Djevica i Svecenik

January 20, 2018 | Author: jarilof | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

Kako bi zaštitili ranu Crkvu, pisci evanđelja namjerno su prepravili tumačenja o Isusovom rođenju kako bi zbunili neupuć...

Description

Mark Gibbs

Djevica i svećenik

Mark Gibbs

Djevica i svećenik Izdavač i nakladnik: Zadruga Eneagram Zagreb, Hrvatska, e-mail: [email protected] Za nakladnika: Marina Kralik Prijevod originala: The Virgin and the Priest: The Making of the Messiah, Mark Gibbs, objavljeno na www.thevirginandthepriest.com Prijevod na hrvatski jezik © Zadruga Eneagram Lektura i korektura: Judita Uremović Grafičko oblikovanje: Kristina Džepina-Bajić Tisak i uvez: Denona d.o.o., Zagreb Tiskano u lipnju 2011. ISBN 978-953-99715-8-6

Dijelovi ove knjige u hrvatskome prijevodu smiju se reproducirati u digitalnom, tiskanom, fotokopiranom ili kakvom drugom obliku u opsegu jednoga poglavlja, za edukativne, znanstvene, polemičke i bibliografske svrhe. Zloupotrebe u svrhu vrijeđanja vjerskih, spolnih, etničkih ili rasnih uvjerenja i osjećaja podliježu odgovarajućim zakonskim propisima. Za engleski izvornik ©Mark Gibbs. Izdavač nije bio u mogućnosti stupiti u kontakt s autorom ovoga djela, budući da je vjerojatno riječ o pseudonimu. Izdavač priznaje retroaktivno sva prava autoru ili nositelju autorskih prava na engleskom jeziku za knjigu “The Virgin and the Priest”, prema važećim propisima o zaštiti autorskih prava u Republici Hrvatskoj.

Zadruga Eneagram Zagreb, 2011.

Sadržaj Predgovor autora .......................................................................................................... 7 Uvod ............................................................................................................................. 11

1. Krv prije svega je najvažnija.................................................................................. 19 2. Obitelj novog Abrahama ....................................................................................... 33 3. Zaharija i Marija ..................................................................................................... 53 4. Anđeo Gospodnji ................................................................................................... 83 5. Kraljotvorci ...........................................................................................................101 6. Braća suparnici .....................................................................................................119 7. Svitci s Mrtvoga mora ..........................................................................................131 8. Mesijanski konflikt i njegovo nasljeđe ...............................................................169

Zaključak ...................................................................................................................227 Likovni prilozi................................................................................................................. Popis literature ..........................................................................................................231 Riječ urednice ...........................................................................................................235

5

Predgovor autora U zadnjih stotinjak godina, broj onih koji redovno idu u crkvu i prisustvuju obredima bilježi u razvijenom svijetu silaznu putanju. Vrlo je vjerojatno da će se ta tendencija nastaviti i dalje. U prošlosti, u crkvu su išli gotovo svi. No danas, bez obzira na to vjeruju li u Boga ili ne, većina ljudi smatra da vjerske organizacije kaskaju za vremenom. Podizanje razine obrazovanja nakon Drugog svjetskog rata povećalo je i intelektualne zahtjeve. Većina ljudi danas će prihvatiti da je nešto “istina” samo ako se to može razumski objasniti ili ako se na koji drugi način podudara s njihovim iskustvom. Apsolutne “istine” moraju biti u skladu sa stvarnošću. Ne stvarnošću u smislu percepcije, već sa stvarnošću koja je za sve ista. Doktrine koje ustrajavaju na vjeri u iracionalno i nepoznato više nisu masovno privlačne, zato što prema toj logici nisu ni istinite. U prošlosti je Crkva mogla povući neka od svojih pogrešnih učenja, primjerice, da Sunce kruži oko Zemlje, jer su ona bila sekundarne važnosti za središnju teologiju. U suvremeno doba, budući da se neugodna iznenađenja mogu pojaviti češće i redovitije, Crkva je usvojila stanovište da su vjera i znanost uzajamno neuskladive. Dakle, svi pokušaji da se to dvoje pomiri su besplodni. Ideja da bi u svijetu mogli postojati proturječni zakoni, nije impresionirala Einsteina koji je izrekao onu čuvenu rečenicu: “Bog se ne kocka s univerzumom.” Njegov komentar kako će “znanost omogućiti sigurniji pristup k Bogu nego religija”, odražava rašireno mišljenje da su vjerske institucije paralizirane porivom za samoočuvanjem i oklijevanjem da priznaju pogreške. Za većinu ljudi danas, Crkva nije prepustila znanosti samo tumačenje fizičkoga svijeta, nego i onoga nevidljivoga, sa svime što iz toga proizlazi. Unatoč skepticizmu koji u javnosti vlada prema kršćanskoj Crkvi, neupitna je povijesna činjenica da je zapadna civilizacija baštinica judeokršćanstva. Prevladavajuća kultura zasnovana je u biti na složenoj sintezi hebrajizma i helenizma, no katalizator toga bila su zbivanja u životu jednog čovjeka – Isusa. Mi jednostavno ne možemo razumjeti suvremeni svijet ako prvo ne razumijemo našu judeokršćansku prošlost. Svjetski uspjeh filmova poput, primjerice, Pasije i Da Vincijeva koda, pokazuje kako želja da se dozna što se to dogodilo prije dvije tisuće godina, nimalo nije splasnula. No, s koje god točke gledišta se Isusa prikazivalo, mi i dalje ne znamo tko je on bio.

7

Žarišna točka “izvornoga” kršćanstva za tradicionaliste je Krist, uskrsli Bog. “Krist” transcendira ljudske atribute, tako da je u toj velikoj shemi stvari povijesni čovjek Isus manje važan. Na drugome kraju tog spektra, liberalni akademici navode pomanjkanje bilo kakve dokumentacije kojom bi se dokazalo bilo što o Isusu, a budući da su pravi znanstvenici oni će se dati voditi samo “činjenicama”. Smisleno shvatiti Isusa, dakle, nije lako. Izgleda kao da je on bio odbačen od onih “zaduženih za religiju”, gotovo kao kakav običan čovjek koji je imao bogohulni umišljaj vlastite veličine. No, danas kada se njega smatra Bogom, odnosno osobom koju se smije odrediti samo na vrlo ograničenoj osnovi od tek nekoliko proznih narativa, danas je Isusa nemoguće legitimno promatrati kao ljudsko biće s normalnim fizičkim, psihičkim, emocionalnim i intelektualnim potrebama. Knjiga “Djevica i svećenik” ne bavi se pitanjem Isusova bračnog status, niti time je li imao djece. Istraživati mogućnost prosljeđivanja krvne linije a da se prije toga nije utvrdilo tko su Isusovi roditelji, ne znači samo trčanje pred rudo nego i dodatno povećanje zbunjenosti oko njegova statusa. Isusovo “božanstvo” bilo je temelj kršćanske teologije još od vremena prvih crkvenih koncila, a jednako tako i danas ono uvjetuje percepciju Isusa u javnosti. S tog razloga, Isusovi predci, prije negoli njegovi potomci, moraju biti početna točka u svakom istraživanju njegova života. Protestantske crkve službeno ne ustrajavaju toliko čvrsto na doktrini o djevičanskom rođenju kao što to čine Rimokatolička i pravoslavne Crkve. Marijino čudesno začeće, međutim, prihvaća kao istinito većina protestanata i velik dio opće populacije. Čak i oni koji ne vjeruju uskaču u isto kolo kada se počne približavati Božić. Tko bi im to zamjerio? To je predivna priča. Mlada djevica začela je dijete na čudesan način. Rodila je jedinorođenoga Sina Božjeg u skromnoj štalici. Mudraci su došli izdaleka donijeti darove novorođenome kralju. Riječ “čudo”, međutim, legitimno se može upotrijebiti pri opisu događaja za koje nema racionalnog, odnosno znanstvenog objašnjenja, a aspolutni princip – koji prethodi nastanku svih oblika života i po kojemu svi oblici života nastaju – jest odnos ili uzajamno djelovanje između suprotnosti muško/žensko ili pozitivno/ negativno. Pa tako bez obzira na ma koje teološke tvrdnje, ako je Isus postojao onda je on morao imati i svoje biološke roditelje. Njegovo rođenje, stoga, nije bilo čudo. Štoviše, ako bi se identificiralo Isusova oca, to bi moglo pomoći da se objasne i neki drugi drugi aspekti njegova života, i unijelo bi dozu vrlo potrebnog realiteta u proučavanje kršćanskih ishodišta.

mislili da je neće moći prihvatiti. Da bi to postigli, upotrijebili su drevni “mesijanski” pisarski kôd koji je pripadao jednoj ezoterijskoj struji judaizma. Poslije, kako se Crkva razvijala među nežidovskim narodima, nepoznavanje toga kôda pokazalo se katastrofalnim. Stoljeća bespredmetnih i nepotrebnih teoloških dokazivanja ubrzala su podjele u društvu, što je dovelo do stoljetnih krvoprolića, progona i stradavanja nezamislivih razmjera. U tumačenju tog mesijanskog kôda, knjiga Djevica i svećenik ne ide toliko za činjenicama, budući da njih uglavnom niti nema. Priču koju se ovdje iznosi bilo bi teško dokazati danas na sudu: nema iskaza pod zakletvom, nema svjedoka-očevidaca, nema potvrde očinstva prema DNA testovima. Argumentacija je vođena razumom, u okviru koherentne i konzistentne logike, zasnovana na židovskim tradicijama biblijskih pisaca. Dokazi u prilog te priče predočeni su iz apokrifnih evanđelja, iz spisa ranocrkvenih otaca te iz Kurana. Šifrirane likovne poruke iz renesansnih remek-djela, koje su tako dugo bile izvor nedoumice za “stručnjake” a za široku javnost izvor dezorijentacije, ovdje su odgonetnute, kako bi se pokazalo da je znanje o Isusovom biološkom ocu bilo ključno za jednu važnu i utjecajnu subverzivnu predaju. To, što ime Isusova oca nikada nije bila javno otkriveno, potvrđuje da je postojala kontrolirana i široka zavjera šutnje od strane onih koji su to znali, kako izvan tako i unutar Crkve. Onima koji su tu šutnju provodili, pomagala je i u tome ih poticala zagušljiva moć unaprijed danih zamisli, koja je išla ruku pod ruku s najvećom propagandnom kampanjom u povijesti svijeta, emitiranom neumorno i neprestano sedamnaest stoljeća. I posve slično današnjim marketinškim promocijama, i ta je poruka bila lažna i prividna, smišljena samo zato da bi poslužila preodjevenim interesima. Duboko u sebi to smo znali, no ipak smo kupovali taj proizvod. U kršćanske svete krave diralo se već više puta i prije, no nikad tako obuhvatno kao u knjizi Djevica i svećenik. Možda najvažnije od svega, bačeno je svjetlo na život sv. Ivana Krstitelja – jednu od najviše zanemarenih tema u novozavjetnim proučavanjima i u istraživanjima Svitaka s Mrtvoga mora – te na ulogu koju je on imao u tragičnom Isusovom životu. Sve usputne pogreške manje su važne i, nadamo se, periferne u odnosu na središnju tezu ove knjige. Za čitatelje koji su odrasli na zasadama tradicionalnog vjerskog naučavanja, knjiga Djevica i svećenik bit će putovanje po neistraženim morima. Sretan put! Bali, studeni 2007. godine.

Kako bi zaštitili ranu Crkvu, pisci evanđelja namjerno su prepravili tumačenja o Isusovom rođenju kako bi zbunili neupućene i sakrili istinu od onih za koje su

8

9

Uvod Prije nego što dublje uđemo u priču o Isusu, potrebno je znati nešto o njezinoj pozadini. To znači, zahvatiti u temeljne elemente židovske povijesti – ako ni zbog čega, onda zato što je Isus tvrdio za sebe da je on ispunjenje te povijesti. Sljedećih nekoliko stranica trebalo bi pružiti općeniti pregled, no vrlo je preporučljivo proučiti i širu literaturu. Među današnjim povjesničarima, arheolozima i bibličarima vode se mnoge rasprave oko povijesne pouzdanosti Staroga zavjeta. U Palestini staroga vijeka također se vrlo mnogo raspravljalo o svetim tekstovima, ali ne kao danas u smislu razlučivanja činjenica od mitova i legendi. Rasprave su se vodile oko toga kako protumačiti pripovijesti na najispravniji način, da bi se otkrila “istina”. Na svetopisamske tekstove gledalo se kao na vodiče k istini, a ne kao na istinu samu. Najvažnije skupine u židovskome društvu – farizeji, saduceji i eseni – a svi su oni bili Isusovi suvremenici – često su u jednim te istim spisima pronalazili različita značenja. Načelno su svi bili sporazumni oko toga da knjige hebrejske Biblije sadrže pouzdan i nadahnut zapis o Izraelu i o njegovu odnosu s Bogom. Nisu postojali arhivi ni išta slično za praćenje drevnih kronologija, pa su tako zapisivači prošlosti u prvi plan stavljali arhetipove umjesto pravih imena, lokaliteta i događaja. Povijest je započela s padom u grijeh. Adam i Eva, praroditelji odnosno prvi predci, prekršili su Božju zapovijed da “ne jedu ploda sa stabla”. Posljedica toga bila je da su oni i njihovi potomci bili protjerani iz Edenskoga vrta. Pisci Knjige Postanka opisali su događaje povezane s padom u pojmovima bliskim agrarnome društvu: “stablo”, “biljka”, “vrt”, “plod”, “sjeme”, i tako dalje. Ta poljodjelska metafora sustavno se ponavljala u knjigama Staroga i Novoga zavjeta, objašnjavajući djelovanje providnosti u ljudskom životu. Za stare Židove, spasenje je bilo organski proces restauracije rajskoga vrta. Religija, stoga, nije bila stvar svijesti pojedinca, nego je bila pravo izraelskih obitelji koje se stječe rođenjem. Preduvjet tome nije bila ni vjera, ni djela, već krvno srodstvo, odnosno rodoslovlje. Povijest spasenja trebala je biti dovršena uspostavom globalne vladavine židovskoga spasitelja/kralja, odnosno Mesije. O pojedinostima toga, kako će se materijalizirati taj novi svjetski poredak, nije postojala nikakva konačna suglasnost, no općeprihvaćeno je bilo da će Mesija biti pobjedonosni kralj-ratnik, koji će vladati putem svojih predstavnika – židovskoga naroda. Nakon što bude oslobodio Izrael, Mesija će sebi podložiti i sve ostale narode. Kada se iskorijeni štovanje poganskih bogova, svijet će služiti jedino Jahvi, hebrejskome Bogu. U “bratstvu svih

11

ljudi” koje će iz toga uslijediti, mačevi će biti “prekovani u plugove”, a “lav i janje zajedno će pâsti”. Prema Knjizi Postanka, ljudi su bili toliko iskvareni da je Bog “požalio što je stvorio čovjeka” te je pustio Potop kao Sud, kako bi ih zbrisao s lica zemlje. Jedino je Noina obitelj bila pošteđena od utapljanja. Trebao je to biti nov početak za čovječanstvo, pa su nakon potopa oni koji su preživjeli dobili uputu “plodite se i množite”, istu onakvu kakva je bila dana Adamu i Evi. Međutim, ni to nije funkcioniralo. Biblijski tekst ne govori do kraja zašto, no slično poput Adama prije toga, i Noina “golotinja” podrazumijeva neki spolni prijestup koji je doveo do gubitka milosti. Sljedeći Božji pokušaj da spasi čovječanstvo bio je u sklapanju jedinstvenog saveza s jednim jedinim čovjekom, od kojega će poteći izabrani narod. Taj čovjek je bio Abraham, rodonačelnik hebrejske rase. Židovi su bili i danas su jedini narod na svijetu koji posjeduje zapise o svom genealoškom podrijetlu i izvodi to podrijetlo od jednog čovjeka. No, nisu svi koji su potekli od Abrahama bili Židovi – već samo oni koji su došli po jednoj posebnoj krvnoj liniji. To je apsolutno najvažniji element za razumijevanje starovjekog judaizma: sve se zasniva na podrijetlu i precima. Abrahamova prvorođenoga sina Išmaela Arapi smatraju svojim zajedničkim pretkom, no izabrana krvna linija prenosi se preko Izaka, Abrahamova drugorođenoga sina. Izak je također imao dva sina, Ezava i Jakova, i tu je opet mlađi brat, Jakov, bio onaj preko koga se prenosi providonosna loza. Jakov, treća generacija patrijarha, utemeljitelj je izraelske nacije. “Izrael” doslovno znači “onaj koji se bori s Bogom”, a to je jednostavno bilo drugo ime za Jakova. Jakov je imao dvanaest sinova, a ljubimac mu je bio Josip. Braća su mrzila Josipa poradi jednog njegovog sna, o tome kako će cijela obitelj jednoga dana pred njim prignuti koljeno. Zato su inscenirali otmicu i prodali ga trgovcima Išmailovcima, koji su ga odveli u Egipat. Ocu Jakovu braća su rekla da je Josip mrtav. U Egiptu, međutim, Josipova je zvijezda bila u usponu. Pošto je uspješno protumačio značenje jednog faraonova sna, bio je imenovan za velikog vezira – nešto poput premijera u državi. Kad je u zemlji zavladala glad, Jakov se s obitelji preselio na jug prema Egiptu u potrazi za hranom. Nedugo potom, i na očevu golemu radost, Josip im je otkrio tko je on. Djeca Izraelova, sada ponovno ujedinjena, ostala su u Egiptu te su na kraju postali nacijom unutar nacije. Knjiga Izlaska govori kako su se “množili i jačali, te su napučili onu zemlju.” Faraon se počeo pribojavati njihove brojnosti i počeo je sumnjati u njihovu odanost, pa je u tome pronašao opravdanje da ih prisili na ropski fizički rad. Unatoč teškomu životu, hebrejska populacija nastavila je

12

rasti i počelo je značiti prijetnju. I to takvu, da je faraon naredio da se svu mušku hebrejsku novorođenčad ima utopiti u Nilu. S tim događajem započela je priča o Mojsiju. Jedna od faraonovih kćeri pronašla je Mojsija nizvodno na Nilu, u košarici od pruća. Uzela je dijete k sebi i podigla ga u kraljevskoj kući. No, već kad se činilo da će priča voditi k tome da Mojsije postane faronom, on je ubio nekog egipatskog predradnika kojega je vidio kako zlostavlja hebrejske robove. U strahu od posljedica svojega nedjela, Mojsije je pobjegao u Midjansku pustinju i živio tamo nomadskim životom pastira. Biblijska priča tumači dalje kako je u vrijeme tog izbjeglištva Bog uputio Mojsija da se vrati u Egipat te da skupa sa svojim starijim bratom Aronom oslobodi Izraelce i povede ih u Obećanu zemlju. Nakon mnogih kušnji i nevolja, braća su naposljetku uspjela i hebrejsko je pučanstvo bilo izbavljeno iz ropstva. Putovanje u Kanan, međutim, zakompliciralo se i oteglo pa je potrajalo čak četrdeset godina dok nisu stigli na cilj. U međuvremenu je Mojsije primio Deset zapovijedi, formulirao je službenu izraelsku religiju i ustanovio svećeničku službu. Aron je bio prvi Veliki svećenik i svi budući svećenici potjecali su isključivo od Aronovih izravnih potomaka. Drugi, koji su pripadali plemenu Levija, jednoga između dvanaest Jakovljevih sinova, bili su određeni za niže svećenstvo, odgovorno za organiziranje svega što se tiče obrednih ceremonija. Svećenici i leviti živjeli su od davanja prikupljenih od ostalih plemena te im je bilo zabranjeno posjedovati zemlju. Teoretski, budući da nisu morali raditi, svećenici i leviti posvetili su svoj život služenju zajednici. Mojsije nije doživio osvajanje Obećane zemlje, tako da je za vođu vojne kampanje bio imenovan Jošua. Njegova je vojska u relativno kratkom vremenu izvojevala niz zapanjujućih pobjeda nad neprijateljem. Palestinska zemlja bila je oduzeta Kanancima i podijeljena između dvanaest Izraelovih plemena. Taj poraz, međutim, nije obuhvatio sav teritorij, odnosno ostalo je neosvojeno nekoliko enklava. Razdoblje nakon zaposjedanja i ponovnog naseljavanja bilo je obilježeno stalnim ratovima s kananskim kraljevima i s vanjskim neprijateljima. Poznato kao doba “sudaca” – božanski nadahnutih vođa koji su bili proroci-ratnici i koji su se povremeno pojavljivali kako bi spriječili Hebreje da se asimiliraju sa stranim susjedima – to razdoblje formalno je završilo kada je Samuel pomazao Šaula za prvog kralja Izraela. Nakon što je Šaul pao, umjesto njega za kralja je bio pomazan legendarni David, koga je naslijedio njegov sin Salomon koji je prema pričama izgradio prvi hram

13

u Jeruzalemu. Buduće generacije s nostalgijom će gledati na to doba, smatrajući ga zlatnim dobom Izraela. Ono, međutim, nije dugo trajalo. Nakon Salomonove smrti izbio je građanski rat koji je dotad jedinstvenu naciju podijelio u dva suprotstavljena kraljevstva, sjeverno Kraljevstvo Izraela i južno Jude. Južno Kraljevstvo bilo je dom plemena Jude i Benjamina, a sjeverno je obuhvaćalo preostalih deset plemena. Svećenici i leviti većinom su ostali na jugu, jer je tamo bio smješten Jeruzalem. Biblija bilježi da su sjevernjaci čas zapadali u idolopoklonstvo, čas se iz njega izvlačili te da su gradili vlastita kultna središta, suparnička Jeruzalemu, a što je naposljetku i dovelo do njihova uništenja. Krajnje je teško odrediti nadnevke za ma koju od ovih pojava jer jedva da postoje ikakvi dokazi koji bi potvrdili bilo povijesnost tih događaja, bilo osobe koje su u njima spomenute. Štoviše, biblijska kronologija slijedi stanovitu ezoterijsku numerologiju, pa su tako važnija razdoblja često zabilježena kao četrdeset godina, ili umnožak od četrdeset, ili kao sedam godina, odnosno umnožak od sedam, i tome slično. Sve to pokazuje da pisci nikada niti nisu namjeravali sastavljati povijesne ljetopise. Detalji u pripovijesti bili su posebno konstruirani kako bi se uskladili s temeljnim principima, što je onda dokazivalo božansku povezanost. Zbog brojnije populacije i plodnije zemlje, Izrael je uvijek bio bogatiji nego Juda na jugu i predstavljao je neodoljivu metu za svako carstvo u ekspanziji. Uspon Asirskoga Carstva u 8. st. pr. n.e. značio je katastrofu za Sjeverno Kraljevstvo. Asirski arhvi koji su došli do nas podupiru mnoga biblijska izvješća. Do 720. godine pr. n.e. Asirci nisu samo upali i osvojili Izrael, nego su i deportirali sve stanovništvo te su dovukli naseljenike iz drugih dijelova Carstva da zaposjednu zemlju. Što se potom događalo s izgubljenim sjevernim plemenima, ostat će sve do danas izvorom beskrajnih spekulacija. No, od tada pa nadalje, barem kad je riječ o biblijskim pisarima, jedini “pravi” Izraelci bili su na jugu, a većina njih pripadala je plemenu Judinom. Nimalo, stoga, ne iznenađuje što Biblija prorokuje da će Juda vladati nad ostalim Izraelovim plemenima i da će Mesija doći iz roda Judina. Ustvari, Stari zavjet toliko zastupa Judinu stranu, da je zasigurno bio sastavljan i uređivan tek nakon izgnanstva sjevernih plemena. Sto godina poslije, kada je Babilon svladao Asiriju i postao vodećom silom u tom području, vojska kralja Nabukodonosora umarširala je u Judeju i započela opsadu Jeruzalema, što je opisano u Bibliji i u babilonskim zapisima. Godine 597. pr. n.e. Jeruzalem je pao i pobjednici su uzeli uobičajeni ratni plijen. Još bitnije je, međutim, bilo to da su svećenici, aristokracija i zanatlije bili zarobljeni i prognani u Babilon.

14

U desetljeću koje je uslijedilo, preostalo stanovništvo bunilo se protiv Nabukodonosora, ali sve je bilo uzalud. Godine 587. pr. n.e. Babilon je opet napao na Jeruzalem, i taj put grad je bio potpuno opustošen, a Hram ostavljen u ruševinama. Gradovi na periferiji također su bili uništeni. Većina stanovništva pobjegla je u Egipat, ostavivši Judeju faktički nenastanjenom. Sidkija, zadnji judejski kralj, bio je oslijepljen, bačen u lance i odveden u Babilon, nakon što su mu sinovi bili javno pogubljeni pred njegovim očima. Sudbina hebrejske religije sada je bila u rukama babilonskih izbjeglica. Da su se oni tada integrirali u lokalnu kulturu, to bi vjerojatno značilo kraj judaizma. No, tijek povijesti dramatično se okrenuo 539. godine kada je perzijski kralj Kir napao i osvojio Babilon. On je izdao kraljevski nalog kojim se dopuštalo povratak židovskih prognanika i obnova jeruzalemskoga Hrama. Je li Kir bio potaknut altruizmom ili pragmatizmom, svejedno je, jer domovinski povratak u Palestinu nipošto nije tekao brzo. Prema izvješćima, bila su tri velika vala povratnika, koji su trajali nekoliko generacija, a vrhunac je bio 458. g. pr. n.e. kada je Ezra pisar (koji je ujedno bio i svećenik) stigao u Jeruzalem oboružan punomoći što ju je potpisao Darije, kralj Perzije. Nisu, međutim, svi Židovi imali želju vratiti se, i dobar dio njih odlučio je ostati u Babilonu. Vremenom je bio podignut novi Hram i palestinski Židovi imali su sada svoju poluneovisnu domovinu. Davidovska monarhija, međutim, nije bila ponovno uspostavljena, a novom vladajućom klasom de facto je postalo svećenstvo. U to doba bili su položeni temelji onoga što je kasnije postalo poznato kao judaizam Drugog hrama. Aleksandar Veliki porazio je Perzijsko Carstvo u 4. st. pr.n.e., a godine 332. pr.n.e. židovska država postala je dijelom helenističkoga svijeta i dobila je ime Judeja. Nakon otprilike stotinu i pedeset godina grčke vladavine, židovski otpor protiv helenizacije buknuo je u otvoreni rat. Kada se prašina konačno slegla, uslijedilo je razdoblje relativne neovisnosti koje je potrajalo jedno stoljeće, a završilo je 63. godine pr.n.e. dolaskom rimske vojske pod zapovjedništvom vojskovođe Pompeja Nakon tri desetljeća rimske uprave i niza namjesnika, car August postavio je godine 37. pr. n.e Heroda Velikoga za potkralja Judeje. Budući da je Herod bio obraćenik na judaizam, većina naroda nije ga prihvaćala kao legitimnog kralja, no on se unatoč tome upustio u opsežan projekt rekonstrukcije jeruzalemskoga Hrama, učinivši od njega vjerojatno najveličanstveniju građevinu u ondašnjem svijetu. Isus se rodio tijekom posljednjih godina Herodove vladavine.

15

Židovsko je društvo sa svojim najbitnijim vjerovanjima preživjelo ovu nevjerojatnu povijest zato što je čuvalo svoje pisane i usmene tradicije, odnosno posjedovalo zabilježene riječi svojih proroka. U globalu, njihove povijesne tragedije nisu vodile niti u cinizam a niti u usvajanje religija njihovih gospodara, kako to obično biva kod naroda pod stranom vladavinom. Po tome su Židovi oduvijek bili fascinantni nežidovima. No, iako je židovska ideja o svjetskom mesijanskom kraljevstvu bila dobro poznata na Bliskom istoku i šire, to ih nije činilo omiljenima među susjedima. Za većinu nežidova, judaistička etika rasne i religijske separacije značila je da oni nežidove smatraju nižima od sebe, čak i nižom vrstom ljudskih bića uopće. Mesijanska očekivanja bila su na svom usijanom vrhuncu tijekom ranog rimskog razdoblja. Rekonstruirani Hram postao je jednim od čuda svijeta i bogati Židovi iz dijaspore (Židovi koji su živjeli izvan Palestine) neprestano su hodočastili u Jeruzalem. Hebrejska Biblija bila je prevedena na grčki jezik i kružila je posvuda među dijasporom koja je govorila grčkim jezikom, a koje je prema procjenama bilo barem dvaput više od dva milijuna stalno naseljenih u Palestini. Pripadnici drugih naroda, na koje je snažan dojam ostavljao moral i etika sinagoge, u sve većem su broju prelazili na judaizam. No, godine 70.-e Hram je bio razoren i svećenstvo potpuno zbrisano. Nijedna ustanova više nikad nije bila ponovno uspostavljena.

U međuvremenu je kršćanstvo – religija nežidovskih naroda – prisvojilo sebi pravo na židovskoga Mesiju. Pa iako je Novi zavjet zabilježio neznanje, predrasude i nepravde gotovo do parodije, Crkva je proglasila da je mesijansko proroštvo ispunjeno. Nove i revolucionarne teologije razvile su se da bi objasnile zašto Mesija nije ponovno uspostavio Edenski vrt, zašto nema mira na zemlji, i zašto mačevi nisu prekovani u plugove. Nepotrebno je i reći, ništa od toga nije bilo židovsko tumačenje. Posve neočekivano, otkriveni su Svitci s Mrtvoga mora u isto vrijeme kada je i Izrael dobio svoju državu. Pronađeno je mnogo židovskih rukopisa, sakrivenih u pećinama u pustinji, koji se mahom bave posebice mesijanskim proročanstvom, i koji danas čine posljednji nastavak hebrejske Biblije. Najzad je moguće prijeći preko tog mosta koji povezuje Stari i Novi zavjet. Vratimo se, dakle, u Palestinu prvoga stoljeća, otkrijmo tajne mesijanskoga kôda i iznađimo što se tamo doista događalo.

Izraelska nacija pojavila se ponovno tek 1948. godine, i mogla bi se opisati kao protektorat novoga Rima – Sjedinjenih Američkih Država, s njihovim carem/ predsjednikom, senatom, orlom na zastavi, te glavnim gradom u kojemu zgrade državnih insitucija slijede grčko-rimski stil i ukrašene su poganskim bogovima i božicama. Uspješna židovska dijaspora naselila se u tom novom Rimu. I baš kao i nekad, ponovno uspostavljen Izrael okružen je neprijateljskim susjedima i živi u mentalitetu opsadnog stanja. Premda je cijelo židovsko proroštvo bilo posvećeno dolasku Mesije, o tom dolasku nema nikakvih čvrstih i pouzdanih pojedinosti. Dobar dio Pisma, međutim, bio je sastavljen tako da udovolji kriterijima skrivene mesijanske formule, odnosno kôda, najbitnijeg za očuvanje nebeskih tajni. Razumijevanje tog mesijanskoga kôda bilo je prvo što se tražilo od pisara staroga doba. No, u ključnom trenutku prije dvije tisuće godina, nije se slijedilo taj kôd. Starozavjetno proroštvo pretkazalo je Židovima blistavu budućnost u nadolazećoj mesijanskoj eri: “Tko god ih vidi znat će da su oni narod blagoslovljen od Boga.” U stvarnosti, Židovi su pretrpjeli devetnaest stoljeća egzila i progona koji su kulminirali u nacističkom genocidu.

16

17

1. Krvno prije svega je najvažnija Današnjim je zapadnjacima nemoguće do kraja razumjeti koliko se suvremeni život razlikuje od života Židova u Palestini u prvome stoljeću. U zapadnoj je civilizaciji razvoj prava, politike i religije učinio pojedinca glavnom društvenom jedinkom. Jedno je sigurno: na čovjeka se više ne gleda kao na predstavnika svete krvne linije predaka, ustanovljene od Boga, a upravo tako se na Židova-pojedinca gledalo u društvu staroga Izraela. Većina ljudi danas ne zna ništa o svojim predcima više od tri ili četiri generacije unatrag i svatko je slobodan zasnovati obitelj po vlastitom izboru. U snažnom kontrastu s time, društveni poredak judaizma u vrijeme Drugog hrama isticao se rigidnim patrijarhalnim kastinskim sustavom u kojemu je, više nego u ma kojoj drugoj civilizaciji u povijesti svijeta, održavanje čistoće obiteljske loze bila najvažnija dužnost svakoga člana zajednice i kamen temeljac te kulture. Da bi se osigurala dobrobit nacije u cjelini, čistokrvni Židov bio je obvezan pridržavati se propisa o sklapanju braka, propisa koji su se prenosili pisanom tradicijom putem Tore – prvih pet knjiga Staroga zavjeta, a to su Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Ponovljeni zakon i Brojevi. Prema tradiciji, Toru je napisao Mojsije. U modernoj tekstualnoj kritici, međutim, prevladava suglasnost da je Tora bila sastavljena i uređena nekoliko stoljeća poslije Mojsija te da su to učinili brojni pisari tijekom nekoliko generacija. No, bez obzira na to tko je i kada pisao te tekstove, kao glavni uzrok nesreća kod Izraelaca bili su u njima prepoznati seksualni kontakti s ne-Izraelcima, odnosno s poganima. Tu se aktivnost nije smatralo odgovornom samo za kvarenje rasne čistoće zajednice nego i za uvođenje štovanja stranih poganskih bogova, što se smatralo duboko uvredljivim prema Jahvi. Sukladno tome, sva seksualna pitanja u izraelskome društvu bila su strogo kodificirana Mojsijevim zakonom: spolovi su bili strogo odvojeni, a seksualni kontakt s poganima bio je anatemiziran. Mojsijevska se religija do Isusova doba razvila u velebni kult Jeruzalemskoga hrama. Strogo uzevši, prihvaćanje obraćenika iz redova pogana značilo je da pojam “Židova” – nadimak koji potječe od naziva “Juda”, imena dominantnoga plemena u eri poslije egzila - više nije bio rasna klasifikacija. Većina je, unatoč tome, smatrala da će konačno spasenje Židova, obećano u nadolazećoj mesijanoj eri, doći prvo k izraelskim obiteljima neokaljane obiteljske loze. Obraćenicima iz poganstva, ili onima miješane krvi, bilo je, stoga, službeno zabranjeno sklapati bračne veze s izraelskim obiteljima čistoga podrijetla.

19

Kastinski sustav U takvoj legalističkoj strukturi, plemensko je stanovništvo bilo podijeljeno u tri kaste čistoga krvnoga podrijetla – svećenike, koji su potekli od Arona, zatim levite, koji su bili pripadnici Levijeva plemena, te treću skupinu koja se sastojala od legitimnih Izraelaca iz ostalih dvanaest plemena. Četvrta društvena kasta bila je, pak, za one koji su bili svrstani među osobe nečiste krvi – nezakoniti Izraelci rođeni iz seksualnih odnosa zabranjenih Zakonom. Rezultat je bio nacija definirana rodoslovljem i opsjednuta podrijetlom. Prije no što bi tko priznao koga drugoga za svog sunarodnjaka, morao je znati njegov pedigre, a važnost kaste rasla je ovisno o bliskosti s Hramom. Četiri klase na koje je bilo podijeljeno društvo bile su, prema tome, sljedeće:

Svećenici Legenda kaže da je svećenička služba bila rezultat bratske suradnje između Mojsija i Arona, koga je Mojsije pomazao za prvoga izraelskoga velikoga svećenika u Sinajskoj pustinji. Nakon toga, svećenička služba bila je strogo ograničena na Aronove sinove i njihove potomke. Svećenici su se, u doba Drugoga hrama, smjeli ženiti samo s kćerima drugih svećenika (to je bio najpoželjniji izbor), s kćerima levita ili čistokrvnih Izraelaca. Do prvoga stoljeća bilo je, procjenjuje se, oko 7200 svećenika, za koje se smatralo da potječu izravno od Arona. Današnja prezimena Cohen, Cahn, Kohn, dolaze od hebrejskoga Kohen što znači svećenik premda nije svatko tko danas nosi neko od tih prezimena nužno i potomak tog svećeničkog klana. Središnja uloga svećenstva u judaističkome Drugome hramu bila je uspostavljena sredinom petoga stoljeća pr. n. e., posredovanjem svećenika poznatoga kao pisar Ezra, koji je odredio da je buduće nacionalne katastrofe najbolje spriječiti tako da se strogo primjenjuje Mojsijev zakon. To se posebice odnosilo na nasljednu službu svećenika čija je sklonost prema uzimanju poganskih žena i konkubina bila proglašena najbitnijim faktorom u izazivanju suda Božjega nad Njegovim narodom. Ezra je, stoga, uveo politiku kojom se od svih svećenika zahtijevalo da donesu rodoslovne liste kako bi dokazali čistoću svojega podrijetla. Ako koji svećenik ne bi udovoljio tim oštrim kriterijima, izgubio bi sva prava na svećeničku službu, ne samo on nego i svi njegovi potomci. U Starome je zavjetu navedeno nekoliko rodoslovnih lista za svećenike, a u Jeruzalemskome hramu postojao je arhiv u kojemu su se čuvali zapisi o svećeničkim obiteljima. Pišući oko 100. godine, židovski je povjesničar Josip Flavije, i sâm sin svećenika, nabrojao nekoliko generacija

20

svojih predaka kako bi čitatelja uvjerio u svoju vjerodostojnost: “Iznio sam rodoslovlja svoje obitelji koja sam našao zapisana u javnim spisima, i tako raskrstio s onima koji su me htjeli oklevetati.”1 Josip objašnjava kako je svećenička kasta zapravo bila izraelska aristokracija: “(...) Kao što u svih ostalih naroda postoji nešto što je temelj plemenitoga roda, tako je kod nas pripadnost svećenstvu pokazatelj slave te porodice.”2 Veliki svećenik nije bio samo najistaknutiji pripadnik svećenstva nego je u vremenima kada nije bilo kralja bio i prva osoba u zemlji te stvarni teokratski vladar. Njegove dužnosti bile su uglavnom ceremonijalne, no prava važnost velikoga svećenika bila je uloga vodeće ličnosti i simbola židovske nacije. Do vremena Isusove javne službe, politička moć velikoga svećenika bila je bitno oslabljena djelovanjem Heroda Velikoga te dvama desetljećima izravne rimske vlasti. Ispod velikoga svećenika bili su glavni svećenici, različito rangirani prema odgovornostima. Glavni svećenici nadgledali su upravljanje Hramom što je obuhvaćalo financije, sigurnost te nadgledanje dnevnih i tjednih ceremonijalnih obreda što su ih obavljali obični svećenici, koji su činili najveći dio svećenstva. Postojala su dvadeset i četiri svećenička klana koji su redom služili po jedan tjedan u Hramu i obavljali poslove oko liturgije. To je značilo da su obični svećenici provodili samo dva tjedna godišnje služeći u Hramu, a ostatak vremena živjeli su po cijeloj Judeji i Galileji kao stočari, trgovci, zemljoposjednici, obrtnici, itd. Leviti su u teoriji bili potomci Levija, od koga je također potjecao i Aron, te su tako bili usko povezani sa svećenstvom. Sačinjavali su niži kler i bili su slično svećenicima podijeljeni u dvadeset i četiri turnusa, redom po rodovima i porodicama, a svaka je po jedan tjedan služila u Hramu. Leviti su bili i pjevači i glazbenici, a službu su pohađali dnevno te su obavljali nužne kućanske poslove u Hramu. Bilo je otprilike 10 000 levita u vrijeme Isusa. Mnogi koji danas nose prezime Levy ili Levi pripadaju među potomke levitskoga plemena.

Čistokrvni Izraelci Laička populacija sastojala se ponajviše od pripadnika plemena Jude i Benjamina. Među njih se ubrajao i ostatak iz sjevernih plemena koja su izbjegla i raspršila se nakon asirske invazije 722. pr. n. e. Čistoća podrijetla, za što je bilo potrebno izraditi rodoslovlje, bila je ključna za svakoga tko je htio dobiti bilo kakav društveni položaj od povjerenja ili na vlasti. Kćeri čistokrvnih Izraelaca također su trebale dokazati neoskvrnuto podrijetlo kako bi se udale u svećeničke obitelji, a upravo tome su se roditelji često i nadali. 1 2

Josip Flavije, Vita (Βίος), 1:6. Isto, 1:1.

21

Izraelci nečistoga roda Ljudi čiji su očevi bili nepoznati, siročad bez dokumenta o rođenju, djeca iz preljubničkih ili incestuoznih veza, prozeliti iz redova pogana, robovi i slobodnjaci koji su se obratili na judaizam – sve njih smatralo se nezakonitima. Službeno, nitko tko je bio nečiste krvi nije smio obnašati javnu službu, a bilo mu je uskraćeno i puno sudjelovanje u hramskim ceremonijama. U stvarnosti, mnogi ljudi pripadali su sivoj zoni između čistih i nečistih. Nemali broj njih bili su djeca priležnica i robinjica – žena koje su držali bogatiji Izraelci, svećenici te laici koji su si to mogli priuštiti. Jasno, bio je razvijen i prikladan sustav koji je nezakonite Izraelce rangirao hijerarhijski i uvodio razliku između različitih stupnjeva nečistoće. Na toj ljestvici nečistoće najmanje nevrijedna bila su nezakonita djeca svećenika rođena od nekog svećenika i priležnice, odnosno žene nečistoga podrijetla. Sinovima iz takvih sveza bilo je zabranjeno postati svećenicima i ženiti se sa svećeničkim kćerima, no smjeli su se ženiti u bilo koji drugi dio izraelskog društva. Na najnižoj ljestvici bili su mamzerim, odnosno kopilad. Postojalo je neslaganje oko toga kako odrediti mamzera, no jednom kada je netko bio poznat kao takav, njemu je bilo zatvoreno pravo sudjelovanja u javnome životu i sklapanje braka u zajednici čistokrvnih. Potomci mamzera bili su na taj način isključeni jednom za svagda. Prozeliti su bili najbrojnija skupina nezakonitih. Herod Veliki, iz miješane semitske rase Idumejaca (*potomci Edoma, prim. prev.), bio je najčuveniji, odnosno najzloglasniji prozelit. Herodovo kraljevanje i njegovu dinastiju većina čistokrvnih Židova smatrala je nezakonitom zahtijevajući da kralj bude izravan potomak kralja Davida. Poput mnogih konvertita, Herodov tip judaizma nije bio ni fundamentalistički ni farizejski iako je uvažavao utjecaj koji su farizeji imali nad narodom i nije ih nastojao iskorijeniti iz javnoga života. Građanska prava bila su zanijekana svakome čije je podrijetlo bilo imalo sumnjivo. A da bi taj kodeks čistoće nametnuli društvu, farizeji su se postavili za samoimenovanu “policiju za krvno srodstvo”. Nitko tko je imao ikakav viši položaj u javnosti nije mogao izbjeći istragu oko obiteljske pozadine. U jednoj su takvoj, po zlu poznatoj, prigodi farizeji neuspješno pokušali maknuti velikoga svećenika na temelju toga što je njegova majka nekoć bila u ratnom zarobljeništvu te je stoga potencijalno bila “onečišćena”, dakle nepodobna da bude legitimna žena i majka.3 3 Josip Flavije, Antiquitates Judaeorum(Ἰουδαϊκὴ ἀρχαιολογία), 13:288 str. i dalje. Farizeji su zahtijevali odstupanje s vlasti Ivana Hirkana (134.-104. pr. n. e.) i njegova sina Aleksandra Janeja (103.–76. pr. n. e.) zato što je njegova majka bila zarobljena u ratu protiv Grka, pa stoga nije mogla biti zakonitom ženom velikog svećenika. Josip tu optužbu odbacuje kao neosnovanu.

22

Svećenstvo je strogo nametnulo uredbu koja zabranjuje osobi nelegitimnoga statusa sklapanje braka unutar svećeničkih obitelji, a takvu dozvolu uskraćivalo je čak i nelegitimnim sinovima svećenika. Kandidati za svećeničku službu morali su ispred Sanhedrina, židovskoga vrhovnoga suda, dokazati čistoću podrijetla po krvnoj liniji s navršenih dvadeset godina kako bi mogli biti zaređeni. Takva politika bila je u izravnoj opreci prema tradicijama pisara koji su priznavali iznimke te time omogućavali nelegitimnim sinovima svećenika ulazak u svećenički stalež.

Samarijanci Iako su Samarijanci uporno tvrdili da su potekli od židovskih patrijarha, toj tvrdnji protivili su se Židovi koji su se najstrože pridržavali Zakona. Unatoč tome što su se i oni strogo pridržavali Mojsijevog zakona, Samarijanci su bili svrstani u miješanu rasu i isključeni iz pripadnosti izraelskoj zajednici. Bilo je to ponajviše zbog njihova navodnog idolopokloničkog štovanja na brdu Gerizim, na kojemu su bili podigli svoju paralelnu verziju Hrama, a koji su Židovi razorili tijekom prvoga stoljeća n. e. Posljedica je bila da su Samarijanci bili izopćena kasta, pa tako Židovu nije bilo dopušteno ući u brak sa Samarijankama. Židovsko neprijateljstvo prema Samarijancima vjerojatno je bilo na vrhuncu u Isusovo doba. Herod Veliki uzeo je za ženu Samarijanku te je, otvoreno prkoseći farizejima, dopustio Samarijancima pristup u unutrašnje dvorište Hrama, no ta je privilegija bila povučena odmah nakon njegove smrti. Josip Flavije bilježi da su u vrijeme uprave rimskoga namjesnika Koponija (6.-9. godine) Samarijanci oskvrnuli Hram tako što su tijekom noći razasuli ljudske kosti po svetištu.4 Nikakvo objašnjenje nije navedeno za razloge u pozadini te akcije, no to je rezultiralo obnovom njihova izopćeničkoga statusa. Iako Novi zavjet ilustrira židovsku antipatiju prema Samarijancima, vidljivo je da Isus nije gajio prema njima jednaku odbojnost. Na putu između Galileje i Samarije on je, prema izvješćima, izliječio deset gubavaca, no samo jedan od njih, i to Samarijanac, rekao mu je hvala. “Isus ga zapita: ‘Zar se nisu izliječila desetorica? Gdje su još devetorica? Ni jedan se ne nađe da se vrati i Bogu zahvali, osim ovoga tuđina!’ I reče mu: ‘Ustani i hajde, tvoja te vjera ozdravila!”’ Luka 17:17-19 Ivanovo evanđelje daje naslutiti da su mnogi Samarijanci vjerovali u Isusa. Jednom je prilikom Isus čak bio i optužen da je Samarijanac, što se on nije ni potrudio 4

Isto, 18:29-30.

23

zanijekati. Ipak, kada je susreo Samarijanku na zdencu, Isus joj je izričito rekao da “spasenje dolazi od Židova”. Dakle, kao palestinski Židov prvoga stoljeća, Isus je vjerovao u koncept “izabranog naroda”. U skladu s time, na Samarijance je gledao kao na “strance”, diskvalificirane njihovim podrijetlom. No, ni sam Isus nije mogao izbjeći tome da bude stigmatiziran statusom prema svom rođenju. Model Samarijanca kao parije upotrijebljen je u poznatoj paraboli o dobrom Samarijancu da bi se pokazalo kako je izraelski kastinski sustav kovao urotu protiv Isusa, te su stoga samo oni izvan sustava priznavali njegov mesijanski status: “Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema prema Jerihonu, zapade među razbojnike koji ga svuku i još k tome izrane, ostave napol mrtva pa odu. Slučajno je istim putem silazio neki svećenik pa kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe. A tako i neki levit, kada dođe tu i kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe. Neki putnik Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede ga u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: ‘Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.’ Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?’ Odgovori mu: ‘Onaj koji mu iskaza milosrđe.’ A Isus mu reče: ‘Idi pa i ti čini tako!”’ Luka 10:30-37 Cilj Isusovih parabola nije bio poučiti nekoj višoj etici i moralu, kako se obično misli. Njegovo javno djelovanje imalo je jednu poruku i jedno žarište: kraljevstvo Božje. Sve drugo bilo je od drugorazredne važnosti. Iako je značenje “kraljevstva Božjeg” još bilo okruženo nejasnoćama, ono je ponajprije značilo prihvaćanje Isusa kao židovskoga Mesije. A to je bila i nakana u pozadini parabole o dobrome Samarijancu. Upućena zakonodavcu (što je bila titula za pisara), parabola je bila oštra osuda kastinskoga sustava i nije imala nikakvu namjeru biti propovijed o milosrđu. Zakonodavac mora priznati Isusa kao Mesiju i mora iskoristiti svoj privilegiran položaj kako bi i druge tome poučio. U kraljevstvu Božjem, rang Mesije transcendirao je sva kastinska obilježja.

Isusov otac Isusov društveni status ovisio je o identitetu njegovih roditelja. Za Mariju se zna da je njegova majka, no, iako novozavjetna proučavanja otkrivaju povijesnoga Isusa već više od dvije tisuće godina, još nema nikakvih otkrića po pitanju njegove očinske linije. Ime Isusova oca ostaje nepoznato te ga je – namjerno i smišljeno – nemoguće doznati. Kada je riječ o tumačenju starih tekstova, profesionalni akademici, koji čitaju te tekstove na originalnim jezicima, opravdano mogu očekivati stanovita nužna razilaženja. Pristup biblijskih učenjaka, međutim, općenito je uvjetovan tradicijom straha i krajnjeg opreza koja seže unazad gotovo dvije tisuće godina. U prošlosti, “otpadnici” od pravovjerja bili bi mučeni, zatvarani ili ubijeni. Danas, kada učenjaci prijeđu tu nevidljivu crtu, gube zaposlenje. Stoga je malo “stručnjaka” koji su voljni razotkrivati u javnosti omiljene popularne mitove, a većina njih brzo će se ograditi od onih koji to učine. I kao što je božićna priča najomiljeniji mit svih vremena, tako i ime Isusova oca ostaje najveća misterija svih vremena. Klasičan slučaj po tom pitanju dogodio se prije dvadesetak godina, kada je Jane Schaberg na katoličkom sveučilištu u Detroitu objavila rad The Illegitimacy of Jesus. Knjiga je prouzročila pravu buru suprotstavljanja krajem ‘80.-ih godina. Autorica je bila zatrpana pismima punima mržnje, uznemirujućim telefonskim pozivima i zahtjevima za njezinom ostavkom. Čak su joj zapalili i automobil koji je izgorio do pepela. U međuvremenu su njezini akademski starješine sve bržebolje zataškali . I sve to zato što se Schaberg usudila sugerirati kako pripovijest o najranijem Isusovom djetinjstvu u Matejevom i Lukinom evanđelju implicira da je Isus bio nezakonito dijete. Još preciznije, da je Marija začela Isusa nakon što je bila ili silovana ili zavedena od strane nepoznate osobe. Schaberg danas otvoreno priznaje kako je podcijenila negativnu reakciju koju će njezina teza proizvesti među kolegama katolicima. Možda je, kao zakleta feministkinja, Schaberg po naravi naginjala tome da promatra Mariju kao zlostavljanu žrtvu koja živi u grubome društvu kojim dominiraju muškarci. No, čak i da je uspjela dokazati da Isus nije bio čudesno začet, ona ipak nije pronašla ključeve za identitet njegova biološkoga oca.

Dakle, neidentificirana žrtva na cesti predstavljala je Isusa. Odbijajući mu pomoći, svećenik i levit odbacili su ga kao Mesiju iako su, kao vođe Izraela, trebali biti prvi koji će ga prepoznati. Opravdanje za takav svoj postupak imali su u Isusovu društvenom rangu. Njega se smatralo nečistim, stoga su čistokrvni svećenik i levit prešli su na drugu stranu ceste kako bi izbjegli onečišćenje. Nasuprot tome, Samarijančev pozitivan odgovor na ranjena čovjeka značio je da samo oni koji su na sličan način odstranjeni zbog svog kastinskoga statusa mogu spremno prihvatiti Isusa.

Standardni akademski tekst o toj temi je Rođenje Mesije (Birth of Messiah), Raymonda Browna. Premda sadrži mnoštvo vrijednih istraživanja, ta je knjiga ipak vrhunska učena afirmacija starog poimanja kojega se još uvijek drže mnogi suvremeni učenjaci, a to je da su Matej i Luka promovirali doktrinu o djevičanskome rođenju. I to unatoč tome što ideja djevičanskoga rođenja nema prethodnicu nigdje u židovskim Pismima, ni kanonskim ni ikojim drugim, te je posve strana i

24

25

judaističkoj misli i logici. Što je još važnije, koncept djevičanskoga rođenja negira podrijetlo po krvi kao osnovu rodoslovlja, na čemu se temeljio judaizam. Neobično je, doista, da su upravo Matej i Luka naveli jedina postojeća Isusova rodoslovlja. A već sâmo postojanje popisa predaka, koliko god on bio teološki prilagođen, moglo bi se uzeti kao dokaz da je Isus imao poznatoga oca.

Rodoslovlja Očekivanje da Mesija ima doći iz roda Davidova, iz plemena Judina, značilo je da su bili vođeni vrlo strogi zapisi o Davidovoj porodici, vodećoj laičkoj lozi u Isusovo vrijeme. Matej i Luka tvrdili su da su i Josip i Marija bili davidovskoga podrijetla te da je Isus bio izravan potomak Davidov. No, imena spomenuta u ta dva popisa Isusovih predaka dramatično se razlikuju i nije uspio nijedan pokušaj da ih se nekako uskladi. Svako rodoslovlje bilo je sastavljeno tako da slijedi teološke nakane pisca, a ni jedan ni drugi popis imena ne čini se da bi bio povijesno točan. Zasebna rodoslovlja, međutim, morala su postojati već otprije i za Josipa i za Mariju. Ako su, dakle, ta dva evanđelja zasnovana svako na svojoj genealogiji, onda bi to trebalo objasniti i značajnu nepodudarnost između tamo navedenih imena predaka. Autentična židovska rodoslovlja navodila su linije podrijetla po ocu, no Luka, čije je evanđelje “židovski” manje strogo nego Matejevo, uzima kao izvor za imena predaka Marijino rodoslovlje. Oba pisca ustraju u tvrdnji da Josip nije bio Isusov biološki otac, no identifikacija oca očito nije bila moguća na otvoren način. Otac je zasigurno bio izvorom teških neugodnosti jer inače bi njegovo ime bilo upotrijebljeno kako bi dalo vrijednost Isusovim kvalifikacijama. Nema sumnje da su rani židovski kršćani imali razloga skrivati ga, no bila je to strategija koja je dugoročno škodila. U Prvoj poslanici Timoteju, autor opominje protiv slušanja “bajki” i “bezbožnih i smiješnih mitova” povezanih s Isusom, a koje su se proširile po poganskim crkvama izvan Palestine. U očitom napadu na pisce poput Mateja i Luke, on zahtijeva da se članovi crkve “ne bave mitovima i beskrajnim rodoslovljima jer to promiče razne spekulacije, umjesto vježbanja u pobožnosti koju se spoznaje vjerom”.5 Taj tip literature pobudio je veliko zanimanje među novoobraćenicima. Očito su poganski novaci bili skloni tumačiti to štivo naivno i izvlačiti pogrešne zaključke. Ako su oni pogrešno pretpostavljali da Isus nije imao ljudskoga oca – da je njegovo rođenje bilo čudesno – onda je vjerovanje u njega postajalo odveć lagano. Prava vjera izvire iz “vježbanja pobožnosti”, a ne iz “budalastih mitova”. Jasno, bio je to argument koji je pao na gluhe uši. 5

Djevičansko rođenje Oni “upućeni”, iz užeg kruga, koji su ostali odanim sljedbenicima iako su im bile poznate činjenice, nisu imali odviše povjerenja u sposobnost onih izvana, “neupućenih”, da se postave na sličan način. Pavao je, na primjer, odlučio da je najbolji način izbjegavati uopće bilo kakvo spominjanje Isusova podrijetla po ocu. Znao je da takva strategija nikada neće uspjeti obratiti palestinske Židove, no oni i nisu bili njegova ciljana publika. Kako bilo, razorenje Jeruzalema godine 70.-e značilo je svršetak utjecaja palestinske Crkve na budući razvitak kršćanstva. Misionarsko je težište poslije toga bio poglavito na poganskim nacijama. No, problematična tema o Isusovom ocu je ostala, i Rimska crkva trebala je to raspetljati. Nije mogla izravno tvrditi da je Isus bio Bog zato što se obraćao Bogu s Abba, odnosno “Oče”. Ovo se uzimalo za dokaz da je bio barem “Sin Božji”. No, ni to nije bilo dosta dobro. Pogani su bili navikli na legende o bogovima koji silaze s neba i oplođuju zemaljske žene i već su imali dugu tradiciju štovanja “sinova božjih”. Postojala je opasnost da bi se Isusa moglo shvatiti samo kao još jednoga Zeusovog sina. Nekakav ljudski otac, pak, proturječio bi Isusovom božanstvu. Još i gore, to je moglo značiti da je neudana Marija sudjelovala u kakvom preljubničkom seksualnom susretu da bi ga začela, što je bilo nezamislivo. Rješenje je bilo pretvoriti “bajke” i “mitove” u apsolutne istine. Marija je, bilo je odlučeno, začela dijete na čudesan način i rodila ga kao djevica. Ako, međutim, Isus nije imao ljudskoga oca, tko je onda on točno, ili što, bio? Ironično, dinamika toga na koji je način Marija začela očuvavši svoje djevičanstvo netaknutim, pružila je plodno tlo za sve vrste cerebralnih hipoteza intelektualcima koji su govorili grčkim jezikom. Nakon mnogih vatrenih rasprava, Crkva je konačno podigla visoko na svoj jarbol teološki koncept Trojstva. Isusa se više nije smjelo promatrati kao Židova u Palestini prvoga stoljeća. Istodobno Bog, Sin Božji i Duh Sveti, Isus je bio Gospodar univerzuma. Prvi i jedini na svijetu hermetički zapečaćen pojedinac: nastao spontano u utrobi svoje majke, bez spolnog općenja, bez prisutnosti sperme, kromosoma, DNA od ljudskoga oca, i lišen posebnog genetskog potpisa nasljedstva po ocu. Poganske legende o djevičanskom rođenju bile su jednostavno sotonske imitacije prave stvari. Đavao, dokazivalo se, uvijek unaprijed oponaša Boga kako bi zaveo neznalačke mase.

1 Tim 1-4.

26

27

Sin Božji?

Ponajprije doktrina

Židovi su, u međuvremenu, sve to već bili čuli. Aleksandar Veliki tvrdio je da je Sin Božji i premda su ga još i u ono doba mnogi Židovi štovali tako reći kao proroka,6 nije im se sviđalo tolerirati tu istu ideju za nekoga iz svojih redova. Jahve nije oplođivao žene. On je bio čisti duh i odgovornost za ljudsku reprodukciju dao je Adamu i Evi kada ih je zadužio da budu “plodni, napuče zemlju i sebi je podlože”.7 Preduvjet za taj proces stvaranja bio je da “dvoje postanu jedno tijelo”, inače bi Adam bio suvišan. Budući da su najraniji kršćani bili Židovi, oni nisu ni vjerovali ni poučavali da je Marija začela dijete bez ljudskog spolnoga partnera.

Izostanak jasnih i izričitih izjava o Isusovim roditeljima omogućio je Crkvi da nametne svoje tumačenje biblijskih tekstova. Doktrinu o djevičanskome rođenju opravdalo se uglavnom unošenjem grčke riječi za “djevicu” u Matejeva i Lukina izvješća o Isusovom rođenju. Doslovno čitanje riječi “djevica” kakvo je usvojila Crkva bilo je, međutim, posve izvan konteksta. Sve židovske djevojke opisane su kao djevice prije stupanja u brak i nema ničega posebnoga niti izvanrednoga na što bi se mislilo upotrebom te riječi. Prigodno se, međutim, previdjelo da pisci evanđelja ne upotrebljavaju riječ “djevica” kako bi opisali Mariju nakon rođenja Isusa, a što je bio glavni smisao cijele doktrine.

S druge strane, jedan događaj tako golema značaja za judaizam i za cijeli svijet – žena koja je donijela na svijet dijete izravno od Boga – zacijelo bi neumorno i nedvosmisleno proklamirali oni koji bi za njega znali. To da Božji jedini Sin živi na zemlji imalo bi u to doba neizmjerne posljedice za sve živo. Njega bi se pratilo i slijedilo posvuda, dvadeset i četiri sata dnevno. Njegove riječi bile bi zakon; svaki slog odmah bi se bilježio, prepisivao i raspačavao brzo koliko god bi tehnologija dopuštala. Nijedan imperator, kralj ili svećenik ne bi mu se usudio proturječiti. Ljudsko društvo više nikad ne bi bilo kao prije.

Markovo evanđelje koje se obično navodi kao najstarije, ne bilježi ništa o okolnostima Isusova rođenja. Autor ne pridaje nikakve posebne počasti Mariji, a Josipa se čak i ne spominje. Marko bilježi jedan incident, kada su susjedi izrekli vrlo neortodoksnu rodoslovnu frazu “sin Marijin” da bi opisali Isusa, što je bila gotovo uvreda u društvu gdje se identifikaciju po materinoj liniji koristilo samo za nekoga čiji je otac ili bio nepoznat ili ga se nije smjelo spomenuti.

No, istina je, za Isusova života nitko za njega nije znao kao za Sina Božjega. Da su znali, ne bi ga pustili da umre sam. Nijedan od njegovih učenika, čak ni od članova njegove obitelji (prema Marku, Mateju i Luki) nije bio prisutan na njegovu javnom pogubljenju. Marija i njezina druga djeca su, prema izvješćima, čak nastojali “zaustaviti” Isusa kako bi ga spriječili da govori u javnosti.8 Dakle, ili je njegova majka zaboravila na čudesnu narav njegova začeća ili u tome nije bilo ničega čudesnoga. Ostali koji su po svoj prilici znali istinu o Isusovu božanskom statusu, učinili su malo ili ništa konstruktivno da bi mu pomogli dok je još bio živ. Takozvani “mudraci” riješili su se svojih darova i pobrzali natrag kući da se više nikada ne pojave, ostavljajući Mariju samu s djetetom na milost i nemilost Herodu. Josip nije imao ama baš nikakvu ulogu u u Isusovu odrastanju. Ivan Krstitelj nije postao njegovim učenikom, nego je držao svoju vlastitu odvojenu skupinu sljedbenika koji su činili suparničku sektu. Petar, navodno “stijena” na kojoj je Isus izgradio svoju Crkvu, zanijekao je da ga poznaje čim je zagustilo. Takva uznemirujuća informacija bila je uvrštena u evanđelja samo zato što je bila opće poznata te je se nije moglo izostaviti unatoč čudnim pitanjima koja je podizala. 6 7 8

Josip, Antiquitates, 11:8. Knjiga Postanka 1:28. Marko 3:21.

“Zar nije ovo tesar, sin Marijin, a brat Jakovljev, Josipov, Judin i Šimunov? Zar mu sestre nisu ovdje među nama?” Marko 6:3 Zamisao da je Isusov otac bio nepoznat među svojim sugrađanima, nije uvjerljiva. Primjedbe susjeda jednostavno su odraz javnog govorkanja da Isusov otac nije i otac ostale Marijine djece. Ljudi koji žive u usko povezanim sredinama, kakva je bila Palestina u prvome stoljeću, općenito se hrane skandalima te vrste. Realno, razlog njihovog “uvredljivog napada” na Isusa bio je povezan s njegovim statusom u zajednici, a taj je status dolazio iz toga tko su mu roditelji, a ne iz posla koji je radio. Evanđelje po Ivanu ne spominje nikakve pojedinosti o Isusovom rođenju, a čuveni uvod o logosu to posve zaobilazi. Pavao piše samo da je Isus “rođen po tijelu”9, iz čega ne proizlazi ništa o nekoj nadnaravnoj intervenciji ili čemu sličnom. Nakon ratifikacije Nicejskog vjerovanja 323. godine, službena pozicija Crkve bila je da je istina potpisana, zapečačena i isporučena. Premda su mnogi novoobraćenici bili nepismeni, ipak ih je trebalo zaštititi od manipulacija bezobzirnih heretika koji su mogli iskoristiti očita proturječja u Novome zavjetu. Crkva je, stoga, zabranila čitanje i raspačavanje Svetoga pisma svima osim onima koji su bili službenici Crkve. Čak je i svećenicima nižega ranga bio ograničen pristup mnogim tekstovima. 9

28

Rimljanima 1:3.

29

Danas kada najšira publika ima nesmetan pristup Pismima, priče o Isusovom rođenju iz Mateja i Luke vjerojatno su dva najčitanija odlomka cijele Biblije. Iz njih se razvio kolosalni fenomen Božića, pa čak i kada ljudi znaju malo ili ništa o Starome zavjetu, a tek malo više od ništa o Isusovu životu, u najmanju ruku znat će nešto o njegovom rođenju. Popularna interpretacija božićne priče i danas počiva na onom istom, tobože doslovnom, čitanju te pripovijesti, izoliranom od bilo kakvih povijesnih, sektaških ili književnih utjecaja, čitanju kakvo je uvjetovala rana Crkva.

Matej i Luka – židovski pisari Izvješća Mateja i Luke o Isusovom rođenju upućuju na stare židovske tekstove, stoga se oni u tom smislu kreću u okvirima židovske tradicije. Obojica, očito, podrazumijevaju da su okolnosti Isusova rođenja pokazale da je on Mesija. No, ako on nije bio dijete iz normalne bračne veze izraelskoga para, onda podrazumijevaju i to da u nekim posebnim slučajevima može i nezakonito spolno sjedinjenje uroditi potomstvom prema božanskoj promisli. To, međutim, nipošto nije bila glavna struja židovske fi lozofije. Seksualni odnosi izvan okvira određenih Zakonom mogli su biti opasni po život za Židove u doba Drugoga hrama i krajnje isključivi prema samome djetetu. Biblija, pak, sadrži brojne priče o seksualnim zapletima i vrludanjima. Zavodništvo i izdaja motivi su koji se neprestano pojavljuju u životima židovskih junaka, pa čak i kada je sadržaj dobrim dijelom mitologiziran, većina tih priča ima uvjerljive protagoniste i zaplete i često oslikava glavne likove bez laskanja. Te nedopuštene seksualne aktivnosti zbunjuju moderne čitatelje Biblije, no specijalnost židovskih pisara upravo je i bila u tome da protumače i objasne pitanja koja nisu izravno pokrivena Mojsijevim zakonom. Izvanredne okolnosti Isusova rođenja silile su na objašnjenje zasnovano na tim izvanzakonitim presedanima iz Pisma. To je ključ za razumijevanje pripovijesti o Isusu novorođenčetu u Mateju i Luki. Odgovorni za očuvanje književne baštine zajednice, pisari su uz to bili i čuvari važnog naslijeđa usmene tradicije, pomno čuvanih tajnih učenja, a poznavanje tih učenja doprinosilo je auri mudrosti i učenosti koja je pisare okruživala i davala im uzdignuto mjesto u društvu,10 i to ne samo u Palestini, nego i u velikoj židovskoj zajednici u dijaspori. Djela Josipa Flavija, Novi zavjet te Svitci s Mrtvoga mora pokazuju da pisari u prvome stoljeću nisu bili ograničeni ni na koju posebnu granu judaizma. Zapisivati usmena učenja bilo je zabranjeno i nije ih se smjelo objavljivati običnim ljudima kako ne bi bila zloupotrijebljena. Nakon razorenja Hrama, neke 10 Josip, Antiquitates, 20: 264.

30

usmene predaje ipak su bile zabilježene i sačuvane u rabinističkim spisima Mišne i Talmuda, koji datiraju između 150. i 450. godine. Najtajnija učenja nisu bila zapisana sve do ranog srednjovjekovlja, kada je bila kompilirana kabalistička literatura. Svjedočenje o tome koliko je politika oprezne diskrecije prožimala najstariju židovsku kršćansku literaturu, dolazi iz pisama Klementa Aleksandrijskoga (oko 150. – 250. g.), vodećeg apologeta i misionara među poganima. Klement piše nekom čovjeku po imenu Teodor i premda su od tog pisma ostali sačuvani samo dijelovi, u njima su osvijetljeni izvori Markova evanđelja. Marko je, dakle, u vrijeme Petrova boravka u Rimu, napisao jedno izvješće o Gospodinovim djelima ne iznoseći, dakako, sve, ne dotičući se, štoviše, ni nekih tajnih djela, nego birajući ona za koja je smatrao da će biti najkorisnija za vjeru onih koje se poučava. Nije, međutim, objelodanio ono o čemu se ne treba govoriti niti je zapisao hijerofantska učenja Gospodinova. U kratkom tekstu pod naslovom Tajne vjere koje ne treba svima otkriti, Klement izlaže tu tradiciju: “Mudri ne izgovaraju glasno ono što su razmatrali na vijećanju. No, ‘ono što ste čuli na uho šapatom’, govori Gospodin, ‘proglasite na vrhovima kuća’, čime ih poziva da prime tajne predaje prave spoznaje i prošire ih na visokom i na otvorenom; te da ih mi, onako kako smo čuli šapatom na uho, isporučimo onima kojima su potrebna, ali ne upuštajući se u to da svima bez razlike priopćavamo ono što im je bilo rečeno u parabolama.” Jedna od najvažnijih dužnosti pisara bila je sastaviti autorizirana rodoslovlja kakva se zahtijevalo od kandidata za javne službe. Pravnici onoga doba bili su naviknuti na kamufliranje rubnih istina i prilagođavanje informacija kako bi zadovoljili svoje klijente. Kao visoko obrazovani pisari, iako iz različitih škola, Matej i Luka napisali su Isusova rodoslovlja u prvom redu za klijente koji su bili upoznati s ezoteričkom metodom egzegeze Svetog pisma. Bilo je malo vjerojatno da bi poganski čitatelji i neupućeni Židovi mogli dokučiti dublje značenje ugrađeno u tim pripovijestima. Kreativni pisari, za razliku od prepisivača, morali su zadovoljiti čitateljevu dušu. To je značilo oblikovati tekst prema određenim konvencijama. Slično svetoj arhitekturi, religiozno nadahnuti rukopisi bili su konstruirani na principu simetrije. Tekst je zahtijevao finu unutarnju harmoniju, komplementarnu njegovoj vidljivoj vanjskoj strukturi, inače bi zvučao tek kao puko nabrajanje imena. Šifra, simbol i skrivene aluzije bile su literarne tehnike koje su služile da bi se očuvala svetost glavnih istina i da bi ih se zaštitilo od onih koji ne pripadaju u zajednicu. Dobra kompozicija bila je kudikamo više od zbroja njezinih dijelova.

31

Crkva se, s druge strane, brinula ponajprije da sadržaj nekog teksta ne bi zaprijetio teološkim crkvenim potpornjima. Vjerovalo se, ispravno ili ne, da su četiri evanđelja koja su bila izabrana za uvrštenje u Novi zavjet ispunjavala tu potrebu bolje od svih drugih. Svako evanđelje imalo je drugačiji naglasak, no Crkva je htjela da njihova privlačnost dolazi jedino iz fundamentalističkog čitanja proznoga teksta. Donekle je to i uspjelo, pruživši tako masama religiozni impuls. No, time što se naglasak stavljao samo na vanjske elemente pripovijesti, bile su zanemarene njezine fine unutrašnje kvalitete. Dosljedno tome, poluistina je postala temeljem kršćanske vjere: vjerovanje, a ne razumijevanje, tradicionalna je poruka Crkve. Većina ljudi danas čita Pisma na isti način kao što čitaju biografiju ili reportažu. Čak i kada se svetu literaturu općenito cijeni i uvažava, čitatelji obično ne znaju ništa o smislu na koji je smjerao autor. Nigdje to nije istina više nego kod uvodnih poglavlja Matejeva i Lukina evanđelja. Oba ta pisca opsežno su koristila Markovo evanđelje kako bi sastavili svoje mnogo duže verzije, no obojica su uvrstili Isusove izreke koje se ne nalaze u Marku i za koje se vjeruje da potječu iz izgubljene zbirke naučavanja poznate, spretnosti radi, pod oznakom “Q”.11 Značenje toga jest da oni nisu posuđivali jedan od drugoga te da nijedan od njih nije znao za izvješće onog drugog. Njihovi narativi o djetetu Isusu i rodoslovne liste iz korijena se razlikuju zato što potječu iz nezavisnih izvora. Jedino što im je očigledno zajedničko jest potvrda da Josip nije bio Isusov otac. No, budući da prihvaćaju da je Isusovo podrijetlo bilo odlučujući čimbenik u učvršćenju njegova mesijanskoga statusa, središnja je komponenta njihovih uvodnih poglavlja upravo ta posredna identifikacija njegova oca. Valja ponoviti još jednom – svaki palestinski Židov pripadao je nekoj društvenoj kasti. Isus nije bio nikakva iznimka. Njegova izjava: “žetva je velika, no poslenika je malo”, bila je tipična poljoprivredna metafora kako bi se požalio na pomanjkanje ljudi koje je njegova služba privukla. Bilo bi naivno zamišljati da, u društvu opsjednutom krvnim srodstvom, razlog zbog kojega je Isus bio odbačen od Židova nije imao ništa s njegovim statusom po rođenju. Matej i Luka napisali su kako “nema ništa skriveno što se neće otkriti, i ništa tajno što se neće doznati”.12 Prošlo je dvije tisuće godina – vrijeme je da doznamo istinu i neka iverje pada gdje stigne.

2. Obitelj novog Abrahama Ne zna se točno točno tko je bio autor Lukina evanđelja niti gdje je ono bilo napisano, no povijesna istraživanja kažu da je to Evanđelje bilo sastavljeno manje-više tijekom zadnja tri desetljeća prvoga stoljeća naše ere. Pisano sofisticiranim literarnim stilom grčkoga jezika, to Evanđelje za uzor ima jezični stil upotrijebljen u djelu Septuaginta, prijevodu hebrejskoga Petoknjižja na grčki jezik, što pokazuje da je autor bio visoko obrazovan. Septuagintu se tijekom antike promatralo sa strahopoštovanjem i općenito je bilo prihvaćeno da je ona božanski nadahnuta.1 Stoga i Luka upotrebljava isti način izražavanja kako bi pokazao da njegovo izvješće o Isusovu životu odražava jednako tako božanski modus operandi. Znatni dio sadržaja jedinstven je za Luku i taj materijal čini okosnicu njegova Evanđelja. Osobito je koristan u pripovijestima o djetetu Isusu i Ivanu Krstitelju te u rasvjetljavanju “istine” o Isusovim roditeljima. U predgovoru svog Evanđelja, i bez namjere da ikoga poimence opovrgava, Luka sugerira da je upravo on najvjerodostojniji kroničar događaja.2 Bio bi ozbiljan promašaj, međutim, očekivati apsolutnu povijesnu preciznost. Lukini su izvori, kako za Evanđelje tako i za Djela apostolska, imali biti kombinacija činjenica, spekulacije, proglasa i konstrukcije, a povijesnost imena i događaja bila je uvijek od drugorazredne važnosti naspram shematizacije koju on primjenjuje da bi predstavio svoju temu. Uz to, Luka je pisao na način tipičan za religiozno motivirane tekstove toga vremena – tako da novopridošlice i oni nižega ranga u sekti ne budu neugodno iznenađeni njegovim sadržajem. Očito je bio pristalica gledišta kako gole i tvrde činjenice ne pridobivaju pristaše za neku stvar toliko uspješno kao dramatski momenti, tako da je i njegov rukopis bio sastavljen u skladu s time. Na primjer, Luka je trebao pokazati da je Isusovo mjesto rođenja bilo Betlehem u Judeji, zato što je postojalo jedno proročanstvo u Starome zavjetu koje su rani

11 Od njemačkog “Quelle” što znači “izvor”. Taj naziv su znanstvenici dali nekom hipotetskom izgubljenom tekstu, koji su upotrebljavali Matej i Luka, a koji bi trebao sadržavati zbirku Isusovih izreka. 12 Matej 10:26, Luka 12:2

1 “Septuaginta” znači “sedamdeset” i obično se skraćeno piše LXX. Taj naziv potječe iz predaje da su 72 židovska učenjaka u Aleksandriji prevela Toru na grčki jezik u vrijeme vladara iz dinastije Ptolemejevića. Općenito se smatra da je prijevod bio dovršavan u fazama, između 3. i 1. stoljeća pr. n. e. Pisci Novoga zavjeta uzimaju svoje navode iz Septuaginte. 2 Luka 1:1-4: “Budući da su mnogi pokušali sastaviti pripovijest o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o istinitosti onoga o čemu si čuo.” (prim. prev. U citatima stihova i odlomaka iz Svetog pisma upotrijebili smo standardni prijevod Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb 1994., ali smo na mjestima koja se u engleskom tekstu u ovoj knjizi razlikuju od hrvatskoga KS prijevoda ostavili engleske formulacije.).

32

33

kršćani tumačili u značenju da će se Mesija ondje roditi.3 Problem je bio taj što je bilo dobro poznato da je Isus odrastao u Galileji. Lukino rješenje bilo je stvoriti priču s nemogućim činjenicama. “U ono vrijeme iziđe zapovijed cara Augusta da se provede popis pučanstva u svoj zemlji. To je bio prvi popis za vrijeme Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli, svatko u svoj grad, da se upišu. Tako i Josip, jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom, koja bijaše trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad zvani Betlehem, da se upiše.” Luka 2:1-5 Netom prije toga Luka kaže da se Isus rodio “u dane Heroda, kralja Judeje”. Herod je umro godine 4. pr. n. e. Navodno putovanje iz Galileje u Betlehem bilo je odgovor na popis stanovništva koji je raspisao rimski imperator August. Taj popis, međutim, povjesničarima je poznat da se dogodio 6. - 7. godine n. e., više od deset godina nakon Herodove smrti. A da bi priča bila još složenija, popis se odnosio samo na Judeju, a ne i na Galileju. Još je čudnije da bi Rimljani zahtijevali od ljudi da putuju u mjesta odakle su potekli kako bi se registrirali u svrhu poreza. Nije zabilježen nijedan takav zahtjev ni za koji porezni popis stanovništva u cijeloj povijesti Rimskoga Carstva. Ne treba ni reći da Lukina namjera nije bila zavarati čitatelja koliko je bila ostaviti dojam da je Isus taj Mesija iz proročanstva. Svaka religija ima svoje misterije i tajne, i kršćanstvo se u tome nimalo ne razlikuje od drugih: dapače, kršćanstvo ima tajni više od većine ostalih religija. To je bila vrlo osjetljiva materija koju se ni slučajno nije smjelo otkriti kako ne bi bila pogrešno shvaćena ili, još gore, kako ne bi pala u ruke neprijatelja Crkve. Tek kada je neki novi član već bitno ojačao u vjeri i zadobio povjerenje ostalih, bio mu je dopušten pristup u pomno čuvane tajne te skupine. Obično je to bio spor i oprezan proces jer su oni višega ranga crpili svoj status, bogatstvo i uvažavanje od nižih redova tako što su manipulirali tim skrivenim “istinama”. A ono što rana Crkva nikada nije htjela da izađe u javnost, bila je istina o Isusovom podrijetlu. Pa ipak je ta informacija, koja je mogla umanjiti njezin kredibilitet i biti izazov njezinom autoritetu, upravo ono što je Luka otkrivao.

3 Mihej 5:2: “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među klanovima Judinim, iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom i čiji su korijeni iz davnina, od dana pradavnih.” Većina Židova razumjela je to tako da će budući kralj potjecati od Davida, a Betlehem je tu jednostavno značio rodno mjesto Davidovo. Nije značilo da se i Mesija mora tamo roditi.

34

Sveta rođenja Lukino cijelo prvo poglavlje posvećeno je kompleksnoj teološkoj racionalizaciji Isusova začeća. I nije slučajno što to izvješće započinje identifikacijom roditelja Ivana Krstitelja. “U vrijeme Heroda, kralja judejskoga, bio neki svećenik iz razreda Abijina, imenom Zaharija. Imao je ženu iz Aronova roda, ime joj je bilo Elizabeta.” Luka 1:5 Nakon toga slijedila su dva odvojena navještenja od anđela Gabrijela: prvo je svečano oglasilo rođenje Ivana Krstitelja, a drugo Isusa. Pojedinosti te dvije priče o rođenju bile su isprepletene i brižno konstruirane, a išle su mnogo dalje od onoga što bi bilo nužno za jednostavnu uputu čitatelju kako je Ivan bio preteča Isusa. Mnogi biblijski komentatori primjećuju kako su Lukine pripovijesti o rođenju i djetinjstvu načinjene po uzoru na legende o rođenju židovskih junaka u prošlosti, a uvod o Ivanovim roditeljima jasno je na to ukazivao. Zaharija i Elizabeta predstavljaju povratak Abrahama, prvog hebrejskog patrijarha, i njegove žene Sare. Luka je glavne elemente priče o Abrahamovoj obitelji, onako kako je ona zabilježena u Postanku, prekopirao i umetnuo u živote Zaharije i Elizabete. Oba bračna para bili su već postariji; Abraham i Zaharija “hodili su besprijekorni”; Sara je bila “neplodna”, a Elizabeta “nerotkinja”; Bog je rekao Abrahamu da će mu žena roditi sina i odmah je djetetu dao i ime: anđeo Gabrijel prenio je istu poruku Zahariji i također dao ime njegovom sinu; obojica su odgovorili nevjericom [tablica 2]. Navještenja, “poodmakla dob” i motivi “neplodnosti” čine dijelove izvješća o rođenju i u slučaju Izaka, Samsona i Samuela. Znanstvenici se slažu u stajalištu da je Luka uzeo te karakterizacije i fabule iz hebrejske Biblije kako bi pokazao da je Božja providnost sada prešla iz ere staroga Izraela u novu, Isusovu eru. Pobliža analiza teksta, međutim, otkriva da su najave rođenja i priče o djetinjstvu u krugu Zaharijine obitelji bile integrirane u jednu priču smišljenu posebno zato da bi se ponovila dinamika Abrahamove obitelji. Dakle, ta “nova era” ne simbolizira raskid s prošlošću, nego znači povratak u ranija vremena. Luka, kao antički povjesničar, vjeruje da je tijek povijesti spasenja ciklički, a ne linearan. Važnost obiteljskih zapleta u starozavjetnim pričama bila je općenito odviše zanemarena, uglavnom zbog predrasuda klerika i učenjaka koji su na Isusa gledali kao na posebnu pojavu – bez obzira na to je li ga se shvaćalo kao Sina Božjega, kao lutajućeg svetog čovjeka, kao političkog revolucionara, putujućeg propovjednika

35

ili mediteranskog seljaka. U židovskoj tradiciji, svaka je osoba po definiciji dio kompleksnog tkiva krvnih veza iz kojih ju je nemoguće izdvojiti – otac, majka, sin, kći, braća, sestre, i tako dalje. Nijedan čovjek nije otok. Glavni akteri u svetim tekstovima razvijaju se u suodnošenju s drugima. Protagonisti i dramski zapleti u Bibliji dugotrajno plijene popularnu imaginaciju ponajviše zato što imaju odjeka u običnim ljudima.

◆ Elizabeta rađa Ivana. (Luka 1:57) ◆ Marija rađa Isusa u štalici u Betlehemu. (Luka 2:7) Elizabeta je bila već u šestom mjesecu trudnoće noseći Ivana Krstitelja kada je Gabrijel rekao Mariji da ode u kuću Zaharijinu. “Evo, začet ćeš i roditi sina, komu ćeš nadjenuti ime Isus (...). ‘Kako će to biti’ – reče Marija anđelu – kad se ja ne sastajem s mužem?’ A anđeo joj reče: ‘Duh Sveti sići će na tebe, i sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim. Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom. Jer Bogu ništa nije nemoguće.’ Marija mu reče: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.’ Tada je anđeo ostavi. U one dane Marija se žurno zaputi u planinski kraj, prema jednom gradu Judinu, te uđe u kuću Zaharijinu i pozdravi Elizabetu.” Luka 1:31-40

Pisari koji su pisali Knjigu Postanka objasnili su kako su bile potrebne tri generacije da bi se uspostavila izraelska nacija. U Starome zavjetu, stoga, najomiljeniji izraz kojim Bog naziva sebe nije bio “Bog Abrahamov”, već “Bog Abrahama, Izaka i Jakova”. Slično tome, i novi Izrael bit će stvoren od potomaka novog Abrahama. Svaki član u Lukinoj podjeli uloga – Zaharija, Elizabeta, Marija, Ivan Krstitelj, Isus – ima svojega para u Abrahamovoj porodici [tablica 1]. Arhetipovi koji pokazuju djelovanje providnosti bili su nužna i osnovna teološka premisa u podlozi Lukinog uvodnoga poglavlja. Tablica 1. Porodice vjere Izvor Postanak Luka

Otac Abraham Zaharija

Majka Sara Elizabeta

Služavka Hagara Marija

Prvi sin Išmael Ivan

Drugi sin Izak Isus

Pohođenje Luka možda nije bio povjesničar u modernom smislu te riječi, no znao je strukturirati svoje izvore kako bi se uklopili u kronološki plan koji će mu omogućiti da iscrta detaljan raspored događaja. Tako u Lukinim Djelima vrijeme i mjesto događaja nikada nisu slučajno odabrani, kao niti u u drugim evanđeoskim izvješćima. Iznenađujuće je, stoga, zapaziti kako između vremena Gabrijelova navještenja Mariji i Isusova rođenja postoji očigledno proturječje između glavnoga toka priče i slijeda događaja, proturječje koje zahtijeva objašnjenje. Događaji u vremenu odvijaju se ovako: ◆ Gabrijel naviješta Zahariji da će njegova postarija žena Elizabeta roditi sina kojemu će ime biti Ivan. (Luka 1:13)

Grčki izraz μετὰ σπουδῆς (meta spoudes) obično se prevodi kao “u žurbi”, no to ovdje ne odgovara kontekstu. Zašto bi Marija žurno hitala čestitati Elizabeti na njezinoj trudnoći koja se već bližila kraju šestoga mjeseca? Ako su njih dvije bile “rođakinje”, odnosno sestrične, onda je Marija to već znala, a ni njezin odgovor Gabrijelu ne sugerira drugačije. Marija bi bila čak još manje oduševljena donijeti vijest da je upravo začela dijete izvan braka. No, ona se samo suglasila sa svojom budućom trudnoćom. Lukina upotreba budućeg vremena glagola isključuje mogućnost da je ona začela u trenutku dok je anđeo govorio i ništa u tom narativu ne upućuje da se to već dogodilo. Jane Schaberg objasnila je da je izraz μετὰ σπουδῆς bio idiom upotrijebljen nekoliko puta u grčkom prijevodu hebrejske Biblije kako bi označio zabrinutost i neko uznemireno duševno ili duhovno stanje.4 Pokret koji taj izraz podrazumijeva ide iz mirnoga duševnoga stanja prema stanju snažnoga stresa. Jedino mjesto gdje se u Novome zavjetu opet upotrebljava izraz μετὰ σπουδῆς nalazi se u Marku, u čuvenoj sceni gozbe kada Herod Antipa, očaran plesanjem Salome, kćerke njegove nove žene Herodijade, obećava da će joj dati što god poželi. Nakon savjetovanja s majkom, Saloma se vraća “žurno” i traži od kralja glavu Ivana Krstitelja. “Uđe Herodijadina kći te je tako plesala da se svidjela Herodu i gostima. Kralj reče djevojci: ‘Išti od mene što god hoćeš, i dat ću ti.’ I zakle joj se: ‘Dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pol moga kraljevstva.’ Ona iziđe te reče svojoj majci: ‘Što ću tražiti?’ ‘Glavu Ivana Krstitelja’, odgovori

◆ Šest mjeseci poslije, Gabrijel naviješta Mariji da će roditi sina kojemu će ime biti Isus. (Luka 1:26) ◆ Marija “pohita žurno” u kuću Zaharije. (Luka 1:39) ◆ Tri mjeseca poslije, Marija napušta kuću Zaharijinu. (Luka 1:56)

36

4

Jane Schaberg, Illegitimacy of Jesus, str. 86 – 87.

37

ona. Vrati se odmah žurno kralju i zatraži: ‘Hoću da mi sad odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.”’ Marko 6: 22-26 Prijevod μετὰ σπουδῆς kao “žurno, u žurbi” ovdje je osobito redundantan jer prije njega stoji “vrati se odmah”, što znači točno istu stvar. U kontekstu u kojemu ga upotrebljava Marko, μετὰ σπουδῆς opisuje Salomino mentalno stanje, rezultat strašnog neobičnoga zahtjeva njezine majke. Putovanje iz Galileje, kroz opasne pustoši Samarije u brdoviti kraj Judeje, u društvenoj zajednici u kojoj se zaručena žena uopće nije pojavljivala u javnosti, nije nešto što bi se moglo izvesti bez ozbiljne logističke pripreme. Lukina upotreba μετὰ σπουδῆς podrazumijeva da Marijin izlet nije bio odobren od strane Josipove obitelji. Njezino psihološko stanje nije bilo nalik stanju nesputane radosti, kako bi to crkvena tradicija htjela da povjerujemo. Ustvari, Marija je bila krajnje zabrinuta oko posjete Zaharijinoj kući. Uzrok te zabrinutosti, štoviše, bio je povezan s anđeoskom porukom koju je bila primila. Gabrijel nije točno naveo s kime će to Marija začeti dijete, no njegova izjava “tvoja rođakinja Elizabeta je također začela sina”, sugerirala je da će to biti na isti način na koji je bio začet i Ivan. Čim je Marija ušla u kuću, Ivan Krstitelj čuo je zvuk njezina glasa, prepoznao ju je kao buduću Isusovu majku i poskočio od sreće u trbuhu. Njegova majka Elizabeta uskliknula je: “Najblagoslovljenija si ti među ženama! I blagoslovljen plod utrobe tvoje! Otkud onda meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni? (...) Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina!” Luka 1:42-45 Luka je u jednom potezu fiksirao Isusovu superiornost nad Ivanom. Većina novozavjetnih učenjaka smatra kako su Lukine ponavljane reference na Ivana Krstitelja imale namjeru naglasiti njegov niži položaj u odnosu na Isusa. No, te primjedbe promašuju dublje implikacije koje je Luka povukao iz naravi odnosa među njima.

Marijin posjet nije bio dio židovskog obiteljskog protokola. U razdoblju zaruka od žene se očekivalo da ostane u muževljevoj kući. Pojavljujući se u Zaharijinoj kući, Marija je pokazala Elizabeti da je “povjerovala” ono što joj je bilo rečeno. Da će se “ispuniti ono što joj je rečeno”, značilo je da je Marija pristala izvršiti svoju misiju. Ta “misija” zahtijevala je akciju, a ne samo verbalni pristanak. Njezina djelatnost rezultirat će time da će ona biti “majka Gospodinova”. Očekivalo bi se da je Marija, kao mlađa „sestra“, bila došla pomoći u kućanskim poslovima i rasteretiti Elizabetu u zadnjim tjednima trudnoće. Kako se bližilo vrijeme Ivanova rođenja, Marijine odgovornosti trebale su se uvećati, a njezina pripomoć trebala je biti vitalna pri samome porodu i u danima neposredno nakon njega, posebice s obzirom na poodmaklu dob majke te na to da novorođenče nije imalo starije braće i sestara. Sve to bilo bi normalno i očekivano. Svećeničke obitelji, doduše, obično su držale robove ili sluge koji su se brinuli za fizičke poslove. No, još važnije je da Marija zapravo uopće nije ostala do kraja Elizabetine trudnoće. Napustila je kuću nakon otprilike tri mjeseca, a prije nego što se Ivan rodio, i nije se više vraćala. Luka ne iznosi nikakav razlog njezina naglog odlaska: “Marija ostade s Elizabetom oko tri mjeseca; zatim se vrati svojoj kući. Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom.” Luka 1:56-58 Ako je njezin posjet bio providonosno nužan, zašto je Marija bila odsutna upravo u trenutku kada je bila najviše potrebna? Nije imalo smisla to što je otišla neposredno prije Ivanova rođenja. Njezino sljedeće pojavljivanje u priči jest Isusovo rođenje u Betlehemu šest mjeseci kasnije. Na osnovu vremenskoga slijeda događaja, budući da Marija nije bila trudna u vrijeme anđeoske najave, začeće se moralo dogoditi tijekom njezina boravka u kući Zaharijinoj.

Otac Marijina djeteta

Budući da je Elizabeta opisana kao Marijina συγγενίς (sungenis), što se prevodi različito kao “rođakinja”, “srodnica” ili “sestrična/sestra”, to se uzimalo kao dokaz da su Ivan Krstitelj i Isus bili bratići. Skeptici navode da je Luka jedini izvor koji o tome svjedoči te da je značaj toga bio prevelik da bi ga ostali pisci mogli preskočiti. Na kraju, to je i nevažno jer ma kakva bila obiteljska veza između dviju budućih majki ona je u drugom planu u odnosu na razlog Marijine posjete.

Luka postavlja tehniku zapleta na osnovu predloška o Abrahamovoj obitelji, a koji je ovdje prilagodio za Zahariju. U Marijinom iznenadnom i neobjašnjenom odlasku sadržana je odgovarajuća paralela s izgonom Hagare iz kuće Abrahamove. Kako je Sara bila “nerotkinja”, u početku je bila sklona ideji da Hagara rodi dijete njezina muža, no na kraju je izbacila van i služavku i njezino dijete u napadu ljubomornoga bijesa. Luka objašnjava da je Marija napustila Zaharijinu kuću nakon

38

39

“otprilike tri mjeseca”, dakle kada je njezina trudnoća već mogla postati primjetnom. Elizabeta je reagirala na isti način kao i Sara: Marija je bila istjerana. U tom strogo patrijarhalnome društvu žene su imale religioznu dužnost biti poslušne svojim muževima. Ženina ovisnost o mužu bila je apsolutna. Bez obzira na okolnosti, pravo na razvod imao je samo i isključivo muškarac. Bilo je to doba poligamije te ako je muž mogao sebi priuštiti priležnicu, žena je to morala tolerirati. Ako Elizabeti više nije odgovarala Marijina prisutnost, najviše što je mogla učiniti bilo je prisiliti ju da napusti kuću. Gabrijelova originalna poruka Zahariji bila je obavijest da će postati otac sinu kojega će imati sa svojom ženom Elizabetom. Gabrijelova druga poruka bila je o Marijinom djetetu, no otac nije bio točno naveden. “Duh Sveti sići će na tebe, i zasjenit će te sila Svevišnjega”, ta slavna rečenica bila je naivno protumačena u smislu da je Luka opisao spontano začeće u Marijinoj utrobi po nadnaravnim silama. Ništa, reklo bi se, nije moglo biti dalje od istine. Za stare narode, neka nevidljiva sila bila je nazočna u svakom začeću ljudskoga bića. Ideja spolnoga odnosa s božanstvom bila je poznata u cijelome mediteranskome svijetu i bila je u pozadini obrednih postupaka hramske prostitucije te ἱερὸς γάμος (hieros gamos - svetoga sjedinjenja), koje je ponegdje još prevladavalo. Duh boga ili božice ulazio bi u tijelo jednog ili oboje sudionika tijekom spolnoga odnosa, a potomstvo iz tog sjedinjenja smatralo se svetim. Premda su takve prakse bile službeno anatemizirane u judaističkome Drugom hramu, proces seksualne reprodukcije i rađanja bio je unatoč tome usko povezan s božanskom voljom. Židovi su često zazivali Božje sudjelovanje radi bolje plodnosti i osobito radi rađanja muških nasljednika. Idiomi “Svevišnji”, “Sin Božji” i “Duh Sveti” bile su titule koje su židovski pisari upotrebljavali kako bi signalizirali providonosnu povezanost ljudi i događaja (primjerice, pisci Svitaka s Mrtvoga mora redovito su upotrebljavali te naslove u razdoblju malo prije Lukinog pisanja). Kao svećenik koji je “hodio besprijekoran pred Bogom”, Zaharija je bio priznat kao Božji predstavnik u začeću svoje djece. Od trenutka kada je Marijina nadolazeća trudnoća bila naviještena pa do momenta kada se za nju doznalo, jedini muškarac koga se spominje imenom u toj naraciji bio je Zaharija. Prema svemu iznesenome u Lukinom evanđelju, Zaharija je bio jedini kandidat da bude Isusov otac.

Marija, Ana i Ruta Kako bi pokazao još koji slučaj začeća svetoga djeteta iz nezakonite seksualne veze između svećenika i mlađe žene, Luka će iskoristiti priču o Ani i svećeniku Eliju iz Prve knjige o Samuelu [vidi tablicu 3]. Ana odlazi u Hram kako bi molila za sina: “O, Gospodine nad vojskama, Jahve Sebaote! Ako pogledaš na nevolju službenice svoje, i opomeneš se mene, i ne zaboraviš službenice svoje te dadeš službenici svojoj muško čedo (...)” 1. Sam. 1:11 Grčka riječ δούλη (doule), upotrijebljena za opis Ane, obično se prevodi kao “službenica”, “služavka”, ili “sluškinja”, no tehnički je najbliže značenje “robinjica”. Marija je također opisana kao δούλη u Luka 1:38: “Evo službenice Gospodinove; neka mi bude po riječi tvojoj”, kako bi je se povezalo s Anom. Eli, svećenik koji je bio na dužnosti u Hramu u vrijeme kada je Ana molila, primijetio je da je nečujna i pomislio je isprva da se napila. Ona je to opovrgnula i zamolila Elija da “ne gleda na služavku svoju kao na ženu nevaljalu”. Prihvativši njezine riječi, Eli joj je dao odgovor na njezino traženje. Taj neobičan dijalog završio je Aninim riječima: “Neka bi tvoja službenica našla milost u tvojim očima.” Ana je zatrudnjela i rodila sina Samuela, čija sudbina je bila postati jednim među najvećim izraelskim prorocima. Samuel je pomazao Šaula za prvoga kralja Izraela, a poslije je umjesto Šaula pomazao i Davida. Odnos između Ane i Elija bio je prilično izvan uobičajenoga. Kao “robinjici”, njezinu želju za sinom olakšao je njezin “gospodar”. No, u ovom slučaju njezin gospodar očito nije bio njezin muž, Elkana. Tko je, dakle, bio njezin gospodar? Ana je sebe vidjela kao δούλη, Božju i Elijevu, a izraz “neka bi služavka tvoja našla milost u tvojim očima” naslućuje da se nadala da će Eliju biti tjelesno privlačna. Po Samuelovu rođenju, Ana se vratila Eliju i predala mu dijete kako bi ono raslo “služeći Gospodinu”. Elkana se s tim planom mogao složiti samo ako Samuel nije bio njegov sin. U stvarnosti, dragocjene sinove nije se nikada davalo od kuće, osim što je Mojsijev zakon zapovijedao da prvorođene sinove treba dati svećenicima i zatim ih odmah otkupiti natrag po određenoj cijeni.5 Svećenici nisu smjeli usvajati muške nasljednike. Pripadnost svećenstvu nasljeđivala se kroz izravno krvno podrijetlo i ni na koji drugi način. Čak ni prorocima nije bilo dopušteno izvršavati svećeničke dužnosti. 5 Brojevi 18:15;16: “...pusti da se otkupi prvenac od ljudi i prvenče od nečiste stoke. ... A kad budu stari jedan mjesec, njihovu otkupnu cijenu odredi: pet srebrnih šekela, prema hramskome šekelu, a to je dvadeset gera.”

40

41

Eli je već imao dva sina, Hofnija i Pinhasa, no anđeo mu je rekao da su se njegovi sinovi pokazali nedostojnima premda mu je Bog obećao da će “njegova kuća i kuća njegova oca dovijeka stupati preda Bogom”. Dosljedno tome, bili su ubijeni u bitci što je bila kazna za njihove prijestupe. Anđeo je još dodao: “Zadržat ću ipak nekoga od tvojih kod oltara svoga (...). I podići ću sebi vjerna svećenika, koji će raditi po mom srcu i po mojoj želji.”6 Budući da je Samuel obavljao svećeničke obredne dužnosti, kako je to jasno opisano u biblijskome tekstu,7 izraz “vjerni svećenik” mogao se odnositi samo na Samuela, sina Elija i Ane. Imamo, dakle, ovdje priču o rođenju jednog od najznačajnijih likova judaizma – a on je bio nezakoniti sin svećenika i δούλη. To objašnjava zašto su pisari u Isusovo doba imali drugačije mišljenje od svećenika po pitanju smiju li nezakoniti sinovi svećenika ući u svećenički stalež. Shvaćali su, očigledno, da je Samuel bio svećenik. Iako je značenje u pozadini priče o Ani i Eliju i više nego jasno, ortodoksni Židovi u doba Drugoga hrama pokušavali su zamagliti pitanje Samuelovih roditelja kako bi ono bilo formulirano prema njihovom teološkom osjećanju. Samuel je toliko visoko kotirao u farizejskoj tradiciji da ni slučajno nije smio biti nečiste krvi. Farizeji fundamentalisti znali su imati nemalih poteškoća s idejom da je Samuel bio svećenik. Samuel je bio nezakonit ako je njegov biološki otac bio Eli, a ne Elkana. A prema odredbama u Ezri 2:61-63 i Nehemiji 7:63-65, nezakoniti sinovi svećenika nisu mogli obavljati svećeničku službu. Samuel je stoga bio identificiran kao levit u Prvoj knjizi Ljetopisa. Suvremeni biblijski tekstolozi, međutim, suglasni su da su Ljetopisi bili napisani kao kasniji pokušaj redakcije neugodnih stvari iz Knjige o Samuelu. Cinici koji cijelu tu epizodu vide kao izmišljotinu bez ikakve povijesne vrijednosti i dalje bi trebali uvjerljivo objasniti zašto su pisari izabrali taj način kako bi opisali Samuelovo začeće. Najlogičniji razlog za skrivanje njegove nezakonitosti bio je posvjedočiti jedan duboki princip koji transcendira Mojsijev zakon kako bi se posvetilo Samuelovo rođenje. A upotrijebivši model Samuelova začeća u slučaju Ane i Elija, kako bi bacio svjetlo na Isusovo začeće po Mariji i Zahariji, Luka je potvrdio taj isti princip.

Seksualna veza između δούλη i njezina gospodara ispričana je i u starozavjetnoj priči o Ruti i Boazu, praroditeljima kralja Davida. Kako je opisano u Knjizi o Ruti, Rutin muž umro je ostavivši je bez djece, stoga je njezina svekrva Naomi odlučila spojiti ju s Boazom, bogatim rođakom iz iste porodice. Jedne noći, Naomi je uputila Rutu da pričeka dok Boaz završi s večerom i da “pripazi na mjesto gdje će on leći; idi i otkrij mu stopala te lezi do njega”. U starom hebrejskom, “stopala” su se često rabila kao eufemizam za genitalije.8 Ruta je “kradom ušla i otkrila njegova stopala, i legla”. Boaz se razbudio i iznenađeno ju zapitao, tko je ona? Njezin odgovor bio je:”Ja sam Ruta; zakrili sluškinju svoju, jer ti si moj spasitelj.” Na kraju su se vjenčali i rodili sina, Obeda, koji je bio Davidov djed. Priče o Ani i Mariji slijede obrazac koji je uspostavila Ruta. Nijedna od ovih žena nije opisana kao žrtva nasrtljivih muških gospodara. Sve su sebe žrtvovale dragovoljno, riskirajući svoj život i reputaciju, kako bi rodile dijete providonosnoga značenja.

Hvalospjevi Marijin hvalospjev, poznat kao Magnificat, zasniva se prema općem priznanju na Aninoj slavljeničkoj himni iz 1. Sam. 2:1-10. Postoji još stanovita raspra među znanstvenicima, je li Marijine stihove originalno recitirala Elizabeta u čast Ivana Krstitelja, no to pitanje je periferno. Luka je povezao Anu i Mariju kako bi osvijetlio usporednu narav njihovih trudnoća. U prvom stihu pjesme Magnificat, Marija ponavlja Anino nazivanje sebe Božjom robinjicom. “Veliča duša moja Gospodina, i duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju.” (Luka 1:47-48) Unatoč nezakonitosti njihove djece i negativnim društvenim posljedicama koje je to sadržavalo za majku i dijete, obje žene izražavaju sreću radi svoje nebeske nagrade. One silno zahvaljuju Bogu i svečano naviještaju svoju djecu s izrazima mesijanskoga proročanstva [tablica 3]. Pjesmu zahvalnicu Luka pripisuje i Zahariji. Tradicionalno poznata kao Benedictus, pjesma započinje proklamacijom o nerođenom Isusu: “Neka je blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov jer je posjetio i izbavio narod svoj (...) i podigao nam je rog spasenja u kući sluge svojega Davida.” Luka 1:69

6 I. Knjiga o Samuelu 2:30-35 7 Samuel je u I. Knjizi o Samuelu tri puta opisan kao onaj koji “služi kod žrtvenika Gospodinova”. Prinosi, štoviše, žrtve paljenice [1. Sam. 7:10] što je bilo rezervirano za svećenike prema zapovijedi iz Levitskoga zakonika 21:6: “Neka budu posvećeni svome Bogu... jer oni prinose žrtve u čast Jahvi paljene, hranu Boga svoga”.

42

8

The New Oxford Annotated Bible, 2001, str. 39.

43

Neobičan izraz “rog spasenja” još dodatno komentira Zaharijin/Elijin odnos s Marijom/Anom. Taj izraz dolazi iz Anine pjesme pri Samuelovu rođenju: “Nato se Ana pomoli ovako: ‘Kliče srce moje u Gospodinu, i rog moj uzvišen je po Bogu mom. Šire mi se usta na dušmane moje, jer se radujem u spasenju tvome.”’ 1. Sam. 2:1 “Rog” je bio simbol koji se redovito upotrebljavalo u mnogim starim kulturama kako bi označio obilje, odnosno plodnost, a često i da bi predstavljao rodoslovnu liniju. “Moj rog je uzvišen” odnosi se na Aninu krvnu liniju kojoj je Bog ukazao osobitu čast. “Rog spasenja” koji spominje Zaharija označava mesijansku liniju rodoslovlja. No, premda je on imao na umu nerođenoga Isusa, to odlikovanje je začudo dano prigodom rođenja Ivana Krstitelja. Je li Zaharija znao o čudesnom začeću Isusa? Objašnjava li to da je shvaćao Isusov superioran status u odnosu na Ivana? Ne. Da je Zaharija vjerovao kako Marija nosi u svojoj utrobi Sina Božjega, ne bi je nikad pustio da napusti njegovu kuću. Zaharijino osobito zanimanje dolazilo je iz njegove uloge u Isusovom začeću i za to on daje hvalu. “Rog spasenja” bila je mesijanska krvna linija Zaharije i Marije iz roda Davidova. U pjesmi Magnificat, Marija spominje svoju trudnoću kao ispunjenje abrahamovskoga Saveza, “on je priskočio u pomoć narodu svom Izraelu (...) kao što obeća ocima našim, Abrahamu i njegovu potomstvu dovijeka”. Slično i Zaharija zahvaljuje Bogu jer se sjetio “zakletve kojom se zakleo ocu našem Abrahamu”. Sjedinjenje Marije i Zaharije dovršilo je prvotni Savez učinjen s Abrahamom. Tako Luka završava prvo poglavlje zapečativši asocijaciju s kojom ga je i započeo.

Obitelj novog Abrahama U usporedbi Abraham – Zaharija, obojica su bili očevi svaki po dvaju sinova bitnih za povijest spasenja: jednog s vlastitom ženom, a drugog sa ženinom služavkom, odnosno δούλη. Izak je bio sin Abrahama i Sare, Išmael sin Abrahama i Hagare. Slično, Ivan Krstitelj bio je sin Zaharije i Elizabete, a Isus je bio sin Zaharije i Marije.

Prema Knjizi Postanka, Izak je također imao dva sina, Ezava i Jakova, blizance. I opet, drugorođeni je bio miliji Bogu. Dok je Izakova žena Rebeka bila trudna, blizanci su se gurali za položaj u njezinoj utrobi. Bog joj je tada uputio poruku koja je glasila: “prvi će biti snažniji od drugoga, stariji će služiti mlađemu”. Premda je Ezav bio prvorođeni, utemeljitelj izraelske nacije bio je Jakov. Luka opisuje nerođenoga Ivana Krstitelja kako je poskočio u Elizabetinoj utrobi povezujući ga tako s Ezavom i Jakovom. Ivan, stariji brat, služit će mlađega Isusa. Oba slučaja znače obrat židovske tradicije, u kojoj je prvorođeni sin bio vrhunac. Luka se, zapravo, samo poslužio formulom koja je bila već dobro poznata u židovskim kršćanskim krugovima. Tablica 2. Sinovi Abrahama i Zaharije Prvorođeni sinovi Išmael “Bog je bio s dječakom te je on rastao i stasao; i živio je u pustinji (...)” Post. 21:20 Ivan Krstitelj “A djetešce kako je raslo tako je jačalo duhom; i boravilo je u pustinji (...)” Luka 1:80 Drugorođeni sinovi Izak “Neka Tvojom milošću Jišmael poživi.” “Ne, (...) Savez svoj sklopit ću s Izakom, koga će ti Sara roditi još ove godine (...)” Post. 17:18-21 Isus “Neka je blagoslovljen Gospodin Bog (...) koji nam je podigao rog spasenja (...) i sjeti se svetoga Saveza svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu.” Luka 1:69-73

Unatoč Abrahamovu zauzimanju, Bog je više volio Izaka nego prvorođenoga Išmaela koji je poslije bio prognan u pustinju. U obitelji novog Abrahama, Bog je više volio Isusa, “i dijete je raslo u snazi, ispunjeno mudrošću i milost je Božja bila nad njim”, negoli Ivana Krstitelja, prvorođenoga, koji je boravio “u pustinji” sve do početka svoje javne službe [tablica 2]. Sinovi Abrahamovi predslika su sinova Zaharijinih.

Klementinska literatura je zbirka starih spisa koji potječu iz jedne židovsko-kršćanske sekte i predstavljeni su kao transkripti niza govora što ih je izrekao apostol Petar. Većina znanstvenika datira ih negdje između drugoga i trećega stoljeća, no izvorni materijal vjerojatno je dosta stariji. Neobična scena između Petra

44

45

i Šimuna Maga opisana u Djelima apostolskim9 pokazuje da je Luka bio izvrsno upoznat s klementinskim spisima, čiji se pozamašni odlomci sastoje od prepirke između ta dva čovjeka. Jedan od Petrovih glavnih argumenata jest da povijest napreduje u skladu s božanskim planom koji posebne parove ljudi obdaruje providonosnim značenjem. “Jer, kako sam rekao već u početku, Bog je za ovaj svijet imenovao određene parove; i prvi koji u tom paru dolazi je loš, a onaj koji dolazi drugi je dobar.”10 Ta teorija bila je poslije razrađena kao paradigma bratskog suparništva, prvorođeni sin unaprijed je podređen drugorođenomu. Išmaela i Izaka navodi se kao primjere, skupa s Ezavom i Jakovom. “Kao što je u početku Bog, koji je jedan, poput desne i lijeve strane, stvorio prvo nebesa a potom zemlju, tako je isto uspostavio On i sve kombinacije redom; no kod čovjeka to više tako ne čini, već varira sve kombinacije. Jer, dok od Njega prvo dolazi ono što je veće, pa tek onda ono inferiorno, kod čovjeka vidimo obratno – prvo je lošije, a ono drugo je superiorno.” “Stoga je od Adama, koji je bio načinjen na sliku Božju, prvo potekao nepravedni Kajin, a tek potom pravedni Abel (...). Od Abrahama isto tako, potekoše dvojica patrijarha našega naroda – prvo Išmael, potom Izak, kojega je Bog blagoslovio (...). Tako, prvi po rođenju, kao prvi rođen na svijet, bio je veliki svećenik Aron, a potom zakonodavac Mojsije.”11 Petar je opisao Ivana kao Krstitelja za doba prije Isusa koji je, opet u skladu s metodom kombinacije, bio preteča “našega Gospodina Isusa”. Kao prvorođeni sin, Ivan Krstitelj nije samo bio niži na ljestvici od Isusa, on je bio Isusov prirodni neprijatelj. Kada je Lukino evanđelje bilo pisano, u krugovima izvan kršćanskih nije se shvaćalo da bi Ivan bio inferioran Isusu. Ivan je bio kudikamo popularniji lik i njegov visoki status, kako to raščlanjuje Josip Flavije, nije bio stečen ni kroz kakvu povezanost s Isusom. Dakle, Luka se kretao oprezno. Sve je bilo rečeno posredno.

9 Djela apostolska 8:9-24. 10 Klementinski (pseudoklementinski) spisi, Recognitions, 3: 39. 11 Klementinski (pseudoklementinski) spisi, Homilies, 2:16.

46

Oslanjajući se na svetopisamsku tradiciju kako bi objasnio odnos između Isusa i Ivana, Luka opisuje Ivanovo rođenje kao ispunjenje čuvenoga proročanstva iz knjige proroka Malahije, koje govori da će se prorok Ilija vratiti u dane prije Gospodinova dolaska: “I on će obratiti mnoge sinove Izraelove Bogu Gospodinu njihovu, i hodit će pred njim u duhu i snazi Ilijinoj, da vrati srca otaca djeci, a nepokorne mudrosti pravednika, te pripremi Gospodinu narod spreman.” Luka 1:16-17 Malahija je svoje pretkazanje otvorio podsjećanjem na uspomenu “moga sluge Mojsija”.12 To je ključ Lukine teologije jer je postojala predaja da će Mesija i Ilija, koji se vratio, zajedno ponoviti bratsku suradnju između Arona i Mojsija.13 Najveći židovski junak svih vremena, mlađi Mojsije, bio je neupitni vođa između dvojice braće. Svjestan toga da je Ivan Krstitelj, “u duhu i snazi Ilijinoj”, bio svećenički potomak Arona, starijega brata, Luka je tražio načina da poveže Isusa s Mojsijem. Tu vezu učinio je on u Isusovom rodoslovlju, izvodeći njegovo podrijetlo od kralja Davida. Kada je David bio kralj u Izraelu (10. stoljeće pr. n. e.), pojavilo se uvjerenje da će kuća njegovih predaka vladati zauvijek, ne samo nad Izraelom nego i nad ostalim narodima. Popularno mnijenje zahtijevalo je da Mesija bude potomak iz davidovske porodične loze. Zaharija je, međutim, bio iz aronovske linije, tako da je to, ako je Isus trebao biti davidovski Mesija, moralo biti kroz Marijinu obitelj. Upravo to je Luka naumio pokazati u Isusovu podrijetlu. Od Davida do Isusa nabrojane su četrdeset i tri generacije. Značenje toga broja potječe od židovskoga egzila u Egiptu, koje je trajalo točno četiristo i trideset godina: “Kada se navršilo četiri stotine i trideset godina, točno onoga dana, sve čete Jahvine iziđoše iz zemlje egipatske”.14 U drevnoj numerologiji broj deset označava jedan potpuni ciklus, tako četiristo trideset godina predstavlja četrdeset i tri ciklusa, odnosno naraštaja. Trajanje egipatskoga egzila simboliziralo je vremensko 12 Malahija 3:1 – 4:4;5: “Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi (...) glasnik Saveza koga žudite – Evo ga, dolazi već (...) Spomenite se učenja sluge mojega Mojsija (...) Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe velik i strašan Dan Jahvin. On će obratiti srca roditelja k djeci, a srca djece k roditeljima.” 13 Kabala, zbirka židovskih mističkih predaja, iznosi da su braća Mojsije i Aron model za Mesiju i Iliju. “Oni svi ustadoše i rekoše Mojsiju: 'Tko je tvoj pripremljeni učenik? Čuli smo da je rečeno, 'sve će biti odloženo dok Ilija ne dođe'.' On im reče: 'Zasigurno je tako, jer on je učenik koji je upućen u znanje (...) Kako je rečeno za Arona, 'On će govoriti umjesto tebe (...) jer ja sam bio spor na jeziku i govoru', jer me je Svetac – neka je blagoslovljen – učinio sporim na govoru u usmenom Zakonu, i sporim na jeziku u pisanom Zakonu (...) tako će u budućem vremenu Ilija biti onaj koji će govoriti umjesto mene. On će doći i otkloniti sve dvojbe, i objasniti ih nama u Ono Doba.” (Zohar 3:27b – 3:28a). 14 Knjiga Izlaska 12:42.

47

razdoblje između Davida i dolaska Mesije. Tako je oslobođenje koje je donio Mojsije bilo predslika spasenja koje će donijeti Isus. Tim slijedom, misije Mojsija i Ilije imali su dovršiti Isus i Ivan Krstitelj. Ne iznenađuje, dakle, što je Luka opisao pojavljivanje Mojsija i Ilije zajedno na Gori Preobrazbe gdje su oni, kako se smatra, razgovarali s Isusom o njegovom daljnjem djelovanju. Bio je to, očito, događaj bremenit teologijom.15

Sveta rođenja Naznake o seksualnom odnosu između Ane i Elija bile su po svoj prilici teško prihvatljive Židovima Drugoga hrama. No, sve to blijedi u usporedbi s poteškoćama kršćana da prime na znanje to isto o Mariji i Zahariji. Luka ni na koji način nije mogao predvidjeti golem teološki utjecaj koji će imati naivne interpretacije njegova uvodnoga poglavlja. Grube činjenice o Isusovu začeću za Luku nisu bile toliko temeljem za zgražanje i čuđenje, nego razlozi za ocjenu bitnih principa koji djeluju u povijesti spasenja. Stari židovski pisari nisu se uznemiravali, a niti sramili, opisujući nedopuštene seksualne trokute u Postanku i ostalim knjigama. Tek za judeokršćane te priče često uzrokuju zbunjenost, odnosno pravednu indignaciju. Ne čita ih se u sinagogama, rijetko ih se čuje sa crkvenih propovjedaonica i nikada ih se ne uči na vjeronauku. Neki su tim pričama pokušali dati smisao kako su to primjeri Božje sveuključivosti. Izbavljenje je moguće za sve grešnike koliko god mračne prošlosti bili. To gledište, međutim, ne uzima u obzir školu judaizma kojoj su pripadali pisari koji su napisali te upitne narative. Sve je bilo sastavljeno tako da bude u skladu s najosnovnijim rudimentarnim zakonima. Ti osnovni principi, koje nipošto ne treba brkati s Mojsijevim zakonom, bili su mehanizmi putem kojih Bog iza scene sudjeluje u ljudskim događajima. Ti temeljni zakoni razvili su se u srednjovjekovnoj kabalističkoj literaturi, osobito u Nahmanida (1194.-1270.), koji je sastavio čuveno Pismo o svetosti. Nahmanid je tumačio kako kvalitetu djeteta određuju okolnosti začeća, a ne pedigre roditelja. “Svetost” djeteta ne ovisi o legalističkim propisima koji određuju srodstvo, naslijeđe i društveni poredak, već o stavu roditelja tijekom spolnoga čina. Čistoća dolazi iz namjere i motivacije u pozadini začeća, a ne iz tehničkih uvjeta Tore. “Kada je seksualna veza usmjerena na Ime, onda nema ništa pravednije i svetije od toga.” Kada se to shvati, shvatit će se tada i “velika tajna s obzirom na Boga

Slika 1 Lorenzo i Jacopo Salimbeni, Susret Marije i Elizabete sa Zaharijom, 1415. g., Oratorio di San Giovanni Battista Ovi umjetnici naslikali su Marijino “Pohođenje” kako bi odaslali posebnu poruku. Iako je Židovima bilo zabranjeno dodirivati ženu u javosti, Zaharija drži Marijine ruke dok mu Elizabeta “predstavlja” Mariju. Trudnica koja stoji iza Marije načinila je rukom znak-gestu koja sugerira ženski spolni organ. Čovjek koji stoji iznad Zaharije prekrižio je ruke u obliku slova X, što je tradicionalni ezoterijski simbol za sjedinjenje muškoga i ženskoga.

Abrahama, Izaka i Jakova”. Ključ razumijevanja mesijanske loze nalazi se, dakle, u začeću “svete” djece, a ne u identifikaciji legalnog statusa njihova rođenja. Većina Židova Drugoga hrama koji su živjeli u Isusovo doba, baš kao i njihovi moderni judeokršćanski nasljedovatelji, jamačno ne bi odobrili seksualne sastanke mimo prihvaćenih normi civilnoga društva i preko granica zakona. No, otkuda je Luka dobio tu informaciju? Je li ona bila izmišljena samo zato da bi se uklopila u teološke koncepte? A ako je posegnuo za nekom otprije postojećom predajom o Isusovim roditeljima, kako to da nitko drugi to nije znao? Postoje dokazi da su to znali i drugi. Ustvari, glasine o odnosu Marije i Zaharije doprle su do ranocrkvenih otaca. Bila je to usmena predaja koja se održala na Bliskom istoku više od tisuću godina. Na kraju se proširila na zapadnu Europu gdje je tvorila osnovu jednog podzemnog heretičkog pokreta s fokusom ne na Isusu, već na Ivanu Krstitelju.

15 Luka 9:30: “I dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je bilo podnijeti u Jeruzalemu.”

48

49

Tablica 3. Paralele između Luke i 1. Knjige o Samuelu 1. Samuel 2 Luka Žena posjećuje svećenika; “δούλη” je začela “Nakon što su objedovali u Šilu, “Tih dana Marija ustade i krene Ana ustade. Eli svećenik sjedio je žurno u planinski kraj, u jedan na sjedalici pokraj vrata hrama grad Jude, i uđe u kuću Zaharijinu.” Gospodinova.” (1. Sam. 1:9) (Luka 1:40-41) Proklamacija “O, Gospodine nad vojskama, “Evo službenice Gospodnje; neka mi pogledaj na svoju službenicu i sjeti bude po riječi Tvojoj.” (Luka 1:38) me se, i ne zaboravi svoje službenice (...) već podari službenici svojoj muško čedo.” (1. Sam. 1:11) Povratak mužu “Potom ona ode svojim putem i jela “A Marija ostade kod nje oko tri je, a njezino lice više nije bilo tužno.” mjeseca, i vrati se kući.” (Luka 1:56) (1. Sam. 1:18) Proročanstvo “Moj rog uzdignut je u Gospodinu: “On je (...) podigao rog našega usta moja šire se na moje neprijatelje, spasenja u kući sluge svojega Davida.” jer se radujem u tvome spasenju.” (Luka 1:70) (1. Sam. 2:1) “Lomi se luk moćnicima (...), “Oborio je moćnike s njihova trona, nekoć gladni ne gladuju više.” i uzvisio one niskoga položaja (...), a (1. Sam. 2:4-5) bogataše je otpustio praznih ruku.” (Luka 1:52-53) Formativne godine “Majka bi mu sašila nešto robice i “Njegovi roditelji odlazili su svake odnijela bi mu svake godine (...)” godine u Jeruzalem na blagdan (1. Sam. 2:18-19) Pashe.” (Luka 2:41) Pobožnost “Tako je momčić Samuel rastao, kako “A Isus je napredovao u mudrosti stasom tako i u milosti Gospodina i i rastom, mio Bogu i ljudima.” ljudi.” (1. Sam. 2:2) (Luka 2:52)

50

Tablica 4. Paralele između porodica Abrahama i Zaharije Postanak Pravednik “Gospodin se objavi Abrahamu i reče: ‘mojim hodi putem i budi neporočan (...)”’ (Post. 17:1) Žena nerotkinja “A Sara je bila nerotkinja, nije imala djece.” (Post. 17:16) Navještenje “Blagoslovit ću je (...) i dat ću ti s njome sina.” (Post. 17:16) Nevjerica “Zar se može roditi dijete čovjeku starom stotinu godina? Zar će Sara u devedesetoj godini rađati?” (Post. 17:17) Djevojka zatrudnjela “Saraja, Abramova žena, uzme Hagaru (...) svoju sluškinjicu i dade je Abramu svojemu mužu za ženu.” (Post. 16:3) Drugo dijete miljenik “O, da bi Ti pogledao na Išmaela! Bog reče, ne (...), sklopit ću Savez s Izakom.” (Post. 17:18-19) Djevojka odlazi “Tada Sara grubo postupi s njome i ona (Hagara) pobjegne od nje.” (Post. 16:6) Proročanstvo “Zvat ćeš se Abraham, jer postavljam te ocem mnogih naroda. Učinit ću te izvanredno rodnim: i od tebe će nastati narodi, i kraljevi će od tebe poteći.” (Post. 17:5-7)

Luka “Bio jedan svećenik po imenu Zaharija i hodio je po svim zapovjedima Gospodinovim (...) neporočan.” (Luka 1:5-6) “Nisu imali djece jer je Elizabeta bila nerotkinja.” (Luka 1:7) “Tvoja žena Elizabeta rodit će ti sina.” (Luka 1:13) “Kako ću to znati? Jer ja sam star čovjek i moja žena je poodmakle dobi.” (Luka 1:18) “Začet ćeš i roditi sina (...) Marija reče: ‘Evo službenice Gospodinove, neka mi bude po riječi tvojoj.” (Luka 1:31-38) “Kad Elizabeta ču Marijin pozdrav, poskoči dijete u njezinoj utrobi (...) i ona uzviknu: ‘Blagoslovljen plod utrobe tvoje.”’ (Luka 1. 41-42) “Marija je ostala kod nje oko tri mjeseca i zatim se vrati svojoj kući.” (Luka 1:56) “Zaharija (...) prorokovaše: ‘Neka je blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, jer je posjetio i izbavio svoj narod (...) jer se sjetio svetog svog Saveza, zakletve koju bješe dao ocu našemu Abrahamu.”’(Luka 1:73-75)

51

3. Zaharija i Marija Pitanje Isusova oca oduvijek je bilo vrlo osjetljivo pitanje i nikad nećemo saznati koliko je važnog materijala izgubljeno i uništeno u prošlosti. Sigurno je, međutim, da jednom kada je pobjedonosna Rimska crkva proglasila djevičansko rođenje apsolutnim, samo bi se oni željni smrti usudili javno očitovati drugačije. Mariju su neprijatelji rane Crkve često ocrnjivali, no, koliko je nama poznato, nikada ju nisu optužili da je imala nedopušten seksualni odnos s nekim svećenikom. Dapače, bilo bi teško očekivati da će židovska antikršćanska propaganda optužiti jednoga svećenika da je Isusov otac.1 Čak da je to i bilo poznato, ne bi se odviše širilo jer bi narušavalo mit o svećeničkom statusu. Kako je već spomenuto, ideja da Isusovi suvremenici nisu znali ništa o njegovim roditeljima je apsurdna. On se o tome morao očitovati svojim sljedbenicima, u svjetlu svetopisamske tradicije, zato što se u staroj Palestini na taj način sve tumačilo i potkrjepljivalo. Visoko obrazovani ljudi od kojih bi Isus u drugom slučaju mogao očekivati da će ga podržati nisu to učinili. Stoga se on opredijelio za iscjeljenja i poučavanja u parabolama jer je njegova publika bila najvećim dijelom nepismena i neobrazovana glede Pisma. No, čak i za obične Židove sklone Isusovim porukama, pitanje njegove nezakonitosti moglo je biti glavni kamen spoticanja.

Protoevanđelje Jakovljevo Zaharija i Marija imaju istaknutu ulogu u nekanonskom Protoevanđelju Jakovljevom. Tvrdilo se da ga je napisao Jakov, brat Isusov, pa se to evanđelje tretira kao pseudoepigrafsko djelo (neautorizirano u pogledu imena koje mu se pridaje). Datira ga se u sredinu drugoga stoljeća n. e., a nije uvršteno u Novi zavjet najvjerojatnije zbog fantastičnih priča o Isusovom djetinjstvu, koje su u Crkvu unosile podsmijeh. Uz to, ono uzvisuje Ivana Krstitelja na način koji je mogao biti neugodan većini kršćana. Pokolj nevine dječice, na primjer, opisan je kao plod Herodove želje da ubije djetešce Ivana, a ne Isusa, kako je to protumačio Matej. Protoevanđelje je u biti pobožno evanđelje o najranijem djetinjstvu i pokazuje tipične stilizacije toga žanra. Premda nezgrapno u pitanjima apologetike, doktrine i stvaranja mita, glavna privlačnost tog evanđelja bila je vjerojatno u tome što je 1 U rabinističkoj literaturi ima mnogo priča o Mariji koje se uglavnom vrte oko optužbe da je bila preljubnica. Jedna osobito proširena priča bila je da je Marija zatrudnjela s rimskim vojnikom imenom Pantera (Pandera). Priču je preuzeo i ponovio rimski retoričar Kelzo (Celsus) koji je napisao traktat protiv kršćanstva, prema Origenu, crkvenom ocu iz trećeg stoljeća.

53

služilo kao rani izvor za štovanje Marije. Čitatelju se tu pružaju informacije kojih nema u drugim evanđeljima, a koje će osnažiti Marijin kult što se počeo razvijati i stvarati izvan židovskih kršćanskih krugova u drugom stoljeću. Možda je ono bilo napisano i kao odgovor na optužbe protiv Marijina značaja od strane protivnika koji su je optuživali za bludničenje. Iako većina znanstvenika ne pridaje važnost tome djelu smatrajući ga čistom fikcijom, ostalo je sačuvano vrlo mnogo grčkih rukopisa ovog Protoevanđelja, više negoli ijednog drugog evanđelja, što ukazuje na to da je ono bilo vrlo popularno u to doba. Osobito je važno spominjanje nekih elemenata koji pokazuju da je pisac bio upoznat s krstiteljskim (baptističkim) predajama koje su odavale počast Zahariji. Danas na jugu Iraka postoji stara religijska sekta poznata kao mandejci, koji tvrde da su oni današnji nasljednici izvornih učenika Ivana Krstitelja. Mandejci posjeduju nekoliko aramejskih tekstova fokusiranih na Ivana Krstitelja koje je teško točno datirati, no za neke od njih se vjeruje da potječu iz drugog stoljeća. Prema svemu sudeći, Ivanovi su učenici vodili zapise i neki rani kršćani bili su upoznati s tim tekstovima. Materijal je bio izvrtan, preslagivan i proširivan, no njegovi tragovi vidljivi su u kršćanskoj literaturi, uključujući i Lukino evanđelje. Prvih sedam poglavlja Protoevanđelja izvješće su o Marijinim roditeljima Joakimu i Ani, starima i bez djece, a napisana su prema modelu Abrahama i Sare. Kada se Marija rodila, odmah je bila prepoznata njezina osobita sudbina te su je, u dobi od tri godine, dali na čuvanje svećenicima u Hramu. Prema židovskoj tradiciji, međutim, u Hram se donosilo prikazati samo prvorođene sinove. To se činilo četrdeset dana po rođenju i time se ispunjavalo poseban zahtjev Mojsijeva zakona. Postojanje kakvog dječjeg vrtića ili sirotišta na tlu Hrama nije vjerojatno i ne spominje se u arhivima. Ako je postojala kakva cjelodnevna škola, ona je bez sumnje bilo samo za dječake i bila je ograničena na poučavanje svećenika i levita.2 A što je najbitnije, male djevojčice sigurno se ne bi davalo na čuvanje isključivo muškome svećenstvu. Kako bilo, rečeno nam je da je, kada je Marija navršila dvanaest godina, svećeničko vijeće odlučilo da ona više ne može tamo ostati jer ulazi u pubertet i njezina stalna prisutnost oskvrnula bi Hram.

Zaharija nikada nije bio veliki svećenik, nego se u Svetinju nad svetinjama ulazilo samo jedanput godišnje na Dan pomirenja i ni u kojoj drugoj prigodi. Taj dio priče bio je izmišljen, prvo, da pokaže Marijinu čistoću, drugo, da uzvisi Zahariju na viši status i treće, da objasni njihovu povezanost. Dok je boravio u Svetinji nad svetinjama, pred Zaharijom se pojavio anđeo i uputio ga da organizira ždrijeb raspoloživih udovaca kako bi se izabrao muž za Mariju. Izbor je pao na Josipa koji je bio udovac. No, on je odbio uzeti Mariju rekavši da je premlada i da će on biti predmet podsmijeha ako se njome oženi. Zaharija ga je uvjerio da prihvati nakon što mu je zaprijetio kaznom Božjom. Na početku njihova zaručništva Josip je rekao Mariji da ostane kod kuće i čeka dok se on ne vrati po završetku posla na jednoj građevini. U međuvremenu, na sljedećem sastanku svećeničkoga vijeća, bilo je odlučeno da se načini novi zastor za Hram. Sedam djevica bilo je pozvano da ispredu predivo u posebnim bojama, kako je to tražio Zakon. Marija je bila jedna među izabranim djevicama. “I svećenik se sjetio Marije iz vremena kad je bila djevojčica, sjetio se da je ona iz porodice Davidove i neokaljana pred Bogom. I poslužitelji su otišli (...). I doveli su ih u Hram Gospodinov. I svećenik je rekao: ‘Izaberite mi izvlačenjem, tko će namatati zlatno, tko bijelo, a tko fino platno, i svilu, i plavo, i grimizno, i purpurno.’ A za purpurno i grimizno ždrijeb je pao na Mariju, i ona uze predivo i ode svojoj kući (...). I Marija uze grimiz i isprede ga. A u to doba Zaharija je onijemio i Samuel je bio umjesto njega dok nije Zaharija opet progovorio. No, Marija je uzela grimiz i stala ga presti.”3 Potom se anđeo Gabrijel ukazao Mariji i navijestio joj da će roditi Isusa. Isprva je oklijevala, no poslije je prihvatila svoju sudbinu: “Evo sluškinje Gospodinove pred Njim, neka mi bude po tvojoj riječi.” Marija je pošla kući, isprela nit i vratila se. “Izradila je purpur i grimiz i odnijela ih svećeniku. I svećenik ju je blagoslovio i rekao: ‘Marijo, Gospodin Bog uzveličao je tvoje ime i ti ćeš biti blažena među svim naraštajima na zemlji.’ I Marija se razveselila i otišla k Elizabeti, svojoj rođakinji, i pokucala je na vrata. A Elizabeta, kada je to čula, odložila je grimiz i potrčala otvoriti vrata i kada je ugledala Mariju, blagoslovila ju je i rekla: ‘Otkuda to meni da majka mojega Gospodina dolazi k meni? Jer gle, ovaj koji je u meni, poskočio je i blagoslivlja te.’ A Marija je zaboravila tajne koje joj je Gabrijel arhanđel kazao, i pogle-

Pisac je, očito, loše poznavao funkcioniranje Jeruzalemskoga hrama. To neznanje dopunjeno je u nastavku njegovom tvrdnjom da je Zaharija bio veliki svećenik kada je ušao u Svetinju nad svetinjama da bi molio u vezi s Marijom. Ne samo što 2 Vidi Tim Wallace Murphy i Marilyn Hopkins, Rex Deus: The True Mystery of Rennes-LeChâteau. Autori iznose zanimljivu teoriju da su na prostoru Hrama postojale škole sa smještajem i za dječake i za djevojčice. Spekuliraju i o tome da su djevojčice zatrudnjivale sa svećenicima kada bi došle u pubertet, kako bi se očuvala čistoća svećeničke krvne linije.

54

3

Protoevanđelje Jakovljevo 10:1.

55

dala je u nebo i rekla: ‘Tko sam ja, Gospodine, da će me blagoslivljati svi naraštaji na zemlji?”’4 Taj odlomak podsjeća na scenu Pohođenja kod Luke, osim što su se iz nekog razloga u narativ uvukle i niti u boji. Grimiz je bio najvažnija boja na hramskome zastoru i na tapiserijama u Hramu. Pojavljuje se i u obredu žrtvenoga jareta na blagdan Jom Kipur, te u ostalim hramskim sakramentima. Hebrejski izraz za grimiznu nit, chut hashani, pojavljuje se dvaput u Starome zavjetu. Prvi slučaj zabilježen je u priči o Tamari u Knjizi Postanka. Tamara se preodjenula u hramsku prostitutku, zavela Judu, svojega svekra i ostala trudna začevši s njime blizance. Tijekom poroda, jedan od blizanaca, Zerah, ispružio je ruku iz porođajnoga kanala i babica mu je oko zapešća svezala grimiznu nit kako bi označila koji je prvorođenac. No, u porođajnoj borbi, drugi blizanac, Peres, izašao je prvi. “I babica uze i zaveže grimiznu nit govoreći: ‘ovaj je izašao prvi’. No, kako je on povukao ruku nazad, gle, njegov brat izađe (...) njemu su dali ime Peres. Tek poslije izađe van i njegov brat s grimiznom niti oko ruke: on dobi ime Zerah.” Post. 38:28-29 Hodeći stopama svoga djeda Jakova, Peres je preuzeo prava prvorođenja od svog starijega brata. Prema židovskoj tradiciji, mesijanska krvna linija potječe od Peresa i on je kod Mateja i Luke uvršten u popis Isusovih predaka. Grimizna nit spominje se i u priči o Rahabi, u Knjizi Jošuinoj. Rahaba je pozvala dvojicu hebrejskih uhoda da prenoće u njezinoj kući u Jerihonu, a kada su je kraljevi ljudi pitali za te osobe, rekla je da ne zna gdje su. Zauzvrat, Hebreji su poštedili Rahabu i njezinu obitelj od masakra gradskoga stanovništva. Rekli su joj da izvjesi grimiznu nit sa svojega prozora kako bi se njezina kuća razlikovala od ostalih. “I reče joj taj čovjek (...) ‘pazi, kada uđemo u zemlju, ti priveži ovu grimiznu nit na prozor kroz koji si nas pustila izaći; i sakupi u svojoj kući oca i majku, braću i sestre, i cijelo domaćinstvo oca tvojega (...)’ I oni odoše; a ona zaveza grimiznu nit na prozor.” Jošua 2:17-21

4

Isto, 12: 1-2.

56

Rahaba je u kasnijoj rabinističkoj tradiciji bila visoko poštovana – toliko da je čak bila navedena kao pramajka nekih među najvećim prorocima Izraela. Matej ju navodi u Isusovom rodoslovlju kao pretkinju s majčine strane, a u jednoj predaji koje nema nigdje drugdje tvrdi se da se Rahaba udala za Salmona, kneza iz Judina plemena, Grimizna boja očita je asocijacija na krv: u pričama o Tamari i Rahabi grimizno označava mesijansku krvnu liniju. U Protoevanđelju, Elizabeta “odlaže grimiz” i žuri pozdraviti Mariju. Odlaganje grimizne niti bio je znak da je mesijansko pravo rođenja prešlo s prvorođenoga Ivana na drugorođenoga Isusa. Purpur je bio boja koju se u cijeloj mediteranskoj regiji odvajkada povezivalo sa svećeničkim autoritetom. Bila je to boja božanskoga rimskoga cara kao poglavara državne religije, a purpur je bio usvojen i kao službena boja pape, a također i britanskoga monarha kao poglavara Anglikanske crkve. Marija je upredala grimizne i purpurne niti što je značilo da će njezin sin ispuniti dvostruku svrhu. Isusova uloga bila je ujediniti uloge mesijanskoga kralja i velikog svećenika. Iako je Elizabeti bila dana osobita odgovornost kao majci u providonosnoj porodici, ona je tek kratko bila povezana s grimiznom niti, a nikad s purpurnom. Njezin sin Ivan, dakle, nije trebao imati nikakve dužnosti u kraljevstvu Božjemu. Marko bilježi da su se vojnici rugali Isusu stavljajući na njega purpurne halje prije raspeća. Matej, s druge strane, kaže da je haljetak bio grimizni (skrletni). Ili je imao kakav točniji izvor nego Marko ili je, vjerojatnije, Matej ispravno shvaćao da je grimiz boja koja predstavlja davidovskoga Mesiju. “Zatim ga svukoše i ogrnuše skrletnom kabanicom, Potom mu spletoše krunu od trnja, staviše mu je na glavu, a u desnicu mu staviše trsku. Poklecali su pred njim i izrugivali mu se govoreći: ‘Zdravo, kralju židovski!”’ Mat 27: 28-30 U Protoevanđelju se tumači kako je Marija ostala kod Zaharije tri mjeseca, ali je otišla da ne bi “narod izraelski” otkrio njezino stanje i “optužio je za bludničenje”. Šest mjeseci nakon što je doma ostavio svoju zaručnicu, Josip se vratio kući i našao ju trudnu. Ako bi to bio otkrio drugima, Marija je mogla biti kamenovana na smrt, no ako bi ju nekamo sakrio da prikrije grijeh, kršio bi Zakon Božji. Što mu je činiti? Zanimljivo, jedan anđeo pojavio mu se u snu i dao rješenje zasnovano na kršćanskoj teologiji: Marijino dijete “spasit će narod od njihovih grijeha”. Josip se probudio, “dao slavu Bogu Izraelovu” i stvar je tako bila na zadovoljavajući način riješena.

57

Kuran

žena zato što će začeti Isusa, a njezina “poslušnost” bila je potkrijepljena požrtvovnim činom začeća.

Neislamski znanstvenici smatraju da određeni materijali u Kuranu potječu iz kršćanskih apokrifnih knjiga. U vrijeme Muhameda većina je kršćana u Arabiji pripadala sektama koje je Crkva osuđivala kao heretičke te su mnogi bili potražili utočište izvan granica Rimskoga Carstva. Te skupine držale su se nekih nekanonskih spisa i nepravovjernih usmenih tradicija, a sastavljači Kurana možda su se poslužili time kako bi privukli kršćane na tom području. Osobito Treća sura, koja spominje Zahariju i Mariju, svoj je sadržaj u nekim dijelovima crpila možda čak izravno iz Protoevanđelja. Marijini roditelji opisani su kako daju svoju kći “na čuvanje Gospodinu”. U nastavku Gospodin predaje Mariju pod nadzor Zahariji. “I njezin Gospodin prihvatio ju je milostivo i podario joj rast u svakom dobru; i postavio je Zahariju za njezina čuvara.” Sura 3:37 Ako je Kuran posegnuo za Protoevanđeljem, onda je ova priča bila usvojena iz istoga razloga – kako bi sankcionirala odnos između Zaharije i Marije. U sljedećim stihovima Zaharija moli Gospodina: “O Gospodine! Podari mi potomstvo od Tebe koje će biti čisto.” Anđeli su odgovorili da će njegova žena Elizabeta roditi sina imenom Ivan. Potom su oglasili da je Marija bila posebno izabrana i posvećena od Alaha. “Potom je Zaharija molio pred svojim Bogom i rekao: ‘Gospodine moj! Podari mi iz Tvog zasada potomstvo čisto jer Ti si onaj koji čuje molitve.’ I anđeli su mu se javili dok je stajao u molitvi u svetištu: ‘Alah ti daje radosne glase o sinu koji će se zvati Ivan, koji će doći potvrditi riječ Alahovu, koji je plemenit, krepostan, prorok pravednosti.’ Zaharija reče: ‘Gospodine moj! Kako mogu imati sina kada su me godine shrvale i moja je žena neplodna?’ Anđeo odgovori: ‘Bit će tako. Alah čini ono što mu je volja.’ Zaharija reče: ‘Moj Gospodine! Daj mi neko jamstvo.’ Anđeo reče: ‘Jamstvo će ti biti da nećeš govoriti sa svijetom tri dana, osim znakovima. Imaj stalno na umu Gospodina, i hvali ga u ranim satovima noći i jutra.’ I kada su anđeli rekli: ‘O, Marijo! Gle! Alah te je izabrao i učinio čistom i uzdigao te je iznad svih žena u stvorenom svijetu. O, Marijo! Budi poslušna svojemu Gospodinu i padni pred njim i klekni s onima koji kleče štujući Boga.”’ Sura 3;38.43

Protoevanđelje sadrži izvještaj da je Josip bio izabran iz skupine prikladnih udovaca koji su bili pozvani izvlačiti ždrijeb kako bi se odlučilo tko će biti Marijin muž. Kuran, ne samo što Josipa nigdje ne spominje nego je i ždrijeb (bacanje novčića) opisan kao biranje svećenika, a ne udovca. Izabrani je trebao biti “čuvar” Marijin, a ne muž. Izabrani svećenik bio je Zaharija. Takva značajna izmjena u samoj fabuli ukazuje na to da su pisci Kurana crpili i iz drugih tradicija, osim iz Protoevanđelja. “Ovo su glasi o stvarima skrivenima. Otkrivamo ih tebi (Muhamedu). Ti nisi bio tamo kada su oni bacali novčiće da doznaju koji će od njih biti čuvar Marije niti si bio tamo kada su se oko toga prepirali. I sjeti se onoga kada je anđeo rekao: ‘O, Marijo! Gle!’ Alah ti je dao dobru vijest, riječ o njemu, čije ime je Mesija, Isus, sin Marijin, proslavljen na ovome svijetu i na drugome, jedan od onih koji su bili bliski Alahu.” Sura 3:44-45 Muhamed nije bio prisutan kod “bacanja novčića” pa nije ni vidio prepirku koja je iz toga proizašla. Eufemizam “čuvar” jedva prikriva seksualni aspekt odnosa Zaharije i Marije, što je nesumnjivo bilo razlogom za svećenički bijes. “Vijesti o stvarima skrivenima” odnosi se na Isusovo rođenje i na dosad tajni identitet oca, sada otkrivenoga kao Zaharija. Muhameda se podsjeća da je Marijina “poslušnost”, povezana s ishodom ždrijebanja, rezultirala rođenjem Isusa.

Heretička umjetnost Tajna o Isusovim roditeljima zadržala se trajno u tom području. Europljani koji su posjećivali Svetu zemlju tijekom križarskih ratova u dvanaestom i trinaestom stoljeću, donijeli su tajnu nazad u Europu gdje je uhvatila korijenje u nekonformističkim intelektualnim krugovima i bila je glavni element hereze u suprotnosti spram etabliranih religijskih krugova. No, objaviti blasfemične ideje u to doba bilo je isto što i potpisati sebi smrtnu presudu. Na početku četrnaestoga stoljeća, čak i institucija utjecajna poput vitezova templara – glavnih sudionika križarskih ratova – bila je srušena nakon optužaba za herezu.

Od Marije se traži “da bude poslušna svojemu Gospodinu”, što nosi isto značenje kao i ono biblijsko δούλη, odnosno “služavka Gospodinova”. Bit poslušnosti je samopožrtvovnost, točno ono što se od Marije i tražilo. Ona je bila “izabrana”

Slikarstvo je u strogo kontroliranim feudalnim teokracijama srednjovjekovne Europe bilo medij za izražavanje subverzivnih ideja. Renesansa je pružila okolnosti i prilike za širenje nepravovjernih ideja kao nikada dotad. Kako je europska civilizacija postajala bogatijom, privatnici i javne institucije sve su više naručivali slike s religijskim temama, za dekoraciju ili zbog prestiža. Najdarovitiji umjetnici

58

59

postali su zvijezdama društva, a nekolicina probranih, koji su imali heterodoksna religijska gledišta, iskoristili su naivnost i neupućenost svojih mecena i ubacivali bi profane motive i simbole u djela koja su trebala biti čisto pobožna, s konvencionalnim kršćanskim temama. Etnolozi i jungovski psiholozi kažu da kroz umjetnost probija psihološka istina, onakva kakva postoji u zajedničkom kolektivnom nesvjesnom. U slikarskim remek-djelima otkriva se psihička pozadina naše prošlosti, iskonske i one naših predaka. Ustvari, mnogi veliki umjetnici u prošlosti manipulirali su simbolima i arhetipovima “kolektivnog nesvjesnoga” kako bi zastupali određene “istine”. A najslavniji promicatelj bio je Leonardo da Vinci. Mnogi su ljudi, međutim, u novije vrijeme postali svjesnima da Leonardov brilijantni umjetnički opus nije bio plod pobožnog katolika, već gromoglasnog protucrkvenoga heretika koji je volio umanjivati, pa čak i ismijavati tradicionalna kršćanska vjerovanja kad god mu se za to pružila prilika. Ipak, bio je daleko od toga da bude ateist. Leonardo je definitivno imao religiozne nazore, no oni su bili toliko radikalni da ih nikad nije htio otvoreno izreći. I premda se zanimanje za njega danas vrti oko Leonardovih prikaza Marije Magdalene, njegova najveća opsesija bio je Ivan Krstitelj. Lynn Picknett i Clive Prince upozoravaju, u knjizi Templarska objava, na Leonardovu očitu obuzetost Ivanovim likom.5 U Leonardovim religiozno nadahnutim slikama najčešće se pojavljuje baš Ivan, a ne Isus, te se čini da su njihove tradicionalno prihvaćene uloge ovdje obrnute. Leonardova je posljednja slika, koja nije bila ni od koga naručena, portret Ivana Krstitelja [slika xi, vidi Prilog]. Osobito je važan element u Leonardovoj umjetnosti ono što Picknett i Prince nazivaju “Ivanova gesta”, gesta s uzdignutim kažiprstom desne ruke koji je usmjeren ravno prema gore. Umjetnici prije Leonarda prikazivali su Ivana Krstitelja s tom istom, samo malo manje naglašenom gestom, ali Leonardo je odlučio naslikati taj pokret kao dominantno obilježje svojeg čuvenog zagonetnog portreta Ivana. No, nitko nije siguran što to znači. Najčudniji vid te geste može se naći na njegovom nedovršenom radu poznatom kao Madona s djetetom, svetom Anom i sv. Ivanom Krstiteljem [slika 2]. Iznad i između dječačića Isusa i Ivana jedna tajanstvena, gotovo muška ruka pokazuje “Ivanovu gestu”. Isusova dva blagoslivljajuća prstića provokativno počivaju na pregibu lakta sv. Ane. Prsti su postavljeni tako da tvore onu krajnje uvredljivu gestu kakva se u zapadnoj Europi, a osobito u Italiji, pokazuje izričito

Slika 2. Leonardo da Vinci, Madona s djetetom i sv. Anom, oko 1510., National Gallery London Jedna velika ruka pokazuje “Ivanovu gestu”. Uočljiv je Anin značajan smiješak, dok njezina ruka i Isusovi prstići zajedno tvore dobro poznati znak za seksualno općenje.

kao znak seksualnog čina. Izraz na Aninu licu daje do znanja da je upravo to njezino značenje. Nemoguće je da je to slučajno jer, premda je Leonardo rijetko završavao svoje projekte, u njima ništa nije bilo prepušteno slučaju. Rafael, mlađi Leonardov suvremenik, naslikao je lik Platona na slici Atenska škola, očito oblikovan prema Da Vincijevoj “Ivanovoj gesti” [slika 3]. Naslikao je i onu čuvenu sliku mladoga Ivana Krstitelja kao dječaka u pustinji, kako pokazuje isti znak rukom. Ostali poznati umjetnici toga vremena, primjerice Ghirlandaio, Caravaggio, Guercino i Fontana, također su slikali Ivana kako pokazuje taj znak.

5 Vidi Lynn Picknett i Clive Prince, The Templar Revelation: Secret Guardians of the Identity of Christ, str. 30-42.

60

61

ske ikonografije.6 Štoviše, Hermes, grčki bog pastira, često je bio prikazivan kod srednjovjekovnih alkemičara kako pokazuje točno tu istu gestu. Pa i Boticelli, jedan od Leonardovih mentora, također je slikao Hermesa na taj način. Drevne hermetičke mističke tradicije ponovno su oživjele tijekom srednjega vijeka, a Hermesa su inicijati poštivali kao “objavitelja svekolike mudrosti”. Na Bliskom istoku, Hermesa se izjednačavalo s Henokom, ocem Metuzalema, i za njega se mislilo kako nikad nije umro, nego ga je Bog izravno uzeo k sebi kako bi ga uputio u nadublje nebeske tajne. 7 “Ivanova gesta” je, međutim, u popularnoj kulturi oduvijek imala dobro poznato značenje. Najčešće je naglašavala - “pazi što ću reći” – a uzdignuti kažiprst značio je također “broj jedan”, odnosno “prvi”. “Ivanova gesta”, pokazana javno, i danas je izraz nadmoći, a u renesansnoj su umjetnosti taj znak smislili heretici kako bi pokazali da je Ivan Krstitelj bio veći od Isusa. Ivan je bio prvi, pravi i istiniti Krist, izvor svega znanja. Isus je, s druge strane, bio lažni Krist. Iako se školovao kod Ivana, on je izdao svoga učitelja i uzurpirao njegovo pravo prvorođenja kako bi sve zahtijevao za sebe. Bila je to prijevara najvišega stupnja, a Rimska crkva bila je suzavjerenik. Slika 3. Rafael, Atenska škola, (freska, detalj), 1511., Vatikan, Rim

Očito je to predstavljalo neku ideju ili načelo koje je imalo važne konotacije za pripadnike jedne elitne skupine. Njemački umjetnik Andrea Mantegna, koji je djelovao u isto vrijeme kad i Leonardo, naslikao je jednu uznemirujuću scenu Svete obitelji [slika i, vidi Prilog]. Sprijeda u sredini Marija drži djetešce Isusa i gleda ga s obožavanjem. Njoj slijeva je starija Elizabeta, a zdesna Zaharija, glatko obrijan i ćelav. Ne može ga se zamijeniti s Josipom jer je Mantegna već bio naslikao Josipa na slici Poklonstvo pastira kao mnogo mlađega čovjeka, bradatog i guste kose. U donjem desnom uglu slike djetešce Ivan Krstitelj gleda ravno naprijed, podignutog desnog kažiprsta. Elizabetin izraz dok gleda mimo Isusa izraz je gorčine, čak prezira, a Zaharija bezizražajno zuri preda se. Obješenih kuteva usana, to dvoje ne odaju baš sliku sretnoga para. Kažiprst i srednji prst podignuti zajedno čine “gestu blagoslivljanja” kakvu pape pokazuju mnoštvu prilikom svojih javnih pojavljivanja. Isusa se često slikalo kako daje taj znak, no sam uzdignuti kažiprst nije dio nikakve poznate kršćan-

62

Leonardo da Vinci naslikao je dvije odvojene slike jednog te istog prizora. Jedna je poznata kao Djevica na stijenama i danas visi u muzeju Louvre u Parizu. Druga je u National Gallery u Londonu. Tema tih dviju slika jedan je nekanonski kršćanski mit u kojemu Sveta obitelj bježi u Egipat kako bi izbjegla Herodovom legendarnom “pokolju nevine dječice”. Na tom putu oni susreću djetešce Ivana i njegova zaštitnika, anđela Uriela, u jednoj udaljenoj planinskoj pećini. Prema crkvenoj predaji, to je bio trenutak kada je Isus prenio na Ivana autoritet da ga ovaj kasnije u životu pokrsti. Time je trebalo objasniti zašto je odrasli Isus, kao jedna od osoba Svetoga Trojstva, dao sebe krstiti. Sliku Djevica na stijenama izvorno su bili naručili milanski redovnici u počast “Bezgrješnog začeća”, no Leonardo je zdušno ismijao tu ideju u svom dovršenom djelu. Njegovo prvo platno bilo je odbijeno i tek nakon duljih raspri u kojima je posredovao Leonardov sponzor, francuski kralj Luj XII, bila je prihvaćena druga verzija te slike, naslikana kasnije. U originalnome su djelu Isus i Ivan naslikani nalik jedan drugome kao da su braća. Njihove crte lica slične su toliko da izgledaju kao jednojajčani blizanci. Marija sjedi obgrlivši rukom Isusa. Anđeo Uriel sjedi do Ivana. Isus, međutim, upravlja 6 U pomanjkanju nekog očiglednog značenja predlagalo se da “Ivanova gesta” upućuje na Isusov drugi dolazak, u smislu da će se on doslovce vratiti dolje s neba. Ta teologija, međutim, bila bi posve strana renesansnim umjetnicima. 7 Postanak 5:18-24, Hebrejima 11:5.

63

svoju molitvu prema Ivanu koji ga blagoslivlja. Inverzija njihovih uobičajenih uloga vjerojatno je prestrašila Leonardove naručitelje [slika ii, vidi Prilog]. Druga verzija slike [slika iii, vidi Prilog] prikazuje dijete pokraj Marije koje izgleda jednako kao i na originalnoj slici, osim što mu je ovdje u ruke stavljen poznati štap Ivana Krstitelja. Identitet mu je promijenjen, tako da sada proizlazi kako Marija drži Ivana a ne Isusa. Dijete koje je prije bilo Ivan Krstitelj, ono koje sjedi pored anđela Uriela, sada je Isus. Isusovo lice posve je promijenjeno u odnosu na original i sada je manje kerubinsko i ne tako lijepo kao Ivanovo. Iako Josip ima istaknuto mjesto u izvornome mitu na kojemu se temelji naručeno umjetničko djelo, on se ne pojavljuje ni na jednoj slici. Budući da je riječ o Josipu koji je po predaji primio upute da odvede Isusa i Mariju u Egipat, njegov izostanak iz tog prizora je čudan. Međutim, otac Isusov jest prikazan na slici Djevica na stijenama. Obje verzije prikazuju golemu falusoidnu formaciju stijena koje se izdižu iznad Marije i pomaljaju iza nje. Da bi kompenzirao zamjenu položaja Isusa i Ivana, Leonardo je na drugom platnu osvijetlio tu stijenu kako bi dobio privid pravih proporcija falusa. Takav oblik stijene nije mogao biti ni slučajan ni precrtan iz prirode. To nije kristalinski stalagmit i nije ga moguće naći u pećinama, a uz to, u Leonardovom djelu ništa nije bilo slučajno. I sama spilja simbol je utrobe-maternice. Umjesto da potvrdi Marijino djevičanstvo, falus iza Marije bio je krajnje jasna izjava koja je tome proturječila. Falus je simbolizirao stvarnog, biološkog Isusovog oca. Ivan i Isus imaju iste crte lica. Isus (lijevo) moli se Ivanu. No, s razloga teološke korektnosti, njihovi su položaji poslije bili zamijenjeni [slika iii, vidi Prilog]. Isus je dobio štap Ivana Krstitelja i tako je postao Ivan. Novi Isus (desno) izgubio je svoje plave uvojke i kerubinsko lišce koje je zamijenjeno mnogo neprivlačnijim i tamnijim izgledom. Velika falusoidna stijena straga osvijetljena je jače nego na prvoj verziji. Dvije omanje falusoidne stijene u pozadini slike primjetno su oblikovane po uzoru na veliki središnji falus. Budući da je Leonardo originalno naslikao Ivana i Isusa kao braću, izrazio je time da je Isusov otac Zaharija. Dvije stijene u pozadini, stoga, predstavljaju Zaharijina dva muška potomka što pretpostavlja da su Ivan i Isus također imali djece. Prije Leonarda, prototip buntovnog firentinskog renesansnoga umjetnika bio je Fra Filippo Lippi (1406.-1469.). Lippi je odrastao u jednom karmelskom bratstvu i položio je zavjete za redovnika 1421. godine. Nakon ljubavne veze s nekom redovnicom, bio je odriješen zavjeta i ubrzo potom se oženio. Danas ga se slavi kao inovativna i svestrana slikara, a u njegovo vrijeme radovi su mu bili vrlo cijenjeni

64

Slika 4. Fra Filippo Lippi, Rođenje Ivanovo, oko 1460. g.

i trajno ih je sponozorirala bogata i moćna porodica Medici. Specijalizirao se za freske u katedralama te je naslikao i čuveni niz prizora koji prikazuju život Ivana Krstitelja. Jedna scena u tom nizu, Rođenje Ivana Krstitelja [slika 4], prikazuje mladu ženu kako neutješno gleda u pod, podalje od novorođenoga djeteta, dok ga babice odnose od Elizabete. Ta ožalošćena žena je Marija te je, iako Lukino evanđelje kaže da je napustila Zaharijinu kuću prije Ivanova rođenja, često uključena u prizore njegova rođenja. Lippijeve simpatije jasno su uz Elizabetu, koja ima aureolu, a Marija nema. Godine 1490. Domenico Ghirlandaio naslikao je sliku Zaharija daje Ivanu ime, s još manje dvoznačnosti [slika iv, vidi Prilog]. Elizabeta (na desnoj strani) drži malog Ivana, no pogled je uprla izvan te scene i pepeljasta je u licu. Zaharija gleda u nju kao da pita: “U čemu je problem?” Iznad Elizabete nalazi se jedna očito trudna žena, sličnoga lica. I ona je pokunjena i očito nesretna, a prijateljica joj nešto savjetuje ili je tješi. To je slika odbačene Marije. Elizabetino odbijanje da prizna Mariju i njezino dijete ostavilo je Mariju zbunjenom i prestrašenom. Slika ima smisla jedino ako je Zaharija bio otac Marijina djeteta. Talijanski slikar Parmigianino (1503.-1540.) je, poput većine renesansnih majstora, slikao prizore Svete obitelji. Iako je među umjetnicima bilo uobičajeno izostaviti Josipa, ipak nije bila standardna praksa stavljati u taj prizor Zahariju. Slika Sveta obitelj [slika v, vidi Prilog] prikazuje Zahariju kako budno baca pogled preko Marijina ramena na mlađahne Isusa i Ivana, što samo po sebi ne bi bilo osobito značajno kada ne bi bilo zapanjujuće smjelosti na slici Marija i Zaharija –drugoj Parmigianinovoj slici Svete obitelji [slika vi, vidi Prilog]. Na toj slici, Marija

65

sjedi negdje vani sa Zaharijom i drži Isusa. Jedna djevojčica ljubi Isusa - vjeruje se općenito da je to Marija Magdalena budući da neka djevojka drži posudu s uljem pomazanja iznad njihovih glava. Zabrinuti Zaharija promatra taj prizor. Jasno se može vidjeti prisnost između Marije i Zaharije. Marijina je odjeća krajnje neprimjerena za ženu u židovskome društvu, čak i ako je muškarac u njezinom društvu po pretpostavci njezin šogor. Samo u privatnosti doma, i s vlastitim mužem, smjela je žena biti tako odjevena. Namjera u pozadini Parmigianinove slike bila je pokazati da su oni bili bračni par i da je Zaharija bio otac njezina sina. Zaharija je vrlo često jedini muškarac na slikarskim prikazima Svete obitelji. Na toj slici [slika v, vidi Prilog], sumnjivo je to što nedostaje njegova žena Elizabeta. Židovske žene morale su nositi koprenu i pokriti sve gole dijelove tijela, osim privatno u prisutnosti svojih muževa. Na svojim slikama Parmigianino slika prisnost između Marije i Zaharije koja je bila neprimjerena. Što je time htio reći? Muzej lijepih umjetnosti u Dijonu, u Francuskoj, posjeduje anonimni drvorez iz petnaestoga stoljeća koji vjerojatno potječe iz južne Njemačke. Riječ je o drvenoj skulpturi koja prikazuje Zahariju kako drži nešto poput svetišta u obliku minijaturne kuće ili sobe. Unutar svetišta je krevet; na vanjskome su dijelu naslikane Elizabeta i Marija kako se pozdravljaju – čuvena scena Pohođenja iz Luke. Zaharija gleda na te dvije žene držeći “svetinju” u vidu spavaće sobe. Značenje te skulpture je očigledno, kao i razlog zašto je autor ostao nepoznatim.

Prikazanje u Hramu

Slika 5. Anonimni drvorez iz 12. st., Adam i Eva bili su vječna tema u ezoteričkoj srednjovjekovnoj likovnosti. Ovdje su prikazani s rogatim životinjama, što označava njihov životni poziv kao praroditelja cijelog čovječanstva.

Seksualni, odnosno reproduktivni princip naznačen je zecom, a rogata antilopa naglašava taj isti smisao. Kako je maločas rečeno, rogovi su se upotrebljavali kao simbol plodnosti u raznim starim kulturama. U srednjovjekovnoj umjetnosti Adam i Eva, kao prvi muškarac i prva žena, često su bili prikazivani skupa s rogatim životinjama (ovnovima, jelenima, kozama, i dr.) što je simboliziralo njihovu ulogu praroditelja čovječanstva [slika 5]. Carpacciova ilustracija Adama i Eve te uvođenje motiva zeca i rogate antilope trebali su značiti da Zaharija i Marija imaju jednaku odgovornost rađanja. Rogovi su bili simboli plodnosti i rodoslovlja u najrazličitijim kulturama.

Dvadeset i prvi studeni je blagdan Rimokatoličke crkve kada se obilježava nekanonski dan “prikazanja u Hramu” Djevice Marije. Pravoslavnoj je crkvi to jedan od dvanaest najsvetijih dana u crkvenome kalendaru. Prikazanje je bilo uobičajena tema i za umjetnike u doba renesanse. Mariju se tu obično prikazuje s njezinim roditeljima, Joakimom i Anom, koji je potiču da se popne po hramskim stepenicama gdje ju očekuje Zaharija. Neki umjetnici, međutim, odlučili su ne prikazati Mariju kao trogodišnju djevojčicu kako to stoji u Protoevanđelju, jedinome izvoru te predaje. Umjesto toga, naslikali su Mariju kao mladu ženu. Venecijanski umjetnik Vittore Carpaccio (1455.-1525.) naslikao je ciklus o Marijinu životu u kojemu je i prizor Predstavljanje Djevice Marije u Hramu [slika vii, vidi Prilog]. Mlada Marija, u pubertetskim godinama, prilazi, a Zaharija pruža ruke prema njoj u znak dobrodošlice. Ispod Marije naslikana je rogata antilopa koju na uzici drži neki dječak, a desno od njega sjedi zec. Iznad zasvođenoga portala u pozadini naslikan je alkemijski simbol Sunca s uobičajenim hermetičko/mističkim prikazom Adama i Eve sa svake strane.

66

Vikinzi su, primjerice, pokazivali da se ponose svojim predcima tako što su stavljali rogove na svoje bojne šljemove. Verzija Prikazanja Djevice Domenica Ghirlandaia otkriva još i više [slika viii, vidi Prilog]. Marija, kao posve razvijena žena, hrli u zanosu uz stepenice Hrama kako bi pozdravila Zahariju. U rukama joj je knjiga Sv. Pisma kao znak da su njezine aktivnosti ispunjenje proročanstva. Na vrhu dvaju širokih stupova u sredini nalazi se kip gologa Adama i djelomice zakrivene Eve sa zmijom. Ispod njih, pri vrhu svakoga stupa, dekorativni je friz s reljefom dječice. Zaharija raširenih ruku čeka Mariju da ju primi dok mlade trudnice vire iza njega sugerirajući kakva će biti Marijina neposredna sudbina čim uđe u njegovu sferu. Zaboravljeni Ivan Krstitelj (desno u dnu) promatra prizor s očitim negodovanjem. Tri gledateljice (lijevo dolje) promatraju kako se Marija uspinje stepenicama. Ghirlandaio je dao vrlo opipljivo značenje njihovom govoru tijela [slika viii a, vidi Prilog].

67

Djevojka s lijeve strane prstima čini gestu koja se može protumačiti samo kao gruba aluzija na seksualni čin. Djevojka u sredini sklopila je ruke kako bi pokazala spajanje dvaju tijela u jedno. Djevojka s desne strane stoji savijenoga koljena i s rukom na boku, u klasičnoj pozi kokete. Jedini razlog za ubacivanje tih likova i gesta u sliku bio je sugerirati da je Marijin odnos sa Zaharijom bio seksualan. Španjolski umjetnik Juan Sevilla (1643.-1695.) naslikao je Prikazanje u Hramu koje je danas izloženo u Muzeju Prado u Madridu. Njegova verzija prikazuje Mariju u fertilnoj dobi. Zaharija ju je krenuo zagrliti, a Marija mu pruža ruku. Ljudi, međutim, u prvome planu čine se zabrinuti ovim prizorom. I premda Marijina majka drži nezaobilazni svitak u znak ispunjenja Pisma, ona i njezin muž imaju zabrinut a ne radostan izraz lica. U međuvremenu, jedna androgina prilika okrenula je leđa toj sceni i gleda u gledatelja. On ili ona pokazuje bogato ukrašenu posudu kakva je služila za držanje nečega dragocjenog, najvjerojatnije za miomirisno ulje ili pomast. Takav jasan umetak morao je biti s nekom namjerom, kao podsjećanje na pomazanje Isusa od strane Marije Magdalene/Marije iz Betanije kako je to opisano u sva četiri evanđelja. Otvorena poruka seviljske slike je da će se iz spajanja Zaharije i Marije roditi Isus. Umjetnici poput Carpaccia i Seville znali su da će široka publika vidjeti u slikama samo ono što su bili unaprijed pripremljeni vidjeti i da će propustiti vidjeti ostatak. Ta maksima istinita je danas kao i onda.

Borov češer U vatikanskom muzejskom kompleksu nalazi se park poznat kao Giardino della Pigna, odnosno “Vrt borova češera”, nazvan po četiri metra visokoj brončanoj skulpturi borovog češera koja je ondje postavljena (vidi str. 70). Taj češer bio je napravljen i izliven u prvom ili drugom stoljeću, a ljevač je bio Publije Cincije Kalvije (Publius Cincius Calvius) čiji potpis se nalazi u podnožju. Povjesničari smatraju da je u predkršćanskoj eri skulptura služila kao vodena fontana i da je bila konfiscirana nekoliko stoljeća kasnije od strane papa koji su je upotrijebili u ukrasne svrhe. Porijeklo i značenje dva brončana pauna koji stoje uz češer je nepoznato.

Slika 6. Dioniz, grčki bog plodnosti, sa štovateljicama koje drže zeca (sredina desno). Vaza, 6. st. pr. n. e.

68

Borovi češeri postali su važnim elementom u katoličkoj ikonografiji. Umjetnički oblikovani dekorativni češeri bili su dio arhitekture u crkvama i katedralama, a nalazili su se i na svijećnjacima i na drugim obrednim predmetima. Na papinoj palici i danas je jedan češer srebrnoga bora. Službeno crkveno tumačenje je da češer, kao simbol regeneracije, predstavlja novi život u Kristu.

69

Slika 8. Asirski reljef, 6. st. pr. n. e. Lik s bradom i krilima drži češer u desnoj ruci. U vjedru drži, možda, vodu ili kakvu posebnu tekućinu za očišćenje vjernika. Na kapi su mu rogovi plodnosti.

No, to nije bilo njegovo izvorno značenje. Sve stare kulture imale su muško božanstvo plodnosti za koje se vjerovalo da može povećati broj rođene djece, umnožiti blago te učiniti zemlju plodnijom. Bogovi plodnosti ili svećenici njihova kulta često su u mezopotamijskoj, egipatskoj, indijskoj, grčkoj i rimskoj umjetnosti bili prikazani s borovim češerima (vidi gore). Simbol češera bio je, po svemu sudeći, univerzalno shvaćen kao simbol božanske ili osobito blagoslovljene krvne linije. Fotografija 7. Borov češer u Vatikanskim dvorima.

Grčke vaze iz 6.–4. stoljeća pr. n. e. prikazuju boga plodnosti Dioniza (rimski Bakho) s njegovom družicom Arijadnom. U primjeru na sl. 9 Dioniz u lijevoj ruci drži cornucopia, odnosno “rog obilja”, a u desnoj kup borovih češera.

70

71

kako bi sugerirao seksualnu aktivnost i tako se nasmijao doktrini o bezgrešnome začeću. [slika x, vidi Prilog] Konvencionalni povjesničari olako pretpostavljaju da su renesansni umjetnici promicali glavne ideje rimokatolicizma, no tome proturječi uvid u sama umjetnička djela. Intelektualno bistri umjetnici svugdje su, i po svojoj naravi i po tradiciji, bili skloni gledištima protivnima vladajućim gledištima, osobito u snažno kontroliranim društvima kakva su bila društva srednjovjekovne Europe, gdje je sloboda izražavanja bila strogo ograničena. Umjetnost je bila pod cenzurom Inkvizicije, tako da su umjetnici morali umatati svoje heretičke poruke kako bi bile neprepoznatljive grubim umovima. Božanstva plodnosti oduvijek su se štovala na Bliskom istoku, pa čak i među Izraelcima. Židovi koji su u doba Drugoga hrama živjeli u ruralnim područjima, držali su se tradicija koje su prethodile formalnom judaizmu. Ezekiel se žali kako Židovke plaču za Tamuzom, babilonskim bogom plodnosti, izvan zidina Jeruzalema. Pojavom kršćanstva i islama, žene u tom području usvojile su Zahariju kao “božanstvo” plodnosti preskočivši Abrahama, Jakova i ostale patrijarhe s, naizgled, boljim referencama za rađanje potomstva.

Slika 9. Prikaz Dioniza i Arijadne na grčkoj vazi, između 6.-4. st. pr. n. e.

Iako se povjesničari još spore o prikladnosti pojma “renesansa”, neosporno je da su umjetnici s heretičkim sklonostima crpili nadahnuće iz antičkih izvora. Slikar Andrea Mantegna je na slici Prikazanje Isusa u Hramu naslikao Zahariju i Mariju prema modelu Dioniza i Arijadne [slika ix, vidi Prilog]. Zaharija na sebi ima ogrtač ukrašen borovim češerima, a Marija nosi haljinu sa cvijetnim motivom nalik onom kakav nosi Arijadna. Ta nekanonska scena, koja podsjeća na Anu kada daje maloga Samuela svećeniku Eliju, prikazuje Mariju kako predaje djetešce Isusa Zahariji. Borov češer simbolizira muškost staroga Zaharije i svetost njegova rodoslovlja.

Velika džamija u Aleppu, najvećem gradu sjeverne Sirije, poznata je kao “Jami’a Zakariyyeh”. Prema legendi škrinja smještena unutar džamije sadrži Zaharijinu glavu, koja je nakon njegova mučeništva bila sahranjena u drvenu propovjedaonicu. Većinu je vremena škrinja okružena brojnim hodočasnicama koje kleče u molitvi, dodirujući i ljubeći škrinju izvana, jer je uvriježeno vjerovanje da će žene koje tamo mole poboljšati svoje šanse za uspješnu trudnoću, osobito za muško dijete [slika 10]. Očito je to naslijeđeno iz predislamskoga vremena. Postoje dokazi o usmenoj tradiciji iz vremena prije, za vrijeme i poslije Muhameda da je Zaharija bio otac Ivana Krstitelja i Isusa, ljubljenoga od Boga i obožavanoga od milijuna širom svijeta.

Zaharijina smrt

Vittore Carpaccio na slici Rođenje Djevice upotrebljava češer kako bi naznačio Marijin poseban status u mesijanskoj krvnoj liniji, no također kako bi otklonio teološku zamisao da je ona bila začeta “bezgrešno”. U skladu s time naslikao je i motiv češera iznad vrata spavaće sobe njezinih roditelja. Dva zeca naslikana su na podu spavaonice ispred vrata. Ne treba govoriti da zečevi nisu bili tipična dekoracija niti tipičan detalj u drugom planu, a osobito ne za unutrašnje prostorije. Zečeve, poznate po nezadrživom razmnožavanju, Carpaccio je unio u taj prizor

Zahariju se poslije ne spominje ni u jednom izvješću o životu odrasloga Isusa. Moguće je da nije doživio da vidi javno djelovanje svojega sina. Rani kršćani, međutim, imali su predaje da je Zaharija umro mučeničkom smrću. U nekoliko antičkih crkava u pećinama Kapadokije, u Turskoj, postoje freske na zidovima i svodovima oslikane u stilu sličnom onome u Sikstinskoj kapeli. Turske su vlasti u zadnje vrijeme, nakon stoljeća zanemarivanja, uložile napor ne bi li ih očuvale i zaštitile, prepoznavši potencijalni prihod koji bi one mogle donijeti. Najstarija crkva na tom području je crkva Sv. Ivana Krstitelja u Cavusinu, a slike u njoj potječu još iz 5. stoljeća.

72

73

Turisti sa Zapada mogli bi se iznenaditi kada među prizorima iz Novoga zavjeta vide slike vojnika naoružanih mačevima kako napadaju jednog postarijeg svećenika u sceni nazvanoj Umorstvo Zaharije. Ta je slika nastala na temelju jedne epizode iz Protoevanđelja. Herod je dočuo da se rodio Ivan i odlučio ga ubiti; Elizabeta je odvela Ivana i sakrila ga u brdima. Kada su Herodovi ljudi pitali Zahariju gdje je Ivan, on je odgovorio da ne zna. Stoga su Zahariju sasjekli dok je obavljao dužnosti u Hramu. Zaharijino tijelo nije nikada pronađeno, baš kao ni Isusovo, premda su ga drugi svećenici tražili. Kako Zaharija nikako nije izlazio, svi su se bojali dok se jedan među njima nije ohrabrio i ušao u Hram. Pokraj oltara vidio je zgrušanu krv i jedan glas je nato rekao: “Zaharija je zaklan i njegova krv neće se isprati dok ne dođe njegov osvetnik.” Kada je ovaj čuo te riječi, preplašio se, izašao i prenio to svećenicima; i oni su se napokon ohrabrili i ušli, vidjeli što se zbilo te iza hramske pregrade jecali i razderali svoje haljine od vrha do dna. Njegovo tijelo nisu pronašli, no našli su njegovu krv koja se prometnula u kamen.8 Zašto je jedna nekanonska scena bila naslikana usporedno s priznatim epizodama iz Novoga zavjeta? Odgovor leži djelomice u zemljopisnom smještaju pećinskih crkava jer je kult Ivana Krstitelja bio vrlo snažan na tom području, ne zna se točno koliko dugo vremena. Broj tih crkava opadao je tijekom vremena, no sigurno su se mnoge priključile rastućoj kršćanskoj Crkvi i donijele sa sobom naslijeđe štovanja Ivana, pa je i Zaharijina smrt ostala sačuvana u njihovim umjetničkim djelima. Pravoslavna crkva, stoga, vjeruje da je umorstvo Zaharije kanonsko i da je dio novozavjetne tradicije. Isus ga je spomenuo u žestokom sukobu s pisarima i farizejima. “Krv svih proroka, prolivena od postanka svijeta, tražit će se od ovoga naraštaja, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je stradao između oltara i svetišta. Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja.” Luka 11:50 Prema pravoslavnom gledištu, Isus je naveo Abela i Zahariju da bi istaknuo vremenski raspon sveukupne povijesti. Isus je cjelokupnu spasenjsku povijest, od Adamove porodice do današnjega dana, doveo do ostvarenja nadanja pa tako mora doći i do restitucije svih loših djela iz prošlosti. Po toj je definiciji Zaharija morao biti suvremenik tadašnjega naraštaja. Abelova smrt bila je umorstvo u prvoj dispenzacijskoj porodici. Zaharijina smrt bila je umorstvo u posljednjoj dispenzacijskoj porodici.

8

Slika 10. Hodočasnice kod Zaharijine škrinje, Velika džamija u Aleppu, Sirija.

Pravoslavno tumačenje Luke 11:51 zapadna je Crkva odbacila na temelju toga što pripovijest o Zaharijinoj smrti potječe iz Protoevanđelja, dvojbenog nekanonskoga teksta. Rimokatolička crkva, međutim, smatra da je Josip bio udovac kada se vjenčao s Marijom, te i danas slavi Marijino prikazanje u Hramu – priča čiji jedni izvor je to isto Protoevanđelje. Katolički i protestantski bibličari tvrde da je Zaharija koga Isus spominje bio neki nepoznat lik iz davne prošlosti. Druga knjiga Ljetopisa bilježi pripovijest o svećeniku Jehudi čiji je sin Zaharija bio kamenovan na smrt u Hramu, od razbješnjene gomile, nakon što je tražio od njih da promijene svoje puteve. To se dogodilo u vrijeme Prvoga hrama, prije izbjeglištva i povratka iz Babilona. Isus i njegova publika su, u tom slučaju, podrazumijevali da je umorstvo tog starijega Zaharije bilo zadnji poznati, odnosno zabilježeni događaj te vrste.9 Prema tome, iako je Isus kritizirao tadašnju generaciju, smatrao ih je odgovornima samo za umorstva koja su se dogodila prije, a ne poslije smrti Zaharije iz Druge knjige Ljetopisa. 9 II. Ljetopisi su zadnja knjiga po redu hebrejske Biblije. Knjige Ljetopisa uvrštene su među Ketubim, treći dio Tanaha, zato što ih se smatralo najmanje važnim knjigama, a ne zato što su najmlađe. Knjige iz korpusa Ketubim ušle su u kanon tek u drugom stoljeću.

Protoevanđelje 24:2.

74

75

Taj argument ne može zadovoljiti ozbiljna razmatranja. Hebrejska Biblija kao jedinstvena knjiga nije čak ni postojala u Isusovo doba, a kronologija događaja je nesigurna. Luka je već prije u svom evanđelju identificirao Zahariju, tako da nije bilo razloga da to čini ponovno. Očito su detalji Zaharijine smrti, kako su opisani u Protoevanđelju, upitni budući da ta priča očito ima svoj izvor u tradiciji štovanja Ivana Krstitelja. No, Isusove izjave lako bi mogle biti autentične jer njihovo uvrštenje niti kome smeta niti koristi. Kritičari su predlagali da su ti stihovi nastali kako bi se dalo objašnjenje za pokolj Židova koji se dogodio kada su Rimljani razorili Jeruzalem 70. godine. No, to se dogodilo dvije generacije poslije Isusa. Ako je doista bio ubijen njegov otac, onda su njegove teške riječi bile s razlogom. Isus je zahtijevao pravdu. Bilo je još nekih legendi o Zaharijinoj smrti iz kojih se stječe izrazit dojam da on nije umro prirodnom smrću. Crkveni otac Epifanije (oko 320.-403.) bio je poznati hereziolog10 koji je putovao posvuda da bi ušao u trag i zabilježio nepravovjerje gdje god bi ga otkrio. On navodi jedno izvješće o Zaharijinoj smrti iz izgubljene knjige poznate kao Marijin silazak koja je potjecala iz neke kršćanske gnostičke sekte u Egiptu. Prema Epifaniju, ta je sekta vjerovala da se Bog pojavio u obličju “magarca”. To je bila uobičajena optužba koju su na Židove bacali njihovi neprijatelji. Zaharija je u Silasku Marijinu upravo bio prinosio žrtvu u Hramu kada je imao viziju koja ga je šokirala. Želio ju je otkriti ostalima, no zanijemio je. U viziji je vidio nekog čovjeka kako stoji u obličju magarca. Taj lik koji se pojavio pred njim uzeo mu je dar govora. Kada je verbalna komunikacija opet bila uspostavljena, Zaharija je razjasnio što se dogodilo, a ljudi su ga nato ubili zbog huljenja. Gnostici su Zahariju smatrali mučenikom zato što su i oni sami vjerovali da se Bog često materijalizirao kao “magarac”. Mnogi su kultovi, ustvari, u stara vremena prikazivali Boga kao “magarca”. Očito su gnostici preoblikovali priču o Zaharijinoj smrti u vlastite svrhe, kao što su i sljedbenici Ivana Krstitelja izgradili oko nje živopisan mit. Tertulijan (oko 155.–230.) je bio jedan od najstarijih crkvenih otaca, velikan prednicejskog razdoblja. Živio je u Kartagi cijeli život, odakle je nadugačko pisao protiv hereza i poganstva te je zastupao strogu disciplinu u vjerskom životu. Iako oženjen, nije u tome vidio nikakva proturječja. Bio je na glasu po poštenju i iskrenosti, u djelu i u postupcima, sav posvećen vjeri, što se vidi i u njegovim tekstovima. Pred kraj života raskinuo je s Katoličkom crkvom i pridružio se strožem montanističkom pokretu. Njegovo traženje savršenstva primoralo ga je na koncu da napusti i montaniste i da osnuje vlastitu crkvu. Tertulijanovo ime osvjetlali su 10 Epifanije, Adv. Haer. xxvi. 12.

76

ponovno neki budući crkveni vođe, no zbog samosakaćenja nije nikad proglašen svetim. Tertulijan je, u pismu svojoj ženi Anastaziji, đakonici u Antiohiji, dodirnuo i pitanje identiteta Zaharije koji je bio zaklan u Hramu. Odbacuje ideju da je to bio Zaharija iz II. Ljetopisa te uvjerljivo dokazuje da je Isus mislio na suvremene događaje i zaključuje da je Zaharija bio otac Ivana Krstitelja. Da bi to potkrijepio, iznosi jednu usmenu predaju kako je Zaharija bio ubijen zato što je pustio u Hram Mariju dok je bila trudna, što je značilo kršenje Zakona. “A koga su, prema predaji koja nije sadržana u Sv. Pismu, Židovi zaklali između oltara i svetohraništa jer je izravno prorekao, dapače i pokazao da Bogoroditeljica ima biti djevica, a onaj koji se od nje ima roditi, silni Bog i Spasitelj Isus Krist, netko poput kralja, i vođe, i gospodara nad njihovim narodom, i nije uklonio svetu Djevicu nakon nepojmljiva začeća po Duhu Svetomu s djevičanskoga mjesta u Hramu, između hrama i oltara, kao onu koja se udala, već je znao da je ona i dalje djevica i dopustio joj je da stoji na istome mjestu gdje je i prije stajala. S tog su se razloga (kažu) oni, koji su za to čuli, razbjesnili i oružjem krenuli na njega.” Posljednja rečenica je značajna, “stoga su se (kažu) oni, koji su to čuli, razbjesnili i uzeli oružje u ruke te krenuli na njega”. Insinuacija da Tertulijan uopće nije mislio da je Zaharija bio ubijen iz navedenoga razloga ne iznenađuje jer to je i bila očita izmišljotina. Ni pod kojim okolnostima ne bi svećenik pustio trudnu djevojku na sveto tlo Hrama, a niti bi trudna djevojka htjela tamo ići. Smrt od ruke židovske gomile bila je gotovo uvijek zbog preljuba ili bludničenja. No, budući da je Tertulijan vjerovao u “nepojmljivo začeće” Isusa, onda nije baš želio objavljivati detalje optužbe protiv Zaharije. Zaharija, štoviše, kao židovski svećenik, nije nipošto mogao proglašavati pogansku doktrinu o djevičanskom rođenju, kako to tvrdi Tertulijan. Značenje u pozadini te priče je jasno. Zaharija je bio optužen za preljubništvo. On je oplodio Mariju dok je ona bila zaručena za drugog čovjeka. Bio je odgovarajuće kažnjen za kršenje Mojsijeva zakona. Marija je mogla izbjeći smrtnoj kazni samo ako se nju smatralo nevinom žrtvom, a ne dragovoljnom sudionicom u seksualnom činu.11 Zaharija je sam zapečatio svoju sudbinu kada je išao prorokovati mnoštvu da će dijete iz njegova nezakonita izleta biti njihov budući kralj i izbavitelj. Iako je Tertulijan rekao da ta predaja nije “sadržana u Pismima”, Zaharija je točno to prorokovao o Isusu u svom hvalospjevu Benedictus (vidi gore). 11 Ponovljeni Zakon 22:25-26. “Ako čovjek u polju naiđe na zaručenu djevojku i silom legne s njom, onda neka se pogubi samo taj što je s njom legao; a djevojci nemoj ništa: nema na njoj krivnje kojom bi zasluživala smrt. Jer to je kao da navali tko na bližnjega svoga i ubije ga.”

77

Pripovijest o Zaharijinoj smrti proširila se nadaleko. Putovala je na istok do Perzije, a zabilježio ju je i Abdul-Sahib Al-Hasani Al’amilis u svom djelu Proroci, njihove biografije i priče o njima, šiitskom djelu iz ranog srednjega vijeka, koje je zbirka životopisa o islamskim prorocima, a zasniva se na mnogo starijim izvorima.12 Zahariju se tu časti kao oca Ivana Krstitelja i kao Marijinog čuvara. Premda i suniti i šiiti prihvaćaju doktrinu o djevičanskome rođenju, ovaj autor podrobno iznosi seksualne optužbe koje su bile podignute protiv Zaharije: “Kažu da su oni, kada je Marija, kći Imrama, zatrudnjela i kada je njezina trudnoća postala vidljivom, optužili Zahariju i Sotona ih je naveo da umisle i povjeruju u to i da doista misle kako je Zaharija taj s kojim je ona zatrudnjela, zato što nitko osim njega nije mogao ući k njoj jer je on bio njezin čuvar (...)” “To im je bilo na umu i u mislima i nisu nikada vidjeli da bi žena ostala trudna bez čovjeka i tako ga je glupavi puk židovski gonio sve dok on nije napustio Jeruzalem. A kada je izašao, bilo je još gore, i optužba je narasla u srcima zlih ljudi i oni su govorili o prijestupu Zaharijinu. Glupi ga je narod i dalje gonio i on je otišao u jednu dolinu, a oni su ga slijedili i kada je bio na sredini, ugledao je stablo, prišao mu i ono se otvorilo pred njim, ušao je unutra, a onda se ono nad njim zatvorilo. Onda je i Sotona došao progoneći ga s ostalima sve dok nije stigao do stabla i rekao im: ‘On je tu unutra’ te pokazao rukom na mjesto gdje je bilo Zaharijino srce, a potom im zapovjedio neka prepile ondje i oni su to učinili te je Zaharija bio prepiljen skupa sa stablom po sredini i pustili su ga da padne. Tada je Bog poslao anđele da ga operu i mole se nad njim tri dana prije pokopa i dobri ljudi među Izraelcima uzeli su ga i pokopali, a detalji o tome saznat će se poslije ako bude volja Božja.” Pisac dvaput spominje Zaharijine tužitelje kao “glupi puk”, vjerojatno zato što nisu prepoznali da je Marijino začeće Isusa bilo čudesno. Ti Židovi, očito, nisu dijelili neobičnu pogansku teologiju koja tvrdi da Bog postoji i djeluje odvojeno od zakona po kojima stvara. No, s izjavom da je Zaharija bio jedini čovjek koji je imao pristup k Mariji, “nitko nije mogao ući k njoj osim njega jer je on bio njezin čuvar”, pisac daje dostatan razlog za sumnju u valjanost svoje teze. Iako je priča o Zaharijinoj smrti mitološka, dvije činjenice su u njezinoj srži: prvo, Zaharija je bio otac Isusov, i drugo, zbog toga je bio ubijen.

12 Originalni arapski tekst nije objavljen na engleskom (a kamoli na hrvatskom) jeziku. Dostupan je, međutim, na www.sacredtexts.com. Na engleski ga je preveo Taher Al- Shemaly.

78

Farizeji Možda je umorstvo Zaharije bilo djelomice i razlogom za Isusovu odbojnost prema zakonodavcima. U njegovu sukobu s farizejima ima naznaka da je nepovjerenje između njih i njega bilo obostrano zbog događaja u prošlosti. Farizeji, koji su znali okolnosti Zaharijine smrti, možda su se malo i pribojavali Isusa jer je među njegovim sljedbenicima bilo i takvih koje se lako moglo privoljeti na nasilje, a Isus je mogao tražiti osvetu. U tom slučaju, za neke je među farizejima mogao biti prioritet da ga se otarase. Evanđelje po Ivanu 8:41 navodi kako je Isus optužio farizeje da su ga pokušali ubiti, a oni su na to odgovorili ovo: “Mi nismo rođeni iz preljuba, mi imamo jednoga Oca, dapače Boga.” To se moglo protumačiti i kao optužba da je Isus rođen nezakonito, a ako je tako, onda su farizeji morali znati detalje o njegovim roditeljima da bi ga mogli time teretiti. Budući da je porodična pozadina javnih osoba bila podvrgnuta temeljitim preispitivanjima, moguće je da mnogi nisu mogli prihvatiti Isusove pouke zato što su ga smatrali mamzerom – vrijednim jedino ignoriranja. Optužba za nezakonito rođenje bila je najgora od svih jer je posve diskvalificirala Isusa kao vođu izraelske zajednice. Izgleda da je to bio izvor velike frustracije. “Zašto ne razumijete što vam govorim? Zato jer ne možete podnijeti mojih riječi. Vi ste od svojega oca đavla i činite ono što je volja vašega oca. On je bio ubojica od početka.” Ivan 8: 43-44 Prvo umorstvo bilo je umorstvo Abela, što Isus na drugim mjestima povezuje sa Zaharijinom smrću. Isus ovdje sugerira da su farizeji i njemu namijenili istu sudbinu. Te riječi, pod pretpostavkom da autentične, odaju duboko neprijateljstvo. Pogleda li se i na brojne druge slučajeve u kojima je Isus pokazivao prezir prema farizejima, razlozi koji tome leže u osnovi morali su biti mnogo veći od razlike u teološkim stavovima. Isus ih je optužio da su “prolijevali krv proroka”, no u Pismima nije bilo zabilježeno da su Židovi ubili ijednoga od svojih proroka. Prema Josipu Flaviju, eseni su bili smatrani “prorocima” u farizejsko doba, no bili su istjerani iz Hrama i iz glavnih tokova židovskoga društva otprilike na prijelazu stoljeća. Moguće je da je do prolijevanja krvi došlo povezano s tim događajem. Je li Isus imao na umu esene, nije poznato, no farizeje je optužio. “Tako sami svjedočite protiv sebe da ste sinovi onih koji su ubijali proroke. Ispunite, dakle, mjeru svojih otaca.” Mat 23:31-32

79

Jednostavno objašnjenje za Isusov prijekor bilo je da su farizeji ubili njegova oca, Zahariju, koga je on priznavao za proroka. Farizeji su bili religijsko-politički pokret s raznim frakcijama. One koji su odstupali od partijske linije toleriralo se tako dugo dok nisu ugrožavali vodstvo. Iako nisu tvorili monolitni blok, dominantna je bila tvrdolinijska fundamentalistička palestinska frakcija. Pokret je svoje izvore imao u Hramu i mnogi svećenici bili su farizeji. Jedan od glavnih ciljeva bio je proširiti obdržavanje zakona o čistoći među običnim pukom i među svećenstvom. Do Isusova je vremena opozicija marionetskoj Herodovoj dinastiji i aristokratskoj vladavini saduceja pribavila farizejima reputaciju narodnih prvaka. Narod je na ime toga vjerovao njihovu vodstvu i ako bi ih se na to ohrabrilo, ljudi bi bez premišljanja podržali umorstvo nekog neposlušnog svećenika koji je prekršio zakon o preljubništvu. Ako je Marija bila već zaručena, onda ju se nije moglo smatrati konkubinom pa je tako Isus po definiciji bio rođen kao mamzer. Kao nezakoniti sin svećenika on je trebao biti isključen iz svećeničke službe. Farizeji su snažno zastupali to načelo i u prošlosti su bili zahtijevali da veliki svećenici odstupe iz službe ako bi se za njih pretpostavljalo da su nezakonito rođeni.13 Registar porodica, sa zapisanim detaljima o rođenjima, držao se u Jeruzalemu i izvjesno je da su nezakonita rođenja bila registrirana radi očuvanja čistoće zajednice.14 Rodoslovlja svećeničkih porodica bila su od najveće važnosti, a bitni dokumenti bili su dostupni svakome s odgovarajućim ovlaštenjima. Porodice s mrljom te vrste nastojale su, dakako, držati to tajnom kad je bilo moguće, i rodoslovlja Isusa koja su iznesena u Mateju i Luki bila su oblikovana imajući to u vidu. Porodični registar spominje se, a možda i potvrđuje u Ivanu 8:41 te u jednoj napomeni o Isusu u Mišni, najstarijem i najautoritativnijem dijelu Talmuda. U rabinističkoj se literaturi Isusa uvriježeno spominje kao peloni, što se obično prevodi kao “taj i takav”, izraz rezerviran isključivo za Isusa i ni za koga drugoga. Jedan odlomak spominje Šimuna ben Azaija koji je, prema predaji, bio jedan od najpoštovanijih svetih mistika u Izraelu prije razorenja Hrama. On je čitao o rođenju “tog i takvog” u zapisima u Jeruzalemu i “taj” je očito bio “mamzer”. “Šimun ben Azai je rekao: ‘Otkrio sam porodični registar u Jeruzalemu: u kojem je pisano: Onaj “taj i takav” je mamzer (kopile), sin udane žene.”’15 Danas je hrvatski ekvivalent riječi “mamzer”– kopile – vrlo uvredljiv, no u Palestini u prvom stoljeću on je imao kudikamo ozbiljnije okvire. Svatko tko bi 13 Josip Flavije, Antiquitates, 13:10,5; 13:13,5. isto kao gore. 14 Joachim Jeremias, Jerusalem in the Time of Jesus, str. 340. 15 Vidi Jacob Neusner, The Mishnah, A New Translation, Yebamot 4.13, str. 348.

80

tu riječ upotrijebio nekorektno bio je osuđen na trideset i devet udaraca bičem. Dakle, izjava da je netko “mamzer” nije se davala olako. Na osnovi Ponovljenog zakona 23:2, stigma mamzer zauvijek je označavala potomke toga čovjeka: “Rođene iz nezakonite veze neka se ne pušta u zajednicu Gospodinovu. Čak ni do desete generacije, nitko od njihovih potomaka neka se ne pušta u zajednicu Gospodinovu.” “Onome tko kaže ‘Taj, moj sin, je mamzer’, ne vjeruje se. Pa čak kada i obje strane kažu, misleći na fetus u majčinoj utrobi, ‘to je mamzer’, ne vjeruje im se. Rabi Juda kaže: ‘Vjeruje im se.”’16 Česte napomene u rabinističkoj literaturi tvrde da je Marija priznala svoje preljubništvo, tako da se izraz “fetus u majčinoj utrobi” najvjerojatnije odnosio na njezino dijete. Prva rečenica zvuči kao da je Zaharija– “onaj koji kaže”– javno priznao Isusov status, što se uklapa u usmenu predaju koju je zabilježio Tertulijan. Oni koji odbijaju vjerovati da je Isus bio mamzer, unatoč priznanju oba roditelja, su kršćani, čiji teološki argumenti nisu impresionirali rabija Judu. Činjenice govore za sebe: roditelji ih potvrđuju - dijete je mamzer. Okolnosti u pozadini Zaharijine smrti morale su utjecati i na odnos između farizeja i Ivana Krstitelja. Unatoč svojoj velikoj popularnosti, Ivan nije od njih imao neku veću podršku. Izvješćuje se i za Isusa da je protiv farizeja čak bio upotrijebio činjenicu da ne vjeruju u Ivana. Ni Ivan nije bio odviše naklonjen farizejima: “No kada je vidio mnoge od farizeja i saduceja gdje se dolaze krstiti, reče im: ‘Porodi gujinji! Tko vas je upozorio da bježite od gnjeva koji dolazi?”’ Matej 3:7 Je li Ivan preuzeo svoje nasljedno pravo na svećeničku službu, to nije posve sigurno. U pravilu, sin svećenika trebao je biti zaređen u dobi od dvadeset godina, no prvo je trebalo dokazati njegovo zakonito podrijetlo, a to je moglo biti problematično u Ivanovu slučaju. On vjerojatno nije bio zaređen zbog toga što ga je presuda njegovom ocu diskvalificirala u očima farizeja koji su tada kontrolirali Sanhedrin. Jedno je međutim izvjesno – farizeji su znali i za Ivana i za Isusa i pratili su njihove aktivnosti kad su ovi odrasli. Budući da je Isus u osnovi imao mnogo manju podršku nego Ivan, bio je i oprezniji u javnosti. “A kada je Gospodin doznao da su farizeji čuli da Isus pridobiva i krsti više učenika nego Ivan (iako on sam nije krstio, već su to činili njegovi učenici) on napusti Judeju i ponovno otiđe u Galileju.” Ivan 4:2-3 16 Mishnah, Quiddishim, 4:13.

81

Sažetak

4. Anđeo Gospodnji

Misao da je Isus imao biološkog oca više nije samo u području kontemplacije – gdje bi mnogi voljeli da i ostane. Ona je aterirala s treskom i odzvanja gromko i suzila se na jednu određenu osobu. No, znati da je Zaharija otac Isusov mnogo je više od još jedne zanimljive informacije. Ne samo zato što to okreće naopačke dvije tisuće godina kršćanske teologije. Istina o Isusovim roditeljima otvara mogućnost za razumijevanje i drugih aspekata njegova života.

Matejevo Evanđelje smatra se “najžidovskijim” među svim evanđeljima. Njegov autor pokazuje široko poznavanje hebrejskih svetih spisa i predaja, kojima se slobodno koristi kroz cijeli tok pripovijedanja.

Iako je Crkva oduvijek odricala Isusu autentični odnos otac - sin, svijest o Isusovu podrijetlu nije naškodila vjeri prvih učenika. Lukina škola kršćanstva objašnjava događaje kroz prizmu Abrahamove obitelji. No, što je s onim ogrankom kršćanstva kojemu je pripadao Matej? Kako je Matej pomirio Isusov mesijanski status s naizgled neugodnim detaljima njegova rođenja? Odgovor je toliko jednostavan da zvuči nevjerojatno. I premda Matej nije znao za Luku, u osnovi on priča istu priču.

Napisano je na grčkome jeziku, a moguće je i da je bilo prijevod s nekog hebrejskog originala, namijenjeno ponajprije Židovima u dijaspori koji su govorili grčkim jezikom. Tako ono sadrži i jedinstven zapis o Isusovom naputku: “Ne idite među pogane i nemojte zalaziti u gradove Samarijanaca, već idite prvo izgubljenim ovcama doma Izraelova”, što sugerira da ono nije bilo pisano za Rimljane. Ironično je, stoga, da je Rimska crkva crpila tako mnogo upravo iz tog evanđelja. Matej u uvodu iznosi rodoslovnu listu, oblikovanu tako da teološki protumači Isusovo začeće. Većina čitatelja preskače tih sedamnaest stihova iz dva razloga. Prvi je, što to nije neko osobito uzbudljivo štivo (taj i taj rodi toga i toga, itd.), a drugi je zbog općeprihvaćene pretpostavke da Isus nije imao zemaljskoga oca, što popis predaka čini zapravo nevažnim. To je nezgoda. Jer tek nakon što čitatelj probavi sadržaj tih prvih sedamnaest stihova, tek onda može pravilno procijeniti ono što će uslijediti u osamnaestom stihu: “i rođenje Isusa Krista bilo je tako isto”. Drugim riječima, Isusovo rođenje zbilo se na isti način kao i rođenje njegovih prethodnika. Da bi se dokazalo nečije čistokrvno podrijetlo, nije bilo nužno da rodoslovlje ide unazad toliko daleko kako je to Matej učinio u Isusovom slučaju. Od ljudi se nije očekivalo da posjeduju točne zapise o pradavnoj povijesti, a niti bi im se vjerovalo da su ih i načinili. Osim toga, budući da se u samom pripovijedanju izričito kaže da Josip nije bio Isusov otac, podrazumijevalo se da su imena Isusovih predaka navedena iz čisto pedagoških razloga. Kako bi pokazao da se Isus rodio u skladu s nebeskom predajom, Matej je morao prekinuti s uvriježenim običajem navođenja samo muških imena. Spominje tako uz Mariju još četiri pretkinje po majčinoj liniji, Tamaru, Rahabu, Rutu i ženu Urije Hetita (Bat Šebu), koje su rodile Isusove djedove i pradjedove. Priče o tim ženama bile su zabilježene u Pismima, i one su bile vrlo popularne u pučkom folkloru kao matrijarhe židovske nacije, unatoč tome što su sve četiri imale upitne veze s muškarcima. Često se raspravljalo o tome zašto je Matej uvrstio imena jedino tih četiriju žena, a ne neka druga. Postoji i načelno slaganje da su one na neki način bile slične s Marijom, no ostalo je misteriozno kako točno i zašto.

82

83

uhoda, prije nego će izraelska vojska napasti Jerihon, bili poslani da istraže grad i vrate se s vijestima. U kršćanskoj je predaji Salmon, knez iz plemena Judina, bio jedan od dvojice uhoda koje je poslao Jošua.

Četiri matrijarhe Tamara Priča o Tamari tema je 38. poglavlja Knjige Postanka. Bila je udana za Era, najstarijega sina Judina, od koga je trebao poteći očekivani Mesija. Er je umro ne ostavivši nasljednika pa je Tamara bila udana za njegova brata Onana, prema običaju leviratskoga braka po kojemu brat preminuloga muža uzima za ženu njegovu udovicu. Onan nije htio imati djecu s Tamarom te je “prosipao svoje sjeme na zemlju”. To je bilo “mrsko Gospodinu” i Onan je prosipanje sjemena platio smrću. Na redu je sad bio treći Judin sin, Šela, koga su zaručili s Tamarom prema tom istom ženidbenom običaju. Juda se dvoumio bi li dopustio konzumaciju toga braka jer je sumnjao da je Tamara na neki način odgovorna za smrt prve dvojice sinova. Tamara je stoga uzela stvar u svoje ruke: preodjenula se u prostituku, stavila koprenu i čekala na odgovarajućem mjestu. Juda joj je, ne znajući tko je ona zapravo, prišao radi seksualnih usluga. Tamara je od njega umjesto plaće zatražila njegov pečatnjak, pojas i štap. Tri mjeseca poslije do Jude su stigle novosti o njezinoj trudnoći. “Tvoja snaha Tamara odala se prostituciji, štoviše, dobit će dijete iz prostituiranja.”1 U pravednoj indignaciji, Juda je zahtijevao da se Tamaru javno spali zbog izdaje muža. Tamara je izvadila Judin pečatnjak, pojas i štap i identificirala Judu kao odgovornu osobu. Juda je prepoznao svoje stvari i izjavio: “Tamara je pravednija od mene jer joj nisam dao svog sina Šelu.” Ta izjava odnosila se na Jakovljevo proročanstvo da će Mesija doći iz plemena Judina: “(...) žezlo neće otići od Jude, ni palica vladarska od njegovog koljena, dok ne dođe onaj kome pripada; i komu će se pokoravati narodi”.2 Budući da su Judini sinovi bili bez potomstva, on nije imao muškoga nasljednika. Stoga je njegov odnos s Tamarom bio ključan kao jamstvo proročanstva. Tamara je rodila blizance, Zeraha i Peresa. Kralj David je potekao od Peresa.

Rahaba Rahaba je u Isusovu genealogiju uvrštena kao žena Salmona iako ni njihov brak ni djeca nisu zabilježeni u biblijskim izvorima, a nema ih ni u ikojoj drugoj poznatoj židovskoj predaji. Ta je priča, čini se, ekskluzivna za Mateja i za njegovu školu židovskoga kršćanstva. Priča o Rahabi nalazi se u Knjizi o Jošui. Dvojica su 1 2

Postanak 3:24. Postanak 49:10.

84

U Jerihonu su hebrejske uhode boravile kod Rahabe, koja je opisana kao “bludnica”, zbog čega su možda baš i došli prvo k njoj. Kralj Jerihona uskoro je otkrio njihovo kretanje, no Rahabina lukavština je pokvarila njegov plan da uhvati špijune. Pobjedonosni Jošua je u znak zahvalnosti poštedio Rahabinu porodicu prilikom zatiranja grada. Boaz, sin Rahabe i Salmona, bio je prapradjed kralja Davida.

Ruta Ruta je bila rodom iz Moaba, “Ruta Moapka”, udana za Izraelca. Kada je njezin muž umro ne ostavivši za sobom djece, Ruta je napustila domovinu i sa svojom svekrvom Naomi nastanila se u Betlehemu. Bio je to vrlo smion potez budući da je u novoj zemlji mogla lako očekivati da će biti prozvana prostitukom. Mojsije je bio zabranio Izraelcima seksualne odnose s moapskim ženama jer su bile na zlu glasu zbog lakog morala. Kako bilo, Ruta je uskoro privukla pozornost Boaza, bogatog postarijeg rođaka iz Naomine porodice. Naomi je uvjerila Rutu da bi Boaz bio dobar muž za nju i da mu je kao pripadniku roda dužnost oženiti se njome. Jedne se noći, postupajući prema Naominim uputama, Ruta uvukla Boazu u krevet i pitala ga da ju uzme za ženu. Boazu je bilo drago da ona ostane u krevetu, no ipak je pokušao izmigoljiti se iz braka predlažući jednog drugog rođaka koji bi za nju bio prikladniji. “Istina je da sam ti ja bliski rođak, ali postoji jedan rođak još bliži od mene. Ostani noćas, a sutra ujutro, ako on htjedne izvršiti prema tebi dužnost prvoga rođaka, dobro, neka tako učini i neka te uzme.” Ruta 3:12-13 Boaz je obećao da će uzeti Rutu za ženu u slučaju da ju drugi rođak odbije. Sljedećeg je dana Boaz dao Ruti plaću u vidu “šest mjera ječma” i naredio posluzi da se “ne pročuje da je ta žena bila na njegovom pragu”. Znajući da je Naomi to sve potaknula, Boaz je rekao Ruti da se “ne smije vratiti svekrvi praznih ruku”. Tako je Boaz platio Ruti i Naomi za tu noć i nastojao je da to ostane tajnom. Na sastanku gradskih starješina bliži je rođak odbio ponudu da uzme Rutu za ženu. Boaz je održao riječ i oženio se Rutom. Svjedoci na svadbi izjavili su: “Neka tvoja kuća bude poput kuće Peresove, koga je Tamara rodila Judi.” Obje te žene ušle su u znatni rizik da bi ulovile muževe visokog položaja u zajednici i obje su porodile muške nasljednike mesijanske linije. Obed, sin Rute i Boaza, bio je djed kralja Davida.

85

Bat Šeba Legenda o Bat Šebi, iz Druge knjige o Samuelu, najpoznatija je među pričama o ovim četirima ženama. Bat Šebu se u evanđelju ne spominje po imenu, već samo kao “ženu Urijinu”, zato što Matej želi skrenuti pozornost na njezinu preljubničku vezu s kraljem Davidom, a ne na brak s njime koji je nakon toga uslijedio. Dok je David “šetao terasom na krovu kraljevske kuće”, primijetio je lijepu ženu kako se kupa [slika 11]. Raspitao se i rekli su mu da je to Bat Šeba, žena Urije Hetita, vojnika u kraljevoj vojsci. David ju je unatoč tome pozvao k sebi i “legao s njome”. Ona je začela dijete iz tog sjedinjavanja i poslala Davidu vijest o trudnoći. Njegova prva reakcija bila je pozvati Uriju nazad s bojišta ne bi li spavao sa svojom ženom i mislio da je on otac djeteta. Taj plan je pao u vodu kada je Urija, iz osjećaja solidarnosti prema četama koje su se još borile, odbio imati seksualne odnose. David ga je na to poslao nazad na bojišnicu i stavio ga u prve redove kako bi što prije poginuo. Plan je uspio.

Kad je prošlo vrijeme žalosti, Bat Šeba se vjenčala s Davidom i rodila je sina. No, dijete je umrlo zato što je “ono što je učinio David bilo mrsko Bogu”. Poslije je Bat Šeba rodila Davidu drugoga sina, Salomona, koga Matej nabraja kao Isusova pretka. Komentatori ove priče, u pravilu, na Bat Šebu gledaju kao na nedragovoljnu Davidovu žrtvu, stoga ona nije kategorizirana skupa s ostalim ženama u Isusovu rodoslovlju. Međutim, ženama na Bliskom istoku običaj je nalagao da budu pokrivene od glave do pete u svim javnim prigodama. Žene u Jeruzalemu nisu se nikad, ama baš nikad gole kupale na otvorenom. Čak su se i u krugu porodice najpomnije brinule da ih se odviše ne gleda. Matej ne bi nikada spomenuo Bat Šebu da ju je smatrao nevinašcem. Ona je znala da se David redovito šeće na terasi palače i namjerno se namjestila tako da mu bude na liniji pogleda. Bat Šeba je manipulirala Davidovom slabošću kako bi ga zavela: o bilo čemu drugome nema govora.

Model začeća Priče o tima četirima ženama u pojedinim se detaljima razlikuju, no one su bile uvrštene u rodoslovlje zbog određenih motiva koji su zajednički njima i Mariji. Te motive ukratko se može sažeti na sljedeći način: (1) Žena je inicijator seksualnog odnosa iz kojega će se roditi muški predak po mesijanskoj liniji. Ona je proaktivna, upotrebljava različite metode zavođenja i riskira svoj život i ugled u tom procesu. Tamara odjevena u prostituku zavodi Judu; Rahaba dovlači židovske špijune u svoju kuću i udaje se u izraelsku zajednicu; Ruta odlazi ravno u Boazov krevet i nudi mu se; Bat-Šeba se kupa gola naočigled Davidu ne bi li potpalila njegovu žudnju. (2) Otac djeteta imao je značajan status u zajednici, a posve sigurno status viši od statusa dotične žene (barem tri a možda i sve četiri bile su poganskoga podrijetla). Juda je bio bogat i moćan poglavar svojega klana, Salmon je bio vojskovođa u Judinom plemenu i povjerenik Jošue, Boaz je bio bogati poduzetnik i jedan od starješina Betlehema, a David je bio kralj Izraela.

Slika 11. Jan Massys, David i Bat Šeba, 1562., Louvre, Pariz

(3) Drugi muškarac, koji se namjerava oženiti ili je već oženjen dotičnom ženom, nije s njom imao seksualni odnos. Šela i Tamara nisu imali bračne odnose u vrijeme zaruka; bližem rođaku ponuđeno je da se oženi s Rutom, no on odbija; Urija je propustio mogućnost seksualnog odnosa s

Većina umjetnika slikala je Bat Šebu kao zavodnicu, a ne kao Davidu potčinjenu žrtvu.

86

87

Bat Šebom, svojom ženom. U slučaju Rahabe, u priči nedostaju jasni elementi, no ona je prevarila kralja Jerihona. Matej je najvjerojatnije smatrao kako je taj kralj imao neuslišane namisli prema Rahabi, možda iz istog izvora iz kojega je doznao i da je Salmon postao njezinim mužem.

Anđela se obično shvaća kao duha, nevidljivoga ljudskom oku. Anđeli koji uzimaju ljudski oblik obično ostaju inkognito. S vremena na vrijeme se ukazuju svecima i prorocima noseći poruke od Boga, no mi ostali postojanje anđela moramo uzeti na vjeru.

Na prvi pogled izgledalo bi kao da se samo treća premisa odnosi na Mariju. Ona je bila zaručena s Josipom i njihova veza nije bila konzumirana ni prije ni za vrijeme trudnoće s Isusom, “i ne pozna je dok nije rodila sina”. No, kada se pokazalo da je Marija trudna, Josip, “jer je bio pravedan i nije ju htio osramotiti, odluči da se raziđe od nje”. Nijedna od tih matrijarha nije čudesno začela niti je Josipu u njegovu slučaju išta slično padalo na pamet. Budući da je Marijino dijete opisano kao dijete “od Duha Svetoga”, otac je bio višega ranga od Marije. Druga se premisa, dakle, također može primijeniti.

Anđeli su u umjetničkim djelima obično naslikani s krilima, što ne znači da lete poput ptica, nego znači da ne potpadaju pod normalna ograničenja prostora i vremena. U staroj ih se literaturi redovito brkalo ili zamjenjivalo s ljudima te su tako u najranijim biblijskim knjigama opisani kao ljudi. Jakov se, primjerice, hrvao s nekim čovjekom, a ne s anđelom na potoku Jabok; trojica ljudi, a ne anđela posjetili su Abrahama i Saru. Tek kasniji prijevodi promijenili su ih u anđele, kad je popularna kultura došla pod helenističke utjecaje. Korijen riječi “anđeo” je grčka riječ ἄγγελος (angelos), što znači “glasonoša”. Značajno je da su anđeli u judaizmu samo muškoga roda.

Matejev citat stiha iz Izaije 7:14, “gle, djevica će začeti i rodit će sina i nadjenut će mu ime Emanuel”, znači da je Marija bila proaktivna u pogledu svoje misije roditeljice. Taj stih ne objašnjava čudesno rođenje, nego to da će jedna neudana žena žrtvovati sebe u ime Božje providnosti. Uloga muškarca bila je tehnička. Poput svojih baka i prabaka, i Marija je dovela sebe u neizvjesnu, po život opasnu situaciju kako bi začela mesijansko dijete. Okolnosti Isusova rođenja bile su naznačene rođenjima njegovih slavnih predaka. Ime njegova oca bilo je osjetljiva i prijeporna tema, stoga je ono bilo uklonjeno radi zaštite onih koji nisu bili kvalificirani i sposobni prihvatiti ga. No, Matej je obavijestio sumišljenike, židovske kršćane, da je Isusov otac bio esenski svećenik.

Matejeva zadivljenost anđelima bila je simptomatična za jednu posebnu struju židovske misli koja je cvjetala u poznim fazama razdoblja Drugoga hrama. Najbolji opis te struje je “henokovski judaizam”, prema nekanonskoj literaturi zbirno poznatoj pod imenom Knjiga Henokova, koja je bila posve zaokupljena anđelima. Sve donedavno povjesničari su pretpostavljali da Knjiga Henokova potječe otprilike s početka kršćanske ere jer je mnogo toga iz sadržaja te knjige parafrazirano, pa čak i citirano, u Novome zavjetu. Ta je teorija bila uzdrmana otkrićem henokovskih rukopisa među Svitcima s Mrtvoga mora koji su pronađeni u Kumranu godine 1947. I premda su korijeni henokovske literature ostali zatrpani u tami neznanja, Novi zavjet nije imao utjecaja na njih. Knjiga Henokova utjecala je na Novi zavjet.

Anđeo Gospodnji

Svećenici i anđeli

Između svih novozavjetnih pisaca, najnapredniju angelologiju može se naći u Mateja: u njegovu se Evanđelju dvadeset i osam puta spominju anđeli. Triput se “anđeo Gospodnji” pojavljuje u snu kako bi Josipu dao upute. Dok je Josip premišljao nad sudbinom svoje trudne zaručnice, anđeo mu je rekao da je dijete “začeto od Duha Svetoga”. Kada se Isus rodio, anđeo je došao ponovno s nalogom da odvede Svetu obitelj u Egipat i tako pobjegne Herodu. Nakon Herodove smrti, anđeo je obavijestio Josipa da je sada sigurno i da može obitelj vratiti kući.

Mnogo toga u angelologiji Drugoga hrama potječe iz zoroasterskih utjecaja tijekom razdoblja židovskog izbjeglištva u Babilonu. Anđeli su bili u središtu religije perzijskih vladara Babilona, ali se anđele tamo nije shvaćalo kao vrstu bića koja žive samo u duhovnome svijetu. Važan element zoroastrizma bio je i koncept angelomorfizma. Još preciznije, anđeli i svećenici (magi) bili su jedni s drugima zamjenjivi. Magi su bili anđeli-svećenici, ili jazadi, koji su sudjelovali u svetim liturgijskim obredima kako bi pomirili Boga i čovjeka. Djelovali su između fizičkoga i duhovnoga svijeta posredujući između onih koji nastavaju ta dva svijeta [slika 12].

Uzme li se u obzir da Isusova obitelj nije podržavala njegovu službu i nije se slagala s njegovim javnim govorima,3 posve je neizgledno da je sâm Josip govorio o primanju niza božanskih poruka o Isusu. Vjerojatnije je da je povezivanje Josipa s “anđelom Gospodnjim” bilo sredstvo za objašnjenje događaja u razvoju fabule. 3

Marko 3:20, 3:31; Matej 12:46-48; Luka 8:19.

88

Takva ista ideja o anđelima bila je izražena i u literaturi iz razdoblja Drugoga hrama. U Knjizi proroka Malahije stoji: “Usnice svećeničke trebale bi čuvati znanje, i ljudi bi trebali tražiti znanje s njegovih usta, jer on je ἄγγελος - glasonoša

89

Jedan angelomorfni kumranski liturgijski svitak nazvan Pjesme pri sabatnoj žrtvi, nađen u tijeku iskapanja kod tvrđave Masada četrdeset osam kilometara južno od Kumrana, upućuje na to da se anđeoske obrede izvodilo još u drugoj polovini prvoga stoljeća, u vrijeme kada je bilo napisano Matejevo evanđelje. U rabinističkim spisima jeruzalemski je Hram bio opisan kao odraz neba na zemlji, kao svetište gdje anđeli, organizirani u hijerarhijske redove, služe i štuju Boga. Hijerarhijski organizirano svećenstvo u zemaljskome Hramu bilo je fizički pandan nebeskog anđeoskoga svećenstva.

Slika 12. Klasičan likovni prikaz zoroasterskoga svećenika-anđela, posrednika između zemlje i neba

– Gospodina nad vojskama.”4 Pisari su riječ glasonoša, odnosno ἄγγελος upotrebljavali samo u muškome rodu jer je svećenička služba bila isključivo muška institucija. Knjiga Jubileja, literatura koju je pohranila kumranska sekta, opisuje Izaka kako blagoslivlja Levija od koga je poteklo svećenstvo i uspoređuje njegovo “sjeme” s anđelima:

Ako je neki “anđeo” izvršavao uobičajene ljudske radnje, onda je on zapravo bio zemaljski svećenik. Iz toga razloga, Matejeva “anđela Gospodnjega” koji je Josipu dao vjerske upute, a to je uobičajena svećenička dužnost, treba shvaćati kao svećenika. On komunicira s Josipom zato što je on izravno odgovoran za njegovu neugodnu situaciju. Jednako kao u slučaju Jude i Boaza prije njega, svećenik/anđeo je otac sina po svetoj krvnoj liniji. Kao predci i praoci u mesijanskoj lozi, Juda i Boaz dali su proročke blagoslove svojim potomcima. Matejev “anđeo Gospodnji” na sličan način daje mesijansko proročanstvo za svoje dijete, “on će spasiti svoj narod od njihovih grijeha”.

Zaharija kao anđeo Protoevanđelje navodi kako Marija prima vijest o svojoj skorašnjoj trudnoći od anđela Gospodnjega i pita hoće li to ona zatrudnjeti izravno od Boga: “A ona, kada to ču, zapita se, govoreći: ‘Hoću li doista začeti od živoga Boga i roditi kao i sve druge žene?’ A anđeo Gospodnji reče: ‘Ne tako, Marijo, već će te zasjeniti sila Gospodinova: a onaj koji se od tebe bude rodio bit će svet i nazivat će se Sinom Previšnjega. I ti ćeš mu nadjenuti ime Isus: jer on će spasiti svoj narod od njihovih prijestupa.”’7

“Neka bi Bog tebi i sjemenu tvojemu dao veličinu i slavu, neka bi tebe i tvoje sjeme privukao blizu k sebi, iz svekolike pûti, kako bi služio u njegovu Svetištu poput anđela Prisutnosti i poput svetih.”5 Kumranska zajednica imala je najsloženije poglede o anđelima u cijelom judaizmu. U jednom odlomku svitka koji se naziva “Blagoslovi”, Učitelj u Kumranu daje anđeoski blagoslov svećenicima: “Neka bi bio poput anđela Prisutnosti u prebivalištu Presvetoga, na slavu Boga nad vojskama (...). Neka bi pribivao službi u Hramu Kraljevstva i određivao sudbinu zajedno s anđelima Prisutnosti.”6

4 5 6

Odgovor anđela je nedvosmislen: “Ne tako, Marijo” – ona neće biti oplođena čudesnim putem. Zasjenit će ju “sila Gospodinova”, no dijete će biti začeto i rođeno prirodnim putem. Kada se Josip vratio kući i našao Mariju trudnu, usporedio je sebe s Adamom: “Zar se na meni ne ponavlja Adamova priča? Jer, onako kako je zmija došla i našla Evu samu i prevarila ju, u vrijeme dok je on davao hvalu Bogu, tako je to isto snašlo i mene.” To je bio problem za Josipa. “I Josip se gorko prepao i prestao je zboriti s njome (odnosno, pustio ju je na miru) i vagao je što da s njome učini. I reče Josip: ‘Ako sakrijem njezin grijeh, naći će se da sam stao protiv Zakona Gospodinova; a ako

Malahija 2:1-8. Jubileji 31:14-15. IQSb 4:25.

7

90

Protoevanđelje 13:1.

91

ju prokažem pred djecom Izraelovom, bojim se da ono što je u njoj nije možda sjeme anđela, pa ću nevinu krv izručiti smrtnoj presudi. Što mi je, dakle, činiti?”’8 Josip se zabrinuo da bi Marijino dijete moglo biti “sjeme anđela”. Drugim riječima, pitao se nije li neki svećenik otac djeteta te je ono tako rezultat božanski određenoga sjedinjenja. Taj otac mogao je biti samo anđeo/svećenik Zaharija, u čijem je domu Marija boravila dok je Josip bio odsutan. Isus u Tominu evanđelju pita svoje učenike kako bi ga oni opisali: “Isus reče svojim učenicima: ‘Usporedite i recite, kome sam nalik?’ Šimun Petar mu reče: ‘Ti si poput pravednog anđela.”’ Toma 13. Petar je, u tom istom prizoru u sinoptičkim evanđeljima, zasvjedočio da je Isus živi Krist. No, autentičniji odgovor mogao bi biti “pravedni anđeo”, odnosno svećenik. Prema tome, i njegov otac morao je tada biti svećenik. Imajući na umu da je Petar kratko nakon toga zanijekao da ga poznaje, a da su se ostali učenici razbježali nakon njegova uhićenja, nije izgledno da su Isusa vidjeli u kozmičkim kristološkim odrednicama.

Gabrijel

Slika 13. Leonardo da Vinci, Skica anđela Gabrijela

bila dovršena [slika 13]. Tjelesno držanje toga lika izrazito podsjeća na Leonardov portret Ivana Krstitelja, a Gabrijelove crte lica, njegov izraz i njegova kosa, podsjećaju na jednu stariju verziju Ivana. Leonardo je, po svemu sudeći, htio uputiti na povezanost između Gabrijela i Ivana Krstitelja.

Anđeosko svećenstvo bilo je hijerarhijski uređeno, a ime Gabrijel bilo je oznaka ranga arhanđela, odnosno visoko rangiranoga svećenika. U Svitcima s Mrtvoga mora svećenički/ anđeoski vođe opisani su kako “prebivaju u prisutnosti Gospodinovoj”, a Luka predstavlja anđela Gospodnjega u istom stilu: “Ja sam Gabrijel, koji stoji u prisutnosti Božjoj.” Luka je naveo Gabrijela kako bi naznačio da je jedna osoba svećeničkog autoriteta orkestrirala dva rođenja, ono Ivana Krstitelja i Isusa. Taj anđeo pokazuje isključivo ljudske osobine pa nema razloga tumačiti ga kao nadnaravno biće.

Odgonetka je u naslikanom falusu. Leonardo zasigurno nije dobio narudžbu da prikaže anđela s penisom u erekciji. Unatoč tome što bi se moglo pomisliti da je Leonardo bio homoseksualac, teško da je proizvodio homoerotsku umjetnost. Taj crtež bio je dio njegove alternativne religijske ikonografije te pokazuje da Leonardo nije smatrao tog anđela čisto duhovnim bićem, već da je taj anđeo imao otvoreno seksualnu, odnosno reproduktivnu funkciju. Prije toga, Leonardo je falički motiv upotrijebio na slici Djevica na stijenama da bi simbolički prikazao Zahariju, oca Isusa i Ivana. Skica anđela neodoljivo je nalik na Ivana Krstitelja zato što je Gabrijel bio njegov otac-svećenik, Zaharija.

Zahariji je bilo rečeno da šuti o svemu dok ne bude pravo vrijeme: “I pazi, šutjet ćeš i nećeš moći govoriti sve dok se to ne zbude.” Zaharija se suglasio budući da “kada je izašao, nije im mogao ništa reći (...) i ostao je nijem”.9 Kao visoko rangirani svećenik, Zaharija je bio posve kvalificiran za “Gabrijela”.

Lice na najslavnijem portretu u povijesti, Leonardovoj Mona Lisi [slika xii, vidi Prilog], ima neke sličnosti s portretom Ivana Krstitelja i sa crtežom Gabrijela: svi imaju sličan tajanstveni smiješak kao da dijele istu tajnu – mi znamo nešto što vi nikada nećete saznati.

Posljednjih godina svojega života Leonardo da Vinci napravio je crtež Gabrijela dok je pripremao sliku koja se trebala zvati “Anđeo navještenja”, a koja nikad nije

Naslov slike Mona Lisa spominje se prvi put trideset godina nakon Leonardove smrti, a spominje ga Giorgio Vasari, koji je napisao biografsko djelo Život umjetnika. Mona Lisa je skraćenica od “Madona (moja gospa) Elizabeta”. Leonardo je na toj slici radio cijelo jedno deseljeće, no nije o tome ostavio nikakve zabilješke

8 9

Isto, 14. Luka 1:22.

92

93

tako da je identitet Mona Lise ostao misterij za povjesničare umjetnosti. Njezina je haljina jednostavna i ne pripada nijednom vremenu niti ona nosi ikakav nakit toga doba. Tko je, dakle, bila anonimna Elizabeta kojoj je Leonardo bio tako očigledno predan? Postoje ugovori za sve Leonardove naručene radove, ali ne i za Mona Lisu. Umjetnički “stručnjaci” domišljaju se da je Mona Lisa bila nešto kao djelo ljubavi, stoga zasigurno portret žene ili kćerke kakvog tadašnjeg talijanskoga trgovca ili plemića, na koju je Leonardo bio slab. Ta ideja prihvatljiva je jedino ako se ispusti iz vida Leonardova istinska duhovna pasija. Leonardo je na samrtnoj postelji pronađen s tri svoja djela, bile su to slike Mona Lisa, Ivan Krstitelj i Madona s djetetom i sa sv. Anom. Nijedno nije bilo rađeno po narudžbi: te slike bile su duboko osobne. Mona Lisa je bila njegov odgovor na svugdje prisutnu Djevicu Mariju za koju je on slabo mario. Bila je to Elizabeta, majka njegovog voljenoga Ivana Krstitelja i prava “Sveta majka”. Mona Lisa je rodila pravoga Krista. To objašnjava zašto je Leonardo imao njezin portret uvijek uza se, nosio ga na putovanjima i stalno ga dorađivao. Taj portret bio je svet i nikada nije bio na prodaju.

Anđeo – paun Gabrijela se katkad u prikazima navještenja Mariji znalo slikati kao “anđela-pauna” [slike xiv i xv, vidi Prilog] ili su, alternativno, paunovi bili naslikani u pozadini. Štovanje anđela-pauna sastavni je dio tajnovite religije jazida, etničkih Kurda u Iraku, a spominje se i u svetim knjigama iračkih mandejaca, no porijeklo mu je, smatra se, zoroastersko. Štovanje anđela-pauna znalo je potaknuti izvanjske optužbe protiv jazida da štuju “sotonu” zato što se i jednog i drugog poistovjećuje s nekim arhanđelom, prema toj pretpostavci, s Luciferom. No, antropolog E. S. Drower, koji je boravio kod jazida i kod mandejaca, bio je uvjeren kako je značenje anđela-pauna zapravo simbol čovjeka koji se usavršava, a ne neko vanjsko nadnaravno stvorenje. 10 Krasne i sjajne boje paunova perja rezultat su različitih kutova pod kojima pada svjetlost, a ne pigmentacije, stoga su idealan simbol za visok duhovni status u dijelu svijeta gdje se “svjetlost” obično upotrebljava kao metafora za dobro i istinu. U istom kontekstu, srednjovjekovni su alkemičari uzimali pauna kao simbol rođenja u jednoj od faza preobrazbe. Paunovi u indijskoj mitologiji su vozila hinduističkih božanstava. Zlatni prijesto nekadašnjeg kralja Delhija bio je poznat kao “Paunov tron”. Kraljevi Babilona i Perzije sjedili su na paunovim prijestoljima, a bogato ukrašen “Paunov tron” u 10 Vidi E.S. Drower, Peacock Angel, 1941.

94

Slika 14. Mozaik. Prizor iz Marijina života, 14. stoljeće, crkva Hora u Istanbulu

Golestanskoj palači u Teheranu, danas je preostali simbol prijašnjega iranskoga šaha. Staroegipatski svećenici naslikani su kako nose šešire od paunova perja, a renesansni umjetnici često su portretirali mage slično tako urešene. Gabrijelova paunova pera pokazuju da je on bio na naprednom duhovnom nivou, visokorangirani svećenik/anđeo u tradiciji maga/esena. Paunovo perje također sugerira i kraljevsku moć. Naslikati Poklonstvo magâ bilo je de rigueur za ranorenesansne umjetnike. Mnogi su naslikali i po nekoliko verzija, a poneki su u taj prizor uključili i paunove. Povjesničari umjetnosti objašnjavaju da je paun trebao značiti simbol Kristova uskrsnuća. No razlog koji navode – da su stari narodi vjerovali kako se paunovo meso nikad ne raspada - prenapregnut je. Da su umjetnici željeli poslati poruku o nanovorođenju tijela, paunovi bi bili naslikani na prizorima raspeća kada je Isus umirao, a ne u trenutku kada je njegov život tek započinjao.

95

Na jednoj Botticellijevoj verziji Poklonstva magâ, velik paun naslikan je u gornjem desnom uglu slike kako promatra što se to dolje događa [slika xvi, vidi Prilog i slika 15]. Isusova oca nema na slici, no paun simbolizira njegovo podrijetlo po ocu, iz paunovske loze Zaharije. Na jednoj slici, na kojoj su zajedno radili Fra Angelico i Fra Filippo Lippi [slika xvii, vidi Prilog], paun uvećanih dimenzija pojavljuje se niotkuda iznad Marije i njezina djeteta. Dok se magi klanjaju, jedna paunica strmoglavljuje se dolje s krova, a mužjak ju promatra. Paunica predstavlja Elizabetu, ženu Zaharijinu. Takvo ponašanje ženke znači Elizabetinu odbojnost prema Isusu. Na bizantinskom mozaiku iz četrnaestoga stoljeća, u crkvi Hora u Istanbulu, prikazani su Marijini roditelji, Joakim i Ana, kako se spremaju predati Mariju Zahariji. Dok oni s ljubavlju drže Mariju, velik paun stoji zdesna, odmah do građevine koja predstavlja Hram. Paun simbolizira Zahariju i mesijansku lozu koja će biti Marijina sudbina [slika 14].

Zabranjeno voće Među najsmionijim renesansnim umjetnicima bio je i venecijanski majstor Carlo Crivelli (oko 1435.-1495.). Crivelli je naslikao brojne verzije Madone i djeteta, a na većini njih nalazi se uvijek isto upadljivo obilježje - grane pune predimenzioniranog zrelog voća, najčešće jabuka, naslikanih iznad Marijine glave i podno njenih nogu. Djetešce Isus sjedi kao i obično u Marijinu krilu, držeći jabuku. Povjesničari umjetnosti sugeriraju da jabuke simboliziraju Marijinu osobitu plodnost te da je Isus taj “plod” njezine utrobe. No, Crivelli je na svoje slike volio uključiti i jedno drugo “voće”. Ono izgledom podsjeća na tikvice ili krastavce, no obično stoji uspravno, a to nije onako kako to povrće prirodno raste niti ono inače raste na stablu [slika xiii, vidi Prilog]. Ustvari, takvo “voće” ne postoji, no Crivelli ga je naslikao zbog njegova upadljivo falusoidnoga oblika. Nije teško pogoditi koja je bila svrha toga. Jabuka je tradicionalno bila označena kao seksualno sugestivno “zabranjeno voće” iz Edenskoga vrta koje je Eva “pojela”. Crkva je tvrdila da jabuka označava kako je Marija vratila stvar u prvotno stanje, prije Evina grijeha. Za Crivellija, krastavac u paru s jabukom predstavlja muški i ženski reproduktivni princip po kojemu je Isus došao na svijet. Na Crivellijevoj slici Navještenje sa sv. Emidijem [slika xviii, vidi Prilog] zraka svjetlosti koja pokazuje božansko pozvanje Mariji, spušta se s neba i počiva na njezinoj glavi, dok velik paun sjedi iznad nje. Na dnu slike, u prednjem planu u sredini, nalaze se dva vječno prisutna ploda, jabuka i krastavac. U značenju muškoga i ženskoga, oni simboliziraju seksualni odnos između pauna/Zaharije i Marije, koja je ispunila svoju božansku misiju.

96

Slika 15. Paun (detalj), Sandro Botticelli, Poklonstvo maga, 1485., National Gallery, London

97

Miješanje vrsta Ideja o međurasnom miješanju, odnosno o oplodnji između različitih vrsta, između nadnaravnih bića i ljudi, prisutna je odavna. U staroj Palestini ona je možda mogla imati neki odjek među običnim ljudima, ali ne i među pisarima i intelektualnom elitom. Jedino je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. Adam je bio sin Božji i samo on je imao onu božansku iskru koja ga je činila suradnikom u stvaranju. U doba Drugoga hrama najveća se pažnja pridavala sređivanju porodičnih linija prema ženidbama i udajama radi praćenja rodoslovlja i čistoće zajednice. Ti pomno i mukotrpno izgrađeni temelji bili bi nepotrebni ako bića iz drugih dimenzija ili svjetova mogu praviti ljudsku djecu. Napomene o seksualnim odnosima između anđela i žena mogu se naći u henokovskoj literaturi, u šestom poglavlju Knjige Postanka, te također kod ranokršćanskih pisaca.11 Proizlazi da su iz tih anđeoskih veza nastali potomci koji su uzrokovali katastrofu u ljudskom društvu. Prvih trideset i šest poglavlja u Knjizi Henokovoj, koja su poznata pod zajedničkim nazivom Knjiga stražarâ, sadrže detalje o tome kako su pali anđeli poučili žene tajnama kozmetike i nakita kako bi se uljepšale. Ti su anđeli zavodili, ženili se i čak imali djecu sa zemaljskim ženama. Smisao vjerske literature takvog tipa, uzme li se isključivo iz onog što je rečeno, ne može se nikada dokraja shvatiti. Neminovno će biti svrstano u fantastičnu fikciju koja ima malo ili nimalo veze sa stvarnošću. Za židovske pisare, pak, religijsko i svjetovno bilo je neodvojivo jedno od drugoga. A pogonska snaga iza njihova sastavljanja obično je bila ona često zanemarena politička komponenta svetih tekstova. Čita li ju se kao polemiku protiv seksualno iskvarenoga svećenstva, Knjiga stražarâ ima smisla - “pali anđeli” bili su svećenici koji su se ženili s poganskim ženama ili su uzimali poganske priležnice i s njima su imali nezakonitu djecu. Kao rezultat toga, bili su optuženi da su narušili seksualnu i rasnu čistoću izraelske zajednice. Bila je to izdaja nebeskoga cilja, zbog čega su ti buntovni svećenici/anđeli navukli na sebe gnjev Božji.

Henokovski spisi bili su sastavljeni nakon povrataka iz Babilona, kada je bilo zaključeno da je seksualna iskvarenost svećenstva bila odgovorna za prošle izraelske nevolje. Zastranjenja hramskih svećenika bila su vjerojatno problem još od Salomonovih vremena, no reformatori iz razdoblja Drugoga hrama su za patnje i nevolje izraelskoga društva dosljedno okrivljavali svećeničke vođe da su propustili slijediti zakone o seksualnoj čistoći. Kumranska sekta, koja je vrlo visoko držala do henokovske književnosti, bila je istaknut primjer disidentskoga pokreta koji je smatrao da je moralno korumpirano hramsko svećenstvo izdalo naciju.

Sin Baraka? Teološka formula koju je Matej utkao u Isusovo rodoslovlje imala je svrhu dokazati isto što i Lukina pripovijedanja – da je otac Isusov bio ugledni svećenik. Zaharija je imao tražene kvalitete kao čovjek na visokom položaju u zajednici, stariji i mudriji od Marije. Marija je u tom odnosu bila proaktivna utoliko što je otišla u Zaharijinu kuću iako je bila zaručena za Josipa. Da bi triangulacijski model bio potpun, Josip je opisan kao časni poštenjačina. Matej je nedvojbeno znao za Zahariju, budući da navodi isti “Q” izvor koji upotrebljava i Luka: “Šaljem vam stoga proroke i mudrace i pisare, od kojih ćete jedne pobiti i razapeti, a druge zaskočiti u vašim sinagogama i progoniti ih od mjesta do mjesta, da bi na vas pala sva krv pravednika prolivena na zemlji, od krvi nevinoga Abela do krvi Zaharije, sina Barakova, kojega ste ubili između svetišta i žrtvenika. Doista, kažem vam, sve to past će na ovaj naraštaj.” Matej 23:34-35 Upada u oči umetanje posebne oznake, “sin Barakov”, kojoj ovdje kao da nije mjesto. Kako je već rečeno, Zaharija je bio suvremenik, osoba stavljena uz Abela kako bi se označio cjelokupni vremenski raspon. Autor Knjige Zaharijine, jednoga među “malim prorocima” u Starome zavjetu, bio je poznat kao “sin Barakov”.12 U uvodu se kao godina kada je knjiga napisana navodi druga godina vladavine Darija I., što bi bilo 520. pr. n. e. Isus, dakle, nije imao nikakva posebnoga razloga zanimati se za tog Zahariju. Štoviše, o tom Zahariji nigdje nije zabilježeno da je bio ubijen. Zašto je, dakle, Matej dodao “sin Barakov” u originalni citat? Nije on to dodao. Bio je to nespretan pokušaj nekog potonjeg kršćanskoga urednika da promijeni smisao originala kako bi izbacio nepoželje spekulacije o tome tko je taj Zaharija.13 U evanđeljima

11 Postanak 6:1-2: “(...) opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli”. Novi zavjet, Judina poslanica 1:6-7: “(...) anđeli nisu sačuvali svoje dostojanstvo (svoj položaj), već su ostavili svoje boravište pa ih je ostavio u vječnim okovima, pokrivene tamom onoga svijeta (...) baš kao i Sodoma i Gomora i obližnji gradovi koji su kao i oni bludno griješili i išli za drugovrsnim tijelom (neprirodnom požudom, engl. original)”.

12 Zaharija 1:1. 13 O tome kako su kršćanski pisari kvarili dijelove Novoga zavjeta, vidi Bart D. Edelman, Misquoting Jesus, Harper, San Francisco 2005.

98

99

ima još nekoliko slučajeva takvog ubacivanja, a glavna motivacija obično je bila prikriti moguća škakljiva mjesta. Oni koji su znali činjenice morali su ih držati u tajnosti iz teološke nužde. Iako je Isusovo rodoslovlje bilo sastavljeno s jedne posebne ezoterijske točke gledišta, ne znači da je Matej morao biti nešto posebno teološki pametan oko toga. Čak ako je ta privilegirana informacija bila prilično poznata i prihvaćena među teološki obrazovanima, iz toga ne proizlazi da nisu vjerovali u Isusa. U staroj Palestini, politička korist uvijek je igrala na kartu teologije, kakva god to opravdanja zahtijevalo. Bez moćnog zaleđa i široke podrške javnosti, nijedan mesijanski kandidat nije mogao biti ozbiljno shvaćen bez obzira na svoju vjerodostojnost. Tumačenje nedopuštenih seksualnih trokuta nije potjecalo od Mateja premda se on njima poslužio. Bila je to stara usmena predaja koju je preuzeo i naslijedio esenski pokret. No, oni eseni koji su shvaćali povijesnu providonosnost svetih rođenja, bili su izvanredno predani mesijanskom idealu. Uvjereni da su Božji djelatnici, marljivo su planirali “stvoriti” Mesiju. U korijenu njihove filozofije bilo je mišljenje kako Bog neće učiniti baš sve umjesto Židova. Umjesto da čekaju na Mesiju, ljudi moraju preuzeti odgovornost. Mesiju treba donijeti na svijet i odgojiti ga za njegovu životnu misiju. A to je bio zadatak esenske elite.

5. Kraljotvorci Vrijeme nastanka ne može se točno odrediti ni za koju knjigu u Starome zavjetu. Jedino što znamo sigurno jest da su stari pisci kroz mnoga stoljeća pisali pjesnička, prozna i pravna djela na osnovu usmene predaje, koja su poslije urednici koristili kao izvore u oblikovanju biblijskih knjiga. Na temelju inherentnih tekstualnih dokaza i uz dodatnu potporu arheoloških otkrića, stručnjaci iz raznih područja slažu se da je taj proces ozbiljno započeo u razdoblju nametnutog babilonskog egzila. Svitke iz biblioteke Prvoga hrama, koje se uspjelo sačuvati po razorenju Jeruzalema, židovski vođe odnijeli su u izgnanstvo u Babilon. Pisari su tijekom vremena strukturirali tu književnost u koherentan i neproturječan okvir te je Zakon tako bio i službeno zabilježen. Židovski su pisari u tom povijesnom razdoblju prvi puta postali iznimno važnima. I premda se općenito misli da su prognanici, daleko od kuće i bez voljenoga Hrama, bili ujedinjeni oko pisane riječi Svetoga pisma, povijesne činjenice ukazuju da to nije bio slučaj.

Korijeni podjele Kada je Kir Veliki omogućio Židovima povratak u Jeruzalem, dobar dio njih, možda i većina, odlučili su radije ostati u Babilonu. Nema sumnje da su neki među njima bili razvili uspješno poduzetništvo i etablirali se u zajednici te su stoga oklijevali otići. Drugi su možda jednostavno smatrali da je preopasno vratiti se u Palestinu, misleći na nasilje i nestabilnost po kojima je to područje poznato. No, glavni je razlog bio što im se nije osobito sviđala perspektiva života pod strogim ideološkim režimom Ezre i njegovih pobornika. Predviđanja o tome da se vjerojatno spremaju čistke u redovima svećenstva mogla su biti posve dostatan razlog za ostanak nekih svećeničkih porodica. Ezra se vratio iz Babilona sa svježe proučenim svetim knjigama koje su sada uključivale i mnoge legalističke propise i pravila o životinjskim žrtvama i kultnim obredima – što je sve, rečeno je, Bog diktirao izravno Mojsiju. Pod novom upravom reformističke svećeničke frakcije ponovno je izgrađen Hram, prebivalište Boga na zemlji, koji je postao apsolutnim središtem svekolikog nacionalnoga života. Hramsko svećenstvo bilo je neupitni posrednik između Boga i ostatka stanovništva. Ezra nije zagovarao povratak u slavnu prošlost jer nije vjerovao da je takva ikad postojala. Naprotiv, zahtijevao je da povratnici, a posebno svećenstvo, zaborave prošlost. Mir i blagostanje doći će isključivo kroz disciplinirano izvršavanje hramskih ceremonija i strogu zabranu seksualnih kontakata izvan granica postavljenih zakonom.

100

101

U to razdoblje židovske povijesti padaju i početci biblijskoga fundamentalizma, kada se za pisanu riječ smatralo da je doslovni izraz nepromjenjive, vječne i apsolutne Božje istine. Za usmenu predaju ima mjesta samo ako nije u proturječju s pisanim Zakonom. Svećenstvo se razvilo u nasljednu vladajuću klasu koja je nadzirala društvo i vjerski i politički. Veliki svećenik, čija služba je također bila nasljedna, bio je i stvarni poglavar države.

Knjiga Esterina, na primjer, koja je neosporno djelo babilonskih pisara, jedina je knjiga u hebrejskoj Bibliji koja ne spominje Boga, Zakon i Hram. Estera, babilonska Židovka i glavna junakinja priče, potajno se dogovorila sa svojim “ujakom” pisarom da će se udati za glavnog svjetskog poganina – Kserksa, kralja Perzije. Estera je, s visokoga položaja kraljice, spriječila pokolj babilonskih Židova koji je planirao kraljev prvi ministar te je tako Zakon bio prekršen radi višega cilja.

Ratove s Asirijom i Babilonom preživjela su jedino plemena Jude i Benjamina – zato se o deset ostalih plemena govori kao o “izgubljenim plemenima Izraelovim”. No, kako je većina Izraelaca tvrdila da pripada Judinom plemenu, njihova vjera postala je poznatom kao judaizam, a “Židovi” je postala riječ koja obuhvaća cijelu izraelsku naciju i koju pogani upotrebljavaju bez razlučbe. Svećenstvo, međutim, nije bilo podrijetlom iz plemena Judina.

Mnogo je babilonskih Židova u vrijeme vladavine Heroda Velikog došlo živjeti i studirati u Jeruzalem. Najpoznatiji je bio rabi Hilel, danas poznat kao duhovni otac modernoga judaizma, koga se smatra jednom on najvažnijih osoba u židovskoj povijesti. Nakon što je Hram bio razoren i svećenstvo iskorijenjeno, filozofija čuvene “Hilelove škole” usvojena je kao matica židovske tradicije. Iz perspektive post festum, zaključilo se da je Hilelova liberalna i inkluzivna interpretacija Zakona najprikladnija.

Ezra je bio i pisar i svećenik, ali nisu svi pisari bili i svećenici. Glavne odlomke Tore i ostalih knjiga sastavili su pisari iz Judina plemena. Nitko osim Judinih potomaka ne bi se tako svojski potrudio pratiti rodoslovnu liniju kralja Davida unatrag do Jude i nitko drugi ne bi napisao ono Jakovljevo proročanstvo dano na samrti - da će buduće spasenje Izraela i cijeloga svijeta doći od jednog potomka Judina. Ako bi se pitalo palestinsko svećenstvo, do izbavljenja Izraelaca moglo je doći jedino uz blagoslov hramskih vlasti: oni su imali zadnju riječ. Lako je zamisliti, stoga, da većina svećenika nije imala nikakve zamjerke na trideset i osmo poglavlje Knjige Postanka gdje je Juda predstavljen nimalo laskavo. Opis na koji je način on učvrstio mesijansku lozu ne pokazuje samo da je letio za prostitutkama nego ga je i vlastita snaha nasamarila uvukavši ga u incestuozni odnos. U svjetlu svega toga, bio je nedostojan predak za Judino pleme i neprikladan model za Izraelce općenito. Poznate priče o porodicama u mesijanskoj liniji patrijarha koje su bile ubačene u svete zapise nemaju ništa s Mojsijevim zakonom i nisu ni na koji način povezane s Hramom. Narativi pokazuju da je postojao još jedan paralelni oblik judaizma koji je odbacivao vrhovnu vlast Zakona i Hrama. Judaistički pisari prenijeli su tu tradiciju služeći se raznim tehnikama zapleta, simbola, analogije i metafore, a koje su osnovnu poruku dobrim dijelom činile nerazumljivom fundamentalistima. Židovi koji su ostali u Babilonu živjeli su mirno pokraj zoroasterskih Perzijanaca i nastavili su prosperirati. Babilon je, uz Jeruzalem, postao druga najvažnija židovska zajednica. Babilonski Židovi nisu bili toliko oduševljeni hramskim kultom kao njihovi palestinski sunarodnjaci niti su na Mojsijev zakon gledali u istim apsolutističkim okvirima, nego su naglašavali neke druge momente svoje religije.

102

Odvojene tradicije Ezru i svećeničko vodstvo financijski i vojno potpomagale su perzijske vlasti, sretne što mogu iskoristiti Palestinu kao tampon zonu na svojim zapadnim granicama. Nakon što su Grci osvojili Perzijsko Carstvo, stvari su se polako počele mijenjati. Za razliku od Perzijanaca koji su se zadovoljili time da puste židovsku kulturu na miru, Grci su neprestano tražili načina da ju heleniziraju. Među palestinskim Židovima koji su se obogatili trgujući i poslujući po grčkome svijetu, bilo je i takvih koji su bili sve više skeptični u pogledu jeruzalemskoga svećenstva i njihovih vjerskih simbola vlasti: u takvima su Grci pronašli svoje saveznike. Gdje god je bilo moguće, Židovi skloni Grcima postavljani su na utjecajne položaje. No, promjena je tekla sporo i na koncu su Grci postali nestrpljivima. Antioh IV. (175.-164. pr. n. e.) pokušao je izbrisati židovsku religiju što je izazvalo velik narodni otpor zabilježen u Prvoj i Drugoj knjizi o Makabejcima.1 Grčki vladari bili su zbačeni i uspostavljena je nezavisna židovska država koja je potrajala stotinu godina. Pojavile su se u tom razdoblju različite vjerske sekte, točni izvori kojih su još i danas nejasni. Farizeji, čija je filozofija utjelovljavala Ezrin legalizam, bili su jedna takva skupina. Glavni izvor podataka o farizejima dolazi od Josipa Flavija i iz Novoga zavjeta. No, iako moderni znanstvenici oba ta izvora smatraju povijesno nepouzdanima, Josipov opis farizeja slaže se s pripovijestima iz evanđelja. Josip 1 Prva i Druga knjiga o Makabejcima prihvaćene su u katoličkom i pravoslavnom kanonu. Protestanti i Židovi smatraju ih, pak, za načelno pouzdane povijesne knjige, ali ne i za dio Svetoga pisma. Neki protestanti smatraju Makabejce dijelom apokrifne literature koja je korisna za čitanje u crkvi premda nije kanonska.

103

kaže da je i on nekoć bio farizej, stoga je jasno zašto ih naziva “preciznim tumačima Zakona”. U Novome zavjetu opisani su kako cjepidlače oko najmanjih kultnih i ostalih pojedinosti, opsjednuti svime što se tiče tjelesne čistoće. Iz kasnijih rabinističkih spisa vidi se da su farizeji imali i mnogo “ekstra” usmenih zakona i običaja kojih nema u pisanoj Tori i koji su također bili orijentirani na čišćenje putem obdržavanja obreda. Farizejski pokret značio je uspon fundamentalizma, a njihovo suprotstavljanje Herodu Velikom podiglo im je cijenu među običnim palestinskim Židovima. Druga značajna vjerska skupina bili su eseni. Prema dostupnim izvorima – Josip Flavije, Filon i Svitci s Mrtvoga Mora – eseni su u mnogočemu bili slični farizejima. Osobna čistoća bila je vrhunski cilj do kojega se dolazilo obavljanjem ceremonija. I jedni i drugi bili su pod strogom disciplinom, no eseni su bili više idealisti i više revolucionarni nego farizeji: vjerovali su da je upravo esenska zajednica onaj pravi Izrael. Pod zaštitom esena iznikla je i jedna utjecajna škola s proročkim i mističkim težnjama, koja je mnogo toga dugovala babilonskom judaizmu. Josip Flavije iznosi kako su u vrijeme Heroda Velikoga eseni bili kraljevi savjetnici i kraljeva najdraža vjerska frakcija. Herod je bio prirodni neprijatelj vladajuće svećeničke aristokracije u vidu saduceja, a farizeji su ga jedva tolerirali. Popularnost esena kod Heroda značila je, dakako, mrlju na njima u očima nekih palestinskih Židova. A antipatiju prema esenima pojačavala je i činjenica da je njihov vođa bio stranac budući da je Menahem bio babilonski Židov.

Menahem Josip Flavije bilježi kako je Menahem bio esenski prorok koji je upoznao Heroda dok je ovaj još bio dječarac i rekao mu da će biti kralj Židova te da će vladati najmanje trideset godina. Kada se to pretkazanje konačno i ostvarilo, Herod je dao esenima posebne privilegije. “Herod je bio zadovoljan tim odgovorima, pružio je Menahemu ruku i ispratio ga prijateljski te je otad nastavio odlikovati esene raznim počastima.”2 Jeruzalemski Talmud spominje Menahema kao pripadnika kraljeve svite,3 a Mišna kaže da je bio predsjednik židovskog Velikog vijeća, Sanhedrina.4 Eseni su pod Menahemovim vodstvom bili stranka establišmenta. Sukladno tome, imali 2 3 4

Josip, Antiquitates, 15:378. Vidi Israel Knohl, The Messiah before Jesus, str. 59. Hagigah 2:2 (“Blagdani”, iz babilonskog Talmuda, prim. prev.).

104

su i značajan utjecaj na Herodovu politiku koja je htjela privući Židove u dijaspori i potaknuti ih da financijski sudjeluju u općoj rekonstrukciji Izraela. Herod je bio poznat po tome što je davao posjede i dvorce onima koji su ga podržavali i eseni su zasigurno tako bili nagrađeni i posjedom u Kumranu. Budući da su živjeli asketski i klonili se osobnog bogaćenja, teško je zamisliti kako su drugačije mogli doći u posjed jednog takvog, strateški značajnog, zemljišta i imanja. Prema Josipu Flaviju eseni su bili specijalisti za proročanstva, “u kojima su rijetko kad griješili”. Žarišna točka svih proročanstava bio je Mesija, a mesijanska proročanstva bila su u Kumranu opsesija. Obični Izraelci su pri kraju razdoblja Drugoga hrama bili uvjereni da se mogu ujediniti u moćnu naciju jedino ako budu imali kralja. Nostalgično su mislili na vremena kada je vladao David i kada je Izrael bio snažna nacija koja je ulijevala strah i poštovanje svojim susjedima. Kružila su proročanstva o tome kako će Mesija doći u tradiciji davidovskoga kralja–ratnika. Pojavljivanje Heroda kao kralja Židova, pa makar ga postavili i Rimljani, bio je znak za mnoge da je blizu vrijeme kada će Izrael biti spreman prihvatiti pravoga kralja. Iako se Heroda smatralo za arapskoga uzurpatora, on je služio da bi ubrzao pravi događaj. Herod Veliki, pak, imao je o tome bez sumnje svoje mišljenje. No, čak ako je on sam za sebe i mislio da je Mesija, kako pretpostavljaju neki povjesničari, morao je isto tako znati da ga palestinski Židovi ne smatraju niti će ga ikad smatrati Mesijom. Herod je ponovno izgradio Hram u Jeruzalemu, u svijetu možda i najimpresivniju konstrukciju nakon piramida, ne zato da bi zadobio poštovanje ili divljenje domaćih Židova, nego da bi zadivio mnogo bogatije Židove u dijaspori kojih je bilo možda i dvaput više nego onih u Palestini. Židovski učenjaci onoga vremena izračunali su da je od stvaranja bilo prošlo sedamdeset i šest naraštaja, a proročanstvo u Knjizi Henokovoj, najdražem esenskome tekstu, predviđalo je da će Mesija izbaviti Izrael u sedamdeset i sedmoj generaciji od pada anđela.5 To vrijeme upravo je stizalo. Menahem je bio na glasu kao onaj koji stvara kraljeve, a eseni su bili pouzdani proroci, no najjednostavniji način da se odgovori na to najvažnije pitanje – kada, gdje, i tko će biti Mesija – bilo je imati informaciju iznutra. Držeći se čvrsto zadanoga rasporeda Božjega plana, Menahemovi eseni potajno su se dogovorili da će ispuniti proročanstvo tako što će izabrati provjerene osobe i primijeniti formulu začeća iz ranijih svetih rođenja u mesijanskoj lozi. Taj plan ovisio je o judaističkom mesijanskome kodu i bio je prema njemu i osmišljen.

5

1 Henok 10:12.

105

Mit o Judi Priču o Judi i Tamari vjerojatno se najčešće preskače u cijeloj Knjizi Postanka. Biblijski komentatori u pravilu opisuju sadržaj kao krajnje težak i neugodan. Martin Luther se čak pitao treba li to poglavlje uopće uključiti u Bibliju, isto kao i Knjigu o Esteri. Moderni skeptici kažu da ono pokazuje kako je Biblija samo spoj besmislenih izmišljotina i legendi. Prije dvije tisuće godina jedna elitna skupina esena imala je radikalno drugačije gledište o 38. poglavlju Knjige Postanka. Ono je sadržavalo tajne mesijanskoga koda – objašnjenje o tome kako je Bog započeo svetu krvnu liniju te na koji će način Mesija jednom doći Židovima. A na temelju uvodnih poglavlja Mateja i Luke to isto mislili su i rani kršćani. Legenda o Judi posve je izvan pripovjednoga toka Knjige Postanka i zvuči kao nagli prekid priče o Josipu. No, čak i da je umetnuta kasnije, to ne objašnjava zašto su judaistički pisari sastavili jednu takvu očito tešku optužbu protiv vlastitoga pretka. Evo cijeloga teksta: “Otprilike u to vrijeme Juda ode od svoje braće te okrenu nekom Adulamcu komu bijaše ime Hira. Tu Juda zapazi kćer jednog Kanaanca – zvao se Šua – i njome se oženi. Priđe njoj, te ona zače i rodi sina, komu dade ime Er. Opet ona zače, rodi sina, i dade mu ime Onan. Još jednog sina rodi te mu nadjene ime Šela. Nalazila se u Kezibu kad je njega rodila. Juda oženi svog prvorođenca Era djevojkom kojoj bijaše ime Tamara. Ali Judin prvorođenac Er uvrijedi Jahvu, i Jahve ga pogubi. Tada reče Juda Onanu: ‘Priđi k udovici svoga brata, izvrši prema njoj djeversku dužnost i tako očuvaj lozu svome bratu.’ Ali Onan, znajući da se sjeme neće računati kao njegovo, ispuštaše ga na zemlju kad god bi prišao bratovoj udovici, tako da ne dade potomstvo svome bratu. To što je činio uvrijedilo je Jahvu, pa i njega pogubi. Onda Juda reče svojoj nevjesti Tamari: ‘Ostani kao udovica u domu svoga oca dok ne poraste moj sin Šela.’ Bojao se, naime, da bi i on mogao umrijeti kao i njegova braća. I tako Tamara ode da živi u očevu domu. Dugo vremena poslije toga umre Šuina kći, Judina žena. Kad je prošlo vrijeme žalosti, Juda ode, zajedno sa svojim prijateljem Adulamcem Hirom, u Timnu da striže svoje ovce. Obavijeste Tamaru: ‘Eno ti je svekar’ – rekoše joj – ‘na putu u Timnu da striže ovce.’ Ona svuče udovičko ruho, navuče koprenu i zamota se pa sjede na ulazu u Enajim, što je na putu prema Timni. Vidjela je, naime, da je Šela odrastao; ali nju još ne udaše za nj. Kad je Juda opazi, pomisli da je bludnica, jer je bila pokrila lice. Svrati k njoj i reče: ‘Daj da ti priđem!’ Nije znao da mu je nevjesta. A ona odgovori:

106

‘Što ćeš mi dati ako uđeš k meni?’ ‘Spremit ću ti jedno kozle od svoga stada’, odgovori. ‘Treba da ostaviš jamčevinu dok ga ne pošalješ.’ A on zapita: ‘Kakvu jamčevinu da ti ostavim?’ Ona odgovori: ‘Svoj pečatnjak o vrpci i štap što ti je u ruci.’ Dade joj jedno i drugo, a onda priđe k njoj, i ona po njem zače. Potom ona ustade i ode: skide sa sebe koprenu i opet se odjenu u svoje udovičko ruho. Uto Juda pošalje kozle po svom prijatelju Adulamcu da iskupi jamčevinu iz ruku žene, ali je nije mogao naći. Upita ljude u mjestu: ‘Gdje je bludnica što se nalazila uz put u Enajim?’ Oni mu odgovore: ‘Ovdje nije bilo nikakve bludnice.’ Tako se on vrati k Judi pa reče: ‘Nisam je mogao naći. Osim toga, ljudi u mjestu rekoše mi da ondje nije nikad bilo bludnice.’ Onda reče Juda: ‘Da ne ostanemo za ruglo, neka ih drži! Slao sam joj, evo, ovo kozle, ali je ti nisi našao.’ Otprilike poslije tri mjeseca donesoše vijest Judi: ‘Tvoja nevjesta Tamara odala se bludničenju; čak je u bludničenju i začela.’ ‘Izvedite je’ – naredi Juda – ‘pa neka se spali!’ Dok su je izvodili, ona poruči svekru: ‘Začela sam po čovjeku čije je ovo.’ Još doda: ‘Vidi čiji je ovo pečatnjak o vrpci i ovaj štap!’ Juda ih prepozna, pa reče: ‘Ona je pravednija nego ja, koji joj nisam dao svoga sina Šelu.’ Ali više s njom nije imao posla. Kad joj je došlo vrijeme da rodi, pokaže se da nosi blizance. Dok je rađala, jedan od njih pruži ruku van. Nato babica priveže za njegovu ruku grimiznu nit govoreći: ‘Ovaj je izišao prvi.’ Ali baš tada on uvuče ruku te iziđe njegov brat. A ona reče: ‘Kakav li proder napravi!’ Stoga mu nadjenu ime Peres. Poslije iziđe njegov brat koji je oko ruke imao grimizan konac. Njemu dadoše ime Zerah.” Postanak 38. ponavlja obrazac prijašnjih mitova iz Postanka. U uvodu se izjednačuje Judina porodica s porodicama Adama i Noe. Postanak počinje s Adamom, Evom i njihovom trojicom sinova – Kajinom, Abelom i Šetom. Nakon Potopa, preživjeli su samo Noa, njegova žena i njegova tri sina – Ham, Šem i Jafet (sa svojim ženama). Slično tako Juda, njegova žena i trojica sinova – Er, Onan i Šela – predstavljaju novi početak u Božjoj providnosti. No, dok su Adam i Noa prije toga zgriješili te su njihovi potomci bili pod prokletstvom, Juda je bio uspješan i njegovi su potomci blagoslovljeni. Odnosi među braćom koji se pojavljuju u priči o Adamovoj porodici, u kojima se drugorođenome sinu daje prednost pred prvorođenim, također se ponavljaju. Jednako kao što je Abel bio prihvaćen od Boga, tako sad i Peres, mlađi brat, postaje praroditelj mesijanske linije. Jednako kao što je potomstvo Kajinovo bilo protjerano, Biblija objašnjava da su i potomci prvorođenoga Zeraha bili bačeni u izgnanstvo.

107

Trokut odnosa Juda – Tamara – Šela predslika je slične veze između svećenika (Zaharije), Marije i Josipa. Kada je Juda otkrio Tamarinu trudnoću, zapovjedi da ju se spali, a ne da bude kamenovana na smrt, kakva je bila kazna za preljub. Smrt spaljivanjem bila je rezervirana za svećeničke kćeri.6 Taj detalj objašnjava da su u predmojsijevsko doba Juda i njegovi sinovi bili originalno svećenici jer je Tamara, koja se udala u Judinu porodicu, bila kći iz svećeničkog staleža. Otac-svećenik Majka Juda Tamara Zaharija Marija

Zaručnik Šela Josip

Prvi sin Zerah Ivan

Drugi sin Peres Isus

predstavljaju sežu u daleku prošlost prije razdoblja Prvoga hrama, te da dijelovi toga učenja potječu iz mističkih vizija iz Edenskoga vrta. Knjiga Bahir, odnosno Sefer Ha Bahir (Knjiga Svjetlosti) zbirka je midraških stihova na prva poglavlja Postanka, pripisana pseudoepigrafski – autorski nepotvrđeno - rabinističkom mudracu iz prvoga stoljeća, rabiju Nehuniji. U knjizi Bahir kaže se da je anđeo Samael (Lucifer) skovao tajni plan uništiti Adama i Evu jer se bojao da ih Bog namjerava učiniti novim gospodarima stvorenoga svijeta te da će on tako izgubiti svoj status. Lucifer je shvatio da je Eva predodređena postati Adamovom družicom pa se urotio s ostalim anđelima i seksualno ju zaveo. Eva je potom shvatila da je to što je učinila loše i pobojala se za svoju budućnost. Imala je seksualne odnose s Adamom kako bi dijelili istu sudbinu. Adam i Eva trebali su biti par, no kako još nisu bili razvijeni, njihov seksualni odnos bio je preuranjen.

Vječni trokut

“Duša žene dolazi od Ženskoga, a duša muškarca dolazi od Muškoga. To je razlog zašto je Zmija slijedila Evu. On je rekao: ‘Njezina duša dolazi sa sjevera i zato ću je brzo zavesti.’ A kako ju je zaveo? Imao je s njome spolni odnos.” Bahir 199.

Pisari koji su pisali Postanak 38. shvaćali su Tamarinu prijevaru i preljub kao dokaz božanske ruke. Razlozi tome potječu iz priče o Adamu, Evi i zmiji iz Knjige Postanka – judaistička verzija o početcima zla. U ovoj knjizi nema sada prostora za dublje istraživanje oko značenja zmije u starim civilizacijama. Vjeronaučne priče o zmiji koja govori i koja je zavarala Evu da zagrize zabranjenu jabuku, priče su za malu djecu. Prava priča bila je za odrasle. Tko je zmija u Edenskome vrtu, o tome se govori u Knjizi Otkrivenja:

“Zli Samael sklopio je savez sa svim vojskama na visinama protiv svojega Gospodara. To je bilo zato što je Blagoslovljeni i Jedini Svetac rekao [za čovjeka] (Post. 1: 26): ‘I neka vlada nad ribama morskim i nad svime što leti nebom.’ [Samael] reče: ‘Kako da ga navedemo na grijeh pa da bude istjeran iz Božje blizine?”’ Bahir 200.

“I zbačen bi veliki zmaj, stara zmija, koju se naziva Đavo i Sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bio je zbačen na zemlju, i njegovi anđeli bili su zbačeni s njime.” Otkr. 12:9 U ovom slučaju zmija je pali anđeo, Sotona, drugdje poznat kao Lucifer, “svjetlonoša”. Latinska riječ Lucifer (lux= svjetlo, fero = nosim), podrazumijeva nekoga tko uči istini. Zmije su bile središnji simbol u ikonografiji poganskih religija i kultova plodnosti u području Mediterana, a poganski svećenici bili su poznati kao “zmijski svećenici”. Zmija je bila savršen simbol Lucifera za židovske protupoganske polemičare. Knjiga Otkrivenja crpi iz predaja iz Knjige Henokove,7 a u henokovskom judaizmu zločin anđela/svećenika bio je bludničenje. U tom kontekstu, Luciferov originalan položaj bio je svećenički: on je postao palim anđelom nakon što je zaveo Evu. Literatura židovske mističke tradicije, kabale, bila je sastavljena u ranom srednjemu vijeku, no pisari su tvrdili kako korijeni ezoterične mudrosti koju oni 6 7

Levitski zakonik 21:9. Vidi i Judina poslanica 1:6-7.

“Jao meni. Sada ću umrijeti i Blagoslovljeni i Jedini Svetac napravit će novu ženu i dati je Adamu. Stoga ću mu dati da jede sa mnom. Ako umremo, umrijet ćemo oboje, a ako budemo živjeli, živjet ćemo oboje.” Bahir 200. Arhetip Adama, Eve i zmije bio je model za sve buduće trokute. U Protoevanđelju, Josip svoju nevolju uspoređuje s padom: “Ne ponavlja li se na meni priča Adamova? Jer kao što je, u času dok je Adam zahvaljivao, zmija došla i našla Evu samu i prevarila ju, to isto snašlo je sada i mene.”8 Judaistički pisari vjerovali su da će, kada se smjer Pada preokrene, njegovi negativni nasljedni rezultati biti suzbijeni i uspostavit će se čista, odnosno mesijanska loza. To objašnjava seksualne “prijestupe” pramajki u Matejevom rodoslovlju Isusa. Mlađa žena, namijenjena drugome čovjeku, uvijek zavodi neku stariju osobu od autoriteta. 8

108

Protoevanđelje 13:1.

109

Proglasivši Mariju “vazda djevicom”, Crkva je samu sebe stjerala u kut. Tako je Marija iskupila Evin grijeh time što je bila aseksualno biće. Istim takvim oružjem Isus putem celibata ponovno u početno stanje vraća Adama. Na taj je način kršćanska religija iskorijenila rodoslovlja iz etike spasenja: krvna linija možda je bila opsesija starih Židova, no kršćanska fiksacija na krv Isusa Krista, iako umotana u teološka objašnjenja njegova raspeća, odaje isto to naslijeđe.

Taj plan bio je vrlo smion, no nužan da bi se ispunilo proročanstvo. Takozvani mudraci koji su došli pohoditi djetešce Isusa znali su već i mjesto i vrijeme. Nisu im bili potrebni čudesni znaci na noćnome nebu. Kao oni koji su sudjelovali u zavjeri oko Isusova začeća, znali su kamo treba ići.

Planirano roditeljstvo

Matejeva priča o mudracima jedna je među najomiljenijim i najpoznatijim scenama unutar pripovijesti o Isusovu rođenju. Da bi ta priča imala smisla, međutim, potrebno je znati tko su ti mudraci. Opisani su kao “magi”, što je množina od “magus”, izvorno pojam za šamana u drevnoj Mezopotamiji, a poslije se upotrebljavalo u značenju zoroasterskoga svećenika. Matej je bio Židov i pisao je za židovsko čitateljstvo. Teško da bi u isti koš stavio poganske svećenike i novorođenoga kralja Židova. Kršćanski apologeti objašnjavaju da je zoroastersko proročanstvo pretkazalo spasitelja cijeloga svijeta. Matej je, prema njihovu tumačenju, uključio mage u svoju pripovijest kako bi pokazao da je Isusova misija bila usmjerena na cijeli svijet, a ne samo na Židove. Međutim, bez obzira na zoroasterska vjerovanja, Matejevo evanđelje obiluje dokazima da Isusova filozofija nije uključivala sve i svakoga:

Elizabeta je već bila trudna s Ivanom Krstiteljem, no mesijanski kod zahtijevao je da Zaharija ima dva sina. Malo je vjerojatno da bi eseni sve stavili samo na jednu kartu, no ono što je izvjesno jest da je Marija bila poučena. Luka opisuje kako joj je Gabrijel objasnio program. Njihov razgovor zvuči upravo onako kako bi se i očekivalo između mlade djevojke i iskusnoga mentora. “Evo, ‘začet ćeš i roditi sina’ kome ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sinom Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.’

Mudraci

‘Kako će to biti’– reče Marija anđelu – ‘jer ja se ne sastajem s mužem?’ ‘Duh Sveti sići će na te’– odgovori joj anđeo – ‘sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim. Gle! Tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu, ona koju zovu nerotkinjom, jer Bogu ništa nije nemoguće.’ Marija mu reče: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!’ Tada je anđeo ostavi.” Luka 1:31-38 Gabrijel je kratko i jasno izložio Mariji staru pisarsku metodu za čistoću mesijanske krvne linije. Ona mora biti proaktivna da bi dobila muško dijete s jednim posebno značajnim čovjekom, koji međutim nije njezin zaručnik. Dijete će kad odraste biti Mesija. Taj čovjek imat će još jednoga sina, sa svojom ženom, i taj će biti prvorođenac. Svećenik zmija/ anđeo Juda Zaharija

Žena Eva Tamara Marija

Zaručnik Adam Šela Josip

110

Prvi Kajin Zerah Ivan

Drugi Abel Peres Isus

“Ako jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i pogani ne čine to isto?” Matej 5:47 “Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani (...)” Matej 6:7-8 “Ne brinite se tjeskobno, i ne govorite: ‘Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?!’ – to sve traže pogani.” Matej 6:31-32 “Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.” Matej 15:24 “Ne idite k poganima, ne ulazite ni u jedan samarijski grad! Nego idite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova.” Matej 10:6-7 Ako su magi bili Perzijanci ili koje druge nacionalnosti osim židovske, onda su gubili vrijeme. Matej ih uvodi u priču zato što su to bili židovski svećenici specijalizirani za proročanstva. Napomena o zvijezdi koja je navodno lebdjela iznad

111

mjesta Isusova rođenja, ne znači da su magi bili zoroasterski astrolozi. Astrologija i astronomske pojave fascinirale su sve narode u starome svijetu, osobito Židove. Sunce, Mjesec i zvijezde bile su stalne teme u židovskoj proročkoj tradiciji. Matejeva zvijezda pokazuje samo to da su vrijeme i mjesto Isusova rođenja bili u skladu s nebeskim kalendarom. Zoroastrovci su bili poznati po svojoj istančanoj angelologiji, što je osobina zajednička njima i esenima. Filon iz Aleksandrije (20. pr. n. e.– 50. n. e.), židovski filozof i povjesničar, uspoređuje esene s indijskim gimnozofima i perzijskim magima.9 Izgleda da je esene visoko cijenio. “Tisuće i tisuće svojih učenika obučio je zakonodavac (Mojsije) za život u zajedništvu. Te ljude nazivalo se esenima.”10 Odavanje poštovanja Mojsiju bilo je karakteristično za Josipove esene, a vidljivo je također u Svitcima s Mrtvoga mora. Grčki zemljopisac i povjesničar Strabon (oko 63. pr. n. e. – 23. n. e.) piše o perzijskim magima: “Mojsije je kao osoba bio nalik njima”.11 Očito je postojala predaja u prvome stoljeću koja je Mojsija i njegove najodanije esenske sljedbenike izjednačavala s magima. Matej upotrebljava riječ “magi” kako bi jasno istaknuo da su ti svećenički posjetitelji bili eseni. To što dolaze s “istoka” značilo je da su to bili babilonski Židovi.

Isplata za dijete Magi su, kaže se, ostavili darove u vidu “zlata, tamjana i smirne”. Proizlazi, dakle, da je njihova misija bila isporučiti neke dragocjenosti. Nakon obavljenih formalnosti oni napuštaju scenu, zadovoljni time što su samo bacili pogled na spasiteljsko novorođenče, i nikad se više ne pojavljuju. Ti esenski svećenici znali su za Herodov plan da ubije dijete, no njihova im je sigurnost ipak bila na prvom mjestu: Isusa su napustili, a ne prigrlili. Donijeli su plaću, a to je moglo biti iz jednog ili nekoliko sljedećih razloga: 1) za Mariju jer je rodila dijete; 2) za Josipa jer nije javno obznanio Marijino izvanbračno začeće; 3) za podizanje djeteta; 4) da bi kupili dijete.

9 Filon, Every Good Man is Free, str. 74.-75. http://cornerstonepublications.org/Philo/Philo_ Every_Good_Man_is_Free.html 10 Filon, Hypothetica, 8.11.1. 11 Strabon, Geografija, 16.2.36 pp.

112

Katkada su eseni, prema Josipu Flaviju, usvajali djecu posebnih odlika i odgajali ih u esenskom duhu. U evanđeljima, iako je Isus odvojen od svoje obitelji, ne čini se da je bio napušteno dijete. Odgajala ga je, očigledno, Marija i on je bio priznat kao njezino dijete. Josip se nije rastao od Marije nakon što je ona zatrudnjela s drugim čovjekom. To znači da ili je bio svetac ili je dobio dobru naknadu. Kroz cijelu tu kušnju Josip prima upute od “anđela Gospodnjega”, već identificiranoga kao svećenika. Poput Elkane koji predaje Samuela svećeniku Eliju, i Josip je malo što imao prigovoriti oko predaje djeteta koje nije bilo njegovo. Luka navodi slučaj kada je dvanaestogodišnji Isus nestao nakon izleta u Jeruzalem. Njegovi “roditelji” čekali su tri dana prije nego su ga pošli tražiti. Najvjerojatnije Josip nije volio Isusa budući da je bio dijete drugog čovjeka. Iako je Crkva Josipa kanonizirala, Isus ga nikada nije spomenuo. Eseni nisu uzeli Isusa. Možda je to za njih bilo preopasno nakon što je Herod otkrio njihovu zavjeru. Da bi se mesijansko dijete zaštitilo, Josipu i Mariji rečeno je da odu u “Egipat”. Plaća koju su primili trebala je dostajati za troškove.

Pokolj nevinih Herod je, kažu, sazvao sastanak svećenika i pisara kako bi ustvrdili mjesto rođenja Mesije te kako bi on osobno mogao odati počast novorođenome kralju. No, proročanstvo o Betlehemu bilo je dobro poznato i nije zahtijevalo istražnu komisiju. Svatko je znao da je jedini budući židovski kralj kojega Herod želi vidjeti jedan od njegovih rođenih sinova. Herod je obnavljao Hram, kao glavno religijsko svetište na svijetu, ne iz pobožnosti nego zato da bi stekao zahvalnost židovske zajednice širom svijeta te tako osigurao mesijanski status svojoj krvnoj lozi. Herod je imao velike planove i mnogo je ovisilo o tome da njegovi preostali sinovi nastave njegov nedovršen rad. Zadnjih godina života Herod se teško razbolio i u njegovoj porodici buknuo je raskol oko nasljedstva. Bio je bez sumnje slab i podložan manipulacijama. Neki koji su imali neriješene račune iskoristili su situaciju. Neprijatelji Menahema i esena razotkrili su izdaju koja se odvijala u Kumranu, no poput većine diktatora, Herod je sumnjičio ljude iz svog najužega kruga za kovanje urote. Naredio je, po zlu, ubojstvo dvojice svojih sinova, Aristobula i Antipatra, 7. i 4. godine pr. n. e., jer je bio uvjeren da su zajedno sa svojom majkom kovali zavjeru protiv njega. Nove informacije su samo potvrdile ono što je već slutio, a to je da su izdajice koji su podržavali drugu kraljevsku lozu bili su njegovi esenski savjetnici.

113

Oslabljen i paranoidni Herod bijesno je navalio. Zapovjedio je da se ubiju sva muška djeca, mlađa od dvije godine, u području Betlehema. To masovno ubojstvo kasnije je dobilo naziv “pokolj nevine dječice”, po čemu je Herod danas ostao najpoznatiji. Povjesničari, međutim, smatraju tu epizodu čistom izmišljotinom. Pokolj tih razmjera nije se mogao zbiti u Betlehemu u to doba, a da to ne ostane barem negdje dokumentirano. Čak je i Josip Flavije, koji je uživao u nabrajanju Herodovih okrutnosti, propustio uvrstiti ovu, koja bi bila za osudu više od svih drugih. Svi se u načelu slažu da je ta priča bila kombinacija jedne poznate židovske legende i povijesno dokumentiranog ubojstva njegovih vlastitih sinova, što je rimski car August komentirao riječima da bi “radije bio Herodova svinja, nego njegov sin”. Motiv velikog pokolja novorođenčadi bio je preuzet iz priče o Mojsiju. Faraon je pokušao ubiti Mojsija odmah po rođenju osudivši na smrt svu hebrejsku mušku djecu. To je poslužilo Matejevom teološkom cilju - učiniti Isusa sličnim Mojsiju. No, u sastavljanju svojega evanđelja, Matej nije izmišljao komplicirane lažne priče. On je stvarnim događajima davao teološku nit i objašnjavao ih jezikom svoje škole.

Prema Protoevanđelju, Herodovi su ljudi dobili naredbu da ubiju tek rođenog Ivana Krstitelja, zbog čega ga je Elizabeta sklonila u brda. Ne spominje se nikakav pokušaj da se ubije Isusa. Autor nije znao za Matejevu verziju tih događaja, a znao je za tu priču iz onog istog krstiteljskog izvora koji tvrdi da je Zaharija bio ubijen jer je štitio Ivana. Nijedan kršćanski pisac ne bi svjesno slavu sa Isusa prebacio na nekog drugog. Tko god da su bili arhitekti Zaharijina ubojstva, ciljali su i na njegovu djecu. Zaharijini sinovi izbjegli su napadu na Kumran. Poslije će učenici i jednoga i drugoga prisvajati “zasluge” za taj događaj.

Kraljolomci Nema nikakvih podataka o esenima prije vremena Heroda Velikog. Moguće je da su bili frakcija koja se odcijepila od farizeja te izbila u prvi plan tijekom Herodove ere. No jedno je sigurno, imali su mnogo neprijatelja. Mnogim palestinskim Židovima nije se sviđao pretjeran utjecaj tih stranih Babilonaca niti njihov izniman i visok status u Herodovoj administraciji. Farizeji su bili uvrijeđeni više od svih ostalih. Oni su željeli vlast, a više od svega željeli su preoteti nadzor nad Sanhedrinom od skupine vanjskih pridošlica.

Betlehem se navodi samo zato što je proročanstvo zahtijevalo da se davidovski kralj rodi ondje. Niti je to bilo mjesto Isusova rođenja niti su njega napali Herodovi vojnici. Naprotiv, ubijena su i pronađena bila dječica koju su čuvali eseni.

Dio iz Kurana koji kaže “ti nisi bio tamo s njima kada su bacali novčiće da bi se znalo tko će od njih biti Marijin čuvar niti si bio tamo kada su se oko toga prepirali”, otkriva da neki ljudi nisu bili zadovoljni planom o stvaranju mesijanskoga djeteta. Ti koji se nisu slagali, pustili su da do Heroda dođe glas o zavjeri.

Arheološki podatci pokazuju da je naselje kod Kumrana bilo napadnuto i spaljeno između 8. i 4. godine pr. n. e.,12 u vrijeme kada su se rodili Ivan i Isus. Ženski i dječji grobovi otkriveni na kumranskome groblju potječu mahom iz razdoblja malo prije ili malo poslije prijelaza u prvo stoljeće.13 Za kumranske esene pretpostavljalo se da su bili zajednica isključivo odraslih muškaraca, što može i ne mora biti istina u određenom vremenu, no postojanje tih grobova potvrđuje da je tamo živjela i neka zajednica žena i djece. Posvojenu djecu nije se odgajalo u pustinjskim pećinama nego su bila smještena u domu za napuštenu djecu pri esenskoj zajednici, a o njima su se tamo brinule žene. Herod je mislio da će, ako uništi to sirotište i pobije djecu, ukloniti svaku buduću prijetnju koju bi predstavljalo neko mesijansko dijete-kralj ondje smješteno. Lukina izjava da je Ivan Krstitelj bio “u pustinji”, odnosno u divljini, općenito se uzima u značenju da je bio posvojen. Izraz “u pustinji” često se ponavlja u Svitcima s Mrtvoga mora kada se opisuje lokalitet Kumrana.

Eseni su se dotad već bili ubacili na položaje u Herodovoj vladi, što je uključivalo i vojne funkcije. Kada su, dakle, vijesti o izdaji stigle do Heroda, njegov odgovor bio je silovit ali ne i bezobziran. On je umirao, okružen mnogim neprijateljima i nije želio pokrenuti sveopći građanski rat. Budući da je dom za nezbrinutu djecu bio laka meta, udario je ondje, a esenski vođe bili su odstranjeni iz službe. Herod je umro godine 4. pr. n.e., kratko nakon napada na Kumran, i neredi su izbili u raznim dijelovima zemlje. Josip piše da su pobunom upravljali ljudi koji su prije bili bliski Herodu.14 Ne imenuje Menahema i esene, no to je vjerojatno zato da bi održao konzistentnim svoj opis njih kao pacifista. Neredi su njihovim palestinskim protivnicima pružili daljnje prilike za osvetu. Josip spominje nekakvo isključenje esena iz određenih dijelova hramskoga života, a rabinistička literatura daje i posebnu napomenu o istjerivanju jednoga esena iz Jeruzalema u Menahemovo doba.15 Menahem je, prema Mišni, bio prognan ili je dao ostavku

12 Vidi J. Magness, The Archeology of Qumran and the Dead Sea Scrolls. 13 Vidi Yizhar Hirshfeld, Qumran in Context, Reassesing the Archaeological Evidence, str. 161.

14 Josip, Antiquitates, 17:298. 15 Vidi Israel Knohl, The Messiah Before Jesus.

114

115

iz nepoznatih razloga. Naveden je jedan popis vjerskih vođa u parovima, s početka prvoga stoljeća: “Joše b. Joezer kaže da se ne polažu ruke. Joše b. Johanan kaže da se polože ruke. Jošua b. Peraja kaže da se ne polažu ruke. Nitaj Arbelićan kaže da se polažu ruke. Juda b. Tabaj kaže da se ne polažu ruke. Simeon b. Šatah kaže da se polažu ruke. Šemaja kaže da se polažu ruke. Abtalion kaže da se ne polažu ruke. Hilel i Menahem se ne razlikuju. Menahem je otišao. Šamaj je ušao, Šamaj kaže da se ne polažu ruke. Hilel kaže da se polože ruke. Prvi navedeni su bili patrijarsi, a drugi do njih su bili glavešine suda.16 Navedeni “sudski glavešine” bili su čelnici Sanhedrina, što pokazuje doseg Menahemove moći. Bio je to Menahem iz vremena Heroda Velikoga budući da se javlja u paru sa slavnim farizejem Hilelom koji je svojih posljednjih četrdeset godina života živio u Jeruzalemu, od 30. pr. n. e. – 10.g. n. e. Osobito valja zapaziti da su “patrijarsi” uvijek bili u suprotnosti s “poglavarima suda” – osim u slučaju Hilela i Menahema, koji se “nisu razlikovali”. Zajedničko obojici bilo je babilonsko podrijetlo. Hilelu se pripisuje da je autor “zlatnog pravila”, za koje se smatra da je utjecalo na Isusovo učenje. No, vjerojatno je prije Menahem nego Hilel bio izvorom Isusova nadahnuća. Kada je Menahem “otišao”, na njegovo je mjesto došao Šamaj (50. pr. n. e.– 30. n. e.). Rabinistička tradicija opisuje Šamaja kao Hilelova suparnika u to doba jer je njegova škola mišljenja bila kudikamo više legalistička i konzervativna. Šamaj je bio palestinski farizej. Talmudski spisi prikazuju njegove sljedbenike kao trajno zaokupljene pitanjima očišćenja i ritualne čistoće. Šamajeva škola je u vrijeme Isusova javnog djelovanja sve do razorenja Jeruzalema bila glavna u Palestini. Babilonski Talmud veliča Hilela, no jeruzalemski Talmud Palestinaca bio je mnogo manje sklon tome. Hilel po svoj prilici nije bio taj koji je izbacio Menahema, to je učinila Šamajeva palestinska frakcija. Jeruzalemski Talmud također spominje Menahemovo izgnanstvo. Naveden je redak iz Mišne, “Menahem je otišao”, i pita se: “Kamo je otišao?” Odgovor je iznimno rasvjetljujuć: “Neki kažu da je iz jednog načina ponašanja otišao u drugo. A neki kažu da se okrenuo i otišao nazad.”

Zato što su im rekli: “Napišite na bikovske rogove da nemate udjela kod Boga Izraelova.”17 Menahem je bio protjeran skupa sa stotinu i šezdeset svojih sudrugova esena: oni su bili ratnici, a ne samo vjerski učenjaci. Ako je Menahem vodio ekskluzivnu vojnu jedinicu, odnosno privatnu vojsku, to onda nije mogla biti glavna struja esenskoga pokreta, onakvog kakvim ga se obično shvaća. Razlog izgnanstva tih esena objašnjen je u retku o ekskomunikaciji: “napišite na rogove bika da nemate dijela s Bogom Izraelovim”. “Bik” je bio prastari židovski simbol za lažnoga boga, sjećanje na Baala i na zlatno tele kojemu su se nevjerni Izraelci klanjali u Mojsijevo doba. Bikovi su bili svete životinje za mnoge tadašnje pogane, osobito u vojničkom kultu mitraizma. Židovi su riječ “bik” upotrebljavali da bi označili nešto lažno, a to značenje zadržalo se do danas. “Rog”, kako je maloprije spomenuto, bio je uobičajeni simbol za plodnost, rodoslovlje i krvnu liniju. U grčkoj mitologiji postoji “rog obilja”, a životinjski rogovi bili su povezani sa seksom i rasplođivanjem u mnogim kulturama. Zaharija je opisao mesijansku krvnu liniju kao “rog spasenja”, misleći na Isusa. No, kada se uz rog stavi “bika”, onda je značenje upravo suprotno. “Bikovski rogovi” označuju lažnu krvnu liniju, odnosno “sotonsku lozu”. Palestinski farizeji znali su za plan o stvaranju mesijanskoga djeteta i osudili su zbog toga Menahemove esene. Ovi su cinično manipulirali tradicijom kako bi poslužila bogohulnim ciljevima i tim su postupkom stvorili “đavolje” dijete. Evanđelja objašnjavaju kako su pisari bili poslani iz Jeruzalema da bi objasnili ljudima kako je Isus “opsjednut Belzebubom, te da izgoni zle duhove uz pomoć njihova kneza”.18 Otkrivajući okolnosti Isusova rođenja, palestinski pisari poslužili su se Mojsijevim zakonom ne bi li ozloglasili Isusa kao “sina Sotone”. Fraza “nemati udjela kod Boga Izraelova” znači da su Menahemovi eseni bili izbačeni iz Hrama i iz matice židovskoga društva. Mnogi su otišli na kumranski posjed. Tamo su nastavili s vojnim vježbama, a Svitci s Mrtvoga mora otkrivaju da su članovi gajili vojne ambicije i pripremali se za bitku. Esenski pisari prezirali su hramsko vodstvo i, što je još značajnije, bili su posve obuzeti mesijanskim očekivanjima.

“On i osamdeset parova učenjaka Tore, oklopljeni u zlatnu ormu. Lica su im bila obojana u crno poput lonaca.” 17 Jeruzalemski Talmud, Hagiga 2:2. 18 Marko 3:22.

16 Mišna, Hagiga 2:2.

116

117

Proročanstvo

6. Braća suparnici

Proročanstvo je jedna od najprjepornijih stvari u religiji. Glavni problem je što su mnoga proročanstva bila zabilježena poslije, a ne prije događaja koje su pretkazivala. Vjernici u svjetskim monoteističkim religijama skloni su promatrati događaje koji oblikuju njihove religije kao ostvarenje Božje volje. Kršćani, na primjer, misle da je sve što se događalo u Isusovu životu - pozivanje u službu ribara, učenje u parabolama, odbačenost od Židova, razapinjanje na križ od strane Rimljana – slijedilo scenarij nekog božanskog plana koji je zasnovan jednostavno na činjenici da se tako dogodilo. Židovi i Muslimani u osnovi slijede istu ideju.

Razlozi zbog kojih su pisci evanđelja oklijevali jasno izreći da je Ivan Krstitelj bio Isusov stariji brat vidljivi su sami po sebi - to bi potaknulo odviše teških pitanja. Crkva nastala iz poganstva poslije je to razriješila tumačenjem da je njihov odnos bio odnos dvaju bratića. Sve što bi bilo bliže od toga moglo je destabilizirati same temelje njezine teologije.

Proročanstvo u judaizmu bilo je dvosjekli mač. Ako se ostvari, prorok je blagoslovljen, ako ne, bit će proklet. Zaključak je da su ljudi odgovorni u procesu ispunjavanja božanske volje. To se obično previđa. No, ostvarenje nekog proročanstva nije darovano. X će se dogoditi samo onda ako ljudi učine Y, inače se X neće dogoditi. Menahem nije čekao da se proročanstvo dogodi sâmo, on je učinio da se dogodi. To isto vrijedi i za Isusa. Njih dvojica su imali istu filozofiju. Isus je, na primjer, jer je publika sporo shvaćala njegovu glavnu poruku “kraljevstvo je Božje blizu”, sjeo na magarca i ujahao u Jeruzalem. Taj događaj vrlo vjerojatno nije izmišljen budući da je uključen u sva četiri evanđelja. No, on je ujahao na magarcu kako bi potkrijepio čuveno mesijansko pretkazanje koje su gledatelji morali prepoznati: “Raduj se, kćeri Sionska, kliči glasno, kćeri Jeruzalemska! Gle, kralj tvoj dolazi k tebi, pobjedonosan i u slavi. Ponizan i jašući na magarcu.” Zaharija 9:9 Ovo starije proročanstvo stvorilo je i rečeni događaj. Isus je svjesno odlučio aktualizirati ga da bi ga ljudi mogli prepoznati. To odražava u kakve uske parametre ljudi zagrađuju Boga, stoga im se Isus morao obraćati u okviru njihova poimanja. I unatoč svemu nije uspio: nisu ga prepoznali kao kralja. Neki ljudi vjerojatno još čekaju da se to proročanstvo ostvari. No, vrijeme magaraca odavno je prošlo. Ono nije bilo ispunjeno zato što, iako je Isus učinio sve što je bilo do njega, on nije mogao učiniti ono što su trebali učiniti drugi. Isusova dvojba bila je u tome što njegova namjera i nije bila da bude duhovni učitelj: to je bila zadaća za lik Ilije koji je trebao pripremiti narod da primi svoga kralja. I tu se reflektor vraća opet na Ivana Krstitelja.

Ivan i Isus vjerojatno su, kao braća s očeve strane, i fizički nalikovali jedan na drugoga. Budući da je razlika među njima trebala biti samo šest mjeseci, možda su čak izgledali i kao blizanci. To bi moglo objasniti zašto su Isusa, kada se tek počeo pojavljivati u javnosti, ljudi znali zamijeniti s Ivanom Krstiteljem. Kada je Isus pitao Petra: “Što ljudi kažu, tko sam?”, prvi odgovor bio je: “Neki kažu Ivan Krstitelj.” Ivan je bacao pozamašnu sjenu iz koje Isusu nije bilo tako lako umaknuti.

Braća po krvi Odrubljivanje glave Ivanu zabilježeno je kod Marka i Mateja. Markovo izvješće o tome završava riječima: “Kada su to čuli učenici, oni dođoše i uzeše njegovo tijelo, i položiše ga u grob”. Matej uz ovo dodaje još jedan ključ o pravoj naravi Isusova odnosa prema Ivanu, naime, kada učenici vijest o Ivanovoj smrti donose Isusu. “A njegovi učenici dođoše i uzeše tijelo i sahraniše ga, te otiđoše reći Isusu.” Matej 14:12 Kada su Ivanovi učenici jednom prije toga posjetili Isusa, bili su otpravljeni s riječima optužbe na Ivana: “Blagoslovljen onaj tko nije protiv mene.” Moguće je, dakle, reći da odnosi između njih dvojice nisu bili odviše bliski. Čak ni nakon Ivanove smrti, njegovi učenici nisu bili spremni udružiti snage s Isusom. Zašto su ga, dakle, išli obavijestiti? Židovski je običaj bio sahraniti tijelo umrloga što je prije moguće. Nakon toga je najbliža obitelj preminuloga obavila sedmodnevno oplakivanje, takozvano shiva, što tradicionalni Židovi obdržavaju i danas. Isus je bio obaviješten o Ivanovoj smrti zato što je on bio njegov najbliži odrasli muški rođak. Kada je vrijeme oplakivanja započelo, Matej kaže: “Kada je Isus to čuo, on se povuče i otiđe barkom na neko usamljeno mjesto”. Marko također implicira da je Isus obavio shiva. “A on im reče: ‘Otiđite i osamite se negdje, te otpočinite malo (...).’ I oni odoše sami barkom na samotno mjesto.” Marko 6:30-32

118

119

Stariji protiv mlađeg Tema o suparništvu među braćom, koja se ponavlja kroz cijelu Bibliju, nikada nije bila u žarištu teoloških raspri.1 Ipak, kao neosporan dio hebrejske tradicije, ta tema zahtijeva objašnjenje. Prvi se put pojavljuje u priči o Kajinu i Abelu, a onda izranja ponovno još nekoliko puta u Knjizi Postanka te se provlači kroz cijeli Stari zavjet. Zaplet u priči slijedi jednu te istu osnovnu formulu. U glavnim crtama, postoje dvojica braće, mlađi je miliji Bogu, odnosno ocu, što je u suprotnosti s prihvaćenom tradicijom u kojoj se prvenstvo uvijek davalo prvorođenome sinu. Posljedica toga je da stariji brat mrzi mlađega. Mogućnosti za razrješenje njihovih razlika rijetko se koriste i jaz između njih prerasta u sukob. Suvremeni etnolozi smatraju da su židovski pisari taj osobit motiv tako često ponavljali zato što je on označavao Izraelov položaj kao mlađega brata u odnosu na starije poganske kulture koje su ga okruživale. Kako je Bog davao prednost Izraelu, stariji narodi bili su uvrijeđeni i htjeli su stoga uništiti Izrael.2 To do jednog stupnja ima nekog smisla. No, detalji tih bratskih odnosa bili su tako fino podešeni i tako bitni za mesijansku krvnu liniju da su morali imati posebnu funkciju u procesu spasenja.

Isus protiv Ivana Novozavjetni znanstvenici odavno su već uočili prividnu neslogu između Ivana Krstitelja i Isusa u izvješćima evanđelja, no to je pušteno postrani kao nevažno. Budući da su obojica proglašavali dolazak kraljevstva Božjega, podrazumijevalo se da su na istoj strani. Neobično je, stoga, da nisu djelovali zajedno. Kako izgleda, nakon što je Ivan krstio Isusa, više se nikada nisu susreli. I više od toga, udaljenost među njima potvrdili su i njihovi sljedbenici koji su po pitanju životnoga stila bili čista suprotnost jedni drugima. Dok je Ivan bio u zatvoru, imao je vremena razmišljati. Rečeno nam je da je poslao svoje učenike da pitaju Isusa: “Jesi li ti onaj koji ima doći ili da čekamo drugoga?” Osobno čvrsto uvjeren u svoj mesijanski status, Isus se borio da bude priznat i u narodu. To pitanje za njega, dakle, nije imalo neku važnost. Ivanovo uhićenje moglo mu je ipak biti razlogom za ponovno promišljanje: no, bilo je već prekasno. On je već bio izgubljen.

1 Jedina upadljiva iznimka je Young Oon Kim, Unification Theology and Christian Thought, 1980. 2 Vidi Joseph Campbell i Bill Moyers, The Power of Myth.

120

“Zaista, kažem vam, među rođenima od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja. Ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega.” Matej 11:11 Taj citat obično se pogrešno tumači kao izraz Isusova dubokog divljenja prema Ivanu, ne samo zbog njegova vrhunskog položaja u panteonu židovskih junaka nego i kao krajnji uzor poniznosti. Problem s tim čitanjem, osim što je apsurdno, jest to što je Matej prije toga pojasnio što je Isus mislio pod “najmanjim u kraljevstvu Božjem”: “Tko god, dakle, oslabi i najmanju od ovih zapovijedi i nauči druge da tako čine, nazivat će se namanjim u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti nazvan velikim u kraljevstvu nebeskom.” Matej 5:19 Ivan Krstitelj je u kraljevstvu Božjemu rangiran niže od najnižega. Njegov zločin, dakle, bio je gori od pukog odbacivanja Isusa. Ivan je bio toliko utjecajan u oblikovanju javnog mnijenja da ga je Isus smatrao osobno odgovornim za svoj neuspjeh da bude prihvaćen od naroda. Nitko nije “ustao” veći od Ivana Krstitelja zato što je on bio rođen da bude Ilija – prorok koji će dovesti ljude njihovom Mesiji. Ivan je iz nekog razloga iznevjerio tu životnu zadaću. A kako mu je golema popularnost pribavljala kudikamo veću publiku nego Isusu, to je imalo ozbiljne posljedice. Isusova izjava da “tko nije sa mnom taj je protiv mene; i onaj tko sa mnom ne sabire, taj rasipa”, otkrila je njegovo mišljenje o nezavisnom pokretu Ivana Krstitelja. U kozmičkim terminima, Ivan Krstitelj bio je postao anti-Kristom.

Razmetni sin Da bi se pravilno procijenila važnost paradigme braća-suparnici, vrijedi pročitati cijelu Parabolu o razmetnome sinu iz Lukina evanđelja: “A on reče: ‘Bio jedan čovjek i imao dva sina. Mlađi od njih reče ocu, ‘Oče, daj mi moj dio baštine koji mi pripada!’ Otac im podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje te krene u daleku zemlju i ondje rasu svoje imanje provodeći život razvratno. Kad potroši sve, nasta ljuta glad u onoj zemlji, te on poče oskudijevati. Tada ode u najam nekom čovjeku u onoj zemlji, a taj ga posla na polje da čuva svinje. Uzalud je čeznuo da bar jednom napuni trbuh ljuskama od mahuna što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Tada dođe k sebi i reče: ‘Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi, ustat ću, poći ću ocu

121

svome pa mu reći: ‘Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!”’ Diže se i krenu svom ocu. Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin mu reče: ‘Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom (...)!’ Tada otac reče svojim slugama: ‘Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten, a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.’ I počnu se veseliti. Njegov stariji sin bijaše u polju kad na povratku stiže blizu kuće te ču pjesmu i igru, dozva k sebi jednoga od slugu i upita ga što je to. ‘Došao ti brat’ – odgovori – ‘pa tvoj otac zakla ugojeno tele, što opet sina ima zdrava.’ On se razljuti i ne htjede ući. Njegov otac iziđe i poče ga moliti. Tada će on ocu: ‘Evo ti služim tolike godine i nikada ne prekrših ni jedne tvoje zapovijedi, a ti mi nikada ne dade jareta da bih se mogao proveseliti sa svojim prijateljima. A kada ti se vrati ovaj sin, pošto je s bludnicama razasuo svoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele!’ Nato mu otac odgovori. ‘Sine, ti si uvijek sa mnom. Sve je moje tvoje. Ali se ipak trebalo veseliti i radovati, jer ti ovaj brat bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!”’ Luka 15:1-32 Standardna analiza kako mlađi brat predstavlja svakog pojedinca, vodi u krivome smjeru. Parabola o razmetnome sinu je artikulacija dinamike između braće u mesijanskoj lozi. Mlađi brat je Isus, a ta je priča bila ukratko prepričan njegov odnos s Ivanom Krstiteljem. Stariji sin živio je besprijekornim životom, što se uklapa u ono što znamo o Ivanu. Mlađi je brat nestao na neko vrijeme i živio kao probisvijet. Ne postoje nikakve vijesti o Isusovom životu u mladosti, no optuživalo ga se da je bio pijanica i da se družio s protuhama. Nije vjerojatno da se opijao za vrijeme svog javnog djelovanja, stoga mora da se ta optužba odnosila na njegovu prošlost. Shvativši da nije na dobrome putu, mlađi sin se pokajao i vratio u kuću svoga oca. Razdragana i pozitivna reakcija oca (ovdje usporedba s Bogom) prouzročila je negativnu reakciju starijega brata. Otac je mlađemu sinu darovao najljepšu odjeću i dao mu je prsten – tradicionalan simbol autoriteta, čak i kraljevske investiture. Tako je Bog sâm postavio Isusa za kralja: a to Ivan Krstitelj već nije mogao podnijeti.

122

Isus i Jakov Ako je Isus sebe smatrao razmetnim sinom, onda je zasigurno shvaćao i središnje mjesto koje je suparništvo braće imalo u planu spasenja. Kajin i Abel bili su model za sve kasnije parove braće, a Isus je sebe vidio kao Abela. Otud je i zahtijevao osvetu za “krv Abelovu”. Rani kršćani vidjeli su u Abelovoj smrti predsliku Isusova raspeća. Poslanica Hebrejima objašnjava da je spasenje došlo zahvaljujući Isusu, “posredniku novoga Saveza, i prolivenoj krvi koja govori bolje od krvi Abelove”.3 Prirodna pozicija braće se preokrenula budući da je Bog prihvatio Abela, a odbacio Kajina, za kojega je to sada bio izazov da nadvlada svoje neprijateljstvo. Bog ga je upozorio da “grijeh već vreba na pragu, i želi te dohvatiti, no još mu se možeš oduprijeti”.4 Abel je bio ubijen jer se Kajin nije mogao uzdići iznad svoje mržnje. Ista ta kušnja pojavit će se u budućnosti kod sve druge starije braće. Izak je pravo prvorođenja dao Jakovu, koji je bio njegov drugorođeni sin. Stariji Ezav htio je ubiti Jakova, no nije to učinio jer ga je Jakov uspio predobiti. Knjiga Postanka objašnjava kako se Jakov vratio nakon dvadeset i jedne godine samonametnutoga izgnanstva, nudeći Ezavu svoja blaga i poklonivši se sedam puta pred njim, te čak rekavši da je “vidjeti njegovo lice isto kao vidjeti lice Božje”.5 Ezav se posve smekšao. Da je ta priča bila opće poznata u Palestini u prvome stoljeću, nije potrebno ni spominjati. Braća su nadvladala bratsko suparništvo zato što je Jakov volio svoga neprijatelja Ezava. To jedinstvo omogućilo je postavljanje temelja za izraelsku naciju. Isus je, da bi se pomirio s Ivanom Krstiteljem, slijedio Jakovljev model. Tek kada su mesijanska braća ujedinjena, može se ostvariti kraljevsvo Božje. “Ljubi svog neprijatelja” bilo je stoga ključno u Isusovu učenju, a praktična primjena bilo je Isusovo podvrgavanje Ivanovom krštenju. Poznati prizor krštenja oduvijek je bio teološki sporan. Prema svemu što se zna, Ivanovom krštenju prethodilo je pokajanje i ono je značilo uvjetno oproštenje grijeha i početak novoga života. Kršćanski apologeti beskonačno se prepiru oko toga zašto se “bezgrješni” Sin Božji, druga osoba Svetoga Trojstva, trebao dati krstiti od Ivana. No, Matej je to objasnio. Ivan se u početku opirao govoreći kako bi Isus trebao krstiti njega. Popustio je nakon što je Isus tajanstveno izjavio: “Neka bude tako, jer dolikuje nam da ispunimo svu pravednost.” Bio taj dijalog izmišljen ili ne, manje je važno za značenje 3 4 5

Hebrejima 12:24. Postanak 4:7. Postanak 32:13– 33:11.

123

koje je u njemu sadržano. Te riječi parafraziraju način na koji su Matejevski kršćani objašnjavali Isusovo krštenje. “Ispuniti svu pravednost” značilo je ponoviti prijašnje uspješne slučajeve hebrejskih patrijarha. Podvrgnuvši se Ivanovom krštenju, Isus je doslovce i metaforički kleknuo pred svojim starijim bratom, kao Jakov pred Ezavom. Motiv je bio zadobiti Ivanovo srce. Ne zna se što je bilo neposredno potom. Sinoptička evanđelja kažu da je samo Isus vidio “Duha Božjega kako se spušta na njega poput golubice”. Četvrto evanđelje, napisano u svrhu obraćenja sljedbenika Ivana Krstitelja, kaže da je to vidio samo Ivan. U svakom slučaju, Ivan izgleda nije bio osobito dirnut jer dok je Isus odmah zatim otišao u pustinju izvršiti četrdesetdnevni post, Ivan je nastavio djelovati zasebno. Vrativši se iz pustinje, Isus je regrutirao dvanaest učenika koji su predstavljali dvanaest Jakovljevih sinova. No, iako je svoju misiju započeo kao Jakov, završio je kao Abel. Štoviše, Ivan nije ponovio Ezava, već Kajina. Na kraju, Isus je za svoje raspeće okrivljavao Ivana Krstitelja.

Čuvene posljednje riječi Ništa, kako kažu, ne koncentrira misli toliko kao blizina smrti. Zadnje riječi osuđenika katkad otkrivaju najviše o njemu. Sva četiri evanđelja opisuju raspeće, no pripisuju Isusu različite posljednje riječi. U Ivanovom evanđelju Isus jednostavno kaže: “Svršeno je.” Luka bilježi: “Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh.” Marko i Matej prenose njegove posljednje riječi ovako: “Moj Bože, moj Bože, zašto si me ostavio?” One ne mogu sve biti prave, ali to ne znači ni da su sve pogrešne. Većinom je prihvaćeno da je Ivanovo evanđelje po teologiji najbliže Crkvi iz poganstva. Sukladno tome, Isus je oslikan kako potpuno kontrolira svaku situaciju. Događaji u njegovom životu, uključujući i njegovu smrt, bili su isplanirani od početka vremena. Tako njegova posljednja izjava, “svršeno je”, nimalo ne iznenađuje, no njezina autentičnost je pod ozbiljnom sumnjom.

raspeća. Ono što zbunjuje još više jest da se baš ništa nije postiglo uvrštenjem toga stiha. Branitelji pravovjerja pokušavali su preokrenuti zamjedbu da je Isus bio ogorčen sugerirajući da je on navodio neki nejasni stih iz Psalama.6 Kritički znanstvenici koji uočavaju iskrivljenost te ideje dokazuju da je Marko ubacio vlastitu teologiju stavljajući te riječi Isusu u usta. Njegovi su čitatelji načelno trebali prepoznati taj stih iz Pisma i shvatiti da je raspeće bilo ispunjenje proročanstva, a ne katastrofa kako je to izgledalo. Problem je taj što je Marko napisao “Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?”, na originalnom aramejskom jeziku kojim je Isus govorio: Eloi, Eloi, lama sabakhtani? Matej, pak, uvodi malu promjenu i mijenja rečenicu u: Eli, Eli, lama sabakhtani?, a aramejska verzija Psalma 22:1 je malo drugačija: Eli Elahi metul ma shabaktani? Značenje je slično, no Marko nije imao nikakva razloga mijenjati izraz iz originala. To bi samo otežalo prepoznavanje, što je u proturječju s njegovom pretpostavljenom namjerom. Vjerojatnije je da je Marko citirao Isusa na originalnom jeziku kako bi naglasio autentičnost njegovih riječi. Matej je rijetko propuštao priliku da čitatelju dâ na znanje kako dobro poznaje Pisma, no propušta to učiniti u najpotrebnijem momentu – kada Isus umire na križu. Budući da Matej ne navodi mogući izvor Isusovih posljednjih riječi, pretpostavka je da ih, dakle, uzima kao prave. Isusov povik čuli su očevici i sjećanje na nj sačuvalo se u usmenoj tradiciji. Marko, čije evanđelje je najstarije, nije ga mogao izostaviti zato što je bilo tako dobro poznato. Pisci evanđelja, odnosno kasniji urednici, preveli su aramejski jezik u grčki radi čitatelja koji su se služili grčkim jezikom, no njihov prijevod bio je netočan. Nema ničega u Isusovu karakteru, kakav je opisan u svekolikoj kršćanskoj literaturi, što bi sugeriralo da bi on optužio Boga za izdaju. Preispitajmo, dakle, još jednom te pripovijesti u evanđeljima.

Lukin Isus, pak, prepustio se svojoj sudbini. Iako pripovijest opisuje grubo narušavanje svake pravde, razapinjanje na križ bilo je neizbježno. Isus je učinio sve što je mogao. Sada je Bog bio na potezu: “U Tvoje ruke predajem duh svoj.” Luka je velik dio evanđelja crpio iz Marka, no ovdje je odlučio ne kopirati Markovog tjeskobnog Isusa koji u beznađu viče s križa. “Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?” opisuje se kao teološki najpotresniji stih u cijelome Novome zavjetu. On ne služi nijednoj crkvenoj doktrini, ne pruža nikakvu utjehu vjernicima i daje pljusku tradicionalnoj kršćanskoj interpretaciji 6

124

Psalam 22:1.

125

Zazivanje Ilije

Prorok Ilija

“U deveti sat viknu Isus jakim glasom: ‘Eloi, Eloi, lama sabakhtani?’, što znači: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ Kad to čuše neki od prisutnih, rekoše: ‘Gle, on zove proroka Iliju.’ Te jedan otrči i, namočivši spužvu u ocat, stavi na trsku i dade mu da pije, govoreći: ‘Čekajmo da vidimo hoće li Ilija doći da ga skine odatle.’ A Isus viknu jakim glasom i izdahnu.” Marko 15:34-36 “A oko devete ure Isus poviče iz svega glasa: ‘Eli, Eli, lama sabakhtani?’- a to znači: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ Kad to čuju neki od nazočnih, reknu: ‘Ovaj zove Iliju.’ Smjesta otrča jedan od njih, uze spužvu, nakvasi je octom te je nataknu na trsku pa mu je pruži da pije. Ostali su govorili: ‘Stani, da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi!’ A Isus opet povika jakim glasom i ispusti dušu.” Matej 27:46–49 Isusove riječi nisu bile ni namještene ni zakučaste. On je “povikao jakim glasom”. Očevici su čuli vapaj iz dna jedne izmučene duše, a ne proračunatu poruku. No, za ljude koji su ih čuli na svom aramejskom jeziku, te riječi nisu nosile značenje “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”. Oni su ga čuli kako zaziva Iliju. Marko je upotrijebio Eloi, no takva riječ ne postoji niti u aramejskom niti u hebrejskom jeziku. Čak ni kasniji kršćani koji su govorili aramejski nisu taj “Eloi” shvaćali kao aramejski. Sirijska (aramejska) verzija Novoga zavjeta (napisana oko 200.-te g.) prevodi grčki tekst “Bože moj” (ὁ θεός μου) kao Elahi,a ne Eloi. Marko, dakle, ili nije znao ispravno aramejski, ili je namjerno pogrešno napisao, ili je njegov tekst bio mijenjan.

Jedini podatci koje imamo o historijskom proroku Iliji zapisani su u hebrejskim Pismima. Pisma kažu da je Ilija živio u prvoj polovini devetoga stoljeća pr. n.e., u Sjevernom Kraljevstvu Izraela. Mnogo stoljeća poslije, pisci Knjiga o Kraljevima I. i II. unijeli su tada postojeće legende o Iliji u svoja izvješća i opisali ga kao idealnotipskog, asketskog svetog čovjeka kojega je Bog pozvao da očisti Izrael od klanjanja Baalu. O Ilijinoj smrti nema izvješća niti se zna mjesto njegova groba. On je bio uznesen u nebo na vatrenim kočijama – događaj koji je proizveo svakovrsne spekulacije o njegovom povratku. Židovski je folklor naveliko opisivao Iliju kao velikodušna junaka koji živi prerušen među židovskim narodom budno prateći što se zbiva; pojavljuje se u doba krize ili posebne nužde kao stranac koji donosi utjehu i rješenje ljudima u nevolji. Ilija je bio preteča Djeda Mraza. Još se i danas objavljuju židovske dječje knjige o poučnim Ilijinim dogodovštinama. Promatrači Isusova raspeća koji su dali primjedbu kako bi Ilija mogao doći i spasiti ga nisu nužno bili sarkastični. Iščekivanje Ilije je u Palestini u prvome stoljeću doseglo vrhunac. Novi zavjet spominje ga više puta negoli Mojsija, Abrahama, ili bilo koji drugi ugledni židovski lik. Ilijin povratak potpirivala su proročanstva da će on navijestiti Mesiju u posljednjim vremenima. Završni stihovi u Knjizi proroka Malahije sažeto iznose to očekivanje: “Gle, poslat ću vam Iliju proroka prije nego dođe velik i strašan Dan Gospodnji; i on će obratiti srca otaca djeci, i srca djece njihovim očevima, da ne dođem i ne udarim zemlju prokletstvom.” Malahija 4:5-6

Matej prepoznaje tu “zabunu” u Marka, pa mijenja izraz Eloi, Eloi u Eli, Eli, no ostatak stiha ne dira. Eli je hebrejski izraz za “Bože moj” i katkada se u aramejskom jeziku upotrebljava kao izvedenica od El, što znači Bog u oba ta jezika. No, Eli se najčešće upotrebljavalo u domaćem govoru kao skraćenicu za popularno ime Ilija, a tako je i danas.

Slično kršćanskom vjerovanju da će se Isus vratiti, ortodoksni Židovi još čekaju da se vrati Ilija. Većina Židova posvuda obdržava tradiciju da se na pashalnoj večeri ostavi prazna stolica u slučaju da Ilija dođe u posjet. No ovdje je pitanje, je li Isus zamišljao da će se devet stotina godina star prorok materijalizirati, uzeti ga s križa i proglasiti ga Mesijom? Ne pokleknemo li pred iskušenjem da biblijske događaje promatramo kroz naočale holivudskog odjela za specijalne efekta, onda je ideja o Ilijinom povratku jednostavno fantastična.

Pisci evanđelja su, dakako, uspjeli učiniti da židovski promatrači izgledaju glupima, što je bio omiljeni manevar. Čak i u Isusovim posljednjim trenucima, Židovi su bili nesposobni razabrati pravo značenje njegovih riječi. Kako bilo, ti promatrači su vjerojatno očekivali da će Isus okriviti svoje sljedbenike jer su ga napustili ili svećenike koji su navodno podboli mnoštvo da traži od Pilata da ga raspne. Međutim, Isus je odgovornim smatrao Iliju.

Isus je vjerovao da je Ivan Krstitelj bio Ilija koji se ima vratiti. Ne doslovna reinkarnacija originalnog proroka, nego na način kako je i sebe samoga smatrao reinkarnacijom Davida, Mojsija ili Jakova. Prema Isusovom shvaćanju Božjeg spasenjskoga plana, Ivan je bio tip Ilije. U tom poimanju nije bilo ništa čudno. U židovskoj se tradiciji na svaki providonosni lik gledalo kroz prizmu likova koji su mu prethodili.

126

127

Ivan kao Ilija Isusovi učenici bili su većinom nepismeni. Nisu slijedili Isusa zato što su poznavali Pisma. Osim njegovih “čuda” i toga da je bio bolji ribar, ono što ih je najviše uvjerilo bila je snaga njegova uvjerenja. Kao rezultat toga, kada su svjedočili o Isusu onima koji su bili obrazovaniji od njih, zapadali bi u poteškoće. Uobičajeno pitanje zasigurno je bio slično ovom: “Ako je Isus taj koji kažete da je, gdje je onda Ilija?” Ne znajući Malahijino proročanstvo, učenici bi zapeli. “Nato ga upitaše učenici: ‘Zašto onda književnici vele da najprije mora doći Ilija?’ On odgovori: ‘Bez sumnje, Ilija će doći i sve će postaviti opet na svoje mjesto. No ja vam kažem da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznadoše, nego postupiše s njim kako im se prohtjelo. Tako isto će i Sin Čovječji morati od njih mnogo pretrpjeti.’ Tada su učenici razumjeli da im govori o Ivanu Krstitelju.” Matej 17:10-13 Isus je u drugoj prilici rekao da su “svi proroci i Zakon prorokovali dok nije došao Ivan, i ako ćete pravo, on je Ilija koji ima doći.”7 Iako je on to govorio nedvosmisleno, čini se da nitko drugi nije dijelio to mišljenje. Za obrazovane Židove, Ilija je bio apsolutno nužni preduvjet. Bez Ilije koji ide prvi, ne može biti ni Mesije. Isus je znao njihovu dilemu i predvidio je neizbježan ishod: “Tako isto će i Sin Čovječji stradati od njihove ruke.” Mnoštvo onih koji su dolazili k Ivanu da ih krsti nisu mislili da je on Ilija. Prema njihovu mišljenju, on je bio najizgledniji kandidat za Mesiju: “Kako je narod bio u iščekivanju, svi ljudi pitali su se u srcu o Ivanu, je li možda on Mesija.” Luka 3:15 Ivan nije učio da je on Ilija, čak je to i zanijekao. Prema četvrtom evanđelju, iz Jeruzalema je bilo poslano izaslanstvo svećenika i levita da ga ispita: “Kada su Židovi poslali svećenike i levite iz Jeruzalema da ga pitaju: ‘Tko si ti?”, on je priznao, nije zanijekao, nego je priznao: ‘Ja nisam Krist.’ A oni su ga pitali dalje: ‘Tko si onda? Jesi li ti Ilija?’, a on je rekao ‘Nisam.”’ Ivan 1:21-22

7

Proslov četvrtoga evanđelja, u nastojanju da pouči Krstiteljeve sljedbenike, govori kako Ivan Krstitelj “nije bio svjetlo, već je došao svjedočiti za svjetlo”. To ujedno objašnjava i zašto je Ivan sam izjavio da on nije Krist iako ga se to uopće nije pitalo. No, njegovo nijekanje kako on nije ni Ilija protivilo se strukturi naracije. Sva je prilika da je Ivanovo nijekanje bilo povijesno točno i da su ga i kršćani i krstiteljevci dobro razmjeli. Nadalje, ono je poslužilo piščevom teološkom cilju. Isus u četvrtome evanđelju ne objašnjava da je Ivan Krstitelj Ilija. Slika Isusa u tom je evanđelju kudikamo više slika kozmičkoga Krista, nego židovskoga Mesije. A kako je autor imao osobito heleniziranu teologiju o Isusu, tako je, gdje god je mogao, umanjio reference iz glavne struje judaizma. Ilija je bio židovska preokupacija i to pitanje bilo je u osnovi nebitno za kršćane iz poganstva, a takvo je ostalo i do danas.

Sažetak Isus je Ivana Krstitelja smatrao odgovornim za svoje pogubljenje. Ivan je izbjegao svoju misiju Ilije, sabotirao je Isusov životni cilj i ispriječio se Božjoj providnosti. Stoga je Isus morao preuzeti Ilijinu zadaću. Onako kako je originalni prorok Ilija postio četrdeset dana prije negoli je započeo svoj javni pohod, tako je i Isus postio četrdeset dana kako bi naslijedio Ilijin poziv. Tako je usvojio i Ivanov poziv na okupljanje, “pokajte se, kraljevstvo je Božje blizu”, i započeo kampanju. Protiv njega stajali su teški prigovori. Mesija nije mogao proglasiti samoga sebe, nego je to morao učiniti priznati prorok. Samuel je pomazao Šaula, prvog izraelskoga kralja, i Davida kao njegova nasljednika. Prema židovskoj tradiciji kraj povijesti znači kulminaciju svih proročanstava. Bila je to jedinstvena cjelina koja nije dopuštala neriješene detalje. Ako je Isus sebe proglasio kraljem bez podrške u narodu, a koju bi mu dalo proročko pomazanje, onda je morao imati ozbiljnih problema s vjerodostojnošću. Zatražio je, u nekoliko prigoda, od drugih da ne otkrivaju njegov identitet, a sada znamo i zašto - još nije bilo pravo vrijeme. A ne, kako to uporno tvrde neki kršćanski teolozi, zato što bi odviše javne potpore bilo moglo omesti njegovu zadaću da bude raspet. Rani kršćani, u želji da evangeliziraju krstiteljevce, nisu smjeli riskirati i prikazati Ivana odviše negativno u svojim pisanim materijalima. Novi zavjet otkriva jačinu Isusove frustracije Ivanom, no malo je toga što bi pokazalo Ivanovo mišljenje o Isusu. Najbolji izvor za to bit će, dakako, literatura ranih sljedbenika Krstitelja (krstiteljevaca). Otkriće Svitaka s Mrtvoga mora u pećinama po brdima oko Kumrana sredinom dvadesetoga stoljeća dalo nam je zbirku originalnih rukopisa, koji nisu pretrpjeli nikakve preinake. Arheološki nalazi na tom mjestu pokazuju da je sekta koja je

Matej 11:14.

128

129

izradila te svitke postojala istodobno kad i Isus i Ivan. Štoviše, lokacija tih pećina je blizu rijeke Jordan gdje je Ivan krstio i samo je dvadeset i četiri kilometra udaljena od Jeruzalema. O Svitcima s Mrtvoga mora objavljeno je mnogo knjiga. Većina autora smatra da oni nemaju izravne veze s povijesnim osobama Isusa i Ivana Krstitelja. Međutim, nijedna akademska teorija i objašnjenje dosad nije ni blizu tome da zadovolji fascinaciju široke javnosti Svitcima s Mrtvoga mora. S pravom su proglašeni za najvažniji arheološki nalaz u dvadesetom stoljeću, a opet pravu priču o Svitcima već dugo čekamo. Kumranski pisari su, i više nego pisci evanđelja, ostavili iza sebe ključeve za otključavanje vitalnih informacija o izvorima kršćanstva – znanje koje je dosad bilo prekriveno tamom, nehotice ili ne, od strane vjerskih i obrazovnih institucija, već dvije tisuće godina. Pisci Svitaka s Mrtvoga mora ne samo što su itekako znali za Isusa i Ivana Krstitelja - oni su njima bili opsjednuti.

7. Svitci s Mrtvoga mora Pojedinosti o tome kako su, kada i gdje bili pronađeni Svitci s Mrtvoga mora danas su već postale legendom. Godine 1947., u pustinjskim pećinama sjeverozapadno od obala Mrtvoga mora pronađeni su prastari svitci i fragmenti napisani na životinjskoj koži. Prve svitke otkrio je posve slučajno jedan pastir, beduin, tražeći izgubljenu kozu, a sljedećih godina ljudi iz okolnih plemena pronašli su još svitaka u široj okolici prvog nalazišta. Ukupno je pronađeno oko osam stotina rukopisa u jedanaest pećina. Može ih se svrstati u dvije kategorije: veći dio čine prijepisi hebrejskog Pisma, kanonski, apokrifni i pseudoepigrafski, dok su ostatak štiva spisi neke sekte dotad nepoznatog religijskog obreda. Zbirka obuhvaća knjige o pravilima sekte, komentare na Pisma, zatim poeziju, molitve, liturgijske knjige, kalendare, pa čak i jednu knjigu o vojnoj strategiji. Uskoro se ustanovilo da su ti svitci bili djelo starih židovskih pisara, članova sekte koja je postojala istodobno kada i Isus i najraniji kršćani. Stoga su Svitci s Mrtvoga mora privukli pozornost moćnih religijskih i političkih interesnih skupina. Postoje višestruke sumnje o tome da su makinacije zainteresiranih strana usporile objavljivanje cjelokupnih spisa za gotovo četrdeset godina. Ograničen pristup svitcima ukinut je, kažu cinici, tek kada je bilo provjereno kako ništa u njima neće ugroziti te interese. Danas je tiskano gotovo sve, osim nekoliko nejasnih ili nevažnih fragmenata. Arheološka iskopavanja u Kumranu, mjestu koje je najbliže nalazištu svitaka, otkrila su kompleks od nekoliko građevina za koji se uglavnom misli da je bio esenski samostan, odnosno neka vrst logora. Njegova se lokacija, naime, poklapa s opisom što ga iznosi rimski pisac Plinije Stariji malo prije svoje smrti 79. godine kada piše o izdvojenoj i zatvorenoj esenskoj zajednici: “Na zapadnoj strani Mrtvoga mora, ali ipak izvan dohvata štetnih isparavanja s obale, nalazi se samotnjačka zajednica esena koja prednjači svim ostalim zajednicama na svijetu jer tamo nema žena i oni su se odrekli svake seksualne želje, nemaju novac, i društvo im prave jedino palmina stabla. Dan za danom mase izbjeglica pristupaju im i tako popunjavaju njihov broj, ljudi umorni od života i bacani valovima sudbine te oni koji prihvaćaju njihov stil života.”1 Arheološki nalazi koji sadrže rimske strelice i više od 450 brončanih novčića navode na zaključak da je to naselje bilo uništeno i evakuirano tijekom rimskožidovskoga rata od 66. do 73. godine. Članovi zajednice su se u jednoj fazi toga 1 Plinije, Naturalis historia, V. xv.( “Zemljopis staroga svijeta”, Književni krug, Split, 2004. preveo Uroš Pasini).

130

131

sukoba popeli na obližnje stijene i sakrili ondje svoju dragocjenu knjižnicu rukopisa da ne bi pala u ruke neprijatelju. No, nitko se nije vratio da bi ih ponovno potražio.

◆ Boravili su u skupinama u raznim gradićima po cijeloj zemlji. Putovali su bez ičega, bez novca i bez ikakvih osobnih stvari osim oružja za samoobranu, i nisu međusobno trgovali. Sve se davalo besplatno, a plaćanje se nije ni tražilo ni primalo. [Židovski rat (Περὶ τοῦ Ἰουδαϊκοῦ πολέμου) 2:8,4]

Nije pouzdano dokazano da su ruševine kod Kumrana pripadale sekti koja je bila odgovorna za svitke. U novije vrijeme bilo je ponuđeno još nekoliko uvjerljivih alternativa, no fizička lokacija te zajednice manje je važna u odnosu na neprijepornu činjenicu da je zajednica postojala. Široko pustinjsko područje oko Mrtvoga mora bilo je tradicionalno mjesto gdje su se okupljali asketi i sveti ljudi. Pa čak ako glavnina članova sekte i nije živjela u Kumranu, vjerojatno nisu živjeli ni predaleko od njega. Kako još nema imena oko kojega bi se svi složili, o njima se govori kao o “kumranskoj sekti”, odnosno “Kumrancima”.

◆ Odijevali su se u bijele haljine i obavljali dnevna obredna pranja prije zajedničke večere na čelu sa svećenicima. [Židovski rat (Περὶ τοῦ Ἰουδαϊκοῦ πολέμου) 2:8,5] ◆ Proučavali su svete tekstove, a ponajprije Mojsijev Zakon, i strogo zabranjivali psovke i kletve. [Židovski rat (Περὶ τοῦ Ἰουδαϊκοῦ πολέμου) 2:8,2] ◆ Novi članovi imali su rokove kušnje. Kod primanja u zajednicu, zavjetovali su se da će čuvati moralnu čistoću bratstva i da neće odavati tajna učenja sekte nikome izvana. [Židovski rat (Περὶ τοῦ Ἰουδαϊκοῦ πολέμου) 2:8,7]

Eseni Glavne informacije o esenima dolaze od židovskoga povjesničara Josipa Flavija (37. – 100. g.) koji je kao sin svećenika stekao naklonost Rimljana pred kraj židovsko - rimskog rata i emigrirao u Rim. Preostale godine života proveo je pišući apologetsku historiju Židova, uključivši i izvješće o vjerovanjima i prakticiranju vjere u tri glavne sekte u judaizmu: esena, saduceja i farizeja. Josip tvrdi kako je vrijeme između svoje šesnaeste i devetnaeste godine života proveo boraveći u svakoj od tih skupina. Poslije, očito proturječno, govori da je te iste tri godine proveo u pustinji s nekim asketskim učiteljem imenom Banus, koji je “za odjeću upotrebljavao samo ono što je raslo na stablima i nije se hranio ničim drugim do onim što je niklo samo, a kupao se često u hladnoj vodi, i danju i noću, kako bi očuvao svoju krepost”.2 Velika sličnost Banusa s popularnom slikom Ivana Krstitelja mogla bi djelomice objasniti Josipovo portretiranje Ivana u najsjajnijim bojama, za razliku od potpunog zanemarivanja Isusa.3 Glavna obilježja esena kako ih opisuje Josip su ova: ◆ Stroga disciplina u svrhu kontrole seksualnih želja. Neki su bili u celibatu, a neki oženjeni. Neoženjeni su rado usvajali djecu drugih i odgajali ih na esenski način.˝[Židovski rat (Περὶ τοῦ Ἰουδαϊκοῦ πολέμου) 2:8,2] ◆ Nisu imali osobni imetak. Sve što su imali predavali bi zajednici kao cjelini. [Židovski rat (Περὶ τοῦ Ἰουδαϊκοῦ πολέμου) 2:8,3]

2 Josip Flavije, Vita, 2:11. 3 Djelo Antiquitates Iudaicae (Ἰουδαϊκὴ ἀρχαιολογία), 18:3,3 spominje i Isusa. Riječ je o više nego očitoj interpolaciji nekog kasnijeg kršćanskog urednika. Josip proglašava da je Isus ispunjenje božanskog proročanstva, Krist koji je uskrsnuo nakon tri dana te da ga se zato ne može nazivati tek običnim čovjekom.

132

◆ Članovima je bilo zabranjeno otkrivati “imena anđela”. Josip o tome u nastavku ne govori ništa, no iz toga se vidi da su eseni imali sofisticiranu angelologiju. [Židovski rat (Περὶ τοῦ Ἰουδαϊκοῦ πολέμου) 2:8,7] Josipov opis esena zvuči kao da je bio izravno preuzet iz knjige pravila kumranske zajednice. Pravilo zajednice opisuje posve ista načela: zajednička imovina, obredno pranje, rok kušnje za novake, zabranu zaklinjanja i strogu odvojenost od vanjskoga svijeta. Pjesma pri sabatnoj žrtvi pripadnike sekte uspoređuje s hijerarhijom anđelâ - svećenika, a kompleksno gledište o anđelima otkriva se u još nekoliko drugih tekstova. Uzme li se to sve u obzir, ljudi koji su sklonili Svitke s Mrtvoga mora morali su na neki način biti povezani sa širim esenskim pokretom. Poseban način života Kumranaca, međutim, bio je samo za najpobožnije pojedince. Od članova se tražilo strogo pridržavanje brojnih pravila i propisa namijenjenih osobnom očišćenju putem poslušnosti, samodiscipline i učenja. To nije bio asketizam radi asketizma. Osobno posvećenje bilo je najbitnije za puno sudioništvo u nadolazećem mesijanskome kraljevstvu. Proročanstva su se ostvarivala ondje, među njima. Josip Flavije spominje još jednu sličnu frakciju esena koji su prikupljali proročanstva iz Pisama i izvodili obrede očišćenja: “Postoje među njima i takvi koji se prihvaćaju proricanja budućih događaja čitajući svete knjige i obavljajući mnogovrsna čišćenja, udubljujući se neprestance u ono što su govorili proroci, i takvi rijetko kad pogriješe u svojim predviđanjima.”4 4

Josip Flavije, De bello Iudaico (Περὶ τοῦ Ἰουδαϊκοῦ πολέμου), 2:8, 12.

133

Predviđanje koje je ponajviše obilježavalo kumransku sektu, međutim, grdno je pogriješilo. Njihov mesijanski svjetski poredak nije se nikada materijalizirao. Mnogo prije no što je rimska vojska došla do njihova praga, sekta se rascijepila zbog unutrašnje nesloge između njihovog vođe, “Učitelja pravednosti”, i njegova prijašnjeg saveznika, “Zlog svećenika”. To je dovelo do gorkog razilaska, od čega se sekta više nikada nije oporavila. Mnogi svitci napisani su nakon tog razlaza ne bi li dali teološko objašnjenje onoga što se dogodilo. Kumranci su, čini se, u konačnoj analizi bili tek još jedan žalosni povijesni ostatak. Najbolje što se o njima može reći jest da su se grdno preračunali. Najgore, pak, da su bili zavedeni fanatici. Bili su, međutim, u jednoj prognozi napola u pravu. Svitci redom predviđaju rat protiv Rimljana, odnosno “Kitimaca”, kako su tada bili poznati. No, pogriješili su u rezultatu: Rimljani su pobijedili. Prema Ratnom svitku, članovi su sebe smatrali borcima elitnih jedinica koje će biti predvodnice budućih bitaka. Sukob je opisan teološkim jezikom, no “rat” nije bio tek metafora za duhovnu borbu. Skupina se pripremala kako za duhovnu, tako i za fizičku borbu. Potpuni borbeni plan, čak i trajanje bitke, bili su marljivo razrađeni i unaprijed određeni. Kumranci su bili “sinovi svjetla”. Rimljani i njihovi židovski kolaboracionisti bili su “sinovi tame”. Svi “sinovi svjetla” trebali su sudjelovati i vojevati. Taj sukob trebao je biti majka svih bitaka, konačni obračun između sila “svjetla” i sila “tame”. Iako Kumran danas izgleda pusto i napušteno, to nije bila nikakva samotna divljina iz biblijske priče kako se to popularno zamišlja. Iskapanja ruševina pokazala su da je to mjesto izvorno bilo stara izraelska utvrda, tako da zacijelo nije bilo izabrano slučajno. Lokacija je bila strateški značajna, dvadeset i četiri kilometra istočno od Jeruzalema, u blizini glavnih putova koji su povezivali mjesta na zapadnoj obali Mrtvoga mora s Jerihonom na sjeveru i Jeruzalemom na zapadu. Položaj blizu obale značio je također da su i putničke i trgovačke rute, od mjestâ na istočnoj strani Mrtvoga mora prema Jeruzalemu, morale prolaziti u neposrednoj blizini Kumrana.

članovi su bili entuzijastični do najveće mjere. Plinije ih je opisivao kao “izbjeglice”, no članovi su sebe smatrali spasiteljima društva. Plinije je bio rimski povjesničar. Bio je na pobjedničkoj strani. Imao je sva prava opisati ih kao šačicu čudaka ili grupicu na smrt umornih ljudi – antički ekvivalent današnjih milenarističkih sekti.

Zeloti Nešto manje poznati izvan profesionalnih krugova, tekstovni fragmenti istovjetni s onima pronađenima u Kumranu otkriveni su u mjestu Masada prilikom arheoloških iskopavanja 1960.-tih godina. Masada je bila mjesto starovjekih palača smještenih na visokoj zaravni na jugozapadnoj obali Mrtvoga mora, četrdeset i osam kilometara južno od Kumrana. Prema Josipu Flaviju, bila je utvrđena za vladavine Heroda Velikog kao sklonište u slučaju pobune. Godine 66., kada su započele židovske pobune, zeloti su je preoteli od rimskoga garnizona koji je tamo bio stacioniran i poslužili se njome kao bazom za operacije protiv Rima i njegovih židovskih pristaša, sve do opsade rimske vojske 72. godine. Masada je dvije godine poslije najzad pala, no kada su Rimljani ušli u tvrđavu pokazalo se da je otprilike tisuću njezinih stanovnika počinilo masovno samoubojstvo radije nego da padnu u zarobljeništvo. Kada opisuje rimske opsade, Josip Flavije obično iznosi i anegdote o protunapadima i o hrabrom otporu židovskih branitelja, no to ne čini i u priči o Masadi. Jasno je da branitelji Masade nisu bili regularni zeloti. Nije pronađen ni jedan cjelovito sačuvan svitak jer su svitci bili uništeni kako bi ih se zaštitilo od Rimljana. Dijelovi rukopisa pokazuju da su branitelji upotrebljavali isti solarni kalendar kakav se upotrebljavao u Kumranu, a ne lunarni kalendar službenog judaizma. Najveći iskopani fragment bio je dio iz Pjesama pri sabatnoj žrtvi, tekstova kumranske liturgije. Masovna samoubojstva često idu skupa s ekstremnim religioznim zanosom, a u tomu su se isticali i bili poznati Kumranci, a ne zeloti. Povjesničari smatraju židovske zelote bilo borcima za slobodu bilo teroristima, no oni nemaju osobitu reputaciju u pogledu pobožnosti.

Nepobitnih dokaza da je to naselje bilo vojna postaja nema, no ulaz je nadzirala jedna utvrđena stražarska kula . Očito je da relativno malen broj onih koji su živjeli u Kumranu nije sačinjavao vojsku. Sastavljači svitaka bili su posvećena elita, obučeni da budu vodstvo običnim Izraelcima koji će, vjerovalo se, ustati i poći za njima kada tome dođe vrijeme.

Da su Rimljani zarobili stanovnike Masade, muškarce bi bili razapeli a žene i djeca bi pali u ropstvo. Raspeće je za kumransku sektu bilo najsramotniji i najnečasniji način umiranja. Hramski svitak tumači da je raspeće opravdano u sljedećim okolnostima:

Plinije je mislio da je nedostatak boljih prilika natjerao ljude da se pridruže kultu, no članovi su vjerovali da je njihov poziv viši od svih – da su posebno izabrani od Boga kako bi služili Mesiji. Plinije je mislio da su oni “umorni od života”, no

“Kada netko oblati svoj narod i izruči svoje ljude strancima i čini zlo svome narodu, taj neka bude obješen na drvo i neka tako umre (...). Ako je tko počinio zločin na smrt te pobjegne u stranu zemlju i prokune svoj

134

135

narod, djecu Izraelovu, neka bude obješen na drvo i neka tako umre. No, njegovo tijelo neka ne ostane preko noći na drvetu. Neka ga se sahrani tog istog dana. Jer onaj tko je obješen na drvo proklet je od Boga i od ljudi.”5 Zeloti su često bili razapinjani u vrijeme rimske okupacije i smatrali su to oznakom časti, biti ubijen od neprijatelja na takav mučenički način: to nije bila sramotna smrt. Kršćani su, dakako, o tome imali slično gledište. Ako je Josip Flavije bio u pravu kada je rekao da su zeloti osvojili Masadu, onda su oni u nekom trenutku zasigurno ujedinili snage s Kumrancima, koji su potom činili većinu u toj koaliciji. Godine 1962. otkriven je u jednoj djelomice urušenoj špilji sjeverno od Kumrana svitak načinjen od bakrenih listova. Taj Bakreni svitak, dug oko dva i pol metra i s ugraviranim tekstom na hebrejskom jeziku, inventarni je popis zakopanog blaga te sadrži detaljne upute o tome gdje su sakriveni zlato i dragulji, na tajnim mjestima u Jeruzalemu i drugdje u zemlji. Tekst toga svitka nije sastavljen u pjesničkom ni didaktičkom stilu kao ostala literatura sekte, već suhim jezikom knjigovodstva. Činjenica da je bio s mnogo truda ugraviran u bakrene listove pokazuje da je sadržaj spisa zahtijevao nešto trajnije od kože ili papirusa, te da tekst nije bio rezultat neobuzdane mašte niti, pak, namjernog zavaravanja. Neki znanstvenici smatraju da Bakreni svitak predstavlja popis ukupnih sredstava kumranske zajednice, no drugačije tumačenje dao je pokojni John Allegro, kontroverzna figura u povijesti Svitaka i član prvoga tima prevoditelja. On je sugerirao da su zeloti preuzeli kontrolu nad Jeruzalemskim hramom prije dolaska Rimljana i da su izvukli znatne količine zlata i srebra. Blago je bilo sakriveno na različitim lokacijama te je s time u vezi bio načinjen i Bakreni svitak.6 Budući da je bio pohranjen u pećini kod Kumrana, zeloti su zasigurno imali simpatizere u tom području. Kako još nema suglasnosti o porijeklu bakrenoga svitka, ostaje nejasnim i kakav je točno bio odnos između Kumrana i Masade. Premda je pogubljenje Učitelja pravednosti te podjela koju je izazvao Zli svećenik raskolila sektu, čini se da je ona ostala snažna u području Mrtvoga mora. S Rimljanima spremnima za rat te bez mesijanskog izbavljenja na vidiku, neki su izabrali ostati i udružiti se sa zelotima. Drugi su krenuli u suprotnom smjeru. No, da bi se shvatilo što se doista događalo u Kumranu, potrebno je doznati tko je bio Učitelj pravednosti, a tko Zli svećenik. Prvo treba doznati gdje su živjeli.

5 6

11Q Temple 64:7-12. Vidi John Allegro, The Dead Sea Scrolls and the Christian Myth, str. 26-30.

136

Starost svitaka Nitko danas ne osporava da je kumranska sekta postojala u vrijeme Isusa i Ivana Krstitelja. Nije prošlo nezamijećeno, čak ni među širom publikom, da su intenzivna mesijanska iščekivanja izražena u svitcima s Mrtvoga mora bila podjednaka, pa i veća, nego ona u evanđeljima. Sve nade, međutim, da će svitci možda značiti prodor u razumijevanje izvora kršćanstva bile su dosad uzaludne. I Crkva i profesionalni znanstvenici uporno suzbijaju tu mogućnost. Postignut je dogovor da kumranski rukopisi imaju vrijednost u prvom redu zato što prate razvoj židovske književnosti u međuzavjetnome razdoblju. Oni pomažu da se ispuni razmak od dvjesto godina između Staroga i Novoga zavjeta i pokazuju moguće stilističke utjecaje na pisce evanđelja. Aura mistike koja je oduvijek pratila Svitke s Mrtvoga mora u zadnje je vrijeme čak i pojačana, otkako su izašle knjige nekih znanstvenika koji se s tom interpretacijom ne slažu i koji žele dovesti Isusa u vezu sa svitcima.7 No, stajalište većine, uključujući i najveći dio prvotnoga prevoditeljskoga tima, jest da sve povijesne osobe i događaji koji se spominju ili na koje se aludira u spisima te sekte pripadaju makabejskom razdoblju židovske povijesti, odnosno između sredine drugoga stoljeća i sredine prvoga stoljeća prije naše ere. Prema tome se ništa u tim tekstovima ne odnosi ni izravno ni neizravno bilo na Isusa bilo na Ivana Krstitelja. Ako je ta konvencionalna interpretacija svitaka točna, onda za posljednjih stotinu godina postojanja sekte (30. pr. n. e. – 70. n. e.) moraju vrijediti sljedeće premise: ◆ Događaje iz tog vremena nije se smatralo vrijednima tumačiti ni komentirati. Ako je i bilo komentara, uništeni su bez traga. ◆ Članovi sekte bili su koncentrirani samo na događaje iz daleke prošlosti. Održavali su delirijski visok stupanj mesijanskog iščekivanja kroz nekoliko generacija. ◆ Kumranska sekta ili nije znala ništa o postojanju Isusa i Ivana Krstitelja ili ih je ocijenila nevažnima. Nijedna od ovih hipoteza nije potvrđena inherentnim dokazima iz pisanog teksta. Te hipoteze brani se datiranjem svitaka, putem paleografije i ispitivanja 7 Upečatljiv je Robert Eisenman, The Dead Sea Scrolls Uncovered. Autor je razvio tezu da je Kumran bio dom rane Crkve. Učitelj pravednosti je bio Jakov, brat Isusov. Pavao je bio Zli svećenik. Eisenman vjeruje da se u kumranskim tekstovima Isusa ne spominje zato što je on postojao isključivo kao izum pavlovske frakcije. Slično misli i Barbara Thiering, Jesus the Man, 1992. Ona iznosi tezu da je Ivan Krstitelj bio Učitelj pravednosti a Isus Zli svećenik, no tu ideju umotala je u takve neobuzdane spekulacije da ju je time diskreditirala.

137

metodom radioaktivnog ugljika, iako ni jedno ni drugo ne pripada egzaktnim znanostima. Rezultati ispitivanja potom se interpretiraju u skladu s prethodno zadanim pretpostavkama. Svitci s Mrtvoga mora podvrgnuti su ispitivanjima radioaktivnim ugljikom u laboratorijima u Zürichu te na Sveučilištu u Arizoni tijekom devedesetih godina. Rezultati su bili daleko od konačnih [tablica 7]. Marginalna pogreška je toliko velika da ti rezultati u biti ne dokazuju ništa i može ih se upotrijebiti kao potvrdu najrazličitijih argumenata. Samo jedan svitak, Komentar na Habakuka iz 30. g. n.e., pada u vrijeme kada su Isus i Ivan Krstitelj javno djelovali. Ostatak tekstova mogao je biti sačinjen kako u vrijeme njihova života, tako i nakon njihove smrti. Tablica 7. Određivanje starosti svitaka sekte iz Kumrana Datacija metodom radioaktivnog ugljika Damaščanski dokument* 40. pr. n. e. – 120. n. e. Damaščanski rukopis* 194. – 45. pr. n. e. Komentar na Habakuka* 120. – 5. pr. n.e. Mesijanska vladavina* 206. pr. n. e. – 111. n. e. Pravilo zajednice* 95. pr. n.e. – 122. n. e. Komentar Psalama* 5. – 111. n. e. Mesijanska Apokalipsa 93. pr. n.e. – 80. n. e. Himne zahvalnice** 25. pr. n. e. – 60. n. e. Hramski svitak** 100. pr. n. e. – 0 n. e.

100.- 50. pr. n. e. 50. pr. n.e. – 0 n. e. 30. – 1. pr. n. e. 100. – 75. pr. n. e. 100. pr. n. e. N/A 100. – 80. pr. n. e. 50. pr. n. e. – 70. n. e. 25. pr. n. e. – 25. n. e.

* Ispitano u Arizona AMS laboratoriju, Sveučilište u Arizoni, 1994. ** Ispitano na Institut für Mittelenergiephysik, Zürich, 1991.

Određivanje starosti ugljikom pokazuje jedino starost uzorka životinjske kože koju se ispituje, a ne pokazuje datum kada je po njoj pisano. Na rezultate također može utjecati niz drugih faktora, na primjer činjenica da su prevoditelji svitke izlagali više godina dimu cigareta u zapušenim sobama i čistili ih uljima kako bi pojačali vidljivost slova, a takav tretman može ubrzati proces starenja. Komentirajući složenu i problematičnu narav točnih datacija radioaktivnim ugljikom, jedan vodeći znanstvenik s tog područja rekao je kako se “ne treba odviše oslanjati na pojedinačna C14 datiranja pri procjeni starosti predmeta, strukture, osobine ili pojedinog sloja”.8 Ta izjava potvrđena je i rezultatima ugljikove datacije za The Testament of Qahat, jedan manje poznat kumranski rukopis. 8

Vidi R. E. Taylor, Radiocarbon Dating, 1987., str. 105.

138

Uzorak tog rukopisa bio je datiran metodom radioaktivnoga ugljika između 300. i 400. g. pr. n.e., što nitko ne prihvaća ni izdaleka kao mogući datum. Laboratorij je priznao da su njihovi nalazi upitni i objasnio da je “kemijska kontaminacija” utjecala na rezultate iako nisu bili voljni pružiti više detalja o tome što to znači.9 Paleografija se, pak, vodi načelom da će pažljivim proučavanjem oblika i oblikovanja slova u nekom rukopisu paleografi biti u stanju izračunati vrijeme kada je on sastavljen. Metoda polazi od pretpostavke linearne povijesne progresije tehnika pisanja i jedino na tome zasniva svoje rezultate. Ovakva logika ima smisla kada je riječ o dokumentima službene naravi, poput inventara, prisega, registara, itd., no ne može se s jednakom strogoćom primijeniti na religijske spise. Pisari su upotrebljavali tradicionalne stilove pisanja koji nisu uvijek bili jednaki suvremenima. Na taj način mogli su se pozivati na naslijeđe nadahnute literature kako bi dali legitimitet vlastitom djelu. To je bila posvuda uobičajena praksa, a to je razlog zašto i danas izdavači sakralnih tekstova upotrebljavaju tradicionalne fontove umjesto suvremenih. Rezultati paleografskog ispitivanja, dakle, znaju biti stariji nego što doista jesu. Najbolji način za određivanje vremena sastavljanja i za kronologiju starih spisa je temeljito ispitivanje internih podataka u aktualnom pisanom materijalu te usporedba s raspoloživim arheološkim podacima. Ironično je koliko i razotkrivajuće da toliko mnogo “nepristranih” stručnjaka misli različito u slučaju Svitaka s Mrtvoga mora te snažno navodi na pomisao da su vođeni željom za očuvanjem i zaštitom onog istog sustava vjerovanja kojega se drže i oni koji su legitimno prvi pod sumnjom da su usporili objavljivanje svitaka.

Komentar na Habakuka Ne iznenađuje, stoga, nimalo što će znanstvenici koji rukopise sekte radije datiraju u predkršćansku eru, navaliti na rano datiranje Habakuk svitka kako bi opravdali svoju poziciju: “Štoviše, (...) Komentar na Habakuka, glavni izvor povijesti kumranske sekte, definitivno je iz predkršćanske ere i to između 120. g. pr. n. e. i 5. g. n. e. Dakle, znanstvenici koji u tom rukopisu vide aluzije na događaje opisane u Novome zavjetu, naći će se u problemu.”10 Komentar na Habakuka postao je vrlo značajnim zato što se prosudilo da je on glavni izvor informacija o raspri između Učitelja pravednosti i Zlog svećenika. 9 Hershel Shanks, Biblical Archeology Review, March/April 1993. 10 Geza Vermes, The Complete Dead Sea Scrolls, str. 13.

139

Ostali rukopisi, međutim, pružaju slične informacije i slažu se jedan s drugim. Komentar na Habakuka tek ponavlja ono što je u njima napisano i uključuje nekoliko posebnih detalja.

na osamdeset godina na neku drugu lokaciju. Mnogo prihvatljivija je, dakle, teorija da su Učitelj pravednosti i Zli svećenik živjeli u Kumranu u kasnijem razdoblju naseljenja, od 6. do 67. g. n. e.

Kumranski pisari specijalizirali su se za pešer – oblik tumačenja aktualnih događaja u životu zajednice na osnovu čitanja iz proročkih knjiga. Izdvojili bi jedan redak ili stih iz proročkih knjiga te ga potom preispitivali kao da se izravno odnosi na sektu. Nametali su, drugim riječima, starodrevnom tekstu značenje koje mu originalni autori nisu namjeravali dati. Sličan oblik egzegeze primjenjivali su i rani kršćani kako bi prema Starom zavjetu objasnili Isusov život. Knjiga proroka Habakuka po tom je pešer pristupu bila proglašena točnim pretkazanjem rasprave između Učitelja pravednosti i Zlog svećenika. Sukob tih dviju osobnosti ostavio je dubok ožiljak, sudeći po otrovnoj hiperboli koju se koristi protiv Zlog svećenika. Uslijedila je, u konačnici, smrt obojice rivala, no njihovi se pristaše ipak nisu zbog toga raspršili.

Kako su se Rimljani približavali, Kumranci nisu uništili sve svitke nego su ih pažljivo pohranili u brdskim spiljama, što znači: 1. nisu željeli da ih Rimljani čitaju; 2. namjeravali su se vratiti i uzeti ih natrag. Ako su se rukopisi ticali događaja od prije dva stoljeća, više od stoljeća prije nego što su Rimljani uopće nogom stupili u Palestinu, zašto je bilo toliko važno skloniti ih Rimljanima s očiju? Logično - zato što su svitci sadržavali bilješke iz tog vremena. Da su Rimljani pročitali o Kitimcima i tome kako će ovi na kraju biti uništeni – bila bi to katastrofa. Rimljani bi tada možda čak simpatizirali Zlog svećenika.

Zlog svećenika obično se identificira s Jonatanom Makabejem, koji je služio kao veliki svećenik u Jeruzalemu od 153. – 143. g. pr. n. e., a nije imao odgovarajuća nasljedna prava. Ime velikog svećenika od koga je Jonatan uzurpirao položaj nije poznato, no smatra se da je to bio Učitelj pravednosti. Jonatan je bio vođa gerilskih ratova protiv grčkih seleukidskih vladara i bio je imenovan velikim svećenikom u okviru uvjeta mirovnog sporazuma. Jonatan i njegovih tisuću momaka bili su namamljeni u klopku Diodota Trifona pri njegovu upadu u Judeju. Jonatanovi ljudi bili su pobijeni, a njega su kratko vrijeme držali taocem dok ga nisu pogubili.11 Od predmeta iskopanih u Kumranu glavni dokaz je zbirka novčića. Pronađeno je četiristo sedamdeset i šest brončanih novčića koji potječu iz vremena 135. g. pr. n. e. do 136. g. n. e.12 Ta gomilica novčića potječe iz dva specifična razoblja: sto četrdeset i tri novčića su iz 103. - 76. g. pr. n. e., a dvjesto pedeset i četiri novčića datiraju iz razdoblja 6.- 67. g. n. e. Ukupno je to 397 novčića, odnosno više od osamdeset posto od ukupnog broja nađenih novčića. Logično je da se ponajviše aktivnosti u Kumranu odvijalo upravo u dva navedena razdoblja. Prvo razdoblje, od 103. g. do76. g. pr. n. e., pada najmanje četrdeset godina poslije vladavine Jonatana Makabeja. Ako je on bio Zli svećenik, onda sekta ne samo što je uspješno pregrmila oluju koju je on prouzročio, nego se četrdesetak godina nakon njegove smrti preselila u Kumran i prepričavala njegovu bitku s Učiteljem pravednosti još sljedećih 170 godina, premjestivši se u međuvremenu

Riječ “Kitimci” stalno se ponavlja u literaturi sekte. Originalno se odnosila na stanovnike Kitiona, feničke kolonije na Cipru, no židovski pisari upotrebljavali su naziv “Kitimci” za označavanje svjetske velesile tog vremena. “Kitimci” su već u Knjizi Danijela simbolizirali Rimljane.13 No Knjiga Danijela napisana je u makabejsko doba, sredinom II. stoljeća pr. n. e., a u to se doba Rim nije smatralo silom neprijateljskom prema Izraelu. Neosporna je povijesna činjenica da nije bilo nikakvih rimskih vojnih intervencija u Palestini sve do Pompejeve invazije 63. g. pr. n. e. Poslije toga Judeja je bila uključena u rimsku kontrolnu sferu kao vazalna država. Morala je plaćati poreze i doprinose i nema sumnje da je stanovništvo mrzilo Rimljane, no oni su vladali preko židovskih namjesnika. Rimska vojska umiješala bi se samo onda kada lokalne vlasti nisu mogle izaći na kraj s neredima stanovništva. Rimsko-židovska suradnja bila je na vrhuncu za vladavine Heroda Velikog, 37. pr. n. e. – 6. pr. n. e., kada su Rimljani podržali Herodovu ponovnu izgradnju Hrama. Nakon Herodove smrti kraljevstvo je bilo razdijeljeno između njegova tri sina, a od 6. g. n. e. nadalje Judejom je vladao niz rimskih upravitelja (uključujući i Poncija Pilata 26.- 36. n. e.), sve do židovsko-rimskoga rata 66.- 70. g. n. e.14 Komentar na Habakuka opisuje Kitimce na sljedeći način:15 “(...) u ratovanju brzi i hrabri, mnogima su donijeli propast. Sav svijet past će pod vlast Kitimaca.” “Kitimci koji sve narode ispunjavaju strahom i trepetom (...)”

11 Izvor za priču o Jonatanu Makabejcu je Prva knjiga o Makabejcima, pogl. 10-13, te Josip, Antiquitates, pogl. 13. 12 Vidi Michael Baigent i Richard Leigh, The Dead Sea Scrolls Deception, str. 157.

13 Daniel 11:30. 14 Kratki trogodišnji interludij bio je 41. – 44. g. n. e. kada je Herod Agripa bio postavljen za vazalnoga kralja. 15 Doslovan engleski prijevod preuzet iz prijevoda Geze Vermesa, The Complete Dead Sea Scrolls, str. 510-512.

140

141

“Kitimci, koji gaze zemlju svojim konjima i divljim životinjama. Dolaze izdaleka (...) i gutaju sve narode poput orla koji se ne može nasititi i okreću se svim narodima sa srdžbom, gnjevom, bijesom i indignacijom.” “Zapovjednici Kitimaca koji (...) pristižu jedan iza drugog, jedan za drugim dolaze pustošiti zemlju.” “Oni prinose žrtve svojim stijegovima i klanjaju se svom bojnom oružju (...). Oni iz godine u godinu nameću svoj jaram i svoj harač na sve narode, porobljavajući mnoge zemlje.” Karakterizacije te vrste zasigurno su bile napisane u kasnijem razdoblju kumranskog naseljavanja (6.- 67. g.). Malo je vjerojatno da se spominjanje “Kitimaca” odnosilo na Pompejevu rimsku vojsku. Upotreba izraza poput “sav svijet”, “sve nacije” i “svi narodi” ukazuje na područje rimske kontrole koja je pokrivala mnogo veći teritorij od onoga u doba Republike. “Zapovjednici Kitimaca koji pristižu (...) jedan za drugim” znači da su se u rimskom vodstvu nizali pojedinci - August, Tiberije, Klaudije, Kaligula, Neron, i tako dalje. – ali ne po dekretu Senata, kako je to bilo prije Carstva. Taj argument pojačan je nadalje i u Ratnom svitku, u kojem je vođa Kitimaca opisan kao melekh što znači “kralj” ili “car”. “Kralj Kitimaca ući će u Egipat i kada dođe njegov čas dići će se u velikom gnjevu i povesti rat protiv kraljeva sjevera, i njegov bijes razorit će i skršiti rog Izraela.” “I svi oni koji su dorasli za bitku izaći će i utaboriti se ispred kralja Kitimaca i ispred sve vojske Belijalove koja se oko njega okupila (...)” Rimljani su odavali štovanje svojim zastavama i oružju i to je bilo dobro poznato obilježje kako u republikanskoj tako i u carskoj vojsci, te je takvo pribilježeno i u Komentaru na Habakuka: “oni prinose žrtve svojim stijegovima i klanjaju se svom bojnom oružju”. Zanimljivo je da Josip Flavije bilježi kako je taj običaj prvi put privukao pažnju Židova na početku upraviteljskog mandata Poncija Pilata: “Tako je on uveo slike cara koje su bile na zastavama i unio ih u grad dok, međutim, naši zakoni zabranjuju bilo kakvo pravljenje likova (...). Pilat je bio prvi koji je donio te slike u Jeruzalem i postavio ih ondje, a to je bilo učinjeno tako da narod ne zna, u noćno doba; no čim su to saznali, došli su masovno u Cezareju i više dana zagovarali kod Pilata da treba ukloniti te slike.”16 16 Josip, Antiquitates, 18:3,1.

142

Najvjerojatniji je, dakle, datum Komentara na Habakuka otprilike između 26. g., kada je Pilat nastupio u službu, te prije nego je rimska vojska sravnila Kumran 68. godine. Stoga su Učitelj pravednosti i Zli svećenik morali biti aktivni u tom vremenskom razdoblju. Komentaru na Habakuka i drugim sektaškim spisima zajednički je nepogrešiv smisao za neposrednost. Spis je emocionalno nabijen, događaji nisu opisivani iz druge ili treće ruke. Kršćanska evanđelja napisana su desetljećima nakon događaja koje opisuju, tako da je pripovjedni ton odmjeren i nema takvu emocionalnu povezanost s temom o kojoj piše. I svitci i evanđelja bave se kozmičkim pitanjima, no pisac Komentara na Habakuka razlikuje se utoliko što ne uspijeva biti racionalan niti ravnodušan. Osjećaj koji u njemu prevladava je nesputana mržnja što može značiti da su opisani događaji bili još svježi u sjećanju.

Mesije blizanci Kumranska sekta očekivala je dvojicu mesija: Mesiju svećenika iz “kuće Aronove” i davidovskog Mesiju iz “kuće Izraelove”. Davidovski Mesija trebao je biti kraljevski lik koji će vladati svjetovnom upravom svojega kraljevstva u tandemu s religijskim instrukcijama aronovskoga Mesije. Vojna spremnost toga kralja u savezništvu s duhovnom moći velikoga svećenika bila je temelj novog svjetskog poretka. Uvriježeno očekivanje judaizma bilo je da sâm Mesija treba doći kao davidovski kralj zajedno s Ilijom kao tipom eshatološkog velikog svećenika koji će ga pomazati. Bitna razlika bila je u tome da su Kumranci mesiju-svećenika smatrali hijerarhijski višim od njegova kraljevskoga para. Tradicija dvojnog vodstva kakva se nalazi u hebrejskoj Bibliji i u nekanonskim tekstovima vjerojatno je utjecala na kumransku ideologiju. “Evo čovjeka komu je ime Izdanak, i on će izrasti i sazdati Hram Gospodinov. On će sazdati Hram Gospodinov, i ponijet će kraljevsku čast i sjedit će i vladati s toga prijestolja. A do njega će na prijestolju biti svećenik. I miroljubivo razumijevanje [sklad] bit će među njima.” Zaharija 6:12-13 Iz pseudoepigrafskog Testamenta dvanaestorice patrijarha za koji se vjeruje da je bio napisan oko 150. - 100. g. pr. n. e.: “Djeco moja, poslušni budite Leviju i Judi. Ne uzdižite se iznad ta dva plemena jer od njih će izaći Spasitelj od Boga. Jer Gospodin će podići od Levija nekoga poput velikog svećenika, a od Jude nekoga poput kralja. On će spasiti sve pogane i rod Izraelov.” Testament Simeona 7:1-2

143

“Meni je Bog predao kraljevstvo, a njemu svećeništvo. I on je podložio kraljevsku vlast svećeničkoj. Meni je predao zemaljske stvari, a Leviju nebeske stvari. Kao što je nebo više od zemlje, tako je i svećenstvo Božje iznad zemaljskog kraljevstva.” Testament Judin, 21:2-4a U gornjem stihu svećenik je iznad kralja, a takvo je bilo i shvaćanje u Kumranu. Hijerarhija između dvojice Mesija objašnjena je u Mesijanskom pravilu:

loza i najodaniji Bogu. Zadok je hebrejska riječ koja znači “pravedan”. Učitelj pravednosti predstavljao je Zadoka, a Kumranci su bili “sinovi pravednosti”. Kralj David trebao je vladati skupa s velikim svećenikom Zadokom. Sva pretkazanja u mesijanskoj teologiji sekte bila su zasnovana na harmoničnom odnosu između te dvojice.

Učitelj pravednosti Kao mesija-svećenik, Učitelj pravednosti bio je prvi i najvažniji u djelu spasenja.

“Svećenik će ući na čelu cijele zajednice Izraela, nakon njega svi poglavari između sinova Aronovih, svećenici, pozvani na skupštinu, ljudi na glasu. I oni će sjesti pred njega, svaki prema svom rangu.” “Nakon toga, Mesija Izraelov će ući. Poglavari plemena Izraelovih sjest će pred njim, svaki prema svojemu rangu, prema svom mjestu u taboru i redoslijedu pri vojnom pokretu; zatim svi glavari obitelji u zajednici, skupa s mudracima iz zajednice, sjest će preda njih, svaki prema svome rangu.” “I kada se okupe na zajedničko blagovanje, i da bi zajedno pili vina, i kada urede zajednički stol i izmiješaju vino za piće, neka nitko ne ispruža ruke za prvinom kruha i vina prije Svećenika. Jer on je taj koji će blagosloviti prvine kruha i vina, i on će prvi ispružiti ruke nad kruhom. A poslije njega, Mesija Izraelov će ispružiti ruke nad kruhom. I poslije toga, cijela okupljena zajednica će blagosloviti obojicu, svaki prema svome rangu.” [1Q28a 2.11-21] Jedan fragment poznat kao Florilegium ili Midraš posljednjih dana, koji objašnjava stihove u 2. Knjizi o Samuelu, kaže kako će “Tumač Zakona”, titula Učitelja pravednosti, vladati skupa s davidovskim kraljem. “Gospodin vam je objavio da će vam on sagraditi Dom. Podignut ću tvoje sjeme nakon tebe. Utvrdit ću prijestolje njegova kraljevstva zauvijek. Bit ću mu otac i on će mi biti sin (2. Sam 8:11-14). On je izdanak Davidov koji će se uzdići s Tumačem Zakona i vladat će Sionom na kraju vremena.” [4Q174,10-13]

“Učitelj pravednosti koji je rastumačio Zakon svome Vijeću i svima koji su se zavjetovali priključiti izabranima Božjima da bi čuvali Zakon u Vijeću zajednice te koji će biti spašeni na Dan Suda.” 1Q14, 4Q168 “A pravednik će živjeti po svojoj vjeri (...), ljudi istine koji čuvaju Zakon u kući Judinoj i koje će Bog izbaviti iz kuće osude zbog njihova stradanja i zbog njihove vjere u Učitelja pravednosti.” 1QpHab, VIII,1 Koliko god su ga možda njegovi poklonici vidjeli u mesijanskim razmjerima, Učitelj pravednosti u tom pogledu nije bio jedina takva pojava u tom trenutku povijesti. Pučki socijalni nemiri izbijali su često u Palestini u prvom stoljeću, a vođu bi njegovi sljedbenici proglašavali kraljem ili Mesijom. Ono što Učitelja pravednosti povezuje s Isusom i Ivanom Krstiteljem, a odvaja ih od drugih mesijanskih likova toga vremena, jest da su njihovi učenici ostavili za sobom korpus religiozno nadahnute literature. Čak i za konzervativne znanstvenike postoji velika vjerojatnost da je Ivan Krstitelj imao bliske veze s Kumranom, ako ništa onda zato što je pokrštavao u neposrednoj blizini. Isus je potencijalno bio povezan s Kumranom putem svojih veza s Ivanom. Legitimno je, stoga, upitati je li jedan od njih možda bio Učitelj pravednosti.

“Sinovi Zadokovi” bio je još jedan naziv kojim su sebe nazivali članovi kumranske sekte. Zadok je bio veliki svećenik u doba kralja Davida. Zadokova obiteljska loza obnašala je velikosvećeničku službu otada pa sve do pada Jeruzalema i babilonskoga progonstva. Kumranska sekta uzela je naslov “sinova Zadokovih” iz proroka Ezekijela koji je pisao da su sinovi Zadokovi bili najvrijednija svećenička

Podosta zbrke vlada oko toga tko je točno napisao koji svitak, no uglavnom se većina slaže da je Učitelj pravednosti odgovoran za neke od njih, osobito za Svitak himni, zbirku osobnih molitava i promišljanja sličnu biblijskim Psalmima. To nisu liturgijska djela namijenjena upotrebi u javnom bogoslužju, nego su nalik na dnevničke zabilješke koje kronološki prate uspone i padove duboko religioznoga čovjeka. Dio njih hvale i slave Boga poradi spasenja i dara spoznaje, dok druge, opet, izražavaju nevjerojatnu gorčinu i očajanje zbog osjećaja napuštenosti i izdaje. Na sreću, otkriva se i nekoliko detalja iz osobnoga života autora i

144

145

oni daju korisne ključeve za ulaženje u trag njegovom identitetu. Usporedba tih informacija s onime što je poznato o Ivanu Krstitelju je prosvjetljujuća jer podatci navode na pomisao da su obojica živjeli istim životom. Čini se da su religijski nadimci “Ivan Krstitelj” i “Učitelj pravednosti” bili nazivi za jednu te istu osobu [vidi tablicu 7.2]. Poznato je, kako je maloprije bilo rečeno, da su eseni usvajali djecu za koju se smatralo da imaju odgovarajuće kvalitete te da su ih odgajali prema pravilima skupine. Grobovi žena i djece koji su iskopani na grobištima pokraj Kumrana, do danas bez objašnjenja od strane povjesničara, pokazuju da to nije bila strogo i isključivo muška komuna i sugeriraju da su u jednom dijelu tog kompleksa obitavale obitelji i/ili je tamo bio kakav dom za nezbrinutu djecu. Budući da je potjecao od svećenika, Ivan Krstitelj bio je upravo onakva vrst materijala kakav su eseni tražili. Luka piše da je on odrastao “u pustinji”, a taj izraz ponavlja se često u Svitcima s Mrtvoga mora kad je riječ o lokaciji sekte. Kumranci su o sebi govorili kao o “sirotima”, no Učitelj pravednosti uvodi još jedan izraz za siročad u sekti, “oni bez oca”, što daje naslutiti da je i sam bio među njima: “Blagoslovljen da si, Gospodine, jer nisi napustio siroče bez oca i nisi prezreo sirotoga.”17 Potresno opisuje okolnosti iz svog djetinjstva: “Jer Ti si me poznavao još za života mojega oca. I izabrao si me od maternice. Od majčine utrobe. I bio si prema meni pun ljubaznosti (...). Tvoja milost bila je sa mnom u krilu one koja me je gojila. I od moje mladosti osvjetljavao si me mudrošću Tvoje prosudbe (...). Do moje starosti brinut ćeš se za mene: jer moj me otac nije poznavao, a moja majka prepustila me je Tebi. I kao što poočim nosi dijete u svome krilu, tako Ti skrbiš za sva Tvoja stvorenja.”18 Otac ga nije poznavao, majka ga je napustila - jasno je, Učitelj pravednosti bio je siroče i odgajali su ga eseni u kumranskoj zajednici. Mandejska literatura opisuje rani život Ivana Krstitelja vrlo slično životu Učitelja pravednosti. Ivan je, kao malo dijete, bio prenesen na mitsko mjesto nazvano brdo Paruan, “gdje se dojenčad i mala djeca poje svetom vodom”. Slično Lukinoj “pustinji”, brdo Paruan bila je alegorijska oznaka za Kumran. 17 Himna 14. 20, str. 279. 18 Himna 18, XVII, 30-35.

Učitelj pravednosti stekao je obrazovanje u Kumranu, “od moje mladosti Ti si me prosvjetljavao mudrošću Tvojih prosudbi”. “Na brdu Paruan”, kaže mandejski Ivan Krstitelj, “naučio sam se svekolikoj mudrosti i naučio sam u potpunosti sve što mi je govoriti”, prije nego što je bio odveden u Jeruzalem, a Luka opisuje kako je Ivan “rastao i jačao u duhu i bio u pustinji do dana kada se objavio Izraelu”. Ivan opisuje svoj život na brdu Paruan: “Tamo sam do svoje dvadeset i druge godine naučio svu mudrost i sve što mi je bilo govoriti. Odjenuli su me u blještavu odjeću i pokrili velima od oblaka, opasali su me pojasom oko bedara, pojasom od vode koji se sjajio i neizmjerno blistao. Smjestili su me u oblak, u oblak sjaja, i o sedmoj uri jedne nedjelje odveli me u mjesto Jeruzalem.” “Tada se Judejom pronio glas, graja se začula po Jeruzalemu. Vikali su: ‘Koja je žena imala sina koji je bio uhvaćen i odveden od nje? Koja se žena zavjetovala za njega i potom za njega više nije pitala? Koja žena je imala sina koji je bio uhvaćen i odveden? Trebala bi doći i potražiti svog sina.”’19 Kada je Ivan dorastao do zrelosti, opremili su ga svećeničkim haljinama i odveli u Jeruzalem. Svećeničke sinove Sanhedrin je mogao zarediti kad navrše dvadeset godina, no tek pošto bi se ustanovila zakonitost njihova podrijetla. Smisao mandejskih stihova jest da je postojao problem s Ivanovim pedigreom. Vlasti u Jeruzalemu htjele su znati o njegovoj majci i o okolnostima zašto je bio napušten –”koja se žena zavjetovala za njega, a poslije više nije za njega pitala? Koja je žena imala sina koji je bio uhvaćen i odveden?” Nema sumnje, odnosilo se to na skandalozne događaje u prošlosti. Ivana je njegova majka dala od sebe, baš kao što je i Učitelj pravednosti kao malo dijete bio predan kumranskoj sekti, “i moja majka napustila me i predala Tebi”. Ivanova je javna služba u početku bila iznimno uspješna. Evanđelja ponavljaju da se “sav narod” iz Judeje i Jeruzalema dolazio k njemu krstiti. Herod Antipa štitio je Ivana20 i mase su se pitale nije li on Krist. No, nekako je sve krenulo ukrivo. Novi zavjet tvrdi da je Ivan bio uhićen zato što je osudio Herodov nezakonit brak s Herodijadom, koja je već bila udana za Herodova brata Filipa. Josip piše, što ne mora biti u proturječju s evanđeljima, da je Herod dao pogubiti Ivana zato što se bojao da bi njegov utjecaj na narod mogao dovesti do otvorene pobune:

19 Vidi Edmundo Lupieri, The Mandeans: The Last Gnostics, str. 230. 20 Marko 6:20.

146

147

“Tako je, kada su i mnogi drugi u gomilama dolazili k njemu jer su bili snažno potaknuti čuvši njegove riječi, Herod, koji se pobojao da ne bi velik utjecaj koji je Ivan imao na narod možda ovome dao moć i poticaj da podigne pobunu (jer su ljudi izgledali spremni učiniti sve što bi on savjetovao), pomislio da je najbolje osuditi ga na smrt kako bi spriječio bilo kakve neprilike koje bi Ivan mogao prouzročiti, pa da tako on sam ne upadne u poteškoće time što je poštedio čovjeka za koga bi se mogao kajati kada bude već prekasno.21

koji posrću i iskazala riječi podrške umornima (...), obuzele su me smrtne strepnje.”25 Utamničenje ga je izmučilo i učinilo slabim i bolesnim: “Ruka mi je iščašena iz zgloba. I više je ne mogu podići. Noge su mi okovane lancima. A koljena mi lelujaju poput vode. Više ne mogu hodati. Ne mogu lako kročiti. Jer noge i ruke su mi sputane negvama te zbog toga posrćem.”26

Ivan je u lancima bio odveden u tvrđavu Maher u južnoj Pereji, osam kilometara na istok od istočne obale Mrtvoga mora, i tamo je bio pogubljen.

“Zaboravljen sam u svojoj tuzi (...). Srce u meni jadikuje. Kao u onih koji silaze u pakao. Duh mi je utamničen s mrtvima. Jer život mi je dosegnuo dno bezdana. Duša u meni vapi bez počinka danju i noću.”27

Život Učitelja pravednosti tekao je po sličnom modelu. Bio je karizmatičan javni govornik i mase su ga obožavale, a onda ga je iznenada snašla katastrofa. Bio je uhićen, okovan u lance i umro je u zatvoreništvu. Prije utamničenja, Učitelj je redovno davao hvalu Bogu za dar nadahnutog govorništva koji mu je omogućio da pridobije narod i poljulja grešnike. Prema njegovim riječima: “Zahvaljujem Ti zbog duhova koje si mi dao! Umijeće jezika stavit ću preda se da razglasi Tvoja pravedna djela.”22 “Blagoslovljen si, moj Gospodine, koji si sluzi svome dao spoznaju mudrosti da može razumjeti tvoja čudesna djela i razglasiti Tvoje obilje milosti!(...). U usta sluge svojega stavio si pjesme zahvalnice i dao si mi umijeće govora.”23 Očito su ga njegovi učenici posjećivali u tamnici i donosili pisane materijale. Učitelj je također diktirao nekoliko molitava koje otkrivaju osjećaj agonije i depresije. Njegove nekoć čudesne moći uvjeravanja napustile su ga. “Što je do mene, nijem sam (...), ruka mi je iščašena iz ramena i gubim tlo pod nogama. Oči su mi zatvorene od prizora zla, uši začepljene od krvi koja viče.”24 “Jezik moj, koji Ti učini čudesno moćnim, povukao se u mojim ustima; više ne daje glasa. Nemam riječ za moje učenike koja bi oživjela duh onih

21 22 23 24

“Uistinu svezan sam nepoderivom užadi i neraskidivim lancima. Debeli zid me okružuje, željezne rešetke i vrata mjedena; moj zatvor može se mjeriti s bezdanom iz kojega nema izlaza (...). Mučila Belijalova (Sotonina) obuhvatila su mi dušu ostavljajući me bez izbavljenja.”28 Njegova prijašnja apsolutna uvjerenost ustupila je mjesto ozbiljnim sumnjama: “Jer moje je spasenje od mene daleko. I život odlazi od mene.”29 Ivan Krstitelj u evanđeljima izražava dvojbe dok boravi u zatvoru. Kršćanska interpretacija da je Ivan izvorno vjerovao u Isusa, a da je njegova vjera kolebala tek zato što je, napokon, bio samo čovjek, nema potporu u dokazima iz tekstova. Da je Ivan vidio Isusa kao svog spasitelja, tada bi on, a ne Petar, bio njegov prvi i glavni učenik. Svaka rezerviranost s Ivanove strane ticala se njegove vlastite pozicije u rasporedu stvari. Okovan u željezo, bez nade u oslobođenje, preispitivao je svoju nepogrešivost. Pitao se je li izgubio svoj privilegirani odnos s Bogom. Bilo je to neizbježno pitanje dok je razmišljao o svojoj mučnoj situaciji i slušao priče o Isusu. Dok je Učitelj pravednosti/Ivan Krstitelj tonuo u svom očajanju i samosažaljenju, u njegovim spisima nema ni traga ni naznake o tome da bi on mogao biti odgovoran za svoju nevolju. Popularna slika Ivana Krstitelja, kako živi u pećini i drži vatrene propovijedi, ne pristaje uz poimanje Ivana kao religioznog pjesnika 25 26 27 28 29

Josip, Antiquitates, 18:5,2 Himna 2:16-17. Himna 22:28-29. Himna 14, XV, 1-2.

148

Himna 18, XVI, 35. Himna 18, XVI, 35. Himna 18, XVI, 25-30. Himna 14, XIII, 38-40. Himna 18, XVII, 5-6.

149

i književnika. Pa ipak je, još za života, Ivan bio na glasu po moćnom djelovanju svojih molitava, toliko da su se sviđale i Isusovim učenicima: “Jedan od učenika reče mu: ‘Gospodine, nauči nas moliti, kao što je Ivan naučio svoje učenike.’ A on im reče: ‘Kad molite, recite ovako: ‘Oče, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje. Kruh naš svagdašnji daj nam danas i oprosti nam naše grijehe, kako i mi opraštamo svakome tko nam je dužan; i ne uvedi nas u iskušenje.”’ Luka 11:1-3 Milijuni kršćana uzimaju za pouzdano da je Očenaš bio Isusova jedinstvena pouka o tome kako trebaju moliti njegovi sljedbenici, no to nije tako. Tvorac najpoznatijeg obraćanja Bogu u povijesti bio je Ivan Krstitelj. On je također bio autor ili glavni suradnik na više tekstova u Kumranu, osobito onih koji se tiču pravila i propisa zajednice, kakvi su primjerice Hramski svitak, Mesijansko pravilo i Pravilo zajednice. U starim židovskim spisima ne postoji prije toga ništa slično tom tipu poučne literature. Slične knjige pravila, međutim, poput Didahe, Didascalia i spisa Apostolska konstitucija naširoko su bile u upotrebi među ranim kršćanima, što je daljnji dokaz da je kumranska/krstiteljska tradicija bila ugrađena u kršćanski pokret.

Zli svećenik Najvažnije za kumransku sektu bilo je da se stvari unutar skupine nikad ne otkriju onima izvana. Glavnim protagonistima u svitcima dane su titule ili nadimci te nikada nisu izravno imenovani. Ako je Učitelj pravednosti bio Ivan Krstitelj, onda je, logično, Isus bio njegova nemesis, Zli svećenik.

150

Tablica 7.2. Identitet Učitelja pravednosti Učitelj pravednosti Mjesto Kumransko pustinjsko naselje u Judeji Pozvanje Vođa vjerske zajednice, prakticirao obredno krštenje i strogu disciplinu.

Ivan Krstitelj Područje rijeke Jordan, judejska pustinja. Sjeverna obala Mrtvoga mora. Živio kao propovjednik-asket. Držao svoju grupu učenika koji su također pokrštavali.

Poruka “Šumski guštici bit će posječeni sjekirom i Libanon će pasti pred Veličanstvenim. I izbit će izdanak Jišajev.” [4Q285, fr7] Sastavljanje molitava Himne zahvalnice. Molio je na određenim mjestima. Zbirka molitava kumranske zajednice kojoj je autor bio Učitelj pravednosti. [1QH, 1Q36, 4Q427-3] Djetinjstvo “Do starosti moje brinut ćeš se za mene; jer otac me moj nije poznavao i majka me je prepustila Tebi.” [Himna 18, XVII, 35] Utamničenje “Noge su mi u okovima i koljena mi lelujaju poput vode: više ne mogu hodati. Ne mogu koraknuti s lakoćom, noge i ruke sputane mi negvama.” [Himna 18, XVI, 35] Beznađe/ Sumnja u sebe “Log moj kazuje jadikovke. A ležaj moj zvuk žalopojke. Oči su mi poput ognja u žari. A suze gasnu od čekanja. Jer moje je spasenje od mene daleko. I život odlazi od mene.” [Himna 18, XVII, 1-5]

“Pripremite put Gospodinu, poravnajte njegove putove (...) već je sjekira položena u korijen stablima.” [Luka 3:4-9] “(...) a kada je završio, jedan od učenika mu reče: ‘Gospodine, nauči nas moliti, onako kako je Ivan naučio svoje učenike.”’ [Luka 11:1]

“Dijete je raslo i jačalo u duhu, i on je bio u pustinji do dana kada se objavio.” [Luka 1:80]

“No Herod tetrarh, kome je prigovorio (...) za sve loše što je Herod bio činio (...) te on dade zatvoriti Ivana.” [Luka 3:19]

“A Ivan pozva k sebi dvojicu svojih učenika i posla ih Gospodinu rekavši: ‘Jesi li ti onaj koji ima doći ili da drugog čekamo?”’ [Luka 7:18-19]

151

Neprijatelj broj jedan u Kumranu dolazi pod nekoliko imena, “Lažac”, “Čovjek laži”, “Izrugivač”, “Širitelj laži”, i sličnih pogrdnih naziva. Ti različiti nazivi znače u osnovi jedno te isto, prema tome odnose se na istog čovjeka, a ne na više osoba – isto kao što bi kakav tužitelj mogao opisati nekoga optuženoga za krađu kao “razbojnika”, “lopova” i “pljačkaša”. Kumranska sekta nije se razdijelila u nekoliko rivalskih skupina, nego se izrazito polarizirala u dvije radikalno nasuprotne frakcije. Zli svećenik je prije svog otpadništva bio vodeći pripadnik užeg kružoka i uvažena osoba od povjerenja Učitelju pravednosti. Kada je izrazio svoje neslaganje, jedan dio članova ga je podržao i to se razvilo u otvorenu pobunu. Nemoguće je procijeniti koliki postotak zajednice se pobunio, no zasigurno su bili u manjini jer je to dovelo do izgona i Zlog svećenika i njegovih sljedbenika. Premda je prekršio neka pravila sekte i ohabrivao druge da učine to isto, stupanj neprijateljstva prema Zlom svećeniku, trajno prisutan kroz sve svitke, nije mogao potjecati samo iz razlike u mišljenju u pogledu Zakona. On je bio optužen da je kovao planove za umorstvo Učitelja pravednosti i za razaranje kumranskoga društva. Na pogubljenje Zlog svećenika gledalo se kao na božansku odmazdu. Zbog njegovih zlih djela, Bog ga je osudio da bude uhićen od strane vlasti i osuđen na smrt: “Zbog krvi ljudske i zbog nasilja počinjenog nad zemljom, nad gradom i nad svim njegovim stanovnicima. Protumačeno, to se tiče Zlog svećenika koga je Bog izručio u ruke njegovih neprijatelja zbog nedjela počinjenih protiv Učitelja pravednosti i protiv ljudi u njegovome Vijeću, da bi ga se ponizilo djelovanjem razornoga biča, u gorčini duše, jer je nanio zlo Njegovim izabranima.”30 “(...) Zli svećenik koji će dobiti plaću onakvu kakvu je sam namijenio Sirotima (...) jer je smišljao uništenje Sirotih, tako će Bog njega osuditi na uništenje.”31 Na osnovu čega je kumranska sekta mislila da je Zli svećenik planirao ubiti Učitelja pravednosti? Svitci su po tom pitanju nejasni. Paranoja prožima popis optužbi protiv njega, no glavni motiv čini se da je bio želja za bogatstvom: “On je izdao moralna pravila radi blaga”. Bio je optužen da je pokrao članstvo: “Opljačkao je od Sirotih njihov posjed”. Teretilo ga se također da je krao od svojih sljedbenika te od običnih ljudi: “On je opljačkao i nakupio blaga od nasilnika koji su se pobunili protiv Boga i uzimao je bogatstvo ljudima nagomilavajući na sebe grešnu nepravednost”. 30 Komentar na Habakuka, IX, 8-11. 31 Isto, XII, 1-5.

Luka spominje kako je među Isusovim sljedbenicima bila izvjesna “Ivana, žena Huze, Herodova upravitelja, jedna od brojnih žena koje su ih ‘pomagale svojim dobrima”’.32 Drugim riječima, nekoliko žena, dobro povezanih i bliskih Herodu Antipi, financirale su Isusovu kampanju. Vremenski moment kada je Herod dao uhititi Ivana dao je dodatnog materijala da se posumnja na Isusa. Ivanovi učenici već su i prije primijetili da je potpora Ivanu oslabila nakon raskola s Isusom. “A oni dođoše k Ivanu i rekoše mu: ‘Učitelju, eno onaj koji je bio s tobom s onu stranu Jordana i komu si ti u prilog svjedočio, ovdje je, i krsti, i svi idu k njemu.”’ Ivan 3:24-26 Kada je Herod uhvatio trenutak da krene protiv Ivana, Kumrancima se to učinilo kao Isusova suradnja s Herodom u zamjenu za plaću. Povijesna istinitost evanđeoske verzije o Ivanovoj smrti je upitna, no ako ju se prihvati, tada je Ivanova dekapitacija bila rezultat urote žena bliskih Herodu. Ta priča vjerojatno potječe iz krstiteljskih izvora koji podcjenjivački govore o Isusovim sljedbenicama. Lascivan ples Herodove “pokćerke” Salome njega je toliko naelektrizirao da joj je ponudio “pola svog kraljevstva”. Saloma je bilo ime jedne od Isusovih sljedbenica koje su nosile miomirise na njegov grob.33 Neobično, pisci evanđelja nisu objasnili tko je ona bila. Zli svećenik je u Komentaru na Habakuka otišao u Jeruzalem i “počinio grozna djela i oskvrnuo Hram Božji”, ista optužba kakvu su podigli i farizeji nakon što je Isus iscjeljivao na tlu Hrama. Isusov neortodoksan stav prema Zakonu dobro je dokumentiran kao i to da su ga prokazali vlastodršci u Jeruzalemu. Isto onako kako je Zli svećenik bio “izveden pred sud (...) posred njih”, tako su i Isusa odvukli pred Sanhedrin. Isto kao što je Bog osudio Zlog svećenika na “uništenje”, tako je i Isus proglašen krivim i poslan Pilatu s preporukom da ga se kazni na smrt. Ljaga bačena na Isusa, zabilježena u evanđeljima, ponavlja se u Komentaru Habakuka: “On je hodio putevima pijanstva kako bi utažio svoju žeđ”. Isus, poput Zlog svećenika, bio je pijanica. Današnji znanstvenici koji misle da je Jonatan Makabejac bio Zli svećenik moraju priznati da imamo kudikamo više informacija o Isusu nego o Jonatanu Makabejcu. Te ako Zli svećenik iz Svitaka s Mrtvoga mora toliko podsjeća na Isusa iz Novoga zavjeta, onda je to dostatan razlog da se prihvati velika mogućnost da je to bila jedna te ista osoba.

32 Luka 8:3. 33 Marko 16:1.

152

153

Od Ivana do Isusa U Kumranu je pronađeno i šest fragmenata istoga rukopisa koje se unatoč oštećenjima uspjelo ponovno sastaviti i prevesti. Poznati pod zbirnim nazivom MMT (Miqsat Ma’ase Ha-Torah), odnosno “Neka obdržavanja Zakona”, sastoje se iz tri dijela – kalendara sekte, popisa posebnih pravila u pogledu razdvajanja, žrtvovanja životinja, seksualnog ponašanja te jednog pisma ili pribilješke upućene nekom neimenovanom pojedincu. To pismo je iznimka. Sadržaj i ton savršeno se uklapaju u ono što bi netko očekivao od Učitelja pravednosti. Većina znanstvenika danas se slaže da je pismo iz zbirke MMT doista i napisao Učitelj pravednosti i naslovio ga na Zlog svećenika kao poziv da se vrati u stado. “I poznato ti je da smo se odvojili od mase, od miješanja s njima, a isto tako u ponečem i od doticaja s njima. I poznato ti je da su nam ruke čiste od izdajstva, laži ili zla (...). I štoviše, pisali smo ti kako trebaš razumjeti Knjigu Mojsijevu i Knjigu prorokâ i Davida i sve što se ikada zbilo. I štoviše, pisano je da ćeš otići s pravoga puta i da će te zlo spopasti.” “I spoznali smo da je već došlo do nekih blagoslova i nekih prokletstava napisanih u Knjizi Mojsijevoj. A kada se oni zauvijek vrate u Izrael, onda su to posljednja vremena(...). Sjeti se izraelskih kraljeva i shvati njihova djela, da je svaki među njima koji se bojao Tore bio spašen iz nevolja, i da su onima koji su tražili Zakon bili oprošteni njihovi prijestupi.” “Sjeti se Davida, koji je bio čovjek pobožan i koji je također bio spašen iz mnogih nevolja i bilo mu je oprošteno.” “Pisali smo ti i o nekim obdržavanjima Zakona, za koja mislimo da su na dobrobit tebi i tvojim ljudima. Jer vidjeli smo da su s tobom razboritost i poznavanje Zakona. Razvidi to sve i zatraži od Njega da osnaži tvoju misao i makne te daleko od zlih pomisli i savjeta Belijala. Tako ćeš se radovati na kraju vremena kada otkriješ da su poneke naše riječi bile istinite. I uračunat će ti se u pravednost kada izvršiš što je ispravno i dobro pred Njim, za svoje dobro i za dobro Izraela.” Autor se poziva na Mojsija, na Zakon i na Proroke zato što je to bilo područje u kojemu je bio stručnjak te očekuje od Zlog svećenika da uvaži njegovo dokazano znanje. Isus u evanđeljima kaže da je “Ivan bio više od proroka” zato što su prošli proroci mogli samo pretkazati Mesiju, a Ivanova je povlastica bila izravno raditi s njime. Uporno je iznosio kako su “svi Proroci i Zakon proricali o Ivanu”,34 iz

čega je proizlazilo da je dolazak Ivanov bio signal kako je Mojsijev zakon došao svome kraju. Obredni ritualizam spojen s hramskom pobožnošću zadržao se predugo. Bila je to tek preliminarna i privremena faza u židovskoj povijesti, no, “nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke. Nisam ih došao ukinuti nego ispuniti.” Zakon je poslužio svojoj svrsi, no sad je bilo vrijeme za pomak na sljedeću razinu. Oni koji su optuživali Isusa za uništavanje mojsijevske vjere bili su u pravu, u smislu da je kraljevstvo Božje činilo Zakon besmislenim. Takvo mišljenje, međutim, nije dijelio Učitelj pravednosti. U pismu iz zbirke MMT, on apelira na Zlog svećenika da se “prisjeti izraelskih kraljeva” i “sjeti kralja Davida”. Zlog svećenika on je shvaćao kao Mesiju-kralja. Dok objašnjava svoj status, Isus često ima na umu Davida, a Matej čak u osam različitih situacija stavlja u usta promatrača frazu “Sin Davidov”. Budući da se Isusovo učenje okretalo oko “kraljevstva Božjega”, on je vjerovao za sebe da je kralj. No, pismo iz MMT zbirke imalo je namjeru natjerati Zlog svećenika da prihvati kako njegov status svjetovnoga Mesije zahtijeva od njega da slijedi svećeničkoga Mesiju u duhovnim stvarima. Isus nije svoj odnos prema Ivanu vidio u istom svjetlu. Osim toga, njegov status bio je kudikamo viši nego onaj Davidov. “Kada su se farizeji okupili, Isus im postavi pitanje, rekavši: ‘Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?’ Oni mu odgovoriše: ‘Sin Davidov.’ On im reče: ‘Kako to, onda, da ga taj David, nadahnut Duhom, naziva Gospodinom, kad kaže: ‘Gospodin reče Gospodinu mome: Sjedni mi s desna dok ne podložim neprijatelje pod tvoje noge?’ Ako ga dakle David zove Gospodinom, kako mu može biti sin?”’ Matej 22: 41-46 Davidovsko podrijetlo nije se moralo dokazivati. Svaki vođa koji bi izvojevao kakvu pobjedonosnu bitku bio je smatran Davidovim nasljednikom. A ako je zadaća davidovskoga Mesije bila voditi borbu protiv rimskoga Golijata, onda je on trebao ratni plan koji predviđa i vojni odgovor. “Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju. Nisam došao donijeti mir, nego mač.” Matej 10:34; Luka 12:51 “Došao sam da bacim oganj na zemlju, pa kako bih želio da se već zapalio!” Luka 12:49

34 Matej 11:13.

154

155

“Ljudi možda misle da sam došao uspostaviti mir na zemlji. Ne znaju da sam došao na zemlju baciti razdor: oganj, mač i rat.” Toma 16

“Tada učenici Ivanovi dođoše k njemu govoreći: ‘Zašto mi i farizeji postimo, a tvoji učenici ne poste?”’ Matej 9:14; Marko 2:18

Pismo iz MMT objašnjavalo je Zlom svećeniku da je, slušajući “savjete Belijalove” (ime koje je sekta upotrebljavala za Sotonu), prešao na stranu tame. Bila je to poznata optužba, da je Isus u savezništvu sa Sotonom. No, još je za njega bilo nade jer je i nekadašnjim palim kraljevima bilo “oprošteno” jednom kada su se “pobojali Tore”. Ako bi, pak, nastavio ići svojim stranputicama, Zli svećenik trpjet će i odgovarajuće posljedice: “Štoviše, pisano je da ćeš otići s pravoga puta i da će te spopasti zlo.” Pa je tako u Komentaru na Psalme, s jasnom naznakom na pismo iz MMT, Zli svećenik optužen da je “gledao ne bi li kako poslao Učitelja pravednosti u smrt zbog zapovijedi Zakona koje mu je ovaj poslao”.35

Očito su “oni koji traže ugodnosti” bili Isus i njegovi učenici. Skovali su dijaboličan plan, uništiti Ivana Krstitelja i izokrenuti Zakon Božji pozivajući se na čovjekovu nižu prirodu.

Detalji oko smrti Učitelja pravednosti nisu razrađeni, no pogubljenje koje mu prijeti tema je u Svitcima himni i drugdje. Dok za svoju sudbinu okrivljuje “one koji idu putem manjeg otpora”, “izdajnike” i “tumače zabluda”, on mnoge tirade usmjerava na Zlog svećenika i njegove sljedbenike. Znao je smisao Isusovih riječi: “zadnji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega”.

Podaci u mandejskim tekstovima govore u prilog gledištu da je “Zli svećenik” bio pogrdan naziv koji su sljedbenici Ivana Krstitelja nadjenuli Isusu. Postoje jasne paralele između likova Ješue-Mesije i Zlog svećenika [vidi tablicu 7.3]. Mandejci su Isusa nazivali “rimski Krist” jer je on tajna učenja sekte, koja je čuo od Ivana, odao poganima. Na istom tragu i Svitci s Mrtvoga mora opisuju kako su Zli svećenik i njegovi sljedbenici “prekršili Pravilo” i “pregazili Savez” jer su izabrali “bjelovrate” – očito se misli na svjetlopute Rimljane. I Ješua i Zli svećenik bili su optuženi za prijevaru, oskvrnuće sabata, za kriminalna djela koja su činili po Jeruzalemu i za krađe novca kako bi kupili podršku javnosti.

“Lažni učitelji zaveli su Tvoj narod riječima i lažni proroci odveli su ih na krivi put; propadaju jer ne razumiju i njihova su djela ludost. Mene preziru i za njih ne vrijedim ništa.”36 Uobičajena optužba protiv Učiteljevih neprijatelja bila je da oni opravdavaju lagodan način života tako što namjerno pogrešno tumače Zakon: “A oni, ti učitelji laži i vidioci krivotvorina, smislili su protiv mene đavolski plan, zamijeniti Zakon koji si Ti upisao u moje srce, s lagodnim stvarima koje pričaju Tvom narodu. I uskraćuju žednima piće spoznaje i taže njihovu žeđ octom da bi promatrali njihovo lutanje, njihovu ludost u pogledu njihovih svetkovina.”37 Optužbu za lagodan život ponavljaju i Krstiteljevi sljedbenici: “Rekoše mu: ‘Učenici Ivanovi često poste i mole, a tako i učenici farizeja, dok tvoji piju i jedu.”’ Luka 5:33

35 Komentari na Psalme, IV, 5-7. 36 Himna 12, 7. 37 Himna 12, 10.

156

157

Tablica 7.3. Isusove značajke Zli svećenik “U to doba pojavio se Izrugivač koji je na Izrael izlio more laži.” [4Q265, I, 15]

“Pojavio se pred njima da bi ih zbunio i da bi se oni spotaknuli na Dan Posta, na Sabat njihov počinka.” [1Qhab 11:5-6] “Hodio je putovima pijanstva da bi utažio svoju žeđ.” [1QpHab 9:14] “To je grad Jeruzalem, gdje je Zli svećenik počinio grozote i okaljao Hram Božji.” [1QpHab 12:5]

“On je opljačkao i nagomilao blago silnika (...) i uzimao je dragocjenosti od ljudi.” [1QpHab 8:11-12]

Herodovci

Mandejski Ješua “A nakon Ivana svijet će ustrajati u lažima i Mesija (...) će podijeliti narode, a dvanaest prevaranata krstarit će svijetom.” [Right Ginza 2:154] “Sabat, koji je Mojsije proglasio obveznim, ti si olabavio u Jeruzalemu.” [Knjiga Ivanova 1:30]

“Ponaša se ponizno i ide u Jeruzalem. Hvata nekolicinu među Židovima čarobnjaštvom i prijevarom, pokazujući im čudesa i magične prikaze.” [Right Ginza 1:149] “Kad sam vam pokazivao brave i ključeve za ulazak u nebo, zavaravao sam vas (...) dat ću vam zlata i srebra da ostanete sa mnom.” [Left Ginza 1:4]

158

Novi zavjet “Farizeji mu tada rekoše: ‘Ti svjedočiš sam za sebe; tvoje svjedočanstvo nije istinito.”’ [Ivan 8:13] “A on im reče: ‘Sabat je radi čovjeka, a nije čovjek radi Sabata; tako je i Sin Čovječji gospodar čak i Sabata.”’ [Marko 2:27] “Sin Čovječji dođe, jede i pije, a oni kažu: ‘Gle, izjelice i pijanice.”’ [Matej 11:19] “I slijepi i kljasti došli su k njemu u Hram i on ih je izliječio. No kada su glavni svećenik i pisari vidjeli čudesa koja je učinio, (...) ozlovoljili su se.” [Matej 21: 14-15] “On sjede prema blagajni i promatraše mnoštvo kako ubacuje bakreni novac u blagajnu. Mnogi bogataši ubacivali su velike svote.” [Marko 12:41]

Isusa se često povezuje s esenima zato što neki od njegovih izričaja odgovaraju poznatim esenskim učenjima. Budući da se u Novome zavjetu nikad ne upotrebljava riječ “esen”, pretpostavlja se da su mnogi rani kršćani najvjerojatnije bili eseni. Druge dvije glavne vjerske frakcije toga vremena – saduceji i farizeji – negativno su oslikani u evanđeljima jer su se suprotstavljali Isusu. Međutim, Isusov stav prema Zakonu proturječi glavnoj struji esenske filozofije, posebice s obzirom na obdržavanje Sabata i ograničenja u vezi hrane. Stoga, ako je Isus bio esen, bio je esen - buntovnik. U Novome zavjetu spomenuta je i jedna skupina Židova koje se nazivalo zajedničkim imenom “herodovci”. “Ponovno je ušao u tamošnju sinagogu, gdje je bio čovjek s usahlom rukom. A oni su ga promatrali da vide hoće li on izliječiti čovjeka na Sabat, tako da ga mogu optužiti. I on reče čovjeku koji je imao usahlu ruku ‘Dođi ovamo!’ Zatim ih upita: ‘Je li na Sabat dopušteno činiti dobro ili zlo, spasiti život ili ga upropastiti?’ No oni su šutjeli. Tada ih srdito sve naokolo pogleda, ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca, i reče čovjeku: ‘Ispruži ruku!’ Čovjek ispruži ruku, i ruka mu ozdravi. Farizeji nato iziđoše i odmah počeše vijećati s herodovcima protiv njega, kako da ga unište.” Marko 3:16 “I oni poslaše k njemu svoje učenike zajedno s herodovcima, da mu reknu: ‘Učitelju, znamo da govoriš istinu, i istinito poučavaš putu Božjem, i ne mariš ni za koga; jer ne gledaš tko je tko. Kaži nam, dakle, što misliš. Je li zakonito plaćati poreze caru, ili nije?’ No Isus, znajući njihovu zlobu, reče: ‘Zašto me iskušavate, vi licemjeri? Pokažite mi novac za porez.’ I oni mu pruže denar.” Matej 22: 16-19 Tko su bili ti herodovci koje ne spominje ni Josip Flavije ni ikoji drugi židovski pisac iz tog vremena, to je zagonetno. Kršćanski pisci iz četvrtoga stoljeća, poput Jeronima ili Epifana, opisuju ih kao Židove koji su vjerovali da je Herod Veliki Mesija. Crkveni oci mislili su da bi im to moglo biti korisno, pokazati kako nisu baš svi Židovi vjerovali da će Mesija pobijediti Rimljane u bitci. Herod Veliki nije bio popularan vladar ni uz najveći napor mašte. Ljudi su ga se bojali i nisu ga podnosili zbog njegove brutalnosti te su ga smatrali rimskom marionetom, a osim toga on uopće nije bio židovske krvi. Nijedan Židov ne bi nikada povjerovao da je Herod židovski Mesija.

159

Većina modernih komentatora smatra da su herodovci jednostavno bili ljudi koji su podupirali Herodovu dinastiju i koji su profitirali od Herodove politike ustupaka Rimu. Njima su u Isusovo vrijeme pripadali savjetnici i viši službenici Heroda Antipe. Ako su herodovci, stoga, kovali planove da “unište” Isusa, bilo je to ili po naredbi Heroda Antipe ili zato da bi stekli njegovu naklonost. No, prema Marku i Mateju, Antipa u to vrijeme nije ni čuo za Isusa. Kada su ga izvijestili o Isusovim čudima, navodi se kako je rekao da je to djelo Ivana Krstitelja, “uskrslog iz mrtvih”. Luka ne spominje herodovce imenom, no bilježi da je žena Herodova upravitelja bila među onima koji su financijski stajali iza Isusa. Ako je Luka za herodovce doznao iz Marka, logično je onda da ih nije shvaćao kao pripadnike Herodova osobnog personala. Palestinski farizeji nisu podnosili herodovsku dinastiju te otuda bliskost herodovaca s farizejima upućuje na pomisao da su herodovci bili ponajprije vjerska skupina. Naziv “herodovci”, očito poveznica na Heroda, bio je po svoj prilici ne baš pohvalan naziv koji su im dali da bi ih bagatelizirali. Budući da je Novi zavjet jedini izvor za riječ “herodovci”, najvjerojatnije su ga skovali židovski kršćani. Eseni su, prema predaji, bili poznati kao povlaštena stranka Heroda Velikog. Imajući u vidu pomiješane osjećaje koje su mnogi imali prema Herodu Velikom i njegovoj dinastiji, “herodovci” je mogao biti prikladan naziv za izlijevanje prezira na one Židove kojima je Herod bio naklonjen – na esene. Još točnije, na Menahemovu frakciju koja je bila odgovorna za Svitke s Mrtvoga mora. Markova izjava da su farizeji, vidjevši Isusovo kršenje Sabata, “vijećali” s herodovcima da bi dogovorili njegov pad, ima smisla zato što Damaščanski dokument tumači kako je kumransko vodstvo bilo strože nego Mojsijev zakon oko obdržavanja sabata.38 Isus u razgovoru s učenicima daje još jedan ključ za identitet herodovaca: “No oni su zaboravili ponijeti kruha, i imali su samo jedan hljeb u čamcu. A on ih opomene govoreći: ‘Pazite! čuvajte se kvasca farizejskoga i kvasca Herodova.”’ Marko 8:14-15 Čudesno hranjenje mnoštva kruhovima i ribama pokazalo je da pravi “kruh” nije nešto oko čega treba brinuti. Učenici se trebaju čuvati simboličnog kruha, odnosno “kvasca” farizeja i Heroda. Farizeji, među kojima je bilo mnogo svećenika, su prije toga izgrdili Isusa zbog hodanja kroz žitno polje na Sabat. Isus im

je odgovorio podsjetivši ih na to kako je i David jednom jeo prinosni kruh, koji smiju jesti samo svećenici, i podijelio ga da svojim drugovima. Davida nisu sputavale minorne pojedinosti iz Zakona, pa tako nisu ni Isusa. Farizeji su izopačili židovsku tradiciju kako bi umanjili Isusovu vjerodostojnost: to je bio taj “kruh” farizeja. Fundamentalistički su eseni slično tome sitničavo naglašavali rituale s ceremonijalnim prinošenjima žrtvenoga kruha,39 što je uzdizalo svećenički stalež. Herodovskom vodstvu kumranske sekte, a tako i farizejima, bila je u interesu Isusova propast. Njihovo bavljenje pobožnim obredima maskiralo je njihovu pravu namjeru.

Damaščanski dokument Krajem devetnaestoga stoljeća europski su znanstvenici pronašli veliku zbirku starih rukopisa pohranjenih u jednoj prostoriji koja je bila pripojena sinagogi u starom Kairu. Unutra su bila dva opsežna srednjovjekovna fragmenta istoga djela, koje je postalo poznato kao Damaščanski dokument zbog mnogobrojnih referenci na Damask. Kada je Damaščanski dokument bio prvi put objavljen 1910. godine, znanstvenici su bili u mraku u pogledu njegovih izvora. Svjetlo se napokon pojavilo kada je nekoliko manjih fragmenata istoga svitka bilo otkriveno u Kumranu i datirano po prilici tisuću godina ranije. “Novi savez” koji taj tekst opisuje sklopljen je “u zemlji Damask” – što označuje lokaciju kumranske zajednice, a ne poganski grad u Siriji. Napomena o Damasku nalazi se u I. Kraljevima 19:15, gdje Bog nalaže Iliji da ide u Damask kako bi pomazao kraljeve Sirije i Izraela: “I Gospodin mu reče: ‘Idi, i vrati se istim putem u damaščansku pustinju, i kada tamo dođeš, pomazat ćeš Hazaela za kralja Sirije. I još ćeš pomazati Jehua, sina Nimšijeva, za kralja nad Izraelom.”’ Važnost tog događaja bila je da je “Izrael” bilo ime koje se posvuda u Svitcima s Mrtvoga mora upotrebljava da bi označilo članove sekte. Oni predstavljaju “pravi” Izrael iz čijih će redova doći mesijansko spasenje ostatku Izraela. Pisma su prorokovala da će se Ilija vratiti kako bi pomazao tog kralja. Dakako, to se trebalo dogoditi u “Damasku”. Damaščanski dokument sastoji se iz dva dijela, prvoga u kojemu se članove poučava i upućuje kroz tumačenje povijesti, i drugoga koji obuhvaća zakone i statute 39 1Qt 15:9-14 Hramski svitak objašnjava tako jedan žrtveni prinos od sedam košarica hljeba koji se ne spominje u Mojsijevim zakonima.

38 CD 10-11.

160

161

zajednice. U drugome dijelu nema napomena o Učitelju pravednosti niti o raspri koja je podijelila sektu. Stoga je on najvjerojatnije bio sastavljen prije poučnog dijela, u kojem su, pak, Učitelj i pobuna protiv njega spomenuti u prošlom vremenu. Prema tom povijesnom pregledu početak sekte je tristo i devedeset godina poslije pobjede babilonskoga kralja Nabukodonozora godine 587./6. pr. n. e. To bi, dakle, bilo godine 197./6. pr. n. e., otprilike devedeset godina prije datuma najstarijih kovanica nađenih u Kumranu i sto trideset godina prije dolaska Rimljana u Palestinu. Kako objasniti taj datum? Providencijalno vrijeme nikad nije bilo isto što i vremenska razoblja u povijesnoj kronologiji. U tumačenju Pisma određeni su se vremenski periodi povezivali uz značenja koja nadilaze povijesnu točnost eda bi se otkrila Božja ruka u događajima. Neuvažavanje toga dovelo je teologe do računanja kako je svijet stvoren prije šest tisuća kronoloških godina, u vremenskom okviru doslovnih biblijskih godina. Damaščanski dokument ističe brojku 390 zato što je to bio broj godina koje je Ezekijel izrekao kao kaznu Izraelu u vrijeme babilonskog sužanjstva.40 Početak svećeničke zajednice u Kumranu označio je kraj tih 390 godina kazne. “Pohodio ih je i učinio da izdanak nikne od Izraela i Arona kako bi baštinili Njegovu zemlju i napredovali u blagodatima Njegove zemlje.” Damaščanski dokument iznosi da se sekta borila dvadeset godina, “poput slijepca koji napipava put, dok im On nije podigao Učitelja pravednosti”. Postoje dobri razlozi za mišljenje da je tih “dvadeset godina” bilo kronološko vrijeme: (1) nema proročkih spisa koji bi označili providonosne vremenske periode od dvadeset godina; (2) mesijanske sekte svoj visok stupanj iščekivanja ne održavaju kroz više generacija; (3) razdoblje od dvadeset godina bilo je mjerljivo prema kalendaru sekte, dok s druge strane nije bilo ni arhiva ni tehnike uz pomoć kojih bi mogli izračunati točne datume iz daleke prošlosti, poput godine babilonskoga izgnanstva, pa se takve i slične datume identificiralo simbolički; te (4) ako je razdoblje aktivnog naseljavanja u Kumranu počelo oko 6. godine n. e., značilo bi to da je Ivan Krstitelj postao vođom oko 26.g. n. e., što se uklapa u kronologiju njegove javne službe. Navedeni prvi, poučni dio bio je ujedno napad usmjeren na one koji su se odvojili od sekte. Pisac, nakon smrti Učitelja pravednosti, vraća nadu i pouzdanje preostalima i istodobno prikriveno prijeti onima koji bi mogli zabludjeti ubuduće. Glavni motiv sukladan je s motivom ostalih svitaka, a Zli svećenik prepoznaje se

40 “Jer odredio sam broj tvojih dana, tri stotine i devedeset dana, jednako broju godina kojima sam ih kaznio: i ti ćeš nositi kaznu kuće Izraelove.”

162

pod imenima “Izrugivač” i “Lažac”. On je izdao Učitelja pravednosti, skršio sveta pravila Saveza i uvjerio druge da učine to isto. Dok za odane Kumrance piše: “Oni će paziti da djeluju u skladu s točnim tumačenjem Zakona dok traje doba izopačenosti. Odvojit će se od sinova propasti i držat će se podalje od prljavog i pokvarenoga bogatstva stečenoga bilo zavjetom bilo anatemom ili, pak, iz hramske blagajne; oni neće pljačkati sirote iz Njegova naroda da bi im udovice bile plijenom, a djeca bez očeva njihove žrtve. Oni će razlikovati čisto od nečistoga i proglasit će razliku između svetog i profanog. Držat će sabatni dan u skladu s njegovim točnim tumačenjem i postit će na dan posta onako kako to čine članovi Novoga saveza u zemlji Damaska. I odvojit će svetinje u skladu s točnim učenjem koje o tome govori.”41 To je bila litanija već poznatih optužbi protiv Isusa/Zlog svećenika. On nije držao Sabat, njegovi učenici nisu držali dane posta kako su držali učenici Ivana Krstitelja, on je propovijedao protiv ograničenja u uzimanju hrane, i tako dalje. Uključena je bila i omiljena tema da ga je motivirala ljubav prema novcu. Tirada se nastavlja: “Svi su oni buntovnici jer se nisu odvratili od puteva izdajnika nego su ogrezli u bludničenju i pokvarenom bogatstvu.”42 Izraz “ogrezli u bludničenju” prenosi se i u optužbu da je među Isusovim sljedbenicama bilo i prostitutki. Ta se optužba možda odnosila na Mariju Magdalenu, a ako je tako, onda bi otuda mogla potjecati i kasnija tvrdnja Crkve da je ona bila preobraćena prostitutka. Članove se ohrabrivalo da izdrže, da čuvaju Učiteljeve zapovijedi, i spasenje će na kraju doći. Pripovjedač se poziva na standardni biblijski broj četrdeset, vremenski period koji su pisari upotrebljavali da označe čišćenje poradi novoga početka: četrdeset dana potopa, četrdeset dana posta, četrdeset godina u pustinji, i tako dalje. Slično značanje bilo je i u nazivu rimske “karantene”, gdje korijen te riječi također znači “četrdeset”. “Od dana okupljanja pod Učiteljem pravednosti do konačnog kraja svih ratnika koji su dezertirali k Lašcu proći će otprilike četrdeset godina.”43

41 Isto, VI, 15-20. 42 Isto, VIII, 5. 43 Isto, VII, B2, 14.

163

Četrdeset godina nakon Ivanove smrti Isus više neće imati sljedbenike. Toliko vremena mora proći dok se svijet ne očisti od njih. Zanimljivo je da se razorenje Jeruzalemskoga hrama dogodilo otprilike četrdeset godina nakon Ivanove smrti i označilo je kraj židovskoga kršćanstva. Bliski istok ostao je pretežno protukršćanskom zonom sve do danas. Postojanje jednog rukopisa Damaščanskoga dokumenta iz srednjega vijeka pokazuje da pećine blizu Mrtvoga mora nisu bile tek odlagalište kumranske literature; i još važnije, pokazuje da su se tradicije sekte zadržale u toj regiji više od tisuću godina i da nisu prestale s rimskim ratovima.

Novi zavjet i Kumran U Svitcima s Mrtvoga mora i u Novome zavjetu može se primijetiti određene sličnosti u jeziku, sadržaju i stilu. Sljedećih nekoliko primjera istaknut će Isusove poveznice s kumranskom sektom: Najpopularniji naziv kojim je kumranska sekta sebe nazivala bio je “sinovi svjetla”. Izraz odaje babilonski utjecaj i ne pojavljuje se nigdje drugdje u starožidovskoj literaturi. Jedino mjesto gdje se taj izraz još može naći je Lukino evanđelje, u završnom retku parabole o nepravednome sluzi: “I gospodar pohvali nepoštena slugu poradi njegove dovitljivosti: jer sinovi ovoga svijeta spretniji su od sinova svjetla u držanju prema svojoj vrsti.” Luka 16:8 Značenje te parabole odvajkada je bilo predmet rasprave. Pokvarena upravitelja poslodavac je otpustio kada su se otkrile njegove malverzacije. Zabrinut za svoju budućnost, upravitelj je pozvao gospodarove dužnike jednog po jednog i smanjio im račune kako bi stekao njihovu naklonost. Kad je poslodavac čuo za sluginu strategiju, pohvalio ga je. Moralna pouka priče je “stvoriti sebi prijatelje uz pomoć nepravednog mamona, tako da te oni prime u vječne stanove kada ti novca ponestane.”44 Odnosno, novcem na ovome svijetu kupi prijatelje na idućem. Kumranci su slijedili tipično esenske ekonomske običaje - osobni imetak išao je u zajedničku blagajnu po sistemu vjerskoga komunizma. Isusovi sljedbenici zadržali su istu takvu tradiciju. “Želiš li biti savršen, tad idi, prodaj što posjeduješ i podijeli novac siromasima, i imat ćeš blago na nebu: i onda dođi i slijedi me.” Matej 19:21

Suprotno tvrdnjama većine komentatora, ova uputa nije se odnosila na redovnički život niti je bila afirmacija neke unutrašnje svetosti siromaštva, pa čak ni zahtjev za preraspodjelom bogatstva. “Siromasi” ili ebion bio je drugi naziv koji je u Svitcima s Mrtvoga mora označavao članove zajednice, dok u kontekstu u kojem ga je upotrijebio Isus pojam “siromasi” označava sve one koji su ga slijedili. Isto kao u Kumranu, od novopridošlica se očekivalo da sve unesu u zajedničke kovčege. U budućnosti, ovi “siromasi” bit će svjetski vođe: “Blagoslovljeni siromasi u duhu, jer njihovo je kraljevstvo nebesko.” Isus je poznavao opasnosti takvoga života. Njegovi sljedbenici, novi “sinovi svjetla”, bili su često naivni i nesofisticirani. Nevješti s financijama, borili su se za utjecaj u vanjskome svijetu gdje je poznavanje moći novca i kako tu moć upotrijebiti bilo najbitnije za postizanje promjena. Pokvareni sluga stvorio je sebi prijatelje jer je znao kako treba manipulirati novcem u svoju korist. Njegov će mu poslodavac to i priznati. Isus je žalio što njegovi sljedbenici nemaju novca pa ih je poslao u svijet s uputom da budu “mudri kao zmije”. 2) Učenici Ivana Krstitelja bili su poslani upitati Isusa: “Jesi li ti onaj koji ima doći ili da čekamo drugoga?” U tom je času liječio mnoge od bolesti, muka i zlih duhova, i mnogim slijepcima vraćao je vid. I on im odgovori: “Idite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, i mrtvi ustaju, a siromasima se propovijeda radosna vijest.” Luka 7:21-22 Kumranski fragment o uskrsnuću [4Q521] opisuje obilježja eshatološke ere. Mesija “oslobađa zarobljenike, vraća vid slijepima (...). Izliječit će ranjene, oživjeti mrtve i donijeti dobre vijesti siromašnima”. Isusov odgovor na Ivanovo pitanje mogao je biti: “Da, ja sam taj”, no da bi prenio svoje razočaranje i frustraciju, naveo je te kvalifikacije jer su upravo to bili Ivanovi kriteriji po kojima se prepoznaje Mesiju. 3) Unatoč golemoj brojčanoj nadmoći neprijatelja, konačni obračun između sila svjetla i sila tame bit će pobjedonosan za Kumrance jer će se za njih boriti mirijade anđeoskih vojski. “Ti ćeš sazvati vojske svojih izabranika, u tisućama i mirijadama, s Tvojim Svetima i svim Tvojim anđelima, i bit će oni premoćni u boju i satrt će buntovne na zemlji Tvojim velikim sudovima da bi trijumfirali skupa s izabranicima neba.” 1QM, XII, 5

44 Luka 16:10.

164

165

“Hrabri bojovnici anđeoskih vojski su među našim ljudstvom i Heroj rata je s našom skupštinom: vojska Njegovih anđela je s našim pješaštvom i konjanicima.” 1QM, XII, 9 Kada su vojnici uhitili Isusa u Getsemanskom vrtu, Petar je odgovorio napadom na roba velikoga svećenika. Isus je rekao Petru da odloži mač i ukorio ga na način koji dolazi izravno iz kumranskih izvora: “Zar misliš da ne mogu pozvati Oca, i On će mi istog trena poslati više od dvanaest legija anđela?” Matej 26:53 No, u tom trenutku, stvar je već bila nepovratno izgubljena i Isus se predao svojoj sudbini. Nije uvijek bilo tako. Kada se prvi put pojavio i javno govorio, njegova je poruka bila puna nade u sjajnu budućnost – kraljevstvo Božje. Zapažanje da je Isus razmišljao i o vojnoj opciji obično se preskače, no oružani je sukob bio neizbježan, osim ako on nije mislio da će mu Rimljani jednostavno prepustiti Judeju. Javne kampanje i Ivana i Isusa bile su zapravo novačenje, uglavnom usmjerene na mladiće. Ratni svitak opisuje konačni sukob kao rat protiv Sotone i njegovih anđela, a kada pobjeda bude izvojevana, sve nacije će biti oslobođene i kraljevski Mesija vladat će svijetom. Ta tema odzvanja i u Isusovom govoru o Posljednjem Sudu: “Kada Sin Čovječji dođe u slavi, sa svim anđelima, sjest će na prijestolje svoje slave i pred njim će se okupiti svi narodi (...); tada će ih razlučiti jedne od drugih, kao što pastir luči ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve. Onda će reći onima s desne strane: ‘Dođite, blagoslovljeni od Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!’ (...) I kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.’ Tada će reći i onima s lijeve strane: ‘Odlazite od mene, prokleti, u vječni oganj pripremljen za đavla i njegove anđele.”’ Matej 25:31-41

Isusove zagonetne riječi o “oblacima nebeskim” pogrešno se tumačilo kao da znače fizičko nebo, dok je to bila govorna figura da bi se označilo vojni pohod. “I vidjet će Sina Čovječjega kako dolazi s oblacima nebeskim u moći i slavi; i on će poslati svoje anđele s glasnim trubljama i oni će skupiti njegove izabranike s četiri kraja vjetra, od jednog kraja nebesa do drugoga.” Matej 24:30,31 Ratna strategija bila je zadaća vojnih zapovjednika. Iako se ne spominje tako često kao Učitelj pravednosti, davidovski Mesija ući će i u Ratni svitak. Isus je bio student vojne taktike. “Ili, zar neće kralj, koji ide ratovati s drugim kraljem, prvo sjesti i posavjetovati se je li kadar oduprijeti se s deset tisuća onom koji ide na nj s dvadeset tisuća?” Luka 14:31 Znao je da je oružani sukob neizbježan: “Tko nema mača, neka ide i proda svoj ogrtač pa ga kupi.” Luka 22:36 Objasniti more nekonzistentnosti, proturječja i misterija u evanđeljima, nije lak posao. No, Crkva jednostavno izvlači iz teksta paradigme tumačenja koje iz njega ne proizlaze. Ista stvar dogodila se i sa Svitcima s Mrtvoga mora. Ishod toga je da su korijeni zapadne civilizacije ostali zakopani u zbunjujućem miš-mašu mitova bez smisla i u slijepoj znanstvenosti. Snažni osjećaji koji su očiti u Svitcima s Mrtvoga mora odražavaju njihovo uvjerenje da je sudbina svijeta u njihovim rukama. Događaji u Kumranu značili su raskrsnicu u povijesti. Tamo je bila dosegnuta kritična masa i ishod je bio fenomenalan. To je bilo prije dvije tisuće godina, no rezultati odjekuju već stoljećima i utjecali su na sudbinu nebrojenih milijuna ljudi.

Anđeoski ratnici bili su “oblaci” od pročišćene vode koja pere svijet od njegove prljavštine: “Ratnici anđeoskih vojski, vojske Njegovih duhova (...). Oni su kao oblaci, kao oblaci rose kad prekriju zemlju, kao kišni pljusak koji izlijeva sud na sve što raste na zemlji.” 1QM, XII, 9

166

167

8. Mesijanski konflikt i njegovo naslijeđe Ideja da je Ivan Krstitelj imao učenike koji nisu vjerovali u Isusa, za većinu je kršćana gotovo nezamisliva. Činjenica da su Ivanovi učenici postojali kao zasebna sekta još dugo nakon njegove smrti značajna je tek za nekolicinu specijaliziranih znanstvenika. Pa ipak, nema sumnje da je shizma između te dvije suprotstavljene mesijanske sekte bila odlučujući faktor u uspostavi kršćanske Crkve. Postoje također i nepobitni dokazi da se napetost među njima razvila u ideološko suparništvo koje je utjecalo na ključne događaje u svjetskoj povijesti. Danas se to trenje manifestira u glavnom svjetskom religijsko - političkom sukobu između kršćanstva i islama. Povijest kršćanske Crkve solidno je dokumentirana iako još postoje praznine u našem znanju o najranijim stoljećima. No, što je sa crkvom Ivanovom? Većina ljudi ne zna da takvo što uopće postoji. Znanstvenici koji znaju za “ivanovsku” herezu gledaju na to kao na kuriozitet. Ivanovska crkva ima mnogo lica te je, slično kršćanstvu, podijeljena u sekte koje se jedna s drugom nadmeću i svaka stavlja naglasak na nešto drugo. No, to je postojalo oduvijek.

Ivanovi učenici Rani krstiteljski pokret, prema Luki, nije bio ograničen na Judeju pa čak ni samo na Palestinu. Krstiteljevi misionari evangelizirali su Židove u dijaspori i bili su prisutni u Efezu (današnja Turska) prije no što su Pavao i prvi kršćani tamo stigli. Djela apostolska govore o Apolonu iz Aleksandrije koji je bio: “...dobar govornik, vrlo upućen u Pisma. On je bio poučen o Putu Gospodinovu, te je sa žarom u duši govorio i poučavao ispravno o onome što se odnosilo na Isusa, iako je poznavao samo krštenje Ivanovo. Smjelo je govorio u sinagogi, pa kada su ga Priscila i Akvila čuli, uzeše ga k sebi te mu izložiše Put Božji još točnije.” Djela 18:24-27 Nepotrebno je reći da ova pripovijest ne razrađuje detalje Apolonova “netočnoga” krstiteljskoga nauka, a njegovo obraćenje opisano je kao formalnost. Pavao se poslije u Efezu osobno susreo sa skupinom Ivanovih sljedbenika koji su također bili obraćeni upadljivom lakoćom. “Dok je Apolon boravio u Korintu, Pavao je, prošavši kroz gornje krajeve, došao do Efeza. Tamo je našao nekoliko učenika. I upita ih: ‘Jeste li primili Duha Svetoga kada ste uzvjerovali?’ A oni mu odgovoriše: Ne, nismo nikada ni čuli za Duha Svetoga.’ A on im reče: ‘Kojim krštenjem ste onda

169

kršteni?’ Oni rekoše: ‘Ivanovim krštenjem.’ A Pavao im reče: ‘Ivan je krstio krštenjem u znak pokajanja, a narodu je govorio da vjeruju u onoga koji dolazi iza njega, a to je Isus.’ Čuvši to, oni se krstiše u ime Gospodina Isusa (...) i bilo ih je sveukupno dvanaestorica.” Djela 19:1-7 Crkva Ivanova imala je isti cilj kao i kršćani – pridobiti novoobraćenike. No, obje skupine imale su istu nedoumicu. Vlasti su dale pogubiti njihove utemeljitelje, dakle obojica su promašili u svom životnom djelu. Za ortodoksne Židove koji su očekivali pobjedonosnoga Mesiju, bilo je to sve što su trebali znati da bi odbacili ikakve krstiteljske ili kršćanske tvrdnje. Ideja o Isusovu drugome dolasku uhvatila je korijenje po Uskrsnuću premda židovski kršćani to vjerojatno nisu shvaćali na isti način kao i pogani. Isusovi učenici uporno su vjerovali da će se uskoro pokazati da su u pravu. Rani su krstiteljevci na sličan način očekivali Ivanov povratak. Bila je to ciklična narav providnosti, što objašnjava i spekulacije da je Isus zapravo Ivan Krstitelj koji se vratio. “Neki govoraše: ‘To je Ivan koji je krstio uskrsnuo iz mrtvih: zato on [Isus] ima moć činiti to što čini.”’ Marko 6:14 Nijedna sekta nije mogla djelotvorno prozelitirati među poganima bez cjelovite filozofije. Pavao je usvojio teologiju/kristologiju izrazito upućenu “onima koji se boje Boga” – poganima, privučenima monoteizmu, koji su uvažavali etička učenja Tore, no koji se nisu podvrgli obrezanju niti su ih zanimali svećenički i levitski obredi. Pavlovsko kršćanstvo bilo je nevjerojatno uspješno, no suvremeni kritičari Pavla tvrde kako ga je ta strategija, “biti svima sve”, nagnala da u svoju poruku unese gnostičke elemente egipatskih, grčkih i babilonskih misterijskih religija koje je spojio s vlastitim ezoteričnim židovskim idejama. Gnosticizam je i inače teško uhvatiti: ima mnoga obilježja, pri čemu nije nužno da svaki gnostički sustav sadrži njih sve. Dosta je reći da je Pavlova u biti “gnostička” doktrina bila kako spasenje dolazi od nebeskoga Krista, a ne od čovjeka Isusa. Ono se postizalo putem asketizma koji vodi do duhovne objave, a ne snagom intelektualnog rezoniranja niti obdržavanjem rituala. Ako su pavlovski kršćani posuđivali ideje od drugih, onda je maločas spomenuti svestrani Apolon također bio primarni izvor tog materijala. To kako su Ivanovi učenici nevjerojatno spontano prihvatili Pavlovo učenje, navodi na pomisao da je upravo suprotni scenarij bio bliže istini. Kršćani su prigrlili krstiteljsku ideologiju. Najbolji i najprivlačniji koncepti bili su stopljeni u religijsku mješavinu da bi se pridobili obraćenici iz crkve Ivanove. Prvi koji su usvojili gnostičke principe bili su krstiteljevci, a ne kršćani.

170

Kršćani su se nadali da će štovanjem Ivana i ugradnjom pojedinih krstiteljskih tradicija na kraju ujediniti ta dva pokreta. No, dugoročno gledano, lijepe riječi o Ivanu Krstitelju bile su kontraproduktivne. Bilo je to pretjerano odavanje štovanja koje je omogućilo ivanovskoj crkvi da živi kao nametnik i prouzroči katastrofu unutar tijela kršćanske Crkve. Velik broj crkava, katedrala, javnih zgrada pa čak i gradova posvećenih Ivanu Krstitelju nije utemeljila Isusova crkva, nego njezin zakleti neprijatelj. Negativna će slika Ivana Krstitelja, unatoč Isusovoj oštroj osudi Ivana i neospornim dokazima o sukobu između njih, i dalje biti uvredljiva za većinu kršćana. Psiholozi bi to možda objasnili kao otpor podsvijesti, strah od toga kamo bi mogla dovesti prava istina – do postupne dekonstrukcije svega drugoga što se vjeruje da je istina. Četvrto evanđelje sastavljeno je u Efezu, na području gdje su krstiteljevci dokazano bili prisutni, i ono sadrži otvorene gnostičke reference. Izrazi “svjetlo” i “život” se stalno ponavljaju u tekstu što je navelo znanstvenike na pomisao da je i sam pisac bio obraćenik iz neke gnostičke krstiteljske skupine.1 Jedino to evanđelje naglašava doktrinu o Spasitelju koji postoji prije početka i koji je u svijetu bio određeno vrijeme kako bi trpio kao pomirnica za grijehe čovječanstva, a što je ideja za koju većina znanstvenika misli da nedostaje u sinoptičkim evanđeljima. Slavni Proslov zacijelo je bio napisan imajući na umu krstiteljevce jer se u njemu uporno ponavlja kako Ivan “nije bio svjetlo”. Ivan je bio, prema toj pretpostavci, “lažno svjetlo” budući da je “istinito svjetlo” bio Isus. “Pojavi se čovjek poslan od Boga, kojemu bijaše ime Ivan. On dođe kao svjedok da svjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu. On ne bijaše Svjetlo nego – da svjedoči za Svjetlo. Svjetlo Istinito, koje rasvjetljuje svakog čovjeka, došlo je na svijet.” Ivan 1:5-9 Kult Ivana Krstitelja bio je trajno prisutan u tom području. Čak dvjesto pedeset godina nakon što je napisano Evanđelje po Ivanu, kršćani su i dalje smatrali krstiteljevce glavnom prijetnjom. Efrajim Sirijac (oko 306. – 373. g.), rođen na jugoistoku Turske, bio je na glasu zbog svojih svetih pjesama. Marija u jednoj njegovoj himni pjeva novorođenom Isusu: “Ivan je začet u listopadu kada vlada tama. Tvoje začeće bilo je u travnju kada svjetlo vlada i pobjeđuje nad tamom.”2 Ivan Krstitelj nije bio samo “ne-svjetlo” – nego i više od toga, bio je tama. 1 2

Rudolf Bultmann, The Gospel of John: A Commentary, 1971. Efrajim, Hymns on the Nativity, 27. 2-3, 18:2

171

Zatim slijedi iznenađujuća izjava da je Šimun Mag bio Ivanov najdraži učenik:

Šimun Mag

“Budući da je bio odan pobornik Ivanov (...) te je uz njegovu pomoć bio upućen u vjerske doktrine (...). Među svim Ivanovim učenicima, Šimun je bio najomiljeniji, no u času smrti svog učitelja bio je odsutan, u Aleksandriji, tako da je Dositej, učenik kao i on, bio izabran na čelo škole.”5

Ranokršćanska je Crkva, u težnji za uniformnošću, u prvi plan stavila prepoznavanje i pobijanje hereza. Čim je gnosticizam bio prepoznat kao glavna prijetnja, nemilosrdno ga se stalo progoniti. Irenej (oko 130. – 202. g.), velikan kršćanske povijesti, sastavio je popis svih poznatih krivovjerja u kojem kaže da svi oni koji na bilo koji način iskrivljuju istinu i nanose štetu crkvenom naučavanju jesu učenici i nasljednici Šimuna Maga iz Samarije.3 Šimuna Maga se u crkvenoj predaji smatra utemeljiteljem gnosticizma, no priča o njemu ostaje i dalje jedan od velikih misterija povezanih s izvorima kršćanstva. O njemu se zna uglavnom iz jednog odlomka iz Djela apostolskih: prvi učenici bili su napadani u Jeruzalemu i okolici, stoga je Filip otišao u Samariju propovijedati Riječ. Njegov uspjeh ondje privukao je pozornost Šimuna Maga:

Šimun je otišao u Egipat “da bi se usavršio u proučavanju magije”, u vrijeme dok je Ivan bio u zatvoru. Kada se vratio, preoteo je nadzor nad baptističkom sektom od Dositeja, prvotnoga vođe sekte nakon Ivanove smrti. Petar i Šimun imali su dugu i tešku teološku raspravu koja je završila dvobojem njihovih magijskih moći. Šimun je izgubio nakon što je pokušao poletjeti s jedne visoke građevine i pri padu slomio nogu.

“Prije se u tom gradu neki čovjek imenom Šimun bavio vračanjem i zanosio narod samarijski, govoreći sam za sebe da je velik. Zato su svi, od najmanjeg do najvišeg, pristajali uz njega i tvrdili: ‘Ovaj je čovjek sila Božja, ona koju zovu ‘Velika’. A pristajali su uz njega jer ih je dugo vremena zanosio svojom magijom.” Djela apostolska 8:9-11

Bila ona stvarna ili izmišljena, veza između Šimuna Maga i Ivana Krstitelja trebala je pokazati da su Ivanovi učenici bili najzagriženiji antikršćani. Uvijek iznova imenovani kao najveća prijetnja, izvorni gnostici bili su krstiteljevci. Jednako kao što je Ivan Krstitelj bio Isusu najveći trn u peti, tako su i njegovi sljedbenici bili najveći trn u peti Crkvi.

Šimun se obratio te se, “nakon što se krstio”, pridružio Filipu. Kada su to dočuli vođe u Jeruzalemu, Petar i Ivan otišli su u Samariju i “položili ruke na tamošnji narod” kako bi ovi primili Duha Svetoga. Šimuna se to snažno dojmilo te je Petru ponudio novac u zamjenu da dobiju takvu istu moć. Tako je nastala i riječ “simonija”, kao pojam za kupovanje i prodavanje crkvenih službi. O Šimunu Magu dalje nema spomena u Novome zavjetu, no njegov život postat će motivom mnogih mitova i spekulacija. Lukin izvor za tu epizodu je gotovo sigurno literatura iz Klementova kruga. Taj tekst tvrdi da se izvorište neprijateljstva između Isusovih i Ivanovih učenika vrtilo oko identiteta Krista. “Kad eto, jedan između Ivanovih učenika tvrdio je da je Ivan, a ne Isus, bio Krist, utoliko što je i sam Isus izjavio da je Ivan veći od svih ljudi i svih proroka. ‘Ako je, dakle’, govorio je on, ‘Ivan bio veći od svih, onda je nužno bio veći i od Mojsija, pa tako i od samoga Isusa. A ako je veći od svih, onda on mora biti Krist.”’4

3 4

Irenej, u predgovoru djela Protiv heretika, vol. III. Klementinski spisi, Homilije 1:60

172

Dositej O Dositeju ima vrlo malo podataka. Uglavnom ga se smatra za samarijanskog utemeljitelja gnostičke sekte dositejevaca koja se pojavila u prvom stoljeću n. e. Epifan piše da su dositejevci bili krstiteljska sekta s vrlo posebnim predajama i običajima. Origen (oko 185. – 254. g.) spominje da su dositejevci vodili pisane zabilješke o događajima te da je Dositej iznosio o sebi mesijanske tvrdnje, čak da mu se pripisivalo i mit o uskrsnuću: “Dositej Samarijanac htio je, nakon Isusa, uvjeriti Samarijance da je on taj mesija o kojemu je prorokovao Mojsije. Od tada pa sve do danas postoje dositejevci koji o Dositeju pišu i pričaju neke bajke, poput one kako nije okusio smrti nego još živi.”6 Popis od trideset i dvije hereze koji je sastavio Hipolit (oko 170.- 235. g.) započinje spominjanjem Dositeja što pokazuje koliko ga se uzimalo ozbiljno. Rabinistički izvori i arapski pisci iznose kako su još u desetom stoljeću Samarijanci bili podijeljeni u dvije sekte, pravovjerne Samarijance i dositejevce. Knjige dositejevaca 5 6

Isto. Origen, Contra Celsum, VI, ii

173

pronađene su i među kršćanskim gnostičkim tekstovima kod Nag Hamadija, što pokazuje da je ranokršćanska Crkva bila izložena utjecaju gnostičkih krstiteljevaca. Znatan dio gnostičkih traktata nađenih kod Nag Hamadija zapravo ne sadrži nikakve bilješke o Isusu (premda su u ponekima očite kršćanske interpolacije) premda se tematika vrti oko likova iz Staroga zavjeta, ti tekstovi očito nisu kršćanskoga porijekla. Budući da ne postoje dokazi o postojanju židovskih gnostičkih skupina, ti tekstovi najvjerojatnije potječu iz samarijskih izvora. Mnogi tekstovi pripadaju nečemu što znanstvenici nazivaju “Šetov” gnosticizam. Šetovski gnostici posebno su štovali Šeta, trećeg sina Adama i Eve, te su tvrdili da su njegovi pravi potomci. Zanimljivo je da je to isto i tenet mandejske teologije. Sirijski je kršćanski teolog imenom Teodor Bar Konai krajem osmoga stoljeća n. e. sastavio kratak zapis o tadašnjim herezama. Nije se odviše potrudio objašnjavati njihove ideje, no uvrstio je kratku povijest mandejaca koji su, kako kaže, bili poznati i kao dositejevci. Mandejska religija i njezine moguće veze s korijenima kršćanstva bile su među novozavjetnim znanstvenicima jedna od najprjepornijih tema u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća. Osim akademika, nitko nije ni čuo za mandejce. Danas su oni, međutim, ugrožena vrsta.

Mandejci Mnogi ljudi koji su pripadali manjinskim religijskim skupinama, nakon svrgavanja Sadama Huseina pobjegli su iz Iraka jer im je njegov režim pružao barem kakvu-takvu zaštitu. Mandejci, smješteni pretežno u Bagdadu i Basri te u okolici tih gradova, jedna su takva skupina. Njihova je budućnost u Iraku neizvjesna i u ovom trenutku njihov broj procjenjuje se na otprilike trideset tisuća u cijelome svijetu. Zapadnjački su znanstvenici pretpostavljali da naziv “mandejci” potječe iz aramejske riječi manda, što znači “znanje”. No, izgleda da to nije baš tako. Ima li se u vidu da su vjerske sekte poznate uglavnom po pogrdnim nazivima koje su im davali drugi, “mandejac” vjerojatno dolazi od mandi, naziva za obrednu kuću u kojoj se obavljalo krštenje i u kojoj je bio poseban bazen cijevima povezan s obližnjim vodenim tokom, poznatim kao “Jordan”. Odjeveni u bijele halje, mandejci su izvodili redovna ritualna pranja i kupanja u tekućoj vodi unutar mandi-kuće. K tome je mandi i riječ koju se u jednom dijelu muslimanskoga svijeta upotrebljava u značenju kupati se ili oprati7. Mandejci su, tako, vanjskome svijetu bili poznati kao oni koji se “kupaju” ili “koji krste”, a ne kao “oni koji znaju”. 7

U malajskim jezicima koji se govore u Maleziji, Bruneiju i Indoneziji.

174

Sličnosti između mandejskih i kumranskih obreda krštenja bili su i dokazani.8 Tako, posebice, voda mora biti “živa”: tekuća voda povezana s prirodnim izvorima, a ne stajaćica. Literatura obje sekte sadrži zamisao da se anđeoski ratnici bore na strani “svjetla”, a protiv “tame”. Otkrivaju još i posebno snažno štovanje Noe kakvo se ne nalazi nigdje drugdje u antičkoj literaturi, što je i logično budući da su potopne vode Suda, baš kao i Ivanovo krštenje, bile sredstvo očišćenja. Putujući misionari koji su se prvi susreli s mandejcima opisali su ih kao kršćane, sektu koja osobito štuje Ivana Krstitelja. Nakon objavljivanja mandejskih svetih knjiga početkom dvadesetoga stoljeća, to se mišljenje pokazalo neodrživim. Tekstovi opisuju složenu mješavinu klasičnih gnostičkih postavki. Najznačajnija djela su: Ginza, zbirka molitava, teologije i povijesti, zatim Haran Gawaita, povijest mandejaca, te Knjiga Ivanova, povijest predaja o Ivanu Krstitelju i izbor iz njegovih molitava. Napisani na istočno-aramejskom dijalektu, rukopisi bilježe imena uglavnom ženskih pisara, žena koje su te rukopise prepisivale u prošlosti. Navedene su poimence prepisivačice u neprekinutom nizu koji seže sve do konca drugog i početka trećega stoljeća n. e. 9 Mandejci iznose da su bili proganjani u Judeji te da su odande otišli kratko prije razorenja Jeruzalema 70. godine, a što je, kako vjeruju, bila božanska odmazda za njihovu potlačenost. Neobično je, međutim, što iako sebe smatraju izravnim potomcima prvih sljedbenika Ivana Krstitelja, mandejci uporno tumače kako nisu židovskoga podrijetla. Oni ne vrše obrezivanje niti drže subotu kao svoj dan Sabata. Mandejski su spisi nepopustljivo antižidovski što znači da su, ako su emigrirali iz Palestine netom prije rimskog upada, zacijelo bili dio samarijanske ili poganske zajednice koju su Židovi napali tijekom ustanka 66. g. n. e. Mandejska su shvaćanja o Ivanu Krstitelju složena, često u vidu apstraktnih mitova i simbola. Knjiga Ivanova tumači kako su Židovi pokušali ubiti Ivana nedugo nakon što se rodio te ga je stoga uzeo Anoš,10 nebeski duh spasitelj istovjetan s Henokom koji je omiljen u Kumranu. Ivan je oslikan kao gnostički preegzistentni lik spasitelja koji silazi iz svijeta svjetla kako bi izbavio duše uhvaćene dolje u svijetu tmine. Nakon smrti on vodi dušu iniciranoga mandejca prema gore kroz različite stupnjeve svijeta svjetla.

8 Vidi Christopher Knight, Robert Lomas, The Hiram Key, str. 74. 9 Vidi Jorunn Buckley, The Mandaeans: Ancient Texts and Modern People. 10 Vidi Edmund Lupieri, The Mandaeans: The Last Gnostics, str. 46. Abel, Šet i Henok djeluju kao posrednici između ljudskog i božanskog svijeta. Šet je bio važna figura i kod dositejevaca u Nag Hamadiju. Henok je bio središnji lik za esene u Kumranu.

175

Oko mandejskog poimanja Isusa, pak, nema nikakve zabune. On je utjelovljeni đavao: izdao je Ivana, ukrao njegova tajna učenja i izokrenuo njihovo značenje kako bi zaveo Židove i proširio zlo po cijelome svijetu. Ilustrativni su sljedeći stihovi: “Dok Ivan živi u Jeruzalemu, postaje sve utjecajnijim i pokrštava na Jordanu. Isus Krist dolazi k njemu, ponizan je, prima Ivanovo krštenje i postaje mudrim u Ivanovoj mudrosti. No, potom će on iskvariti Ivanove riječi, izopačiti jordansko krštenje, izvrnuti riječi istine i propovijedat će krivotvorinu i pakost po cijelome svijetu.”11 “Na devet mjeseci ušao je đavao-Krist u maternicu svoje majke, djevice, i tamo se je sakrio (...). Kada je odrastao ušao je u dom molitve židovskoga naroda i prisvojio svu njihovu mudrost. Izopačio je Toru i izmijenio doktrine i djela Tore.”12 “O, zavedeni, vi koji ste bili zavedeni! (...) Zar ne znate, vi zavedeni, da ste bili zavedeni? Ja (Isus) bezvrijedni sam mesija, pogrđen poradi svojih mučenja, mudar za zlo (...). On vodi ljude u zabludu i baca ih dolje u silne oblake tame.”13 Nasljedno mandejsko svećenstvo poznato je pod imenom “nazorejci”. Mandejci uporno tvrde kako je Isus u početku bio nazorej visokog položaja, prisiljen napustiti skupinu zato što je prekršio svetu vjeru. Zabilješka iz evanđelja da je Isus bio “Nazarećanin”/”Nazarenac”, prema nekom nepoznatom zaseoku nazvanom Nazaret, može se ponajbolje shvatiti kao kršćanski pokušaj uklanjanja titule po kojoj je bio poznat – “nazorej”. Fonetski korijen “Nazarenca” i “nazoreja” je hebrejska riječ nazar, u značenju “odvojiti se od ostalih radi pročišćenja”. Riječ “nazirej” upotrebljava se u Starome zavjetu za nekog tko se zavjetovao na apstinenciju. Samson je bio najpoznatiji nazirej u Starome zavjetu. Pavao se isto tako zavjetovao, kao i Isus. “Doista, kažem vam, neću više piti od roda trsova do onog dana kada ću piti novo vino u kraljevstvu Božjemu.” Marko 14:25; Matej 26:29; Luka 22:18 Židovi koji bi se tako zavjetovali nisu brijali brade ni šišali kosu na rok na koji su se zavjetovali, što objašnjava zašto se Isusa uvijek slikalo s dugačkom kosom i bradom. Naziv “nazarenac” ne može potjecati od sela imenom Nazaret iz dva razloga. Prvo, ne postoje dokazi iz popisa stanovništva, povijesnih karata ili

Slika 16. Domenico Ghirlandaio, Ivan Krstitelj propovijeda, 1486., Firenca, Italija Isus (lijevo pri vrhu) gleda i sluša Ivana Krstitelja. Mnoštvo ljudi Isusa ni ne primjećuje, a samo Ivan ima aureolu. Golub, simbol duhovnog autoriteta, spušta se prema Ivanu, a ne prema Isusu kako stoji u evanđeoskim izvješćima.

arheoloških iskopavanja da je Nazaret postojao u Isusovo doba. Drugo, neki galilejski gradić bio bi beznačajna točka za ljude koji su živjeli u Jeruzalemu i Judeji i za njega bi znali samo oni koji žive u neposrednoj blizini. Isusovi protivnici koji su željeli omalovažiti njegovu postojbinu nazivali su ga “Galilejac”, a oni koji su htjeli bagatelizirati njegovu poruku zvali su ga “Nazarenac”. “Nazaret” je bio prikladna riječ za označavanje zajednice religioznih Židova odvojenih od glavnih društvenih tokova: to nije moralo biti neko posebno mjesto na zemljopisnoj karti. Selo Nazaret utemeljili su kršćani mnogo vremena nakon Isusove smrti. Dugački emocionalni poetski traktati posvećeni Ivanu Krstitelju kao “Dobrome pastiru” ili “Dobrome ribaru” obilježje su mandejske literature. Takvi motivi razvijeni su mnogo šire nego u Novome zavjetu, a ondje se oni, uostalom, odnose na Isusa. Budući da je Ivan bio prvi koji je imao sljedbenike, ti naslovi izvorno su vjerojatno pripadali njemu. U poeziji o Dobrome pastiru, Ivan je pozvan od Boga da bude “moj ljubljeni pastir i da pazi na mojih tisuću od njih deset tisuća”. Ivan prihvaća, no pita kako će vratiti one koji su izgubljeni ili su ostali odostrag. Bog odgovara:

11 Edmondo Lupieri, The Mandaeans: The Last Gnostics, str. 24 12 G.R.S. Mead, Book of John, str. 84. 13 Isto, str. 81.

176

177

“Ako tkogod padne u blato i ostane tamo, pusti ga neka ide svojim putem i skonča u blatu. Neka ide svojim putem i završi u blatu, u kojemu je prignuo koljeno pred Mesijom.”14 Ivan ih treba pustiti na miru. Kao žrtve “Mesije” (Isusa), oni su izgubljen slučaj. Ivan, pak, pobrinut će se za svoje sljedbenike:

Suprotno tome, kada Ivana u četvrtom evanđelju pitaju o suparničkim kršćanskim krstiteljima, on odgovara nekakvom sumnjivo razvučenom teološkom trakavicom u pohvalu Isusu koja završava čuvenom dvosmislenom frazom “on mora rasti, a ja se smanjivati”. Mandejski spisi donose još i neobične napomene o “sandalama”:

Iako su renesansni umjetnici obično slikali Ivana kako drži pastirski štap, jedino je Isus opisan kao “pastir” u Novome zavjetu:

“Donijet ću ti sandale slave s kojima ćeš moći gaziti trnje i čičke. Zemlja i nebo će se raspasti, ali ne i sandale slave. Sunce i mjesec će se raspasti, no sandale slave neće se raspasti. Zvijezde i zodijakalni krug nebeski će se raspasti, no sandale slave neće se raspasti. Četiri vjetra svijeta će se raspasti, no sandale slave neće se raspasti. Plod i rod stabala će se raspasti, no sandale slave neće. Sve što je stvoreno i što je nastalo će se raspasti, ali ne i sandale slave.”18

“Ja sam dobri pastir, poznam svoje i moji poznaju mene (...). Imam i druge ovce koje nisu iz ovoga stada; i njih mi je dovesti, i one će čuti moj glas. I bit će jedno stado, jedan pastir.” Ivan 10:14-16

“Sandale slave” pripadaju Ivanu kao pravom spasitelju. Kršćanski pisci ukrali su metaforu sandala i sva evanđelja naglašavaju Ivanovu nedostojnost, čak i da “zaveže uzice na Isusovim sandalama”.19 Izvorni kontekst je preokrenut tako da je Isus, a ne Ivan, bio onaj koji s punim pravom nosi “sandale slave”.

Ivan, u govorima Dobroga ribara, odbacuje postupke loših ribara i na kraju ih nadvladava. Ti “loši ribari” su kršćani i Ivan ne želi imati s njima posla. Oni pripadaju Isusu, “poglavaru njih sviju”.

Mandejska literatura sadrži i opis onoga svijeta. Kad se jednom nađu tamo, duše kršćana shvate da su u donjem carstvu i da ih je Isus prevario. Primijetivši Isusa kako se četiri puta klanja pred “Manda d-Hiia” (aramejski izraz za “gnozu života”), a to je titula Ivana Krstitelja, pitaju ga:

“Pastir sam koji ljubi svoje ovce, bdijem nad ovcama i nad jagnjadi. Nosim ovcu oko svojega vrata i ta ovca neće odlutati iz zaseoka (...). Nosim ih u dobro stado i one pasu kraj mene.”15

“Ribar odjene na sebe odjeću slave, a sjekira mu je visjela s ramena (...). Kada ribari ugledaše Ribara, stadoše se skupljati oko njega (...) ‘Budi nam moćni suradnik i neka tvoj udio bude jednak našem (...). Podijeli s nama, i mi ćemo podijeliti s tobom ono što posjedujemo.’ Kada je Ribar to čuo, on se odgurnu o bok broda (...) ‘Odlazite od mene, vi ribari lošeg zadaha, vi ribari koji umješavate otrov. Odlazite, odlazite, lovite ribu koja jede vašu nečist. Suradnik savršenih ne može biti vaš suradnik. Vaš brod ne može biti privezan uz moj niti vaš prsten položen na moj prsten. Eno, tamo je poglavar vas svih: pribrojite se u njegovo kraljevstvo.”’16

“Zar nisi rekao: ‘Ja sam Bog bogova, Gospodar gospodara, ja sam kralj svih svjetova, ja sam poglavar svih djela.’ A sada, tko je taj čovjek koji ide ispred tebe i pred kojim se klanjaš četiri puta s nadubljim poštovanjem. Tko je taj čovjek?”20 Nezadovoljni Isusovim odgovorom, kršćani žele primiti Ivanovo krštenje. “Želimo prodati sva svoja dobra, i uzaći na Jordan, i krstiti se u ime čovjeka koji te je prestigao.”21

Ivan upozorava na oprez od lažnih krstitelja na rijeci Jordan: “Ovo je glas Istinskog ribara koji zove i poučava ribe morske u plićaku. On im govori: ‘Dignite se, uspravite se na površini vode: tada će vaša snaga biti dvostruko veća. Čuvajte se ribara koji love ribu i udaraju po Jordanu.”’17 14 15 16 17

Mead, isto, str. 71. Mead, isto, str. 74. Mead, isto, str. 85. Mead, isto, str. 85.

18 19 20 21

178

Mead, isto, str. 88. Marko 1:7; Matej 3:11; Luka 3:16; Ivan 1:27 Vidi Edmundo Lupieri, The Mandeans: The Last Gnostics, str. 249. Isto.

179

Gnostičke religije Bliskog istoka Mandejci se od ostalih manjinskih religija u toj regiji razlikuju po tome što je njihovo vodeće svećenstvo dopustilo pristup svetim tekstovima i onima koji nisu članovi, tako da je dio tih tekstova bio objavljen na Zapadu. Ostale gnostičke skupine na Bliskom istoku, veće i utjecajnije od mandejaca, odbijaju objelodaniti svoja najunutrašnjija učenja. Zabrana, u određenim slučajevima, predviđa čak i smrtnu kaznu.

Druzi nisu jedina gnostička sekta na Bliskom istoku koja ima veze s Ivanom Krstiteljem. Moćna Alavi sekta iz Sirije koja kontrolira vladu i vojsku te Alevi manjina u Turskoj, dvije su daljnje sekte koje čuvaju svoje tajne i imaju nasljedno svećenstvo zaduženo za očuvanje njihovih neobjavljenih učenja. Alavi potječu iz planinskog područja Sirije koje je već Plinije Stariji poznavao kao dom “nazarenaca”. Još i danas ih se ponegdje naziva “nozarji”, prema nazivu za njihove svećenike. El Khidr je visoko štovan u običajima Alavija i Alevija i u njegovu čast održavaju se mnoge javne svečanosti i ceremonije.

Vjera druza jedna je među takvim misterijskim religijama. Ne-druzima je zabranjeno čitati tekstove druza i učenja ostaju neobjavljena: samo osnovne crte teologije druza su za javnost. Danas ima otprilike 800 000 druza koji žive uglavnom u Libanonu, Siriji i Izraelu. Povjesničari datiraju početke njihove religije otprilike prije tisuću godina, no druzi, poput mandejaca, tvrde da su postojali prije Mojsija.

Religija kurdskih jazida usredotočena je na anđele, demone i različite razine nebesa. Posebna svetišta posvećena El Khidru postoje po cijelom Kurdistanu, sagrađena u blizini izvora. “El Khidr” se s arapskog jezika prevodi kao “zeleni čovjek” što simbolizira da on daje život pa otud i asocijacija s vodom. Krštenje El Khidra/Ivana Krstitelja ima moć dati iniciranome vječni život u višim sferama duhovnog svijeta.

Zajednica druza podijeljena je na “inicirane”, upoznate s ezoterijskim učenjima, i “neinicirane”, neupućene u ta znanja - podjela koja je zajedničko obilježje svih gnostičkih sekti. Druzi, iz onog što se zna o njihovoj filozofiji, poimaju duhovni svijet slično mandejcima. Poznato je da štuju El Khidra koga štuju i sufiji (pseudo-gnostički muslimani), no kojega se časti posvuda po Turskoj, Sjevernoj Africi i na cijelom Bliskom istoku. El Khidr je u mnogim islamskim i arapskim predajama drugo ime za proroka Iliju. Isto kao u židovskoj tradiciji, Ilija/El Khidr je vječan, biće koje bdije nad čovječanstvom, donosi pomoć i utjehu pravednicima u trenutku potrebe. Druzi vjeruju u reinkarnaciju i transmigraciju duše te vjeruju da su El Khidr i Ivan Krstitelj jedna te ista osoba.

“Zelenoga čovjeka” može se naći u mnogim različitim kulturama. U srednjovjekovnoj europskoj umjetnosti ga se obično prikazivalo u obliku glave isklesane iz kamena ili izdubene iz drveta, načinjenu od lišća i loze. Znanstvenici se još nisu usuglasili oko značenja tog tajanstvenog lika. Zeleni čovjek, premda naizgled poganski, pojavljuje se vrlo često u crkvama, kapelicama, opatijama i katedralama. Autor Male knjige o Zelenom čovjeku pronašao je reljefne prikaze Zelenog čovjeka čak u crkvama vitezova templara u Jeruzalemu, izgrađenima u dvanaestome stoljeću.22

Turisti u Izraelu mogu s vodičima posjetiti tradicionalna sela druza, no, iako nema ni hramova ni crkava, posjetitelji mogu vidjeti sveta mjesta druza te povijesne ostatke iz vremena križara. U blizini jednog većeg druškog grada, koji se u križarskim dokumentima spominje kao tvrđava “Busnen”, nalazi se grob Nabi Zakarye. Kršćanski i židovski vodiči koji ne znaju gotovo ništa o religiji druza pogrešno objašnjavaju kako je taj grob bio sagrađen za židovskog proroka Zahariju koga se svrstava u “male” proroke, dok nijedan turist nije u situaciji da ih ispravi. Druzi takvo što uopće ne tvrde. Najvjerojatnije je da taj sveti grob pripada Zahariji, ocu Ivana Krstitelja/El Khidra. Ako, pak, druzi smatraju da je Zaharija bio otac Isusov, o tome ne pričaju. Njihov stav o Isusu je nerazvidan. Život im je kroz povijest uvijek bio ugrožen bilo od muslimana bilo od kršćana pa ne mogu riskirati da ih uvrijede. Iskustvo iz prošlosti naučilo ih je da umijeće preživljavanja znači čuvati svoje tajne.

Možda najfascinantnija europska srednjovjekovna kapelica nalazi se u Rosslynu u Škotskoj. Izgrađena sredinom petnaestoga stoljeća, poslije raspuštanja vitezova templara a prije službenog ustanovljenja slobodnih zidara, arhitektura kapelice u Rosslynu i njezini zagonetni reljefi služili su brojnim teoretičarima zavjere kao dokaz za alterntivno tumačenje povijesti. U Rosslyn kapelici nalazi se više od stotinu reljefnih prikaza Zelenog čovjeka, s mnogim maskama i različitim grimasama.

22 Vidi Mike Harding, A Little Book of the Green Man, Aurium Press, London, 1998.

180

181

Islam Islam je na Bliskom istoku držao kontrolu gotovo tisuću i četiristo godina, a i danas ima najveći utjecaj u tom području. Islamski znanstvenici iz različitih razloga još nisu razvili kritički pristup Kuranu te zato ne postoji ni potreba za ozbiljnim istraživanjem i otkrivanjem “povijesnog Muhameda”. Prihvaća se jednostavno da je Kuran bio izdiktiran Muhamedu od strane anđela Gabrijela te je prema tome Božja Riječ. Ipak, islam nije nimalo monolitan. Dvije glavne grane, suniti i šiiti, podijeljeni su u različite frakcijske skupine. Islam stoga nije ni lako ni jednostavno definirati. Uvriježeno je gledište na Zapadu kako su judaizam, kršćanstvo i islam potekli iz zajedničkog hebrejskog izvora te stoga ne bi trebali biti u neprijateljskim odnosima. Međutim, korijeni podijele sežu tako duboko u arhetip bratskih odnosa da su stavovi i obrasci ponašanja gotovo genetski preduvjetovani. Suprotno omiljenom načelu “drugoga sina” u judeokršćanstvu, islam na prvo mjesto stavlja prvorođence. Išmaela, prvorođenoga sina Abrahamova, štuje se kao zajedničkog pretka Arapa pa tako muslimani, u izravnoj opreci prema priči iz hebrejske Knjige Postanka, vjeruju da je upravo Išmaela, a ne Izaka, Abraham odveo na brdo i htio prinijeti kao žrtvu. Tvrdnjom da je Muhamed dobio svoju anđeosku viziju “u pećini”, Kuran ponavlja priču o Iliji koji je prototip Ivana Krstitelja. Ilija je, dok je postio u pećini, primio upute od “anđela Gospodinova”. Sastavljači Kurana uvrstili su anđela Gabrijela jer je on slavno navijestio rođenje Ivana Krstitelja, a islam je želio ponovno uspostaviti izgubljeno pravo prvorođenja starijega brata. Rana povijest islama bila je nastojanje da se to naslijeđe ponovno prizna silom oružja. Snažna vjera muslimana dolazila je iz apsolutnog uvjerenja da oni uzimaju natrag – u ime Boga i svojih predaka – ono što im s pravom pripada.

Prema gledištima moderne neislamske znanosti, velik dio Bliskog istoka bio je naseljen nepravovjernim kršćanskim skupinama koje su prakticirale neki primitivni oblik kršćanstva fokusiran na nekanonske tekstove. Encyclopaedia Britannica, u prozirnom pokušaju da se islam proglasi nekom vrstom iskvarenoga kršćanstva, iznosi kako “neće biti nimalo pogrešno zaključiti da su ti bezimeni svjedoci evanđelja, koje crkvena povijest ne spominje, posijali sjeme iz kojega je niknula klica islama”.23 Takvo mišljenje preuveličava utjecaj kršćanskih heretika, a nažalost zanemaruje krstiteljevce (baptiste) koji jesu spomenuti u crkvenoj povijesti. Kada su arapske vojske prvi put ušle u Palestinu i okolna područja, nisu razarale kršćanske crkve. Crkve koje su bile podignute u čast Ivana Krstitelja bile su kooptirane. Velika bizantska crkva u Damasku, posvećena Ivanu Krstitelju, bila je u početku zajednička muslimanima i kršćanima. No, pod umajadskim kalifom Al-Walidom I., razorena je 720. g. i na njezinom mjestu izgrađena je džamija. Smatralo se da to mjesto pripada samo muslimanima, a kršćanima je za kompenzaciju bila dana zemlja u središtu grada za izgradnju četiriju crkava. Velika džamija u Damasku, izgrađena na mjestu stare crkve, konstruirana je prema kući proroka Muhameda u Medini i bila je u to doba najveća i najljepša džamija na svijetu. Tijekom iskopavanja su se pojavile glasine da je pronađena glava Ivana Krstitelja te je za nju bilo načinjeno posebno svetohranište koje postoji i danas i privlači hodočasnike iz cijeloga svijeta. Godine 2001., papa Ivan Pavao II posjetio je svetohranište i odao mu počast. Krstiteljevci (baptisti) spominju se u Kuranu kao “sabejci”, arabizirana riječ koja znači “krstitelj” i dodatno uz to označava “svjetlost”. Muhamed je, prema islamskim povjesničarima, izvorno bio sabejac, a ne kršćanin, pa tako štošta u islamskim izvanjskim obilježjima potječe iz sabejskih običaja. Ključ za razumijevanje islama leži u tim tajanstvenim “sabejcima”.

Početak islama je u sedmom stoljeću, no njegove korijene može se pratiti do kumranske sekte. Mnogi islamski zakoni i rituali fokusirani su na obrede i postupke kakve je zastupao Ivan Krstitelj, a koje je Isus odbacivao. Kumranske predaje usvojile su razne skupine koje su imale običaj krštenja, a koje su preživjele u području oko Mrtvoga mora tijekom prvih stoljeća kršćanske ere. Te su se skupine, u načelu, strogo pokoravale Zakonu u pitanjima posta, životinjske žrtve, obrezanja, pravila o prehrani, dnevnog pranja i nošenja bijele odjeće. Epifan, Euzebije (oko 320. g.), Hegezip (oko 150. g.) i Hipolit dali su tim skupinama niz različitih imena: elhaziti, sampsejci, naazenci, i tako dalje. Nije ih se smatralo ni kršćanskim sektama ni židovima ni poganima, nego nečim posve izdvojenim. 23 Vidi Wellhausen, Life of Mohammed, Encyclopaedia Britannica, XVI, 571, 9. izdanje.

182

183

Sabejci Muslimani često pretpostavljaju da su sabejci iz Kurana bili stanovnici “Sabe”, drevnog kraljevstva u južnoj Arabiji koje se spominje u Starome zavjetu i odakle je došla kraljica od “Sabe”. Međutim, kraljevstvo Sabe prestalo je postojati nekoliko stoljeća prije vremena Muhameda. Kuran naziva sabejce “narodom knjige”, što znači da su imali vjerske spise usredotočene na svete izraelske proroke. Sabejci su spomenuti triput: “Oni koji vjeruju, i Židovi, i kršćani, i sabejci, koji god vjeruju u Boga i Posljednja vremena i čine dobro, primit će nagradu od svojega Gospodara, i za njih nema straha, i oni neće žalovati.” “Oni koji vjeruju i oni koji su Židovi i sabejci i kršćani i maguši (**Prim. prev. perzijski zoroasterski svećenici – i oni koji štuju bogove (s Bogom) – Bog će razlučiti između njih na dan uskrsnuća jer Bog je svjedok nad svime.” Suvremeni islamski znanstvenici objašnjavaju da “sabi” znači “onaj koji je promijenio vjeru”. Stoga je Muhamed, odrekavši se svoje prijašnje vjere, bio poznat kao “sabi”. No, muslimanski pisci koji su živjeli u vrijeme ranoga islama upotrebljavali su riječi “sabejac” i “sabi” kako bi posebice povezali Muhameda i njegovo učenje s vjerovanjima i običajima sabejske vjere: “Mnogobošci su znali govoriti o Proroku i njegovim drugovima: ‘oni su sabejci’, uspoređujući ih sa sobom, zato što su sabejci koji žive u Jaziartal Mawsil (Iraku) govorili ‘nema Boga do Boga’.” Abd al-Rahman ‘ibn Zayd (u. 798. g.) “Vidio sam Proroka dok sam još bio poganin. On je govorio narodu: ‘Ako se želite spasiti, prihvatite da nema Boga do Alaha.’ U tom trenutku opazio sam jednog čovjeka iza njega kako govori ‘on je sabi’.” Rabi’ah ‘ibn ‘Ubbad (suvremenik Muhamedov). Islamski pisci oskudno su opisivali sabejska učenja: “Sabejci vjeruju u proroke i mole se pet puta na dan.” Ziyad ‘ibn ‘Abihi (u. 672. g.) “Sabejska vjera je između judaizma i vjere maga (maguša).” Ibn Abi Nujayh (u. 749. g.)

184

“Sabejska vjera slična je vjeri maga (maguša) i oni štuju anđele.” Hasan al-Basri (u. 728. g.) “Sabejci vjeruju da pripadaju proroku Noi, čitaju zabur i njihova vjera nalik je na kršćansku.” Khalil ‘ibn Ahmad (u. 786-787. g.) Katkada se za sabejce govorilo da nastanjuju područje današnjeg Iraka, a općeniti opisi poklapaju se s opisima mandejaca koje njihovi muslimanski susjedi danas nazivaju “subi”. Mandejci u novije doba tvrde za sebe da su sabejci koje se spominje u Kuranu, kako bi izbjegli progonima. Muslimani, pak, u to nisu baš uvjereni, većinom zato što mandejci odbacuju Abrahama, Mojsija i proroke nakon njega, a njihovi spisi sadrže napade na Muhameda. Uz to, ne dopuštaju obrezanje koje je apsolut u islamu. Islamski učenjaci zapazili su da postoje dvije različite skupine “sabejaca”, suprotne jedna drugoj: “Sabejci iz Harana i Kimariyyuna: to su različiti sabejci, i ovi potonji protivni su vjeri Haranaca.” Abu Bakr Mohamed ‘ibn Zakariyya al-Radi (u. 923. g.) Naziv “Kimariyyun” bio je drugo ime za sabejce koji su živjeli u Iraku, odnosno za mandejce, koji su bili grupacija što je raskinula s onima iz Harana, grada smještenog na jugu Turske blizu granice sa Sirijom. Haran je u vrijeme Muhameda bio strateško središte na starim karavanskim putovima, stanovništvo kojega se oduprlo kristijanizaciji, no više nije bilo ona nekadašnja velika civilizacija. Skeptični povjesničari misle da su haranski sabejci uzeli ime “sabejaca” samo zato da bi dobili ista prava koja su muslimani davali Židovima i kršćanima. Pisana predaja koju današnji mandejci smatraju činjeničnom, iznosi da su oni preko Harana stigli na svoje današnje prebivalište u Iraku. Neočekivani uvodni redci u Haran Gawaita, mandejskom svetom tekstu, govore o njihovu egzilu: “I Haran Gawaita primila je njega, taj grad u kojemu su bili nasuraji, budući da tamo nije bilo ceste za kralja Židova (...). I 60 000 nasuraija napustilo je znak Sedmice i ušli su u Tura d’Midai, mjesto gdje nijedno pleme nije nad njima imalo vlast.” Haran je bio zona slobodna od kršćana “budući da tamo nije bilo ceste za židovskoga kralja”. Starodrevni grad Haran bio je središte stare mezopotamijske religije sedam planetarnih božanstava. Haran je imao sedam čuvenih hramova izgrađenih na sedam razina, što objašnjava napomenu “napustili su znak

185

Sedmice”. Mandejci su napustili Haran prije islamskog osvajanja. Haranci koji su ostali, sklopili su mir s muslimanskim osvajačima i mandejci su ih smatrali izdajnicima. Muhamed je, prema islamskoj predaji, bio nepismen, dakle bio je vjerojatno neuk u pogledu mandejske, odnosno složene haranske teologije i bliže je poznavao samo njihove rituale među kojima je bila i molitva pet puta na dan te tridesetodnevni post sličan muslimanskom Ramazanu. Možda je bio i pod utjecajem negativne slike o Isusu. Kuran ne govori o Isusovom životu, no daje naslutiti, a mnogi muslimani to tako i vjeruju, da je raspeće bilo uprizoreni događaj. Isusa je na križu mijenjao neki zamjenik, a sam Isus je gledao sve što se zbiva s nekog skrivenog mjesta: “Oni ga nisu ni ubili ni razapeli, pokazano im je bilo tek nešto nalik tomu”. Takvo su isto mišljenje prije podržavali mandejci,24 a može se pronaći i u Drugom traktatu velikoga Šeta, jednom od dositejanskih svitaka pronađenih u Nag Hamadiju: “Nisam im podlegao onako kako su planirali. Čak nisam bio pogođen ni najmanje (...). Ja nisam umro stvarno, već naizgled, da ne budem od njih osramoćen (...). Netko drugi, njihov otac, pio je žuč i ocat, to nisam bio ja. Udarali su me šibama, bio je to drugi, Šimun, koji je nosio križ na ramenima (...). Nekom drugome stavili su trnovu krunu (...). I ja sam se smijao njihovom neznanju.”25 Arapski povjesničari opisali su sabejce iz Harana kao monoteiste koji obavljaju krštenje na način Ivana Krstitelja i slijede strogi moralni kodeks. Imaju dnevne molitve i pranja te tradiciju “poziva na molitvu” kakvu je usvojio i islam. Kod njih je, za razliku od mandejaca, obrezanje obavezno. Haranci su vjerovali da su potekli od Abrahama, također sabejca, i imali su sustav vjerovanja u anđele i nebeska tijela koji je slijedio gnostičke tradicije. Mnogi neislamski povjesničari misle da je muslimanski obredni post Ramazan izvorno došao iz haranske/sabejske tradicije. Stara haranska religija, koja se proširila u tom području i po Arabiji, bila je usredotočena na štovanje Sin-a, boga Mjeseca. Pripadnici su držali poseban tridesetodnevni post u čast Sin-a. Post je završavao prinošenjem životinjskih žrtvi i davanjem milostinje siromasima, a isti je takav običaj i u islamu.

nadnevke blagdana. Muslimani za vrijeme Ramazana drže dnevni post od prve pojave svjetlosti na istočnom obzoru do zalaska Sunca. Razlog posta izvorno je bilo tugovanje zbog nestanka Mjeseca. Uživanje hrane i slavljenje počelo bi opet s ponovnim dnevnim pojavkom Mjeseca. Ramazan završava zalaskom Sunca, kada se pojavi i postane vidljivim polumjesec. Rastući polumjesec bio je simbol Sin-a, Mjesečevog božanstva, a pojavljuje se kao oznaka i na starim kovanicama te na arheološkim nalazištima na cijelom tom području. Islam je preuzeo isti taj simbolizam baš kao i motiv. Snažna povezanost između sabejaca iz Harana i sekte u Kumranu uočena je tek nedavno.26 Dvjesto i nešto grobova otkrivenih na kumranskoj lokaciji poredano je u smjeru sjever-jug. Židovski grobovi, međutim, uvijek su okrenuti prema Jeruzalemu. Slični gobovi pronađeni su i na drugim lokalitetima oko Mrtvoga mora i na Jordanu, a ti opet ne mogu biti muslimanski budući da bi onda bili okrenuti prema Meki. Arapski povjesničar Al-Biruni, koji piše sredinom jedanaestoga stoljeća, napisao je da sabejci/ Haranci mole okrenuti prema sjeveru jer smatraju da je tamo “središte kupole nebeske i njezino najuzvišenije mjesto”. To objašnjava orijentaciju grobova, a jednako tako govori u prilog tome da je selidba sljedbenika Ivana Krstitelja na sjever povijesna činjenica. Muhamedova nova religija bila je rođena iz sabejskih vjerovanja. Cilj islama bio je ujediniti različite monoteističke vjere te je tako bio odbačen i složeni sklop gnostičkih elemenata spojen sa sabejskom teologijom, ali Kuran nije osudio druge abrahamske vjere. Štoviše, islam predstavlja monumentalan napor da se svijetu nametne filozofija i religija Ivana Krstitelja. Na arapskom jeziku Ivan Krstitelj poznat je kao “al-sabi”, što znači “krstitelj” ili “uronitelj”. Ivan Krstitelj bio je neizravni utemeljitelj sabejaca i duhovni otac Muhamedov. Razdor nastao iz podjele između Isusa i Ivana Krstitelja razvio se u povijest sukoba između kršćana i muslimana. Početne pobjede islama, među kojima su bila teritorijalna osvajanja u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, izazvala su vojni odgovor europskih sila. Srednjovjekovni križari bili su poticani vratiti natrag posjede u Svetoj zemlji i osloboditi kršćane od islamske represije. Jedna skupina križara, službeno poznata kao Siromašni vitezovi Krista i Salomonovog hrama, vitezovi templari, bila je u to doba u središtu zbivanja. No, neizvjesno je zašto su bili tamo, što su radili i na čijoj su strani bili.

Islamski kalendar zasniva se na izračunavanju mjesečevih mijena. Mjeseci počinju s izlaskom mladoga Mjeseca – mlađaka, a položaj Mjeseca određuje 24 Vidi Roberts, Paul William, In Search of the Birth of Jesus, 1995. 25 Second Treatise of the Great Seth, VII, 49., 55-56.

186

26 Vidi Robert Eisenman, The New Testament Code, str. 101.

187

Vitezovi templari Izvorne činjenice o nastanku vitezova templara su rijetkost. Vitezovi su se pojavili gotovo niotkuda. Red su, službeno, utemeljili francuski plemići u nekom neodređenom trenutku nakon prvog križarskog pohoda početkom dvanaestoga stoljeća, s izvanjskim hvalevrijednim ciljem da čuvaju siguran prolaz putnicima na putu u Svetu zemlju. To je očito bio samo paravan jer su se već u prvoj generaciji vitezovi etablirali kao elitna križarska bojna sila i stekli su reputaciju u borbi kao gotovo nepobjedivi protivnici. Papa je templarima dao posebne povlastice dopustivši im dotad neviđen stupanj nezavisnosti koji im je u relativno kratkom vremenu omogućio da kontroliraju sudbinu naroda. Njihov pad bio je, međutim, još iznenadniji i tajanstveniji negoli njihov uspon. Godine 1291. pala je i posljednja europska tvrđava u Svetoj zemlji i demoralizirana templarska flota pobjegla je na Cipar. Velike sile bile su već izgubile entuzijazam za Svetu zemlju, a mnogi su smatrali templare odgovornima za neuspjeh prošlih križarskih pohoda. Bilo je samo pitanje vremena kada će im njihovi neprijatelji zadati udarac. Filip IV, bankrotirani francuski kralj, tajno se dogovarao s papom o uništenju vitezova templara i konfisciranju njihova imetka i posjeda. Prokazani kao heretici i hulitelji, vitezovi su bili bačeni u tamnice i mučeni, a njihovi vođe spaljeni su na lomači. Ukidanje templarskoga reda provedeno je posvuda u kršćanskome svijetu, no neki istraživači tvrde da je znatan broj templara izbjegao progonima i da su nastavili bujati u Škotskoj i drugdje kao ilegalan politički i vjerski pokret. Templarski ideali i težnje pojavili su se poslije ponovno u masoneriji te u mističkim sektama poput alkemičara i rozenkrojcera. Mnogi sumnjaju da su utjecajna i moćna tajna društva templarskoga porijekla stoljećima iza scene manipulirala globalnom geopolitikom. Takve ideje ljute tradicionalne povjesničare koji vitezove templare smatraju tek skupinom sofisticiranih ratnika-redovnika. Tijekom suđenja zbog hereze izašle su na vidjelo mnoge bizarne i suprotne informacije od strane svjedoka optužbe i od strane optuženika. S novijim se istraživanjima, pak, sve više čini da je jedna neobična i heretička ideologija bila konstruktivna osnova, kako templarskog uplitanja u križarske pohode tako i njihove međunarodne moći. Organizacija vitezova templara nije bila uspostavljena zato da bi potpomogla establišment, nego da bi ga oslabila. Nisu nastojali promicati rimokatoličanstvo, nego su ga gledali zbaciti. Okosnica templarske revolucije bila je mesijanska vjera, ali ne u Isusa Krista nego u Ivana Krstitelja. Templarska se struktura, u zenitu njihove moći, sastojala iz otprilike 870 dvoraca, crkava i samostana, te golemih zemljoposjeda po cijeloj Europi, Siriji i Palestini.

188

Slika 17. The Wilton Diptych, anonimni autor, oko 1395., National Gallery, London Ivan Krstitelj stavlja ruku na rame kralja Engleske, Richarda II Plantageneta. Iza njega stoje njegovi kraljevski predci, sv. Edward i sv. Edmund.

Templari su bili izvan svih vladarskih jurisdikcija i odgovarali su jedino papi. Nisu bili podložni nijednoj lokalnoj crkvenoj vlasti i imali su pravo graditi vlastite crkve i držati vlastito svećenstvo. Bili su oslobođeni svih feudalnih i vjerskih davanja, a smjeli su prikupljati poreze za sebe te zadržati što god žele od ratnoga plijena. Godine 1144. su se čak dijelile oprosnice dobročiniteljima i sponzorima templara. Vitezovi templari nisu bili samo autonomna crkva unutar crkve, nego su bili i najmoćnija multinacionalna korporacija koju je svijet dotad vidio. Povjesničari uvelike podcjenjuju širinu templarskog utjecaja na zbivanja u srednjovjekovnoj Europi. Engleski su kraljevi Plantageneti (1154. – 1399.) uzeli Ivana Krstitelja za svog sveca zaštitnika [slika 17] i održavali su bliske veze s vitezovima templarima. Amblem St. Georgea (sv. Jurja), crveni križ na bijeloj podlozi koji su Plantageneti izabrali za nacionalnu zastavu i simbol Engleske, bio je stijeg vitezova templara. Dinastija Plantagenet potjecala je od francuskoga plemstva koje je vladalo grofovijom Anjou. Prvi plantagenetski, odnosno anžuvinski kralj

189

Henrik II vladao je kao kralj Engleske (1154.-1189.), grof od Anjoua, vojvoda od Normandije, vojvoda od Akvitanije, vojvoda Gaskonje, grof Nantesa, lord Irske te je, u različita doba, kontrolirao dijelove Walesa, Škotske i zapadne Francuske. Značajno je još, da su Plantageneti vladali i kao kraljevi Jeruzalema u vrijeme dok je bio pod kontrolom templara, od 1131.- 1205. godine.

Vitezovi templari, kao službeno ustanovljen crkveni red koji prima godišnje papinske tribute, imali su posebnu obvezu obraćati nevjernike kad god i gdje god je to bilo moguće. Međutim, iz onoga što se zna o njihovom životu u Svetoj zemlji, templare nije ni najmanje zanimala evangelizacija ni regrutiranje u ime Rimokatoličke crkve. Vitezovi templari imali su ulogu trojanskog konja.

Henrik II pokušao je, u nastojanju da bude što nezavisniji od Rima, prisiliti Crkvu da prihvati jurisdikciju kraljevskih sudova što je neizbježno vodilo u sukob s Vatikanom i kanterberijskim nadbiskupom Thomasom Becketom. Crkva je odbila suglasnost pa je kralj potražio savjet kod vitezova templara. Uslijedilo je umorstvo Becketa 1170. godine – događaj koji je Henrik poslije, čini se, požalio - koje je šokiralo srednjovjekovni svijet. Bilo je nezamislivo da bi kršćanski vitezovi ubili kanterberijskog nadbiskupa (po rangu prvoga do pape), u katedrali i pred očevicima. Počinitelji, navodno “arhitekti”, teško da su bili kršćani, barem ne u prihvaćenom smislu te riječi. Najvjerojatnije su bili templari koji se nisu trebali bojati posljedica svog čina. Bili su, naime, nedodirljivi.

Bilo je nekoliko slučajeva koji su izazvali sumnju u njihove motive te kako je vrijeme odmicalo, suvremenici su se sve više pitali na čijoj su strani templarske simpatije. Godine 1154. u Kairu se odigrao neuspio državni udar koji je rezultirao ubojstvom kalifa, neumoljivog neprijatelja Europljana. Počinitelj je bio jedan kalifov vezir koji je pobjegao skupa sa svojim sinom i s golemim blagom. Uskoro su ih zarobili templari, konfiscirali blago i pogubili oca. Sin je izrazio želju da se preobrati na kršćanstvo, no templari su ga poslali nazad u Egipat gdje je bio kažnjen smrću.

Porijeklo imena “Plantagenet” dugo je zbunjivalo povjesničare. Korijen je nedvojbeno amalgam riječi “saditi” i “rod”. Spoj dolazi iz stare tradicije upotrebe poljodjelskih referenci kako bi se označile krvne linije i genealogije u ljudskom rodu. Kojoj su, dakle, lozi predaka “Plantageneti” tvrdili da pripadaju? Lozi Ivana Krstitelja? Templari su bili najmoćnija struja koja je stajala iza pritiska na kralja Johna da potpiše povelju Magna Carta 1215. godine. John je bio u glavnom templarskom stanu kada su baruni prvi put postavili svoje zahtjeve, i templari su se postavili kao kraljeva podrška iako su zapravo mnogi baruni bili također templari. Prvi dio Povelje bio je sročen tako da templari još bolje mogu djelovati na oslobađanju engleske Crkve od papinske kontrole. Papa je, dakako, opozvao Veliku povelju sloboda vrlo brzo nakon što je bila potpisana, glumeći zabrinutost što ona kralju oduzima autoritet.

Druga zloglasna epizoda bila je još crnja: kada je legendarni muslimanski vođa Saladin izložio svoj san o ujedinjenom islamskome svijetu, heretička islamska sekta poznata kao asasini našla se ozbiljno ugroženom. Asasini su do 1173. godine plaćali templarima već dva desetljeća danak u iznosu dvije tisuće zlatnika, u zamjenu za zaštitu, te su sada poslali poslanika u Jeruzalem i zatražili savezništvo protiv Saladina. Križarski kralj Jeruzalema Almarik I složio se i obećao templarima da će im on kompenzirati izgubljena primanja. No, templari su ubili asasinskog poslanika na njegovom povratku. Vilim Tirski, tadašnji povjesničar, napisao je da su asasini bili spremni obratiti se na kršćanstvo kako bi sklopili savezništvo s križarima što, očigledno, za templare nije bio dosta atraktivan prijedlog, dapače, spriječili su to unaprijed ubojstvom poslanika.

Slavni dani vitezova templara u dvanaestom i trinaestom stoljeću popraćeni su izgradnjom brojnih crkava, opatija i bolnica posvećenih Ivanu Krstitelju, a mnoga ta zdanja stoje još i danas. Pojavljuju se pučki mistički kultovi koji naglašavaju spasenje putem krštenja i štuju svece sumnjive povijesnosti, poput sv. Katarine i sv. Margarete. Sredinom trinaestoga stoljeća kanterberijski nadbiskup naređuje da sve krstionice moraju biti pod ključem za vrijeme dok ih ne koriste svećenici, a radi zaštite od “uplitanja čarobnjaštva”.

Inkvizitori su optuživali templare zbog simpatija prema muslimanima. Ta optužba možda i ima neku težinu s obzirom na to da su pojedini templari upotrebljavali muslimanske simbole na svojim pečatima, a što je teško i zamisliti u jednom kršćanskome redu, osobito u vrijeme križarskih ratova. Pečati su bili vrlo važni u srednovjekovlju jer je tek mali broj ljudi bio pismen. Pečati su bili preteče potpisa i kao takvi nezamjenjivi za utvrđivanje autentičnosti i vjerodostojnosti. Službeni pečati koje se danas stavlja na službene dokumente proizlaze iz te tradicije. Obrazovani promatrači koji su očekivali vidjeti kršćanske simbole na templarskom pečatu, bili su bez sumnje iznenađeni kada su vidjeli rastući polumjesec. Možda su neki pečati bili namijenjeni samo za “kućnu” upotrebu, no templarski simboli otkrivaju bliskost s ezoterijskim naslijeđem koje je prethodilo islamu.

190

191

Damask je u to vrijeme bio mjesto gdje su se miješale sve kulture, a sunitska grana islama bila je tek jedna između mnogih religija u toj trci. Alaviti, nusajrije i druzi su ondje također bili snažni, a kako je već rečeno, glavna točka posvuda raširenog štovanja Ivana Krstitelja bila je smještena upravo u Damasku.

Templarski pečat

Popularno mnijenje da su vitezovi templari bili zakleti neprijatelji islama netočno je budući da su pomno birali svoje bitke i borili se protiv samo nekih grana islama. Gotovo sve vrijeme dok su templari bili aktivna borbena sila, Bliski je istok bio u stanju pravoga rata između vladara Kaira i Damaska, a manji sultanati i plemena bili su u savezništvu s nekom od zaraćenih strana. Muslimanske snage često su Europljanima predlagale vojne saveze što je uvijek iznova dovodilo do trzavica jer su templari nepromjenjivo podržavali Damaščane, ma što okolnosti nalagale. Križari su 1148. godine odlučili napasti Damask i snage od 50 000 ljudi započele su opsadu grada, no nije prošlo ni pet dana a vojska se raspala i opsada je propala. Templari su, u istrazi koja je uslijedila, bili optuženi da su primili mito od Damaščana kako bi namjestili neuspjeh te misije. Car Svetog Rimskog Carstva Frederick II je po povratku u Europu nakon šestog križarskoga pohoda, godine 1239., javno okrivio templare za mnoge križarske poraze jer nisu htjeli ući u savez s Egipćanima. Nadalje ih je optužio da imaju izdajničke odnose s damaščanskim muslimanima i da dopuštaju muslimanima obavljanje vjerskih obreda u templarskim crkvama. Do sličnog je sukoba došlo između templara i francuskoga kralja Luja IX: godine 1252. dvije su zaraćene muslimanske frakcije poslale izaslanstvo kralju da ishode njegovu podršku. Templari su pokazali Luju potpisan ugovor o svojim pregovorima s Damaščanima, na koji je kralj trebao staviti svoj potpis. Kralj je, međutim, namjeravao ući u savezništvo s Kairom i bijesno je reagirao na te vijesti. Templari su bili prisiljeni okupiti se bosonogi i veliki meštar morao je javno priznati svoju pogrešku i moliti za oprost. Očito je da su templari bili na neki način ideološki bliski s Damaščanima. Ako su damaščanski muslimani smjeli obavljati obrede u templarskim crkvama, onda je vjerojatno i templarima bio dopušten pristup muslimanskim svetim mjestima.

192

Sumnja se da su asasini, s kojima su templari u početku imali neprijateljske odnose, snažno utjecali na templarski misticizam u kasnijim godinama templarskoga angažmana u Svetoj zemlji. Asasini su obitavali u planinskom području Sirije poznatom po svojim “nazarenskim” vrelima, a odbacivali su ortodoksni islam. Naziv “asasin”po svoj prilici potječe od arapske riječi “asas” što znači “čuvar”, a ne od riječi “hašiš”, kako se to često navodi. Asasini su bili čuvari tajni. Neki su vitezovi tijekom sudskih procesa zbog hereze spominjali svetu crvenu vrpcu koju se dobivalo nakon određene inicijacijske ceremonije i nosilo oko vrata. Sličnu tradicija ima i Red anđela-pauna, tajno društvo kurdskih jazida, čiji pripadnici nose crveno-crnu isprepletenu nit. Taj običaj vjerojatno je povezan sa starim vjerovanjima koja se tiču mesijanske krvne linije,27 a prema tom shvaćanju duhovna pupčana vrpca povezana s je glavom i biva presječena u trenutku smrti. Crvena vrpca simbolizirala je pupčanu vrpcu i povezivala iniciranoga sa svetom krvlju. Mnogi su vitezovi tijekom mučenja i ispitivanja priznali da su se klanjali liku poznatom kao “Bafomet”, koji su pojedini templari opisali kao čovječju glavu s bradom, ili kao dvije glave, ili kao nekakvu glavu s rogovima. Bilo je mnogo spekulacija oko toga tko je “Bafomet”, no umjesto da nabrajamo sve mogućnosti radije ćemo navesti najočitije tumačenje kao vjerojatno najbliže istini. Grčka riječ baphe (βαφή)znači “uranjanje” a metis (μῆτις) je na grčkom “mudra osnova, savjet”. Bafomet je, prema tome, bio ili glava Ivana Krstitelja ili nešto što ju je predstavljalo. Prikazi odsječene glave Ivana Krstitelja na pladnju uobičajeni su u ikonografiji templarskih crkava, a u doba opsjednuto moćima relikvija, templari su bili poznati po izreci: “Onaj tko nadzire glavu Ivana Krstitelja vlada svijetom”. Križari su u Svetoj zemlji odmah stali popravljati stare crkve i ponovno izgrađivati sveta mjesta, tragajući ujedno za blagom i dragocjenostima. Dvije srušene crkve u Sebasti, glavnom gradu Samarije, bit će osobito važne vitezovima templarima: crkva Groba Ivana Krstitelja te crkva Otkrića Krstiteljeve glave. Grob Ivana Krstitelja u Samariji prvi je spomenuo Rufin iz Akvileje koji opisuje napad pogana na kršćane 361. – 362. godine pod Julijanom Otpadnikom. Rufin tvrdi da su pogani silom otvorili grob, spalili kosti i rasuli pepeo, a poslije toga je jedna skupina redovnika iz Jeruzalema uspjela spasiti neke relikvije. 28 27 Vidi Akron Darul, Secret Societies. 28 Rufin, Historia Eclesiastica II, 28, PL 21, 536.

193

Matej piše kako je Herod dopustio učenicima da uzmu Ivanovo tijelo, stoga je moguće da je ono nekom prilikom bilo odneseno u Samariju. Samarija je bila uporište krstiteljevaca tijekom prvoga stoljeća, a postoji ondje i nekoliko židovskih grobnica. Kasnije je na mjestu jedne grobnice bila podignuta crkva. Monofizit Ivan iz Bet Rufine opisao je položaj groba u unutrašnjosti crkve: “To je posebna kapelica hrama zaštićena rešetkom jer su u njoj dva relikvijara prekrivena srebrom i zlatom pred kojima stalno gore zapaljene dvije svjetiljke, jedna sv. Ivana i druga sv. Elizeja. Ondje je i prijestolje prekriveno draperijom na kojemu nitko ne sjedi”. Elizej je bio učenik proroka Ilije pa je po tom učeništvu povezan i s Ivanom Krstiteljem. Prijestolje na Ivanovom grobu nije bilo kršćanska tvorevina, nego je ono označavalo Ivanovu ulogu i njegov položaj među sljedbenicima. Među mnogim glasinama koje su kolale o mjestu gdje se nalazi odrubljena glava, iskrsnula je i jedna koja je kazivala da je Ivan Krstitelj bio utamničen u Sebasti i da je njegova glava pronađena na mjestu gdje je bio zatvor. Na mjestu tog otkrića bila je također izgrađena crkva. Obje te crkve u Sebasti bile su do križarskih pohoda tek ruševine, a obnovili su ih križari koji su tamo dolazili. Nakon što su Europljani napustili Svetu zemlju, crkvu Groba preuzeli su muslimani i pretvorili to područje u džamiju, što je bila uobičajena islamska praksa s religijskim mjestima povezanima s Ivanom Krstiteljem. Jeruzalemski je patrijarh Vilim II. godine 1145. oglasio da su pronađene relikvije Ivana Krstitelja i obećao je oprost od četrdeset dana svakome tko bude sudjelovao u ponovnoj izgradnji crkve Otkrića Krstiteljeve glave.29 Postoji velika mogućnost da su templari obnovili te dvije crkve nakon što su prvo sklonili određene dragocjenosti, među kojima možda i ono za što se vjerovalo da je glava Ivana Krstitelja. Jedan ruski iguman (opat) koji je posjetio Sebastu sredinom dvanaestoga stoljeća ističe da je vidio “prekrasnu crkvu podignutu na tom mjestu (Krstiteljeva groba), posvećenu Preteči, s prebogatom franačkom fratarskom zajednicom”. Utemeljitelji templarskoga reda bili su Francuzi i francuski plemići. Tko drugi je mogao biti “bogata franačka fratrija”? Muslimanski pisac Usamah (u. 1188. g.) također je posjetio Sebastu i bio očevidac jedne ceremonije: “Posjetio sam grob Ivana, sina Zaharijina – počivali u miru obojica – u mjestu Sebasta u okrugu Nablus. Nakon molitve, izašao sam i našao se u ograđenom dvorištu ispred mjesta gdje je bio grob. Jedna su vrata bila odškrinuta: otvorio sam ih i ušao u crkvu gdje sam vidio desetak starijih muškaraca nepokrivenih glava i kose bijele kao češljani pamuk. Stajali su okrenuti prema istoku, na prsima su imali neke štapove s poprečnim prugama koje su na krajevima bile svinute poput prednjeg dijela sedla. Na te

štapove oni su se zaklinjali (...). To što sam vidio omekšalo bi svačije srce, no istodobno me je oneraspoložilo i rastužilo jer među muslimanima nisam nikad vidio nikoga s takvom predanom revnošću.”30 Opis zvuči kao da je pisac vidio templarski ritual na, za njih, svetome tlu. Možda su to čak bili vitezovi sv. Ivana, hospitalci odnosno ivanovci - red blizak templarima, a ima osnove vjerovati da su imali i slične heretičke nazore.31 Križ hospitalaca bio je bijel na crnom plaštu, a templarski je bio istoga oblika ali crven na bijeloj pozadini. Taj oblik poznat je kao križ pattée, što znači da se krakovi križa na krajevima šire prema van. U početku su ta dva reda združenim snagama išla u vojne pohode, no kasnije se razvilo suparništvo i držali su se odvojeno. Templarima je amblem crvenoga pattée križa dao papa, no njihova originalna oznaka, koju im je dao jeruzalemski patrijarh, bio je križ koji su činile jedna okomita i dvije vodoravne jednako razmaknute pruge, amblem poznat kao lorenski križ jer je bio uključen u heraldičke oznake vladarske kuće Lorraine, a stavio ga je onamo René Anžuvinski (d’Anjou). Slavljen kao kraljevski patron renesanse, René Anžuvinski je uz mnoge druge titule nosio i naslov kralja Jeruzalema te je bio bliski prijatelj Leonarda da Vincija. Takav tip križa u staroj je Mezopotamiji simbolizirao štap Dumuzija, asirskog pastirskoga kralja/boga, i postao je amblemom vođe na cijelom tom području. Budući da je Ivan Krstitelj bio poznat kao istinski “dobri pastir”, lorenski križ upotrijebljen je kako bi se pokazala privrženost Ivanu. Vitezovi templari su, dok su u tamnicama čekali suđenje, urezivali lorenski križ po zidovima svojih ćelija. Iako ne postoji konačni dokaz da je Ivana Orleanska upotrebljavala križ Lorraine, oduvijek ju se dovodilo u vezu s tim križem. Transkripti s njezina suđenja ne govore o detaljima hereze za koju je bila optužena. Crkva i dalje to drži dobro čuvanom tajnom. Štoviše, uzme li se u obzir da je iza Ivane Orleanske stajao René Anžuvinski te da je njegova majka, Jolanda iz Bara, bila punica prijestolonasljednika i da je svim snagama branila Ivanu, ima razloga i za spekulaciju da je Ivana Orleanska bila bliska ivanovcima, svjesno ili nesvjesno. To bi moglo objasniti činjenicu da je Katoličkoj crkvi trebalo petsto godina da je proglasi sveticom. Je li Vatikan znao da njegovi istaknuti redovi koji sudjeluju u križarskim pohodima nemaju samo skrivene planove nego da su k tome usvojili učenja protivna učenjima Crkve? U određenim crkvenim krugovima vjerojatno se znalo kome su templari doista odani. Bilo ih je nemoguće prokazati dok tome ne dođe vrijeme. Njihovo razotkrivanje bilo je odloženo do početka četrnaestoga stoljeća kada 30 F. Gabrielli, Storici arabi delle Crociate, Torino, 1969., 83-84. 31 Vidi Prince and Picknett, The Templar Revelation.

29 Roehricht, Regesta, str. 59.

194

195

loše namjere i ta ih je sumnja pratila od najranijih dana kako to svjedoče sljedeći navodi iz dokumenta iz dvanaestoga stoljeća: “Čuli smo da su neki među vama imali problema od strane osoba ograničene mudrosti, kao da bi vaš poziv kojemu ste posvetili svoj život, a to je da nosite oružje u obranu kršćana protiv neprijatelja vjere i mira, bilo pozvanje nezakonito i opasno, odnosno da bi ono bilo grijeh i smetnja za viša postignuća.”34 Lorenski križ

su prednosti toga čina pretegnule nad nedostacima. Vatikan je u devetnaestome stoljeću objavio kako su oni cijelo vrijeme znali za templarsku upletenost u ivanovsku herezu. Ivanovci (johaniti) su sv. Ivanu (Krstitelju) pripisivali osnivanje svoje tajne crkve, a veliki svećenik (pontifex) sekte nosio je titulu Christos, pomazani odnosno posvećeni. Polagali su, uz to, pravo na neprekinutu sukcesiju pontifikalne vlasti izravno od sv. Ivana. Pravo na te slikovite prerogative polagao je u doba osnivanja Reda Hrama Teoklet, koji je poznavao Huga de Payensa, uveo ga u Misterije i u nadanja svoje lažne crkve, zaveo ga na krivi put idejama suverenoga svećenstva i vrhovne kraljevske vlasti i naposljetku ga označio za svojega nasljednika.32 Templari su danas priznati zbog napretka u arhitekturi što je omogućilo izgradnju čudesnih gotičkih katedrala, poput one u Chartresu čiju izgradnju su potpomagali templari. Dubinski su poznavali geometrijske principe, kudikamo ispred svojega vremena. Neki pisci su uvjerljivo dokazivali da su templari posjedovali sofisticirano i vrlo precizno znanje o Zemljinim mjerama stoljećima prije konvencionalne znanosti.33 Templarske gospodarske aktivnosti obuhvaćale su bankarstvo, čekove, kredite i kamate, tako da se templare smatra i pretečama modernog kapitalističkog bankarskog sustava. Vitezovi templari, međutim, u ono doba nisu bili omiljeni. Bogatstvo i politička moć koja s time ide, učinili su templare nepopularnima kod vladajućih elita, no slično ih tako nisu voljele ni mase. Kada je počela čistka protiv njih, nije bilo pobune na ulicama Pariza, nije bilo javnih prosvjeda. Obični ljudi smatrali su ih arogantnima i oholima. Srednjovjekovni umjetnici prikazivali su ih kao poklonike Reynauda lisice, lika koji je simbolizirao pobožnu prijevaru i licemjerje., Templari su, nadasve, bili sumnjivi da imaju tajanstvene i 32 Allocution of Pio Nono against the Free Masons. 33 Vidi Henry Lincoln, Keys to the Sacred Pattern.

196

“Jer su vitezovi templari s papinim odobrenjem zahtijevali da sami upravljaju svojim crkvama i zaposjeli su ih uz pomoć sufragana, te su tako oni čije je općepoznato zvanje prolijevati ljudsku krv na taj način preuzeli administriranje krvi Kristove (...). Bio bi to nadasve znak prave vjere kada bi se oni sustegnuli od administriranja onoga što im po Božjoj zabrani nije dopušteno dirati. Uz to je još posvema loše to što oni, potaknuti ljubavlju prema novcu, otvaraju crkve koje su biskupi zatvorili. Tako pojedinci koji su bili suspendirani iz službe, slave sakramente te pokapaju mrtve koje Crkva odbacuje i aktivni su jednom godišnje dok ostatak godine grešni ljudi ne čuju glas Crkve: a onoga koga se ne smije zatvoriti toga se preodgaja. Stoga oni putuju okolo po crkvama i hvale prava svojih redova, daju odrješenje od zločina i katkad propovijedaju neko novo evanđelje iskrivljujući Božju riječ jer propovijedaju život ne po milosti već po plaći, po zadovoljstvu a ne po istini. I na kraju, kada se okupe u svojim brlozima kasno u noći, ‘nakon što su danju govorili o krjeposti, oni drmaju svojim bokovima u noćnoj ludosti i raskalašenosti’. Pa ako će netko na taj način poći ususret Kristu, onda je doktrina otaca koji uče da uzak i strm put vodi prema pravom životu, pogrešna i uzaludna.”35 Templarski vođe gajili su sličan prezir prema Isusu i kršćanima kao i prvi sljedbenici Ivana Krstitelja. Većina je templara pod zakletvom priznala nijekanje Isusa i Djevice Marije i skrnavljenje križa na razne načine. Poneki su otkrili kako im je prilikom inicijacije u red bilo rečeno da je “Isus ništa. On je lažni prorok.” Vitezovi templari postali su mjesto olakšanja za protucrkvene heretike i na koncu se taj glas i proširio. Crkveni vođe u Europi zahtijevali su povlačenje templarskih povlastica i već 1175. godine papa Aleksandar III javno je osudio red jer su dopustili na templarskim grobljima pokop ljudi koji su bili ekskomunicirani iz Crkve.

34 Iz jednog pisma koje je bilo poslano u Hramski dom u Londonu. Pronađeno je u zamotku s kopijama Templarskog pravila te jednom kopijom teksta Bernarda iz Clairvauxa, U pohvalu novog viteštva, datiranog u 1130. g. 35 Napisao John iz Salisburyja (1115. – 1180.), u svom djelu Policraticus, datirano 1159. g.

197

Mnogi su Europljani, i prije nego se počeo bližiti kraj europske prisutnosti u Palestini, počeli gledati na templare s ozbiljnim zamjerkama. Možda je istina bila da su vitezovi templari postali odviše moćnima, odviše neovisnima unutar ivanovske crkve. Više nisu služili interesima onih u čije ime je red bio stvoren, i sekularni ivanovski vođe htjeli su im se osvetiti. Nekoliko godina prije negoli je krenuo uništiti red, mladi Filip IV podnio je zahtjev za pristupanje redu. Njegov je zahtjev iz nepoznatih razloga bio odbijen.

Sveti gral Pojava literature o Gralu, dok su vremena za templare bila još mirna i spokojna, nije bila slučajna. Legenda o Svetome gralu bila je, u svom izvornom obliku, ep o templarskoj mitologiji i obredima inicijacije. Obično se misli da je Gral sveti predmet ili duhovni ideal povezan s krvlju Isusovom, no to je samo zato što su kršćanski pisci preoteli i proširili originalnu krstiteljsku verziju priče o Gralu. Zamisao u pozadini Svetoga grala bila je prisutna mnogo prije kraja dvanaestoga stoljeća kada je Chrétien de Troyes napisao prvu poznatu romansu o Gralu, Perceval, priča o Gralu. Legenda o Gralu bila je oblikovana slično “kotliću (retorti) ponovnog rođenja” iz keltskoga folklora, ili poput “roga obilja” iz grčke mitologije, ili pak “drveta života” iz židovskog misticizma. Drugim riječima, predstavljala je ideal. Nigdje se u Chrétienovoj pjesmi ne spominje Isusa niti se na njega misli. Čitatelju se ne kazuje što Gral jest, osim to da je zlatan i da ga nose djevice. Smatra ga se nekom vrstom posude budući da Chrétien na jednom mjestu spominje “stotinu veprovih glava na gralu” – koje su realistično gledano trebale biti nošene na pladnjevima, odnosno u nekakvim posudama. Glavna scena je kada Perceval, u nastojanju da osvoji viteški naslov, susreće “Ribarskog kralja” kod Gralova zamka, no zaboravlja mu postaviti zagonetku: “Kome služi Gral?” Poslije Perceval doznaje, na svoje zaprepaštenje, da je njegov previd uzrokovao strašne događaje u zemlji i da je Ribarski kralj bio njegov stric koji ga je uveo u Gralovu obitelj. Chrétien je umro oko 1188. godine, prije nego je dovršio svoje djelo, pa tako nije doživio da vidi eksploziju zanimanja za Sveti gral po cijeloj zapadnoj Europi u desetljećima koja su uslijedila. Iz toga je razdoblja ostalo još nekoliko priča o Gralu koje također tvrde kako pričaju “istinitu pripovijest”. Najslavnija i najuspješnija bila je zasigurno poema Parzival, koju je između 1195. i 1216. godine sročio Wolfram von Eschenbach iz Bavarske. Wolfram započinje svoju verziju tvrdnjom da je Chrétienova priča nepotpuna i da je njegova točnija jer je on pravu priču o Gralu naučio od jednog plemenitaša koji je čitao originalni tekst, napisan na nekom “poganskom” jeziku, a napisao ga je jedan “prirodoznalac koji

198

potječe od Salomona i rođen je u obitelji koja je dugo bila izraelska sve dok krštenje nije postalo našim štitom protiv paklenog ognja”. Izvor Wolframove legende o Gralu tako nije bio neki kršćanin, nego krstiteljevac visoke klase i židovskoga podrijetla. Wolfram se držao hermetičkog načela da je sve što se čovjeku događa, prošlost, sadašnjost i budućnost, zapisano u sazviježđima te da su anđeli u nekom trenutku ostavili Gral na zemlji. “Otada su kršteni ljudi imali zadaću čuvati ga sa svom krjepošću i disciplinom, tako da su oni koji su pozvani služiti Gralu uvijek plemenita roda.” Opisan kao poseban i neizmjerno značajan kamen, Gral je tajanstveno povezan s Bogom, kraljevskom kućom i osobitom krvnom linijom. S obzirom na to da postoji i “Gralova obitelj”, taj “kamen” ne treba miješati sa šljunkom ili stijenom, prije je to sjemenka u plodu – drevna ideja koju se može naći u većini religija i koja simbolizira regeneraciju života i rodoslovne loze. Stalni motiv u Parzivalu je da su oni koji su odgovorni za Gral “ljudi krštenja” i samo takvi su dostojni biti s njim povezani. Budući da oni nisu bili podređeni nijednoj crkvenoj hijerarhiji niti su bili podložni papi i Rimskoj crkvi, “krštenje” izgleda nije bilo tradicionalni crkveni sakrament. Wolfram na nekoliko mjesta kaže da su vitezovi Grala bili templari: “Uvijek kada bi izjahali, a činili su to često, bilo je to u potrazi za opasnošću. Činili su to zbog svojih grijeha, ti templari, svejedno bila im nagrada poraz ili pobjeda.”36 Ti neovisni krstiteljski vitezovi su imali od Boga zadatak štititi i očuvati “Gralovu obitelj”. Od njih se, međutim, tražila potpuna diskrecija. “O Gralu je nedavno pronađen zapis da svaki templar koga je ruka Božja pomazala za gospodara nad stranim narodom, treba zabraniti da ga se pita za njegovo ime ili rasu te da on mora pomoći tom narodu u njegovim pravima. Ako bi ga, pak, pitali to pitanje, onda više ne bi imali njegovu pomoć.”37 Takva vrst svetosti podosta se razlikuje od kršćanskog ideala. Gralovi vitezovi podsjećaju više na kakvo tajno društvo negoli na milosrdni red. Templari su htjeli zaštititi svoj identitet jer nisu željeli biti javno prepoznati kao heretici iako su herezu propovijedali.

36 Wolfram von Eschenbach, Parzival, str. 252. 37 Isto, str. 426.

199

lozi. Junak Parzival postat će kraljem Grala i tako steći mesijanski status kada se bude vratio sa Svetim gralom, koji je pronašao uz pomoć svoje obitelji i raznih vitezova templara. Suvremeni autori koji smatraju da su templarski vitezovi bili čuvari tajne loze Isusove, trebali bi to još jednom preispitati. Povezivati Isusa s ezoterijskim značenjima iza Svetoga grala posve je legitimno, ali originalna srednjovjekovna prezentacija priče o Gralu bila je iz krstiteljske perspektive. Ako su Isus i Ivan bili braća, pitanje krvne linije bit će još kompliciranije, no teško je i zamisliti da bi vitezovi templari, ili koji god nasljednici templarske baštine, bili zainteresirani štititi potomke Isusove.

Slika 18. Glava Ivana Krstitelja na zlatnom podlošku, odnosno pladnju, bila je popularna tema za pojedine srednjovjekovne umjetnike. Predstavlja li ovo Svetoga grala ivanovske crkve?

Chrétienovo izvorno djelo bilo je napisano kao odgovor na gubitak Jeruzalema godine 1188. kada je vjeri templara bila potrebna obnova. On je potjecao iz Champagne, pokrajine gdje se rodila većina utemeljitelja templarskoga viteškoga reda. Chrétienov Sveti gral moglo se shvatiti kao pladanj na kojemu je bila glava Ivana Krstitelja ili kao aluziju na Bafometa. Prvu kristijaniziranu verziju priče o Gralu napisao je Robert de Boron, desetak godina poslije Chrétiena. Robert je tvrdio da crpi iz jednog još ranijeg izvora nego Chrétien i glavni mu je cilj bio otkloniti zabune oko toga što je Sveti gral doista. Prema Robertu, bio je to kalež iz kojega je Isus pio na posljednjoj večeri. Kalež je prešao u vlasništvo Josipa iz Arimateje koji je u njega skupio Isusovu krv prilikom raspeća. Članovi Gralove obitelji bili su rođaci i potomci Josipa iz Arimateje. “Kralj Ribar” bio je Josipov šurjak, a Perceval unuk tog Kralja Ribara. Robert je bio, međutim, ulovljen u zamku službene crkvene doktrine koja je nalagala da Isus nije imao druge obitelji osim Marije, svoje majke – tako da je Gralova obitelj umjesto toga bila povezana s Josipom iz Arimateje. Gralova obitelj u templarski nadahnutim verzijama bila je povezana s lozom Ivana Krstitelja. Anfortas, Kralj Ribar u Wolframovom Parzivalu, opisan je na početku kako “nosi odjeću tako finu da, i kada bi bio gospodar cijele zemlje, odjeća mu ne bi mogla biti finija”. Njegov šešir je od paunovog perja, iznutra podstavljen najboljim platnom.38 Paunova pera signalizirala su da Anfortas pripada mesijanskoj kraljevskoj 38 Eschenbach, isto, str. 120.

Pogibija vitezova templara odvija se u isto vrijeme kad i kraj literature o Gralu. Oživio ju je dvjesto godina nakon toga sir Thomas Malory u djelu La Morte d’Arthur, u kojemu je Sv. gral predstavljen prema Robertu de Boronu, kao bokal s Posljednje večere. Malory je kralja Arthura pomaknuo u središte priče, za razliku od periferne figure iz ranih romansi o Gralu. Poslije su viktorijanski umjetnici uveli kralja Arthura i Sveti gral u moderno doba i otada do danas to je ostao jedan među najpopularnijim mitovima zapadnjačke kulture. No značenje Grala ostalo je neistraženo.

Agnus Dei Agnus Dei – na jeziku latinske Vulgate “Janje Božje” – bio je najvažniji templarski amblem. Templarski pečati imali su na sebi Agnus Dei, janje kojemu je desna noga obično presavijena preko pastirskog štapa, a u pozadini stoji križ pattée. Neki pečati imali su i natpis, “Testis sum Agni”, “Svjedok sam Janjetov”. Taj osobit motiv janjeta postojao je i prije templara, npr. kao uobičajen motiv u ilustracijama Beatusovih Komentara na Apokalipsu iz ranog srednjovjekovlja. Beatus je bio redovnik iz osmoga stoljeća koji je živio u Španjolskoj u doba muslimanskih osvajanja i koji je uglavnom pisao kompilacije tekstova iz ranocrkvenih otaca. Njegov je Komentar na Apokalipsu bio iz nepoznatih razloga popularan u nekim redovničkim krugovima. Do nas je došlo dvadeset i šest bogato ilustriranih primjeraka, punih ezoteričnog simbolizma, koji datiraju između desetog i šesnaestoga stoljeća. [Slika 19]. Iako se ne zna koje je značenje imao položaj janjetove noge, bio je vrlo značajan za templare. Svaki vitez bio je sahranjivan s nogama u tom istom položaju. Na grobnicama bogatijih vitezova bila je često zagonetno ugravirana slika preminuloga kako počiva u tom položaju.39 39 Vidi Knight and Lomas, The Second Messiah, 2001.

200

201

Završetak ranog razdoblja literature o Gralu bio je signal da se krstiteljska heterodoksija izrazi u umjetničkim djelima. Mnogobrojna remek-djela proširila su ivanovske teme uzimajući za motiv “janje Božje”. Ivan je prikazan s pastirskim štapom, katkad kako drži janje ili s janjetom do nogu. Flamanski slikar Jan Van Eyck, poznat kao jedan među najvećim umjetnicima svih vremena, zaslužan je što je firentinske slikare, poput Botticellija i Leonarda da Vincija, uveo u tehnike slikanja uljem. Van Eyckov utjecaj bio je golem i u mnogočemu je otvorio vrata renesansi. Njegovo je najpoznatije djelo, Poklonstvo Jaganjcu, poliptih u dvadeset četiri ploče dovršen 1432. godine, nastajalo gotovo cijelo desetljeće. Poznat je kao “Gentski oltar”, a smješten je u gradskoj katedrali San Bavo [slika xix i xixa, vidi Prilog]. Slika je zamišljena kao apokaliptička vizija kraja povijesti, kakva je opisana u Knjizi Otkrivenja, u kojoj je “Jaganjac” glavni lik.

Slika 19. Ilustracija iz Beatusovog rukopisa, oko 10. st. Janje je pobjednik nad zmijom i zmajevima.

Kameni reljefi s motivom Agnus Dei uobičajeno su obilježje iznad ulaznih vrata u templarske crkve, posebice u Engleskoj. Za većinu će promatrača te oznake pripadati nekom kršćanskome redu. Agnus Dei dolazi iz poznatoga stiha u četvrtome evanđelju, u kojem Ivan Krstitelj tako naziva Isusa: “Gle, Jaganjac Božji, koji uzima grijehe svijeta!”40 Budući da Ivan nije imao razloga unaprijed zauzeti kršćansko teološko gledište koje se pojavilo desetljećima poslije, ta rečenica je očito neautentična te je, poput drugih stihova u čevrtome evanđelju, stavljena u usta Ivanu kako bi se sakrila istina od novoregrutiranih članova. “Janje” potječe od pashalnog janjeta koje se spominje u priči o prvoj pashi u Egiptu. U Mojsijevo doba Bog je poslao zatornika na Egipat kako bi pobio sve prvorođence. Židovi su dobili uputu da se zaštite od anđela smrti tako što će obilježiti svoja ulazna vrata krvlju janjeta, kao zamjenu za izraelske prvorođence. Žrtvovanje pashalnoga janjeta dobilo je značenje mesijanskog saveza između Boga i izabranog naroda. U templarskoj teologiji, pravo Janje Božje bio je Ivan Krstitelj, prvorođeni sin. Kršćani su ukrali Ivanovu titulu i primijenili je na Isusa.

40 Ivan 1:29.

Na središnjoj slici Jaganjac stoji na brdu Sion u Novom Jeruzalemu. Krv teče iz rane na Jaganjčevim grudima, u gral, odnosno kalež. Odostrag, u pozadini lijevo, nalazi se križ. Ravno ispred Jaganjca je osmerokutni zdenac čija središnja os gotovo dodiruje Jaganjčevo prijestolje. Latinski natpis na zdencu: “Ovo je izvor vode života koja izvire iz sjedišta Božjeg i od Jaganjca”, aludira na vječni život koji daje krštenje. Osmerokutni zdenci i stupovi bili su uobičajeni arhitektonski elementi u templarskim crkvama. Jedna od najpoznatijih osmerokutnih građevina na svijetu je Crkva na stijeni izgrađena na mjestu Salomonova hrama [slika 20] gdje su templari smjestili svoje glavno sjedište. Stijena koja stoji usred te crkve je, prema islamu, mjesto odakle je Muhamed bio uznesen u nebo uz pomoć anđela Gabrijela. Slavni gradski baptisterij u Firenci, duhovnom domu renesansnog ivanovstva, također je osmerokutna građevina. Van Eyck je templarske križeve neopazice utkao u sve dijelove poliptiha. Na pozadini jedne ploče Ivan Krstitelj dodiruje templarski križ svojim čuvenim desnim kažiprstom. Dvije ploče ispunjavaju vitezovi templari na konjima, koji dolaze pokloniti se Janjetu. Na donjoj srednjoj ploči skupina kardinala okreće lice od Janjeta, a u lijevom prednjem planu skupina bradatih likova, po svoj prilici rabina, također su odvratili pogled. Mnoštvo oko Jaganjca opisano je u Otkrivenju kao “oni koji se nisu okaljali ženama, koji su djevci: oni slijede Janje kamo god ono ide”.41 Van Eyckova poruka je da katolička hijerarhija, skupa sa židovskim rabinima, nije prepoznala Janje pa tako neće biti spašeni u posljednja vremena. 41 Otkrivenje 14:4.

202

203

Eyckovom remek-djelu s templarskim križevima izvezenima na svom ruhu, bio je dio krstiteljske Gralove obitelji. Unatoč raširenim spekulacijama o umiješanosti templara u okultno, njihove znanstvene i praktične sposobnosti bile su itekako poznate. Neuvjerljivo zvuči, stoga, da su vjerovali u doslovni povratak bilo kojeg povijesnog lika iz mrtvih. Takve su ideje vjerojatno bile ismijavane kao fantazije koje je izmislila Rimska crkva. Nema, također, pokazatelja ni da su vjerovali u reinkarnaciju. Poznato je da je tu sliku osobito volio Adolf Hitler te da su je nacisti konfiscirali za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njezina je privlačnost, nesumnjivo, dijelom bila u tome što su Židovi i katolici bili personae non gratae u tisućljetnom kraljevstvu - Trećem Reichu. Za Hitlera se pričalo da je bio strastveni čitalac Wolframa von Eschenbacha i njegova Parzivala, a najdraže glazbeno djelo bilo mu je Wagnerov Parsifal. Dobro dokumentirana opsesija nacističkih vođa prema svemu što je povezano s Gralom upućuje na to da su vjerovali kako je njihova misija dovršiti potragu za originalnim Gralovim vitezovima.

Slika 20. Osmerokutna crkva na stijeni, Jeruzalem.

Povjesničari umjetnosti uglavnom uzimaju kao samo po sebi razumljivo da je Van Eyck naslikao Janje koje predstavlja Isusa. Podrazumijevaju, također, da je najistaknutiji vladarski lik, onaj koji sjedi na glavnom središnjem panelu odmah iznad Jaganjca, Isus. Riječi “Kralj kraljeva” naslikane su na njegovom plaštu te skupa s krunom na njegovoj glavi naznačuju da je to lik iz Otkrivenja 19.: “a na njegovoj je glavi mnogo kruna (...) na njegovom ogrtaču i njegovom boku upisano je ime, ‘Kralj kraljeva i Gospodin nad Vojskama’.” On će “vladati narodima palicom gvozdenom”. Tradicionalno su kršćani te stihove tumačili kao da se odnose na Isusa. Međutim, Otkrivenje 19. nastavlja s ključnom, obično zanemarenom rečenicom: “njegovo je ime upisano, no ne zna ga nitko osim njega”. Ako je ta kraljevska osoba bio Isus koji se vraća, onda je proročanstvo besmisleno jer svatko zna njegovo ime. To proročanstvo ima smisla samo ako se odnosi na nekog nepoznatog ili dotad nerođenog.

Nacisti su, po svoj prilici, imali u vidu Teutonske vitezove hospitalce sv. Marije u Jeruzalemu, germansku verziju vitezova templara, a ne toliko franački izvornik. Okupljeni u Jeruzalemu godine 1190., teutonski vitezovi bili su ekskluzivan red njemačkoga plemstva. Prema modelu vitezova templara, i oni su bili odgovorni isključivo papi, imali su posebne i odvojene svećenike i bili su izvan jurisdikcije svake svjetovne ili crkvene vlasti. Postojbina im je bila na Baltiku, no politički i vojno djelovali su, s prekidima, na području cijele srednje i istočne Europe. Mnogi su njemački intelektualci i aristokrati pod utjecajem teutonskih vitezova razvili protukatoličke osjećaje što je poslije uvelike pomoglo Martinu Lutheru u njegovoj borbi protiv Rima. Hitler je, nakon aneksije Austrije 1939. godine, iz bečkoga muzeja Hofburg konfiscirao “Longinovo koplje”, navodno rimsko koplje kojim je Isus bio proboden na križu. On nije skupljao relikvije radi njihove novčane vrijednosti: atraktivna su bila “antikristovska” svojstva toga koplja. Jedan od mitova povezanih s tim kopljem bio je da njegov vlasnik ima moć vladati svijetom. Koplje je nekoć pripadalo Karlu Velikom, a tisuću godina poslije Napoleon ga je neuspješno pokušao oteti caru Svetog Rimskog Carstva. Longinovo koplje bilo je prihvaćeno kao totem teutonskih vitezova i navodno je inspiriralo čak i stvaranje toga reda. 43

Otkrivenje kaže da su ga “vojske nebeske, odjevene u laneno platno, bijelo i čisto, slijedile na bijelim konjima”.42 Kompletno bijelo bila je standardna odjeća u ivanovskom pokretu, počevši od kumranskih esena do vitezova templara. Mesijansko proročanstvo pripadalo je njima. Spasitelj koji dolazi na Van

Okultna strana nacističke ideologije ostala je do danas nejasna. Pobjedničke savezničke snage odlučile su ne pridavati tome javni značaj, a optuženima u Nürnbergu bilo je zabranjeno na suđenjima spominjati nacistička ezoterična

42 Otkrivenje 19:14.

43 Trevor Ravenscroft, The Spear of Destiny, str. 16 -21.

204

205

vjerovanja. Bilo je bitno da publika povjeruje kako su nacistički zločini bili motivirani brutalnim primitivnim instinktima. Matthias Grünewald bio je među najcjenjenijim slikarima njemačke renesanse. Rođen je 1470. godine, a između 1510. i 1525. je bio dvorski slikar i hidraulički inžinjer kod jednog, potom i kod drugog nadbiskupa u Mainzu. Smatra se da je taj položaj napustio zbog svojih simpatija prema luteranima, no Grünewald je bio kudikamo ekstremniji od Luthera. Svoje najveće djelo, oltarnu sliku u Isenheimu, dovršio je 1515. godine, dvije godine prije nego je itko čuo za Martina Luthera [slika xx, vidi Prilog]. Na središnjem je panelu slika raspeća koju prati glas da izaziva zaprepaštenje i jezu među gledateljima, i to ne samo zbog umjetnikove tehnike: Grünewald je u scenu raspeća stavio i jedan lik koji nijedno evanđelje ne spominje da je bio prisutan. Bio je to odvažan potez, ne zato što je osoba koju je naslikao bila pokojna u vrijeme Isusova raspeća, nego zato što je Grünewald uskrsnuo Ivana Krstitelja koji se vratio kao tužitelj da bi optužio Isusa. Ivan stoji zdesna držeći u lijevoj ruci knjigu dok je desni kažiprst strogo uperio na Isusa [slika xx, vidi Prilog]. Takvom gestom on ne identificira Isusa, nego ga osuđuje. To se previđa samo zato jer je daleko izvan prihvaćenih mitova. Janje Božje stoji odano do nogu Ivana Krstitelja, naslikano točno onako kako se pojavljuje na templarskim insignijama i pečatima – savijene desne noge, držeći pastirski štap. Isto kao i na oltarnoj slici iz Genta, krv teče iz janjetovih grudi u zlatni kalež, odnosno u “gral”. Stih iz latinske Vulgate, “On mora rasti, a ja se moram umanjivati”, naslikan je kao da ga izgovara Ivan. No, da je Grünewald htio naglasiti kako je Ivan manji od Isusa, bilo bi jednostavnije da ga je izostavio sa slike. Ivanovo držanje pokazuje da je spomenuti biblijski stih bio kleveta, lažno pridodana njemu. Grünewald je Ivana doveo iz mrtvih da osudi Isusa, a ne da ga veliča. Raspeće je bilo u službi pravednosti. Među dobro prikrivenim srednjovjekovnim Gral/Krstitelj herezama nalazi se i grb Tallow Chandlersa iz Londona. Tallow Chandlers je izvorno bio ceh svjećara, osnovan u obrazovne i humanitarne svrhe u Londonu oko 1300. godine. Ivan Krstitelj bio je njihov svetac zaštitnik. [slika 21]. Obje perjanice na vrhu grba predstavljaju glavu Ivana Krstitelja. Na lijevoj strani, ženski anđeo drži zlatni podložak, odnosno pladanj na kojemu je Ivanova odrubljena glava. Na desnoj strani, Ivanova glava leži na pladnju u središtu alkemijskoga sunca. Moto na dnu grba je iz latinske Vulgate: “Ecce Agnus Dei, qui tollit peccata mundi” - “Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta”. Nigdje nema nikakve slike Isusa, Ivan Krstitelj je Janje Božje. On je taj koji odnosi grijehe svijeta.

206

Slika 21. Grb Tallow Chandlersa (ceha svjećara), London, Ujedinjeno Kraljevstvo

Anđelice nose zlatne krune s pet petokrakih zvijezda, ne zato da bi se pokazalo kako je “svjetlo” posao svjećara nego stoga što je peterokraka zvijezda bila poznati simbol ezoterične duhovnosti i glavni element templarske/krstiteljske ikonografije. Slično je i školjka “jakobova kapica”, na vrhu štita s tri golubice, bila poznati motiv u mističkoj slikovnosti toga doba - najpoznatija s Botticellijeve slike Rođenje Venere, no također povezana s Marijom, Isusovom majkom te s Marijom Magdalenom. Jakobova kapica povezuje se i s Ivanom Krstiteljem. Često korišten templarski simbol bile su i grlice. Stih “Agnus Dei” iz diplomatskih je razloga zamijenio prijašnji moto Tallow Chandlersa koji je glasio “Quae arguuntur a lumine manifestantur” – “Sve što je razotkriveno, očitovalo se po svjetlu”.44 U doba Inkvizicije koja je uslijedila nakon progona templara, moguća identifikacija Ivana Krstitelja kao “svjetla” za Tallow Chandlers bila bi preopasna.

44 Efežanima 5:13.

207

Bernard iz Clairvauxa Izvanredna postignuća učinila su Bernarda iz Clairvauxa posve iznimnom osobom u povijesti Crkve u dvanaestome stoljeću. Bernard je važne događaje usmjeravao više nego ijedan kralj ili papa. Bio je duboko pobožan, no njegovo je područje uz to bila i politika. Propovijedao je kraljevima, podučavao pape i kardinale, podizao samostane i katedrale, ustanovio jedan vojnički red i pokrenuo križarski pohod u Svetu zemlju. Rođen je 1090. godine kad je pokret za reformom redovništva bio na svom vrhuncu. Četrdeset godina poslije cijelo kršćanstvo plesalo je kako je on svirao. Redovnički se život počelo smatrati idealnim kršćanskim pozivom s obzirom na raširenu korupciju u Crkvi te na moralno srozavanje svećenstva,. Nekoliko papa bili su bivši redovnici, a do početka dvanaestoga stoljeća papinstvo je uspjelo uspostaviti određenu nezavisnost od careva Svetog Rimskog Carstva. Nova moć papinstva pokazala se u iznimno velikom odazivu, na poziv Urbana V, u prvi križarski pohod koji je doveo do oslobađanja Jeruzalema 1099. Pape i sveti ratovi trebali su, međutim, i sponzore. A onaj tko plaća svirače, taj i dirigira. Pridoda li se tome još i Jeruzalem koji je pouzdano kontrolirala, ivanovska crkva infiltrirala se tako u redovnički pokret. Bernard nije patio od uobičajenih agonija sveca koji se bori pobijediti svoje demone: on nije imao nikakvu veću krizu u hrvanju s Bogom i pitanjem spasenja. Imao je tek dvadeset i dvije godine, no već je znao što želi kada se pridružio relativno novom i perspektivnom cistercitskom redu benediktinaca, godine 1112. Njegov utjecaj bio je momentalan, a uspon meteorski. Bernardova je obitelj, prema legendi, bila zgrožena kad je oglasio svoju namjeru da uđe u samostan. No, legenda ne objašnjava kako to da su se trideset i dvojica njegovih prijatelja plemića u isto vrijeme pridružili cistercitima. Jasno je da je dobrim dijelom to bilo planirano unaprijed. Velika strategija nije bila pobjeći od svijeta, nego ga promijeniti. Novopridošli članovi uskoro su preuzeli kontrolu nad opatijom u Cîteauxu, a Bernard je, zbog svoje karizme, intelekta i energije, izbio u prvi plan kao vođa i govornik. Bernardov rođak, jedan od najbogatijih ljudi u Europi te ujedno grof od Champagne, godine 1115. darovao je zemljište za gradnju opatije u Clairvauxu (“Dolini svete svjetlosti”), u pokrajini Champagne, nekoliko kilometara udaljeno od Troyesa. To je označilo početak ekspanzivnog rasta cistercitskoga reda. Više od tri stotine samostanskih kompleksa bilo je utemeljeno za Bernardova života. Nikada Europa, ni prije ni poslije, nije vidjela takav fantastičan razvoj nekog crkvenog Reda.

208

Slično esenima u Kumranu, cisterciti su nosili bijelu odjeću, imali dnevna obredna pranja i držali se strogog režima ishrane, a sav osobni imetak pripadao je zajednici. No, još značajnije je bilo njihovo uvjerenje da oni uspostavljaju kraljevstvo Božje na zemlji. Bernard od Clairvauxa bio je novi “Učitelj pravednosti”, koji predvodi nove “sinove svjetla”. Posebne vojne jedinice, vitezovi templari, pripremale su se za nebeski rat protiv “Kitima”, ali sada ne više Rimskoga Carstva, nego protiv Rimske katoličke crkve. Godine 1118., tri godine nakon utemeljenja Clairvauxa, Hugo de Payens, još jedan rođak šampanjskoga grofa, došao je u Jeruzalem kao vođa prvih templara u Svetoj zemlji. Njegov dozapovjednik bio je André de Montbard, suosnivač i budući veliki meštar vitezova templara, a ujedno i Bernardov ujak. Grof od Champagne putovao je najmanje dvaput za Svetu zemlju i službeno se priključio templarima 1124. godine. Jeruzalemski patrijarh koji je templare formalno priznao 1120. godine, bio je također iz te obitelji. Bernard je vrlo brzo organizirao široku mrežu djelatnika, novaka i uhoda. Nije se financirao iz samostanskih prihoda od poljoprivrede, nego su ga financirali vitezovi templari i njihovi bogati podržavatelji među plemstvom. Posredovao je kod pape Honorija II poradi priznanja reda tako da je uskoro bio sazvan koncil u Troyesu, u siječnju 1128., kako bi se službeno legaliziralo vitezove templare. Na koncilu su templari dobili nova Pravila reda koja je napisao Bernard, zasnovana na pravilima po kojima su živjeli i cisterciti, a koja se nisu razlikovala od kumranskih pravila. Bernard je sastavio i poseban traktat, U počast novog viteštva, u kojemu je opisao novi red kao “vjekovima nepoznat”. Oni vode dva rata, jedan s protivnicima od krvi i mesa, a drugi protiv vojske “duhovne pokvarenosti na nebu”. Uzvisuje se kreposti templara i obećava se nebeske nagrade onima koji budu doprinijeli toj borbi. Nadarbine u zemlji i novcu samo su se slijevale. Bogatstvo i prestiž cictercitskoga reda rastao je ruku pod ruku s templarima. Bernard je u relativno kratkom vremenu stekao ugled i sredstva dostatna da bude onaj koji postavlja pape, a točno to mu je i trebalo kako bi se uspeo na sljedeću stepenicu. Samo iz opatije Clairvaux poteklo je u dvanaestome stoljeću osam kardinala. No, Bernard je osobito skrbio za jednoga od svojih bivših učenika, Gregora Paparescija, pripremavši ga za papinstvo. Kada je 1130. g. umro papa Honorije II, Gregor je bio papinski legat za Francusku. Iste noći kada je papa preminuo, manjina kardinala na brzinu je izabrala Gregora za papu Inocenta II, koji je, međutim, bio prisiljen pobjeći iz Rima kada je većina kardinala malo zatim izabrala za papu Analekta II. Bernard je u Francuskoj sazvao poseban sinod koji je izbor Analekta proglasio nevažećim i dao se na put širom Europe kako bi prikupio podršku za Inocenta. Nakon što je obišao nekoliko okrunjenih glava, uspio je uvjeriti njemačkog kralja Lothara da pošalje vojsku na Rim i izbaci Analekta iz Vatikana.

209

Bitka se neriješeno potezala još mnogo godina. Inocent je zasjeo u Rim tek 1138., nakon Analektove smrti u siječnju te godine i nakon što je njegov regularno izabrani nasljednik Viktor IV prigodno rezignirao dva mjeseca poslije. Čim je Bernardov poslanik postao neupitnim poglavarom Crkve, bila je izdana papinska bula, Omne datum optimum, koja je vitezove templare učinila neranjivima. Nijedan biskup ni crkveni autoritet niti ijedan kršćanski kralj ili knez nije imao pravo miješati se u poslove templara. Službena povijest Crkve gleda na Bernarda od Clairvauxa kao na odanog i besprijekorno pravovjernog rimokatolika. Tekstovi propovijedi koji su došli do nas i koji se pripisuju Bernardu navode se kao dokaz njegove pobožnosti. No, mnoštvo njih posvećeno je Pjesmi nad pjesmama - hvalospjevu seksualnoj ljubavi i tjelesnoj privlačnosti između kralja i kraljice. Ta tema nema značaja za svećenstvo u celibatu i ne valorizira nijednu crkvenu doktrinu. Bernard je rijetko spominjao događaje iz Novoga zavjeta i nije iz njega odviše citirao, osim kad bi bio lirski raspoložen na temu “zaručnika i zaručnice”. Iako mu se naveliko pripisuje da je ohrabrivao štovanje Marije, ne postoje nikakvi dokazi da je pod tim mislio na Isusovu majku. Zakletva vjernosti, na primjer, koju je Bernard napisao za vitezove templare, zahtijeva od njih “poslušnost Betaniji – kaštelu Marije i Marte”. Drugim riječima, njihova lojalnost išla je Mariji iz Betanije, imenjakinji Marije Magdalene. Nazivi mjestā u Novome zavjetu imaju mnogo veću važnost od pukih zemljopisnih lokaliteta. Betanija je bila bitna kao mjesto “s onu stranu Jordana, tamo gdje je Ivan krstio”.45 Srce Betanije u današnjem je Jordanu prirodni brežuljak nazvan Ilijin brijeg, odnosno Tell Mar Elias na arapskom jeziku. Lokalna predaja već tisućama godina označava ga kao mjesto odakle je Ilija uzašao na nebo. Isus je izjednačio Ivana Krstitelja s Ilijom pa je samim time i Betanija povezana s Ivanom. Naslov “Marija iz Betanije” označava da je ta Marija bila dio Ivanovog najužeg kruga.”Poslušnost Betaniji” je za Bernarda od Clairvauxa i templare značila prihvaćanje autoriteta Krstitelja, odnosno u konkretnom slučaju, vladalačke kuće Champagne. Kada je Bernard apelirao na francuskoga kralja i kraljicu da se krene u drugi križarski pohod, učinio je to pred tisućama ljudi okupljenih ispred bazilike Marije Magdalene u Vezelayu gdje je prema lokalnoj predaji Marija Magdalena pokopana i gdje se čuvaju njezine relikvije. U dobro čuvanim mitovima i ikonografiji vitezova templara, nije bilo mjesta za Mariju, majku Isusovu. Bernard se, u katoličkoj mitologiji, molio pred kipom Madone s djetetom te ju pitao: “Pokaži mi da si majka”. Podigavši pogled, vidio je kapljice mlijeka kako čudesno kaplju iz Marijinih grudi. Mitovi su, međutim, podložni tumačenjima.

Narodni folklor u pojedinim dijelovima Francuske kazuje da je Marija Magdalena doplovila u Francusku kako bi izbjegla progon u Svetoj zemlji te da je rodila “sveto djetešce” na francuskom tlu. Kult Magdalene gorljivo su obdržavali oni koji su imali nepravovjeran stav o toj svetici. Kipova Madone s djetetom bilo je posvuda, a crkve posvećene Našoj Gospi – Notre Dame – bile su na svakom koraku. No, kojoj su “gospi” one pripadale? Kako su to otkrili katari, posvećenost pogrešnoj Mariji mogla je biti fatalna. U ivanovskoj crkvi, javna pobožnost prema Mariji namjerno se održavala dvoznačnom. Bernarda, koji se trapio postom do izgladnjelosti i bolesti, danas bi se možda opisivalo kao vjerskog fanatika, no njegov je um bio brilijantan. Bernard od Clairvauxa je u svijetu srednjovjekovlja bio kao Guliver među Liliputancima. Svoje suvremenike katolike vrtio je oko malog prsta, a oni su bili zabljesnuti njegovom inteligencijom i hipnotizirani njegovim manirama. Međutim, nisu svi bili zaslijepljeni njegovim svjetlom. Arnold iz Brescije rodio se iste godine kad i Bernard, 1090., no to je i jedino što im je bilo zajedničko. Arnold je bio augustinovac, redovnik besprijekorne reputacije, a njegov životni zadatak bio je borba protiv korupcije, simonije i svjetovnosti u crkvi. Njegova glavna meta bio je Bernard od Clairvauxa, “prenapuhan od taštine i ljubomoran na sve koji su stekli slavu u teologiji ili vjeri, a nisu bili iz njegove škole”. Arnold je bio ozbiljna prijetnja i trebalo ga je ušutkati. Protjeran iz Italije i Francuske te javno prozvan na Lateranskom koncilu 1139. od pape Inocenta II, morao je utočište potražiti u Švicarskoj. S Bernardom za petama, Arnold je naposljetku u Bohemiji pronašao zaštitnika koji se nije dao smesti. Pronašavši način da dođe do Rima, Arnold je ondje počeo govoriti protiv licemjerja visokoga klera. Rimski ga je puk prihvatio, premda je odmah bio ekskomuniciran, i on je postao vođom eksperimentalnog egalitarnoga društva poznatog kao Rimska komuna. Arnold je, za vrijeme dok je Bernard po Europi vodio kampanju prikupljanja podrške za drugi križarski pohod, optuživao kardinale da se ponašaju poput “Židova i farizeja”, protivno pravim kršćanskim interesima. Papu Eugena III teretilo se da “puni vlastitu kesu” umjesto da “oponaša revnost apostola na čijem mjestu sjedi”. Arnoldovi pristaše na kraju su otjerali papu iz Rima. Komuna je, dakako, bila opasan izazov u odnosu na prihvaćeni poredak srednjovjekovnoga društva i papinstvo se uspješno urotilo s carem Svetog Rimskog Carstva kako bi zbacilo nejaku demokraciju. Godine 1155. Arnolda je papina garda uhvatila, objesila i spalila na lomači.

45 Ivan 1:28.

210

211

doći posredovanjem vitezova templara, zaslugom njihove misije u Svetoj zemlji. Wolfram von Eschenbach je promicao tu istu ideju u Parzivalu. Gralov zamak koji su štitili templari bio je na “Munsalvaesche”, što znači “Brdo spasenja”, odnosno brdo Sion, a koje Otkrivenje opisuje kao dom Janjeta Božjeg u nebeskom Jeruzalemu: “’Dobro mi je poznato’, reče gost, ‘da mnogi veliki ratnici obitavaju na Munsalvaesche kod Grala (...). Reći ću ti kako se hrane. Oni žive od Kamena koji je od najčišće esencije.”’47 Bernard je umro 1153. tako da nije doživio pad Arnolda iz Brescije i onih koje je on predstavljao. Njegov san, međutim, nastavio je živjeti i dalje. Vitezovi templari bili su osigurani, infrastruktura je bila postavljena, Jeruzalem je bio u njihovim rukama, a papinstvo je bilo u šaci. Sveti Bernard od Clairvauxa službeno je kanoniziran 1172. godine. Arnold iz Brescije ostao je heretik.

Pčelinja košnica Slika 22. Hans Memmling, Triptih Jana Crabbea, 15. st. Ivan Krstitelj drži ruku na ramenu klečećeg sv. Bernarda od Clairvauxa. Obojica gledaju u suprotnom smjeru od Isusa, a Bernard se ne moli u smjeru križa.

Bernard je, iako je imao priliku, odbio sudjelovati u javnoj raspravi s Petrom Abelardom, vodećim francuskim reformnim teologom koji je bio simpatizer Arnolda iz Brescije. Bernard se nije trebao nikom opravdavati. Tko nije bio za njega, bio je protiv njega. Njegova najveća strast bila je radikalna milenaristička ideologija. I upravo ta vatrena vjera - a ne pravedna želja da izbavi kršćane od islamskog potlačivanja – omogućila mu je opravda krvoprolića u križarskim pohodima. Za ivanovce je osvajanje Jeruzalema 1099. godine kristaliziralo mesijanska očekivanja. Bernard je u svom traktatu U pohvalu novoga viteštva napisao: “Zdravo da si, Obećana zemljo, kojom je dosad teklo med i mlijeko samo za one koji su je posjedovali, a danas pružaš hranu života i sredstvo spasenja cijelome svijetu.”46 “Sredstvo spasenja” nije bilo putem vjere u sakramente svete Katoličke crkve niti kroz iskupiteljsku smrt Isusovu. “Spasenje” čovječanstvu će, prema Bernardu,

46 Vidi Tim Wallace-Murphy i Marilyn Hopkins, Custodians of Truth, 2006., str. 126.

212

Nakon smrti Bernard je proglašen svecem zaštitnikom pčela i pčelara. Pčele i košnice bile su važni simboli u europskoj mističkoj tradiciji i često se pojavljuju na slikama na kojima je prikazan Bernard. Pčele rade nesebično i poslušno za dobrobit cijele pčelinje zajednice, stoga se misli da simboliziraju marljivost i samopožrtvovnost. Međutim, svrha odnosno motivacija pčela nije rad radi rada, nego je to proizvodnja meda. Značenje pčela povezano je s time što je med bio mitska hrana za preživljavanje Ivana Krstitelja.48 “Med” ne treba tu shvaćati doslovno. U Starome zavjetu, Obećana zemlja bila je opisana kao “zemlja kojom teče med i mlijeko”, a za židovske pisare “hraniti se medom” značilo je upijati Božju Riječ. “’Sine čovječji, pojedi to što ti je ponuđeno: pojedi svitak i idi, govori kući Izraelovoj.’ Otvorio sam usta i on mi dade svitak da ga progutam. I reče mi: ‘Sine čovječji, pojedi taj svitak što ti dajem i napuni njime utrobu.’ Ja ga progutah: i bio mi je u ustima sladak poput meda.” Ezekiel 3:1-3 “Odoh k anđelu i rekoh mu da mi dadne maleni svitak. A on mi reče: ‘Uzmi i progutaj: u utrobi će ti biti gorak, ali će ti u ustima biti sladak kao med.’ (...) Tada mi bijaše rečeno: ‘Idi i prorokuj ponovno o mnogim pucima i narodima, jezicima i kraljevima.”’ Otkrivenje 10:9-11 47 Vidi Wolfram von Eschenbach, Parzival, str. 252. 48 Marko 1:6; Matej 3:4; “hranio se skakavcima i divljim medom”.

213

bilo bi naivno misliti da nije znao za Leonardove ivanovske stavove. Baš naprotiv, Luj ih je simpatizirao. Glavni amblem na kraljevom grbu bila je pčelinja košnica. Kada je 1507. godine pokorio Genovežane, Luj je trijumfalno ušao u Genovu odjeven u ruho i bojnu opremu na kojima su bile bogato izvezene pčele i košnice [slika 23]. Pčela i košnica označavaju liniju predaka i podrijetla. Pčela je bila amblem francuske monarhije koji se uvijek ponavljao, a najviše ga je koristio Luj XIV jer se mislilo da potječe od merovinške dinastije koja je vladala većim dijelom Francuske između petog i osmog stoljeća. Kao simbol carskog autoriteta uzeo ih je i Napoleon Bonaparte želeći pokazati svoj legitimitet. “Kralj pčela” bio je povezan s kraljevskim naslovom u mnogim starim kulturama, osobito u egipatskoj civilizaciji. Simbol pčele, tako, implicira mesijansku povezanost za one koji ga upotrebljavaju.

Križarski pohod na Albigenze Križarski pohod na Albigenze koji je 1209. godine pokrenuo papa Inocent III i koji se često spominje kao prvi zabilježeni genocid u zapadnoj Europi, nije za cilj imao muslimane nego kršćanske heretike. Albigenzi, poznatiji još kao “katari”, nose ime po gradu Albiju u južnoj Francuskoj, gradu koji je bio glavno središte katarskih vjernika. Pokrajina Languedoc bila je glavno katarsko uporište, u to doba bogata i nezavisna država.

Slika 23. Jean Bourdichot, Osvajanje Genove, minijatura, 1507.

Katari su, u osnovi, bili gnostički dualisti koji su prihvaćali staru manihejsku herezu da je materijalni svijet stvorio Sotona.49 Povjesničari iznose da su katare prvotno obratili bogumilski misionari koji su pobjegli u Bugarsku jer ih je Crkva u Konstantinopolu proganjala poradi njihovih gnostičkih vjerovanja. No, ono što je toliko dražilo Rim, nisu bile ove ili one nijanse gnostičke filozofije, koliko krajnje uvredljivo katarsko učenje da je Marija Magdalena bila Isusova priležnica.

Ivan Krstitelj “hranio se divljim medom” te je tako utjelovljavao Božju Riječ. Bernarda se opisivalo da je “medna jezika” što nije značilo da je bio “slatkorječiv”. Košnica je predstavljala ivanovsku zajednicu, izvorište Božje Riječi na Zemlji, i pravo spremište “meda”. Brojna mjesta i gradovi na Zapadu imaju u svojim grbovima pčele i košnice, što su tragovi ivanovske prošlosti njihovih negdašnjih vodećih mještana.

Albigenški križarski pohod trajao je gotovo četrdeset godina i rezultirao je smrću otprilike 100 000 katara, muškaraca, žena i djece, te uništenjem cijele pokrajine. Čitavi gradovi i sela bili su zatrti. Sve to događalo se u razdoblju kada je templarski utjecaj bio na vrhuncu, u dijelu Francuske načičkanom templarskim crkvama i dvorcima. Papa je zapovjedio templarima da se uključe u pohod i slome

Leonardo da Vinci bio je imenovan kraljevskim dvorskim slikarom i konstruktorom kod francuskoga kralja Luja XII. Kada je Leonardo zapao u pravne probleme s redovnicima u Milanu zbog prve verzije slike Djevice na stijenama, Luj je intervenirao u njegovu korist i riješio prijepore. Kralj je bio Leonardov zaštitnik i

49 Mani je bio Perzijanac koji je u trećem stoljeću utemeljio naveliko proganjanu religiju manihejizma. Tu religiju može se shvaćati kao sinkretičku mješavinu kršćanstva, zoroastrizma i budističkih vjerovanja, a zasniva se na vjeri da je univerzum bojno polje između dva Boga. Materijalni svijet stvorio je “zao bog”, bog tame, a uzvišeno kraljevstvo duhovnoga svijeta pripada “dobrome bogu”, bogu svjetla. Kršćanstvo i islam pokušali su iskorijeniti manihejizam, ali se on ponovno pojavio na Balkanu tijekom 11. st. u pokretu bogumila.

214

215

pobunjenike: njihovo je ratno iskustvo bez sumnje bilo dobrodošlo. Vitezovi su pristali, spalili Albi i Toulouse 1209. godine, no nakon toga su se povukli. Moderni autori ukazuju na to da su vitezovi templari bili strogo neutralni za vrijeme sukoba, čak su možda potajno i simpatizirali katare. To se zasniva djelomice na templarskom stavu protiv rimokatolicizma – “neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj” – no još više na štovanju Marije Magdalene što je bilo zajedničko templarima i katarima. Templarska fiksacija na Mariju Magdalenu, međutim, nije bila iz istog razloga kao i katarska. Marija je, ako ništa drugo, imala mrlju zbog bliskog druženja s Isusom. Katari ne samo da su se opirali baptizmu nego su, štoviše, Ivana Krstitelja smatrali Sotoninim poslanikom. Isus je bio mlađi sin Božji, a Sotona bio stariji sin Božji, Isusov stariji brat. Ivana je Sotona poslao da uništi Isusa. Bilo je to suparništvo među braćom. Katari su vjerovali da Rimokatolička crkva slijedi sotonske tradicije Ivana Krstitelja. Čelnici ivanovske crkve ne bi nipošto tolerirali takva uvjerenja i nastojali bi ih iskorijeniti svim mogućim sredstvima. Dio teksta bogumilsko/katarske Knjige Ivana Evanđelista bio je izvučen iz arhiva Inkvizicije u Carcassonneu50 i u njemu je katarska teologija o Ivanu Krstitelju izražena u sljedećim odlomcima: “Kada je Sotona, knez ovoga svijeta, vidio da sam došao potražiti i spasiti one koji bijahu izgubljeni, poslao je svojega anđela, štoviše, Iliju proroka, koji je krstio vodom i čije je ime Ivan Krstitelj. I Ilija je pitao kneza ovoga svijeta: ‘Kako ću ga prepoznati?’ A njegov gospodar mu je rekao: ‘Na koga budeš vidio da silazi duh poput goluba i ostaje na njemu, on je taj koji krsti Svetim Duhom za oproštenje grijeha: njega ćeš uspjeti uništiti i onemogućiti.”’ “I ponovno sam ja, Ivan (Evanđelist), pitao Gospodina (Isusa): ‘Može li se čovjek spasiti krštenjem Ivanovim bez tvojega krštenja?’ A Gospodin je odgovorio: ‘Osim ako ga ja ne budem krstio na oproštenje grijeha, krštenjem vodom nijedan čovjek neće vidjeti kraljevstva nebeskoga.’ I pitao sam Gospodina: ‘Kako to da svi primaju krštenje Ivanovo, a tvoje ne?’ I Gospodin je odgovorio: ‘Zato što su njihova djela zla i oni ne dolaze na svjetlo.”’

Katolička crkva ustrajavala je na vodenom krštenju poradi spasenja iako uglavnom načelno i u vidu jednokratnog obreda. Pisci Novoga zavjeta su, štoviše, naglašavali kako Isus nije krstio vodom. “Ja vas krstim vodom, no dolazi onaj koji je moćniji od mene (...) on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.” Luka 3:16 “Kada je Gospodin doznao da su farizeji dočuli da Isus okuplja i krsti više učenika nego Ivan (iako Isus sam nije krstio već su to činili njegovi učenici)...” Ivan 4:2 Isus je krštenje vodom smatrao nepotrebnim u usporedbi sa svojim planom spasenja. Pretjerana zaokupljenost krštenjem bila je, za namjere i svrhe koje je imao, smetnja njegovoj misiji. “Moram primiti krštenje, i kako sam tjeskoban dok se to ne izvrši.” Luka 12:49 Isusova vjera u mnogočemu nije dobila svoju priliku. Njegova prerana smrt onemogućila je da ta vjera uhvati korijene među njegovim sljedbenicima. Krštenje vodom bilo je tek još jedna zastarjela tradicija koju su Isusovi učenici preuzeli od krstiteljskog pokreta.

Slobodni zidari Gubitak Svete zemlje, popraćen službenim dokidanjem i pogubljenjima vitezova templara, značio je da ivanovska crkva mora pronaći novu strategiju. Prošlo je, međutim, nekoliko stoljeća do njezinog ponovnog pojavljivanja u javnosti. Nakon protestantske reformacije u šesnaestome stoljeću Katolička je crkva izgubila svoja uporišta u pojedinim dijelovima Europe. Legende o templarima izronile su ponovno na površinu u krajevima gdje je Crkva bila bitno oslabljena. Između raznih organizacija koje su za sebe tvrdile da su nasljednice izgubljene templarske ostavštine, najveći i najmoćniji bili su slobodni zidari. Ujedinjena Velika loža Engleske službeno je osnovana 24. lipnja 1717. (datum koji se uzima kao rođendan Ivana Krstitelja te blagdan sv. Ivana Krstitelja u katoličkom kalendaru), no ta loža postojala je neslužbeno kao tajno društvo i podosta vremena prije toga. Ivan Krstitelj je svetac-zaštitnik slobodnog zidarstva.

50 Vidi M. R. James, The Apocryphal New Testament, Oxford Clarendon Press, 1924.

216

217

Istraživači su pratili korijene novovjekovne masonerije unatrag do templara koji su emigrirali u Škotsku kako bi izbjegli progonima. Čvrstih dokaza o tome nema, no čini se da je podrška templara bila odlučan faktor u pobjedi Roberta Brucea nad Englezima u bitci kod Bannockburna godine 1314. Bitka se vodila na dan 24. lipnja, templarima najsvetiji dan u godini. Smatra se da su Sinclairi iz Rosslyna bili prvi sponzori vitezova templara u Engleskoj. U naredna dva stoljeća templari su se spojili s hospitalcima u jedan red, poznat kao Red Hrama i sv. Ivana. Red je poslije bio stavljen izvan zakona od strane škotskog reformističkog parlamenta. Slobodni zidari bili su predmet prijepora od samog svog službenog početka. Pape su ih izopćili, a nadbiskupi kanterberijski javno proglašavali hereticima. Fantastične spekulacije o slobodnome zidarstvu stalno su u optjecaju, a knjige o masonskim urotama čine profitabilnu nišu na tržištu. Mnogi današnji masoni zatečeni su tim negativnim publicitetom i pripisuju ga tajnim predajama masonskog pokreta što kod ljudi izvana pobuđuje sumnju i dovodi do prebrzih neprovjerenih zaključaka. Iako se masonerija diči tradicijom filantropije i altruističnog duha, ipak, kad je riječ o vanjskome svijetu, masonerija služi na korist jedino masonima. Masonerija se, slično kako je to bilo i kod templara, zasniva na ceremonijalnim inicijacijama i obredima napredovanja po stupnjevima hijerarhijske ljestvice. Ideološki aspekti masonerije gubili su na važnosti, slično kao i kod templara, razmjerno s porastom moći, prestiža i bogatstva, i njima su se bavili samo oni na najvišim stupnjevima. Suvremena masonerija izgubila je vezu sa svojim izvorima i golema većina masona uopće ne zna kakav je smisao u pozadini masonskih obreda i njihova simbolizma. Tvrdit će, primjerice, kako temelji masonerije datiraju iz vremena gradnje Salomonova hrama ili iz vremena staroga Egipta i gradnje piramida, no posve će se izgubiti upita li ih se da objasne zašto je Ivan Krstitelj toliko važan za masone. Masoni za sebe tvrde da su deisti, ali da nisu pripadnici nijednog posebnog vjerskog ili teološkog svjetonazora. U masonskim ložama nema slika ni kipova Isusa niti Isus ima ikakvu ulogu u masonskim učenjima. Pa ipak su iz nekog razloga izabrali Ivana Krstitelja i stavili ga na najviši pijedestal, a zar je postojao itko religiozniji od njega?

Oliver Cromwell Za neke od najutjecajnijih povijesnih osoba sumnja se da su bili masoni. Povezanost s masonima u pojedinim je slučajevima neupitna, primjerice u Georgea Washingtona. Kod drugih, poput sir Isaaca Newtona, pripadnost masoneriji nije pouzdano dokazana. Smatra se da je Oliver Cromwell (1599.-1656.) bio mason i mnogi povjesničari vjeruju da su masoni bili na vodećim položajima kako na strani parlamentaraca tako i na strani rojalista tijekom engleskoga građanskoga rata. Cromwell je bio kudikamo radikalniji od ostalih masona u to doba. Ivan Krstitelj igrao je veliku ulogu u njegovom životu. Cromwell je bio kršten u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Huntingdonu dana 29. travnja 1599. godine, a tamo je bilo kršteno i njegovo osmero djece. Pohađao je osnovnu školu Ivana Krstitelja, u zgradi bivše samostanske bolnice iz dvanaestoga stoljeća, iz zenita templarske ere, kada su po Engleskoj nicale brojne crkve i bolnice posvećene Ivanu Krstitelju. Godine 1645., za vrijeme opsade Chestera koji su držale kraljeve snage, bolnica Sv. Ivana Krstitelja (utemeljena 1190.) bila je razrušena kako bi branitelji došli do kamena za ojačanje gradskih zidina. Cromwell je, došavši na vlast, lokalnim poduzetnicima dodijelio novo zemljište za ponovnu izgradnju te bolnice. Cromwell je prema religiji postupao ideološki. Bio je strastveni protivnik rimokatolicizma te ga je javno stigmatizirao kao “antikristov” i razorio je koliko je god mogao katoličkih crkava. Osobito je gledao uništiti kipove Madone s djetetom. Starije crkve koje su imale neke veze s templarima, ostale su nedirnute uključujući i crkveni kompleks –kapelu u Rosslynu. Kapela je služila, između ostalog, i za smještaj Cromwellovih ljudi tijekom opsade zamka Rosslyn. Cromwell je za cijelog razdoblja svoje vladavine, od 1647. do 1659. godine, zabranjivao proslave Božića i proglasio je taj dan običnim radnim danom bez ikakva značenja. Bila su zabranjena sva crkvena krštenja i vjenčanja. Izgleda, međutim, da ta zabrana nije bila posvuda primijenjena i pojedine crkve bile su iznimka. Jedna takva bila je crkva Sv. Ivana Krstitelja u Ruardeanu, u pokrajini Gloucestershire, koja datira iz dvanaestoga stoljeća. Crkva ondje ukrašena je brojnim templarskim simbolima, uz ostalo i reljefom sv. Jurja kako ubija zmaja, na unutrašnjem ulaznome svodu, što je vrlo rijetko u engleskim crkvama, no ne i u templarskim crkvama i masonskim ložama. Tijekom Cromwellove vlasti, krštenja u ivanovskim crkvama bila su dopuštena i ohrabrivana. Kao “zaštitnik” (“protector”) države, Cromwell je rasformirao Anglikansku crkvu i raspustio anglikansku crkvenu hijerahiju. U svoju “vojsku po novom modelu” uzimao je sve tipove radikalnih protestantskih sekti i dopustio je Židovima

218

219

ponovno naseljavanje u Engleskoj bez ograničenja u prakticiranju njihove vjere. No, Cromwellova tolerancija nije bila bezgranična. Granice svoje snošljivosti objasnio je irskim katoličkim braniteljima iz New Rossa 1649., u pregovorima oko predaje grada: “Ako pod slobodom savjesti vi mislite na slobodu održavanja mise (...) tamo gdje Engleski parlament ima vlast, to neće biti dopušteno.” U pismu irskim katoličkim biskupima te iste godine, Cromwell piše: “Vi ste dio antikrista i odavno već, svi vi, imate krv za piće.” Tom osudom katoličke mise on je na neki način opravdao i vitezove templare, koje je inkvizicija osuđivala da odbijaju izgovoriti riječi misnog sakramenta. Kršćanstvo koje za središte ima tradicionalnu interpretaciju Isusa, bilo je za Cromwella čista anatema. On nije bio, kako sugeriraju neki, socijalist ili komunist, a apsolutno nije bio ni ateist. Nije zastupao nikakvu specifičnu teologiju koja bi pripadala nekoj posebnoj kršćanskoj sekti. U javnim izjavama on je samo savjetovao puritanski asketski način života – sličan kakav je vodio i Ivan Krstitelj. Monarhija je bila ponovno uspostavljena nakon Cromwellove smrti, a kralj Charles II naredio je ekshumaciju njegova tijela. Na kraju je Cromwell dočekao sudbinu Krstitelja: njegovom mrtvom tijelu bila je odrubljena glava u posebnoj ceremoniji i stajala je javno izložena dvadeset godina.

Ivanovci u Americi Posljednjih godina mnoge popularne knjige i filmovi na revizionistički način raspredaju o otkrivanju Amerike. Glavna hipoteza je da su vitezovi templari znali za postojanje Amerike mnogo prije Kolumbovih putovanja. Kolonizacija i osvajanje američkog kontinenta bili su dugo vremena skriveni ivanovski projekt. Templari su, nakon izgona iz Europe, stigli do obala Amerike i donijeli sa sobom legendarno templarsko blago. Amerika je bila Obećana zemlja, ne puko sklonište od inkvizicije, nego dom Novoga Jeruzalema. Čak je i naziv “Amerika” bio ivanovski, a potjecao je iz mandejske predaje o mitskoj zvijezdi na zapadu koja se zvala “Merica”. Nijedna od tih tvrdnji nije dokazana. Ipak, o mogućim ivanovskim utjecajima na početke Amerike može se ponešto zaključiti iz jedne povijesne činjenice - iz grba države Portoriko (Puerto Rico). Kristofor Kolumbo otkrio je Portoriko u studenom 1493. Ono što je zanimljivo za jednu navodno katoličku ekspediciju je da katoličkim svećenicima nije bilo dopušteno ukrcati se na brodove. Na zastavi broda Santa Maria vijorile su se templarske insignije. Prema Kolumbovom dnevniku, njegovu misiju financirali su ivanovski plemići poput Renéa Anžuvinskog, a ne kraljica Izabela od Španjolske

220

Slika 24. Grb Portorika. Latinski natpis znači “Ivan mu je ime”.

kako to tvrdi legenda. Portoriko je originalno dobio ime San Juan Bautista (Sveti Ivan Krstitelj), no otok je pao u zaborav do 1508. godine kada ga je s grupicom preostalih vojnika zaposjeo Juan Ponce de Leon, koji je putovao s Kolumbom 1493. te postao prvim guvernerom Portorika. Domorodačko stanovništvo čije se oružje nije moglo nositi sa Španjolcima, pretvoreno je u robove i prisiljeno na rad u rudnicima. Poslije, kada je ime otoka bilo promijenjeno u Portoriko, glavni grad dobio je ime San Juan (Sveti Ivan). Portorikanski grb koji je španjolska kruna bila priznala 1511. godine, jasno pokazuje srodnosti s ivanovskom crkvom [slika 24]. Janje Božje, u središtu štita, drži templarsku zastavicu sv. Jurja sjedeći na Knjizi Otkrivenja i sedam pečata Apokalipse. Ispod je latinski natpis Joannes est nomen ejus, što znači “Ivan mu je ime”, riječi koje je napisao Zaharija prema Luka 1:68. Među simbolima koji okružuju Janje nalazi se zastava križarske Kraljevine Jeruzalem te okrunjeni lav, poznati simbol mesijanske krvne linije. Sa strana, slova s krunama “F” i “Y” koja predstavljaju kralja Ferdinanda i kraljicu Izabelu, natkriljuje veća kruna iznad štita. Kruna ne označava španjolsku monarhiju, nego je simbol mesijanske kraljevske loze Janjeta Božjeg. Kruna pripada dinastiji Ivana Krstitelja. Ne može se ni pomisliti da su grb Portorika dizajnirali rimokatolici.

221

Opće je poznato da su masoni bitno sudjelovali u utemeljenju Sjedninjenih Američkih Država51 te da je George Washington, prvi predsjednik, bio mason. I mnogi drugi predsjednici SAD-a bili su masoni. Isto kao Cromwella, i Washingtona su javno propitkivali o njegovim religijskim uvjerenjima. Premda se često misli da je bio pobožan kršćanin, riječ “Isus” ne pojavljuje se nigdje u Washingtonovim pismima. Na samrtnoj postelji Washington je odbio posjet svećenika. Nije imao kršćanski pogrebni obred, nego je ispraćen na počivalište kod brda Vernon sa svim masonskim počastima. Spomenik Washingtonu, podignut u počast njegovim postignućima, u obliku je egipatskog obeliska s piramidom na vrhu. Svoju inspiraciju on je crpio više iz egipatskih mitova nego iz Isusa Krista. Rani kršćani opazili su to isto kod Šimuna Maga, najzloglasnijeg među svim ivanovcima. Washington je, na vojnoj akademiji West Point godine 1779., vodio masonsku procesiju u čast Ivana Krstitelja, kojom prigodom je bilo održano mnoštvo govora, propovijedi i zdravica. Bio je to događaj koji je imao odličan učinak na regrutiranje novih članova: masonske lože u tom području rasle su kao gljive poslije kiše i, premda je bila riječ o tajnom društvu bez transparentnosti i javne odgovornosti, masonska mreža uskoro je dominirala institucijama mlade demokracije. Odvajanje Crkve i države bio je krajnji masonski cilj. Masonska mreža, iako je danas liberano građanstvo uporno hvali, nije bila osmišljena da bi promicala slobodu i demokraciju, nego da bi kršćanske dekoracije u javnome životu zamijenila simbolima jednog elitističkoga kulta. Mnoge javne građevine u glavnome gradu SAD-a, i ne samo u njemu, ukrašene su masonskim simbolima, zodijacima i poganskim božanstvima. Prije polaganja kamena temeljca izvode se masonske ceremonije, a zapisi pokazuju da ti događaji nisu datirani na tradicionalan način, tj. brojanjem godina nakon Isusova rođenja. Godine se bilježe počevši od godine Deklaracije nezavisnosti. Tako je, primjerice, godina 1806. zabilježena kao 30. godina. Nisu svi Amerikanci bili sretni s ulogom masonerije u razvitku nacije. Zemlja je, činilo se, bila pod kontrolom privilegirane i usko povezane klike koja je iznad zakona i čiji su članovi bili odgovorni samo jedni drugima. Antimasonsko je raspoloženje do 1830. godine iz raznih razloga snažno bilo poraslo među običnim ljudima. Američki Kongres, kojim su dominirali masoni, naručio u to je vrijeme od kipara Horatija Greenougha mramornu skulpturu Georgea Washingtona. Kada je skulptura bila predočena u javnosti, izazvala je buru negodovanja. Premještalo ju se

na razne lokacije, no nitko ju nije htio. Službeno objašnjenje za takvu nepopularnost skulpture bilo je da njezin klasičan stil ne odgovara ukusu američke publike. Danas je ona turistička atrakcija na Institutu Smithsonian. Greenough je prije toga bio posjetio Italiju i vjerojatno je bio pod utjecajem onoga što je tamo vidio. Njegova skulptura Washingtona bila je oblikovana prema klasičnim grčkim prikazima Zeusa, pa su je stoga kršćani smatrali bogohulnom. No, Greenoughov prikaz Washingtona zasnivao se na tradicijama firentinskih renesansnih majstora, pri čemu su poganski utjecaji pomiješani s ivanovskim simbolizmom. Tako je i Washingtonova desna ruka podignuta, a desni kažiprst pokazuje prema gore u klasičnoj “Ivanovoj gesti”. Skulptura Washingtona odražava hermetičku školu mišljenja kakvu je prihvaćao i sam Kongres kojim su dominirali masoni. Javno protivljenje masoneriji podijelilo je masonski pokret. Masoni koji se nisu slagali sa smjerom u kojem je išlo rukovodstvo, uspostavili su i pokrenuli novu religiju za Sjedinjene Države. S namjerom da se iza kršćanske vanjštine očuvaju ivanovske tradicije, Joseph Smith osnovao je Mormonsku crkvu. Sin masona, Smith je i sam bio mason baš kao i svi prvotni članovi Mormonske crkve. Masonski simboli ukrašavaju mormonske hramove, a masonski šestari i kutomjeri utkani su čak i u materijal mormonskog donjeg rublja kako bi ih podsjetili na zavjet čuvanja seksualne čistoće. Mormonski obredi napredovanja po stupnjevima paralelni su masonskima. Pčelinja košnica, bitno ivanovski totem, bila je glavni element masonske ikonografije i najistaknutiji simbol ranog mormonstva. Košnica je postala i simbolom mormonske države Utah. Utemeljitelji mormonstva očigledno su vjerovali da su baš oni, a ne slobodni zidari, pravi lučonoše naslijeđa Ivana Krstitelja. Glavne masonske struje u početku su osuđivale Mormonsku crkvu i optuživale je za krađu masonskih rituala i izdaju masonskih tajni. Mormonska crkva odgovorila je tako što je zabranila masonima pristup u članstvo. Dvije organizacije bile su u svađi sve do sporazuma o primirju prije dvadesetak godina. Mormonski hramovi nisu mjesta bogoštovlja u smislu obične crkve. Namijenjeni su za ceremonijalne svrhe, a glavno je ritualno krštenje. Joseph Smith tvrdio je da mu se objavio Ivan Krstitelj i zavjetovao mu ključeve aronovskoga svećeništva. Ključeve je bila preotela pala Petrova crkva, uz Isusovu suglasnost. Ovi svećenički ključevi simbolički se predaju iniciranim mormonima prilikom krštenja, posredovanjem duha Ivana Krstitelja osobno. Na taj način mormonska je teologija vratila Ivanu Krstitelju njegov izgubljeni svećenički i mesijanski status.

51 Često se iznosi kako su od 56 potpisnika Deklaracije nezavisnosti, njih četrdesetorica bili masoni.

222

223

Mormonski koncept kako su svi ljudi određeni postati ‘bogovima’, učenje je koje se može pronaći i u gnostičkim tekstovima iz Nag Hamadija. Mormonski teolozi tvrde kako to dokazuje stare korijene mormonstva. Pojedini odlomci iz Knjige mormona upadljivo su slični, pa čak izgleda i prepisani, stihovima iz gnostičkog Ivanova evanđelja. Međutim, kako je objašnjeno maločas u ovome poglavlju, rani gnosticizam potječe iz krstiteljskih, a ne kršćanskih izvora. Masonski autori izjavili su da su pojedini masonski rituali nalik mandejskim obredima te da su, izgleda, izravno povezani s obredima iz Kumrana.52 Začudo, mormonski teolozi neskloni su povezivati mormone s Kumranom. Ni tu, dakle, nikakva kršćanska ili tobože kršćanska teologija ne može miroljubivo koegzistirati s onima koji misle da je Isus bio “Zli svećenik”, čak ni kada bi nekako istrpjela ideju da je Ivan Krstitelj bio “Učitelj pravednosti”. Gledište Josepha Smitha bilo je da je masonski obred iskvareni oblik prvotne svećeničke službe, no znao je reći i kako je “mnogo toga izvrsno” u masoneriji.53 Navodi se također da je rekao kako je kršćanska Crkva “otpadnička”,54 ali da mormonstvo nije protiv Isusa. Mormonska teologija prikazuje Isusa kao kozmički nebeski lik spasitelja, dok je Ivan Krstitelj nužan za osobno iskupljenje – čime su mormoni zapravo pokušali riješiti kvadraturu kruga, odnosno ujediniti starijega i mlađega mesijanskoga brata. Problem je što unatoč impresivnoj religioznoj fasadi, to jedinstvo ostaje umjetno i bez sadržaja. Mormoni ne upotrebljavaju simbol križa jer je dinamika spasenja, isto kao i u judaizmu, koncentrirana na rodoslovlje. Otuda i zanimanje Mormonske crkve za praćenje i bilježenje rodoslovnih podataka u svijetu. Mormonska crkva nesumnjivo je bila vrlo uspješna kad je riječ o porastu broja članova i danas je priznata kao jedna od najbrže rastućih svjetskih religija. Uzme li se sve skupa u obzir, mormonska teologija nije ništa manje prihvatljiva od teologije bilo koje druge crkve.

Francuskoj, osnovali su istaknuti masoni.55 Robespierre je bio na čelu jakobinskog kluba kada je počela vladavina terora. Kralju Francuske bila je odrubljena glava, no potom su revolucionari otišli još mnogo dalje od Cromwella. Crkveni posjedi bili su konfiscirani i potisnuti su bili svi vjerski redovi. Katedrala Notre Dame bila je opljačkana i pretvorena u Hram Razuma. Robespierre je u lipnju 1794. proglasio kult Najvišeg Bića. Među tisućama onih koji su ubijeni tih dana, masakriran je bio i neutvrđen broj katoličkih svećenika. Katolička crkva nije nikad imala nikakvih sumnji oko toga da je cijelim tim “pothvatom” dirigirala masonerija.56 Međutim, nitko od kršćanskih protivnika masona nikada nije objasnio da izvor krajnjeg neprijateljstva masona prema Crkvi potječe od shvaćanja da je Isus izdao Ivana Krstitelja. Napoleon Bonaparte, koji nije bio preveliki obožavatelj Katoličke crkve, flertovao je s ivanovstvom iz vlastitih razloga. Pčelu je uzeo kao svoj osobni simbol i držao je Mona Lisu u svojoj privatnoj spavaćoj sobi. Odobrio je 1804. godine čak i svojevrsnu obnovu vitezova templara koju je poduzela manja grupa masona. Red je jedno kraće vrijeme napredovao, no uskoro se razdvojio u ivanovsku i katoličku frakciju. Nakon što je veliki meštar Bernard- Raymond Fabré Palaprat (1773. – 1838.) osnovao “Ivanovsku crkvu prvobitnih kršćana”, godine 1812., zahtijevao je da svi templari trebaju prihvatiti njegovu “vjeru”. To je uzrokovalo raskol koji je ostao neriješen sve do raspuštanja reda 1866. godine. Novovjeke ivanovske crkve pokrenuli su masoni koji su imali osjećaj da lože ne pružaju dosta duhovnosti. Tako Apostolska Ivanova crkva, prema vlastitom priznanju, za svećenike ima isključivo masone, no članstvo je otvoreno širokoj publici. Riječ “Krist” redovno se pojavljuje u njihovim proglasima, no Isus nema službeno mjesto u njihovu vjerovanju. Kada se riječ “Krist” upotrijebi imajući na umu nekog historijskog čovjeka, onda se pod time misli na Ivana Krstitelja.

Uspjeh masonerije u američkoj revoluciji ohrabrio je i masoneriju u Europi. Mnogi pisci vjeruju da su francusku revoluciju potaknuli i potpomagali slobodni zidari, te da je La Fayetta u masoneriju uveo sam George Washington, u vrijeme kada je La Fayette vodio francuske snage koje su se u revolucionarnome ratu borile na američkoj strani. Jakobinski klub, središte revolucionarnog pokreta u

Suvremeni krstiteljski (baptistički) pokret je na Zapadu, čini se, podijeljen u mnoge frakcije i razvodnjen. Nikada nije uspio nadmašiti snažnu mitologiju o Isusu i njezin utjecaj na pučku imaginaciju. Kako je vrijeme prolazilo, sve malobrojniji pristalice polako su gubili žar. Oni preostali nakon bitke pridružili su se postojećim tajnim društvima ili su oformili nova. O njima, dakako, ne znamo mnogo. Legendarni Sionski priorat, omiljen piscima o zavjerama, vjerojatno je

52 Vidi, The Hiram Key, str. 75-76 53 U pismu Parleyu P. Prattu, Peter C. Kimball citira Josepha Smitha: “Postoji sličnost sa svećenicima u masoneriji. Brat Joseph kaže da je masonerija potekla od svećenstva, ali se je izrodila. No, mnogo je toga savršeno.” 54 Navodi ga Benjamin F. Johnson, jedan od njegovih najbližih prijatelja: “Slobodni zidari su otpadnici od povjerenih darova, baš kao što je sektaška religija otpadnica od religije.”

55 Jim Marrs, Rule by Secrecy, str. 22. 56 “Iz službenih dokumenata francuske masonerije, koji se uglavnom nalaze u službenim izdanjima “Bulletin” i “Compte-rendu” Lože Velikog Orijenta, dokazano proizlazi da su sve protuklerikalne mjere koje su bile izglasane u francuskom parlamentu bile prije toga donesene u masonskim ložama i postale izvršnima pod vodstvom Velikog Orijenta, lože koja se zavjetovala da će kontrolirati sve i svakoga u Francuskoj.” U članku o slobodnim zidarima iz Katoličke enciklopedije iz 1917., navodi se “Que personne ne bougera plus en France en dehors de nous, Bull. Gr. Or., 1890.”

224

225

bio ivanovski kult. Veliki meštri Priorata uzimaju titulu “Ivan” iz neobjašnjenih razloga. Čuvena francuska crkva kod Rennes-le-Châteaua koja ima tajanstvene i dobro dokumetirane veze sa Sionskim prioratom, uređena je iznutra na način koji Ivanu Krstitelju daje prednost pred Isusom. Valja reći, najzad, da se krstiteljski pokret, isto kao i kršćanska Crkva, rascijepio u brojne struje sukobljene među sobom. Na kraju krajeva, ako se nadaju uvjeriti današnjeg čovjeka čiji je intelekt znanstveno istreniran, nijedna od vjerskih ideologija ne može uspješno ponovno oživjeti u svom prijašnjem starom obliku.

Zaključak Ova knjiga tek je malo zagrebala po površini teme o kojoj je ovdje riječ, a mnoga važna pitanja u njoj nisu još ni dodirnuta. Ipak, koliko god će možda povjesničati i teolozi skočiti na neke od iznesenih tvrdnji, ako osnovne premise stoje onda su daljnji zaključci koji iz njih proizlaze doslovce kozmički. Ako, pak, premise ne drže vodu, onda se ovu knjigu može slobodno preskočiti kao još jednu u nizu uradaka s područja “urota”, te će ona kao takva brzo pasti u zaborav. Ako se Pisma čita na način na koji je bilo mišljeno da ih se čita, bez unaprijed zadanih tumačenja, budno pazeći na fine detalje u naraciji, te sa sviješću o tradiciji iz koje su iznikla, tada zamoran i zastario mit o djevičanskome rođenju postaje, nadamo se, stvar prošlosti. Evanđelja se više ne može tretirati kao izjave dane na časnu riječ – nego se gledaju samo činjenice. Svrha evanđeljâ bila je uvjeriti, a ne izvjestiti. Njihova metoda bila je metoda teološkog argumenta. Otkriće imena Isusova oca možda će uznemiriti rimokatolike, no to nije bila namjera. To bi ih, zapravo, trebalo osloboditi. Hoće li i oni to tako vidjeti, vrlo je dvojbeno. No, nije li sam Isus rekao: “Spoznajte istinu, i istina će vas osloboditi”? Tko će još vjerovati da je Zemlja ravna, jednom kad je doznao da je okrugla? Ako netko ima kakve koristi od ideje da je Zemlja ravna, ako mu je to životno važno, onda će takav morati jednostavno ignorirati stvarnost da bi nastavio živjeti svoj život dalje. Možda je upravo to značenje slijepe vjere. Vjerovati u nešto iako se zna da to nije istina. Kako bilo, na potezu je sada Crkva i njezini teolozi. Pravo pitanje čak i nije u tome da je Isus imao biološkog oca, i samo po sebi to ne bi trebalo biti ništa šokantno. Ključno je ovdje to da je njegov otac bio Zaharija, koji je bio i otac Ivana Krstitelja. To će nužno dovesti do korjenitog preispitivanja odnosa između Isusa i Ivana, a dosad periferni značaj toga odnosa trebat će postati središnjim mjestom novozavjetnih proučavanja.

Slika 25. Lorenzo Lotto, Poliptih u crkvi Sv. Aleksandra i Vinka, Ponteranica, 1527.g. Petar oprezno gleda u Ivana stiščući čvrsto ključeve kraljevstva nebeskoga. Unatoč Ivanovom zahtjevu, Petar mu odbija predati ključeve.

226

Mi ni danas ne shvaćamo što se točno mislilo pod pojmom “kraljevstvo Božje”, a opet su obojica, i Ivan i Isus, propovijedali da je dolazak toga kraljevstva “blizu”, “nadomak”. Nije vjerojatno, međutim, da se kraljevstvo Božje ostvarilo u kršćanskoj Crkvi, kako bi to neki htjeli da vjerujemo. A niti je ono neka nebulozna zona života nakon smrti, rezervirana samo za vjernike. Sve što možemo pouzdano reći, to je da dosad još nitko od nas nije u tom kraljevstvu živio. A na osnovu činjenica predočenih u ovoj knjizi, glavni je razlog tomu bila nesloga i nejedinstvo između Isusa i Ivana Krstitelja. “Kraljevstvo koje je u sebi podijeljeno ne može opstati.”

227

Arhetip suparništva među braćom koji je tako dugo bio zanemaren i pogrešno shvaćen, od vrhunske je važnosti ne samo u staroj židovskoj predaji, nego i u životu svakog pojedinca. Dakako, sloga između braće i sestara važna je u svakoj obitelji, no osim u osobnom životu, čini se da je to tako i u općoj shemi događanja. Stvari koje su ostale neriješene vratit će se kad tad i proganjati nas dok ne budu riješene. Sukob među braćom, dakle, očitovat će se i u globalnoj obitelji. I kako kaže stara istina – oni koji nisu ništa naučili iz povijesti osuđeni su je ponavljati. Da ne bi bilo zabune: svi mi smo produkti i žrtve naše kolektivne prošlosti. Svatko od nas je fizička manifestacija neke drevne krvne linije predaka i svi nosimo prtljagu naših pređa čije su misli i djela oblikovala svijet kakav smo naslijedili.

Poricanje Isusova božanstva u islamu naznačuje da se za njegove roditelje najnormalnije znalo među prvim Muhamedovim sljedbenicima. Doktrina o djevičanskome rođenju bila je usvojena, u očitom proturječju, tek radi prozelitiranja kršćana.

Bitno je primijetiti da su stari Hebreji vrlo ozbiljno shvaćali pitanje podrijetla i rodoslovlja, te da je to snažno utjecalo na njihovu religiju i životnu filozofiju. Moderna istraživanja u genetici i u molekularnoj biologiji još su u povojima. U ovom trenutku možemo samo intuitivno naslutiti duhovne konzekvence različitih krvnih linija, na osnovu istraživanja drevnih tekstova. Pitanja povezana s rodoslovljima su složena pitanja i nije ih bilo moguće obraditi u ovoj knjizi.

Usađena u kolektivno nesvjesno, priča o Adamovoj obitelji genetski je programirana kao originalni arhetip za cijelu ljudsku vrstu. No, to je i nacrt za katastrofu. Mesijanski je ideal, stoga, u raspetljavanju posljedica te priče na svjetskom nivou. U smislu etabliranih religija, pak, vrlo je mala mogućnost jedinstva među njima, bez priznavanja jednog višeg, ili dubljeg, sklopa istina od onih koje te religije danas potpisuju. U tome leži glavni problem. Dokle god bude bilo važnije vjerovati nego razumjeti, ništa se promijeniti neće.

Najbitnija stvar u bratskom suparništvu jest ta da nijedna strana nije sama po sebi bolja od one druge. Nema jednog jedinog pobjednika. Do mira dolazi tek kada se braća ujedine, slobodnom voljom jednog i drugog. Kajin je pitao: “Zar sam ja čuvar svoga brata?”, i to isto retoričko pitanje postavlja se otada sve do danas. Bog na to nije odgovorio, pa je onda vjerojatno na čovjeku da sam pronađe odgovor.

Premda je islam nastao nakon kršćanstva, on predstavlja tradiciju Ivana Krstitelja kao starijega brata Isusa i kršćanske Crkve. Arapski, odnosno muslimanski narodi tvrde da oni potječu od Išmaela, prvorođenoga sina Abrahamova, pa prema tome predstavljaju starijega brata u odnosu na Izaka, od koga su potekli Židovi. Zaharija, drugi Abraham, predstavlja judaističku religiju. Sve tri vjere potječu od Abrahamove obitelji na ovaj ili onaj način. A paradigma za rješenje njihovih problema počiva u njihovim svetim knjigama – skrivena od običnih očiju. Odgovornost za sljedeći potez sada je na kršćanskoj strani – ona je mlađi brat. Zvuči jednostavno poput 2 i 2 su 4, no u praktičnom smislu zahtijevat će to radikalnu duhovnost u političkoj, društvenoj i gospodarskoj sferi na najvišoj razini, za što će nužna biti požrtvovnost nezamisliva u današnjem svijetu. Najsnažnije sile u pozadini geopolitičkih sukoba na Bliskom Istoku ne tiču se toliko nafte, novca pa čak ni teritorija, koliko se tiču pripadnosti starim predačkim linijama zaodjevenima u religioznost. Kršćanstvo i islam koji imaju istu polazišnu točku – kumransku zajednicu – nose zajedničku odgovornost da riješe kobnu baštinu koju je sukob između Isusa i Ivana ostavio u povijesno naslijeđe. No, oni to neće biti u stanju učiniti ako prvo tu baštinu ne budu priznali što, pak, započinje s priznavanjem Isusovih roditelja. No, vjerojatnost da se to dogodi je gotovo nikakva, ma kakvi bili predočeni dokazi.

228

229

Popis literature 1. Bibliografija izvornikâ antičkih tekstova u prijevodu ◆ Ante-Nicene Christian Library: Translations of the Writings of the Fathers down to A.D. 325., T. & T. Clark, 1996. ◆ Chretien de Troyes, Arthurian Romances, Penguin Books, 2004. ◆ Josephus Flavius, The New Complete Works, translated by William Whiston, Kregel, 1999. ◆ Lumpkin Joseph, The Lost Book of Enoch, Fifth Estate, 2000. ◆ McVey Kathleen, Ephraem: the Syrian Hymns, Paulist Press, 1989. ◆ Mead G.R.S., Gnostic John the Baptizer: Selections from the Mandaean Book of John, Kessinger, 2004. ◆ Mills L.H., Sacred Books of the East, American Edition, 1898. ◆ Neusner Jacob, The Mishnah: A New Translation, Yale University, 1988. ◆ New Testament Apocrypha, Oxford Clarendon Press, 1924. ◆ James M. R., Old Testament Pseudepigrapha, ed. James H. Charlesworth, Doubleday, 1986. ◆ Origen, Contra Celsum, Cambridge University Press, 2003. ◆ Patai Raphael, The Messiah Texts, Jewish Legends of Three Thousand Years, Wayne State University, 1988. ◆ Pliny the Elder, Natural History: A Selection, Penguin, 1991. ◆ Robinson James M., The Nag Hammadi Library in English, Harper San Francisco, 1990. ◆ Rufinus of Aquileia, The Church History (Historia Ecclesiastica), Oxford University Press, 1997. ◆ Strabo, Geography, Loeb Classical Library, 1932. ◆ The Bahir Illumination, translated by Aryeh Kaplan, Weiser Books, 1989. ◆ The Bible: Revised Standard Version ◆ The Koran, Penguin Classics, 2004. ◆ The New Oxford Annotated Bible, Oxford University Press, 2001.

231

◆ The New Testament Apocrypha, Apocryphile Press, 2004. ◆ Vermes Geza, The Complete Dead Sea Scrolls in English, Penguin, 2004. ◆ Williams Frank, The Panarion of Epiphanius of Salamis, Book I, E.J. Brill, Leiden, 1987. ◆ Wolfgang von Eschenbach, Parzival, Penguin Books, 2004.

◆ Frers, Ernesto, The Templar Pirates: Secret Alliance to Build the New Jerusalem, Destiny Books, 2007. ◆ Gabrieli, F., Storici arabi delle Crociate, Einaudi, 2007. ◆ Harding, Mike, A Little Book of the Green Man, Aurium Press, london, 1998. ◆ Hirshfeld, Yizhar, Qumran in Context, Reassesing the Archeological Evidence, Hendrickson, 2004.

◆ Yonge Charles Duke, The Works of Philo: Complete and Unabridged, Hendrickson, 1993.

◆ Jeremias, Joachim, Jerusalem in the Time of Jesus, Fortress Press, 1975.

2. Bibliografija suvremenih autora

◆ Kim Young Oon, Unification Theology and Christian Thought, HSA –UWC Publications, 1980.

◆ Allegro, John, The Dead Sea Scrolls and The Christian Myth, Prometheus, 1992.

◆ Johnson, Paul, A History of Christianity, Simon and Shuster, 2005.

◆ Baigent, Michael & Leigh, Richard, The Dead Sea Scrolls Deception, Touchstone, 1991. ◆ Baigent, Michael & Leigh, Richard, The Temple and The Lodge, Jonathan Cape, 1989. ◆ Barnes, Tatum W., John the Baptist and Jesus: A Report of the Jesus Seminar, Polebridge Press, 1994. ◆ Blavatsky, Helena Petrovna, Isis Unveiled, Theosophical University Press, 1990. ◆ Brown, Raymond, The Birth of Messiah: A Commentary on the Infancy Narratives in the Gospels of Matthew and Luke, Doubleday, 1993. ◆ Buckley, Jorunn, The Mandaeans: Ancient Texts and Modern People, American Academy of Religion, 2005. ◆ Bultmann, Rudolf, The Gospel of John: A Commentary, Westminster John Knox Press, 1971. ◆ Darul, Akron, The History of Secret Societies, MJF Books, 1999. ◆ Campbell, Joseph & Moyers, Bill, The Power of the Myth, Anchor, 1991. ◆ Duffy, Eamon, Saints & Sinners: A History of the Popes, Yale 2001. ◆ Eisenman, Robert, The New Testament Code, Watkins Publishing, 2006. ◆ Finkelstein, Israel & Silberman, Neil Asher, The Bible Unearthed: Archeology’s New Vision of Ancient Israel and the Origins of Its Sacred Texts, Touchstone, 2001.

232

◆ Knight, Christopher & Lomas, Robert: The Hiram Key, Century, 2005. ◆ Knight, Christopher & Lomas, Robert, The Second Messiah: Templars, The Turin Shroud and the Great Secret of Freemasonry, Fair Winds Press, 2001. ◆ Knohl, Israel, The Messiah before Jesus: The Suffering Servant of the Dead Sea Scrolls, University of California Press, 2000. ◆ Lincoln, Henry, Key to the Sacred Pattern: The Untold Story of Rennes Le Chateau, The Windrush Press, 1997. ◆ Lupieri, Edmund: The Mandaeans: The Last Gnostics, Erdmans, 2002. ◆ Magness, Jodi, The Archeology of Qumran and the Dead Sea Scrolls, Erdmans, 2003. ◆ Marrs, Jim, Rule by Secrecy, Harper Collins, 2000. ◆ Osman, Ahmad, The Hebrew Pharaohs of Egypt: The Secret Lineage of the Patriarch Joseph, Bear & Company, 2003. ◆ Picknett, Lynn & Prince, Clive, The Templar Revelation: Secret Guardians of the True Identity of Christ, Bantam Press, 1997. ◆ Ravenscroft, Trevor, The Spear of Destiny, Weiser Books, 1982. ◆ Schaberg, Jane, The Illegitimacy of Jesus: A Feminist Theological Interpretation of the Infancy Narrative, Sheffield Phoenix, 2006. ◆ Wallace- Murphy, Tim & Hopkins, Marilyn, Custodians of Truth, Weiser, 2000.

233

Marina Kralik

Stella maris, Rajska Djeva i Kraljica neba (nekoliko zamjedbi uz knjigu ‘’Djevica i svećenik’’) ‘’Neka budu svjetlila na svodu nebeskome da luče dan od noći; i da budu znaci (onoga što ima doći, hebr. oth, ‫תוֹא‬.), za blagdane i svetkovine, za godišnja doba i godine.’’ (Postanak 1:14) ‘’On određuje broj zvijezda, svaku njezinim imenom naziva’’ (Psalam 147:4) Jedna plavičasta zvijezda, danas prigušenoga sjaja, neupadljivo plovi tik uz nebeski ekvator od postanka svijeta. Od pamtivjeka ona služi pomorcima kao ‘’znak nade, signal spasenja’’ na olujnim morima, ne samo metaforički, već kao bitna orijentacijska točka u navigaciji budući da leži blizu dvije najvažnije nebeske linije, samo dva stupnja južno od ekliptike i deset stupnjeva južno od celestijalnog ekvatora. Ne samo pomorci, i žeteoci su upirali pogled u nju, jer je njezina pojava na nebu označavala doba žetve. I ne samo poljoprivrednici, i vojnici su upirali pogled u nju jer je donosila nadu za mir. A i bolesni i ranjeni tražili su je katkad pogledom po noćnome nebu, jer je njen sjaj obećavao iscjeljenje i utjehu. I povrh svega, znala je ta zvijezda pomoći u složenim matematičkim proračunima,pa je tako grčkom astronomu Hiparhu, otprilike 150. g. pr. n.e., pomogla i u prvom poznatom matematičkom izračunu precesije ekvinocija. Rimsko doba nazvalo je tu zvijezdu latinskim imenom Spica, a tako je zovu i danas. No, u tamnom sjaju minulih tisućljeća, nosila je ona lepezu i mnogih drugih, neobičnih imena, egipatskih, sumerskih, perzijskih, kineskih, koptskih, hebrejskih, arapskih – koja su svako na svoj način produbljivala poneki vid njezina ‘iskonskog’, nedokučivog značenja. Toj najsjajnijoj zvijezdi u zviježđu Virgo, Djevice, i naši su drevni pomorci dali svoj naziv, ‘’Dyva’’, kao najistaknutijoj u ‘’nebeskom znaku’’ istoga imena, koje je u ranim stoljećima naše ere značilo viludjevojku. 1 1 V. u: Staroiransko podrijetlo Hrvata, Zbornik sa simpozija održanog 24. lipnja 1998. u Zagrebu, s neprocjenjivim doprinosom g. Lovrića u vidu popisa oko 140 starohrvatskih imena zvijezda koja su se sačuvala na sjevernojadranskim otocima, a što stavlja taj popis uz bok najstarijim grčkim i arapskim popisima zvjezdanih imena. Glede imena zvijezde Spica, starohrv. Dyva, zanimljivo je napomenuti kako je otuda skovana i sintagma ''operna diva'', u značenju ''zvijezda'', a što se podudara s ''pjevajućim'' značenjem ovoga znaka u egipatskoj i kaldejskoj astronomiji, spomenutim u daljnjem tekstu.

235

U starim opisima konstelacija, kod grčkog pjesnika Aratusa u njegovim ‘Fenomenima’, u Hiparha i kasnije u Ptolemeja, te u rimskog arhitekta Vitruvija i njegova suvremenika pjesnika Higina, ime ove zvijezde ostalo je zabilježeno u nizu inačica i latinskih prijevoda grčke riječi stachys, kod Manethoa i Nonusa u množini kao stahuodes, u rasponu značenja ‘’klas, klasje, brkovi pšenice(pira ili ječma), klip (metlica) kukuruza, klica, izdanak, grana, (klijajuće) sjeme’’. Takvo nazivlje navelo je neke novovjekije tumače da Spicu pa čak i cijelo sazviježđe Virgo stave primarno u kontekst agrikulturnih kultova, što je dakako nonsens jer po naravi stvari astralni kultovi prethode zemljedjelskima. Perzijski i arapski astronomi, za razliku od ‘zapadnih’, radije su, pak, ovu zvijezdu nazivali Al Simak, ‘’ona koja se ne brani’’, ‘’nenaoružana’’, pa je katkad umjesto klasa znala predstavljati maslinovu grančicu kao simbol mira. Kopti , pak, nadjenuli su ime joj Khoritos, ‘’usamljena’’. Rimljani su je često zvali još i Arista, riječ koja je uspješno povezivala ‘’klas’’ s ljudskom klasom, kao odjek grčke riječi aristos. Ta najbolja, klasna, koja predstavlja nebesko Sjeme, nalazi se ‘’u rukama’’ (tako Aratus), odnosno u lijevoj ruci nebeske Djevice, kako je i prikazano na većini povijesnih astronomskih grafika. Hebrejska inačica imena te zvijezde glasila je Zemach (tsemach), grana, izbojak, izdanak. Otuda se s njome znalo povezivati starozavjetno obećanje iz Postanka 3:15, o ‘’sjemenu ženinom’’ koje će satrti glavu Zmiji, a potom i o ‘’izdanku Davidovu’’ iz Jeremije 23:5. Mlada djevojka s granom u ruci koja predstavlja izabrano zemaljsko rodoslovlje mesijanskog spasitelja, ekskluzivno je judeokršćansko tumačenje te nebeske slike, kakvo se ne nalazi u drugim antičkim astrologijama. To zanimljivije je stoga da su nedavna astronomska promatranja utvrdila kako je Spica dvojna zvijezda, što se na neočekivan način podudara s milenarističkim esenskim očekivanjima dolaska dvojice mesija, jednog svjetovnog i drugog duhovnog, o čemu govore Kumranski spisi koje navodi ova knjiga.

‘’Berenikina kosa’’ dobila je ime prema Bereniki (pherein-nike, gr., pobjedonosna), ženi egipatskog kralja Ptolemeja Sotera III, koja je svoju kosu zavjetovala hramu Afrodite Zefirske za sretan povratak muža iz sirijskog rata, a kada je kosa nestala iz hrama kralj se naljutio, pa je kraljevski astronom Konon sa Samosa nazvao po njoj zviježđe koje je upravo motrio. Nije teško povezati ovu priču s nazirejskim zavjetima o nerezanju kose, što priziva u sjećanje likove Samsona, Samuela, Ivana, Isusa, koji su svi bili ‘’nazireji’’ i čije je rođenje bilo izmoljeno od Boga. S time se podudara i stariji egipatski naziv toga nebeskoga znaka, shesnu, ‘’željeni sin’’, ‘’onaj za kojim se čezne’’, pa je pozni rimsko-egipatski zodijak iz Dendere na tom mjestu gravirao ženski lik koji sjedi s djetetom u krilu, nalik klasičnim prikazima Izide i Horusa. Drugi znak koji je pozvan upomoć u mesijanskim tumačenjima bio je još neobičniji: Kentaur, pola konj pola čovjek, protumačen je u smislu ‘’dvostruke naravi Kristove’’. Staro arapsko ime znaka , Al Beze, što znači ‘’prezreni’’, povezivalo se sa stihom iz Izaije 53, ‘’prezren bješe, odbačen od ljudi’’. Bila je to po svoj prilici preoblika grčkoga mita o podrijetlu Kentaura, rođenoga kada je Iksion mislio da je ‘’obeščastio’’ Heru a zapravo je to umjesto nje bio oblak Nefele. Kentaur Hiron koga se često uzima za simbol cijeloga znaka bio je učitelj svih grčkih heroja, a isticao se osobito liječenjem udova ozlijeđenih životinja te ranarništvom, pa je od ‘’chiron’’-a postala i ‘’kirurgija’’ (prema Etimologijama Isidora iz Seville, 7. st.). Hiron je bio besmrtnik koji je umro dragovoljno, a svoju besmrtnost je prenio na Prometeja. U području stražnjih nogu znaka Kentaura nalazi se još zviježđe imenom ‘’Crux’’ (‘križ’’), koje se tumačilo kao mjesto gdje jeHiron bio pogođen otrovnom strjelicom. Možda baš zbog ‘’medicinskog’’ elementa u Kentauru, Djevica na nekim prikazima drži Asklepijev iscjeliteljski štap-zmiju, dok drugdje, primjerice kod Higina u 1. st., u lijevoj ruci drži kaduceja, Merkur-Hermesov glasnički štap s krilima i dvije zmije, koji bi mogao biti i izvedenica egipatskoga ‘’ankha’’, simbola za ‘’život’’ te po svoj prilici za ‘’neraspadljivo’’, nebesko ‘’sjeme’’.

Zvjezdani znak nebeske Djevice sadržavao jeosim Spice i druge, od pamtivjeka imenovane zvijezde, koje su pomalo pale u zasjenak kada je krajem 19. st. živnula, osobito u Engleskoj, svojevrsna biblijska astrologija usmjerena na metaforička tumačenja nebeskoga svoda kao navještenja dolaska ‘’izdanka Davidova’’. U tom smislu nije se odviše isticalo hebrejsko ime zviježđa Djevice, Bethula, koje se u starozavjetnim tekstovima pojavljuje u značenju ‘’udana mlada žena’’ te podrazumijeva brak i potomstvo. U tumačenje nebeskoga pretkazanja dolaska davidovskoga Mesije uključena su pritom i tri znaka koji okružuju Djevicu, a to su Coma (Berenice), Centaur i Bootes, koji skupa s Djevicom čine zodijakalno sazviježđe Virgo.

Treći nebeski znak koji sačinjava konstelaciju Virgo nalazi se sjeverno od nje je i nosi ime Bootes, ‘’jaki, snažni’’, a biblijska tumačenja povezuju ga s hebrejskim korijenom ‘’bo’’, u značenju ‘’onaj koji ima doći’’. U klasičnoj tradiciji, međutim, njega se smatralo ‘’Arctophylax’’-om, ‘’medvjedovođom’’, onim koji vodi medvjeda oko Sjevernoga Pola, te ‘’čuvarom Pola’’, sve zbog najsjajnije zvijezde Arktur (Arcturus) koja obilježava ovaj znak. Egipćani, pak, su ovu zvijezdu nazivali ‘’S-maat’’, ‘’ona/ onaj koji vlada pravedno, ili ‘’s pravom mjerom’’).

236

237

Tri znaka koja okružuju glavni znak i skupa s njime čine jedinstvenu zodijakalnu konstelaciju, imaju svoje korespondente u egipatskim ‘’dekanima’’, a to su božanstva-sile čija ‘’domena’’ nebeske sfere zahvaća raspon 10 stupnjeva. ‘’Dekani’’ su prikazani primjerice na kasnoegipatskom zodijaku iz Dendere, koji se danas drži

u Parizu. Svakom ‘’dekanu’’ pridružena je jedna ili nekoliko zvijezda, putem kojih oni ‘’izlijevaju’’ svoj utjecaj na zemlju i njezine stanovnike. Pojedine zvijezde se tako pojavljuju na razmeđima godišnjih doba, pri ekvinocijima i solsticijima, pojavljuju se u određene mjesece i dane na određenim nebeskim pozicijama najavljujući vrijeme sjetve, nicanja,zrenja, žetve, berbe, plodnih i neplodnih dana, mrazeva, kiša, vjetrova , poplava, aktivnosti vulkana, voda podzemnih i nadzemnih, formacije minerala i stijenja, topline i hladnoće, opadanja i rasta. ‘’Dekani’’ su nebeske sile koje zapovijedaju tim fenomenima a onda na sličan način utječu i na ljude, na njihov temperament i na njihove značajke, utječući tako i na ljudsko društvo u cjelini. Virgo, dakle, ‘’vlada’’ uz pomoć zvijezde Toliman-Serket u Kentauru ( iscjeliteljske moći-Potestates), zatim Shes-nut (‘’njegovu vladavinu željno se očekuje’’,Dominiones) u znaku. Coma te zvijezde S maat (pravednost-PrijestoljaTroni) u Bootesu – sve tri u starijim prikazima ‘’ženske’’ sile koje okružuju ovaj ‘ženski’ znak. Blizina ‘’pravedne’’ zvijezde S-maat na sjeveru, te zviježđa Libra (Vaga) s istočne strane Djevice, dovelo je u antici i do povezivanja Djevices pravednošću i personificiranom Pravdom. Otud je njezino ime bilo još Erigona (u Maniliusa 1. st. n.e.), ili Astrea (Aratus, 3 st. pr. n.e.), zvjezdana nebeska Pravednica koja je u Zlatno doba hodila po zemlji, poučavala ljude pravednim sudovima i predsjedavala njihovim skupovima. No, bilo je to u doba kada’’ ljudi nisu znali za mržnju ni za ratove, nisu se bavili trgovinom po morima već su živjeli jednostavnim životom od obrađivanja zemlje’’. U Srebrno doba ljudska se rasa počela kvariti i Pravednost se povukla planine odakle je ljude povremeno korila i upozoravala na njihove zle putove. A kada je stigla generacija Brončanih, koji su kovali mačeve i jeli volovsko meso, Pravda je odletjela put neba i tamo se nastanila. Ovidije spominje Astreju kao ‘’nebesnicu koja je posljednja napustila Zemlju’’ i ‘’odlebdjela na nebo’’, odakle se danas pokazuje ljudima. Na temu Astreje postoje, dakako, brojne analogije, od poznatijih usporedba engleske kraljice Elizabete I koja se , poput Astreje, okrenula protiv svoga oca i stala na stranu Titana, a sličnosti se pronalaze i u Uznesenje Bl. Djevice Marije s odlaskom Astreje u nebeske prostore. Možda je zanimljivo i to, da su novija teleskopska promatranja potvrdila kako je znak-zviježđe ‘’Astrea’’ – Virgo - koje gledano golim okom izgleda prilično neugledno i blijedo, zapravo jedno od područja najgušće ‘’zvjezdanosti’’ na noćnome nebu, zasićeno nebulama, nebeskim ‘’oblacima’’ iz kojih se rađaju nove zvijezde. Tako je Virgo astronomski doista ‘’kuća rođenja bogova’’, i poput Hathor, slika nebeske Bogorodice.

je reći da popisi i imena zvijezda kojima danas raspolažemo nipošto nisu iscrpni, tako da katkad znamo imena zvijezda manjih magnituda (sjaja), dok su poneke vrlo sjajne zvijezde u dugom tijeku povijesnih transmisija izgubile svoja imena. Taj problem, zaboravljenih odnosno neimenovanih zvijezda, pokušali su ‘’riješiti’’ dvojica čuvenih astronoma u osvit tkz. racionalizma, Hevelius koji je (1687.) na kartu neba dodao desetak ‘’novih konstelacija’’ , primjerice ‘’Sekstant’’ i ‘’Štit’’, te manje poznate Guštera, Lisicu i gusku, Malog lava (Leo Minor) i dva lovačka psa. Britanski kraljevski astronom Halley (1690.) dodao ih je, pak, oko petnaestak. Ta dvojica učinili su i neke druge modernizirajuće zahvate na prikazima neba, tako što su ‘’preparcelizirali’’ poneke tradicionalne drevne konstelacije i njihove dijelove pripojili drugima,ili su iz raznih dijelova tvorili nove konstelacije, sve da bi u kakav-takav oblik uključili i zvijezde koje nisu bile obuhvaćene tada poznatim konstelacijama. U zvjezdanom znaku Djevice poznata su, uz Spicu, imena još osam fiksnih zvijezda a to su: βeta Virginis Zavijava, γamma Vir Porrima, δelta Vir Auva, εpsilon Vir Vindemiatrix, ζeta Vir Heze, ηta Vir Zanija, ιota Vir Syrma i λambda Vir Khambalia. Uz ove, u znaku Virgo postoji još šest vidljivih zvijezda magnitude veće od 3, a čija imena danas nisu poznata pa ih suvremeni atlasi označavaju slovima grčkoga alfabeta. Zavijava, možda od arapskoga Al Zawiah, smještena je na vrhu lijevoga krila Djevice. Primarno značenje te slike je ‘’kut’’, ugao’’, a u Ptolemejevom Almagestu, označava i ‘’pravilno mjerenje’’. Prema hebrejskom tumačenju, Zavijava znači ‘’blještave ljepote’’. U arapskome svijetu, pak, označavala je katkad ‘’naredbodavno mjesto’’ (Al Araf), ‘’hladnoću’’ (Al Bard) za koju se smatralo da stiže s ovom zvijezdom na samom početku mjeseca svibnja, sve do manje laskavih naziva, poput ‘’leglo’’, ‘’zavijanje’’ u smislu glasanja pasa/vukova, pa čak i ‘’bordel’’ u kombinaciji s ostale četiri koje su s njome na istoj krivulji (Zanija, Porima, Auva i Vindemiatriks). Zavijava je također zvijezda kojom se Einstein poslužio 21. rujna 1922. u vrijeme pomrčine Sunca da bi odredio brzinu svjetlosti u svemiru. Zanija, sljedeća zvijezda skupine, nalazi se na lijevom ramenu Djevice. Odmah zapadno od nje smještena je točka jesenskog ekvinocija, koju su Kinezi nazivali ‘’nebeska vrata’’. Zanija i Heze (zeta Virginis) označavaju točnu liniju celestijalnog ekvatora. Neočekivano, Ptolemej ovu zvijezdu prevodi kao ‘’preljubnica’’, čak ‘’bludnica’’, zbog čega ju se često preskakalo u tumačenjima toga znaka.

Još širi spektar značenja Nebeske Djevice pokazat će opisi ostalih zvijezda koje tradicionalno ulaze u taj znak i čija su se drevna imena sačuvala do danas. Potrebno

Na struku Djevice, dalje prema istoku, leži zvijezda Porima. Porima i Postverta bile su sestre-pratiteljice rimske Karmente, pomoćnice pri porodu, božice babica i babinjača. Porima (kod Aula Gelija Prorsa) pomagala je kod poroda kada se dijete rađa glavom naprijed, a Postverta kada se dijete porađa s nogama naprijed.

238

239

Karmenta je bila proročica, nazvana katkad Kimerijskom Sibilom, a bila je i zaštitnica pisma i pisanja. Manilije u 1. stoljeću kaže da iz znaka Virgo potječu i stenografi, ‘’koji slovima bilježe čitave riječi i sintagme’’ te tako mogu hvatati ‘’dugačke govore brzih govornika’’. Ta osobina dodaje znaku Virgo još jedno posebno značenje, jer ga dovodi u vezu izravno sa sumerskom božicom –djevicom Nisabom, koja je također bila božica pisma i računanja i u lijevoj je ruci nosila klasje svezano u snop (fasces), uzor svim kasnijim prikazima toga snopa. Obilježje prve pisarice možda je bilo razlogom da je Makrobije smatrao kako Merkur-Hermes-Toth dolazi-rađa se upravo iz tog zvjezdanoga znaka. Vindemiatrix je ime zvijezde na desnom ramenu Djevice, epsilon Virginis. Plutarh i Ptolemej spominju je u grčkom obliku Protrugetos, odnosno Protrugeter. Znači ‘’sakupljačica plodova’’ ili ‘’beračica (grožđa)’’, što navodi primisao i na rodoslovne loze. Njen jutarnji izlazak prije izlaska Sunca podudarao se antici s vremenom berbe na Bliskom istoku.Arapsko ime Al Mureddin, ili Al Muridin, pojedini autori prevode općenitijim imenom, ‘’onaj koji izlazi (po naredbi), dok radikalna biblijska verzija glasi ‘’onaj koji će sići i gospodovati’’. U tradicionalnim grafičkim prikazimaVirgo je često prikazana kako u desnoj ruci drži granu palme, kojom se katkad mjerilo i vrijeme (kronološke ‘’liste’’). Najzad, još jedna zanimljiva značajka koja se pripisuje konstelaciji Djevice je glazba: u kaldejskoj varijanti pod imenom Erua, nju se naziva ‘’glasom iz dubine’’. Zvijezdu Spica Egipćani su katkada nazivali ‘’onom koja nosi lutnju’’, a motiv glazbene žice –tona pojavljuje se i kod Zanije, gdje je celestijalni ekvator ‘’žica’’ koju Zanija ‘’pridržava’’. Glazbena i proročka dimenzija znaka vidljive su i u nazivu za Virgo ‘’pjevajuća Sibila’’. Sve nabrojane zvijezde u sazviježđu Djevice svoju najvišu točku na nebu dosežu u svibnju, koji je mjesec tradicionalno zasićen marijanskim štovanjima. Najvažniji marijanski blagdani, poput Uznesenja, Kraljice, Rođenja, Žalosti, (15. kolovoza, 22. kolovoza., 8. rujna i 15. rujna) usklađeni su s astrološkim pojavama u sazviježđu Djevice, pri čemu datumi u kolovozu odražavaju astrološku situaciju prije 2000 godina, kada je Sunce ulazilo u Djevicu u kolovozu a izlazilo u rujnu, dok danas zbog precesije ekvinocija ulazi u rujnu a izlazi u listopadu. ‘’Pred kraj osmoga mjeseca, kada Sunce-bog, narastavši, prolazi kroz osmi znak, ono upija u sebe nebesku Djevicu na svom vatrenom putu i ona nestaje u njegovim blještavim zrakama... Taj fenomen, koji se javlja svake godine oko sredine kolovoza... označen je na rimskom kalendaru Columella kao nestanak Djevice u tom razdoblju... Rimljani su ga slavili kao blagdan Djevičina Prelaska/Odlaska...’’.

odnosno da bi se dani počeli produljavati. Tome prethodi pojava zviježđa Djevice, pa stoga sv. Albert Veliki u 13. stoljeću i piše: ‘’Znamo da znak Nebeske Djevice uzlazi iznad obzora u trenutku kada smo utvrdili rođenje našega Gospodina Isusa Krista.’’ Danas, nakon dvije tisuće godina koliko je otprilike potrebno da proljetni ekvinocij na prividnoj Sunčevoj putanji kroz konstelacije, padne u prethodnu nebesku konstelaciju, mnoge astrološke podudarnosti ne odgovaraju više stvarnim fenomenima, što znači između ostaloga da će uskoro biti nužno potrebno provesti novu reformu kalendara. Ipak, u našim današnjim blagdanima i svetkovinama još odjekuju minula tisućljeća kao velike metafore utjecaja neba i nadnebeskih prostora na tjelesni i duhovni život ljudskih naraštaja. Kako idemo dublje u prošlost, to je sve dublji i obuhvatniji raspon slika, značenja i poruka sadržanih u znaku Nebeske Djevice. Ne samo što ona u ruci nosi ‘’sjeme’’, već ona začinje i rađa od nebeskog sjemena, a kao ‘’najsjajnija među zvijezdama’’ (kaldejska Šar-panit, Zar-banitu), ‘’srebrno blistava’’ (prema Jastrowu), ona je i sama ‘’jedna od Sjemena’’. U starom Egiiptu, pak, noćno nebo u cjelini je manifestacija ženskog božanstva ‘’Nut’’, zapravo jedini meni poznat primjer da je Nebo ženskog, a Zemlja muškoga roda. To tamno nebo rađa zvijezdama, galaksijama, u njemu se rađaju i preporađaju bogovi i zvijezde , iz njega dolaze i u njega se vraćaju duše ovoga svijeta. Stoga nije nevjerojatno pretpostaviti da se djevičansku Bogorodicu od najranijih dana prikazivalo crnom bojom, dok su srebrna i plava označavale spektar sjaja njezinih specifičnih zvijezda u sazviježđu Virgo. Tajna ‘’crnih Bogorodica’’ koje se štuje u brojnim marijanskim svetištima diljem Europe potječe vjerojatno iz tih najranijih, egipatsko-sumerskih, astralnih kultova nebeske Djevojke-Bogorodice. Crne Gospe zapravo su toliko općeraširene po Europi da nema gotovo nikakvog smisla često korišteno obrazloženje kako su njihove slike, ikone ili kipovi ‘’gorjeli u požaru’’ iz kojega su bili čudotvorno spašeni, pa su zato i Gospe crne boje. Crkve posvećene Crnim Gospama u pravilu su podignute na ostacima hramova antičkih i predantičkih nebeskih DjevicaMajki, poput Notre Dame svetišta Crne Gospe u Parizu, katedrale u Chartresu, u Lourdesu, u Lorettu, u Czenstochovi, a u nas na Trsatu, u Sinju, Mariji Bistrici, u crkvi Gospe od Anđela iznad Orebića, u crkvi Gospe Snježneu Petrovaradinu, u crkvi Sv. Klare u Kotoru, te crkvi Majke Božje Gorske na Loboru, gdje su nedavna arheološka iskapanja utvrdila da je to u rimska vremena bio hram božice Dijane.

Slične usporednice postoje i u svezi zimskoga solsticija, 22. prosinca, kada Sunce na dva dana ‘’zastane’’ nisko na obzoru da bi se trećega dana počelo ‘’podizati’’,

Osim što je za gotičke katedrale posvećene Gospi već dokazano da njihovi tlocrti preslikavaju raspored zvijezda u konstelaciji Virgo, treba dodati da su i mnogi hramovi staroga vijeka posvećeni Nebeskim kraljicama bili orijentirani na način da prate pomake zvijezde Spica na nebeskom svodu, primjerice dva hrama u

240

241

Rhamnusu koja se gotovo dodiruju (Spica dvojna zvijezda!) podignuti u11. i 8. st. pr. n.e., pa još jedan sličan par u Tegeji, potom hramovi Here kod Argosa iz 8 st. pr. n.e. i kod Olimpije iz 5. st. pr. n.e., te najpoznatiji predmarijanski hram Velike Artemide u Efezu iz 7. st. pr. n.e., po predaji i posljednje prebivalište Bl. Djevice Marije prije Uznesenja. Najzad, danas toliko s pravom uzvišena Gospa iz Fatime proslavila se je osobito jednim čuvenim astrološkim , skeptici kažu meteorološkim, fenomenom ‘’Sunčevog čuda ‘’, koje se dogodilo 13. listopada 1917. godine prema prethodnoj najavi djece –vidjelaca. Nakon kiše, ispred 30- 40 000 okupljenih ljudi, tamni oblaci su se razdvojili i polazalo se sunce kao proziran disk koji se vrtio na nebu poput vretena. Sunce je bilo znatno zagasitije od normalnog i bacalo je višebojnu svjetlost i sjene na cijeli pejzaž, na ljude i na okolne oblake. Onda je Sunce naglo krenulo prema zemlji krećući se u cik-cak liniji, što je preplašilo neke tamo okupljene jer su mislili da je došao kraj svijeta. Svjedoci su pričali kako se mokra odjeća na njima trenutno posušila, a tako i blato od nedavnog jakog pljuska. U svjetlu tako raskošnih i uzvišenih slika i predaja koje sežu u najranije visoke civilizacije čovječanstva, a ovdje smo ih dotakli tek vrlo šturo i letimično, bilo bi to doista pomanjkanje ne samo imaginacije nego i razuma i kontemplacije, usredotočiti se na pitanje je li neka židovska djevojčica u dosluhu sa esensko-babilonskim svećenstvom, bila izabrana začeti dugoočekivanoga Mesiju- kralja koji će izbaviti židovski narod od poganske dominacije i postaviti ga za vladara svim narodima svijeta. Esensko čitanje Zakona i Proroka temeljilo se, osobito u pogledu proročanstava, na metodi zvanoj ‘’pešer’’, a to je učitavanje pojedinih sintagmi i stihova u novi, prezentni kontekst. Takav način čitanja, koji bismo mogli djelomice usporediti s današnjim doslovnim tumačenjima biblijskih tekstova, grubo rečeno s kršćanskim ‘’fundamentalizmom’’, pokazao se za esensku kumransku zajednicu pogubnim: pragmatična rimska vojna sila nije ni primijetila ‘’mirijade anđela’’ koje su trebale stati na stranu pravovjernih. Mitra je u toj bitci pobijedio Jahvu.

Rimokatolička dogma o Uznesenju Blažene Djevice Marije u nebo koju je 1950. godine definirao papa Pijo XII u Apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus, potvrđuje s konačnim autoritetom da pitanje o Bogorodici i Rajskoj Djevi nije pitanje povijesnih istina, nego jedne i vječne Istine.

242

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF