Dona Vulfolk-Kros - Papisa Ivana

DONNA WOOLFOLK CROSS

Papisa Ivana

Za mog oca, Williama Woolfolka… o kojemu nisu potrebne riječi

ZAHVALE Za pomoć u istraživanju zahvalnost dugujem Lucy Burgess sa Sveučilišta Cornell, Caroline Suma sa Papinskog instituta za srednjovjekovne studije u Torontu, Eileen DeRycke sa Sveučilišta Syracuse, Elizabeth Lukacs sa koledža Lemoyne, dr. Paulu J. Dineu, dr. Arthuru Hoffmanu i Johnu Lawrenceu, kao i osoblju biblioteke Sveučilišta Vassar i Hamilton, Sveučilišta Pennsylvania i Sveučilišta California u Los Angelesu. Posebnu zahvalnost dugujem Lindi McNamara, Gal Rizzo i Gretchen Roberts sa državnog koledža Onondaga, koje su uložile beskrajnu energiju i snalažljivost u pribavljanju brojnih rijetkih knjiga iz različitih biblioteka u Americi i inozemstvu. Zahvaljujem Lil Kinney, Liz Liddy i Susan Brown, iskusnim istraživačicama koje su uspjele razotkriti velik broj malo poznatih informacija o IX. stoljeću. Mnogi su ljudi pročitali rukopis u različitim fazama njegova nastajanja i pomogli svojom stručnošću u njegovom dotjerivanju. Zahvalna sam dr. Josephu Roeschu, Rogeru Salzmannu, Sharon Danley, Thomasu McKagueu, Davidu Ripperu, Ellen Coin, Maureen McCarthy, Virginiji Ruggiero, Johnu Starkweatheru i svojoj majci, Dorothy Woolfolk. Njihove su primjedbe neizmjerno pridonijele kvaliteti ove knjige. Također bih htjela zahvaliti svojoj agentici, Jean Naggar, koja je bila spremna riskirati s nedovršenim rukopisom; Irene Prokop, svojoj prvoj urednici u izdavačkoj kući Crown, čiji su srdačnost i oduševljenje ovom knjigom bili tako ohrabrujući; i Betty A. Prashker, koja je preuzela uredničku ulogu kad je Irene otišla. Dugujem srdačnu zahvalnost svima onima koji su me podržavali i hrabrili tijekom sedam godina istraživanja i pisanja: mojoj kćeri Emily i mom mužu Richardu, borcima s prve linije; mojoj šogorici Donni Willis Cross, koja je vjerovala u mene i moju knjigu, čak i onda kad je i mene napuštala nada; Mary Putman, koja je na sebe preuzela dodatni dio tereta tako da bih ja mogla slobodno pisati; Patriciji Waelder i Normi Chini, pouzdanim saveznicama, koje su se brinule da me nitko ne ometa u radu; Susan Francesconi, čije mi je društvo tijekom naših dugih zajedničkih šetnji pomagalo da sačuvam zdrav razum; Joanni Woolfolk, Lisi Strick, Jamesu MacKillopu i Kathleen Eisele. Kao što je rekao William Shakespeare, »bogat sam onoliko koliko imam prijatelja«. Iznad svega željela bih zahvaliti svome ocu, Williamu Woolfolku, kojemu je ova knjiga s pravom posvećena. Bez njegova pouzdanog vodstva i ohrabrenja ova knjiga nikada ne bi bila napisana.

UVOD Bilo je to dvadeset i osmoga dana Wintarmanotha1 godine Gospodnje 814, a ni najstariji stanovnici nisu pamtili tako oštru zimu. Hrotrud, seoska babica u Ingelheimu, probijala se kroz snijeg prema kanonikovoj zemunici. Kroz stabla je provalio novi nalet vjetra i po cijelom joj tijelu prosuo ledene prste, tražeći pukotine i zakrpe na tankoj vunenoj odjeći. Šumska staza bila je prekrivena dubokim snijegom, a sa svakim novim korakom utonula bi u snijeg gotovo do koljena. Snijeg joj se lijepio po obrvama i trepavicama te je stalno brisala lice kako bi vidjela kamo ide. I šake i stopala boljeli su je od hladnoće usprkos slojevima lanenih krpa kojima su bili omotani. Na stazi ispred nje pojavila se crna mrlja. Bila je to mrtva vrana. Čak su i tako otporni strvinari umirali od gladi te zime jer nisu mogli kljunovima razderati meso sa smrznutih crkotina. Hrotrud je zadrhtala i ubrzala korak. Kanonikova žena Gudrun počela je rađati mjesec dana prije očekivanog datuma. Prekrasno vrijeme za novorođenče, pomislila je Hrotrud ogorčeno. Samo prošlog mjeseca rodilo se petero djece, a nijedno nije živjelo dulje od tjedan dana. Zapuh vjetrom nošenog snijega zaslijepio je Hrotrud i na trenutak je izgubila iz vida slabo označenu stazu. Osjetila je navalu panike. Više je stanovnika sela već izgubilo život na isti način, tumarajući u krugovima nedaleko od vlastita doma. Natjerala se na trenutak mirno stajati dok se snijeg komešao oko nje i okruživao je bijelim krajolikom bez prepoznatljivih kontura. Kad je vjetar napokon jenjao, ipak je uspjela vidjeti obris staze. Ponovno je krenula naprijed. Više nije osjećala bol u šakama i stopalima; potpuno su obamrli od hladnoće. Znala je što bi to moglo značiti, ali si nije mogla priuštiti razmišljati o tome; najvažnije je bilo da ostane mirna. Moram razmišljati o još nečemu, a ne samo o hladnoći. Zamislila je dom u kojem je odrasla, kuću, zapravo imućni župni dvor koji je zauzimao šest hektara. Bila je to topla i dobro sagrađena kuća sa zidovima od čvrste drvene građe, daleko ljepša od susjednih domova izgrađenih od drvenih letvi premazanih blatom. Na središnjem ognjištu plamtjela je vatra, a dim se spiralno uspinjao prema otvoru na krovu. Hrotrudin otac nosio je skupi prsluk od vidrina krzna preko lijepe lanene tunike, a majka je na dugoj crnoj kosi nosila svilene vrpce. I sama Hrotrud imala je dvije tunike sa širokim rukavima i toplu pelerinu od najfinije vune. Još uvijek se sjećala osjećaja ugode na koži koju je stvarao meki, glatki i skupi materijal. Sve je završilo tako brzo. Dva sušna ljeta a zatim žestoka studen uništili su žetvu. Ljudi su posvuda umirali od gladi; a iz Thurungije su dopirale glasine o ljudožderstvu. Zahvaljujući razboritoj prodaji obiteljskih dobara, Hrotrudin otac uspijevao je neko vrijeme sačuvati obitelj od gladi. Hrotrud je plakala kad su joj oduzeli vunenu pelerinu. Tada joj se činilo da joj se nije moglo dogoditi ništa gore. Imala je tek osam godina i nije još mogla shvatiti užas i okrutnost svijeta. Probila se kroz još jedan veliki snježni nanos boreći se istovremeno sa sve jačom vrtoglavicom. Prošlo je već nekoliko dana otkad je zadnji put nešto pojela. No, dobro. Ako sve dobro prođe, večeras ću se pogostiti. Ako kanonik bude zadovoljan, možda dobijem i komadić slanine za ponijeti kući. Ta joj je misao vratila dio snage. Hrotrud se pojavila na čistini. Točno ispred sebe ugledala je mutne obrise zemunice. Ovdje, iza zaklona od stabala, snijeg je bio još dublji, ali je počela žuriti probijajući se s mukom pomoću snažnih bedara i ruku, sada uvjerena da je sigurnost blizu. Kad je stigla do vrata, jednom je pokucala i odmah ušla; bilo je prehladno da bi se brinula o uobičajenim normama ponašanja. Kad je ušla, zastala je trepćući u tami. Jedini prozor na zemunici već je bio obložen daskama za zimu; jedino svjetlo dolazilo je od vatre na ognjištu i nekoliko 1

Karlo Veliki uveo je nove nazive mjeseca prema rimskim nazivima; Wintarmanoth je siječanj (nap. prev.).

zadimljenih lojanica razbacanih po cijeloj sobi. Trenutak kasnije oči su joj se počele privikavati na polumrak i ugledala je dva dječaka koja su sjedila uz vatru na ognjištu sasvim blizu jedan drugoga. »Je li dijete već stiglo?« upitala je Hrotrud. »Ne još«, odgovorio je stariji dječak. Hrotrud je promrmljala kratku molitvu zahvale svetom Kuzmi, zaštitniku babica. Već je više puta tako prevarena za zaradu, otpravljena bez i jednog novčića iako se trebao uračunati i trud uložen u sam dolazak. Pokraj ognjišta je zgulila smrznute krpe sa šaka i stopala, i kriknula od zabrinutosti kad je ugledala njihovu blijedu plavobijelu boju. Sveta Majko, nemoj dopustiti da ih odnese mraz. Selo bi imalo slabu korist od obogaljene babice. Na isti je način postolar Elias izgubio svagdanji kruh. Kad ga je uhvatila oluja na povratku iz Mainza, vrhovi prstiju su mu pocrnjeli i otpali za samo tjedan dana. Sad je ispijen i dronjav čučao pokraj crkvenih vrata i prosio za goli život ovisan o tuđem milosrđu. Hrotrud je nepokolebljivo tresla glavom dok je štipala i masirala ukočene prste na rukama i nogama, a dvojica su je dječaka tiho promatrala. Umirio ju je pogled na njih dvojicu. Bit će to lagan porod, rekla je samoj sebi, nastojeći ne misliti više na jadnog Eliasa. Na koncu, uz moju je pomoć Gudrun i ovu dvojicu lako rodila. Starijem je dječaku sada moglo biti skoro šest godina; bio je krupno dijete s licem koje je odavalo bistrinu uma. Mlađi je bio trogodišnjak okruglih obraza koji se njihao amo—tamo mrzovoljno šišajući palac. Obojica su bili tamnoputi poput oca; nijedan nije s majčine saske strane naslijedio neobičnu bijelozlatnu kosu. Hrotrud se sjećala kako su svi muškarci u selu zurili u Gudruninu kosu kad ju je kanonik doveo s jednog od misionarskih pohoda u Sasku. Isprva je činjenica da se kanonik oženio izazvala priličnu buru. Neki su tvrdili da je to protiv zakona, da je Imperator izdao proglas kojim se crkvenim službenicima zabranjuje ženidba. Drugi su tvrdili da to nije bilo tako jer je bilo jasno da bi bez žene muškarac bio podložan svim vrstama iskušenja i pokvarenosti. Govorili su kako samo treba pogledati redovnike iz Stabla koji su sramotili Crkvu razvratnim životom i bučnim pijankama. A sigurno je bila istina da je kanonik bio trezven i marljiv čovjek. Soba je bila topla. Na velikom su ognjištu bile naslagane debele cjepanice breze i hrasta; dim je sukljao prema otvoru na slamnatom krovu. Bio je to dobro sagrađen stambeni prostor. Zidovi od drvene građe bili su čvrsti i debeli, a pukotine između njih bile su gusto zatvorene slamom i ilovačom koja je sprečavala ulazak hladnoće. Jedini prozor bio je obložen čvrstim hrastovim daskama, što je bila dodatna mjera zaštite od nordostronija, ledenih zimskih vjetrova sa sjeveroistoka. Kuća je bila dovoljno velika da se mogla podijeliti u tri zasebna odjeljka; jedan je sadržavao prostor u kojem su spavali kanonik i njegova žena, drugi je bio namijenjen domaćim životinjama koje su tu nalazile zaklon za oštre zime — Hrotrud je čula nježno gurkanje i struganje kopita s lijeve strane — treći, u kojem se nalazila, bio je središnja prostorija gdje je obitelj radila i jela i u kojoj su spavala djeca. Osim biskupa, čija je kuća bila izgrađena od kamena, nitko u Ingelheimu nije imao bolji dom. Hrotrud je počela osjećati trnce i kucanje u udovima koji su značili povratak osjeta. Pregledala je prste; bili su grubi i suhi, ali je plavičastu boju zamijenio sjaj zdrave ružičaste. Uzdahnula je s olakšanjem i donijela odluku da će svetom Kuzmi ponuditi žrtvu zahvalnicu. Hrotrud se zadržala pokraj vatre još nekoliko minuta uživajući u njezinoj toplini; a zatim je klimnula glavom, ohrabrila dječake tapšanjem i požurila iza pregrade gdje je čekala žena u trudovima. Gudrun je ležala na krevetu od treseta pokrivenom svježom slamom. Kanonik, tamnokosi čovjek s gustim nadvijenim obrvama koje su mu davale vječno strog izraz lica, sjedio je sa strane. Pozdravio je Hrotrud klimanjem, a zatim je pozornost usmjerio na veliku u drvo ukoričenu knjigu koja mu se nalazila u krilu. Hrotrud je kod prijašnjih posjeta kućici već vidjela knjigu, ali je i sam pogled na nju izazivao strahopoštovanje. Bio je to primjerak Biblije, a to je ujedno bila jedina knjiga koju je ikada vidjela. Kao ni drugi seljani, ni Hrotrud nije znala ni čitati ni pisati. Znala je, međutim, da je ta knjiga blago, vrednije u čistom zlatu od svega što cijelo selo može zaraditi u

godini dana. Kanonik ju je donio sa sobom iz rodne Engleske, gdje knjige nisu bile tako rijetke kao u Franačkoj. Hrotrud je odmah vidjela da je Gudrun u lošem stanju. Disanje joj je bilo plitko, puls opasno ubrzan, cijelo tijelo naduto i otečeno. Babica je prepoznala znakove. Nije se smjelo izgubiti ni trenutka. Posegnula je u svoju vreću i izvukla stanovitu količinu golublje balege koju je pažljivo skupila ujesen. Vratila se do ognjišta, bacila balegu na vatru, promatrajući sa zadovoljstvom kad se počeo uspinjati tamni dim, čisteći zrak od zlih duhova. Morat će joj smanjiti bolove kako bi se mogla opustiti i roditi to dijete. Za to će upotrijebiti buniku. Uzela je svežanj malih žutih cvjetova s ljubičastim žilicama, stavila ih u glineni mužar i vješto izmljela u prah, mršteći se od trpkog mirisa koji se širio. Zatim je prelila prah šalicom jakog crnog vina i odnijela je Gudrun. »Što joj to namjeravaš dati?« upitao je kanonik nenadano. Hrotrud je počela objašnjavati; gotovo je i zaboravila na njegovo prisustvo. »Porod ju je oslabio. Ovo će smanjiti bol i pomoći da se dijete rodi.« Kanonik se namrštio. Uzeo je buniku iz Hrotrudinih ruku, zaobišao pregradu i bacio je u vatru gdje je nakratko zapištala, a zatim nestala. »Ženo, to je svetogrđe.« Hrotrud se zaprepastila. Tjednima je mukotrpno tražila i skupljala tu malu količinu dragocjenog lijeka. Okrenula se prema kanoniku, spremna iskaliti svoj bijes, ali se zaustavila kad je srela neumoljiv pogled. »Zapisano je«, potmulo je kucnuo Bibliju kako bi naglasio riječi, »'Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’, u mukama djecu ćeš rađati.’2 Takav lijek nije svet!« Hrotrud je bila ozlojeđena. U njezinu lijeku nije bilo ničega ne- kršćanskog. Nije li svaki put kad je iščupala jednu od biljaka iz zemlje izrekla devet Očenaša? Kanonik se nikada nije branio kad je njemu davala buniku kako bi mu olakšala česte zubobolje. Ipak, nije kanila raspravljati s njim. Bio je utjecajan čovjek. Jedna riječ o »bezbožnim« postupcima i Hrotrud bi bila uništena. Gudrun je zastenjala od teške boli još jednog truda. No, dobro, mislila je Hrotrud. Ako kanonik ne dopušta buniku, morat će pokušati s drugim pristupom. Ponovno je uzela vreću i iz nje izvadila dugi komad platna, odrezan prema Naravnoj Veličini Krista. Krećući se žustro i učinkovito, čvrsto je omotala platno oko Gudrunina trbuha. Gudrun je stenjala dok ju je Hrotrud namještala. Pokreti su je boljeli, ali tu se nije moglo pomoći. Hrotrud je iz svoje vreće izvadila maleni paket, pažljivo umotan u komadić svilene tkanine koji ga je štitio. Unutra je bilo jedno od njezinih blaga — kost gležnja zeca ubijenog na Božić. Izmolila ju je od lovaca samoga Imperatora prošle zime. S osobitom je pažnjom odrezala tri tanke iverice i stavila ih Gudrun u usta. »Polako ih žvačite«, uputila je Gudrun koja je slabašno klimnula. Hrotrud se smjestila jer joj je jedino preostalo čekati. Krajičkom oka proučavala je kanonika, koji se sav namrštio od koncentracije usmjerene na Bibliju, a mrštio se toliko da su mu se obrve zapravo spojile iznad korijena nosa. Gudrun je ponovno zastenjala i sva se svinula od bolova, ali kanonik nije podigao pogled. Hladan je, zaključila je Hrotrud. Pa ipak, mora biti vatre u tim slabinama, jer je valjda ne bi uzeo za ženu. Koliko li je vremena prošlo otkad je kanonik doveo kući ženu iz Saske, prije deset — ili možda jedanaest? — zima. Gudrun nije bila mlada po franačkim standardima, imala je tada možda dvadeset šest ili dvadeset sedam godina, ali je bila iznimno lijepa, s dugom bijelozlatnom kosom i plavim očima tipičnim za manjine. Izgubila je cijelu obitelj u pokolju u Verdenu. Toga dana na tisuće Sasa radije je izgubilo život nego prihvatilo istinu o Našem Gospodinu Isusu Kristu. Ludi barbari, mislila je Hrotrud. Meni se to sigurno ne bi dogodilo. Ona bi se zaklela na bilo što, što bi od nje mogli tražiti, a kad bolje razmisli, i sad bi to učinila ako bi barbari ikada iznova poharali Franačku, zaklela bi se vjerovati u bogove u koje bi oni tražili da vjeruje, bez obzira koliko strani i strašni bili. To nije mijenjalo ništa. Tko bi mogao znati što se zbiva u srcu neke osobe? Mudra je žena sama donosila odluke. 2

Svi navodi iz Biblije u ovoj knjizi preuzeti su iz izdanja Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2006. (nap. prev.).

Vatra je iskrila i treperila; plamen se stišao. Hrotrud je prešla preko sobe do hrpe cjepanica naslaganih u kutu, izabrala dvije povelike cjepanice breze i stavila ih na ognjište. Promatrala je kako su se pišteći rasporedile na vatri i kako su ih plameni jezici liznuli sa svih strana. Zatim se okrenula provjeriti kako je Gudrun. Prošlo je dobrih pola sata otkad je Gudrun uzela iverice zečje kosti, ali se ništa nije promijenilo u njezinu stanju. Čak i taj snažni lijek nije doveo do željenog učinka. Bolovi su i dalje bili nepravilni i neučinkoviti, a Gudrun je bila sve slabija. Hrotrud je tegobno uzdahnula. Očigledno je bilo da će morati posegnuti za jačim sredstvima. Kad je rekla kanoniku da će trebati pomoć oko poroda, pokazalo se da će upravo on biti problem. »Pošaljite po žene iz sela«, rekao joj je odlučno. »Ah, gospodine, to je nemoguće. Koga se može poslati?« Hrotrud je izražajno podigla dlanove. »Ja ne mogu ići jer me vaša žena treba ovdje. Vaš stariji sin ne može ići jer bi se, iako je bistar momčić, po ovakvom vremenu mogao izgubiti. I ja sam se zamalo izgubila.« Kanonik je zurio u nju pogledom skrivenim iza tamnih obrva. »U redu«, rekao je, »sam ću otići.« Dok je ustajao, Hrotrud je nestrpljivo potresla glavom. »Od toga neće biti koristi. Dok se vratite, bit će prekasno. Zapravo trebam vašu pomoć, i to brzo ako želite da vam žena i dijete ostanu živi.« »Moju pomoć? Jesi li ti poludjela, babice? To«, pokazao je s odbojnošću prema krevetu, »su ženska posla, i nečista su. Ja s tim neću imati ništa.« »Onda će vaša žena umrijeti.« »To je u Božjim rukama, ne u mojim.« Hrotrud je slegnula ramenima. »Meni je svejedno. Ali neće vam biti lako podići dvoje djece bez majke.« Kanonik je ukočeno gledao u Hrotrud. »Zašto bih vam vjerovao? Već je rađala bez ikakvih problema. Okrijepio sam je svojim molitvama. Ne možete znati da će umrijeti.« To je bilo previše. Hrotrud nije namjeravala trpjeti da kanonik ili bilo tko drugi sumnja u njezinu vještinu babice. »Vi ste taj koji ništa ne zna«, rekla je oštro. »Niste je ni pogledali. Idite i pogledajte je sad; zatim mi dođite reći da ne umire.« Kanonik je otišao do kreveta i pogledao svoju ženu. Mokra kosa zalijepila joj se za kožu koja je promijenila boju u žućkastobijelu; oči s tamnim podočnjacima djelovale su prazno i utonulo u glavu, a da nije bilo teškog, nepravilnog izdisanja, mislio bi da je već umrla. »Dakle?« potaknula ga je Hrotrud. Kanonik se okrenuo kako bi joj vidio lice. »Tako mi Boga, ženo! Zašto niste doveli i druge žene?« »Kao što ste i sami rekli, gospodine, vaša je žena već rađala bez imalo problema. Nije bilo razloga očekivati da tako ne bude i sad. Osim toga, tko bi došao po ovakvom vremenu?« Kanonik je ponosno zakoraknuo prema ognjištu, a zatim je počeo odmjereno i uzrujano hodati amo—tamo. Na koncu se zaustavio. » Što želite da radim?« Hrotrud se vedro nasmijala. »Oh, ništa teško, gospodine, ništa teško.« Odvela ga je natrag do kreveta. »Kao prvo, pomozite mi da je podignem.« Stojeći svatko s jedne strane kreveta, zgrabili su Gudrun ispod ruku i podigli je. Tijelo joj je bilo teško, ali su je zajedno uspjeli podići na noge, a zatim se njišući naslonila na muža. Kanonik je bio jači nego što je Hrotrud mislila. To je bilo dobro jer će joj sva njegova snaga dobro doći za ono što je slijedilo. »Moramo dijete silom dovesti u pravi položaj. Kad vam dam znak podignite je što više možete. I snažno je protresite.« Kanonik je klimnuo, turobno stisnutih usana. Gudrun je visjela između njih poput mrtvog tereta, a glava joj je pala na grudi. »Dignite je!« povikala je Hrotrud. Dizali su Gudrun vukući je za ruke, a zatim su je tresli

podižući i spuštajući. Gudrun je vikala i borila se, pokušavajući se osloboditi. Bol i strah dali su joj iznenađujuću snagu i njih su je dvoje jedva uspijevali obuzdati. Da mi je barem dopustio da joj dam buniku, mislila je Hrotrud. Sad bi već bila polusvjesna. Brzo su je spustili, ali se nastavila opirati i vikati. Hrotrud je ponovno dala znak, pa su Gudrun opet podigli, protresli i spustili na krevet, gdje je ležala napola u nesvjestici mrmljajući nešto na svom barbarskom materinskom jeziku. Dobro, pomislila je Hrotrud. Ako budem dovoljno brza, sve će završiti prije nego se osvijesti. Hrotrud je gurnula šaku u porođajni kanal i počela tražiti otvor maternice. Bila je kruta i otečena od dugih sati neuspješnog poroda. Pomoću nokta na kažiprstu desne ruke, koji je održavala dugačkim baš za tu svrhu, Hrotrud je razderala tkivo koje se opiralo. Gudrun je zaječala, a zatim potpuno omlitavjela. Topla krv potekla je preko Hrotrudine šake, niz njezinu ruku, pa na krevet. Na koncu je osjetila kako otvor popušta. Uz radostan uzvik, Hrotrud je ponovno gurnula šaku i uhvatila bebinu glavu, nježno pritiskujući nadolje. »Primite je za ramena i povucite prema meni«, uputila je kanonika čije je lice potpuno poblijedilo. Unatoč tomu poslušao ju je; Hrotrud je osjećala kako se pritisak pojačava kad je kanonik udružio svoju snagu s njezinom. Nakon nekoliko minuta beba se počela spuštati u porođajni kanal. I dalje je postojano vukla, pazeći da ne ozlijedi mekane kosti djetetove glave i vrata. Napokon se pojavilo tjeme prekriveno gustom vlažnom kosicom. Hrotrud je s lakoćom izvukla glavicu, a zatim lagano okrenula tijelo kako bi omogućila izlazak najprije desnog, a zatim i lijevog ramena. Još jedan čvrsti trzaj i malo je mokro tijelo kliznulo u Hrotrudine ruke koje su ga čekale. »Djevojčica«, objavila je Hrotrud. »I to snažna, ako je suditi po izgledu«, dodala je primijetivši uz pohvalu snažan djetinji plač i zdravu ružičastu boju. Okrenula se i srela kanonikov ukočeni pogled pun negodovanja. »Djevojčica«, rekao je. »Dakle sve je bilo uzalud.« »Nemojte to govoriti, gospodine.« Hrotrud se iznenada užasnula od misli kako će kanonikovo razočarenje možda značiti slabiji obrok. »Dijete je zdravo i snažno. Neka joj Bog podari život na čast vašeg imena.« Kanonik je zatresao glavom. »Ona je Božja kazna. Kazna za moje grijehe — i njezine.« Pokazao je prema Gudrun koja je nepomično ležala. »Hoće li preživjeti?« »Da.« Hrotrud se nadala da zvuči uvjerljivo. Nije si mogla priuštiti da kanonik pomisli kako je doživio dvostruko razočarenje. Još uvijek se nadala da će te noći okusiti meso. A uostalom, postojala je posve razumna šansa da će Gudrun doista preživjeti. Istina je da je porod bio nasilan. Nakon tako teških iskušenja mnoge je žene znala oboriti groznica i bolest od koje se kopni. Ali Gudrun je bila snažna; Hrotrud će joj obraditi ranu ljekovitom masti od crnog pelina i lisičjeg sala. »Da, ako je Božja volja, živjet će«, ponovila je odlučno. Nije osjećala da je potrebno dodati kako vjerojatno više neće moći rađati. »I to je nešto«, rekao je kanonik. Otišao je do kreveta i stao promatrati Gudrun. Nježno je dotaknuo bijelozlatnu kosu, sada potamnjelu od znoja. Na trenutak je Hrotrud pomislila da će je poljubiti. Zatim mu se izraz lica izmijenio; izgledao je ozbiljno, čak ljutito. »Per mulierem culpa successit«, rekao je. »Grijeh je prouzročila žena.« Ispustio je uvojak kose i odmaknuo se. Hrotrud je zatresla glavom. Nešto iz Biblije, nema sumnje. Kanonik je svakako bio čudak, ali to se nje nije ticalo. Hvala Bogu. Požurila je dovršiti čišćenje krvi i porođajnih izlučevina s Gudrun, kako bi mogla krenuti kući za dnevne svjetlosti. Gudrun je otvorila oči i vidjela kanonika koji je stajao iznad nje. Pokušala mu se nasmiješiti, ali je smiješak zamro na njezinim usnicama kad je vidjela izraz u njegovim očima. »Mužu?« rekla je sumnjičavo. »Djevojčica«, rekao je kanonik hladno, ne trudeći se skriti svoje negodovanje. Gudrun je klimnula glavom, puna razumijevanja, a zatim se okrenula licem prema zidu. Kanonik je krenuo svojim putem, na trenutak zastao pogledati djetešce već sigurno zaštićeno u

krevetiću od slame. »Ivana. Zvat ćemo je Ivana«, objavio je i naglo napustio sobu.

1 Negdje u blizini prasnuo je grom i dijete se probudilo. Pomakla se u krevetu tražeći toplinu i osjećaj sigurnosti uz tijela starije braće. A onda se sjetila. Braća su otišla. Padala je kiša, teški proljetni pljusak koji je ispunjavao noćni zrak slatko-kiselim mirisom svježe poorane zemlje. Kiša je tutnjala po krovu kanonikove zemunice, ali je gusto spletena slama krovišta očuvala sobu suhom, osim na jednom ili dva mjesta u kutovima gdje je voda najprije probila put, a zatim nastavila kapati teškim sporim kapima koje su padale po utrtom zemljanom podu. Vjetar je osnažio, a obližnji hrast počeo je kucati na zidove zemunice u nejednolikom ritmu. Sjena njegovih grana prosula se po sobi. Dijete je ukočeno promatralo kako se divovski mračni prsti uvijaju po stranicama kreveta. Pokušavali su je dohvatiti, pozivajući je, zbog čega se skvrčila i uzmaknula. Mama, pomislila je. Već je otvorila usta pozvati je, a zatim se zaustavila. Ispusti li zvuk, prijeteća ruka će je zgrabiti. Ležala je prestravljeno i ni snaga volje nije je mogla pokrenuti. A onda je njezina brada pokazala odlučnost. Morala je to učiniti, pa joj drugo i nije preostalo. Krećući se savršeno polako i ne skidajući pogled s neprijatelja, sišla je s kreveta. Stopalima je dotaknula hladnu površinu zemljanog poda; poznati osjećaj umirio ju je. Gotovo da se i nije usudila disati dok je krenula unatrag prema odjeljku gdje je spavala majka. Bljesnula je munja; prsti su se pomaknuli i produljili, slijedeći je. Grlo joj se stisnulo od napora kojim je progutala krik. Prisilila se ići polako i nikako ne potrčati. Skoro je stigla. Iznenada joj se iznad glave prolomila nova tutnjava groma. Istovremeno nešto ju je dotaknulo s leđa. Jauknula je, okrenula se i potrčala iza odjeljka, spotaknuvši se preko stolice na koju je naletjela. U tom je dijelu kuće vladala tišina koju je narušavalo jedino majčino ujednačeno disanje. Sudeći po zvuku, dijete je moglo zaključiti da je u dubokom snu jer je ni buka sudara sa stolicom nije probudila. Pojurila je do kreveta, podigla vuneni pokrivač i kliznula ispod. Majka je ležala na boku, usnice su joj bile blago rastvorene, a njezin je dah milovao djetetov obraz. Ugnijezdila se pokraj majke, osjećajući mekoću njezina tijela kroz tanku lanenu košulju. Gudrun je zijevnula i promijenila položaj, probuđena pokretom. Otvorila je oči i pospano pogledala dijete. Zatim se potpuno razbudila, ispružila je ruku i zagrlila kćer. »Ivana«, nježno ju je ukorila i poljubila meku dječju kosu. »Malena, trebala bi spavati.« Pričajući brzo i tonom povišenim od straha, Ivana je majci ispričala o ruci čudovišta. Gudrun je slušala milujući kćer i mrmljajući riječi ohrabrenja. Nježno je prstima prešla preko dječjeg lica koje se tek naziralo u tami. Nije bila lijepa, skrušeno je razmišljala Gudrun. Previše je sličila na njega s tipično engleskim debelim vratom i širokom čeljusti. Njezino je malo tijelo već bilo nabijeno i zdepasto, a ne vitko i skladno kao kod Gudrunina naroda. Ali su djetetove oči bile dobroćudne, velike i izražajne i zelene boje sa zjenicama poput tamnosivih kolutova dima. Gudrun je podigla uvojak Ivanine kosice i pomilovala ga, uživajući u načinu kako je blistala, bijelozlatna čak i u tami. Moja kosa. Ne gruba crna kosa njezina muža ili njegova okrutna, crnomanjasta naroda. Moje dijete. Zamotala je uvojak oko kažiprsta i nasmiješila se. Barem je ovo jedno moje. Umirena majčinom pažnjom, Ivana se opustila. Oponašala je zaigrano majku i počela potezati Gudruninu dugu pletenicu, rasplećući je sve dok se nije prosula po cijeloj glavi. Ivana se divila kosi koja se prelijevala po tamnom vunenom pokrivaču poput gustog vrhnja. Nikada prije nije vidjela majčinu kosu raspletenu. Kanonik je uporno zahtijevao da je mora nositi uredno spletenu i skrivenu pod grubom lanenom kapicom. Njezin je muž rekao da je ženska kosa mreža u koju

sotona hvata dušu muškarca. A Gudrunina kosa bila je iznimno lijepa, duga i meka i bijelozlatna, bez ijedne sijede vlasi, iako je već bila stara žena koja je prevalila trideset i šest zima. »Zašto su Matej i Ivan otišli?« upitala je Ivana iznenada. Majka joj je to već nekoliko puta objasnila, ali je Ivana zaželjela čuti objašnjenje iznova. »Znaš zašto. Tvoj ih je otac poveo sa sobom na misionarski pohod.« »Zašto i ja nisam mogla ići?« Gudrun je strpljivo uzdahnula. To je dijete stalno postavljalo pitanja. »Matej i Ivan su dječaci; jednoga će dana biti svećenici kao i otac. Ti si djevojčica i zato ta pitanja nisu tvoja briga.« Vidjevši da Ivana nije bila zadovoljna odgovorom, dodala je: »Osim toga si premlada.« Ivana se naljutila. »Ove sam zime napunila četiri godine!« Gudrunine oči zasjale su jer se zabavljala promatrajući punašne dječje obraščiće. »Ah da, zaboravila sam, sad si već velika djevojčica, zar ne? Već imaš četiri godine! To zvuči jako odraslo.« Ivana je mirno ležala dok joj je majka milovala kosu. A zatim je zapitala: » Što su to nevjernici?« Njezin otac i braća puno su razgovarali o nevjernicima prije odlaska. Ivana nije razumjela što su točno nevjernici, iako je zaključila da je to moralo biti nešto loše. Gudrun se ukočila. Ta je riječ za nju imala moć zazivanja duhova. Izgovarali su je vojnici osvajači dok su pljačkali njezin dom i klali joj obitelj i prijatelje. Bili su to crnomanjasti okrutni vojnici franačkog cara Karla. Sad kad više nije bio živ, ljudi su ga zvali »Magnus«. »Carolus Magnus«. Karlo Veliki. Gudrun se pitala bi li ga tako zvali da su vidjeli kako njegovi vojnici otimaju novorođenčad iz ruku saskih majki, zamahuju njima, a zatim im razbijaju glave o već okrvavljene stijene? Gudrun je podigla ruku s Ivanine kose i okrenula se na leđa. »To je pitanje koje moraš postaviti svome ocu«, rekla je. Ivana nije bila sigurna što je učinila krivo, ali je čula kako je majčin glas postao strog i znala je da će je poslati natrag u vlastiti krevet ako ne smisli nešto čime bi popravila štetu. Brzo je rekla: »Pričaj mi o Starima.« »Ne mogu. Tvoj otac ne odobrava pričanje takvih priča.« Njezine su riječi istovremeno zvučale kao izjava i kao pitanje. Ivana je znala što činiti. Svečano je stavila obje ručice na srce i izgovorila zakletvu točno onako kako ju je majka podučila, zaklinjući se svetim imenom Thora Gromovnika da će zauvijek čuvati tajnu. Gudrun se nasmijala i privukla Ivanu bliže. »Dobro, mala prepelice. Ispričat ću ti priču kad već tako dobro znaš kako pitati.« Glas joj je opet bio topao, sjetan i blagozvučan kad je započela priču o Odinu, Thoru i Freyji, kao i drugim bogovima koji su nastanjivali njezino sasko djetinjstvo prije dolaska Karlovih vojski koje su donijele Kristov nauk uz krvoproliće i palež. Započela je ritmičan napjev o Asgardu, blistavom domu bogova, mjestu koje su krasili zlatni i srebrni dvorci, a do kojeg se jedino moglo doći preko Bifrosta, zagonetna dugina mosta. Most je čuvao Heimdall Čuvar koji nikada nije spavao, a imao je tako oštar sluh da je mogao čuti i kako trava raste. U najljepšem od svih dvoraca, Valhali, živio je Odin, otac—bog, na čijim su ramenima sjedila dva gavrana, Huginn, Misao i Muninn, Sjećanje. Dok su se drugi bogovi gostili, Odin je na svome prijestolju promišljao ono što su mu rekli Misao i Sjećanje. Ivana je sretno klimnula glavom. Bio je to njezin omiljeni dio priče. »Pričaj mi o Zdencu mudrosti«, molila je. »Iako je već bio jako mudar«, objasnila joj je majka, »Odin je uvijek tražio još više mudrosti. Jednoga je dana otišao do Zdenca mudrosti koji je čuvao Mimir Mudri i zatražio gutljaj vode. 'Koliko ćeš platiti?’ upitao ga je Mimir. Odin je odgovorio Mimiru da može zatražiti sve što želi. 'Mudrost se uvijek mora kupiti bolom’, odgovorio je Mimir. 'Želiš li popiti vodu iz ovog zdenca, morat ćeš platiti jednim svojim okom.’« Ivanine su oči zasjale od uzbuđenja i uzviknula je: »I Odin je pristao, mama, zar ne? Učinio je to!« Majka je klimnula glavom. »Iako je to bila teška odluka, Odin je pristao izgubiti oko. Popio je

vodu. Nakon toga, prenio je čovječanstvu mudrost koju je stekao.« Ivana je podigla pogled prema majci, a oči su joj se raširile od ozbiljnosti. »Bi li to i ti napravila, mama, kako bi postala mudra i znala sve o svim stvarima?« »Samo bogovi donose takve odluke«, odgovorila je. A kako ju je dijete i dalje upitno promatralo, Gudrun je priznala: »Ne. Previše bih se bojala.« »I ja«, rekla je Ivana zamišljeno. »Ali željela bih to učiniti. Željela bih znati što bi mi zdenac mogao reći.« Gudrun se nasmiješila promatrajući zaokupljenost na malenom licu. »Možda ti se ne bi svidjelo ono što bi tamo naučila. U našem narodu postoji izreka. ’Srce mudra čovjeka rijetko je sretno.’« Ivana je klimnula iako nije baš sve razumjela. »A sad mi pričaj o stablu«, rekla je pritišćući se ponovno uz majku. Gudrun je počela opisivati Irminsul, čudesno stablo svemira. Stajalo je u najsvetijoj saskoj dubravi na izvoru rijeke Lippe. Njezin ga je narod štovao sve dok ga Karlove vojske nisu posjekle. »Bilo je prekrasno«, rekla je majka, »i tako visoko da mu nitko nije mogao vidjeti vrh. Ono —« Zaustavila se. Iznenada svjesna još nečijeg prisustva, Ivana je podigla pogled. Na vratima je stajao njezin otac. Majka se uspravila u krevetu. »Mužu«, rekla je. »Nisam očekivala tvoj povratak još dva tjedna.« Kanonik nije odgovorio. Uzeo je tanku voštanu svijeću sa stola u blizini vrata i otišao do ognjišta gdje ju je uronio u svjetlucavu žeravicu i pričekao da se zapali. Gudrun je izrekla nervozno: »Dijete se uplašilo grmljavine. Mislila sam da će je umiriti bezazlena priča.« »Bezazlena!« Kanonikov glas tresao se od napora kojim je kontrolirao svoj bijes. »Takvo bogohuljenje nazivaš bezazlenim?« Prešao je razdaljinu do kreveta u dva duga koraka, spustio svijeću i povukao deku, otkrivajući ih. Ivana je zagrlila majku, napola skrivena iza zavjese bijelozlatne kose. Kanonik se skamenio od nevjerice kad je ugledao Gudruninu raspletenu kosu. Tad ga je jarost svega obuzela. »Kako se usuđuješ! A izričito sam ti to zabranio!« Uhvatio je Gudrun i počeo je vući iz kreveta. »Nevjernička vještice!« Ivana se čvrsto držala za majku. Kanonikovo se lice smračilo. »Dijete, gubi se!« zaurlao je. Ivana je oklijevala rastrgana između straha i želje da nekako zaštiti majku. Gudrun ju je žurno odgurnula. »Da, idi. Idi brzo.« Kad se oslobodila majčina zagrljaja, skočila je na pod i potrčala. Na vratima se okrenula i ugledala oca koji je majku grubo vukao za kosu, zavrnuo joj glavu unazad i tako je natjerao na koljena. Ivana je krenula natrag u sobu. Zaustavila ju je strava kad je vidjela kako otac iz pojasa izvlači dugi lovački nož s drškom od kosti. »Forsachistu diabolae?« upitao je Gudrun na saskom, a glas mu je bio jedva zamjetniji od šapta. Kad nije odgovorila, naslonio je vrh noža na njezino grlo. »Reci riječi«, zarežao je prijeteći. »Reci ih!« »Ecforsacho allum diaboles«, Gudrun je odgovorila plačljivo, iako joj je u očima plamtio inat, »ivuercum and ivuordum, thunaer ende woden ende saxnotes ende allum ...« Prikovana od straha, Ivana je promatrala kako njezin otac povlači tešku gustu kosu njezine majke i zamahuje nožem. Čuo se zvuk paranja dok su se svileni uvojci razdvajali; duga traka bijeloga zlata nakratko je zalebdjela iznad tla. Ivana je stavila ruku preko usta kako bi ublažila jecaj, a zatim se okrenula i otrčala. U mraku se sudarila sa sjenom koja ju je pokušala dohvatiti. Vrisnula je od straha kad ju je zgrabila. Ruka čudovišta! Zaboravila je na njega! Borila se, udarala ga malim šakama i otimala se svom snagom, ali bilo je ogromno i čvrsto ju je držalo. »Ivana! Ivana, u redu je. To sam ja!« Riječi su se probile kroz njezin strah. Bio je to njezin desetogodišnji brat Matej, koji se vratio zajedno s ocem. »Vratili smo se. Ivana, prestani se opirati! U redu je. To sam ja.« Ivana je podigla ruku, dohvatila

glatku površinu prsnog križa, koji je Matej uvijek nosio, a zatim klonula od olakšanja u njegovu zagrljaju. Zajedno su sjedili u mraku i slušali prigušen, ali žestok zvuk noža koji je parao kosu njihove majke. U jednom su trenu začuli majčin vapaj boli. Matej je glasno izrekao kletvu. Kao odgovor se začuo jecaj s kreveta, gdje se njihov sedmogodišnji brat Ivan skrivao ispod pokrivača. Konačno su prestali zvukovi paranja. Nakon kratke stanke začula se tutnjava kanonikove molitve. Ivana je osjetila kako se Matej opušta; završilo je. Zagrlila ga je oko vrata i zaplakala. On ju je držao i nježno njihao. Nakon nekog vremena pogledala ga je. »Otac je nazvao mamu nevjernicom.« »Da.« »Ona to nije«, rekla je Ivana oklijevajući, »zar ne?« »Bila je nekada.« Vidjevši njezin užasnuti pogled nevjerice, dodao je. Bilo je to davno. Više nije tako. Ali priče koje ti je pričala bile su nevjerničke.« Ivana je prestala plakati; to je bio zanimljiv podatak. »Poznata ti je prva Božja zapovijed, zar ne?« Ivana je klimnula i poslušno izgovorila riječi: »Nemoj imati drugih bogova uz mene!« »Da. To znači da su bogovi o kojima ti je majka pričala krivi; grijeh je govoriti o njima.« »Da li Otac zato —« »Da.« Matej ju je prekinuo. »Morao je kazniti mamu za spas njezine duše. Nije slušala svoga muža, a i to je protiv Božje zapovijedi. »Zašto?« »Zato jer tako stoji u Svetoj Knjizi.« Počeo je recitirati: »’...jer je muž glava žene..., tako neka budu i žene u svemu svojim muževima!’« »Zašto?« »Zašto?« Matej se zapanjio. Nitko ga to nikada nije pitao. »Pa, valjda zato jer... jer su žene po prirodi podređene muškarcima. Muškarci su veći, jači i pametniji.« »Ali —« Ivana je počela odgovarati, ali ju je Matej prekinuo. »Dosta pitanja, sestrice. Trebala bi biti u krevetu. Dođi sad.« Odnio ju je u krevet i stavio pokraj Ivana koji je već spavao. Matej je bio dobar prema njoj; kako bi mu uzvratila, Ivana je zatvorila oči i namjestila se ispod pokrivača kao da spava. Ali bila je previše uznemirena i nije mogla zaspati. Ležala je u mraku zagledana u Ivana koji je čvrsto spavao blago otvorenih usta. On ne zna recitirati psaltire, a ima sedam godina. Ivana je imala tek četiri i već je znala prvih deset psalama napamet. Ivan nije bio pametan. Ali bio je dječak. Pa ipak, kako bi Matej mogao biti u krivu? On je znao sve; postat će svećenik kao i njihov otac. Ležala je budna u mraku i razmišljala o ovom problemu. Kad se već počela približavati zora, zaspala je nemirno, mučena snovima o silnim ratovima između ljubomornih i ljutitih bogova. Sam anđeo Gabrijel spustio se s Nebesa i borio se plamtećim mačem protiv Thora i Freyje. Boj je bio strašan i okrutan, ali su na kraju krivi bogovi bili otjerani, a Gabrijel je pobjednički stajao na vratima Raja. Njegov je mač nestao; u ruci mu je blistao kratki nož s drškom od kosti.

2 Drvena pisaljka brzo se pomicala oblikujući slova i riječi po mekom žutom vosku na pločici. Ivana je stajala u Matejevoj blizini i pažljivo promatrala kako prepisuje poduke toga dana. S vremena na vrijeme prestao bi pisati i mahnuo plamenom svijeće iznad pločice kako bi spriječio prebrzo stvrdnjavanje voska. Voljela je promatrati kako Matej piše. Njegova je zaoštrena pisaljka od kosti pretvarala vosak bez oblika u redove koji su krili tajanstvenu ljepotu. Čeznula je razumjeti značenje svakog pojedinog znaka i napeto je slijedila svaki pokret pisaljke, kao da će tako otkriti značenje u oblicima crta. Matej je spustio pisaljku i naslonio se na stolici, trljajući oči. Osjećajući da je pravi trenutak, Ivana se nagnula nad pločicu i pokazala na riječ. » Što tu piše?« »Jeronim. To je ime jednog od najvećih Otaca Crkve.« »Jeronim«, polako je ponovila. »Zvuči slično mome imenu.« »Neka od slova su ista«, složio se Matej, smiješeći se. »Pokaži mi.« »Bolje ne. Ocu se ne bi svidjelo kad bi otkrio.« »Neće otkriti«, molila je Ivana. »Molim te, Matej. Želim znati. Hoćeš li mi, molim te, pokazati?« Matej je oklijevao. »Pretpostavljam da nije nikakvo zlo ako te naučim napisati tvoje ime. Možda će ti koristiti jednoga dana kad budeš udata i kad budeš upravljala svojim kućanstvom.« Stavio je svoju ruku preko njezine i pomogao joj slijediti trag slova u njezinu imenu: I—V—A— N—A, s dugim svijenim a na kraju. »Dobro. Sad probaj sama.« Ivana je čvrsto zgrabila pisaljku, namjestila prste u neobičan i pomalo sputan položaj, tjerajući ih da oblikuju slova koja je zamislila. Jednom je čak i povikala od razočarenja jer nije mogla natjerati pisaljku da se kreće u željenom smjeru. Matej ju je umirio. »Polako, sestrice, polako. Tek ti je šest godina. U tim godinama pisanje nije lako. I ja sam počeo u toj dobi i još se sjećam. Samo polako, na kraju ćeš uspjeti.« Sljedećeg je jutra ustala rano i izišla van. U mekanoj zemlji koja je okruživala tor sa stokom, pisala je slova iznova i iznova sve dok nije bila sigurna da ih je dobro napisala. Zatim je ponosno pozvala Mateja kako bi svjedočio djelu njezinih ruku. »Pa to je stvarno jako dobro, sestrice. Jako, jako dobro.« U tom je trenutku zastao i promucao svjestan svoje krivnje: »Ali ocu se neće svidjeti ako sazna za ovo.« Ugazio je zemlju brišući sve znakove koje je napravila. »Ne, Matej, ne!« pokušala ga je odvući. Uznemirene bukom, svinje su složno počele roktati. Matej se sagnuo i zagrlio je: »U redu je, Ivana. Nemoj biti nesretna.« »Al—li, rekao si da su moja slova bila dobra!« »Ona jesu dobra.« Matej je bio iznenađen koliko su bila dobra; bolja od Ivanovih, a on je bio tri godine stariji. Uistinu, da Ivana nije bila djevojčica, Matej bi rekao kako će jednoga dana sigurno postati dobar pisar. Ali bilo je bolje ne puniti glavu djetetu ludim mislima. »Nisam smio ostaviti slova da ih Otac ne bi vidio; zato sam ih izbrisao.« »Hoćeš li me naučiti i druga slova, Matej? Hoćeš li?« »Već sam ti pokazao što nisam trebao.« Svečano i ozbiljno rekla mu je: »Otac neće saznati. Nikada mu neću reći, obećajem. A kad završim, jako ću pažljivo izbrisati sva slova koja napišem.« Njezine duboke, sivozelene oči

zaokupljeno su ga gledale i nagovarale ga da se složi. Matej je zatresao glavom popustljivo se smiješeći. U svakom slučaju je uistinu uporna, ta njegova sestrica. S ljubavlju ju je poškakljao ispod brade. »No, dobro«, pristao je. »Ali nemoj zaboraviti, to mora biti naša tajna.« Kasnije je to postala neka vrste igre. Kadgod su imali priliku, a to nije bilo toliko često koliko bi Ivana voljela, Matej bi joj pokazivao kako napisati slova na zemlji. Bila je marljiva učenica, a iako je Matej bio svjestan mogućih posljedica, bilo mu je teško odoljeti njezinu oduševljenju. I on je volio učiti, pa je tako njezin zanos pogađao njegovo srce. Usprkos tomu, i on je bio užasnut kad se jednoga dana pojavila noseći veliku u drvo ukoričenu Bibliju koja je pripadala njihovu ocu. » Što to radiš?« povikao je. »Vrati je natrag; nisi je smjela niti dotaknuti!« »Nauči me čitati.« » Što?« Njezina je smjelost bila zadivljujuća. »Dakle stvarno, sestrice, sad tražiš previše.« »Zašto?« »Pa... kao prvo, čitanje je daleko teže od pukog učenja abecede. Sumnjam da bi ikada uspjela naučiti.« »Zašto ne? Ti si naučio.« Nasmijao se popustljivo. »Da. Ali ja sam muškarac.« To nije baš bilo posve točno jer još nije napunio trinaest godina. Kad za malo više od godine dana napuni četrnaest, bit će uistinu muškarac. Ali bilo mu je drago što je već sad mogao tvrditi da je tako, a osim toga, njegova sestrica ionako nije znala razliku. »Mogu ja to. Znam da mogu.« Matej je uzdahnuo. Ovo neće biti lako. »Nije samo u tome stvar, Ivana. Opasno je i protuprirodno da djevojčica zna čitati i pisati.« »Sveta Katarina je znala. Biskup je tako rekao u svojoj propovijedi, sjećaš se? Rekao je da su je voljeli zbog njezine mudrosti i nauka.« »To je drukčije. Ona je bila svetica. Ti si samo... djevojčica.« Utihnula je. Mateju je bilo drago što je tako spretno pobijedio u raspravi; znao je koliko je njegova sestrica bila odlučna. Pokušao je dohvatiti Bibliju. Pružila mu je, a onda ju je povukla natrag. »Zašto je Katarina svetica?« upitala je. Matej je zastao, još uvijek ispružene ruke. »Bila je sveta mučenica koja je umrla za Vjeru. Tako je biskup rekao u svojoj propovijedi, sjećaš se?« Nije mogao odoljeti, morao je ponoviti njezine riječi. »Zašto su je mučili?« Matej je uzdahnuo. »Suprotstavila se caru Maksenciju i pedesetorici njegovih najmudrijih svećenika, dokazujući slijedom logične rasprave dvoličnost nevjerništva. Zato je bila kažnjena. Hajde sad, sestrice, daj mi knjigu.« »Koliko je imala godina kad je to učinila?« Kakva čudna pitanja je to dijete postavljalo! »Ne želim o tome više raspravljati«, rekao je Matej ozlojeđeno. »Samo mi daj knjigu!« Uzmaknula je držeći knjigu čvrsto. »Bila je stara kad je išla u Aleksandriju i raspravljala s carevim mudracima, zar ne?« Matej se pitao bi li joj trebao oteti knjigu. Ne, bolje ne. Krhki uvez mogao bi se raspasti. A tada bi se oboje našli u takvoj nevolji kakvu nije želio ni zamisliti. Bolje je nastaviti razgovarati, odgovarati na njezina pitanja, iako budalasta i djetinjasta, dok se ne umori. »Trideset i tri, rekao je biskup, bila je jednako stara kao i Isus Krist kad su ga razapeli.« »A kad se sv. Katarina suprotstavila caru, već su joj se divili zbog njezina učenja, nije li biskup tako rekao?« »Razumljivo.« Matej je popustio. »Kako bi inače uspjela nadmašiti najmudrije ljude u zemlji u takvoj raspravi?« »Dakle«, Ivanino malo lice sjalo je od pobjede, »znači da je morala naučiti čitati prije nego je

postala svetica. Dok je još bila djevojčica. Kao ja!« Na trenutak je Matej zanijemio, rastrgnut između ljutnje i iznenađenja. Zatim se glasno nasmijao. »Ti mala vragolanko!« rekao je. »Na to si dakle ciljala! Pa, jedno je sigurno, nadarena si za raspravljanje!« Tada mu je dodala knjigu, smiješeći se puna očekivanja. Matej ju je uzeo iz njezinih ruku, tresući glavom. Kakvo čudno stvorenje je bila, tako znatiželjna, tako odlučna, tako sigurna u sebe. Nije nimalo sličila na Ivana ili drugu djecu koju je upoznao. S njezina lica djevojčice sjale su oči mudre stare žene. Nije bilo nimalo čudno što druge djevojčice u selu nisu htjele imati posla s njom. »U redu, sestrice«, rekao je na koncu. »Danas počinješ s učenjem čitanja.« Ugledao je radosno očekivanje u njezinim očima i požurio je upozoriti. »Ne smiješ previše očekivati. Daleko je teže nego misliš.« Ivana se bacila bratu oko vrata. »Volim te, Matej.« Matej se oslobodio iz njezina stiska, otvorio knjigu i rekao mrzovoljno: »Ovdje ćemo početi.« Ivana se nagnula iznad knjige, upijajući prodoran miris pergamenta i drveta dok je Matej pokazivao izabrano poglavlje: »Evanđelje po Ivanu, ulomak prvi, redak prvi. In principio erat verbum et verbum erat apud Deurn et verbum erat Deus«: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga — i Riječ bijaše Bog.« Ljeto i jesen koji su uslijedili bili su blagi i rodni; tako dobru žetvu selo nije imalo već dugi niz godina. Ali u Heilagmanothu3 je pao snijeg, a ledeni je vjetar udarao sa sjevera. Prozor zemunice bio je obložen daskama koje su štitile od studeni, snijeg je napadao i u visokim se nanosima naslonio na zidove, pa je obitelj veći dio dana provodila unutra. Ivani i Mateju bilo je teško naći vrijeme za poduku. Kad su dani bili povoljni, kanonik je odlazio obavljati svećeničke poslove, vodeći Ivana sa sobom jer je Matej bio zaokupljen svojim važnim učenjem. Kad bi i Gudrun otišla u šumu skupljati drva, Ivana bi požurila do stola za kojim je Matej bio zaokupljen radom i otvorila bi Bibliju na mjestu gdje su završili sa zadnjom podukom. Tako je Ivana nastavila brzo napredovati i prije korizme je temeljito usvojila gotovo cijelo Evanđelje po Ivanu. Jednoga dana Matej je izvadio nešto iz svoje torbe i pružio joj sa smiješkom. »Za tebe, sestrice.« Bio je to drveni medaljon pričvršćen na uzici od užeta. Matej je stavio uzicu preko njezine glave i medaljon se zanjihao na grudima. » Što je to?« pitala je Ivana znatiželjno. »Nešto što možeš nositi.« »Oh«, rekla je, a zatim shvatila da nedostaje još nešto: »Hvala ti.« Matej se nasmijao kad je vidio zbunjeni izraz lica. »Pogledaj prednju stranu medaljona.« Ivana je učinila što joj je rekao. Na drvenoj je površini bio izrezbaren ženski lik. Bila je to gruba rezbarija jer Matej nije bio rezbar, ali oči su bile izvrsno izrezbarene i gledale su ravno naprijed s izrazom inteligencije. »Sad«, uputio ju je Matej, »pogledaj stražnju stranu.« Ivana ga je okrenula. Rub medaljona ukrašavala su debela slova i mogla je pročitati »Sveta Katarina Aleksandrijska«. Ivana je uz poklik privinula medaljon uz srce. Znala je što je taj poklon značio. Bio je to Matejev način priznavanja njezinih sposobnosti i povjerenja u nju. Oči su joj se ispunile suzama. »Hvala ti«, rekla je ponovno, a ovaj put je bio siguran da je tako i mislila. Nasmiješio joj se. Primijetila je tamne krugove oko njegovih očiju: izgledao je umorno i izmučeno. »Osjećaš li se dobro?« pitala ga je zabrinuto. »Naravno!« rekao je, možda tek malo previše zdušno. »Hoćemo početi s tom podukom?« Ipak, bio je uznemiren i rastresen. Napravila je u jednom trenutku nemarnu pogrešku, a on je 3

Mjesec prosinac (nap. prev.)

nije ni primijetio, što je bilo prilično nekarakteristično za njega. »Zar nešto nije u redu?« pitala je Ivana. »Ne, ne. Samo sam malo umoran, to je sve.« »A da prestanemo? Nema veze. Možemo nastaviti sutra.« »Ne, žao mi je. Misli su mi odlutale, ništa drugo. Da vidimo, gdje smo stali? Ah, da. Pročitaj još jednom zadnji odlomak, i pazi ovaj put na glagol: videat, ne videt.« Sljedećeg dana Matej se probudio i požalio na glavobolju i upaljeno grlo. Gudrun mu je donijela vrući napitak od boražine i meda. »Moraš danas ostati u krevetu«, rekla je. »Sin stare gospođe Wigbod zaradio je proljetnu bolest znojenja i krvarenja; možda ćeš i ti oboljeti.« Matej se nasmijao i rekao da se ne osjeća tako bolesno. Nekoliko je sati učio, a zatim je ustrajao u naumu da iziđe van i pomogne Ivanu rezati lozu. Novo jutro donijelo je temperaturu i probleme s gutanjem. Čak je i kanonik vidio da je stvarno bio bolestan. »Danas te oslobađam učenja«, rekao je Mateju. Bio je to oprost kakav još nije doživio. Poslali su po pomoć u samostan u Lorschu, a nakon dva dana stigao je izlječitelj i pregledao Mateja, ozbiljno tresući glavom i potiho mrmljajući. Tada je Ivani postalo jasno da bi stanje njezina brata moglo biti ozbiljno. Ta je misao bila zastrašujuća. Redovnik je Mateju obilno puštao krv i iscrpio cijeli svoj repertoar molitvi i svetih talismana, ali je u vrijeme svetkovine svetog Severina Matejevo stanje bilo kritično. Ležao je u grozničavoj obamrlosti, a napadaji kašlja bili su tako siloviti da je Ivana pokrivala uši pokušavajući ih ne čuti. Cijeloga toga dana i dugo u noć cijela je obitelj bdjela. Ivana je klečala uz majku na utrtom zemljanom podu. Plašila ju je promjena Matejeva izgleda. Koža lica bila mu je zategnuta i iskrivljavala je poznate crte u užasnu masku. Ispod grozničava rumenila naziralo se prijeteće prigušeno sivilo. U mraku iznad njih, kanonikov glas jednolično je odzvanjao u noći, izgovarajući molitve za izbavljenje vlastita sina. »Domine Sancte, Pater omnipotens, aeterne Deus, quifragilitatem conditionis nostrae infusa virtutis tuae dignatione confirmas...« Ivana je pospano klimala glavom. »Ne!« Ivana se iznenada probudila od majčine jadikovke. »Nema ga više! Matej, sine moj!« Ivana je pogledala prema krevetu. Naizgled se ništa nije promijenilo. Matej je ležao jednako nepomično kao i prije. A onda je primijetila da je njegova koža izgubila grozničavo rumenilo; bio je potpuno siv, boje kamena. Uhvatila ga je za ruku. Bila je mlitava, teška, iako ne tako vruća kao prije. Čvrsto ju je držala pritisnutu uz obraz. Molim te, nemoj biti mrtav, Matej. Ako je mrtav, to je značilo da nikada više neće leći spavati pokraj nje i Ivana u velikom krevetu; nikada ga više neće vidjeti zgrbljena iznad stola od borovine, obrva namrštenih od koncentracije u bavljenju složenim naukom, nikada više neće sjesti pokraj njega dok prstom prelazi stranice Biblije i pokazuje joj riječi koje treba pročitati. Molim te, nemoj biti mrtav. Nakon nekog vremena poslali su je iz prostorije kako bi majka i žene iz sela mogle oprati Matejevo tijelo i pripremiti ga za pogreb. Kad su završile, dopustile su Ivani prići da bi mu iskazala posljednju počast. Ako bi se izuzela neprirodna siva boja kože, činilo se da samo spava. Zamišljala je da će se probuditi, ako ga dotakne, i otvoriti oči i pogledati je opet spreman na nježno zadirkivanje. Poljubila ga je u obraz jer ju je tako majka poučila. Bio je hladan i nekako čudnovato bez otpora, podsjećao je na kožu zeca kojeg je Ivan donio iz rashladnog spremišta samo tjedan dana ranije. Brzo se odmaknula. Mateja nije više bilo. Sad više neće biti ni poduke.

Stajala je pokraj tora sa stokom i zurila u komadiće crne zemlje koji su provirivali ispod djelomično otopljenog snijega, zemlje na kojoj je ispisala svoja prva slova. »Matej«, prošaptala je. Klonula je na koljena. Vlažni snijeg probio se kroz vuneni ogrtač i natopio je do kože. Bilo joj je jako hladno, ali nije se mogla vratiti unutra. Još je nešto morala učiniti. Kažiprstom je ispisala po vlažnom snijegu poznata slova iz Evanđelja po Ivanu. Ubi sum ego vos non potestis venire. »Gdje budem ja, vi ne možete doći.« »Svi ćemo u pokoru«, objavio je kanonik nakon pogreba, »kako bismo okajali grijehe zbog kojih se Božji gnjev sručio na našu obitelj.« Natjerao je Ivanu i Ivana da kleknu tiho moleći na tvrdu drvenu klupu koja je služila kao obiteljski oltar. Ostali su tamo cijeloga dana bez ičega za jelo ili piće, sve dok im s dolaskom noći nije bilo dopušteno zaspati u krevetu, velikom i praznom sad kad nije bilo Mateja. Ivan je cvilio od gladi. Usred noći probudila ih je Gudrun, držeći prst preko usta kao znak upozorenja. Kanonik je spavao. Brzo im je dodala nekoliko komadića kruha i drvenu šalicu toplog kozjeg mlijeka — bila je to jedina hrana koju se usudila prokrijumčariti iz smočnice, a da ne pobudi muževljevu sumnju. Ivan je lakomo progutao svoj kruh i još uvijek je bio gladan; Ivana mu je dala još polovicu svoga dijela. Čim su završili, Gudrun je uzela drvenu šalicu i otišla, pokrivajući ih prije toga vunenim pokrivačem do vrata. Djeca su se privinula jedno uz drugo da im bude toplije i ubrzo zaspala. Čim se pokazalo prvo svjetlo, kanonik ih je probudio i bez prekidanja posta poslao ih do oltara da nastave pokoru. Jutro je došlo i prošlo, a tako i vrijeme za ručak, a oni su i dalje bili na koljenima. Zrake poslijepodnevnog sunca spustile su se na oltar, probijajući se kroz pukotinu na prozoru zemunice. Ivana je uzdahnula i promijenila položaj na improviziranom oltaru. Koljena su joj bila otečena, a želudac je režao. Naprezala se koncentrirati na riječi svoje molitve: »Pater noster qui es in caelis, sanctificetur nomen tuum, adveniat regnum tuum...« Nije pomoglo. Tjeskoba njezina sadašnjeg položaja sve više ju je smetala. Bila je umorna i gladna i nedostajao joj je Matej. Čudila se zašto nije plakala. Osjećala je pritisak u grlu i prsima, ali suze nisu dolazile. Zurila je u malo drveno raspelo koje je visjelo na zidu ispred oltara. Kanonik ga je donio sa sobom iz svoje rodne Engleske kad je došao na misionarsku misiju u nevjerničku Sasku. Oblikovao ga je umjetnik stare zemlje Northumbrije, a lik Krista odavao je veću snagu i preciznost od radova franačkih umjetnika. Tijelo mu je bilo rastegnuto na križu, svi udovi izduženi, a rebra su se isticala na mršavom liku čiji je donji dio bio izvijen kako bi naglasio Njegovu smrtnu agoniju. Glava mu je bila zabačena unatrag tako da mu je iskočila Adamova jabučica, čudnovato uznemirujući podsjetnik na Njegovu ljudsku muškost. Drvo je imalo duboke zareze koji su naznačivali tragove krvi iz Njegovih brojnih rana. Lik je, uza svu svoju snagu, zapravo bio groteskan. Ivana je znala da bi je trebali ispunjavati ljubav i strahopoštovanje zbog Isusove žrtve, ali je umjesto toga osjećala odbojnost. Kad se usporedi s prekrasnim, snažnim bogovima njezine majke, ovaj je lik djelovao ružno, slomljeno poraženo. Pokraj nje Ivan je počeo cviljeti. Ivana se ispružila i uhvatila ga za ruku. Ivanu je kazna teško padala. Ona je bila jača od njega i znala je to. Iako je on imao deset godina, a ona tek sedam, bilo joj je potpuno prirodno brinuti se za njega i štititi ga, a ne očekivati obrnuto. Oči su mu se ispunile suzama. »To nije pravedno«, rekao je. »Nemoj plakati«. Ivana je bila zabrinuta jer bi zbog buke mogla doći mama, ili još gore, Otac. »Uskoro će pokora završiti.« »Nije zbog toga!« odgovorio je uvrijeđeno. » Što onda nije u redu?« »Ne bi ti to razumjela.« »Reci mi.« »Otac će htjeti da nastavim s učenjem koje je Matej započeo. Znam da će htjeti. A ja to ne mogu; ne mogu.«

»Možda ipak možeš«, rekla je Ivana, iako je razumjela zašto je brat bio zabrinut. Otac ga je optuživao za lijenost i tukao ga jer nije napredovao u učenju, ali Ivan nije bio kriv. Trudio se uspjeti, ali je bio spor; oduvijek je bio takav. »Ne«, Ivan je bio uporan. »Nisam kao Matej. Jesi li znala da ga je otac planirao povesti u Aachen kako bi predao molbu za Školu palatina?« »Doista?« Ivana je bila zadivljena. Dvorska škola! Nije imala pojma da su očeve ambicije stigle tako daleko kad je Matej bio u pitanju. »A ja još ne znam čitati Donata. Otac kaže da je Matej usavršio Donata kad je imao samo devet godina, a ja ću uskoro imati deset. Što mi je činiti, Ivana? Što ću učiniti?« »Pa...« Ivana je pokušala smisliti nešto utješno što bi ga utišalo, ali napori zadnja dva dana doveli su Ivana u stanje kad mu više nije bilo stalo. »Tući će me. Znam da će me tući.« sad je Ivan počeo ozbiljno jadikovati. »Ne želim dobivati batine!« Na vratima se pojavila Gudrun. Nervozno pogledavajući prema sobi iz koje je došla, požurila je do Ivana. »Prestani. Želiš li da te otac čuje? Prestani, kažem ti!« Ivan se nespretno skotrljao s oltara, zabacio glavu unazad i počeo urlati. Ne obazirući se na majčine riječi nastavio je jaukati dok su mu se niz crvene obraze slijevale suze. Gudrun je zgrabila Ivana za ramena i stala ga tresti. Glava mu se nespretno klatila naprijed pa nazad; oči su mu bile zatvorene, usta su zjapila otvorena. Ivana je čula oštri škljocaj zuba kad su mu se usta zatvorila. Ivan je zapanjeno otvorio oči i ugledao majku. Gudrun ga je zagrlila. »Više nećeš plakati. Zbog svoje sestre i zbog mene, ne smiješ plakati. Sve će biti u redu, Ivane. Ali sada ćeš biti miran.« Njihala ga je istovremeno ga umirujući; prekoravajući. Ivana je promatrala zamišljeno. Shvatila je da je istina ono što joj je brat rekao. Ivan nije bio pametan. Nije mogao nastaviti Matejevim stopama. Ali, lice joj je pocrvenjelo od uzbuđenja kad joj je na um pala misao koja je imala snagu objavljenja. »Što ti je, Ivana?« upitala je Gudrun kad je ugledala čudnovat izraz na licu svoje kćeri. »Osjećaš li se loše?« Bila je zabrinuta jer se znalo da se zlodusi koji donose proljetnu bolest zadržavaju u kući »Ne, mama. Ali imam ideju, odličnu ideju « Gudrun je zaječala u sebi. To je dijete puno ideja koje je jedino vode u nevolje. »Da?« »Otac je htio da Matej ide u Školu palatina « »Znam.« »A sad će htjeti da Ivan zauzme njegovo mjesto. Zato Ivan plače. Zna da on to neće moći i boji se da će se otac ljutiti « »I?« Gudrun je bila zbunjena. »Ja to mogu, mama. Mogu nastaviti s Matejevim učenjem.« Na trenutak je Gudrun bila previše šokirana da bi mogla odgovoriti. Njezina kćer, njezina beba, dijete koje je najviše voljela - jedina s kojom je dijelila svoj jezik i tajne svoga naroda — ona bi učila iz svetih knjiga kršćanskih osvajača? Bila je duboko povrijeđena što je Ivana uopće razmišljala o tome. »Kakva besmislica!« rekla je Gudrun. »Mogu naporno raditi«, nije popuštala Ivana. »Volim učiti i spoznavati stvari. Ja to mogu, a onda Ivan ne bi morao. Njemu to ne ide.« Čuo se Ivanov prigušeni jecaj jer mu je glava još uvijek počivala na majčinim grudima. »Ti si djevojčica; takve stvari nisu za tebe.« rekla je Gudrun i prekinula razgovor. »Osim toga, otac to nikada ne bi dopustio.« »Ali, mama, tako je bilo prije. Sve se promijenilo. Zar ne vidiš? Možda će sada otac imati drukčije mišljenje.« »Zabranjujem ti da o tome razgovaraš s ocem. Vjerojatno si ošamućena od pomanjkanja hrane i odmora kao i brat. Inače ne bi bila tako divlja.«

»Ali, mama, kad bih mu samo mogla pokazati —« »Rekla sam, ni riječi više!« Gudrunin ton nije ostavljao prostor za daljnju raspravu. Ivana je utihnula. Gurnula je ruku ispod tunike i obujmila medaljon Svete Katarine koji joj je Matej izrezbario. Znam čitati latinski, a Ivan ne zna, razmišljala je tvrdoglavo. Zašto bi bilo bitno to što sam djevojčica? Otišla je do Biblije na drvenom stoliću. Podigla ju je, osjetila njezinu težinu, poznate udubine crteža u zlatorezu na koricama. Miris drveta i pergamenta snažno ju je podsjećao na Mateja, sjetila se njihova zajedničkog učenja i svega čemu ju je poučio, a još je toliko toga tek željela naučiti. Možda ako pokažem ocu što sam naučila... možda će tako shvatiti da ja to mogu. Ponovno je osjetila kako je obuzima uzbuđenje. Ali moglo bi biti i nevolja. Otac bi se mogao jako naljutiti. Plašio ju je gnjev njezina oca; dovoljno često ju je očeva ljutnja uplašila i znala je zašto se boji njegove srdžbe. Stajala je nesigurno i prstima milovala glatku površinu drvenog uveza na Bibliji. Nešto ju je potaknulo da je otvori; otvorila se na stranicama Evanđelja po Ivanu, tekstu koji je Matej koristio kad ju je tek počeo učiti čitati. To je znak, pomislila je. Majka je sjedila okrenuta leđima Ivani i još uvijek je zibala Ivana čiji su se jecaji stišali i pretvorili u bespomoćno štucanje. Sad je moja prilika. Ivana je uzela otvorenu knjigu i odnijela je u susjednu sobu. Njezin je otac sjedio zgrbljen na stolici, pognuo je glavu i lice prekrio rukama. Nije se pomaknuo kad je Ivana prišla. Zastala je iznenada obuzeta strahom. Ideja je bila nešto nemoguće, nešto besmisleno; otac to nikada neće dopustiti. Htjela se povući kad je iznenada otkrio lice i pogledao je. Stajala je pred njim i držala u rukama otvorenu knjigu. Glas joj je bio nervozno nesiguran kad je počela čitati: »Inprincipio erat verbum et verbum erat apudDeum et verbum erat Deus...« Nije bilo prekida; nastavila je postajući sve sigurnija što je dulje čitala. »Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo. U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima. I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.« Ljepota i moć riječi su je ispunili, vodeći je naprijed, dajući joj snagu. Došla je do kraja, rumena od uspjeha, znajući da je dobro čitala. Podigla je pogled i shvatila da otac zuri u nju. »Znam čitati. Matej me naučio. Čuvali smo to kao tajnu, da nitko ne dozna.« Riječi su navirale kaotično i bez daha. »Mogu te učiniti ponosnim, oče, znam da mogu. Dopusti da nastavim Matejevo učenje i ja —« »Ti!« Glas njezina oca tutnjao je od bijesa. »Ti si bila ta!« Pokazao je prema njoj optuženički. »Ti si ta! Zbog tebe se na nas sručio Božji gnjev. Nenormalno dijete! Podmetnuto dijete! Ti si ubila svoga brata!« Ivana je teško disala. Kanonik joj je prišao s podignutom rukom. Ivana je ispustila knjigu i pokušala pobjeći, ali ju je stigao i okrenuo, a zatim udario šakom u obraz takvom snagom da je zateturala. Zaustavio ju je zid u koji je udarila glavom. Otac je stajao iznad nje. Ivana se pripremila za još jedan udarac. Nije ga bilo. Trenuci su prolazili, a on je počeo ispuštati promukle grlene zvukove. Shvatila je da je plakao. Nikada nije vidjela oca kako plače. »Ivana!« Gudrun je požurila u sobu. » Što si učinila, dijete?« Kleknula je pokraj Ivane i primijetila masnicu ispod desnoga oka. Postavivši se između svoga muža i Ivane šaptala joj je: » Što sam ti rekla? Budalasta djevojčice, pogledaj što si učinila!« A glasno je izrekla: »Idi bratu. On te treba.« Pomogla joj je ustati i hitro ju je gurnula prema drugoj sobi. Kanonik je mračno promatrao Ivanu s vrata. »Zaboravi djevojčicu, mužu«, rekla je Gudrun da mu odvuče pažnju. »Ona nije važna. Ne očajavaj; sjeti se, imaš još jednoga sina.«

3 Bio je Aranmanoth4, mjesec listanja pšenice, jesen prije njezina devetog rođendana, kad je Ivana prvi put upoznala Eskulapa. Zaustavio se u kanonikovoj zemunici na putu u Mainz, gdje je trebao postati ravnatelj stolne škole. »Dobrodošli, gospodine, dobrodošli!« Ivanin otac oduševljeno je pozdravio Eskulapa. »Veselimo se vašem sigurnom dolasku. Vjerujem da put nije bio previše naporan?« Prignuo se i brižno uveo gosta kroz vrata. »Dođite se osvježiti. Gudrun! Donesi vino! Vaše prisustvo u mom skromnom domu čini mi veliku čast, gospodine.« Iz očeva ponašanja Ivana je shvatila da je Eskulap bio ugledan i važan učenjak. Bio je Grk i odjeven na bizantinski način. Bijeli laneni ogrtač bio je zakopčan jednostavnom metalnom kopčom i prekriven dugim plavim plaštem, obrubljenim srebrnim koncem. Imao je kratku kosu poput seljaka, zaglađenu uljem kako mu ne bi padala na lice. Za razliku od njezina oca koji je brijao bradu kao i ostali franački svećenici, Eskulap je imao dugu gustu bradu — bijelu poput njegove kose. Kad ju je otac pozvao da je predstavi, obuzeo ju je napad stidljivosti i stala je pred stranca nezgrapno, pogleda usmjerenog na zamršen obrub na njegovim sandalama. Na kraju se umiješao njezin otac i poslao je pomoći majci oko pripreme večernjeg obroka. Kad su sjeli za stol, kanonik je rekao: »Naš je običaj čitati iz Svete knjige prije uživanja u hrani. Hoćete li nam večeras učiniti čast i čitati za nas?« »U redu«, rekao je Eskulap, smiješeći se. Pažljivo je otvorio u drvo uvezanu knjigu i okrenuo krhke stranice pergamenta. »Tekst je iz Propovjednika. Omnia tempus habent, et momentim suum cuique negotio sub caelo...« Ivana nikada nije čula ljepši latinski. Njegov je izgovor bio neobičan: riječi se nisu nizale u neprekinutom nizu kao kad su čitali Gali; svaka je bila zaokružena i jasna, poput kapi bistre kišnice. »Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog...« Ivana je mnogo puta čula oca dok je čitao isto poglavlje, ali u Eskulapovu čitanju čula je ljepotu koju prije nije mogla ni zamisliti. Kad je završio čitanje, Eskulap je zatvorio knjigu. »Izvrsno izdanje«, rekao je kanoniku zadivljeno. Pisano besprijekornom rukom. Sigurno ste je donijeli iz Engleske; čuo sam da tamo umjetnost te vrste još uvijek cvjeta. Danas je rijetkost naići na rukopis bez gramatičkog barbarstva.« Kanonik je porumenio od zadovoljstva. »Bilo je mnogo takvih kopija u knjižnici u Lindisfarneu. Ovu mi je povjerio biskup kad mi je zapovjedio poći u misiju u Saskoj.« Večera je bila izvanredna, najraskošnija koju je obitelj ikada pripremila za gosta. Našao se tu but pečene usoljene svinjetine koji se kuhao sve dok koža nije počela pucati, kuhani kukuruz i kuhana cikla, aromatičan sir i hljebovi kruha svježe pečenog ispod žeravice. Kanonik je donio franačko pivo, jako, tamno i gusto poput seljačke juhe. Nakon svega, zasladili su se prženim bademima i pečenim jabukama. »Slasno«, objavio je Eskulap nakon večere. »Već dugo nisam tako dobro večerao. A tako slasnu svinjetinu nisam okusio otkako sam otišao iz Bizanta.« Gudrun je bila zadovoljna. »To je zato jer držimo vlastite svinje i tovimo ih prije klanja. Meso crnih šumskih veprova je žilavo i neukusno.« »Pričajte nam o Konstantinopolu!« zamolio je Ivan žudno. »Je li istina da su ulice popločane dragim kamenom i da vodoskoci izbacuju tekuće zlato?« Eskulap se nasmijao. »Ne. Ali to je divno mjesto koje vrijedi obići.« Ivana i Ivan slušali su 4

Mjesec kolovoz (nap. prev.)

otvorenih usta dok je Eskulap opisivao Konstantinopol, izgrađen na izdignutom rtu, gdje su se mramorne zgrade s kupolama od zlata i srebra gradile kao višekatnice s kojih puca pogled na luku Zlatni Rog, u kojoj su bili ukotvljeni brodovi iz cijeloga svijeta. Bio je to grad gdje se Eskulap rodio i proveo mladost. Bio je prisiljen pobjeći kad je njegova obitelj upletena u vjerski sukob s bazilejem, što je bilo povezano s razbijanjem ikona. Ivana to nije razumjela, ali njezin otac jest, jer je ozbiljno osuđivao opisani progon Eskulapove obitelji. Razgovor se na tome mjestu prebacio na teološka pitanja, pa su Ivanu i njezina brata poslali u odjeljak kuće gdje su spavali roditelji; kao poštovanja vrijedan gost Eskulap će sam zauzeti veliki krevet blizu ognjišta. »Molim te, ne bih li mogla ostati i slušati?« molila je Ivana majku. »Ne. Već je odavno prošlo vrijeme kad si trebala biti u krevetu. Osim toga, naš gost je završio s pričanjem priča. Slijede učene rasprave koje te sigurno ne bi zanimale.« »Ali —« »Dosta, dijete. Idi u krevet. Trebat ću tvoju pomoć ujutro; tvoj otac želi da njegovu gostu sutra pripremimo još jednu gozbu. Još koji takav gost«, prigovorila je Gudrun, »i bit ćemo uništeni. Pokrila je djecu na slamarici, poljubila ih i otišla. Ivan je brzo zaspao, ali je Ivana ležala budna pokušavajući čuti što se govorilo s druge strane debele drvene pregrade. Na koncu ju je znatiželja posve obuzela te je ustala i otpuzala do pregrade gdje je kleknula iz mraka stala promatrati oca i Eskulapa koji su razgovarali pokraj ognjišta. Bilo je hladno; toplina vatre nije dopirala tako daleko, a Ivana je imala na sebi samo laganu lanenu košulju. Drhtala je, ali nije ni pomišljala na povratak u krevet; morala je čuti što je Eskulap govorio. Prešli su na razgovor o stolnoj školi u Mainzu. Eskulap je upitao kanonika: »Znate li išta o tamošnjoj knjižnici?« »O da«, odgovorio je kanonik, očigledno zadovoljan što ga je to pitao. »Proveo sam tamo mnoge sate. Sadrži izvanrednu zbirku s više od sedamdeset i pet rukopisa starih djela.« Eskulap je pristojno klimnuo iako se nije činilo da ga je podatak zadivio. Ivana nije mogla ni zamisliti toliko knjiga na jednom mjestu. Kanonik je rekao: »Imaju primjerke Isidorovih De scriptoribus ecclesiasticus i Salvianove De gubernatione Dei. Kao i komplet Jeronimovih Commentarii, s čudesnim ilustracijama. A posjeduju i izuzetan rukopis Hexaemerona vašeg zemljaka, Svetog Bazilija.« »Imaju li Platonove rukopise?« »Platonove?« Kanonik se užasnuo. «Naravno da nemaju; njegovo pisanje nije u skladu s učenjem kršćana.« »Ah? Znači da ne odobravate učenje logike?« »Ona svakako ima svoje mjesto u svjetovnom podučavanju«, odgovorio je kanonik nesigurno, »uz uvjet da se koriste prikladni tekstovi kao što su Augustinovi i Boetijevi. Ali vjera se temelji na ugledu Biblije, a ne dokazima logike; iz puke znatiželje ljudima se ponekad poljulja vjera.« »Razumijem vaš stav.« Eskulap je ove riječi izgovorio više iz ljubaznosti nego zato što se složio s njim. »Možda biste mi, međutim, mogli odgovoriti na ovo pitanje: Kako se dogodilo da čovjek ima sposobnost razboritog umovanja?« »Razboritost je iskra Božanskog bića u čovjeku. ’Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori.’« »Dobro vladate Biblijom. Dakle, složit ćete se, u tom slučaju, da je razlog odredio sam Bog?« »Sasvim sigurno.« Ivana je dopuzala još bliže i izišla iz sjene pregradnog zida; nije htjela propustiti ono što će Eskulap reći sljedeće. »Zašto bismo se onda bojali izložiti vjeru razumu? Ako nam ju je Bog dao, kako bi nas onda vjera mogla udaljiti od Njega?« Kanonik se nelagodno promeškoljio na stolici. Ivana ga nikada prije nije vidjela u takvoj neprilici. Bio je misionar, izučen predavati i podučavati i nije bio naviknut na logičnu raspravu u

kojoj se daje i uzima. Otvorio je usta da bi odgovorio, ali ih je potom zatvorio. »Uistinu«, nastavio je Eskulap, »nije li nedostatak vjere ono što vodi čovjeka u strah od pomnog ispitivanja razboritosti? Ako je odredište neizvjesno, tada i put mora biti prepun straha. Oni čija je vjera snažna ne moraju se bojati jer ako Bog postoji, tada nas razboritost jedino može dovesti k Njemu. 'Cogito, ergo Deus est', kaže sveti Augustin, ’Mislim, dakle Bog postoji.'« Ivana je bila tako zaokupljena njegovim argumentiranjem da je zaboravila i tko je i gdje je, i glasno je uzviknula izražavajući odobravanje puno divljenja. Otac je oštro pogledao prema pregradi. Jurnula je u sjenu i čekala, jedva dišući. Zatim je iznova začula žamor glasova. Benedicite, pomislila je, nisu me vidjeli. Otpuzala je tiho natrag do slamarice gdje je Ivan hrkao. Dugo nakon što su utihnuli glasovi, Ivana je ležala budna u mraku. Osjećala se nevjerojatno vedro i slobodno, kao da je netko s nje skinuo teret koji ju je tlačio. Matejeva smrt nije bila njezina krivica. Nije ga ubila njezina želja za učenjem, iako je otac tako rekao. Slušajući Eskulapa večeras, shvatila je da nije bilo ničeg neprirodnog ili grješnog u njezinoj ljubavi prema učenju, bila je to izravna posljedica Božjeg dara za razborito umovanje. Mislim, dakle Bog postoji. U svom je srcu osjećala svu istinu te tvrdnje. Eskulapove riječi upalile su svjetlo u njezinoj duši. Možda ću sutra moći razgovarati s njim, pomislila je. Možda ću imati priliku pokazati mu da znam čitati. Ta ju je mogućnost toliko veselila da nije mogla prestati razmišljati o njoj. Nije zaspala sve do zore. Rano sljedećeg jutra majka je Ivanu poslala u šumu skupljati žirove bukve i hrasta kojima su hranili svinje. Kako se Ivana željela što prije vratiti kući i Eskulapu, požurila je obaviti zadani posao. Ipak, zemlju je ujesen prekrivao debeli sloj otpala lišća i nije joj bilo lako pronaći plodove, a nije se smjela vratiti dok košara od vrbova pruća ne bude puna. Kad se napokon vratila, Eskulap se spremao otići. »Ah, ali nadao sam se da ćete nam učiniti čast i podijeliti s nama još jedan obrok«, rekao je kanonik. »Zanima me vaše mišljenje o zagonetki Trojstvenog Jedinstva i volio bih da smo još raspravljali o tom pitanju.« »Jako ste ljubazni, ali moram stići u Mainz još večeras. Biskup me očekuje, a i željan sam preuzeti svoje nove obaveze.« »Naravno, naravno.« Nakon kratkog prekida, kanonik je dodao: »Ali, sigurno se sjećate našeg razgovora o dječaku. Hoćete Ii ostati i poslušati njegovu poduku?« »To je najmanje što mogu učiniti za tako velikodušnog domaćina«, rekao je Eskulap s promišljenom pristojnošću. Ivana je uzela stvari za šivanje i smjestila se na stolicu u blizini, pokušavajući biti što neupadljivija kako je otac ne bi poslao van iz prostorije. Nije se trebala brinuti. Sva kanonikova pozornost bila je u potpunosti usmjerena na Ivana. Htio je zadiviti Eskulapa sinovim znanjem, pa je započeo ispitivanjem gramatičkih pravila prema Donatu. Bila je to pogreška jer je gramatika bila Ivanov najslabiji predmet. Kao što se moglo i predvidjeti, pokazao je strašno neznanje, pobrkao je ablativ s dativom, petljao s glagolima i na kraju dokazao da uopće nije u stanju pravilno analizirati rečenicu. Eskulap je ozbiljno slušao, a na čelu mu se pojavila bora negodovanja. Lica crvenog od neprilike, kanonik se vratio na sigurnije tlo. Započeo je s katekizmom pitanja i odgovora po Alkuinu, a to je bilo područje u kojem je Ivan bio dobro uvježban. Ivan je kroz prvi dio katekizma prošao prilično dobro: » Što je godina?« »Kola na četiri kotača.« »Koji ih konji vuku?« »Sunce i mjesec.« »Koliko ima dvoraca?« »Dvanaest.«

Zadovoljan ovim malim uspjehom, kanonik je prešao na teže dijelove katekizma. Ivana se plašila onoga što je slijedilo jer je vidjela da je Ivan već bio u paničnom stanju. » Što je život?« »Radost blagoslovljenih, patnja tužnih, i... i...« Ivan je odustao. Eskulap je promijenio položaj na stolici. Ivana je zatvorila oči, usredotočujući se na riječi i pokušavajući snagom volje dobiti Ivana da ih izgovori. »Da?« potaknuo ga je kanonik. »I što još?« Ivanovo lice zasjalo je od nadahnuća. »I potraga za smrću!« Kanonik je kratko klimnuo. »A što je smrt?« Ivan je zurio u oca poput jelena ulovljenog u mrežu, čiji se pogled na kraju ipak sreće s lovčevim. » Što je smrt?« ponovio je kanonik. Nije bilo koristi. Već je i prethodno pitanje pogodio s mukom, a očevo rastuće razočarenje uništilo je Ivanovu smirenost u potpunosti. Više se ničega nije mogao sjetiti. Lice mu se zgrčilo i Ivana je vidjela da će zaplakati. Otac ga je bijesno gledao. Eskulapove oči odavale su sažaljenje. Više to nije mogla podnijeti. Bratov jad, očevu ljutnju, obuzeo ju je osjećaj nepodnošljivog poniženja pred Eskulapom. Nije ni bila svjesna što radi kad je iz nje provalilo: »Neizbježan događaj, nesigurno hodočašće, suze živih, kradljivac čovjeka.« Njezine su riječi pogodile prisutne poput groma. Sva trojica istovremeno su je pogledala, a na licima su im se vidjeli različiti osjećaji. Ivanovo je pokazivalo ozlojeđenost, očevo ogorčenje, Eskulapovo zadivljenost. Kanonik je prvi progovorio. »Kakva je to drskost?« pitao je. Zatim se sjetio Eskulapa i dodao: »Da nije prisutan naš gost, odmah bih te izmlatio. Kako imamo gosta, kazna će morati pričekati. Gubi mi se s očiju.« Ivana je ustala sa stolice, boreći se zadržati kontrolu nad sobom, a kad je stigla do vrata zemunice snažno ih je zalupila za sobom. Tek tada je potrčala koliko god brzo i snažno je mogla i trčala sve do paprati na rubu šume gdje se bacila na zemlju. Mislila je da će puknuti od boli. Doživjeti takvu sramotu pred osobom koju je najviše željela zadiviti! Nije pošteno. Ivan nije znao odgovor, a ja jesam. Zašto ne bih odgovorila? Neko je vrijeme sjedila i promatrala sve dulje sjenke drveća. Na paprat pokraj nje sletio je crvendać i počeo kljucati tražeći crve. Ulovio je jednoga i sav se napuhao od ponosa praveći mali krug i pokazujući ulov. Poput mene je, pomislila je kiselo, prepoznajući obrazac ponašanja. Sva sam ispunjena ponosom zbog onoga što sam učinila. Znala je da je oholost grijeh - dovoljno često je oštro kažnjavana zbog toga — pa ipak nije mogla promijeniti svoje osjećaje. Pametnija sam od Ivana. Zašto bi on mogao učiti i biti podučavan, a ja ne? Crvendać je odletio. Ivana ga je promatrala sve dok nije postao tek šareni lepet među stablima. Prstima je dohvatila medaljon svete Katarine koji je nosila oko vrata i pomislila na Mateja. On bi sjedio uz nju, razgovarao bi s njom, objasnio joj stvari koje nije mogla razumjeti. Tako joj je nedostajao. Ubila si svoga brata, rekao je otac nakon njegove smrti. U grlu joj se pojačao osjećaj mučnine kad se toga sjetila. Pa ipak, njezin se duh opirao. Ona je bila puna ponosa, željela je više od onoga što je Bog namijenio ženama. Ali zašto bi Bog kaznio Mateja za njezin grijeh? To nije imalo smisla. Što je to u njoj što joj nije dopuštalo odbaciti nemoguće snove? Svi su joj govorili da je njezina žudnja za učenjem neprirodna. Pa ipak je žeđala za znanjem, čeznula je istraživati veliki svijet ideja i prilika otvoren svima koji su učili. Druge djevojčice u selu nisu pokazivale zanimanje za takvo što. Bile su zadovoljne što mogu sjediti dok traje misa, iako nisu razumjele nijednu riječ. Prihvaćale su ono što su im govorili i nisu tražile više. Sanjale su o dobrom mužu, koji će s njima postupati blago i neće ih tući, i o komadiću obradive zemlje; uopće nisu imale nikakvu želju otići izvan sigurnog i poznatog svijeta vlastita sela. Ivana nije razumjela njih jednako kao što ni one nisu razumjele nju. Zašto sam ja različita? pitala se. Što nije u redu sa mnom? Začula je korake u blizini, a zatim je nečija ruka dodirnula njezino rame. Bio je to Ivan.

Progovorio je zlovoljno: »Otac me poslao. Želi te vidjeti.« Ivana ga je uhvatila za ruku. »Žao mi je.« »Nisi to trebala učiniti. Ti si samo djevojčica.« Bio je to težak udarac, ali ostala mu je dužna ispriku jer ga je osramotila pred gostom. »Kriva sam. Oprosti mi.« Pokušao je zadržati stav povrijeđene kreposti, ali nije mogao. »U redu je, opraštam ti«, popustio je. »Sad se otac bar više ne ljuti na mene. No — dobro, dođi i uvjeri se.« Podigao ju je s vlažne zemlje i pomogao joj očistiti komadiće paprati koji su se uhvatili za odjeću. Držeći se za ruke, vratili su se u kućicu. Pred vratima je Ivan potaknuo Ivanu da uđe prva. »Hajde«, rekao je. »Tebe žele vidjeti.« Oni? Ivana se pitala što je time htio reći, ali vremena za to pitanje nije bilo jer se već našla pred ocem i Eskulapom, koji su čekali ispred ognjišta. Prišla je i stala pokorno ispred njih. Njezin je otac na licu imao čudnovat izraz, kao da je progutao nešto kiselo. Zagunđao je i pokazao joj neka priđe Eskulapu koji joj je mahnuo. Eskulap je obuhvatio njezine ruke svojima i gledao je pogledom koji prožima. »Ti znaš latinski?« upitao je. »Da, gospodine.« »A kako si stekla to znanje?« »Slušala sam, gospodine, dok je otac podučavao brata.« Mogla je samo zamisliti kakva će biti očeva reakcija na to saznanje. Spustila je pogled. »Znam da to nisam trebala činiti.« Eskulap ju je nastavio ispitivati: » Što si još naučila?« »Znam čitati, gospodine, i pomalo pisati. Moj brat Matej naučio me dok sam još bila mala.« Iz kuta očiju vidjela je kako se otac počinje ljutiti. »Pokaži mi.« Eskulap je otvorio Bibliju, potražio poglavlje, a zatim okrenuo knjigu prema njoj, označavajući mjesto prstom. Bila je to parabola o sjemenu gorušice iz Evanđelja po Luki. Počela je čitati, zamuckujući ispočetka na nekim latinskim riječima — prošlo je puno vremena otkad je zadnji put čitala iz te knjige: »Quomodo assimilabimus regnum Dei aut in qua parabola ponemus illud?« — »Čemu je slično kraljevstvo Božje? S čim da ga usporedim?« Nastavila je bez zastajkivanja sve do kraja: »Zatim reče: 'Slično je gorušičnom zrnu koje čovjek uzme i posije u svom vrtu, gdje izraste i razvije se u stablo, i ptice se nebeske gnijezde u njegovim granama’.« Prestala je čitati. U tišini koja je slijedila mogla je čuti nježno šuštanje jesenskog povjetarca koji se provlačio kroz krov od trstike. Eskulap je tiho upitao: »A razumiješ li ti značenje onoga što si pročitala?« »Mislim da razumijem.« »Objasni mi.« »To znači da je i vjera kao sjeme gorušice. Posadiš je u svome srcu, baš kao što bi sjeme posadio u vrtu. Ako njeguješ sjeme, izrast će u prekrasno stablo. Ako njeguješ svoju vjeru, stići ćeš do Kraljevstva Nebeskog.« Eskulap je čupkao svoju bradu. Nije joj dao ničim naslutiti je li se slagao s onim što je rekla. Je li ponudila krivo tumačenje? »Ili -« Sjetila se još jedne misli. Eskulapove su se obrve podigle: »Da?« »Moglo bi značiti i da je Crkva poput sjemena. Crkva je počela kao mala, rasla je u mraku, a za nju su ispočetka marili jedino Krist i Dvanaest Apostola, ali je poslije izrasla u ogromno stablo koje štiti cijeli svijet.« »A ptice koje se gnijezde u njegovim granama?« pitao je Eskulap. Brzo je razmislila. »One su vjernici koji u Crkvi nalaze spasenje, baš kao što ptice na granama nalaze zaklon.« Eskulapov izraz lica nije se dao pročitati. Ponovno je ozbiljno čupkao bradu. Ivana je odlučila još jednom pokušati. »Osim toga...« Polako je i razborito iznijela mišljenje izgovarajući riječi: »Sjeme gorušice moglo bi predstavljati i samoga Krista. Kad je zakopan u zemlju, Krist je bio poput sjemena, a kad je

uskrsnuo narastao je kao stablo i podigao se do Raja.« Eskulap se okrenuo prema kanoniku. »Jeste li čuli?« Kanonikovo lice se grčevito trznulo. »Ona je samo djevojčica. Siguran sam da nije mislila kako može donositi sudove...« »Sjeme kao vjera, kao Crkva, kao Krist«, rekao je Eskulap. »Allegoria, moralis, anagoge. Klasično trostruko biblijsko tumačenje. Izraženo je na vrlo jednostavan način, dakako, ali ipak je to tumačenje jednako potpuno kao i ono samoga Grgura Velikog. I to bez ikakvog osnovnog obrazovanja! Izvanredno! Ovo dijete je izuzetno inteligentno. Preuzet ću na sebe njezinu poduku.« Ivana je bila zapanjena. Je li ona to sanjala? Bojala se vjerovati da se to doista događalo. »Naravno, ne u školi«, nastavio je Eskulap, »jer to ne bi bilo dopušteno. Organizirat ću svoj dolazak ovamo jednom tjedno. A nabavit ću i knjige iz kojih će učiti između dviju poduka.« Kanonik je bio nezadovoljan. Nije to bio ishod kakav je zamislio. »To je u redu«, rekao je kao da ga iskušava. »Ali što je s dječakom?« »Ah, dječak? Bojim se da on ne pokazuje da će ikada biti dobar klasičar. Uz daljnju poduku, može dogurati do seoskog svećenika. Zakon jedino traži da znaju čitati i pisati, kao i da poznaju slijed sakramenata. Ipak, ne bih od njega tražio više. Studij nije za njega.« »Jedva mogu vjerovati svojim ušima! Preuzet ćete podučavanje djevojčice, ali ne i dječaka.« Eskulap je slegnuo ramenima. »Jedno je nadareno; drugo nije. Tu se nema više što razmatrati.« »Žena klasičar!« Kanonik je bio ogorčen. »Ona bi trebala proučavati svete tekstove, a njezina bi brata trebalo ignorirati? Neću to dopustiti. Možete podučavati ili oboje ili nijedno.« Ivana je zadržala dah. Nije moguće da je stigla tako blizu, a da će joj na kraju ipak sve biti uskraćeno. Počela je potiho izgovarati molitvu, a zatim se zaustavila. Možda Bog to neće odobriti. Posegnula je ispod tunike i stisnula medaljon svete Katarine. Ona bi je razumjela. Molim te, molila je tiho. Pomozi mi da ovo dobijem. Podnijet ću ti divnu žrtvu zahvalnicu. Samo mi molim te dopusti da ovo dobijem. Eskulap je izgledao nestrpljivo. »Rekao sam vam da dječak nema nikakvog dara za učenje. Podučavati ga bilo bi jednako kao i gubiti vrijeme.« »Onda smo to riješili«, rekao je kanonik ljutito. Ivana je promatrala s nevjericom kako ustaje sa stolice. »Jedan trenutak«, rekao je Eskulap. »Vidim da ste čvrsto odlučili.« »Jesam.« »U redu. Djevojčica pokazuje sve znakove čudesnog intelekta. Uz odgovarajuće obrazovanje mogla bi puno toga postići. Ne mogu dopustiti da takva prilika propadne. Budući da ne popuštate, podučavat ću ih oboje.« Ivana je naglo ispustila zadržani zrak. »Hvala vam«, rekla je i svetoj Katarini i Eskulapu. Bilo je to sve što je mogla učiniti kako bi joj glas izdržao. »Radit ću vrijedno i dokazati da sam bila dostojna toga.« Eskulap ju je pogledao, a u očima mu je sjala inteligencija koja sve prožima. Kao vatra koja dolazi iznutra, pomislila je Ivana. Vatra koja će svijetliti nad tjednima i mjesecima koji su bili pred njom. »Uistinu hoćeš«, rekao je. Ispod guste bijele brade, pojavio se smiješak. »O da, uistinu hoćeš.«

4 Rim Nadsvođena mramorna unutrašnjost Lateranske palače bila je ugodno prohladna kad se usporedi s oštrom vrelinom rimskih ulica. Kad su se ogromna drvena vrata papinske rezidencije zatvorila iza njega, Anastazije je zastao trepćući jer ga je iznenada zaslijepila tama Patrijarhata. Nagonski je rukom potražio očevu ruku, a zatim je povukao, sjetivši se. »Uspravi se i nemoj se naslanjati na oca«, rekla mu je majka toga jutra dok je nepotrebno skakala oko njegove odjeće. »Već imaš dvanaest godina i dovoljno si star da počneš preuzimati ulogu muškarca.« Snažno je zategla njegov draguljima ukrašen pojas i postavila ga na mjesto. »Gledaj u oči onima koji ti se obraćaju. Prezime tvoga oca ne zaostaje ni za kim; ne smiješ izgledati pokorno.« Kad se sjetio majčinih riječi, Anastazije je izravnao ramena i visoko podigao glavu. Bio je niska rasta za svoju dob, što je za njega uvijek iznova predstavljalo izvor teškoga jada, ali je zato nastojao prilagoditi svoje držanje tako da se čini što višim. Oči su mu se počele prilagođavati na mrak, pa je stao razgledavati prostor oko sebe sa zanimanjem. Bio je to njegov prvi posjet Lateranskoj palači, toj veličanstvenoj rezidenciji samoga pape i sjedištu moći u Rimu, i Anastazije je bio pod dubokim dojmom. Unutrašnjost je bila ogromna, bila je to kolosalna konstrukcija koja je sadržavala arhivu Crkve i riznicu s blagom, kao i desetak soba za molitvu, triklinija i kapelica, među kojima se nalazila i proslavljena privatna kapela svih papa, Sanctum Sanctorum. Ravno ispred Anastazija, na zidu Velike dvorane, nalazila se ogromna tabula mundi, zidna mapa bogata bilješkama koja je prikazivala svijet kao ravnu okruglu ploču okruženu oceanima. Tri kontinenta, Aziju, Afriku i Europu, razdvajale su velike rijeke Tanais5 i Nil, kao i Sredozemno more. U samom središtu svijeta nalazio se sveti grad Jeruzalem, koji je na istoku graničio sa zemaljskim rajem. Anastazije je stao proučavati kartu, a pažnju su mu privukli veliki otvoreni prostori, zagonetni i zastrašujući, na krajnjim rubovima gdje je svijet tonuo u tamu. Prišao mu je muškarac koji je nosio bijelo svileno crkveno ruho članova papinske garde. »Pozdravljam te i nosim blagoslov našeg Najsvetijeg Oca, pape Paskala«, rekao je. »Neka mu Bog podari dug život, kako bismo i dalje napredovali pod njegovim blagonaklonim vodstvom«, odgovorio je Anastazijev otac. Kad su iza njih bile nužne formalnosti, muškarci su se opustili. »Pa, Arsenije, kako si?« upitao je čovjek. »Pretpostavljam da si došao vidjeti Teodora?« Anastazijev je otac klimnuo glavom. »Da. Došao sam dogovoriti imenovanje mog nećaka Kuzme za arcariusa.« A zatim je dodao nešto tišim glasom: »Plaćanje je obavljeno prije više tjedana. Ne mogu zamisliti što je uzrok tolikom odugovlačenju imenovanja.« »Teodor je u zadnje vrijeme jako zauzet. Dogodio se taj neugodni spor oko vlasništva samostana u Farfi. Sveti Otac bio je izrazito nezadovoljan zbog odluke carskoga suda.« A onda se sagnuo još bliže i dodao šapćući urotnički: »A još nezadovoljniji je bio zato što se Teo zauzeo za stranu cara. Budi spreman: može se dogoditi da ti Teo sad baš i ne može pomoći.« »Pala mi je na um ta misao.« Anastazijev otac je slegnuo ramenima. »Bez obzira na to, Teo je još uvijek primicerius, a plaćanje je obavljeno.« »Vidjet ćemo.« Razgovor je naglo prestao kad im je prišao drugi muškarac, također odjeven u bijelo crkveno ruho. Anastazije, koji je stajao blizu oca, osjetio je blago kočenje u očevim leđima. »Neka te blagoslovi sam Sveti Otac, Sarpate«, rekao je otac. 5

Tanais — danas rijeka Dona (nap. prev.).

»A blagoslov njegov i s tobom, Arsenije«, odgovorio je muškarac. Usta su mu bila čudno iskrivljena. »Ah, Lucijane«, rekao je okrenuvši se prvom muškarcu. »Bio si tako zadubljen u razgovor s Arsenijem. Ima li kakvih zanimljivih vijesti? Volio bih ih čuti.« Zijevnuo je s osobitom pažnjom. »Život je ovdje tako dosadan otkad je otišao car.« »Ne, Sarpate, naravno da ne. Da ima ikakvih vijesti, rekao bih ti«, odgovorio je Lucijan nervozno. A Anastazijevu je ocu rekao: »Pa Arsenije, moram poći. Ima obaveza koje moram izvršiti.« Naklonio se, okrenuo na peti i brzo otišao. Sarpat je protresao glavom. »Lucijan je u zadnje vrijeme razdražljiv.« Pogledao je značajno u Anastazijeva oca. »No, no, nema veze. Vidim da danas niste sami.« »Da. Mogu li vas upoznati sa svojim sinom, Anastazijem? On će uskoro polagati ispit pred lectorom.«. Anastazijev je otac dodao naglašavajući: »Njegov stric Teo ga jako voli; zato sam ga danas poveo na ovaj sastanak.« Anastazije se blago naklonio. »Želim vam u svemu uspjeh u Njegovo Ime«, rekao je službeno kako su ga podučili. Muškarac se nasmijao, a kutovi usnica još su se više iskrivili dok se zabavljao. »O Bože! Dječakov latinski je odličan; čestitam, Arsenije. Bit će vam pravi oslonac, osim, naravno, ako se ne pokaže da kao i stric ima jadan osjećaj za donošenje sudova.« Nastavio je unaprijed isključujući mogućnost odgovora. »Da, da, osobit dječak. Koliko ima godina?« Pitanje je bilo upućeno Anastazijevu ocu. Anastazije je odgovorio: »Napunio sam dvanaest odmah nakon adventa.« »Uistinu! Izgledaš mlađe.« Potapšao je Anastazija po glavi. Anastaziju se stranac sve manje sviđao. Nastojao se uspraviti kako bi bio što viši i rekao je: »A mislim i da sud moga strica ne može biti tako loš jer kako bi inače postao primicerius? « Otac mu je stisnuo ruku kao znak upozorenja, ali pogled njegovih očiju bio je blag, a na usnama mu je lebdio osmijeh. Stranac se zagledao u Anastazija, a pogled mu je odavao nešto novo, — iznenađenje? — ljutnju? Anastazije je izdržao njegov pogled. Nakon duljeg vremena, muškarac je prekinuo zurenje i ponovno usmjerio pozornost na Anastazijeva oca. »Kakva obiteljska odanost! Kako dirljivo! Dobro, dobro, nadajmo se da će se dječakovo mišljenje pokazati jednako besprijekornim kao i njegov latinski.« Glasna buka privukla je njihovu pozornost kad su se na udaljenom kraju dvorane otvorila teška vrata. »Ah, evo upravo stiže primicerius. Ne bih vam više htio smetati.« Sarpat se naklonio s pretjeranom pažnjom i potom povukao. Zavladala je tišina među okupljenim ljudima kad je Teodor ušao praćen svojim zetom Leom koji je tek nedavno promaknut na položaj nomenclatora. Zastao je na vratima i kratko porazgovarao s nekolicinom svećenika i plemića koji su stajali u blizini. U tamnocrvenom svilenom ruhu sa zlatnim raskošnim pojasom, Teodor je bio daleko najelegantnije odjeven od svih prisutnih muškaraca; obožavao je dobar materijal i volio se razmetati odjećom, što je bila njegova osobina kojoj se Anastazije divio. Kad je završio s formalnim pozdravima, Teodor je pozorno promotrio dvoranu. Ugledao je Anastazija i njegova oca, nasmiješio se i krenuo prema njima. Dok se približavao, namignuo je Anastaziju i desnom rukom dohvatio nabor na svome ruhu. Anastazije se nasmiješio jer je znao što to znači. Teodor, koji je jako volio djecu, uvijek je nosio neku posebnu poslasticu koju će pokloniti. Što li će danas dobiti? Anastazije je bio radoznao, a osjetio je kako mu nada pojačava lučenje sline u ustima. Sočna smokva, slatka ušećerena šljiva boje cinobera, možda čak komadić marcipana, kremast i bogat, punjen mljevenim zašećerenim bademima i orasima? Anastazijeva pozornost bila je toliko zaokupljena naborom na Teodorovu ruhu da isprva nije vidio druge muškarce. Prišli su mu brzo i s leđa — trojica — jedan mu je zaklopio usta i povukao ga unatrag. Anastazije je najprije pomislio da je riječ o nekakvoj psini. Još uvijek se smiješeći pogledao je oca tražeći objašnjenje; a kad je vidio strah u očevim očima, srce mu je počelo žestoko udarati. Ponovno je pogledao u Teodora koji se opirao i pokušavao osloboditi. Teodor je bio

krupan čovjek, ali je njegov položaj u ovom sporu bio beznadan. Okruživali su ga mnogi muškarci, grabili su ga za ruke i vukli na tlo. Teodorovo tamnocrveno ruho bilo je sprijeda poderano, fina je svila visjela u iskrzanim trakama, otkrivajući dijelove bijele kože. Jedan od napadača obuhvatio je prstima Teodorovu gustu crnu kosu i naglo mu trgnuo glavom unatrag. Anastazije je ugledao svjetlucanje čelika. Začuo se vrisak, a potom kao da se Teodorovo lice rasprsnulo u vodoskok crvenila. Anastazije je ustuknuo kad ga je tanak mlaz pogodio u lice. Dodirnuo je lice, a zatim nastavio tupo zuriti u ruku. Bila je krvava. S druge strane prostorije netko je vikao; Anastazije je ugledao Lea, Teodorova zeta, kako nestaje ispred gomile napadača. Muškarci su pustili Teodora i on je pao na koljena. Zatim je podigao glavu, a Anastazije je vrisnuo od užasa. Lice mu je izgledalo strašno. Krv je curila iz crnih i praznih otvora gdje su mu nekada bile oči, i slijevala se niz bradu na ramena i prsa. Anastazije je zario lice u očeve slabine. Osjetio je velike očeve ruke na ramenima i čuo njegov glas koji je bio snažan i nepokolebljiv. »Ne«, rekao je otac. »Ne možeš se sakriti, sine moj.« Ruke su ga tjerale, gurale i okretale prema jezovitom prizoru pred njim. »Gledaj«, zapovijedao je glas, »i uči. Ovo je cijena koja se plaća za pomanjkanje domišljatosti i umijeća. Teodor sad plaća zato što je tako otvoreno iskazao odanost caru.« Anastazije je stajao poput stupa dok su napadači nosili Teodora i Lea prema središtu dvorane. Nekoliko puta su se spotaknuli i gotovo pali na pod, sklizak od krvi. Teodor je nešto vikao, ali su riječi bile nerazumljive. Otvorenih usta i u pokretu, njegovo je lice izgledalo još strašnije. Muškarci su natjerali Teodora i Lea na koljena, a glave im povukli prema naprijed. Jedan je od njih zamahnuo dugim mačem preko Leova vrata i jednim mu brzim udarcem odrubio glavu. Teodorov je vrat bio debeo i nastavio se otimati, pa su trebala tri ili četiri udarca mačem da mu se glava odijeli od tijela. Anastazije je tek tada shvatio da su napadači nosili grimizne križeve papinske vojske. »Oče!« jedva je izgovorio. »To su čuvari! Čuvari papinske vojske!« »Da.« Privukao je Anastazija bliže sebi. Anastazije se borio s napadom histerije. »Ali zašto? Zašto, oče? Zašto su to učinili?« »Zapovijeđeno im je.« »Zapovijeđeno?« upitao je Anastazije. Pokušao je razumjeti izrečeno. «Tko bi izdao takvu zapovijed?« »Tko? O, sine moj, promisli.« Očevo je lice bilo blijedo, ali mu je glas bio čvrst dok je odgovarao: »Moraš naučiti misliti kako nikada ne bi doživio takvu sudbinu. Razmisli sad: Tko ima moć? Tko je sposoban izdati takvu zapovijed?« Anastazije je stajao nijem, pobijeđen grozotom ideje koja ga je počela obuzimati. »Da.« Osjetio je nježan dodir očevih ruku na ramenima. »Tko drugi«, rekao je, »osim samoga pape?«

5 »Ne, ne, ne.« Eskulapov glas bio je na rubu nestrpljenja. »Slova ti moraju biti puno manja. Vidiš li kako tvoja sestra prepisuje svoju poduku?« Kucnuo je po Ivaninu papiru. »Moraš naučiti više cijeniti svoj pergament, dječače moj — za samo jedan list potrebna je cijela ovca. Kad bi redovnici u Andernachu rastezali svoje riječi po stranici kao ti, sva krda Austrazije nestala bi za mjesec dana!« Ivan je srdito pogledao Ivanu. »Preteško je; ja to ne mogu.« Eskulap je uzdahnuo. »No dobro, vrati se vježbanju na pločici. Kad stekneš bolju kontrolu, ponovno ćemo pokušati s pergamentom.« Zatim je upitao Ivanu: »Jesi li dovršila čitanje De inventione?« »Da, gospodine«, odgovorila je Ivana. »Nabroji šest pitanja koja se upotrebljavaju za dokazivanje okolnosti ljudskih postupaka.« Ivana je bila spremna. »Quis, quid, qoumodo, ubi, quando, cur?« — »Tko, što, kako, gdje, kada, zašto?« »Dobro. Sad utvrdi retoričke constitutiones.« »Ciceron opisuje četiri različita constitutiones'. raspravu o postupku, raspravu o definiciji, raspravu o prirodi postupka, i - « Začuo se težak udarac kad je Gudrun udarcem noge otvorila vrata, zgrbljena od težine teških opletenih vjedara za vodu koje je nosila po jedno u svakoj zgrčenoj ruci. Ivana je ustala da joj pomogne, ali je Eskulap stavio ruku na njezino rame i vratio je na stolicu. Ivana je oklijevala još uvijek gledajući majku. »Nastavi, dijete.« Eskulapov ton jasno je pokazivao da neće trpjeti neposluh. Ivana je požurila odgovoriti: »Raspravu o sudskoj vlasti ili sudbenom postupku.« Eskulap je zadovoljno klimnuo glavom. »Daj mi primjer za treći društveni položaj. Napiši ga na pergament, i neka bude vrijedan čuvanja.« Gudrun je jurila amo—tamo, pokušavala je potaknuti vatru, dočekati da zakuha voda u loncu, postaviti stol za poslijepodnevni obrok koji je slijedio. Jednom ili dvaput pogledala je ljutito preko ramena. Ivana je osjećala krivnju, ali se ipak prisilila usmjeriti pozornost na ono što je radila. Ovo vrijeme bilo je dragocjeno jer je Eskulap dolazio samo jednom tjedno, a njezino joj je učenje bilo važnije od svega. Ipak, bilo je teško raditi pod pritiskom majčina nezadovoljstva. I Eskulap je to morao primijetiti, iako je on to nezadovoljstvo pripisivao činjenici da je poduka odvajala Ivanu od obaveza u kućanstvu. Ivana je znala pravi uzrok. Njezino učenje bilo je izdaja, povreda privatnog svijeta koji je dijelila sa svojom majkom, svijeta saskih bogova i saskih tajni. Kroz učenje latinskog i proučavanje kršćanskih tekstova, Ivana je stala na stranu koju je njezina majka najviše mrzila — onu kršćanskog Boga koji je uništio Gudruninu domovinu, i što je bilo još gore, na stranu kanonika, njezina muža. Istina je bila da je Ivana najviše radila na pretkršćanskim, klasičnim tekstovima. Eskulap je obožavao »bezbožničke« tekstove Cicerona, Seneke, Lukana i Ovidija, koje je većina znanstvenika toga doba smatrala izopćenicima. Učio je Ivanu čitati grčki na drevnim tekstovima Menandara i Homera, čiju je poeziju kanonik smatrao tek nevjerničkim bogohuljenjem. Budući da ju je Eskulap naučio cijeniti jasnoću i stil, Ivana nikada nije razmatrala pitanje prihvatljivosti Homerove poezije u smislu kršćanske doktrine; u njoj je Bog postojao jer je bila lijepa. Voljela bi da je to mogla objasniti svojoj majci, ali je znala da to ne bi ništa promijenilo. Homer ili Bede, Ciceron ili sveti Augustin - Gudrun su svi bili isti: nisu bili Sasi i ništa drugo nije bilo

bitno. Ivanina je koncentracija odlutala; napravila je grubu pogrešku koja je na pergamentu ostavila mrlju. Podigla je pogled i shvatila da je Eskulap promatra prodornim tamnim očima. »Nema veze, dijete.« Glas mu je bio neočekivano blag; obično je reakcija na pogreške zbog nemara bila oštra. »Nije važno. Počni ponovno ovdje.« Građani Ingelheima okupili su se oko seoskog jezerca, živo brbljajući. Bio je dan kad se sudilo vještici, a to je događaj koji pobuđuje stravu, sažaljenje i uživanje — dobrodošao odmor od muka svakodnevnog života. »Benedictus.« Kanonik je započeo s blagoslovom vode. Hrotrud je pokušala pobjeći, ali su je dvojica muškaraca zgrabila i odvukla natrag prema mjestu gdje je stajao kanonik, tamnih obrva namrštenih od neodobravanja. Hrotrud je proklinjala i otimala se dok su joj uznici izvrtali ruke s dugačkim noktima na leđa i vezivali ih komadima lanenog platna, uzrokujući bolne krikove. »Maleficia«, netko je promrmljao blizu mjesta gdje su Ivana i Eskulap stajali u gomili svjedoka. »Sveti Barnabe, sačuvaj nas od uroka.« Eskulap nije ništa rekao, samo je tužno protresao glavom. Stigao je toga jutra u Ingelheim na tjednu poduku, ali je kanonik odbio dopustiti da djeca odmah započnu. Zahtijevao je da najprije budu prisutni na suđenju Hrotrud, koja je prije bila seoska babica. »Više ćete naučiti o putovima Božjim promatrajući ovo sveto suđenje no što možete iz nevjerničkog pisanja«, rekao je kanonik gledajući izravno u Eskulapa. Ivani se nije svidjelo što će njezina poduka kasniti, ali zanimalo ju je i suđenje. Pitala se kako će to izgledati; nikada prije nije vidjela suđenje zbog vračarija. Kako god, bilo joj je žao što se sudilo Hrotrud. Ivani je Hrotrud bila draga jer je bila poštena žena i nikako licemjer. Oduvijek je lijepo razgovarala s Ivanom, bila je ljubazna prema njoj i nije je ismijavala kao većina drugih stanovnika sela. Gudrun je rekla Ivani kako je Hrotrud pomagala kod njezina rođenja, koje je po majčinim riječima bilo iscrpljujuća kušnja, a Gudrun je vjerovala da je Hrotrud toga dana spasila i njezin i Ivanin život. Dok je Ivana promatrala okupljeno mnoštvo stanovnika sela, pomislila je kako je Hrotrud bez imalo sumnje pomogla pri rođenju gotovo svih prisutnih - ili bar onih koji su napunili šest godina ili više. Nije se to moglo zaključiti iz načina kako su sada blenuli u nju. Postala im je smetnja, trn u njihovu kršćanskom milosrđu, jer otkad joj je bolest od koje se kopni iskrivila ruke i tako uništila njezin posao babice, živjela je od milostinje susjeda - i onoga što je uspijevala zaraditi prodajom ljekovitih biljaka i čarobnih napitaka koje je sama izumila. Upravo vještina spravljanja napitaka bila je njezina propast, jer se vještina izrade lijeka protiv nesanice i zubobolje, bolova u trbuhu i glavobolje običnim mještanima činila jednaka vračarijama. Kad je završio s blagoslovom vode, kanonik se okrenuo Hrotrud. »Ženo! Poznato ti je za koji si zločin optužena. Jesi li spremna iskreno priznati svoje grijehe i tako osigurati spasenje svoje besmrtne duše?« Hrotrud ga je gledala krajičkom oka promišljajući: »Ako priznam, hoćete li me osloboditi?« Kanonik je zatresao glavom. »Izričito se zabranjuje u Svetoj knjizi: ’Ne dopuštaj da vračarica živi.’« Zbog vlastite je važnosti dodao: »Izlazak, poglavlje dvadeset i drugo, stih osamnaesti. Ali umrijet ćeš posvećenom i brzom smrću, a smrt će ti donijeti bezgraničnu nagradu Raja.« »Ne!« Hrotrud je oštro odgovorila. »Ja sam kršćanka i nisam vještica, a onaj tko tvrdi drukčije, pokvareni je lažljivac!« »Vračarice! Trpjet ćeš oganj Pakla cijelu vječnost! Možeš li poreći dokaz pred vlastitim očima?« Kanonik je iza leđa dohvatio prljavi laneni pojas, unakažen nizom grubih čvorova. Bacio ga je optuženički prema Hrotrud, koja se prepala i koraknula unazad. »Pogledajte kako se i sama zgrozila?« netko je prošaptao u Ivaninoj blizini. »Sigurno je kriva i treba biti spaljena!« Svatko bi se prepao od tako iznenadnog pokreta, pomislila je Ivana. To sigurno nije dokaz krivice.

Kanonik je podigao pojas kako bi ga okupljena gomila mogla vidjeti. »Ovaj pojas pripada mlinaru Arnu. Nestao je prije dva tjedna. Odmah potom, Arno je legao u bolesničku postelju jer su ga snašli strašni bolovi u crijevima.« Lica u gomili izgledala su ozbiljno. Nisu baš naročito voljeli Arna jer su svi sumnjali da ih vara na vagi. »Koja je najhrabrija stvar na svijetu?« glasila je zagonetka koju su svi voljeli ponavljati. »Arnova košulja jer svakoga dana stišće lopova oko vrata!« Ipak, cijela je zajednica bila ozbiljno zabrinuta zbog bolesti seoskog mlinara. Bez njega nisu mogli samljeti brašno jer je zakon zabranjivao da bilo koji seljak sam melje svoje žitarice. »Prije dva dana«, kanonikov glas bio je mračan od optužbi, »ovaj je pojas pronađen u šumi blizu Hrotrudine kolibe.« Iz gomile su se čuli glasovi puni strahopoštovanja, naglašeni povicima s raznih strana: »Vještica!« »Vračarica!« »Spalite je!« Kanonik je rekao Hrotrud: »Ukrala si ovaj pojas, načinila na njemu čvorove koji su pomogli tvojim zlim vračarijama i uz njihovu pomoć dovela Arna do samog ruba smrti.« »Nikad!« povikala je Hrotrud ogorčeno, boreći se s vezovima koji su je sputavali. »Nisam to učinila! Nikada prije nisam vidjela taj pojas! Nikada nisam —« Kanonik je nestrpljivo pogledao muškarce i dao im znak, a oni su podigli Hrotrud poput vreće zobi, zanjihali je nekoliko puta naprijed-natrag, a tada je pustili s visine zadnjeg zamaha. Hrotrud je vrištala od straha i bijesa dok je letjela kroz zrak, a zatim je pljusnula točno usred jezerca. Mnoštvo se guralo naprijed kako bi bolje vidjelo i izguralo je Ivanu i Eskulapa. Ako bi Hrotrud isplivala na površinu jezerca i počela plutati, to bi značilo da ju je voda, koju je kanonik blagoslovio, odbacila te bi tako bila razotkrivena kao vještica i spaljena na lomači. Ako bi potonula, njezina bi nevinost bila dokazana, a ona spašena. Sve su oči u napetoj tišini promatrale površinu jezerca. Površina je bila mirna osim što su se valovi polako kružno širili od mjesta na kojem je Hrotrud upala u vodu. Kanonik je zagunđao, a potom dao znak muškarcima koji su odmah jurnuli u vodu i zaronili u potrazi za Hrotrud. »Nevina je u iznijetim optužbama«, objavio je kanonik. »Hvala Bogu.« Je li to bila samo njezina mašta, ili je kanonik izgledao razočarano? Muškarci su ronili i pojavljivali se na površini bez ikakvog rezultata. Na koncu je jedan od njih izronio držeći Hrotrud. Ležala je mlitavo u njegovim rukama, otečena i blijeda lica. Odnio ju je do ruba jezerca i spustio. Nije se micala. Sagnuo se nad nju i pokušao čuti otkucaje srca. Ubrzo se uspravio i objavio: »Mrtva je.« Iz gomile se čulo tiho mrmljanje. »Nesretnica«, rekao je kanonik. »Ali umrla je dokazavši da nije bila kriva za zločin za koji je optužena. Bog poznaje svoje; On će joj to nadoknaditi i njezina će duša počivati u miru.« Stanovnici sela su se raspršili, a neki su i prišli mjestu gdje je ležalo Hrotrudino tijelo, pregledavajući ga sa zanimanjem, dok su drugi odlazili u grupicama mrmljajući i potiho razgovarajući. Ivana i Eskulap vratili su se u zemunicu u tišini. Ivanu je duboko potresla Hrotrudina smrt. Sramila se uzbuđenja koje je osjetila kad je saznala da će biti svjedokom suđenja. Ali tada nije očekivala da će Hrotrud umrijeti. Bila je sigurna da Hrotrud nije bila vještica, i zato je vjerovala da će Bog dokazati njezinu nevinost. I Bog ju je dokazao. Ali zašto je dopustio da umre? Progovorila je o tome tek kasnije, kad su već započeli s podukom u zemunici. Spustila je drvenu pisaljku usred pisanja i iznenada upitala: »Zašto bi to Bog učinio?« »Možda to i nije On učinio«, odgovorio je Eskulap, koji je odmah shvatio što je htjela reći. Ivana je zurila u njega. »Pokušavate li mi reći da se tako nešto moglo dogoditi usprkos Njegovoj volji?«

»Možda ne. Ali je krivica prije u prirodi suđenja no u prirodi Božje volje.« Ivana je razmislila o tome. »Moj otac bi rekao da se vješticama tako sudi već stotinama godina.« »To je potpuno točno.« »Ali ne znači nužno da je zato ispravno.« Ivana je pogledala Eskulapa. »Koji bi bio bolji način?« »To«, odgovorio je, »bi ti trebala reći meni.« Ivana je uzdahnula. Eskulap je bio toliko različit od njezina oca, pa čak i Mateja. Uskraćivao joj je odgovore i umjesto toga tražio da ih ona sama dokuči promišljanjem. Ivana je nježno potezala vrh nosa kao što je uvijek radila dok je razmišljala o nekom problemu. Naravno. Morala je biti nerazumna kad nije odmah uvidjela. Ciceron i De inventione — sve dosad, bila je puka apstrakcija, retorički ukras, vježbanje uma. »Dokazna pitanja«, rekla je Ivana. »Zašto se nisu mogla upotrijebiti u ovom slučaju?« »Objasni«, rekao je Eskulap. »Quid: postoji činjenica o pojasu sa čvorovima — to je nepobitno. Ali sigurno postoji i dokaz o tome što on znači. Quis: tko je svezao čvorove na pojasu i stavio ga u šumu? Quomodo: kako je Arnu nestao pojas? Quando, Ubi: kada i gdje je oduzet? Je li itko zaista vidio Hrotrud s pojasom? Cur: zašto bi Hrotrud željela Arnu zlo?« Ivana je govorila brzo, uzbuđena mogućnostima koje su njezine ideje ponudile. »Moglo se dovesti i ispitati svjedoka. I Hrotrud i Arna također, i njih je trebalo ispitati. Njihovi su odgovori mogli dokazati Hrotrudinu nevinost. I —« zaključila je Ivana žalosno, »nije morala umrijeti kako bi to dokazala!« Bili su na opasnom tlu i oboje su to znali. Sjedili su i šutjeli. Ivana je bila svladana golemošću shvaćanja koje je buknulo u njoj: primjenom logike na božansko objavljenje, mogućnošću zemaljske pravde u kojoj racionalno istraživanje vlada pretpostavkama vjere, a moć razuma podupire vjerovanje. Eskulap je rekao: »Vjerojatno bi bilo mudro ne spominjati ovaj razgovor pred tvojim ocem.« Kako je upravo prošla svetkovina svetog Bertina, dani su postajali sve kraći, pa su se nužno skratili i sati poduke koju su djeca dobivala. Sunce je bilo nisko na nebu kad je Eskulap konačno ustao. »To je, djeco, dovoljno za danas.« »Mogu li sada ići?« pitao je Ivan. Eskulap ga je pustio mahanjem ruke, a on je poskočio sa stolice i požurio van. Ivana se tužno nasmiješila Eskulapu. Ivanova očigledna nesklonost njihovu zajedničkom učenju zbunjivala ju je. Eskulap je često bio nestrpljiv, čak i oštar, s Ivanom. Ali, brat joj je bio spor i nezainteresiran učenik. »Ja to ne mogu«, rekao bi istoga trena kad se našao pred nekom poteškoćom. Bilo je trenutaka kad je Ivana poželjela protresti ga i povikati: »Pokušaj! Pokušaj! Kako znaš da ne možeš ako nisi ni pokušao!« Kasnije si je Ivana zamjerala takve misli. Ivan ništa nije mogao učiniti po pitanju svoje sporosti. Bez Ivana ne bi bilo ni poduke tijekom zadnjih dviju godina, a život bez poduka postao joj je nezamisliv. Čim je Ivan otišao, Eskulap je rekao ozbiljno: »Moram ti nešto reći. Izvijestili su me da u školi više ne trebaju moje usluge. Drugi znanstvenik, Franak, prijavio se za položaj učitelja i biskup smatra da je on daleko pogodniji za taj položaj od mene.« Ivana je bila zbunjena. »Kako se to može dogoditi? Tko je taj čovjek? On nikako ne može znati toliko koliko vi znate!« Eskulap se nasmijao. »Ta tvrdnja pokazuje odanost, ako ne mudrost. Upoznao sam ga; izvrstan je znanstvenik i njegovi interesi prikladniji su podučavanju u školi od mojih.« Vidio je da Ivana ne razumije što joj pokušava reći, pa je dodao: »Postoji mjesto za vrstu znanja kojom smo se ti i ja bavili, Ivana, a ono nikako nije među zidovima katedrale. Zapamti što ću ti reći i budi oprezna: neke od tih ideja su opasne.« »Razumijem«, rekla je Ivana, iako nije razumjela u potpunosti. »Ali — što ćete vi sada raditi? Kako ćete živjeti?«

»Imam prijatelja u Ateni, zemljaka koji se obogatio kao trgovac. Želi da podučavam njegovu djecu.« »Vi odlazite?« Ivana nije mogla vjerovati što joj je govorio. »On je bogat, a njegova je ponuda velikodušna. Nemam drugog izbora, osim prihvatiti je.« »Namjeravate otići u Atenu?« Bilo je to tako daleko. »Kada odlazite?« »Za mjesec dana. Već sam trebao otići, ali tada ne bih još malo uživao u našem zajedničkom radu.« »Ali -« Ivanin je um radio punom parom dok je pokušavala nešto smisliti, bilo što, što bi pomoglo da se taj užasan događaj spriječi. »Mogli biste živjeti ovdje, s nama. Mogli biste biti naš učitelj, Ivanov i moj, pa bismo mogli imati nastavu svakodnevno!« »To je nemoguće, draga moja. Tvoj otac i ovako jedva uspijeva uzdržavati vašu obitelj preko zime. Pokraj vašeg ognjišta i za vašim stolom nema mjesta i za stranca. Osim toga, moram otići tamo gdje mogu nastaviti svoj rad. Knjižnica katedrale uskoro će za mene zatvoriti svoja vrata.« »Nemojte ići.« Duboka žalost podigla se u njoj poput opipljive tvari i u dnu njezina grla stvorio se čvor. »Molim vas, nemojte ići.« »Draga moja djevojčice, moram. Iako bih najiskrenije volio da nije tako.« Nježno je pogladio Ivaninu bijelozlatnu kosu. »Puno sam naučio podučavajući te; ne vjerujem da ću ponovno imati tako sposobnog učenika. Tvoja je inteligencija prava rijetkost; ona je Božji dar i ne smiješ je zanijekati«, pogled je bio pun značenja, »bez obzira na cijenu.« Ivana se bojala progovoriti kako joj glas ne bi odao osjećaje. Eskulap ju je uhvatio za ruku. »Ne smiješ brinuti. Moći ćeš nastaviti sa svojim učenjem. Dogovorit ću sve. Ne znam još gdje ili kako, ali učinit ću to. Tvoj je um previše dragocjen da bi ostao neiskorišten. Naći ćemo sjeme kojim ćemo ga zasijati, obećajem ti.« Čvrsto je stisnuo njezinu ruku. »Vjeruj mi to.« Kad je otišao, Ivana se nije maknula od malenog stola. Sjedila je sama u sve gušćem mraku sve dok se nije vratila majka, noseći cjepanice za ognjište. »Ah, dakle, jesi završila?« upitala je Gudrun. »Dobro! Sad mi pomozi naložiti vatru.« Eskulap ju je došao posjetiti onoga dana kad je odlazio, odjeven u dugi plavi putni ogrtač. U rukama je nosio paket zamotan u platno. »Za tebe.« Stavio je paket u njezine ruke. Ivana je odmotala lanene uzice, a zatim zinula od čuda kad je ugledala što je paket sadržavao. Bila je to knjiga, uvezana na istočnjački način, s drvenim koricama obloženim kožom. »Moja je vlastita«, rekao je Eskulap. »Sam sam je načinio prije nekoliko godina. To je izdanje Homera, originalni grčki tekst je prva polovica knjige, a latinski prijevod je u drugom dijelu. Pomoći će ti da sačuvaš svježinu znanja jezika do vremena kad ćeš moći nastaviti sa svojim učenjem.« Ivana je zanijemila. Vlastita knjiga! Bila je to povlastica kakvu su uživali jedino redovnici i najcjenjeniji znanstvenici. Otvorila ju je i počela promatrati redak za retkom Eskulapovih urednih, uncijalnih slova koja su ispunjavala stranice riječima neizrecive ljepote. Eskulap ju je promatrao, a u očima mu se skupljala blaga tuga. »Nemoj zaboraviti, Ivana. Nemoj zaboraviti.« Raširio je ruke da je zagrli. Prišla mu je i prvi put su se zagrlili. Dugo su vremena ostali zagrljeni, a Eskulap je njihao Ivanino sitno tijelo koje je zaklanjao njegov visok i krupan stas. Kad su se napokon razdvojili, njegov je plavi ogrtač bio mokar od Ivaninih suza. Nije gledala dok se udaljavao jašući na konju. Ostala je unutra gdje ju je ostavio, držeći knjigu i stišćući je tako čvrsto da su je zaboljele ruke. Ivana je znala da joj otac neće dopustiti da zadrži knjigu. Nikada nije odobravao njezino učenje, a sad kad je Eskulap otišao, nitko ga neće moći zaustaviti u nametanju vlastite volje. I tako je knjigu najprije ponovno umotala u platno, a zatim je sakrila ispod debele slamarice na svojoj strani kreveta.

Grozničavo je žudjela čitati, opet vidjeti riječi, čuti iznova u svome umu divnu ljepotu poezije. Ali bilo je preopasno; uvijek je netko bio u kolibi ili oko nje i bojala sa da će je razotkriti. Jedina joj se prilika pružala noću. Kad svi zaspu, mogla bi čitati bez straha od iznenadna prekida. Ali trebala je nekakvo svjetlo, svijeću, ili barem malo ulja. Obitelj je dobivala samo dvadesetak svijeća godišnje — kanonik ih nikada ne bi bio sklon uzeti iz crkve — i pažljivo su ih čuvali; nije mogla koristiti svijeću da to nitko ne primijeti. Ali crkveno skladište imalo je veliku zalihu voska — od stanovnika Ingelheima tražilo se da pribave crkvi pedeset kilograma godišnje. Ako uspije nabaviti malo voska, mogla bi izraditi vlastitu svijeću. Nije bilo lako, ali je na kraju uspjela ukrasti dovoljno voska da napravi malu svijeću, koristeći komadić platnene uzice za stijenj. Bila je to pomoć u nuždi jer je plamen bio tek tračak svjetla, ali i to je bilo dovoljno za učenje. Prve noći bila je oprezna. Čekala je dugo nakon što su roditelji otišli u krevet iza pregrade, a usudila se pomaknuti tek kad je čula kanonikovo hrkanje. Napokon je kliznula iz kreveta, tiha i oprezna poput laneta, trudeći se ne uznemiriti Ivana koji je ležao pokraj nje. Čvrsto je spavao, glave skrivene ispod pokrivača. Ivana je polako izvadila knjigu iz njezina skrovišta u madracu i odnijela je do stolića od borovine u udaljenom kutu sobe. Odnijela je svijeću do ognjišta i upalila je na svjetlucavoj žeravici. Kad se vratila do stola, približila je svijeću knjizi. Svjetlo je bilo slabašno i neravnomjerno, ali je uz napor ipak mogla razabrati redove napisane crnom tintom. Uredna su slova plesala na treperavu svjetlu, domahivala joj i dozivala je. Ivana je nakratko zastala i posvetila se trenutku. Zatim je okrenula stranicu i počela. Topli dani i hladne noći Windumemanotha6, mjeseca berbe grožđa, brzo su prolazili. Oštri nordostroni vjetrovi stigli su ranije nego inače i stali puhati sa sjeveroistoka u žestokim udarima koji su prodirali do kostiju. Prozor zemunice ponovno je obložen daskama, ali se ledeni vjetar probijao kroz svaku pukotinu; kako bi im bilo toplo, morali su cijeloga dana ložiti vatru na ognjištu i sav je prostor bio ispunjen čađavim dimom. Svake noći, kad bi obitelj zaspala, Ivana je ustajala i satima učila u tami. Potrošila je svijeću i bila prisiljena nestrpljivo čekati sve dok nije ukrala još malo voska iz crkvenih zaliha. Kad je napokon mogla nastaviti sa svojim poslom, nepopustljivo je tjerala samu sebe na rad. Završila je čitanje knjige, a zatim se vratila na početak, sada proučavajući komplicirane glagolske oblike i prepisujući ih brižljivo na svoju pločicu sve dok ih nije naučila napamet. Oči su joj bile crvene, a glava ju je boljela od naprezanja pri slabom svjetlu, no nikada nije ni pomislila prestati. Bila je sretna. Došla je i prošla i svetkovina Svetog Klementa, a još ni riječi, nikakvih vijesti o dogovorima za daljnje podučavanje. Usprkos tomu, Ivana je i dalje vjerovala Eskulapovu obećanju. Sve dok je imala njegovu knjigu, nije bilo razloga za očaj. Nastavila je učiti i napredovati. Sigurno, sigurno će se uskoro nešto dogoditi. U selo će doći učitelj, potražit će je po imenu, ili će je pozvati sam biskup i reći joj da je primljena u školu. Ivana je svake noći sve ranije počinjala s radom. Ponekad nije čekala ni toliko dugo da začuje očevo hrkanje. Nije ni primijetila kad joj je kapnulo malo vrućeg voska na stol. Jedne je noći radila na osobito teškom i zanimljivom sintaktičkom problemu. Bila je nestrpljiva i željela je početi što prije te se smjestila za stolić nedugo nakon odlaska roditelja u krevet. Radila je tek nekoliko minuta kad je začula prigušeni zvuk iza pregrade. Utrnula je svijeću i nastavila sjediti nepomično poput kamena u mraku, slušajući i osjećajući otkucaje pulsa u grlu. Prošlo je nekoliko trenutaka. Ništa se više nije čulo. Sigurno se to njezina mašta poigravala s njom. Olakšanje ju je obuzelo poput toplog strujanja. Pa ipak, dugo je čekala, a zatim ustala sa stolice, otišla do ognjišta i ponovno upalila stijenj te se vratila sa slabašnim svjetlom tanke svijeće. Jedna je iskra snažno zasjala i oko stola stvorila maleni krug svjetla. Na rubu kruga, na mjestu gdje se svjetlo spajalo s tamom, ugledala je nečije noge. 6

Mjesec listopad (nap. prev.).

Bile su to noge njezina oca. Kanonik je koraknuo na svjetlo. Ivana se nagonski pokušala pomaknuti i sakriti knjigu od njega, ali je bilo prekasno. Njegovo lice, osvijetljeno plamenom nesigurna svjetla, bilo je sablasno, užasno. »Kakva je ovo bezbožnost?« Ivanin glas pretvorio se u šapat. »Knjiga.« »Knjiga!« Zurio je u nju kao da je jedva mogao vjerovati dokazu pred vlastitim očima. »Odakle ti to? Što radiš s njom?« »Čitam je. Ona je - ona je moja, poklonio mi ju je Eskulap. Moja je.« Iznenadila ju je snaga očeva udarca koji ju je srušio sa stolice. Ležala je zgurena na podu, a zemljani pod hladio joj je lice. »Tvoja! Drsko dijete! Ja sam gospodar u ovoj kući!« Ivana se podigla na lakat i bespomoćno promatrala kako se otac naginje nad knjigu i škilji pokušavajući razabrati riječi na nesigurnom svjetlu. Nakon nekoliko trenutaka trgnuo se i uspravio te u zraku iznad stola napravio znak križa. »Isuse Kriste, zaštiti nas.« Ne skidajući pogled s knjige, pozvao je Ivanu. »Dođi ovamo.« Ivana je ustala s poda. Vrtjelo joj se u glavi i zvonilo u jednom uhu. Polako je prišla ocu. »Ovo nije jezik Svete Majke Crkve.« Uperio je prstom u otvorenu stranicu. » Što znače ovi znakovi? Odgovori mi iskreno, dijete, ako ti je stalo do tvoje besmrtne duše!« »To je poezija, oče.« Usprkos strahu, Ivana je osjećala kako je obuzima ponos zbog njezina znanja. Nije se usudila dodati da je poezija bila Homerova jer ga je njezin otac smatrao bezbožnim nevjernikom. Kanonik nije znao grčki. Ako ne primijeti latinski prijevod u drugom dijelu knjige, možda neće shvatiti što je učinila. Njezin je otac stavio obje ruke na Ivaninu glavu, a široki težački prsti napravili su krug oko glave, spajajući se odmah iznad obrva. »Exorcizo te, immundissime spiritus, omnis incursio adversarii, omne phanta- sma...« Njegov se pritisak pojačao, a stiskao je tako jako da je Ivana počela plakati od straha i boli. Gudrun se pojavila na vratima. »Zaklinjem te svim svetim, mužu, što se dogodilo? Pažljivo s tim djetetom!« »Tišina!« otresao se kanonik. »Dijete je opsjednuto! Iz nje treba istjerati vraga.« Pritisak njegovih ruku još se pojačao i Ivana je mislila da će joj se oči rasprsnuti. Gudrun ga je uhvatila za ruku. »Stani! Ona je samo dijete! Mužu, stani! Zar ćeš je ubiti u svome ludilu?« Mučan i bolan pritisak naglo je prestao kad ju je kanonik oslobodio svog stiska. Okrenuo se i jednim jedinim udarcem odbacio Gudrun na drugu stranu sobe. »Gubi se!« zaurlao je. »Ovo nije vrijeme za žensku slabost! Uhvatio sam djevojčicu kako se bavi čarolijama usred noći! I koristi vještičju knjigu! Opsjednuta je!« »Ne, oče, ne!« vrisnula je Ivana. »Nisu to čarolije! To je poezija! Poezija na grčkom jeziku i to je sve! Zaklinjem se!« Pokušao ju je uhvatiti, ali se sagnula i provukla ispod njegovih ruku i zatim našla iza njega. Okrenuo se i ponovno krenuo prema njoj, dok mu je u očima sijevala prijetnja. Nakanio ju je ubiti. »Oče! Okreni drugi dio knjige! Drugi dio knjige! Tamo je latinski prijevod! Vidjet ćeš! Na latinskom je!« Kanonik je oklijevao. Gudrun mu je hitro donijela knjigu. Nije je ni pogledao. Zurio je u Ivanu i predomišljao se. »Molim te, oče. Samo pogledaj drugi dio knjige. I ti ćeš je moći čitati. Nisu to čarolije!« Uzeo je knjigu od Gudrun. Otrčala je po svijeću i držala je blizu stranice kako bi mogao vidjeti. Sagnuo se pregledati knjigu, a debele tamne obrve namrštile su se od koncentracije. Ivana nije mogla prestati pričati. »Učila sam. Čitala sam noću kako nitko ne bi znao. Znala sam da mi to ne bi odobrio.« Rekla bi bilo što, priznala bilo što, samo da ga uvjeri. »To je Homer. Ilijada. Homerov ep. Nije to čarolija, oče.« Počela je jecati. »Nije čarolija.«

Kanonik nije obraćao pozornost. Čitao je pažljivo, približio je stranicu očima i ustima tiho oblikovao riječi. Malo kasnije podigao je pogled. »Hvala Bogu. Nije vještičja čarolija. Ali svejedno je to rad bez- božničkog nevjernika i samim tim uvreda Gospodu.« Okrenuo se prema Gudrun. »Naloži vatru. Ovu gadost treba uništiti.« Ivana je teško disala. Spaliti knjigu! Eskulapovu prekrasnu knjigu, koju joj je dao vjerujući u nju! »Oče, knjiga je dragocjena! Vrijedi puno novaca; možda bismo mogli postići dobru cijenu ili...«, um joj je radio ubrzano, »...možda je možeš pokloniti biskupu kao dar za knjižnicu katedrale.« »Bezbožno dijete, toliko si duboko utonula u grijeh da je čudo što se nisi udavila u njemu. To nije prikladan dar za biskupa, niti za bilo koju bogobojaznu dušu.« Gudrun je otišla do kuta u kojem su držali drvo i izabrala je nekoliko manjih cjepanica. Ivana ju je tupo promatrala. Morala je pronaći neki način da spriječi taj događaj. Kad bi je barem prestala boljeti glava, mogla bi misliti. Gudrun je potaknula žeravicu i pripremila ognjište za svježe drvo. »Stani malo.« Kanonik se iznenada obratio Gudrun. »Ostavi vatru.« Prstima je pažljivo opipavao i procjenjivao stranice knjige. »Istina je da je pergamentni papir dragocjen i mogao bi se dobro upotrijebiti.« Stavio je knjigu na stol i iščeznuo u drugoj sobi. Što li je time htio reći? Ivana je pogledala majku, koja je slegnula ramenima od smetenosti. S njezine lijeve strane, Ivan je sjedio uspravljen u krevetu. Probudila ga je buka i sad je zurio u Ivanu velikim okruglim očima. Kanonik se vratio, noseći nešto veliko i sjajno. Bio je to njegov lovački nož s drškom od kosti. Kao i uvijek, taj je prizor ispunio Ivanu snažnim i zbunjujućim osjećajem groze. Mutna igra zaboravljenog sjećanja mučila je rubove njezine svijesti. Ubrzo je nestala i nije se uspjela sjetiti što je to bilo. Otac je sjedio za stolom. Okrenuo je nož ukoso, tako da je oštrica ležala ravno u odnosu na stranicu, i počeo strugari tanki pergament. Jedno od slova sa stranice je nestalo. Zagunđao je od zadovoljstva. »Uspijeva. Vidio sam jednom kako to rade u samostanu Corbie. Tako stranice ostaju čiste i mogu se iznova upotrijebiti. A sad«, pokazao je odlučno prema Ivani, »pokušaj ti.« To će dakle biti njezina kazna. Svojom će rukom uništiti knjigu, izbrisati zabranjeno znanje i s njim sve svoje nade. Oči njezina oca zlobno su svjetlucale od iščekivanja. Ukočeno je uzela nož i sjela za stol. Neko je vrijeme samo zurila u stranicu. Zatim je, držeći nož kao što ga je i otac držao, pomaknula oštricu polako po površini stranice. Ništa se nije dogodilo. »Ne ide.« Pogledala ga je puna nade. »Ovako.« Kanonik je stavio svoju ruku preko njezine i lagano bočno pritisnuo oštricu. Još je jedno slovo nestalo. »Pokušaj ponovno.« Pomislila je na Eskulapa, na duge sata rada koje je uložio u izradu te knjige i na povjerenje koje joj je ukazao kad joj je povjerio knjigu. Stranica se zamutila od suza koje su joj ispunile oči. »Molim te. Nemoj me tjerati. Molim te, oče.« »Kćeri, zgriješila si pred Bogom svojim neposluhom. Za pokoru ćeš raditi dan i noć, sve dok ove stranice ne budu očišćene od bezbožničkog sadržaja. Dobivat ćeš samo kruh i vodu dok ne ispuniš zadatak. Molit ću Boga da ti se smiluje zbog tvog teškog grijeha.« Pokazao je na knjigu. »Počni.« Ivana je prislonila nož na stranicu i počela strugati kako joj je otac pokazao. Jedno od slova se oljuštilo, izblijedilo i zatim nestalo. Pomaknula je nož, još je jedno slovo izbrisano. Pa još jedno. I još jedno. Uskoro je nestala cijela riječ i ostala je tek gruba, zguljena površina pergamenta. Pomaknula je nož i počela strugati sljedeću riječ. άλήθεια. Aletheia. Istina. Ivana je zastala, a ruka je ostala lebdjeti iznad riječi. »Nastavi.« Očev je glas bio nepokolebljiv i zapovjednički.

Istina. Okrugli potezi uncijalnih slova ponosno su se izdizali s blijedog pergamenta. U Ivani se podigla bujica žestokog odbijanja. Sav strah i sva patnja cijele te noći ustupili su mjesto jednom nadmoćnom uvjerenju: To se ne smije zbiti! Spustila je nož. Polako je podigla glavu i srela očev pogled. Ono što je ugledala, natjeralo ju je da glasno udahne. »Uzmi taj nož.« Prijetnja u njegovu glasu bila je očigledna. Ivana je pokušala govoriti, ali joj se grlo stisnulo i nije mogla progovoriti ni riječ. Zatresla je glavom. »Evina kćeri, naučit ću te kako se bojati paklenih muka. Donesi mi šibu.« Ivana je otišla u kut i donijela dugi crni štap koji je otac koristio u takvim prilikama. »Pripremi se«, rekao je kanonik. Kleknula je na pod ispred ognjišta. Ruke su joj se tresle, pa je polako otkopčala sivi vuneni ogrtač i svukla lanenu spavaćicu, otkrivajući golo meso leđa. »Započni Očenaš.« Očev glas zvučao je kao potmula tutnjava iza nje. »Oče naš, koji jesi na nebesima, —« Prvi udarac štapa pogodio je točno između ramena, kidajući meso, od čega se prodorna bol preko vrata uspela do lubanje. »— sveti se ime Tvoje, —« Drugi je udarac bio snažniji. Ivana je zagrizla ruku kako ne bi vrisnula. I prije ju je tukao, ali nikada ovako, nikada tako nemilosrdno i takvom neumoljivom snagom. »— dođi kraljevstvo Tvoje, — « Treći udarac urezao se duboko u razderano meso i potekla je krv. Tople kapi slijevale su se postrance. »— budi volja Tvoja, —« Od šoka četvrtog udarca, Ivana je naglo trznula glavom i uspravila se. Ugledala je brata koji ju je pažljivo promatrao iz kreveta. Na njegovu je licu bio čudan izraz. Je li to bio strah? Znatiželja? Samilost? »— kako na Nebu tako i na —« Štap se ponovno spustio. Trenutak prije zatvaranja očiju od boli, Ivana je prepoznala izraz bratova lica. Bio je to ushit. »— zemlji. Kruh naš svagdanji —« Štap se teško spustio. Koliko ih je već bilo? Svi Ivanini osjeti posrtali su. Nikada prije nije morala izdržati više od pet udaraca. Udarac. Iz daljine je čula kako netko vrišti. »— daj nam danas. I otpusti nam... otpusti —« Usta su joj se micala, ali nije mogla izgovoriti riječi. Udarac. S ono malo svijesti koja joj je još ostala, Ivana je iznenada shvatila. Ovoga puta neće biti kraja. Ovoga puta njezin otac neće stati. Ovoga puta nastavit će sve dok je ne ubije. Udarac. Zvonjava u njezinim ušima prerasla je u zaglušujući crescendo. A zatim nije bilo ničega osim tišine i milostive tame.

6 Selo je danima brujalo vijestima o Ivaninu šibanju. Kanonik je kćer šibao skoro do smrti, a sigurno bi je ubio da krici njegove žene nisu privukli pozornost nekih seljana. Bila su potrebna trojica snažnih muškaraca da ga odvuku od djeteta. Pa ipak, nije divljaštvo šibanja navelo ljude na pričanje. Takve su pojave bile uobičajene. Nije li i kovač srušio svoju ženu na pod i udarao je nogama po licu sve dok joj nije slomio sve kosti, i to samo zato jer mu je dosadilo njezino neprestano prigovaranje? Jadnica je ostala unakažena za cijeli život, ali tu se ništa nije moglo učiniti. Muškarac je bio gospodar svoga doma i nitko u to nije sumnjao. Jedini zakon koji je uređivao njegovo neograničeno pravo kažnjavanja na način koji je smatrao primjerenim, odnosio se na veličinu buzdovana koji je mogao upotrijebiti. A kanonik ionako nije upotrijebio buzdovan. Ono što je stanovnicima sela bilo zaista zanimljivo odnosilo se na činjenicu da je kanonik izgubio kontrolu nad sobom. Takvi divljački osjećaji bili su neočekivani i nedolični za jednog svećenika — i bilo je prirodno da su svi uživali razgovarati o tome. Nisu ga toliko ogovarali još od vremena kad je u svoj krevet doveo ženu iz Saske. Sastajali su se i ogovarali kanonika u grupicama, koje bi se naglo raspršile dok je prolazio. Ivana nije ništa znala o svemu tome. Kanonik je zabranio da joj itko priđe cijeloga dana nakon šibanja. Zapravo je cijele te noći i sljedećeg dana Ivana ležala bez svijesti na podu kolibe. Zemlja utabana na podu zalijepila se za razderano meso. Kad je napokon dopustio Gudrun da joj pomogne, rane su već bile zagađene i obuzela ju je opasna groznica. Gudrun ju je brižno njegovala. Očistila je Ivanine rane svježom vodom i isprala ih jakim vinom. Zatim je izuzetno nježno, kako bi izbjegla daljnje ranjavanje krvavog mesa, nanijela smjesu od dudova lišća koja je ugodno hladila. Sve je to krivica onog Grka, mislila je Gudrun gorko, dok je spravljala vrući napitak od slatkog i začinjenog mlijeka s malo vina, i dok ga je pokušavala dati Ivani, kojoj je podigla glavu i ulijevala tekućinu u usta kap po kap. Dati djetetu knjigu, napuniti joj glavu bezvrijednim idejama. Bila je djevojčica i prema tome nije bila stvorena za učenje. To je dijete trebalo biti s njom, trebalo je dijeliti njezine tajne i jezik njezinih ljudi, trebalo joj je biti utjeha u starosti. Neka je proklet trenutak kad je taj Grk ušao u kuću. Neka se gnjev svih bogova sruči na njega. Ipak, djetetovo iskazivanje hrabrosti raspalilo je Gudrunin ponos. Ivana se suprotstavila ocu žestokom, herojskom snagom svojih saskih predaka. Nekada je i sama Gudrun bila snažna i hrabra. Ali duge godine ponižavanja i izgona u nepoznatoj zemlji postupno su u njoj ugasile želju za borbom. Barem, pomislila je ponosno, moja krv teče postojano. Hrabrost moga naroda snažna je u mojoj kćeri. Zastala je i pomilovala Ivanin vrat, kako bi joj pomogla progutati ljekoviti napitak. Samo ozdravi, mala prepelice, pomislila je. Ozdravi i vrati mi se. Groznica je nestala u rano jutro devetoga dana. Ivana se probudila i vidjela kako se Gudrun naginje nad nju. »Mama?« Glas koji je začula bio je hrapav i nepoznat. Majka se nasmiješila. »Dakle, napokon si mi se vratila, mala prepelice. Neko sam vrijeme mislila da sam te izgubila.« Ivana se pokušala podići, ali je nespretno pala unazad na madrac. Bol ju je prosjekla i vratila joj sjećanje. »Knjiga?« Gudrunino se lice stisnulo. »Tvoj je otac ostrugao sve stranice i natjerao brata da prepiše na njih neke nove besmislice.«

Dakle, nije je više bilo. Ivana je osjetila neizreciv umor. Bila je bolesna i htjela je spavati. Gudrun je donijela drvenu zdjelicu ispunjenu vrelom tekućinom. »Sad moraš jesti da bi povratila snagu. Pogledaj, napravila sam ti mesnu juhu.« »Ne.« Ivana je slabašno odmahnula glavom. »Ne želim ništa jesti.« Nije željela povratiti snagu. Željela je umrijeti. Zbog čega bi trebala živjeti? Nikada se neće osloboditi uskih granica života u Ingelheimu. Život ju je zatočio; nije više bilo nade da će pobjeći. »Pojedi sad malo«, potaknula ju je Gudrun, »a dok budeš jela, pjevat ću ti jednu od starih pjesama.« Ivana je okrenula glavu. »Ostavi te stvari ludim svećenicima. Imamo mi svoje tajne, zar ne, mala prepelice? Opet ćemo ih dijeliti, kao nekada.« Gudrun je nježno milovala Ivanino čelo. »Ali najprije moraš ozdraviti. Popij malo juhe. Spravljena je po saskom receptu i ima snažna ljekovita svojstva.« Primakla je drvenu žlicu Ivaninim usnicama. Ivana je bila slaba i nije se mogla oduprijeti; dopustila je majci da joj ulije malo juhe u usta. Bila je dobra, topla, bogata i okrepljujuća. Iako to nije željela, počela se osjećati malo bolje. »Mala moja prepelice, srce moje, moja najdraža.« Gudrunin glas nježno je i privlačno milovao Ivanu. Umočila je drvenu žlicu u vruću juhu i ponudila je Ivani, koja je otpila još malo. Majčin je glas slijedio blag ritmički napjev i zvuk poznate saske melodije. Uspavana zvukom pjesme i majčinim milovanjem, Ivana je polako utonula u san. Kad je prošla groznica, Ivanino snažno mlado tijelo brzo se oporavilo. Prošla su dva tjedna i već je bila na nogama. Rane na leđima zarasle su uredno, ali je bilo jasno da će cijeloga života nositi tragove. Gudrun je jadikovala nad ožiljcima, dugim mračnim prugama, zbog kojih su Ivanina leđa nalikovala na poplun od različitih krpica, ali Ivana nije marila. Nije zapravo marila za mnoge stvari. Nada je nestala. Ona je postojala, i to je bilo to. Provodila je vrijeme s majkom, ustajala je u zoru i pomagala joj hraniti svinje i piliće, pokupiti jaja, skupljati drva za vatru na ognjištu, nositi teška vjedra puna vode s potoka. Kasnije bi zajedno radile na pripremi obroka za taj dan. Jednoga dana su zajedno mijesile kruh, prstima su se trudile oblikovati teško tijesto — kvasac ili pjenica kvasca rijetko su se upotrebljavali u tom dijelu Franačke — kad ju je Ivana iznenada upitala: »Zašto si se udala za njega?« Gudrun je pitanje zapanjilo. Nakon trenutka razmišljanja, odgovorila je: »Ne možeš ni zamisliti kako je to bilo kad su došle vojske Karla Velikog.« »Znam što su učinili tvome narodu, mama. Ono što ne razumijem je zašto si nakon toga otišla s neprijateljem, otišla s njim?« Gudrun nije odgovorila. Uvrijedila sam je, pomislila je Ivana. Sad mi neće odgovoriti. »Na početku zime«, počela je Gudrun polako, »umirali smo od gladi jer su kršćanski vojnici spalili naše usjeve zajedno s našim domovima.« Pogledala je pokraj Ivane, kao da pokušava zamisliti sliku nečega jako udaljenog. »Jeli smo sve što smo mogli naći, travu, čičak, čak i sjemenke iz izmeta životinja. Bili smo na rubu smrti kad je stigao tvoj otac i drugi misionari. Razlikovali su se od svojih prethodnika; nisu nosili mačeve niti drugo oružje, a s nama su postupali kao s ljudima, a ne životinjama bez osjećaja. Davali su nam hranu u zamjenu za obećanje da ćemo ih slušati kako propovijedaju riječ kršćanskog Boga.« »Mijenjali su hranu za vjeru?« pitala je Ivana. »Žalostan način za pridobivanje ljudskih duša.« »Bila sam mlada i povodljiva i nasmrt bolesna od gladi i bijede i straha. Njihov kršćanski Bog morao je biti veći od našega, mislila sam, kad su nas uspjeli pobijediti. Tvoj se otac posebno zainteresirao za mene. Njegova su očekivanja bila velika, rekao mi je, iako sam bila rođena kao nevjernica, bio je siguran da bih mogla spoznati Istinsku Vjeru. Iz njegova pogleda znala sam da me želio. Kad me pitao da pođem s njim, pristala sam. Bila je to prilika za život, a posvuda oko

mene vladala je smrt.« Glas joj se pretvorio u šapat. »Ubrzo sam shvatila koliku sam pogrešku napravila.« Oči su joj bile obrubljene crvenilom i do ruba ispunjene suzama koje je jedva susprezala. Ivana ju je zagrlila. »Ne plači, mama.« »Moraš izvući pouku iz moje pogreške«, rekla je Gudrun vatreno, »kako je ne bi ponovila. Udati se znači svega se odreći — ne samo svoga tijela, već i svog ponosa, svoje samostalnosti, čak i svoga života. Razumiješ li? Razumiješ?« Stisnula je Ivaninu ruku i gledala je čvrstim pogledom. »Zapamti moje riječi, kćeri, ako želiš ikada biti sretna: Nikada se nemoj podati muškarcu.« Koža puna ožiljaka na Ivaninim leđima počela je drhtati jer se sjetila boli koju joj je nanijelo očevo šibanje. »Ne, mama«, obećala je svečano, » nikada se neću podati muškarcu.« U Ostarmanothu7, kad je topli proljetni povjetarac počeo milovati zemlju, i kad su domaće životinje krenule na ispašu, jednoličnost je prekinuta dolaskom stranca. Bio je četvrtak — Thorov dan, kako ga je Gudrun uvijek nazivala kad kanonik nije mogao čuti jer nije bio u blizini, a tutnjava grmljavine tog boga odjekivala je u daljini dok su Ivana i Gudrun radile zajedno u obiteljskom vrtu. Ivana je čupala koprive i uništavala krtičnjake, a Gudrun je išla za njom i pravila brazde debelom hrastovom daskom, drobeći usput grumene zemlje. Dok je radila, Gudrun je pjevala i pričala priče o Starima. Kad bi joj Ivana odgovorila na saskom, Gudrun bi se nasmijala od zadovoljstva. Ivana je upravo završila red kad je podigla pogled i ugledala Ivana koji je žurio prema njima preko polja. Dodirnula je majčino rame kako bi je upozorila; Gudrun je ugledala sina i saske riječi zamrle su joj na usnicama. »Brzo!« Ivan je zbog trčanja ostao bez daha. »Otac te sad odmah treba u kući. Požuri!« Povukao je Gudrun za ruku. »Polako, Ivane«, ukorila ga je Gudrun. »To me boli. Što se dogodilo? Zar nešto nije u redu?« »Ne znam.« Ivan je i dalje vukao majčinu ruku. »Spomenuo je nekog posjetitelja. Ne znam o kome se radi. Ali požuri. Rekao je da će mi iščupati uši ako te odmah ne dovedem.« Kanonik ih je čekao na vratima zemunice. »To je dugo trajalo«, rekao je. Gudrun ga je hladno pogledala. U kanonikovim očima zaplamsala je slabašna iskra ljutnje; ipak, zauzeo je ukočeni stav i rekao važno: »Stiže glasnik. Od biskupa iz Dorstadta.« Zastao je zbog dojma. »Idi i pripremi prikladan obrok. Naći ću se s njim u katedrali i dovesti ga ovamo.« Otpravio ju je mahanjem ruke. »Požuri, ženo! Stiže uskoro.« Otišao je i zalupio vrata za sobom. Gudrunino lice bilo je kruto i nije odavalo osjećaje. »Počni pripremati gustu juhu«, rekla je Ivani. »Idem pokupiti nekoliko jaja.« Ivana je nasula vodu iz vjedra od hrastovine u veliki željezni lonac, koji je obitelj koristila za kuhanje, i stavila ga iznad ognjišta. Iz vunene vreće, koja je nakon duge zime bila gotovo prazna, izvadila je nekoliko šaka ječma i ubacila ih u lonac. Iznenadila se kad je shvatila da joj se ruke tresu od uzbuđenja. Prošlo je tako puno vremena otkako je zadnji put išta osjećala. Glasnik iz Dorstadta! Ima li to ikakve veze s njom? Poslije toliko vremena, je li Eskulap napokon uspio pronaći način da joj omogući nastavak učenja? Odsjekla je komad usoljene svinjetine i stavila ga u lonac. Ne, bilo je to nemoguće. Već je prošla godina otkako je Eskulap otišao. Da je nešto mogao urediti, već bi davno čula za to. Bilo je opasno nadati se. Nada ju je već jednom zamalo uništila; nije namjeravala ponovno biti budalasta. Pa ipak, nije uspijevala smiriti uzbuđenje kad su se vrata otvorila sat vremena kasnije. Ušao je otac, a za njim crnokos muškarac. Uopće nije nalikovao osobi koju je zamišljala. Imao je tupe i neinteligentne crte roba, a držao se više kao vojnik nego kao učenjak. Njegovo ruho, s biskupskim insignijama, bilo je zgužvano i prašnjavo od putovanja. »Čast nam je pozvati vas na večeru«, rekao je Ivanin otac pokazujući na vreli lonac iznad ognjišta. »Zahvaljujem, ali neću moći ostati.« Nije govorio latinski, što je bilo još jedno iznenađenje, nego 7

Mjesec travanj (nap. prev.).

theodisk, jezik običnog puka. »Ostavio sam oružanu pratnju u skloništu izvan Mainza — šumska staza bila je prespora i preuska za desetoricu i konja - i sâm sam otišao naprijed. Moram im se pridružiti prije noći jer se ujutro vraćamo u Dorstadt.« Izvadio je svitak pergamenta iz svoje putničke torbe i uručio ga kanoniku. »Od njegove uzoritosti, biskupa od Dorstadta.« Kanonik je pažljivo slomio pečat; kruti pergament pucketao je dok ga je odmotavao. Ivana je pažljivo promatrala oca kako žmirkajući pokušava pročitati napisano. Pročitao je sve do kraja, a zatim počeo iznova, kao da traži nešto što mu je promaknulo. Konačno je podigao pogled, a usnice su mu se stisnule od ljutnje. »Što ovo znači? Rekli su mi da vaša poruka ima veze sa mnom!« »I ima.« Čovjek se nasmijao.. »Ukoliko ste vi otac tog djeteta.« »Biskup nema ništa za reći o mome radu?« Čovjek je slegnuo ramenima. »Sve što znam, oče, jest da trebam dovesti dijete u školu u Dorstadtu, kao što i piše u pismu.« Ivana je uzviknula iznenada preplavljena osjećajima. Gudrun je požurila do nje i zaštitnički je zagrlila. Kanonik, je oklijevao, promatrajući stranca. Iznenada je odlučio. »U redu. Istina je da je to izvrsna prilika za dijete, iako će mi biti teško bez njegove pomoći.« Okrenuo se prema Ivanu. »Skupi svoje stvari i budi brz. Sutra jašeš u Dorstadt i počet ćeš s naukovanjem u katedralnoj školi u skladu s biskupovom izričitom zapovijedi.« Ivana je teško disala. Ivana zovu učiti u školi? Kako je to moguće? Stranac je zatresao glavom. »Uza sve poštovanje, sveti oče, vjerujem da trebam sa sobom povesti djevojčicu. Djevojčicu po imenu Ivana.« Ivana se izvukla iz majčina zagrljaja. »Ja sam Ivana.« Biskupov glasnik okrenuo se prema njoj. Kanonik je brzo stao između njih. »Besmislica. Biskup želi moga sina Ivana. Ivan, Ivana. Lapsus calami. Pogreška u pisanju. Jednostavna pogreška koju je napravio biskupov pisar, i to je sve. Često se događa, čak i najboljim pisarima.« Stranac je bio neodlučan. »Ne znam...« »Upotrijebite glavu, čovječe. Zašto bi biskup trebao djevojčicu?« »I meni se činilo čudno«, složio se čovjek. Ivana je počela negodovati, ali ju je Gudrun povukla natrag i stavila joj prst preko usta u znak upozorenja. Kanonik je nastavio. »S druge strane, moj sin izučava Bibliju od vrlo rane dobi. Ivane, izgovori stihove iz Otkrivenja za našeg počasnog gosta.« Ivan je problijedio i počeo mucati. »Acopa... Apocalypsis Jesu Christi quo... quam dedit illi Deuspalam fa... facere servis —« Stranac je nestrpljivo dao znak da se zaustavi neravnomjerna bujica riječi. »Nemamo vremena. Moramo odmah krenuti ako želimo stići do skloništa prije mraka.« Nesigurno je pogledavao u Ivana i Ivanu. Zatim se okrenuo prema Gudrun. »Tko je ova žena?« Kanonik je pročistio grlo. »Saska nevjernica, čiju dušu se trudim dovesti Kristu.« Biskupov glasnik primijetio je Gudrunine plave oči i vitak stas, baš kao i blijedozlatnu kosu koja je provirivala ispod bijele lanene kape. Osmjehnuo se širokim znalačkim osmijehom u kojem je nedostajalo zuba, a zatim joj se izravno obratio. »Vi ste majka ove djece?« Gudrun je klimnula bez riječi. Kanonik je pocrvenio. »Što vi kažete? Želi li biskup dječaka ili djevojčicu?« »Neuljudno pseto!« Kanonik je bio bijesan. »Usuđujete se sumnjati u riječ zakletog Božjeg sluge!« »Smirite se, sveti oče.« Čovjek je tek malo previše naglasio riječ sveti. »Dopustite da vas podsjetim na dužnosti koje imate prema uglednoj osobi koju predstavljam.«

Kanonik je promatrao biskupova glasnika, a lice mu je postalo grimizno. Čovjek je ponovno upitao Gudrun: »Dječak? Ili djevojčica?« Ivana je osjetila kako je majčine ruke stežu i privlače. Nastupila je duga stanka. Zatim je iza sebe začula majčin glas, milozvučan i sladak, ispunjen jasnim saskim samoglasnicima koji su je još uvijek i nepogrešivo izdvajali kao strankinju. »Dječak je taj kojeg trebate«, rekla je Gudrun. »Povedite ga.« »Mama!« Šokirana takvim neočekivanim izdajstvom, Ivana je uspjela ispustiti tek jedan jedini zaprepašteni krik. Biskupov glasnik zadovoljno je klimnuo glavom. »Znači, to smo riješili.« Okrenuo se prema vratima. »Moram se pobrinuti za konja. Neka se dječak pripremi što je brže moguće.« »Ne!« Ivana ga je pokušala zaustaviti, ali ju je Gudrun čvrsto držala i šaptala na saskom: »Vjeruj mi, mala prepelice. Ovako je najbolje, obećajem ti.« »Ne!« Ivana se otimala i pokušavala osloboditi. Bila je to laž. Bilo je to Eskulapovo djelo. Ivana je bila sigurna da je u pravu. Nije je zaboravio, napokon je uspio naći način da ona nastavi učenje koje su započeli zajedno. Nisu zvali Ivana na školovanje. Sve je to bilo pogrešno. »Ne!« Naglo se okrenula, oslobodila i krenula pravo prema vratima. Kanonik ju je pokušao uhvatiti, ali mu je umaknula. Zatim je izišla i počela brzo trčati prema glasniku koji se udaljavao. Iza sebe je iz kolibe čula oca koji je vikao, pa majčin glas, napet, pun suza, ali ipak povišen dok mu je odgovarala. Stigla je glasnika baš kad je došao do konja. Povukla ga je za odjeću, a on ju je pogledao. Krajičkom oka, Ivana je ugledala oca koji se približavao. Nije imala vremena. Njezina je poruka morala biti uvjerljiva i jasna. »Magnet est veritas etpraevalebit«, rekla je. Bio je to citat iz Ezre, dovoljno prikriven da bi ga mogli prepoznati samo iskusni poznavatelji tekstova svetih otaca. »Istina je velika, i sve će nadvladati.« Bio je biskupov glasnik, čovjek crkve, sigurno će znati. A činjenica da ga je ona znala, da je govorila latinski, dokazat će da je baš ona učenica koju je biskup tražio. »Lapsus calami non est«, nastavila je na latinskom. »Nema pogreške u pisanju. Ja sam Ivana; mene ste tražili.« Čovjek ju je pogledao, a oči su mu bile blage. »Pa? Što je ovo, svjetlooka? Kakva je to snažna bujica riječi!« Dodirnuo ju je za bradu. »Žao mi je, dijete. Ne govorim ni riječi saski. Iako me pogled na tvoju majku uvjerio da trebam žaliti što je tako.« Gurnuo je ruku u vrećicu zavezanu za sedlo i izvadio ušećerenu datulju. »Evo, uzmi slatkiš.« Ivana je zurila u datulju. Čovjek nije razumio nijednu riječ. Bio je crkveni odvjetak, biskupov glasnik, a nije znao latinski. Kako je to bilo moguće? U blizini je čula očeve korake. Zgrabio ju je rukom oko pojasa uzrokujući bol, a zatim ju je podigao i odnio natrag u kuću. »Ne!« vrištala je. Očeva teška ruka prekrila joj je nos i usta, stišćući tako snažno da nije mogla disati. Ritala se i opirala. Pustio ju je kad su ušli u kolibu i pala je na pod žudno gutajući zrak. Podigao je šaku iznad nje. »Ne!« Gudrun je iznenada stala između njih. »Nećeš je ni dotaknuti.« U njezinu glasu čuo se ton kakav nikada prije nije čula. »Ili ću reći istinu.« Kanonik ju je gledao i nije mogao vjerovati. Ivan se pojavio na vratima, noseći lanenu vreću natrpanu osobnim stvarima. Gudrun je klimnula glavom prema njemu. »Naš sin treba tvoj blagoslov za putovanje.« Kanonik dugo vremena nije skinuo pogled s nje. Zatim se vrlo sporo okrenuo prema sinu. »Klekni, Ivane.« Ivan je kleknuo. Kanonik je stavio ruku na njegovu pognutu glavu. »O Bože, koji si pozvao Abrahama da napusti svoj dom i koji si ga štitio na svim njegovim putovanjima, Tebi pod okrilje stavljamo ovog dječaka.« Tanka struja sunca, koja se u kasno poslijepodne probijala kroz prozor, osvijetlila je Ivanovu tamnu kosu bogatim svjetlom.

»Čuvaj ga i priskrbi mu sve potrebno za duh i tijelo...« Kanonikov glas u molitvi poprimio je pjevni ritam. I dalje spuštene glave, Ivan je uhvatio sestrin pogled, a oči su mu bile širom otvorene i uplašene, s preklinjućim pogledom koji je govorio više od riječi. Ne želi ići, shvatila je iznenada Ivana. Naravno! Pa zašto to nije prije vidjela? Nije ni pomislila na Ivanove osjećaje. Boji se. Ne može se nositi sa zahtjevima škole i on to zna. Kad bih barem mogla ići s njim. U njezinu umu počeo se oblikovati plan. »...a kad dođe do kraja životnog puta«, završio je kanonik, »neka sigurno stigne u nebesku zemlju, preko Isusa Krista, Gospodina našeg. Amen.« Kad je dobio blagoslov, Ivan je ustao. Podnio je majčin zagrljaj i posljednje očeve savjete ravnodušno i bez otpora, baš kao ovca prije žrtvovanja. Ali kad mu je prišla Ivana i zagrlila ga, stisnuo ju je i počeo jecati. »Nemoj se bojati«, promrmljala je ohrabrujući ga. »Dosta«, rekao je kanonik. Stavio je ruku na njegovo rame i poveo ga prema vratima. »Zadrži djevojčicu unutra«, zapovjedio je Gudrun, a zatim su otišli. Vrata su se muklo zalupila. Ivana je otrčala do prozora i izvirila van. Vidjela je kako se Ivan penje na konja iza biskupova glasnika, a njegova obična vunena odjeća snažno je odudarala od strančeva bogatog crvenog ruha. Kanonik je stajao u blizini, a tamni zbijeni lik isticao se u pejzažu od propupala zelenila. Odjahali su nakon zadnjeg »zbogom«. Ivana se okrenula od prozora. Gudrun je stajala usred sobe i promatrala je. »Mala prepelice...«, počela je Gudrun oklijevajući. Ivana je prošla pokraj nje kao da nije ni postojala. Uzela je hrpu odjeće za krpanje i sjela pokraj ognjišta. Trebala je razmisliti, pripremiti se. Nije bilo puno vremena i sve je trebalo pažljivo razraditi. Bit će teško, vjerojatno i opasno. Misao ju je uplašila, ali joj je bilo svejedno. Sa sigurnošću, koja je bila istovremeno divna i zastrašujuća, Ivana je znala što mora učiniti. Nije pošteno, mislio je Ivan. Jahao je mrzovoljno iza biskupova glasnika, mršteći se na simbole časti na crvenom ruhu. Ne želim ići. Mrzio je oca zato što ga je natjerao. Gurnuo je ruku u kaput i potražio predmet koji je potajno stavio tamo prije polaska. Prstima je dotaknuo glatku dršku noža — očeva noža s drškom od kosti, jednom od njegovih dragocjenosti. Maleni osvetnički osmijeh dotaknuo je Ivanove usnice. Otac će poludjeti kad otkrije da je nestao. Nije važno. Tada će Ivan već biti kilometrima daleko od Ingelheima i otac mu neće moći ništa. Bila je to mala pobjeda, ali i jedini oslonac u bijedi njegova položaja. Zašto nije poslao Ivanu? pitao se Ivan ljutito. U njemu je kipjela srdžba. Sve je to njezina krivica, mislio je. Zbog Ivane je već morao podnijeti više od dvije godine poduka od Eskulapa, tog dosadnog i zlovoljnog starca. A sad ga šalju u školu u Dorstadt umjesto nje. Ma, biskup je htio Ivanu, u to Ivan nije ni najmanje sumnjao. Morala je to biti Ivana. Ona je bila pametna, ona je znala latinski i grčki, ona je znala čitati Augustina dok on još nije svladao ni psalme. To joj je još i mogao oprostiti, a i više od toga. Ipak je bila njegova sestra. Međutim, postojalo je nešto što joj nije mogao oprostiti: Ivana je bila mamina ljubimica. Dovoljno ih je puta čuo kako se smiju i šapću na saskom, a zatim iznenada prestanu kad im se on pridruži. Mislile su da ih nije čuo, ali je. Mama s njim nikada nije pričala starim jezikom. Zašto? Ivan se pitao gorko po tisućiti put. Je li mislila da ću reći ocu? Ne bih nikada — ni zbog čega, bez obzira što on učinio, čak ni da me tukao. Nije pošteno, ponovno je pomislio. Zašto bi više voljela Ivanu? Ja sam njezin sin, a svi znaju da su sinovi bolji od beskorisnih kćeri. Ivana je bila traljava djevojčica. Nije znala šiti, presti niti tkati ni upola tako dobro kao druge djevojčice njezine dobi. Osim toga ju je zanimalo učenje iz knjiga, a svi su znali da je to neprirodno. Čak je i mama znala da je tu nešto bilo krivo. Druga djeca u selu stalno su se rugala Ivani. Bilo je neprilično imati je za sestru; Ivan bi je se rado odrekao da je mogao. Čim je to pomislio, osjetio je grižnju savjesti. Ivana je uvijek bila dobra prema njemu, branila ga

je kad je otac bio ljut, čak je i radila njegov posao kad on nešto ne bi razumio. Bio joj je zahvalan za pomoć, mnogo puta ga je spasila od batina, ali u isto vrijeme joj je to i zamjerao. Bilo je ponižavajuće. Na koncu, on je bio njezin stariji brat. On je trebao štititi nju, a ne obrnuto. Sad zbog nje jaše iza ovog stranca prema mjestu koje nije poznavao i ususret životu koji nije želio. Zamišljao je svoj život u školi, gdje će biti zarobljen u nekoj turobnoj prostoriji cijeloga dana, okružen hrpetinama dosadnih, užasnih knjiga. Zašto otac nije mogao razumjeti da nije želio ići? Nisam ja Matej; nikada neću biti dobar u izučavanju knjiga. Isto tako nije želio biti ni učenjak ni svećenik. Znao je što je želio: postati vojnik, vojnik u carevoj vojsci koji odlazi u bitke i pokorava nevjerničke horde. Ideju je dobio od Ulferta, sedlara koji se pridružio grofu Hugou u dugom ratnom pohodu starog cara protiv Sasa. Kakve je samo divne priče pričao taj starac sjedeći u svojoj radionici, s alatom privremeno ostavljenim po strani, dok mu je u očima blistao plam sjećanja na veliku pobjedu! »Poput drozdova koji ujesen lete iznad vinograda i kljucaju grožđe« — Ivan se točno sjećao svake riječi koju je stari Ulfert izgovorio — »i mi smo jurili kroz cijelu zemlju sa svetom himnom na usnama, tjerajući nevjernike koji su se skrivali u šumama i močvarama i grabama, muškarce, žene i djecu bez razlike. Toga dana svi su naši štitovi i mačevi bili crveni od krvi. Do sutona nije ostala živa nijedna duša koja se nije odrekla svog bezbožničkog načina života i prisegnula na koljenima vjernost Pravoj Vjeri.« A onda je stari Ulfert donio mač koji je još topao izvukao iz mrtve ruke jednog nevjernika. Njegova je ručka sjala od dragulja, a oštrica je bila blistavo žuta. Za razliku od franačkih mačeva, koji su se izrađivali od željeza, ovaj je bio načinjen od zlata, koje je, kako je objasnio Ulfert, manje vrijedan materijal jer mu nedostaje čvrstoća i silina franačkog oružja, pa ipak je bio prekrasan. Ivanovo se srce nadimalo od pogleda na njega. Stari Ulfert mu ga je pružio, a Ivan ga je prihvatio i osjetio njegovu ravnotežu i njegovu težinu. Ivanova je ruka pristajala uz ručku od dragulja baš kao da je mač izrađen za njega. Mahnuo je mačem iznad glave, presjekao je zrak zveketom koji je bio usklađen s ritmom pjesme u njegovoj krvi. Već je tada znao da je rođen postati ratnik. Kružile su glasine, čak i sad, o novom pohodu u proljeće. Možda će se grof Hugo ponovno odazvati pozivu cara. Ako bi tako bilo, Ivan je planirao otići s njim, bez obzira na očevo mišljenje. Uskoro će napuniti četrnaest godina, a to je dob kad se postaje muškarac - mnogi su otišli u boj u toj dobi, neki su bili i mlađi. Bio je spreman i pobjeći ako bude potrebno, ali je odlučio ići. Naravno, to će sada biti jako teško, kad je određeno da ga se utamniči u školi u Dorstadtu. Pitao se bi li vijest o novačenju uopće mogla doprijeti tako daleko? A ako bi saznao, bi li mogao pobjeći? Ta ga je misao zabrinjavala, pa ju je potisnuo. Umjesto nje, prizvao je svoj omiljeni san na javi. Bio je u prvim redovima bitke, srebrni grofovski barjaci sjali su ispred njega i vukli ga naprijed. Ispred sebe tjerali su raštrkane i poražene nevjernike. Bježali su pred njim, očajni i uplašeni, a duga bijelozlatna ženska kosa lepršala je na vjetru. Hvatao ih je vješto rukujući dugim mačem, neke bi razrezao, neke ubio, ne nudeći milost sve dok mu se konačno ne bi predali, kajući se zbog svoje sljepoće i pokazujući da su voljni prihvatiti Svjetlost. Kutevi Ivanovih usta podigli su se u pospani osmijeh dok je ujednačeni ritam konjskih kopita ukazivao na napredovanje kroz sve mračniju šumu. Začuo se fljuk, a odmah zatim i mukli udarac. »A—ah.« Biskupov glasnik trgnuo se unatrag. Njegova ramena zabila su se u Ivana, budeći ga iz sna. »Hej!« pobunio se Ivan, ali je čovjek već padao i težinom svog povinutog tijela vukao i Ivana iz sedla. Zajedno su pali na zemlju. Ivan se našao povrh biskupova glasnika, koji je ležao nepokretno na mjestu gdje je pao. Kad je Ivan ispružio ruku kako bi ustao, prsti su mu obuhvatili nešto dugačko, okruglo i glatko. Bio je to držak strelice sa žutim perjem na kraju. Vrh se zario duboko usred čovjekova prsnog koša. Ivan je brzo ustao, a svi njegovi osjeti bili su budni. Iz guštika s druge strane staze izronio je

čovjek odjeven u dronjke. U rukama je nosio luk, a na leđima tobolac pun strelica sa žutim perjem. Namjerava li i mene ubiti? Čovjek mu je prilazio. Ivan se ogledao, tražeći put za bijeg. U ovom dijelu šume drveće je gusto raslo, ako potrči možda će moći umaknuti napadaču. Čovjek ga je već gotovo dostigao, bio je dovoljno blizu da mu je u očima mogao pročitati prijetnju. Ivan je pokušao potrčati, ali je bilo prekasno. Čovjek ga je zgrabio za ruku. Ivan se opirao, ali ga je čovjek, koji je bio viši za glavu i snažno građen, čvrsto držao i polako podizao, tako da su mu nožni prsti jedva dodirivali zemlju. Ivan se sjetio noža. Slobodnu ruku gurnuo je u kaput; njegovi su prsti mahnito tražili dršku od kosti, pronašli je i zgrabili. Izvukao je nož i zario ga jednim brzim pokretom. Uz navalu radosti osjetio je kako nož prodire duboko u čovjekovo meso, a zatim udara u kost, prije no što ga je Ivan izvukao uz žestok okret. Čovjek je opsovao i uhvatio se za ranjeno rame, puštajući Ivana. Ivan je otrčao u šumu. Oštre grane kidale su mu odjeću i grebale kožu, ali je i dalje trčao. Usprkos mjesečini, ispod krošanja je vladala tama. Okrećući se kako bi bio siguran da ga nitko ne slijedi, Ivan se sudario s bukvom nisko položenih grana. Skočio je prema najnižoj grani, uhvatio je i počeo se brzo penjati; njegovo okretno mlado tijelo provlačilo se kroz grane poput zmije, a zaustavio se tek kad su glavne grane postale premalene i previše savitljive da bi mogle izdržati njegovu težinu. Tada je stao čekati. Nije bilo drugih zvukova osim nježnog šuštanja lišća. Dva puta oglasila se noćna sova, a njezin je krik odzvanjao jezovito u dubokoj tišini. Zatim je Ivan začuo korake koji su se probijali kroz šumu. Zgrabio je nož i zadržao dah, zahvalan što na sebi nosi skroman smeđi kaput, koji se tako dobro stapao s crnilom noći. Koraci su se približavali sve više i više. Ivan je već mogao čuti čovjekovo hrapavo, nejednoliko disanje. Koraci su se zaustavili točno ispod njega. Ivana je izišla iz tihe tame u zemunici i zakoračila u noć obasjanu mjesečinom. Oblici poznatih predmeta jezovito su izranjali, izmijenjeni sjenama. Zadrhtala je prisjećajući se priča o šumskim ljudima, zlim duhovima i trolovima koji su opsjedali noć. Omotala je čvršće kaput od grube sive jute i ušla među sjenke, pretražujući izmijenjeni krajolik u potrazi za početkom šumske staze. Bilo je dovoljno svjetla jer su nedostajala još samo dva dana do punog mjeseca, i u trenu je prepoznala stari hrast, rascijepljen od udara groma, koji je označavao pravo mjesto. Potrčala je preko polja prema njemu. Zastala je na rubu šume. Tamo je bilo mračno, mjesec se probijao kroz stabla u blijedim nitima svjetla. Pogledala je natrag prema zemunici. Okupana mjesečinom, okružena poljima i nastambama za domaće životinje, činila se čvrsta, topla i prisna. Pomislila je na svoj udoban krevet i posteljinu koja je vjerojatno još bila topla od njezina tijela. Pomislila je na mamu koju nije čak ni pozdravila. Koraknula je prema kući, a zatim stala. Sve što joj je bilo važno, sve što je željela, nalazilo se u drugom smjeru. Ušla je u šumu. Stabla su se sklopila iznad njezine glave. Staza je bila posuta kamenjem i šikarom, ali je brzo napredovala naprijed. Do skloništa je bilo skoro dvadeset i pet kilometara, a ona je morala stići prije zore. Usredotočila se na brz hod. Bilo je teško hodati; u tami je bilo lako skrenuti prema rubu staze, gdje su joj grane kidale odjeću i čupale kosu. Staza je bila sve neravnija. Nekoliko puta se spotaknula preko kamenja ili korijenja, a jednom je i pala i izgrebala dlanove i koljena. Nakon nekoliko sati, nebo iznad krošanja počelo se svijetliti. Bližila se zora. Ivana je bila iscrpljena, ali je još ubrzala korak, dijelom hodajući a dijelom trčeći niz stazu. Morala je stići prije njihova odlaska. Morala je. Lijeva joj se noga saplela o nešto. Pokušala je povratiti ravnotežu, ali se kretala prebrzo i pala je, nespretno pokušavajući spriječiti pad rukama.

Mirno je ležala jer je ostala bez zraka. Desna ruka ju je boljela na mjestu koje je ogrebala oštra grančica, ali se inače nije činilo da je ozlijeđena. Podigla se u sjedeći položaj. Na zemlji pokraj nje ležao je čovjek okrenut leđima. Je li spavao? Ne. Probudio bi se kad je pala preko njega. Dotaknula je njegovo rame, a on se prevrnuo na leđa. Mrtve oči biskupova glasnika ukočeno su piljile u nju, a usne su mu se zamrzle u bezuboj grimasi. Njegovo je bogato ruho bilo poderano i krvavo. Nedostajao mu je srednji prst na lijevoj ruci. Ivana je skočila na noge. »Ivane«, povikala je. Pogledom je pretražila šumu i zemlju u blizini, bojeći se onoga što bi mogla otkriti. »Ovdje sam.« Komadić blijede kože plašljivo je izvirio iz mraka. »Ivane!« Potrčala je do njega, zagrlili su se i čvrsto držali jedno drugo. »Zašto si ovdje?« upitao je Ivan. »Je li otac s tobom?« »Ne. Objasnit ću ti kasnije. Jesi li ozlijeđen? Što se dogodilo?« »Napadnuti smo. Mislim da je razbojnik htio glasnikov zlatni prsten. Jahao sam iza njega kad ga je pogodila strijela.« Ivana ništa nije rekla, samo ga je još jače zagrlila. Oslobodio se iz njezinih ruku. »Ali ja sam se obranio. Jesam!« Oči su mu sjale od čudnovata uzbuđenja. »Kad je došao do mene, udario sam ga ovim!« Podigao je kanonikov lovački nož s drškom od kosti. »Mislim da sam ga pogodio u rame. U svakom slučaju, to ga je zaustavilo dovoljno dugo da uspijem pobjeći!« Ivana je zurila u nož, umrljan krvlju. »Očev nož.« Ivanov izraz lica postao je prkosan. »Da. Uzeo sam ga. Zašto ne? Natjerao me — ja nisam htio otići.« »U redu«, rekla je Ivana žustro. »Spremi ga. Moramo požuriti ako želimo stići do skloništa prije zore.« »Skloništa? Ali sad ne moram ići u Dorstadt. Nakon ovoga što se dogodilo«, pokazao je glavom u smjeru ubijenog glasnika, »mogu se vratiti kući.« »Ne, Ivane. Razmisli. Sad kad otac zna biskupove namjere, neće ti dopustiti da ostaneš kod kuće. Naći će način da te pošalje u školu, pa čak i ako te bude morao odvesti sam. Osim toga«, Ivana je pokazala na nož, »do našeg povratka već bi otkrio da si ga uzeo.« Ivan je izgledao uplašeno. Očigledno nije o tome razmišljao. »Sve će biti u redu. Bit ću tamo s tobom i pomoći ću ti.« Uhvatila ga je za ruku. »Dođi.« Držeći se za ruke, dok je nebo postupno bivalo sve svjetlije, dvoje je djece krenulo prema skloništu gdje su čekali ostali biskupovi ljudi.

7 Stigli su do skloništa dok je sunce još bilo nisko na nebu, ali su biskupovi ljudi već bili budni i nestrpljivo su čekali povratak svog pratitelja. Kad su im Ivana i Ivan rekli što se dogodilo, postali su sumnjičavi. Uzeli su Ivanov nož s drškom od kosti i pažljivo ga pregledali. Ivana je tiho izrekla molitvu zahvalnosti jer se ona sjetila da bi nož bilo dobro očistiti u šumskom potoku i isprati sve tragove krvi. Muškarci su odjahali natrag i pronašli tijelo svog pratitelja. Ivanu i Ivana su poveli sa sobom, a otkriće strelice ukrašene žutim perjem potvrdilo je dječju priču. Ali što učiniti s tijelom? Nije dolazilo u obzir nositi ga cijelim putom do Dorstadta, što je bilo dvotjedno putovanje, a naročito ne zato što je proljetno sunce sve jače grijalo. Na kraju su ga pokopali u šumi i označili mjesto grubim drvenim križem. Ivana se pomolila na grobu, što je zadivilo muškarce jer ni oni, kao ni njihov pratitelj, nisu znali latinski. Očekivali su uzeti sa sobom djevojčicu i isprva nisu htjeli povesti Ivana. »Nemamo konja za njega«, rekao je vođa, »a niti hrane.« »Možemo jahati udvoje«, predložila je Ivana. »A i obroke možemo dijeliti.« Čovjek je odmahnuo glavom. »Biskup je poslao po tebe. Nema smisla povesti tvoga brata.« »Moj otac sklopio je pakt s vašim pratiteljem«, lagala je Ivana. »Dopustio mi je ići jedino pod uvjetom da me Ivan prati. Ako ne pođe sa mnom, otac će me ponovno pozvati kući, a vi ćete se još jednom namučiti da me dovedete natrag.« Čovjek se namrštio; upravo je podnio sve neudobnosti duga putovanja i nije baš uživao u pomisli na još jedno. Ivana je osjetila svoju prednost: »Ako se to dogodi, reći ću biskupu da sam dala sve od sebe kako bih vam objasnila situaciju, ali vi niste htjeli slušati. Hoće li mu biti drago kad sazna da je cijeli nesporazum vaša krivica?« Čovjek je bio zapanjen. Nikada prije nije čuo djevojčicu koja bi govorila tako hrabro. Tek je tada shvatio zašto ju je biskup htio vidjeti; bila je rijetkost i to je bilo jasno. »U redu«, složio se preko volje. »I dječak može s nama.« Putovanje do Dorstadta bilo je iscrpljujuće, ljudi iz pratnje bili su nestrpljivi i željeli su što prije stići kući te su svakoga dana jahali uporno i dugo. Surovost puta nije smetala Ivani; divila se krajoliku koji se stalno mijenjao i novim svjetovima koji su se svakodnevno otvarali pred njom. Napokon je bila slobodna, riješila se Ingelheima i ograničenja svog postojanja tamo. Jahala je kroz bijedna mala sela i užurbane gradove s jednakim oduševljenjem, znatiželjna i zadivljena. Ivan je, međutim, ubrzo postao silno osjetljiv na manjak hrane i odmora. Ivana ga je pokušala utješiti, ali se njegova zlovolja još više razbuktavala Iva- ninom dobrodušnom brižnošću. Stigli su do biskupove rezidencije u podne desetoga dana. Upravitelj rezidencije samo je jednom prijekorno pogledao dvoje djece u umrljanoj i zgužvanoj seoskoj odjeći, a zatim je odredio kupanje i oblačenje u čistu odjeću prije no što im dopusti da se pojave pred biskupom. Za Ivanu, naviknutu na brzo pranje u potoku koji je tekao iza zemunice, kupanje je bilo izuzetno iskustvo. Biskupova rezidencija imala je unutarnje kupaonice s grijanom vodom, što je bila raskoš za kakvu nikada nije ni čula. Ostala je u toploj vodi skoro sat vremena, a sluškinje su je ribale sve dok koža nije poprimila ružičast i gotovo sirov odsjaj. Leđa su joj, međutim, oprale iznimno nježno, kvocajući suosjećajno kad su ugledale grube ožiljke. Oprale su joj kosu i uplele je u duge bijelozlatne blistave pletenice koje su joj uokvirile lice. Zatim su joj donijele novu odoru od zelenog lana. Tkanina je bila tako meka, a tkanje tako savršeno da je Ivani bilo teško vjerovati da su je načinile ljudske ruke. Kad se obukla, jedna od žena donijela joj je ogledalo u zlatnom okviru. Ivana ga je podigla i ugledala lice stranca. Nikada prije nije promatrala crte svoga lica, osim kad bi

povremeno ugledala iskrivljene djeliće u odrazu mutne vode seoskog zdenca. Ivana je bila iznenađena jasnoćom slike u ogledalu. Podigla je ogledalo, kritički se ogledavajući. Nije bila lijepa, ali to je već znala. Nije imala visoko blijedo čelo i nježnu bradu niti krhku građu s blago svijenim ramenima kakvu su voljeli putujući pjesnici i ljubavnici. Imala je rumen, zdrav, dječački izgled. Obrve su joj bile previše spuštene, brada prečvrsta, a ramena suviše ravna za ljepoticu. Ali njezina kosa — majčina kosa — bila je dražesna, a i oči su joj bile lijepe, duboko usađene, sive sa zelenim krugom i obrubljene gustim trepavicama. Slegnula je ramenima i spustila ogledalo. Biskup nije poslao po nju kako bi otkrio je li ljepotica. Uveli su Ivana, jednako blistavog u novoj odori i ogrtaču od plavog lana. Oboje djece poveli su upravitelju rezidencije. »Bolje«, rekao je upravitelj, proučavajući ih i ocjenjujući: »Puno bolje. No dobro, slijedite me.« Hodali su dugim hodnikom zidova prekrivenih golemim tapiserijama zamršene izrade u kojima su svjetlucale zlatne i srebrne niti. Ivani je srce nervozno kucalo u grlu. Upoznat će biskupa. Hoću li znati odgovoriti na njegova pitanja? Hoće li me primiti u školu? Odjednom se počela osjećati nedoraslom i nesigurnom. Pokušala se sjetiti barem nečega što je učila, ali joj je um bio prazan. Kad se sjetila Eskulapa i njegova povjerenja u nju koje je i dovelo do ovog sastanka, želudac joj se stisnuo u čvor. Stali su ispred ogromnih dvostrukih vrata od teške hrastovine. Iznutra se čula buka glasova i zveket tanjura. Upravitelj rezidencije klimnuo je kućnom slugi koji je stajao na ulazu, a on im je širom otvorio teška vrata. Ivana i Ivan ušli su u sobu, a zatim zastali zureći. U dvorani se okupilo dvjestotinjak ljudi, a sjedili su za dugim stolovima pretrpanim hranom. Drveni pladnjevi bili su napunjeni svim vrstama pečena mesa: kopunima, guskama, jarebicama i jelenjim butovima, a sve je bilo nagomilano na stolovima nadohvat ruke gostima, koji su otkidali komade mesa prstima i trpali ih u usta otirući ruke o rukave. Nasred najvećeg stola stajala je ogromna glava pečenog vepra začinjena umacima, još uvijek prepoznatljiva iako je bila već napola pojedena. Bilo je tu gustih juha od povrća s mesom i svih vrsta slatkiša, poput očišćenih oraha, smokava, datulja, bijelih i žutocrvenih kuglica kuhanog šećera i mnogih drugih jela koja Ivana nije mogla prepoznati. Nikada u životu nije vidjela toliko hrane na jednom mjestu. »Pjesma! Pjesma!« Kositreni pehari lupali su ritmički i uporno po drvenim stolovima. »Hajde, Widukinde, pjesma!« Tražili su da se podigne visoki mladić svijetle puti koji je na kraju ustao i nasmijao se. »lk gihorta dat seggen dat sih urhettun aenon muo tin, hiltibraht enti hadubrant...« Ivana je bila iznenađena. Mladić je pjevao na theodisku, jeziku puka, koji bi kanonik sigurno nazvao bezbožničkim jezikom. »Čuo sam kako se priča da su se ratnici sreli, Hildebrand i Hadubrand ispred dvije vojske...« Muškarci su ustali i pridružili se, visoko podižući pehare, »...bacili su koplja od jasenovine, kiša je to bila oštrih udaraca; koraknuli su istovremeno i sudarili se na bojnom polju, a potom su se štitovi od lipova drveta zdrobili pod udarcem oružja...« Neobična pjesma za biskupov stol. Ivana je potajno pogledala Ivana, ali on je zaneseno slušao, a oči su mu sjale od uzbuđenja. Uz radostan usklik, muškarci su završili pjesmu. Drvo je strugalo dok su sjedali i privlačili stolu duge klupe. Ustao je drugi muškarac s podrugljivim osmjehom. »Čuo sam da se nešto podiže u kutu...« Zastao je pun očekivanja. »Zagonetka!« povikao je netko, a gomila je odobravala urlajući. »Jedna od Haidovih zagonetki! Da! Da! Neka se čuje.« Muškarac po imenu Haido pričekao je dok se buka nije stišala. »Čuo sam da se nešto podiže u kutu«, ponovio je, »nadima se i raste, i podiže pokrov. Ponosna mladenka zgrabila je rukama to čudo bez kostiju...«

Gosti su se zadovoljno smijuljili. »...prinčeva kći pokrila je tu nabreklu stvar okruglom tkaninom.« Haiđove nasmijane oči preletjele su pogledom izazovno po sobi. »Što je to?« »Pogledaj si među noge«, povikao je netko, »tamo ćeš sigurno pronaći odgovor!« Iza toga uslijedilo je još više smijeha i uragan bestidnih pokreta. Ivana je gledala zapanjeno. Zar je to bila biskupova rezidencija? »Krivo!« oštro, ali veselo je odgovorio Haido. »Svi ste u krivu!« »Reci nam onda odgovor! Odgovor!« Ljudi su vikali i udarali peharima po stolovima. Haido je na trenutak zastao kako bi učinak bio dramatičniji. »Tijesto!« objavio je pobjednički i sjeo dok je val urlanja i smijeha tresao cijelu prostoriju. Kad se buka stišala, upravitelj je rekao: »Dođite sa mnom« i poveo dvoje djece do udaljenog kraja dvorane, gdje je na uzvišenom podiju stajao visoki stol. Biskup je sjedio u sredini, još uvijek se zadovoljno smijuljeći, odjeven u veličanstvenu svilenu odoru umrljanu kapljicama masti i vina. Sjedio je na dijelu klupe obloženu mekanim jastukom. Ivana ga je zamišljala posve drukčije. Bio je krupan muškarac debela vrata, a mišićava prsa i krupna ramena vidjeli su se kroz tanku svilenu odoru. Golem trbuh i crveno lice ukazivali su na čovjeka koji je uživao u hrani i vinu. Dok su se približavali, nagnuo se i grimiznim slatkišem dotaknuo usnice punašne žene koja je sjedila pokraj njega. Zagrizla je tako pruženi slatkiš, a zatim mu nešto šapnula u uho, pa su se oboje nasmijali. Upravitelj rezidencije pročistio je grlo. »Moj gospodaru, ljudi su se vratili iz Ingelheima i doveli dijete.« Biskup je tupo gledao upravitelja. »Dijete? Ha? Koje dijete?« »Ono po koje ste poslali, moj gospodaru. Kandidatkinju za školu, vjerujem. Koju vam je preporučio Gr—« »Da, da.« Biskup je nestrpljivo mahnuo. »Sad se sjećam.« Rukom je blago zagrlio ženina ramena. Pogledao je Ivanu i Ivana. »Pa, Widukinde, vidim li ja to dvostruko?« »Ne, gospodaru. Kanonik je poslao i sina. Oboje su došli do skloništa i nisu se dali razdvojiti.« »Pa...« Biskupovo je lice zasjalo jer se dobro zabavljao. »Što misliš ti o tome? Tražim jedno, a dobijem dvoje. Kad bi bar i car bio tako darežljiv kad čini usluge ovom visokom crkvenom dostojanstveniku!« Stol se zatresao od grohota smijeha. Čulo se nekoliko uzvika: »Čujmo, čujmo!« i »Amen!« Biskup se nagnuo i otkinuo pečenu pileću nogu. Rekao je Ivani: »Jesi li ti ta kojoj je namijenjena uloga učenice?« Ivana je oklijevala jer nije bila sigurna što bi trebala reći. »Vrijedno sam učila, Vaša Uzoritosti.« »Pih! Učenje!« Biskup je prezirno puhnuo. Zagrizao je piletinu. »Škola je puna glupana koji uče, a ništa ne znaju. Reci mi što znaš, dijete?« »Znam čitati i pisati, Uzoritosti.« »Na theodisku ili latinskom?« »Na theodisku, latinskom i grčkom.« »Grčkom! E to je već nešto. Čak ni Odo ne zna grčki, zar ne Odo?« Iscerio se muškarcu uska lica, koji je sjedio nekoliko mjesta dalje. Odo je raširio usta u neveseo osmijeh. »To je bezbožnički jezik, Vaše Veličanstvo, jezik idolopoklonika i krivovjeraca.« »Sasvim točno, sasvim točno.« Biskupov ton bio je podrugljiv. »Odo je uvijek u pravu, zar ne Odo?« Svećenik je šmrcnuo. »Vi jako dobro znate, Uzoritosti, da ne odobravam ovu vašu najnoviju zamisao. Opasno je i bezbožno dopustiti ženi školovanje.« Iz stražnjeg dijela dvorane netko je povikao: »Još nije žena, ili se tako barem čini.« Novi nalet smijeha pronio se dvoranom, a pratile su ga i besramne primjedbe. Zažarenost koja je Ivani peckala grlo, popela se u obraze. Kako su se ti ljudi mogli tako ponašati u prisustvu biskupa? »Osim toga je besmisleno«, nastavio je čovjek po imenu Odo kad se buka stišala. »Žene su po

prirodi posve nesposobne za razborito mišljenje.« Nakratko je i s visoka pogledao Ivanu, a zatim se iznova obratio biskupu. »Njihovi tjelesni sokovi, koji su hladni i vlažni, nepovoljni su za moždanu aktivnost. One ne razumiju više duhovne i moralne pojmove.« Ivana je zurila u njega. »Već sam čuo to mišljenje«, rekao je biskup. Nasmiješio se i pogledao Oda na način koji je odavao da se beskrajno dobro zabavlja. »Ali kako onda objašnjavaš obrazovna postignuća ove djevojčice, na primjer njezino poznavanje grčkog, koji čak ni ti, Odo« - namjerno je odugovlačio — »nisi uspio svladati?« »Ona se hvalila svojim sposobnostima, ali mi nismo vidjeli nikakav dokaz.« Odo je šmrcnuo. »Lakovjerni ste, Veličanstvo. Možda Grk i nije posve otvoreno i pošteno izvijestio o njezinoj nadarenosti.« To je bilo previše. Najprije je taj mrski muškarac uvrijedio nju, a sad se usudio napasti Eskulapa! Na Ivaninim usnicama počeo se oblikovati ljutiti odgovor kad je uhvatila suosjećajan pogled crvenokosog viteza koji je sjedio pokraj biskupa. Ne. Dao joj je tihi znak. Oklijevala je kad je shvatila poruku u prodornom pogledu njegovih očiju boje indiga. Okrenuo se prema biskupu i nešto mu šapnuo. Biskup je klimnuo i okrenuo se svećeniku uska lica. »U redu, Odo, ispitaj je.« »Moj gospodaru?« »Ispitaj je. Uvjeri se je li sposobna učiti u školi.« »Ali, moj gospodaru? Teško da je priklad—« »Ali, Odo. Zašto ne? Svi ćemo nešto naučiti iz tog primjera.« Odo se namrštio. Okrenuo se prema Ivani. Njegovo je usko lice ciljalo poput sjekire. »Quicunque vult. Što to znači?« Ivana je bila iznenađena. Tako lagano pitanje? Možda je to bila lukavština. Možda je pokušavao zateći je nepripravnu. Oprezno je odgovorila. »To je doktrina koja dokazuje da su tri člana Svetog Trojstva tvarna. Da je Krist bio jednako toliko božanstven, koliko i čovječan.« »Na temelju čije tvrdnje?« »Prvog nicejskog koncila.« »Confessio Fidei. Što je to?« »To je kriva i škodljiva doktrina« — Ivana je znala što treba reći jer ju je Eskulap upozorio na to gledište — »koja dokazuje da je Krist najprije bio ljudsko biće, a tek na drugom mjestu božanstveno. Božanstveno tek kroz prihvaćanje od Oca.« Proučavala je Odovo lice, ali se na njemu ništa nije moglo pročitati. »Filius non proprius, sed adoptivus«, dodala je za dobru mjeru. »Objasni krivu prirodu ovog krivovjerja.« »Ako je Krist sin Božji po milosti, a ne po prirodi, tada mora biti podređen Ocu. To je krivo vjerovanje i opačina«, citirala je Ivana po sjećanju, »jer Sveti Duh proizlazi ne samo iz Oca, nego i iz Sina; Sin je samo jedan, i On nije prihvaćeni sin. ’ln utraque naturaproprium eum et non adoptivum filium dei confitemur. ’« Ljudi za stolovima pucketali su prstima umjesto pljeska. »Litteratissima!« netko je povikao s druge strane prostorije. »Zabavno malo čudo, nije li?« promrmljao je ženski glas blizu Ivane, možda tek za nijansu preglasno. »Dakle, Odo«, rekao je biskup razgovorljivo. »Što kažeš? Je li Grk bio u pravu u vezi s Ivanom, ili ne?« Odo je izgledao kao čovjek koji je upravo kušao ocat. »Čini se da dijete ima neka znanja iz pravovjerne teologije. Ipak, to ništa ne dokazuje.« Govorio je svisoka, kao da se obraća svojeglavom djetetu. »Neke žene imaju visoko razvijenu sposobnost oponašanja koja im omogućava zapamtiti i ponoviti riječi muškaraca, pa se tako čini da misle. Ali ova vještina imitiranja ne smije se pobrkati sa stvarnom sposobnošću razumijevanja, koja je u biti samo sposobnost muškaraca. Jer, kao što je općepoznato« — Odov glas poprimio je autoritativan ton jer se ponovno našao na poznatom tlu - »žene su prirođeno podređene muškarcima.«

»Zašto?« Riječ je izletjela iz Ivaninih usta, a ona još i nije bila svjesna da je progovorila. Odo se nasmijao, a tanke usnice neugodno su se trznule. Na njegovu licu vidio se izraz lisice koja zna da je zeca stjerala u kut. »Tvoje neznanje, dijete, razotkriveno je u tom pitanju. Sam Sv. Pavao dokazao je ovu istinu: žene su ispod muškaraca po shvaćanju, po položaju i po volji.« »Po shvaćanju, po položaju i po volji?« ponovila je Ivana. »Da.« Odo je govorio polako i razgovijetno, kao da se obraća slaboumniku. »Po shvaćanju jer je Adam stvoren prvi, a Eva nakon njega; po položaju jer je Eva stvorena kako bi služila Adamu kao družica i žena; po volji jer Eva nije mogla odoljeti iskušenju Sotone i zagrizla je u jabuku.« Uokolo, za stolovima, vidjelo se klimanje glava u znak odobravanja. Biskupov izraz lica bio je ozbiljan. Pokraj njega, crvenokosi vitez nije odavao svoje misli. Odo se smijuljio. Ivana je osjećala žestoku odbojnost prema tom muškarcu. Jedan je trenutak mirno stajala i potezala vrh nosa. »Zašto«, rekla je napokon, »je žena podređena po shvaćanju? Iako je stvorena druga, načinjena je od Adamova rebra, dok je Adam načinjen od obične gline.« Iz stražnjeg dijela dvorane čuo se zadovoljni smijeh. »Po položaju« — riječi su izlazile iz Ivaninih usta slijedeći njezine misli koje su hitro navirale, spretno oblikujući argumente — »žena bi trebala biti cjenjenija od muškarca jer je Eva stvorena u Raju, a Adam izvan Raja.« Još jednom se začuo žamor svih prisutnih. Osmijeh na Odovu licu iskrivio se. Ivana je nastavila, previše zainteresirana za slijed svog dokazivanja da bi stigla razmotriti što točno radi. »Što se tiče volje, žene bi trebalo smatrati nadređenima u odnosu na muškarce« — to je bilo hrabro, ali se više nije moglo natrag — »jer Eva je zagrizla u jabuku zbog želje za znanjem i učenjem, a Adam je zagrizao jedino zato što je ona to od njega zatražila.« U sobi je zavladala zapanjena tišina. Odove blijede usnice ljutito su se stisnule. Biskup je zurio u Ivanu kao da ne vjeruje u ono što je upravo čuo. Otišla je predaleko. Neke su ideje opasne. Eskulap ju je upozorio, ali ona je bila toliko zaokupljena raspravom da je zaboravila njegov savjet. Taj muškarac, taj Odo, bio je tako siguran u sebe i tako odlučan poniziti je pred biskupom. Upropastila je svoju priliku za školovanje i bila je toga svjesna, ali nije htjela dopustiti da taj mrski mali čovjek doživi zadovoljstvo zbog njezine obeshrabrenosti. Stajala je pred visokim stolom podignute brade i zažarenih očiju. Tišina se beskonačno produljila. Sve su oči bile uprte u biskupa, čiji je procjenjivački pogled počivao na Ivani. A zatim, polako, jako polako, s usnica mu se otela vesela tutnjava smijeha. Biskup se smijao. Pokraj njega nervozno se cerekala punašna žena. A onda se prostorijom prolomila buka. Ljudi su klicali i lupali po stolovima i smijali se, smijali se tako snažno da su im niz obraze potekle suze koje su morali brisati rukavima. Ivana je pogledala crvenokosog viteza. Široko se osmjehivao. Srela je njegov pogled, a on joj je namignuo. »Hajde, Odo«, rekao je biskup kad je napokon došao do zraka, »moraš priznati. Djevojčica te nadmudrila!« Odo je uputio biskupu otrovan pogled. »Što je s dječakom, Uzoritosti? Želite li da i njega ispitam?« »Ne, ne. Uzet ćemo i njega kad mu je djevojčica tako privržena. Uzet ćemo ih oboje! Sigurno je da je djevojčica imala ponešto« — tražio je pravu riječ — »nepravovjerno obrazovanje. Ali je osvježenje u svakom pogledu. Baš kakvo je školi potrebno! Odo, upravo si dobio nove učenike. Dobro se brini o njima!« Ivana je zurila u biskupa s nevjericom. Što je time htio reći? Zar je Odo ravnatelj škole? Onaj koji će je podučavati? Što je učinila? Odov je pogled kliznuo niz uzak nos prema biskupu. »Vi ste, naravno, uredili smještaj za

djevojčicu? Ne može stanovati u spavaonici za dječake.« »Ah... smještaj.« Biskup je oklijevao. »Da vidimo...« »Moj gospodaru.« Crvenokosi vitez ga je prekinuo. »Dijete bi moglo stanovati kod mene. Moja žena i ja imamo dvije kćeri koje će je rado prihvatiti. Bit će dobra družbenica za moju Gislu.« Ivana ga je pogledala. Bio je muškarac u najboljim godinama, imao je možda dvadeset i pet, bio je snažan, privlačan, s visokim jagodicama i punom, njegovanom bradom. Njegova gusta kosa iznimne crvene boje bila je podijeljena na sredini i padala je na ramena u gustim kovrčama. Njegove zapanjujuće plave oči bile su inteligentne i prijazne. »Odlično, Gerolde.« Biskup ga je srdačno potapšao po leđima. »Sve je sređeno. Djevojčica će stanovati kod tebe.« Došao je sluga s pladnjem prepunim slatkiša. Ivanove oči raširile su se kad je ugledao zašećerene slastice natopljene maslacem. Biskup se nasmijao. »Djeco, vi ste sigurno gladni nakon duga puta. Dođite sjesti pokraj mene.« Primaknuo se bliže ženi i oslobodio prostor između sebe i crvenokosog viteza. Ivana i Ivan zaobišli su stol i sjeli. Sam biskup poslužio ih je slasticama. Ivan je jeo pohlepno, grizao je velike zalogaje ljepljivih slastica, a bijeli prah načinio mu je brkove. Biskup je ponovno obratio pozornost ženi koja je sjedila uz njega. Pili su iz istog pehara i smijali se, a on joj je milovao kosu kvareći joj frizuru. Ivana se prisilila gledati u pladanj sa slatkišima. Zagrizla je jedan, ali ga nije mogla dovršiti; od slatkoće šećera bilo joj je mučno. Čeznula je maknuti se s tog mjesta, dalje od buke, nepoznatih ljudi i čudnovatog ponašanja biskupa. Crvenokosi vitez po imenu Gerold joj se obratio. »Imali ste dug dan. Bi li željela otići?« Ivana je klimnula. Kad je vidio da se dižu, Ivan je još jednom natrpao puna usta slatkiša i ustao. »Ne, sine.« Gerold je stavio ruku na Ivanovo rame. »Ti ostaješ ovdje.« »Želim ići s njom«, rekao je Ivan plačno. »Tvoje mjesto je ovdje, s drugim dječacima. Kad obrok završi, upravitelj će te odvesti u tvoju spavaonicu.« Ivan je problijedio, ali se svladao i nije ništa rekao. »Ovo je zanimljiv primjerak.« Gerold je pokazao na nož s drškom od kosti koji je bio pričvršćen za Ivanov pojas. »Mogu li ga vidjeti?« Ivan ga je izvukao iz korica i pružio Geroldu. On ga je pogledao sa svih strana diveći se rezbarijama na dršci. Oštrica je sjala, a u njoj su se ogledale treperave baklje iz cijele prostorije. Ivana se sjetila kako je sjao uz svjetlo svijeća u zemunici, prije nego se zario u pergament Eskulapove knjige brišući je i uništavajući. »Krasno. Roger ima mač čija ručka ima slične rezbarije. Roger.« Gerold je pozvao mladića koji je sjedio za obližnjim stolom. »Dođi i pokaži ovom mladiću svoj mač.« Roger je ispružio dugi, željezni mač s raskošno ukrašenim drškom. Ivan ga je gledao pun poštovanja. »Smijem li ga dodirnuti?« »Možeš ga i držati ako želiš.« »I ti ćeš dobiti svoj mač«, rekao je Gerold. »I luk. I koplje, također, ako imaš dovoljno snage za njega. Reci mu, Rogere.« »Da. Svakoga dana obučavaju nas borbi i učimo o oružju.« U Ivanovim očima moglo se primijetiti iznenađenje i oduševljenje. »Vidiš li ovaj tu mali zarez na oštrici? Tim sam dijelom snažno udario u teški mač učitelja mačevanja!« »Stvarno?« Ivan je bio opčinjen. Gerold je rekao Ivani: »Idemo li? Mislim da tvom bratu neće smetati ako sada odemo.« Na vratima se Ivana okrenula i pogledala u brata. S mačem u krilu, živahno je razgovarao s Rogerom. Osjećala je čudnovatu nesklonost prema razdvajanju od njega. Češće su bili suparnici nego prijatelji, ali Ivan je bio njezina veza s domom, sa svijetom koji joj je bio poznat i shvatljiv. Bez njega je bila sama. Gerold je krenuo naprijed i već je prešao dobar dio hodnika. Bio je jako visok, pa su ga duge

noge brzo nosile; Ivana je morala potrčati da bi ga stigla. Nekoliko minuta nisu razgovarali. Zatim je Gerold iznenada rekao: »Bila si dobra tamo s Odom.« »Mislim da mu se ne sviđam.« »Ne. Ne bi mu se ni mogla svidjeti. Odo pomno čuva svoje dostojanstvo, baš kao što čovjek čuva svoje novčiće kad ih ima još jako malo.« Ivana se nasmiješila Geroldu koji joj se jako svidio. Instinktivno mu je odlučila vjerovati. »Je li to bila biskupova... žena?« Od zbunjenosti je zapela na toj riječi. Cijeloga je svog života bila svjesna sramotne neprikladnosti braka svojih roditelja. Bio je to osjećaj ugrađen u svijest djeteta, nikada izgovoren, niti u potpunosti priznat, ali osjećala je to negdje duboko u sebi. Kad je primijetio Ivaninu osjetljivost prema tom pitanju, Eskulap joj je jednom rekao da takvi brakovi nisu bili neobični među nižim svećenstvom. Ali za biskupa... »Žena? Oh, misliš na Thedu.« Gerold se nasmijao. »Ne, moj gospodar biskup nije od onih koji bi se ženili. Theda je jedna od njegovih ljubavnica.« Ljubavnica! Biskup je imao ljubavnice! »Šokirana si. Ne bi trebala biti. Fulgencije, moj gospodar biskup, nije čovjek pobožnih sklonosti. Naslijedio je titulu od svog strica, koji je bio biskup prije njega. Nikada nije pristupio redu svećenika i ne pretvara se da je svetac, kao što si i sama primijetila. Ali otkrit ćeš da je dovoljno dobar čovjek unatoč svemu. Divi se učenosti, iako sam nije obrazovan. Upravo je on ovdje osnovao školu.« Gerold je razgovarao s njom otvoreno, kao da ne razgovara s djetetom, nego s odraslom osobom koja to sve razumije. Ivani se to svidjelo. Ali njegove riječi su je uznemirile. Je li to moglo biti u redu da biskup, crkveni velikodostojnik, živi na takav način? Da ima... ljubavnice? Sve se jako razlikovalo od onoga što je očekivala. Stigli su do vanjskih vrata rezidencije. Kućni sluge odjeveni u crvenu svilu otvorili su širom ogromna hrastova krila; sjaj bakljama obasjana hodnika prosuo se po tami. »Dođi«, rekao je Gerold. »Osjećat ćeš se bolje kad prespavaš noć.« Dugim se koracima brzo uputio u smjeru konjušnice. Nesigurna, Ivana ga je slijedila u hladnu noć. »Evo ga!« Gerold je pokazao ulijevo, a Ivana je slijedila smjer njegove ruke. U daljini je jedva raspoznavala tamne oblike zgrada čiji se obris nazirao na nebu obasjanom mjesečinom. »Tamo je Villaris, moj dom - a sada i tvoj, Ivana.« Čak i u mraku, Villaris je izgledao veličanstveno. Smješten dostojanstveno na obroncima brijega, Ivaninim se začuđenim očima činio ogromnim. Sastojao se od četiri visoke drvene zgrade koje su međusobno bile povezane cijelim nizom dvorišta i veličanstvenih drvenih trijemova na stupovima. Gerold i Ivana projahali su kroz čvrstu hrastovu ogradu koja je čuvala glavni ulaz, a zatim pokraj nekoliko sporednih zgrada: kuhinje, pekarnice, konjušnice, spremišta za kukuruz i dviju staja. Sjahali su u malom vanjskom dvorištu, a Gerold je predao konja u spremne ruke konjušara. Baklje od smole, raspoređene u pravilnim razmacima, obasjavale su im put kroz dugi hodnik bez prozora na čijim je debelim zidovima od hrastovine bilo izloženo blistavo oružje: dugi mačevi, teška i laka koplja, samostreli i bojni noževi, kratki i teški, s jednom oštricom, kojima su okrutni franački pješaci bili tako skloni. Ušli su u drugo dvorište okruženo natkrivenim trijemovima na stupovima, a zatim kroz samo veliko predvorje, golem prostor u kojem su visjele bogato ukrašene tapiserije. Usred prostorije stajala je najljepša žena koju je Ivana ikada vidjela, s izuzetkom njezine majke. No dok je Gudrun bila visoka i plavokosa, ova je žena bila niska i vitka, s kosom boje ebanovine i velikim ponosnim tamnim očima. Te su oči sada hladno odmjeravale Ivanu s izrazom koji je jasno zahtijevao objašnjenje. »Što je ovo?« upitala je bez okolišanja kad su se približili. Gerold je odgovorio, zanemarujući njezinu neuljudnost: »Ivana, ovo je moja žena, Richild,

gospodarica ovog vlastelinstva. Richild, dopusti da ti predstavim Ivanu iz Ingelheima, koja je danas stigla kako bi započela obrazovanje u školi.« Ivana je nespretno pokušala iskazati poštovanje, što je Richild prezrivo zanemarila, a zatim svoju pozornost ponovno usmjerila na Gerolda. »Škola! Je li to neka šala?« »Fulgencije ju je primio, a stanovat će ovdje s nama u Villarisu za vrijeme trajanja školovanja.« »Ovdje?« »Može podijeliti postelju s Gislom, kojoj bi za promjenu moglo dobro doći pametno društvo.« Richildine dražesne crne obrve oholo su se svinule u luk. »Izgleda poput seljančice.« Ivana je pocrvenjela od uvrede. »Richild, zaboravljaš se«, Gerold ju je oštro ukorio. »Ivana je gost u ovoj kući.« Richild je prezrivo frkunula nosom. »Pa«, pokazala je prstom na Ivaninu novu odoru od zelenog lana, »barem se čini da je čista.« Dala je zapovjednički znak jednom od sluga. »Pokaži joj gdje je spavaonica.« Nije više ništa rekla i dostojanstveno je napustila prostoriju. Kasnije, dok je ležala na mekanom madracu u spavaonici na katu pokraj Gisle koja je hrkala (nije se probudila čak ni kad se Ivana uvukla u krevet i legla uz nju), Ivana se pitala kako je Ivan. Pokraj koga je on spavao — ako je uopće mogao spavati? Ona bez sumnje nije mogla; njezin je um bio vrtlog uznemirenih misli i osjećaja. Čeznula je za poznatim okolišem doma, a ponajviše za majkom. Željela je da je zagrli, pomazi i ponovno nazove »malom prepelicom«. Nije trebala tako pobjeći, bez riječi i u ljutnji, bez oproštaja. Gudrun ju je izdala pred biskupovim izaslanikom, i to je bilo točno, ali je Ivana znala da je to učinila zbog pretjerane ljubavi i zato što nije mogla podnijeti da vidi kako joj kći odlazi. Sad Ivana možda nikada više neće vidjeti svoju majku. Pojurila je kad joj se pružila prilika za bijeg bez razmišljanja o posljedicama. Više se nije mogla vratiti kući, to je bilo sigurno. Otac bi je ubio zbog neposluha. Njezino mjesto sad je bilo tu, u ovoj čudnoj zemlji bez prijatelja, i tu je morala ostati u dobru i u zlu. Mama, pomislila je dok je zurila u nelagodnu tamu nepoznate sobe, a jedna jedina suza tiho joj je kliznula niz obraz.

8 Učionica, malena izba kamenih zidova koja se naslanjala na knjižnicu katedrale, i ovoga je toplog jesenskog poslijepodneva bila hladna i vlažna. Ivana je voljela njezinu hladovitost i bogat miris pergamenta koji je natapao zrak, kao i privlačnost knjiga u velikom fundusu u susjednoj prostoriji. Golema slika prekrivala je zid u prednjem dijelu učionice. Bila je to slika žene odjevene u dugu nabranu grčku tuniku.' U lijevoj je ruci držala škare; u desnoj bič. Žena je predstavljala Znanje; njezine su škare odstranjivale pogreške i kriva vjerska načela, njezin je bič služio za kažnjavanje lijenih učenika. Obrve Znanja bile su oštro skupljene, a kutovi njezinih usta bili su svinuti prema dolje, što je licu davalo ozbiljan izraz. Tamne su uči gledale s oslikanog zida i činilo se da pomno gledaju baš promatrača, a njihov je pogled bio težak i zapovjednički. Odo je nabavio tu sliku kratko nakon što je preuzeo položaj ravnatelja. »Bos mugit, equus hinnit, asinus rudit, elephans barrnt...« S lijeve strane učionice, slabiji učenici jednolično su pjevali, vježbajući jednostavne glagolske oblike. »Krave muču, konji hržu, magarci njaču, slonovi riču...« Odo je ritmično pomicao desnu ruku i određivao brzinu napjeva. Istovremeno je šibao očima po učionici s uvježbanom vještinom, nadgledajući tako rad ostalih učenika. Ludovik i Eddo stisnuli su se jedan uz drugoga iznad jednog od psalama. Trebali su ga naučiti napamet, ali je nagib njihovih glava pokazivao da su prestali biti koncentrirani na svoj posao. Ne propuštajući ni jedan takt ritma napjeva, Odo je oba dječaka oštro zviznuo po zatiljku dugim drvenim štapom. Zacviljeli su od boli i sagnuli se nad svoje pločice, kao pravi uzori marljivosti. U njihovoj blizini, Ivan je radio na poglavlju iz Donata. Bilo je jasno da nailazi na velike teškoće. Čitao je polako, brižljivo oblikujući svaki samoglasnik i suglasnik usnicama, a često je zastajao i češkao se po glavi od zbunjenosti kad bi naišao na neku nepoznatu strukturu riječi. Sjedeći podalje od drugih jer nisu htjeli imati ništa s njom, Ivana je koncentrirano radila na zadatku koji joj je Odo odredio, pripremala je tumačenje života Sv. Antuna. Radila je brzo, njezina je pisaljka putovala po pergamentu sigurno i precizno. Nije podizala pogled, niti je njezina pozornost popuštala ni na tren. Usredotočenost je bila potpuna. Odo je rekao kratko: »To je dovoljno za danas. Ova grupa«, pokazao je rukom prema početnicima, »može ići. Vi ostali ćete ostati na svojim mjestima dok ne pregledam ono što ste napravili.« Početnici su uzbuđeno ustali iz klupa i izišli iz učionice toliko brzo koliko je dopuštala pristojnost. Ostali učenici odložili su svoje pisaljke i promatrali Oda puni očekivanja, željni da i njih pusti uživati u toplom poslijepodnevu. Ivana je i dalje marljivo radila. Odo se namrštio. Morao je priznati da ga je iznenadila gorljivost te djevojčice. Svrbjela ga je ruka da na njoj upotrijebi štap, ali mu dosad nije dala nikakvu priliku. Stvarno se činilo da želi učiti. Odo je otišao do njezine klupe i oštro stao. Tek tada je prestala raditi, a njezin je izraz pokazivao iznenađenje — i je li to bilo moguće? — razočarenje. »Jeste li me prozvali, gospodine? Oprostite mi, bila sam usredotočena na svoj posao i nisam vas čula«, rekla je Ivana pristojno. Dobro glumi svoju ulogu, pomislio je Odo. Ali ja se ne dam prevariti. O, glumila je ona poštovanje i pokornost kad god bi joj se obratio, ali u njezinim očima čitao je istinu. U svojoj duši mu se izrugivala i izazivala ga. To Odo nije kanio podnositi.

Sagnuo se kako bi pregledao njezin rad, listajući komadiće pergamenta u tišini. »Rukopis«, rekao je, »nije dovoljno jasan. Pogledaj ovdje — i ovdje«, pokazivao je dijelove na pergamentu dugim bijelim prstom, »ne zaokružuješ dovoljno slova. Dijete, kakvo objašnjenje mi možeš dati za takav neuredan posao?« Neuredan posao! Ivana je bila ogorčena. Upravo je unijela tumačenja u deset stranica teksta, daleko više nego što je bilo koji učenik mogao napraviti u dvostruko duljem vremenu. Njezina objašnjenja bila su točna i potpuna — čak ni Odo to nije pokušao zanijekati. Vidjela je kako mu oči svjetlucaju dok je pregledavao odlomak u koji je izvrsno uvrstila konjunktiv. »Dakle?« Odo ju je podbadao. Htio je da mu se suprotstavi, da mu drsko odgovori. Oholo i neprirodno stvorenje. Znao je da je tražila način kako uzdrmati red koji je Bog propisao za cijeli svijet, kako prigrabiti vlast koju je bilo koji muškarac imao nad njom s punim pravom. Hajde, poticao ju je. Reci što misliš. Ako progovori, imat će je baš tamo gdje je htio. Ivana se borila sačuvati osjećaje pod kontrolom. Znala je što Odo pokušava. Ali bez obzira koliko ju je izazivao, nije mu htjela ići na ruku. Neće mu dati razlog da je izbaci iz škole. Tihim glasom suho mu je odgovorila: »Nemam nikakvo objašnjenje, gospodine.« »U redu«, rekao je Odo. »Za kaznu ćeš, zbog svoje lijenosti, prije odlaska dvadeset i pet puta prepisati odlomak iz Prve poslanice Timoteju, poglavlje dva, redci jedanaest i dvanaest, i to krasopisom.« Mračna zlovolja kuhala je u Ivani. Odvratan, ograničen čovjek! Kad bi mu barem mogla reći što misli o njemu! »Da, gospodine.« Nije podigla pogled, tako da nije mogao pročitati njezine misli. Odo je bio razočaran. Ipak, djevojčici to neće uvijek uspijevati. Prije ili kasnije, sama pomisao navela ga je na osmijeh, morat će se predati. A kad se to dogodi, on će biti spreman. Ostavio ju je i otišao pregledati rad drugih učenika. Ivana je uzdahnula i podigla pisaljku. Prva poslanica Timoteju, poglavlje dva, redci jedanaest i dvanaest. Dobro je poznavala taj odlomak; nije bilo prvi put da joj je Odo odredio tu kaznu. Bio je to citat iz Poslanica sv. Pavla: »Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem; štoviše, neka ostane u skrovitosti!« Bila je na pola posla kad je prvi put osjetila da nešto nije u redu. Podigla je pogled. Odo je otišao. Dječaci su stajali u skupini pokraj vrata i razgovarali. Inače bi obično izjurili iz učionice čim je nastava bila gotova. Promatrala ih je oprezno. Ivan je stajao malo po strani od cijele grupice i slušao. Uhvatila je njegov pogled, a on joj se nasmiješio i mahnuo. I ona se njemu nasmiješila, a zatim je nastavila pisati. Ipak, ježila se od jedva zamjetnog nemira. Jesu li dječaci nešto planirali? Često su je zadirkivali i mučili, a Odo nije ništa poduzimao da ih zaustavi, pa iako se psihički pripremila za njihovo zlostavljanje, ipak ga se užasavala. Žurno je dovršila nekoliko zadnjih redaka i ustala namjeravajući otići. Dječaci su stajali pokraj vrata. Znala je da je čekaju. Odlučno je podigla bradu. Što god da su joj namjeravali učiniti, brzo će proći pokraj njih i privesti to kraju. Njezin je plašt visio na vješalici blizu vrata. Namjerno ignorirajući dječake, skinula je plašt, pažljivo ga učvrstila oko vrata i navukla kapuljaču. Nešto teško i vlažno slijevalo joj se po vrhu glave. Odmah je povukla kapuljaču, ali je nije mogla skinuti. Ljepljiva vlaga kapala je i dalje. Podigla je ruku i opipala je; prsti su joj bili premazani gustom sluzavom tvari. Gumirabika. Bio je to uobičajen materijal svih učionica i pisarnica, a zajedno s octom i drvenim ugljenom koristila se za izradu tinte. Obrisala je ruku o plašt, ali se gumirabika snažno prilijepila. Mahnito je ponovno povukla kapuljaču i kriknula od boli dok je čupala cijele pramenove kose iz korijena. Njezin je krik izazvao urnebesan smijeh dječaka. Brzo je došla do vrata. Grupa se razmaknula kad se približila i sad je morala proći između niza dječaka sa svake strane. »Lusus naturae!« rugali su joj se. »Nakaza prirode!« Kad je već bila na sredini prolaza, ugledala je Ivana. Smijao se i dovikivao uvrede zajedno s

drugima. Srela je njegov pogled; pocrvenio je i odvratio pogled. Nastavila je hodati. Prekasno je vidjela blijesak plavog platna malo iznad poda. Spotaknula se i nespretno poletjela, pa je teško pala na bok. Ivan, pomislila je. On mi je podmetnuo nogu. Ustala je na noge, trzajući se od oštrih bolova na strani tijela na koju je pala. Odvratna sluz slijevala se ispod kapuljače na njezino lice. Obrisala se pokušavajući spriječiti da joj dođe u oči, ali nije koristilo. Kliznulo je ljepljivo preko njezinih obrva, pa na kapke, lijepeći joj trepavice zbog čega više nije mogla jasno vidjeti. Smijući se, dječaci su je gurali naprijed i natrag, pokušavajući je ponovo srušiti. Čula je Ivanov glas među ostalima, i on joj je dovikivao uvrede. Kroz gusti sloj koji joj je prekrivao oči, prostorija se počela vrtoglavo okretati u naizmjeničnim uzorcima svjetla i boje. Više nije mogla razabrati vrata. Iznenada je osjetila kako je peku suze. O ne, pomislila je. Baš su to željeli — natjerati je da zaplače i moli za milost, pokaže im da ima neku slabost, kako bi joj se mogli nastaviti rugati i nazivati je kukavicom od djevojčice. Neću im to priuštiti. Neću im to dati. Držala se uspravno i prisilila se ne plakati snagom volje. Takva sposobnost samosvladavanja još ih je više raspalila, pa su počeli udarati jače. Najveći dječak snažno ju je udario po vratu. Zateturala je od udarca i borila se ostati na nogama. Glas nekog muškarca začuo se iz daljine. Je li se Odo napokon vratio da sve ovo privede kraju? »Što se ovdje događa?« Ovaj put je prepoznala glas. Gerold. U njegovu je glasu bio ton kakav nikada prije nije čula. Dječaci su se tako brzo odmaknuli od nje da je umalo ponovno pala. Geroldova ruka ju je zagrlila oko ramena i dala joj oslonac. Zahvalno se naslonila na njega. »Dakle, Bernhare.« Gerold se obratio najvećem dječaku, onome koji ju je udario po vratu. »Nisam li te prošloga tjedna gledao na vježbama mačevanja kako očajnički pokušavaš izmaknuti izvan dosega Erikova mača, a pritom mu nisi mogao uzvratiti nijedan udarac? Pa ipak, vidim da nemaš nikakvih poteškoća u borbi kad ti je protivnik bespomoćna djevojčica.« Bernhar je zamuckivao objašnjenje, ali ga je Gerold prekinuo. »To možeš reći Njegovom Gospodstvu biskupu. Kad sazna za ovo, pozvat će te. A saznat će još danas.« Tišina oko njih bila je savršena. Gerold je podigao Ivanu i ponio je. Na svoje iznenađenje, osjetila je napete mišiće njegovih ruku i leđa. Bio je tako visok i mršav, pa nije bila svjesna njegove snage. Nagnula je glavu kako odurna sluz koja ju je prekrivala ne bi zaprljala i njegovu odoru. Kad je već napola uzjahao, Gerold se okrenuo: »I još jedna stvar. Iz onoga čemu sam bio svjedok zaključujem da je hrabrija od bilo kojeg od vas. Da, a i pametnija, iako je djevojčica.« Ivana je osjetila kako joj se u očima skupljaju suze. Nitko nikada nije tako govorio o njoj, osim Eskulapa. Gerold je bio — drukčiji. Pupoljak ruže raste u tami. Ne zna ništa o suncu, pa se ipak probija kroz tamu koja ga zatvara, sve dok ne popuste zidovi i ruža se rascvjeta, šireći latice na svjetlu. Volim ga. Misao je bila zapanjujuća i iznenadna. Što je to moglo značiti? Nije mogla biti zaljubljena u Gerolda. On je bio plemić, veleposjednik, a ona je bila kanonikova kćer. On je bio zreo muškarac od dvadeset i pet godina, a Ivana je znala da je on smatra djetetom, iako je zapravo već imala skoro trinaest godina i uskoro će biti odrasla žena. Osim toga, imao je ženu. Ivanin um bio je kovitlac zbunjujućih osjećaja. Gerold ju je podigao na konja i uzjahao iza nje. Dječaci su stajali okupljeni ispred vrata i nisu se usuđivali govoriti. Ivana se ugnijezdila u Geroldovu naručju, osjećajući njegove mišiće i skupljajući snagu. »A sad ću te«, rekao je Gerold, tjerajući konja u kas, »odvesti kući.«

9 Grof Gerold, grafio vir illuster ovog udaljenog sjeveroistočnog pograničnog područja Carstva, natjerao je svog novog riđana u galop dok se približavao brijegu na kojem je stajalo njegovo vlastelinstvo. Konj je živahno pojurio, osjećajući da ga čeka topla staja i hrpa svježeg sijena. Pokraj njega korak je produljio i konj koji je nosio Osdaga, Geroldova slugu u lovu, iako je težina zaklanog jelena koji mu je bio privezan za leđa ipak otežavala kretanje. Bio je to dobar dan za lov. Iz pukog hira, jer lovačka družina je obično brojila šest ljudi ili više, Gerold je otišao u lov vodeći kao društvo samo Osdaga i dva psa tragača. Pratila ih je sreća; gotovo odmah pronašli su jelenje tragove, Osdag je oglasio nalaz lovačkim rogom, a zatim je iskusnim okom pomno pretražio tragove. »Odrasli jelen«, objavio je, »i to prilično velik.« Pratili su njegove tragove skoro cijeli sat, a onda su ga ugledali na maloj čistini. Gerold je podigao svoj prirodni rog od slonove kosti i odsvirao niz mekih nota iste visine, a psi tragači pohlepno su skočili i počeli potjeru. Nije bilo lako opkoliti životinju sa samo dvojicom ljudi i dva psa, ali ipak su ga na kraju stjerali u kut, a Gerold ga je otpremio na drugi svijet brzim udarcem koplja. Kako je Osdag predvidio, bila je to krasna i velika životinja; dolazila je zima i bit će to vrijedan dodatak ostavi u Villarisu. U daljini je Gerold ugledao Ivanu koja je prekriženih nogu sjedila na travi. Poslao je Osdaga naprijed u staju, a on je odjahao prema njoj. Tijekom protekle godine postao je iznenađujuće privržen djevojčici. Bila je neobično biće, to se nije moglo poreći — prečesto sama, preozbiljna za svoje godine, ali imala je dobro srce i bila je istinski oštroumna što se Geroldu posebno sviđalo. Kad se približio mjestu gdje je Ivana sjedila mirno poput reljefa na vratima katedrale, Gerold je sjahao i poveo riđana naprijed. Ivanina je koncentracija bila tako potpuna da ga je vidjela tek kad je prišao na manje od deset metara. Zatim je ustala i pocrvenjela. Gerolda je to zabavljalo. Nije bila u stanju ništa prikriti - bila je to crta karaktera koju je Gerold smatrao čarobnom jer je bila tako različita od... onoga na što je bio naviknut. Nedvojbeno je bila djetinje zatreskana u njega. »Utonula si u misli«, rekao je. »Da.« Prišla je bliže i počela se diviti riđanu. »Je li se dobro ponašao?« »Izvrsno. Divan je to konj.« »O, da.« Pomilovala je riđanovu sjajnu grivu. Iznimno je cijenila konje, možda i zato što je odrastala bez njih. Koliko je Gerold uspio otkriti, njezina je obitelj živjela jednako siromašno kao i obični seljaci, iako joj je otac bio kanonik Crkve. Konj joj je njuškom trljao uho, a ona se smijala od sreće. Zgodna djevojčica, pomislio je Gerold, iako nikada neće biti ljepotica. Velike inteligentne oči bile su joj duboko usađene, snažna vilica i široka ravna ramena davala su joj dječački izgled, sada još više naglašen kratkom bijelozlatnom kosom koja joj se kovrčala oko lica, a jedva je dosezala vrhove ušiju. Nakon onog događaja u školi, bili su prisiljeni ošišati joj kosu sve do tjemena; nije bilo drugog načina da se ukloni gumirabika koja se razmazala po svim pramenovima. »O čemu si razmišljala?« »Oh. Samo o nečemu što se danas dogodilo u školi.« »Ispričaj mi.« Pogledala ga je. »Je li istina da mladunčad bijelog vuka dolaze na svijet mrtva?« »Što?« Gerold se već naviknuo na njezina neobična pitanja, ali je ovo bilo još neobičnije nego inače. »Ivan i drugi dječaci pričali su o tome. Kažu da će se organizirati lov na bijelog vuka, onoga u šumi Annapes.«

Gerold je klimnuo. »Znam tog vuka. Zapravo je vučica, i to prilično divlja — lovi sama, ne pripada nijednom čoporu i ne poznaje strah. Prošle je zime napala skupinu putnika i odnijela malo dijete prije nego što je itko uspio podići luk i spriječiti je. Kažu da sad u svojoj utrobi nosi puno mladih — pretpostavljam da je namjeravaju ubiti prije nego se okoti?« »Da. Ivan i ostali dečki su uzbuđeni jer im je Ebbo rekao da ga je otac obećao povesti u lov.« »Pa?« »Odo je nepopustljivo protiv lova. Rekao je da će se osobno pobrinuti da se lov otkaže jer je bijeli vuk sveta zvijer, živo očitovanje Kristova uskrsnuća.« Geroldove obrve su se sumnjičavo podigle. Ivana je nastavila. »'Mladunčad bijeloga vuka dolazi na svijet mrtva’, rekao je Odo, ’a onda ih nakon tri dana mužjak oživi svojim lizanjem. To je čudo toliko rijetko i toliko sveto da mu još nitko nikada nije prisustvovao.’« »Što si ti na to rekla?« upitao je Gerold. Sad ju je već tako dobro poznavao da je znao kako je sigurno imala nešto reći. »Pitala sam kako to da je to poznato kao istinito ako nikada nitko nije bio prisutan.« Gerold se glasno nasmijao. »Kladim se da se našem ravnatelju nije svidjelo pitanje!« »Ne. Rekao je da tim pitanjem ne ukazujem dužno poštovanje. A nije ni logično, jer trenutku uskrsnuća također nitko nije prisustvovao, a ipak nitko ne sumnja u istinu o njemu.« Gerold je stavio ruku na Ivanino rame. »Nije važno, dijete.« Uslijedila je tišina, kao da razmatra bi li još nešto trebala reći. Iznenada je podigla pogled, a njezino je lice bilo zaokupljeno i potpuno iskreno: »Kako možemo biti sigurni da je uskrsnuće istinit događaj? Ako mu nitko nije svjedočio?« Bio je toliko zaprepašten da je trgnuo uzdama, a riđan je krenuo. Gerold je milovanjem po crvenosmeđim slabinama smirio konja. Poput većine vršnjaka u sjevernom dijelu Carstva, krupnih zemljoposjednika koji su postali zreli muškarci za vladavine starog cara Karolusa i koji su se pridržavali starih običaja, i Gerold je bio kršćanin, ali vrlo opušten u tom smislu. Išao je na misu, davao milodar, pažljivo obilježavao sve svetkovine i, gledano izvana, držao se crkvenih propisa. Slijedio je onaj dio nauka crkvene doktrine koji se nije miješao u provođenje njegovih vlastelinskih prava i obveza, a ostalo je zanemarivao. Ipak, Gerold je razumio navike i običaje svijeta, i znao je prepoznati opasnost kad bi je ugledao. »Nisi to valjda pitala Oda!« »Zašto ne?« »Za Boga miloga!« Ovo je moglo značiti nevolju. Geroldu se Odo nije nimalo sviđao jer je bio ograničen čovjek, ograničenih ideja i još ograničenijeg duha. Ali Odo je čekao upravo ovakvo oružje da ponizi Fulgencija i istjera Ivanu iz škole. Ili - nije mogao podnijeti ni pomisao — još gore. »Što je odgovorio?« »Nije odgovorio. Bio je jako ljutit, i... javno me ukorio.« Pocrvenjela je. Gerold je ispustio zadržavani zrak u obliku mekog zvižduka. »Pa, što si očekivala? Sad si već dovoljno stara i trebala bi znati da ima nekih pitanja koja je najbolje ne postavljati.« »Zašto?« Velike sivozelene oči, toliko dublje i mudrije nego kod druge djece, napeto su ga gledale. Nevjerničke oči, pomislio je Gerold, oči čiji se pogled nije spuštao pred predstavnicima Boga. Zabrinjavalo ga je razmišljanje o tome što je moralo biti dijelom porijekla tih očiju. »Zašto?« ponovno je pitala s istom upornošću. »Ljudi ih jednostavno ne postavljaju, i to je sve.« Njezino podbadanje ga je uzrujavalo. Ponekad je inteligencija te djevojčice, koja je tako daleko iza sebe ostavila njezin tjelesni rast, istinski uznemiravala. Nešto — bol, ili možda ljutnja? — nakratko je bljesnulo u njezinim očima, a zatim nestalo iza maske. »Trebala bih se vratiti u kuću. Tapiserija za predvorje uskoro će biti gotova, pa će vašoj gospođi možda trebati pomoći da je završi.« Podigla je bradu i okrenula se otići. Gerold se zabavljao. Toliko povrijeđenog dostojanstva u tako mladom biću! Pomisao da

njegova žena Richild treba Ivaninu pomoć s tapiserijom bila je besmislena. Richild se dovoljno puta potužila kako je Ivana nespretna s iglom; sam Gerold dovoljno je puta vidio kako se Ivana razočarano muči i pokušava natjerati svoje nezgrapne prste na poslušnost, a vidio je i jadne rezultate njezinih napora. Njegova se uzrujanost raspršila, pa je rekao: »Nemoj biti uvrijeđena. Ako želiš opstati u ovom svijetu, moraš imati više strpljenja s onima iznad sebe.« Zagledala se u njega sa strane, procjenjujući njegove riječi, a zatim je zabacila glavu i nasmijala se. Zvuk smijeha je bio ugodan, nekako iz punog grla, muzikalan i u cijelosti zarazan. Gerold je bio očaran. Djevojčica je možda bila tvrdoglava i znala se prebrzo naljutiti, ali imala je toplo srce i dosjetljiv um. Obuhvatio je rukom njezinu bradu: »Nisam htio biti grub«, rekao je. »Samo, ponekad me stvarno iznenadiš. Tako si mudra oko nekih stvari, a tako glupa oko nekih drugih.« Počela je govoriti, ali joj je stavio prst preko usnica. »Ne znam odgovor na tvoje pitanje. Ali znam da je to pitanje samo po sebi opasno. Ima ljudi koji bi takvu misao nazvali krivovjerjem. Razumiješ li što to znači, Ivana?« Ozbiljno je klimnula. »To je uvreda protiv Boga.« »Da. To i još mnogo više. To bi moglo značiti izgubljene nade, Ivana, za tvoju budućnost. Za sam tvoj život.« Eto. Izgovorio je to. Sivozelene oči promatrale su ga nepokolebljivo. Sad se više nije moglo natrag. Morat će joj sve reći. »Prije četiri godine skupina putnika kamenovana je do smrti nedaleko odavde, u poljima koja graniče s katedralom. Dva muškarca, žena i dječak, ne puno stariji od tebe sada.« Bio je iskusan vojnik, veteran u carevim pohodima protiv nevjernika Obodrita, a ipak mu se koža naježila dok se prisjećao. Smrt, čak i užasna smrt, ne bi krila nikakvo iznenađenje. Ali zgrozio se nad ovim ubojstvom. Muškarci nisu bili naoružani, a drugo dvoje... Dugo su umirali, žena i dječak patili su najdulje jer su ih muškarci pokušali zaštititi svojim tijelima. »Kamenovana?« Ivanine oči su se raširile. »Ali zašto?« »Bili su Armenci, pripadnici sekte poznate kao paulicijani. Bili su na putu u Aachen i dovoljno nesretni da se nađu u prolazu baš nakon što je oluja praćena tučom pogodila vinograde. Za manje od jednoga sata bio je uništen cijeli prirod. U takvim vremenima ljudi traže razlog za svoje nevolje. Pogledali su oko sebe i ugledali njih - strance, i to sumnjiva načina razmišljanja. Tempestarii, tako su ih zvali, one koji su pomoću čarolija mogli pokrenuti žestoke oluje. Fulgencije ih je pokušao braniti, ali su ih ispitali i zaključili da su njihove ideje krivovjerstvo. Ideje, Ivana« — piljio je u nju ustrajno — »ne tako različite od pitanja koje si danas postavila Odu.« Utihnula je ukočeno gledajući negdje u daljinu. Gerold nije više ništa rekao, dajući joj vremena da razmisli. »Eskulap mi je jednom rekao nešto slično«, rekla je napokon. »Neke ideje su opasne.« »Bio je mudar čovjek.« »Da.« Pogled joj se smekšao od sjećanja. »Bit ću pažljivija.« »Dobro.« »A sad«, rekla je, »reci mi. Kako znamo da je priča o uskrsnuću istinita?« Gerold se bespomoćno nasmijao. »Ti« — poigrao se kratkom bijelozlatnom kosom — »si nepopravljiva.« Vidjevši da još uvijek očekuje odgovor, dodao je: »U redu. Reći ću ti što ja mislim.« Njezine oči zasjale su nestrpljivo i zainteresirano. Ponovno se nasmijao. »Ali ne sad. Treba se pobrinuti za Pistisa. Dođi i potraži me prije večernjice, pa ćemo razgovarati.« Ivanino divljenje neskriveno je zračilo iz njezinih očiju. Gerold ju je pogladio po obrazu. Jedva je počela prerastati dječju dob, a on nije mogao zanijekati naklonost. Sam Bog je znao da je njegova bračna postelja bila dovoljno hladna, i nije imao razloga osjećati teret savjesti zato što je uživao u toplini takve bezazlene privlačnosti.

Riđan je njuškom protrljao Ivanu. Rekla je: »Imam jabuku. Smijem li mu je dati?« Gerold je klimnuo. »Pistis zaslužuje nagradu. Bio je dobar danas; jednoga dana bit će prvorazredan lovac, ili sam jako u zabludi.« Gurnula je ruku u torbu, izvukla malu zelenkastocrvenu jabuku i pružila je riđanu, koji ju je nježno dotaknuo gubicom, a zatim cijelu strpao u usta. Dok je povlačila ruku, Gerold je ugledao tračak rumenila. Shvatila je da je vidio i pokušala je sakriti ruku, ali ju je on uhvatio i okrenuo prema svjetlu. Duboka brazda razderanog mesa i osušene krvi bila je urezana na mekom unutarnjem dijelu dlana, a posjeklina ga je presijecala cijelom duljinom. »Odo?« upitao je Gerold tiho. »Da.« Trzala se dok je prstom nježno dirao rubove rane. Odo je očigledno više puta upotrijebio štap i to svom snagom; rana je bila duboka i trebalo se odmah pobrinuti za nju kako bi se spriječilo trovanje. »Moramo se odmah pobrinuti za tu ruku. Vrati se u kuću; naći ćemo se tamo.« Bilo mu je teško sačuvati mirnoću u glasu. Bio je iznenađen žestinom svojih osjećaja. Odo je imao neosporno pravo kazniti je. Uistinu, vjerojatno je bilo najbolje rješenje udariti je jer je tako dao oduška svom bijesu, i bilo je manje vjerojatno da će problem iznijeti i drugdje. Pa ipak, pogled na ranu izazvao je u Geroldu snažnu, bezumnu srdžbu. Najradije bi bio zadavio Oda. »Nije tako strašno kao što izgleda.« Ivana ga je pomno promatrala mudrim, dubokim očima. Gerold je ponovno pregledao ranu. Bila je duboka i smještena točno po sredini najosjetljivijeg dijela dlana. Bilo koje drugo dijete plakalo bi i urlalo od bolova. Ona nije rekla nijednu riječ, čak ni kad ju je upitao. A opet, prije samo nekoliko tjedana, kad su joj morali odsjeći svu kosu da odstrane gumirabiku, urlala je i opirala se kao Saracenka. Kasnije, kad ju je Gerold pitao zašto se toliko opirala, nije mu mogla dati nikakvo jasnije objašnjenje osim da se užasno bojala zvuka škara koje su joj parale kosu. Čudna djevojčica, bez imalo sumnje. Možda mu se zato činila tako zagonetnom. »Oče!« Geroldova mlađa kćer Dhuoda pojavila se na vidiku trčeći niz brijeg prema mjestu gdje su Ivana i on stajali između stabala. Čekali su je dok se nije približila, rumena i zadihana od trka. »Oče!« Dhuoda je podigla ruke puna očekivanja, a Gerold ju je zgrabio i zanjihao uvis, pa zavrtio oko sebe, dok je ona skvičala od sreće. Kad je mislio da joj je bilo dosta, spustio ju je na zemlju. Rumena i uzbuđena Dhuoda ga je potezala za ruku. »Oh, oče, dođi vidjeti! Lupa je okotila pet štenaca. Može li jedno biti samo moje, oče? Može li spavati u mome krevetu?« Gerold se nasmijao. »Moramo promisliti. Ali najprije« — morao ju je zaustaviti jer se već okrenula odjuriti kući prije njega — »najprije povedi Ivanu natrag do kuće: ruka joj je povrijeđena i treba je odmah zbrinuti.« »Ruka? Pokaži mi«, zahtijevala je od Ivane, koja je ispružila ruku kiselo se smješkajući. »Oooooh.« Dhuodine oči su se raširile od užasa ali očaranosti dok je promatrala ruku. »Kako se to dogodilo?« »Može ti to ispričati putem«, prekinuo ju je Gerold nestrpljivo. Nije mu se sviđalo kako je ta rana izgledala; što prije se netko pobrine za nju, to bolje. »Požurite sad i učinite kako sam rekao.« »Da, oče.« Dhuoda je upitala Ivanu suosjećajno: »Boli li te jako?« »Ne toliko da ne bih stigla prva do glavnih vrata!« odgovorila je Ivana i potrčala. Dvije djevojčice potrčale su zajedno uzbrdo prema dvorcu, smijući se. Gerold ih je gledao s osmijehom, ali oči su mu odavale zabrinutost. Stigla je zima, a u Ivaninu sjećanju ostat će obilježena prelaskom u svijet odraslih žena. Imala je trinaest godina i trebala je to očekivati, a ipak ju je uspjelo iznenaditi - nagla pojava tamnosmeđe mrlje na lanenoj odori i bol koja joj je stezala donji dio trbuha. Odmah je znala što je to — čula je razgovore svoje majke i žena u Geroldovu kućanstvu dovoljno puta, a vidjela je i kako svakoga mjeseca peru svoje mjesečne uloške od platna. Ivana je rekla sluškinji, a ona je otrčala i donijela joj veliku hrpu čistih uložaka, namigujući znalački dok joj ih je davala.

Ivana je to mrzila. Ne samo bol i gnjavažu, nego i samu pomisao na to što se zbivalo. Osjećala je da ju je izdalo vlastito tijelo, a činilo se da se gotovo svakodnevno mijenja u nove i nepoznate obline. Kad su se dječaci u školi počeli rugati njezinim propupalim grudima, čvrsto ih je zamotala dugim trakama od platna. Bilo je bolno, ali se trud isplatio. Njezin spol bio je izvor svih njezinih razočarenja otkad je pamtila i odlučila se boriti protiv ove pojave dokaza ženske prirode što je dulje mogla. Wintarmanoth je donio surov mraz koji je stegao zemlju poput tiranske šake. Studen je bila toliko snažna da su ljude boljeli zubi. Vukovi i drugi šumski grabežljivci vrebali su bliže gradu nego ikada prije; malo je stanovnika odlazilo na put bez dovoljno hitnog razloga. Gerold je nagovarao Ivanu da ne ide u školu, ali se nije dala uvjeriti. Svakoga jutra, osim nedjeljnog, oblačila je svoj debeli vuneni kaput i stezala ga čvrsto u pojasu kako bi spriječila nalete vjetra; zatim bi se cijela svinula od hladnoće i prešla pješice udaljenost od tri kilometra do katedrale. Kad su zapuhali britki vjetrovi Hornunga8, i stali tjerati studen preko putova u žestokim udarima, Gerold je zapovjedio da mu se svakoga jutra osedla konj i sam je jahao s Ivanom u školu i natrag. Iako je Ivana viđala brata u školi svakoga dana, Ivan više nije razgovarao s njom. Još uvijek je bio strašno slab u učenju, ali je svojom vještinom rukovanja mačem i kopljem zaradio poštovanje drugih dječaka, i bilo je očigledno da je napredovao u njihovu društvu. Nije imao nikakvu želju ugroziti tek stečeni osjećaj pripadanja priznavanjem sestre koja je bila samo smetnja. Okretao bi se na drugu stranu kad bi mu pokušala prići. I djevojčice u gradu držale su se podalje. Promatrale su Ivanu sumnjičavo, isključujući je iz svojih igara i naklapanja. Bila je nakaza - s muškim umom i ženskim tijelom, nije pripadala nijednoj skupini; bilo je to kao da je pripadala nekom trećem, bezobličnom spolu. Bila je sama. Osim, naravno, što je imala Gerolda. Ali Gerold joj je bio dovoljan. Ivana je bila sretna kad je bila u njegovoj blizini, kad je mogla razgovarati s njim, smijati se i raspravljati o stvarima o kojima nije mogla pričati ni s kim drugim na svijetu. Jednoga hladnog dana kad su se ona i Gerold vratili iz škole, pozvao ju je da pođe s njim. »Dođi«, rekao je, »želim ti nešto pokazati.« Poveo ju je zavojitim hodnikom vlastelinstva do solarija i male radne sobe u kojoj je čuvao svoje spise. Uzeo je s gomile spisa pravokutni predmet i dao joj ga. Knjiga! Bila je dosta stara i izlizana na rubovima, ali neoštećena. Na drvenom uvezu lijepim zlatnim slovima bio je ispisan naslov: De rerum natura. O prirodi. Veliko Lukrecijevo djelo! Eskulap joj je često govorio o njegovoj važnosti. Postojala je samo jedna kopija, pričalo se, a ta se pažljivo čuvala nepristupačna za javnost u velikoj knjižnici u Lorschu. A ipak, Gerold joj je upravo u ruke stavio primjerak, jednako ležerno kao da se radilo o biranom komadu mesa. »Ali kako...?« Začuđenim očima potražila je njegov pogled. »Sve što je napisano, može se prepisati«, odgovorio je s urotničkim osmijehom. »Za neku cijenu. Priličnu cijenu u ovom slučaju. Opat se uspješno cjenkao, govoreći kako ima premalo prepisivača. I uistinu je trebalo više od deset mjeseci da završe posao. Ali evo je. Nije plaćena ni denar više nego što vrijedi.« Ivanine oči sjale su dok je opipavala korice. Iako je u školi bila već puno mjeseci, nije joj bilo dopušteno raditi na takvim tekstovima. Odo joj je bezuvjetno zabranio čitati djela velikih klasika iz knjižnice katedrale, ograničavajući njezin rad isključivo na svete tekstove koji su, kako je tvrdio, jedini bili pogodni za slab i prijemljiv ženski um. Bila je suviše ponosna da mu dopusti dokučiti koliko je patila zbog toga. Samo naprijed, zakračunaj vrata svoje knjižnice, mislila je prkosno. Ne možeš zakračunati moj um. Izbezumljivala ju je pomisao na to koliko dragocjenog znanja počiva zaključano izvan njezina domašaja. Gerold je to vidio; činilo se da uvijek zna o čemu ona razmišlja i što osjeća. 8

Mjesec veljača (nap. prev.).

Kako ga ne bi voljela? »Hajde«, rekao je Gerold. »A kad završiš s čitanjem, dođi k meni pa ćemo razgovarati o onome što si pročitala. Jako će te zanimati što Lukrecije ima za reći.« Ivanine oči širom su se otvorile od iznenađenja. »Znači, vi ste— « »Da. Pročitao sam je. Iznenađuje li te to?« »Da. Zapravo ne, ali«, Ivanini obrazi zarumenili su se dok je zamuckivala odgovor. Nije znala da je znao čitati latinski. Bila je rijetkost da plemići i veleposjednici uopće znaju čitati i pisati. Posao upravitelja imanja, učenih glava, bio je voditi račune i obavljati potrebno dopisivanje. Bilo je prirodno da je Ivana pretpostavila... Gerold se nasmijao, otvoreno uživajući u njezinoj zbunjenosti. »U redu je. Nisi mogla znati. Nekoliko godina učio sam u Školi palatina dok je još bio živ car Karlo.« »Škola palatina!« Već i samo ime bilo je legenda. Škola koju je osnovao car dala je neke od ponajboljih umova današnjice. Veliki Alkuin i sam je bio ravnatelj škole. »Da. Otac me poslao jer je želio da postanem učenjak. Bilo je zanimljivo i prilično sam uživao u učenju, ali sam bio mlad i nisam imao narav ustrajati u takvom načinu života. Kad je car pozvao muškarce u rat protiv Obodrita, odazvao sam se iako sam imao tek trinaest godina. Nije me bilo nekoliko godina i možda bih još uvijek bio tamo da mi nije umro najstariji brat, a mene su pozvali kući da preuzmem nasljedstvo i brigu o imanju.« Ivana ga je zadivljeno promatrala. Bio je učenjak i bio je pismen! Kako to nije mogla ranije shvatiti! Trebala je to zaključiti po načinu kako je razgovarao s njom o njezinu učenju. »Hajde idi.« Gerold ju je ljubazno otpravio. »Znam da ne možeš dočekati. Ostalo je još sat vremena do večere. Ali pažljivo slušaj kad će se čuti zvuk zvona.« Ivana je otrčala na kat u spavaonicu koju je dijelila s Dhuodom i Gislom. Uvukla se u krevet i otvorila knjigu. Čitala je polako i sva se posvetila riječima, a zastajala je tek povremeno napraviti bilješku o nekom naročito lijepom izrazu ili tvrdnji. Kad je u sumrak u sobi nestalo svjetla, upalila je svijeću i nastavila raditi. Čitala je i čitala potpuno zaboravljajući na vrijeme, a propustila bi i večeru da Gerold na kraju nije poslao slugu po nju. Tjedni su brzo prolazili prepuni uzbuđenja zbog Ivanina i Geroldova zajedničkog rada. Ivana se svakoga jutra budila nestrpljivo se pitajući kako će izdržati do iza večernjice, kad završi večera i vrijeme molitve, i kad će ona i Gerold moći nastaviti s proučavanjem Lukrecija. De rerum natura bilo je objavljenje — čudesna knjiga, bogata znanjem i mudrošću. Kako bi otkrio istinu, rekao je Lukrecije, čovjek je samo trebao promatrati svijet prirode oko sebe. Bila je to ideja koja je u Lukrecijevo doba imala puno smisla, ali koja se smatrala neobičnom, pa čak i revolucionarnom godine Gospodnje 827. Usprkos tome, bila je to filozofija koja je nepokolebljivo odgovarala Ivaninu i Geroldovu načinu razmišljanja. Ustvari je isključivo zbog Lukrecija Gerold uhvatio bijelu vučicu. Ivana se jednoga dana vratila iz škole i zatekla divlju zbrku u Villarisu. Svi psi koji su pripadali vlastelinstvu promukli su od laveža; konji su trčali kao divlji po svom oboru; cijelo je dvorište zamka odjekivalo od zaglušujućeg stravičnog režanja. Usred vanjskog dvorišta Ivana je otkrila razlog sveopćeg uzbuđenja. Velika bijela vučica borila se, okretala i snažno bacala po stranicama pravokutnog kaveza. Rešetke kaveza bile su izrađene od čvrste hrastovine i debele sedam do osam centimetara, a ipak su pucketale i svijale se od žestine napada zvijeri. Gerold i njegovi ljudi oprezno su okružili kavez, držeći lukove i koplja spremne za slučaj da se životinja ipak uspije osloboditi. Gerold je dao Ivani znak da ostane iza. Dok je promatrala čudne ružičaste oči vučice u kojima je svjetlucala mržnja, Ivana je shvatila kako silno želi da rešetke izdrže. Nakon nekog vremena vučica se umorila i počela dahtati, noge su joj stajale kao ukopane, spustila je glavu i gledala prijeteći. Gerold je spustio svoje koplje i prišao Ivani. »Sad ćemo provjeriti Odovu teoriju!«

Dva tjedna njih su dvoje bdjeli, odlučni promatrati sam trenutak kočenja, ako ikako bude moguće. Ništa se nije dogodilo. Vučica je zlovoljno boravila u kavezu i nije pokazivala nikakve znakove skorog kočenja. Već su počeli i sumnjati u to je li zvijer uopće bila skotna, kad je odjednom počelo. Bilo je to u vrijeme dok je Ivana čuvala stražu. Vučica je naizmjenično šetala i premještala se nemirno po podu, baš kao da ne uspijeva pronaći udoban položaj. Konačno je ispustila roktavi zvuk i počela dahtati. Ivana je odjurila po Gerolda i našla ga je u solariju s Richild. Uletjela je poput zračnog vrtloga i zanemarila uobičajene izraze uljudnosti. »Dođite brzo! Počelo je!« Gerold je odmah ustao. Richild se namrštila i činilo se da želi nešto reći, ali nije bilo vremena za gubljenje. Ivana se okrenula i potrčala natrag prema glavnom dvorištu kroz natkriveni hodnik sa stupovima. Gerold je zastao na trenutak i uzeo fenjer, a zatim je pojurio za Ivanom. Nijedno od njih dvoje nije vidjelo izraz Richildina lica dok ih je promatrala kako odlaze. Kad su stigli do dvorišta zamka, vučica se već jako naprezala. Ivana i Gerold gledali su kako se pojavljuje vrh prve male šape, pa druge, a za njom i malena savršena glava. Napokon je ženka još jednom snažno dahnula, a na podlogu od slame, koja je prekrivala dno kaveza, kliznulo je malo, tamno i vlažno tijelo i ostalo mirno ležati. Ivana i Gerold naprezali su se vidjeti u tami kaveza. Novorođeni vučić nepomično je ležao, potpuno prekriven posteljicom i jedva da su uspijevali razlikovati glavu od repa. Ženka je oblizala posteljicu i pojela je. Gerold je podigao fenjer visoko iznad rešetki kaveza kako bi dobili više svjetla. Nije se činilo da tek rođeni vučić diše. Majka se počela naprezati od napora drugog kočenja. Prolazili su trenuci, a mladunče se i dalje nije micalo, niti je davalo znakove života. Ivana je pogledala Gerolda obeshrabreno. Je li stvarno bilo tako? Hoće li i dalje beživotno ležati i čekati da ga otac oživi lizanjem? Je li Odo ipak bio u pravu? Ako je bilo tako, ubili su mladunče jer su ga odvojili od oca koji bi mu dao život. Još jednom je vučica zastenjala, iskliznulo je drugo malo tijelo i djelomično se spustilo na prvo mladunče. Udarac je protresao prvorođenog vučića koji se trznuo i ispustio meki cvilež protesta. »Pogledaj!« Gurkali su se međusobno i radosno i složno pokazivali. Smijali su se zadovoljni rezultatima svog pokusa. Dva su se vučića odgegala do majčina boka i počela sisati još prije nego što su prestali bolovi trećeg kočenja. Gerold i Ivana su zajedno promatrali nastajanje nove obitelji. U mraku su se uhvatili za ruke, a stisak je bio znak zajedničkog razumijevanja. Ivana se nikada prije nije osjećala tako povezanom s nekim. »Nedostajao si nam na večernici.« Richild je zurila u njih iz hodnika, prigovarajući. Večer je uoči blagdana Sv. Norberta, zar si zaboravio? Kad gospodar vlastelinstva izostaje sa svete molitve, time daje loš primjer.« »Morao sam se pobrinuti za nešto drugo«, odgovorio je Gerold hladno. Richild je zaustila odgovoriti, ali ju je Ivana uzbuđeno prekinula. »Gledali smo kako je bijela vučica okotila svoje mlade! Ne okote se mrtvi, iako ljudi tako pričaju«, objavila je kličući. »Lukrecije je bio u pravu!« Richild je zurila u nju kao da je bila luda. »Sve pojave u prirodi mogu se objasniti«, nastavila je Ivana. »Zar ne razumijete? Vučići su se okotili živi bez potrebe za pouzdavanjem u nadnaravno, baš kao što je rekao Lukrecije!« »Kakva je to bezbožnička govorancija? Dijete, imaš li groznicu?« Gerold je brzo stao između njih. »Idi u krevet, Ivana«, rekao joj je preko ramena. »Kasno je.« Uhvatio je Richild za ruku i odlučno je odveo u kuću. Ivana je ostala na mjestu gdje je bila, slušajući kako Richildin glas kriješti i odzvanja kroz

hladan večernji zrak. »To se dogodi kad obrazuješ djevojčicu i prijeđeš granicu njezine sposobnosti za učenje. Gerolde, moraš je prestati poticati u ovakvim neprirodnim težnjama!« Ivana se polako vratila u svoju spavaonicu. Ubili su bijelu vučicu kad je odbila vučiće od sise. Bila je opasna, već je ranije napadala i znalo se da je odnijela malo dijete, pa se takvog ubojicu ljudi nije moglo pustiti na slobodu. Njezino treće mladunče nije preživjelo; bilo je boležljivo i živjelo je samo nekoliko dana. Ali preostala dva vučića izrasla su u snažne i živahne mladunče, čija je vesela igra oduševljavala Ivanu i Gerolda. Jedan je imao smeđesivo pjegavo krzno tipično za šumske vukove u tom dijelu Franačke; Gerold ga je poklonio Fulgenciju, a ovaj je zlobno uživao pokazivati ga Odu. Drugi vučić, onaj prvorođeni, imao je majčino snježnobijelo krzno i neobične svjetlucave oči, i njega su zadržali. »Luke«, nazvali su ga Ivana i Gerold u čast Lukrecija, a zajednička naklonost prema nestašnom i energičnom vučiću jačala je i njihovu međusobnu vezu.

10 Trebao se održati sajam u St. Denisu! Vijest je bila izvanredna — u cijelom se carstvu nije održao niti jedan sajam, a nije radila ni tržnica, više godina nego što je većina ljudi znala brojati. Ali neki od starijih ljudi — kao mlinar Burchard — sjećali su se vremena kad su se u Franačkoj održavala dva ili tri sajma godišnje. Tako se pričalo, ali je bilo teško vjerovati u istinitost tih priča. Naravno, događalo se to u danima kad je blagopokojni car Karlo bio u naponu snage, kad su se ceste i mostovi još uvijek dobro održavali, kad nije bilo varalica koji su svima dodijavali, niti — sačuvaj Bože! — brzih i divljačkih prepada Norvežana koji su sijali stravu zemljom svojim pljačkaškim prepadima. Sad je putovanje bilo preopasno da bi se sajmovi isplatili; trgovci se nisu usuđivali prevoziti dragocjenu robu nesigurnim cestama, a ljudi nisu željeli stavljati život na kocku na takvom putovanju. Pa ipak, trebao se održati sajam. I bit će to čudesan događaj ako je istinita bila barem polovica od onoga što je ispričao glasnik koji je donio vijest. Bit će tu trgovaca iz Bizanta, koji će donijeti egzotične začine, svilu i brokat; trgovaca iz Venecije s kaputima od paunova perja i brušene kože; trgovaca robljem iz Frizije, čiji se ljudski teret sastojao od Slavena i Sasa; Lombardijaca s vrećama soli naslaganim do vrha utrobe broda, čija su sjajna narančasta jedra nosila znakove zodijaka; kao i svih vrsta zabave: plesača na užetu i akrobata, pripovjedača priča, žonglera, dresiranih pasa i medvjeda. St. Denis i nije baš blizu — u stvari je udaljen dvjesto pedeset kilometara od Dorstadta, što je dvotjedno putovanje trošnim cestama i preko brzih rijeka. Ali to nije moglo nikoga zastrašiti. Svi koji su uspjeli nabaviti konja, mulu, ili barem ponija, spremali su se na put. Geroldova pratnja bila je velika, a tako je i priličilo jednom grofu. S njima će jahati petnaest dobro naoružanih ratnika, kao i nekoliko slugu koji će voditi brigu o obitelji; Ivana će također ići, a kao znak posebne susretljivosti — Ivana je bila sigurna da je to Geroldova ideja — pozvan je i Ivan. Richildine pripreme bile su zahtjevne; potrudila se osigurati da im na putovanju ne nedostaje ništa što bi moglo ugroziti udobnost ili sigurnost. Već danima dovlačila su se u dvorište dvorca teretna kola na koja su tovarene stvari. Jutro polaska Villaris je dočekao užurban od aktivnosti. Konjušari su jurili naokolo, hranili i tovarili konje za vuču; pekari i njihovi pomoćnici znojili su se oko ogromne pećnice, čiji je crni dimnjak izbacivao goleme oblake dima; kovač je užurbano radio u svojoj kovačnici, završavajući zadnju zalihu konjskih potkova, čavala i dijelova pogonske opreme za teretna kola. Zvukovi su se miješali i pojačavali u bučnoj pometnji: sluškinje su kriještale i dovikivale se, a čuli su se i duboki glasovi i zvižduci konjušara; krave su mukale i toptale dok su ih užurbano muzli, a jedan je previše natovaren magarac počeo glasno njakati zbog preteška tereta. Komešanje i jurnjava podizali su jedva vidljivu prašinu s ugažene zemlje; podizala se u zrak i visjela u treperavoj izmaglici koju je obasjalo prekrasno proljetno sunce. Ivana se vrzmala po dvorištu promatrajući zadnje pripreme i uživajući u uzbuđenju. Luke je poskakivao oko nje, naćuljenih ušiju i svjetlucavih očiju koje su blistale od iščekivanja. I on je išao na put jer je Gerold objavio kako je vučić star šest mjeseci postao tako privržen Ivani da ih se nije smjelo razdvojiti. Ivana se smijala i mazila Lukea, osjećajući pod rukom njegovo meko bijelo krzno; on joj je polizao obraz, pa sjeo i iskesio njušku kao da se i sam smije. »Ako nemaš što pametnije raditi nego zuriti, pomozi pekaru.« Richild je gurnula Ivanu prema kuhinji, gdje je pekar mahao brašnjavim rukama, sav mahnit od užurbanosti. Nije spavao cijelu noć jer je pekao peciva i pite za putovanje. Sredinom jutra kućanstvo je bilo spakirano. Kapelan je izmolio kratku molitvu za siguran povratak putnika, pa je povorka kola i konja polako krenula cestom. Ivana se vozila u prvim

kolima, iza Gerolda i njegovih ljudi, zajedno s Richild, Gislom i Dhuodom, kao i trima sluškinjama koje su osobno dvorile dame. Žene su poskakivale na tvrdim drvenim sjedalima jer su se kola kotrljala po neravnoj cesti punoj rupa. Luke je trčao pokraj njih, prateći Ivanu budnim okom. Ivana je pogledala prema naprijed i ugledala Ivana koji je jahao s muškarcima, sjedeći udobno na lijepoj crvenkastosivoj kobili. I ja znam jahati jednako dobro kao i on, pomislila je Ivana. Gerold je potrošio puno sati učeći je jahati, i sad je bila savršena jahačica. Kao da je iznenada postao svjestan njezina intenzivnog pogleda, Ivan se okrenuo i uputio joj značajan osmijeh, koji je istovremeno bio i prisan i zlurad. Zatim je potjerao konja u kas i dojahao do Gerolda. Razgovarali su; Gerold je zabacio glavu i nasmijao se. U njoj se probudila žestoka ljubomora. Što li je to Ivan mogao reći Geroldu da ga je tako dobro zabavio? Nisu imali ništa zajedničko. Gerold je bio pismen čovjek, učenjak. Ivan nije ništa znao o tim stvarima. Pa ipak, on je jahao pokraj Gerolda, razgovarao je s njim, zajedno su se smijali, a ona se truckala iza njih u toj bijednoj jednoprežnoj dvokolici. Sve zato što je bila djevojčica. Ne prvi put proklela je sudbinu koja je za to bila zaslužna. »Nepristojno je zuriti, Ivana.« Richildine tamne oči prezrivo su motrile Ivanu. Ivana je jedva odvojila pogled od Gerolda. »Oprostite mi, moja gospo.« »Drži ruke sklopljene u krilu«, prigovorila je Richild, »a pogled uperen prema dolje, kako priliči skromnoj ženi.« Ivana je poslušno udovoljila zapovijedi. »Pravilno držanje«, nastavila je Richild, »veća je vrlina kod djevojke nego sposobnost čitanja — to je nešto što bi znala da si imala gospodski odgoj.« Još je nekoliko trenutaka hladno promatrala Ivanu, a zatim je svoju pozornost ponovno usmjerila na vezenje. Ivana ju je promatrala krajičkom oka. Bez sumnje bila je lijepa jer je njezino blijedo mršavo tijelo s uskim povijenim ramenima odgovaralo standardima vremena. Imala je prekrasan ten i iznimno visoko čelo koje su krasili svjetlucavi uvojci guste crne kose. Njezine oči, obrubljene dugim tamnim trepavicama, bile su izrazito tamnosmeđe i činile su se gotovo crnima. Ivana je osjetila ugriz zavisti. Richild je bila sve što ona nije. »Hajde sad, Ivana, moraš mi pomoći donijeti odluku.« Gisla, starija kći, smiješila se od zadovoljstva. »Koju od haljina bih trebala obući za svadbeni pir?« Uzbuđeno je hihotala. Gisla je imala petnaest godina i nepunu je godinu bila starija od Ivane, a već je bila zaručena za grofa Hugoa, plemića iz zapadne Franačke. Gerold i Richild bili su zadovoljni, jer je taj brak bio dobra partija. Do vjenčanja je ostalo još nekih šest mjeseci. »Oh Gisla, ti imaš tako puno divnih stvari.« I bilo je to točno. Ivana je bila zapanjena veličinom Gisline garderobe — mogla je dva tjedna svakoga dana oblačiti drugu odjeću ako je to željela. U Ingelheimu su djevojčice imale samo jednu presvlaku od čvrstog vunenog platna ako su bile i toliko sretne, i pomno bi je čuvale, kako bi trajala mnogo godina. »Sigurna sam da će grof Hugo smatrati kako si prelijepa u bilo kojoj od njih.« Gisla je ponovo počela hihotati. Bila je dobrodušna, ali prilično priprosta te bi se počela nervozno smijuljiti svaki put kad se spomenulo ime njezina zaručnika. »Ne, ne«, rekla je bez daha. »Nećeš se moći izvući tako lako. Slušaj. Majka misli da bih trebala obući plavu, ali ja kažem žutu. Hajde sad, daj mi pravi odgovor.« Ivana je uzdahnula. Voljela je Gislu unatoč njezinoj površnosti i luckastim navikama. Dijelile su krevet još od one prve noći kad je Gerold doveo Ivanu iz biskupove palače, umornu i prestrašenu. Gisla je srdačno dočekala Ivanu i bila je prijazna prema njoj; Ivana će joj zauvijek biti zahvalna. Pa ipak, nije se moglo zanijekati da je razgovor s Gislom često bio naporan jer su se njezini interesi svodili na odjeću, hranu i muškarce. Zadnjih nekoliko tjedana neprekidno je pričala o vjenčanju i to je već u dobroj mjeri iskušavalo svačije strpljenje. Ivana se nasmiješila pokušavajući biti susretljiva. »Mislim da bi trebala obući plavu. Slaže se s bojom tvojih očiju.« »Plavu? Stvarno?« Gisla se namrštila. »Ali žuta je s prednje strane ukrašena prekrasnom

čipkom.« »Pa onda obuci žutu.« »Ipak, plava se uistinu slaže s mojim očima. Možda bi bila bolja. Što ti misliš?« »Ja mislim da ću početi vrištati ako čujem još samo jednu riječ o tom glupom vjenčanju«, rekla je Dhuoda. Imala je devet godina i bila je uvrijeđena zbog pažnje koju je starija sestra dobivala zadnjih nekoliko tjedana. »Koga je uopće briga koju ćeš boju haljine nositi!« »Dhuoda, takva primjedba ne pristaje jednoj dami.« Richild je podigla pogled s veza kako bi ukorila mlađu kćer. »Žao mi je«, rekla je Dhuoda Gisli skrušeno. Ali čim je majka odvratila pogled, isplazila je Gisli jezik, a ona je uzvratila dobrodušnim smiješkom. Richild je dodala: »A što se tebe tiče, Ivana, nisi ti pozvana iznositi svoje mišljenje; Gisla će obući ono što ja mislim da je najbolje.« Ivana je pocrvenjela zbog ukora, ali nije ništa rekla. »Grof Hugo je tako zgodan muškarac.« Progovorila je Bertha, jedna od djevojaka koje su ih služile. Djevojka rumenih obraza nije imala više od šesnaest godina, a bila je nova u kućanstvu jer su je doveli tek prije mjesec dana na mjesto djevojke koja je umrla od tifusa. »Izgleda tako naočito na svom bojnom konju, u ogrtaču od krzna hermelina i s rukavicama.« Gisla je ushićeno hihotala. Bertha je nastavila ohrabreno. »I gospođice, ako je suditi po načinu kako vas gleda, ne može biti važno koju ćete haljinu obući. U prvoj bračnoj noći, dovoljno će vam je brzo skinuti.« Neobuzdano se nasmijala zadovoljna svojom malom šalom. Gisla je i dalje hihotala. Ostali u kolima nepomično su sjedili i promatrali Richild. Richild je spustila svoj vez, a tamne oči bile su ispunjene ljutnjom. »Što si to rekla?« upitala je tonom koji je bio prijeteće tih. »Ovaj — ništa, moja gospo«, rekla je Bertha. »Oh, majko, sigurna sam da nije mislila —« Gisla je bezuspješno pokušala posredovati. »Nepristojnost i nemoral! Neću to trpjeti u svojoj blizini!« »Oprostite mi, moja gospo«, rekla je Bertha stidljivo. Ali i dalje se smiješila ne vjerujući da se Richild mogla stvarno naljutiti. Richild je pokazala Berthi otvoreni stražnji dio kola. »Napolje.« »Ali, moja gospo!« Bertha je počela jadikovati, shvaćajući napokon koliko je velika bila njezina pogreška. »Nisam mislila-« »Napolje!« Richild je bila nepopustljiva. »Kazna za tvoju besramnost bit će pješačenje ostatak puta.« Bio je to grub postupak na putovanju u St. Denis. Bertha je tužno pogledavala svoja stopala, obuvena u grube sandale s potplatima od konoplje. Ivani je bilo žao djevojke. Njezina je primjedba bila nepromišljena i nerazborita, ali djevojka je bila mlada i nova u službi, a bilo je očigledno da nije željela nikoga uvrijediti. »Hodajući ćeš glasno moliti Očenaš.« »Da, moja gospo«, rekla je Bertha pomirena sa sudbinom. S naporom se spustila iz kola, a zatim smjestila pokraj njih i nakon minute počela recitirati: Oče naš, koji jesi na nebesima... Izgovarala je riječi čudnovato pjevno i tako ih je sve krivo naglašavala. Ivana je bila sigurna da nije imala pojma što govori. Richild se vratila svome vezu. Njezina je crna kosa sjala na suncu, a glavu je sagnula kako bi bolje vidjela ubode. Usnice su joj bile stisnute, a pogled surov od ljutnje dok je provlačila iglu kroz debelo platno. Ona je nesretna žena, pomislila je Ivana. Bilo joj je to teško za pojmiti jer nije li bila udata za Gerolda? Ipak, i njihov je brak bio dogovoren, pa iako su mnogi takvi parovi na kraju bili sretni, ovaj očigledno nije. Spavali su u odvojenim posteljama, a ako je ogovaranje među slugama bilo točno, nisu već godinama živjeli kao muž i žena. »Bi li htjela malo jahati?« Gerold joj se smiješio jašući na kestenjastom pastuhu. Desnom je

rukom držao uzde živahne crvenkastosmeđe kobile Bode, za koju je znao da je Ivana naročito voli. Ivana je pocrvenjela zbog onoga na što je upravo mislila. Bila je toliko zadubljena u svoje misli da nije primijetila kad je Gerold odjahao na začelje kako bi otišao po Bodu do skupine rezervnih konja i doveo je do kola. »Jahati s muškarcima?« namrštila se Richild. »Neću to dopustiti! To ne bi bilo dolično!« »Besmislica!« odgovorio je Gerold. »Od toga neće biti nikakva zla, a djevojka želi jahati, zar ne, Ivana?« »Ja... ja...«, rekla je nespretno, uhvaćena između njih dvoje i nesklona još više povrijediti Richild. Geroldova se obrva upitno podigla. »Naravno, ako bi ti radije ostala u kolima...« »Ne!« rekla je Ivana brzo. »Molim vas, voljela bih jahati Bodu.« Ustala je u kolima i ispružila ruke. Gerold se nasmijao i uhvatio je oko pasa, a zatim je visoko zanjihao u sedlo ispred sebe. Potom ju je, jašući uz njezina konja, namjestio postrance na Bodinim leđima. Sigurno se smjestila na sedlu. Iz kola su Gisla i Dhuoda iznenađeno promatrale, a Richildin gnjev jasno se ocrtavao na njezinu licu. Činilo se da Gerold to ne primjećuje. Ivana je potjerala Bodu u kas i brzo odjahala prema čelu kolone. Ravnomjerni ritmični pokreti konja bili su prava radost u usporedbi sa stalnim trzajima kola. Luke je trčao pokraj nje visoko podignuta repa, a njegova nasmijana njuška jasno je pokazivala radost koja je bila gotovo jednako velika koliko i Ivanina. Zaustavila se pokraj Ivana, koji nije mogao prikriti svoj očaj. Ivana se nasmijala, a raspoloženje joj je raslo. Put u St. Denis možda ipak neće biti tako dug. Prešli su preko pritoka rijeke Rajne bez teškoća; tamošnji most bio je čvrst i širok, jedan od onih izgrađenih za vrijeme cara Karla, koji je gospodar okruga još uvijek održavao., Ali rijeka Meuse, na čije su obale stigli osmoga dana, predstavljala je problem jer se most nije održavao. Daske su bile trule, a bilo je i rupa na mjestima gdje su jedna ili dvije nedostajale, čineći tako prolaz nemogućim. Netko je sastavio improvizirani most od niza međusobno povezanih drvenih čamaca; jedna je osoba mogla prijeći hodajući iz čamca u čamac. No takav most od čamaca nije mogao poslužiti tako velikoj skupini ljudi, konja i kola opterećenih raznolikom robom. Gerold i dvojica njegovih ljudi krenuli su obalom prema jugu u potrazi za mjestom gdje bi se rijeka mogla pregaziti. Vratili su se nakon sat vremena i izvijestili o vjerojatnom mjestu tri kilometra dalje, gdje se riječno korito širilo i bilo plitko. Skupina je ponovno krenula, a vagoni su divlje poskakivali po gustoj šikari koja je rasla duž obale. Žene su se čvrsto pridržavale stranica kola kako ne bi ispale van. Bertha je još uvijek hodala, a usnice su joj se pomicale u beskrajnoj molitvi. Konoplja na njezinim sandalama se iskidala i otkrila kožu, a ona je počela šepati jer su joj prsti na nogama bili otečeni, a stopala izrezana i krvava. Usprkos tomu, Ivana je primijetila da povremeno krišom pogledava prema Richild i njezinim kćerima, osjećajući barem malo zadovoljstvo jer su tako neugodno poskakivale zajedno s kolima. Napokon su stigli do mjesta prijelaza. Gerold i još nekoliko njegovih ljudi na konjima prvi su krenuli u rijeku kako bi ispitali njezinu dubinu i ravninu dna. Voda je brzo vrtložila oko njih; dosezala je do ruba njihovih kaputa negdje na sredini, a zatim je počela opadati kako se dno podizalo prema suprotnoj obali. Gerold je dojahao natrag i pokazao im da krenu naprijed. Ivana je bez oklijevanja krenula u rijeku, a Luke je uskočio i slijedio je sigurnim, uvjerenim pokretima. Nakon kraćeg oklijevanja, Ivan i ostali krenuli su za njima. Hladna voda rijeke Meuse okružila je Ivanu. Počela je teško disati kad je hladnoća probila kroz njezinu odjeću i stigla do kože. Iza nje, mule su vukle kola koja su se polako kotrljala niz obalu i potom ušla u rijeku. Bertha se mučila održati korak probijajući se kroz ledenu vodu, koja joj je dosezala gotovo do ramena. Kad se okrenula, Ivana je vidjela da je Bertha u nevolji. Odjahala je prema njoj. Kobila ih je

mogla obje prenijeti bez problema. Bila je udaljena možda metar i pol kad je djevojka nestala, a kliznula je ispod površine vode tako brzo kao da ju je netko povukao za noge. Ivana je stala jer nije bila sigurna što bi trebala učiniti; zatim je potjerala kobilu do širokih krugova na vodi koji su označavali mjesto gdje je Bertha potonula. »Odmakni se!« Gerold je zgrabio uzde i zaustavio kobilu. Otkinuo je dugu granu s breze koja se nadvila nad rijeku, sjahao je i polako krenuo prema obali, pažljivo pretražujući riječno dno. Tek za duljinu ruke dalje od mjesta gdje je Bertha nestala, spotaknuo se i gotovo pao jer je grana duboko utonula u vodu. »Rupa!« Strgnuo je ogrtač i zaronio. Iznenada je nastala pometnja. Muškarci su jahali natrag, pa opet naprijed kroz vodu, dovikujući naredbe i udarajući štapovima po vodi. Gerold je bio tamo dolje. Mogli bi ga pregaziti, povrijediti, zašto to nisu vidjeli? »Stanite!« vikala je Ivana, ali nisu obraćali pažnju na nju. Odjahala je do Egberta, glavnog Geroldova sluge i zgrabila ga bijesno za ruku. »Stanite!« rekla je. Egbert ju je zapanjeno namjeravao otpraviti, ali ga je natjerala da siđe s konja i pogleda dolje. »Recite im da prestanu; samo pogoršavaju situaciju.« Uspravio se i dao znak drugima. Zauzdali su konje, okružili rupu u vodi i čekali u napetoj koncentraciji. Prošla je minuta. Iza njih prva su kola stigla do udaljene obale i sigurno se dokotrljala na obalu. Ivana to nije primijetila. Njezine su oči bile prikovane za mjesto gdje je Gerold zaronio. Od straha su joj se znojili dlanovi a uzde su joj pod rukama bile skliske. Crvenkastosmeđa kobila osjetila je nevolju, zanjištala i počela se premještati. Luke je zabacio glavu i počeo zavijati. Deus Misereatur, molila je. Dragi Bože, smiluj se. Zatraži žrtvu kakvu želiš, samo dopusti da se on izvuče iz ovoga. Dvije minute. Bilo je to predugo. Morao je izroniti i udahnuti. Zanjihala se i spustila sa sedla u hladnu vodu. Nije znala plivati, ali ni na trenutak nije stala i razmislila. Počela je divlje pljuskati gazeći prema rupi. Luke je skakao naprijed—natrag ispred nje, pokušavajući je zaustaviti, ali se progurala pokraj njega. Samo jedna misao obuzela joj je um — dohvatiti Gerolda, izvući ga van, spasiti ga. Bila je pola metra od rupe u vodi kad se začulo pljuskanje i voda se uznemirila. Gerold se probio do površine u jednom skoku i stajao dolazeći do daha, a crvena kosa zalijepila mu se za lice. »Gerolde!« Ivanin radosni uzvik nadglasao je klicanje muškaraca. Gerold se okrenuo prema njoj i klimnuo glavom. Zatim je duboko udahnuo spreman ponovno zaroniti. »Gledajte!« Vozač prvih kola pokazivao je nizvodno. Nešto okruglo i plavo lagano se podizalo i spuštalo uz suprotnu obalu. Berthina odjeća bila je plava. Nanovo su uzjahali i odjahali nizvodno. U vodi, uhvaćena u granama i naplavinama koje su se skupile uz obalu, Bertha je plutala na leđima, širom raširenih udova koji su izgledali odbačeno, a njezine beživotne crte lica pokazivale su sav užas bespomoćnosti i straha. »Podignite je.« Gerold se otresito obratio svojim ljudima. »Ponijet ćemo je do crkve u Prümu gdje ćemo joj pripremiti dostojan pogreb.« Ivana se počela žestoko tresti, a istovremeno nije mogla odvojiti pogled od Berthe. U smrti je jako nalikovala Mateju — blijedosiva koža, poluzatvorene oči, omlitavjela usta. Iznenada je osjetila zagrljaj Geroldovih ruku, koje su joj okrenule glavu od prizora i pritisnule je uz njegovo rame. Zatvorila je oči i priljubila se uz njega. Muškarci su sjahali i počeli se probijati kroz vodu; čula je meko vlažno šuštanje riječne trske dok su oslobađali Berthino tijelo. »Vratila si se po mene tamo, zar ne?« šapnuo je Gerold u njezino uho. Govorio je zadivljeno i kao da je upravo tog trenutka shvatio što se dogodilo. »Da.« Klimnula je, ali nije micala glavu s njegova ramena. »Znaš li plivati?«

»Ne«, priznala je i osjetila kako je Geroldove ruke stišću još jače dok su stajali tako uz rub rijeke. Iza njih, muškarci su polako nosili Berthino tijelo prema kolima. Kapelan je išao pokraj njih i pognute glave molio molitvu za mrtve. Richild nije molila s njim. Njezina je glava bila visoko uzdignuta i zurila je u Ivanu i Gerolda. Ivana je iskoračila iz Geroldova zagrljaja. »Što se dogodilo?« Njegov je pogled bio topao od naklonosti i brigeRichild ih je još uvijek promatrala. »N—ništa.« Slijedio je njezin pogled. »Ah.« Nježno joj je s lica podigao slobodni uvojak bijelozlatne kose. »Hoćemo li se pridružiti ostalima?« Jedno uz drugo otišli su do kola. Zatim se Gerold otišao posavjetovati s kapelanom oko smještaja tijela. Richild je rekla: »Ivana, ostatak putovanja vozit ćeš se u kolima. S nama ćeš biti daleko sigurnija.« Bilo je uzaludno negodovati. Ivana se popela u kola. Muškarci su nježno spustili Berthu u jedna od kola na zaleđu kolone, pomičući vreće kako bi napravili više mjesta. Jedna starija žena, koja je bila kućna sluškinja, vrisnula je i bacila se na Berthino tijelo. Žena je započela tradicionalnu gorku naricaljku za mrtve. Svi su čekali u tišini punoj poštovanja i nelagode. Nakon dolične stanke, prišao joj je kapelan i nešto joj tiho rekao. Podigla je glavu, a njezine oči, izbezumljene od tuge i boli, zurile su u Richild. »Vi!« povikala je. »Vi ste to učinili, gospo! Vi ste je ubili! Bila je ona dobra djevojka, moja Bertha, i dobro bi vas služila! Njezina je smrt vaša odgovornost, gospo. Vaša odgovornost!« Dvojica Richildinih slugu zgrabili su grubo ženu i brzo je odveli dok je još glasno proklinjala. Kapelan je prišao Richild, nervozno lomeći ruke i ispričavajući se. »To je Berthina majka. Duboka žalost potpuno je izbezumila jadnu ženu. Djetetova smrt je, naravno, nezgoda. Tragična nezgoda.« »Nije to bila nezgoda, Wala«, rekla je Richild tvrdo. »Bila je to Božja volja.« Wala je problijedio. »Naravno, naravno.« Kao Richildin kapelan, privatni ’kućni svećenik’, Wala je imao tek nešto bolji položaj od običnog sluge; ako bi je naljutio, mogla ga je dati izbičevati — ili još gore, potjerati i pustiti da umre od gladi. »Božja volja. Božja volja, gospo, sasvim sigurno.« »Idite i razgovarajte sa ženom jer je krajnja granica njezine boli sigurno dovela i njezinu dušu u smrtnu opasnost.« »Ah, gospo!« Duge bijele ruke zalepršale su u zrak. »Takva uzvišena popustljivost! Takvo milosrđe!« Nestrpljivo ga je otpustila, a on je požurio, poput čovjeka koji se spasio vješala trenutak prije otvaranja vrata u podu. Gerold je izdao naredbu da se nastavi put, pa se duga povorka stala kotrljati riječnom obalom natrag prema cesti za St. Denis. Iza njih, u zadnjim kolima, majčini su se krikovi postupno smirili i zamijenilo ih je stalno jecanje koje je kidalo srca. Dhuodine oči bile su vlažne od suza; čak je ugasla i Gislina neumorna vedrina. Nije se međutim činilo da je Richild uznemirena. Ivana ju je proučavala i pokušavala procijeniti. Je itko mogao biti tako vješt u skrivanju osjećaja, ili je stvarno bila tako hladna kao što se činila? Zar djevojčina smrt uopće nije bila teret za njezinu savjest? Richild ju je pogledala. Ivana je odvratila pogled kako joj ne bi mogla pročitati misli. Božja volja? Ne, moja gospo. Vaša zapovijed. Prvi dan sajma bio je u punom zamahu. Ljudi su navirali kroz golema željezna vrata koja su vodila do otvorenog polja ispred opatije St. Denis - seljaci u dronjavim hlačama i košuljama od

grubog lana; plemići i njihovi fideles u svilenim odorama preko kojih su nosili zlatne opasače i njihove žene u ogrtačima ukrašenim krznom i s nakitom u kosi; bilo je tu Lombardijaca i Akvitanaca u egzotičnim širokim kratkim hlačama i čizmama. Ivana nije nikada prije vidjela ni tako čudnu ni tako veliku masu ljudi. Na polju su štandovi trgovaca bili gusto poredani, a raznolika roba koju su nudili bila je izložena u šarolikim, nepovezanim gomilama boja i oblika. Bilo je tu odjeće i ogrtača od purpurne svile, grimizne kože feniksa, paunova perja, kaputića od prešane kože, rijetkih poslastica poput badema i grožđica, i svih vrsta mirisa i začina, bisera, dragulja, srebra i zlata. Trgovci su i dalje navirali kroz vrata sa svojom robom, neki na hrpama visoko naslaganim na kolima, dok su drugi, oni siromašniji prodavači, svoje glomazne svežnjeve robe nosili na leđima, često svijeni napola pod golemim teretom. Većina te noći neće moći spavati od bolova u mišićima koje su naprezali više od granica izdržljivosti, no na taj su način izbjegavali skupu sajamsku pristojbu rotaticum i saumaticum, koja se naplaćivala prema količini robe u vozilima i teglećoj marvi koja je sve to vukla. Kad su prošli kroz vrata, Gerold je rekao Ivani i Ivanu: »Ispružite ruke.« Stavio je po srebrni denar u oba ispružena dlana. »Potrošite ga mudro.« Ivana je zurila u sjajnu kovanicu. Vidjela je denare samo jednom ili dvaput, a i tada samo iz daljine jer se sva trgovina u Ingelheimu zasnivala na razmjeni; čak je i prihod njezina oca, desetina od seljana njegove župe, bio isplaćivan u robi i hrani. Cijeli denar! Činio se nemjerljivim bogatstvom. Počeli su lutati uskim prolazima između štandova prepunih ljudi. Sa svih strana trgovci su izvikivali pohvale svojoj robi, kupci su se uzbuđeno cjenkali kako bi smanjili cijenu, a izvođači svih vrsta — plesači, žongleri, akrobati, krotitelji medvjeda i dreseri majmuna — marljivo su obavljali svoj posao. Buka nebrojenih zaključenih poslova, šala i rasprava okružila ih je sa svih strana, a sve što su čuli zbivalo se na stotinjak različitih dijalekata i jezika. Lako su se mogli izgubiti u uzavreloj gomili. Ivana je primila Ivanovu ruku — na njezino iznenađenje nije se protivio — te su se držali Geroldove blizine. Luke je bio odmah iza njih, kao i uvijek nerazdvojan od Ivane. Njihova mala skupina ubrzo se odvojila od Richild i drugih, koji su hodali puno sporije. Kad su prošli polovicu prvog reda štandova, zastali su i pričekali da ih ostali stignu. S njihove lijeve strane neka je žena urlala na dvojicu trgovaca koji su rastezali komad lanenog platna i postavljali ga prema dugom drvenom ravnalu mjereći točno jedan lakat. »Stanite!« vikala je žena. »Bukvani! Rastežete ga!« I doista, činilo se da će muškarci razderati platno napola samo zato da mjerenje bude povoljnije. Začula se glasna provala povika i smijeha iz skupine koja je okruživala mali dio okruženog prostora nedaleko od njih. »Hajde.« Ivan je povukao Ivaninu ruku. Ona je oklijevala jer se nije htjela udaljiti od Gerolda, ali je on vidio Ivanovu namjeru i dobrodušno im je mahnuo da odu u tom smjeru. Iz gomile se začuo još jedan glasni niz povika dok su se približavali. Ivana je ugledala muškarca koji je pao na koljena usred ograđenog prostora, pridržavajući se za rame kao da se povrijedio. Brzo je ustao na noge i tek je tada Ivana ugledala kako u drugoj ruci drži debelu čvrstu granu breze. U krugu je stajao još jedan slično naoružan muškarac. Kružili su jedan oko drugoga i zamahivali teškim batinama s okrutnim zanosom. Čuo se i čudnovat, prodoran cvilež kad je prase poškropljeno krvlju mahnito protrčalo između dvojice muškaraca, a zdepaste nožice dizale su se i spuštale poput usklađenih stapova za mlaćenje maslaca. Obojica muškaraca zamahivali su prema prasetu, ali su loše gađali; onaj koji je upravo pao kriknuo je kad je dobio snažan udarac po donjem dijelu tijela. Gomila je urlala od smijeha. I Ivan se smijao zajedno s ostalima, a oči su mu sjale od zanimanja. Povukao je rukav nekog niskog seljaka čije je lice nosilo tragove kozica. »Što se događa?« upitao je uzbuđeno. Seljak se iscerio, a rupice na licu proširile su se kad se koža naborala. »Pa, ganjaju prase, momče, vidiš? Onaj koji ga ubije, nosi ga kući na svoj stol.« Čudno, pomislila je Ivana gledajući kako se muškarci natječu za svoju nagradu. Snažno su zamahivali svojim batinama, ali su im udarci bili nasumični i neprecizni, pa su češće pogađali zrak

ili jedan drugoga nego nesretno prase. Bilo je nečeg čudnog u izgledu muškarca koji je sad bio okrenut prema njoj. Pogledala je pažljivije i vidjela mliječnu bjelinu na mjestu gdje su mu trebale biti zjenice. Baš tada okrenuo se i drugi muškarac; njegove su oči izgledale normalno, ali pogled je zurio u prostor, prazan i neusmjeren. Bili su slijepi. Još je jedan udarac našao odredište te je čovjek s mliječnim pogledom počeo teturati u stranu, hvatajući se za glavu. Ivan je poskočio plješćući i urlajući od smijeha zajedno s ostatkom gomile. Oči su mu sjale od neobičnog uzbuđenja. Ivana se okrenula. »Psst! Gospođice!« dozivao ju je nečiji glas. Upravo preko puta, mahao joj je neki trgovac. Ostavila je Ivana koji je klicao promatrajući groteskno natjecanje i otišla do štanda gdje su na dugačkom stolu bile izložene najrazličitije religiozne relikvije. Bilo je tu drvenih križeva i medaljona svih vrsta i oblika, kao i svetih relikvija nekolicine svetaca popularnih u tom kraju: pramen kose Sv. Engelberta, nokat s ruke Sv. Romarika, dva zuba Sv. Valdetrude i komadić platna s odore djevice mučenice, Sv. Genoveve. Čovjek je iz svoje kožne torbe izvadio bočicu. »Znaš što sadržava ova bočica?« Glas mu je bio tako tih da ga je jedva čula od okolne buke. Zatresla je glavom. »Nekoliko kapi mlijeka« — glas mu se još stišao — »Sv. Djevice Majke.« Ivana je bila zapanjena. Takvo veliko blago! Ovdje? Svakako bi se trebalo čuvati kao svetinja u nekom značajnom samostanu ili katedrali. »Jedan denar«, rekao je čovjek. Jedan denar! Napipala je srebrni novčić u džepu. Čovjek joj je pružio bočicu, a ona ju je uzela osjećajući kako je površina hladna na dodir njezina dlana. Na trenutak je ugledala viziju Odova lica u trenutku povratka s takvim blagom za katedralu. Čovjek se smiješio, ispruživši dlan, a prsti su mu se tresli dok je pokušavao izmamiti novčić od nje. Ivana je oklijevala. Zašto bi ovaj čovjek htio prodati takvo blago za tako malen iznos? Vrijedila je cijelo bogatstvo nekoj opatiji ili katedrali, gdje bi takva sveta relikvija privlačila hodočasnike željne iskazati štovanje. Odčepila je bočicu i zavirila unutra. U donjem dijelu bočice blijeda površina mlijeka svjetlucala je plavkastobijelo na suncu. Ivana je posegnula unutra i dotakla mlijeko vrhom maloga prsta. Zatim je podigla pogled i oštro promotrila okolinu štanda. Nasmijala se, podigla bočicu do usnica i ispila sadržaj. Čovjek je počeo teško disati. »Jesi li tupava?« Lice mu se iskrivilo od ljutnje. »Slasno«, rekla je Ivana, ponovno zatvarajući bočicu i vraćajući je trgovcu. »Moje pohvale vašoj kozi.« »Ma, ti... ti...«, promucao je jer nije mogao pronaći prave riječi kojima bi izrazio svoj bijes i razočarenje. Na trenutak je izgledalo kao da će zaobići stol i napasti je. Začulo se režanje iz dubine grla; Luke, koji je dotad mirno sjedio, stao je ispred Ivane, a cijelom duljinom njuške pojavila se duboka brazda, malo podignuta sa strane kako bi se vidio niz prijetećih bijelih zuba. »Što je to?« Trgovac je zurio u Lukeove sjajne oči. »To«, rekao je glas iza Ivane, »je vuk.« Bio je to Gerold. Prišao je tiho za vrijeme razmjene koja se zbivala između nje i trgovca. Stajao je opušteno, ruke su mu mirovale uz tijelo, ali pogled mu je bio oštar od upozorenja. Trgovac se okrenuo, mumljajući nešto sebi u bradu. Gerold je zagrlio Ivanu oko ramena i poveo je dalje dozivajući Lukea, koji je još jednom zarežao na trgovca, a zatim potrčao da im se pridruži. Gerold nije ništa govorio. Hodali su zajedno u tišini, a Ivana je morala ubrzati kako bi mogla pratiti njegov dugi korak. Ljuti se, pomislila je, a njezino je raspoloženje splasnulo kao prigušena vatra na ognjištu. Ono što je bilo najgore, znala je da je u pravu. Ponijela se bezobzirno prema trgovcu. Nije li

obećala da će biti opreznija? Zašto je uvijek morala sve ispitivati i sve izazivati? Zašto nije mogla naučiti: Neke ideje su opasne. Možda i jesam tupava. Začula je tihi prasak zvuka; Gerold se smijao. »Izraz lica tog čovjeka kad si podigla bočicu i popila sadržaj! Nikada ga neću zaboraviti!« Privukao ju je bliže i toplo zagrlio. »Ah Ivana, ti si moj biser! Ali reci mi, kako si znala da to nije bilo mlijeko Djevice?« Ivana se nasmiješila s olakšanjem. »Odmah sam bila nepovjerljiva jer zašto bi cijena bila tako niska ako je uistinu bilo u pitanju nešto tako sveto? Osim toga, zašto je trgovac svezao kozu iza štanda gdje se nije mogla vidjeti? Da je bočicu zaradio u kakvoj razmjeni, ne bi bilo potrebe skrivati kozu.« »Istina. Ali kako to da si popila taj užas« — Gerold je još jednom prasnuo u smijeh — »siguran sam da si dokučila još nešto.« »Da. Kad sam odčepila bočicu, mlijeko nije bilo usireno nego savršeno svježe, baš kao da je pomuzeno toga jutra, iako bi mlijeko Djevice trebalo biti staro preko osam stotina godina.« »Ah« — Gerold se nasmiješio, a obrve su mu se podigle dok je iskušavao Ivanu — »ali možda ga je velika svetost održala čistim i neusirenim.« »Istina«, priznala je Ivana. »Ali kad sam dodirnula mlijeko, bilo je još uvijek toplo! Dakle nešto tako sveto moglo se očuvati nepokvareno, ali zašto bi bilo toplo?« »Odlično zapažanje«, rekao je Gerold zadivljeno. »Ni sam Lukrecije ne bi mogao bolje!« Ivana je blistala. Voljela mu je ugađati! Otišli su skoro do kraja dugog niza štandova gdje je ogroman drveni križ opatije St. Denis označavao granicu sajmišta, štiteći tako sveti spokoj samostanske braće. Ovdje su svoje štandove postavili trgovci pergamentnim papirom. »Pogledaj!« Gerold ih je prvi spazio, pa su požurili naprijed pregledati njihovu robu koja je bila visoke kvalitete. Tanki pergament od teleće kože bio je izuzetan: strana nekada okrenuta mesu bila je savršeno ravna, a boja najbjelja od svih koje je Ivana ikada vidjela; druga je strana, kao i obično, bila žućkastija, ali su rupice gdje je iščupana teleća dlaka bile tako sićušne i plitke da su izgledale gotovo nevidljivo »Sigurno je pravo zadovoljstvo pisati na takvim listovima!« uzviknula je Ivana, nježno ih opipavajući prstima. Gerold je odmah pozvao jednog od trgovaca. »Četiri lista«, naredio je, a Ivana je dahnula zapanjena njegovom rasipnošću. Četiri lista! To je bilo dovoljno za čitav zakonik! Dok je Gerold plaćao kupljeno, Ivanina je pažnja odlutala do nekoliko listova hrapavog pergamenta koji su bili neuredno razbacani na stražnjem dijelu štanda. Rubovi listova bili su pokidani, a na njima su se vidjela slova, iako vrlo blijeda i na nekim mjestima nečitka od ružnih smeđih mrlja. Sagnula se kako bi iz blizine mogla bolje vidjeti napisano, a zatim je pocrvenjela od uzbuđenja. Kad je vidio da se zainteresirala, trgovac je požurio k njoj. »Tako mlada, a već ima dobro oko za pravu priliku«, rekao je s neiskrenom laskavošću. »Listovi su stari, kao što vidiš, ali još služe svojoj svrsi. Pogledaj!« Prije nego što je mogla progovoriti, uzeo je dugo plosnato oruđe i počeo strugati po stranici, djelotvorno uklanjajući nekoliko slova. »Stanite!« povikala je Ivana oštro, sjetivši se jednog drugog komada pergamenta i drugog noža. »Stanite!« Trgovac ju je pogledao znatiželjno. »Ne trebaš se brinuti, djevojko, to je tek nevjerničko pisanje.« Pokazao je ponosno na stranicu. »Vidiš? Lijepa je i čista i spremna za pisanje!« Podigao je alat kako bi ponovno pokazao svoju lukavštinu, ali ga je Ivana zgrabila za ruku. »Dat ću vam denar za njih«, rekla je kratko. Čovjek se pretvarao da je uvrijeđen. »Vrijede najmanje tri denara.« Ivana je izvadila novčić iz svoje torbice i pružila mu ga. »Jedan«, ponovila je. »To je sve što

imam.« Trgovac je oklijevao i pažljivo zagledao u njezino lice procjenjujući je. »U redu«, rekao je mrzovoljno. »Uzmi ih.« Ivana mu je gurnula novčić i pokupila dragocjeni pergament prije nego se mogao predomisliti. Otrčala je do Gerolda. »Pogledajte!« rekla je uzbuđeno. Gerold je zurio u stranice. »Ne prepoznajem ta slova.« »Napisano je na grčkom«, objasnila je Ivana. »I vrlo je staro. Mislim da je tekst iz tehničkog područja. Vidite te crteže?« Pokazala je crtež na jednoj od stranica, a Gerold ga je proučio. »Neka vrsta hidrauličke naprave.« Njegov se interes rasplamtio. »Očaravajuće. Možeš li prevesti tekst?« »Mogu.« »Onda bih ga ja mogao izraditi.« Nasmiješili su se jedno drugome, urotnici u novoj zavjeri. »Oče!« Gislin glas probio se kroz buku gomile. Gerold se okrenuo i potražio je. Bio je za glavu viši od bilo koga oko njih; njegova gusta crvena kosa sjala je na suncu poput obojanog zlata. Ivanino srce nepravilno je kucalo dok ga je promatrala. Ti si moj biser, rekao joj je. Čvrsto je zgrabila papire dok ga je gledala i pokušavala sačuvati taj trenutak za sjećanje. »Oče! Ivana!« Gisla se napokon pojavila, probijajući se kroz gužvu, u pratnji jednoga od kućnih slugu, čije su ruke bile pune kupljene robe. »Svugdje sam vas tražila!« prigovarala je dobrodušno. »Što to imaš?« Ivana joj je počela objašnjavati, ali je Gisla samo odmahnula rukom. »Oh, pa to je samo još jedna glupa knjiga. Pogledaj što sam ja našla«, rekla je oduševljeno. Mahnula je komadom višebojnog platna. »Za moju vjenčanu haljinu! Zar nije savršeno?« Platno je svjetlucalo dok ga je Gisla pokazivala. Kad ga je malo bolje pregledala, Ivana se uvjerila da su u platno bile upletene nježne savršene niti zlata i srebra. »Predivno je«, rekla je iskreno. Gisla se počela smijuljiti. »Znam!« Bez čekanja na odgovor, zgrabila je Ivanu za ruku i krenula prema štandu nešto dalje. »Oh, pogledaj«, rekla je, »dražba robova! Hajdemo gledati!« »Ne«, Ivana je zastala. Vidjela je i prije trgovce robovima u prolazu kroz Ingelheim, a svoj su ljudski teret vezali čvrstom užadi. Mnogi od njih bili su Sasi kao i njezina majka. »Ne«, rekla je ponovno i nije se htjela maknuti s mjesta. »Baš si guska!« Gisla je zaigrano uštipnula Ivanu. »Pa oni su obični nevjernici. Nemaju osjećaje, bar ne kao mi.« »Pitam se što se ovdje nalazi?« rekla je Ivana uznemireno pokušavajući odvući Gislinu pažnju. Odvela je Gislu do malenog štanda na samom kraju reda. Bio je mračan a svi su otvori bili brižljivo zatvoreni. Luke je kružio oko njega i znatiželjno njušio zidove. »Kako čudno«, rekla je Gisla. Na jarkom poslijepodnevnom suncu, dok je svud uokolo posao cvjetao, tihi i mračni štand bio je uistinu čudan. Kako je to izazivalo njezinu znatiželju, Ivana je nježno pokucala na zatvoreni kapak. »Uđite«, začuo se hrapavi glas iznutra. Gisla je poskočila kad je čula glas, ali nije uzmaknula. Djevojke su otišle do bočne strane štanda i pažljivo gurnule daskama obložena vrata koja su zaškripala i zastenjala otvarajući se prema unutra, a kose zrake svjetlosti prosule su se po tami. Ušle su unutra. Neki čudan miris ispunjavao je prostor, prezasićen i sladak, poput provrelog meda. Usred prostorije sjedila je prekriženih nogu neka sitna osoba - bila je to starica odjevena jednostavno, u široku tamnu haljinu. Izgledala je nevjerojatno staro, imala je možda sedamdeset godina, a možda i više; nije imala kosu, osim pokojeg sijedog pramena na tjemenu, a glava joj se neprestano tresla kao da ju je pogodila groznica. Ipak, njezine su oči budno sjale u mraku, usmjerene na Ivanu i Gislu u oštroumnoj procjeni. »Lijepe male golubice«, zakriještala je. »Tako lijepe i tako mlade. Što želite od stare Balthild?« »Samo smo htjele —« Ivana je zamuckivala dok je obuzeta tjeskobom tražila objašnjenje. Pogled

starice nije se dao zbuniti. »Otkriti što se ovdje prodaje«, dovršila je Gisla hrabro. »Što se prodaje? Što se prodaje?« Starica je kvocala. »Nešto što želite, ali nikada nećete imati.« »Što?« upitala je Gisla. »Nešto što je već vaše, iako to zapravo nemate.« Starica se iscerila bezubo. »Nešto što je neprocjenjivo, a ipak se može kupiti.« »Što je to?« rekla je Gisla oštro, nestrpljiva jer im se starica obraćala u zagonetkama. »Budućnost.« Oči starice sjale su u tami. »Tvoja budućnost, mala moja golubice. Ono što će biti, a još nije.« »Oh, pa vi proričete budućnost!« Gisla je pljesnula rukama, zadovoljna jer je riješila zagonetku. »Koliko?« »Jedan solid.« Jedan solid! Bila je to cijena za dobru kravu muzaru, ili par dobrih ovnova! »Preskupo.« Gisla je sad bila u svom elementu, samosvjesna i sigurna, lukav kupac koji se znao cjenkati. »Jedan obol«, ponudila je. »Pet denara«, uzvratila je starica. »Dva. Za svaku po jedan.« Gisla je izvadila novčiće iz svoje torbice stavila ih na dlan da ih starica može vidjeti. Starica je oklijevala, a zatim ipak uzela novčiće i pokazala djevojkama da sjednu na pod pokraj nje. Sjele su; žena je obuhvatila Ivanine snažne mlade ruke svojim drhtavim stiskom i usmjerila svoj čudan, nemiran pogled na nju. Dugo nije rekla ništa; zatim je počela govoriti. »Podmetnuto dijete, ti si ono što nećeš biti; a ono što ćeš postati drukčije je od tebe.« To nije imalo nikakvog smisla, osim ako nije jednostavno značilo da će uskoro postati odrasla žena. Pa ipak, zašto ju je onda starica nazvala podmetnutim djetetom’?« Balthild je nastavila: »Čezneš za onim što je zabranjeno.« Ivana je pokazala iznenađenje, ali je starica samo pojačala stisak. »Da, podmetnuto dijete, vidim ja tvoje skrovito srce. Nećeš biti razočarana. Uzvišenost će biti tvoja, veća i od tvojih snova, a duboka žalost veća nego što možeš zamisliti.« Balthild je ispustila Ivanine ruke i okrenula se prema Gisli, koja je namignula Ivani s izrazom lica koji je govorio: Zar nije zabavno? Starica je primila Gisline ruke, a njezini svijeni, čvornati prsti smotali su se oko Gislinih glatkih i ružičastih prstiju. »Udat ćeš se uskoro, i to bogato«, rekla je. »Da!« nasmiješila se Gisla. »Ali starice, nisam ti platila da mi kažeš ono što već znam. Hoće li brak biti sretan?« »Ne više od drugih, ali niti manje«, rekla je Balthild. Gisla je podigla pogled prema stropu hineći očaj. »Bit ćeš žena, ali nikada majka«, Balthild je pjevušila, njišući se u ritmu riječi, pjevušeći jednolično i melodiozno. Gislin osmijeh je nestao. »Znači li to da ću biti jalova?« »Budućnost je pred tobom mračna i prazna.« Balthildin glas povisio se i pretvorio u prodoran jauk. »Upoznat ćeš bol i pometnju i strah.« Gisla je sjedila ukočeno, kao hermelin paraliziran pred pogledom zmije. »Dosta!« Ivana je otrgnula Gisline ruke iz staričina stiska. »Dođi sa mnom«, rekla je. Gisla ju je poslušala, popustljiva poput nejakog djeteta. Kad su izišle, Gisla je počela plakati. »Ne budi smiješna«, tješila ju je Ivana. »Starica je luđakinja, ne obraćaj pažnju na nju. Nema istine kod takvih proricatelja budućnosti.« Gisla se nije dala utješiti. Plakala je i plakala; konačno ju je Ivana odvela do štandova sa slatkišima, gdje su kupile ušećerene smokve i stale ih pohlepno jesti sve dok se Gisla nije počela

osjećati malo bolje. Te noći, kad su rekle Geroldu što se dogodilo, bio je bijesan. »Što sad, još i vraćanje? Ivana i Gisla, sutra ćete me odvesti do tog štanda. Imam i ja nešto reći starici koja plaši mlade djevojke. U međuvremenu, Gisla, ne smiješ se obazirati na takve gluposti. Zašto ste uopće tražile takve lažne savjete?« A Ivani je rekao prijekorno: »Očekivao bih da bi barem ti trebala znati bolje.« Ivana je prihvatila prijekor. Ipak, jedan dio nje želio je vjerovati u Balthildine moći. Nije li joj starica rekla da će ostvariti svoju tajnu žudnju? Ako je bila u pravu, Ivana bi dosegnula uzvišenost, usprkos činjenici što je bila djevojka, usprkos svemu u što su vjerovali svi drugi ljudi. Ali ako je Balthild točno prorekla Ivaninu budućnost, znači da je točno prorekla i Gislinu. Kad su se sljedećeg dana vratile s Geroldom do štanda, bio je prazan. Nitko im nije znao reći kamo je starica otišla. U Winnemanothu9 Gisla se udala za grofa Hugoa. Bilo je nekih teškoća oko pronalaženja datuma prikladnog za konzumiranje braka. Crkva je zabranjivala bračne odnose nedjeljom, srijedom i petkom, baš kao i četrdeset dana prije Uskrsa, osam dana nakon Duhova, pet dana prije svete pričesti, uoči bilo koje svetkovine ili procesije. Sve u svemu, spolni odnosi bili su zabranjeni nekih dvije stotine i dvadeset dana u godini, a kad se svi ti dani uzmu u obzir zajedno s danima Gislinog mjesečnog krvarenja, nije ostalo previše datuma za biranje. Napokon su se odlučili za dvadeset i četvrti tog mjeseca, što je bio zadovoljavajući datum za sve osim Gisle, koja nije mogla dočekati da svečanost otpočne. Napokon je stigao i veliki dan. Svi ukućani ustali su prije zore kako bi se mogli baviti Gislom. Najprije su joj pomogli obući žutu platnenu tuniku dugih rukava kakva se nosila ispod haljine. Preko nje je obukla veličanstvenu novu haljinu načinjenu od svjetlucave srebrne i zlatne tkanine kupljene na sajmu u St. Denisu. Padala je s njezinih ramena sve do poda u dražesnim naborima koje su nadopunjavali široki rukavi otvoreni na laktovima. Oko bokova je nosila teški pojas s kamenjem za dobru sreću — ahatom da je čuva od groznice, kredom da je štiti od zla pogleda, hematitom za plodnost, jaspisom za sigurno rađanje djece. Na koncu su joj na glavu pričvrstili nježan, vješto izrađen svileni veo. Padao je u valovima sve do poda, pokrivajući joj ramena i potpuno skrivajući njezinu kestenjastu kosu. Dok je stajala tako u vjenčanoj haljini, u kojoj se jedva smjela i pomaknuti a kamoli sjesti od straha da će se zgužvati, izgledala je, pomislila je Ivana, poput egzotične pernate divljači, napunjene, svezanih krila i nogu prije pečenja, i spremne za razrezivanje. Ne ja, zaklela se Ivana. Nije se namjeravala udati iako će za sedam mjeseci imati petnaest godina, a to je bila prava dob za vjenčanje. Za samo tri godine već će biti usidjelica. Bilo joj je neshvatljivo da su se djevojke njezine dobi silno željele udati jer je vjenčanje odmah gurnulo svaku ženu u stanje robovske veze. Muž je imao neograničenu kontrolu nad ženinim dobrima i vlasništvom, njezinom djecom, pa čak i njezinim životom. Nakon što je izdržala očevu tiraniju, Ivana nije htjela dopustiti da ikada više neki muškarac ima nad njom tu moć. Gisla je bila jednostavno biće i krenula je ususret svom mladoženji s oduševljenjem i zanosom, sva rumena od stida i nervozno hihoćući. Grof Hugo, veličanstven u svojoj tunici i ogrtaču obrubljenom hermelinom, čekao ju je u portalu katedrale. Primila je ponuđenu ruku i ponosno stajala dok je Wido, upravitelj Villarisa, javno nabrajao svu zemlju, sluge, životinje i dobra koje je Gisla donijela u miraz. Potom je svadbena povorka ušla u katedralu, gdje je Fulgencije čekao pred oltarom kako bi služio svečanu misu vjenčanja. »Quod Deus conjunxit homo non separet.« Latinske riječi nesigurno su izlazile iz Fulgencijevih usta. Bio je vojnik prije nasljeđivanja biskupske časti, što se dogodilo prilično kasno u njegovu životu, a 9

Mjesec svibanj (nap. prev.-).

kako je s učenjem započeo kasno, ispravni oblici latinskog ostali su mu zauvijek nedohvatljivi. »In nomine Patria et Filia...« Ivana je pretrnula kad je Fulgencije loše izgovorio blagoslov, miješajući deklinacije, pa je tako umjesto »U ime Oca i Sina i Duha svetoga« izrekao »U ime Zemlje i Kćeri.« Kad je završio taj dio mise, Fulgencije se s vidnim olakšanjem prebacio na theodisk. »Neka ova žena bude srdačna kao Rahela, vjerna kao Sara, plodna kao Lea.« Blago je položio ruku na Gislinu glavu. »Neka rodi mnogo sinova koji će donijeti čast domu njezina muža.« Ivana je vidjela kako se Gisli tresu ramena i znala je da se jedva suzdržava od hihotanja. »Neka oponaša ponašanje psa čije je srce i oko uvijek uz gospodara; čak i kad ga gospodar bičuje i gađa kamenjem, pas ga slijedi i maše repom.« Ovaj je dio Ivani bio strašan, ali je Fulgencije promatrao Gislu blagim, čak srdačnim izrazom, a očigledno nije imao namjeru uvrijediti je. »Stoga, iz dobrog i čvrstog razloga«, nastavio je, »žena treba voljeti muža savršenom i neuništivom ljubavlju.« Okrenuo se grofu Hugou. »Neka ovaj muškarac bude hrabar kao David, mudar kao Salomon, snažan kao Samson. Neka njegov zemljišni posjed raste kao i njegovo bogatstvo. Neka ovoj gospodarici bude pravedan gospodar i neka joj nikada ne odredi kaznu veću od razumne. Neka poživi i dočeka da njegovi sinovi proslave njegovo ime.« Počeli su izmjenjivati bračne zavjete. Grof Hugo prvi je izrekao svoj zavjet, a zatim je stavio prsten od bizantskog tirkiza na Gislin prstenjak, kroz koji je prolazila vena koja je vodila do srca. Došao je Gislin red. Ivana je slušala dok je nabrajala svoje bračne zavjete. Glas joj je bio jasan i vedar, um neopterećen sumnjama, a budućnost naizgled osigurana. Što, pitala se Ivana, nosi moja budućnost? Nije zauvijek mogla ostati u školi — u najboljem slučaju preostale su joj još tri godine. Dopustila si je sanjariti, zamišljati sebe kao učiteljicu u nekoj od velikih katedralnih škola, možda u Rheimsu, ili čak Školi palatina, gdje bi provodila dane istražujući mudrost različitih razdoblja zajedno s drugim umovima, jednako željnim znanja i radoznalim kao što je i njezin. Sanjarenje je, kao i obično, bilo iznimno ugodno. Ali - misao ju je pogodila poput bačenog koplja - to bi značilo napustiti Villaris. Ostaviti Gerolda. Znala je da će jednom morati napustiti Villaris. Ali posljednjih nekoliko mjeseci potisnula je tu misao, zadovoljna što živi u sadašnjosti, ushićena što je svakoga dana bila u Geroldovoj blizini. Dopustila je da joj se pogled zadrži na njemu. Profil mu je bio snažan i dobro ocrtan, bio je visok i držao se uspravno; crvena kosa padala mu je na ramena u gustim kovrčama. Najzgodniji muškarac kojeg sam ikada vidjela, pomislila je, i to ne prvi put. Kao da joj je čitao misli, okrenuo se prema njoj. Pogledi su im se sreli. Nešto u njegovu izrazu trenutno smekšavanje crta lica, nježnost - proželo ju je uzbuđenjem. Taj je izraz nestao u trenu, prije no što je bila sigurna, ali toplina se zadržala. U krivu sam sto brinem, pomislila je. Ništa se još ne mora odlučiti. Tri godine dugo su razdoblje. Svašta se može dogoditi u tri godine. Kad se jednoga dana sljedećeg tjedna vratila iz škole, Ivana je u predvorju zatekla Gerolda koji ju je čekao. »Pođi sa mnom.« Njegov je ton ukazivao da joj je pripremio iznenađenje. Dao joj je znak rukom i krenuo prema prednjim vratima. Prošli su kroz natkriveni trijem, zatim nastavili hodati cestom nekoliko kilometara a onda su iznenada skrenuli u šumu i napokon stigli do malene čistine na kojoj je stajala trošna koliba. Kako u njoj više nitko nije živio, počela se urušavati. Nekada je tu, međutim, sigurno stanovao kakav dobrostojeći slobodnjak jer su zidovi od pletera i blata još uvijek izgledali čvrsti, a vrata su bila izrađena od čvrste hrastovine. Podsjetila je Ivanu na njezin vlastiti dom u Ingelheimu, iako je ova zemunica bila daleko manja, a krov od trstike trulio je i nastajale su rupe. Stali su ispred kolibe. »Pričekaj ovdje«, naredio joj je Gerold. Ivana je znatiželjno promatrala dok je jednom obišao oko cijele građevine, a zatim se vratio do nje i stao okrenut prema vratima. »Pazi«, rekao je Gerold, praveći se ozbiljan. Podigao je ruke iznad glave i tri puta glasno

zapljeskao. Ništa se nije dogodilo. Ivana je upitno pogledala Gerolda, koji je zurio u kolibu pun iščekivanja. Bilo je jasno da se nešto trebalo dogoditi. Ali što? Uz glasno cviljenje, teška hrastova vrata počela su se njihati i otvarati — najprije polako, a zatim brže, otkrivajući pustu tamu u unutrašnjosti. Ivana je zavirila u kolibu. Unutra nije bilo nikoga. Vrata su se sama otvorila. Ivana je zapanjeno gledala u vrata. U njezinu umu vrvjelo je na desetke pitanja, ali samo je jedno našlo put. »Kako?« Gerold je podigao pogled prema nebesima s lažnom pobožnošću. »Sveto čudo.« Ivana je prezirno puhnula. Nasmijao se. »Onda je čarolija.« Njegov je pogled izazivao, a on je uživao u igri. Ivana je prihvatila izazov. Otišla je do vrata i pregledala ih. »Možeš li ih zatvoriti?« upitala je. Gerold je ponovno podigao ruke. Pljesnuo je tri puta. Nakon kraćeg vremena, vrata su zacviljela i počela se njihati prema unutra na šarkama. Ivana ih je slijedila dok su se pomicala, proučavajući ih. Teške drvene daske bile su glatke i čvrsto povezane — tamo nije našla znakove nečeg neobičnog. Ni na običnoj drvenoj kvaki nije bilo ničeg neobičnog. Pregledala je šarke. Bile su to obične željezne šarke. Sve ju je to ljutilo. Nije mogla shvatiti što je pokretalo vrata. Vrata su se ponovno čvrsto zatvorila. Bila je to tajna. »Dakle?« Geroldove plavoljubičaste oči sjale su od veselja. Ivana je oklijevala, nije željela izgubiti u toj igri. Upravo kad je htjela priznati poraz, čula je nešto; slabašan, jedva čujan zvuk dolazio je odnekud iznad nje. Isprva ga nije mogla prepoznati; zvuk je bio poznat, a na neki čudan način nije pripadao mjestu. Potom ga je prepoznala. Voda. Zvuk tekuće vode. Uzbuđeno je rekla: »Hidraulička naprava! Ona iz rukopisa sa sajma u St. Denisu! Napravili ste je!« Gerold se nasmijao. »Prije bi se moglo reći da sam je preinačio. Jer zapravo je bila namijenjena za pumpanje vode, a ne za otvaranje i zatvaranje vrata!« »Kako radi?« Gerold joj je pokazao mehanizam, smješten upravo ispod gnjilog krova kolibe, dobrih tri metra od vrata, što je bio razlog zašto ga nije vidjela. Razjasnio joj je složen sustav poluga, remenica i protuutega, povezanih s dvjema tankim željeznim šipkama pričvršćenim s unutarnje strane vrata, tako da su bile jedva vidljive. Kad je stao na uže koje je okruživalo kolibu, Gerold je pokrenuo uređaj. »Izvanredno!« rekla je kad je dovršio objašnjavanje. »Ponovite.« Sad je razumjela kako naprava radi, pa ju je htjela promatrati u pogonu. »Ne mogu. Osim ako ne donesem još vode.« »Idemo onda po vodu«, rekla je. »Gdje su vjedra?« Gerold se nasmijao. »Nepopravljiva si!« Privukao ju je i nježno zagrlio. Njegova prsa bila su snažna i čvrsta, njegove ruke čvrsto su je obujmile. Ivana je osjećala toplinu u utrobi. Naglo ju je pustio. »Pođimo onda«, rekao je mrmljajući. »Vjedra su ovdje.« Odnijeli su prazna vjedra do potoka udaljenog skoro kilometar, napunili ih, donijeli natrag, ulili ih u spremnik i vratili se po još. Triput su prošli istim putom, a kod trećeg im se već pomalo vrtjelo u glavi. Sunce je bilo toplo, zrak pun proljetnih mirisa, a oni su bili sjajno raspoloženi zbog uzbuđenja oko zajedničkog projekta, a i zbog veselja koje im je pružalo njihovo druženje. »Gerolde, pogledajte!« pozvala ga je Ivana, stojeći do koljena u hladnoj vodi potoka. Kad se okrenuo prema njoj, zaigrano je izbacila vodu iz svog vjedra na njega, kvaseći mu odjeću sprijeda. »Ti mali đavole!« povikao je. Napunio je svoje vjedro i zalio je zauzvrat. Tako su nastavili zalijevati jedno drugo u naletima iskričavog štrcanja, sve dok Ivanu nije pogodio mlaz vode iz Geroldova vjedra baš dok se saginjala napuniti svoje. Izgubila je ravnotežu, poskliznula se i nespretno upala u potok. Hladna

voda sklopila joj se nad glavom i na trenutak ju je uhvatila panika jer nije mogla naći oslonac na šljunku koji se micao na dnu. Zatim su je zagrlile Geroldove ruke, povukle prema gore i postavile na noge. »Imam te, Ivana, imam te.« Njegov je glas u blizini njezina uha bio topao i umirujući. Ivana je osjetila kako njezino cijelo tijelo otkucava u nekom svom ritmu. Priljubila se uz njega. Njihova se mokra odjeća međusobno prilijepila, pripijajući im tijela u nedvojbenoj prisnosti. »Volim te«, rekla je jednostavno. »Volim te.« »Oh, najdraža moja, moja savršena djevojko«, mrmljao je Gerold nejasno, a zatim su njegova usta našla njezina. Uzvraćala mu je poljupce, a njihova se strast hranila iznenada otpuštenim osjećajima koji su predugo bili obuzdavani. I sam zrak kao da je odzvanjao njegovim imenom u Ivaninim ušima. Gerold, pjevao je, Gerold. Nijedno od njih nije znalo da ih netko promatra skriven u malenom gaju na samom vrhu brijega. Odo je bio na putu u Heristal, gdje je htio posjetiti strica, jednoga od svete braće u tamošnjem samostanu kad se njegova mazga odvažila odlutati sa staze u potrazi za naročito sočnom djetelinom. Prokleo je mazgu, povlačeći uzde i udarajući je vrbovim prutom, ali bila je tvrdoglava i nije se dala odvratiti od nauma. Nije imao izbora nego je morao napustiti cestu i slijediti glupu životinju. A onda je podigao pogled prema potoku i ugledao ih. Učena žena nikada nije kreposna. Jesu li to bile riječi Sv. Pavla ili Jeronima? Nije važno. Odo je oduvijek vjerovao u njihovu istinitost, a sad je vlastitim očima vidio dokaz! Odo je pljesnuo mazgu po slabini. Večeras ćeš dobiti dvostruku porciju krme, pomislio je. A onda se predomislio. Krma je bila skupa, a osim toga, životinja je ionako bila samo Božje oruđe. Odo se požurio natrag na cestu. Njegov put morat će pričekati. Prvo je morao otići u Villaris. Nešto kasnije ugledao je kako izranjaju Villarisovi tornjevi. U svom je uzbuđenju žurio daleko više nego inače. Prošao je kroz vrata i našao se na trijemu gdje ga je pozdravio stražar. Odo je mahnuo na pozdrav. »Odvedi me do gospođe Richild«, zapovjedio je. »Moram odmah s njom razgovarati.« Gerold je maknuo Ivanine ruke sa svoga vrata i koraknuo unatrag. »Dođi«, rekao je, a glas mu je otežao od osjećaja, »moramo se vratiti.« Usred ljubavnih sanjarija, Ivana se pomaknula želeći ga iznova zagrliti. »Ne«, rekao je Gerold odlučno. »Sad te moram odvesti kući dok još u meni ima snage da to učinim.« Ivana ga je gledala zbunjeno. »Ti me... ne želiš?« Spustila je glavu prije njegova odgovora. Gerold ju je nježno uhvatio za bradu i natjerao je da ga pogleda. »Želim te više nego što sam ikada želio neku ženu.« »Onda zašto...« »Za ime Boga, Ivana! Ja sam muškarac, sa žudnjama muškarca. Nemoj me iskušavati dalje od granica koje mogu podnijeti!« Gerold je zvučao gotovo ljutito. Ugledavši prve suze u njezinim očima, ublažio je ton. »Što da učinim, ljubavi moja? Da načinim od tebe svoju ljubavnicu? Ah, Ivana, uzeo bih te odmah sad na ovoj tratini kad bih mislio da će te to usrećiti. Ali to bi bila tvoja propast, zar ne vidiš?« Geroldove plavoljubičaste oči zarobile su njezine. Bio je tako zgodan da joj je oduzimao dah. Sve što je željela bilo je da je opet uzme u naručje. Milovao je njezinu bijelozlatnu kosu. Počela je govoriti, ali joj je glas pukao. Duboko je disala, pokušavajući smiriti osjećaje, nemoćna od stida i razočarenja. »Dođi.« Gerold je uhvatio Ivaninu ruku, nježno je obuhvaćajući svojom. Nije negodovala dok ju je vodio natrag na cestu. Bez ijedne riječi, s rukom u ruci, prehodali su duge kilometre bez utjehe prema Villarisu.

11 »Gospođa Richild, grofica od Villarisa«, objavio je stražar dok je Richild dostojanstveno ulazila u biskupovu dvoranu za prijeme. »Uzoritosti«. Ljupko se naklonila. »Gospođo, neka ste dobrodošli«, rekao je Fulgencije. »Kakve su vijesti od vašeg gospodara? Nije se valjda susreo s nezgodama na svom putu, ne dao Bog?« »Ne, ne.« Bilo joj je drago što je tako otvoren. Naravno, morao se pitati kakva je svrha njezine posjete! Sigurno je razmišljao o tome — Gerolda nije bilo već pet dana, a to je dovoljno vremena da se na opasnom putu dogodi neka nesreća. »Nismo čuli vijesti o bilo kakvim teškoćama, Uzoritosti, niti ih očekujemo. Gerold je poveo dvadesetoricu svojih ljudi, a svi su dobro naoružani i dobro opskrbljeni; on sigurno na putu neće riskirati kad zapravo obavlja posao za cara.« »Toliko smo čuli. Otišao je kao izaslanik - u Vestfaliju, zar ne?« »Da. Izgladiti sukob oko plaćanja krvne odštete. Uz to treba riješiti i neka manja pitanja vlasništva. Neće ga biti dva tjedna ili dulje.« Dovoljno dugo, pomislila je, upravo dovoljno dugo. Kratko su popričali o mjesnim pitanjima — nestašici žitarica u mlinu, popravku krova na katedrali, uspješnom proljetnom teljenju. Richild je pažljivo sudjelovala u učtivom razgovoru, ali nije davala više od nužnih opaski.. Ja sam potomak bolje loze od njegove. Bilo je upravo prikladno podsjetiti ga na to prije nego što progovori o razlozima svoje posjete. Bilo je očigledno da ništa ne sumnja. Tim bolje, iznenađenje će biti njezin saveznik u ispunjavanju današnjeg zadatka. Konačno je ocijenila da je došao pravi trenutak. »Došla sam zamoliti vašu pomoć u jednom obiteljskom pitanju.« Izgledao je zadovoljno. »Draga gospo, presretan sam što mogu pomoći. Kakva je priroda vašeg problema?« »Tiče se djevojke Ivane. Više nije dijete; ona« - Richild je pažljivo birala riječi — »je sad već žena. Nije više dolično da ostane pod našim krovom.« »Razumijem«, rekao je Fulgencije, iako je bilo posve jasno da nije razumio. »Pa, pretpostavljam da bismo joj mogli naći neki drugi smještaj —« »Dogovorila sam prikladan brak«, prekinula ga je Richild. »Sa sinom Bodoa, potkivača. To je krasan mladić, omiljen je, a i naslijedit će oca kao potkivač kad on umre — nema drugih sinova.« »To je pravo iznenađenje. Je li djevojka iskazala sklonost braku?« »To sigurno neće ona odlučiti. Nema nikakvo pravo očekivati bolji brak od ovoga. Njezina obitelj je siromašna poput kmetovske, a došla je i... na glas po svojim čudnim postupcima.« »Možda«, odgovorio je biskup prijazno. »Ali čini se da je sva posvećena učenju. A naravno, ne bi mogla nastaviti školovanje ako se uda za potkivačeva sina.« »Upravo zato sam došla. Kako ste vi dogovorili njezin dolazak u školu, vi biste morali dati pristanak da joj se dopusti odlazak.« »Razumijem«, ponovio je, iako nije razumio baš sve. »A što grof misli o tom braku?« »On ne zna ništa o tome. Prilika se ponudila sama od sebe.« »Dobro onda.« Vidjelo se da je Fulgenciju laknulo. »Pričekat ćemo dok se ne vrati. Zasigurno nema potrebe da s tim pitanjem žurimo.« Richild je bila uporna. »Prilika možda neće biti tako dugo otvorena. Mladić se tome protivi — čini se da mu se sviđa neka djevojka u gradu — ali naravno, pobrinula sam se da mu upravo ovaj brak bude od koristi. Njegov otac i ja dogovorili smo se oko miraza. Mladić sad kaže da će postupiti u skladu s očevim željama — ali mlad je i sklon mijenjanju odluka. Najbolje bi bilo da se vjenčanje obavi odmah.«

»Unatoč tomu...« »Podsjećam vas, Uzoritosti, da sam ja gospodarica Villarisa, a djevojka je povjerena meni na brigu. Potpuno sam kadra donijeti tu odluku za vrijeme muževa izbivanja. Svakako sam i prikladnija za donošenje takvih odluka. Iskreno rečeno, Geroldova osobita sklonost djevojci zamagljuje njegovu prosudbu kad je ona u pitanju.« »Razumijem«, rekao je Fulgencije, a ovaj put je doista razumio, čak i predobro. Richild je brzo dodala: »Moja je zabrinutost isključivo novčane naravi, razumjet ćete. Gerold je potrošio malo bogatstvo nabavljajući knjige za djevojku — rastrošnost kad se uzme u obzir da ona nikada neće postati učenjak. Netko bi se morao pobrinuti za njezinu budućnost i ja sam to sad učinila. Morate uvidjeti da je to dobra prilika.« »Da«, priznao je Fulgencije. »Dobro. Znači dajete pristanak da napusti školu?« »Ispričavam se, moja gospo, ali moja će odluka uslijediti kad se vrati grof. Uvjeravam vas da ću to pitanje temeljito raspraviti s njim. A i s djevojkom. Iako je brak... koristan, kako ste sami rekli, nesklon sam je prisiliti na takvu obvezu protiv njezine volje. Ako se svi slože da je taj brak prihvatljiv, ubrzat ćemo provedbu.« Počela je govoriti, ali ju je prekinuo. »Znam da vjerujete kako će brak biti ugrožen ako se odmah ne zaključi. Ali, oprostite mi, gospo, ne mogu se složiti. Dva tjedna, pa čak i mjesec dana, neće ništa promijeniti.« Ponovno je pokušala prigovoriti, a on ju je iznova utišao. »Donio sam odluku. Nema potrebe za daljnjom raspravom.« Obrazi su joj gorjeli od uvrede. Bahata budala! Što on misli, tko je on da bi mi mogao zapovijedati? Moja je obitelj živjela u kraljevskim palačama dok je njegova još orala zemlju! Pogledala ga je ravno u oči. »U redu, Uzoritosti, ako je to vaša odluka, moram je prihvatiti.« Počela je navlačiti rukavice za jahanje kao da se sprema otići. »Usput« — namjerno mu se obratila nemarnim tonom — »upravo sam primila pismo od svog bratića Sigimunda, biskupa u Troyesu.« Na biskupovu licu moglo se prepoznati duboko poštovanje. »Velik čovjek, izuzetno velik čovjek.« »Poznato vam je da će on voditi crkvenu sinodu koja će se sastati u Aachenu ovoga ljeta?« »Tako sam i ja čuo.« Sad kad ga je prestala primoravati na donošenje odluke, njegovo je ponašanje ponovno bilo nepomućeno vedro. »Možda ste čuli i o tome što će biti glavni predmet rasprave na tom skupu?« »Bio bih zainteresiran saznati«, odgovorio je pristojno. Očigledno nije mogao pogoditi što smjera. »Određene... nepravilnosti« — pažljivo ga je namamila u stupicu — »u ponašanju biskupskog reda.« »Nepravilnosti?« Nije dokučio značenje. Morat će mu reći jednostavnim jezikom. »Moj bratić planira progovoriti o poštivanju biskupskih zavjeta, naročito« — pogledala ga je direktno u oči — »zavjeta o spolnom suzdržavanju.« Boja mu je nestala s lica. »Uistinu?« »Kako se čini, namjerava na crkvenoj sinodi baš tom pitanju dati veliku važnost. Prikupio je veliku količinu dokaza o franačkim biskupima, a smatra ih uznemiravajućim. Ipak, nije mu poznato stanje u biskupijama u ovom dijelu Carstva te se stoga mora osloniti na mjesno dostupna izvješća. U svom pismu izričito je zatražio od mene da podijelim s njim saznanja o vašoj biskupskoj časti, Uzoritosti.« Upotrijebila je njegov naslov s prezirom, i bila je iznimno zadovoljna kad je vidjela kako je ustuknuo. »Već sam mu namjeravala odgovoriti«, nastavila je bez zapinjanja. »Ipak, bila sam previše zaposlena detaljima oko djevojčinih zaruka. Dakako, planiranje svadbene svečanosti potpuno bi

me zaokupilo i ne znam da li bih uopće stigla odgovoriti. Naravno, sad kad se vjenčanje treba odgoditi...« Pustila je da misao ostane visjeti u zraku. Sjedio je nepomično poput kamena, tih, suzdržan. Bila je blago iznenađena. Držao se bolje nego što je predvidjela. Samo ga je jedan detalj odavao. Duboko u pospanim očima ispod teških kapaka uočila je jedva primjetnu ali jasnu iskru straha. Richild se nasmiješila. Ivana je sjedila na kamenu, zabrinuta i tužna. Luke je ležao ispred nje, stavio joj je glavu u krilo i promatrao je svojim svjetlucavim očima. »I tebi nedostaje, zar ne momče?« rekla je, nježno mrseći bijelo krzno mladoga vuka. Bila je sama ako se izuzme vuk. Gerolda nije bilo već tjedan dana. Nedostajao joj je i iznenadila ju je opipljivost boli koju je osjećala. Mogla je staviti ruku točno na mjesto u grudima gdje je bol bila najoštrija; osjećala se kao da joj je srce uklonjeno iz grudi, slomljeno i onda vraćeno. Znala je zašto je otišao. Nakon onoga što se dogodilo između njih na obali rijeke, morao je otići. Trebalo im je vrijeme razdvojenosti, vrijeme u kojem će se glave razbistriti a strasti rashladiti. Razumjela je to, ali se njezino srce bunilo. Zašto? pitala se po tisućiti put. Zašto mora biti tako? Richild nije voljela Gerolda, niti je on volio nju. Uvjeravala je samu sebe, nabrajala razloge zašto je moralo biti tako, zašto bi čak možda tako bilo i najbolje, ali se na kraju uvijek vraćala jednoj nepromjenjivoj činjenici: voljela je Gerolda. Zatresla je glavom, ljuta na sebe. Ako je Gerold imao dovoljno snage da tako postupi za njezino dobro, je li ona smjela biti manje snažna? Ono što se nije moglo promijeniti, moralo se nekako podnijeti. Usmjerila je svoj um na novo rješenje: kad se Gerold vrati, sve će biti drukčije. Bit će zadovoljna već time što će biti u njegovoj blizini, što će moći razgovarati i smijati se kao uvijek... prije. Bit će kao učitelj i učenica, svećenik i opatica, brat i sestra. Izbrisat će iz svog uma sjećanje na njegove ruke koje su je grlile, njegove usne na njezinima... Wido, upravitelj imanja, iznenada se našao pokraj nje. »Moja gospodarica želi s tobom razgovarati.« Ivana ga je pratila kroz vrata i preko trijema do vanjskog dvorišta, a Luke je trčao uz nju. Kad su stigli do glavnog dvorišta, Wido je pokazao na Lukea. »Bez vuka.« Richild nije voljela pse i zabranila je da ulaze u kuću, iako je to bio običaj na drugim imanjima. Ivana je naredila Lukeu da legne i čeka u dvorištu. Stražar ju je propustio u veliku dvoranu kroz natkriveni hodnik sa stupovima, gdje je sve vrvjelo od slugu koji su pripremali poslijepodnevni obrok. Probili su se između njih i nastavili do solarija, gdje ih je čekala Richild. »Poslali ste po mene, moja gospo?« »Sjedni.« Ivana je krenula prema obližnjoj stolici, ali joj je Richild zapovjednički pokazala prema drvenoj stolici bez naslona postavljenoj ispred malog pisaćeg stola. Ivana je sjela. »Diktirat ću ti pismo.« Kao i druge plemkinje u tom dijelu Carstva, Richild nije znala ni čitati ni pisati. Wala, kapelan u Villarisu, obično je bio njezin pisar. Wido je također bio donekle pismen i ponekad je služio Richild u tom svojstvu. Zašto li je poslala po mene? pitala se Ivana. Richild je nestrpljivo lupnula nogom. Ivanino izvježbano oko pregledalo je pera na stolu i izabralo najoštrije. Uzela je list čistog pergamentnog papira, umočila pero u tintu i klimnula Richild. »Od Richild, grofice i gospodarice Villarisa«, diktirala je Richild. Ivana je brzo pisala. Zvuk pera škripao je u kamenoj tišini sobe. »Kanoniku sela Ingelheim, Pozdravi.« Ivana je podigla pogled. »Mom ocu?« »Nastavi«, naredila je Richild tonom koji je jasno govorio da neće podnositi pitanja. »Vašoj

kćeri, Ivani, koja će uskoro napuniti petnaest godina i tako postati dorasla za udaju, neće biti dopušten nastavak obrazovanja u školi.« Ivana je prestala pisati. »Kao djevojčina starateljica, uvijek pažljiva kad je u pitanju njezina dobrobit«, nastavila je Richild pod izlikom diktiranja, »dogovorila sam prikladan brak s Isom, sinom gradskog potkivača i uspješnim mladićem. Vjenčanje će se održati za dva dana. Uvjeti dogovora su kako slijedi —« Ivana je skočila i prevrnula stolicu bez naslona. »Zašto to radite?« »Zato što mi se prohtjelo.« Malen, pakostan osmijeh podigao je kutove Richildinih usana. »I zato što mogu.« Ona zna, pomislila je Ivana. Zna za Gerolda i za mene. Krv joj je tako brzo šiknula u vrat i lice, da se osjećala kao da joj koža gori. »Da. Gerold mi je sve rekao o toj bijednoj epizodici na obali rijeke.« Richild se nasmijala neveselo. Uživala je u trenutku. »Zar si zaista vjerovala da bi ga tvoji nespretni poljupci mogli zadovoljiti? Još iste večeri zajedno smo im se smijali.« Ivana je bila previše užasnuta da bi mogla odgovoriti. »Iznenađena si. Ne bi trebala biti. Zar si mislila da si bila jedina? Moja draga, ti si samo najnovija kuglica na Geroldovoj dugoj osvajačkoj ogrlici. Nisi ga smjela shvatiti ozbiljno.« Kako ona zna što se dogodilo između nas? Zar joj je Gerold rekao? Ivana je osjetila iznenadnu hladnoću, kao da je odjednom zapuhao vjetar. »Vi ga ne poznajete«, rekla je nepokolebljivo. »Ja sam mu žena, ti bezobrazno dijete.« »Vi ga ne volite.« »Ne«, priznala je. »Ali isto tako ne namjeravam dopustiti... da mi se na putu ispriječi nedostojna kćer jednog kmeta!« Ivana je pokušala umiriti svoje misli. »Ne možete to učiniti bez odobrenja biskupa Fulgencija. On me je doveo u školu; ne možete me udaljiti bez njegova dopuštenja.« Richild joj je pružila list pergamenta s Fulgencijevim pečatom. Ivana ga je brzo pročitala, a zatim još jednom polako, kako bi bila sigurna da nigdje nije pogriješila. Nije bilo prostora za dvojbu; Fulgencije je okončao njezino učenje u školi. Dokument je imao i Odov potpis. Ivana je mogla zamisliti s kakvim ga je zadovoljstvom potpisao. Richild je uživala promatrajući kako Ivana čita. Ohola mala ništarija otkrivala je razmjere svoje nevažnosti. Rekla joj je: »Nema svrhe dalje raspravljati. Sjedni i završi s pisanjem pisma ocu.« Ivana joj je odgovorila prkosno: »Gerold vam to neće dopustiti.« »Ludo dijete, bila je to njegova ideja.« Ivana je brzo izvela zaključak. »Ako je ovaj brak Geroldova ideja, zašto ste čekali da ode kako biste ga uredili?« »Gerold ima blago srce... to mu je slabost. Nije imao petlje sam ti reći. Vidjela sam to i prije, s drugima. Zamolio me da ja riješim problem umjesto njega. I tako sam učinila.« »Ne vjerujem vam.« Ivana je uzmaknula, boreći se sa suzama. »Ne vjerujem vam.« Richild je uzdahnula. »Sporno pitanje je riješeno. Hoćeš li nastaviti s pisanjem ili da pozovem Wala?« Ivana se okrenula i odjurila iz sobe. Prije no što je stigla do velike dvorane, začula je zveket zvona kojim je Richild dozivala svog kapelana. Luke je čekao tamo gdje ga je ostavila. Ivana se bacila na koljena pokraj njega. Njegovo tijelo odano se naslonilo uz njezino, a glavu je odmarao na njezinu ramenu. Njegovo toplo utješno prisustvo pomoglo je smiriti uskipjele Ivanine osjećaje. Ne smijem dopustiti da me obuzme panika. Ona želi upravo to. Morala je razmisliti, isplanirati što će učiniti. Ali njezine su se misli vrtjele u krug i nisu davale nikakva rješenja, nego su se stalno vraćale na isto mjesto. Gerold.

Gdje je on? Da je on ovdje, Richild to ne bi mogla učiniti. Osim, naravno, ako je govorila istinu i ako je vjenčanje bilo Geroldova ideja. Ivana je napustila izdajničku misao. Gerold ju je volio; on ne bi dopustio da je natjeraju u brak protiv njezine volje s čovjekom kojeg uopće nije poznavala. Možda se još može vratiti na vrijeme i sve to spriječiti. Mogao bi — Ne. Nije mogla dopustiti da njezina budućnost visi na tako slabašnoj niti slučaja. Ivanin um, iako tup od šoka i straha, još uvijek je bio dovoljno bistar da to shvati. Gerold će se vratiti tek za dva tjedna. Vjenčanje će se dogoditi za dva dana. Morala se spasiti. Nije mogla dopustiti da se vjenčanje dogodi. Biskup Fulgencije. Moram otići k njemu, razgovarati s njim, uvjeriti ga da se vjenčanje ne smije održati. Ivana je bila sigurna da Fulgencije nije laka srca potpisao taj dokument. Jasno je pokazivao brojnim sitnim znacima pažnje da mu je Ivana draga i da uživa u njezinim školskim postignućima — naročito zato što su za Oda bila tako učinkovit trn u oku. Richild je morala imati neki adut protiv njega kad ga je uspjela pridobiti da se složi s tim. Ako bi Ivana uspjela razgovarati s njim, možda bi ga mogla uvjeriti da otkaže vjenčanje - ili ga barem odgodi do Geroldova povratka. Ali možda me neće htjeti primiti. Kako god da ga je uspjela pridobiti za brak, bit će nesklon — možda čak i u neprilici — primiti je u ovom trenutku. Ako bi zatražila primanje, vjerojatno bi joj bilo uskraćeno. Borila se protiv straha, tjerajući se na logično razmišljanje. Fulgencije će služiti svečanu misu u nedjelju. Prije toga jahat će u svečanoj povorci prema katedrali. Prići ću mu tada, bacit ću se pod njegove noge ako budem morala. Nije me briga. Stat će i saslušat će me. Natjerat ću ga. Pogledala je Lukea. »Hoću li uspjeti, Luke? Hoće li to biti dovoljno da me spasi?« Nagnuo je glavu radoznalo, kao da pokušava razumjeti. Bila je to osobitost njegova ponašanja koja je uvijek zabavljala Gerolda. Ivana je zagrlila bijeloga vuka i zakopala lice u gustom krznu oko njegova vrata. Najprije je ugledala bilježnike i drugo pisarsko osoblje; hodali su u svečanoj povorci prema katedrali. Iza njih su jahali dužnosnici Crkve, đakoni i podđakoni, svi raskošno odjeveni. Odo je jahao među njima, odjeven u običnu smeđu odoru, a njegovo usko lice izgledalo je oholo i prezrivo. Kad je ugledao Ivanu u skupini prosjaka i molitelja koji su čekali biskupa, usnice su mu se razvukle u pakostan osmijeh. Napokon je stigao i biskup, odjeven u bijelu svilu, jašući na veličanstvenom bojnom konju ukrašenom grimiznom ormom i plaštem. Odmah iza njega jahali su glavni dostojanstvenici biskupske palače: rizničar, nadzornik garderobe i djelitelj milostinje. Povorka je stala kad su odrpani prosjaci nestrpljivo navalili sa svih strana, tražeći milostinju uime Sv. Stjepana, sveca zaštitnika siromašnih. Djelitelj milostinje s gađenjem je okupljenima dijelio kovane novčiće. Ivana se brzo pomaknula prema mjestu gdje je biskup čekao, a njegov konj nestrpljivo udarao kopitom po zemlji. Pala je na koljena. »Uzoritosti, poslušajte moju molbu —« »Upoznat sam s tvojim slučajem«, prekinuo ju je biskup, ne gledajući je. »Već sam izrazio svoj sud. Ne želim čuti ovu moliteljicu.« Podbo je konja, ali je Ivana skočila i zgrabila uzde, zaustavljajući ga. »Ovaj će brak biti moja propast.« Govorila je brzo i tiho kako je nitko drugi ne bi čuo. »Ako već ne možete učiniti ništa da ga spriječite, hoćete li ga barem odgoditi mjesec dana?« Ponovno je pokušao odjahati, ali je Ivana čvrsto držala uzde. Dvojica stražara požurila su prema njima i vjerojatno bi je odvukla, ali ih je biskup zaustavio mahanjem ruke. »Dva tjedna?« preklinjala je Ivana. »Zaklinjem vas, Uzoritosti, dajte mi dva tjedna!« Ponizno, a bila je odlučna da će biti snažna, počela je jecati. Fulgencije je bio slabić i imao je mnogo mana, ali nije bio bezosjećajan. Njegov se pogled smekšao od suosjećanja kad je ispružio ruku i dodirnuo bijelozlatnu kosu.

»Dijete, ne mogu ti pomoći. Moraš se prepustiti svojoj sudbini, a ona je na kraju krajeva sasvim prirodna za jednu ženu.« Sagnuo se i šapnuo: »Raspitao sam se o mladiću koji ti treba postati muž. Zgodan je momak; neće ti biti teško nositi teret.« Dao je znak stražarima, koji su odvojili Ivanine ruke od uzda i gurnuli je natrag u gomilu. Staza se raščistila ispred nje. Dok je prolazila, pokušavajući sakriti suze, čula je prigušeni smijeh seljana. Ugledala je Ivana na kraju gomile. Prišla mu je, ali je on uzmaknuo. »Makni se od mene!« Mrko ju je gledao. »Mrzim te!« »Zašto? Što sam učinila?« »Znaš ti što si učinila!« »Ivane, o čemu govoriš? Što nije u redu?« »Moram napustiti Dorstadt!« povikao je. »Zbog tebe!« »Ne razumijem.« »Odo mi je rekao: ’Ne pripadaš ovamo.’« Ivan je oponašao nazalni govor ravnatelja škole. »'Dopustili su ti da ostaneš samo zbog sestre.’« Ivana se užasnula. Bila je toliko zaokupljena vlastitim škripcem, da nije ni razmišljala o posljedicama za Ivana. Bio je slab učenik; držali su ga u školi jedino zbog srodstva s njom. »Ovaj brak nije nešto što sam ja izabrala, Ivane.« »Uvijek bi mi sve pokvarila, a sad to opet radiš!« »Zar nisi čuo što sam upravo govorila biskupu?« »Nije me briga! Za sve si ti kriva. Uvijek si bila za sve kriva!« Ivana je bila zbunjena. »Ali ti mrziš učenje. Zašto te odjednom pogađa što više ne možeš ići u školu?« »Ne razumiješ.« Pogledao je iza nje. »Nikada ništa ne razumiješ.« Ivana se okrenula i ugledala dječake iz škole koji su se držali zajedno. Jedan od njih pokazao je prema njima i nešto šapnuo, iza čega je uslijedio prigušeni smijeh. Dakle, već znaju, pomislila je Ivana. Naravno. Odo nije poštedio Ivanove osjećaje. Promatrala je brata suosjećajno. Moralo mu je biti teško, možda čak i nepodnošljivo, kad su ga zbog nje odvojili od prijatelja. Često je bio na njihovoj strani a protiv nje, ali Ivana je razumjela zašto. Ivan je oduvijek jedino želio biti prihvaćen, nekamo pripadati. »Sve će biti u redu, Ivane«, rekla je umirujući ga. »Sad si slobodan i možeš ići kući.« »Slobodan?« Ivan se kruto nasmijao. »Slobodan kao redovnik!« »Kako to misliš?« »Moram ići u samostan u Fuldu! Otac je poslao biskupu upute kad smo tek došli. Ako ne bih uspio u školi, trebali su me poslati bratstvu u Fuldi!« To je dakle bio izvor Ivanove ljutnje. Kad jednom uđe u bratstvo, više neće moći otići. Nikada neće postati vojnik, niti će jahati u carevoj vojsci kao što je sanjao. »Možda još uvijek postoji izlaz iz svega toga«, rekla je Ivana. »Možemo ponovno moliti biskupa. Možda, ako ga zamolimo zajedno, možda će on —« Brat je zurio u nju, a usta su mu se pomicala dok je tražio dovoljno snažne riječi kojima bi izrazio ono što je osjećao. »Ja... volio bih da se nikada nisi rodila!« Okrenuo se i otrčao. Ivana je potišteno krenula u pravcu Villarisa. Ivana je sjedila pokraj rijeke gdje su se ona i Gerold grlili prije samo nekoliko tjedana. Od tada je prošla čitava vječnost. Pogledala je prema suncu; do šestog molitvenog razdoblja ostalo je možda sat ili dva. Sutra u isto vrijeme već će biti udata za potkivačeva sina. Osim ako... Proučavala je obrise stabala koji su označavali rub šume. Suma je oko Dorstadta bila gusta i široka; mogla se sakriti u njoj više dana, možda čak i tjedana, a da je nitko ne pronađe. Proći će dva tjedna a možda i više dok se Gerold ne vrati. Bi li mogla preživjeti tako dugo? Šuma je bila opasna; bilo je u njoj divljih veprova, turova, i... vukova. Sjećala se još bijesne silovitosti Lukeove majke dok se borila protiv rešetki na svome kavezu, a oštri zubi sjali su na

mjesečini. Povest ću Lukea sa sobom, sjetila se. On će me štititi i pomoći mi uloviti hranu. Mladi vuk već je bio vješt lovac na zečeve i druge male životinje, kojih je u ovo doba godine bilo u izobilju. Ivan, pomislila je. Što ću s Ivanom? Nije mogla samo tako pobjeći i ne javiti mu kamo je otišla. I on može poći sa mnom! Naravno! Bilo je to rješenje problema za oboje. Zajedno će se sakriti u šumi i čekati Geroldov povratak. Gerold će sve urediti — ne samo za nju nego i za njezina brata. Mora dojaviti Ivanu. Reći će mu da se trebaju naći u šumi te noći te neka ponese koplje, luk i tobolac. Bio je to plan očajnika. Ali ona je bila očajna. Našla je Dhuodu u spavaonici. Iako je imala tek deset godina, bila je krupna djevojčica, dobro razvijena za svoju dob. Sličnost između nje i njezine sestre Gisle bila je očigledna. Uzbuđeno je pozdravila Ivanu. »Upravo sam čula! Sutra je dan tvog vjenčanja!« »Ne ako to budem mogla spriječiti«, odgovorila je Ivana izravno. Dhuoda je bila iznenađena. Gisla je jedva čekala svoje vjenčanje. »Je li star?« Na licu joj se vidjela neka djetinjasta strava. »Je li bezub? Ima li škrofule?« »Ne.« Ivana se morala nasmijati. »Rekli su mi da je mlad i zgodan.« »Pa zašto onda —« »Nemam ti vremena objašnjavati, Dhuoda«, rekla je Ivana žurno. »Došla sam te zamoliti za pomoć. Znaš li čuvati tajnu?« »O, da!« Dhuoda se žudno nagnula naprijed. Ivana je, izvukla komad smotanog pergamenta iz svoje torbice. »Ovo je pismo za mog brata, Ivana. Odnesi mu ga u školu. Otišla bih ja, ali me očekuju u solariju gdje trebam isprobati novu haljinu za vjenčanje. Hoćeš li mi to učiniti?« Dhuoda je zurila u komad pergamenta. Poput majke i sestre, ni ona nije znala čitati ni pisati. »Što piše u pismu?« »Ne mogu ti reći, Dhuoda. Ali važno je, jako je važno.« »Tajna poruka!« Lice joj je zasjalo od uzbuđenja. »Do škole ima samo tri kilometra. Ako požuriš, možeš otići tamo i vratiti se za sat vremena.« Dhuoda je zgrabila pergament. »Vratit ću se i prije!« Dhuoda je požurila kroz glavno dvorište, sklanjajući se s puta slugama i majstorima, kojih je u ovo doba dana uvijek bilo puno. Njezina osjetila bila su izoštrena jer je očekivala pravu pustolovinu. Osjećala je kako je glatki pergament hladi u ruci i voljela bi da je znala što je pisalo na njemu. Ivanina vještina čitanja i pisanja ispunjavala ju je strahopoštovanjem. Ovakav zagonetan zadatak bio je dobrodošla promjena u dosadnoj dnevnoj kolotečini Villarisa. Osim toga, bilo joj je drago što može pomoći Ivani. Ivana je uvijek bila ljubazna prema njoj; nalazila bi vrijeme da joj objasni mnoge zanimljive stvari — ne poput mame, koja je tako često bila osorna i razdražljiva. Stigla je skoro do stupova kad je začula povik. »Dhuoda!« Mamin glas. Dhuoda je nastavila hodati kao da je nije čula, ali dok je prolazila kroz glavna vrata, zgrabio ju je sluga i natjerao da pričeka. Okrenula se i ugledala majku. »Dhuoda! Kamo si krenula?« »Nikamo.« Dhuoda je sakrila pergament iza leđa. Richild je primijetila njezin iznenadan pokret, a izraz lica odavao je sumnjičavost. »Što to skrivaš?« »N—ništa«, zamucala je Dhuoda. »Daj mi to«, Richild je zapovjednički ispružila ruku. Dhuoda je oklijevala. Ako preda majci pergament, izdat će tajnu koju joj je Ivana povjerila. Ako

je ne posluša... Majka ju je prodorno gledala, a u tamnim očima vidjela je kako raste njezin gnjev. Kad su im se pogledi sreli, Dhuoda je znala da nema izbora. Te posljednje noći prije vjenčanja, Richild je zahtijevala da Ivana spava u maloj toploj sobi pokraj njezinih odaja — bila je to povlastica po običaju namijenjena samo bolesnoj djeci ili omiljenim sluškinjama. Richild je rekla da je to bila posebna počast za buduću mladenku, ali je Ivana bila sigurna da ju je ona jednostavno htjela pomno nadzirati. Nije bilo važno. Kad Richild jednom zaspi, Ivana će se izvući iz sobe jednako lako kao i iz svoje spavaonice. Ermentrude, jedna od sluškinja, došla je u sobicu i donijela drvenu šalicu punu začinjenog crnog vina. »Od gospe Richild«, rekla je jednostavno. »Kako biste se ove večeri počastili.« »Ne želim ga.« Ivana je odbila vino. Nije željela prihvatiti ljubaznost od neprijatelja. »Ali gospa Richild je rekla da ostanem ovdje dok ne popijete i da potom odnesem šalicu.« Ermentrude je bila zabrinuta i htjela je sve napraviti kako treba jer je imala samo dvanaest godina i bila je nova u službi. »Popij ga onda ti«, rekla je Ivana razdraženo. »Ili ga izlij na zemlju. Richild neće saznati.« Ermentrude se razvedrila. Takva joj ideja nije pala na pamet. »Da, gospođice. Hvala vam, gospođice.« Okrenula se da ode. »Trenutak.« Ivana ju je pozvala natrag jer je bolje razmotrila ponudu. Šalica je bila do vrha ispunjena gustim snažnim vinom koje se svjetlucalo pod prigušenim svjetlom. Ako je mislila preživjeti dva tjedna u šumi, trebat će joj sve hranjivo što bude mogla pribaviti. Nije si mogla priuštiti budalaste poteze ponosa. Uzela je šalicu i pohlepno iskapila toplo vino. Iznad usnica ostao je trag poput brkova, a okus u ustima bio joj je nepoznat i kiselkast. Obrisala je usta rukavom, a zatim je dala šalicu Ermentrudi, koja je žurno otišla. Ivana je ugasila svijeću, a zatim legla u krevet, čekajući u mraku. Pernati madrac okružio ju je nepoznatom toplinom; bila je naviknuta na tanki slamnati madrac u krevetu spavaonice na katu. Voljela bi da ju je Richild pustila spavati u njezinu krevetu, pokraj Dhuode. Nije vidjela Dhuodu otkako joj je dala poruku jer je cijelo poslijepodne bila zatvorena u Richildinim odajama, gdje su sluškinje užurbano radile na njezinoj vjenčanoj haljini, a uz to su skupljale odjeću i osobne predmete koji će ići s njom kao miraz. Je li Dhuoda predala Ivanu poruku? Nije mogla biti sigurna. Čekat će Ivana na čistini u šumi; ako ne dođe, ona i Luke poći će sami. U susjednoj sobi Richild je disala duboko i mirno. Ivana je pričekala još četvrt sata, kako bi bila sigurna da je Richild zaspala. Zatim se tiho izvukla ispod pokrivača. Prošla je kroz vrata i ušla u Richildinu spavaonicu. Richild je mirno ležala i disala pravilno i duboko. Ivana je kliznula uza zid, pa kroz vrata. Čim je izišla, Richild je žustro otvorila oči. Ivana se tiho kretala kroz hodnike, sve dok napokon nije stigla do dvorišta. Duboko je disala osjećajući laganu vrtoglavicu. Sve je utihnulo. Samo je jedan stražar sjedio naslonjen na zid u blizini glavnih vrata, glava mu je pala na prsa i glasno je hrkao. Njezina se produljena, groteskno velika sjena prosula po zemlji obasjanoj mjesečinom. Podigla je ruku, a njezina divovska sjena kao da joj se htjela narugati. Ivana je tiho zazviždala dozivajući Lukea. Stražar se pomaknuo i promijenio položaj u snu. Luke nije došao. Držeći se sjene, pošla je prema mjestu gdje je Luke obično spavao; nije se htjela izložiti opasnosti i probuditi stražara bilo kakvim drugim zvukom. Iznenada joj se učinilo da se zemlja pomiče ispod nje. Osjetila je nalet mučnine i pridržala se za stup kako bi umirila vrtoglavicu. Nazdravlje! Ne mogu se sad razboljeti. Još uvijek se boreći s vrtoglavicom, polako se vukla preko dvorišta. Na suprotnom kraju ugledala je Lukea. Mladi je vuk ležao na boku, sjajne oči slijepo su gledale u tminu, a jezik mu se mlitavo objesio iz otvorene gubice. Sagnula se kako bi ga dotaknula i osjetila kako mu je tijelo

hladno ispod mekog bijelog krzna. Bez daha je ustuknula. Pogled joj je pao na dopola pojedeni komad mesa na zemlji. Zurila je u njega u omaglici. Muha je sletjela na krvavu tekućinu koja je okruživala meso. Ostala je tamo, pila, zatim uzletjela okomito i stala hirovito letjeti u krugovima prije nego je iznenada pala na zemlju. Nije se više pomaknula. Ivana je začula glasno brujanje u ušima. Činilo joj se da se zrak oko nje leluja. Još jednom je uzmaknula, okrenula se kako bi potrčala, ali joj se tlo pod nogama naginjalo i pomicalo, a zatim se podiglo da je dočeka. Nije osjetila ruke koje su je grubo podigle s mjesta gdje je ležala i odnijele unutra. Kotači su se sa škripom kotrljali u melankoličnom ritmu klopota konjskih potkova dok su kola prevozila Ivanu neravnom cestom na misu u katedrali povodom njezina vjenčanja. Tog su je jutra jedva probudili, a bila je previše ošamućena da bi odmah shvatila što se dogodilo. Tupo je stajala dok su sluškinje poslovale oko nje, oblačeći joj vjenčanu haljinu i uređujući kosu. Ipak, učinak narkotika je počeo popuštati i Ivana se svega sjetila. Bilo je to vino, shvatila je, Richild je stavila nešto u vino. Pomislila je na Lukea, koji je ležao hladan i sam u noći. Grlo joj se stisnulo. Uginuo je bez utjehe i društva; Ivana se jedino mogla nadati da nije dugo patio. Richild je zacijelo uživala dok je stavljala otrov u njegovu hranu; oduvijek ga je mrzila, osjećajući vezu kojom je povezivao Gerolda i Ivanu. Richild se vozila u kolima ispred nje. Bila je raskošno odjevena u haljinu od blistave plave svile, crna kosa bila joj je elegantno smotana oko glave i pričvršćena srebrnom tijarom ukrašenom smaragdima. Bila je lijepa. Zašto, pitala se Ivana tmurno, nije i mene jednostavno ubila? Sjedeći tako u kolima koja su je vukla sve bliže i bliže katedrali, bolesna tijela i srca, bez Gerolda koji je bio daleko i bez mogućnosti za bijeg, Ivana je žalila što je Richild nije ubila. Kotači su bučno zveketali na neravnoj kaldrmi u dvorištu katedrale, a potom su zauzdani konji stali. Odmah su se pojavila dvojica Richildinih slugu. Savršeno ponizno pomogli su Ivani izići iz kola. Ispred katedrale skupilo se mnoštvo ljudi. Bio je blagdan Prvih mučenika, ozbiljna religijska svetkovina, a ujedno se služila i Ivanina misa povodom vjenčanja, pa se tom zgodom pojavilo stanovništvo cijeloga grada. Ispred gomile Ivana je na trenutak ugledala visokog rumenog mladića čvrste građe koji je bespomoćno stajao pokraj svojih roditelja. Potkivačev sin. Primijetila je njegov zlovoljan izraz lica, kao i potišteno držanje glave. Ne želi me za ženu jednako kao što ja njega ne želim za muža. Zašto i bi? Otac ga je potaknuo; prišao je Ivani i ispružio ruku. Primila ju je i stala pokraj njega dok je Wido, Richildin upravitelj, čitao popis Ivanina miraza. Ivana je pogledala prema šumi. Sad nikako nije mogla pobjeći i sakriti se tamo. Gomila ih je okružila, a Richildini sluge stajali su blizu nje i pomno je motrili. Ivana je ugledala Oda u gomili. Oko njega su se skupili dječaci iz škole, kao i obično šapćući međusobno. Ivan nije bio među njima. Pogledom je pretražila gomilu i otkrila da stoji sa strane te da ga prijatelji izbjegavaju. Sad su oboje bili sami, prepušteni jedno drugome. Njezine oči potražile su njegove, tražeći i nudeći utjehu. Začudo, nije odvratio pogled, uzvratio ga je, a na licu mu se jasno pokazala sva bol. Već su dugo vremena bili stranci, ali u tom trenutku ponovno su postojali njih dvoje, brat i sestra, ujedinjeni u razumijevanju. Ivana ga je nastavila gledati, ne želeći raskinuti krhku vezu. Upravitelj je prestao čitati. Gomila je stajala puna očekivanja. Potkivačev sin poveo je Ivanu u katedralu. Richild i njezini ukućani krenuli su za njima, a iza njih je ušao gradski puk. Fulgencije je čekao ispred oltara. Kad su mu Ivana i mladić prišli, pokazao im je da sjednu. Prvo će se proslaviti blagdan, a zatim služiti misa za vjenčanje. Omnipotens sempiterne Deus qui me peccatoris. Kao i obično, Fulgencije je krivo izgovarao latinske

riječi službe Božje, ali Ivana je to jedva primjećivala. Dao je znak ministrantu da se pripremi za skupljanje milodara i započeo molitvu žrtvovanja. Suscipe sanctum Trinitas... Pokraj nje potkivačev sin je sagnuo glavu pun poštovanja. I Ivana je pokušala moliti, sagnula je glavu i usnicama oblikovala riječi, ali vanjski oblik nije sadržavao bit; u njoj je vladala praznina. Počelo je miješanje vode s vinom. Deus qui humanae substantiae... Vrata katedrale otvorila su se uz glasan tresak. Fulgencije se prestao mučiti s misom na latinskom i stao zuriti nepovjerljivo prema ulazu. Ivana je istegnula vrat, pokušavajući dokučiti izvor nečuvenog ometanja. Ljudi iza nje zaklanjali su joj pogled. Zatim ga je ugledala. Ogroman stvor, sličan čovjeku, ali viši za glavu od bilo kojeg čovjeka, stajao je u jarko osvijetljenom okviru ulaznih vrata, a njegova sjena prosula se po mračnoj unutrašnjosti. Lice mu je bilo čudnovato bezizražajno i sjalo je nekim metalnim sjajem, dok su mu oči bile smještene negdje u dubini tamnih očnih šupljina i Ivana ih nije mogla razaznati. Zlatni rogovi izbijali su s vrha glave. Negdje u okupljenoj gomili začuo se ženski krik. Odin, pomislila je Ivana. Davno je prestala vjerovati u majčine bogove, ali ovo je bio Odin, točno takav kako ga je majka opisivala, i dugačkim je korakom hrabro grabio kroz lađu pravo prema njoj. Je li me došao spasiti?, pomislila je zaneseno. Dok se približavao, shvatila je da su metalno lice i rogovi maska, dio pomno izrađene bojne kacige. Taj je stvor bio čovjek, a ne bog. Sa zatiljka, tamo gdje glavu nije pokrivala kaciga, padala mu je do ramena duga kovrčava zlatna kosa. »Norvežani«, povikao je netko. Nezvani gost prošao je pokraj njih ne zaustavljajući se. Kad je stigao do oltara, podigao je teški dvostrani mač i spustio ga divljom snagom na obrijano tjeme jednoga od pomoćnih svećenika. Čovjek je pao, a iz duboke pukotine gdje mu je nekada bila glava, šiknula je krv. Sve se pretvorilo u kaos. Sa svih strana oko Ivane ljudi su vrištali i pokušavali-pobjeći gurajući se. Ivanu je gomila ponijela, a bila je tako stisnuta između mnogih tijela koja su se probijala da joj noge više nisu doticale tlo. Valovi prestravljenih mještana pojurili su prema vratima, a zatim iznenada stali. Na izlazu je stajao još jedan uljez, odjeven za boj kao i prvi, osim što je nosio sjekiru umjesto mača. Gomila se neodlučno talasala. Ivana je čula povike izvana, a zatim je još Norvežana - barem njih desetak - nagrnulo kroz vrata. Utrčali su promuklo urlajući i vitlajući svoje ogromne sjekire iznad glava. Mještani su se probijali i penjali jedni po drugima kako bi izbjegli ubojite oštrice. Ivanu je netko snažno gurnuo s leđa i pala je na tlo. Osjetila je stopala po bokovima i leđima, pa je podigla ruke i pokušala zaštititi glavu. Netko joj je stao na desnu ruku svom težinu, pa je jauknula od boli: »Mama! Pomozi mi! Mama!« Boreći se da se oslobodi onih koji su je gazili, Ivana je počela puzati postrance sve dok nije stigla do otvorenog prostora. Pogledala je prema oltaru i vidjela Fulgencija okruženog Norvežanima. Branio se ogromnim drvenim križem koji je ranije visio iza oltara. Sigurno ga je skinuo sa zida, a sad je zamahivao njime na sve strane koristeći snagu svoga gnjeva dok su njegovi napadači jurišali naprijed, pa uzmicali, pokušavajući ga dohvatiti svojim mačevima, ali nikako ne uspijevajući probiti krug njegove obrane. Dok je gledala, Fulgencije je zadao jednom Norvežaninu udarac koji ga je odbacio unatrag do polovice prostorije. Puzala je kroz buku i dim — zar je negdje gorjela vatra? — tražeći Ivana. Svuda oko nje čuli su se krici i jauci boli i strave. Pod je bio zakrčen prevrnutim klupama i ispruženim tijelima, mokrim od prolivene krvi. »Ivane!« dozivala je. Ovdje je dim bio gušći; oči su je pekle i nije vidjela jasno. »Ivane!« Jedva je čula vlastiti glas od buke. Iznenadan nalet zraka na zatiljku bio je upozorenje, a njezina reakcija instinktivna kad se bacila u stranu. Norvežaninova oštrica koja je ciljala njezinu glavu napravila joj je duboku posjekotinu na

obrazu. Udarac ju je srušio na pod, gdje se valjala u agoniji pritiskajući ranjeno lice. Norvežanin je stajao iznad nje, a oči iza grozne maske izgledale su krvožedno. Počela je puzati unazad, pokušavajući pobjeći, ali se nije mogla kretati dovoljno brzo. Norvežanin je podigao mač da joj zada smrtni udarac. Ivana je zaštitila glavu rukama, okrećući lice u stranu. Nije bilo udarca. Otvorila je oči i vidjela kako mač ispada iz napadačevih ruku. Krv je kapala iz kutova njegovih usta dok je polako padao na pod. Iza njega je stajao Ivan i čvrsto držao krvavu oštricu očeva noža s drškom od kosti. Oči su mu sjale od čudnovata veselja. »Pogodio sam ga točno u srce! Jesi li vidjela? Bio bi te ubio!« Užas saznanja ju je preplavio. »Sve će nas ubiti!« Zgrabila je Ivana. »Moramo pobjeći, moramo se sakriti!« Odgurnuo je njezine ruke. »Sredio sam još jednoga. Krenuo je na mene sjekirom, ali sam se provukao ispod njegovih ruku i priklao ga.« Ivana je mahnito tražila neko skrovište. Nekoliko koraka dalje nalazila se stražnja strana oltara. Bila je izrađena od drveta, a s prednje su se strane nalazile pozlaćene slike koje su opisivale život Sv. Germana. I bila je šuplja. Možda će biti upravo dovoljno mjesta... »Brzo«, dozivala je Ivana. »Slijedi me!« Zgrabila je rukav njegove odore i počela ga vući k sebi na pod. Dala mu je znak da je slijedi, a zatim je otpuzala do stražnje strane oltara. Da! Postojao je međuprostor, dovoljno velik da se stisne unutra. Bilo je mračno. Tek se tanka zraka svjetlosti probijala kroz pukotinu s prednje strane gdje su slike bile nevješto spojene. Čučnula je u udaljenom kutu i podvukla noge ispod sebe kako bi Ivanu ostalo dovoljno mjesta. Nije se pojavio. Otpuzala je natrag do otvora i provirila. Vidjela ga je nekoliko koraka dalje, nagnutog nad tijelom Norvežanina kojeg je ubio. Povlačio je njegovu odjeću i pokušavao osloboditi nešto što je zapelo. »Ivane!« povikala je. »Ovamo! Požuri!« Gledao ju je s mahnitim sjajnim očima, a ruke su mu još uvijek pretraživale Norvežaninovo tijelo. Nije se usudila ponovno povikati jer se bojala da će otkriti dragocjeno skrovište. Trenutak kasnije ispustio je radostan krik i ustao, držeći Norvežaninov mač. Mahnula mu je da joj se pridruži. Podigao je mač na podrugljiv pozdrav i otrčao. Hoću li i ja za njim? Krenula je prema otvoru. Netko — dijete? — vrisnuo je u blizini, a bio je to strašan vrisak koji je neko vrijeme odzvanjao zrakom, a zatim odjednom zamro. Strah ju je svladao i ona se povukla. Drhtavo se približila pukotini između slika i provirila van, tražeći Ivana. Netko se borio točno ispred njezina otvora za promatranje. Čula je zveket metala na metalu, nakratko ugledala komadić žutog platna i sjaj podignutog mača. Nečije je tijelo palo uz tup udarac. Borba se pomaknula u stranu i sad je imala pogled preko glavne lađe sve do ulaza u katedralu. Teška vrata stajala su odškrinuta, a otvorenima su ih držala groteskno izmiješana tijela. Norvežani su tjerali svoje žrtve dalje od ulaza prema desnoj strani katedrale. Prolaz je bio slobodan. Sad, rekla je sama sebi. Trči do vrata. Ali nije se mogla pomaknuti; činilo se kao da su joj udovi okovani. Neki se čovjek pojavio na rubu uskog vidnog polja. Izgledao je tako neuredno i raščupano da nije odmah prepoznala da je to Odo. Teturao je prema ulazu, vukući lijevu nogu. U rukama je stiskao veliku Bibliju s glavnog oltara. Bio je već blizu vrata kad su ga zaustavila dva Norvežanina. Okrenuo se prema svojim napadačima držeći Bibliju visoko u zraku, kao da tjera zle duhove. Težak mač prosjekao je knjigu i pogodio ga točno u grudi. Jedan je trenutak zapanjeno stajao, stišćući dvije polovice knjige u rukama. Zatim je pao nauznak i više se nije pomaknuo. Ivana se povukla natrag u tamu. Vrisci umirućih okruživali su je sa svih strana. Zgrčena poput

fetusa, zarila je lice u ruke. Brzi otkucaji srca zvonili su joj u ušima. Krikovi su utihnuli. Čula je kako se Norvežani dozivaju svojim grlenim jezikom. Začula se glasna buka cijepanja drveta. Isprva nije shvaćala što se zbivalo, a zatim joj je postalo jasno da će orobiti dragocjenosti katedrale. Nije im dugo trebalo da dovrše pljačkanje. Ivana je čula kako ste- nju pod teretom plijena, a glasovi su im se gubili u daljini. Ukočena poput stupa, sjedila je u mraku i naprezala sluh. Sve je bilo tiho. Približila se otvoru svog skrovišta do ruba uske zrake svjetlosti. Katedrala je ležala u ruševinama. Klupe su bile izokrenute, draperije su bile zguljene sa zidova, kiparski radovi ležali su razbijeni na podu. Norvežani se nisu čuli. Posvuda su ležala tijela, nabacana u nemarne hrpe. Tek metar dalje, u dnu stepenica koje su vodile do oltara, ležao je Fulgencije potpuno ispružen pokraj velikog drvenog križa. Križ je bio u krhotinama, slomljen na poprečnom dijelu i mokar od krvi. Pokraj njega ležala su i tijela dvojice Norvežana, čije su lubanje bile zdrobljene ispod razmrskanih kaciga. Ivana je oprezno puzala naprijed, iz skrovišta je najprije izvirila njezina glava, pa zatim ramena. U udaljenom kraju prostorije nešto se pomaknulo. Ivana je ustuknula i povukla se sa svjetla. Neka se hrpa odjeće okrenula, a zatim odvojila od gomile tijela. Netko je bio živ! Ustala je mlada žena, leđima okrenuta prema Ivani. Stajala je, tresući se, a zatim počela teturati prema vratima. Haljina boje zlata bila je pokidana i okrvavljena, a kosa koja se izvukla ispod kapice padala je preko ramena u kestenjastim uvojcima. Gisla! Ivana ju je pozvala po imenu, a ona se okrenula prema stražnjem dijelu oltara, ljuljajući se nesigurno. Pred katedralom se začula iznenadna provala smijeha. Gisla ih je čula i okrenula se kako bi potrčala, ali je bilo prekasno. Skupina Norvežana ušla je kroz vrata. Nasrnuli su na Gislu uz bučne povike, podižući je iznad glava. Odnijeli su je do praznog prostora pokraj oltara, raširili su joj ruke i noge, a zatim joj svezali ručne zglobove i gležnjeve. Žestoko se izvijala, pokušavajući se osloboditi. Najviši od prisutnih muškaraca povukao joj je haljinu preko lica, a zatim se bacio na nju punom duljinom. Gisla je vrisnula. Muškarac je zakopao šake u njezine grudi. Ostali su se smijali i oduševljeno klicali dok ju je silovao. Ivana je počela povraćati, a rukom preko usta prigušivala je zvuk. Norvežanin je ustao, a drugi je zauzeo njegovo mjesto. Gisla je ležala mlitavo i nepokretno. Jedan od muškaraca zgrabio ju je za kosu i počeo je grubo vrtjeti kako bi je natjerao da poskoči. Uzeo ju je i treći muškarac, pa četvrti; zatim su je ostavili na miru i otišli po vreće naslagane pokraj vrata. Kad su ih podigli, čulo se zvečanje metala; zacijelo su ih punili blagom opljačkanim iz katedrale. Zbog toga su se i vratili. Prije odlaska, jedan od muškaraca vratio se do još uvijek mlitave Gisle, u kojoj nije više bilo ni trunke otpora, podigao ju je i prebacio preko ramena poput vreće žita. Otišli su kroz najdalja vrata. U svom skloništu unutar oltara Ivana je čula tek jezovitu jeku tišine u katedrali. Svjetlo koje se probijalo kroz pukotinu na prednjem dijelu oltara bacalo je dugu sjenu. Već nekoliko sati nije se mogao čuti nikakav zvuk. Ivana se pomaknula i pažljivo ispuzala kroz uzak otvor. Glavni je oltar još uvijek stajao, iako na njemu više nije bilo pozlaćenog dijela. Ivana se naslonila na oltar i ukočeno promatrala prizor oko sebe. Njezina je vjenčana haljina bila poštrcana krvlju —

njezinom vlastitom? Nije bila sigurna. Razderani obraz pulsirao je od boli. Još uvijek ukočena, počela je potragu, probijajući se kroz izmiješana tijela. U hrpi leševa blizu vrata našla je potkivača i njegova sina, ruke su im bile ispružene kao da su htjeli jedan drugoga zaštititi. Mrtav mladić sad je izgledao smežurano i staro. Još prije nekoliko sati stajao je pokraj nje u katedrali, visok i rumen i prepun mladenačke snage i odlučnosti. Sad neće biti vjenčanja, pomislila je Ivana. Još jučer bi je ta misao ispunila dubokim osjećajem olakšanja i radosti; sad nije osjećala ništa osim tupe praznine. Ostavila ga je neka leži pokraj oca i nastavila potragu. Našla je Ivana u kutu, a ruka mu je još uvijek stezala Norvežaninov mač. Zatiljak mu je bio smrskan i udubljen teškim udarcem, ali nasilna smrt nije ostavila trag na njegovu licu. Plave oči bile su mu bistre i otvorene; a usta blago razvučena, gotovo kao da se smiješi. Umro je kao vojnik. Potrčala je, spotičući se, prema vratima, gurnula ih i otvorila. Norveške su sjekire slomile šarke, ali vrata su se ipak zaljuljala, premda su bila iskrivljena. Izjurila je van i zastala teško dišući, gutajući željno svjež i sladak zrak, i oslobađajući se tako zadaha smrti. Krajolik pred njom izgledao je opustošeno. Dim se lijeno uvijao prema gore iz gomile krša koje su još toga jutra bile bučni domovi i zgrade u krugu oko katedrale. Dorstadt je bio u ruševinama. Ništa se nije micalo. Nitko nije ostao. Svi su stanovnici grada toga jutra bili okupljeni na misi u katedrali. Pogledala je prema istoku. Iznad stabala koja su zaklanjala vidik, crni se dim propinjao u pravcu neba i horizont se smračio. Villaris. Spalili su ga. Sjela je na zemlju i naslonila lice na dlanove, zaklanjajući ranjeni obraz. Gerold. Trebala ga je da je zagrli i utješi i svijet ponovno učini prepoznatljivim. Pretražujući horizont stisnutim očima, napola je očekivala da će se pojaviti, jašući prema njoj na Pistisu, dok mu crvena kosa leprša poput stijega. Moram ga dočekati. Ako se vrati i ne nađe me, mislit će da su i mene odveli Norvežani, kao i jadnu Gislu. Ali ne mogu ostati ovdje. Ogledala se u strahu i promatrala opustošeni kraj. Nije bilo nikakva znaka da su Norvežani u blizini. Jesu li otišli? Ili će se vratiti i potražiti još plijena? Što ako me pronađu? Vidjela je kakvu je milost nezaštićena žena mogla očekivati od njih. Gdje bi se mogla sakriti? Krenula je prema drveću na rubu šume koja je okruživala grad, najprije polako, a zatim trčeći. Dah joj se pretvorio u jecanje; na svakom je koraku očekivala da će je s leđa iznenada zgrabiti ruke Norvežana i okrenuti je kako bi mogla vidjeti njihove strašne metalne maske. Kad je stigla do sigurnosti stabala, bacila se na zemlju. Nakon dugog vremena prisilila se sjesti. Dolazila je noć. Suma oko nje bila je mračna i prepuna zlih slutnji. Začula je kako lišće šušti i ustuknula od straha. Možda su Norvežani u blizini, možda imaju tabor ovdje u šumi. Morala je pobjeći iz Dorstadta i nekako dojaviti Geroldu gdje se nalazi. Mama. Čeznula je za majkom, ali nije mogla otići kući. Otac joj nije oprostio. Kad bi se sada vratila i donijela vijest o smrti jedinog preostalog sina, on bi joj se osvetio, u to je bila sigurna. Da barem nisam djevojka. Da barem... Ostatak svog života sjećat će se tog trenutka i pitati se kakva je to sila dobra ili zla upravljala njezinim mislima. Sad više nije bilo vremena za promišljanje. Bila je to njezina prilika. Možda joj se više nikada neće ukazati druga. Crveno sunce žarilo se na horizontu. Morala je brzo izvršiti svoj naum. Našla je Ivana u istom položaju u kojem ga je i ostavila, pa ga je ispružila u mračnoj unutrašnjosti katedrale. Tijelo mu je bilo mlitavo i nije bilo otpora dok ga je okretala na stranu. Još nije nastupila mrtvačka ukočenost.

»Oprosti mi«, prošaptala je dok je otkopčavala Ivanov ogrtač. Kad je završila, pokrila ga je svojom odbačenom haljinom. Nježno mu je zatvorila oči i namjestila ga je što je doličnije mogla. Ustala je i počela pomicati ruke kako bi se privikla na težinu i osjećaj nove odjeće. Nije se previše razlikovala od njezine vlastite, osim u rukavima koji su bili uski na ručnim zglobovima. Napipala je nož s drškom od kosti koji je uzela s Ivanova pojasa. Očev nož. Bio je star, drška od bjelokosti potamnjela je i bila otkrhnuta, ali je oštrica bila oštra. Otišla je do oltara. Razvezala je kapicu i postavila svoju gustu kosu na oltar. Gusto se kovrčala na glatkoj kamenoj površini, gotovo bijela na mutnom svjetlu. Podigla je nož. Polako i promišljeno, počela je rezati. U suton se na vratima urušene katedrale pojavio lik mladića i pažljivo pregledao kraj oko sebe oštrim sivozelenim očima. Mjesec se podizao na nebu oživjelom od zvijezda. Iza srušenih kuća, cesta prema istoku treperila je poput srebrnaste pruge u sve gušćem mraku. Silueta se kradomice pomaknula iz sjene katedrale. Nije bilo preživjelih — nikoga tko bi mogao vidjeti kako se Ivana žurno udaljava cestom prema velikom samostanu u Fuldi.

12 Dvorana je bila dupkom puna i svud naokolo čula se graja mnoštva ljudi koji su putovali kilometrima kako bi se skupili u malom selu u Vestfaliji i svjedočili sudskim postupcima koje je vodio mallus, carski izaslanik. Stajali su rame uz rame, gurkali se, potezali čisti rogoz koji je bio razbacan po ugaženom zemljanom podu, otkrivajući tako prastare nakupine piva, masnoće, pljuvačke i životinjskog izmeta koji su ležali ispod rogoza. Oštar smrad podizao se i miješao s vrućim, zagušljivim zrakom. Nitko, međutim, nije obraćao pažnju na to jer su takvi mirisi bili uobičajeni u franačkim nastambama. Osim toga, pažnja gomile bila je usmjerena u drugom pravcu: zanimao ih je crvenokosi frizijski grof, koji je kao izaslanik trebao donijeti presudu i podijeliti pravdu u ime cara. Gerold se okrenuo prema Frambertu, jednom od sedam porotnika koji su mu dodijeljeni kao pomagači u obavljanju ovog posla. »Koliko ih još imamo danas?« Izaslanik je sazvao skup čim se razdanilo; sad je bila sredina dana i vrijedno su radili već više od osam sati. Za visokim stolom, gdje je sjedio Gerold, njegovi sluge i pratitelji klonuli su umorno naslonjeni na mačeve. Poveo je dvadesetoricu svojih najboljih ljudi, za svaki slučaj. Sve od smrti cara Karla, Carstvo je tonulo u nered; položaj carskih izaslanika postajao je sve nesigurniji. Ponekad ih je dočekivalo drsko protivljenje zakonu od strane bogatih i moćnih lokalnih glavara, nenaviknutih da se njihov autoritet dovodi u pitanje. Zakon nije predstavljao ništa ako se nije mogao nametnuti silom; zato je Gerold poveo tako velik broj svojih ljudi, iako je to značilo ostaviti Villaris s tek šačicom zaštitnika. Ipak, snažni drveni stupovi posjeda bili su dovoljno jamstvo protiv pljačke pojedinačnih lopova i razbojnika, a oni su ujedno bili i jedina prijetnja miru i sigurnosti cijeloga okolnog kraja dugi niz godina. Frambert je pregledao popis prigovora zapisanih na traci pergamenta širokoj dvadeset centimetara, čiji su isječci bili prošiveni od jednog do drugog kraja te je tako nastao smotak dug nekih četiri i pol metra. »Još tri danas, moj gospodaru«, rekao je Frambert. Gerold je umorno uzdahnuo. Bio je iscrpljen i gladan; imao je sve manje strpljenja za rješavanje beskonačnog niza beznačajnih optužbi, protuoptužbi i prigovora. Volio bi da je mogao biti u Villarisu, s Ivanom. Ivana. Kako mu je samo nedostajala — njezin promukli glas, grlen i srdačan smijeh, zanosne sivozelene oči koje su ga promatrale s toliko poznavanja i ljubavi. Ali nije smio misliti na nju. Zato je na koncu i pristao krenuti na misiju kao izaslanik — kako bi se mogao udaljiti, dobiti vrijeme za uspostavljanje kontrole nad nagomilanim osjećajima koji su tako žestoko buknuli u njemu i kojima više nije mogao vladati. »Pozovi sljedeći slučaj, Frambert«, naredio je Gerold, prekidajući nit lutajućih misli. Frambert je podigao smotak pergamenta i pročitao glasno, naprežući se da mu glas nadjača bučnu gomilu. »Abo se tuži na svog susjeda Hunalda koji mu je protuzakonito i bez odštete preoteo stoku.« Gerold je znalački klimnuo glavom. Takva se situacija prečesto događala. U ovim nepismenim vremenima bili su rijetki vlasnici koji su imali pismeni dokaz svog vlasništva; odsutnost takvog bilježenja ostavljala je otvoren prostor za sve vrste krađa i protuzakonitih postupaka. Hunald, čovjek rumenih obraza, odjeven razmetljivo u grimizno laneno platno, prišao je korak bliže kako bi pobio optužbu. »Životinje su moje. Donesite mi relikvijar.« Pokazao je prema kutiji sa svetim relikvijama na visokom stolu. »Pred Bogom i na ovim svetim kostima« — zauzeo je dramatičan stav, podižući ruke prema nebu — »zaklet ću se da sam nedužan.« »To su moje krave, moj gospodaru, a ne Hunaldove, kao što i on zna«, odgovorio je Abo, malen

čovjek čije su povučeno držanje i skromna odjeća činili pravu suprotnost u odnosu na Hunalda. »Hunald se može zakleti kako god želi; to neće promijeniti istinu.« »Što, Abo, zar želiš osporiti Božji sud?« prigovorio je Hunald. U njegovu se glasu osjetio prikladan ton pobožne uvrijeđenosti, ali je Gerold primijetio prigušen pobjednički prizvuk. »Zabilježite to, moj grofe, ovo je bogohuljenje!« »Imate li ikakav dokaz da su životinje vaše?« upitao je Gerold Aba. Pitanje je bilo u potpunosti nepropisno; u Franačkoj zakon nije u obzir uzimao iskaz svjedoka ili dokaze. Hunald je uputio Geroldu mrk pogled. Što li je to ovaj čudni frizijski grof pokušavao postići? »Dokaz?« bila je to nova ideja; Abo se na trenutak zamislio. »Pa, Berta — to je moja žena — može vam reći ime svake od životinja, a može to i mojih četvero djece, jer ih svi poznaju od vremena kad su bili još maleni. Mogu vam reći koja od krava je hirovita kad je hoćete pomusti, a koja više voli djetelinu nego travu.« Pala mu je na um još jedna misao. »Ako me odvedete do njih i dopustite da ih pozovem doći će rado k meni jer poznaju zvuk moga glasa i dodir moje ruke.« Lagani tračak nade pojavio se u Abovim očima. »Besmislica!« prasnuo je Hunald. »Očekuje li se od ovog suda da prihvati postupke glupih zvijeri bez pameti, a ne svete nebeske zakone? Zahtijevam pravedno suđenje zakletvom. Donesite kutiju s relikvijama i dopustite mi zakletvu!« Gerold je protrljao bradu razmišljajući. Hunald je bio optuženik; imao je potpuno pravo zahtijevati da se zakune. Bog mu ne bi dopustio krivo zaklinjanje kad stavi ruku na svete relikvije, tako je govorio zakon. Car je držao do takvog načina suđenja, ali je Gerold imao svoje sumnje. Sigurno je bilo ljudi koji ne bi oklijevali lagati jer bi im bilo više stalo do čvrstih prednosti ovoga svijeta, nego do maglovitih i nedokazanih strahota drugoga svijeta. Ako bi bilo nužno, i ja bih to učinio, pomislio je Gerold, ako bi ulog bio dovoljno visok. Lažno bi se zakleo i na kolima punim svetih relikvija kako bi zaštitio one koje voli. Ivana. Iznova se u njegovu umu ukazala neodoljiva slika, ali ju je potisnuo. Bit će dovoljno vremena za takve misli kad završi posao toga dana. »Moj gospodaru.« Frambert mu je tiho rekao. »Mogu jamčiti za Hunalda. On je izvanredan čovjek, velikodušan čovjek, a ova optužba protiv njega je lažna.« Ispod stola i daleko od pogleda gomile, Frambert se igrao predivnim prstenom, ametistom u srebru, na kojem je bio ugraviran orao. Okretao ga je oko srednjeg prsta kako bi Gerold vidio njegov sjaj na svjetlu. »Ah, da, izrazito je velikodušan.« Frambert je skinuo prsten s prsta. »Hunald mi je rekao da vam kažem kako vam poklanja prsten. To je znak njegove zahvalnosti za vašu potporu.« Malen, nesiguran smiješak zatitrao je u kutovima njegovih usta. Gerold je uzeo prsten. Bio je to veličanstven rad, najbolji koji je ikada vidio. Opipao ga je, diveći se njegovoj težini i savršenoj spretnosti majstorske izrade. »Zahvaljujem ti, Frambert«, rekao je odlučno. »Ovo će olakšati donošenje presude.« Frambertov se smiješak raširio i pretvorio u širok urotnički osmijeh. Gerold se okrenuo Hunaldu. »Vi se želite prepustiti Božjoj prosudbi.« »Da, moj gospodaru.« Hunald se nadimao od samopouzdanja jer je svjedočio razmjeni između Gerolda i Framberta. Sudski poslužitelj koraknuo je naprijed s kutijom relikvija, ali mu je Gerold mahnuo da se vrati. »Zatražit ćemo Božju prosudbu pomoću judicium aquae ferventis.« Hunald i Abo izgledali su zbunjeno; kao i svi drugi prisutni u prostoriji, nisu znali latinski. »Kesselfang«, preveo je Gerold. »Lov u kotlu!« Hunald je problijedio; nije mislio na to. Teška kušnja pomoću kipuće vode bila je dobro poznat oblik suđenja, ali se dugo godina nije primjenjivala u ovom dijelu Carstva. »Donesite kotao«, zapovjedio je Gerold. Na trenutak je zavladala zapanjena tišina. Potom je u cijeloj prostoriji zavladao kaotičan žamor razgovora i aktivnosti. Nekoliko porotnika pojurilo je u potragu po okolnim kućama, tražeći kotao

u kojem je voda već ključala. Vratili su se nakon nekoliko minuta i donijeli crni željezni kotao ispunjen vrelom vodom koja se pušila, dovoljno dubok da se u njega mogla uroniti cijela ljudska ruka. Stavili su ga na ognjište usred prostorije, a voda se nastavila pjeniti i dizati u mjehurićima. Gerold je zadovoljno klimnuo. Kad se u obzir uzme Hunaldov dar podmićivanja, moglo se dogoditi da kotao bude i manji. Hunald se namrštio. »Moj gospodaru, grofe, prosvjedujem!« Strah ga je učinio ravnodušnim prema promatračima. »A što je s prstenom?« »Upravo sam pomislio na prsten, Hunalde.« Gerold je visoko podigao prsten kako bi ga svi mogli vidjeti, a zatim ga je bacio u kotao. »Na prijedlog optuženoga, ovaj će prsten biti sredstvo Božje prosudbe.« Hunald je teško progutao. Prsten je bio malen i sklizak; bit će ga pakleno teško izvaditi. Ipak, nije mogao odbiti kušnju jer bi time priznao krivicu i morao vratiti Abu krave — a one su bile vrijedne znatno više od sedamdeset solida. Prokleo je stranoga grofa koji je bio nepojmljivo otporan na obostrano korisnu razmjenu usluga na kakvu je bio naviknut u poslovanju s drugim izaslanicima. Duboko je uzdahnuo i zaronio ruku u kotao. Lice mu se naboralo od boli dok je kipuća voda pržila njegovu kožu. Mahnito je tražio pipkajući po dnu kotla u potrazi za prstenom. Tjeskobni jauk oteo mu se s usana kad mu je prsten promakao kroz ruku. Njegovi izmučeni prsti žurno su nastavili potragu i - hvala Bogu! - napokon ga uhvatili. Izvukao je ruku i podigao prsten u zrak. »Aaaaah.« Gomila je zadivljeno uzdahnula kad je ugledala Hunaldovu ruku. Mjehuri i čirevi već su se počeli stvarati na bolno crvenoj površini kože. »Deset dana«, objavio je Gerold, »bit će rok Božje prosudbe.« Čula se graja u gomili, ali nije bilo naznaka prosvjeda. Svi su razumjeli zakon: ako rane na Hunaldovoj ruci zacijele za deset dana, bit će dokazana njegova nedužnost, a stoka će pripasti njemu. Ako ne zacijele, kriv je za krađu, a stoka će biti vraćena zakonitom vlasniku, Abu. Osobno, Gerold je sumnjao da će rane zacijeliti u tako kratkom vremenu. To je i bila njegova namjera, jer uopće nije sumnjao da je Hunald bio kriv za učinjen zločin. A ako bi Hunaldove rane kojim čudom i zarasle u zadanom vremenu — pa, sama kušnja mogla bi ga natjerati da dva puta promisli prije nego što ponovno ukrade susjedovu stoku. Bila je to neumoljiva pravda, ali zakon je tako predviđao, a opet je bolja bila ikakva pravda, nego nikakva. Lex dura, sed lex. Carski pisani zakoni bili su jedini stupovi koji su podupirali vladavinu zakona u ovim poremećenim vremenima; kad bi se onemogućili, tko zna kakvi bi burni vjetrovi mogli zapuhati zemljom, rušeći i slabe i moćne, bez razlike. »Pozovi sljedeći slučaj, Frambert.« »Aelfric optužuje Fulrada da je odbio platiti zakonsku krvnu odštetu.« Slučaj je bio posve jasan. Fulradov sin Tenbert, mladić od šesnaest godina, ubio je mladu ženu, jednu od Aelfricovih seljanki. Sam zločin nije bi sporan, sporan je bio iznos krvne odštete. Zakon koji je regulirao krvnu odštetu bio je detaljan i posebno uređen za svaku osobu u Carstvu, ovisno o položaju, posjedima, dobi i spolu. »Bila je to njezina vlastita krivica«, rekao je Tenbert, visok mladić klimatavih zglobova, mrljave kože i zlovoljna pogleda. »Bila je obična seljanka; nije mi se trebala tako jako odupirati.« »Silovao ju je«, objasnio je Aelfric. »Nabasao je na nju dok je brala grožđe u mom vinogradu i svidjela mu se. Bila je mala ljepotica od samo dvanaest godina - zapravo još uvijek dijete — i nije razumjela njegove namjere. Mislila je da je hoće ozlijediti. Kad mu se nije htjela prepustiti dobrovoljno, tukao ju je dok nije izgubila svijest.« Začuo se otegnut žamor gomile; Aelfric je zastao, zadovoljan što su slušali. »Umrla je sljedećeg dana, sva u masnicama i otečena, dozivajući majku.« »Nemaš nikakav povod za prigovor«, prekinuo ga je gorljivo Fulrad, Tenbertov otac. »Nisam li odmah sljedećeg tjedna platio krvnu odštetu — pedeset zlatnih solida, velikodušan iznos! A djevojka je bila obična seljanka!« »Djevojka je mrtva; više se neće brinuti za moje grožđe. A njezina majka, jedna od mojih

najboljih tkalja, sva je odrvenjela od boli i nema od nje nikakve koristi. Zahtijevam zakonski propisan iznos krvne odštete — stotinu zlatnih solida.« »Skandal!« Fulrad je molećivo raširio ruke. »Vaša Uzoritosti, novcem koji sam mu dao, Aelfric može kupiti dvadeset dobrih krava muzara - a svi znaju da one vrijede više od bijedne djevojke, njezine majke i tkalačkog stana zajedno!« Gerold se namrštio. Cjenkanje oko krvne odštete bilo mu je odbojno. Djevojka je bila približno iste dobi kao i njegova kćer Dhuoda. Pomisao da bi je ovakav mrzak i odbojan mladić mogao silovati bila mu je groteskna. Takve su se stvari naravno stalno događale — bilo koja seljanka koja je navršila četrnaest godina i uspjela sačuvati nevinost bila je ili iznimno sretna, ili ružna, ili oboje. Gerold nije bio naivan, poznavao je svijet u kojem je živio, ali mu se on nije morao i sviđati. Ispred njega na stolu ležao je ogroman zakonik uvezan u kožu sa zlatnim otiskom carskog pečata. U njemu su bili upisani svi drevni zakoni Carstva, Lex Salica, kao i Lex Karolina, a sadržavao je i ispravljene i naknadno dodane zakone iz zakonika imperatora Karolusa. Gerold je poznavao zakon i knjiga mu nije bila potrebna. Usprkos tome, ozbiljno ju je prolistao kako bi potražio savjet; njezina simbolična vrijednost neće promaknuti parničarima, a za presudu koju je namjeravao donijeti trebat će mu i sva njezina vjerodostojnost. »Lex Salica je iznimno jasan po ovom pitanju«, rekao je napokon. »Stotinu solida je zakonski propisan iznos krvne odštete za seljanku.« Fulrad je glasno opsovao. Aelfric se nacerio. »Djevojka je imala dvanaest godina«, nastavio je Gerold, »što znači da je dosegnula dob zrelosti za rađanje. Prema zakonu je potrebno utrostručiti iznos za njezinu krvnu odštetu te će ona iznositi tri stotine zlatnih solida.« »Što, zar je sud poludio?« povikao je Fulrad. »Iznos«, nastavio je Gerold jednoličnim tonom, »će se isplatiti kako slijedi: dvije stotine solida Aelfricu, zakonskom gospodaru djevojke, a stotina njezinoj obitelji.« Sad je bio Aeifricov red da pokaže svoj bijes. »Stotinu solida njezinoj obitelji?« upitao je sumnjičavo. »Seljanki? Ja sam gospodar i zemljoposjednik; iznos djevojčine krvne odštete moje je pravo!« »Pokušavate li me uništiti?« Fulrad ga je prekinuo, previše zaokupljen vlastitim problemom da bi mogao uživati u jadu svog protivnika. »Tri stotine solida je iznos krvne odštete za ratnika! Ili svećenika!« Koraknuo je nasilnički prema stolu za kojim je sjedio Gerold. »Čak, možda« — prijetnja u njegovu glasu bila je očigledna — »za grofa?« Kratak vrisak uzbune čuo se iz gomile dok se desetak Fulradovih slugu probijalo prema naprijed. Bili su naoružani mačevima, a izgledali su kao ljudi koji ih znaju upotrijebiti. Geroldovi ljudi pripremili su se uzvratiti, s rukama na napola izvučenim mačevima. Gerold ih je zaustavio pokretom ruke. »U ime cara« — Geroldov glas zvučao je čelično kao i oštrica noža — »presuda u ovom slučaju donesena je i primljena.« Njegove hladne plavoljubičaste oči gledale su Fulrada s visine. »Pozovi sljedeći slučaj, Frambert.« Frambert nije odgovorio. Iskliznuo je iz svog sjedala i skrivao se ispod stola. U napetoj tišini prošlo je sljedećih nekoliko trenutaka, a nepokorna glasna gomila napokon se umirila. Gerold se naslonio i tako pokazao da se osjeća sigurno i udobno, ali mu se desna ruka nehajno njihala nad mačem, toliko blizu da su mu vrhovi prstiju dodirivali hladan čelik. Iznenada se, uz promrmljanu psovku, Fulrad okrenuo na peti. Grubo je zgrabio Tenberta za ruku i odvukao ga do vrata. Fulradovi su ih ljudi slijedili, a gomila im se micala kako bi mogli proći. Kad su prošli kroz vrata, Fulrad je udijelio Tenbertu snažan udarac po glavi. Mladićev bolni jauk odjeknuo je u hodniku, a gomila je eksplodirala u razuzdan smijeh koji je razbio napetost. Gerold se škrto nasmiješio. Ako je išta znao o ljudskoj prirodi, Tenberta su čekale dobre batine. Možda tako nešto i nauči, možda ne. Ovako ili onako, ubijenoj se djevojci više nije moglo pomoći. Njezina će obitelj dobiti dio novca od krvne odštete. Pomoću tog novca moći će otkupiti svoju

slobodu i izgraditi bolji život za sebe, svoju preostalu djecu, a možda i djecu svoje djece. Gerold je dao znak svojim ljudima; vratili su mačeve u korice i vratili se na svoja mjesta iza sudskog stola. Frambert se izvukao ispod stola i ponovno zauzeo mjesto, osjećajući kako je njegovo dostojanstvo narušeno. Lice mu je bilo blijedo, a glas mu je podrhtavao dok je prozivao posljednji slučaj. »Mlinar Ermoin i njegova žena tuže se na svoju kćer jer je svojevoljno i protiv njihove izričite zabrane za muža uzela roba.« Gomila se ponovno razmaknula kako bi propustila postariji par sijede kose,' bili su plemićki odjeveni u otmjenu odjeću. Iza njih prišao je mladić u iznošenoj i dronjavoj odori roba, a napokon i mlada žena skromno pognute glave. »Moj gospodaru«, Ermoin je progovorio ne čekajući da ga oslovi. »Pred vama je naša kćer, Hildegarde, radost naših ostarjelih srca, jedino dijete od naših osam koje je poživjelo. Nježno smo je odgajali, moj gospodaru, prenježno, kako smo nažalost shvatili na svoju duboku žalost. Naplatila je našu dobrotu i ljubav svojeglavim neposluhom i nezahvalnošću.« »Kakvu pravdu zahtijevate od ovog suda?« upitao je Gerold. »Pa, izbor, moj gospodaru«, rekao je Ermoin iznenađeno. »Vreteno ili mač. Mora izabrati, kako nalaže zakon.« Gerold je izgledao ozbiljno. U službi izaslanika već se jednom sreo s takvim slučajem; nije imao želju još jednom to doživjeti i biti svjedok takvog izbora. »Zakon, kao što ste rekli, osigurava takvu priliku. Ali čini se oštrom za nekoga koga ste odgajali tako — nježno. Zar ne postoji drugi način?« Ermoin je shvatio značenje. Mladića se moglo otkupiti iz ropstva i učiniti slobodnim. »Ne, moj gospodaru.« žestoko je zatresao glavom. »U redu«, rekao je Gerold pomireno. Nije bilo načina da se izbjegne — roditelji djevojke poznavali su zakon i bili odlučni istjerati tu ružnu stvar do kraja. »Donesite vreteno«, zapovjedio je Gerold. »I Hunric« - mahnuo je jednome od svojih ljudi »posudi mi mač.« Nije želio upotrijebiti vlastito oružje; još nikada nije udarilo u nekoga tko se nije branio, niti će se to ikada dogoditi, sve dok ga Gerold bude nosio. Uslijedilo je nekoliko trenutaka meteža i gužve dok se iz obližnje kuće donosilo vreteno. Djevojka je podigla pogled dok su unosili vreteno. Otac joj je nešto ljutito govorio te je brzo spustila pogled. Ali u tom kratkom trenutku, Gerold je uspio vidjeti njezino lice. Bila je izvanredno lijepa — velike oči poput dragog kamenja našle su se kao otoci u moru mliječne kože, uokvirene prekrasno oblikovanim obrvama i slatko zakrivljenim usnicama. Gerold je razumio bijes njezinih roditelja, s takvim licem djevojka je mogla osvojiti srce nekog glavara, ili čak plemića i tako povećati obiteljsko bogatstvo. Gerold je stavio jednu ruku na vreteno; drugom je rukom podigao mač. »Ako Hildegarde izabere mač«, rekao je Gerold glasno, kako bi ga svi mogli čuti, »tada će njezin muž, rob Romuald, odmah umrijeti od mača. Ako izabere vreteno, i ona sama će postati ropkinja.« Bio je to težak izbor. Gerold je svjedočio kad je ona druga djevojka, ne tako lijepa, ali jednako mlada, imala isti izbor. Izabrala je mač i gledala kako pred njezinim očima ubijaju čovjeka kojeg je voljela. Pa ipak, što je drugo mogla učiniti? Tko bi svojom voljom izabrao poniženje ne samo za sebe, nego i za svoju djecu i sve buduće generacije te loze? Djevojka je stajala tiha i nepokretna. Nije ni zadrhtala dok joj je Gerold objašnjavao njezinu kušnju. »Razumiješ li značaj odluke koju moraš donijeti?« upitao je Gerold nježno. »Razumije, moj gospodaru«, rekao je Ermoin, pojačavajući stisak na kćerinoj ruci. »Ona točno zna što treba učiniti.« Gerold je to mogao lako zamisliti. Suradnja djevojke bila je bez sumnje osigurana pomoću groznih prijetnji i kletvi, možda čak i udaraca. Stražari koji su stajali pokraj mladića uhvatili su ga za ruke kako bi spriječili borbu ili pokušaj bijega. Gledao ih je prezirno. Imao je zanimljivo lice — nisko čelo nije se posebno isticalo, a ni

gusta čvrsta kosa nad njim, ali je imao inteligentne oči, dobro oblikovanu čeljust i prilično velik nos; činilo se kao da u žilama ima starorimske krvi. Možda je bio rob, ali je bio hrabar. Gerold je dao znak stražarima da se odmaknu. »Hajde, dijete«, rekao je Gerold djevojci, »vrijeme je.« Otac joj je nešto šapnuo u uho. Klimnula je, a on je oslobodio njezinu ruku stiska i gurnuo je naprijed. Podigla je glavu i pogledala mladiča. Neskrivena ljubav koja joj je sjala u očima zapanjila je Gerolda. »Ne!« Otac ju je pokušao spriječiti, ali bilo je prekasno. Pogleda uperena u muža, bez oklijevanja je prišla vretenu, sjela i počela presti. Jašući kući u Villaris sljedećeg dana, Gerold je razmišljao o onome što se dogodilo. Djevojka je žrtvovala sve — svoju obitelj, svoje bogatstvo, pa čak i svoju slobodu. Ljubav, koju je vidio u njezinim očima, zapalila je njegovu maštu i pokrenula ga na način koji nije razumio u potpunosti. Jedino što je znao, s uvjerenjem koje je sve drugo učinilo nebitnim, bilo je da je to želio - tu čistoću i jačinu osjećaja zbog kojih je sve drugo bilo blijedo i beznačajno. Za njega još uvijek nije bilo prekasno. Imao je tek dvadeset i devet godina — više nije bio mlad, možda, ali je još uvijek bio u najboljim godinama. Nikada nije volio svoju ženu, Richild, niti se ona ikada pretvarala da voli njega. Znao je da ona za njega ne bi žrtvovala ni jedan jedini češalj za kosu s draguljima. Njihov je brak bio pažljivo isplaniran na temelju bogatstva i obiteljskog porijekla. Bilo je to zapravo upravo tako kako je i moralo biti, i sve donedavno Gerold i nije tražio više. Kad je, nakon Dhuodina rođenja, Richild objavila da ne želi imati više djece, pristao je poštivati njezinu želju, nemajući osjećaj gubitka. Nije imao poteškoća u pronalaženju voljnih partnerica s kojima je dijelio užitke daleko od bračne postelje. Ali sad se zbog Ivane sve promijenilo. Zamišljao ju je, prelijepu bijelozlatnu kosu koja je okruživala njezino lice, mudre sivozelene oči koje su osporavale njezinu dob. Njegova čežnja za njom bila je jača od tjelesne želje i mučila je njegovo srce. Nikada nije poznavao nikoga poput nje. Njezina ispitivačka inteligencija, njezina spremnost da prkosi idejama i sumnja u njih, čak i kad ih ostatak svijeta prihvaća kao nepokolebljive istine, ispunjavali su ga strahopoštovanjem. S njom je mogao razgovarati kao što nije mogao ni s kim drugim. Mogao joj je sve povjeriti, čak i svoj život. Bilo bi lako učiniti je svojom ljubavnicom — njihov posljednji susret na obali nije ostavio mjesta sumnji. Nije bilo tipično za njega da se povuče i traži nešto više, iako tada nije znao što točno. Sad je znao. Želim je za svoju ženu. Bit će teško, i bez sumnje skupo, osloboditi se Richild, ali to nije bilo bitno. Ivana će biti moja žena ako me bude htjela. Kad je to razriješio, nastupio je osjećaj spokoja. Gerold je duboko udahnuo, uživajući u bogatim i uzbudljivim mirisima šume u proljeće, osjećajući se sretniji i žustriji nego ikada zadnjih godina. Bili su blizu doma. Niski oblak pritiskao je zrak i zaklonio Geroldu pogled na Villaris. Ivana je bila tamo i čekala ga. Gerold je nestrpljivo potjerao Pistisa u kas. Neugodan zadah ispunio je zrak i probio se do njegovih osjetila. Dim. Oblak iznad Villarisa bio je dim. Potom su svi vratolomno jašući pojurili kroz šumu, ne obazirući se na grane koje su im čupale kosu i kidale odjeću. Stigli su do čistine, naglo zauzdali konje i stali zapanjeno zuriti. Villarisa nije bilo. Ispod oblaka dima koji se lijeno kovitlao, pocrnjela hrpa krša i pepela bila je sve što je ostalo od doma koji su ostavili prije samo dva tjedna. »Ivana!« povikao je Gerold. »Dhuoda! Richild!« Jesu li pobjegle ili su bile mrtve, zakopane

ispod tinjajućih ruševina? Njegovi su ljudi bili na koljenima usred ruševina i tražili bilo što prepoznatljivo — komadić odjeće, prsten, kacigu. Neki su od njih plakali bez stida dok su raščišćavali krš, u strahu da će već u sljedećem trenutku naći ono što su tražili. Malo sa strane, ispod pocrnjelih greda, Gerold je ugledao nešto od čega mu je srce potonulo. Bilo je to stopalo. Ljudsko stopalo. Pritrčao je bliže i počeo odvlačiti grede, hvatajući ih golim rukama iz kojih je potekla krv, iako on toga nije bio svjestan. Polako se otkrilo tijelo ispod greda. Bilo je to tijelo muškarca, gotovo posve spaljeno da su se crte lica jedva mogle prepoznati, ali je po amajliji oko vrata Gerold znao da je to bio Andulf, jedan od stražara. U desnoj ruci držao je mač. Gerold se sagnuo da ga podigne, ali je s njim podigao i ruku mrtvaca čiji stisak nije htio popustiti. Vrelina požara otopila je držak mača, pa su se meso i željezo spojili u jedno. Andulf je poginuo boreći se. Ali protiv koga? Ili čega? Gerold je pretraživao krajolik izvježbanim pogledom vojnika. Nije bilo nikakvog traga taboru, nikakvog ostavljenog oružja ili materijala koji bi mogli poslužiti kao ključ zagonetke o onome što se dogodilo. Okolna šuma bila je nepomična tog svijetlog proljetnog poslijepodneva. »Moj gospodaru!« Njegovi su ljudi pronašli tijela još dvojice stražara. Kao i Andulf, i oni su poginuli boreći se i još uvijek su držali oružje u rukama. Otkriće je potaknulo daljnju potragu, ali bila je bezuspješna. Nije bilo znaka prisutnosti bilo koga drugoga. Pa gdje su svi? Ostalo je više od četrdeset ljudi u Villarisu — nisu svi mogli nestati bez ijednog traga kostiju ili krvi. Geroldovo srce udaralo je od bezumne nade. Ivana je bila živa, morala je biti živa. Možda je bila u blizini, možda se skrivala u šumi zajedno s drugima — ili su možda pobjegli u grad! U jednom se skoku našao na leđima Pistisa pozvavši svoje ljude da ga slijede. Odjahali su u grad u galopu, usporavajući tek kad su se našli na praznim, napuštenim ulicama. Gerold i njegovi ljudi su se tiho razišli, istražujući duge nizove nijemih kuća. Gerold je poveo Worada i Amalwina i odjahao do katedrale. Teška hrastova vrata visjela su otvorena i iskrivljena na slomljenim šarkama. Oprezno su sjahali s konja i približili se s mačevima u rukama. Penjući se stepenicama, Gerold se spotaknuo na nečemu skliskom. Lokva potamnjele krvi prekrivala je istrošeno drvo i natapala se polaganim, ali stalnim kapanjem s druge strane vrata. Gerold je ušao unutra. Tek jedan samilostan trenutak tama unutrašnjosti prikrila je vidik. Zatim se pogled razbistrio. Iza njega Amalwin je počeo povraćati. Gerold je osjetio kako se i njemu podiže utroba, ali je teško progutao i svladao se. Prekrio je usta i nos rukavom i koraknuo prema naprijed u glavnu lađu crkve. Čuo je kako Worad i Amahvin proklinju, a čuo je i zvuk vlastita brzog i plitkog disanja. Nastavio je svoju potragu kao u snu, oprezno gazeći između stravičnih ljudskih ostataka. U blizini glavnog oltara našao je članove svog kućanstva. Bio je tu kapelan Wala i upravitelj Wido. Sobarica Irminon ležala je u blizini, beživotnim rukama još uvijek njišući svoju mrtvu bebu. Kad ih je spazio Worad, njezin muž, začuo se krik. Pao je na koljena i zagrlio ih, pritisnuo je njihove rane svojim rukama i zamazao se njihovom krvlju. Gerold se okrenuo. Pogled mu je pao na poznati odsjaj smaragda i srebra. Richildina tijara. Ona je ležala na leđima pokraj nje, a crna kosa prosula se preko cijeloga tijela poput mrtvačkog pokrova. Podigao je tijaru i pokušao je staviti na njezinu glavu. Kad ju je dodirnuo, Richildina glava se groteskno okrenula, a zatim polako otkotrljala od tijela. Gerold je zapanjeno uzmaknuo. Spotaknuo se o neko drugo tijelo i gotovo pao. Pogledao je dolje. Pod nogama mu je ležala Dhuoda, u zgrčenom položaju, kao da je pokušala izbjeći udarac napadača. Gerold je zaječao i spustio se na koljena pokraj tijela svoje kćeri. Nježno ju je dodirnuo, pomilovao je lijepu meku dječju kosu i namjestio joj udove kako bi mogla počivati udobnije. Poljubio ju je u obraz i prešao rukom preko praznih očiju, zatvarajući ih. Sve je bilo krivo. Ona je trebala biti ta koja će njemu tako ukazati posljednju počast. S olovnim očekivanjem ustao je i nastavio jezovitu potragu između ispruženih tijela. Ivana je

morala biti tu negdje, između ostalih, i on ju je morao naći. Prolazio je kroz prostoriju i zagledao u baš svako od hladnih, mrtvih lica, prepoznavajući nekoga od sugrađana, susjeda ili prijatelja. Ali nije našao Ivanu. Je li mogla na neki čudesan način pobjeći? Je li to bilo moguće? Gerold se jedva usudio nadati. Ponovno je počeo pretraživati prostoriju. »Moj gospodaru! Moj gospodaru!« Glasovi ispred katedrale bili su sve glasniji i sve uporniji. Gerold je stigao do vrata kamo su na konjima pristigli ostali njegovi ljudi. »Norvežani, moj gospodaru! Dolje pokraj rijeke! Utovaruju svoje brodove —« Jahali su prema rijeci kao da ih gone svi vrazi, a potkove njihovih konja bubnjale su na tvrdoj zemljanoj cesti. Nisu razmišljali o mogućnosti da im se prikradu i zateknu ih nespremne; obnevidjeli od teškog jada razmišljali su jedino o osveti. Kad su se pojavili iza ugla, ugledali su dugačak, plitko načinjen brod s visokim drvenim pramcem izrezbarenim u obliku zmajeve glave s razjapljenim ustima i dugim, zakrivljenim zubima. Većina Norvežana već je bila na palubi, ali dvadesetak ih je još bilo na obali, gdje su čuvali brod dok se tovario ostatak ugrabljenog plijena. Sa snažnim bojnim pokličem, Gerold je podbo konja i podigao koplje. Njegovi su ga ljudi slijedili. Norvežani, koji nisu bili na konjima, bacali su se u vodu i posrtali kako bi pobjegli; a nekoliko ih je vrišteći palo pod konjska kopita. Gerold je podigao svoje lako koplje otežano bodljikavom žicom i naciljao u najbližeg Norvežanina, orijaša žute brade s kacigom od zlata. Orijaš se okrenuo, podigao štit, a koplje se zarinulo u štit i ostalo drhtati. Iznenada je zrak bio pun strijela; Norvežani su ih gađali. Pistis se divlje trgnuo unatrag, a zatim je posrnuo prema tlu jer ga je točno u oko pogodilo koplje s perjem na vrhu. Gerold je skočio na vrijeme, ali je nespretno doskočio na lijevu nogu. Izvukao je mač i potrčao šepajući prema divu koji je nastojao iščupati koplje iz svog štita. Gerold je nagazio na deblji kraj koplja dok se vuklo po zemlji, pa je tako povukao Norvežaninov štit, a zatim ga uklonio. Orijaš je iznenađeno pogledao Gerolda i podigao sjekiru, ali je bilo prekasno; jednim žestokim udarcem Gerold je zabio koplje kroz njegovo srce. Nije čekao da padne, nego se okrenuo i napao drugog Norvežanina, kojem je raskolio glavu. Krvavi komadići tkiva poštrcali su Geroldovo lice, a on je obrisao oči da bi išta vidio. Sad se nalazio u žarištu borbe. Podigao je mač i počeo udarati svuda oko sebe s nekim bezumnim ushitom, čvrsto zbijeni osjećaji prošloga sata eksplodirali su u dobrodošlom deliriju ubijanja i krvi. »Oni odlaze! Oni odlaze!« Povici njegovih ljudi odzvanjali su mu u ušima; Gerold je pogledao prema obali i vidio kako se brod s glavom zmaja povlači, a crveno mu jedro leprša na vjetru. Norvežani su bježali. Riđan crne grive i bez jahača poskakivao je nervozno nekoliko koraka dalje. Gerold je skočio na njegova leđa. Konj se uplašio i krenuo unatrag, ali je Gerold ostao čvrsto u sedlu, stežući uzde. Doviknuo je svojim ljudima neka ga prate i ujahao pravo u vodu. Neupotrijebljeno koplje njihalo se sa sedla. Gerold je povukao koplje i zavitlao ga takvom snagom, da je gotovo odletio preko riđanova vrata. Koplje je sjeklo zrak, željezni vrh presijavao se na suncu, ali je ipak palo u vodu malo ispred iscerenih zmajevih usta. Začula se provala podrugljivog smijeha s broda. Norvežani su prezirno dovikivali nešto na svom grubom jeziku. Dvojica su podigla zlatni svežanj koji su mu htjeli pokazati, ali to nije bio svežanj, bila je to žena koja je ležala mlitavo između njih, žena kestenjaste kose. »Gisla!« povikao je Gerold u agoniji prepoznavanja. Sto je ona radila ovdje? Trebala je biti na sigurnom, kod kuće sa svojim mužem. Ošamućena Gisla podigla je glavu. »Oče!« vrisnula je. »Očeeeeee!« Njezin je krik odzvanjao kroz samu srž njegova bića. Gerold je podbo riđana, ali je on njištao i uzmicao, odbijajući ući dublje u mračnu vodu. Bocnuo ga je mačem po stražnjem dijelu kako bi ga prisilio da posluša, ali ga je to samo još više preplašilo; žestoko se propinjao, a kopita su mlatila. Manje vješt jahač sigurno bi bio zbačen, ali se Gerold

odlučno držao i borio, pokušavajući slomiti riđanovu volju. »Moj gospodaru! Moj gospodaru!« Gerolda su okružili njegovi ljudi, zgrabili uzde i povukli ga natrag. »Beznadno je, moj gospodaru«, uvjeravao ga je Grifo, Geroldov pobočnik. »Ništa više ne možemo napraviti.« Crvena jedra vikinškog broda prestala su lepršati; napinjala su se glatko dok je brod brzo klizio i udaljavao se od obale. Nije bilo načina da ih progone jer nigdje nije bilo brodova, čak da su Gerold i njegovi ljudi i znali kako ploviti; umijeće brodogradnje odavno je zaboravljeno u Franačkoj. Gerold je tupo dopustio Grifu da povede riđana na obalu. Gislin krik još uvijek mu je odzvanjao u ušima. Očeeeeee! Bila je nepovratno izgubljena. Bilo je izvješća o mladim djevojkama koje su otete za vrijeme sve češćih prepada Norvežana duž cijele obale Carstva, ali Gerold nije nikada mislio, nikada zamišljao... Ivana! Misao ga je pogodila snagom strijele, oduzimajući mu dah. I nju su odveli! Geroldove pobrkane misli stale su se komešati dok je pokušavao naći drugu mogućnost, ali nije je nalazio. Barbari su oteli Ivanu i Gislu, ukrali su ih i čekale su ih nezamislive strahote, a on ništa, baš ništa nije mogao učiniti da ih spasi. Pogled mu je pao na jednog od mrtvih Norvežana. Skočio je s riđana, zgrabio sjekiru s dugom drškom iz stisnute ruke mrtvaca i počeo udarati po lešu. Mlitavo tijelo poskakivalo je sa svakim udarcem. S glave je spala zlatna kaciga i otkrila golobrado lice mladića, ali Gerold je i dalje udarao, podižući sjekiru iznova i iznova. Krv je šikljala na sve strane i namakala mu odjeću. Dvojica njegovih ljudi krenula su ga zaustaviti, ali Grifo ih je zadržao. »Ne«, rekao je tiho. »Pustite ga.« Nekoliko trenutaka kasnije Gerold je ispustio sjekiru i spustio se na koljena, pokrivajući lice rukama. Topla krv prekrila mu je prste i slijepila ih. Jecaji nakupljeni u grlu iznenada su buknuli, a on se više nije pokušavao oduprijeti. Plakao je slomljeno i bez stida.

13 Colmar 24. lipnja 833. Polje laži Anastazije je povukao u stranu tešku zavjesu koja je pokrivala ulaz u papin šator i ušao unutra. Grgur, četvrti tog imena koji je zauzeo Stolicu Sv. Petra, još uvijek je molio, klečeći na svilenim jastucima postavljenim ispred delikatno izrezbarenog kipa Krista u bjelokosti, koji je u šatoru zauzimao počasno mjesto. Kip je preživio opasno putovanje preko uništenih cesta i mostova, kroz visoke i nesigurne prolaze u Alpama, bez ijedne ogrebotine. Jednako je blistao ovdje, u primitivnom šatoru, razapetom u stranoj franačkoj zemlji, kao i u sigurnosti i udobnosti Grgurove privatne kapelice u Lateranskoj palači. »Deus illuminatio mea, Deus optimus et maximus«, molio je Grgur, a lice mu je zračilo pobožnošću. Promatrajući ga bez glasa s ulaza, Anastazije se pitao: Jesam li ja ikada vjerovao tako jednostavno? Možda nekada, dok je još bio malen. Ali njegova je bezazlenost umrla onoga dana kad su u Lateranskoj palači pred njegovim očima ubili njegova strica Teodora. »Gledaj«, rekao mu je tada otac, »i uči.« Anastazije je gledao i učio, naučio je kako prikriti svoje stvarne osjećaje iza maske dobrih manira, naučio je kako manipulirati i varati, pa čak i izdati ako je nužno. Nagrade za to znanje godile su mu. S devetnaest godina Anastazije je već bio vestiarius — najmlađi čovjek koji je ikada bio na tako visokom položaju. Arsenije, njegov otac, jako se ponosio njime. Anastazije ga je namjeravao učiniti još ponosnijim. »Kriste Isuse, podari mi mudrost koju ću danas trebati«, nastavio je Grgur. »Pokaži mi način kako da spriječim ovaj bezbožni rat i pomirim ove pobunjene sinove s njihovim ocem carom.« Je li moguće da on ne zna, čak ni sad, ništa o gubitku koji će danas pretrpjeti? Anastazije je u to jedva mogao vjerovati. Papa je bio tako naivan. Anastazije je imao tek devetnaest godina, bio je upola mlađi od Grgura, a već je svijet razumio puno bolje od njega. On je loš izbor za papu, pomislio je Anastazije, ne prvi put. Grgur je bio pobožna duša, to se nije moglo zanijekati, ali pobožnost je bila precijenjena vrlina. Zbog svoje prirode puno bi se bolje uklopio u neki samostan nego na papinski dvor, čija je lukava politika za njega zauvijek bila nedohvatljiva. Što li je car Ludovik imao na umu kad je zamolio Grgura da krene na dugi put iz Rima do franačkog dijela Carstva, kako bi bio posrednik u ovoj krizi? Anastazije se oprezno nakašljao kako bi privukao Grgurovu pozornost, ali je on bio zadubljen u molitvu, i gledao je u kip Krista sa zanesenim izrazom. »Vrijeme je, Svetosti.« Anastazije nije oklijevao prekinuti papinu molitvu. Grgur je molio više od jednog sata, a car je čekao. Grgur se trgnuo i pogledao oko sebe, a kad je ugledao Anastazija klimnuo je, prekrižio se i ustao, popravljajući purpurnu paenulu u obliku zvona koju je nosio preko dalmatike. »Vidim da ste prikupljali snagu iz kipa Krista, Svetosti«, rekao je Anastazije pomažući Grguru da stavi palij. »I ja sam osjetio njegovu moć.« »Da. Veličanstvena je, zar ne?« »Uistinu. Naročito je lijepa glava koja je velika u odnosu na tijelo. Uvijek me podsjeti na prvu poslanicu Korinćanima: ’Ali hoću da znate da je Krist glava svakome čovjeku, da je čovjek glava ženi i da je Bog glava Kristu.’ Veličanstveno izražena ideja da Krist u Svojoj osobi sadržava obje naravi, božansku i ljudsku.« Grgur se nasmiješio zadivljeno. »Mislim da nikada nisam čuo tu misao tako dobro izrečenu. Izvrstan si vestiarius, Anastazije; rječitost tvoje vjere prava je inspiracija.«

Anastazije je bio zadovoljan. Takva papinska pohvala mogla bi se prevesti u još jedno promaknuće - možda u nomenclatora, ili čak primiceriusa? Bio je mlad, to je istina, ali takve visoke počasti nisu bile daleko od njegovih ambicija. Uistinu, one su bile tek usputne postaje na putu ka jedinoj ambiciji za kojom je Anastazije bolno čeznuo: da i sam jednoga dana postane papa. »Precjenjujete me, Veličanstvo«, rekao je Anastazije nadajući se da je tako iskazao svoju skromnost. »Savršenstvo samog kipa zaslužuje vašu pohvalu, a ne moje nedostatne riječi.« Grgur se nasmiješio. »Izgovorene uz pravu dozu skromnosti.« Stavio je ruku na Anastazijevo rame pokazujući svoju naklonost te rekao ozbiljno: »Ono što danas radimo Božje je djelo, Anastazije.« Anastazije je proučavao papino lice. Ništa ne sumnja. Dobro. Bilo je očigledno da Grgur još uvijek vjeruje kako će uspjeti postići mir između Cara i njegovih sinova, kao i da još uvijek nije ništa znao o tajnim sporazumima koje je Anastazije tako pažljivo i tiho proveo, slijedeći izričite upute svoga oca. »Sutrašnja zora svjedočit će novonastalom miru u ovoj nemirnoj zemlji«, rekao je Grgur. To je bilo posve točno, pomislio je Anastazije, iako mir neće biti takav kakvog ste vi predvidjeli. Ako sve bude išlo po planu, sutra u zoru car će se probuditi i otkriti da je njegova vojska dezertirala i ostavila ga bez obrane pred vojskama njegovih sinova. Sve je to bilo dogovoreno i plaćeno; ništa što bi Grgur mogao reći ili učiniti toga dana, nije moglo imati niti najmanjeg utjecaja. Ipak, bilo je važno da se papino posredovanje dogodi kako je planirano. Pregovaranje s Grgurom smanjit će careve sumnje i odvući njegovu pozornost u ovom odlučnom trenutku. Bilo bi razborito Grgura malo ohrabriti. »Velika je to zadaća koju danas imate, Svetosti«, rekao je Anastazije. »Bog će je gledati s naklonošću, a jednako tako i Vas.« Grgur je klimnuo. »Znam to, Anastazije. U ovom trenutku sigurniji sam u to nego ikada.« »Zvat će vas Grgur Mirotvorac, Grgur Veliki!« »Ne, Anastazije«, ukorio ga je Grgur. »Ako uspijem u današnjoj zadaći, bit će to Božje djelo, a ne moje. Budućnost cijeloga Carstva, o čijoj sigurnosti ovisi i Rim, danas je na vagi. Ako pobijedimo, to će biti jedino uz Njegovu pomoć.« Grgurova nesebična vjera fascinirala je Anastazija, koji ju je smatrao nakaznošću usporedivom sa šest prstiju na ruci. Grgur je bio iskreno ponizan čovjek, zaključio je Anastazije — ali, kad se u obzir uzmu njegovi skromni talenti, imao je i razloga biti ponizan. »Otprati me do careva šatora«, rekao je Grgur. »Volio bih da budeš prisutan dok budem razgovarao s njim.« Sve ide glatko, pomislio je Anastazije. Kad se sve ovo završi, treba se samo vratiti u Rim i čekati. Kad Lotara okrune za cara umjesto njegova oca, on će znati kako nagraditi Anastazija za posao koji je obavio. Grgur je krenuo prema vratima šatora. »Dakle pođimo. Trebamo učiniti ono što se mora učiniti.« Krenuli su preko otvorenog polja zakrčenog šatorima i zastavama careve vojske. Bilo je teško vjerovati da će do sutra ujutro sva živopisna buka aktivnosti jednostavno nestati. Anastazije je pokušavao zamisliti izraz Ludovikova lica kad iziđe iz šatora i ugleda tiha prazna polja koja se protežu ispred njega. Prošli su pokraj careva stražara i stigli do šatora. Pred samim šatorom Grgur je zastao na trenutak i promrmljao zadnju molitvu. »Verba mea auribus percipe, Domine...« Anastazije je nestrpljivo promatrao dok su Grgurove pune, gotovo ženske usnice, bez glasa oblikovale riječi petog psalama: »...intende voci clamoris mei, rex meus et Deus meus...« Pobožna budala. U tom je trenutku Anastazijev prezir prema papi bio tako snažan, da se morao svjesno naprezati kako bi zadržao ton pun poštovanja. »Hoćemo li, Vaša Svetosti?« Grgur je podigao glavu. »Da Anastazije, spreman sam.«

14 Fulda Po mutnoj mjesečini prije svitanja, braća iz Fulde spustila su se niz mračne stepenice i mirno u redu jedan iza drugoga koračali kroz unutarnje dvorište prema crkvi, dok su se njihove sive odore u potpunosti stapale s tamom. Tiho lupkanje jednostavnih kožnih sandala bilo je jedini zvuk koji je narušavao duboku tišinu; čak se ni ševe neće probuditi još nekoliko sati. Braća su ušla u kor i sa sigurnošću stečenom dugom navikom zauzeli su svoja mjesta, gdje će ostati tijekom svečanog bdijenja. Brat Ivan Engleski kleknuo je zajedno s ostalima, pomičući koljena izvježbanim, nesvjesnim pokretima kako bi zauzeo najudobniji položaj na zemljanom podu. Domine labia mea aperies... Započeli su s odlomkom liturgijskog teksta, a zatim nastavili s trećim psalmom, slijedeći tako poredak koji je odredio Sv. Benedikt u svom blagoslovljenom Pravilniku. Ivan Engleski volio je prvi dnevni oficij. Uvijek isti tijek obreda dopuštao je umu slobodno lutanje, a usnice su oblikovale poznate riječi. Neka su braća već počela drijemati, ali se Ivan Engleski osjećao čudesno budan, sva su mu osjetila bila ubrzana i pažljiva u ovom malom svijetu, osvijetljenom tek drhtavim plamenom svijeća i okruženom umirujućom čvrstoćom zidova. Osjećaj pripadanja, zajedništva, bio je osobito snažan u ovo doba noći. Oštri rubovi dnevna svjetla, brzi u prokazivanju osobnosti pojedinaca, onome što vole ili ne vole, njihovoj odanosti i neraspoloženju, uranjali su u nijeme sjenke i jedinstvo odjeka glasova braće, tihih i blagozvučnih u nepomičnom noćnom zraku. Te Deum laudamus... Ivan Engleski jednolično je pjevao Aleluju zajedno s drugima, a njihove su se pognute glave u kukuljicama mogle raspoznati jednako teško kao i sjemenke u brazdi. Pa ipak, Ivan Engleski nije bio poput drugih. Ivan Engleski nije pripadao u ovo glasovito i istaknuto bratstvo. Razlog tome nije bio neki nedostatak u njegovu umu ili karakteru. Bila je to nesreća sudbine, ili ju je možda prouzročio neki okrutan i ravnodušan Bog, ali Ivan Engleski bio je neopozivo odvojen. Ivan Anglikus nije pripadao braći iz Fulde jer je Ivan Engleski, rođen kao Ivana od Ingelheima, bio žena. Prošle su četiri godine otkad se prerušena u svog brata Ivana pojavila na ulaznim vratima samostana. »Engleski«10 je bilo ime koje su joj dali zbog oca Engleza, a uskoro se i u ovom biranom bratstvu učenjaka, pjesnika i intelektualaca počela isticati. Iste kvalitete uma zbog kojih je kao žena bila ismijavana i prezrena, ovdje su bile univerzalno hvaljene. Njezina oštroumnost, poznavanje Biblije i dosjetljivost u učenim raspravama postali su predmetom ponosa zajednice. Bila je slobodna — ne, poticali su je — istraživati same granice svojih sposobnosti. Od novaka ubrzo je promaknuta u seniorusa; to joj je davalo veću slobodu pristupa glasovitoj knjižnici u Fuldi - golemoj zbirci od nekih tri stotine i pedeset starih zakonika, uključujući i izvanredan, probran niz klasičnih autora - između ostalih, Svetonija, Tacita, Vergilija, Plinija i Marcelina. Razgledala je uredno složene svitke pergamenata izvan sebe od zanosa. Činilo se da je tu smješteno sve znanje svijeta, na dohvat ruke. Kad ju je jednog dana zatekao kako čita raspravu Sv. Krizostoma, nadstojnik Josip bio je iznenađen otkrićem da zna grčki jer je to bila vještina koju nije posjedovao nijedan drugi brat. Rekao je to opatu Rabanu, koji joj je odmah povjerio prevođenje izvrsne samostanske zbirke grčkih rasprava o medicini; to je uključivalo pet od sedam Hipokratovih knjiga aforizama, kompletan Aecijev Tetrabiblos, kao i odlomke radova Oribazija i Aleksandra iz Tralesa. Brat 10

Lat. Johannes Anglicus. Hrvatska inačica imena preuzeta iz natuknice o Ivani Papisi u Općem religijskom leksikonu, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002. (nap. ur.).

Benjamin, liječnik zajednice, bio je toliko zadivljen Ivaninim radom da ju je učinio svojom naučnicom. Učio ju je kako uzgajati i brati biljke u dijelu vrta s ljekovitim biljem, te kako iskoristiti njihova različita ljekovita svojstva: komorač za opstipaciju, gorušicu za kašalj, krasuljicu za krvarenje, pelin i koru vrbe za groznicu — u Benjaminovu vrtu bilo je lijekova za sve moguće ljudske bolesti. Ivana mu je pomagala pripremati različite obloge, lijekove za čišćenje crijeva, infuzije i ljekovite trave, koje su bile glavno uporište samostanske medicine, a pratila ga je i u bolnicu gdje su brinuli o bolesnicima. Bio je to zanimljiv posao i savršeno je odgovarao njezinu radoznalom, analitičkom umu. Ako se u obzir uzme učenje i rad s bratom Benjaminom, kao i zvona koja su zvonila redovito sedam puta na dan i pozivala braću na kanoničke molitve, njezini su dani bili ispunjeni i plodotvorni. U egzistenciji muškarca postojala je sloboda i moć, što Ivana nije nikada prije iskusila, a otkrila je da joj se to sviđalo; jako joj se sviđalo. »Možda ti to ne bih trebao reći jer će ti se glava tako napuhati da neće stati pod kukuljicu«, rekao joj je baš jučer stari vratar Hatto, inače sklon ogovaranju, ali sada vedar i nasmiješen kako bi znala da se samo šalio. »Baš jučer čuo sam kad je otac Abbot rekao nadstojniku Josipu da ti imaš najoštriji um od sve braće i kako ćeš jednoga dana pronijeti slavu ove kuće.« Riječi stare proricateljice sa sajma u St. Denisu odjekivale su u Ivaninim ušima: »Uzvišenost će biti tvoja, veća i od tvojih snova.« Je li na ovo mislila? »Podmetnuto dijete«, nazvala ju je starica i rekla: » Ti si ono što nećeš postati; a ono što ćeš postati drukčije je od tebe.« Toliko je sigurno bilo istina, razmišljala je Ivana tužno, opipavajući malen krug bez kose na tjemenu, gotovo skriven gustim vijencem kovrčave bijelozlatne kose koji ga je okruživao. Njezina kosa — kosa njezine majke — bila je jedini znak taštine. Usprkos tome, brijanje glave rado je prihvatila. Njezina tonzura svećenika, zajedno s tankim ožiljkom na obrazu koji joj je ostavio Norvežaninov mač, pojačavali su njezinu muževnu krinku — bila je to krinka o kojoj joj je sad ovisio život. Kad je tek stigla u Fuldu, svaki je novi dan bio izazov pun strepnje jer nikada nije znala hoće li neki novi i nepredviđeni aspekt samostanske kolotečine iznenada otkriti njezin identitet. Radila je naporno kako bi oponašala muško držanje i nastup, ali se bojala da će je razotkriti mnoge sitnice koje nije mogla predvidjeti, iako se zapravo činilo da nitko ne obraća pozornost. Srećom, benediktinski način života bio je pažljivo uređen kako bi zaštitio skromnost svakog pripadnika zajednice, od opata do braće s najnižim položajem. Tijelo, ta grešna posuda duše, moralo se sakriti koliko god je bilo moguće. Duga široka nošnja benediktinskog reda pružala je punu zaštitu za njezine razvijene ženske obline; međutim, kao dodatnu zaštitu, pažljivo je omotavala grudi čvrstim lanenim trakama. Pravilnik Sv. Benedikta izričito je određivao da braća moraju spavati u svojoj nošnji te da ne smiju otkrivati više od dlanova i stopala, čak i za najvrućih noći Heuvimanotha11. Kupanje je bilo zabranjeno, osim za bolesne. Čak su i necessaria, zahodi zajednice čuvali skromnost braće jer su se između svih hladnih kamenih sjedala nalazile velike pregrade koje su ih skrivale. Otkako je prvi put prisvojila krinku na putu od Dorstadta do Fulde, Ivana je naučila, kako obuzdavati svoje mjesečno krvarenje pomoću meke podstave od upijajućeg lišća, koje je kasnije mogla zakopati. U samostanu je ovakva mjera predostrožnosti čak bila i suvišna. Jednostavno bi bacila zaprljano lišće u duboke, mračne otvore zahoda, a tamo se do neprepoznatljivosti miješalo s drugim izlučevinama. Svi u Fuldi bezuvjetno su je prihvatili kao mladića. Kad je jednom utvrđen spol neke osobe, shvatila je Ivana ubrzo, nitko o tome više nije razmišljao. To je bilo povoljno jer bi otkriće njezina pravog identiteta značilo sigurnu smrt. Upravo ju je to zaustavilo u nastojanjima da stupi u kontakt s Geroldom. Nikome nije mogla povjeriti da prenese poruku, a sama nije mogla otići. Kao novakinju, pomno su je pratili danju i noću. Ležala je ponekad satima na uskom ležaju u spavaonici, mučena sumnjom. Čak i kad bi mogla dojaviti vijest Geroldu, bi li je on još uvijek htio? Kad su zadnji put bili zajedno, još tamo na obali 11

Mjesec srpanj (nap. prev.).

potoka, htjela je voditi ljubav s njim - porumenila bi svaki put kad se sjetila - ali on je to odbio. Kasnije, dok su se vraćali kući, bio je hladan i nepristupačan, gotovo kao da se ljutio. A zatim je iskoristio prvu prigodu i otišao. »Nisi ga trebala uzeti za ozbiljno«, rekla joj je Richild. »Ti si samo najnovija kuglica na Geroldovoj dugoj osvajačkoj ogrlici.« Je li Richild bila u pravu? Tada se činilo nemogućim povjerovati u to, ali možda je Richild ipak govorila istinu. Bilo bi besmisleno sve staviti na kocku, pa čak i život, kako bi stupila u vezu s muškarcem koji je možda više nije želio, koji je možda nikada i nije želio. A ipak... Bila je u Fuldi već tri mjeseca kad je svjedočila događaju koji joj je pomogao donijeti odluku. Prolazila je između gospodarskih zgrada na putu do samostana s grupom drugih novaka kad je njihovu pozornost privukao bučni metež u blizini ulaza koji je čuvao vratar. Promatrala je kako pratnja muškaraca na konjima jaše kroz vrata, a iza njih dolazi gospođa plemenita roda, raskošno odjevena u odoru od zlatne svile, tako uspravna i elegantna u sedlu da je podsjećala na mramorni stup. Bila je lijepa, nježne i zaokružene crte lica i blijedu kožu uokvirivao je slap blistave svijetlosmeđe kose, ali su njezine tamne inteligentne oči skrivale izraz zagonetne tuge. »Tko je ona?« upitala je Ivana zainteresirano. »Judith, žena vikonta Waifara«, odgovorio je brat Rudolph, učitelj novaka. »Učena žena. Kažu da čita i piše na latinskom poput muškarca.« »Deo, juva nos«, prekrižio se brat Gailo prestrašeno. »Je li ona vještica?« »Na glasu je zbog svoje pobožnosti. Čak je napisala i tumačenje o životu Estere.« »Grozota«, rekao je brat Thomas, jedan od novaka. Thomas je bio jednostavan mladić okrugla lica, s rupicom na bradi i teškim očnim kapcima, u potpunosti uvjeren kako su njegove vrline nadmašivale one drugih ljudi, što je nastojao i dokazati u svakoj prigodi. »Očigledno oskvrnuće prirode. Što može žena, biće niskih strasti, znati o tako ozbiljnim stvarima? Bog će je sigurno kazniti zbog njezine drskosti.« »Već je kažnjava«, odgovorio je brat Rudolph, »jer iako vikont treba nasljednika, njegova je žena jalova. Baš je prošli mjesec rodila još jedno mrtvorođeno dijete.« Otmjena povorka stala je ispred samostanske crkve. Ivana je promatrala kako je Judith sjahala i prišla vratima crkve s ozbiljnim dostojanstvom, noseći samo jednu tanku svijeću. »Ne bi trebao zuriti, brate Ivane«, prekorio ju je Thomas pobožno. Često se ulagivao bratu Rudolphu na račun drugih novaka. »Dobar redovnik treba čedno spustiti pogled pred ženom«, citirao je licemjerno Pravilnik. »U pravu si, brate«, odgovorila je Ivana. »Samo ovo je prvi put da vidim takvu gospođu, s jednim plavim okom, a drugim smeđim.« »Nemoj pogoršavati svoj grijeh lažima, brate Ivane. Oba njezina oka su smeđa.« »A kako ti to znaš, brate«, pitala je Ivana lukavo, »ako je ti nisi pogledao?« Ostali novaci prasnuli su u smijeh. Čak ni brat Rudolph nije mogao svladati smijeh. Thomas je bijesno pogledao Ivanu. Napravila je od njega budalu, a on nije bio od onih koji će zaboraviti takvu uvredu. Njihovu pozornost privukao je brat Hildwin, crkvenjak, koji se požurio postaviti između Judith i crkve. »Mir s vama, gospođo«, rekao je na pučkom franačkom jeziku. »Et cum spiritu tuo«, odgovorila je tečno na savršenom latinskom. Brat Hilwin ponovno ju je zajedljivo oslovio na pučkom jeziku. »Ako trebate hranu i smještaj, spremni smo pomoći vama i vašoj pratnji. Pođite sa mnom, odvest ću vas do zgrade za uvažene goste i izvijestiti našeg gospodina opata o vašem dolasku. Ne sumnjam da će vas htjeti osobno pozdraviti.« »Jako ste ljubazni, oče, ali ne trebamo vašu gostoljubivost«, ponovno je odgovorila na latinskom. »Jedino što želim je zapaliti svijeću u crkvi za moje mrtvorođeno dijete. Potom ću dalje svojim putom.«

»Ah! U tom slučaju je moja dužnost, kao crkvenjaka ove crkve, da vas izvijestim, kćeri moja, da ne možete proći kroz ova vrata dok ste još uvijek« — tražio je prikladnu riječ — »nečisti.« Judith je pocrvenjela, ali je ostala sabrana. »Poznat mi je zakon, oče«, rekla je mirno. »Čekala sam potrebnih trideset i tri dana od porođaja.« »Dijete koje ste rodili bilo je djevojčica, zar ne?« rekao je brat Hildwin uz dužnu dozu ljubaznosti. »Da.« »U tom slučaju je vrijeme... nečistoće... dulje. Ne možete ući unutar svetih granica crkve šezdeset i šest dana nakon rođenja djeteta.« »Gdje je to zapisano? Nisam čitala taj zakon.« »Nije ni prikladno da ga čitate, s obzirom na to da ste žena.« Ivanu je ogorčila besramnost ove uvrede. Svom silinom vlastitih iskustava koje je pamtila, osjetila je stid Judithina poniženja. Sve obrazovanje ove gospođe, njezina inteligencija i njezin odgoj nisu vrijedili ništa. Najkukavniji prosjak, neuk i blatnjav, mogao je ući u crkvu i moliti, ali Judith to nije mogla jer je bila »nečista«. »Vratite se kući, kćeri moja«, nastavio je brat Hildwin, »i pomolite u vlastitoj kapelici za dušu vaše nekrštene bebe. Bog se gnuša svega što je protiv prirode. Odložite pisaće pero i uzmite u ruke iglu prikladnu za ruku žene; pokajte se zbog svoje oholosti i možda On ukloni teret koji vam je natovario na leđa.« Rumenilo Judithinih obraza proširilo se na cijelo lice. »Ova uvreda neće proći nekažnjeno. Moj će muž ovo odmah saznati i neće mu biti drago.« Bilo je to hvalisanje koje je trebalo poslužiti da sačuva obraz jer privremena moć vikonta Waifara nije ovdje imala nikakvu težinu, i ona je to znala. Držeći glavu uspravno, okrenula se prema svojoj pratnji koja je čekala. Ivana je koraknula ispred male skupine novaka. »Dajte mi svijeću, gospođo«, rekla je ispruživši dlan. »Ja ću je zapaliti za vas.« U Judithinim prekrasnim tamnim očima vidjelo se iznenađenje i nepovjerenje. Je li ovo bio još jedan način da je ponize? Jedan dugi trenutak dvije su žene stajale i promatrale jedna drugu. Judith je predstavljala žensku ljepotu u svojoj zlatnoj haljini i s dugom kosom koja je uokvirila njezino lice poput maglovite sjene, Ivana, koja je bila viša, bila je momački neukrašena u jednostavnoj odori redovnika. Nešto u dubokim sivozelenim očima koje su srele njezin pogled s nehinjenom iskrenošću, uvjerilo je Judith. Bez riječi je stavila tanku svijeću u Ivaninu ispruženu ruku. Zatim je uzjahala i odjahala kroz vrata. Ivana je upalila svijeću ispred oltara kao što je i obećala. Crkvenjak je kiptio od bijesa. »Nepodnošljiva drskost!« izjavio je. Te je noći, na očigledno zadovoljstvo brata Thomasa, Ivana bila prisiljena postiti, što je bila kazna za učinjeni prekršaj. Nakon ovog događaja, Ivana je odlučila uložiti voljni napor i izbaciti Gerolda iz svojih misli. Nikada je ne bi mogao usrećiti život žene, sa svim njegovim ograničenjima. Osim toga, imala je razloga vjerovati kako njezin odnos s Geroldom nije bio baš takav kakvim ga je ona doživjela. Bila je tada još dijete, neiskusno i naivno; njezina je ljubav bila romantična obmana rođena iz usamljenosti i potrebe. Gerold je sigurno nikada nije volio, ili da jest ne bi otišao. Aegra amans, pomislila je. Vergilije je uistinu bio u pravu: ljubav je bila neka vrsta bolesti. Mijenjala je ljude i tjerala ih da se ponašaju na čudan i nerazborit način. Bilo joj je drago što je raščistila s tim. Nikada se nemoj podati muškarcu. Sjetila se majčinih riječi upozorenja. Zaboravila ih je u groznici djetinjaste zaljubljenosti. Sad je shvatila koliko je bila sretna što je izbjegla sudbinu svoje majke. Ivana je ponavljala sve ove razloge iznova i iznova, a na kraju je počela u njih i vjerovati.

15 Braća su se okupila u samostanskom kapitulu sjedajući na gradines, kamena sjedala nanizana uz zidove, prema slijedu starješinstva. Okupljanje u kapitulu bio je najvažniji događaj u danu, osim vjerskih oficija, jer su se upravo ovdje vodili zemaljski poslovi zajednice, a raspravljala su se pitanja u vezi s upravljanjem, novcem, imenovanjima i prijeporima. Ovdje se osim toga očekivalo da će braća koja su prekršila neko od pravila priznati svoju krivnju i dobiti kaznu koja im pripada, ili preuzeti rizik da ih optuži netko drugi. Ivana je uvijek odlazila u kapitul s izvjesnom strepnjom. Je li se nehotice odala nekom nepažljivom riječju ili kretnjom? Ako bi se ikada otkrio njezin pravi identitet, ovdje bi za to saznala. Skup je uvijek započinjao čitanjem poglavlja iz Regula Sv. Benedikta, knjige samostanskih pravila na kojima se temeljio svakodnevni duhovni i upravni život zajednice. Pravila su se čitala u cijelosti, od početka do kraja, po jedno poglavlje svakoga dana i tako bi ga braća tijekom godine čula u potpunosti. Nakon čitanja i blagoslova, opat Raban je upitao: »Braćo, ima li kakvih prijestupa koje želite priznati?« Prije no što je izustio riječi do kraja, brat Thedo skočio je na noge. »Oče, ja priznajem prijestup.« »Kakav je prijestup, brate?« upitao je opat Raban s klonulim strpljenjem. Brat Thedo uvijek bi se prvi optužio za neki grijeh. »Posrnuo sam provodeći opus manuum. Dok sam prepisivao životopis Sv. Amanda, zaspao sam u skriptoriju.« »Opet?« opat Raban podigao je obrvu. Thedo je ponizno sagnuo glavu. »Oče, grešan sam i nedostojan. Molim vas, zahtijevajte za mene najstrožu kaznu.« Opat Raban je uzdahnuo. »U redu. Dva dana držat ćeš pokoru ispred crkve.« Braća su se ironično nasmijala. Brata Theda se tako često moglo vidjeti kako drži pokoru ispred crkve da se činio dijelom inventara — živući, dišući stup grizodušja. Thedo je bio razočaran. »Tako ste milostivi, oče. Za tako ozbiljan prekršaj, molim vas da mi dopustite pokoru od tjedan dana.« »Bog ne odobrava oholost, Thedo, čak ni u patnji. Sjeti se toga dok budeš molio Njegov oprost i za druge svoje grijehe.« Prijekor je postigao cilj. Thedo je pocrvenio i sjeo. »Želi li još netko priznati neki grijeh?« pitao je Raban. Ustao je brat Hunric. »Dva puta sam zakasnio na večernji oficij.« Opat Raban je klimnuo; Hunricovo kašnjenje je primijećeno, ali budući da je sam priznao svoj prijestup i nije ga pokušao prikriti, kazna će biti laka. »Od sada do dana Sv. Dionizija, čuvat ćeš noćnu stražu.« Brat Hunric sagnuo je glavu. Do svetkovine Sv. Dionizija ostala su dva dana; sljedeće dvije noći morat će ostati budan i promatrati napredovanje mjeseca i zvijezda preko neba kako bi odredio što je točnije moguće početak osmoga sata noći, dakle dva sata ujutro, jer je tada trebalo probuditi braću za svečano služenje bdijenja. Takve su straže bile nužne za strogo pridržavanje noćnog oficija, jer je jedini drugi način određivanja vremena bio sunčani sat, a on se naravno nije mogao koristiti u tami. »Za vrijeme straže«, nastavio je Raban, »klečat ćeš i neprekidno moliti na hrpi kopriva, tako da te mogu bolno podsjećati na tvoju lijenost i spriječiti te da ne pogoršaš prijestup grešnom

pospanošću.« »Da, oče opate.« Brat Hunric prihvatio je kaznu bez srdžbe. Za tako ozbiljan prijestup kazna je mogla biti i puno gora. Još nekoliko braće javilo se i priznalo manje prijestupe, poput razbijanja posuđa u blagovaonici, pogrešaka u pisanju, pogrešaka u govorništvu te su svi ponizno prihvatili odgovarajuće kazne. Kad su završili, opat Raban pričekao je još neko vrijeme kako bi bio siguran da se više nitko neće javiti s priznanjem. Zatim je rekao: »Jesu li se dogodila druga kršenja pravila? Neka progovore oni koji žele govoriti za dobrobit duša svoje braće.« Ovo je bio dio skupa kojeg se Ivana uvijek bojala. Oštro motreći redove braće, pogled joj je pao na brata Thomasa. Njegove oči pod teškim kapcima gledale su je s neskrivenim neprijateljstvom. Nelagodno je promijenila položaj. Zar me namjerava za nešto optužiti? Međutim, Thomas se nije ni pomaknuo. Ustao je brat Odilo, koji je sjedio u redu iza njega. »U petak, na dan posta, vidio sam kako brat Hugh bere jabuku u voćnjaku i jede je.« Brat Hugh skočio je uzrujano na noge. »Oče, istina je da sam ubrao jabuku jer sam teško radio čupajući korov, pa sam osjetio slabost u rukama i nogama. Ali, sveti oče, zagrizao sam samo jednom kako bih skupio snagu i izvršio svoj opus manuum.« »Slabost tijela nije opravdanje za kršenje pravila«, odgovorio je opat Raban strogo. »To je test od samoga Boga kojim se iskušava duh vjernika. Kao i Eva, majka grijeha, pao si na tom testu, brate — ozbiljan grijeh, naročito zato što ga nisi sam priznao. Za kaznu ćeš postiti tjedan dana i odricati se svih darova u hrani sve do Tri kralja.« Tjedan dana gladovanja i bez darova u hrani — malih dodatnih čašćenja koja su nadopunjavala spartansku redovničku dijetu od svježe zeleni, mahunarki i povremeno ribe — do prilično iza Božića! Ovaj zadnji dio bit će mu posebno teško podnijeti jer su upravo za vrijeme ovih blagdana darovi u hrani dolazili u samostan iz cijeloga kraja, a sve zato što su kršćani s osjećajem krivnje brinuli za dobrobit svoje smrtne duše. Medeni kolači, mesne pite, slasni pečeni pilići i druga rijetka i ukusna jela nakratko će krasiti samostanske stolove. Brat Hugh ozlojeđeno je pogledao u brata Odila. »Nadalje«, nastavio je opat Raban, »u znak zahvalnosti bratu Odilu za pozornost koju pridaje tvom duševnom blagostanju, večeras ćeš se spustiti na koljena pred njim i oprati mu noge ponizno i zahvalno.« Brat Hugh sagnuo je glavu. Prisilit će se da obavi ono što od njega zahtijeva opat Raban, ali Ivana je sumnjala da će osjećati zahvalnost. Pokajnička djela lakše su se nametala nego pokajnički osjećaji. »Ima li još prekršaja koje treba iznijeti na vidjelo?« pitao je opat Raban. Kad se nitko nije javio, progovorio je ozbiljno: »Zadaje mi bol što vas moram izvijestiti da je netko među nama kriv za najgori grijeh, zločin odvratan i Bogu i nebesima —« Ivanino srce poskočilo je od straha. »— kršenje svete zakletve koju je dao Bogu.« Brat Gottschalk skočio je na noge. »Bila je to zakletva moga oca, a ne moja!« rekao je bez daha. Gottschalk je bio još mladić, nekih tri ili četiri godine stariji od Ivane, s kovrčavom crnom kosom i očima koje su bile tako duboko usađene u očnim dupljama da su izgledale kao dvije tamne modrice. Poput Ivane, i on je bio oblat, kojeg je otac, saski plemić, još u djetinjstvu dao u samostan da se posveti službi Božjoj. Sad kad je odrastao, želio je otići. »Potpuno je u skladu sa zakonom da kršćanin posveti svoga sina Bogu«, rekao je opat Raban neumoljivo. »Takva se ponuda ne može povući a da se ne počini težak grijeh.« »Nije li jednako velik grijeh kad se čovjeka na nešto prisiljava protiv njegove prirode i njegove volje?« »Ako se obrate, mač će naoštriti«, rekao je opat Raban zloslutno. »Luk će svoj zapet i pravo smjerit. Spremit će za njih smrtonosno oružje, strijele će svoje užariti.« »To je tiranija, a ne istina!« povikao je Gottschalk vatreno. »Sramota!« »Grešnik!« »Stidi se, brate!« S različitih strana čuli su se bijesni povici koji su

naglašavali zborno siktanje braće. »Tvoj neposluh, sine moj, doveo je tvoju besmrtnu dušu u strašnu opasnost«, rekao je opat Raban svečano. »Za takvu bolest postoji samo jedan lijek — u riječima apostola: Tradere hujusmodi hominem in interitum carnis, ut spiritus salvus sit in diem Domini — takvog čovjeka treba izvrgnuti uništenju tijela, kako bi na dan Gospoda bila spašena njegova duša.« Na Rabanov znak, dvojica braće zadužena za samostansku disciplinu, decani juniores, zgrabila su Gottschalka i gurnula ga u središnji dio prostorije. Nije pružao otpor kad su ga srušili na koljena i grubo mu skinuli odoru, otkrivajući golu stražnjicu i leđa. Iz jednog kuta prostorije, gdje se čuvao baš za tu svrhu, stariji đakon, brat Germar donio je čvrst vrbov prut, na čijem su kraju bili pričvršćeni debeli strukovi užeta s čvorovima, ojačani žicom. Pažljivo se namjestio, podigao visoko bič i snažno udario po Gottschalkovim leđima. Udarac biča odjeknuo je kroz utišani skup. Koža puna ožiljaka na Ivaninim leđima zadrhtala je. Meso je imalo vlastito sjećanje, oštrije od sjećanja uma. Brat Germar ponovno je podigao bič i udario još snažnije. Cijelo Gottschalkovo tijelo je protrnulo, ali je čvrsto stisnuo usnice i tako uskratio opatu Rabanu zadovoljstvo glasnog vapaja. Bič se iznova podigao i spustio, pa opet podigao i spustio, a Gottschalk se nije slomio. Nakon uobičajenih sedam udaraca bičem, brat Germar spustio je bič. Opat Raban ljutito mu je dao znak da nastavi. Uz izraz iznenađenja, brat Germar je poslušao. Još tri udarca, četiri, pet, a zatim se začuo užasan prasak jer je bič udario u kost. Gottschalk je zabacio glavu i urliknuo - snažan, jezovit krik koji razdire prolomio se iz samog središta njegova bića. Grozan zvuk lebdio je u zraku, a zatim ga je zamijenio dug drhtav jecaj. Opat Raban zadovoljno je klimnuo i dao znak bratu Germaru da prestane. Dok su Gottschalka podizali, a potom napola vodili a napola nosili iz dvorane, Ivana je primijetila bljesak bjeline usred crvenila na leđima. Bilo je to jedno od Gottschalkovih rebara koje se potpuno probilo kroz meso. Bolnica je bila neuobičajeno prazna, no dan je bio topao i bez vjetra, pa su starce i kronične bolesnike izveli van kako bi osjetili blagotvoran učinak sunca. Brat Gottschalk ležao je potrbuške na bolničkom krevetu, napola svjestan, a iz njegovih otvorenih rana curila je krv i natapala plahte. Brat Benjamin, samostanski liječnik, sagnuo se iznad njega i pokušavao zaustaviti krvarenje pomoću nekoliko lanenih zavoja, koji su već bili potpuno promočeni od krvi. Podigao je pogled kad je ušla Ivana. »Dobro. Došao si. Dodaj mi nekoliko zavoja s police.« Ivana se požurila udovoljiti zahtjevu. Brat Benjamin skinuo je stare zavoje, bacio ih na pod i stavio nove. Nakon samo nekoliko trenutaka i oni su bili potpuno promočeni. »Pomozi mi da ga pomaknem«, rekao je Benjamin. »Dok leži u tom položaju kost ga stalno ranjava. Moramo vratiti to rebro na mjesto, inače nikada nećemo zaustaviti krvarenje.« Ivana je stala na suprotnu stranu kreveta i vješto namjestila ruke, kako bi jednim brzim pokretom prema naprijed mogla vratiti kost na mjesto. »Sad polako«, rekao je Benjamin. »Iako je samo napola svjestan, to će ga ipak žestoko zaboljeti. Na moj znak, brate. Jedan, dva, tri!« Ivana je vukla, a brat Benjamin je gurao. Ponovno je potekla svježa krv; zatim je kost kliznula ispod razjapljene rane. »Deo, juva me!« Gottschalk je podigao glavu i počeo preklinjati izmučenim glasom, a zatim je glava pala natrag, a on se onesvijestio. Obrisali su krv spužvom i očistili Gottschalkove rane. »Pa, brate Ivane, što bismo sljedeće trebali učiniti?« Brat Benjamin ispitivao je Ivanu kad su završili. Brzo je odgovorila. »Trebalo bi primijeniti ljekovitu mast... crni pelin možda, pomiješan s nešto gorske metvice. Treba natopiti zavoje u vinski ocat i koristiti ih kao ljekovite obloge.« »Vrlo dobro.« Brat Benjamin je bio zadovoljan. »Dodat ćemo osim toga i malo ljupčaca, za zaštitu od infekcije.«

Radili su jedno uz drugo pripremajući otopinu, a prodoran miris tek zdrobljenih ljekovitih trava okružio ih je natapajući zrak. Kad su zavoji bili namočeni i pripremljeni, Ivana ih je dodala bratu Benjaminu. »Ti zamotaj«, rekao je, a zatim koraknuo unatrag i promatrao s odobravanjem dok je mlada naučnica čvrsto pritiskala ružnu ranu što je zjapila i vješto namještala zavoje. Prišao je pregledati pacijenta. Zamatanje je bilo savršeno — bolje u stvari nego što bi on zamotao. Usprkos tome, nije mu se sviđalo kako je brat Gottschalk izgledao. Njegova koža, hladna i vlažna na dodir, pobijelila je kao svježe ostrižena vuna. Disanje mu je bilo plitko, puls se jedva mogao napipati, a ipak je bio opasno ubrzan. Umrijet će, shvatio je brat Benjamin obeshrabreno, a odmah je uslijedila i nova misao: otac opat bit će bijesan. Raban je prekoračio svoje ovlasti u kapitulu i on sam je to sigurno znao; Gottschalkova smrt značit će i predbacivanje i neprilike. A ako bi vijest stigla do kralja Ludviga... pa, čak ni opati u samostanima nisu bili imuni na osudu i otpust iz službe. Brat Benjamin razmatrao je što bi se još moglo učiniti. Njegova farmakopeja, sve ljekovite biljke bile su beskorisne jer nije mogao propisati ništa što bi pacijent uzeo na usta, čak ni vodu koja bi nadopunila izgubljenu tekućinu, dok je pacijent ležao u besvjesnom stanju. Glas Ivana Engleskog trgnuo ga je iz sanjarenja: »Da zapalim vatru u žeravniku i stavim grijati kamenje?« Benjamin je iznenađeno pogledao svoju naučnicu. Okružiti pacijenta vrućim kamenjem zamotanim u flanel bio je uobičajen medicinski postupak zimi jer se znalo da hladnoća koja prodire do kostiju iscrpljuje snagu bolesnika, ali sad, bili su još topli dani kasne jeseni...? »Hipokratova rasprava o ranama«, podsjetila ga je Ivana. Dala mu je svoj prijevod genijalnog rada grčkog liječnika prije mjesec dana. Brat Benjamin se namrštio. Uživao je u liječenju, u granicama medicinskog znanja svoga doba bio je dobar liječnik. Ali nije bio novator; osjećao se ugodnije uz sigurne, poznate lijekove i nije bio sklon novim idejama i teorijama. »Šok iznenadne teške ozljede«, nastavila je Ivana s tek jedva primjetnim stupnjem nestrpljenja. »Prema Hipokratu, takva ozljeda može ubiti čovjeka hladnoćom koja izbija iznutra.« »Istina je da sam već vidio kako ljudi umiru iznenada nakon ozljede, iako se rane nisu činile smrtonosne«, rekao je brat Benjamin polako. »Deus vult, mislio sam, Božja volja...« Inteligentno lice mladog Ivana Engleskog gorilo je od iščekivanja, tražeći dopuštenje da nastavi. »U redu«, odobrio je brat Benjamin, »zapali žeravnik; bratu Gottschalku vjerojatno neće naškoditi, a možda mu i pomogne kako kaže bezbožnički liječnik.« Smjestio se na klupu, zahvalan što može malo odmoriti artritične noge dok je mlada energična naučnica jurila po sobi, podsticala vatru i slagala kamenje. Kad je kamenje bilo vruće, Ivana ga je zamotala u guste slojeve flanela i pažljivo složila oko Gottschalka. Dva najveća kamena stavila je ispod stopala i tako ih je malo podigla, slijedeći Hipokratove preporuke. Završila je prekrivajući sve laganom vunenom dekom koja je trebala zadržati toplinu. Nakon kratkog vremena, Gottschalkovi su očni kapci zatreperili; zastenjao je i počeo se micati. Brat Benjamin otišao je do kreveta. Gottschalkova koža ponovno je poprimila zdravu ružičastu boju, a i disanje je bilo normalnije. Brza provjera pulsa otkrila je snažne, pravilne otkucaje srca. »Neka je blagoslovljen Bog.« Brat Benjamin udahnuo je s olakšanjem. Nasmiješio se Ivanu Engleskom preko kreveta. Ima dar, pomislio je brat Benjamin s gotovo očinskim ponosom i tračkom zavisti. Od samog početka dječak je budio veliku nadu — zato je Benjamin i zatražio da bude njegov naučnik - ali nikada nije očekivao da će dospjeti tako daleko tom brzinom. Za samo nekoliko godina Ivan Engleski stekao je i usavršio vještine za koje je bratu Benjaminu bio potreban cijeli ljudski vijek. »Imaš dara za liječenje, brate Ivane«, rekao je blagonaklono. »Danas si nadmašio svog starog učitelja; uskoro te više neću imati što naučiti.« »Nemojte tako govoriti«, odgovorila je Ivana zabrinuto jer je zavoljela Benjamina. »Moram još

puno toga naučiti i ja to znam.« Gottschalk je ponovno zastenjao, stisnute usnice razmaknule su se i otkrile zube. »Počinje osjećati bol«, rekao je brat Benjamin. Radio je brzo i pripremio napitak od crnog vina i žalfije, u koji je ulio nekoliko kapi opijuma. Takav je pripravak zahtijevao krajnji oprez jer je u malim dozama mogao osigurati blaženo olakšanje kod neizdržljivih bolova, ali i ubiti, a razlika je ovisila isključivo o vještini liječnika. Kad je završio, brat Benjamin dao je šalicu punu do ruba Ivani, a ona ju je odnijela do kreveta i ponudila Gottschalku. Ponosno je odgurnuo lijek, iako je zbog iznenadnog pokreta povikao od boli. »Popij to, brate«, blago ga je korila Ivana i iznova prinijela šalicu do Gottschalkovih usnica. »Moraš ozdraviti ako se misliš ikada izboriti za slobodu«, dodala je šapćući zavjerenički. Gottschalk joj je uputio iznenađeni pogled. Uzeo je nekoliko malih gutljaja, a zatim je popio napitak brzo i žedno, baš poput čovjeka koji nakon naporna cjelodnevnog pješačenja po vrućini stigne do zdenca. Iza njih se iznenada začuo zapovjednički glas. »Nemojte polagati nadu u trave i napitke.« Okrenuvši se, Ivana je ugledala opata Rabana u pratnji oveće skupine braće. Spustila je šalicu i ustala. »Gospod dodjeljuje čovjeku život i čini ga zdravim. Jedino molitva može vratiti grešniku zdravlje.« Opat Raban dao je znak braći, a oni su tiho okružili krevet. Opat Raban poveo je molitvu za bolesne. Gottschalk se nije pridružio. Ležao je ne pomičući se, očiju zatvorenih kao da spava, iako je Ivana po njegovu disanju znala da nije zaspao. Njegovo će tijelo ozdraviti, pomislila je, ali ne i njegova ranjena duša. Ivanino srce suosjećalo je s mladim redovnikom. Razumjela je njegovo tvrdoglavo odbijanje da se pokori Rabanovoj tiraniji, sjećajući se i predobro vlastite žestoke borbe s ocem. »Sva slava i hvala Bogu.« Glas opata Rabana jasno se čuo iznad glasova ostale braće. Ivana se uključila u zahvaljivanje Bogu, ali je u svom umu zahvalila i bezbožničkom Hipokratu, idolopokloniku čije su se kosti pretvorile u prah davno prije Kristova rođenja, ali čija je mudrost premostila tolike godine kako bi izliječila jednog od Njegovih sinova. »Rana dobro zarasta«, uvjerila je Ivana Gottschalka kad mu je skinula zavoje i pripremila gola leđa za pregled. Od dana bičevanja prošla su dva tjedna, slomljeno rebro je zaraslo, a rubovi razjapljene rane uredno su srasli — iako će Gottschalk, kao i ona, ostatak života nositi ožiljke svog kažnjavanja. »Hvala za sav tvoj trud, brate«, odgovorio joj je Gottschalk, »ali sve će se to ponoviti jer je samo pitanje vremena kad će me opet kazniti bičevanjem.« »Samo ga izazivaš otvorenim prkosom. Bolje bi ti pomogao blaži pristup.« »Prkosit ću mu i zadnjim dahom svoga tijela. On je zao«, povikao je vatreno. »Jesi li ikada pomislio kako bi mu mogao reći da ćeš se odreći svog prava na zemlju u zamjenu za svoju slobodu?« upitala je Ivana. Dijete se posvećivalo samostanu zajedno s vrijednim darom u zemlji; ako bi redovnik kasnije otišao, zemlja bi u pravilu bila vraćena. »Zar misliš da mu to već nisam ponudio?« odgovorio je Gottschalk. »Nije njemu stalo do zemlje nego do mene, ili točnije, upokorenja moga tijela i moje duše. A to nikada neće dobiti, pa makar me zbog toga i ubio.« Bila je to dakle borba volje — borba u kojoj Gottschalk nikako nije mogao pobijediti. Bilo bi najbolje maknuti ga prije nego što se dogodi nešto užasno. »Razmišljala sam o tvom problemu«, rekla je Ivana. »Sljedećeg mjeseca se u Mainzu održava crkvena sinoda. Doći će svi biskupi Crkve. Ako podneseš molbu za otpuštanje, morat će je razmotriti — a njihova odluka ukinula bi odluku opata Rabana.« Gottschalk je odgovorio tužno: »Crkvena sinoda neće pobijati volju velikog Rabana Maura. Njegova je moć prevelika.« »Odluke opata, čak i nadbiskupa, i prije su se pobijale«, uvjeravala ga je Ivana. »A ti imaš

snažan razlog u činjenici da su te posvetili samostanu još u ranom djetinjstvu, prije nego što si dosegnuo razboritost. Pretražila sam knjižnicu i našla neke odlomke iz Jeronima koji podupiru takvo obrazloženje.« Izvukla je svitak pergamenta ispod odjeće. »Evo, pogledaj sam — sve sam zapisala.« Gottschalkove tamne oči oživjele su dok je čitao. Podigao je pogled uzbuđeno. »Ovo je izvrsno! Ni tucet Rabana ne bi moglo pobiti ovako dobro sastavljeno obrazloženje!« Ali tada su se ponovno navukli tamni oblaci. »Ali — nema načina da ja ovo predam na crkvenoj sinodi. On mi neće dopustiti izlazak niti na dan, a kamoli da odem u Mainz.« »Burchard, trgovac tkaninom, može molbu odnijeti umjesto tebe. Posao ga redovito dovodi ovamo. Dobro ga poznajem jer dolazi u bolnicu po lijek za svoju ženu koja boluje od glavobolja. Dobar je čovjek i može mu se povjeriti da molbu sigurno dostavi u Mainz.« Gottschalk je upitao sumnjičavo: »Zašto to radiš?« Ivana je slegnula ramenima. »Svaki bi čovjek trebao slobodno izabrati kakvim će životom živjeti.« A u sebi je dodala: A što se toga tiče, trebala bi tu slobodu imati i svaka žena. Sve se dogodilo prema planu. Kad je Burchard došao u bolnicu po lijek za svoju ženu, Ivana mu je dala molbu, a on ju je odnio sigurno spremljenu u torbu na sedlu. Nekoliko tjedana kasnije, u samostan je došao neočekivani posjetitelj, Otgar, biskup iz Triera. Nakon službenog pozdrava u vanjskom dvorištu, zatražio je da ga opat odmah primi u svojim prostorijama. Vijest koju je biskup donio bila je izvanredna: Gottschalk je izbavljen od svojih zavjeta. Smio je napustiti Fuldu kad god sam odluči. Odlučio je otići odmah jer nije htio ostati izložen Rabanovu opakom pogledu ni trenutak dulje nego što je bilo nužno. Pakiranje nije bilo problem; iako je cijeli život proveo u samostanu, Gottschalk nije imao ništa za ponijeti jer redovnici nisu smjeli imati nikakvo osobno vlasništvo. Brat Anselm, glavni samostanski kuhar, stavio je Gottschalku u jednu vreću nešto hrane za prve dane puta, i to je bilo sve. »Kamo ćeš otići?« pitala ga je Ivana. »U Speyer«, odgovorio je. »Tamo se udala moja sestra; mogu neko vrijeme ostati s njom. A onda... ne znam.« Borio se za svoju slobodu toliko dugo i beznadno da nijednog trenutka nije zastao i razmislio što će učiniti ako je ikada stvarno dobije. Nikada nije upoznao drugi život osim samostanskog; njegov siguran i predvidljiv ritam bio je jednako dijelom njegova bića kao i disanje. Iako je bio previše ponosan da bi to priznao, Ivana mu je u očima mogla pročitati nesigurnost i strah. Braća se nisu skupila na službenom ispraćaju jer ga je Raban zabranio. Jedino su se Ivana i nekolicina druge braće, čiji je opus manuum toga dana imao veze s vanjskim dvorištem, našla u trenutku odlaska u blizini vrata, te su ispratili Gottschalka iz samostana kao napokon slobodnog čovjeka. Ivana ga je promatrala dok je odlazio cestom, a njegov je visok i mršav lik postajao sve manji i manji i na kraju je nestao na horizontu. Hoće li biti sretan? Ivana se nadala da hoće. Ipak, činilo se da mu je sudbina odredila uvijek težiti za nečim što nema, odabirati najtrnovitiji i najteži put. Molit će za njega kao i za sve druge tužne i izmučene duše koje same moraju putovati dugim cestama.

16 Na Dan svih svetih, redovnici iz Fulde okupilo se u vanjskom dvorištu povodom separatio leprosorum, svečane liturgije povodom odvajanja gubavaca iz društvene zajednice. Ove godine otkriveno je sedam takvih nesretnika u predjelu oko Fulde, četiri muškarca i tri žene. Jedan je bio dječak kojem nije bilo više od četrnaest godina, a znakovi bolesti još uvijek su bili nejasni; jedna je bila starica od šezdeset i više godina, čije su oči bez kapaka, kao i otpale usnice i prsti svjedočili o uznapredovalom stupnju bolesti. Svi su bili zamotani u crne mrtvačke ponjave, a utjerali su ih poput stada u vanjsko dvorište, gdje su se skupili u jadnu malu družbu. Braća su se približavala svečanoj povorci. Prvi je dolazio opat Raban, ponosno uspravljen pokazujući svu čast opatskog položaja. S njegove desne strane hodao je prior Joseph, a s njegove lijeve biskup Otgar. Iza njih stupala su ostala braća prema slijedu starješinstva. Dvojica fratara laika činila su kraj povorke, a gurala su kolica natovarena zemljom s groblja. »Ovim vam zabranjujem ulazak u crkvu, mlin, pekaru, na tržnicu i druga mjesta gdje se skupljaju ljudi.« Opat Raban obratio se gubavcima svečanom ozbiljnošću. »Zabranjujem vam upotrebu gradskih cesta i staza. Zabranjujem vam da priđete bilo kojoj živoj osobi ako najprije niste pozvonili zvonom i upozorili ih. Zabranjujem vam da dodirujete djecu ili im bilo što dajete.« Jedna od žena počela je jaukati. Dvije tamne vlažne krpice umrljale su prednji dio iznošene vunene haljine. Bila je majka i dojila je, pomislila je Ivana. Gdje je njezina beba? Tko će se brinuti o njoj? »Zabranjujem vam da jedete i pijete u bilo čijem društvu, osim društva drugih gubavaca«, nastavio je opat Raban. »Zabranjujem vam da ikada perete ruke ili lice ili bilo koji predmet koji upotrebljavate na obali rijeke, bilo kojem izvoru ili potoku. Zabranjujem vam spolne odnose s vašim bračnim drugovima ili bilo kojim drugim osobama. Zabranjujem vam rađanje djece i dojenje.« Ženino tjeskobno jaukanje pojačalo se, a suze su se slijevale niz lice prekriveno gnojnim čirevima. »Kako se zoveš?« Opat Raban obratio se ženi na pučkom jeziku jedva skrivajući razdraženost. Njezino nedolično pokazivanje osjećaja remetilo je dobro uređen sklad obreda, kojim je Raban htio ostaviti dubok dojam na biskupa. Postalo je očigledno da je Otgar došao u Fuldu ne samo zato da donese vijest o Gottschalkovu izbavljenju, nego i zato da promatra opata i izvijesti o njegovu upravljanju samostanom. »Madalgis«, izgovorila je žena govoreći kroz začepljen nos. »Molim vas, gospodaru, moram otići kući jer me čeka četvero djece bez oca koja trebaju dobiti svoj ručak.« »Nebo će se pobrinuti za nevinu dječicu. Griješila si, Madalgis i Bog ti je nanio bol«, objasnio je Raban s hinjenom strpljivošću, kao da se obraća djetetu. »Ne smiješ plakati, nego trebaš zahvaliti Bogu jer ćeš patiti manje u životu koji slijedi.« Madalgis je stajala zbunjeno, kao da nije bila sigurna je li dobro čula. Zatim joj se lice zgrčilo i ponovno je zaplakala, sada još glasnije nego prije, a cijelo joj se lice zacrvenjelo, od vrata do korijena kose. To je čudno, pomislila je Ivana. Raban je okrenuo ženi leđa. »De profundis clamavi ad te, Domine...« Započeo je molitvu za mrtve. Braća su se priključila, a njihovi glasovi spojili su se u jednozvučju. Ivana je mehanički oblikovala riječi, napeto promatrajući Madalgis. Kad je završio s molitvom, Raban je započeo sa zaključnim dijelom obreda, u kojem će se svaki od gubavaca jedan za drugim zvanično odvojiti od svijeta. Stao je ispred prvog gubavca, četrnaestogodišnjaka na kojem su se znakovi bolesti jedva vidjeli. »Sis mortuus mundo, vivens iterum Deo«, rekao je opat Raban. »Budi mrtav za cijeli svijet, a živi samo u očima Boga.« Dao je znak

bratu Magenardu koji je zaronio lopatu u kolica, zagrabio malu hrpu zemlje s groblja i bacio je na dječaka, posipajući mu odjeću i kosu. Taj se obred ponovio pet puta, a svaki put je završio na isti način, posipanjem zemljom. Kad je došao red na Madalgis, pokušala je pobjeći, ali su joj dvojica fratara laika zapriječila put. Raban joj je uputio mrk pogled. »Sis mortus mundo, vivens iter —« »Stanite!« povikala je Ivana. Opat Raban je zastao. Svi su se okrenuli kako bi otkrili izvor ovog nečuvenog prekida. Dok su je svi gledali, Ivana je prišla Madalgis i brzo i vješto je pregledala. Zatim je pogledala opata Rabana. »Oče, ova žena nije gubavac.« »Što?« Raban se borio obuzdati svoju ljutnju, kako je biskup ne bi zamijetio. »Ove rane nisu gubave. Vidite li boju njezine kože, koju hrani krv? Ove bolne rane na koži nisu zarazne; mogu se izliječiti.« »Ako nije gubava, od čega su nastali ti čirevi?« Raban je zahtijevao odgovor. »Moglo bi biti više uzroka. Teško je reći bez daljnjeg pregleda. Ali kakav god da je razlog, jedno je sigurno: nije guba.« »Bog je obilježio ovu ženu vidljivim znacima grijeha. Ne smijemo se opirati Njegovoj volji!« »Ona je obilježena, ali ne gubom«, odgovorila je Ivana nepopustljivo. »Bog nam je dao znanje pomoću kojeg možemo raspoznati one koje je On odabrao da nose taj teret i one koje On nije odabrao. Hoće li On biti sretan ako predamo živoj smrti nekoga koga On sam nije odabrao?« Bio je to domišljat zaključak. Raban je obeshrabreno primijetio da su i drugi bili ganuti onim što su čuli. »Kako ćemo znati jesi li točno protumačila znakove Božje volje?« usprotivio se. »Je li tvoj ponos tako velik da bi žrtvovala i svoju braću — da bismo pomogli ovoj ženi, moramo sve dovesti u opasnost.« Ovo je izazvalo bučne zabrinute povike. Ništa drugo, osim nezamislivih muka pakla, nije moglo potaknuti veće gnušanje, odvratnost i strah nego guba. Uz glasan jauk, Madalgis se bacila pred Ivanine noge. Pratila je raspravu bez razumijevanja jer su Ivana i Raban govorili latinski, ali je uspjela razabrati da se Ivana zauzela za nju, kao i da rasprava ne ide u dobrom smjeru. Ivana ju je lagano dodirnula po ramenu, da je umiri i utješi. »Nitko od braće ne mora se izložiti riziku, osim mene. Uz vaše dopuštenje, oče, otići ću s njom kući i ponijeti lijekove koji bi mogli biti nužni.« »Sam? Sa ženom?« Rabanove obrve podigle su se od pobožnog zgražanja. »Ivane Anglikuse, tvoja je namjera možda bezazlena, ali još uvijek si mladić i podložan si niskim strastima tijela, a moja je dužnost, kao tvog duhovnog oca, da te od njih zaštitim.« Ivana je otvorila usta da mu odgovori, a zatim ih je razočarano zatvorila. Nitko nije mogao biti sigurniji da ga žena neće dovesti u iskušenje od nje same, ali nije bilo načina kako bi to objasnila Rabanu. Iza nje se začuo hrapav glas brata Benjamina. »Ja ću pratiti brata Ivana. Star sam i za mene je odavno prošlo vrijeme takvih iskušenja. Oče, možete vjerovati bratu Ivanu kad kaže da žena nije gubava jer kad on govori s takvom sigurnošću, sigurno nije u krivu. Njegova vještina u takvim pitanjima je golema.« Ivana mu je dobacila zahvalan pogled. Madalgis je stajala u njezinoj blizini, a njezino se zavijanje ublažilo i pretvorilo u prigušeno cmizdrenje zahvaljujući Ivaninu dodiru ohrabrenja. Opat Raban je oklijevao. Ono što je zaista htio, bilo je dobro izbatinati Ivana Engleskog zbog drskog neposluha. Ali promatrao ga je biskup Otgar. Raban se nije smio pokazati nepopustljivim ili nemilostivim. »U redu«, rekao je preko volje. »Brate Ivane, nakon večernje službe ti i brat Benjamin možete poći s ovom grešnicom i učiniti što je moguće, uz Božju volju, da je izliječite od njezinih rana.« »Hvala vam, oče«, rekla je Ivana. Raban je nad njima načinio znak križa. »Neka vas Bog u svojoj milostivoj dobroti zaštiti od zla.«

Mazga koja je nosila torbe s medicinskim potrepštinama klipsala je spokojno, potpuno ravnodušna prema suncu koje je zalazilo. Madalgisina koliba bila je udaljena nekih osam kilometara; ovakvim tromim korakom teško da će stići prije mraka. Ivana je nestrpljivo podbadala mazgu. Kako bi je odobrovoljila, životinja bi napravila pet ili šest brzih koraka u nizu, a zatim bi ponovno nastavila ranjivim korakom. Dok su hodali, Madalgis je čavrljala od prevelikog uzbuđenja koje obično slijedi iza pretrpljene strave. Ivana i Benjamin saznali su cijelu njezinu tužnu priču. Usprkos bijednom izgledu, ona nije bila kmetica nego slobodna žena, čiji je muž bio neovisan vlasnik vlastelinskog imanja veličine dvanaest hektara. Nakon muževe smrti pokušala je uzdržavati svoju obitelj radeći na zemlji, ali je iznenada lišena prava na ovaj herojski napor zahvaljujući njezinu susjedu lordu Ratholdu, koji je žudio prigrabiti imanje. Lord Rathold izvijestio je o njezinu radu opata Rabana, koji joj je pod prijetnjom izopćenja iz crkve zabranio da ikada više uzme u ruke motiku ili drugi alat ratara. »Bezbožno je da žena radi posao muškaraca«, rekao joj je. Suočena s gladovanjem, Madalgis je bila prisiljena prodati imanje i kuću lordu Ratholdu za djelić stvarne vrijednosti, a zauzvrat je dobila tek nekoliko solida, sićušnu kolibu u obližnjem naselju i maleni pašnjak za krave. Počela se baviti proizvodnjom sira; tako je uspjela stvoriti ono najpotrebnije za održavanje života, razmjenjujući plodove svoga rada za drugu hranu i potrepštine. Čim je ugledala svoj dom, Madalgis je sretno uskliknula i potrčala naprijed, brzo nestajući u kućici. Ivana i brat Benjamin slijedili su je i nakon nekoliko minuta stigli i pronašli je prekrivenu zadihanom djecom, a svi su se smijali, plakali i pričali u isto vrijeme. Kad su ugledala dvojicu redovnika, djeca su prestrašeno vrisnula i okružila Madalgis zaštitnički, bojeći se da će je opet odvesti. Madalgis je razgovarala s njima, a onda su se ponovno nasmijali, iako su radoznalo promatrali dvojicu stranaca. Ušla je jedna žena, noseći u svakoj ruci po jednu bebu. Uljudno se naklonila redovnicima, a zatim je prošla pokraj njih i dala jedno dojenče Madalgis, koja ga je veselo uzela u ruke i odmah stavila na prsa, gdje je počelo gladno sisati. Činilo se da je druga žena bila starija gospođa od možda pedeset ili više godina, ali kad ju je Ivana bolje pogledala, shvatila je da usprkos izmučenu licu izboranom od briga ne može biti tako stara — možda je imala dvadeset devet ili trideset godina. Dojila je i Madalgisinu bebu, zajedno sa svojom, shvatila je Ivana. Suosjećala je s njom kad je primijetila kapanje mlijeka iz dojki, obješen trbuh i nezdravo bljedilo njezine kože. Ivana je već vidjela te simptome: žene bi često rodile prvo dijete u dobi od trinaest ili četrnaest godina, a tad bi nastavile živjeti u stanju doslovno beskonačnih trudnoća, rađajući jedno dijete za drugim s turobnom pravilnošću. Nije bilo neobično da žena tijekom života ima iza sebe dvadeset ili više trudnoća — iako su neke neizbježno trajale kratko jer bi završile spontanim pobačajem. U vrijeme kad bi žena ušla u razdoblje promjene - ako ga je uopće i doživjela jer je rađanje djece nosilo i značajne opasnosti - njezino je tijelo bilo istrošeno, a njezin duh slomljen od iscrpljenosti. Ivana je odlučila da će joj pripraviti sredstvo za jačanje od praha hrastove kore i žalfije, kako bi žena bar malo ojačala prije nadolazeće zime. Madalgis je porazgovarala sa svojim najstarijim djetetom, mršavim i visokim dječakom od dvanaest ili trinaest godina. Izišao je i vratio se nakon minute noseći hljeb kruha i grumen sira prošaran plavom bojom te ponudio Ivanu i brata Benjamina. Brat Benjamin je uzeo kruh, ali je odbio sir jer je bilo očigledno da je bio pokvaren i pljesniv. Ivani se sir također gadio, ali je htjela odobrovoljiti dječaka pa je otkinula komadić i stavila ga u usta. Na njezino iznenađenje, imao je divan okus - oštar, bogat, neočekivano ukusan - daleko bolji od bilo kojeg sira koji se ikada našao na stolovima u Fuldi. »Dakle, slastan je.« Dječak se nacerio. »Kako se zoveš?« upitala ga je.

»Arn«, odgovorio je sramežljivo. Dok je jela, Ivana je promatrala prostor oko sebe. Madalgisin dom bio je malena koliba bez prozora, grubo sastavljena od prekriženih letvi ožbukanih blatom, čiji su prazni prostori bili ispunjeni slamom i lišćem. Bilo je velikih otvora na zidovima, kroz koje je sad ulazio hladni noćni zrak i skupljao dim iznad ognjišta u zagušljivi oblak. U jednom kutu nalazio se zaklon za životinje; za mjesec dana Madalgis će tamo uvesti krave da zajedno s njima provedu zimu - među siromašnima ovo je bila uobičajena praksa. Tako nisu samo štitili dragocjene životinje, nego su u svoje domove uvodili i prijeko potreban dodatan izvor topline. Nažalost, osim tjelesne topline, životinje su donosile i gamad: krpelje, parazite, buhe i cijelo mnoštvo drugih nametnika koji su se uvlačili u rogoz na podu i slamu na slamaricama. Većina siromašnog stanovništva bila je prekrivena bolnim ugrizima i osipima, a bila je to činjenica zabilježena u mjesnim crkvama, na čijim su se zidovima vidjeli grafički prikazi Joba čije je tijelo bilo prekriveno čirevima, a on je svoje rane strugao nožem. Neki su ljudi — a Ivana je sumnjala da je i Madalgis jedna od njih — s vremenom razvili neobično snažne reakcije na ugrize tih insekata. Njihova koža bi najprije nabubrila, zatim bi nastale velike rane, koje je dodatno iritirala odjeća izrađena od grube i ne baš čiste vune, a na koncu bi buknule gnojne rane. Testiranje Ivanine dijagnoze moralo je, međutim, pričekati jer je već bio mrkli mrak. Sutra, rekla je Ivana sama sebi dok se spremala zaspati, sutra ćemo početi. Sljedećeg dana očistili su malu kolibu od poda do stropa. Stari rogoz koji je prekrivao pod bio je izbačen van, a zemljani pod je savršeno pometen, izglađen i poravnat. Slamarice su spaljene, a napravljene su nove od dobre, svježe slame. Zamijenili su čak i krov od trstike koji se uleknuo, a počeo je i trunuti od starosti. Najteže je bilo uvjeriti Madalgis da se okupa. Kao i svi drugi ljudi, ona se redovito umivala, prala je ruke i noge, ali ideja potpunog uranjanja tijela bila joj je čudna, pa čak i opasna. »Dobit ću dizenteriju i umrijeti!« zavijala je. »Dobit ćeš je ako se ne okupaš«, odgovorila je Ivana odlučno. »Život gubavaca je živa smrt.« Hladni vjetrovi Herbistmanotha12 učinili su maleni potok koji je tekao iza naselja prehladnim za kupanje. Morali su dovući vodu i zagrijati je iznad vatre nad ognjištem, a zatim usuti u kacu za pranje rublja. Dok su dvojica redovnika stajala okrenutih leđa, Madalgis se spustila u kacu uz dosta strepnje, a zatim je oprala tijelo sapunom i vodom. Nakon kupke Madalgis je obukla čistu novu haljinu koju je Ivana pribavila od brata Conrada, pivničara, koji ju je zamijenio za neku buduću potrebu. Bila je izrađena od čvrstog lana i dovoljno topla da Madalgis može prezimiti u njoj, a ipak puno mekša i manje iritantna od vune. Okupana i očišćena, u kući gdje više nije bilo nametnika i koja je sjala od poda do stropa, Madalgisino stanje odmah se počelo popravljati. Njezine rane su se sušile i počeli su se javljati znakovi ozdravljenja. Brat Benjamin bio je oduševljen. »Bio si u pravu!« rekao je Ivani. »To nije bila guba! Moramo se vratiti i pokazati drugima!« »Još nekoliko dana«, rekla je Ivana oprezno. Nije smjelo biti ni najmanje sumnje u ozdravljenje kad se vrate. »Pokaži mi još jedan«, molio je Arn. Posljednjih nekoliko dana podučavala je dječaka Bedeovoj klasičnoj metodi računanja prstima, a on je dokazao da je sposoban i marljiv učenik. »Prvo mi moraš pokazati da si zapamtio sve što si već naučio. Što ovi predstavljaju?« Podigla je zadnja tri prsta na lijevoj ruci. »Jedinice«, rekao je dječak bez oklijevanja. »A ovi« - pokazao je na njezin lijevi palac i kažiprst 12

Mjesec studeni (nap. prev.).

— »su desetice.« »Dobro. A na desnoj ruci?« »Ovi predstavljaju stotine, a ovi tisuće.« Podizao je odgovarajuće prste kako bi ilustrirao rečeno. »Odlično, koje brojeve želiš upotrijebiti?« »Dvanaest jer imam toliko godina. I« — promislio je trenutak — »tri stotine šezdeset pet jer toliko ima dana u godini!« rekao je ponosan što može pokazati još nešto što je naučio. »Dvanaest puta tri stotine šezdeset pet. Da vidimo...« Ivanini prsti brzo su se pomicali i izračunali zadano. »To je četiri tisuće tri stotine i osamdeset.« Arn je zapljeskao od oduševljenja. »Pokušaj ti«, rekla je Ivana ponavljajući račun još jednom, polako, kako bi on imao dovoljno vremena oponašati svaki pokret. Zatim ga je pustila da sam izračuna. »Izvrsno!« rekla je kad je završio. Arn se nacerio, oduševljen igrom i pohvalom. Zatim se njegovo okruglo malo lice uozbiljilo. »Koliko daleko se može ići?« upitao je. »Možeš li isto učiniti sa stotinom i tisućom? S tisućom... i još jednom tisućom?« Ivana je klimnula glavom. »Samo dotakneš ovako prsni koš... vidiš? Tako ćeš dobiti desetke tisuća. A ako dotakneš bedro, ovako, stotine tisuća. Dakle« - prsti su joj se ponovno pomicali — »tisuću sto puta dvije tisuće tristo je... dva milijuna petsto trideset tisuća!« Arnove oči raširile su se od čuđenja. Brojevi su bili tako veliki da ih je jedva mogao pojmiti. »Pokaži mi još jedan!« molio je. Ivana se nasmijala. Uživala je podučavati dječaka jer je žedno upijao znanje. Podsjećao ju je na nju kad je bila dijete. Koja šteta, pomislila je, što je ovakva sjajna zraka inteligencije bila predodređena ugasiti se u tami neobrazovanja. »Ako bih to mogla urediti«, upitala je, »bi li volio učiti u samostanskoj školi? Mogao bi tamo nastaviti učenje — ne samo brojeva, mogao bi također naučiti čitati i pisati.« »Čitati i pisati?« ponovio je Arn čudeći se. Takve izvanredne sposobnosti bile su namijenjene samo za svećenike i visoko plemstvo, a ne takve kao što je bio on. Upitao ju je uznemireno: »Da li bih morao postati redovnik?« Ivani je to pitanje bilo zabavno. Arn je dosegnuo dob kad se dječaci počinju snažno zanimati za suprotan spol; ideja kreposnog života bila mu je dakako odbojna. »Ne«, rekla je. »Učio bi u Javnoj školi za učenike laike. Ali to bi značilo otići od kuće i živjeti u samostanu. I morao bi puno učiti jer je učitelj jako strog.« Arn nije oklijevao ni trenutka. »O da! Da, molim vas!« »U redu. Sutra se vraćamo u Fuldu. Tada ću razgovarati s učiteljem.« »Napokon!« Brat Benjamin uzdahnuo je s olakšanjem. Ravno ispred njih, na mjestu gdje se pošljunčana cesta spajala s horizontom, pomaljali su se sivi zidovi Fulde, a u njihovoj pozadini dva tornja samostanske crkve. Mala skupina putnika prošla je zamoran put od Madalgisine kolibe, a hladnoća i vlaga pogoršali su Benjaminov reumatizam, zbog kojeg je svaki korak bio mučenje. »Uskoro ćemo stići«, rekla je Ivana. »Moći ćete podići noge ispred žeravnika u toploj sobi najkasnije za sat vremena.« U daljini se čulo udaranje po daskama koje je najavljivalo njihov dolazak - nitko nije mogao prići vratima Fulde nenajavljen. Kad je začula zvuk, Madalgis je prestrašeno stisnula svoju bebu. Bio je to jedini način da je Ivana i Benjamin uvjere da se vrati u samostan: napokon je pristala pod uvjetom da je prate njezina djeca. Braća su se okupila u vanjskom dvorištu da ih dočekaju poredana svečano u slijedu starješinstva, s opatom Rabanom na čelu koji se uspravan, srebrnaste boje kose isticao ispred svih. Madalgis je prestrašeno ustuknula i sakrila iza Ivane. »Priđi«, rekao je opat. »U redu je, Madalgis«, uvjerila ju je Ivana. »Učini kako je rekao otac Raban.« Madalgis je krenula naprijed i stala drhteći usred neobičnog društva. Čujan uzdah čuđenja

prošao je između redova braće kad su je ugledali. Otvoreni čirevi, čvorići i rane nestali su; ostalo je tek nekoliko osušenih tragova zacjeljivanja, a od sunca potamnjela koža njezina lica i ruku izgledala je čisto i čvrsto, sjajeći od zdravlja. Nije moglo biti daljnjih dvojbi: čak i oni neiskusni mogli su utvrditi da žena ispred njih nije bolovala od gube. »O, predivna li znaka milosti Božje!« uzviknuo je biskup Otgar sa strahopoštovanjem. »Poput Lazara, izliječila se od smrti i vratila u život!« Braća su okružila malu skupinu putnika i pobjedonosno ih povela do crkve. Ivanino izlječenje Madalgis smatralo ravnim čudu. Cijela je Fulda odzvanjala od pohvala Ivanu Engleskom. Kad je jedne noći u snu umro postariji brat Aldwin, jedan od dvojice svećenika zajednice, među braćom nije bilo sumnje tko bi ga trebao naslijediti. Međutim, opat Raban je bio drugog mišljenja. Ivan Engleski bio je po svojoj prirodi previše smion i preuzetan za njegov ukus. Rabanu se više sviđao brat Thomas, koji je po općem mišljenju bio manje nadaren, ali zato daleko predvidljiviji — a to je bila kvaliteta koju je Raban cijenio. Dakako, u obzir je trebalo uzeti i biskupa Otgara. Biskup je znao da je Gottschalk jedva izbjegao smrti zbog bičevanja, što je bio događaj koji je bacio loše svjetlo na Rabanovo upravljanje opatijom. Ako bi sad Raban preskočio Ivana Engleskog u korist slabije kvalificiranog brata, mogla bi se pojaviti i druga pitanja o njegovoj sposobnosti vođenja opatije. A ako bi kralj dobio nepovoljno izvješće o njegovu radu, mogao bi ga maknuti s položaja opata — ishod kakav nije mogao zamisliti. Najbolje bi bilo da bude razborit u izboru svećenika, odlučio je Raban — barem zasad. Na sastanku redovničke zajednice je objavio: »Kao vaš duhovni otac, imam pravo imenovati svećenika iz vaših redova. Nakon duge molitve i razmišljanja, odlučio sam imenovati brata koji izvrsno odgovara tom položaju zahvaljujući vrlini znanja i mudrosti: brata Ivana Engleskog.« Začuo se tihi žamor odobravanja među braćom. Ivana je pocrvenjela od uzbuđenja. Ja, svećenik! Dopustit će joj bavljenje svetim obredima, dijeljenje svetih sakramenata! Bila je to najveća ambicija njezina oca, a namijenio ju je Mateju a nakon Matejeve smrti Ivanu. Kakva će to ironija biti ako se njegova ambicija na kraju ostvari kroz njegovu kćer! Sjedeći s druge strane prostorije, brat Thomas je mrko zurio u Ivanu. To svećeničko mjesto je moje, pomislio je gorko. Ja sam bio Rabanov izbor; nije li mi sam rekao prije samo nekoliko tjedana ? To što je Ivan Engleski izliječio onu ženu s gubom sve je promijenilo. Pomisao ga je dovodila do bjesnila. Madalgis je bila nitko, kmet, ili tek malo bolje od toga. Zašto je jednostavno nisu poslali u lazaret — gdje bi živjela ili umrla, posve svejedno. To što će čast biti dodijeljena Ivanu Engleskom, za njega je bila gorka patnja. Thomas ga je mrzio od samog početka - mrzio je njegovu oštroumnost, čije je ubode često osjećao na sebi, mrzio je lakoću kojom je Ivan svladavao gradivo. Učenje nije za Thomasa bilo tako lako. On je morao ropski prionuti kako bi naučio latinske oblike i mučiti se da zapamti poglavlja Pravilnika. Ipak, ono što je Thomasu nedostajalo u izvrsnosti nadoknađivao je upornošću, a u svojim nastojanjima puno je uložio u vidljive oblike vjere. Kad bi završio s jelom, Thomas bi uvijek položio nož i vilicu okomito u počast blagoslovljenom križu. Nikada nije ispijao vino naiskap kao drugi, nego ga je pun poštovanja dijelio na tri po tri gutljaja, pobožno tumačeći Sveto trojstvo. Ivan Engleski nije se zamarao takvim pobožnim postupcima. Thomas je bijesno promatrao svog suparnika, koji je izgledao poput anđela s aureolom od bijelozlatne kose. Neka ga pakao osuši svojim plamenom, njega i od Boga prokletu utrobu koja ga je rodila. Refektorij, blagovaonica za redovnike, bila je prostorija kamenih zidova, široka dvanaest, a duga trideset metara, a izgrađena je tako velika da bi mogla primiti svih tri stotine i pedeset redovnika iz Fulde odjednom. Imala je sedam visokih prozora na južnom zidu i šest na sjevernom, te je dobivala direktno sunčevo svjetlo cijele godine, što ju je činilo jednom od najvedrijih zgrada u samostanu. Široke drvene traverze i podrožnici koji su podupirali krovne ograde bili su živopisno oslikani scenama iz života Bonifacija, sveca zaštitnika Fulde; oni su pridonosili ozračju vedrine i svjetlosti, pa je tako prostorija bila jednako vesela i ugodna u ovim hladnim kratkim danima

Heilagmanotha, baš kao i usred ljeta. Bilo je podne, braća su bila okupljena na ručku u blagovaonici, prvom od dva dnevna obroka. Opat Raban sjedio je za dugim stolom oblika slova u, koji se nalazio na sredini istočnog zida, dvanaestorica braće sjedila su s njegove lijeve i desne strane, poput Kristovih apostola. Na dugim stolovima od dasaka nalazili su se jednostavni tanjuri, a u njima kruh, mahunjače i sir. Miševi su tapkali po zemljanom podu u potrazi za mrvicama hrane. U skladu s Pravilnikom Sv. Benedikta, braći nije bio dopušten razgovor za vrijeme objeda. Strogu tišinu prekidalo je jedino zveckanje metalnih noževa i šalica i glas lektora za taj tjedan, koji je stajao za propovjedaonicom i čitao iz Psalama ili Života očeva. »Dok smrtno tijelo blaguje zemaljsku hranu«, volio je reći opat Raban, »neka i duša ima koristi od duhovne hrane.« Regula taciturnitis, ili pravilo tišine, bilo je ideal kojem su svi težili, ali su ga rijetki postizali. Braća su razradila savršen sustav znakova ruku i gesta lica pomoću kojeg su razgovarali za vrijeme jela. Na ovaj način mogli su se voditi cijeli razgovori, naročito kad je lektor bio loš kao toga dana. Brat Thomas čitao je hrapavim glasom s teškim naglaskom i u potpunosti promašivao pjevnu poeziju Psalama; potpuno nesvjestan svojih nedostataka, Thomas je čitao glasno, a njegov je glas vrijeđao uši braće. Opat Raban često je pozivao brata Thomasa da čita, a više je volio pozvati njega nego vještije čitače jer je tvrdio da »presladak glas doziva demone u srca«. »Pst.« Tiho dozivanje privuklo je Ivaninu pažnju. Podigla je pogled s tanjura i ugledala brata Adalgara koji joj je davao znak preko stola. Podigao je četiri prsta. Broj je označavao poglavlje iz Pravilnika Sv. Benedikta, često sredstvo ovakve bratske komunikacije, sklone zagonetnim aluzijama i okolišanju. Ivana se sjetila prvih redaka četvrtog poglavlja: »Omnes supervenientes hospites tamquam Christus suscipiantur«, bilo je zapisano. »Neka svi koji dođu budu primljeni poput Krista.« Ivana je odmah shvatila što joj je brat Adalgar htio reći. U Fuldu je došao posjetitelj — netko važan, inače se brat Adalgar ne bi potrudio spomenuti ga. U Fuldu je dolazilo desetak posjetitelja na dan, bogatih i siromašnih, hodočasnici odjeveni u krzno i siromasi u dronjcima, umorni putnici koji su dolazili znajući da ih neće otjerati, da će ovdje naći odmor, konak i hranu prije nastavka puta. Ivanina znatiželja bila je pobuđena. »Tko?« odgovorila je blago podižući obrve. U tom trenutku opat Raban dao je znak i braća su istodobno ustala, svrstavajući se prema slijedu starješinstva. Dok su izlazili iz blagovaonice, brat Adalgar okrenuo se prema njoj. »Parens«, dao je znak rukom i pokazao posebno značajno prema njoj. »Tvoj roditelj.« Mirnim odmjerenim korakom i s blagim izrazom lica koji je priličio redovniku iz Fulde, Ivana je slijedila braću iz blagovaonice. Ništa u njezinom vanjskom izgledu nije odavalo duboku uznemirenost. Je li brat Adalgar bio u pravu? Zar je jedno od njezinih roditelja zaista u Fuldi? Majka ili otac? Parens, rekao je Adalgar, dakle moglo je biti jedno ili drugo. Što ako je to bio otac? On neće očekivati nju, nego njezina brata Ivana. Ta je pomisao uplašila Ivanu. Ako njezin otac otkrije njezinu prevaru, sigurno će je obznaniti. Možda je ipak došla majka. Gudrun ne bi izdala njezinu tajnu. Ona bi shvatila da bi takvo otkriće stajalo Ivanu života. Mama. Prošlo je deset godina otkako ju je Ivana vidjela, a rastale su se na ružan način. Iznenada je, više od svega, Ivana poželjela vidjeti Gudrunino poznato voljeno lice, željela ju je zagrliti i osjetiti njezin zagrljaj, željela je čuti kako govori melodičnim ritmom svojeg drevnog jezika. Brat Samuel, koji je primao goste, presreo ju je dok je izlazila iz blagovaonice. »Oslobođen si svih dužnosti danas poslijepodne; netko te je došao posjetiti.« Rastrgana između nade i straha, Ivana nije ništa rekla. »Nemoj izgledati tako ozbiljno, brate; nije po tvoju besmrtnu dušu došao Sotona.« Brat Samuel srdačno se nasmijao. Bio je dobrodušan i prijazan čovjek koji je volio šale i smijeh. Opat Raban ga je godinama oštro kažnjavao zbog takvih neduhovnih odlika, a na koncu je odustao i imenovao ga

domaćinom za goste, čiji je posao bio ovozemaljska dužnost dočekivanja i brige o njima, što je bratu Samuelu savršeno odgovaralo. »Tvoj otac je ovdje«, rekao je Samuel veselo, sretan što može prenijeti takve dobre vijesti, »i čeka te u vrtu da te pozdravi.« Strah je razbio Ivaninu masku samosvladavanja u krhotine. Koraknula je unatrag, tresući glavom. »Ne želim ga vidjeti... ne mogu.« Osmijeh je nestao s usnica brata Samuela. »Hajde, brate, nisi to stvarno tako mislio. Tvoj je otac prevalio dug put od Ingelheima da bi razgovarao s tobom.« Morat će ponuditi nekakvo objašnjenje. »Između nas je zla krv. Mi... svađali smo se prije mog odlaska.« Brat Samuel stavio je ruku oko njezinih ramena. »Razumijem«, rekao je suosjećajno. »Ali on je tvoj otac i prešao je dug put. Bit će to čin milosrđa ako razgovaraš s njim, barem kratko.« Ivana nije bila u stanju proturječiti, pa je šutjela. Brat Samuel shvatio je to kao pristanak. »Dođi. Odvest ću te k njemu.« »Ne!« Stresla je sa sebe ruku kojom ju je zagrlio. Brat Samuel bio je zapanjen. Ovako se nije razgovaralo s domaćinom, jednim od sedam vršitelja posebnih dužnosti u samostanu. »Tvoja duša je u nevolji, brate«, rekao je oštro. »Potrebno ti je duhovno vodstvo. Sutra ćemo raspravljati o ovome na sastanku zajednice.« Što mogu učiniti? Ivana je razmišljala obeshrabreno. Bit će teško, ako ne i nemoguće, sakriti od oca njezin pravi identitet. Ali i rasprava na sastanku redovničke zajednice može biti pogubna. Nije bilo nikakvog opravdanja za njezino ponašanje. Kad bi je proglasili nepokornom kao Gottschalka... »Oprosti mi, Nonnuse« — upotrijebila je način obraćanja koji je iskazivao poštovanje prema starijem bratu — »zbog pomanjkanja umjerenosti i poniznosti. Iznenadio si me, a u svojoj zbunjenosti zaboravila sam svoju dužnost prema tebi. Molim te za oprost, najponiznije.« Bila je to lijepa isprika. Ozbiljan izraz na licu brata Samuela razblažio se u osmijeh; on nije bio zlopamtilo. »Oprošteno ti je brate, potpuno iskreno. Hajde. Otpratit ću te do vrta.« Putem od samostanske zgrade pokraj ambara za stoku, mlina i sušionica, Ivana je brzo procjenjivala svoje izglede. Zadnji put kad ju je otac vidio bila je dijete od dvanaest godina. Značajno se promijenila tijekom deset godina koje su slijedile. Možda je neće prepoznati. Možda... Stigli su do vrta s urednim redovima povišenih gredica za sadnju — ukupno trinaest, a broj je pažljivo izabran kako bi simbolizirao sveto okupljanje Krista i njegovih dvanaest učenika na Posljednjoj večeri. Svaka gredica bila je* široka točno sedam stopa, što je također bilo značajno jer je sedam bio broj darova Svetoga duha, koji je označavao potpunost svih stvorenja. U stražnjem dijelu vrta, između gredica raznorotke i krasuljice, stajao je njezin otac, leđima okrenut prema njima. Odmah je prepoznala njegovo kratko zdepasto tijelo, debeo vrat i odlučno držanje. Ivana je zavukla glavu duboko u kukuljicu, tako da je teški materijal padao i prema naprijed, skrivajući joj kosu i lice. Kad ih je čuo da prilaze, kanonik se okrenuo. Njegova tamna kosa i spojene obrve, koje su nekada izazivale u Ivani silan strah, potpuno su posijedili. »Deus tecum.« Brat Samuel ohrabrio je Ivanu tapšanjem. »Neka je Bog s tobom.« Zatim je otišao. Njezin je otac zastajkujući prešao preko vrta. Bio je manji nego što se sjećala; iznenadila se kad je vidjela da se u hodu pomaže štapom. Kad se približio, Ivana se okrenula i bez ijedne riječi mu dala znak da je slijedi. Odvela ga je dalje od oštrog sjaja podnevnog sunca, u kapelicu pokraj vrta na kojoj nije bilo prozora i gdje joj je tama mogla pružiti bolju zaštitu. Kad su ušli, pričekala je da on sjedne na jednu od klupa. Zatim je sjela na drugi kraj i spustila glavu kako bi kukuljica sakrila njezin profil. »Pater Nosfer qui es in caelis, sanctificetur nomen tuum...« Njezin je otac započeo Očenaš. Njegove

sklopljene ruke tresle su se od Parkinsonove bolesti; govorio je drhtavim, slabim glasom starca. Ivana mu se pridružila u molitvi, a njihove izmiješane riječi odzvanjale su u maloj prostoriji kamenih zidova. Kad je molitva završila, sjedili su neko vrijeme u tišini. »Sine moj«, rekao je kanonik napokon, »vrijedno si radio. Brat domaćin rekao mi je da ćeš biti svećenik. Donio si čast našoj obitelji, kao što sam se nekada nadao da će to učiniti tvoj brat.« Matej. Ivana je dotaknula prstima medaljon Sv. Katarine oko vrata, koji joj je Matej dao tako davno. Njezin otac ulovio je taj pokret. »Moj se vid pogoršao. Je li to medaljon tvoje sestre Ivane?« Ivana ga je odmah pustila i proklela vlastitu glupost; nije se sjetila sakriti ga. »Ostao je kao uspomena... nakon.« Nije se mogla natjerati da progovori o grozotama pokolja kojeg su počinili Norvežani. »Je li tvoja sestra umrla neobeščašćena?« Ivana je iznenada vidjela sliku Gisle kako vrišti od boli, dok su se Norvežani izmjenjivali nad njom. »Nisu je obeščastili.« »Deo gratias.« Kanonik se prekrižio. »Bila je to dakle Božja volja. Tvrdoglavo i neprirodno dijete, nikada ne bi imala mira na ovom svijetu; tako je i bolje.« »Ona to ne bi tako rekla.« Ako je kanonik shvatio ironiju u njezinu glasu, nije to pokazao. »Njezina smrt bila je teška patnja za tvoju majku.« »Kako je moja majka?« Kanonik dugo nije odgovorio. Kad je napokon progovorio, glas mu je bio još drhtaviji nego prije. »Otišla je.« »Otišla?« »U pakao«, rekao je kanonik, »gdje će vječno gorjeti.« »Ne.« Razumijevanje je nahrupilo s rubova Ivanine svijesti. »Ne.« Ne mama s lijepim licem, toplim očima, nježnim rukama koje su pružale dobrotu i utjehu — mama koja ju je voljela. »Umrla je prije mjesec dana«, rekao je kanonik, »bez sakramenta i neizmirena s Kristom, pozivajući svoje nevjerničke bogove. Kad mi je babica rekla da će umrijeti, učinio sam sve što sam mogao, ali nije htjela primiti blagoslovljeni sakrament. Stavio sam joj svetu hostiju u usta, a ona ju je ispljunula na mene.« »Babica? Ne pokušavaš mi valjda reći...« Njezina je majka imala preko pedeset godina i odavno je prošla dob rađanja. Nije rodila nijedno dijete nakon Ivane. »Nisu mi dopustili da je sahranim na kršćanskom groblju, ne s djetetom koje je ostalo nekršteno u njezinoj utrobi.« Počeo je plakati, a silni jecaji od kojih se gušio potresali su mu cijelo tijelo. Je li je uopće ikada volio? Iskazivao je to na čudan način, brutalnim napadima bijesa, okrutnošću i požudom, sebičnom požudom koja ju je na kraju i ubila. Kanonikovi jecaji su polako utihnuli i započeo je molitvu za mrtve. Ovoga puta Ivana se nije uključila. Potiho, ispod glasa, počela je recitirati Zakletvu, pozivajući sveto ime Thora Gromovnika, baš kao što ju je mama naučila prije toliko godina. Otac je nelagodno pročistio grlo. »Ima jedna stvar, Ivane. Misija u Saskoj... misliš li... to jest, da li bih mogao pomoći braći u radu s nevjernicima?« Ivana je bila zbunjena. »A što je s tvojim radom u Ingelheimu?« »Činjenica je da je moj položaj u Ingelheimu postao težak. Nedavna... nesreća... s tvojom majkom...« Odjednom je Ivana razumjela. Oštre kritike protiv oženjenih svećenika, koje su se za vrijeme vladavine cara Karla tek počele javljati, ojačale su za vrijeme vladavine njegova sina, čija je religiozna gorljivost bila tolika da su ga prozvali Ludovik Pobožni. Na nedavnoj crkvenoj sinodi u

Parizu ponovno se zatražilo strože provođenje teorije i prakse celibata za sve svećenike. Gudrunina trudnoća, vidljiv dokaz kanonikova pomanjkanja kreposti, nije mogla doći u gorem trenutku. »Izgubio si svoj položaj?« Otac je nevoljko klimnuo glavom. »Ali, Deo volente, još imam snagu i znanje obavljati Božji posao. Ako bi mogao zauzeti se za mene kod opata Rabana...?« Ivana nije odgovorila. Bila je ispunjena teškom patnjom, ljutnjom i boli; u njezinu srcu nije ostalo mjesta za suosjećanje prema ocu. »Ne odgovaraš mi. Uzoholio si se, sine moj.« Ustao je, a glas mu je povratio nešto od starog zapovjedničkog tona. »Sjeti se, ja sam te doveo na ovo mjesto i do tvog sadašnjeg položaja u životu. Contritionem praecedit superbia, et ante ruinam exaltatio spiritus«, prigovorio je tvrdo. »Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost. Izreke, poglavlje šesnaesto.« »Bonum est homini mulierem non tangere«, oštro je odgovorila Ivana. »Dobro je za čovjeka da ne dira žene, Korinćanima I, poglavlje sedmo.« Njezin je otac podigao štap da je udari, ali je zbog iznenadnog pokreta izgubio ravnotežu i pao. Ispružila je ruku da mu pomogne, a on ju je povukao na tlo, čvrsto je držeći. »Sine moj«, čula je glas pun suza koji ju je molio, »sine moj. Nemoj me napustiti. Imam jedino tebe.« Toliko joj se zgadio da je žestoko odskočila, a kukuljica joj je skliznula s glave. Žurno ju je ponovno navukla, ali bilo je prekasno. Na licu svoga oca vidjela je izraz strave kad ju je prepoznao. »Ne«, rekao je užasnuto. »Ne, to ne može biti.« »Oče —« »Evina kćeri, što si učinila? Gdje je tvoj brat Ivan? »Mrtav je.« »Mrtav?« »Ubili su ga Norvežani u crkvi u Dorstadtu. Pokušala sam ga spasiti, ali —« »Vještice! Nakazo! Demonu iz pakla!« Načinio je znak križa u zraku ispred sebe. »Oče, molim te, dopusti mi da objasnim —« Ivana je molila očajno. Morala ga je smiriti prije nego njegov povišen ton dozove druge. Pronašao je svoj štap i nespretno se podigao na noge dok mu je cijelo tijelo drhtalo. Ivana mu je prišla i htjela mu pomoći, ali ju je otjerao i rekao optužujućim tonom: »Ubila si svog starijeg brata. Zar nisi mogla poštedjeti mlađega?« »Ja sam voljela Ivana, oče. Nikada mu ne bih naudila. Bili su to Norvežani, došli su iznenada s mačevima i sjekirama.« Grlo joj se stisnulo od potisnutih jecaja; morala je govoriti, morala ga je natjerati da shvati. »Ivan se pokušao boriti, ali ubili su ih sve, sve. Oni —« Okrenuo se prema vratima. »Moram to zaustaviti, moram tebe zaustaviti prije nego što izazoveš još zla.« Zgrabila ga je za ruku. »Oče, nemoj molim te, ubit će me ako-« Okrenuo se prema njoj bijesno: »Podmetnuti vraže! Trebala si umrijeti u nevjerničkoj utrobi svoje majke prije nego što si se rodila!« Pokušao se osloboditi stiska njezine ruke, a lice mu je uznemirujuće pocrvenjelo. »Pusti me da odem!« Držala ga je snagom očajnika. Ako prođe kroz ta vrata, njezin je život bio izgubljen. »Brate Ivane?« Glas se čuo s ulaznih vrata. Bio je to brat Samuel, a njegovo ljubazno lice naboralo se od brige. »Zar nešto nije u redu?« Prestrašena, Ivana je popustila stisak na očevoj ruci. Oteo se i krenuo prema bratu Samuelu. »Odvedite me opatu Rabanu. Moram... mora —« Iznenada je prestao govoriti s izrazom zbunjena iznenađenja. Izgledao je čudno. Crvenilo njegove kože bilo je još izraženije; lice mu se groteskno iskrivilo, desno oko objesilo se niže od lijevoga, usta su mu se upadljivo svinula na jednu stranu. »Oče?« Prišla mu je oklijevajući i ispružila ruku.

Pokušao ju je udariti, ali mu je desna ruka divlje mlatarala po zraku kao da je više nije mogao kontrolirati. Užasnuta, Ivana se odmaknula. Povikao je nešto neprepoznatljivo, a zatim pao prema naprijed poput sasječenog stabla. Brat Samuel pozvao je pomoć. Odmah su se petorica braće stvorila na ulaznim vratima. Ivana je kleknula pokraj oca i poduprla ga rukama. Njegova glava ležala je teška i bez otpora na njezinu ramenu, a njegova tanka sijeda kosa ispreplela joj se oko prstiju. Kad je pogledala u njegove oči, Ivana je bila šokirana zlobnom mržnjom koju je u njima vidjela. Usnice su mu se trudile nešto reći s jezovitom odlučnošću. »M... m... m...!« »Nemoj pokušavati govoriti«, rekla je Ivana. »Nije ti dobro.« Ošinuo ju je pogledom divlje jarosti. Zadnjim silovitim naporom ispljunuo je iz sebe samo jednu riječ: »M... m... m... Mulier!« Žena! Glava mu se potresana grčevima okrenula na stranu i tamo ukočila, a oči su i dalje zlokobno zurile. Ivana se sagnula nad njega tražeći znakove disanja na rastegnutim usnicama, opipavajući puls na nepokretnom vratu. Trenutak kasnije sklopila mu je ukočene oči. »Mrtav je.« Brat Samuel i ostali prekrižili su se. »Mislim da sam čuo kako nešto govori prije nego što je umro«, rekao je brat Samuel. »Što je rekao?« »Zvao je... Mariju, majku Kristovu.« Brat Samuel klimnuo je mudro. »Svet čovjek.« Drugima je rekao: »Odnesite ga u crkvu. Pripremit ćemo njegovo tijelo uz sve pripadajuće obrede.« »Terra es, terram ibis«, pjevajućim tonom izgovorio je opat Raban. Zajedno s ostalom braćom, Ivana se sagnula i zagrabila šaku zemlje a zatim je bacila u grob, gledajući kako tamni vlažni grumeni ostavljaju blatne tragove na glatkom drvu očeva lijesa. Oduvijek ju je mrzio. Čak i dok je bila mala, prije nego što su među njima započele naznake bitaka, nikada nije uspjela izmamiti iz njega ništa više osim trpke, uskogrudne snošljivosti. Za njega je ona oduvijek bila samo glupa, beskorisna djevojčica. Pa ipak, šokiralo ju je saznanje da je bio tako spreman prokazati je, bez oklijevanja bi je izručio neopisivoj smrti. Usprkos tome, kad je posljednja lopata teške zemlje prekrila grob njezina oca, Ivana je osjetila čudnu i neočekivanu melankoliju. Nije se mogla sjetiti vremena kad nije ocu ništa zamjerala, kad ga se nije bojala, pa čak i kad ga nije mrzila. Pa ipak, obuzeo ju je čudnovat osjećaj gubitka. Matej, Ivan, mama - svi su umrli. Njezin je otac bio zadnja veza s domom, s djevojčicom koja je nekada bila. Nije više bilo Ivane od Ingelheima; ostao je samo Ivan Engleski, svećenik i redovnik benediktinskog reda u Fuldi.

17 Fontenoy, 841. Livada je svjetlucala na mutnom, sivom svjetlu rane zore, a kroz njezin središnji dio krivudao je skladno srebrni potok. Neobično mjesto za bitku, pomislio je Gerold turobno. Od smrti cara Ludovika još nije prošla ni godina, a prikriveno rivalstvo između njegove trojice sinova već se razbuktalo u građanski rat punih razmjera. Najstariji sin Lotar naslijedio je carsku titulu, ali je carstvo podijeljeno između Lotara i njegove mlađe braće, Karla i Ludviga — bila je to nerazumna i opasna raspodjela zbog koje su sva trojica sinova bila nezadovoljna. Ipak, rat se mogao izbjeći da je Lotar bio vještiji u diplomaciji. Lotar nije trpio prigovore, a po prirodi je bio tiranin, pa je i prema mlađoj braći postupao s bahatošću koja ih je potaknula da se udruže protiv njega i otvoreno pobune. I tako su trojica braće kraljevske krvi konačno stigla ovamo u Fontenoy, odlučna razmirice riješiti krvlju. Nakon dugotrajnog ispitivanja savjesti, Gerold se odlučio za Lotara. Dobro je poznavao manjkavosti njegova karaktera, ali kao pomazani car Lotar je bio jedina nada za ujedinjenu Franačku. Razdori koji su iscrpljivali zemlju tijekom prošle godine prouzročili su silne žrtve: Norvežani su koristili pomutnju izazvanu političkim razmiricama, pa su povećali broj svojih upada duž cijele obale Franačke, uzrokujući velika razaranja. Ako Lotar ovdje osvoji presudnu pobjedu, njegovoj braći neće preostati drugo nego da ga podrže. Zemlja kojom vlada tiranin bolja je od zemlje koja uopće ne postoji. Dat je znak za okupljanje ljudi. Lotar je uredio služenje rane mise kako bi ohrabrio svoju vojsku prije nadolazeće bitke. Gerold je prekinuo svoju meditaciju i vratio se u tabor. Odjeven u zlatnu odoru biskup iz Auxerrea stajao je na kolima za opskrbu kako bi ga svi mogli vidjeti. »Libera me, Domine, de morie aeterna«, jednolično je zapjevao zvonkim baritonom dok je nekoliko desetaka ministranata prolazilo između muškaraca i dijelilo posvećene hostije. Mnogi od vojnika bili su seljaci i težaci koji nisu imali prethodnih iskustava s oružjem, a u normalnim uvjetima bili bi izuzeti od carskog bannuma koji je zahtijevao vojnu službu. Ali ovo nisu bila normalna vremena. Mnogi su bili otrgnuti iz svojih domova a da pritom nisu dobili ni sat vremena kako bi se pripremili za odlazak, kako bi uredili svoje poslove ili se oprostili od svojih voljenih. Upravo oni rastreseno su primali hostiju jer nipošto nisu bili spremni umrijeti. Njihove misli još uvijek su bile čvrsto usmjerene na prilike u svijetu od kojeg su ih tako grubo rastavili: oranice, sredstva za život, dugove, žene i djecu koje su ostavili nezaštićene. Zbunjeni i uplašeni još uvijek nisu uspijevali shvatiti golemost svog usuda, nisu mogli vjerovati da se od njih očekivala borba i umiranje na ovoj nepoznatoj zemlji, za cara, čije je ime do prije nekoliko dana bilo tek daleka jeka u njihovim životima. Koliko će ovih bezazlenih ljudi, pitao se Gerold, danas doživjeti zalazak sunca? »O, Gospodaru nebeskih vojski«, molio je biskup na kraju mise, »Pobjedniče protiv neprijatelja, Ostvaritelju pobjeda, udijeli nam štit Tvoje pomoći i mač Tvoje slave kako bismo uništili neprijatelja. Amen.« »Amen.« Zrak je odjekivao od zvuka tisuća glasova. Trenutak kasnije, prva zraka sunca pojavila se na horizontu prosipajući svjetlost preko polja i obasjavajući vrhove kopalja i strijela koji su svjetlucali poput dragog kamenja. Začulo se glasno klicanje ljudi. Biskup je skinuo palij i dodao ga pomoćniku. Kad je razvezao misnicu, pustio je da padne na zemlju i ostao stajati u vojničkom oklopu: jedan je dio bila brunia — debela kožna jakna namočena u zagrijani vosak i prošivena željeznim ljuskama, a drugi bauga - metalni štitnici za noge. Znači, misli se boriti, pomislio je Gerold. Strogo uzevši, biskupova sveta služba zabranjivala mu je proliti krv drugoga čovjeka, ali se u

praksi ovaj pobožni ideal često zanemarivao; biskupi i svećenici borili su se uz bok svojim kraljevima, baš kao i svi drugi kraljevi podanici. Jedan od ministranata dodao je biskupu mač na kojem je bio ugraviran znak križa. Biskup je visoko zamahnuo mačem, a zlatni križ svjetlucao je na suncu. »Hvala Isusu Kristu!« povikao je. »Naprijed, dobri kršćani, u boj!« Gerold je zapovijedao lijevim bokom, a smjestio se na obronku brijega koji je činio južnu granicu bojnog polja. Na suprotnom brijegu, Lotarov nećak Pipin zapovijedao je desnim bokom, velikim, dobro naoružanim kontingentom Akvitanaca. Prethodnica vojske kojom je zapovijedao sam Lotar postrojila se upravo iza stabala ispred istočnog kraja polja, okrenuta točno prema neprijatelju. Geroldov kestenjasti pastuh visoko je zabacivao glavu i nestrpljivo njištao. Gerold se sagnuo prema naprijed i nježno pomilovao crveno- smeđi konjski vrat. Najbolje će biti sačuvati tu nakupljenu energiju za juriš kad mu dođe vrijeme. »Uskoro, momče«, mrmljao je umirujući konja, »vrlo uskoro.« Pogledao je u nebo. Približavalo se šest sati, prvi jutarnji sat. Sunce je još uvijek bilo nisko na horizontu i sjalo je direktno u oči neprijatelja. Dobro, pomislio je Gerold. To je prednost koju možemo iskoristiti. Promatrao je Lotara, čekajući znak za pokret. Prošlo je četvrt sata, a znak nije stigao. Suparničke vojske stajale su na suprotnim stranama polja promatrajući jedna drugu oprezno preko zelenog prostranstva. Prošlo je još četvrt sata. Zatim još četvrt. I još četvrt. Gerold je izišao iz stroja i pojahao nizbrdo prema prvom redu prethodnice, gdje je Lotar sjedio na konju ispod roja zastava. »Veličanstvo, zašto odugovlačimo? Ljudi su nestrpljivi krenuti.« Lotar ga je pogledao s prezirom, ne skrivajući razdraženost. »Ja sam car; nije dolično da ja napadnem svoje neprijatelje.« Nije mu se sviđao Gerold, koji je po njegovu mišljenju bio previše slobodouman — bez sumnje posljedica godina koje je proveo među nevjernicima i divljacima na sjevernoj granici Carstva. »Ali, Veličanstvo, pogledajte sunce! Sad je prednost na našoj strani, a za sat vremena neće je biti!« »Vjeruj u Boga, grofe Gerolde«, odgovorio mu je Lotar oholo. »Ja sam kralj pomazan od Nebesa; On me neće iznevjeriti i osigurat će nam pobjedu.« Po konačnosti Lotarova tona Gerold je shvatio da nije bilo svrhe nastaviti s raspravom. Kruto se naklonio, pojahao konja i vratio se natrag na položaj. Možda je Lotar bio u pravu, možda im je Bog stvarno namijenio pobjedu. Ali nije li očekivao da Mu i oni sami bar malo pomognu? Bilo je deset sati; sunce se već bližilo zenitu. Kvragu, opsovao je Gerold potiho. Što li je zaboga Lotar mislio? Sad su već čekali gotovo četiri sata. Sunce se obrušilo na njihove željezne oklope i toliko ih ugrijalo da su se muškarci počeli vrpoljiti od nelagode. Oni koji su se morali olakšati, bili su to prisiljeni učiniti tamo gdje su stajali jer nisu smjeli izići iz stroja; oštar smrad podizao se i zadržavao oko njih u zraku bez povjetarca. U ovakvim teškim okolnostima, Geroldu je bilo drago kad je vidio kako stiže malena skupina poslužitelja koji su donosili bačve s vinom. Ljudima je bilo vruće i bili su žedni; šalica jakog vina bila je potrebna kako bi oživjela poljuljani duh. Začulo se snažno klicanje kad su poslužitelji počeli kružiti između ljudi i grabiti pune šalice gustog crnog franačkog vina. I Gerold je popio jednu šalicu i odmah se osjećao mnogo bolje. Nije, međutim, ni sebi ni svojim ljudima dopustio više od te jedne šalice. Malo vina može ohrabriti svakog čovjeka, previše ga može učiniti ludo odvažnim i divljim, a tada postaje opasan i za sebe i za svoje drugove. Lotara to nije brinulo. Dobrostivo je poticao ispijanje vina. Vičući i zadirkujući jedni druge, hvaleći se svojom vještinom u rukovanju oružjem, muškarci u prethodnici grubo su se naguravali i padali jedni preko drugih ne bi li se dočepali časti stajanja u prvom redu, ponašajući se nezrelo

poput jogunastih mladića - što su zapravo i bili; kad se izuzme šačica veterana, velik dio njih nije imao više od osamnaest godina. »Dolaze! Dolaze!« Povik se širio kroz redove. Neprijateljska vojska krenula je u napad, još uvijek napredujući sporo, kako bi vojnici i strijelci koji nisu jahali mogli ostati u neposrednoj blizini konjice koja je jahala ispred njih. Učinak je bio svečan i dostojanstven, više su nalikovali vjerskoj procesiji nego jurišnom dijelu vojske pred bitku. U Lotarovoj prethodnici nastala je kaotična gužva jer su svi pojurili dograbiti razbacane kacige, koplja i štitove. Jedva su se uspjeli popeti na konje kad su neprijateljski konjanici podboli svoje u punom jurišu naprijed, tjerajući ih zastrašujućom brzinom od koje je zemlja podrhtavala, a zaglušujući tutanj podsjećao na tisuću gromova. Zastave u carskoj prethodnici padale su i podizale se, najavljujući protunapad. Konjica je krenula u juriš, konjska kopita razrovala su glatku zelenu tratinu dok su konji jurili naprijed istegnutih vratova. Geroldov riđan poskočio je kao da im se želi pridružiti; Gerold ga je držao na uzdi. »Ne još, momče.« Gerold i njegovi ljudi morali su čekati; lijevi bok trebao je zadnji ući u bitku, nakon Lotara i Pipina. Poput dva velika vala, suprotstavljene vojske jurnule su jedna prema drugoj jačinom od četrdeset tisuća snažnih vojnika, ponosa franačkog plemstva koje je jahalo rame uz rame u čvrsto zbijenim redovima širine osamsto metara i podjednake dubine. Uz divlji povik, jedna se skupina izdvojila iz stroja carske prethodnice, podbola konje i pojurila bez reda, natječući se međusobno za slavu prvog sudara s neprijateljem pred carevim očima. Gerold ih je gledao ozlovoljeno. Ako nastave juriti tom brzinom, stići će do potoka prerano i morat će se boriti s prelaskom dok će ih neprijatelji napadati s čvrste udaljene obale. Lakoumni od ispijenog vina i mladosti, ujahali su ravno u potok i sudarili se s neprijateljem uz prasak koji je parao uši, podsjećajući na dvije ogromne kosti koje od sraza pucaju nadvoje. Borili su se žestokom hrabrošću, iako su bili u nepovoljnom položaju jer su morali napadati neprijatelja na obali odozdo, a često su i promašivali cilj jer su konji gubili oslonac pokušavajući se kretati na skliskom kamenju. Oni koje je udarac oborio s konja, pali su u vodu, a tamo su upadali u blato i mučili se podići zbog tereta teških oklopa, da bi ih na kraju pregazili njihovi vlastiti uspaničeni konji koji su se bezglavo ritali. Ljudi iz redova iza vidjeli su što ih čeka naprijed, ali su prilazili takvom brzinom da se nisu mogli zaustaviti, a da ih pritom ne zgaze oni iza njih. I oni su bili prisiljeni spustiti se niz blatnu obalu i uroniti u vodu, koja se pjenila, sad bijela, sad crvena od krvi, tjerajući preživjele iz prve linije napada naprijed, htjelo ne htjelo, pravo na koplja neprijatelja. Tek se začelje konjice, zajedno s Lotarom, uspjelo zaustaviti, okrenuti konje i odjahati natrag preko polja u divljem razuzdanom galopu što ih je dovelo do sudara s pješadijom koja je stupala iza njih. To je izazvalo mahnitu zbrku jer su vojnici stali bacati oružje u stranu i pokušavali se skokom spasiti pred obezglavljenim jurišem konjice. Bio je to uzmak glavom bez obzira. Jedina nada sad su bili bokovi, koje su vodili Pipin i Gerold. Sa svog položaja na brijegu mogli su pojuriti niz polje iza potoka i napasti kralja Ludviga pravo u središtu. Kad je pogledao u smjeru suprotnog obronka, Gerold je ugledao Pipina i njegove Akvitance kako se bore leđima okrenuti polju. Kralj Karlo zacijelo je pojahao u luku i napao ih s leđa. Od njih se nije mogla očekivati pomoć. Gerold se okrenuo i pogledao prema polju. Veći dio Ludvigovih ljudi prešao je potok i krenuo u potjeru za Lotarom koji se povlačio, te su tako nesmotreno prorijedili redove, ostavljajući kralja trenutno izvrgnutog opasnosti. Izgledi da Geroldov napad uspije bili su jedan naprama tisuću, ali je i očajna prilika bila bolja od nikakve. Gerold se uspravio u stremenu i podigao koplje. »Naprijed!« povikao je, »u ime cara!« »Car!« Urlik se razlegnuo kao bijesan lavež lovačkih pasa i ostao drhtati u zraku iza njih dok su

strmoglavo jurili niz obronak, ogroman leteći klin ciljao je direktno u mjesto gdje se Ludvigov grimiznoplavi stijeg njihao na ljetnom suncu. Mala skupina ljudi koja je ostala uz kralja pojurila je zatvoriti obrambeni red ispred njega. Gerold i njegovi ljudi sručili su se prema njima probijajući put kroz njihove redove. Gerold je dohvatio prvog protivnika kopljem, pogađajući ga točno u grudi, a držak koplja rascijepio se od siline udarca. Čovjek je napravio salto padajući iz sedla i odvukao sa sobom razmrskano koplje. Naoružan samo mačem, Gerold se bacio prema naprijed s divljom odlučnošću, sjekao je protivnike udarajući lijevo i desno vještim snažnim pokretima, i nepopustljivo se probijao prema lepršavom stijegu. Njegovi su ljudi jahali sa strane i iza njega i proširivali mu put. Metar po metar, centimetar po centimetar, Ludvigova straža popuštala je pred silnim naletom. A onda je iznenada put bio slobodan. Točno ispred Gerolda vijorio je stijeg, crveni grifon oslikan na plavoj podlozi. Ispred njega, na bijelom bojnom konju bio je sam kralj Ludvig. »Predaj se«, povikao je Gerold najglasnije što je mogao kako bi nadglasao buku. »Predaj se i živjet ćeš!« Kao odgovor, Ludvig je svojim mačem udario u Geroldov. Borili su se okrutno, čovjek protiv čovjeka, izjednačen boj snage i vještine, sve dok neki konj u blizini nije naglo pao postrance pogođen strijelom, zbog čega se Geroldov riđan propeo i naglo ustuknuo. Ludvig je iskoristio trenutak prednosti pa zamahnuo prema Geroldovu vratu. Gerold je sagnuo glavu, progurao se ispod kraljeve ruke s podignutim mačem, i zario mu oštricu između rebara. Ludvig je zakašljao, krvava pjena pojavila mu se na ustima; njegovo se tijelo polako okrenulo, iskliznulo postrance iz sedla i tresnulo na ugaženu zemlju. »Kralj je mrtav!« klicali su Geroldovi ljudi radosno. »Ludvig je ubijen!« Usklik se širio odjekujući kroz njihove redove. Ludvigovo tijelo visjelo je iz sedla jer se jedno stopalo zaglavilo u bogato ukrašenoj konjskoj ormi. Konj se propeo, udarajući kopitima po zraku i povlačeći kraljevo tijelo po razrovanoj zemlji. Čunjasta kaciga sa zaštitnom pločicom za nos olabavila se i nakrivila, otkrivajući potpuno nepoznato ravno lice i širok nos. Gerold je opsovao. Bio je to kukavički trik, nedostojan kralja. To nije bio Ludvig nego njegov oponašatelj, urešen kao kralj da ih zavara. Nije bilo vremena za jadikovanje jer su ih odmah okružile Ludvigove trupe. Čuvajući jedan drugome bokove, Gerold i njegovi ljudi trudili su se izvući iz neprijateljske omče, boreći se i dalje žestoko i odlučno i probijajući se prema vanjskom rubu kruga. Kratak bljesak zelenila i lahor svježeg mirisnog zraka oživjeli su nadu u Geroldovu srcu. Još samo nekoliko metara i bit će slobodni, a pred njima otvoreno polje i prostor za brz bijeg. Neki je čovjek skočio Geroldu na put i stao ukopan kao stablo. Gerold je brzo odmjerio čovjeka pred sobom - krupan, mesnat, s velikim trbuhom, snažnih ruku, borio se buzdovanom, dakle oružjem snage, a ne vještine. Gerold je izveo varku i zamahnuo mačem ulijevo a kad se čovjek okrenuo odgovoriti, Gerold se naglo povukao i zadao mu oštar ubod u desnu ruku. Čovjek je opsovao i prebacio buzdovan u lijevu ruku. Iza sebe Gerold je začuo zujanje koje je podsjećalo na lepet krila. Osjetio je iznenadnu omamljujuću bol u leđima kad mu se strijela zabila u desno rame. Bespomoćno je gledao kako mu mač ispada iz odjednom mlitavih prstiju. Onaj krupan čovjek podigao je teški buzdovan i zamahnuo. Iako ga je Gerold pokušao izbjeći, znao je da je bilo prekasno. Činilo mu se da mu se nešto rasprsnulo u glavi kad ga je pogodio razarajući udarac a onda je utonuo u tamu koja je sve izbrisala. Zvijezde su prosipale svoju spokojnu ljepotu po mračnom polju prekrivenom tijelima palih. Dvadeset tisuća ljudi koji su se probudili toga jutra ležali su sada mrtvi ili su umirali u mračnoj noći — plemići, vazali, ratari, očevi, sinovi, braća - minula veličina jednog Carstva i uništena nada za njegovu budućnost.

Gerold se pomaknuo i otvorio oči. Jedan je trenutak ležao i gledao zvijezde, ne uspijevajući dokučiti gdje je i što se dogodilo. Snažan zadah podigao se do njegovih nosnica, neugodan i mučno poznat. Krv. Gerold je sjeo. Iznenadan pokret izazvao je do eksploziju boli u njegovoj glavi, a bol je vratila sjećanje. Dotaknuo je desno rame, strijela koja ga je pogodila još uvijek je bila zabodena, a prošla je čisto kroz meso odmah ispod ruke s leđa prema naprijed. Morao ju je brzo izvaditi, ili će se rana zagnojiti. Stisnuo je ruku uz tijelo, odlomio željezni vrh, a zatim je dohvatio strijelu na leđima lijevom rukom i izvukao držak okićen perjem jednim brzim pokretom. Ostao je bez daha, proklinjući usijanu bol, boreći se da ne izgubi svijest. Nakon nekog vremena bol je malo popustila i mogao je pregledati svoju okolinu. Svud oko njega ležala su tijela s mačevima u zamahu, slomljenim štitovima, odrezanim udovima, razderanim zastavama, ukočenim leševima — stravičan krš bitke. S brijega na kojem su Karlo i Ludvig podigli tabor, dopirali su zvukovi slavlja u čast pobjede — pijane šale i bučan smijeh sablasno su odzvanjali iznad mrtve tišine na bojnom polju. Svjetla pobjedničkih baklji sjala su treperavo i osvjetljavala polje sablasnim bljedilom. Iz careva tabora na suprotnom brijegu nije se čuo nikakav zvuk, nije gorjela vatra; brijeg je bio nijem, mračan i tih. Lotar je bio poražen. Ostaci njegove vojske razbježali su se po okolnim šumama, tražeći bilo kakav zaklon od neprijatelja koji su ih progonili. Gerold je ustao boreći se s navalom mučnine. Nekoliko koraka dalje našao je svog teško ranjenog riđeg pastuha, kojem su se stražnje noge grčile. Dobio je udarac koplja odozdo; utroba mu se prosula iz razjapljene rane na trbuhu. Dok mu se Gerold približavao, primijetio je obris, malen i pritajen, u obrambenom stavu: šugav, izgladnjeli pas došao se pogostiti na bogatoj noćnoj gozbi. Gerold je prijeteći mahnuo rukama, a pas se kukavno udaljio, podmuklo i kivno se osvrćući. Gerold je kleknuo pokraj riđana i pogladio mu vrat, tiho mrmljajući; kao odgovor na poznati dodir, tjeskobni grčevi su se usporili, ali su mu oči i dalje htjele iskočiti od agonije boli. Gerold je uzeo svoj nož iz pojasa. Snažno je pritisnuo kako bi bio siguran da će pogoditi venu, a onda je zasjekao riđanov vrat. Zatim ga je zagrlio i tješio šapatom sve dok napokon snažne noge nisu prestale mlatarati, i dok se glatki mišići na njegovim stegnima nisu opustili pod njegovim rukama. Iza Gerolda se začuo žamor. »Pogledaj! Evo kacige koja će sigurno postići cijenu od najmanje jednog solida!« »Ostavi je«, rekao je drugi glas, tiši i odlučniji. »Bezvrijedna je, probodena potpuno straga, zar ne vidiš? Ovuda, momci, s ove strane naći ćemo bolju zaradu!« Pljačkaši. Posljedice rata dovlačile su takav soj s cesta i pokrajnjih putova koji su im bili uobičajena prebivališta jer su mrtvi bili lakši plijen od živih. Kretali su se kradomice po mraku, skidajući sa svojih žrtava odjeću, oklope, oružje i prstenje — sve što je moglo imati ikakvu vrijednost. U blizini se začuo nečiji glas: »Ovaj ovdje je živ!« Čuo se zvuk udarca i krik koji je odmah zamro. »Ako bude još takvih«, rekao je drugi glas, »i njih se riješi na isti način. Ne želimo svjedoke koji bi nam mogli staviti omču oko vrata.« Još trenutak i stići će do njega. Gerold je ustao i zaljuljao se. Zatim je, držeći se sjene, nestao u tami šume.

18 Braću Fulde uglavnom nije pogađalo neprijateljstvo između franačke braće kraljevske krvi. Poput valova u jezeru u koje je ubačen kamen, bitka kod Fontenoya dovela je do velikih previranja u središtu moći, ali ovdje, u istočnom području Carstva, to jedva da se osjetilo. Istina, neki od zemljoposjednika iz tog područja otišli su služiti u vojsci kralja Ludviga; prema zakonu, svaki slobodan čovjek koji je posjedovao više od četiri vlastelinska dvorca morao se odazvati pozivu u vojnu službu. Ali Ludvigova brza i konačna pobjeda značila je da su se svi, osim dvojice muškaraca iz ovog područja, vratili kući živi i zdravi. Dani su prolazili kao i prije, nisu se razlikovali zahvaljujući nepromjenjivoj rutini samostanskog života. Niz uspješnih žetvi osigurao je izobilje kakvo još nije bilo zabilježeno. Samostanske žitnice bile su prepune, a čak su dobrom krmom udebljali i inače mršave austrazijske svinje. A potom, iznenada, snašla ih je velika nesreća. Tjedni i tjedni neumoljive kiše uništili su proljetnu sjetvu. Zemlja je bila previše vlažna za kopanje malih brazdi nužnih za sadnju, a sjeme je trunulo u zemlji. Najstrašnije od svega, vlaga koja sve prožima probila je u žitnice i od nje su počele trunuti pohranjene žitarice. Sljedeće zime zavladala je nezapamćena glad. Na užas Crkve, neki su se čak pretvorili u ljudoždere. Ceste su postale još opasnije jer su putnike ubijali ne samo zbog robe koju su nosili, nego i zbog hrane koju su im mogla osigurati mrtva tijela. Nakon javnog vješanja u Lorschu, izgladnjela gomila nasrnula je na podij od dasaka i srušila vješala, otimajući se za još toplo ljudsko meso. Oslabljeni gladovanjem, ljudi su postali lak plijen za bolesti. Tisuće su umrle od kuge. Simptomi su uvijek bili isti: glavobolja, zimica i dezorijentiranost, iza čega je slijedila visoka temperatura i žestok kašalj. Nitko nije mogao puno učiniti, osim skinuti patnike i zamatati ih u mokre plahte kako bi im snizili temperaturu. Ako bi prevladali groznicu, bilo je nade u ozdravljenje. Međutim, rijetki su uspijevali preživjeti. Ni svetost samostanskih zidova nije nudila nikakvu zaštitu od kuge. Prvi je obolio brat Samuel koji je bio zadužen za goste a kojeg je njegov položaj dovodio do čestih kontakata s vanjskim svijetom. Umro je nakon dva dana. Opat Raban pripisao je ovu nesreću Samuelovoj svjetovnosti i prekomjernoj sklonosti šalama; kušnje tijela, tvrdio je, bile su samo vanjsko očitovanje moralnog i duhovnog propadanja. Zatim je bolest srušila brata Aldoardusa, kojeg su svi priznavali za utjelovljenje redovničke pobožnosti i vrline, pa ubrzo za njim brata Hilwina, crkvenjaka, i nekoliko drugih. Na iznenađenje braće, opat Raban objavio je kako će krenuti na hodočašće do groba Sv. Martina, gdje će moliti svetog mučenika za zaštitu od kuge. »Nadstojnik Josip zamijenit će me u svim poslovima za vrijeme odsutnosti«, rekao je Raban. »Slušajte ga pokorno jer njegova riječ je ravna mojoj.« Iznenadnost Rabanove objave i njegov nagli odlazak dali su povod pričama. Neka braća hvalila su opata jer je poduzeo opasno putovanje u korist svih. Drugi su mračno gunđali da se opat udaljio kako bi izbjegao lokalnu opasnost. Ivana nije imala vremena raspravljati o takvim pitanjima. Imala je pune ruke posla od zore do sumraka, služila je misu, slušala ispovijedi i sve češće izvršavala propisane obrede unctio extrema. Jednoga je jutra primijetila da je brat Benjamin izostao sa svog mjesta u koru za vrijeme bdjenja. Bio je pobožna duša i nikada nije propustio prvi dnevni oficij. Čim je služba Božja završila, Ivana je požurila u bolnicu. Kad je ušla u dugu pravokutnu prostoriju, udahnula je oštar miris guščje masti i gorušice, poznatog lijeka za bolesti pluća. Prostorija je bila pretrpana i jedva se prolazilo; kreveti i slamarice bili su poredani jedni pokraj drugih, a svi su ležajevi bili zauzeti. Između

kreveta kretala su se braća čiji je opus manuum bio rad u bolnici, poravnavali su deke, nudili gutljaje vode ili tiho molili pokraj onih čija je bolest odmakla predaleko da bi mogli prihvatiti bilo koji drugi oblik utjehe. Brat Benjamin sjedio je oslonjen u krevetu i objašnjavao bratu Deodatu, jednom od mlađe braće, najbolji način za primjenu melema od gorušice. Slušajući ga, Ivana se sjetila davnoga dana kad je nju naučio tu istu vještinu. Nježno se nasmiješila uspomeni. Brat Benjamin nije mogao biti tako teško bolestan ako je još uvijek bio u stanju upravljati poslovima u bolnici. Iznenadan napad kašlja prekinuo je bujicu riječi brata Benjamina. Ivana je požurila do njegova kreveta, umočila tkaninu u posudu s vodom namirisanu ružinim parfemom i nježno je stavila na Benjaminovo čelo. Benedicite! Kako je samo ostao bistar uz tako visoku temperaturu? Napokon je prestao kašljati, ležeći zatvorenih očiju i hrapavo dišući. Njegova sijeda kosa okruživala mu je glavu poput izblijedjele aureole. Njegove ruke, te široke zdepaste ruke ratara koje su bile neočekivano nježne i spretne, ležale su na pokrivaču opuštene i bespomoćne kao u novorođenčeta. Ivanino se srce stisnulo od tog prizora. Brat Benjamin otvorio je oči, ugledao Ivanu i nasmiješio se. »Stigao si«, rekao je promuklim glasom. »Dobro. Kao što vidiš, treba mi tvoja pomoć.« »Malo stolisnika i vrbove kore u prahu uskoro će te opet podići na noge«, rekla je Ivana veselije nego što se osjećala. Benjamin je zatresao glavom. »Sad te trebam kao svećenika, a ne kao liječnika. Moraš mi pomoći otići na onaj svijet, mali brate, jer mi nema spasa u ovom.« Ivana ga je primila za ruku. »Neću te pustiti bez borbe.« »Naučio si sve što sam ti mogao dati. Sad se moraš naučiti prihvaćanju.« »Neću prihvatiti da te moram izgubiti«, odgovorila je vatreno. Sljedeća dva dana Ivana se odlučno borila za Benjaminov život. Upotrijebila je svaku vještinu koju je naučila od njega, iskušala svaki lijek kojeg se mogla dosjetiti. Temperatura je nastavila rasti. Benjaminovo krupno, dobro popunjeno tijelo iščezavalo je poput prazne ljuske čahure nakon što je moljac odletio. Ispod grozničava rumenila pojavilo se zloslutno prigušeno sivilo. »Ispovjedi me«, molio je. »Želim u potpunosti vladati svojim osjetilima dok budem primao sakrament.« Nije mu više mogla uskraćivati njegovo pravo. »Quid me advocasti?« započela je svečanim liturgijskim tonom. »Što tražiš od mene?« »Ut mihi unctionem trados«, odgovorio je. »Daj mi pomast.« Umočivši palac u mješavinu pepela i vode, Ivana je nacrtala znak križa na prsima brata Benjamina, a zatim je preko umrljanog crteža stavila komadić pokajničke kostrijeti, simbola pokore. Benjamina je potresao još jedan napad kašlja. Kad je prestao, Ivana je vidjela da je iskašljao krv. Iznenada uplašena, požurila je s deklamiranjem sedam pokajničkih psalama i obrednim pomazanjem očiju, ušiju, nosa, usta, šaka i stopala. Činilo se da sve traje predugo. Pri kraju je Benjamin ležao zatvorenih očiju i više se nije micao. Ivana nije bila sigurna je li još uvijek bio pri svijesti. Napokon je došao trenutak posljednje pričesti. Ivana je ispružila ruku s hostijom, ali Benjamin nije reagirao. Prekasno je, pomislila je Ivana. Iznevjerila sam ga. Dotaknula je hostijom Benjaminove usnice; otvorio je oči i uzeo je u usta. Ivana je nad njim načinila znak blagoslova. Glas joj se tresao kad je započela svečanu pričesnu molitvu: »Corpus et Sanguis Domini nostri Jesu Christi in vitam aeternam te perducat...« Umro je u zoru, dok su se slatki hvalospjevi jutarnje mise probijali kroz jutarnji zrak. Ivana je utonula u duboku tugu. Od trenutka kad ju je Benjamin prije dvanaest godina uzeo pod svoje okrilje, bio joj je prijatelj i mentor. Čak i kad su je svećeničke dužnosti odvele iz bolnice, nastavio joj je pomagati, bodriti je, podržavati je. On joj je bio pravi otac.

Ivana nije uspijevala naći utjehu u molitvi, pa se bacila na posao. Crkva je za vrijeme služenja mise bila punija nego ikad jer je prijetnja smrti dovodila vjernike u dotad nezabilježenom broju. Jednoga dana, dok je Ivana naginjala zajednički kalež za jednog od redovitih pričesnika, nekog starijeg čovjeka, primijetila je da mu iz očiju curi, a tamno, grozničavo rumenilo oblilo mu je obraze. Okrenula se prema sljedećem pričesniku u redu, vitkoj mladoj majci s malom djevojčicom preslatka lica u naručju. Žena je podigla dijete kako bi primilo sakrament, tanke usnice poput ružina pupoljka otvorile su se piti s istog mjesta gdje je pio i starac. Ivana je povukla kalež. Uzela je komadić kruha, umočila ga u vino i dala djetetu umjesto gutljaja. Djevojčica je preplašeno pogledala majku, koja ju je ohrabrila klimanjem glave; bilo je to odstupanje od običaja, ali je samostanski svećenik sigurno znao što radi. Ivana je nastavila namakati kruh u vino sve dok svi okupljeni vjernici nisu primili sakrament. Odmah nakon mise pozvao ju je nadstojnik Josip. Ivani je bilo drago što će morati odgovarati Josipu, a ne Rabanu. Josip nije bio čovjek koji bi se nepokolebljivo držao tradicije, ne ako je postojao dobar i dostatan razlog za promjenu. »Danas si načinio preinaku za vrijeme mise«, rekao je Josip. »Da, oče.« »Zašto?« Pitanje nije bilo prigovor, bilo je znak znatiželje. Ivana je objasnila. »Bolestan starac i zdravo dijete«, ponovio je Josip zamišljeno. »Odbojan nesklad, slažem se.« »To je više od nesklada«, odgovorila je Ivana. »Vjerujem da bi to mogao biti jedan od načina prenošenja bolesti.« Josip je bio zbunjen. »Kako je to moguće? Nezdravi duhovi su sigurno posvuda.« »Možda bolest ne uzrokuju nezdravi duhovi — ne sami u svakom slučaju. Možda se prenosi tjelesnim dodirom s njezinim žrtvama, ili preko predmeta koje dodiruju.« Bila je to nova ideja, ali nije mijenjala sve iz osnova. Bilo je dobro poznato da su neke bolesti zarazne; upravo je to i bio razlog zašto su gubavce strogo izdvajali iz društva. Bilo je neosporno i da je neka bolest često napadala sve članove nekog kućanstva, odnoseći članove obitelji u samo nekoliko dana, pa i sati. Ipak, uzrok ove pojave bio je nejasan. »Prenošenje tjelesnim dodirom? Na koji način?« »Ne znam«, priznala je Ivana. »Ali danas, sam pogled na tog bolesnog čovjeka i otvorene rane oko njegovih usta, doveo je do takvog osjećaja —« prekinula je izlaganje razočarano. »Ne mogu to objasniti, oče, barem ne još. Ali dok ne otkrijem više, radije bih da umakanje kruha u vino zamijeni zajednički kalež.« »Poduzeo bi tu promjenu na osnovi puke... intuicije?« upitao je Josip. »Ako sam u krivu, zbog moje pogreške neće se dogoditi nikakvo zlo jer će vjernici svejedno podijeliti Tijelo i Krv«, nastavila je Ivana raspravu. »Ali ako se moja... intuicija pokaže točnom, mogli bismo spasiti živote mnogih ljudi.« Josip je razmišljao. Preinake u misi ne treba poduzimati olako. S druge strane, Ivan Engleski bio je učen brat, glasovit po svojoj vještini liječenja. Josip nije zaboravio kako je izliječio ženu koja je navodno imala gubu. Dakle, zasad su se jedino mogli osloniti na »intuiciju« Ivana Engleskog. Takva intuicija, mislio je Josip, nije se trebala odbiti s prezirom jer je sigurno bila Božji dar. »Zasad možeš nastaviti«, rekao je. »Kad se vrati opat Raban, on će naravno iznijeti svoj sud o tom pitanju.« »Hvala, oče.« Ivana se poklonila i brzo otišla prije nego što se nadstojnik Josip mogao predomisliti. Intinctio, nazvali su umakanje hostije, a osim nekoliko starije braće, koja su se radije priklanjala ustaljenim običajima, nova je primjena doživjela potporu braće jer je jednako zadovoljavala estetiku mise, kao i zahtjeve o čistoći i higijeni. Redovnik iz Corbieja, koji ih je posjetio na putu kući, bio je toliko oduševljen idejom da ju je ponio u svoj samostan, gdje je također prihvaćena. Učestalost novih slučajeva kuge među vjernicima značajno se smanjila, ali ne i zaustavila. Ivana

je počela pažljivo bilježiti nove slučajeve bolesti, proučavajući ih redom kako bi otkrila uzrok zaraze. Njezini napori naglo su prekinuti kad se vratio opat Raban. Ubrzo nakon povratka, pozvao ju je u svoje prostorije i suočio se s njom kruto negodujući. »Pravila mise su svetinja. Kako se usuđuješ mijenjati ih?« »Oče opate, promjena je samo u formi, ne u biti. A vjerujem da ta promjena spašava živote.« Ivana je počela objašnjavati ono što je zabilježila, ali ju je Raban prekinuo. »Takva opažanja su beskorisna jer ne dolaze iz vjere nego iz tjelesnih osjetila, kojima se ne smije vjerovati. Ona su oruđe Sotone, pomoću kojih on odvlači ljude od Boga i odvodi ih u taštinu uma.« »Ako Bog nije želio da promatramo materijalni svijet«, odvratila je Ivana, »zašto nam je onda dao oči za gledanje i uši za slušanje i nos za mirisanje? Sigurno nije grijeh iskoristiti darove koje nam je On sam dao.« »Sjeti se riječi Sv. Augustina: 'Vjera je vjerovati u ono što ne vidiš’.« Ivana je odgovorila bez oklijevanja: »Augustin nam također kaže da ne bismo uopće mogli vjerovati kad ne bismo imali zdrav razum. On ne bi htio da preziremo ono što nam i osjećaji i razum kažu da moramo učiniti.« Raban ju je mrko pogledao. Njegov je um bio kruto tradicionalan i prirođeno nemaštovit, pa nije volio živahnu izmjenu mišljenja u razboritoj raspravi, nego se radije priklanjao sigurnijem tlu autoriteta. »Primi savjet svoga oca i poštuj ga«, citirao je Pravilnik poučno. »Vrati se Bogu teškom stazom pokornosti jer si napustio Njegovu stazu kako bi slijedio svoju volju.« »Ali, oče —« »Dosta je, rekao sam!« planuo je Raban. Lice mu je bilo zeleno od srdžbe. »Ivane Engleski, od ovog trenutka razriješen si svojih dužnosti svećenika. Naučit ćeš se poniznosti tako što ćeš se vratiti u bolnicu, gdje ćeš pomagati bratu Odilu i služiti ga pokorno kako je dolično i prikladno.« Ivana je naumila prosvjedovati, ali je promislila. Raban je već bio na granici; svaka daljnja rasprava mogla bi je dovesti u ozbiljnu opasnost. Snagom volje pognula je glavu. »Kako zapovijedate, oče opatu.« Kad je kasnije razmišljala o onome što se dogodilo, Ivana je shvatila da je Raban bio u pravu; bila je ohola i neposlušna. Ali od kakve je koristi bila poslušnost ako su drugi zbog nje morali patiti? Umakanje kruha u vino je spasilo mnoge živote; u to je bila sigurna. Ali kako je mogla uvjeriti opata? Nije htio trpjeti daljnju raspravu s njom. Možda bi ga uvjerio ugled priznatog autoriteta? I tako je, uz svoj Opus Dei i obaveze u bolnici, Ivana provodila sate u knjižnici, pretražujući radove Hipokrata, Oribazija i Aleksandra iz Tralesa, u potrazi za dokazima koji bi podržali njezinu teoriju. Radila je neprekidno i spavala samo dva ili tri sata noću, potpuno se iscrpljujući. Jednoga dana, udubljena u Oribazijevo djelo, našla je ono što je tražila. Dok je prevodila presudan odlomak, počeli su problemi s pisanjem; boljela ju je glava i nije mogla umiriti pero. Prihvatila je simptome kao prirodnu posljedicu manjka sna i nastavila raditi. Zatim joj je pero na neobjašnjiv način iskliznulo iz ruke i otkotrljalo se na stranicu, razbacujući kapljice tinte po čistom tankom pergamentu, zbog čega se riječi više nisu mogle pročitati. Prokleta sreća, pomislila je. Sad ću ga morati ostrugati i početi iznova. Pokušala je podići pero, ali su joj prsti tako snažno drhtali da ga nije mogla uhvatiti. Ustala je i morala se pridržati za rub stola kad ju je obuzela vrtoglavica. Posrnula je prema vratima, ali je uspjela izjuriti van presavijajući se od bolova u želucu koji se podizao, a zatim je pala na sve četiri i izbacila iz njega sav sadržaj. Nekako se uspjela dovući do bolnice. Brat Odilo natjerao ju je da legne na prazan krevet i rukom joj opipao čelo. Bila je hladna kao led. Ivana je zatreperila od iznenađenja. »Jesi li sad završio pranje u koritu?« Brat Odilo zatresao je glavom. »Nisu moje ruke hladne, brate Ivane. Ti goriš od temperature. Bojim se da te zgrabila kuga.«

Kuga! pomislila je Ivana kroz valove mučnine. Ne, to ne može biti točno. Umorna sam, to je sve. Kad bih se samo malo odmorila... Brat Odilo stavio je hladnu lanenu traku umočenu u ružinu vodu na njezino čelo. »Sad mirno lezi dok namočim svježu plahtu. Neće dugo trajati.« Činilo se kao da njegov glas dolazi iz velike udaljenosti. Ivana je zatvorila oči. Platno ju je hladilo po koži. Bio je to dobar osjećaj, mirno je ležala, a oko nje se osjećao sladak miris dok je mirno tonula u dobrodošlu tamu. Iznenada je širom otvorila oči. Umotat će je u vlažnu plahtu da joj skinu temperaturu. Da bi to mogli, morat će je skinuti golu. Morala ih je spriječiti. Odmah je shvatila da koliko god se ona opirala — a u sadašnjem stanju neće se ni moći boriti — njezine bi proteste odbacili kao grozničavo mahnitanje. Sjela je i zanjihala noge s kreveta. Odmah su joj se vratili bolovi u glavi, žestoki i uporni. Krenula je prema vratima. Zavrtjelo joj se u glavi od mučnine, ali se natjerala hodati i napokon je izišla. Potom je krenula prema ulaznim vratima. Kad im se približila, duboko je udahnula i snagom volje uspjela mirno proći pokraj Hatta, vratara. Pogledao ju je znatiželjno, ali je nije pokušao zaustaviti. Kad je izišla, krenula je ravno prema rijeci. Benedicite. Mali samostanski čamac bio je tamo, privezan jednim užetom za granu koja je visjela iznad njega. Odvezala je uže i ušla u čamac, a zatim se nagnula da ga odgurne od travnate obale. Dok se čamac udaljavao od obale, potpuno je klonula. Jedan dugi trenutak čamac je plutao na jednom mjestu. Zatim ga je povukla struja i najprije okrenula, a zatim potjerala niz brzu rječicu. Nebo se polako okretalo, svijajući visoke, bijele oblake u neobične likove. Tamnocrveno sunce dodirivalo je horizont, a njegove su zrake, vrelije od jezika vatre, pekle Ivanino lice i palile joj oči. Promatrala je zadivljeno kako njegovi vanjski rubovi podrhtavaju i nestaju, a zamjenjuju ih ljudski likovi. Lice njezina oca plutalo je ispred nje, sablasna iscerena glava smrti koja ispod tamne linije obrva nije imala ni komadić mesa. Usta bez usnica razdvojila su se. »Mulier!« povikala su, ali to nije bio glas njezina oca, bio je to majčin glas. Usta su se otvorila jače, a Ivana je shvatila da to uopće nisu bila usta, nego užasna razjapljena vrata koja se otvaraju u veliku tamu. Na kraju tame gorjele su vatre iz kojih su se podizali veliki plavocrveni stupovi ognja. U ognju je vidjela ljude, a njihova su se tijela trzala od groteskne pantomime boli. Jedno od tih tijela pogledalo je prema Ivani. Ivana se zgrozila kad je prepoznala ženine jasne plave oči i bijelozlatnu sasku kosu. Majka ju je dozivala pružajući ruke. Ivana je krenula prema njoj; iznenada je nestalo tla pod njezinim nogama i ona je počela padati, padati prema užasnim ustima—vratima. »Mamaaaaaaaa!« vrisnula je padajući u oganj... Bila je na polju prekrivenu snijegom. Villaris se svjetlucao u daljini, surnce je otapalo snijeg na njegovim krovovima, a kapi vode iskrile su kao tisuće sitnih dragulja. Čula je bubnjanje kopita, a kad se okrenula ugledala je Gerolda kako jaše prema njoj na Pistisu. Potrčala je prema njemu preko polja; dojahao je do nje, sagnuo se i podigao je ispred sebe. Naslonila se, uživajući u nježnoj snazi ruku koje su je zagrlile. Bila je sigurna. Sad joj ništa nije moglo nanijeti zlo jer to Gerold ne bi dopustio. Zajedno su jahali prema blistavim tornjevima Villarisa. Dugi konjski korak kao da je bivao sve dulji pod njima, a oni su se nježno ljuljali, ljuljali... Kretanje je prestalo, a Ivana je otvorila oči. Iznad vodoravnog ruba čamca, krošnje stabala bacale su crne i nepomične sjene prema slabo osvijetljenu nebu. Čamac se zaustavio. Žamor glasova dolazio je odnekud iznad nje, ali Ivana nije mogla razaznati riječi. Nečije ruke su se ispružile i uhvatile je, a zatim podigle iz čamca. Mutno se prisjetila: ne smije im dopustiti da je podignu dok je još bila bolesna, ne smije im dopustiti da je odnesu natrag u Fuldu. Udarala je divlje rukama i nogama i pogađala meso. U daljini je začula psovku. Tada je osjetila kratku oštru bol iznad čeljusti, a zatim više ništa.

Ivana se polako podizala iz jezera tame. U glavi joj je tutnjalo a grlo joj je bilo toliko suho da joj se činilo kao da ga je netko uštavio. Prešla je suhim jezikom preko sparušenih usnica, zbog čega su iz ispucalog mesa potekle sitne kapljice krvi. U čeljusti je osjećala tupu bol. Trznula se dok je prstima istraživala osjetljivu čvorugu na bradi. Gdje li sam to zaradila? pitala se. A zatim, daleko važnije, Gdje sam? Ležala je na pernatom madracu u sobi koja joj je bila nepoznata. Sudeći po količini i kvaliteti namještaja, vlasnik je bio bogat: osim ogromnog kreveta u kojem je ležala, bile su tu klupe tapecirane mekom čohom, stolica s visokim naslonom prekrivena jastučićima, veliki drveni stol, pisaći stol i nekoliko vješto izrezbarenih škrinja i komoda. Na ognjištu u blizini gorjela je vatra, a na žeravicu su nedavno stavljena dva svježa kruha, čiji se topao miris upravo počeo širiti prostorom. Nekoliko koraka dalje stajala je punašna mlada žena, okrenuta Ivani leđima, i mijesila tijesto. Završila je, a dok je čistila brašno s haljine, pogled joj je pao na Ivanu. Žustro je otišla do vrata i pozvala: »Mužu! Dođi brzo. Naša se gošća probudila!« Mladić rumenih obraza, visok i mršav poput ždrala, ušao je žurno. »Kako se osjeća?« pitao je. Osjeća? Ivana se trgnula kad je uhvatila riječ. Pogledala je svoje tijelo i vidjela da nije više bila u redovničkoj odjeći; umjesto nje bila je odjevena u žensku haljinu od mekog plavog lana. Oni znaju. Borila se ustati iz kreveta, ali su joj udovi bili tromi i slabi poput vode. »Ne smiješ se naprezati.« Mladić joj je nježno dodirnuo rame i spustio je natrag u krevet. Imao je prijazno pošteno lice, a oči su mu bile plave i okrugle poput različka. Tko je on? pitala se Ivana. Hoće li reći opatu Rabanu i drugima za mene — ili je već rekao? Jesam li doista njegova »gošća«, ili sam zatočenica? »Že... žedna«, zakriještala je. Mladić je uronio šalicu u drveno vjedro pokraj kreveta i izvadio je punu do ruba. Prislonio je šalicu uz Ivanine usnice i polako je nagnuo, lijevajući tanak mlaz kapljica u njezina usta. Ivana je zgrabila šalicu i nagnula je jače kako bi voda potekla brže. Hladna tekućina bila je slađa nego bilo što drugo što je ikada okusila. Mladić ju je upozorio: »Najbolje bi bilo ne popiti odmah previše. Više od tjedan dana nismo uspijevali dati ti više od nekoliko punih žlica.« Preko tjedan dana! Zar je tako dugo bila tu? Nije se sjećala ničega što se dogodilo nakon ulaska u mali ribarski čamac. »Gd... gdje sam?« zamuckivala je promuklo. »Na imanju lorda Riculfa, osamdeset kilometara nizvodno od Fulde. Našli smo tvoj čamac zapetljan u grane uz obalu rijeke. Bila si izbezumljena od visoke temperature. Iako si bila bolesna, snažno si se branila dok smo te podizali.« Ivana je dodirnula prstima bolnu čvorugu na čeljusti. Mladić se iscerio. »Oprosti. Nismo te mogli urazumiti u stanju u kojem si bila kad smo te našli. Ali možeš se utješiti, jer si i ti mene udarila gotovo jednako snažno kao i ja tebe.« Podigao je rukav i otkrio veliku ružnu modricu na desnom ramenu. »Spasio si mi život«, rekla je Ivana. »Hvala ti.« »Molim. Bilo je to pravično uzvraćanje za sve što si učinila za mene i moju obitelj.« »Da li... te poznajem?« upitala je iznenađeno. Mladić se nasmiješio. »Pretpostavljam da se jesam promijenio otkad smo se zadnji put vidjeli. Imao sam tada tek dvanaest godina, zapravo bio sam u trinaestoj. Da vidimo...« Počeo je računati rukama pomoću Bedeove klasične metode. »To je bilo prije nekih šest godina. Šest godina puta tristo šezdeset pet dana... pa, prije dvije tisuće sto devedeset dana!« Ivanine oči raširile su se kad ga je prepoznala. »Arn!« povikala je i odmah bila uvučena u njegov oduševljeni zagrljaj. Nisu toga dana više razgovarali jer je Ivana još uvijek bila jako slaba, a Arn joj nije dopuštao da se iscrpljuje. Čim je pojela nekoliko žlica mesne juhe, odmah je zaspala.

Sutradan se probudila snažnija, i najvažnije od svega, silno gladna. Prekinula je prisilni post tanjurom kruha i sira, slušajući pažljivo Arna koji joj je pričao o svemu što se dogodilo otkad su se zadnji put vidjeli. »Kao što si predvidjela, opat Raban bio je tako zadovoljan našim sirom da nas je prihvatio za prebendare i obećao nam pristojan život u zamjenu za pedeset kilograma sira na godinu. Ali to sigurno znaš.« Ivana je klimnula. Izvanredan sir prošaran plavom bojom i ne osobito privlačnog izgleda, ali zato izvrsnog okusa, postao je osnovni dio prehrane u samostanskoj blagovaonici. Gosti samostana, i redovnici i obični ljudi, bili su tako oduševljeni njegovom kvalitetom da je potražnja rasla u čitavom okrugu. »Kako je tvoja majka?« upitala je Ivana. »Odlično. Ponovno se udala, za dobrog zemljoradnika s vlastitim stadom, a i mlijeko njegovih krava upotrebljavaju za proizvodnju sira. Njihov posao svakodnevno se širi, a oni su sretni i bogati.« »Kao uostalom i ti.« Zamahujući rukom Ivana je pokazala na velik, dobro održavan dom. »Svoju dobru sreću dugujem tebi«, rekao je Arn. »U samostanskoj školi naučio sam čitati i računati — te su mi vještine dobro došle kad se posao razgranao i kad je postalo nužno voditi točne račune. Kad je čuo za moje sposobnosti, lord Riculf zaposlio me kao upravitelja. Upravljam ovdje njegovim imanjem i čuvam ga od zvjerokradica i krivolovaca — tako sam i našao tvoj čamac.« Ivana je zadivljeno tresla glavom, zamišljajući sliku Arna i njegove majke prije šest godina kad su živjeli u prljavoj kolibi jednako bijedno kao i drugi obični seljaci — osuđeni, kako se činilo, na tegoban život siromaštva i gladi. Pa ipak, Madalgis se ponovno udala, bila je uspješna trgovkinja, a njezin sin upravitelj kod moćnog lorda! Vitam regit fortuna, pomislila je Ivana. Uistinu, slučaj upravlja ljudskim, životima — svačijim, pa i mojim. »Ovo«, rekao je Arn ponosno, »je moja žena Bona, a ovo naša kćer Arnalda.« Bona je bila lijepa mlada žena nasmijanih očiju i vedra duha, još mlađa od svog muža — imala je najviše sedamnaest godina. Već je bila majka, a njezin rastući trbuh svjedočio je o novoj trudnoći. Arnalda je bila anđelčić rumenih obraza, s potpuno okruglim plavim očima i kovrčavom plavom kosom, a uz to još i neodoljivo slatka. Blistavo se nasmiješila Ivani, otkrivajući tako prekrasne jamice na obrazima. »Krasna obitelj«, rekla je Ivana. Arn se nasmiješio od zadovoljstva i pozvao ženu i dijete. »Dođite i pozdravite...« Oklijevao je. »Kako ću te nazvati? Brat Ivan čini se neprikladnim kad znamo... ono što znamo.« »Ivana.« Riječ je u njezinim ušima imala i stran i poznat prizvuk: »Zovite me Ivana jer to je moje pravo ime.« »Ivana«, ponovio je Arn, kojem je bilo drago što mu je poklonila povjerenje. »Ispričaj nam, ako smiješ, kako to da si došla živjeti s benediktincima u Fuldi jer se u tako nešto jedva može povjerovati. Kako ti je to uopće uspjelo? Zbog čega si to napravila? Jesi li s nekim podijelila svoju tajnu? Zar nitko nije sumnjao?« Ivana se nasmijala. »Kako vidim, vrijeme nije otupjelo tvoju znatiželju.« Nije vidjela svrhe u prevari. Ivana je ispričala Arnu sve, od neprimjerenog školovanja u Dorstadtu do godina provedenih u Fuldi i pristupanja u redove svećenika. »Dakle, braća još uvijek ne znaju istinu o tebi«, rekao je Arn zamišljeno kad je završila. »Mislili smo da su te možda razotkrili, pa si bila prisiljena pobjeći... Znači li to da se namjeravaš vratiti? Možeš, znaš. Prije bih umro razapet na spravi za mučenje, nego dopustio da izvuku tvoju tajnu iz mene!« Ivana se nasmiješila. Usprkos Arnovu izgledu muškarca, u njemu je još uvijek prepoznavala onog istog dječaka kojeg je poznavala. Odgovorila mu je: »Srećom, nema potrebe za žrtvovanjem. Uspjela sam otići na vrijeme; braća nemaju nikakvog razloga sumnjati u mene. Ali... nisam sigurna da se želim vratiti.« »Što ćeš onda raditi?«

»Dobro pitanje«, rekla je Ivana. »Uistinu jako dobro pitanje. Zasad još ne znam odgovor.« Arn i Bona skakali su oko nje poput dviju pretjerano zabrinutih kvočki, braneći joj ustati iz kreveta još nekoliko dana. »Još nisi dovoljno jaka«, uporno su tvrdili. Ivani nije preostalo ništa drugo do predati se njihovoj brizi. Slobodno vrijeme ispunjavala je podučavajući Arnaldu slovima i brojevima. Iako je još bila malo dijete, vidjela se prirođena sklonost učenju koju je naslijedila od oca. Spremno i oduševljeno reagirala je na pažnju tako zabavne družbenice. Kad bi na kraju dana uspavala Arnaldu, Ivana je nemirno ležala i razmatrala planove za budućnost. Bi li se trebala vratiti u Fuldu? Bila je u samostanu gotovo dvanaest godina, odrasla je među njegovim zidovima; bilo joj je teško zamisliti da bi mogla živjeti igdje drugdje. Ali morala se suočiti s činjenicama: imala je dvadeset sedam godina i već je bila u zreloj dobi. Braća iz Fulde, iznurena oštrom klimom, spartanskom dijetom i hladnim samostanskim sobama, rijetko su živjela dulje od četrdeset godina; brat Deodat, najstariji u zajednici, imao je pedeset i četiri godine. Koliko dugo će moći odolijevati teretu starosti — tko zna kad će je opet srušiti neka bolest i tako prisiliti da se izloži riziku razotkrivanja i smrti? Trebalo je dakako razmotriti i opata Rabana. Odlučno joj se protivio, a on nije bio čovjek koji bi mogao promijeniti mišljenje. Ako se vrati, tko zna s kakvim patnjama i kaznama će se još morati suočiti? Njezin je duh vapio za promjenom. U knjižnici Fulde nije ostala nijedna knjiga koju već nije pročitala, a svaku je pukotinu na stropu spavaonice znala napamet. Prošle su godine otkad se zadnji put probudila ujutro i osjetila sretno iščekivanje nečeg novog i zanimljivog što se moglo dogoditi. Čeznula je istraživati bijeli svijet. Kamo je mogla otići? Natrag u Ingelheim? Nakon mamine smrti nije tamo ostalo ništa do čega joj je bilo stalo. Dorstadt? Čemu se tamo mogla nadati - Geroldu, koji je još uvijek čeka i njeguje u duši ljubav prema njoj sve ove godine? Kakva besmislica. Više je nego vjerojatno da se ponovno oženio i sigurno ne bi bio sretan kad bi se Ivana iznenada ponovo pojavila. Osim toga, odavno je izabrala drukčiji život — život u kojem nije bilo mjesta za ljubav muškarca. Ne, Gerold i Fulda pripadali su njezinoj prošlosti. Morala je odlučno pogledati u budućnost — kakva god ona mogla biti. »Bona i ja smo donijeli odluku«, rekao je Arn. »Moraš ostati s nama. Bilo bi dobro imati još jednu ženu u kući koja bi pravila Boni društvo i pomagala joj oko kuhanja i ručnog rada — naročito sad, kad je na putu novo dijete.« Njegova je ljubaznost bila zamorna, ali je ponuda bila srdačna, pa je Ivana odgovorila blago: »To bi bila loša pogodba, bojim se. Oduvijek sam bila loša švelja, kad uzmem iglu kao da imam dvije lijeve ruke, a u kuhinji sam potpuno beskorisna.« »Bona bi bila presretna naučiti t—« »Istina je«, prekinula ga je, »da sam toliko dugo živjela kao muškarac da se više ne bih znala ponašati kao pristojna žena - ako sam to uopće ikada i bila! Ne, Arn« — mahnula je da ne želi čuti proteste — »meni pristaje život muškarca. Isuviše volim prednosti takvog života da bih mogla biti zadovoljna bez njih.« Arn je promislio malo o tome. »Onda zadrži svoju krinku. Nije važno. Možeš pomagati u vrtu... ili podučavati malu Arnaldu! Već si je oduševila svojim lekcijama i igrama, kao i mene nekada.« Bila je to velikodušna ponuda. Nije mogla tražiti veću udobnost ili sigurnost od one koju bi pronašla u naručju ove sretne i uspješne obitelji. Ali njihov svijet, ugodan i zaštićen, bio je premalen i nije mogao zadržati njezin duh probuđen za pustolovine. Nije željela zamijeniti jedan skup zidova drugim. »Neka si blagoslovljen, Arn, jer imaš dobro srce. Ali ja imam druge planove.« »Kakve planove?« »Idem na hodočašće.« »U Tours, do groba Sv. Martina?«

»Ne«, rekla je Ivana, »idem u Rim.« »Rim!« Arn je bio zapanjen. »Jesi li poludjela?« »Sad kad je rat završio, i drugi će krenuti na hodočašće.« Arn je zatresao glavom. »Moj lord Riculf rekao mi je da se Lotar još uvijek nije odrekao krune, usprkos porazu kod Fontenoya. Pobjegao je natrag u kraljevski dvorac u Aachenu i skuplja muškarce kojima će popuniti redove svoje vojske. Moj gospodar kaže da čak pregovara sa Sasima i nudi im dopuštenje da štuju svoje nevjerničke bogove ako će se boriti za njega!« Kako bi se mama smijala, pomislila je Ivana, takvom neočekivanom preokretu: kršćanski kralj nudi vratiti Stare Bogove. Mogla je zamisliti što bi njezina majka rekla na to: nježni Bog-mučenik kršćana dobar je za obične ciljeve, ali za pobjedu u bitkama, potrebna je pomoć Thora i Odina, i drugih gnjevnih ratnika-bogova njezina naroda. »Ne možeš ići dok je sve još nemirno«, rekao je Arn. »Previše je opasno.« Imao je pravo. Sukob između kraljevske braće doveo je do potpunog sloma građanskog reda. Ceste koje nitko nije čuvao postale su lakom metom skitalačkih bandi, krvožednih razbojnika i odmetnika. »Ja ću biti sigurna«, rekla je Ivana. »Tko bi htio nešto od svećenika hodočasnika, koji nema ničeg vrijednog osim odjeće na leđima?« »Neki od tih prokletnika ubili bi i za komad platna, a kamoli ne za komad odjeće! Zabranjujem ti da ideš sama!« Progovorio je tonom kakvim nikada ne bi razgovarao s njom da ju je još uvijek smatrao muškarcem. Oštro mu je odgovorila. »Ja sam svoj gospodar, Arn. Idem kamo ja hoću.« Kad je shvatio svoju pogrešku, Arn se odmah povukao. »Pričekaj barem tri mjeseca«, predložio je. »Tada dolaze trgovci začinima i prodaju svoju robu. Oni putuju dobro zaštićeni jer ne žele nikakav rizik dok putuju s dragocjenom robom. Mogu ti pružiti sigurnu pratnju sve do Langresa.« »Langres! To sigurno nije najizravniji put?« »Ne«, složio se Arn. »Ali je najsigurniji. U Langresu je prenoćište za hodočasnike koji idu na jug; sigurno ćeš bez problema naći skupinu drugih putnika u čijem ćeš društvu biti sigurna.« Ivana je promislila o tome. »Možda si u pravu.« »Moj lord Riculf i sam je išao na isto hodočašće prije nekoliko godina. Sačuvao je kartu pravca kojim je išao; imam je ovdje.« Otključao je komodu, izvadio komad pergamenta i pažljivo ga odmotao. Potamnio je i istrošio se od starosti, ali tinta nije izblijedjela; podebljane crte jasno su se isticale, označavajući put do Rima. »Hvala ti, Arn«, rekla je Ivana. »Poslušat ću tvoj savjet. Tri mjeseca odgađanja nije tako dugo. To će mi omogućiti da provedem još vremena s Amaldom; jako je pametna i dobro napreduje u poduci!« »Znači, to smo riješili.« Arn je počeo zamatati pergament. »Htjela bih još malo proučavati kartu ako smijem.« »Proučavaj je koliko želiš. Ja idem u ambar nadgledati striženje.« Arn je otišao nasmiješen i sretan jer ju je uspio barem djelomično uvjeriti. Ivana je duboko disala i punila pluća slatkim mirisima ranog proljeća. Njezin je duh lebdio kao sokol oslobođen lanca i iznenada prepušten čudesnoj slobodi vjetra i neba. U ovo doba dana braća Fulde skupljala su se u mračnoj zgradi kaptolskog sabora i sjedeći na tvrdim kamenim sjedalima slušala brata Cellarera koji je jednolično mumljao o samostanskim računima. Ali ona je bila ovdje, slobodna i neometana, u iščekivanju pustolovine života. Ivana je uzbuđeno proučavala kartu. Odavde do Langresa vodila je dobra široka cesta. Zatim je cesta skretala južno kroz Besangon i Orbe te se spuštala uz jezero St. Maurice do LeValaisa. U podnožju Alpa bilo je redovničko prenoćište, gdje su se hodočasnici mogli odmoriti i opskrbiti svim potrebnim za težak prijelaz preko planina kroz Veliki St. Bernard — najbolji i najčešće korišten prijelaz preko Alpa. Kad jednom prijeđe Alpe, široka ravna linija Via Francigene vodila je kroz Aostu, Paviju i Bolonju do Toskane i dalje u Rim. Rim. Najveći umovi cijeloga svijeta skupljali su se u tom drevnom gradu; njegove crkve čuvale

su nebrojena bogatstva, a u njegovim knjižnicama nagomilala se mudrost stoljeća. Sigurno će tamo, među svetim grobnicama apostola, Ivana naći ono za čim je tragala. U Rimu će otkriti svoju sudbinu. Namještala je bisage na muli - Arn je ustrajao u svom zahtjevu da je uzme za putovanje — kad je iz kolibe dotrčala Arnalda, a njezina je plava kosa još uvijek bila raščupana od spavanja. »Kamo ideš?« malo anđeosko lice zabrinuto je zahtijevalo odgovor. Ivana je kleknula kako bi joj lice bilo u visini djevojčicina. »U Rim«, odgovorila je, »grad čuda, gdje živi papa.« »Voliš li papu više od mene?« Ivana se nasmijala. »Nikada ga nisam upoznala. A nikoga ne volim više nego tebe, mala prepelice.« Pomilovala je mekanu dječju kosu. »Onda nemoj ići.« Arnalda je zagrlila Ivanu. »Ne želim da odeš.« Ivana ju je zagrlila. Malo dječje tijelo toplo se privinulo uz nju, ispunjavajući njezin zagrljaj i njezino srce. Mogla sam imati ovakvu malu djevojčicu da sam izabrala drukčiji put, malu djevojčicu koju bih držala i privijala uza se — i podučavala. Sjetila se očaja koji je osjećala kad je Eskulap otišao. Ostavio joj je knjigu, da bi mogla nastaviti učiti. Ali ona, koja je pobjegla iz samostana samo s odjećom na sebi, nije imala ništa što bi mogla dati djetetu. Osim... Ivana je posegnula ispod odore i izvukla medaljon koji je nosila od dana kad joj ga je Matej prvi put stavio oko vrata. »Ovo je Sv. Katarina. Bila je jako pametna i snažna, baš kao ti.« Ispripovijedala joj je priču o Sv. Katarini. Arnaldine oči raširile su se od čuđenja. »Bila je djevojčica, i sve je to učinila?« »Da. A moći ćeš i ti ako nastaviš vježbati slova.« Ivana je skinula medaljon i objesila ga oko Arnaldina vrata. »Sad je tvoja. Čuvaj je za mene.« Arnalda je stisnula medaljon, a malo se lice iskrivilo od odlučnog napora da ne zaplače. Ivana je rekla zbogom Arnu i Boni, koji su izišli da je isprate. Bona joj je dala zavežljaj s hranom i mijeh od kozje kože pun piva. »Ima kruha i sira i malo sušenog mesa — dovoljno da ti potraje dva tjedna, a do tada ćeš već stići u prenoćište.« »Hvala ti«, rekla je Ivana. »Nikada neću zaboraviti tvoju dobrotu.« Arn je dodao: »Ne zaboravi, Ivana. Ovdje si uvijek dobrodošla. Ovo je tvoj dom.« Ivana ga je zagrlila. »Podučavaj djevojčicu«, rekla mu je. »Inteligentna je i gladna učenja kao što si i ti bio.« Popela se na mulu. Mala je obitelj stajala oko nje i izgledala tužno. Činilo se da joj je nepromjenjiva sudbina bila ostavljati iza sebe one koje je voljela. Bila je to cijena za čudan način života koji je izabrala, ali krenula je otvorenih očiju i nije bilo koristi od žaljenja. Ivana je potjerala mulu u kas. Još jednom je mahnula preko ramena, a zatim je okrenula lice prema južnoj cesti - i Rimu.

19 Rim, 844. Anastazije je spustio pero, protežući prste kako bi se riješio grča. S ponosom je pogledao stranicu koju je upravo napisao — zadnji zapis u njegovu majstorskom djelu Liber pontificalis, ili Knjiga o papama, s detaljnim bilješkama o papinskoj vlasti njegova doba. Anastazije je s ljubavlju pogladio čisti bijeli pergament od teleće kože koji je ležao ispred njega. Na ovim praznim stranicama jednoga će dana biti zabilježena postignuća, sjajni uspjesi, slava njegova papinstva.

Kako će njegov otac, Arsenije, tek tada biti ponosan! Iako je Anastazijeva obitelj prikupila mnoge titule i počasne položaje tijekom godina, krajnja nagrada papinskog prijestolja dosad im je izmicala. U jednom se trenutku činilo da bi to moglo uspjeti Arseniju, ali su se vrijeme i okolnosti udružili protiv njega, a prilika je prošla. Sad je sve ovisilo o Anastaziju. Morao je, htio je opravdati očevo povjerenje u njega i postati papa i rimski biskup. Ne odmah, naravno. Anastazijeva pretjerana ambicija nije ga toliko zaslijepila da ne bi bio svjestan činjenice kako njegovo vrijeme još nije došlo. Imao je tek trideset tri godine, a položaj primiceriusa, iako sam po sebi moćan, bio je isuviše svjetovan a da bi se s njega mogao uspeti do Stolice Sv. Petra. Njegove prilike uskoro su se trebale promijeniti. Papa Grgur ležao je na samrtnoj postelji. Kad prođe propisano razdoblje žalovanja, birat će se novi papa - izbor koji je Arsenije unaprijed odlučio vještom mješavinom diplomacije, podmićivanja i prijetnji. Sergije, princ kardinal crkve Sv. Martina, slabašan i potkupljiv potomak plemićke rimske obitelji postat će tako sljedeći papa. Za razliku od Grgura, Sergije je razumio kako svijet funkcionira; on će znati kako treba izraziti svoju zahvalnost onima koji su mu pomogli da dođe na položaj. Ubrzo nakon izbora, imenovat će Anastazija biskupom Castelluma, što je bio savršen položaj za uspon do papinskog prijestolja odmah nakon Sergija. Bila je to krasna slika, osim jednog detalja — Grgur je još uvijek bio živ. Poput starog čokota, čije duboko korijenje zalazi u veliku dubinu kako bi izvlačilo hranu iz neplodna tla, starac je još uvijek tvrdoglavo živio. Razborit i sklon razmišljanju, i u privatnom životu i u papinstvu, Grgur je bio neopisivo spor u svemu što je poduzimao, pa čak i u konačnom činu umiranja. Vladao je sedamnaest godina, dulje od bilo kojeg pape nakon blagopokojnog Leona III. Grgur je bio dobar čovjek, skroman, dobrih namjera i pobožan, a Rimljani su ga voljeli. Bio je brižan zaštitnik grada i sve većeg broja njegovih stanovnika, osiromašenih hodočasnika, kojima je pružao brojna skloništa i utočišta, a milostinja se dijelila velikodušno za vrijeme svih blagdana i procesija. Anastazije je na Grgura gledao s kompliciranom mješavinom osjećaja čuđenja i prezira: čuđenja zbog čistoće njegove pobožnosti i vjere, prezira zbog njegove jednostavnosti i prostodušnosti, zbog kojih je stalno bio izložen prevarama i spletkama. Anastazije je i sam više puta iskoristio papinu bezazlenost, a najuspješniji je bio na tzv. »Polju laži«, kad se pobrinuo za izdaju i propast Grgurovih mirovnih pregovora s franačkim carem Ludovikom ispred njegova nosa. Ta mala ratna varka obilato se isplatila; Ludovikov sin Lotar, koji se time okoristio, znao je kako pretvoriti zahvalnost u novac, te je Anastazije postao bogataš. Što je bilo još važnije, Anastazije je uspio zadobiti Lotarovo povjerenje i podršku. Istina je da se Anastazije neko vrijeme bojao kako će njegov pažljivo podržavan savez s franačkim nasljednikom propasti — Lotarov poraz kod Fontenoya bio je po općem priznanju katastrofalan. Ipak, Lotar se uspio nagoditi sa svojom pobunjenom braćom Ugovorom iz Verduna, jedinstvenim primjerom političkog majstorluka koje mu je omogućilo da zadrži i krunu i svoje teritorije. Lotar je još jednom dokazao neospornost svog carskog položaja — što je bila činjenica koja će se u budućnosti pokazati dragocjenom za Anastazija. Zvuk zvona trgnuo je Anastazija iz sanjarenja. Zvona su zazvonila jednom, dvaput, triput. Anastazije se pljesnuo po bedrima kličući od veselja. Napokon! Već je obukao odoru za žalovanje kad se začulo očekivano kucanje. Papinski bilježnik ušao je tiho. »Papa je pozvan Bogu na istinu«, objavio je. »Trebaju vas u papinskoj spavaonici u svojstvu primiceriusa.« Koračali su jedan pokraj drugoga, ne razgovarajući, kroz labirintu slične hodnike Lateranske palače prema papinskom stanu. »Bio je pobožan čovjek.« Bilježnik je prekinuo tišinu. »Mirotvorac, svetac.« »Uistinu svetac«, odgovorio je Anastazije. A u sebi je pomislio: Ima li tada za njega boljeg mjesta od onog u Raju?

»Kad će nam doći drugi?« Bilježnikov glas se slomio. Anastazije je shvatio da čovjek plače. Izražavanje iskrenih osjećaja pobuđivalo je njegovu znatiželju. On sam bio je previše lukav, previše svjestan učinka onoga što kaže ili učini na druge ljude, a da bi se uključio u lacrimae rerum. Ipak, bilježnikovi osjećaji podsjetili su ga da i sam mora pripremiti svoju predstavu žalovanja. Dok su se približavali papinskoj spavaonici, udahnuo je i zadržao dah, kriveći lice dok nije osjetio peckanje u očima. Bila je to njegova varka, način kako zaplakati po volji; rijetko ju je upotrebljavao, ali uvijek je imala pravi učinak. Spavaonica je bila otvorena za masu ožalošćenih koji su se skupljali: Grgur je ležao na velikom pernatom krevetu, sklopljenih očiju, obredno prekriženih ruku, koje su obuhvatile zlatni križ. Drugi optimati, ili glavni službenici papinskog dvora, okružili su samrtnu postelju: Anastazije je vidio Arighisa, vicedominusa; Compulusa, nomenclatora; i Stephena, vestiariusa. »Primicerius Anastazije«, objavio je tajnik kad je Anastazije ušao. Prisutni su podigli pogled i vidjeli ga utonulog u tugu, crta lica iskrivljenih od boli, sa suzama na licu. Ivana je podigla glavu i pustila da joj se zrake toplog rimskog sunca prosipaju po licu. Još uvijek se nije mogla priviknuti na ugodno blago vrijeme u Wintarmanothu - ili siječnju, kako su ga zvali ovdje u južnom dijelu Carstva, gdje su prevladavali romanski, a ne franački običaji. Rim nije bio grad iz njezine mašte. Zamišljala je sjajan grad, popločan zlatom i mramorom, gdje se na stotine bazilika podižu prema nebesima i sjajno svjedoče o postojanju stvarnog Civitas Dei, Božjeg grada na zemlji. Stvarnost se pokazala potpuno drukčijom. Uske i isprekidane uličice grada Rima, nepravilne, prljave i nakrcane svjetinom, izgledale su kao stvorene u Paklu, a ne u Raju. Njegovi drevni spomenici — oni koji nisu bili pretvoreni u kršćanske crkve — stajali su u ruševinama. S hramova, amfiteatara, palača i kupališta bilo je uklonjeno zlato i srebro, a oni su bili prepušteni na milost i nemilost prirodnim silama. Vitice biljaka penjačica vijugale su preko palih stupova; jasmin i medvjeđa šapa izbijali su iz pukotina na zidovima; svinje i koze i volovi s velikim rogovima pasli su travu na njihovim oronulim trijemovima. Kipovi vladara ležali su razbacani po zemlji; prazni sarkofazi dobili su novu namjenu kao kade, cisterne za vodu ili valovi za svinje. Bio je to grad drevnih, i kako se činilo nepomirljivih, protuslovlja: svjetsko čudo i prljava, oronula žabokrečina duha; mjesto kršćanskog hodočašća, čija su najveća djela veličala bogove nevjernika; središte knjiga i učenja, gdje su se ljudi valjali u neznanju i praznovjerju. Usprkos ovim protuslovljima, ili možda baš zbog njih, Ivana je voljela Rim. Poticala ju je uzavrela gužva na ulicama. U ovim prolazima ispunjenim vrevom sastajali su se udaljeni kutovi svijeta: romanski, lombardijski, germanski, bizantski i muslimanski, sudarali su se u uzbudljivoj mješavini običaja i jezika. Prošlost i sadašnjost, nevjerničko i kršćansko, isprepleteni u bogatoj i zamršenoj tapiseriji. Najbolje i najgore iz cijeloga svijeta skupilo se unutar ovih drevnih zidina. U Rimu je Ivana pronašla svijet prilika i pustolovina za kojim je tragala cijeloga života. Većinu vremena provodila je u Borgu, gdje su na okupu bile različite scholae, ili društva stranaca. Kad je stigla, prije više od godinu dana, otišla je prirodno najprije u Scholu Francorum, ali je tamo nisu primili jer su već bili prepuni franačkih hodočasnika i useljenika. Tako je nakon toga otišla u Scholu Anglorum, gdje su joj očevo englesko porijeklo i njezino prezime, Engleski, osigurali toplu dobrodošlicu. Zbog dubine i opsega svog obrazovanja ubrzo je zaslužila ugled genijalnog učenjaka. Teolozi iz cijelog Rima dolazili su se upuštati u učene rasprave s njom; odlazili su sa strahopoštovanjem prema opsegu njezina znanja te vještini i dosjetljivosti u diskusiji. Kako bi tek bili očajni, razmišljala je ponekad Ivana sa smiješkom, kad bi znali da ih je nadmašila žena! Njezine redovite dnevne dužnosti uključivale su pomaganje za vrijeme mise u maloj crkvi pokraj škole. Nakon ručka i kratkog drijemeža (jer je na jugu bio običaj prespavati vrele poslijepodnevne sate) odlazila je u bolnicu, gdje se ostatak dana bavila njegovanjem bolesnika. Njezino znanje iz područja medicine bilo joj je od velike koristi jer medicinska praksa ovdje nije bila ni izbliza tako napredna kao u Franačkoj. Rimljani su slabo poznavali medicinska svojstva ljekovitih trava i biljaka, a nisu ništa znali o proučavanju mokraće koja se koristila kod

postavljanja dijagnoza i liječenja bolesti. Ivanini liječnički uspjesi doveli su do potražnje za njezinim uslugama. Bio je to aktivan i marljiv život, koji je Ivani savršeno odgovarao. Pružao joj je sve prednosti redovničkog života, bez ijednog nedostatka. Mogla je istraživati granice svog intelekta bez ičije kontrole ili prijekora. Imala je pristup školskoj knjižnici, maloj ali dobroj zbirci s više od pedeset naslova, a nitko joj nije stajao iznad ramena i ispitivao je zašto je izabrala čitati Cicerona ili Svetonija, a ne Augustina. Bila je slobodna dolaziti i odlaziti po želji, smjela je misliti što je htjela i izražavati svoje misli bez straha od bičevanja i razotkrivanja. Vrijeme je brzo prolazilo, mjereno zadovoljstvom ispunjenja svakodnevnog posla. Tako bi se stvari možda nastavile zauvijek, da se nije razbolio tek izabrani papa Sergije. Od treće nedjelje prije korizme papu je mučio cijeli niz neodređenih ali uznemirujućih simptoma: loša probava, nesanica, težina i otjecanje udova; a kratko prije Uskrsa pogodili su ga bolovi takvog intenziteta da ih je jedva podnosio. Noć za noći, cijela je palača bila budna od njegovih krikova. Društvo liječnika poslalo je desetak svojih najboljih ljudi da se pobrinu za bolesnog papu. Isprobali su mnoštvo sredstava kako bi otkrili pravi lijek: donijeli su komadić lubanje Sv. Polikarpa kako bi ga Sergije dotaknuo; masirali su mu bolne ruke i noge uljem izvađenim iz lampi koje su cijelu noć gorjele na grobnici Sv. Petra, što je bila metoda za koju se znalo da je liječila i najgore patnje; stalno su mu iznova puštali krv i čistili mu crijeva tako snažnim medom da mu se cijelo tijelo naprezalo od žestokih grčeva. Kad nisu pomogli ni tako moćni lijekovi, pokušali su rastjerati bolove suprotnom iritacijom, stavljajući vrele lanene trake preko vena na nogama. Ništa nije pomagalo. Kako se papino stanje pogoršavalo, stanovnike Rima obuzeo je strah: ako Sergije umre tako brzo nakon svog prethodnika, i ostavi prijestolje Sv. Petra ponovno praznim, franački car Lotar mogao bi iskoristiti priliku i izvršiti prepad na grad, zahtijevajući poštivanje carske vladavine. Sergijeva brata Benedikta također je mučila briga - ne toliko zbog bratskih osjećaja, koliko zato što bi bratova smrt predstavljala prijetnju njegovim interesima. Nakon što je uvjerio Sergija da mu dodijeli položaj papinskog missusa, Benedikt je vješto upotrijebio taj položaj da za sebe prigrabi moć papinske službe. Posljedica toga bila je, da je nakon samo pet mjeseci trajanja svoje papinske vlasti, Sergije vladao jedino po imenu; sva stvarna moć u Rimu pripadala je Benediktu — uz značajno povećanje osobnog bogatstva. Benedikt bi više volio da su mu pripali i naslov i slava papinske časti, ali je oduvijek znao da mu je takva ambicija bila izvan domašaja. Nije imao ni obrazovanje ni uglađenost potrebnu za takvu visoku službu. Bio je drugi sin, a u Rimu nije bio običaj da se vlasništvo i titule dijele između nasljednika kao u Franačkoj. Kao prvorođenog sina, Sergija su obasipali svim povlasticama koje mu je obitelj mogla pružiti — skupom odjećom, privatnim učiteljima. To je svakako bilo užasno nepošteno, ali se ništa nije moglo promijeniti, pa je Benedikt nakon nekog vremena prestao biti zlovoljan i potražio je utjehu u zemaljskim užicima kojih u Rimu nije manjkalo, što je ubrzo i otkrio. Majka mu je prigovarala zbog njegovih razuzdanih navika, ali nije mu ih ozbiljnije pokušala uskratiti; njezin interes i nade oduvijek su se vrtjeli oko Sergija. I tako su sada, napokon, duge godine zapuštanja bile iza njega. Nije bilo teško nagovoriti Sergija da ga imenuje papinskim missusom; Sergije je oduvijek osjećao krivicu zbog prednosti koje su mu davali kao starijem bratu. Benedikt je znao da mu je brat slabić, ali bilo ga je još lakše pokvariti nego što je predviđao. Nakon mnogih godina beskonačnog učenja i redovničkog lišavanja, Sergije je bio više nego spreman uživati u životu. Benedikt nije ni pokušao odmamiti brata u svijet žena jer se Sergije nepopustljivo držao ideala o svećeničkoj kreposti. Uistinu, njegovi osjećaji po tom pitanju graničili su s opsesijom, pa je Benedikt čvrsto odlučio tajiti od njega i vlastite seksualne pustolovine. Ali Sergije je imao drugu slabost — nezasitan apetit prema uživanju za stolom. Dok je učvršćivao svoju moć, Benedikt je odvlačio bratovu pažnju beskonačnom povorkom ukusnih jela.

Sergijev kapacitet za hranu i vino bio je izvanredan. Znao je za jedan obrok pojesti pet pastrva, dvije pečene kokoši, šest mesnih pita i cijeli srneći but. Nakon jedne takve raskalašene gozbe, pojavio se tako prežderan i nadut na jutarnjoj misi da je povratio svetu hostiju na oltar, na opći užas okupljenih vjernika. Nakon tog sramotnog događaja Sergije je odlučio da će se promijeniti pa je ponovno počeo jesti samo kruh i povrće kao u vrijeme odrastanja. Ta ga je spartanska dijeta preporodila; nanovo se počeo zanimati za državna pitanja. To je smetalo Benediktovim unosnim zamislima. Ali Benedikt je čekao svoju priliku. Kad je procijenio da je Sergije proveo dovoljno vremena u pobožnom samoprijegoru, nastavio ga je dovoditi u iskušenje neumjerenim darovima: bogatim i egzotičnim slatkišima, mesnim pitama i mesnim složencima, pečenom prasetinom, bačvama gustog toskanskog vina. Uskoro je Sergije ponovno počeo s gozbama i pijankama. Ovoga puta, međutim, pijančevanje je otišlo predaleko. Sergije se razbolio, opasno se razbolio. Benedikt nije osjećao samilost prema starijem bratu, ali nije htio da umre. Sergijeva smrt imala bi za posljedicu kraj Benediktove moći. Nešto se moralo učiniti. Liječnici koji su njegovali Sergija bili su nesposobni, a papinu su bolest pripisali moćnim zlodusima, protiv čije se pakosti moglo obraniti jedino molitvom. Okružili su Sergija mnoštvom svećenika i redovnika koji su plakali i molili uz njegovu postelju danju i noću, usrdno podižući glasove prema Nebu, ali nije pomagalo. Sergije je nastavio propadati. Benedikt nije bio zadovoljan jer nije htio dopustiti da njegova budućnost visi na tankom koncu molitve. Moram nešto učiniti. Ali što? »Moj gospodine.« Benedikta je iz sanjarenja trgnuo tih i oklijevajući glas Celestina, jednog od papinskih cubicularija, ili komornika. Kao i većina njegovih drugova, Celestin je bio potomak bogate plemićke rimske obitelji, koja je velikodušno plaćala čast da njihov sin, još mladić, služi kao papin komornik. Benedikt je osjećao odbojnost prema mladiću. Što je taj razmaženi i povlašteni mladac uopće znao o životu, o teškoj patnji koja prati uzdizanje iz neuglednosti? »Što hoćeš?« »Moj gospodin Anastazije traži audijenciju.« »Anastazije?« Benedikt nije mogao smjestiti to ime. »Biskup Castelluma«, ponudio mu je Celestin pomoć. »Usuđuješ se upućivati me?« Benedikt je bijesno i snažno ošamario Celestina. »To će te naučiti poštivati bolje od sebe. A sad odlazi i dovedi mi biskupa.« Celestin je požurio držeći se za obraz i boreći se sa suzama. Benedikta je ruka pekla na mjestu kojim je dodirnula mladića; protresao ju je, osjećajući se puno bolje nego zadnjih dana. Nekoliko trenutaka kasnije, Anastazije je prošao kroz vrata kraljevskim korakom. Bio je stasit i uglađen, primjer plemićke otmjenosti, a bio je svjestan učinka koji je ostavio na Benedikta. »Pax vobiscus«, pozdravio ga je Benedikt na lošem latinskom. Anastazije je primijetio nekulturu, ali se pobrinuo da se njegov prezir ne primijeti. »Et cum spiritus tuo«, odgovorio je tečno. »Kako se osjeća Njegova Svetost, papa?« »Loše. Jako loše.« »Žao mi je što to čujem.« Bilo je tu više od pristojnosti; Anastazije je bio istinski zabrinut. Nije još bilo vrijeme za Sergijevu smrt. Anastazije će napuniti trideset pet godina, što je minimalna dob za papu, nakon nešto više od godinu dana. Ako bi Sergije sad umro, mogli bi izabrati kandidata koji je mlađi od njega, pa Stolica Sv. Petra ne bi ponovno bila slobodna dvadeset ili više godina. Anastazije nije imao namjeru čekati tako dugo kako bi ostvario svoju životnu ambiciju. »Vašem bratu pružaju stručnu njegu, zar ne?« »Danju i noću okružen je svetim ljudima koji mole za njegov oporavak.« »Ah!« Zavladala je tišina. Obojica muškaraca bili su skeptični prema učinkovitosti takvih mjera, ali se nijedan nije usudio otvoreno posumnjati u njih. »Znam za nekoga u Scholi Anglorum«, odvažio se Anastazije. »Svećenika koji ima velik ugled kao liječnik.«

»Oh?« »Mislim da se zove Ivan Engleski — stranac je. Navodno je čovjek iznimna znanja. Kažu da može istinski izvoditi čuda ozdravljenja.« »Možda bih trebao poslati po njega«, rekao je Benedikt. »Možda«, složio se Anastazije, a zatim prestao s tom temom. Osjećao je da Benedikt nije tip čovjeka koji bi trpio nagovaranje. Vrlo taktično, Anastazije je prebacio razgovor na drugu temu. Kad je procijenio da je prošla razumna količina vremena, ustao je i krenuo. »Dominus tecum, Benedictus.« »Deus vobiscus.« Benedikt je još jednom krivo izrekao izraz na latinskom. Neuki glupan, pomislio je Anastazije. Činjenica da se takav čovjek mogao podići tako visoko na ljestvici moći bila je smetnja i mrlja na ugledu Crkve. Uz naklon i otmjeno šuštanje crkvenog ruha, Anastazije se okrenuo i otišao. Benedikt ga je gledao dok je odlazio. Nije tako loš za jednog plemića. Poslat ću po tog izlječitelja—svećenika, tog Ivana Engleskog. Vjerojatno će biti problem što to nije netko iz Društva liječnika, ali nije važno. Benedikt će naći način. Uvijek je postojao način kad si znao što hoćeš. Tridesetak svijeća gorjelo je u podnožju velikog kreveta u kojem je ležao Sergije. Iza njih klečala je skupina u crno odjevenih redovnika, koji su dubokim glasovima jednolično mumljali litanije. Enodije, glavni rimski liječnik, podigao je željeznu lancetu i povukao njome vješto preko Sergijeve lijeve podlaktice, zasijecajući glavnu venu. Krv je tekla iz rane i kapala u srebrnu zdjelicu koju je pridržavao Enodijev naučnik. Enodije je tresao glavom dok je promatrao krv u zdjelici. Bila je gusta i tamna; pokvareni tjelesni sokovi koji su uzrokovali papinu bolest svezali su se u tijelu i nije ih se moglo izvući. Enodije je ostavio ranu otvorenom, dopuštajući da krv istječe dulje nego obično; neće moći ponovno puštati Sergiju krv nekoliko dana jer mjesec prolazi kroz Blizance, a to je nemilostiv znak za puštanje krvi. »Kako ti izgleda?«, pitao je Florije, kolega liječnik. »Loše. Vrlo loše.« »Iziđi«, šapnuo mu je Florije, »moram razgovarati s tobom.« Enodije je zaustavio krvarenje, stisnuo rubove rane zajedno i pritisnuo ih rukom. Zadatak zamatanja rane oblogom od listova rutvice obloženih mašću prepustio je svom naučniku i ispratio je Florija u hodnik. »Poslali su po nekog drugog«, rekao je Florije žurno čim su ostali sami. »Po nekog izlječitelja iz Schole Anglorum.« »Ne!« Enodije je bio povrijeđen. Medicinom su se u gradu zapravo isključivo smjeli baviti članovi Društva liječnika — iako je u stvarnosti mala i nepriznata vojska medicinskih diletanata dvojbenih vještina pružala svoje usluge stanovništvu. Njih se podnosilo, sve dok su anonimno liječili jedino siromašne. Ali izravno priznavanje jednog od takvih iz same papinske palače, predstavljalo bi neospornu prijetnju. »Čovjek se zove Ivan Engleski«, rekao je Florije. »Glasine kažu da posjeduje iznimne moći. Kažu da može postaviti dijagnozu bolesti pukim pregledom pacijentove mokraće.« Enodije je frknuo nosom. »Nadriliječnik.« »Očigledno. Ali neki od tih šarlatana prilično su vješti. Ako taj Ivan Engleski pokaže da je makar malo stručan, moglo bi nam to nanijeti štetu.« Florije je bio u pravu. U poslu kakav je njihov, gdje su rezultati često razočaravajući a uvijek nepredvidljivi, ugled je bio sve. Kad bi ovaj nestručnjak uspio tamo gdje su oni zatajili... Enodije je kratko promislio. »Proučava mokraću, kažeš? Pa dobro, onda ćemo mu pribaviti uzorak.« »Pomoći tom strancu sigurno je zadnje što bismo trebali učiniti!« Enodije se nasmijao. »Rekao sam da ćemo mu pribaviti uzorak, Florije. Nisam rekao čiji.« Okružena zaštitnom pratnjom papinskih čuvara, Ivana je brzo hodala prema Patrijarhatu, ogromnoj palači u kojoj se nalazila papinska rezidencija, ali i mnoštvo administrativnih ureda koji

su sačinjavali sjedište vlade u Rimu. Kad su prošli pokraj velike Konstantinove bazilike, s veličanstvenim nizom okruglih nadsvođenih prozora, ušli su u Patrijarhat. Unutra su se popeli niskim stepeništem, koje je vodilo do triclinium majora, ili velike dvorane u palači, čija je izgradnja bila povjerena blagopokojnom papi Leonu. Dvorana je bila popločana mramorom i ukrašena bezbrojnim mozaicima, izrađenim s takvim stupnjem umjetničke vještine da ih je Ivana gledala puna strahopoštovanja. Nikada prije nije vidjela tako vedre boje, niti tako žive likove. Nitko u Franačkoj — ni biskup, ni opat, ni grof, čak ni car — nisu mogli zapovjediti nastanak nečeg tako veličanstvenog. U središtu dvorane bila je okupljena skupina muškaraca. Jedan je prišao da je pozdravi. Bio je natmuren, s uskim, podbuhlim očima i lukavim izrazom lica. »Ti si svećenik Ivan Engleski?« upitao je. »Jesam.« »Ja sam Benedikt, papinski missus i brat pape Sergija. Ja sam te pozvao da izliječiš Njegovu Svetost.« »Učinit ću sve što mogu«, rekla je Ivana. Benediktov glas pretvorio se u urotnički šapat. »Ima onih koji ne žele da uspiješ.« Ivana je u potpunosti vjerovala u to. Mnogi od okupljenih bili su članovi biranog i uglednog Društva liječnika. Oni neće poželjeti dobrodošlicu nestručnjaku. Pridružio im se još jedan muškarac - visok, mršav, prodorna pogleda i orlovskog nosa. Benedikt ga je predstavio kao Enodija, poglavara Društva liječnika. Enodije je udostojio Ivanu klimanjem glave koje se jedva moglo nazvati pozdravom. »I sami ćete se uvjeriti, ako vladate vještinom liječenja, da su Njegovu Svetost obuzeli demoni, čiji poguban stisak ne mogu obuzdati ni lijekovi ni čišćenje.« Ivana nije ništa rekla. Nije vjerovala takvim teorijama. Zašto se okrenuti nadnaravnom kad je postojalo tako puno tjelesnih uzroka bolesti koji se mogu otkriti? Enodije joj je pružio bočicu žute tekućine. »Ovaj uzorak mokraće uzeli smo od Njegove Svetosti prije nepunih sat vremena. Zanima nas što se može naučiti proučavajući ga.« Dakle, namjeravaju me iskušati, pomislila je Ivana. Pretpostavljam da je ovo jednako dobar način kao i bilo koji drugi. Uzela je bočicu i podigla je prema svjetlu. Grupa je stala u polukrug oko nje. Enodijev orlovski nos podrhtavao je dok ju je gledao, prepredeno iščekujući. Okrenula je bočicu nekoliko puta, a zatim se sadržaj jasno pokazao. Pomirisala ju je, a zatim ju je ponovno pomirisala. Umočila je prst, stavila ga na jezik i pažljivo okusila. Napetost u prostoriji mogla se gotovo opipati. Iznova je pomirisala i kušala. Nije bilo sumnje. Lukava doskočica, podmetnuti mokraću trudnice umjesto papine. Doveli su je pred pravu dilemu. Kao običan svećenik i stranac, nije mogla optužiti tako uzvišeno društvo da su je namjerno prevarili. S druge strane, ako ne otkrije podmetanje, proglasit će je varalicom. Vješto su postavili zamku. Kako se izvući iz nje? Stajala je i razmišljala. Zatim se okrenula i ozbiljna lica objavila: »Bog se sprema stvoriti čudo. Za trideset dana, Njegova Svetost će se poroditi.« Benedikt se tresao od smijeha dok ju je vodio iz dvorane. »Kako su samo izgledali ti starci! Jedino sam promatrajući njih uspijevao obuzdati glasan smijeh!« Ono što se dogodilo očigledno mu je priskrbilo neizmjernu količinu zadovoljstva. »Dokazao si svoju vještinu i otkrio njihovu prevaru a da nisi izrekao niti jednu riječ optužbe. Sjajno!« Kad su se približili papinoj spavaonici, začuli su promuklo vikanje s druge strane vrata. »Razbojnici! Lešinari! Još nisam mrtav!« Začuo se glasan tresak, kao da je nešto bačeno. Benedikt je otvorio vrata. Sergije je sjedio u krevetu, grimizan u licu od bijesa. Na podu usred prostorije, na pola puta do skupine poniznih svećenika, divlje se ljuljala razbijena lončarska zdjela. Sergije je zgrabio zlatnu šalicu sa stolića uz krevet i upravo se spremao baciti je na nesretne

svećenike kad je Benedikt ubrzao korak i oteo mu je iz ruke. »Hajde, brate. Znaš što su ti rekli liječnici. Bolestan si; ne smiješ se naprezati.« Sergije mu je odgovorio tonom koji je optuživao: »Probudio sam se i shvatio da me pomazuju uljem. Pokušavali su izvršiti unctio extrema.« Svećenici su poravnali svoje odore povrijeđenog dostojanstva. Činilo se da su svi odreda važni ljudi; jedan koji je nosio nadbiskupski palij rekao je: »Mislili smo da je tako najbolje, s obzirom da se stanje Njegove Svetosti pogoršava —« »Odlazite odmah!« prekinuo ga je Benedikt. Ivana je bila zapanjena; Benedikt je morao biti jako moćan kad se usudio tako neuljudno obratiti nadbiskupu. »Razmisli malo, Benedikte«, upozorio ga je nadbiskup. »Zar biste se usudili ugroziti besmrtnu dušu svoga brata?« »Van!« Benedikt je mahao rukama kao da tjera jato kosova. »Svi van!« Svećenici su se žurno povukli, a na izlazu se na svim licima vidjelo ogorčenje. Sergije se srušio na jastuke od slabosti. »Bol, Benedikte«, cvilio je, »ne mogu podnijeti bol.« Benedikt je nasuo vino iz vrča pokraj kreveta u zlatnu šalicu i prislonio je uz Sergijeve usnice. »Popij«, rekao je. »Olakšat će ti bol.« Sergije je žedno ispio. »Još«, zahtijevao je čim je iskapio šalicu. Benedikt mu je natočio drugu šalicu, a zatim i treću. Vino se prolijevalo iz kutova Sergijevih usta. Imao je sitne kosti, ali je bio debeo. Njegovu pojavu činio je niz povezanih krugova: okruglo lice bilo je povezano s okruglom bradom, okrugle oči bile su smještene unutar dvostrukih krugova mesa. »Dakle«, rekao je Benedikt kad je Sergije ugasio žeđ, »pogledaj što sam učinio za tebe, brate. Doveo sam nekoga tko ti može pomoći. Zove se Ivan Engleski i izlječitelj je velikog ugleda.« »Još jedan liječnik?« upitao je Sergije nepovjerljivo. Ipak, nije prigovorio kad je Ivana povukla pokrivače da ga pregleda. Bila je šokirana njegovim stanjem. Noge su mu bile jako otečene, nabreklo meso pucalo je i odvajalo se od napetosti. Patio je od ozbiljne upale zglobova; Ivana je naslućivala razlog, ali je htjela biti sigurna. Pogledala je Sergijeve uši. I naravno, vidjela ih je: izdajničke naslage mokraćne kiseline, sitne kredaste izrasline koje su podsjećale na rakove oči značile su samo jedno: Sergije je patio od akutnog napada gihta. Kako je moguće da njegovi liječnici to nisu otkrili? Ivana je nježno opipavala prstima crveno sjajno meso, tražeći izvor upale. »Ovaj barem nema ruke orača«, priznao je Sergije. Bilo je začudno da je još uvijek bio bistra uma jer je gorio od temperature. Ivana mu je opipala puls, primjećujući višestruke rane na ruci od stalnog puštanja krvi. Otkucaji srca bili su slabi, a boja kože, sad kad je prošao napad gnjeva, bila je bolesna, plavkastobijela. Beneclicite, pomislila je. Nije ni čudo što je žedan. Puštanjem krvi doveli su ga do ruba smrti. Okrenula se komorniku. »Donesi vodu. Brzo.« Morala je smanjiti otečenost prije nego što ga ubije. Hvala nebesima što je ponijela prah od šafrana. Ivana je posegnula u svoju torbu i izvadila malen četverokut voštanog pergamenta i pažljivo ga odmotala da ne prosipa dragocjeni prah. Komornik se vratio s vrčem vode. Ivana je natočila vodu u čašu, zatim usula preporučenu dozu od tri i pol grama korijena u prahu. Dodala je pročišćeni med da prikrije gorak okus i malu dozu bunike koja će Sergija uspavati — jer je san bio najbolji lijek protiv boli, a odmor je pružao najviše nade za izlječenje. Dodala je Sergiju čašu, a on je počeo žedno piti. »Fuj!« Ispljunuo je. »To je voda!« »Popijte to«, rekla je Ivana odlučno. Na njezino iznenađenje, Sergije ju je mirno poslušao. »Sto sad?«, pitao je nakon što je ispraznio čašu. »Hoćeš mi dati sredstvo za čišćenje?« »I mislila sam da su Vam prisjele takve muke.« »Znači, nećeš više ništa drugo poduzeti?« prigovorio je Benedikt. »Jednostavna doza lijeka i to je sve?« Ivana je uzdahnula. I prije je viđala takve reakcije. Zdrav razum i umjerenost nisu se cijenili u

umjetnosti liječenja. Ljudi su zahtijevali dramatičnije mjere. Što je bolest bila ozbiljnija, očekivali su utoliko žešći lijek. »Njegova svetost pati od gihta. Dobio je šafran, poznat lijek protiv ove bolesti. Za nekoliko trenutaka će zaspati, a, Deo volente, bolovi i otekline koje su ga pogodile povući će se za nekoliko dana.« Kao da želi dokazati istinitost njezinih riječi, Sergijevo nepravilno disanje počelo se smirivati; opustio se na jastucima i mirno zatvorio oči. Vrata su se otvorila uz tresak. Ušao je nizak, od napetosti zgrčen muškarac, s licem koje je podsjećalo na bantamskog pjetlića kojeg izazivaju na borbu. Mahao je svitkom pergamenta ispred Benediktova nosa. »Evo papira. Sve što je još potrebno je potpis.« Sudeći po odjeći i načinu govora, bio je trgovac. »Ne sad, Aio«, odgovorio je Benedikt. Aio je ljutito zatresao glavom. »Ne, Benedikte, neću dopustiti još jedno odgađanje. Cijeli Rim zna da je papa opasno bolestan. Što ako umre tijekom noći?« Ivana je uznemireno pogledala u Sergija, ali on nije čuo. Već je počeo drijemati. Čovjek je pred Benediktovim očima zatresao torbu punu kovanica. »Tisuću solida, kao što je dogovoreno. Neka sad potpiše papir, pa je i ovo« — podigao je drugu, manju torbu — »također tvoje.« Benedikt je odnio pergament do kreveta i razmotao ga na pokrivaču. »Sergije?« »Spava«, negodovala je Ivana. »Nemojte ga buditi.« Benedikt nije obraćao pažnju na nju. »Sergije!« Primio je brata za rame i grubo ga protresao. Sergije je otvorio oči. Benedikt je uzeo pero sa stola pokraj kreveta, umočio ga u tintu i stavio Sergiju u ruku. »Potpiši ovo«, zapovjedio je. Sergije je ošamućeno prislonio pero na pergament. Ruka mu se tresla, a tinta se prolijevala na pergament i ostavljala trag nejasnih črčkarija. Benedikt je svojom rukom uhvatio bratovu i pomogao mu ostaviti trag papinskog potpisa. S mjesta gdje je stajala, Ivana je jasno vidjela papir. Bila je to formata kojom se Aio imenovao biskupom Alatrija. Pogodba koja se zbivala pred Ivaninim očima bila je podmićivanje kojim se kupovala biskupska čast! »Sad se odmaraj, brate«, rekao je Benedikt zadovoljan jer je dobio ono što je želio. Ivani je rekao: »Ostani s njim.« Ivana je klimnula. Benedikt i Aio izišli su iz sobe. Ivana je navukla pokrivače preko Sergija i nježno ih poravnala. Brada joj je odavala odlučnost. Bilo je jasno da su stvari u papinskoj palači neprikladne. A nije bilo vjerojatno da će se popraviti sve dok Sergije bude ležao bolestan a njegov potkupljivi brat bude vladao umjesto njega. Njezin je zadatak bio jasan: povratiti papino zdravlje, i to što je brže moguće. Sljedećih nekoliko dana Sergijevo je stanje i dalje bilo opasno po život. Stalno jednolično pjevanje svećenika nije mu dopuštalo zdrav san, pa je na Ivanino uporno zahtijevanje ukinuto bdjenje uz krevet bolesnika. Osim što je jednom nakratko otišla u Scholu Anglorum kako bi pribavila još lijekova, Ivana nije napuštala Sergija. Preko dana je pažljivo pratila njegovo stanje; noću je spavala na hrpi jastuka pokraj njegova kreveta. Trećega dana počele su se smanjivati otekline, a koža koja ih je pokrivala počela se ljuštiti. Uvečer se Ivana probudila iz nemirna sna i otkrila da se Sergije napokon počeo znojiti. Benedicite, pomislila je. Temperatura je pala. Sljedećeg jutra se probudio. »Kako se osjećate?« pitala ga je Ivana. »Ja... ne znam«, rekao je ošamućeno. »Bolje, mislim.« »Izgledate puno bolje.« Nestalo je bolnog grča, kao i nezdrave plavosive boje kože. »Moje noge... prolaze me trnci!« Počeo ih je žestoko češati. »Svrbljivost je dobar znak; znači da se u njih vraća život«, rekla je Ivana. »Ali ne smijete iritirati

kožu jer još uvijek postoji opasnost od infekcije.« Povukao je ruku. Ali svrab je bio nesnosan; samo trenutak kasnije opet ih je dohvatio svojim pandžama. Ivana mu je odredila dozu bunike kako bi ga smirila, pa je opet zaspao. Kad je sljedećeg dana otvorio oči, glava mu je bila potpuno bistra, a on je bio svjestan prostora oko sebe. »Bol - je nestala!« Pogledao je svoje noge. »I otekline!« Zapažanje ga je ohrabrilo; namjestio se u sjedeći položaj. Kad je ugledao komorni- ka pokraj vrata, rekao mu je: »Gladan sam. Donesi gomilu slanine i vino.« »Tanjur zelenog povrća i vrč vode«, izdala je Ivana drugu zapovijed. Komornik je odjurio prije nego što je Sergije mogao prosvjedovati. Sergijeve obrve podigle su se od iznenađenja. »Tko si ti?« »Zovem se Ivan Engleski.« »Nisi Rimljanin.« »Rodom sam iz Franačke.« »Iz zemlje na sjeveru!« Sergijeve oči su oživjele. »Je li toliko barbarska koliko tvrde?« Ivana se nasmijala. »Ima manje crkava, ako ste to mislili.« »Zašto ti je prezime ’Engleski’«, pitao je Sergije, »ako si rodom iz Franačke?« Bio je zapanjujuće žustar unatoč svemu kroz što je prošao. »Otac mi je bio Englez«, objasnila je Ivana. »Došao je propovijedati vjeru među Sasima.« »Sasi?« namrštio se Sergije. »Bezbožničko pleme.« Mama. Ivana je osjetila poznato bujanje srama i ljubavi. Zatim je rekla: »Većina su sada kršćani — koliko itko može postati kršćanin kad ga do prave vjere dovede vatra i mač.« Sergije ju je oštro promatrao. »Zar ne smatraš da je misija Crkve obratiti nevjernike?« »Kakva je vrijednost obećanja iznuđenog silom? Pod pritiskom muka, svaka će osoba pristati na nebrojene laži, samo da okonča bol.« »Pa ipak, naš nam Bog zapovijeda da širimo riječ Božju: 'Stoga pođite i podučite sve narode, krstite ih u ime Oca i Sina i Duha svetoga.’« »Istina«, priznala je Ivana. »Ali —« Zaustavila se. Opet je to radila dopuštala si je uvlačenje u nesmotrenu i vjerojatno opasnu raspravu - ovoga puta sa samim papom! »Nastavi«, potaknuo ju je Sergije. »Oprostite mi, Svetosti. Ne osjećate se dobro.« »Nisam još toliko slab da ne bih mogao razmišljati«, odgovorio je Sergije nestrpljivo. »Nastavi.« »Pa« - pažljivo je birala riječi - »uzmite u obzir slijed Kristovih zapovijedi: najprije podučite narode, zatim ih krstite. Ne bismo trebali nametati sveti sakrament krštenja prije nego što razum prigrli vjeru razumijevanjem uma. Prvo podučite, kaže Krist, zatim krstite.« Sergije ju je promatrao sa zanimanjem. »Pametno razmišljaš. Gdje si se obrazovao?« »Grk po imenu Eskulap, učen čovjek, podučavao me kao dijete. Kasnije su me poslali u katedralnu školu u Dorstadtu, a još kasnije u Fuldu.« »Ah, Fulda! Baš sam nedavno dobio knjigu od Rabana Maura, prekrasno poučnu, koja sadržava i njegovu vlastitu pjesmu o Isusovu Svetom Križu. Kad mu budem pisao pismo zahvale, pisat ću mu o tvojoj pomoći mojoj osobi.« Mislila je da je opata Rabana zauvijek ostavila iza sebe; zar će je njegova okrutna mržnja pratiti čak i ovdje, uništavajući novi život koji je stvorila za sebe? »Bojim se da s te strane svijeta nećete primiti povoljno izvješće o meni.« »Zašto je tako?« »Opat smatra da je pokornost jedan od najvećih religioznih zavjeta. Ipak, meni je oduvijek bio najteži.« »A tvoji drugi zavjeti?« pitao je Sergije ozbiljno. »Što je s njima?« »Siromaštvo je dio mog djetinjstva i postoji navika. Što se tiče kreposti« — potrudila se da u glasu ne bude ni trunke ironije — »odolijevanje ženama za mene nikada nije bilo izazov.« Sergijev se izraz lica smekšao. »Drago mi je što to čujem. Jer u ovome se opat Raban i ja ne

slažemo; od svih religioznih zavjeta, krepost je sigurno najveća i Bogu najprijatnija.« Ivana je bila iznenađena što je tako mislio. Ideal svećeničke kreposti bio je daleko od uobičajene prakse u Rimu. Nije bilo neobično da rimski svećenik bude oženjen jer nije postojala zabrana po kojoj oženjeni muškarci ne bi mogli postati svećenici, pod uvjetom da pod prisegom pristanu na odricanje od svih budućih bračnih odnosa — iako je to bio dogovor koji se očekivano više kršio nego poštivao. Žena je rijetko prigovarala ako je njezin muž želio postati svećenik jer je i ona uživala u ugledu njegova položaja. Svećenikovu ženu s poštovanjem su nazivali »svećenica«, ili »đakonica« ako je bila udata za đakona. Papa Leon III. bio je oženjen kad se popeo na papinsko prijestolje i nitko u Rimu nije zato o njemu imao lošije mišljenje. Komornik se vratio sa srebrnom zdjelom kruha i povrća i stavio je ispred Sergija, koji je otkinuo komad kruha i gladno zagrizao. »A sada«, rekao je, »ispričaj mi sve o Rabanu Mauru.«

20 Bilo je to, shvatila je Ivana, kao da su u Sergiju živjele dvije različite osobe - jedna razuzdana, prostačka i podmukla, a druga profinjena, inteligentna i obzirna. Čitala je o takvim slučajevima kod Celza: animae divisae, nazivao ih je, podvojeni duhovi. Tako je bilo i sa Sergijem. U njegovu slučaju piće je poticalo preobrazbu. Kad je bio trijezan, bio je blag i prijazan, ali je pod utjecajem vina postajao nepodnošljiv. Sluge u palači, uvijek spremne za ogovaranje, ispričale su Ivani kako je Sergije jednoga od njih osudio na smrt zato što mu je večeru donio sa zakašnjenjem. Otrijeznio se na vrijeme da spriječi izvršenje smrtne kazne, ali ne dovoljno brzo, jer su jadnog čovjeka već pretukli štapovima i izložili javnoj sramoti. Njegovi liječnici zapravo i nisu bili tako daleko od istine, zaključila je Ivana: Sergije je bio obuzet, ali nisu ga opsjedali demoni kojima je upravljao Sotona, nego on sam. Kad je shvatila da se odlikuje i dobrim osobinama, Ivana je odlučila izliječiti ga u potpunosti. Odredila mu je strogu dijetu koja se sastojala od zelenog povrća i ječmene sluzi. Sergije je prigovarao ali se pokoravao, bojeći se povratka bolova. Kad je ocijenila da je bio spreman, Ivana je uvela obavezu dnevne šetnje u Lateranskom vrtu. Na početku su ga morali nositi dolje u stolici, a trojica poslužitelja stenjala su pod njegovom težinom. Prvoga dana jedva je uspio napraviti nekoliko koraka, a zatim se srušio u svoju stolicu. Ivana ga je uporno ohrabrivala i svakoga dana uspijevao je hodati malo dalje; krajem mjeseca mogao je napraviti puni krug u vrtu. Preostale otekline oko zglobova povlačile su se, a koža je opet imala zdravu ružičastu boju. Oči više nisu djelovale podbuhlo, a kako su se crte lica sada jasnije vidjele, Ivana je shvatila da je bio daleko mlađi nego što je isprva mislila — vjerojatno nije imao više od četrdeset pet ili pedeset godina. »Osjećam se kao nov čovjek«, rekao je Sergije Ivani jednoga dana za vrijeme dnevne šetnje. Bilo je proljeće i već je cvao jorgovan, a njegov je opojan miris ispunjavao zrak. »Nema ni vrtoglavice, ni slabosti, ni bolova?« pitala je Ivana. »Nema. Uistinu je Bog učinio čudo.« »Mogli bismo to reći, Svetosti«, rekla je Ivana smješkajući se. »Ali ipak se prisjetite u kakvom ste stanju bili dok je Bog bio Vaš jedini liječnik!« Sergije ju je uštipnuo za uho koreći je razigrano. »Bog je poslao tebe kako bi mogao provesti svoje čudo!« Nasmijali su se, s očiglednom uzajamnom simpatijom. Ovo je pravi trenutak, pomislila je Ivana. »Ako se stvarno osjećate dobro...« Namjerno nije završila misao, mučeći ga. »Da?« »To je samo moje razmišljanje... danas je zasjedanje papinske skupštine. Vaš brat Benedikt predsjeda umjesto Vas kao i obično. Ali ako se osjećate dovoljno jaki...« Sergije je rekao neodlučno: »Benedikt je naviknut na predsjedanje. Sigurno nema potrebe...« »Ljudi nisu izabrali Benedikta za svog poglavara. Trebaju Vas, Svetosti.« Sergije se namrštio. Zavladala je tišina. Ivana je pomislila: Progovorila sam prerano, i previše odvažno. Sergije je napokon rekao: »Govoriš istinu, Ivane Engleski. Predugo sam zapuštao takve obaveze.« Tuga u njegovim očima dala je licu izraz ozbiljne mudrosti. Ivana mu je nježno odgovorila: »Lijek je, moj Gospodaru, u djelima.« Sergije je malo razmislio o tome. Zatim se iznenada okrenuo i krenuo prema vrtnim vratima. »Pa hajde, onda!« pozvao ju je. »Što sad čekaš?« Ivana je požurila za njim. Dvojica stražara stajala su naslonjena na zid ispred vijećnice, dokono brbljajući. Kad su vidjeli

Sergija, poskočili su puni poštovanja i otvorili vrata. »Njegova svetost papa Sergije, biskup i metropolit Rima!« najavio ga je jedan od njih zvonkim glasom. Sergije i Ivana dostojanstveno su ušli u prostoriju. Uslijedio je trenutak iznenadne tišine, a zatim glasno struganje klupa jer su svi ustali kako bi iskazali svoje poštovanje. Točnije, ustali su svi osim Benedikta koji je ostao sjediti na papinskoj stolici širom otvorenih usta. »Zatvori usta brate ako ne želiš loviti muhe«, rekao mu je Sergije. »Svetosti! Je li to razborito?« uzviknuo je Benedikt. »Sigurno ne bi trebao izlagati svoje zdravlje opasnosti kako bi promatrao ove sudbene postupke!« »Hvala ti, brate, ali osjećam se sasvim dobro«, rekao je Sergije. »I nisam došao promatrati, nego predsjedati.« Benedikt je ustao. »Veselim se što to čujem, a jednako tako i cijeli Rim.« Zvuk njegova glasa izražavao je razne osjećaje, ali nikako veselje. Sergije se udobno namjestio na stolici obloženoj jastucima. »O kojem slučaju se raspravlja?« Bilježnik je brzo izložio detalje. Bogati trgovac Mamertije molio je dopuštenje za obnovu sirotišta, zapravo utočišta i škole za siročad, koje je bilo smješteno u oronuloj građevini u blizini Lateranske palače. Mamertije je predlagao potpunu obnovu i prenamjenu u prenoćište za hodočasnike. »Sirotište«, razmišljao je Sergije. »Dobro poznajem to mjesto; i ja sam tamo boravio neko vrijeme, nakon što mi je umrla majka.« »Svetosti, zgrada se pretvara u ruševinu«, rekao je Mamertije. »Poput trna u oku je, ljaga našega divnog grada. Ono što bih ja htio početi s njom pretvorit će je u palaču!« »Što će biti sa siročićima?« upitao je Sergije. Mamertije je slegnuo ramenima. »Mogu potražiti milostinju negdje drugdje. Ima ubožnica koje će ih primiti.« Sergije se dvoumio. »Strašno je kad ostaneš bez svog doma.« »Svetosti, ovo će prenoćište biti ponos Rima! Ni vojvode a ni kraljevi neće ga smatrati nedostojnim!« »Siročad nisu Bogu manje draga od kraljeva. Nije li Krist rekao: 'Blago vama, siromasi, jer je vaše kraljevstvo Božje!’?« »Svetosti, molim Vas da još jednom razmislite. Zamislite što bi postojanje takve građevine značilo za Rim!« Sergije je zatresao glavom. »Neću dopustiti uništenje ovoga doma za djecu. Molba je odbijena.« »Prosvjedujem!« rekao je Mamercije uzrujano. »Vaš brat i ja smo već postigli sporazum; ugovor je sastavljen i plaćanje obavljeno.« »Plaćanje?« Sergije je upitno podigao obrvu. Benedikt je glavom dao Mamerciju žuran znak. »Ja... ja« — Mamercije je podigao pogled, birajući riječi — »Dao sam svoju ponudu, velikodušnu ponudu, na oltaru Sv. Servacija kako bih ubrzao uspjeh ovog pothvata.« »Znači da si blagoslovljen«, rekao je Sergije. »Takvo milosrdno djelo samo je sebi nagrada jer ćeš manje patiti u vječnom životu.« »Ali —« »Zahvaljujemo ti, Mamercije, što si nam skrenuo pozornost na loše stanje zgrade sirotišta. Njezina obnova postat će naša neposredna briga.« Mamercijeva usta nekoliko su se puta otvorila i zatvorila kao u ribe na suhom. Još jednom je pogledao Benedikta i ukočeno izišao iz prostorije. Sergije je namignuo Ivani, a ona mu se zauzvrat nasmiješila. Benedikt je primijetio tu razmjenu znakova. U tome je znači bila kvaka, pomislio je. Ukorio je sam sebe jer to nije ranije primijetio. Bilo je to vrijeme kad je papinski sud imao najviše posla i najunosnije doba godine za Benedikta; svoje je vrijeme tako intenzivno trošio na tekuća pitanja suda da nije obratio dovoljno pažnje na utjecaj koji je beznačajni strani svećenik stekao nad njegovim bratom.

Nema veze, rekao je sam sebi. Što je učinjeno može se i popraviti. Svaki čovjek ima neku svoju slabost. Trebalo ju je jedino otkriti. Ivana je žurila hodnikom na putu u veliku dvoranu. Očekivalo se da kao Sergijev osobni liječnik večera za njegovim stolom - a to je ujedno bila i povlastica koja joj je omogućavala da iz prve ruke pazi na sve što će papa pojesti i popiti. Stanje njegova zdravlja još je bilo daleko od stabilnog; popuštanje starim navikama moglo je dovesti do novog napada gihta. »Ivane Engleski!« Okrenula se i ugledala Arighisa, vicedominusa, glavnog upravitelja palače, koji joj je prilazio. »Jedna plemkinja u ulici Trastevere opasno je bolesna; pozvali su te da je posjetiš i pregledaš.« Ivana je uzdahnula. Ovoga tjedna već su je tri puta pozvali s takvim nalogom. Vijest da je izliječila papu Sergija proširila se gradom. Članovi Društva liječnika bili su očajni jer su se Ivanine usluge izlječitelja sve više tražile. »Zašto ne pošalju liječnika iz scholae?« predložila je Ivana. Arighis se namrštio. Nije bio naviknut na izazove: njegovo su pravo i dužnost glavnog upravitelja značili i kontrolu nad svim pitanjima papinskog gospodarstva i njegova osoblja — bila je to činjenica koju ovaj drski stranac kao da nije razumio. »Već sam se obvezao da ćeš joj ti pružiti svoje usluge.« Ivana se razljutila zbog takvog dokazivanja moći; kao Sergijev osobni liječnik, nije zapravo spadala pod Arighisov nadzor. Ipak, činilo se da se zbog toga nije vrijedilo prepirati, a na hitan poziv u pomoć moralo se odgovoriti, bez obzira koliko neprikladan bio trenutak u kojem je poziv stigao. »U redu«, složila se Ivana. »Uzet ću svoju torbu s lijekovima.« Kad je stigla na traženu adresu, Ivana se našla pred rezidencijom koja je po stilu gradnje podsjećala na starorimski domus. Sluga ju je poveo kroz niz povezanih dvorišta i vrt do unutarnje odaje, razmetljivo ukrašene mozaicima u blještavim bojama, štukaturom od morskih školjaka i slikama koje su stvarale iluziju o udaljenim vidicima i prostorima. Ta je neobična soba bila zasićena slatkim mirisom koji je podsjećao na zrele jabuke. Na udaljenom kraju prostorije stajao je velik pernati krevet, poput oltara okružen zapaljenim svijećama. Usred kreveta ležala je klonula žena. Bila je to najljepša žena koju je Ivana ikada vidjela, ljepša od Richild, ljepša čak i od njezine majke Gudrun, a do tog trenutka Ivana je vjerovala da je njezina majka bila najljepša žena na svijetu. »Ja sam Marioza.« Ženin glas bio je poput tekućeg meda. »G—gospođo«, mucala je Ivana, kojoj se jezik spleo od pogleda na takvo savršenstvo. »Ja sam Ivan Engleski i ovdje sam jer ste me pozvali.« Marioza se nasmiješila, zadovoljna učinkom koji je postigla. »Dođi bliže, Ivane Engleski«, pozivao je medeni glas. »Ili me misliš pregledati s te udaljenosti?« Miris slatkih jabuka bio je još jači uz krevet. Ivana je pomislila, Poznat mi je taj miris. Ali u tom trenu nije ga mogla prepoznati. Marioza joj je pružila čašu vina. »Zar nećeš popiti u moje zdravlje?« Ivana je pristojno popila, zapravo iskapila čašu jer je takav bio običaj. Izbliza je Marioza bila još ljepša, koža joj je bila besprijekorna, boje bjelokosti, imala je velike oči najdublje ljubičaste boje okružene crnim trepavicama čija se boja ebanovine isticala i zbog širokih crnih zjenica u središtu. Raširene su, shvatila je Ivana iznenada. Tako jako proširene zjenice bile su bezuvjetno abnormalne. Kliničko zapažanje razbilo je čaroliju Mariozine ljepote. »Recite mi, gospo« — Ivana je spustila čašu — »što vas boli?« »Tako zgodan«, uzdahnula je, »a tako predan poslu?« »Želim vam pomoći, gospo. Kakva patnja me dovela k vama tako hitno?« »Kad ste već tako uporni« — nadurila se dražesno — »u pitanju je moje srce.«

Neobična pritužba za ženu njezine dobi, pomislila je Ivana; Marioza nije mogla imati više od dvadeset dvije godine. Dakako, poznati su takvi slučajevi; postoje djeca rođena pod nesretnom zvijezdom, kojima je crvić u srcu činio svaki udisaj u njihovim kratkim životima mučnim i napornim. Ipak, oni koji boluju od takvih teških poremećaja ne izgledaju kao Marioza, čije cijelo tijelo, osim čudnovato raširenih zjenica, zrači dobrim zdravljem. Ivana je uhvatila Mariozin ručni zglob i opipala puls, otkrivajući da je snažan i pravilan. Pregledala je Mariozine ruke. Boja je bila dobra, vrhovi prstiju ispod noktiju ružičasti. Koža je na dodir brzo poprimala normalan izgled, ne ostavljajući trag i ne mijenjajući boju. Ivana je pregledala Mariozine noge i stopala jednako brižno, ne nalazeći nikakve znakove nekroze; Mariozina cirkulacija izgledala je zdrava i snažna. Marioza je legla na jastuke i promatrala ispod poluzatvorenih kapaka. »Tražiš moje srce?« zadirkivala je. »Nećeš ga tamo naći, Ivane Engleski!« Raskopčala je svilenu spavaćicu i otkrila savršene bjelokosne grudi. Benedicite! pomislila je Ivana. Mora biti da je to legendama Marioza, najhvaljenija kurtizana u cijelom Rimu! Pričalo se da su među njezinim klijentima neki od najvažnijih ljudi u gradu. Pokušava me zavesti, shvatila je Ivana. Apsurdnost same ideje izazvala je smijeh. Marioza je krivo protumačila Ivanin osmijeh i osjetila se ohrabrenom. Ovog svećenika i neće biti tako teško zavesti kako je Benedikt izjavio plaćajući njezine usluge za taj cilj. Svećenik ili ne, Ivan Engleski je svejedno bio muškarac, a takav muškarac koji bi joj odolio nije se još rodio. Nastojeći ne pokazivati interes, Ivana je usmjerila svu pažnju na pregled. Pregledala je Mariozine bokove, a zatim rebra, tražeći tragove masnica na njima; bol zbog takvih ozljeda često se znao zamijeniti sa srčanim problemima. Marioza nije ni trepnula, niti je pokazivala znake neugode. »Kakve divne ruke imaš«, govorila je medenim glasom, namještajući se tako da njezine obline dođu do izražaja. »Kakve divne, snažne ruke.« Ivana se iznenada uspravila. »Đavolja jabuka!« Tako tipično za svećenika, pomislila je Marioza, govoriti uzvišeno o grijehu u takvom trenutku. Ipak, svećenici joj nisu bili strani; znala je kako se riješiti grižnje savjesti koja se javlja u zadnjem trenutku. »Nemoj gušiti svoje osjećaje, Ivane, jer su prirodni i dar od Boga. Zar nije zapisano u Bibliji: 'Prema tome, nisu više dva, nego jedno tijelo.’?« Zapravo, Marioza nije bila sigurna jesu li te riječi bile iz Biblije, ali je pretpostavljala da jesu; izrekao ih je, u okolnostima vrlo sličnim današnjim, jedan nadbiskup. »Osim toga«, dodala je, »nitko nikada neće saznati što se dogodilo između nas, osim nas samih.« Ivana je žestoko protresla glavom. »Nisam to imala na umu. Miris u ovoj prostoriji - to je mandragora — ponekad je zovu i đavoljom jabukom.« Žuto voće bilo je narkotik; to je objašnjavalo Mariozine raširene zjenice. »Ali odakle dolazi taj miris?« Ivana je pomirisala svijeću u blizini kreveta. »Što ste učinili, jeste li pomiješali sok s voskom svijeće?« Marioza je uzdahnula. Vidjela je već takve reakcije kod djevičanski mladih svećenika. Zbunjeni i nesigurni, oni su uvijek pokušavali vratiti razgovor na sigurno tlo. »Dođi«, rekla je, »ostavimo sad razgovor o napitcima. Postoje bolji načini za trošenje vremena.« Posegnula je rukom po prednjem dijelu odore Ivana Engleskog, pokušavajući dohvatiti genitalije. Ivana je predvidjela taj pokret i odskočila. Pomirisala je svijeću i čvrsto uhvatila Mariozu za ruku. »Slušaj me, Marioza. Mandragoru koristiš zbog njezinih afrodizijačkih kvaliteta, znam to. Ali moraš prestati, jer su njezine isparine otrovne.« Marioza se namrštila. Ovo ne ide prema planu. Morala je odvratiti njegove misli od liječenja. U hodniku ispod njih začuli su se koraci. Nije više bilo vremena za uvjeravanje. Zgrabila je gornji dio spavaćice i pokidala je snažno povlačeći objema rukama prema dolje. »Oh!« počela je teško disati, »evo sad me boli! Barem poslušaj!« Zgrabila je Ivaninu glavu i čvrsto je pritisnula uz svoju dojku. Ivana se pokušala oteti, ali ju je Marioza čvrsto držala. »Oh Ivane«, glas joj se rastapao, »ne

mogu odoljeti snazi tvoje strasti!« Vrata su se naglo otvorila. Dvanaest papinskih stražara uletjelo je u sobu i zgrabilo Ivanu, grubo je podižući s kreveta. »Dakle, oče, ovo je čudna vrsta pričesti!« rekao je vođa stražara podrugljivo. Ivana se pobunila. »Ova je žena bolesna; pozvali su me da je izliječim.« Čovjek ga je zlobno pogledao. »Istina, mnoge su žene već izliječene od neplodnosti takvim lijekovima.« Uslijedila je provala razuzdanog smijeha. Ivana se obratila Mariozi: »Reci im istinu.« Marioza je slegnula ramenima, a poderana spavaćica još je više skliznula. »Vidjeli su nas. Čemu poricati?« »Pridruži se gomili sudrugova, svećeniče!« rugao se jedan od stražara. »Mariozini ljubavnici ne bi svi stali niti u Koloseum a da se ne raspukne!« Ova je izjava dočekana još većom provalom smijeha. Marioza se pridružila drugima. »Idemo, oče.« Vođa stražara uhvatio je Ivanu za ruku i potjerao je prema vratima. »Kamo me vodite?« zahtijevala je odgovor, iako je slutila. »U Lateransku palaču. Za ovo ćeš odgovarati samome papi.« Ivana se otela iz njegova stiska i rekla Mariozi: »Ne znam zašto si to učinila, niti za koga, ali te upozoravam, Marioza: nemoj se pouzdavati u to da će ti usluge muškaraca donijeti sreću jer će se dokazati da su jednako prolazne kao i tvoja ljepota.« Mariozin je osmijeh zamro na njezinim usnicama. »Divljak!« odgovorila je prezrivo. Ivanu su izveli iz sobe, ne prestajući se smijati. Okružena stražarima Ivana je tiho hodala kroz mračne ulice. Nije se mogla natjerati da zamrzi Mariozu. I Ivana je mogla tako završiti da je sudbina nije odvela drugom stazom. Ulice Rima bile su pune žena koje su se nudile po cijeni obroka. Mnoge su došle u Sveti grad kao pobožne hodočasnice, pa čak i opatice; kad su se našle bez krova nad glavom i bez sredstava za put natrag, okrenule su se izboru koji se nametao. Svećenici su grmjeli protiv »služavki Sotone« iz sigurnosti svojih propovjedaonica. Ali oni, zaključila je Ivana, nikada nisu upoznali glad. Ne, Mariozu nije trebalo kriviti; ona je bila samo oruđe. Ali u čijim rukama? Tko dobiva ako ja izgubim ugled? Enodije i drugi članovi Društva liječnika sigurno su bili sposobni za ovakvu smicalicu. Ali oni bi sigurno usmjerili svoja nastojanja prema osporavanju njezine liječničke vještine. Ako nisu oni, tko je onda? Odgovor se odmah sam nametnuo: Benedikt. Još uvijek joj je zamjerao posao sa sirotištem, ljubomoran na utjecaj koji je imala na njegovog brata. Ta joj je spoznaja dala novu snagu; barem je znala tko joj je bio neprijatelj. Nije namjeravala dopustiti da Benedikt prođe nekažnjeno. Naravno, on je bio brat Sergiju ali ona mu je bila prijatelj; natjerat će ga da spozna istinu. Kad su stigli u Lateransku palaču Ivana se obeshrabrila jer je vidjela da je stražari vode ravno pokraj velike dvorane, gdje je Sergije večerao s plemićima i drugim visokim službenicima papinskog dvora, i niz hodnik prema Benediktovu stanu. »No, dakle. Koga to imamo ovdje?« rekao je Benedikt podrugljivo dok je Ivana ulazila sa stražarima. »Ivana Engleskog okružili su stražari kao običnog lopova?« Zatim se obratio vođi stražara: »Govori, Tarasije, i reci mi kakva je priroda svećenikova zločina?« »Moj Gospodaru, uhvatili smo ga u sobi kurve Marioze.« »Marioza!« Benedikt je odglumio izraz ozbiljnog neodobravanja. »Našli smo ga u droljinoj postelji, u njezinu zagrljaju«, dodao je Tarasije. »Bila je to lukavština«, rekla je Ivana. »Pozvali su me tamo pod lažnom izlikom da Marioza treba pomoć liječnika. Znala je da dolaze stražari i privinula me na grudi trenutak prije njihova ulaska.« »Očekuješ da ti povjerujem kako je žena bila jača od tebe? Stidi se, lažni svećeniče.« »Ti se trebaš stidjeti, Benedikte, a ne ja«, odgovorila je Ivana gorljivo. »Ti si smislio cijelu ovu

aferu kako bi naštetio mom ugledu. Ti si uredio da me Marioza pozove pod izlikom bolesti, a zatim si poslao stražare, znajući da će nas naći zajedno.« »Spremno priznajem.« Priznanje je prenerazilo Ivanu. »Priznaješ cijelo lukavstvo?« Benedikt je uzeo čašu vina sa stola i otpio, kušajući polako. »Znajući da nisi krepostan, a kako nisam želio da zloupotrijebiš povjerenje moga brata, tražio sam dokaz tvoje nevjere, i to je sve.« »Moja krepost je neupitna, a ti nemaš nikakav razlog sumnjati u nju.« »Krepostan si?« podrugljivo je rekao Bendikt. »Ispričaj mi još jednom kako si ga zatekao, Tarasije.« »Moj Gospodaru, ležao je s bludnicom u njezinu krevetu, a ona je bila gola u njegovim rukama.« »Jao, jao. Pomisli samo kako će moj brat biti jadan kad čuje takvo nepovoljno svjedočenje — još i više zato što ti je sve vjerovao!« Ivana je prvi put shvatila ozbiljnost svog položaja. »Nemoj to učiniti«, rekla je. »Tvoj brat me treba jer još uvijek nije izvan opasnosti. Bez prave liječničke njege, doživjet će novi napad — a sljedeći bi ga mogao ubiti.« »Odsad će se Enodije brinuti o mome bratu«, odgovorio je Benedikt kratko. »Tvoje grešne ruke već su učinile dovoljno štete.« »Ja i nanošenje štete?« Bijes je uništio granice Ivanine kontrole. »Ti se to usudiš reći — ti, koji si žrtvovao brata kako bi zadovoljio svoju ljubomoru i pohlepu?« Osjetila je udarac vlage po licu; Benedikt je izlio na nju sadržaj čaše. Snažno vino peklo joj je oči i natjeralo joj suze; slijevalo se i u grlo, pa se počela gušiti i jedva izgovarati riječi. »Odvedite ga u podzemnu tamnicu«, zapovjedio je Benedikt. »Ne!« Uz oštar krik Ivana se otela stražarima. Morala je stići do Sergija prije nego što Benedikt zatruje njegov um i okrene ga protiv nje. Trčala je brzo hodnikom prema velikoj dvorani. »Zaustavite ga!« vikao je Benedikt. Iza sebe je čula korake stražara. Ivana je skrenula iza ugla i očajno nastavila juriti prema svjetlima dvorane. Bila je udaljena samo nekoliko metara kad su je ščepali i pustili da padne. Borila se da ustane, ali su joj stražari sputali ruke i noge. Bespomoćnu su je podigli i odnijeli. Nosili su je niz nepoznate hodnike i stepenice koje su se spuštale tako strmo i tako dugo da se Ivana počela pitati završavaju li uopće. Napokon su stražari stigli pred teška vrata obložena hrastovim daskama i zagrađena željeznim rešetkama; podigli su rešetku i otvorili vrata uz škripu, a zatim su postavili Ivanu na noge i grubo je ugurali unutra. Spotaknula se u mračnoj tami i zaustavila sa stopalima u vodi. Sa zastrašujućom temeljitošću vrata su se zalupila za njom, a tama je postala potpuna. Koraci stražara udaljili su se hodnikom. Ivana je krenula prema naprijed ispruženih ruku, pipajući po mraku. Posegnula je za svojom torbom nisu se sjetili oduzeti je, što je bila prava sreća. Gurnula je ruku u torbu i prstima pretražila različite paketiće i bočice, prepoznavajući ih po obliku i veličini. Napokon je pronašla ono što je tražila — kutiju koja je sadržavala njezin kremen i sitno triješće za potpalu, te malenu istrošenu svijeću koju je koristila za zagrijavanje napitaka. Uzela je kremen i udarila po željeznoj stranici kutije, krešući tako iskre po suhoj potpali od slame. U trenu je dobila plamen. Držala je svijeću iznad slabašne vatre sve dok se stijenj nije zapalio i počeo gorjeti ravnomjernije, bacajući oko nje žuto svjetlo u nježnom luku. Svjetlost je u tami sjala treperavo, otkrivajući drhtave oblike i obrise. Tamnica je bila ogromna, duga nekih devet, a široka oko šest metara. Zidovi su bili izrađeni od teškog kamena, zamrljani i potamnjeli od starosti. Pod je bio sklizak, pa je Ivana pretpostavljala da je i on izrađen od kamena, iako nikako nije mogla biti sigurna jer je bio prekriven s nekoliko centimetara muljave ustajale vode. Podigla je svijeću uvis i tako dobila veći krug svjetlosti. U udaljenom kutu ugledala je neki

nejasan oblik - ljudski oblik, blijed i nestvaran poput duha. Nisam sama. Odmah ju je preplavilo olakšanje, koje je ubrzo zamijenila uznemirenost. Ovo je ipak bilo mjesto kažnjavanja. Je li ta prikaza bila neki luđak ili ubojica — ili možda oboje? »Dominus tecum«, rekla je oprezno. Muškarac nije odgovorio. Ponovila je pozdrav pučkim jezikom i dodala: »Ja sam Ivan Engleski, svećenik i izlječitelj. Mogu li bilo što učiniti za tebe, brate?« Muškarac je sjedio naslonjen na zid, ruke je oslonio na bokove, a noge raširio. Ivana se primaknula bliže. Svjetlost svijeće prosula se po muškarčevu licu ali to i nije bilo lice, bila je to lubanja, strašna mrtvačka glava prekrivena komadićima raspadnutog mesa i kose. Ivana se uz vrisak okrenula i potrčala prema vratima, gacajući po vodi. Počela je udarati šakama po teškim vratima obloženim hrastovim daskama. »Pustite me van!« Kucala je i udarala šakama dok nije potpuno ogulila zglobove na prstima. Nitko joj nije odgovorio. Nitko nije htio doći. Namjeravali su je ostaviti da umre sama u tmini. Obavila je ruke oko tijela i čvrsto ih stisnula, pokušavajući umiriti drhtanje. Postupno su se valovi užasa i očaja počeli stišavati. U njoj je počeo bujati i jedan drukčiji osjećaj — tvrdoglava odlučnost da preživi, da se bori protiv nepravde zbog koje je završila ovdje. Njezin je um, privremeno otupljen strahom, još jednom iznova počeo stvarati zaključke. Ne smijem se prestati nadati, pomislila je odlučno. Sergije me neće zauvijek prepustiti tamnici. Kad čuje Benediktovu verziju događaja s Mariozom, isprva će biti bijesan, ali će se za nekoliko dana smiriti i poslati po mene. Sve što moram učiniti je izdržati do tada. Započela je pažljivo kružiti po tamnici. Našla je ostatke još trojice zatvorenika, ali je sad bila spremna na to i nisu bili tako užasni kao onaj prvi jer je s njihovih kostiju odavno otpalo meso. Njezino je istraživanje urodilo važnim otkrićem: jedna je strana tamnice bila viša nego druga; na povišenoj strani, smrdljiva muljava voda nije dosezala do zida, ostavljajući uzak pojas nešto dulji od metra suhog poda. Uza zid je ležao odbačeni vuneni ogrtač, zgužvan, poderan i prepun rupa, ali još uvijek upotrebljiv kao zaštita protiv prodorne hladnoće podzemne prostorije. U drugom kutu pronašla je još nešto: slamaricu koja je plutala na vodi. Slamarica je bila debela i dobre izrade te tako čvrsto ispletena da je gornja površina bila suha. Ivana ju je odvukla do povišenog dijela prostorije i sjela na nju, stavljajući svijeću pokraj sebe. Otvorila je torbu i izvadila malo kukurijeka, razbacujući otrovni crni prah oko sebe u širokom krugu, stvarajući tako pojas obrane koji je trebao odvratiti štakore i drugu gamad. Zatim je izvadila paketić hrastove kore u prahu i još jedan osušene kadulje, te ih je usula u malu bočicu vina pomiješanog s medom. Pažljivo je okrenula bočicu s dragocjenom tekućinom i otpila velik gutljaj kako bi ojačala svoje tijelo protiv prljavog i nezdravog prostora u kojem se nalazila. Potom je legla na madrac, udahnula miris svijeće i pokrila se poderanim ogrtačem. Ležala je mirno u tami. Učinila je sve što je tog trenutka mogla. Sad se morala odmarati i čuvati snagu za trenutak kad će Sergije poslati po nju.

21 Bila je svetkovina Uzašašća, a glavna postaja Križnog puta bazilika Sv. Prassede. Iako se sunce tek podiglo, gledatelji su se već skupljali, a u blizini Patrijarhata ulice su oživjele od pokreta, boja i brbljanja. Ubrzo su se otvorila brončana vrata Patrijarhata. Prvi su se pojavili akoliti i drugi svećenici nižih redova, koji su iskazivali svoju skromnost hodanjem. Zatim su se pojavili stražari na konjima, koji su oštrim pogledom pretraživali gomilu kako bi otkrili moguće izazivače nereda. Iza njih jahalo je sedam područnih đakona i sedam područnih bilježnika, dok je pred svakom od skupina bio svećenik koji je nosio stijeg sa znakom svog crkvenog područja. Potom su se pojavili vrhovni nadbiskup i primicerius u pratnji svoje vjerske braće. Napokon se pojavio papa Sergije, veličanstveno odjeven u svečanu odoru od zlata i srebra, jašući na visokoj crvenkastosivoj kobili, u sjajnoj opremi od bijele svile. Neposredno iza njega jahali su plemići i glavni dostojanstvenici papinske administracije u slijedu važnosti položaja: Arighis, vicedominus, a zatim vestiarius, sacellarius, arcarius i nomenđator. Duga povorka prešla je široki prostor Lateranskog dvora i izišla s dostojanstvom koje je priličilo položaju, prolazeći pokraj slavnog brončanog kipa vučice, mater romanorum, ili majke svih Rimljana, za koju se od drevnih vremena vjerovalo da je dojila Romula i Rema. Kip je bio uzrokom značajnih nesuglasica jer su neki tvrdili da je postavljanje kipa bezbožničkih idolopoklonika ispred zidova papinske palače bilo bogohuljenje, dok su ga drugi jednako strasno branili, hvaleći njegovu ljepotu i izvrsnost izrade. Odmah pokraj vučice povorka je skrenula na sjever, prolazeći ispod velikog luka Klaudijeva akvedukta, uzvišene proporcionalne građevine od opeka, a zatim na drevnu Via Sacru, svetu cestu kojom su pape prolazile od pamtivijeka. Sergije je žmirkao zbog jakih sunčevih zraka. Boljela ga je glava, a ritmičko njihanje konja pogoršavalo je vrtoglavicu; jače je zgrabio uzde kako bi se učvrstio na sedlu. Ovo, pomislio je pokajnički, je cijena koju plaćam zbog proždrljivosti. Ponovno je griješio, pohlepno uživajući u masnoj hrani i vinu. Sergije je prezirao svoju slabost i vjerojatno je dvadeseti put toga tjedna odlučio promijeniti se. Uz tjeskobno žaljenje sjetio se Ivana Engleskog. Osjećao se puno bolje dok ga je liječio strani svećenik. Naravno, nije dolazilo u obzir da ga dovede natrag, ne nakon onoga što je učinio. Ivan Engleski bio je ogavan grešnik, svećenik koji je prekršio najsvetiji od svih zavjeta. »Bog neka blagoslovi papu!« Klicanje gomile vratilo je Sergijeve misli u sadašnjost. Načinio je znak križa u ime blagoslova, potiskujući mučninu, dok se povorka i dalje dostojanstveno pomicala niz usku Via Sacru. Upravo kad su prošli pokraj Honorijeva samostana, gomila se raštrkala zbog pometnje koja je nastala jer se u nju zaletio čovjek na konju. I konj i jahač pokazivali su posljedice oštrog jahanja; mrkom pastuhu pjenila se gubica, a slabine su podrhtavale. Jahačeva odjeća bila je pokidana, a lice crno kao u Saracena, zamrljano blatom s ceste. Zauzdao je konja i skočio na zemlju ispred povorke. »Kako se usuđuješ prekinuti ovu svetu povorku?« ogorčeno je zahtijevao odgovor vrhovni nadbiskup Eustatije. »Stražari, svucite mu odjeću i izbičujte ga. Pedeset udaraca naučit će ga poštovanju!« »On... stiže...« Čovjek je ostao bez daha i riječi su se jedva mogle razabirati. »Stanite.« Sergije je zadržao stražare. »Tko stiže?« »Lotar«, dahnuo je čovjek. »Car?« upitao je Sergije zapanjeno.

Čovjek je klimnuo glavom. »Na čelu je velike vojske Franaka. Svetosti, zakleo se mačem da će se krvavo osvetiti Vama i ovom gradu za sve nepravde koje su mu nanesene. Iz gomile se začuo žamor straha. »Nepravde?« Na trenutak se Sergije nije mogao dosjetiti što bi to moglo značiti. Zatim mu je postalo jasno. »Posvećivanje!« Nakon Sergijeva izbora, grad je obavio svečanost posvećivanja, a da nije pričekao odobrenje cara. Bilo je to kršenje Povelje iz 842. godine, koja je Lotaru davala vladarski jussio, pravo kojim je odobravao izabranog papu prije posvećivanja. Usprkos tome, svi su taj korak pozdravili kao dobrodošao jer ga je narod doživio kao još jedan dokaz nezavisnosti Rima od udaljene franačke krune. Bilo je to jasno i namjerno omalovažavanje Lotara, ali jussio je ionako bilo više simbolično nego stvarno pravo — a nijedan car nije nikada odbio potvrditi izabranog papu — nitko nije vjerovao da će Lotar bilo što poduzeti u vezi s time. »Gdje je car?« Sergijev glas zvučao je kao suhi šapat. »U Viterbu, Svetosti.« Vijest su dočekali prestrašeni uzvici. Viterbo je bio na području same rimske pokrajine, udaljen jedva deset dana hoda od Rima. »Moj Gospodaru, on je pošast na zemlji« — čovjekov jezik se razvezao kad je konačno došao do daha — »njegovi vojnici pljačkaju sve pred sobom, pretražuju farme, otimaju stoku, čupaju vinovu lozu iz korijena. Uzimaju ono što trebaju, a ono što ne trebaju, spaljuju. Bez milosti ubijaju sve koji im se nađu na putu — žene, starce, dojenčad na rukama nikoga ne štede. Strahote« — glas mu je pukao — »strahote se teško mogu i zamisliti.« Prestravljeni i nesigurni ljudi gledali su u svoga papu. Ali nisu mogli u njemu naći utjehu. Pred užasnutim očima Rimljana, Sergijevo je lice omlohavjelo, zakolutao je očima i srušio se bez svijesti na konjski vrat. »Oh, pa on je mrtav!« Povici tuge čuli su se iz mnogih grla. Papinski stražari brzo su okružili Sergija, skinuli su ga s konja i odnijeli u Patrijarhat. Ostatak povorke slijedio ih je ne zaostajući ni koraka. Uplašena gomila natiskala se u dvorištu, a rasla je opasnost od pravog napada panike. Stražari na konjima napokon su ih rastjerali pomoću bičeva i isukanih mačeva, a ljudi su se razbježali po uskim mračnim uličicama, nalazeći u njima tek usamljenu stravu svojih domova. Panika i uznemirenost još su se više pojačali kad su počele pristizati izbjeglice koje su u velikom broju prolazile kroz vrata grada, povlačeći se iz cijele pokrajine, iz Farfe i Narnija, Laurentuma i Civitavecchie. Pristizali su masovno, noseći zavežljaje s oskudnim vlasništvom na leđima, i vukući svoje mrtve na kolicima. Svi su donosili slične priče o franačkom pljačkanju i divljaštvu. Takvi stravični iskazi potaknuli su stanovnike grada da ulože napor i ojačaju svoju obranu: danju i noću Rimljani su marljivo i naporno radili na uklanjanju slojeva ruševina i nanosa, skupljenih uz gradske zidine tijekom stoljeća, koji bi neprijatelju omogućili da se lakše popne. Gradski svećenici imali su pune ruke posla od prvog jutarnjeg molitvenog sata, pa sve do večernjice, jer su održavali misu i ispovijedali ljude. Crkve su bile prepune, redovi vjernika popunili su se mnoštvom nepoznatih lica — strah je mnoge malodušne kršćane vodio do novootkrivene vjere. Pobožno su palili svijeće i glasno molili za sigurnost svojih domova i obitelji — kao i za oporavak bolesnog Sergija, o kome su ovisile sve njihove nade. Neka snaga Gospodnja bude s papom, našim gospodarom, molili su jer je bilo sigurno da će mu biti potrebna velika hrabrost da spasi Rim od samog Sotone, Lotara. Sergijev glas pojačavao se i stišavao u nježnoj melodiji rimskog crkvenog napjeva, a bio je vjerniji i milozvučniji od glasova svih drugih dječaka u scholi cantorum. Učitelj pjevanja osmjehnuo mu se s odobravanjem. Ohrabren, Sergije je zapjevao još glasnije, a njegov je mladi sopran bivao sve viši i viši u radosnom zanosu, sve dok mu se nije učinilo da će ga podići i odnijeti u Nebesa. San je uzmaknuo, a Sergije se probudio. Strah, maglovit i neodređen, stisnuo se na rubovima

njegove svijesti, i natjerao srce na ubrzan rad prije nego što je mogao razumjeti zašto. Sjetio se uz mučni trzaj. Lotar. Sjeo je. U glavi mu je tutnjalo, a u ustima je osjećao neugodan zadah. »Celestine!« Glas mu je pucketao poput zahrđale šarke. »Svetosti!« Celestin se pospano podigao s poda. S mekim ružičastim obrazima, okruglim dječjim očima i raščupanom plavom kosom, podsjećao je na nebeskog anđela. Sa svojih deset godina, bio je najmlađi cubicularius; Celestinov otac imao je velik utjecaj u gradu, pa je u Lateransku palaču došao ranije nego većina drugih. Pa, pomislio je Sergije, nije mlađi nego sto sam ja bio kad su me odveli iz roditeljskog doma. »Dovedi Benedikta!« zapovjedio je. »Želim razgovarati s njim.« Celestin je klimnuo glavom i pojurio, prigušujući zijev. Jedan od slugu iz kuhinje ušao je s plitkom zdjelom kruha i slanine. Sergije nije smio prekinuti post dok se ne završi svečanost misnog slavlja - jer ruke koje su dotaknule euharistijske darove nisu smjele imati na sebi svjetovne mrlje. U privatnosti svojih prostorija, međutim, takve su se sitnice često zanemarivale — naročito kod pape s takvim čudesnim apetitom. Ovoga jutra, međutim, od mirisa slanine Sergiju se podizao želudac. Maknuo je zdjelu u stranu. »Odnesi je.« Ušao je bilježnik i najavio: »Njegova Uzvišenost, vrhovni nadbiskup očekuje Vas u velikoj dvorani.« »Neka čeka«, odgovorio je Sergije kratko. »Najprije ću razgovarati sa svojim bratom.« Benediktov zdrav razum pokazao se u ovom stanje krize dragocjenim. Ideja da se uzme novac iz papinske riznice i njime se iskupi kod Lotara bila je njegova. Pedeset tisuća zlatnih solida trebao je biti dovoljan iznos da se obešteti čak i carev ranjeni ponos. Celestin se vratio, ali nije doveo Benedikta nego Arighisa, vicedominusa. »Gdje je moj brat?« pitao je Sergije. »Nestao je, Svetosti«, odgovorio je Arighis. »Nestao?« »Nosač Ivo vidio ga je kad je jutros nešto prije zore odjahao s desetak članova pratnje. Mislili smo da Vi znate.« Sergije je osjetio kako mu se žuč penje u grlo. »Novac?« »Benedikt ga je pokupio sinoć. Bilo je ukupno jedanaest kovčega. Ponio ih je sa sobom kad je otišao.« »Ne!« Još dok su Sergijeve usnice pokušavale odbaciti optužbu, već je znao istinu. Benedikt ga je izdao. Bio je bespomoćan. Lotar će doći, a Sergije nije mogao učiniti ništa, baš ništa da ga zaustavi. Preplavio ga je val mučnine. Nagnuo se preko stranice kreveta i prosuo kiseli sadržaj želuca na pod. Pokušao je ustati, ali nije mogao; bol ga je probadala i odsjekla mu noge. Celestin i Arighis potrčali su mu pomoći, podigli su ga i ponovno polegli. Sergije je okrenuo glavu prema jastuku i počeo plakati neobuzdano poput djeteta. Arighis se okrenuo prema Celestinu. »Ostani uz njega. Idem u tamnicu.« Ivana je zurila u zdjelu s hranom ispred sebe. Dali su joj malu koricu pljesnivog kruha i sive neprepoznatljive komade mesa, koje su već izjedali crvi; smrad truleži popeo se do njezinih nosnica. Prošlo je nekoliko dana otkad je posljednji put jela jer stražari, bilo zbog nemara ili namjerno, nisu donosili hranu svakoga dana. Zurila je u meso, a glad je vodila bitku s razumom. Na koncu je odložila zdjelu. Uzela je koricu kruha i zagrizla komadić, žvačući polako kako bi dulje trajao. Koliko dugo je već bila ovdje - dva tjedna? Tri? Počela se gubiti u računanju. Neprekidna tama zbunjivala ju je. Trošila je svijeću štedljivo i palila je samo dok je pripremala medicinske pripravke iz svoje torbe. Svijeća se svejedno svela na tanki komadić voska koji joj je mogao dati dragocjeno

svjetlo još možda sat ili dva. Još strašnija od tame bila je usamljenost. Potpuna i neprestana tišina obeshrabrivala ju je. Kako bi ostala na oprezu, zadavala si je nizove mentalnih zadataka - recitirala je po sjećanju cijeli Pravilnik Sv. Benedikta, svih stotinu i pedeset Psalama i Knjigu zakona. Ipak, takve su majstorije sjećanja ubrzo postale kolotečina i nisu joj više mogle zaokupiti pažnju. Sjetila se kako je veliki teolog Boetije, kojeg su zatočili na sličan način, našao snagu i utjehu u molitvi. Satima je klečala na hladnom kamenom podu tamnice i pokušavala se moliti. Ali u samoj nutrini svoga bića nije osjećala ništa drugo osim praznine. Sjeme sumnje, koje je još u djetinjstvu posijala njezina majka, pustilo je dubok korijen u njezinoj duši. Pokušala ga je iskorijeniti, podići se do utješnog svjetla Božje milosti, ali nije mogla. Je li Bog slušao? Je li On uopće bio tamo? Kako je dan za danom prolazio, a od Sergija ni riječi, nada je postupno nestajala. Glasan zveket metala trgnuo ju je dok se podizala rešetka na vratima. Trenutak kasnije, vrata su se širom otvorila, a zasljepljujuća svjetlost prosula se po tami. Štiteći oči od sjaja, Ivana je žmirkala prema otvoru. Na svjetlu se vidio lik nekog muškarca. »Ivane Engleski?« pozvao je nesigurno u mraku. Glas joj se učinio poznat. »Arighis!« Ivana se zaljuljala od slabosti kad je ustala i počela se probijati kroz ustajalu vodu prema papinskom vicedominusu. »Šalje li Vas Sergije?« Arighis je zatresao glavom. »Njegova Svetost ne želi te vidjeti.« »Onda zašto —?« »Teško je bolestan. I prije si mu dao lijek koji mu je pomogao; imaš li ga sad sa sobom?« »Imam.« Ivana je izvadila paketić s prahom šafrana iz svoje torbe. Arighis je ispružio ruku da ga dohvati, ali je Ivana brzo povukla svoju. »Što?« upitao je Arighis. »Zar ga toliko mrziš? Čuvaj se, Ivane Engleski, jer željeti zlo Kristovu izabranom Namjesniku znači dovesti svoju dušu u najozbiljniju opasnost.« »Ne mrzim ga«, rekla je Ivana, a tako je doista i mislila. Znala je da Sergije nije bio loš čovjek, jedino je bio slabić i previše je vjerovao svom nepoštenom bratu. »Ali neću dati ovaj lijek u ruke nekome tko nije stručan. Njegova moć je velika, a kriva doza mogla bi biti smrtonosna.« To nije bilo u potpunosti točno jer snažni korijen nije bio tako jak kakvim ga je predstavila; da bi se učinilo zlo, bila je potrebna jako velika doza. Bila je to, međutim, njezina prilika da se dokopa slobode; nije namjeravala dopustiti da vrata još jednom zatoče njezinu slobodu. »Osim toga«, dodala je, »kako mogu znati da Sergije ima iste probleme kao i prije? Da bi se Njegovu Svetost moglo izliječiti, najprije je bio potreban pregled.« Arighis je oklijevao. Osloboditi zatočenika bio je čin nepokornosti, izravno opozivanje naredbe samoga pape. Ali ako Sergije umre s franačkim carem pred vratima, papinska čast i sam Rim izgubljeni su. »Dođi«, rekao je, odjednom donoseći odluku. »Odvest ću te Njegovoj Svetosti.« Sergije je ležao naslonjen na meke svilene jastuke u papinskoj postelji. Prošla je najgora bol, ali ga je tako izmučila i oslabjela da se osjećao poput nejakog mačića. Vrata sobe otvorila su se i ušao je Arighis, praćen Ivanom Engleskim. Sergije je žestoko napao: »Što taj grešnik radi ovdje?« Arighis mu je odgovorio: »Donosi snažan lijek koji će Vam pomoći da ozdravite.« Sergije je zatresao glavom. »Svako istinsko liječenje dolazi od Boga. Njegova blagotvorna milost neće se prenijeti kroz takvog grešnog nositelja.« »Nije bilo grijeha«, pobunila se Ivana. »Benedikt Vam je lagao, Svetosti.« »Bio si u droljinom krevetu«, odgovorio je Sergije optužujućim tonom. »Stražari su te vidjeli tamo.« »Oni su vidjeli ono što su očekivali, ono što im je rečeno da trebaju vidjeti«, oštro je odgovorila Ivana. Brzo je objasnila kako je Benedikt smislio način da je uhvati u stupicu. »Odlazak nije bio po mojoj volji«, rekla je, »ali Arighis je bio uporan.« »To je istina, Svetosti«, potvrdio je Arighis. »Ivan Engleski me pitao zašto ne pošaljem nekog

drugog liječnika. Ali Benedikt je izričito zahtijevao da treba ići Ivan Engleski i nitko drugi.« Sergije dugo nije rekao ništa. Napokon je progovorio pucketavim glasom: »Ako je to istina, nanesena ti je teška nepravda.« Iz njega je provalio očaj: »Lotarov dolazak pravedan je Božji sud kojim me osuđuje za sve moje grijehe!« »Ako Vas je Bog namjeravao kazniti, bilo je jednostavnijih načina«, istaknula je Ivana. »Zašto bi žrtvovao živote tisuća nevinih ljudi kad Vas je mogao dotući jednim udarcem?« To je iznenadilo Sergija. Kao i obično, bio je zaokupljen veličinom, i takva mu misao nije pala na pamet. »Dolazak Lotara nije kazna«, nije odustajala Ivana, »nego je test - test vjere. Morate povesti ljude snagom svog primjera.« »Bolestan sam u tijelu i u srcu. Pusti me umrijeti.« »Ako umrete, s Vama će umrijeti i volja naroda. Morate biti jaki zbog njih.« »Što bi to moglo promijeniti?« rekao je Sergije beznadno. »Ne možemo nadvladati Lotarove snage; za to bi bilo potrebno čudo.« »Ako je tako«, rekla je Ivana nepokolebljivo, »morat ćemo ga stvoriti.« Dan nakon Duhova, kad se očekivao Lotarov dolazak, javni trg ispred bazilike Sv. Petra počeo se puniti članovima različitih schola u gradu, a svi su bili odjeveni u svoje najbolje ruho. Lotar nije formalno objavio svoje neprijateljstvo, pa su isplanirali pripremiti mu doček primjeren uzvišenom položaju njegove ličnosti. Neočekivana svečanost dočeka mogla bi ga razoružati upravo dovoljno dugo da se uspije provesti i drugi dio Ivanina plana. Do sredine jutra sve je bilo u pripravnosti. Sergije je dao znak, a prva skupina, judices, krenula je na konjima, žuti stjegovi koji su lepršali iznad njih nosili su njihov znak. Iza njih su jahali defensores i đakoni; a pješice su ih slijedila različita društva stranaca - Frižani, Franci, Sasi, Lombardijci i Grci. Klicali su jedni drugima hrabro dok su se kretali niz Via Triumphalis, pokraj ruševnih kostura bezbožničkih hramova koji su se poredali uz staru cestu. Bog neka im osigura da ne stupaju ususret smrti, pomislila je Ivana. Zatim je usmjerila pažnju na Sergija. Zadnjih nekoliko dana njegovo se stanje stalno poboljšavalo, ali je još uvijek bio daleko od zdravog čovjeka. Hoće li imati dovoljno snage da izdrži teške kušnje toga dana? Ivana je porazgovarala s komornikom, a on je donio stolicu u koju je Sergije zahvalno utonuo. Ivana mu je dala sok od limuna s medom kako bi ga okrijepila. Pedeset najmoćnijih ljudi u Rimu skupilo se u širokom predvorju ispred vrata bazilike: svi glavni dužnosnici Lateranske administracije, izabrana skupina kardinala, gradski vojvode i prinčevi, te njihova svita. Nadbiskup Eustatije poveo je kratku molitvu, a zatim su ostali stajati u tišini. Nisu mogli učiniti ništa drugo osim čekati. Napetih izraza lica usmjerili su pogled na mjesto gdje je cesta skretala izvan pogleda, iza zelene živice i livada Neronove ravnice. Vrijeme je prolazilo toliko sporo da se to jedva moglo podnijeti. Sunce se na nebu bez oblačka još malo podiglo. Nestalo je jutarnjeg povjetarca, pa su se stjegovi omotali oko kopalja. Rojevi muha kružili su lijeno iznad njihovih glava, a njihovo dosadno zujanje činilo se glasno u mirnom zraku napetom od iščekivanja. Prošlo je više od dva sata otkako je povorka krenula na konjima. Dosad su se već sigurno mogli vratiti! Iz daljine se začula neka jedva čujna buka. Naćulili su uši. Buka se čula iznova, neprekidna i jasna — bio je to zvuk raspjevanih glasova u daljini. »Deo gratias«, uzdahnuo je Eustatije kad su se na vidiku pojavili stjegovi judices, prekrivajući zeleni horizont kao žuta jedra na moru. Nekoliko trenutaka kasnije, pojavili su se prvi jahači, a za njima pješaci, članovi različitih schola. Iza njih je stupalo tamno mnoštvo i protezalo se u daljinu dokle je pogled sezao — Lotarova vojska. Ivana je zadržala dah; nikada prije nije vidjela tako veliku vojsku. Sergije je ustao i naslonio se na svoju biskupsku palicu. Prethodnica povorke približila se

bazilici i raširila se poput lepeze, stvarajući tako stazu kojom će proći car. Lotar je projahao. Kad ga je ugledala, Ivana je mogla povjerovati svim pričama o divljačkoj okrutnosti koje su u grad stigle prije njega. Bio je zdepaste građe, upotpunjene debelim vratom i ogromnom glavom; njegovo široko spljošteno lice i utonule oči pokazivale su zlonamjernu inteligenciju. Dvije protivničke strane stale su jedna prema drugoj, jedna mračna i blatnjava od naporna puta, druga bez ijedne mrlje i blistava u bijelom svećeničkom ruhu. Iza Sergija se podizao sjajni krov crkve Sv. Petra, a njezine srebrne ploče svjetlucale su zbog odsjaja jutarnjeg svjetla — duhovno srce Crkve, zvijezda vodilja cijeloga svijeta, najsvetiji oltar cijelog kršćanstva. Pred takvom svetom veličanstvenošću poklonili bi se čak i carevi. Lotar je sjahao, ali nije kleknuo i poljubio najdonju stepenicu bazilike, što je bio uobičajen način iskazivanja poštovanja. Drsko se uspeo stepenicama, praćen skupinom naoružanih ljudi. Svećenici okupljeni ispred otvorenih vrata bazilike zabrinuto su se povukli; papinska straža zaštitnički je okružila Sergija, s rukom na balčaku mača. Odjednom su se otvorena vrata crkve Sv. Petra protresla i pokrenula. Lotar je odskočio unazad. Njegovi su ljudi izvukli mačeve, a zatim stali izbezumljeno pogledavati na jednu, pa na drugu stranu. Nikoga nije bilo u blizini. Vrata su se na svojim šarkama polako zaljuljala prema unutra, baš kao da ih pokreće nešto nadnaravno. Potom su se zatvorila uz konačan i potpun prasak. Sad. Ivana je željela potaknuti Sergija na djelovanje. Kao da je čuo njezinu neizrečenu zapovijed, Sergije je ustao i dramatično raširio ruke. Nestalo je slabašnog i bolesnog čovjeka kakav je bio prije nekoliko dana; u bijelom camelaucumu i zlatnoj odori izgledao je veličanstveno, poglavarski. Govorio je franačkim jezikom jer je htio biti siguran da će ga razumjeti Lotarovi vojnici. »Pogledajte ruku Gospodnju«, naglašavao je posebnim svečanim tonom, »koja vam je zabranila pristup do najsvetijeg od svih oltara.« Lotarovi ljudi vikali su od straha. Car je zadržao svoj stav, oprezan i sumnjičav. Sad se Sergije prebacio na latinski jezik. »Si pura mente et pro salute Reipublicae hucadvenisti... Ako ste došli čista uma i s dobrim namjerama prema ovoj državi, uđite i budite dobrodošli; ako niste, nikakva zemaljska sila neće vam moći otvoriti ova vrata.« Lotar je oklijevao, još uvijek nepovjerljiv. Zar je Sergije izveo čudo? Sumnjao je u to, ali nije mogao biti siguran: tajanstveni su bili Božji putevi. Osim toga, njegov je vlastiti položaj bio značajno oslabljen jer su njegovi ljudi užasnuti padali na koljena, a iz ruku su im ispadali mačevi. S usiljenim smiješkom, Lotar je raširio ruke prema Sergiju. Dvojica muškaraca su se zagrlila, a usta su im se srela u formalnom poljupcu mira. »Benedictus qui venit in nomine Domini«, kor je veselo intonirao. »Blagoslovljen neka je onaj koji dolazi u ime Gospoda.« Vrata su se ponovno zatresla i pokrenula. Dok su svi gledali sa strahopoštovanjem, srebrom presvučena oplata ljuljala se prema van i vrata su se iznova potpuno otvorila. Rukom pod ruku, uz radosne povike obožavanja koji su im odzvanjali u ušima, Sergije i Lotar ušli su u baziliku kako bi se pomolili ispred groba blagoslovljenog apostola Petra. Nevolje s Lotarom nisu još bile prevladane — trebalo je ponuditi objašnjenja, ispričati se, pregovarati o nadmoći, osigurati povlastice. Prošla je, međutim, neposredna opasnost. Ivana je pomislila na Gerolda i kako bi se on sigurno dobro zabavio da je mogao vidjeti u koju je svrhu iskoristila njegov trik s hidrauličkom napravom i vratima. Zamislila ga je — njegove plavoljubičaste oči sjajne od veselja, njegovu glavu zabačenu dok se od srca smijao smijehom koji je tako dobro pamtila. Ljudsko je srce čudnovato. Mogao si tako nastaviti godinama, naviknut na gubitak, pomiren s njim, a onda u samo jednom neopreznom trenutku nehotična misao i bol ponovno izbije na površinu, oštra i surova kao kod svježe rane.

22 Gerold je uzdahnuo s olakšanjem kad su se on i njegovi ljudi napokon spustili niz zadnju strminu Mt. Cenisa. S Alpama iza leđa, najgori dio putovanja bio je iza njih. Via Francigena protezala se pred njima, blaženo ravna i dobro održavana, a još uvijek dobro popločana sačuvanim drevnim kamenim pločama koje su Rimljani postavili u vrijeme do kojeg ne dopire sjećanje. Gerold je potjerao konja u kas. Možda bi sad mogli nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Snježne oborine, koje su došle prilično kasno za to doba godine, učinile su uzak prolaz kroz Alpe iznimno opasnim; dvojica muškaraca poginuli su kad su im konji izgubili tlo pod nogama na skliskom terenu. Gerold je bio prisiljen narediti zaustavljanje dok se uvjeti ne poprave; zbog tog zastoja prethodnica careve vojske, koja se sigurno već približila Rimu, ostavila ih je još dalje iza sebe. Nije važno; bilo je malo vjerojatno da će nedostajati Lotaru. Četa na začelju brojila je samo dvije stotine ljudi — bili su to mladi lordovi i mali zemljoposjednici koji su kasno stigli na proljetnu smotru u Marchfield. Za čovjeka s Geroldovim ugledom bilo je to uvredljivo naređenje. Tri godine prošle su od bitke kod Fontenoya, a Geroldov ionako loš odnos s carem Lotarom postao je još gori. Lotar se postupno pretvorio u pravog tiranina, okruženog gmizavim sljedbenicima koji su mu laskali na svakom koraku. Nije trpio Gerolda i druge vjerne pripadnike svoje vojske koji su nastavili pošteno i glasno iznositi svoje mišljenje — kao, na primjer, sad, kad je Gerold bio protiv pohoda na Rim. »Trebali bismo zadržati vojsku na obali Frizije«, bio je Geroldov zaključak, »kako bismo je branili protiv Norvežana. Njihovi prepadi bili su sve češći — a posljedice sve razornije.« Bila je to istina. Prošle godine Norvežani su napali St. Wandrille i Utrecht; prethodnog proljeća drsko su doplovili Seinom do Pariza i spalili ga! Taj je događaj uzrokovao valove straha u svim pokrajinama. Ako tako velik grad kao Pariz, u samom srcu Carstva, nije bio siguran od divljaka, onda i nije bilo sigurnog mjesta. Lotar je, međutim, usmjerio pozornost prema Rimu, koji se usudio obaviti svečanost posvećivanja pape Sergija a da nije najprije zatražio njegovo vrhovno odobrenje - propust koji je Lotar smatrao osobnom uvredom. »Pošaljite Sergiju izaslanika koji će obznaniti vaše vladarsko nezadovoljstvo«, savjetovao mu je Gerold. »Kaznite Rimljane obustavom plaćanja rimskog feoha. Ali dopustite da zadržimo svoje borce ovdje, gdje su potrebni.« Razbjesnio je Lotara takvim osporavanjem autoriteta. Za osvetu dodijelio je Geroldu zapovjedništvo četom na začelju. Dobro su napredovali popločanom cestom, a do sumraka su prešli više od šezdeset kilometara a da nisu prošli ni uz jedan grad ili selo. Gerold se već pomirio s još jednom nespokojnom noći koju će provesti spavajući uz cestu, kad je ugledao kako se iznad krošanja stabala lijeno podiže spirala dima. Deo gratias! Ispred njih je bilo selo, ili barem neka vrsta naselja. Sad su Gerold i njegovi ljudi bili sigurni da će tu noć udobno spavati. Još nisu prešli granicu papinskih posjeda; Kraljevina Lombardija kroz koju su sada jahali bila je carski teritorij, a gostoljubivost je nalagala da se putnici dočekaju uljudno i osjećaju dobrodošlima — ako ne dobiju krevete u kućama, mogli su se nadati mekanim ležajevima od sijena u toploj suhoj staji. Zaobišli su okuku i ugledali dim koji se nije podizao s ognjišta dobrodošlice, nego iz još uvijek tinjajućih ostataka kuća spaljenih do temelja. Činilo se da je riječ o naprednom naselju; Gerold je uspio prebrajati pocrnjele obrise petnaestak zgrada. Plamen je zacijelo nastao zbog slučajne iskre s lampe koja je nemarno ostavljena ili s ognjišta; takve velike nesreće nisu bile rijetkost na mjestima

gdje su se kuće gradile od drveta i slame. Dok su jahali pokraj pocrnjele drvene građe, Gerold se sjetio Villarisa. I on je izgledao prilično slično onoga davnog dana kad se vratio i otkrio da su ga spalili Norvežani. Sjetio se kako je prekopavao po kršu srušenih zgrada i tražio Ivanu, tražio je, a bojao se naći. Začudno — prošlo je petnaest godina otkako ju je zadnji put vidio, pa ipak mu je njezina slika bila urezana u sjećanje kao da se sve dogodilo jučer: uvojak bijelozlatne kose koji joj se čarobno kovrčao na čelu, dubok promukao glas, zanosne sivozelene oči, daleko mudrije od njezinih godina. Potisnuo je njezinu sliku iz misli. Neke stvari bile su previše bolne da bi se o njima razmišljalo. Kilometar i pol izvan naselja u ruševinama, pokraj visokog križa koji je označavao raskrižje dviju cesta, jedna žena s petero djece u dronjcima molila je milostinju. Dok su se Gerold i njegovi ljudi približavali, mala se obitelj prestrašeno povukla. »Budite mirni, dobra majko«, uvjeravao ju je Gerold. »Ne želimo vam nanijeti nikakvo zlo.« »Imate li hrane koju biste nam mogli odstupiti, gospodaru?« upitala je. »Makar za djecu?« Četvero djece pritrčalo je do Gerolda i ispružilo ruke u nijemoj molbi, a mala su lica bila ispijena od gladi. Peto dijete, prelijepa crnokosa djevojčica, oklijevala je držeći se majke. Gerold je iz torbe na sedlu izvadio četverokut ovčje kože u kojem su bili njegovi obroci za sljedećih nekoliko dana. Ostao mu je još cijeli kruh, kocka sira i malo sušene slane divljači. Htio je podijeliti kruh na dva dijela, a onda je vidio kako ga djeca gledaju. Ah, dobro, pomislio je, i dao im cijeli četverokut .Još je ostalo nekoliko dana puta do Rima; moći ću izdržati i samo na dvopeku iz kola s namirnicama. Uz sretan uzvik djeca su se bacila na hranu poput jata izgladnjelih ptica. »Jeste li vi iz sela?« upitao je Gerold ženu, pokazujući na pocrnjele ruševine iza njih. Žena je klimnula. »Moj muž je mlinar.« Gerold se iznenadio. Odrpana žena ispred njega ni po čemu nije podsjećala na uspješnu mlinarevu ženu. »Što se dogodilo?« »Prije tri dana, odmah nakon proljetne sjetve, došli su vojnici. Carevi ljudi. Rekli su nam da se moramo zakleti na vjernost Lotaru ili odmah umrijeti od mačeva njegovih ljudi. I tako smo se naravno zakleli.« Gerold je klimnuo. Lotarove sumnje u vezi ovog kraja Lombardije nisu bile posve neosnovane jer je to bio relativno nov dodatak Carstvu, koji je osvojio Lotarov djed, Karlo Veliki. »Ako ste se zakleli na vjernost«, upitao je, »kako to da vam je selo uništeno?« »Nisu nam vjerovali. Nazvali su nas lažovima i bacili baklje na naše krovove. Kad smo pokušali ugasiti vatru, spriječili su nas mačevima. Spalili su i naše zalihe žitarica, iako smo ih preklinjali da to ne učine zbog djece. Smijali su se i nazivali ih izdajničkim okotom, koji zaslužuje skapati od gladi.« »Razbojnici!« uzviknuo je Gerold glasno. Mnogo puta pokušao je uvjeriti Lotara kako nije moguće pridobiti vjernost podanika uporabom sile, nego jedino pravednim postupcima i uz poštivanje zakona. Kao i uvijek, Lotar se oglušio na njegove riječi. »Odveli su sve naše muškarce«, nastavila je žena, »osim najmlađih i najstarijih. Rekli su da car ide u pohod na Rim i treba ljude koji će popuniti redove pješaka.« Počela je plakati. »Odveli su moga muža i dvojicu sinova — mlađi ima tek jedanaest godina!« Gerold se namrštio. Stvar je otišla predaleko ako je Lotar trebao djecu u svojim bitkama. »Moj gospodaru, što to znači?« pitala je žena uznemireno. »Hoće li car zaista zaratiti protiv Svetoga grada?« »Ne znam.« Do ovog trenutka Gerold je mislio da Lotar samo želi zastrašiti papu Sergija i Rimljane pokazivanjem snage. Ali uništenje ovog sela bilo je zlokoban znak; u takvom osvetničkom raspoloženju, Lotar je bio sposoban svašta učiniti. »Hajde, dobra majko«, rekao je Gerold. »Povest ćemo vas sa sobom do sljedećeg grada. Ovo nije sigurno mjesto za vas i vašu djecu.« Žestoko je zatresla glavom. »Neću se maknuti s ovog mjesta. Kako bi nas inače našli moj muž i sinovi kad se vrate?« Ako se vrate, pomislio je Gerold mračno. Obratio se crnokosoj djevojčici: »Reci majci da trebate

poći s nama, zbog ove male djece.« Djevojčica je nijemo gledala u Gerolda. »Ona ne želi biti neuljudna, gospodaru«, ispričala se majka. »Odgovorila bi vam kad bi mogla, ali ne može govoriti.« »Ne može govoriti?« upitao je Gerold iznenađeno. Djevojčica je izgledala zdravo, a nije pokazivala znakove prigluposti. »Odrezali su joj jezik.« »Dobri Bože!« Gubitak jezika bio je uobičajena kazna za lopove i druge ništarije koje nisu bile dovoljno brze da bi izbjegle oštroj pravdi zakona. Ali ova nevina djevojčica sigurno nije skrivila nikakav zločin. »Tko je to učinio? Sigurno nisu —« Žena je mračno klimnula. »Lotarovi ljudi su je zločinački iskoristili, a onda su joj odsjekli jezik kako ih ne bi mogla optužiti za sramotan čin.« Gerold je bio zapanjen. Takva okrutnost mogla se očekivati od bezbožničkih Norvežana ili Saracena — ne od carevih vojnika, zaštitnika kršćanskog zakona i pravde. Gerold je otresito izdao naredbe. Njegovi ljudi otišli su do kola i izvadili vreću dvopeka i bačvicu vina, koje su stavili na zemlju pokraj male obitelji. »Bog vas blagoslovio«, rekla je mlinareva žena preplavljena osjećajima. »I vas, dobra majko«, rekao je Gerold. Jahali su dalje, nailazeći na svom putu na druga opljačkana i napuštena naselja. Gdje god je prošao, Lotar je iza sebe ostavio ruševine. Fidelis adjutor. Kao vojnik koji je položio zakletvu carskoj kruni, Gerold je bio obvezan časno i vjerno služiti caru. Ali kakva je to čast bila služiti nečovjeku kakav je bio Lotar? Prezir s kojim je car odbacivao zakon i sve norme ljudske doličnosti zasigurno je izbrisao bez traga i obvezu zakletve. Gerold je namjeravao odvesti ovu zaštitnicu na začelju careve vojske u Rim kako je obećao. Ali nakon toga, čvrsto je odlučio, prestat će služiti tiranina Lotara zauvijek. Nakon Nepija cesta se pogoršala. Čvrsta tvrda podloga ceste ustupila je mjesto uskoj i zapuštenoj stazi, prepunoj opasnih pukotina i vododerina. Nije bilo rimskih ploča, drevno kamenje izvađeno je i na kolima odneseno na neko drugo mjesto gdje je bilo potrebno za gradnju — takav čvrst građevni materijal teško se nabavljao u ovim mračnim vremenima. Gerold je pratio znakove Lotarova prolaska na tamnoj zemlji, duboko izbrazdane višestruke tragove kola i konja. Morali su posebno dobro paziti na konje, jer je postojala opasnost da će se osakatiti ako nezgodno stanu. Tijekom noći snažan pljusak pretvorio je cestu u neprohodno more blata. Gerold nije htio narediti još jedno zaustavljanje, nego je odlučio udariti preko otvorena polja i zaobilaznim putem stići do Via Palestrine, koja će ga dovesti u Rim kroz istočna vrata Sv. Ivana. Brzo su jahali kroz raspupale i miomirisne livade encijana i šume prepune izdanaka zlatnozelenih proljetnih listova. Kad su se pojavili iza gustog šipražja, iznenada su naišli na skupinu jahača u pratnji teških teretnih kola, koja su vukla četiri snažna tegleća konja. »Pozdravljam.« Gerold se obratio čovjeku koji se činio vođom, mrkoj spodobi s uskim podbuhlim očima. »Možete li nam reći jesmo li na putu prema Via Palestrini?« »Jeste«, odgovorio je čovjek kratko. Okrenuo se i namjeravao odjahati dalje. »Ako ste krenuli prema Via Flaminiji«, rekao je Gerold, »trebali biste ponovno razmisliti. Kiša je podlokala cestu; vaša će kola zaglibiti do osovina, a nećete pritom prijeći ni deset metara.« Čovjek je odgovorio: »Nismo namjeravali u tom smjeru.« To je bilo čudno. Osim ceste, u smjeru kamo su krenuli nije bilo ničeg drugog osim pustog polja. »A kamo namjeravate?« upitao je Gerold. »Rekao sam vam sve što ste trebali znati«, naglo ga je prekinuo čovjek. »Jašite dalje i ostavite poštenog trgovca da se bavi svojim poslom.« Običan trgovac ne bi se usudio tako drsko razgovarati s jednim lordom. Gerold je postao još

nepovjerljiviji. »Čime se bavite?« Gerold je dojahao do kola. »Možda imate nešto što bih želio kupiti.« »Ostavite to«, povikao je čovjek. Gerold je silom podigao pokrov i otkrio sadržaj kola: desetak brončanih kovčega osiguranih teškim željeznim katancima, od kojih je svaki nosio znak papinske počasti. Papini ljudi, pomislio je Gerold. Mora biti da su ih poslali iz grada kako bi prenijeli papinsko blago izvan dohvata Lotarovih pandži. Poigrao se s idejom da silom oduzme blago i vrati ga Lotaru. A onda je pomislio: Ne. Neka Rimljani spase što mogu. Papa Sergije će bez sumnje bolje iskoristiti ovaj novac nego Lotar, koji bi ga jedino upotrijebio za financiranje još okrutnijih i krvavijih ratnih pohoda. Upravo je namjeravao odjahati kad je jedan od Rimljana skočio s konja i bacio se na koljena. »Milost, gospodaru!« povikao je. »Poštedite nas! Ne smijemo umrijeti bez ispovijedi s teretom ovog teškog zločina na našim dušama!« »Zločina?« ponovio je Gerold. »Šuti budalo!« Njihov vođa podbo je konja i pregazio bi čovjeka u blatu, ali mu je Gerold presjekao put s mačem u ruci. Geroldovi ljudi su odmah izvukli mačeve i okružili Rimljane koji su svoje mačeve ostavili u koricama kad su vidjeli da je protivnika daleko više. »Benedikt je kriv!« protisnuo je čovjek na zemlji obuzet navalom osvetničkog gnjeva. »Njegova je ideja bila ukrasti novac, a ne naša!« Ukrasti novac? Čovjek po imenu Benedikt progovorio je pomirljivo. »Između mene i vas nije došlo do svađe, lorde, niti bi vas trebale zanimati naše razmirice. Pustite nas da mirno prođemo, a u znak naše zahvalnosti možete uzeti jedan od ovih kovčega.« Nasmiješio se Geroldu urotnički. »U njemu ima dovoljno zlata da postanete bogat čovjek.« I sama ponuda i način kako ju je iznio bili su dovoljni da se sve sumnje otklone. »Svežite ga«, zapovjedio je Gerold. »I sve ostale. Povest ćemo ih u Rim zajedno s kovčezima.« Velika dvorana bila je obasjana svjetlom stotina baklji. Cijeli red slugu stajao je iza svečanog stola za kojim je sjedio papa Sergije, a uz njega visoki gradski dostojanstvenici: svećenici svakog od sedam rimskih područja s njegove lijeve strane; njihovi svjetovni kolege, sedmorica defensores, s desne strane. Okomito prema ovom stolu stajao je još jedan, jednako svečan, gdje su Lotar i njegova pratnja bili smješteni na počasna mjesta. Ostali gosti, ukupno oko dvije stotine ljudi, sjedili su na tvrdim drvenim klupama ispred dugih stolova u sredini prostorije. Tanjuri, vrčevi za vodu, čaše i plitke zdjele stajali su nagomilani na stolovima, a stolnjaci su već bili prepuni znakova brojnih prolijevanja i mrlja. Budući da nije bila ni srijeda ni petak, niti bilo koji drugi dan posta, jelo nije bilo ograničeno samo na kruh i ribu, nego je na stolu stajalo i meso i druga masna i začinjena hrana. Čak i za papinski stol bio je to izvanredan objed: bilo je tu zdjela s pijevcima prelivenim bijelim umakom i ukrašenih šipkom i grimiznim slatkišima; zdjela s juhom u kojima je bilo komada mekane zečevine i šljuka koje su plivale u gustoj kremi aromatična mirisa; u želatini od slatkovodnih rakova i šarana; cijelih odojaka nadjevenih slaninom; kao i velikih tanjura pečenog mesa košute, antilope, golubova i gusaka. Na sredini Lotarova stola, cijeli kuhani labud aranžiran je kao da je živ, a njegov ukrašeni kljun i tijelo boje srebra odmarali su na povrću posloženim s puno ukusa, tako da je podsjećalo na morske valove. Ivana je sjedila za jednim od stolova u sredini prostorije i zabrinuto promatrala prekomjernu ponudu. Takve izvanredne slastice mogle bi Sergija dovesti u kušnju i izložiti ga opasnom užitku. »Zdravica!« Grof od Macona ustao je sa svog mjesta pokraj Lotara i podigao čašu. »Za mir i prijateljstvo između naša dva kršćanska naroda!« »Mir i prijateljstvo!« ponovili su svi u zboru i ispraznili čaše. Sluge su pohitali do stolova i nasuli još vina. Uslijedilo je mnoštvo zdravica. Kad im je napokon ponestalo povoda za nazdravljanje, započela

je gozba. Ivana je uznemireno promatrala Sergija koji je jeo i pio kao da mu ne prijeti nikakva opasnost. Oči su mu počele oticati, govor je postao nejasan, a koža je počela dobivati prijeteću tamnu boju. Morat će mu večeras dati snažnu dozu šafrana kako bi spriječila ponovljeni napad gihta. Otvorila su se vrata velike dvorane, a skupina stražara ušla je stupajući. Nastojeći izbjeći brojne poslužitelje koji su okretno jurili po sobi donoseći posuđe, stražari su se odlučno probijali prema prednjem dijelu prostorije. Iznenada je zavladala tišina jer su gosti prestali razgovarati, istežući vratove kako bi dokučili uzrok ovom neobičnom upadu. Nakon tišine uslijedio je tihi žamor iznenađenja kad su prepoznali čovjeka svezanih ruku i oborena pogleda, koji je hodao između stražara: Benedikt. Veselo okruglo Sergijevo lice splasnulo je poput probušena balona. »Ti!« viknuo je. Tarasije, vođa stražara, rekao je: »Četa franačke vojske uhvatila ga je izvan grada. Sa sobom je nosio blago.« Benedikt je imao dovoljno vremena na putu do Rima za razmišljanje o svojem položaju. Nije mogao poreći da je odnio blago kad su ga uhvatili na djelu. Nije mogao smisliti ni uvjerljivu ispriku za ono što je učinio, iako je silno naprezao mozak. Napokon je odlučio da će biti najbolje da se preda milosti svoga brata. Sergije je imao meko srce do srži — bila je to slabost koju je Benedikt prezirao, iako se sada nadao da će je moći upotrijebiti u svoju korist. Pao je na koljena i podigao vezane ruke prema bratu. »Oprosti mi, Sergije, griješio sam i kajem se najponiznije i najiskrenije.« Ali Benedikt nije računao na učinak koji je vino imalo na njegova brata. Sergijevo lice je postalo grimizno dok ga je neočekivano obuzeo bijes. »Izdajnik!« povikao je. »Razbojnik! Lopov!« Naglasio je svaku riječ snažnim udarcem šake po stolu, a posljedično i zveketom tanjura. Benedikt je problijedio. »Brate, preklinjem te —« »Odvedite ga!« zapovjedio je Sergije. »Kamo da ga odvedemo, Svetosti?« pitao je Tarasije. Sergiju se vrtjelo u glavi: bilo je teško razmišljati. Jedino u što je bio siguran bila je izdaja zbog koje je htio uzvratiti, raniti kao što je i on sam bio ranjen. »Lopov je!« rekao je gorko. »Neka bude kažnjen kao i svi lopovi!« »Ne!« Benedikt je vikao kad su ga stražari zgrabili. »Sergije! Brate!« Posljednja riječ odjekivala je dok su ga vukli iz dvorane. Na Sergijevu licu nestalo je boje i on se srušio na stolicu. Glava mu je pala unazad, oči su mu zakolutale, a ruke i noge počele su se nekontrolirano tresti. »To je urokljiv pogled!« povikao je netko. »Benedikt je bacio uroke na njega!« Gosti su vikali od zaprepaštenja, križajući se kako bi se zaštitili od djela Sotone. Ivana je pojurila između pretrpanih stolova i prišla Sergiju. Lice mu je poplavjelo. Uhvatila ga je za glavu i silom otvorila stisnutu čeljust. Jezik mu je bio svijen unazad i zatvarao je dišne puteve. Ivana je zgrabila nož sa stola i gurnula tupu stranu u Sergijeva usta, gurajući je ispod svijenog dijela jezika. Zatim je povukla. Začuo se zvuk isisavanja kad je jezik kliznuo naprijed. Sergije je počeo dahtati, a zatim ponovno disati. Ivana je nježno pritiskala jezik nožem, pazeći da dišni putevi ostanu slobodni. Trenutak kasnije prestao je napadaj. Sergije je tiho zaječao, a zatim se opustio. »Odnesite ga u krevet«, naredila je. Nekoliko poslužitelja podiglo je Sergija sa stolice i ponijelo ga prema vratima dok se gomila ljudi znatiželjno naguravala. »Napravite prolaz! Napravite prolaz!« vikala je Ivana dok su besvjesnog papu nosili iz dvorane. Kad su stigli do spavaonice, Sergije je došao svijesti. Ivana mu je dala crnu gorušicu pomiješanu s encijanom kako bi ga natjerala da povrati. Nakon toga odmah mu je bilo znatno bolje. Zatim je dobio snažnu dozu šafrana, sigurnosti radi, zajedno s malo opijuma kako bi se mogao dobro odmoriti. »Spavat će do jutra«, rekla je Arighisu.

Arighis je klimnuo glavom. »Izgledaš iscrpljeno.« »Umor me doista svladao«, priznala je Ivana. Bio je to dug dan, a još se nije u potpunosti oporavila od tjedana koje je provela zatočena u tamnici. »Enodije i ostali iz Društva liječnika čekaju vani. Hoće te ispitati o povratku bolesti kod Njegove Svetosti.« Ivana je uzdahnula. Nije se osjećala sposobnom braniti se od paljbe neprijateljskih pitanja, ali činilo se da tu nije bilo pomoći. Klonulo je krenula prema vratima. »Samo trenutak«, Arighis ju je pozvao da ga slijedi. U udaljenom dijelu sobe pomaknuo je jednu od tapiserija i gurnuo zid iza nje. Zid je kliznuo u stranu i pojavio se otvor širok možda osamdeset centimetara. »Što je to?« Ivana je bila iznenađena. »Tajni prolaz«, objasnio je Arighis. »Izgrađen je u doba bez- božničkih vladara — za slučaj potrebe brzog bijega od neprijatelja. Sad povezuje papinu spavaonicu s privatnom kapelicom, tako da papa može ući u bilo koje doba dana ili noći i neometano moliti. Dođi.« Uzeo je svijeću i ušao u prolaz. »Ovako ćeš izbjeći čopor šakala, barem večeras.« Ivana je bila dirnuta Arighisovom odlukom da podijeli s njom znanje o tajnom prolazu; bio je to znak da između njih raste povjerenje i uzajamno poštovanje. Spustili su se strmim kružnim stepenicama koje su završavale ispred zida u koji je bila ugrađena drvena poluga. Arighis ju je povukao, zid se pomaknuo u stranu i otvorio prolaz. Ivana se provukla, a vicedominus je ponovno povukao polugu. Otvor je nestao i nigdje se nije vidio trag njegova postojanja. Stajala je iza jednog od mramornih stupova u stražnjem dijelu papine privatne kapelice, Sanctum Sanctorum. U blizini oltara čuli su se glasovi. To je bilo neočekivano; u ovo doba noći tu nije trebalo biti nikoga. »Prošlo je puno vremena, Anastazije«, rekao je glas grubim glasom s jakim stranim naglaskom, koji je prepoznala kao Lotarov. Nazvao je svog sugovornika Anastazije; to je morao biti biskup Castelluma. Dvojica muškaraca očigledno su se povukla u kapelicu kako bi mogla potajno razgovarati. Neće dočekati uljeza s odobravanjem. Što da radim? pitala se Ivana. Ako pokuša tiho proći kroz vrata kapelice, mogli bi je vidjeti. Nije se mogla vratiti natrag istim putem do Papine spavaonice jer je poluga za otvaranje tajnog prolaza bila s druge strane zida. Morat će ostati skrivena dok se sastanak ne završi i dok obojica muškaraca ne odu. Tada će moći izići iz kapelice neprimijećena. »Jako je žalosno što je Njegova Svetost doživjela taj napad večeras«, rekao je Lotar. Anastazije je odgovorio: »Papa je ozbiljno bolestan. Možda neće uspjeti poživjeti godinu dana.« »Velika tragedija za Crkvu.« »Uistinu velika«, potvrdio je Anastazije prijetvornim glasom. »Njegov nasljednik mora biti čovjek velike snage i vizije«, rekao je Lotar, »čovjek koji će više cijeniti povijesno... razumijevanje između naša dva naroda.« »Morate upotrijebiti sav svoj utjecaj, moj gospodaru, kako biste osigurali da sljedeći papa doista bude takav čovjek.« »Niste li time htjeli reći — čovjek poput vas?« »Zar imate razloga sumnjati u mene, Veličanstvo? Usluga koju sam učinio za vas u Colmaru morala je nesumnjivo dokazati moju odanost.« »Moguće.« Lotar je bio suzdržljiv. »Ali vremena se mijenjaju, a tako i ljudi. Dakle, moj dragi biskupe, vaša će odanost još jednom biti stavljena na kušnju. Hoćete li ostati pri onome na što ste se zakleli, ili ne?« »Ljudi će vam nevoljko prisegnuti, moj gospodaru, nakon štete koju je vaša vojska učinila u ovom području.« »Vaša obitelj ima moć i može to promijeniti«, odgovorio je Lotar. »Ako ćete prisegnuti vi i vaš otac, Arsenije, i drugi će vas slijediti.« »To što tražite od mene velika je stvar. Zahtijevat će nešto veliko zauzvrat.« »Znam to.«

»Prisega se svodi na puke riječi. Ljudi trebaju papu koji će im vratiti stare običaje — koji će ih vratiti franačkoj kruni, i vama, moj gospodaru.« »Ne mogu se sjetiti nikoga tko bi to mogao obaviti bolje od vas, Anastazije. Učinit ću sve što je u mojoj moći da budete sljedeći papa.« Uslijedio je trenutak tišine. Zatim je Anastazije rekao: »Ljudi će prisegnuti, Veličanstvo. Za to ću se ja pobrinuti.« Ivana je osjetila kako u njoj buja bijes. Lotar i Anastazije su upravo trgovali papinskom časti kao dvojica trgovaca na tržnici. U zamjenu za povlastice moći, Anastazije je pristao predati Rimljane vlasti franačkog cara. Netko je pokucao na vrata i ušao je Lotarov sluga. »Stigao je grof, Veličanstvo.« »Uvedi ga. Biskup i ja smo završili svoj posao.« Ušao je čovjek odjeven u vojnički oklop. Bio je visok i dojmljiv, s dugom crvenom kosom i plavoljubičastim očima. Gerold.

23 S Ivaninih usnica oteo se zaprepašteni krik. »Tko je tamo?« upitao je Lotar oštro. Ivana je polako izišla iza stupa. Lotar i Anastazije pogledali su je iznenađeno. »Tko si ti?« zahtijevao je Lotar odgovor. »Ivan Engleski, Veličanstvo. Svećenik i liječnik Njegove Svetosti pape Sergija.« Lotar ju je sumnjičavo upitao: »Koliko dugo si već ovdje?« Ivana je brzo mislila. »Nekoliko sati, Veličanstvo. Razlog je bila molitva za oporavak Njegove Svetosti. Ipak je umor bio jači i svladao me san iz kojeg se upravo probudih.« Lotar ju je pogledao nepovjerljivo i s neodobravanjem. Vjerojatnije je bilo da su Anastazije i on iznenadili malog svećenika u kapelici kad su ušli. Nije imao kamo pobjeći niti se sakriti. No to zapravo i nije bilo bitno. Koliko je mogao čuti, i što je još važnije, koliko je mogao razumjeti? Gotovo ništa. Taj čovjek nije bio opasan; bilo je jasno da se nije radilo o nekom značajnom. Najbolje je bilo potpuno ga ignorirati. Anastazije je bio drugog mišljenja. Bilo mu je jasno da je Ivan Engleski prisluškivao, ali nije znao zašto? Je li bio špijun? Sigurno ne za Sergija jer je Papi nedostajalo lukavosti za služenje špijunima. Ali ako nije za njega, za koga onda? I zašto? Anastazije je odlučio da će odsada budno paziti na malog stranog svećenika. I Gerold je znatiželjno promatrao Ivanu. »Izgledate mi poznato, oče«, rekao je. »Jesmo li se već nekada sreli?« Zagledao se u nju naprežući oči jer je svjetlost bila slaba. Iznenada se njegov izraz lica promijenio; izgledao je kao čovjek koji je upravo vidio duha. »Moj Bože«, rekao je bez daha. »To ne može biti...« »Vi se poznajete?« pitao je Anastazije. »Sreli smo se u Dorstadtu«, rekla je Ivana brzo. »Tamo su me obrazovali u katedralnoj školi; a moja sestra« — naglasila je riječ tek neznatno - »stanovala je kod grofa i njegove obitelji u to vrijeme.« Njezin pogled munjevito je upozorio Gerolda: Nemoj ništa reći. Gerold se brzo pribrao. »Naravno«, rekao je. »Dobro se sjećam tvoje sestre.« Lotar je nestrpljivo prekinuo razgovor. »Dosta toga. Što si mi došao reći, grofe?« »Moja poruka je samo za vaše uši, Veličanstvo.« Lotar je klimnuo. »U redu. Ostali mogu ići. Još ćemo razgovarati, Anastazije.« Kad se Ivana okrenula prema izlazu Gerold joj je dotaknuo ruku. »Pričekaj me. Volio bih čuti više... o tvojoj sestri.« Kad su izišli iz kapelice, Anastazije je otišao svojim putem. Ivana je nervozno čekala praćena opakim pogledom Lotarova majordoma. Situacija je bila iznimno opasna; jedna neoprezno izgovorena riječ i mogao bi biti otkriven njezin pravi identitet. Trebala bih otići sada, prije nego što Gerold iziđe, rekla je sama sebi. Ali čeznula je vidjeti ga. Stajala je kao ukopana a osjećaji straha i očekivanja snažno su se miješali. Vrata kapelice su se otvorila i pojavio se Gerold. »To dakle jesi ti?« upitao je čudeći se. »Ali kako —?« Sluga ih je znatiželjno promatrao. »Ne ovdje«, rekla je Ivana. Povela ga je do sobice gdje je držala svoje ljekovite biljke i lijekove. Kad su ušli, upalila je uljanice u kojima je gorjelo makovo ulje; njihov treperavi plamen obasjao ih je krugom intimne svjetlosti. Gledali su jedno u drugo obuzeti čudom ponovnog susreta. Gerold se promijenio za ovih petnaest godina otkad ga Ivana nije vidjela; gusta crvena kosa bila je prošarana sjedinama, a oko

plavoljubičastih očiju i širokih senzualnih usta pojavile su se nove bore — ali još uvijek je bio najzgodniji muškarac kojeg je ikada vidjela. Srce joj je tutnjalo dok ga je promatrala. Gerold je zakoračio prema njoj. Odjednom su se bacili jedno drugome u zagrljaj, držeći se tako čvrsto da je Ivana osjećala metalne pločice Geroldova oklopa kroz debelu svećeničku odoru. »Ivana«, mrmljao je Gerold. »Moja najdraža, moj biseru. Nisam mislio da ću te ikada ponovno vidjeti.« »Gerolde.« Ta je riječ izbrisala svaku racionalnu misao. Prstom je nježno prešao preko blijedog ožiljka na njezinu lijevom obrazu. »Norvežani?« »Da.« Sagnuo se i nježno ga poljubio, a njegove usnice grijale su njezin obraz. »Znači, odveli su te tada — tebe i Gislu?« Gisla. Gerold ne smije nikada saznati, ne smije mu reći ništa o stravi koja je snašla njegovu stariju kćer. »Odveli su Gislu. Ja — ja sam uspjela pobjeći.« Bio je zbunjen. »Kako? I kamo? Moji ljudi i ja pretražili smo cijeli kraj, ali nigdje nije ostao nikakav trag.« Ukratko mu je ispričala što se dogodilo — zapravo iznijela je koliko je mogla u okolnostima koje su bile ograničene, a njihovo vrijeme kratko: o svom bijegu u Fuldu i o tome kako su je prihvatili kao Ivana Engleskog, o trenutku kad su zamalo otkrili njezin identitet i bijegu iz samostana, hodočašću u Rim i kasnijem napredovanju do položaja papina liječnika. »I cijelo to vrijeme«, rekao je Gerold polako kad je završila, »nikada ti nije palo na pamet da mi se javiš?« Ivana je prepoznala bol i smetenost u njegovu glasu. »Ja — nisam mislila da me želiš. Richild mi je rekla da je ideja o udaji za potkivačeva sina bila tvoja i da si je ti zamolio da to uredi.« »I ti si joj povjerovala?« Iznenada ju je pustio. »Dobri Bože, Ivana, zar se nismo bolje razumjeli?« »Ja — nisam znala što bih mislila. Ti si otišao; nisam bila sigurna zašto. A Richild je znala — za nas, znala je što se dogodilo na obali rijeke. Kako je mogla znati ako joj ti nisi rekao?« »Ne znam. Znam samo da sam te volio kao što nisam volio nikoga prije tebe — a ni poslije.« Glas mu se stisnuo. »Tjerao sam Pistisa toliko snažno dok smo se vraćali kući da ne znam kako je izdržao, naprezao sam se samo da bih što prije ugledao Villaris, jer si ti bila tamo, a bezumno sam i nestrpljivo čeznuo da te ponovno vidim... da te zamolim da se udaš za mene.« »Da se udam?« Ivana je bila zaprepaštena. »Ali... Richild...?« »Nešto se dogodilo dok sam bio odsutan — nešto što mi je pomoglo uvidjeti koliko je prazan bio moj brak i kako si ti bila najvažnija za moju sreću. Vraćao sam se tada reći ti kako sam se odlučio rastati od Richild i oženiti tobom ako me budeš htjela.« Ivana je protresla glavom. »Toliko nesporazuma«, rekla je žalosno. »Toliko je toga pošlo u krivom smjeru.« »Toliko toga«, odgovorio je, »treba nadoknaditi.« Privukao ju je bliže i poljubio. Učinak je bio isti kao kad približiš svijeću pločici od voska i izbrišeš sve što su ispisale godine. Ponovno su stajali jedno uz drugo na riječnoj obali iza Villarisa, obasjani proljetnim suncem, mladi i u omaglici novootkrivene ljubavi. Pustio ju je nakon dugog zagrljaja. »Slušaj, srce moje«, rekao je promuklo. »Napuštam Lotarovu službu. Upravo sam mu to rekao, u kapelici.« »I pristao je pustiti te?« Lotar se nije činio kao čovjek koji bi bilo kome dobrovoljno oprostio obvezu. »Isprva je bilo teško, ali sam ga na kraju uvjerio da pristane. Moja sloboda ima svoju cijenu; morao sam mu predati Villaris i sve svoje posjede. Više nisam bogat, Ivana. Ali imam dvije snažne ruke i prijatelje koji će mi pomoći. Jedan od njih je Siconulf, princ Beneventa, s kojim sam se sprijateljio dok smo u Lotarovoj vojsci zajedno ratovali protiv Obodrita. Trebaju mu dobri ljudi jer ga snažno pritišće njegov suparnik Radelchis. Hoćeš li poći sa mnom, Ivana? Hoćeš li biti moja

žena?« Žustri koraci ispred vrata natjerali su ih da se razdvoje. Trenutak kasnije otvorila su se vrata i provirila je nečija glava. Bio je to Florencije, jedan od bilježnika u palači. »Ah!« rekao je. »Tu si, Ivane Engleski! Svugdje sam te tražio.« Pogledao je oštro u Ivanu, pa u Gerolda, pa opet u Ivanu. »Prekidam li... nešto?« »Uopće ne«, brzo je odgovorila Ivana. »Što mogu učiniti za tebe, Florencije?« »Imam užasnu glavobolju«, rekao je. »Pitao sam se bi li mi mogao pripremiti neko od tvojih sredstava za ublažavanje bolova.« »Bit će mi drago«, rekla je Ivana uljudno. Florencije je čekao pokraj vrata ćaskajući s Geroldom dok mu je Ivana pripremala mješavinu listova ljubičice i vrbove kore, iskuhavajući sastojke u šalici čaja od ružmarina kako bi pripravila ekstrakt. Dala ga je Florenciju, a on je odmah otišao. »Ne možemo ovdje razgovarati«, rekla je Geroldu čim je otišao. »Preopasno je.« »Kad ću te moći ponovno vidjeti?« pitao je Gerold žudno. Ivana je razmislila. »Postoji Vestin hram na Via Appiji, odmah izvan grada. Naći ćemo se tamo sutra nakon molitve o trećem času.« Zagrlio ju je i ponovno poljubio, najprije nježno a zatim tako snažno da ju je cijelu ispunila bolna žudnja. »Do sutra«, šapnuo je. Zatim je izišao i ostavio Ivanu, kojoj se vrtjelo u glavi od pomiješanih osjećaja. Arighis se oštro zagledao kroz slabašnu svjetlost koja je najavljivala zoru, i pregledao dvorište Lateranske palače. Sve je bilo spremno. Uz brončani kip vučice na vatru je postavljen kotao. U uzavrelu kotlu nalazila su se teška željezna kliješta i žarač, a njihovi vrhovi bili su užareni i crveni od vreline plamena. U blizini je stajao mačonoša koji je u ruci držao spremnu nabrušenu oštricu. Prve zrake sunca ukrasile su horizont. Bilo je to neobično doba dana za javno smaknuće; takvi događaji obično su se zbivali nakon mise. Iako je bilo jako rano, već se skupila poveća gomila znatiželjnika oni najnestrpljiviji uvijek su dolazili dovoljno rano kako bi mogli osigurati najbolja mjesta za gledanje. Mnogi su doveli djecu, koja su skakala iščekujući s uzbuđenjem krvavi spektakl. Arighis je namjerno odredio da vrijeme Benediktova pogubljenja bude u zoru, prije nego što se Sergije probudi i predomisli. Drugi su ga mogli optužiti za postupak nedolične hitnje, ali Arighisa nije bilo briga. Znao je točno što radi i zašto. Arighis je bio na visokom položaju vicedominusa više od dvadeset godina; cijeli svoj život posvetio je službi u Patrijarhatu, brinuo se da golema i komplicirana košnica papinskih ureda sjedište vlasti u Rimu funkcionira besprijekorno i učinkovito. Tijekom godina, Arighis je naučio doživljavati papinsko domaćinstvo kao živo biće, čija je stalna dobrobit bila isključivo njegova odgovornost i briga. Ta je dobrobit sada bila ugrožena. Za manje od godinu dana, Benedikt je pretvorio Patrijarhat u središte pokvarene moći gdje se mešetarilo i trgovalo crkvenim službama. Benedikt je bio pohlepan i spletkar do srži te je samo njegovo postojanje bilo zloćudan tumor papinstva. Amputacija oboljelog dijela bila je jedini način za spašavanje pacijenta. Benedikt je morao umrijeti. Sergije nije imao snagu volje da izvrši takvo djelo, pa je teret tako pao na Arighisova ramena. Učinio je to bez oklijevanja, znajući da je postupao za dobro Svete Majke Crkve. Sve je bilo spremno. »Dovedite zatvorenika«, zapovjedio je Arighis stražarima. Doveli su Benedikta kojem je odjeća bila zgužvana, lice ispijeno i pepeljasto od besane noći u tamnici, a oči su uplašeno pretraživale dvorište. »Gdje je Sergije?« zahtijevao je odgovor. »Gdje je moj brat?« »Njegovu Svetost ne smije se uznemiravati«, rekao je Arighis. Benedikt se okrenuo prema njemu. »Što to radiš, Arighise? Vidio si kako je moj brat izgledao prošle noći. Bio je pijan; nije znao što govori. Dopusti mi da razgovaram s njim i vidjet ćeš: poništit će presudu protiv mene.«

»Nastavite«, zapovjedio je Arighis stražarima. Stražari su odvukli Benedikta do središta dvorišta i natjerali ga da klekne. Zgrabili su mu ruke i povukli ih preko postolja kipa vučice, tako da su ležale horizontalno na vrhu. Užas je iskrivio Benediktovo lice. »Ne! Stanite!« vikao je. Podigao je pogled prema prozorima Patrijarhata i proderao se: »Sergije! Sergije! Serg —!« Mač je oštro zasjekao. Benedikt je kriknuo kad su mu odrezane ruke pale na zemlju, a krv počela šikljati. Gomila je klicala dok su Benediktove odsječene ruke pribijane pokraj vučice. Prema drevnom običaju ostat će tu mjesec dana, kao upozorenje drugima koji bi pokušali počiniti grijeh krađe. Prišao je liječnik Enodije. Izvukao je usijana kliješta i žarač i pritisnuo čvrsto Benediktove krvave batrljke. Odvratan smrad gorućeg mesa ispunio je zrak. Benedikt je ponovno vrisnuo, a zatim se onesvijestio. Enodije se sagnuo da se pobrine za njega. Arighis se pažljivo nagnuo. Većina ljudi umrla bi nakon takve ozljede - ako ne odmah od šoka i boli a onda ubrzo, zbog infekcije ili gubitka krvi. Neki od najjačih uspijevali su preživjeti. Moglo ih se sresti na ulicama Rima, a njihova groteskna unakaženost svjedočila je o prirodi njihovih zločina: odrezane usnice onih koji su lagali pod zakletvom; odrezana stopala robova koji su pobjegli od svojih gospodara; iskopane oči onih koji su se pomamili za ženama ili kćerima svojih nadređenih. Uznemirujuća mogućnost preživljavanja bila je razlog zašto je Arighis zatražio da osuđeniku pomogne Enodije a ne Ivan Engleski, jer je njegova vještina bila tolika da bi možda spasio Benedikta. Enodije je ustao. »Božji sud je izvršen«, objavio je svečano. »Benedikt je mrtav.« Neka je hvala Kristu, pomislio je Arighis. Papinstvo je spašeno. Ivana je stajala ispred lavatoriuma, čekajući red za ritualno pranje ruku prije mise. Kapci su joj bili otečeni i teški od manjka sna; cijele se noći nemirno prevrtala, a um joj je bio prepun misli o Geroldu. Prošle noći na površinu su izbili osjećaji za koje je vjerovala da su davno zakopani, a njihova žestina zbunjivala ju je i plašila. Geroldov povratak probudio je u njoj uznemirujuće želje njezine mladosti. Kako bi bilo ponovno živjeti kao žena? pitala se. Navikla je biti odgovorna za sebe, u potpunosti kontrolirati svoju sudbinu. Ali po zakonu je žena izručivala svoj život mužu. Je li mogla toliko vjerovati bilo kojem muškarcu — pa čak i Geroldu? Nikada se nemoj podati muškarcu. Majčine riječi odzvanjale su poput zvona u njezinu umu. Trebalo joj je vremena za sređivanje uzburkanih osjećaja u srcu. A upravo je vrijeme bilo ono čega nije imala. Arighis se pojavio pokraj nje. »Dođi«, rekao je žurno. Izvukao ju je iz reda. »Treba te Njegova Svetost.« »Je li bolestan?« Zabrinuto je slijedila Arighisa niz hodnik prema papinoj spavaonici. Masno jelo i vino od prošle noći iščistili su se iz Sergijeva tijela, a snažna doza šafrana koju mu je Ivana propisala suzbila je novi napad gihta. »Bit će ako se nastavi ovako ponašati.« »Zašto, što nije u redu?« »Benedikt je mrtav.« »Mrtav!« »Kazna je izvršena rano jutros. Odmah je umro.« »Benedicite!« Ivana je ubrzala korak. Mogla je zamisliti kakav učinak je takva vijest morala imati na Sergija. Iako je bila spremna, bila je šokirana kad ga je ugledala. Sergija se jedva moglo prepoznati. Kosa mu je bila raščupana, oči crvene i otečene od plača, obrazi prekriveni ogrebotinama koje su urezali njegovi nokti. Bio je na koljenima pokraj kreveta, njihao se naprijed-natrag i tiho cmizdrio kao dijete koje se izgubilo. »Svetosti!« progovorila je Ivana oštro u njegovo uho. »Sergije!«

Nastavio se ljuljati, slijep i gluh od duboke žalosti koja ga je u potpunosti obuzela. Bilo je jasno da neće doprijeti do njega u sadašnjem stanju. Uzela je iz svoje torbe tinkturu bunike, izmjerila dozu i prinijela je njegovim ustima. Popio je rastreseno. Nakon nekoliko minuta njegovo se ljuljanje usporilo, a zatim je prestalo. Pogledao je u Ivanu kao da je vidi prvi put. »Plači zbog mene, Ivane. Moja je duša prokleta za cijelu vječnost!« »Besmislica«, rekla je Ivana odlučno. »Postupili ste pravedno i u skladu sa zakonom.« Sergije je zatresao glavom. »’Ne postupajmo kao Kajin, koji, jer je bio od Zloga, umori svoga brata’«, citirao je iz Prve Ivanove poslanice. Ivana mu je uzvratila odlomkom koji je bio odgovor. » A zašto ga umori? Jer su njegova djela bila zla, a djela njegova brata pravedna. Benedikt nije bio pravedan, Svetosti; izdao je i Vas i Rim.« »A sad je mrtav, a ja sam to zapovjedio! O, Bože!« Udarao se u grudi i nastavio zavijati od boli. Morala ga je odvratiti od žalovanja jer će se dovesti u stanje zbog kojeg će dobiti novi napad. Čvrsto ga je primila za ramena i rekla mu: »Morate se ispovjediti.« Ovaj oblik sakramenta pokore, u kojem se neka osoba ispovijedala u tajnosti i redovito ad auriculam, »na uho« svećenika, bio je raširen u Franačkoj. Ali Rim se još uvijek odlučno držao starog načina, gdje su se ispovijed i pokora obavljale javno i samo jednom u životu. Sergije je prihvatio zamisao. »Da, da, ispovjedit ću se.« »Poslat ću po jednog od kardinala«, rekla je. »Želite li nekog posebnog?« »Ispovjedit ću se tebi.« »Meni?« Kao običan svećenik i stranac, Ivana nije bila vjerojatan kandidat za papinog ispovjednika. »Jeste li sigurni, Svetosti?« »Ne želim nikog drugog.« »U redu.« Okrenula se Arighisu. »Ostavite nas.« Arighis joj je uputio zahvalan pogled i napustio sobu. »Peccavi, impie egi, iniquitatem feci, miserere mei Domine...« započeo je Sergije s propisanim riječima pokore. Ivana je slušala i tiho suosjećala s dugim izljevom patnji, žaljenja i kajanja. S tako opterećenom i izmučenom dušom, nije bilo ni čudo što je Sergije tražio mir i zaborav u piću. Ispovijed je djelovala kako je Ivana i pretpostavila; postupno je nestalo dubokog očaja, a Sergije je bio iscijeđen i iscrpljen, ali više nije bio opasnost za sebe i druge. Sad je slijedio nezgodan dio, pokora koja je trebala prethoditi oproštenju grijeha. Sergije će očekivati tešku pokoru - javno mučenje tijela, možda na stubama crkve Sv. Petra. Ali takav čin služio bi dokazivanju slabosti Sergija i papinske časti u Lotarovim očima — a to se moralo spriječiti pod svaku cijenu. Pa ipak, pokora koju će mu Ivana nametnuti ne smije biti lagana jer će je Sergije odbiti. Imala je ideju. »Kao dokaz kajanja«, rekla je, »uzdržavat ćete se od vina i mesa svih četveronožnih životinja od danas pa sve do sata Vaše smrti.« Post je bio uobičajen oblik pokore, ali je obično trajao nekoliko mjeseci, ili možda godinu dana. Doživotno uzdržavanje bilo je ozbiljna kazna - naročito za Sergija. A ta pokora imat će još jednu prednost jer će pomoći da se Papa sačuva od svojih najgorih nagona. Sergije je pognuo glavu prihvaćajući. »Moli sa mnom, Ivane.« Kleknula je pokraj njega. Po mnogo čemu bio je poput djeteta — slab, nagao, zahtjevan, težak. Ipak, znala je da je sposoban činiti dobra djela. A u ovom trenutku jedino je on stajao između Anastazija i prijestolja Sv. Petra. Ustala je kad je završila molitva. Sergije se uhvatio za nju. »Nemoj me napustiti«, molio ju je. »Ne mogu biti sam.« Ivana je pokrila njegovu ruku svojom. »Neću Vas napustiti«, obećala je svečano. Kad je ušao kroz trošna vrata ruševna Vestinog hrama, Gerold je shvatio, na svoje razočarenje, da Ivana još nije stigla. Nema veze, rekao je sam sebi; još je rano. Sjeo je da je pričeka i naslonio se na

jedan od vitkih granitnih, stupova. Kao i s većine drugih bezbožničkih spomenika u Rimu, s hrama su skinuli sve dragocjenosti: nestale su pozlaćene rozete koje su nekada ukrašavale udubine na stropu, a tako i zlatni plitki reljefi koji su bili ukras na zabatima pronaosa. Udubine na zidovima bile su prazne, mramorni kipovi bili su odvučeni u peći za vapno gdje su pretvoreni u građevinski materijal za zidove kršćanskih crkava. Bilo je pravo čudo, međutim, da je lik božice preživio, zaklonjen u kapelici ispod kupole. Jedna od njezinih ruku se odlomila, nabori njezine odjeće postali su hrapavi i nagrizeni od vremena i prirodnih elemenata, ali je kip još uvijek posjedovao izvanrednu snagu i otmjenost oblika — dokaz vještine bezbožničkog kipara. Vesta, drevna božica doma i ognjišta. Predstavljala je sve što mu je Ivana značila: život, ljubav, oživljenu nadu. Duboko je disao i opijao se vlažnom slatkoćom jutra, osjećajući se bolje nego što se osjećao godinama. Već dugo vremena bio je potpuno prazan, umoran od jednoličnog i otrcanog života. Prepustio mu se, govoreći sam sebi da je to neizbježna posljedica godina jer će uskoro napuniti četrdeset i tri, a to je bila staračka dob. Sad je znao koliko je bio u krivu. Ni u kom slučaju nije bio umoran od života, bio je gladan živjeti. Osjećao se mladim, živim i vitalnim, kao da je pio iz legendarnog Kristova grala. Ostatak života izgledao mu je obasjan obećanjem. Vjenčat će se s Ivanom i otići će u Benevento, gdje će živjeti zajedno u miru i ljubavi. Možda će čak imati i djecu — još uvijek nije bilo prekasno. Kako se sada osjećao, sve je bilo moguće. Trgnuo se kad je žurno ušla kroz portal, a svećenička se odora valjala za njom. Obrazi su joj bili rumeni od napornog hoda, kratko ošišana bijelozlatna kosa kovrčala joj se oko lica, naglašavajući duboko smještene sivozelene oči, oči koje su ga privlačile kao otoci svjetla u mračnom svetištu. Kako li je uopće uspjela s ovom krinkom muškarca? pitao se. Njegovu znalačkom oku izgledala je vrlo ženstveno i poželjno. »Ivana«, izrekao je kao da je zaklinje. Ivana je održavala sigurnu udaljenost između njih. Ako samo jednom dopusti da je Gerold zagrli, znala je da će nestati sva njezina odlučnost. »Doveo sam konja za tebe«, rekao je Gerold. »Ako sad krenemo, za tri dana stići ćemo u Benevento.« Duboko je uzdahnula. »Ne idem s tobom.« »Ne ideš?« ponovio je Gerold kao jeka. »Ne mogu ostaviti Sergija.« Na trenutak je bio previše iznenađen da bi išta rekao. Zatim je uspio upitati je: »Zašto ne ideš?« »Sergije me treba. On je... slab.« »On je papa u Rimu, Ivana, a ne dijete koje treba maziti.« »Ne mazim ga; liječim ga. Liječnici u scholi ne znaju ništa o bolesti od koje boluje.« »Živio je i prije tvog dolaska u Rim.« Bilo je to nježno ruganje, ali je zapeklo. »Ako sad odem, Sergije će piti dok ne umre, a neće živjeti dulje od šest mjeseci.« »Pa pusti ga onda«, odgovorio je Gerold kruto. »Kakve to veze ima s tobom i sa mnom?« Bila je šokirana. »Kako možeš tako nešto reći?« »Dobri Bože, nismo li se dovoljno žrtvovali? Proljeće naših života već je iza nas. Nemojmo potratiti vrijeme koje nam je ostalo!« Okrenula se kako ne bi vidio koliko ju je to pogodilo. Gerold ju je uhvatio za ruku. »Volim te, Ivana. Pođi sa mnom sad, dok još imamo vremena.« Dodir njegove ruke grijao je njezinu probuđenu fizičku želju. Osjećala je izdajničku potrebu zagrliti ga, osjetiti njegove usne na svojima. Zbunjena zbog tih osjećaja slabosti kojih se stidjela, iznenada se bezrazložno naljutila na Gerolda koji ih je izazvao. »Što si očekivao?« povikala je. »Da ću otići s tobom onoga trena kad me pozoveš?« Dopustila je da val ljutnje raste i uzdigne se iz nje, potiskujući one druge, opasnije osjećaje. »Stvorila sam ovdje svoj život — dobar život; neovisna sam i poštuju me, a pružaju mi se prilike kakve nikada nisam imala kao žena. Zašto bih se toga

odrekla? Za što? Da bih provela ostatak života osuđena na nekoliko prostorija, na kuhanje i vezenje?« Gerold joj je odgovorio klonulim glasom: »Da je to bilo sve što sam želio od žene, već sam se odavno mogao oženiti.« »Pa oženi se onda!« oštro i strastveno je odgovorila Ivana. »Ja te neću spriječiti!« Između Geroldovih obrva pojavile su se bore zbunjenosti. Upitao ju je nježno: »Ivana, što se dogodilo? Što nije u redu?« »Sve je u redu. Promijenila sam se, to je sve. Nisam više naivna zaljubljena djevojčica koju si poznavao u Dorstadtu. Sad sam svoj gospodar. I neću se toga odreći — ni za tebe, ni za bilo kojeg drugog muškarca!« »Jesam li to tražio od tebe?« odgovorio je Gerold razborito. Ali Ivana nije htjela čuti razum. Geroldova blizina i privlačnost koju je njezino tijelo osjećalo prema njemu, bili su mučenje, zmija koja se smotala oko njezine volje i davila je. Grubo se pokušala osloboditi njezina stiska. »Ne možeš to prihvatiti, zar ne? Pomisao da ti ne želim prepustiti svoj život? Da sam možda jedina žena koja je zaista otporna na tvoj muški šarm?« Morala je naći način da ga povrijedi i uspjela je. Gerold je zurio u nju kao da je ugledao nešto sasvim novo ispisano na njezinu licu. »Mislio sam da me voliš«, rekao je ukočeno. »Sad vidim da sam pogriješio. Oprosti mi; neću te više uznemiravati.« Otišao je do portala i oklijevaći se okrenuo. »To znači da se više nikada nećemo vidjeti. Zar to zaista želiš?« Ne! Ivana bi najradije zaplakala. Nije to ono što želim! To uopće nije ono što želim! Ali drugi dio nje upozorio ju je da se suzdrži. »To je ono što želim«, rekla je. Njezin glas zvučao je čudno daleko u njezinim vlastitim ušima. Da je izgovorio još jednu riječ o tome koliko je voli i treba, slomila bi se i poletjela u njegov zagrljaj. Umjesto toga naglo se okrenuo i izišao kroz portal. Čula je kako trči niz stepenice hrama. Još jedan trenutak i zauvijek će nestati. Ivanino srce prepunilo se poput čaše do ruba i prijetilo da će se izliti. A zatim se čaša zaljuljala i prosula prigušene osjećaje. Potrčala je do vrata. »Gerolde!« povikala je. »Čekaj!« Glasan topot kopita na kamenitom tlu prigušio je njezino dozivanje. Gerold je brzo jahao cestom. Trenutak kasnije skrenuo je iza ugla i nestao.

24 Rimsko ljeto stiglo je kao osveta. Sunce je nemilosrdno pržilo; do podneva je kamenje kojim su bile popločane staze postajalo toliko vruće da je moglo stvoriti opekotine na stopalima. Smrad istrulog smeća i stajskog gnojiva, pojačan vrućinom, uzdizao se u utihnulom zraku viseći iznad grada kao mrtvački pokrov koji guši. Zarazna groznica harala je među siromašnima koji su živjeli u vlažnim i oronulim nastambama nanizanima uz niske obale Tibera. U strahu od zaraze, Lotar i njegova vojska napustili su grad. Rimljani su se veselili njihovu odlasku jer je teret uzdržavanja tako velike vojske iscrpio gradske rezerve do krajnjih granica. Sergija su pozdravljali kao heroja. Dodvoravanje naroda pomoglo je ublažiti tugu zbog Benediktove smrti. Ponovno je bio zdrav i pun energije — u velikoj mjeri takvo je stanje bilo rezultat spartanske dijete koju mu je Ivana nametnula kao pokoru — Sergije je bio izmijenjen čovjek. Vjeran obećanju koje je dao, počeo je obnavljati sirotište. Trošni zidovi bili su ojačani, a stavljen je i novi krov. Pločice izvrsnog travertinskog mramora, skinute s bezbožničkog Hrama božice Minerve, upotrijebili su za popločavanje velike dvorane. Izgrađena je nova kapela i posvećena Sv. Stjepanu. Iako je Sergije ranije često bio premoren ili bolestan i nije mogao služiti misu, sad je svakoga jutra služio sveti obred. Osim toga, često ga se moglo vidjeti kako moli u privatnoj kapelici. Sav se predao vjeri, i to s istim žarom s kojim je prognao sva zadovoljstva sa stola — jer nije bio od one vrste ljudi koja bi sve obavljala polovično. Dvije godine blagih zima i obilnih žetvi urodile su općim blagostanjem. Čak su i legije siromašnih, kojih su ulice grada uvijek bile prepune, izgledale manje jadno jer su se džepovi uspješnije braće lakše otvarali, a povećalo se i dijeljenje milostinje. Rimljani su nudili molitve zahvalnice na oltarima svojih crkava, zadovoljni svojim gradom i svojim gospodarom papom. Nisu mogli ni slutiti — kako bi i mogli? — da se na njih spremala sručiti katastrofa. Ivana je bila uz Sergija na jednom od redovnih sastanaka s gradskim velikašima kad je iznenada stigao glasnik. »Što je ovo?« raspitivao se Sergije strogo. »Svetosti.« Glasnik je klečanjem iskazivao svoju podaničku vjernost. »Donosim poruku od izuzetne važnosti iz Siene. Velika flota saracenskih brodova isplovila je iz Afrike. Krenuli su prema Rimu.« »Prema Rimu?« ponovio je jedan od velikaša rastrojeno. »To je izvješće sigurno pogrešno.« »Nema pogreške«, rekao je glasnik. »Saraceni će biti ovdje za dva tjedna.« Zavladala je tišina jer su se svi trudili pojmiti nevjerojatnu vijest. Progovorio je drugi velikaš. »Možda bi bilo dobro maknuti svete relikvije na neko daleko sigurnije mjesto?« Mislio je pritom na kosti apostola Petra, najsvetiju relikviju cijeloga kršćanskog svijeta, koje su ležale smještene u istoimenoj bazilici izvan zaštite gradskih zidina. Romuald, najuzvišeniji od okupljenih velikaša, zabacio je glavu i nasmijao se. »Ne mislite valjda da bi nevjernici napali baziliku Sv. Petra!« »Što bi ih moglo spriječiti?« upitala je Ivana. »Možda jesu divljaci, ali nisu budale«, odgovorio je Romuald. »Oni znaju da bi ih ruka Gospodnja zbrisala s lica zemlje onoga trena kad bi ušli u svetu grobnicu!« »Oni imaju svoje bogove«, istaknula je Ivana. »Ne boje se ruke našeg kršćanskog Boga.« Romualdov osmijeh je iščeznuo. »Kakvo je to bezbožničko bogohuljenje?« Ivana nije popuštala. »Bazilika je očigledna meta za pljačkaše, ako ni zbog čega drugog, onda zbog blaga koje je tamo smješteno. Iz sigurnosnih razloga trebali bismo prenijeti ove svete

predmete i sarkofag našeg sveca unutar gradskih zidina.« Sergije je imao svoje sumnje. »I prije su dolazila takva upozorenja, pa se ništa ne bi dogodilo.« »Doista«, rekao je Romuald podrugljivo, »kad bismo se uplašili svaki put kad bi ugledali saracenski brod, svete kosti bismo premještali ovamo—onamo poput vratila na tkalačkom stanu!« Provalu oduševljenog smijeha prekinula je zabrinutost na papinu licu koja je iskazivala neodobravanje. Sergije je rekao: »Bog će obraniti Svoje. Blagoslovljeni apostol ostat će gdje jest.« »Barem«, nagovarala ga je Ivana, »dopustite da pošaljemo glasnike u udaljenija naselja i zatražimo da muškarci dođu pomoći u obrani grada.« »Vrijeme je rezanja loze«, rekao je Sergije. »Naseljima su potrebni svi sposobni muškarci koji mogu raditi u vinogradima. Ne vidim nikakvu potrebu da na kocku stavimo žetvu o kojoj svi ovise, a ne prijeti nam nikakva neposredna opasnost.« »Ali Svetosti —« Sergije ju je prekinuo. »Vjeruj u Boga, Ivane Engleski. Nema jačeg oklopa od kršćanske vjere i molitve.« Ivana je sagnula glavu s dužnim poštovanjem. Ali u sebi je mislila buntovno: Kad Saraceni budu na vratima, sve molitve ovoga svijeta neće pomoći ni upola koliko bi mogla divizija dobrih ratnika. Gerold i njegovi ljudi bili su ulogoreni odmah izvan grada Beneventa. Ljudi su čvrsto spavali u šatorima nakon duge noći opuštanja uz psovanje i vino — bilo je to druženje koje im je Gerold obećao kao nagradu za hvalevrijednu pobjedu prethodnog dana. Zadnje dvije godine Gerold je zapovijedao vojskom velikaša Siconulfa, boreći se za očuvanje Siconulfova prijestolja od ambicioznog pretendenta Radelchisa. Bio je vješt zapovjednik i gonio je ljude dok su se još navikavali na disciplinu i učili umijeću rukovanja oružjem, a zatim im je poklonio svoje povjerenje i pustio ih da se dokažu na bojnom polju. Gerold je Radelchisovim snagama nanosio poraz za porazom. Jučerašnja pobjeda toliko je odjeknula da je vjerojatno zauvijek zaustavila Radelchisove ambicije prema prijestolju Beneventa. Iako su naoružani stražari bili postavljeni oko cijelog logora, Gerold i njegovi ljudi spavali su s mačevima i štitovima pokraj sebe, nadohvat ruke. Gerold ništa nije prepuštao slučaju jer je neprijatelj mogao biti opasan čak i nakon poraza. Osvetnički bijes često je tjerao ljude na nagle i očajničke postupke. Gerold je znao za slučajeve mnogih takvih logora koje su uspjeli iznenaditi, a njihove privremene stanovnike poklati prije nego što su se stigli probuditi. Međutim, Gerold trenutno nije razmišljao o tome. Ležao je na leđima, ruke je zabacio iza glave, a noge bezbrižno prekrižio. Pokraj njega spavala je pripita žena, pokrivena njegovim ogrtačem, a ritmičan zvuk disanja prekidalo je jedino povremeno hrkanje. U svjetlu zore Gerold je žalio zbog kratke provale strasti koja je tu ženu dovela u njegov krevet. Tijekom godina bilo je još takvih prolaznih susreta, a svaki mu je donosio sve manje zadovoljstva od prethodnog i bilo ga je sve lakše zaboraviti. Jer Gerold je u svom srcu još uvijek njegovao sjećanje na ljubav koju nije mogao zaboraviti. Nestrpljivo je zatresao glavom. Bilo je uzaludno razmišljati o prošlosti. Ivana nije dijelila njegove osjećaje, jer ga u suprotnom ne bi otjerala od sebe. Žena se okrenula na bok. Gerold je dotaknuo njezino rame, a ona se probudila i otvorila lijepe smeđe oči koje su ga gledale bez ikakve dubine i značenja. »Jutro je«, rekao je Gerold. Izvadio je nekoliko kovanica iz novčanika i pružio joj. Ona ih je protresla i sretno se nasmijala. »Hoću li doći i uvečer, moj lorde?« »Ne, to neće biti nužno.« Izgledala je razočarano. »Zar vas nisam zadovoljila?« »Da, jesi, naravno. Ali večeras podižemo logor.« Nešto kasnije gledao ju je dok je prelazila preko polja, a njezine su sandale tupo lupkale po suhoj travi. Oblačno nebo je pred nadolazećim svjetlom mijenjalo boju u ravnomjerno i blijedo sivilo.

Uskoro će opet biti dan. Siconulf i njegovi vjerni zapovjednici već su se skupljali u velikoj dvorani kad je ušao Gerold. Nakon što ih je sve uljudno pozdravio, Siconulf je bez mnogo okolišanja objavio: »Upravo sam primio vijesti s Korzike. Sedamdeset i tri broda isplovila su s afričke obale. Nose oko pet tisuća ljudi i dvije stotine konja.« Uslijedila je iznenadna tišina. Bilo je teško uopće zamisliti tako veliku flotu. Eburis, jedan od Siconulfovih zapovjednika, tiho je zazviždao. »Štogod da su naumili, to mora biti više od još jednog piratskog prepada na našu obalu.« »Krenuli su prema Rimu«, rekao je Siconulf. »Rimu! Ma nisu valjda!« rekao je drugi zapovjednik. »Besmislica!« narugao se treći. »Ne bi se usudili!« Gerold ih je jedva čuo. Misli su mu bježale. »Papa Sergije trebat će našu pomoć«, rekao je napeto. Ipak, nije on mislio na Sergija. Jednim jedinim udarcem vijest o približavanju saracenske flote izbrisala je svu gorčinu boli i nesporazuma zadnjih dviju godina. Samo je jedno bilo važno — stići do Ivane i učiniti sve što je bilo u njegovoj moći da je zaštiti. »Što predlažeš, Gerolde?« pitao je Siconulf. »Moj gospodaru, dopustite mi da povedem našu vojsku u obranu Rima.« Siconulf se namrštio. »Sveti grad sigurno ima svoje branitelje.« »Samo pripadnike Sancti Petri — a to je mala i nedisciplinirana skupina papinske građanske vojske. Oni će pasti pred saracenskim mačevima kao klasovi pšenice u vrijeme žetve.« »A Aurelijanov zid? Saraceni ga sigurno ne mogu probiti?« »Zid je zasigurno dovoljno snažan«, priznao je Gerold. »Ali nisu sva vrata dovoljno pojačana. Neće podnijeti neprekidne napade. A grobnica Sv. Petra potpuno je nezaštićena jer leži izvan zidina.« Siconulf je sve to uzeo u razmatranje. Nije bio sklon obvezati svoju vojsku na borbu koja nije bila njegova. Ali bio je i kršćanin, a ne samo vladar i iskazivao je poštovanje prema Svetom gradu i njegovim svetinjama. Pomisao da bi nevjernici mogli oskvrnuti apostolovu grobnicu bila je zastrašujuća. Osim toga, sad mu je palo na pamet da bi mogao imati i koristi ako pošalje svoje ljude u obranu Rima. Nakon toga, zahvalni papa Sergije mogao bi ga nagraditi jednom od bogatih papinskih nadarbina koje su graničile s njegovim teritorijem. Rekao je Geroldu: »Možeš dobiti tri divizije. Koliko će ti trebati da se pripremiš za pokret?« »Vojnici su očvrsnuli u boju i spremni. Možemo krenuti odmah. Ako vrijeme izdrži, bit ćemo u Rimu za deset dana.« »Pomolimo se da to bude dovoljno. Neka je Bog s tobom, Gerolde.« U Rimu je vladao jezovit osjećaj mirnoće. Nakon prvotnog upozorenja iz Siene prije dva tjedna, nije se više ništa čulo o saracenskoj floti. Rimljani su se postupno opuštali i nestalo je opreza jer su se uvjerili kako su izvješća o neprijateljskoj floti ipak morala biti netočna. Jutro dvadeset i trećega kolovoza svanulo je sjajno od dobrih izgleda. Misa na postaji Križnoga puta održavala se u katedrali Sv. Marije Mučenice, u bezbožničko doba poznate kao Panteon, a bila je jedna od najljepših rimskih crkvi. Bila je to izuzetna služba Božja jer je sunce prodiralo kroz kružni otvor na kupoli bazilike, i okupalo zlatnim sjajem sve okupljene vjernike. Na povratku u Patrijarhat, zbor je veselo pjevao: »Gloria in excelsis Deo.« Pjesma je zamrla na njihovim usnama kad su stupili na suncem obasjani Lateranski trg i ugledali gomilu građana koji su se uznemireno okupili oko umornog i blatnjavog glasnika. »Nevjernici su se iskrcali«, objavio je glasnik mrko. »Osvojili su grad Porto, poklali njegove stanovnike i oskvrnuli crkve.« »Kriste, pomozi!« netko je zavapio. »Što će nam se dogoditi?« zakukao je netko drugi.

»Sve će nas poubijati!« povikao je treći histerično. Gomila je izgledala kao da će se svakog trenutka pretvoriti u opasan metež. »Tišina!« Sergijev glas nadjačao je galamu. »Prestanite s tom nedostojnom kuknjavom!« Glas autoriteta zapovjednički je sjekao buku i zahtijevao pokoravanje. »Zar smo ovce«, rekao je, »da se samo zgurimo od straha? Zar smo male bebe kad se smatramo tako nezaštićenima!« Napravio je dramatičnu pauzu u govoru. »Ne! Mi smo Rimljani! A ovo je Rim, protektorat Sv. Petra, glavnog ključara Kraljevstva Nebeskog! ’A ja tebi kažem: Ti si Petar Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju,...’ Zašto biste se trebali bojati? Zar će Bog podnijeti da njegov sveti oltar bude oskvrnjen?« Gomila se uskomešala. Čuli su se uzvici nekoliko glasova koji su mu odgovorili: »Da! Slušajte gospodina papu! Sergije je u pravu!« »Zar nemamo mi svoje stražare i svoju građansku vojsku?« Sergije je mahnuo rukom i pokazao papinske stražare, koji su pokazali vjernost zakletvi podižući koplja i žestoko ih tresući. »U njihovim venama teče krv naših predaka; naoružani su snagom Svemogućeg Boga! Tko će biti nadmoćniji od njih?« Gomila je počela isprekidano klicati. Rimska junačka prošlost još uvijek je bila izvor njihova ponosa, a za vojne uspjehe Cezara, Pompeja i Augustina znali su svi stanovnici. Ivana je začuđeno promatrala Sergija. Zar je ovaj junački lik bio onaj isti slabunjavi, zlovoljni, obeshrabreni starac kojeg je upoznala prije dvije godine? »Neka nevjernici samo dođu!« vikao je Sergije. »Neka zavitlaju svoje oružje prema svetoj tvrđavi! Slomit će srca na našim od Boga zaštićenim zidinama!« Ivana je osjetila uzbuđenje, rastući val koji ih je obuzimao i potom se sručio na gomilu u uzbuđenoj pobuni osjećaja. Ona sama previše je čvrsto stajala u stvarnosti, da bi je moglo ponijeti takvo uzbuđenje. Svijet nije onakav kakav bismo željeli, razmišljala je, bez obzira koliko ga vješto preklinjali. Gomila je bila na nogama, visoko su podigli glave, lica su im sjala. Posvuda oko Ivane složno su odjekivali uzbuđeni glasovi: »Sergije! Sergije! Sergije! Sergije!« Na Sergijevu zapovijed narod je proveo sljedeća dva dana u postu i molitvi. Oltari svih crkava sjali su od obilja zapaljenih zavjetnih svijeća. Sa svih strana ljudi su javljali o čudima. Pričalo se da su se na zlatnom kipu Bogorodice u kapelici Sv. Kuzme pomaknule oči te da je zapjevao litaniju. Raspelo iznad oltara crkve Sv. Hadrijana prolijevalo je krvave suze. Ova su čuda protumačena kao znakovi božanskog blagoslova i naklonosti. Danju i noću čuli su se zvuci Hosane koji su odzvanjali iz crkava i samostana jer je cijelo svećenstvo odgovorilo na papin izazov i pripremilo se dočekati neprijatelja nepobjedivom snagom svoje kršćanske vjere. Ubrzo nakon zore dvadeset i šestoga kolovoza, sa zidina se začuo krik. »Dolaze! Dolaze!« Užasnuti urlici ljudi probili su se i kroz debele kamene zidove Patrijarhata. »Moram otići do prsobrana«, objavio je Sergije. »Kad me ljudi vide, znat će da se nemaju čega bojati.« Arighis i drugi velikaši negodovali su, smatrajući da je to bilo preopasno, ali papa je bio odlučan. Na kraju su ga nevoljko odveli do zida, pazeći da izaberu mjesto gdje su stijene bile nešto više i nudile tako bolju zaštitu. Kad se Sergije popeo stepenicama, začulo se glasno klicanje. Zatim su se sve oči okrenule prema zapadu. Velik oblak prašine podigao se i treperio u zraku. Saraceni su izronili iz tog oblaka u brzom galopu, a široka odjeća lepršala je za njima poput krila ogromnih grabežljivih ptica. Začuo se jezovit bojni poklič, dug prodoran urlik poletio je u zrak i izazvao stravičnu jezu kod svih koji su slušali. »Deo, juva nos«, rekao je jedan od svećenika drhteći. Sergije je podigao malo raspelo obloženo draguljima i povikao: »Krist je naš Spasitelj i naš Štit.« Gradska vrata su se otvorila, a papinska vojska izišla je hrabro dočekati neprijatelja. »Smrt nevjernicima!« vikali su, mašući mačevima i kopljima. Suprotstavljene strane sudarile su se uz strašan zveket čelika, glasniji od buke tisuću kovačnica.

Nakon samo nekoliko minuta, postalo je jasno da je borba bila beznadno nejednaka: saracenska konjica pregazila je prve redove rimskih pješaka, režući ih i ranjavajući svojim krivim sabljama. Vojska koja je stajala iza nije mogla vidjeti pokolj ispred sebe. Još uvijek uvjereni u pobjedu, gurali su se prema naprijed i udarali one ispred sebe po leđima. Red za redom ljudi nalijetao je nemilosrdno na saracenske mačeve i padao, stvarajući tako svojim tijelima opasno tlo na kojem su se spoticali svi koji su dolazili iza njih. Bio je to pokolj. Razbijeni i prestravljeni vojnici povukli su se u očajničkom neredu. »Bježite!« vikali su rastjerani po polju poput sjemenki žita na vjetru. »Bježite i spasite goli život!« Saraceni se nisu mučili progoniti ih jer im je pobjeda donijela daleko veću nagradu: nezaštićenu baziliku Sv. Petra. Okružili su je u ogromnom broju. Nisu sjahali, nego su natjerali konje na stepenice i zatim uletjeli kroz vrata poput živog klina. Iza zidina Rimljani su čekali bez daha. Prošla je minuta. Pa još jedna. S neba se nije prolomio grom, niti je iz nebesa poteklo more plamena. Umjesto toga, iz bazilike se čula jasna buka cijepanja drveta i razbijanja metala. Saraceni su pljačkali sveti oltar. »To ne može biti istina«, prošaptao je Sergije. »Dragi Bože, to ne može biti istina.« Saracenska banda izišla je iz bazilike mašući zlatnim križem Konstantina. Pričalo se da su ljudi umirali ako bi se samo usudili dotaknuti ga. Pa ipak, Saraceni su ga podrugljivo bacali amo—tamo i smijali se dok su ga dizali i spuštali između nogu, bludno i zvjerski se iživljavajući. Uz prigušen jecaj Sergije je ispustio raspelo i spustio se na koljena. »Svetosti!« Ivana je požurila prema njemu. Lice mu je bilo iskrivljeno od boli, a jednom je rukom pritiskao grudni koš. Srčani udar, pomislila je Ivana zabrinuto. »Podignite ga«, zapovjedila je. Arighis i nekoliko stražara podigli su papu i odnijeli ga na svojim rukama do obližnje kuće, gdje su ga položili na debelu slamaricu. Sergijevo disanje pretvorilo se u tegobne uzdisaje. Ivana je pripremila ekstrakt načinjen od glogovih bobica i korijena odoljena i dala mu popiti. Činilo se da mu je bilo lakše, vratila mu se boja i počeo je lakše disati. »Na ulaznim vratima su!« Čula se vika ljudi vani. »Kriste, pomozi! Na ulaznim vratima su!« Sergije je pokušao ustati iz kreveta, ali ga je Ivana ponovno namjestila. »Ne smijete se micati.« Napor ga je stajao; čvrsto je stisnuo usnice. »Govori za mene«, molio je. »Usmjeri ih prema Bogu... Pomozi im... Pripremi ih...« Njegova usta i dalje su se micala, ali riječi više nisu izlazile. »Da, Svetosti, da«, složila se Ivana. Bilo je jasno da ga ništa drugo neće smiriti. »Učinit ću kako ste rekli. Ali sada morate odmarati.« Klimnuo je glavom i legao. Očni kapci su mu podrhtavali, a zatim se zatvorili kad je lijek počeo djelovati. Sad se više ništa nije moglo učiniti, osim pustiti ga da spava i nadati se da će lijek učiniti svoje. Ivana ga je prepustila Arighisovoj skrbi i izišla na ulicu. Negdje u blizini čula se buka cijepanja, glasna poput groma. Ivana se trgnula od straha. »Što se događa?« doviknula je grupi stražara u prolazu. »Idolopokloničke svinje udaraju po vratima!« odgovorio joj je stražar dok je stupao pokraj nje. Vratila se na trg. Gomila je ludjela od strave. Muškarci su žestoko čupali brade, a žene su vrištale i noktima greble obraze sve dok ne bi potekla krv. Redovnici samostana Sv. Ivana klečali su stisnuti jedni uz druge, crne kukuljice pale su im s glava, a ruke su podigli prema nebu. Nekolicina njih razderala je odjeću i počela se udarati raskidanim komadima drveta u mahnitom pokušaju umirivanja očiglednog Božjeg gnjeva. Prestravljena onim što su vidjela oko sebe, djeca su počela jaukati, a njihovi prodorni glasovi stapali su se u sumanut nejednoličan zbor. Pomozi im, preklinjao je Sergije. Pripremi ih. Ali kako? Ivana se popela stubama do zida. Podigla je raspelo koje je Sergije bacio i mahnula njime po zraku kako bi ga svi mogli vidjeti. Sunce se odbijalo od dragulja i prosulo zlatnu dugu svjetla. »Hosanna in excelsis«, započela je glasno. Visoki, jasni tonovi svete liturgijske pjesme čuli su se

iznad bučne gomile, snažni i slatki i sigurni. Ljudi najbliži zidu okrenuli su lica umrljana suzama poznatom zvuku. Svećenici i redovnici pridružili su se pjesmi, klečeći na popločanim stijenama, pokraj zidara i švelja. »Christus qui venit nomine Domini...« Začuo se još jedan strašan udarac, a zatim zvuk lomljenja drveta. Vrata su se ulubjela. Na mjestu gdje je nastala pukotina, probijalo se svjetlo. Dragi Bože, pomislila je Ivana. Što ako se probiju? Sve do tog trenutka, takva se mogućnost činila nezamislivom. Preplavila su je sjećanja. Vidjela je Norvežane kako prodiru kroz vrata katedrale u Dorstadtu i mašu svojim sjekirama. Čula je užasne urlike umirućih... i vidjela Ivana kako leži razbijene glave... i Gislu... Gislu... Njezin je glas zadrhtao i nastupio je muk. Ljudi su je prestrašeno pogledali. Nastavi, govorila je samoj sebi, nastavi, ali njezin um kao da se zamrznuo; nije se mogla sjetiti riječi. »Hosanna in excelsis.« Pokraj nje se začuo duboki bariton. Bio je to Leon, vrhovni kardinal crkve Sancti Quattro Coronati. Popeo se na zid i stao pokraj nje. Zvuk njegova glasa trgnuo ju je iz obamrlosti straha i zajedno su nastavili pjevati. »Bog i Sv. Petar!« Glasan povik odjekivao je s istoka. Stražari na zidovima skakali su, klicali i vikali. »Hvala Bogu! Spašeni smo!« Pogledala je preko zida. Velika vojska približavala se gradu u galopu, a lepršavi barjaci bili su oslikani grbovima i znakovima Sv. Petra i križa. Saraceni su odbacili sprave za probijanje vrata i potrčali prema konjima. Ivana je žmirkala od sunca. Kad se vojska približila, ispustila je iznenadan glasan krik. Na čelu prethodnice, s kopljem već spremnim za bacanje, visok i razjaren i veličanstven poput drevnih bogova njezine majke, jahao je Gerold. Bitka koja je uslijedila bila je oštra i primitivna. Napad Beneventanaca uhvatio je Saracene nespremne; otjerali su ih od zidina grada i prisilili na povlačenje preko polja i sve do mora. Kad su stigli na obalu, nevjernici su ukrcali ukradeno blago na brodove i otplovili. Zureći se kako bi što prije pobjegli, ostavili su iza sebe velik broj svoje braće. Gerold i njegovi ljudi tjednima su jahali obalom i lovili raštrkane skupine pljačkaša. Rim je bio spašen. Rimljani su bili razapeti između sreće i očaja — sreće zbog izbavljenja, očaja zbog razaranja crkve Sv. Petra. Sveta bazilika opljačkana je do neprepoznatljivosti. Drevni zlatni križ s grobnice apostola nestao je, a isto tako i srebrni stolić s reljefom Bizanta, poklon cara Karla Velikog. Nevjernici su otkinuli srebrne vijence s vrata i zlatne pločice s poda. Čak su — neka ih Bog oslijepi! - odnijeli i sam visoki oltar. Budući da nisu mogli pomaknuti brončani lijes u kojem je bilo tijelo apostola, provalili su, prosuli i okaljali sveti pepeo. Cijeli je kršćanski svijet utonuo u žalost. Otisci stopala sačuvani su stoljećima iza vrata nikada prije oskvrnutog najstarijeg i najvećeg kršćanskog hrama. Nebrojene generacije hodočasnika, uključujući i najveće svjetske vladare, padale su skrušeno na koljena na svetom pločniku. Unutar njezinih zidova bili su sahranjeni mnogi pape. Svećenstvo Zapada nije poznavalo mjesto koje bi bilo veća svetinja. Pa ipak, to svetište Istinske Vjere, koje se nisu usudili oskvrnuti ni Goti, ni Vandali, ni Grci, ni Lombardijci, palo je pred razbojničkom afričkom hordom. Sergije je krivio sebe za katastrofu. Povukao se u svoje prostorije i odbijao primiti bilo koga osim Ivane i najbližih savjetnika. Ponovno je počeo piti, a ispijao je čašu za čašom toskanskog vina, sve dok na kraju nije zapao u stanje samilosnog zaborava. Pijenje je imalo učinak kakav se mogao predvidjeti: njegov giht osvetnički se vratio; kako bi ublažio bol, pio je sve više. Loše je spavao. Noć za noći budio se vrišteći, mučen košmarnim snovima u kojima ga je posjećivala prikaza Benediktova duha, željna osvete. Ivana se plašila dodatne napetosti koju je oslabjelo srce moralo pretrpjeti. »Sjetite se pokore na koju ste pristali«, podsjetila ga je. »Više nije važna«, odgovorio joj je Sergije malodušno. »Više se ne nadam Raju. Bog me je napustio.«

»Ne smijete sebe kriviti za ono što se dogodilo. Neke stvari su jednostavno izvan moći smrtnika, koji ih ne mogu ni popraviti ni spriječiti. Sergije je zatresao glavom. »Duša mog ubijenog brata me optužuje! Griješio sam i ovo je moja kazna.« »Ako već nećete misliti na sebe«, nastavila je Ivana raspravu, »mislite na narod! Sada, više nego ikada, treba im Vaša utjeha i Vaše vodstvo.« Rekla je to samo zato da ga ohrabri, ali istina je bila drukčija. Narod se okrenuo protiv Sergija. Rekli su da je bilo dovoljno upozorenja o dolasku Saracena, dovoljno vremena da papa, njihov gospodar, premjesti sveti sarkofag unutar zidina. Sergijeva vjera u izbavljenje uz Božju pomoć, koju su u to vrijeme baš svi hvalili, sad je bila na meti sveopće osude jer su je smatrali posljedicom grijeha i zle kobi pogrešno shvaćena ponosa. »Mea culpa«, odgovorio je Sergije jadikujući. »M.ea maxima culpa.« Ivana ga je uvjeravala, korila i pokušavala obmanuti laskanjem, ali bez uspjeha. Sergijevo zdravlje brzo se pogoršavalo. Ivana je činila za njega sve što je mogla, ali nije bilo koristi. Sergije je odlučio umrijeti. Usprkos tome, umirao je dugo. I nakon što ga je već napustio razum i kad je upao u stanje besvijesti, Sergije je još uvijek venuo, a njegovo tijelo kao da nije bilo spremno odreći se posljednje iskre života. Jednog mračnog jutra bez sunca napokon je umro, a duh se ugasio toliko tiho da to isprva nitko nije primijetio. Ivana je istinski žalila za njim. Nije bio ni tako dobar čovjek, ni tako dobar papa kakav je mogao biti. Ali ona je znala, bolje od ikoga drugog, kakvim se zlodusima opirao, znala je koliko se teško borio da ih se oslobodi. To što je na kraju izgubio bitku, nije njegovu borbu činilo manje časnom. Pokopan je u oštećenoj bazilici pokraj svojih prethodnika, a obredna ceremonija, lišena svih počasti, graničila je sa skandalom. Propisani dani žalovanja jedva su se mogli primijetiti jer su se Rimljani već nestrpljivo okrenuli budućnosti — i izboru novoga pape. Praćen snažnim siječanjskim vjetrom, Anastazije je zakoračio u dobrodošlu toplinu obiteljske palače. Palača je bila najveći rezidencijalni objekt u Rimu, s izuzetkom dakako Patrijarhata, i Anastazije je s pravom bio ponosan na nju. Nadsvođeni strop dvorane za prijeme bio je visok kao dvokatnica, a izgrađen je od čistog bijelog mramora iz Ravene. Zidovi su bili oslikani freskama živih boja, koje su prikazivale živote njegovih predaka. Jedna je prikazivala konzula koji je držao govor ispred senata; druga generala na crnom bojnom konju kako skuplja vojsku, a sljedeća kardinala koji prima palij od pape Hadrijana. Oplata na prednjem zidu ostavljena je prazna za dugoočekivani dan kad će obitelji napokon biti iskazana najveća počast: krunidba jednog od sinova za papu. Dvorana je obično bila poprište žustre aktivnosti. Danas je u njoj bio prisutan jedino obiteljski upravitelj. S prezirom je zanemario upraviteljev srdačan pozdrav — Anastazije nikada nije gubio vrijeme na podređene — i otišao ravno u očevu sobu. U ovo doba dana Arsenije je najčešće bio u velikoj dvorani i razmatrao s gradskim odličnicima neizravnu i radosnu politiku moći. Ali prošlog mjeseca pogodila ga je bolest od koje se kopni, iscijedila njegovu golemu energiju i prikovala ga za krevet. »Moj sine.« Arsenije je ustao sa svog ležaja kad je ušao Anastazije. Izgledao je staro i krhko. Anastazije je osjetio čudnovatu radosnu plimu snage i mladosti koje su bile u upadljivoj suprotnosti prema oslabljenoj snazi njegova oca. »Oče.« Anastazije mu je prišao širom ispruženih ruku i toplo su se zagrlili. »Kakve su vijesti?« pitao je Arsenije. »Određeno je da će se izbor održati sutra.« »Neka je hvala Bogu!« uzviknuo je Arsenije. Bio je to samo njegov način izražavanja. Iako je nosio uzvišenu titulu biskupa Orta, Arsenije se nije zaredio, a nije bio ni religiozan čovjek. Njegovo imenovanje za biskupa bilo je političko priznanje ogromne moći koju je imao u gradu. »Dan kad će moj sin sjesti na prijestolje Sv. Petra nije više daleko.«

»Takav ishod možda više nije siguran kako smo nekada mislili, oče.« »Kako to misliš?« upitao je Arsenije oštro. »Lotarova podrška mojoj kandidaturi mogla bi biti nedostatna. Njegov propust u obrani Rima od Saracena mnoge je ljude okrenuo protiv njega. Ljudi se pitaju zašto bi iskazivali poštovanje prema caru koji nas ne štiti. Jačaju nazori po kojima bi Rim trebao zahtijevati nezavisnost od franačkog prijestolja.« Arsenije je to pažljivo razmotrio. Zatim je rekao: »Moraš osuditi Lotara.« Anastazije se prestravio. Očev razum, uvijek tako oštar i razborit, očito se gubio. »Ako to učinim«, odgovorio je, »izgubit ću potporu carske stranke, a o njoj ovise naše nade.« »Ne. Otići ćeš k njima i objasniti im da postupaš strogo u skladu s političkom nužnošću. Uvjeri ih da ti jesi carev čovjek, bez obzira na sve što ćeš možda biti prisiljen reći, kao i da ćeš im to dokazati nakon izbora nagradom u obliku nadarbina i promaknuća.« »Lotar će biti bijesan.« »Do tada to više neće biti bitno. Odmah nakon izbora pristupit ćemo svečanosti posvećivanja i nećemo čekati vladarski jussio. U ovim okolnostima nitko neće prosvjedovati jer je jasno da Rim ne može ostati bez vodstva ni jedan dan dok je pod stalnom prijetnjom Saracena. Dok Lotar primi vijest o svemu što se dogodilo, ti ćeš već biti papa i rimski biskup - a car to nikako neće moći promijeniti.« Anastazije je s divljenjem klimao glavom. Njegov je otac ponovno poduzeo prave korake. Stari lisac možda je počeo stariti, ali nije bio ništa manje domišljat. Arsenije mu je pružio dugačak željezni ključ. »Idi u riznicu i uzmi zlata koliko ti treba da ih pridobiješ. Kvragu!« opsovao je. »Da nije ove proklete groznice, sam bih to učinio.« Ključ u Anastazijevoj ruci bio je hladan i tvrd i pružao je ugodan osjećaj moći. »Odmaraj, oče. Ja ću se za to pobrinuti.« Arsenije ga je uhvatio za rukav. »Budi oprezan, sine moj. Opasna je igra koju si zaigrao. Nisi zaboravio što se dogodilo tvom stricu Teodoru?« Zaboravio! Ubojstvo njegova strica u Lateranskoj palači bilo je trenutak koji je obilježio Anastazijevo djetinjstvo. Izraz Teodorova lica dok su mu papinski stražari kopali oči progonit će Anastazija do dana njegove smrti. »Bit ću oprezan, oče«, rekao je Anastazije. »Prepusti sve meni.« »Upravo to«, odgovorio je Arsenije, »i namjeravam.« Ad te, Domine, levavi animam meam... molila je Ivana, klečeći na hladnom kamenu kapelice u Patrijarhatu. Bez obzira na to koliko uporno molila, nije uspijevala dosegnuti stanje Božje milosti; snažan uteg ovozemaljske povezanosti držao ju je prikovanu za stvarnost. Voljela je Gerolda. Nije više bilo nikakve svrhe izbjegavati ili poricati jednostavnu istinu. Kad ga je ugledala kako jaše prema gradu na čelu Beneventanaca, njezino cijelo biće sa snažnim je uvjerenjem poletjelo prema njemu. Imala je trideset i tri godine. Pa ipak, nije imala nikoga s kim je bila intimno povezana. Praktična stvarnost njezine krinke nije nikome dopustila da joj se previše približi. Živjela je životom prijevare, poricanja stvarne istine o sebi. Je li joj zato Bog uskraćivao blagoslovljeno stanje milosti? Je li On htio da se odrekne svoje krinke i nastavi živjeti životom žene za koji je rođena? Sergijeva smrt oslobodila ju je od obaveze da ostane u Rimu. Sljedeći papa bit će Anastazije, a u njegovoj upravi neće biti mjesta za Ivanu. Borila se protiv svojih osjećaja za Gerolda dugo vremena. Kakvo bi to bilo blagoslovljeno olakšanje kad bi se jednostavno prepustila i slijedila putokaze svoga srca, a ne svoga uma. Što će se dogoditi kad se ona i Gerold ponovno sretnu? Nasmijala se u sebi, zamišljajući sreću tog trenutka. Sad je sve bilo moguće. Moglo se dogoditi bilo što. Na dan izbora do podneva se skupila velika gomila ljudi na ogromnom otvorenom prostoru jugozapadno od Lateranske palače. Prema drevnom običaju, propisanom ustavom iz 824. godine,

svi Rimljani, laici i svećenici sudjelovali su u izboru novoga pape. Ivana je stajala na prstima i naprezala se vidjeti iznad mora glava i ruku. Gdje je Gerold? Kružile su glasine da se vratio iz mjesec dana duge borbe sa Saracenima. Ako je to bilo točno, trebao je biti ovdje. Osjetila je iznenadnu navalu straha — zar se vratio u Benevento, a da se nisu prije vidjeli? Gomila se razdijelila i s poštovanjem propustila Eustatija, vrhovnog nadbiskupa, Deziderija, vrhovnog đakona i Paskala, primiceriusa, koji su došli na sajmišni trg: oni su sačinjavali trijumvirat dužnosnika koji je po tradiciji vladao gradom sede vacante, znači za vrijeme međuvlađa između smrti jednog pape i izbora drugog. Eustatije je poveo prisutne u kratku molitvu. »Oče na nebesima, vodi nas u našem današnjem djelu, kako bismo postupali mudro i časno, neka mržnja ne uništi razboritost, a neka se ljubav ne miješa s istinom. U ime svetog i nevidljivog Trojstva Oca, Sina i Duha svetoga. Amen!« Sljedeći je govorio Paskal. »Naš Gospodar papa Sergije otišao je Bogu, a nama je pripao izbor njegova nasljednika. Svi okupljeni Rimljani mogu govoriti i izraziti osjećaje koje im je nadahnuo sam Bog, kako bi se mogla utvrditi volja većine.« »Moj gospodaru Primiceriuse.« Tassilo, vođa carske frakcije i jedan od Lotarovih posrednika, odmah je progovorio. »Jedno se ime nameće iznad svih drugih. Govorim o Anastaziju, biskupu Castelluma, sinu slavnog Arsenija. Sve kvalitete naravi ovoga čovjeka preporučuju ga za prijestolje — plemenitog je roda, izuzetno obrazovan, nepobitno pobožan. U liku Anastazija dobit ćemo branitelja ne samo svoje kršćanske vjere, nego i svojih privatnih interesa.« »Hoćete reći vaših interesa!« doviknuo je podrugljivo nečiji glas iz gomile. »Nipošto«, oštro je odgovorio Tassilo. »Velikodušnost i širokogrudnost Anastazijeva učinit će ga istinskim ocem svih vas.« »On je carev čovjek!« ponovno je povikao izazivač. »Ne želimo na prijestolju svog gospodara pape čovjeka koji je oruđe u rukama franačke krune!« »Tako je! Tako je!« Nekoliko glasova izrazilo je odlučno slaganje. Anastazije se popeo za govornicu. Podigao je ruke dramatično i umirio gomilu. »Rimljani, vi ste moji sugrađani i krivo ste me ocijenili. Ponos mojih plemenitih rimskih predaka teče jednako snažno mojim venama kao i vašim. Ja se neću podčiniti nijednom franačkom vladaru!« »Čujmo, čujmo!« klicali su oduševljeno njegovi zagovaratelji. »Gdje je bio Lotar kad su nevjernici stajali na našim vratima?« nastavio je Anastazije. »Onoga trenutka kad nas je iznevjerio, izgubio je pravo nazivati se 'Zaštitnikom posjeda Sv. Petra!’ Budući da je Lotarov rang uzvišen, dugujem mu počast; budući da je kršćanin, dugujem mu uljudnost, ali moja odanost najprije i uvijek pripada Rimu, majci domovini!« Dobro je govorio. Njegovi zagovaratelji ponovno su počeli klicati, a ovaj put su im se pridružili i drugi u gomili. Struja mišljenja bila je na Anastazijevoj strani. »To je laž!« uzviknula je Ivana. Sva lica u njezinoj blizini okrenula su se prema njoj iznenađeno i prestrašeno. »Tko govori?« Paskal je pogledom pretraživao gomilu. »Neka tužitelj dođe naprijed.« Ivana je oklijevala. Progovorila je bez razmišljanja jer ju je razbjesnilo Anastazijevo licemjerje. Sad više nije mogla uzmaknuti. Hrabro se popela za govornicu. »Pa to je Ivan Engleski!« rekao je netko. Tihi žamor prepoznavanja prošao je kroz gomilu; svi su znali ili su čuli kako je Ivana hrabro stajala na zidinama za vrijeme napada Saracena. Anastazije joj se ispriječio na putu. »Nemaš pravo obratiti se ovom skupu«, rekao je. »Nisi građanin Rima.« »Neka govori!« povikao je nečiji glas. I drugi su prihvatili povike, pa je Anastazije bio prisiljen stati u stranu. Paskal je rekao: »Slobodno iznesi svoje optužbe, Ivane Engleski.« Ivana se uspravila i rekla: »Biskup Anastazije sklopio je pakt s carom. Slučajan sam svjedok da je Anastazije obećao vratiti Rimljane franačkoj kruni.« »Lažni svećenik!« »Lažov!« Članovi carske stranke počeli su dobacivati s namjerom da je

otjeraju. Nadglasala ih je i opisala im kako je slučajno čula kad je Lotar zatražio Anastazijevu pomoć želeći da Rimljani daju zakletvu o vjernosti, te kako se Anastazije složio tražeći zauzvrat Lotarovu pomoć. »Ovo je ozbiljna optužba«, rekao je Paskal. »Kako ćeš odgovoriti na nju, Anastazije?« »Svećenik laže pred samim Bogom«, rekao je Anastazije. »Moji sunarodnjaci sigurno neće povjerovati riječima jednog stranca nakon što su čuli svog sugrađanina Rimljanina!« »Ti si bio prvi koji je predlagao davanje zakletve!« povikao je netko. »Pa što s tim?« suprotstavio se netko drugi. »To ništa ne dokazuje!« Uslijedila je oštra prepirka. Rasprava je bila sve žešća, a raspoloženje publike priklanjalo se sad jednoj, sad drugoj strani kako su se govornik za govornikom smjenjivali podržavajući ili osuđujući Anastazija. »Moj gospodaru Primiceriuse!« Arighis, koji dotad nije ništa rekao, prišao je naprijed. »Vicedominuse.« Paskal se s poštovanjem obratio Arighisu, iako nije mogao sakriti iznenađenje. Arighis, koji je bio uistinu vjeran i odan sluga papinskog prijestolja, nikada se nije miješao u politiku. »Imate li vi nešto dodati ovoj raspravi?« »Imam.« Arighis se okrenuo i obratio skupu. »Građani Rima, nismo još sigurni od opasnosti. Kad dođe proljeće, Saraceni bi mogli ponovno pokušati napasti grad. Moramo biti ujedinjeni protiv takve prijetnje. Između nas ne smije postojati podijeljenost. Koga god izaberemo za našega gospodara papu, morat će to biti osoba oko koje se svi možemo složiti.« Kroz gomilu se proširio šapat odobravanja. »Postoji li takav čovjek?« pitao je Paskal. »Postoji«, odgovorio je Arighis. »Čovjek koji je mudar i snažan, ali isto tako obrazovan i pobožan: Leon, vrhovni kardinal crkve Sancti Quattro Coronati!« Prijedlog je naišao na duboku tišinu. Svi su bili toliko zaokupljeni raspravom o odlikama Anastazijeve kandidature da nisu ni na trenutak pokušali razmotriti nekog drugog. »Leonovo krvno porijeklo jednako je plemenito kao i Anastazijevo«, nastavio je Arighis. »Njegov otac je uvaženi član senata. Vrsno obavlja svoje dužnosti vrhovnog kardinala.« Arighis je sačuvao najizrazitiju prednost za kraj: »Može li itko od nas zaboraviti kako je Leon hrabro stajao na zidinama za vrijeme napada Saracena i sve nas bodrio? On je Božji lav, još jedan sv. Lovro, čovjek koji nas može, koji će nas zaštititi od nevjernika!« Hitnost trenutka potaknula je rječitost koja nije bila Arighisova osobina. Odgovarajući na dubinu izraženih osjećaja, mnogi u gomili počeli su spontano klicati. Osjećajući da je stigao njihov trenutak, članovi papinske frakcije počeli su uzvikivati: »Leon! Leon!« vikali su. »Želimo Leona za našeg gospodara!« Anastazijevi zagovaratelji uzvratili su snažnom potporom svom kandidatu. Ali osjećaji gomile očigledno su se izmijenili. Kad je carskoj frakciji postalo jasno da neće uspjeti pobijediti, dali su svoju potporu Leonu. Jednoglasno je proglašen gospodarom i papom. Nošen kao pobjednik na ramenima svojih sugrađana, Leon se popeo za govornicu. Bio je nizak, ali dobro građen muškarac, još uvijek u najboljim godinama, a snažne rimske crte lica isticale su se i zbog guste kovrčave smeđe kose i izraza lica koji je odavao inteligenciju i dobro raspoloženje. S osjećajem za svečanost trenutka, Paskal je pao na koljena pred njim i poljubio mu stopala. Eustatije i Deziderije odmah su slijedili njegov primjer. Svi su se pogledi s očekivanjem okrenuli prema Anastaziju. Oklijevao je djelić sekunde. Potom se natjerao svinuti koljena. Ispružio se punom dužinom i poljubio stopala izabranog pape. »Ustani, plemeniti Anastazije.« Leon mu je pružio ruku i pomogao mu ustati. »Od ovoga dana imenujem te glavnim nadbiskupom crkve Sv. Marcela.« Gesta je bila velikodušna; Sv. Marcel bila je jedna od najvećih rimskih crkava. Leon je upravo poklonio Anastaziju jednu od najunosnijih i najlagodnijih službi u Rimu. Gomila je klicala s odobravanjem. Anastazije se usiljeno smiješio, iako se gorki okus poraza nataložio u njegovim ustima poput

pepela. »Magnus Dominus et laudibilis nimis.« Zvuci posebne službe prolazili su kroz prozore male sobe u kojoj je Ivana držala lijekove. Budući da je bazilika Sv. Petra bila u ruševinama, svečanost posvećivanja održavala se u Lateranskoj bazilici. Ivana je trebala biti u crkvi zajedno s ostalim svećenicima i svjedočiti radosnoj krunidbi novoga pape. Ali morala je toliko toga učiniti u sobici, gdje je stavljala na sušenje tek ubrane trave, punila staklenke i boce odgovarajućim lijekovima i sve dovodila u red. Kad je završila, pregledala je police s uredno poslaganim redovima napitaka, trava i ljekovitih biljaka — bio je to opipljiv dokaz svega što je naučila o umjetnosti liječenja. Uz lagani osjećaj žaljenja shvatila je da će joj nedostajati ova mala radionica. »Pomislio sam da bih te mogao tu naći.« Geroldov glas začuo se iza nje. Ivanino srce iznenada je poskočilo od sreće. Okrenula se prema njemu, a pogledi su im se sreli. »Tu«, rekao je Gerold nježno. »Tu.« Oboje su sjali od topline i intimnosti ponovnog susreta. »Čudno«, rekao je. »Skoro sam zaboravio.« »Zaboravio?« »Svaki put kad te vidim... ponovno te otkrivam.« Prišla mu je, a zatim su se zagrlili blago i nježno. »Sve što sam ti rekla kad smo se zadnji put vidjeli...«, promrmljala je, »nisam mislila —« Gerold joj je stavio prst na usta. »Dopusti mi da ja prvi govorim. Ono što se dogodilo, moja je krivica. Nisam bio u pravu kad sam tražio da odeš; sad mi je to jasno. Nisam tada mogao shvatiti što si postigla ovdje... kakva si osoba postala. Bila si u pravu, Ivana — ništa što sam ti mogao ponuditi, nije se moglo ni mjeriti.« Osim ljubavi, pomislila je Ivana. Ali nije to izrekla. Rekla je jednostavno: »Ne želim te ponovno izgubiti.« »Nećeš«, rekao je Gerold. »Ne vraćam se u Benevento. Leon mi je ponudio da ostanem u Rimu — kao superista.« Superista! Bila je to izvanredna čast, najviši vojni položaj u Rimu: vrhovni zapovjednik papinske vojske. »Puno je posla koji treba obaviti — važnog posla. Blago koje su Saraceni opljačkali iz bazilike Sv. Petra samo će ih ohrabriti da pokušaju opet.« »Misliš da će se vratiti?« »Da.« Bilo kojoj drugoj ženi Gerold bi lagao i uvjeravao je u suprotno. Ali Ivana nije bila kao druge žene. »Leon će trebati našu pomoć, Ivana — tvoju i moju.« »Moju? Ne znam što bih ja mogla raditi.« Gerold joj je polako odgovorio: »Hoćeš reći da ti još nitko nije rekao?« »Rekao mi što?« »Da si imenovana nomenclatorom.« »Što?« Sigurno nije dobro čula. Nomenclator je bio jedan od sedam optimata, ili najvažnijih službenika u Rimu — ministar dobrotvorstva, zaštitnik svih štićenika, udovica i siročadi. »Ali... ja sam strankinja!« »Leonu to nije važno. On nije čovjek koji bi dopustio da ga obvezuje bezumnost tradicije.« Nudila joj se životna prilika. Ali ako je prihvati, to će značiti kraj svih nada o zajedničkom životu s Geroldom. Rastrgnuta između dviju suprotnih žudnji, Ivana se nije usuđivala govoriti. Gerold je krivo protumačio njezinu šutnju, pa je dodao: »Ne brini, Ivana. Neću te više uznemiravati bračnim ponudama. Svjestan sam da nikada nećemo biti zajedno na taj način. Ali bit će dobro opet raditi zajedno, kao nekada. Uvijek smo bili dobar tim, zar ne?« Ivanine misli su se kovitlale; sve je imalo drukčiji tijek od onoga koji je zamišljala. Dok mu je odgovarala, glas joj se pretvorio u šapat. »Da. Bili smo tim.«

»Sanctus, Sanctus, Sanctus.« Riječi svete himne doprle su do njihovih ušiju kroz otvoren prozor. Završila je svečanost posvećivanja; upravo je trebala započeti kanonička misa. »Dođi.« Gerold je ispružio ruku. »Pođimo zajedno pozdraviti našega novog gospodara papu.«

25 Novi papa prihvatio se svojih dužnosti s mladenačkom odlučnošću koja je sve iznenadila. Činilo se da se Patrijarhat preko noći iz prašnjave samostanske palače pretvorio u užurbanu košnicu. Bilježnici i tajnici žurili su hodnicima, ruku prepunih svitaka pergamenata, planova, zakona, zbornika isprava i nadarbina. Prvi zadatak bio je ojačati obranu grada. Prema Leonovoj zapovijedi, Gerold je poduzeo temeljit obilazak zidina uz pažljivo bilježenje svake slabe točke. Na temelju njegovih prijedloga izrađeni su planovi, a zatim je započeo posao obnove zidina i vrata grada. Troja vrata i petnaest gradskih tvrđava potpuno su obnovljene. Dvije nove tvrđave izgrađene su na suprotnim obalama Tibera, na mjestu gdje se rijeka ulijevala u grad, uz vrata Portus. Obje nasuprotne tvrđave povezane su lancima od ojačanog željeza; kad bi se lanci zategli preko rijeke, predstavljali su prepreku koju brodovi nisu mogli prijeći. Saraceni neće moći ući u grad, barem ne tim putem. I dalje je ostalo otvoreno pitanje kako zaštititi baziliku Sv. Petra. Kako bi razmotrio taj problem, Leon je sazvao sastanak visokog svećenstva i optimata, uključujući Gerolda i Ivanu. Iznijeli su nekoliko prijedloga: postavljanje stalnog garnizona vojske oko bazilike, ograđivanje otvorenog prostora, učvršćivanje vrata i prozora željeznim šipkama. Leon je slušao bez oduševljenja. »Takve mjere služit će samo odlaganju nasilnog ulaska, a ne sprečavanju.« »Uz sve poštovanje, Svetosti«, rekao je Anastazije, »odlaganje jest naša najbolja obrana. Ako možemo zadržati bezbožnike do dolaska careve vojske —« »Ako dođu...« prekinuo ga je Gerold suho. »Morate vjerovati u Boga, superista, ukorio ga je Anastazije. »Hoćete reći u Lotara«, rekao je Gerold. »A njemu ne vjerujem.« »Oprostite mi, superista«, rekao je Anastazije s pretjeranom pristojnošću, »što sam istaknuo ono što je očigledno, ali ne možemo zaista učiniti ništa drugo u ovom trenutku jer se bazilika nalazi izvan gradskih zidina.« Ivana je rekla: »Možemo je prenijeti unutra.« Anastazijeve tamne obrve podigle su se zlobno. »Što predlažete, Ivane — da prenesemo čitavu građevinu kamen po kamen?« »Ne«, odgovorila je Ivana. »Predlažem proširivanje gradskih zidina oko bazilike Sv. Petra.« »Novi zid!« Potaknula je Leonovo zanimanje. »Potpuno nepraktično!« rugao se Anastazije. »Tako velik projekt nije se poduzimao još od doba naših starih.« »Vrijeme je, dakle«, rekao je Leon, »za novi.« »Nemamo sredstava!« pobunio se Gratije, arcarius, ili papinski rizničar. »Mogli bismo potrošiti sve zalihe u riznici, a da ne dovršimo ni pola posla!« Leon je to razmotrio. »Uvest ćemo nove poreze. Na koncu, prikladno je da novi zid, koji će služiti za zaštitu svih, dovršimo uz pomoć svih.« Geroldov mozak već je radio punom parom. »Mogli bismo započeti s izgradnjom ovdje« — pokazao je na karti grada — »pokraj tvrđave Sant’ Angelo. Zatim bi se zid trebao graditi postranično uz Vatikanski brijeg« — slijedio je prstom zamišljenu liniju — »zaokružiti baziliku Sv. Petra i dovršiti gradnju u ravnoj crti dolje do Tibera.« Linija u obliku potkove, koju je Gerold iscrtao, uključivala je ne samo baziliku Sv. Petra i samostane i diaconae koji je okružuju, nego i cijeli Borgo, u kojem su bila smještena krcata naselja Sasa, Frizijaca, Franka i Lombardijaca. »To je gotovo kao poseban grad!« uzviknuo je Leon.

»Civitas Leonina«, rekla je Ivana, »Leonov grad.« Anastazije i ostali gledali su zlovoljno dok su Leon, Gerold i Ivana sjali zbog sretne zavjere. Nakon više tjedana savjetovanja s glavnim graditeljima grada, dovršen je nacrt zida. Bio je to ambiciozan projekt. Izgrađen od slojeva posebne krede koja se stvrdnjava na zraku i opeka, zid je trebao biti visok čitavih dvanaest metara, a širok tri i pol metra, dok su za samu obranu bile predviđene čak četrdeset i četiri kule - bila je to prepreka koja je mogla zadržati svaki, pa i najodlučniji pokušaj opsade. Na Leonov poziv u grad su stigli radnici iz svih gradova i kolonija papinske regije. Skupljali su se u uzavrelim i pretrpanim nastambama u Borgu i doveli gradska sredstva gotovo do ruba sloma. Iako su bili odani i marljivi, radilo se o neizvježbanim i nediscipliniranim radnicima, a pokazalo se gotovo nemogućim organizirati njihove napore. Svakodnevno su se pojavljivali na gradilištu, a da nisu znali što bi trebali raditi jer nije bilo dovoljno osposobljenih graditelja koji bi nadgledali njihov rad. Polovicom svibnja iznenada se srušio cijeli dio već izgrađenog zida i ubio nekoliko radnika. Svećenstvo, koje su predvodili vrhovni nadbiskupi grada, molilo je Leona da napusti projekt. Uvjeravali su ga da je rušenje zida bilo jasan znak kako mu Bog nije bio sklon. Cijela ideja bila je lud pothvat; tako visoka građevina neće moći stajati, a čak i ako bude, neće biti završena na vrijeme da ih zaštiti od napada Saracena. Bilo bi daleko bolje usmjeriti energiju ljudi na post i svečanu molitvu kako bi odvratili od sebe Božji gnjev. »Molit ćemo se kao da sve ovisi o Bogu i raditi kao da sve ovisi o nama samima«, odgovorio je Leon nepopustljivo. Svakoga dana jahao je do gradilišta kako bi provjerio izgradnju i potaknuo radnike. Ništa ga nije moglo odgovoriti jer je čvrsto odlučio dovršiti zid. Ivana se divila Leonovu tvrdoglavom inatu prema skepticima. Posve različit od Sergija po karakteru i naravi, Leon je bio istinski duhovni vođa, čovjek izuzetnog zanosa i energije, ali i divovske snage volje. Ipak, nisu svi dijelili Ivanino divljenje. Osjećaji ljudi u gradu podijelili su se na one koji su odobravali izgradnju zida i one koji su joj se protivili. Ubrzo je postalo jasno da će Leonova daljnja sposobnost vladavine ovisiti o uspješnosti izgradnje zida. Anastazije je bio svjestan situacije i prilike koja se nametnula. Leonova opsjednutost zidom učinila ga je izuzetno ranjivim. Ako se dokaže da je projekt bio promašaj, opće neodobravanje koje bi nastupilo moglo bi pružiti Anastaziju priliku koju je trebao. Njegovi zagovaratelji u carskoj stranci mogli bi ući u Lateransku palaču, ukloniti papu koji je izgubio ugled i postaviti svog kandidata na njegovo mjesto. Kad bi napokon postao papa, Anastazije bi zaštitio svetu baziliku Sv. Petra tako što bi obnovio i ojačao veze Rima i franačkog prijestolja. Lotarova vojska dokazala bi se kao daleko bolja zaštita od nevjernika nego Leonov nepraktičan zid. Ali Anastazije je znao da će morati postupati oprezno. Najbolje će biti da se ne suprotstavi Leonu otvoreno, ne dok su ljudi još čekali vidjeti rezultate papina odvažnog pothvata. Najmudrije bi bilo javno podržavati Leona, a istovremeno poduzimati sve što bi moglo otežati gradnju. Do ovog trena, Anastazije je već uspio urediti da se sruši dio zida. Nije bilo teško; neki njegovi pouzdani ljudi iskrali su se noću i potajno potkopali temelje. Rušenje se, međutim, pokazalo kao tek neznatna zapreka. Bez sumnje je trebalo nešto više — velika nesreća dovoljnih razmjera koja će jednom i zauvijek okončati cijeli taj besmisleni projekt. Anastazijeve misli okretale su se sad u ovom, sad u onom smjeru i pokušavale utvrditi smjer napada. No uporno je nedostajala prava ideja. Trudio se potisnuti sve snažnije razočarenje. Kad bi samo mogao pružiti ogromnu ruku, iščupati cijelu tu građevinu iz zemlje i baciti je u plamen pakla jednim snažnim neospornim udarcem. Plamen pakla... Anastazije je sjeo naglo se uspravivši poput svijeće, potaknut mogućom idejom. Bio je novi dan, a Ivana se polako budila. Jedan je trenutak ležala zbunjena i promatrala nepoznate oblike na drvenim gredama stropa. Onda se sjetila: nije to bila spavaonica, nego njezine privatne

prostorije — jedna od povlastica položaja nomenclatora. I Gerold je dobio svoje prostorije u Patrijarhatu, ali nije tamo spavao već nekoliko tjedana, nego je radije izabrao boraviti u Scholi Francorum u Borgu, kako bi bio bliže radovima na zidu. Ivana ga je vidjela izdaleka, kako jaše po gradilištu i ohrabruje radnike, ili se naginje iznad stola i raspravlja o planovima s jednim od glavnih graditelja. Nisu imali prilike za bilo što drugo osim pogleda u prolazu. Ipak, njezino je srce uzbuđeno kucalo kad god ga je vidjela. Uistinu, razmišljala je, ovo moje žensko tijelo pravi je izdajnik. Morala se posebno truditi, usmjeriti svu svoju pažnju na svakodnevne poslove i dužnosti koje su je očekivale. Svjetlo zore već se probijalo kroz prozor. Naglo se trgnula kad je shvatila da je zaspala. Ako ne požuri, zakasnit će na sastanak s nadstojnikom Sv. Mihaela, doma za starije i nemoćne. Brzo je ustala iz kreveta, a zatim shvatila da svjetlo koje je ulazilo kroz prozor njezine sobe nije bilo rumenilo zore. Nije mogla biti zora već i zato što je prozor bio okrenut prema zapadu. Potrčala je do prozora. Iza tamnog obrisa Palatinskog brijega, u udaljenom dijelu grada, trake crvenog i narančastog svjetla izvijale su se prema nebu bez mjesečine. Plamen. A dolazio je iz Borga. Nije zastala ni obuti cipele, nego je bosa izletjela u hodnik. »Požar!« vikala je. »Požar! Požar!« Vrata su se bučno otvarala, a ljudi su uzrujano silazili u dvoranu. Prišao joj je Arighis, trljajući oči od sna. »Što se to zbiva?« pitao je ozbiljno. »Požar je u Borgu!« »Deo, juva nos!« Arighis je načinio znak križa. »Moram probuditi Njegovu Svetost.« Požurio je prema papinskoj spavaonici. Ivana je otrčala stubama, a zatim izišla. S tog je mjesta pogled bio zaklonjen brojnim kapelicama, samostanima i svećeničkim kućama uokolo Patrijarhata, ali moglo se sa sigurnošću utvrditi da se požar proširio budući da je cijelo noćno nebo bilo osvijetljeno žarkim sjajem. I drugi su slijedili Ivanu van do trijema. Padali su na koljena, jadikovali i dozivali Boga i Sv. Petra. Potom se pojavio Leon, gologlav i u običnom ruhu. »Dozovi stražu!« naredio je komorniku. »Probudi konjušare. Neka pripreme sve slobodne konje i kola.« Mladić je odjurio izvršiti papine zapovijedi. Doveli su konje, jogunaste i razdražljive jer su ih izvukli iz udobnosti staje usred noći. Leon se popeo na najbližeg, nekog riđana. Arighis je bio užasnut. »Ne mislite valjda Vi sami otići tamo?« »Mislim«, odgovorio je Leon i zgrabio uzde. »Svetosti, moram prigovoriti! Previše je opasno! Sigurno bi bilo prikladnije da ostanete ovdje i služite misu za izbavljenje!« »Mogu se moliti i izvan zidina crkve baš kao i unutra«, odgovorio je Leon. »Arighise, makni se s puta.« Arighis je nevoljko poslušao. Leon je podbo riđana i odjurio ulicom. Ivana i više desetaka stražara također su uzjahali i slijedili ga u stopu. Arighis se mrštio za njima. Nije baš bio dobar jahač, ali je njegovo mjesto bilo uz papu. Ako je papa čvrsto odlučio krenuti tim nerazboritim smjerom, Arighisova dužnost bila je pratiti ga. Nespretno je uzjahao konja i pošao za njima. Jahali su u galopu, svjetlost baklji odražavala se na zidovima kuća, a njihove sjenke gonile su jedna drugu po mračnim ulicama poput poludjelih duhova. Kad su se približili Borgu, oštar smrad dima podigao se do njihovih nosnica i začuli su strašno hujanje koje je podsjećalo na riku tisuća divljih zvijeri. Kad su skrenuli iza ugla, ugledali su vatru točno ispred sebe. Bio je to prizor kao iz pakla. Cijeli blok kuća bio je u plamenu, obavijen čvrstim stiskom vatre. Kroz treperavu crvenu maglu, drvene zgrade svijale su se zahvaćene plamenom koji ih je gutao. Sjene ljudi, koje su poskakivale poput izmučenih duša prokletih, oštro su se ocrtavale u odsjaju vatre. Konji su njištali, uzmicali i zabacivali glavama. Svećenik, čije je lice bilo umrljano znojem i čađom,

trčao je prema njima kroz dim koji se valjao prema tlu. »Svetosti! Hvala Bogu što ste došli!« Sudeći po naglasku i odjeći, Ivana je shvatila da je bio Franak. »Je li tako loše kao što izgleda?« upitao je Leon kratko. »Tako loše, a možda i gore«, odgovorio je svećenik. »Hadrianium je uništen, a također i dom Sv. Peregrina. Nestale su i naseobine stranaca — Schola Saxonum izgorjela je do temelja zajedno s crkvom. Kuće uz Scholu Francorum zahvaćene su plamenom. Jedva sam iznio živu glavu.« »Jeste li vidjeli Gerolda?« upitala je Ivana žurno. »Superistu?« Svećenik je zatresao glavom. »Spavao je na jednom od gornjih katova sa zidarima. Sumnjam da se itko uspio spasiti; dim i vatra raširili su se prebrzo.« »Što je s preživjelima?« upitao je Leon. »Gdje su oni?« »Većina je našla utočište u bazilici Sv. Petra". Ali vatra je posvuda. Ako se ne zaustavi, i sama bazilika mogla bi biti ugrožena!« Leon je ispružio ruku. »Pođite s nama; tamo smo sad krenuli.« Svećenik je skočio iza njega na riđana i svi su odjahali u smjeru bazilike Sv. Petra. Ivana ih nije slijedila. Ona je imala drugi naum: naći Gerolda. Ispred nje vatra je izgledala jedinstveno, neprekinuto. Nije se mogla probiti. Napravila je krug i stigla do linije crnih uništenih ulica, kroz koje je vatra već prohujala, pa je skrenula u onu u pravcu Schole Francorum. S obje strane ulice još su gorjele pojedine vatre, a dim je bio sve gušći. Strah joj je stegnuo grlo, ali se natjerala ići dalje. Njezin pjegavi konj se plašio i borio ne želeći naprijed; vikala je i udarala ga, pa je plaho krenuo naprijed. Prolazila je kroz pejzaž užasa — smežurani ostaci stabala, prazni kosturi kuća, pougljenjena i pocrnjela tijela ljudi zarobljenih u pokušaju bijega. Ivanino se srce stisnulo; bilo je sigurno da nijedno živo stvorenje nije moglo preživjeti takvo opće uništenje. Iznenada i potpuno neočekivano ispred nje su se pojavili zidovi. Schola Francorum! Crkva i najbliže zgrade bile su pretvorene u pepeo, ali samim čudom ili zahvaljujući nečem nadnaravnom, glavna stambena zgrada još uvijek je stajala. Njezino je srce počelo udarati jače zbog nade koja je rasla: možda je Gerold uspio pobjeći! Ili je možda još bio u zgradi, ranjen i bespomoćan. Konj se ukočio i odbio ići dalje. Opet ga je udarila; ovaj put uzvratio je prkosno i zbacio je na zemlju. Odmah se okrenuo i pobjegao u divljem galopu. Ležala je omamljena i bez daha. Pokraj nje je ležao leš nekog čovjeka, sjajan i crn kao otopljeni opsidijan, leđa izvijenih u luk od samrtnih muka. Morala je naći Gerolda, ništa drugo nije bilo važno. Veliki komadi još gorućeg pepela bili su posvuda, na zemlji, na njezinoj odjeći, u njezinoj kosi, obješeni po njoj poput teškog oblaka koji guši. Vruća žeravica pekla je njezina bosa stopala; prekasno se pokajala što nije obula cipele. Ugledala je vrata schole. Još nekoliko metara i stići će do njih. »Gerolde!« vikala je. »Gdje si?« Divlje i nekontrolirano, poput vjetra koji ju je šibao, vatra je mijenjala smjer i polagala nove slojeve razbacane žeravice po tankim krovnim daščicama, već suhim poput kresiva od prvog vatrenog vala. Žeravica je sjala najprije muklo, a zatim planula; samo nekoliko trenutaka kasnije cijela je zgrada gorjela. Ivana je osjetila kako joj se kosa na tjemenu podiže i pada od siline prodora vrelog zraka. Vatra je pružila prema njoj svoje plamene jezike. »Gerolde!« viknula je iznova, tjerana plamenovima koji su napredovali. Gerold je dugo ostao budan te noći, razmišljajući o planovima za gradnju zida. Kad je napokon utrnuo svijeću, bio je toliko iscrpljen da je odmah zapao u dubok san bez snova. Probudio ga je miris dima. Sigurno se uljanica zagušila, pomislio je i ustao ugasiti je. Prvi udisaj opržio mu je pluća, a od boli je pao na koljena i počeo se boriti za zrak. Vatra. Ali odakle dolazi? Zbog gustog dima nije mogao vidjeti ni metar daleko u bilo kojem smjeru. Negdje u blizini čuli su se prestravljeni krikovi djece. Gerold je počeo puzati prema njima. Uplašena lica kretala su se prema njemu u mraku — dvoje djece, dječak i djevojčica, ne stariji od

četiri ili pet godina. Dotrčali su do njega i priljubili se, čekajući jadno. »Sve je u redu.« Pretvarao se da je siguran, iako se tako nije osjećao. »Uskoro ćemo izići odavde. Jeste li se ikada igrali konja i jahača?« Djeca su klimnula, raširenih očiju. »Dobro.« Zanjihao je najprije djevojčicu, a zatim dječaka na leda. »Sad se držite. Izjahat ćemo van.« Nespretno se kretao zbog dodatnog tereta djece na leđima. Dim je postajao sve gušći; djeca su teško disala i gušila se. Gerold je osjetio kako u njemu raste strah. Mnoge žrtve požara umrle su, iako na njima nije bilo nikakvih rana jer im je dah u grlima ugušen oblacima dima. Iznenada je shvatio da je izgubio orijentaciju. Pogledom je pregledavao tamu, ali nije mogao naći vrata u sve gušćem dimu. »Gerolde!« Glas ga je dozivao kroz tminu koja ga je gušila. Sagnuo se sasvim do poda kako bi došao do barem malo zraka i slijepo se vukao prema tom zvuku. Ispred zidova bazilike Sv. Petra vodila se žestoka bitka protiv vatre koja je napredovala. Skupila se gomila koja je namjeravala obraniti ugroženu baziliku — u crno odjeveni redovnici iz obližnjeg samostana Sv. Ivana i njihovi kolege s kukuljicama na glavama iz grčkog samostana Sv. Cirila; đakoni, svećenici i ministranti; prostitutke i prosjaci; muškarci, žene i djeca iz svih stranih schola u Borgu - Sasi, Lombardijci, Englezi, Frizijci i Franci. Kako ih nitko nije vodio, napori ovih posve različitih skupina bili su u velikoj mjeri neučinkoviti. Kaotično su pokušavali doći do posuda i vrčeva kojima bi donosili vodu s obližnjih bunara i iz cisterni. Jedan je bunar bio okružen gomilom ljudi dok je drugi stajao potpuno napušten. Zbunjeni i zbog različitih jezika kojima su govorili, ljudi su se gurali i pokušavali napuniti svoje posude; vrčevi su se razbijali, a dragocjena voda prolijevala se po zemlji. U žaru borbe, puklo je vratilo za spuštanje vjedra: jedini način da se voda ipak izvuče, bio je silazak u okno bunara i dodavanje vjedra — postupak koji je oduzimao toliko vremena da se ubrzo odustalo. »Do rijeke! Do rijeke!« vikali su ljudi i pojurili nizbrdo do Tibera. Od straha i zbunjenosti neki su otišli praznih ruku, shvaćajući tek na obali rijeke da nemaju ništa u čemu bi mogli nositi vodu. Drugi su ponijeli tako velike posude da ih napunjene nisu mogli nositi jer nisu imali dovoljno snage; na pola puta uzbrdo ispadale su im iz ruku, zbog čega su jadikovali od jada i razočarenja. Usred cijelog tog kaosa Leon je stajao pred vratima bazilike Sv. Petra, jednako čvrst i nepomičan kao i kamenje slavne crkve. Njegovo prisustvo hrabrilo je ljude. Sve dok je njihov gospodar papa bio tamo, nije još sve bilo izgubljeno; još je bilo nade. Tako su se nastavljali boriti s plamenom koji se kretao prema njima nezaustavljivo poput plime, tjerajući liniju uznojenih i premorenih boraca protiv požara nemilosrdno unazad. S desne strane bazilike gorjela je knjižnica samostana Sv. Martina; ostaci gorućih pergamenata letjeli su kroz otvorene prozore, a nošeni vjetrom padali su i na krov bazilike Sv. Petra. Arighis je povukao Leona za rukav: »Moramo otići odmah, Svetosti, dok još ima vremena.« Leon ga je ignorirao i nastavio moliti. Pozvat ću stražu, pomislio je Arighis očajno. Zapovjedit ću da ga odnesu silom. Kao vicedominus imao je takvu ovlast. Oklijevao je mučen neodlučnošću. Je li se mogao natjerati da se usprotivi papi, čak i ako mu je htio spasiti život? Prvi je primijetio neposrednu opasnost. Velik komad svilenog oltarnika izletio je kroz goruće zidove samostana, svijajući se u plesu s vatrom. Dograbio ga je vjetar i izravnao u plamteću strijelu koja je letjela prema Leonu. Arighis se bacio na Leona i odgurnuo ga u stranu. Trenutak kasnije oltarnik je pogodio Arighisa posred lica, paleći mu oči, omotavajući se oko njegove glave i tijela poput usijanog milovanja. U trenu mu se zapalila odjeća i kosa. Slijep i zaglušen plamenovima, potrčao je skačući niz stepenice bazilike dok ga nisu izdale noge, a potom je pao. U zadnjim užasnim trenucima, dok mu je tijelo gorjelo, a um još uvijek bio potpuno bistar, Arighis je iznenada shvatio: ovo je bila njegova sudbina, ovo je bio trenutak žrtvovanja prema

kojem je bio usmjeren cijeli njegov život. »Kriste Isuse!« povikao je, dok se strašna bol probijala prema njegovu srcu. Oblak dima malo se podigao i Gerold je ugledao otvorena vrata ispred sebe. Iza njih je na pregrijanom zraku podrhtavala Ivanina slika, njezina bijelozlatna kosa bila je sjajna aureola usred ognja. Zadnjim snagama Gerold je podigao sebe i djecu u uspravan položaj i počeo teturati kroz vrata. Ivana ga je vidjela kako izlazi iz zadimljene omaglice i potrčala prema njemu. Pomogla je uplakanoj djeci i privinula ih uz svoje tijelo, dok joj je pogled i dalje bio prikovan za Gerolda, koji se ljuljao i nije mogao ni progovoriti, ni pomaknuti se. »Hvala Bogu«, rekla je jednostavno. Ali poruka u njezinim očima govorila je daleko više. Prepustili su djecu brizi jedne skupine opatica i požurili prema bazilici, gdje je Gerold odmah shvatio da se borci s požarom nalaze na krivom mjestu; borili su se s plamenom iz velike blizine. Gerold je preuzeo zapovjedništvo. Zapovjedio je ljudima da se odmaknu na sigurnu udaljenost i pripreme protupožarnu pregradu, tako što će počupati grmlje, grane i sve što je moglo gorjeti, nakon čega su morali lopatama prekopati zemlju i nakvasiti je vodom. Kad je vidjela iskre koje padaju na baziliku, Ivana je dograbila vjedro vode iz ruku jednog redovnika u prolazu i popela se na krov. Slijedili su je i drugi: dvojica, zatim četvorica, pa desetorica. Oblikovali su ljudski lanac i počeli dodavati vjedra odozdo i primati prazna koja je trebalo napuniti. Dodaj, zalij, dodaj, napuni; dodaj, zalij, dodaj, napuni — mučili su se rame uz rame, ruke su ih boljele od napora, odjeća i lica bila su umrljana čađom, otvorena usta dahtala su od zraka ispunjenog dimom. Na zemlji ispod njih vatra je puzala sve bliže, a trava dotaknuta plamenim jezicima u trenu je pocrnjela. Gerold i drugi muškarci očajno su radili na proširivanju područja protupožarne pregrade. Na stepenicama bazilike, Leon je načinio znak križa i okrenuo se prema nebesima preklinjući: »O Bože, Gospodaru naš«, molio je. »Počuj nas sad dok Te dozivamo!« Vatra koja se približavala stigla je do protupožarne crte. Plamen se uvećao i spremao preskočiti ogoljenu zemlju. Gerold i njegovi ljudi napali su s još nekoliko vjedara vode. Plamenovi su oklijevali, povlačili se ljuto sikćući, a zatim počeli proždirati sami sebe. Bazilika je bila spašena. Ivana je na licu osjećala vlažnu dobrodošlicu suza. Prvih nekoliko dana nakon požara sahranjivali su mrtve — one čija su tijela mogli pronaći. Silna vrelina vatre mnoge od svojih žrtava pretvorila je u pougljene kosti i pepeo. Arighisa su otpratili na vječni počinak uz svečani obred koji je dolikovao njegovu visokom položaju. Nakon pogrebne mise u Lateranskoj bazilici, njegovo je tijelo sahranjeno u kripti kapelice uz grobove pape Grgura i pape Sergija. Ivana ga je oplakivala. Ona i Arighis nisu se oduvijek slagali, a naročito ne na početku, ali su se s vremenom počeli poštivati. Nedostajat će joj njegova tiha moć djelovanja, njegovo nevjerojatno poznavanje svakog detalja složenog unutarnjeg pogona Patrijarhata, pa čak i neopredijeljen ponos s kojim je obavljao dužnosti svoje službe. Bilo je prikladno što je zauvijek počivao uz pape koje je služio s takvom privrženošću. Nakon što su prošli propisani dani žalovanja, počelo je žalosno zbrajanje štete koju je nanio požar. Leonov zid, gdje je požar po svemu sudeći započeo, pretrpio je tek manju štetu, ali je potpuno uništeno nekih tri četvrtine Borga. Strane naseobine i njihove crkve svele su se na pocrnjele ruševine. To što je bazilika Sv. Petra preživjela uništenje bilo je u najmanju ruku čudo — kao što su ljudi vrlo brzo počeli vjerovati. Pričalo se da je papa Leon zaustavio požar kad je načinio znak križa pred nadolazećim plamenovima. Rimljani su spremno prihvatili ovakvo tumačenje događaja jer im je silno trebalo uvjerenje da ih Bog nije napustio. Našli su potvrdu svoje vjere u čudu koje je stvorio Leon, a o kojem su gorljivo svjedočili svi koji su

bili prisutni. Doista, broj svjedoka rastao je svakodnevno, sve dok se nije činilo da je zapravo cijeli Rim tog kobnog jutra bio kod bazilike Sv. Petra. ' Sve kritike upućene Leonu zaboravljene su. Bio je junak, prorok, svetac, živo utjelovljenje Sv. Petra. Narod mu se ponovno radovao jer papa koji je stvorio takvo čudo sigurno će ih moći zaštititi od nevjernika Saracena. Radost ipak nije bila prisutna posvuda. Kad je glas o Leonovu čudu stigao do crkve Sv. Marcela, vrata su odmah zatvorena i zagrađena rešetkama. Otkazana su sva krštenja, svi sastanci iznenada su odgođeni; onima koji su se raspitivali rečeno je da ih vrhovni nadbiskup Anastazije ne može primiti jer iznenada nije za to bio sposoban. Ivana je radila danonoćno, dijelila je odjeću, lijekove i druge potrepštine domovima i dobrotvornim ustanovama u gradu. Domovi su bili zatrpani žrtvama požara, a bilo je premalo liječnika koji bi brinuli o njima, pa je pomagala gdje god je mogla. Tijela nekih od žrtava bila su toliko opečena i pocrnjela da se nisu mogla izliječiti; za njih nije mogla učiniti ništa drugo, osim odrediti odgovarajuće doze opijuma, mandragore i bunike kako bi ublažila samrtne muke. Drugi su imali opekline koje ih nisu samo unakazile, nego su i predstavljale opasnost od infekcija; njima je propisivala obloge od meda i aloje, poznate lijekove protiv opekotina. Bili su tu naravno i oni koji nisu zadobili opekotine, ali su patili zbog udisanja prevelikih količina dima. Oni su se mučno borili za život sa svakim plitkim udisajem. Uzdrmana nakupljenim posljedicama užasa i smrti, Ivanu je iznova pogodila kriza vjere. Kako je dobar i blagonaklon Bog mogao dopustiti da se tako nešto dogodi? Kako je On mogao nanijeti tako strašnu bol čak i djeci i dojenčadi, koja sigurno nisu skrivila nikakav grijeh? Njezino je srce patilo kad su ga počele opsjedati sjenke starih sumnji. Jednoga jutra, dok je bila na sastanku s Leonom, gdje je trebalo urediti otvaranje papinskih skladišta za žrtve požara, neočekivano je ušao Waldipert, novi vicedominus. Bio je visok i koščat muškarac, čija je svijetla put i plava kosa odavala njegovo lombardijsko porijeklo. Ivani je bilo čudno što vidi tog stranca u Arighisovoj službenoj odori. »Svetosti«, rekao je Waldipert uz naklon, »dvojica građana zahtijevaju da ih odmah primite.« »Neka čekaju«, odgovorio je Leon. »Kasnije ću poslušati njihov zahtjev.« »Oprostite, Svetosti«, bio je uporan Waldipert. »mislim da biste trebali poslušati ono što Vam imaju reći.« Leonova obrva upitno se podigla. Da je to bio Arighis, Leon bi prihvatio njegovu riječ bez pitanja jer je Arighisov sud bio dobro poznat i moglo mu se vjerovati, ali Waldipert je bio nov i neiskusan; nije još bio posve upoznat s ograničenjima svog položaja, pa je bilo moguće da nespretno ide predaleko. Leon je oklijevao, a potom odlučio povjerovati Waldipertu iako je slučaj bio sumnjiv. »U redu. Primi ih.« Waldipert se naklonio i otišao, a malo kasnije vratio se s nekim svećenikom i mladićem. Svećenik je imao tamniju put i bio je snažne građe, a Ivana ga je prepoznala kao odlučnog zagovornika vjere, jednog od mnogih koji su naporno radili u poštovanja vrijednoj i osiromašenoj zabiti manje poznatih rimskih crkava. Sudeći po odjeći, mladić je pripadao nekom od nižih redova - bio je možda pomoćnik ili akolit. Imao je možda petnaest ili šesnaest godina, bio je lijepo građen, čvrst i pristao s velikim iskrenim očima koje su u normalnim uvjetima zacijelo zračile veselom dobrodušnošću, iako su sada bile mračne od duboke žalosti. Pridošlice su pale na koljena pred Leonom. »Ustanite«, rekao je Leon. »Recite nam kakvim ste poslom došli.« Svećenik je prvi progovorio: »Ja sam Pavao, Svetosti, Božjom milošću i Vašom svećenik crkve Sv. Lovre u Damasku. Ovaj mladić, Dominik, došao je danas u kapelicu i zatražio ispovijed, što je bila usluga koju sam mu omogućio. Ono što mi je rekao bilo je tako nečuveno da sam ga doveo ovamo kako bi to rekao i Vama.«

Leon se namrštio. »Tajnost takvih ispovijedi ne smije se prekršiti.« »Svetosti, mladić je došao ovamo dobrovoljno jer ga je obuzela tjeskoba uma i duha.« Leon se okrenuo prema Dominiku. »Je li to istina? Govori časno jer nije sramota odbiti ponoviti tajne ispovijedi.« »Želim Vam to reći, Gospodaru Oče«, odgovorio je mladić drhtavim glasom. »Moram Vam reći, za spas svoje duše.« »Reci onda, sine moj.« Dominikove oči zamutile su se od suza. »Nisam znao, Sveti Oče!« provalilo je iz njega. »Zaklinjem se relikvijama svih svetaca da nisam znao što će se dogoditi jer to nikada ne bih učinio da sam znao!« »Što si učinio, sine moj?« upitao je Leon blago. »Podmetnuo požar.« Mladić se slomio u bujici snažnog jecanja. Nastala je zapanjujuća tišina koju su prekidali samo jecaji mladića. »Ti si podmetnuo požar?« upitao je Leon tiho. »Jesam i neka mi Bog oprosti!« »Zašto bi učinio tako nešto?« Mladić je progutao suze, boreći se da ovlada sobom. »On mi je rekao da je gradnja zida veliko zlo, jer su se utrošeni novac i vrijeme mogli bolje upotrijebiti, za popravak crkava i ublažavanje jada siromašnih.« »On?« rekao je Leon. »Zar ti je netko zapovijedio da podmetneš požar?« Mladić je klimnuo glavom. »Tko?« »Moj gospodar kardinal Anastazije. Gospodaru Oče, u njemu je valjda bio jezik Sotone, jer je govorio tako uvjerljivo da se ono što je izrekao činilo ispravnim i dobrim.« Ponovno je zavladala tišina. Zatim je Leon ozbiljnim glasom rekao: »Budi oprezan što govoriš, sine moj. Siguran si da ti je to zapovjedio Anastazije?« »Da, Gospodaru Oče. Bio je to tek mali plamen«, rekao je Dominik glasom koji se gušio, »upravo dovoljan da se zapale skele na zidu. Sam Bog zna da je to bio lagan posao — umočio sam nekoliko krpa u ulje za uljanice, pričvrstio ih u uglu skele, a zatim zapalio. Isprva je gorjela samo skela, baš kao što je predvidio moj gospodar kardinal. Ali ubrzo se podigao vjetar i vatra se otela i - i -« Pao je na koljena drhteći od slabosti. »O Bože!« zaplakao je od mučnog očaja. »Krv nevinih! Nikada to ne bih ponovio, ni kad bi mi to zapovjedilo tisuću kardinala!« Mladić se bacio pred Leonove noge. »Pomozite mi, Gospodaru Oče. Pomozite mi!« Podigao je svoje izmučeno lice. »Ne mogu živjeti s tim što sam učinio. Objavite moju kaznu; podnijet ću bilo kakvu smrt, bez obzira kako strašnu jer će moja duša opet biti čista!« Ivana je stajala kao ukopana, razapeta između užasa i sažaljenja. Popisu Anastazijevih zločina zasigurno se moralo dodati i zlo učinjeno prirodi ovog mladića. Njegova jednostavna, poštena duša nikada nije bila predodređena počiniti takav zločin, niti nositi teško breme na svojoj savjesti. Leon je položio ruku na mladićevu glavu. »Već je bilo dovoljno smrti, sine moj. Kakve bi koristi svijet imao ako bi ti bio kažnjen smrću? Ne, Dominiče, kazna koju ću ti odrediti nije smrt, nego život — život koji ćeš provesti u okajanju i pokori. Od ovoga dana nadalje, protjerujem te iz Rima. Otići ćeš stazom hodočasnika u Jeruzalem, gdje možeš moliti pred Svetom grobnicom za božanski oprost.« Mladić ga je pogledao izbezumljeno. »Zar je to sve?« »Put okajanja nikada nije lagan, sine moj. Shvatit ćeš da je to težak put.« Ivana je pomislila, prisjetivši se svog hodočašća iz Franačke u Rim, kako je to bilo točnije nego što je mladi Dominik uopće mogao shvatiti. Morat će proživjeti život daleko od domovine, odvojen od obitelji i prijatelja, od svega što je ikada poznavao. Cijelim putem do Jeruzalema morat će se hrabro suprotstavljati mnoštvu opasnosti - vrletnim planinama i podmuklim klancima, putevima preplavljenim lopovima i razbojnicima, gladovanju i žeđi i tisućama drugih pogibelji. »Proživi svoj život nesebično pomažući drugima«, nastavio je Leon. »U svemu što budeš radio, ponašaj se na način koji će osigurati da dobra djela na vagi ipak na kraju prevagnu u usporedbi s ovim jednim zlim činom.«

Dominik se bacio na pod i poljubio rub Leonove odore. Zatim je ustao, blijed i odlučan, izmijenjenih crta lica koje je izgledalo kao da su ga isprale nebeske kiše. »Vi ste me obvezali, Gospodine Oče. Učinit ću sve što ste mi zapovjedili. Zaklinjem se svetim Tijelom i Krvlju Krista, našeg Spasitelja.« Leon je iznad njegove glave načinio znak blagoslova. »Idi u miru, sine moj.« Dominik i svećenik napustili su prostoriju. Leon je rekao ozbiljno: »Kardinal Anastazije potječe iz moćne obitelji; moramo postupiti točno u skladu sa zakonom. Sastavit ću sudbeni nalog u kojem ću pobliže navesti optužbe protiv njega. Ivane, pođi sa mnom; možda ću trebati tvoju pomoć. I, Waldiperte —« »Da, Svetosti?« Leon mu je klimnuo s odobravanjem. »Odlična procjena.« »Dobro si učinio što si mi donio tu vijest, vicedominuse«, rekao je Arsenije. Bio je u tajnoj prostoriji svoje palače s Waldipertom, koji je upravo završio s izvješćivanjem o detaljima sastanka između pape Leona i mladića Dominika. »Dopusti mi da izrazim svoju zahvalnost za tvoju pomoć.« Arsenije je otključao brončanu škrinjicu koja je stajala na njegovu stolu, izvadio je dvadeset zlatnih solida i dao ih Waldipertu, koji je kovanice hitro stavio u džep. »Drago mi je što sam mogao biti od koristi, moj gospodaru biskupe.« S kratkim naklonom, Waldipert se okrenuo i otišao. Arsenije se nije uvrijedio zbog WaIdipertova žurnog odlaska; bilo je prijeko potrebno da se vicedominus vrati u Patrijarhat prije nego što bi netko mogao primijetiti njegovo izbivanje. Arsenije si je čestitao na dalekovidnosti kojom je, još prije mnogo godina, dok je Waldipert bio tek komornik u papinskom kućanstvu, prepoznao u njemu mladića pred kojim je stajala budućnost. Bilo je skupo kupovati njegovu odanost svih ovih godina. Ali sad, kad je Waldipert postao vicedominus, ulaganje će se sigurno isplatiti. Arsenije je zvonom pozvao svoga slugu. »Idi u crkvu Sv. Marcela i zamoli mog sina da odmah dođe.« Kad je čuo vijest, Anastazije je sumorno sjeo na stolicu nasuprot ocu. Tiho je prokleo sam sebe, ponižen pred svojim ocem zbog neuspjeha. »Tko bi pomislio da će mladić progovoriti?« rekao je u svoju obranu. »Da bi me izdao, morao je osuditi sebe.« »Bilo je pogrešno ostaviti ga na životu«, rekao je Arsenije strogo se pridržavajući činjenica. »Trebao si narediti da ga zakolju čim je izvršio zadano djelo. Ali, sad je to iza nas. Moramo se okrenuti budućnosti.« »Budućnosti?« ponovio je Anastazije sumorno. »Kojoj budućnosti?« »Očaj je za slabiće, sine moj, ne za takve kao što smo ti i ja.« »Ali što ću učiniti? Situacija je takva da se sigurno ne može popraviti!« »Moraš napustiti Rim. Sad. Večeras.« »O Bože!« Anastazije je prekrio lice rukama. Cijeli se njegov svijet počeo raspadati. Arsenije je rekao kruto: »Dosta! Sjeti se tko si i što si.« Anastazije se uspravio i pokušao ovladati sobom. »Otići ćeš u Aachen«, rekao je Arsenije, »na carev dvor.« Anastazije je bio zbunjen. Mučan strah koji mu je pritiskao srce nije mu dopuštao jasno razmišljati. »Ali... Lotar zna da sam ga osudio na izboru za novoga papu.« »Da, ali isto tako zna i zašto si bio prisiljen na to. On je čovjek koji razumije političku nužnost — kako inače misliš da je preoteo prijestolje svome ocu i braći? Osim toga, on je i čovjek koji treba novac.« Arsenije je izvadio kožnu torbu iz pisaćeg stola i pružio je Anastaziju. »Ako je carsko perje još uvijek nakostriješeno, ovo će pomoći da se izgladi.« Anastazije je tupo zurio u torbu tešku od kovana novca. Moram li doista napustiti Rim? Pomisao da bi mogao provesti ostatak života među barbarskim franačkim plemenima ispunjavala ga je gnušanjem.

Bolje je možda da umrem odmah i da svemu bude kraj. »Shvati to kao priliku«, govorio mu je otac. »Prigodu da stekneš moćne prijatelje na carskom dvoru. Trebat ćeš ih kad postaneš papa.« Kad postanem papa. Riječi su se probile kroz tešku maglu Anastazijeva očaja. Znači da ga ne šalje iz Rima zauvijek. »Ja ću se brinuti za tvoje interese ovdje, nemoj se bojati«, rekao je Arsenije. »Mišljenje naroda ne može zauvijek ostati na Leonovoj strani. Kad tad mora dosegnuti vrhunac, a potom početi popuštati. Kad procijenim da je došlo vrijeme, poslat ću po tebe.« Hladna mučnina koja je ranije zgrabila Anastazija, počela se smanjivati. Njegov otac nije izgubio nadu; zato ne smije ni on. »Uredio sam da imaš zaštitnu pratnju«, rekao je Arsenije žustro. »Dvanaest mojih najboljih ljudi. Dođi, otpratit ću te do konjušnica.« Dvanaest pratitelja već su uzjahali i bili spremni, naoružani mačevima, kopljima i buzdovanima. Anastaziju na opasnim cestama neće trebati druga zaštita. Njegov je konj čekao spreman i nestrpljivo je mahao glavom — snažna i vatrena životinja; Anastazije je prepoznao očeva omiljenog pastuha. »Ostala su još dva ili tri sata dnevne svjetlosti — dovoljno da stekneš prednost«, rekao je Arsenije. »Neće te doći tražiti danas jer ne mogu znati da ti u bilo što sumnjaš, a Leon će sigurno poduzeti mjere opreza i sastaviti sudbeni nalog za tvoje uhićenje. Kad te počnu tražiti, već će biti jutro, a tada će najprije otići do crkve Sv. Marcela. Dok se dosjete doći ovamo, ti ćeš već biti daleko.« Anastazije se iznenadna zabrinuo i rekao: »Što će biti s tobom, oče?« »Nemaju razloga sumnjati u mene. Ako me pokušaju ispitivati o tvom boravištu, shvatit će da su u škripcu.« Otac i sin su se zagrlili. Je li moguće da se ovo događa? pitao se Anastazije. Događaji su se nizali takvom brzinom da je bivao sve zbunjeniji. »Neka te Bog čuva, sine moj«, rekao je Arsenije. »I tebe, oče.« Anastazije je uzjahao i brzo okrenuo konja da otac ne bi vidio suze u njegovim očima. Pred glavnim vratima okrenuo se i još jednom pogledao. Sunce se naginjalo prema zapadu i prosipalo izduljene sjenke preko skladnih obronaka rimskih brežuljaka, bojajući crvenozlatnim nijansama veličanstvene obrise Foruma i Koloseuma. Rim. Sve za što je oduvijek radio, sve do čega mu je bilo stalo, ležalo je unutar ovih svetih zidova. Zadnje što je ugledao bilo je očevo lice — žalosno, ali odlučno, pouzdano i umirujuće poput kamena na crkvi Sv. Petra. »Membrum putridum et insanibile, ferro excommunicationis a corpore Ecclesiae abscidamus...« U hladnom mraku Lateranske kapelice Ivana je slušala kako je Leon izgovorio svečane i strašne riječi koje će zauvijek izopćiti Anastazija iz Svete Majke Crkve. Primijetila je da je Leon izabrao excommunicatio minor, slabiji oblik izopćenja, po kojem se osuđeniku zabranjuje davanje ili primanje svih sakramenata (osim posljednje pomasti, koja se ne može zabraniti ni jednoj živoj duši), ali ne i održavanje kontakata s drugim kršćanima. Uistinu, pomislila je Ivana, Leon ima milosrdno srce. Cjelokupno svećenstvo Rima i svih nadarbina skupilo se i svjedočilo na svečanom obredu; došao je čak i Arsenije jer nije htio ugroziti svoj vlastiti položaj biskupa Horte zbog beskorisnog javnog protivljenja. Leon je, dakako, sumnjao da je Arsenije bio suučesnik u sinovu bijegu od pravde. Ipak, nije bilo dokaza koji bi potkrijepili takvu optužbu, niti je bilo drugih povoda za prigovor protiv njega, a činjenica da je bio njegov otac svakako nije bila zločin. Kad su okrenuli svijeću koja je predstavljala Anastazijevu besmrtnu dušu i ugasili je u zemlji, Ivana je osjetila neočekivani ubod tuge. Tragičan gubitak, razmišljala je. Tako izvrstan um kao Anastazijev mogao je učiniti puno dobroga, samo da mu srce nije bilo zatrovano opsjednutom ambicijom.

26 Izgradnja Leonova zida, kako su građevinu sada svi nazivali, hitno je nastavljena. Vatra koja ga je trebala uništiti nanijela je tek neznatnu štetu; drvena skela koju su upotrebljavali radnici izgorjela je u potpunosti, a jedan od zapadnih bedema je pocrnio, ali to je bilo sve. Problemi koji su od početka ometali projekt, sasvim su nestali. Radovi su nastavljeni ustrajno cijele zime i narednog proljeća jer je vrijeme bilo blago, s dugim hladnim sunčanim danima bez ijedne kapi kiše. Kamen dobre kvalitete neprekidno je pristizao iz kamenoloma, a radnici iz različitih područja papinskih posjeda prilagodili su se poslu i vrijedno radili rame uz rame, što je blagotvorno utjecalo na njihovu učinkovitost. Do Duhova je najviši red kamenog zida dosegao visinu čovjeka. Više nitko nije nazivao projekt besmislicom; nitko nije prigovarao zbog vremena i novca koji su se obilato trošili. Rimljani su osjećali kako raste njihov ponos zbog obavljenog posla, a njegova je neizmjernost sezala do drevnih dana Carstva, kad su takve građevinske tekovine bile uobičajene, a ne rijetkost. Kad bude završen, zid će biti veličanstven, trajne vrijednosti, uzvišena prepreka na koju se čak ni Saraceni nikada neće moći popeti, niti preko nje prodrijeti. Ali vrijeme je istjecalo. Prvoga dana srpnja stigli su u grad glasnici s užasnim vijestima: saracenska flota skupljala se na Totarijumu, otočiću nedaleko od istočne obale Sardinije, gdje su se pripremali za novi napad na Rim. Za razliku od Sergija, koji je očekivao da će moć molitve biti dovoljan zaštitnik grada, Leon je izabrao agresivniji tijek radnji. Odmah je zatražio od velikog pomorskog grada Napulja flotu naoružanih brodova koja će se s neprijateljem sukobiti na moru. Ideja je bila hrabra - i neizvjesna. Napulj je nominalno dugovao vazalsku vjernost Konstantinopolu, iako je u stvarnosti već godinama bio nezavisan. Hoće li vojvoda od Napulja pomoći Rimu u trenutku nužde? Ili će iskoristiti priliku i ujediniti se sa Saracenima pa zadati udarac Rimu u ime Istočnog patrijarhata? Plan je bio pun opasnosti. Ali kakav su drugi izbor imali? Deset dana grad je napeto iščekivao. Kad je napolitanska flota napokon stigla u Porto na ušću rijeke Tiber, Leon im je oprezno krenuo ususret praćen brojnom svitom teško naoružane vojske pod Geroldovim zapovjedništvom. Strahovi svih Rimljana umireni su kad je Cezar, zapovjednik flote, ponizno pao na koljena pred Leonom i poljubio mu stopala. Uz osjećaj olakšanja koji nije pokazivao, Leon je blagoslovio Cezara, svečano predajući sveta tijela apostola Petra i Pavla njegovoj zaštiti. Preživjeli su prvo bacanje kockice budućnosti; o sljedećem će ovisiti budućnost svih njih. Sljedećeg jutra pojavila se saracenska flota. Razapeta latinska jedra protezala su se na horizontu poput raširenih pandži. Ivana ih je tmurno brojila — pedeset, pedeset tri, pedeset sedam — još uvijek su dolazili — osamdeset — osamdeset pet, devedeset - zar je toliko brodova bilo u cijelome svijetu? — sto — sto deset — sto dvadeset! Deo, juva nos! Napolitanskih je plovila bilo samo šezdeset jedan; sa šest rimskih galija koje su još bile u upotrebljivom stanju, to je ukupno bilo šezdeset sedam. Znači omjer je bio gotovo dva na jedan. Leon je stajao na stubama obližnje crkve Sv. Aureje i predvodio molitvu za uplašene stanovnike Porta. »Bože, ti koji si spasio Petra od utapljanja dok je hodao po valovima, Ti koji si spasio Pavla od dubina mora, čuj nas. Neka oružje Tvojih vjernih slugu bude dovoljno snažno za borbu protiv neprijatelja Tvoje crkve, i neka se kroz njihovu pobjedu Tvoje sveto ime proslavi među svim narodima.«

Na otvorenom prostoru glasovi ljudi odjeknuli su glasnim »amen«. Cezar je izdavao zapovijedi s palube prvog broda. Napuljci su snažno zamahivali veslima, naprežući mišiće. Na trenutak se činilo da teške galije stoje u vodi nepokretno. Zatim su se, uz silnu buku škripanja drveta, brodovi počeli pomicati. Dvostruke klupe veslača na galijama podizale su i uranjale i podizale i uranjale svoja vesla, svjetlucajući poput dragulja; jedra su uhvatila vjetar i velike galije jurnule su naprijed, a njihovi oklopljeni pramci sjekli su vodu u dvostruke zapjenjene rovove. Saracenski brodovi okrenuli su se dočekati ih. Međutim, prije nego što su se dvije flote uspjele sukobiti, udar groma koji je parao uši najavio je dolazak oluje. Nebo se zamračilo dok su se crni oblaci brzo valjali s mora. Teško natovareni napuljski brodovi mogli su se vratiti u sigurnu luku. Ali saracenski brodovi, izgrađeni s niskim nadvođem koje im je osiguravalo brzinu i sposobnost manevriranja za vrijeme bitke, bili su previše slabi da bi sretno prebrodili oluju. Ljuljali su se i podizali na sve većim valovima koji su ih bacali poput komada kore drveta, a njihovi su željezni kljunovi pogađali vlastite brodove i prelamali ih. Nekoliko brodova krenulo je prema luci, ali čim su stigli do kopna, odmah su bili napadnuti. Vođeni divljim gnjevom, kakav uvijek slijedi iza strave, Rimljani su poklali njihove posade bez milosti, izvlačeći ih iz njihovih brodova i vješajući po vješalima užurbano sagrađenim po obali. Oni saracenski brodovi, koji su svjedočili sudbini svojih suboraca, očajno su udarili prema otvorenom moru, gdje su ih komadali divovski uskovitlani valovi. U trenutku neočekivane pobjede Ivana je promatrala Leona. Stajao je na stubama crkve, podignutih ruku i pogleda uprta u Nebo kojem je zahvaljivao. Izgledao je poput sveca, blažen, kao da je dodirnut božanskom blizinom. Možda on može stvoriti čudo, pomislila je. Njezina koljena drage volje su se savila dok se klanjala pred njim. »Pobjeda! Pobjeda u Ostiju!« Vijest se veselo izvikivala na ulicama. Rimljani su izlazili iz svojih kuća, otvorena su papinska skladišta, a i vino je teklo besplatno; tri dana grad je uživao u divljoj i pijanoj proslavi. Pet stotina Saracena utjerano je u grad pred neprijateljski raspoloženu gomilu koja im se rugala. Mnogi su putem kamenovani ili izudarani do smrti. Preživjele, njih oko tri stotine, odveli su u lancima u logor smješten na Neronovoj ravnici, gdje su ih zatvorili i prisilili da rade na Leonovu zidu. Kad su se pribrojile dodatne ruke, zid je počeo brže rasti. Nakon tri godine bio je dovršen — majstorsko djelo srednjovjekovne gradnje, najneobičnija građevina koju je grad ugledao u više od četiri stotine godina. Cijeli prostor Vatikana bio je okružen građevinom debelom tri i pol i visokom dvanaest metara, koja se branila iz četrdeset i četiri masivne kule. Izgradili su i dvije galerije, jednu iznad druge; nižu galeriju podupirao je niz skladnih lukova koji su se otvarali prema unutra. Ući se moglo kroz troja vrata: Posterula Sant’ Angeli; Posterula Saxonum — tako nazvana jer su se otvarala prema saskoj četvrti; i Posterula San Peregrinus, glavna vrata kroz koja će buduće generacije kraljeva i prinčeva prolaziti kako bi iskazali svoje poštovanje posvećenom grobu Sv. Petra. Zid je bio izuzetan, ali je predstavljao tek početak Leonova ambicioznog plana za cijeli grad. Posvećen »obnovi svih mjesta svetaca«, Leon se upustio u velik plan potpune obnove. Zvuci nakovnja čuli su se danonoćno po cijelome gradu jer su se radovi selili iz jedne u drugu crkvu. Spaljena saska bazilika rekonstruirana je, a isto tako i frizijska crkva San Michele i crkva Sancti Quattro Coronati, gdje je Leon nekada bio kardinal. Najvažnije od svega, Leon je započeo restauraciju crkve Sv. Petra. Spaljeno i pocrnjelo predvorje izgrađeno je iznova; vrata s kojih su Saraceni skinuli svu dragocjenu kovinu, prekrivena su novim srebrnim pločama koje su odbijale svjetlost i na kojima su izvanredno vješto bili uklesani sveti prizori iz njihove povijesti. Ogromno blago koje su odnijeli Saraceni zamijenjeno je novim: visoki oltar bio je prekriven srebrnim i zlatnim pločama i ukrašen masivnim zlatnim raspelom u koji su umetnuti biseri, smaragdi i dijamanti; a iznad njega srebrni ciborij težak preko pet stotina

kilograma podignut na četiri velika stupa od najčistijeg travertinskog mramora, ukrašen pozlaćenim ljiljanima. Oltar je bio osvijetljen svjetiljkama koje su, ukrašene zlatnim kuglama, visjele na srebrnim lancima, a njihovo je treperavo svjetlo osvjetljavalo pravo blago koje su sačinjavali kaleži s draguljima, srebrni stalci za evanđelja, bogate tapiserije i svilene nabrane zavjese. Slavna bazilika sjala je još raskošnije i veličanstvenije nego prije. Promatrajući kako neizmjerne količine novca teku iz papinske riznice, Ivana se počela brinuti. Nije se moglo poreći da je Leon stvorio svetinju takve ljepote da je izazivala strahopoštovanje. Ali većina onih koji su živjeli na korak od sjajnih i veličanstvenih građevina, provodila je dane u okrutnoj i sramotnoj bijedi. Samo jedna od masivnih srebrnih ploča u crkvi Sv. Petra, rastaljena u kovani novac, hranila bi i oblačila stanovnike Campusa Martiusa godinu dana. Je li štovanje Boga stvarno zahtijevalo takve žrtve? Postojala je samo jedna osoba na svijetu pred kojom se Ivana usudila postaviti to pitanje. Kad ga je postavila, Gerold je oprezno promislio prije odgovora: »Čuo sam kako se raspravlja o tome«, rekao je napokon, »da ljepota svetinje osigurava vjernicima drugu vrstu hrane — hranu za dušu, ne za tijelo.« »Teško je čuti glas Boga ako ti zavija prazan želudac.« Gerold je nježno zatresao glavom. »Nisi se promijenila. Sjećaš li se kad si pitala Oda kako može biti siguran da se uskrsnuće dogodilo ako mu nitko nije svjedočio?« »Sjećam se.« Ivana je skrušeno svijala ruku. »Sjećam se i kako mi je odgovorio.« »Kad sam vidio ranu od Odovih udaraca«, rekao je Gerold, »htio sam ga izudarati — i bio bih da nisam znao kako bi ti to samo otežalo život.« Ivana se nasmijala. »Uvijek si bio moj zaštitnik.« »A ti«, bocnuo ju je, »si uvijek imala dušu krivovjerke.« Oduvijek su mogli tako razgovarati, slobodni od svih ograničenja svijeta. Bio je to dio posebne intimnosti koja ih je vezivala od samog početka. Gledao ju je s poznatom toplinom. Ivana je bila svjesna snažne privlačnosti; osjećala je njegovu blizinu kao dodir na goloj koži. Ali do tog trenutka već je bila iskusna u skrivanju svojih osjećaja. Pokazala je na hrpu zamolbi na stolu između njih. »Moram otići i poslušati ove molitelje.« »Ne bi li to trebao biti Leonov posao?« upitao je Gerold. »Zamolio me da se ja pobrinem za njih.« U zadnje vrijeme Leon joj je povjeravao sve više i više svojih dnevnih obaveza, kako bi se on mogao posvetiti daljnjim planovima za obnovu. Ivana je postala Leonov ambasador za odnose s narodom; bila je svima poznata jer su je viđali kako obavlja milosrdne obaveze u različitim dijelovima grada i počeli su je oslovljavati s »mali papa« i pozdravljati s naklonošću koja je trebala pripasti samom Leonu. Kad je posegnula za hrpom papira, Geroldova ruka dotaknula je njezinu. Naglo je povukla ruku, kao da se opekla. »Ja... bolje da krenem«, rekla je nespretno. Beskrajno joj je laknulo, ali je osjetila i mrvicu razočarenja jer nije pošao za njom. Leonova popularnost rasla je potaknuta uspjehom gradnje Leonova zida i obnavljanjem crkve Sv. Petra. Restaurator Urbis, nazivali su ga, obnovitelj grada. Bio je novi Hadrijan, govorili su ljudi, novi Aurelije. Kamo god je išao, gomile su mu klicale. Rim je odzvanjao od pohvala upućenih njemu. Bilo je tako posvuda, osim u palači na Palatinskom brijegu, gdje je Arsenije sa sve većim nestrpljenjem čekao dan kad će moći pozvati Anastazija kući. Stvari nisu baš išle po planu. Nije bilo načina kako svrgnuti Leona s prijestolja, kako se Arsenije isprva nadao, a još manje nade da će se mjesto uprazniti sretnim slučajem smrti: zdrav i snažan, Leon je izgledao kao da će živjeti zauvijek. Obiteljska sreća pretrpjela je upravo još jedan udarac. Prije tjedan dana umro je Eleutheris, Arsenijev drugi sin. Jahao je ulicom Via Recta kad je svinja jurnula između nogu konja; konj se

spotaknuo, a Eleuterije je pao i zadobio posjekotinu na bedru. Isprva nitko nije bio zabrinut jer je rana bila površinska. Ali nesreća ima običaj slijediti nesreću. Rana se inficirala. Arsenije je pozvao Enodija, a on je Eleuteriju obilato puštao krv, što mu nije pomagalo. Nakon dva dana, sin je umro. Arsenije je odmah odredio da se pronađe vlasnik svinje; kad su ga našli, Arsenije je naredio da mu prerežu vrat od uha do uha. Ipak, takva je osveta bila slaba utjeha, jer nije mogla oživjeti Eleuterija. Između oca i sina nije nikada bilo puno ljubavi. Eleuterije je bio potpuno različit od svog brata — mlitav, lijen i nediscipliniran još u dječjoj dobi, s prezirom je odbio Arsenijevu ponudu crkvenog obrazovanja i radije je izabrao neposredno zadovoljstvo postojanjem — žene, vino, kocku i druge oblike razuzdanosti. Ne, Arsenije nije žalio za njim kao čovjekom kakav je bio ili mogao postati da je imao vremena, on je žalio za onim što je predstavljao: još jednu granu na obiteljskom stablu, granu koja je tek mogla dati plod koji obećava. Stoljećima je njihova obitelj bila prva u Rimu. Arsenije je mogao jasno pratiti liniju svojeg porijekla sve do samog Augusta Cezara. Pa ipak, to glasovito porijeklo okaljano je neuspjehom jer nijedan od plemenitih sinova obitelji nikada nije stigao do najveće nagrade u Rimu: prijestolja Sv. Petra. Koliko je samo nevažnih ljudi sjedilo na tom prijestolju, pomislio je Arsenije gorko, i s kakvim tragičnim rezultatima? Rim, nekada svjetsko čudo, tonuo je i raspadao se u ruševinama i neprilikama. Bizant mu se otvoreno rugao, pokazujući na sjaj i raskoš svog Konstantinopola. Tko je, osim nekoga iz Arsenijeve obitelji, nasljednika Cezara, mogao grad dovesti do prijašnjeg značaja? Sad kad više nije bilo Eleuterija, Anastazije je bio posljednji izdanak obitelji, jedina preostala prilika koju će obitelj ikada imati za iskupljivanje svoje časti i časti Rima. A Anastazije je bio prognan u Franačku. Arsenije je osjetio kako ga obuzima duboki očaj. Stresao ga je osorno, poput neželjenog ogrtača. Veličina nije vodila brigu o prilici; ona bi je jednostavno zgrabila. Oni koji su naumili vladati, morali su biti voljni platiti cijenu moći, ma kako velika ona bila. Za vrijeme mise povodom svetkovine Sv. Ivana Krstitelja, Ivana je prvi put primijetila da nešto nije u redu s Leonom. Ruke su mu se tresle dok je primao darove, a zapinjao je u govoru tijekom Nobis quoquepeccatoribus, što za njega nije bilo uobičajeno. Kad ga je Ivana nakon toga ispitivala o problemima, odbacio je sve simptome i rekao da to nije ništa drugo nego manje smetnje zbog vrućine i loše probave. Sljedećeg dana nije mu bilo bolje, ni sljedećeg, a ni sljedećeg. Neprestano ga je boljela glava i žalio se na bolno žarenje u dlanovima i stopalima. Svakog je dana bio sve slabiji; svakog dana trebalo je sve više truda da uopće ustane iz kreveta. Ivana se ozbiljno zabrinula. Iskušala je sve lijekove protiv bolesti od koje se kopni koje je poznavala. Ništa nije pomagalo. Leon je nastavio slabjeti i znala je da će umrijeti. Glasovi u zboru glasno su zapjevali Te Deum, zaključnu himnu mise. Anastazije se trudio izgledati bezizražajno, pokušavajući ne praviti grimase zbog buke. Nije se uspio priviknuti na franačko pjevanje, a nepoznati tonovi zvučali su u njegovim ušima kao graktanje kosova. Sjećajući se čistog, ugodnog sklada rimskog pjevanja, Anastazije je osjetio oštar ubod čežnje za domovinom. Nije mogao smatrati vrijeme provedeno u Aachenu izgubljenim. Slijedio je upute svog oca i uspio pridobiti carevu podršku. Započeo je dodvoravajući se Lotarovim prijateljima i bliskim suradnicima, a potrudio se i ugoditi Lotarovoj ženi Ermengard. Marljivo je oduševljavao franačko plemstvo i laskao mu, a zadivio ih je svojim poznavanjem Biblije, a još i više poznavanjem grčkog — što je bio rijedak talent. Ermengard i njezini prijatelji zalagali su se za njega kod cara, pa je tako Anastazije ponovno primljen u kraljevsko društvo. Bez obzira na sumnje i mržnju koju je Lotar nekada osjećao prema njemu, Anastazije je iznova uživao carevo povjerenje i potporu. Učinio sam sve stoje otac tražio od mene, i vise. Ali kad će doći moja nagrada? Bilo je trenutaka poput ovog kad se Anastazije bojao da bi mogao biti ostavljen da zauvijek čami u ovoj hladnoj

barbarskoj žabokrečini. Kad se vratio u svoje prostorije nakon mise, otkrio je da je za vrijeme njegove odsutnosti stiglo pismo. Prepoznao je očev rukopis, uzeo nož i nestrpljivo prerezao pečat. Pročitao je prvih nekoliko redaka i glasno viknuo od radosti. Vrijeme je stiglo, napisao mu je otac. Dođi i traži pravo na svoju sudbinu. Leon je ležao postrance u krevetu privučenih koljena i trpio oštre bolove u želucu. Ivana mu je pripremila sredstvo za ublažavanje od bjelanjaka izmučenih sa slatkim mlijekom, u koje je dodala malo komorača za ublažavanje nadutosti. Gledala ga je dok je pio. »To je bilo dobro«, rekao je. Pričekala je kako bi se uvjerila da će želudac uspjeti zadržati sredstvo. Uspio je, a potom zaspao spokojnije nego što mu je uspijevalo već tjednima. Kad se probudio nekoliko sati kasnije, osjećao se puno bolje. Ivana je odlučila propisati mu dijetu koja će se sastojati samo od napitka, zabranjujući svu drugu hranu i piće. Waldipert je prigovarao: »Tako je slab; sigurno mu je potrebno nešto hranjivo što će mu dati snagu.« Ivana je odgovorila odlučno: »Postupak mu pomaže. Ne smije uzimati drugu hranu osim napitka.« Kad je ugledao odlučnost u njezinu pogledu, Waldipert je uzmaknuo: »Kako ti kažeš, nomenclatoru.« Leonovo stanje popravljalo se cijelog sljedećeg tjedna. Nestali su bolovi, vratila mu se boja, a čak se činilo i da mu se vraća stara energija. Kad mu je Ivana donijela večernju dozu ljekovitog napitka, Leon je skrušeno pogledao mliječnu mješavinu. »Kako bi bilo da umjesto toga pojedem mesnu pitu?« »Vraća Vam se apetit — to je dobar znak. Najbolje bi ipak bilo ne žuriti. Doći ću Vas pogledati ujutro; ako još uvijek budete gladni, dat ću Vam da probate malo obične guste juhe od mesa i povrća.« »Tiranin«, odgovorio joj je Leon. Nasmijala se. Bilo je dobro što ju je ponovno bockao. Kad je došla rano sljedećeg jutra, otkrila je da je Leon trpio zbog povratka bolesti. Ležao je u krevetu i stenjao, a previše ga je boljelo da bi mogao odgovoriti na njezina pitanja. Ivana je brzo počela pripremati novu dozu sredstva za ublažavanje bolova. Dok ga je pripremala, pogled joj je pao na stol pokraj kreveta, gdje se nalazio tanjur pun mrvica. »Što je ovo?« upitala je Renata, Leonova osobnog komornika. »Pa to su ostaci mesne pite koju ste mu poslali«, odgovorio je mladić. »Nisam mu ništa poslala«, rekla je Ivana. Renat je izgledao zbunjeno. »Ali... moj gospodar vicedominus rekao je da ste je naručili posebno za njega.« Ivana je pogledala u Leona koji se previjao od bolova. U njoj se počela buditi strašna sumnja. »Trči!« rekla je Renatu. »Pozovi superistu i stražare. Nemojte dopustiti Waldipertu da napusti palaču.« Mladić je oklijevao tek trenutak, a zatim je potrčao iz sobe. Drhtavim rukama Ivana je pripremila snažno sredstvo za povraćanje od gorušice i korijena bazge, te ga ugurala u Leonova stisnuta usta žlicu po žlicu. Nakon nekoliko minuta obuzeo ga je grč koji je tjerao tijelo na čišćenje povraćanjem; cijelo tijelo mu se treslo od grčeva, ali ipak je povratio samo tanki mlaz zelene žuči. Prekasno. Otrov je već napustio njegov želudac. Ivana je tjeskobno primijetila da je već započeo svoj smrtonosni posao i počeo stiskati mišiće Leonove čeljusti i vrata, gušeći ga. Očajno se pokušavala dosjetiti još nečega. Gerold je naredio da se pretraže sve prostorije u palači. Waldiperta se nigdje nije moglo

pronaći. Odmah je proglašen zločincem i bjeguncem i započeo je temeljit lov po cijelome gradu i okolici grada. Ali tražili su uzalud. Waldipert je netragom nestao. Baš kad su htjeli obustaviti progon, našli su ga. Plutao je u Tiberu, vrata prerezana od uha do uha, a na licu se ukočila grimasa iznenađenja. Svećenstvo i visoki rimski službenici skupili su se u papinoj spavaonici. Stajali su u klupku uz podnožje njegova kreveta, kao da pokušavaju naći utjehu u međusobnoj blizini. Uljanice u obliku makova gorjele su zaklonjenim plamenom u svojim srebrnim posudicama. S prvim svjetlom zore, stariji komornik došao ih je ugasiti. Ivana je promatrala starca dok je otpuštao užad i spuštao okrugle posudice s pretjeranom brižnošću kako se dragocjeno ulje ne bi utrošilo uzalud. Uobičajena i udomaćena radnja činila se čudnovato nepriličnom u napetoj atmosferi prostorije. Ivana nije očekivala da će Leon preživjeti noć. Već dugo nije odgovarao na glas ili dodir. Njegovo je disanje satima slijedilo isti neumoljiv ritam; polako postajući sve glasnije i hroptavije dosegnulo bi uznemiravajući vrhunac, a zatim iznenada prestalo. Nastao bi trenutak tišine kad se nitko u sobi nije usuđivao disati, a zatim bi zastrašujući krug počeo ispočetka. Lepršanje tkanine privuklo je Ivaninu pažnju. S druge strane sobe plakao je vrhovni nadbiskup Eustatije, pritišćući usta rukavom kako bi prigušio jecaje. Leon je ispustio dug glasan zveketav zvuk, a zatim se utišao. Tišina se vukla. Ivana je prišla do kreveta. Život je nestao s Leonova lica. Zatvorila mu je oči, a zatim kleknula na koljena pokraj postelje. Eustatije je zaplakao od teške žalosti. Biskupi i optimati klečali su i molili. Paskal, prtmicerius, prekrižio se, a zatim otišao odnijeti vijest onima koji su čekali vani. Leon, Pontifex Maximus, Dervus Servorum Dei, nadbiskup svih biskupa Crkve i papa u Rimu, bio je mrtav. Ispred Patrijarhata počela je jadikovka. Leona su pokopali u crkvi Sv. Petra, ispred oltara nove kapelice njemu posvećene. U ovo doba godine ukopi su se obavljali brzo, jer bez obzira na svetost duše koja je stanovala u tijelu, tijelo nije moglo dugo podnositi vrućinu srpnja u Rimu. Ubrzo nakon ukopa, trijumvirat na vlasti objavio je da će se izbori za novog papu održati za tri dana. S Lotarom na sjeveru, Saracenima na jugu, a Lombardijcima i Bizantincima u sredini, položaj Rima bio je previše ovisan o okolnostima, što nije dopuštalo da prijestolje Sv. Petra dulje ostane upražnjeno. Prebrzo, pomislio je Arsenije zabrinuto čim je čuo vijest. Izbor će uslijediti prebrzo. Anastazije neće stići na vrijeme. Waldipert, taj prtljavi luđak, sve je uništio. Dobio je točne upute kako davati otrov postupno, u malim dozama; tako bi se Leonov život produljio još mjesec dana ili dulje — a njegova smrt ne bi izazivala sumnju. Ali Waldiperta je obuzela panika i dao mu je preveliku dozu koja ga je odmah ubila. Zatim je još bio dovoljno drzak da dopuže do Arsenija i zatraži njegovu zaštitu. Pa, njega više zakon ne može dohvatiti, iako se sve dogodilo drukčije nego što je bilo planirano, pomislio je Arsenije. Znao je i prije zapovjediti da nekoga ubiju; bio je to dio cijene moći, i samo su je slabići oklijevali platiti. Ipak, nikada prije nije morao ukloniti nekoga koga je tako dobro poznavao kao Waldiperta. Iako neugodno, bilo je neizbježno. Da su uhvatili Waldiperta i ispitivali ga, on bi priznao sve što je znao jer bi ga sigurno mučili. Arsenije je samo učinio ono što je morao kako bi zaštitio sebe i svoju obitelj. Uništio bi svakoga tko bi prijetio sigurnosti obitelji, zgnječio bi ga kao što se noktima gnječi buha koja je ugrizla. Usprkos tome, zbog Waldipertove smrti osjećao se depresivno i nelagodno. Takva nasilna djela, koliko god bila nužna, uzimala su svoj neumoljiv danak. Arsenije se uz voljni napor okrenuo hitnijim poslovima. Odsustvo njegova sina otežavalo je stvari; njegov izbor za papu bit će sada mnogo teži, ali ne i nemoguć. Najprije je trebalo nagovoriti Eustatija, vrhovnog nadbiskupa, da poništi presudu o Anastazijevu izopćenju. Za to će biti

potrebno odgovarajuće političko zavaravanje. Arsenije je podigao srebrno zvono ukrašeno draguljima sa stola i pozvao svog tajnika. Puno toga moralo se napraviti, a bilo je tako malo vremena. Ivana je stajala ispred radnog stola u svojoj radionici u Patrijarhatu i gnječila osušene cvjetove velenduha u fini prah u svom mužaru. Promiješaj i zgnječi, pa opet promiješaj i zgnječi; poznati pokreti ruke i zgloba bili su umirujući balzam za žalost koja je izjedala njezino srce. Leon je bio mrtav. Činilo se nemogućim. Bio je tako vitalan, tako snažan; izgledao je veći od života. Da je poživio, mogao je učiniti puno toga da izbavi Rim iz kaljuže neznanja i bijede gdje je propadao već stoljećima; imao je pravo srce i volju za to. Ali ne i vrijeme. Vrata su se otvorila i ušao je Gerold. Srela je njegov pogled i osjećala njegovu prisutnost jednako žestoko kao i da ju je dodirnuo. »Upravo sam primio vijest«, rekao je otresito. »Anastazije je napustio Aachen.« »Ne misliš valjda da dolazi ovamo?« »Mislim. Zašto bi inače tako iznenada napustio carev dvor? Dolazi tražiti svoje pravo na prijestolje koje mu je uskraćeno prije šest godina.« »Ali njega sigurno ne mogu izabrati; on je izopćen.« »Arsenije pokušava nagovoriti vrhovnog nadbiskupa da poništi presudu o izopćenju.« »Benedicite!« To je bila jako loša vijest. Nakon više godina izgnanstva na kraljevskom dvoru, Anastazije je sada više nego ikada prije bio carev čovjek. Ako ga izaberu, Lotarova moć proširit će se na Rim i sve rimske teritorije. Gerold je dodao: »Siguran sam da nije zaboravio kako si govorila protiv njega na Leonovu izboru. Za tebe bi bilo opasno ostati u Rimu ako bude izabran za papu. On nije čovjek koji bi oprostio uvredu.« Ovo saznanje, zajedno s tugom koju je još uvijek osjećala zbog Leonove smrti, bilo je previše. Ivanine oči ispunile su se suzama. »Ne plači, srce moje.« Geroldove ruke su je zagrlile, jake i sigurne i utješne. Njegove usne dotaknule su njezine sljepoočnice i njezine obraze, paleći struju odjeka. »Sigurno je da si učinila dovoljno, žrtvovala dovoljno. Pođi sa mnom i živjet ćemo kako nam je oduvijek bilo predodređeno — zajedno, kao muž i žena.« U omaglici je na trenutak ugledala njegovo lice uz svoje, a zatim ju je počeo ljubiti. »Reci da«, rekao je strastveno. »Reci da.« Osjećala je kako je snažna struja želje povlači ispod površine razboritosti i odnosi još dalje. »Da«, šapnula je, prije nego što je uopće znala što govori. »Da.« Izrekla je to bez snage volje, reagirajući instinktivno na snagu njegove strasti. Ali čim je izrekla te riječi, obuzela ju je ogromna mirnoća. Donijela je odluku, a ona se činila i ispravna i neizbježna. Sagnuo se da je ponovno poljubi. Upravo tada začulo se zvono koje ih je sve pozivalo na poslijepodnevni obrok. Trenutak kasnije pred vratima su se začuli glasovi i užurbani koraci. Tiho su prošaptali nježne riječi, a zatim se brzo razišli, obećavajući jedno drugome da će se vidjeti nakon izbora. Na dan izbora Ivana se otišla pomoliti u malu englesku crkvu koja je bila njezina kad je tek stigla u Rim. Za vrijeme velikog požara izgorjela je do temelja, a obnovili su je uz pomoć materijala skinutih s drevnih rimskih hramova i spomenika. Dok je klečala ispred visokog oltara, vidjela je da mramorno postolje koje ga je podupiralo nosi očigledan znak Magne Mater, drevne božice zemlje koju su nevjernička plemena obožavala u doba prije sjećanja. Ispod grubog crteža bilo je zapisano na latinskom: »Na ovom kamenu božici je ponuđen tamjan.« Bilo je jasno da nitko nije razumio ni simbol ni natpis kad su tek unijeli mramornu ploču. To nije bilo neko posebno iznenađenje jer je većina rimskog svećenstva jedva bila pismena, zbog čega zacijelo nisu mogli odgonetnuti drevno pismo, a još manje razumjeti njegovo značenje. Nepodudaranje svetog oltara i njegova bezbožničkog temelja činilo se Ivani kao savršen simbol

nje same: kršćanske svećenice koja je još uvijek sanjala majčine nevjerničke bogove; muškarca u očima svijeta kojeg je mučila tajna ženskog srca; tražiteljicu vjere koja je bila razapeta između žudnje za spoznavanjem Boga i straha da On možda ipak ne postoji. Um i srce, vjera i sumnja. Hoće li se bolne suprotnosti njezine prirode ikada pomiriti? Voljela je Gerolda, tu nije bilo nikakve sumnje. Ali je li mu mogla biti žena? Nikada nije živjela kao žena i pitala se bi li sada, tako kasno u životu, mogla započeti? »Pomozi mi, Bože«, molila je Ivana pogleda uprtog u srebrno raspelo na vrhu oltara. »Pokaži mi put. Pokaži mi što trebam učiniti. Dragi Bože! Uvedi me u Svoju jarku svjetlost!« Njezine su riječi poletjele uvis, ali je duh ostao dolje, pritisnut nesigurnošću. Iza nje su se uz tresak otvorila vrata. Okrenula se i sa svog mjesta ispred oltara ugledala glavu koja je provirila, a zatim jednako brzo nestala. »Ovdje je!« povikao je glas. »Našao sam ga!« Srce joj je počelo lupati od iznenadnog straha. Zar je Anastazije mogao tako brzo djelovati? Ustala je na noge. Vrata su se širom otvorila, a ušlo je sedam proceres, iza kojih su dolazili akoliti sa stjegovima svojih oficija. Potom su ušli svećenici nadbiskupi, a iza njih sedam gradskih optimata. Tek kad je među njima vidjela Gerolda, bila je sigurna da je neće uhititi. Izaslanstvo je polako prilazilo kroz lađu i stalo ispred Ivane. »Ivane Engleski.« Paskal, primicerius, obratio joj se službenim tonom. »Voljom Boga i rimskog naroda, izabrani ste za papu i vrhovnog biskupa u Rimu.« Zatim se spustio na koljena ispred nje i poljubio joj noge. Ivana je zurila u njega u nevjerici. Je li to bila neka vrsta nepromišljene šale? Ili stupica kojom su je htjeli namamiti da izrazi nelojalnost novome papi? Pogledala je u Gerolda. Lice mu je bilo napeto i strašno ozbiljno dok se spuštao na koljena ispred nje. Ishod izbora sve je iznenadio. Carska frakcija, koju je predvodio Arsenije, nepokolebljivo je stajala uz Anastazija. Papinska frakcija usprotivila se nominirajući Hadrijana, svećenika crkve Sv. Marka. On nije bio tip vođe koji bi ulijevao povjerenje. Zdepast i nizak, lica unakaženog kozicama, stajao je zgrbljeno kao da mu je već teret ukazane odgovornosti bio pretežak. Bio je pobožan čovjek i dobar svećenik, ali rijetki bi ga izabrali za duhovnog vođu cijeloga svijeta. Očito je bilo da se Hadrijan slagao sa sveopćim mišljenjem, jer je neočekivano povukao svoje ime s popisa kandidata, izvješćujući okupljene da je nakon duge molitve i dubokog promišljanja odlučio odbiti veliku čast koju su mu ukazali. Ova je objava izazvala blagi metež među članovima papinske frakcije, koji nisu bili unaprijed obaviješteni o Hadrijanovoj odluci. Na carskoj strani začulo se klicanje odobravanja. Anastazijeva pobjeda sad se činila sigurnom. Zatim se podigla buka u pozadini skupa, gdje su bili okupljeni niži redovi svjetovnjaka. »Ivan Engleski!« vikali su. »Ivan Engleski!« Paskal, primicerius, poslao je stražare da ih umiri, ali nisu se htjeli stišati. Znali su svoja prava; ustav iz 824. godine davao je svim Rimljanima, laicima i svećenicima, pripadnicima visokih redova i niskih, pravo glasa na izborima za papu. Arsenije je tražio način kako spriječiti neočekivan problem, pa je otvoreno nudio kupiti odanost ljudi; njegovi zastupnici kretali su se hitro kroz gomilu i nudili kao mito vino, žene i novac. Ali čak ni to snažno poticanje nije uspjelo donijeti prevagu; ljudi su bili protiv Anastazija, za kojeg je njihov voljeni papa Leon smatrao da je bilo prikladno izreći kaznu izopćenja. Gromoglasno su tražili »malog papu«, Leonova prijatelja i pomoćnika Ivana Engleskog, te se nisu dali pokolebati. Čak i tako možda ne bi uspjeli pobijediti jer vladajuće plemstvo nije htjelo dopustiti da njihovu volju sruši gomila običnih građana, bez obzira na ustavna prava. Međutim, papinska frakcija vidjela je u ovom općem buntu neočekivanu priliku koja je mogla spriječiti Anastazijev dolazak na prijestolje, i tako su ujedinili svoje glasove s glasom naroda. Djelo je učinjeno i Ivana je izabrana.

Anastazije i njegova družina bili su ulogoreni izvan Perugije, gotovo stopedeset kilometara od Rima, kad je glasnik donio vijest. Anastazije je ispustio bolni krik još prije nego što je završio s čitanjem poruke. Nije uputio ni riječ svojim zbunjenim pratiteljima, nego se okrenuo i ušao u šator, vežući šatorska krila kako bi spriječio da itko uđe za njim. Muškarci u njegovoj pratnji čuli su iz unutrašnjosti šatora divlje i neobuzdano jecanje. Nakon nekog vremena jecanje je preraslo u neku vrstu životinjskog zavijanja koje je potrajalo veći dio noći. Odjevena u grimiznu svilu protkanu zlatom, na bijelom konju koji je također bio pokriven i zauzdan zlatom, Ivana je jahala u svečanoj povorci na svoju krunidbu. Na svakim vratima i na svakom prozoru ulice Via Sacra lepršali su mali i veliki barjaci buntovnih boja; zemlja je bila posuta miomirisnom mirtom. Mnoštvo ljudi klicalo je stojeći uz rub ceste i guralo se prema naprijed kako bi barem nakratko vidjelo novog papu. Izgubljena u vlastitim sanjarenjima, Ivana je jedva čula bučnu gomilu. Mislila je na Mateja, na svog starog učitelja Eskulapa, na brata Benjamina. Svi su oni vjerovali u nju, poticali je, ali nitko od njih nije mogao ni sanjati o danu poput ovoga. I sama je jedva vjerovala. Kad se prvi put prerušila u mušku odjeću i kad su je prihvatili među braću iz Fulde, Bog nije podigao Svoju ruku protiv nje. Ali hoće li uistinu dopustiti da se žena popne na prijestolje Sv. Petra? Pitanje joj se vrtjelo u glavi. Papinska straža s Geroldom na čelu jahala je u Ivaninoj pratnji. Gerold je prikovao oprezan pogled na gužvu koja se poredala uz cestu. Tu i tamo netko bi se probio kroz redove stražara, a svaki put je Geroldova ruka posegnula za mačem na boku, spremna braniti Ivanu od napadača. Ipak, nije bilo potrebe izvući mač jer je nametljivac svaki put jedino htio poljubiti rub Ivanine odore i primiti njezin blagoslov. Duga povorka je uz povremene prekide polako vijugala kroz ulice prema Lateranskoj palači. Sunce je dosegnulo točku podneva kad su se zaustavili ispred papinske katedrale. Kad je Ivana sjahala, kardinali, biskupi i đakoni zauzeli su svoja mjesta iza nje. Polako se popela stubama i ušla u svjetlucavu unutrašnjost slavne bazilike. Prepuna drevnih i smišljenih obreda, krunidbena svečanost, ordo coronationis, potrajala je nekoliko sati. Dva biskupa povela su Ivanu do sakristije, gdje je svečano odjevena u albu, dalmatinku i ogrtač prije nego što je prišla visokom oltaru gdje se pjevala litanija i obavilo posvećivanje i pomazanje. Za vrijeme recitiranja vere dignuma, vrhovni đakon Deziderije i dva pokrajinska đakona držala su iznad njezine glave otvorenu knjigu evanđelja. Potom je uslijedila sama misa; i ona je trajala znatno dulje nego inače zbog dodatka brojnih molitvi i propisanih zakletvi, što je sve dolikovalo važnosti događaja. Cijelo vrijeme Ivana je stajala ozbiljna i uspravna, iako ju je pritiskala težina liturgijske odjeće, koja je bila jednako bogata zlatom kao i odjeća bilo kojeg bizantinskog princa. Usprkos veličanstvenosti odjeće, osjećala se malenom i nedoraslom za ogromnu odgovornost koja joj je dodijeljena. Govorila je sama sebi kako su i oni koji su tu stajali prije nje zacijelo također drhtali i imali svoje sumnje. Pa ipak su nekako obavljali svoje zadatke. Ali svi su oni bili muškarci. Eustatije, vrhovni nadbiskup, započeo je posljednji blagoslov: »Svemogući Gospode, ispruži desnu ruku Svoga blagoslova prema Tvom sluzi Ivanu Engleskom, i obasipaj ga darom Tvoje milosti...« Hoće li me Bog sada blagosloviti? pitala se Ivana. Ili će se Njegov gnjev sručiti na mene onoga trena kad mi na glavu stave papinsku krunu? Biskup Ostije prišao je naprijed, noseći krunu na jastuku od bijele svile. Ivani je dah zastao u grlu dok je podizao krunu iznad nje. Potom se težina zlatnog koluta smjestila na njezinoj glavi. Ništa se nije dogodilo. »Neka živi naš glasoviti papa Ivan Engleski, Božjom odlukom naš vrhovni biskup i papa cijeloga svijeta!« uzviknuo je Eustatije.

Zbor je zapjevao Laudes kad se Ivana okrenula skupu. Kad se pojavila na stepenicama bazilike, dočekala ju je gromoglasna vika dobrodošlice. Tisuće ljudi satima su stajale na žestokom suncu kako bi pozdravile novoposvećenog papu. Njihovom voljom ponijela je krunu. Sad su tu volju i svoj pristanak izražavali jednoglasno i radosno: »Papa Ivan! Papa Ivan! Papa Ivan!« Ivana je podigla ruke prema njima i osjetila kako njezin duh počinje lebdjeti. Božanska objava, koju se još jučer uzalud mučila postići, sad je došla netražena i sama od sebe. Bog je dopustio da se dogodi, pa tako nije moglo biti protiv Njegove volje. Sve sumnje i brige su rastjerane, a zamijenila ih je uzvišena i sjajna sigurnost: Ovo je moja sudbina i ovo je moj narod. Posvetili su je zbog ljubavi koju im je donijela. Služit će ih u ime Gospoda do kraja svog života. A možda će joj na kraju Bog oprostiti. Stojeći u blizini, Gerold je promatrao Ivanu zadivljeno. Bila je sva zažarena, izmijenjena zbog neke neizrecive radosti, njezino lice podsjećalo je na prekrasnu upaljenu svjetiljku. Jedino on, koji ju je tako dobro poznavao, mogao je odgonetnuti njezino unutarnje, osobno posvećenje duha, koje je bilo daleko važnije od bilo kakve službene svečanosti koja je prethodila. Dok ju je promatrao kako upija pristanak naroda, njegovo srce razdirala je nepodnošljiva istina: žena koju je volio izgubljena je za njega zauvijek, pa ipak, nikada je nije više volio.

27 Prvo što je Ivana poduzela kao papisa bio je obilazak cijeloga grada pješice. Praćena svitom optimata i stražara, posjetila je uzastopce svih sedam crkvenih područja, pozdravljajući ljude i slušajući njihove pritužbe i potrebe. Kad se približila kraju obilaska, vrhovni đakon Deziderije usmjerio ju je ulicom Via Lata dalje od rijeke. »A Campus Martius?« upitala je. Drugi članovi papinske svite razmijenili su zabrinute poglede. Campus Martius, močvarno nisko područje uz rijeku Tiber bez daška povjetarca bio je najsiromašniji dio Rima. U slavnim danima Rimske republike bilo je to mjesto posvećeno štovanju nevjerničkog boga Marsa. Sad su njegovim nekada ponosnim ulicama lutali izgladnjeli psi, odrpani prosjaci i lopovi. »Ne bismo se smjeli usuditi otići tamo, Svetosti«, prosvjedovao je Deziderije. »Tamo često vladaju tifus i kolera.« Ali Ivana je već išla prema rijeci, praćena Geroldom i stražarima. Za Deziderija i ostale nije postojao drugi izbor, morali su je slijediti. Uske kućice siromašnih, insulae, skupile su se u nizovima uzduž prljavih ulica koje su graničile s riječnom obalom, a trulo drvo od kojih su bile izgrađene svijalo se prema unutra poput slomljenih kostura drevnih radionica. Neke od kućica su se srušile; hrpe trule drvene građe ostale su ležati na mjestu gdje su propale, zakrčujući i tako uske ulice. Iznad njihovih glava pružali su se razoreni lukovi Marsova vodovoda, koji je nekada bio jedno od tehničkih čuda svijeta. Sad su njegovi razrušeni zidovi propuštali prljavu vodu koja se skupljala ispod vodovoda u crnim ustajalim jezercima, što je dakako bilo uzgajalište bolesti. Grupa prosjaka stisnula se iznad posuda s hranom neugodna mirisa koja se polako pripremala iznad vatri zapaljenih od grančica i osušene balege. Ulice su bile prekrivene slojem mulja zaostalog od stalnog izlijevanja Tibera. Otpad i izmetine začepili su odvode; smrad koji se podizao bio je nepodnošljiv na ljetnoj vrućini, a privlačio je rojeve muha, štakore i drugu gamad. »Od Boga zaboravljeno mjesto«, mrmljao je Gerold mračno pokraj nje. »Ovo je kužna rupetina.« Ivana je poznavala lice bijede, ali još nikada nije vidjela nešto tako grozno, istinski surovu prljavštinu. Dvoje male djece čučnulo je ispred vatre gdje se kuhalo jelo. Njihova odjeća bila je toliko iznošena da se ispod nje nazirala bjelina njihove kože; bose noge bile su im omotane uskim trakama prljavih krpa. Jedno od njih dvoje bio je dječačić, očigledno bolestan od groznice; usprkos ljetnoj vrućini, nekontrolirano se tresao. Ivana je skinula svoj laneni kaput i nježno ga ogrnula njime. Dječak je protrljao lice uz fino platno, mekše od svega što je osjetio ikada u životu. Osjetila je da je netko povlači za rub odore. Mlađe dijete, djevojčica okruglih očiju i s licem anđela pogledala ju je upitno. »Jesi li ti anđeo?« zacvrkutao je sitni glas. Ivana je obujmila djetetovu prljavu bradu. »Ti si anđeo, malena.« U posudi je malen komad žilavog mesa nepoznate vrste počeo dobivati smeđu boju. Mlada žena rijetke plave kose približavala se tromo i umorno noseći vjedro vode s rijeke. Majka ove djece? Ivana se zapitala. I sama je još uvijek izgledala kao dijete — sigurno nije imala više od šesnaest godina. Oči mlade žene zasjale su pune nade kad je ugledala Ivanu i druge visoke crkvene dostojanstvenike. »Milost, dobri očevi.« Ispružila je prljavu ruku. »Novčić za spas mojih malenih.« Ivana je klimnula Viktoru, sacellariusu, koji je stavio srebrni denar u djevojčin ispruženi dlan. Uz sretan osmijeh, djevojka je spustila vjedro i spremila novčić u džep. U vodi je plutalo kanalizacijsko blato.

»Benedicite!« pomislila je Ivana. Dječak je bez sumnje bio bolestan zbog prljavštine iz te vode. Ali uz vodovod u ruševinama, je li dječakova majka imala izbora? Morala je upotrebljavati zagađenu vodu iz Tibera ili umrijeti od žeđi. Sad su i drugi počeli primjećivati Ivanu i njezinu svitu. Ljudi su se skupili oko njih, željni pozdraviti novoga papu. Ivana je ispružila ruke prema njima i pokušala dodirnuti i blagosloviti mnoge. Ali kako je gomila rasla, tako su se ljudi gurali sve bliže i uskoro se više uopće nije mogla micati. Gerold je izdavao zapovijedi, stražari su odgurali gomilu dalje i otvorili prolaz, pa se papinska pratnja vratila natrag ulicom Via Lata prema suncu i povjetarcu i čistome zraku na Kaptolskom brijegu. »Moramo obnoviti Marsov vodovod«) rekla je Ivana na sastanku s optimatima sljedećeg jutra. Obrve primiceriusa Paskala podigle su se od iznenađenja. »Obnova nekog od kršćanskih zdanja bila bi prikladniji način za započinjanje papinske službe, Svetosti.« »Kakvu korist imaju siromašni od izgradnje još crkava?« odgovorila je. »Rim obiluje crkvama. Ali vodovod koji radi mogao bi spasiti nebrojene živote.« »Taj je projekt neizvjestan«, rekao je sacellanus Viktor. »Moguće je da se uopće neće moći ostvariti.« Nije to mogla poreći. Ponovna izgradnja vodovoda bila bi kolosalan, možda čak i nemoguć projekt kad se u obzir uzme jadno stanje inženjerstva njihova doba. Knjige koje su čuvale nakupljenu mudrost starih naroda u vezi sa složenim postupcima izgradnje izgubljene su ili uništene još prije više stoljeća. Stranice pergamenta na kojima su bili zabilježeni dragocjeni planovi ostrugane su u potpunosti i ponovno ispisane kršćanskim propovijedima i pričama o životima svetaca i mučenika. »Moramo pokušati«, rekla je Ivana odlučno. »Ne možemo dopustiti da ljudi nastave živjeti u takvim užasnim uvjetima.« Ostali su šutjeli, ne zato što su se slagali, nego zato što bi bilo nerazborito i dalje se protiviti kad je bilo očigledno da je papa usmjerio svoja razmišljanja u tom smjeru. Trenutak kasnije Paskal je upitao: »Što mislite, tko bi mogao nadgledati izgradnju?« »Gerold«, odgovorila je Ivana. »Superista?« Paskal je bio iznenađen. »Tko drugi? On je nadgledao i izgradnju Leonova zida. Mnogi su vjerovali da se ni to neće moći izvršiti.« U tjednima koji su uslijedili nakon njezine krunidbe, osjećala je kako je Gerold bio sve nesretniji. Za oboje je bilo teško biti u blizini jedno drugoga djelo vrijeme. Ona je barem imala svoj posao, jasan osjećaj povjerenog zadatka i svrhe. Ali Geroldu je bilo dosadno i postao je nemiran. Ivana je to znala, a da joj nije morao ni reći; njima ni inače nije trebao razgovor da bi znali kako se ono drugo osjeća. Kad je Gerold došao k njoj, iznijela mu je svoju ideju o obnovi Marsova vodovoda. Njegove obrve mrštile su se od razmišljanja. »U blizini Tivolija vodovod ide ispod zemlje i probija se kroz nekoliko brda. Ako je taj dio oštećen, neće ga biti lako popraviti.« Ivana se nasmiješila kad je shvatila da se njegov um već uhvatio ukoštac s idejom i počeo predviđati probleme. »Ako se to uopće može učiniti, ti si osoba koja treba pokušati.« »Jesi li sigurna da to želiš?« Geroldov pogled susreo se s njezinim, odajući nepogrešivo čežnju. Osjetila je kako mu odgovara. Ipak, nije se usuđivala pokazati svoje osjećaje. Priznati njihovu prisnost, čak i u potpunoj privatnosti, značilo bi izazivati propast. Nastojeći ništa ne uljepšati, odgovorila mu je: »Ne mogu se sjetiti ničeg drugog što bi narodu bilo od veće koristi.« Skrenuo je pogled. »U tom slučaju, u redu. Podsjećam te da ništa ne mogu obećati. Pozabavit ću se problemom i vidjeti što se može učiniti. Učinit ću sve što je u mojoj moći da vodovod bude obnovljen i da proradi.« »To je sve što tražim«, odgovorila mu je. Počela je shvaćati na potpuno nov način što je značilo biti papa. Iako je to po nazivu bio položaj

velike moći, zapravo je u pitanju bila velika obveza. Njezino vrijeme u potpunosti je bilo zaokupljeno tegobnim slijedom liturgijskih dužnosti. Na Cvjetnu nedjelju blagoslovila je i dijelila palmine grančice ispred crkve Sv. Petra. Na Veliki četvrtak prala je noge siromašnih i dijelila im obroke vlastitim rukama. Na blagdan Sv. Antuna stajala je ispred katedrale Sancta Maria Maggiore i škropila svetom vodicom volove, konje i mule koje su njihovi vlasnici doveli na blagoslov. Treće nedjelje Došašća polagala je ruke na glavu svakog od kandidata koji su se trebali zarediti kao svećenici, đakoni ili biskupi. Trebalo je dakako služiti i dnevnu misu. Na točno utvrđene dane, misa se služila na postajama Križnog puta, a prethodila bi joj procesija kroz grad u pravcu titularne crkve u kojoj će se misa održati, pri čemu bi usput zastajala poslušati zahtjeve molitelja; procesija i služba tako su trajale veći dio dana. Održavalo se preko devedeset misa na postajama Križnog puta, uključujući Marijanske svetkovine, kvatreni post, Božić, Sedamdesetnicu i Šezdesetnicu, kao i većinu nedjelja i običnih dana za vrijeme posta. Bili su tu i blagdani koji su slavili svece Petra, Pavla, Lovru, Agnezu, Ivana, Tomu, Luku, Andriju i Antuna, kao i rođenje, Blagovijest i Uzašašće Djevice Marije. Bili su to točno utvrđeni blagdani koji se nisu pomicali, što znači da su svake godine padali na isti dan kao i Božić i Bogojavljenje. Darivanje, blagdan prijestolja Sv. Petra, obrezivanje Krista, rođenje Sv. Ivana Krstitelja, Miholje, Svi sveti i Uzvišenje svetoga Križa također su bili blagdani utvrđeni datumom. Uskrs, najsvetiji blagdan u kršćanskoj godini, koji je utvrđivala Crkva, pomicao se prema punom mjesecu, a jednako je bilo i s blagdanima koji su bili povezani s njim: pokladnim utorkom, Pepelnicom, Uzašašćem i Duhovima. Svaki od ovih kršćanskih blagdana pratila je najmanje četverodnevna svečanost: vigilija, ili večer uoči blagdana; svečanost samog blagdana; dan koji slijedi iza blagdana; i osmi dan nakon blagdana. Sve u svemu, bilo je više od sto sedamdeset i pet kršćanskih svetkovina koje je trebalo pomno razraditi i čije su svečanosti oduzimale puno vremena. Sve to ostavljalo je Ivani premalo vremena za stvarno upravljanje ili bavljenje stvarima do kojih joj je bilo istinski stalo: poboljšavanja životnih uvjeta za siromašne i usavršavanja obrazovanja za svećenstvo. U kolovozu je naporna liturgijska rutina prekinuta crkvenom sinodom. Prisutno je bilo sedamdeset i sedam visokih crkvenih dostojanstvenika, uključujući suburbicarije, ili provincijske biskupe, kao i četvoricu franačkih biskupa koje je poslao car Lotar. Dva pitanja o kojima se raspravljalo na ovoj crkvenoj sinodi bila su Ivani posebno zanimljiva. Prvo je bilo umakanje hostije, postupak kojim se sveta pričest obavljala umakanjem pričesnog kruha u vino, umjesto odvojenog uzimanja kruha i vina. Tijekom razdoblja od dvadeset godina otkad je Ivana uvela taj postupak u Fuldi kao način sprečavanja širenja bolesti, postao je tako popularan, da se u Franačkoj smatrao običajem. Rimsko svećenstvo, koje dakako nije znalo na koji je način Ivana bila povezana s umakanjem hostije, promatralo je neobičan postupak sumnjičavo. »To je prekoračenje božanskog zakona«, prepirao se biskup Castruma. »Jer u Bibliji se jasno navodi da je Krist svojim učenicima davao Svoje tijelo i Svoju krv odvojeno.« Sa svih strana prisutni su klimanjem izražavali svoje slaganje. »Moj gospodar biskup govori istinu«, rekao je Pothos, biskup Trevija. »Takav postupak nije zabilježen u pisanju naših predaka, dakle mora se osuditi.« »Zar trebamo neku ideju osuditi samo zato što je nova?« upitala je Ivana. »U svim stvarima trebala bi nas voditi mudrost naših starih«, odgovorio je Pothos ozbiljno. »Jedina istina u koju možemo biti sigurni je ona milostivo odobrena još od prošlih dana.« »Sve što je staro nekada je bilo novo«, istaknula je Ivana. »Novo uvijek dolazi prije staroga. Nije li stoga nerazborito podcjenjivati ono što prethodi i štovati ono što slijedi?« Pothosove obrve su se namrštile dok se njegov um hrvao s takvom složenom dijalektikom. Kao i većina njegovih kolega nije učio o klasičnom načinu izvođenja dokaza i raspravi; bio je siguran jedino dok je citirao vjerodostojne tekstove. Uslijedila je podugačka rasprava. Ivana je dakako mogla nametnuti svoju volju dekretom, ali je više cijenila uvjeravanje nego tiraniju. Na kraju je uspjela pridobiti biskupe svojim načinom

razmišljanja. Postupak umakanja hostije nastavit će se provoditi u Franačkoj, barem zasad. Sljedeće pitanje za raspravu bilo je Ivani osobno zanimljivo jer se radilo o njezinu starom prijatelju Gottschalku, redovniku koji je odrastao u samostanu i kojem je Ivana pomogla napustiti samostan. Prema izvješću franačkih biskupa, opet je bio u ozbiljnoj nevolji. Ivanu je takva vijest ražalostila, ali je nije naročito iznenadila; Gottschalk je bio čovjek kojeg je nesreća progonila jednako vatreno kao ljubavnicu ljubavnik. Sad je bio optužen za ozbiljan zločin krivovjerja. Sve od svog promaknuća u nadbiskupa Mainza, Raban Maur, nekada opat samostana u Fuldi, prikupljao je podatke o nekim radikalnim teorijama koje je Gottschalk propovijedao u vezi s predodređenjem. Nadbiskup je iskoristio priliku osvetiti se starom suparniku, naredio je da ga zatvore i okrutno pretuku. Ivana se namrštila. Okrutnost kojom su navodno pobožni ljudi poput Rabana postupali sa svojom kršćanskom braćom, uvijek ju je iznova uspijevala zaprepastiti. Kod takvih su bezbožnički Norvežani izazivali manji bijes nego kršćanski vjernici koji bi tek malo odstupili od Strogih crkvenih doktrina. Zašto, pitala se, uvijek najžešće mrzimo svoje? »Kakva je točno priroda tog krivovjerja?« upitala je Wulframa, predvodnika franačkih biskupa. »Prvo«, rekao je Wulfram, »redovnik Gottschalk tvrdi da je Bog predodredio sve ljude bilo na spasenje ili na propast. Drugo, da Krist nije umro na križu za sve ljude, nego samo za one izabrane. I na kraju, čovjek koji je propao ne može učiniti nikakvo dobro bez obzira na oprost, niti može usmjeriti svoju slobodnu volju u bilo što drugo osim zla.« To zvuči kao Gottschalk, pomislila je Ivana. Za nekoga čije je uvjerenje bilo pesimizam, bilo je prirodno prikloniti se teoriji po kojoj je svaki čovjek predodređen propasti. Ipak, u njegovim zamislima nije bilo ničeg krivovjernog, pa čak ni novog. Sv. Augustin već je iznio točno te zamisli u dva svoja velika rada De civitate Dei i Enchiridion. Međutim, nije se činilo da je to prepoznao itko u prostoriji. Iako su mnogi poštivali Augustinovo ime, bilo je očigledno da se nisu potrudili pročitati njegova djela. Nirgotije, biskup Anagnija, ustao je i počeo govoriti. »To je izopačena i grešna apostaza«, rekao je. »Dobro je poznato da Božja volja predodređuje izabrane, ali ne i neprikladne.« Ovakvo zaključivanje bilo je ozbiljno pogrešno jer je predodređenje jedne skupine neizbježno podrazumijevalo i predodređenje druge. Ali Ivana to nije htjela istaknuti jer je i sama bila zabrinuta Gottschalkovim propovijedanjem. Bilo je opasno navoditi ljude na vjerovanje kako neće moći zaslužiti svoje spasenje izbjegavanjem grijeha i pokušajima pravednog postupanja. Na koncu, zašto bi se itko zamarao dobrim djelima, ako je nebeski tijek već bio zacrtan? Zato je rekla: »Slažem se s Nirgotijem. Božanska milost nije unaprijed određen izbor, nego je preobilje Njegove ljubavi to koje preplavljuje sve što postoji.« Biskupi su toplo prihvatili njezino mišljenje jer se slagalo s njihovim. Jednoglasno su pobili Gottscahlkove teorije. Na Ivanin poticaj, međutim, također su uključili i osudu nadbiskupa Rabana zbog »grubog i nekršćanskog« postupka protiv redovnika koji je skrenuo s pravog puta. Ova je crkvena sinoda donijela četrdeset dva propisa, koji su se većinom ticali crkvene discipline i obrazovanja. Krajem tjedna zasjedanje je privremeno prekinuto. Svi su se slagali da je sve prošlo prilično dobro i da je papa Ivan predvodio s iznimnom vrsnošću. Rimljani su bili posebno ponosni jer ih je predstavljao vođa takvog nadmoćnog uma i učenosti. Blagonaklonost koju je Ivana stekla za vrijeme crkvene sinode nije međutim trajala dugo. Već sljedećeg mjeseca cijela je crkvena zajednica bila potresena do temelja kad je Ivana najavila svoju namjeru osnivanja škole za žene. Čak i oni predstavnici papinske frakcije koji su podupirali Ivaninu kandidaturu bili su šokirani: kakvog su to papu izabrali? Jordanes, secundicerius, suprotstavio se Ivani javno za vrijeme tjednog sastanka optimata. »Svetosti«, rekao je, »činite veliku štetu pokušavajući obrazovati žene.« »Kako to?« upitala je. »Vi sigurno znate, Svetosti, da su veličina ženina mozga i njezine maternice obrnuto proporcionalne; stoga, što više djevojčica uči, to je manje vjerojatno da će ikada rađati djecu.« Bolje da je jalova tijela nego uma, pomislila je Ivana sarkastično, ali je misao zadržala za sebe.

»Gdje ste to pročitali?« »To je općepoznato.« »Toliko je općepoznato, čini se, da nitko nije smatrao potrebnim zapisati tu činjenicu kako bi svi mogli iz nje učiti.« »Nema se što naučiti iz onoga što je očigledno svima. Nitko nije zapisao ni da se vuna dobiva od ovaca, pa ipak svi znamo da je to tako.« Sa svih strana začuo se smijeh, a Jordanes se šepirio, zadovoljan vještinom svog zaključivanja. Ivana je neko vrijeme razmišljala. »Ako je istina to što ste rekli, kako onda objašnjavate izvanrednu plodnost učene žene kao što je Laeta, koja se dopisivala sa Sv. Jeronimom, i koja je, prema njegovoj zabilješci bez opasnosti na svijet donijela petnaestoro zdrave djece?« »Odstupanje! Rijetka iznimka koja potvrđuje pravilo.« »Ako dobro pamtim, Jordanese, i tvoja sestra Juliana zna čitati i pisati.« Jordanesa je to silno iznenadilo. »Tek malo, Svetosti. Samo toliko da može voditi kućne račune.« »Pa ipak, prema vašoj teoriji, čak i malo učenja može imati negativan učinak ne ženinu plodnost. Koliko djece je rodila Juliana?« Jordanes je pocrvenio. »Dvanaest.« »Još jedno odstupanje?« Uslijedila je duga neugodna tišina. »Očigledno, Svetosti«, rekao je Jordanes ukočeno, »vidim da ste već donijeli odluku o tom pitanju. Zbog toga neću više ništa reći.« I nije, barem ne na tom skupu. »Nije bilo mudro uvrijediti Jordanesa javno«, rekao je Gerold nakon toga. »Možda si ga sad otjerala pod okrilje Arsenija i carskih pristalica.« »Ali on nije u pravu, Gerolde«, rekla je Ivana. »Žene su jednako sposobne za učenje kao i muškarci. Nisam li ja dokaz za to?« »Naravno. Ali moraš ljudima dati vremena. Svijet se ne može promijeniti u jednom danu.« »Svijet se nikada neće izmijeniti ako ga nitko ni ne pokušava izmijeniti. Promjena mora negdje početi.« »Točno«, priznao je Gerold. »Ali ne sada, ne ovdje - ne s tobom.« »Zašto ne?« Zato što te volim, htio je reći, i zato što se bojim za tebe. Umjesto toga je rekao: »Ne možeš si priuštiti nove neprijatelje. Jesi li zaboravila tko si i što si? Ja te mogu zaštititi od mnogih stvari, Ivana — ali ne od tebe same.« »Ma daj — sigurno nije baš toliko ozbiljno. Hoće li se dogoditi smak svijeta ako nekoliko žena nauči čitati i pisati?« »Tvoj stari učitelj - Eskulap, zar ne? — što si mi ono rekla da ti je jednom rekao?« »Neke ideje su opasne.« »Točno.« Uslijedila je tišina. »U redu«, priznala je. »Razgovarat ću s Jordanesom i učiniti sve što budem mogla da ublažim njegovo neraspoloženje. I obećajem da ću biti promišljenija u budućnosti. Ali škola za žene je previše važna; neću odustati od nje.« »Nisam ni mislio da ćeš odustati«, odgovorio je Gerold, smiješeći se. U rujnu je škola za žene svečano otvorena. Ivana ju je nazvala školom Sv. Katarine u spomen na brata Mateja, koji ju je prvi upoznao s učenom sveticom. Svaki put kad bi prošla pokraj male zgrade na Via Merulani i čula zvukove ženskih glasova koji su recitirali, činilo bi joj se da će joj srce iskočiti iz grudi od radosti. Držala se obećanja koje je dala Geroldu. Bila je promišljena i pristojna prema Jordanesu i drugim optimatima. Čak je uspjela i obuzdati jezik kad je čula propovijed vrhovnog nadbiskupa

Citronatija po kojoj će nakon uskrsnuća »nesavršenost« žena biti izliječena jer će se sva ljudska bića ponovno roditi kao muškarci! Pozvala je Citronatija k sebi i pod izlikom korisnog savjeta preporučila mu uklanjanje tog retka iz propovijedi jer bi tako možda mogao postići bolji učinak kod ženskog dijela svoje župe. Skriven u takvom diplomatskom tonu, savjet je prošao dobro; Citronatiju je godila papinska pažnja i nije više propovijedao o toj ideji. Strpljivo i bez prigovora Ivana je izdržavala svakodnevne redovite mise, prijeme, krštenja i zaređenja. Tako su dugi hladni jesenski dani prolazili bez daljnjih incidenata. Sredinom studenoga nebo se zamračilo i počela je padati kiša. Deset dana kiša je lijevala kao iz kabla i tutnjala po krovovima od šindre tako snažno da su stanari morali čepiti uši kako bi zaustavili izluđujuću buku. Prastari gradski kanali vrlo brzo su se prepunih; voda na ulicama skupljala se u sve većim lokvama koje su se sastajale i spajale u brze potoke, zbog čega se bazaltno kamenje pretvaralo u opasno i sklisko tlo. A kiša je i dalje padala. Voda u Tiberu opasno se podigla i preplavila nasipe između grada i mora, plaveći polja, uništavajući usjeve, odnoseći stoku. Unutar gradskih zidina najprije je poplavljen najniži Campus Martius, prepun siromašnih stanovnika. Neki su pobjegli na više područje čim se voda počela podizati, ali su mnogi ostali, nesvjesni posljedica odlaganja i neskloni ostaviti svoje domove i oskudno vlasništvo. Ubrzo je bilo prekasno. Voda se podigla iznad čovječje visine i spriječila ih u pokušaju bijega. Stotine ljudi bile su zarobljene u uskim trošnim kućercima; ukoliko bi se voda nastavila podizati, svi bi se utopili. U takvim okolnostima papa se obično povlačio u Lateransku katedralu i služio svečanu litaniju, padajući na koljena ispred oltara i moleći za izbavljenje grada. Na iznenađenje i zabrinutost svećenika, Ivana to nije učinila. Umjesto toga pozvala je Gerolda da bi s njim raspravila planove spašavanja. »Što možemo učiniti?« upitala ga je. »Mora postojati način da spasimo te ljude.« Odgovorio je: »Ulice koje okružuju Campus Martius potpuno su poplavljene. Tamo se može prići jedino čamcima.« »Što je sa čamcima koji su usidreni kod Ripe Grande?« »To su samo obični lagani ribarski čamci — slabašna plovila za takvu burnu vodu.« »Vrijedi pokušati«, strastveno ga je uvjeravala. »Ne možemo samo besposleno stajati dok se ljudi utapaju!« Gerold je osjetio navalu nježnosti prema njoj. Ni Sergije, pa čak ni Leon, ne bi pokazali takvu brigu za bijedne stanovnike Campusa Martiusa. Ivana je bila drukčija; nije primjećivala razliku između bogatih i siromašnih, pa je nije ni pravila. U njezinim očima svi su ljudi bili jednako vrijedni njezine brige i pažnje. »Odmah ću skupiti vojsku«, rekao je. Zajedno su otišli do Rope Grande, a Ivana je upotrijebila svoj autoritet kako bi zapovjedila uporabu svakog malenog čamca sposobnog za plovidbu morem. Gerold i njegovi ljudi ušli su u čamce, a Ivana je izgovorila nekoliko brzih riječi blagoslova, podižući glas kako bi bila glasnija od pljuska. Zatim je iznenadila sve prisutne kad se s mukom popela u čamac zajedno s Geroldom. »Što to radiš?« upitao je zabrinuto. »A što ti se čini da radim?« »Ne misliš valjda ići s nama!« »Zašto ne?« Pogledao ju je kao da je luda. »Previše je opasno!« »Poći ću tamo gdje me trebaju«, odgovorila je odlučno. Eustatije, vrhovni nadbiskup, mrštio se na doku. »Svetosti, pomislite na dostojanstvo Vašeg položaja! Vi ste gospodin papa i rimski biskup. Zar ćete ugroziti svoj život zbog skupine dronjavih prosjaka?« »Oni su Božja djeca, Eustatije, ništa manje nego vi i ja.« »Ali tko će služiti litaniju?« upitao je tugaljivo.

»Vi ćete, Eustatije. I služite je dobro jer će nam trebati vaše molitve.« Nestrpljivo se okrenula prema Geroldu. »Dakle, superista, hoćeš li ti veslati ili moram ja?« Gerold je prepoznao tvrdoglavu odlučnost u tim sivozelenim očima i prihvatio se veslanja. Više nije bilo vremena za raspravu jer se voda oko njih brzo podizala. Pritisnuo je vesla, a zatim snažno zaveslao, pa se čamac udaljio od doka. Eustatije je povikao nešto za njima, ali riječi su se izgubile zagušene vjetrom i kišom. Flota sastavljena kao sredstvo u nevolji uputila se u smjeru sjeverozapada, prema Campusu Martiusu. Poplavljena voda još se podigla. Tiber je tekao kroz niski dio grada kao da teče nekim svojim rukavcem. Od Porte Septimanije u podnožju Kaptolskog brijega sve su crkve i kuće bile poplavljene. Stup Marka Aurelija bio je napola uronjen u vodu; valovi su zapljuskivali gornje pragove Panteona. Kad su se približili Campusu Martiusu, ugledali su dokaze strašne štete koju je poplava uzrokovala. Struja je polako pokraj njih nosila drveni krš i ostatke srušenih kućeraka; tijela su plutala na površini vode, okrećući se sa svakom promjenom struje. Prestravljeni stanovnici preostalih kuća povukli su se na gornje katove. Naginjali su se kroz prozore i pružali ruke, dirljivo moleći pomoć. Čamci su se raspršili i svakoj od kuća prišao je jedan ili dva. Zbog valova ih je bilo teško održati stabilnima. Neki su se ljudi uplašili i skočili prerano, pa su tako promašili plovila koja su se njihala i vrtjela. Drugi su skočili predaleko ispred ili sa strane jednog od čamaca i tako ga prevrnuli. Nastala je gužva u vodi jer su se oni koji nisu znali plivati očajnički držali za one koji su znali, a veslači su psovali pokušavajući umiriti svoje krhke brodice. Na koncu su svi čamci umireni i zaplovili su pravcem prema Kaptolskom brijegu, gdje su iskrcali svoje putnike. S tog mjesta bilo se lako popeti do suhog tla. Zatim se flota vratila natrag spasiti još ljudi. Tako su odlazili i vraćali se promočeni do kože, odjeće zalijepljene za tijelo, prepuni bolova od napora i umora. Napokon se činilo da su ih sve spasili. Vraćali su se prema Kaptolskom brijegu kad je Ivana začula dječji glas koji je dozivao pomoć. Kad se okrenula, ugledala je obris malenog dječaka na jednom od prozora. Možda je spavao i tek se probudio, ili je možda bio previše uplašen da bi ranije došao do prozora. Ivana i Gerold su se pogledali. Okrenuo je čamac bez riječi i odveslao natrag, a zatim se zaustavio ispod prozora kroz koji se dječak sada naginjao, mašući veslima kako bi umirio čamac. Ivana je ustala i podigla ruke. »Skoči!« rekla je. »Skoči i ja ću te uhvatiti!« Dječak se nije micao, a okrugle oči prestravljeno su zurile u čamac koji se ljuljao ispod njega. Pogledala ga je kao da ga želi prisiliti da se pokrene. »Sad skoči!« zapovjedila mu je. Dječak je uplašeno prebacio jednu nogu preko prozorske daske. Pokušala ga je dohvatiti. U tom trenu začula se zaglušujuća huka. Drevna posterula Sv. Agate, najsjevernija vrata na Aurelijanovu zidu, popustila je pod pritiskom rastuće vode. Tiber je provalio u grad u plimnom valu zastrašujuće snage. Ivana je ugledala dječakovo lice uokvireno prozorom, a na ustima oblikovano sićušno o straha dok se cijela zgrada počela raspadati. Istoga trena osjetila je kako se čamac ispod nje podiže i podrhtava dok ga je nadolazeća bujica divlje okretala. Vrisnula je držeći se očajnički za bok krhkog čamca kojeg su brzaci počeli povlačiti prema dolje, prijeteći da će ga svakog trena prevrnuti. Voda se prelila preko stranica; podigla je glavu boreći se za zrak i na trenutak je ugledala Gerolda koji je čučnuo u blizini pramca. Čamac se strašno zatresao i iznenada stao zbog čega je bačena na jednu od strana. Neko je vrijeme ležala ošamućena i nije shvaćala što se događa. Kad je na kraju pogledala oko sebe, ugledala je zidove, stol i stolice. Bila je u nekoj prostoriji. Ogromna snaga bujice utjerala je maleni čamac ravno kroz prozor na gornjem katu jedne od malih kuća i našla se u sobi. Ugledala je Gerolda koji je ležao licem prema dolje na prednjem dijelu čamca u desetak centimetara vode. Dopuzala je do njega. Kad ga je okrenula, bio je mlitav i nije reagirao, a shvatila je i da nije disao. Izvukla ga je iz čamca na pod prostorije. Okrenula ga je na trbuh i počela mu pritiskati leđa kako bi istjerala vodu

iz pluća. Pritisni i pusti, pritisni i pusti. Ne može umrijeti, pomislila je. Ne smije umrijeti. Bog sigurno ne može biti tako okrutan. Zatim se sjetila onog dječaka u kući koji je bio osuđen na propast i pomislila: Bog je u stanju sve učiniti. Pritisni i pusti, pritisni i pusti. Iz Geroldova grla začulo se stenjanje, a zatim je izbacio iz sebe veliku količinu vode. Benedicite! Opet je disao. Ivana ga je pažljivo pregledala. Nije bilo slomljenih kostiju, nije bilo otvorenih rana. Jedino se na rubu čela vidjela ogromna plavocrna oteklina, gdje je zaradio gadan udarac. Vjerojatno je zbog toga udarca bio bez svijesti. Sad bi već trebao doći sebi, pomislila je. Ali Gerold je još uvijek bio u dubokom neprirodnom snu, koža mu je bila blijeda i vlažna, disanje plitko, a puls slab i opasno ubrzan. Što nije u redu? pitala se uznemireno. Što još mogu učiniti ? »Šok iznenadne teške ozljede može ubiti čovjeka hladnoćom koja izbija iznutra.« Hipokratove riječi, riječi koje su nekada spasile Gottschalkov život sad su joj se vratile. Morala je Gerolda zagrijati, i to brzo. Udari vjetra i kiše ulazili su u prostoriju kroz razjapljenu rupu koju je iza sebe ostavio čamac. Ustala je i počela istraživati mali stambeni prostor. Iza veće sobe nalazila se još jedna manja, bez prozora i upravo zato toplija i suša. I — Deo gratias! — usred sobe stajala je mala željezna peć na koju je bilo naslagano nekoliko cjepanica. Na obližnjoj polici našla je kremen i nešto sitnog triješća za potpalu. U škrinji u uglu pronašla je deku od teške vune, pohabanu, ali srećom još uvijek suhu. Vratila se u veću sobu, uhvatila Gerolda ispod ramena i napola ga odnijela, a napola odvukla u stražnju sobu, smještajući ga pokraj peći. Uzela je kutiju s triješćem i udarila kremenom po željezu. Ruke su joj se tako strašno tresle da je morala pokušati nekoliko puta prije nego što je uspjela dobiti iskru. Napokon je mala hrpica slame uhvatila plamen. Stavila je zapaljeno triješće u peć, a ono je odmah planulo uvis i liznulo naslagane cjepanice. Vlažno drvo pištalo je i bacalo iskre, ali nikako nije htjelo uhvatiti. Napokon se jedna od cjepanica počela žariti. Mahala je ispred slabašne vatre vješto je hraneći zrakom. Ali baš kad je počela hvatati, iz druge je sobe zapuhalo i vatra se ugasila. Gledala je očajno u hladne cjepanice. Nije bilo više triješća i nije mogla zapaliti novu vatru. Gerold je još uvijek ležao bez svijesti, koža mu je promijenila boju u prijeteću plavkastobijelu, a oči su mu upale u dupljama. Ostala je još samo jedna stvar koju je mogla učiniti. Brzo je skinula njegovu mokru odjeću i otkrila zategnuto, vitko tijelo sa snažnim mišićima, označeno ponekim blijedim ožiljkom koji je zaradio u boju. Zatim ga je pokrila dekom. Ustala je i drhteći na ledenom zraku počela svlačiti svoju mokru odjeću: najprije ogrtač i dalmatiku, zatim donje haljine, albu, laneno platno s ramena i anatomski pojas. Kad se skinula do gole kože, uvukla se ispod deke i naslonila cijelom dužinom uz Gerolda. Naslonila se uz njega, grijala njegovo tijelo svojim i trudila se predati mu svoju snagu, svoj život. Bori se, Gerolde, najdraži moj. Bori se. Zatvorila je oči i usredotočila se na uspostavljanje kontakta s njim. Sve drugo bilo je nevažno. Mala soba, ugašena vatra, čamac, oluja vani — ništa od toga nije bilo stvarno. Postojali su samo njih dvoje. Živjet će zajedno ili umrijeti. Geroldovi kapci su zadrhtali. Zamahnuo je nesvjesno rukom, kao da pokušava raskinuti nevidljivi veo. U istom trenutku je i Ivana ugledala svjetlo koje ju je dozivalo kroz tamu i požurila prema njemu. Zajedno su izronili iz tog udaljenog mjesta. Probudio se. Njegove ljubičastoplave oči gledale su je ne pokazujući iznenađenje; znao je da je bila s njim. »Moj biseru«, mrmljao je. Dugo su vremena ležali budni, združeni u komunikaciji bez riječi. Zatim je podigao ruku i privukao je bliže sebi, a njegovi su prsti nježno prešli preko izbočenih ožiljaka na njezinim leđima. »Tragovi biča?« upitao je tiho. Pocrvenjela je. »Da.«

»Tko ti je to učinio?« Polako, oklijevajući, ispričala mu je o batinama koje je dobila od oca kad je odbila uništiti Eskulapovu knjigu. Gerold nije ništa rekao, ali su mu se stisnuli svi mišići u čeljusti. Nagnuo se nad nju i počeo ljubiti svaki pojedini ožiljak. Tijekom godina Ivana je izvježbala kako zauzdati osjećaje, kako trpjeti bolove, kako ne zaplakati. Sad su joj suze nekontrolirano klizile niz lice. Držao ju je nježno i blago je tješio riječima ljubavi sve dok nije prestala plakati. Potom su njegove usnice našle njezine i počele je ljubiti nježno i vješto, a njegova nježnost ispunila ju je uzburkanom toplinom. Zagrlila ga je i zatvorila oči, dopuštajući da je preplave slatki i tajanstveni sokovi vlastitih osjetila, dok se um napokon prepuštao dugo potiskivanoj tjelesnoj želji. Dragi Bože! pomislila je. Nisam znala, nisam znala! Je li je na to još tako davno upozorila majka, je li to bilo ono od čega je bježala svih ovih godina? To nije bilo podavanje; bilo je to prekrasno, veličanstveno proširenje sebe — molitva, ne riječima, nego očima i rukama i usnicama i kožom. »Volim te!« povikala je u trenutku ekstaze, a riječi nisu bile oskvrnjenje nego otajstvo. U velikoj dvorani Patrijarhata Arsenije je čekao vijesti zajedno s optimatima i članovima visokog rimskog svećenstva. Kad je prvi put čuo što je papa Ivan učinio, Arsenije je u to jedva mogao vjerovati. Pa ipak, što je drugo čovjek mogao očekivati od stranca — i običnog građanina? Radoin, drugi u zapovjednom nizu papinske vojske, ušao je u dvoranu. »Kakve su vijesti?« upitao je nestrpljivo Paskal, primicerius. »Uspjeli smo spasiti nekoliko puta po dvadeset stanovnika«, podnio je izvješće Radoin. »Ali bojim se da smo izgubili Njegovu Svetost.« »Izgubili?« ponovio je Paskal slabašno. »Sto želite time reći?« »Bio je u čamcu sa superistom. Mislili smo da su bili iza nas, ali sigurno su se vratili po još nekog preživjelog. To se moralo dogoditi trenutak prije nego što su se srušila vrata Sv. Agate, nakon čega je voda provalila u to područje.« Vijest je popraćena povicima straha i očaja. Nekoliko visokih dostojanstvenika crkve se prekrižilo. »Ima li nade da su preživjeli?« pitao je Arsenije. »Nema«, odgovorio je Radoin. »Silina poplave zbrisala je sve na svom putu.« »Neka im se Bog smiluje«, rekao je Arsenije ozbiljno, pri čemu je morao upotrijebiti svu moć svladavanja kako bi prikrio oduševljenje. »Hoću li izdati nalog da počnu zvoniti zvona žalovanja?« upitao je Eustatije, vrhovni nadbiskup. »Ne«, odgovorio je Paschal. »Ne smijemo biti nepromišljeni. Papa Ivan je namjesnik Krista; još uvijek je moguće da ga je Bog nekim čudom spasio.« »Zašto se ne bismo vratili i potražili ih?« predložio je Arsenije. Nije ga zanimalo spašavanje, ali se htio uvjeriti da je prijestolje Sv. Petra ponovno bilo upražnjeno. Radoin je odgovorio: »Urušavanjem sjevernih vrata cijelo je područje postalo neprohodno. Ne možemo ništa učiniti dok se poplavne vode ne povuku.« »Započnimo s molitvom«, rekao je Paschal. »Deus misereatur nostri et benedicat nobis...« I drugi su pognuli glave i pridružili se. Arsenije je mehanički ponavljao riječi, a njegov se um zapravo već bavio drugim pitanjima. Ako je, kako se sada činilo izvjesnim, papa Ivan izgubio život u poplavi, tada se Anastaziju pružala druga prilika da se domogne prijestolja. Ovoga puta, mislio je Arsenije odlučno, ništa ne smije poći po zlu s izborom. Ovoga puta upotrijebit će svu svoju moć da kandidatura njegova sina ne propadne. »...et metuant eum omnes fines terrae. Amen.« »Amen«, odjeknuo je Arsenijev glas poput jeke. Nije mogao dočekati vijesti koje će donijeti sutrašnji dan. Kad se probudila rano sljedećeg jutra, Ivana se nasmiješila Geroldu koji je spavao pokraj nje. Proučavala je njegovo izduženo, mršavo i ponosno lice — jednako je privlačilo njezinu pažnju

svojom muškom ljepotom kao i kad ga je prvi put ugledala preko raskošnog stola prije dvadeset osam godina. Jesam li već tada znala, pitala se, još od prvog trenutka? Jesam li znala da ga volim? Mislim da jesam. Napokon je uspjela prihvatiti ono što je tako dugo uspijevala poricati — Gerold je bio dio nje, bio je zapravo ona na neki neshvatljiv način koji niti je mogla objasniti niti zanijekati. Bili su savršen par, povezani nerazrješivo i zauvijek, dvije polovice jedne savršene cjeline koja više nikada neće biti potpuna bez oboje. Nije si dopustila razmišljati o dubljem smislu tog izvanrednog otkrića. Bilo je dovoljno živjeti u sadašnjem trenutku, u najvećoj sreći svog postojanja ovdje, s njim. Budućnost nije postojala. Ležao je na boku, glava mu je bila u blizini njezine, usnice blago razmaknute, a duga crvena kosa raščupano je okružila lice. U snu je izgledao ranjivo i mlado, gotovo kao dječak. Osjetila je iznenadnu navalu nježnosti i blago je odmaknula zalutali uvojak na obrazu. Geroldove oči su se otvorile i pogledale je s takvim silnim izrazom ljubavi i potrebe da je ostala bez daha. Bez riječi je pružio ruku prema njoj, a ona mu se primakla. Ponovno su drijemali isprepleteni u zagrljaju kad Ivana iznenada začu neobični zvuk koji je potakne na oprez. Mirno je ležala i napeto osluškivala. Posvuda je bio mir. Zatim je shvatila da je nije probudila buka nego tišina - nestalo je glasnog jednoličnog bubnjanja na krovu iznad njihovih glava. Prestala je padati kiša. Ustala je i otišla do prozora. Nebo je bilo prekriveno oblacima i sivo, ali po prvi put u više od deset dana na horizontu su se pojavile krpice plavetnila, dok su se zrake sunčeve svjetlosti probijale kroz oblake. Hvala Bogu, pomislila je. Sad će i poplavi biti kraj. Gerold se pojavio iza nje i zagrlio je. Naslonila se leđima na njega jer je voljela tako ga osjećati uz svoje tijelo. »Hoće li brzo doći po nas, što misliš?« upitala ga je. »Jako brzo, sad kad je prestala padati kiša.« »Oh, Gerolde!« Naslonila je glavu na njegovo rame. »Nikada još nisam bila tako sretna i istovremeno tako nesretna.« »Znam, srce moje.« »Nikada više nećemo moći biti zajedno na ovaj način.« Pomilovao je njezinu svijetlu kosu. »Ne moramo se vratiti, znaš to.« Pogledala ga je iznenađeno. »Kako to misliš?« »Nitko ne zna da smo ovdje. Ako ne signaliziramo spasilačkim čamcima kad se približe, otići će. Za dan ili dva, kad se povuku poplavne vode, možemo se noću izvući iz grada. Nitko neće ići za nama jer će misliti da smo oboje poginuli u poplavi. Bit ćemo slobodni i sigurni — i bit ćemo zajedno.« Nije mu odgovorila nego se okrenula i ponovno pogledala kroz prozor. Čekao je njezinu odluku, njegov život i njegova sreća bili su na vagi. Nakon nekog vremena okrenula se prema njemu. Kad je pogledao u dubinu njezinih sivozelenih očiju, izmučenih tugom, Gerold je znao da je izgubio. Rekla je polako: »Ne mogu samo tako napustiti veliku odgovornost koja mi je povjerena. Narod mi vjeruje; ne mogu ga napustiti. Kad bih to učinila, pretvorila bih se u neku drugu osobu, osobu koja je drukčija od one koju voliš.« Znao je da njegova moć nad njom nikada neće biti veća nego što je bila tog trenutka. Ako upotrijebi tu moć, ako je zagrli i poljubi, možda će ipak pristati otići s njim. Ali to ne bi bilo pravedno. Čak i ako bi popustila, bila bi to predaja koja možda ne bi trajala. Ne bi je želio pokušati uvjeriti da učini bilo što zbog čega bi kasnije žalila. Morala je odlučiti živjeti s njim svojom slobodnom voljom, ili uopće ne donijeti takvu odluku. »Razumijem«, rekao je. »I neću više navaljivati. Ali ima nešto što bih želio da znaš. Reći ću ti to samo jednom i nikada više. Ti jesi moja prava žena na ovome svijetu i ja jesam tvoj pravi muž. Bez obzira što se dogodilo, bez obzira što bi nam vrijeme i sudbina mogli donijeti, ništa neće moći

promijeniti tu činjenicu.« Obukli su se kako bi bili spremni za dolazak spašavatelja. Zatim su sjeli jedno uz drugo i zagrlili se, a Ivanina glava odmarala se na Geroldovu ramenu. Sjedili su tako zaokupljeni jedno drugim i kad su stigli spasilački čamci. Dok su ih prevozili natrag prema Partrijarhatu, Ivanina je glava bila pognuta kao u molitvi. Bila je svjesna budnih pogleda stražara i nije se usuđivala pogledati Gerolda jer nije u potpunosti vladala svojim osjećajima. Kad su stigli do pristaništa, odmah ih je okružila radosna gomila ljudi koji su klicali. Još jednom je uspjela nakratko pogledati prema njemu prije nego što su ih pobjedonosno odveli u njihove zasebne prostorije za stanovanje.

28 Papa populi, nazivali su je, papa cijeloga naroda. Iznova i iznova prepričavala se priča o tome kako je papa izišao iz svoje palače na dan poplave i izložio svoj život opasnosti kako bi spasio živote ljudi iz naroda. Kamo god u gradu je Ivana odlazila, svugdje bi je dočekala bučna dobrodošlica. Stazu kojom je prolazila posipali su slatkim i mirisnim laticama akantusa, a sa svakog prozora ljudi su je blagoslivljali. Nalazila je snagu i utjehu u njihovoj ljubavi i posvetila im se obnovljenim žarom. Optimati i drugi pripadnici visokog svećenstva bili su međutim zgranuti Ivaninim ponašanjem na dan poplave. Da jedan Kristov namjesnik na prijestolju Sv. Petra odjuri nekoga spašavati u čamcu — dakle, to je bilo besmisleno, neprilika za Crkvu i ugled papinskog oficija! Promatrali su je sa sve većom nesklonošću, pojačanom stvarnim razlikama: bila je stranac, a oni su svi bili rođeni Rimljani; vjerovala je u moć razuma i opažanja, a oni su vjerovali u moć svetih relikvija i čuda; ona je bila ambiciozna i napredna, a oni konzervativni i ograničeni navikama i tradicijom. Mnogi od njih prišli su redovima crkvene birokracije još u djetinjstvu. Do vremena kad su postali zreli ljudi, već su temeljito ogreznuli u lateransku tradiciju i počeli se opirati promjenama. U njihovu umu postojao je pravi put i krivi put rješavanja stvari — a oduvijek se odabirao pravi put. Bilo je razumljivo što ih je Ivanin način vladanja dovodio u neprilike. Kad je negdje ugledala problem - potrebu za izgradnjom konačišta za stare i nemoćne, nepravdu nekog potplaćenog službenika, manjak u opskrbi hranom — tražila je način da ga brzo riješi i ukloni. Često bi joj planove pokvarila papinska birokracija, golem i nespretan sustav vlasti koji se tijekom stoljeća razvio u složeni labirint. Postojalo je doslovno na stotine odjela, a svaki je imao vlastitu hijerarhiju i ljubomorno čuvane odgovornosti. Nestrpljiva u želji da obavi poslove, Ivana je tražila načine kako zaobići tešku neučinkovitost sustava. Kad je Geroldu nestalo sredstava za daljnje radove na vodovodu, jednostavno je uzela novac iz riznice, zaobilazeći uobičajeni put podnošenja zahtjeva kroz ured sacellariusa, ili papinskog blagajnika. Arsenije, koji je kao i uvijek spremno vrebao svaku priliku koja mu se pružala, učinio je što je mogao kako bi iskoristio situaciju. Potražio je Viktora, sacellariusa, i načeo temu umješnošću političara. »Čini se da Njegova Svetost ne poštuje dovoljno načine kako u Rimu obavljamo poslove.« »Nije rođen u Rimu pa i nije naviknut na njih«, odgovorio je Viktor suzdržljivo. Bio je oprezan čovjek i nije htio otkriti karte dok Arsenije ne otkrije svoje. »Bio sam šokiran kad sam čuo da je povukao sredstva iz riznice, a nije ih zatražio preko vašeg ureda.« »Bilo je to prilično... neprikladno«, priznao je Viktor. »Neprikladno!« povikao je Arsenije. »Moj dragi Viktore, na vašem mjestu ja ne bih bio tako milosrdan.« »Ne?« »Da sam na vašem mjestu«, rekao je Arsenije, »ja bih čuvao leđa.« Viktor je odustao od smišljeno ravnodušnog stava. »Zar ste nešto čuli?« upitao je uznemireno. »Namjerava li me Njegova Svetost smijeniti?« »Tko bi to znao?« odgovorio je Arsenije. »Možda misli i potpuno ukinuti položaj sacellariusa. Tada bi mogao uzimati iz riznice koliko god poželi sredstava i ne bi morao nikome ništa objašnjavati.« »Ne bi se usudio.« »Zar zaista mislite da ne bi?«

Viktor nije odgovorio. Kao vješt mačevalac, Arsenije je dobro izabrao trenutak i probio si put. »Počinjem se bojati«, rekao je, »da je Ivanov izbor bio pogreška. Ozbiljna pogreška.« »Ta je misao i meni pala na pamet«, priznao je Viktor. »Neke od ideja Njegove Svetosti - škola za žene, na primjer...« Viktor je zatresao glavom. »Uistinu su čudni putovi Božji.« »Bog nije postavio Ivana na prijestolje, Viktore; mi smo. I mi ga možemo i ukloniti.« To je već bilo previše. »Ivan je Kristov namjesnik.« Viktor je izrekao ove riječi vidno uzrujan. »Priznajem da je... čudan. Ali djelovati prisilno protiv njega? Ne... ne... sigurno nije tako daleko došlo.« »No, no, možda ste u pravu.« Arsenije je podmuklo napustio tu temu. Nije bilo potrebe dalje se njome baviti; posijao je sjeme sumnje i znao da će ono sigurno izrasti. Od njihova rastanka nakon poplave Gerold nije vidio Ivanu. Preostali radovi na vodovodu nisu se provodili u gradu nego u Tivoliju, nekih tridesetak kilometara dalje. Gerold je bio pomno uključen u svaki dio izgradnje, od nadgledanja nacrta za popravak do nadziranja radnika. Često je i sam podmetao leđa i radio s radnicima pomažući prenositi teško kamenje i prekrivati ga novom žbukom. Ljudi su se čudili kad su vidjeli kako njihov gospodar superista pognutih leđa obavlja takve najprostije poslove, ali su oni Geroldu bili dobrodošli jer je jedino u teškom fizičkom radu nalazio barem kratak odmor od tuge koja ga je razdirala iznutra. Bolje, razmišljao je, puno bolje bi bilo da nikada nismo legli zajedno kao muškarac i žena. Možda bih tada mogao nastaviti kao i prije. Ali ovako... Bilo je to kao da je proživio sve svoje godine slijep. Svi putovi kojima je ikada putovao, sve opasnosti kojima se izložio, sve što je ikada učinio i bio, vodilo je samo jednoj osobi: Ivani. Kad završi s radovima na vodovodu, ona će očekivati da ponovno preuzme svoj položaj vođe papinske vojske. Biti opet svakodnevno uz nju, vidjeti je i znati da je beznadno izvan njegova domašaja... bilo bi mu nepodnošljivo. Napustit ću Rim, razmišljao je, čim se završe radovi na vodovodu. Vratit ću se u Benevento i preuzeti zapovjedništvo nad Siconulfovom vojskom. U vojničkom životu bilo je neke jednostavnosti koja ga je privlačila, s jasno označenim neprijateljima i razumljivim ciljevima. Nemilosrdno je tjerao i sebe i svoje ljude. Nakon tri mjeseca radovi su završeni. Obnovljeni vodovod službeno je posvećen za Blagovijest. S Ivanom na čelu, cjelokupno svećenstvo — akoliti, nosači, predavači, istjerivači zlih duhova, svećenici, đakoni i biskupi -okružili su ogromne lukove od pješčanog kamena u svečanoj povorci i škropili kamenje svetom vodom istovremeno pjevajući litanije, psalme i himne. Povorka je stala, a Ivana je izrekla nekoliko riječi uzvišenog blagoslova. Pogledala je prema gore gdje je na vrhu najvišeg luka stajao Gerold, mršav, dugih nogu i za glavu viši od svih drugih ljudi oko sebe. Klimnula mu je, a on je povukao ručku i tako otvorio vrata na brani. Začulo se klicanje ljudi kad je hladna, čista i zdrava voda s izvora Subiaco, udaljenog nekih sedamdeset kilometara od gradskih zidina, potekla unutar Campusa Martiusa prvi put u više od tristo godina. Izrađeno u vladarskom stilu, papinsko prijestolje bilo je masivno, s visokim naslonom, bogato ukrašeno rezbarenom hrastovinom, i prekriveno rubinima, biserima, safirima i drugim dragocjenim kamenjem, ali jednako neudobno koliko i dojmljivo. Ivana je sjedila na njemu već pet sati primajući u audijenciju rijeke molitelja. Počela se nemirno namještati i pokušavala je olakšati sve snažniji osjećaj bolne nelagode u leđima. Juvianus, glavni službenik, najavio je sljedećeg molitelja. »Magister militum Daniel.« Ivana se namrštila. Daniel je bio nepopustljiv čovjek, težak i razdražljiv — a uz to je bio i blizak suradnik biskupa Arsenija. Njegov dolazak ovamo mogao je značiti samo nevolju. Daniel je ušao žustro i klimnuo glavom pozdravljajući neke od pisara i drugih papinskih službenika. »Svetosti.« Pozdravio je Ivanu najmanjim mogućim naklonom, a zatim započeo izlaganje s nepristojnom grubošću: »Je li istina da ćete za vrijeme zaređenja u ožujku postaviti Nicefora za

biskupa Trevija?« »Istina je.« »On je Grk!« prosvjedovao je Daniel. »Zašto bi to bilo bitno?« »Tako važan položaj mora dobiti neki Rimljanin.« Ivana je uzdahnula u sebi. Bila je istina da su njezini prethodnici koristili biskupsku čast kao političko oruđe te da su dijelili biskupske položaje među plemićkim rimskim obiteljima kao što se dijele birani zalogaji. Ivana se nije slagala s takvom praksom jer je dovela do velikog broja episcopi agraphici — nepismenih biskupa, koji su širili sve vrste neznanja i praznovjerja. Kako bi, na koncu, biskup mogao točno tumačiti svome stadu Božje riječi ako nije znao čitati? »Tako važan položaj«, odgovorila je mirno, »treba biti dodijeljen onome tko je najbolje obrazovan. Nicefor je učen i pobožan čovjek. Bit će odličan biskup.« »Tako Vi mislite jer ste i sami stranac.« Daniel je namjerno upotrijebio uvredljivi izraz barbarus, a ne umjereniji peregrinus. Sa svih strana u prostoriji začuli su se glasni uzdasi. Ivana se zagledala u Danielove oči. »Ovo nema nikakve veze s Niceforom«, rekla je. »Vas vode sebični motivi, Daniele jer biste željeli da vaš sin Petar bude imenovan biskupom.« »Dakle, a zašto ne bi bio?« upitao je Daniel zaštitnički. »Petar je odlično pripremljen za to mjesto kroz položaj koji mu donosi vrlina obiteljskog imena i rođenja.« »Ali ne i sposobnosti«, odgovorila je Ivana iskreno. Danielova usta otvorila su se od zaprepaštenja. »Vi se usuđujete... usuđujete se... moj sin —« »Vašem sinu«, prekinula ga je Ivana, »svejedno je je li mu zbirka odlomaka iz Biblije okrenuta pravilno ili naopako jer ne zna latinski. Naučio je napamet onih nekoliko odlomaka iz Biblije koje zna. Ljudi zaslužuju boljeg svećenika. A s Niceforom će i dobiti boljeg!« Daniel se ponosno uspravio, ozbiljno uvrijeđen. »Zapamtite moje riječi, Svetosti: još niste čuli moju zadnju o ovom pitanju!« S tim riječima okrenuo se i otišao. Ivana je pomislila, Otići će ravno Arseniju, koji će sasvim sigurno pronaći način da i dalje izaziva nevolje. U jednom je Daniel svakako bio u pravu; još nije čula njegovu zadnju riječ. Odjednom je bila neizrecivo umorna. Činilo joj se da je guši zrak prostorije bez prozora; osjećala je mučninu i vrtjelo joj se u glavi. Povukla je palij i pokušala osloboditi vrat. »Gospodin superista«, najavio je Juvianus. Gerold! Ivanino raspoloženje se popravilo. Nisu razgovarali još od dana spašavanja. Nadala se da će doći danas, iako se istovremeno bojala njihova susreta. Svjesna budnih pogleda oko sebe, Ivana je zadržala bezvoljan izraz lica. Zatim je ušao Gerold, a njezino izdajničko srce počelo je skakati čim ga je ugledala. Drhtava svjetlost lampe poigrala se s crtama njegova lica i osvijetlila lijepo oblikovane konture obrva i jagodica. Uzvratio je njezin pogled; oči su se nakratko zadržale u nijemom razgovoru, i nakratko se učinilo kao da su sasvim sami usred gomile ljudi. Prišao je bliže i kleknuo ispred prijestolja. »Ustani, superista«, rekla je. Je li joj se to samo činilo ili joj je glas zvučao nesigurno? »Danas će ti svi iskazivati počast. Cijeli Rim tvoj je dužnik.« »Zahvaljujem Vam, Svetosti.« »Večeras ćemo proslaviti tvoje veliko postignuće svečanom gozbom. Ti ćeš sjediti za mojim stolom kao počasni gost.« »Na žalost, bojim se da neću moći prisustvovati. Danas napuštam Rim.« »Napuštaš Rim?« Bila je iznenađena. »Kako to misliš?« »Sad kad je završen velik posao koji ste mi povjerili, napuštam mjesto superiste. Princ Siconulf pozvao me da se vratim u Benevento i ponovno preuzmem zapovjedništvo nad njegovim vojnicima — i ja sam prihvatio ponudu.« Ivana je zadržala svoje ukočeno držanje na prijestolju, ali je rukama čvrsto stisnula nadlaktice. »Ne možeš to učiniti«, odgovorila je otresito. »Neću ti to dopustiti.«

Okupljeni prelati podigli su obrve. Istina, bilo je neobično htjeti napustiti tako ugledan položaj, ali Gerold je bio slobodan Franak i mogao je ponuditi svoje usluge kome god je htio. »Pomažući Siconulfu«, odgovorio je Gerold razborito, »nastavit ću služiti i interesima Rima, jer Siconulfovi teritoriji predstavljaju snažan kršćanski bedem protiv Langobarda i Saracena.« Ivanina usta pokazivala su odlučnost. Okrenula se prisutnima i zapovjedila: »Ostavite nas.« Juvianus i ostali razmijenili su iznenađene poglede, a zatim izišli iz prostorije uz nervozne naklone poštovanja. »Je li to bilo pametno?« upitao je Gerold kad su otišli. »Sad bi mogli početi sumnjati.« »Morala sam razgovarati s tobom nasamo«, odgovorila je žurno. »Napuštaš Rim? Što si to za ime svijeta zamislio? Nije ni važno, neću ti dopustiti. Neka Siconulf pronađe nekog drugog tko će voditi njegovu vojsku. Ja te trebam ovdje, uz sebe.« »Oh, moj biseru.« Glas mu je zvučao poput milovanja. »Pogledaj nas — ne možemo ni pogledati jedno u drugo jer izdajemo svoje osjećaje. Jedan jedini nepromišljen pogled, nemarna riječ, i tvoj život bi bio izgubljen! Moram otići, zar ne vidiš?« Ivana je znala o čemu govori, znala je i da je barem djelomično u pravu. Ali nije bilo važno. Već i mogućnost da bi je mogao ostaviti ispunjavala ju je očajem. Gerold je bio jedina osoba koja ju je stvarno poznavala, jedina osoba na koju se u potpunosti mogla osloniti. Rekla je: »Bez tebe ću biti potpuno sama. Mislim da to ne bih mogla podnijeti.« »Snažnija si nego što misliš.« »Ne«, rekla je. Ustala je s prijestolja i krenula prema njemu, ali se zaljuljala kad ju je obuzela snažna vrtoglavica. Gerold je odmah bio pokraj nje. Primio ju je za ruku i ponudio joj svoju pomoć. »Ti si bolesna!« »Ne, ne. Samo sam... previše umorna.« »Stalno previše radiš. Treba ti odmor. Dođi, pomoći ću ti do tvojih odaja.« Čvrsto ga je uhvatila. »Obećaj mi da nećeš otići dok ne budemo imali priliku ponovno razgovarati.« »Naravno da neću otići.« Oči su mu odavale zabrinutost. »Neću otići sve dok se opet ne budeš osjećala posve dobro.« Ivana je ležala na krevetu u tišini svoje sobe. Jesam li stvarno bolesna? pitala se. Ako je tako, moram otkriti uzrok i liječiti se prije nego što Enodije i drugi liječnici iz schole nešto načuju. Usmjerila je misli na problem, postavljajući si pitanja kao da je bila sama svoj pacijent. Kad su se počeli javljati prvi simptomi? Sad kad je počela razmišljati o tome, shvatila je da se ne osjeća dobro već nekoliko tjedana. Koji su simptomi? Umor. Manjak apetita. Osjećaj nadutosti. Mučnina, naročito odmah nakon ustajanja... Iznenada ju je obuzela strava. Očajnički je razmišljala i pokušavala se sjetiti kad je zadnji put imala mjesečnicu. Prije dva mjeseca, možda tri. Bila je toliko zaposlena da nije obraćala pažnju. Svi su se simptomi uklapali, ali mogla je biti sigurna samo na jedan način. Nagnula se i podigla noćnu posudu koja je stajala na podu pokraj njezinog kreveta. Malo kasnije ponovno ju je spustila drhtavih ruku. Dokaz je bio nedvojben. Nosila je dijete. Anastazije je izuo baršunaste čizme i udobno se namjestio na ležaljci s jastucima. Dobar dan, razmišljao je, zadovoljan samim sobom. Da, bio je to uistinu dobar dan. Toga jutra zablistao je na carskom dvoru, zadivio je Lotara i cijelu njegovu svitu svojom mudrošću i učenošću. Car ga je upitao za mišljenje o De corpore et sanguine Domini, raspravi koja je izazvala pomutnju u redovima teologa širom zemlje. Napisao ju je Pashazije Radbertus, opat Corbieja, a rasprava je promicala smionu teoriju po kojoj je euharistija sadržavala pravo Tijelo i pravu Krv Krista Spasitelja — ne Njegovo simbolično, nego stvarno povijesno tijelo: »ono koje je rodila Marija, koje je patilo na križu i uskrsnulo iz groba.«

»Što vi mislite, kardinale Anastazije?« zapitao ga je Lotar. »Je li sveta hostija uistinu Kristovo Tijelo ili je to misterij?« Anastazije je imao spreman odgovor. »Misterij, moj gospodaru. Moguće je dokazati da je riječ o dva Kristova tijela: prvom koje je rodila Marija i drugom koje je simbolički predstavljeno u euharistiji. ’Hoc est corpus meum’, rekao je Isus o kruhu i vinu na posljednjoj večeri. ’Ovo je moje tijelo’. Ali još uvijek je bio prisutan tjelesno kad je to rekao svojim sljedbenicima. Jasno je, dakle, da je On te riječi izrekao u simboličkom smislu.« Njegovo je izlaganje bilo tako mudro da su mu počeli pljeskati čim je završio. Car ga je pohvalio kao »još jednog Alkuina«. Iščupao je nekoliko dlaka iz brade i poklonio ih Anastaziju — bila je to gesta najveće časti među ovim čudnim barbarima. Anastazije se nasmijao ponovno osjećajući zadovoljstvo tog trenutka. Nasuo je u srebrnu čašu vino iz vrča na stolu, a zatim dohvatio svitak pergamenta koji je sadržavao posljednje pismo njegova oca. Slomio je pečat od voska i razmotao fini tanki pergament. Njegove oči brzo su prelazile preko svitka i čitale sa žudnim zanimanjem. Zastao je kod dijela u kojem ga je otac izvješćivao o krađi mrtvih tijela Sv. Marcelina i Petra iz njihovih grobova. Uzimanje tijela svetaca iz njihovih grobova nije bilo ništa neuobičajeno; kršćanska svetišta širom svijeta glasno su zahtijevala ove svete relikvije kako bi mogla privlačiti mnoštvo vjernika kojima su se obećavala čuda. Već stoljećima su praktični Rimljani stjecali bogatstvo na opsjednutosti stranaca ovakvim relikvijama i redovito su njima trgovali. Bezbrojni hodočasnici koji su dolazili u Sveti grad u gomilama bili su spremni izdvojiti solidan iznos za prst Sv. Damjana, ključnu kost Sv. Antuna ili trepavicu Sv. Sabine. Ali tijela Sv. Marcelina i Petra nisu bila prodana; ona su ukradena, sramotno izvučena iz njihovih grobova noću i prokrijumčarena iz grada. Nazivali su te zločine furta sacra — krađa svetih stvari. Moralo ih se zaustaviti jer su tako pljačkali najveća gradska blaga. »Nakon ove sramotne krađe«, pisao je njegov otac, »zatražili smo od pape Ivana da udvostruči broj stražara postavljenih na crkvenim i gradskim grobljima. Ali on nas je odbio. Kaže da su ljudi bolje zaposleni ako služe živima nego mrtvima.« Anastazije je znao da je Ivan zaposlio velik broj pripadnika papinske vojske na radovima oko izgradnje škola, bolnica i utočišta. Posvetio je svoje vrijeme i pažnju — a i velik dio papinskih financija — takvim svjetovnim projektima, dok su gradske crkve bile prepuštene propadanju. Crkva njegova oca nije dobila nijednu zlatnu lampu niti srebrni svijećnjak otkad je Ivan preuzeo službu. A ipak su upravo nebrojene rimske katedrale, kapelice, krstionice i crkve bile vrhunac slave. Kad se ne bi stalno uljepšavale i obnavljale, Rim se ne bi mogao ni nadati da će se moći natjecati s veličanstvenošću svog istočnog takmaca Konstantinopola, koji se sada drsko nazivao Novim Rimom. Ako — ne, ispravio se Anastazije — kad ja postanem papa, stvari će se promijeniti. On će povesti Rim u dane njegove iznimne veličine. Pod njegovim brižnim pokroviteljstvom rimske crkve ponovno će zasjati od golema bogatstva, blistavijeg nego što se može pronaći u najplemenitijim bizantskim palačama. Znao je da je to bio velik posao koji mu je Bog namijenio u ovom životu. Vratio se čitanju očeva pisma, ali sa smanjenim zanimanjem jer su se u zadnjem dijelu mogle naći tek manje važne primjedbe: napokon je objavljen popis imena svih koji će biti zaređeni na svečanostima za Uskrs; njegov rođak Kuzma ponovno se oženio, ovaj put udovicom jednog đakona; neki Daniel, magister militum, jako se ražalostio jer njegovu sinu nije dodijeljen biskupski položaj zbog jednog Grka. Anastazije se uspravio. Grk će postati biskup! Činilo se da je njegov otac smatrao taj potez tek još jednim primjerom kojim je papa Ivan iskazivao pomanjkanje sklonosti Rimljanima vrijedno žaljenja. Zar je bilo moguće da je previdio mogućnosti koju je ta situacija pružala? Ovo, pomislio je Anastazije s rastućim uzbuđenjem, je prilika koju sam čekao. Napokon mu je sama sudbina pružila priliku. Brzo je ustao i prišao pisaćem stolu. Uzeo je pero i počeo pisati: »Dragi oče. Nemoj gubiti vrijeme kad primiš ovo pismo, nego mi odmah pošalji magistera milituma Daniela.« Ivana je hodala po papinskoj spavaonici. Kako sam, pitala se, mogla biti tako slijepa? Jednostavno joj

nije palo na pamet da bi mogla zatrudnjeti. Napokon, imala je već četrdeset i jednu godinu, a to je bilo prilično kasno za rađanje djece. Ali mama je bila još starija kad je zadnji put osjetila živo dijete pod srcem. I umrla u porodu. Nikada se nemoj podati muškarcu. Strah, leden i nerazuman zgrabio je Ivanino srce. Borila se kako bi se smirila. Na koncu, ono što se dogodilo mami, nije se moralo dogoditi i njoj. Bila je snažna i zdrava; imala je sve šanse preživjeti porod. Ali čak i ako preživi, što onda? Patrijarhat je bio užurbana košnica pod budnim pogledom i nije bilo načina da njezine porođajne muke i rođenje djeteta ostanu tajnom, a ni dijete se nije moglo nigdje sakriti. Sigurno će biti razotkriven njezin spol. Kakva vrsta smrti bi se smatrala dovoljnom kaznom za takav zločin? Bilo je sigurno da bi morala biti užasna. Možda joj izvade oči usijanim željezom i ogule joj kožu do kostiju. Ili bi je mogli polako komadati, a zatim još živu spaliti. Neki takav užasan kraj sigurno ju je čekao kad dođe to dijete. Ako dođe... Stavila je obje ruke na trbuh; još nije bilo znaka pokreta od bebice koja je unutra rasla. Konac života još je uvijek bio tanak; ne bi trebalo puno da ga se prekine. Otišla je do zaključane škrinje u kojoj je čuvala svoje lijekove. Nakon posvećivanja prenijela ih je iz prostorije gdje su ranije stajali; ovdje su joj bili pri ruci, a i bili su sigurniji od pokušaja krađe. Njezine ruke pretraživale su različite bočice i boce sve dok nije pronašla ono što je tražila. Brzim i vještim pokretom odmjerila je određenu količinu snijeti raži u čašu s vinom. U malim dozama bila je koristan lijek; u većim dozama mogla je izazvati pobačaj — iako nije uvijek uspijevalo, a i samo uzimanje bilo je za ženu ozbiljan rizik. Kakav je izbor imala? Ako sama ne dovrši tu trudnoću, morat će se suočiti s daleko strašnijom smrću. Podigla je čašu do usta. Njezin um nepozvano su preplavile Hipokratove riječi: Liječenje je sveta dužnost. Liječnik treba koristiti svoju vještinu kako bi pomogao bolesnima u skladu sa svojom sposobnošću i prosudbom, ali bezuvjetno nikada u službi zla. Ivana je odlučno odbacila tu misao. Cijeloga života to njezino žensko tijelo bilo je izvor patnje i boli, zapreka svemu što je željela učiniti i postati. Neće mu sad dopustiti da joj oduzme i život. Nagnula je čašu i popila. Nikada u službi zla. Nikada u službi zla. Nikada u službi zla. Riječi su gorjele u njoj i pržile joj srce. Uz jecaj je bacila praznu čašu na pod. Otkotrljala se, a nekoliko zadnjih kapi ostavilo je grimizne pruge na podu. Ležala je na krevetu i čekala da snijet počne djelovati. Vrijeme je prolazilo, a ona nije ništa osjećala. Ne djeluje, pomislila je. Bila je prestravljena, ali joj je u isto vrijeme i laknulo. Kad je sjela, počeo je snažan napad drhtanja. Cijelo tijelo treslo joj se od nekontroliranih grčeva. Srce joj je udaralo; kad je napipala ručni zglob, puls joj je bio divlje nepravilan. Zgrabila ju je bol. Bila je zapanjena intenzitetom jer se osjećala kao da joj je vreli nož parao utrobu. Okretala je glavu s jedne na drugu stranu i grizla usnice kako bi spriječila glasne povike. Nije se usudila privući pažnju papinskog kućanstva. Sljedećih nekoliko sati prošlo je u nekoj vrsti omaglice jer je povremeno ostajala bez svijesti. U nekom trenu vjerojatno je čak i halucinirala; činilo joj se da kraj nje sjedi majka i zove je ’malom prepelicom’ i pjeva joj na starom jeziku kao što je nekada i običavala, stavljajući hladne ruke na njezino grozničavo čelo. Probudila se prije zore, slaba i nesigurna na nogama. Dugo je vremena sasvim mirno ležala. Zatim se polako počela pregledavati. Puls joj je bio pravilan, udarci srca snažni, boja kože dobra. Nije bilo izlijevanja krvi, niti znakova da joj prijeti neko zlo. Preživjela je tešku kušnju. Ali preživjelo je i dijete u njoj.

Sad se mogla obratiti samo jednoj osobi. Kad je rekla Geroldu za svoje stanje, prva je reakcija bila šok i nevjerica. »Svemogući Bože!... je li to moguće?« »Očigledno«, odgovorila je Ivana suho. Stajao je tako jedan trenutak, a pogled mu je bio nepomičan i odavao je duboko promišljanje. »Jesi li zato izgledala bolesno?« »Da.« Nije spomenula neuspjeli pobačaj; ni od Gerolda se nije moglo očekivati da bi to shvatio. Uzeo ju je u naručje i čvrsto privinuo uza se, naslanjajući njezinu glavu na svoje rame. Dugo su vremena ostali sasvim mirni i tiho dijelili ono što je bilo u njihovim srcima. Tiho je rekao: »Sjećaš li se što sam ti rekao na dan poplave?« »Puno toga smo rekli jedno drugome toga dana«, odgovorila je, ali je osjetila kako joj se puls ubrzava jer je znala na što je mislio. »Rekao sam ti da si ti moja prava žena na ovome svijetu i ja tvoj pravi muž.« Podigao joj je bradu da bi vidio njezine oči. »Razumijem te bolje nego što misliš, Ivana. Znam da ti je srce rastrgano. Ali sad je sudbina odlučila umjesto nas. Otići ćemo odavde i biti zajedno jer smo za to predodređeni.« Znala je da je u pravu. Nije se moglo učiniti ništa drugo. Svi putovi koji su bili pred njom suzili su se na jednu jedinu stazu. Bila je tužna i uplašena, a u isto vrijeme je osjećala čudnovato uzbuđenje. »Možemo otići već sutra«, rekao je Gerold. »Daj svojim komornicima slobodno preko noći. Kad svi zaspu, ne bi ti trebalo biti teško iskrasti se kroz pokrajnja vrata. Čekat ću te tamo sa ženskom odjećom u koju se možeš presvući kad budemo izvan gradskih zidina.« »Sutra!« Prihvatila je ideju o odlasku, ali nije mislila da će to biti tako brzo. »Ali... oni će nas tražiti.« »Kad nas počnu tražiti, već ćemo daleko odmaknuti. Osim toga, tražit će dvojicu muškaraca, a ne običnog hodočasnika i njegovu ženu.« Bio je to smion plan, ali mogao je uspjeti. Usprkos tomu, oklijevala je. »Ne mogu sada otići. Još toliko toga moram obaviti ovdje, toliko toga je potrebno riješiti.« »Znam, srce moje«, rekao je nježno. »Ali nemamo izbora; sigurno to i ti shvaćaš.« »Pričekajmo do Uskrsa«, ponudila je. »Onda ću poći s tobom.« »Uskrs! Pa to je tek za mjesec dana! Što ako netko prije toga pogodi u kakvom si stanju?« »Trudna sam tek četiri mjeseca. Pod ovom širokom odjećom mogu skrivati trudnoću još mjesec dana.« Gerold je snažno zatresao glavom. »Ne mogu ti dopustiti takav rizik. Moraš otići odavde sad dok još ima vremena.« »Ne«, odgovorila je s jednakim uvjerenjem. »Neću ostaviti svoj narod bez pape na najsvetiji dan u godini.« Uplašena je i uzrujana, pomislio je Gerold, i zato ne razmišlja jasno. Zasad će pristati jer nije imao baš neki izbor, ali će potiho sve pripremiti za brz odlazak. Ako joj zaprijeti opasnost, odvest će je na sigurno — ako bude potrebno, upotrijebit će silu. Kad je došla nox magna, velika noć proslave Uskrsa, tisuće ljudi skupile su se u Lateranskoj katedrali i oko nje kako bi prisustvovali uskršnjem bdijenju, krštenju i misi. Duga služba započela je u subotu uvečer i nastavit će se do ranih sati uskršnjeg jutra. Ivana je zapalila uskršnju svijeću izvan svete katedrale i predala je Dezideriju, vrhovnom đakonu, koji ju je ceremonijalno unio u mračnu crkvu. Ivana i ostali svećenici ušli su za njim, pjevajući Lumen Christi, pjesmu svjetlu Isusovom. Procesija je tri puta zastala na putu kroz lađu dok je Deziderije palio svijeće vjernika uskršnjom svijećom. Kad je Ivana stigla do oltara, glavna lađa već je bila osvijetljena tisućama sitnih plamenova, a njihovo se drhtavo svjetlo odbijalo i blještalo na uglačanim mramornim zidovima i stupovima dramatično predstavljajući svjetlo koje je Krist donio na svijet. »Exultet jam angelica turba caelorum. Exultent divina mjsteria!«

Deziderije je radosno započeo Exultet. Starodrevni napjev prelijepe i dojmljive melodije odzvanjao je u Ivaninim ušima s osobitom gorčinom. Nikada više neću stajati ispred ovog oltara i slušati ove slatke zvukove, razmišljala je. Misao je donijela snažan osjećaj gubitka. Ovdje, usred nadahnjujuće proslave izbavljenja i nade, najviše se približila saznanju o pravoj vjeri u Boga. »0 vere beata nox, quae expoliavit Aegjptios, ditavit Hebraeos! Nox, in qua terrenis caelestia junguntur...« Kad je izišla iz katedrale nakon završene mise, Ivana je ugledala čovjeka u poderanoj i blatom zaprljanoj odjeći koji je čekao na stepenicama. Pretpostavila je da je prosjak, pa je dala znak Viktoru, sacellariusu, da mu udijeli milostinju. Čovjek je odmahnuo rukom prema ponuđenim kovanicama. »Ne tražim ja milostinju, Svetosti, ja sam glasnik koji donosi važne vijesti.« »Da ih čujemo.« »Car Lotar i njegova vojska stupaju kroz Paterno. Ako nastave putovati istom brzinom, stići će u Rim za dva dana.« Začuo se žamor strepnje među prelatima koji su stajali u blizini. »Kardinal Anastazije jaše s njim«, dodao je glasnik. Anastazije! Njegova prisutnost u carevoj pratnji bila je izrazito loš znak. »Zašto ga nazivaš kardinalom?« upitala je Ivana prijekorno. »Anastazije više nema pravo na taj naslov jer je izopćen.« »Oprostite, Svetosti, ali čuo sam da mu se car tako obraća.« Ta je vijest bila najgora od svih. Carevo podcjenjivanje Leonove presude o izopćenju bilo je direktan i jasan izazov papinskoj vlasti. U takvom raspoloženju Lotar je bio u stanju poduzeti bilo što. Dok su te noći raspravljali o novonastalim zbivanjima, Gerold ju je ponovno potaknuo da održi svoje obećanje. »Čekao sam da prođe Uskrs, kao što si željela. Sad moraš otići, i to prije Lotarova dolaska.« Ivana je zatresla glavom. »Ako papinsko prijestolje bude upražnjeno kad Lotar stigne, upotrijebit će svoju moć i urediti da Anastazija izaberu za papu.« Ni Geroldu se, kao ni njoj, nije sviđala ideja o Anastaziju kao papi, ali njezina sigurnost bila je njegova prva briga. Rekao je: »Uvijek će postojati ovaj ili onaj razlog koji će zaustaviti naš odlazak, Ivana. Ne možemo ga odlagati zauvijek.« »Neću zloupotrijebiti povjerenje ljudi i ostaviti ih u njegovim rukama«, odgovorila je tvrdoglavo. Gerold je osjećao neodoljivu potrebu da je jednostavno podigne i odnese što dalje od mreže opasnosti koja se stezala oko nje. Kao da je pročitala njegove misli, Ivana je brzo progovorila. »U pitanju je samo nekoliko dana«, rekla je pomirljivim tonom. »Kakav god da je razlog Lotarova dolaska, nije vjerojatno da će ostati dulje nego je potrebno da to postigne. Čim ode, otići ću s tobom.« Promislio je nakratko o tome. »I nećeš više nalaziti daljnje razloge protiv odlaska?« »Neće biti daljnjih razloga«, obećala je Ivana. Sljedećeg dana Ivana je čekala na stepenicama crkve Sv. Petra dok je Gerold odjahao dočekati Lotara. Stražari postavljeni na Leonovu zidu budno su pazili. Malo kasnije sa zida se začuo povik: »Car je stigao!« Ivana je zapovjedila da se otvore vrata San Peregrinus. Lotar je ujahao prvi. Anastazije je bio pokraj njega, bezobrazno odjeven u kardinalski palij. Njegovo plemićko lice s visoko podignutim obrvama nosilo je izraz oholog ponosa. Ivana se ponašala kao da je zaboravila da je prisutan. Čekala je na stepenicama da car sjaše i dođe do nje. »Neka ste dobrodošli, Veličanstvo, u Sveti grad Rim.« Ispružila je desnu ruku, onu na kojoj je nosila papinski prsten. Lotar nije kleknuo, nego se ukočeno sagnuo u pojasu te poljubio simbol njezine duhovne vlasti.

Dosad je dobro, pomislila je. Prvi redovi Lotarovih ljudi su se razmaknuli, a ona je ugledala Gerolda. Lice mu je bilo napeto od bijesa, a ručni zglobovi bili su mu čvrsto svezani užetom. »Što ovo treba značiti?« zahtijevala je Ivana odgovor. »Zašto je superista svezan?« Lotar je odgovorio: »Uhićen je i optužen za izdaju.« »Izdaju? Superista je moj vjerni pomoćnik. Nikome drugome ne vjerujem koliko njemu.« Anastazije je sada prvi put progovorio. »Izdaja nije uperena protiv Vašeg prijestolja, Svetosti, nego protiv careva. Gerold je optužen zbog kovanja zavjere kojom bi Rim vratio pod vlast Grka.« »Besmislica! Tko iznosi takve neosnovane optužbe!« Daniel se pojavio na konju iza Anastazija i upro u Ivanu pogled zlurade pobjede. »Ja ih iznosim«, rekao je. Kasnije, u privatnosti svoje sobe, Ivana je razbijala glavu problemom, pokušavajući smisliti način kako odgovoriti. Shvatila je da je to bila đavolski pametna zavjera. Njoj nisu mogli suditi jer je bila papa. Ali Geroldu su mogli - a ako ga proglase krivim, i ona će u to biti upletena. Plan je posvuda nosio Anastazijev znak. No, neće proći tako jeftino. Prkosno je isturila bradu. Neka Anastazije samo učini što može. Nije je mogao nadvladati. Još uvijek je bila papa, imala je moć i svoja vlastita sredstva.

29 Velika dvorana bila je relativno nov dodatak Patrijarhatu, ali je već imala bogato povijesno značenje. Boja na ovim zidovima jedva se osušila kad su se Lotarov djed Karlo Veliki i papa Leon III našli ovdje sa svojim pristalicama kako bi skovali slavni sporazum po kojem je Karlo, kralj Franačke, uzdignut na položaj cara Svetog Rimskog Carstva, čime je lice svijeta zauvijek izmijenjeno. Pedeset i pet godina koliko je prošlo od tog trenutka nije nimalo promijenilo mračnu raskoš dvorane. Njezine tri velike apside bile su prekrivene pločama od besprijekornog bijelog mramora i uljepšane znalački izbrušenim stupovima od porfira s ukrasima izvanredne složenosti. Iznad mramornog potpornog zida zidovi su bili prekriveni živopisnim freskama koje su prikazivale život apostola Petra, a svaka je za sebe bila zadivljujuće umjetničko djelo. Ipak, čak su i ta čuda bila u sjeni velikog mozaika koji se nalazio iznad luka središnje apside. Mozaik je prikazivao veličanstveno ustoličenje Sv. Petra s okruglom auerolom oko glave. S njegove desne strane klečao je papa Leon, a s njegove lijeve car Karlo, a obojica su oko glave imala četverokutnu aureolu, znak živih - obojica su još bili živi u vrijeme izgradnje dvorane. U prednjem dijelu dvorane, Ivana i Lotar sjedili su na dvama velikim i udobnim prijestoljima ukrašenim draguljima sedentespariter, što je značilo da su ih smjestili s jednakim počastima; dva su prijestolja pažljivo postavljena jedno uz drugo, u istoj ravnini, kako se ne bi učinilo da je bilo koje od njih imalo veću važnost. Nadbiskupi, kardinali i opati Rima sjedili su nasuprot njima na stolicama bizantskog dizajna s visokim naslonom i mekim jastučićima od zelenog baršuna. Ostali sacerdoti, optimati i drugi istaknuti vođe Franaka i Rimljana stajali su iza njih, potpuno ispunjavajući dvoranu. Kad su svi bili na svojim mjestima, Lotarovi ljudi uveli su Gerolda, čije su ruke još uvijek bile sputane ispred njega. Ivanine usnice stisnule su se kad je ugledala tamne modrice na njegovu licu i vratu; bilo je očigledno da su ga tukli. Lotar se obratio Danielu. »Priđite bliže, magister militum, i izrecite svoju optužbu, kako bi je svi mogli čuti.« Daniel je rekao: »Slučajno sam čuo kad je superista rekao papi Ivanu da bi Rim trebao sklopiti savez s Grcima kako bi oslobodio grad franačke vlasti.« »Lažljivac!« ljutito je prigovorio Gerold i odmah bio nagrađen snažnom pljuskom jednog od stražara. »Odmakni se!« rekla je Ivana stražaru oštro. Gerolda je zapitala: »Poričeš li ove optužbe, superista?« »Poričem. To su neistinite i bezbožne laži.« Ivana je duboko udahnula. Morala je odmah učiniti presudan korak, ili odustati. Glasno, kako bi je svi mogli čuti, rekla je: »Potvrđujem svjedočenje superiste.« Začuo se šokirani žamor svih okupljenih crkvenih dostojanstvenika. Budući da je tako odgovorio, papa Ivan od suca je postao optuženik jer je tako sebe doveo u položaj u kojem mu se sudilo zajedno s Geroldom. Paskal, primicerius, primijetio je staloženo: »Svetosti, niste Vi pozvani podržati niti nijekati optužbe. Sjetite se riječi Karla Velikog: Judicare non audemos. Ne sudi se Vama, niti Vam može suditi bilo koji zemaljski sud. »Znam to, Paskal. Ali odgovorit ću na ove optužbe svojom slobodnom voljom, kako bi nestalo svake nepravedne sumnje u razmišljanjima svih prisutnih.« Klimnula je Florentiju, vestiariusu. Znak je bio unaprijed dogovoren te je on odmah prišao, noseći velik, prekrasno uvezani svezak — bila je to knjiga evanđelja koja je sadržavala svete riječi apostola Ivana, Luke, Marka i Mateja. Ivana je obuhvatila svezak puna poštovanja. Zvonkim glasom izjavila je: »Nad ovim svetim evanđeljima,

gdje je sadržana Riječ Božja, zaklinjem se pred Bogom i Sv. Petrom da se takav razgovor nikada nije vodio. Ako ne govorim istinu, neka me Bog pogodi tu gdje stojim.« Činilo se da je dramatična gesta uspjela. U tišini punoj strahopoštovanja koja je uslijedila nitko se nije ni pomaknuo, ni progovorio. Zatim je Anastazije prišao bliže i stao pokraj Daniela. »Nudim se kao sacramentale za ovog čovjeka«, izjavio je hrabro. Ivanino srce je potonulo. Anastazije je uzvratio savršenim protuudarcem. Prizvao je u pomoć zakon conjuratio, po kojem se krivnja ili nevinost dokazivala prema tome koja je strana u prepirci bila u stanju skupiti veći broj sacramentalesa, ili pomagača u zakletvi, koji su bili spremni podržati riječi te zakletve. Arsenije je bio brz u procjeni situacije te je ustao i pridružio se sinu. Jedan po jedan, i drugi su polako ustajali i prilazili im. Jordanes, secundicerius, koji se protivio Ivani po pitanju škola za žene bio je među njima. A također i Viktor, sacellarius. Ivana se pokajnički sjetila kako ju je Gerold stalno iznova podsjećao na oprez i političku razboritost prema protivnicima u rješavanju problema. U svom nestrpljenju da sve obavi što prije, često se nije obazirala na njegov savjet. Sad je došlo vrijeme obračuna. »Ja ću poslužiti kao sacramentale za superistu.« Glas se jasno začuo iz stražnjeg dijela dvorane. Ivana i svi ostali okrenuli su se i ugledali Radoina, drugog u zapovjednom nizu papinske vojske, koji se probijao kroz gomilu. Vjerno je stao uz Gerolda. Njegov potez ohrabrio je i druge; odmah nakon njega prišao je Juvianus, glavni upravitelj, a zatim kardinali Josip i Teodor i šest pokrajnjih biskupa, kao i nekoliko desetaka pripadnika nižeg svećenstva koji su bili bliži narodu, pa su mogli i bolje cijeniti sve što je Ivana učinila za njih. Ostatak skupa je oklijevao, nespreman prikloniti se bilo kojoj strani. Kad su naprijed prišli svi koji su to željeli, izbrojali su ih: pedeset i tri čovjeka na Geroldovoj strani, a sedamdeset i četiri na Danielovoj. Lotar je pročistio grlo. »Ovim je jasno. objavljen Božji sud. Istupi, superista, i poslušaj presudu.« Stražari su prišli Geroldu, ali ih je on odgurnuo. »Optužba je lažna, bez obzira na to koliki broj je onih koji su se spremni krivo zakleti. Tražim pravo na Božji sud.« Ivana je glasno uzdahnula. Ovdje, u južnom dijelu carstva, Božji sud provodio se vatrom, a ne vodom. Optuženik je morao hodati bos preko šest metara dugog niza do bjeline usijanog ugljevlja. Ako bi uspio prijeći, smatralo bi se da je nevin. Ipak, jako je malo ljudi uspjelo preživjeti takav Božji sud. S druge strane prostorije, Geroldove oči plamtjele su dok je upućivao Ivani hitnu poruku: Nemoj me pokušati spriječiti. Namjeravao se žrtvovati za nju. Ako uspije prijeći preko užarenog ugljena, njegova nevinost — i njezina — bit će dokazana. Ali vjerojatno će umrijeti dokazujući je. Baš kao Hrotrud, pomislila je Ivana. Sjećanje na jezovitu smrt seoske babice iznenada joj je bilo nadahnuće. Rekla je: »Prije nego što nastavimo, ima nekoliko pitanja koje bih htjela postaviti magisteru militumu. « »Pitanja?« namrštio se Lotar. Anastazije je prosvjedovao. »Ovo je krajnje nepropisno. Ako se superista želi podvrgnuti Božjem sudu, to je njegovo pravo. Ili Njegova Svetost možda sumnja u provođenje božanske pravde?« Ivana mu je odgovorila staloženo: »Naravno da ne. Ne želim podcijeniti djelovanje razloga koje pruža sam Bog. Kakva je moguća šteta od postavljanja nekoliko pitanja?« Anastazije nije mogao smisliti pravi odgovor, pa je slegnuo ramenima i utihnuo. Ali njegovo lice odavalo je uznemirenost. Ivanine obrve namrštile su se dok se koncentrirala na prizivanje šest Ciceronovih pitanja koja su služila kao oruđe dokazivanja. Quis. »Tko«, upitala je Daniela, »osim vas, je svjedočio ovom navodnom razgovoru?«

»Nitko«, odgovorio je. »Ali svjedočenje ovih sacramentales podupire moje riječi.« Ivana je nastavila sa sljedećim pitanjem. »Kako to da ste slučajno čuli jedan tako privatan razgovor?« Daniel je oklijevao samo trenutak prije odgovaranja. »Prolazio sam pokraj dvorane na putu u spavaonicu. Kad sam primijetio otvorena vrata, htio sam ih zatvoriti. Tada sam čuo superistu kako govori.« Ubi. »Gdje je superista stajao u to vrijeme?« »Ispred prijestolja.« »Otprilike na istom mjestu kao i sada?« »Da.« Quando. »Kad se to dogodilo?« Daniel je nervozno povlačio izrez na svom plaštu. Pitanja su se redala takvom brzinom da nije imao vremena razmisliti. »Ah... na blagdan Sv. Agate.« Quid. »Što ste točno čuli?« »To sam već rekao ovom sudu.« »Jesu li to bile točne riječi kako ih je izgovorio superista, ili približno prepričan razgovor?« Daniel se smijuljio. Zar je papa Ivan mislio da je on bio toliko glup da upadne u tako očiglednu zamku? Odgovorio je odlučno: »Ponovio sam riječi superiste točno kako su izgovorene.« Ivana se uspravila na svom prijestolju. »Da vidim jesam li vas dobro razumjela, Daniele. Prema vašem iskazu, na blagdan Sv. Agate stajali ste pred vratima ove dvorane i čuli svaku riječ razgovora u kojem mi je superista rekao da Rim treba sklopiti savez s Grcima.« »Točno«, rekao je Daniel. Ivana se okrenula prema Geroldu. »Gdje si bio na blagdan Sv. Agate, superista?« upitala ga je. Gerold je odgovorio: »Bio sam u Tivoliju, gdje smo završavali radove na Marsovom vodovodu.« »Može li itko posvjedočiti da je bilo tako?« »Više desetaka ljudi radilo je uz mene cijeloga dana. Svi oni mogu posvjedočiti gdje sam se nalazio toga dana.« »Kako to objašnjavate, magister milituml« upitala je Ivana Daniela. »Sigurno je da nitko ne može biti na dva mjesta u isto vrijeme?« Daniel je problijedio. »Ovaj... ovaj...« zamuckivao je, očajnički tražeći odgovor. »Možda ste pogriješili datum, magister milituml« potaknuo ga je Anastazije. »Nakon toliko mjeseci moglo bi biti teško sjetiti se detalja.« Daniel je zgrabio pruženu priliku. »Da, da. Kad bolje razmislim, moralo je to biti ranije — na blagdan Sv. Ambrozija, a ne Sv. Agate. Nerazborita pogreška.« »Tamo gdje se javila jedna pogreška, moglo ih je biti i više«, odgovorila je Ivana. »Vratimo se vašem svjedočenju. Rekli ste da ste čuli svaku riječ koja je izgovorena dok ste stajali ispred vrata?« »Da«, odgovorio je Daniel polako i nepovjerljivo. »Imate prilično oštar sluh, magister militum. Molim vas da nam pokažete tu izvanrednu oštrinu i da ponovite svoju majstoriju.« »Što?« Daniel je bio u velikoj neprilici. »Iziđite van i stanite ispred vrata, baš kao što ste i onda stajali. Superista će izgovoriti nekoliko riječi. Kad se vratite, reći ćete nam što ste čuli.« »Kakva je to besmislica?« oštro se usprotivio Anastazije. Lotar je pogledao u Ivanu negodujući. »Svetosti, sasvim je sigurno da uporaba žonglerskih trikova umanjuje ozbiljnost ovog postupka.« »Veličanstvo«, uzvratila je Ivana, »ono što imam na umu nije nikakav trik, nego test. Ako Daniel govori istinu, trebao bi moći čuti superistu danas baš kao što ga je čuo i onda.« »Moj gospodaru, prosvjedujem!« rekao je Anastazije. »Tako nešto u suprotnosti je sa svim uobičajenim dokazima koje propisuje zakon.«

Lotar je odlučio promisliti o tom pitanju. Anastazije je bio u pravu; uporaba dokaza s ciljem potvrđivanja ili opovrgavanja optužbe bila je čudna i nova ideja. S druge strane, Lotar nije imao razloga vjerovati da Daniel laže. Nije bilo sumnje da će Daniel proći na neobičnom »testu« pape Ivana — a to bi njegovo svjedočenje učinilo još vjerodostojnijim. Previše toga ovisilo je o ishodu ovog suđenja te se nije smjelo dogoditi da se kasnije postavljaju pitanja o njegovoj ispravnosti. Lotar je zapovjednički mahnuo rukom. »Neka se test provede.« Daniel je protiv volje prešao put kroz veliku dvoranu i stao s druge strane vrata. Ivana je stavila prst na usta i tako dala Geroldu znak da šuti. »Ratio in lege summa justitia est«, rekla je glasno i jasno. »Razboritost je najveća pravda zakona.« Klimnula je stražaru na vratima. »Dovedite Daniela.« »Dakle«, upitala ga je kad je opet stao ispred nje. »Što ste čuli?« Daniel je polako smišljao prikladan odgovor. »Superista je ponovio svoj prosvjed o nevinosti.« Svi koji su prišli bliže kako bi svjedočili za njega, povikali su užasnuti od očaja. Anastazije se razočarano okrenuo. Lotarov vječno mračan izraz lica još se više natmurio. Ivana je rekla: »To nisu riječi koje su izgovorene. A i nije ih izgovorio superista nego ja.« Stjeran u kut, Daniel je ljutito planuo: »Kakve veze ima jesam li doista čuo taj razgovor ili nisam? Vaša djela dokazuju Vašu stvarnu sklonost! Niste li zaredili za biskupa Grka Nifora?« »Ah!« rekla je Ivana. »To nas dovodi do zadnjeg pitanja: Cur. Zašto? Zašto ste lažno izvijestili cara o razgovoru? Nije vas motivirala istina, Daniele, nego zavist — jer je vaš sin želio položaj koji je dobio Nicefor!« »Sramota!« povikao je glas iz gomile, a odmah su kao jeka uslijedili i drugi. »Izdajnik!« »Lažov!« »Nitkov!« Čak su se i Danielovi sacramentales pridružili bujici pogrda jer su se u tom trenutku jedino željeli ograditi od njega. Ivana je podigla ruku i utišala skup. Svi su nestrpljivo čekali izricanje kazne za Daniela. Za tako ozbiljan zločin i kazna je morala biti odgovarajuće oštra: najprije će mu vjerojatno izrezati jezik kojim je izgovorio izdajničku laž, a zatim će ga zacijelo razvlačiti i raščetvoriti. Ivana nije bila sklona zahtijevati tako visoku cijenu. Postigla je što je željela, zaštitila je Gerolda. Nije bilo potrebno uzeti Danielov život; bio je on neugodan čovjek, pakostan i gramziv, ali ni gori ni pokvareniji od drugih koje je poznavala. Ivana je osim toga bila sigurna da je u ovom slučaju on bio samo oruđe u Anastazijevim rukama. »Magister militum, Daniele«, rekla je ozbiljno. »Od ovog trenutka nadalje, oduzima vam se vaš naslov, sva zemlja i povlastice. Još danas ćete napustiti Rim i zauvijek biti prognani iz Svetog grada i njegovih sakralnih svetinja.« Gomila je utišana ovim začudnim iskazivanjem milosrđa. Eustatije, vrhovni nadbiskup, iskoristio je trenutak. »Neka je hvala Bogu i Sv. Petru, prvome među apostolima, jer je zahvaljujući njemu istina izišla na vidjelo! I neka nam dugo živi naš vrhovni gospodar, papa Ivan!« »Neka živi!« povikali su i drugi. Zvuk se odbijao od zidova prostorije i njihao svjetiljke u srebrnim posudama. »Što si očekivao?« Arsenije je uzrujano hodao ispred svog sina, koji se udobno smjestio na jednom od naslonjača u prostoriji. »Papa Ivan možda je bezazlen, ali nije budala. Podcijenio si ga.« »Točno«, priznao je Anastazije. »Ali nije važno. Vratio sam se u Rim — uz punu potporu cara i njegove vojske.« Arsenije je prestao koračati. »Što time pokušavaš reći?« upitao je oštro. »Hoću reći, oče, da sam sad u položaju uzeti ono što nismo mogli dobiti na izboru.« Arsenije ga je gledao ukočenim pogledom. »Preoteti prijestolje snagom oružja? Sada?« »Zašto ne?« »Predugo si bio odsutan, sine moj. Ne znaš kako stvari stoje ovdje. Istina je da papa Ivan ima mnogo neprijatelja, ali mnogi ga i podržavaju.« »Što onda predlažeš?« »Budi strpljiv. Vrati se u Franačku, okreni kabanicu prema vjetru i čekaj.«

»Na što?« »Da se promijene vjetrovi sreće.« »Kad će se to dogoditi? Čekao sam dovoljno dugo i došlo je vrijeme da zahtijevam svoje pravo.« »Opasno je prenagliti se. Sjeti se što se dogodilo Ivanu Đakonu.« Ivan Đakon bio je protukandidat Sergiju za papinsko prijestolje. Nakon izbora, razočarani Ivan ušao je u Patrijarhat s velikom skupinom naoružanih pratilaca i silom zauzeo prijestolje. Ali gradski velikaši udružili su se protiv njega; za samo nekoliko sati ponovno su zauzeli Patrijarhat i svrgnuli Ivana. Sljedećeg dana Sergije je svečano proglašen papom — a Ivanova odrubljena glava počivala je na koplju u dvorištu Lateranske palače. »Meni se to neće dogoditi, oče«, rekao je Anastazije samouvjereno. »Pažljivo sam sve promislio. Sam Bog zna da sam imao vremena za razmišljanje, nasukan svih ovih godina u toj stranoj žabokrečini.« Arsenije je osjetio žalac sinovljeva neizrečenog prijekora. »Što točno predlažeš?« »U srijedu je prosni dan. Misa križnog puta služit će se u crkvi Sv. Petra. Papa Ivan vodit će procesiju do bazilike. Pričekat ćemo dok ne odmakne, a zatim zauzeti Patrijarhat na juriš. Sve će biti gotovo prije nego što papa Ivan i posumnja da se nešto događa.« »Lotar neće zapovjediti svojim vojnicima da napadnu Patrijarhat. On zna da bi takav čin ujedinio Rim protiv njega, a priklonili bi im se i njegovi vlastiti pristaše.« »Ne trebaju nam Lotarovi vojnici za zauzimanje Patrijarhata; naši stražari mogu to sami obaviti. Kad bude jasno da sam osvojio prijestolje, Lotar će me poduprijeti - u to sam siguran.« »Možda«, rekao je Arsenije. »Ali neće biti lako zauzeti papinsku palaču. Superista je opasan borac, a on zapovijeda papinskom vojskom koja mu je odana.« »Glavna briga superiste je papina osobna sigurnost. Budući da su Lotar i njegovi vojnici u gradu, Gerold će jahati na čelu straže za vrijeme procesije, a uz njega će biti i njegovi najbolji ljudi.« »A nakon toga? Sigurno ti je jasno da će se Gerold suprotstaviti sa svim raspoloživim snagama?« Anastazije se nasmijao. »Ne brini se za Gerolda, oče. Imam plan pomoću kojeg ću se pobrinuti za njega.« Arsenije je zatresao glavom. »Previše je rizično. Ako ne uspiješ, to će značiti propast za našu obitelj, kraj svega za što smo radili sve ove godine.« Boji se, pomislio je Anastazije. Ta spoznaja značila mu je tiho zadovoljstvo. Cijelog života oslanjao se na očevu pomoć i njegove savjete, a istovremeno je bio ogorčen zbog te činjenice. Sad se napokon pokazao snažnijim. Možda, razmišljao je Anastazije, promatrajući starca s izmiješanim osjećajima ljubavi i sažaljenja, možda ga je baš taj strah, nedostatak volje u presudnom trenutku iskušavanja spriječio da dosegne veličinu. Otac ga je čudnovato promatrao. U dubini tih poznatih očiju koje su ga voljele, a sad su venule od starosti, Anastazije je mogao pročitati nemir i zabrinutost, ali i još nešto više, nešto što Anastazije nikada prije nije vidio — poštovanje. Stavio je ruku na očevo rame. »Vjeruj mi, oče. Učinit ću te ponosnim, obećajem.« Sveti prosni dan bio je blagdan utvrđen datumom, a uvijek se slavio 25. travnja. Kao i kod ostalih blagdana utvrđenih datumom — blagdana darivanja, blagdana prijestolja Sv. Petra, kvatrenog tjedna, Božića - korijeni njegove proslave mogli su se slijediti sve do bezbožničkih vremena. U drevnom Rimu, 25. travnja bio je dan Robigalia, poganskog festivala u slavu Robiga, boga mraza, koji je baš u to doba godine nanosio veliku štetu propupalim voćkama na zemlji ako ga se ne bi potkupilo darovima i žrtvama. Robigalia je bio veseo festival, a uključivao je živahnu procesiju kroz grad i do polja kukuruza, gdje se žrtvovalo životinje, iza čega su se priređivale utrke i igre, kao i drugi oblici zabave na poljima u okolici grada. Umjesto da zabrane ovu dugu tradiciju, jer bi time samo otuđili one koje su htjeli pridobiti za kršćansku vjeru, prvi pape mudro su odlučili zadržati ovaj festival, ali su mu dali oblik kojim je više podsjećao na kršćanske blagdane. Procesija na prosni dan još uvijek je odlazila do polja kukuruza, ali se najprije zaustavljala u bazilici Sv. Petra, gdje se služila svečana misa i molilo posredstvom apostola za

Božji blagoslov žetve. Vrijeme je išlo na ruku svečanoj prigodi. Nebo iznad njih bilo je plavo kao tek obojano platno, a na njemu nije bilo ni traga oblacima; sunce je prosipalo zlatni sjaj po drveću i kućama, a njegovu je vrućinu ublažavala dobrodošla svježina sjevernog povjetarca. Ivana je jahala usred procesije iza akolita i stražara, koji su išli pješice te iza sedam đakona na konjima. Iza nje su jahali optimati i drugi dostojanstvenici apostolske palače. Dok se dugi niz znakova živih boja i stjegova pomicao kroz Lateransko dvorište, pokraj brončanog kipa mater romanorum, Ivana se pokušavala namjestiti na svome bijelom konju; sigurno joj nisu dobro namjestili sedlo jer je u leđima osjećala tupu, ali snažnu bol koja se ponavljala. Gerold se kretao amo—tamo uz procesiju zajedno s drugim pripadnicima stražarima. Upravo je dojahao do nje, tako visok i zgodan u svojoj uniformi da je ostala bez daha. »Osjećaš li se dobro?« upitao ju je zabrinuto. »Izgledaš blijedo.« Nasmiješila mu se, crpeći snagu iz njegove blizine. »Dobro mi je.« Duga procesija skrenula je na Via Sacra, a Ivanu je odmah dočekala buka glasnog odobravanja. Svjesni prijetnje koju su predstavljali Lotar i njegova vojska, ljudi su izišli u rekordnom broju kako bi pokazali svoju ljubav i dali potporu papi. Masa ljudi koja se protezala šest metara u dubinu na objema stranama klicala je i tražila blagoslov, pa su stražari bili prisiljeni odgurivati ljude kako bi procesija mogla proći. Ako je Lotar trebao dokaz Ivanine omiljenosti u narodu, ovdje se mogao uvjeriti. Akoliti su pjevali, kadili tamjanom i polako napredovali niz prastaru ulicu, kojom su pape putovali još u vrijeme prije sjećanja. Hodali su još sporije nego inače jer ih je cijelim putem dočekivao velik broj molitelja, a kao što je bio običaj procesija bi često zastajala kako bi ih Ivana mogla saslušati. Na jednom od mjesta gdje su stali, starica sijede kose i s licem punim ožiljaka bacila se na zemlju ispred Ivane. »Oprostite mi, Sveti oče«, preklinjala je žena, »oprostite mi za zlo koje sam Vam nanijela!« »Ustani, dobra majko, i smiri se«, odgovorila je Ivana. »Nije mi poznato da si mi nanijela ikakvo zlo.« »Zar sam se toliko promijenila da me ne prepoznajete?« Nešto na tom uništenom licu, koje se zaklinjući podiglo prema njezinom, iznenada je probudilo tračak sjećanja. »Marioza?« uskliknula je Ivana. Glasovita kurtizana postarala se trideset godina otkad ju je Ivana zadnji put vidjela. »Veliki Bože, što ti se dogodilo?« Marioza je pokajnički podigla ruku do svog lica punog ožiljaka. »Tragovi noža. Dar za rastanak od ljubomornog ljubavnika.« »Deus miseratur!« Marioza je rekla gorko: »Nemoj se pouzdavati u to da će ti usluge muškaraca donijeti sreću, rekli ste mi tada. Pa, bili ste u pravu. Ljubav prema muškarcima izazvala je moju propast. To je moja kazna — Božja kazna za podlu prevaru koju sam Vam priredila. Oprostite mi, Sveti oče, ili ću biti prokleta zauvijek!« Ivana je iznad nje načinila znak blagoslova. »Opraštam ti od svoje volje i cijelim srcem.« Marioza je stisnula Ivaninu ruku i poljubila je. Ljudi u blizini klica su odobravajući. Procesija je nastavila svoj put. Dok su prolazili pokraj crkve sv. Klementa, Ivana je postala svjesna meteža sa svoje lijeve strane. Skupina nasilnika na kraju gomile izrugivala se i počela gađati procesiju kamenjem. Jedan je kamen pogodio vrat njezina konja, koji se divlje propeo i Ivana je tresnula o sedlo. Presjekla ju je nagla snažna bol. Omamljena i bez daha priljubila se uz zlatnu konjsku ormu dok su joj prilazili đakoni. Gerold je primijetio skupinu nasilnika prije svih drugih. Okrenuo je konja i pojahao ravno prema njima još prije nego što je prva salva kamenja poletjela iz njihovih ruku. Kad su vidjeli da im prilazi, nasilnici su počeli trčati. Gerold je podbo konja i pojurio za njima. Ispred stepenica crkve sv. Klementa, muškarci su se iznenada okrenuli, izvukli oružje skriveno u naborima odjeće i navalili na Gerolda.

Gerold je izvukao mač i dao žuran znak stražarima koji su ga slijedili. Nitko mu nije odgovorio, a nije se čulo ni bubnjanje kopita iza njega. Bio je sam kad ga je okružila gomila muškarca koji su mu pokušavali zadati udarce i ubode. Gerold je rukovao svojim mačem štedljivo i vješto, a svaki je njegov udarac pogodio; ranio je četvoricu svojih napadača i zaradio pritom samo jedan udarac nožem u bedro prije nego što su ga povukli s konja. Potpuno se opustio, glumeći nesvjesticu, ali je čvrsto držao držak mača. Tek što je pao na zemlju, odmah je skočio na noge i ispružio mač. Uz krik iznenađenja, najbliži napadač pojurio je prema njemu s isukanim mačem; Gerold se pomaknuo ustranu, što je napadača dovelo u raskorak, a dok se spoticao Gerold mu je mačem zasjekao ruku. Čovjek je pao, a iz napola odrezane ruke šiknula je krv. Još ih je nekoliko krenulo prema njemu, ali je tada Gerold začuo povike stražara koji su mu se približavali. Još samo trenutak i stići će pomoć. Držao je mač ispred sebe i uzmicao, pomno pazeći na napad iz zasjede. Udarac bodeža pogodio ga je s leđa, a oštrica se zarinula između rebara potajno i bez ikakvog zvuka, kao kad se lopov uvlači u svetište. Još nije bio ni svjestan što se dogodilo kad su mu se svinula koljena, a on se polako spustio na zemlju, čudeći se što ni padajući nije osjećao nikakvu bol, samo toplu krv koja mu se slijevala niz leđa. Iznad sebe začuo je nove povike i zvuk sudaranja čelika. Stigli su stražari i borili se protiv napadača. Moram im se pridružiti, pomislio je Gerold i htio dohvatiti svoj mač na zemlji, ali nije mogao pomaknuti ruku. Kad je došla do daha, Ivana je ugledala Gerolda koji se okrenuo i počeo progoniti bacače kamenja. Vidjela je kad su drugi stražari krenuli za njim, ali ih je zadržala skupina ljudi koji su stajali usred gomile s te strane ceste; skupina se držala zajedno i zapriječila im put baš kao na neki nevidljivi znak. To je stupica! shvatila je Ivana. Mahnito je povikala kako bi ih upozorila, ali su buka i pometnja u gomili nadglasale njezine riječi. Podbola je konja i htjela krenuti za Geroldom, ali su đakoni čvrsto držali njezine uzde. »Pustite me! Pustite me!«, vikala je, ali su je i dalje držali, ne vjerujući konju. Ivana je bespomoćno gledala kako su nasilnici okružili Gerolda, vidjela je kad su ga mnoge ruke zgrabile, hvatajući ga za pojas, odjeću, ruke, nakon čega su ga povukli s konja. Još je jednom ugledala jasan odsjaj njegove crvene kose, a zatim je nestao usred uskomešane gomile. Skliznula je s konja i potrčala, gurajući se kroz skupinu uplašenih akolita koji su se razmiljeli na sve strane. Kad je stigla do druge strane ceste, gomila se već razmicala praveći prolaz za stražare koji su išli prema njoj noseći Geroldovo mlitavo tijelo. Stavili su ga na zemlju, a ona je kleknula pokraj njega. Krv mu je kapala u tankom mlazu iz jednog kuta usta. Brzo je skinula dugi četvrtasti palij koji je nosila pričvršćen oko vrata, složila ga u svežanj i čvrsto pritisnula na ranu na njegovim leđima, pokušavajući zaustaviti istjecanje krvi. Nije bilo koristi; za samo nekoliko minuta debeli slojevi tkanine bili su potpuno promočeni. Pogledi su im se sreli, a u njima se ogledala najdublja prisnost, ljubav i bolno razumijevanje. Ivanu je obuzeo strah kakav nikada prije nije osjetila. »Ne!« povikala je i stisnula ga u zagrljaj, kao da bi pukim tjelesnim dodirom mogla odgoditi neizbježno. »Nemoj umrijeti, Gerolde. Nemoj me ostaviti ovdje sasvim samu.« Njegova ruka tražila ju je u zraku. Dohvatila ju je, a njegove usnice razvukle su se u osmijeh. »Biseru moj«, rekao je. Glas mu je bio slabašan, kao da govori s velike udaljenosti. »Izdrži, Gerolde, izdrži«, govorila je napeto. »Odnijet ćemo te u Patrijarhat; mi ćemo te —« Osjetila je da je otišao prije nego što je čula samrtni hropac i osjetila težinu njegova tijela u svojim rukama. Savinula se preko njega, gladeći mu kosu i lice. Ležao je nepomično i smireno, blago rastvorenih usnica i pogleda zauvijek uperenog u nebo. Nije bilo moguće da ga nema. Njegov duh kao da se još uvijek povlačio u nizu obrnutih slika. Možda će ga ponovno ugledati ako se potrudi. Podigla je glavu i pogledala oko sebe. Ako je bio negdje u blizini, dat će joj znak. Ako je bio tu negdje, jasno će joj to dati do znanja. Ništa nije vidjela, ništa nije opazila. U njezinim je rukama ležalo mrtvo tijelo s njegovim licem.

»Otišao je Bogu«, rekao je Deziderije, vrhovni đakon. Nije se pomaknula. Sve dok ga bude držala, neće potpuno nestati, dio njega još uvijek će biti s njom. Deziderije ju je uhvatio za ruku. »Dopustite nam da ga odnesemo u crkvu.« U svojoj obamrlosti čula ga je i shvatila. Nije smio ležati tu na ulici, gdje su u njega zurili brojni znatiželjnici. Morala se pobrinuti da dobije sve počasti i obrede koji su mu pripadali; jedino je to još mogla učiniti za njega. Nježno ga je spustila na zemlju, pazeći da ga ne povrijedi, a zatim mu je zatvorila oči i prekrižila mu ruke na prsima, kako bi ga stražari mogli odnijeti poštujući njegovo dostojanstvo. Kad je pokušala ustati, osjetila je žestoku bol od koje se sva presavinula i pala na zemlju boreći se za dah. Njezino tijelo treslo se od strašnih grčeva koje nije mogla kontrolirati. Osjećala je snažan pritisak, kao da je netko spustio na nju težak teret; pritisak se spuštao i činilo joj se da će je sigurno prepoloviti. Dijete. Dolazi. »Gerolde!« Riječ se pretvorila u užasan urlik boli. Gerold joj više nije mogao pomoći. Bila je sama. »Deus Misereatur!« povikao je Deziderije. »Njegovu Preuzvišenost papu obuzeo je sotona!« Ljudi su vrištali i plakali, užasnuti i očajni. Aurianos, glavni istjerivač vraga, požurio je naprijed. Posipao je Ivanu svetom vodom i počeo svečano pjevati: »Exorcizo te, immundissime spiritus, omnis incursio adversarii, omne phantasma...« Svi su pogledi bili prikovani za Ivanu, očekujući da će zao duh izići iz njezinih usta ili uha. Vrisnula je kad je uz zadnji mučan trud pritisak iznutra iznenada popustio, izlijevajući se iz nje kao velika crvena lokva. Aurianosov glas iznenada je zamuknuo i uslijedila je duga strašna tišina. Ispod ruba bogate Ivanine odore, sada obojane njezinom krvlju, pojavilo se sitno plavo tijelo prerano rođenog djeteta. Deziderije je prvi reagirao. »Čudo!« povikao je, padajući na koljena. »Vražje djelo«, povikao je netko drugi. Svi su se prekrižili. Ljudi su se tiskali prema naprijed kako bi vidjeli što se dogodilo, gurali su jedni druge i penjali se jedni preko drugih samo da bi što bolje vidjeli. »Natrag!«, povikali su đakoni, mašući raspelima kao toljagama kako bi zadržali razuzdanu gomilu na odstojanju. Izbile su tučnjave duž cijelog niza ljudi u procesiji. Dojurili su stražari i počeli izvikivati grube naredbe. Ivani se činilo da sve to čuje iz velike udaljenosti. Ležeći na ulici u lokvi vlastite krvi, iznenada ju je preplavio uzvišen osjećaj mira. Ulica, ljudi, stjegovi svih boja u procesiji sjali su u njezinu umu čudnom svjetlošću, poput niti u nekoj ogromnoj tapiseriji čiji je uzorak tek sada razaznala. Njezin duh rastao je u njoj i ispunio prazninu iznutra. Okupana je uzvišenom i poučnom svjetlošću. Vjera i sumnja, volja i žudnja, srce i um — na kraju krajeva uvidjela je i shvatila da svi su jedno, a to Jedno je Bog. Svjetlost je bila sve jača. Smiješeći se, krenula je prema njoj dok su zvukovi i boje svijeta blijedjeli i nestajali poput mjeseca s dolaskom zore.

POGOVOR Četrdeset dvije godine kasnije Anastazije je sjedio za svojim stolom u Lateranskoj pisarnici i pisao pismo. Njegove ruke, ukočene i artritične od starosti, boljele su ga od svakog poteza pera. Usprkos bolovima, nastavio je pisati. Pismo je bilo iznimno hitno i morao ga je odmah poslati. »Njegovom Carskom Veličanstvu, uzvišenom caru Arnulfu«, načrčkao je. Lotar je već dugo bio mrtav, a umro je samo nekoliko mjeseci nakon napuštanja Rima. Prijestolje je najprije pripalo njegovu sinu Ludoviku II, a nakon njegove smrti, Lotarovu nećaku Karlu Debelom, dvojici vladara koji su bili nesposobni i ni po čemu poznati. Smrt Karla Debelog 888. godine okončala je vladavinu Karolinga, koja je započela s Karlom Velikim, poznatijim po francuskom imenu Charlemagne. Arnulf, karantanski vojvoda, uspio je preoteti carsko prijestolje u nadmetanju s mnoštvom drugih pretendenata. Anastazije je u cjelini smatrao da je promjena u slijedu nasljeđivanja bila dobra. Arnulf je bio pametniji od Lotara, a njegova vladavina snažnija. Anastazije je računao na to. Nešto se moralo poduzeti u vezi s papom Stjepanom. Baš prošlog mjeseca, na užas i sablazan cijelog Rima, Stjepan je naredio da se tijelo njegova prethodnika pape Formoza izvuče iz groba i donese u Patrijarhat. Stjepan je uspravio njegovo truplo na stolici, predsjedao lažnim »suđenjem«, obasuo ga klevetama i završio odsijecanjem tri prsta s njegove desne ruke, ona tri prsta kojima je udjeljivao papinski blagoslov, kažnjavajući ga tako za zlodjela koja je »priznao«. »Preklinjem Vas, Vaše Veličanstvo«, pisao je Anastazije, »da dođete u Rim i okončate papina pretjerivanja jer su skandalozna za cijelo kršćanstvo.« Zbog iznenadnog grča u ruci, Anastazije je zatresao pero i prolio kapljice tinte po čistom pergamentu. Opsovao je i osušio bugačicom razlivenu tintu, a zatim spustio pero i ispružio prste, trljajući ih kako bi si olakšao bolove. Čudno, razmišljao je s jezovitom ironijom, kako je čovjek kao Stjepan uspio naslijediti papinsku čast, kad je meni, koji sam savršeno odgovarao tom položaju po svim preduvjetima rođenja i učenosti, taj položaj uskraćen. Došao je blizu, tako blizu osvajanju priželjkivane nagrade. Nakon šokantnog otkrića i smrti ženskog pape, Anastazije je zauzeo Patrijarhat, zahtijevajući prijestolje za sebe uz blagoslov cara Lotara. Što je sve mogao postići da je ostao na prijestolju! Ali nije mu bilo suđeno. Mala ali utjecajna skupina svećenika nepopustljivo mu se suprotstavila. Oštra rasprava o tome tko će naslijediti papinsko prijestolje potrajala je nekoliko mjeseci, a činilo se da je prevaga malo na jednoj, malo na drugoj strani. Na kraju je, uvjeren kako se značajna skupina Rimljana nikada neće pomiriti s Anastazijem kao papom, Lotar odlučio izabrati lukav smjer i povući svoju potporu. Anastazija su svrgnuli i zbog nečasnog ponašanja poslali u samostan Trastevere. Svi su mislili da je to moj kraj, sjećao se Anastazije. Ali podcijenili su me. Pomoću strpljenja, vještine i diplomacije, izborio je svoj put natrag i na koncu zadobio povjerenje pape Nikole. Nikola ga je uzdigao na položaj papinskog bibliotekara, položaj moći i povlastica koji je zadržao više od trideset godina. Dosegnuvši iznimnu starost od osamdeset sedam godina, Anastazije je bio omiljen i poštovan, a svi su hvalili njegovo golemo znanje. Učenjaci i svećenici iz cijeloga svijeta dolazili su u Rim kako bi ga upoznali i divili se njegovom majstorskom djelu Liberpontificalis, ili Knjiga o papama, zvaničnom ljetopisu o papama. Prošlog mjeseca, franački nadbiskup po imenu Arnaldo zatražio je dopuštenje napraviti kopiju njegova rukopisa za svoju katedralu, a Anastazije je susretljivo pristao. Liber pontificalis bio je Anastazijev zalog besmrtnosti, njegova ostavština svijetu. Bila je to ujedno i njegova konačna osveta takmacu kojeg je toliko mrzio, osobi zbog čijeg je izbora onog zlokobnog dana 853. godine njemu uskraćena slava za koju je bio sudbinski predodređen. Anastazije je

izbrisao papisu Ivanu iz službenih zabilješki o papama; u njegovu djelu Liber pontificalis njezino se ime nije uopće spominjalo. To nije bilo ono za čim je žudio u dubini svoga bića, ali je ipak bilo nešto. Slava Anastazija Bibliotekara i njegova velikog djela odzvanjat će kroz stoljeća, a papisa Ivana bit će izgubljena i zaboravljena, zauvijek izbrisana iz sjećanja. Nestalo je grča u ruci. Anastazije je podigao pero i nastavio pisati. U pisarnici Biskupske palače u Parizu nadbiskup Arnaldo vrijedno je radio na posljednjim stranicama svoje kopije Liber pontificalis. Kroz uski prozor probijale su se sunčeve zrake i obasjavale naslage prašine. Arnaldo je upravo ukrasio zadnju stranicu zavojitom šarom, još jednom je pogledao i zatim umorno spustio pero. Bio je to dug i težak posao prepisati cijeli rukopis Knjige o papama. Pisari u palači bili su prilično iznenađeni kad se sam nadbiskup prihvatio tog zadatka umjesto da ga dodijeli nekome od njih, ali Arnaldo je imao svoje razloge što je tako postupio. On nije samo napravio duplikat znamenitog rukopisa; on ga je i ispravio. Između zapisa o životima pape Leona i pape Benedikta, sad se našao i zapis o papisi Ivani, što je bila rekonstrukcija njezina pontifikata kako bi zauzela mjesto u povijesti koje joj je pripadalo. Učinio je to i zbog osjećaja osobne odanosti i zbog želje da istina bude zapisana. Poput Ivane, ni nadbiskup nije bio onaj za koga se izdavao. Jer Arnaldo, po rođenju Arnalda, zapravo je bila kći franačkog upravitelja Ama i njegove žene Bone, kod kojih je Ivana stanovala nakon bijega iz Fulde. Arnalda je tada bila tek djevojčica, ali nikada nije zaboravila Ivanu — ljubazne i pametne oči koje su je tako pažljivo motrile; uzbuđenje koje je osjećala zbog njihova zajedničkog svakodnevnog učenja; zajedničku sreću zbog postignutih rezultata kad je Arnalda počela čitati i pisati. Osjećala je velik dug prema Ivani jer je baš Ivana spasila njezinu obitelj od bijede i očaja, pokazala im put iz mračnog ponora neznanja do svjetla spoznaje i tako joj osigurala visok položaj u kojem je danas uživala. Nadahnuta Ivaninim primjerom, Arnalda je također izabrala prerušiti se u muškarca kad se približila odrasloj dobi jer je tako mogla nastaviti slijediti svoje težnje. Koliko li još ima takvih kao što smo mi? pitala se Arnalda, ne prvi put. Koliko se još žena odlučilo na takav hrabar korak, napuštajući svoju osobnost žene, odričući se života koji je mogao biti ispunjen djecom i obitelji, kako bi postigle ono što bi im inače bilo zabranjeno? Tko je to mogao znati? Bilo je moguće da je Arnalda i ne znajući prolazila pokraj neke druge podmetnute svećenice u katedrali ili samostanu, koja je naporno radila u potaji, ne otkrivajući tajnu sestrinstva. Nasmiješila se na tu pomisao. Posegnula je pod nadbiskupsku odoru i obuhvatila drveni medaljon Sv. Katarine koji joj je visio oko vrata. Nosila ga je neprekidno od onoga dana kad joj ga je Ivana dala prije više od pedeset godina. Sutra će dati uvezati rukopis u finu kožu izrezbarenu zlatom, a zatim će je pohraniti u arhivu knjižnice u katedrali. Barem će negdje ostati sačuvan zapis o papisi Ivani, koja je, iako je bila žena, bez sumnje bila dobar i vjeran namjesnik Kristov. Jednoga dana netko će pronaći njezinu priču i ponovno je ispričati. Dug je isplaćen, pomislila je Arnalda. Requiesce in pace, Johanna Papissa.

AUTORIČINA BILJEŠKA Je li postojala papisa Ivana?

»Kad god se susretnete s legendom, možete biti sigurni da ćete istražujući početke uvijek naći povijest.« VALLET DE VIRIVILLE Papisa Ivana jedan je od najčarobnijih i najneobičnijih likova u povijesti Zapada — a ujedno i jedan od najmanje poznatih. Mnogi ljudi nikada nisu čuli za papisu Ivanu, a oni koji jesu, smatraju priču o njoj legendom. Pa ipak je stotinama godina — sve do sredine sedamnaestoga stoljeća - Ivanino papinstvo bilo sveopće poznato i prihvaćalo se kao istinito. U sedamnaestom stoljeću, u vrijeme jačanja protestantizma, Katolička crkva zajedničkim je naporima počela uništavati sramne povijesne zabilješke o Ivani. Vatikan je zaplijenio na stotine rukopisa i knjiga. Stvarni nestanak Ivane iz moderne svijesti dokaz je učinkovitosti takvih mjera. Danas Katolička crkva nudi dva glavna argumenta protiv Ivanina papinstva: odsustvo bilo kakve potvrde o njoj u suvremenim dokumentima i nedostatno vremensko razdoblje za njezino papinstvo koje se trebalo dogoditi između kraja vladavine njezina prethodnika, Leona IV. i početka vladavine njezina nasljednika, Benedikta III. Ovi argumenti, međutim, nisu uvjerljivi. Jedva da iznenađuje što se podaci o Ivani ne pojavljuju u suvremenim bilješkama, a naročito kad se u obzir uzmu vrijeme i odlučnost koje je Crkva, po vlastitom priznanju, posvetila brisanju svih podataka o njoj. Činjenica da je Ivana živjela u devetom stoljeću, najmračnijem od svih mračnih razdoblja, olakšala je postupak uništenja podataka o njezinu papinstvu. Deveto stoljeće bilo je doba prevladavajuće nepismenosti, te rijetkih slučajeva pomnog vođenja bilježaka. Danas se istraživanja znanstvenika o tom razdoblju oslanjaju na razbacane, nepotpune, proturječne i nepouzdane dokumente. Ne postoje sudski zapisi, podaci o katastarskim mjerenjima, zakupu zemljišta, kao ni bilo kakva bilježenja svakodnevnog života. Osim jednog životopisa upitne točnosti, Liber pontificalis, ili Knjige o papama (koji su znanstvenici nazvali »propagandističkim dokumentom«), nema drugih stalnih bilježaka o papama iz devetog stoljeća - tko su bili, kad su vladali, što su učinili. Osim u knjizi Liber pontificalis, gotovo nigdje se ne spominje niti Ivanin nasljednik, papa Benedikt III, a on nije bio meta kampanje za uništenje. Još uvijek postoji jedna prastara kopija Liber pontificalis s bilješkom Ivaninu papinstvu. Zapis o Ivani očigledno je naknadno umetnut i nespretno dodan glavnom tekstu. Ipak, to ne znači da je valjanost zapisa nužno netočna; neki kasniji pisac anala, uvjeren svjedočenjem politički manje sumnjivih ljetopisaca, možda je osjećao moralnu obavezu unijeti službenu zabilješku. Blondel, protestantski povjesničar koji je ispitao tekst 1647. godine, zaključio je da je zapis o Ivani napisan u četrnaestom stoljeću. Zasnivao je svoje mišljenje na razlikama u stilu i rukopisu — što je u najmanju ruku subjektivno prosuđivanje. I dalje ostaju važna pitanja o ovom dokumentu. Kad je zapisano sporno poglavlje? Tko ga je zapisao? Ponovna provjera ovog teksta pomoću modernih metoda određivanja vremena nastanka — a koju nitko nikada nije pokušao — mogla bi dati neke zanimljive odgovore. Za očekivati je da Ivana ne bude prisutna u suvremenim crkvenim zapisima. Današnji rimski svećenici, preplašeni velikom prevarom koja im se osvećuje, zacijelo su poduzeli sve što su mogli kako bi sakrili bilo kakav pismeni zapis o tom nepriličnom događaju. Uistinu, sigurno bi osjećali da je to njihova dužnost. Hincmar, Ivanin suvremenik, često je u svojim pismima i kronikama tajio podatke koji bi štetili Crkvi. Čak je veliki teolog Alkuin bio sklon krivotvoriti istinu; u jednom od svojih pisama priznaje kako je uništio izvješće o bludništvu i simoniji pape Leona III.

Kao svjedoci odlučnog nijekanja tada, Ivanini su suvremenici pravi sumnjivci. To je naročito točno za rimske prelate, koji su imali snažne osobne motive za potiskivanje istine. U rijetkim prigodama kad bi nečije papinstvo bilo proglašeno nevaljanim — a Ivanino bi sigurno bilo nevaljano čim bi se otkrio njezin spol — svi položaji imenovanih namještenika odmah bi postali nevaljani. Svi kardinali, biskupi, đakoni i svećenici koje je papa postavio izgubili bi svoje naslove i položaje. Ne iznenađuje tako da zapisi koje su ti ljudi vodili ili prepisivali nigdje ne spominju Ivanu. Dovoljno je samo pogledati nedavne primjere u Nikaragvi i El Salvadoru da bi se shvatilo kako odlučni i dobro usklađeni državni napori mogu dovesti do »nestanka« nezgodnih dokaza. Tek nakon vremenskog odmaka, istina koja se sačuvala neutaživošću javnog izvješćivanja polako će početi izranjati. I uistinu, u kasnijim stoljećima ne nedostaje dokumentacije o Ivaninu papinstvu. Frederick Spanheim, učeni njemački povjesničar koji je proveo obimnu studiju o tom pitanju, navodi sigurno pet stotina drevnih rukopisa koji sadržavaju dokaze o Ivaninu papinstvu, uključujući i proslavljene autore kao što su Petrarca i Boccaccio. Danas je stav Crkve da je Ivana izum protestantskih reformatora koji su silno željeli razotkriti papinsku izopačenost. A opet, Ivanina priča prvi put se pojavila stotinama godina prije rođenja Martina Luthera. Većina njezinih kroničara bili su katolici, često na visokim položajima unutar crkvene hijerarhije. Ivanina priča prihvaćena je čak i u službenim životopisima posvećenima papama. Njezin kip neosporno je stajao uz one drugih papa u katedrali u Sieni sve do 1601. kad se po za:- povijedi pape Klementa VIII. iznenada »preobrazio« u poprsje pape Zaharije. Godine 1276, nakon što je naredio temeljitu istragu zapisa o papama, papa Ivan XX. promijenio je svoj naslov u Ivan XXI, službeno priznajući Ivaninu vladavinu kao pape Ivana VIII. Ivanina priča bila je obuhvaćena u službenom crkvenom vodiču za Rim koji su hodočasnici upotrebljavali preko tri stotine godina. Još jedan dramatičan povijesni dokaz iz 1413. godine nalazi se u dobro utemeljenim zapisima o suđenju Janu Husu za krivovjerje. Hus je osuđen za propovijedanje krivovjerne doktrine po kojoj je papa pogrešiv. U svojoj obrani, Hus je za vrijeme suđenja navodio mnoge primjere papa koji su počinili grijeh i zločine prema Crkvi. Na svaku od ovih optužbi njegovi su suci, odreda svećenici, odgovorili s najsitnijim detaljima, nijekajući Husove optužbe i opisujući ih kao bogohuljenje. Samo jedan od Husovih navoda prošao je neosporeno: »Mnogo puta pape su počinili grijeh, ali i pogriješili, na primjer kad je Ivana izabrana za papu, a bila je žena.« Niti jedan od prisutnih dvadeset osam kardinala, četiri patrijarha, trideset nadbiskupa, dvije stotine i šest biskupa i četiri stotine i četrdeset teologa nije optužio Husa da laže ili bogohuli navodeći ovaj iskaz. Što se tiče drugog argumenta Crkve protiv Ivane, po kojem nije bilo dovoljno vremena za njezinu vladavinu između dvaju razdoblja papinske vlasti Leona IV. i Benedikta III. — i ovaj je argument upitan. Liber pontificalis notorno je netočan kad su u pitanju vremena stupanja na vlast i smrti pojedinih papa; poznato je da su mnogi navedeni datumi u potpunosti izmišljeni. Snažno motiviran prikriti Ivanino papinstvo, suvremeni kroničar trebao je, što ne bi bilo iznenađenje, pomaknuti datum Leonove smrti unaprijed, s 853. na 855. — što je razdoblje koje se navodi kao vrijeme Ivanine dvogodišnje papinske vlasti — kako bi se činilo da je papu Leona odmah naslijedio papa Benedikt III.13 Povijest pruža mnoge primjere takvog namjernog krivotvorenja podataka. Burbonci su računali vladavinu Luja XIII. od datuma smrti njegova brata i jednostavno su ispustili vladavinu Napoleona. Nisu međutim mogli izbrisati Napoleona iz povijesnih zapisa jer je njegova vladavina dobro zabilježena u brojnim kronikama, dnevnicima, pismima i drugim dokumentima. Nasuprot tome, u devetom stoljeću bilo je daleko lakše izbrisati Ivanu iz povijesnih zapisa. Postoje osim toga dokazi na osnovu indicija koje je teško objasniti ako je istina da nikada nije postojao papa koji je bio žena. Jedan je primjer takozvani pregled na stolici, koji je bio dijelom 13

Dva najsnažnija materijalna dokaza protiv Ivanina papinstva utvrđuju se na osnovi pretpostavke da je Leon IV. umro 855. godine. (1) Novčić koji nosi ime pape Benedikta s jedne strane i cara Lotara s druge. Budući da je Lotar umro 28. rujna 855, a novčić prikazuje Benedikta i Lotara koji žive u isto vrijeme, očigledno je da Benedikt nije mogao stupiti na prijestolje kasnije od 855. (2) Dekret napisan 7. listopada 855. kojim papa Benedikt potvrđuje povlastice samostana Corbie također svjedoči o tome da je on u to vrijeme bio na vlasti. Ali ovi »dokazi« mogu se smatrati beznačajnima ako je Leon umro 853- (ili čak 854.) jer je u tom slučaju bilo dovoljno vremena za Ivaninu vladavinu prije nego što je Benedikt preuzeo prijestolje 855. (nap. a.).

srednjovjekovne svečanosti posvećivanja gotovo šest stotina godina. Svaki novoizabrani papa nakon Ivane morao je sjesti na sella stercoraria (doslovno, stolica za provjeru), koja je bila probušena u sredini poput nužnika i gdje su se provjeravale genitalije kako bi se dokazao muški spol. Nakon toga bi ispitivač (obično đakon) svečano izvijestio okupljene ljude: »Mas nobis nominus est« — »Naš kandidat je muškarac.« Tek tada bi papi uručili ključeve crkve Sv. Petra. Svečanost se nastavila obavljati na isti način sve do šesnaestog stoljeća. Čak je i Aleksandar Borgia bio primoran podvrgnuti se toj kušnji, iako je u vrijeme izbora njegova žena već imala četiri sina koje je priznao s ponosom! Katolička crkva ne poriče postojanje probušene stolice jer je ona do danas sačuvana u Rimu. Nitko ne poriče ni da je stoljećima bila upotrebljavana u svečanosti papinskog posvećivanja. Ali mnogi nas uvjeravaju kako je stolica korištena jedino zbog svog pristalog i dojmljivog izgleda; činjenica da je imala rupu u sredini potpuno je nebitna, kažu. Naziv sella stercoraria navodno potječe od riječi kojima su se papi obraćali dok je sjedio na stolici: »Suscitans depulvere egenem, et de stercore erigens pauperem ut sedeat cum principibus...« — »[Bog] diže slabića iz prašine, iz bunjišta izvlači uboga, da ih posadi s knezovima...«. Ovakav se argument čini nesigurnim. Stolica je očigledno nekada služila kao nužnik, ili možda kao primaljska stolica. Je li vjerojatno da bi predmet s takvim grubim asocijacijama bio upotrebljavan kao papinsko prijestolje bez nekog dobrog razloga? A ako je pregled na stolici izmišljotina, kako objasniti bezbrojne šale i pjesme koje na njega ukazuju, a stoljećima su prisutne u rimskom puku? Dopuštamo da je riječ o neukim i praznovjernim vremenima, ali srednjovjekovni Rim bio je čvrsto povezana zajednica: ljudi su živjeli i na tek nekoliko metara od papinske palače; mnogi od njihovih očeva, braće, sinova i bratića bili su prelati prisutni na svečanostima papinskih posvećivanja, a oni bi sigurno znali istinu o sellistercorariji. Postoji čak i iskaz svjedoka o pregledu na stolici. Velšanin Adam od Uska 1404. godine otputovao je u Rim i ostao tamo dvije godine, vodeći u svojoj kronici pomne bilješke o svojim zapažanjima. Njegov detaljan opis krunidbe pape Inocenta VII. uključuje i pregled na stolici. Još jedan zanimljiv dokaz na osnovu indicija je »ulica koju svi izbjegavaju«. Patrijarhat, papinska rezidencija i biskupska katedrala (sada Sv. Ivana Lateranskog) smještena je na suprotnoj strani Rima od bazilike Sv. Petra; papinska procesija stoga se često kretala između njih. Pomni pregled bilo koje karte Rima pokazat će da je Via Sacra (danas Via S. Giovanni) daleko najkraći i najdirektniji put između ovih dviju lokacija — te je tako u stvari stoljećima bila u upotrebi (otud naziv Via Sacra, ili »sveta ulica«). To je ulica na kojoj je Ivana navodno rodila svoje mrtvorođeno čedo. Ubrzo nakon tog događaja, papinske procesije namjerno su zaobilazile Via Sacru, »zbog gnušanja prema tom događaju«. Argument Crkve je da se zaobilazni put počeo koristiti jednostavno zato što je ulica bila preuska za prolaz procesija sve do šesnaestog stoljeća, kad ju je proširio papa Siksto V. Ali ovo tumačenje je očito netočno. Godine 1486, John Burcardt, biskup Horte i papinski voditelj ceremonija za vrijeme vladavine pet papa — položaj mu je osigurao temeljito poznavanje papinskog dvora — opisao je u svom dnevniku što se dogodilo kad je papinska procesija prekršila običaj i prošla preko Via Sacre: Na putu tamo i natrag, \papa\ je išao pokraj Koloseuma i onom ravnom ulicom gdje... se papa Ivan Engleski porodio... Iz tog razloga... pape sa svojim povorkama nikada ne prolaze tom ulicom; zato su papu prekorili nadbiskup Firence, biskup Massana i Hugo de Bencii, apostolski podđakon... Stotinu godina prije proširivanja ulice, ova je papinska procesija prošla kroz Via Sacru bez teškoća. Burcardtov iskaz jednostavno dokazuje da su Ivanino papinstvo u to vrijeme prihvaćali najviši službenici papinskog dvora. Ako se u obzir uzmu opskurnost i nejasnost tih vremena, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi je li Ivana postojala ili ne. Možda se nikada neće saznati što se uistinu dogodilo godine Gospodnje 855. Upravo zato odlučila sam napisati roman, a ne povijesnu studiju. Iako se zasniva na činjenicama o Ivaninu životu o kojima postoje zapisi, knjiga je unatoč tomu plod mašte. Malo se

zna o Ivaninu ranom životu, osim da je rođena u Ingelheimu od oca Engleza te da je bila redovnica u samostanu u Fuldi. Bilo je nužno dopuniti njezinu priču dijelovima koji su nedostajali. Kako god, svi glavni događaji iz kasnijeg života opisani u ovom romanu potpuno su točni. Bitka kod Fontenoya zbila se kako je opisano 25. lipnja 841. Saraceni su doista opljačkali crkvu Sv. Petra 847, a kasnije su poraženi na moru 849; požar u Borgu dogodio se 848, a poplava Tibera 854. Umakanje pričesnog kruha u vino postalo je popularno i običaj u Franačkoj tijekom devetog stoljeća. Papa Leon IV. uistinu je izopćio Anastazija; a nakon postupka povrata naslova, imenovan je papinskim knjižničarem pape Nikole te mu se općenito pripisuje autorstvo djela o suvremenicima Liberpontificalis. Ubojstva Teodora i Leona u papinskoj palači zaista su se dogodila, a jednako tako i suđenje u kojem se Daniel kao magister militum suprotstavio papinskom superisti. Proždrljivost pape Sergija i njegov giht zabilježeni su kao povijesne činjenice, baš kao i obnova sirotišta. Anastazije, Arsenije, Gottschalk, Raban Maur, Lotar, Benedikt i pape Grgur, Sergije i Leon stvarne su povijesne ličnosti. Detalji o okviru radnje smještene u deveto stoljeće brižno su istraženi: podaci o odjeći, hrani i postupcima liječenja točni su. Kako bih ispričala dobru priču, napravila sam neke prilagodbe. Trebao mi je upad Vikinga u Dorstadt 828. godine iako se zapravo nije zbio sve do 834. Jednako tako, cara Lotara dva puta sam poslala u Rim kako bi kaznio papu, iako je on u stvarnosti prvi put poslao svog sina Luja, kralja Italije, da taj posao obavi za njega. Tijela Sv. Marcelina i Sv. Petra ukradena su iz grobova 827, a ne 855. godine; protupapa Ivan, Sergijev prethodnik, nije ubijen nakon svrgnuća, nego je jedino zatočen, a zatim prognan. Anastazije je umro 878, a ne 897. Ove namjerne pogreške su, vjerujem, iznimke; u cjelini sam pokušala zadržati povijesnu točnost. Neki dijelovi opisani u Papisi Ivani s današnjeg se gledišta mogu činiti šokantnima, ali ljudima koji su tada živjeli nije se činilo da je tako. Urušavanje Rimskog Carstva i raspad zakona i reda doveli su do razdoblja dotad gotovo nezabilježenog divljaštva i nasilja. Kako se jadao suvremenik kroničar, bilo je to »doba mača, doba vihora, doba vukova«. Stanovništvo Europe gotovo se prepolovilo nakon pogubnog niza gladovanja, epidemija kuge, građanskih ratova i »divljačkih« prepada. Prosječna očekivana životna dob bila je vrlo kratka: manje od četvrtine ukupnog broja stanovnika dočekalo bi pedesetu. Više nije bilo ni pravih velikih gradova; najveći gradovi imali su tek dvije do tri tisuće stanovnika. Rimske ceste su propale, a mostovi o kojima su ovisili nestali su. Društveno i ekonomsko uređenje koje danas nazivamo feudalnim dobom još nije započelo. Europa je još uvijek bila jedna država: Njemačka nije postojala kao zasebna država, a isto tako ni Francuska, Španjolska ili Italija. Romanski jezici još se nisu razvili iz latinskog kao izvornog jezika; nisu postojali ni francuski, ni španjolski ili talijanski jezik, tek različiti oblici iskvarenog latinskog i lokalnih narječja. Ukratko, deveto stoljeće obilježilo je društvo u prijelaznom razdoblju s jednog oblika civilizacije, odavno mrtve, na drugi koji još nije rođen — uz sva previranja i nemir koje podrazumijevaju. Život u ovim zlosretnim vremenima bio je naročito težak za žene. Bilo je to doba izrazite mržnje prema ženama, koje su žučnim protuženskim raspravama poticali crkveni oci poput Sv. Pavla i Tertulijana: Zar ne znaš da si Eva?... Predstavljaš vrata k Sotoni, izdajnika stabla, prvog bjegunca od božanskog zakona; ti si ta koja je primamila onoga kome se Sotona nije usudio približiti... zbog smrti koju si zaslužila, morao je umrijeti sin Božji. Vjerovalo se da se zbog menstruacijske krvi kiselilo vino, polja su ostajala neplodna, čelik bi otupio, željezo zahrđalo, a pseći ugrizi se zagadili neizlječivim otrovom. Osim rijetkih iznimki, žene su tretirali kao vječnu djecu bez ikakvih zakonskih ili vlasničkih prava. Njihovi muževi smjeli su ih tući i to je bilo u skladu sa zakonom. Silovanje se smatralo oblikom manje krađe. Obrazovanje žena se nije poticalo jer su učene žene smatrali ne samo neprirodnima nego i opasnima. Nije dakle bilo čudo ako se žena odlučila prerušiti u muškarca kako bi pobjegla od takvog života. Osim Ivane postojale su i druge žene koje su uspješno izvele takvu prevaru. U trećem

stoljeću, Eugenija, kći prefekta u Aleksandriji, ušla je u samostan prerušena u muškarca na koncu se uzdigla do službe opata. Njezina krinka nije otkrivena sve dok nije bila prisiljena otkriti spol što je bilo posljednje sredstvo u opovrgavanju optužbe da je jednoj djevojci oduzela nevinost. U dvanaestom je stoljeću Sv. Hildegund, koristeći se imenom Josip, postala brat u opatiji Schonau, gdje je neotkrivena živjela među braćom sve do svoje smrti puno godina kasnije.14 Svjetlo nade koje su ove žene potpalile tek je treperavo sjalo u velikoj tami, ali se nikada ne bi potpuno ugasilo. Prilike su se pružale ženama koje su bile dovoljno hrabre sanjati. Papisa Ivana je priča o jednom od tih sanjara.

14

Postoje i drugi, suvremeniji primjeri žena koje su se uspješno izdavale za muškarce, uključujući Mary Reade koja je živjela kao gusar u ranom osamnaestom stoljeću; Hannah Snell, vojnika i mornara u britanskoj mornarici; žene iz devetnaestoga stoljeća čije nam je pravo ime nepoznato, ali koja se pod imenom James Barry uzdigla do položaja glavnog državnog nadzornika britanskih bolnica; Loreta Janeta Velazquez borila se na strani Konfederacije u bitci kod Buli Runa pod imenom Harry Buford. U novije vrijeme, Teresinha Gomez iz Lisabona provela je osamnaest godina pretvarajući se da je muškarac; kao visoko odlikovan vojnik napredovala je do čina generala portugalske vojske i razotkrivena je tek 1994. godine kad je pod optužbom za financijsku prevaru uhićena, a policija ju je prisilno fizički pregledala (nap. a.).

KRONOLOGIJA DOGAĐAJA VAŽNIH ZA ROMAN 814. Karlo Veliki umire 28. siječnja. Ivana je rođena istog dana. Ludovik I. Pobožni okrunjen je za cara. 823. U Rimu u papinskoj palači ubijaju Teodora, primiceriusa i Leon, nomenclatora. Papa Paskal brani ubojice i proklinje žrtve, izjavljujući kako je njihova smrt pravedan čin. 824. Constitutio Romana daje franačkom caru pravo priznavanja novoizabranog pape. 828. Vikinzi upadaju u Dorstadt. 829. Gottschalk je odriješen samostanskih zavjeta na crkvenoj sinodi u Mainzu. 833. Lotar, sin Ludovika I. Pobožnog, vodi braću u pobuni protiv oca. Iznevjeren i poražen na Polju laži, Ludovik je svrgnut. 834. Nova pobuna vraća Ludovika na prijestolje. Ludovik oprašta svojim sinovima, vraća im posjede i počasne položaje. 840. Umire Ludovik I. Pobožni. Lotar nasljeđuje krunu. 841. Lotarova braća Karlo i Ludvig bune se protiv brata. Kraljevske vojske započinju boj kod Fontenoya 25. lipnja, a krvavi pokolj ostavlja Carstvo bez zaštite protiv Vikinga. 844. Umire papa Grgur. Sergije je izabran za papu. Franačke snage upadaju u Rim kako bi silom provele Constitutio Romana. Vikinzi upadaju u Pariz. 846. Saraceni napadaju Rim i pljačkaju katedralu Sv. Petra. 847. Umire papa Sergije. Leon je izabran za papu. Počinje izgradnja Leonova zida. 848. Požar u Borgu. Gottschalk razvija krivovjernu teoriju o dvostrukoj predestinaciji. 849. Saraceni su poraženi na moru u Bitci kod Ostije. 852. Završen je i 27. lipnja svečano otvoren Leonov zid. 853. Umire Leon. Ivana je izabrana za papu. 854. Crkvena sinoda u Rimu. Poplava Tibera. 855. Umire Ivana. Anastazije prisvaja papinsko prijestolje, ali je smijenjen s položaja nakon dva mjeseca. Benedikt postaje papa.

Iz kritike »Ne zna se pouzdano je li papisa Ivana, odnosno papa Ivan Engleski - kako je sebe nazvala, uistinu postojala... no, nakon što ju je Donna Woolfolk Cross oblikovala u svom romanu, poželimo da je stvarna, povijesna osoba, samo zato što je izuzetan užitak čitati o takvim u povijesti rijetkim junacima, koji su samo snagom vlastite vizije uspjeli suprotstaviti se strukturama moći svoga vremena.« — Los Angeles Times Book Review »Zahvaljujući svojem izuzetnom intelektu — i uistinu mnogo sreće — jedna žena uspijeva nadići svoje skromno porijeklo i postati jedinom ženom među papama u ovoj vratolomnoj pustolovini debitantske spisateljice Donne Cross.« — Kirkus Revieivs »Drama koju iznosi Donna W. Cross izvlači predvidive zaključke o načinu na koji bi žena mogla koristiti moć, no s obzirom na posve izvjesnu kaznu koja očekuje Ivanu ukoliko se njezina tajna otkrije, ova saga o ženi u muškoj ulozi čita se poput napetog trilera.« Glamour »U svojem prvom romanu Donna Woolfolk Cross... rasvjetljuje mračno doba i njegov milje barbara, politike, vjerske zadrtosti i religije. Papisa Ivana priča je o strasti i vjeri — kao i podsjetnik da u povijesti uvijek ostaje nešto što se ne mijenja, ma koliko se mijenjala pozornica i oni koji na njoj igraju.« Morning Star Telegram »Cross zadivljujuće uspješno uklapa svoju priču u obilje povijesnih detalja. Ako Ivana nije bila papa, trebala je biti!« — Orlando Sentinel »Fascinantna i dirljiva priča o ženi koja je odlučila steći znanje unatoč protivljenju svoje obitelji i društva. Knjigu najtoplije preporučujemo.« — Library Journal