Dorothy J. McIntosh - 2. Knjiga ukradenih priča.pdf

D.J. McINTOSH KNJIGA UKRADENIH PRIČA

Za djecu koja su blagoslovila moj život: Will i Mary, Natasha, Brendan, Christian, Madaline, Devon, Sarah, Morris, Louis i Jaycee. I knjižnicama koje stvaraju magične svjetove i bude djecu u svima nama.

Knjiga ukradenih priča druga je knjiga Mezopotamske trilogije. Radnja se zbiva u mjesecu studenomu, simbol kojega je Nergal, babilonski bog rata i kuge.

U prosincu 1631. Napulj je obavila tama. Vezuv je eruptirao i zasuo žarom, pepelom i otrovnim plinovima nastambe u svom podnožju. Godinu dana poslije grad je poharala kuga. Izvor i uzroci kuge do danas su ostali nepoznati.

Posjed u Europi na blagdan Svih svetih

N

a vatrom obasjanim licima mještana ocrtavala se žudnja za paljenjem. Ponosno su uzdigli baklje ispred satnika i njegove straže. Pothranjeni i zakržljali od godina rada u rudnicima, žudjeli su za prilikom da unište raskošni posjed plemićke obitelji. Borili su se međusobno tko će baciti prvu buktinju, nisu mogli dočekati prizor kad će se veliko imanje urušiti u plamenu. Tijekom dana, poticani gospodarevom stražom, seljaci su počeli uništavati vrt. Rastrgali su labirint pravokutno orezana tisovoga grmlja, krošanja cedrova oblikovanih u jednoroge i kentaure, pomno održavana narančina stabla te sve nabacali u krug oko gospodskog zdanja. Elegantni kip Erosa i Psihe stajao je pod malenom sjenicom, zasut ružama čije su latice uvenule, ali listovi su im još uvijek bili zeleni zahvaljujući dugu ljetu. Kipar je vjerovao da su mu se likovi dvoje ljubavnika ukazali u sivim žilama skupocjenoga crnog mramora. Za razliku od ostalih vrtnih ukrasa, ovaj je kip bio izvanredno autentičan. Seljaci su ga brutalno srušili s postolja i bacili ga pred masivna ulazna vrata. Porazbijali su kamene gospodarske objekte, a kamenje bacali po kipu, razrušili drvene staje i drvom zasuli krug od nabacanog drveća i grmlja. Vrata i prozore zapečatili su vrelom smolom. Okružena iščupanom vegetacijom, velika se građevina nazirala u magli poput blijeda spomenika. Kucnuo je čas. Satnik je hitro spustio ruku i izdao naredbe. Vojnici su kleknuli i podignuli muškete. Zapucali su. Seljaci su se, ne shvaćajući kako su to najednom oni sami postali mete, ukočili u šoku. One koje nisu oborila puščana zrna, oborila su nemilosrdna koplja. Neki se mladić kojega razum nije napustio trgnuo i pokušao probiti kroz obruč vojnika, ali jedan mu je od njih utrobu rasporio rapirom. Krvoproliće je brzo završilo. Trupla su prekrila tlo poput poklane janjadi. Vojnici su ih s mukom nabacali na improvizirane lomače. Satnikov konj, rijedak bijeli kamaržanin, propinjao se na obližnje stablo i užasnuto njištao zbog zadaha krvi. Satnik je zapovjedio jednom od svojih ljudi da se popne do prozora koji su razbila djeca i izvuče dragocjenost. Čovjek se vratio sa sandučićem od cedrovine ukrašenim crvenim križem i bijelim štitom. Vojnici su bacili uljem natopljene svežnjeve pruća na nabacano granje, zapalili ga i pridružili se svom satniku. Gusti oblaci dima od zapaljena svježeg lišća i granja izmiješali su se s maglom, potpuno zakrivši crveni crijep i ukrašeno pročelje velebne građevine. Zadovoljan zbog dobro obavljena posla, satnik je naredio pobočniku da dodijeli svakom stražaru po zlatnik, popraćen obilnom količinom najfinijeg

konjaka. I pobočniku je bilo dopušteno pridružiti im se, što je bila privilegija koja mu inače ne pripada. Satnik je nazdravio svojim ljudima. Vojnici su mu odzdravili i veselili se dok su vatre bacale iskre u nebo. Jedan se vojnik uhvatio za grlo i udahnuo s mukom. Konjak može opeći grlo kad ga se potegne prebrzo, ali zacijelo ne ovako. Ponovno je pokušao udahnuti, a zatim se stropoštao na zemlju. I ostali su posrtali prema plamenu zaslijepljeni otrovom. Za nekoliko su minuta svi umirali na tlu, svi osim jednoga. Vojnik koji je opsovao kad je prolio svoje piće, sada je tupavo stajao zureći u svoju palu subraću. Satnik je ispod duga ogrtača izvukao pištolj za dvoboje i prostrijelio mu grkljan. Konj se propinjao u užasu, blistava su mu bijela pleća bila natopljena znojem, meka mesnata gubica krvava, izguljena žvalama. Satnik je bičem životinju doveo u red, zajahao i uvukao stopala u stremene. Ubacio je sandučić od cedrovine u bisage i nasmiješio se samom sebi, zamišljajući bogatu nagradu svoga gospodara koji će biti zadovoljan dobro obavljenim poslom. Šuma je bila neobično tiha. Bez lepeta krila ili režanja grabežljivaca koji javljaju o buđenju noćnih stvorenja. Konj, inače oprezna životinja, osjetljiva na znakove opasnosti, mahnito je galopirao šumskim putom, odmičući od zadaha ubojstava i paleži. Obličje nalik na mrlju tuša na pergamentu pojavilo se na njihovu putu, mračnije od tmine šume u noći i drukčije od prirodnih ocrta drveća i biljaka koji su ga okruživali. Ni jahač odsutan duhom ni uplašeni konj nisu primijetili sjenu pred sobom koja je bivala sve tamnija.

PRVI DIO Demon kuge

Moguće je ponovno oživljenje takvih moćnih sila ili stvorenja (...) oživljenje silno daleka vremena kada (...) svijest se možda očitovala u obličjima i pojavama iščezlim davno prije doba u kojemu se pojavilo čovječanstvo (...) obličjima na koja su jedino poezija i legenda očuvale letimičan spomen i nazivale ih božanstvima, čudovištima, mitskim bićima... ALGERNON BLACKWOOD

1. poglavlje

London, 17. studenoga 2003.

M

oj je brat Samuel predano pisao dnevnike, a otkako je preminuo, jedan od njih nosim sa sobom u spomen na njega. Tijekom duga noćnog leta iz New Yorka u London, radi nove kupoprodaje, ponovo sam čitao njegov dnevnik. Premda sada već znam tajne koje se kriju u njemu, dok gledam zapise i crteže napravljene njegovom rukom, vraća mi se u sjećanje. Ljudi se uvijek iznenade kad doznaju da smo braća jer nimalo ne nalikujemo jedan na drugoga. No imamo istog oca. Ja imam trideset tri godine, a Samuel je umro u sedamdesetima. Ja sam naslijedio tamnu put, crnu kosu i oči od predaka svoje majke. On je lako mogao proći kao Europljanin sa sjevera. Kratko podšišana brada kakvu nosim još od završne godine srednje škole još je više naglašavala našu fizičku različitost. Kad bi se barem mogle popraviti prve pogreške koje je napravio pri pljački Bagdadskog muzeja! Zahvaljujući njegovu nastojanju otkriveno je silno mezopotamsko blago. No ono nije bilo vrijedno njegova života ni posljedica za druge do kojih mi je bilo stalo. Volio bih da nikada nije krenuo tim putem. To je neostvariva želja, ali utješna, barem malo. Čak nam ni naše najžarkije želje ne mogu naše voljene vratiti iz mrtvih. Zatvorio sam njegov dnevnik neposredno prije no što je zrakoplov sletio. Ponio sam malo prtljage pa sam se ovog puta lakše probijao kroza džunglu Heathrowa te odlučio otići do grada podzemnom željeznicom. Unatoč dugoj vožnji linijom Piccadilly, uživao sam u pogledu na različita lica grada – zasađene gredice u predgrađu, bršljan i božikovinu izrasle uz prugu, crvene krovove od crijepa I kamena, velike dimnjake koji podsjećaju na Dickensa, privlačne nazive postaja pokraj kojih smo prolazili. Samo u Londonu možete pronaći postaju koja se zove Cockfosters1. Kad sam ušao u hotelsku sobu, odagnao sam tužne uspomene na Samuela i poveselio se novoj proviziji, osjetivši optimizam prvi put u više mjeseci, oraspoložen jer je posao krenuo nabolje. Za samo nekoliko sati shvatio sam kako je kratak bio taj trenutak zadovoljstva. Mojoj sreći nije bilo suđeno da potraje.

1

Cockfosters – u žargonu naziv za seksualno vrlo aktivna homoseksualca.

Kasnije te noći svjež je zrak strujao kroz prozor hotelske sobe koji sam otvorio da me spasi od sparine uzrokovane vrućinom i slabom cirkulacijom zraka u malenoj prostoriji. Vani je kiša rominjala po pločniku. Prastari su radijatori klokotali i pištali. Ugasio sam svjetla premda se spustio mrak, nadajući se da će čovjek vani napustiti svoj položaj i otići. Držao sam se izvan dosega njegova pogleda iako sam sumnjao da može išta vidjeti u tami moje sobe. Pet katova ispod, s druge strane ulice, čovjek je stajao tik izvan kruga koji je bacala ulična svjetiljka. Nije se pomaknuo satima. Odjednom je pogledao prema prozoru kao da je osjetio moju prisutnost. Kakvo mu je to šesto čulo reklo da ga promatram? Očešao sam se o njega kad sam se vraćao u hotel, istog predvečerja pošto sam uspješno došao do naručene rijetke knjige u aukcijskoj kući Sherrods. Dok sam se udaljavao, čovjek je doviknuo: »Vi ste gospodin John Madison, zar ne?« Na prvi je pogled izgledao stariji; objema se rukama oslanjao o štap od ebanovine. Na štapu je bio vješto izrezbaren bijeli konj koji se propinje. Naborani vratni greben i moćne noge konja bili su detaljno iscrtani; blistava griva, povijeni vrat i glava tvorili su zakrivljen držak. Neobično formalnom gestom naklonio se i približio mi se nekoliko koraka. Njegove su meke kretnje i siguran korak odagnali prvobitni dojam krhkosti. »Poznajemo li se?« »Ne još.« Naglasak mu je bilo teško odgonetnuti, ali u glasu sam osjetio jedva primjetan prijeteći ton. »Zovem se Gian Alesio Abattutis. Možda ste čuli za mene?« »Nisam imao to zadovoljstvo. Ne živim u Londonu.« Podignuo sam ovratnik kaputa do ušiju. Lagana je kiša počela padati i uskomešala je suho lišće oko mojih nogu. Kapicom štapa pokazao je na moju aktovku. »Mislim da unutra imate nešto što pripada meni.« Nagnuo se i spustio glas. »Te su pripovijesti ukradene. Želim ih natrag.« Kakva je to igra? Zažalio sam što sam se zaustavio da porazgovaram s njime. »Kao naknadu za neugodnost«, dodao je, »dat ću vam dvostruko od cijene koju ste platili.« Zavukao je ruku u džep kaputa i izvukao zlatnik. Ležao je na njegovu dlanu izbrazdanu dubokim linijama. Primaknuo sam se. Kovanica mi je izgledala poznato. »Mogu li to vidjeti?« Stisnuo je šaku pokretom dostojnim mađioničara. »Kad pristanete na nagodbu.« Primio sam aktovku čvršće i pokušao glasom ne odati nestrpljivost. »To sada pripada mojem klijentu. Kupnja je bila posve legalna. Ne bih vam mogao prodati ni da hoću. A neću.« Možda je to bila samo svjetlosna varka, ali svjetlost se ulične svjetiljke čudno poigravala njegovim licem, a zjenice su mu se suzile u oštre, blistave

točkice. »Nisam ni tražio da kupim! Poželjet ćete da ih niste zadržali. Požalit ćete zbog toga«, zastao je. »Gorko.« »Laku noć«, rekao sam uljudno i okrenuo se, bilo mi je dosta njegova napadačkog nastupa. Požurio sam u hotelsko predvorje, osjećajući se istodobno pomalo iscrpljen tim susretom i ljut na sama sebe što tome uopće pridajem pozornost. Stari hotel sazdan od opeka vidio je i bolje dane. Turistički agent zaboravio je spomenuti otrcane hodnike, prekide u dotoku tople vode te neprestano grgljanje i lupu radijatora. Praktičnost je prevagnula nad udobnošću jer se nalazio u blizini postaje podzemne željeznice Earl’s Cube. Ta trebao sam u njemu ostati samo tjedan dana – u najgorem slučaju – a cijena sobe bila je povoljna. Otključao sam vrata elektroničkom karticom i prebacio kaput preko stolca. Zatim sam natočio dva prsta skoča u čašu i pustio kompaktni disk Davida Graya Babylon kako bih izbacio iz misli prijetnje onog čovjeka. Pismo s ponudom naručitelja bilo mi je u džepu. Napipao sam ga i, pomislivši da bi moglo baciti novo svjetlo na njega, izvukao te ga počeo ponovno čitati. Poštovani g. Madison, u ime svog klijenta, koji za sada želi ostati nepoznat, pišem Vam u potrebi za vašim uslugama. U ponedjeljak, 17. studenoga u 19.30, na aukciji u Sherrodsu bit će ponuđena rijetka knjiga. Molim vas da zastupate mog klijenta na dražbi. Pojedinosti o predmetu možete naći u priloženu katalogu na 21. stranici, pod brojem 164. Vlasnik je odredio fiksnu cijenu za knjigu i neće pristati na manju. Usto, knjigu se neće moći pregledati prije prodaje. Ako pristanete preuzeti ovaj posao, moj će vam ured unaprijed isplatiti troškove puta, smještaja i boravka. Postoji još jedan uvjet. Kada dođete u posjed knjige, nemojte je niti pokušati čitati. Rečeno mi je da predmet ima vrlo neugodnu povijest, a klijent želi da postupite tako radi Vašega vlastitog dobra. Sherrods će isporučiti knjigu u drvenom sandučiću. Nemojte ga otvarati. Gornja granica ponude je 175 000 funti. Moj klijent nije voljan platiti više. No mišljenja smo da konačna cijena neće biti ni izdaleka tako visoka. Uz pretpostavku da uspijete, 25 % navedena iznosa bit će Vaša provizija. Ako se slažete s uvjetima, molim Vas da odgovorite u pisanom obliku. Imate li bilo kakvih pitanja, slobodno se obratite mom uredu. Zahvaljujem na pozornosti. S poštovanjem, Arthur S. Newhouse

Pravni je zastupnik boravio u luksuznom apartmanu u Lincolns Innu. Malo sam istraživao, provjerio tvrtku Newhouse i pristao na posao. Dvadeset pet posto bio je popriličan postotak u mojoj branši i zato nisam želio propustiti priliku. Budući

da sam se posljednjih nekoliko mjeseci opasno približio bankrotu, nisam si mogao priuštiti da odbijem tako unosnu ponudu. Osim bilješke o zloglasnoj povijesti knjige i tajnovitosti koja obavija identitet mog klijenta, u pismu nije bilo naznake zašto bi se za knjigu mogao zanimati čovjek koji me sinoć presreo. A nisam se mogao sjetiti niti da je prisustvovao dražbi. Ponovo sam počeo razmišljati o neugodnoj povijesti knjige i pitao se nalikuje li na neke na koje sam imao priliku nabasati. Primjerice, na Picatrix u posjedu Mine Vanderlin, grimoar s vradžbinama za prizivanje demona. Ili Nekronomikon ludog Arapina Abdula Alhazreda, premda je on postojao samo u glavi svojeg tvorca iz dvadesetog stoljeća, H. P. Lovecrafta. I dalje mi nisu bile jasne Newhouseove namjere. Niti sam mogao dokučiti zašto je onom starcu vani toliko stalo do te knjige.

Većinu sam poslova sklapao u privatnosti, u prikladno klimatiziranim uredima i domovima imućnih muškaraca i žena, ali uživam u dražbama. Tu je dramatično, kao u kockarnicama. Čitati izraze lica i pokrete aukcionara, gledati s kim razmjenjuje poglede a čije oči izbjegava, ta psihološka vještina nalikuje na vještine pokeraša. Blefiranje podizanjem ruke, bezizražajno lice dok se povećava napetost kako svota doseže astronomske visine i jedva primjetan udah tijekom završnog licitiranja. Legendarno. Sherrods je bila mala aukcijska kuća u londonskom okrugu Kensington and Chelsea, specijalizirana za rijetke knjige i starine. Mjesto je bilo na glasu zbog brojnih spektakularnih predmeta na raspolaganju – po desecima listova iz prvog izdanja Gutenbergove Biblije, u stručnim krugovima poznatih kao »plemeniti fragmenti«, veličanstvenu abotsfordskom izdanja dvanaest romana iz niza Waverly Waltera Scotta s 2500 bakroreza i drvoreza te deset mezopotamskih cilindričnih pečata od milovke iz doba oko osamstote godine prije Krista. Uglađeni, lijepo odjeveni muškarci i žene s katalozima u rukama zbunjeno su obilazili oko Gutenbergovih izložaka i kompleta Wawerly. Neki su pisali bilješke na marginama stranica kataloga pokraj pojedinih predmeta, drugi su šaputali u mobitele. Suprotno tomu, za predmet moje pažnje, izložak br. 164, nisu pokazivali mnogo zanimanja. Bio je skriven u otmjenoj samoći, u sandučiću od cedrovine ukrašenu crvenim štitom i bijelim križem. Pojedinosti u katalogu bile su oskudne, a prezentacija namjerno podcijenjena. Samo je bilo navedeno da je knjiga u dobrom stanju i da je otisnuta sredinom sedamnaestog stoljeća. Što se mene tiče, nije mi to smetalo. Uz manje ponuđača bit će mi lakše. Ipak sam se pitao kakvim to posebnim informacijama raspolaže moj klijent kad već nudi tako visok iznos za knjigu s tako skromnim opisom. Da bi se osigurala nazočnost publike, zanimljiviji predmeti ostavljeni su za kraj večeri, tako da je dvorana bila puna kad je moj predmet došao na red. Uz pomoć svoje prijateljice Amy koja radi u Sherrodsu otkrio sam identitet

konkurenata. Čovjek s nevjerojatnom crvenom grivom u prugastu tamnoplavom odijelu zadržao se pred drvenim kovčežićem trenutak duže no što bi mi odgovaralo. Amy mi je rekla da su mu dražbe omiljena zabava. Netko voli operu, netko izlaske u barove, a on dražbe. Bio je na zlu glasu po tome što podiže cijenu predmeta u nebesa, a zatim se povlači ne potrošivši ni novčića. Amy mi se sugestivno nasmiješila dok mi je to govorila. Druga osoba, posrednica Marlee Scott, također se priključila potjeri. Često je zastupala trgovce rijetkim knjigama, i u SAD-u, i u Europi. Ona će mi biti glavni takmac. Uhvatio sam je krajičkom oka, s biserima i u klasičnoj Diorovoj haljini. Aukcionar je najavio predmet br. 164 otmjenim glasom istrzana naglaska i predložio početnu cijenu od 80 000 funti. Marlee Scott pogledala je u mom smjeru i postalo mi je jasno da i ona zna za mene. Povisila je ulog na 85 000 funti i izbjegla moj pogled. Aukcionar je povisio ponudu za dvije tisuće i pogledao prema meni. Ostao sam miran, ali tad je uletio crvenoglavi i ponudio 90 000 funti. Osjetio sam kako mi se podiže adrenalin. Povisio sam ulog na 110 000 funti, a aukcionar ju je povisio za još dvije tisuće. Marlee Scott kimnula je glavom kad sam je pogledao. Odmah sam prihvatio ponudu i krišom gledao crvenoglavoga, koji je povisio ulog. Večeras je prpošan. Kad je aukcionar prihvatio ponudu, prostrijelio me nervoznim pogledom, ali ja sam se odlučio malo zabaviti pa sam odglumio nezainteresiranost. Meškoljio se na svom sjedalu, strahujući da je igra otišla predaleko. Marlee Scott je naposljetku podigla svoju pločicu, baš na vrijeme da ga spasi. Sad je našemu crvenokosom prijatelju bilo dosta. Odustao je. Prihvatio sam sljedeću ponudu i zamijetio tračak zabrinutosti na Marleenu licu. Bila je vrlo blizu maksimalnom iznosu koji smije ponuditi. Izvukla je mobitel, zabila crveno nalakiran nokat u tipku i brzo obavila razgovor. Povisila je na 120 000 funti. Povisio sam na 124 000 i zadržao dah. »Sto dvadeset četiri tisuće funti. Nudi li tko sto dvadeset pet tisuća?« Uslijedio je muk. Pogledao sam Marlee Scott. »Ne recite da nisam upozorio«, rekao je aukcionar i pogledom preletio dvoranu. »Posljednja prilika!« Nitko nije prihvatio. Pričekao je još nekoliko sekundi, a zatim mi uljudno kimnuo glavom i oglasio: »Prodano kupcu broj sedamdeset osam!« Slavio sam u sebi. Knjiga je bila u mojim rukama. Marlee Scott podigla je tanke obrve i uzdignula palac kako bi mi pokazala da je nisam povrijedio. Uzvratio sam joj osmijehom, zahvaljujući za ljubaznost. Cijena je otišla više no što sam se nadao, ali još uvijek je bila ispod svote koju sam smio potrošiti. Moj će bezimeni klijent biti zadovoljan.

Navukao sam teške hotelske zastore, upalio malenu stolnu svjetiljku i posvetio se knjizi. Pisano upozorenje da je ne otvaram samo me potaknulo. Na

starinskom kovčežiću od cedrovine nije bilo naznaka o tome tko ga je izradio. Bio je samo grb na njegovu poklopcu – širok bijeli križ i crveni štit. Sudeći po mojim istraživanjima europske zbirke Petera Vanderlina, bio je to grb Savoje, talijanske kraljevske kuće. To je značilo da je sandučić mogao biti star stotine godina. Tijesni mu je poklopac bio čvrsto pričvršćen četirima mjedenim vijčićima. Kad sam ih počeo odvijati nožićem, zamijetio sam sićušne ureze na jednome od njih. Još je netko otvarao sandučić, i to nedavno, barem sam tako pretpostavio. Odvio sam vijke, pažljivo ih odložio na stol pa podignuo poklopac. Kutija je bila podijeljena na dva dijela. U većem je odjeljku bila knjiga; drugi je bio prazan. Pitao sam se što se nekoć nalazilo u njemu. Pažljivo sam izvadio knjigu kako bih je istražio, predivan primjerak s koricam prošaranim kovanim zlatom i crnim lakom. Arabeske u arapskom stilu ukrašavale su obje strane, a na prednjoj su se nalazili inicijali »T« i »M«. Zlatne su korice bile osigurane dvjema kopčama. Hrbat je bio srebrn, protkan zlatnim žicama. Knjiga je bila u gotovo savršenu stanju. Srebro je bilo zamalo neokrznuto; nije bilo ureza ni ogrebotina u metalnoj polituri koja bi se očekivala nakon minulih stoljeća. Ni prašini ni vlazi nije bilo dopušteno uprljati tu savršenost. A svejedno se doimala starom. Kopče nisu izgledale kao da su zaključane, ali nisu se dale otvoriti, kao da, za razliku od sandučića, dugo nisu bile otvarane. Budući da nisam htio riskirati da oštetim metal nožićem, trebalo mi je više od pola sata prije no što sam ih uspio otvoriti. Pokazalo se da je sama knjiga poprilično tanka. Premalena u odnosu prema koricama. I prije sam viđao majstorski izrađene metalne ovitke knjiga o judaizmu, ali nikada tako lijepe za tako malenu knjigu. Dimenzije su joj bile jedva nekih trinaest puta osam centimetara. Prva me stranica natjerala da razočarano zagunđam. Cijela je bila na talijanskome. Premda sam znao ponešto talijanskoga – dovoljno za ograničen razgovor ili da naručim pristojan objed i bocu vina – odgonetavanje zamršena teksta nadmašivalo je moje mogućnosti. Tajne koje knjiga skriva još će mi neko vrijeme ostati nepoznate. Listovi knjige, dodatno zaštićeni ljepenkom, bili su pričvršćeni za metalne korice tananim kožnatim vrpcama. Budući da je između metalnih korica bilo tako mnogo praznog prostora, pitao sam se je li odatle što izvađeno. Navukao sam gumene rukavice da ne ostavim mastan trag prstiju na starim stranicama. Listovi su bili ručno uvezani i poprilično kruti. Boja im je bila neujednačena, od zlatnosmeđe do boje vanilije; to me nije iznenadilo jer stari papiri često posmeđe zbog visoka udjela kiseline u njima. Na samom spoju s hrptom moglo se vidjeti da su svojedobno bili bijeli kao snijeg, vrlo visoke kakvoće. Slova, starinska i elegantna, ispunjavala su stranice gotovo od ruba do ruba. Prije više stotina godina knjige je bilo tako skupo proizvoditi da se prostor

morao iskoristiti što je više moguće. Jedna je stranica bila odrezana tako blizu da je s njom bio odrezan i dio teksta. Pažljivo sam je približio svjetiljci i uočio Fabrianov vodeni žig – znak velike vrijednosti. Fabriano je bio vrhunski proizvođač papira na Apeninskom poluotoku koji je poslovao još od srednjeg vijeka. Svojedobno bi svatko tko bi otkrio tajnu proizvodnje papira završio u izgnanstvu. Mobitelom sam snimio fotografije korica i stranica te ih poslao na svoju eadresu. Činilo se mudrim čuvati zapise o predmetima kojima se bavim, a pogotovo ovakvima koji pobuđuju takvu znatiželju i pomamu. Vratio sam se knjizi i pažljivo pregledao ilustracije koje su dopunjavale tekst na talijanskome. Izvanredne crno-bijele gravure. Prvih nekoliko crteža učinilo mi se poznatima, podsjetili su me na poznatu bajku iz djetinjstva. Crteži koji su slijedili, međutim, donosili su sve mračnije i strašnije prizore. Na predzadnjem je bila žena srednje dobi, odjevena u lepršavu haljinu, a dva su je muškarca silom gurala u veliko zapaljeno ognjište. Ženine uspaničene kretnje i čisti užas na njezinu licu bili su predočeni tako uvjerljivo kao da je slikar imao pred očima stvarni prizor. Pod slikom je pisalo: Gracie a Lo Spagnoletto. Znao sam dovoljno talijanskoga da bih preveo: Zahvala Malom Španjolcu. Trnci su mi prošli kralježnicom. Lo Spagnoletto bio je talijanski nadimak Joséa de Ribere, vrhunskog slikara i bakropisca u Napulju, iz sedamnaestog stoljeća. Ribera je bio jedan od »tenebrista« slikara sjenčara, koji su nadahnuti Caravaggiom u svojim djelima upotrebljavali jake kontraste između svjetlosti i tmine. Veliki umjetnik, ali svojedobno i zloglasni lik, predvodio je napuljsku kliku, grupicu slikara koji su maltretirali druge umjetnike i prijetili im da bi ih otjerali od unosnih angažmana. Ako se podrijetlo otisaka može potvrditi, knjiga je daleko vrednija od svoje aukcijske cijene. Vratio sam se na naslovnicu i ponovo pročitao naslov: Lo Cunto de li Cunti. Potražio sam značenje tih riječi i preveo: Bajka svih bajki. A onda sam ugledao autorovo ime. Jedva da sam mogao povjerovati, ali stajalo je preda mnom, ispisano jasnim, crnim slovima. Gian Alesio Abbattutis.

2. poglavlje

O

naj čudni čovjek vani tvrdio je kako je on autor knjige stare tristo sedamdeset godina. Zapanjilo me to što se zove jednako kao autor. Kako je to moguće? Je li dobio ime po proslavljenom književniku? Je li zapravo u srodstvu s Abbattutisom? Možda je obiteljska tradicija nazvati potomka po poznatu srodniku. A možda je jednostavno lagao? Ne čini se nemogućim. Dapače, vrlo je vjerojatno. No ipak je uznemirujuće. Obuzet takvim mislima, nisam čuo ujednačene korake na hodniku i udaranje štapa po iskrzanu tepihu. Odlučno kucanje na vratima vratilo me u stvarnost. Jurnuo sam k prozoru i pogledao na ulicu. Premda je kiša lijevala kao iz kabla, nije bilo sumnje da je čovjek napustio svoj položaj preko puta. »Što hoćete od mene?« povikao sam. Nije odgovorio. Umjesto toga, gurnuo je nešto ispod vrata. Zlatnik – onaj koji mi je pokazao prije – kliznuo je u sobu. Polako sam mu prišao, podignuo ga i odnio pod svjetiljku. Bio mi je poznat s razlogom. Nekoć je pripadao meni. Jedan od sedam zlatnika koje mi je dao moj brat Samuel dok sam još bio dijete. Njegov se glas probio kroz vrata: »Imam još takvih. Zar ih ne želite dobiti natrag?« Zlatnike sam povjerio Evelyn, našoj staroj domaćici. Bila mi je poput majke i znao sam da ih se nikada ne bi dragovoljno odrekla. To je moglo značiti samo to da ju je opljačkao. Zgrabio sam telefon i nazvao njezin broj u New Yorku. Nitko se nije odazvao. Srsi straha širili su mi se do malog mozga. Spremio sam knjigu u ladicu stolića, a zatim mahnito otvorio vrata. Predvidio je moj bijes. Stajao je na hodniku uzdignute ruke u rukavici. »Samo želim porazgovarati s vama«, rekao je. »Ako ste Evelyn učinili išta nažao, platit ćete za to.« »Dama je sasvim u redu«, prekinuo me starac. »Jamčim vam da i ne zna da je ostala bez zlatnika. A ja ću vam dati još jedan ako mi dopustite da vam objasnim.« Povukao sam se ustranu i pustio ga da uđe. »Dokažite mi da je to istina... odmah!« Lagano se naklonio pokretom koji je bio u modi prije nekoliko stoljeća – bio je to neobičan prizor za jeftini hotel u suvremenom Londonu. »Bojim se da ćete mi morati vjerovati na riječ.« Pritisnuo sam tipku za ponavljanje poziva. Evelyn se i dalje nije javljala. »Gdje je ostalih pet zlatnika?«

Dugim je koracima uplovio u sobu i smjestio se u naslonjač. Ponovo me zapanjila vitalnost neprimjerena osobi tako poodmakle dobi. A mučilo me još nešto. Ne šepa i ne pokazuje ni traga usporenosti karakteristične za starce zbog tegoba s ravnotežom. Zašto mu nije potreban štap? »Bojim se da sam ih izgubio. Ova bi dva trebala biti dovoljna.« »Morat ćete mi nadoknaditi ostale.« Uz vrlo blago slijeganje ramena – elegantno, moglo bi se reći – nasmiješio se. »Ah, zanima vas materijalna dobit, a mislio sam da za vas imaju sentimentalnu vrijednost. Vidjet ćemo. No mogu se okladiti da uopće nemate predodžbu o tome koliko zapravo vrijede.« To je bilo točno. Nekoliko sam ih puta pokušavao dati procijeniti. U New Yorku su boravili neki od najboljih svjetskih numizmatičara, ali moji su ih zlatnici zbunili. Nitko mi nije mogao reći ništa o njihovu podrijetlu, a bez toga im se nije mogla odrediti stvarna vrijednost. Udario je nekoliko puta štapom o pod. »Znate da vrijede cijelo bogatstvo, a ja sam vam dobrovoljno prepustio dva. A nisam morao. To u svakom slučaju znači da vam ne želim nauditi.« »Samo malo – opljačkali ste me, a sada očekujete zahvalnost?« Njegovi su me čelični živci zapanjili. Na dugu crnu kaputu blistale su kapljice kiše. Skinuo je šešir, otresao vodu s njega i odložio ga na pod, ne odgovorivši mi. Bio je nizak, gotovo patuljast, mršava lica i velikih sumnjičavih očiju. Da se tako ne ponaša, gotovo bih ih mogao opisati kao osjećajne. Koža mu je bila crvenkasta i naborana poput kreppapira, barem ono što se moglo vidjeti izvan staromodne odjeće, i odavala je njegovu starost. Sumnjam da je slučajnost to što su mu kosa, brkovi i kozja bradica tako ujednačeno crni. Oko njega se širila nekakva mračna odbojnost, kao da samom svojom nazočnošću krade svjetlost iz prostora oko sebe. »Ponovit ću: kakav ste vi to stručnjak za stare kovanice?« »Recimo samo to da sam poklonik povijesti te se katkada osjećam kao da sam i ja njezin dio.« Od trenutka kad je ušao, osjećao sam se usporeno, kao da mi se krv odjednom pretvorila u olovo. Sada mi je srce kucalo zamjetno jače, kao da se muči potjerati krv kroza žile. Premda me taj osjećaj slabio, zatomio sam ga i odmaknuo se do okvira električnog kamina. Naslonio sam se na njega kako bih se tome othrvao. Nasmiješio se osmijehom bez imalo prijateljskih osjećaja. »Koja je najstarija valuta na svijetu?« »Lidijski stater. Ručno rađen iz jantara. S otiskom lavlje glave.« »Prilično točno. Stateri su vrlo stari, ali ne i toliko rijetki da bi bili skupocjeni. Vaše kovanice potječu s razmeđa Turske i Perzije, i barem su dva stoljeća starije od statera. Ove vaše možda su jedine preostale od svoje vrste na svijetu. Zato su iznimno rijetke i vrijede čitavo bogatstvo.«

Iz nekog me razloga htio pridobiti, a ja nisam imao pojma zašto. Nećemo ništa postići raspravom o starim valutama. »Evelyn vam nikada ne bi dopustila da ih uzmete. Ponovit ću pitanje: jeste li joj naudili?« Na moju je opasku odvratio neobičnim, grčevitim smijehom. »Kovanice su nestale dok nje nije bilo u stanu. Vjerujem kako i ne zna da ih nema. No nemojte zaboraviti: vi ste meni ukrali moju dragocjenu knjigu. Nismo li sada poravnali račune?« Još jednom me preplavio čudan osjećaj, ovog puta tako intenzivan da sam se uzmucao. Stresao sam se i to mi je, izgleda, pomoglo. »U posjed knjige došao sam posve legitimno, na dražbi. Ako imate problema s vlasništvom, to je u domeni Sherrodsa, ne u mojoj.« »Baš naprotiv, vi ste taj tko ima problema«, izgovorio je prijetećim tonom. »Što bi to trebalo značiti?« Prebacio je nogu preko noge i oslonio desni dlan na štap. »Vaš je brat Samuel umro, kako mi je rečeno. A sada se vaša obitelj svodi na spomenutu damu, vašu staru domaćicu Evelyn koja vas je podigla – zar ne? Ona većinu vremena provodi u kolicima. Vrlo je krhka, rekao bih, i jako je muče zglobovi.« Posegnuo sam za ovratnikom njegova kaputa kako bih istresao iz njega priznanje o tome što je učinio, ali ponovo me obuzeo osjećaj slabosti. Moji pokušaji nisu ga se dojmili i odgurnuo me kao od šale. Kao da je u nekoj vrsti misije, odlučan da kaže to što treba reći. Govorio je tečno, ali pedantnost u govoru kao da je značila da je napamet naučio to što treba izreći. »Ako vam je stalo do te dame, saslušat ćete me.« »Samo naprijed«, rekao sam pokušavajući doći do daha. »Ionako nećete uteći odavde.« Podrugljivo se nasmiješio. »Znam kako provodi svoje jednolične dane. Ustaje rano. U kolicima odlazi prekoputa na kavu. Samo što ne voli kavu, od nje ne može zaspati. Zato nosi sa sobom poseban čaj od metvice i naručuje vruću vodu. Mogla bi ga skuhati i kod kuće, ali u svom se stančiću osjeća zarobljeno. Naručuje kolač ili pecivo. Voli izići, porazgovarati s ljudima. Oko četiri popodne posjećuje susjedu, useljenicu kao što je i sama, koja živi nekoliko katova niže. Piju čaj i igraju poker. Ulažu samo sitniš jer ni jedna ni druga baš i nemaju novca. Prijateljska igra, ništa ozbiljno. Evelyn ruke bole tako jako da više ne može niti promiješati karte. Ali to prepušta prijateljici s punim povjerenjem.« Slušao sam ga osjećajući navalu panike u sebi. Zna svaku pojedinost njezina života, a implikacije su očite. Stradat će ako mu ne dam knjigu. Pokušao sam dohvatiti telefon, ali ruka kao da mi se zaledila. Sjena koja ga je obavijala kao da je postajala još tamnija – ili se to možda moj vid maglio? Nedvojbeno, nešto sa mnom nije bilo kako treba. Mogao sam tek promumljati nerazumljive zvukove. Kao da uopće nije svjestan moje onemoćalosti, izvukao je džepni sat, pogledao na njega, podignuo šešir s poda i vratio ga na glavu. Zatim se nagnuo

prema meni i zapiljio mi se u oči, kao da mi prodornim pogledom može potpuno nametnuti svoju volju. Napregnuo sam se do krajnjih granica, ali nisam uspio pomaknuti ni mali prst. Podigao je štap i prislonio njegov kraj o moje grlo. Bio je malen čovjek, ali činilo se kao da s druge strane štapa koji mi se zabija u vrat stoji pravi bik. Užasnuto sam osjetio kako mi se koža na vratu razdvaja pod pritiskom drvenog štapa baš kao što bi hladetina popustila pod bodežom. Tada je brzom kretnjom povukao štap i digao se na noge. Otvorio je ladicu stolića, izvadio knjigu i spremio je u zlatne korice. Pred vratima je zastao i rekao: »Otvorili ste knjigu. To je bila fatalna pogreška. Više se ništa ne može učiniti. Vratite se kući, u Ameriku, ili snosite posljedice.« Bez ijedne riječi više otišao je. U trenutku kad se začuo škljocaj zatvaranja vrata, disanje i otkucaji srca usporili su mi se, vid mi se razbistrio, a grozna je obamrlost nestala. Progutao sam pljuvačku, unezvijeren, očekujući okus zgrušane krvi, ali ništa od toga. Skočio sam na noge i pojurio za njim. Sjurivši se niz stubište, mogao sam vidjeti samo vrata predvorja kako se zatvaraju. Odškrinuo sam ih. Kiša više nije bila tako jaka, ali noć je bila siva i maglovita. Odmah ispred mene zbijeni je čovjek žurio niz ulicu, zakriven kišobranom tako velikim da mu je zaklanjao cijelu gornju polovicu tijela. Izgledao je kao kišobran na nogama. Magla je bila tako gusta da sam jedva opazio telefonsku govornicu na sljedećem uglu. Ako netko od njegovih pomagača i vreba na mene iz okolnih stubišta, živo mi se fućka. Ugledao sam ga kako brzo odmiče pločnikom, jednom je rukom čvrsto stiskao zlatne korice, drugom je mahao štapom. Držao sam se zidova što je bliže moguće i slijedio ga. Dok sam ga pristizao, pogled na njega prepriječila mi je crvena telefonska govornica. Čuo sam kako se vrata otvaraju i počeo se polako približavati. Kroz prozorčiće sam ga vidio kako podiže slušalicu i pritišće tipke. Počeo je govoriti. Molio sam se za to da zove u New York i nalaže da se Evelyn ne dogodi nikakvo zlo. Spustio je slušalicu. Crvena su se vrata otvorila i izišao je. Stajao sam iza govornice, izvan njegova vidokruga. Automobili su jurili i raspršivali blatnjavu vodu po pločniku. Pustio sam ga da odmakne dvadesetak metara prije no što sam ga ponovno počeo slijediti te posegnuo u jaknu kako bih nazvao policiju. Začuo sam riku automobilskog motora. Kad sam se okrenuo, njegova su me svjetla zaslijepila. Bacio sam se na vrata uvučena u kameni dovratak. Automobil je protutnjao i uz škripu kočnica zaustavio se pokraj starca. Starac je ušao, a automobil je odjurio cvileći gumama. Otišao je, zajedno s knjigom.

3. poglavlje

B

ijesan zbog napada i još uvijek zabrinut zbog Evelyn, vratio sam se maglovitom ulicom u hotelsku sobu. Ispio sam dobru dozu viskija kako bih smirio uzdrhtale ruke, a zatim otišao do telefona prijaviti krađu londonskoj policiji. Gian Alesio Abbattutis – već sam ga počeo skraćeno zvati Alesio – do sada je već nestao u labirintu londonskih ulica. Bilo je malo nade da će ga pronaći, ali svejedno sam im htio dati detaljan opis događaja. Doduše, ipak malo dotjeran. Kako bih im mogao objasniti to da sam ga svojevoljno pustio u sobu, da i ne spominjem čudnovatu oduzetost koja me obuzela? Nikada mi ne bi povjerovali. Rekao sam im da me presreo na ulici. Oni su rekli da će se baciti na posao, savjetovali mi da im pošaljem izvješće telefaksom te da sutra osobno dođem u Scotland Yard. Evelyn nije imala govornu poštu. Žalila se da dobiva poruke samo od raznih oglašivača te da nema smisla slušati takvo što; kad sam je nazvao ponovo, telefon je samo zvonio i zvonio. Proklinjao sam sama sebe što nisam uzeo susjedin broj za slučaj nužde, pokušavajući izbaciti iz uma viziju nje kako leži na podu, ozlijeđena, nesposobna da dozove pomoć, ali ta mi se slika i dalje osvetoljubivo zabadala u glavu. Sjećanje na prometnu nesreću prošlog lipnja u kojoj mi je poginuo brat i dalje me progonilo svaki dan. Pomisao da bih mogao izgubiti i Evelyn bacala me u posvemašnji očaj. Po svemu sudeći, dopustio sam da me strahovi odvuku od racionalnog razmišljanja. Alesio je dobio što je tražio. Ne bi ništa postigao orkestriranim ubojstvom tri tisuće kilometara odavde. Svejedno, morao sam se uvjeriti. Nazvao sam Corinne Carter, jedinu prijateljicu za koju sam bio siguran da je kod kuće. Rijetko je izlazila, samo kad je bilo krajnje nužno. »Johnnie, mislila sam da si u Engleskoj! Baš mi je drago što te čujem, stari.« »Jesam, Corrie. Zabrinut sam zbog Evelyn, a ne mogu je dobiti. Bi li ti bilo teško otići do nje i pogledati je li sve u redu?« »Naravno, nema problema. Imaš li kakav poseban razlog za uzrujavanje?« »Ovdje je došlo do nekih komplikacija, a ja bih htio biti siguran da je ona dobro.« »Kakvih komplikacija? Johne, rekla sam ti da nije pametno prihvatiti posao za anonimna klijenta!« Kad mi je prestala tepati i oslovila me imenom John, znao sam da gubi strpljenje. »Corrie, očajnički mi je trebao taj novac. Znaš da jedva spajam kraj s krajem. Što je, tu je. Ali bio bih ti jako zahvalan kad bi mogla otići pogledati kako je Evelyn.« Dao sam joj njezinu adresu i broj sobe.

»Otići ću, ne brini. I, za ime Božje, čuvaj se!« »Hvala. Što bih ja bez tebe? Kao što rekoh, nisam mogao stupiti u vezu s njom, zato me nazovi odmah čim se nađeš s njom, molim te.« Prošetao sam po sobi pa sjeo na krevet nadajući se da će mi se ubrzo javiti s dobrim vijestima. Barem sam bio dovoljno priseban te osigurao knjigu za razdoblje od dražbe do isporuke naručitelju sutra. Osiguravajuće društvo za umjetnine, Toller Art Insurance na Manhattanu, ima službu za korisnike koja radi dvadeset četiri sata na dan. Mogao sam to i pretpostaviti – kad sam ih nazvao, dobio sam standardnu poruku. Legao sam i zabuljio se u starinski strukturirani strop. Kad je telefon zazvonio, skočio sam kao oparen. No nije bila Evelyn. Broj mi je bio nepoznat. »Je li to John Madison?« »Da.« »Na telefonu detektivka Eleanor O’Neal iz njujorške policije. Vi ste ubilježeni kao prvi kontakt za Evelyn Farhad – za slučaj nužde?« Bilo mi se ubrzalo. »Da, jesam. Što nije u redu?« »Žao mi je što vam to moram reći, ali nakon dojave o uznemiravanju pronašao ju je moj kolega. Pretrpjela je fizički napad i bila je u kritičnom stanju. Nažalost, preminula je u vozilu hitne pomoći na putu u bolnicu.«

4. poglavlje

D

etektivka O’Neal čekala je. »Gospodine – jeste li još na liniji? Jeste li čuli što sam rekla?« Nisam odgovorio, a ona je i dalje čekala. Pa da je čekala i do Sudnjeg dana, ne mogu se zakleti da bih uspio odgovoriti. Bio sam samo maglovito svjestan još riječi koje su dopirale iz telefona prije no što mi je ispao iz ruku. Vrijeme je puzilo. Boca viskija bila je prazna. Nisam se mogao sjetiti kada sam je dokrajčio. U sobi se čulo neobično zujanje. Na krevetu mi je bljeskalo zeleno svjetlo. Dobio sam poruku preko mobitela. Vjerojatno iz osiguranja. Baš me briga za to. Ponovno je počelo kišiti, a zapusi neugodna vjetra bacali su krupne kapi kroz otvoren prozor. Dio tepiha i naslon stolca već su se smočili. Nisam ih dirao. U kupaonici sam se umio ledenom vodom i provukao prste kroz kosu. Oči su mi bile zakrvavljene. Nesnosna, probadajuća bol odzvanjala mi je u glavi. Progutavši dva tilenola s vodom izravno iz slavine, ubacio sam u torbu odjeću i svoje stvari. Sat na noćnom ormariću pokazivao je gotovo pola dva u noći. Moj plan je bio, koliko sam bio u stanju planirati, otići ravno na Heathrow i uhvatiti prvi mogući let natrag. Zalupio sam prozor tako snažno da se na njemu ocrtala napuklina. Iz sobe me ispratio škljocaj brave; ostavio sam ključeve recepcionaru i uputio se u podzemno parkiralište do unajmljenog automobila ne mareći za kišu koja me natapala. Kad sam stupio na košmarno osvijetljeno parkiralište, usredotočenost mi se posve rasplinula i nisam se mogao sjetiti gdje sam ostavio automobil. Mjesto je bilo potpuno pusto; automobili su bili poredani poput kolona stražara. Kad god bih prošao uza stup, sjene bi mi prepriječile put. Pronašao sam ga na trećoj razini, čeličnosivu Toyotu Corollu. Desetak metara od nje pritisnuo sam ključ da bih otvorio vrata, a zatim se ukočio na mjestu ugledavši neugodan prizor. Kontrolna je ploča bila iščupana i bačena na prednja sjedala. Iz otvorene unutrašnjosti virile su zapletene, prerezane žice. »Sranje.« CD uređaj visio je na jednoj čitavoj žici. Je li to djelo obijesnih klinaca kojima je bilo dosadno? Teško. To me Alesio htio zastrašiti i natjerati da odustanem od potjere za njim. Vratio sam se na pljusak, voda se slijevala niz kanale i nosila tijekom dana nakupljeno smeće londonskih zaposlenika poput brodova na plimi. Plastične boce za vodu, polupojeden komad pizze natopljen vodom i vrećica čipsa plovili

su kraj mene i na kraju zakrčili odvod. London je bio tako neuobičajeno čist. Kad god bih podignuo glavu da vidim ime ulice, kišne bi mi se kapi nemilosrdno zabadale u oči. Čuo sam kako iza mene usporava automobil i okrenuo se u nadi da bi to mogao biti taksi, ali vozilo je ubrzalo i zamaknulo iza ugla. Misli o Evelyn izjedale su mi mozak. Ne o njezinu okrutnom umorstvu, nego o tome kako je, premda je mrzila zimu, uživala u kiši. Sjećam se kako se jednom prisjetila svoje domovine i pričala mi o kraju zime. »Kad proljetne kiše stignu u moje selo, svijet se ponovo zazeleni. Tako je divno da te uopće nije briga hoćeš li se smočiti. Želiš ostati vani i plesati.« Tada sam zaplakao i toga puta nisam uspio zatomiti plač. Nešto poslije ugledao sam taksi. Nekim čudom bio je upaljen znak da je slobodan. Mahnuo sam mu, a on se dovezao do mene. »Kamo?« upitao je vozač kad sam ušao. »Heathrow«, promrmljao sam. Spustio je zaštitno staklo i dodao mi papirni ubrus. »Mislim da bi vam ovo moglo dobro doći, prijatelju«, rekao je. Mobitel mi je zapijukao. Kad sam na ekranu ugledao Evelynin broj, zinuo sam od čuda i jedva se uspio javiti od silna iznenađenja. »Halo«, rekao sam iščekujući. S druge strane začuo sam Evelyn: »Johne – vidim da si zvao. Je li sve u redu?« Zvuk njezina glasa bacio me u delirij oduševljenja; trebalo mi je gotovo minutu da se dovoljno smirim kako bih mogao razgovarati s njom. »Evie, je li policija pokušala stupiti u vezu s tobom?« »Ne. Bila sam prekoputa, a kad sam se vratila, došla je tvoja prijateljica Corinne. Tu je, kod mene. Zašto si htio da dođe k meni?« Nisam je htio uznemiriti pa sam joj ispričao samo pola priče. »Oni zlatnici koje sam ostavio kod tebe ukradeni su.« Čuo sam kako je uzdahnula. »Nisam ih ni pipnula otkako si mi ih dao. Trebala sam ih negdje sakriti.« »Sve je u redu. Ionako nisi mogla ništa učiniti. Slušaj me, Evie. Ako je Corinne voljna, bilo bi mi drago da bude uz tebe neko vrijeme – dok se ne uspijem vratiti u New York. Pljačka me zabrinula. Želim znati da ćeš biti sigurna.« »Pa, ne znam baš.« Zastala je, a ja sam slutio što misli. To bi joj strašno narušilo uobičajenu kolotečinu, a ni Corinne ni Evelyn nisu sklone promjenama. »Corinne voli igrati poker«, rekao sam. »A siguran sam da će joj se svidjeti tvoje društvo. Možeš li mi je dati na trenutak?« Uslijedila je otprilike minuta tišine, a tada je do mene dopro Corinnin glas: »Ovdje je sve u redu. Ne moraš se ništa brinuti.« »Hvala ti što si došla, Corrie. Moram te zamoliti za još jednu uslugu. Iz Evelynina stana ukradene su rijetke kovanice. Tada nije bila kod kuće, ali ako

dođe do drugog pokušaja, bojim se da joj se štogod ne dogodi. Znam da tražim mnogo od tebe, ali može li ona neko vrijeme ostati s tobom?« Pričekala je trenutak pa rekla: »Koliko dugo?« »Nekoliko dana. Dok se ne uspijem vratiti.« »Mislim da može, ali pod jednim uvjetom.« »A taj je?« »Mora mi ispeći svoju famoznu baklavu.« Nasmijao sam se. »Dužnik sam ti do groba. Ozbiljno – puno ti hvala.« Evelyn je preuzela liniju, a ja sam je uspio nagovoriti, rekao joj da je volim i oprostio se. Olakšanje zbog Evelyn ubrzo se pretvorilo u bijes, bijes zbog Alesiove okrutnosti. Zašto knjigu želi tako silno da je zbog nje spreman nauditi nedužnoj starici? Knjiga nije toliko vrijedna. A možda njemu jest zbog svoje zloćudne povijesti? Ali kako bi priče stare više od tristo godina mogle toliko vrijediti nekome danas? Bilo je jasno da Alesio ima pomagače. Organizirao je lažni policijski poziv, a žena koja je glumila policajku ili je Njujorčanka, ili je vraški dobra glumica. Za manje od dana raspoloženje mi je poraslo u nebesa pa se srondalo u ponor, pa se opet vinulo – puni spektar ekstremnih osjećaja. Zavalio sam se u sjedalo te pokušao smiriti emocije i razmišljati razumno. Kad sam svojedobno otišao tražiti nestalu gravuru u Irak, postupio sam nesmotreno i upao u situaciju koja baš nije bila povoljna. Pa ipak, preokrenuo sam je u svoju misiju. Da danas odlučujem, bilo bi daleko primjerenije odustati. No ipak, to me iskustvo naučilo nečemu. Kad su ulozi dovoljno visoki, ljude ništa neće spriječiti u njihovim nakanama. A tu leži korijen mog problema. Odšuljam li se kući podvijena repa, nitko mi ne jamči da će sve stati na tome. Ako je Alesio jednom zaprijetio Evelyn, u stanju je ponoviti to a, sudeći po onome što se dogodilo, čekati da netko od nadležnih nešto poduzme, samo je gubljenje vremena. Znakovi ceste M25 blistali su u mraku obasjani svjetlima. Pokucao sam po zaštitnom staklu, a vozač me pogledao u retrovizoru. »Promjena plana. Mislim da neću na Heathrow. Možete li me odvesti u Savoy?« Pogledao je taksimetar. »To će vas doći otprilike deset funti više.« »Nema problema.« Vozač me odvezao do bankomata u blizini hotela Savoy. Utisnuo sam mu vlažne novčanice u dlan. Kiša je prestala, ali hladna je izmaglica ostala visjeti u zraku. Bojao sam se da su mi hakirali i bankovne račune pa mi je pao težak kamen sa srca kad je uređaj počeo izbacivati novčanice. Podigao sam dnevni limit, sva sreća što sam dobio obilan predujam. Posjećivao sam već Savoy, odlazio na umjetničke večeri, na večere s klijentima i poznavao njegovu povijest. Ime mu je potjecalo od darovnice kralja Henrika Osmoga talijanskoj kraljevskoj kući Savojaca. Razmišljao sam o savojskom znaku na sandučiću od cedrovine koji je štitio knjigu, crvenom križu na bijelom štitu. Taj amblem još uvijek simbolizira vrhunac moći i bogatstva.

Kroz vrata je ulazilo tako mnogo slavnih osoba i plemstva da crveni tepih praktički nikada nije ni trebalo micati. Pa ipak, bio je koje stoljeće mlađi od knjige koju mi je Alesio ukrao. Budući da je bio jedno od najskupljih boravišta u gradu, taj je hotel bio idealno mjesto za moj plan. Prošao sam kroz elegantno predvorje s impresivnim stupovima, reljefnim stropom i debelim tepisima. Recepcionar me odmjerio pogledom. Pomislio sam da pokušava smisliti kako da mi kaže da Savoy nije mjesto za ljude koji izgledaju kao pokisli miševi. Ipak, samo je upitao kako mi može pomoći. »Htio bih uzeti apartman za noćas i eventualno za još dva tjedna. Imate li što s pogledom na Temzu?« Imao sam povjerenja u svoj American Express. Mlako se nasmiješio. »Pričekajte da provjerim.« Preletio je prstima po tipkovnici pa podigao pogled. »Imamo slobodan apartman. Devetsto funti na dan. Hoće li vam to odgovarati?« Sasvim očito je sumnjao da sam u stanju to platiti. »Predivno.« Kad je provukao moju karticu, postao je osjetno prijazniji. Upisao me u knjigu gostiju i uručio mi kartični ključ. »Želite li da pozovem sobara da vam se pobrine za mokre stvari?« »To bi bilo sjajno, hvala«, rekao sam i uputio se prema dizalima. Nisam odabrao jedan od najskupljih londonskih hotela iz pukog hira. Alesio i tko god već surađuje s njim pokazali su se skloni prljavim trikovima. Potpuno su sposobni otkazati moje kreditne kartice. Ali hotel će zadržati svotu za dvotjedni boravak. Kaucija s barem jedne kartice onemogućit će im da mi uzmu dobar dio novca. Bilo je to samo privremeno rješenje. Namjeravao sam ostati samo do jutra, a onda otkazati boravak. Zatim sam kanio otići u banku i dignuti sve do posljednjeg centa prije no što uspiju položiti šape na moj novac. Ušao sam u apartman u četiri ujutro. Nekoliko minuta potom sobar je pokupio moju mokru, izgužvanu odjeću. Dugo tuširanje vrućom vodom odagnalo mi je strahove, a zatim sam se strovalio u krevet.

Jarko sunce kasnog jutra razlijevalo se kroz prozore. Kad sam primio poruku od Corrine da je Evelyn izrazito dobro raspoložena, mogao sam se pretvarati, barem nekoliko trenutaka, da je sve u najboljem redu. Nema doručka na svijetu koji može nadmašiti bogati engleski doručak. Obrok je bio najavljen tihim kucanjem na vrata: meko pečena jaja, rajčica sa žara posuta parmezanom, kanadska leđna slanina, savršeno ispržene pogačice natopljene maslacem, marmelada od gorke naranče i šalica vruće kave. Baš u trenutku kad se sobar vratio s mojom opranom i majstorski izglačanom odjećom, mobitel je zacvrkutao.

»Gospodine Madison,« rekao je agent osiguranja pošto se predstavio, »žao mi je što vam to moram reći, ali niste potpuno osigurani. Možemo vam isplatiti naknadu za kovanice, ali ne i za knjigu.« »To je zacijelo neka zabuna. Polica je posve precizna. Koristio sam se njome već mnogo puta.« »Da, u slučaju oštećenja ili nenamjerna gubitka. Ali niste osigurani za slučaj krađe.« »Nemoguće. Pa zašto bih uopće uzimao osiguranje? Policu sam kupio kod Jacka Edisona. Možete li me spojiti s njime da to raščistimo?« »On je na godišnjem odmoru.« »U studenom? Kada se vraća?« »Otišao je u Australiju. Neće se vratiti u ured do sljedećeg mjeseca.« Sa svakom njegovom riječju u meni je sve više kuhalo. Posljednjim snagama pokušao sam nastaviti uljudno. »Molim vas da ponovo provjerite, nesumnjivo ćete uvidjeti da je riječ o... nesporazumu ili nečemu sličnom.« »Već jesam. Nema pogreške.« Nakašljao se. »Vi, vjerujem, želite naknadu za rijedak manuskript.« »To je kodeks. Uvezana knjiga, nije rukopis.« »Ispričavam se.« Zatim je ponovio opis koji sam dao sinoć. »Ne možemo prihvatiti vaš zahtjev jer je riječ o otuđenoj imovini.« »Pa naravno!« povikao sam bijesno. »Zato sam i prijavio krađu.« »Vi me niste shvatili, gospodine Madison. Knjiga koju ste opisali zavedena je kao ukradena prije održavanja dražbe. Ne pokrivamo ilegalno pribavljene predmete.« Oprezno sam spustio šalicu s kavom. »Vi to meni govorite da je Sherrods dao na dražbu ukradenu knjigu? To je vrlo ugledna tvrtka. Njihovi predmeti prolaze rigorozne provjere.« »Krađa je prijavljena Interpolu tek nedavno.« »Koliko nedavno?« »Jučer popodne.«

5. poglavlje

London, 18. studenoga 2003. godine

L

ako je moguće da je onima u Sherrodsu promaknulo izvješće o krađi objavljeno samo nekoliko sati prije dražbe. Kad sam doznao pojedinosti od agenta osiguranja, završio sam razgovor. Bez čvrstih dokaza o podrijetlu, obveza je aukcijske kuće da vrati novac mojeg klijenta. Ali odluče li oni pokazati svoju moć, moglo bi postati neugodno. Možda bi me mogao izvući dobar odvjetnik, što bi me skupo stajalo. No u škripcu sam jer sam bez love. Najprije me zbunio opis poslan Interpolu. Ne zbog pojedinosti – prijave su obično sažete i popraćene fotografijama spornog predmeta. No kad sam drugi put pročitao izvješće, shvatio sam da nije prijavljena krađa jednoga, nego čak pet primjeraka, a autor svih njih bio je Gian Alesio Abbattutis. Riječ je o pet različitih svezaka, s različitim pričama, koje zajedno tvore cjelinu. Sada sam znao zašto su zlatne korice izgledale prevelike za svezak koji sam imao u rukama. Još četiri takva približno iste debljine, i zlatne korice bile bi prikladno popunjene. Svaki svezak objavljen je zasebno, a tek su poslije spojeni u kompletnu antologiju. Prepoznao sam naslovnicu sveska koji sam osvojio na dražbi. Bio je naveden kao prvo izdanje, prvi svezak od ukupno pet, a objavio ga je napuljski tiskar Beltrano 1634. godine. Drugi i posljednji svezak također je objavio Beltrano, 1634. i 1636. Preostala dva objavio je drugi tiskar – Scorrigio – 1634. i 1635. To mi se učinilo čudnim. Pitao sam se zašto su u igri bila dva tiskara. Nije, kao što je uobičajeno za Interpolova izvješća o krađama, navedeno ime zakonskog vlasnika predmeta. Možda i nije u pitanju privatna osoba. Često su takve dragocjenosti u posjedu pravnih subjekata radi poreza. Do imena vlasnika vjerojatno neće biti lako doći. Pokupio sam papire. Činjenica da su još četiri predmeta prijavljena kao ukradena mogla bi biti od koristi. Ako je čovjek koji je tvrdio da je Gian Alesio Abbattutis prijetio i drugima koji su kupili sveske, kupci bi mi možda mogli dati tragove koje bih mogao slijediti do njega. Najprije sam trebao posjetiti Amy u Sherrodsu kako bih doznao tko je dostavio knjigu na dražbu. Pošto sam obavio telefonski razgovor s agencijom za iznajmljivanje vozila i pritom izgubio cjelokupni depozit za slučaj oštećenja, ostavio sam izdašnu napojnicu, odjavio se iz hotela koji je svjetlosnim godinama udaljen od mojih financijskih mogućnosti te pronašao banku u blizini. Nakon natezanja sa službenikom i bezbroj potpisanih dokumenata ispraznio sam račune i podignuo gotovinu. Bilo je to dovoljno novca da se mogu suočiti sa svime što iskrsne.

Unajmio sam sef pa stavio u njega svoja dva zlatnika i sandučić od cedrovine u kojemu je bila knjiga. Znajući da me Alesio može pronaći preko mobitela, ostavio sam i njega u sefu. Zatim sam kupio mobitel na bonove preko kojega me ne mogu pratiti. Još uvijek sam bio zabrinut zbog čudne oduzetosti koja me bila obuzela, ali taj se osjećaj nije vratio. Što sam više razmišljao o tome, bio sam sve sigurniji da je u pitanju bila neka vrsta hipnoze. Protrljavši prstima mjesto na vratu gdje mi je Alesio zabio štap u kožu, pomislio sam kako je tkivo neobično omekšalo, a onda ljutito maknuo ruku. Mašta mi je uistinu radila prekovremeno. Vrat mi je bio sasvim u redu. Ali pojačala se moja odlučnost da pronađem ostale sveske i prije svega dokažem da nisu uopće bili na dražbi. Sherrods je u istoj ulici kao i Christies – u ulici Old Brompton Road. Pronašao sam svoju prijateljicu Amy Price, malu plavušu rodom iz Australije, u njezinu uredu i dobio nekoliko minuta za razgovor. Bili smo u dobrim odnosima. Kad sam prošli put bio u Londonu, popili smo nekoliko koktela, izišli navečer i tako, malo-pomalo, proveli vrlo ugodnu noć... Ustala je od stola i prihvatila moj zagrljaj koji je potrajao za nijansu duže od prijateljskoga. U šali mi je zaprijetila prstom. »Lakše malo«, rekla je, »na poslu sam.« Zatim joj je osmijeh izblijedio. »Znam zašto si ovdje. Tako mi je žao, Johne. Kakav peh! Iz policije su nas nazvali kad si sinoć prijavio krađu. Zacijelo je bilo grozno.« »Slušaj, Amy, nije mi drago što ti to moram reći, ali knjiga koju sam ovdje jučer kupio je ukradena.« Zbunjeno me pogledala. »Znam to. Na to sam i mislila. Naravno, sigurna sam da si uzeo osiguranje. Pa ipak, mora da te to dobro uzrujalo.« Premda sam želio Amy poštediti bilo kakvih neugodnosti, nije bilo načina da to izvedem bezbolno. »Ne brini se zbog mene, Amy«, rekao sam. »Aukcijska bi kuća mogla imati problema. Po zakonu su obvezni mom klijentu vratiti novac jer predmet nije bio čistog podrijetla. Jesi li razmislila što ćeš učiniti?« »Na što ciljaš? To se dogodilo kad si već otišao odavde. Mi nismo umiješani u to.« U očima joj se pojavila sjenka zabrinutosti. »Što to pokušavaš reći?« »Stvar je u tome da je knjiga bila ukradena prije no što je prodana na dražbi. Interpol ima izvješće o tome.« »Nema šanse. Osobno sam provjerila, sve je bilo posve čisto.« Htio sam je nekako razuvjeriti. »Interpolovo je izvješće očito stiglo neposredno prije održavanja dražbe. Trebala si znati za to.« »Ma ne – čekaj, ti to ozbiljno?« Nagnula se nad prijenosno računalo i počela mahnito tipkati. Vidio sam kako joj se lice uozbiljilo dok je čitala izvješće iz Interpola. Kad se okrenula, glas joj je zadrhtao. »Provjerila sam tu prokletinju... A baš su mi trebali ponuditi stalno zaposlenje. Nikad neću uspjeti pronaći drugi posao u ovoj struci.« Spustila je glavu u dlanove. Mogao sam čuti kako se svim silama bori da ne zajeca.

»Nije to tvoja pogreška, Amy. Nisi mogla znati za izvješće. Osim toga, takve stvari ne moraju automatski postati dostupne javnosti.« Izgubila je bitku s osjećajima; njezine su lijepe plave oči bile okupane suzama. »Znaš kako to ide. Ovo je dušu dalo za uredske tračeve. Jedan od ekipe vlasnikov je nećak, a strašno je nadrkan što nije dobio ovaj posao. Čekaj dok on čuje za to.« »Amy, vratit ću tu knjigu i srediti gada koji ju je ukrao od mene. Učinit ću sve da ti pomognem. Lopov je rekao da se zove Gian Alesio Abbattus. Možda je običan luđak, a možda je autorov potomak. Ili mu se jednostavno svidjelo to ime. Imam osjećaj da je ta knjiga predmet nekakve obiteljske svađe. Što mi možeš reći o autoru? Nikad nisam čuo za Abbattutisa. Ne zvuči baš kao prezime.« »Johne – to je pseudonim. Pravo ime autora je Giambattista Basile. Slavni pripadnik španjolskog dvora u Napulju, a poslije je stekao titulu grofa – conte di Torrone. Imao je sjajan smisao za humor i volio je premetaljke. Ako provjeriš sva slova, vidjet ćeš da je Gian Alesio Abbattutis gotovo savršen anagram autorova pravog imena.« Zanimljivo. Alesiova upotreba imena Abbattutis pretvorila se u neku vrstu perverzne šale. »Zašto bi se pravi autor koristio pseudonimom?« »U to je doba to bilo prilično uobičajeno, a Basileova djela sadržavaju vrlo oštru satiru usmjerenu protiv tadašnjih političkih moćnika. Možda se tako htio zaštititi. Bio je daleko ispred svog vremena jer je pisao na napuljskom narječju – koje je užasno teško točno prevesti. Zato je knjiga i ostala nezamijećena do dvadesetog stoljeća. Antologija je zbirka bajki i narodnih pripovijedaka. Mnogi su, uključujući braću Grimm, vjerovali da je Basileova knjiga prvi, a i jedan od najuspješnijih pokušaja prenošenja narodnog pripovijedanja u književni oblik. Često su je uspoređivali s Boccacciovim Decameronom.« »To je već prikladnije. Tip koji mi je ukrao knjigu izgledao je kao da je izišao iz neke od tih starih priča. Usput mi je rekao da se zove Abbattutis.« »Cijela knjiga sadržava neke od najranijih verzija bajki koje zna svako dijete«, nastavila je Amy. »Primjerice, Mačka u čizmama. Neke su pripovijetke prepune nasilja – i s gomilom seksualnog sadržaja, potpuno neprimjerena djeci. Knjiga je strukturirana tako da je povezuje jedna priča, kao u Tisuću i jednoj noći, koja zapravo objašnjava zašto su priče ispričane.« Gledao sam je ravno u oči. »Znaš li da sadržava ilustracije Joséa de Ribere?« »Ma nemoj?! To bi povećalo vrijednost knjige do neba.« »Baš tako«, rekao sam ogorčeno, »uistinu nevjerojatno otkriće. Moj je klijent mogao zaraditi pravo bogatstvo.« »Korice knjige prekrasno su izrađene. Te arabeske i njihov arapski izgled neobične su za talijansku knjigu – što ti misliš?« »Ako se izuzmu inicijali, korice su gotovo potpuna kopija poznatog dizajna Hansa Holbeina Mlađeg za englesku knjigu iz 1537.«

»Čemu služi taj prsten na vrhu?« »Da bi se knjiga privezala za vrpcu ili opasač kako se ne bi izgubila ili bila ukradena.« »Zanimljivo je da u Sherrodsovu katalogu nema spomena pravog imena autora niti da je riječ o antologiji bajki. To bi zacijelo povećalo zanimanje za nju.« »Vlasnik je bio vrlo tajnovit i htio je ograničiti informacije o knjizi. Budući da ga je zastupao netko koga poznajem i u koga imam povjerenja, nisam postavljala pitanja.« »Zar ta tajnovitost nije pobudila sumnje u tebi?« »Nije to nikakva rijetkost. Neki prodavači znaju biti uistinu uvrnuti. Da ne pristajemo na njihove uvjete, ne bi davali predmete na dražbu. Nego, kako misliš vratiti knjigu?« »Tako što ću pronaći lopova. Čuj, možeš li zaustaviti isplatu? Ako se pokaže da je knjiga ukradena, prodavač je nema pravo prodati, a stoga nema pravo ni na novac.« »Žao mi je, novac je već isplaćen jutros.« Ugrizla se za usnu. Već je razmišljala dalje od krađe, kako da zaštiti Sherrodsov ugled. »Naši će se odvjetnici pozabaviti time. Kuća ne smije izgubiti dobar glas.« »Sve bi to moglo ispasti bura u čaši vode. Jedan će član obitelji optužiti drugoga za protupravnu prodaju. Ne bi bilo prvi put da netko nekoga lažno optuži za krađu.« Na trenutak se razvedrila, ali taj je izraz začas nestao. »Interpol je vjerojatno sve to provjerio prije no što je izdao upozorenje.« »Ne mora biti. Ovisi o tome tko je podigao optužbu. Ako je netko moćan, to je moglo utjecati na proceduru. Gledaj, ako je uspijem vratiti, naglasit ću da si ti bila ključna u tom pothvatu. To bi ti moglo pomoći. Tko je prodavač? Odakle je?«

Uzdahnula je. »Tako i tako sam gotova, pa ti valjda mogu reći. Knjiga je poslana iz tvrtke Ewan Fraser Associates.« »Zvuči mi škotski. Edinburgh?« »Ne, Napulj. Surađivali smo s njime i prije. Potpuno povjerljiv izvor. U slobodno vrijeme bavi se prodajom rijetkih knjiga. To je za njega nešto između hobija i pravog zanimanja. Srela sam ga jednom na putu. Krupan, bučan tip.« »Zašto je u Napulju?« »Radi ondje u Nacionalnoj biblioteci. Preselio se jer mu se oduvijek sviđao talijanski stil života. A i ondje je znatno toplije nego u Škotskoj.« Vidio sam da joj je na pamet pala ista neugodna misao kao i meni. »Sigurno ne bi uzeo knjigu iz knjižnice u nadi da to nitko neće otkriti?« »I poslao je pod svojim imenom? To nema smisla. Nikakva.« »Ima li tvoj prodavač još preostala četiri sveska ili su već prodana?« »O čemu govoriš? Knjiga je bila čitava.« »Amy, nije bila. U zlatnim koricama našao sam samo jedan svezak od njih pet, prvi, koji je objavljen 1634.« Ozlojeđeno puhnuvši počela je preturati po papirima na stolu, izvukla list i pružila mi ga. »Evo ugovora o konsignaciji«, rekla je i prešla prstom ispod rečenice, »jasno piše da se nudi svih pet svezaka.« »Živo mi se fućka što tu piše. Tvoj >pouzdani< prodavač falsificirao je papire. Ja znam da je u koricama bio samo jedan svezak. Provjerio sam.« Izvadio sam mobitel i pokazao joj naslovnicu koju sam snimio. »Evo, pogledaj fotografiju.« Ustuknula je nekoliko koraka i prekrižila ruke. »Johne, to ne dokazuje ništa. Dobri smo pajdaši, ti i ja. Ali nemoj mi niti pokušavati smjestiti. Situacija je dovoljno loša i bez tih tvojih... pokušaja.« Došao sam u napast da joj odbrusim, no tad sam se sjetio sićušnih ogrebotina koje sam vidio na sandučiću, ali zlatne su korice bile nedirnute. »Uobičajeno je da svaka aukcijska kuća provjeri predmet prije no što ga pusti u prodaju – zar ne?« »Tako je.« »A ti si provjerila ovu knjigu?« »Prestani mi se obraćati kao da sam na saslušanju. Naravno da jesam.« »Zavirila si u drveni sandučić – je li tako? Zapravo i nisi otvorila korice.« Amy je onemoćala, na trenutak je objesila nos, a zatim pokušala izbjeći moje pitanje. »Ovaj razgovor ne vodi nikamo.« Pogledala je na ručni sat. »Za pet minuta moram natrag na kopanje. Pretpostavljam da ćeš se sastati s Ewanom da to razjasniš?« »Sasvim sigurno.« »Provjerit ću hoće li sigurno biti u knjižnici sutra i javit ću ti, ali neću moći govoriti izravno s njim sve dok Sherrodsovi odvjetnici ne raščiste situaciju. Sada

moram bježati. Ne želim izgledati kao potpuna olupina dok budem prenosila loše vijesti šefu. Morat ćeš me ispričati.« Dok je odlazila, rekla je: »Johne, potpuno sam slomljena. A s obzirom na to da je to postao pravni slučaj, bit će bolje da ne razgovaramo o tome više, za sada.« Nije mi bilo drago što je Amy izbjegla odgovor na pitanje je li knjiga bila cijela ili nije. No svejedno sam suosjećao s njom. Kao da nije bilo dosta to što će imati problema na poslu, sada se sve skupa počelo pretvarati u katastrofu. »Uz tebe sam, Amy. Nemoj to zaboraviti, ako je u mojoj moći, sve ćemo raščistiti.« Stisnuto se nasmiješila pa požurila kroz vrata.

6. poglavlje

S

unce je nestajalo iza debela sloja oblaka, a London, jedan od najljepših gradova na svijetu, činio se tako jadnim. Znao sam da je to samo odraz mojeg raspoloženja koje je postalo još turobnije nakon razgovora s Amy. Ona uopće nije vidjela knjigu, u to sam bio siguran. I nju su također upozorili da je opasno otvarati je ili je jednostavno previše vjerovala Ewanu Fraseru? Sada to više nije bilo važno. Moja riječ protiv njezine. Amy i ja smo dragi jedno drugome, ali ona je samo mlada suradnica. Cijela će stvar brzo prijeći glavnom kustosu i Sherrodsovim odvjetnicima. Kad bi mogli sa sebe prebaciti nešto krivnje optužujući mene, ne bi nimalo oklijevali. Nemam dokaz čak ni da se krađa uistinu dogodila. Ako je itko i vidio čovjeka kako stoji pred hotelom, teško da je na to obratio pozornost. Već sam mogao zamisliti kako se kotačići okreću u glavama ekipe iz Sherrodsa. Tvrdit će da sam ukrao knjigu sam od sebe kako bih je mogao prodati na crno. I još gore od toga: s obzirom na to da je knjiga nestala, tko može dokazati da na dražbi nije bila potpuna, kao što je navedeno u Interpolovu izvješću? Imao sam dogovoren sastanak s Andrewom Newhouseom, kome sam trebao isporučiti knjigu ako je uspijem kupiti na dražbi. Nisam mu rekao što se dogodilo s knjigom, ali želio sam se sastati s njime. Morao sam doznati identitet anonimnog klijenta kako bih razriješio misteriju. Na putu u njegov ured ušao sam u nekoliko knjižara u potrazi za prijevodom Basileove knjige, no to se pokazalo bezuspješnim. U fotokopirnici sam telefaksom poslao svoje izvješće o krađi u New Scotland Yard. Stigla mi je dobronamjerna poruka poslovne prijateljice iz New Yorka – vijest o kupnji ukradene knjige u Sherrodsu već je procurila. »Samo da znaš«, napisala je. Opsovao sam u sebi. Razgovarao sam s Amy prije samo nekoliko sati. Loše vijesti putuju brže od svjetlosti. Iskustvo s ukradenom relikvijom iz Iraka dokazalo mi je da je glasine teško kontrolirati, čak i kad si blizu njihova izvora. S ove je udaljenosti bilo nemoguće utjecati na njih. Jedina mi je nada bila to da ću pronaći svezak koji je tako kratko bio u mojim rukama, kao i ostala četiri. Ušao sam u Lincolns Inn kroz veliki zidani ulaz, lijepu građevinu od crvene cigle urešenu bijelim vapnencem i s dva tornja spojena nazubljenim zidićem na kojemu je bio Lovellov grb. Newhousove prostorije nalazile su se na elitnoj lokaciji, na trećem katu otmjene zgrade na New Squareu. Ulazna su vrata bila od željeza ojačana zakovicama, čvrsta i široka, sa šiljcima na vrhu, s dvostrukim polukružnim nadvojem. Iznad je gorio plamen starinske plinske svjetiljke. Je li ta utvrda štitila odvjetnike od razularene gomile ili gomilu od odvjetnika?

Jedan Newhouseov službenik došao me pozdraviti na recepciji. »Žao mi je, ali moram vas obavijestiti da gospodin Newhouse kasni«, rekao je. »Doći će do dva.« Pokazao je na golemi zidni sat pokraj stalka za kišobrane kao da ne znam koliko je sati. »To je u redu. Rado ću ga pričekati.« »Lijepo od vas što ste susretljivi, gospodine. Želite li sjesti? Mogu li reći našoj Jenny da vam donese čaj?« »Naša Jenny«, vrlo privlačna mlada žena uska lica koja je sjedila za recepcijskim pultom, podigla je pogled ne nasmiješivši se. Činilo se da je točenje čaja veseli jednako kao i prekovremeni rad na Badnjak. »Hvala, ne treba«, rekao sam. Momak je malo kimnuo glavom, ispričao se i nestao niz hodnik. Jedino slobodno mjesto bio je divan presvučen ružičastim damastom, tako neudoban kao da je podstavljen cementom. Zidni je sat odzvonio pola sata pa nastavio škljocajima brojiti minute. Pitao sam se je li policija već obavijestila Newhousea o krađi. Izvadio sam mobitel i preko interneta potražio autora pod njegovim pravim imenom. Bilo je dovoljno zadivljujuće već i to što je autor još za života postao senzacija, ali Basile je usto postigao i nešto gotovo nemoguće – njegove su riječi i dalje bile čitane i slavljene, stoljećima nakon njegove smrti. Pjesnik i dvorski činovnik, jedan od prvih Europljana koji su sabrali i pretvorili u pisani oblik narodne pripovijetke koje su se dotad usmeno prenosile s koljena na koljeno. Moćni su ga sponzori često zanemarivali, pa je Basile lutao od jednog do drugog pokrovitelja. Došao je do zaključka da vodi »život krajnje nestabilan i pun uzrujavanja« ili »služiš prije, služiš poslije, služiš danas, služiš sutra a zatim... odjednom pada noć. Nema ti druge nego okrenuti se sebi samom i izvući se iz toga!« Mnogi od nas mogli bi reći to isto. Što sam više čitao, to me Basile više intrigirao. Kamo bi god otišao, bio je u središtu pozornosti. Njegove su pjesme i opscene, komične priče bile tražene. Jedan od njegovih ranih prevoditelja, Benedetto Croce, koji je usto naslovio knjigu Il pentamerone, antologiju je proglasio »jednom od najstarijih i najbogatijih umjetničkim izražajem od svih knjiga s narodnim pripovijetkama.« Basile je bio jedan od prvih koji su usmene narodne priče koje je čuo od prijatelja i brojnih dvorskih dama pretočio u pisani oblik, a njegove su pripovijetke bile izrazito u baroknoj tradiciji, proširene, bogate izražajnosti. Zabava za malene bio je dio originalnog naslova, ali nije bio namijenjen djeci. A mogao sam vidjeti i zašto. Neke od njegovih bajki bile su vulgarne i brutalno mračne, podsjećale su na Swiftovu peckavu satiru. »Gospodine Madison?« Toliko sam se udubio u Basileov život da nisam ni primijetio Arthura Newhousea kako stoji preda mnom. Isključio sam mobitel. Rukovali smo se, a zatim me poveo u svoj ured. Zastupnik je znao ostaviti dojam. Premda više volim talijanski profinjeni modni dizajn, Newhouse je odjenuo besprijekorno ugljenocrno prugasto odijelo britanskoga kroja i rebrastu leptir-mašnu. Kabinet s računalom i spisima nalazio

se uza zid, kao jedini znak da sobu netko upotrebljava za rad. Sjeo je za predivan stol od mahagonija na kojemu su bile fotografije u srebrnim okvirima i starinsko pero u tintarnici. Na jednom je zidu, među djelima poznatih autora, visjela i slika Francisa Bacona. Baconovi bi me portreti uvijek šokirali. Uvijek je slikao proklete duše, avetinjske likove s urlikom na usnama i tako uvjerljivo prikazanom anatomijom da ih je naprosto bilo bolno gledati. Bacon je cijelog života patio od užasnih napadaja astme. Često sam se pitao jesu li ta otvorena usta zapravo odražavala njegove jezive osjećaje gušenja. Grotesknoj slici naizgled nije bilo mjesto u zastupnikovučevu uredu, no s druge strane, posjedovanje originalnog Bacona bilo je simbol statusa i bogatstva – valjda je tu poruku htio prenijeti. Zacijelo je za nju platio milijune. Newhouse je razgovor započeo isprikom. »Strašno mi je žao što sam toliko zakasnio. Ne događa mi se to često, vjerujte. Nadam se da vam je naša Jenny čekanje učinila ugodnijim.« »Ma, naravno.« Bez nekoga osobitog povoda, pokazao je blijedom rukom na pero. »Pripadalo je Jonathanu Swiftu. Vrh mu se slomio baš kad je završavao odlomak. Mrlja se i danas može vidjeti na originalnom rukopisu.« Pretpostavio sam da me je time htio umiriti i možda pokazati da je izvanredno bogat, ako to već nisam uspio dokučiti zahvaljujući slici na zidu. »Zadivljujuće«, rekao sam. »No, zanima me nešto drugo. Zašto me je vaš klijent odabrao da ga zastupam... ili je možda riječ o dami? Tko je bio voljan platiti mi da dođem čak iz New Yorka pokraj toliko nadarenih londonskih mešetara?« Zabacio je pramen plave kose koji mu je pao na čelo. »No, dajte, gospodine Madison, vaši su talenti cijenjeni i s ove strane velike bare. Moj klijent – ne klijentica – bio je jako odlučan, možda bih mogao reći i očajan, da dođe do te knjige. Pa ipak, sredstva su mu bila ograničena. Uložio je sav svoj kapital da bi je kupio. Trebao je nekog visprenog tko će pobijediti na dražbi. Iskusna mešetara. Čuo je za vaš pothvat kad ste prošle godine na dražbi osvojili sliku s konjima Georgea Stubbsa.« Newhouse je položio ruke na stol. Nagnuo se prema meni i sklopio dlanove. »Iskreno rečeno, savjetovao sam mu da ne uzme Amerikanca. A kamoli ne neko Ture.« Popratio je to namigivanjem, kao da je htio naglasiti dobar štos. »Kao što rekoste, ovdje imamo nadarenih ljudi napretek. No moj je klijent bio odlučan i nije htio čuti ni za koga drugoga.« Uvreda usmjerena na moje tursko podrijedo pokazala je posvemašnji nedostatak manira, unatoč skupocjenim eksponatima. A ni ja nisam progutao njegovo objašnjenje. Dobaviti Stubbsa nije bilo lako, ali nije bio ni bogzna kakav epski pothvat. »Odabrao me samo zbog toga?«

»Morate shvatiti da je želja moga klijenta da ostane anoniman bila vrlo jaka. Tajnost je morala biti potpuna. Bojao se da bi od mešetara iz Londona moglo, recimo, procuriti ponešto, kao što se na kraju i dogodilo.« Tu smo, znači – to je bio pravi razlog. »Što je to bilo tako važno u vezi s knjigom da je vaš klijent toliko htio prikriti kupnju? A i ta napomena o zloglasnu podrijetlu knjige u vašem pismu – što ste zapravo time htjeli reći?« »Nažalost to vam ne mogu reći. To ne znam ni sam.« Osjetio sam se zaglavljenim na mjestu, i to me ozlojedilo. Budući da mi je Newhouse bio jedini izvor, očekivao sam više. U očitu naporu da promijeni temu, žustro je skrenuo na svrhu našeg sastanka. »Jeste li je uspjeli nabaviti?« Njegovi su mesnati, crveni očni kapci brzo treptali. »Bilo bi mi jako drago da preuzmem predmet odmah, ako vam to odgovara.« Otvorio je ladicu stola, izvadio bočicu s tintom i bilježnicu pa posegnuo za perom. »Nemojte mi zamjeriti na ovom hiru. Volim se potpisivati ovim perom.« »Unatoč slomljenu vrhu?« Blago se zarumenivši, rekao je: »Vrh pera je popravljen, već neko vrijeme.« Nasmiješio sam se. »Vjerujem da vam je jasno kako ste mu popravkom snizili cijenu – ako ga je Swift ikada i rabio. Mi, Turci, znamo prepoznati falsifikat.« Ignorirao je moju provokaciju i nakašljao se. »Kako bi bilo da prijeđemo na posao? Koja je bila konačna cijena knjige?« »Ispod najviše cijene mog klijenta – 124 000 funti.« Newhouse se zavalio u naslonjač i podigao obrve. »Vrlo dobro. Nismo se nadali tome. U posljednje vrijeme kao da se sve kupuje po što je moguće višoj cijeni.« Kompliment se činio iskrenim. Kimnuo sam u znak zahvale. »No dobro, sad ću je preuzeti.« Pognuo je glavu da zapiše bilješku. Kad je shvatio da nisam posegnuo za aktovkom, naglo je podigao glavu. »No?« »Ne mogu vam dati knjigu. Netko ju je sinoć ukrao.« Promatrao sam njegove blijede oči, ali u njima nisam ugledao očekivano iznenađenje. Ispustio je pero, tinta je poprskala bilježnicu. »Ovo me silno uznemirilo, gospodine Madison. Je li Sherrods već dobio novac?« »Naravno. U suprotnom ne bih mogao preuzeti knjigu.« »O, Bože. Što se to točno dogodilo?« »Neki me neznanac orobio. Uzeo mi je knjigu i neke rijetke zlatnike. Znao je dosta toga o meni. Moje ime, zanimanje, dnevna kretanja moje rodbine u New Yorku.« Glas mi je oslabio kad sam se prisjetio kako je prijetio Evelyn. »Kako je mogao znati da sam vaš mešetar?« »Vjerujte mi, nemam pojma. Možda je imao vezu u Sherrodsu?«

»Pretpostavljam da bi to moglo biti moguće.« Prisjetio sam se kako je Amy bila susretljiva sa mnom u vezi s ostalim ponuđačima. »Doznao sam da se knjiga sastoji od pet zasebnih svezaka. Je li vaš klijent očekivao da će dobiti samo jedan ili cijelu knjigu?« »Cijelu knjigu, naravno. A pokazalo se i da je cijena bila vrlo visoka. Nikada ne bi platio toliko za samo jedan dio.« »Pa, razočarao bi se. Sherrods je ponudio samo jedan svezak.« »Ovo je katastrofa. Nadam se barem da ste prijavili krađu policiji i osiguranju.« »Smjesta. Policiji sam dao preliminarno izvješće sinoć, a pozvan sam na razgovor u New Scodand Yard sutra ujutro. Što se tiče osiguranja, trebali biste kontaktirati mog brokera, Jacka Edisona. On osobno vodi slučaj. Posvetit će mu se. Znate i sami kakve su to tvrtke. Papirologije na tone. Uvijek to rade kad dođe do krađe umjetnina. Zapravo, trenutačno je izvan zemlje.« Sad su mu obrazi postali tamnocrveni; više nije skrivao bijes. »Sasvim svejedno. U pitanju je velika svota novca. Znajte, gospodine Madison, bavim se pravom više od dvadeset godina. Knjiga je bila u vašem posjedu pa bila ukradena ili ne, vi ste za nju odgovorni. Budite sigurni da ćete morati dati sve od sebe kako biste riješili slučaj. Ja vam to jamčim.« »Shvaćam da je situacija teška. Trebalo bi pritisnuti aukcijsku kuću kako bismo riješili problem.« »Zanimljiva zamisao, gospodine Madison. Knjiga je nestala dok je bila kod vas.« Zurio je u mene optužujućim pogledom. »Točno, ali bila je ukradena još prije no što mi je oteta iz hotelske sobe. Rado ću vam dati poveznicu na Interpolovo izvješće. S obzirom na okolnosti, volio bih znati tko je vaš klijent, kako bih ga osobno izvijestio.« Očekivao sam da Newhouse smjesta odbije moj prijedlog ili da barem izrazi nevjericu. Umjesto toga, osovio se na noge, visok i vitak, izvadio mobitel i bez upozorenja napustio sobu. Njegova je reakcija, u najmanju ruku, bila neobična. Nije me pitao ni o kakvim pojedinostima o napadu, ali spomenuo je novac od osiguranja. A unatoč smirenosti, ipak sam osjetio nervozu u njegovu glasu. Nakon nekoliko minuta vrata ureda otvorila su se. Newhouse tog puta nije otišao za stol nego mi se unio u lice, poprilično uzrujan. Procijedio je: »Obično ne otkrivam identitet klijenta, no u ovakvim zabrinjavajućim okolnostima načinit ću iznimku. Klijent se zove Charles Renwick. Moja ga tvrtka zastupa već godinama. Vlasnik je male izdavačke kuće koja objavljuje izvanredno kvalitetna izdanja u malim nakladama. Ilustrirane pripovijetke, knjige za koje su vrlo zainteresirani kolekcionari diljem svijeta. Prodaju se po vrlo visokim cijenama.« Zastao je kako bi ponovo zabacio kosu, a ja sam pomislio kako takav pokret više priliči kakvu curetku. »Već se neko vrijeme brinem zbog njega«, priznao je Newhouse, »otkako si je utuvio tu knjigu u glavu. Postao je opsjednut

pribavljanjem te proklete stvari. Krajnje budalasto. A pogledajte sada kamo ga je to odvelo.« Laknulo mi je kad sam doznao da je telefonom razgovarao s klijentom. »Pa, cijenim vašu nepristranost. Možete li mi dogovoriti sastanak s njim što je prije moguće?« Newhouse je problijedio još više. »Bojim se da ne mogu. Charlesova je radnja opljačkana sinoć, a nitko ne zna gdje je on. Strašno. Na poprištu su pronašli krv. Sumnja se da je mrtav.«

7. poglavlje

N

ewhouse mi je zakazao sastanak s Renwickovim poslovnim partnerom Tyeom Norrisom u nakladničkoj kući koju su vodili zajedno. Norris je nevoljko pristao sastati se sa mnom, ali tek predvečer, kad policija pročešlja poprište zločina. Budući da sam trebao nekako ubiti gotovo dva sata, pronašao sam neku pivnicu i s kriglom hladnoga engleskog piva wolf ale pred sobom pogledao na internetu je li Interpol pronašao koji od svezaka. Nije. Moje cjelokupno poznavanje bajki posve je prosječno; čuo sam ih u djetinjstvu, kad još nisam mogao razmišljati o njihovu značenju. Evelyn mi je predano čitala iz slikovnica svaku večer prije spavanja. Tada nisam znao da ne zna čitati engleski. Izmišljala je priče na temelju ilustracija. Prema njoj, čarobni je frulaš držao štakore kao kućne ljubimce, a svojom ih je glazbom sprečavao da grizu djecu; Trnoružica je umrla kako bi platila za svoje grijehe; sebični div iz pera Oscara Wildea bio je zli džin. Tek kad sam prvi put vidio Disneyeve crtiće, shvatio sam koliko su se njene verzije razlikovale od izvornika. Pretraživao sam internet mobitelom i ostatak vremena upotrijebio kako bih se prisjetio pojedinosti o autorima bajki. Prema jednom članku, prvi folklorist koji je sabrao zbirku pripovijedaka bio je također Talijan, Giovanni Francesco Straparola. Njegova je antologija Le piacevoli notti bila podijeljena u dijelove od po dvanaest priča, takozvane »noći«, slično kao što je svaki Basileov svezak bio »dan«. Premda to nisam nikad zaključio na osnovi naslova, Straparolina je priča Biancabella i zmija zapravo bila inačica Ljepotice i zvijeri. Kad sam došao do Charlesa Perraulta, našao sam se na poznatijem terenu i sjetio se kako sam negdje pročitao da mu je nadahnuće za zamak u Trnoružici bio Chateau d’Ussé koji se uzdizao nad dolinom rijeke Indre. Njegove su poznate bajke bile Crvenkapica, Pepeljuga, Mačak u čizmama te Modrobradi. Kad bih pomislio na bajke, najprije bi mi na um pala braća Grimm. Znao sam njihove priče, ali ne baš mnogo o njihovu životu. U članku su opisani kao ozbiljni znanstvenici koji su promicali njemačku kulturu, a zajednička im je misija bila popularizirati narodno književno stvaralaštvo, u početku za odrasle. Prikupljali su usmene priče od prijatelja i kolega te počeli objavljivati antologije. Većinu je napisao i uredio Wilhelm te im dao njemački »štih« dodajući im kršćanske motive i elemente iz poganske mitologije. Mračna i eksplicitna seksualnost u nekim pričama očito je izazvala protest nekih čitatelja. Zato su braća Grimm poslije ublažila pripovijetke i dodali im moralne pouke. Bio mi je zanimljiv kontrast između tih dviju zemalja i kako je dvjesto godina poslije toga Basileova knjiga puna mračnih i putenih priča postala prava uspješnica, a da pritom nije nikog uvrijedila.

Potražio sam autora Giambattistu Basilea i ilustratora Joséa de Riberu te pronašao njihove portrete.

José de Ribera

Giambattista Basile

Moja je teorija kako je Alessio Basileov potomak bila potvrđena. Nalikovali su jedan na drugoga kao jaje jajetu. Jednu sam neugodnu misteriju riješio. Predvečer su u pabu upalili svjetla. Sklopio sam mobitel, dovršio piće i uputio se do najbliže postaje podzemne željeznice. Nakon duge vožnje u dupkom punom vagonu stigao sam na postaju Southwark i uputio se na adresu koju mi je dao Newhouse kako bih se sastao s poslovnim partnerom Charlesa Renwicka. Southwark je bio tako star da je bio opisan 1086. godine u takozvanoj »Knjizi Sudnjega dana« – Doomsday Book. Građevine su izgorjele do temelja u požaru 1212. godine, a stotine su ljudi nastradale na novoizgrađenu Londonskom mostu čija je oba kraja zahvatio plamen. U tom su se utočištu prostaka i razvratnika svojedobno nalazile javne kuće te zloglasni zatvor Marshalsea, kao i kazališta Rose i Globe. Novi Globe Theater i Tate Modern pokrenuli su val obnove i useljavanja srednje klase. No i dalje ima ostataka oronulih zgrada koje još uvijek nije renovirao kakav ambiciozan građevinar. Renwickov poslovni prostor nalazio se u blizini Chancel Street, u jednoj od takvih zgrada, na mračnu uglu koji tvore stambene zgrade i stare trgovine. Pokazalo se da C. Renwick Fine Books nije baš živopisna nakladnička kuća. Bila je to građevina od opeka tako ugljenocrnih da se činilo kako fasadu nitko nije ni dirnuo još od pradavnog požara. Izlog je bio zamućen od prašine; prljavobijeli zastor priječio je pogled unutra. Ploča s nazivom tvrtke bila je zelenkasta, reklo bi se da nitko nije čistio mjedenu površinu već godinama. Nešto drugo mi je privuklo pozornost. Izrezbarena kamena figurica koja je visjela na aluminijskoj prečki iznad vrata, babilonska amajlija čija je svrha bila

tjeranje demona. Bilo je čudno vidjeti takav egzotični talisman kako visi ovdje. Pokucao sam lakiranim kolutom o vrata i pričekao. Začuo sam komešanje unutra. Ruka je otvorila špijunku. Čovjek bijele kose, nalik na gnoma, zapiljio se u mene, a zatim naglo spustio poklopac. Nakon zvuka otvaranja mnogobrojnih brava i klizanja zasuna, vrata su se otvorila. Čovjek se maknuo ustranu kako bi me pustio da prođem. »Izvolite ući, gospodine Madison«, kazao je. »Rečeno mi je da vas mogu očekivati.« U oštru kontrastu s vanjštinom, unutrašnjost je bila uredna i privlačna. Uglačani hrastov parket i elegantne tapete Williama Morrisa s uzorkom prepletena akantova lišća bili su u skladu sa starinskim namještajem. Originalne svjetiljke sa sjenilima od rezanog stakla iz vremena Eduarda VI., bacale su nježno, kružno svjetlo. Na stražnjem i istočnom zidu prostorije bile su ostakljene vitrine od orahovine u kojima su se, pretpostavio sam, nalazili primjerci objavljenih izdanja. Stajale su na ukošenim drvenim postoljima i pružale pogled na ilustrirane stranice. Uhvatio sam okom izdanje Alise u zemlji čudesa, otvoreno na drugom poglavlju, s predivnim inicijalom, visokim slovom »T« oko kojega se ljupko ovila sirena. Na jednoj je vitrini bilo razbijeno staklo, kao podsjetnik na sinoćnje barbarstvo. Na mnogim se plohama mogao vidjeti ljubičasti prah. Norris je uhvatio moj pogled. »Newhouse vam je, koliko znam, rekao za provalu. Policijski su tehničari posvuda tražili otiske prstiju. Tu će ljubičastu prašinu biti vraški teško ukloniti. Oni su svoje obavili – mislim na policiju – i dopustili mi da pospremim. Premda, iskreno rečeno, bez Charlesa baš i nisam poletan.« Nasmiješio sam se suosjećajno, pretpostavljajući koliko je to starca teško pogodilo. »Andrew Newhouse rekao mi je za provalu. Ima li kakvih novosti o gospodinu Renwicku?« Siroti je čovjek izgledao kao da nije spavao tjedan dana. Kad je progovorio, usne su mu zadrhtale. »Ni riječi. Ama baš ništa. Ne znam ni sam kome bih se obratio.« Naočale su mu skliznule na nosu pa ih je gurnuo natrag prstom uz težak uzdah. »Charles je bio ovdje kad je došlo do pljačke – toliko znamo. Čuli smo se telefonom neposredno prije toga. Baš je navlačio kaput i spremao se otići. Nisam imao snage počistiti pod, premda bi podivljao da ga vidi u ovakvu neredu.« Na ostacima stakla na drvenom okviru u kutu sam primijetio sasušen trag krvi. Procurila je na dno vitrine. »Najbolje da porazgovaramo u radionici«, rekao je Norris mirnim glasom. »Ovo ovdje uznemiruje me.« Norris je zaključao ulazna vrata i uveo me kroz dvostruka olovom uokvirena vrata. »Radionica«, kako je to nazvao, prostirala se pred nama, duga najmanje dvadeset metara. Dvije velike starinske tiskarske preše bile su na jednoj strani. Norris je objasnio da je veliki bakreni spremnik na zavojnici za grijanje kuhalo za papir. Na jednom su zidu bili postavljeni redovi plitkih metalnih pladnjeva raznih veličina. Bili su poklopljeni pa nisam mogao vidjeti

što je u njima. Pretpostavio sam da su tiskarske ploče i pločice sa slovima. Na nekoliko velikih pravokutnih stolova u nizu bila je gomila papira svakakvih vrsta, hrpe obojene kože, kalemi, oruđe za rezanje i razna pomagala, kako sam pretpostavio, potrebna u procesu tiskanja. U zraku se osjećao ustajao, ali ipak ugodan miris stare knjižare, a jedina naznaka suvremenosti bile su vrpce LED svjetala iznad nas. »Ta svjetla daju svjetlost najpribližniju sunčevoj«, rekao je Norris vidjevši kako ih gledam. »Charles se užasava fluorescentnih svjetiljki. Vjeruje da iskrivljuju čovjeku vid i tako utječu na kakvoću konačnog otiska. Obične žarulje podjednako su loše, a ultraljubičaste uništavaju knjige.« Pogledao me preko naočala. »Prije no što počnemo, skuhat ću čaj. Mogu li i vama ponuditi šalicu?« »To bi bilo sjajno. Hvala.« Otišao je do malena elementa sa sudoperom, grijalicom s lončićem i aparatom za kavu. Nešto u vezi s njime mučilo me. Izgledao mi je poznato, ali bio sam siguran da se nikad prije nismo sreli. A tada mi je sinulo. Nevjerojatno je nalikovao na Pinocchiova oca, Geppetta. Ljubaznog Geppetta crnih obrva, s naočalama na okruglu crvenu nosu, s brkovima i stalnim izrazom oduševljenja i iznenađenja na licu. Norris je izgledao kao njegova potpuna kopija. »Je li vam Newhouse rekao za pljačku u mojoj hotelskoj sobi kad vas je nazvao prije? Mislim na knjigu koju sam kupio na dražbi za gospodina Renwicka.« Norris je, koliko sam shvatio, inače bio srdačna osoba i teško pokazivao negativne osjećaje, ali moje ga je pitanje natjeralo da mu se usta ljutito stisnu. »O da, naravno. Dvije krađe u istoj noći. I obje povezane sa Charlesom. Baš grozno. To ne može biti slučajnost, što mislite?« »Nipošto. Zapravo, mislim da ih je počinio isti čovjek.« Sjetio sam se žene koja se predstavila kao njujorška policajka pa sam se ispravio: »Ako ne jednog čovjeka, onda iste bande.« U prostoriji je bilo hladno, godio mi je vrući čaj. Držao sam šalicu objema rukama kako bih ih ugrijao. »I ovdje su ukradene vrijedne knjige, zar ne?« »Samo trenutak, pokazat ću vam što su ukrali.« Norris je otvorio ladicu ormara, izvukao fascikl i pružio mi ga. »Nisu ukradene knjige, odnijeli su ovo. Jednu od dragocjenosti koju je Charles dobio kao dijete, dok je živio na Orijentu ili preciznije na Bliskom istoku, mislim da je to sada pravilan naziv. Držao ju je u izlogu.«

Pogledao sam fotografiju. Nisam imao nikakvu predodžbu o okruglu kamenu čudna izgleda, premda sam odmah prepoznao klinovo pismo. Podignuo sam fotografiju prema svjetlu kako bih je bolje promotrio. »Znate li što je ovo?« Norris je odmahnuo glavom. »Ne bih znao reći. Ni sam Renwick nije znao njegovu točnu namjenu, ali riječ je o dragocjenu predmetu. Otišao je po to prošlog kolovoza.« »Kamo je točno otišao?« »U Irak.« »Usred rata?« »Rekao mi je da ide u Basru. Znate, ondje su na položaju bili naši engleski vojnici i u usporedbi s Bagdadom bilo je relativno mirno. Iskreno rečeno, nisam baš uvjeren da mi je rekao istinu. Vjerujem da je to kazao samo da me umiri.« »Zanimljivo je da je lopov odnio samo to, a ostavio sve druge dragocjenosti.« »U pravu ste«, rekao je Norris. »U izlogu je bilo prvo englesko izdanje Knjige o plavoj vili Andrewa Langa te jedno od prvih Perraultovih izvornih izdanja iz 1855. godine – vrlo vrijedne knjige. Odnio sam ih na čuvanje u banku.« »Ima li ta stvar kakve veze s knjigom koju sam kupio?« Norris je podigao naočale kako bi protrljao oči. Činilo se kao da nije mnogo spavao od pljačke i Renwickova nestanka. »Vjerujem da ima. Ali kakve, to ne mogu reći. Charles nikada nije bi pričljiv. A o tome nije rekao ni riječi.« Dok sam pio čaj, pitao sam se zašto je Renwick bio toliko tajnovit u vezi s tim predmetom. Nisam htio dodatno uzrujavati Norrisa, htio sam skrenuti razgovor na mog napadača. »Je li vam Newhouse rekao što mi se dogodilo?« »U kratkim crtama. Napao vas je neki neznanac?« »Tako je. Čudan neki čovjek. Imao je štap s izrezbarenim bijelim konjem. Crna kosa i brkovi. Kozja bradica. S crnim šeširom i u dugačku kaputu.« Norris je izgledao kao da sam ga udario. »Moj Bože! Takav je došao u radnju jučer popodne. Rekao je kako je zainteresiran za kupnju jedne od naših knjiga. Objasnio sam mu da ih ne prodajemo izravno, ali on se počeo prepirati sa mnom. Naposljetku sam mu pristao prodati knjižicu s pričom za djecu samo da ga se riješim.« Kad sam to čuo, živci su mi zatreperili. »Je li rekao još što?« »Bilo je nešto uznemirujuće u njemu – kao da mu crni vrag sjedi na leđima.« Norris je gotovo počeo krkljati, zato sam se nagnuo kako bih ga bolje čuo. »A nije ni pokušao predstaviti se pravim imenom. Najprije sam pomislio da je riječ o nekakvoj priglupoj šali.« »Gian Alesio Abbattutis – je li rekao da se tako zove?« »Ne, ma kakvi. Rekao je da je Wilhelm Grimm – jedan od dva brata zapisivača njemačkih bajki, mlađi od njih. Možete li povjerovati? Zašto mi je dao tako očito lažno ime?«

Razmišljao sam naglas. »Možda je samo htio proučiti mjesto prije no što se vrati i opljačka vas.« Norris je opet skinuo naočale i protrljao oči. »Čekao je dok mi ne završi smjena. Dok Charles ne ostane sam. Bojim se da nikad više nećemo vidjeti Charlesa.« »Zašto ste tako sigurni u to?« »Policija ga još uvijek traži, ali ja znam da ga više nema. Samo čekam kad će javiti da su pronašli njegove ostatke. Charles je bio čovjek... kako da kažem... strogih navika i od riječi. Živio je u stanu kilometar i pol odavde, ali ovdje mu je bio dom. Dolazio je svako jutro točno u osam. Uredan kao po crti. Nikad ga nisam vidio bez odijela. Po dolasku bi skinuo sako i svezao pregaču. U pola osam navečer hitro bi stavio šešir na glavu, zaključao vrata i otišao prekoputa na čašicu šerija i večeru. To je bila njegova ustaljena rutina, šest dana u tjednu. Nedjeljom bi otišao u šetnju Kensingtonskim parkom pa na popodnevni čaj u Orangery. Jedine iznimke bile su državni blagdani i godišnji odmor u inozemstvu svakog kolovoza. Može se reći da ste po njemu mogli namještati satove.« »Koliko godina ima gospodin Renwick?« »Sedamdeset dvije godine. Premda nije pridavao značenje rođendanskim proslavama.« »Rekao bih da dugo radite zajedno.« »Davno prije no što smo otvorili zajedničku tvrtku. Sreli smo se u Etonu. Kao autsajderi, prirodno smo se zbližili.« »Zašto autsajderi?« »On je bio jedini dječak s invaliditetom u školi. Pokupio je neku vrstu zarazne bolesti u djetinjstvu, dok je živio s roditeljima na Bliskom istoku. Od bolesti su mu stradale kosti pa je stalno šepao. Kralježnica mu je bila iskrivljena tako jako da je hodao zgrbljen. A i koža mu je bila trajno oštećena. Dečki su ga zvali Patuljak. Opako izrugivanje. Renwick je ionako bio niska stasa, a zbog iskrivljene kralježnice bio je još niži. Ja sam mu bio jedini prijatelj.« »Uza sve probleme koje je imao, maltretiranje ga je nagnalo da se zavuče u svoju ljušturu. Nakon toga bio je poput kornjače, uvijek se bojeći ispružiti vrat na svjetlost dana.« Norrisov opis Renwickovih patnji me pogodio. Prisjetio sam se klinaca koji su izvlačili deblji kraj u bešćutnom iživljavanju školske djece nad onima koje su smatrali slabićima. »Djeca znaju biti okrutna. Kakva mu je bila obitelj?« »Plava krv; otac mu je bio diplomat u britanskoj vanjskopolitičkoj službi – vicekonzul u Perziji, kasnije unaprijeđen u veleposlanika u Iraku. Charles me počastio pričama o tome kako je njegov otac namjerno gubio u backgammonu kad je igrao protiv hašemitskog kralja Faisala Drugog. I za manje sitnice pokretali su se ratovi, znao je reći.«

»A ja sam bio stipendist bez prebijene pare. Nisam bio rođen sa srebrnom žličicom. Bili smo čudnih sorta, zato smo se i zbližili. A i zbog privrženosti knjigama. Iz Etona smo zajedno otišli u Cambridge.« »Što ste studirali?« »Komparativnu književnost.« »Znate li zašto se Renwick htio domoći Basileove Bajke svih bajki?« Norrisove su oči zasjale. »Lakše mi je pokazati vam nego reći.« Slijedio sam ga do tiskarskih preša. Norris je gotovo zaljubljeno prešao rukom preko jednog stroja. »Kluge Letterpress. Takvu je kvalitetu danas nemoguće dosegnuti. Koristi se pokretnim željeznim slovima. To je bila Charlesova specijalnost. Bio je genij za odabir pisama koja bi savršeno odražavala duh knjige. Ne možete postići isti izgled računalima. Tekst koji ona daju previše je savršen, previše ujednačen. A Charles si nije dopuštao pogreške. Jednom nas je gotovo odveo u bankrot kad je uništio čitavu nakladu posebno uvezana izdanja koje je naručio neki kolekcionar. Pronašao je sićušnu pogrešku. Inzistirao sam da tiskamo nove listove i ubacimo ih između postojećih, ali on nije htio ni čuti za to.« »Znate, kodeks, običaj uvezivanja knjiga, relativno je nov. Nekoć su se knjige prodavale u dijelovima, odnosno svescima, kako ih danas zovemo. A kupci su morali plaćati uvezivanje. U radionicu nam dolazi vanjski stručnjak za ručno uvezivanje. Sve drugo radimo sami.« Otišao je do jedne pravokutne ploče. Norris mi je objasnio da je njihovo polazište uvijek bilo duh knjige. »Sve ostalo krenulo bi odatle«, rekao je. Pažljivo je dohvatio knjigu iz police i izvukao je iz plastičnog omota. »Charlesov ponos i dika bila su naša izdanja bajki. Volio je pripovijetke još kao dijete, počeo ih skupljati na sveučilištu, a zatim objavljivati.« Spustio je knjigu na stol i ponudio mi da je prelistam. »Ovo je prava priča o Pepeljugi, zasnovana na pripovijetki Talijana Giambattiste Basilea, a ne verzija iz crtića kakvu znaju današnja djeca. Perrault je kriv za to.« »Kako to mislite?« »On ju je izmijenio kako bi bila prikladnija osjetljivijim čitateljima. Priča o Pepeljugi je stara, ali ne potječe iz Europe. Mislimo da je došla iz Kine kao narodna predaja. Giambattista Basile prvi je koji je glavnu protagonisticu nazvao Pepeljugom.« »Kakva je originalna Pepeljuga?« »Basile ju je oslikao kao spletkarošicu koja je mrzila svoju maćehu i htjela da joj se otac oženi njezinom guvernantom. Ona i guvernanta urotile su se da ubiju maćehu namjeravajući je gurnuti u škrinju i slomiti joj vrat poklopcem. Premda je plan upalio, guvernanta se predomislila. Čim se udala za Pepeljugina oca, promaknula je svoje kćeri, a nju je pretvorila u običnu sluškinju.« »Zadivljujuće je da se priča može izmijeniti u tolikoj mjeri. Glavne junakinje gotovo uvijek ugnjetavaju zle maćehe ili kraljice.«

»To je posve točno, a muškarci su obično prilično pasivni – igraju svoju uobičajenu mušku ulogu, mogli bismo reći. Na kraju se iz žabe pretvore u princa«, zasmijuljio se, »pa se ožene curom koja je na svojim plećima iznijela čitavu naraciju. Ili neki kralj pokrene radnju tako što zabrani kćeri da se uda za voljenog, a ostatak priče se svede na to kako ona uspijeva nadmudriti oca.« Nasmijao sam se na to, nikad nisam sagledavao bajke s toga gledišta. »Maćehe bi često zamijenile zle majke. Primjerice, braća Grimm učinila su to u Snjeguljici. No žene koje su bile u središtima tih ranih priča bile su snalažljive i vrlo dovitljive u smišljanju načina kako da izbjegnu zacrtanu sudbinu. Basileove pripovijesti često su bile prilično tmurne, pune zlorabljenja seksualnosti. Mlade žene koje je on opisivao uopće nisu bile slične današnjim pasivnim princezama. Postizale su svoje ciljeve upornim manipuliranjem ljudima koji ih okružuju. Prilično nezajažljive dame, usudio bih se reći.« Na trenutak je izgledalo kao da je Norris postao potpuno nesvjestan moje nazočnosti kad je promrmljao: »Charles je najviše volio ono što je zvao >istinitim pričamaoni