Zadie Smith - Spaljena Djeca Amerike

1

Zadie Smith predstavlja

SPALJENA DJECA AMERIKE

2004

Zadie Smith Introduces THE BURNED CHILDREN OF AMERICA, 2003

2

U spomen Amandi Davis

Opaska Ova knjiga je bazirana na talijanskom izdanju »Spaljena djeca Amerike«, urednika Marca Cassinija i Martine Testa a objavila ju je izdavačka kuća minimum fax ([email protected]) u 2001. godini. Molimo posjetite web-stranicu »Spaljene djece Amerike« na www.bcoa.info.

Sadržaj: Uvod★Zadie Smith Govorim ★ George Saunders Trebalo bi postojati njegovo ime ★ Matthew Klam Isplahivanje ★ Judy Budnitz Provjera razumijevanja ★ Myla Goldberg Time-sharing ★ Jeffrey Eugenides Inkarnacija spaljene djece★David Foster Wallace Faith ili savjeti za uspješnu mladu damu ★ Amanda Davis Pisma psa Stevena industrijskim magnatima ★ Dave Eggers Dentofilija ★ Julia Slavin Prava lutka ★ A. M. Flomes San ★ Shelley Jackson Prvi ljudi ★ Stacey Richter Glavna uloga ★ Aimee Bender Nevidljivi kupovni centri ★ Ken Kalfus Snježna žaba ★ Arthur Bradford Fantazija izlaza ★Jonathan Lethem Pogrešna ruka ★ Sam Lipsythe Cirkulacija ★ Rick Moody Početnica za određivanje interpukcije bolesti srca★Jonathan Safran Foer Biografske bilješke Bibliografska bilješka o tekstovima

3

UVOD (i to jedan od onih kojim se naveliko poziva na priče koje se nalaze u zbirci i kojeg je najbolje čitati tek naknadno) ★★★★★ Godine 1995. jedno od novinarskih pitanja postavljenih Davidu Fosteru Wallaceu bilo je i kako je živjeti u Americi. Odgovor je glasio ovako: Postoji nešto posebno tužno u svemu tome, nešto što zapravo i nema previše veze s fizičkim uvjetima ili ekonomijom ili zapravo bilo čime što se obično spominje u vijestima. Tu se više radi o nekoj vrsti tuge koja dolazi duboko iz utrobe. Uočavam tu tugu na razne načine kod sebe i svojih prijatelja, a očituje se kao neka vrsta izgubljenosti. No, je li taj osjećaj specifičan za našu generaciju, to vam doista ne znam reći. Povod tom razgovoru bilo je izdavanje njegovog golemog romana, Infinite Jest (Beskrajna šala) od 1079 stranica, koji je bio omiljen u srednjoškolskim domovima i najteži roman tvrdih korica svoje generacije. Poput izazova je stajao na polici svakoga tko je imalo pratio trendove. Ako već niste bili u stanju napisati deblji roman, mogli ste se barem s cimerom natjecati tko će ga dalje baciti s ramena. U svakom slučaju, Infinite Jest je bila knjiga s kojom su se prije ili kasnije svi morali suočiti, jednako kao što se i prijašnja generacija morala suočiti s Gravity’s Rainbow, Midnight’s Children ili The Recognitions. No osim svoje težine, Infinite Jest je imao još nekoliko prepoznatljivih osobina. Bio je strukturno i formalno eksperimentalan u nedavno oživljenoj fabulističkoj tradiciji Johna Bartha i Donalda Barthelmea, bio je društveno lukav, »sveprisutan« poput Pynchona i DeLilla, no istovremeno emocionalan, čak melankoličan. Jesam li spomenula da je bio i duhovit? Ono o čemu se radi u Wallaceovom romanu, i ono što je ostalo posebno dojmljivo u njegovom radu jest pozornost koju posvećuje tajnom, istrošenom i ispraznom duhovnom životu Amerike i Amerikanaca. Ispod svih tih profesionalnih osmijeha ove zemlje postoji tuga tako duboko usađena u kulturu da je možete osjetiti u jutarnjoj porciji Cheeriosa. To je unutrašnja tuga i njoj ništa ne možete prodati - nije u potrazi za novim parom tenisica - pa je stoga ona mjesto na koje kultura radije nikada ni ne odlazi, osim ako baš nije prisiljena. U Americi možete biti nezadovoljni, ili neispunjeni, možete biti neprepoznati, necijenjeni, možete biti neuravnoteženi, neosjećajni, čak i nenutricionalno zadovoljeni i nenumerički nagrađeni, možete biti nezastupljeni i neizrečeni - ali nikako ne možete biti nesretni. Nesreća pomalo upućuje na metafizičko, a ako Sci Fi kanal ne zadovoljava vaše metafizičke potrebe, e pa, onda, »Huston, imamo problem«. No ta tuga ipak ostaje. I postoji bok uz bok s histeričnim naglaskom na vašu (da, vašu!) sreću koju ćete pronaći s vanjske strane stvari, zajedno s onim istim Cheerios, otisnutim posvuda po tom paketu. Wallace je to identificirao - mnogi, mnogi su ga slijedili. Ova zbirka predstavlja one pisce koji se stilom često razlikuju i jedni od drugih i od samog Wallacea, no kod svih se može namirisati jedna specifična vrsta tuge koja dopire duboko iz njih. Čak je i smijeh, koji se dosljedno pojavljuje u gotovo svakoj priči, ona vrsta smijeha koji je Nabokov toliko volio - smijeh koji vas zaskače iz tame. * No ovdje se moram nakratko zaustaviti i objasniti kako je uopće došlo do nastanka ove zbirke. Ova je knjiga nastala kao produkt ljubavi ali su porođajne muke bile tuđe - kroz njih je prolazio čovjek po imenu Marco Cassini. Kao što pretpostavljate, Marco je Talijan, i to Talijan guste brade. Prilično je mlad (za jednog urednika) i u Rimu vodi svoju vlastitu izdavačku kuću. Njegova se izdavačka kuća zove minimum fax, a središte operacija je mali stančić koji dijeli sa svojom djevojkom, Martinom Testa, i s njima sam se upoznala prije dvije godine na jednom književnom festivalu u Mantovi. S mukom sam se probijala kroz jedan svoj tekst čitajući ga gomili Talijana koji ne razumiju engleski, a Marco i Martina su sjedili u 4

prvom redu sa širokim osmijesima na licima i u majicama s natpisom McSweeney’s1. To je za jedan mali srednjovjekovni gradić bio prilično neobičan prizor - pa sam im uzvratila osmijeh. Mislim da su to shvatili kao znak simpatije. Nakon nastupa, Marco i Martina su me odvukli u nekakvu tavernu, platili svo crno vino koje smo popili a onda je Marco iz jakne izvadio malu kutiju u kojoj se nalazila, još uvijek znojna, traka za kosu Davida Fostera Wallacea. Rekao mi je da je nikada neće oprati. Priznajem, žalosno, ali to me silno impresioniralo. Nato smo ustanovili zajednički stupanj čudaštva, bili smo sve pijaniji i stizalo je sve više Marcovih prijatelja. Uzbuđeno smo raspravljali o prilično raznolikoj grupici američkih pisaca i oduševili se otkrićem da svi poznamo njihove tekstove - pa smo se onda još više napili. Pitala sam se kako jedan takav alkoholičar kao Marco uopće uspijeva nešto objaviti. A onda je, oko dva ujutro, Marco na papirnatom ubrusu složio ugovor za moju sljedeću knjigu a ja sam se istog trena nagnula prema njemu i sve to potpisala. Još uvijek mi šalje mailove podsjećajući me da je, unatoč mrljama od crnog vina, to ugovor koji me zakonski obvezuje. Vidimo se na sudu, kaže mi. E pa, vidjet ćemo. Otprilike godinu i pol kasnije, na mom se uredničkom stolu pojavila zbirka koju sada imate u rukama. Martina i Marco su skupili priče a minimum fax ih je objavio i s obzirom da se radi o jednoj tako maloj izdavačkoj kući u zbirci su se nalazila meni dovoljno poznata imena da me to ugodno iznenadi. No Marco je snalažljiv, kao što smo već vidjeli, i do mnogih je priča došao tako što se sprijateljio s dotičnim piscima, gnjavio ih svojim mahovima, a zatim ugrabio tekst prije nego što je neki veći talijanski izdavač (koji bi radije pričekao da vidi hoće li ti američki klinci uopće nešto postići) shvatio što im je to oteo pred nosom. Ispostavilo se da je zbirka impresivan presjek trenutnog američkog talenta (iako ne obuhvaća u potpunosti mnoštvo pisaca koji tamo djeluju, osobito pripadnika novog vala raznolikih supkulturnih glasova, no za to bi bila potrebna zbirka Burned Children of America II ), i tada sam prvi put vidjela sve te pisce okupljene na jednom mjestu. Bilo je to prekrasno i neočekivano iskustvo, kao kada vam netko od rođaka ukrade rokovnik pa bez vašeg znanja organizira zabavu na kojoj zateknete prostoriju punu veselih znanaca iako se oni možda međusobno još nisu upoznali. No u toj je zbirci bilo i pisaca (ti su se motali po kuhinji, zavirivali u hladnjak ili sjedili na stepenicama) čije tekstove nikada prije nisam čitala i zbog njih sam osjetila nelogično zadovoljstvo otkrivanja, iako samo to otkriće sa mnom nije imalo baš nikakve veze. No najviše me uzbudilo to što je na toj fikcionalnoj zabavi bilo toliko ljudi iz moje književne generacije, što su pisali i to s takvim entuzijazmom i žarom (»književne generacije« su u odnosu na »generacije« ono što su pseće godine u odnosu na ljudske, obična generacija bi se trebala uredno ograničavati na razdoblje od nekih pet godina, ali se danas jedna književna generacija proteže od sedamnaest do trideset i devet). A taj prizor vas uvijek oraspoloži, kao kad vidite nekoga kako u hodniku vješto izvodi moonwalk: zbog toga i sami poželite biti bolji. Ukratko, bilo je to veselo društvance i strašno mi je laskalo što su upravo mene zamolili da tri puta kucnem o čašu i glasno izgovorim ove uvodne rečenice. * A ipak, sama je zbirka, kao i glasovi koje je ostavila u mojim mislima, meni zvučala kao zbor melankolije. Činilo mi se da su ovi pisci svojim čitateljima nudili Ameriku prilično drukčijeg duha od one koju je nudila prijašnja generacija. Odvojena od bogatih mogućnosti Bellowove Amerike, snažnog Rothovog bijesa ili lirizma Morrisoneova, Amerika ovih priča je nekako šutljivija, likovi su manje histerični na svojoj putanji, u konfliktu sa samima sobom, nesigurni su. Tužni. Ali ljudi, pa čemu takva tuga? Za društvo opisano u tim pričama (i ljude koji su ih napisali) bez problema možemo reći da su privilegirani, obrazovani, bogati, da su imali sreće i da su u većini slučajeva bijeli američki protestanti. Pa na čemu su se svi ti pisci opekli, što je točno podrijetlo te njihove traume? Dva se straha posebno izdvajaju u tim pričama: strah od smrti i strah od reklame. To dvoje je, naravno, blisko povezano. U reklami nema smrti, ta industrija je prava antismrtna udruga, a ova je generacija promatrala reklamu kako se razvija i 1

op. prev. McSweeney’s — nezavisna izdavačka kuća Davea Eggersa. 5

upliće u samo tkanje naših života. U međuvremenu, smrt se pokazala kao gadni trik koji mnogi nikada nisu zamišljali na kraju bajke. Strah od bolesti, nesreća i napada svuda je oko nas. Neki od strahova su novi ili barem relativno novi (učestalost apokaliptičke fantazije o masovnoj smrti u američkim kratkim pričama u zadnje vrijeme nikako ne može biti slučajnost), a neki strahovi su stari koliko i sama Amerika. U priči Provjera razumijevanja Myla Goldberg ispituje svoje sunarodnjake Amerikance o krajnjem američkom strahu: o strahu da će biti žrtve zločina koji je počinio crnac. Radi se o testu s ponuđenim odgovorima, pa bi čitatelju koristilo da ima spremnu olovku. Za bijele Amerikance srednje klase u priči Judy Budnitz (a njihov predviđeni životni vijek vjerojatno nadilazi sve druge grupe na našoj planeti), smrt je nešto čega se treba bojati u svim oblicima, a dobivamo čak i koristan spisak morbidnih mogućnosti: »o bizarnim nesrećama, pomahnitalim strojevima za mlaćenje, ljudima uhvaćenim u divovskim zupčanicima ili tekućim vrpcama i rastrganih udova, rukama zaglavljenima u sjekačima kruha, skliskim stazama iznad bačvi s kiselinama. O slučajevima nesreća u liftovima, na daskama za skakanje u vodu, u podzemnoj željeznici, utapanju u kadi, električnim smaknućem u miješalici. A onda, bilo je i slučajeva koji su prozvani jednostavno Božjim djelima«. Dodajte to priči Sama Lipsytea Pogrešna ruka - u kojoj sama bolest nema imena ali svejedno navire u golemim valovima — i čovjek ima snažan osjećaj da se smrt vratila u američku fikciju upravo onako kao što se vratila i u američki život. Ne događa se samo tamo gdje žive siromašni, tamnoputi i ludi za Bogom, već ovdje, gdje smo bogati i gdje nemamo Boga koji bi nas branio. Smrt kao da vrijeđa američki način života. U njoj nema ni trunka nekakve težnje. Bez obzira što činili, koliko naporno radili ili koliko dobri bili, čini se da je nikako ne možete izbjeći. Nju ne zanimaju vaša prava i slobode. Ona vas jednostavno želi vratiti tamo odakle ste došli. Fizička smrt vas lišava tijela, lišava vas svijesti, no tu je i druga smrt o kojoj se mnogo strasnije raspravlja u tim pričama: smrt autentičnosti. To je stara, stara, postmodernistička priča, ali za mnoge od ovdje okupljenih pisaca taj problem jednostavno nikako da nestane. Reklama uhodi ove priče kao tjelesna, zla sila svijeta koja ljudski glas zamjenjuje reklamnim uzorkom. Samo jedan trenutak originalne misli, molim vas — to je postala nova književna pastoralna proza zapada. Dok je nekoć svaki pisac sanjao o povratku vergilijskim pašnjacima i žuboru potoka, sada jednostavno žele napisati emotivnu rečenicu koja već nije iskorištena kako bi se prodalo sredstvo za uklanjanje vlage, Pepsi ili medicinski čepići. U priči Fantazija izlaza Johnatana Lethema, nalazimo se u turobnoj budućnosti flastera za reklamiranje, koji se lijepe na kožu siromašnih i potiču ih da prodaju bilo što, kada god otvore usta. Ken Kalfus zamjenjuje Calvinove nevidljive gradove nevidljivim robnim kućama, mjestima za konzumaciju, golemim slikovitim reklamama samih sebe. A. M. Homes piše o dječaku zaljubljenom u Barbiku, dječaku koji se počeo »zaljubljivati na način koji nije imao nečega zajedničkog s ljubavlju«, a toliko toga s proizvodom: »prelazio sam jezikom goredolje po zasjecima, gore-dolje po riječima ®copyright 1966. Mattel Inc., Malaysia« koje su joj bile istetovirane na leđima«. Reklama zamjenjuje život, istiskuje ga, stvara privid - no same priče premašuju umjetne svjetove koji su ih inspirirali. Iz tih novih američkih krajolika tako zaraženih korporativnim može se dobiti jedna određena vrsta izuzetne melankolije. Jeffrey Eugenides prikazuje primorsku zajednicu na Floridi koja se raspada, jeftini, oronuli motelski kompleks i cijeli grad jasno posvećen užitku; no samo malo: ljubazni otac našeg pripovjedača je vlasnik tog kompleksa i ulaže mnogo truda kako bi ga održavao, čini to zbog svoje obitelji, za ljubav svoje obitelji. Uz sve te umjetno presađene palme na ulazu, pastelne boje i svjetlucavi bazen uz cijelu tu ludu, žurnu bitku za uspješni američki život - na trenutak možemo vidjeti jednog starca koji pokušava mokriti, udara se u mjehur i pokušava istjerati tekućinu van. U takvoj sceni postoji nezaobilazni dašak smrtnosti. To samo pokazuje koliko je korporacijski američki život zaokupljen poricanjem. No kralj korporacijske komedije je božanski George Saunders, koji je sam samcat potopio 6

ostatak svojih kolega, sve te američke autore kratkih priča (i ovog engleskog) u vir gorke zavisti, bezobličnog bijesa, samoklevete, začaranih krugova depresije, napada plagijarizma, problema s mokrenjem i sličnih stvari. U priči »Govorim!™« zastrašujuće lažna vedrina korporacijskog jezika odigrava se u samoj gramatici (nitko drugi nije u stanju toliko postići uskličnicima, zagradama i retoričkim pitanjima). To je jezik kao neprestani talac neke ideje »prikladnog« i »profesionalnog« ponašanja. To je vrsta govora koji je svjestan svakog mogućeg legitimnog grananja jezika. Na mjestu »’Jutro, susjed!« i »Kak’ smo?« ulične, pučke Amerike (koja postoji još samo kao fantazija koju možete naći u starim popodnevnim filmovima na AMC-ju) nude nam se izvještačene, užasnute rečenice, za koje znamo da će ih riječ po riječ provjeravati netko od viših menadžera na katu iznad tko pripovjedačeva muda čvrsto drži u rukama: »Ne, nije na meni da to kažem, gospođo Faniglia, ja samo radim na Odjelu prodaje...« (Eh, ta američka imena, da barem mi imamo takva... u njima se čuje još toliko toga. Ruth Faniglia. Rick Sminks.) Saunders je napisao svoju prvu zbirku priča u stankama na poslu radeći u jednom uredu, upravo kao što je Carver pisao između dvaju posjeta praonicama rublja. Život koji Saunders opisuje može biti neautentičan u svojoj duhovnoj biti, ali autentični opis ovog neautentičnog života djeluje sasvim cjelovito. Iz njegovog intervjua: Ako radite u uredu onda se neizbježno počnete debljati, jer punih osam sati dnevno samo sjedite za stolom. Nemate vremena za obitelj osim nakon radnog vremena a tada ste iscrpljeni zbog stresa. A možete zaboraviti i duhovni dio života, jednostavno ste previše iscrpljeni stresom. Postoji jedan sjajan citat Terryja Eagletona o tome kako kapitalizam tijelu otima senzualnost - ja sam to živio punih osam godina. Sad imam vremena za vježbanje, provodim puno vremena s djecom, ponovno imam duhovni život. Ta razlika između onog vremena od prije sedam godina i danas nije ni malo trivijalna. Da sam nastavio onako živjeti, umro bih ranije. Umro bih bjesniji. I čovjek bi doista mogao očekivati da Saundersovi tekstovi budu bjesniji, no ovo nije bijesna proza. U njoj je previše suosjećanja, previše smijeha. A.M. Holmes i Matt Klam se zasigurno više približavaju bijesu, sa svojim agresivnim razgraničavanjem američkog spolnog rata; u Klamovom se tekstu čuju odjeci Updikea iz romana Couples, a u tekstu Holmsove... pa, zapravo je bilo jako malo ženskih pisaca poput nje. Ona je jedna od mnogih žena u ovoj zbirci, zajedno sa Stacy Richter i Aimee Bender, čiji tekstovi ne potvrđuju ni jednu od maileresknih fantazija o tome kakvo bi žensko pismo trebalo biti - neizravno, nježno, obiteljsko, emocionalno. Ova proza pokazuje zube - i to, u slučaju Julie Slavin, sasvim doslovno. A.M. Holms je možda jedna od najboljih američkih spisateljica kratke priče u zadnjih trideset godina. Njezinu priču jednostavno ne možete izbaciti iz glave, ne možete se osloboditi jezovite nelagode koju donosi na vaš noćni stolić, a s druge strane ne može se svatko razljutiti poput Holmsove i kvalitetu svoje proze zadržati na jednakoj razini. No tu postoji i jedan drugi smjer, i tu smijeh igra veliku ulogu. Nisam prva koja primjećuje neobičnu sklonost ove generacije američkih pisaca prema ćudljivosti. Saunders je ćudljiv na svoj način ali još uvijek realist, on vam samo pokušava pokazati koliko je realno zapravo apsurdno. No većina ove zbirke ipak naginje k apstraktnoj ćudljivosti, polako ganjaju svoju metaforu, ponekad su u upornoj potjeri za njom, sve dok sama metafora ne postane subjekt. Shelly Jackson uzima »San« i govori nam o polu-življenim životima i kulturi posvećenoj eskapizmu - u ovoj Americi ljudi dijele san i dobacuju se njime u stražnjem dvorištu, gledaju ga kako pada s neba ili iz njega stvaraju zamjenske muževe i žene. Školarka Faith iz priče Amande Davis mlada je učenica koju progoni debela verzija nje kakva je nekada bila, Aimee Bender poznaje dječaka koji ima devet prstiju koji otvaraju devet različitih vrata, Rick Moody vam priča o životu i zgodama jedne spajalice a likovi Arthura Bradforda pripovijedaju svoje priče bez jezičnih ukrasa, i tu postoji samo uzbuđenje oko sljedećeg događaja, a sljedeće što se dogodi obično je ili stvarno golemi puž, ili neka pčela, ili u ovom slučaju, čitava gomila žaba. Dakle, imamo generaciju koja je odrasla čitajući onu vrstu priča koje su htjele postići mnogo toga: željele su impresionirati intelektom, zapanjiti književnim tračem, odzvanjati mutnim 7

autobiografskim sadržajem i skandalizirati New York - ma, znate, čitavu gomilu toga. Za razliku od njih, ova generacija vam samo želi iskreno ispričati priču - bez obzira koliko nadrealnu - i to je vrlo ugodna promjena. No prigovor ovakvoj kontroliranoj ćudljivosti jest da je autori previše, previše uzdižu u nebo - ne spuštajući je na tlo da se slučajno ne zaprlja. No ipak, dvije možda najbolje priče ove zbirke mogu se optužiti za najviše ćudljivosti: pisma psa Davea Eggersa i iskreno dirljiva priča Jonatana Safrana Foera pod naslovom »Početnica za određivanje interpunkcije bolesti srca«. Čini se da obje priče pokušavaju pravu radnju smjestiti izvan stranica, izvan svjetova teksta, a to je za jedno književno djelo vrlo zanimljiva i neobična namjera. Iako je Eggers i ranije pokazao spremnost na riskantan stil, u ovoj priči nema ničeg kićenog, njegova pisma psa po imenu Steven upućena direktorima velikih američkih tvrtki teško da su Portret umjetnika kao mladog psa. Sve se događa izvan stranica i zapravo ne bi trebalo biti ni malo zanimljivo. No postoji nešto neprocjenjivo u maloj podpriči koja vam se odvija u glavi dok zamišljate direktora kako otvara svoje pismo, čita ga, mršti se, pokazuje ga svojoj tajnici i konačno baca u koš, ali nikada nije u potpunosti sposoban potisnuti ono malo veselja koje pismo od psa zasigurno donosi čovjeku koji žuri na sastanak u sedam ujutro. Esprit de sérieux one vrste na koju su nas Simone de Beauvoir i njezini kolege egzistencijalisti upozoravali - ozbiljnost duše kraj je svakoga od nas. Sve ono što potiče ozbiljnog čovjeka da bude ozbiljan (nacija, korporacijska odanost, stav o koristi umjetnosti, predanost idealima prošlosti) samo su spone koje nas vežu, objekti koje postavljamo na prvo mjesto, ostavljajući prave subjekte egzistencije, druge ljude, da pate kako im drago. U principu, ono što želim reći jest da direktori velikih tvrtki i trebaju primati pisma koja im šalju kućni ljubimci. To je upravo ono što se sada treba dogoditi. Iz dječjih usta ili kako već ide ... Mladi gospodin Safran Foer, jedan od onih bolesno bistrih mladih genija, donosi nam priču o sustavu interpunkcije za stvari koje braća i sestre nikada ne govore jedni drugima. A tu su i stvari koje obitelji ne govore jedni drugima. I stvari koje cijele regio-kulturne grupe ne izgovaraju zbog straha da će ih potpuno obuzeti tuga i da ćemo na kraju hodati ulicama pazeći da ne nagazimo ljudska srca koja leže pregažena svuda oko nas. To je mala priča koja shvaća da je »obiteljska komunikacija uvijek vezana uz neuspjehe komuniciranja«, priča koja iskreno brine za sve ono što je trebalo izreći ili napraviti u našim životima. Mislimo da smo trebali. Mislimo da su drugi ljudi trebali. Ali nismo. I posljednje rečenice te priče, ako nemate ništa protiv: »Dakako, moj se osjećaj za neizrečene rečenice vjerojatno neće poklapati s onim moje braće, majke, ili oca. Kadšto - kad sam u autu, ili se seksam, ili telefoniram nekome od njih - zamišljam njihove verzije neizrečenoga. Od njih krojim neki novi život izostavljajući sve što se doista dogodilo ili je bilo rečeno.« A to je najbolji opis piščeve moralne obaveze koji sam ikada pročitala. Jer ono neizrečeno, ono što smo trebali reći, uvijek je moralno pitanje, nadmašuje ga tek što bi bilo da smo ... Napokon, suosjećajno kreativno promišljanje što da smo, je ono što stvara mogućnost trebali smo. E sad, tužni američki pisac koji osjeća tugu svuda oko sebe, danas ima odgovornost prizvati to što da smo, podsjetiti na jednaku bol drugih ljudi, od kojih su mnogi tamnoputi i daleko odavde. Tuga koja hrani samu sebe je samo tuga, ali tuga koja spaja taj osjećaj s tugama koje su drugi ljudi osjećali kroz povijest i koju osjećaju upravo sada, dok ja ovo pišem - ta tuga poprima moralni aspekt i postaje dobro štivo i dobro biće (dobrom štivu je neophodno dobro biće i ja sam apsolutno nepopustljiva po tom pitanju). Što bi bilo da smo je pokretač fikcije, tu je kako bi stvorilo zadovoljstvo, i, sve više i više ovih dana, kako bi rasvijetlilo bol. Tu ćemo završiti, i to s Georgeom Saundersom koji u intervjuu citira Antona Čehova, čovjeka koji je živio to što da smo svakoga dana svog života. Ljudi mi neprestano govore: »Ali vi djelujete tako sretni«. I ja sam doista sretan. No drag mi je onaj Čehovljev citat u kojem kaže: »Pred vratima svakog sretnog čovjeka morao bi postojati jedan čovjek s čekićem koji bi ga neprestanim kucanjem podsjećao da postoje mnogi nesretni ljudi i da će mu život, koliko god on sam bio sretan, prije ili kasnije 8

pokazati svoje kandže.« Meni se to čini prilično legitimna funkcija književnosti: tek to kuckanje po vratima. Meni je prilično prirodno jednostavno reći: »Da, život je prilično dobar, ali nije dobar svima. A kad nije dobar, to možda izgleda nekako ovako.« Zadie Smith Cambridge, Massachusetts

GOVORIM!™ ★★★★★ George Saunders

Gđa Ruth Faniglia 210 Lester Street Rochester, N.Y., 14623 Poštovana gđo Faniglia, Sa žaljenjem smo primili vaše pismo od 23. veljače, zajedno s GOVORIM!™ koji, na naše veliko razočaranje, vraćate. Ovdje u KidLuvu vjerujemo da je GOVORIM!™ inovativno i istinski odgojno pomagalo koje, uz odgovarajuću roditeljsku pomoć, nudi izvanredne razvojne mogućnosti za bebe i malu djecu. I tako sam pomislio da dio svog slobodnog vremena (na ručku sam) potrošim na vas i pokušam odgovoriti na pitanja iz vašeg pisma, koje je preda mnom na mom (pretrpanom!) stolu. Prvo, usudio bih se reći da vaše razočaranje možda proizlazi iz vaših, možda neopravdanih, očekivanja? Zato što iz vašeg pisma, pošto sam ga pročitao, proizlazi da vi mislite i/ili mislili ste da proizvod na neki način može čitati misli vaše bebe? Naš proizvod to ne može, gospođo Faniglia. Nitko ne može čitati bebine misli, bar ne zasad. Premda, vjerujte mi, mi vjerojatno radimo i na tome! Međutim, sve što GOVORIM!™ može jest da odgovori na slušne strukture tako da se čini da je beba starija. Recimo da beba vidi breskvu. Kad biste vi i gospodin Faniglia (nadam se da si ne dopuštam previše) nešto glasno rekli, primjerice, »Kakva slasna breskva«, čuvši to GOVORIM!™ bi kroz taj mali prorez ispod vrata odgovorio kazavši, primjerice, »VOLIM BRESKVU«. Ili, »HOĆU BRESKVU«. A ako ste se odlučili za model ICS2000 (vi ste se odlučili za ICS1900, koji je posve dobar, savršeno dobar za većinu beba), možda bi čak odgovorio rekavši, primjerice, »VOĆE, NIJE LI TO JEDNA OD GLAVNIH SKUPINA NAMIRNICA?« Što bi bilo prilično dobro za šestomjesečnog Dereka, zar ne? Ali ovdje moram iznova ponoviti: to zapravo ne govori Derek. Derek zapravo ne bi ni znao da je breskva voće, ili da je voće glavna skupina namirnica. Međutim, GOVORIM!™ zna i sa svog položaja na Derekovu licu on će proizvesti iluziju da Derek zna time što proizvodi iluziju da Derek govori uz pomoć simuliranih usana. Ali to je to. To je sve što tvrdimo. Nadalje, u vašem pismu, gospođo Faniglia, vi tvrdite da »maska« (vaša terminologija) poprima »umoran izgled kad govori, to jest, nema izgled djeteta koje govori, nego više izgled neke sredovječne živčane žene«. Pa, možda jest tako, ali, uza svako dužno poštovanje, pokušajte vi! Pokušajte vi stvoriti lice od lateksa koje izgleda, govori i miče se poput pravog lica stvarne žive bebe! Unutra je 5,000 žičica i 390 pokretnih dijelova. A što se tiče njezina izgleda sredovječne žene, usrdno vas molimo da razlikujete: mi mislimo da sredovječna umorna žena nema (1) kose na glavi i (2) debeljuškaste obraščiće i (3) nježne dlačice na licu. Model ICS1900 definitivno izgleda kao lice bebe, gospođo Faniglia. Napravili smo više od 9

dvije i pol tisuće fotografija različitih beba i uz pomoć kompjutera od njih sastavili ovo lice, a nazvali smo ga Muška kombinacija 37 ili, od milja, Mali Roger. Ali vas vjerojatno čini nesretnom to što lice Malog Rogera nije Derekovo lice? Ruku na srce, gospođo Faniglia, mnoge je od vas, naših mušterija, zbunilo to što njihove bebe izgledaju drukčije s GOVORIM!™ na sebi. Što nas veoma iznenađuje. Niste li, često se pitamo, pogledali poklopac kutije? Na tom je poklopcu ICS 1900 posve jasno pokazan, na nekom stalku, nalik Malom Rogeru, premda je Mali Roger prilično zgužvan, a čelo mu dobrano izborano. Ali to i jest razlog zašto smo proizveli model ICS2100. S tim modelom vaša beba izgleda baš kao vaša beba. I, budući da ne želimo da itko bude nezadovoljan s nama, željeli bismo vam besplatno nadograditi vaš model! Htjeli bismo doći u vašu kuću u Ulici Lester i napraviti gipsani odljev Derekova pravog, stvarnog lica! A uskoro, putem Federal Expressa, ovamo će u kutiji stići Derekovo lice, i kad navučete taj ICS2100 preko Derekove glave zajednom s Velcrom Velerom, dobrano će sličiti sebi! Usto, imamo još jedno besplatno iznenađenje, to jest, kad smo već kod vas, snimit ćemo njegov stvarni glas i uporabiti ga za stvaranje naših rečenica, onih koje će Derek na kraju izgovarati. I tako ne samo da će sličiti samomu sebi, nego će i zvučati poput samoga sebe dok puže po vašoj kući i naizgled govori! Usto, ubacit ćemo nekoliko osobnih opcija. Recimo da Dereka zovete »meštrom u ljubavi«. (Služim se tim primjerom iz vlastita doma, zato što moja žena, Ann, i ja zovemo našeg sina Billyja »meštrom u ljubavi«, jer je tako sladak.) S modelom ICS2100, mogli bi omogućiti da Derek, ušavši u sobu, kaže: »STIŽE MEŠTAR LJUBAVI! Ili: »PRESTANITE PROSTAČITI, STIGAO JE MEŠTAR LJUBAVI!« A kako to postižemo, tako što laserske zrake, koje dolaze iz usnih resica, prepoznaju vrata. I tako GOVORIM!™, smješten na Derekovoj glavi, zna da je upravo ušao u sobu! I vi ćete dobiti više od stotinu Diskrecijskih fraza kako bi ih Derek mogao što osobnije uporabiti. Primjerice, možda ćete odabrati da on na svoj rođendan kaže: »MAMICE I TATICE, SJEĆATE LI SE KAD STE ME ZAČELI U ARUBI? Premda ga vjerojatno niste začeli u Arubi. To ne znamo. (Naše istraživanje nije tako opsežno!) Ili recimo da vaš pas dojuri i lizne Dereka? Mogli biste navesti Dereka da kaže (ako je psu ime Queenie): »QUEENIE, DOSTA!« I, znate što? Još ga više volite. Zato što se odjednom posve jasno izražava. Odjednom više ne sjedi ondje samo se glasajući sa gu gu gu dok proučava govnašce na svom palcu, što smo nedavno otkrili kod Billyja! Kadšto nam se čini da nas naši prijatelji žale što imamo dijete koje samo viče gu gu gu dok u kutu sobe proučava govnašce na svom palcu. Međutim, kad ti prijatelji sad navrate, moja žena Ann i ja shvatili smo da je divno imati dijete koje je kadro reći nešto pametno i hladnokrvno i to godinama prije nego što će doista moći reći nešto pametno i hladnokrvno. Na koricu, upravo je zabavno kad se vi i vaši prijatelji kartate, a vaša beba odjednom bubne (svojim posve osobnim budućim glasom)'. »MI VJEROJATNO JOŠ POTPUNO NE SHVAĆAMO VAŽNOST EINSTEINOVIH OTKRIĆA!« Ovdje moram priznati da smo nekoliko puta zamijetili kako su se oči naših prijatelja, koji i dalje nepokolebljivo ustraju na tome da nemaju djece, nekako raznježile, te kao da su i oni odjednom poželjeli imati bebu. I sve dok Derek zadrhti svaki put kad proizvede glas? Kad taj zvučnik blizu njegovih usta nekako ozvuči njegova usta? Mogu li reći kako to nije ništa neobično? Što time želim reći? Pokušajte prvo nakratko staviti ICS na Dereka, možda na deset minuta dnevno, a onda postupno produžujte vrijeme nošenja. To smo i mi uradili. I bilo je super. Sad Billy nosi aparat čak i na spavanje. Zapravo, ako ga zaboravimo ponovno staviti poslije kupanja, Billy pobjesni. Na neki način moli za njega! Počinje govoriti, znate već: »Maka! Maka!« Što nam zvuči kao njegova riječ za masku. I kad mu stavimo masku zajedno sa Velcrom Velerom, on kaže, ili, bolje rečeno, to kaže: »GUTEN MORGEN, PAPA!« zato što ga pokušavamo učiti njemački pa smo instalirali modul za učenje njemačkog u naš ICS2100. Ili, primjerice, ako mu još nismo odjenuli hlačice, reći će: »A DA MI VEĆ JEDNOM NAVUČETE TE HLAČICE DA MOGU KRENUTI DALJE!« (Tu sam rečenicu ja napisao.) Hoću reći, uz pomoć ISC2100 Billy je puno, puno pametniji nego što je to bio s ICS2100. Primjerice, nedavno je naučio da ako prolije malo mlijeka po bradi, njegove će simulirane usne proizvesti glas MUKANJA. U čemu on doista uživa! Bit ću eto u svojoj dnevnoj sobi i 10

nešto piskarati navečer, kad ću iz pravca kuhinje začuti, znate već: »MUU! MUU! MUU!« I otrčat ću onamo i zateći to jezero od mlijeka na podu. I Billyja kako se zalijeva mlijekom po bradi sve dok mu ga ne oduzmem, na što on zatuli: »DON’T FENCE ME IN!2« (Ann je to ubacila - ona je iz Wyominga!) Na primjer, ja, gospođo Faniglia, ne vjerujem da ikoja beba želi po cijeli dan samo sjediti i govoriti gu gu gu. Smatram da beba, koja sjedi omotana pelenama i gleda oko sebe, razmišlja, premda na jedan pomalo nezgrapan, neverbalan način. Što je to sa mnom, zašto ja jedini kažem gu gu gu kad svi ljudi izgovaraju potpuno dovršene rečenice? I tako može doći do doživotnih psiholoških posljedica. I sad, govorim li ja to da vaš Derek riskira da bude nezadovoljan kad odraste zato što je kao beba osjećao da ne zna ispravno govoriti? Ne, nije na meni da to kažem, gospođo Faniglia, ja samo radim na Odjelu prodaje. Ali ću zato reći da s Billyjem ne želim ništa riskirati. Vjerujem da se Billy osjeća odlično kad čuje stručan i inteligentan glas blizu svojih usta. I ja se osjećam odlično zbog njega. Što ne znači da se prije nisam osjećao odlično zbog njega. Međutim, sad zapravo možemo i razgovarati! Usto - što je i najvažnije - kad simulirana usta proizvedu taj glas, on nauči nešto neprocjenjivo, naime, kad napokon progovori, govorit će sa svojim ustima. Sad vi, gospođo Faniglia, možda ovako mislite: »Čekaj malo, dakako da ovaj tip voli svoj GOVORIM!™! Vjerojatno ga dobije besplatno! Ali nije tako, gospođo Faniglia, ja svoj dobijem za dvije tisuće, jednako kao i vi. Nemamo nikakav popust, tolika je potražnja za GOVORIM!™, a usto nas naša uprava potiče da kupujemo i rabimo GOVORIM!™ kod kuće, na vlastitoj djeci. (Pa čak, bio je takav slučaj, na staroj senilnoj mami! Dostatno je reći da, premda ona izgleda prilično smiješno s glavom Malog Rogera na sebi, sad već prilično krhkoj, obitelj osjeća veliko olakšanje što može čuti sve to pametno što ima reći. Kao što je i sama nekad govorila!) Što ne znači da ga ne bih uporabio drukčije. Vjerujte mi, bih. Otkako smo prešli na ICS2100, sve je divno, Billy gotovo sliči sebi i, da samo znate, nije ni približno dosadan kao prije, kad smo imali ICS1900, koji (iskreno rečeno) govori prilično predvidljivo, što je, djelomice, razlog zašto ste tako nezadovoljni njime, gospođo Faniglia, jer mi se činite kao veoma inteligentna žena. Kad sad ljudi navrate k meni, gdjekad se samo okupimo oko Billyja i čekamo njegov sljedeći »biser«, a prošloga je vikenda navratio moj nadglednik g. Ted Ames (super je, doista mi pruža podršku, molim vas izvijestite ga je li vam ovo pismo išta pomoglo) i pukli smo od smijeha kad je Billy naglo počeo licem strugari po tepihu ne bi li njegov ICS2100 viknuo: »TRENJE JE UČESTALI I KORISNI IZVOR TOPLINE!« Gospođo Faniglia, završavam s ručkom te moram i ovo privesti kraju, ali nadam se da sam bio od koristi. Osobno nisam imao baš najbolju biografiju kad sam stigao ovamo, imao sam nekih problema, čak sam se liječio od nekih ovisnosti, ali sad, bravo za mene, narudžbe pristižu, a ja, Ann i Billy lijepo živimo. Ne želim reći da me brine mogući gubitak ove narudžbe. Molim vas da ne mislite tako. Premda je istina, ne prihvatite li nadogradnju vašeg ICS1900 i ustrajete li u svojoj želji da vratite ICS1900, g. Amesu ću morati refundirati novac, ali to nije problem. Refundirao sam mu i prije, a naročito u posljednje vrijeme. Ne znam točno u čemu griješim. Ali to nije vaša briga, gospođo Faniglia. Vaša je briga Derek. Pravi razlog zašto pišem ovo pismo u vrijeme ručka leži u tome što, bez obzira koliko mi u KidLuvu naporno radili kako bismo stvorili inovativna i važna odgojna pomagala za obitelji poput vaše, gospođo Faniglia, uvijek nam se kida srce kad uvidimo da su naši proizvodi krivo shvaćeni. Molim vas prihvatite našu ponudu besplatne nadogradnje za model ICS2100. Gospođo Faniglia, ovdje u KidLuvu doista volimo djecu, što i jest razlog zašto želimo da napreduju što prije. Prve su godine u životu djeteta tako dragocjene i ne smije ih se prokockati, što mi pomalo otkrivamo kako naš Billy raste i raste i svakoga dana nauči nešto novo. Srdačno Vaš, Rick Sminks Product Service Representative KidLuv, Inc. 2

Pjesma Colea Portera, znana i u izvedbi Davida Вуrnеа. »Ne sputavaj me«. Op.prev. 11

TREBALO BI POSTOJATI NJEGOVO IME ★★★★★ Mathew Kalm

★★★★★Lynn peče pile. Vadi češnjak, čili u prahu, i limun. »Čemu sve to?« kažem. Daj mi te češere nad tvojom glavom - kaže ona. Dajem joj ih. Sada maslacem maže tavu. U vrećici ima bijeli luk, klinčiće, curry i dvije naranče. Zatim još zelenja. Isuse Kriste, pomislim, sve to radi pileta. »Sve to radi pileta?« »Što?« »Što? To.« izvlačim obrvu. To je nervozna navika, ali osjećam kako ih izvlačim, duge, usukane. »Sve ćeš to staviti na pile?« Ona ispire ruke i govori, »To je recept moje mame«. Početak je ljeta. Poslijepodne je, i kuhinja je najsvjedija prostorija u ovoj kući. Ovdje je kao u stakleniku, vrlo sunčano. Sama kuća je mala i jeftina, mada je netko prije sto pedeset godina posadio američku platanu na prednjem travnjaku. Zaštićeno od vjetra i hranjeno suncem i vodom, drvo je izraslo u diva. Grana izduženih uvis - poput slonovskih bijelih kljova nasuprot nebu. »Evo ga« kaže ona, prevrćući pile. Vadi masnu vrećicu iz njega poput koverte i baca je u sudoper. »Koji je to vrag?« kažem. Lynn briše čelo zapešćem. Vadi vrećicu iz sudopera i otvara je, sipajući sadržaj u ruku. Meso - izgleda poput jezika. »Isuse.« »To su pileće jetrice. Vidiš?« Pukne prstom po njima. To su tri sjajna komada ljubičastog mesa, nimalo nalik odresku. Izgledaju kao da su živjela prije pet minuta. Ona drži jedan. Izgleda kao da uživa držeći ga. »Dobro, bacam ih.« Lynn stavlja vrećicu i jetrice u koš. Kaže »pripremaju se s lukom. Moja ih mama obožava.« »Da?« Ovo je pravo pile, cijela životinja. Zapravo, nikada nisam vidio da to radi netko mojih godina. Oboje smo djeca. Ne znamo kako da to učinimo. Svo ovo vrijeme koliko smo živjeli skupa, Lynn nije ispekla cijelo pile. Primičem se dovoljno blizu da mirišem njen šampon. Kosa joj je gusta i crvenkasto smeđa, puna i sjajna, a koža potamnjela poput kreme. Majka Meksikanka, otac Irac. Znate kako retuširaju kožu djevojaka u Playboyu? Vidim njeno tijelo svakog dana, gledam tu kožu izbliza. Pregledao sam pedalj iznad trbuha i ramena i list, i besprijekorna je. To je zlatna koža. Svakog jutra nakon tuširanja, Lynn dođe i stane pred mene - ja se ili oblačim ili pravim zabilješke za posao - zatim se okrene i ja mažem kremom njena ramena, ispod naramenica grudnjaka, sjajno bijelog pamuka na njenoj potamnjeloj koži. Ona reže salo pileta, to ima smisla, ali škarama, od svih drugih stvari. Drži ga kao malog partnera u toj igri, okreće ga, trese pod slavinom. Ispire rupu u njemu, sipajući djeliće crvenih crijeva u sudoper, otresajući sasušenu krv i hrskavicu koja pada dolje i zapinje u odvodu. Bolesno. Zatim kida komad smeđe papirnate vrećice i savija ga, tupkajući po piletu. »Što radiš?« pitam. »Izvlačim staru mast iz kože.« »Staru mast? Što, misliš kao znoj?« »Ne, ne kao znoj« kaže. »Kao znoj? Pilići se ne znoje.« »Znam.« »Kuham ti večeru a ti ćeš kao tu stajati i dalje srati?« 12

»Ne! Nikako. Ovo će biti sjajno.« Volim je. Čovječe! Zaista. Ona je bomba. To nije miroljubiva ljubav, zaista je strastvena. Neistraženo područje, da, definitivno. Ali takva je ljubav - neodređena. »Makni se u stranu, termitu« kaže mi, grabeći bocu maslinovog ulja. »Termit« kažem. »Ta ti je dobra.« Volim način na koji kaže »Hoćeš li i dalje srati?« Smiješno. Odgovor je da, hoću. Lynn je strašna. Zna što misli, i zna što ti misliš. Ima te. Ona je glavna, kako kažu. Želim je zadržati. »Ili bi radije da sam ostavila perje?« Ja kažem »Ti si šef.« Želim reći, što god ova djevojka dotakne pretvori se u zlato. Recimo da joj se nešto loše dogodi, i mi nemamo kontrolu nad tim. Odjednom tu je ta situacija. Samo malo, dozvolite da počnem. Teško je to objasniti - jadna mala - prije mjesec dana Lynn je morala abortirati. Kakav kamen oko vrata. Kakva šala. Nije šala. »Daj mi to« kaže, pokazujući papar, i ja joj ga dam. Trlja čili po koži. Pa papriku, pa sol, pa druge stvari. Na španjolskom se kaže aborto, strana riječ koju čak i ja mogu svladati i prilično laka za Celiu, njenu majku, da njom vrišti na Lynn nekoliko puta preko telefona. »Aborto! Aborto! Bla — bla — bla — bla.« Lynn je zvala doma. Bila je noć, ležali smo u krevetu, i čuo sam sve sa svoje strane kreveta. Želio sam pomoći, ali što sam mogao učiniti? Ne treba se petljati u obiteljsku priču. Lynn je klimala u slušalicu, uzela olovku u ruku i gledala u nju. »Mama. Već smo odlučili.« »Prokletstvo!« čuo sam Celiu kako govori. »Kujo. Ti i tvoj tupavi momak.« Dvije minute poslije, Lynn je spustila slušalicu. Nije rekla ništa. »Tupavi momak?« rekao sam. »Tako da znaš koliko te mrzi.« »Hvala.« U mislima sam vidio Celiu kako bosa gazi novim parketom s bežičnim telefonom i natapiranom frizurom iz pedesetih i deset kila sjenila za oči, i stišće šaku, govoreći - Prokleti tupan - misleći na mene, kriveći mene. Lynn i ja imamo normalan seks. Što god to značilo. Seks nikada i ni s kim nije normalan, bizaran je, meso koje se vrpolji, ali Lynn je bila djevica kada smo se upoznali. I prošlo je nekoliko mjeseci, i bili smo pozvani njezinima za Božić. Odvezli smo se iz Colorada u Ohio. To je dvadeset i dva sata vožnje autom. Znate kako je kada idete na dalek put - idete zajedno na novo mjesto. Pet-šest sati poslije, u autu je smrdjelo na znoj; dupe me je počelo boljeti; noge su mi bile okamenile; svuda po podu bilo je sjemenki suncokreta. Još nekoliko milja i pljuvali smo ih jedno na drugo. Dva sata ujutro, bezvrijedna postaja pored ceste, kupujem cigarete u Michiganu. Lynn stoji pored mene u gornjem dijelu ljubičaste pidžame i džinsu, sjemenke suncokreta u njenoj kosi, smršenoj od spavanja. Dala mi je dvije čokolade; ruka joj je bila topla i vlažna. Vani auti nisu prolazili. Bilo je tiho. Nije bilo osobito hladno za prosinac. Prošli smo benzinsku postaju i zatim miljama ništa. Stajali smo izgubljeni u neprijateljskom svjetlu trgovine usred ničeg. Tada sam osjetio kako se zaista svašta može dogoditi. Ja i moja djevojka, Lynn, na našem prvom zajedničkom putovanju. Kada imaš dvadeset i tri, putovanje je najvažnija stvar u tvom životu. Držao sam je za ruku. To je ista osoba, i sjajna je, ali odjednom se činila drugačija, trodimenzionalna. Poput osobe koju ste tek sreli i želite upoznati. Dok smo kretali dalje, auto je preletio preko izbočine na cesti i krajičkom oka vidio sam kako se njene sise tresu. Smjestili su me u gostinjsku sobu u podrumu. Soba je imala bijeli pleteni namještaj i bijelo zelene tapete džungle. Saru na šuškavom tepihu. Spakirali smo odjeću u isti kovčeg, i dok sam kopao po njemu tražeći držač svojih kontaktnih leća, naišao sam na gomilu njenog donjeg rublja. Izvadio sam nekoliko i približio svjetlu, bestežinske pamučne gaćice s cvjetnim uzorkom. Imale su čipkaste krajeve. Bile su čiste i slatke i mirisale su na prašak. Jedanaest sati 13

navečer i ja sjedim na krevetu vlažnog podruma, s bijelim pletenim namještajem i zelenim džunglastim tapetama, gaćicama naboranim na moj nos i usta, prateći vrtložne uzorke na štukaturi stropa. Stvarno sam je volio. Dva kata iznad moja djevojka spava, hodnikom odvojena od svoje majke i oca. Nikada nisam forsirao Lynn, jer sam znao da bi to bilo pogrešno, i stoga se morala osjećati sigurno. Počeli smo graditi povjerenje. Ovo je dio u kojem Lynn gubi djevičanstvo. Bili su praznici. Pozornica je bila spremna. Vrijeme ručka, Celia je pripremila meksički specijalitet, u dubokoj zdjeli, slasnu stvar, jeftini komadi masnog mesa, komadi kostiju, pseće usnice, i otišao sam u kupaonu da obrišem mrlju s hlača. Lynn je ušla kako bi pomogla, i oboje smo završili od pojasa goli. Popela se na umivaonik, oboje jedva svjesni, pokušavajući biti tihi, osim što sam bio toliko uzbuđen da su me noge svrbjele a stvar je bila tako tvrda da se činilo kako izlazi iz mene svojom vlastitom snagom i voljom. Lynn je kao lupala po mojim hlačama, kao nemoj svršiti u mene, zanesena, oči su joj se okrenule, i gunđala je nešto, njene noge oko mog struka. A tamo su bili njeni roditelji - Celia i Phil i sjedili su iza tih vrata namačući narančastu mast meksičkih lazanja s tanjura. Čovječe, to je bilo nešto. Lynn je govorila »Trebala bih biti djevica, životinjo. Mama mi je u susjednoj sobi. Prestani odmah. Prestani prije nego se onesvijestim« smijući se. »Pomoć, bilo tko.« Onesvijestio sam se skoro ja, pohotno smo se gledali uspaljeni kao majmuni. Užasno je kako se djeca otkidaju od svojih roditelja. To je bio tjedan dana najboljeg seksa u mom životu: dok Celia kuca na vrata Lynnine sobe za vrijeme podnevnog odmora, ja pod dekom, Lynn govori »Odmah izlazim, mama, oblačim se« Celia pita »Gdje je Jack, dušo?« zaista ne znajući gdje sam! Shvaćate? Zato volim Srednji zapad. Tako sneno ništa ne kuže. Takve se stvari dešavaju u Ohio River Velleyu, čak i Meksikancima s presađenim državljanstvom. Ja sam iz New Yorka, gdje ni mrtvaci nisu tako glupi. Ti su ljudi idioti. Mislim nevini. Drugi bi kućni prijatelji njihove obitelji navraćali, ja bih skočio do podruma po još stolica, i već bih procurio po hlačama. Nakon što smo probili led, učinili bismo to svaki put kada bi Phil i Ceha okrenuli leđa. Svaki put kada bi otišli u trgovinu po hranu. Morali su često ići po hranu jer bismo pojeli sve živo u hladnjaku i u isto vrijeme gubili na težini. Kuća mora da još uvijek smrdi na naš znoj. Zamišljam tu malu ulicu u predgrađu - snijeg se topi posvuda po rijekama blata, njen otac hoda okolo u tom šeširu za pecanje, miris novog parketa posvuda po njihovoj kući - i osjećam uzbuđenje. Ponovo, kao kada smo to učinili prvi puta. Lynn drži težinu pileta u jednoj ruci i drugom maže maslac po njemu štapićem, kao dezodorans, skoro. Skropi ga limunom, nježno trljajući po njegovim leđima i trtici. Gadi mi se to dok sjedim tamo, kao da će ustati i potapšati me po ramenu, ali Lynn ga drži prilično čvrsto. Zgrabila ga je za šupljinu, položila ga na leđa u tepsiju, i ubacila unutra gomilu povrća i češera. Zatim reže luk i naranču ostavljajući koru. Moja frendica iz ureda Amy mi je rekla, nakon što je rodila, kako se, držeći u ruci sirovo pile i tijelo svoje kćeri slično osjećala. Govorila je kako ga je držala. Mažući ga maslinovim uljem, pod krilima, oko nogu, s mekom mlohavom ljubičastom kožom, malim prsnim košem. Bilo je iste težine i veličine poput njene bebe. Rekla je da je čak i lakte slično osjećala u svojoj vlažnoj ruci. Rekla je da je bilo jako smiješno, pa je napunila kameru, stavila golu Elizabeth da leži pored pileta na Amyn kožni kaput, i poslagala povrće oko njih. Stala je na stolicu i snimila to dvoje ptića. Lynn je sada pored sudopera, odmjerava rižu, i gleda u mene tim svijetlo zelenim očima koje govore »Znam što radim.« Izgleda poput anđela. Tresu mi se koljena i sve što želim je položiti je dolje na pod kuhinje i početi sve iznova. Želim joj izvaditi grudi i igrati se bradavicom. Ja sam njena beba. Ona je moja beba. Svatko je nečija beba. Napravimo bebu. Lynn kaže »Što još osim riže?« »Možda salatu?« kažem. U travnju postavimo vrt u dvorištu. Zemlja iza naše kuće je ravna. Ima i sunca i hlada. Trava je visoka i bujna i svijetlo zelena, i upravo sada ima maslačaka. Uskoro će je trebati pokositi. Vrt je bio naš zajednički projekt, mada je onog dana kada smo unajmili prikolicu 14

Lynn bila bolesna i ja sam radio sve, i uskoro smo imali voće i povrće svakog dana u tjednu. Ali oboje smo voljeli gledati u vrt. Poslije večere otišli bismo pregledati vrt, šećući među redovima, pazeći gdje gazimo. Ponekad bi čupala korov. Kada se smrači legnemo na hladna metalna vrata podruma i gledamo nebo. Iznad nas, oblaci se miču u tišini, osvijetljeni mjesecom. Miris pokošene trave je posvuda. Slatkast miris i cvrčci, i oštar zvuk crijeva koji prska travnjak i koji zviždi u mraku. Miris trave je sjajan. Trebalo bi postojati njegovo ime. »Donijet ću salatu« kažem. Imamo košaru koju koristimo za povrće. Skidam je s hladnjaka. »Ja ću« kaže Lynn. »Raspoložena sam.« Otima košaru iz mojih ruku i izlazi kroz vrata, staklena kvaka na vratima trese po zidu. Sunce zalazi. Ravna, crvenkasta svjetlost raspršena je po svim površinama unutar kuhinje, po šanku i vratima hladnjaka i zidovima boje žutog vina. Čujem je kako pozdravlja Viskija, mačka. Vlasnici su mu ljudi koji žive pored nas. Čudno ime za mačka. Utorak je. Blizu sedam. Vrijeme je za jelo. Kažemo da ćemo nabaviti mačka, ali ono što zaista želim je pas - psi su bolji - ali mačke su manja briga. Ako se moramo seliti, mačku nekome možeš ostaviti, ili je jednostavno pustiti. Nitko to ne bi učinio s psom, a ionako je protuzakonito. Pas bi umro od gladi. Naše su nevolje počele jedne noći prije tri mjeseca. Sjećam se te noći. Lynn se vratila kući iz škole i rekla »Upravo sam dobila mengu. Ovog mjeseca ranije nego inače.« Rekla je nešto slatko kao »Ne moraš brinuti o kondomima neko vrijeme.« Što se njih tiče, zaista brinem. Spuštaju me. Učinili smo to te noći, bez kondoma. Postojao je trenutak - sjećam se dok sam razmišljao hoću li to stvarno učiniti. Pokušao sam biti razborit, pamteći što je rekla, zažmirio nad rizikom, i onda ispalio sve iz jaja. To je bio prizor. Zaista sam uživao, oink, oink, roneći unutra. A onda, sljedećeg dana, njena nas je menga napustila. Ili bih trebao reći da nikada nije niti stigla. Ovulirala je. Reći ću to još jednom. Ovulirala je te noći, otud mrljica krvi. I onda smo to učinili. Bingo. Kakvi idioti, jebeni biolozi. Bila je trudna. Bio je travanj. Ja sam tek napunio dvadeset četiri. Nikada nisam bio niti blizu klinike za abortiranje. A Colorado baš i nije najopuštenije židovski-liberalno središte svijeta, odakle ja stižem. Ovo je američki Zapad. Radim za softverskog dizajnera, ali vidio sam tipove s mamuzama obučene kao u Oslobađanju, petkom navečer. Osjećao sam se očajno i nazvao roditelje. Mama mi je rekla kako na Floridi protivnici pobačaja stoje pred klinikom s megafonom, i viču »Ako sada izađete, ubit ćemo vas, ali vaše nerođeno dijete ćemo poštedjeti.« Kongres je upravo bio zabranio tabletu za pobačaj po osamdeset drugi put. Rekla mi je da je u redu to što smo učinili. Zbog njenog sam glasa čeznuo za domom. U New Yorku je sve tako zgusnuto. Gomile ljudi, toliko propalica, mrtvaci gotovo leže po ulicama. Zimi umireš od hladnog vjetra, ljeti od vrućine. Povjetarac smrdi, ljudi smrde na pišalinu, prometna gužva. Parkirati je nemoguće. Svi su loše raspoloženi. Bez mjesta gdje bi se skrio. U Coloradu uvijek sja sunce. Nebo je uglavnom plavo, i kada objesimo opranu odjeću na konopac u dvorištu osuši se za sat vremena. Kada ju onjušiš ona je svježa i miriše na zrak. Planine su zapadno od grada. Ovo je nov grad, star 120 godina. Pobili su urođenike da ga osnuju. Odvezeš li se u Rockiese, vidiš prašan snijeg pored ceste. Prema istočnom dijelu Colorada su polja kukuruza koja dosežu skroz do Srednjeg Zapada, mislim. Tamo dolje je Kansas, pretpostavljam. Svakako ravan, i nekako zapanjujući iz unutrašnjosti auta, krave i polja i vidici koji pucaju gdje god se okreneš, a nebo iznad tebe je savršen strop. Bože, pomisliš, ovo je savršeno, samo da... samo da sam imao više para, da se desilo samo koju godinu kasnije, da smo samo Lynn i ja bili vjenčani, ili bili spremni na to, da sam tu imao više prijatelja - ali onih starih prijatelja - ili pristojnih mjesta na koja bih izlazio, ili da sam znao više o onome što slijedi. Još nas nisu pustili u kliniku. Još nije dovoljno poodmaklo. Trebali smo čekati skoro dva 15

tjedna da bi to učinili. Sedam i pol tjedana je magična brojka, za sve vas žutokljunce, zapišite to. Sve što je kraće, mrlja je nepomične prašine. Lynn je jela slanac svakog dana prije nego bi ustala iz kreveta, i ja bih joj donio čašu hladne sode. To ju je naučila naša prijateljica Tina. Ja bih ušao unutra, dao joj slanac, i sjeo i gledao tu djevojku pored koje sam mjesecima spavao - tada već pet mjeseci - i mrzio je. Sada je bila bolesna, i ja sam bio bolestan od nje, mrzio sam njeno nabreklo trudno dupe, izgledala je poput zabrinute stare babe, i odjednom ni u što više nisam bio siguran. Zašto je odjednom više ne volim? Zato što postoji nešto u njoj u što definitivno nisam siguran. Što ako se pretvori u svoju majku? Celia je loš vic. Kažu da trudna žena blješti srećom. Lynn se motala okolo dva tjedna, nervozna i ljuta s nervozom u želucu, ali je zaista izgledala kao da zrači zadovoljstvom - kao da je neki majstor šminke učinio nešto s njenim licem. Obrazi su joj se čitav dan rumenjeli, a oči su joj bile svijetle kao zeleni bomboni. Ne mogu objasniti promjenu. Uhvatio bih sebe kako buljim u nju. Ta dva tjedna bila je odvratna i ljuta. Plus, još uvijek sam učio na poslu, nismo bili vjenčani niti zaručeni niti bilo što drugo, i Lynn zapravo nije bila sigurna, ha-ha, je li bila spremna postati majka. Možda je, a možda i nije. Je li dvadeset i dvije dovoljno? Zabavljala se tom idejom dok bi lijeno ležala u kadi, uređujući kosu. Pa, ja sam znao. Siguran sam. Molim te, pitaj me. Vani upravo zalazi sunce. Ljeto je 1995. godine. Kroz prozor vidim Lynn kako čuči pored povrća, bere grašak i čupa korov. Vrt je stvarno lijep - najljepša stvar koju sam ikada napravio. Imamo grašak koji raste među redovima. Čitao sam u novinama kako se voli penjati, pa sam stavio gredice pored redova, mrežaste letvice, dvije stope visoke. Obojio sam ih u bijelo. Imamo patlidžan, limun, rajčice, i žuto cvijeće, a sljedeće ćemo godine posaditi gomoljike. Kada mrzim Lynn, ili kada je više ne mogu gledati ili biti pored nje, kada se osjećam odvratno, kada poželim da me Bog jednostavno zbriše, pogledam u vrt. Kada se naljuti i urla zbog nečeg strašnog što sam učinio i kada se svađamo, pogledam kroz prozor u tu stvar koju smo napravili, vrt, u travnjak koji je pokošen i očišćen i izgleda poput igrališta za golf, svjež i ravan i mirisan. Poželiš leći dolje i rukama čupati travu. Ponekad pomislim kako sam je spreman ubiti. Kako to da nikada ne učinim ono što bih trebao? Kako to da je sve što radim jebena propast? Zar nitko ne dobije ono što želi? I te njene riječi o tome kako bi ga mogla zadržati. Izašla je iz kade s ručnikom na glavi, trljajući kosu. »Dušo« rekla je. Nikada me u svom životu nije nazvala »Dušo«. »Dušo, razmišljala sam o našem djetetu.« Mogao sam osjetiti kako mi krv bježi iz glave. Bijele mrlje pred očima. Prije nego sam se uspio smiriti, otvorio se uzak prozor mogućnosti u mojim mislima, u kojem su letjele različite slike. Krv, noževi, lisičine, takve stvari, imaj ga sama, dušo draga, u svom vlastitom ružičastom svijetu - dok stvar izađe ja ću već bit u Australiji. Tu je beskrajno nebo Colorada, tu je trava, tu je odjeća na konopcu, zrelo voće koje visi na drveću, miris vlažne pokošene trave. Ravna zemlja koja se proteže do Mississippija i sunce koje zlokobno gleda u svim pravcima. A ti stojiš pred svim tim, milijun milja od noćne more krkljanca New Yorka. Više nisi tamo, ovdje si, u podnožju Rockiesa, američkoj preriji, gradu farmera i studenata. Kravama napucanim steroidima. Radio prijemnicima po štalama, kravama koje žvaču noć i dan. Tijekom postupka u sobi nas je bilo petoro: doktorica, njen asistent, pomagačica, ja, i naravno, Lynn. Ona je bila zvijezda. To je bio njen šou. Konačno će sve biti gotovo. Pomagačica je bila terapeut, iskusna u ženskim kriznim trenucima. Nikada nije bila dalje od metra udaljena od Lynn cijelog tog dana. Stvar je bila spremna. Doktorica je upotrijebila napravu od nehrđajućeg čelika da ga vakuumom izvuče van, i trebala je Lynnin pristanak da započne. Cijela je predstava trebala trajati pet minuta. Lynn se ražalostila, i svi smo čekali dok se nije sabrala. Svi su jedva čekali da stvar krene. Kladim se i Lynn. Držao sam je za ruku i poljubio; nije me čak niti pogledala, buljila je u nekakav plakat na stropu. Taj zvuk, način na koji je plakala, gušeći se, kao kada ridaš ležeći na leđima, a pljuvačka ti klizi niz grlo, gutajući, smijući se pod tim plačem koliko je apsurdan taj prizor bio - čak je i Lynn to mogla primijetiti - dok je ležala tamo s nogama dignutim u 16

zrak, sa svim tim jebenim ljudima okolo koji je drže za ruke i koljena i spolovilo, gledajući je kao da - ha-ha - treba roditi (oprostite). Boo-hoo. Ali u mislima se stalno vraćam na taj zvuk, ne glasan, niti prodoran, taj plač, gotovo kao da ga ispušta životinja. Koliko je muke još tamo plačući pretrpjela Lynn, ne samo gušeći se u vlastitoj pljuvačci. Ima li načina da opišem koliko sam želio odjebati odande? Želio sam vikati, Bože New Yorka, ugasi taj zvuk, izvuci me iz te sobe prije nego se sasušim i raspolovim, prije nego i sam dobijem grudi. Drugi je dio mog mozga, naravno, snimio njen glas za sva vremena. »Dobro si« rekla je Lynn nikome, sebi. »Dobro si.« Planirala je proći kroz sve to bez suza. Zatim je utihnula i rekla doktorici da može početi, i doktorica je klimnula svom asistentu. Asistent je uključio napravu, zvučala je kao i svaki vakuum. Lynn je vani sagnuta nad redom graška. Pile je tamo, sjedi u tepsiji. Mislim da je spremno za pečenje. Stavila je u nju češnjak, maslac, limunov sok, čili u prahu, očišćene orahe, naranče, klinčiće, peršin, bijeli luk, pola banane, i papriku. Što još? Jean Nate? Cigaru u dupe? Pored u loncu se kuha riža. Pile sjedi tamo poput transvestita, čekajući da bude sprženo. Kada je bilo gotovo, Lynn je otišla u susjednu sobu i zaspala. Terapeutkinja mi je prišla i rekla »Bili ste tako brižni danas. Momci obično nisu tako brižni.« Klimnuo sam. Žena me je blaženo gledala. Valjda sam bio pristojan. Pa što? To su njeni kriteriji. Ili je samo očekivala napojnicu? Glas mi je bio puno dublji od svih prisutnih u sobi. Što god sam rekao toga dana izašlo je iz mene krekećući poput žabe. Kao podrigivanje. Glas mi je bio neprirodno dubok. Klimao sam koliko je god to bilo moguće. Osim uhićenja za vrijeme studiranja zbog pijane vožnje, bilo je to najduže petosatno klimanje koje sam ikada učinio. »Što radiš?« vičem Lynn kroz prozor. Nagnuta je nad grmom ruža. Glava i ramena su joj sagnuti, kao da se usredotočila na nešto maleno. Lynn kaže »Imamo bube na ružama.« Ponovo gledam pile u tavi za pečenje »Hoćemo peći ovo ili što? Postajem gladan. Na koju temperaturu treba staviti pećnicu?« Nema odgovora. Zauzeta je ružama. »Lynn, zašto nisi upalila pećnicu? Izaći ću van zgrabiti te za kosu i uvući unutra.« Kosa joj je pala po licu. Gleda dolje. »Smiri se« kaže. »Pećnica je upaljena. Koliko je sati?« Osjećam kako se uzrujavam, pa udišem i izdišem duboko deset puta, brojeći polako, izgovarajući riječ mir dok izdišem. »Sranje, Lynn ne čujem što govoriš.« Konačno je digla glavu. »Mora se peći sat vremena« kaže. »I moraš premjestiti policu.« Plitica je teža nego što sam mislio. Rekla je da premjestim policu. Što to znači, gore ili dolje? Zgrabio sam ju i zatim ispustio, vrelu policu, a onda i tepsiju za pečenje, na vrata pećnice. »Sranje!« »Što se dogodilo?« kaže ona. »Polica je užarena.« »Naravno, Jack, unutra je tristo pedeset stupnjeva. Jesi li se opekao? Brzo pusti hladnu vodu na opeklinu.« Stojim pored sudopera i puštam vodu da teče po mojim prstima. Na dlanu imam modricu. Ja sam idiot. Ona kaže »Jesi li ikada čuo za rukavice?« Čovječe. Moja jebena ruka. Jesam li ikada čuo za rukavice? Što je to, sarkazam? Ona kaže »Želiš probati nešto drukčije?« Kroz prozor je vidim kako gleda prema meni, crvena u licu od predugog saginjanja. »Da stavimo maslačak u salatu? Pogledaj ovo« kaže, držeći u buketu hrpu maslačaka iz našeg vrta. »Meksikanci za ovo ubijaju, malene latice« kaže. »A cvijet isprže.« Nikada prije nisam jeo maslačak. I koga briga. »Je li to previše čudno?« kaže ona. »Ha, da« kažem, brišući pažljivo svoju sprženu ruku o majicu. »Mama je imala bebu i otpala joj glava.« Kada sam bio klinac, ubrali bi maslačak i govorili ovo kidajući cvijet od 17

peteljke. Voda u loncu s rižom kipi preko ruba. »Zapravo, mama nije imala bebu i otpala joj glava« kažem, ispravljajući se. Prilazim i uzimam ručnik, spuštam policu, guram pile unutra i zatvaram pećnicu. Vrata zvone udarajući u metal. Sada je 7:02. Ništa mi ne pada na pamet. Ona izvana gleda kroz prozor. »Je li to šala?« kaže ona. Iz ovog kuta sunce sječe ravno kroz kuću. Narančasto, ljubičasto, svjetlo boje ruže, u eksploziji se prosipa posvuda po kući. »Jebi se« kaže. Bilo je vrijeme da to netko kaže. Mogu čuti taj poznati zvuk kako bruji u pozadini. »Ne možeš ništa zadržati za sebe« kaže. »Što?« kažem. »Misli« kaže, stojeći na vratima. »Zaboravi.« Tamo u loncu za rižu, više nema vode. Pa se riža na dnu kuha prebrzo. Kao, crna je. Šalicom za kavu sipam nešto vode unutra. Cvrči, diže se oblak pare. Još jedna šalica vode. Riža se ponovo počinje kuhati. Oči mi suze. U nekoliko sekunda cijela vlažna smjesa počinje bućkati. Osjećam se kao da sam spržio lice. Lynnina košara je pretrpana povrćem i jestivim maslačcima. »Miči mi se s puta« kaže. »Ti si životinja.« »Oprosti. Zašto sam to rekao? Je li kasno da to povučem?« »Što nije u redu s tobom?« kaže. Lynn odlazi s ručnikom do pećnice i izvlači pliticu za pečenje. Nosi je pored mene, još hladnu, izlazi van, i čujem kako čini gong udarajući o metalna vrata podruma. Prilazim prozoru. Pile je na travi, luk, mrkve, isjeckane naranče - sve. Lynn sada stoji ispred mene. Ručnik je omotan oko njene ruke. »Sjajno« kažem. »Kako simbolično.« Ona kaže »Mislim da trebamo terapeuta.« »Što da kažem? Žao mi je« kažem joj. »Zašto se ne spustiš na koljena?« Kažem »Hoću, ako to želiš.« Nitko se nije pomaknuo. »Ljut si na mene« govori. »Kako možeš biti ljut na mene?« »Žao mi je. Isuse Kriste. Pogriješio sam.« Ona vrti glavom, gledajući me. »I što sada?« »Tako sam gladan« kažem. »Ne mogu sada donositi bilo nikakve važne odluke.« »Koji se vrag desio s tvojim licem?« kaže. Vani, kupim pliticu za pečenje iz vlati trave. Lynn mi prilazi sa strane i stavlja pile nazad u nju, i skupljamo povrće i nosimo sve do kante za smeće i bacamo, čak i napuklu emajliranu posudu. Viski je već tamo na ogradi, mijauče i njuška okolo. »Bježi, Viski« kažem. »Nije za tebe.« »Provjeri je li zasun navučen« govori mi. »Ne želim ovo čistiti za tamo nekim rakunom.« Recimo, u ime nečega, da je nikada nisam volio, da je ovo što ovdje imamo kućni dogovor, s prizorima dodira golih tijela, da smo združeni utjehe radi, da nedostaje nekoliko ključnih elemenata normalne ljubavi. Nije normalna, više kao srednjoškolska ljubav, ili ljubav prve godine studija, ona koju rado imaš dok god ne utječe na tebe, dok god ne počinje uništavati tvoj život. Vrlo, vrlo prolazna stvar. To je moje shvaćanje ljubavi, zapravo, ta beskrajna prva dva tjedna, s početka, kada je ljubav sve o čemu razmišljaš. Naručujemo pizzu. Plaćamo čovjeku. Jedemo salatu koju je ubrala i ležimo na tepihu u dnevnoj sobi, jedući pizzu, gledajući TV, zajedno na podu. Još nemamo namještaj - još nismo tu. Ono što imamo je dvoje šokiranih i užasno umornih ljudi, ali ljubaznih. Stavljam kremu na lice. Rana na mojoj ruci sijeva. Ionako bih radije pizzu; jebeš pile. Volim je. Tko bi me osim nje prihvatio u ovom stanju? Trebao bih reći da ću sutra spremiti večeru. »Mogu sutra spremiti večeru.« »Pile?« ona kaže. 18

»Božične lazanje« kažem. »Sa špinatom i salatom i kruhom.« »Dobro zvuči« kaže. »Pomakni se« klizeći prema meni. Prebacuje nogu preko mojih, prianjajući lice uz moj vrat. »Ovako« govori, i pomičem se da joj ugodim. Mogu osjetiti njen topao, svjež dah na svojoj koži. Kakav osjećaj, prema drugoj osobi. »Ništa ne razumijem« kaže. Oči joj se zatvaraju. Disanje usporava. Lynn ustaje od mene i odnosi sa sobom tanjure. Mora da sam lud. Ona mi daje sve što trebam, i volim je. Zastrašujuće, ali istina je. Moram zapamtiti ove stvari, o njoj i piletu u travi - zar je to to? Savršeno. Glupo. Podijeljeno. Ugasi sada TV. Ugasi svjetlo.

ISPLAHIVANJE ★★★★★ Judy Budnitz

★★★★★ Nazvala sam sestru i pitala je: »Kako izgleda pobačaj?« »Što?« rekla je. »Oh. Izgleda kao da si dobila mjesečnicu. Imaš grčeve, a i krvariš.« »Što ljudi rade sa svim tim?« pitala sam. »S čim?« »S krvlju i svime ostalim.« »Ne znam«, rekla je nestrpljivo. »Ne razumijem se u te stvari, nisam liječnik. Ja ti mogu savjetovati samo koga da tužiš.« »Oprosti,« rekla sam. »Zašto me pitaš sve ovo?« upitala je. »Radi se o jednoj okladi, to je sve. Mislila sam da bi mi ti mogla pomoći. « »Nadam se da ćeš je dobiti,« rekla je. Otišla sam kući jer me je natjerala sestra. Nazvala me i rekla: »Na tebi je red«. »Ne, ne može biti, čini mi se kao da sam nedavno bila tamo,« rekla sam. »Ne, ja sam išla zadnja. Vodim evidenciju, i imam neoborive dokaze,« rekla je. Završila je studij prava. »Ali Mich«, rekla sam. Ime joj je bilo Michelle, ali svi su je zvali Mich, kao muško ime Mitch, osim majke, koja je mislila da to zvuči opsceno. »Lisa,« rekla je Mich. »Ne jadikuj.« Mogla sam čuti kako nešto žvače u ustima, vjerojatno vrh nalivpera. Zamislila sam je s plavim tragovima na usnama, dok joj je drugo nalivpero zataknuto za kosu. »Bliži se Dan zahvalnosti«, rekla sam. »Zašto još malo ne pričekamo i onda odemo doma skupa?« »Zaboravila si - tada idu na Floridu do Nane.« »Nemam vremena otići baš sad. Radim, ako nisi znala. Imam svoj život.« »Nemam vremena prepirati se oko toga, učim«, rekla je Mich. Znala sam da sjedi na podu s papirima razbacanima oko sebe, dok iz spisa njenih parničnih slučajeva sa svih strana vire žuti papirići post it, poput lišajeva. Usred svega toga sjedi Mich raširenih nogu i rasteže se poput balerine. Čula sam kako se netko nakašljao sa strane. »Ne učiš«, rekla sam. »Neil je s tobom.« »Neil ne radi ništa«, rekla je. »Mirno sjedi u kutu i čeka da završim. Nije li tako, dragi?« Neil je protisnuo nekakve krotke zvukove. »Zoveš ga dragi?« pitala sam. 19

»Ideš li onda doma ili ne?« »Moram li?« »Ja te ne mogu natjerati«, rekla je Mich. Stvar je bila u tome da smo se prije nekog vremena dogovorile da ćemo se izmjenjivati u odlascima kući kako bismo provjerile starce. Naše roditelje nije trebalo nadzirati, ali Mich je mislila da to svejedno trebamo činiti. Da bismo stekle praksu za budućnost. Nakon jedne minute Mich je rekla: »Mislit će da nam nije stalo.« Ponekad mi se čini da bi oni najradije da ih pustimo na miru. »Dobro. Dobro. Uradi kako god hoćeš.« »Oh, no dobro. Ići ću.« Odletjela sam doma u četvrtak navečer i iako sam im rekla da me ne dočekuju na aerodromu, bili su tamo, oboje, čim sam prešla rampu. Njih dvoje bili su jedine nepomične figure na terminalu; oko njih su jurili putnici vukući prtljagu za sobom, stjuardese su šuškale u parovima vozeći za sobom majušne koferčiće. Majka je na sebi imala smeđi kaput u boji svoje kose. Izgledala je nervozno. Otac je stajao visok i uspravan, lagano se njišući. Svjetla su se odbijala i poigravala na staklima njegovih naočala; bio je odjeven u traperice stare barem dvadeset godina. Voljela bih da sam ih vidjela prva, da sam stigla namjestiti izraz lica i prići im neprimjećeno poput stranca. Ali to se nikad nije dogodilo - uvijek su me primjećivali prije nego ja njih, spremnih izraza lica i ispruženih ruku. »To je sve što si ponijela? Samo jednu torbu?« »Pusti, ja ću je nositi.« »Lisa, zlato, ne izgledaš najbolje. Kako si?« »Da, kako si? Grozno izgledaš.« »Hvala, tata.« »Kako si«, stalno su ponavljali otimajući mi kofer iz ruku. Kod kuće je majka nešto miješala na peći, a otac se naslonio na dovratak blagovaonice i gledao kroz prozor straga u vrt. Uvijek bi se naslonio na taj dovratak kad bi razgovarao s majkom. »Skuhala sam ti onu juhu«, rekla je majka. »Onu za koju moram oguliti svu rajčicu i rukom izvaditi svo sjemenje.« »Majko, nisi trebala zbog mene.« »Hoćeš reći da ti se ne sviđa? Mislila sam da je obožavaš.« »Sviđa mi se, sviđa. Ali voljela bih da se ne mučiš.« »Nije to nikakva muka. Htjela sam.« »Bila je budna do dva ujutro i gulila rajčicu«, rekao je otac, »mogao sam čuti svaku glavicu kako zapomaže u agoniji.« »Odakle bi ti to znao, kad si spavao«, rekla je majka. »Svakog jutra ustajem u pola šest i radim u vrtu prije odlaska na posao«, rekao je. Pogledala sam na vrt u smeđim tonovima. »Obrezivao sam ružine grmove. Na ljeto će biti prekrasni, kad procvatu.« »Da, zbilja hoće.« »Lisa«, rekao je. »Hoću da mi nešto sutra napraviš, sad kad si ovdje.« »Naravno. Bilo što.« »Hoću da ideš s majkom na pregled njenom liječniku. Da se uvjeriš da sigurno ode.« »U redu.« »Ne mora ići sa mnom«, rekla je majka. »To je glupo, bit će joj dosadno.« »Trebala bi svakih šest mjeseci ići na mamografiju«, rekao je otac, »ali stalno odgađa«. »Imala sam posla, znaš da je samo zbog toga.« »Boji se otići. Izbjegava taj pregled već godinu dana.« »Daj, prestani, uopće nije zbog toga.« »Uvijek nađe načina da se izvuče. Tvoja majka je prava umjetnica u izbjegavanju.« 20

Prekrižila je ruke na prsima. U njezinoj je obitelji postojala prava povijest toga. I majka i teta su joj bile operirane. »Ista je stvar sa svim njezinim liječnicima«, rekao je otac. »Sjećaš se kontaktnih leća?« »To je bilo drugo. Nisam trebala nove leće.« »Petnaest godina nije išla svom okulistu. Petnaest je godina nosila iste kontaktne leće. Kad je napokon otišla, doktor je bio zabezeknut, rekao je da nikad nije vidio išta slično, da više čak ni ne izrađuju takve kontaktne leće. Mislio je da u očima ima tanjuriće za desert.« »Pretjeruješ«, rekla je majka. »Mich, hoću reći Lisa«, rekao je moj otac. Uvijek nam je brkao imena; ponekad je, da bi bio siguran, jednostavno izgovarao sva tri. »Boji se ići zbog posljednjeg puta«, rekao je. »Što se dogodilo posljednji put?« pitala sam. »Napravila sam mamografiju«, rekla je, »a onda su za par dana opet nazvali i rekli da su snimke nejasne i da moraju napraviti još jedan set. Onda su me ponovno snimali i pustili me da rezultate čekam tjednima, a da mi nisu rekli ništa, tjednima u kojima nisam mogla spavati i u kojima sam i tvog oca držala budnim, pokušavajući zamisliti kako izgleda, ta izraslina. Poput pruga u gurmanskom siru, mislila sam. Stalno sam osjećala malu bol, i mjerila sam si puls noću. A onda su konačno nazvali i rekli da je ipak sve u redu, da je na prvim snimkama ispala nekakva mrlja, kao da sam se pomaknula u trenutku kad su je snimili ili tako nešto.« »Vjerojatno si pričala cijelo vrijeme«, rekao je otac. »Govorila im kako da rade svoj posao.« »Vjerojatno sam se tresla. Temperatura u toj sobi je maksimalno pet stupnjeva, a puste te da na toj hladnoći sjediš ogrnut samo papirnatim ogrtačem. Ljudi koji tamo rade ne smiju se niti razgovaraju s tobom; a kad rade te snimke stisnu ti dojku među dvije hladne staklene ploče kao kakvu palačinku.« Otac je pogledao u stranu. U nekim je stvarima bio skroman i staromodan. Majka mi je rekla: »Svih sam tih probdjevenih noći mislila na svoju majku i njezinu operaciju; stalno sam se pipala i tražila kvržice, budila tvog oca i tražila da mi i on traži kvržice.« »Leah«, rekao je otac. To mu sigurno nije smetalo. Sigurno je pomalo i uživao. »Molim te.« »Nisi li?« »Obećaj mi da ćeš ići«, rekao je. »Ona ne ide«, rekla je. Sutradan smo se odvezle u kliniku sat ranije. Majka je svoje sjedalo približila volanu najviše što je mogla; čvrsto je stiskala kolo upravljača ruku približenih na dvanaest sati. Pogledavala me jednako često kao i cestu. Na cesti je bilo pregaženih vjeverica i oposuma, čije su glave bile samo crvene mrlje. »To je nešto s vremenom«, rekla je majka, »zbog njega izlaze noću na cestu.« »Oh.« »Jako smo uranile«, rekla je majka, »a baš smo pored Randyjeva frizerskog salona. Zašto se ne bismo zaustavile i vidjele može li te ošišati i isfenirati?« »Ne sad.« »Mislim da mu ne bi smetalo. Pričam mu o tebi svaki put kad idem na frizuru. Htio bi te upoznati.« »Ne.« »Kad bi je samo skratila malo sa strane, i malo pošišala te šiške na čelu...« »Da bude kao tvoja, hoćeš reći.« »Znaš, tako mi je žao Randyja, grozno izgleda, stalno ima podočnjake. Kaže da mu je dečko opet u bolnici. Kad god idem k njemu na šišanje, ispečem nešto pa mu odnesem, kruh od banana ili nešto takvo. Ali mislim da djevojke koje šamponiraju kosu pojedu sve prije no što stigne ponijeti doma.« »To je lijepo od tebe.« 21

»Brinem se za njega. Ne vodi računa o sebi.« »Da.« »Zašto još uvijek dobivaš prištiće? Imaš dvadeset i sedam godina, kako to da još dobivaš prišteve kao kakva tinejdžerka?« »Nemaju svi savršenu kožu poput tebe«, rekla sam. »Zeleno je. Kreni.« »Nemam savršenu kožu«, rekla je, prinijevši ruke licu. »Molim te, drži obje ruke na volanu. Hoćeš da ja vozim?« »Ne, neću. Sigurno si umorna.« Dodirnula sam si čelo. Male tvrde kvržice poput Brailleova pisma. Posvetila se vožnji. Promatrala sam joj lice postrance, njenu glatku napetu kožu. Pitala sam se kad će početi dobivati bore. Ja sam ih već imala. Na vratu, mogla sam ih vidjeti. »I kako ti je s onim Piotrom?« »On je dobro.« »Još uvijek svira - što je ono bilo? Gitara?« »Bas gitara.« Upalila je radio i stala prevrtati po stanicama. »Možda čujemo neku njegovu pjesmu«, rekla je veselo. Rekla sam: »Rekla sam ti da svira u bendu. Nisam rekla da su tako dobri da bi se vrtjeli na radiju.« »Aha, shvaćam. Znači bend je samo za zabavu. A čime se još bavi?« »Ničim. Ne još.« »Aha. Kakvo je to ime, Piotr? Izgovaram li ga dobro?« »Poljsko«, rekla sam. Nije mi se dalo objašnjavati joj da mu je samo baka živjela u Poljskoj: roditelji su mu oboje rođeni u Milwaukeeju, a on sam odrastao je u Chicagu i nikad nije bio u Poljskoj; Piotr je bilo ime koje si je sam nadjenuo; zapravo se uopće nije tako zvao, pravim imenom je bio Peter, imao je dugu kosu i bio je pretenciozan. No to joj nisam rekla. Crni je auto naglo skrenuo u traku ispred nas. Majka je naglo zakočila i zabacila desnu ruku meni preko prsiju. »Majko! Drži ruke na volanu!« »Oprosti«, rekla je, »to je bila automatska reakcija. Još kad ste bili mala djeca...« »Vezala sam sigurnosni pojas.« »Znam, zlato. Ali ne mogu si pomoći. Jesam li te ozlijedila?« »Ne, naravno da nisi«, rekla sam. Kad smo stigle do garaže za parkiranje, majka je spustila prozor sa strane ali nije mogla dosegnuti parkirni automat; morala je odvezati pojas i otvoriti vrata kako bi mogla pritisnuti tipku i dobiti parkirnu kartu. Promatrala sam njezina uska leđa dok se naginjala iz auta, njihovu krhku zakrivljenost, lopatice koje su se poput sklopljenih krila nazirale ispod pulovera kojeg je nosila, pramen tamne kose uhvaćen u koči njezine zlatne ogrlice. Osjetila sam poriv da se nagnem u sjedalu i obavijem se oko nje. No potrajao je samo trenutak. Okrenula se i ponovno smjestila na sjedištu dok se crno-žuta automatska rampa podizala ispred nas, a ja nestrpljivo tapkala stopalima na mjestu dok je ona zatvarala vrata i podizala prozor. Onda je nešto petljala oko stražnjeg retrovizora i poravnavala si suknju. »Kreni«, rekla sam, gledajući rampu, koja je i dalje bila podignuta, ali je lagano vibrirala. »Opusti se, dušo, ta se stvar neće srušiti na nas čim budemo ispod nje. Obećajem ti.« »Znam«, rekla sam, a onda zatvorila oči sve dok nismo prošle ulaznu kapiju i krivudale mračnim, uljem zamrljanim prolazima parkirališta. Poželjela sam joj ispričati za neke od sudskih slučajeva koje mi je opisala Mich: o bizarnim nesrećama, pomahnitalim strojevima za mlaćenje, ljudima uhvaćenim u divovskim zupčanicima ili tekućim vrpcama i rastrganih udova, rukama zaglavljenima u sjekačima kruha, skliskim stazama iznad bačvi s kiselinama. O slučajevima nesreća u liftovima, na daskama za skakanje u vodu, u podzemnoj željeznici, utapanju u kadi, električnim smaknućem u mješalici. A onda, bilo je i slučajeva koji su jednostavno prozvani Božjim djelima. No nisam joj rekla ništa. 22

»Zapamti gdje smo parkirale«, rekla je. »U redu.« Ali nije odmah izlazila iz auta. Sjedila je i dalje čvrsto stežući kolo upravljača. »Ne vidim razloga da ovo radimo«, rekla je. »Tvoj otac brine...« »Brinut će još više ako ne odeš«, rekla sam. »Uostalom, nema ni razloga za brigu jer će sve biti u redu. Nije li tako? Tako je.« »Ako nešto ipak nije u redu, radije ne bih ni znala«, rekla je gledajući si ruke. Izašle smo. Auto se zatresao kad smo zalupile vratima. Imala je pravo u pogledu klinike. Djelovala je hladno i bila je ružna. Upisala se na prijemnom pultu pa smo sjele u čekaonicu. Prostorija je bila siva i gola, stolice su bile od starog vinila koji vam se lijepio za bedra. Svjetla su zujala i činilo se da trepere osim kad biste gledali izravno u njih. Sjedile smo jedna do druge i zurile ravno ispred sebe kao da nešto gledamo, naprimjer neki film. U čekaonici je bila još jedna žena. Imala je ogromne grudi. Nisam mogla to ne primijetiti. Uzela sam majčinu ruku u svoju. Bila je jako hladna, ali ruke su joj takve bile uvijek, čak i ljeti, hladne i glatke s plavim venama koje se elegantno izvijaju na nadlanici. Ruka joj je mlitavo počivala u mojoj. Napravila sam tu gestu misleći da tako treba, ali sad kad sam joj držala ruku nisam znala što bih s njom. Tapšala sam je, okretala. Majka me je čudno gledala. Ruka mi se počela znojiti. Odnekud se čula buka, neka aktivnost, mogle smo čuti korake i glasove, zveket i udaranje metala, odsječne tonove ljudi koji jedni drugima govore što trebaju raditi. Ali vidjele smo samo službenicu na prijemnom pultu iza šaltera i ženu u čekaonici koja je izgledala kao da drijema, utonula u stolicu s dojkama koje je obgrlila rukama kao malu dječicu. »Moram ići na toalet«, rekla je majka i izvukla si ruku. Službenica nas je uputila niz hodnik pa iza ugla. Otišle smo prema toaletu, a koraci su nam odjekivali po pločicama. Bio je prazan, i unutra je vonjalo po amonijaku. Pločice su se vlažno presijavale. »Evo, uredi se malo«, rekla je majka i dodala mi češalj. Otišla je u kabinu za invalide na kraju zahoda i zabravila za sobom vrata. Počešljala sam se, oprala ruke i čekala. Pogledala sam se u zrcalu. Svjetlo je bilo grubo, nemilosrdno, i otkrivalo svaki detalj na licu, tako da ste mogli vidjeti sve nedostatke i pore za koje niste ni znali da ih imate. Zbog toga vam se činilo da možete vidjeti i vlastite misli kako vam, tamne, plutaju ispod površine kože, poput modrica. »Majko«, rekla sam. Promatrala sam joj stopala dok je tapkala u odjeljku. »Lisa«, rekla je, »u školjci je riba.« »Daj, molim te.« »Ne, ozbiljno. Pliva unutra.« »Izmišljaš.« »Ne, ne izmišljam. Dođi i uvjeri se sama.« »Vjerojatno se radi o nekoj zlatnoj ribici - kućnom ljubimcu kojeg se netko pokušao riješiti.« »Prevelika je za zlatnu ribicu. Prije izgleda kao šaran. Žive je narančaste boje. Gotovo crvene.« »Priviđa ti se - možda je krv ili nešto drugo«, rekla sam, ali i odmah poželjela da nisam. Klinika je bila povezana s okružnom bolnicom; svašta se moglo pojaviti u zahodskoj školjci potkožne igle, slijepo crijevo, tonzile. »Ne, sigurno je riba, zbilja je lijepa. Ima prozirne peraje, poput velova. Pitam se kako je dospjela ovamo. Djeluje preveliko da bi došla iz cijevi. Pliva u krugovima. Jadnica.« »Onda izađi i idi u drugu kabinu«, rekla sam. Odjednom sam počela strahovati da će propustiti pregled. »Samo zavlačiš«, rekla sam. »Uđi i uvjeri se. Moramo je nekako spasiti.« Čula sam kako podiže gaćice i popravlja si suknju. Onda je otključala vrata kabine i 23

otvorila ih. Smiješila se. »Pogledaj«, rekla je. Slijedila sam je u kabinu. »Vidi«, rekla je. Zajedno smo se nagnule nad školjkom. Vidjela sam samo prazan otvor zahodske školjke i naše dvije identične siluete odražene u vodi. »Kamo je otišla?« rekla je moja majka. »Nije li to čudnovato?« Gledale smo u praznu vodu. »Što misliš, kako je izašla?« pitala je. »Pogledaj, vidi se, voda je još uzbibana od njenog plivanja. Pogledaj, vidi - mali riblji izmet. Kunem se. Lisa draga, vidi.« Majka mi počinje ludjeti, pomislila sam. No rekla sam samo »Vratimo se u čekaonicu.« »Ali ja i dalje moram na WC«, rekla je majka. Stajala sam pored umivaonika i čekala. »Propustit ćeš pregled«, rekla sam. Promatrala sam joj stopala. Tišina. Zbog mene je postajala nervoznom. »Čekam te u čekaonici«, rekla sam. I tako sam otišla, naslonila se uza zid i čekala. I čekala. Dugo je nije bilo. Počela sam se pitati nije li maloprije halucinirala. Pitala sam se je li zbilja s njom sve u redu, nema li možda unutarnje krvarenje ili neku čudnu alergijsku reakciju. Nisam vjerovala da je sve to izmslila; ona nije mogla lagati, bila je užasno loša i očita lažljivica. »Majko«, zazvala sam. »Mama«, rekla sam. Vratila sam se u toalet. Više je nije bilo. Vrata od kabine su se lagano njihala, škripajući. Pogledala sam u svakom odjeljku, misleći da možda stoji na zahodskoj školjci, s pogrbljenom glavom kako smo kao djeca običavali raditi u srednjoj školi da nas ne otkriju. U kabini za invalide voda se i dalje meškoljila, kao da je školjka maloprije isprana. Provjerila sam čak i u ormarićima ispod umivaonika i gurnula ruku u kantu za smeće. Stajala sam tamo i razmišljala. Sigurno je nekako izašla i klisnula pokraj mene a da to nisam ni primijetila. Možda sam na trenutak zaklopila oči. Kad je to htjela, mogla se kretati jako brzo. Je li se iskrala kroz prozor? Bio je malen i zatvoren, visoko gore na zidu. Pobjegla je. Polako sam se uputila hodnikom, osluškujući, promatrajući podne pločice. Razmišljala sam o njenim uskim leđima, razjapljenom otvoru školjke, zamišljala je kako klizi unutra, okreće se povučena vodom i nestaje u kanalizacijskim cijevima. Pokušala sam formulirati razumno pitanje: »Jeste li vidjeli moju majku? Ženu otprilike moje visine, smeđokosu, zelenih očiju? Nervoznog izgleda? Jeste li je vidjeli?« Ili su joj oči bile boje lješnjaka? Vratila sam se u čekaonicu s pitanjem na usnama, već sam izgovarala riječi: nestala je, ali kad sam ušla u prostoriju, službenica se naginjala kroz šalter i zazivala iznerviranim glasom: »Gospođo Salant? Gospođo Salant? Čekaju vas, gospođo Salant.« Službenica je otvarala vrata ambulante; sestre i tehničari pridržavali su papirnate ogrtače i papirnate formulare i posude za skupljanje urina, »Gospođo Salant, gospođo Salant, čekamo vas«, dozivali su; odjednom su posvuda bili ljudi, praveći nervozne geste i dozivajući moje prezime. Stoga sam ušla. Kasnije sam lutala gore-dolje po parkiralištu među redovima iscrtanih bijelih linija. Zaboravila sam gdje je parkirala auto. Kad sam ga napokon našla, ugledala sam i nju, naslonjenu na odbojnik. Na trenutak mi se učinilo da puši. Ali nije imala cigaretu. Kad sam joj se približila, vidjela sam da gricka nalivpero. Ušle smo u auto i odvezle se doma. »Odjednom sam se sjetila nečega što sam htjela kupiti za večeru«, rekla je u jednom 24

trenutku. »Ribu?« pitala sam je. Ostatak puta vozile smo se bez riječi. »Kako je bilo, dame?« pitao je otac iste večeri. Majka nije ništa odgovorila. »Jesi li išla s njom?« pitao me. »Da«, rekla sam. »Rezultate ćeš dobiti za nekoliko dana, zar ne?« rekao je s rukom položenom na majčina leđa. Svrnula je pogled na drugu stranu. »Točno«, rekla sam. Čudno me pogledala, ali nije ništa rekla. Rekla sam im da ne trebaju ali svejedno su me oboje došli ispratiti na aerodrom u nedjelju navečer kad sam odlazila. »Nazovi me kad dobiješ nalaze, u redu?« rekla sam. »U redu«, rekla je. Htjela sam je pitati za ribu u zahodskoj školjci, je li se stvarno tamo nalazila. Je li i ona slijedila njezin put. Ali nisam se mogla natjerati na to. A i tema se nikad nije nametnula sama. Oprostili smo se na terminalu. Zagrljaji su nam bili nespretni. Tapšala sam ih po leđima kao da potičem novorođenčad da se podrignu nakon obroka. Rekla sam im da pođu doma, ali znala sam da će pričekati na aerodromu sve dok avion sigurno ne poleti. Uvijek su čekali. Mislim da je majka htjela biti ondje u slučaju da se avion sruši pri polijetanju, kako bi mogla istrčati na pistu i kroz plamen i eksplozije izvući svoju djecu iz krša. Ili su samo voljeli zračne luke. Taj miris aerodroma. Sjedila sam kraj prozora; gurnuvši ručnu torbu pod sjedalo ispred sebe. Pokraj mene je sjeo čovjek debelog rumenog lica u poslovnom odijelu. Pitala sam se je li mi majka uopće shvatila što sam napravila za nju. Pomogla sam joj da se izvuče. Iako toga trenutka nisam o tome razmišljala na taj način, odnosno, nisam razmišljala uopće; ušla sam kad sam čula da zovu moje prezime, automatskom poslušnošću školarke, prepustila se jarkom svjetlu, papirnatim ogrtačima i ljudima koji su vam mijesili dojke kao da je riječ o glini. Počela sam se osjećati lijepom i plemenitom. Osjećala sam se kao da sam umjesto nje otišla na giljotinu, poput Sydney Carton u Priči o dva grada. Nazvala sam Piotra kad sam stigla kući. »Vratila sam se«, rekla sam. »Mogu li doći k tebi«, rekao je. »Napravit ću ti doručak.« »Pola osam je navečer.« »Tek sam se probudio«, rekao je. Moj mi se stan činio premalenim i vonjao je po ustajalosti. Nije me bilo samo tri dana ali činilo mi se da sam dulje izbivala. Došao je Piotr i donio jaja, mlijeko i vlastitu lopaticu za prženje - znao je da je moj stan loše opremljen za sve drugo osim napraviti sendvič. Činilo mi se da je narastao otkad sam ga posljednji put vidjela, i postao dlakaviji; promatrala sam mu dlake na nadlanicama i podlakticama, dlake na prsima koje su mu izvirivale iz ovratnika majice. Zauzimao je previše prostora. Dok je pričao, njegovi su mi se nos i ruke pričinjali ogromnima i izobličenima, kao da ga vidim kroz leće ribljih očiju. Prišao mi je da me poljubi i promatrala sam kako mu oči postaju sve veće i veće i kako mi nestaju iz vidnog polja i stapaju se u jedno veliko oko preko hrpta njegova nosa. Bilo mi je neugodno. U ustima sam još od aviona osjećala grozan okus. »Kakve palačinke želiš?« pitao je. Jednom je rukom razbio dva jaja i žumanjak mu se cijedio između prstiju. »Mogu ih napraviti u obliku snjegovića«, rekao je, »ili zečeva ili cvijeća«. Sve je skupa miješao u jednoj zdjeli; brašno je curilo preko rubova i prosipalo se po stolu 25

i podu. Pomislila sam da ću morati sve to počistiti. »Okrugle, molim te«, rekla sam. U tavi je bubrio i pucketao maslac. Je li ta tava moja ? Ne, sigurno ju je donio sa sobom - bila je to velika i teška tava, kakvom biste nekoga mogli i ubiti. Ulio je tijesto za palačinke u tavu, bilo je gusto i blijedo žute boje; uzavreli je maslac nakratko prestao cvrčati. Pogledala sam u tavu. U njoj su se nalazile dvije velike kvrgave forme, jedna pokraj druge, bubreći kao da su žive, na rubovima poprimajući smeđu boju. Okrenuo ih je i ugledala sam hrskave donje strane s uzorcima nalik mjesecu; onda ih je pritisnuo lopaticom, potpuno ih spljoštio i maslac je zacvrčao i zašištao. Osjetio se miris paljevine. »Trenutno baš i nisam gladna«, rekla sam. »Ali donio sam javorov sirup«, rekao je. »Mislim da je iz Vermonta.« Iz tave se počelo dimiti. Gurnuvši ga u stranu, maknula sam je s vatre i stavila u sudoper. Bila je teška; dvije su okrugle tvorbe sad već pocrnjele i bile zalijepljene za dno. »Dobro, ne moramo ih jesti«, rekao je. Pružio mi je bočicu sirupa. S nje mi se smiješila teta Jemima. No, izgledala je drugačije. Sigurno su joj osuvremenili izgled; nova frizura, odjeća. Ali zadržala je isti smiješak. »Puno toga možemo napraviti sa sirupom«, rekao je. »To je vrlo romantičan začin.« Zakoračio je bliže, posegnuo rukom i okrenuo prekidač halogene svjetiljke. U polumraku mu je lice izgledalo još izobličenije. »Što?«, rekla sam. »Odakle ti tako glupa ideja?« »Pročitao sam je negdje.« »Žao mi je, ali večeras se baš ne osjećam društveno«, rekla sam. »Peter«, dodala sam. »Ma daj.« Odjednom su mi jako nedostajali roditelji. »Tako si bezosjećajan«, rekla sam. »Odlazi.« »Hej, ja sam osjećajan. Ja sam gospodin Osjećajni. Dajem sitniš propalicama. Kad čujem Kanon Johanna Pachelbela, rasplačem se kao beba.« »Kao što?« rekla sam. »Zašto vičeš na mene?« pitao je. »Nemoj da te vrata udare po guzici dok budeš izlazio«, rekla sam. Pomislila sam kako sam mudra i odsječna. Ali on je to shvatio doslovno; izašao je i s velikom pažnjom zatvorio vrata za sobom. Kasnije navečer nazvala me sestra. »Kako su oni?« pitala je. »Dobro«, rekla sam. »Isto kao i uvijek.« »Čudno zvučiš, što se dogodilo? « pitala je. »Ništa.« »Nešto nije u redu. Zašto mi nikad ne želiš priznati kad nešto nije u redu?« »Nije ništa, Mich.« »Nikad mi ne govoriš što se događa; kad misliš da ću se zbog nečeg brinuti, zadržiš to za sebe.« »Govorim ti sve.« »Dobro, onda mi reci što nije bilo u redu ranije jesenas?« »Ništa... ne znam...nema se tu što reći.« To je bila istina. Dogodilo se samo to da sam se na neko vrijeme zasitila ljudi, umarali su me. Nisam htjeal izlaziti, nisam se tuširala, i nisam podizala slušalicu osim da s pomno razrađenim isprikama nazovem svoj ured. Zadah vlastitog tijela postao mi je utjeha, zrelo prisustvo, odbojan ali poznat. Ležala sam u krevetu i govorila sama sebi da je to samo jedna faza, da će proći. Konačno je pregorjela žarulja na mojoj halogenoj lampi pa sam se nakon dva dana života u mraku odvažila izaći da kupim novu. Vani mi je sunčeva svjetlost izazvala neku reakciju u mozgu, ili je to bilo zbog ljubaznog ćelavog muškarca koji mi je prodao žarulju. Vratila sam se na posao. »I kako si i ti? Kako je Neil?« »Oh, prekinuli smo«, rekla je. »Gadno smo se posvađali, a on nije htio priznati da sam ja 26

bila u pravu, a on u krivu. Bila je to prava drama, u restoranu, pred ljudima koji su sve promatrali, a mi vrištali i derali se jedno na drugo i sve u tom stilu, a jedna se debela konobarica gurala između nas služeći se poslužavnikom kao štitom i govorila nam da odemo. Zato smo je dovršili na ulici, ja sam iznijela svoje argumente, prvi drugi i treći, i iznijela završnu riječ. Da smo bili na sudu, odnijela bih pobjedu.« »Žao mi je«, rekla sam. »Zašto mi nisi odmah rekla?« »Oh, nisam htjela da se osjećaš loše zbog mene. Zapravo mi je laknulo. Ograničeni drkadžija. Jesam li ti rekla koliko je bio dlakav po leđima? Sijede dlake, kao nekakav stari gorila.« »Da. Mislim da se ni ja više neću viđati s Piotrom.« »Šteta.« »Ne, nije.« Te noći, dok sam ležala u krevetu, razmišljala sam o majci i pipala se po tijelu tražeći kvržice na način kako je ona rekla da traži svoje. Stavila sam si dva prsta sastrane na vrat i počela razmišljati o njoj i o neotkrivenom raku, koji se neprimijećeno širi njezinim tijelom. Počelo mi je bivati jasno da sam napravila jako glupu stvar. Zamišljala sam je kako leži u krevetu pokraj oca, potpuno nesvjesna mračne stvari koja možda raste i buja u njoj, možda u obliku žilavih vlakana, možda u malim zrnima, poput zobene kaše. Ona će o tom izbjegavati misliti daljnih šest mjeseci ili godinu ili dvije godine; poricat će sve dok joj koža ne posivi, a iz usta joj ne počnu rasti izrasline, dok joj dojke ne skliznu s tijela i padnu na tlo kao grude mokre gline. Samo, kad se sve to dogodi, ona će napokon priznati i reći: »Hmmm, možda nešto stvarno nije u redu, možda bih ipak trebala poći liječniku.« Probdjela sam veći dio noći. Jednog sam trenutka ustala jer sam trebala na zahod, i dok sam u mraku sjedila na školjci, odjednom sam postala uvjerena da u vodi poda mnom pluta nešto užasno. Bila sam sigurna u to. Živi štakor. Ili moja vlastita crijeva koja isprepletena leže krvava u školjci. Sjedila sam tako strahujući da upalim svjetlo i pogledam, ali nisam mogla izaći iz kupaonice a da ne pogledam. Sjedila sam tako dobrih pola sata, mučena neodlučnošću. Mislim da sam nakratko i zaspala. I kad sam se napokon natjerala da upalim svjetlo, okrenem se i pogledam - bila sam toliko uvjerena da će unutra nešto plutati da sam bila strašno šokirana a želudac mi se zgrčio kad sam vidjela praznu školjku. U utorak sam se vratila na posao. »Jesam li nešto propustila?« pitala sam jednog muškarca na poslu. »Nije te bilo?« pitao je. Nisam mu znala ime; svi muškarci koji su tamo radili izgledali su slično. Svi su bili preglasni i imali previše pljuvačke u ustima. Imala sam vlastiti odjeljak, ali sam sanjala o uredu s vratima koja bih mogla zatvoriti. Nekoliko dana poslije nazvao me je otac. »Majka je doznala rezultate pretraga iz klinike«, rekao je, »mamogram je bio uredan.« »To je izvrsno«, rekla sam. »Čini se da ona sama nije presretna zbog toga«, rekao je. »Ponaša se vrlo čudno.« »Oh«, rekla sam. »Što se događa, Lisa?« pitao je. »Nešto mi je tu čudno.« »Ništa«, rekla sam. »Pitaj si ženu«, rekla sam. »Mogu li je dobiti na telefon?« »Upravo je izašla na neki dogovor, rekla mi je da te nazovem. Da će ti laknuti.« »Da.« »Sad ti idem nazvati sestru, i ona je htjela čuti nalaze. Ili je ti hoćeš nazvati?« »Ja ću je nazvati«, rekla sam. Tada mi se učinilo čudnim da moram nazvati Mich; telefonski poziv podrazumijevao je distancu, udaljenost, a naša se obitelj činila toliko bliska i povezana i zamršena da smo se jedva i međusobno razlikovale. Zašto vam treba telefon da biste razgovarali s nekim za koga 27

vam se čini da vam živi pod kožom? Obje smo otišle kući za Božić. Kasnije ih je Mich posjetila sama. Onda sam ih posjetila ja. Potom je opet bio red na Mich. Kad sam nazvala doma tokom Michine posjete, otac mi je rekao: »Majka ti je opet imala dogovoreno snimanje dojki pa sam poslao Lisu s njom da budem siguran da će otići.« »Hoćeš reći da si poslao Mich«, rekla sam. »Ja sam Lisa.« »Da, točno, znaš što sam htio reći.« Nakon nekoliko dana otac me nazvao, a glas mu je zvučao napet. »Majka ti je danas nazvala kliniku za mamografiju«, rekao je, »ali ništa mi ne želi reći. Otišla je u sobu i plače. Razgovarala ti je sa sestrom na telefon barem sat vremena. Čini mi se da su liječnici nešto otkrili, ali javit ću ti kad budemo znali sa sigurnošću.« »U redu.« Prekinula sam vezu i nazvala Mich. »Zdravo«, rekla je. Zvučala je kao da se davi jednim od svojih nalivpera. »Mich«, rekla sam, »Nalaz je tvoj, zar ne?« Uzdahnula je i rekla: »Glupo je, ali mislila sam da joj radim uslugu, da joj uskraćujem brigu.« »Ti si otišla na pregled umjesto nje, zar ne?« »Znaš«, rekla je Mich, »zbog ovog se brine više nego da je ona sama ta koja ima kvržicu u dojci. Osjeća se kao da je to njezina kvržica, kao da je bila namijenjena njoj, kao da mi ju je nekako prenijela.« »To je blesavo«, rekla sam. Osjećala sam se kao da govorim sama sebi. »Iako, znaš, kad bi to bilo moguće, napravila bih to«, rekla je Mich. »Hoću reći, da postoji način da nekom magijom izvadim kvržicu iz njezine dojke i stavim je u svoju, učinila bih to iste sekunde.« »Voljela bih kad bih ja to mogla uraditi za tebe«, rekla sam. »Da, sve bismo je mogle podijeliti među sobom.« »Jedan desert i tri vilice«, rekla sam ja. A kasnije, dok sam sama sjedila na podu u svom stanu, počela sam gubiti osjećaj gdje ja prestajem a gdje počinju drugi ljudi, i sjećam se da sam stajala u bijeloj sobi dok mi je dojka bila stisnuta u stroju koji je zujao, pa sam pokušala napipati kvržicu za koju sam mislila da je moja, a ponekad sam mislila da je majčina, i zamišljala sam snimke dojki kao da se radi o snimkama mjesečeva krajolika. Onda se više nisam mogla sjetiti tko je imao kvržicu, činilo se da smo je imale sve tri, bila je majčina, sestrina i moja, a onda je zazvonio telefon i javila sam se i čula oca koji je zazvao kako je već ponekad i običavao: Leah - Lisa - Mich.

PROVJERA RAZUMIJEVANJA ★★★★★ Myla Goldberg

★★★★★ Poslije čitanja svakog od sljedećih odlomaka, odgovorite na pitanja najbolje što možete. U ovom urbanom predgrađu, koje je tijekom niza godina udomilo mnoštvo najnovijih pridošlica u Ameriku, uistinu možemo vidjeti na djelu šarenu američku multikulturalnost. Ovo se predgrađe mijenjalo u skladu s plimama i osekama emigracije. Ipak, poput školske ploče s 28

koje je jučerašnja lekcija tek djelomice izbrisana, njegove ulice još uvijek na sebi nose tragove onih koji su ovdje bili prije. Prije pedeset godina, ovo je susjedstvo predstavljalo dom mnoštvu istočnoeuropskih Židova koji su bježali od progona. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, pored hebrejskog se pisma na pročeljima zgrada počelo pojavljivati i kinesko. Ono što smo nekoć mogli opisati kao urbani štetl danas predstavlja kao dio Kineske četvrti. U trgovinama se prodaje korijen đumbira, sušene gljive, te konzervirana pačja jaja. U kolica se, za cijenu od jednoga dolara, stavljaju paketi lo meina i rižinih okruglica. Jedan starac postavlja svoj štand na pločniku; bavi se učvršćivanjem potplata kineskih sandala rabljenom autogumom. Međutim, odmah iza ugla je niz elektronskih dućana, koje vode ortodoksni Židovi, sa svojim dugim zaliscima i kapicama. Trgovina ukiseljenim krastavcima još uvijek prodaje svoju robu u bačvama punim rasola. Iako su na kamenoj fasadi ove zgrade ugravirane riječi RABIN LOEW - ŠKOLA ZA DJEČAKE, danas je to stambena zgrada u kojoj žive kineske obitelji. Doktor Lin u prizemlju ima ordinaciju koja se nalazi nadomak igrališta koje je i sam posjećivao kao dijete. Do trenutka kad odrastu djeca samoga dr. Lina, ovo će se susjedstvo ponovno promijeniti, ali jedna je stvar sigurna: upravo su sastojci naše velike multinacionalne kulture ono što pomaže Americi da ostane Prelijepa. 1. Dr. Lin je ustrijeljen u svojoj ordinaciji u petak poslijepodne. A) Je li se ikada osjećao nelagodno u svojoj ordinaciji? B) Je li poznavao svojega napadača? C) Je li se pokušao braniti? D) Je li molio za svoj život? E) Je li pozivao pomoć?

2. Ubojica dr. Lina uspio je pobjeći. Koja je od sljedećih opcija najvjerojatnija: A) Nitko nije čuo njegove hice. B) Zvuk hitaca bio je protumačen kao praskanje ispuha nekog auta. C) Ljudi su ignorirali hice kao tuđi problem. D) Ljudi nisu prijavili hice iz straha od zločinačke odmazde. E) Ljudi nisu prijavili hice iz straha od zakona.

3. Jesu li hici bili ispaljeni: A) gnjevno? B) u strahu? C) iz očaja? D) iz osvete? E) zabunom?

4. Kada je policajac ogradio prizorište zločina vrpcom na kojoj piše POLICIJA PRILAZ ZABRANJEN, kako se osjećao? A) B) C) D) E)

Osjećao se kao netko važan. Bio je tužan. Bio je živčan. Bio je ljut. Nije osjećao ništa.

[Dva STANARA IZ SUSJEDSTVA prilaze znaku koji je postavljen na vrata ispred ordinacije dr Lina. Ispod natpisa TRAŽI SE postavljena je policijska skica osumnjičenika. Pored plakata, za ogradu je još uvijek zalijepljen komadić žute policijske vrpce. Dva 29

muškarca razgovaraju i promatraju plakat.] STANAR 1: Jesi li ga poznavao? STANAR 2: Ne. Prolazio sam ovuda jučer, na putu kući, ali nisam se zaustavljao. STANAR 1: Ja sam došao čim sam čuo sirene, ali ništa nisam vidio. STANAR 2: Očekivao sam da će danas policija biti posvuda, ali nema nikoga. [Pažljivo promatraju policijsku skicu. Ona prikazuje lice tamnoputog čovjeka potpuno tipiziranih crta lica.] STANAR 1: Sinoć sam čuo jednog policajca koji je rekao da se radi o pljački. STANAR 2: Piše da su doktora ustrijelili dva puta, u leđa. Misliš da je posegnuo za svojim pištoljem? STANAR 1: Ja se ne bih odupirao. Kad bi me netko ustrijelio, ubila bi me moja žena. [Obojica se smijulje.] STANAR 2: Moj sinčić se svaki dan igra na tom igralištu. Kad pomisliš da se ovo dogodilo toliko blizu... [STANAR 2 pljune i ode. Nakon što nestane, STANAR 1 skida zalijepljenu policijsku vrpcu i stavlja je u svoj džep.] 5. Kad je Stanar 1 posjetio prizorište zločina na večer ubojstva, kako se osjećao? A) B) C) D)

E)

Neustrašivo. Upleteno. Potaknuto. Uzbuđeno. Ovlašteno.

6. Zašto je Stanar 2, na noć ubojstva, produžio pored prizorišta zločina bez zaustavljanja? A) B) C) D) E)

Iz straha da ga ne etiketiraju kao »zabadalo«. Zato što vjeruje da se izbjegavanjem tragedija mogu spriječiti nesreće u budućnosti. Da ne bi izgledao sumnjivo (iako se zbog toga osjećao krivim). Iz indignacije zbog toga što se nešto takvo dogodilo u njegovu susjedstvu. Nadao se da će se ti događaji poništiti ako ih on bude ignorirao.

7. Dok su dva stanara razgovarala, jesu li se izbjegavali međusobno pogledati u oči zbog: A) B) C) D) E)

straha? sumnje? poštovanja? stida? navike?

8. Kad bi se ti stanari ponovno susreli na ulici, što bi najvjerojatnije učinili? A) B) C) D) E)

Druželjubivo bi mahnuli jedan drugome. Kratko bi kimnuli. Prijazno bi porazgovarali. Hladno bi se mimoišli. Zarumenjeli bi se od stida. 30

9. Kad bi posve nedužan čovjek prošao pored tjeralice i prepoznao na njoj svoje oči ili nos, je li najmanje vjerojatno da bi se osjećao: A) B) C) D) E)

indignirano? nervozno? razonođeno? ravnodušno? progonjeno?

10. Kad bi netko tko je vidio tjeralicu prošao na ulici pored nepoznatoga crnca, je li najmanje vjerojatno da bi ta osoba: A) B) C) D) E)

buljila? smiješila se? osjetila sumnju? uzvratila pozdrav? izbjegavala pogled u njegove oči?

11. Tjeralica je nestala unutar dvadeset i četiri sata nakon što je bila postavljena. Uzevši u obzir pitanja 9 i 10, je li to: A) B) C) D) E)

sumnjivo? šokantno? iznenađujuće? razumljivo? nerazumno?

UBIJEN LIJEČNIK U petak poslijepodne, liječnik je u svojoj ordinaciji usmrćen hicima iz pištolja; policija tvrdi da se to, kako se čini, dogodilo tijekom pljačke. Tijelo liječnika Xang Linga (35) pronađeno je na podu njegove ordinacije oko 20 sati; ondje ga je zatekao sustanar, koji je prolazio kraj prozora u prizemlju i ugledao Linga kako unutra leži na podu. Liječnik je dva puta ustrijeljen u leđa, a džepovi su mu bili izvrnuti, kaže policijska glasnogovornica. Detektivi tvrde da nije bilo znakova provale. Dr. Ling je nekoliko godina ordinirao u tom susjedstvu, kako tvrdi jedan stanovnik zgrade. 12. Bliska bi osoba sačuvala ovaj članak iz: A)

B) C) D) E)

osjećaja obveze poštovanja gnjeva dubokog bola očajanja

13. Bi li činjenica da je ime žrtve pogrešno napisano imala ikakvog utjecaja na tu odluku? A) B)

definitivno eventualno 31

C) možda D) moguće E) nimalo

14. Bi li priča o ovoj žrtvi dobila više prostora da je žrtva bila: A) mlada? B) žena? C) bogata? D) slavna? E) unakažena?

Poslije legendarnih dana Američkoga Zapada, tjeralica je, sama po sebi, postala svojevrstan oslonac američke kulture. Od ozloglašenog Jesseja Jamesa, do oglasa s natpisima »Traži se« u bilo kojem lokalnom poštanskom uredu, ova je posve posebna vrsta plakata prošla kroz poprilično dug niz preobrazbi, ostavljajući za sobom trag u povijesti, kao i u umjetnosti. Mnogo se toga promijenilo nakon što se, u stvarnim kao i imaginarnim točionicama, pojavio natpis »TRAZI SE - ŽIV ILI MRTAV«. Isprva su na zaglavlju plakata bile napisane novčane svote, ili samo riječ Nagrada. Dok je ova izravna metoda posve pouzdano prenosila željenu poruku, nedostajalo joj je profinjenosti. Moderna su vremena svjedočila rafiniranju te vrste apela. Suvremeni plakati sada prvo zazivaju čitateljev osjećaj za pravednost, a u tekstu tek aludiraju na nagradu za uloženi trud. Vrstan primjer ovoga modernog pristupa može se zamijetiti na plakatu koji se pojavio tjedan dana nakon što je dr. Lin ubijen. Na tom komadu papira, koji je bio zavezan špagom za vrata na vjetrometini, pisalo je UMORSTVO. Iako je za sve informacije koje imaju veze s ubojstvom bila ponuđena nagrada u visini do 1000 dolara, taj je podatak otkriven tek negdje usred teksta, na engleskom i španjolskom jeziku. Plakat je zapravo predstavljao stereotipni format, na kojemu su ostavljene praznine za naknadno upisivanje telefonskog broja koji treba nazvati ili imena koje treba tražiti. Iako se masovna proizvodnja takvih plakata može promatrati kao dokaz djelotvornosti suptilnijeg pristupa takvih oglasa, cinici kakvih ima u svakom društvu mogli bi istaknuti da je, u ovom slučaju, njegov sadržaj bio izmijenjen. Tjedan dana nakon što se taj plakat pojavio kod prizorišta zločina, netko je debelim crnim flomasterom iskrižao svotu od 1000 dolara, te iznad toga rukom napisao 25,000. 15. Što tu predstavlja najveći problem? A) Novac je ponuđen za nešto što bi trebao biti dragovoljan čin. B) Ponuđeno je samo 1000 dolara. C) Trebalo je tjedan dana da se plakat pojavi na prizorištu zločina. D) Plakati nisu postavljeni niti na jednom drugom mjestu. E) Jezici na kojima je plakat napisan nisu uključivali kineski.

16. Takvi se plakati postavljaju: A) zato što su djelotvorni. B) zato što se time umiruje susjedstvo. C) radi izbjegavanja tužbe zbog nemara. D) češće u boljim susjedstvima. E) s većim svotama za nagradu u boljim susjedstvima.

17. Je li svota od 25,000 dolara bila: A) B)

ponuda? zahtjev? 32

Isprva, shvatila sam da ne mogu proći pored njegove ordinacije bez zaustavljanja. Danju ili noću, u dolasku ili odlasku, redovito bih se zatekla posađena pred metalnim vratima, kako virim unutra. Nije me pretjerano umirilo ono lice koje je tjeralica nakratko pokazala prije nego što je i sama nestala. Njezina me banalnost podsjetila na to koliko je nemoguće procijeniti predstavljaju li bezbrojna lica, pored kojih prolazim svaki dan, utjelovljenja snova ili košmara. Svaki put kad bih se ondje zaustavila, usredotočeno bih zurila u hodnik koji vodi prema liječnikovim vratima, kao da će to moje zurenje navesti otiske stopala ubojice da se iznenada pojave, poput fotografske slike tijekom procesa razvijanja. Pokušala sam racionalizacijama odagnati svoj novootkriveni strah od tame; na kraju krajeva, liječnik je bio ustrijeljen usred jednog sunčanog poslijepodneva. Poput svake druge modrice, i trauma smrti dr. Lina izblijedila je tijekom vremena. Djeca su se vratila na igralište. Plakat s natpisom UMORSTVO pred njegovom ordinacijom požutio je na kiši i naposljetku otpao. Dani su prolazili, a ja ne bih niti pomislila na liječnika. Shvatila sam da se više ne zaustavljam pred njegovim vratima. U napadu osjećaja krivnje, nazvala sam lokalnu policijsku stanicu. Da je slučaj bio zatvoren, bila bih razriješena grijeha što sam nastavila dalje normalno živjeti. »Je li pronađen ubojica dr. Lina?«, upitala sam policajca koji je vodio taj slučaj. Glas mu je zvučao umorno na način kakav nikada prije nisam čula. Rekao mi je da je slučaj još uvijek otvoren. Poželjela sam osjetiti da od ovog umornog čovjeka imam pravo zatražiti iscrpan izvještaj o svemu što jest ili nije bilo poduzeto da bi ubojica dr. Lina bio pronađen i priveden. Umjesto toga, osjetila sam se zahvalnom što nikada nisam iskusila njegovu vrstu umora, tu izmoždenost koja je ispirala svaku njegovu riječ. Zahvalila sam mu i spustila slušalicu. 18. Kakve su posljedice ovog umorstva? A) Ono čini buduća umorstva vjerojatnijim. B) Ono čini buduća umorstva manje vjerojatnim. C) Ono nema utjecaja na buduća umorstva. D) Ono mijenja budućnost. E) Ono potvrđuje budućnost.

19. Može li se osjećaj sigurnosti A) B) C) D) E)

mjeriti? uzeti zdravo za gotovo? dokazati? podariti? oduzeti?

STOP Dovršili ste ovaj test. Produžite dalje kada procijenite da to možete učiniti bez opasnosti.

33

TIME-SHARING ★★★★★ Jeffrey Eugenides

★★★★★ Otac mi pokazuje svoj novi motel. Zapravo ga ne bih trebao zvati motelom poslije svega što mi je rekao o njemu, ali ipak zovem ga tako. To što on jest, i što će biti, kaže moj otac, jest timesharing3 ljetovalište. Dok hodamo mračnim hodnikom (neke su od žarulja pregorjele), otac me izvješćuje o nedavnim radovima. »Uredili smo atrij na obali oceana«, kaže on. »Htio sam dovesti pejsažnog arhitekta, ali htio mi je to masno naplatiti. I tako sam ga sam projektirao.« Većina ljetovališta još nije obnovljena. Zdanje je bilo ruševno kad je otac posudio novac da bi ga kupio, a prema onomu što kaže moja majka, sad izgleda puno bolje. Kao prvo, nanovo su sve obojili i stavili novi krov. U svakoj će sobi ugraditi kuhinju. Međutim, trenutno je samo nekoliko soba iznajmljeno. U nekim dijelovima ljetovališta nema čak ni vrata. U prolazu zamjećujem najlone za prekrivanje i pokvarene klima-uređaje na podu. Na rubovima soba izvitoperio se tepison s mrljama od vode. U nekim zidovima postoje rupe veličine šake, što je posljedica boravka studenata tijekom proljetnih praznika. Moj otac planira postaviti novi tepison i odbija svaku pomisao da tu borave studenti. »A ako im i iznajmim, tražit ću velik polog, možda tri stotine dolara. I zaposlit ću zaštitara na nekoliko tjedana. Ali ideja je da ovo postane ljetovalište za imućnije. Što se tiče studenata, pišam ti se ja na njih.« Obnovu nadgleda Buddy. Otac ga je našao na cesti, na mjestu gdje radnici ujutro čekaju. On je čovjek crvena lica i za svoj posao dobiva pet dolara po satu. »Nadnice su prilično niže ovdje na Floridi«, objašnjava mi otac. Majka je iznenađena koliko je Buddy snažan za čovjeka svog rasta. Baš jučer vidjela ga je kako nosi građevne blokove u kontejner za smeće. »On je kao mali Heraklo«, kaže ona. Dolazimo do kraja hodnika i krećemo prema stubištu. Kad se primim za aluminijsku ogradu, gotovo je istrgnem iz zida. Na Floridi su svi zidovi takvi. »Kakav je to miris?«, pitam. Ispred mene, pogrbljen, penje se otac i ne kaže ništa. »Jesi li ispitao zemljište prije nego što si kupio ljetovalište?«, pitam. »Možda je izgrađeno na otrovnom odlagalištu.« »To je Florida«, kaže majka. »Posvuda se osjeti taj miris.« Od vrha stubišta prema još jednom mračnom hodniku pruža se tanki zeleni sag. Dok otac hoda ispred nas, majka me gurka i ja uvidim o čemu ona priča: on hoda pogrbljeno kako bi ublažio bolove u leđima. Majka ga nagovara da ode liječniku, ali on je ne sluša. Svako malo leđa ga izdaju i on provodi dan namačući se u kadi (kadi u sobi 308, gdje su trenutno smješteni moji roditelji). Prolazimo pokraj sobaričinih kolica nakrcanih sredstvima za čišćenje, metlama i vlažnim krpama. Na otvorenim vratima stoji sobarica, crnkinja u plavim trapericama i kuti, i gleda van. Otac joj ništa ne kaže. Majka je vedro pozdravi i sobarica joj kimne. Na sredini hodnika izlazi se na mali balkon. Čim smo izašli, otac svečano reče: »Evo ga!« Mislim da cilja na ocean, koji ja vidim prvi put, u oluji, uzburkanoga, ali onda me kosne pomisao da otac nikad ne pokazuje krajolik. On govori o atriju. Popločen crvenim pločicama, s plavim bazenom, bijelim stolicama i dvije palme, čini se kao da atrij pripada pravom morskom ljetovalištu. Prazan je, ali, na trenutak, počinjem na njega gledati očevim očima pun je ljudi i obnovljen, posao cvate. Odozdo se pojavi Buddy držeći limenku s bojom.

3

U slobodnom prijevodu, »time-sharing« u turističkom bi C argonu bilo »razmjenjivanje termina«, što znači da netko kupuje tjedni, dvotjedni ili trotjedni termin u apartmanu po vlastitom izboru, unaprijed na 99 godina i ima mogućnost zamjene svog termina za neki drugi u nekom od odmarališta diljem svijeta koji su dio istog lanca. 34

»Čuješ, Buddy«, zovne ga otac, »to je stablo još uvijek smeđe. Jesi li ga dao pregledati?« »Poslao sam čovjeka da izvidi.« »Ne želimo da se osuši.« »Čovjek je upravo stigao i pogledao ga.« Promatramo stablo. Više palme bile su preskupe. Otac reče: »Ova je drugačije vrste.« »Druga mi se i sviđa«, kažem. »Kraljevske palme? One ti se sviđaju? Pa, onda kad nam malo krene, nabavit ćemo nekoliko.« Neko vrijeme ništa ne govorimo, zurimo u atrij i u grimizno more. »Sve ćemo popraviti i zaraditi milijun dolara!«, usklikne majka. »Da kucnem u drvo«, reče otac. Prije pet godina moj je otac zapravo zaradio milijun dolara. Upravo je napunio šezdesetu i nakon što je cijeli život radio u banci na hipotekama, postao je poduzetnik. Kupio je stambenu zgradu u Fort Lauderdaleu, preprodao je i ostvario veliku dobit. Onda je slično učinio u Miamiju. Tad je imao dovoljno da ode u mirovinu, ali nije htio. Umjesto toga, kupio si je novi kadilak i sedamnaest metara dug motorni čamac. Kupio je dvomotorni avion i naučio upravljati njime. I onda je letio diljem zemlje, kupovao nekretnine, letio u Kaliforniju, na Bahame, preko oceana. Bio je sam sebi gazda i raspoloženje mu se popravilo. Poslije je došlo do obrata. Bankrotirao je jedan od njegovih projekata, skijaško izletište u Sjevernoj Karolini. Pokazalo se da je njegov partner pronevjerio sto tisuća dolara. Otac ga je morao tužiti, što ga je stajalo još više novca. U međuvremenu, štedionica je tužila oca zbog prodaje neotplaćenih hipoteka. Nakupilo se još nekoliko sudskih slučajeva. Milijun dolara brzo se topio, i dok je nestajao, otac ga je pokušao na sve moguće načine ponovno steći. Kupio je kompaniju koja je proizvodila »montažne kuće«. Bile su poput velikih stambenih prikolica, samo još stabilnije. Proizvodile su se u dijelovima, pa su se mogle otpremiti bilo kamo, ali nakon montaže izgledale su poput pravih kuća. U sadašnjoj ekonomskoj situaciji ljudima je trebalo jeftino rješavanje stambenog pitanja. Montažne su se kuće prodavale kao halva. Otac me odveo da vidim prvu na mjestu gdje je bila montirana. Bio je Božić, prije dvije godine, dok su moji roditelji još posjedovali onu stambenu zgradu. Baš smo završili s otvaranjem poklona, kad je otac rekao da me želi povesti na kratku vožnju. Ubrzo smo bili na cesti. Za sobom smo ostavili Floridu kakvu sam poznavao, Floridu pješčanih plaža, nebodera i urbanih naselja i ušli u siromašnije, više seosko područje. S drveća je visjela španjolska mahovina, a kuće su bile drvene i neobojane. Vožnja je potrajala dva sata. Napokon smo u daljini ugledali plinski toranj u obliku lukovice na kojemu je pisalo »Ocala«. Ušli smo u grad, prošli mimo uredno nanizanih kuća, a onda došli do samoga kraja i nastavili dalje. »Mislio sam da si rekao da je u Ocali«, rekao sam. »Malko je dalje«, odgovorio je otac. Ponovno seoski okoliš. Vozili smo po njemu. Nakon petnaestak milja naišli smo na blatni put. Vodio je prema otvorenome, golom polju bez ijednog stabla. Na kraju polja, u blatu, bila je montažna kuća. Istina, nije izgledala kao stambena prikolica. Nije bila ni duguljasta ni uska, nego četvrtasta i prilično široka. Isporučivala se u tri ili četiri različita dijela koji su se potom spajali i onda bi se na vrh postavljao tradicionalni tip krova. Izišli smo iz auta i po ciglama prišli kući. Zbog izgradnje kanalizacijskog sustava ovdje, zemlja ispred kuće - »dvorišta«, kako ga je otac nazvao - bila je prekopana. Odmah pred kućom bila su u blatu zasađena tri grmića. Otac ih je proučio, a onda mahnuo rukom prema polju. »Svugdje će biti zasijana trava«, rekao je. Ulazna su vrata bila nekih pola metra izdignuta iznad zemlje. Trijem još nije bio napravljen, ali je u planu. Otac je otvorio vrata i ušli smo. Kad sam za sobom zatvorio vrata, zid je zaštropotao poput sjedala u kazalištu. Pokucao sam o zid kako bih vidio od čega je i začuo šupalj, limeni zvuk. Kad sam se okrenuo, otac je stajao nasred dnevne sobe i smješkao se. Svojim desnim kažiprstom pokazivao je nešto u zraku. »Gle ovo«, reče. »To je ono što zovu »katedralnim stropom«. Tri metra visok. Puno prostora, momče.« Usprkos teškim vremenima, nitko nije kupio montažnu kuću i otac se, otpisujući gubitak, 35

latio drugih poslova. Uskoro sam od njega počeo dobivati obrasce prema kojima sam bio potpredsjednik kompanije Baron Development Corporation, ili the Atlantic Glass Company, ili Fidelity Mini-Storage Inc. Zarada od tih kompanija, uvjeravao me, jednoga će dana doći meni. Međutim, jedino što mi je došlo bio je neki čovjek s umjetnom nogom. Jednoga jutra netko mi je pozvonio i ja sam ga pustio unutra. Sljedećeg trenutka čuo sam kako bučno korača stubištem. Odozgo sam vidio plavi čuperak na ćelavoj glavi i čuo kako teško diše. Pomislio sam da je dostavljač. Kad se popeo na vrh stubišta, pitao me jesam li ja potpredsjednik tvrtke Duke Development. Rekao sam da valjda jesam. Uručio mi je sudski poziv. Bio je u vezi s nekom pravnom zavrzlamom. Nakon nekog vremena zaboravio sam na to. U međuvremenu, od brata sam doznao da roditelji žive od ušteđevine, mirovinskog osiguranja i bankovnih kredita. Na kraju je pronašao to mjesto, ljetovalište Palm Bay, ruševno zdanje pokraj mora, i uvjerio drugu štedionicu da mu posudi novac kako bi ga osposobio. On će se pobrinuti za izvođenje radova i ostalo, i kad bi ljudi počeli dolaziti, otplatio bi sve dugove štedionici i ljetovalište bi bilo njegovo. Pošto smo razgledali atrij, otac mi želi pokazati reprezentativnu sobu. »Imamo baš zgodnu sobicu«, kaže. »Svi koji su je vidjeli veoma su se pohvalno izrazili o njoj.« Ponovno hodamo mračnim hodnikom, spuštamo se niza stube pa opet hodnikom u prizemlju. Otac ima otpirač i pušta nas u sobu na kojoj piše 103. Svjetlo u predsoblju je neispravno pa preko zamračene dnevne sobe produžujemo do kupaonice. Čim otac upali svjetlo, obuzme me čudan osjećaj. Osjećam se kao da sam već bio ovdje, u ovoj sobi, a onda shvatim o čemu je riječ: soba je zapravo stara spavaća soba mojih roditelja. Prenijeli su namještaj iz svog starog stana: prekrivač s motivom pauna, kineski toaletni stolić, krevetni naslon iz istog kompleta, zlatne svjetiljke. Čini se kao da je namještaj, koji je nekoć bio u puno većem prostoru, sad naguran u tu sobicu. »To su sve vaše starudije«, kažem. »Al’ se uklapaju ovdje, zar ne?«, pita otac. »Kakav sad imate prekrivač za krevet?« »Sad su svugdje francuski kreveti«, kaže majka. »Ovaj ionako ne bi pristajao. Nabavili smo obične prekrivače. Kao i u drugim sobama. Od dobavljača za hotele. Dobri su.« »Dođi pogledati dnevnu sobu«, zovne me otac i za njim uđem u drugu sobu. Nakon što je malko prtljao, uspije pronaći ispravno svjetlo. Namještaj je posve nov i ne podsjeća me ni na što. Na zidu visi slika s naplavnim drvetom na žalu. »Kako ti se sviđa slika? Nabavili smo pedeset takvih u robnoj kući. Pet dolara svaka. A sve su različite. Na nekima je morska zvijezda, na drugima školjke. Sve su s morskim motivima. Ulja s potpisom.« On priđe zidu i, pošto je skinuo naočale, razabra potpis: »Cesar Amarollo! Pa to je bolje od Picassa.« Okrene mi se sa smiješkom na licu, sretan zbog ovog mjesta. Ostat ću ovdje nekoliko tjedana, možda i mjesec. Ne objašnjava mi se zašto. Otac mi je dao smještaj 207, s pogledom na ocean. On sobe zove »smještajima« kako bi ih razlikovao od motelskih soba, što su bile prije. Moja je s kuhinjicom. I balkonom. Odande vidim aute, prilično jednolično promiču plažom. Ovo je jedino mjesto na Floridi, kaže mi otac, gdje se možeš voziti po plaži. Motel se ljeska na suncu. Netko negdje lupa po nečemu. Prije nekoliko dana otac je počeo dijeliti besplatne losione za sunčanje svakomu tko prenoći. To radi ispod natkrivenog ulaza u hotel, ali dosad se nitko nije zaustavio. Ovdje sad boravi tek nekoliko obitelji, uglavnom stariji parovi. Tu je i jedna žena u motornim kolicima. Ujutro se vozi do bazena i sjedi, a onda se pojavi njezin muž, klonuo momak u kupaćim gaćama i košulji od flanela. »Mi više ne tamnimo na suncu«, priča ona meni. »Nakon određenih godina to se više ne događa. Pogledaj Kurta. Ovdje smo već tjedan dana, a vidi koliko je potamnio.« Gdjekad i Judy, koja radi u uredu, iziđe da bi se sunčala za vrijeme stanke za ručak. Moj joj otac besplatno daje sobu na korištenje na drugom katu, što je uračunato u njezinu plaću. Iz Ohia je i kosu je skupila u dugu pletenicu, poput male školarke. Noću, u svom hotelskom krevetu, moja majka sniva proročke snove. Sanjala je da je krov procurio dva dana prije nego što se to i doista dogodilo. Sanjala je da će mršava sobarica dati 36

otkaz, i to se sutradan i dogodilo. Sanjala je da je netko slomio vrat roneći u bazenu bez vode (umjesto toga, pokvario se filter pa je trebalo ispustiti svu vodu iz bazena kako bi ga se popravilo, ali i to se računa, kaže ona). Sve to priča mi pokraj bazena. Ja sam u njemu, a ona nogama praćaka po vodi. Moja majka ne zna plivati. Posljednji sam je put vidio u kupaćem kostimu kad mi je bilo pet godina. Ona lako izgori, dobije sunčane pjege, suncu prkosi u slamnatom šeširu samo zato da bi mogla razgovarati sa mnom, da bi mi mogla povjeriti taj neobični fenomen. Osjećam se kao da je došla po mene poslije poduke iz plivanja. U grlu osjećam klor. Onda pogledam dolje i ugledam dlake na prsima, groteskno crne na mojoj bijeloj koži, i sjetim se da sam i ja star. Koje god da se preinake rade, sve se čine na udaljenom kraju zgrade. Dok sam silazio na bazen, ugledao sam Buddyja kako ulazi u svoju sobu s francuskim ključem. Ovdje smo sami i majka mi objašnjava kako je to zbog toga što se nigdje nismo skrasili. »Ne bih sanjala takvo što da imam pristojnu kuću. Nisam ja neka ciganka. Samo neprestano klipsamo. Prvo smo živjeli u tom motelu u Hilton Headu. Onda u stanu u Verou. Pa u tom studiju za snimanje, koji je tvoj otac kupio, koji nije imao niti jednog prozora i koji me gotovo ubio. I sad ovdje. Sve što imam je spakirano. I o tome sanjam. Mojim kaučima, dobrim jelima, svim našim obiteljskim fotografijama. Sanjam ih tako spakirane gotovo svake noći. » »I što se događa s njima?« »Ništa. Samo što nitko nikad ne ode po njih.« Kad im krene nabolje, moji roditelji kane obaviti nekoliko medicinskih tretmana. Već neko vrijeme majka želi na kozmetičku operaciju pomlađivanja lica. Dok su još bili pri novcu, majka je doista otišla estetskom kirurgu koji je napravio snimke njezina lica i dijagram strukture njezinih kostiju. Očito nije riječ samo o zatezanju opuštene kože. I neke kosti lica treba pojačati. Majčino se gornje nepce kroz godine polako smanjilo. Ugriz joj je postao neujednačen. Zubna je operacija potrebna kako bi se obnovila lubanja preko koje će se zategnuti koža. Već je bila dogovorila prvu od tih operacija baš u vrijeme kad je otac otkrio pronevjeru svoga partnera. Budući da se situacija pogoršala, morala je sve staviti na čekanje. I otac je morao odgoditi dvije operacije. Prva je trebala biti operacija kojom bi se smanjila bol u križima. Druga je trebala biti operacija prostate kako bi se poboljšao protok mokraće kroz mokraćnu cijev. Ta operacija nije odgođena isključivo zbog financijskih razloga. »Rabe taj Roto-Rooter i to vraški boli«, rekao mi je. »Plus, može se dogoditi da postaneš inkontinentan.« Umjesto toga, radije se odlučio ići u zahod petnaest do dvadeset puta na dan, a da se niti jednom nije mogao dokraja olakšati. Između svojih proročkih snova majka opetovano čuje oca kako ustaje. »Očev mlaz nije više tako veličanstven«, rekla mi je. »Znaš, to znaš kad živiš s nekim.« Što se mene tiče, trebaju mi nove cipele. Pametno odabrane. Prikladne za tropsku klimu. Posve glupo, ovdje sam nosio par starih crnih cipela s mašnicom na vrhu, a desna je i prošupljena. Trebaju mi japanke. Svake noći, kad se s očevim kadilakom vozim do nekog od barova (nema više motornog čamca, ni aviona, ali još uvijek imamo svoj žuti »Florida Special« s bijelim plastičnim krovom) prolazim pokraj dućana sa suvenirima, a njihovi su izlozi pretrpani majicama, školjkama, slamnatim šeširima, oslikanim kokosima. Svaki put pomišljam da zastanem i kupim japanke, ali to još nisam učinio. Jednoga jutra zatekao sam ured u općem neredu. Judy, tajnica, sjedi za svojim stolom žvačući vršak svoje pletenice. »Tvoj je otac morao otpustiti Buddyja«, izvijesti me. Ali prije nego što mi uspije išta drugo reći, uđe jedan od gostiju žaleći se da mu prokišnjava u sobi. »Baš iznad kreveta«, kaže taj čovjek. »I kako da onda platim za sobu u kojoj prokišnjava na krevet? Morali smo spavati na podu! Sinoć sam sišao u ured kako bih zatražio drugu sobu, ali nikoga nisam zatekao.« Upravo tad uđe moj otac sa stručnjakom za njegu i liječenje stabala. »Mislio sam da ste mi rekli da je to stablo otporno.« »I jest.« »U čemu je onda problem?« »Nije na dobrom zemljištu.« 37

»Niste mi nikad rekli da promijenim zemlju«, reče otac povisujući glas. »Nije problem samo u zemljištu«, nastavi stručnjak za njegu i liječenje stabala. »Stabla su poput ljudi. Razbole se. Ne mogu vam reći zašto. Možda mu je trebalo više vode.« »Zalijevali smo ga!«, otac je sad već vikao. »Dao sam da se zalijeva svaki prokleti dan! I sad mi velite da se osušilo?« Čovjek ne odgovori. Otac me zamijeti. »Ej, gdje si!«, kaže srdačno. »Evo me začas.« Čovjek kojemu curi u sobi počne mom ocu objašnjavati svoju nevolju. Otac ga iznenada prekine. Pokazavši na stručnjaka za njegu stabala, reče: »Judy, isplatite ono govno.« Zatim se ponovno usredotoči na čovjekovu priču. Kad čovjek završi, otac mu vrati novac i ponudi besplatno noćenje. Deset minuta kasnije, u autu, doznam nevjerojatnu priču. Moj je otac najurio Buddyja zbog pijanstva na radnom mjestu. »Al’ čekaj da čuješ kako je pio«, reče. Rano toga jutra vidio je Buddyja kako leži na podu smještaja 106, ispod klima-uređaja. » Trebao ga je popravljati. Cijelo sam jutro prolazio onuda i svaki sam put vidio Buddyja kako leži ispod tog klimauređaja. Pomislio sam: Isuse. Ali onda se pojavila ta lopuža od stručnjaka za njegu stabala. I on meni veli kako se stablo koje je on trebao liječiti osušilo, i ja sam posve zaboravio na Buddyja. Iziđemo van pogledati to stablo i onda mi frajer počne drobiti gluposti - pa zemljište ovo, pa zemljište ono - sve dok mu napokon ne kažem da ću nazvati rasadnik. Pa odem u ured. I ponovno prođem pokraj stošestice. I ondje Buddy još uvijek leži na podu. Kad mu je otac prišao, Buddy se udobno odmarao ležeći na leđima, zatvorenih očiju i sa cijevi od klima-uređaja u ustima. »Rekao bih da u rashlađivaču ima alkohola«, reče moj otac. Buddyjev se cijeli posao sastojao u tome da otpoji cijev, svine je kliještima i da otpije gutljaj. Međutim, ovaj je put predugo pijuckao pa se onesvijestio. »Trebao sam i pretpostaviti da se nešto događa«, reče otac. »Protekli je tjedan samo popravljao klima-uređaje.« Pošto je pozvao hitnu pomoć (Buddy je bio bez svijesti dok su ga nosili), otac je nazvao rasadnik. Nisu mu htjeli vratiti novac niti mu dati drugu palmu. Da stvar bude gora, noću je kišilo, a nitko mu se nije usudio reći za prokišnjavanje. I njegov je krov prokišnjavao u kupaonici. Novi krov, koji je koštao priličnu svotu novca, nije bio propisno postavljen. Najmanje što treba učiniti jest da se krov ponovno premaže katranom. »Moram naći nekoga tko će rubove krova premazati katranom. Riječ je o rubovima, znaš, voda prodire kroz njih. Možda tako mogu uštedjeti nekoliko dolara.« Dok mi otac govori o tome, vozimo se cestom A-l-A. Deset je sati ujutro i skitnice su se poredale uz rub ceste u potrazi za kakvim poslićem. Prepoznaju se po svojoj tamnoj puti. Otac prođe pokraj nekolicine, a meni je isprva nejasno zašto ih nije htio uzeti. Potom zapazi bijelca od tridesetak godina u zelenim hlačama i majici na kojoj piše Disneyworld. Stoji na suncu i jede sirovu cvjetaču. Otac zaustavi kadilak pokraj njega, dodirne elektronsku konzolu i otvori suvozačev prozor. Vani čovjek žmirka, pokušavajući prilagoditi oči unutrašnjosti zamračenoga auta. Noću, kad moji roditelji odu spavati, uskom cestom vozim se u grad. Nasuprot većini mjesta u kojima su moji roditelji završavali, Daytona Beach doima se kao radnički grad. Manje je starijih ljudi, više biciklista. U baru u koji redovito idem drže pravog morskog psa. Dug jedan metar, pliva u akvariju iznad poslaganih boca. Morski pas ima upravo toliko mjesta u akvariju da se može okrenuti i plivati na drugu stranu. Ne znam kakav učinak na njega ima svjetlo. Plesačice su u bikinijima, a neki se od bikinija ljeskaju poput ribljih krljušti. Plešu polumrakom bara poput sirena, a morski pas prislanja glavu o staklo. Već sam triput bio ovdje, dovoljno da bih znao da djevojkama izgledam kao student umjetnosti i da zakon onemogućuje da pokazuju grudi pa preko njih moraju nalijepiti naljepnice u obliku krilaca. Pitao sam ih koje ljepilo rabe (Elmer’s), kako ga skidaju (»s malo tople vode«) i što njihovi dečki misle o tome (nemaju ništa protiv novca). Za deset dolara djevojka će vas uzeti za ruku, proći pokraj stolova za kojima sjede uglavnom osamljeni muškarci i odvesti vas u stražnji, mračniji dio prostorije. Posjest će vas na tapeciranu klupu i trljati se o vas u trajanju od dvije cijele pjesme. Katkad će vas primiti za ruku i pitati: »Zar ne znate plesati?« »Plešem«, reći ćete, premda sjedite. 38

Vraćam se u tri ujutro, slušam radio stanicu s country & western glazbom kako bih se podsjetio da sam daleko od svoga doma. Obično sam pijan, ali put nije dug, najviše milju lagane vožnje pokraj drugog imanja na obali, velike i manje hotele, kamp kućica različitih stilova. Jedna se zove Vikinška kućica. Da biste se prijavili, morate proći ispod Norveške galije koja služi kao otvorena garaža. Još je preostalo nešto više od mjesec dana do proljetnih praznika. Većina hotela je manje od pola popunjena. Mnogi su prestali s radom, naročito oni udaljeniji od grada. Obližnji je motel još otvoren. U polinezijskom je stilu. Ispod travom pokrivene kolibe pokraj bazena je bar. Naš hotel je ipak otmjeniji. S prednje strane bijela šljunčana staza vodi do dva minijaturna stabla naranče što zastiru ulazna vrata. Otac je mislio da se isplati utrošiti novac na ulazna vrata, jer da je to ono što ljudi prvo vide. Odmah unutra, s lijeve strane predvorja prekrivenog plišanim tepihom, je ured za prodaju. Bob McHugh, prodavač, drži nacrt ljetovališta na zidu s istaknutim slobodnim jedinicama i time-sharing tjednima. Međutim, sad ljudi navraćaju tražeći prenoćište. Obično se odvezu na parkiralište sa strane zgrade i razgovaraju s Judy u poslovnom uredu. Ponovno je kišilo dok sam bio u baru. Pošto se uvezem na naše parkiralište i iziđem iz auta, začujem kapanje vode s krova motela. U Judynoj sobi gori svjetlo. Pomišljam da joj pokucam na vrata. Bok, ja sam, gazdin sin! Međutim, dok stojim ondje slušajući kapanje vode i razmišljajući što da započnem, svjetlo u njezinoj sobi trne. A s njim, čini se, i svako drugo svjetlo u okolici. Očevo times-haring ljetovalište utone u mrak. Ruku položim na haubu kadilaka kako bi me umirila njezina toplina i, na trenutak, pokušam zamisliti put do svoje sobe, gdje započinje stubište, na koliko se katova moram uspeti, koliko vrata moram otvoriti prije nego što uđem u svoju sobu. »Dođi da ti nešto pokažem«, kaže mi otac. Na sebi ima teniske hlačice, a u ruci reket za racquetball. Prošloga je tjedna Jerry, trenutno domar (čovjek koji je zamijenio Buddyja jednoga jutra jednostavno nije došao na posao), napokon s igrališta odnio višak kreveta i draperije. Otac je dao obojati pod i onda me pozvao da igram. Međutim, zbog loše ventilacije, pod je postao sklizak od vlage pa smo morali odustati nakon samo četiri boda. Otac nije želio slomiti kuk. Rekao je Jerryju da donese stari usisivač vlage iz ureda, tako da su tog jutra odigrali nekoliko mečeva. »Kakav je pod?«, pitam. »Još je malko sklizak. Taj usisivač vlage ne vrijedi ni pišljiva boba.« Znači, nije me otac doveo da mi pokaže novi, suhi teren za racquetball.4 Riječ je o nečemu drugom, vidim mu to po licu, nečemu značajnijem. Nagnuvši se na jednu stranu (Vježbanje nije pomoglo njegovim leđima), vodi me na drugi kat, pa onda na još jedan malim stubištem koje dosad nisam zamijetio. Vode ravno na krov. Kad se popnemo na vrh, vidim još jednu zgradu. Prilično je velika, poput bunkera, ali s prozorima sa svih strana. »Nisi znao za ovo, zar ne?«, pita me otac. »Ovo je naš stan. Ja i tvoja majka uselit ćemo ovamo čim sve bude gotovo.« U zgradu se ulazi na crvena vrata ispred kojih je otirač. Smjestila se nasred krova premazanog katranom, a odande pogled puca na sve strane. Kad se gleda odavde, sve se obližnje zgrade gube, a vide se samo nebo i ocean. Pokraj te zgrade otac je postavio i mali hibachi5. »Večeras roštiljamo«, kaže. Unutra majka pere prozore. Nosi iste žute gumene rukavice kao i onda kad je prala prozore u našoj kući u predgrađu. Samo su dvije sobe osposobljene za stanovanje. Treća se koristi kao ostava i u njoj je još hrpa stolica i stolova naslaganih jednih preko drugih. U glavnoj je sobi postavljen telefon pokraj zelenog plastičnog stolca. Jedna od slika iz robne kuće visi na zidu - mrtva priroda sa školjkama i koraljima. Zalazi sunce. Roštiljamo i sjedimo na stolicama na rasklapanje. 4 5

Igra slična squashu. Mala japanska peć na ugljen. 39

»Bit će lijepo ovdje«, reče majka. »Kao da smo na samome nebu.« »Meni se sviđa što nikoga ne vidiš«, kaže otac. »Imaš svoj pogled na ocean odmah iz kuće. Kuća ove veličine na obali koštala bi užasno puno.« »Uskoro, čim ovo otplatimo«, nastavlja otac, »ovaj će stan biti naš. Možemo ga zadržati u obitelji, kroz naraštaje. Pa kad god poželiš doći i odsjesti u samo svom stanu na Floridi, to možeš i učiniti.« »Odlično«, kažem i doista tako mislim. Prvi mi se put motel čini privlačnim. Neočekivani doživljaj slobode na krovu, slankasti miris truleži, ugodni besmisao Amerike, sve se to spojilo pa već mogu zamisliti kako ću narednih godina na ovaj krov dovoditi prijatelje i žene. Kad se napokon smrači, uđemo unutra. Moji roditelji još ne spavaju ovdje, ali svejedno još ne odlazimo. Majka pali svjetiljke. Priđem joj i položim ruku na ramena. »O čemu si noćas sanjala?«, pitam. Pogleda me ravno u oči. Dok to čini, nije toliko moja majka koliko osoba s problemima i osjećajem za šalu. »Bolje da ne znaš«, reče. Uđem u spavaću sobu da bih je razgledao. Namještaj je onakav kakav se susreće po motelima, ali je na komodu majka stavila fotografiju mene i moje braće. Na naličju kupaoničkih vrata, sad otvorenih, je zrcalo. U njemu očev odraz. Mokri. Ili bar pokušava. Stoji ispred WC školjke spuštena, prazna pogleda. Usredotočio se na problem na koji se ja nikad nisam morao usredotočiti, ali je to nešto što i meni očekuje, premda ne mogu zamisliti kako je to. On podigne ruku i stisne šaku. A onda se, kao da to čini već godinama, počne udarati po trbuhu, iznad mjesta gdje je mjehur. Ne vidi da ga promatram. I dalje se udara, udarci muklo odjekuju. Napokon, kao da je čuo neki znak, prestane. Nastupi kratkotrajna tišina prije nego što njegov mlaz zažubori po vodi. Majka je još u dnevnoj sobi dok odlazim. Iznad njezine se glave naherila slika s morskim školjkama. Padne mi na um da je vratim na mjesto, ali onda se predomislim: kvragu i s tim. Iziđem na krov. Smračilo se, ali ocean se čuje. Pogledam na plažu, na druge osvijetljene nebodere, Hilton, Ramadu. Kad priđem rubu, vidim i obližnji motel. Crvena svjetla žare se iz bara u kolibi od tropskih trava. Ispod, i pokraj mene, prozori našeg motela su zamračeni. Napregnem oči ne bih li što vidio u atriju, ali ne vidim ništa. Na krovu su se još zadržale lokvice od noćašnje oluje i, kad ugazim u njih, osjećam da voda probija cipelu. Rupa je sve veća. Ne ostajem dugo, tek toliko da doživim svijet oko sebe. Kad se okrenem, vidim da se otac ponovno vratio u dnevnu sobu. Telefonira, raspravlja s nekim, ili se smije, i radi na mojem nasljedstvu.

INKARNACIJA SPALJENE DJECE ★★★★★ David Foster Wallace

★★★★★ Tata je iza kuće postavljao podstanarska vrata kada je čuo dječje vriske i mamin vrišteći glas između njih. Kretao se brzo, i s trijema uletio u kuhinju, i prije nego je komarnik zalupio za njim Tata je shvatio situaciju u potpunosti, prevrnut lonac na podu pored štednjaka, i plavi mlaz plamenika i lokvu vode na podu koja se još dimila razlijevajući svoje krakove posvuda, mališana u pelenama kako ukočen stoji i paru kako izlazi iz njegove kose i prsiju i crvenih ramena i njegove zaokrenute oči i snažno otvorena usta nekako nespojiva sa zvukovima koja su ispuštala, Mamu koja kleči i besmisleno ga prekriva vlažnom krpom sudarajući vriske svojim vlastitim histeričnim vapajima, jer je bila izvan sebe. Njeno koljeno i maleno boso nježno stopalo su još bili u vreloj lokvi, i prvo što je Tata učinio podigao je dijete 40

uhvativši ga ispod ruku i odnio ga do sudopera, iz kojeg je pobacao tanjure i udario slavinu kako bi pustio mlaz hladne vode po djetetovim stopalima dok je svojim skupljenim rukama skupljao i polijevao još hladne vode po njegovoj glavi i ramenima i prsima, želeći najprije zaustaviti paru koja je izlazila iz njega, Mama je preko njegovog ramena prizivala Boga dok ju nije poslao po ručnike i gazu ako je imaju, Tata se kretao brzo i spretno a njegov je muški razum bio ogoljen od svega osim svrsishodnosti, još nesvjestan svoje brzine i toga da ne čuje vriske jer da ih je čuo sledili bi ga i on ne bi mogao učiniti ono što je morao da pomogne svome djetetu, čiji su vrisci bili učestali kao i njegovo disanje i trajali toliko dugo da su već nastanili kuhinju, postali još nešto s čim se treba brzo kretati okolo. Podstanarska su vrata visjela na gornjoj šarci i polako se njihala na vjetru, a ptica na hrastu preko puta prilaza izgledala je kao da nagnutom glavom promatra vrata dok su iznutra još stizali vapaji. Najteže opečena činila se desna ruka i rame, crvenilo na prsima i trbuhu pod hladnom je vodom bljedilo u ljubičasto a na mekim tabanima njegovih nožica, koliko je Tata mogao vidjeti, nije bilo mjehurića od opeklina, ali je mališan još uvijek stiskao svoje malene šake i refleksno u strahu vrištao, na tu je mogućnost Tata kasnije pomislio, maleno nabubreno lice i ispupčene žile bubrile su na njegovim sljepoočnicama i Tata nije prestajao govoriti da je tu i da je tu, nalet adrenalina i bijes na Mamu jer je dozvolila da se ovo dogodi upravo su se krenuli okupljati u dubini njegovih misli još satima daleko od izričaja. Kada se Mama vratila nije bio siguran treba li umotati dijete u ručnik ili ne ali smočio je ručnik i učinio to, umotao ga je čvrsto i podigao svog malenog iz sudopera i posjeo ga na rub kuhinjskog stola kako bi ga umirio dok je Mama pokušala provjeriti tabane jednom rukom mašući oko svojih usta izgovarajući besmislene riječi dok se Tata sagnuo i licem u lice s djetetom na sigurnom rubu stola ponavljao činjenicu da je ovdje i pokušavajući smiriti djetetov plač ali je dijete još plakalo ostajući bez daha, čistim visokim kristalnim tonom koji je mogao zaustaviti njegovo srce i njegove izgrižene usnice i desni sada plavkast poput slabog plamena pomislio je Tata, vrišteći kao da je još u boli pod izvrnutim loncem. Tako minutu, dvije koje su se činile puno dužima, dok je Mama pored Tate govorila pjesmicu djetetu u lice i ptica na grani s naherenom glavom i pobijeljela crta šarke od težine nakrivljenih vrata dok je prvi mlaz pare lijeno izlazio ispod ruba omotanog ručnika i roditelji se pogledavali razrogačenim očima - pelena, koja je dok su odmotali ručnik i spustili njihovog malenog dječačića na plahtu i odlijepili omekšane čičke i pokušali ih skinuti, pružila lagan otpor zajedno s novim snažnim vriskom i bile su vrele, pelene njihovog djeteta pržile su njihove ruke i shvatili su gdje je glavnina vode pala i natopila ih i pekla njihovo dijete svo to vrijeme dok je plačući tražilo da mu pomognu a oni nisu, nisu niti pomislili i kada su je skinuli i vidjeli stanje onoga ispod Mama je izgovorila prvo ime njihova Boga i zgrabila stol kako bi ostala na nogama dok se otac okrenuo i bacio taj žarač u kuhinjski zrak i proklinjao sebe i svijet ne po posljednji put dok je njegovo dijete sada moglo spavati da nije bilo ubrzanog disanja i bolnih malenih trzaja njegovih ručica u zraku gdje je ležao, ručica veličine palca odraslog čovjeka koje su se stisnule grčevito oko Tatinog palca dok je gledao Tatine usne kako se miču u pjesmi, njegova se glava nakrivila kao da je gledao nešto u daljini i njegove su oči učinile Tatu osamljenim na neki čudan i nejasan način. Ako nikada niste jecali a želite, imajte dijete. Slomite si srce i hoćete dijete je zvonjava koju Tata iznova čuje gotovo kao da je gospa tamo s njim i zajedno gledaju dolje u ono što su učinili, mada satima poslije ono što si Tata nikada neće oprostiti je koliko je strašno želio zapaliti cigaretu upravo tada dok su umatali svoje dijete najbolje što su znali u gazu i dva presavijena ručnika i Tata ga je podigao kao novorođenče s glavom u jednom dlanu i utrčao s njim u zagrijani auto i spalio gume skroz do grada i zgrade prve pomoći ostavljajući za sobom podstanarska vrata kako vise cijeli taj dan dok šarka nije otpala ali tada je već bilo prekasno, kako nije prestajalo i oni nisu uspjeli dijete je znalo napustiti samog sebe i gledati odozgo kako se razvija ostatak događaja, i štogod je bilo izgubljeno otada nije bilo bitno, i djetetovo se tijelo raspršilo i hodalo posvuda zavrjeđujući za sebe i živjelo svoj život nenastanjeno, stvar među stvarima, vlastitom dušom isparavajući tako u visine, padajući poput kiše i dižući se, kao sunce gore dolje kao jojo.

41

FAITH ILI SAVJETI ZA USPJEŠNU MLADU DAMU ★★★★★ Amanda Davis

1. Med bolje privlači muhe nego ocat ★★★★★ Debela cura govori istinu. Kaže, postoje razne vrste gnjeva. Neke vrste su jednostavno korisnije od drugih. Mnogo razgovaramo, iako je ne vidi nitko osim mene. Stoji ovdje pored mene, sišući lizalicu od nugata kao da je dan blažen i vruć, ali ja se smrzavam. Ja nisam gnjevna, kažem joj, iako to zapravo nije istina. Ona se smiješi. Kaže: Kad kažeš da nisi gnjevna, i to je jedna vrsta gnjeva. Iako totalno beskorisna. Vani smo; rana je jesen. Škola je počela prije tri tjedna, i pažljivo promatram gomilu kako prolazi pored nas. Debela cura kaže: Faith, nemoj se previše nadati. Dušo, to se nikada neće dogoditi. Govori o Tonyju Giobamberi; on ima tamnu kovrčavu kosu po cijelom tijelu i smiješi se ustima, ali ne i očima; on hoda polagano, poput čovjeka koji nešto krije. Nikad se ne zna, kažem ja. Ona kaže: Pa, zapravo, ja znam. Zatim usiše veliki komad čokolade.

2. Mrkva je najbolja užina U školi, debela cura sjedi iza mene. Cijeli dan, pod svakim satom. Jede šećerne dražeje i slane grickalice. Sšš, kažem joj, previše si glasna. Ona se samo nasmiješi i dlanom ukloni mrvice s usta, te ih obriše na prednju stranu svoje plave bluze. Ne smetam nikome osim tebi, Faith, prošapće ona. Nikoga drugog nije briga. Osvrnem se oko sebe. Pišemo test iz Povijesti svijeta, i svi drugi su usredotočeni na svoje zadatke. Cijeli je razred pognuo glave kao da se moli. Na svojoj klupi imam jedan primjerak testa, ali nema odgovora niti na jedno pitanje. Debela cura prelazi na čips od krumpira. Posegne rukom unutra, izvadi dva čipsa, jednim pridržava drugi, a zatim oko njih obavija usne. Gle, imam pačja usta, promumlja mi ona preko ramena. Ne čujem te, prošištim na nju, te pokrijem uši dlanovima. Debela cura sjedi na mjestu koje je prije zauzimala Andrea Dutton. Andrea je navijačica i članica Počasnog društva studenata, koja je vrlo lijepa, i zna naizmjence biti draga i užasna, ovisno o svojem hiru. Debela cura sjedi na njenom mjestu, jer se Andrea Dutton prije tri tjedna prevrnula u svojem autu i završila u bolnici, u komi, i svi su rekli da je to strašna tragedija. Ne znam gdje je debela cura sjedila prije toga.

3. Prava dama poklanja drugima punu pozornost. Svaki dečko voli da ga se pažljivo sluša. Kad se začuje zvono, debela cura i ja izađemo van. Tony Giobambera prije četvrtog sata uvijek puši cigaretu na jednoj klupi između stare zgrade i nove zgrade; da je on netko drugi, tamo bi ga sasvim sigurno uhvatili, ali on nije netko drugi. Nije ga briga gledaš li ga ili ne, kaže mi debela cura, pa pronalazim mjesto na travi, odakle ga mogu vidjeti, istodobno se pretvarajući da buljim u prazno, te da razmišljam o mnogo važnijim stvarima od toga što bih sve dala samo da mi Tony Giobambera još jednom 42

prijeđe prstom po obrazu i vratu. Što se neće dogoditi, kaže debela cura. Smjestila se pored mene i jede pitu od rabarbare. Odakle ti uopće to?, zarežim na nju. A voljela bi znati, je li?, zareži ona zauzvrat, i okrene se na drugu stranu. Ali to se ipak jednom dogodilo.

4. Prava dama brine o svojem izgledu: Otekline očiju će splasnuti uz pomoć krastavaca. Uz pomoć vazelina, osmijeh jednostavno zablista. To se dogodilo poslije onoga što sam učinila, nakon onog dugog ljeta kad sam skinula puno kila i pripremila se za povratak u školu kao potpuno nova osoba, samo što sam iznutra to još uvijek bila ja. I bilo je to na tulumu povodom svršetka ljeta, na kojem su uglavnom bili maturanti, tjedan dana prije početka škole. Svi su bili pijani od piva, ili su se fiksali u podrumu, a ja sam hodala od sobe do sobe čekajući da netko primijeti tu novu mene, ali bila sam nevidljiva. Ponovno sam odlutala van, pred kuću, niz drvene stepenice, te se odmaknula od blještavog svjetla kuće prema malenoj i neuglednoj sjenici obrubljenoj rešetkama. Tamo unutra je bila jedna klupa, sjela sam na nju, te stala ubijati komarce pljuskanjem po sebi; u grudima sam osjećala stezanje koje me tjeralo da vrištim. Do tog trenutka, nitko nije rekao ništa, iako sam skinula dvadeset šest kila, a koža mi se uglavnom očistila. Iako sam propustila gotovo cijelo jedno polugodište u školi, i nestala na više od šest mjeseci. Ništa, niti riječi. Dok sam bila u Berrybrooku, roditelji Mirande Turner su u njezinoj sobi pronašli joint, poludjeli i otpremili je u Idaho, u nekakvu alternativnu srednju školu, gdje se ne smije nositi šminka; kad bi netko tamo upao u nevolje, za kaznu je morao kopati krumpire. Znam da ih nije zabrinjavala samo trava, brinula sam ih i ja. Bile smo najbolje prijateljice od petog razreda, ali su se Mirandini roditelji, iako sam joj stvarno bila dobra prijateljica, ponašali kao da bi moja tuga mogla zaraziti njihovu kćer. Kao da ona i sama nije imala svoj vlastiti jad. Miranda je uspjela prokrijumčariti jedno pismo iz te zatvorske škole u Iđahu. Nisam ga primila sve dok nisam izašla iz Berrybrooka... Ne smiješ ih slušati, napisala mi je. Strah ih je da ćeš me nagovoriti da se i ja pokušam ubiti. Vjerojatno ću morati popušiti jednom od vrtlara da ti nekako doturim ovo pismo. Možeš li vjerovati da moji roditelji misle da je to bolje nego da me jednostavno ostave na miru, tako da se možemo družiti kao prije?

5. Prava dama pažljivo promisli prije nego što progovori: kad jednom pustite ružne misli na slobodu, nikada ih više ne možete uhvatiti. Sjedila sam na klupi u toj sjenici, prigrlivši koljena i stisnuvši ih na prsa, čeprkajući po povijušama koje su se penjale po brajdi nad mojom glavom, otkidajući listiće i trgajući ih tako da ostanu samo žile, kad je Andrea Dutton isteturala iz šumarka. Odjeća joj je bila u potpunom neredu, izgužvana i prekrivena borovim iglicama. Trenutak kasnije, za njom je izašao i Tony Giobambera, te zakopčao hlače. Sustigao ju je i prebacio joj ruku preko ramena; gledala sam ih kako teturaju u mojem smjeru. Nisam imala kamo otići, pa sam ostala tamo. Da je Miranda bila tamo, uvjerila bi me u to da će sve biti u redu, ali ja sam sjedila tamo potpuno sama, a oni su se popeli ravno uz stepenice i stali ispred mene. Andrea Dutton je zastala kad me je vidjela, te se zanjihala naprijed- natrag. Jel nisi ti bila ona fakat debela koka?, izmrmljala je. Ja sam joj uzvratila pogled, ali ništa nisam rekla. Čula sam što si napravila. Uprla mi je prstom u lice, oči su joj bile mutne, a koža joj se sjajila. Stisnula sam se uz rešetku sjenice. Tony joj je grubo odgurnuo ruku. Isuse, Andrea, fakat si prava dama, ha? Zaveži, svinjo jedna. Ti je nisi ni prepoznao. Tony se osvrnuo. Normalno da jesam, rekao je nježno. Ti si ona Faith, jel tako? Pružio je 43

jednu snažnu ruku prema meni i pogladio mi liniju obraza. Izgledaš odlično, rekao je. Stvarno. Andrea ga je tresnula u rame. Idemo, OK? Pogledao me, nasmiješio mi se, i sva se moja ukočenost raspršila u toplinu. Zatim je ponovno uzeo Andreu za ruku, pa su nastavili uspon uz brežuljak. 6. Svi vole vidjeti lijep smiješak Debela cura ima čokoladne kekse. Zar ti nikada ne prestaješ jesti?, pitam je. Stvarno si komična. Ona ne odgovara, samo nastavlja lizati glazuru, i proučava me sve dok ne osjetim kako mi lice postaje toplo. Spuštam pogled na svoje nokte, koji su prljavi i izgriženi. Sjedimo na jednom niskom zidu, na suncu, iza škole. U daljini vidim let nogometne lopte. Nebo je plavo, bez ijednog oblačka. Čuj, kaže ona tiho, ja sam sve što imaš. 7. Prava dama vjeruje u sebe. Ne plaši se slijediti svoj instinkt Dan kada sam to učinila bio je lijep. Vedar i hladan, neposredno prije Božića. Stalno razmišljam o tome: kako se taj dan činio punim obećanja, i kako je to, na neki način, samo dodatno pogoršalo cijelu stvar. Pomalo sam sve to i planirala, ali kad se sve zbroji i oduzme, nisam se probudila toga jutra s nekakvom predodžbom o tome što će se dogoditi, ili o tome kada ću točno znati. Jednostavno sam znala. Jednostavno sam zašla za jedan ugao i znala. Plakala sam kad sam razmišljala o tome, što je bilo stalno. Osjećala sam se kao da je svjetlo u meni zatreperilo i ugasilo se. Samoubojstvo će mi donijeti potpuno brisanje. Eto što sam htjela: podići iglu s ploče i naglo prekinuti pjesmu. Uzela sam tablete. Popila sam mnogo tableta, prekrasnih tableta u svim bojama. Prikupljala sam ih mjesecima prije toga, prazneći ormariće s lijekovima kamo god bih otišla. Nakon nekog vremena, više se čak nisam niti zamarala čitanjem naljepnica na bočicama. Bilo mi je važno samo to kako će sve te tablete izgledati zajedno, poput obojanih kamenčića, ili kakve su na dodir, kad bih posegnula duboko u staklenku koju sam napunila njima, te ih pustila da mi klize kroz prste: kliske i plemenite. Štedjela sam. Čekala sam na savršeni trenutak da izlijem sve te mogućnosti niz svoje grlo. 8. Nitko ne voli zabadala Prvi put sam vidjela debelu curu istoga dana kad sam čula za automobilsku nesreću Andree Dutton - u toaletu jednoga kina. Bio je to posljednji dan prije početka nastave, četiri dana nakon tuluma na kojem me dodirnuo Tony Giobambera. Dvije djevojke, koje nisam prepoznala, uređivale su kosu i razgovarale kad sam ušla u toalet. Jedna je djevojka rekla drugoj: Jesi li čula za Andreu Dutton? Ne, rekla je druga djevojka. Što? Koma, rekla je prva djevojka. Kao, prevrnuo joj se auto. Moš vjerovat? Isuse, rekla je druga djevojka, a zatim zastala da pripali cigaretu. A bila je tak popularna. Do tog sam se trenutka već smjestila na sigurno, u jednu udaljenu kabinu, ali sam još uvijek mogla namirisati dim. Ej, tko je to bio?, čula sam. Možda je pokazivala prstom. Pojma nemam, uzdahnula je prva djevojka. Zašto? Prepoznala si je? Časna riječ, pa to je ona debela cura s početka školske godine, kikotala se. Faith, ne sjećam se prezimena. Totalno si napušena, smijala se druga djevojka. Nema teorije. A zatim su, nakon nekoliko minuta, obje otišle. Na grudi mi je zasjela moja stara težina. Moj se svijet raspukao i osjetila sam kako me steže. Ostala sam u sigurnosti svoje kabine i plakala. 44

Kada sam konačno otvorila vrata da bih otišla, oči su mi bile crvene i natečene. Pljusnula sam si u lice malo hladne vode, ali još uvijek je bilo očito da sam plakala. Ne brini za njih, rekao je netko iz susjedne kabine. Jedna od njih će poginuti u nekakvom užasnom nesretnom slučaju tijekom ondulacije, a drugu će ubiti nasilni dečko kad napuni dvadeset i neku. Nasmiješila sam se, nisam si mogla pomoći, i štucnula: to je zvučalo kao nešto što bi rekla moja prijateljica Miranda. Miranda Turner? Upitao je glas. Ona što su je poslali u školu u Idaho? Da, tiho sam odgovorila. Ugrizla sam se za usnu. Osjetila sam se kao da želim ponovno zaplakati. Otvorila su se vrata druge kabine i izašla je jedna djevojka. Držala je sendvič-sladoled. Bok, rekla je. Pretpostavljam da si ti ona Debela Cura s početka školske godine. Zurila sam u nju. Bila je ogromna, lice joj je gotovo nestalo pod pritiskom viška mesa, oči su joj se pretvorile u tamne proreze, a obrazi u gigantske polovine lubenica. Prsti su joj bili ogromni i debeli. Da, rekla sam, ali više nisam. Sereš, draga moja, rekla je. Jednom debela cura, uvijek debela cura. Zatim me uzela za ruku i izvela iz toaleta. 9. Prava dama se sviđa svakome Odlazim na razgovore sa psihoterapeutom. Odlazim dva puta tjedno doktorici Fern Hester, koju bih trebala zvati Fern, i kojoj bih trebala govoriti o tome koliko mi je život sada bolji, kad sam izgubila sve te kile i ponovno odlučila živjeti. Fern sjedi, lagano sklopljenih ruku, prekriženih gležnjeva. Suknje su joj uvijek duge točno do koljena, i imaju istu nijansu smeđe kaoi njezina kosa, koja je ravna i loše ošišana u kratku, decentriranu paž-frizuru. Ima velike četvrtaste naočale koje gura uz nos tako što grči lice; trebalo mi je malo vremena da se na to naviknem. Kad god započnem govoriti, Fern sjedi u potpunoj tišini. Ako mi istoga trena ne padne na pamet nešto o čemu ću pričati, zuri u mene s uvježbanim izrazom potpore. Ti trenuci tišine su užasne, natečene stvari koje me tjeraju na mučninu i gnjev, pa pokušavam pripremiti nekoliko tema prije nego što stignem k njoj, da se imam na što osloniti. Nikada joj ne pričam o debeloj curi. Nikada ne pričam o početku školske godine. Prije tri tjedna, rekla sam joj: Ova jedna cura iz škole je u komi. Fern je kimnula, a licem joj se rasuo izraz zabrinutosti. A svi kažu da je non-stop pila i tako to. Zapravo je nisam poznavala. Gledala sam Fern. Naočale su joj izgledale prljavo pod svjetlom. Odražavale su me mlitavo ovješenu smeđu kosu, bubuljicu pored mojeg nosa. Dodirnula sam si lice. Poznavala sam Andreu Dutton. Kad smo bile male djevojčice, zajedno smo se igrale, kada smo imale pet i šest godina, ali to mi nije davalo pravo da je danas nazovem prijateljicom. Ipak, osjećala sam tu potrebu da se povežem s njom, da zaposjednem barem jedan dio njezine tragedije. Njezino je odsustvo izgledalo poput ogromne razjapljene rupe u tkivu naše škole, čak i našega grada. Predočavala sam si je kako leži u bolničkom krevetu, njezinu plavu kosu kako se u slapovima spušta niz jastuk, njezinu glatku i bisernu blijedu kožu, njezine usne koje su otvorene točno toliko da se kroz njih progura cjevčica. Soba je zasigurno zatrpana cvijećem, pomislila sam, a roditelji bdiju nad njom. Nije moglo biti nikakve sumnje u to da je ljudi žele natrag. Ona izlazi s Tonyjem Giobamberom, rekla sam tiho, a zatim požalila zbog toga, jer su Fernine oči bljesnule poput svjetla na fliperu, a ona se nagnula prema meni, puna iščekivanja. Tišina. Što se moglo reći o Tonyju Giobamberi? To da nekako mislim da me on uistinu vidi, ne samo debelu jadnicu kakva sam nekada bila, nego mene, Faith, kao osobu? Da ne mogu normalno disati kad je on u blizini? Da čeznem za tim da me on spasi? On je, kao, popularan, rekla sam. Ona se zavalila u stolicu i nešto zapisala. 45

10. Predstavljajte se drugima kao pozitivna osoba. Prava dama je sama svoj najveći obožavatelj! Poslijepodne me pozovu u školsko savjetovalište da bih s njima razgovarala o svojem uspjehu u školi. Da bih istražila načine na koje mogu poboljšati svoju kandidaturu za fakultet. Da bih učinila sebe privlačnijim kandidatom. Debela cura čeka u hodniku. Bila si u zboru, prije nego što su počele tvoje poteškoće... Čini se da nemam izvannastavnih aktivnosti, a sada, kad sam prešla trnovita područja i došla na toliko bolje mjesto, mentalno govoreći, vrijeme je da ostavim prošlost iza sebe i razmislim o budućnosti! Dobri školski rezultati mogu postati izvrsni školski rezultati uz samo nekoliko društvenih aktivnosti... I što bih ja sada trebala napraviti, pitam savjetnicu, gospođu Twine, koja je daleko previše vesela da bi bilo kome mogla donijeti bilo što dobro. Kandidirati se za predsjednicu Učeničkog vijeća, ili tako nešto? To zvuči kao jako dobra ideja, odgovara oduševljeno gospođa Twine. Ne! (Bijesna sam, ne mogu si pomoći). Ne, to ne zvuči kao dobra ideja. Vi nemate nikakvog pojma o tome što je dobra ideja. Ja sam predmet opće sprdnje! Bilo bi tako glupo da se kandidiram za Učeničko vijeće... Zašutim; postane mi neugodno, kao i njoj. Slušaj, kaže gopođa Twine, razumijem tvoju nervozu. Ne moraš se kandidirati za Učeničko vijeće. Mogla bi se uključiti u nekakav klub. Što kažeš na to? Preplavi me nešto hladno, i natjera na oprez. Puno vam hvala za vrijeme koje ste mi posvetili, kažem, i ustanem da bih otišla. Pružim ruku, a gospođa Twine, koja izgleda zbunjeno, ali veselo kao i uvijek, prihvaća je objeručke. Faith, kaže ona, sve će biti u redu. A ja joj stvarno želim povjerovati. Unatoč svemu. Ništa ne želim više na ovom svijetu nego vjerovati ovoj glupoj, optimističnoj ženi. 11. Prava dama ima veliko srce. Ona zna da je opraštanje ključ prijateljstva Berrybrook je bio točno onakvo mjesto kakvo biste i očekivali. Bio je to dugačak, bijeli hodnik. Bila su to zabrinuta, oštra pitanja. Bilo je to sjedenje u krugu s drugim ljuti tim teenagerima, s kojima propituješ svoj gnjev. Bila je to jedna duga, blijeda, mutna mrlja. Primili su me tamo na produženi program, osmislili za mene poseban jelovnik, te natjerali na tjelovježbu. Moja je mama za sve to vjerojatno pljunula mnogo novca, ali Tata je umro i ostavio za sobom dobar novac od osiguranja, i eto, nismo li imali sreće? Rekla sam im ono što sam trebala reći, ali im nikada nisam priznala da mi je glava plutala poput balona, daleko iznad tijela, da sam s te visine gledala sebe kako vježbam, gledala našu blesavu grupu kako razgovara o svojoj boli, da sam čak i svoju čistu bijelu sobu gledala s visine, kao da sam negdje blizu stropa. Ali teški su trenuci došli tek kad je sve to završilo. Cijelo su nam vrijeme govorili da će to biti nezgodno. Ipak, nisam bila pripremljena za oštrinu vanjskog svijeta, za snažne mirise, buku, boje. Sve to me prerovalo. Već je i to bilo posve dovoljno da me nadahne na samodopadnost. Kao da već ionako nisam bila i previše samodopadna. 12. Prava dama ima skroman apetit. Jedan tren na usnama, cijeli život na bokovima Jednostavno nema pravoga načina za razgovor o nekim stvarima. Znam što misliš, kaže debela cura, srčući milkshake. Sretna si što me imaš. Ponovno sjedimo na niskom zidu. Nogometno igralište je tamo negdje u daljini. Odavde izgleda poput razglednice, poput slike. Izgleda kao da biste ga mogli smotati i odvući nekamo, te osloboditi prostor za nešto drugo što će ga zamijeniti. Ali to nije tako. Neke stvari trebaju ostati zakopane. Okupljene na hrpu i isprane u duboku jamu, a zatim 46

polivene vrućim, otopljenim katranom da bi im se promijenio oblik ili supstancija, i to zauvijek. Intenzivno sam radila na tome da zaboravim, ali ne mogu. Stvar je u tome što se sjećam. Početak školske godine. Nosila sam svoj omiljeni plavi džemper i pjevala himnu u zboru, dah mi se maglio u hladnom zraku studenog. Poslije utakmice, šetala sam naokolo s Mirandom, sve dok nismo upale u gužvu, pa smo se razdvojile u gomili. Dok sam je čekala, grupa momaka iz prvog razreda ponudila mi je punč, crveni punč koji je imao okus poput lizalice. Odlutali smo prema tribinama. Bili su prijazni, pored njih sam se osjećala normalno. Tog se dijela jasno sjećam. Da, u tome je problem, slaže se debela cura, usisavajući posljednje ostatke iz čaše, pokušavajući pronaći još milkshakea. Ali postoji način kojim se sve stvari mogu promijeniti. Okreće se prema meni i promatra me toliko intenzivno da to postaje jezivo, kao da se sve u njoj pretopilo u gnjev. Nakašljem se. Ti si takva plačljivica, podrugne se debela cura. Razmjeri u kojima je živciram gotovo su opipljivi. OK, hajdemo natrag u stvarni svijet, kaže, a ja obrišem oči i slijedim je na sat kemije. 13. Nitko ne voli depresivce! Veselje je ključ popularnosti Dan se rasteže, sve više i više, sve dok konačno ne završi. Mjesec visi nisko i blista jarko na tamnom nebu: vrijeme je za san, spavanje, sve dok ne budem morala sve to iznova ponoviti. Ali debela cura sjedi u kutu moje sobe, zgrbljena u stolici, i jede kokice s maslacem iz velike porculanske zdjele. Lice joj je masno od guranja cijelih šaka u usta. Meso joj je naborano i visi s lica. Toliko je odvratna. Stvari se nikamo ne kreću, kaže ona, šutajući stolicu. Ovo nije prvi put da je vidim ovdje, ali obično čeka da izađem iz kuće, ili barem iz svoje sobe, da bi se pojavila. Guram glavu pod jastuk. Znaš da sam u pravu, ruga se njezin prigušeni glas. Nemoj me ni pokušati ignorirati. Sjednem uspravno. Ljuta sam. Vrištim na nju: Kako da ja to znam?! Kako se jebene stvari mogu popraviti ako me nećeš ostaviti na miru?!! Oblizuje prste. Kravo jedna odvratna! Vrištim na nju, počinjem plakati. Toliko sam bijesna da ne mogu zaustaviti suze. Govno jedno bezvrijedno! Ulazi Mama, jureći kroz vrata. Faith!, vikne ona, u glasu joj je zabrinutost - ali vidim istinu u onom glupavom izrazu lica koji ima otkad sam se vratila. Moja me se majka boji. Boji se svoje kćeri-čudovišta, i ne može to prikriti. Gubi se, kažem joj. Mislim, kako mogu objasniti debelu curu, maslac koji kaplje po tepihu i stvara cijelu lokvicu, kada me moja majka ne može niti pogledati? Trebala bi kucati, šmrcnem, i progutam svoj gnjev. Kada je pogledam, učinim to sa skamenjenim licem. Halo!!! Imam šesnaest godina, i imam pravo na svoju privatnost, objavim joj. Ona drži kvaku kao da može u svakom trenutku ući ili izaći. Odluči se već jednom, Mama, šapnem duboko u svojoj glavi, ali znam da ona neće odabrati ono što ja potajno želim. U pravu sam: izlazi iz sobe, tiho zatvara vrata za sobom, ostavlja me samu s debelom curom i ovom boli u grudima. Stvari jednostavno više nikada neće biti iste, šapće debela cura. Gotovo mogu čuti sućut u njezinom glasu, ali zatim počne jesti M&M bombone. Hej, Faith, ceri se ona, na što te ovi bomboni podsjećaju? Jebi se, odgovorim joj, ali u pravu je, naravno. Debela cura uvijek govori istinu. Stvari nikada neće postati normalne. Stvari nikada neće letjeti u pravom smjeru, niti se prizemljiti kako treba, niti teći iz dana u dan, a da se ne doimaju poput crtanoga filma. Nema olakšanja. Svaki je dan vruć i zagušljiv, festival stida i poniženja, baš kao što je 47

bilo i prije, samo što sam sada nevidljiva. Vrijeme čini čuda, promumlja debela cura kroz krumpir-pire, a ja je poželim udariti. Oprosti, kaže ona, ali stvarno čini, kažem ti to samo onako. Ležim u sobi, tiho plačući, sve dok ne zaspem. 14. Važno je poznavati svoje najbolje strane. Upamtite: svatko posjeduje unutrašnju ljepotu! U Berrybrooku nije bilo zrcala. Da bismo se oslobodili pogleda vanjskog svijeta kojem smo bili izloženi, te da bi se ojačala iluzija da smo u Berrybrooku na sigurnom, nije nam bilo dopušteno da se vidimo. Nisu mi pokazali otpadanje mojih vanjskih slojeva, iako sam se osjećala kao da moje tijelo postaje čvršće i postupno iščezava; osjećala sam kako mi otpadaju cijeli dijelovi. Kada me majka odvezla kući toga prvog dana na slobodi, činilo se da je svijet načinjen od sljezovih kolačića: sve je bilo spužvasto i svijetlo. Prošla sam kroz grad koji je bio potpuno isti kakvim sam ga ostavila kad sam, nekoliko mjeseci ranije, odjurila iz njega u kolima hitne pomoći. Majka mi je davala malene komadiće informacija: Ovog četvrtka imaš rasprodaju jeansa. Treba ti nova odjeća. Tvoj ujak Harry je slomio nogu. Nisam ništa odgovarala. Dovezla se na naš kolni prilaz; učinilo se da je naša kuća zadrhtala. Bila je to gigantska kamena reprodukcija naše kuće koju sam zamišljala toliko mjeseci. Nije se doimala stvarnom. Čekala sam da mama otključa vrata, a zatim odletjela u svoju sobu. Bila je iznimno čista, i znala sam da su je pretresli, tražeći moguća objašnjenja mojega raspada. Dok sam se naginjala kroz dovratak, za oko mi je zapeo nekakav pokret. Tamo, u kutu, stajala je mršava djevojka končaste kose i ogromnih, prestravljenih očiju. Kad sam pomakla ruku, ona je pomakla svoju. Pogledala sam u stranu, ona je učinila isto. Krenula sam prema njoj, a ona se povećala. Kad je ušla moja mama, nekoliko minuta kasnije, zatekla me kako plačem s licem uz ogledalo. Nisam joj mogla ništa od toga prepričati: hodala sam kroz odsustvo; osjećala sam se okružena gubitkom; nije me bilo, iako sam bila tamo. Moja se majka nasmiješila i stavila ruke na bokove. Večera?, ponudila je. Bile smo daleko previše oprezne da bismo o bilo čemu razgovarale. 15. Ništa se ne može postići bez odlučnosti i žrtvovanja. Upamtite: bez boli nema dobitka Debela cura je puna informacija. Razmišljam o onome što ona govori, o onome što bi značilo uzvratiti udarac, ali ne mogu zamisliti da bih se od toga osjećala išta bolje. Oh, osjećala bi se bolje, kaže debela cura. Osjećala bi se stvarno dobro. Govori mi kao da sam nekakvo glupavo dijete. U krilu joj je pleh za pećnicu sa cijelim pečenim piletom. Odreže jedno krilce malenim zlatnim nožem. Kada te netko šutne, kaže ona polagano, ustaneš i šutneš ti njega. Ne znam, ponavljam, a debela cura trese glavom. Čega se želiš sjećati, pita me ona, pažljivo razrezujući pticu, toga kako si radila ono što su ti rekli, ili toga kako si sve promijenila? Toga kako sam sve promijenila, prošapćem. Onda dobro, kaže ona, i stane žvakati batak. Onda dobro, kažem ja, i uzmem nož koji mi pruža. 16. Prava dama sjedi mirno. Prava dama ne stvara gužvu. Poslije svojega posljednjeg sata, odlazim u toalet. Debeloj curi nigdje nema traga. Hej, viknem, ali ne odgovara nitko. Hodnici su prazni, dan je gotov. Lutam školom i tražim je, ali ne vidim je nigdje. Odlazim van, do niskoga zida, ali nema je ni tamo. Tada je vidim u podnožju brežuljka. Vrti se u krugovima i lukovima u središtu nogometnog terena. Suknja joj se njiše nad travom, tijelo joj izgleda kao ogroman plavi 48

vrtlog. Napola se spustim niz brežuljak, a zatim zastanem. Početkom prošle školske godine, prije gotovo godinu dana, još uvijek sam bila ogromna i troma. Tribine, te noći... Zatim se sve to odjednom obruši na mene, iznenadno i mutno: Stojimo s našim crvenim plastičnim čašama, dišemo magleći zrak oko sebe. Dečki su tako prijazni, a ja se osjećam privlačno. Smiju se svemu što kažem, te lupaju jedni druge u ruke, stalno se preraspoređujući. Pričamo o nečemu, glasovi nam se sudaraju, naš magleni dah stvara malene oblačiće koji se uzdižu u spiralnim putanjama i nestaju u noći. Dečko plavih očiju šapće, Gdje si ti bila cijelog mog života? Ja štucnem, kikoćem se, ne mogu se prestati smiješiti. Zabacujem kosu. Okupljaju se oko mene, svi se smiješe. Nije loša, kaže jedan dečko drugom. Sve je gumeno i nestvarno. Plavooki dečko me obgrli rukom i posve mi se primakne. Tako si lijepa, Faith. Imaš li dečka?, šapće on. Ja se zacrvenim, nestabilna sam na nogama. Voli li te netko onako kako zaslužuješ.? Ne, mislim da ne. Još punča, ponudi netko, a ja dobro potegnem. Dečki kimaju glavama, prilaze još bliže. Jasno i glasno začujem glas visokog dečka. John, znaš što kažu za debele cure, jel? U glavi mi je teško i mutno, ne mogu disati. Što kažu?, odgovara dečko u crvenoj komandosici. Ne znam što da radim. Debele cure su gladne, kaže drugi dečko sa štakorskim brčićima. Debele cure su gladne, kao jeka. Okrenem se da bih otišla, ali drže me za ruke. Pa daj, Faith, kaže Plavooki, mislio sam da ti se sviđamo. Nije mi dobro, prošapćem. Srce mi lupa. Nahrani debelu curu! Netko me gurne na koljena. Netko drugi me drži za ruke, nokti su mu okrhnuti, na srednjaku mu je srebrni prsten s prugama. Ravno u moje uho, Ako nekome kažeš, ubit ćemo te. Zurim u kopče remena i džepove. Uštipne me za nos, tako da otvorim usta. Zatim strašan zvuk rasporaka, i prilaze mi, jedan za drugim, pjevajući, Nahrani debelu curu. Gušim se, opet i opet, ne mogu disati. Svima ćemo reći kakva si kurva. Zatim me gurnu na sve četiri. Buljim u ruke, u tenisice i čizme, manšete hlača i jeansa. Što je deblje zrno, to je slađi sok. I njihov smijeh. Što je deblje zrno, to je slađi sok. 17. Bezgrešna reputacija svake dame predstavlja njezino najdragocjenije vlasništvo. Upamtite: postoje dobre cure i postoje loše cure Ne spuštam se niz brežuljak. Dođem do polovine puta, osjetim mučninu, ali je progutam. S treskom sjednem na tlo. U daljini šumi kosilica za travu. Osjećam miris svježe ošišane trave, kozje krvi. Teren je posve prazan - debele cure nema, otišla je. Ne mogu disati kako treba. Sklapam oči, prekrižim prste, i očajnički poželim znak, bilo kakav znak da će stvari biti u redu. Zatim osjetim ruku na ramenu. Kriknem. Tony Giobambera odskoči od mene. Oprosti, promrmlja nelagodno. Vidio sam te kako tu sjediš. Jesi li dobro? Jesam, poviknem. Pokušam reći, Sasvim sam u redu, ali umjesto toga se rasplačem. Dođi, kaže on, pomažući mi da ustanem. Dođi. Obgrli me rukom oko ramena i odvede me do tribina. Osjećam njegov miris: cigarete, znoj, nešto mošusno i muško. Sjedimo jedno pored drugoga. Ne znam što da radim. Pa, kaže on. Gurne ruke u džepove. Što nije u redu? Njegov me glas smiruje. Tražim nekakav odgovor na pitanje. Ništa, kažem, a glas mi je piskutav i čudan. Cijelu minutu sjedimo u tišini i buljimo u prazno. Ima čiste plave oči i loš ten, ali usne su mu savršene i pune. Jedna velika crna kovrča pada mu na lijevu obrvu. Osjećam se kao da bih trebala nešto reći, bilo što. Stvarno mi je žao zbog tvoje djevojke, kažem mu. O, pogleda me. Pa da... misli mu odlutaju. Ne odgovaram. U mojoj su šutnji skrivene tri stvari: žudnja da zadržim ovaj savršen, neiskvaren trenutak, zatim svijest o tome da sve ono u meni što mi nanosi bol želi upravo sada izletjeti van, te konačno strah od toga što će se dogoditi ako svemu tome dopustim da izleti. Pogledam preko terena. U daljini, pored jednog drvoreda, vidim veliki plavi oblik kako se okreće i vrti, a zatim pada. Na tren ostane tako, zatim ustane, divlje zatetura, te se ponovno zavrti. Tony Giobambera upali cigaretu i ponudi i meni jednu. Oklijevam, zatim je uzmem i 49

nagnem se prema plamenu koji on zaklanja dlanovima. Povučem i ispuhnem dim. Glava mi lagano odleprša s ramena, Buba prozuji u blizini. Otjeram je rukom. Debela cura se zavrti i padne. O čemu sanjaš?, pitam ga, a on zaškilji prema meni. Gluposti, uglavnom, kaže on, kao da je to bilo najnormalnije pitanje na svijetu. Ponekad zmajeve, ili fakat neka glupa sranja, aute, školu... Izravnam suknju i nagnem glavu prema njemu. A ti? Osjećam nož debele cure u svojem džepu, njegovu čvrstu i toplu težinu. Pomislim na svoj najčešći san, gdje je nebo posuto zvijezdama, a ja stojim na jednom travnjaku, bubrim, te se uzdižem iznad svega sve dok ne postanem ogromna i moćna, i ne utjeram strah u srca svih koji su ispod mene. Visim tamo, njišem se naprijed-natrag, poput gigantskoga gladnog mjeseca koji može progutati cijeli svijet, ali uvijek se probudim dok padam. Tony Giobambera drži dlanove na koljenima. Prsti su mu dugi i tanki. Na njegovoj desnoj ruci je srebrni prsten. Usredotočim se na njega, na njegov uzorak, ali još uvijek ne odgovaram. Sve to zadržavam za sebe, kao da bi snaga riječi mogla izazvati ostvarenje svega o čemu sanjam. U daljini se debela cura vrti i pada, vrti i pada. Ona je nasilna plava ogrebotina na čistom, zelenom danu. Ona zna sve što je važno, zna sve što postoji. Udahnem i ispuhnem dim, visoko u nebo, gdje se raspršuje i nestaje. Ništa opasno, kažem mu. Ništa zbog čega bi se trebalo zabrinjavati. Zapuše lagan povjetarac, osjetim toplinu noža uz svoju nogu. U daljini debela cura ponovno padne. Zapitam se, svim svojim snagama, je li ovo taj trenutak koji sam čekala.

PISMA PSA STEVENA INDUSTRIJSKIM MAGNATIMA ★★★★★ Dave Eggers

★★★★★ 5. kolovoza 2000. godine, Daniel O’Mara poslao je dvadeset pisama glavnim izvršnim rukovoditeljima tvrtki koje je časopis Fortune stavio na svoj godišnji popis 500 najvećih tvrtki u Americi. Ovo je šest takvih pisama.

Hugh L. McColl, Jr. Glavni izvršni rukovoditelj, Bank of America Corp. 100 N. Try on Street Charlotte, NC 28255 Dragi gospodine McColl Jr., Znam da ste zauzet čovjek, pa ću odmah prijeći na stvar. U posljednje vrijeme pišem neke tekstove iz točke gledišta psa Stevena, i volio bih da vidite jedan primjer. Evo ga: Ja sam Steven i rodio sam se u staklenoj kutiji, na novinama izrezanim u vrpce. Ja sam sada ovdje, pet godina kasnije, a moje šape, koje su nekoć bile bijele poput papira, sada su bijele poput bjelokosti. Prehodao sam ja neke ulice! I neka polja! Vidio sam neke stvari! Ruke 50

one djece koju sam ugrizao! Izgledaju slasno, a imaju tako fin okus! Moram se kretati. Moram se kretati. Mogu skočiti dva kilometra u dalj. Ja sam takva vrsta psa - mogu preskočiti cijelu prokletu milju. Ja sam strašan pas. Ja vidim boje onako kako vi čujete mlažnjake. Pronaći ću si jednu rupu. Pronaći ću si jednu malu malenu majušnu rupu i proći kroz nju kao prokleti Gandhi. To je sve za sada. D. Daniel OMara 5811 Mesa Drive #216 Austin, TX 78731

Robert G. Miller Glavni izvršni rukovoditelj Rite Aid 30 Hunter Lane Camp Hill, PA 17011 Dragi gospodine Miller, Vi me ne poznajete i ova vas se stvar ne tiče izravno, ali bez obzira na to, potrebna mi je vaša puna pozornost. Već nekoliko tjedana pišem pisma ljudima poput vas, iako iz točke gledišta psa Stevena. Evo jednoga takvog pisma i za vas: Ja sam Steven i ja sam se rodio baš kad su se djeca vratila kući iz škole. Provodio sam cijele dane lajući, a uopće nisam znao zašto lajem. Tijekom tih dana, lajao bih i lajao, promukao bih i umorio se, znao sam da ne znam zašto lajem, cijelo vrijeme sam pretpostavljao da ću to moći shvatiti kasnije. Jučer sam trčao ispod stotine visokih brijestova, posađenih u nizu. Trčao sam prema jednoj čistini gdje je trava na svjetlu bila meka i slična šartrezu, i dok sam trčao, a oči su mi bile staklaste zbog hladnoga zraka, pomislio sam na svoju sestru, koju su mi oduzeli prije svih tih godina, prije nego što su joj se otvorile oči. Moje krzno izgleda poput brusnog papira, ali je na dodir raskošno meko. Još uvijek ne znam zbog čega lajem. Upravo u ovom trenutku, kad je vrijeme oblačno već otprilike tjedan dana, osjećam se dobro, osjećam se odmorno, kao da nikada više ne želim zalajati. Ali vrlo ću se brzo ponovno zateći kako lajem, kako lajem sve dok ne promuknem, i kako ne mogu prestati lajati o Bože ljudi bulje u mene kao da ću se ubiti tim lajanjem. Pretpostavljam da je vrijeme da se vratite na posao, gospodine Miller. D. Daniel OMara 5811 Mesa Drive #216 Austin, TX 78731

51

Peter I. Bijur Glavni izvršni rukovoditelj Texaco 2000 Westchester Avenue White Plains, NY 10650 Dragi gospodine Bijur, Pozdrav. Stanujem u Austinu, Texas, i pišem vam pod krinkom psa Stevena. Steven je irski seter. Evo Stevena: Prije nego što smo uselili u ovu kuću, tu je bila jedna četveročlana obitelj. Prezivali su se Clutter, pa ih je, dakako, uzrujala Trumanova knjiga. Jednom sam ih pitao jesu li u ikakvom srodstvu, ali ignorirali su me. Pročitao sam knjigu gospodina Capotea, i iznimno mi se svidjela. Ponekad lajem. Ponekad razgovaram s ljudima o svojem lajanju; primjećujem da to predstavlja problem. Ili, bolje rečeno, primjećujem da drugi ljudi smatraju da je to problem, što zatim postaje problem i za mene. Kada vidim svjetla u retrovizoru, osjećam se ugroženo. Moj brat se zove Jonathan i laje više od mene, ali nikada ne lajemo u isto vrijeme jer zašto bismo obojica trebali lajati u isto vrijeme? Ugrizao sam ga tako jako da sam okusio njegovu alkalnu krv. Huuuu! Jednom sam jeo pizzu. Ne smijem jesti pizzu, jer sam pas, ali ja ne znam tko pravi takva pravila, tko smije jesti što. Jeo sam pizzu i ništa mi nije bilo. Gledao sam pomrčinu sunca i ništa mi nije bilo. Jednom sam skočio s krova i jedva da sam se uopće povrijedio. Možda nikada neću umrijeti. Ja sam brz pas! Barem jednom mjesečno lajem po cijelu noć. U autima sam tih. Trčim oko stabala kao grančica u potoku oko onih glatkih kamenova. Huuuu! Huuuu! E, da, sad ste me uhvatili, da! Čovječe, da si bar sve ovo mogao vidjeti. Gospodine Bijur, iznimno ste ljubazni. Radite i dalje. D. Daniel OMara 5811 Mesa Drive #216 Austin, TX 78731

Christopher M. Connor Glavni izvršni rukovoditelj Sherivin-Williams 101 Prospect Avenue NW Cleveland, OH 44115 Dragi gospodine Connor, Vi morate obaviti mnoge važne stvari, pa ću odmah prijeći na stvar. U posljednje vrijeme, pišem pisma industrijskim magnatima, iz točke gledišta jednog irskog setera Stevena. Svako pismo je posve jedinstveno. Evo vašega: Jedne sam noći trčao kao da plivam u dubokoj vodi žabokrečine, ali mnogo tiše. Kad sam protrčao pored drugih pasa, pasa koje sam poznavao, koji su se sada pretvorili u siluete ili samo crno grmlje s nogama, izgledali su mi šuplje. Samsonove oči, koje su po danu ledenoplave, bile su bijele i odražavale sve oko sebe. Prošao sam pored njih kao da me nosi struja, i uopće nisam osjećao da šapama dodirujem vlažnu, vlažnu travu. Trčao sam a zašto zato što sam htio osjetiti zrak kako hladi prazna mjesta na mojem krznu. Nebo je bilo onakve sivoplave boje kakvu ima kad je oblačno poslije sutona. Kuće su se 52

nadvijale nad mene, a ja sam krivudao oko stabala. Kvragu, stvarno sam brz pas! Tako me jebeno zamara slušati ljude kako razgovaraju. Čujem sve što govore, i to sve odjednom. Mislim, svaki put kada jedan od njih otvori usta, sve ih čujem kako govore, i čujem sve što su govorili već toliko dugo, i to je uvijek toliko jedno te isto, jedna duga bijesna bezvoljna pritužba. Ali ja kažem: Huuuu! Huuuu! Znaš kako gepardi trče - kako nikada ne vidiš da im stopala dodiruju zemlju? E, pa ja sam takav, stari moj - samo, kad ja trčim mozak mi istovremeno kruži cijelim tijelom - kao hula-hup koji mi se vrti oko glave dok trčim kao jebeni aerogliser! Totalno sam zaljubljen u sve ovo. Gospodine Connor, zahvaljujem vam na vašem vremenu. D. Daniel OMara 5811 Mesa Drive #216 Austin, TX 78731

David I. Fuentes Glavni izvršni rukovoditelj Office Depot 2200 Old Germantown Road Delray Beach, FL 33445 Dragi gospodine Fuentes, U posljednje vrijeme pišem pisma raznim glavnim izvršnim rukovoditeljima velikih kompanija, uvijek iz perspektive jednog irskog setera Stevena. Međutim, za vas ću pisati kao malena ptičica, vjerojatno kolibrić, po imenu Buck. Evo ga: Kad sam bio mali i stalno gladan, moja je majka ostavljala mene i moju braću i sestre same, a ona je skakutala po polju, tražeći hranu i grančice kojima može učvrstiti naše gnijezdo. Kad bi otišla, mi bismo otvorili usta čekajući hranu, a oči su nam izgledale kao plavozelena zrna, prekrivena tanašnom ružičastom kožom. Kad bi otišla, ponekad bismo učili jedni druge pjevati pjesme. Ne sjećam se nijedne od tih pjesama, niti razloga zbog kojega smo ih pjevali. Nekoliko mjeseci kasnije, svi smo odletjeli i nikada više nisam vidio nikoga od njih, niti braću i sestre, niti majku. Mi male ptičice nismo sentimentalne, jer možemo letjeti! Ali znate što ću vam rećii Ja zapravo nisam mala ptičica. Ja sam pas i zovem se Steven. Ne bih vas mogao prevariti - ja sam prokleto brz pas i trčim oko stabala kao raketa koja lovi drugu raketu. Huuuu! Huuuu! Ne treba meni nikakva ptičica, neka mala ptičica koja traži hranu! Nema teorije, čovječe! Trčim i trčim po suhoj, vrućoj travi, i osjećam se kao da više nikada neću zalajati, samo ako budem mogao nastaviti trčati. Ako mogu i dalje nastaviti trčati, okretati se kao skijaš, ne privlačiti tuđu pozornost na sebe, nikada neću poželjeti samo lajati i lajati i lajati - o mili Bože, samo mi daj da dalje trčim! Samo me toliko jebeno strah toga da ću se umoriti, kužiš, stari moj? Gospodine Fuentes, zahvaljujem vam na vašoj pozornosti. D. Daniel OMara 5811 Mesa Drive #216 Austin, TX 78731 53

Jacques Nasser Glavni izvršni rukovoditelj, Ford Motor Company Detroit, MI 33445 Dragi gospodine Nasser, Vaš posao nije lak, i duboko štujem vaše vrijeme. Stoga neću puno duljiti i bacit ću se, kao i uvijek, ravno na stvar. Kvragu, gospodine Nasser, čuli ste vi za mene i za moje trčanje! A ja sam vidio vaše zgrade i vidio sam vaše pločnike i sve te vaše tepihe, uvijek iste tepihe. Ha ha ha ha! Tjera me to na smijeh, ispričavam se. Jednom ću pojesti nekakvu posebnu hranu i narast ću i biti visok sto metara, a onda - onda me se čuvajte, gospodine Nasser! Čuvajte se moje sjene i skrivajte se! Čuvajte se moje sjene! Volio sam stotine drugih, drugih životinja od krzna i brzine, a sada volim vas. Ali ne na isti način. Možda na isti način. Jeste li me vidjeli kako trčim, majku vam grebem! Znam ja što se događa kada sunce trlja i trlja drveće pri najranijim jutarnjim mislima. Jedem hranu koju mi dajete jedem hranu koju mi dajete a onda je bacim natrag svijetu. Ja sam pas koji jede pizzu - jedem pizzu i ne bude mi ništa! Jedem hummus i povraćam! Ne potcjenjujte me, gospodine Nasser! Gospodine Nasser, hoću da odete svojoj obitelji. Neću nagaziti vašu kuću kada budem visok sto metara. Jeste li vidjeli Clifforda? Tako ću ja izgledati kad budem visok sto metara. Bit ću ogroman i crven i visok, ali obećajem vam jednu stvar: Bit ću i oprezan kao Clifford. Gospodine Nasser, osjetite sunce koje grije i mene. Trljam svoje sunce po vama, i trljam i trljam, i hoću da mu date i svoje najmlađe, a onda hoću da trčite sa mnom, jer dok sjedim na vašem krevetu i jedem vašu hranu, ja ne spavam ja ne spavam ja se spremam trčati ja se spremam trčati! Gospodine Nasser, vaša je pozornost gorivo koje pokreće moju aeroglisersku glavu. Daniel OMara 5811 Mesa Drive #216 Austin, TX 78731

DENTOFILIJA ★★★★★ Julia Slavin

★★★★★ Jednom sam volio ženu kojoj su po cijelom tijelu rasli zubi. Prvi se pojavio u obliku tvrdog mjesta u njezinom pupku. Brzo se pretvorio u zub, pravi zub s nazubijenim rubom i krunicom, pocakljen poput bisera. Bio mi je privlačan, poput maloga dragulja na njezinom trbuhu. Helen bi povukla svoju majicu prema gore, počela se izvijati poput haremske plesačice, a ja bih odmah bio spreman. A onda sam se jednoga dana vratio kući iz tvornice i Helen me pozvala da dođem gore. Sjedila je u podnožju našega kreveta, umotana u ručnik, još uvijek vlažna i blistava od tuširanja. Podigla je ruku. Ispipao sam je. Dok joj je ruka bila u zraku, mogao sam razabrati obrise jednog reda gornjih sjekutića koji su joj rasli tik ispod kože. Moj Bože, pomislio sam, taj njen meki pazuh će uskoro sličiti krokodilskim raljama. Rekla je da već neko vrijeme osjeća da je to mjesto svrbi i boli. Rekao sam joj da ne brine. To nije ništa. Nestat će. Čak sam 54

je uspio navesti da mi dovoljno povjeruje da uspije zaspati, dok sam ja ostao budan cijelu noć, ležeći i razmišljajući o tome kojeg vraga trebam učiniti. Međutim, ujutro, kad mi je ogrebala bedro kutnjakom koji je proklijao u pregibu njezinoga koljena, nazvao sam dr. Manfreda. »Da, pa... da, eto...«, mrmljao je dr. Manfred dok je pregledavao Helenino tijelo malenim povećalom, nalik onome kakvo koriste draguljari kada procjenjuju vrijednost dijamantima. Sa svakim »da, eto...« moj se grudni koš širio, napinjući mi košulju na mjestu kopčanja. Pomislio sam da će mi rebra probiti košulju i naslagati se na podu poput hrpe štapova. »Pa, što?«, upitao sam. Uklonio je staklo sa svojega oka i neiskreno se nasmiješio. »Jasno mi je zašto ste pomislili da su to zubi.« Iz svojega je bijelog ogrtača izvadio skalpel i počeo strugati jedan od zuba na unutrašnjoj strani Heleninog lakta. Gulio se u tankim, providnim vrpcama, sličnim slojevima lukovice. Helen je stisnula usne, ali nije se žalila. Bila je hrabra kad se radilo o boli. U metalnoj zdjelici, mramornim je batićem stucao zub u fini, bijeli prah sličan pijesku. »Imaš, kalcinozu, dušo moja«, rekao je dr. Manfred. »To je proces kalcifikacije.« Pritisnuo je tirkizni spremnik tekućeg sapuna i trljanjem obložio svoje šake debelim oblakom pjene. »Ponekad u tijelu poraste talog kalcija«, rekao je dok je iz slavine tekla voda. »Obično ne viđamo kalcifikaciju izvana, osim u slučaju naslaga na dermisu, ili možda nanosa u kakvom čvoriću. Ipak, ništa ne brinite.« Sušio je ruke mašući po zraku. »Pustit ćemo malo krvi, provjeriti štitnjaču. Ove stvari obično samo nestanu. Puf.« Helen je kažiprstom i palcem uzela malo pijeska iz metalne zdjelice, utrljala si ga u dlan, pustila da joj kroz prste proklizi natrag u zdjelicu. Dr. Manfred je napisao recept za nadomjestak kalcija i rekao joj da se kloni soli. Ujutro je Helen ustala, a ja sam na plahti ugledao dugi niz pravilno razmaknutih rupa, kao da su krevet izjeli nametnici. Sastrugavši joj zub na laktu, dr. Manfred je samo stvorio prostor za nove. Zubi su stršali duž cijele Helenine ruke. Rame joj je izgledalo poput stegosaurovih leđa. Svaka mi je budala mogla reći da je dr. Manfred bio pogrešna vrsta liječnika. U čekaonici dr. Freedmana bile su malene stolice i stolovi, a na njima šarene olovke i bojanke. Neki je klinac već poharao jednu od knjiga i obojao sve u zeleno. Zelena patka, zelena krava, zeleni pas ovčar, zelene ovce. »Zubar prima i odrasle«, upitao sam recepcionarku. »Da, i odrasle«, uvjerila me tanašnim glasom. Prepustio sam Helen posljednju stolicu za odrasle i sjeo na jednu od malenih. Koljena su mi se uzdizala do glave. Klinac za mojim stolom se stvarno uzrujao zbog toga što su sve bojanke već bile išarane, a njegova mu je majka govorila da pokuša crtati svoje vlastite slike iz mašte. Gledao ju je kao da je glupava. Zatim je ugledao Helen. Sva su je djeca gledala razjapljenih usta, čak i nakon što su im majke rekle da to nije pristojno. Čak i nakon što bi im se Helen nasmiješila i pozdravila ih, nisu mogli prestati zuriti. Red donjih pretkutnjaka koji joj je nicao duž jagodice bio je jednostavno previše. Bila je u ordinaciji dr. Freedmana sat vremena. Počeo sam hodati naokolo. Zatim dva sata. Drugi su se pacijenti uznemirili, a recepcionarka im se ispričavala u liječnikovo ime. »Sigurna sam da se radi o hitnom slučaju«, rekla je. »I vi ćete sigurno htjeti da vam posveti svo vrijeme koje vam je potrebno kada dođete na red.« »Što je trajalo toliko dugo?«, upitao sam je dok smo se vozili kući. »Imam hiperstimuliran dentin«, rekla je gledajući sjene stabala kroz svoj prozor. »Želi da prestanem uzimati nadomjestak za kalcij. I želi me ponovno vidjeti za tjedan dana.« »Zašto?« »Kaže da imam dvanaest karijesa.« Otvorila je kozmetičko ogledalo na štitniku od sunca, te si osvježila ruž. »Prepusti sve meni, Hel«, rekao sam. »Ti se samo usredotoči na ozdravljenje, a ostalo prepusti meni.« Posegnuo sam prema njoj i dodirnuo joj koljeno. 55

Okrenula se prema meni. »Možeš li zaustaviti? Htjela bih prošetati.« »Kako god hoćeš«, rekao sam i zaustavio kamion na bankini. »Vidimo se kod kuće.« Sišla je iz kabine. »Idem i ja s tobom«, rekao sam. »Trebam malo biti sama«, rekla je i zatvorila vrata. Zubi su počeli nicati prilično redovno. Svako se jutro moglo prijaviti nešto novo, nešto bi se guralo kroz kožu, među nožnim prstima bi se pojavilo zadebljanje, na uhu bi se pojavilo neko tvrdo mjesto. Zatim bi prošlo nekoliko dana bez ičega, a ja bih pomislio da će možda cijela ta stvar prestati, kako je rekao dr. Manfred. Ali ubrzo bi se pokazalo da grč u boku, koji je Helen masirala, zapravo skriva jedan svježe nastali zub, a crvena točka nad obrvom bi se otvorila i razotkrila kutnjak. »Koliko sam ja zapravo ružna, Mike?«, pitala me jednoga jutra, zureći kroz prozor u neke vjeverice koje su proždirale sjemenje iz njezinih pojilišta za ptice. Otklonio sam joj kosu i pogledao joj u lice, koje je bilo puno mrlja i posuto sjekutićima. »Ti nikada nećeš biti ružna, Hel«, rekao sam. I mislio sam to. Provodio sam mnogo slobodnog vremena cijepajući i slažući drva iza kuće, pokušavajući smisliti kako da pomognem Helen da se bori sa strahom, razmišljajući o tome koliko je volim i o tome kako mi je prolazak kroz ovo iskustvo zajedno s njom potvrdio koliko je volim. Jednog sam je poslijepodneva začuo kako pjeva u kupaonici u prizemlju: »Delta Dawn«, da budemo precizni. Prislonio sam svoju sjekiru uz panj i pomaknuo se do mjesta odakle sam je mogao vidjeti kako stoji pred zrcalom medicinskog ormarića, te trlja zube na svojem tijelu peroksidom i antilopom kao da se radi o komadićima rezbarenoga kristala. Skupila je kosu u novu frizuru kopčom u obliku suncokreta, a na usnama joj je bilo ljeskavo ružičasto sjajilo. Kupila je novu haljinu, žuti gabarden koji se stezao pod grudima, usko joj se pripijao uz struk, a zatim kopčao sve do poda. Gledao sam je kako si stavlja naušnice, malene cirkone koji su hvatali svjetlo, te kako si na stražnjoj strani vrata kopča ogrlicu koja ide uz njih. Zatim se osvrnula i ugledala me kako stojim tamo s rukama pritisnutim uz prozor, dok moj dah magli staklo, te podigla strašnu dreku. Helen je, zbog ovoga ili onoga, odlazila u ordinaciju dr. Freedmana svaki drugi dan. »Kaže da trebam još jedno čišćenje«, rekla bi, ili »Želi još rendgenskih slika«. Sjedio bih u onoj dječjoj čekaonici satima, slušajući kako se Helen kikoće i cvili u ordinaciji. Jednom, kad je sve postalo previše tiho, ušao sam unutra. Zatekao sam je potpuno smušenu i blesavu od rajskoga plina. »Ne možete očekivati da je liječim bez anestezije«, rekao je dr. Freedman, bučno skidajući gumene rukavice. Helen mu je istrgla jednu iz ruke, napuhala je u balon s pet prstiju, te je pustila da leti po sobi. Izvukao sam je iz ordinacije držeći je za zapešće. Helen je u kamionu pobjesnila. Rekla je da sam opako pretjerao. Pokušao sam se prepirati s njom, ali rekla mi je da je ne gnjavim, jer joj je zub rastao na vratu, baš iz onog mjesta tik iznad kralježnice gdje sam, ne razmišljajući o tome, običavao ispružiti ruku i položiti prste tijekom dugih putovanja ili zastoja u prometu. Jedne sam se večeri vratio iz tvornice i zatekao poruku koju mi je ostavila Helen naputak da večeram bez nje. Napravio sam si sendvič od nekoliko kriški sira koje su se stvrdnule po rubovima, upotrijebivši i pola čašice majoneze da bih prikrio okus stare puretine. Zatim sam na ESPN-u gledao odbojku na plaži. Kad sam se probudio, Helen se razodijevala. Gola, izgledala je poput blaga iz grobnice kralja Tuta, pozlaćena statua prekrivena draguljima. U jednom snenom trenutku, pomislio sam da je ona najljepša stvar koju sam ikada vidio. Zatim sam shvatio što gledam. »Jesi li ti luda?«, upitao sam je, izazvan beskrajnim nizovima njezinih zlatnih plombi. »Ne možemo si to priuštiti. Što ti je palo na pamet?« »To je dar dr. Freedmana.« 56

To me je gurnulo preko ruba. Nisam namjeravao zbog nekakvog zubara izgubiti ženu koju volim. Navukao sam hlače, nabacio na sebe košulju i cipele te zgrabio Helen za zapešće. »Mislila sam da će ti se svidjeti«, plakala je, dok sam skidao njezin kućni ogrtač s kukice na vratima i vukao je iz kuće. »Dala sam ih napraviti za tebe!« Silom sam je ugurao u kamion te kliznuo iz kolnog prilaza. Dok je Helen vrištala, držeći se za rukohvat nad prozorom, krivudao sam i sjekao zavoje, vozeći pedeset kilometara preko ograničenja brzine. Dr. Freedman je živio u novoj dvoetažnoj kući od cigle, povezanoj s njegovom ordinacijom. Otvorio je svoja ogromna ulazna vrata kad sam ih udario prenakićenim zvekirom u obliku lavlje glave. Bio je u pidžami: plava svila. Helen mi se pokušavala izmigoljiti iz ruke; udarala me u potkoljenicu svojim oštrim, malim stopalima. »Samo uđi, Mike. Porazgovarat ćemo o svemu.« Freedman je pokušavao zvučati kao da je on pod kontrolom, a ja sam prolupao. »Ne treba nam od vas nikakva milostinja!«, vikao sam. »To je bio dar, Mike. Iz profesionalne pristojnosti. Zbog cijele zarade koju nam je Helen donijela.« »Izvadi ih.« »To je nerazumno, Mike. Ponašaš se nerazumno.« Freedman je uzdigao svoje mršave ručice, svoje jedino obrambeno oružje, kad sam pošao prema njemu da bih mu razbio zube. Helen je vrištala. Boljelo ju je zapešće od mojega stiska. Pustio sam je, a ona je otrčala preko tratine. Zubar i ja smo ostali u mjestu poput para lijenih pasa i gledali je kako trči, dok su joj stopala izrezivala grude zemlje iz zubarove trave, a njezini se zubi presijavali na mjesečini. Sljedeći dan nisam otišao na posao. Nisam mogao ustati iz kreveta. Nazvao sam tvornicu i rekao da imam gripu. Nazvao sam sve Helenine prijateljice da provjerim jesu li je vidjele. Oko podneva sam se provozao po mjestima na koje je Helen voljela ići - Hatchers Boutique, Sweet Nothings, Flower Emporium - znajući posve dobro da sada ne bi htjela da je netko vidi niti na jednom od tih mjesta. Kupio sam nešto ruža u Emporiumu, vratio se kući i gledao TV. Helen je stigla u pet sati toga poslijepodneva. Zamijenila je zlato porculanom. Zahvalila mi je na cvijeću i otišla se gore okupati. Zastao sam pred vratima kupaonice i upitao želi li čašu vina, kakao, tople ručnike iz sušilice, sendvič, nekakvu glazbu, jastuk na napuhiva- nje za njezin vrat, bilo što. Ne, hvala. Ne, hvala ti, ništa. »Ako baš želiš nešto učiniti«, povikala je, kad mi je ponestalo ponuda i počeo sam se udaljavati od vrata, »možeš mi oprati leđa.« Gurnuo sam vrata. Sjedila je poput kraljice, položivši ruke na rubove kade čije su nožice imale oblik lavljih šapa. Spustio sam se na koljena. Malo je otvorila usta, pa sam je poljubio. Nije mi uzvratila poljubac, ali me nije niti odgurnula. Vukao sam jezik niz njezin vrat, a zatim oko kruga šiljastih zuba koji su joj okruživali bradavicu poput utvrde. Uzdigla je prsa. Zatim sam uzeo sapun iz njegova stalka i trljao ga dok nije nastala pjena. Pognula se prema naprijed, stvorivši malene, namreškane valove koji su zapljuskivali rubove kade. Voda je bila puna grudica praha koji je sličio kredi. Uzdigao sam pogled prema stropu da bih vidio je li popustila žbuka. Zatim sam joj pogledao leđa. Koža joj se gulila kao da je gadno izgorila na suncu, motala se i otpadala poput blanjevine. »Znam kako izgleda«, rekla je Helen prije nego što sam stigao bilo što izgovoriti. »Peri uz rubove. Ja ću pomoći.« »Pomoći oko čega?«, uspio sam pitati. Ispod stare kože, bila je osjetljiva, naborana i ružičasta poput novorođenčeta. Bilo me je strah dodirivati je, bojao sam se da ću je povrijediti. Rekla je da je to ne boli, da je samo malo svrbi i peče. Zatim sam ugledao nekoliko zuba kako se uspinju na površinu vode u kadi, poput niza minijaturnih plutača u nekom tamnom i stjenovitom zaljevu. Neko se vrijeme činilo da se sve vraća natrag u normalu. Svako bismo jutro pronašli još nekoliko zuba negdje u krevetu, ili ih ugledali kako se komešaju u slivniku tuša. Baci ih, riješi ih se, govorio sam, ali Helen ih je čuvala u jednoj malenoj Zulu košarici. »Za nakit«, rekla je, 57

držeći ih u ruci poput dragoga kamenja. »Možda za ogrlicu.« Tijekom tog razdoblja, bio sam toliko sretan i dezorijentiran da je mogla nositi tu košaru na svojoj glavi, a ja se ne bih bunio. Kupovao sam joj stvari. Vodio sam je na ples, iako nisam nikakav plesač. Freedman nas je upozorio da pripazimo. »Helen tijekom ovoga razdoblja treba posebnu njegu«, rekao je. »Nema nikakve obrambene sustave.« Pozvao me u svoju ordinaciju da porazgovaramo o njenom posljednjem testu krvi. U krvi je imala drastičan višak kalcijevog karbonata. Bio je zabrinut zbog guljenja kože. »Gledate me kao da mislite da se ne mogu brinuti o svojoj ženi«, rekao sam. Freedman je slegnuo ramenima. Znao sam da je zaljubljen u nju. Mislim, svi su bili zaljubljeni u Helen. Nekad davno, sjedio sam na barskoj stolici u Mugu, gdje je radila na šanku, te ispijao razvodnjen viski, čekajući na priliku da započnem razgovor s njom. Još su dva tipa bila u istom položaju. Ali ona je jedne snježne večeri nakon posla uletjela u moj auto, gurnula jednu nogu u moje krilo, i moja je ruka izvadila iz njezine duge smeđe kose kopču koja joj je stezala rep. Sada joj se stanje poboljšavalo. Više ga neće trebati. Gubio ju je i nije to mogao podnijeti. Ispalo je još zuba, i koža na leđima joj je zacijelila, a s vremenom je drastično pala i razina kalcija u njezinoj krvi. Ali zatim su stvari opet krenule po krivu. Jednog prekrasnog proljetnog jutra, izašao sam iz tvornice, a Helen je sjedila na haubi našega kamiona, šutajući petama gumu poput malene djevojčice. »Rastu mi umnjaci.« Ponosno se nasmiješila. Sledio sam se. »Gdje?« Sramežljivo je spustila pogled i zatim ga podigla. »Tamo dolje.« »Aha«, rekao sam. Što trebate reći kad vam vaša supruga kaže nešto takvo? »Aha.« Ovila mi je ruke oko vrata i kliznula guzicom niz haubu. Bila je lagana poput vlati trave. Zatim mi se mozak trgnuo, proradio i shvatio da ona pada. I činilo se da će mi ispasti. Uhvatio sam je ispod pazuha prije nego što se rasula po asfaltu. »Dobro sam, Mike. Stvarno sam dobro. Samo mi se malo vrti.« Odmaknula se od mene i izvela nekoliko nesigurnih pirueta na parkiralištu, poput staklene balerine na poklopcu razbijene glazbene kutije. Bio bi eufemizam reći da su se zubi počeli vraćati. Srušili su vrata i provalili natrag. Rasli su u hrpama, jedni preko drugih, u obliku izrovanoga grumenja koje je sličilo kamenju iz ruševine nekog hrama, ili u grozdovima nalik mozaicima složenim od crijepova. Rasli su ravno, ali i krivo, rasli su naopako i urastali u meso. Mogli ste sjesti i gledati kako rastu, kako se silom probijaju van. Helen je rekla da je to ne boli. Čak bi se uzbudila kad bi osjetila da jedan dolazi. »Vidi ovog«, cijuknula bi. »O! Evo još jednog!« A zatim bi ih četkala i trljala sodom bikarbonom i peroksidom; provodila je cijele dane pred zrcalom, pjevajući i polirajući. Helen nije provela u Freedmanovoj ordinaciji niti petnaest minuta kad sam izgubio strpljenje i upao unutra. Pogledao me kao da je stvarno umoran od mojih uplitanja. Pa, baš mi je žao, pomislio sam. Kad sam zaobišao stolicu, vidio sam da joj je svezao noge stremenima. »Krivo su urasli«, rekao je. Izludila me cijela ta situacija s dr. Freedmanom. Stalno su razgovarali telefonom i smijali se i ugovarali kontrole svaki dan. U svojim mislima, vidio sam ih zajedno, kako jedno drugome dodaju gumenu cijev tanka s dušikovim oksidom. Vidio sam kako joj noge vise preko drški stolca, dok Freedman čuči kod one slatke strane cijele stvari. »Nadam se da ti ne smeta bušilica«, rekao bi on, i mislio bi da je to jako duhovito jer bi se ona nasmijala i omotala mu ruke oko vrata i povukla ga u sebe. Počeo sam je pratiti, prisluškivati njezine telefonske razgovore na drugoj liniji. Ali bio sam loš špijun. Stalno su me hvatali na djelu. »Znam da si tamo, Mike«, rekla bi ona dok bi s jednom od svojih prijateljica telefonom pričala o kozmetičkim finesama iz nekog časopisa. »Čujem te kako dišeš.« I ja bih spustio slušalicu i sjedio na svojim šakama na krevetu. 58

Jednom mi je zakucala na prozor auta na parkiralištu Price Choppera, gdje sam zaspao promatrajući je kako kupuje. »Veze moraju biti utemeljene na povjerenju, Mike«, vikala je kroz staklo, »ili nema veze.« Postajala je opaka. Stalno se otresala na mene. Nisam ništa činio kako treba. Jedne je noći izjurila iz kuće na štakama, koje je morala koristiti jer su joj noge sada postale toliko krute. Rekla je da ona i dr. Freedman idu na simfoniju. »Simfoniju?«, rekao sam s prednjih vrata. »Da«, prošištala je na mene. »Simfoniju.« »Zašto?«, rekao sam. »Zbog kulture«, zarežala je, ravno u moje lice, dok su s vrha njezine šiljaste brade virila tri mala očnjaka. »Ti i ja, Mike, mi nismo nimalo kulturni.« Te sam se večeri pokušao spetljati s drugom ženom. Robin je bila konobarica u Mugu, i uvijek se htjela spetljati sa mnom, dok sam ja uvijek htio samo Helen. Otišli smo u njezin stan, ali nije mi bilo ugodno dodirivati je. Činila mi se previše mekom i šljapkavom. Nedostajala su mi Helenina gruba mjesta, njezini pretkutnjaci i kutnjaci, njezini šiljati očnjaci i umnjaci, meka područja u blizini tvrdih. Nedostajalo mi je prodiranje u Helen i suočavanje s izazovom zaobilaženja oštrih mjesta. Robin mi se doimala poput silikonske igračke, kao da je mogu rastezati i savijati i svezati je u čvor. Ispričao sam se Robin i ustao, te pošao kući. Dok smo se oblačili, rekla je da postoje liječnici koji mi mogu pomoći s mojim problemom. Rekla je to sa zlobnim prizvukom, a ne kao da mi želi pomoći. Helen je bila u krevetu kad sam se vratio kući, a pokrivač joj je bio spušten do struka. Pod hladnom uličnom rasvjetom koja je dopirala kroz prozor, mogao sam vidjeti fosforescentan sjaj gustih gruda zubi koje su joj stršale po cijelim leđima poput školjki. Svukao sam odjeću i uvukao se pokraj nje. Spavali smo na satenskim pokrivačima, ne zato što su seksi, nego zato što se radilo o jedinom materijalu za koji nisu zapinjali zubi, koji su sada prekrivali većinu njezinog tijela. Podlaktila se i čekala da progovorim. »Želim da stvari opet postanu onakve kakve su bile«, rekao sam. »Nedostaje mi ono što smo imali.« Ujutro smo otišli dr. Freedmanu, i Helen mu je rekla da izvadi zube. Sve. Očekivao sam da će mi reći da sam odurni kučkin sin, ali on je samo kimnuo, te profesionalno raširio svoje alatke. Ponudio joj je plin, Novocain, sedativ. Helen je samo odmahnula rukom. Počeo je s kutnjacima na njezinom grudnom košu. Koristio je pincetu za čupanje malih zubi na njezinom licu i kliješta za veće kutnjake na ključnoj kosti. Trzao je, izvijao i vukao, pa prelazio na sljedeći. Ali iz tih rupa u kojima su bili zubi curilo je nešto loše, ne ona crvena krv kakva neizbježno teče nakon vađenja zuba. Ova je krv bila crvenocrna, ona vrsta krvi koja dolazi iz duboke unutrašnjosti i ne želi da je se uznemirava. Helen je ispustila dubok, tužan jecaj. »Stanite«, rekao sam konačno. »Nemojte više.« Odveo sam je na plažu. Htjela je pomirisati sol i osjetiti zrak, pustiti da je zvuci galebova i valova uljuljaju u san. Tada je njezino lijepo lice već bilo prekriveno zubima. Umotao sam je u satenski poplun, a na ruke, koje su već postale tvrde i izobličene, stavio sam joj rukavice za pećnicu. Polegao sam njezino kruto tijelo na pješčanu dinu, i tamo smo tako ostali zajedno tri dana. Rekla je da joj je žao što nam je vrijeme isteklo, te da bi voljela da smo imali djecu. Ispričala se što je otišla na simfoniju s dr. Freedmanom. »Zbog njega sam se osjećala kao da sam lijepa«, rekla je. »Znam da je to bilo pogrešno.« »Ja sam uvijek mislio da si prelijepa«, rekao sam. »Još uvijek to mislim.« Poslije drugoga dana više nije mogla govoriti, jer joj se jezik kalcificirao. Pričao sam joj priče. Izmišljao sam ih sam, izvlačeći ih niotkuda. Bila jednom gigantska repa koja je zgnječila jedan veliki grad, i očne jabučice koje su preuzele vlast nad svijetom. Najdraža joj je bila ona o stadionu koji je mogao govoriti, i koji se zaljubio u jednu navijačicu, nakon čega mu je ova slomila srce, samo da bi shvatio - prekasno, jer se već urušio i pobio sve - da je njegova prava ljubav bila žena koja prodaje hot-dog na iznajmljenom štandu, te koja je cijelo vrijeme bila u njemu. 59

Trećeg sam se dana probudio u svitanje i ugledao je kako promatra pelikane koji su letjeli nad dinama u jasnoj formaciji. Vidio sam pelikane na obalama Sjeverne Caroline, ali nikada ovoliko daleko na sjeveru. Odletjeli su prema jugoistoku i izblijedili. Helen je još uvijek gledala prema gore. »Što to gledaš, Hel?« Pogledao sam onamo gdje joj je bio usmjeren pogled. Ali tamo gore nije bilo ničega. Niti oblačka. Tu i tamo naletim na nekakvu oazu, s palmama i plavom vodom, i tamo ugledam Helen kako se naslanja na stablo u onoj žutoj haljini i žutim cipelama u kojima je bila pokopana, kako drži daiquiri od banane koji je napravila za mene. Gucnem malo daiquirija, ali me njegova hladnoća pogodi u mozak i zaboli me glava. Ona kaže: »Jadni moj mali, daj da te izmasiram«, te pruži prema meni svoje dlanove od glatke ebanovine. Zatim mi klizne kroz ruke. Rasprši se u pijesak. Posegnem za njom, ali što više posežem, sve se više pijeska urušava na mene, i tek kad ostanem ukopan do struka shvatim da je više nema.

PRAVA LUTKA ★★★★★ A.M. Homes

★★★★★ Viđam se s barbikom. Tri popodneva tjedno, dok mi je sestra zauzeta satovima plesa, uzimam Kenu Barbie. Vježbam za budućnost. Najprije sam samo sjedio u sestrinoj sobi i promatrao Barbie, koja je s Kenom živjela na tabletiću na komodi. Gledao sam je a da je zapravo nisam vidio. Gledao sam, a onda odjednom primijetio da ona bulji u mene. Sjedila je pokraj Kena, dok se njegovo bedro kaki boje nesvjesno trljalo o njenu golu nogu. On se trljao o nju, ali ona je zurila u mene. »Bok«, rekla je. »Zdravo«, uzvratio sam. »Ja sam Barbie«, rekla je, i Ken joj se prestao trljati o nogu. »Znam.« »Ti si Jennyn brat.« Kimnuo sam. Glava mi se klatarila gore-dolje kao u marionete. »Stvarno mi se sviđa tvoja sestra. Slatka je.« rekla je Barbie. »Tako draga djevojčica. Osobito u zadnje vrijeme, zna se tako lijepo urediti, a počela je uređivati i nokte.« Pitao sam se je li Barbie primijetila da Gospođica Prelijepa grize nokte pa su joj, kad se smije, prednji zubi prekriveni sitnim mrljama od laka za nokte. Pitao sam se zna li da Jennifer pojedene dijelove laka za nokte nadomješta ružičastim vodootpornim flomasterom, i da ponekad cucla prste zbog čega ne samo da je na zubima imala sitne ružičaste mrlje od laka za nokte, već joj je i jezik bio obojen najneobičnijom nijansom ljubičaste. »Slušaj«, rekao sam. »Bi li voljela malo izaći? Udahnuti malo svježeg zraka, možda se malo promuvati po vrtu?« »Naravno«, rekla je. Podigao sam je za noge. Zvuči neobično ali bio sam previše ukočen da bih je primio za struk. Dograbio sam je za gležnjeve i odnio kao dasku. Čim smo bili vani i sjedili na trijemu onog što sam ja običavao zvati svojom tvrđavom, a što su moja sestra i roditelji zvali dječjom kućicom, počeo sam se glupirati. Iznenada sam postao nevjerojatno svjestan da sam izašao na spoj s Barbie. Nisam znao što bih rekao. 60

»I, kakva si ti vrsta Barbie?« pitao sam. »Molim?« »Slušajući Jennifer, znam da postoje Dnevno-noćna Barbie, Barbie čarobnih pokreta, Darežljiva Barbie, Tropska Barbie, Moja prva Barbie i tako dalje.« »Ja sam Tropska«, rekla je. Rekla je ’Ja sam Tropska’ na način na koji bi neki čovjek rekao da je katolik ili Židov. »Isporučuju me s jednodijelnim kupaćim kostimom, četkom, i čipkastim ovratnikom koji se može nositi na jako puno načina«, zaskvičala je Barbie. Uistinu je skvičala. Kasnije se ispostavilo da je skvičanje Barbiena urođena mana. Pravio sam se da je ne primjećujem. Trenutak smo bili tihi. List veći od čitave Barbie otpao je s javorova drveta iznad nas i uspio sam ga uhvatiti trenutak prije nego što bi udario Barbie. Napola sam očekivao da će zaskvičati, »Spasio si mi život. Tvoja sam, zauvijek.« Umjesto toga, savršeno normalnim glasom rekla je samo, »Vau, veliki list.« Pogledao sam je. Barbiene su oči bile svjetlucavo plave poput boje oceana za vedra dana. Zagledao sam se i u trenutku primijetio da joj je cijeli svijet, svemir, utopljen u šminki iznad i ispod očiju. Čitava galaksija, oblaci, zvijezde, sunce, more, nacrtani na njezinim obrazima. Žuta, plava, ružičasta i milijun srebrnih iskrica. Sjeli smo i gledali se, gledali i pričali i onda se opet nismo gledali niti pričali. Bila je to jedna od onih stani-kreni situacija u kojoj smo oboje govorili pogrešne stvari, govorili gluposti, a onda odmah požalili što smo ih izrekli. Bilo je očito da mi Barbie nije vjerovala. Pitao sam je želi li štogod popiti. »Dijetnu koka-kolu«, rekla je. A ja sam se čudio zašto sam uopće pitao. Ušao sam u kuću, gore na kat u roditeljsku kupaonicu, otvorio ormarić s lijekovima, i izvadio nekoliko tableta Valiuma. Odmah sam jednu progutao. Pretpostavljao sam da će, ako budem pribran i smiren, i ona shvatiti da joj ne želim nauditi. Drugu sam tabletu razlomio u milijun sitnih komadića, bacio ih par u Barbienu dijetnu kolu, i promiješao da se otope. Mislio sam kako će mi početi prije vjerovati ako oboje budemo pribrani i smireni. Počeo sam se zaljubljivati na način koji nije imao nečega zajedničkog s ljubavlju. »I kakva je situacija s tobom i Kenom?« pitao sam je kasnije nakon što smo se malo opustili, kad je već popila dvije dijetne kole, a ja još jednom navratio do ormarića s lijekovima. Zahihotala je. »Oh, mi smo samo dobri prijatelji.« »Što stvarno ima između vas, meni možeš reći. Mislim, je li on ili nije?« »Je li on ili nije?« rekla je Barbie usporeno i smeteno, kao da je bila toliko drogirana da bi svojim dahom istopila spravu za mjerenje količine Valiuma u dahu, da je takva postojala. Požalio sam što sam joj donio i treću kolu. Bojao sam se da će me, ako umre, Jennifer sigurno tužiti mami i tati. »Je li on peder?« Barbie se nasmijala a ja sam je zamalo ošamario. Pogledala me ravno u oči. »On žudi za mnom«, rekla je. »Kad se noću vraćam kući, čeka me, budan. Znaš, on ne nosi donje rublje. Mislim, nije li to čudno, Ken ne posjeduje nijedan komad donjeg rublja. Ćula sam kad je Jennifer govorila svojoj prijateljici da ga za njega uopće ni ne izrađuju. Svejedno, on je uvijek budan i čeka me, a ja mu kažem, Kene, mi smo samo prijatelji, u redu, i to je sve. Jesi li ikad primijetio da on ima plastičnu kosu. Glava i kosa su mu iz jednog komada. Ne mogu se viđati s takvim momkom. Osim toga, mislim da on ne bi dorastao znaš već čemu. Ken sigurno nije, kako bi se to moglo reći, dobro obdaren... On tamo dolje ima samo plastičnu kvrgu, zapravo više kao nekakvu izbočinu, i što bi do vraga mogao s tim napraviti?« Govorila mi je stvari za koje nisam mislio da ih trebam čuti ali sam se svejedno sve više naginjao prema njoj, kao da će mi više toga povjeriti ako joj budem bliže. Upijao sam svaku riječ i zadržavao je jedan trenutak, zadržavao skupine riječi u svojoj glavi kao da nisam dobro razumio engleski. Ona je nastavila pričati, ali više je nisam slušao. Sunce je zašlo za dječju kućicu, a Barbie zadrhtala, ispričala se i otrčala za ugao da bi povratila. Pitao sam je li joj dobro. Rekla je da joj je dobro, da je samo malo umorna, da je 61

možda hvata gripa ili nešto slično. Dao sam joj komadić komadića žvakaće gume da žvače i unio je unutra. Na povratku u Jenniferinu sobu napravio sam nešto što mi Barbie zamalo nije oprostila. Napravio sam nešto što je ne samo razbilo čaroliju trenutka, već zamalo i potpuno uništilo mogućnost naše zajedničke budućnosti. U hodniku između stepeništa i Jenniferine sobe, gurnuo sam Barbienu glavu u svoja usta, poput lava i krotitelja, Boga i Godzille. Gurnuo sam joj cijelu glavu u svoja usta, i Barbiena se kosa razdvojila u zasebne niti poput Božičnih ukrasa i zapela mi u grlu zamalo me ugušivši. Mogao sam osjetiti okus naslaga i naslaga šminke, Revlona, Max Factora i Maybelinea. Sklopio sam usta oko Barbie i osjetio njezin dah u svome. Mogao sam čuti njezin vrisak i kričanje u svome grlu. Njezini su me zubi, bijeli od Pepsopenta i mentol bombona, grizli za jezik i unutrašnju stranu obraza kao da sam se slučajno sam ugrizao. Zatvorio sam usta oko njezinog vrata i držao je tako obješenu, dok su joj noge beskorisno udarale po zraku ispred mojeg lica. Prije nego što sam je izvukao, lagano sam joj pritisnuo zube u vrat, ostavljajući tragove koje je Barbie opisivala kao ožiljke od napada, ali koje sam ja zamišljao kao ljubavnu ogrlicu New Age generacije. »Nikad, ama baš nikad u životu nitko nije postupao sa mnom ovako loše«, rekla je čim sam je pustio van. Lagala je. Znao sam da je Jennifer ponekad radila razne nestašluke s Barbie. Nisam vam spomenuo da sam jednom vidio Barbie kako visi sa stropnog ventilatora u Jenniferinoj sobi, i vrti se u velikim, širokim krugovima, kao svojevrsna imitacija Supermana. »Oprosti ako sam te prestrašio.« »Prestrašio!« zaskvičala je. Nastavila je skvičati, zvučanjem nalik na cvilež koja nastaje kada puštate zrak iz balona i kada se oglasi požarni alarm slabih baterija. Dok je ona skvičala, glavom mi se stalno iznova motala fraza Glava u ustima vrijedna je para u grmlju??, poput refrena nekoj masnoj šali. »Prestrašio me. Prestrašio me. Prestrašio me!« Barbie je skvičala sve glasnije dok mi napokon nije ponovno privukla pažnju. »Jesi li ikad bio zatočen u tamnoj šupljini nečijeg tijela?« Zatresao sam glavom. Zvučalo je predivno. »Tipično«, rekla je. »Tako nevjerojatno, tipično muški.« Na trenutak sam bio ponosan. »Zašto morate raditi stvari koje znate da ne smijete, i, da stvar bude još gora, radite ih s nekim čudnim svjetlom u očima, kao da vam to pričinjava neko čudno zadovoljstvo koje samo drugi dječak može razumjeti. Svi ste vi isti«, rekla je. »Svi ste kao Jack Nicholson.« Odbio sam je vratiti u Jenniferinu sobu sve dok mi nije oprostila, dok nije shvatila da sam uradio ono što jesam s iskrenim osjećajima, a da joj nisam mislio zlo. Čuo sam Jeffmerine korake kako napreduju stepenicama. Ponestajalo mi je vremena. »Znaš da sam stvarno zainteresiran za tebe«, rekao sam Barbie. »I ja«, rekla je, i na trenutak nisam bio siguran je li mislila da je zainteresirana za mene ili za samu sebe. »Trebali bismo ovo ponoviti«, rekao sam. Kimnula je. Sagnuo sam se da poljubim Barbie. Mogao sam je podići i prinijeti usnama, ali nekako to ne bi bilo ono pravo. Sagnuo sam se da je poljubim i prvo što sam osjetio bio je njezin nos u mojim ustima. Osjećao sam se kao Sveti Bernard koji pokušava izgovoriti pozdrav. Bez obzira koliko bio obziran i koliko truda uložio, bio sam osuđen na to da joj ližem obraz. Nije to bilo pitanje guranja mog jezika u njezino uho ili niz grlo, radilo se doslovce o tome da se trudim ne ugušiti je. Poljubio sam Barbie leđima okrenut Kenu, a onda sam se okrenuo i stavio je na tabletić pokraj njega. Bio sam u iskušenju da je ispustim na njega, ali sam se uspio suzdržati. »To je bilo zabavno«, rekla je Barbie. Čuo sam Jennifer u hodniku. »Do kasnije«, rekao sam. Jennifer je ušla u sobu i pogledala me. 62

»Što?«, rekao sam. »Ovo je moja soba«, rekla je ona. »Unutra je bila pčela. Ubio sam je za tebe.« »Pčela. Alergična sam na pčele. Mama, mama«, vrištala je. »Tu je pčela.« »Mame nema doma. Ubio sam pčelu.« »Ali možda ima još koja.« »Onda me pozovi i ubit ću i nju.« »Ali ako me ubode mogla bih umrijeti.« Slegnuo sam ramenima i izašao. Mogao sam osjetiti kako me Barbie promatra na odlasku. Uzeo sam tabletu Valiuma otprilike dvadeset minuta prije nego sam je pokupio idućeg petka. Do trenutka kad sam ulazio u Jenniferinu sobu, sve je postajalo mnogo lakše. »Hej«, rekao sam kad sam došao do komode. Bila je na tabletiću s Kenom, okrenuti jedno drugom leđima, odmarajući se oslonjeni jedno na drugo, nogu ispruženih ispred njih. Ken me nije ni pogledao. Bilo mi je svejedno. »Spremna za polazak?« pitao sam. Barbie je kimnula. »Pomislio sam da si možda žedna.« Dodao sam joj dijetnu kolu koju sam joj već napravio. Shvatio sam da Barbie može podnijeti malo manje od osmine tablete Valiuma a da ne postane potpuno senilna. Zapravo sam joj morao davati mrvice Valiuma jer nisam mogao izrezati tako mali komadić. Uzela je kolu i ispila je pred Kenom. Čekao sam da me počasti jednim od onih znam-štosmjeraš-i-to-mi-se-ne sviđa pogledom, kakvi me pogleda i otac kad mi uđe u sobu bez kucanja a ja automatski skočim sedam metara u vis. Ken se ponašao kao da nije ni svjestan moga prisustva. Mrzio sam ga. »Danas ne mogu puno hodati«, rekla je Barbie. Kimnuo sam. Pomislio sam kako to i nije veliki problem jer mi se činilo da je ionako nosim veći dio vremena. »Noge će mi otpasti«, rekla je. Razmišljao sam o Kenu. »Nemaš li druge cipele?« Moja je obitelj bila puno pažnje posvećivala cipelama. Bez obzira što nije bilo u redu, moj je otac uvijek govorio da se sve može izliječiti nošenjem drukčijih cipela. Vjerovao je da cipele, kao i gume, treba mijenjati. »Nije stvar u cipelama«, rekla je, »već u mojim prstima.« »Je li ti nešto palo na njih?« Moj Valium nije djelovao. Imao sam problema s konverzacijom. Trebao mi je još jedan. »Jennifer ih žvače.« »Što?« »Žvače mi nožne prste.« »Daješ joj da ti žvače stopala?« Nisam mogao shvatiti to što mi je upravo rekla. Razmišljao sam o tome da gubim moć govora, da trebam još jedan ili možda čak i dva Valiuma, tih žutih bombončića koji odraslima vraćaju snagu. »Sviđa li ti se to?« »Ona ih doslovno grize, kao da su odrezak a ne noge«, rekla je Barbie. »Da mi ih barem odgrize pa da i toj muci dođe kraj. Ovako to traje cijelu vječnost. Žvače ih i žvače, zapravo ih više glođe.« »Natjerat ću je da prestane. Kupit ću joj gumu, duhan ili nešto slično, olovku, da njih žvače.« »Molim te, nemoj joj ništa govoriti. Ne bih ti ni rekla da...«, rekla je Barbie. »Ali to te boli.« »To je između Jennifer i mene.« »I gdje će to prestati?« pitao sam. 63

»Na tabanu, nadam se. Tamo se nalazi kost, i kad shvati da je odgrizla meki dio, prestat će.« »Kako ćeš hodati?« »Imam jako duge noge.« Sjeo sam na rub sestrina kreveta, s rukama na glavi. Moja je sestra odgrizala Barbiene noge a izgledalo je da Barbie za to ne mari. Nije joj to zamjerala i zbog toga mi se još više sviđala. Sviđala mi se činjenica što je razumjela da svi mi imamo svoje male tajne navike koje se nama samima čine normalnima, ali smo ipak dovoljno pametni da ih pred drugima ne izgovaramo naglas. Počeo sam zamišljati stvari s kojima bih se i sam mogao izvući. »Vodi me odavde«, rekla je Barbie. Skinuo sam joj cipele. Bilo je očito da joj je netko glodao stopala. Na lijevoj nozi prsti su joj se još jedva držali uz stopalo, a na desnoj je pola njih već bilo potpuno odgrizeno. Tragovi zuba protezali su joj se sve do gležnjeva. »Nemojmo više o tome«, rekla je Barbie. Podigao sam je. Ken se prevalio na leđa pa me Barbie natjerala da ga izravnam prije nego što izađemo. »To što znaš da ima samo kvrgu dolje ne daje ti pravo da s njim loše postupaš«, prošaptala je Barbie. Podbočio sam Kena i odnio Barbie niz hodnik u svoju sobu. Držao sam je iznad sebe, zabacivao si glavu i spuštao si njena stopala i noge u usta, a onda ih počeo sisati. Mirisala su na Jennifer, nečistoću i plastiku. Sisao sam njezine batrljke a ona mi je rekla da joj se sviđa osjećaj. »Bolji si od vruće kupke«, rekla je Barbie. Ostavio sam je da se odmara na mom jastuku i otišao dolje u kuhinju da nam napravim piće. Ležali smo na mom krevetu, zamotani u i oko jedno drugog. Barbie je ležala na jastuku pokraj mene, a ja sam ležao na strani okrenut njoj. Pričala je o muškarcima, i dok je pričala pokušavao sam biti sve ono o čemu je pričala. Govorila je da ne voli muškarce koji se boje sami sebe. Pokušao sam biti hrabar, izgledati odvažno i sigurno. Držao sam glavu na određeni način i izgleda da je to upalilo. Rekla je da ne voli muškarce koji se boje ženstvenosti pa sam se zbunio. »Momci uvijek moraju dokazivati koliko su zapravo pravi dečki«, rekla je Barbie. Razmišljao sam o Jennifer kako se trudi biti prava djevojka, nosi haljine, uređuje si nokte, nanosi šminku, nosi grudnjak iako joj vjerojatno neće trebati bar još pedeset godina. »Rugaš se Kenu jer se on ne libi biti sve ono što jest. On ništa ne skriva.« »Nema ni što kriti«, rekao sam. »Ima plastičnu kosu boje preplanule puti, i kvrgu umjesto kite.« »Nisam ti trebala reći za kvrgu.« Ponovno sam legao na krevet. Barbie se prevrnula s jastuka i smjestila mi se na grudima. Tijelo joj se protezalo od moje prsne bradavice do pupka. Ruke je stisnula uza me i škakljala me. »Barbie«, rekao sam. »Umm Hmm«. »Što misliš o meni?« Čitavu minutu nije rekla ništa. »Ne brini o tome«, rekla je, i gurnula ruku u moju košulju između dva gumba. Prsti su joj bili kao krajevi čačkalica za zube i izvodili su svojevrsnu profinjenu drevnu torturu, ples dječačke smrti na mojim prsima. Barbie je puzala posvuda po meni poput kukca koji je naletio na previše insekticida. Pod odjećom, ispod vlastite kože, ja sam lagano ludio. Prije svega, bio sam sputan donjim rubljem i nisam nalazio nikakvog načina da to ručno popravim a da ne privučem nepotrebnu pažnju na neko mjesto. S Barbie uhvaćenom u svojoj košulji, lagano sam se prevrnuo, kao da sam pilot svemirskog broda koji izvodi manevar da bi nešto izbjegao. Prevrnuo sam se na trbuh, uhvativši je u zamku poda se. Spustio sam se na krevet najsporije i najnenametljivije što sam mogao, nadajući se da će mi to pomoći, a onda sam to ponovio opet i opet, uhvaćen u zamku principa naslade i boli. 64

»Je li to vodeni krevet?«, pitala je Barbie. Ruka mi je bila na njezinim dojkama, samo što to zapravo i nije bila moja ruka nego samo kažiprst. Dotaknuo sam Barbie i ona je lagano uzdahnula i zaskvičala, ali unatraške od uobičajenog. Skvičala je unatraške, onda prestala, a ja sam zapeo s rukom na njoj, razmišljajući kako sam zauvijek prešao granicu između onog što smijem i što ne smijem, između dobrih i loših momaka, između ljudi i zvijeri, i nisam mogao učiniti apsolutno ništa da bih se zaustavio. Barbie mi je sjedila na preponama, s nogama zabačenima iza nje u položaju koji nije bio ljudski. U određenom sam se trenutku jednostavno morao osloboditi. Ako mi je kita poplavjela, to je bilo samo zato jer se gušila na smrt. Napravio sam i taj korak i piton je iskočio kao bjegunac koji želi pobjeći iz maksimalne sigurnosti. »Nikad nisam vidjela ništa tako veliko«, rekla je Barbie. Bila je to rečenica o kojoj sam oduvijek sanjao, ali uzevši u obzir ljude s kojima se Barbie obično družila, naime momka s kvrgom u gaćama, i nije bila veliko iznenađenje. Stajala mi je pri korijenu kurca, a gola je stopala zakopala u moje stidne dlake. Bio mi je visok skoro kao ona cijela. No dobro, ne baš tako visok, ali mogli su biti u srodstvu. I ona i Karanja su oboje imali blago iznenađene izraze na licima. Bila je na njemu i nisam mogao odoljeti želji da uđem u nju. Prevrnuo sam se i popeo na nju, uopće ne mareći hoću li ju pritom ubiti. Ruke su joj se tako snažno zarile u moj trbuh da sam imao osjećaj kako na meni želi obaviti operaciju slijepog crijeva. Bio sam na njoj, pokušavajući joj se uvući između nogu, i umalo je prepolovivši. Ali tamo nije bilo ničeg, ništa što bih mogao pojebati osim male tanke linije koja je trebala predstavljati njezin guzni procijep. Trljao sam njime tu crtu, stražnji dio njezinih nogu, kao i samo njezino međunožje. Okrenuo sam je leđima prema sebi kako bih to mogao raditi a da je ne moram gledati u lice. Svršio sam vrlo brzo. Svršio sam posvuda po Barbie, po čitavom njezinom tijelu i malo čak i po kosi. Svršio sam po Barbie i doživio najstrašnije iskustvo ikad. Ništa nije ostalo na njoj. Ne lijepi se za plastiku. Bio sam gotov. U ruci sam držao spermom pošpricanu Barbie kao da nisam znao odakle se tamo stvorila. Barbie je rekla, »Nemoj prestati«, ili sam možda samo umislio da je to rekla a zapravo sam to negdje pročitao. Ne znam više. Nisam je više mogao slušati. Nisam je mogao čak ni pogledati. Obrisao sam se čarapom, navukao odjeću i potom odnio Barbie u kupaonicu. Za večerom sam primijetio da Jennifer grize kožicu na prstima svojih ruku između zalogaja tjestenine s tunom. Pitao sam je rastu li joj zubi. Zakašljala je i počela se nasmrt gušiti, zbog komadića nokta, krumpira iz tjestenine s tunom, a možda i zbog malenog djelića Barbiene noge koji joj je zapeo za zub. Majka ju je pitala je li joj dobro. »Progutala sam nešto oštro«, rekla je između kašljaja na koje su očito prilično utjecali satovi glume koje je pohađala tijekom ljeta. »Imaš li problema?« pitao sam je. »Pusti sestru na miru,« rekla je majka. »Ako nešto treba pitati, mi ćemo postaviti pitanja,« dodao je moj otac. »Je li sve u redu?« majka je upitala Jennifer. Jennifer je kimnula. »Mislim da bi ti dobro došle nove traperice«, rekla je majka. »Čini mi se da više baš i nemaš dosta svakodnevne odjeće.« »Ne mijenjajmo temu«, rekao sam, pokušavajući se dosjetiti načina kojim bih spriječio Jennifer da ne pojede Barbie živu. »Ne nosim hlače«, rekla je Jennifer. »Dečki nose hlače.« »Tvoja baka nosi hlače«, rekao je otac. »Ona nije djevojka.« Otac je zahihotao. Zbilja je jebeno zahihotao. On je bio jedini čovjek kojeg poznajem koji je zbilja mogao jebeno zahihotati. »Nemoj joj to reći«, rekao je, hihoćući. 65

»Nije smiješno«, rekao sam. »Bakine su ionako one koje se samo navlače«, rekla je Jennifer. »Nemaju šlic. Moraš imati penis da bi nosio hlače sa šlicom.« »Jennifer«, rekla je majka. »Dosta s tim.« Odlučio sam kupiti Barbie poklon. Bio sam u onom čudnom stanju u kojem bih napravio sve za nju. Promijenio sam dva autobusa i hodao skoro dva kilometra dok nisam stigao do Prodavaonice igračaka. Odjeljak s barbikama bio je prolaz 14C. Bio sam prava olupina. Zamišljao sam milijun barbika i kako bi bilo kad bi sve bile moje. Zamišljao sam da jebem jednu, odbacujem je, odmah grabim novu, prasnem i nju, a onda i nju bacam na sve veću hrpu u kutu svoje sobe. Beskrajan posao. Vidio sam se kao Barbienog roba. Pitao sam se koliko se Tropskih barbika proizvede svake godine. Osjećao sam slabost. Posvuda su bili čitavi redovi, police pune Kenova, Barbika i Skippera. Barbie za razonodu, Ken tajnih dragulja, Barbie rokerica koja je nudila vruću rokersku zabavu i pravu plesnu akciju. Primijetio sam Barbie magičnih pokreta, i zatekao samog sebe kako je pomno promatram, flertujući pogledom, pitajući se mogu li joj se noge raširiti. »Pritisni prekidač i ona se kreće«, pisalo je na njezinoj kutiji. Namignula mi je dok sam čitao uputstva. Jedini iz Tropske kolekcije kog sam vidio bio je crni tropski Ken. Kad biste ga nakratko pogledali ne biste zaključili da je crnac. Hoću reći, nije bio crn na način kako to crnci već jesu. Crni tropski Ken bio je boje bobice crnog grožđa, ali raširene i nenaborane. Imao je crnu afro frizuru koja je izgledala kao perika, a bila mu je navučena i pričvršćena na glavu, kao zaštitni šljem. Zapitao sam se nije li crni Ken bio zapravo bijeli Ken pošprican debelim slojem metalizirane plastike tamne boje. Raširio sam u ravnini osam crnih Kenova ispred jednog reda polica. Kroz plastični prozor svoje kutije rekao mi je da se nada kako će upisati stomatološki fakultet. Svih je osam crnih Kenova govorilo u isti čas. Srećom da su svi istovremeno govorili isto. Rekli su da jako vole zube. Crni se Ken nasmiješio. Imao je iste bisernobijele zube koje su imali i Barbie i bijeli Ken. Pomislio sam kako se cijela Mattelova obitelj jako dobro brine za sebe. Pretpostavio sam da su oni vjerojatno jedini ljudi u Americi koji su uistinu prali zube nakon svakog obroka i onda opet prije spavanja. Nisam znao što bih kupio Barbie. Crni me Ken savjetovao da joj uzmem neki odjevni predmet, možda krznenu stolu. Htio sam nešto uistinu posebno. Zamišljao sam predivan dar koji će nas nekako još više zbližiti. Postojao je set tropskog bazena i pripadajućeg trijema, ali zaključio sam da bi je to moglo učiniti nostalgičnom. Postojao je i set kompletnog zimovanja, s kućom uskog krova, kaminom, vozilom za snijeg i saonicama. Zamišljao sam da tamo pozove Kena bez mene za vikend. Set večernjih vijesti je također bio lijep, ali zbog njezinog skvičanja Barbiena je budućnost kao prezenterice vijesti izgledala prilično ograničenom. Centar za vježbanje, kauč i stol za kavu, kupka s mjehurićima, spavaća soba. Odlučio sam se za veliki klavir. Cijena mu je bila 13 dolara. Uvijek sam se držao pravila da nikad ni na što ne potrošim više od deset dolara. Ovog sam puta pomislio, k vragu, ne kupuješ svakog dana veliki klavir. »Zamotajte mi ga, molim vas«, rekao sam na blagajni. S prozora svoje spavaće sobe mogao sam vidjeti Jennifer kako skače po vrtu odjevena u svoju baletnu suknjicu. Bilo je dozlaboga opasno ušuljati joj se u sobu i ugrabiti Barbie, ali nisam mogao odoljeti a da ni s kim ne podijelim vijest o velikom klaviru kojeg sam držao u ormaru. »Sigurno ti se jako sviđam«, rekla je Barbie kad smo napokon razmotali klavir. Kimnuo sam. Na sebi je imala skijaški kombinezon i skije. Bio je kraj kolovoza i vani je bilo najmanje dvadeset i pet stupnjeva. Odmah je sjela za klavir i zasvirala »guščji valcer«. Pogledao sam kroz prozor da vidim gdje je Jennifer. Trčala je po terasi, skočila na ogradu, onda opet s nje, pozirajući poput jednog od onih crvenih letećih konja koji se mogu vidjeti na starim reklamama za benzinske crpke Mobil. Promatrao sam je kako to radi prvi pa onda i drugi put, kad joj se noga ukliještila između prečki od ograde, a ona se stropoštala na drugu stranu. Minutu kasnije pojavila se za uglom kuće šepajući, poderane i zaprljane baletne 66

suknjice, ružičastih čarapa razderanih na oba koljena. Zgrabio sam Barbie s klavirske klupe na kojoj je sjedila i pojurio s njom u Jenniferinu sobu. »Baš sam se zagrijavala«, rekla je. »Mogu svirati i bolje od toga, najozbiljnije.« Čuo sam Jennifer kako plače dok se penjala stepenicama. »Dolazi Jennifer«, rekao sam. Stavio sam je na komodu i primijetio da nema Kena. »Gdje je Ken?« brzo sam upitao. »Vani s Jennifer«, rekla je Barbie. Na vratima sam naletio na Jennifer. »Jesi li dobro?« pitao sam. Ona je još jače zaridala. »Vidio sam kako si pala.« »Zašto me nisi zaustavio?« rekla je. »Da ne padneš?« Kimnula je i pokazala mi koljena. »Kad jednom počneš padati nitko te više ne može spriječiti.« Zamijetio sam da je Ken zataknut za remen njezine baletne suknjice. »Ali može te se uhvatiti«, rekla je Jennifer. Počeo sam joj pričati kako je opasno skakati okolo s Kenom zataknutim za remen, ali ne možete objasniti da je napravio nešto loše nekome tko već plače. Otpratio sam je u kupaonicu i uzeo hidrogenov peroksid. Ja sam stručnjak za prvu pomoć. Bio sam tip momka koji šeće uokolo i samo vreba da netko doživi srčani udar kako bi na njemu mogao vježbati svoju tehniku oživljavanja. »Sjedni,« rekao sam. Jennifer je sjela na školjku a da nije spustila poklopac. Ken ju je posvuda pikao i umjesto da ga izvadi, samo se vrpoljila pokušavajući se udobnije smjestiti kao da nije znala što drugo napraviti. Ja sam joj ga izvadio. Promatrala me kao da je operiram. »Moj je«, rekla je. »Skini čarape«, rekao sam. »Neću«, rekla je. »Uništene su«, rekao sam. »Skini ih.« Jennifer je izula svoje baletne papučice i skinula čarape. Nosila je moje stare gaće s crtežima superjunaka - Spidermana, Supermana i Batmana, koji si svi izvirivali ispod prljave i poderane baletne suknjice. Odlučio sam da ništa ne kažem, ali izgledalo je vraški smiješno vidjeti plosnate prepone u muškim gaćama. Imao sam osjećaj da se ni nisu trudili proizvoditi gaćice za Kena jer su znali da bi na njemu izgledale skoz šašavo. Izlio sam malo peroksida po njezinim krvavim koljenima. Jennifer mi je vrisnula u uho. Sagnula se i pregledala si koljena, gurajući ružičaste prste u poderanu kožu; baletna joj se suknjica zadigla i trljala o lice grebući ga. Pozabavio sam se njezinim koljenima, uklanjajući sitni šljunak i komadiće stakla iz ogrebotina. Ponovno je zaplakala. »Dobro si«, rekao sam. »Nećeš umrijeti.« Nije se na to obazirala. »Treba li ti što?« pitao sam, pokušavajući biti ljubazan. »Barbie«, rekla je. Bilo je to prvi put da sam dirao Barbie u javnosti. Podigao sam je kao da mi je potpuni stranac i dodao je Jennifer, koja ju je zgrabila za kosu. Zaustio sam da joj kažem neka malo pripazi, ali nisam mogao. Barbie me pogledala i ja sam slegnuo ramenima. Spustio sam se u kuhinju i pripravio Jennifer jednu od svojih posebnih dijetnih kola. »Popij ovo«, rekao sam, dodajući joj čašu. Popila je sve u četiri divovska gutljaja i odmah sam osjetio grižnju savjesti što sam upotrijebio cijelu tabletu Valiuma. »Zašto ne daš malo i svojoj Barbie?«, rekao sam. »Siguran sam da je i ona žedna.« Barbie mi je namignula zboga čega sam je poželio ubiti, prvo jer je to napravila pred Jennifer, a drugo jer uopće nije ni znala zašto namiguje. Otišao sam u svoju sobu i sklonio klavir. Mislio sam da sam siguran dokle ga god držim u originalnoj kutiji. Da ga itko pronađe, rekao bih da je dar za Jennifer. U srijedu su Ken i Barbie imali zamijenjene glave. Otišao sam uzeti Barbie, a na komodi 67

se nalazila ona i Ken, ali nekako drukčiji. Barbiena glava je bila na Kenovu tijelu, a Kenova na Barbienom. Prvo sam mislio da mi se privida. »Bok«, rekla je Barbie. Nisam mogao odgovoriti. Nalazila se na Kenovu tijelu i ja sam sad promatrao Kena u potpuno novom svjetlu. Podigao sam Barbienu glavu/Kena i Barbiena se glava odmah otkotrljala. Otkotrljala se preko komode, preko bijelog tabletića pored Jenniferine kolekcije minijaturnih keramičkih mačaka, i bum, pala je na pod. Vidio sam je kako se kotrlja i sprema pasti, a onda i kako pada, ali nisam mogao poduzeti ništa da bih spriječio njezin pad. Bio sam kao smrznut, paraliziran Kenovim bezglavim tijelom u svojoj lijevoj ruci. Barbiena je glava bila na podu, kosa joj je bila raspršena pod njom kao anđeoska krila u snijegu, i ja sam očekivao da ću vidjeti krv, široku obilnu lokvu krvi, ili barem koju kap da joj curi iz uha, nosa ili usta. Gledao sam njezinu glavu na podu i vidio samo Barbie s očima poput svemira koje su me gledale. Mislio sam da je mrtva. »Kriste, to je boljelo«, rekla je. »A ionako sam već imala glavobolju od tih naušnica.« Iz Barbienih su ušiju stršale male crvene okrugle naušnice-pribadače. »Prolaze mi ravno kroz glavu, znaš. Pretpostavljam da se na takvo što moraš naviknuti«, rekla je Barbie. Primijetio sam majčin jastučić za igle pokraj druge Barbie/Kena, Barbienog tijela i Kenove glave. Jastučić je bio izboden stotinama pribadača, pribadača sa plosnatim srebrnim krajevima i pribadača s crvenim, žutim i plavim okruglim krajevima. »Imaš pribadače u glavi«, rekao sam Barbienoj glavi na podu. »To je trebao biti kompliment?« Počinjao sam je mrziti. Bio sam savršeno jasan a ona me nije razumjela. Pogledao sam Kena. Držao sam ga u svojoj lijevoj ruci, šaka mi je bila sklopljena oko njegova struka. Pogledao sam ga i shvatio da mi je palac na njegovoj izbočini. Palac mi je bio pritisnut uz Kenove prepone i čim sam to primijetio, automatski sam dobio erekciju, jednu onog tipa koje niste ni svjesni, jednostavno je imate. Počeo sam trljati Kenovu izbočinu i promatrati svoj palac kao da se radi o projekciji kakvog porno filma na velikom platnu. »Što to radiš?« rekla je Barbiena glava. »Podigni me. Pomozi mi.« Trljao sam Kenovu izbočinu/kvrgu s prstom kojeg sam uvukao u njegove kupaće gaćice. Stajao sam nasred sestrine sobe spuštenih hlača. »Zar mi nećeš pomoći?« Barbie je stalno pitala. »Zar mi nećeš pomoći?« Trenutak prije nego sam svršio, prinio sam rupu Kenove glave pred sebe. Držao sam Kena naopačke iznad pimpeka i svršio u njega kako nikad nisam uspio svršiti u Barbie. Svršio sam u Kenovo tijelo i čim sam se istresao, poželio sam to ponoviti. Htio sam napuniti Kena i vratiti mu natrag glavu, kao da je on bočica parfema. Poželio sam da Ken bude posuda moje tajne zalihe. Svršio sam u Kena i onda se sjetio da on nije moj. Nije mi pripadao. Odnio sam ga u kupaonicu i namočio u toplu vodu i bijeli tekući sapun. Istrljao sam ga iznutra s Jenniferinom četkicom za zube i stavio ga pod mlaz hladne vode. »Zar mi nećeš pomoći? Nećeš li?« Barbie je i dalje pitala. Počeo sam misliti kako joj je pad sigurno oštetio mozak. Podigao sam joj glavu s poda. »Zašto ti je toliko trebalo?« pitala je. »Morao sam se pobrinuti za Kena.« »Je li on dobro?« »Bit će u redu. Namače se u kupaonici.« Držao sam Barbienu glavu u svojoj ruci. »Što ćeš napraviti?« »Kako to misliš?« pitao sam. Je li moj mali incident, moj trenutak intime s Kenom, značio da je upravo tamo i tada donesena odluka o mojoj pederskoj budućnosti? »Ovog popodneva. Kamo idemo? Što ćemo raditi? Fališ mi kad te ne vidim«, rekla je Barbie. »Viđaš me svaki dan«, rekao sam. »Zapravo te ne viđam. Sjedim gore na komodi i vidim te samo ako tuda prođeš. Vodi me u svoju sobu.« 68

»Moram vratiti Kenovo tijelo.« Otišao sam u kupaonicu, isprao Kena, osušio ga majčinim fenom i onda se ponovno igrao s njim. Bila je to stvar za dečke, mi smo obojica dečki. Pomislio sam da bih ponekad mogao igrati s njim nogomet, izvesti ga van umjesto Barbie. »Danas ti za sve treba toliko vremena«, rekla je Barbie kad sam se vratio u sobu. Vratio sam Kena na komodu, podigao Barbieno tijelo, skinuo s njega Kenovu glavu i nabio Barbienu glavu natrag na njezin prokleti vrat. »Neću se svađati s tobom«, rekla je Barbie dok sam je nosio u svoju sobu. »Ne provodimo zajedno dovoljno vremena da bismo si dopustili da se svađamo. Jebi me«, rekla je. Nije mi se dalo toga časa. Razmišljao sam o tome kako bi bilo pojebati Kena i o tome da je Ken dečko. Mislio sam i o Barbie i o tome da je ona djevojka. Razmišljao sam i o Jennifer, koja je mijenjala glave Barbie i Kenu, žvakala Barbiena stopala, vješala Barbie na stropni ventilator, i tko zna što sve još. »Jebi me«, ponovila je Barbie. Strgnuo sam Barbienu odjeću. Između Barbienih nogu Jennifer je naopako nacrtala pubične dlačice. Nacrtala ih je kao da rastu uvis tako da su izgledale kao fontana koja se izlijeva u velikim širokim lukovima. Pljunuo sam ravno među Barbiene noge i palcem i kažiprstom protrljao tragove tinte, brišući ih. Barbie je zastenjala. »Zašto joj dopuštaš da ti to radi?« »Jennifer me posjeduje«, prostenjala je Barbie. Jennifer me posjeduje, rekla je, tako jednostavno i s uživanjem. Bio sam ludo ljubomoran. Jennifer je posjedovala Barbie i to me izluđivalo. Očito se radilo o jednom od onih odnosa koji su mogli postojati samo među ženama. Jennifer ju je mogla posjedovati jer ta činjenica uoče nije bila važna. Jennifer nije željela Barbie, ona ju je imala. »Savršena si«, rekao sam. »Počela sam se debljati«, rekla je Barbie. Barbie je puzala posvuda po meni, i ja sam se zapitao zna li Jennifer da je Barbie nimfomanka. Pitao sam se zna li Jennifer uopće što znači nimfomanka. »Nije ti mjesto uz male djevojčice«, rekao sam. Barbie me ignorirala. Na Barbienim je prsima i trbuhu bilo ogrebotina. Nije ih spominjala pa sam se u prvi čas i ja pravio da ih ne primjećujem. Dok sam je dodirivao, mogao sam osjetiti da su duboke, poput zareza. Rubovi su im bili grubi; prst mi je zapinjao za njih, i nisam mogao odoljeti a da ne pitam. »Jennifer?« rekao sam, masirajući posjekotine jezikom, kao da će ih moj jezik, poput brusnog papira, izbrisati. Barbie je kimnula. Zapravo sam i pomislio upotrijebiti brusni papir, ali nisam znao kako bih to objasnio Barbie: moraš mirno ležati i pustiti me da te grubo istrljam s ovom stvarčicom koja je poput frotira umočenog u cement. Pomislio sam da bi joj se možda i svidjelo ako sve izvedem kao neku S&M igru i prvo joj vežem ruke lisicama. Prelazio sam jezikom gore-dolje po zasjecima, gore-dolje po riječima »copyright 1966 Mattel Inc., Malaysia« koje su joj bile istetovirane na leđima. Moje lizanje njezine tetovaže izluđivalo je Barbie. Rekla je da to ima veze s time da je ožiljkasto tkivo iznimno osjetljivo. Barbie se grubo stisnula uz mene, mogao sam osjetiti njezine posjekotine kako mi se trljaju o kožu. Pomislio sam da bi Jennifer mogla ubiti Barbie. Bez predumišljaja, mogla bi se jednostavno previše zanijeti i pretjerati pa sam se pitao bi li Barbie znala što se događa i bi li je pokušala zaustaviti. Jebali smo se, tako sam ja to zvao, jebanje. U početku, Barbie je rekla da mrzi tu riječ, zbog čega sam je ja samo još više zavolio. Mrzila ju je jer je tako snažna i gruba, a ona je govorila da se mi ne jebemo nego vodimo ljubav. Rekao sam joj da se sigurno šali. »Jebi me«, rekla je tog popodneva a ja sam znao da je kraj blizu. »Jebi me«, rekla je. Nije mi se svidjelo kako je to zazvučalo. * Kad sam u petak ušao u Jenniferinu sobu, nešto je bilo u zraku. U sobi je smrdjelo kao u 69

laboratoriju nekog znanstvenika, po paljevini, neuspjelom eksperimentu. Barbie je bila odjevena u žutu večernju haljinu bez naramenica. Kosa joj je bila skupljena u pundžu visoko na tjemenu, kreaciju više nalik svadbenoj torti nego jednostavnoj eleganciji. Iznad glave su joj se prosipali nebrojeni anđeoski uvojci. U ušima je imala žute pribadače a na nogama zlatne pojebi-me štikle vrtoglavih peta koje su joj išle uz remen oko struka. Na trenutak sam pomislio na taj remen i zamislio da je vežem, ali prije nego što joj sputam ruke i noge, mislio sam o tome kako bi bilo da joj ga omotam oko lica i svežem oko usta. Pogledao sam Barbie i vidio nešto tamno i debelo nalik ožiljku kako joj se uzdiže preko ruba haljine. Zgrabio sam je i smaknuo joj prednji dio haljine. »Hej, veliki dečko«, rekla je Barbie. »Nećeš me ni pozdraviti?« Barbiene su grudi bile odrezane nožem. Na prsima je imala stotine tragova od oštrice koja kao da je imala pet redova zubaca poput čeljusti morskog psa. A kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno, još je bila i oprljena vatrom, plavi i žuti plamenovi bili su pritisnuti uz nju i tamo držani dok se nije počela topiti i na kraju postala vatra koja je izgorjela sama. Sve je to bilo dodatno izrovano špicom olovke ili vrhom nalivpera, i potom ostavljeno da se ohladi. Otopljeno Barbieno meso bilo je pušteno da se ohladi, pomiješana crna i ružičasta plastika u krateru koji joj je Jennifer izdubila u grudima. Detaljno sam je pregledao poput pravog znanstvenika, patologa, jebenog sudskog vještaka. Proučavao sam opekline, izrovano područje, kao da ću pomnim gledanjem nešto pronaći, objašnjenje, izlaz. U ustima sam osjetio odvratni okus, kao da sam sisao baterije. Podigao mi se iz želuca, a onda se ponovno povukao, ostavljajući mi usta naškubljenima od gorkog metalnog okusa kisele sline. Zakašljao sam i pljunuo na rukav košulje, a onda ga zavrnuo da pokrijem mokro mjesto. Kažiprstom sam najnježnije što sam mogao dotaknuo rub opekotine. Okrugli obrub ožiljka pukao mi je pod prstom. Zamalo sam je ispustio. »To je samo izravnavanje računa«, rekla je Barbie. »Jennifer i ja smo sad jednake.« Barbie se smiješila. Imala je isti izraz lica kao i prvi put kad sam je vidio i zaljubio se u nju. Imala je isti izraz kao i uvijek a ja ga više nisam mogao podnijeti. Smiješila se a bila je oprljena. Smiješila se a bila je upropaštena. Ponovno sam joj podigao haljinu, navukao je iznad granice ožiljka. Pažljivo sam je spustio na tabletić na komodi i počeo se udaljavati. »Hej«, rekla je Barbie, »zar se nećemo igrati?«

SAN ★★★★★ Shelley Jackson

★★★★★ Pada san. Mrvice teku ulicom nošene strujom i skupljaju se u slivniku. Ovdje san pada svakodnevno oko podneva, smirujućom pravilnošću. Ponekad se topi pri padu, i prizemljuje kao zlatna kiša, ili za hladna vremena kao zlatna susnježica, ali najčešće je naša siesta topla i suha. Povremene oluje sna su ugodne i bezopasne: rat koji se vodi između prženih krušnih kocki i kriški kruha. Jednom, prije mnogo godina, kad su djeca još bila mala, probudili smo se i otkrili da smo zasanjani: otvorio sam ulazna vrata i dnevna se soba ispunila zlatom. Grudali smo se snom oko kauča, u čemu je pobijedila moja žena - uvijek je bila žestoka u obrani svojeg teritorija. Struja se raspršila do večeri, ali kuća nam je ostala pozlaćena do iduće kiše, a grmlje je izgledalo poput baklji! Tamo gdje živimo, nebo je otežalo od sna. Ponekad se avioni koji lete na velikim visinama spuste prekriveni njime, poput pčela oprašenih peludom. 70

Dotaknuti od strane Mide i bačeni kući, kako li su samo lijepe te sjajne prikaze. Neravnomjerno se kotrljaju dok se posve ne zaustave, pretvoreni u bajkovite kočije. Otvara se pukotina, komad zlatnog koralja pomakne se u stranu, spuštaju se stepenice, a potom se pojavljuje zbunjeni pilot poput svojevrsne nove Afrodite koja izlazi iz neobične edenske ljuske. Trajni redovi i jata snova drijemaju nad nama. Šapće se da mogu biti toliko višeslojni i gusti da uspore avion sve do potpunog zaustavljanja i drže ga čvrsto nad zemljom. Neki zrakoplovi nestaju i zauvijek im se gubi svaki trag. Neki padnu na zemlju, ali u olupinama se nikad ne pronađu ljudski ostaci. Prije mnogo godina jedan je pilot sam prizemljio avion, i poslije se zauvijek držao priče da su svi ostali putnici izašli gore, na silu otvorili izlaze za nuždu tokom samog leta i iskoračili u krajolik pun pozlaćenih kula i nadsvođenih prolaza. San se ponekad zgusne tvoreći životinjske oblike: medvjedi i zečevi su najčešći, iako sam vidio i ovce i krave. Ovi nastaju posve prirodno, poput snježnih pahuljica. Pod povoljnim uvjetima ove ovčice od sna »šepire se zemljom«, što je kolokvijalni izraz za lebdenje ili »samo lebdenje«, kako to O’Sullivan zajedljivo naziva, izbjegavajući ono što on zove »lakovjernim žargonom prostodušnog puka i šarlatana«. On je, naravno, praktično posve sam u svom odbijanju da vidi poznate oblike u snu. Mikroskopske životinje poprimaju oblike svake nama poznate supstance; to je tendencija upisana u samu strukturu materije, statistički značajan otklon prema animaloidnim strukturama, osobito onima slatkima. Svemir, sada to znamo, je daleko od onog hladnog mehaničkog modela kojeg su tako neobjašnjivo obožavali fizičari prošlosti. Svijet iz kojeg je poteklo sve pernato, kukci, kolači i kitovi je blesav, pretenciozan, komotan. No iznad svega je blag. O’Sullivan i njegovi istomišljenici bez smisla za šalu samo su posljednja inkarnacija naših neporočnih crkvenih otaca, koji su smatrali grijehom predati se prijateljskom zagrljaju sna, tom užitku svakog živog bića. Oni su učili da je san talog duša koje je odbacio Bog, koji nas masovno proždire, cijedi naše životne sokove da bi na kraju ispljunuo otpadne tvari. »Prokleti će ostati u paklu kao kvasac i mesna juha,« rekao je Luther. San je ta mesna juha, taj kvasac. Naravno, san je doslovno i mesna juha (dodajte samo vodu) i kvasac: nekoliko njegovih zrna raspršeno po mlakoj, medom obogaćenoj vodi čarolijom će pretvoriti kruh u fantaziju tornjeva, minareta, spilja, svijećnjaka i kredenaca, koji su sad nažalost posve izvan kulinarske mode, ali ipak tradicionalno u sezoni sna. Njihov okus nije izvanredan, iako ih djeca vole, ali po mome mišljenju imaju blago toksični učinak, iako i to vrlo kratkotrajno. Okus podsjeća na kardamom, uz neprimjerenu notu metvice. Nekoliko zrna stavljenih na jezik smirit će razdražljivo dijete; ako ih prokuhamo i unesemo injekcijom, njegov je učinak snažniji ali još uvijek blag, otuda njegova reputacija kao droge za hipije i amatere, iako ga vjerojatno češće no što njegova reputacija da nagovijestiti uzimaju ovisnici svih kategorija. Za egzotične se verzije sna, imenovane po regiji u kojoj se skupljaju, u narodu vjeruje da imaju posebna svojstva, iako znanstvenici tvrde da nema značajnijih razlika između njih i našeg domaćeg sna. Vlastita privatna istraživanja (jogunasti eksperimenti znatiželjnog uma) dovela su me do istog zaključka. Ovi rijetki sojevi sna najveći su izvori prihoda nekih zemalja, zbog čega se njihove vlade prave slijepima i gluhima na taj promet, i nisu previše gostoljubive prema stranim znanstvenicima koji na licu mjesta žele testirati pretjerana navodna svojstva toga sna dok je još sasvim svjež. Postoje i gnostička učenja o jednom drugačijem snu, u svakom pogledu suprotnom našem sunčanom svakodnevnom snu. U literaturi se može čitati o tamnom, masnom, podzemnom snu, koji probija iz čvrste stijene i stvrdnjuje se u čudne gljivaste oblike, te začepljuje podzemne rijeke staklastom ali fleksibilnom masom koja se jednim udarcem pijuka vraća u tekuće stanje. Rudari su znali isteturati iz okana i pričati priče o usporenim plimnim valovima trpke melase. Ne prikupljajte taj san, govorili su; pokvarit će vam apetit za svaku drugu stvar. Bez obzira na to, ne mogu si pomoći a da ne priželjkujem kako ću jednog dana biti u prilici da ga kušam. Volim san, priznajem, i dok promatram zrnca kroz prozor kako vani polako padaju, mislim kako sam sretan. Ovo obilje koje pada u naše teške i složene živote. Ovaj dar. Nisam još spomenuo najveću pogodnost kojom nas obdaruje san. U pravo vrijeme i uz prave ceremonije, možete sami sebi napraviti zamjenu izvan sna. Mogućnost kako to napraviti 71

sigurno nam je zapisana u genima. Promatrao sam svoju djecu kako to oponašaju u svojim igrama na pijesku, poput ptica koje svijaju gnijezda, nisu im trebali nikakvi tutori. Možete promašiti i ne uspjeti u svemu ostalom čega se latite, ali u tome sigurno nećete. Čak i najpetljaviji postaju spretni i puni znanja kad krenu tapšati i motati zlatni stup, tvoreći od njega ljudski oblik. Zakonom je dopušteno da ova zamjena ili žrtveno janje nastupa kao osoba umjesto vas samih. Vaša zamjena može za vas glasati, pristupiti nekom testu ili se upustiti u tuču, održati javni govor, izvršavati bračne obaveze, ili počiniti samoubojstvo za vas. Političari su svi odreda zamjene, kao i vatrogasci, astronauti, i većina ljudi koja se zbog nečeg mora javno ispričati, iako se zamjene često rade iz tužnijih, osobnijih razloga. Gledao sam tako neke svoje prijatelje kako postaju sve nemirniji i nesretniji, sve dok jednog dana to prigovaranje ne bi prestalo, i bilo bi mi jasno da su otišli kako bi negdje drugdje započeli novi život i umjesto sebe za sobom ostavili ovog diplomata. Mi kažemo kako takvi ljudi »sanjaju«. Sretan sam zbog njih koji žive svoje sjajne nove živote. Moja djeca već sanjaju. A tako su mlada! U njihovoj sam dobi sam sebi govorio, Doći će pogodniji čas. Mogu ja to izdržati. I kad bi nastupio taj drugi trenutak, otkrio bih da i njega mogu izdržati i pregurati i tako sve dalje, do dana današnjeg. Ali to nipošto ne znači da ih manje cijenim zato što su se tako rano odlučili na ovaj bijeg. Svi mi čekamo svoju priliku. Iz brige i dužnosti izbija šokantni procvat novog: treperav, dominantni vonj peluda. To je poput sudskog poziva, mamca, izazova. Ako smo iskreni I hrabri, imamo malo izbora: odbacimo svoj sretni dom i odlazimo. Iskoračimo iz zrakoplova na zlatni oblak. Strašna je stvar kad netko svoju zamjenu pošalje da si pronađe novi život, što je znak da osoba čezne za promjenom ali ne može ni zamisliti da je provede sama. Ironija je da je nedostatak imaginacije karakteristika i njezine zamjene. Kad vidite nekoga kako mili kroz život, kao da je sve na svijetu novo, ali u toj svojoj novini i prijetnja, sigurno je riječ o jednoj od takvih osoba. Trenutno se poduzimaju mjere da se zaštite prava zamjena. Osuđene su na propast jer sami zamjenici za njih ne pokazuju nikakav interes; sastanke Udruge zamjenika pohađaju brižni izvornici koji su - čudnog li obrata - opunomoćeni da glasaju za svoje zamjenike! Ovi građani zlatnih srca iznevjeravaju osnovnu zabunu o egzistencijalnom stanju njihovih zamjenika. Ako žrtveni janjci osjećaju bol, radi se samo o delegiranoj boli njihovih izvornika. Dobro se koristite svojim zamjenikom: nećete dobiti drugoga. Ako ga iskoristite prerano da biste možda lažirali tinejdžersko samoubojstvo ili izbjegli školskom nasilniku - od tog trenutka morate živjeti vlastitim životom, a to neizbježno podrazumijeva tešku i usamljeničku budućnost. Ljudi koji svoje zamjene iskoriste na frivolan način saznaju da su se odrekli sve svoje frivolnosti, i otada su primorani da budi ozbiljni, dok se njihove zamjene brižno laćaju samouništenja. Na kraju, naravno, zamjena proživi toliko životnih udaraca da više i ne izgleda posve ljudski. Svi ti zarezi pomalo mijenjaju njihov oblik; ogrebotine otkrivaju voštanu unutrašnjost. Odgovornost je izvornika da dopuste svojim zamjenicima odmor kad nastupi to vrijeme, ali ne začuđuje previše da mnogi to propuštaju učiniti. (Ti ofucani pijuni koje svi viđamo kako se potucaju i teturaju uokolo javna su sramota.) S druge strane, kad je izvornik bolestan ili ozbiljno povrijeđen, zjenice zamjenika poblijede, a ukoliko izvornik umire, zamjenik prestane funkcionirati i ponovno se pretvara u san, iščeznuvši kroz rukave i ovratnik. Ova situacija može biti grubi udarac članovima obitelji koji nisu znali da je njihov voljeni ustvari zamjena. Ako u tom trenutku u blizini stoji poduzetna osoba, ovaj se san ponovno može sastaviti u zamjenu; to je jedina mogućnost da si čovjek napravi drugu zamjenu. Ovi sekundarni zamjenici, rasplamsani na ugarju svoga prethodnika, pokazuju određene stalne, svima svojstvene nedostatke: ne mogu izgovoriti suglasnike d ili t, ne mogu proizvesti složene rečenične strukture, daltonisti su, i proganjaju ih konstantne noćne more u vidu spiralnih oblika i beskonačno rastućih apstraktnih količina. Zamjenici, naravno, ne mogu imati djecu, iako su obično brižni i odgovorni roditelji. Zamjenska supruga može ostati trudna i nakon izvjesnog vremena »roditi« voštanu figuricu, ali to se djetešce ne može micati niti plakati jer nema svog izvornika i tako ni nije pravi 72

zamjenik. U narodu živi mistična predaja o tome da, ukoliko se dvije zamjene zaljube (mora se dogoditi prava ljubav, jer su mnogi brakovi sastavljeni od parova zamjenika, čak štoviše, to je uobičajen slučaj), njihovo dijete ima pedeset posto šansi da i samo bude izvornik. Ako se rodi takvo dijete, i zbilja proiziđe iz umjetnih slabina, pred njim će svi ljudi pasti ničice na koljena. Ono će biti živi bog, a to se može dokazati tako da ga se navede da samome sebi pokuša napraviti zamjenika. U rukama toga djeteta san će se rasplinuti: pravi izvornik ne može imati zamjenika. Noćas sam ležao budan i u jednom od tisuću neprospavanih sati prije zore upalio svjetiljku. Svjetlo je palo na fini ožiljak na kapku moje žene i on je zasjao poput zlatne niti. Odmaknuo sam plahte, pomno joj pregledao čitavo tijelo i pronašao neosporan dokaz. Moja je vlastita žena zamjena. Kad sam ustao iz kreveta, ona je nešto promumljala i posegnula za mnom. Dodirnuo sam joj ruku i vidio kako se smiješi u jastuk. Nisam šokiran. Je li to strašno? Nije mogla izdržati kušnje naše ljubavi pa je otišla. Razumijem to jednako kako sam razumio i ostala iznenađenja koja mi je priredila u prošlosti. Osjećam se usamljenim, a ipak, na neki čudan način, u tome ima nečeg pravilnog. Cijeli sam svoj život proveo u obožavanju sna. Možda sam ga volio više - pažljivije i više znalački nego ljude u svom životu. Njegovu ljepotu, tajnovitost. Dokaz koji san nosi o svemiru sposobnom na samilost. Sada kad kažem da volim san, mogu isto tako reći da ne volim ništa više. Sve što volim sačinjeno je od sna. San konstantno i uporno sipi. Mogu izaći van i skupljati ga. Mogao bih ga uobličiti u nešto. Moje bi ruke znale što im je činiti. Prije sam bio pilot, jesam li to spomenuo? Volio bih se otisnuti na još jedan let. Ovaj put ne bih propustio svoju priliku. Mogu napustiti svoj život. Mogu se potpuno promijeniti. Je li tome došlo vrijeme?

PRVI LJUDI ★★★★★ Stacey Richter

★★★★★ Vozim se eskalatorom zajedno s Roxy objašnjavajući joj kako je najgora majka na svijetu. Neki od mojih učenika, kažem, imaju zbilja loše majke, ali ona uvjerljivo vodi. Roxy, koja je prava pizda, kaže nešto u stilu »ti nezahvalna kurvo«, i odjuri u dućan Ship’n’Shore, koji prodaje robu za Ružne i Debele. Odlazim u ženski zahod gdje povraćam, a onda nastavljam do dućana s donjim rubljem i kupujem si nekoliko push-up grudnjaka na kredit. Čuj, nije moja krivica što Teddy previše loče, u redu? Želim samo to naglasiti. SVI SE PONAŠAJU KAO DA JE SVE MOJA KRIVICA; A NIJE. Mrzim to, mrzim, mrzim. A i jako mi se svidio taj parfem, zato sam ga i zdipila. Što bih sad trebala reći? Da je to bolest? Onda imam novosti za tebe, dušo. Pohlepa nije bolest. Malo kasnije, jedan mi ružni prodavač u optici objašnjava zašto su baš te naočale od tristo dolara nešto što neizostavno moram imati, kad pokraj nas prozuji Roxy nosa uzdignutog tako da joj para zrak, i zvecka ključevima od auta kako bih primijetila da odlazi bez mene. Hoće da potrčim za njom, ali neću joj pružiti to zadovoljstvo - hoću reći, ponaša li se tako prema vlastitoj kćeri? Hranim se samo smrdljivim žitaricama, smrznutim jogurtom i pecivom s cimetom. Prekoračila sam limite na svim svojim kreditnim karticama. Nisam pijandura, nisam se nafiksala ima već nekoliko dana, a bome se ni poševila. Pokušavam biti umjerena s drogama zbog djece. Misli na djecu! Roxy to stalno ponavlja, ali dajte mi jedan dobar razlog zašto bih je poslušala. 73

Uostalom, i mislim na djecu. Upravo sad mislim na Rogera Wellsa, svi ga zovu Praščić Pen - baš slatko. On pohađa moj treći sat nastave iz Zdravstvene edukacije, i povoljno mi prodaje sredstva za smirenje u zamjenu za garantiranu četvorku. To je za oboje bio dobar dogovor dok Prasac Pen nije posve prestao dolaziti na nastavu. Kako da kupim drogu kad on ne dolazi na jebenu nastavu? »Nema problema, gospođice Roberts. Što god kažete, gospođice Roberts.« Taj je klinjo lažac i degenerik - bez obzira na četvorku, upisujem mu negativnu ocjenu s olovkom 2B. POKUŠAVAM održati sat na temu razmnožavanja, što je vrlo osjetljivo iz perspektive Školskog odbora, izdavača udžbenika, roditeljsko-nastavničke udruge, a mogu reći samo ono na što sam ovlaštena po državnom zakonu. Stalno ponavljam riječ apstinencija, apstinencija, kad Prasac Pen zakašnjelo ulijeće u razred i ostavlja mi poruku na stolu na kojoj piše da mu dugujem veliku lovu. Virim kroz prozor i vidim njegove prijatelje propalice koji kruže oko škole. Taj je klinjo zbilja opako dijete. Želite li saznati kako postaju tako zli? Neki se rađaju opaki. Neki od njih imaju loše roditelje. Neki gledaju previše MTV i to ih iskvari. One koje je iskvarila heavy metal muzika možete prepoznati po sloganima koje nose na majicama i po njihovom tromom, lešinarskom držanju i hodu. Neki su preživjeli nezgode i primili udarce u glavu. Kad se probude iz šoka, postaju zli. Prasac Pen mogao je postati pokvaren zbog bilo kojeg od ovih utjecaja, ili je to mogao postati nakon traume na satu tjelesnog odgoja - ako je bio najlošiji u svojoj generaciji, udaran u tur, izrugivan zbog malog pimpeka. Poznato je da se i to događalo. Jednog dana su nedužni dječaci i djevojčice, a drugog zločinci i ovisnici o drogama. Nakon zvona kažem Prascu Penu da mi treba par dana da prikupim novac, i da ga molim ako mi može dati nekoliko tableta za smirenje na veresiju. Neko je vrijeme imao dobavljača u farmaceutskoj industriji i mogao je nabaviti najbolju robu, i kad sam ga pogledala, zamalo sam počela sliniti. Praščić Pen je rekao »U redu, gospođice Roberts.« Tako mi dragog Boga, namjeravala sam platiti klincu. Je li to dobro ili loše, nije me bilo ni najmanje briga, imao je ono što sam trebala. Na nesreću, morala sam navratiti k Roxy koja me je sjebala u glavu, za što joj je trebalo otprilike dvadeset minuta. Ona sjedi u kuhinji, u trenirki dezena britanske zastave, i pokušava me natjerati da pojedem tučeni kolač. Optužuje me da patim od poremećaja ishrane i stalno ponavlja: »Daj da ti pogledam u usta, daj da ti pogledam u usta,« kao da sam neka životinja koju misli kupiti za svoju farmu. Onda pred mene stavlja krišku kolača s tučenim vrhnjem i sirupom od jagoda - neku vrstu vještičjeg testa. Ako ga ne pojedem, proglašava me mentalno oboljelom. A ako ga pojedem, pretvorit ću se u gojaznu ljenčugu poput nje. Uzimam vilicu. Roxy me obavještava da sam poganka, i da sam uzela pogrešnu vilicu. Stoga uzimam drugu. Ona uzdiše i namješta na stolcu svoje kvrgave, hladetinaste bokove, ali nakon trideset i dvije godine ove torture sigurna sam da sam sad uzela pravu vilicu. Režem kolač u male komadiće veličine zalogaja. Jedem ih polako, izbirljivo. Čekam da uključi mlinac za smeće u sudoperu kako bih klisnula u kupaonicu i povratila. Nakon toga, počne cmizdriti kako nikad nikamo ne idemo skupa zbog čega se dogovaramo da ćemo u subotu u shopping centar. Moja prijateljica Wanda više ne razgovara sa mnom, ali dok još jest, običavala mi je govoriti ZAŠTO PROVODIŠ TOLIKO VREMENA S TOM ŽENOM AKO TE IZLUĐUJE? No ona ne shvaća da me Roxy optužila kako sam izašla s njezinim momkom Teddyjem na oblokavanje, a prava istina je da je Teddy alkoholičar i da mu ne treba nitko tko bi mu »pomogao« u lokanju. Jednom ili dvaput smo otišli u obližnji bar, ali ON je nazvao MENE i zamolio me za prijevoz. Sranje. Hoćete li uistinu znati zašto sam tako loša? Rođena me mati takvu stvorila. Konačni je ishod bio taj da sam nakon incidenta s kolačem bila pod takvim stresom da sam otišla u Rossingham’s i kupila zlatnu ogrlicu s četiri niske i ogromnim cirkonom na kredit uz minimalni polog u gotovu novcu. Za ovu sam malu potrošačku groznicu imala zahvaliti Roxy. Iduće čega sam svjesna je da je već subota a ja sam bez prebite pare, ostavljena u shopping centru, zastajem na dvorištu i promatram vrapce koji vrebaju mrvice s tla. Pretpostavljam da ih mirisi namamljuju kroz automatska vrata, a jadna su bića preglupa da bi shvatila kako da izađu. Ili im je možda to i krajnji cilj; možda je za vrapca shopping centar oaza luksuza, kao život u Hyattu za običnog čovjeka. 74

I tako promatram ptice i polako i smireno ispijam svoju dijetnu kolu kad podignem pogled i koga vidim da mi se približava? Ne Prasca Pena, hvala Bogu, ali jednog od njegovih prišipetlji, Seymoura Jacksona, kojem sam prošle godine jedva dala prolaznu ocjenu iz biologije. Seymour Jackson je veliki bijeli klinjo s vojnički kratkom frizurom i rukama koje mu dosežu gotovo do koljena. Ima obamrlo, bezizražajno lice atletičara, ali Seymour nipošto nije atletičar jer je loš i diler drogom koji neprestano puši cigaretu za cigaretom. Na nastavi je običavao žvakati duhan i ispljunuti ga u šalicu kojom je pri izlasku iz učionice volio balansirati na rubu mog stola. Rijetki Seymourovi vršnjaci koji mu se ne boje obratiti, obično ga zovu »Akcija«. Za srednjoškolske je nastavnike u današnje vrijeme najpreporučljivije ne upuštati se u čavrljanje s djecom kojoj ste na jedvite jade dali prolaznu ocjenu, pogotovo ne s kršnim momcima koji rade za organizaciju kojoj vi dugujete novac za narkotike. Bez obzira na to, Jackson od akcije mi je svejedno prišao i pogledao me - samo pogledao. Vrlo opako. I svisoka, bio je vrlo visok. »Gospođice Roberts?« djelovao je zbunjeno. »Što mogu napraviti za tebe, Seymoure?« »Vi ste u shopping centru?« Dopustite mi da vam kažem nešto o tim klincima. Nisu baš bistri. Ušmrkavaju aceton za uklanjanje laka za nokte i voze se uokolo s pištoljima sakrivenima pod potvrdama o registraciji vozila. I po kiši nose sunčane naočale, a žvakaća guma im zapinje za zubne aparatiće. Oni u mojem razredu misle kako je zbilja zabavno ponašati se kao da su retardirani mentalni idioti kad ih prozovem. Više nema razrednih klaunova - današnja mladež je preglupa za bilo kakve pametne primjedbe. Kad pročitam upute »pretresi i ulij« na kutiji soka od naranče pomislim »Hvala Bogu«, jer toj djeci očajnički treba poduka. Stoga kažem Seymouru, jasno izgovarajući svaku riječ: »Da, Seymour, ja sam u shopping centru.« Rukama se tapka po trbuhu i vrti glavom u blijedom pokušaju imitacije Steviea Wondera. Tinejdžeri, Isuse Kriste. Ni sekundu ne mogu biti mirni, niti vam mogu gledati u oči. Gotovo da možete namirisati hormone kako isparuju iz njih - što je odbojno, ali vam istodobno izaziva i unutarnju borbu kako ih ne biste odveli doma i izjebali do besvijesti. OVDJE PRITOM NE MISLIM na Brandona Murraya. Brandon Murray je patološki lažac i sve optužbe koje je iznio na moj račun trebaju se smatrati pukom fantazijom vrijednom svakog prijekora. Onda je Akcija poželio sjesti. »Gospođice Roberts, gospođice Roberts, mogu li na trenutak sjesti ovdje?« Što bih na to trebala reći? Pomislila sam da klinjo sigurno nosi pucaljku u trapericama. Praščiću Penu dugujem sedam isplata i još nešto siće pride, što ustvari i nije jako puno, s obzirom da se ova klinčadija vozi u novim uvoznim limuzinama i u ruksacima nose mobilne telefone, ali previše gledaju televiziju, svakakve filmove, i otuda su pokupili svu hrpu govana o odanosti, muževnosti, časti, brzoj isplati. »Gospođice Roberts.« Stavio je kutiju cigareta na stol, potom i ruksak, i hrpu ključeva na privjesku u obliku lista. »Ona knjiga koju sam morao čitati za vaše satove, ona o pećinskim ljudima...« »Zove se Homo erectus, Seymoure.« »Homo kakogod. Gledajte, znam da nisam previše pazio na satovima, ali stalno mislim o njoj. Cijela ta stvar o tome kako su lovili divovske lenjivce i prilagođavali se i djelovali u skupini...« Stopalo mu se podizalo i spuštalo kao da je naelektrizirano. Možda je na speedu, ali i inače je toliko nabrijan da je teško reći sa sigurnošću. Istovremeno puši i cigaretu, čvrsto stišćući filter, kao da hoće spriječiti da mu cigareta ne pobjegne. »Stalno mislim«, kaže on, »o stjecanju moći govora, pronalasku jezika.« »Hej, Akcijo. Imaš li štogod za mene?« »Kao naprimjer što?« »Nešto u prahu. Ili inkapsulirano.« Akcija bubnja prstima po površini stola. Toliko skladno pokreće toliki dio svoga tijela iako zapravo miruje da vam se, gledajući njega, čini kako gledate nekoga pod reflektorom. »Ne mogu vam dati, gospođice Roberts«, konačno kaže. »Prasac Pen kaže da prvo morate podmiriti stari dug.« 75

»Na čemu si to sad? Možeš li malo dati i meni?« »Baš sad?« »Da, baš sad.« »Dobro«, kaže on. »Čekajte me tu.« Akcija odlazi do drugog kraja pokretne linije, gdje se prodaju personalizirane Barbie knjižice s otisnutim imenom vašeg djeteta na koricama. Izgleda kao da razgovara na mobitel, ali nisam sigurna u to. Razmišljam o tome kako ću, ako se odavde izvučem živa, otići do Dillardova dućana i kupiti si Lancomeovo sjenilo boje zlatnog dima. Također, ako se izvučem živa i pritom ušićarim malo droge, kupit ću si pola kile čokolade i pojesti je cijelu bez povraćanja. Nakon nekoliko minuta Seymour se vraća s plastičnom čašom u svakoj ruci. Dok hoda preko predvorja, zamjećujem mu izbočinu pod lijevom rukom, ispod trenirke. To nije dobra vijest. Seymour ponekad djeluje dobroćudno i ranjivo, poput pravog djeteta, ali istina je da je još premlad da shvati koliko je zapravo opasan. Šteta što me Roxy ostavila, trebala sam već i sama pobjeći. »Izvolite, gospođice Roberts«, Seymour stavlja plastičnu čašu ispred mene i gura svoje dugačke ruke pod stol. Čaša je dopola ispunjena crnom tekućinom. »Što je to?« »Espresso. Raketno gorivo bogova.« »To je sve što imaš za mene?« »Hej. Jača je nego što mislite.« »Seymour, sada bih morala krenuti.« Skupljam svoje vrećice. Akcija premjesti svoj stolac na moju stranu stola i dodirne mi ruku - vrlo nježno. Vrlo umirujuće. »Ne možete još otići, gospođice Roberts. Morate malo pričekati.« »Zašto?« »Morate mi odgovoriti na pitanja o Homo erectusu, dobro? Pročitao sam tu knjigu o Prvim ljudima i izludjela me.« Naginje se prema meni, odjednom smiren, strpljiv. Ima u njemu nečeg očinskog. »Mislim, u njoj piše da kod majmuna osjećaji šibaju ravno u mozak, zar ne? Kao injekcija.« »Postoji nešto što se zove sustav nesvjesnog, Seymoure. Strah, užitak, bol.« »Reptilski mozak!« »Donekle, Seymoure, ali sad moram ići.« »Čekajte.« Ruka mu je na mojem koljenu, ne na seksualan način, već da me zadrži. »Homo erectus - on je dodao još jedan korak. Neku vrst filtra, zar ne?« »Manje-više. Centre za govor. Simbolično razmišljanje. Kao kad kažem riječ »šalica«, ti možeš pomisliti na generičku šalicu, ovu tu na stolu, svejedno, a tvoj mozak pretražuje mogućnosti i otkriva o čemu govorim. Ta-da, otkrio si jezik. Ti i ja komuniciramo. Razumiješ?« »I to je ogroman korak naprijed, zar ne? U knjizi je pisalo da je za to trebalo milijun godina.« »Jebi ga, Seymour. Ne znam koliko je to trajalo. Nisam bila tamo.« Seymourovo se veliko lice opustilo. Razočarao se, ali što sam trebala reći? Čak nemam ni diplomu iz prirodnih znanosti, ali takva je politika okruga da svi predajemo više predmeta. Moje je područje španjolski a imam i dozvolu za obiteljskog savjetnika. Iz nekog meni nepoznatog razloga u okrugu su odlučili da ću predavati zdravlje, biologiju i dopunsku nastavu iz matematike. Međutim, poznata mi je knjiga o kojoj priča Seymour, Prvi ljudi, naslov iz serije Time-Lifeovih izdanja koju dodjeljujem kao dodatno štivo ako student zaostaje s gradivom jer ima puno slika. Slučajno je ispalo da ju je napisao Edmund White, otac pederske književne renesanse i autor velike biografije Jeana Geneta, prototipa pravog lošeg momka ako je takav ikad postojao. Kad bi ikad mogao naučiti francuski, mislim da bi se Seymour izvrsno slagao s Jeanom Genetom. Zvoni mu mobitel. »Ispričajte me, molim vas.« Što je Akcija ljubazniji, jasno mi je da sam u većoj gabuli. Okreće se od mene ali stopalo i dalje drži na mojoj cipeli - moram se praviti da to ne primjećujem. Što se više ponašam kao da je sve kul i u redu, vjerojatnije je da 76

će sve tako na kraju i biti. Svejedno počinjem misliti kako danas teško da ću izvući ikakvu drogu od Seymoura. On priča na mobitel i govori A-ha, a-ha. Od načina na koji me jednim okom promatra, tijela napetog ali nepokretnog - podilaze me žmarci. Čini se kao da je iz njega iščezao svaki trag malog dječaka i da je sve ono što je ostalo hladno i sivo. Podsjeća me na par štikli koje sam isprobavala u Dil- lardu. Kad je to bilo? Prije manje od jednog sata. »U redu«, kaže on, prekidajući razgovor. »Morat ćete poći sa mnom, gospođice Roberts.« »Gore me čeka puno ljudi. Bivši muž. On je policajac.« »S njim ćete se morati naći kasnije, gospođice Roberts. Stvarno mi je, ali ozbiljno, žao zbog ovog.« Pokraj odlagališta smeća parkiran je jedan auto, pa još jedan. Akcija kima glavom nekolicini klinaca kojima nisam predavala i posjeda me u Econoline kombi s registarskim pločicama PMD 525. Dva momka na prednjim sjedalima izgledaju kao da su braća - slabe brade, nauljena kosa, upali obrazi prekriveni gomilom cističnih akni. Obojica su tako mršavi da im kosti vire iz odjeće, ali teško da bih ih mogla savladati. Sigurno imaju oružje. »Dečki«, pitala sam, »idete li i vi u školu Salpointe?« Ništa mi ne odgovaraju. Gak se ni ne okreću da bi mi dali do znanja kako su čuli da sam progovorila. Akcja se penje pokraj mene straga i govori mi da se vežem. Osjećam da to želi ne iz razloga moje sigurnosti, već da budem nepokretna. »Hej«, kažem. »Mogu vam nabaviti nešto za te akne od čega će vam ten biti kao u bebe spravlja ga moja kozmetičarka. Ne može se kupiti u dućanima.« Dječak na suvozačevom sjedalu se okreće i fiksira me tupim, pospanim očima. Lice mu izgleda kao da je pri rođenju bilo pritisnuto forcepsom, i tamo gdje bi ga zahvatila kliješta posebno su gadne naslage gnojnih čireva. »Gospođice Roberts«, govori Akcija, »možete li molim vas zašutjeti?« »Ta je stvar pravo čudo. Ako mi učinite nešto nažao, momci, izgubit ćete svaku šansu da si ikad očistite kožu.« »Hej, gospođice Roberts...« Akcija je zvučao ljutito. »A znam kako strašne akne mogu biti za dečke vaših godina. Dobro. Završila sam.« Momci su pokrenuli kombi i činilo se da se vozimo u krug. Ne mogu gledati van jer su prozori prekriveni aluminijskom folijom, iako bih mogla vidjeti kroz vjetrobran da se Akcija pomakne. On opet telefonira. Miran je, staloženih i spretnih pokreta, a znam da to ne znači dobro. Nešto šapće vozaču pa se okreće prema meni. »Moramo vidjeti Prasca Pena, u redu, gospođice Roberts? Morate mu sad vratiti novac, danas.« »Dodaj mi telefon, Seymour.« »Ne smijem.« »Daj mi ga ili ću te dati izbaciti iz škole.« »Već sam izbačen.« »Mogu ih nagovoriti da te prime natrag. Seymoure. Slušaš li ti mene?« »Ovo nije moj izbor, gospođice Roberts. Između nas postoje određeni dogovori. Koristimo se jezikom da bismo se dogovorili kako bismo mogli poslovati. Djelujemo zajedno kao i Homo erectus kako bi ulovio mamuta. U pravu sam u vezi s time, nije li tako?« »Jesi, Seymoure.« »Niste znali da sam pametan, zar ne?« »Ti si jako bistar momak.« »Zašto ste mi onda dali jedva dvojku?« »Zato jer nisi učio, nisi dolazio na testove, nisi dolazio ni na nastavu. Pljuvao si duhan po mome stolu. Seymour, pogledaj me.« Seymour je opet počeo vibrirati, nježno, prstima i nogama. »Nemam novaca.« Kombi više ne vozi u krug. Lako smo mogli biti i u pustinji. Ljudi nonstop umiru u pustinji - autostoperi, lopovi, Meksikanci koji bježe od useljeničkih službi. Pronalaze ih 77

danima, tjednima, ili čak godinama kasnije, ispod pustinjskog raslinja, sklupčane u patetične zasjenjene diskove. »Želiš li ići na maturalnu zabavu? Mogu te vratiti natrag u školu. Uzmi što god želiš.« Akcija se češka po uhu i bulji u foliju zalijepljenu preko prozora. Nakon minute pripaljuje novu cigaretu. »Gospođice Roberts«, kaže, »moram vas pitati još ovo o evoluciji. Milijuni godina razvoja stvari - otkrića vatre, jezika, lova, društva. Hoću reći, sva ta kamena oruđa, ljudi koji se trude oblikovati riječi za koje im usta nisu dovoljno velika ili što već. Kamo sve to vodi? Za mene, naprimjer, ova vožnja kombijem, razgovor s vama?« »Slušaj me, Seymour. Nemam novaca.« Odvraća pogled i pažljivo si tapša kosu, kao da nosi tupe. »Znam to, gospođice Roberts.« »Nazovi moju majku - Roxy Ingram. Ona će platiti Prascu Penu.« »Prasac Pen je već razgovarao s Roxy, gospođice Roberts. Rekla mu je da više ne želi plaćati vaše dugove. Rekla je da vam to poručimo.« Kombi je skrenuo udesno. Nakon nekog vremena vozimo se po neravninama i gotovo sam sigurna da se nalazimo na makadamu. Sunce koje dopire kroz vjetrobransko staklo vrlo je jako. Svi se drmusamo sa strane na stranu na našim sjedalima, svo četvoro izgledamo vrlo odrješiti, jasno se vidi svaka mrlja na našoj odjeći, na svjetlu nam se ističu sve bore i prištevi kao da smo pod mikroskopom, i da nas ispituju u potrazi za manom zbog koje nas rođene majke ne mogu voljeti. »Ono što me ipak muči« Akcijine oči usmjerene su na neku samo mislima vidljivu arenu »je što to znači. Znate? Čovjek koji se razvije iz bića s velikim čeljustima i to sranje - što je to, znanost? X=Y ili što već? Ili je to nekakvo čudo?« Akcija je zgodan dečko. Koža mu je svježa poput rose, pretpostavljam i da ide u teretanu jer su mu ruke jake i nema onaj nerazvijeni, poluoformljeni izgled kakav ima puno mladih. Ima nečeg čudno lijepog u načinu na koji ne može sjediti na miru niti dovršiti misao niti izdahnuti prije nego što ponovno udahne, i iako je vjerojatno da će većinu života provesti u zatvoru, a to i jebeno zaslužuje, na ovom stupnju njegovog razvoja čini se potpuno očitim da je on ipak čudo stvaranja - graciozan i grabežljiv, poput morskog psa. »Da, Seymoure, mislim da je to čudo. Mislim da je čudo i vrijedno divljenja da si se razvio do stupnja na kojem možemo ovdje sjediti i raspravljati o evoluciji, iako me vozite Bogu iza leđa da me izbodete ili upucate ili zadavite jastukom.« »Ha!« Uvukao je dim cigarete s izrazom duboka zadovoljstva. »To sam i mislio. Mislio sam da sam ja čudo.« Akcja se naslonio na vrata tako da napokon mogu vidjeti van. U pustinji smo, prolazimo pokraj čudnih biljki koje i same izgledaju kao izrodi evolucije. Napokon mogu vidjeti nebo, kako nam hita ususret, tako modro da imam osjećaj da bi mi, ako bih zamahnula prema njemu, pigment ostao na ruci. »Ne samo ti, Seymour«, kažem. »I ja. I ja sam također čudo prirode.« No on više ne sluša. Ustima proizvodi čudne zvukove koji bi vjerojatno trebali oponašati zvučanje električne gitare. Mislim da se radi o pjesmi »Back in Black«. Također je svirao bubnjeve u zraku i drmusao koljena zapanjujućom brzinom. Strgla sam foliju s prozora. Vozili smo se kroz dolinu obraslu lijepim, trnovitim biljkama, iako je polovica njih bila mrtva. U pustinji vrijedi drugačiji protok vremena; stvari se pomiču sporije. Kaktusima Saguaro tek za sto godina izrastu prve grane, a čak i tada radi se tek o mladicama. Kombi se zaustavio. Dvojica momaka na prednjem sjedištu okreću se i promatraju me s iščekivanjem, kao da ću odjednom izvesti neku veliku predstavu ili nešto slično. Akcija otvara vrata i izvodi me do mjesta koje se kroz ušicu igle spasilo da odgovara opisu »usred nigdine« - temelji kuće koja nikad nije dovršena ili je spaljena do temelja. Postoji ograničeno betonirano područje s četiri stepenice koje vode do zemljanog područja - četverokuta obraslog raslinjem i ispunjenog izblijedjelim pivskim konzervama. Bio je to otok ničega usred pustinje koji je, kao i uvijek, iznenađujuće zelen i ispunjen kretanjem. Ovdje, bez ijednog čovjeka, sve je izgledalo čudno pomaknuto, kao da sve promatram kroz veo. Vjetar me podsjeća na druga vremena kad sam ga osjećala. Sunce kao da gledam na filmu. I svo to različito raslinje koje raste iz zemlje. Sve ono nosi neko ime. 78

»Hoće li više?« ovo izgovara vozač kao da ja nisam u blizini. »Možete li mi napraviti uslugu, gospođice Roberts?« Akcija je opet uglađen i pribran, prima me za ruku dok mu vjetar priljubljuje košulju uz tijelo. U neko drugo vrijeme bio bi model za grčku statuu, rimski pješak, branič u ragbiju, onaj koji je izmislio koplje. Čak sam i sad mogla vidjeti da je bio u svom elementu, da je blistao. Za njega ništa nije bilo zastrto velom. »Možete li se popeti gore?« rekao mi je. »Hoćete li se, molim vas, popeti po tim stepenicama?« Vjetar puše po šipražju i smeću na malom proplanku. Gore iznad plutaju gusti bijeli oblaci. Počinjem se penjati. Ovi mi dečki neće nauditi. Ovo su dobri dečki. Ovi će me dečki pustiti.

GLAVNA ULOGA ★★★★★ Aimee Bender

★★★★★ Dječak je bio rođen s prstima u obliku ključeva. Svi osim jednog, maloga prsta desne ruke, imali su oštre grebenove koji su se pružali duž unutrašnje strane, a na samom vrhu spljošten krug. Bili su sačinjeni od mesa, sa živcima i porama, ali su imali grublju teksturu, tvrđu i posebniju od običnog tkiva. Kao dijete, dječak je imao mnogo poteškoća dok je učio držati olovku i koristiti škare, ali bio je žilav, i poprilično je brzo osmislio vlastitu metodu. Njegov je istinski zadatak, međutim, bio pronalaženje devet vrata. Vrata br. 1 pronašao je kao klinac; radilo se o ključu njegovih ulaznih vrata. Nije to očekivao, jer je to izgledalo tako očito, ali jednoga se dana vratio iz škole i našao pred zaključanim vratima; njegova je majka, koja je obično bila kod kuće, počela pohađati nekakav tečaj kiparstva, pa je otišla nekamo modelirati glinu, te zaboravila ostaviti ključ ispod otirača na kojem je pisalo »Dobrodošli«. Dakle, nije bio dobrodošao, i to u vlastitom domu. Malo je plakao, a zatim izgazio nešto maćuhica u znak osvete, te konačno - zureći u bravu, tako jednostavan komad metala koji ga je razdvajao od njegove palače s hranom i krevetom i televizorom i telefonom - postao toliko očajan da je u nju zabio kažiprst svoje desne ruke. Gurnut duboko u bravu, prst se sudarao s koječim, dok je obris grebenova pokušavao pronaći svoj savršeni prostorni par. Ništa nije škljocnulo. Ali dječak je uživao u tom osjećaju, pa je zatim isprobao i srednjak. Prevelik. Mali prst lijeve ruke: premalen; migoljio se tamo unutra poput žice. Njegov je prstenjak desne ruke, međutim, kliznuo unutra posve glatko, kao u rukavicu, grebeni su pronašli izbočine, pa ga je dječak gurnuo duboko, zarotirao svoju cijelu šaku, začuo škljocaj, i vrata su se širom otvorila. Bio je unutra. Istrgao je prst iz vrata i ispustio nekakav pakostan, oduševljen smijeh. Kad mu je majka stigla kući, dva sata kasnije, ruku crvenih od gline, odvukao ju je ravno do vrata i pokazao joj svoj trik. Gurneš, okreneš, škljoc, otvoriš. Majka se neprestano smijala. A uopće nisam htjela kupiti ovu kuću!, rekla je, grleći ga. I zamisli, što bi bilo da je nismo kupili? Dječak je slegnuo ramenima. Nije imao pojma što da odgovori na to pitanje. Drugi je ključ odgovarao bravi bankovnoga pretinca u kojem su se čuvali svi obiteljski vrijednosni papiri. Njih su dvoje pošli na izlet u banku, a dječak se dosađivao u sobi s pretincima dok je njegova majka zabrinuto razgovarala s nekim računovođom. Gurnuo je mali prst svoje lijeve ruke u njihov pretinac i ta-da: otvorio se. Bio je jako iznenađen. Kao i njegova majka. Ni ova banka mi se nije posebno sviđala, rekla je. Razmišljala sam o onoj koja nam je bliže kući, ali ova je bila veća, rekla je. Mogu li uzeti malo ovog novca?, pitao je dječak, zainteresirano zureći u veliki komad zlata koji je ležao u kutiji poput blistavoga 79

brabonjka. Ne, rekla je, ali kupit ću ti hamburger. Otišli su u njegov omiljeni fast-food restoran, gdje se salata rezala na sitne komadiće; sjedili su tamo zajedno, a ona mu je ispričala kako radi jednu glinenu verziju njega. To si ti, rekla je, ali okružen si vratima. Stojiš na vratima i odjeven si u vrata, i tvoja ruka s ključevima je uzdignuta kao špil karata. Dječak je raširio prste po stolu. Džin, rekao je. Treći, četvrti i peti ključ otvorili su, redom, njegov kovčeg za kampiranje, susjedov auto i skladište školske kafeterije. Otvorio je vrata kafeterije jednoga dana dok je lutao po školi, a nije mu se još išlo kući jer tamo nije imao što raditi, niti se s kim družiti. Sva su druga djeca bila negdje drugdje, zaokupljena sportovima. Dječak je toga dana otvorio stražnja vrata kafeterije svojim desnim kažiprstom, na svoje, gotovo nezainteresirano iznenađenje, te neko vrijeme ostao sjediti pored smrznute pohane piletine. Ubrzo je postalo dosadno, pa je otišao kući, otvorio ulazna vrata drugim prstom i gledao TV. Otac mu je bio u ratu. Nitko nije znao o kojem se ratu radi, jer je to bio neobjavljen rat, zbog čega je sve to bilo samo još gore, jer nije smio nikome govoriti o tome, jer bi to izazvalo velike probleme za vladu. Stoga je jednostavno zadržavao tu informaciju za sebe, a kad bi njegovi prijatelji tijekom Obiteljskih Večeri u školi pitali gdje mu je tata, on bi rekao: Na službenom putu. Želio je kriknuti: A radi se o poslu spašavanja naših života!, ali znao je da bi to isprovociralo dodatna pitanja, pa je šutio. Njegova je majka donijela glinenu skulpturu kući. Bila je visoka oko pola metra i jedva mu je sličila, a vrata su izgledala poput zidova u letu. Jednoga dana, dok je bio sam kod kuće, a ona se još nije bila vratila, jer je upisala još jedan tečaj, koji se ovoga puta zvao Kako praviti staklo, malo je gađao skulpturu loptom za baseball, ali glina se čvrsto držala. Dječak je sada imao dvanaest godina. Ruke su mu rasle, ali su prsti još uvijek odgovarali istim bravama. Nekako su ostali onoliko veliki koliko su trebali biti, dok je ostatak ruke - dlan, zglobovi, zapešće - rastao zajedno s njim. Šesti i sedmi ključ su odgovarali vratima u Francuskoj. On i njegova majka su otišli u Pariz posjetiti njegova oca koji je dobio dopust iz tajanstvenog rata, pa su njih troje ručali zajedno u obližnjoj kavani sa svjetiljkama na metalnim stupovima, te jeli crvene, zrele rajčice i kruh prhke korice. Otac mu je izgledao starije i snažnije nego ikada, imao je velike ruke i rumen ten, a dječak je stajao pored njega i poželio odmah gurnuti sve svoje ključeve u muškarčev dlan, škljocnuti i širom otvoriti svojega oca, natjerati ga da kaže što se događa. Tajne. Njegovi su otac i majka dijelili hotelsku sobu, a dječak je bio u susjednoj sobi, gdje je poplun imao čudan miris, a brojke na telefonu neobičan raspored. Naučio je reći O'uest laporte?, što znači Gdje su vrata?, a hotelski portir, koji je prvih pet puta ignorirao pitanje, konačno mu je pokazao jedna vrata koja su usamljeno stajala u predvorju, nadajući se da će time ušutkati dječaka. Koristeći srednjak svoje lijeve ruke, bum, dečko je otvorio vrata da bi razotkrio jednu beznačajnu ostavu, praznu, s nekoliko obješenih odjevnih predmeta i par zanjihanih vješalica. Portir je zapanjeno brbljao Mats quest-ce que c’est que да?! i smjesta odnio jednu od obješenih košulja u restoran šefu sale, koji je već godinu dana oplakivao njezin nestanak, a dječak je rekao, nikome: Pretpostavljam da ću jednostavno sjesti ovdje, i ušao je u ostavu i sjeo. Portir se, nakon što se vratio, zabrinuo za dječaka, tako dostojanstvenog!, te mu donio čašu vina i komadić jabuke. Dječak je pojeo jabuku i ispio vino i zaspao. Kad ga je pronašla njegova majka, dugo ga je grlila, a on joj je ukazao na internacionalni karakter svoje ruke. U Louvreu, dječak je osjetio kako ga jedan šiljasti prst lijeve ruke svrbi nakon što se upoznao s Mona Lisom, pod staklom. Pronašao je vodičevu sobu onako kako lovački pas pronalazi krv, te igrao remi s iscrpljenom ženom koja je sjedila u njoj, a čije su naušnice bile malene dijamantne zvijezde. Njegovog oca toga dana nije bilo, jer je imao posla. Kad su se vratili u hotel, gdje se majka razbjesnila na dječaka jer je nestao, pronašli su umornog oca na krevetu; izgledao je zabrinuto, a njegov je preplanuli ten blijedio poput svijetloga dvosjeda koji je pedeset godina stajao na suncu. U avionu kojim su letjeli kući, majka je plakala, a dječak otišao na toalet i razmišljao o svom ocu dok je piškio, a kad je povukao vodu, poslao je mokraću svomu ocu poput poruke, jer ju je zamislio kako izlijeće iz aviona, oslobođena od njega, u svijet. 80

Idi i pobijedi u tom ratu, mislio je dječak, i vrati se kući. Ili, pomislio je, nemoj pobijediti u ratu i vrati se kući. Ili, mislio je, nemoj se vratiti kući, ali nemoj više nedostajati majci. Ili, pomislio je, nemoj više nedostajati meni. Protrljao je dlan ključevima. Imao je gotovo trinaest godina. Oprao je ruke avionskim sapunom od lavande i vratio se na svoje mjesto. Nije našao ključanicu za svoj osmi ključ dok nije napunio dvadeset godina. Njegov se otac, nakon još šesnaest mjeseci, konačno vratio iz rata, ali to više nije bio isti čovjek. Plašio se buke i patio od neobičnog bijelog sljepila koje bi ga mučilo kad bi dani postali prevrući. Obitelj je bezbroj puta razmišljala o selidbi u neki hladniji stan; razmislila o njoj, a zatim odustala od nje. Dječak je pohađao tečaj glume, ali bi uvijek glumio nekog čudnog, smiješnog tipa, a nikada glavni lik. Promatrao je svoju majku kako odlazi na Kako praviti staklo II, drugi tečaj u nizu od pet; jednoga se poslijepodneva vratila kući s torbom za kupovinu punom golemih prozirnih kocaka. Rekla je da je to bio njezin završni ispit na tečaju, te da je dobila peticu. Pogledaj, rekla je, pokazujući prstom, nema mjehurića. Dječak ju je upitao što da učine s tom kockom sada kad ju je napravila. Rekla je da je razbiju. Stoga su je iznijeli van i razbili u dva komada, pa se njegova majka rastužila i sjela, a dječak ju je razbio u četiri dijela, zatim osam, zatim šesnaest, a majka mu je još uvijek bila tužna, počela je plakati, tiho, a dječak je razbio staklo u stotinu komada. Njegova je prva djevojka iz šale kupila pojas nevinosti. Nije ga mogao otvoriti. Petljali su oko njega, upotrijebili limeni ključ s kojim je bio upakiran, skinuli ga, te se svejedno poševili. Donje rublje joj je bilo tanko i puno rupa, i dječak ga je te noći zadržao u krevetu nakon što su se rastali, te razmišljao o načinu na koji mu je zabijala glavu u rame, poput koze. Kad su prekinuli, otišao je u banku i stavio donje rublje u sigurnosni pretinac, ravno preko onoga komada zlata. Majka mu o tome nikada nije rekla niti riječ. Banka je do tog trenutka već promijenila vlasnika, i bila obojana u drugačiju kombinaciju boja - tamoplavu i tamnozelenu ali brava je ostala potpuno ista. Otac je otišao u bolnicu zbog sljepila. Liječniku je rekao da posvuda vidi samo bijelo, kao da je danima i danima vozio kroz snijeg, te da ne može pronaći svoju ravnotežu ili svoj mir. U bolnici su mu dali analgetike i sunčane naočale. Dječakov je otac sjedio u kuhinji sa šalicom mlijeka, pokrivajući otvor dlanom, tako da ne mora gledati ravnu bijelu površinu, i rekao: Nije kao da sam vidio nešto baš toliko strašno. Sin je rekao Ozbiljno?, a otac je rekao: Sine, da ti pravo kažem, ja se čak ne mogu točno ni sjetiti što sam vidio. Ima li ovdje puno svjetla? pitao je. Sin je pogledao kroz prozor u zalazeće sunce i bistri spokoj sumraka. Osmi je ključ odgovarao ormaru u trgovini oružja. Otišao je tamo zbog kolegija o ratu, koji je pohađao na fakultetu, da bi shvatio razliku između mušketa i bajoneta. Vlasnik trgovine oružja imao je povelik trbuh i obraze koji su mu se rastezali preko lica poput loše tapeciranog namještaja. Njega bi bilo teško izraditi u glini. Čovjek je čitao knjigu naslovljenu Kako se upoznati s djevojkama, a kad ga je dječak zamolio da pogleda neke stvari, čovjek je rekao da je izgubio ključ stražnjega ormara u kojem su stajali mali revolveri. Dječak je osjetio kako ga prst svrbi, prišao i sam ga otvorio. Čovjekovi su se obrazi podigli za tri centimetra na njegovu licu, poput pokućstva koje se obnavlja. Dječak je malo pucao u mete i kasnije napisao izvanredan i opširan seminarski rad. Pročitao je Kako se upoznati s djevojkama od korice do korice. Majka mu je došla na fakultet na dodjelu diplome. Otac nije mogao jer ga je sunčeva svjetlost zasljepljivala, a promatranje mnoštva jednako odjevenih ljudi podsjećalo na vojsku, od čega mu se činilo da će mu eksplodirati glava. Ne mogu to podnijeti, rekao je svojem sinu. Sva ta tijela na travnjaku u crnim diplomskim odorama. To prokleto sliči na jedan ogroman streljački zaklon. Njegova je majka odjenula haljinu koju je sama napravila na tečaju šivanja, na kojoj su se kontrastno izmjenjivale krpice baršuna, vrećevine i svile. Na poklon za diplomu dobio je putovanje u Francusku. Vratio se u Louvre, odlučivši ponovno igrati remi. Pronašao je vrata, ali kad je stavio prst u bravu, više nije odgovarao. Iskušao je i sve druge prste - ništa. Očito su promijenili brave nakon njegove posljednje posjete. To ga je uznemirilo, kao da su ga izbacili iz njegove vlastite kuće. Pitao se hoće li taj prst ikada više pronaći novu bravu. Pomislio je: hoće. I neće. I ne znam. 81

Upoznao je Francuskinju Sophie, koja je sjedila na žutosmeđoj pletenoj stolici u kavani, i jela palačinke s maslacem i šećerom. Nakon nekoliko dana se zaljubio u nju. Pućila je usne kad je govorila, onako kako to rade Francuzi. U krevetu je gurnuo svoj prst u nju, prstenjak lijeve ruke, prst koji označava brak, kao da je želi preokrenuti iznutra, i otključati njezino tijelo. Brzo je svršila; bila je opuštena i nježna, i glasna, i sočna, ali nije bila zaključana. Volim te, rekla mu je nakon jednog tjedna, s teškim francuskim naglaskom, napućujući usne. Odlučio je ostati do kraja kolovoza. Cijelo su vrijeme vodili ljubav, a on joj je rekao da njegov ujak ne može vidjeti jer se u ratu nagledao loših stvari, a Sophie je rekla U kojem ratu?, a dječak je zatresao glavom. Ne znam, rekao je. Nekom ratu otprilike negdje ovdje u blizini. Povela ga je na večeru u obiteljski dom, a oni su poslužili toliko vina da je sredinom večeri povratio, u kupaonici, diskretno, nakon čega je nekoliko puta oprao ruke sapunom kako nitko ne bi primijetio, te našpricao toaletnu dasku sredstvom za čišćenje koje je pronašao pod umivaonikom. Kad je otišao iz Francuske, Sophie je rekla da će mu pisati, ali poslala mu je ukupno jedno pismo. Vratio se u svoj rodni grad i pronašao stan u blizini roditelja. Otišao je ocu, koji se još uvijek samo povlačio po kuhinji. Protiv koga si se borio? upitao je. Protiv nekog drugog tipa, rekao je njegov otac. I što si vidio? upitao je njegov sin. Ne baš mnogo toga, rekao je njegov otac. Malo krvi, rekao je. Mislim da su mi nešto oduzeli, rekao je njegov otac. Mislim da su mi nešto oduzeli, ali uopće nisam niti osjetio da se to događa dok su mi to radili. Dječak je nepomično stajao. Gurnuo je svoju desnu šaku, punu ključeva, u otvoren dlan svojega oca: sigurnosni pretinac, susjedov auto, ostava u Francuskoj, soba za vodiče u Louvreu, čiju su bravu promijenili. Kažeš da si ih do sada otvorio osam? rekao je njegov otac. Koji je deveti? Sin je mahnuo prstenjakom lijeve ruke. Pa, idi onda otvaraj neka vrata, rekao je njegov otac. Ona koja otvoriš devetim ključem bit će povezana sa ženom s kojom ćeš se vjenčati. Možda. Dječak se složio s tim da bi bilo krasno kad bi se sve završilo baš tako. Smetala mu je banalna priroda ostalih osam ključeva. Na vijestima je bio izvještaj o tome da je NASA izgubila ključ za space shuttle, pa im se dječak odmah javio telefonom i ponudio svoju pomoć. Tijekom cijeloga leta, u glavi mu se orila američka himna. NASA ga je odvela ravno u zapečaćenu bijelu sobu punu ozbiljnih ljudi koji su se s njim rukovali, a međusobno komunicirali komično žestokim pogledima; osoblje FBI-ja bilo je naslagano na zidove poput plavih stupova, za slučaj da se ispostavi da je on prerušeni terorist. Dječak je dva puta iskušao sve svoje prste, ali nije radio niti jedan. Ljudi iz NASA-e su klimali glavama, i začuo je nekoga kako kaže Nisam li ti rekao. Na tren ga je obuzeo užas da bi ga FBI mogao uhititi zbog nečega što je učinio njegov otac, a zatim je osjetio još veću želju da ga neki čovjek iz FBI-ja uhiti, odvede u stranu i kaže mu što se ocu dogodilo. Odletio je kući potresen, a jedina pjesma u njegovoj glavi bila je ona iz reklame za hamburgere. Sljedećih je nekoliko tjedana gurao prst u svaka vrata na koja bi naišao, ali je odlučio prestati jer ga je to počelo činiti nesretnim, te se upisao na tečaj kiparstva. Na drugom tečaju u nizu o portretnoj skulpturi, dječak je upoznao ženu koju je poželio oženiti. Poslije godine dana, vjenčali su se. Potrošili su komad zlata iz sigurnosnog pretinca na vjenčanje i dobro su ga dotjerali, a pobrinuli su se i da bude mračno, kako bi njegov otac to mogao podnijeti. Bilo je to noćno vjenčanje. Njegov je otac stajao za mikrofonom i držao zdravicu sklopljenih očiju. Sin je plesao sa svojom nevjestom, koja je blistala u bijeloj haljini; njegov otac nije niti jednom pogledao mladenku, jer se plašio da će mu eksplodirati glava. Te večeri, u hotelskoj sobi, nevjesta je pogledala prsten na njegovom ključu i upitala ga što taj prst otvara, a on je rekao da ne zna. Vodili su ljubav u velikom hotelskom krevetu s poplunom koji je imao čudan miris i zaspali priljubljenih lica i isprepletenih nogu. Otišli su u Pariz na medeni mjesec i pronašli hotelsku ostavu koju je dječak, sada muškarac, mogao otvoriti, i dok portir nije gledao, ušuljali su se unutra i vodili ljubav. Zbog 82

smetnje koju su predstavljali zidovi, seks je u ostavi bio neudoban, pa su naposljetku ipak otišli na recepciju i uzeli si sobu. Tamo, na krevetu u hotelu, čovjek je pričao svojoj novoj supruzi o svojem ocu i ratu. Rekao joj je sve što je znao, što je bilo posve malo, ali ipak, niti to, s izuzetkom brze ispovijesti o »ujaku« pred Sophie, nije nikada ispričao nikome. Dok je govorio, uporno je morao suzbijati strah od FBI-ja koji bi mogao upasti u ovu ozvučenu sobu i odvesti ga u FBI-jev zatvor. Nova supruga je bila puna razumijevanja, ali još uvijek jednako zbunjena. Znači, bili smo u ratu? rekla je. Muškarac je rekao: Ti si prva osoba kojoj sam ikada stvarno rekao. Lice joj je bilo tamno u svjetlu pariškoga sumraka koji je, filtriran kroz prozore, pozlaćivao sobu. Bilo mu je drago što ju je oženio. Otišli su dolje, u hotelski restoran, i ugostili se ogromnom večerom, patkom u umaku od marelice, a dobio je i besplatnu creme bruise od portira koji je sada bio znatno stariji, ali ga je prepoznao. Poslije večere, portir je inzistirao na tome da se ostava ponovno otvori, što je i učinjeno, iako mu je bilo neugodno, jer je njemu mirisala točno na požudu njegove supruge, a ne na napuštenu ostavu, niti najmanje. Pronašli su dobar stan u gradu, blizu njegovih roditelja. U živodernici su uzeli psa koji je nekoć bio zlostavljan, ali je bio prilagodljiv. Njegova bi majka dolazila u goste sa čajevima s najrazličitijih krajeva svijeta, te sjedila za kuhinjskim stolom u svojim skrpanim haljinama, a ona i pas su se dobro slagali. Sin je ocu pokušavao postaviti pravo pitanje koje bi sve razotkrilo, ali kao odgovor nikada nije dobio ništa osim tužnoga klimanja glavom. Na svoj trideseti rođendan, išao je pješke na posao, u tvornicu u kojoj je razbijao staklo i tako zarađivao za život, kada je na ulici začuo krike. Prošao je kraj jednoga bara u kojem je bio televizor, a na lokalnim su vijestima objašnjavali kako je neki dječačić nesretnim slučajem ostao zaključan u metalnom spremištu, a vrata su predebela i ne mogu se probiti. Mladić je skrenuo sa svojega puta i pošao u smjeru buke i lupanja. Kako se činilo, dječak je bio u spremištu već satima i ubrzo mu je moralo ponestati zraka. Ovo je, osim toga, bio jedan poseban dječak - u gradu je bio poznat po tome što su mu laktovi bili zašiljeni na takav način da je mogao otvarati limene konzerve. Mladiću je preostao još onaj jedan prst s ključem. Približavao se, a mnoštvo ljudi, koje ga je dobro poznavalo, razmicalo se spremno poput Crvenog mora kad ga je vidjelo kako prilazi. Mogao je čuti dječaka kako unutra, u tom metalnom prostoru, soptajima udiše zrak. Mladić koji je imao šake pune ključeva zastao je na trenutak pred metalnim vratima. Mogao je osjetiti kako ga prst svrbi. Želio je pričekati jednu sekundu i zadržati taj trenutak, trenutak prije nego što će postati dovršena osoba. Osjećao je kako se zrak puni tom spoznajom - njegov je životni vijek samo jedan ograničen životni vijek, svijet je okrugla kugla. Gomila je vrištala, dječak jecao, a mladić je gurnuo prstenjak svoje lijeve ruke u bravu. Klik. Junak. Zarobljeni je dječak istrčao u suzama, bez daha, izbočenih laktova, a građani su podigli na ramena čovjeka koji je imao ključeve umjesto prstiju, i dospio je na naslovnice i dobio medalju, i gradonačelnik se rukovao s njegovom rukom koja je sada postala potpuna. Poslije svečanosti na kojoj su mu dodijelili nagradu, otišao je u kuću svojih roditelja. Njegov je otac spavao u tihoj, zatamnjenoj sobi, a mladić je objesio metalnu medalju ocu oko vrata. Toga je dana prošao kroz mnoga vrata, i pomislio: znači, ne mogu otvoriti ova, ili ova, ili ova. Od sada nadalje, sva će vrata ovoga svijeta njemu biti jednako zatvorena kao i bilo kome drugom. Starac je nastavio spavati, a mladić je sebi u bradu pjevušio neku pjesmu, tamo u toj hladnoj, tamnoj sobi.

83

NEVIDLJIVI KUPOVNI CENTRI ★★★★★ Ken Kalfus

★★★★★ Kublaj-kan ne vjeruje nužno baš svemu što Marco Polo govori kad opisuje kupovne centre koje je posjetio tijekom svojih putovanja po carstvu, ali sluša mladoga Mlečanina s najvećom pozornošću koju je ikada poklonio nekom glasniku ili istraživaču. Već je čuo Marcove priče o nevidljivim gradovima, o Diomiri i Despini, Zirmi i Isauri, kalviniziranim velegradima izgrađenim od sjećanja i žudnje, pa čeka na nastavak priče. Vremešni imperator je dosegao onaj melankoličan trenutak u svom životu kada treba pronaći smisao u svojim osvajanjima, kada ga iluminirani zemljovidi, kakve rijetkim tintama i bojama ručno iscrtavaju najveći tatarski kartografi, samo frustriraju. Koliko god ti zemljovidi bili lijepi, oni ne mogu prikazati granice njegovih golemih teritorija a, pored toga, vrlo ih je teško preklapati. Kan nema nikakve koristi od jednoznačnih, nevažnih izvještaja dužnosnika, poslanika, generala i špijuna. Kan može jasno shvatiti što je postigao samo pomoću izvještaja Marca Pola. Kupovni centri i sjećanje 1 Ako napustite ovo mjesto i nastavite tri dana putovati prema istoku, doći ćete do mjesta zvanoga Monica, kupovnog centra koji je u potpunosti zaokupljen prošlošću. Jedan za drugim, butici su prenatrpani satovima s Mickeyem Mouseom, pepeljarama-suvenirima sa Svjetske izložbe u New Yorku 1939. godine, izduljenim bocama Coca-Cole, mirišljavim svijećama i fluorescentnim posterima, naljepnicama u obliku osmijeha, lažnim plinskim svjetiljkama, kamenjem i elektroničkim pticama koje možete kupiti kao kućne ljubimce. Trgovci iz Monice već su naručili i mnoštvo robe koja je već gotovo zastarjela, ali još nije ušla u modu. Kupovni centar ima brojne strukturalne nedostatke, a izgrađen je na zemljištu koje je u kratkotrajnom najmu, ali trgovci znaju da će i dalje nastaviti dobro poslovati, i to zauvijek. Zavide svojim kupcima, koji vjeruju da bi bili sretni kada bi posjedovali sve što sada posjeduju trgovci. Kupovni centri i žudnja 1 U gradskim trgovinama Alice možete kupiti kamenove mudrosti, zlatna runa, svete gralove, konkubine koje krasi apsolutna ljepota i strast, knjige koje odgovaraju na pitanja koja postavljaju stari mudraci ili djeca, te eliksire koji obećavaju vječan život. Međutim, svaki od tih artikala stoji nešto više novca nego što vi vjerujete da se isplati, čemu se još pribraja i porez na promet. Nakon što odete, ne kupivši ondje ništa, razlika između onoga što ste voljni platiti i onoga koliko roba stoji odjednom vam se doima poput malene rupe koja propaljuje stijenku vašega trbuha. Shvatite da je neki predmet bio vrijedniji nego što ste mislili. Vratite se u trgovinu, ali shvatite da je cijena sada podignuta do znamenke koja je uistinu nerazumna. Naživcirani, ponovno odlazite praznih ruku, ponovno razmišljate o svemu i vraćate se, shvaćajući da je cijena iznova podignuta, ponovno odlazite, i tako dalje, zauvijek. Kupovni centri i snovi 1 Roba u Larissinim trgovinama povezana je uz najrazličitije aspekte sna. Uključuje pokrivače i plahte, naravno, jastuke koji su meki poput oblaka, poplune koji pružaju savršenu ugodu, jutarnje ogrtače od paučinastih tkanina koje su istkali genetski modificirani peruanski pauci, kao i noćne ormariće, lampe za uzglavlje i knjige za čitanje prije spavanja koje su, s obzirom na nesuvislost svojih pripovjednih niti i nerazjašnjivost svojih metafora, napisane tako da olakšaju prelazak iz budnoga u uspavano stanje. Preko puta, jedna malena trgovina 84

prodaje samo jednu vrstu budilica koje se kalibriraju individualno za svakoga kupca, da bi ga razbudile s najvećom brzinom koja se može postići uz najmanju mjeru neugode. Drugi dućani koji se nalaze u blago osvijetljenim hodnicima Larisse nude namirnice za skraćene sate između noći i zore: primjerice, bilježnice čije su stranice kemijski tretirane tako da što bolje registriraju hlapljenje svih detalja vaših snova. Ove trgovine predanom spavaču prodaju i uređaje kojima on može pojačati živopisnost svojih snova, druge kojima može minimizirati iste snove, kom- pjutorski software koji programira snove, kao i snove na iznajmljivanje, koji se proizvode za masovno tržište. Tamo su i vage kojima se mjeri težina naših košmara i šestari kojima se mjeri njihova širina. Kupovni centri i žudnja 2 Carolyn nema niti jedno parkiralište. Ljudi koji žele kupovati voze se ondje satima, tražeći mjesto gdje bi ostavili svoje automobile. Očarani iluzijom mjesta za parkiranje koje su na trenutak ugledali u retrovizoru, ili kroz prozore drugih vozila, ili u nekom paralelnom svemiru koji je vidljiv samo kutem oka, neki vozači naglo zakoče, okrenu automobil, ubrzaju bez upozorenja, ili se pokušaju ugurati među druge aute. Događaju se brojni sudari. Međutim, većina si vozača dopušta da ih zabavlja radio u njihovom automobilu, hrane se onim što su ponijeli sa sobom, a zatim se vraćaju kućama. Ako se na bilo što potuže, to će biti samo gustoća prometa s kojom su se susreli. Kupovni centri i nebo 1 Poput drugih kupovnih centara u zatvorenim prostorima, Rachel ima krov, a njezinom unutrašnjom klimom ravnaju prikriveni strojevi. Pristup dnevnoj svjetlosti se dopušta samo na ulaznim vratima. Međutim, prije nego što kupac stigne usredotočiti pogled na police i izloge pred sobom, oči mu se usmjeravaju prema gore, prema jednom fantastičnom priviđenju. Tamo gdje se u drugim kupovnim centrima nalaze bezlični stropovi, vrhovni inženjeri centra Rachel postavili su zamršen mehanizam lampi, zupčanika, koloturnika, grebena, zamašnjaka, opruga i utega koji približno dočarava nijemo komešanje svemira. Satni mehanizam pokreće mamutsku lampu, Sunce ovoga kupovnog centra, preko naslikanoga neba, a zatim podiže i jednu manju lampu, u čijem je staklu ugravirano nečije mahnito lice - Mjesec šoping centra. Pokretanje mehanizma ubrzano je da bi radnim vremenom šoping centra obuhvatilo jedan cijeli dan, od izlaska do zalaska sunca. Planeti se kreću prema naprijed, a zatim prema natrag, a stotine tisuća svjetala koja vise na žicama kreću se nad našim glavama. Kao uslugu svojim kupcima, trgovci iz centra Rachel također su sredili da golom oku bude vidljivo ono što nije niti Bogu: galaksije, maglice, grozdovi zvijezda, kvazari, pulsari, nove, planetni diskovi, rojevi meteora, te međuzvjezdani oblaci prašine. Kupac ne mora oponašati strpljivost s kakvom astronom pristupa tim nebesima. Rijetki i spektakularni nebeski događaji, poput potpunih i djelomičnih pomrčina, konjunkcija i poremećaja u orbitama, namješteni su tako da se pojave barem jednom svakoga dana. Kupovni centri i žudnja 3 Od trenutka kada stupite u Sophie, nadvladaju vas slatke, paprene, kisele i mesne arome. Sophie trguje isključivo hranom; ne nudi samo sladoled, pizzu, kokice i tacos, nego i manu, japanske mušmule i ambroziju, a sve to frigano. Dok šećete niz središnju dvoranu, držeći u jednoj ruci šalicu od dva decilitra amrite koja daje besmrtnost, a u drugoj hot-dog, prolazite pored stranaca koji ispijaju kvas i kozje mlijeko, ili grickaju uzbekistanski plov ili okruglice od morskog psa; ovijeni masnim isparenjima koja se nadvijaju nad plastičnim pultovima, pitate se što biste sljedeće mogli pojesti. Međutim, hrana je među vašim posljednjim željama. Gdje su javni nužnici? Kupovni centri i vrijeme 1 85

Lucy ne trguje niti jednim jedinim zidnim ili ručnim satom. Štoviše, od posjetitelja se zahtijeva da svoje aparate za mjerenje vremena ostave u garderobi, da ne bi neumorno kuckanje njihovih mehanizama oštetilo osjetljivu robu koja se nalazi unutra, onako kako se to čini izvan kupovnog centra. Lucy je posvećena vremenu u njegovim najdubljim, trpkim esencijama i najrazličitijim manifestacijama: izgubljeno vrijeme, stvoreno vrijeme, vrijeme koje stoji nepomično, vrijeme koje nastaje ili nestaje pomicanjem satova. Pošto su svjesni da je njihov proizvod osjetilna iluzija koju izaziva fizičko kretanje, trgovci vode cijeli kupovni centar na željezničkim tračnicama koje kruže oko parkirališta. Kupcu se savjetuje da stoji nepomično, te dopušta eonima da ga preplavljuju poput oceana koji se polagano pretvara u pustinju. Za klijente koji po navici kasne na svoje dogovore i ljubavne sastanke, trgovci u centru Lucy prodaju paketiće vremena, koji se kupuju naveliko od onih koju su uvijek točni ili čak dolaze prerano. Prvi, u konvencionalnom smislu, varaju druge; Lucy im svima nameće postojanu i pravednu ekonomiju. Kupovni centri i sjećanje 2 Emma je toliko luksuzna da su njezini butici nazvani po dizajnerima za koje nikada niste čuli, niti vam je dozvoljeno da čujete za njih. Ako ipak saznate za imena tih dizajnera, sigurnosne komandoske ekipe centra Emma vas otimaju, odvode na tajnu lokaciju u jednom zabačenom diskontu, te vam kemijski izazivaju gubitak pamćenja. Ako odred komandosa ne uspije (izazivanje gubitka sjećanja još uvijek predstavlja polje u razvoju), trgovina gubi posao a zamjenjuje je trgovina posvećena nekom još ekskluzivnijem dizajneru, gdje se odjeća prodaje po cijenama koje su toliko previsoke da ih ljudski glas ne može niti izgovoriti. Kupovni centri i mrtvi 1 U kupovnim centrima od Paramusa do Zanzibara, adolescenti se slijevaju niz svako šetalište, napučuju svaki red između polica, opsjedaju svaku blagajnu, te monopoliziraju svaku videoigru. S obzirom da se radi o stanovništvu u bolnoj tranziciji, njihove se ploče, hlače, igračke, te dizajnerska rješenja spavaćih soba također nalaze u tranziciji - jedan dan za njima svi žude, a sljedećeg ih dana odbacuju. Iznimku od ovakvoga stanja stvari predstavlja Gloria, kupovni centar lociran u jednoj podzemnoj pukotini. Njime vladaju isključivo mrtvi, koji kupuju bez žurbe, koji mogu pričekati rasprodaje povodom zatvaranja trgovina, te koji kupuju samo robu koja će im trajati vječno. Marco Polo ne zna spava li Veliki Kan ili je budan: oči su mu zatvorene, a disanje usporeno, no izduljene crte njegova lica poprimile su izraz kontemplativnoga mrštenja. Imperator je zapravo budan, te razmišlja o kupovnim centrima koji do sada nisu bili spomenuti, onima u Manhassetu i Shaker Heightsu, u Boca Ratonu i Bel Aim. Razmišlja o galerijama punim legija, gdje veliki stari GUM gleda careve s visina. »Dakle, to je moje carstvo«, mrmlja Kublaj- kan. » To su podanici koji mi šalju svoje hvalospjeve i udružuju se u moje vojske, koji se pokoravaju mojim zakonima i koji šapću moje ime da bi prijetili svojoj djeci, ili da bi je smirili. To su ljudi čiji pjesnici svoje pjesme upućuju meni.« »Ne, Veličanstvo«, odgovara Marco Polo. »Kupovni centri predstavljaju dom samo potrošnoj robi. Šetališta su prazna, zastori trgovina spušteni, fontane miruju, a torbice za kovani novac zatvaraju se padom sumraka, osim srijedom, kada su otvorene do devet. Kupci se vraćaju u svoje stanove, gdje su sami kao u smrti, nisu podložni ničemu, nisu dio ničega. Vaše se carstvo sastoji od tihih hodnika i praznih polica, zaključanih vitrina i praznih ladica u blagajnama.« Dok noć juri u raskošne vrtove njegove palače, imperator ne može razaznati smiješi li se ovaj putnik ili plače. Ali sada barem zna razlog zbog kojega Marco Polo ima toliko kupovnih kartica.

86

SNJEŽNA ŽABA ★★★★★ Arthur Bradford

PRVI DIO / Jaje ★★★★★ Elizabeth'je s nama ostalima bila u kuhinji, pokušavajući još jednom izvesti trik s jajetom. Promatrao sam je krajičkom oka dok je netko drugi pričao. Uzela je prilično maleno jaje, bijelo, s farme, i na neki ga je način milovala prstima. Vjerojatno je znala da je netko promatra. Prije nego što je izvela trik, tiho je rekla: »U redu, a sad idemo...« Onda si je gurnula jaje, skupa s ljuskom, u usta. Zabacila je glavu i proizvela glasne zvukove gutanja. Ustao sam sa stolice. Isto je napravio i Tom. On je bio najstariji od svih nas. Vjerojatno je imao već sedamdeset i pet godina. Pretpostavljam da ju je i on promatrao. »Nemoj to raditi«, rekao je. Ali bilo je prekasno. Elizabethin se vrat sad već izbočio prema van, nabrekao od progutanog jajeta. Nije ga čak ni sažvakala. Samo joj je kliznulo niz grlo i tamo zastalo. Oči su joj se širom razrogačile pa sam pomislio da jurnem prema njoj i udarim je u trbuh kako bi jaje možda izletjelo van. Ali onda je opet progutala i ono joj je kliznulo niže prema trbuhu. »Oh, divno«, rekla je Grace. Ona je bila vlasnica farme. »I što ćemo sad napraviti?« »To se dogodilo i prije«, rekao je Tom. »I prije je izvela taj trik.« »Prije joj je bilo dobro«, rekao sam. »Jesi li dobro, Elizabeth?« pitala je Grace. »Možeš li sad disati?« »Da«, rekla je Elizabeth. »Mogu.« A potom se nasmiješila. Elizabeth je imala tanke usne, gotovo potpuno bezbojne. Bila je vrlo mršava. Možda će joj se jaje raspasti u trbuhu, pomislio sam. Nahranit će je i činiti joj dobro. Utješila me ta pomisao dok sam ispijao vruću čokoladu. Graceina je farma bila mjesto za ljude koji se nigdje drugdje nisu mogli uklopiti. Puštala nas je da tamo ostajemo dokle smo god htjeli raditi i držali se podalje od nevolja. Neki ljudi, poput Toma, bili su tamo već jako dugo, deset ili dvadeset godina. Ja sam bio sam tamo nekih godinu dana. Elizabeth je bila najnovija pridošlica. Nekoliko dana poslije tog incidenta s jajetom Elizabeth i ja smo bili iza kuće, pokraj poslaganih drva za ogrjev. Grace nas je onamo poslala da malo počistimo i dovedemo naslagane hrpe u red za predstojeću zimu. No samo smo stajali tamo, ništa ne radeći. Položio sam svoju ruku na Elizabethine koščate prste i primaknuo joj se malo bliže. Pomislio sam da bih mogao pokušati poljubiti je. No tada je povukla ruku, stavila je preko usta i lagano zakašljala. »Ne osjećam se baš dobro«, rekla je. »Oh, u redu«, rekao sam. »Mislim da ću malo sjesti.« »Dobro.« Ali prije nego što je mogla sjesti opet je zakašljala. Primila se za trbuh pa sam mislio da će povratiti. Iz grla joj se čuo čudan zvuk nalik struganju i izgledalo je kao da se guši. »Gušiš li se?« pitao sam je. Elizabeth se presamitila i tijelom joj je prošao grč na povraćanje. Njezino se tanko tijelo nadimalo i spuštalo i iz usta joj je u ruku ispao mali predmet. Kosa joj je pokrivala lice pa nisam mogao vidjeti o čemu se radi. Potom se uspravila i ispružila ruke prema meni. U njezinoj je sklopljenoj šaci ležalo malo pile. Bilo je mokro od njezine sline, ali micalo se, bilo je živo. »Rodila si, Elizabeth«, rekao sam. »Znam«, rekla je. »Pogledaj ga.« 87

Majušno je pile zaskvičalo i lagano zamahnulo krilcima. »Odnesimo ga u kokošinjac«, rekla je Elizabeth. »Tamo će se neka koka već pobrinuti za njega. To je dobra ideja, što misliš?« »Naravno«, rekao sam. »I ja tako mislim.« Odšetali smo do kokošinjca, a Elizabeth je objema rukama pažljivo zibala pile. »Nemoj nikome ovo spominjati«, rekla mi je. »Hoću da to bude tajna.« »Dobro, Elizabeth«, rekao sam. »Neću reći nikome.« DRUGI DIO / Šta je Tom pronašao Tom i ja nalazili smo se dolje u štali i dovršavali poslove s popisa koji nam je dala Grace. Tom je, kao i uvijek, pričao životinjama, govoreći stvari poput »Kako si mi sad, smeđa kravice?« ili »Što ima nova, hrpo slanine?« To je govorio svinjama. Za jednog starca bio je prilično zabavan momak. Vilama sam grabio sijeno iz jednog pregratka a Tom je otišao isprazniti i isprati svinjsko korito. Čuo sam kako govori, »Hej, jesu li to crvi ili zmije?« »Što?« pitao sam. »Dođi ovamo.« Izašao sam i vidio ga nagnutog nad korito, kako bulji u nešto u blatu. Pridružio sam mu se pa i sam pogledao dolje. Tada sam ugledao ono o čemu je govorio. U koritu su bila mala tjelešca, dugačka i zaobljena, kao krvavice. Bila su blijeda, propuštala su svjetlo, lagano zelenkasta. Njih otprilike desetak koprcalo se u maloj gomili među ostacima hrane i kiselog mlijeka. Okruživala ih je jasna, ljepljiva želatinozna masa, držeći im tijela na okupu. »Ne bih rekao da su to zmije«, rekao sam. »Ni ja«, rekao je Tom. »Možda su larve«, rekao sam. »Ti uopće ni ne znaš što su larve«, rekao je Tom. »Definitivno ne izgledaju kao crvi.« »Možda su nekakvi veliki crvi.« »Misliš da su ih svinje jele?« pitao sam. »Nadam se da nisu«, rekao je Tom. Odlučili smo da ne kažemo Grace za ova stvorenja. »Ionako se previše brine«, rekao je Tom. »Natjerat će nas da cijelu farmu pošpricamo otrovom.« Tom je dohvatio lopatu i zagrabio velike crve u plastičnu kantu. Onda smo ih odnijeli preko polja u šumu gdje smo ih bacili u jednu rupu. Htio sam ih zasuti zemljom ali mi je Tom rekao da to ne uradim. »Nemoj stvari sahranjivati žive«, rekao mi je. »Nije u redu.« Elizabeth i ja smo nakon večere bili u štali. Vani je bilo mračno pa smo zapalili svijeću. Još sam je jednom htio poljubiti, ali nije djelovala zainteresirano. Sjedila je na bali sijena, poskakivala gore-dolje i osvrtala se po šali. »Hej«, rekao sam, »hoćeš vidjeti što smo Tom i ja popodne pronašli?« »Da, voljela bih«, rekla je Elizabeth. Znao sam da Tomu neće biti drago što sam rekao Elizabeth, ali ponestalo mi je zanimljivih stvari o kojima bih joj pričao. Htio sam joj pokazati nešto impresivno. Uzeo sam svijeću i rekao Elizabeth da me slijedi. Zajedno smo se uputili prema mjestu u šumi gdje smo Tom i ja ostavili crve. Držao sam svijeću i pokušavao ispred plamena držati ruku kako je vjetar ne bi ugasio. To mi je teško polazilo za rukom jer sam bio uzbuđen i brzo sam hodao. Naposljetku mi se vjetar prišuljao uokolo ruke i ugasio plamen. U mraku ispred nas zamijetio sam mjesto koje smo iskopali. Bilo ga je lako vidjeti jer je iz njega dopiralo prigušeno zeleno svjetlo, kao da je netko na dnu jame zapalio malu logorsku vatricu. »To je to«, rekao sam Elizabeth. Prišli smo rupi i pogledali dolje na crve. Drhtali su zajedno u maloj masi, još uvijek 88

prekriveni onom želatinom. Unutrašnji su im se organi zeleno presijavali kroz blijedu kožu. Odande je i dolazilo to zeleno svjetlo, iz njihove unutrašnjosti. »Oh, vau«, rekla je Elizabeth. Kleknula je i podigla jednog od njih. Morala ga je držati objema rukama jer je bio tako sklizak. Tom i ja ih nismo dirali tog popodneva. Previše smo se bojali. »Polako«, rekao sam. »Je li te ubolo?« »Ne«, rekla je Elizabeth. »Tako je toplo.« Podigla ga je u vis i njezino je mršavo lice bilo osvijetljeno zelenom svjetlošću crva. I zubi su joj izgledah zeleni kad se nasmiješila. Elizabeth mi je dodala crva. Sad je izgledao veći, otprilike kao hot dog. Na opip je djelovao mekano i toplo, kao da je ispunjen zagrijanim pudingom. »Što je to?« pitao sam je. »Svjetlucavi crv«, rekla je Elizabeth. »Divovski.« Crv mi je iskliznuo iz ruku i pao na tlo. Malo svjetlucave tekućine palo mi je na čizmu. »Nadam se da nisu otrovni«, rekao sam. »I ja«, rekla je Elizabeth. Vrhom cipele gurnula je zastranjelog crva natrag u rupu k ostalima. »Treba mu blizina drugih da bi zadržao toplinu«, rekla je. Promatrah smo crve kako su gmizali jedan po drugome i omatali svoja svjetlucava tijela u želatinoznu hrpicu. Počeo je puhati hladni vjetar i Elizabeth se stisla uz mene. »Bolje da se vratimo«, rekla je. Imala je pravo. Grace će nas čekati u kući. Temperatura se spuštala. Mogao sam to jasno osjetiti. Bližila se zima. Primio sam Elizabeth za ruku i krenuli smo natrag kroz šumu i preko polja. TREĆI DIO / Dolazi zima »Pada snijeg.« Rano ujutro Elizabeth stoji pokraj mog kreveta drmusajući mi ruku svojim hladnim prstima. »Pogledaj«, kaže. Sjeo sam u krevetu i vidio da je zemlja pokrivena gustim snijegom. Bio je to prvi snijeg ove godine. Tlo je bilo golo kad smo otišli na spavanje, tako da sam se pitao kako je toliko snijega napadalo za samo jednu noć. Grace je pripremala topli doručak. Neki drugi su također već bili budni. Elizabeth me gledala zabrinutim očima. »Crvi«, rekla je. »Smrznut će se.« »Pogledat ćemo ih nakon doručka«, rekao sam. Na meni je bio red da zapalim peć na drva. Otišao sam u podrum i zapalio je. Kad sam bio gotov, gore su već svi pojeli većinu jaja. Pogledom sam po kuhinji potražio Elizabeth. »Nema je ovdje«, rekla je Grace. Tom me pogledao i zatresao glavom. Mislim da je znao kako sam rekao Elizabeth za crve. Zgrabio sam komad dvopeka i izašao van. Još je sniježilo, a veliki pokrivači snijega bili su rašireni po poljima. Mogao sam vidjeti otiske Elizabethinih stopala koji su vodili u šumu. Vjetar ih je skoro potpuno zapuhao i izbrisao njezine tragove. Gurao sam naprijed, slijedeći izblijedjeli puteljak prema šumi. Velike pahulje snijega topile su mi se na licu i cijedile niz košulju. Elizabeth je klečala i kopala po snijegu kad sam je pronašao. I ja sam kleknuo pored nje i također prionuo s kopanjem. Zaboravio sam ponijeti rukavice pa su mi ruke ubrzo postale hladne. »Gdje su?« pitala me. »Možda su odgmizali«, rekao sam, »možda su pronašli neko toplo mjesto.« »Ne vjerujem«, rekla je. Ruka mi je udarila u nešto tvrdo, poput malenog kamena. Kopao sam dalje i otkrio hrpu 89

njih, zamrznutih zajedno, više nisu svjetlucali. Sada su bili tamni, bolesno žute boje, poput trulog voća. Elizabeth je počela plakati. Onda sam joj se priključio i ja. Nisam bio toliko tužan zato jer su uginuli. Jednostavno mi se nije svidio taj prizor, hrpa njih tamo u snijegu, bespomoćnih. A i ruke su mi bile obamrle od studeni. Elizabeth je prikupila stvrdnula tjelešca i stavila ih u prednji dio svoje veste, na način na koji se nose jabuke. Dolje u podrumu, Elizabeth je poslagala crve u uredne nizove odmah pokraj peći na drva. Mislila je da će se na toplini možda odmrznuti i oživjeti. Crvi su prije smrti još narasli; nekima od njih izrasli su mali zašiljene repovi i zaobljene glave. Izgledalo je moguće da možda uopće nisu crvi, ali nije bilo smisla sad mozgati o tome. »Nemoj dopustiti da Grace vidi ovo«, rekao sam joj. »Ne brini«, rekla je Elizabeth. Tomova glava se pomolila na ulazu u podrum i pogledala beživotna tijela. »Narasli su«, rekao je. »Ali sad su mrtvi«, ukazao sam. »Pa«, rekao je Tom, »i to se događa.« Crvi nisu oživjeli kako se Elizabeth nadala. Samo su postali mokri, klonuli i počeli su pomalo zaudarati. Idućeg dana smo Tom, Elizabeth i ja otišli iza štale i zakopali ih. Pronašli smo komadić blatnog tla na mjestu gdje se otopio snijeg i tamo im iskopali grob. Elizabeth je izrekla tihu molitvu a ja sam nabacao zemlju preko njihovih tjelešaca. »Sad je u redu da ih se pokopa«, rekao je Tom. »Sada je to prikladno.« Č E T V R T I D I O / Inkubator Prao sam zube u kupaonici kad je Elizabeth pokucala na drvena vrata. Pustio sam je unutra a ona ih je zatvorila za sobom. Bila je bosonoga i odjevena u tanku bijelu spavaćicu, gotovo prozirnu. Oči su joj bile raširene i uzbuđene. »Što se događa?« pitao sam je. Elizabeth je rekla »Psssst« i ugasila svjetlo. »Pogledaj«, rekla mi je. Elizabeth je stajala preda mnom kao duh, sva bijela u svojoj tanahnoj spavaćici. Osim njezinog trbuha. Svjetlucao je zelenkasto, sasvim malo. U njemu sam mogao razabrati slabi obris jednog od crva, udobno ugniježđenog pod njenom kožom malo iznad pupka. Crv je bio osvijetljen, živ, i rastao je u njoj. »Pojela si jednog«, rekao sam. »Točno«, rekla je. »Progutala sam ga kad je bio smrznut i tvrd.« »Još je živ.« »Baš kao i jaje«, rekla je, »iz kojeg je izraslo pile.« Elizabeth me uzela za ruku i prislonila je na svoj trbuh. Bio je vrlo, vrlo topao. P E T I D I O / Božić Tomov je posao bio da zakolje purana za božićnu večeru. Elizabeth i ja otišli smo s njim u kokošinjac gdje smo držali perad i pomogli mu odabrati jednog. Nikome nismo rekli za njezinog crva, čak ni Tomu. Hladno zimsko vrijeme dopuštalo joj je da nosi široke pulovere koji su skrivali svjetlucavu izbočinu ispod njih. Zajedno smo pregledah jato purana i odabrali jednog, ne najvećeg, ali dovoljno velikog za našu večeru. Prije nego što ga je odnio u klaonicu, Tom nam je oboma rekao, »Znate, ako ima nešto o čemu ne želite razgovarati s Grace, uvijek možete najprije reći meni.« Brzo je kimnuo prema Elizabethinom trbuhu a potom otišao da ugura uznemirenu pticu u njezin kavez. Pretpostavio sam da crv ipak nije bio tako dobro skriven. Sljedeće noći, nakon velike večeri s puranom, Elizabeth i ja smo trebali oprati suđe, ali 90

ona je jedva mogla stajati na nogama. Primila se za rub sudopera i obrisala si krpom znoj s čela. »Mislim da sam se razboljela«, rekla je. Grace joj je opipala čelo i brzo maknula ruku. »Vruća si«, rekla je. »Bolje prilegni.« »Dobro«, rekla je Elizabeth. Posrćući se popela stepenicama i otišla u krevet. »Vjerojatno je previše pojela«, rekao sam. Grace je naškubila usne i kimnula. Potom se dala na posao da mi pomogne oko suđa. Tom me probudio blizu ponoći. Stajao je pokraj mog kreveta, potpuno odjeven. »Diži se«, rekao je. Sišli smo u kuhinju gdje je Elizabeth ležala sklupčana na tlu, držeći se za trbuh. »Jako sam vruća«, stenjala je, »gorim.« Bojao sam se da će probuditi sve ostale u kući. Podigao sam njezino vrelo tijelo i iznio je van. Tom me slijedio. Bila je vedra zimska noć. Snijeg je bio dubok a zvijezde su svemu davale blijedi odsjaj. »Pođimo u štalu«, rekao je Tom. Spustili smo je na sijeno a Tom joj je na čelo stavio mokri hladni ručnik. Životinje su se vrpoljile u svojim pregradcima, ržući i rokćući na naše prisustvo. Elizabeth se prevrnula na leđa. Rastvorio joj se kupaći ogrtač i Tom je primijetio svjetlucavi oblik unutar njezinog trbuha. Trenutak je tiho buljio u njega. Potom me pogledao. »Pojela je jednog«, rekao sam. »Vidim«, rekao je. Izbočina je sad već bila prilično velika, veličine dinje, i jasno je svjetlucala. Kad smo kleknuli pored nje, mogli smo osjetiti vrućinu koja je iz nje isijavala. Životinje su počele praviti dosta buke, udarajući po tlu i gurajući jedna drugu u torovima. Tom ih je otišao smiriti. »Oh, hej«, rekao im je. Pustio je par ovaca da se prestanu sudarati sa zidom. Nekoliko je svinja također lutalo uokolo. Elizabeth je počela kašljati i primila se za trbuh. Pridigla se na ruke i noge i počela proizvoditi onaj isti zvuk nagona na povraćanje koji sam čuo i prije, još odonda kad smo bili zajedno iza hrpe drva za ogrjev. »Izlazi«, rekao sam Tomu. Lagano sam potapšao Elizabeth po leđima. Rekao sam joj, »Bit će sve u redu«, iako nisam bio posve siguran. Zvukovi koje je u njezinom tijelu izazivao nagon na povraćanje bili su sve glasniji a onda su potpuno prestali. Mišići su joj se zgrčili a onda joj se iz usta otelo nekoliko kratkih, reskih pisaka. »Guši se«, rekao je Tom. »Možeš li disati?« pitao sam Elizabeth. Spustila je glavu i počela lupati rukama po tlu, kao da izgovara nekakvu molitvu. Svinje su skvičale i bježale od nje. Cijelo joj se tijelo grčilo u snažnim grčevima. No svejedno ništa nije izlazilo iz nje. »Onesvijestit će se«, rekao sam. Tom je zakoračio naprijed i primio je ispod struka. Podigao ju je i čvrsto primio rukama ispod trbuha. Elizabethino je lice poplavljelo i počela je prevrtati očima. »Pomozi joj, Tome«, rekao sam. Tom ju je snažno stisnuo. Bio je to Heimlichov zahvat, koji smo svi učili. Iz Elizabethinih usta iscurilo je malo zelene sluzi. »Ponovi to« rekao sam. Tom je opet naglo trznuo i iz usta joj je izletjelo još ljepljive sluzi. Potom je zakašljala i iz nje je izbilo duboko monstruozno podrigivanje. Tom ju je pustio i ona je opet pala na ruke i koljena. Tijelo joj se grčilo i iz usta joj je provalilo jako puno zelene mase, više nego što bih ikad mogao i pomisliti da se nalazi u njoj. Zatim se, polako, pojavio i svjetlucavi obris. Njegov je gomoljast vršak izvirio iz Elizabethinih usta, a njezina se čeljust gotovo razglobila da bi mu omogućila prolaz. Zelena je kugla izletjela na pod štale i počela praćakati. Elizabeth je prostenjala, udišući ogromne količine zraka. Potom se srušila na bok. 91

Svjetlucava forma koja joj je šiknula iz usta migoljila je ispred nas. Bila je prekrivena opnastom membranom, koju su njezini udovi napinjali iznutra, boreći se da se oslobode. »Pomozi mu«, rekla je Elizabeth. »Učini nešto.« Otpuzao sam naprijed na koljenima i prstom lagano dodirnuo ljigavu opnu. Čitava je kugla bila veličine velikog grejpa. Što god da je bilo unutra jako je željelo van. Gurnuo sam dva prsta u membranu i čvrsto je uhvatio. Onda sam je povukao, trgajući je, ostavljajući malu rupu na površini. Kroz nju se pojavila dugačka, tanka noga, potom još jedna. Elizabeth se podigla i približila. Tom je stajao iza nas u tišini. Membrana je iskliznula u stranu a tamo je pred nama, među svom tom sluzi i opnom na podu štale, stajala jako velika svjetlucava žaba. Buljila je u nas sa svoja dva ogromna staklasta oka, dok su joj dugačke noge bile podvučene ispod sluzavog tijela. Sad je svjetlucala vrlo sjajno, odavajući zeleni odsjaj koji je bio toliko jak da je osvjetljavao cijelu štalu. Bilo je i jako toplo, kao da sjedimo ispred male vatre. »To je najljepša žaba koju sam ikad vidjela«, rekla je Elizabeth. »Jako je zgodna«, rekao je Tom. Žaba se okrenula i odskakutala od nas, krenuvši prema vratima. »Ovori ih«, rekla je Elizabeth. »Želi izaći.« Ustao sam i otvorio mu velika vrata štale. Štalu je zapahnuo hladan zrak i uletjelo malo snijega. Zabrinuo sam se da to ne obeshrabri žabu, ali njoj to očito nije smetalo. Zastala je na rubu snijegom prekrivenog polja ispred sebe, a potom skočila naprijed, velikim skokovima u vis i meko prizemljujući na svoje velike noge. Kad je zastala, snijeg oko nje počeo se topiti, takva je bila toplina koju je isijavala njezina koža. Tom, Elizabeth i ja također smo izašli na polje i pridružili joj se, te proveli veći dio noći slijedeći je uokolo i diveći se prekrasnom prizoru njezinog svjetlucavog tijela koje je skakutalo po sniježnim poljima. Tada smo odlučili da ćemo je prozvati Snježnom žabom. Tokom sljedećih nekoliko dana žaba je rasla i postajala sve većom, hraneći se redovito napojem i mahunarkama koje je dijelila sa svinjama u njihovom koritu. Običavala je spavati nakon jutarnjeg obroka, i ne bi se budila do noći, kad je voljela skakutati po poljima, svjetlucajući zelenim sjajem pod zimskim mjesecom. Kad je dostigla veličinu malog praščića težine oko deset do petnaest kilograma, prestala je rasti. To je bila njezina puna veličina. Naravno, sada se mogu vidjeti snježne žabe koje su puno veće od tog izvornog predstavnika vrste. Neka su velika poput lovačkih pasa. I prizor njihova skakutanja po snijegu, kako jasno sjaje za hladnih zimskih noći, postao je gotovo uobičajen u Sjevernom području i visokim planinskim regijama. Često se može čuti da djeca u ovim ruralnim sredinama preklinju svoje roditelje za dozvolu da dugo u noć ostanu budna kako bi mogla trčati poljima i sretno se igrati s dobroćudnim životinjama. Za mene nema ljepšeg prizora od vizije djece u Božićno vrijeme kako izvode ludorije u snijegu s tim toplim, svjetlucavim, debelim žabama. Tokom sljedećih godina Elizabeth je iz svoje jedinstvene maternice izrodila mnoga predivna stvorenja, uključujući i druge snježne žabe, i na njih je bila najviše ponosna. One su joj bili miljenici. Stoga pretpostavljam da je u predaji žaba koja se prenosi s jedne na drugu generaciju dobila zasluženo mjesto: kao Majka Elizabeth, odani tvorac svih njih.

92

FANTAZIJA IZLAZA ★★★★★ Jonathan Lethem

★★★★★ Dan ranije je oko pola milje naprijed došlo do pomaka, što je izazvalo groznicu paljenja motora i tuljenja sirena u daljini, kojima su ljudi izražavali svoje uzbuđenje - priliku da se pomaknu! - pa je tako proveo dan blokiran iza volana, živeći u svom Stanu na Vrpci, čekajući tu priliku, osluškujući kroz brujanje udaljenih helikoptera ne bi li čuo gibanje vozila uslijed tog pomaka prema centru. Ali val pokrenutih motora ponovno je prestao prije nego što je stigao do njegove ulice. Čak nije sam ni vidio pomicanje auta, samo ga je čuo. Zapravo se nije mogao ni sjetiti da je u zadnje vrijeme vidio neki auto koji bi se kretao. Možda je navodni pomak bio samo panika koju je pokrenuo netko tko je samo zagrijavao motor svog auta, obnavljajući akumulator. Te je noći sanjao da je došlo do još jednog pomaka, ili je to možda bila java, udaljena nada i komešanje koje je odumrlo prije no što je iz svojih snenih očiju uspio odagnati san, iako je u izmaglici njegova buđenja to bila savršena stvar, dobro koordinirana, ples auta koji mile raskrčenim ulicama kojima se slobodno prolazi. San ili ne, svejedno, više nije bilo važno. Ponovno je usnuo. Ujutro ga je probudila obitelj u Paceru ispred njega koja je pripremala doručak. Na krovu svog auta imali su peć na kojoj je otac pekao nešto što je kupio od rančera s otvorenim kamionetom udaljenim dva bloka zgrada, janjeći odrezak ili nešto slično. Mirisalo je dobro. Sve u vezi obitelji u Paceru činilo ga je bolno svjesnim vlastitih želja i potreba. Njihova je kći - bila je jako lijepa - radila u Reklamiranju za neku ogromnu bezličnu korporaciju, stalno prelazeći kroz Jednosmjerno propusnu barijeru. To je, naravno, bio i jedini način da se prođe Jednosmjerno propusna barijera. Tako je obitelj, njezini Mama i Tata, imala para, i prodavači su ih znali pronaći, sa svojim putujućim dućanima vrebali su parajlije. On je sam isprevrtao svoje džepove i pronašao svega nekoliko dolara. Kroz prometni kolaps upravo se probijao prodavač peciva i kave, ali kava mu je trenutno bila nedostižna. Trebao mu je novac. Pročula se glasina da su helikopteri Socijalne pomoći ugledani južno od Istočne tisuću sto devedeset i četvrte ulice, i mnogi su ljudi ostavili svoje aute i odlutali u tom smjeru, nadajući se lako dobivenom novcu. Što je mogao biti i razlog da dođe do prestanka pomaka vozila, palo mu je na pamet - previše je praznih vozila. Uz aute koji se više nikad neće pokrenuti, poput Chevroleta Impale pokraj njega, koja se stalno tresla, u vlasništvu jedne starice. Ona je već izgubila svaku nadu, i većinu dana provodila drijemajući na stražnjem sjedalu. Tu i tamo joj je dolazio nećak udaljen nekoliko blokova i prtljao po motoru njezina auta, ali ni to nije pomagalo. To je samo značilo da ni nećak nije bio za volanom svoga auta za vrijeme nenadanih pomaka, i tako je nastajalo još jedno mjesto zastoja, dodatni razlog da se ne isplati čekati pokret. Pomislio je kako bi i sam vjerojatno trebao prošetati prema centru u potrazi za novcem socijalne pomoći bačenim iz zraka koji polako pada na zemlju. U posljednje vrijeme državni helikopteri nisu često navraćali u ovo susjedstvo. Nažalost. Nebo je umjesto toga bilo pretrpano komercijalnim letjelicama, koje su novačile ljude. Robotima iz Reklamiranja koji su opkoljavali djevojku iz Pacera i druge poput nje, i odvodili ih u svijet s druge strane Jednosmjerno propusne barijere, makar samo na vrlo kratko vrijeme. U svijet Stanova, onih pravih. Iako je bilo tek jutro, vratio se gledanju svog posljednjeg Stana na Vrpci, koji je imao četiri spavaće sobe i dvije kupaonice, a nalazio se u Istočnoj Tisuću dvjesto petnaestoj ulici, udaljen samo nekoliko blokova, ali u potpuno drugom svijetu, naravno, udaljenom od njegova života na ulici, hermetički zatvorenom Jednosmjerno propusnom barijerom. Više mu se sviđao početak kazete, prije nego što je počeo stizati namještaj, pa je premotao do tog mjesta, pustio vrpcu da se vrti usporeno i živio u tim sobama najviše što je mogao, ignorirajući jarku sunčevu svjetlost kroz vjetrobransko staklo koja mu je smanjivala vidljivost gledanja televizora na komandnoj ploči, ignorirajući aktivnosti djece iz Pacera ispred sebe koja su se pentrala po autu, ignorirajući vlastito kruljenje u želucu. Glas posrednika za nekretnine jako mu je išao na živce, bio je 93

kreštav, kao u papige, tako da je, kao i uvijek, stišao jačinu zvuka i u tišini živio u svojim sobama, puštajući mislima da lutaju i opsjedaju prazne prozore, sobe koje su se usporeno otvarale pred posrednikovom kamerom. Dok se kamera zadržavala u kupaonici, pod sjedalom je napipao svoju bocu, otvorio šlic i pomokrio se u nju, a to je nesvjesno tako podesio da se odigralo istovremeno s krupnim planom automatskog ispiranja zahodske školjke na ekranu njegovog televizora. Potom je kamera, a s njom i njegova pažnja, odlutala dalje niz hodnik. Tada ju je primijetio, sjenu. Samo na trenutak. Premotao je kazetu da je vidi opet. Na udaljenom zidu hodnika, u sekundi savršeno kadrirana u led objektiva, silueta borbe, ruke jednog čovjeka na vratu drugoga, manjeg. Žene. Tresao joj je vrat nakratko, prije nego što je slike nestalo. Kao pantomima umorstva između muža i žene, skrivena u Stanu na Vrpci. Ali stvarna, sigurno stvarna. Zašto je nije primijetio ranije? Gledao je kazetu desecima puta. Ponovno ju je premotao. Bila je jedva vidljiva, ali ipak tu. Bez greške, kolikogod bila kratka. Okrutnost te scene bila je užasna. Kad bi je barem mogao odgledati kadar po kadar - čak mu se i usporena snimka sad činila stravično brzom. Tko je bio ubojica? Vlasnik stana? Posrednik? Zašto? Je li žrtva bila raniji najmoprimac? Pitanja, mučila su ga brojna pitanja. Osjetio je da je zbog njih živnuo, postao živ. Usporena snimka mu se nije činila naročito sporom upravo zato jer mu je pažnja živnula i ubrzala se. Da, detektivski posao je bilo upravo ono što mu je trebalo da ga prene iz trenutne krize, da ga izbavi iz mrtvila u koje ga je dovelo previše dana provedenih u prometnom čepu na istom prokletom raskrižju - zašto nije skrenuo prema centru na tom posljednjem skretanju, još prije par mjeseci? No svejedno. Ponovno je odgledao snimku, zapamtio sjenu, siluetu, zamišljene nejasne obrise u slijedu video snimke, zapamtio obrise, dovraga. Poput policijske skice, uratka vlastitih dalekovidnih halucinacija. Ponovno. Svaki put je postajalo sve oštrije. Znao je da će oštetiti vrpcu na tom dijelu kazete ako je bude previše puta premotavao. Bolje da sačuva vrpcu, dokaz, jer je to bilo sve što je imao toga trena. Izvadio je video kazetu i ubacio u torbu s rokovnicima, sunčanim naočalama. Rezervnim čarapama. Izašao je iz auta, zaključao ga, pozdravio staricu u susjednom autu dodirivanjem oboda imaginarnog šešira, pješice se zaputio na istok po Zapadnoj tisuću dvjesto osmoj ulici. Morao se maknuti s ulice dva bloka dalje prema centru kako bi izbjegao flotilu Sanitetskih lebdećih kamiona koji su zapjenjenom vodom polijevali i prali aute dobro zatvorene pred ovom umjetnom kišom, ali i smočili poneku zaspalu budalu, poplavili unutrašnjosti nekih auta, hrđave obloge, poderani tapecirung i spužvu na komandnim pločama, gaseći lomače zapaljene na ponekom automobilskom krovu, uništavajući majušne vrtove u kartonskim kutijama, u kojima su mjehurići pjene trovali krhke mladice. Djeca su vriskala i hihotala, ulice je poplavila voda koja je tu i tamo ispirala smeće i fekalije u kanalizacijske odvode, no ono je češće zapinjalo za automobilske gume u nesretnim susjednim blokovima, svi su uzdisali i podizali noge kako ih ne bi smočili. Sve se samo malo pomaklo, ništa više. Iza sljedećeg ugla naletio je na mnoštvo koje je buljilo u nekoliko tinejdžerki unutra, s druge strane Barijere, gdje su bili stanovi. Izašle su na koturaljkama iz stambene zgrade u ulično razgledavanje, da bi posjetile sirotinjske četvrti. Hermetički zatvorene u tamnom mjehuriću Jednosmjerno propusne barijere, izgledale su poput prikaza, nejasnih duhova, iako ste mogli čuti njihovo hihotanje dok su se rolale među utihlim mnoštvom prepunim strahopoštovanja. Ove tinejdžerke s druge strane djelovale su poput Božjeg ukazanja. Zbog barijere ih nitko nije žicao sitniš niti im smetao na bilo koji drugi način. Djevojke, naravno, nisu bile svjesne ničega iza svojeg sumračnog zastora, kao da je noć došla za vrijeme dana, iako su vjerojatno ljudi u autima i oko njih njima izgledali mutni, izvan dohvata. Progurao se kroz zapanjenu svjetinu i kad je prošao ovu prepreku pronašao je čovjeka kojeg je tražio, zapelog u prometu poput svih ostalih, baš tamo gdje ga je i posljednji put vidio. Preprodavač Stanovima na Vrpcama, njegova veza, sunčao se na ležaljci na krovu svoje Sentre i jeo sendvič. Stražnje sjedalo njegova auta bilo je krcato video kazetama posrednika nekretnina, pornografijom u stanovima, a na suvozačkom sjedalu nalazila su se još dva video rekordera za sinkronizaciju. Auto mu je bio okupan jutarnjim suncem koje je nemilice pržilo ponad jednog bloka zgrada, što je bila posljedica njihova sretnog položaja u kanjonu visokih tornjeva koji su ga okruživali. I preprodavačevi su susjedi bili na krovovima svojih automobila, protežući se na suncu, sušeći odjeću. »Zdravo, sjećate li me se? To što 94

jedete izgleda jako dobro. No svejedno, htio bih razgovarati s vama o ovoj kazeti.« »Nema povrata novca«, rekao je preprodavač, ni ne počastivši ga pogledom. »Ne, ne radi se o tome, nešto sam primijetio na njoj, možemo li je pogledati zajedno?« »Nema potrebe za tim jer vam ne namjeravam vratiti novac a ionako nisam zainteresiran...« »Slušajte, ovo je stvar za policiju, bar tako mislim...« »Vi ste onda policajac, to želite reći?« i dalje ne spustivši pogled. »Ne, ne, zamislio sam da sam privatni istražitelj, no ne moram vam ni reći da radim izvan okvira zakona, više paralelno uz njega, ovo bi možda i trebalo predati policiji, iako tamo ima toliko korupcije...« »Onda je predajte«, rekao je preprodavač. »Ako biste makar samo pogledali, cijenio bih vaše mišljenje. Da vidim što ćete reći«, razmišljao je da li da mu laska ili prijeti, trebao je odabrati jedan pristup ovom tipu i držati ga se. Preprodavač je rekao, »Žalim, danas ne radim«, i dalje ne okrenuvši glavu, zagrizavši u drugi kraj sendviča. Nešto je palo iz sendviča na krov auta, neki prilog, možda komadić ribe. »Radi se o tome kako mislim da sam vidio ubojstvo, na snimci, u tom stanu.« »To je teško moguće.« »Znam, ali to sam vidio.« »Ubojstvo, ha?« Preprodavač uopće nije zvučao impresionirano. »Krv i rastrgana tijela, tako nešto?« »Ne, ne budite apsurdni, samo sjenka, samo trag, nagovještaj.« »Hmmm.« »Ne biste ni primijetili da ne pazite. Hej, kad bolje razmislim, da nemate možda još koji sendvič?« »Ne, nemam. Biste li tu sjenu opisali kao titraj, možebitno defekt?« »Ne, nikako ne. Sve je dio kazete.« »A ne vašeg monitora?« »Ne«, sad je već postajao ljutit, »čovjek, sjena koja davi drugu sjenu.« Prilog iz sendviča koji je pao na krov već je lagano cvrčao, mijenjao boju na suncu. Preprodavač je rekao, »Sjene, hmmm. Vjerojatno se radi o triku, posebnom podsvjesnom efektu ili nečem takvom.« »Što? Kakav bi za ime Božje posrednik nekretninama imao razlog da dodaje posebne efekte kazeti o stanu?« »Možda misle da joj time dodaju dodatnu privlačnost, uzbuđenje ili dah strave zbog kojih će se njihovi stanovi izdvajati u mnoštvu?« »Čisto sumnjam.« »Možda su u zadnje vrijeme postali svjesni opasnosti crnog tržišta s kazetama, to se ionako priča po ulicama, pa pokušavaju poslati malu poruku. Ne sviđa im se što zavirujemo u njihove stanove, čak ni ovako indirektno.« »Mislim da se ne može indirektno zavirivati. Zvuči pogrešno. Uostalom, to je najsmješnija stvar koju sam ikad...« »Ili sam možda ja na njoj, možda sam ja ubojica, jeste li pomislili na to?« »Sad me već ismijavate.« »Zašto? Ako vi možete razriješiti zločin na drugoj strani Barijere, zašto ga ja ne bih mogao počiniti?« Preprodavač se smijao poput hijene. »A sad ozbiljno«, nastavio je, »ako je želite zamijeniti za neku bez umorstva, dat ću vam popust za drugu, pola cijene koju ste platili...« »Ne, hvala. Zadržat ću je.« Obeshrabren i gladan, ali nije smio dopustiti da ga to razljuti. Ovo je bilo nešto važnije, daleko iznad posrednikova dosega. »Sretno, Sherlock«, rekao je preprodavač. »Usput, slobodno proširite glasinu, nemojte šutjeti o tome. Ne može škoditi prodaji. Ljudi vole ubojstva, iako bi bilo bolje da se vidi i malo kože a ne samo sjena, sisa naprimjer.« »Da, svakako, cijenim vašu pomoć. Odmarajte i dalje.« Preprodavač mu je salutirao. Odzdravio mu je i nastavio se probijati kroz promet, dok mu se iz želuca sad već čulo režanje, no on je to, odlučan, ignorirao. Ubojica je bio na slobodi. Promicao je pored djece koja su terorizirala čitav blok automobila kompliciranom igrom lovice, zaobišao netom poliveno susjedstvo koje se sad vraćalo na ulicu, između auta i uplakane djece tekle su blatnjave bujice, ignorirao je prodavače robe koju si nije mogao priuštiti i farmera s kamionetom koji je nudio male mačiće kao kućne ljubimce ili hranu, i minijaturni pomak, tri auta koja su se idiotski trzala malo naprijed pa natrag u besmislenom pokušaju da se premjeste, jedan od njih je s kotačima zašao na rubnjak, ali nitko drugi nije zagrizao u njegov mamac, progurao se natrag do svog auta, i stavljajući ključ u bravu primijetio je djevojku iz Pacera kako stoji na kuki za vuču i pogledava prema nebu, čekajući da je odvedu ljudi iz Reklamiranja. I nesvjesna toga, izgledala je kao milijun dolara. Manjeg brata joj nije bilo, možda je bio u bandi koja se igrala lovice, a roditelji su bili u autu i obavljali kućne poslove tata je kroz prozor strugao roštilj, a mama zračila odjeću i prepakiravala zavežljaje pa je, nenadano nadahnut, otišao do nje. »Margaret, zar ne?« Kimnula je, nasmiješivši se. »Da, dobro, sjećate me se iz susjedstva, tragam za jednodnevnim ili dvodnevnim poslom, mislite li da će me uzeti?« Rekla je: »Nikad se ne zna, oni vas jednostavno uzmu ili ne.« Graciozno se smiješila iako je bila malo zbunjena, tako su dugo bili susjedi a nikad još nisu razgovarali. »Ali vi uvijek...« započeo je pokazujući. Rekla je, »Oh, jednom kad vas počnu uzimati 95

onda...« Neugodno, oboma je na trenutak bilo neugodno, nisu govorili ono što su oboje ili barem on znali, da je ona privlačna mlada djevojka i da je to značilo veliku razliku u činjenici hoće li vas htjeti uzeti ili ne. »Hoće li vas smetati ako pokušam?« rekao je a ona mu je odgovorila »Ne, ne«, gotovo s olakšanjem, a onda dodala »Ja vas mogu preporučiti, mogu im sugerirati...« Sad mu je bilo neugodno pa je brže-bolje rekao, »To je tako lijepo od vas, hvala vam, a gdje da čekam, pretpostavljam ne ovdje kod auta vaših roditelja...« »Zašto ne, popnite se.« Tata je pogledao gore prema njima a ona mu je mahnula, »U redu je, znaš ga iz susjedstva, želi raditi, pokušat ćemo mu naći posao u Reklamiranju.« »Dobro, zlato, samo provjeravam.« Onda ga je primila za ruku, rekla, »Pogledaj.« Iščekivana letjelica Reklamiranja spustila se na pločnik oko pola bloka više od njih, pokraj odvratnog divovskog kipa na glavnom ulazu u jednu poslovnu zgradu, nedavno zatvorenu. Tata je rekao »Krenite, društvo, i sretno vam bilo«, a ona je rekla, »Idemo.« Iznenadila ga je takva susretljivost susjeda jer se uvijek osjećao isključen iz aktivnosti obitelji u Paceru ali to je očito bilo samo u njegovoj glavi. A Margaret, činilo se da je nju prekrivao oblak dobrog raspoloženja. Nije ni čudo da su je željeli za Reklamiranje. »Požuri«, rekla je i uzela ga za ruku pa su skočili s krova i progurali se između auta i kroz kaos djece i lavež pasa i prodavača koji su pokušavali iskoristiti mnoštvo zainteresiranih koje ovakva slijetanja uvijek privuku ne bi li povećali zaradu, da bi se pridružili zbunjenom mnoštvu na ulazu. Čvrsto je držao svoju torbu s kazetom i čarapama kako bi bio siguran da je u gužvi netko ne ukrade. Ona je poskakivala na mjestu pokušavajući skrenuti pažnju na sebe dok je jedan od dvojice robota na ulazu nije primijetio i pokazao. Prišli su joj. »Unutra«, rekao je robot. Bili su to ružni mali roboti s nepokrivenim moždanim sklopovima i groznim manirima. Odmah su mu bili antipatični. »Dovela sam nekog novog«, rekla je, vukući ga za ruku, gurajući ga u vidno polje. »Da, gospodine, htio bih se prijaviti...« započeo je, luđački se cereći u želji da ostavi dobar dojam. Robot ga je odmjerio i donio instant odluku, kimnuvši. »Uđite unutra«, rekao je. »Sretniče«, šapnula mu je pa su zakoračili u letjelicu. Unutra ih je već bilo četvero, dva muškarca, dvije žene, svi mladi. Za njima je teturajući ušla još jedna žena, a zatim su se vrata zatvorila i oni su krenuli. Ružni mali roboti jurcali su po kokpitu, vršeći pripreme. »Što sad?« rekao je a ona je prinijela prst ustima i ušutkala ga, ali slatko, naslonivši se na njega kao da su u tome zajedno. Htio joj je reći zbog čega je ovdje ali mogli bi ga čuti roboti. Bi li ih bilo briga? Da, ne, nije mogao znati. Takvi ružni, fašistički mali roboti. Nacistički roboti, to su oni. Mrzio je što im se tako povjerio u ruke. Ali jednom kad počne Reklamirati, proći će Barijeru, moći će istraživati. Iako bi vjerojatno svoju misiju trebao zadržati samo za sebe. Nije ju htio uvaliti u nevolje. Letjelica se zatresla, prostenjala, zatim podigla pa je kroz prozor mogao vidjeti aute kako se smanjuju, svoje susjedstvo, svoj život, promet koji je zakrčio ulice stotinama milja i zašto je onda mislio da će jedan pomak nešto promijeniti? Je li postojalo mjesto gdje su auti još vozili? Svejedno. Roboti su im prilazili s flasterima za Reklamiranje i svi su poslušno nagnuli glave prema naprijed, očito nikome od njih nije bilo prvi put. I on je učinio isto. Robot mu je pričvrstio flaster odmah iza desnog uha, na trenutak ga je nešto ubolo u kožu, ništa više. Teško je bilo povjerovati da je flaster bio dovoljan da promijeni funkciju Jednosmjerno propusne barijere, da će sad biti živ, opipljiv i učinkovit onima na drugoj strani. »Ne osjećam se nimalo drugačije«, šapnuo je. »Ni nećeš«, rekla je. »Sve dok ne dođeš u blizinu ljudi. Onda ćeš osjećati poriv da Reklamiraš. Nećeš si moći pomoći.« »Ali što ću Reklamirati?« »To nikad ne znaš, kavu, dijamante, kondome, putovanja, jednostavno nikad ne znaš.« »Gdje...« »Ostavit će nas kod podzemnog šoping centra, onda smo prepušteni sami sebi.« »Hoćemo li moći ostati zajedno?« Pitanje mu je izletjelo prije nego što se i stigao zapitati ne traži li možda previše, ali ona mu je rekla, »Naravno, ukoliko proizvodi koje ćemo reklamirati nisu previše nepodudarni, ali to ćemo uskoro saznati. Samo me slijedi.« Stvarno je zračila, bila topla i susretljiva. Nepodudarni proizvodi? Svejedno, uskoro će saznati što bi to trebalo značiti. Letjelica se grubo spustila na krov jedne zgrade, a ružni nacistički roboti su odbojnom učinkovitošću već otvorili vrata i vodili regrute prema dizalu na vrhu zgrade. Htio ih je zgrabiti i razbiti im izložene male moždane sklopove jedan o drugi. Ali morao je zadržati pribranost, ostati prikriven. Otkaskao je preko krova za njom do dizala, između redova nametljivih gestikulirajućih robota, kao da ih vode u koncentracijski kamp. Posljednji im je robot na 96

vratima dizala svakome uručio omotnicu prije nego što su zakoračili unutra. Uzeo je svoju i pomaknuo se s Margaret u kut, zbilja su ih nagužvali u dizalo ali baš se i nije mogao žaliti jer je bio stisnut uz nju a izgledalo je da to ni ona ne pokušava izbjeći. Zavirio je u omotnicu. Bila je puna novčanica, uglavnom onih od jednog dolara. Novac je bio otrcan i prljav, novčanice koje su s druge strane Barijere izašle iz upotrebe. Novac za otpad, eto što je to. Drugi su svoj novac već spremili, očito je to bila uobičajena poslovna praksa. »Zašto nas plaćaju već sad?« šapnuo je. Rekla je, »Na kraju, kad flaster prestane djelovati, samo se nađemo vani, tako da ovako više ne moraju imati posla s nama«, a on je rekao, »A što da samo pobjegnemo s novcem?« »Vjerojatno bi se moglo, pretpostavljam, ali nikad nisam vidjela da je to netko i napravio jer se više ne bi mogao vratiti a zbog flastera ćeš ionako htjeti Reklamirati, vidjet ćeš.« Glas joj je bio uvjerljiv, kao da je stvarno htjela da se on ne brine pa se osjećao pokvarenim jer joj nije rekao za svoju istragu, svoj zadatak. Stavio je omotnicu u svoju torbu s kazetom i čarapama. Vrata dizala su se zatvorila i počeli su propadati niz zgradu, u podzemni šoping centar, onda su se vrata opet otvorila i oni su pohrlili iz lifta, ispljunuti po divovskom predvorju, čitavom od stakla i poliranog čelika s glazbom koja je tiho svirala u pozadini i eskalatorima koji su u svim smjerovima išli gore-dolje, eskalatorima sa stepenicama od ulaštenog drveta koje su izgledale tako dobro kao da su jestive, izgledale su kao pečena piletina. I dalje je bio jako gladan. Margaret ga je ponovno primila za ruku. »Idemo«, rekla je. Dok su se drugi raspršili ona ga je povela prema jednom od eskalatora kojim su se spustili još niže. Dolje se hodnik granao u trgovine s uvučenim ulazima, tamnim i zadimljenim prozorima, s tihom i pulsirajućom glazbom koja je zamirala za svakim vratima, tu i tamo je namirisao hranu zbog čega mu se stala pojačano lučiti slina, i holografskim znakovima koji su im pri prolazu izbijali pred oči: FERN SLAW, ROETHKE I SINOVI, HOLLOW APPEAL, BROKEN SMUDGET ALPHABET, BURGER KING, PLASTIC DEVILS, OSTRICH LAKE, SMARTINGALE’S, RED HARVEST CATCH OF THE DAY, MUTUAL OF FORMALFLAUT, THNEEDS, i tako dalje. Vodila ga je sa sigurnošću, očito je bila na poznatom terenu. Zašto ne, tako je provodila dane. Onda se iznenada za uglom pojavio jedan par, i osjetio je kako počinje Reklamirati. »Kako ste danas?« rekao je, primakavši se muškom članu para, primijetivši istovremeno da je Margaret započela istu stvar s damom. Muškarac mu je kimnuo i nastavio hodati. Ali i susreo njegov pogled. Bio je opipljiv, mogli su ga čuti. Bio je to pravi šok. »Žedni?« čuo je samog sebe kako govori. »Koliko dugo već niste popili dobro osvježavajuće pivo?« »Ne volim pivo«, rekao je muškarac. »Ne znam ni zašto, samo mi se nikad nije sviđalo.« »Onda očito nikad niste probali pivo Very Old Money«, čuo je sebe kako izgovara, i dalje zapanjen. Barijera je bila probijena i on je razgovarao, bio je zamjetljiv. Moći će vršiti ispitivanja, tražiti tragove. U međuvremenu je čuo Margaret kako govori, »Nemojte omalovažavati svoj potpis upotrebom drugorazrednih pisala. Kada jednom probate nalivpero Eiger, nikad se više nećete htjeti vratiti onim starim kokošjim škrabotinama i črčkarijama,« žena je djelovala zainteresirano pa je Margaret nastavila »Naša Carska Sterling srebrna kolekcija sadrži jedinstvenu rukom urezanu oplatu...« Zapravo je privukla i muškarčevu pozornost pa se i on okrenuo prema njoj ignorirajući njegove pivske argumente. »Naši uzgajivači rukom beru hmelj i ječam«, nije se mogao zaustaviti iako je očito izgubio svoju metu, »i svaka pojedina serija piva Very Old Money pojedinačno se kuša...« Slijedivši ovaj par hodnikom naletjeli su na drugu ženu iz Reklamiranja koja je bila s njima u letjelici, i ona je počela pjevati »Posjetite mjesec, za to nikad nije prerano«, vijugavo plešući i trepćući očima, odvlačeći im svima za trenutak pažnju od nalivpera, i njih petoro je došlo do većeg prostora Podzemnog šoping centra gdje su odjednom bili deseci ljudi kojima je trebalo pripovijedati o pivu, »Žedni? Hej, zdravo, žedni? Oprostite, jeste li žedni? Da? Čeznete li za zadovoljstvom? Mjehurićima? Gutljajem? Ne? Da? Jeste li već kušali Very Old Money? Pitate što ga razlikuje...oh, zdravo, žedni?« a također i deseci ljudi koji su Reklamirali, žamor reklamnih argumenata - ozbiljno, opominjući: »Jeste li razmotrili opasnosti koje vrebaju ako nemate osiguranje za uspjeh?« Drsko, samovoljno: »Ne možete znati da ste izašli s nekim iz Mnoštva s Crnim Donjim Rubljem, sve dok ih ne dovedete kući!« veselo, pjevno: »Mi imamo djecu, svi mi imamo djecu, i vi također možete imati djecu...« i dok su se raspršivali i trčkarali beskrajnim mramornim podovima Podzemnog šoping centra on se bojao da je ne izgubi, ali 97

Margaret je bila tu, marljivo raspravljajući o nalivperima s obzirnim starijim parom i on se borio da dođe do nje, i dalje izvikujući svoje pivske slogane - »Žedni? Uf, oprostite, uh, žedni?« Mnoštvo se prorjeđivalo a kupci su se sklanjali u dućane ili nestajali niz hodnike prema svojim stanovima, tiranizirani gomilom ljudi koji su Reklamirali osim nekoliko njih poput starijeg para koji su izgledali zahvalni na pozornosti, zapravo je morao pričekati dok su oni slušali i zapamtio je par informacija o Eiger nalivperu držeći se ipak na dovoljnoj udaljenosti kako ih ne bi morao daviti sa svojim pivom. Čim je postariji par otišao, ovog puta je on primio Margaret za ruku, zašto ne, i ona je prije njega, i odvukao niz hodnik podalje od mnoštva, nadajući se da će im poći za rukom da se drže podalje od mušterija, a također i u pravom smjeru ako bude priseban, svoj. Mislio je da je u tome i uspio. Povukao ju je u sjenu jedne veže, trgovine zvane FINGERTOES koja nije imala puno posjetitelja. »Slušaj, moram ti nešto reći, nisam bio posve iskren, hoću reći, nisam ti lagao, ali ima nešto...« Pogledala ga je, iščekujući, zbunjena, ali i dobrostiva u svojoj interpretaciji njegovih riječi, bio je siguran u to, o kakve li neiskvarene i slatke osobnosti, možda joj otac ipak i nije bio tako loš momak ako je odgojio ovakav cvijet za kćer. »Ja sam istražitelj, hoću reći, što to zapravo znači, ali radi se o tome da se dogodilo jedno ubojstvo i ja ga pokušavam istražiti...« a onda se otvorio i rekao joj sve, o Stanu na vrpci, izvadivši kazetu iz torbe da joj je pokaže, o sjeni, davljenju, svom razgovoru s preprodavačem, i o svojoj odluci da se uvuče u tvrđavu, provuče pokraj Jednosmjerno propusne barijere koja je sprečavala da njegova pitanja i optužbe uopće budu čujne onima na ovoj strani, i tako je iskoristio njezinu velikodušnost kako bi se ukrcao u letjelicu. »Oprosti mi«, rekao je. Oči su joj se raširile, glas joj je postao tiši, pun poštovanja. »Naravno, ali što želiš napraviti? Pronaći policiju?« »Nisi ljuta na mene?« »Ne, ne. Hrabro je to što radiš.« »Hvala ti.« Približili su se jedno drugom. Zamalo ju je poljubio, samo iz sreće, solidarnosti, bez nekog drugog razloga a ako ga je i bilo, to je bilo samo povrh tog moćnog osjećaja solidarnosti, samo dodatni razlog, neočekivana sreća. »Ali što misliš da je najbolje, obavijestiti policiju?« prošaptala je. »Ne, namjeravam posjetiti taj stan, udaljeni smo od njega svega nekoliko blokova, u ovom smjeru vjerujem, ali misliš li da možemo gore?« Tada su zašutjeli jer je iz trgovine FINGERTOES izašao muškarac s malim papirnatim poslužavnikom punim masnih prženih stvarčica, koje su izgledale kao prsti ili nožni palci i izvrsno mirisale, nije mogao vjerovati koliko je gladan. »Žedni?« beznadno je rekao a čovjek je gurnuvši si jedan komad prženaca u usta rekao, »Reci, braco, umirem za pivom.« »Zašto bilo kojim pivom kad možete uživati u Very Old Money...« i morao je nastaviti o tome, izluđen mirisom jela, dok ga je Margaret čekala. Kad je čovjek shvatio da oni Reklamiraju pobjegao je prema otvorenim prostorima Podzemnog šoping centra, a on i Margaret su pohitali u drugom smjeru, niz hodnik. »Ovamo« rekla je Margaret, okrenuvši ih prema liftu, »još razinu niže možeš uhvatiti vezu za stambene blokove, to je u konačnici i izlaz van.« »Da, ali možemo li se vratiti gore?« »Mislim da nas liftovi voze dok nam se ne istroše flasteri«, i tako su otišli ispod Podzemnog šoping centra do podzemnih hodnika, dugih prolaza obloženih pločicama koje su odjekivale, i nisu bili glamurozni poput onih gore, zapravo niti uopće lijepi. Nekad je duljina razdoblja u kojima ljudi iz stanova nisu izlazili na ulicu i viđali ljude iz automobila bila stvarno zastrašujuća. Tuneli su bili označeni natpisima ulica, imenima drugih Podzemnih šoping centara, a tu i tamo i ponekim izlazom. Morali su Reklamirati samo jednom prije nego što su stigli do Istočne tisuću dvjesto i petnaeste ulice, i to skupini tinejdžera koji su u hodniku pušili džoint i smijali se i postavljali Margaret nejasna pitanja na koja nije mogla odgovoriti kao jesu li snažniji ili slabiji od mača i rade li za svinje. Naletjeli su na još jednu osobu koja je Reklamirala, čovjeka koji se kretao kradomice i kojem je jako laknulo kad je prepoznao Margaret. »Ima djevojku«, objasnila je ponešto zagonetno. Dakle ovi iz Reklamiranja su mogli, i jesu - što? Biti skupa. Ali zaokupljen svojom potragom, nije više ništa pitao, samo je brojio blokove, osjećajući uzbuđenje što se približavaju pravoj adresi Stana na vrpci. Popeli su se liftom, koji je opet bio luksuzan, obložen drvom i parfimiran i pun ogledala i ispunjen glazbom. Otmjena zgrada. Stan je bio 16D pa je pritisnuo tipku za šesnaesti kat, zadržavši dah, jedva vjerujući kad su se podigli iznad razine javnih etaža. Ali ipak jesu. Čvrsto joj je primio ruku. Dizalo se zaustavilo na šestom katu i unutra je ušao robot. Još jedan od one odvratne vrste s otvorenim moždanim sklopom. Robot ih je najprije ignorirao ali je onda na 98

petnaestom katu u lift ušla jedna žena i Margaret je rekla, »Najosobniji dio Vas je Vaš potpis, slažete li se?« a on je pitao »Žedni?« pa se robot okrenuo i zapiljio u njih. Vrata su se zatvorila i oni su krenuli prema šesnaestom katu, gdje je njih troje izašlo, on, Margaret i robot, ostavljajući ženu za sobom u liftu. Hodnik je bio prekrasan s plišanim tepihom i mjedenim držačima svjetiljki, prazan izuzev njih troje. »Što radite ovdje gore?« pitao je robot. Što je u toj torbi?« Čvrsto stisnuvši svoju torbu rekao je, »Ništa, samo moje osobne stvari.« »Što vas se to tiče?« rekla je Margaret, iznenađujuće prkosna. »Zamoljeni smo prikazati produljenu prezentaciju u privatnom domu jedne mušterije«, rekao je, htijući što prije zataškati Margaretin izgred, dati robotu nešto drugo na što bi se usredotočio. »Onda ću vas ja otpratiti«, rekao je robot. »Stvarno ne morate«, rekao je on, a Margaret je rekla, bizarno, »Da niste pošli za nama i upropastili nam reklamu, tužit ćemo vas.« Spoznaja o njegovoj istrazi imala je na nju čudan učinak, pretpostavio je da je uvijek rizično raditi s amaterima. Ali bilo je to također i zbog tih robota, načina na koji su bili dizajnirani s podlim ili nikakvim osobnostima zbilja su kod ljudi izazivali odbojnost, bila je to instinktivna reakcija i to ne samo kod njega, kako je sa zadovoljstvom utvrdio. Stisnuo joj je ruku i rekao, »Našim sponzorima se to neće dopasti, to je istina.« »Ova stvar zahtijeva odobrenje s više instance«, rekao je robot, pokušavajući se probiti ispred njih dok su hodali, tako da su ga morali preskakati kako bi ostali ispred. »Molim vas da stanete u stranu i pričekate odobrenje«, ali oni su i dalje grabili po mekom tepihu hodnika, a on je prekrižio prste na rukama nadajući se da je to pravi smjer za Stan 16D. »Stanite«, rekao je robot, na čelu mu je neurotično počelo bljeskati treperavo crveno svjetlo a oni su već bili na vratima, i on je pokucao jagodicama svojih prstiju, razmišljajući kako mu baš i nije pošlo za rukom da ovamo dođe neprimijećen, ali i da se uči na greškama. »Stanite u stranu«, ponovio je robot. »Začepi«, odbrusila mu je Margaret. Dok je robot obujmio svojim čeličnim kliještima ruku svakoga od njih, trzanjem ih odvraćajući od vrata, dok mu je dodirna površina grebla tepih zbog vuče, vjerojatno ostavljajući na njemu ružne tragove, vrata su se nenadano širom otvorila. »Da?« Muškarac na vratima bio je neobrijan i mlitave kose, odjeven u kućni ogrtač i treptao je prema njima kao da je tek upalio svjetlo kad je otvarao vrata. »Tvrde da imaju sastanak s vama, gospodine«, rekao je robot. Čovjek je samo stajao na vratima i buljio. »Jako je važno, moramo hitno razgovarati s vama«, rekao je, pokušavajući se osloboditi robotova hladnog stiska, zatim dodao, sa žaljenjem, »o pivu«. Osjetio je nesvjesticu pri pogledu kroz vrata, shvaćajući da gleda u svoj Stan na vrpci, čije si je sobe i sada predočio u svom usnulom mozgu. Pokušao je vidjeti više ali svjetlo je bilo prigušeno, »...i nalivperima«, dodala je Margaret, očito se pokušavajući suzdržati ali ne svojom voljom primorana da nešto izlane. »Ispričavam se, gospodine, pokušao sam ih zadržati dok ne dobijem objašnjenje...« rekao je robot. Zadržati, dobiti, kakva trula sintaksa, pomislio je, ljudi koji programiraju ove robote sigurno nisu pjesnici. Muškarac je samo stajao i treptao i odmjeravao ih, njih troje koji su se pritajeno borili, njega i Margaret koji su se pokušavali osloboditi robota, koji je i dalje blještao crvenim svjetlom i grebao po tepihu. »Surađujte«, kreštao je robot. Čovjek u ogrtaču je zaškiljio prema njima, a onda se konačno osmjehnuo. »Molim vas«, rekla je Margaret. »Nalivpera, a?« rekao je naposljetku čovjek u ogrtaču. »Da«, rekla je Margaret očajnički, a on je čuo samog sebe kako dodaje »I pivo...« »Da, naravno«, promumljao je muškarac u ogrtaču. »Kako glupo od mene. Uđite.« Gospodine, za vašu sigurnost...« »Oni su u redu«, rekao je muškarac robotu. »Očekivao sam ih. Pustite ih da uđu.« Robot ih je oslobodio stiska. Čovjek u ogrtaču se okrenuo i tromo odgegao unutra. Oni su ga slijedili, svo troje, u slabo osvijetljene sobe čudovišno pretrpane novinama, odjećom, prljavim suđem, praznim i polupraznim kartonima dostavljene hrane, ali ipak nepogrešivo sobe s kazete, svaki okret glave dozivao mu je u sjećanje poneki pomak kamere i sigurno je postojao zid koji je zadržao sjenu, trenutačni odraz umorstva. Muškarac u ogrtaču se okrenuo i rekao robotu, »Molim vas, pričekajte vani.« »Ali gospodine, sigurno bih trebao biti u pratnji...« »Ne, sve je u redu, budite pred vratima, pozvat ću vas ako mi zatrebate. Zatvorite ih za sobom, hvala.« Promatrajući robota kako pokunjeno odlazi nije mogao a da ne osjeća lagani srh zadovoljštine. Čovjek u ogrtaču nastavio je u kuhinju, i pokazavši na stol rekao, »Molim vas, sjednite, oprostite na neredu. Jeste li rekli da biste htjeli pivo?« »Pa, uh, no, ne baš to - ako pijete pivo neka to bude Very Old Money pivo za vaše potpuno zadovoljstvo - ali 99

htio bih razgovarati o nečem drugom dok vi uživate u svojem izvrsnom, oh, do vraga...« »Opustite se, sjednite. Mogu li vas ponuditi nečim drugim?« »Hranom«, izlanuo je. »Što uvijek ide najbolje s Very Old Money«, a u međuvremenu si je Margaret oslobodila ruku i sjela te počela pričati o nalivperima. Muškarac je otvorio hladnjak, koji je bio prenatrpan baš kao i cijeli stan, još jedna uspomena s kazete sad uništena prljavštinom. »Jadnici, osuđeni na te grozne flastere a ipak pretpostavljam da bez njih danas ne bih imao zadovoljstvo uživati u vašem društvu! No, dobro. Evo, nisam očekivao posjetitelje ali jeste li za malo sira? Mogu li vam donijeti čašu vode?« Čovjek je izvadio razmrvljenu grudu sira s nožem za maslac i mrvicama na poslužavniku koji je toliko dugo bio otkriven da su mu se rubovi posušili i poprimili prozirno-narančastu boju. »Dakle, Reklamirali ste i odlučili mi svratiti u kućnu posjetu? Čime sam zavrijedio toliku sreću?« »Nije baš tako...« Margaret je uzela nož i počela odstranjivati osušene krajeve sira, odrezavši komad koji je izgledao manje-više jestivo i kad mu ga je dodala nije mogao odoljeti pa je svejedno pokušavao govoriti punim ustima, očajnički nastojeći pomiriti tri prioritetna poriva: glad, Reklamiranje i svoju istragu: »Biste li htjeli, mmm, oprostite mi, voljeli otvoriti lijepu veliku bocu Very Old Мопеуа i pogledati ovu videokazetu koju sam donio sa sobom jer bih želio da nešto vidite na njoj, imam pitanje u vezi nje...« Čovjek u ogrtaču je odsutno kimnuo, jedva i slušajući, čudno buljeći u Margaret a potom je rekao: »Svakako ćete mi dati da pogledam tu kazetu - je li o pivu? Bio bih oduševljen ali nemojte se žuriti, molim vas da se opustite i uživate, odmah se vraćam«, i izašao je u dnevnu sobu, počeo prekopavati po svojim stvarima kojih je svakako bilo mnogo. Bilo je pomalo depresivno vidjeti kako je prenatrpan postao ovaj jednom veličanstveni stan. Zamislio je sebe da živi u njemu i da ga očisti, vrati ga u stanje u kojem je bio na kazeti posrednika nekretninama. Margaret mu je odrezala još jedan komad sira i prošaptala, »Misliš da on nešto zna?« »Ne mogu to znati, izgleda jako simpatičan, no ako ne simpatičan onda svakako bezopasan, nesretan, ali vidjet ću mu reakciju na video snimku, pomno ga motriti kad dođe vrijeme...« dograbivši brzo još sira dok je mogao a onda se muškarac u ogrtaču vratio. »Zdravo, prijatelji, uživate li?« Ogrtač mu se rastvorio i oboje su se zagledali u njega iako je to možda bio samo primjer njegove nesmotrenosti. Sigurno nije postojao ljubazan način da ga se na to upozori. Bilo je nečeg zbunjujućeg u vezi tog čovjeka, koji je sad otišao do stola i uzeo nož iz Margaretinih ruku i držao joj tako ruku na trenutak a onda joj uz škljocaj pričvrstio nešto, je li to bila narukvica? oko ručnog zgloba. Ne narukvica. Lisice. »Hej, čekajte malo, ne uživa se tako u lijepoj velikoj čaši piva!« čuo je sam sebe idiotski sir mu ispada iz usta skače dok je čovjek sklopio lisice i oko Margaretina drugog zglavka i vezao je za naslon stolice. Ustao je da se tome suprotstavi ali ga je čovjek u ogrtaču udarcem srušio s nogu i gurnuo u prsa tako da je pao, noge su mu klizile po papiru, ruka se omakla o komade sira, na pod. »Žedni!« povikao je, što je bio uzbuđeniji to je bjesomučnije Reklamirao, očito. »Ne!Pivo!« borio se da ustane. A Margaret je očajnički izgovarala nešto o nalivperima Eiger »punjenje koje se samo puni« - Čovjek u ogrtaču brzo se kretao, nije uopće bio lijen ni nemaran i udarcem je odbacio u stranu njegovu torbu s video kazetom i sagnuo se nad njim i posegao mu iza uha da bi mu istrgnuo flaster, još jedan trenutni ubod. Još je samo jednom stigao viknuti »Pivo!« prije nego što ga je okružio svijet sumraka Jednosmjerno propusne barijere, bila je svuda oko njega, čak je i Margaret bila na drugoj strani sve dok je nosila flaster i osjetio je da mu je glas isisan u krik čujan jedino unutar njegove vlastite glave ali ne i drugdje, znao je, ne sve dok je bio vani, na ulici kamo je i pripadao i zašto tamo nije i ostao? Što mu je palo na pamet? Svejedno više neće dugo potrajati jer je kao kroz izmaglicu vidio čovjeka u ogrtaču kojeg bi trebalo zvati čovjek napola izvan ogrtača kako otvara vrata i pušta robota unutra, onda, dok mu se goli muškarac nacerio, čelične štipaljke su mu dohvatile ruku pa je bio odvučen iz sobe, nečujno vrišteći, mučeći se bez svrhe, ostavljajući Margaret za sobom. A također i svoju video kazetu.

100

POGREŠNA RUKA ★★★★★ Sam Lipsyte

★★★★★ Na njoj je bilo raznih tragova, ogrebotina, mnoštvo masnica i opeklina. To su sve bili ožiljci od svih prigoda u kojima ju je netko pokušao ubiti u tu ruku. Pećnica ju je pokušala ubiti. Mesarski nož ju je pokušao ubiti. To je gotovo pošlo za rukom kiselini. Zimi je skrivala pogrešnu ruku u vesti. Ljeti su tu bile pčele i hrđavi čavli u vratima od trijema. Brinuli smo se zbog ljeta sve dok ono ne bi došlo a mi zaboravili na brigu. Spakirali smo svu hranu koja nam je bila potrebna u platnenu torbu kockastog uzorka, sendviče i dodatke sendvičima i twist-off šalice limunade. Sve smo spakirali i krenuli na put. Ona je sjedila naprijed, spremljena na svoje mjesto, pokraj našeg oca, dok joj je pogrešna ruka bila priljubljena uz prozorsko staklo. Zaputili smo se vidjeti čamce. Čamci iz cijelog svijeta plovili su nekom rijekom. Pitao sam se kako je pogrešna ruka izgledala vozačima koji su prolazili pokraj nas. Pitao sam se jesu li primjećivali njezinu pogrešnost raširenu po prozoru, njezin opečeni dio, kiselinom nagriženi dio, nožem zasječeni dio. Sve što smo znali o pogrešnoj ruci bilo je da je pogrešno dirati je, štipati, trljati je. Smjeli smo je dirati i držati za bilo koji drugi dio tijela. Nismo je smjeli primiti ni voditi za pogrešnu ruku. Po pogrešnoj ruci je nismo smjeli ni potapšati da se okrene. Pogrešna ruka nikad neće zacijeliti. Zato ju je sve na tom mjestu i pokušavalo ubiti. Ako se ozlijedi, rekao nam je otac, pogrešna bi ruka mogla biti njezin kraj. Izgovorio je to »njezin kraj« kao da pritom nije mislio ništa loše. Otac nam je pričao o jednom čovjeku koji je umro zbog toga kako ga je majka umočila u rijeku. Imao je pogrešnu petu. Pomislio sam kako bih ja uvijek radije izabrao pogrešnu petu nego pogrešnu ruku. To bi bio moj izbor. Tako bih izabrao ako bi mi dopustili da biram, a ne samo dali da slijedim ono što mi je namijenjeno. Otac nam je rekao da se ponekad moramo znati nositi s kartama koje nam je život dodijelio, ali ja sam poznavao igre u kojima ste dobivali i nove karte. Duh iz svjetiljke također ispunjava želje. Ja sam poželio biti onakav dečko koji bi poželio da pogrešna ruka više ne bude pogrešna. Bojao sam se da nisam onakav dečko koji bi proćerdao želju. Moj brat, sestra i ja nismo se dobro vladali na putu do čamaca. Morali smo stati jer su neki od nas morali pišati. Trebalo je natočiti goriva u auto. Cijev u zahodu na benzinskoj stanici zamalo ju je ubila. Možda je bila puna vrele pišaline. Ponovno smo se vratili na cestu i zaputili ususret čamcima. Tamo kamo će ploviti svi ti čamci iz cijelog svijeta sigurno će biti i pčela, ali otac je rekao da se čovjek ne može svega bojati, inače bi mu bilo bolje da je već mrtav. »Nemate se čega bojati«, rekla nam je. »Preživjela sam ja i gore stvari od pčela.« Malo je podigla pogrešnu ruku s mjesta gdje je zapela o prozor. Što bi moglo biti gore od pčela? Možda su ose još gore. Možda čavli s vrata od trijema koji vas mogu ubosti i zaraziti bolešću čak i ako vam ruka nije pogrešna. Možda nazubljeni dio zaštitne mreže na trijemu, tamo gdje je bila pokidana i svinuta a otac je nikad nije popravio. Zašto je nije popravio? Nije li se brinuo što će biti kad dođe ljeto, barem još dok je trajala zima. Pčele su tada spavale. Bilo je vremena. No tko sam ja da to kažem? Ja, koji nisam htio proćerdati želju? Moj brat i moja sestra, oni su na svojim dijelovima sjedala jeli sendviče, pjevali. No nijedno od njih nije mi značilo ništa. Sve što mi je bilo sve u životu bilo je ispred mene. Otac je bio ispred mene na suprotnoj strani auta. Ona je bila ispred mene a dijelilo nas je samo 101

prednje sjedalo. Pogrešnu je ruku držala pritisnutu uz tajni pretinac između sjedala i vrata. Bio je to naš pretinac. Mogao sam vidjeti mjehur od cijevi s vrelom pišalinom. Ruka bi zadrhtala kad god je cesta postala neravna. Zaustavili smo se i posjeli oko klupe za piknik na odmorištu, da se slikamo, s drvećem oko nas. Klupa je bila puna iveraka. Šetao sam po čistini i lovio stršljenove. Lovio sam i krpelje. Brojao sam sve što sam tamo vidio a što bi je moglo ubiti. Komadić boce, slomljeni češalj. Čak i trnje. Nijedan duh iz svjetiljke ne bi vam ispunio želju da poželite da sve to nestane. Mogli ste zaželjeti samo nestanak jedne po jedne stvari, nikad svih. Na taj biste način samo uzalud potrošili svoje želje. »Što kažeš na ovo mjesto?« pitala je oca. »Ne još, ne ovdje.« odgovorio je moj otac. Sad smo se vozili po cesti uz rijeku. Ugledali smo vrhove jarbola iznad riječnih brežuljaka. Platnena torba kockastog uzorka ležala je na tlu. Ja sam sad bio njezin čuvar. Stavio sam ruku unutra da napipam namaz na sendvičima. Čuo sam oca kako joj govori kroz pjesmu mojeg brata i sestre. Rekao je: »To je samo jedno jebeno mišljenje.« Rekao je: »Nemoj tako razmišljati.« Rekao je: »Specijalist u Novom Paltzu.« Rekao je: »Nemoj misliti da ćeš me se već riješiti.« Rekao je: »Moramo im reći. To je bit svega. Tko mari za čamce?« Ja sam počinjao mariti za čamce. Počinjao sam biti netko tko je želio vidjeti kakve je sve čamce svijet poslao da ovdje plove. Htio sam da to bude bit. Počeo sam postavljati jako puno pitanja o čamcima. Nisam mislio da je pogrešno pitati. Naš je otac rekao da će čamci biti veliki i iz svih morskih zemalja. Izgovorio je tu riječ »morskih« kao da je mislio nešto loše. Rekao je da su čamci jedna stvar, i da postoji još jedna druga stvar o kojoj ćemo svi morati razgovarati kad stignemo do čamaca. Rekao sam da i ja imam par stvari o kojima bih htio razgovarati. Rekao sam da bih htio znati zašto kuhaju pišalinu na benzinskoj stanici, čemu je to služilo. Rekao sam da bih htio znati zašto nije popravio zaštitnu mrežu na trijemu dok su pčele još spavale. Rekao sam da bih htio znati postoji li također i Stari Paltz. »Ne smiješ prisluškivati«, rekla je. »Sve ćemo ti reći.« Pitao sam zašto je pogrešna ruka tako pogrešna, i hoće li to o čemu ćemo razgovarati biti još veća pogreška? »Pogledajte«, rekla je, »čamci.« Otac je zaustavio auto na nekoj uzvisini, livadi. Platnena je torba kliznula u stranu kad smo zakočili. Izašli smo iz auta i stajali na travi. Stajali smo na svojim mjestima u autu. Ljudi su sjedili na dekama i pokrivačima, pokazujući na čamce. »Pogledajte«, rekao je otac, i mi smo gledali. »Odgovara li ovo što vidiš na neka od tvojih pitanja?« pitao me. »Na neka«, rekao sam. Pogrešna je ruka bila otraga na leđima preda mnom kao da je još uvijek skrivena u tajnom pretincu. Bila je puna ožiljaka, mjehura, oguljene kože, mrlja. Na njoj je bilo tragova od rođenja kao i onih stečenih poslije. Pomislio sam da bi to mogla biti svačija ruka. Napravili smo je pogrešnom tako što smo govorili da je pogrešna. Trebali bismo je držati i trljati i primati je za nju i voditi nekamo. Voditi je za nju do čamaca. Nismo trebali jebeno mišljenje duha iz svjetiljke iz Novog Paltza da bi majčina pogrešna ruka postala ponovno ispravnom. Nismo trebali čekati da sve pčele odu na spavanje kako bi spriječili da majčina pogrešna ruka ne postane još gorom. Trebali smo samo uzalud potrošiti sve svoje želje. »Idemo bliže«, rekao sam. A onda sam napravio pogrešnu stvar. 102

CIRKULACIJA ★★★★★ Rick Moody

1. O uredskim potrepštinama ★★★★★ Bern Lewis, odvjetnik za razvode, otvorio je registrator pred sobom i uklonio neuglednu spajalicu za papir s materijala povezanih uz slučaj Westman protiv Westmana. Pažljivo je napućio usne dok ju je bacao, bezbrižno bacao tu spajalicu za papir koja je neumjesno spajala stranice dva nepovezana dokumenta - na površinu svojega rolo pisaćeg stola. Razvod Westmanovih bio je meksički - sve se ovo događalo onda davno, u epohi meksičkih razvoda - a njegova klijentica, gospođa Westman, uskoro će otputovati u tu prezaduženu, masnu, mikrobima zaraženu zemlju. Žurilo mu se da dovede posljednje detalje u red. Ova se priča, međutim, ne tiče Berna, čija uspješna odvjetnička praksa predstavlja nagradu samoj sebi. Ne tiče se njegovog Alfa Romeo kabrioleta, niti njegove kuće u East Hamptonu, niti njegove kćeri (koja pohađa Spence School), niti njegove supruge - prve osobe židovske nacionalnosti koja je bila primljena u dobrotvornu organizaciju Junior League u Westportu. Niti se ova priča, zapravo, tiče samih Westmanovih, njihovoga razvoda, niti nedavno objavljenih neznanstvenih teorija (nije bilo kontrolne grupe u temeljnoj studiji) o problemima u razvoju mladih odraslih ljudi koji su propatili agoniju raspada svojega doma. Ne, ova priča govori o nečemu potpuno drugom. Govori o onoj spajalici za papir. Te večeri, u sedam i trideset, Bern Lewis je pozvao svoju asistenticu Kathy Gennaro, koja je sjedila u razmjerno udaljenoj radnoj sobici u hodnicima tvrtke Gerbasi, Wellman & Crabtree. Kathy je bila mlada, privlačna žena iz Bay Bridgea u Brooklynu, a Bern je smatrao da njezina jarko našminkana pojava ima dašak autentičnosti. Kada se smiješila Bernu, imao je taj nekakav osjećaj da se neki brakovi ipak nikada neće raspasti. Iako Kathy nije uživala u svojem poslu, bila je sasvim dovoljno dobra u njemu - bila je sekretarica već osam godina - da bi mogla ostaviti iluzoran dojam lojalnosti i privrženosti. Bernov glas joj je te večeri - dok je svako slovo p praskalo, svako s siktalo - u posljednji tren odaslao preko interfona nekoliko uputstava o sastancima za sljedeći tjedan. Zatim je plaho upitao Kathy hoće li joj biti problem da mu pospremi stol. »Naravno da neće«, rekla mu je. Ali to nije bilo posve točno. Zapravo, to joj je predstavljalo problem. Činilo joj se da je to nešto što bi on i sam trebao biti u stanju činiti. »O, i odlično se provedi preko vikenda,« rekao je Bern. »Hej, hoćeš li ići što na plažu?« »Ne, mmm, samo običan, mirni vikend,« odgovorila je Kathy. Bern zapravo nije slušao. Kad je stigla do njegovog ureda, spajalica za papir nije bila prva žrtva njezinoga pohoda stvaranja reda na stolu. Kathy je prvo organizirala ogroman snop dokumenata na čekanju pravo mnoštvo razvoda, dovoljnih za ispunjavanje cijeloga grada tugom - u jednu poveliku hrpu koju je pohranila u Lewisovu kutiju s materijalima za sljedeći tjedan. Zatim je poslagala olovke i nalivpera u poseban odjeljak u gornjoj ladici s desne strane stola. Gumene vrpce je odložila u malenu posudu u obliku umjetne patke. Tek je neposredno prije izlaska iz ureda svojega šefa i odlaska na vikend Kathy pomela sve spajalice na stolu u svoj dlan i ugurala ih u magnetiziranu plastičnu čašicu dizajniranu u stilu svemirskog doba, u kojoj je nekolicina tih spajalica ostala lako dostupna. Pošto je njezin šef već otišao - osam minuta ranije, mahnuvši joj rukom na putu do lifta mogla je pobjeći bez opasnosti. Čekaj. Rokovnik. Upravo u trenutku dok je razdraženo pokušavala smisliti što da učini s kolizijom u terminu ručka za ponedjeljak, Kath je iščupala ono što je nekoć bila papirna spajalica slučaja Westman iz njezine magnetizirane posudice, te je stavila u usta. Namjeravala ju je smjesta zakvačiti za ovaj problematičan dan u Bernovu kalendaru. Međutim, potpuno je zaboravila na 103

spajalicu, te je odnijela - u ustima - natrag za svoj stol, zajedno s rokovnikom. Smjestila je rokovnik, uvezan u kožu, na vrh svoje vlastite kutije s materijalima za sljedeći tjedan. Čim stigne u ponedjeljak ujutro, pozabavit će se tim prokletim ručkom. Zatim je prešla hodnik, otišla do vješalice za kapute u dopunskom ormaru, te pronašla svoju rabljenu bundu. »Laku noć, Kath!«, povikala je jedna usamljena asistentica, dok je Kathy Gennaro prolazila kroz prostranstva zatvorenih stolova pokraj lifta. Većina suradnika je radila u ovom velikom prostoru, prilagođenom za timski rad. »Mmmnn«, odgovorila je Kathy. Nasmijala se. Jer je odjedom postala sumnjičava zbog neurotičnih stvari koje odvjetnici možda rade sa spajalicama. Tko je to mogao znati? Koristili su ih za sve, samo ne za povezivanje dokumenata. Tko zna koliko je još ljudi sisalo baš ovu spajalicu? Je li uopće postojala mogućnost da je ona još uvijek u higijenski prihvatljivom stanju? Nježno je uklonila papirnu spajalicu iz usta prije nego što ju je zakopala duboko u džep svoje krznene bunde, ispod rezervnoga ruža, držača žetona za podzemnu željeznicu, tri novčića, te bilješke kojom je sama sebe htjela podsjetiti da promijeni termin posjete zubnom liječniku. »Laku noć!«, povikala je. »Ludo se zabavi za vikend!« Među problemima s kojima se suočavala Kathy Gennaro - stalnim i deprimantnim svađama svojih roditelja, službom njezina brata u Oružanim snagama, samrtnom stanju njezinoga AMC Gremlina - postojao je jedan problem koji je stvarno ostavio dubok trag na njoj. Bio je to njezin dečko Al. Prije dva mjeseca, doživio je gadnu nesreću u ljevaonici u kojoj je radio. Dobio je stvarno ozbiljnu opeklinu na jednoj ruci. Presađivali su mu kožu da bi nadomjestili ono što je bilo izgubljeno, ali kasnije se presađena koža inficirala. U ranu je ušla bronca, ili tako nešto. Na kraju je Al izgubio dva prsta. Amputirali su mu ih: bili su to srednjak i prstenjak na lijevoj ruci. Kathy i Al su se pomalo svađali čak i prije nesreće. Njihova je romansa bila ukleta. To je Kathy djelomice znala već i iz onoga što je pročitala u mnoštvu meko ukoričenih priručnika i ženskih časopisa. Razgovarala je i sa svećenikom u svojoj župi, koji joj je preporučio da, tijekom tog teškog razdoblja njegova oporavka, ustupi Alu onoliko prostora koliko god mu treba. Kviz u jednom ženskom časopisu složio se s tim prijedlogom. Trebala je držati jezik za zubima ako želi taj zaručnički prsten, ako želi mir u kući. Nije komentirala njegovo beskonačno gledanje televizije u njezinom i njegovom stanu, nije spominjala svoje vlastite probleme - poput svoje zubobolje, ili neobične kvržice na jednoj dojci - i pomogla mu je da ispuni svoje formulare za Upravu za sigurnost na radu i medicinu rada, te za zdravstveno osiguranje. Na taj je način, jedne subote, Westmanova spajalica za papir ostala zakvačena za prijavu Alfreda F. Shaughnessyja (tretman u hitnoj službi, uključujući transplantaciju kože, rendgensko snimanje, konzultacije, dvije noći u poluprivatnoj sobi na odjelu za opekline, promatranje, anesteziju, amputaciju, fizikalnu terapiju, psihijatrijsko savjetovanje, kontrole i njegu nakon liječenja), te poslana preko državnih granica u ured Atra Insurance Corp. iz White Plainsa, država New York. Shaughnessyjevi su papiri čamili tri mjeseca u štabu Atra Corporation. Tri mjeseca. Središnja uprava Atre pokušavala je razviti kompjutorski sustav za procesiranje zahtjeva, koji bi ubrzao isplatu odšteta, ali to je imalo niži prioritet od nekih taktičkih makinacija uprave, kojima su se pokušavali stvoriti dodatni prihodi. Stoga su Alovi formulari prošli, tijekom tih mjeseci, kroz mnogo neformalnih osobnih kontakata. Prvo je zahtjev ručno unesen u jedan ogromni središnji kompjuter one vrste kakva se tada koristila - s gigantskim špulama informacija koje prolaze kroz nekakav telekomunikacijski krug - odakle je downloadiran i distribuiran u odjel za arhiviranje, gdje je, ponovno ručno, razbijen u dokumente od kojih se sastojao, te arhiviran zauvijek. Neposredno prije ovoga zadnjeg koraka, neposredno prije nego što je Alov zahtjev arhiviran, jedan je zaposlenik ove ogromne osiguravateljske birokracije konačno udario žig na te dokumente. Novac je isplaćen bez odlaganja. Međutim, usred jedne orgije pogrešnih arhiviranja nekoliko mjeseci kasnije, momak koji je radio u Atri isključivo zbog nepotizma (i zbog toga da bi se klonio nevolja dok ne počne 104

nastava na Manhattanville Collegeu), tip po imenu Randall Evans, doslovno je bacio formulare Alfreda Shaughnessyja u koš za smeće, izbacio ih van, i dok je to radio, savio je spajalicu za papir, da, Westmanovu spajalicu za papir, te je izobličio - izvitoperio je oblik najprofitabilnijeg patenta u povijesti intelektualnog vlasništva, kako je on, Randall, jednom čuo da tvrdi njegov profesor prirodopisa - u ravniji, manje elastičan projektil koji bi nekome lako mogao iskopati oko. Učinio je to da bi očistio svoje nokte, koji zapravo nisu bili posebno prljavi. Bilo je to u 4.15 jednoga petka poslijepodne, a stopala su mu bila uzdignuta na hrpu ljudskih tragedija. S radija iza njegovih leđa orila se neka nova, neobuzdana FM rock’n’roll stanica koja je uglavnom puštala cijele albume. Zavalio se u svojoj stolici. A tada je Randall to učinio. Previše se nagnuo. Dok je padao unatrag, udario je glavom u metalni ormar za kartoteke koji je stajao iza njega - kao i uvijek u tim situacijama, gotovo se činilo da se to događa u usporenom filmu - a spajalica za papir zarila se duboko u osjetljivu kožu ispod nokta njegova kažiprsta. Vraški je boljelo. Ušao je samo pola centimetra, otprilike, ali strašno je boljelo, pogotovo kad ju je istrgnuo van i kad je potekla krv. Prst mu je pulsirao. Randall Evans je ugasio radio kad se malo pribrao. Trljao si je glavu zdravom rukom. Sranje. Šutnuo je praznu ladicu od stola. Ulubio ju je. A zatim je odložio tu divlju spajalicu za papir u koš za smeće pod svojim stolom. Odatle je odvežena do kontejnera, odakle je odvučena do odlagališta smeća, na kojem je sahranjena, da je više nikada, u svim stoljećima njezina pojedinačnog postojanja, ne bi dodirnule ljudske ruke.

2. O krvnim stanicama O lozama i biologiji sada imamo povoda govoriti! O kretanjima genetske sudbine i sferama sićušno ispisanim u venama i arterijama! OK, krvožilni sustav, kao što znate, nosi kisik iz pluća u stanice i organe diljem tijela. Ta crvena tjelešca prehranjuju tkivo kojemu je kisik potreban da bi raslo, a na sličan način sa sobom odnose nusproizvod, ugljični dioksid. To je njihov posao. Obilje i otpad - to je njihov teret. Putem te cirkulacije, putem njezina kontroliranog tijeka, moguće je pročitati cjelokupnu geografiju i povijest jednoga organizma. To je cirkulacija. Također, u moderna vremena, krvne stanice davatelja krvi prevoze se kojekamo i zamrzavaju i zatim ponovno koriste u transfuzijama. Transfuzija omogućava stvaranje cijeloga novog sustava cirkulacije u kojem potpune strance povezuju paučinaste koincidencije. Tako možemo slijediti povijest krvi Randalla Evansa prateći trag niza velikodušnih ali skromnih filantropa. Poput mnoštva ljudi njegove generacije, Randall je došao u sukob s prometnim pravilima o vožnji u alkoholiziranom stanju, koje je nametala njegova rodna država. To se dogodilo otprilike godinu dana nakon njegovog kratkotrajnog zaposlenja u osiguravateljskoj tvrtki. Započelo je tako što je počeo do kasno ostajati vani. Volio je piti, uzimati speed, pušiti travu, proganjati koke poput psa ptičara, ostajati u gradu cijelu noć. Volio je uzimati auto svojih roditelja i s njim provoditi u djelo svoje osvetničke maštarije. Njegov je otac s njim bio grub, i Randall mu je to zamjerao. Jednoga četvrtka navečer, utrkivao se sa svojom djevojkom vukao ju je - po zabitim cestama Harrisona, država New York. Bilo je možda 2:30 ujutro. Savršeno vrijeme za opasne igre automobilima. Shvativši, međutim, da će ona odnijeti pobjedu, te da je njegov uvozni miniauto bio sporiji - nevjerojatno! - od američke luksuzne limuzine, Randallove su oči na trenutak, nepromišljeno, odlutale prema nebesima. Udario je poštanski sadučić. Prvo se dogodilo to. Ona početna omaška u koncentraciji rezultirala je njegovim udarcem u poštanski sandučić, a činilo se da su i kotači zapeli za nešto, za stup tog poštanskog sandučića (usidren cementnim temeljima), i odjednom se - pod farovima - spustio iznenadni pljusak iščupanih i isjeckanih sunovrata, a zatim je počeo nekontrolirano krivudati travnjakom - Isuse! jurio je prema jednoj kući! i nije mogao zaustaviti vozilol Auto se konačno zaustavio kad se sudario s rubom nadzemnoga bazena marke Doughboy. Bio je u nesvijesti kad su ga vlasnici bazena, koje je probudio zvuk udarca, izvukli iz olupine. Voda je šiktala kroz nepravilnu pukotinu u kućištu bazena. Nije bio vezan, pa je zadobio bezbrojne posjekotine i nagnječenja, među kojima je 105

najistaknutija bila jedna ozljeda glave. Iz nje je šikljalo (da upotrijebimo izraz očevidaca) tijekom prvih nekoliko minuta nakon sudara, pa je Randall, zbog posljedica tog udarca, dobio svoju prvu transfuziju, u hitnoj službi opće bolnice White Plains. U Randallovo je tijelo polako utjecala AB+ krv Arnea Benneta, bankovnog blagajnika. Javivši se na dobro razglašen poziv lokalnih zdravstvenih vlasti - čuo ga je na radio-stanici s vijestima jednoga jutra kad je zapeo u prometu na autoputu Cross Country - Arne je donirao svoju krv točno četrdeset dana prije nego što je ona ušla u Randallove vene. Ona je dosegla tog primatelja u nevolji samo dva dana prije nego što joj je istekao rok trajanja. Poslije donacije, Arne, koji nikada nije promislio o tome da su mu inicijali jednaki njegovoj krvnoj grupi, pokušao je - a taj je pokušaj bio karakterističan za njegovu blagu prirodu - odmah ustati s bolničkih kolica u improviziranoj postaji davatelja krvi Crvenog Križa. Radilo se o dokazivanju muževnosti. Nalazio se u sporednoj konferencijskoj prostoriji konkurentske banke, Marine Midland. Htio se vratiti natrag na posao. Neposredno nakon što je predao pintu krvi o kojoj se radilo, zaljuljao je svoje masivne noge, nalik deblima stabala, do ruba kreveta. Možda je djelomice nastojao impresionirati ozbiljnu i prijaznu bolničarku. Možda se malo zabrinjavao zbog svojega tupea - boje spržene slame - te o tome hoće li ostati na svojem mjestu ili neće, dok on tamo leži potpuno ispružen. Bilo kako bilo, čim se to moglo izvesti, spustio je noge na pod prekriven tepihom i ustao. Zatim je kolabirao. Čistim timskim radom, bolničarka (zvana Eleanor) i nekoliko dobrovoljnih davatelja koji su se tamo zatekli, podigli su Arnea natrag na rasklopivi krevet. Tupe mu je ostao čvrsto priljubljen uz skalp. Međutim, u cijeloj je toj pometnji ipak propustio priliku da pita Eleanor može li se nekada vidjeti s njom. Bilo mu je toliko neugodno zbog njegove nesvjestice da ionako ne bi imao hrabrosti za to. Nije mu se sviđalo to koliko je plašljiv sa ženama. Bojao se da se nikada neće oženiti. Unatoč svemu, Arne se vratio na posao za četrdeset pet minuta. Randall Evans, s druge strane, ostao je hospitaliziran; zadržali su ga nekoliko dana na promatranju. Njegove je površinske rane pratio potres mozga. U međuvremenu, Evansova djevojka, Mary Cassell, pobjegla je bez ijedne ogrebotine. Te je sudbonosne večeri zaustavila auto nekih dvadeset metara ispred njega, te promatrala cijelu stvar u retrovizoru, zabrinuto stisnuvši dlan na usta. Posjetila ga je u bolnici - protiv njegove želje, jer mu je lice, sa svim tim šavovima, izgledalo kao auto-karta - i u tom se trenutku nešto u njihovoj vezi počelo kvariti. Na mjestu na kojem bi neke druge parove takva kriza zbližila, ovaj je par razdvojila. Randall više nije mogao prihvatiti njezinu snošljivost; nije joj htio dopustiti da ga dovede u red. Bilo mu je neugodno. Htio je izaći iz bolnice. Htio je da ga se ostavi na miru. Uskoro su Evansa i otpustili iz bolnice. Ispostavilo se da ozljede nisu bile posebno komplicirane. Imao je ožiljke, ali to su bili ožiljci kakve imaju opaki momci. I dobro mu je išlo u njegovom drugom životu, u njegovom životu u kojem mu je sreća bila naklonjena. Unatoč željama svoje obitelji, Randall je postao operator na velikim dizalicama. Bio je to sindikalni posao. Dobivao je vrlo dobru plaću. U sindikalnom sjedištu, iznimno je često davao krv. Primjerice, početkom 1974. godine, donirao je krv u velikoj, neukrašenoj sindikalnoj dvorani koja je služila njegovoj sindikalnoj podružnici. Na radiju je pjevao Sinatra. Davanje je proteklo bez problema. Randallova se priča nakon toga - sa svojim spokojnim sredovječnim opijanjem i relativno sporazumnim razvodom - odvaja se od ove priče i nestaje. Nedugo nakon Evansove donacije, Debby Fahnstock, imućna žena koja se uvijek rado priklanjala tjelesnom kažnjavanju pri poučavanju djece, primila je Randallovu krv (također AB+) u svoju vlastitu ruševnu tjelesnu pojavu. Transfuzija je izvedena tijekom njezine srčane operacije 1974. godine, kada joj je ugrađena trostruka prijemosnica. Bila je pokroviteljica gradske opere i skupljačica raznih vrsta minijatura. U svojim pedesetim godinama, ispunilo ju je žaljenje zbog prošlosti, zbog njezina života, zbog loših izgleda za pronalaženje ljubavi na ovoj zemlji, zbog agape, zbog jednostavne ljudske dobrote. Počela je odbijati posjete svoje obitelji i prijatelja. Debby je preživjela operaciju. Ojačala je. Međutim, četiri godine kasnije, 1978., kada je njezin sin Ansel imao trideset i četiri godine, obolio je od nekakve rijetke vrste poremećaja rada bubrega. Bilo je, zapravo, sasvim vjerojatno da ga je imao oduvijek. Taj poremećaj 106

Osbourneov sindrom - imao je cijelu povijest u zabačenim rukavcima obitelji Fahnstock. Transplantacija je bila jedini uspješan vid liječenja, ali bila je rizična. Bez obzira na to, gospođa Fahnstock je izašla iz egzila koji si je sama nametnula te, uz veliki osobni rizik, donirala krv za Anselovu transplantaciju bubrega. Bolnica je bila Lenox Hill, u New Yorku; glavni liječnik, inače Debbyn i Anselov liječnik opće prakse, bio je dr. John D. Westman. Iako te noći 1978. godine krvna zrnca samoga Arnea Bennetta možda nisu tekla između dvije generacije - te noći kada su se, na trenutak, zaboravile sve razlike između Fahnstockovih, kada su majka i sin, koji nikada nisu mnogo voljeli jedno drugo, na trenutak sličili jedno drugome svojim umovima i svojim tijelima - nekakav ostatak tih crvenih stanica je ipak ostao ondje, nekakav atavistički genetski materijal, nekakav trag Bennetove čvrste vjere (u baptističku crkvu), primjerice, ili možda nekakva blijeda aproksimacija jednostavne ljubavi prema životu kakvu je osjećao Randall Evans. Vjerojatno je bilo nečega u toj krvi. Nečemu se mora pripisati zasluga za promjenu stavova koja se te večeri dogodila putem onih prozirnih plastičnih cijevi, osim ako se nije jednostavno radilo o čistom užitku preživljavanja.

3. O idejama Pisma u lancima sreće cirkuliraju. Kovanice također. Imetak, kroz nasljedstva. Vlaga cirkulira, kroz ekosustav. Bolest cirkulira, venerički, virusno, itd. Planeti cirkuliraju. Knjige cirkuliraju (Hajde, malena knjigo! Leti!) i priče cirkuliraju, a kroz njih i ideje i stavovi i sumnje i nade. Tračevi cirkuliraju. Filozofija se slijeva s vrha naniže. Vicevi se šire poput nekontroliranog požara, koji započinje na stolu Kidder, Peabodyja na Wall Streetu. Ansel Fahnstock, nesposobni nasljednik zastrašujuće raslojenoga portfelja Fahnstock, ustezao se pred nasiljem bilo kakve vrste. Nikada u svojem životu, čak niti kao dijete, nije inicirao nikakvu vrstu obračuna šakama. Kad ga je, kao mladića, udarala njegova majka, prihvatio bi prvi udarac i pripremio se za drugi, obično se cereći s uistinu dojmljivim žarom. Zatim bi ga ona udarila nešto jače. Kako god bilo, te su boksačke prepirke bile kratke. Pošto je dosegao mušku zrelost, Ansel se oženio, a njegov su brak - poput braka njegovih roditelja obilježavale mrzovoljne nesuglasice koje nikada nisu eskalirale do razmjera stvarne svađe. Nikada nije udario svoju suprugu, ali nije niti bio nježan prema njoj. Nije joj bio nikakav saveznik. Slično tomu, nikada nije tukao svoju kćer Jоу, iako je bilo prilika u kojima mu je ta pomisao padala na pamet. Jednoga ju je dana slijedio uza stepenice, otvorenog dlana spremnog za udarac. Njezina se stražnjica u pelenama njihala iznad njega na stepenicama. Duboko se stidio te zgode. Gadio mu se bilo kakav oblik tjelesnoga dodira. U međuvremenu, Ansel se predao dvjema opsesivnim zanimacijama - filateliji i numizmatici. Blistavi, tek iskovani novčići i poštanske marke u celofanu, koje nitko nije dodirnuo - koje nikada nisu trebale otići u cirkulaciju, te koje nikada neće upoznati raspad kakav uvijek započinje kontaktom s ljudima - predstavljale su predmet velikoga dijela njegovih misli. Da bi se nečim zaokupio, radio je kao zamjenski učitelj matematike u jednoj srednjoj školi. Kao predavača, njegovi ga učenici nisu voljeli - bio je previše pasivan, previše impersonalan - ali ga nisu niti mrzili. A zatim je 1978. godine njegov problem s bubrezima eskalirao. Transplantaciju je pratila transfuzija, kako to uvijek i biva, te steroidi (da bi se izbjeglo odbacivanje tkiva). U danima nakon operacije, njegova se obitelj često okupljala uz njegov krevet - njegove sestre, njegova supruga, njegova kći, pa čak i njegova majka. Da mu je bar otac ovdje, govorio je svatko. Kad bi barem njegov otac došao. Kad bi barem njegov otac prekrio ranu svoje očinske abdikacije; kad bi barem, nakon svog tog vremena, ta jedna užasna činjenica mogla biti poništena; da barem taj brak nije propao. Među Fahnstockovima je, dakle, opstajala ta ideja Američke obitelji s brakovima, braćom i sestrama među kojima vlada konkurencija ali i privrženost, s psima i mačkama, godišnjim odmorima, zajedničkim obrocima, teniskim partijama, krstarenjima. Ta je njihova predodžba bila poput nekakvog trajnoga korova koji se uhvati na svaki kvadratni centimetar površine tla, gušeći sav ostatak vegetacije, sve dok u tom seoskom krajobrazu predodžbe o Americi ne ostane samo taj korov, i ništa drugo; reproducirao se bezgranično, od obale do obale; 107

njegovom rastu nije bila potrebna nikakva energija, niti voda, niti sunce, niti novac; nije bio podložan čak niti zakonima termodinamike. Anselova privatna bolnička soba bila je do stropa nakrcana posuđenim vazama. To je bolničko cvijeće bilo utoliko ljepše zbog toga što je bilo prolazno. On je plutao iz nesvijesti u svijest i natrag, boreći se protiv infekcije. Oprostili su mu njegova distancirana i mrzovoljna raspoloženja. Njegova mu je supruga oprostila njegove šutnje, njegova mu je kći oprostila sve, čak mu je i njegova majka oprostila. Oprost se širio prostorijom poput plemenitog parfema, a čak nije niti ovisio o njegovom oporavku. Oprost je postao nagrada samome sebi. Bilo je to tako zbog njegove smrti. Zbog toga što je Ansel preminuo. Dosegao je nekakvu nebesku slijepu ulicu. Krvne stanice njegove majke nestale su zajedno s njim, kao i sve druge stanice koje su pripadale Arneu Bennettu ili Randallu Evansu, kao i transplantirani bubreg u njemu, onaj čiji je prethodni vlasnik bio Kapoor S. Nigam, također preminuli, bubreg koji je, prije nego što je bio Nigamov, pripadao samo onom zastrašujućem bazenu stvari koje se tek trebaju dogoditi. Anselova se kći osam godina kasnije udala za Howarda Gatesa, a njihov brak ponovno, bojim se, nije bio sretan. Iako je iz ove unije niknuo jedan obazriv i tankoćutan sin to sam bio ja, zapravo, pripovjedač ove priče - mladić kojega je tek posve rijetko imala prilike disciplinirati, Joy Gates je ubrzo potražila predstavništvo odvjetnika specijaliziranog za brakorazvodne parnice, Berna Lewisa, a rezultati te parnice predstavljaju dio dokumentacije dostupne javnosti, te su arhivirani u uredima tvrtke Gerbasi, Wellman & Crabtree (u triplikatu, spiralnom uvezu i pričvršćeni spajalicom za papir), kao i u Okružnom sudu na Manhattanu, u Park Rowu. Da bi zadržala likvidnost, te zbog toga što honorar odvjetnika u ovom slučaju nije bio beznačajan, Joy Gates se jednoga dana zatekla kako odnosi zbirke novčića i poštanskih markica svojega oca iz sigurnosnog pretinca u Marine Midlandu, da bi ih odnijela do preprodavača koji će ih procijeniti. I na taj je način povijest njezine obitelji i njezinih ideja, za koju se smatralo da se trajno povukla s jarkoga svjetla tuđih pogleda, još jednom zaplovila univerzumom novih, površnih veza. Nakon svega toga, Joy Gates je vodila svoj život tiho, smireno, te se nikada više nije pojavila u ovakvom niti bilo kakvom drugom javnom izvještaju.

POČETNICA ZA ODREĐIVANJE INTERPUKCIJE BOLESTI SRCA ★★★★★ Jonathan Safran Foer

★★★★★ □ »Zašutnik« označava odsutnost jezika i može se naći na gotovo svakoj stranici moje obiteljske priče. Najčešće se rabio u razgovorima što sam ih s bakom vodio o njezinom životu u Evropi za vrijeme rata, kao i kad sam s ocem razgovarao o obiteljskoj povijesti bolesti srca - u obitelji je bio četrdeset i jedan slučaj srčanog udara, i kad to uračunamo - bez oznake zašutnika nema naše obiteljske interpunkcije. Obratite pozornost na uporabu šutnje u ovoj brzoj izmjeni rečenica, onoga jutra kad me otac nazvao u koledž, prije posljednje operacije proširenja arterije: »Slušaj«, rekao je, a onda se prepustio dugoj šutnji, kao da je šutnja nešto što sam trebao saslušati. »Uvjeren sam kako će sve biti dobro, ali samo sam htio da to znaš...« »Već znam«, odgovorio sam. »□« »□« 108

»□« »□« »Dobro«, rekao je. »Čut ćemo se večeras«, rekao sam, a u slušalici sam čuo otkucaje vlastita srca. Rekao je: »Da.« ■ »Voljni zašutnik« označava namjernu šutnju, koja pak predstavlja razgovorni ekvivalent za stvaranje zida preko kojega se ne možete popeti, kroz koji ništa ne vidite, o koji vam se lome kosti šake i zapešća. Te voljne zašutnike obično dajem majci kad me pita o mojim odnosima s djevojkama. Možda je razlog tomu što ja nikad nemam odnose s djevojkama - samo odnošaje. Rastužim se kad pomislim da se nikad nisam seksao s nekim tko me doista volio. Kadšto se pitam nije li seks s djevojkom koja me ne voli poput sječe osamljena stabla u šumi: nitko je ne čuje, kao da se i nije dogodila. ?? »Uporni upitnik« označava odbijanje jednog člana obitelji da prizna poraz pred voljnom šutnjom, kao u ovom razgovoru s mojom majkom:

»Hodaš li uopće s nekom?« »□« »Ali uvjerena sam da se viđaš s ljudima, je l' tako?« »□« »Ne shvaćam. Je l' se sramiš djevojke? Je l' se sramiš mene? »■« »??« ¡ Kao što to izgled sugerira, »prigušnik« je suprotan uskličniku; on znači šapat. Najbolji primjer ovakve uporabe zbio se dok sam još bio mali. Baka me vozila na sat glasovira, a brisači volva radili su na kiši. Stišala je ton na drugoj strani sedme kasete audio verzije »Shoahe«, primila me za lice i rekla: »Nadam se da nikad nećeš voljeti nekoga kao što ja volim tebe¡ « Zašto je šaptala? Samo smo mi mogli čuti. ¡¡ Teoretski, »turboprigušnik« rabio bi se kako bi se njime dvaput označio prigušnik, ali u stvarnosti to je svaki jedva čujni šapat. Uzimam si za pravo da vjerujem kako su bar neke šutnje u mom životu bile doista turboprigušnici. !! »Turbouskličnici« jednostavno su udvostručeni uskličnici. Nisam se nikad žučno svađao ni sa kojim članom obitelji. Nikad nismo vikali jedni na druge ili strastveno iskazivali svoje neslaganje. Zapravo, čak se ne mogu sjetiti ni razlike u mišljenju. Neki bi rekli da je to nezdravo. Ali, budući da je tako, postoji samo jedan primjer turbouskličnika u obiteljskoj povijesti, a uporabio ih je neznanac koji se s mojim ocem natjecao za parkirno mjesto ispred Zoološkog vrta. »Traži dalje, pizdo!«, izderao se na mog oca pred mojom majkom, braćom i preda mnom. »Pa, žao mi je«, rekao je otac namještajući naočale na nosu, » ali ja mislim da je prilično jasno da smo mi prvi stigli ovamo. Vidite, mi smo dolazili iz...« »Tra...ži...dalje, pizdo!!« »Pa, samo mislim da imam pravo na ovo mje...« »TRAŽI DALJE, PIZDO!« »Traži dalje, tata¡«, rekao sam pretrpjevši mali srčani udar dok sam drmusao njegov naslon za glavu. »Isu-se!«, zaurlao je čovjek lupajući šakom po vratima svog auta. »Okani se, majmune!!« Napokon moj otac ode tražiti dalje, a mjesto smo pronašli nekoliko ulica dalje. Prije nego što smo izišli pritisnuo je dugme upaljača za cigarete pa smo, u tišini, čekali da se zažari. Kad je dugme iskočilo, ponovno ga je pritisnuo. »Nikad ništa od njega«, reče okrenuvši se prema 109

nama s rukom na srcu.

~ Budući da dolazi na kraju rečenice, »pedalnik« označava misao koja postupno prelazi u sugestivnu šutnju. Pedalnik se razlikuje od povlake po tome što misao na koju se nadovezuje nije ni nedovršena ni prekinuta, nego nešto poput ispružene ruke. Moj se mlađi brat često koristi njime u razgovoru sa mnom, vjerojatno zato što on, od svih članova obitelji, najbolje zna što mi želi reći, a da to i ne mora izgovoriti. Ili, bolje rečeno, on je taj čije riječi, duboko sam uvjeren, ne moram čuti. Veoma često on će mi reći: »Jonathane ~» , a ja ću reći: »Znam.« Prije nekoliko tjedana imao je problema sa srcem. Odlazak na sveučilišni zdravstveni centar radi pregleda u vezi s bolovima u prsima doveo ga je na hitnu pa na odjel intenzivne njege. Kako se pokazalo, proteklih je šest godina preživljavao jedan dugi srčani udar. »Nije ni približno tako loše kako zvuči«, rekao je doktor mojim roditeljima, »ali je nešto čime se svakako želimo pozabaviti.« Te noći nazvao sam brata i rekao mu da se ne mora brinuti. Rekao je: »Znam. Ali to ne znači da se ne moram brinuti~« »Pa znam~«, rekao sam. »Pa znam~«, rekao je. »Pa~«, »Pa~« »□« Ima li moj braco odnose s djevojkama? Ne znam. ↓ Sljedeća često rabljena obiteljska interpunkcija, »strelica nadolje«, rabi se umjesto - ili za naglašavanje na kraju rečenice - takvih izraza kao što su »Užasno«, »Nepopravljivo«, »Nije moglo biti gore«. »Dobro je imati nekoga, Jonathane. Neophodno.« »□« »■↓« »??↓ « Zanimljivo, u mojoj obitelji strelice nadolje uvijek dolaze u paru. To jest, spoznaja o tomu kako je nešto užasno i nepopravljivo i sama postaje nešto užasno i nepopravljivo - i često gore od onoga na što se prvobitno mislilo. Primjerice, moja tuga rastuži moju majku više nego uzrok te tuge. Dakako, njezina tuga tad rastuži i mene. Tako se stvara »lanac strelica nadolje«: ↓↓↓↓↓…∞ »Pahuljica« se rabi na kraju neke neponovljive obiteljske rečenice - to jest, poslije bilo kojeg niza riječi koji, u povijesti obitelji, nije bio tako složen. Primjerice: »Nisam stradao u holokaustu, ali zato jesu sva moja braća i sestre, i što da ja sad radim? « Ili: »Srce mi je slabo, i bojim se da ću umrijeti, a još se bojim reći volim te. «

 »Potvrdnik« je manje-više ono što mu sam izgled kaže. Ali bilo bi pogrešno misliti da on jednostavno zamjenjuje rečenicu »Slažem se« ili čak »Da«. Pogledajte kako se njime suptilno služe moja majka i otac u sljedećem dijalogu: »Možeš li dodati sok od naranče na popis špeceraja, ali pazi da uzmeš onaj sa smanjenom kiselinom. I svježi sir. I ono nalik slanini. I nekoliko svijeća.« »« »Benzin za auto. Meni tamponi.« »« »Je l' se Jonathan viđa s nekom? Nije da gnjavim, ali me strašno zanima.« »« 110

Moj je otac pretrpio dvadeset i dva srčana udara - više od svih nas zajedno. Jednom mi je, u trenutku iskrenosti poslije devetnaestog udara, rekao da je njegov brak s mojom majkom bio uspješan zato što je veoma rano postao kimavac. »Samo smo se jednom posvađali«, rekao je. »Bilo je to prvoga tjedna našeg braka. Shvatio sam da se to nikad, ama baš nikad ne isplati.« Jednoga poslijepodneva, prije nekoliko tjedana, otac i ja plijevili smo vrt. Oglušio se na kardiologov savjet da ne plijevi. Doktor kaže da problem nije u tjelesnom naporu, nego u emocionalnom stresu što ga plijevljenje ima na oca. On sanja kako korovi niču iz njegova tijela, kako ih mora iščupati iz korijena, iz svojih prsa. Također mu je bilo rečeno da ne gleda utakmice Oriolesa6 i da se ne uzbuđuje zbog nove vlade. Dok smo plijevili, otac se našalio da je moj stariji brat, koji se, da bi spriječio fatalni srčani udar, kani oženiti za nekoliko tjedana, već postao kimavac. Kad sam to čuo, kao da mi je slon sjeo na prsa - moj se brat, koga sam volio više od samoga sebe, predavao. »Tvoj je djed bio kimavac«, dodao je otac dok je klečao i prstima rovao po zemlji, »i tvoja će djeca biti kimavci.« Otad neprestano razmišljam o tom razgovoru i pomalo shvaćam - teška srca - da i ja postajem kimavac te da, poput očeve ili bratove, moja predaja gotovo da i nema veze s ljudima kojima povlađujem, ili općenito s postojanjem pitanja. Ima veze sa strahom od smrti, s uvježbavanjem i pripremom. »Pokidana mreža« predstavlja Jedva podnošljivu zamjenu, što približno znači »Volim te«, pa može zamijeniti rečenicu »Volim te«. Ostale Jedva podnošljive zamjene uključuju, ali ne isključivo: →|← što otprilike znači »Volim te«. □ što otprilike znači »Volim te«. što otprilike znači »Volim te«. što otprilike znači »Volim te« Ne znam koliko ima Jedva podnošljivih zamjena, ali često se čini da ih ima posvuda, i kao da je sve izgovoreno ili učinjeno - svako »Da, »Dobro«, i »Već znam«, svaki korov iščupan iz travnjaka, svaki seksualni čin - tek jedva podnošljivo.

:: Nasuprot dvotočki, koja se rabi kao glavna razdjelnica rečenice te kako bi se pokazalo da je ono što slijedi razrada, završna riječ, zaključak, itd., onoga čemu prethodi, »dvolična dvotočka« rabi se onda kad ono što je s jedne i s druge strane razrađuje, sažima, zaključuje, itd., ono što je s druge strane. Drugim riječima, dvije polovice rečenice međusobno se objašnjavaju, kao u primjerima »Majka::Ja«, i »Otac::Smrt«. Evo nekoliko primjera dvoličnih rečenica: Oči mi se napune suzama kad govorim o svojoj obitelji::ne volim govoriti o svojoj obitelji. Nikad nisam osjetio ljubav izvan kruga svoje obitelji::moja uporna depresija. Od 1938. do 1945.:: □. Seks::da. Djedova tuga::majčina tuga::moja tuga::tuga što dolazi poslije mene. Biti Židov::biti Židov. Bolest srca::da. ← Obiteljska je komunikacija uvijek vezana uz neuspjehe komuniciranja. Posve je 6

Bejzbol klub iz Baltimorea 111

uobičajeno što u razgovoru netko neće čuti nešto što mu je drugi rekao. Jednako je tako uobičajeno što netko od sugovornika neće shvatiti što mu je drugi rekao. Malo se rjeđe događa da drugi potpuno razumije riječi jednoga od sugovornika, ali uopće ne shvati njihovo značenje. To se može dogoditi s veoma jednostavnim rečenicama, kao što je: »Nadam se da nikad nikoga nećeš voljeti onako kako ja volim tebev« Međutim, u svojim najboljim, najmanje depresivnim trenucima pokušavamo razumjeti ono što nismo uspjeli razumjeti. Služimo se »backupom«: počinjemo ispočetka, reproduciramo ono što smo propustili i naćulimo uši ne bismo li čuli ono što se htjelo reći umjesto onoga što se reklo: »Srce me zaboli kad pomislim da si sam.« ← Srce me zaboli kad pomislim da nemam unuke koje bih voljela.« {} Ovaj par znakova, »zagrade neizrečenoga« označava riječi što nisu bile izgovorene, a trebale su, kao u ovom dijalogu s mojim ocem: »Je l' čuješ pucketanje u slušalici?« »{Plačem u telefonsku slušalicu.}« »Jonathane?« »□« »Jonathane~« »■« »??« »Ja::ne ja~« »{Tuga djeteta je tuga roditelja.}« »{Tuga roditelja je tuga djeteta.}« »← « »Vjerojatno sam samo umoranv« »{Nisam ti nikad pričao o tome, zato što sam mislio da bi te moglo povrijediti, ali u mojim snovima bio si ti. Ne ja. Ti si čupao korov iz mojih prsa.}« »{Želim voljeti i biti voljen.}« »« »« »↓« »↓« » « »« » □ □ □« »↓« »↓« » « » « »« » □« » « » « »■« »{Volim te.}« »{I ja tebe. Toliko mnogo.}« Dakako, moj se osjećaj za neizrečene rečenice vjerojatno neće poklapati s onim moje braće, majke, ili oca. Kadšto - kad sam u autu, ili se seksam, ili telefoniram nekome od njih 112

zamišljam njihove verzije neizrečenoga. Od njih krojim neki novi život izostavljajući sve što se doista dogodilo ili je bilo rečeno.

BIOGRAFSKE BILJEŠKE ★★★★★ George Saunders objavio je dvije zbirke kratkih priča, Civil-WarLand in Bad Decline i Pastoralia, te jednu knjigu za djecu, The Very Persistent Gappers ofFrip. Priče su mu objavljivane u listovima The New Yorker i Harper’s. Predaje na Syracuse Universityju. ★★★★★ Matthew Klam objavio je svoju prvu zbirku kratkih priča, Sam the Cat and Other Stories, 2000. godine. Pisao je publicističke tekstove za The New York Times Magazine i Esquire. Živi u Washingtonu, DC. ★★★★★ Judy Budnitz objavila je svoju prvu zbirku kratkih priča, Flying Leap, 1998. godine. Njezin roman If I Told You Once objavljen je 1999.; ušao je u najuži izbor za Orange Prize. Živi u New Yorku. ★★★★★ Myla Goldberg objavila je svoj prvi roman, Bee Season, 2000. godine. Kratka priča »Provjera razumijevanja« pobijedila je na natječaju koji je 1998. godine organizirao Salon. Myla Goldberg živi u Brooklynu. ★★★★★ Jeffrey Eugenides živi u Berlinu. 1993. godine objavio je The Virgin Suicides, kultnu knjigu prema kojoj je Sofia Coppola 2000. godine snimila film. 2002. godine objavio je svoj drugi roman, Middlesex. Hrvatski prijevod romana The Virgin Sucides (Samoubojstvo djevica) je 2004. godine objavila izdavačka kuća Vuković & Runjić. ★★★★★ David Foster Wallace je autor dva romana, The Broom of the System i Infinite Jest, dvije zbirke kratkih priča, Girl With Curious Hair i Brief Interviews with Hideous Men, te zbirke eseja A Supposedly Fun Thing I’ll Never Do Again. Predaje na Pomona Collegeu u Kaliforniji. ★★★★★ Amanda Davis godine 1999. je objavila zbirku kratkih priča Circling the Drain. Glavni lik pripovjetke »Faith«, objavljene u ovoj knjizi, pojavljuje se i u njezinom romanu Wonder When You’ll Miss Me (2003.). Amanda Davis je umrla u ožujku 2003. godine. ★★★★★ Dave Eggers je utemeljitelj neovisne izdavačke tvrtke McSweeney’s Books, te urednik McSweeney’s Quarterly Journal. Njegovi memoari, A Heartbreaking Work of Staggering Genius, objavljeni su 2000. godine, a njegov roman You Shall Know Our Velocity 2002. godine. Živi u San Franciscu, gdje pomaže pri rukovođenju neprofitne škole pisanja zvane 826 Valencia (www.826valencia.com). Hrvatski prijevod romana A Heartbreaking Work of Staggering Genius objavila je nakladnička kuća kuća VBZ. ★★★★★ Julia Slavin je 1999. godine objavila zbirku kratkih priČa The Woman Who Cut Off Her Leg at the Maidstone Club and Other Stories. Osvojila je Pushcart Prize. Živi u Washingtonu, DC.

113

★★★★★ A. M. Homes napisala je četiri romana - Jack, In a Country of Mothers, The End of Alice, Music for Torching - te dvije zbirke kratkih priča, The Safety of Objects i Things You Should Know. Živi u New Yorku i predaje na Columbia University. ★★★★★ Shelley Jackson je autorica brojnih hipertekstova, uključujući i iznimno hvaljeni Patchwork Girl, te zbirke kratkih priča The Melancholy of Anatomy, koju je objavila 2002. godine. Živi u Brooklynu. ★★★★★ Stacey Richter je tri puta osvojila Pushcart Prize, a objavljivala je fikciju u časopisima GQ i Granta. Njezina prva zbirka kratkih prča, Му Date With Satan, objavljena je 1999. godine. Živi u Arizoni. ★★★★★ Aimee Bender objavljivala je priče u Granti i The Paris Review. Objavila je zbirku kratkih priča The Girl in the Flammable Skirt, te roman An Invisible Sign of My Own. Živi u Los Angelesu. ★★★★★ Ken Kalfus objavio je dvije zbirke kratkih priča, Thirst i Pu-239 and Other Russian Fantasies, te roman The Commisariat of Enlightenment. Naizmjence živi u Sjedinjenim Državama i Rusiji. ★★★★★ Arthur Bradford objavljivao je priče u listovima Esquire, The Face i McSweeneys, a okupio ih je u knjizi Dogwalker, objavljenoj 2001. godine. Režirao je i dokumentarni film How’s Your News? ★★★★★ Jonathan Lethem živi u Brooklynu. Napisao je pet romana: Gun, with Occasional Music; Amnesia Moon; As She Climbed Across the Table; Girl in Landscape i Motherless Brooklyn. Uredio je The Vintage Book of Amnesia. Hrvatski prijevod romana Motherless Brooklyn (Brooklyn bez majke) objavila je 2003. godine nakladnička kuća Fraktura. ★★★★★ Sam Lipsyte objavio je zbirku priča Venus Drive 2000. godine. Njegov prvi roman, The Subject Steve, objavljen je 2001. godine. Živi u Queensu, New York. ★★★★★ Rick Moody nedavno je objavio knjigu The Black Veil: A Memoir With Digressions. Napisao je i tri romana: Garden State, The Ice Storm i Purple America, te dvije zbirke kratkih priča, The Ring of Brightest Angels Around Heaven i Demonology. Hrvatski prijevod romana Purple America (Purpurna Amerika) objavila je godine 2003. nakladnička kuća VBZ. ★★★★★ Jonathan Safran Foer objavio je 2002. godine roman Everything is Illuminated, te osvojio Guardianovu nagradu za prvu knjigu. Uredio je antologiju A Convergence of Birds, a priče je objavljivao u listovima The Paris Review i The New Yorker. Hrvatski prijevod romana Everything is Illuminated (Sve je rasvijetljeno) objavila je nakladnička kuća Vuković & Runjić.

Marco Cassini (1970.) glavni je urednik i jedan od utemeljitelja rimske neovisne izdavačke kuće miminum fax. Martina Testa (1975.) radi kao urednica za minimum fax. Prevela je knjige Thoma Jonesa, J. T. Leroya, Jonathana Lethema i Davida Fostera Wallacea.

114

Bibliografska bilješka o tekstovima »GOVORIM™« © George Saunders, 1999., prvi put objavljeno u The New Yorkeru (lipanj 1999.) »Trebalo bi postojati njegovo ime» © Matthew Klam, 2000., prvi put objavljeno u zbirci priča Sam the Cat and Other Stories. »Isplahivanje« © Judy Budnitz, 2000., prvi put objavljeno u časopisu McSweeneys (broj 3). »Provjera razumijevanja« © Myla Goldberg, 1998., prvi put objavljeno u antologiji Virgin Fiction. »Time-sharing« © Jeffrey Eugenides, 1997., prvi put objavljeno u listu Conjunctions (broj 28). »Inkarnacije spaljene djece« © David Foster Wallace, 2000., prvi put objavljeno u listu Esquire (studeni 2000.). »Faith ili savjeti za uspješnu mladu damu« © Amanda Davis, 1999., prvi put objavljeno u zbirci priča Circling the Drain. »Pisma psa Stevena industrijskim magnatima« © Dave Eggers, 2001., prvi put objavljeno u časopisu McSweeneys (broj 5). »Dentofilija« © Julia Slavin, 1999., prvi put objavljeno u zbirci priča The Woman Who Cut Off Her Leg at the Maidstone Club. »Prava lutka« © A. M. Flomes, 1990., prvi put objavljeno u zbirci priča The Safety of Objects. »San« © Shelley Jackson, 2001., prvi put objavljeno u zbirci priča The Melancholy of Anatomy. »Prvi ljudi« © Stacey Richter, 1999-, prvi put objavljeno u zbirci priča My Date With Satan. »Glavna uloga« © Aimee Bender, 2000., prvi put objavljeno u listu The Paris Review (jesen 2000.). »Nevidljivi kupovni centri« © Ken Kalfus, 1986., prvi put objavljeno u The North American Review. »Snježna žaba« © Arthur Bradford, 2002., objavljeno u Zoetrope All-Story (kolovoz 2002.) »Fantazija izlaza« © Jonathan Lethem, 1998., prvi put objavljeno u antologiji Starlight 2. »Pogrešna ruka« © Sam Lipsyte, 2000., prvi put objavljeno u zbirci priča Venus Drive. »Cirkulacija« © Rick Moody, 1995., prvi put objavljeno u časopisu Columbia. »Početnica za određivanje interpunkcije bolesti srca« © Jonathan Safran Foer, 2002., prvi put objavljeno u The New Yorkeru (lipanj 2002.)

115