Djevojka koja je postala Marija Antoaneta.pdf

Juliet

Djevojka MARIJA

Grey

koja

je

postala

ANTOANETA

Naslov izvornika Juliet Grey Becoming Marie Antoinette Copyright©2011 by Leslie Carroll

2

Godina je 1766. Marija Antonija bezbrižna je djevojčica koja odrasta u dvorcu Schönbrunnu u igri s braćom i sestrama, ali i pod nadzorom stroge majke carice Marije Terezije. Antonija je svjesna da će njezino idilično djetinjstvo jednoga dana biti žrtvovano političkim ciljevima. No, ono što nije znala jest da je taj dan tako blizu. U namjeri da učvrsti savez s Francuskom, Marija Terezija ugovorila je brak između Antonije i Luja Augusta. Počinju pripreme u kojima razmažena Tončica mora steći znanje dostojno buduće francuske kraljice. Ali pravi problemi nastaju tek nakon njezina dolaska u Versailles u kojem caruju intrige. Osim toga, Antoniji se čini kako je njezinom suprugu nemoguće prići. Luj stalno odgađa svoje bračne dužnosti... Očaravajući roman francusku kraljicu.

o

odrastanju

austrijske

3

princeze

u

moćnu

Za Nell

4

Bella gerant alii; tu, felix Austria, nube. Dok drugi ratuju, ti ćeš se, sretna Austrijo, vjenčavati. — M O T O H A B S B U R Š K E D I N A S TI J E

5

1.

Je

li

POGLAVLJE

djetinjstvu

došao

kraj?

SCHÖNBRUNN, SVIBANJ 1766.

M

oja se majka voljela hvaliti kako su njezine mnogobrojne kćeri »političke žrtve«. Nikada se nisam usudila priznati Maman, carici Svetoga Rimskog Carstva, da me taj izraz plaši i više nego što ona možda misli. Kad god bi to izgovorila, u glavi bi mi se pojavila zastrašujuća slika Abrahama i Izaka. Nepokolebljivo pragmatična, Maman nas je pripremala da prihvatimo svoje sudbe ne samo dostojanstveno i staloženo, nego i bez imalo uzrujavanja. Tako su me učili da očekujem kako će se, neizbježno kao što nakon proljeća slijedi ljeto, moj bezbrižan život najmlađe austrijske nadvojvotkinje zauvijek promijeniti. No nisam očekivala da će taj dan osvanuti tako brzo. Zajedno s voljenom sestrom, Karolinom, uživala sam u idiličnom poslijepodnevu na zelenom obronku iznad dvorca Schönbrunna, u jednoj od meni najmilijih razonoda — zavaravanju naše guvernante, grofice von Brandeiss, kako bih izbjegla pouku. Bumbar je lijeno zujao iznad naših glava, očito zamijenivši naše nauljene i napudrane frizure za raskošno cvijeće. Karolina je otresla s nogu svoje plave brokatne papuče i u čarapama tapkala po svježe pokošenoj travi. Učinila sam isto, uživajući u hladnoći travnjaka, vlažna pod mojim tabanima, premda sam bila sigurna da nam slijedi ukor zbog prljanja bijelih čarapa. Zlokobna izraza lica, pritisnula sam bradu o prsa pokušavajući dočarati majčin podvoljak i rekla zastrašujućim, neumoljivim glasom: »U tvojoj dobi, Karolina, ne bi trebala sestru učiti djetinjarijama.« Sestra se nasmijala: »Mein Gott, zvučiš baš poput nje!« Grofica von Brandeiss suspregnula je smiješak, skrivajući sitne žute zube. »A i vi biste se mogli pozabaviti nečim boljim od ruganja svojoj majci, gospođice Antonia.« »Uh!« Uplašivši se pčele koja je radoznalo počela oblijetati nabore njezina vrpcom vezana šešira, naša je guvernanta zamahnula rukama oko glave. Umalo se spotaknuvši o široke suknje kad je u strahu skočila na noge, gospođa von Brandeiss počela je tako smiješno skakutati da nam je bilo nemoguće osjetiti se barem malo posramljenima. 6

Grdnje naše Maman bilo je tako lako oponašati jer su bile mnogo učestalije od pohvala. U našim je životima bila nazočna od sredine proljeća pa do posljednjih toplih rujanskih dana, baveći se državničkim poslovima u našoj ljetnoj rezidenciji Schönbrunnu, grandioznoj građevini oker i bijele boje, nalik na golem kolač s tučenim vrhnjem, šlagom. Doveli su nas pred nju umivenih lica, u blagovaonicu zidova boje svježeg mlijeka, simetričnih ploha odvojenih zlatnim vijencima i arabeskama. Karolina, Ferdinand, Maxl i ja veselili smo se danu kad ćemo joj se zajedno sa starijom braćom i sestrama uz mirisnu kavu pridružiti u odraslim razgovorima o krajevima kao što su Poljska i Šleska, krajevima koje još nisam znala pronaći na školskom zemljovidu u našoj učionici. Ostatak godine, dok je moćna obitelj Habsburgovaca boravila u sivim labirintima dvorca Hofburga u središtu Beča, mi, najmlađi caričini potomci, jedva smo mogli vidjeti Maman češće od jedanput u desetak dana. Čak smo i na svakodnevnu misu odlazili bez nje, poput kolone pačića odjevenih u najljepšu odjeću, klečali na baršunskim jastucima s našim inicijalima izvezenim srebrnim koncem. Karolina i ja smjestile bismo se jedna uz drugu, u suknjama pastelnih boja poduprtim košarastim okvirima, te gurkale jedna drugu u oblaku snažna mirisa tamjana dok nam u ušima odzvanja obred — jeka crkvenih orgulja i biskupova svečanog napjeva na latinskome. Kako su dani postajali sve kraći, tako smo počeli zaboravljati ženu koja se gotovo usudila zabavljati tijekom proteklih, suncem obasjanih mjeseci. Majka je postala vladarica: nepristupačna pojava sva u crnome, suknje široke gotovo koliko je majka bila visoka. Kad bi umarširala u radnu sobu radi inspekcije, svi bismo stali mirno kao kipovi — bez ijednog nedopuštenog pokreta — a ona bi se zagledala u nas kroz zlatom optočen lornjon i ispitivala guvernantu jesmo li naučili lekcije, jeli zdravu hranu, rabili zubni prah i oprali si vrat i iza ušiju. Kraljevski liječnik, dr. Wansvietten, prolazio je isti postupak, uz pitanja o našemu zdravlju. Odgovori su redovito bili potvrdni jer nitko se ne bi usudio pokazati bilo kakav znak nemara ili slabosti, a ona bi nas tada napustila, zadovoljna što ispunjavamo svoje dužnosti. Kliznula sam stražnjicom po travi i privila se uz guvernantu kako bih joj mogla šapnuti na uho: »Mogu li vam odati tajnu, gospođo?« »Naravno, Liebchen«, rekla je gospođa von Brandeiss uz opraštajući smiješak. »Katkada... katkada bih htjela da ste moja majka.« Pomada na njezinoj kosi, namirisana kako bi prikrila da je izrađena od životinjske masti, mirisala je na lavandu. Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Miris je bio tako ugodan da me gotovo uspavao. »Ali zašto, gospođice Antonia?« Grofica je izgledala podjednako ganuto koliko i uznemireno, obrazi su joj se lijepo zarumenjeli dok je sivim očima refleksno provjeravala sluša li nas tko. »Kako možete reći takvo što, malena — pogotovo kad znate da je vaša maman austrijska carica!« Gospođa von Brandeiss nježno mi je prstima prolazila kroz kosu. Nisam se mogla sjetiti je li moja majka ikada to učinila, niti sam se mogla sjetiti ikakva znaka njezine nježnosti ili topline. Postala sam svjesna istinitosti te činjenice. Osjetila sam guvernantine

7

usne na tjemenu. Nekako je znala, premda nisam ništa rekla, da me caričino držanje plaši. »Sigurna sam da vas vaša maman voli, malena«, prošaptala je. »Ali nemojte zaboraviti da je dužnost vladara posvetiti se velikim i ozbiljnim državnim pitanjima, a guvernantina je dužnost paziti na djecu.« Promeškoljila sam se. Noga mi se zaplela u podsuknje i utrnula. »Jeste li ikada požalili što nemate svoje djece?« upitala sam groficu. Protezala sam stopala u bijelim čarapama dok utrnulost nije prošla. »Antonia, ne budi nepristojna!« rekla je Karolina prijekorno. »Što ti je Maman rekla, da ne izgovoriš sve što ti padne na pamet?« Voljela sam i obožavala svoju gotovo najstariju sestru više od svega na svijetu, ali držala se kao pravi mali autokrat — u mnogo oblika bila je minijaturna verzija Maman. Kako je rasla, crte lica postajale su joj slične majčinima, pogotovo oko usta. Ne obazirući se na sestru, nagnula sam glavu i zagledala se iskrenim pogledom u guvernantine oči. »Da ste mogli, biste li imali šesnaestero djece poput Maman?« Sada nas je bilo samo trinaest, zbog ospica. Zarazila sam se kad sam imala samo dvije godine, ali Božjom milošću potpuno sam se oporavila. Samo je sićušan ožiljak sa strane na nosu podsjećao na to što sam preboljela. Kad porastem, smjet ću ga skriti puderom i šminkom, ili možda čak lažnim madežom, premda je Maman smatrala da su žene koje rabe mouches za skrivanje ožiljaka od ospica nemoralne. »Da imate curicu, gospođo, kakvu biste htjeli?« Grofica von Brandeiss progutala je knedlu i primila se za medaljon oko vrata. Mogla je biti stara gotovo kao i Maman; smeđa kosa, koja joj je izvirivala ispod slamnata šešira i bijele podkape, bila je protkana s nekoliko srebrnastih vlasi. Nježno me poljubila u tjeme. »Da mogu imati djevojčicu, voljela bih da bude baš poput vas. S riđim uvojcima i golemim tamnoplavim očima, i dobra srca velika poput Austrijskog Carstva.« Privukavši me k sebi, popravila je sivu vunenu vrpcu koja mi je pridržavala nestašne uvojke na čelu. Nije bila previše lijepa, ali služila je svrsi, a obično ju je skrivala vrpca za kosu. No to sam poslijepodne skinula ružičastu svilenu vrpcu i njome svezala buket cvijeća koje sam nabrala u ukrasnom cvjetnom vrtu — tulipane, karanfile i napuhane bijele zijevalice. »Da, Liebchen«, uzdahnula je moja guvernanta, »bila bi baš poput vas, osim u jednome.« Upitno sam je pogledala. »Da ja imam djevojčicu, ona bi bila pažljivija učenica!« Gospođa von Brandeiss nježno je primila moje podlaktice i skinula ih sa svojega vrata. Oči su joj zasjale. »Ne bi se tako domišljato izvlačila od učenja i bila bi pažljivija učenica. A i ne bi postavljala toliko« — zagledala se u Karolinu, koja se naizgled udubila u cijepanje travke svojim blijedim, tankim prstima — »nepristojnih pitanja.« »A sad je dosta igre«, rekla je gurnuvši me sa svojega krila na travnjak. »Željele vi to ili ne, ma petite, vrijeme je za lekciju iz francuske gramatike. To vrijedi i za vas, Karolina.« Grofica je živahno pljesnula dlanovima. »Allons, mes enfants.« U tren oka, sluga u livreji uručio je Karolini naše pisanke. Prije nego što sam se uspjela suspregnuti, nezadovoljno sam napućila usne. 8

Guvernanta je izbočila donju usnicu, izrugujući se mojoj grimasi. »Ne biste se smjeli mrgoditi, Antonia. Upravo ste me vi, mala gospođice, nagovorili da nastavu danas održimo vani.« Preokrenuvši se na trbuh i oslonivši se na laktove, podignula sam glavu a nosnice su mi ispunili mirisi ljeta. Steznik mi je pritiskao trbuh, a suknje su mi nad stražnjicom izgledale kao ružičast nabujak. »Ali ja se ne mrgodim, gospođo. Takvom me Bog stvorio«, rekla sam pametno. Zapravo, to što Maman zove »habsburška donja usnica« daje izraz neprestana durenja, čak i kad nisam zlovoljna. Cijela naša obitelj izgleda tako; svijetle kose, blijede puti i upadljivo uvučene brade, nalikovala sam na sve svoje rođake i pretke. Pa ipak, da sam imala zrcalo, ocijenila bih svoj izgled. Jesam li bila lijepa? Za Maman bila sam savršena porculanska lutka, ali načula sam govorkanja slugu. Nešto o tome kako držim glavu. Ili je u pitanju bila fizionomija. No svejedno, bila sam habsburška nadvojvotkinja. Imala sam razloga uživati u pripadnosti svojoj lozi. Ipak — htjela sam da me svi vole. Ako postoji način da im budem po volji, htjela sam ga naučiti. »Držite li da vam zbog brade izgledam arogantno?« upitala sam gospođu von Brandeiss. »Ogovaranjem se bave oni koji nemaju što pametnije raditi«, odgovorila je naša guvernanta. Karolina je rukom prikrila smiješak. »Zbog svoje čeljusti izgledate ponosito. A imate i razloga za to jer ste kći Austrije, a vaša obitelj ima dugu i slavnu povijest. Usto«, gospođa von Brandeiss je nastavila kroza smijeh, »opet to činite.« »Što to činim?«, pitala sam nedužno. »Činite sve što možete da biste pobjegli od knjige. Nemojte misliti da me možete zavarati, mala gospođice.« Ponovno je pljesnula rukama. »Hajdemo, drznice, dosta ste dangubile. Vite, vite! Vrijeme je za lekciju iz francuskoga.« Nježno je prodrmala Karolinino rame. Karolina se prevrnula na leđa i sjela; bila je prirodno savjesna, ali ako bih ja počela zabušavati, na nastavi bi se ponašala nezainteresirano baš poput mene. Raspoloženjem smo djelovale jedna na drugu kao da smo blizanke. Gunđanje joj se pretvorilo u ushićen usklik kad smo istodobno ugledale nešto novo. »Gle, Tončice! Leptir!« Sestra je bučno zaklopila svoju pisanku. Primivši se za ruke, povukle smo jedna drugu na noge i počele potjeru. Ne usporivši korak, Karolina je gracioznom kretnjom pokupila mrežicu za leptire iz meke trave. »Ach! Nein! Djevojke, niste se obule!« viknula je gospođa von Brandeiss te podignula i poravnala svoje suknje. U krutom korzetu nije se mogla lako sagnuti; kleknula je na jedno koljeno kao da se klanja i podignula jednu od mojih satenskih natikača bjelokosne boje. »Nemamo vremena!« viknula sam dok sam, rakama visoko podignuvši svilene suknje, prestizala Karolinu. Leptir se pretvorio u živahnu plavu točku kad se vinuo zmijolikom kretnjom uz njegovani obronak, nježni oblik bio je samo silueta na tamnomodrom nebu. Na kraju je sletio na živicu na rubu obronka. Karolina i ja gotovo smo ostale bez daha; grudi su nam se nadimale s naporom, opirući se stisku steznika. Sestra je počela podizati mrežicu. Zaustavila sam je podignutom rakom. »Ne«, zadihano sam izustila. »Uplašit ćeš ga.«

9

Zaustavila sam dah. Žustro sam posegnula prema lišću i dlanovima obuhvatila naš dragocjen ulov. Leptirova šarena krila živahno su lepršala škakljajući mi dlanove. »Pokažimo ga gospođi«, šapnula sam. Oprezno, na vrhovima prstiju vratila sam se preko travnjaka, plašeći se da se ne spotaknem i izgubim krhko blago u kavezu svojih prstiju, a Karolina je zaostala nekoliko koraka iza mene, pomalo šepajući jer je nespretno bila stala na skrivenu grančicu. Brzi trepet leptirovih krila postupno se usporavao dok se nije pretvorio u povremene zamahe koji bi mi dotaknuli dlanove. Naposljetku smo došle do gospođe. »Pogledajte što sam ulovila!« uskliknula sam, polako razmičući prste. Sve tri zurile smo u nepokretnog kukca. Karolina je izgledala uznemireno. Ugledavši zabrinut pogled njezinih svijetloplavih očiju, tiho sam rekla: »Možda spava«, u nadi gurkajući prstom krhko leptirovo krilo. Dlanovi su mi bili umrljani žutim prahom. »Ne, ne spava, Tončice, on je...« Karolina nije dovršila rečenicu. Njezini su, inače rumeni obrazi, problijedjeli kad je shvatila. Usnice su mi počele drhtati, ali jecaj je ostao zarobljen u grlu. Privukavši me k sebi, Karolina je pokušala skinuti teret s moje duše, ali otresla sam njezinu ruku sa svojih ramena. Nisam zaslužila da me se tješi. Golema suza otkotrljala mi se niz obraz, pala na prsa i nagrdila svilu nepravilnom mrljom. Još jedna vrela suza udarila mi je o nadlanicu. Ponovno sam sklopila ruke kao da štitim leptira u grobnici svojih dlanova, dok mi se na nejaka pleća spuštao težak teret zločina. »Nisam. Htjela. Ubiti. Nikad. Nisam. Ništa. Ubila. I nikad. Neću. Povrijediti...« Iz mene su napokon navrli glasni jecaji, izljevi histeričnih zvukova isprekidani opravdanjima. S izrazom potpune bespomoćnosti bacila sam se u guvernantino naručje. »Psst, Liebchen«, tješila me grofica gladeći mi kosu. »Svi znamo da niste željeli učiniti ništa loše.« Nakratko sam joj ostala u zagrljaju, obraza pritisnuta o njezine grudi. Zatim je gospođa von Brandeiss kleknula ispred mene i čipkastim mi rupčićem obrisala suze. »Tko zna«, rekla je uzimajući nježno moje dlanove u svoje, »možda je bio prelijep da bi živio.« Tada sam shvatila da leptirova smrt nije to što me tako silno potreslo, premda me Maman uvijek prekoravala zbog suvišne osjećajnosti. To što me obuzelo bio je osjećaj krivnje. U nepažljivoj žurbi da dobijem nešto prelijepo, nisam razmišljala o posljedicama. Moja je pohlepa uništila baš to čemu sam se radoznalo, strastveno i nepromišljeno divila. Nakon te male tragedije, naša je lekcija iz francuskoga dobila dodatna značenja. »Kako se kaže >leptir je mrtav