domo vinu? I koliko je to glava suverena trebalo pasti da bi nam se na kraju ponudio ovakav mračan i nesiguran svijet u kojemu se danas nalazimo? No, konvencionalna misao tvrdi nam da Isus nije imao djece, te da je svatko tko i pomisli drukčije - budala. Bez obzira na to, ja opet tvrdim da su tijekom tisućljeća neki od mitova bili oteti, i u potaji utkani u osnovu i potku izvornih isprava, koje povjesničari koriste da bi pripremali udžbenike za nas. U svome području istraživanja otkrio sam, primjerice, da su knjige Johna Barboura The Bruce i Waltera Bowera Škotska kronika, premda oštro kri tizirane od strane akademika kao nacionalistički obojene, unatoč sve mu zapravo bile prijenosnici, kroz koje su se između redova provukle prikrivene istine iz ovih mitova - istine, koje se posljednjih godina sve više kupuju.
Iskreno se nadam da nikome neće uspjeti iznova prognati u pod zemlje ove istine - bilo šutnjom o njima, bilo omalovažavanjem; jer, upravo su to dosad bila dva pouzdana oružja, koja su toliko često pomagala pri oblikovanju odobrenih verzija povijesti, onoj kakvoj su nas podučavali u školama. Iako kažu da nada vječito cvjeta u ljudskim grudima, ona brzo i blijedi. Bojim se da je ova tako posebna značajka čovjeka već odavno ocijenjena kao ljudska slabost, te da su je tijekom tisuća godina kao poznato sredstvo koristili oni odabrani pojedinci, koji su povlačili naše uzice i zatezali naše lance - oni, koji diljem svijeta - zaštićeni i sigurni u svojim "dvoranama za ratovanje" - uokolo smireno vuku modele svojih brodića i tenkova po velikom plošnom zemljovidu. Nedavno se uzdigla velika prašina oko Da Vincijevog koda Dana Browna i Pasije Mela Gibsona. I dok Gibsonova Pasija optužujućim prstom upire i okrivljava za Kristovo razapinjanje, Brownov Kod sta vlja na kušnju Kristovu božanskost, naviješćujući nam da je imao smrtnu kćer koja ga je nadživjela. Još jednom su se sukobili kršćani i Židovi, i to oko stvari koje vladajuća povijest odbija ispitati na odgo varajući način, a vjera i dalje objašnjava - na posve neodgovarajući način. Također se pojavio i izvrstan dokumentarac Aleca Jonesa End Game: Blueprint for Global Enslavement (Završna igra: Plan za globalno porobljavanje) u kojemu se između ostalog raskrinkava Bilderberger Grupa, elitno udruženje međunarodnih moćnika, među kojima su i neki od najeminentnijih današnjih i bivših političara. Činjenice objelodanjene u tom filmu su zastrašujuće, a sam materijal je dostatan za knjigu, te se stoga neću sada baviti njime, ali vam preporučujem da ga obavezno pogledate.
Mark Twain reče: "Istinu nije teško ubiti, ali je dobro ispričana laž besmrtna."
18. POGLAVLJE
Pravo tajno društvo iza Da Vincijevog koda Ti iznenađujući Rosenkreuzeri
Mark Amaru Pinkham
Kao što svi koji su pročitali knjigu Dana Browna Da Vincijev kod zna ju, zaplet se bavi djelatnostima drevnoga tajnog društva, poznatog pod nazivom Sionski priorat. Stvarno postojanje tog društva, tvrdi Brown, jedna je od neprijepornih istina koje je utkao u svoj - inače izmišljeni - roman. To bi se i moglo držati točnim dok je još radio na svom rukopisu, ali nedavno su autori knjige Sveta krv, sveti Gral - neizmišljene knjige, koja je Browna i upoznala sa samim pojmom Sionskog priorata - javno izjavili da se čini, kako je veliki dio podataka vezanih uz ovo društvo, kakvo se pojavljuje u njihovoj knjizi, bio ute meljen na obmani. Priznali su da su ih zavele neke od "Isprava Priorata", što su ih ot krili u pariškoj Bibliotheque Nationale; bilo je to priznanje koje je na neko vrijeme zaustavilo većinu istraživača od daljnjih proučavanja le gitimiteta Priorata. A zatim su autori Lynn Picknett i Clive Prince objavili djelo Templarsko otkriće u kojemu su istraživali sve argu mente za i protiv Priorata. Iznenađujući zaključak - da je tajno europ sko društvo s ciljevima vrlo sličnim onima koje je imao Priorat doista postojalo - doveo ih je do toga da je Sionski Priorat mogao biti izmi šljen zato da bi djelovao kao zaklon i zaštita za ovu - stvarno postoje ću udrugu. Picknett i Prince nisu ni u jednom trenutku uspjeli bez ikakve dvojbe identificirati ovaj neuhvatljivi red možda i stoga, što tajno
društvo za kojim su tragali i nije više tako tajno. Red koji su proučava li općenito je poznat pod nazivom Red Ružina Križa ili Red Rosenkreuzera, premda je tijekom proteklih vremena koristio za sebe i neke druge slične nazive, poput Reda Ruže ili Ružina Križa, a i naziv Bratstvo Ruže i Zlatnog Križa. Premda danas djeluje posve bezazleno, nekad je ovo društvo čuvalo mnoge tajne običaje, te je među svojim član stvom promicalo mnoge heretičke tajne, jednako eksplozivne naravi kao i sve druge vezane uz svetu krvnu liniju Isusa i Marije Magdalene. Red Ružina Križa, kojega sada možemo nazvati i pravim Sionskim prioratom, po prvi put je objavio svoje postojanje u sedamnaestom stoljeću, i to kroz javne isprave poznate kao Fama i Confessio. U ovim se manifestima utvrdilo kako Red prelazi u novi, javni ciklus svojega djelovanja, premda je kao tajno društvo postojao već stotinama godi na. A tada je, 1785. godine, jedan od predstavnika Reda iz Pariza barun de Gleichen - nastupio na skupu slobodnih zidara i Rosenkreuzera, te pritom rekao da su pripadnici Reda Ružina Križa bili "pretpostavljeni slobodnim zidarima, kao i njihovi osnivači", kada su dodatno pristali da se njihovi Veliki majstori "nazivaju titulama John (Ivan) I, II, III i tako redom", navodno ih time povezujući s Ivanom Krstiteljem, apostolom Ivanom, ili obojicom. Kasnije su ove otkrivene značajke Reda Ružina Križa autori "Ispra va Priorata", a zatim i autori Svete krvi, svetoga Grala utkali u njegov alter ego, Sionski priorat. Ovi potonji su napisali da je i Priorat na sličan način svojim Velikim majstorima dodjeljivao titulu "Ivan", uz dodavanje brojeva. Možda je njihov najčvršći dokaz u prilog tvrdnji, da je Sionski priorat zapravo naziv iza kojega se krije Red Ružina Križa onaj najje dnostavniji: da se za Priorat utvrdilo kako je sebe nazvao L' Order de la Rose-Croix Veritas, ili točnije "Istiniti Red Ružina Križa". Pretpo stavljaju da je Priorat prihvatio oba pridjeva - i ovaj, i onaj Ormusa, imena koje također neosporno povezuje Priorat s Redom Ružina Kri ža. Naime, Ormus je bio osnivač rane sljedbe Ružina Križa, koja je u prvom stoljeću postojala u Aleksandriji. Podatke vezane uz Ormusa i njegovu sljedbu pronašao je u osamnaestom stoljeću povjesničar i pripadnik Reda Ružina Križa, barun von Westerode. On je utvrdio da je Ormus bio učenik svetog Marka i gnostički svećenik aleksan-
drijskog božanstva Serapisa, a kasnije je osnovao ranu sljedbu Ružina Križa, koju je nazvao Mudracima Svjetlosti. RED SVETOGA GRALA Međutim, između Reda Ružina Križa i Sionskog priorata ipak postoji jedna suštinska razlika. Red Ružina Križa sebe nikada nije proglašavao čuvarom krvne linije Isusa i Marije Magdalene, a upravo to je bio jedini raison d'etre Sionskog priorata (premda su mu taj raison d'etre pripisali autori Svete krvi, svetoga Grala, a ne Isprave Priorata, iz kojih su i saznali za njegovo postojanje). No, pobliže istraživanje je pokaza lo kako oba reda zapravo zrcalno odražavaju jedan drugoga u svojoj osnovnoj misiji, jer se oba bave traganjem i zaštitom nekih oblika Sve toga grala. Prema knjizi Sveta krv, sveti Gral, Sionski priorat je oduvijek držao da je sveti Gral isključivo tijelo Marije Magdalene, dok su Rosenkreuzeri kod toga zauzeli znatno širi pristup. Za njih je sveti Gral tajanstvena snaga koju može posjedovati svako ljudsko biće, i svaki predmet. Ta je snaga diljem svijeta poznata pod različitim nazivima, poput: Sveti Duh, Shekinah, Baraka i Kundalini. Onaj koji je traži je dnostavno mora pronaći pravi kalež, mač, koplje, stijenu, osobu, itd., koja je obdarena tom snagom i potom je upiti u sebe, započevši time postupak alkemijske preobrazbe što ga odvodi do prosvjetljenja, čak i do besmrtnosti. Ovakvi ljudski sveti gralovi, koji posjeduju obilje spomenute sile, obično su u cijelosti prosvijetljeni učitelji, a predmeti kojima se pripi suje snaga svetoga grala - poput Kristova kaleža i Longinovog koplja - obično su oni, koji su bili u najbližem okruženju takvih učitelja, ili su na sebi zadržali neki njihov djelić, poput njihove krvi, primjerice, pa su time apsorbirali i njihovu moć. Ovo traganje za snagom svetoga grala može se pribaviti i posjedovanjem relikvije preminuloga sveca, kao u slučaju Ivana Krstitelja, čiju su glavu otkrili u Konstantinopolu tijekom četvrtog Križarskog rata, da bi postala jednim od dragocje nih svetih gralova u posjedu vitezova templara. I templari su bili usko povezani s Redom Ružina Križa. Prema ba runu von Westerodeu, u povijesti Rosenkreuzera Vitezovi templari su se još nazivali i "Učenicima Ružina Križa". Njihov znak, crveni križ sačinjen od osam točaka, bio je zapravo drevni alkemijski simbol
Reda Ružina Križa. A poput ostalih grana Ružina Križa, i templari su svoje Velike majstore nazivali Ivan I, II, III, i tako redom. VRATIMO SE U VRT Budući da Rosenkreuzeri njeguju vrlo široko shvaćanje o tome što je sveti Gral, njihova služba čuvanja uključuje mnogo više od one koja se pripisuje Sionskom prioratu. Dok se kao cilj Sionskog priorata na vodila zaštita Marije Magdalene i njezinih potomaka, onaj koji su si zadali Rosenkreuzeri obuhvaćao je čuvanje čitavih pokoljenja učite lja o Svetome gralu, kao i njihova alkemijska učenja, kojima možemo slijediti trag sve do biblijskoga vrta zvanog Eden. Prema povjesničaru Arthuru Edwardu Waiteu i njegovoj knjizi Bratstvo Ružina Križa, neke su rane europske grane Reda Ružina Križa tvrdile, da je Bog bio prvi, koji je još u rajskom vrtu podučio Adama mudrosti Ružina Križa. Ova tajna mudrost potom se prenosila s koljena na koljeno loze pro svijetljenih "Sinova Mudrosti", koja je uključivala Mojsija i Salomona, jednako kao i alkemičara Hermesa Trismegistosa. Zar je Red Ružina Križa doista mogao potjecati iz Edenskog vrta, kako su to tvrdili povjesničari Rosenkreuzera? Iznenađujući dokaz kojim se podupire ova tvrdnja može se pronaći u pismohrani vitezova Reda Podvezice, najuglednijeg britanskog viteškog reda; ustanovio ga je kralj Edward III, koji je objedinio razne elemente uzete od tem plara, Vitezova okruglog stola te sufijskog Reda Al-Khadira, kako bi u četrnaestom stoljeću utemeljio vlastitu vitešku organizaciju. Po mišljenju Frances Yates, iznijetom u djelu Prosvijetljenje Rosen kreuzera, Red Podvezice i njegovi simboli, koji uključuju i ružu, kao i ružin križ, bili su u početku vezani uz Rosenkreuzere. Taj je red za svoga sveca zaštitnika odabrao sv. Jurja, čiji je simbol - ružin križ uglavljen u osmerokraku zvijezdu, što ujedno Red Podvezice povezuje s Redom Ružina Križa. Čak i više od toga, budući da sv. Juraj spaja oba ova viteška reda s vrtom zvanim Eden. Bliskoistočni Sufiji pozna ju sv. Jurja pod nazivom Al-Khadir; oni tvrde da je njegov pravi dom bila Kataragama na Sri Lanki, pravom otočnom zemaljskom raju, kojega su Muslimani diljem svijeta nedavno priznali i prihvatili kao izvorni položaj rajskoga vrta. Na taj način sv. Juraj povezuje Ružin Križ s Edenom, ali osigurava i jednu još izravniju poveznicu. Prema vjerovanju hindusa, koji sv.
Jurja štuju u Kataragami u obliku božanstva imenom Skanda-Murugan, u drevnim vremenima je sv. Juraj bio fizički utjelovljen kao veliki duhovni vođa, koji je prvi čovječanstvu prenio alkemičarska znanja. Bio je prožet alkemijskom snagom preobrazbe što ju je prenosio na svoje učenike, obrazujući tako nizove alkemičara, koji su i sami upija li i posjedovali moć svetoga Grala. Jedan od tih nizova je na zapad prenio Nasurai Mandeans; na kraju je dospio među židovske esene i ondje je nastala sljedba Nazoreja ili Nazarena, sljedba u kojoj su djelo vali Ivan Krstitelj i Isus. Ivan je ovu moć i mudrost Svetoga grala primio od svojih nazorejskih učitelja prije no što ih je predao Isusu i drugim učiteljima što su osnivali gnostičke sljedbe, uključujući ovdje i osnivače aleksandrijske sljedbe, iz koje je kasnije poniknuo Ormus. Isus je na kraju svoju sna gu i mudrost prenio na svoje nasljednike - apostola Ivana i Mariju Magdalenu. Zauzvrat, oni su učiteljima dalje predavali liniju Svetoga grala, što je kulminiralo s vitezovima templarima. I tako su na kraju snaga i tajna učenja Svetoga grala dospjela u posjed mnogih grana Reda Ružina Križa ili - pravoga Sionskog priorata.
ČETVRTI DIO
MOĆ I UTJECAJ UGLEDNIH SLOBODNIH ZIDARA
19. POGLAVLJE
Zvijezdama urešeni stijeg i podrij etlo Amerike Jesu li se osnivači Sjedinjenih Američkih Država rukovodili jednim drevnim nalogom?
Jeff Nisbet
Moj članak "Tajna bitke kod Bannockburna", uključen u ovu knjigu, govorio je o tome da je veliku bitku za škotsku neovisnost 1314. go dine osmislilo i njome upravljalo bratstvo, koje se nalazilo s obiju strana bojišnice; tako se zauvijek urezalo u vrijeme kao događaj od iznimnog simboličkog značenja, budući da se sukob što se odvijao dolje, na Zemlji, istodobno odrazio i gore, na nebu. Ustvrdio sam da je Bannockburn bio sporazum sklopljen iz intere sa među neprijateljima, te usred dana ispisan nevidljivom tintom zvijezda i potom zapečaćen krvlju palih u boju. Iz toga slijedi da su se mnogi od ratnika, koji su mislili da se toga dana bore samo za slobo du, zapravo borili i za to da se određene zabranjene istine mogu sigur no i mirno odaslati prema nekim prosvjetljenijim vremenima. Bratstvo je znalo da bi se knjige mogle spaliti, da bi se poruke uklesane u kamen mogle pretvoriti u ruševine i prah, ali i da će dogovor s nebom zauvi jek ostati siguran od bilo čijeg uplitanja. I tako je on nastao, potkrijep ljen još i nekim namjerno ostavljenim navještajima istine u službenim spisima, kao dokaz da im je uspjelo sakriti svoje tajne. Pet stotina godina nakon bitke kod Bannockburna, ovo će se brat stvo iznova sastati da bi dogovorilo jedan drugi datum u vremenu, te potvrdilo svoj drevni sporazum. Još jednom će tek odglumiti da su neprijatelji, i još jednom će sakriti svoje tajne - na nebu. Vratimo se unazad.
Slika 19.1: Francis Scott Key promatra posljedice britan skog napada na Fort McHenry, Maryland, u rano jutro 14. rujna 1812. godine.
U ranu zoru 14. rujna 1814. godine mladi američki pravnik ime nom Francis Scott Key stupio je na palubu britanskoga mirovnog bro da, iščekujući da se do kraja razdani. Kasnije će u pismu prijatelju to svitanje opisati ovako: "Svijetla zlaćana traka ispreplela se na istočnom nebu s grimizom, a zatim ju je slijedila još jedna, pa još jedna, dok se jutarnje sunce izdizalo u punini svoje slave, razgoneći 'magle dubina i okrunjujući 'zemlju od neba blagoslovljenu' novom pobjedom i veličajnošću." Upravo je bio svjedok napadima s mora i okončanju bombardiranja utvrde Fort McHenry u Marylandu, koja je branila pristup ulazu u luku Baltimore; sve je trajalo puna dvadeset i četiri sata.
Slika 19.2: Američka zastava nalik ovom zvijezdama ukrašenom stijegu bila je podignuta iznad utvrde Fort McHenry, Maryland, nakon napada Britanaca; bila je nadahnuće Francisu Scottu Keyu za pisanje slavne američke himne.
Nadahnut pogledom na golemi američki stijeg, što se i dalje prko sno vijorio nadvisujući bedeme utvrde, sjeo je i u jednom dahu napi sao tekst pjesme "The Star-Spangled Banner" (ili "Zvijezdama ureše ni stijeg"), danas službenu američku himnu. To je Keyu bilo dostatno da stekne golemu slavu, te ovjekovječi najupečatljiviji događaj u ovome ratu, koji bi se inače vjerojatno zaboravio.
O njemu se često govori i kao o Drugom američkom ratu za neovis nost. Bilo je nekoliko ozbiljnih razloga za taj rat 1812. godine, ali povod mu je bio ružan običaj britanske mornarice da se ukrcava na američke brodove, te na silu novači pojedine članove posade u vlastite redove, tvrdeći da su britanski dezerteri. Usijanje je bilo sve bliže i Amerika je tada po prvi put krenula u rat kao jedan, i to suvereni narod. Dosta se nagađa o počecima osnivanja Amerike. Neki su mislili da je ta zemlja zapravo bila golemi pokus bratstva slobodnih zidara, društva za koje mnogi misle da je proizašlo od vitezova templara, ta janstvenoga reda ratnika-svećenika, koji su od 1307. godine bili divlja čki zatirani po Francuskoj te - uz ostalo - optuženi i za krivovjerje. No, mislilo se također i da su mnogi templari uspjeli izbjeći u Škot sku, te ondje Škotima donijeli odlučujuću prevagu u borbi protiv En gleza tijekom bitke kod Bannockburna. Pritajivši se u podzemlju, Red jenekako okupio još jedno bratstvo unutar civilnog stanovništva, koje će preživjeti protestantski pokret Reformacije - velike crkvene šizme, što je pred Vatikan postavila još jednu novu snagu, s kojom je ubudu će trebalo računati. Premda se i danas žestoko raspravlja o ovoj mogu ćoj povezanosti s templarima, misli se da je to novo bratstvo bilo dru štvo slobodnih zidara. Gotovo tri stotine godina nakon Bannockburna, 1603. godine, ko načno su se objedinile krune Engleske i Škotske, i to pod prvim kraljem za kojega se i službeno zna da je bio slobodni zidar - pod škotskim kraljem Jamesom VI. Ubrzo nakon toga započela je i velika migracija stanovništva u Novi Svijet. U knjizi Michaela Baigenta i Richarda Leigha Hram i loža, autori tvrde da su mnogi od očeva i osnivača Amerike bili upravo slobodni zidari, te da je ovo bratstvo osmislilo ključne poteze kao i glavne povi jesne isprave vezane uz Američku revoluciju. Tvrde da su mnogi slo bodni zidari bili važni sudionici slavne Bostonske čajanke. Jedan od njih je bio i Paul Revere, poznat po svom divljem ponoćnom jahanju za Lexington, gdje je i bio ispaljen prvi hitac "što je odjeknuo diljem svijeta." Zanimljivo je napomenuti da se - od Georgea Washingtona pa na niže - u najužem Vrhovnom američkom zapovjedništvu doista nalazio nesrazmjerno veliki broj slobodnih zidara, uključujući ovdje i genera-
la Arthura Sinclaira, potomka istog onog Sir Williama Sinclaira koji je izgradio poznatu škotsku crkvu u Rosslynu, za koju se drži da je najveće i najcjenjenije skrovište tradicija i tajnih učenja slobodnog zidarstva. I za samog Williama se misli da je bio potomak čovjeka, koji je vodio templarski napad kod Bannockburna i potjecao od Henryja Sinclaira, a taj je opet 1398. godine - dakle, dosta prije rođenja Kolumba - krenuo na daleko putovanje radi otkrivanja Novoga Svijeta. No, Baigent i Leigh također tvrde da su i vrhovni britanski zapo vjednici i sami bili slobodni zidari, te da su iskazivali vrlo malo stvar ne želje da dobiju taj rat. Možda se mislilo kako je mudrije ostaviti novu državu da sama upravlja sobom, dok su pokretači jedne i druge zemlje ostali povezani svojim vezama bratstva. Tako se na obostranu korist mogao potiho odvijati dijalog, dok su istodobno vrlo motivira ne horde europskih imigranata u svom nezaustavljivom pohodu na američki zapad nastavljale potiskivati autohtono stanovništvo Ameri ke od točke do točke. Samo, trebala im je još i zastava, iza koje bi američke snage napre dovale. Dobro je poznato da je prvi američki stijeg naručio George Washing ton, te da ga je sašila Betsy Ross. No, manje je poznato da je Betsyn suprug također bio slobodni zidar, te da je Washington zvjezdani krug na zastavi opisao kao "novo zviježđe". Učili su nas da taj krug simbolizira trinaest početnih američkih država, no - je li Washingtonu moglo i štogod drugo biti na umu? Da nije možda u potaji obnavljao onu izreku hermetizma "Kako gore, tako i dolje"? Izreku kojom se uvijek naveliko maše, čim se u istom dahu raspravlja o templarima, slobodnim zidarima i "podzemnim strujanjima znanja"? Bi li taj zvjezdani krug mogao simbolizirati i slovo O - za Orion, zviježđe koje je odigralo tako važnu ulogu kod Bannockburna? Misli se da je američku Deklaraciju o neovisnosti, koju su potpisa li Washington i mnogi drugi slobodni zidari, nadahnula škotska De klaracija iz Arbroatha, potpisana ubrzo nakon Bannockburna od strane mnogih pojedinaca, usko povezanih s preživljavanjem ideala templa ra i slobodnih zidara. Ova nadahnuta isprava još uvijek se može tu mačiti kao oporuka što govori o jednakosti među ljudima i kao usrdan
savjet svakom pojedinom vladaru, nedostatno mudrom da bi pokazao obzire prema željama svoga naroda. Kao da tijekom godina nakon Američke revolucije mladoj naciji ipak nije uspijevalo razviti ono jedinstvo duha, kakvo bi poštovale i najveće ondašnje sile svijeta. No, sve je to izmijenio rat 1812. godine, a bombardiranje Fort McHenrya nagnalo je svijet da na "zastavu sa činjenu od zvijezda i pruga" stane gledati posve novim očima, dok je američkom narodu darovalo pjesmu, što se pjeva i danas. Napad Britanaca na Baltimore bio je, baš kao i napad Engleza kod Bannockburna, dvojaki događaj. Britanski general Robert Ross - koji je pokazao zadivljujuću ograničenost tijekom svojega ranijeg napada na glavni grad, ostavljajući iza sebe u plamenu jedino vladina zdanja - poveo je svoje ljude kopnom prema Baltimoreu. Njegov je plan opsa de grada propao kada je sam postao jednom od prvih palih žrtava, zbog čega su njegovi ljudi posve izgubili borbeni moral - što neodolji vo podsjeća na slične događaje kod Bannockburna. U međuvremenu se britanska flota usidrila nadomak utvrde Fort McHenry.
Slika 19.3: Snage britanske mornarice napadaju Fort McHenry, Baltimore.
U 7 sati ujutro 13. rujna, britanski su ratni brodovi započeli bom bardirati utvrdu, što je potrajalo puna 24 sata, osim kraće stanke od par sati. Međutim, Keyevi stihovi nam govore da su se "bombe rasprs kavale visoko u zraku", i prije no što bi dospjele do svojih ciljeva. Oči to su - neobjašnjivo - fitilji bili podešeni prekratko da bi doprli na veće daljine. Ali, bljeskovi njihova rasprskavanja uspjeli su "dokazati tijekom noći da je naš stijeg još tu!" Bila je to krasna, a i relativno jeftina predstava. Zna se da su tijekom svih ovih napada poginula svega četiri Amerikanca. No, zato se gore, na nebu, odvijala mnogo značajnija predstava ona što će nadživjeti bajku koja nam se i danas podastire. U 3:41 sati jutarnja zvijezda Venera uzdizala se na istočnom obzoru i našla negdje na sredini puta između dviju prednjih nogu Lava, i to svega nekoliko minuta prije no što se počeo uzdizati i Regulus, zvije zda vrlo značajna za tradiciju slobodnih zidara. Da je ta noć bila tam na, jasna i bez nekih posebnih događaja, obje bi zvijezde činile uistinu lijepi par na nebu. Ali, ne - kišilo je, zrak je bio prepun dima od baru ta i sve su oči ionako bile uprte u svjetlosne bljeskove, što su se mogli vidjeti - dolje. Merkur se uzdigao u 5.16 sati, u trenutku kada se na obzoru poja vio Lav, i to u položaju koji je opet neodoljivo podsjetio na onaj stijeg što se vijorio kod Bannockburna - onaj, koji nad Škotskom leprša i danas - dok je za njim hitao planet posvećen ratu, Mars. Čak i da se nisu svi usredotočili na bombardiranje, ovi bi nebeski događaji ionako postajali sve bljeđi, jer se približavala zora. Samo dvadeset minuta kasnije, divovski se Jupiter uzdigao iza Sun ca, praćen ubrzo i Mjesecom. Uključimo li još Sunce i Mjesec, to znači da se prema istoku unutar svega 30 stupnjeva neba naguralo čak šest planeta iz našeg Sunčevog sustava - ustvari, svi osim jednog nalazili su se unutar svega sedam stupnjeva - što je iznenađujuće rijedak nebeski raspored. A planet Pluton iznenadio me još više. Pluton je najudaljeniji planet u Sunčevom sustavu, toliko dalek da mu je potrebno 249 zemaljskih godina kako bi samo jednom obišao Sunce. Otkriven je tek 1930. godine, dakle - mnogo godina nakon opsade utvrde Fort McHenry, i treba proteći mnogo godina da stigne
s jedne na drugu stranu sunčeva sustava - a ipak, eto - bio je ovdje, doduše - nešto zapa dnije od same bitke, no svakako dio istoga rasporeda zvijezda! No, najveće mi je iznenađenje priredio planet Neptun; otkrili su ga 1846. godine, i ima vrijeme ophodnje oko Sunca od 165 godina. Kad sam povukao crtu od Neptuna do Plutona, a potom još jednu od Neptuna do središnje točke Plutonove najistočnije orbite, dobio sam oblik šestara. Povezujući još jednom crtom dvije krajnje točke, pojavi la mi se piramida. A kad sam još povukao crtu od Neptuna do Sunca, sve se na čudno vati način udvostručilo. Astrolozi ovakav Slika 19.4: Položaj zvije naročiti raspored zovu "T-square" ili T-kva- zda i planeta nakon svita nja 14. rujna 1812. godine. drat, a rečeno mi je da obično naviješta zlo kobne događaje. (No, više o astrologiji nešto kasnije). Kao što sam već rekao, napad je nakratko zastao u suton 13. rujna, i nastavio se punom žestinom u 1:00 sati, kada se na obzoru pojavila prva zvijezda iz Orionova pojasa. Oko 5.000 kilometara od toga pakla, na nebu Bannockburna su se ukazali prvi tragovi svitanja, a Lav je na škotskom obzoru osvanuo u trenutku kad su se bombe iznova počele "rasprskavati u zraku", povrh utvrde Fort McHenry. Bila je to duga i mučna noć, no na kraju je i ona prošla - Britanci su u zoru digli sidra i otplovili, ostavljajući Amerikancima priliku za "grand finale". U međuvremenu je na nebu istočno od Bannockburna Herkules savladao Serpens Aquaticus, višeglavu vodenu zmiju. Što kažete na ovu sinkronizaciju?! I bitka za Baltimore se vodila na više bojišnica! Posve se uobičajilo pogrešno shvaćanje, koje i dalje ostaje neispravljeno u povijesnim knjigama, da je golema zastava iz Fort McHenrya, koja se trenutno nalazi na restauraciji u Washingtonu D. C. u jednom od Smithsonianskih odjela, bila ista ona koja se viorila na utvrdi tijekom opisanog bombardiranja. Ali, nije tako. Zapovjednik utvrde Fort McHenry, bojnik George Armistead, naložio je da se izrade dvije zastave, pri čemu je zahtijevao da jedna
od njih mora biti dovoljno velika kako bi je "Britanci lako uočili i izdaleka." Tijekom bombardiranja se na utvrdi viorila manja zastava. Tek u zoru su je zamijenili većom, onom koja je Keyu postala nadah nućem za pjesmu. Što bi nam još moglo omogućiti pobliži pogled i na taj stijeg, i na zagonetno bombardiranje? Evo kraćeg popisa: • Pomno prišiveno platno u crvenoj boji na trećoj bijeloj pruzi za stave, gledano odozdo, obično se opisivalo ili kao zakrpa, ili kao slovo A za Armistead, ili pak izokrenuto slovo V. Mogli bismo se upitati sljedeće: zbog čega bi itko pokušao zakrpati bijelu prugu crvenom zakrpom, ili ostaviti na stijegu slovo A, ili pak doći na zamisao izokretanja slova V? Mogu li kao odgovor predložiti kako je to zapravo trebalo prikazivati onaj vječno nazočan tajan stveni - slobodnozidarski šestar? Držim i naročito izazovnom činjenicu, da je pri vrhu toga šestara gotovo nevidljivo izvezeno i slovo B, možda kao spomen na Bannockburn. • Arhitektonski gledana, utvrda Fort McHenry imala je oblik zvijezde, a ime je dobila po slobodnom zidaru Jamesu McHenryju, američkom ministru obrane tijekom Washingtonovog predsje danja zemljom. • Postoji legenda o tome kako se nakon povlačenja britanske flote na samom vrhu stupa sa zastavom našao i pijetao, te svojim kukurikanjem najavio zoru. Taj "glasnik svitanja" jasno se vidi i u pečatu klana Sinclairovih, uz ispisani slogan obitelji: "Posveti svoj rad Bogu." • Most Francisa Scotta Keya, prelazeći preko rijeke Potomac, spaja Washington D.C. s Rosslynom u Virginiji, a to je možda još jedan tihi simbol tajnog prekooceanskog sporazuma, postignutog prije tolikih godina. • Samo ime Scott Key kao da nas upućuje na to, da se jedan ključ za otključavanje čitave ove velike zagonetke može pronaći u Škot skoj. Dok sam opisivao astronomski raspored neba iznad utvrde Fort Mc Henry i Bannockburna, te tragao za poveznicama s drevnim mito-
vima, nisam se previše bavio razmišljanjem o astrološkim aspektima, budući da astrologija nije moje polje rada i ne poznajem ga dovoljno da bih se na njemu osjećao ugodno. Nekada su astronomija i astrolo gija bile nerazdvojive discipline, što nije slučaj i danas. I dok je astro nomiju obavio sjaj znanstvenog poštovanja, astrologija još nije dopr la toliko daleko. Usprkos tome, obratio sam se dvojici znalaca; Rab Wilkie i Ed Kohout - obojica se bave posve slabo istraženim poljem slobodnozidarske astrologije. Zamolio sam ih da malo zavire u moje teorije te ih ocijene "u stotinjak ili manje riječi". Znam, šturo! Dosad su ih obojica napisali više tisuća, tako da bi mi trebalo znatno više prostora od ovo ga članka da navedem samo bitno, jer su obojica to i zaslužili. Stoga im ovdje zahvaljujem zato, jer su mi pomogli pri podešavanju pratećih
Slika 19.5: Zbijeni heliocentrični pogled na Sunčev sustav u zoru, 14. rujna 1814. godine.
heliocentričnih prikaza u oblike koje prosječni čitatelj može shvatiti. A i zato jer su me obojica s mnogo entuzijama uvjeravali, kako je ono što je svaki od nas dosad zapazio "tek vršak znatno veće sante leda." Ovo su uistinu zanimljiva vremena! I, još samo nekoliko završnih misli o ovom pitanju. Razmislite o tome da je najslavniju pjesmu nadahnutu bitkom kod Bannockburna, pod nazivom "Scots Wha Hae", napisao škotski bard i slobodni zidar, Robert Burns. Razmislite o tome, da je slobodni zidar Francis Scott Key napisao "The Star-Spangled Banner" ("Zvijezdom urešeni stijeg") tijekom rata 1812. godine. Razmislite o tome da je slobodni zidar John Philip Sousa za svoju zadnju glazbenu izvedbu 1932. godine odabrao vlastitu koračnicu pod nazivom "Zvijezde i pruge zauvijek". I na kraju, razmotrite mogućnost da je jedno omanje, ali vrlo utje cajno bratstvo u potaji stupalo ukorak sa zvucima vlastitih bubnjeva još od 1314. godine, ako ne i ranije. Razmislite li o svim spomenutim činjenicama, upitat ćete se što je to mislio slobodni zidar George M. Cohan, kada je u posljednje retke svoje pjesme "You're a Grand Old Flag" ("Ti si velika stara zastava") umetnuo frazu iz megahita Roberta Burnsa, "Auld Lang Syne". Je li to Cohan ove riječi unio zbog članova bratstva koji "imaju uši da čuju"? Ev'ry heart beats true 'neath the Red, White, and Blue, Where there's never a boast or brag. But should auld acquaintance be forgot Keep your eye on the Grand Old Flag! Poput vjere, i zastave su oduvijek imale onu neobičnu sposobnost ujedinjavanja velikih skupina ljudi, pripravnih na bespoštednu borbu radi nekog zajedničkog cilja. Nažalost, i zastave i vjera našle su svoju primjenu i u razdvajanju još većih skupina ljudi, te su najvećim dijelom zaslužne za to, da velikoj šahovskoj igri zvanoj Rat nikada nije nedo stajalo pandži. Samo - tko igra ovu igru, a tko su u njoj pijuni?
20. POGLAVLJE
Drevni ahitekt Amerike Jesu li osnivači Amerike ostvarivali neku tajnu nakanu?
Steven Sora Povijest Sjedinjenih Amerčkih Država osmislila je moć tajnih, poče sto i elitnih društava. George Washington, John Hancock i Benjamin Franklin bili su pripadnici slobodnozidarskih loža. Veze koje su stekli zahvaljujući društvu slobodnih zidara, omogućile su im kresanje one iskre što je Ameriku povela putovima slobode, opskrbila je svim po trebnim robama, streljivom i saveznicima za upuštanje u tu bitku, a kroz godine poraza i snagom za uzdizanje do odlučujuće pobjede. Hancock je bio krijumčar. Kao brodovlasnik i gospodar pomorsko ga carstva svog ujaka, okrenuo se krijumčarenju, budući da su onda šnji britanski propisi činili nezakonitom svaku trgovinu i uvoz robe, ukoliko taj ne bi stizao iz Engleske. Tako je više od trećine bostonskih obitelji u cijelosti ovisilo o Hancocku, a čitav je grad ovisio o njemu kada se radilo o prehrambenim proizvodima i drugim robama; zauz vrat, on se oslanjao na sve te ljude, jer im je mogao vjerovati. I dok je sam pripadao elitnoj loži što je okupljala trgovce i pomorske kapetane, uključio se i u rad lože St. Andrews, gdje je mogao susreta ti i upoznavati ljude što ih je unajmljivao za svoje poslove. Koje bi bolje mjesto i mogao naći za novačenje onih koji su mu trebali prili kom plovidbi, izgradnje, uređenja te utovara i istovara s njegovih brodova? Polaganje tajnih prisega, njihovo potvrđivanje tajnim zna kom pri rukovanju i posvećivanje pružanju pomoći ostalim slobod nim zidarima - to je značilo postati bratom neke od loža: čovjekom na kojega se moglo računati i koji je zasluživao puno povjerenje. Kad se razmatralo kome će se povjeriti određena zadaća, ključno je pitanje bilo - je li to čovjek koji je "na razini" ili "pošten i čestit". To je osigu ravalo povjerenje i posao.
Slika 20.1: Slobodnozidarski simboli - šestar i kutomjer.
Godine 1767. carinici su zaustavili jedan Hancockov brod simbo ličnog imena - Liberty. Prevozio je teret službeno zabranjen za koloni jalne brodove - vino iz Madeire. I dok su neki Hancockovi ljudi za točili nekolicinu carinika u potpalublju, ostali su istovarivali robu. Kraljevim se ljudima to nije nimalo svidjelo, pa su na kraju ipak zaplije nili brod. A to je za sobom povuklo uvođenje niza mjera i odgovora na njih, što je svoj žestoki vrhunac doživjelo u Bostonskoj čajanki. Te je noći trideset ljudi, odjevenih poput Mohawka, izbacilo pet tona čaja s kraljevskog broda u more bostonske luke. Dvanaestorica su bili pripadnici lože St. Andrews, a glavno sastajalište im je bilo u krčmi Green Dragon (Zeleni zmaj). Ostatak ljudi pripadao je ćelijama dvaju revolucionarnih pokreta, koji su se nazivali Sinovima slobode i odanom devetorkom (sic!). Njihovo je djelovanje dovelo do zatvara nja luke kao i do izjašnjavanja drugih država na popisu o čitavom ovom pitanju. Washington je bio zemljoradnik, nadzornik i vojnik. Brat mu je objasnio važnost pripadanja nekoj od loža te naglasio, da bi time una prijedio rezultate svojega poslovanja. To je značilo razna poznanstva i veze, pomoć, te - kao i u slučaju Hancocka - mogućnost pouzdavanja u one koje se uvede u posao ili unaprijedi. Budući američki predsjed nik istu je naučenu lekciju prenio i na rat. Washington je ustrojio "te renske lože", što je bila novost za slobodno zidarstvo; započele su s radom tijekom rata između Francuza i Indijanaca, kada je njegova politička karijera i započela.
Naime, shvatio je da kod vojske u pokretu stacionarne lože nisu ni od kakve koristi. Terenske lože mogle su postojati i u šatoru, u kojemu bi se okupljali slobodni zidari. Bilo je to utočište u kojemu su vojnici mogli otvoreno porazgovarati i sa svojim časnicima, gdje se Washin gton mogao sastajati sa svojim generalima, od kojih su mnogi i sami bili slobodni zidari. Kao znatno religioznija osoba od Hancocka, Washington jest pripadao Crkvi, ali je svetu misu uvijek stavljao is pred pričesti. Govori se da je njegova vrsta religije bila - deizam; da je vjerovao u Jednoga Boga, Onoga koji je stvorio svemir i naš svijet. Izbjegavao je dogme koje su Europi stoljećima donosile samo patnje i ratove. Washingtonova su uvjerenja dijelili i neki od onih koje danas nazivamo Očevima i Osnivačima zemlje. Za slobodni zidare je Bog Stvoritelj bio - Veliki Arhitekt. Njegove su se moći ogledale i u znanostima, od kojih im je najvažnija bila geo metrija. Ona je bila osnova svim drugim znanostima, a posebno zna čajna za graditeljstvo. Stoga su sva pomagala za mjerenje postala sim bolima njihova uvjerenja, značajna i za početke Washingtonove osobne karijere. Franklin je bio samonikli milijunaš. Čim je doselio u Philadephiju, shvatio je i prihvatio vrijednosti slobodnih zidara. Braća koja bi pri padala nekoj loži, u načelu su u poslovanju koristila usluge drugih pripadnika lože, a on je bio - tiskar. Stvorivši svoje bogatstvo već do četrdesete godine života, Franklin je krenuo u osnivanje vatrogasnih tvrtki, ali i knjižnica te na kraju i poštanske službe, kojoj se nalazio na čelu kao ravnatelj. A taj mu je položaj omogućio nadzor nad informa cijama koje su kolale zemljom. I Franklinovi suradnici iz Europe, od kojih su mnogi podržavali američke ciljeve i snove, rado su dijelili svoje informacije s njim, a ako bi zatrebalo - širili i dezinformacije, kojima je trebalo pospješiti os tvarenje cilja. Kao slobodni zidar i čovjek sklon znanosti, Franklin se mogao po sve slobodno kretati u europskim društvima. Tako su ga u Engleskoj pozvali da odsjedne na imanju Medmenham Estate, gdje je Klub Hellfire svakog vikenda održavao svoje poznate gozbe, koje bi potresale osjećaje suvremenika. Središnji lik ove hedonističke skupine bio je Sir Francis Dashwood, koji je slobodnim zidarom postao u Italiji i
osobno bio vrlo naklonjen okultnome. Dashwood je pokazao takva svojstva, da je Franklin u njemu vidio ravnatelja pošte u Engleskoj; i tako su Franklin i Dashwood zajedno bili u stanju nadzirati i širiti svoju obavještajnu mrežu učinkovitije od britanske vojske. Dashwoodov krug obuhvaćao je i mnoge od onih u Engleskoj koji su bili ugledni kraljevski podanici; unatoč tome, i sami su postali aktivni promicatelji nauma svoje kolonijalne braće. Jedan od takvih bio je John Wilkes, koji je onima što su se borili protiv britanske krune i nadjenuo naziv - "Sinovi slobode". Taj se naziv brzo uvriježio, tako da ga je začas prihvatilo nekoliko skupina američkih domoljuba po raznim gradovima, sretnih što mogu djelovati pod imenom "Sinova slobode". No, Engleska je ubrzo postala isuviše opasnom za Franklina; bilo je previše onih koji su zahtijevali njegovo uhićenje, pa je stoga odselio u Francusku. Ondje mu je - kao bratu slobodnom zidaru - dobrodošlicu pripre mila elitna loža, zvana loža Devet sestara. Mnogi su u njoj već bili uključeni u borbu za slobodu. Neki su njezini članovi bili ugledni trgovci, koji su bili važni radi dopremanja zaliha razne robe i streljiva kolonijama. Drugi su bili poznati intelektualci, u stanju oblikovati javno mišljenje. (Franklin je nazočio i Voltaireovoj inicijaciji u slobo dne zidare). Bio je tu i jedan vrhunski engleski špijun u Francuskoj, dr. Edward Bancroft. Zahvaljujući svojoj pripadnosti slobodnim zi darima, Franklin se kretao u krugovima u kojima je - ako nije bio slobodni zidar - mogao provesti i čitav život, čekajući da ga dočekaju dobrodošlicom. Povijest je posve marginalizirala važnost uloga koje su u ono vrije me iza pozornice odigrali Franklin i još šačica Amerikanaca. One su, međutim, bile barem jednako toliko važne koliko i uloga vojske. Nije se tu radilo samo o vezama uspostavljenima s francuskim slobodnim zidarima, već i o uključivanju u ciljeve i onih, koji baš nisu bili blago nakloni prema slobodnim zidarima. Malteški vitezovi - inače žestoki katolici, odani papi - nisu bili u prijateljskim odnosima sa slobodnim zidarima. Katolici su slobodne zidare držali institucijom koja je posve okrenula leđa Crkvi. No, s prak tičnog stajališta, i Malteški vitezovi su, kao i slobodni zidari, Engle sku držali neprijateljem protiv kojega treba podići ustanak. Tako se i
dvadeset njihovih vitezova pridružilo tim ratnim nastojanjima; oni su za sobom povukli na tisuće vojnika iz pješaštva, a i pripadnike izvor ne francuske Legije stranaca. Francuskom mornaricom zapovijedao je admiral de Grasse, inače Malteški vitez, koji je Yorktownu dostavio nužno potrebne zalihe. Gledajući s vojničkog stajališta na rat koji danas nazivamo Ame ričkom revolucijom, teško je prihvatiti da je Washingtonova vojska bila pobjednička. Izgubila je sve, osim nekoliko bitaka; bila je nadjača na brojem vojnika, loše naoružana i nepripremljena, a kopnena je vojska bila progonjena iz države u državu. Njezini su se vojnici nalazi li na rubu skapavanja, nedostajale su im odore, pa čak i obuća; ipak, povremenim napadima uspijevala je iscrpljivati englesku volju za dužim sukobima. Sam Washington preživio je nekoliko pokušaja aten tata, što su ih smislili Englezi, kao i zavjeru šačice Amerikanaca, ne zadovoljnih njime kao zapovjednikom. U vrijeme kada su njegovi zapovjednici i časnici postajali lakim metama, Washington se usprkos svemu bacao iz jedne bitke u drugu, jureći naprijed na svom velikom, uočljivom bijelcu. I dok su američkim studentima povijesti dobro poznate bitke kod Saratoge, Monmoutha i Yorktowna, pripovijest o "tajnom ratu" i danas im je zagonetka. Od svih urota koje su se događale na bojišnici, mož da je najbolja priča o admiralu Georgeu Rodneyu. Iako je dobio zapo vjedništvo nad engleskom Kraljevskom mornaricom, Rodneya je mu čio grdni problem. Zbog kockarskih je dugova bio primoran pobjeći iz Engleske u Francusku; no, ovdje su se dugovi i uvećali te Francusku više nije mogao napustiti. Zapovjedništvo nad flotom bila je za njega sjajna prigoda, jer je kao zapovjednik imao pravo na trećinu ratnoga plijena. Rodney je u tome vidio izlaz, ali - izvan Francuske. U pomoć mu je pritekao vojni zapovjednik francuske Garde, maršal de Biron. I premda su obje ze mlje tek još dani dijelili od službene objave rata, najviši francuski časnik posudio je golemu svotu novca budućem najvišem engleskom mornaričkom časniku. Ove okolnosti izazivaju dva pitanja. Zbog čega bi vojvoda de Biron posudio čitavo bogatstvo svome neprijatelju? Odgovor bi se mogao nalaziti u činjenici da je njegov nećak, vojvoda de Lauzon, tada bio
zapovjednik francuske Legije stranaca. Biron je smatrao da je ta Ame rička revolucija tek romantičarska pustolovina. Za njega su Amerikan ci, tako slabo naoružani i brojčano slabiji od britanskih snaga, srljali ravno u poraz. A on je strepio za svoga mlađahnog nećaka. Isto je o svemu mislio i ujak markiza de Lafayettea. Lafayette i nje gov šurjak, vikont Noailles, kao i grof Segur jedva da su stasali u mom ke, kad ih je Amerikanac Silas Deane regrutirao i zagrijao za svoje ciljeve. Stariji Lafayette se svemu tome smijao; nazivao ih je "troji com mušketira", sve dok na svoj užas nije shvatio da momci misle ozbiljno. Još od vremena Križarskih ratova plemićka mladost nije tako orno letjela u neki oružani sukob. Drugo bi pitanje bilo: što je vojvoda de Biron zauzvrat očekivao od Rodneya? Odgovor je postao očigledan. Rodney je britanskim sna gama pod zapovjedništvom Cornwallisa morao dostaviti zalihe, pri je no što će de Grasse uspjeti snabdjeti američke i francuske snage u Virginiji. Početak rata bio je siguran, i tu će se raditi o utrci između dviju mornarica. Rodney je shvaćao važnost utrke prema Virginiji i značaj pobjede, koju na moru treba izvojevati nad de Grassom; to je vidljivo iz njegovih pisama zapovjednicima, a i vlastitoj supruzi. No, on unatoč tome donosi neke neobjašnjive odluke: u tri navrata ne napada francusku mornaricu, svoju flotu dijeli na dva dijela i sam se s jednim dijelom vraća u Englesku, tužeći se na prostatu. Francuski admiral de Grasse uspijeva u svojoj zadaći: dostavlja svježe zalihe i streljivo Yorktownu unatoč britanskoj opsadi grada, i čitav se svijet izvrće naopačke. Cornwallis se predao. Pomorski zapovjednici i admirali ostali su zaprepašteni; odmah su zasuli lorda Montagua protestima, tvrdeći da je isključivo Rodneyeva krivica što britanske trupe nisu na vrijeme dobile potrebne zali he. No, moćni ih admiral Rodney ušutka vrativši se prema Karibima, gdje 1782. do nogu porazi francusku mornaricu u borbi za otočje zva no Saints. I premda je izgubio rat, ovu je posljednju bitku dobio te se, unatoč kritikama, u Englesku vratio kao junak. Ubrzo nakon poraza Cornwallisa, potpisan je sporazum kojim je Americi priznata sloboda. Oni koji su dobili rat, dobili su i mir. Ina uguracija Washingtona kao prvog američkog predsjednika bila je slobodnozidarsko slavlje. Osmislio ju je slobodni zidar, general Jacob
Morton. Zakletvu je napisao Veliki Majstor države New York, Robert Livingston. U Washingtonovoj se pratnji nalazio slobodni zidar, ge neral Morgan Lewis, a Bibliju za ovu svečanost osigurala je loža St. John's iz New Yorka. Još je jedno slavlje uslijedilo nakon kratkog vremena: osmislio ga je slobodni zidar, arhitekt Pierre Charles L Enfant, koji je izradio prvi nacrt ulica za Washington D. C, kada je odlučeno da ovdje bude smješten glavni grad. I ova je ceremonija bila upotpunjena krštenjem kukuruzom, uljem i vinom, što bi više pristajalo kakvoj drevnoj tajan stvenoj religiji negoli kršćanstvu. Za nove simbole zemlje odabrani su Svevideće Oko, te krnja piramida i obelisk. I premda to za većinu Amerikanaca nije imalo nikakvog značaja, slobodni zidari su ga jako dobro shvatili. Vidi se i danas, na novčanici od jednog dolara, iznad i ispod piramide: Annuit Coeptis i Novus Ordo Seclorum. Dok je prvi dio molitva bogu Jupiteru, drugi poručuje: "Novi svjetski poredak". Washington je vjerojatno shvaćao kako - unatoč osnivanju nacije na temeljima bratstva i jednakosti - vreba opasnost da se nekoj sili, pa makar to bili i slobodni zidari, omogući da postane isuviše moć nom. Stara izreka da "moć korumpira, a apsolutna moć korumpira apsolutno" kao da je ukazivala na to, kako ne treba imati povjerenja u europski koncept kraljeva i nasljednog plemstva, niti ga dopustiti. Nakon Revolucije bilo je osnovano Društvo časnika, koji su se ti jekom rata borili rame uz rame. Ovo je društvo u Cincinnatiju oku pilo američke časnike i gotovo sve Malteške vitezove iz Francuske. No, kada je Washington saznao da namjeravaju ograničiti pristup bu dućem članstvu, te ga omogućiti samo svojim potomcima, proglasio je to elitizmom te zaprijetio da će ih ukinuti. Red je stoga radije izmije nio svoju politiku i ponudio Washingtonu da postane njihovim doži votnim predsjednikom, što je on glatko odbio. Nakon Američke revolucije uslijedilo je više od stotinu revolucio narnih godina po Francuskoj, talijanskim državama, u Latinskoj Ame rici, na kraju i u Rusiji. Tajna društva i urote obrušavale su se na vladajuće klase i vlade koje su postojale stoljećima. Francuska i Ruska revolucija pretvorile su se u krvave orgije, koje su poslije pružile mo gućnost oportunistima i tiranima da se dočepaju vlasti. Samo si je u Americi demokracija i dalje krčila put.
No, prije nego što je novi svjetski poredak proslavio stotu godiš njicu postojanja, tajna su društva pokazala i svoju mračniju stranu. Unutar slobodnog zidarstva, umorstva i zataškavanja u New Yorku do vela su do samouništenja i javnih prosvjeda, koji su na kraju prepolo vili članstvo i uzdrmali lože. Na nacionalnoj razini, moć i interesi pojedinaca počeli su nagrizati i korumpirati novu demokraciju. Stva rale su se urote da bi se zemlja vratila pod Englesku, da bi se rascijepila, događala ubojstva predsjednika Harrisona, Taylora i Lincolna. Kada se pobjeda ne bi mogla postići kroz Kongres, primjenjivala su se mračnija sredstva. I dok zemlja ulazi u svoje treće stoljeće, razna tajna i elitna društva u njoj živa su i napreduju. Imaju moć nadziranja vlada, njihovih ruše nja, vlastitoga bogaćenja, ali i očuvanja onih načela na kojima je zemlja utemeljena. Preživljavanje ideala kakvi su sloboda i jednakost, nalazi se negdje u ravnoteži između mafije i elite, moćnika i masa. Može ovisiti o oprezu onih s već zgaženim načelima, ili o nakanama Washingtonovog Velikog Arhitekta.
21. POGLAVLJE
Nacionalne tajne Istina bi mogla biti neobičnija od bilo kakve mašte
Steven Sora Kritike filma Nacionalno blago s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi, u kojima je Hollywood progovorio o ezoteričkom podrijetlu Amerike - nisu bile dobre. Srećom, dobra je vijest da se film ipak jako svidio gle dateljstvu. Priča se usredotočuje na Bena Gatesa (Cage), potomka jednog od potpisnika Deklaracije o neovisnosti. Čini se da su potpisnici Deklara cijom ostavili narodu znatno više od samog nacrta za demokraciju. Osnivače Amerike su, kako to film navješta, vodili slobodni zidari, koji su sakrili i stvarno, opipljivo blago, i to ono legendarno blago tajan stvenih vitezova templara. Slobodni zidari i danas sami sebe smatraju nasljednicima templa ra. No, ovo blago prema povijesnim saznanjima potječe iz vremena mnogo starijih od samih templara; jer govorilo se da su ga donijeli sa sobom u Francusku iz Jeruzalema nakon Križarskih ratova. Kaže se, da je za to blago jednom znala tek šačica ljudi (u filmu tvrde da ona obuhvaća i skupinu Osnivača zemlje), te da se samo razotkrivanjem mnogih tajanstvenih znakova i simbola može otkriti mjesto gdje se nalazi. U filmu se kao najvažniji ključ pojavljuje zemljovid, načrčkan na stražnjoj strani najsvetije i najzaštićenije isprave Amerike - na iz vornoj Deklaraciji o neovisnosti. Činjenica da su se u ovom slučaju filmski kritičari i gledateljstvo baš toliko razišli, ne bi trebala iznenađivati. Ipak, zanimljivo je pro motriti zbog čega su odlučili kazniti u javnosti toliko omiljen film. Jedan je od kritičara ustvrdio kako niti jedan ozbiljniji povjesni čar nikada nije povjerovao da blago templara postoji. Ali, mi mislimo drukčije.
Templarsko blago nije nikakav mit. Već tijekom progona templara u četrnaestom stoljeću, došlo se do snažnih dokaza o njegovu postoja nju, i to kroz svjedočenja samih templara na barem jednom od sudskih postupaka. Za razliku od francuskih istražitelja, britanski si nikada nisu dopustili da ih obuzmu histerični tonovi. Ustvari, engleska suđe nja templarima odvijala su se po propisima, oslobođena nevjerojatnih optužbi o štovanju đavola ili pljuvanju po križu, kakve su u kontinen talnim suđenjima bile neminovne. Čak je i mučenje radi priznanja bilo svedeno na najmanju moguću mjeru, i to samo uslijed pritiska Crkve ili francuskog kralja. Zapisnici iz engleskih sudskih postupaka otkrivaju, da su u ono vrijeme poznate i vjerodostojne osobe svjedočile, kako su - nešto pri je petka, 13. listopada 1307. i napada koji je uništio njihov red - tem plari ipak bili upozoreni na kraljeve namjere. Nije bila nikakva tajna da su oni dotad bili doslovce prva prava svjetska banka, koja je prima la pologe i zaloge bogataša na mnogim mjestima, te izdavala potvrde za isplatu donositelju ugovorenih svota na drugim mjestima. I dok znanstvenici doista sumnjaju u postojanje blaga templara, jasno je samo da ga ni oni, koji napadaju takvo njihovo stajalište, ne uspijeva ju otkriti. To otvara pitanje: što se doista dogodilo s golemim depozitima kojima su templari svakako raspolagali? Prema svjedočenju, pošto su primili upozorenje o napadu koji se priprema, vitezovi su užurbano utovarili sve vrijednosti koje su im bile u pohrani na cijeli niz teretnih kola - sve ono što je posjedovala prva, tada i jedina banka svijeta - te ih otpremili put francuske luke La Rochelle. Ondje je blago bilo preto vareno na brodovlje templarske flote, u to vrijeme najveće na svijetu. Mnogi vjeruju da je flota iz luke La Rochelle otplovila na jedino mjesto, gdje je progonjeni red i mogao naći utočište - prema slobod nom narodu Škotske, zemlje čiji je kralj Robert the Bruce i sam bio progonjen i ekskomuniciran, jer je objavio neovisnost svoje zemlje. Red, sada izvan zakona, tražio je zaštitu; narod, također stavljen izvan zakona, trebao je brodovlje i bojno iskustvo vitezova, i tako su sklopili savez na dobrobit obiju strana. Vrlo skoro će taj savez pokaza ti Škotima koliko vrijedi, već kod najveće bitke između Škota i Engle za u povijesti, one kod Bannockburna. Upravo kad se učinilo da će
engleske snage u divljem naletu rastjerati neuvježbanog protivnika, svježe jedinice vitezova izbile su iz okolnih šuma i razbile neprijatelja. Bilo je to na Ivanje 1314. godine, na dan sveca zaštitnika viteškog templarskog reda, koji će i ostati u povijesti zabilježen kao dan njihove velike posljednje pobjede na bojišnici. Ubrzo potom su se pritajili u podzemlju i svoj pravi, templarski identitet prikrili krinkom slobod nih zidara. Kada je škotski kralj James VI bio okrunjen i za engleskoga kralja - Jamesa II, nagradio je škotsku obitelj iz samoga srca templara Sinclairove - nasljednom titulom i odgovornostima čuvara naslijeđa slobodnih zidara. Ova im je čast bila iznova potvrđena i 1601. godine. Sinclairovi su otada štitili blago od trenutka kad je bilo prenijeto na njihovo imanje u Roslinu, baš kao što su štitili i sam Red. U četrnaestom stoljeću, kada je zavladao snažan protukatolički osjećaj i doveo do napada na crkve i uništavanje dugo slavljenih sveti nja, misli se da su se Sinclairovi jako zabrinuli za sigurnost povjerenih im neprocjenjivih vrijednosti koje su skrivali pred svima. Zato je bla go još jednom krenulo na put, ovaj put preko Atlantika, preplovivši ga čitavo stoljeće prije Kolumba. Čini se da je zaplovilo u smjeru Nove Škotske. U velikom je dijelu Amerike ova pripovijest o prvom Sinclairovom putovanju u Novi Svijet 1398. godine olako shvaćena. Ali, tako ipak nije u samoj Novoj Škotskoj, gdje u gradu Guysboroughu ponosno stoji veliki kip u spomen Henryju Sinclairu, kao dokaz da se vjeruje u ovo putovanje. Daljnje potvrde dali su zemljovidi i karte nastale tije kom ovoga ranog prijelaza Atlantika, koje je kasnije za izradu vlastitih zemljovida koristio Gerardus Mercator, a potom i Martin Behaim, izrađujući svoj prvi globus. Druga zamjerka filmu Nacionalno blago bila je, kako nema nikak vih dokaza o tome da je ikakvo blago ikada bilo obilježeno skrivenim simbolima, strateški ostavljenih onima koji će ih slijediti. Opet - posve krivo. Jer, kada je blago templara jednom bilo sigurno smješteno i zatvore no u masivnom skrovitom kompleksu, iskopanom duboko pod zem ljom na malom otoku Nove Škotske, u zaljevu Mahone Bay, Sinclairovi su izgradili crkvu u Rosslynu. U kamenu slobodnozidarskih stupova
unutar crkve uklesana je američka pšenica i kukuruz te aloea. Skrive ni prostor ispod crkve dugo je prikrivao posljednje počivalište Sinclairovih, još otkako su se borili kao templari. Lubanje s kostima kao obilježja na grobovima poručivale su, da su za uskrsnuće potrebne samo kosti, dok su prekrižene noge značile da je pokojnik bio tem plar. A preko oceana, u Novoj Škotskoj, otkriveno je još više dokaza. Na otočiću što će se kasnije nazvati Oak Island zasađeni su hrastovi, kako bi se po njima otočić uvijek razlikovao od drugih sličnih otoka uz obalu Nove Škotske. Danas je taj otočić u žarištu pozornosti medi ja diljem svijeta, te neprestanih nagađanja o svrsi divovskog i dosad neobjašnjivog rova, čiji sadržaj i dalje ostaje tajnom. "RUDNIK NOVCA" Pedeset posljednjih godina su vlasnici Oak Islanda dva čovjeka koji se nikada nisu susreli okom u oko. Fred Nolan, nadzornik, otkrio je brojne simbole, uključujući i istostranični trokut s križem u sredini, kojemu je dužina stranice iznosila 3 metra. I prije no što je itko mo gao shvatiti njegovo značenje, Nolan je shvatio da je on tek dio - još većeg trokuta. Na tom je području pronašao provrtane stijene s veli kim metalnim prstenovima, te stijenu isklesanu u obliku srca unutar jednog manjeg trokuta. Sljedeći je oblik bio izveden od gromada gra nita što su težile preko deset tona i opet oblikovale križ, u čijem se središtu nalazila stijena u obliku lubanje, pokazujući jasne znakove ručne izrade. Druga strana otoka, na kojoj je smješten i slavni Rudnik novca, pripada Davidu Tobiasu. Iskapanje rova započelo je i prije 1800.-te godine otkrićem popločanih dijelova otoka na dubini od devedeset centimetara, a potom se i na svaka daljnja tri metra našao sloj polože nih hrastovih dasaka. No, na dubini od dvadeset i sedam metara ispod površine započeli su problemi - preplavljivanje morske vode, koje je zaustavilo cijeli posao; bila je to prava vodena zamka namijenjena svim onim lovcima na blago koji su više od jednog stoljeća nastojali krenuti dalje s iskopavanjima. Čak i otkako je točno utvrđeno otkud dolazi do preplavljivanja rova, napredna hidraulika drevnih graditelja i dalje poražava suvremene tragače.
Postoji li ispod tog otočića kakva komora krcata blagom? Oba čo vjeka i dalje vjeruju da je ondje, i unatoč tome što su vremešni ljudi, oni nastavljaju sa svojim radom da bi došli do nje. Tobias upravo ra zmatra novi prijedlog za izradu masivnog rova, u kojemu se neće ništa propustiti kako bi se izvorni Rudnik novca proširio. Cijena tih radova iznosila bi petnaest milijuna dolara, što bi znatno povećalo njegove dosadašnje troškove, za koje kažu da su iznosili pet milijuna dolara. Nolan je u sve uključio svojega zeta te nedavno kupio i susjedni otočić, kao i prava na obavljanje iskopavanja na njemu. Pa ipak, ovaj Rudnik novca na Oak Islandu nije i jedino moguće skrovište za blago i tajne u objema Amerikama. BRUTONOV ROV U VIRGINIJI U kolonijalnom gradu Williamsburgu u državi Virginiji nalazi se Brutonov rov. I on je povezan s tajnom skupinom, koja se opet veže uz naslijeđe templara i slobodnih zidara. Sam rov je jedno od najposjećenijih američkih odredišta s obiteljskim nalazištima. Ovdje su obnovili izvorni izgled negdašnje naseobine, te čitavo mjesto razvili u veliki park. Za mnoge je ono sjajna alternativa gužvi koja uvijek vlada u obližnjem Six Flagsu, a ujedno pruža prigodu starim i mladim Amerikancima da steknu osjećaj prema vlastitoj po vijesti. No, malo njih zna da i ovo mjesto skriva neobičnu tajnu, koju niti jedan posjetitelj nikada neće vidjeti. Tajna je u tome što se drži da je ispod izvorne crkve Jamestowna sakriveno nekoliko najvažnijih predmeta, za koje se govorka da su bili dio blaga vitezova templara. Smatra se da oni uključuju i radove Sir Francisa Bacona, kao i Kovčeg saveza; sve su to sa sobom navod no Vitezovi templari donijeli iz Jeruzalema u Francusku. Ali, što bi ovi slavni predmeti mogli raditi ispod crkvice u Jamestownu? Činjenica je da se povijest vezana uz englesko kolonijalno podrije tlo u Americi iskrivljavala, uglavnom zato da bi se uklopila u prihvat ljiv protestantski okvir. Prave povijesne granice za sve što je neobično. Možda je najveći potajni utjecaj na kraljicu Elizabetu, da se uključi u utrku prema Novom Svijetu s Francuskom i Španjolskom, izvršio jedan tajanstveni lik imenom dr. John Dee. Taj se neobični čovjek bavio magijom i astrologijom, ali i drugim znanostima na razini ve-
likog Kopernika. Njegovi trikovi s levitacijom, alkemičarski pokusi, a na kraju i njegovo magično ogledalo, izazvali su sumnje, zbog kojih su ga izbacili iz škole kada je na pozornici prigodom školskog igroka za izveo levitiranje raznih predmeta. Neko je vrijeme čak bio i prognan iz Engleske, no kada se vratio, zaštitnicom mu je postala sama engle ska kraljica. Kada je Elizabeta preuzela prijestolje, u cijelosti se pouzdavala u Deejeve sposobnosti čitanja zvijezda i proricanja budućnosti. On je čak odredio i datum njezine krunidbe. Tako je njegov utjecaj na kra ljicu i na povijest Engleske jednostavno nemjerljiv, premda vrlo rijetko spominjan. On je skovao pojam "Britanija", on je isplanirao osnivanje Kraljevske mornarice, te uvjerio Elizabetu da sveta Engleska posjedu je - sva mora. Uvjerio ju je također i u to da je ona sama - izravni potomak Arthura, koji je krenuo prema zapadu kada je patio od rana što su mogle biti smrtonosne. Kao rezultat putovanja kralja Arthura na Zapad, tvrdio je Dee, Engleska i kraljica imaju sva prava na Ameriku. Tako mu je ona odobrila prava na sve zemlje sjevernije od 50 stupnjeva zemljopisne dužine. Da je on bio tek neki "ludi svećenik" koji je utjecao na Elizabetu, možda zemlja ne bi ni krenula onim smjerom u povijesti Novoga Svi jeta kojim je krenula, ali - uz Deeja, tu je bio i Sir Francis Bacon. Bacon je napisao Novu Atlantidu i vršio pritisak na Elizabetu s druge strane. Novu koloniju je trebala osnovati tvrtka Virginia Company. Ime na kojim se naoko podsjećalo na englesku djevičansku kraljicu, ova je tvrtka zapravo manje mislila na nju samu, a više na jednu djevičan sku boginju, stariju od kršćanstva. Zastava države Virginije prikazu je božicu Atenu (Rimljanima poznatu kao Minervu) kako drži mač i koplje, te jednom nogom gazi grudi svojega poraženog neprijatelja. Ateni, inače božici Mudrosti, nadjenuli su još i kao božici rata i nadi mak - Potresačica Koplja (engl. Spear-Shaker), baš kao što je i bog Posejdon imao nadimak - Potresač Zemlje. Premda su radili uz punu podršku kraljice, Bacon i ostali zamišlja li su svijet u kojemu ni monarhija, a ni religija neće imati nikakve moći. I dok su se u kolonizaciju uključivali kojekakvi pustolovi i trgovci, za Deeja i Bacona je to bila božanska misija. Baconove bilješke o pred-
metima kakav je bio Arkadijski Raj, bile su tema o kojoj je Europa, iako razdirana ratovima, naveliko razglabala. Da bi zadržao zaštitu svoje kraljice, Bacon je sve ovo pisao pod imenom izvjesnog mesar skog pomoćnika - Williama Shakespearea. I dok će se mnogima učiniti sasvim novom, ova kontroverza "Ba con kao Shakespeare" zapravo je stara već stoljećima. Tajna pitanja - kako je jedan nepismeni mesarski pomoćnik bio u stanju pisati o toliko različitim temama i predmetima - od prava do znanosti, medi cine i povijesti, i sve to bez da je ikada posjedovao makar jednu jedi nu vlastitu knjigu, mnoge je nagnala na to da posumnjaju kako je on zapravo nekome služio tek kao zaklon. Unutar jednog ovako kratkog članka nemoguće je temeljito obra diti ovaj predmet, no dostatno je reći kako je dosad o njemu napisano gotovo četiri stotine knjiga; među autorima su bila i takva imena po put Benjamina Disraelija i Walta Whitmana. Govori se da su izvorni Shakespearovi rukopisi, kao i neki Baconovi tekstovi bili prenijeti u Ameriku. Francis Bacon nije poživio još dugo da bi mogao uživati u zemljama koje im je kraljica podarila, ali je zato u njima bila dobro zastupljena njegova obitelj. No, 1676. godi ne je došlo do sukoba između obitelji Bacon i vlade države Virginije. Jer, Virginia je ipak bila kraljevska kolonija, a Baconovi su zastupali protuvladine stavove i filozofiju. U toj godini pobune Baconovih, kako bilježe povijesni izvori, sa držaj dotad skriven ispod ckrve u Jamestownu bio je premješten, te pohranjen u skrovište iskopano na dubini od šest metara ispod tornja crkve Bruton Parish Church u Williamsburgu. Bez obzira na to, i una toč svim zakonitim pokušajima suvremenih istraživača i drugih sku pina, kao i onima na rubu nezakonitosti, tajna ovoga skrovišta ostala je netaknuta. Barem zasad. VITEZOVI ZLATNOGA KRUGA Prošlo je više od stoljeća otkako je župnik osiromašene župe u Rennes-le-Chateau u Francuskoj odgonetnuo tragove tajne o zaprepašćujućim količinama novca (slučaj, koji je postao poznat zahvaljujući knjigama Sveta krv, sveti Gral i Da Vincijev kod). No, američki lovci na blago čitavo su vrijeme slijedili znakove i simbole do sanduka
prepunih novca, skrivenih i na jugu, i na zapadu. Nacionalno blago? Ne baš, budući da su ovakva skrovišta blaga bila dijelom plana da se Konfederacija održi na životu tijekom, ali i nakon predaje generala Leeja kod Appomatoxa. Istraživači Warren Getler i Bob Brewer opisali su čitav niz ezoteričkih grafita, koji su uključivali cijele odlomke iz Biblije, datume i šifri rana pisma, pomoću kojih su ostavljani tragovi do tajnih skrovišta. Omanje gomile blaga zakopavale su skupine slobodnih zidara i vitezo va Zlatnoga kruga, grupe čiji su se članovi često novačili kroz slobodnozidarske lože. SKRIVENO TAKO, DA SE JASNO VIDI Premda film Nacionalno blago traje svega dva sata, uspio je obraditi ili barem spomenuti i neke dublje tajne. Tako se na stolu jednog od likova, Abigail Chase, nalazi knjiga Davida Ovasona Tajna arhitektu ra glavnoga grada naše nacije*. I dok je opće poznato da je grad Wa shington osmišljen u skladu sa slobodnozidarskom geometrijom*, Ovason naglašava da su - kako u sam plan grada, tako i u mnoga od njegovih zdanja - ugrađeni još i brojni znakovi Zodijaka. Jedna od možda najzanimljivijih zagonetki u Nacionalnom blagu, nalazi se na stražnjoj strani novčanice od stotinu dolara. Toranj sa satom pokazuje određeno vrijeme dana, ukazujući na to da će njego va sjena otkriti sljedeći smjer kojim treba krenuti. No, ovdje je u filmu učinjena pogreška. Lovci na blago prvo su pomislili da su pogriješili u utvrđivanju pravoga trenutka, a tada su shvatili da se pod ušteđenim danjim svjetlom misli, da taj trenutak tek treba doći. Međutim, ovo "ušteđeno danje svjetlo" predložio je svojedobno sam Franklin, iako to još nije djelovalo u vrijeme izgradnje zdanja zvanog Independence Hall. Tako značenje tog pravog trenutka i dalje ostaje tajnom.
* Više o tajnim arhitekturama gradova i povijesnim okolnostima nastajanja istih pročitajte u knjizi Hancocka i Bauvala Talisman
22. POGLAVLJE
Bacon, Shakespeare i Atenino koplje Okultno podrijetlo uloge Engleske u Novom Svijetu
Steven Sora William Shakespeare, kažu nam, rođen je u kući nepismenih rodite lja, koji su jedva završili nekoliko razreda osnovne škole, a zaposlio se kao mesarski pomoćnik. Pet godina kasnije oženio se i dobio troje djece, pa potom odlučio napustiti obitelj i preseliti se u London. Kada se obreo u velikom gradu, započeo je pisati svoja djela i pridružio se glumačkoj družini koja ih je i izvodila. U njima je iskazao poznavanje engleske, francuske, grčke i rimske povijesti, pravnih i medicinskih načela, vojnih i mornaričkih pojmova, sokolarstva i konjogojstva, kao i pojmove koje su u ono doba umjeli koristiti jedino u Cambridgeu. Ukratko, njegova su djela iznosila sve što je bilo daleko izvan njegova osobnog iskustvenog carstva. Nakon duge karijere vratio se kući, gdje je stavio svoj šesti i posljed nji potpis u čitavom svom životu, i to - na vlastitu oporuku. Njegova je oporuka uključivala razne predmete kućanstva, uključujući i poste lju, ali nikakvih knjiga, i - važno - nikakva popisa njegovih djela. A njegova smrt nije bila zapažena ni u Stratfordu, a niti u Londonu, sve dok nisu protekle godine i godine. Pisci su obično i gutači pisanih djela, ljubitelji knjige, pisci dnevni ka i čuvari vlastitih pisama i dopisivanja s drugima; no, stvarna osoba, poznata kao William Shakespeare, bila je sve - suprotno tome. Vrlo vjerojatno nije znao ni čitati, a ni pisati; nikada nije posjedovao knjigu, nikad zapisao štogod u kakav dnevnik, i tek dugo nakon njegove smr ti netko je nadošao na zamisao da ga se počne slaviti kao "dramatiča ra". Također, tek je niz godina nakon njegove smrti sačinjen "svezak"
njegovih djela. I to nije bio nekakav njegov izvorni svezak, jer - koli ko se zna - tako nešto niti ne postoji. Naravno, izvorna djela su se pisala, i kopirala, samo što se ništa slično nije pojavilo na površini. Najblaže rečeno, to je prilično sumnji vo uz onako dugačak popis djela kojima je bio autor. Pokušaj smještanja Williama Shakespearea u ulogu pisca njegovih djela bila je i ostala - nemoguća zadaća; uzaludna nastojanja ove vr ste ubrzo su privukla i imena poput Walta Whitmana, Marka Twaina, Johna Greenleafa Whittiera, Benjamina Disraelija, Ralpha Walda Emersona; svi su oni vjerovali, kako Shakespeare nije mogao biti au tor opusa koji mu se pripisuje. Čovjek za kojega se vjeruje da je bio bard, rodio se 1564. godine. Vladavina kraljice Elizabete I započela je 15. siječnja 1559. godine, otkad je zavladala Engleskom svojom mušičavom, ali i željeznom ru kom. Bila je u stanju narediti da se nekoga uhiti ili pogubi u treptaju oka, bilo koga - od onih među svojim dvorjanima pa do podanika. U njezine su se dvorjane ubrajali i Sir Francis Bacon, rođen 1561. godine, Christopher Marlowe (1564.), Edward de Vere, grof od Oxforda(1550.) i Henry Wriothesley, grof od Southamptona (1573.). Bio je to posao za puno radno vrijeme - odr žavati Elizabetu raspoloženom i sret nom. Sir Waltera Raleigha poslala je u Tower, jer je jedna od njezinih budućih dvorjanki zatrudnjela s njime. Grofa od Essexa je kaznila, jer se po drugi put oženio; no, zbog uloge koju je na sebe preuzeo u pripremama za dramu Ric hard III skratila ga je za glavu. U svoje ga je liječnika, Ruya Lopeza, posumnja la da priprema urotu protiv nje, pa su ga za kaznu utopili i potom raščerečili. Govoriti slobodno - imalo je svoju Slika 22.1: Tijekom vladavine kraljice Elizabete I, koja je kra- cijenu. ljevala od 1558. do 1603. godine, Niti jedno od djela Williama Shakes Engleska je postala glavnom eupearea nije uključivalo njegovo ime sve ropskom silom. do 1598. godine, a ni kasnije. Ako je
Slika 22.2: Kazalište Globe Theatre u Londonu, u kojemu su bila iz vedena mnoga od Shakespeareovih djela.
priprema Richarda III shvaćena kao čin izdaje, zbog čega onda nije bio kažnjen i autor djela? Moglo bi biti, da se Essexa držalo autorom. Edward de Vere, grof od Oxforda, također je mogao biti jedan od kandidata. On je pisao drame, posjedovao čak i kazalište, ali - nalazio se u Italiji. Neki vjeruju da je Oxford čak odglumio vlastitu smrt 24. lipnja 1604. godine, na Ivanje, dakle - na dan slavlja Sv. Ivana Krstite-
lja, neke vrste sveca zaštitnika ezoteričkih spoznaja. James I je kasnije dao postaviti osam šekspirijanskih djela u slavu i na spomen Oxfordu. I premda su obojica plemića - Essex i Oxford - odgovarali kao mogući kandidati za pisca djela koja se i danas pripisuju Shakespeareu - kako zbog svoje obrazovanosti, tako i zbog poznavanja svijeta, najčešće se kao kandidat za autora bardovih djela ipak spominje Sir Francis Bacon. Iako životu okrenuti Bacon ne bi mogao napisati Richarda III bez straha za vlastitu glavu, imao je za to sva potrebna znanja, pripisana mladom mesarskom pomoćniku. Bacon je studirao u Cambridgeu i na Grey's Innu, te je tečno govorio više jezika. Volio je kriptologiju i izmislio svoj vlastiti sofisticirani pseudonim. Mnogi vjeruju da je bio prikriveni homoseksualac, uvijek okružen lijepim mladićima, a je dan od njih bio je i Henry Wriothesley Prvo zabilježeno šekspirijansko djelo bilo je 1592. godine posveće no - Henryju. I soneti, u kojima pjesnik govori o svojoj ljubavi pre ma mladosti, također su bili po svećeni Wriothesleyu. Igrom slučaja, iste je 1592. godine Wriot hesley postao zaštitnikom Williama Shakespearea. Vjerojatnije je, međutim, da su te godine Ba con i Shakespeare postigli spora zum. Jer, upravo je 1592. godine Shakespeare primio veliku svotu novca i njime kupio kuću u Stratfordu, drugu po veličini u gradu. Nastavio je kupovati i ostalu imo vinu te trgovati raznim robama, tako da je zabilježen kao stranka u nekoliko sudskih parnica. Ukoliko su ga Shakespeare i Bacon postigli, taj je sporazum obojici dobro poslužio. Sir Francis Slika 22.3: Spomenik Sir Francisu BaBacon njime je umaknuo krvni- conu iznad njegova groba kod St. Mickovoj sjekiri, a William Shakes- haela, St. Albans, Engleska.
peare je postao zemljoposjednik. Inače, njih dvojica nisu se mogli ra zlikovati više no što su se razlikovali. Bacon je bio svjetski čovjek, obrazovan, osjećajan i iskreno zauzet za mijenjanje svojega svijeta. Shakespeare se na jedvite jade bio u stanju potpisati; bio je sirov i pohlepan, čovjek koji bez imalo obzira ostavlja suprugu s troje djece. Usto, tipičan čovjek ondašnjeg Stratforda raspolagao bi rječnikom od oko 400 riječi, dok bi čovjek školovan u Cambridgeu mogao ras polagati s oko 4.000 riječi. A autor djela pripisanih Shakespeareu ras polagao je s barem - 20.000 riječi. PJESNIK BILO KOJEGA DRUGOG IMENA Zbog čega je Bacon odabrao Shakespearea kao svoj "zaklon"? Dok je Bacon studirao u Grey's Innu, snagu je crpio u nevidljivom viteštvu, nazvanom Red Kacige. Članovi su bili posvećeni drevnoj grčkoj božici Ateni Paladi, prikazivanoj s kopljem u ruci i kacigom na glavi. Njezin je naziv još bio i Potresačica Koplja (engl. Shaker-ofthe-Spear). Zato je za Bacona susret sa sunarodnjakom koji je nosio gotovo istoznačno prezime - Shakespeare - vjerojatno izgledao na lik Božjoj providnosti. Baconovo je životno geslo bilo: Occulta Veritas Tempore Patet, u značenju "Skrivena istina na vrijeme izbija na svjetlo." Tek je tijekom posljednjih pet godina svojega života, već dosta dugo nakon smrti kraljice Elizabete, smio pisati otvorenije. Tada je opisao i svoju Novu Atlantidu, tragajući za novim svijetom mira u kojemu kraljuje mudrost. Za vrijeme vladavine kralja Jamesa preveo je ono, što je kasnije i nazvano Biblijom kralja Jamesa, gdje u psalmu 46, kao 46-tu riječ, računatu od prvoga stiha, koristi riječ "Shake" (Potresač). Isto tako, i 46.-ta riječ prije posljednjeg stiha glasi "Spear" (Koplje). Njegovo je djelo i Sylva Sylvarum, u kojemu rasprav lja o brojnim znanstvenim pokusima, uključujući i one o očuvanju vri jednih isprava pomoću žive te one o stvaranju umjetnih izvora. OTKRIĆE AVALONA Engleska se kasno uključila u utrku za kolonijalizacijom Amerike. Astrolog dr. John Dee na kraju je ipak uspio uvjeriti svoju kraljicu da ona ima pravo na Novi Svijet. I premda bi se taj glasoviti John Dee sjajno uklopio u likove iz knjige Hobit, uvjerio je Elizabetu da joj je
potrebna snažna mornarica, kao i u "činjenicu", da je Amerika zapravo - Arturov Avalon. Ona je intelektualno snažno ovisila o svome dvor skom čarobnjaku; posredno, kao da je živjela kroz njega. Dee, magičar i alkemičar, pisao je o Rosenkreuzerima i o navigaciji. U svom je posjedu imao oko 4.000 knjiga i "magično zrcalo", iz kojega je čitao budućnost. Tako je kraljičina pustolovna narav počela živjeti i kroz pothvate Sir Francisa Drakea i Sir Waltera Raleigha. Njih je odašiljala da za nju osvajaju razne zemlje, kradu tuđa blaga i istražuju po sedam mora. Kada se Elizabetina vladavina okončala njezinom smrću, Baconov se status još više uzdigao. Kao savjetnik kralja Jamesa, uvjerio ga je da se treba ozbiljnije pozabaviti prekooceanskim poslovima. Pritom je osigurao sebi i svojoj obitelji velika imanja u Novome Svijetu, i to u Newfoundlandu i Novoj Škotskoj, snažeći svoj tamošnji položaj još i kroz tvrtku Virginia Company. S Baconom kao kraljevim namjesni kom, u Virginiji je osnovano naselje imenom Jamestown. Međutim, pečat Virginije, države koja je naziv dobila po "djevičanskoj" kraljici Engleske, očuvao se sve do danas s izvornim likom Atene. Ona je vla dar, sa svojim kopljem i kacigom, i to u zemlji kojom će vladati njezi na mudrost. BACONOVA NOVA ATLANTIDA? Mnogo je tajanstvenih događaja prikriveno u postupku stvaranja i nicanja kolonija; poslužili su kao prikupljalište raznih znanja i spo znaja onim tajnim društvima, što su se počela stvarati oko Bacona. U eri, u kojoj je Kopernik strahovao zbog objavljivanja svoje teorije o tome kako je Sunce središte svemira, i Bacon i njegov krug morali su tajiti mnogo toga. Izvorni tekstovi djela pripisanih Shakespeareu, mogli bi predstavljati tek djelić tajne knjižnice Rosenkreuzera i slo bodnih zidara. Godine 1911. dr. Orville W. Owen, koji je utrošio mnoge godine na proučavanje i razbijanje Baconovih šifriranih poruka, poveo je ekspediciju u Englesku. Očekivao je da će ispod rijeke Wye River pronaći tajnu knjižnicu slobodnih zidara i Rosenkreuzera. I doista, tajno skrovište je otkriveno, no nažalost - već ispražnjeno. Očito, ne tko je jednom zaustavio tok rijeke na dovoljno dugo vremena da bi se izgradilo ovo sklonište, napunio ga, a potom opet - ispraznio. Nije to
bilo ništa novo, da se otkrivaju tko zna čije hidrauličke sposobnosti od ove vrste. I tijelo kralja Leara bilo je na sličan način smješteno u skrovište ispod rijeke Soare, a tijelo Atile sigurno je ležalo ispod rijeke Busento u Italiji. Devet godina kasnije, nasljednik rada dr. Owena, Burrell Ruth, po vjerovao je da su izvorna Baconova šekspirijanska djela preseljena u Novi Svijet, točnije - u Novu Škotsku. U zaljevu Mahone Bay, gradi telji iznimno vješti hidraulici izradili su podvodne zamke. Na Oak Islandu, gdje je u tijeku najduži lov na blago u povijesti, pronađeni su ostaci žive. Ovo istraživanje traje sada već gotovo dvije stotine godina. Nedavno je jedan od vlasnika polovine otočića zvanog Oak Island proširio svoja istraživanja i na druge otočiće u zaljevu. Vjeruje se, da podmorski tuneli povezuju dva ili više otoka, te da se na jednom od otočića u susjedstvu Oak Islanda nalaze spiralne stube što vode u pro store ispod površine tla. NACIONALNO BLAGO Tvrtku Virginia Company osnovali su 1606. godine Bacon i uži krug njegovih pouzdanika. Zanimljivo, obuhvaćala je ne samo Virginiju, već i novu koloniju zvanu Bermudskim otočjem. Tako se Bermuda po prvi put spominju upravo u šekspirijanskoj komediji Oluja, u ko joj dolazi do brodoloma na malom otoku. Virginia Company je i sama osmislila mjesto za skrivanje svojih tajni. Jedan od prvih poslova koji je bio okončan u Jamestownu, bila je izgradnja podzemnog skrovišta, a iznad njega - crkve u Jamestow nu. Skrovište su 1635. godine iskoristili za pohranjivanje isprava koje su donijeli sa sobom. No, 1676. godine ove su isprave premještene u novo skrovište, u župu Bruton. Ovo je područje u početku bilo poznato kao plantaža Middletown Plantation, a kasnije je nazvano Williamsburgom. Tu su crkvu izgradili od opeka, a na dubini od šest metara ispod nje naprav ljeno je i zidano skrovište. Ova crkva nije preživjela do našega doba, dok se novija crkva, koja ondje postoji i danas, nalazi u ulici Duke of Gloucester Street; istodobno je to Episkopalna crkva, ali i mamac za turiste. Negdje ispod nje nalaze se spiralne stube koje vode do pod zemnog skrovišta.
Zaklada Rockefeller je 1920.-tih godina kupila veliki dio Williamsburga, kako bi ga pretvorila u turističko odredište. Čudno je to, da je istom prigodom kupljen i Stratford-on-Avon, koji je već odavno bio takvo odredište. Mjesto s Brutonovim skrovištem već je posjedovala Anglikanska crkva i nisu ga mogli kupiti; umjesto bilo kakve prodaje, ono je kasnije bilo predano američkoj vladi. Ne tako davno, skupina ljudi koja se nazvala "Sage Sir Francisa Bacona o Sedmom pečatu", zatražila je odobrenje za iskopavanja na tome mjestu, naročito ispod strukture piramidalnog oblika, poznate kao Spomenik Brayu. Fletcher Richman, stručnjak za Bacona i njego ve radove, vjeruje da se ispod spomenika nalazi skrovište do kojega se dolazi spiralnim stubama, te da su u njemu skrivena djela i zapisi Sir Francisa Bacona i drugih, djela koja bi mogla biti vrlo značajna i za budućnost. Odobrenje dosad još nije izdano, a Richman tvrdi ka ko se ovdje radi o tek jednoj od još mnogih skrivenih knjižnica. Koje zasad i dalje ostaju - skrivene.
23. POGLAVLJE
Rješavanje zagonetke zvane Shakespeare Novo svjetlo na dugogodišnjoj tajni - je li bard doista bio pijani glumac iz gradića Stratford on Avon ili netko drugi?
Virginia Fellows
U veljači 1999. godine, na velikim se platnima diljem svijeta pojavio iznenađujući film, upravo na vrijeme da ubere cijeli rukovet Oscara. Miramaxov Zaljubljeni Shakespeare učinio je ono, što svijet književ nosti nije uspijevao već dosta dugo - iznova je u središte pozornosti stavio Shakespeareov kult. Naravno, on nikada nije bio do kraja izbri san, ali se omiljenost najvećeg dramatičara svijeta kretala silaznom putanjom još od početka dvadesetog stoljeća. Kao da je mladež našega doba smjestila njegova sjajna djela u kate goriju klasika, kategoriju na kojoj piše: "Ne zamaraj se čitanjem". Znali su malo o geniju koji ih je napisao i još manje marili za njega, sve dok se u oduvijek moćnom mediju nije pojavio zgodan, mladi Joseph Fiennes, kao lik složen od mlađahnog dramatičara i njegova najomilje nijeg lika, Hamleta. Scenaristi Tom Stoppard i Mare Norman uspjeli su izvesti nezamislivo - iznova su Shakespearea vratili u žarište, a ra deći na tome osvojili su i nagradu za najbolji izvorni scenarij, što je dodjeljuje ceh američkih pisaca. Tako je posve iznenada ono "bard se vratio" postalo - temom dana! Što li bi autor tih drama mislio o svemu ovome? Oni, koji Shakes pearea drže zagonetnom ličnošću, zbog toliko malog broja činjenica kojima se raspolaže o njegovu životu, mogu samo nagađati odgovor. A oni, koji misle da su bolje upoznati s istinskim identitetom autora,
reći će uvjereno: "Bio bi oduševljen!" Očito je - njegova su djela i bila pisana zato da bi zabavila gledateljstvo, a film je omogućio da se sada to isto događa na mnogo široj osnovi. No, namjera scenarija bila je i ta, da snažne vizualne prikaze čitavoga niza ljudskih psiholoških po grešaka nekako "ugura" u pomalo trome umove. Za ponadati se da su, čineći tako, uspjeli pomoći prepoznavanju pogrešnih stavova, te tako barem malo podići svijest o njima. "Shake speare je u stanju istražiti dubine naše duše, te na površinu iznijeti pitanja s kojima se, na nekoj razini, moramo nositi svi mi," kaže jedan od suvremenih komentatora. Treći, ali sve do naših dana neprepoznati cilj autora bio je i da u svojim djelima "sakrije, a u isto vrijeme i otkrije" jednu od najtužnijih i najtragičnijih ikada ispripovijedanih priča, naime - pripovijest o svome vlastitom, osobnom životu. Neki istraživači već odavno znaju da su Shakespeareova djela tre bala imati tek ulogu zaklona, zaštitnog teksta za šifre pod kojima bi se mogla sakriti tajna povijest samog autora. Danas, u vremenu u ko jemu se razotkrivaju tisućljetne tajne, može se ispripovijediti i istinita priča, bez podsmijavanja. Bi li ovaj tajanstveni autor odobrio odabir Josepha Fiennesa za glav nu ulogu? Scenarij koristi mudre načine kojima se filmskom liku do pušta da se sam predstavi gledateljstvu kao Shakespeare/Hamlet. A kad je istinita priča drame prihvaćena, čovjek može zamisliti i mlado ga Fiennesa kao vrlo prepoznatljivog Hamleta, kao prototip samoga mlađahnog autora - zgodnog, osjećajnog, maštovitog, aristokratskog mladića, s podosta muka koje ga tište. Na ovaj ga način otkriva i nje gova tajna povijest - kao istinskoga princa, ali - kraljevine Engleske, a ne Danske. Pokušaj da se otkriju prave namjere i pobude slavnoga autora, te nastojanje da se malo pozabavim njegovim osobnim životom i pojedi nostima iz njega, nije nimalo umišljen; to su pojedinosti, koje su os tale uglavnom nepoznate o tom neobrazovanom seljaku iz mračnog i zapuštenog seoca imenom Stratford on Avon. Većina znanstvenika ima poteškoća s pripremanjem uvjerljivog životopisa ovoga sina jedva pismene obitelji Shakespeare (ili Shakstpur, ili Shagster, budući da u tom kraju postoje razni oblici izgovaranja tog prezimena). No, oni ionako pokušavaju obaviti - nemoguće.
Jer, nema dokaza da je njihov miljenik ikada pohađao bilo što više od jedne ili dvije godine bilo kakve druge škole, osim one u svome rodnom selu, koja se sastojala od jedne učionice. Također, nema do kaza da se tako (ne)školovani dječak kasnije igdje mogao upoznati s francuskom, latinskom ili talijanskom književnošću, koja onomad još nije bila niti prevedena na engleski jezik; gdje je mogao shvatiti tek otkrivene i prevedene latinske i grčke klasike, ili se makar susresti u svojoj svakodnevci s pravnim znanostima, medicinom, poezijom, ari stokratima, poslovima koje su rješavali britanski i francuski sudovi, kao i još milijardom drugih pitanja o kojima je progovarao u svojim dramama. Prepoznajući golemi nesklad između djela i njihovog pretpostavljenog autora, neki su istraživači ostali duboko uvjereni u to, da besmrt ne rime i stihove nije mogao napisati seoski neznalica Will Shaksper. Ralph Waldo Emerson je o tome rekao: "Shakespeare je samo glas; tko i što je bio onaj koji je doista pjevao, mi to ne znamo." Henry Ja mes napisa: ""Progoni me uvjerenje da je Shakespeare najveća prijeva ra koja je ikada izvedena na svijetu." Samuel Coleridge se upitao: "Zar Bog odabire idiote da bi nam razotkrivao božanske istine?" A ne tako davno, Istraživačko društvo sveučilišta Yale jednoglasno se složi lo u tome, da sva ova djela - nije mogao napisati čovjek iz Stratforda. Pa gdje se onda može potražiti druga mogućnost? Stotinu i pede set godina nakon prvog objavljivanja tih djela, to jest od 1623. godi ne, anglikanski duhovnik iz sela koje graniči sa Stratfordom, James Wilmot, utrošio je mnoge sate tragajući po okolici za podacima o velikom dramatičaru; to je i do danas ostalo najneplodonosnije ikad obavljeno istraživanje. Jer, na kraju je morao nerado priznati kako nije pronašao niti jedan jedini predmet ili dokaz, da je na tom podru čju ikada živio poetski ili kakav drugi genij, bilo koje vrste. Ustvrdio je da je onomad svega nekoliko seljana uopće znalo napisati svoje oso bno ime (među njima su bile i Shaksperova supruga, a i obje kćeri); nije bilo knjiga koje je autor mogao koristiti; nije pronašao nikoga, tko bi mu znao ispripovijediti neku, pa makar i najsitniju anegdotu ili pojedinost vezanu uz tako slavno ime iz njihova kraja. Stoga je Wilmot zaključio da je u Engleskoj onoga doba postojao samo jedan jedini čovjek koji je posjedovao znanja potrebna za pisanje tih djela;
bio je to brilijantni, izvrsno obrazovani filozof, psiholog i odvjetnik Sir Francis Bacon. Ovu je svoju tajnu Willmot povjerio jedino Knji ževnom društvu Ipswicha, zahtijevajući od nazočnih da o svemu šute kao zaliveni. I održali su obećanje te toliko vjerno čuvali tajnu, da ona nije bila otkrivena sve do početka dvadesetog stoljeća, kada se za nju saznalo zahvaljujući njihovom privatnom dopisivanju. Otada se kao ime mogućega, pravog dramatičara spominjalo više imena - Christopher Marlowe, Herbert Spenser, razni britanski lor dovi poput Derbya, Essexa, Pembrokea, Rutlanda i Oxforda, pa čak i sama kraljica Elizabeta. No, Francis Bacon je dugo ostao neosporni Broj Jedan u tom nizu, možda zahvaljujući i snažnoj podršci koju je takvom rješenju pružalo društvo njegovih poštovatelja iz Londona, osnovano još 1876. godine pod nazivom Baconian Society. Ovo je dru štvo dosad izdalo 150 publikacija, koje vrve člancima o njihovom podrobnom istraživanju toga pitanja. Međutim, nedavno je u prvi plan izbio Edward de Vere, sedamna esti lord od Oxforda; posvećena mu je velika pozornost kao mogućem kandidatu za autora. Za to su zaslužni vrijedni istraživači kakav je Charleton Ogburn te Oxfordov izravni potomak, Charles Vere Lord Burford, koji su uspjeli progurati Lorda Oxforda na sam vrh popisa. Lord Oxford nije loš izbor; bio je visoko obrazovan aristokrat, su djelovao je u mnogim poslovima Elizabetina dvora, govorio je više jezika, bavio se klasičnim jezicima i znanostima, a stoga je poznavao i dotad još na engleski jezik neprevedena djela klasika. Osim toga, bavio se sportovima, dobro je poznavao sokolarstvo, konjogojstvo i druge djelatnosti koje niže klase društva nisu mogle poznavati, a spo minju se u šekspirijanskim djelima. Oxford je bio i europski putnik, stručnjak za vojna pitanja te sudionik svih događanja u kulturi onoga doba, namijenjenih privilegiranoj britanskoj aristokraciji. Bio je čak i štićenik Elizabetinog tajnika Lorda Burghleya, za kojega je općenito prihvaćeno da je bio uzor i prototip za lik sitničavog i savjesnog Polonija u Hamletu. No, i Francis Bacon je, kao i Oxford, udovoljavao svim spomenutim kriterijima, i to - kako se pokazalo - uz veću vjerojatnost. Njegova je majka, Lady Ann Bacon, navodno bila Burghleyeva šurjakinja. Treba reći da pristaše Oxforda kao autora još moraju odgovoriti na nekoliko neugodnih pitanja. Grof je umro 1604. godine, dakle -
dvadeset godina prije negoli je niz Shakespeareovih drama bio objav ljen, ili možda čak i napisan po prvi put. Na ovu primjedbu odgovaraju kako je vjerojatno započeo pisati neke od njih, dok ih je netko drugi dovršio. Zato, logike radi, niječu da je izvrsna Oluja uopće i bila di jelom opusa, budući da nije mogla biti napisana tako ranog datuma. Sljedeći veliki problem im pred stavlja poezija, za koju se pouzdano zna da ju je napisao Oxford: do sadna je, nimalo nadahnuta i uopće se ne može uspoređivati s brilijan- Slika 23.1: Martin Droeshout izgravirao je lik Williama Shakespearea, tnošću stihova iz drama. Trebaju još riješiti i problem ve čija su djela po prvi put objedinjena i objavljena 1623. godine. zan uz karakter mladoga lorda - po mnogim izvješćima naglog i divljeg, jogunastog, svadljivog i neodgo vornog - što nije nikako u skladu s filozofijom i moralnim stavovima, tako očito istaknutima u djelima. Prema Baconu su njegovi suvreme nici bili znatno ljubazniji: "Voljeli su ga svi koji su bili veliki i dobri," zapisao je kapelan Rawley. Ben Jonson je mislio: "Volim njegovo viđe nje idolatrije," dok su drugi govorili: "On je bio ures svojega vremena." Međutim, pristaše Oxforda spremno zanemaruju sve ove proble me; važno je shvatiti da je Oxford bio jedan od onih poetski nastroje nih dandyja, koji su s mnogo mlađim Baconom osnovali književnu udrugu pod nazivom Društvo Areopagus. Životi obojice često su se ispreplitali, ali ipak postoji nešto, što Baconu daje neospornu pred nost pred Oxfordom, i to - jedan posve konkretan i neoboriv dokaz o autorstvu. To je otkriće tajne priče, skrivene unutar samih djela, ili takozvani kodirani sustav poruka, ili jednostavnije - šifre koje je izvorni dramatičar sustavno prikrivao u svojim dramama, da bi ot krio istine koje se nije usuđivao izreći javno. Ma koliko sve to nevjerojatno zvučalo, pravi je autor u izvorne tekstove svojih drama ugradio čitav osobni tajni životopis, i jedno-
stavno nema mogućnosti da bi to mogao učiniti bilo tko drugi, osim njega samoga - njihovog izvornog pisca. Krajem devetnaestog stoljeća jedan je liječnik iz Detroita, ime nom Orville Owen, došao do zapanjujućeg otkrića. Kao strastveni obožavatelj Shakespearea, znao je naizust svaku riječ iz njegovih djela. A kada je postao baš toliko temeljito upućen u njegove drame, na ne kim je mjestima uočio vrlo čudan i neobjašnjiv nesklad u izričaju. Godine pomnog proučavanja i ispitivanja otkrile su mu nešto ne vjerojatno - da svaka od Shakespeareovih drama u sebi skriva još je dnu - unutarnju dramu; bila je to stvarna drama u drami, iznijeta pomoću istog sustava kojega je autor rabio i u onom vanjskom dijelu. Određene su fraze iz izvornih dijelova bile obilježene posebnim, ključ nim riječima, koje je trebalo izvući i preurediti posve drukčijim redo slijedom, onim koji je pripovijedao sasvim drukčiju priču. Nakon podrobnih proučavanja i pomnih istraživanja, Owen je shvatio da je ova unutarnja ili šifrirana pripovijest zapravo - osobni i posve neočekivani životopis pravog autora drama, Sir Francisa Bacona. Zagonetka je glasila: zbog čega bi Bacon koristio ovakvu metodu da bi budućim pokoljenjima ostavio svoju nevjerojatnu životnu priču? A odgovor je bio: zato, jer mu je goli život ovisio o njezinom prikriva nju. Istina o njegovu podrijetlu bila je velika državna tajna. Jer, nje govo pravo ime nije glasilo Francis Bacon, već - Francis Tudor; on je bio dijete rođeno u potaji, iz veze engleske kraljice Elizabete i njezina ljubavnika, prelijepog Roberta Dudleya, Lorda Leicestera! Njih se dvoje upustilo u strastvenu romancu, za koju postoje i va ljani povijesni dokazi. Manje je poznato da je njihov bigamni brak sklopio jedan redovnik još dok su oboje bili zatvoreni u tamnici lon donskoga Towera (naime, Leicester je tada već bio oženjen, ali ne zadugo - njegova je supruga ubrzo potom vrlo prikladno poginula pri padu s vlastitog balkona, u nikad razjašnjenim okolnostima). U skladu sa svojom tajnom, Elizabeta je uporno odbijala sve prosce, uživajući usto u promicanju same sebe kao "Djevičanske Kraljice", vjenčane jedino za svoju voljenu zemlju. Pomno istraživanje povijesnih isprava i zapisa iz toga doba, otkri lo je dosta naznaka i navještaja vezanih uz jednu ovakvu mogućnost, premda bi se i sam pokušaj njihova razotkrivanja smatrao izdajnič-
kim činom, kažnjivim smrću. Prvo dijete rođeno u ovom tajnom bračnom savezu bilo je predano na odgoj kraljičinoj prvoj dvorjanki i pouzdanici, pobožnoj Lady Ann Bacon i njezinom časnom suprugu, Sir Nicholasu Baconu. Lady Ann i kraljica sklopile su savez i obje se zaklele da istina nikada neće izaći na vidjelo. No, kako je otkrio šifri rani životopis, sama je Elizabeta drastično prekršila ovu zakletvu kada je Francisu bilo šesnaest godina. U tajnom braku ovoga neobičnog para rodio se i drugi sin, kojega su predali na čuvanje obitelji Devereux. To je bio onaj nemogući Lord Essex, za kojega je povijest dosad nagađala da je bio Elizabetin jogunasti, mlađahni ljubavnik. Veliki dio engleske povijesti razjasnio se ovim otkrićem, kada se shvatilo da se ova čudna veza objašnjava odno som majke i njezinog obožavanog, ali buntovnog djeteta, a ne uspaljenošću već ostarjele kraljice i njenog mlađahnog, lijepog dvorjanina. Mnogi su tragični događaji vezani uz priču o Elizabeti i njezinoj igri mačke i miša s vlastitim sinovima, kojima je u početku obećala da će ih priznati da bi im kasnije radila o glavi. Essex se slomio pod tim teretom; pokušao je prijestolje osvojiti za sebe i začas u Toweru ostao bez glave. Francis je sebi olakšao taj gotovo nepodnošljivi teret odlu kom, da pravu istinu ipak ostavi svijetu. No, znao je da bi njezino javno otkrivanje značilo potpisivanje vlastite smrtne presude. Nadah nuće je pronašao u jednom snu i, zahvaljujući njemu, sam osmislio šifre da bi ispripovijedio svoju životnu priču. Dok se bavio odgonetavanjem ove Šifre Riječi, kako ju je nazvao sam Bacon, dr. Owen je zaposlio i dvije gospođe da bi mu pomogle u ovom opsežnom poslu. Jedna od tih pomoćnica, Elisabeth Wells Gallup, inače ravnateljica škole u Detroitu, otkrila je tijekom rada da postoji, i da je u djela uključena - još jedna šifra! Ova druga šifra temeljila se na takozvanom bi-literarnom sustavu, koji je Bacon po mno objasnio i prikazao u svom poznatom djelu Unaprijeđenje učenja. Radi se o abecedi zasnovanoj na raznim povezivanjima po pet slova ili jedinica, dosta nalik Morseovoj abecednoj šifri. Gospoda Gallup je radila na toj drugoj šifri sve dok nije gotovo oslijepila, ali je zato ono što je otkrila bilo zapanjujuće. Jer, ona je čitala istu onu pripovi jest koju je Owen otkrio zapisanu unutar Shakespeareovih stihova pomoću Šifre riječi, samo - u prozi! I obje su se priče u cijelosti po dudarale.
Slijedeći uputstva dobivena unutar same šifre, dr. Owen je izradio pomagalo kojega je nazvao Kotačem Šifre. Bila je to dosta čudna i velika naprava, koja se sastojala od dva velika drvena kotača, dok je između njih bilo razapeto više od 30 metara vrpce, i to na takav na čin da su se kotači mogli okretati naprijed i nazad; nešto nalik nači nu na koji su se s obiju strana mogli namotavati svici. Na ove je vrpce Owen pričvršćivao pojedine stranice izrezane iz raznih autorovih djela - da bi dobio svitak, koji se može namotavati naprijed i nazad, radi bolje preglednosti. Prema određenom ključu i pojedinim ključnim riječima, Owen je tako lakše označavao važne odlomke i čitao ih svojim pomoćnicama, a one bi sve prepisivale na arke papira. Potom bi ih Owen poredao logičnim i ispravnim redoslije dom, i tako je došao do izvorne tajne priče, skrivene za povijest sto ljećima. Kasnije su i Owen, i Gallupova objavili knjige o šiframa koje su pronašli, i - treba li to uopće reći? - oboje su bili nemilosrdno ismija ni. Premda se njihove knjige odavno nisu iznova tiskale, još uvijek se pokoji primjerak može pronaći u raznim javnim i sveučilišnim knjiž nicama ili po antikvarijatima. Nizom vrlo neobičnih slučajnosti - ili možda prije onim što bi Jung nazvao "sinkronicitetom" - ova je neobična naprava došla do mene, i to iz ruku njezine posljednje vlasnice, Elisabeth Hovhannes, pozna te američke glazbenice. Sada je pohranjena na sigurnome mjestu i neprestano je proučavaju horde mladih studenata, koji puni entuzi jazma nastoje kopirati otkrivene šifre i prebaciti ih na računalo. Nimalo ne iznenađuje što priča o šiframa nije naišla na opće odo bravanje niti bila prihvaćena; velika većina znanstvenika misli da sve ovo naprosto ne može biti istina - ergo, onda niti nije istina. Oni zu re u knjige i zaključuju da su i Owen i Galuppova sve ovo izmislili sami. Prije smrti, dr. Owen je takvima ponudio da će im prikazati svoju metodu dešifriranja, gdje god žele i pred kim god žele. Nekolicina znatiželjnika bi se obično i pojavila, ali je početkom 1900.-tih vodeći list Detroita The Tribune na takvo jedno Owenovo predavanje poslao svog izvještača. Ovaj je toliko ismijao viđeno, da je Owen tužio list i za deset tisuća dolara čak uspio ishoditi i zabranu njegova raspačava-
nja, te zabranu izvještavanja o svim daljnjim prikazivanjima. Svejed no, zatražio je još i da list sam odabere nekoga, pred kime će pono viti svoj prikaz i tko će potom provjeriti njegova otkrića. Poslali su mu najbolju umjetničku kritičarku koju je list imao, gospođicu Sher man, i Owen se prihvatio posla. Pokazao joj je svoju metodu dešifri ranja, predao joj odgovarajuće materijale i ostavio je da sama pokuša dešifrirati. A kada se vratio, utvrdio je da je dobro slijedila njegova uputstva te došla do istih onih odlomaka, do kojih je došao i sam. Na prvoj stranici sljedećega broja lista The Tribune osvanula je ve lika isprika; zabrana daljnjega pisanja o ovom predmetu bila je ukinu ta. I drugi su mogli kopirati rad dr. Owena, provjeravati njegova ot krića, ali - oni su to i dalje odbijali, pri čemu im je jedini argument bio taj, da je on sve ovo jednostavno morao - sam izmisliti. Ali, da su Owen i Galllupova bili toliko dosjetljivi i pametni da sami naknadno ubace šifre u drame, oboje bi za tako nešto trebalo imati umove dale ko sjajnije i od samog njihovog autora! Usput, to bi značilo da je Shakespearov genij dobio - dva nova suparnika! Sada je vrijeme da se isprave i raščiste neke netočnosti iz ranijih stoljeća. Jedna od njih svakako mora biti i razjašnjenje tajne vezane uz Shakespearea, te otkrivanje istinitog životopisa brilijantnog Francisa Bacona, i priznavanje svih zasluga za sve ono što je učinio. Kao član tvrtke Virginia Company i kolonizator Amerike, kao ak tivni sudionik promicanja slobodnih zidara i Rosenkreuzera, kao odvjetnik eksperimentalnih znanosti, te autor koji je pisao pod pseu donimom William Shakespeare, on je bio od prvorazrednog značaja za pripremanje nailazećeg razdoblja prosvjetiteljstva. Ali, kao što je često pisao o sebi: "Mihi silentio" ili "Šutim o sebi", rekao je i ovo: "Usuditi se; učiniti; šutjeti o tome." Samo, danas više nema potrebe za tom šutnjom. Došlo je vrijeme da se sazna istina. Nevjerojatno, ali - ljubomorna i sebična majka odbila mu je pri znati pravo podrijetlo; zbog toga je Bacon bio primoran pisati svoje brilijantne radove u potaji, skriven iza zaklona. Svoju je tužnu i za divljujuću priču prepustio nekom nadobudnom studentu budućno sti, koji će jednoga dana otkriti i njegovu tajnu, razotkriti istinu o njemu. Upravo onako, kako je često govorio i u svojim šiframa: "Istina nije mrtva; ona samo spava."
24. POGLAVLJE
Francis Bacon i znak dvostrukog A Je li veliki učenjak i državnik budućim naraštajima ostavio ključeve za šifre koje trebaju riješiti?
William H e n r y Najveći među bardovima, William Shakespeare, usko je povezan s jednom ezoteričkom tajnom, koja je jednako toliko mračna, koliko je njezino rješenje prosvjetiteljske naravi: to je šifrirani simbolizam dvostrukoga slova A, to jest - AA. Sve što je bilo objavljeno tijekom Shakespeareova života - sve od Soneta te Hamleta i Richarda III - na naslovnim je stranicama obilje ženo jednim slovom A svijetlih boja, i jednim A tamnijih boja. Zbog čega? I - što to treba značiti? Kao tragačima za tajnama, što li će za nas značiti trošenje našega dragocjenog vremena i svijesti nad ovim simbolizmom? Odgovor će vas vjerojatno iznenaditi. A i povezati točke među nekima od najvećih književnih djela u povijesti. Primjerice, takav AA se također može naći i u Bibliji kralja Jamesa iz 1611. godine. Neki simbolisti kažu da je slovo A usko povezano s Bogom, s Trojstvom. Tada bi ovo AA predstavljalo grčka slova alfa i
Slika 24.1: "Baconovo dvostruko A": dva slova A, od kojih je jedno svijetlo, a drugo tamno.
omega, označavajući prvo i zadnje, po četak i kraj. Jedan od razloga zbog ko jih i Shakespeareova djela, a i Biblija kralja Jamesa nose ovaj simbolizam AA, mogla bi biti tvrdnja što se uporno javlja i ponavlja, da su sva ova djela plo dovi rada Sir Francisa Bacona (1561. - 1626.). Neki vjeruju da je Bacon kao plemić, genij i oblikovatelj suvremenog slobodnog zidarstva te pisac Nove Atlantide, između ostalog i autor onih rado va koji se pripisuju - Shakespeareu. William Henry Smith, čije je djelo Slika 24.2: Portret Sir Francisa Bacon i Shakespeare objavljeno 1856. Bacona (1561.-1626.) godine, prvi je iznio teoriju "Bacon je zapravo Shakespeare". Bio Ba con autor šekspirijanskih djela ili ne, drži se prosvijetljenim umom, obdarenim i proročanskim vizijama. Kao da je bio u stanju vidjeti kroz vrijeme, opisujući maštovito buduće inovacije i izume, poput svijetlećeg stupa u središtu Nove Atlantide. Istinski začetnik, sakrio je svoje tajne u kriptograme što ih je ukopao u djela koja je pisao - a mnoga od njih su u zaglavlju imala znak AA; objavljivao je i djela drugih autora, pisana prema njegovim uputstvima. Pet suparničkih izdavač kih kuća izdalo je Shakespeareova djela, i sva su izdanja imala ovo za glavlje s tajanstvenim AA; to daje težinu pomisli, da je ovakvo zaglav lje doista bio potpis skrivenog autora: Francisa Bacona. Bacon je imao svoje vlastite drvene pločice - od kojih je neke izradio i osobno - kao uređaje, znakove i simbole, tako da je svaka knjiga proizvedena po njegovim uputstvima - bila ona njegovo djelo ili ne - na sebi nosila jedan ili više takvih znakova (danas bismo rekli - logotipova). Autori, u izdavanje čijih djela se na tako prepoznatljiv način umiješao, bili su: Edmund Spenser, Christopher Marlowe, Sha kespeare i Walter Raleigh. Budući da je bio pravi majstor kada se radilo o šiframa i simboli ma, bakonijanci tvrde da je djela koja je tiskao koristio da bi njima odašiljao poruke ili proslijeđivao svoja učenja. Bacon se nadao da će ih mnogi uspjeti pročitati između redaka, a time će se uvećavati i ši-
riti znanje, ispunjavajući tako Danielovo proročanstvo o svršetku vre mena. BACON I ENGLESKI JEZIK Možda bi Baconova šifra, veća od svih drugih, mogao biti - engleski jezik. U vrijeme kada se on rodio, engleski nije još ni postojao kao književni jezik. I upravo je on tijekom svoga života uspio učiniti en gleski jezik najvećim softwareom koji je čovječanstvo posjedovalo. On je postao najčudesnijim oruđem ljudskoga mozga. Još kao dječak Bacon se upoznao s napredovanjem i razvitkom francuskog jezika, zahvaljujući naporima skupine pjesnika nazvanih "La Pleiade" u Parizu; oni su iz vlastitoga govornog rječnika izbacili sve barbarske tonove, pretvarajući francuski u literarni jezik. Nadah nut njima, Bacon je nastojao stvoriti jezik kojim će biti u stanju izra ziti i najuzvišenije misli. Opće je poznato i priznato da engleski jezik mnogo duguje engle skom prijevodu Biblije, koja se naziva Biblijom kralja Jamesa (neki vjeruju da je taj prijevod Bog omogućio, a Bacon obavio) te Shakespeareovim djelima. U potonjima se navodi oko 22.000 različitih rije či, od čega je njih oko 7.000 - posve novih riječi, koje su po prvi put uve dene u uporabu, kako nam to govori Murrayev Oxfordski rječnik. Ustvari, moglo bi se reći da "Bog govori engleski!" (a ne francuski, njemački, talijanski, grčki, hebrejski)," kako je Bacon slavodobitno naglasio u jednoj od svojih poruka kralju Jamesu V; otada je i započe la ona poplava engleske književnosti iz renesanse elizabetinskoga doba. Kako sam već iznio u svojoj knjizi Jezik ptica, prema francuskom alkemičaru "Fulcanelliju" je prevođenje drevnih imena i naziva mje sta na engleski jezik otkrivalo i neka izvorna, dotad skrivena značenja. Ova šifra izjednačuje riječi, koje na raznim jezicima zvuče vrlo slično, i zvukom povezuje koncept riječi na engleskom jeziku. Ovakve jezič ne povezanosti otkrivaju zapanjujuće književne i povijesne sinkronicitete, ili možda podudarnosti pune značenja; one ukazuju na među sobnu povezanost svega što je stvoreno, a upravo to su nam naumila pokazati i Baconova djela. Dobar primjer za način na koji je Bacon koristio ovu tehniku je i njegov nadimak, kojim je želio proslijediti podatke: Shake-Speare.
SPEAR-SHAKER Naziv Shake-Spear odnosi se zapravo na grčku božicu rata i mudro sti, Atenu Paladu ili Potresačicu Koplja. Kao majku svih Atenjana, obo žavali su je u Partenonu i kao Svetu Djevicu; ondje se uzdizao Paladij, njezin kip što stoji s kopljem ili štapom u ruci, dok se po njemu uspi njala zmija. Atenjani su same sebe nazivali "rođenima od zmije". Prema autoritetu i stručnjaku za Bacona, Peteru Dawkinsu, ono dvo struko A stajalo je na Baconovim djelima u počast A-teni i A-polonu (bogu Sunca). Shvativši ovo, već smo duboko zašli u samu srž Baconove šifre. Ustrajemo li, rekao je Harold Bayley, simbolist i autor djela Tragedija Sir Francisa Bacona, otkrit ćemo pravi El Dorado podataka iz elizabetinske renesansne književnosti... a možda i iz drugih područja, koje tek treba iznijeti na vidjelo. Ipak, otkrio sam da se uporaba ovoga AA i njegovo moguće znače nje može pratiti i u doba prije starih Grka - sve do drevnog Sumera i Egipta, gdje se dvostruko A koristilo kao kabalistički potpis. Atena je bila zapravo sljednica egipatske božice Izide i sumeransko-babilonske božice ljubavi imenom Is-Tara; obje su obično u ruci držale koplje ili štap po kojemu se uspinjala zmija, baš kao što je i Mojsije, podižu ći ga, svoj štap pretvorio u zmiju. Jer, zmija je nekada simbolizirala mudrost, put do Svjetlosti i do Mesije. BACON I KATARI Još jedan čvor u tkanju simbolizma ovoga AA pronađen je znatno bliže Baconovu domu, a i vremenu. Dok je živio u Europi, Bacon je bio iniciran u tajne Reda vitezova templara i istinskog podrijetla slo bodnih zidara. Možda je povezivanje s njima mogao dugovati svom ocu, Sir Nicholasu Baconu, koji je prema S. Baring Gouldu bio izravni potomak Jacquesa de Molaya, "posljednjeg templara", koji je 1314. go dine umro u teškim mukama zahvaljujući svome progonitelju, fran cuskom kralju Filipu. Mather Walker je napisao sljedeće o ovom predmetu: Dok se Francis (= Free ili slobodan, što dolazi od pri ili pure = čisto) nalazio u Francuskoj, u razdoblju od 1576. do 1579. go dine, objavljen je niz njegovih djela na kojima je otisnut i njegov
ručni rad - AA. Ovo se dvostruko A također pojavljuje i u Alciatovom djelu pod nazivom Amblemi; bila je to mala knjižica s prikupljenim zagonetkama vrijednog talijanskog genija Andrea Alciata(1492.-1520), po prvi put objavljena 1531. godine. Nani zani kao zbirka religioznih i ljubavnih amblema i simbola, Alciatovi amblemi pričaju nam priču o religiji ljubavi. Bila je to religija AMOR-a (francuska riječ za ljubav), u koju su vjerova li katari na jugu Francuske; oni su bili kako saveznici templara, tako i žrtve prvog europskog genocida. Katari su same sebe nazivali Čistima. Zanimljivo - engleska riječ free (slobodan) ima sanskrtski korijen pri, u značenju "voljeti" pa je tako korijensko značenje "slobodnog" = ljubav. Katarska crkva ljubavi tvrdila je da čuva u svom posjedu Isusove tajne, kojima se običan čo vjek (kojega su katari držali zatočenicima Rex Mundi i Rima) preo bražava u Čistog ili u Slobodnog Čovjeka. To jest, slobodnog od pandži rimske Crkve. Harold Bayley je također ispitivao ove znakove. Kao svoje naslijeđe ostavio je budućim pokoljenjima knjigu Izgubljeni jezik simbolizma, jednu od najboljih ikada prikupljenih zbirki religioznih znakova. Bayley je tajna Isusova katarska učenja povezivao sa sustavom sim bola, kojega je otkrio i u predkršćanskoj eri. Katari su vjerovali da "Isus Krist" - kojega su kršćani nazivali još i Alfa i Omega - nije bio čovjek od krvi i mesa, već je zapravo predstavljao personifikaciju ap straktnih svojstava Istine, koja se pomno skrivala od mase. Njihovi su amblemi stoga sadržavali šifrirana sveta učenja - apstraktnu zna nost o skrivenom Kristu - o AA. Ljubomorna Katolička Crkva pokušala je istrijebiti nevine katare i u cijelosti izbrisati s lica zemlje njihov revolucionarni skriveni nauk, i to tijekom jezive Albigenske križarske vojne (od 1200.-te do 1244. godine), osnažujući time suparnički znak svoje kristologije. Nakon pokušaja genocidnog istrijebljenja ovih "heretika", ona nekolicina katara koji su uspjeli preživjeti okrenula se papiru. Strahuju ći od daljnjih progona, počeli su koristiti šifrirane simbole kao sred stvo kojim će promicati svoja tajna religiozna učenja. Te su svoje simbole i znakove "čistoga kršćanstva" izrađivali kao vodene pečate na papiru koji su proizvodili.
Vratimo li se Bayleyu, vidjet ćemo da su ona dvostruka AA na Baconovim tiskarskim proizvodima odgovori na ambleme katara za Sve ti stup (ili Sveti križ) na Svetoj gori. Zamijetit ćemo da su katarski simbolisti smještali dva A zajedno kako bi predstavljala Svetu goru s dva sljemena, ili - sveto slovo M. Križ ili Ljestve do Boga izranjaju iz prostora između dva slova A. Na taj su način objedinili misterije dvo strukog slova A i slova M s misterijem raspeća na križu. Osobno sam pratio tragove dvostruka A = M simbolizma sve do babilonskog boga Sunca zvanog Šem ili Šamaš (u značenju "nebeski"), čiji su lik obično stavljali na cilindrične pečate; uzdizao se iz podzem nog svijeta kroz vrata u obliku slova M, držeći u rukama svoj štap. Bog Sunca, Šamaš, stiže na Zemlju kroz vrata koja sačinjavaju dva spojena slova A, držeći u ruci granu, štap ili zraku svjetlosti. Pritom dva kerubina čuvaju vrata, upravo kao i na ulazu u Eden. Po mome mišljenju, katarski amblem i ovaj drevni pečat iznose nam istu priču: Sin Božji uzdiže se kroz vrata u obliku AA ili M. Prvi su kršćani, a posebno gnostici iz Aleksandrije u Egiptu, bili pod snažnim utjecajem mitologije o Šemu. Parafraza Šema je dio iz nestale Knjižnice Nag Hamadija; nestale zato, jer su je sakrili sami gnostici kad ih je Rim započeo bezdušno progoniti. On govori o uzlasku Šema u nebesko carstvo, što je opet utemeljeno na još drevnijoj sumeranskoj priči o spasiocu, također imenom Šem, koji je uzašao i stupio na nebo kroz vrata oblikovana kao AA ili M. Iz svega ovoga se može lako uvidjeti da je i Baconovo korištenje AA ukazivalo na neprekinutu uporabu sustava simbola još od vreme na katara, preko gnostičkih kršćana do Egipćana, a zatim sve do Sumerana. Kao što ćemo sada istražiti, simbolizam ovoga AA je zapravo tre bao povezivati sva djela koja na sebi nose ovaj znak s drevnim mito vima o vratima za božanstva, ali ujedno postati i sredstvom kojim se sigurno prolazi kroz podzemni svijet bogova. BACON I NJEGOVO TAJNO DRUŠTVO Bitni podaci, koji nam otkrivaju Baconovu povezanost s vratima što vode prema carstvu bogova zahvaljujući simbolizmu dvostrukoga AA, pronađeni su u knjizi gospođe Henry Pott, tiskanoj 1911. godi-
ne pod nazivom Francis Bacon i njegovo tajno društvo. U njoj je na vela da je Bacon pripadao Vitezovima Ružinoga Križa (Rosenkreuzerima), koji su nastavili širiti i razvijati katarske vodene pečate i znakove na papiru. Kod tri je takva znaka za papir gospođa Pott otkrila, da su usko povezana s Francisom Baconom i njegovim bratom Anthonyem. Oni se mogu vidjeti u svim tiskanim knjigama kojima je autor bio Sir Francis, a prikazuju dvostruki svijećnjak, grozdove te lonac ili vrč. Gospođa Pott je utvrdila kako je samo nekoliko Baconovih pisama odaslano bez ijednog od gornjih simbola, ali ih zato u načelu imaju sve knjige kojima je autor. Oni su uključeni zato, jer - upravo kao i AA - ukazuju na njega kao na autora, odnosno - tim je znakovima potpisivao svoj rad na određenom djelu, ponegdje i kao recenzent, ili izdavač knjige. Vjerujem da i dvostruki svijećnjak ima veze s dvostrukim AA, od nosno dvostrukim vrhuncima (kulama ili stupovima), kroz koje se uzdiže Božji Sin ili Sunce. Grozdovi su, misli gospođa Pott, označavali za Bacona i njegovo društvo "plodove istinskoga znanja" - ili gnosis - koji se skupljaju na gomilu. Bacon kao da je, kaže ona, radio na vinskoj preši i sabirao grožđe (poput Jošue, Brojevi 13:23) te ga potom skladištio, da bi taj dragocjeni sok - kada tome dođe vrijeme - mogao razdijeliti drugim ljudima. Lonac ili vrč sadržavao je, po njezinu mišljenju, "nebeski sok" ili "liker znanja". U katarskim znacima na papiru se lonci, vaze i vrčevi prikazuju uvijek vrhom ispunjeni grožđem - plodovima znanja - i nebeskom hranom, zvanom mana - čistom božanskom hranom. Prema hebrejskim zapisima, mana se prikupljala tijekom izlaska sunca, da bi se zatim pohranjivala u Kovčeg saveza zajedno sa zlatnim vrčem i Aaronovim štapom, koji je u njemu procvjetao. Prema Sir Laurenceu Gardneru, Egipćani su manu nazivali mfkt. Bila je to tajanstvena supstanca zapanjujuće kakvoće, koja je stizala iz hiperdimenzionalnog carstva. U Abidosu, najstarijem egipatskom proročištu, nalazi se prikazan štap; pridržavaju ga dva anđela, što svojim tijelima oblikuju slovo M. "Glava", za koju Gerald Massey kaže da su je Egipćani nazivali mfkt,
kao da "lebdi" nad štapom. Pripada božici kravlje glave, Hator, koja gleda i progovara među obrisima slova M ili između dva vrhunca, to jest AA. Povežemo li ovu Masseyevu izjavu s Gardnerovim otkri ćem, možemo reći da bi mfkt kao glava mogao biti dio pomagala kroz koje je božica gledala ili progovarala, to jest - objavljivala svoja proročanstva. Za Egipćane je Hator bila isto ono što je Babiloncima predstavlja la božica Is-Tara, tvrdi Gardner. Njezina kosa ili glava bila je kao simbol oblikovana poput grčkoga slova omega, a i Hator su prikazi vali na isti način. I Hator, i Atena i Is-Tara su bile jedna te ista boginja. Razlog zbog kojega su sve tri tako usko povezane sa slovom ome ga je taj, što su one zapravo polovina onoga što se nazivalo "Alfa i Omega". Štap na Abidosu, na čijem se vrhu sklupčala zmija, samo je ranija varijacija Mojsijevog štapa i štapa Is-Tare, kao i koplja kojim prijeti Atena, potresajući ga. To je tajna koja se krije iza zaglavlja AA: amblem proročišta Abidos s mfkt kao glavom. Prema egipatskoj Knjizi mrtvih, Abidos je ulaz u Duat ili podzem ni svijet. Moramo se upitati nije li to samo drugo ime za hiperdimenzionalno carstvo, iz kojega izranja mfkt. Barbara Walker, baveći se dugo mitologijom, uočila je kako je Apo lon, druga polovina onoga AA, zapravo bilo grčko ime za egipatskog Apepa, zmije tame što je čuvala podzemni svijet Duat, te utvrdila da je to personifikacija za sam podzemni svijet. U alkemiji Srednjega vijeka, tvrdi dalje Walkersova, zmiju Apepa su pobrkali sa zmijom Ouroboros, koja je mogla otkriti tajnu Kamena mudraca; Gardner misli da je to samo još jedan naziv za mfkt. To je kamen svjetlosti i čuva ga zmaj, koji priječi ulaz kroz vrata što pripadaju bogovima. Samo, baš i nisam toliko uvjeren u to da su alkemičari pogriješili. Čudno je - a možda i nije - što se na engleskom jeziku, dakle - na jeziku barda, ono AA skraćuje kao "Two A" i čita kao "Tu A", što je korijen za Duat ili Amduat, egipatsku riječ koja označava - podzem ni svijet (Svijet mrtvih). Sada je jasno značenje simbolizma AA u zaglavlju Baconovih djela. Ono predstavlja pomagalo nalik štapu, koje otvara vrata što odvode u podzemni svijet. To je vrlo vjerojatno stup svjetlosti, onaj što se
nalazi u srcu njegove Nove Atlantide. Zahvaljujući svim ovim pove zanostima, moglo bi se predložiti kao rješenje, da je Bacon (Shakes peare) bio - prorok elizabetinskoga doba. Jer, on je u svojim rukama držao magični štap koji je otvarao put u podzemni svijet, a bio je i Potresač Koplja, ili - Spear Shaker.
PETI DIO
VIZIONARI I ALKEMIČARI
25. POGLAVLJE
Nostradamusova viđenja Je li francuski mistik iz petnaestog stoljeća imao što za reći ljudima današnjice?
J. Douglas Kenyon
Sredinom protekloga tisućljeća, strašna je kuga u Europi još kosila sve pred sobom. Prije no što će uminuti, ova će Crna smrt oduzeti živote jednoj četvrtini ondašnjega stanovništva toga kontinenta. Ipak, kao da čak ni u tim najmračnijim vremenima nije bila izgublje na svaka nada. Jer, u Francuskoj joj se snažno opirao jedan prosvijetljeni liječnik, spašavajući mnoge živote nečim, što je pisac John Hogue opisao "mješavinom čistoće i vitamina C (ružičastih pilula)". Ironijom sud bine, buduća će pokoljenja pokazati vrlo malo poštovanja prema ju načkim doprinosima zdravstvu Michela de Nostradamusa u spome nutim vremenima. Umjesto toga, uglavnom će ga pamtiti po njegovim mnogobrojnim mračnim i složenim proročanstvima o vremenima što dolaze. U svojim Centurijama, koje je započeo pisati 1554. godine, Nostradamus je svijetu ponudio seriju od deset dijelova, od kojih se svaki sastojao od stotine katrena s po četiri stiha, što su nudili pojedi nosti o još nepostojećim vremenima. Nasuprot općem vjerovanju, Nostradamus nije bio prorok prokletstava (barem ne za naše vrijeme). Premda su mnoga od njegovih proročanstava doista i bila zlokobna, on nije predvidio kraj svijeta prije osamdeset i šestog stoljeća. Ove su njegove katrene privlačile milijune tijekom stoljeća, posebno nakon što su se počeli događati ne ki od velikih povijesnih događaja, koji kao da su - preslikani u stvar nost - iskakali iz njegovih stranica. Neki tvrde da je predvidio Veliku francusku revoluciju, Hitlerovo rođenje i njegov uspon do moći, te
ubojstvo Johna F. Kennedyja. Posljednje, iznova probuđeno zanima nje za njegova proročanstva, dogodilo se nakon 11. rujna 2001. godi ne i napada na World Trade Center (Svjetski trgovački centar) u New Yorku. Dijelom je senzaciji pridonijelo obimno raspačavanje "katrena", upitno pripisanih Nostradamusu, koje su naoko opisivale sav užas tog napada. Prema članku u listu USA today, objavljenom stotinjak dana na kon napada, "sve vezano uz Nostradamusa odjednom je postalo 'in'." Knjige i video-filmovi jednostavno su nestajali s polica. Internetske tvrtke javljale su sa svih strana da je "Nostradamus" najtraženija riječ na njihovim tražilicama, barem u posljednje dvije godine. Čak je i Reuters izvijestio da je ovo ime uspjelo izgurati riječ "seks" s prvog mjesta. "Ovaj je fenomen," pisao je London Sunday Times, "vrlo jednosta van, gotovo poput religije: ili vjeruješ, ili ne vjeruješ." Psiholog Curtis Hsia s bostonskog sveučilišnog Središta za anksioznost i slične pore mećaje drži, da sve to nije nimalo iznenađujuće. "Ljudi tragaju za obja šnjenjem," izjavio je za USA today, "pa nastoje shvatiti ono što im je nepoznato, a žele i znati može li se predvidjeti što će se još dogoditi kao sljedeće." Nije iznenađujuće ni to da su intelektualni krugovi - predstavlja jući materijalističku sekularnu paradigmu - otpisali ovu pojavu kao čistu plitkost, ako ne i praznovjerje. Takve mislioce neće ni ovo ustra javanje javnosti potaknuti na traženje dubljih i promišljenijih odgo vora i objašnjenja za tekuća događanja, osim ovih kakva nam pruža ju ti današnji čuvari konačne istine. Značajne i trenutačne promjene u društvu, koje su izazvali doga đaji od 11. rujna 2001., izgledaju temeljite i najvećim su dijelom po zitivne. Ne samo što je neki novi duh zajedništva prožeo i zamijenio ranije svađe u politici na koje smo već navikli, nego se i budnost iz "paranoje" preobrazila u "razumni oprez", dok je domoljublje posta lo politički ispravan stav. Mnogi su istodobno zamijetili i jedan fini pomak, koji bi se na kraju mogao pokazati najznačajnijom od svih promjena. Znatno se povećalo traganje za dubljim odgovorima na misterije koje život donosi pred nas, a dokaz tome je i nevjerojatan porast zanimanja za Nostradamusa.
Međutim, gdje god ima velikih apetita, uvijek će biti i onih spre mnih da im udovolje i ispune ih, bilo na pošten ili kakav drugi način. Kako se to odnosi i na "Nostradamusove katrene", koje su se uokolo dijelile na svakom koraku, na djelu je nažalost ovo potonje. Jedna od takvih strofa što su kružile uokolo kaže: U Božjem će Gradu silno zatutnjati, dva će brata Kaos razoriti, veliki vođa će podleći, no utvrda izdržati, treći će veliki rat početi dok grad će još gorjeti. Pokazalo se da ove retke nije napisao Nostradamus; skinuti su sa internetskih stranica Neila Marshalla, inače dobrog poznavatelja Nostradamusa, koji je na ovaj način želio pokazati kako nečija bogata mašta može utjecati i na važne događaje. No, problem je još i uvećao dodatnim, lažnim katrenama: U godini novoga stoljeća i devet mjeseci s neba će stići Kralj Užasa Veliki. Nebo će na stupnjeva četrdeset i pet gorjeti. Vatra će se velikom novom gradu približiti. U gradu Yorku sve će stati, braću će blizance Kaos razoriti, i utvrda će pasti; dok veliki će vođa podleći, a veliki grad još gorjeti, počet će veliki rat treći. Dakle, opet krivotvoritelji na djelu. Druga katrena, to je već na prvi pogled jasno, čista je izmišljotina. U prvoj katreni dva su stiha uzeta iz posve različitih proročanstava da bi se postigao željeni učinak. Prvi stih je stvarno povezan s lipnjem 1999. godine (ili možda 2000.te), ali prethodno spojen s mnogim drugim događajima. (To me podsjeća na uobičajenu praksu citiranja Biblije izvlačenjem poruka iz konteksta, kao primjerice: "I Juda ode i objesi se... Pođite i činite tako.") Pisac John Hogue temeljito se bavio ovim francuskim vidovnjakom i mnogo pisao o njemu. On tvrdi da se uvijek može namirisati takav jedan izmišljeni "štakor", čim se Nostradamusa citira bez točnog na-
vođenja izvora. "Pa i sam se još za života morao suočavati s lažnim proročanskim knjigama, koje su pokušavali pripisati njegovom ime nu. No, zaštitio je i sebe, a i nas indeksiranjem svakoga od proročan skih stihova radi verifikacije." Zar bi naše vrijeme trebalo otpisati Nostradamusa kao proroka? Hogue vjeruje da to i činimo, samo - na vlastitu štetu. "(On) je govo rio o novom tipu svjetskoga rata koji tek treba doći," tvrdi, "o onome koji će se koristiti iznenađenjem i zasjedama. Trebao bi ga pokrenuti muslimanski vođa s Bliskog Istoka. On je terorist, a u proročanstvima mu je dao šifrirano ime 'Mabus' ili 'Treći Antikrist' (za Napoleona i Hitlera se drži da su bili prva dvojica). Taj će čovjek biti jedan od prvih koji će pasti u tom ratu. Zato će postati simbolički mučenik za sve ostale teroriste, koji će Zemlju natapati krvlju idućih dvadeset i sedam godina. "Nadalje, Nostradamus je govorio i o velikom novom gradu, izra đenom od visokih šupljih planina u blizini vrta zemaljskog. "Država New Jersey, s čije se obale mogu vidjeti goleme prazne "planine" nebodera New York Cityja, poznata je i kao "Država vrto va". U dva Nostradamusova proročanstva, ono što je njegov um še snaestoga stoljeća mogao nazvati jedino 'nečim', usijeca put do tih šupljih planina. Zatim su one razrezane u različitim veličinama, kako kaže. Prije puna četiri stoljeća Nostradamus je vidio ove goleme šu plje planine, te kako ih obavija visoki plamen što naglo izbija. Navi jestio je time da se taj plamen nije mogao ugasiti, te da su dim i otpad morali podići goleme oblake otrovne prašine, što je onečistila vodu. Centurija 6, katrena 97 kaže: Gorjet će nebo na četrdesetpetom stupnju, novi će veliki grad vatra tad okružit. Naglo će uvis suknut, sve bit u plamenu, kad Normani htjednu dokaze pružit. Kako je Houge ovo objasnio, "New York City se uistinu nalazi blizu 45.-tog stupnja zemljopisne dužine, i doista u usporedbi s gradovima svijeta pripada relativno mladim gradovima, a na toj zemljopisnoj dužini nema drugih gradova koji bi se mogli nazvati "velikima" i do voljno značajnima da bi privukli Nostradamusovu pozornost. Drugi
i treći stih mogli bi opisivati plamteće motore dvaju putničkih zrako plova, što se približavaju velikom gradu. Oba su udarila u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra. Strašne vatrene lopte golema plamena suknule su k nebu, dok su obavještajne službe SAD-a doista tražile potvrdu svojih francuskih suradnika o govorkanjima vezanim uz izvr šeni napad na Ameriku. "Druga mogućnost (osim "zemljopisne dužine")", objašnjava Pa tricia Spadaro, koautorica knjige Saint Germainovo proročanstvo za novo tisućljeće, u kojoj analizira i Nostradamusova, kao i druga ključ-
Slika 25.1: Je li Nostradamus predvidio razaranje nebodera blizanaca na Manhattanu 2001. godine?
na proročanstva, "bila bi, da je Nostradamus Vidio' taj događaj s tla, s nulte točke, otkud je pod kutom od 45 stupnjeva gledao kako zra koplovi udaraju u nebodere." Novu mogućnost tumačenja riječi "Normani" objavila je proroči ca Elizabeth Clare. "Riječ Normani doslovno znači "ljudi sa sjevera", kaže ona. "Ako je ovo pisano u šiframa, tada se i nebeski svijet može nazvati "sjeverom", a njegovi stanovnici "ljudima sa sjevera" - to jest, anđeli, arkanđeli i sveci, koji iz nebeskoga svijeta dopiru do nas du hovnim putovima. Možda ćemo se okrenuti njima, prosvijetljenima, u vrijeme ispunjenja tog proročanstva, da bismo shvatili duhovni značaj onoga što se događa." Centurija 10, katrena 49 kaže: Vrt zemaljski kraj novoga grada, pokraj puta za šuplje planine: osvojen bit će i zagađen tada, pit će na silu vode sumporne. Hogue naglašava: "Kad biste stajali na zapadnoj obali rijeke Hudson u New Jerseyu ("Država vrtova"), te gledali preko nje na Manhattan Island, vidjeli biste "planine" New Yorka, izgrađene ljudskom rukom. Čak i sami Njujorčani opisuju svoje bulevare kao "kanjone" usječene među divovske nebodere, što nalikuju planinama. "Na putu za ove 'šuplje planine' divljali su teroristi u otetim put ničkim zrakoplovima, pripravni na izazivanje svojih smrtonosnih udaraca. 'Šuplje planine' i 'vrt zemaljski' su 'osvojeni', kako to Nostra damus opisuje na svom renesansnom francuskom jeziku...". Hogue vjeruje da je to pokušaj poetskog opisivanja vizije urušavanja golemih zdanja nalik planinama usljed gravitacijske sile: "Ova centurija opisuje šuplje planine što se urušavaju i rastapaju u mješa vini vrelih oblaka plamena i prašine od vlastita otpada. Posljednji stih je pokušaj opisa otrovnosti tog otpadnog oblaka što je prekrio New York City teškim slojem azbestne prašine." Hogue također vjeruje da bi ovaj posljednji stih katrene trebao ocrtati i budućnost, te još daleko teži napad na New York. O 'Mabusu, Trećem Antikristu' i njegovih dvadeset i sedam godina terorizma Hogue govori u Centuriji 2, katrena 62:
Mabus će mrijeti, tad će da strada goveda mnogo i premnogo svijeta, osveta brzo stići će tada. Žeđa i glad kad zamre kometa. Centurija 8, katrena 77 nastavlja opisivati ovaj događaj: Treći će Antikrist puniti groblje dvadeset sedam ljeta, pun bijesa. Krivovjerci mrtvi, oteto roblje, Potoci rujni, grad, krv, tjelesa. Hogue je dugo prolazak kometa Hale-Bopp 1997. godine tumačio kao ključ za godinu kada će se Treći Antikrist ili Mabus pojaviti u skoroj budućnosti. Nostradamus je ukazao na Mabusa ili kralja tero ra (barem djelomično), kaže Hogue, u povezanoj katreni 72 iz Centu rije 10, kao na "vladara, što se sprema strašan i grozan iz neba doći", i to ili "mjeseca sedmog 1999. godine" (srpanj 1999.), ili "1999. plus sedam mjeseci" (dakle, srpanj 2000.). I premda malo ljudi može zanemariti veliku sličnost u usporedbi civilnih zrakoplova koji udaraju u Pentagon i nebodere blizance WTC-a s terorom koji "dolazi iz neba", Hogue vjeruje da je Mabus već stigao, premda nešto kasnije no što je Nostradamus najavio. U svezi s time kaže: "Ja baš i ne bih čovjeka, koji proriče nešto što će se dogoditi za 450 godina, optuživao za pogrešku od dvije godine i četiri mjeseca, ili za četrnaest mjeseci, ovisno o tome na koji je srpanj Nostradamus mislio." Općenito govoreći, otkrivanje pravoga značenja Nostradamusovih proročanstava pomalo nalikuje tumačenjima Biblije, naročito njezinog dijela koji nazivamo Otkrivenjem. Mnogo toga ostaje u oku proma trača, no to nije razlog da se odbaci cijeli postupak tumačenja. Ustvari, o tome bi se i moglo raditi. Joseph Jochmans, kao još jedan autoritet za Nostradamusa, rekao je za novi broj lista Atlantis Rising: "Što se god čovjek više bavi onime što je on (Nostradamus) doista napisao u svojim izvornim stihovi ma, pisanim na starofrancuskom jeziku, to više shvaća da njegova pro ročanstva imaju nekoliko mogućih tumačenja, a ona mogu odvesti u
raznim smjerovima kojima proročanstva mogu krenuti. U biti, ono što je Nostradamus radio kroz svoje proročanske poruke bilo je, da je pred nas postavljao ogledalo i pokazivao nam putove kojima možemo krenuti, a koji već postoje u nama. Koje ćemo od tih proročanstava odabrati da bi se ispunilo, to prepušta nama." Prema gospođi Spadaro, proroci nam govore da proročanstva nisu nešto uklesano u kamenu. Ona su tek upozorenje, tvrdi ona, a promjene koje izvršimo u vlastitim životima svakako će utjecati na ishod. Pa i u drevnom ratu između Dobra i Zla, sve promjene, i one unu tarnje kao i vanjske, odvijaju se prema pravilima - "zakonitostima" pojedinog dramatičnog događaja. U obliku klasičnih kazališnih pred stava, posuđenima iz drevnih hramskih obreda - kako su ih barem učenjaci shvaćali, od Aristotela pa do Goethea - gledateljstvo treba doživjeti katarzu: pročišćenje, olakšanje ili promjenu, nakon što ga se oprezno sprovodi kroz određeni broj utvrđenih koraka (početak zapleta, zaplet, vrhunac sukoba, i tako dalje). U Shakespeareovim tra gedijama, sukob koji se obično prikazuje u prvom činu na kraju se i razrješava, nakon što su se protagonist i antagonist probili kroz dra matsku formulu ili prihvatili predviđeni vrhunac sukoba. To se nazi va metamorfozom i može se opisati kao put na kojemu se iz gusjeni ce rađa leptir, ili iz pupoljka procvjeta ruža. Za alkemičare je ovakva promjena, za kojom je valjalo tragati, bila veliki posao transmutacije bazne kovine primitivne duše u rafinirano zlato višega Ja - što se po nekad nazivalo i - pretvaranjem vode u vino. Za ovu školu mislilaca, vanjski svijet nije ništa drugo doli odraz jednoga davno postojećeg svijeta unutar onoga "Kako gore, tako i do lje: "Zar bi mnogo strašniji "smak svijeta", kako je predstavljen u apokaliptičkoj literaturi, mogao u stvarnosti predstavljati takav veliki događaj promjene, koja se mora dogoditi u nama samima? Do vanj skih katastrofa (u fizičkom svijetu) dolazi kada se iznutra nisu dogo dile nužne promjene. I dok iznutra prolazimo kroz već predodređene događaje, oslobađamo se duhovnih tirana kakvi su materijalizam i idolatrija, koji nas vežu uz niža stanja svijesti." U knjizi objavljenoj 1998. godine pod nazivom Skriveno tisućljeće: Zabluda o Sudnjem danu, autor Stephen Koke podrobno se bavi ovim temama. Koke vjeruje da se Otkrivenje ili Apokalipsa i Sudnji dan
bave isključivo psihološkim pitanjima. On kaže: "Biblijska Apokalip sa uopće ne govori o fizičkom svijetu, već ukazuje na velike promje ne u ljudskoj svijesti i stavovima. Predmet kojim se Apokalipsa bavi je svijet psihe ili duše." Kao znanstvenik koji se bavi psihološkim istraživanjima, Joseph Ray je objasnio: "Skriveni jezik Biblije su alegorije i metafore. Što će netko razumjeti, to će ovisiti o stupnju duhovne svijesti, koju je ra zvio i dopustio da se u njemu razvije." Usto dodaje: "Metafora o izgu bljenom kontinentu zvanom Atlantida, koji se iznova uzdiže, mogla bi za osobu značiti povratak dotad za nju izgubljenih znanja." I, kao što Koke zamjećuje, "Ono što bi proročanstva o tisućljeću (ili Sud njem danu) mogla otkriti, to je - renesansa, a ne katastrofa." "Nalazimo se u vremenu jedinstvenih izazova i jedinstvenih mo gućnosti," misli gospođa Spadaro. Proroci od Nostradamusa do apo stola Ivana i njegova Otkrivenja, od Edgara Caycea do Saint Germaina - predvidjeli su za Ameriku nailazeće prijelazno razdoblje, koje sa sobom donosi iste one izazove kakvi su slomili Atlantidu. "Proroci i sage s Istoka i Zapada," tvrdi Spadaro, "govore nam, da su ratovi odraz unutarnjeg ratovanja što se odvija u stanovnicima pla neta Zemlje. I oni nam govore da možemo utjecati na te vanjske okol nosti, ako se sami pozabavimo unutarnjom transformacijom. Ono što je pritom važno nije toliko podudaranje događaja s proročanstvima, već učenje i nadrastanje tih događaja koji se odvijaju - te promjena ishoda samog proročanstva mijenjanjem vlastite svijesti." To ne znači da ćemo i uživati u ovakvoj transformaciji. "Um obič no ne želi biti izmijenjen," kaže Koke, "jer mu promjena nalikuje ula sku u kaos i čudnovatost." Psihoanalitičar Carl Jung je u svojim osob nim nastojanjima da shvati ljudsko ponašanje, utvrdio postojanje straha od neobičnog - mizoneizam, kako ga je nazvao, te ga smjestio među vrlo moćne pokretače određenih ponašanja. Svakako, događaj koji smo diljem svijeta promatrali kao televizijski gledatelji - trenutak kada su se golemi zrakoplovi, vođeni rukama suludih ubojica, zabijali u divovske njujorške blizance i u trenu ubija li tisuće ljudi - doista predstavlja užas biblijskih razmjera, od onih kakvi bi mogli potaknuti misli vezane uz smrt i Sudnji dan. Kao ta kav, mogao bi oblikovati katalizator za neku vrstu ubrzanoga razmi-
šljanja, kakvo se inače ne bi pojavilo u mirnijim vremenima. No, je li to proizvod prorečene velike promjene, ili joj je uzrok - to sad više nije pravo pitanje, jer ostaje činjenica, koju su već potvrdili mnogi da mi više nikada nećemo biti isti. I zato, iskoristimo to na najbolji mogući način.
26. POGLAVLJE
Giordano Bruno Zašto su ga spalili na lomači?
J o h n Chambers
Sve donedavna, većina ljudi poznavala je Giordana Bruna kao brilijantnog dominikanskog svećenika, kojega su javno spalili na lomači u Rimu 17. veljače 1600. godine, jer - ne samo što je tvrdio da se Ze mlja okreće oko Sunca, već je rekao i da je svemir beskrajan, te u sebi sadrži beskonačan broj svjetova. No, tijekom proteklih pola stoljeća počeo se nazirati i Bruno još širih zamisli. Sada je očito da su dosezi njegove misli i njezina kakvoća bili zapanjujući, te da su se odnosili na gotovo svaku od ljudskih djelatnosti. Najmanje jedan od suvremenih komentatora, Ramon Mendoza, ne oklijeva nazivati Bruna osnivačem suvremene kozmologije. Već je dugo poznato da su iznimno točni opisi našega fizičkog svemira, koje nam je ostavio ovaj talijanski svećenik, predvidjeli stoljeća bu dućih otkrića suvremene astronomije. Bruno je u kasnim godinama šesnaestoga stoljeća čak napisao da "u svemiru postoji bezbroj sazviježđa, sunaca i planeta; mi vidimo samo sunca, jer ona daju svjetlost; planeti nam ostaju nevidljivi, jer su maleni i tamni." No, Brunova su predskazanja išla i znatno dalje od toga. Mendoza i njemu slični autori naglašavaju da je ovaj mislilac, kojega su podu čavali katolički voditelji sjemeništa, bio čak i non-dualist - to jest, netko, tko je vjerovao da um i materija nisu odvojeni, već predstav ljaju samo dva aspekta jedinstvene stvarnosti, koja im je oboma u osnovi - uvjerenje, za koje su se tek u našem stoljeću našle i uši koje su ga prihvatile. U svom djelu Acentrični labirint iz 1997. godine Mendoza piše da je "kamen temeljac Brunove ontologije sljedeći uvid: materija je inte-
ligentna, a inteligencija je mate rijalna." U samoj je suštini ma terije da je samopokretačka, da se razvija, te da unutar same se be iznalazi sve one oblike koje je sposobna prihvatiti. Materija us trojava samu sebe i samu sebe mijenja, preobražava. Kao da je ovakvim stavovima Bruno predvidio teoriju kaosa, čiji promicatelji tvrde da materi ja nastoji posve spontano samu sebe ustrojiti i presložiti u kompleksnije, više oblike ustroja. Kao da se time stavio na stranu Slika 26.1: Giordano Bruno, vizionar onih koji danas vjeruju u "nulto koji je početkom sedamnaestog stoljeća stanje" svemira, ono u kojemu smaknut zbog svojih uvjerenja. se implicitni, energetski poredak stvarnosti vidi tek kao podloga svemu - čitavom prostoru i vremenu. Doista, ovakvim stavom (proisteklim iz drevnoga svijeta) o anima mundi, univerzalnoj duši "Boga - svijesti" - jednog aspekta ove pot pune stvarnosti, kojoj je drugi aspekt materija - Bruno se našao vrlo blizu stanovištu novih proroka kvantne holografije, koji drže da je sva ki pojedini djelić svemira sadržan u svakom drugom njegovom djeliću. No, Brunov genij nije bio samo kozmološki. Julia Jones, književ nica iz Los Angelesa, trenutno se bavi istraživanjem vezanim uz ovo ga "krivovjernog" filozofa; tvrdi da je Bruno bio neumorni promica telj ekumenizma, koji je u doba krvavih progona svih vrsta sljedbi propovijedao, zazivao i aktivno se zalagao za opće pomirenje svih su stava religija - katolika s protestantima, kršćana s bezbožnicima. "Jedinstvo je bila njegova lozinka," kaže gospođa Jones, koja vje ruje da bi Bruno bio oduševljen i nimalo iznenađen kada bi saznao da je sredinom lipnja 1998. godine Vatikan pristao na okončanje pet stotina godina dugih neprijateljstava s luteranima, potpisujući dekla raciju koja navodi da "obje strane dijele temeljno razumijevanje na čina na koji ljudska bića primaju Božji oproštaj i spasenje." Ona na
glašava i to, da je New York Times ovu vijest objavio na prvoj stranici, tik uz veliki naslov kojim izvještava o novootkrivenom planetu što kruži oko crvenog patuljka - zvijezde udaljene svega petnaest svje tlosnih godina od našega Sunca. Bruna jednako tako ne bi iznenadilo niti ovo izvješće, misli ona, i sigurno bi obje priče - pa i njihovo ovakvo objavljivanje, u paru - sagledao kao potvrdu svojega vjerovanja u temeljno jedinstvo svih stvari. No, postoji još jedno područje koje istraživači tek sada počinju proučavati, na kojemu se Bruno našao ispred svoga vremena, i to ne samo 400 godina prije svojih suvremenika, već i - ispred našega doba. Ovo se odnosi na koncept kojega zdušno promiču suvremeni pristaše New Age pokreta - kako ljudski um ima beskrajnu snagu da sam oblikuje, stvara, prodire i shvaća stvarnost oko sebe. "Naše misli stvaraju stvarnost," postala je glavna misao.[da, ali na Levelu 4, p.scan] Bruno je daleko nadišao ovu spoznaju, zalažući se - i to u vreme nu koje je gušilo i najmanji oblik slobodnog razmišljanja - za to, da bismo svi mi mogli i trebali nastojati postati nalik Bogu samome, kako bismo mogli ući u njegov način spoznavanja, i time steći osob nu moć nad svijetom što nas okružuje. "Natjerajte sebe da rastete do nemjerljivih veličina," pisao je on, "oslobodite se ograničenja i oslo bodite svoja tijela; uzdignite se iznad svih vremena, postanite Vječ nost, i tada ćete razumjeti Boga. Vjerujte u to da za vas ništa nije ne moguće, mislite o sebi kao o besmrtnom biću sposobnom da razumije sve - sve umjetnosti, znanosti, narav svakoga živog bića." Suvremene pobornike pokreta New Age kritiziraju zbog proiz voljne prirode njihova vjerovanja u ovu snagu uma da stvori stvarnost; optužuju ih da ulaze u nedisciplinirano i neodgovorno "carstvo či stih želja." Ono što se nije znalo o Brunu - budući da istraživači to nisu naglašavali, jer su se uvijek usmjeravali na njegovo djelovanje kao teoretičara znanosti - to je činjenica, da je taj talijanski svećenik i filozof, koji je inače živio neko vrijeme i u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj, čitavoga života stremio otkrivanju niza pomagala, koja bi mu omogućila iskorištavanje snage vlastitog uma, i to na nadzira ni način. On je iznašao ova pomagala i, radeći osobno na njima, pronalazio pritom vrlo izvorna i posebna rješenja - i to u kvazi-znanosti astral-
ne magije, koja je već stoljeće ranije plijenila maštu najvećih umova talijanske renesanse. U naše su doba mislioci i pisci kakvi su Schwaller de Lubicz i na ma vremenski bliži Robert Bauval ustvrdili, da je drevna egipatska civilizacija sezala u daleko davnija vremena no što se dosad mislilo, te da je u maglama ovih davno nestalih starina postojao posjedovatelj tajanstvenih znanja, koji je darivao svoje velike duhovne i prakti čne moći ondašnjim ljudima. I mnogi među današnjim pristašama New Age pokreta često misle da su se dokopali takvih spoznaja obično na području nadziranja uma - bilo kanaliziranjem, bilo čita njem drevnih izvora. Kao da smo svi mi nekako zaboravili da su u Europi petnaestog i šesnaestog stoljeća i mislioci, kakvi su bili Marsilio Ficino i Pico della Mirandola, imali ista takva uvjerenja. Takav je bio i Giordano Bruno, koji se u crkvenim krugovima zapravo pomalo i razmetao time, da je on "egipatski" filozof, koji je preuzeo baklju spoznaja o davno nestalim vjerovanjima te ih sada predstavljao, i to diljem Europe, kao znatno nadmoćnija vjerovanjima što ih je promicala Rimokatolička crkva. Upravo ga je spremnost na nošenje ove baklje na kraju i izručila pla menu Inkvizicije. Bruno je došao do uvjerenja da mi možemo izravno komunicira ti s amima mundi - dušom svijeta, ili, da ovdje navedemo njegove riječi, "spojiti se" s dušom svemira, ukoliko joj se obratimo njoj razumljivim jezikom - simbolima magije, kakve je davno oblikovala maštovitost čovjeka. Mudrost drevnih Egipćana je bila ona koja mu je trebala osigurati oruđe da bi učinio isto, što su sebi činili i stari Egipćani. Ovo navodno drevno tijelo znanja bilo je i našim suvremenicima silno primamljivo u svojoj prividnoj novini; jer, stiglo je do Europe iz područja Bliskog Istoka tek sredinom petnaestog stoljeća. Francis Yates je kao dobar poznavatelj Brunova djela napisala da su "Grci izjednačili Tota, egipatskog boga mudrosti i pisara, sa svojim bogom Hermesom, te da su ga pokatkad nazivali i 'Triput Velikim'. Kasnije su i Latini preuzeli ovu identifikaciju Hermesa ili Merkura s Totom." Negdje oko 1460. godine, redovnik koji je iz Makedonije do veden na dvor Cosima de Medicija u Firenzi, donio je sa sobom grč ki rukopis što je sadržavao prijepis teksta Corpus Hermeticum. Za
ovaj se rad misli da je pisan u davnim vremenima, možda čak i u doba prije Noe i Velikog potopa, te da ga je pisao sveznajući egipat ski svećenik - a možda čak i Tot osobno - nadjenuvši mu i naziv Hermeticum. De Medici je naredio slavnom učenjaku i misliocu Marsiliju Ficinu da odmah prevede taj tekst; Ficino je to i učinio, te si time pribavio poštovanje mnogih radi iskazanog bogatstva znanja, posebno kada se radilo o astralnoj magiji. A sam je prijevod bio istinska senzacija: zajedno s drugim, navodno drevnim egipatskim radovima koji su tada počeli pristizati u Europu, te s Kabalom koja je stigla kroz Špa njolsku i tada je po prvi put prevedena, ovaj je Ficinov rad izazvao pravu intelektualnu revoluciju; ona je i stotinu godina kasnije bila dovoljno snažna da bi zaokupila maštu jednoga Giordana Bruna. Astralna magija je naučavala da je moguće privući snagu zvijezda i planeta, koje se onda znalcu stavljaju na raspolaganje, ili - kako je to Ficino objasnio - "privlače za njega život rajski." Ovo se može po stići pomoću rukovanja složenim nizom vrlo podrobnih slika, od ko jih su neke uzete i iz znakova Zodijaka. A opet, kako naglašava Yates, astralna magija je nestala iz astrološkog determinizma zadobivši moć nad zvijezdama - djelomično od znakova dekana, to jest trideset i šest dijelova na koje su drevni Egipćani podijelili nebesko carstvo. Bilo je bitno da osoba ima ispred sebe ove slike, ili da ih barem u mislima neprestano drži pred očima i razmišlja o njima. Jednako važno bilo je i to, da ih podupre nazočnošću odgovarajućih predme ta kakvi su boje, ili drago kamenje, ili povrće. Ovi bi talijanski renesan sni magi danas tvrdili da, ako su već piramide drevnoga Egipta bile raspoređene na način da oblikom tog rasporeda odgovaraju zvijež đu, tada se time željela privući snaga tih zvijezda; stoga one za njih nikako ne bi mogle biti rezultat praposjeta nekih bića iz drugih svjeto va. Primjerice, oni bi ustrajali u tome da se prikaz nebesa, za kojega kažu da se nalazi na svodu grobnice prvoga kineskog cara Qin Shi Huangdija, ondje nalazi samo zato, kako bi na carevo tijelo privukao snagu svih naslikanih nebeskih tijela. Ficino i njegovi istomišljenici su vjerovali kako su Egipćani bili u stanju upravljati tim svemirskim energijama na takav način, da bi čak nagonili duhove na ulazak u kipove te na njihovo oživljavanje. Uzeli
su zdravo za gotovo izjavu u Picatrixu - prvoj knjizi Corpus Hermeticuma - da je "Hermes bio prvi koji je stvorio slike sredstvima, po moću kojih je znao kako se upravlja Nilom i zaustavlja njegovo kre tanje." Budući da se Crkva doista razjarila zbog poganskih egipatskih elemenata u astralnoj magiji, mislioci poput Ficina i della Mirandole nastavili su se njome baviti tek oprezno i uzgred, premda i dalje s entuzijazmom. Bruno je, međutim, bio drukčiji od njih. Kao što je Yates naglasila, on je "krenuo znatno hrabrijim putem, ustrajući u tome da je magij ska egipatska religija bila ne samo najstarija na svijetu, već i istinska religija, koju su judaizam i kršćanstvo kasnije tek zamutili i korum pirali." Za mislioce renesanse, podrobne i složene slike zvijezda, planeta i dekana toliko važnih za astralnu magiju, bile su znatno više od običnih slika: one su predstavljale sučeljavanje među fizičkim stvar nostima Zemlje i božanskim svijetom animae mundi. No, Bruno je promišljao i korak dalje. Vjerovao je da u svemiru ne postoji ništa drugo osim materije, ili točnije - dviju vrsta materije, tjelesne i be stjelesne. I dok materija može biti temeljna, ona bestjelesna materija pokretala se zahvaljujući anima mundi - duši svijeta. I više od toga - cjelokupna je materija bila i besmrtna i božanska, upravo zbog na zočnosti anima mundi. Bruno je vjerovao da je osnovna sposobnost koju posjeduje duša svijeta ono, što je sam nazivao "univerzalnim intelektom" (intelletto universale), jer "on izravno upravlja materijom i preobražava je u njezinim beskrajnim promjenjivostima." Za ovu je materiju, za koju je držao da je suštinska svim bićima, u svome djelu De 'l infinito (O beskonačnosti) skovao i prelijepu rečenicu, napisavši da "već umor na od starog izgleda, (ona) leži u iščekivanju žudeći za novim, jer želi postati sve i, u skladu s vlastitim snagama, biti slična svakome biću." Upravljajući materijom, intelletto universale uvijek mora uzimati u obzir ovu njezinu sklonost; ona ne bi mogla raditi na njegov način, u cijelosti svojevoljno. Bruno to objašnjava ovako: "Prema raznoli kim načinima raspolaganja materijom i prema sposobnostima aktiv nih i pasivnih materijalnih načela, (on) uspijeva proizvesti različite konfiguracije i stvoriti različite sposobnosti, prikazujući pokatkad ži-
va bića bez osjeta, a ponekad opet živa i osjetilna bića bez inteligencije... Tako su za Bruna materija i duh u suštini jedno, iako je materija primarna. To je znatno potkrijepilo njegovu tvrdnju da bi on, uprav ljajući slikama astralne magije, bio u stanju komunicirati s anima mundi na takav način, da izmijeni fizičku stvarnost (uključujući ov dje, kako je barem promišljao u sebi, i same zvijezde na nebu, i pla nete u njihovim orbitama!); on je svoje slike stvorio na pretpostavci da su anima mundi i fizička stvarnost zapravo jedno te isto. Je li to bilo ono, što je najviše užasnulo venecijanske inkvizitore? Jesu li oni znali više od nas - naime, da je Bruno otkrio način na koji će uzbur kati i sam fizički svemir? Jesu li ga zbog toga osudili na jezovitu smrt u plamenu lomače, tajeći i skrivajući najveći dio zabilješki vezanih uz njegovo suđenje i smaknuće? Do naših se dana sačuvalo izvješće tek jednoga jedinog svjedoka, očevica spaljivanja Giordana Bruna, a Rimokatolička crkva je sve do devetnaestog stoljeća uporno nijekala da je uopće ikada na takav užasan način postupila protiv vlastitog dominikanskog svećenika. Tako se misa zadušnica za Bruna po prvi put odslužila tek 1889. godine, i to na istom onome mjestu u Rimu gdje je i dočekao smrt. Julia Jones kaže da se u počast toga čovjeka u ono doba okupilo oko 30.000 ljudi iz svih dijelova Europe; neki su bili bijesni zbog održava nje ove mise, dok su se drugi među njima radovali. Papa se toga dana povukao u osamu i strogo postio, nadajući se da će time umanjiti bilo kakve zle posljedice cijeloga događaja. Nešto više od stotinu godina nakon ove mise, 17. veljače 2000. go dine, opet su se tisuće ljudi okupile u Campo dei Fiori u Rimu - na mjestu njegova smaknuća - da bi zajedno proslavile četiri stoljeća od smrti Giordana Bruna. Unatoč Katoličkoj Crkvi, koja je posve igno rirala ovaj spomen - dan i sve upriličene svečanosti, Brunova reha bilitacija napreduje polako, ali sigurno. Nema sumnje da je njegova hrabra i brilijantna nazočnost i danas silno potrebna u svijetu.
27. POGLAVLJE
Otkrivena Ivana Orleanska Što je povijest izostavila iz njezine neobične sage?
Jeff Nisbet Godine 1431. 30. svibnja jedna je mlada djevojka živa spaljena na lomači u francuskom gradu Rouenu - zbog krivovjerja i bavljenja vradžbinama. Prema izvješću očevica, kada ju je zahvatio plamen, vatra "kao da je sunula unazad i pred svjetinom se pokazalo njezino nago tijelo, i sve one tajne koje mogu i trebaju pripadati ženi, vjerojatno da bi se uklonila bilo kakva sumnja u ljudskim umovima. I kada su dovoljno dugo zurili u njezino mrtvo tijelo, sputano uza stup lomače, krvnik je još jednom krenuo uokolo podjarujući vatru oko njezina već ispr ženog trupla, koje je ubrzo izgorjelo do kraja; meso i kosti, sve je bilo svedeno tek na pepeo." Premda nam povijest govori da je žrtva bila Ivana Orleanska, jed nostavna pastirica kasnije u povijesti poznata i kao Djevica Orleanska, izvješća o njezinu smaknuću pokazuju da se u ono doba sumnjalo čak i u njezin spol - sumnja, koja se možda isuviše olako i prebrzo ukloni la iz povijesnih zapisa. Ivana zaslužuje da je promotrimo pobliže. Rođena 6. siječnja 1412. godine, ostala je jedan od - povijesno gledano - najbolje dokumentiranih povijesnih likova; ovo ne mora čuditi, budući da su svi zapisnici iz nekoliko sudskih postupaka protiv nje ostali sačuvani do naših dana. U dobi od trinaest godina Ivana je začula glas koji joj je rekao da ju je "Kralj Nebeski" odabrao kako bi "donijela oslobođenje francu skom kraljevstvu, te pomoć i zaštitu kralju Charlesu." U to se vrijeme veliki dio Francuske nalazio pod engleskom domi nacijom, i francuska je suverenost visjela o tananim nitima. Snage
engleskoga kralja Henrya V izvršile su napad 1415. godine, te prire dile Francuzima mučan poraz kod Agincourta. U trenutku Henryjeve smrti 1422. godine, Engleska je nadzirala čitavo područje Francuske sjeverno od rijeke Loire, a 1428. godine došlo je i do opsade posljed njeg francuskog uporišta u tom području - grada Orleansa. Da bi stvari stajale još gore po zemlju, oko francuskog se prijesto lja vodila žestoka bitka. Naime, engleski kralj Henry je oženio kćerku francuskog kralja Charlesa VI, na temelju čega je - prema sporazumu iz 1420. godine potpisanom u Troyesu iste godine - objavio, da je nasljednik i francus kog prijestolja njegov sin, te da ima veća prava na to prijestolje od dauphina (prijestolonasljednika) Charlesa, sina francuskog kralja. Dodajući rani još i uvredu, proširio je priču o tome kako je Charles zapravo nezakonito dijete - govorkanje koje je podupirala i njegova vlastita obudovjela majka, Isabeau. Ona je uživala zaštitu francuske pokrajine Burgundije, što je sklopila savez s Englezima, i - što je onda mogla učiniti kao majka? Barem dok su Burgundijci držali Pariz pod nadzorom, njezin je sin dauphin barem mogao održavati neku vrstu žalosnoga dvora u Chinonu. A tada se, 4. ožujka 1429. godine, pojavila Ivana. Odobrili su joj susret s dauphinom već 6. ožujka i ona ga je uz bo žansku pomoć uspjela prepoznati, premda su ga prerušili. Zadivila ga je navodeći mu tajnu koju je mogao znati jedino on. Stoga ju je predstavio svome dvoru, a ovaj ju je prvo kritički procijenio, pa potom preporučio Charlesu da je postavi na čelo svoje vojske. Ostatak je dobro poznat iz povijesti, pa se ovdje nećemo zadržavati na njemu. Ivana je kod Orleansa izvojevala pobjedu i nagnala Engleze u bijeg. Potom je prijestolonasljednika odvela na krunjenje za kralja Char lesa VII i nakon ove kratke, ali slavne i pobjedonosne vojne karijere zarobili su je Burgundijci, prodali je Englezima, sudili joj i spalili je na lomači, dok je zahvaljujući njoj novoustoličeni francuski kralj okrenuo glavu na drugu stranu. Dvadeset i četiri godine kasnije, Ivanu su još jednom sudili - posthumno, i to tako, da je 1456. godine ona početna osuda poništena. A više od pet stotina godina nakon njezina rođenja, Ivana Orkanska bila je i kanonizirana, tako da je 1920. godine postala Svetom Ivanom - slaba utjeha za Djevicu Orkansku.
Ali, "svjedočenje pod zakletvom", koje oslikava Ivanu onakvom kakvom bismo je sada trebali prihvatiti, predstavlja zapravo neku mješavinu uvjerljivog i neuvjerljivog, običnog i čudesnog. I premda su se mnogi zakleli nad svjedočanstvima koja su davali, samo nekoli ko privilegiranih ruku je i bilježilo ta svjedočanstva; zbog čega onda moramo vjerovati isključivo ovima koji su zapisivali? Možda bismo umjesto slijepog prihvaćanja njihovih izvješća ipak trebali zaviriti još ponegdje. U prethodnim sam člancima već objasnio postojanje tajnoga brat stva između znanja i središta, koje tako orkestrira određene stvarne događaje na Zemlji, da se oni simultano odražavaju i gore, na nebu. Članci dokazuju i da se ovi događaji ne pojavljuju samo zbog junaka što se rađaju usred dima i gromova kao simboli, koji jamče pokretanje vjetrova svojega vremena, već i zato što su ispisani tako, da oblikuju smisao naroda za vlastiti identitet u stoljećima koja nailaze. Škotska je imala Roberta the Brucea. Amerika - svoj stijeg urešen zvijezdama. A Francuska - Ivanu Orkansku. Dovoljno je samo zaviriti u onaj dio života kada je Ivanina slava rasla, da bi se uočili sad već prepoznati igrači u podzemnom strujanju ove igre znanja i spoznaja. Budući da je između Škotske i Francuske postojao sporazum o savezništvu iz Aulda, mnogi od Ivaninih subo raca pripadali su Škotskoj gardi. Za ovu se skupinu misli da su bili i u uskoj vezi s vitezovima templarima, čiji je uži krug uspio pobjeći iz Francuske u Škotsku, kada je 1307. godine naloženo zatiranje ovoga viteškog reda zbog navodnog krivovjerja, zbog čega su odlučili kako je najbolje - nestati na brzinu. I dok danas već veliki krug ljubitelja templara zdušno potpisuje ovu teoriju, osobno mislim da se uži krug njihovog Reda posvetio tome, da broj svojih pripadnika svede na "pravu mjeru", te da je učinio upravo to. A bio je tu i Rene d' Anjou, jedan od Ivaninih suboraca i pratitelja kada je krenula na put da bi se sastala s dauphinom. Jedna od mno gih titula koje je Rene obnašao bila je i titula kralja Jeruzalema, premda tek na papiru. Naslijedio ju je od Godfroia de Bouillona, koji je prema objašnjenjima Michaela Baigenta i Richarda Leigha, iznijetima u knjizi Sveta krv, sveti Gral - osnovao tajanstveni Sionski priorat, a
Slika 27.1: Ivana Orkanska ljubi Mač Slobode - slavna slika iz de vetnaestog stoljeća. Autor: Dante Gabriel Rosetti.
ovaj potom Red vitezova templara. Za Renea se zna da je u mlađim danima bio i blizak prijatelj Leonarda da Vincija, koji je poslije, kako se misli, postao Veliki majstor Priorata. "Mnogi su od obmana i lažnih čuda napravili trgovinu, varajući glupo mnoštvo," zapisao je Leonardo. I sam je bio uvjeren u iznimno heretičku pomisao, da je Isus bio blizanac! No, o blizancima ćemo nešto kasnije. Jedan od sumnjivo točnih podataka, koje znamo o Ivani je vrijeme njezina rođenja - sat vremena nakon zalaska sunca, na dan 6. siječnja, dakle - dan poznat kao Sveta Tri Kralja i dvanaesti dan božičnih slavlja. Iznenađujuće, ali na njezinom suđenju kojim je poništena pr vobitna odluka niti njezina majka, a ni bilo koji drugi svjedok nije
spomenuo da se ona rodila baš na taj veliki službeni blagdan. Budu ći da se ovim suđenjem nastojalo dokazati kako je Ivanina misija doista bila božanski nadahnuta, ovakva mi se šutnja o tom podatku učinila čudnom. Zbog toga sam odlučio provjeriti onaj zapisnik, za koji sam dosad tijekom svojih ranijih istraživanja utvrdio da je ispra van, onaj što je toga dana bio ispisan - na nebu. Toga se dana tik prije svitanja planet Merkur, glasnik bogova, uz dizao iznad luka sazviježđa Strijelca, dok je Venera, kao Jutarnja zvi jezda i simbol boginje u mnogim predkršćanskim tradicijama, sjedila na bicepsu ruke što je zatezala luk. A zatim se pojavilo Sunce, skriva jući svojim danjim svjetlom događaje što su se odigravali na nebu. U Shakespeareovu djelu Henrik VI, napisanom 179 godina kasni je, dauphin izaziva Ivanu na mačevanje i tobožnji dvoboj, a kada ga ona pobijedi, on Ivanu naziva "svijetlom zvijezdom Venerom što pade na Zemlju." Promotrimo sad malo njezino prezime - d' Arc, što na francu skom jeziku znači "luk", a u novije se vrijeme njime označava i luk koji stvara elektricitet između dviju nepovezanih točaka. Zapanjuje da se upravo na Ivanin rođendan Venera zatekla uz sam luk, možda da bi pokazala kako je žena ona, koja je odabrana da ispusti strijelu skrivene istine u budućnost, strijelu što će je Merkur, inače poznat i kao Hermes, ubrzati na njezinoj putanji. I premda se dauphinovo šekspirijansko obraćanje Ivani kao Veneri sjajno uklapa u ovaj scena rij, jedno proročanstvo, uhvaćeno usred dana, podrhtava i odjekuje još više. Jer, čarobnjaku Merlinu se pripisuje kako je jednoga dana prorekao da će djevica, što će jahati na Strijelcu - spasiti Francusku! Na Ivanin je rođendan Uran, najstariji od bogova, nailazio za Sun cem, i to sjedeći na glavi Jarca - lika, za kojega mnogi misle da ima veliki značaj u tradiciji templara. Obično se prikazuje kao glava jarca na ljudskom torzu, sa ženskim grudima i zvijezdom na sredini čela. Njome se prikazuje svijetli Mjesec gore i zatamnjeni Mjesec dolje, tako da je ujedno i vrlo rječit prikaz hermetizma. Neki misle da je ovaj lik ujedno i Bafomet, zbog čijega su štovanja optuživali templare, lik ko ji se na nebu Ivanina života opet ukazao tek nakon šesnaest godina. Dok se Ivana 6. ožujka nalazila na sastanku s prijestolonasljedni kom, Venera je jahala na leđima Jarca, a u Henriku VI glasnik dono-
si vijest o Ivani i o tome kako se "sveta proročica iznova podigla" U početnim stupnjevima obreda kod slobodnih zidara, bratstva za koje se misli da je nastavilo razvijati naslijeđe templara, one koje upravo iniciraju podižu iz simbolične smrti, a govorka se da oni u okviru tog obreda moraju još i jahati na jarcu. No, vratimo se mi Ivani. Dok je Sunce polako tonulo na zapadu, na istoku se uzdizalo zvijež đe Orion. Budući da sam o značenju Oriona već govorio u ranijim člancima, neću se ponavljati; samo ću dodati da je pritom sitan, udalje ni Pluton sjedio iznad Orionove glave poput kakve nevidljive krune. Ulijevo od Oriona, planet Neptun - bog oceana - razdvajao je Bli zance, a Dvanaesti Dan od Božića pretvarao se u Dvanaestu noć - noć, u kojoj se rodila Ivana. Sat vremena nakon zalaska Sunca, vremenske su prilike dopustile da Orion i Blizanci zablistaju na istočnom nebu. Učenjaci su dugo raspravljali o značenju naslova koje je Shakes peare dao svojoj Bogojavljenskoj noći (Twelfth Night) ili Kako vam drago, budući da sam tekst ne nudi nikakvo objašnjenje za ove nazive. To je pripovijest o blizancima - muškom i ženskom - koje je na moru razdvojila silovita bura, tako da svako od njih misli za onoga drugog da se utopio. Žena se stoga prerušava u muško i sve do kraja ima mnogo zavrzlama vezanih uz spolove, s ponešto ubačenog izvrnutog preodijevanja. Budući da nam povijesni zapisi kazuju kako se Ivana rodila - kako prikladno - na sam dan Bogojavljenja, zanimljivo je podsjetiti da je Neptun, koji je ime dobio po bogu svih oceana, one noći kada se rodila - stajao između Blizanaca i razdvajao ih, baš kao što je strašna oluja na moru mnogo kasnije razdvojila blizance kod Shakespearea. Čini mi se da je bard možda i u ovom svom djelu ispripovijedio dvije priče - jednu skrivenu u drugoj! Osim Biblije kralja Jamesa, čiju je izradu naručio prvi britanski kralj za kojega se i službeno zna da je bio slobodni zidar, u povijesti nije bilo knjiga koje bi se bolje prodavale od Shakespearovih djela. A opet, o njihovom se pravom autoru i danas žustro raspravlja. Kao glavni "sumnjivac" se u prvom planu nalazi Sir Francis Bacon, koji je živio u isto vrijeme kad i Shakespeare. Misli se da je odigrao i ključnu ulogu u osnivanju Reda Ružina Križa (Rosenkreuzera) - ezoteričkog
bratstva povezanog s templarima, a kasnije sa slobodnim zidarima. Bacon je mogao u potaji raditi na uspostavljanju sustava, kojim bi se izgubljena znanja na kraju ipak mogla iznova otkriti. Usto, on je na poseban način bio vezan i uz Blizance. Naime, na koricama Baconova mača prikazana su dva vojnika vjerojatno antički blizanci Kastor i Poluks. Njegovo geslo "Mediocria firma" tumačilo se kao: "Najsigurnije je biti u sredini." U vremenu, u kojemu su zbog krivovjerja posvuda uokolo gorjele lomače, Bacon je možda odlučio tako zaštititi samoga sebe - nije želio isuviše rano re ći previše, već je radije odabrao da njegovo spomenuto geslo oštrije progovori tek u vremenima što dolaze. Tijekom svih 572 godine od Ivanine smrti, povjesničare su mučile dvije skupine revizionista - mogli bismo ih nazvati "bastardizatorima" i "survivalistima". Oni prvi su tvrdili da Ivana nije bila nikakva siromašna pastirica, već nezakonita kćerka kraljice Isabeau i njezina šurjaka, Louisa od Orleansa; tako bi Ivana bila polusestra dauphinu, a slijedom toga i tetka engleskog kralja Henrya VI, budući da je dauphinova sestra bila udata za Henrika V. Survivalisti su opet ustrajali u tome da je Ivana izbjegla smaknuću na lomači, i to zahvaljujući na porima njezina glavnog suca koji se zvao Pierre Cauchon, ali i nekim drugim osobama iz engleskog tabora. Unutar sljedećih dvadeset i pet godina od Ivanina pogubljenja, nekoliko je hrabrih ženskih duša za sebe ustvrdilo da su one - Ivana Orkanska. Zanimljivo, jednu od ovih lažnih Ivana pomilovao je 1457. godine ni manje, ni više nego sam Rene d' Anjou, Ivanin subo rac u ratu i nositelj titule "kralj Jeruzalema". Zbog svega ovoga, mislim da je posve nevjerodostojan podatak o datumu Ivanina rođenja kako ga povijest bilježi, jer su se nebeski do gađaji posložili - baš tako prikladno. Vjerojatnije je da se ona zapra vo rodila ranije, a toga je astronomski tako obećavajućeg dana preda na svojim posvojiteljima zbog budućih zapisa o njoj. Također, mislim da je vjerojatnije kako je čudesna karijera Ivane Orkanske zapravo bila u potaji osmišljena voljom cognoscenti - onih koji su znali i sugla sili se, i to s obiju strana bojnoga polja, u okviru bratstva koje je mnoge tisuće žrtava što su pale tijekom silnoga ratovanja držalo tek prihvatljivom kolateralnom štetom. A suglasili su se oko toga da i
dalje treba nastaviti potiho promicati duh uzajamnog nacionalistič kog natjecanja; ono će postati vrlo korisno kada dođe vrijeme za to, da se objavi i javno oglasi postojanje Novoga Svijeta na zapadu, svije ta koji tek treba "biti otkriven". Na zemljovidima se ime "Amerika" po prvi put pojavilo na karti Martina Waldseemullera iz 1507. godine, a on ju je izradio pod patro natom vojvode Renea d' Anjoua II, koji je titulu jeruzalemskoga kralja naslijedio od svojega djeda. Ovaj je zemljovid nedavno kupila Kongre sna knjižnica za pet milijuna dolara, te je ondje postao krunskim draguljem u njezinoj zbirci zemljovida. Caveat emptor! I da zaključimo - dok su se položaji šest drevnih planeta na dan službenog Ivaninog rođendana lako mogli znati unaprijed i u ono doba, položaje tri kasnije otkrivena planeta nisu mogli znati, a upravo oni i predstavljaju problem. Uran, koji je tako zgodno zasjeo na glavu Jarca, bit će otkriven tek 1781. godine; Neptun, što se smjestio između Blizanaca - 1850. godine; a Pluton, iznad glave Oriona - 1933. godine! Hmm! A možda je tada samo bilo odobreno da ovi planeti budu ponovno otkiveni, jer je za to došlo pravo vrijeme?! Francis Bacon je napisao: "Sunce me počinje umarati. S oduševlje njem sam protresao ruke, i znam da je sve taština, i mislim da nema čovjeka koji može živjeti dobro jednom, osim onoga koji bi mogao živjeti dvaput. Što se mene tiče, ne bih želio živjeti više od onoga trena kad isteknu moji sati, niti bih htio da iznova započnu minute mojih dana; ne stoga što nisam živio dobro, već od straha da sam ih trebao živjeti lošije. Ne zavidim nijednom čovjeku koji zna više od mene, tek žalim one koji znaju manje. No, usred svih mojih nastojanja tišti me jedna misao - da moje stečevine moraju nestati sa mnom, da ih ne mogu kao baštinu razdijeliti među svoje voljene i časne prijatelje." Premda se možda nikada neće saznati tko je doista bila djevojka čijim su tijelom liznuli plamenovi lomače i obavili ga oblaci dima što su se uzdizali nad Rouenom 30. svibnja 1431. godine, jednoga bi dana mogla postati poznata po onome, što zasigurno nije bila. Za to se pobrinuo Francis Bacon, i to na svoj način. "Čitav je svijet pozornica, a svi su muškarci i žene samo glumci." Dakako!
28. POGLAVLJE
Uskrsnuće alkemičara Jesu li drevna umijeća transmutacije umrla sa Srednjim vijekom, ili još uvijek žive pod različitim maskama?
M a r k Stavish Spomenite nekome alkemiju i - na što će obično pomisliti? Na Sred nji vijek i starce skrivene po nekakvim polumračnim tavanima, koji se nadvijaju nad svoje staklene laboratorijske tikvice, prepune tekući na raznih boja nepoznata sastava, što bućkaju i vriju na sve strane, jer oni od istopljenog olova nastoje dobiti zlato. To je slika alkemiča ra iz tih vremena, gotovo mitološka, kakvu nam je povijest prepuna predrasuda ostavila u naslijeđe sve do naših dana. Istina je zapravo, da su oni prvi alkemičari bili preteče suvremenih znanstvenika. Fizika i kemija mnogo duguju upravo njima, tim "hvali savcima", kako su ih s mnogo prijezira znali nazivati. Zahvaljujući njihovim dugim satima znojenja i muka, suvremeni napredak je došao do porculana, destilacije alkohola, kiselina, soli i čitavoga niza sastojaka metala; sve su to rezultati ranih alkemičarskih pokusa. No, ako alke mija ipak nije bila tek besmisleno gubljenje vremena u potrazi za sred stvima kojima bi se bazni metali pretvarali u zlato - što je onda bila? EGIPATSKA VEZA Sama riječ alkemija ili al-kemi potječe od arapskog ili egipatskog jezi ka, u značenju ili "božanska kemija", ili možda "crna zemlja", što bi se odnosilo na naslage blata i mulja zaostale nakon poplavljivanja Nila. No, bez obzira na to otkud stiže sama riječ, alkemija je polako počela označavati vrlo poseban oblik duhovnog razvitka. Od Platonove Grčke pa do europske renesanse, za drevni Egipat se držalo da je zemlja - ako već ne i samoga izvorišta, onda barem
Slika 28.1: Alkemičar u potrazi za Kamenom mudrosti ot kriva fosfor.
Slika 28.2: L'alchimiste, djelo Davida Teniersa Jr.
svega što ima veze s mistikom. Govorilo se da je egipatski bog Tot, kojega su Grci nazvali Hermesom, bio otac svih magijskih umjetno sti i znanosti, a brojne knjige koje su obrađivale zakone vezane uz stvaranje, pripisivale su se tom božanstvu. Ove su knjige ujedno po stale i osnovom za većinu zapadnjačkih okultnih učenja; poznate su pod nazivom Corpus Hermeticum ili Hermesovo tijelo, a radi se o čitavoj zbirci radova pripisanih "pisarima bogova". Učenja i praktični pokusi sadržani u tim zapisima nazivaju se hermetizmom, a u renesansi su počeli podrazumijevati i razne aspekte židovskog misticizma (Kabalu), alkemiju, uporabu raznih obreda i uspostavljanje veza s nebeskim bićima ili anđelima. Važno je prisjeti ti se činjenice da se o magiji, kako u drevnim vremenima, tako i sve do kraja razdoblja renesanse (šesnaesto stoljeće), nije razmišljalo kao o praznovjerju, već kao o logičnom i suvislom sredstvu za razumijeva nje svemira i nadziranje nečije sudbine. Magija, imaginacija i magnetizam međusobno su povezani, i to ne samo korijenom riječi mag, već i načinom na koji ih vide i doživljavaju umovi maga ili alkemičara. Jer, za jednoga maga, kao i alkemičara, svemir je zapravo odraz imaginacije što stiže iz glave samoga Boga. Njegovi su zakoni usklađe ni, uređeni i logični, a ako smo mi stvoreni na sliku i priliku Stvorite lja, tada i mi sami možemo stvarati kao što je stvarao i Stvoritelj - za hvaljujući snazi vlastite imaginacije. Snažno razvijena mašta stvara prave udare na samo tkivo svemira i privlači njegovu magnetsku sna gu, dovodeći time našu maštovitost do njezinih plodova i ostvarenja. Osnovne ideje renesansne magije i alkemije mogu se pronaći i u istočnjačkoj jogi, a temelj su i takozvanog New Age pokreta te hipnoterapije, to jest usmjeravane vizualizacije za mentalno zdravlje ili li ječenje raka, afirmacije i čitav niz drugih psiho - spiritualnih vježbi. No, sve do druge polovine protekloga stoljeća velika se većina ovih vježbi tajila i gotovo skrivala, uglavnom radi straha od političkih ili vjerskih progona. Slijedom toga, na kraju su one postale poznate kao okultne i ostale - skrivene. Mnoge od njih koristile su iste ili slične znakove i simbole, te literaturu kao i suvremene religije, poput kršćan stva, judaizma i islama; zbog toga su ove skrivene, okultne ili hermetičke umjetnosti i znanosti nazvali ezoteričkima, pri čemu je ostalo skriveno značenje koje je stajalo iza riječi egzoterija, odnosno - sva kodnevne religiozne vježbe i dogma.
Ovaj strah od progona, uhićenja i smrti ograničavao je daljnju pre daju ove vrste spoznaja samo na uzani krug provjerenih ljudi, i obav ljao se jedino kroz polagani, pažljivi postupak obavljanja simboličkih obreda i šifriranih učenja, poznatih pod nazivom inicijacija. Svaka je od tih inicijacija predstavljala korak ili stupanj u unutarnjem putova nju učenika prema njegovu konačnom prosvijetljenju. Tijekom šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeća počeli su diljem Europe nicati deseci redova i društava koji su imali inicija cije raznih vrsta; svi su oni širili spiritualna učenja, a najugledniji su bili vitezovi Ružinog Križa ili Rosenkreuzeri, slobodni zidari i vitezo vi templari. Neki od njih, poput slobodnih zidara, podučavali su svo je pripadnike kroz davanje raznih moralnih uputstava. Drugi, poput onih iz Reda Ružinog Križa, podučavali su praktični misticizam, uporabu obreda, strukturu svemira pomoću Kabale i laboratorijske alkemije. Mnoga od ovih društava postoje i danas, barem u nekom obliku, kako u Europi, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama. No, u alkemiji svaki od postupnih koraka ili fraza ne predstavlja samo daljnje unutarnje prosvijetljenje i buđenje (inicijaciju) učenika, već su tu uključene i fizičke, praktične tehnike koje se obavljaju u laboratoriju. Taj rad ovdje postaje sredstvom za provjeru i potvrdu spiritualne i fizičke ekspanzije u svijesti. Kaže se da je alkemija sustav za iniciranje u kojemu osoba nema nikakvih priviđenja. To je i jedini put inicijacije gdje se objekt nadzire u laboratoriju: pokaže li pokus da je netko krenuo izvan redovnih materijalnih zakonitosti svemira, to ujedno i dokazuje kako je on po stao alkemičar koji je doživio unutarnje buđenje. Ovo buđenje u skla du je s pravilom, koje prema Jeanu Dubuisu, osnivaču i prvom pred sjedniku francuske alkemičarske udruge zvane Mudraci prirode, kaže: "Nećeš moći izmijeniti ništa ako prvo nisi izmijenio sebe." Dubuis se gotovo šezdeset i pet godina aktivno bavio alkemijom i njoj srodnim ezoteričkim umjetnostima. Po struci je bio elektroinženjer, zaposlen u najvećim međunarodnim elektroničkim tvrtkama Francuske, a radio je i na području nuklearne fizike zajedno s dobitni kom Nobelove nagrade, Joliot-Curieom. Njegovi su ga prijatelji alke mičari opisivali kao jednog od rijetkih ljudi, koji su se jednako lako snalazili s periodičkom tablicom elemenata, kao i s dijagramima izra đenim po načelima Kabale.
Njegov je duhovni put, kako je sam rekao, započeo kada je u dvana estoj godini doživio duhovno buđenje u otočkoj katedrali Mont Saint-Michela, uz obale Normandije. Ovo ga je buđenje dovelo do bav ljenja ezoterijom, te mu obilježilo čitav život i uvelo ga u europske ezoteričke krugove. Obavljao je razne dužnosti unutar Reda Ružinog Križa na francuskom govornom području diljem svijeta, u AMORC-u predsjedavao odsjekom za učenike viših stupnjeva, te postao članom brojnih ezoteričkih redova i društava. Kada se zamorio od različitih stupnjeva tajnovitosti, a često i samo voljne uporabe moći kakvu sa sobom donose zakletve o tajnom djelo vanju, odustao je od svih članstava po tim udrugama, te osnovao Mudrace prirode, kako bi svima koji su dobra srca i uma, otvorio pu tove do alkemije i Kabale. Ovo je izrazio u svom pogledu na osnovnu filozofiju koja stoji iza alkemije: "Alkemija je Znanost o Životu, o Svjesnosti. Alkemičar zna da postoji vrlo čvrsta veza između materije, života i svijesti. Alkemija je umijeće upravljanja životom i svjesnošću u materiji, s ciljem da se razviju ili razriješe problemi vezani uz unu tarnji nesklad. Materija postoji samo zato, jer ju je stvorilo ljudsko sjeme. Ljudsko sjeme, onaj izvorni čovjek, stvorio je materiju da bi sve pojednostavnio i razvio. Vidite, krenemo li dalje i iznad ove moje tvr dnje, znači da je apsolutno biće samostvoreno biće, pa prema njegovoj slici i prilici i mi moramo postati samostvorena bića," ustvrdio je Dubuis u razgovoru s novinarima prigodom jedne godišnje konferenci je Mudraca prirode. Nešto slično tome rekao je za list Gnosis još jedan Francuz, alkemi čar Francois Trojani, u razgovoru s novinarom Josephom Roweom za ljetno izdanje 1996. godine: "Ona (alkemija) je dimenzija nutrine i značenja u najdubljem smislu: značenja života, značenja mojega ži vota, pitanja o odnosima duha prema materiji, o smislu i vrijednosti mojega vlastitog djelovanja - pitanja poput 'otkud ja dolazim?', ili 'zbog čega sam ovdje?', ili 'tko sam ja?'. Ne kažem pritom da alkemija nudi posve točne odgovore na sva ova pitanja, već da radi u onim dimenzijama u kojima ovakva pitanja i nastaju." SUVREMENA
PSIHOLOGIJA
Baš kao što ezoterička inicijacija nastoji zaliječiti psihičke rane čovje čanstva, isto nastoji postići i njezino pastorče - suvremena psiholo-
gija. Kao ishod toga, većini je naroda alkemija danas poznata zahvalju jući opsežnim radovima švicarskog psihologa Carla Gustava Junga. Njega je alkemija privukla pomoću čitavog niza snova koje je odsanjao on sam, kao i njegovi pacijenti, a njihovo je nalikovanje alkemijskim simbolima predstavljalo stupnjeve samorazvitka ili individualizacije. Međutim, Jung je na čitav alkemijski rad ili cijeli opus gledao iz strogo psihoanalitičke perspektive. Transmutacija je bila mijenjanje, ali ne materijalnoga, već psihološkoga - od problema destrukcije do prijela za u stanje gdje se prihvaća život. Neki od Jungovih radova naglašavaju ovaj postupak individualiza cije ili samo-postajanja čovjeka, poput knjige Alkemijske rasprave, gdje tumači značenje ključnih stupnjeva i simbola alkemije kako bi obja snio unutarnje stupnjeve razvitka čovjeka, odnosno ono što alkemiča ri rado nazivaju "unutarnjom inicijacijom". Laboratorijski alkemičari oprezno naglašavaju da, unatoč njegovim doprinosima i unošenju kritičkog aspekta psihološkog rada u alkemiju, Junga ipak ne drže pravim alkemičarom. Prema Dubuisu i ostalima, da bi alkemija uistinu i bila alkemija, ona mora djelovati na svim razinama stvaranja - duhovnoj, mentalnoj, emocionalnoj i fizičkoj. Iako se jedna ili više razina mogu i izostaviti, te se ipak izazvati neka vrsta transmutacije, dobiveni rezultati neće se smatrati alkemijskima. Točno je - Jung jest proširio simbolizam te ljudima osigurao sred stva kojima će zaviriti u svoj unutarnji život. No, "što se tiče alkemije, Jungova je psihologija pokazala da je alkemija univerzalno umijeće i znanost, te da se njome mogu poslužiti na svim stranama, no čini se velika pogreška kada se alkemija svodi na terapeutsku alegoriju," ustvrdio je Russell House iz Winfielda, Illinois. On danas predsjedava Mudracima prirode, a alkemiju je proučavao zajedno s Dubuisom, Orvalom Gravesom, ocem Albertusom i Manfredom Juniusom, dakle - nekima od vodećih laboratorijskih alkemičara prošloga stoljeća. Od 1989. do 1993. godine House je također i sam podučavao alkemiju na sveučilištu Rose-Croix u San Joseu, Kalifornija, koje sponzorira Red Ružinog Križa ili AMORC.
ALTERNATIVNA MEDICINA Osim s psiho-spiritualnim rastom i fizičkom transmutacijom, alkemija se dugo povezivala još i s traganjem za fizičkom besmrtnošću, kao i za lijekovima za "neizlječive" bolesti. Dubuis je naglasio da se pom no pripremana tinktura ili alkemičarski pripremljen lijek od žira, ekstrahiran s pročišćenim alkoholom, može pokazati korisnim u borbi protiv raka te nekih auto-imunoloških bolesti. Međutim, barem do jednog od velikih doprinosa alkemije alterna tivnoj medicini može se doći lakše nego do ostalih, a radi se o home opatiji. Danas se ovi lijekovi mogu pronaći već u svim ljekarnama i trgovačkim središtima; homeopatski lijekovi temelje se na radu alke mičara iz Švicarske šesnaestog stoljeća, Paracelsusa. Ipak, ni Paracel sus nije osoba koja je stvorila homeopatiju; on je samo iznio teoriju da "slično liječi slično", te da manje doze lijekova mogu izliječiti i brže, i lakše od velikih doza. Alkemičarske tinkture poput homeopatskih lijekova izrađuju se od bilja, minerala i metala. S homeopatskim se liječenjem započelo još 1796. godine, a u Ameriku je ono stiglo 1825. godine. U Europi su javnosti lako dostupni i alkemijski pripremljeni, kao i homeopatski lijekovi. Prema Houseu, "za istinske alkemičare liječenje se - kao i alkemija - treba odvijati na svim razinama te usmjeravati na cjelovito biće osobe, uvijek unutar konteksta prirode i evolucije. Iscjelitelj pacijenti ma treba ponuditi ohrabrenje pri poniranju u njihov unutarnji svijet, a ne raditi protiv plana prirode i njezine evolucije. Kao i homeopatija, Bachovi cvjetni lijekovi ili aromaterapija - i alkemijski lijekovi isto dobno rade kako na onoj finijoj, tako i na onoj grubljoj razini." KVANTNA FIZIKA Od samih početaka alkemija se povezivala sa zamislima o transmutaciji ili suštinskoj promjeni neke stvari, obično baznog metala poput olova, u nešto drugo - u ovom slučaju najčešće zlato. No, je li takva transmutacija uopće moguća? Kod svih nekadašnjih i današnjih alkemičara odzvanja isti, jedno glasni odgovor: da! Trojani je jednom ustvrdio da se transmutacija dogodila i da se nastavlja događati. Kao razlog navodi, da se alkemijske operacije ne
odvijaju na razini periodičke tablice elemenata, već na samom tkivu vremena i prostora. Spomenuti rad na elementima prostora i vremena, zapravo se odnosi na nečiji izravan rad na samome sebi. Ustvari, Dubuis i Trojani misle isto kao i njihov prethodnik, Fran cois Jollivet-Castelot: ne samo da je transmutacija moguća, već ona čak ne zahtijeva ni previše opreme visoke tehnologije ili visoke energi je, kakvu obično povezujemo sa subatomskom fizikom. Jollivet-Castelot je 1897. godine napisao knjigu - neku vrstu poče tnice za buduće alkemičare, pod nazivom Comment On devient Alchimiste (u podnaslovu "Kako postati alkemičar"); u njoj naglašava čitav niz hermetičkih disciplina koje je prethodno potrebno poznavati, pruža praktične savjete o nabavljanju laboratorijske opreme, ali navo di i moralne osobine kakve alkemičar mora posjedivati. Harvey Spencer Lewis, osnivač i poglavar Američkog Reda Ružina Križa ili AMORC-a, dobro je poznavao Jollivet-Castelota i njegov rad. Pripovijeda se da je 1915. godine sam Lewis transmutirao komad cinka u zlato, koristeći pritom tek ponešto više od otvorenog plamena i topionički lonac. Izvješća o ovom javnom prikazivanju bila su neko liko puta objavljena u listu Reda, koji se zove The Rosicrucian Digest. Osim toga, u izdanju Mističkog trokuta iz kolovoza 1926. godine, AMORC je objavio izvješće Jollivet-Castelota o transmutaciji koju je sam obavio, pretvarajući bazni metal u zlato, kao i njegov recept za cijeli postupak. U novijim se vremenima alkemija počela više istraživati zbog tra ganja za načinima dobivanja jeftinije energije, te mogućeg stvaranja takozvanih "supermetala". Na konferenciji akademije Paladian Acade my, održanoj u siječnju 1997. godine u Italiji, kraj Vicenze, profesor Christopher Mcintosh, autor knjige The Rosicrucians te član Ureda UNESCO-a za obrazovanje u njemačkom gradu Hamburgu, spome nuo je da su Ujedinjeni Narodi nedavno odobrili sredstva za vlastitu konferenciju, na kojoj će se govoriti o alkemiji kao mogućem putu za stvaranje novih finih slitina. Krećući se putanjom sličnih razmišljanja, Dubuis je ponudio neko liko vlastitih uvida, vezanih uz pojavu NLO-a. "Prije svega, postoje dvije hipoteze o izvanzemaljcima. Prva kaže da i na Zemlji, ako se nalazite blizu Sjevernog pola, postoji neka vrsta bratstva među na-
prednim ljudima, koji paze na globalno funkcioniranje čovječanstva, te da ovi leteći tanjuri - pripadaju njima. Druga hipoteza tvrdi, da se iz nekakvih udaljenih sustava ne može stići do Zemlje u svakodnev nim i uobičajenim fizičkim uvjetima, ali mislim da se to ipak događa. U sustavu iz kojega oni polaze, kao članove posade odabiru napred ne pojedince, a brzinu energije umnožavaju za stotine tisuća ili za milijun puta. Tako oni mogu ovamo stići vrlo brzo, a čim uđu u auru Zemlje, vraćaju se - razinu po razinu - i rematerijaliziraju. "Ja ne znam i ne želim znati je li istinita ona priča iz Roswella u Novom Meksiku; no, prema pojedinostima koje su dosad dospjele do javnosti vjerujem da jest, budući da su pronašli materijale koji se vraćaju do nevidljivog, gdje bi i trebali biti. Rečeno je, da mozak osobe nije imao nikakvu barijeru; to znači da oni ne posjeduju nikakvu barijeru između vidljivih i nevidljivih svjetova. Ne znam što je s nji hovim drugim organima. Ali, ako je sve to izmišljotina, tada su oni koji su je proizveli posjedovali jako veliko znanje o okultnom," rekao je Dubuis.
29. POGLAVLJE
Fulcanelli i Tajne katedrala Kakva veza postoji između Križa iz Hendayea i jednog od najzagonetnijih likova dvadesetog stoljeća?
Vincent Bridges Mali pariški izdavač, koji se inače uglavnom bavio reprintiranjem umjetničkih djela, izdao je 1926. godine tajanstvenu i luksuzno oprem ljenu knjigu, tiskanu u svega tri stotine primjeraka, koja je potresla okultno podzemlje Pariza. Naslov joj je bio Le Mystere des Cathedrales (Tajne katedrala). Autor, izvjesni "Fulcanelli", ustvrdio je u njoj kako je velika tajna alkemije, kraljice okultnih znanosti Zapada, posve jasno prikazana na samim zidinama glavne pariške katedrale, Notre Dame de Paris. Alkemija, osvijetljena našim suvremenim svjetlima kao neobična i diskreditirana renesansna pseudo-znanost, našla se 1926. godine u postupku obnove proučavanja i preispitivanja, zahvaljujući najutje cajnijim pokretima što su se javili u XX stoljeću. Bili su to nadreali zam i psihologija, koji su se nekako baš u to vrijeme nadvili nad alkemiju, te joj je - kao drevnoj znanosti - svaki od njih dao svoj pečat i smisao. Carl Gustav Jung je tijekom dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća iznjedrio teoriju o arhetipskom nesvjesnom, i to iz simbolične tapiserije alkemijskih prikaza, proučavajući kako se ovi simboli izraža vaju u carstvu snova. Pjesnik i filozof Andre Breton je zajedno s nadrealistima iz nje izveo intuitivnu premosnicu u odnosu na vjeru, te objavio kako se alkemijski postupak može izraziti i umjetnički. U svome djelu iz 1924. godine Manifest o nadrealizmu, Breton je ustvrdio da nadrealizam nije ništa drugo doli - alkemijsko umijeće. Fulcanellijeva je knjiga imala neizravni utjecaj na oba ova intelektu alna pokreta: neizravni zato, jer je knjiga uspjela izvesti dotad neza-
mislivo literarno čudo - čini se da je postala utjecajna, premda i dalje gotovo posve nepoznata izvan okultnih i alkemičarskih krugova u Francuskoj. A to je možda i najčudnija zagonetka vezana uz knjigu Tajne katedrala. U jesen 1925. godine je izdavaču Jeanu Schemitu stigao u posjet čovječuljak odjeven poput predratnih bohema, dugačkih brkova na lik Asterixovima. Želio je s njim porazgovarati o arhitekturi gotike, o njezinim kiparskim simbolima, te o tome kako je sleng (žargon) zapra vo bio neka vrsta šifrirane igre riječi, kojega je sam nazivao "jezikom ptica." Nekoliko tjedana kasnije, Schemitu je bio predstavljen izvjesni Jean-Julien Champagne, ilustrator predložene mu tajanstvene knjige još tajanstvenijeg alkemičara imenom Fulcanelli. Schemit je pomislio da su sva trojica - i njegov neobični posjetitelj, i autor, kao i ilustrator najvjerojatnije - ista osoba. A možda su to i bili. To je ono najvjerodostojnije što se danas uopće zna o Fulcanelliju. Tako se postavilo pitanje: tko je taj Fulcanelli? Osim ova dva opisana susreta, postojao je tek kao riječ ili slova na stranicama knjiga, a u nekim okultnim krugovima i kao mitski alkemijski besmrtnik sa sta tusom ili identitetom Sv. Germaina. No, oko dvije su se stvari u svezi Fulcanellija svi složili - da je bez ikakve sumnje um koji treba cijeniti, te da ostaje istinska zagonetka. Tako se pojavila zagonetka o nepoznatom majstoru alkemičaru. Bio je to čovjek koji kao da nije ni postojao, a opet - iskrsavao je u mašti svakoga od tragača - savršeni okvir za projekciju. Možemo čak pomišljati i na to, da je sve to bila nečija šala, osim - samoga djela. Jer, čim se knjiga Tajne katedrala otvori, nailazi se na duhovitu inteli genciju, koja kao da je bila vrlo uvjerena i u prirodu, i u važnost poda taka koje iznosi. Taj Fulcanelli zna nešto, te nastoji i drugima objaviti svoje spozna je; o tome nema nikakve sumnje. Njegova poruka, da katedrale čuva ju tajnu koju je u njih pohranila skupina iniciranih - kojima očito pripada i sam Fulcanelli - ovisi o bujnosti mašte i asocijacijama koje nadilaze intelekt, mameći čovjeka u intuitivno stanje prihvaćanja. Fulcanelli je brilijantan, o tome nema spora, ali ostajemo bez odgovo ra na pitanje: izvire li njegova brilijantnost iz otkrivenoga, ili iz laži i licemjerja.
Temeljna premisa knjige - da su gotičke katedrale zapravo hermetičke knjige zapisane u kamenu - bila je zamisao koju je još u devetna estom stoljeću zabilježio veliki književnik Victor Hugo. U svome Zvo naru crkve Notre Dame Hugo čitavo jedno poglavlje posvećuje misli, da je arhitektura, ustvari, velika knjiga čovječanstva, te da je samo otkriće tiskarskoga stroja i navala svjetovne književnosti dokrajčila daljnje stvaranje svete knjige arhitekture. On govori i o tome kako je razdoblje gotike bilo i najveće postignuće Svetog Arhitekta, da su ka tedrale izražavanje slobode i pojavljivanje novoga smisla te slobode. "Ova se sloboda proteže nadaleko," obavještava nas Hugo. "Povre meno se neki portal, fasada, ili čitava crkva prikazuju u simboličkom smislu posve stranom vlastitoj vjeri, pa čak i neprijateljski prema cr kvi. U trinaestom stoljeću Guillaume od Pariza, u petnaestom Nico las Flamel - obojica su krivi zbog ovih buntovnih stranica." U osnovi je knjiga Tajne katedrala - dubinsko proučavanje upravo tih buntovničkih stranica isklesanih u kamenu. Fulcanelli obrađuje simbolizam pojedinih slika sa zidina i stupove kao remek-djela arhite kta Guillaumea od Pariza - katedrale Notre Dame, kao i njezine bliske suvremenice, crkve Notre Dame iz Amiensa. Ovoj potonjoj još doda je i obradu dviju zgrada izgrađenih u petnaestom stoljeću u gotičkom stilu, što se nalaze u Bourgesu. Ova šetnja s vodičem u doba hermetičkog simbolizma doista je čudna, prepuna šatrovačkog jezika, igre riječi, iznijeta uz mnoštvo aluzija. Stoga je prosječni čitatelj, a možda ni tom predmetu posvećeni student, neće baš lako pratiti. No, za okultističke skupine Pariza kasnih 1920.-tih godina, Fulcanellijeva je knjiga bila gotovo zarazna. U njoj se konačno našla riječ čovjeka koji je znao, glas posljednjeg od pravih inicijanata. Njegov student Eugene Canselier nas je u predgovoru prvom izdanju Tajni izvijestio, da je Fulcanelli objavio svoj Veliki Posao i potom nestao s lica zemlje. "Autor ove knjige već dugo nije s nama," objašnjava Canse lier, jer mu se obratila skupina "njemu nepoznate braće, koja se nada da će od njega saznati rješenje za tajanstvenu Verbum dimissum (ne dostajuću riječ)." Mistifikacija pravog identiteta ovoga čudnog alkemičara pomalo je zamaglila činjenicu, da su ljudi dostojni povjerenja vidjeli njegovu posjetnicu, na kojoj je bio otisnut i njegov aristokratski grb. U Parizu
Slika 29.1: Fulcanelli je ustvrdio da su katedrale, kakva je Notre Dame, zapravo hermetičke knjige u kamenu, sa zagonetkama i slavom čovječanstva u šiframa ugrađenima u njihovu arhitekturu. je u noćnom klubu Chat Noir bilo moguće susresti one koji su tvrdili, da su tijekom Drugog svjetskog rata naišli upravo na Fulcanellija. Iz među 1926. i 1929. godine legenda o njemu je rasla, a podgrijavalo ju je govorkanje po kavanama, te nekoliko članaka što su osvanuli u nekoliko okultnih pariških listova. Tako je Canseliet dodao j oš nekoli ko podataka: majstor je doista uspio izvesti transmutaciju; Fulcanelli zapravo i nije nestao, naprotiv - upravo radi na svojoj sljedećoj knjizi, možda i dvije, i tako redom. Nakon rata su se i legenda o Fulcanelliju, kao i karijera samoga Canselieta okoristile povećanim zanimanjem za sve što je vezano uz metafiziku. Do sredine 1950.-tih stekli su se dobri uvjeti da se iznova tiskaju Tajne katedrala te Utočišta filozofa. Uslijed jednostavne činje nice što je bio student tajanstvenog Fulcanellija, Canseliet je postao Veliki mudrac francuske alkemije i ezoterije. No, pedesete godine
Slika 29.2: Sjeverni transept katedrale Notre Dame, prava propovijed u kamenu
nisu bile slične dvadesetima i mnogo toga se izmijenilo. Jedna od tih promjena zahvatila je i sam tekst Tajni katedrala. Priča o Fulcanelliju danas bi vjerojatno zanimala još jedino stru čnjake za povijest okultizma i psihologiju protuprirodnog, da se nije pojavila još jedna zagonetka: u izdanju Tajni iz 1957. godine tiskano je još jedno, dodatno poglavlje, pod nazivom Ciklički križ iz Hendayea, a došlo je i do izmjene nekoliko crteža prikazanih u knjizi u odnosu na prvo izdanje. No, u Canselietovu predgovoru tom drugom izda nju, nije bilo ni riječi o ovim izmjenama. Kako objasniti da Canseliet ni u jednom od svojih radova prije sre dine 1950.-tih nije niti spomenuo Hendaye, iako se inače u mnogočemu koristio svime što jebilo vezano uz Fulcanellija? Ako je ovo poglav lje rad ilustratora Champagnea, tada je Canseliet za to morao znati. Ovo pitanje nije nimalo nevažno. Jer, poglavlje o Hendayeu možda je i najbolji ezoterički rad u povijesti zapadne civilizacije, vrijedan div ljenja. On nudi dokaz o tome, da je alkemija nekako povezana s eshatologijom ili određivanjem trenutka Smaka svijeta. Usto, ovo poglav lje nudi i zaključak, da je neminovna - "dvostruka katastrofa". Da je
Slika 29.3: Lijevo: Govore li neobični simbolički natpisi, uklesani u podnož je križa u Hendayeu, o alkemičarskom proročanstvu vezanom uz Apokalipsu? Gore: uklesani prikazi na sve četiri stra ne podnožja predstavljaju: predmet nalik štitu okrenut ka jugu, zvijezdu okrenutu prema istoku, sunce okrenu to na zapad te mjesec što gleda prema sjeveru.
Canseliet znao za ovo, on bi to posve sigurno i iskoristio ili barem negdje spomenuo. No, njegova je šutnja posvemašnja i zato značajna. Poglavlje Ciklički križ iz Hendayea je od prve do posljednje stranice pravo Fulcanellijevo majstorsko djelo, pretposljednje po redu. Ono pršti erudicijom i igrom riječi kao i u Tajnama katedrala, ali kao da je još dodatno okupano jasnom svjetlošću baskijskog sunca u zalasku. Opis spomenika i njegova smještaja je naoko jasan i izravan. Pa i obja šnjenje za navodno značenje spomenika iznijeto je jednostavno, i oslobođeno je "šatrovačkog" slanga i šifriranih misli, koji se inače ko risti u ostalim dijelovima knjige. Ili barem tako izgleda na površini... Možemo reći da je Fulcanelli posjetio Hendaye u ranim 1920.-tim godinama, i to zahvaljujući njegovoj napomeni o naročitoj novini
- novouređenoj plaži, što je načičkana ponosnim vilama." H. G. Wells, Aldous Huxley i skupina pametnih mladih Londončana, otkrila je ovo područje oko St. Jean de Luza 1920. godine i opisala ga, a do 1926. godine su se krasne turističke vile proširile prema jugu, sve do Hendayea. Danas se Hendaye Plage, proširena nekadašnja plaža Hendayea, šareni od mnoštva malih trgovina, onih što nude sve - od modne odjeće, sportske i druge opreme, pa do poduke u surfanju, te postaje omiljenom stanicom za mnoštvo mladeži koja s naprtnjačama obila zi svijet. Iako Fulcanelli pomalo nepošteno piše: "Hendaye ne nudi ni turi stima, ni arheolozima, a ni umjetnicima baš ništa što bi bilo zanimlji vo," ovo područje zapravo ima vrlo neobičnu povijest. Na otočiću u zaljevu kod Hendayea se mladi kralj Luj XIV prvi put susreo sa svojom vjerenicom, uz granicu između Španjolske i Francuske. Kroz Henda ye je prošao i Wellington pri završetku napoleonskih ratova, kad je obližnji St. Jean de Luz odabrao kao svoj tabor za vojna djelovanja oko Toulousea. I Hitler je bio ovdje tijekom Drugog svjetskog rata, kada je 1940. godine zaustavio svoj vagon - salon na raskrižju od kojega se do Hendayea može stići laganom šetnjom za nekoliko minuta. "Koliko god on bio star, križ u Hendayeu ukrasima na svome podnožju pokazuje da je najčudniji spomenik primitivnog milenijalizma, najrjeđeg simboličkog prijevoda čilaizma koji sam ikada susreo." Kad ovo stiže od Fulcanellija, predstavlja doista veliku pohvalu. On nastavlja, pa nam kaže "da je nepoznati radnik, koji je isklesao ove oblike, posjedovao stvarna i duboka znanja o svemiru." Danas se ovaj križ nalazi smješten u omanjem dvorištu kod južnog dijela crkve. Ondje je i maleni vrt s klupom za odmor. Sam križ je visok oko 3,5 metra i tajanstveno dominira ovim malim prostorom na jasnom baskijskom suncu. Spomenik je smećkast, jer je nakon više od tri stotine godina izgubio svoju nekadašnju boju. Kamen je mjesti mično oštećen, i očevidno je da zagađenost zraka čini svoje, budući da se svega na nekoliko metara od njega nalazi prometna ulica što vodi do glavnoga trga. Možda će još samo sljedeći naraštaj moći vidjeti podnožje s isklesanim znakovima, i pročitati natpise na latinskom pri je no što ih zagađivanje ne izbriše do kraja - i njih, i poruku koju nam nose.
Samo podnožje križa grubo je isklesanog kvadratnog oblika; izra đeno je od mjesnog pješčanika, a smješteno na podestu od tri stube. Mjerenje je pokazalo da je spomenik tek nešto viši no što je širok. Sa svake strane podnožja križa nalaze se uklesani čudni simboli: lice Sunca, koje podsjeća na nekog od drevnih američkih bogova Sunca; čudan raspored četiri slova A na nečemu nalik štitu, zatim osmokraka zvijezda i, najčudnije od svega - lice Mjeseca s istaknutim okom. Sve zajedno podsjeća na grčku klasiku, na vrhu koje se nalazi grubo iz rađen grčki križ s latinskim natpisom. Na zapadnom dijelu može se iznad lica Sunca vidjeti dvostruko slovo X, na samom vrhu križa. Ispod, na njegovom poprečnom kraku, stoji natpis: O Crux Aves / Pes Unica ili "Zdravo, o Križu, jedina nado." S obrnute strane gornjega dijela križa, iznad zvijezde, ispisan je kršćanski simbol - INRI. U "Cikličkom križu iz Hendayea" Fulcanelli nas pomoću ovog spomenika odvodi u alkemiju vremena. Svoj posao vodiča započinje objašnjavanjem latinskog natpisa, kojega na francuskom jeziku tuma či na sljedeći način: "Zapisano je da život ima pribježište u jednom jedinom prostoru." Slijedeći ovo razmišljanje, on kao usput napominje kako sama ova izreka znači da "postoji zemlja, u kojoj smrt ne može dosegnuti čovjeka u strašnim vremenima dvostruke kataklizme." Usto dodaje, da će samo elita uspjeti pronaći "ovu obećanu zemlju." Zatim Fulcanelli prelazi na natpis INRI i zaključuje: "... imamo dva simbolička križa, i oba su instrumenti istoga mučenja. Gore je božan ski križ, koji služi kao primjer odabranog sredstva pokajništva; ispod je globalni križ, koji određuje pol sjeverne polutke i smješta u vrijeme smrtonosno razdoblje tog pokajanja." Njegovo ezoteričko tumačenje natpisa INRI, da se "vatrom obnavlja cijela priroda", izravno se odno si na čilaizam i pročišćavajuće uništenje kao uvod u obnovljeni i edenski svijet. Prema Fulcanelliju, alkemija je samo srce eshatologije. Baš kako se rafinira zlato, tako će i naše doba rafinirati - vatra. Fulcanelli zaključuje poglavlje cijelim nizom metafora: "Željezno doba nema nikakva drugog pečata osim onoga koji pripada Smrti. Njezin hijeroglif je kostur, što nosi svojstva Saturna: prazan pješčani sat - simbol za isteklo vrijeme, i kosa za košnju, prikazana u obliku broja sedam, što je broj preobrazbe, razaranja, uništenja", uči nas Ful canelli. "Evanđelje o ovom smrtonosnom vremenu je ono zapisano
po nadahnuću Sv. Mateja... To je evanđelje usklađeno sa znanošću, posljednje je od sviju, no za nas prvo, jer nas uči kako - osim spasenja maloga broja pripadnika elite - mi svi moramo nestati. Iz tog je razlo ga anđeo pripisan Sv. Mateju, jer znanost, koja je jedina u stanju prodri jeti u tajanstvo stvari, bića i njihovih sudbina, može čovjeku dati krila i uzdići ga do spoznaje o najvišim istinama, u konačnici i do Boga." Budući da je Fulcanelli tako otvoreno povezao alkemiju i Apokalip su, u javnoj se svijesti pojavila spoznaja o pravoj prirodi vrlo speci fičnih gnostičkih astro-alkemijskih pitanja. To je ujedno značilo i da tajna više nije namijenjena tek pripadnicima odabranih društava. Po prvi put nakon vremena izgradnje gotičkih katedrala, ona je izbila iz svojih ranijih inkubacijskih struktura. Na neki način, i ovaj križ i njegova poruka služe kao dokaz, da postoje takve stvari poput tajnih društava*. Možemo ih naći kroz či tavu povijest čovječanstva, a na različite su načine služila očuvanju i prikazivanju tajne križa. Kabala u judaizmu, islamski sufizam, ezoteričko kršćanstvo, gnosticizam i hermetička tradicija postali su čuvari ma ovih ideja. Središnja poruka u tri glavne religije na Zapadu, ona o eshatološkom trenutku u vremenu, tajna je koja se skriva i u srcu križa iz Hendayea. Osnovno pitanje - sposobnost da se razumiju mit i njegove metafore, čini se da je preživjela jedino zahvaljujući djelo vanju i radu ovih tajnih i izdvojenih skupina. Križ iz Hendayea stoji danas kod jugozapadnog ugla crkve Sv. Vincenta, na uglu najprometnije ulice grada. I nitko ne zamjećuje ovaj spomenik tako obična izgleda, ni njegovu poruku o katastrofi. A mo žda je i trebalo biti upravo tako. Da tajna bude skrivena - pred očima...
* Vidi knjigu Larousse Tajna društva
30. POGLAVLJE
Isaac Newton i okultno Koliko je bila važna skrivena strana velikog znanstvenika?
J o h n Chambers
Veliki matematičar i znanstvenik Sir Isaac Newton živio je od 1642. do 1727. godine, a vrhunac njegova rada - Principia Mathematica utro je put industrijskoj revoluciji. Ovaj rad, zajedno s još nekoliko njegovih drugih radova, kao da je čista antiteza nauku i predaji pokre ta New Age. Vizionarski pjesnik William Blake, koji je tvrdio da sva kodnevno razgovara s anđelima i vidi ih, bio je do danas tek jedan u nizu mistika koji je prezirao Newtona kao simbol svake vrste zla, praznovjerja i tiranije. U drugom obliku izražavanja našega vremena, feministički pokret Wicca / boginja dugo je ovog Engleza, koji je ra zriješio tajne infinitezimalnog računa i otkrio gravitaciju, držao utje lovljenjem patrijarhalnog; muškim znanstvenikom, što je naumio obuzdati i nadzirati prirodu na način vrlo nalik onome, na koji gospo dar nadzire svoje robove. No, postaje sve jasnije da se Isaac Newton, čije formulacije i danas pružaju osnovu za doslovno sve vrste praktičnih znanosti, redovito i obilno napajao iz nekih od istih izvora iz kojih piju i pobornici pokre ta New Age. Glavna je među ovim vrelima bila drevna vrsta alkemije. Danas je općenito poznato kako je Newton, kojega se zajedno s Galileom drži osnivačem i uzorom suvremene egzaktne znanosti, duboko zašao u proučavanje alkemije, da je veliki dio života i sam imao vlastiti laboratorij, te nam ostavio veliki broj rukopisa o temama koji ma se bave i danas, jer još nisu temeljito istražene. Joseph Needham, raspravljajući o kineskoj alkemiji u svom monu mentalnom djelu Znanost i civilizacija u Kini, ovako sažima Newto-
novo bavljenje alkemijom: "Već 1667. godine, prije no što je izabran za člana Trinity Collegea i odmah nakon razdoblja kada je - na vrhun cu svoje stvaralačke snage - iznjedrio teoriju o univerzalnoj gravitaci ji, on se privatno bavio kemijskim pokusima, a između 1678. i 1696. godine, nakon što je (kao još mlad čovjek) postao profesorom mate matike (1669.), veliki je dio svojega vremena posvećivao radu u vlasti tom laboratoriju na koledžu. Bilo je to razdoblje kada je radio na svojim opsežnim radovima vezanim uz kretanje tijela (De Motu Corporum, 1685. te Principia, koji su objavljeni 1687. godine). Needham citira svjedočanstvo Newtonova daljnjeg rođaka i po moćnika Humphreya Newtona o tome, kako je znanstvenik rijetko odazio na počinak prije dva ili tri sata ujutro, a pokatkad ne prije pet ili šest sati: ... u proljeće i u jesen, kad iz svoga laboratorija ne bi izlazio ni po šest tjedana, plamen jedva da se gasio - bilo danju, bilo no ću; jedne bi ga noći čuvao on, sljedeće ja, sve dok nije završio sa svojim kemijskim pokusima koje je izvodio velikom točnošću, strogošću i pomnjom. Ponekad bi, premda vrlo rijetko, zavirio u neku staru, pljesnjivu knjižurinu što se nalazila u laboratori ju; čini mi se da se zvala Agricola de Metallis, jer je transmutiranje kovina bila njegova glavna težnja, a za te mu je svrhe zna čajan sastojak bio antimon. Istraživači su čak mislili da je Newtonovo gotovo opsesivno uranja nje u alkemiju skoro graničilo s ludilom, zbog kojega je one za njega tako mračne 1693. godine i doživio slom živaca. On pritom nije nužno bio ono što bismo nazvali iskrenim vjernikom u učinkovitost drevnih umijeća, ali je živio u vremenu kada to umijeće još nije bilo diskrediti rano. Testirajući u kasnim 1970.-tim godinama uzorke Newtonove kose, dvojica istraživača - P E. Spargo i C. A. Pounds su zaključili, da bi možda neuobičajeno visoke količine olova i žive - inače česte kod svih alkemičara koji se bave pokusima - mogle biti odgovorne za taj mentalni slom. No, moglo bi biti i tako, da su upravo Newtonova alkemičarska istraživanja imala znatno povoljniji utjecaj na njegov znan stveni rad, nego što to dopuštaju zaključci Sparga i Poundsa.
Slika 30.1: Spomenik Isaacu Newtonu u Trinity Collegeu, Cambri dge, Engleska, autor Roubiliac. U novoj knjizi britanskog znanstvenog pisca Michaela Whitea pod nazivom Isaac Newton, posljednji čarobnjak, autor je pokušao kada se nije bavio nekim ortodoksnijim pojedinostima iz Newtonova života - povezati i mnoge od niti najnovijih otkrića s onih više neortodoksnih područja, koja su bila sastavni dio Newtonove više slojne karijere. Whiteovo nekoliko puta ponavljano mišljenje - da je znanstvenikovo golemo znanje i dugo bavljenje alkemijom moglo u njegov um usaditi sjeme novoga načina gledanja na svemir, koje je sazrijevalo i pomoglo mu u izvođenju revolucionarnog skoka do po-
sve nove ideje o postojanju univerzalne gravitacije - nije i posljednje koje je naglasio u svome djelu. Jer, White tvrdi da su upravo alkemijska iskustva "aktivnih načela, ukorijenjenih u tradiciji hermetizma" mogla imati najvažniji utjecaj na Newtonov um. Takve ideje, kaže White, poput one da "su materija i duh uzajamno zamjenjivi" i obuzeti onim, što su rani alkemičari nazivali "univerzalnim duhom" - mogle su profinjeno uvjetovati znanstvenika, kako bi na kraju bio u stanju "doživjeti gravitaciju kao djelovanje akcije na daljinu, što je bilo moguće zahvaljujući obliku aktivnog načela." White posebno naglašava dugogodišnji Newtonov laboratorijski rad na alkemijskim postupcima kojim se tako rado bavio, poput pro čišćavanja metala antimona željezom da bi dobio amalgam koji se nazivao Star Regulus (ili "mali zvjezdani kralj") antimona. White tvrdi da se ovaj specifični amalgam "uvijek pojavljivao u obliku zvije zde, te da se njegovi kristali mogu zamisliti kao svjetlosni pravci, koji isijavaju iz središta te zvijezde. Ali, kristali se jednako lako mogu zamisliti kao svjetlosne zrake ili silnice, koje se izvana usmjeravaju i putuju prema tom središtu." Stoga autor misli kako je Newtonovo dugo razmišljanje o antimonu u obliku Star Regulusa toliko dugo zaokupljalo znanstvenikov um, da ga je na kraju dovelo do vizualiziranja gravitacijske sile, za koju dotad nitko nikada nije čuo. Alkemija nije bila jedino područje u kojemu je veliki znanstvenik duboko zavirio u neke aspekte drevnih nauka, ili u ono što se naziva lo okultnim. Kao i rani neoplatonisti Marsilio Ficino i Pico della Miran dola (te stoljeće kasnije i Giordano Bruno), Newton je vjerovao da se sva znanja i spoznaje njegovih dana zapravo oslanjaju na više, savrše nije znanje, što je davnih dana postojalo u drevnom Egiptu, a i prije njega; bila je to prisca sapientia ili "prvobitna mudrost" kakvu su po sjedovali Pitagora, Demokrit, Salomon, Mojsije, a i Feničani, samo što su je oni sakrili u parabole i simbole. Ostaci ovoga savršenog zna nja (tako se vjerovalo), bili su 1460. godine prenijeti u Italiju, na dvor Cosima de Medicija, i to u obliku Corpus Hermeticum, djela za koje se mislilo da je stiglo ravno iz ruku boga, proroka i onoga koji je izmi slio pisanje - Hermesa Trismegistosa (grčki "Triput najveći"), te da je tisućljećima starije i od Kristovih vremena.
Upravo nekako u doba Newtonova rođenja, učenjaci su pomalo počeli prihvaćati da ovaj navodno sveti tekst ipak nije nastao toliko davno, već da potječe iz drugog i trećeg stoljeća. Unatoč tome, autor Principia je cijeloga života vjerovao u to da je prva postojeća religija na svijetu - a mislio je da je to bio judaizam - bila ujedno i "najracio nalnija od sviju, sve dok je narodi nisu iskvarili. Jer, nema načina da se bez otkrivenja dođe do spoznaje o božanstvu, osim kroz okvir prirode." Newton je žudio upravo za otkrivanjem onoga, što je taj rani i ne izmijenjeni "okvir prirode" bio. Da bi došao do njega, najveći se dio svoga života bavio dubokim, neortodoksnim proučavanjem teologije, tumačenjima hebrejskih proročkih knjiga, biblijskom arheologijom i drevnom kronologijom. Prema riječima Whitea, za njegovo je prouča vanje središnje bilo uvjerenje, da su "drevni narodi gradili hramove i spomenike kao zemaljske prikaze samoga svemira (primjeri za ovo još postoje u obliku kamenih krugova što se mogu pronaći diljem Europe, kao što postoji i Velika piramida u Gizi)." Ovakvo je uvjerenje navelo Newtona da se pozabavi nečim sličnim, čime se još i danas bavi Robert Bauval, koji nastoji dokazati kako raspored i smještaj egipatskih piramida nije nimalo slučajan, već od ražava položaje određenih zvijezda. Vjerujući da je "kralj Salomon bio najveći mudrac svijeta", Newton se niz godina bavio nastojanjem da iznova nacrta i stvori tlocrt Hrama kralja Salomona, izgrađen oko 1000.-te godine prije Krista, prikupljajući pritom sve stare slike i crte že kojih se u ono doba mogao domoći. Prema Whiteu, veliki engleski matematičar i znanstvenik "opisao je srce ovoga drevnog Hrama kao 'žrtvenu vatru (koja) neprestano gori u samom središtu toga svetog mjesta.'" Newton je zamišljao da se oko ove vatre okupljaju vjernici; to je mjesto nazivao prytaneum i ovako opisao način, na koji prytaneum odražava stanje svemira: "Oni su držali da je čitavo nebo istinski i stvarni Božji hram, i stoga - da bi prytaneum mogao uopće zavrijediti naziv takvoga hrama, oni su ga uokvirili tako, da bi na najprikladniji način mogao predstavljati čitav nebeski sustav." White vjeruje da je upravo ovo Newtonovo razmišljanje o obnavlja nju izvornog tlocrta prytaneuma, poticalo snagu njegove kreativne
maštovitosti, na sličan način kao što je to učinilo i njegovo uranjanje u okultno, ili u Star Regulus antimona. On misli da je ovakvom pre dodžbom vatre u središtu prytaneuma, s učenicima okupljenim oko njezinih plamenova, "umjesto da zamišlja jednostavno izbijanje svje tlosnih zraka iz vatre, Newton umjesto toga vjerojatno uspio vizualizirati silu koja učenike mami k tom središtu." Ako je tako, tada je Sir Isaac Newton na zadivljujući način doista i uspio razaznati izgled stvarnoga neba, i to na neizravan način - pre ma zrcalnom odrazu, koji su načinili drevni narodi u svetom arhitek tonskom izgledu Salomonovog hrama. Ovo dugotrajno Newtonovo bavljenje otkrivanjem pravog izgleda svemira na temelju šifri iz drevnih radova, nije bio i konačni izraz njegove opsesije istraživanjem okultnog. White misli da ima razloga za povjerovati, kako se znanstvenik barem neko kraće vrijeme bavio i takozvanim crnim umijećima. Ovakvo svoje mišljenje White zasniva na sumnjivom požaru, u kojemu su izgorjeli Newtonovi dragocjeni rukopisi, i to dok je obav ljao pokuse zajedno sa svojim rođakom Johnom Conduittom i po moćnikom Crellom; bilo je to svega nekoliko mjeseci prije znanstve nikove smrti, 20. ožujka 1727. godine. Ovaj događaj autor povezuje s Newtonovim iznimno emocional nim, možda čak i seksualnim, no svakako tajanstvenim odnosom sa znatno mlađim znanstvenikom, Nicolasom Fatiom de Duillierom, koji je potrajao od 1690. do 1693. godine. Iz pisama koja su Newton i de Duillier razmijenili tijekom tog razdoblja moglo se zaključiti, da su se obojica bavili alkemičarskim istraživanjem toliko zabranjene naravi, da se nisu usuđivali ni zucnuti o tome. Premda sam nije vjerovao u zle duhove ili demone, Newton je vje rojatno jako dobro razumijevao i tamnije strane ljudskoga uma. Kako kaže pisac White, "on je možda čak shvaćao sve mogućnosti raznih obreda - ne zato da bi njima dozivao đavole ili demone, nego zato, jer se time energija usmjeravala na jedan način, koji nije bio daleko od obrednih elemenata alkemije." Budući daje "koncept obredne koncen tracije psihičke energije" vjerojatno bio poznat Newtonovim pretho dnicima u alkemiji, misli White, "posve je moguće da je Fatio nastojao uvjeriti Newtona kako obavljaju pokuse samo da bi naučili što će se
dogoditi, da bi istražili i iznova otkrili i druge putove, baš u vrijeme kada je sam Newton očajnički pokušavao razjasniti svoju objedinjenu teoriju (iznijetu u Principia Mathematica i Optici)!' Donijeli ovi pokusi kakva ploda ili ne, i koliko god oni čudne ili na strane naravi bili, čini se da su i oni - a ne samo Newtonova svakodnev na izloženost olovu i živi - znatno doprinijeli njegovu slomu živaca 1693. godine. Potpuni prekid svih odnosa s de Duillierom, koji je usli jedio te godine, vjerojatno je pritom također odigrao važnu ulogu. No, bilo je i dubljih uzroka; još kao dijete, Newton je doživio trau mu: otac mu je umro i prije no što se rodio, i to na sam Božić, a majka ga je bila primorana predati na odgoj baki i djedu kad su mu bile samo tri godine. Tako je 1693. godine iznimno osjetljivi Newton, već dugo pod strašnim pritiskom da stvara i proizvodi, mogao početi osjećati i dugo potiskivane, a time i silno eksplozivne posljedice svojega emo cionalno osiromašenog djetinjstva. Njegovo okretanje crnim umijeći ma, ako je do toga doista došlo, moglo je biti kako ishod toga dugog potiskivanja, tako i pokušaj da se sam razračuna s uspomenama iz tog ranog, neplodnog razdoblja, što su navirale. Postoje i drugi načini, na koje je Newton, čini se, mogao dospjeti do trenutka osmišljavanja poveznica za svoj vlastiti, newtonovski sve mir. Začudo, možda pridržavajući se onog hermetičkog gesla "Kako gore, tako i dolje", on se počeo pitati ne bi li negdje moglo postojati carstvo čestica manjih od atoma, koje pokorno slijede iste one zakone univerzalnog privlačenja, kao i velika tijela iz nebeske sfere. Budući da znanstvenik nije imao načina provjeriti ovu svoju teoriju - jer, metode za to nisu se pojavile sve do sredine XX stoljeća! - zadovoljio se time, da je samo natuknuo postojanje takvih čestica u popisu istra živanja, kojega je naveo na samom kraju svojega djela Optika. Kako je Joseph Needham objasnio, Newton je toliko daleko razvio sve mogućnosti objašnjenja svoje teorije svjetlosti kao nevidljivih "tjelešaca", da je zapravo "stigao vrlo blizu do pronalaženja onoga što bismo danas nazvali razinama subatomskih čestica (tj. došao je do protona, elektrona, itd.), do samih atoma te do molekula koje oni ob likuju. Njegov je cilj svakako bio - utvrditi ekstreme po veličinama što postoje u svemiru, od onih najsitnijih čestica do objekata galaktičkog raspona, premda mu nije bilo moguće i postići ga."
Slika 30.2: Isaac Newton izvodi pokuse vezane uz svojstva svjetlosti.
Do trenutka kada je Newton počeo završavati svoje veliko djelo Principia Mathematica, došao je do iznimno važnog zaključka - da je gravitacija sila koja kao da uslijed nekog nepoznatog mehanizma može djelovati na daljinu, te da je univerzalna gravitacija rezultirala time, da su sve materije u svemiru privučene svim drugim materijama u svemiru. Ali, nešto ga je još uvijek mučilo: utvrdio je, da - ako je bilo etera koji bi olakšao gravitaciju, tada je taj eter morao po svojoj prirodi biti gotovo vakuum, i usto po obliku nematerijalan. No, razmi šljao je dalje, što je tada prava priroda tog nematerijalnog etera? I kako je takav bio u stanju olakšati gravitaciju? Newton je čitavoga života bio kršćanin, sljedbenik ponekad i opa sne (ovisno o režimu na vlasti) heretičke doktrine zvane arijanizmom,
koja je držala da ne postoji Sveto Trojstvo - da su Bog i Isus Krist bili odvojeni, pri čemu se Isus po svojoj suštini našao na pola puta između Boga i čovjeka. Temeljem tog uvjerenja znanstvenik je došao do za ključka - teško prihvatljivog većini suvremenih mislilaca - da je ne materijalni eter koji olakšava fenomen gravitacije (a možda i kakvih drugih sila), zapravo sastavljen od tijela ili duhovnog oblika - Isusa Krista. Einsteinova je teorija opće relativnosti predstavljala, između koje čega drugog, i potpunu promjenu gledanja na gravitaciju, te iznova postavila sve manje važno pitanje postojanja i prirode etera. No, kada kombiniramo Newtonovu ideju o duhu, koja i dopušta i omogućava funkcije vremena i prostora, s njegovim vlastitim pokusima vezanim uz mogućnosti subatomske materije, počinjemo se približavati suvre menom shvaćanju energetskog polja u točki nula, koje se nalazi ispod svake fizičke realnosti - i još više od toga. Tako su Newtonova postignuća i u dodirivanju carstva okultnoga i u predviđanju kvantne teorije ne samo kolosalna, već kako se čini - i nemjerljiva značaja. To je možda najbolje u nekoliko riječi sažeo veliki britanski ekonomist John Maynard Keynes, koji je među prvima krenuo u istraživanje Newtonovih alkemičarskih bilješki, i koji je u svome govoru, kojim je javnosti 1942. godine predstavio rezultate tog svog istraživanja, rekao: "Newton nije bio prvi u eri razuma. On je bio posljednji od čarobnja ka, posljednji od Babilonaca i Sumerana, posljednji veliki um koji je na vidljiv i intelektualni svijet gledao istim očima kao i oni, koji su za počeli izgrađivati naše intelektualno naslijeđe prije otprilike 10.000 godina. Isaac Newton, kao dijete rođeno nakon smrti vlastita oca na Božić 1642. godine, bio je posljednje čudo od djeteta kojemu magi mogu odati iskrenu počast kakva mu i pripada."
31. POGLAVLJE
Newton, alkemija i uspon britanskog imperija Tajanstveni osnutak empirijskih znanosti
Peter Bros
Površni promatrači smjestit će podrijetlo britanskog imperija u doba engleske kraljice Elizabete, budući da se za ovo razdoblje čini da je po stiglo i bogatstvo i slavu vojevanja, koje su postale njegovim glavnim obilježjem. No, slava elizabetinskog doba nije dugo potrajala. Bogat stvo je stizalo od privatnika - raznih ljudi nalik Sir Francisu Drakeu, koji je prikupio golemo bogatstvo pljačkanjem španjolskih galija, a pobjeda nad španjolskom Armadom 1588. godine može se jednako tako pripisati lošem engleskom vremenu, koliko i njezinom vojnom geniju. Zlato prikupljeno u trezorima brzo je potrošio već Elizabetin nasljed nik, James I, koji je stoga posegnuo za oporezivanjem trgovine kako bi održao blještavilo i sjaj Krune. Upravo je to i pripremilo krvavu po zornicu otpora, koja je došla glave već njegova sina, Charlesa I. Char les II, dobro pazeći da ne krene stopama svojega oca put gubilišta, radije je posuđivao novac u zlatara - tada glavnih bankara - da bi udo voljavao svojim mušicama. William Oranski iskrcao se na otok 1688. da bi u ime svoje supruge Mary zatražio pravo na englesko prijestolje; jer, Mary je bila kći Jame sa II, Charlesova mlađeg brata. Parlament je ograničio pravo Krune na raspisivanje raznih poreza, tako da je Williama ostavio bez funti potrebnih za obranu Engleske od Jamesa, koji je pronašao saveznike u katoličkoj Francuskoj. Svi ovi događaji nisu pogodovali jačanju im perija. William je trebao novac da bi obranio svoju krunu; nije ga mogao pribaviti ratnim porezima, tako da mu je kao jedina nada pre-
ostalo uvjeriti britanski Parlament da treba prihvatiti sustav bankar stva zasnovanog na zlatnim rezervama, sličan onome kakav je postojao u njegovoj rodnoj Nizozemskoj, imperiju koji je taj sustav naslijedio još od vremena Mletaka. Takvo bankarstvo bio je način pozajmljivanja novca, a visina više struko više pozajmice ovisila je o vrijednosti i količini ostavljenog zlatnog pologa; sve se zasnivalo na nadi da ulagači neće svi u isto vrije me dojuriti u banku po svoj polog i zahtijevati ga nazad. Škot Willi am Patterson proučavao je ovo bankarstvo, te izradio genijalan prijed log o osnivanju engleske banke ove vrste. Zamjećujući da gotovina cirkulira kao sastavni dio trgovine, Pat terson je shvatio da panika - do koje bi došlo uslijed gubitka povjere nja ulagača, te njihove jurnjave u banku po svoje blago - ne bi pogo dila i one koji rade s gotovinom. Zato je predložio da se osnuje banka koja bi posuđivala novac Kruni u zamjenu za obveznice. Tako bi se obveznica Krune dalje koristila kao pokriće za papirnatu valutu, koju bi banka posuđivala. Time bi Kruna došla do potrebnog novca, a ban ka do kamata od Krune na zajmove i do zarade od izdavanja novčani ca. A nikakve panike među ulagačima ne bi bilo, budući da bi obve znice neprestano cirkulirale u novčanom prometu. Engleski zlatari prihvaćali su samo zlatne pologe, dok su zaradu ostvarivali na razlici između onoga što su platili za to zlato, i vrijedno sti po kojoj su ga mogli posuditi zajmoprimcima. Predložena banka predstavljala je stoga za njih i njihove poslove opasnog suparnika, a kad bi joj Kruna još dala i ovlasti da za nju obavlja i poslove sa zlatom - to bi ih dotuklo. Zato je razumljivo da su se oštro usprotivili ovak vom načinu financiranja Williamovih ratova, te su se povezali s torijevcima, koji su vladali u Parlamentu; počeli su predstavljati veliku smetnju osnivanju prve banke u Engleskoj. Tako je preživljavanje Williamove suverenosti ovisilo o silno važnoj zadaći koju je osmislio Patterson - osnivanju Bank of England, una toč snažnoj opoziciji u Parlamentu te postojećem pozajmljivačkom sustavu. Izvršenja ove zadaće prihvatio se Charles Montagu, pripad nik skupine pozajmljivača Williamu. A Montagu se sprijateljio s Isaacom Newtonom još 1680.-tih godi na, i usput postao ljubavnikom njegove nećakinje.
Slika 31.1: Središte britanskog imperija, velebno zdanje Parlamenta u Londonu (autor grafike Thomas Hosmer Shepherd).
Newton, u to vrijeme drugi po rangu profesor matematike na Cambridgeu, upravo je pred Kraljevskim društvom prikazao jedan od svojih genijalnih izuma - reflektirajući teleskop. Njegovo objaš njenje - da je bijela svjetlost zapravo sastavljena od svih spektralnih boja, dočekano je ondje skepticizmom, ali se 1684. godine razvila ra sprava o gravitaciji između članova Društva - Edmunda Halleya, Christophera Wrena i Roberta Hookea - koja ih je dovela do potvrde Newtonovih teorija, te predstavljala temelj na kojemu je otada počiva la znanstvena misao. Ova je rasprava u sebi uključivala i nove zakone koje je nedavno objavio Kepler, a naročito onaj o planetu koji prelazi ista područja u istim vremenima na svom putu oko Sunca. Hooke se pitao može li se onaj treći zakon - odnos kvadrata ophodnje planeta i udaljenosti tog planeta od Sunca - povezati s Galileovim otkrićem, naime - da se brzina objekata povećava s kvadratom udaljenosti s koje padaju. Ako bi se ove dvije stvari mogle staviti u matematički odnos, smatrao je Hooke, ista ona gravitacija zbog koje predmeti padaju, mogla bi se promatrati i kao sila što utječe na orbite planeta, čime bi se pokazalo da je gravitacija svojstvo materija od kojih su načinjeni planeti.
Ova je trojka stoga odlučila u ime Kraljevske akademije ponuditi skromnu nagradu onome, tko bi mogao matematički prikazati odnos između kretanja planeta i pada predmeta. Hallev je o tom natječaju obavijestio Newtona čim je ovaj sljedeći put stigao u Cambridge; po slovično hladan, arogantan i osjetljiv na svaku kritiku, Newton mu je objasnio da im je on sam već pokazao taj odnos, primijenivši na orbi tu Mjeseca jedan posebni izračun, koji je nedavno osmislio. No, pokazalo se da Newtonove kalkulacije nisu bile u redu. Karak teristično za njega, još je jednom prenaglo ispalio puščani metak; ali, premda se njegove jednadžbe nikada nisu i izjednačile, ovo hvalisa nje pred Halleyem nagnalo ga je da se pomnije pozabavi svojim izra čunima. Tako je 1687. godine bio u mogućnosti sukus svojih zamisli iznijeti u svom slavnom djelu Principia, raspravi koju je kasnije čita voga života ispravljao i dopunjavao. Montagua su zanimali Newtonovi pokušaji dokazivanja da je gra vitacija zapravo svojstvo materije, samo što njegovi motivi za to nisu bili vezani uz kretanje Mjeseca. Newton ga je više zanimao kao alkemi čar. Jer, alkemija je zapravo bila fizika onoga vremena, i tada je izaziva la jednako udivljenje kakvo danas izazivaju priče o razbijanju atoma. Javnost je željela znati što se događa na tom području i kakva su no va postignuća alkemičara, baš kao što i danas želi sve znati, primjeri ce, o kvark česticama ili crvotočini u svemiru. Alkemija je uključivala miješanje triju supstanci - nečiste kovine poput željeza, čiste poput olova ili žive i organske kiseline, a to je mi ješanje moglo potrajati mjesecima. Zatim bi se gotova smjesa polako zagrijavala u tikvici, te otapala u kiselinu pod polariziranim svje tlom; otud i izvor Newtonova zanimanja za područja optike i spektra. Otopina bi isparavala u postupku koji je trajao godinama, a njegov bi završetak pokazao okultni znak, poznat jedino iniciranima. Ovaj bi destilat zatim oksidirao pomoću kalijevog nitrata, čime bi se dobio grubi oblik puščanog praha. Baviti se alkemijom bio je zločin kažnjiv smrću, a opasnost od mogućih eksplozija ograničavala je broj alkemičara koji su dospijevali do ovih završnih stupnjeva postupka. Oni koji su preživjeli vlastite pokuse, hermetički bi zatvarali destilat u posebno izrađen spremnik, pri čemu se čin njegova začepljivanja obično u praksi nazivao "tijelom drevnog alkemijskog znanja" kao "tradicijom hermetizma".
Sad bi se zapečaćeni spremnik zagrijavao, a kada bi se ohladio, pre ma izvješćima - u njemu bi se nalazio prah koji su nazivali Bijelim kamenom. On se mogao koristiti za transmutaciju baznih metala u srebro, dopuštajući alkemičarima da pune svoje ostave predmetima od srebra, dobivenog od željeza. Primjenjujući svoja znanja i spoznaje na skrivene tajne svemira, alkemičari su mogli Bijeli kamen potom destilirati u Kamen mudraca, kojim su se onda bazni metali mogli transmutirati u čisto zlato. Charlesa Montagua je zanimao upravo Kamen mudraca, zbog te svoje čuvene snage kojom je od metala proizvodio zlato. Znao je da uspjeh osnutka banke ovisi o njezinoj sposobnosti da se odupre navali na njezine rezerve. Bio je svjestan toga da bi ova sposobnost ovisila o povjerenju koje bi ulagači imali, o sigurnosti koju bi osjećali znajući da su njihovi polozi na sigurnom. Shvatio je i to, da je ovo povjerenje u sigurnost banaka ovisilo jedino o percepciji javnosti, te da ulagači nikada neće pohitati u banku ako im se čini da su njihovi polozi si gurni. Zato se Montagu prihvatio posla, nastojeći iskoristiti posvuda pro šireno vjerovanje u alkemiju i njezine tvrdnje, da Kamen mudraca može bazne metale pretvoriti u zlato; ovo mu je uvjerenje pomoglo da osnuje Bank of England, iza čijih banknota ili papirnih novčanica - koje su navodno predstavljale jednaku vrijednost u srebru na polo gu - nije stajalo baš ništa. Želio je i da mu Newton pomogne u tom poslu; njegov mu je dobar glas alkemičara bio potreban, kako bi nova banka barem naizgled djelovala kao da ima neograničene zalihe srebra kao podlogu za svoj papirnati novac. Montagueu nije toliko stalo do toga može li Newton doista pretva rati bazne metale u srebro i zlato, koliko do toga, da javnost povjeruje u to da može. Prvi korak u snaženju tog uvjerenja bio je - promicati novu Newtonovu teoriju o univerzalnoj gravitaciji, i to kao otkriće dotad skrivanih tajni svemira, tajni koje su alkemičarima trebale da bi proizveli Kamen mudraca. Montague je postao predsjednikom Kraljevskog društva i koristio njegov utjecaj da bi promicao djelo Principia, tako da se o Newtonovim idejama vezanim uz univerzalnu gravitaciju počelo raspredati kako u znanstvenim krugovima, tako i po londonskim salonima.
1694. godine se uspio riješiti i vladavine torijevaca u Parlamentu, i to u korist Williama Wigsa. To je odmah iskoristio da bi promaknuo zakone potrebne za osnivanje i autorizaciju propisa vezanih uz Bank of England. Prvi je zajam iz te banke u visini od 1.200.000 funti dobio upravo kralj William (danas bi to iznosilo 120.000.000 funti ili goto vo 220.000.000 $); on je banci vratio obveznice, a ona ih pustila u javni opticaj. Ali, ni zlatarski ceh nije za to vrijeme mirovao. Odgovorio je za htjevom za donošenjem Zakona o kovanicama, tražeći da se stare ko vanice predaju i pretvaraju u novac po njihovoj nominalnoj vrijedno sti, a ne prema vrijednosti srebra koje u njima preostane nakon što su se istrošile i izlizale. Engleska je kovanice uvela još 1662. godine, ali je pritom propustila donijeti i odredbu o načinu povlačenja istrošenih novčića. Zakon na temelju kojega je tada osnovana Bank of England, davao joj je ovlasti da obavlja sve novčane transakcije za Englesku. Kako je prema njemu banka postala odgovorna i za povlačenje istrošenih novčića iz opticaja, bila bi primorana isplatiti vrijednost svega dotad postojećeg novca u zemlji po njegovoj nominalnoj vrijednosti. Taj se veliki događaj trebao izvesti dana 1. veljače 1697. godine. U ljeto 1695. Montagu je otkrio da se zlatarski ceh već priprema za taj dan, posvuda otkupljuje istrošene novčiće, te za njih kupuje obveznice banke. Shvatio je da, ukoliko bi oni nadzirali dovoljno veliku količinu bankovnih obveznica, zahtijevali bi isplatu njihove pune vrijednosti u čistom srebru; to bi svakako dovelo do opće panike i navale na ban ku, sa zahtjevom da se obveznice zamijene za čisto srebro, kojega ona nije imala. Montagu je zato odmah počeo širiti govorkanja o tome da će Newtona postaviti za glavnog upravitelja kovnice novca. S majstorom alkemije na tom položaju, čovjekom koji je dokazao da poznaje najveće tajne svemira, banka će svakako ostavljati dojam da raspolaže neogra ničenim količinama tekućega srebra. Ovo naoko bezgranično bogat stvo odagnat će strah javnosti od urušavanja bankarskog sustava, i zaustaviti moguću navalu na zalihe banke. No, ubrzo je ustanovio da je Thomas Neale već davno prije imeno van na položaj glavnog upravitelja kovnice, i to doživotno, te nema
namjeru odstupiti ni od svoga posla, a ni od ove počasti. Ostatak 1695. godine pretvorio se za Montagua u pravu utrku s vremenom. Hoće li uspjeti postaviti Newtona na tu funkciju prije no što zlatari krenu u planiranu navalu na banku? Montagu je odustao od zamisli da Newtona postavi za glavnog upravitelja; umjesto toga, on je dotadašnjeg čuvara kovnice premje stio na carinske poslove i 19. ožujka 1696. Newtona proglasio novim čuvarom kovnice; bilo je to u posljednji trenutak. Jer, zlatari su dotad već prikupili oko 30.000 funti papirnatog novca (više od današnjih 500.000 $) i navalili na banku dana 4. svibnja. Sir John Houblon, ondašnji gradonačelnik Londona, bio je jedan od velikih dioničara prve engleske banke, a usto i njezin prvi guverner. 1994. godine Bank of England odala mu je počast, stavivši njegov lik na novčanicu od pedeset funti. Tada se postavilo pitanje zbog čega banka na ovaj način slavi posve nepoznata čovjeka, i to da bi proslavi la tri stotine godina svojega postojanja. To je bilo učinjeno zato, jer je upravo Sir John bio onaj bankarski dužnosnik, koji se toga 4. svibnja 1696. godine našao okom u oko s bijesnim mnoštvom, što je sve gla snije zahtijevalo da se njihove papirnate obveznice zamijene za čisto srebro. Povijest nije zabilježila što je toga dana Sir John rekao ovoj srditoj masi na stubama banke. Možemo samo pretpostaviti da je to moralo imati neke veze s novim čovjekom na čelu kovnice, čiji je genij dospio do Kamena mudraca i priskrbio mu poziv banke za ovu časnu dužnost; jer, što bi inače nagnalo to uzrujano mnoštvo da se povuče i da nikada više nakon toga dana ne postavi pitanje likvidnosti institucije zvane Bank of England? Neprijatelji Engleske nikada se više nisu usudili staviti pod znak pitanja sposobnost zemlje da financira svoje ratove na svjetskoj po zornici. Za banku, za koju se govorkalo da posjeduje Kamen mudraca, to je na kraju ipak postalo nevažno čim je svijet shvatio da je bankarstvo temeljeno na zlatnim rezervama, zapravo sustav za tiskanje novca kojim se kupuju imperiji. Prihvaćanjem fleksibilnog bankarskog su stava u predvečerje Prvog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države iskoristile su sustav federalnih rezervi da bi financirale Drugi svjet-
ski rat, dosad najskuplji i navodno najuspješniji rat u povijesti čovje čanstva, o čemu bi se dalo dosta raspravljati. Newton je ipak na kraju postao i glavnim upraviteljem kovnice Bank of England, čim je Neale nakon nekoliko godina preminuo. Taj novi posao dao mu je moć nad životom i smrću varalica i krivotvori telja. Obavljajući svoje zadaće s velikim žarom, uživao je i u osobnom traganju za njima; odjenuo bi se u krpe i obilazio mračne barove, dok su ga iz daljine pratili oružnici i obavljali uhićenja na licu mjesta. On bi tada bio jedini sudac i porota krivcima, polako suzbijajući ove sku pine tako, da je krivotvorenje uspio smanjiti na četvrtinu - bila je to praksa koju je Newton koristio i čitav ostatak života. Montagu je zadržao nadzor nad Kraljevskim društvom sve dok kraljica Anne nije privremeno zamaglila njegovu političku sreću. Za jedno sa svojim nasljednikom, Lordom Somersom, kojega je sam oda brao, predsjedavao je na svega četiri sjednice Društva tijekom osam godina. Tada se u sve umiješao Newton, kojega su 1703. godine izab rali za predsjednika Društva - bio je to položaj na kojemu se nalazio i u trenutku svoje smrti, četvrt stoljeća kasnije. Tijekom tih godina predsjedanja Kraljevskim društvom, Newton mu je znatno podigao ugled te ga pretvorio u neku vrstu arbitra i za ono što jest bila, i što nije bila znanost. Baš kao što je Montagu svoje dobno promicao Newtonovu teoriju o univerzalnoj gravitaciji da bi za Bank of England osigurao privid neoborivosti, tako je i Newton godinama promicao Kraljevsko društvo kao jedini izvor svih znanja, kako bi za britansku znanost osigurao isti takav dojam neoborivosti. On je na tom putu institucionalizirao i svoje vlastite ideje kao sre dišnje za britansku znanost. No, kada bi se krenulo na praktičnu pri mjenu, Newtonova bi neoborivost ipak pokatkad padala. Tako se s Leibnizom žestoko sukobio oko autorstva infinitezimalnog računa; nakraju je sve bilo riješeno u Leibnizovu korist; njegov način obilježa vanja i metoda su se uvriježili te se rabe i danas. Ipak, kada govorimo o carstvu ideja, Newtonova neoborivost osta je na snazi. Hooke je do smrti tvrdio da je prije Newtona došao do otkrića o svjetlosti, koja je Newton iznio u svome djelu Principia, ali - uzalud; Newton je sa skupinom svojih suradnika iz Kraljevskog društva za njega bio presnažan protivnik. Išao je čak toliko daleko,
da bi na sjednicama Kraljevskog društva na ploči iscrtavao "obred no" žezlo, samo da bi Hookeu pokazao tko je tu glavni i tako naglasio svoj autoritet. Očito, isto ono što ga je nagonilo da se i osobno upušta u progon krivotvoritelja, nije ga zaobišlo ni kada bi se radilo o mogu ćim znanstvenim protivnicima. Newton nije nikada uspio dokazati postojanje univerzalne gravita cije. Ni pokušaji njegovih intelektualnih nasljednika nisu bili bolje sreće, posebno kada se otkrilo da orbite planeta prikazuju znatno ve će razlike i neslaganja od onih rezultata, koji bi se dobili kada bi se koristila Newtonova metoda za orbitu Mjeseca. Ovaj je njegov neuspjeh u dokazivanju svejedno ostao ugrađen u samo srce suvremene znanosti. No, umjesto da se ova nikada doka zana hipoteza napusti, ta znanost i danas prihvaća Newtonovu univer zalnu gravitaciju kao dokazanu činjenicu. Koristi je da bi izračuna vala masu pojedinog planeta ili zvijezde, dakle - za činjenice koje se nisu mogle i ne mogu neovisno provjeriti, a vjerojato nikad neće ni biti pouzdano ispitane. Newtonove ideje o bijeloj svjetlosti koju sači njava niz boja, te da su ove boje zapravo specifični valovi raznih du žina koji se pojavljuju iz prizme opadajućim redoslijedom, jednako su tako prijedlozi - poput mase i gravitacije - koje ni danas ne može mo provjeriti, baš kao ni u njegovo doba. Britanski imperij, kojega je Newton pomagao stvoriti, urušio se u dvadesetom stoljeću; no, njegove zamisli - koje je Montagu promi cao kao neoborive, kako bi učvrstio monetarni temelj tog imperija, što je i sam Newton zločesto prigrlio, posebno kada se radilo o obraču nima sa znanstvenim "otpadnicima" koji bi posumnjali u njihovu neoborivost - ostale su posvuda nazočne čak i bez dokaza, kao nevi dljivi, neupitni i, na kraju krajeva nepostojeći stupovi, na kojima po čiva cjelokupna znanstvena misao.
32. POGLAVLJE
Newton i Biblija Što je veliki znanstvenik prorekao za 2 0 6 0 . godinu?
J o h n Chambers
Dana 22. veljače 2003. godine na naslovnici londonskog lista Daily Telegraph objavljeno je sljedeće: "Sir Isaac Newton, najveći britanski znanstvenik, prorekao je da će smak svijeta biti za samo 57 godina!" U članku je Telegraph ipak malo ublažio ovu strašnu izjavu - da je Newton predvidio kraj svijeta za 2060. godinu - navodeći u četvrtom odlomku i ovo: "Newton, koji je bio još i teolog i alkemičar, predvi dio je da će do Drugog dolaska Krista na Zemlji zavladati boleštine i ratovi, te da će mu prethoditi tisuću godina carevanja svetaca, od ko jih će jedan biti i on sam." No, šteta je već bila počinjena. U svega nekoliko dana ova je vijest već obišla cijeli svijet i dospjela do svakog kutka Zemlje; veliku su joj pozornost posvetili u novinama, na radio-postajama i po televizijskim kućama, dok je na internetu izniknuo golemi broj novih stranica; bi lo je i mnogo ismijavanja, tako da bi se, primjerice, nacrtao golemi ob lak u obliku gljive uz koji je pisalo: "Zabava kakva nas čeka 2060.-te!" Premda je javnost ovu godinu doživjela kao pravi šok, jer su ljudi uglavnom malo znali o Newtonovom zanimanju za teološka pitanja, to nije bila nikakva novost skupini učenjaka koji su već proučavali teo logiju Sir Isaaca Newtona. Jedan od njih, profesor Stephen D. Snobelen sa sveučilišta King's College u Halifaxu, Nova Škotska, to je i spome nuo u razgovoru s novinarima Daily Telegrapha, objavljenom svega devet dana prije no što je na britanskom BBC-ju osvanuo dokumenta rac pod nazivom Newton: mračni heretik. Kao jedan od savjetnika za povijesne dokumentarne filmove BBC-ja, profesor Snobelen je nakrat ko i prikazan u filmu, dok lista i tumači rukopis u kojemu je Newton
spomenuo upravo 2060. godinu; taj se rukopis danas nalazi u Jeruza lemu, u Židovskoj nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Podatak o ovom eksplozivnom trenutku kraja svijeta u 2060.-toj poznat je proučavateljima Newtonova djela još od ranih 1970.-tih godina. Njegovi su znanstveni, teološki i alkemijski spisi ostali u kući grofa od Portsmoutha (Newtonova nasljednika), i bili izvan pogleda javnosti punih 250 godina, sve do 1936. godine. Tada je ekscentrični židovski učenjak Abraham Shalom Ezekiel Yahuda na aukciji u Lon donu kupio najveću zbirku teoloških zapisa od aukcijske kuće Sothe by's. Yahuda ih je potom poklonio državi Izrael, no oni su tek 1967. godine konačno i stigli do svog odredišta - do Židovske knjižnice u Jeruzalemu. Pa i tada su ostali teško dostupni učenjacima, sve do 1991. godine, otkada se na mikrofilmovima može vidjeti većina Newtonovih znanstvenih, upravnih, teoloških i alkemijskih rukopisa. Sir Isaac Newton (1642. -1727.) bio je jedan od dvojice ili trojice najutjecajnijih znanstvenika koji su ikada živjeli na ovom planetu. Otkrio je tri zakona gibanja; iznio pojmove o masi, sili i univerzalnoj gravitaciji; objasnio pravu narav svjetla. Osim toga, došao je - neovi sno o Gottfriedu Leibnizu - i do diferencijalnog računa. Međutim, on je bio i jedan od najtemeljitijih izučavatelja teologije i alkemije koje je svijet imao. Ovaj je veliki matematičar i znanstve nik vjerovao da je Riječ Božja zapisana ne samo u Bibliji, već i u svije tu prirode, i sam je učinio mnogo na otkrivanju obaju ovih svjetova. Uronio je u dubine starih biblijskih, kao i drugih istaknutih zapisa i klasičnih tekstova, posve uvjeren u to da su i drevni učenjaci otkrili iste one zakonitosti svemira koje je otkrio i sam. Razrađujući ih u tri dijela svoje Principia mathematica, on je u suvremenu odjeću odije vao one istine, koje su veliki mislioci znali još od početaka vremena, istine koje su nazivali prisca sapientia ili prvobitnom mudrošću. Newtonova spoznaja, otkrivena tek tri stoljeća nakon prvog objav ljivanja Principia - da će kraj svijeta, ili točnije - njegov prijelaz u jed no bitno drukčije stanje - doći 2060. godine, bio je objava predodređe na da u 2003. godini probudi strastveno zanimanje za ovu temu, kao i strah. Te 2003. godine su Sjedinjene Države izvršile invaziju na Irak (zemlju drevnoga Babilona), nastojeći razoriti međunarodno osinje gnijezdo radikalnog muslimanskog terorizma. Bila je to godina u ko-
joj su Sjeverna Koreja, Indija i Pakistan okončale svoj rad na najrazor nijem oružju današnjice. U toj je godini kuga nalik biblijskoj pošasti, zvana AIDS, nastavila desetkovati svijet; a kada je niotkud izbila epide mija SARS-a, kao da nam je svima dala gorak okus onog apokaliptičkog prokletstva što tek treba doći. No, kao vrhunac svega, 2060. godina opasno je blizu 2012. godini, koja će prema mnogim drevnim i suvremenim prorocima čovječan stvu donijeti konačni i svjetski holokaust. Dokumentarni film History Channela iz 2002. godine o "šifriranoj Bibliji", pogrešno je Newtona nazvao ranim istraživačem strašne šifre, pristupačne jedino računa lima, šifre koju je Michael Drosnin obradio u svojim knjigama Biblij ski kod i Biblijski kod II (iz 1997. i 2003. godine). Naime, Newton nije vjerovao da su Božje proročanske riječi skri vene u vječno dinamičnim podtekstovima, ispod onih doslovnih bi blijskih tekstova. On je bio duboko religiozan čovjek, pobožni član Engleske crkve čak i kad je u potaji prihvatio Arijevu herezu iz četvr tog stoljeća, koja je tvrdila da je doktrina o Svetom Trojstvu (to jest, da su Bog, Duh Sveti i Krist - jedno) sotonska krivotvorina, što su je nametnuli rani crkveni oci. Newton je vjerovao da - iako i Krist i Duh Sveti imaju obilježja božanskosti - samo Bog jest Bog. Znanstvenik je do ovog uvjerenja došao kroz temeljito proučavanje drevnih, a i drugih njemu dostupnih tekstova. Vjerovao je da je Bibli ja izraz istinske Božje riječi, ali i da postoje mnoge različite i krivotvo rene verzije Biblije. Zato je samome sebi kroz život zadao zadaću: podrobno i strogo ispitivati biblijske tekstove, da bi otkrio što je to Bog doista rekao. Pritom se prema ovom poslu odnosio baš poput suvremenih znan stvenika i učenjaka; prvo je prikupio sve postojeće primjerke raznih verzija tekstova do kojih je mogao doći na latinskom, grčkom i hebrej skom jeziku; najviše su ga zanimale Knjiga o Danielu i Otkrivenje, pa je ova dva teksta podvrgnuo podrobnoj lingvističkoj analizi. Iz njih je želio izvući pravo značenje tih riječi. Newtonova su tumačenja is pala nimalo fantastična, pa čak ni mistička; on je nastojao pročistiti riječi onih proroka, koji su mu se činili isuviše obuzeti žarom divljih emocija, poput Ezekiela. Tako je, primjerice, njegovo tumačenje pro vokativne riječi Zvijer u Knjizi Otkrivenja, nakon pomne jezične ana-
liže glasilo jednostavno - "skupine ljudi ili organizacija" (najvjerojat nije iz raznih crkvi). U svojoj knjizi Isaac Newton, krivovjernik, profesor Snobelen piše da za Newtona "sveta proročanstva" u tekstovima nisu bila ništa dru go doli "opis povijesti o stvarima koje tek trebaju doći", te da je su štinsko za Newtonova tumačenja ovih iznimno simboličkih tekstova bilo njegovo vjerovanje, da proročka razdoblja od 1260, 1290, 1335 i 2300 dana zapravo predstavljaju 1260, 1290, 1335 i 2300 godina, pri čemu je kao načelo koristio "dan za godinu". Kako je Newton došao do tog neobičnog uvjerenja? U poglavlju Uzdizanje Atlantide profesor Snobelen piše: "(Newton je...) slijedio tradiciju Josepha Medea, polimatematičara s Cambridgea, koji je imao proročke i eksegetske sposobnosti, a preminuo je 1638. godine. No, načelo "dan za godinu" temelji se na drugim biblijskim tekstovima, poput: (Brojevi 14, 34): 'Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju - dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu - ispaštavajte svoje opači ne četrdeset godina. Iskusite što znači mene napustiti...' ili riječi pro roka Ezekiela (Eze 4:6): 'A kad to završiš, četrdeset ćeš dana ležati na desnoj strani da nosiš grijeh doma Judina; dajem ti po dan za svaku godinu.'" Profesor Snobelen ovako objašnjava proročka razdoblja: "Razdo blje od 1260 dana pojavljuje se u Danielu 7:25 ('na jedno vrijeme, i dva vremena, i polovinu vremena što znači 'na godinu, dvije godine i po lovinu godine'), Danielu 12:7 (isto kao i već rečeno), Otkrivenju 11:3 (1260 dana), Otkrivenju 12:6 (1260 dana) i Otkrivenju 13:5 (42 mje seca). Razdoblje od 1290 dana pojavljuje se u Danielu 12:11. Razdo blje od 1335 dana nalazimo u Danielu 12:12, a od 2300 dana u Danie lu 8:14." Za Newtona su ova razdoblja - a posebice ono od 1260 godina predstavljali vrijeme, kroz koje će iskvarena Crkva (pod kojom je podrazumijevao onu što vjeruje u Sveto Trojstvo, dakle - uglavnom katolike) polako propadati; to jest, bit će to vrijeme njezine "apostazije" ili napuštanja istinskih, pravih vjerovanja. Problem je bilo utvrđi vanje početnog vremena, od kojega treba započeti s računanjem raz doblja apostazije. Tom početnom datumu treba dodati 1260 godina, pa će se doći do godine u kojoj će se ta Crkva konačno urušiti; to će
njezino razaranje izazvati strahovite ratove i boleštine, nakon čega će Drugi dolazak Krista odvesti čovječanstvo u Novo tisućljeće. Newton je iskušavao računanje s mnogim početnim datumima, sve dok se konačno već prije kraja života nije odlučio za godinu kada je papinska Crkva jednom zauvijek okupila sve snage svojega vreme na. Kao godinu tog "službenog institucionalizirani a Crkve, kao impe rijalne i početka vladavine pape i njegove nadmoći", uzeo je 800. po. Kr., to jest godinu, u kojoj je "papa Lav III okrunio Karla Velikog za prvoga cara čitavoga Zapada." Dodajući toj godini 1260 godina, stiže mo do 2060. godine u kojoj će "Babilon pasti", apostolska Crkva se urušiti i Krist se iznova vratiti na Zemlju da bi osnovao globalno ti sućljetno Božje kraljevstvo. Na stranici 144 djela Opservacije (ili Opažanja), objavljenog 1733. godine), Newton citira Daniela 7:26-27 kao dokaz: "Tada će sjesti Sud, vlast mu oduzeti, razoriti, sasvim uništiti. A kraljevstvo, vlast i veli čanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega. Kra ljevstvo njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokora vati se njemu." Profesor iz Halifaxa brzo nastavlja, da Newton nije vjerovao kako će se postojanje svijeta uistinu okončati 2060. godine. Ne, to će za pravo biti jedan posve novi početak. "Prije Drugog dolaska Krista, Židovi će se vratiti u Izrael u skladu s proročanstvima iz Biblije," kaže on. "Ondje će iznova izgraditi svoj Hram, a nešto ranije, prije Kristo vog povratka, doći će do velike bitke kod Armagedona, gdje će mnogi narodi napasti Izrael (Gog iz Magoga iz Ezekielova proročanstva)." Tada će se u sve uključiti Krist i njegovi sveci, da bi diljem svijeta os novali tisućljetno Kraljevstvo Božje. Bit će to vrijeme mira i napretka; u Opservacijama Newton citira proroka Miheja 4:3: "(Narod će...) Svoje će mačeve prekovati u ralice, a svoja koplja u radne srpove" i "narod na narod neće mača dizati niti će se više za rat vježbati." Jedan od aspekata Newtonovog izračuna koji najviše zadivljuje, vezan uz 2060. godinu, činjenica je - koliko je daleko u budućnost smjestio "smak svijeta". Samo je mali broj proroka i vizionara odredio upravo dvadeset i prvo stoljeće kao doba u kojemu će doći do njega, a medu njima se našao i Sir Isaac Newton, dok je većina njih smješta la kraj svijeta unutar svojega životnog ciklusa ili nešto iza njega. Jo-
seph Mede, koji je početak odbrojavanja do Sudnjega dana smjestio u 476. po. Kr. - u doba pada Rimskoga carstva - zaključio je da će on stići 1736. godine; William Lloyd, biskup od Worcestera, osobno je 1712. godine objavio kraljici Anne da će nebeski plamenovi progu tati Vatikan 1716. godine, a Newtonov učenik proročkih sposobnosti William Whiston izračunao je, da će 1260 godina dugačko razdoblje biti okončano 1736. godine, dok će 1766. godine započeti Tisućljeće. Vrijeme do kojega je Newton došao - sredina XXI stoljeća, on može zahvaliti odabiru početne godine za računanje, to jest doba u kojemu je Rimokatolička Crkva postigla potpunu hegemoniju nad svjetovnim vladarima - odnosno 800.-toj. No, možemo se upitati: nije li možda Newton znao i više negoli je napisao? Je li jedan od naj većih mislilaca svih vremena i čovjek koji je pročitao više drevnih spisa od bilo koga prije i poslije njega - znao nešto, što nitko drugi nije znao? Profesor Snobelen se pita ne bi li Newton, koji je mrzio kvazi pro ročka utvrđivanja datuma, doslovce pobjesnio kada bi znao kako je sada već čitav svijet čuo za njegovu 2060. godinu. Ili bi možda "bio jednostavno zadovoljan time što je sada, kada se približavamo vreme nima u kojima će se propovijedati pravo Evanđelje, došlo vrijeme da se propovijeda otvoreno?" Profesor iz Halifaxa zaključuje: "Morat ćemo pričekati do 2060. godine da bismo ga mogli priupitati."
33. POGLAVLJE
Neobičan život G. I. Gurdjieffa Premda saga o njemu ostaje obavijena tajnom, njegov se utjecaj ne može zanemariti
J o h n Chambers
Film Petera Brooksa Susreti s iznimnim ljudima iz 1979. godine osta je zadivljujući uvod u život ruskog tragača i učitelja ezoteričkih istina G. I. Gurdjieffa (1866.? - 1949.), koji je podučavao uzdizanje do Če tvrtog puta više svijesti - i to metodama koje su bile briljantne, okrutne i iznimno kontroverzne. Gurdjieff se rodio u u armenskom gradu Alexandropolu. Film je utemeljen na njegovoj autobiografiji, a snimao se u Afganistanu; početna scena prikazuje stjenovitu dolinu u kojoj se okupilo mnoštvo ljudi da bi nazočilo neuobičajenom glaz benom natjecanju. Glazbenici, od kojih neki sviraju i na vrlo starim glazbalima, natječu se u dobivanju zvuka koji će izazvati odaziv okol nih planina - možda jeku, a možda čak i obrušavanje kakve kamene gromade. Na kraju to od stjenovitih vrhunaca postiže običan ljudski glas, jedan jedini glas koji dobiva odziv jeke iz planina. Natjecanje je završeno, ali život Gurdjieffa, koji mu je kao dječak nazočio, tek za počinje pjevanjem njegove egzotične pjesme o Četvrtom putu za otku pljenje čovječanstva. Dječak se vraća u svoj dom i svome neobičnom odnosu s ocem, astrokhom, čovjekom od one vrste epskih bardova koja polako nestaje. I dok se film odvija dalje, vidimo starca kako spartanski odgaja svoga dječaka - s hladnim tuševima, zmijama što mu ih ubacuje u postelju ili gura u ruke, i prenosi mu čudnovata znanja. Gurdjieff ga pita: "Ima li života nakon smrti?", a otac mu odgovara: "Samo za nekolicinu,
čiji su iznimni životni putovi u njima stvorili određenu supstancu koja preživljava smrt." Ovo starčevo vjerovanje postat će tako i izvori štem Gurdjieffljeva uvjerenja da sami moramo "istesati" vlastite duše, kako bismo si osigurali život nakon smrti, kao i uvjerenja o stvaranju tvari zvane Askokin, kojom "mi dajemo hranu Mjesecu". Brookov film dalje prikazuje čitav niz Gurdjieffljevih susreta s okultnim. Čovjek nalik zombiju ustaje iz svoga groba; za to mora biti odgovoran neki demon, pa stoga stariji seljani prerežu vrat mrtvacu. Našavši se u stanju transa zahvaljujući dervišima, neki se dječak bez uspješno bori i nastoji prekinuti magični krug, nacrtan na tlu; u tome mu priskače i pomaže sam Gurdjieff - istupa i povlači dječaka u si gurnost. Budući učitelj i guru nazočuje potom "okretanju ploče", gle da iscijeljenja inače strašnih, smrtonosnih bolesti pomoću jednostav nih napitaka - i njegovo zanimanje za ezoteriju buja. Brookov se film tada usredotočuje na goruću želju odraslog Gurdjieffa da otkrije tajno Bratstvo Sarmounga, za koje se govorkalo da raspolaže prvobitnim ezoteričkim znanjima i spoznajama. Sam Gur djieff napreduje zahvaljujući nizu važnih susreta s "iznimnim ljudi ma". Vrhunac ovih poznanstava događa se kada Gurdjieff sa svojim suputnikom zavezanih očiju jaše stjenovitim vrletima turkistanske visoravni, dok ih vode četiri pripadnika plemena Kara-Kirgiz. Njiho vo je odredište tajni manastir Bratstva Sarmounga. Stigavši do manastira nakon punih dvanaest dana, Gurdjieff ubr zo svjedoči tajnim plesovima koji su se ondje očuvali tisućljećima; on u pokretima plesača uspijeva dešifrirati kretanja planeta i osnovne oblike tajanstvenih znanja. Ovi plesovi, izvedeni kako valja, služe za buđenje sjećanja i prisjećanje na takva znanja u dušama plesača. Ubr zo nakon toga, mladi se Gurdjieff, nalazeći se još uvijek u tajnom manastiru Bratstva Sarmounga, tužno oprašta od svoga najdražeg prijatelja koji odlazi u drugi jedan manastir na Himalajama - i tim rastankom Brookov film i završava. No, život Gurdjieffa tek se ovdje počinje kretati svojom dugačkom i spektakularnom putanjom. Nakon brojnih i neopisanih putovanja po Dalekom i Bliskom istoku u potrazi za okultnim znanjima, ovaj se armenski ezoterik i pustolov vratio u Rusiju i započeo održavati sato ve tajnih plesova i predavanja o Četvrtom putu, koja je njegov učenik
P. D. Ouspensky podrobno i briljantno opisao u svome djelu U po trazi za čudesnim. Bilo je to 1915. godine. Ubrzo su Prvi svjetski rat i Velika ruska revolucija nagnali Gurdjieffa da s malenom skupinom svojih posebno uspješnih učenika pobjegne dalje na istok, i to pod iznimno teškim i napetim okolnostima. Ta je grupa odabranih traži telja sama prešla Kavkaz, nakratko se zadržala u gruzijskom gradu Tiflisu, te nastavila prema Konstantinopolu, a otamo krenula za Berlin i konačno se skrasila u Parizu. Tijekom 1922. godine Gurdjieff je unajmio Prieure des Basses Loges, u blizini Fontainebleaua. Ovdje je započeo sa svojim slavnim i kontroverznim (vrlo dobro dokumentiranim) radom, te utemeljio svoj Institut za skladni razvitak čovjeka, koji je mogao dugo postojati da ga strašna automobilska nesreća 1924. godine nije primorala na zatvaranje Instituta. Tada se učitelj slaba i narušena zdravlja okrenuo pisanju knjiga. Susreti s iznimnim ljudima (prva od njegove tri knji ge) bila je objavljena tek 1960. godine. Od 1934. pa sve do svoje smr ti 1949. godine Gurdjieffje živio u Parizu, nastavljajući s primanjem i podučavanjem pokojeg učenika. No, njegov rad nije umro zajedno s njim; on se nastavlja i danas, po raznim školama i u različitim zem ljama. Gurdjieffljeva učenja i metodološka misao potječu od tajnog Brat stva Sarmounga; učitelj ih je produbljivao u ranijim desetljećima svo ga života, a ona se i danas aktivno uče, ali i profinjeno prožimaju kulturološku svijest našega doba. Jer, jako pojednostavljeno rečeno, Gurdjieff je propovijedao da čovječanstvo obitava kroz četiri stupnja svijesti. Golema većina zadržava se na prvoj razini, u nekoj vrsti živo tinjskog, nesvjesnog "spavanja". Na drugoj dolazi do "buđenja svije sti", kada je čovjek tek sporadično svjestan da zapravo spava. U trećoj razini dolazi do "samosvijesti" ili "samoprisjećanja", kada se čovjek počinje aktivno kretati prema višoj svijesti, nastojeći urediti svoja tri središta - fizičko, emocionalno i intelektualno. Četvrto je stanje uzdi zanje do objektivne svijesti i uspostavljanje Četvrtoga puta za život. Tehnike Gurdjieffa, koje je promicao na svojim podukama i preda vanjima u razredu, smjerale su k postizanju objektivne svijesti i često su djelovale okrutno; naravno, danas više nitko ne sumnja u to da je on zapravo bio pobornik onoga što nazivamo "grubom ljubavlju";
vjerovao je da smo toliko zamrznuti u svojim stanjima, te da naša tri središta toliko beznadežno, mehanički i nenadzirano nemaju baš ni kakvog dodira jedno s drugim, da nas je potrebno snažno šokirati, iznenaditi i/ili praktički zlostavljati, kako bismo odstupili od njiho vih uobičajenih, postojećih stanja. Tako je, primjerice, u vježbi zvanoj Stop, učenik morao glumiti mrtvu osobu i ne reagirati, što god da mu se događalo. Tako frustri ran i izbačen iz uobičajenog stanja, zapravo je bio primoran na posve novu (ne)reakciju. "Dobrovoljna patnja" održavala bi učenika uronje nog u sve aktivnosti i daleko nakon što bi počeo osjećati bol, te u uobičajenim okolnostima zahtijevao da se vježba prekine; ovako, on je bio primoran pronaći nove, dotad neiskušane - i možda obećavajuće - veze između svoja tri središta. Sveti pokreti i plesovi koji su učeni ke uvodili u nove (ili, kako bi Gurdjieff rekao - drevne i zaboravljene) načine i obrasce fizičkog, a slijedom toga i emocionalnog i intelektualn og ponašanja, dopuštali su daljnje slamanje uvriježenih starih navika, te otvarali putove za obnavljanje sklada između tri središta svakoga pojedinca. Bilo je i mnogo drugih vježbi. One su se usmjeravale na Gurdjieffljev magistralni koncept prisjećanja na samoga sebe. Pokušat ću to opisati ovako (čineći pritom grdnu ne pravdu ovim tehnikama): svi mi moramo u svakom trenutku nastojati spriječiti vlastito tijelo da reagira na stare, naučene načine i obrasce ponašanja. Neprestano moramo dijeliti našu pozornost na dvoje - na ono što nam neka stvar radi, i na pro matranje toga kako nam to radi. Na taj je način možemo promatrati, možda i pro mijeniti, i nikada nećemo prestati zadr žavati distancu između naše objektivne svijesti i akcija koje su izvedene u njezino ime; tako se možemo nadati da ćemo iz Slika 33.1: Neusporedivi G. bjeći i užasu svakog jezivog trenutka, te I. Gurdjieff, čija su učenja krenuti korak dalje u pravcu Četvrtog stvorila novi temelj na polju puta. proučavanja svijesti.
Protekla desetljeća nisu dočekala značajan porast brojnosti onih, koji su odlučili krenuti Gurdjieffljevim putom. Čak i u najboljim vre menima - u doba rada pariškog Instituta - njegovi su kritičari bili brzi na ukazivanju, kako se ne čini da se njegovi učenici baš mijenjaju na bilo kakav način, a najmanje ne brzo i djelotvorno, te kako izgleda da su mnogi više zatravljeni samim Gurdjieffom i njegovim radom. To je mnoge natjeralo na zaključak da silno vježbanje u "prisjećanju na samoga sebe" zapravo ne dovodi do stanja objektivne svijesti. Ili, da ta objektivna svijest, što god ona bila, nema previše veze s poništa vanjem ega, s nirvanom ili "uspostavljanjem u Sebi" poznatim iz Siddha joge (koja ovo željeno stanje opisuje znatno klasičnijim i lakše shvatljivim pojmovima). Gurdjieffljevo "Prisjećanje na samoga sebe", kojemu je cilj naglaša vanje ne-identičnosti između Ja i njegovih akcija, kod svakoga doziva neprestanu pozornost i usmjerava je na individualna djela riječima na takav način, da se pozornost zapravo neprestano odvlači na ego; klasična meditacija jogija, za razliku od ovoga, usmjerava pozornost na ono više, unutarnje Ja. Tijekom jedne stanke za ručak u ljeto 1926. ili 1927. godine, dok se još nalazio u Prieureu, Gurdjieff je na rasnoj osnovi kritizirao slavnog esejistu i filozofa Walda Franka, te izbor nje gove nove bračne družice. Frank ovo nikada nije zaboravio učitelju ezoterije, a njegove opaske u znatno kasnije izdatom radu Ponovno otkriće, mnogima se čine kao pomno i na jednom mjestu prikupljeni svi nedostaci Gurdjieffljeve teorije o "prisjećanju na samoga sebe". Priznajući potrebu rasterećenja samih sebe od prepreka koje nam onemogućuju spoznavanje istine, i za koje je uglavnom zaslužan naš ego, Frank svejedno naglašava da se "nikada nisu raspravili vrijednos ni aksiomi izvorne metode... Metode, usmjerene na oslobađanje sa moga sebe od vlastitog ego-središta, koja se pretvorila u oruđe za ra zvijanje tog istog ega... Ono 'Ja' koje promatra tijelo i svijet oko sebe ostaje - nepromjenjivo i isto 'Ja'". Na kraju je Frank Gurdjieffljev 'ego snage' povezao s Mussolinijevim egom. Neki se pitaju nije li i Gurdjieffovo osobno skandalozno ponašanje pridonijelo njegovu pravu, da od svojih učenika zahtijeva visoki stu panj odanosti i neupitne poslušnosti njemu osobno, što je i činio. Ja mes Moore u svojoj knjizi Gurdjieff: Životopis citira T. S. Matthewsovo
šaljivo izrečeno mišljenje: "Njegove su ga sljedbenice očito obožavale, a nekima, koje su naišle na posebno blagonaklon učiteljev pogled, os tao je i vidljiv spomen: crnomanjasta dječica vodnjikavih očiju." Ali, Paul Beekman Taylor - čija je polusestra bila Gurdjieffljeva ne zakonita kćerka, opisao je u knjizi Gurdjieff i Orage njegovo, pokat kad istinski okrutno ophođenje prema brojnim ljubavnicama i vlasti toj djeci koju je imao s njima. No, jedna od onih koje sigurno nije isključivao iz svoga života bila je i Jeanne de Salzmann, koja je postala njegovom nasljednicom te vodila Zakladu Gurdjieff nakon njegove smrti u Parizu 1949. godine. Na tom se mjestu nalazila do 1990. godi ne, kada je umrla s navršenom stotinu i jednom godinom. De Salzmannova je 1926. godine Gurdjieffu rodila sina Michela, i njezin se sin - "tamnoput i vodnjikavih očiju" - i danas nalazi na čelu ove pariške institucije. Kritičari su se pitali je li taj veliki broj odnosa s (ponekad i) udatim sljedbenicama Gurdjieffa uistinu učinio na bilo koji način druk čijim od zloglasnog gurua Rajneesha, koji je u Sjedinjenim Američ kim Državama obvezatno imao odnose sa svim svojim sljedbenicama, te posjedovao devedeset i devet automobila marke Cadillac (začudo, i Gurdjieff je bio veliki zaljubljenik u automobile). Sljedbenici Gurdjieffa, međutim, žestoko odgovaraju protupitanjem: "A kakve veze ima slabost ili dvije, za nekoga tko se ostvario u objektivnoj svjesnosti?" Ipak, to može biti pitanje - ne morala, već Bića samoga (riječi koju je Gurdjieff rado koristio i koja zauzima visoko mjesto u njegovoj eshatologiji): može li se ženskar uistinu do kraja i posve odvojiti od učitelja i filozofa, a naročito kada se radi o čovjeku kakav je Gurdjieff, koji je samoga sebe držao "ostvarenim" u objektiv noj svijesti i posve integriranim s njom? Pod integriranim ovdje mi slim na to, da se nije držao "zbirkom niza Ja", kao što se doživljava većina ljudi, nego jedinim, samim "Ja". Ne bi li jedno područje moralo ozbiljno utjecati na ono drugo? Posljednjih se godina obnovilo zanimanje za Gurdjieffljev bizarni roman od 1238 stranica, pod nazivom Belzebub priča bajke svom unuku, i to zahvaljujući godišnjim međunarodnim konferencijama pod nazivom Sve i sva ili All and Everything, koje koordinira Seymour B. Ginsburg iz Miamija i Chicaga. Ovi su istraživači naglasili da bi i
ovaj roman, kao i sam autor, mogli ipak nositi dublje značenje nego što se ranije mislilo. Gurdjieff je taj roman napisao prije mnogo godi na, koristeći pritom posve slobodno i nadarenost svojih učenika i učenica, koji su govorili mnoge jezike. Namjerna smušenost njegova stila (koje se držao, kako je sam rekao, da bi spriječio čitatelja u pre brzom shvaćanju pravoga značenja, pri čemu je ovakvu strategiju na zvao 'zakapanjem psa') zapravo zakrinkava ono, što su nekadašnji stripovi znanstvene fantastike nazivali "svemirskom operom". Samo, ova je svemirska opera posjedovala i dvije velike razlike: u njoj je glav ni lik Belzebub ili Sotona, a sama knjiga želi biti ni manje ni više nego - alegorijski pregled čitave povijesti čovječanstva, sve tamo od rođenja našeg planeta, pa do pada čovječanstva, i njegova mogućeg otkupljenja. Čak su i neki poznati znanstvenici ubrojili Belzebub priča bajke svom unuku među djela velike tradicije epova o Padu Čovjeka, kakva su Izgubljeni raj, ili kasnije poeme Williama Blakea, ili pak Finneganovo buđenje Jamesa Joycea. Upitani zbog čega Gurdjieffljev roman mora biti baš toliko čudan i neproziran, njegovi pobornici tvrde da je to stoga što su Belzebubove priče istkane od jedinstvenog i golemog znanja autora i njegovog razu mijevanja drevnih, ezoteričkih i izgubljenih spoznaja i učenja. Upita ni zbog čega svoj ionako težak roman Gurdjieff mora još više i namjer no zamagliti svojim stilom, oni kažu da je takva strategija u skladu s općom Gurdjieffljevom strategijom "dobrovoljne patnje". Pritom obi čno citiraju riječi svog učitelja o njegovim ranijim godinama: "Želio sam oko sebe stvoriti takve uvjete, koji će čovjeka neprestano podsje ćati na smisao i cilj njegova postojanja, uz izbjegavanje rascjepa iz među njegove svijesti i automatskih manifestacija njegove prirode." Sy Ginsburg tome dodaje: "Gurdjieff je želio da se njegov roman dva puta pročita u tišini, a treći put naglas. Misli se kako čitanje naglas dopušta sadržaju da znatno snažnije dospije do uma i uzburka osjeća je. Pritom je od suštinskog značaja da čitanje naglas onih oko 500 rije či plus još nekih posebnih riječi koje je Gurdjieff koristio iz vrlo razli čitih jezika zvuči "univerzalno", te ostavlja još moćniji dojam na emocionalno središte." Ginsburg, koji opširno obrađuje Belzebubove priče, vjeruje kako bi ta knjiga mogla biti rekapitulacija posljednjih šest reinkarnacija
Gurdjieffa, do kojih je stvarno došlo. On također vjeruje da bi upravo Gurdjieff mogao biti onaj "majstor plesa", za kojega je osnivačica Teozofskog društva Helena Blavatsky prorekla, da će biti veliki učitelj ezoterije u prvom dijelu dvadesetog stoljeća. No, ma koliko se čudnima mogle nekome učiniti intelektualne doktrine G. I. Gurdjieffa, ma koliko njegovo ponašanje ili metode rada bile neumjesne, nema sumnje da misao i tehnike učenja ovog iznimnog ezoterika i prvog promicatelja "okrutne ljubavi", i dalje na profinjeni način nastavljaju utjecati na današnje društvo. Možda će novoizazvano zanimanje za njegove Belzebubove priče, koje potiču skupine kakva je Konferencija Sve i sva, ali već i neka sveučilišta - taj utjecaj pretvoriti i u nešto znatno više od toga.
ŠESTI DIO
DUH I DUŠA
34. POGLAVLJE
Istjerivanje zlih duhova Psihoterapeutkinja ukazuje na korijene svojega pionirskog rada
Cynthia Logan
Sigurno se sjećate filma Egzorcist, i onih jezivih scena koje su u gleda teljstvu diljem svijeta izazivale najraznovrsnije reakcije? I dok su neki uživali u pojedinim intenzivnim prizorima, te film shvatili tek kao dobru zabavu, mnogi su po prvi put doživjeli neugodan susret s ener gijama, koje bismo rado pripisali bujnoj mašti Hollywooda, ali - ne možemo. Doista, postoji mnogo dokaza da se Zlo manifestira na Ze mlji, djelujući kroz ljude, životinje, pa i samu prirodu. Od zlog duha zatočenog u tijelu čovjeka (kojega je Isus istjerao i izgnao u svinju) do okrutnih, besmislenih ubojstava i izopačenih mučenja što se doga đaju širom svijeta, Sotona pokazuje svoje pravo lice. Ali, Zlo ne sadr ži samo ovakve velike devijacije. Sve veći broj ljudi tvrdi kako osjećaju da ih je opsjeo demon, i to na suptilne načine koji se iskazuju kroz razne fizičke, mentalne i emo cionalne simptome i okolnosti. Za njih nisu tek fraze kada se kaže "Vrag me natjerao da to učinim," ili "On se bori sa svojim demonima," ili možda "Što te obuzelo da si učinio tako nešto?!". Oni su sigurni da je na njih utjecala neka zla demonska sila i, nakon što prvo pokušava ju pomoći sebi konvencionalnim metodama, mnogi se okreću dr. Shakuntali Modi da bi iz njih "izgnala duha". Doktorica Shakuntala Modi, psihoterapeutkinja koja vodi vlastitu ordinaciju u Wheelingu, Zapadna Virginia, zabilježila je da, "iako se čini kako istjerivanje demona ima značajnu i dugu povijest u New Ageu, najraniji dokazi o potrebi bavljenja duhovima mogu se otkriti u radu primitivnih vračeva ili šamana... Kasnije se pojavljuju i čarob-
njaci koji koriste molitve, trave, razne napitke i glazbu da bi izazvali stupanj spiritualne svijesti potreban za izgon zlih duhova. Grci i Rim ljani su vjerovali da su sve vrste manija uzrokovane opsjednutošću osobe zlim duhovima, koji su predstavljali 'kult mrtvih'." (Zanimljivo, nasuprot tome, Arapi su vjerovali kako je upravo takve ljude Bog po slao zato, da ostalima govore istinu, pa su ih stoga štovali kao svece). Prema dr. Modi, povijest psihijatrije može se pratiti unazad. "Du gi niz godina psihijatri su lutali kroz brojne slijepe uličice, tragajući za alternativnim, 'znanstvenijim' odgovorima o mentalnim bolestima od onih, kakve su nudili drevni narodi," tvrdi ona. "Danas se svi koji se bave mentalnim zdravljem vraćaju unazad, zatvarajući puni krug razumijevanja ranih istraživača poput Platona, koji je ludilo opisao kao stanje u kojemu se 'duša što želi, odvaja od duše što misli', a upravo to onda nagoni ljude da čine stvari koje se protive njihovoj racional noj prirodi." Povijest same dr. Modi započela je u središnjem dijelu Indije. Još kao dijete izgubila je oca, tako da ju je odgajao ujak zajedno sa svojom djecom, njezinim bratićima i sestričnama. Otkad je znala za sebe že ljela je postati liječnicom. Kako obitelj nije bila imućna, dogodilo se da je trebalo odabrati hoće li ona ili njezin brat krenuti na studij me dicine - jer, za oboje nije dostajalo. Brat je žrtvovao vlastite ambicije da bi ona mogla ostvariti svoje; doista zadivljujući čin, pomislimo li na predrasude prema spolovima koje inače vladaju u indijskom dru štvu. Dr. Modi je specijalizirala ginekologiju i udala se za glavnog kirur ga. Njihov sin Raju rodio se u Indiji. Kad su preselili u Ameriku, Mo di je shvatila da će bez podrške šire obitelji, odnosno sustava kojim su živjeli u Indiji, ili ona, ili njezin suprug morati promijeniti dotada šnji posao. "Zanimala me psihijatrija i mislila sam da bi to mogao biti način da budem i majka, i radna žena," kaže smijući se. Kada je okon čala potrebno dopunsko obrazovanje, počela se baviti tradicionalnom psihijatrijom; kao pomoć je uglavnom koristila hipnoterapiju te stekla sjajan ugled, i to ne samo među pacijentima; ponuđene su joj i privile gije rada u bolnici. No, 1988. godine je njezina psihijatrijska praksa doživjela pravu i radikalnu revoluciju. Upoznala je koncept regresije u prošle živote
kada je jedna njezina pacijentica, što je pa tila od klaustrofobije, otkrila kako je u svom prošlom životu bila živa pokopana. Na kon regresije, pacijentica se u cijelosti izlije čila od svoje dugogodišnje klaustrofobije, koja joj je dotad gotovo onemogućavala normalan život. Ovaj i slični rezultati uvjerili su dr. Modi da doista postoji ono što je nazivala Božjim Slika 34.1: Autorica i iscje- djelom, te je ovakve slučajeve opisala u svo liteljica dr.Shakuntala Modi, joj prvoj knjizi koja ju je i proslavila, pod čiji terapeutski rad poma nazivom Remarkable Healings (Neobična že u istjerivanju negativne ozdravljenja). Prepuna istinitih slučajeva iz energije iz pacijenata. njezine prakse, ova knjiga niže pacijenta za pacijentom, koji opisuju iste i slične pojave. "Rezultati njihovih izliječenja govore sami za sebe," kaže dr. Modi. "Ljudi ozdravljuju, simp tomi nestaju, a sami su iznova u stanju voditi normalne živote." Ona usto naglašava da olakšanje vrlo često nastupa posve iznenadno i dra matično, dok se pacijenti kunu da se osjećaju življima i punijima ener gije no ikada prije, ili pak laganima i praznima, kao da im je s leda upravo skinut golemi teret. Drugi opet tvrde da lakše dišu i da su im se odnosi s drugima znatno popravili. Dr. Modi tvrdi da hipnotizam nije ono dramatično, izazvano stanje, kakvim ga obično zamišljamo. To je prije neka vrsta "usporedne svje snosti", koja se postiže kada našu koncentraciju duboko usredotoči mo i zatim otkližemo u maštu, ili se toliko udubimo u razgovor, da posve isključujemo sve što se događa oko nas. "Podsvijest čuva uspo mene duše na svaki od naših ranijih života," kaže dr. Modi i dodaje: "Sve što smo ikada dotakli, osjetili, omirisali, opipali, čuli, iskusili i učinili - sve je to ostalo zabilježeno, i to ne samo ono iz našega sadaš njeg života, već iz svih naših proteklih života, iz vremena između dviju inkarnacija, pa čak i iz vremena kada je naša duša stvorena i kada je stvoren čitav Svemir." Budući da nam podsvijest može dozvati sve ove uspomene, dr. Modi misli kako je od velike važnosti u sve uključiti i svjesni um. Zato ona namjerno izbjegava uporabu klasičnih načina i tehnika opu-
štanja vezanih uz hipnozu (poput odbrojavanja unazad i sugeriranja pacijentu da postaje pospan). "Učenje je proces koji se odvija svjesno," naglašava ona. "Zato i naša svijest treba biti budna i svjesna svega što se događa oko nas, i to bez guranja nazad u podsvijest uspomena koje nailaze!" Prema riječima pacijenata koji su prošli kroz njezinu hipnozu, ne ki su od njih osjetili čvrstu ogradu oko vlastitog energetskog polja ili aure, kao da su sputani teškim oklopom. Ova je ograda spriječila duhove izvana da ih ometu i pristupe im. Drugi su isto osjetili granice, ali - lake, prozračne, magličaste, kroz koje su duhovi lakše prolazili da bi kroz taj štit prodrli do njihovih tijela. Razni fizikalni i emocional ni uvjeti, ponašanja i situacije mogu nekoga otvoriti psihičkoj opsje dnutosti. "Mi smo najranjiviji kad smo bolesni, povrijeđeni, nesvjesni, pod utjecajem lijekova ili anestetika," kaže dr. Modi. Upozorava i da igre poput "Tamnica i zmajeva" (D&D kao kratica za Dungeons and Dragons), uporaba Ouidži ploče (za prizivanje duhova), gdje se koristi automatsko pisanje ili kanaliziranje, doista mogu prizvati - neželje ne "goste". To su zastrašujuće stvari. I - kao da se ne moramo i previše boriti s koječim tijekom trauma iz sadašnjega rođenja i života, dr. Modi nas uvjerava kako nam naše duše, ostajući u svojoj jezgri iste, mogu prika zati i fragmente iz raznih drugih dijelova prošlih ili sadašnjih život nih trauma, ili nas odvesti da pomognemo ili produžimo boravak s našim voljenima, preminulima. Kaže da nas mogu opsjedati i duhovi još uvijek vezani za Zemlju, ili demoni koji u nas mogu čak usaditi i lažne uspomene na protekle živote! Pa i strašnije od toga - oni se čak mogu poslužiti mehaničkim ure đajima, koji se upliću u nebesko vodstvo te negativno utječu na nas, kako je to na sebi iskusila pacijentica dr. Modi, imenom Josephine, koja je patila od neobičnog oblika bulimije. Prema njezinim riječima, mračna bića su joj projicirala promidžbene spotove za hranu, i to uređajima koje su implantirali iznad njezinog mozga; to ju je nagoni lo da neprestano misli na tu hranu, i na kraju se tih proizvoda toliko najede i prejede, da bi na kraju morala baš sve povratiti. I drugi su joj pacijenti opisivali svakojake uređaje koji su na njih vršili pritisak, gurali ili izvlačili njihove različite organe i dijelove tkiva iz njihovih tijela. Tvrdili su kako su ti uređaji služili za aktivno ili pa-
sivno "fizičko razmještanje", da je svaki bio posebno oblikovan i skro jen za postizanje posve određenog cilja, poput vršenja pritiska na neki određeni živac, strašnog stiskanja dviju kosti toliko, da bi se na kraju sabile jedna u drugu, i slično. Bilo je i uređaja u obliku zdjele koji su služili za "fokusiranje i pojačavanje", ili strojeva za izazivanje valova boli, a i "upijača crne energije" koji nisu izravno izazivali aktiv nu bol, već prije stanje kronične patnje. Premda se demoni pojavljuju namjerno i dijabolični su, dr. Modi strastveno brani prakticiranje njihova oslobađanja: "Ja ih doista doživ ljavam kao svojega drugog pacijenta," kaže. Tvrdi da se i najmračniji duh može preobraziti i odaslati u svjetlost. Navodi i osnovnu razliku između egzorcizma i takvog oslobađanja od duhova: "Egzorcizam je religiozni obred kojega obilježava oštar i snažan izgon demona. Tu dolazi do izravnog sukobljavanja, do izbacivanja demona silom, kao i do posvemašnje psihičke i fizičke iscrpljenosti kako egzorcista, tako i subjekta s kojim radi. Ovdje se iznosi presuda protiv samog demona, on se proklinje i istjeruje. No, čitavim postupkom može ovladati Soto na i okrutno ga kazniti; može prijeći u drugu osobu, ili se vratiti u osobu iz koje je bio istjeran." Dr. Modi napominje da kod njezinog postupka, prije no što se uopće prihvati oslobađanja duha, njezin mogući pacijent mora obavi ti potrebne pretrage kako bi se isključili biokemijski utjecaji i organski poremećaji mozga, poput onih kakve imaju oboljeli od shizofrenije. Nježan i topao glas je onaj, kojemu se ljudi obraćaju da bi im po mogao riješiti se napasti i izgnati demona. Indijski naglasak dr. Modi dodaje osobinu melodioznosti njezinom smirenom tonu, punom poštovanja. Tipična terapija s uključenom regresijom u prošle živote obuhvaća sljedeće korake: utvrđivanje vremena i identifikaciju kada ona od pacijenata traži da pogledaju u svoja stopala i opišu joj kakvu obuću imaju, jer ih to dovodi do prepoznavanja samih sebe i tko su bili u tom životu; obradu traumatičnog događaja koji iz toga života izranja pred pacijentom, tijekom čega dr. Modi vodi svoje paci jente kroz taj događaj podpitanjima i ohrabruje ih, tražeći da ga se prisjete, iznova prožive i posve se oslobode svoje traume; na kraju s njima prolazi kroz proces umiranja u tom životu, odlaska na nebo i iskustava koja su stekli "u svjetlosti".
Obično joj oni ova iskustva opisuju kao sastavljena od nekoliko faza: ondje ih radosno dočekuju bića svjetlosti, zatim slijedi "ventili ranje" (u kojoj osoba podvrgnuta terapiji može biti pozvana da provjetri svoje emocije), čišćenje duše, pregled života, mogućnost da prepo znaju druge ljude i stvore poveznice između bivšeg i sadašnjeg života, te mogućnost da oproste i drugima, a i samima sebi. "Najteži je korak u tom opraštanju nastojanje da se samome sebi oprosti zato što smo povrijedili druge ljude," kaže dr. Modi. "Kada zatražim od pacijenta da se osvrne unazad i pogleda trenutke u kojima je nekoga povrijedio, gotovo u pravilu će mi reći kako je vidio i demone koji mu šapuću i nagone ga da učini loše stvari." Kada se okončaju ova iskustva, dr. Modi kreće prema lociranju, povratku i integriranju tih rastrganih dijelova duše, te iznova ustroja va osobnost pacijenta u prošlom životu. Napominje da njezini paci jenti Nebo često opisuju kao sferu sastavljenu od dva dijela: "Vanjski dio je nešto poput trijema kuće, na kojemu sve stvari imaju svoj zemalj ski oblik; nakon čišćenja duše, pregleda života i odmora, duša odlazi stazom koja vodi u unutarnji dio, a tamo sve poprima spiritualne ob like." Ovdje - ponavljali su joj mnogi pacijenti - oni uče, raspravljaju s ostalima i stvaraju planove za sljedeći život. Ovo planiranje uključu je osobne, ali i zajedničke ciljeve čitave skupine. Kada se jednom tako očisti od trauma iz proteklog života i/ili op sjednutosti demonima, pacijentima se savjetuje da ostanu u području svjetlosti tijekom zaštitnih molitava, koje se mole dva puta dnevno. Dr. Modi predlaže svojim pacijentima da zahtijevaju od svojih anđela neka "uklone sve što je vezano uz zemaljsko, uz demone i slična bića, sve mračne štitove, tamne energije i uređaje, te bilo kakve mračne veze iz njihova tijela, aure, duše i srebrne niti, ali i iz njihovih kuća, radnih mjesta, automobila i mjesta na kojima se rekreiraju; zatim ih treba za moliti da oni sami ispune cijelo biće pacijenta i zaštite ga, obujme ga i obaviju mjehurom svjetlosti i refleksivnim 'duhovnim zrcalima. "Vi, jedino i samo Vi imate pravo živjeti u svome vlastitom tijelu/umu!" I premda dr. Modi osjeća da nakon svega opet razgovara s dušom, koja je u cijelosti integrirana i oslobođena pritiska bilo kakvih stranih bića, ona i dalje odbija da je se naziva egzorcistom, već sebe smatra istraživačem koji jednostavno izvještava o onome što joj govore nje-
zini pacijenti. Jako naglašava ovu razliku i nastoji da njezin rad uvijek bude predstavljen objektivno, te izdrži sva ispitivanja ovijena znanstvenom krutošću. Dosad njezin rad nitko nije niti stavljao pod mikro skop. "Oni koji su spremni da vide, prihvaćaju ovaj rad," kaže ona, "dok ga oni koji nisu - uopće ne razumiju." Dodaje kako njezin su prug i sin, obojica liječnici, sve to - "na neki način razumiju." Njezin je način rada vrlo strastven pa je dr. Modi, koja ne posjedu je računalo, provela stotine i stotine sati ispisujući Neobična ozdravlje nja rukom, baš kako inače vodi i bilješke o svojim slučajevima. "Ne želim da sve ovo itko vidi na bilo koji način koji bi se mogao kopirati," objašnjava. Unatoč onome što naziva "ozbiljnom blokadom pisca", ona radi na svojoj drugoj knjizi koja bi trebala biti objavljena sljedeće godine. U njoj će razmatrati "prirodu samoga Boga i samo Stvaranje. I bit će vrlo uzbudljiva," smije se. Napominje da njezina dosad jedina izdana knjiga nije nikakav priručnik za laike; u njoj čak i naglašava potrebu obraćanja Društvu za istraživanje prošlih života i terapije, te navodi njegovu adresu i telefone. No, knjiga je već postala nekom vrstom Biblije, prelazi iz ruke u ruku i postaje katalizatorom za pozive koje dr. Modi počinje primati iz svih dijelova svijeta. "Ljudi dolaze ovamo i ostaju oko tjedan dana radi intenzivne terapije," kaže. Oslobađanje nekoga od opsjednutosti demonima nije jeftino; dr. Modi naplaćuje jedan sat terapije stotinu i pedeset dolara, a jedan su sret s njom obično traje od tri do šest sati. Pomnožite ovo sa deset do dvanaest ovakvih susreta, koji će vam vrlo vjerojatno biti potrebni, pa ćete doći do iznosa računa od četiri do pet tisuća dolara. No, kako dr. Modi naglašava, to je vrlo često mnogo manji iznos od onoga koji ljudi utroše tragajući za odgovarajućom medicinskom pomoći tijekom znatno dužeg razdoblja, i svejedno ne nalaze ozdravljenje kakvo nudi njezin znatno kraći i intenzivniji rad s pojedincem. Iako dosad nije izvodila nikakva službena i dugoročnija praćenja i istraživanja dosadašnjih iscjeljenja, dr. Modi je izradila usporednu tablicu primarnih i sekundarnih emocionalnih i fizičkih simptoma svojih pacijenata. Nakon stotina "neobičnih iscjeljenja", dr. Modi za ključuje: "Svaka je bolest zapravo bolest duše i - uz Božju pomoć možemo izliječiti sve."
35. POGLAVLJE
Paranormalni životopis Benvenuta Cellinija Jesu li svemirske sile spasile velikog renesansnog zlatara?
J o h n Chambers Jednog je oblačnog dana sredinom svibnja 1539. godine Benvenuto Cellini, najveći talijanski zlatarski umjetnik, ležeći na nekom vlažnom sanduku u tamnici dvorca Sant' Angelo u Rimu, čvrsto odlučio: počinit će samoubojstvo. Jednom je već uspio pobjeći iz zatvora, spustivši se niz zidine dvor ca konopcem; izradio ga je od prljavog posteljnog rublja, rasparanog na trake, a pri doskoku na tlo slomio je nogu. Uspio se nekako dovu ći do kuće jednog od svojih uglednih prijatelja, no ovaj ga je gotovo istoga trena izdao, pa su ga u lancima vratili u zatvor. Ovaj put su ga smjestili u ćeliju znatno lošiju od one prve; bila je duboko pod zemljom, posve mračna i vlažna, tako da je ležaj bio sa svim natopljen vodom što je uporno kapala sa stropa; sunčeva bi svjetlost kroz uzani prozorčić razbila mrak tamnice na samo sat i pol dnevno. Golemi pauci i neki odvratni crvi gmizali su posvuda. Zbog slomljene noge dugo je morao puziti po blatnjavu tlu do drugoga kuta, da se olakša. Za čovjeka Cellinijeva živog, aktivnog duha i gotovo vulkanskog temperamenta bio je to živi pakao. Zato i jest odlučio da će si oduzeti život. Samo, u ovom je mračnom i praznom prostoru bilo teško iznaći na koji način. Ogledao se bolje oko sebe i kasnije u svome Životopisu zapisao sljedeće: Uzeo sam i nekako uspravio drveni balvan što sam ga ondje pronašao; znao sa da će mi zdrobiti glavu namjestim li se kako
treba ispod njega, da će mi posve sigurno raznijeti mozak; i kad sam čitavu zamisao izveo u djelo, te mu se približio da ga pomaknem, odjednom sam osjetio da me zadržala i unazad po vukla neka nevidljiva sila, i to tolikom snagom da me odbacila skoro dva metra unazad; obuzeo me takav užas da sam ostao ležati na tlu, polumrtav od straha. I ležao sam tako od zore pa sve do devetnaeste ure, kada su mi donijeli hranu. A kad je Cellini otvorio oči, nad njim su stajali svećenici; držali su da je mrtav. Tamničar ili kaštelan, netko se od njih dvojice sažalio na nje ga i poslao mu novi madrac. Te se noći nakon dugo vremena ispružio na njemu i "počeo tragati po svome sjećanju, kako bih shvatio što me to moglo tako grubo odvratiti od nauma da se ubijem; zaključio sam da je to morala biti neka božanska snaga i moj dobri anđeo čuvar." Nevjerojatni san kojega je usnio iste noći kao da je potkrijepio ta kav zaključak. U snu je "susreo predivno biće u obličju prelijepa mla dića, koji je uzviknuo kao da me htio ustrašiti: "Znaš li ti tko ti je posudio ovo tijelo, što si ga htio uništiti prije no što mu je došlo vrije me?!" Cellini mu je odgovorio da je "prepoznao sve stvari kao darove od samoga Boga prirode." No, to nije umirilo prekrasnoga momka: "Kažeš da poštuješ Njegov rad, ono što je On stvorio svojom rukom, a opet to želiš uništiti? Predaj se Njegovom vodstvu i nemoj gubiti nade u Njegovu preveliku dobrotu!" Bilo je još mnogo toga, opisuje Cellini, izrečenog "riječima čudesne djelotvornosti, od kojih se sada mogu prisjetiti možda samo tisućitog dijela." Ovaj je susret u snu Cellinija potaknuo na pravo stvaralačko ludilo. Počeo je miješati usitnjeni i istucani kamen s vlastitom mokraćom, da bi dobio tintu. Žvakao je triješće s drvenih vrata svoje ćelije kako bi od njega izradio pera za pisanje. Po rubovima svoje Biblije ispisao je dugačku poemu, opisujući u njoj kako njegovo tijelo oštro kažnjava njegovu dušu, jer je poželjela otići isuviše rano. Ovo ga je natjeralo da se iznova prihvati i same Biblije. Cellinija je zapanjilo ono što je pročitao: "S dubokom sam udivljenošću," napi sao je, "otkrivao silu Duha Božjega u svim onim jednostavnim ljudima, što su tako ustrajno i tvrdokorno vjerovali da će On ostvariti sve želje što su izvirale iz njihovih srca." Zatočeni je zlatar odlučio oponašati
te ljude. I čim je donio ovu odluku, piše dalje: "U moju je dušu navrlo toliko snažno oduševljenje ovakvim mislima o Bogu, da sam posve zaboravio i na okolinu, i na svoja dosadašnja strahovanja; dane sam radije provodio pjevajući psalme i razne druge pjesme koje su slavile Njegovu božanskost." Cellinijevo je zatočeništvo u tamnici dvorca Sant' Angelo bilo još daleko od okončanja. Tijekom toga vremena bilo je još trenutaka oča ja, no, kod svakog od njih kao da bi se iznova pojavila neka čudesna intervencija. I konačno se našao na tratini ispred zatvora - iscrpljen i slab, ali grozničavo radostan Cellini, sada slobodan čovjek i potom vrstan, proslavljeni obrtnik u raskošnim, posljednim brilijantnim desetljećima velike talijanske renesanse. Postojanje božanske zaštite u njegovu životu, kao da je Celliniju bilo objavljeno od prvih trenutaka njegova života; rodio se u Firenzi 1500. godine, a ondje je i preminuo 1571. godine. Kad mu je bilo svega tri godine podigao je s tla smrtonosnog škorpiona i proučavao ga držeći ga ručicama, posve nesvjestan ikakve opasnosti. Otac mu je sav izvan sebe kliještima uklonio opasnost iz ruku i dječarac je nekim čudom ostao neozlijeđen. Obitelj je tu prigodu iskoristila da bi prosla vila ovaj "dobar znamen". A kad je Cellini imao pet godina, otac je otkrio daždevnjaka usred ognjišta, "koji je plesao na najužarenijim komadima ugljenja," i pozvao maloga Benvenuta da ga vidi. U ono se doba vjerovalo kako daždevnjaci žive u vatri, te se držalo pravim ču dom i vidjeti kojega od njih. Vjerojatno je Cellini kasnije čitavoga života ovaj događaj držao simboličnim za svoju vlastitu jedinstvenu sposobnost, da neokrznut prođe kroz sve vatre raznih životnih nedaća. Dali su ga u nauk najcjenjenijem ondašnjem majstoru zlataru; Ce llini je i sam stekao ugled nadarenog i dobrog obrtnika s originalnim zamislima, ali i svađalice i bundžije. Nikada se nije prestajao svađati s bogatim i moćnim plemenitašima, ali i svima drugima koji bi naišli. Čak je u takvoj jednoj svađi počinio i nehotično ubojstvo (iz opravda nih razloga, kako je uvjeravao samoga sebe). Njegova svađalačka, vru ća, prijeka i teška narav dovodile su ga do izgona iz mnogih gradova u kojima se pokušavao skrasiti; tijekom života gotovo da je obišao čitavu Italiju u svim smjerovima, uzduž i poprijeko, a neko je vrijeme pokušao živjeti i u Francuskoj. Bio je iznimno traženi majstor; pozi-
vali su ga na dvorove da bi ondje izrađivao umjetničke zlatne pred mete poput novčića, medalja, medaljona, ponekad i skulptura, i to kako za svjetovne, tako i za crkvene naručitelje. Kao da ga je nadnaravno pratilo u životu, kao da nikada nije bilo daleko od njega. Tako se u jednoj napuštenoj rimskoj areni 1532. godine, i to u ponoć, zajedno s još nekolicinom pokušao obratiti du hovima. S njim su još bili čarobnjak koji se bavio zazivanjem duhova, njegova dva pomoćnika i jedan nevini dječarac od kakvih dvanaestak godina, koji im je trebao da bi zaveo duhove mrtvih. Jer, njih je Ce llini samo htio priupitati hoće li ponovo vidjeti svoju dragu - prostitut ku Angelinu (rečeno mu je da hoće, za mjesec dana, a tako se i dogo dilo). Za svoje su muke ovi lovci na duhove još bili nagrađeni i dvjema vizijama - milijuni demona počeli su uokolo urlati i zavijati, a zatim su arenu obavili visoki, užareni plamenovi. Bila to halucinacija ili ne, svi odreda su se razbježali svojim kućama vrišteći od užasa - barem tako piše Cellini u svome Životopisu.
Slika 35.1: Cellinijeva slavna soljenka, izrađena od zlata, mjedi i ebanovine, prikazuje Neptuna i ženu što se odmiče od njega.
1535. godine teško se razbolio i tjednima lebdio između života i smrti. Tijekom tog razdoblja svake mu se noći činilo da se žestoko bori sa samim Haronom, koji je prema grčkome mitu prevozio duše mrtvih preko rijeke Stiks do podzemnog svijeta. Cellini je to ovako opisao: "Do mojega je kreveta svake noći dolazio nekakav odvratni starac i pokušavao me silom prebaciti u veliki čamac, kojega je imao uza se." Čak i kad se Cellini opraštao od okupljenih prijatelja, "taj me starac zgrabio za ruku i divljački me povukao prema sebi. Zavapio sam želeći da mi netko pomogne, jer me pokušavao ugurati u svoj čamac." Ipak, Cellini se polako počeo oporavljati i "tek kada je starac to primi jetio, prestao mi je dosađivati kao dotad; no, i kasnije mi se ponekad znao pojaviti u snovima." Cellini nije odustajao ni od svojih svađa, čak i s najmoćnijim čo vjekom Italije onoga doba i njegovim kratkotrajnim poslodavcem, papom Klementom VII. Vjerojatno je zbog toga i bio zatočen 1538. godine u tamnici Sant' Angelo - najvjerojatnije zbog izmišljenih optu žbi, gdje je i doživio ono čudesno spasenje od samoubojstva. No, taj njegov spas zahvaljujući anđelu čuvaru nije označio kraj poteškoća ma. Kaštelan, bijesan zbog toga što Cellini djeluje sretnije i od njega samoga, naloži da ga se ovaj put smjesti u još dublju i prljaviju tamnicu. Bio je toliko srdit da se Cellini (čija je slomlje na noga u međuvremenu zacijelila, jer "sam toliko često sanjao da me anđeli posjećuju i pomažu mi") pobojao kako će ovoga puta završiti u zloglasnom di jelu tamnice zvanom Sammabo, gdje su zatočenici "bili smješteni na dno du boke jame, unutar samih temelja dvor ca." Dospjevši ipak u sličnu, samo dru gu ćeliju, obuzela ga je tolika navala radosti da "sam tijekom cijeloga tog pr voga dana slavio Boga, a srce mi je drh talo od radosti, prepuno vjere i nade." Ovo je kaštelana izbezumilo još više. Slika 35.2: Portret renesansnog Naredio je da Cellinija opet vrate u nje- zlatara Benvenuta Cellinija.
govu staru ćeliju i izdao zapovijed da ga se pogubi, pobrinuvši se da ova njegova odluka dospije do ušiju zatočenika. Začuvši što mu se sprema, klonuo je čak i Cellinijev snažni duh; on po drugi put odlu či kako je bolje ubiti se sam, negoli čekati na krvnikovu ruku. "U tom trenutku očaja," napisao je, "iznova mi je prišlo ono nevidljivo biće koje me i prvi put spriječilo u namjeri da se ubijem; i dalje nevidljivo, ono mi jasnim glasom progovori i protrese me, i podiže me sa tla govoreći: "Jao, siroti Benvenuto - brzo, brzo se obrati Bogu svojemu uobičajenim molitvama, i zazovi ga glasno, što glasnije!" U svome očaju i zbunjenosti, navodi Cellini dalje, "pao sam na koljena i kao sumanut počeo naglas izgovarati onih nekoliko svojih molitava; nakon toga sam izrekao Qui habitat in adjutorio, te se u mislima pričestio u tom prostoru ispunjenom Bogom; tada mi onaj jasan i milozvučan glas reče: 'Idi sad, odmori se i nemoj se više bojati!'" Sljedećega dana kaštelan nije mogao objasniti ni samome sebi zbog čega je ukinuo svoju svega dan ranije izdatu zapovijed - naredbu za Cellinijevo smaknuće. A ovaj je za to vrijeme zapao u još veći vjerski zanos i stanje izmije njene svijesti. Bila je to pozornica pripremljena za novi susret s nad naravnim. U trenucima strave znao je preklinjati svog anđela čuvara, za kojega je držao da je stalno uz njega, neka mu dopusti da barem još jednom, po posljednji put vidi sunčev sjaj; probudivši se jednoga jutra u iznimno mračnoj tamnici, isto je zamolio i samoga Boga - ne ka mu omogući takvu nagradu. Istoga trena, njegov ga je nevidljivi anđeo "poput kakvoga vrtloga vjetra zahvatio i podigao gore, a zatim me odnio u neku golemu pro storiju gdje mi se ukazao i učinio vidljivim; prikazao mi se u ljudskom obličju, kao mladić kojemu još ni brada nije počela izbijati; bio je neo pisivo lijepa, ali stroga i namrštena lica." Bez riječi je poveo Cellinija "kroz neka malena, niska vrata" i izveo ga u uzanu uličicu te ga uputio da se uspne spiralnim stubama. Kad je to i učinio, zlatar se našao "... u području prepunom sunčeve svjetlosti... sve dok nisam otkrio čitavu Sunčevu sferu. Jačina njegovih zraka nagnala me da u prvi tren sklo pim oči; no, postao sam svjestan toga da činim krivo, pa sam ih iznova širom otvorio i čvrsto se zagledao u samo Sunce, govoreći mu: 'O ti, Sunce moje, za kojim sam toliko strastveno uzdisao! Neka me tvoje
zrake i oslijepe kad ionako drugo ni ne želim gledati oko sebe, osim tebe!'" Zrake su se stale širiti na jednu stranu i dok je Cellini gledao, "us red tog blještavila oblikovao se lik samoga Krista, razapetog na križu, sačinjen od iste tvari kao i Sunce." Nakon toga se pojavila i Majka Božja, držeći djetešce u naručju, dok su je pratila dva neizrecivo li jepa" anđela. "Ovo čudesno prikazanje ostalo je preda mnom nešto više od pola četvrtine sata; zatim se rasplinulo i iznova sam bio odnijet u svoj mračni i vlažni stan," navodi Cellini. S ovog je čudesnog, bestjelesnog putovanja prema suncu donio i malu uspomenu: trajni svjetlosni trak oko glave. No, ova "aureola slave", piše Cellini, "posta je vidljiva svim onim ljudima kojima je sam odlučim pokazati; ali, takvih se kasnije našlo doista malo." Možda je i kaštelan vidio ovu aureolu pa stoga promijenio mišljenje. U svakom slučaju, ubrzo nakon ovoga događaja Cellini je bio pušten iz tamnice. Zlatar i umjetnik i nadalje se tijekom života susretao s nadnaravnim. Ali, njego vi ga anđeoski vodiči nisu nikada napušta li, što se najjasnije pokazalo u jednom važnom trenutku, prilikom spašavanja od propasti njegova majstorskog rada, najvećeg i najljepšeg djela koje je izradio. Bilo je to Cellinijevo umjetničko sa vršenstvo, zvano Perzej drži glavu Medu ze (1545. - 1554.), veliki brončani kip koji se i danas može vidjeti u Firenci, u Loggia dei Lanzi. Nitko nije ni pomišljao da bi Cellini bio u stanju izraditi tako savršenu bron čanu statuu, i to ovolike veličine. Ne samo što je u Italiji šesnaestoga stoljeća Slika 35.3: Perzej likujući podiže bila upitna tehnologija za izvođenje odrubljenu glavu Meduze; Celli ovakvog poduhvata, nego su i Cellinije- nijev kip visok je zajedno sa povi neprijatelji nastojali na svaki način destom oko 5,5 metara.
sabotirati njegov rad. U posljednjim tjednima ovoga njegovog veli kog uspjeha, u kojemu mu je pomagalo deset majstorskih pomoćnika, Cellini je konstruirao golemu, visoku peć, nešto posve novo za ono doba, oko prototipa Perzeja od gline i voska. U posljednjim satima izvedbe, baš kad se bronca počela otapati, Cellini je osjetio kako ga "obuzima groznica najjačeg mogućeg intenziteta." Siguran da će do jutra biti mrtav, nagnao je samoga sebe da se odvuče do kreveta, ostav ljajući svoje pomoćnike same usred najosjetljivijeg i najtežeg završnog dijela postupka. Sljedeća dva sata opisuje ovako: "Borio sam se s tom strašnom groznicom, osjećao sam da temperatura u meni raste i neprestano sam uzvikivao: 'Osjećam da umirem!'", dok je njegova očajna domaći ca nastojala prikriti suze. Iznenada, kaže nam Cellini, "ugledao sam muški lik kako ulazi u moju izbu, tijela iskrivljena poput velikoga slova S; on mi progovori povišenim, ali žalosnim glasom, poput ne koga tko ljudima objavljuje njihove posljednje trenutke. Reče mi: 'O, Benvenuto! Tvoj je kip loše ispao i nema nikakve nade da ga se može popraviti." Zaurlavši od bijesa zbog tih riječi, Cellini je naglo iskočio iz poste lje, brzo na sebe nabacio odjeću i odjurio u radionicu. Ondje je zate kao svoje pomoćnike; utučeno su se okupili oko peći, jer se na njihov užas istopljena bronca u peći počela prerano zgušnjavati. Cellini posta siguran da je neki od njegovih pomoćnika izvršio sabotažu cijeloga postupka; snagom Herkulesa on iznova izdade na loge i sam poče nadzirati peć. Natjera ih da pojačaju vatru donoseći brda suhe hrastovine, naslagane na suprotnoj strani ulice; peć se iznova zažari, a bronca opet poče taliti. Uto mračno nebo zaprijeti kišom, koja bi zasigurno opet rashladila peć; Cellini naloži da se sva vrata, prozori, otvori u radionici hermetički zatvore zavjesama i krpama. Tada grunu silna eksplozija i s vrha peći suknu plamen; rasprsnuo se pokrov peći, a otopljena, vrela bronca poče istjecati odozgo! Sve se činilo izgubljenim - sve dok Cellini u nastupu razbješnjela nadahnu ća ne zapovijedi momcima da ubacuju u peć sve drveno čega se u prostoriji dohvate - sve njegove posude, tanjure, ploče... Uspjelo je: ova je strategija djelovala: bronca se opet počela pretvarati u tekuću smjesu i ubrzo je čitava statua bila ispunjena njome do savršenstva!
Za divno čudo, iskoristili su baš sve zalihe bronce koje su imali, u ra dionici više nije ostalo ni četvrt kilograma, a statua je u svome kalupu bila oblikovana i cijela - savršena i potpuna, čitava, osim vrška Perzejeva nožnog palca! Ne samo što Cellini više nije osjećao nikakve groznice, već se ni kada u životu nije osjećao bolje! Je li pojavljivanje onoga lika u obliku slova S bila još jedna od manifestacija njegovog anđela čuvara? Ili je za sve bila zaslužna Cellinijeva neizmjerna stvaralačka snaga i mašta? Ili su - kako mu je kasnije sva presretna natuknula njegova domaćica - možda oni udarci i razbacivanje njegovih stvari po sobi, što ih je čula nakon što je on onako napola odjeven odjurio u radionicu - prestra šili tu groznicu i istjerali je iz njega? Kakvo god pravo objašjenje bilo, Cellini je u Životopisu napisao ovo o tim strašnim satima: "Ne mogu se prisjetiti da sam ikada u svome životu večerao s većim užitkom i zadovoljstvom!"
36. POGLAVLJE
Dostojevski i spiritualizam Je li pisac Zločina i kazne imao osobni uvid u onostrani svijet?
J o h n Chambers
U romanu Braća Karamazovi, remek - djelu velikog ruskog romano pisca i noveliste devetnaestog stoljeća Fjodora Dostojevskog, Ivan Karamazov pripovijeda priču o ateisti; kako nije vjerovao u život po slije smrti, Bog ga je, kada je umro, osudio da u znak pokajanja pje šice prijeđe više od milijun kilometara. Colin Wilson ovako je poku šao dovršiti ovu pripovijest u svome radu Okultno: "Ateist je prvo polegao na cestu i odbijao se pokrenuti idućih milijun godina; no, na kraju se ipak s mukom podigao te počeo nevoljko pješačiti. A kad je konačno prešao sve te silne kilometre i kad su ga primili u Raj, odmah je objavio da bi se isplatilo pješačiti i još pet puta toliko za svega pet minuta Raja." Sam Dostojevski je iskusio vizije o Raju koje su bile gotovo jedna ko ekstatične. Pojavljivale su se pred njim u obliku "ekstatičnih aura" - naglih pražnjenja elektrokemijske energije, kakva označava početak epileptičkog napada. Jedna od tih ekstatičkih aura (a Dostojevski ih je imao na stotine tijekom života) naišla je u noći između Uskrsa i Uskršnjeg ponedjeljka; opisao ju je u svom tajnom dnevniku ovako: "Osjetio sam... da se Raj spustio na Zemlju i upio me. Ja sam uistinu vidio Boga i bio Njime prožet. Da, Bog postoji!... povikao sam, i više se ničega ne sjećam... Ne znam je li ova blaženost potrajala nekoliko sekundi, sati ili minuta, no dajem riječ da je ne bih mijenjao za sve užitke koje život može pružiti." Prije više od stotinu godina, 5. i 6. travnja 1743. godine - čudno, ali također tijekom uskršnjih blagdana - još je jedan svjetski poznati
Slika 36.1: Ruski pisac Fjodor Dostojevski, čija su intenzivna spiritualna iskustva uključena u nje govo djelo.
pisac povjerio svome tajnom dnevniku vlastito iskustvo s ekstatičkom aurom, možda još spektakularnije i mističnije od onoga koje je imao Dostojevski. Bio je to Emanuel Swedenborg (1688. -1772.), švedski vidovnjak, znanstvenik i pisac, koji je ustvrdio da je tada obavio iz ravnu mističku komunikaciju između našega svijeta i spiritualnog carstva, zahvaljujući čemu je mogao potvrditi da je Krist istiniti, pra vi Bog. Medicinski istraživači Elizabeth Foote-Smith i Timothy J. Smith pišu: "Nasreću, Swedenborg je upravo tijekom kritičnih godina - od 1743. do 1744. - bilježio svoje snove (što nije bilo namijenjeno objav ljivanju i javnosti), te je puhih dvadeset godina vodio svoj Duhovni dnevnik, koji je stoga nabujao do čitavih pet tomova... Na temelju vlastitog svjedočanstva, Swedenborg je imao višestruke simptome epilepsije, uključujući ovdje karakterističnu auru, padanje, gubitak
Slika 36.2: Švedski znanstvenik, filozof i istraživač spiritualnog svijeta Emanuel Swedenborg također je imao vizije nalik onima kakve je iskusio Dostojevski.
svijesti, konvulzije, vizualne i zvučne halucinacije te stanja zapadanja u trans." I Swedenborg je, kao i Dostojevski, one trenutke prije epileptičkog napada opisao ovako: "U umu i u tijelu stvarala bi mi se neka vrsta svijesti o neopisivoj blaženosti; da je bila tek nešto višega stupnja, mislim da bi mi se tijelo rastopilo u čistome blaženstvu. Bilo je to u noći između Uskrsne nedjelje i ponedjeljka, a potrajalo je tijekom čitavog Uskrsnog ponedjeljka." Swedenborgove vizije Raja, koje su mu u pero diktirali anđeli, kao i osobna oskustva prikupljena tijekom brojnih astralnih putovanja, opisana su na brojnim stranicama njegova dnevnika; najozbiljnije su ih shvatili i poznati pisci devetnaestog stoljeća kao što su Blake, Emerson, Coleridge, Carlyle, Henry James Sr., Tennyson, Browningovi, Oliver Wendell Holmes, Thoreau, Goethe i mnogi drugi.
Jesu li Swedenborgovi neortodoksni opisi više stvarnosti doista mogli biti proizvod nekontroliranih elektrokemijskih pražnjenja što su bješnjela njegovim mozgom (prema stručnoj literaturi, ekstatičke aure obilježene su "intenzivnim zanosom i neizrecivim blaženstvom što prožima čitavu osobu, osjećajem da će joj toga trena biti objavljene i razjašnjene sve tajne svemira")? Ili, ako su njegove vizije doista bile prave vizije, ili samo djelomično elektrokemijskog podrijetla, znači li to da su i epileptički napadaj i Fjodora Dostojevskog također omogući li ruskom piscu pogled kroz vrata kakva opisuje Blake, i uvid u "gole mi svijet užitaka, što obuze mi svih pet osjeta"? I, jesu li ove kratkotrajne, ali ekstatične vizije drugoga carstva, tu i tamo ipak znale proviriti i u romanima i kratkim pripovijetkama Dostojevskog? No, prije svega: tko je uopće bio Fjodor Dostojevski? Bio je to čovjek čiji je život bio gotovo užasavajuće prepun raznih potresa i nevjerojatnih duševnih patnji. Sve ga je to učinilo snažnijim, ali ga i dovodilo u svakodnevne stresove. Otac Fjodora Dostojevskog bio je osiromašeni liječnik, zaposlen u moskovskoj bolnici za sirotinju; no, kad bi se vratio s posla, tiranizi rao bi svoju malu obitelj. Ubila su ga trojica njegovih kmetova pod okolnostima koje su do danas ostale nerazjašnjene, i to kada je Fjodor imao petnaest godina. Dostojevski je mrzio svog oca, i stoga se u sebi osjećao krivim za njegovu smrt. Pitanje ubojstva oca provlači se kroz dosta njegovih djela. No, očekivalo ga je i gore. Upisao se u Vojnu inženjerijsku školu, koju je mrzio iz dna duše; završio ju je i obavljao svoje dužnosti, a u slobodno se vrijeme bacao na svoju pravu ljubav - pisanje. Uspjeh je postigao već svojim prvim romanom, Bijedni ljudi. Tada ga je privukla politika, i to radikalna, tako da je počeo redovito posjećivati sastanke tajne udruge koja je promicala ideje Saint-Simona i Fouriera. Zbog toga je 1848. godine uhićen zajedno sa svojim prijateljima i osuđen zbog raspačavanja proturežimskih letaka. Presuda je bila ozbiljna - osam godina teškoga rada u Sibiru (ka snije ju je car smanjio na četiri godine), no prema riječima Vladimira Nabokova, "i prije nego što je zatočenicima bila pročitana presuda, prošli su kroz monstruozno okrutni postupak." Jer, Dostojevskom i
prijateljima su rekli da su osuđeni na smrt te ih izveli na gubilište, ravno pred streljački vod. Privezali su ih za stupove. I on je, kao i svi njegovi prijatelji, bio siguran da ih od smrti dijeli tek koja minuta. A tada se pojavio carski službenik i objavio da im je smrtna kazna prei načena u zatvorsku. Nabokov piše da je ovo užasavajuće iskustvo sra motne egzekucije imalo znatnih posljedica. "Jedan od njegovih pri jatelja skrenuo je umom, a na duši Dostojevskoga ostao je dubok ožiljak zbog svega što je proživio toga strašnog dana." Iduće je četiri godine Dostojevski, dakle, proveo u Sibiru kao osu đenik na teški rad. 1854. godine su ga primorali da odsluži vojni rok u azijatskom paklu imenom Semipalatinsk. 1858. godine se oženio i vratio u St. Petersburg, započevši buran i aktivan život mladoga pisca, novinara i urednika. No, žena mu je ubrzo umrla, pa se po drugi put oženio svojom tipkačicom. 1860.-tih i 1870.-tih godina je objavio svo je najveće romane: Poniženi i uvrijeđeni (1861.), Zapisi iz podzemlja (1864.), Zločin i kazna (1866.), Kockar (1867.), Idiot (1868.), Bjesovi (1871.), Žutokljunac (1875.), Dnevnik pisca (1876.-80.) i Braća Karamazovi (1880.). Tako je stekao slavu, ali ne i previše sreće. Robijanje mu je slomilo zdravlje; nakon zatvora je trpio teške napadaje epilepsije. Postao je i strastveni kockar, tako da je s vremena na vrijeme znao prokockati i posljednju rublju. Veliki se pisac sukobljavao sa svima. Kako je Marc Slonim napisao o njemu, "povrh svega toga bili su tu njegovi ekstatički uzleti, putena iskušenja tijela i lutanja njegove izmučene duše u potrazi za Bogom, skladom i istinom." Preminuo je u dobi od šezdeset godina. Imajući u vidu ovakav život, neće nas iznenaditi što su romani Dostojevskog prepuni izmučenih, očajnih, strastvenih i rascijepljenih duša. Ipak, neka duhovna svjetlost - za dobre i zle - kao da sramežlji vo treperi u svim tim odrpancima. Oni znaju da imaju slobodnu volju i ne mogu podnijeti tu spoznaju. George Steiner kaže: "Oni stoje na samom rubu, na granici carstva slobode; njihov ih sljedeći korak mo ra ili odvesti na put k Bogu, ili survati u bezdan samoga pakla." Sama je narav likova u romanima Dostojevskog rastrzana i rascijepljena; kao da su njihove duše usitnjene na djeliće, kao da žive u nekom blagom epileptičnom stanju, koje ih u svakom trenutku ostavlja otvorene Bogu kao i Vragu. Steiner piše:
Višekratna vizija Dostojevskog kao da dopušta sličnosti s povre menim raspadanjem... a "duhovi" bi mogli biti manifestacije ljudskoga duha, kada taj duh djeluje kao čista energija, odvajaju ći se od jasnoće razuma ili vjere kako bi poveo izoštreni razgovor između raznih djelića svijesti... Ono što je važno, to je intenzitet i kakvoća samog iskustva, dodir što oblikuje prikaze prema na šem razumijevanju... Dostojevski je svoje likove obavio pravom zonom okultnih energija, silama koje se privlače i postaju još veće i svjetlije u svojoj pobjedi, te iz njih izbijaju odgovarajuće energije i prelaze u opipljiv oblik... U skladu s time, on nikada nije podizao čvrste prepreke između svijeta kakvog obično per cipiramo svojim osjetilima i drugih, mogućih svjetova. Steiner usto citira i Merezhkovskyja: "Za Dostojevskog je pluralizam svjetova bio - manifestirana istina." Ipak, Dostojevski unatoč svemu nije vjerovao u spiritualizam. Za njega je spiritualizam bio neki oblik "izolacije" koja je trivijalizirala religiju kroz misticizam, dok je ono čega je svijetu doista trebalo bilo - više vjere u istinskom pravosljavlju. Možda je kanaliziranje duhova i postojalo, ali dokazi o njihovu postojanju pokazivali su jedino to, da duhovi postoje; oni nisu dokazivali da postoji Bog. Uostalom, du hovi su za njega bili trivijalni i beznačajni. 1875. godine su velikog ruskog kemičara D. I. Mendeljejeva (1834.-1907.), slavnog po izradi periodičkog sustava kemijskih elemenata, postavili u St. Petersburgu za predsjedatelja Povjerenstva, koje je trebalo istražiti neke optužbe za bavljenje spiritizmom. Dostojevski je u svojim novinama odmah objavio rat spiritizmu, ali i Mendeljejevim metodama rada, za koje je mislio da su površne i manipulativne. Na kraju je konačno izvješće Povjerenstva grubo odbacilo spiritizam, proglašavajući ga tek svjes nom ili nesvjesnom prijevarom, što je zadalo velik udarac spiritizmu, koji se osjećao desetljećima. No, Dostojevski je na neki način bio opčinjen znakovljem i simbo lima spiritizma - a možda i koječim drugim - i ova njegova opčinje nost pokatkad proviruje iz njegovih romana. Profesor Ilya Vinitsky sa sveučilišta Pennsylvania, naišao je na snažan dokaz o utjecaju Swedenborga na Dostojevskog u njegovoj kratkoj priči Bobok iz 1873.
godine. Antijunak ove pripovijesti je mladi alkoholičar, pisac Ivan Ivanovič, koji odlazi na pogreb svome daljnjem rođaku, i tada, kako piše profesor Vinitsky, "ostaje udubljen u misli na groblju, kada neoče kivano začuje ciničan i frivolni razgovor među mrtvima. Iz njega za ključuje da ljudska svijest nastavlja svoj život još neko vrijeme nakon smrti fizičkoga tijela, i traje sve dok se sama do kraja ne raspline." Preminule osobe pritom komuniciraju samo pomoću jedne jedi ne riječi, neugodne, grgljajuće, onomatopejske riječi bobok. A zatim, kaže profesor Vinitsky, "mrtvi konačno shvaćaju da su oslobođeni ograničenja svojega zemaljskog tijela, i odluče se zabaviti pričajući si priče o svojim zemaljskim životima na 'gornjem katu' - to jest, o doživljajima tijekom njihovih života." No, Ivan Ivanovič iznenada kihne i mrtvi odmah utihnu (kako pripovjedač napominje - više zbog odbijanja da tako važne podatke i tajne podijele sa živim čovjekom, negoli zbog svoje zbunjenosti ili čega drugog). Profesor Vinitsky vjeruje da je ova kratka priča zapravo polusatiričan oblik prikaza života poslije smrti, kako ga je opisao Emanuel Swedenborg u svome djelu iz 1758. godine pod nazivom O raju, svijetu duhova i o paklu, kako ih je vidio i čuo Swedenborg. U njemu Swedenborg navodi da "nakon smrti ljudska duša prolazi kroz nekoliko stu pnjeva pročišćavanja svojih unutarnjih sadržaja (dobrih ili zlih), te kao ishod svega pronalazi svoju zasluženu i vječnu nagradu: raj ili pakao." Prva dva stanja čovjeka nakon njegove smrti događaju se unu tar groba, a posljednje "za neke traje svega nekoliko dana, za druge mjesecima, a kod nekih čak i cijelu godinu." U drugom stupnju ne staje i raspada se vanjski izgled čovjeka - nastupa truljenje, dok isto dobno "duhovi mrtvih postaju vidljivi i izgledaju baš kako su izgleda li i za života, samo što ih sada više ne sputavaju nikakve ograde, tako da sve ono što su za života učinili ili izrekli u potaji, sad izgovaraju otvoreno i jasno; sada se više ne boje da će izgubiti ugled kao što su se bojali dok su bili živi." I u nekim drugim djelima Dostojevskog, postoje dokazi o tome da je on poznavao Swedenborgov rad. U kratkoj priči San smiješnoga čovjeka, umanjeni pripovjedač kreće na astralno putovanje u drugi svijet, koji je zapravo alternativa i posve nalik Zemlji, koja se preobra zila u Eden. Utjecaj Swedenborga osjeća se i u viziji zla, kako ju je
Dostojevski opisao u Zločinu i kazni. Prema riječima poljskog dobit nika Nobelove nagrade za poeziju Česlava Miloša, Svidrigajlovljev jezoviti prikaz vječnosti ispunjene paucima, nalikuje nekim vizijama Swedenborga kojima je ovaj opisivao pakao. No, najsnažnije se njegov utjecaj na Dostojevskoga vidi u izvrsnom opisu oca Zosime u Braći Karamazovima. Sve što Zosima govori, po dudara se sa Swedenborgovim učenjima o duhovnom svijetu, poseb no misao da je pakao uvijek dragovoljno duhovno stanje. No, stvarajući lik oca Zosime, Dostojevski ga ne pretvara tek u glasnogovornika Swedenborgovih misli. U svojim je djelima mučno i očajnički tražio odgovor na pitanje: postoji li Bog uopće. A kroz oca Zosimu, iznimno dobrog čovjeka i voljenog učitelja jedinoga doista dobroga brata među Karamazovima - Dostojevski nam, čini se, želi poručiti kako njegov odgovor glasi - da.
37. POGLAVLJE
Victor Hugo i duhovi Je li pisac Jadnika i Zvonara crkve Notre Dame svoja nadahnuća crpio iz drugih dimenzija?
J o h n Chambers Među brdima knjiga što se danas mogu naći na tržištu ima i onih, koje navodno predstavljaju vodiče za kanaliziranje duhova, ili govore o svemu - od drevnih misterija pa do suvremenog ponašanja i odnosa u društvu. Cilj im je, opet navodno, da nas na vrijeme upozore: bude li naša vrsta i dalje nastavila sa svojim egoističnim, destruktivnim stupanjem i ne bude li učinila svjesni napor da se uzdigne prema višoj, duhovnoj razini, ne možemo se nadati da ćemo preživjeti. Nemateri jalna Bića Svjetlosti koja nam šalju ovakve poruke, obično kažu i da su stigla kako bi nam pomogla izvesti taj prijelaz. Za sve koji se intelektualno zanimaju za tajne Zemlje - ovo bi moglo biti nešto, što će teško progutati. Ne samo što je nemoguće dokazati djelovanje kanaliziranih izvora, već je teško i ne pripisati im razne značajke posve subjektivno, posebno kada se i najbolji među oni ma koji se time bave - sukobljavaju u stavovima. Naprimjer, vodiči dobitnika Pulitzerove nagrade za pjesništvo Jamesa Merilla i oni Kena Careya tvrde kako je jedino naš planet u čitavoj našoj galaktici nasta njen inteligentnim, fizičkim bićima. Međutim, bestjelesna bića koja nam progovaraju kroz poznate ka nale kakvi su, primjerice, Barbara Marciniak i Patricia Pereira, tvrde da čitava naša galaktika doslovce vrvi mnogim milijunima inteligent nih oblika života, te da, premda većina njih nije fizička, još uvijek ih preostaje nekoliko milijuna koji jesu fizički. Štoviše, duhovi - koji bi trebali biti bolje upućeni u stvar - često se poigravaju s našim fizikal nim znanostima kakva je astronomija. Naprimjer, mnogi se predstav-
ljaju kao da dolaze iz čitavog jednog sazviježđa. No, čim pomislimo da jedno sazviježđe sačinjavaju slučajno grupirane zvijezde koje, prem da nam izgledaju sjajne i blistave, ostaju udaljene od nas i na tisuće svjetlosnih godina, ovakve nam se tvrdnje čine pogrešnim besmisli cama. Bilo kako bilo, ono što bi neki rado prihvatili kao potvrdu stvarno sti i misije ovih bestjelesnih bića, nedavno je iznenada iskrsnulo na posve neočekivanom području - kod visoko cijenjenog pisca svjet ski poznatih romana Jadnici (koji je u obliku mjuzikla pod nazivom Les Miz postao velika uspješnica na Broadwayu) i Zvonar crkve Notre Dame (od kojega je Disneyeva tvornica snova proizvela sjajan dugo metražni crtani film). Od 1853. do 1855. godine veliki je francuski pisac Victor Hugo, dok je zbog političkog izgona živio na Jersey Islandu u engleskom Kanalu, zajedno sa svojom obitelji i prijateljima sudjelovao u brojnim spiriti stičkim seansama, tijekom kojih se pojavilo najmanje 115 raznih "bestjelesnih jedinki", koje su s nazočnima razgovarale o raznim pita njima. Pritom se komunikacija sa svijetom duhova odvijala pomoću ploče sa slovima, koja bi odabirao mali klip (nekom vrstom preteče današnje Ouidži ploče), a odgovori su navodno stizali i od slavnih preminulih povijesnih i književnih ličnosti kakve su bile Galileo, Sha kespeare, Hanibal, Krist, Muhamed i Mozart; od mitskih životinja, poput Balaamova magarca, Androklova lava ili golubice s Noine arke; od apstrakcija, poput Ideje, Drame, Indije i Rusije; od drugih stvorova iz svijeta duhova, koji su ustvrdili da nikada nikome nisu oduzeli ži vot, uključujući ovdje i Sjenu iz groba, Smrt te arkanđela Ljubav; od izvanzemaljaca s planeta Merkur i Jupiter, a pokatkad i od domaćih duhova s Jersey Islanda, kojima su pripadali Žena u bijelom, Bezglavi čovjek i Nemilosrdni čuvar prolaza. I ovo nije bilo nikakvo izolirano iskustvo. Počev od 1853. godine, Francusku je preplavilo silno zanimanje za kanaliziranje ove vrste. Ono se posebno privlačnim učinilo višim klasama društva, i to toliko, da je pariški biskup (najviša osoba po hijerarhiji klera u Francuskoj ono ga vremena) bio primoran s propovjedaonice upozoriti na opasnost od vječitoga prokletstva za sve one, koji uznemiruju svijet duhova. Možda Hugoa sve to ne bi ni privuklo, da mu u posjet nije došla jed-
na od njegovih bliskih prijateljica, autorica drame Delphine de Girardin, i nagovorila čitavu obitelj Hugo da pokušaju "prizivati na ploči". Nakon dva ili tri pokušaja, iznenada im se javio duh za koji se uči nilo da je duh Leopoldine, najstarije kćeri Hugoovih; utopila se prije deset godina zajedno sa svojim suprugom, u devetnaestoj godini i u visokom stupnju trudnoće. To je odmah privuklo Hugoa i ova ga strast neće napuštati pune dvije godine. Konačno, u listopadu 1855. godine, kada se niti jedno predviđanje što su ga duhovi dali nije ispu nilo, te nakon što je uslijedilo ludilo Julesa Allixa, čestog sudionika u njihovim seansama, koji je zaprijetio da će pištoljem pobiti sve nazo čne i potom zapao u katatonički trans, Hugo je prekinuo daljnje odr žavanje bilo kakvih seansi. No, ostao je uvjeren u postojanje svijeta duhova i jednako uvjeren u to, da nikada nećemo saznati mnogo o njemu. On nikada nije ostao ravnodušan na brojnim seansama kojima je nazočio, samo što bi ga neke uzbudile više od ostalih. U prosincu 1853. godine, sam je na seansi predvidio da će odgovor koji će dobiti glasiti "jedna od Biblija budućnosti." No, tijekom svojega života vrlo je malo govorio o ovim iskustvima, bojeći se posljedica koje bi ona imala za njegovo knji ževno i političko djelovanje. Sto ga ove njegove zabilješke (od ko jih je gotovo dvije trećine izgubljeno) nisu bile ni objavlje ne sve do 1923. godine, a i tada samo djelomično. 1968. godine izdavač Jean Massin je objavio prošireno izdanje, i to u monu mentalnoj zbirci djela od osam naest knjiga, pod nazivom Oeuvres Completes de Victor Hugo. Lako je biti skeptičan glede ovih njegovih seansi. Većina Slika 37.1: Victor Hugo, najutjecajniji znanstvenika misli da su njiho pisac romantizma devetnaestog stoljeća vi sadržaji stizali isključivo, mo žda i nesvjesno, iz uma samoga i najveći pjesnik Francuske.
Hugoa, čovjeka iznimna duha, ili možda iz umova drugih sudionika, koji su obično također bili nadareni i načitani ljudi. No, sada kad je ovo rečeno, priznat ćete da se teško oduprijeti izvornosti i bogatstvu mašte svih tih poruka dobivenih od raznih duhova, čiji su sadržaji očevidno iznenađivali i nazočne. Evo kraćeg pregleda: • Nazočni su imali vrlo uvjerljiv susret s "bićima treće vrste" i ko municirali s izvanzemaljcem imenom Tyatafia, koji je stigao s Jupitera, kao i s nekoliko stanovnika planeta Merkura. Merkurijanci su bili napola fizička, napola duhovna bića, te su u atmosfe ri svoga planeta lebdjeli u obliku živih zraka svjetlosti. • Nazočni su gledali dok se na "ploči" obilježavalo ne samo nekoli ko poruka, već i iscrtalo nekoliko crteža (olovkom pričvršće nom za klipić); to su izveli stanovnici Merkura, ali se sve teme ljilo i na mentalnim prikazima voljenih osoba, koje su sudionici projicirali na ploču. Glavni duh Merkurijanaca, koji je iscrtavao crteže, ustvrdio je pritom da se zove Nicolas Flamel, te da je u petnaestom stoljeću bio alkemičar, i - zaprepašćujuće - ovi su crteži u sebi sadržavali drevne alkemičarske formule koje navo dno mogu pomoći da se opišu Merkurijanci. • Pojavio se duh francuskog pjesnika Andrea Cheniera, kojega su giljotinirali tijekom najkrvavijeg dijela Velike francuske revolu cije 1794. godine, te izdiktirao završne stihove svoje poeme koju je napisao na dan svojega smaknuća. Stihove, koji su posve nali kovali njegovim ostalim pjesmama, ovaj je duh diktirao kada sam Victor Hugo nije nazočio seansi; inače, kritičari su upravo zbog njih tvrdili da su sadržaji tih seansi na Jersey Islandu proiz lazili isključivo iz Hugoova nesvjesnog uma, kao uma velikog francuskog pjesnika. "Chenier" je u stihovima iznijetim tijekom seanse opisivao odrubljivanje vlastite glave i što se događalo na kon toga. • Ploča je sama skladala glazbu, jer su klipić postavili na klavijatu ru pianina. Jedan od duhova koji su tada skladali bio je navodno duh "Ocean", a drugi duh Wolfganga Amadeusa Mozarta. • Veliki je broj duhova za sebe ustvrdio, da su sjenke životinja koje su u mitovima i legendama pomagale čovjeku; Androklov lav
poštedio je Androklu život usred rimske arene, jer mu je taj krš ćanin ranije uklonio trn iz šape; Balaamov magarac, kojemu je Bog podario mogućnost da govori ljudskim glasom, vratio je moabskog svetog čovjeka Balaama na pravi put; a golubica s Noine arke odvela je ono malo preživjelih na Zemlji nakon Velikog potopa do njihova novog, isušenog odredišta. Svi su ti duhovi rekli Hugou da 'životinje ne mogu razmišljati, ali mogu nakrat ko ugledati Boga'; one su piscu prenijele vrlo suvremeno zamiš ljen propis o 'Pravima životinja i biljaka'; ustvrdile su pritom da sve zvijeri, bilje pa čak i stijenje u sebi sadrže duše mrtvih, te da se stoga prema njima treba odnositi s velikim poštovanjem i lju bavlju. Hugo je punoga srca odmah prihvatio ova uvjerenja vratio je rakove u more, pustio da mu po imanju jurcaju sve vrste divljih životinja i počeo zabranjivati rezanje i ubiranje cvijeća. Više nikada nije šutnuo ni kakav kamičak, što bi mu se našao na putu, jer su mu duhovi rekli da su i oni oruđe kojim se služe duše. • Okretna ploča kanalizirala je lava, koji je govorio lavljim jezikom te komet koji je govorio jezikom kometa, pri čemu se komet po služio klipićem da bi nacrtao autoportret. • Duhovi su propovijedali doktrinu reinkarnacije ili metempsihoze, koja uključuje prolaženje kroz živote kao životinje, biljke, kamenje te ljudska bića. Našim dobrim djelima i uzastopnim reinkarnacijama možemo postati anđeli, no samo jedan jedini zao čin može nas iznova baciti na samo dno Velikoga lanca bića, da se reinkarniramo kao kamen (duh - vodič pritom je spome nuo grešnu Kleopatru, koja se reinkarnirala kao crv). Nastavila se i personifikacija metempsihoze, sažimajući prirodu same seobe duša u četrnaest aforizama. • Duh koji je sebe nazvao Smrt zatražio je od Hugoa da napiše svoju oporuku, te da u njoj autorizira točno vrijeme kada se poje dini dijelovi njegovih bilješki sa seansi mogu objaviti - desetlje će po desetljeće. Na taj će način, objasnio je duh Smrt, posthumno početi približavati čovječanstvu svijet duhova, u 'razdobljima njegovih kriza, kada će sjenka prijeći preko daljnjeg napretka čovječanstva, kada će oblaci zastrti ideale.' Duhovi mu rekoše da će kritična godina, ona u kojoj će oblaci početi zatamnjivati sud binu čovječanstva, biti godina 2000.-ta.
• Slavni general Hanibal iz Kartage, koji je u III stoljeću pr. Kr. sa svojim četama na slonovima prešao Alpe i zamalo porazio veliko Rimsko carstvo, zadivljujućim je riječima opisao svoj drevni grad Kartagu, ikako je izgledala prije no što su je Rimljani sravni li sa zemljom. • Duhovi su pokatkad djelovali kao da se javljaju i govore iz samih srca zvijezda, posebno dok bi opisivali svemir prepun 'blistavih' zvijezda, koje su bile obvezne pomagati 'plačućim' zvijezdama, te 'svjetove nagrada', gdje su obitavale dobre duše, koje su u svo jim posljednjim reinkarnacijama živjele onako kako je i trebalo; ovi su sretni svjetovi morali obvezatno pružati pomoć 'svjetovi ma kazni', na kojima su obitavale duše onih, koji nisu uspjeli u svojim zadaćama u prethodnim postojanjima. I dok su se sudionici ovih seansi, zapanjeni svim tim porukama nasto jali sabrati i nekako sve osmisliti, morali su zaključiti da je naš svemir ipak neko poprilično tmurno mjesto, jedinke su u njemu posvuda bile zatočene u okove - kao stijenje, ili biljke, kao da su u nekom za tvoru odsluživale neumoljive kazne iz razloga koje nisu mogle spozna ti. "Vaš divljački svemir je kažnjenik Boga samoga," govori jedna od duhovnih osoba u Hugoovoj poemi, dugačkoj punih šest stotina sti hova, pod nazivom Što govore usta sjene. Napisao ju je 1854. godine, a nadahnuće za nju našao je upravo u duhovima. Na drugim mjesti ma iste poeme Hugo opisuje Zemlju pojmovima, koji nas podsjećaju na bar za kojim sjedi pravi "šljam galaktike", krcat sadašnjim, prošlim i budućim kažnjenicima iz čitava svemira, kakav smo mogli vidjeti u prvom filmu iz niza Ratovi zvijezda: Na vašem planetu punom tamnica strašnih, ondje grešnici svemira svega živjeti trebaju; osuđenici iz nebesa dolaze raznih, stranih, zbijeni u stijene vaše, u stablima se svijaju. Što učiniti u svezi s ovim strašnim stanjem, s kakvim se većina među nama suočava u svemiru? Duhovi su savjetovali sudionicima preuzi manje potpune osobne odgovornosti, ali i posvemašnje radovanje
životu. Duh koji je sebe nazvao Sjenom groba izrekao je nazočnima na seansi od 18. prosinca 1854. godine ovo: Znate li što bih ja učinio da sam na vašemu mjestu? Tražio bih - sve ili ništa; ustrajao bih na obilju svačega... Podjario bih go lemu glad, i silnu žeđ, i jurio bih pijan kroz prostore među sfe rama, pjevajući jezivu napitnicu o vječnosti - radosno, blještavo, krajnje drsko, ruku prepunih grozdova sačinjenih od zvijezda, lica obasjana mnogim suncima! Ne bih ostavio niti jednu jedi nu zvijezdu neizvrnutom, a na kraju toga banketa - onesviješten bih tresnuo pod stol neba, sav blistav od svjetlosti! Povjerujemo li Hugoovim duhovima, tada su mnogi od nas već puto vali na ovaj način raznim astralnim carstvima. Jedna od najčudnijih teorija koje su mu iznijeli duhovi na Jersey Islandu bila je ona o Homo duplexu, Dvostrukom čovjeku. Inače, ovaj pojam, korišten u svome latinskom obliku, opisuje osobe podvojene, dvojake naravi; no, du hovi s Jersey Islanda govorili su pritom o dvostrukoj prirodi čovjeko voj - jednom kao o stanaru koji nastanjuje svoje fizičko tijelo u svako dnevnoj empirijskoj stvarnosti tijekom budnih sati, te kao o putniku u nefizička carstva u svom astralnom tijelu dok spava, pri čemu je svr ha ovih putovanja prikupljanje fizičkih snaga za nadolazeći dan. Duhovi zapravo opisuju neopisivo, kada govore kako naše astral ne duhove ispraćaju na naša noćna putovanja ovim riječima: "Ustaj! Diži se na noge! Puše dobar vjetar, psi i lisice zavijaju, posvuda je mrak, priroda treperi i drhti pod bičem Božjim! Žabe, zmije, crvi, koprive, stijenje, pješčana zrnca čekaju na nas: ustani!" Otkud li je samo izronilo sve ovo čudnovato znanje? Gotovo svi kritičari odgovaraju: od samoga Victora Hugoa. Hugo je priznao da je mnogo od kozmologije duhova imao u glavi i prije no što je stigao na Jersey Island, ali - ustrajao je - nikako ne i sve ovo. Sada znamo da je on u potaji 1830.-tih godina proučavao i kabalističke spise, pose bno glavni među njima - Zohar ili Knjigu obilja, a u Zoharu doista ima osnova za panteističku doktrinu duhova, to jest - da sva materi ja postoji u suživotu, samo obdarena različitim stupnjevima duha (količina duha pritom određuje koliko je "dobra" ili "loša" neka ma-
terija). A kada duh Smrt govori o divljoj i radosnoj jurnjavi kroz sve mir, zvuči upravo poput krivovjernog dominikanskog svećenika Giordana Bruna (spaljenog na lomači 1600. godine), koji je ustrajao na tome da možemo postići transcendenciju i osobno oslobođenje samo kroz strastveno junačko djelovanje, kroz neku vrstu težnje da i sami postanemo Bog sam, i to u svemu što činimo. Upravo zbog uranjanja Victora Hugoa u okultne filozofije poput Kabale, da niti ne spominjemo i njegovo zanimanje za mesmerizam i hinduizam - danas dosta ljudi misli kako je i on, kao i Leonardo da Vinci, mogao biti Veliki majstor Sionskog priorata. Sionski priorat nikada nije postojao; no, još zanimljiviji predmet istraživanja bi moglo predstavljati pronalaženje one točke, u kojoj prestaje djelovati moćni genij i golemo znanje Victora Hugoa, a započinje čudan i zadivljuju ći (na neki način možda i objektivno stvaran) svemir duhova s Jersey Islanda.
38. POGLAVLJE
Zvuk i slike s one strane Pioniri nove znanosti - instrumentalne transkomunikacije
Bill Eigles
Pitanje - preživljava li ljudska svijest fizičku smrt čovjeka, i ako da - na koji način, zanimala je našu vrstu još od pradavnih vremena. Materija pritom nije zanimala ljude tek na akademski ili teološki na čin. Naprotiv, ljudska je vrsta dugo i na različite načine tragala za mogućnostima komuniciranja s onima koji su izvršili taj prijelaz iz zemaljskog života, u carstvo u kojemu se obitava nakon smrti, ma kakvo ono bilo - sve u nastojanju da, između ostaloga, dođe do smisaonog uvida i utjehe, psihološkog zaključka, savjeta za svjetovni ži vot i/ili duhovnu mudrost. Uistinu, taj poriv da se stupi u dodir s voljenima i prijateljima koji su preminuli, bio je toliko neprekinut i strastven, da je povijest prepu na primjera i načina na koje se to pokušavalo - od slavnih proročišta, duhovnih medija, putujućih šamana pa do Ouidži ploča i automat skog pisanja. Međutim, zapadnjačka materijalistička znanost po tradiciji je za držala svoj nipodaštavajući, pa čak i ciničan stav prema svim ovim pokušajima stupanja u dodir s mrtvima, i to iz više razloga: posve subjektivne naravi tih pokušaja; neprestane sumnje u šarlatanstvo, maštu i postojanje snažne osobne, želje te zbog poteškoća da se uvede bilo kakva znanstvena i istraživačka metoda, kojom bi se dobila neo visna potvrda. Zato je znanost, kao ishod svega, zapravo čitav ovaj predmet obavila "koprenom" koja poručuje: "Izvan mogućnosti, a to znači i poželjnosti da se dalje istražuje."
Što se tiče glavnih kretanja u kulturama, u njima se i nadalje održa la vizija seansi održavanih u mračnim prostorijama u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća, s egzotičnim medijima okupljenima oko stola, te je ostala simbolom rada kojekakvih pohlepnih, mračnih tipova koji pljačkaju običan puk. Bez obzira na to, pojavljivanje suvremenih fenomena kakav je telepatsko kanaliziranje bestjelesnih jedinki, iskustva tik do smrti te istra živanja prošlih života i terapije oslobađanjem ljudi od duhova - sve je to obnovilo rasprave o preživljavanju ljudske svijesti nakon smrti. Sve je to istinito za ljude koji su ovo prošli osobno i iskustveno, za obu čene istraživače koji nastoje ozbiljno obraditi ovo pitanje, kao i za one, koje način razmišljanja zbog prihvaćanja New Age pokreta čini otvo renima za vjerovanje u takve pojave. Ostatak populacije, treba nagla siti, i dalje čeka opipljivije i vidljivije dokaze za hipotezu preživljavanja svijesti nakon smrti, prije no što će se ozbiljnije pozabaviti ovim pita njem. Možda je to vrijeme upravo došlo. Od sredine 1980.-tih godina omanja umrežena skupina privatnih eksperimentatora i istraživača iz više zemalja, poznata pod nazivom
Slika 38.1: Istraživački ured udruge Međunarodna mreža za instrumen talnu transkomunikaciju (INIT).
INIT ili International Network for Instrumental Transcommunication, počela je koristiti uobičajenu elektroničku opremu kakvu pred stavljaju radio, televizor, telefon ili računalo, da bi primila i zabilježila inteligentne signale u obliku glasa, slika i tekstova preminulih osoba koje su se same predstavile, i čija je svijest, kako se čini, nastavila po stojati na bestjelesnoj razini postojanja. Ovi pojedinci ili takozvani transpartneri bili su im najčešće nekadašnji suradnici, prijatelji ili voljene osobe, ali i druge osobe koje su izvršile prijelaz iz zemaljskog u duhovni svijet. Jedan od osnivača INIT-a, vodeći američki istraživač Mark Macy iz gradića Boulder u Coloradu, i suautor knjige objavljene 1995. godine pod nazivom Razgovori s one strane svjetlosti, danas tri puta godišnje objavljuje novosti s ovog područja. Ranije je bio pisac knjiga vezanih uz tehniku, a autor je i antologija o rješavanju raznih globalnih pitanja. Macy je 1988. godine prebolio rak debelog crijeva; izvukao se, ali se otada njegov sustav vjerovanja vezanih uz Boga (bio je agnostik) i smrt (koje se užasavao) iz temelja izmijenio. Nadahnut vlastitim iskus tvima, poželio je spoznati što se događa s nama kada preminemo; tada je upoznao istraživača i nekadašnjeg industrijalca Georgea Meeka, koji mu je pokazao osobno pismo vlastite supruge, što ga je primio na svom računalu 1991. godine - nakon njezine smrti. Ovaj zapanjujući čvrsti, materijalni dokaz postojanja života poslije smrti toliko se dojmio Macyja, da je zajedno s Meekom počeo istraži vati novo područje instrumentalne transkomunikacije (ITC), na ko jemu je Meek već radio neko vrijeme. Zahvaljujući njemu Macy se upoznao s uređajem za komunikaciju s duhovima, zvanim Spiricom; zapravo je to bio set tonskih generatora, koji su emitirali zvuk zujanja u trinaest tonova, a ovi su obuhvaćali raspon zvukova kakve proiz vodi glas odraslog muškarca. Njega je po uputstvima Meeka 1980. godine izradio i razvio pravi tehnički čarobnjak, Bill O'Neil. Prema izvješćima, Spiricom je omogućio O'Neilu da porazgovara s velikim stručnjakom i znanstvenikom NASA-e (National Aeronau tics and Space Administration), dr. Georgeom Muellerom, preminu lim 1967. godine. Kao da su O'Neil i dr. Mueller pritom bili u stanju koristiti svoje kolektivne umove da bi preoblikovali nestabilan zvuk zujanja uređaja Spiricom u glas, najsličniji onome kakav je Mueller
imao za života. Nakon nekog vremena taj je zvuk postao dovoljno razgovjetan, da se kroz utišano zujanje uređaja mogao zabilježiti ra zgovor koji su poveli O'Neil i Muellerov duh; pritom je glas potonje ga dosta nalikovao glasu robota, ali je bez obzira na to bio ispunjen posve određenom, živom inteligencijom. Ovo je iskustvo posve razbudilo Macyevu duhovnost, i nagnalo ga da po prvi put u životu prizna postojanje Boga i besmrtnost ljud skoga duha. Otada je na fizička tijela počeo gledati kao na obična prijevozna sredstva, kojima se koristimo da bismo se njima probijali kroz gusti fizički svijet tijekom našeg zemaljskog života. Shvaćajući tako fizički život samo kao prijelazni stupanj postojanja, on je izgubio svaki strah od smrti i uvjerio se kako sve nas čekaju mnoga, znatno uzbudljivija iskustva s druge strane koprene. Od tog je vremena Macy sve više posvećivao svoj život ITC-u: po kusima, pisanju i predavanjima diljem svijeta, govoreći o podacima koje su njemu i njegovim suradnicima prenijeli njihovi kolege - duho vi. To su obično bili nekadašnji ITC- istraživači, koji su u međuvre menu umrli, ali su nastavili sa svojim radom, samo - s one strane. Među zadivljujuće rezultate o kojima su izvijestili Macy i suradni ci, svakako pripada prijem stvarnih telefonskih poziva, i to od dr. Konstantina Raudivea, europskog psihologa i ITC- istraživača, koji je umro još 1974. godine. Macy je prvi put razgovarao s njim telefo nom u proljeće 1996. godine, i to punih petnaest minuta, dok su nje govi suradnici iz Luxemburga sa Raudiveom u nekoliko navrata ra zgovarali i duže. No, ovakvi telefonski razgovori nisu ograničeni samo na profesionalne istraživače; prema dosad prikupljenim izvješćima, radi se o spontanoj i znatno proširenijoj pojavi. Naprimjer, glasovita američka liječnica dr. Carolyn Myss, koja se bavi energetskom medicinom, izvijestila ih je o tome, da ju je u pro sincu 1992. godine nazvao njezin indijanski šaman i mentor, te joj tijekom razgovora savjetovao da napiše svoju životnu priču i objavi je. No, nakon nekoliko tjedana rastužila ju je vijest da je njezin mentor umro u susjednom gradu, i to - dva dana prije njihova telefonskog razgovora. No, ITC - kontakti nisu ograničeni samo na telefon, već češće uključuju i slike na televizoru te računalne slike i prikaze tekstova.
Kontakti putem računala, primjerice, često se događaju nakon što istraživač napusti ured ili svoj dom, prije čega je provjerio je li sva oprema isključena. A kada se vrate kući, ponekad je njihovo računa lo uključeno, ili na disku nalaze nove pohranjene slike, ili tekst - iz ravna komunikacija od jedinke koju mogu identificirati, a javlja se s one strane, iz druge razine. O prvoj slici duhovne jedinke, što se pojavila na televizoru u boji, izviješteno je u listopadu 1995. godine. Povezuje se s njemačkim istraživačem, koji se jednoga jutra probudio sa sviješću o silnoj po trebi da odmah uključi svoj televizor u boji i iskuša novi pokus. Već je bio naviknut na primanje paranormalnih slika na svom crno - bi jelom televizoru, samo što bi ga uvijek prije toga telefonom nazvali njegovi spiritualni kolege. Budući da ovaj put nije bilo nikakvog pozi va, istraživač je jednostavno uključio televizor u boji, te usmjerio svoju digitalnu kameru na njegov zaslon. U tom se trenutku na nje mu pojavio lik švedskog pionira u ITC istraživanjima, Friedricha Juergensona, koji je preminuo 1987. godine; ostao je tako na zaslonu pune 24 sekunde. Začuvši iz susjedne sobe glasan zvuk nalik lomlje nju plastike, istraživač je ustao i krenuo k njoj, pokušavši prije toga
Slika 38.2: Lijevo: fotografija švedskog pionira u ITC - istraživanjima, Friedri cha Juergensona. Desno: video - prikaz Juergensona, kakav se misteriozno pojavio na zaslonu televizora njemačkog istraživača, premda je Juergenson već odavno bio mrtav.
bezuspješno ostvariti i glasovni kontakt s likom na zaslonu. Ušavši u susjednu sobu, otkrio je da mu se računalo uključilo - očito paranormalnim putem, dok se na njegovu zaslonu nalazila utipkana poruka za njega, potpisana imenom Juergenson. Što je sve potrebno da bi se ostvario kontakt s preminulim osoba ma preko koprene što nas razdvaja? Macy naglašava da to nije toliko pitanje suvremene komunikacijske tehnologije, već da prije proizlazi iz umova živućih pojedinaca na Zemlji, koji se usko povezuju sa svije stima umova na finijoj, bestjelesnoj razini postojanja, i to u pozitiv nom, prisnom duhu suradnje. Ovo skladno vibriranje nazvano je "dodirnim poljem", i predstavlja ključni most, koji omogućava da dođe do medudimenzionalne komunikacije sa svijetom duhova. Pre ma podacima koje su primili tijekom brojnih dodira ITC - vrste, ova se pojava može znatno osnažiti "radom na unutarnjem životu, na vječnom središtu," što je ishod "ujedinjene suradnje ljudi kojima je stalo, i onih čija nastojanja podupiru u ITC - krugovima." Ustvari, kolege - duhovi su istraživačima objasnili da ITC može djelovati samo "kada su vibracije onih koji su uključeni u potpunom skladu i kada su njihovi ciljevi i namjere čiste." Macyev je osobni rad do danas pokazao da je nekoliko čimbenika važno, kako bi se ostvarilo uspješno stupanje u dodir s onima sa druge strane. Oni uključuju zadržavanje strastvene želje za kontaktom; traj no razmišljanje puno ljubavi prema preminuloj osobi s kojom je po stojala snažna emotivna povezanost, te neprestani pokušaji tijekom vremena da se produbi i poboljša osobna usredotočenost živog poje dinca te jasnoća i čistoća misli kroz molitve, meditacije i druge oblike psihičkog usklađivanja. No, kako Macy kaže, dosad za ITC nisu ob javljeni nikakvi vodiči ili uputstva za početnike da bi se uspostavile prijemne postaje. Sam rad na uspostavljanju dodira i danas se svodi na niz pokušaja i pogrešaka, premda je Macy siguran da će u budućnosti suradnici s obiju strana koprene uspjeti razviti snažno dodirno polje, i tada u Coloradu stvoriti pouzdanu prijemnu postaju. Dotad će, međutim, dodirno polje u Zapadnoj Europi i dalje ostati najsnažnije, kako to pokazuje obilje kontakata koje ondje ostvaruju istraživačke skupine s cijelim nizom izvora.
Neminovno se javlja pitanje o tome, što se dosad uspjelo naučiti i čime je rezultirala ta nova znanost - ITC na temelju dosadašnjih do dira sa svijetom duhova. Očito, saznalo se vrlo mnogo. Naprimjer, duhovi kolega ITC - istraživača izvijestili su ih da izvan zemaljske razine postoji multidimenzionalna struktura bestjelesne stvarnosti, s mnoštvom viših dimenzija koje međusobno djeluju i surađuju na toliko složene načine, da su oni nemogući za prijenos, ili čak i za shva ćanje, i to na jeziku ljudi i trodimenzionalnim rečeničnim konstruk cijama. No, ono što dolazi tik nakon same smrti, kao da je ipak dosta lako shvatiti. Kad većina ljudi umire, pojavljuje se na trećoj ili srednjoj as tralnoj razini - to je energetski svijet koji zajedno sa Zemljom dijeli isti prostor, ali se u njemu pojedinci sami liječe i oporavljaju od svojih rana i bolesti; tako su na kraju u stanju sami stvoriti željeni izgled samih sebe i svoje okoline, i to čistom snagom vlastitih misli. Jedan je njemački dječak, Ezra Braun, umro 1986. godine od leuke mije, u dobi od dvanaest godina. No, 1992. godine je poslao svoju sliku na računalo jednoga od europskih ITC - istraživača. Slika je prikazivala nasmiješenog mladića pri kraju tinejdžerskih godina ili na početku dvadesetih, ruka mu se uzdigla na pozdrav, a lice mu je bilo još nalik na ono njegovo, dječačko, samo što je sada izgledalo starije. Njegovi su oduševljeni roditelji odmah prepoznali svog dječa ka, kao i koješta čime se bavio prije svoje smrti - i njegove hobije, a i neke njegove stvari, koje su se mogle vidjeti na slici na zaslonu raču nala te iščitati iz prijenosa popratnog teksta. Osim što su osigurali jasan pogled na oblik života kakvim se živi s druge strane koprene, te povremeno osiguravali susrete preminulih pojedinaca ili nestalih prijatelja s njihovim voljenima, ovi ITC - pri jenosi su također pružili i duhovne uvide u više razine svijesti za hvaljujući anđeoskim bićima, koja nikada nisu niti poprimila ljudsko obličje. Pomoću pisama odaslanih na računala istraživača, i ova su bića pružila značajne količine dotad nepoznatih podataka o pretpo vijesti Zemlje, od vrste kakvu nikada ne bi mogli pružiti uobičajeni povijesni izvori. Tako su ova bića ustvrdila, primjerice, da je nekad između Marsa i Jupitera postojao planet, poznat pod imenom Maldek ili Marduk.
Premda su njegovi stanovnici uživali u visokom stupnju razvitka te hnologije, a putovanja svemirom su za njih već postala rutinom, nji hove su tehničke sposobnosti počele nadmašivati zdravi razum, tako da je na kraju čitav planet eksplodirao, stvorivši pritom pojas asteroida koji postoji i danas. No, nešto prije same eksplozije, neki od Mardukanaca su otputovali do Zemlje i ovdje začeli civilizaciju, koja je poslije postala Atlantidom. Kada su se ovi nekadašnji Mardukanci izmiješali s primitivnim bićima koja su u to vrijeme već postojala na Zemlji, začeli su svoju vlastitu vrstu - našu, i to prije otprilike 20.000 godina. Premda ovo što se tiče podrijetla čovječanstva pomalo podsjeća na teorije istraživača imenom Zecharia Sitchin, ipak se u ponečemu razlikuju: naime, anđeli su ustvrdili da je planet Marduk bio uništen, ali da je na neki način i dalje nastavio postojati, samo na astralnoj razini. Upravo je taj fini svijet onaj u koji odlaze mnogi ljudi sa Zemlje nakon smrti svojega fizičkog tijela, kada nastavljaju živjeti u svojim astralnim tijelima i postojati u životu sličnom onome na Zemlji. Zanimljivo - čini se da ljudi na planetu Marduk imaju ograničeno viđenje samih sebe; poput fizičkih Zemljana, kakvi su jednom bili, i oni vjeruju da je jedino njihov astralni planet ona prava stvarnost. Mnogi Mardukanci jednostavno odbijaju priznati postojanje života na fizičkoj Zemlji; naprotiv, mnogi vjeruju da su njihova sjećanja na ranije postojanje u fizičkim, opipljivim oblicima tek ružan san! (Ka kvoga li razočaranja - spoznati da duhovna kratkovidnost i dalje traje, barem za neke od nas, čak i kad napustimo zemaljski život!) Po Macyjevim riječima, oni s druge strane koprene sami odlučuju o tome, tko će od njih komunicirati sa živim ITC - istraživačima. S ove strane, postoji bilježenje dokaza o ostvarenim dodirima, u skladu s općim planom rada na ITC - istraživanjima. Zna se da su se dosad s one strane javile i neke glasovite osobe, poput engleskog istraživača iz devetnaestog stoljeća Richarda Francisa Burtona, francuskog pisca Julesa Vernea i američkog skladatelja Scotta Toplina. No, vjerojatnije je da se za prijenose s one strane uglavnom brinu i potiču ih preminuli ITC - istraživači; pretpostavlja se kako se ovdje radi o koristi za obje strane, zbog potrebe da se održava i poboljšava energija dodirnih polja među ljudima, koji su uključeni u ITC - onih
na Zemlji i onih sa druge strane postojanja. Ipak, ponekad se - kao u slučaju malog Ezre Brauna - dopušta i susret s bližnjima preminuloga ili njegovim prijateljima, kako bi se olakšala bol i osjećaj gubitka onih što još tuguju za njim. U svakom slučaju, čini se da bliska emocionalna privrženost koja je ranije postojala na Zemlji, znatno ojačava i snaži polje dodira. Društvo suvremenih znanstvenika do danas još nije našlo za sho dno da na bilo koji značajniji način krene u istraživanje ITC - pojava. Unatoč nekim strogim ispitivanjima koja su i verificirala dobivene re zultate, a obavljali su ih ugledni i vodeći inžinjeri Engleske - uklju čujući ovdje i rezultate, do kojih je još početkom 1970.-tih godina došao pionir ITC-a Konstantin Raudive, snimivši glasove duhova na traci - ograničenja trenutno vladajuće znanstvene klike isuviše su velika, čak i za iskazivanje obične ljudske znatiželje, iako se u međuvre menu, u desetljećima od Raudiveove smrti, došlo do posve uvjerljivi jih, neobičnih i neobjašnjivih prijenosa putem televizora, telefona i osobnog računala. Ipak, prije no što je 1996. godine preminuo, dr. Willisa Harmana, nekadašnjeg profesora stroj arstva na Stanfordu i predsjednika institu ta IONS u Kaliforniji (Institute of Noetic Sciences), oduševio je rad Macyja i ostalih ITC - istraživača toliko, da je počeo pisati o njemu, držeći to pravim izazovom za suvemenu znanost. Ironično (a možda je upravo to trebalo i očekivati), ali - nedavno ostvareni ITC - kon takt s anđeoskim bićem najavio je kako Harman, sada kad je obavio svoj prijelaz, "namjerava usko surađivati s onom (duhovnom) skupi nom koja nastoji doprijeti do Marka Macyja." Tako Macy i njegovi suradnici ITC - istraživači pripremaju zajed nički nastup pred krutom znanstvenom javnošću, u što su uključili i istraživače instituta IONS kao i instituta Monroe, oba ugledne ameri čke ustanove poznate po istraživanjima koja obavljaju na granicama i rubovima znanosti. Hoće li oni, uz pomoć svojih bivših suradnika s one strane koprene, biti u stanju jednom zauvijek dokazati da ljud ska svijest preživljava i nakon smrti? To će reći vrijeme. Zasad, Macy redovito nadzire svoj sustav radio prijemnika s više strukim trakama za snimanje, i radi na obrazovanju što je moguće većeg broja ljudi o instrumentalnoj komunikaciji kroz radionice,
promidžbene izložbe i publikacije. Vjeruje da bi - ukoliko bi njemu i drugima uspjelo doći do sasvim jasnih slika, glasova i poruka s one strane - znanost ITC na kraju mogla postati izvrstan provodnik za kanaliziranje ljubavi i mudrosti s najviših razina duha, te tako pomo ći u preobrazbi svijeta na jedan brz i pozitivan način. I mi se također tome nadamo.
39. POGLAVLJE
Razumijevanje iskustva tik do smrti Zbog čega znanost ovo nije shvatila kako treba?
P. M. H. Atwater Nitko ne može ocjenjivati iskustvo tik do smrti osim onih koji su ga i sami doživjeli. Tako cilj istraživanja ove pojave postaje identificiranje elemenata i obrazaca po kojima se ono događa, njegove posljedice i dublji smisao, i to kroz pokušaj da se shvati kako i zbog čega dolazi do te pojave, što ona zapravo jest i što se iz nje može naučiti - posebi ce zato, jer se bavi ispitivanjem postojanja života nakon smrti. Ono što se danas prikazuje kao iskustvo "tik do smrti" u filmovi ma, televizijskim kontakt - emisijama, kao i ono o čemu se piše po brojnim knjigama - nije baš slično stvarnoj pojavi. Producenti do kumentarnih filmova uglavnom nude ono, za što misle da bi gledatelj stvo moglo zanimati; pritom se drže mitoloških predodžbi i razgovara ju s ljudima koji ne samo što se nisu upustili u podrobnija istraživanja, već počesto niti ne znaju o čemu govore; umjesto toga, bolje bi bilo da se pozabave dubinskim ispitivanjem dosadašnjih suštinski važnih otkrića, i to naročito onih koja uzdrmavaju uobičajeni scenarij "za divljujućeg osjećaja blaženstva". Danas stotine ljudi za sebe tvrde da su stručnjaci za ovo pitanje, premda nemaju čime potkrijepiti svoje tvrdnje, osim možda s nekoliko desetaka prikupljenih razgovora s osobama koje su doista i preživjele ovo iskustvo, ili ručkom s njihovim najdražim pravim istraživačem, ili pak čitanjem literature koja o to me govori. Ludilo koje je zavladalo na tom planu traganja za čuvenim knjigama i karizmatskim govornicima - i dalje hrani samo sebe, ne postavljajući ni u jednom trenutku pitanje važnije od svih: što ako su
izvorna i početna otkrića vezana uz iskus tvo tik do smrti bila nepotpuna, ili navodi la na pogrešne zaključke? Da bi se progovorilo o tim pitanjima, moramo iznova ocijeniti premisu o istraži vanju pojave tik do smrti, kao i metodologi ju koja se koristila da bi se stiglo do te pre mise. Istraživanje ove pojave traje već više od 150 godina, ali taj se rad nije ozbiljnije uko rijenio sve do pojave dr. Raymonda Moodya Jr.; on je skovao pojam "tik do smrti" i 1975. godine objavio svoje prvo djelo o toj temi, Život poslije smrti. No, psiholog Kenneth Ring je otvorio vrata ozbiljnim is traživanjima još više, znanstveno verificira jući rad dr. Moodya 1980. godine, o čemu je i sam napisao knjigu pod nazivom Život iza smrti. Klasični model iskustva tik do smrti na stao je upravo zahvaljujući ovim nastojanji ma. On ima osam elemenata koje navodim (pri čemu sam njihove kratke opise dodala sama):
Slika 39.1: Slika Hiernymusa Boscha iz petnaestog sto ljeća prikazuje elemente da našnjih iskustva tik do smrti
1. Osjećaj lebdenja izvan vlastita tijela, nakon čega često slijedi is kustvo postojanja izvan tijela, tijekom kojega se i vidi i čuje sve što se događa oko "ispražnjenog" tijela; 2. Prolazak kroz mračni tunel ili crnu rupu, ili susret s nekom vrstom crnila, što je često popraćeno i osjećajem ubrzavanja vlastitog kretanja. Može se čuti ili osjetiti "vjetar"; 3. Uzdizanje prema svjetlu na kraju crnila, pri čemu je to svjetlo nevjerojatno blještavo i kao da zrači smirenje prepuno ljubavi; u ovom je stupnju moguće u tom svjetlu ugledati ranije preminu le pojedince, životinje, bilje, bujnu prirodu pa čak i cijele gra dove;
4. Primanje pozdrava od prijateljskih glasova, ljudi ili bića, koja mo gu biti stranci ili poznate, voljene osobe, a i likovi iz osobne reli gije. Može uslijediti razgovor s njima, tijekom kojega se dobivaju poruke ili informacije; 5. Obavlja se panoramski pregled čitavog dotadašnjeg života, od ro đenja pa do smrti, ili obrnutim redoslijedom; ponekad se ovo doživljava kao ponovno proživljavanje života, a ne kao nepristra no promatranje; osoba može vidjeti svoj život u cijelosti, ili samo njegove isječke; to je obično popraćeno osjećajem potrebe da se procijene dobici i gubici tijekom tog života te utvrdi što se dotad jest, a što se nije naučilo. U ovom postupku procjenjivanja mo gu sudjelovati i druga bića, ili barem ponuditi savjet; 6. Mijenja se osjećaj za vrijeme i prostor, pri čemu se otkriva da obo je ustvari ne postoji, te se osoba oslobađa potrebe priznavanja da je bilo što od toga dvoga valjano ili potrebno; 7. Donosi se odluka o povratku na zemaljsku razinu, jer se uviđa ili da neki posao na Zemlji još nije okončan, ili da se prava misija tek treba ostvariti prije no što se smije napustiti zemaljska razina; 8. Osjećaj razočaranja kada se osoba vrati u život, često pritom osje ćajući potrebu za smanjivanjem ili stješnjavanjem kako bi opet uspjela ući u svoje fizičko tijelo. Ovdje se može pojaviti i osjećaj neugode, pa čak i ljutnja ili suze, čim ona shvati da se opet vrati la u tijelo i da se više ne nalazi na drugoj strani. Budući da prosječni doživljaj tik do smrti sadrži barem pet od osam navedenih elemenata, ljudi koji su imali takvo iskustvo postaju zbu njeni. Zbog toga su se mnogi od njih počeli žaliti na predavanjima koja održava savez IANDS (International Association for Near-Death Studies) ili njegove podružnice, koje pod nazivom Friends of IANDS djeluju po Americi, Kanadi i na međunarodnom planu. A zbog čega se oni žale? Zato, jer se ono što se njima dogodilo nimalo ne podudara s ovim "klasičnim" modelom. Njihova zajednička iskustva mnogo se više podudaraju s modelom koji sam razvila ja i koji ću opisati u na stavku. Ne znajući gotovo ništa o dotadašnjim proučavanjima doživljaja tik do smrti, u trenutku kada sam se sama počela baviti vlastitim
istraživanjima ove pojave 1978. godine, uspjela sam izdvojiti četiri različita tipa iskustva tik do smrti. Elementi su nalikovali onima koje je obuhvaćao klasični model, ali su obrasci bili različiti, a postojali su i neki fini psihološki čimbenici, koji kao da su prožimali svaki od tih tipova - kao da su neke druge i drukčije sile djelovale usporedo s pojedinim doživljavanjem života nakon smrti. Ono što sam otkrila, potom se godinama poslije uvijek i potvrđiva lo na svakom novom slučaju, bez obzira na postojeće razlike u staro snoj dobi, stupnju obrazovanja, spolu, kulturi ili religioznim uvjere njima. U svojoj knjizi S one strane svjetla sve ovo sam obradila znatno opširnije; ondje je svaki od tipova dobio zasebno poglavlje, a govori se i o raznim iskustvima "tik do smrti", o anomalijama te o profilu psi holoških i fizioloških posljedica ovog doživljaja. Stoga ovdje iznosim tek sažeti pregled spomenuta četiri tipa isku stva tik do smrti koje sam otkrila: • Početno iskustvo (uvod u druge stvarnosti): uključuje elemente poput ništavila prepunog ljubavi, žive tmine, prijateljskoga glasa, kratkog iskustva boravka izvan tijela i/ili neku vrstu posjeta. Ovo obično doživljavaju oni, za koje se čini da im treba barem odre đena količina dokaza kao potvrde za preživljavanje, ili koji u to vrijeme u svome životu mogu podnijeti samo najmanju količinu stresa. Ovo često postaje početno iskustvo ili uvod u drukčije na čine doživljavanja i prepoznavanja stvarnosti. • Neugodno i/ili paklensko iskustvo (prilika za unutarnje čišćenje i suočavanje sa samim sobom): to je susret s prijetećim ništavilom, ili snažnim limbom, ili stravičnim stvorenjima mraka ili čistilišta u paklu, ili prizori zaprepašćujuće i neočekivane ravnoduš nosti, čak i "proganjanja" što stižu iz prošlosti same osobe. Ovo obično doživljavaju oni koji kao da su duboko u sebi potisnuli neku krivicu, strahove i srdžbu i/ili oni, koji nakon smrti očeku ju neku vrstu kazne ili neugode. • Ugodno i/ili rajsko iskustvo (prilika za razuvjeravanje i ocjenjivanje samoga sebe): Ugodne i drage slike obiteljskih okupljanja s onima koji su umrli ranije; religiozni likovi koji pružaju podršku i ohrabrenje, i/ili bića svjetlosti i anđeli; ocjena, da vrijedi živjeti; afir-
mativni i nadahnjujući razgovori. Ovo može uključivati i pregled cjelokupnog dosadašnjeg života; primanje savjeta od drugih, i/ ili razotkrivanje nekih obiteljskih tajni, a sve to obično doživljava ju oni koji više od svega moraju spoznati da su voljeni, i koliko je život važan, i koliko svaki napor ima neku svrhu i cilj u općem poretku stvari; • Transcendentalno iskustvo (uvod u alternativne stvarnosti i pro širena stanja dubljih uvida): izloženost dimenzijama drugih svje tova i prizori iznad uobičajenih okvira spoznaja same osobe; če sto uključuje i otkrivanje većih istina. Rijetko slijedi neki poseban obrazac njihova prikazivanja. Može se raditi o pitanjima društva ili evolucije, a ne o osobnim stvarima. Ovo obično prolaze oni koji su spremni za izazove proširenja svijesti i/ili pojedinci prikla dni za prihvaćanje (u bilo kojem stupnju) istina koje im se povje ravaju. Kod bilo koje osobe mogu se izredati i sva četiri tipa unutar jednog jedinog doživljenog iskustva tik do smrti, ili dva ili više, i to u raznim kombinacijama; usto, ponekad se sva četiri tipa mogu protegnuti kroz niz pojedinih epizoda iz života osobe. No, općenito govoreći, svaki od njih predstavlja drukčiji tip iskustva koji doživljava određena osoba. Posljednjih godina je, uz moja vlastita nastojanja da razjasnim prirodu doživljaja tik do smrti, došlo i do usklađivanja tih napora od strane istraživača sa svih strana svijeta, kako bi se "sve postavilo na ispravne temelje", a i utvrdio postotak događanja ove pojave. Većina dotadašnjih istraživanja, koja su u prošlosti poticali razni magazini i organizacije, jednostavno nije bila ni dovoljno znanstvena, a niti po uzdana. Problem su uvijek predstavljala šarolika pitanja, koja su onda dobivala još šarolikije odgovore. Ishod? Procjene i ocjene zasnovane više na željama podstrekača takvih "istraživanja", negoli na bilo čemu iole nalik provjerljivim činjenicama. Anketa koja se danas koristi pokazuje, da je samo u Sjedinjenim Američkim Državama oko 15 milijuna ljudi doživjelo iskustvo tik do smrti (odnosno oko 5 % od ukupnog broja stanovništva). Sproveo ju je 1997. godine U.S. News & World Report, dok se u drugim zemlja-
ma poput Nizozemske i Njemačke, a u zadnje vrijeme prema procje nama i u SAD-u, taj postotak više približava 4 % (što bi za Sjedinjene Američke Države značilo 11 milijuna ljudi). Ono što najviše zanima istraživače bio bi podatak, kreće li se taj postotak i u drugim zemljama oko 4 %. Zbog toga su u Americi radije sami smanjili procjenu za 1 posto, dok polako ne počnu pristizati podaci od ostalih. Podatke za Njemačku prikupio je 1999. godine Schmied sa suradnicima, a Gallupova anketa sprovedena je 1982. godine. Ranije se za sve one koji su prošli kroz iskustvo tik do smrti, koji su gotovo umrli ili uistinu i jesu umrli, ali su ih reanimirali i povratili u život procjenjivalo, da je otprilike jedna trećina doživjela ovo isku stvo; no, kasnije su se stručnjaci složili oko toga da bi to mogla biti "prenapuhana" brojka, te da se pravi broj takvih osoba vjerojatno kre će negdje između 12 do 20 %. U ovom procjenjivanju pravi se problem javlja kod djece. Nikada dosad nije bilo obavljeno istraživanje, koje bi obrađivalo djecu što su doživjela iskustvo tik do smrti. Kroz ankete su se prikupljali podaci za odrasle osobe. Zato se ovim područjem pozabavio pedijatar dr. Melvin Morse iz države Washington i ubrzo sve zaprepastio tvrdnjom, da se kod djece taj postotak kreće oko 70 %, dakle - više je no dvostru ko učestaliji nego kod odraslih. Budući da se Morseov rad mora po noviti, a usto i dodatno potvrditi i u drugim zemljama, još se ne može izvući nikakav konačni zaključak o tome, što bi trebao značiti ovakav raskorak u odnosu na odrasle. Možda bi se zasad moglo samo reći da je iskustvo tik do smrti općenito u porastu, i - to je sve. No, ono što se nikako ne može reći ni s kakvim stupnjem pouzdanosti jest - za koliko. Da bi se bolje razumjelo zbog čega moj rad toliko odstupa od rado va ostalih istraživača, možda bi pomoglo kada bih nešto rekla o sebi. Elisabeth Kubler Ross me još 1978. godine identificirala kao slučaj koji je preživio iskustvo tik do smrti, te objasnila svoj sada već posvu da poznat klasični model tog doživljaja. Pritom nigdje nije spominja la Raymonda Moodyja i njegove radove, pa sam tako i sama čula za njih tek 1981. godine, kada je Kenneth Ring kupio moju knjigu koju sam izdala u vlastitoj nakladi, pod nazivom Triput sam umrla 1977. godine, te odmah potom pronašao u imeniku i moj broj telefona.
Tijekom svog posjeta s iznenađenjem je utvrdio, da se i sama otada bavim neovisnim istraživanjima vezanim uz iskustvo tik do smrti i posljedicama tog doživljaja, kao i da sam dotad prikupila zavidne ko ličine materijala. (U međuvremenu je izašlo još jedno izdanje moje knjige, a sada se može nabaviti i preko Ringove internet stranice). Postala sam i kolumnisticom lista Vital Signs Magazine, novog maga zina koji izdaje IANDS, kroz koji sam počela pisati i o dosadašnjim vlastitim saznanjima i otkrićima, što se kasnije pretvorilo u moju sljedeću knjigu Povratak u život. Svojim radom nisam željela niti namjeravala izazivati nikakve su kobe, niti provjeravati tuđe radove. Moj je posao bio, kako mi je to bilo jasno naznačeno prigodom moga trećeg iskustva tik do smrti, da radim na razjašnjavanju ove pojave te da ispitujem valjanost ishoda i njezinih otkrića. Zato sam počela raditi na terenu i specijalizirala se za razgovore, opažanja i analize. Po nekoliko puta ispitujem i procjenjujem sve ono što sama radim, točnije - najmanje četiri puta, i to s različitim ljudi ma i u različitim dijelovima zemlje, jer mi se to čini jedinim načinom koji će osigurati da nikakva moja osobna iskustva neće zamagliti ono, što kao podatke dobivam od svojih sugovornika, a niti moju sposob nost opažanja. Upitnici su za mene tek pomagala kojima se koristim da bih dublje ispitala određene aspekte u stanju osobe dok se nalazila tik do smrti. Moj je rad izvoran i njime se puno radno vrijeme bavim još od 1978. godine, uz redoviti posao, koji mi je osiguravao osobni mir i plaćanje računa. Do danas sam razgovarala s više od 3.000 odraslih, a i s 277 dječ jih ispitanika koji su doživjeli iskustvo tik do smrti, u što ne ubrajam prijatelje i meni bliske osobe. No, ovaj bi se broj zapravo mogao udvo stručiti kada bih mu pribrojila razgovore što sam ih vodila između 1966. i 1976. godine, nastojeći razumijeti izmijenjeno stanje svijesti te mistička i duhovna preobražavajuća iskustva. Tijekom istraživanja ovih stanja tik do smrti ne koristim se uobiča jenom, "dvostruko slijepom" metodom u koju je uključena kontrolna skupina, i koju inače rado koristi većina stručnjaka, i to jednostavno zato, jer joj ne vjerujem. Početni rad se ovdje zasniva na pripremlje nim upitnicima s već ponuđenim odgovorima, koji se onda ispunja-
vaju u osobnom susretu ili e-mailom, a pitanja su tako postavljena da navode osobu, kao da joj nameću unaprijed zacrtane i predvidive odgovore. Većina ih se usto zasniva na istom prvobitnom upitniku, izrađenom tako da se potvrdi klasični model doživljaja tik do smrti. Naravno, kada se svi koriste istim obrascem, osnovnim stilom is traživanja i pomagalima, lakše se dolazi do bolje i točnije usporedbe dobivenih rezultata. Stoga je to i poželjno, do određene razine. No, što ako je izvorni rad bio nepotpun, ili ako je - svjesno ili nesvjesno - naveo bilo istraživača, bilo osobu koja je doživjela iskustvo tik do smrti na zaključke kakve su željeli ili očekivali? Ne namjeravam ovdje nikoga kritizirati, jer znam koliko su i iskusni istraživači koji se bave ovim pitanjima, kao i same osobe koje su to doživjele - iskreni i ozbiljni u svojim nastojanjima da dođu do pravih objašnjenja, a i koliko je pritom teško zadržati osobnu objek tivnost. No, bez obzira na sve, mislim kako je došlo vrijeme da svi za jedno priznamo: • da nitko nikada nije dao pristanak na uporabu bilo kakvih upit nika o neugodnim i/ili paklenskim iskustvima u prvim godina ma rada na ovom području; • da su se dugo vremena jednostavno ignorirale osobe koje su teško prihvaćale vlastito doživljeno iskustvo tik do smrti; • da je svega nekolicina ispitivanih ljudi u opisivanju svog isku stva spominjala tunel, a ipak se taj tunel još i danas drži glavnim simbolom tog doživljaja; • da se pozornost rijetko posvećivala opisima prizora u kojima nije bilo svjetla, premda su i oni bili jednako intenzivni i utjecali na životne preobrazbe, kao i iskustva uz doživljavanje zračenja svjetlosti. • da se punih deset godina nije vodilo računa o čitavom opsegu psiholoških i fizioloških posljedica i učinaka doživljaja tik do smrti; • da se podrazumijevalo kako su dječja iskustva jednaka onima kakva imaju odrasli, te da izazivaju slične odgovore, sve dok ne davno istraživanje nije pokazalo drukčije;
• da se nisu pratili pokušaji samoubojstava nakon doživljenog is kustva tik do smrti; • da se veza između životnih iskustava i onoga što se spoznalo tije kom scenarija iskustva tik do smrti rado posve zanemarivala, sve u skladu s napomenom da je stanje tik do smrti ipak jedna bitno drukčija pojava. Oboje - i čimbenik davanja prvenstva nečemu (kada se pri obradi nečijeg iskustva vidi ono što se želi vidjeti), a i patološki pristup (kada se misli da se ovo iskustvo može secirati poput srca, kod kojega treba utvrditi razlog prestanka rada) - ne obraćaju nimalo pozornosti slo ženoj dinamici onoga što zovemo iskustvom tik do smrti. Danas se u gotovo svakoj od znanstvenih disciplina iznova obrće i provjerava svaki njezin početni kamen temeljac, i to ne stoga što nam stari autori više ne odgovaraju, već zato jer iz objektivnih razlo ga oni svoja istraživanja nisu zasnivali na dovoljno širokoj osnovi, kako bi pokrili čitavo svoje istraživačko polje rada. Kad sam već spo menula seciranje srca, dopustite mi da ga još jednom iskoristim kao primjer. Danas znamo da je početni model za liječenje bolesti srca bio pogrešan - svodio se samo na rad koji su kardiolozi obavljali nad muškarcima. A kada su konačno počeli zasebno proučavati i žene, otkrivene su velike razlike u reakcijama kod spolova, što je dovelo do uspostavljanja posve novog, učinkovitijeg modela. Time ne želim reći da je obrada stanja tik do smrti na bilo koji na čin nalik patologiji, već da se samo treba primijeniti ista premisa, te da i mi također trebamo proširiti bazu svojih istraživanja. Tek mali broj ljudi shvaća da je Sigmund Freud, utemeljitelj psihoanalize, oblikovao sve svoje teorije kroz rad na svega dvadesetak pacijenata. Činjenica - da je čovječanstvo po svojoj prirodi plemenito i duhovno - kao da se negdje izgubila u njegovim istraživanjima mračnih, animal nih poriva koji su pokretali tih dvadesetak ljudi. A to je baš kao i kod početaka rada na srcu, gdje se model ograničenih parametara prihva ća kao valjan i istinit za sve slučajeve. Jer, tijekom godina primjene, samo zbog pogrešaka koje je sadržavala u sebi - Freudova je teorija ranila i povrijedila više ljudi negoli je bilo onih, kojima je uspjela po moći.
U istom se položaju našlo i proučavanje iskustva tik do smrti kao da precjenjuje jednu jedinu, početnu metodologiju. Empirijska istraživanja mogu se obavljati uporabom velikoga broja najrazličitijih pristupa, pa držim da je moj tek jedan od njih. Znanja prikupljena u proteklim istraživanjima iskustva tik do smrti su iznimno vrijedna i dragocjena, ali promatrač i analitičar kakav sam i sama, trebao bi utvrditi milijarde pojedinosti, na koje kontrolne skupine nemaju od govora. Želimo li ikada uistinu shvatiti pojavu iskustva tik do smrti, morat ćemo je ispitati sa svih strana, iz 360 stupnjeva. Sve što bi bilo manje od toga, nije prihvatljivo. Naprimjer, zbog čega se toliko oslanjamo na medicinske istraživa če u kirurškim salama radi verifikacije ove pojave, kada nema glavne nadležnosti kod "smrti tijekom zahvata" ni za odrasle, a niti za djecu? To je možda bio razuman izbor u ranim stupnjevima istraživanja ove pojave, no suvremene bolnice se tijekom kirurških zahvata sve više okreću lijekovima i anesteziji, koji kod pacijenata izazivaju amneziju. Je li zbog toga broj slučajeva iskustava tik do smrti u opadanju, kao što pokazuju najnovija istraživanja? Ili se možda pacijenti jednostavno ne mogu više sjetiti tog iskustva zbog lijekova? Želimo li se ozbiljno prihvatiti posla tragajući za takvim osobama unutar bolničkih ograda, zbog čega se onda ne utaborimo odmah pored operacijskih dvora na? Većina djece koju sam obradila tijekom svojih istraživanja, primje rice - nije stekla svoja iskustva ove vrste radi kirurških zahvata, već zbog utapanja ili gušenja. Da budemo pošteni, prije stotinjak godina, kada se razvila, meto da uporabe kontrolne skupine bila je pouzdani način kojim je jedan jedini istraživač istraživao učinke jedne jedine bolesti, koja je imala jedan jedini uzrok. No, ta se metoda pokazala neučinkovitom kod is traživanja složenijih pitanja poput - preobrazbe svijesti. Psiholog Charles Tart takvu zloporabu naziva "scijentizmom". Sam je poznat diljem svijeta po svojim pokusima s izmijenjenim stanjima svijesti, a i kao jedan od osnivača područja transpersonalne psihologije; dosad je napisao dvije knjige koje su postale klasicima na području istraživa nja svijesti: Izmijenjena stanja svijesti i Transpersonalne psihologije. Prema Tartu, posao znanosti bi trebao biti pružanje podataka iz kojih možemo doći do smislenih odgovora o životnim iskustvima. No, sci-
jentizam kroz stroge i dogmatske pojmove sam nastoji odrediti što je stvarnost i kakva bi ona trebala biti. Tart upravo u istinskom skeptiku pronalazi onoga koji traga za istinom, suzdržavajući se od iskušenja da sam utvrđuje krajnji ishod, dok pseudo-skepticima naziva one koji uporno tvrde da postoji samo jedan put do istine, i samo jedna stvarnost. On nas podsjeća da su se sve znanosti razvile od jedne - od filozofije, pa stoga ovise o otvoreno sti prema daljnjim istraživanjima. U proljeće 1999. godine izdavač Three Rivers Press iz New Yorka objavio je moju knjigu Djeca novog tisućljeća, kojoj je iz poslovnih ra zloga 2003. godine naslov izmijenjen u Nova djeca i iskustva tik do smrti. Želim da ljudi saznaju o ovoj promjeni, jer je ta knjiga najopse žnija studija o dječjim stanjima svijesti kod iskustva tik do smrti, uključujući i ona kod beba, kao i onih što su tek prohodali i progovo rili, a govori i o tome kako takva iskustva utječu na njih, posebno tijekom kritičnih trenutaka u razvitku njihova mozga. Ovo su važne informacije. Ta se knjiga bavi i "novim djetetom" koje se upravo rađa - našom dječicom rođenom u "globalnom selu", koja su posve drukčija od ranijih naraštaja. Nova djeca i iskustva tik do smrti nagoni javnost da se zamisli i ponovo razmisli ne samo o is traživanju iskustava tik do smrti, već i o nama samima kao ljudskim bićima, o onome što mislimo da jesmo i kuda mislimo da idemo, dok evolucija nastavlja sa svojim skokovima nalik žabljima, igrajući se našim budućnostima. To je knjiga prepuna iznenađenja.
40. POGLAVLJE
Glas za reinkarnaciju Je li vjera jedini povod za vjerovanje u nju, ili za to postoje i razlozi znanstvenije naravi?
Ian Lawton
Svi znaju da istočnjačke religije u svojoj srži propovijedaju doktrinu reinkarnacije. Ona se ne može naći izravno iskazana u drevnim vedskim tekstovima, premda njihova visoka filozofija može pokatkad biti i čudna, i zamagljena, tako da neki znanstvenici misle kako je ta ideja ipak iznijeta u općoj misli Veda; u svakom slučaju, ovaj je kon cept temeljni kamen hinduističke religije, koja je proizašla iz ovakve filozofije. Nasuprot tome, kada se Buda sa svojim učenjima udaljio od nje, namjerno je ostao dosta neodređen po pitanju reinkarnacije - kažu, zbog pokušaja da svoje sljedbenike udalji od oslanjanja na strogi hinduistički sustav kasta, u kojemu se propovijeda kako se ljudi uvijek iznova rađaju unutar iste kaste. Nažalost, ova je njegova neo dređenost kasnije bila ukalupljena u doktrinu anatta ili "ne ja / duša", prema kojoj se nečija karma nakon smrti dodaje univerzalnoj masi duša, dok pojedinačna duša ne preživljava kao zasebna jedinka. Unatoč tome, i zapadnjačka ezoterija ima dugačku povijest vjerovanja u reinkarnaciju, kako sam to opisao u svojoj drugoj knjizi pod nazivom Razotkrivena Geneza. Vjerovanje u reinkarnaciju bilo je bitna značajka hermetizma, a i neoplatonista; zanimljivo, ne i gnostika ili drevnih Egipćana, od kojih je navodno proizašao velik dio ovih kasnijih misli. I sve do danas reinkarnacija nastavlja biti ugaoni kamen za kabaliste (iako - opet - nije izričito uključena u judaizam iz kojega je potekla), kao i za pokret Ružina Križa. No, svi se ovi svjetonazori zapravo - baš kao i sve velike religije oslanjaju na mudrost utkanu u njihove svete zapise. Mislim da sve
više ljudi suvremenog svijeta počinje shvaćati kako i ta mudrost može u sebi sadržavati strahovito iskrivljene "istine", premda će to mnogi učenici bilo kojega od ovih svjetonazora grčevito odbijati. I tako se, na početku dvadeset i prvog stoljeća, postavlja pitanje: mo ramo li se zaista i dalje u svojim traganjima za duhovnim istinama oslanjati na tu drevnu mudrost? Odgovor je glasno i jasno - ne. Postoje dva glavna izvora suvremenih istraživanja, vezanih uz re inkarnaciju. Prvi je regresija u prošle živote; drugi su djeca, koja se spontano prisjećaju svojih prošlih života. I prije no što se na mene obruši brdo skeptika, optužujući me da ovdje pokušavam širiti glupo sti vezane uz pokret New Age, morao bih naglasiti da sam i sam svoje dobno pretpostavljao kako će jedno pravo i ozbiljno znanstveno istra živanje sve ovo - lako odbaciti. No, kada sam se osobno prihvatio te vrste istraživanja, otkrio sam da sam bio u krivu. Ustvari, materijalistička objašnjenja ove pojave bila su neodgovarajuća i redukcionistička; ona bi se usredotočila tek na slabije slučajeve, dok se onih složenijih ne bi niti dotakla. Moram naglasiti i još nešto: stručnjaci koji su se kao pioniri počeli baviti ovim područjem tijekom 1960.-tih i 1970.-tih godina bili su listom psiholo zi i psihijatri, i velika većina njih i sama je u početku pripadala skupi ni skeptika, a po osobnim uvjerenjima - ateistima. Ključni elementi u korištenju regresije u prošle živote, kao dokaza za reinkarnaciju, nalaze se u slučajevima koji se mogu podijeliti na dvije kategorije. Prvi i najočitiji su oni u kojima se pojavljuju povijesni podaci kakvi ne samo što se mogu lako provjeriti, već su i toliko ne obični, da se do njih nikada ne bi moglo doći normalnim putovima; to su oni slučajevi, u kojima je mogućnost namjerne prevare - što je inače glavna i najčešća zamjerka materijalista i skeptika - toliko uda ljena, da se može i zanemariti. Navest ću tri primjera da bih potkrijepio ovaj stav. Gwen McDonald, žena koja je čitav svoj život provela u Australiji i baš nikada nije otputovala u inozemstvo, našla se na regresiji kod jednog od pionira na ovom području, psihologa Petera Ramstera. Tom je prigodom opisala neobične okolnosti svojega života u osamna estom stoljeću, kao djevojka imenom Rose Duncan iz Glastonburyja, Engleska. Kad je ovaj slučaj u Engleskoj počela provjeravati australij-
ska filmska ekipa za snimanje dokumentaraca, i to pod nadziranim uvjetima, sve su pojedinosti bile potvrđene, i to od strane povjesniča ra i tamošnjih stanovnika. Ove su pojedinosti uključivale neobična imena mjesta i ljudi, elemente žargona koji su danas već nestali iz upo rabe, te podrobnosti vezane uz izgled kuća i zgrada, kakve su ondje bile u osamnaestom stoljeću. Najčudnije je bilo to, što je žena ustvrdila kako su je onomad od vukli u kamenu kolibu na zemljištu što je pripadalo opatiji Glaston bury; ondje je na jednom od kamenih zidina nacrtala nekakav čudni crtež, koji je stavila i na papir još dok se nalazila u Sidneyu. A na licu mjesta, u Engleskoj, odvela je filmsku ekipu ravno do tog mjesta, uz koje se sad nalazio kokošinjac. Nakon što su razgrnuli hrpe kokošjeg izmeta, doista su na kamenom zidu pronašli urezan isti onakav neo bičan crtež kakav im je gospođa McDonald nacrtala u Sidneyu. Drugi Ramsterov slučaj bila je Cynthia Henderson, koju je ista filmska ekipa odvela u Francusku. Ona je opisala svoj nekadašnji ži vot kao aristokratske djevojke iz osamnaestog stoljeća, imenom Amelie de Cheville. Ne samo što je snimatelje odvela do ruševina svojega nekadašnjeg ladanjskog dvorca pored okruga Flers u Normandiji, ko jega im je još u Australiji podrobno opisala, već je kao u transu tečno progovorila arhaičnim francuskim jezikom toga doba, i to sa savrše nim naglaskom, kako je to potvrdio stanovnik tog područja i znalac, izričito pozvan radi ove provjere. Izvan transa, na francuskom nije mogla izgovoriti ništa osim neko liko osnovnih riječi što su joj ostale u sjećanju još iz djetinjstva, dok je kao dvanaestogodišnjakinja dva mjeseca pohađala tečaj francuskog jezika. Treći slučaj je onaj kućanice iz Walesa, imenom Jane Evans, koja je pristala da je Arnall Bloxham regresira uživo, tijekom televizijske emisije. U regresiji se prisjetila života u kojemu je pripadala omanjoj progonjenoj zajednici Židova u Yorku, i to u dvanaestom stoljeću; opisala je okolnosti koje su njezinu zajednicu i nju samu nagnale u bijeg, tako da su morali pronaći sklonište, i to u kripti mjesne crkve; na kraju su ondje i pronađeni te su ih sve odreda masakrirali. Pozvan je profesor Barrie Dobson, stručnjak za povijest Židova na sveučilištu York, kako bi ispitao njezine navode. Iz opisa koje je Jane
Evans iznijela utvrdio je, da se moralo raditi o crkvi Sv. Marije u Castegateu. No, javio se i problem - ta crkva nije imala nikakvu kriptu. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije započeli su radovi na njezinoj ob novi i tom je prigodom kripta otkrivena; otpečatili su je i u njoj prona šli dosta ljudskih ostataka, kojima je potom provjerena i starost - ko sti su stvarno potjecale iz dvanaestog stoljeća. Drugi način na koji regresija u protekle živote pruža zadivljujuće dokaze o postojanju reinkarnacije bili bi oni slučajevi, koji su u sebi uključivali i dramatične terapeutske koristi i izliječenja osoba. Mno gi od pionira regresoterapije otkrili su ove mogućnosti tehnike više ili manje slučajno, dok su tijekom regresije svoje pacijente vraćali u razdoblje djetinjstva. Oni koji su bili hipnotizirani doslovno bi shvati li pomalo neprecizne naloge voditelja i kada bi on, primjerice, rekao: "Vratimo se još malo unazad," sami bi počeli opisivati događaje i stvari za koje je bilo očito, da nisu mogli pripadati njihovom sadaš njem životu. Ovo je pobudilo njihovo zanimanje, pa su nastavili istraživati te do šli do toga, da su se regresijom mogli posve ukloniti ozbiljni psiholo ški i psihosomatski poremećaji, koje je višegodišnje klasično liječe nje ostavljalo neizmijenjenima. Ponekad bi za to bilo potrebno svega nekoliko seansi terapije prošlim životima, i to bez obzira na to koliko su pacijent ili terapeut sami bili uvjereni u valjanost pokušaja ili posto janje reinkarnacije. Upravo je ovakvo univerzalno doživljeno iskustvo uvjerilo sve pionire da se ovdje ne može raditi ni o kakvom placebo efektu, već o tome da je reinkarnacija stvarnost. Vratimo se sada na djecu koja su se spontano i bez ikakve hipnoze prisjećala svojih prošlih života. Američki psiholog Ian Stevenson sa sveučilišta Virginia, gotovo je posve sam nekoliko desetljeća prouča vao i istraživao ove pojave, a tek sada počinje dobivati odavno zasluže na priznanja za svoj rad. I mnogi od njegovih slučajeva vrve provjerljivim pojedinostima, toliko neobičnim da je posve jasno kako nisu mogle biti prikupljene nikakvim uobičajenim načinima, osim ako se netko ne bi bavio namjernom prevarom. No, Stevensonova je metodo logija bila osmišljena tako, da ispitivač odmah zamijeti bilo kakve sumnjive pokušaje. Usredotočimo se na samo jedan od njegovih nevjerojatnih slučaje va, u kojemu se indijska djevojčica Swarnlata Mishra spontano pri-
sjetila pojedinosti iz života druge jedne indijske djevojke imenom Biya Pathak, koja je nekada ži vjela u svome roditeljskom do mu, dosta udaljenom od grada u kojemu je trenutno stanovala; uspjeli su pronaći i njezinu obi telj, pri čemu je dr. Stevenson otkrio sljedeće: od četrdeset i devet tvrdnji koje je mala Swarnlata iznijela o svome prethodnom životu, samo ih se nekoliko mo glo držati netočnima, dok se njih osamnaest odnosilo na vrijeme u kojemu nije bilo moguće da je postojao bilo kakav kontakt iz Slika 40.1: Dr. Ian Stevenson, čiji pio među obje obitelji. nirski i utemeljivački rad na području reinkarnacije pruža zadivljujuće dokaze Ove su izjave djevojčice uklju o besmrtnosti ljudske duše. čivale prepoznavanje i identifi ciranje pojedinih članova nekadašnje obitelji, iako ju se pritom nasto jalo i namjerno zbuniti ili zavesti u pogrešnom smjeru; ona je navodila njihove (malom broju ljudi poznate) nadimke, te čak svojemu rani jem suprugu spočitnula što joj je potajno iz kutije za novac uzeo tisu ću i dvije stotine rupija - nešto, što su znali samo njih dvoje. Postoji tek jedno moguće paranormalno objašnjenje za sve ove dokaze koje ne bi uključivalo reinkarnaciju: da sve ove osobe imaju pristup nekoj vrsti univerzalne memorije ili svijesti te da prošli životi, do čijih su podataka došli, zapravo uopće ne pripadaju pojedincima koji se proučavaju. No, dva su iznimno jaka razloga zbog kojih se na ovu teoriju nadvija znak pitanja. Kao prvo, kada bi to bio slučaj, ni kako se ne bi mogli postići oni terapeutski rezultati kakvi se postižu, a kao drugo, najveći dio regresija u prošle živote pokazuje jasnu karmičku povezanost između dva života, koja je vrlo osobna i odnosi se na tog pojedinca. To se najbolje može vidjeti kod najneobičnijih slučajeva što ih je Stevenson istraživao - kod djece koja su se rodila s neobičnim nedo-
stacima ili znakovima što ih imaju na sebi od rođenja. Istražujući iz vješća post mortem, otkrio je da je određeni broj ovih oštećenja točno odgovarao ranama koje su ubile raniju osobu, za koju bi dijete ustvrdi lo da je bilo u ranijem životu, a od njega su se prikupljali i drugi poda ci, kakve se moglo naknadno provjeriti. Druga mogućnost koja se često spominje - premda se i ona oslanja na reinkarnaciju - bila bi, da sve ove osobe imaju pristup do memori ja svojih predaka, što su im prenijete kroz gene. Samo, ni ova teorija ne drži vodu, opet iz dva dobra razloga. Prvi je taj, da se otkrilo kako su mnogi od prošlih života vremenski smješteni blizu jedni drugima, ali svejedno uključuju druge kontinente, čak i druge rase, i to tijekom razdoblja u kojemu se ljudi baš i nisu previše kretali i putovali. Dru gi je taj, da su mnogi od Stevensonovih slučajeva uključivali živote koje je razdvajalo svega nekoliko godina, i u kojima dvije obitelji nisu ni na koji način bile i genetski povezane. Kako se svi ovi dokazi, prikupljeni u današnje vrijeme, odnose prema drevnim mudrostima prošlosti? Naravno, ključni koncept za reinkarnaciju je onaj vezan uz karmu; jedina stvar koja sve približava reinkarnaciji - kako onoj u drevnom, tako i suvremenom smislu - je spoznaja oko koje se svi slažu: da se mi reinkarniramo više puta izno va kako bismo unaprijedili svoju karmu dovoljno, da se oslobodi iz "zemaljskog karmičkog kruga" i "opet sjedini sa svojim izvorištem." Drugim riječima, da bismo dospjeli do točke na kojoj smo naučili i iskusili sve što smo trebali i mogli iz ovog zemaljskog života, tako da više nemamo potrebu iznova se pojaviti u fizičkom obliku - premda se duše koje su već dospjele do tog stupnja mogu, naravno, dobrovoljno vratiti ponovo, kako bi općenito pomogle čovječanstvu da napreduje. Jedna od zanimljivosti je ta, da nam suvremena istraživanja mogu koješta reći o prirodi samih eteričnih carstava, te objasniti što točno znači ono "ponovno sjedinjavanje s izvorištem." Razni su pioniri na ovom području - psiholozi i psihijatri, uglavnom radeći posve neovi sno jedni o drugima otkrili, kako osobe kod kojih se regresija nije svodila samo na njihove prošle živote, već i na međuživot između dviju inkarnacija - imaju za ponuditi još mnogo toga u smislu postoja ne duhovne mudrosti. Pritom nikako ne zaboravljajte da se ovdje radi o posve običnim ljudima, izvučenima iz svoje svakodnevice, koji se
ni na koji način ne drže nikakvim duhovnim guruima, niti imaju ka kve religiozne ili političke ambicije. Oni nam, dakle, potvrđuju da u tim eteričnim carstvima postoji golem, bogat svijet, prepun različitih aktivnosti. Duše na različitim stupnjevima razvitka uvježbavaju se za razne vrste specijaliziranog rada: uče kako postati duhovni vodiči drugim dušama, vježbaju poku se sa stvaranjem života adaptirajući postojeće obrasce na različita okruženja, i slično. Sve ovo podrazumijeva da širom svemira postoje i mnogi drugi nastanjeni planeti, pri čemu su neki više fizički od drugih. Tako mi, primjerice, možemo napredovati dovoljno da bismo se iznova sjedini li sa zemaljskim izvorom ili logosom, ali bi pritom pred nama i dalje stajao daleki put koji treba prijeći prije no što bismo počeli cijeniti - da ni ne spominjemo sjedinjavanje s njim - onaj krajnji stvaralačaki izvor ili moć svemira kao cjeline. Mogli bismo osjećati i potrebu za prikupljanjem različitih vrsta iskustava inkarniranjem na drugim pla netima. Sve je ovo dosta složenije od relativno pojednostavljene zamisli koju u sebi sadržava većina svjetonazora o reinkarnaciji - da jednom, čim okončamo svoja iskustva na Zemlji, na nas odmah čeka taj krajnji izvor. Neki ezoterički svjetonazori upozoravaju nas na hijerarhiju anđela i demona, te na različite razine raja i pakla, dok kabalisti u sve uključuju i hrabre pokušaje, koji bi trebali pokazati koliko su slojevita ta nadzemaljska carstva. No, oni nastoje sve svoje pristupe prikazati pomalo strogo i hijerarhijski, dok su suvremeni dokazi znatno prakti čniji i relativno nalik zemaljskima. Oni uklanjaju veliki dio onoga što nije ništa više od običnih nagađanja i spekulacija, čak i ako ih se zato pokatkad naziva kontroverznima. Da bismo u našem pristupu bili još praktičniji, moramo shvatiti što zapravo znači karmičko napredovanje i kako se ono postiže. Opet naglašavam da su raniji pristupi reinkarnaciji prihvatili različite po glede na čitav proces. Naprimjer, neke od strožih filozofija tvrdile su, da bilo kakva karma, bila dobra ili loša, stvara reakciju, koja mora biti upotpunjena i dovršena; dakle, stvar je u tome da treba voditi ži vot ispunjen posvemašnjim asketizmom te fizički svijet odbacivati u tolikoj mjeri, da čovjek iznova ne stvori - bilo kakvu karmu. Nasre-
ću, suvremena istraživanja tvrde kako je to obična besmislica, zasnova na na vrlo upitnoj premisi da se kod karme radi o "akciji i reakciji". Ovo se načelo najbolje može provjeriti na hinduizmu i hinduistič kom stavu da su, primjerice, ljudi ograničenih sposobnosti zapravo kažnjeni zbog nečega lošeg što su počinili u svojoj prošlosti. No, može li to biti točno? Vratimo li se na Stevensonove primjere beba, koje se rađaju s raznim znamenjem ili tjelesnim oštećenjima, otkrit ćemo da nam daju značajan ključ, iako se na njih dosad nije obraćalo dovoljno pozornosti kao na ukazivače karmičke dinamike. Takve osobe i same negdje u sebi drže da su fizički kažnjene u svo me sadašnjem životu, premda su obično u svom ranijem životu bile tek nevine žrtve. Kako to onda može predstavljati karmički proces akcije i reakcije? Zaključio sam da je jedini pravi odgovor, da - ne predstavlja. Suvremena istraživanja razdoblja međuživota pokazuju, da napred nije i razvijenije duše ne samo što obavljaju podrobne preglede svojih proteklih života, već same planiraju i iduće živote. Čak i kada u njima odabiru posve obrnute okolnosti od prijašnjih, poput fizičkih nespo sobnosti, ili financijskih, ili emocionalnih poteškoća, one to čine kako bi unaprijedile vlastitu karmu i sve uklopile u vlastito iskustvo učenja i razvitka. No, istraživanja također pokazuju da manje uznapredovale duše često posve zanemaruju sve preglede i savjete dobivene tijekom međuživota, a rezultat svega je taj, da njihovi životi kao da nastoje slijediti jedan te isti obrazac što se uvijek iznova ponavlja. To znači da se one uvijek iznova suočavaju sa sličnim obrnutim okolnostima, ali im se time pruža druga mogućnost da nauče lekciju koju su preskočili u prošlosti, a ne da im se sve događa kao neka vrsta karmičke kazne ili kao dinamika akcije i reakcije. Najvažniji su testo vi pritom ispravno asimiliranje snažnih negativnih emocija mržnje, straha, ljubomore, osvete i tako redom, bilo tijekom inkarniranog života ili u međuživotu, tako da više ne zadržavaju svoj restriktivni karmički naboj. Nesretnici koji se rađaju s raznim znamenjem i fizičkim oštećenji ma - navodno zato jer nisu prošli kroz odgovarajuće iskustvo u svome međuživotu - kao da su u sebi iz svojih prošlih života zadržali osjeća je tolike snage, da su se oni utisnuli na njihova sljedeća tijela, premda
njihove nesposobnosti mogu poslužiti i konstruktivno, kao podsjetni ci na to da su im iz prošlosti preostale neke emocije koje trebaju dove sti u red. I tako bi najsnažniji zaključak moje analize suvremenih dokaza bio, da se kod karme i karmičkog napredovanja radi o učenju i stjeca nju iskustava o obje strane svakog novčića. Ne postoji nikakav karmički zakon akcije i reakcije; ustvari, ovaj aspekt otkrivenih mudrosti iz prošlosti ne samo što zavodi na pogrešan put, već se pokazuje i kao štetan. Drugo područje u kojemu su suvremeni dokazi postavili veliki znak pitanja nad ovim u prošlosti otkrivenim mudrostima je otkriće, do koje mjere mi sami vlastitim snagama oblikujemo okolnosti koje nas okružuju u nadzemaljskom carstvu, i to na temelju naših očeki vanja i razine karmičkog razvitka. Taj je pogled najkontroverzniji kada razmatramo zamisao o paklu i demonima. Premda se vrlo mali broj suvremenih pionira usredotočio isključivo na opsjednutost de monima, većina se jednodušno slaže u sljedećem stavu: da su takve ideje čista ljudska psihološka izmišljotina. Ovo ne znači da demoni za neke ljude nisu vrlo stvarna bića; si gurno da se kod onih, koji snažno iščekuju kako će se kad-tad susre sti s demonima i stanjima nalik paklu, to može i dogoditi u njihovom međuživotu. No, to će onda biti psihička manifestacija koju su sami stvorili, ikoja nema nikakve trajnosti niti valjanosti. To opet podrazu mijeva da, ukoliko ovakve psihičke manifestacije prestanemo hraniti psihičkom energijom - i pojedinačno, a i kolektivno, one moraju po četi blijediti i nestajati. Poštujem ono što bi neki sada mogli reći - da je sve ovo divno i kra sno, ali da je tada ovo suvremeno istraživanje i analiza u samoj sebi redukcionistička, te ne uspijeva zahvatiti pravu srž duhovnih iskusta va i ezoteričke mudrosti. Prihvaćam i da bi to barem djelomično mo glo biti istinito. Svakako će napredniji duhovni praktičari vjerojatno moći istraživati nove putove na načine koji će biti daleko iznad ovih današnjih, relativno jednostavnih analiza. No, čak i oni koji vrše pokuse sa snažnim halucinogenima, ili su već postali iskusni u ulaženju u stanja izmijenjene svijesti čistim me ditacijama, moraju imati na umu stupanj do kojega mogu ići s takvim
iskustvima ili čak i sami oblikovati psihičke konstrukcije, utemeljene na njihovim vlastitim prethodno zacrtanim zamislima, jer bi time mogli ograničiti ciljeve ili poništiti valjanost dobivenih rezultata. Osim toga, u praktičnijem smislu, počnu li raditi s pogrešnim premi sama nastojeći utvrditi načine djelovanja karme, primjerice, savjetovao bih im da se radije vrate do ploče za crtanje i iznova temeljito preispi taju svoj pristup. Duboko sam uvjeren da ova nova, racionalna duhovnost kakvu su nam omogućila suvremena istraživanja može imati nezamisliv učinak na sve nas kao pojedince, te da bismo - ukoliko se veći broj nas iznova vrati spomenutoj ploči i na njoj ispiše dosadašnje glavne spoznaje - dobili sjajnu mogućnost za mijenjanje budućnosti čovje čanstva nabolje.
O piscima P. M. H. Atwater - jedna od izvornih istraživačica na polju prouča vanja iskustava tik do smrti. Danas se temelj njezinih istraživanja proširio na gotovo 4.000 odraslih i djece, a neki njezini slučajevi pro vjereni su i verificirani kroz kliničke studije. Njena otkrića su iznijeta u sedam dosad izašlih knjiga, koje su navedene na internet stranici www.pmhatwater.com . Posljednja među njima je Beyond the Indigo Children, koja ostaje prva dubinska studija današnje djece u kojoj se kombinira objektivno istraživanje s mističnim tradicijama i proročanstvima. Vincent Bridges - suator je knjige Tajne Velikog križa u Hendayu: alkemija i smak svijeta (Destiny Books, 2003.). Bio je i savjetnik za povijest te vodič filmske ekipe prilikom snimanja životopisa Nostradamusa za televizijski film, koji se i danas prikazuje na History Channelu pod nazivom Nostradamus: 500 godina kasnije. Više o njemu na: http://vincentbridges.com Peter Bros - predsjednik je trusta FAR, koji posjeduje više od 100.000 istočnjačkih mediteranskih umjetničkih predmeta i oko 20.000 drev nih rukopisa, od kojih je kod nekih svitaka starost datirana na više od 2.000 godina. Kritički raspoložen prema znanostima u kojima se svi slažu o svemu (peterbros.com), on je pisac djela tiskanog u devet tomova - The Copernican Series. Njegova posljednja knjiga bavi se letećim tanjurima i zove se: Let's Talk Flying Saucers: How Crackpot Ideas Are Blinding Us ti Reality and Leading Us to Extinction, pri čemu pod "crackpot ideas" misli na razne dogme empirijskih znanosti. Richard Russel Cassaro - pisac jedne od stožernih knjiga o nepozna tom Egiptu, pod nazivom The Deeper Truth: Uncovering the Missing
History of Egypt, u kojoj rasvjetljava i obrađuje snažnu sliku Ozirisa kao Pastira, Mesije i vječnoga Kralja drevnog Egipta. John Chambers - pisac knjige Conversations with Eternity: The For gotten Masterpiece of Victor Hugo, u kojoj obrađuje Hugoova iskustva sa Jersey Islanda. Ranije je bio urednik u izdavačkoj kući Internatio nal Thomson Publishing, a danas je direktor u New Paradigm Books (http://www.newpara.com) na Floridi, u Boca Ratonu. David H. Childress - dugo se bavio proučavanjem ostataka drevnih civilizacija u Africi, na Bliskom istoku i u Kini. Priznati je stručnjak za drevne civilizacije i njihovu tehnologiju te pisac knjiga iz serije The Lost Cities Series (s osam naslova), ali i brojnih drugih knjiga koje kronološki obrađuju njegovo uranjanje u drevne misterije. On nastav lja sa svojim istraživanjima, pisanjem i uzbuđivanjem čitatelja o mo gućnostima novih otkrića u vlastitom magazinu World Explorer i kroz svoju izdavačku kuću Adventures Unlimited Press sa sjedištem u Kemptonu, Illinois. Bilil Eigles - glavni urednik tromjesečnika Aperture koji izdaje Inter national Remote Viewing Association, gdje se promiču znanstveno ispitane i ocijenjene paranormalne pojave. Ranije je bio pravni zastup nik i inženjer, a danas je pisac, odvjetnik i noetički savjetnik. Virginia Fellows - autorica je djela The Shakespeare Code, u kojemu objašnjava neke od zapanjujućih činjenica što ih je otkrila nakon godi na i godina istraživanja svega vezanog uz velikog Francisa Bacona, tek djelomično shvaćenog filozofa. Virginia je radila na svojoj drugoj knjizi o Baconu i njegovoj povezanosti s okultnim kada je u listopadu 2005. preminula. William Henry - istraživač koji se bavi mitologijom i specijalnim pro jektima u zakladi Subliminal Research Foundation u Albuquerqueu, Novi Meksiko. Opsežni podaci koje je prikupio o simbolizmu i mito logiji Egipćana i Sumerana omogućuju mu da otkriva nevjerojatne načine na koje se povijest i danas ponavlja. Redovito daje intervjue na raznim radio-programima te održava predavanja diljem svijeta.
J. Douglas Kenyon - već se četrdeset godina bavi slamanjem prepre ka koje se postavljaju pred paradigmatske i izazovne ideje. Koristeći sve vrste medija na razne načine, on je ustrajno promicao stavove koje je tisak rado zaobilazio i ignorirao. 1994. godine je osnovao ma gazin Atlantis Rising, koji se pretvorio u "magazin koji bilježi" sve drevne misterije, pojavljivanje alternativnih znanosti i neobjašnjivih anomalija. Istovremeno je i urednik knjige Zabranjena povijest, u kojoj je prikupio radove pionirskih istraživača kakvi su Graham Hancock, John Anthony West i Zecharia Sitchin. [odlična knjiga] Ian Lawton - profesionalni pisac, istraživač i predavač specijaliziran za povijest drevnih naroda, ezoteriku i duhovnu filozofiju. Njegove prve dvije knjige, Giza: The Truth i Genesis Unveiled zapažene su zbog svog zanstvenog i logičnog pristupa duhovnim aspektima predmeta kojima se bave. Tijekom 2004. godine napisao je i The Book of the Soul, kritičku aklamaciju koja gaje dovela do osnivanja pokreta Rational Spi rituality Movement (www.ianlawton.com te www.rsmovement.org). David Lewis - novinar koji se specijalizirao za alternativne znanosti, one što se bave podrijetlom života, civilizacijom i ljudskim postojanjem. Redovito je objavljivao članke u magazinu Atlantis Rising, posebno se baveći alternativnim teorijama u povijesti i znanosti te podrijetlom čovjeka i njegovom sviješću. Cynthia Logan - bila je jedan od stalnih pisaca za magazin Atlantis Rising od njegovih početaka. Piše i za druge regionalne i međuna rodne listove o temama vezanim uz jogu i alternativnu medicinu. Jeff Nisbet - trideset godina bavljenja vijestima i novinarstvom dalo mu je istančan sluh za otkrivanje 'lažnih znalaca' i laži koje su se tisuć ljećima ugrađivale u odobrena i prihvaćena tumačenja povijesti, ona koja smo i sami trebali slijepo prihvaćati. No, njegova su istraživanja pokazala da se podtekstovi i prava tumačenja tek trebaju otkriti ona, što su ostala ispisana između i ispod redaka "povijesti" i "mito va"; podtekstovi, koji zvuče znatno istinitije i bliže stvarnim događa jima od tekstova za koje nas u školama uče da su istiniti.
Peter Novak - bavi se istraživanjem legendi iz raznih kultura čovje čanstva te suvremenim fenomenološkim izvješćima o životu nakon smrti. Cijenjeni je pisac tako stožernih knjiga kakve su The Division of Consciousness i The Lost Secret of Death, a često ga se može čuti i vidjeti u gostovanjima na radiju i televiziji; također je i vješti predavač na raznim konferencijama i simpozijima po Americi, Kanadi i Europi. Objavio je i nekoliko ozbiljnih radova vezanih uz psihologiju feno mena "život poslije smrti". Mark Amaru Pinkham - on je sjevernoamerički Veliki prior Među narodnog Reda gnostičkih templara (podaci se mogu saznati na www. GnosticTemplars.org). Pisac je knjige Čuvari Svetoga grala: vitezovi templari, Ivan Krstitelj i Voda života, a često ga kao sugovornika pozi vaju na radio - postaje i u televizijske programe, naročito kada se go vori o vitezovima templarima i tajnim društvima. On je također i vodič skupina koje posjećuju sveta mjesta diljem svijeta, vezana uz vitezove templare i sveti Gral. Steven Sora - studirao je povijest na sveučilištu Long Island, prem da je njegova prava strast bilo otkrivanje skrivenih misterija i pitanja izbačenih iz povijesnih udžbenika. Dok je prikupljao dokaze o prelas ku Atlantika i prije vremena Columba, nabasao je na više od dvije sto tine godina staru potragu za blagom na otočiću Oak Island u Novoj Škotskoj. Nakon desetljeća proučavanja i raznih putovanja da bi istra žio ovo pitanje, 1999. godine je objavio knjigu The Lost Treasure of the Knights Templar. Mark Stavish - proučavao je alkemiju sa udrugom Filozofi prirode - istraživačkom i obrazovnom skupinom iz Wheatona, Illinois, koja se bavi alkemijom i njezinim tehnikama - od 1995. do 2000. godine, djelujući istodobno i kao voditelj projekta ORA (Occult Research and Applications Project). Napisao je više knjiga, poput The Path of Alchemy - Energetic Healing and the World of Natural Magic, Healing Paths - Kabbalah and Energetic Healing te Through the Gates - Lucid Dreaming, Astral Projection and the Body of Light in Western Esotericism. Trenutno radi na položaju ravnatelja studija u Institutu za hermetičke studije u Wyomingu, Pennsylvania. SADRŽAJ
Tibetanska palača Leh iz šesnaestog stoljeća bila je važna stanica na trgovačkim putovima duž doline Inda, između Tibeta na is toku i Kašmira na zapadu, odnosno između Indije i Kine. 1887. godine je ruski liječnik i putopisac dr. Nicolas Notovitch utvrdio da je u manastiru u Himasu otkrio drevne tekstove o životu Isusa, prema kojima je Isus svoju božanskost otkrio nakon što se pod vrgnuo istočnjačkim duhovnim vježbama.
Izlazak sunca iznad jeruzalemske Kupole na Stijeni. Kada su tijekom Križarskih rato va 1099. godine Jeruzalem osvojili križari, Kupola na Stijeni bila je iz muslimanskog pretvorena u kršćansko svetište i nazvana Templum Domini ili Hram Gospodnji.
Kao i kod prikaza Isusa u filmu Mela Gibsona Pasija ili Muka Kristova, i Rafaelov pri kaz na slici Polaganje Krista u grob služi snaženju ortodoksne doktrine Crkve.
Ovaj je kalež izrađen prema kaležu Benvenuta Cellinija (1500.-1571.), poznatog talijanskog zlatara. Neki znanstvenici tvrde da je templarska flota, koja je u potaji 1307. godine isplovila iz francuske luke La Rochelle da bi izbjegla progonima francusko ga kralja i Crkve, sa sobom ponijela i slavni Kalež s Posljednje večere (Gral kao Kalež).
Mnoge sličnosti koje postoje između Isusa i drevnog egipatskog boga Ozirisa - ovdje prikazanog s Izidom na slici iz egipatske Knjige mrtvih - navele su neke da povjeruju kako je veliki dio kršćanske tradicije zapravo posuđen iz starih egipatskih izvora.
U daljini, na obali Mrtvoga mora, vidi se utvrda Masada. ^m^ Tu su 70. godine židovski zeloti radije odlučili počiniti masovno samoubojstvo, ne goli se predati Rimljanima koji su ih opkolili. Drevni primjerci svitaka s Mrtvoga mora, pronađeni blizu Masade, povezuju ovu zajednicu s makabejskim pobunjenicima iz prvoga stoljeća, što proturiječi dugo njegovanom uvjerenju o esenima kao mirolju bivoj zajednici što je živjela blizu Kumrana.
Počev od 1940.-tih godina, na obali Mrtvoga mora kod Kumrana počeli su se otkrivati svici poput ovoga. Znanstvenike i danas zbunjuju mnoga važna pi tanja vezana uz njihove autore.
U špiljama Kumrana otkriveni su cilindrični grnčarski proizvodi nalik ovoj posudi. U njima su se nalazili svici, koje danas poznajemo kao svitke s obale Mrtvoga mora.
Drevni prikaz slavne bitke kod Bannockburna 1314. godine između Škota i Engleza. Već se dugo misli da su škotskim snagama pomogli vitezovi templari, izbjegli pred progonom s kontinenta, kojima je škotski vođa Robert the Bruce pružio utočište.
Robert the Bruce (1274. - 1329.) doveo je Škote do neovisnosti. Njegova hrabrost i odlučnost učinili su njegovo ime istoznačnicom za škotski nacionalizam.
Jacques de Molay, dvadeset i treći i posljednji Veliki Majstor vitezova templara, godinama je bio mučen prije no što su ga 18. ožujka 1314. godine spalili na lomači. Svojim posljednjim snagama de Molay je prokleo svoje progonitelje -papu Klementa V i kralja Filipa IV; oba su čovjeka umrla unutar godine dana nakon njega.
Prikaz viteza templara na Križarskom ratu u Svetoj zemlji.
Svod rosslynske crkve sastoji se od pet sekcija, koje vrve zvjezdanim ili cvjetnim motivima.Taj bi svod mogao prikrivati Križ Lorraine u šifriranom obliku. Izvorni vitezovi templari nosili su takav križ tijekom Križarskih ratova, jer im je njegovu uporabu odobrio jeruzalemski patrijarh.
Duh viteza templara slijedi svoj drevni san kroz ruševine dvorca Edinburgh. (Autor slike Tom Miller).
Vrata rosslynske crkve - crtež.
Rosslynska crkva je srednjovjekovna crkva iz petnaestog stoljeća, prebogata neuobičajenim rezbarijama i slobodnozidarskim simbolizmom. Izgradio ju je 1446. godine Sir William St. Clair, treći i posljednji među St. Clairovima, koji je obnašao i titulu princa od Orkneya.
Kamen u Westfordu, Massachusetts, kao spomen na putovanje Henryja Sinclaira u Sjevernu Ameriku 1398. godine. Dokazi o ovom putovanju pronađeni su u obliku mnogih neobičnih i neobjašnjivih predmeta duž obala Nove Engleske.
Poprsje Henryja Sinclaira, škotskog viteza templara čija su putovanja za Sjevernu Ameriku čitavo stoljeće prije Kolumba vjerojatno uključivala i Novu Škotsku te Newport na Rhode Islandu.
Karta Oriona i Siriusa, uvećana i položena na Craigleith Island. Manja karta Oriona i Siriusa prikazuje kako zvijezde Orionovog pojasa leže točno iznad otočića Fidra, Lamb i Craigleith u Firth of Forthu, Škotska.
Sir Francis Bacon (1561. -1626.) bio je veliki esejist, pravnik, državnik i filozof, za kojega mnogi misle da je bio i pravi autor drama pripisanih Williamu Shakespeareu.
Neki povjesničari vjeruju da su brodove poput ovoga imali templari dok su se bavili gusarenjem, osvećujući se Rimokatoličkoj Crkvi. Tvrdi se da je i gusarska za stava zapravo bila izmijenjena templarska zastava.
Benjamin Franklin
John Hancock Veliki pečat Sjedinjenih Američkih Država s dobro poznatim slobodnozidarskim simbolom, koji prikazuje piramidu i svevideće božansko oko. Franklin Roosevelt stavio ga je na novčanicu od jednog dolara.
Na američke ideale o slobodi, njezinom razvijanju i demokraciji utjecala je misao slobodnih zidara, jer - osnivači poput Georgea Washingtona (na slici), Johna Hancocka i Benjamina Franklina bili su svi redom slobodni zidari.
Sadržaj
Rani portret Ivane Orleanske (1412.-1431.) Vodila je francusku vojsku protiv Engleza tijekom Stogodišnjeg rata. Mnogi su Ivanini suborci bili pripadnici Škotske garde - skupine, za koju se misli da je bila u uskoj vezi s vitezovima templarima. Veliki matematičar i znanstvenik Sir Isaac New ton (1642. - 1727.) najveći je dio života posvetio proučavanju alkemije i okultnih misterija.
View more...
Comments