Kristina Wolsperger Danilovski - Danci I Stranci

DANCI I STRANCI Kristina Wolsperger Danilovski

1

SADRŽAJ ZAHVALA................................................................................................3 Predgovor..............................................................................................4 Vrtić........................................................................................................6 Spavanje...............................................................................................10 Endorfini...............................................................................................12 Zločin i kazna........................................................................................14 Život on-line.........................................................................................17 Štedo medo..........................................................................................19 Banka...................................................................................................21 Porez....................................................................................................23 Šopingholičarka...................................................................................25 Švedski stol..........................................................................................27 Božićni kolač........................................................................................29 Gripa.....................................................................................................31 Vožnja..................................................................................................33 Policija..................................................................................................36 Jezik......................................................................................................38 Dosada.................................................................................................40 Božićni domjenak.................................................................................43 Menadžeri na Danski...........................................................................45 Ženska prava........................................................................................47 Ex-pat mame........................................................................................49 Vodene kozice......................................................................................52 Danske rode.........................................................................................55 Bazen....................................................................................................58 Subotnja roštiljada za odrasle.............................................................60 Ménage à trois.....................................................................................62 TV DK....................................................................................................65 Rođendan.............................................................................................67 Sushi party...........................................................................................69 Para k'o u priči.....................................................................................71 Starci....................................................................................................73 Pokazivanje..........................................................................................75 Kuhinja.................................................................................................79 Stol.......................................................................................................82 Bilješka o piscu.....................................................................................86 2

ZAHVALA

Ovu knjigu posvećujem mom voljenom Saši. Hvala ti što si uvijek uz mene, ma gdje bio. Hvala mom Borni što jede svugdje i sve i obožava putovati svim prijevoznim sredstvima.

Hvala mojoj obitelji, posebno mami na savladanom strahu od letenja na liniji ZagrebKopenhagen.

Hvala svim dragim prijateljima koji su mi bili podrška tijekom pisanja, te posebno Nikolini, Sandiju i Siniši na savjetima i pomoći pri realizaciji knjige.

3

Predgovor Danska je zemlja na skandinavskom poluotoku, ali nije prava skandinavska predstavnica: nema ponoćnog sunca, nema skakaonica i nema sobova.

Dugo sam razmišljala kako nazvati moj književni uradak. U svim se tekstovima sukobljava i miri, traži se ravnoteža. Dva načina razmišljanja, dvije se osnovne sile suprotstavljaju i sukobljavaju: „sjeverna” i „južna” sila. Uvijek su mi se nametale riječi poput mjera, doza, omjer ili ravnoteža. No ipak su na kraju prevagnuli „Danci i stranci”, i to zbog svoje zvučnosti na hrvatskom jeziku. Tako su stvoreni „Danci i stranci”. Naime, danski pristup djeci i odgoju jest bio glavni motiv za početak pisanja (tada uopće nisam imala nikakvu knjigu na pameti). S obzirom na to da sam rođena u Hrvatskoj i odgajana u hrvatskom duhu (to je samo po sebi isto vrlo širok pojam), nekako se činilo prirodno da i sama pokušam krenuti u tom smjeru s odgojem mog djeteta. U Dansku sam se preselila ubrzo nakon porodiljnog dopusta te je moje dijete krenulo u danske jaslice. Sada, godinama poslije, mogu reći da me to iskustvo prenerazilo te da je bilo šokantno i meni iznimno stresno. Ne otkrivajući detalje i sadržaj nekih priča o danskom pristupu djeci, sada znam da nema jednoznačnog odgoja i pristupa djeci. Ali isto tako mi je tek sada uistinu jasno zbog čega se nacije i kulture razlikuju, zašto su Danci individualisti koji borave zakonski minimum u roditeljskom domu, a zašto smo mi doma kod staraca čak i kada postanemo roditelji. Sada mi je jasno koju ulogu u društvu imaju bake i djedovi i kakvo je to društvo bez baka i djedova. Jasno mi je da je obitelj stup društva i kako se mijenja obitelj mijenja, mijenja se i društvo. Koliko god nisam pobornik patrijarhalnih društava i patrijarhalnih obitelji, toliko tek sada vidim da ono što je zrcalna slika patrijarhatu, primjerice neka vrsta egocentričnog individualizma vrlo svojstvenog skandinavskoj kulturi, nije ništa bolja niti ljepša od našeg patrijarhata. Opet i tu, kao i u svemu ostalome, treba tražiti mjeru i ravnotežu. Skandinavski pristup odgoju djeci u vrtiću i u obitelji, odnos među spolovima i sjevernjačko društvo mi je bila i ostala velika inspiracija i nepresušan izvor tema za pisanje. Na kraju, samo jedno kratko pitanjce: „Bi li kojem roditelju u ovim našim južnim krajevima bilo prihvatljivo da maloj djeci u javnom vrtiću brišu guzu netom ubranom travom, pa eto zabunom obrišu guzu koprivom (to je stvarno istina)?”

4

Draga moja,

Uh, strašno sam uzbuđena, upravo sam potpisala ugovor za posao, juhuuu, i od danas je Danska naša nova zemlja, naša budućnost! Ah, koji strašan osjećaj uspjeha, uzbuđenja i neizvjesnosti!!! Sad je sigurno, Kopenhagen je naš novi grad, tak je malički i slatkički, baš po mjeri čovjeka, čak mi ni opaka hladna kiša uz jaki vjetar ne kvari doživljaj:-)) Sutra sam u Zagrebu i odmah idemo na kavicu da ti pričam sve detalje. Pusaaa

5

Vrtić Dječje spavanje u kolicima na niskim temperaturama i bez nadzora je danska preferirana pedagoška mjera, dok za roditeljski udarac po „turu” kazna može biti oduzimanje djeteta

Stalno su mi odzvanjale riječi tete Vere u novozagrebačkom vrtiću dok je, naslonjena na ogradu tog istog vrtića za radnog vremena i gledajući me u oči, objašnjavala jedinu istinu: „Koka, bu'š vid'la kak'je tam' u Danskoj. Imaju prekrasne vrtiće, sigurno imaju sve moguće igračke. Ma joj, jedna teta na troje djece, a ne k'o tu kod nas. Katastrofa, niš' ne valja, dvadesetero djece u grupi, jedna teta na cijelu grupu, blago tebi. Jako pametno kaj se selite u Dansku. Blago vama, a tek Tomici. Bu' vid'l kaj su vrtići... Ma, Koka, tak' sam sretna zbog tebe... Tam' se l'epo radi, al' se i zaradi, tam' se l'epo živi, ma ne bu'te se vi nikad vratili, kaj god, tam' je život, a ne ovdje.” Pokušavala sam ne misliti ni na što. Znam da je svaki početak težak, a ovo je bio dvostruki početak. Moj sin Tomica imao je godinu i pol i prvi je put krenuo u jaslice, danske jaslice, a ja počinjem raditi tu u Kopenhagenu. Tu ćemo živjeti, mala obitelj: moj muž Mirko, moj sin Tomica i ja. U nedjelju smo doletjeli u Kopenhagen Tomica i ja, a Mirko nas je dočekao. I sad nas opet evo zajedno nakon devet mjeseci razdvojenosti i putovanja na relaciji Kopenhagen-Zagreb. Sretna sam, ali i preplašena. Ponedjeljak je i vodim sama Tomicu u jaslice, treba mi desetak minuta autom, malo sam nervozna. Znam da je to normalno, ali hajde, tješim se da već poznam grad, da sam kumulativno u ovih prošlih mjeseci provela tu skoro puna tri mjeseca. Prekrasan kraljevski grad, onako kao iz filmova, kako i treba izgledati grad na bogatom sjeveru, onako kako mi je i teta Vera objasnila (mada je putovala najdalje do Trsta). Grad po mjeri čovjeka. Nižu se monumentalne građevine, isprepleću se barok i renesansa, a do novoga vrtića u centru morala sam proći pokraj Kraljevskoga vrta, Kongens Havea i Rosenborg slota. Ugoda za oko i odmor za dušu! Cijeli grad odiše redom, ljepotom, bez ijedne loše fasade, ma krasno. Zadovoljno razmišljam kako je ova Danska obećana zemlja, a Kopenhagen prekrasan, čisti grad... Nema gužve, svi na biciklima... Nismo dobili mjesto u internacionalnom vrtiću (čeka se oko godinu dana, a Tomica je bio na listi već devet mjeseci). Kako tu sve funkcionira, komuna Kopenhagena uočila je taj problem s internacionalnim vrtićima i u trenu smo dobili garantirano mjesto u danskom vrtiću s obzirom na to da smo stranci i da oba roditelja rade. Mrak! „Sve dobro funkcionira”, mislila sam vozeći pored prekrasne arhitekture Orstedparkena, u blizini Norre Farimagsgadea. GPS navigacija mi pokazuje da stižem u ulicu u kojoj se nalaze jaslice za Tomicu. Iako je u Zagrebu ljeto i još je uvijek vruće, ovdje je svježe, sva se tresem, ali ne samo od hladnoće... GPS mi govori da smo stigli, sve oko mene višekatnice, izgleda da će vrtić biti u jednoj od ovih zgrada... Možda se ulazi kroz dvorište... Ne znam... GPS tvrdi da smo stigli na odredište... Ma, sigurno smo tu!

6

Ne razumijem, zaista ne razumijem!!! Sada mi je već vruće, gorim! Tu sam, sve se slaže, i GPS i karta Kopenhagena i adresa, ali vrtića nema!!! Halo! Zar sam tako slijepa, glupa?!? Već pola sata sam tu, nema žive duše u ulici, Što je ovo? Gubila sam živce! Kao spas vidim nekog klinca kojega tata vodi, sigurno idu u vrtić, idem za njima! Dok sada, već malo u panici, slijedim tatu i klinca, ništa mi nije jasno, gledam i ne razumijem. Tata i klinac otvaraju drvenu smeđu ogradu drvene smeđe barake (da, da, cijelo vrijeme kružim oko barake). Sada tek vidim na tim dvjema kontejnerskim barakama (koje neodoljivo podsjećaju na zagrebačke barake na gradilištima pred kojima radnici gablaju), na prozoru zalijepljena papirnatoga bijelog soba. Pomislim da je to, ma ne, ne, nije moguće, nije to vrtić... Ulazim u kontejner-vrtić... Šokirana sam, mislim ipak, ništa ne mislim, hodam... Tomica je osjetio moju napetost, čvrsto me drži za ruku i samo hoda uz mene. Ovo sigurno sanjam, dvorište s tim drvenim kontejnerskim barakama prepuno je crnih velikih kolica za bebe. Prolazimo pored njih i evo nas u vrtiću. Neonska svjetla, osjećaj kao da sam u prastaroj kamp-kućici, sve je sivo i bijelo, nema ništa u boji, sivi linoleum na podu, nema tepiha, nema namještaja, samo bijeli stolci i neki na kotačima, nema zavjesa, nema ukrasa, nema boja... Hodamo pored bosonoge dječice na podu, jedno dijete moram prekoračiti, veseli su, prsti su im crni od prašine, a hrana skorena i zalijepljena na licima. Puno teta, mlade cure, neke su pankerice. Neke samo imaju pirsing, ali ni jedna uopće ne reagira na moju prisutnost. Moram ostati, priželjkujem da se odmah okrenem i pobjegnem. Ipak hodam i čujem samu sebe kako se na engleskom obraćam jednoj teti: „Molim Vas, mi smo danas prvi dan. Ovo je Tomica, kome da se javim?” Pokazuje mi samo ravno... Jedna zamazana staklena vrata i još jedna soba, tu sam... Izgleda da je ovo Tomičina soba. Nema igračaka, sivo, puno dječice, tri tete, skroz nezainteresirane... Sjećanja na te dane, mada su sad već prošle godine, ne prolaze i još uvijek izazivaju bol oko srca. Ukratko, Tomica je proveo dva mjeseca u tim jaslicama i za to vrijeme nije prestajao plakati. Znam, to je efekt odvajanja i novoga nepoznatoga jezika, ali kao što je sam prostor odavao izgled ruske ubožnice, takav je bio i odnos osoblja, kao da su ta djeca nađena ispod mosta i dopremljena u ubožnicu. Sljedeći su dani tekli kao kroz san. Svakog dana kada sam Tomicu ostavljala u takvom vrtiću, teška me je tuga morila, preteške misli su mi se motale po glavi... Vrijedi li sve ovo novog posla? Gdje sam to došla? Ovo nije istina! Ovo nije Danska!... Ujutro sam s plakanim Tomicom prolazila kroz to ružno dvorište, puno crnih kolica, ulazila u tu baraku, i onda teško rastajanje... Pogled na tu prljavštinu i sivilo deprimirao me je, a nijedna teta ni jednim pokretom lica nije pokazivala da smo tu. Tomica je jedinu utjehu nalazio u svojim plavo-bijelim Chicco kolicima koje je sam ugurao u sobu. Sve je to bio novi, teški početak. Ono što tada još nisam shvatila jest da nije bio problem ni u početku ni u vrtiću ni u udaljenosti od Zagreba.

7

Trebalo mi je vremena da shvatim moć i snagu razlika u kulturi: na stotine gotovo nepremostivih kulturoloških razlika između skandinavske Danske i mediteranske Hrvatske obilježit će gotovo svaki dan mog života u Danskoj. Često sam u ta tužna jutra, kada bismo prolazili kroz to dvorište vrtića, imala osjećaj da pored Tomice čujem i neki tuđi tihi plač, ili stenjanje beba. Nisam obraćala pažnju, mislila sam da umišljam... Sve dok me jednog jutra nije trgnuo prodoran plač bebe. Kako smo se samo prestrašili i Tomica i ja! Što je to?!? Tomica je prestao plakati, ja se ukipila, beba urla, vrišti, ali ja ju ne vidim!!! Puše hladan vjetar sjeverac, mračno je, sad će kiša, Tomica i ja stojimo sami u malom dvorištu barake i oko nas desetak crnih kolica, bolje rečeno crnih dubokih kutija na kotačima s malom rupom za zrak. Sada već dva bebina glasića u ritmu plaču i deru se. Napravim korak i polako se nagnem nad jedna kolica i, ajme, tu je mala grlena bebica, maše ručicama. Pogledam dalje, sva u nevjerici, sva su kolica puna, devet kolica u kojima leži devet zavezanih beba. Neke spavaju, a neke pak urlaju iz sve snage. Da, da, u tim kolicima su bile bebe, jasličke bebe. Tako se čuvaju bebice u svim danskim jaslicama, ali ne samo u jaslicama već i sami roditelji to čine na isti način. Nije rijetkost da mame kad idu u nabavku malo ostave kolica i u njemu svoje zlato da otpočine. Jednom sam prilikom vidjela tri mame kako su se našle na ranoj večeri u restoranu dok su tri bebe uredno parkirane na cesti ispred ulaza u restoran. Vrtići koji nemaju neki prostor za ta kolica onda bar moraju imati terasu da bi koliko-toliko pratili „visoke” jasličke standarde. Bezbroj puta sam vidjela tako parkirana kolica. U našim južnim krajevima rekli bi napuštenim kolicima: na autobusnom kolodvoru, ispred dućana, ispred knjižnice, ispred kafića i restorana, vani ispred banke... Da se razumijemo, to je opće prihvatljiva činjenica, a na moje čuđenje odgovaraju istim takvim čuđenjem. Što, ti ne znaš da mala djeca obožavaju biti na otvorenom i kako im je gušt spavati na svježem zraku? Odgovor je bio uvijek isti: „Pogledaj ih kako su sretni i zdravi!” Nisam ustanovila nikakvu terapijsku učinkovitost dječjeg spavanja na cesti, jedino sam se s vremenom prestala iščuđavati. I tako, kad sam već pomislila da možda i nije kriminal, ostaviti dijete da spava na ulici u kolicima, čula sam priču na koju su pak Danci pukli i njihove su novine bile preplavljene komentarima o Amerikancima i njihovom degeneriranom životnom stilu. Evo, ovako nekako ide ta novinska priča: Neka poznata danska glumica (nisam zapamtila ime), friška mama, mi bi rekli celebrity, otputovala je u New York na premijeru svog novog filma, ali baš u danskom stilu: kamo mama, s njom i dijete. Moram objasniti da su u Danskoj bejbisiterice društveno neprihvatljive (naravno da postoje, al' ih nitko nikad nije vidio), a baka nema jer su već svoje pošteno odradile. I tako je naša mama glumica otišla na ručak s nekim prijateljima koje, eto, već dugo nije vidjela. Izabrali su zgodan restorančić na križanju 5. avenije i 42. ulice. Malu bebicu je fino ušuškala u kolica i, isto kao u Danskoj, kolica parkirala točno ispred restorančića na križanju 5. avenije i 42. ulice. I tak', dok je ona pijuckala vino u ugodnom društvu, a bebač uživao u terapeutskim učincima spavanja na raskršću ispred restorana u samom centru New Yorka, odjednom prava drama, baš 8

kao iz američkih filmova. Cijela policijska postaja se skupila oko kolica. Došli su i novinari i kamere, izvještavanje uživo. Istraživačko novinarstvo. Promet preusmjeren. Sirene. Frka i panika! I daj i ne daj. Netko viče: 'Je li bomba u kolicima?' I strašne su se teorije razvijale u glavama policajaca, i situacija se komplicirala iz sekunde u sekundu i atmosfera je bila užarena, opasna! U jednom trenutku, izazvana bukom i znatiželjom, izlazi mama glumica, čašu s vinom drži u ruci. Ne znam sad baš sve detalje jer su nekako danske novine preskočile taj dio, ali naravno da se situacija smirila na ovoj ili onaj način. Jedno je sigurno: mama glumica i beba su završile u policijskoj postaji. Strašna drama, cijela Danska je bila na nogama... Nakon mukotrpnoga objašnjavanja terapeutskih učinaka spavanja na cesti, i uz pomoć kulturoloških razlika, mama glumica ipak nije završila u američkom zatvoru. Zadržala je pravo skrbništva, samo je dobila neku opomenu! Nakon ovakvog iskustva pomišljam ima li mogućnosti da se i u Zagrebu otvori danski vrtić s danskim pedagoškim mjerama? Zanimljivo, zar ne?

9

Spavanje Maloj su djeci najvažniji kvalitetan san i svjež zrak - danska pedagogija u praksi

Tokom cijelog mog boravka i života u Kopenhagenu nikako se nisam mogla naviknuti na danski pristup djeci. Istovremeno sam se cijelo to vrijeme pitala jedno te isto pitanje: „Kako je moguće da u Danskoj djeca ne dobivaju slatkiše, uglavnom jedu sirovo povrće i voće (raw food), peru se jednom tjedno, spavaju u kolicima i po najvećoj hladnoći, ostavljaju ih na čuvanje u ubožnicama, pardon danskim vrtićima, ne uče čitati i pisati do sedme godine, a od igračaka imaju brata ili sestru. Bez obzira na to i unatoč tome sva ta djeca s vremenom postanu odrasli ljudi, manje-više normalni i zdravi, vjerojatno ne manje sretni, manje ludi ili manje bolesni nego Hrvati.” Zanimljivo. Meni je puno stvari bilo zanimljivo i neobjašnjivo. Vrlo često smo nakon vrtića, kao i sve mame i djeca ovoga svijeta, znali skoknuti do parka: ljuljačke, tobogan... Ništa neobično. Ne mogu baš potvrditi da su parkovi bili prepuni, daleko od toga, ali uvijek je bilo par klinaca, koja mama ili koji tata (nikad baka ilidjed). Ono što mi je bilo neobično, s vremenom iritirajuće a kasnije i depresivno, nevjerojatan je slijed događaja, svaki put, bez obzira na to bilo ljeto, zima, sunce ili kiša. Točno u 17.30 baš svi, i mame i tata i djeca, žurnim su korakom napuštali park, svaki park, svaki put. Park bi se ispraznio za pet minuta. Ostajali smo samo Tomica i ja. Ni meni ni njemu apsolutno ništa nije bilo jasno. Uskoro sam saznala razlog. Nepisano je pravilo da u šest popodne slijedi zajednički obiteljski obrok, nazovimo ga zajedničkom večerom, i onda slijedi (meni najzanimljiviji dio) već oko pola sedam spavanac. Bez izuzetka, sve bebe, mala dječica, stariji maloljetnici, čak i dio pubertetske populacije, svi su u krevetu bez izuzetka... Još je ovo s večerom stvarno zgodno, ali ovo s dječjim spavanjem mi se činilo nestvarno, kao neka magija ili bajka. S vremenom više nisam obraćala pažnju, samo sam znala kad je pet sati, bez gledanja na sat. Ponekad bih, kad Tomici energija nije opadala ni u osam navečer, pomislila kako za njega ne vrijedi magija spavanja u sedam navečer. I onda, sasvim slučajno, kako to već i biva, otkrila sam novi element koji djelomično objašnjava lakoću ranog odlaska na počinak: „šumski vrtići”. U Danskoj su strašno popularni vrtići na otvorenom. Objašnjenje popularnosti je očito (a ja sam se usudila pitati tako glupo pitanje): naravno, djecu se uči o prirodi dnevnim osmosatnim boravkom - u šumi. Škola na terenu. Nema nadstrešnice, nema grijanja, samo šuma i livada te lunch-paketi. Ja sam naravno, sa svojim mediteransko-balkanskim odgojem, bila zgrožena pristupom „Vrtići danske šume d.o.o.”. Svaki radni dan osam sati u šumi, na otvorenom. Eko-iskustvo, eko-odgoj. Dvogodišnjaci, pelenaši kreću u jasličku grupu Hrast, a Smreka je predškolska grupa.

10

Od nedavno je uveden i nulti razred u osnovne škole, ima raznovrsnih službenih objašnjena o uvođenju tog obaveznog nultog razreda, ali mislim da pravi razlog leži u činjenici da djeca sa sedam godina ne znaju držati olovku u ruci, a drvene bojice su apstraktan pojam. Sjedenje u klupi bez ski odijela i čarapa te smireni razgovor se uče tek u nultom razredu jer je concept šumskih vrtića ipak sasvim nešto drugo... Dakle, princip „šumskog vrtića” je jednostavan: svakog jutra busevi skupljaju djecu i vode ih izvan grada, daleko, u neku „eko-šumu”. Tamo je puno djece i puno slobode. Da budem jasnija, tamo nema ni kuće ni nadstrešnice, samo mala baraka za nuždu. Tako da bude što uvjerljivije, a ne da improviziraju gradske vrtiće. Djeca su na svježem zraku, trče, luduju, igraju se... Prava sloboda, ajde probajte si zamislit' tu uživanciju! Ma prekrasne parole, kad ih se sluša pa 'ko ne bi poželio da i njegovo dijete ima tak' zdrav odgoj na tak' zdravom zraku. Uz fini hladni sjeverni vjetar, uz šestomjesečnu kišicu. Zbog čega bježati od prirode, jel'? Točno u podne je ručkić, zdravi lunchpaket sa smrznutim eko-sendvičem s mrkvom i krastavcima. Često predškolske grupa Jela i Smreka hitaju po vodu na obližnji potočić, a četverogodišnjaci iz grupe Bor pale logorsku vatru, ak' je baš jako hladno. Slijedi eko-mijenjanje pelena na svježem zraku, pa opet trčanje uokolo, pa malo penjanja na drvo. Da pojasnim, bit je svega, osim ekologije, i sloboda pa se tak dvogodišnjaci i trogodišnjaci moraju sami animirati i zabavljati bez vanjskog uplitanja pedagoga. Genijalno, zdravo, edukativno, eko-... I dok si rek'o keks, ma kakva šteta, prošlo je osam sati i mali ekosretnici već moraju u topli bus i doma na spavanac. I tu bi toj genijalnoj zdravoj priči bio kraj, bar kad ju priča neki Danac. A meni slobodno možete reći da sam zločesta, ali nekako mi se nameću zanimljiva pitanja: Recimo, bi li se taj eko-slobodni odgoj u tim prekrasnim šumskim vrtićima uz obilje vjetra i kiše i dosade moglo nazvati i iscrpljivanje dječice tak' da se već u pol sedam onesvijeste u krevet? Je li možda, ali samo možda, masovno roditeljsko oduševljene ovim ekoodgojnim metodama i dodatno stimulirano malom sitnicom: mirom u kući nakon povratka s posla? I na kraju: uspijeva li onaj nulti razred škole ipak nadoknaditi u jednoj godini sve što se nekad svladavalo u dobrim starim zidanim i grijanim vrtićima? Ali opet, kao i na početku priče, činjenica stoji da sva ta djeca s vremenom postanu odrasli ljudi, manje-više normalni i zdravi, vjerojatno ne manje sretni, luđi ili bolesniji nego Hrvati. Zanimljivo... 'Ko bi ga znao!

11

Endorfini U Danskoj zima traje koliko sva ostala tri godišnja doba zajedno

Vrijeme je omiljena tema u Hrvata i manje-više nikomu nikad nije po volji. Tako sam i ja mrmljala nekad, prije danskog iskustva: il' je prehladno il' prevruće il' štogod, glavno da nikad nije dovoljno dobro. Tek u Danskoj sam shvatila da nije problem u vremenu, već u našem ludom i napornom gunđajućem mentalitetu „ništa ne valja” Nakon sjevernog iskustva više se ne izjašnjavam o lošem vremenu. Da to pojasnim slikovito: hrvatsko negodovanje zbog klimatskih prilika je isto kao kad bi neki čovjek koji teško gladuje odjednom počeo prigovarati recimo da mu poklonjena punjena patka i nije baš nešto fino, ili da mu je orahnjača malo preslatka, a jagode prekisele. Iskreno, kad smo se odlučili preseliti u Kopenhagen, najveća mi je briga bila vrijeme i količina svjetla u zimskom dijelu godine. Jako sam se dobro raspitala i uvijek sam dobila isti, vrlo optimističan opis klime u Kopenhagenu (većina portala na internetu mi je potvrdila taj optimističan opis kopenhaškog vremena). Školski, Danska ima četiri godišnja doba, klima se definira kao umjerena kontinentalna, s blagom zimom bez snijega i ugodnim ljetom, a proljeće i jesen mogu biti kišoviti. Te blage zime su posljedica utjecaja ogranka tople golfske struje, a logično nitko normalan baš ne očekuje velike ljetne žege daleko na sjeveru. Jel' da ne zvučiloše? Početak je bio dramatičan. Nažalost, kasnije sam uvidjela da to nije dramaturgija nego svakodnevica. Negdje sredinom veljače sam s Tomicom skoknula u Kopenhagen, samo na par dana po boravišnu i radnu dozvolu. U redu, znala sam da je zima pa smo se dobro obukli, da nema iznenađenja, kapa, rukavice, šal, duge gaće... Bilo je hladno, uši da ti otpadnu, ali Bože moj ipak je to sjever. Ušli smo u gradski ured, zadržali se ne više od pola sata te dobili dozvolu u putovnicu. Baš kad smo htjeli izaći na ulicu, ali stvarno neočekivano kao kad ti lopov istrgne torbicu iz ruke, baš tako, istog trena nas je otpuhao orkanski prehladni sjeverni vjetar. U zadnji tren sam primila Tomicu za već crvenu ručicu jer je rukavica odletjela, a s drugom sam se primila za štok ulaznih vrata. Stvarno ne znam kako bi se to završilo da nas Mirko nije svom snagom povukao natrag u ured. Od iznenađenja sam prvo prestala disati, a onda samo par minuta kasnije već dahtala kao pas na vrućini. Nakon smirivanja, još uvijek na sigurnom, još smo neko vrijeme razrađivali strategiju kako do auta, a da nas vjetar ne otpuše. Tako smo se nas troje zavezali šalovima, napravili par šal-čvorova, i uz snažni stisak i zadnje napore konačno došli do auta. Tad je nastao omanji problemčić kako otvoriti vrata auta, a da ih vjetar ne otrgne i usput ubije nekog prolaznika. Uz manevre dostojne nekog akrobata ipak smo ušli u auto i zatvorili vrata. Od vjetra i hladnoće bili smo crveni kao rakova djeca, kao da smo jahali na devama na vrućem saharskom suncu. Tad smo to doživjeli kao neki klimatski poremećaj, vremenski ekstrem sličan poplavi, eto i to je za ljude. Nismo ni slutili da je vjetar kopenhaška svakodnevnica, i da je to glavni uzrok fizičke nelagode i zimi i ljeti, uvijek i stalno. Nakon te već zaboravljene avanturice, Tomica i ja smo često putovali k Mirku. Bilo je i hladno i vjetrovito i kišno, ali nekako sam si to objasnila hladnijom zimom. Ništa strašno!

12

Eto, kako to i inače biva u životu, uvijek treba gledati širu sliku jer jedna lasta ne čini proljeće. Proljeće i ljeto koje sam provela kod Mirka u Kopenhagenu (Tomica i ja se još nismo preselili za stalno, već smo svaki mjesec bili desetak dana kod Mirka), stvarno je bilo vremenski ekstrem, izuzetak, ali baš za inat pozitivan, jedan u stoljeću! Bilo je genijalno, ugodno, toplo, nikako prevruće, vječni lagani povjetarac, dugi dani, sunce, tu i tamo lagana kišica. Dok su u Zagrebu pržile vrućine ja sam jedva čekala dolazak u Kopenhagen i ugodne svježe ljetne noći. Od tolikog uzbuđenja zbog preseljenja u Dansku, nisam ni zamijetila da se u Kopenhagenu prvi proljetni zeleni pupovi nikako ne pojavljuju prije sredine ili kraja svibnja. U kasno ljeto kompletno smo se preselili u Kopenhagen. Najgori mogući početak, iako se krajem kolovoza održavaju raznovrsni summer partyji po gradu. Od ljeta nema ni lj, a bogami ni od jeseni. Rujan u Kopenhagenu može se opisati kao blaga zagrebačka zima, s puno i previše kiše, a nažalost nakon rujna slijedi prava sibirska zima koja traje negdje do svibnja (logično, zato i nema pupova). Možda statistički gledano temperaturni prosjek i nije tako loš, ali statistika i sveznajući web još su jednom pokazali svu svoju varljivost. Istina sve (prema statistici) govori u prilog blagoj zimi, ali taj sjeverni hladni vjetar jednostavno smrzava sve pred sobom, i ne da živjeti ni ljudima ni životinjama, ni biljkama, a ni bakterijama i virusima. U životu je uvijek sve Yin i Yang, toplo i hladno, sjever i jug. Tako tamo na sjeveru zbog tog istog hladnog vjetra nema previše bakterija i virusa, pa su one standardne dječje vrtićke boleštine nepoznata stvar. Fakat istina, genijalno!!! Tijekom rujna i početkom listopada mislila sam da je dansko vrijeme najgora stvar koja me spopala, ali nisam ni slutila da mi se približava smrtonosna kombinacija tog užasnog hladnog vjetrovitog vremena i sjevernog mraka. Meni i svima koji baš i nisu rodom iz ovih sjevernih krajeva, te osmomjesečne hladne mračne zime iscrpljuju i tijelo i dušu. Tolerancija na mrak nepogrešiv je test koji razlikuje prave Skandinavce od onih drugih. Zbunila me spoznaja da svi stranci početkom listopada, bez iznimke, imaju radne sobe obasjane nekom plavom neonskom svjetlošću. Trebalo mi je neko vrijeme da pohvatam konce. Otkriće svjetlosne terapije razgalilo mi je i um i dušu! Najbolja investicija! Philips! Genijalno! Nevjerojatno djelotvorna i meni spasonosna terapija! Obasjavala sam se po cijele dane tom plavičastom svjetlošću, i svakim plavim kvantom vraćala mi se energija i volja za životom. Ta plava mala Philipsova lampica moja je tajna za preživljavanje sjevernih dugih i mračnih zima. E sad, ovo je naravno moj doživljaj i samo moja interpretacija „krasnog” danskog vremena. Nikako ne i dansko poimanje vremena jer kako onda objasniti da i po najgorem sjevernom vjetru i najmračnijoj noći mnogobrojni Danci, i muški i ženski i stari i mladi, svi u crnoj laganoj sportskoj odjeći, trče svoje obavezne dnevne desetokilometarske rute? Ili je možda, stvarno ne znam, ono što je nama strancima plava lampica to Dancima trčanje? Možda ipak nije trik u zimi i mraku već u endorfinima?

13

Zločin i kazna Većina građana Kopenhagena vježba ili joggira u slobodno vrijeme, gotovo svaka ulica u Kopenhagenu ima bar jedan sportski centar, fitnes-klub ili bazen

Svi mi koji smo živjeli u Danskoj, pa čak i oni koji nikad nisu bili ni blizu, dobro poznamo nespornu činjenicu da u Danskoj birokracija funkcionira kak'se šika - na uslugu građanima, sve jednostavno funkcionira, nema redova, nema beskrajnih papira i ureda, nema glupih pravila koja su pisana da se otvore radna mjesta za kumove u drugom koljenu.... Živa istina! Sad mogu dodavati sol na ranu nama u Hrvatskoj, sve se obavlja iz ugode vlastitog doma, preko interneta. Nema muljanja poreza (mislim naravno da ima, al' su kriteriji visoki, pa ne možeš bit' na minimalcu i vozit luksuzni terenac). Prijava poreza, upisi djeteta u vrtić, promjena adrese, promjena banke, odabir doktora, plaćanje svih računa, registracija firme... Dakle baš za sve potreban je samo jedan jedini dokument, a to je plastična žuta kartica, veličine kreditne kartice, na kojoj je otisnut porezni „CPR” broj, vaše ime i prezime, te adresa i to je to! Vjerovali ili ne taj famozni „CPR” broj ima deset znamenki i sadržava vaš datum, a svaka sličnost s našim JMBG-om je slučajna i nenamjerna (samo kad se sjetim naših hrvatskih dugačkih intelektualnih rasprava i pozivanja na zaštitu privatnosti radi datuma rođenja, pa smo eto zato ukinuli JMBG i uveli OIB). Nema potrebe za osobnom, ne treba ni putovnica, ni rodni ni vjenčani list, ni bilježnik, ni zdravstvena, ni iskaznica za knjižnicu, ni fitnes kartica, baš ništa ti više ne treba. Sve u jednom, da, deset brojeva na žutoj kartici umrežava i prati sve vaše aktivnosti: prebivalište (u Danskoj ne postoji razlika između prebivališta i boravišta pa ili jesi ili nisi na nekoj adresi), bračno stanje, broj djece, vrtić i školu, posao i plaću, svi računi u svim bankama, sve pokretnine (auti, motori i naravno bicikli), sve nekretnine u vlasništvu i/ili najmu u Danskoj i inozemstvu (pa tako i u Hrvatskoj). Sa žutom karticom možeš ići i u gradsku knjižnicu i doktoru, a bez nje se ne može ni na fitnes, ni kupiti mjesečnu kartu za podzemnu, ne može se kupiti ni mobitel, ni telefon, ni televizor... Jedino mjesto u Danskoj na kojem ti ne treba žuta kartica jest WC (ne možeš se nikako oteti dojmu da ima pomalo okus Big brothera, ali ipak genijalno!!!). Predobro je i Hrvatska (i ne samo Hrvatska) vjerojatno ni za milijun godina neće stići Dansku, odnosno dansku birokraciju, ali kak' je u životu sve u ravnoteži tak' i u tom presavršenom sustavu ipak ima malčice pretjerivanja, što sam ja sirota osjetila, ni kriva ni dužna na svojoj koži. Dakle, kak' sam ja odgovorna prema vlastitom zdravlju, odlučila sam se upisati u fitnes-klub, dvije ulice od mog stana. Znala sam da mi treba žuta kartica, nije greda. Tak' je i bilo, žuta kartica, 500 kruna upisnine, špranca ugovora na danskom (kućni red, bla-bla, ništa posebno) i evo, mogu za 350 kruna mjesečno ići na programe koje želim i koliko želim, 24/7 kak' bi Ameri rekli. Programi k'o za mene stvoreni: satovi pilatesa svih vrsta, joge sve moguće, vježbe opuštanja za kralježnicu, sve za pet! Oduševljena sam, i da stvar bude bolja, iz ugode svog doma si lako preko interneta rezerviram satove na koje želim ići. I tako je i bilo. Kak' sam malo na knap s planiranjem vremena (nisam sigurna kad Mirko može čuvati Tomicu, kad je uopće u Kopenhagenu, a uračunala sam i lijenost i umor), pa na naš hrvatski način, uz stečeno dansko planiranje, svaku 14

nedjelju navečer ja sam si rezervirala tjedan, najmanje šest do osam sati tjedno, znajući da ću maksimalno iskoristiti dva sata. Nakon uspješnog prvog mjeseca (baš sam bila strašno zadovoljna i cijenom i uslugom mog odabranog fitness.dk kluba), stigao mi je račun, znatno veći od očekivanog, užasnih 1500 kruna. Bila sam hladna k'o špricer i sigurna da je došlo do neke pogreškice. Ipak sam se nekako utješila kako ću sljedeći tjedan to izgladiti i malo ih nasapunati tamo u fitness.dk - da si malo pripaze za ubuduće! Teško mi je sad baš prepričati točno kak' je išao moj razgovor u fitness.dk, al' znam da sam dobila crveni osip od bijesa jer: A) oni ne vide u čemu je moj problem i sve mi ionako piše u ugovoru (da, na danskom) i B) nakon 20 minutnog objašnjavanja sam shvatila da sam dobila čak oko 15-tak pojedinačnih kazni, i to za svaki sat na koji nisam došla, a preko interneta sam ga rezervirala. Stvarno sam se osjećala kao prava budala. Dok sam se lagano počela smirivati, shvaćajući sistem kazni, nastupila je prava erupcija bijesa i novog, intenzivnijeg crvenog osipa kada sam shvatila: 1) da sam se upisala sa žutom karticom i da ih ne mogu otkantati i nikad ne platit', pa nek' me tuže (k'o u Hrvatskoj) i 2) da mi svaki mjesec idu kamate na neplaćeni račun pa teoretski, uz progresivnu i zakonsku zateznu lihvarsku kamatu od oko 15% godišnje (da, da, 15%, k'o kod nas doma), lako može doći da mi skoro stan u Zagrebu ode na bubanj zbog mog pilatesa i joge. I tak' sam postala teški zločinac, izvrijeđala sam cure na recepciji i naravno platila kaznu, te nastavila pohađati satove joge i pilatesa - kaj ćeš drugo! E, sad je logistika bila malo teža, siroti Mirko je bio podvrgnut psihičkim torturama kad će točno i s kojim letom doći u Kopenhagen. To su bili pravi ratni planovi i strategije kodnog imena Fitness Strategy and Time Management, kako bi Mirko čuvao Tomicu dok bi ja skoknula na jogu, da se opustim. Međutim, uvijek je tu negdje visila prijetnja novom kaznom. Broj tjednih sati joge je spao na jedan ili ni jedan. I tako sam se ubrzo pametno dosjetila i dogovorila s Mirkom kako da si olakšamo život, nek' srijedom dođe na jedan sat, teta Ankica pričuvat Tomicu i ja ću bezbrižno na jogu (naravno da taj sport dodatno košta 150 kruna po satu), al' ipak... I tak' je izgledalo da će stvari funkcionirati, sve do jedne srijede kad je teta Ankica zakasnila svega par minuta, nisam se previše uzrujavala, znala sam da stignem do 6 sati. Taj put sam stvarno stigla točno sedam minuta do šest sati, i na recepciji provučem ja žutu karticu kad ono ne može?!? Opet sam bila sigurna neka pogreška (ma kaj bi bila pogreška u Danskoj, ili nedajbože u žutoj kartici, toga tu nema, već sam i sama to mogla dokučiti, tu sve jednostavno funkcionira). Dakle, da skratim, na rezervirane satove se mora doći barem deset minuta prije početka, takvo je pravilo i nema izuzetaka! Ništa nije pomoglo niti moje objašnjenje kako se stignem presvući i biti u dvorani točno u šest sati!!! I što se desilo? Nisam bila na jogi, platila sam opet kaznu, a naravno i jedan sat čuvanja tete Ankice. Ma krasno! Samo sam si u brk promumljala: J...ti žutu kar(t)icu!” Da ne bude zabune, ovo nisu jedine kazne, a ne, ne, još sam ih se nalizala. Račun se mora platiti do prvoga u mjesecu, bez obzira na to što prvi pada u nedjelju, a ja plaćam odmah u sljedeći ponedjeljak, otkazni rok je dva mjeseca i ni sekunde kraće, pa ispisnina nakon što istekne dva mjeseca otkaznog roka... Eto, što reći, cijelo vrijeme boravka u Danskoj me pratio strah od neke

15

kazne, baš k'o da sam pravi zločinac!

16

Život on-line Odijelo i žuta kartica (ne) čine čovjeka

Sigurna sam da je stupanj informatizacije važan pokazatelj razvijenosti društva i države. Tako sam neki dan na televiziji gledala kako je Japan visoko informatiziran i kako je svakodnevni život promijenjen zbog informatizacije. Da nisam nikad živjela u Danskoj, stvarno bih bila zadivljena svom tom informacijskom tehnologijom koja se uvukla u svakodnevni život. Iskreno, na temelju te TV emisije o Japanu mogu reći da bi u Japanu mogli emitirati istu tu emisiju s danskim primjerom. Dakle ovako, već prije spomenuta famozna žuta kartica vrednija je od bubrega. S njom se definiraš tko si (iako nema slike), gdje i s kim živiš, tko ti je liječnik, koliki porez plaćaš.... Jednom riječju ne postojiš ni ti ni tvoj život bez te žute kartice. Informatizacija je tako duboko ušla u dansku svakodnevnicu da već odavno ne postoje neka radna mjesta koja su u Hrvatskoj još uvijek potrebna. Tako se recimo cijeli trgovački lanac Netto polako ali sigurno prebacuje na automatske blagajne. Osjećaj mi je isprva bio malo čudan, nema vidljivog osoblja, sam si nabacaš špeceraj i sam prođeš kroz blagajnu. Ponekad se pojavi neki lik, ali samo ako nešto negdje zapne. Da, nešto slično ima i kod nas, ali to kod nas više liči na Windows 3.1. Sjećam se kako sam se zbunila kada sam u jednom našem supermarketu na automatskoj blagajni nakon što sam sve napravila kao u Danskoj, čekala blagajnicu kako bih „potpisala” papirnati slip kreditne kartice... Toliko o hrvatskim automatskim blagajnama. Meni je zanimljiv i fenomen kupovanja trajektnih karata. Nema kioska (i prodavača karata) na kojima se može kupiti karta. Sve je on-line. Nije loše, sve dok si na sat-dva od trajekta, a onda moraš ciljati polazno vrijeme trajekta. Problem je ako voziš recimo iz Hrvatske u Dansku, i do trajekta ti treba nekih 16 do 19 sati vožnje, ovisno o u uvjetima na cesti. Što onda? Karta je već kupljena za određeno vrijeme polaska, ti ne stižeš i trajekt ode? Onda lijepo čekaš sljedeći trajekt po redu vožnje, ali ti ulaziš u samo onaj trajekt na kojem ima praznih mjesta za „takve kao što si ti i nisu stigli na vrijeme”. Naravno to može trajati od jednog sata (ako si sretna) do skoro pola dana, i što je najgore nema nikakvih garancija kada će ti se posrećiti. Tko ti je kriv kad dobro ne računaš. Kao što sam već pisala, on-line se rezerviraš i za dolazak na jogu ili pilates, a ak' ne dođeš u termin slijedi već opisana kazna. Zanimljive su i javne knjižnice. Sve je kao i kod nas, besplatno posuđuješ četiri knjige na jednu žutu karticu. Nema osoblja u knjižnici. Ja sam znala ići u jednu knjižnicu na četiri kata. Ogromno zdanje i nigdje vidljivog osoblja. Posuđene se knjige vraćaju s pomoću barkoda i neke kante koja ima pokretnu traku (slično kao check-in kofera na aerodromu). Tamo gurneš knjigu i kompjuter ti izbaci tvoje stanje i zakasninu. 17

Moguća zakasnina opet se plaća na nekom POS-u ili pametnim telefonom. Naravno, knjige se na sličan način i posuđuju, na nekoj blagajni s barkodom i printerom koji ti isprinta datum vraćanja. Ambulante i bolnice su priča za sebe. Nakon što si uspješno zadovoljila telefonsku liječniku trijažu („nije to ništa i od toga se ne umire!”), onda te lijepo trijažni liječnik iz centrale upiše u kompjuter i da ti dozvolu da odeš u neku medicinsku ustanovu. Tamo lijepo dođeš i sva ti vrata otvara tvoja žuta kartica. Nekoliko puta ju moraš provlačiti, a nema ni tu osoblja jer si prethodno telefonski dobio instrukcije kamo točno moraš ići. Pratiš tako žute strelice i samo provlačiš žutu karticu kroz neke kutije na zidovima. I onda nekako dođeš u neku čekaonicu za koju misliš da je tvoje ciljano mjesto. I tu opet provučeš žutu karticu i stvarno nakon nekoliko minuta po tebe osobno dođe liječnik, a ne sestra (mislim da je i sestra zamijenjena žutom karticom). E sad, da i Hrvatska nije skroz nazadna zemlja dokazuje to što i mi isto kao i Danci više nemamo papirnatih recepata za lijekove. Samo dođeš sa žutom karticom u apoteku i dobiješ sve lijekove koje ti je liječnik prepisao. U baš svakoj pekarnici ili kafiću uvijek imaš stup koji ti isprinta tvoj broj i iza monitor na kojem pratiš kada si na redu (kao kod nas u MUP-u u Petrinjskoj). Naravno da se karte za podzemnu kupuju na automatu ili opet pametnim telefonom, i to nije nikakav problem, osim ponekom izbezumljenom turistu. Zanimljivo je i rezerviranje kod frizera ili kozmetičara ili za restoran. Sve je on-line, lijepo si izabereš termin i uslugu, te osobu koju želiš ili jelo koje preferiraš. Utipkaš sve svoje podatke i onda ti dođe SMS s potvrdom i vremenom za kad si rezerviran. I to stvarno savršeno funkcionira, osim kad ti frizer kasni u subotu ujutro jedan sat jer je jednostavno tulumario do jutra, i nikako se nije mogao probuditi na vrijeme. Naravno da je i danska birokracija savršena, gotovo da nema potrebe za bilježnikom, papirnatim potpisima ili žigovima u poslovnom svijetu. Sve je on-line, samo pošalješ mail sa svojim digitalnim potpisom i to je to. Jedino sam skroz na početku, kad su mi u putovnicu stavljali boravišnu i radnu dozvolu, morala ići u neku dansku ustanovu (sad se po novom i to radi on line). Sve je on-line, možeš sve kupiti on-line, iako Danci ipak forsiraju da se po hranu ide uživo u dućane. I u cijeloj toj ljepoti i jednostavnosti on-line života, meni je falila jedna mala, ali važna stvar. Kiosci i novine. U Danskoj nisam vidjela niti jedan novinski kiosk. Novine se kupuju u dućanu, a izbor tiskanih izdanja je ograničen i koštaju strašno puno. Sva su i strana i danska izdanja on-line, što je super, ali nikako se nisam naviknula da subotom ujutro pijem kavicu bez papirnatih i šuškavih novina.

18

Štedo medo Biti uspješan stanje je duha, a ne stanje bankovnog računa

Ovih su dana novine prepune tema o dužničkoj krizi Grčke, Italije, Španjolske... Sve mediteranske zemlje (baš paše rima „Grčka ima cvrčka”). Zanimljivo, nekako si mislim da je taj daleki sjever čista suprotnost našem Mediteranu. Naše Dance, Norvežane i Šveđane baš i ne muče takvi problemčići (ovdje pak paše rima „Danci= mravci”). Moji mili Danci iskreno i nisu baš vrijedni k'o mravci, zapravo uopće nisu vrijedni, ali štede opako. Štednja je prisutna uvijek i na svakom koraku. Postoje razni oblici i modeli štednje, recimo „kreativna štednja”, „ženska štednja”, „muška štednja”, „štednja na djeci”, svi modeli štednje, a s jednim jedinim ciljem: da se krune zadrže u novčaniku, što više i što dulje. Kao i uvijek do sada, trebalo mi je neko vrijeme da prokužim te za mene toliko neobične štedne životne modele. Police u supermarketima prepune su zdrave hrane: danske organske mrkve i celeri, krumpiri iz Maroka, grožđe iz Nepala, španjolski limun i mandarine, kineski češnjak i grčki patlidžani, kiwi iz Novog Zelanda... Nema sezone, cijeli svijet u malom. Istovremeno se uči i zemljopis i klimatske regije, a o egzotici i da ne govorim... pithaya, sweethies, ugly, pepinos, guaven, kiwano, passion fruit (o-b-o-ž-a-v-a-m ga!!!)... Sve predivnog, plastičnog i sjajnog izgleda, a o bojama da i ne govorim. Pogađate, ja sigurno nisam štedjela na špeceraju, pali me organsko, simetrično, lijepo i strašno finooo. Tamo u Danskoj nitko normalan ne kuha, ali naravno da to nije zbog nama uobičajeno poznatih razloga, kao što su „ne voli”, „ne zna” ili „nema vremena” kuhati... Ne, neeee, kaj god, to je naravno zbog zdravlja i trenda koji se zove sirova hrana. Ne moram ni napominjati da je klopa izvan kuće znak enormne rasipnosti, pa makar to bio croissant, pizza ili sendvič, a ručak i večera u restoranu prosječnom je Dancu naprosto hoštapleraj vrijedan prezira. Jednim udarcem tri muhe: zdravo živiš, ne kuhaš i još štediš struju!!! Genijalno! I tako sam, ne sluteći ništa, svaki tjedan obilazila supermarkete i uživala kupujući. Razno povrće, voće i naravno ekološko dansko meso (pile s Bornholma iz Danske košta k'o cijeli štand međimurskih pilića na Dolcu). I sve je bilo krasno, jedino me malčice živciralo ako bih petkom poslije posla skoknula u špeceraj i zatekla prazne i poluprazne police, k'o osamdesetih u Jugi, opustošeno, tu i tam' koja uvenula mrkva, dehidrirana jabuka ili trula banana i sve u četvrtinu cijene. Samo si mogao kupiti neš' smrznuto, a frižideri su bili puni k'o i uvijek! Uz moje komentare „ah, ta Danska i njihova organizacija posla”, izbjegavala sam špeceraj petkom, i sve je bilo krasno, k'o na početku priče. Ali to je samo dio priče, moja teorija ne drži vodu, nije to baš puna slika. 19

S vremenom sam saznala tajnu i riješila zagonetku zbog čega su petkom dućani prazni. Dakle, baš suprotno, ovdje je došla do izražaja organizacija posla. Bez ikakve reklame, akcije ili slično, svaki tjedan ista priča. Nova pošiljka robe povrća, voća i mesa stavlja se na police, valjda po noći između petka i subote, stare se robe mora riješiti i u taj famozni petak sva se roba rasprodaje po bezobrazno niskim cijenama. To se zove vuk sit, a ovce na broju, ili ušteda na špeceraju, a klopa fina (i bez kuhanja). Naravno da mi je nakon spoznaje takve grandiozne metode štednje sve postalo jasnije: sad bih često petkom primjećivala aute nakrcane vrećicama iz špeceraja, a nekako su mi bili jasniji i iznenadni nestanci škvadre s posla na sat-dva. Ali ono što mi pak sad nikako nije bilo jasno (svako malo mi neš' nije bilo jasno, strašno!) bili su ti auti, lijepi, veliki, novi, moderni, džipovi, limuzine... Volvo, BMW, Audi... Mislim, sve k'o i tu ili u Njemačkoj ili u Italiji... Sve naizgled isto. Samo jedan preružan detalj, stvarno neobično: ti isti auti jednostavno nemaju zadnja sjedala!!! Da stvar bude još zanimljivija, svim tim autima dodatno je ugrađena mreža tik iza vozačkog i suvozačkog sjedala. Ružnooo! Kao da na primjer vidiš nekog krasnog komada, plavuša visoka, u štiklama s genijalnim nogama i guzom, sve za pet dok se ne okrene i onda skužiš da ima recimo stakleno oko i fale joj dva zuba. To nije to! Terenac Porsche Cayenne dvosjed! Haloo! Ne znam, ne kužim, je li to zbog silnih vrećica špeceraja? Ili možda zbog kofera? Seksa u autu? Prenošenja drvene građe u Cayennu? Audi Q7 se fura na dostavni kombi? Možda ljeti kampiraju i ljetuju u autu? Baš i nikako nisam vidjela logiku, a ružno za popizdit'. A još i crna metalna mreža, k'o u marici! Strašno!!! Ono što moja logika nije povezala jest da svi ti luksuzni auti bez zadnjih sjedala s metalnom mrežom imaju žute registracijske tablice. Mic po mic, i konačno sam opet došla do rješenja i te zagonetke. Taj masakr skupih auta u dvosjede s pregradnom mrežom velika je muška ušteda! E sad, ova je ušteda u našim krajevima baš teško shvatljiva pa moram pojasniti. Dakle, ak' se kupac nekog skupog auta, npr. već spomenutog Porsche Cayennea, koji je inače preplavio Kopenhagen, legalnim putem odluči umanjiti porez na aute sa standardnih 180% na pišljivih 60%, samo mora uzeti te famozne žute tablice, uz omanju sitnicu izbacivanja kompletnih stražnjih sjedala i obaveznu ugradnju metalne mreže tik iza sjedala, i evo, ušteda je tu!!! Ok, mi iz mediteranskih krajeva nikak' se ne možemo oteti dojmu da je ta ušteda pretvorila naš prekrasni terenac Cayenne u jedno obično ružno dostavno vozilo. Uvijek si probam zamisliti kak' frajer u Audiju Q7 sa žutim tablicama ili našem Cayennu bari ženskicu i sav se preznoji ak' dotična poželi da se i njena frendica pridruži na ponuđenoj vožnji u drugi birc. Eto, naši mravci štede, svugdje i uvijek, a mora im se priznati da su stvarno pomaknuli ljestvicu ka kreativim sferama štednje, koje su mediteranskim cvrčcima na jugu samo nevjerojatno zabavna pričica.

20

Banka Dansko je zlatno pravilo: „Pokrij se dekom koliko je duga!”

Od kad sam prvi put došla u Kopenhagen, odmah sam uočila da je grad pun banaka, naravno na najboljim i najvidljivijim mjestima i u najelitnijim dijelovima grada, baš kao i u svakom velegradu u Europi. Nisam previse obraćala pažnju na to što mi ni jedno ime banke nije bilo poznato. Kasnije sam saznala da su sve te banke velike i moćne skandinavske banke, poput DnB NOR, Nordea, SEB ili Danske Bank. Željela bih pojasniti kako Skandinavija označava zemljopisno područje koje čine isključivo Norveška, Švedska i Danska, dok Skandinavija zajedno s Finskom i Islandom čini nordijski krug zemalja. Tako sam vrlo rano spoznala da se Danci prilično uzrujavaju ako kažeš da je Finska skandinavska zemlja, nešto slično kako mi reagiramo pri „guranju” Hrvatske na Balkan. Ubrzo, kad je život krenuo svojim uobičajenim tokom, morala sam otvoriti račun u jednoj od tih skandinavskih banaka. Pa, na početku je izgledalo sve kao i doma u Zagrebu. Dolazak u banku, šalter, službenica... No jedan mali ali važan detaljčić mi je zapeo za oko i odmah me razveselio: nema nikakve naknade za vođenje računa! Ne postoje naknade ili „kako se to kod nas već zove xx naknada”. Nikad nisam ništa platila banci dodatno. Baš krasno! Vrlo brzo sam shvatila da je moj prvi dolazak u banku ujedno i posljednji. Nikad više do dana današnjeg nismo imali potrebe fizički prelaziti prag banke i sve se, ali doslovno sve, što uključuje i kredite i kamate i porez i sve ostale moguće vrste transakcija, obavlja e-bankingom, a dokumenti se digitalno potpisuju i šalju e-mailom (naravno, preduvjet je žuta kartica). Moram priznati da mi je taj fer i prije svega ne-lihvarski odnos banke prema običnom malom klijentu bio nešto potpuno strano sve do početka života u Kopenhagenu. Sa mnom je radio i Poljak Andrzej. Nikako mu se nije sviđao skandinavski način života i teško mu je padao život na sjeveru. Stalno je prigovarao. Nikad mu ništa nije pasalo i sve mu je bilo preskupo. Iako je imao lijepu plaćicu, stalno mu je falilo novaca. Nekako si nije sam želio priznati, ali trošenjem je kompenzirao svoju tugu za jugom. Povećanje plaćice je uvijek bilo dosta samo za još jednu avionsku kartu za Krakow. Često je dolazio u nezgodne financijske situacije, a ponekad je znao biti skroz švorc. Jednom prilikom, kada ga je taština natjerala da potroši sve novce doma u Krakowu, samo da pokaže kako se bere uspjeh na sjeveru, valjda se stvarno previse zaigrao. Tražio je načine kako se izvući do sljedeće plaće. I tako se raspitao i saznao da su kamate na kredite u banci iznimno male. I stvarno je to istina. Nema kredita kojem kamata prelazi 3%. I eto, tako je on našao kratkoročno rješenje za svoje financijske nevolje. Mali kreditić da izdrži do isplate bonusa. Rijetko se tako razveselio kao kad je saznao kako su povoljni uvjeti kredita u Danskoj. Nimalo ga nije zabrinjavalo što su bankari ipak htjeli susret uživo. Nije se Andrzej dao obeshrabriti, odmah je dogovorio prvi slobodan termin i odjurio u banku.

21

Već sam zaboravila njegovo veselje zbog kredita kad sam ga srela nakon par dana, utučenijeg i žalosnijeg nego ikad. Nisam ni mogla slutiti razlog. Naravno da mi se odmah počeo žaliti. Svaka druga riječ bila je „nevjerojatno”. I stvarno je bilo nevjerojatno. Naravno, kredit mu nisu dali, ali ne zato što nije imao uvjete ili zbog nekog drugog kredita. Naprotiv, njegova plaća i status u firmi dovoljan su jamac za takav kreditić. Nevjerojatno ali istinito, banka smatra da se nenamjenski krediti za svakodnevnu potrošnju ne mogu olako davati. Banka tvrdi da je alternativa bolja, a to je racionalizacija potrošnje i štednja, te mu kao pomoć radije nude tečaj na kojem bi naučio kako upravljati vlastitim novcem i kako živjeti s onim što si zaradio. I bez obzira na njegovo moljakanje i objašnjavanje „njegove iznimne situacije”, kredit mu nije odobren. Odobren mu je tečaj „pokrij se onim što imaš”. Andrzej ih je s gnušanjem odbio, i stvarno izgleda da je to bila kap koja je prelila čašu. Nakon nekoliko mjeseci s radošću je napustio Dansku. A ja sam, nakon prvobitne nevjerice i meni stvarno iznenađujućeg ponašanja banke (da, raspitala sam se i postupak banke nije izuzetak) polako počela razmišljati i shvaćati u čemu je bit života na sjeveru. „Pokrij se onim što imaš.” Tako se uči, tako se živi i tako se umire. To je skandinavski način života. I odmah mi je puno toga postalo jasnije. Postalo mi je jasnije zbog čega menadžeri nemaju auto već se voze biciklima, sad znam zašto se ne kupuju stanovi s prvim unapređenjem. Jasno je zbog čega se novac ne troši na večere ili garderobu. Nema alternative. Nema mame i tate, bake i djeda za prvu pomoć. Nema nasljedstva. Nema viška stanova. Nema pomoći ako odeš u crveno. Nema nenamjenskih kredita, a zaboravila sam i napomenuti da pojam „dopušteno prekoračenje na tekućem” NE postoji: to je nenamjenski kredit s kamatama koji nitko normalan ne uzima. Sjever i jug su dvije suprotnosti, dva pristupa životu. Nema tu lošeg i dobrog, samo je pitanje ukusa, navike i mjere. Jug je potrošačko društvo, što mu može i biti dok ima obitelj kao bazu, dok na sjeveru vlada individualizam i nema mjesta konzumerizmu. Eto, tako ja doživljavam korijene različitosti sjevera i juga. Sve ostalo su samo posljedice.

22

Porez Poznata je izjava jednog danskog premijera: U Danskoj se jede zeleno, glasa crveno, a radi se na crno”

U Danskoj ima bezbroj poreza: malih, velikih, smiješnih, glupih, pametnih, mudrih. Koliko ti srce želi. Porez na stražnja sjedala u autu, porez na junk food, porez na moj stan u Zagrebu kupljen prije Danske, porez na rad na laptopu poslije 4 popodne, porez na službeni mobitel ako čavrljaš poslije posla, porez na stanove, porez na produženo radno vrijeme... Cijela knjiga! Mi se u Hrvatskoj žalimo, a iskreno smo tax free zemlja u odnosu na Dansku. Stvarno! A pogotovo ako k tome dodamo da se na sjeveru ne mulja na porezima. Moram biti jasna: razlog nepostojanja utaje poreza nije samo zato što im je porezna inspekcija moćna a kazne velike, već ipak jednom dijelu poreznih obveznika takvo što i nije opcija. Stvarno! I meni to dugo nije bilo shvatljivo, ali to je jedna velika urođena razlika između sjevera i juga. Sada bih mogla o danskom porezu napisati jako puno, ali zasad bih se htjela zadržati na jednom porezu koji mi je prvih godinu dana života u Danskoj bio sinonim za poreznu glupost, nešto zbog čega bih se borila do zadnje kapi krvi, a sigurna sam da bi uvođenje takvog poreza u Hrvatskoj bio u najmanju ruku okidač za novu seljačku bunu. Radi se o porezu na nasljedstvo, i to ne bilo kakvom već o velikom, ogromnom, najmanja stopa je 40%, koja se može povećati do suludih 75%. Pojednostavljeno, ako ti roditelji ostave stan, najmanje skoro pola a najviše tri četvrtine ide istog trenutka majčici državi i to u novcu. Sad baš ne znam detalje, ali stopa ovisi i o veličini i vrsti ostavštine, je li riječ samo nekretninama, ili o novcu, dionicama ili firmama... No to i nije toliko važno, važan je koncept. Uzmu ti najmanje pola svega, kako god okreneš. Može li se ovako nešto uopće zamisliti u našim životima? Kako bi se taj porezni model mogao uklopiti u naš način života? Uzmimo za primjer oca, glavu neke južnjačke obitelji, recimo negdje oko Zagreba. Na neki je način ili kupio ili otkupio ili naslijedio recimo tri stančića. U jednom žive on, žena mu i dvoje dječice. Dok su djeca mala, dva se stana iznajmljuju i tako nekako, polako se skuplja za četvrti stan koji će financijski pripomoći jednom kad u ranim četrdesetim dječica narastu i presele se. Naravno, ljeti se na more ide baki i djedu u staru kamenu kuću. Vikendima se ide drugoj baki i djedu po svježe povrće, svinjske polovice i friške čvarke, u ciglenu kuću bez fasade. Sve tax free, ne prijavljuju se podstanari, nema poreza kod prvog reda nasljeđivanja, nema potrebe za hotelima i ostalim troškovima. Cijeli koncept života vrti se oko nasljeđivanja i pomoći roditelja djeci. Nekretnine se nasljeđuju s ciljem da se umnoži i ostavi dalje. Jednom riječju koncept „šalji dalje”. Obiteljsko srebro nikad se ne prodaje. Baš nikada. Čak ni ako se nema za grijanje. Ni ako se nema za pecivo. Svoj na svome. Čak i ako primaš socijalnu pomoć. Neće se valjda seliti pod stare dane u manji stan.

23

Ne putuje se i ne ljetuje osim kako je Bog dao, u svoje naslijeđene kuće, hrana se donosi sa sela, a malu djecu čuvaju bake i djedovi... I takav sistem „šalji dalje” obiteljskog nasljeđivanja i pomaganja funkcionira već generacijama bez obzira na socijalizam ili kapitalizam te tržišnu ili plansku ekonomiju. U Danskoj ne može postojati „šalji dalje” kad se kod svakog „šalji dalje” sve smanji za pola. Svima je jasno zbog čega sam bila zgrožena baš tim danskim porezom na nasljedstvo. Ali sam nekako s vremenom počela i ja razmišljati: je li taj naš koncept obiteljskog nasljeđivanja baš toliko dobar? A zašto bih ja igrala „šalji dalje” kad je ipak ovo moj život i ja igram glavnu ulogu? Pitam se je li ponekad bolje krenuti od nule ali svojim putem? Pa dokle stigneš. Je li uopće lijepo cijeli život podrediti nasljednicima, imati stanove, kuće, a nikad otputovati dalje od Trsta ili Graza? Želim li poznavati samo jedno mjesto na Jadranu? Želim li u budućnosti biti hotel i kuhinja i vrtić za svoje unuke kad god to oni požele? Želim li pod stare dane biti zatočenica svog velikog hladnog i derutnog stana bez lifta? Jesu li sretnija djeca koja ulaze u punoljetnost s milijunima na računu? Zakrve li se i u Danskoj braća na ostavštini? Čime su djeca, unuci i praunuci nekog milijardera zaslužili da i oni budu milijarderi po rođenju? Sada nakon Danske osjećam zaokret u shvaćanju koncepta „šalji dalje” i nekako mislim da je danski sistem ipak bolji, humaniji i prema starcima i djeci, i da je više slobode i priliku svakome. Pa kud koga nanese životni put. Jedino ne znam kako bih preživjela da mi netko uzme pola mog stana. Sva sreća da se danski porez obračunava nakon smrti.

24

Šopingholičarka Imućniji Danci imaju problem kako na društveno prihvatljiv način potrošiti novac

Za sebe sam uvijek tvrdila da nisam klasična pripadnica ženskog spola. Glavni mi je argument što nisam luda za šopingom: neću kupiti cipele s nemogućom petom na pedeset rata. Nemam sto torbica. Ne znam razliku između Guccija i Prade. Pazim na novac, nisam trendseterica, znači sigurna sam da mi šoping nije ni važan. A ni ne čini me sretnom. Tako sam bar mislila. Sve je počelo bezazleno, ekološki, jednostavno. Nikad nisam razmišljala kupujući gel za tuširanje ili šampon. Ustvari - sad to tek uviđam - uživala sam pri hodanju po zagrebačkim dućanima uz beskrajne police prepune ludo šarenih, otmjenih, skupih, velikih, malih, ljekovitih, specijalnih, profesionalnih, prirodnih, biljnih, mirišljavih ili običnih - bočica šampona. Uvijek me oduševi od čega se recimo spravljaju gelovi za tuširanje: papaja, limun, trešnja, lotosov cvijet, mlijeko biljno, kravlje, kozje, hidratizirajuće, ulje jojobe i ehinacea, sjemenke maka, med, vosak, guava, mango, list banane i ekstrakt proteina soje i indijskog oraščića, latice ruže i nevena... Ne moram posebno ni naglasiti tu nemoguću kombinatoriku boja mirisa i blagotvornih anti-učinaka: anti-aging, anti-stres, anti-strije, anti-celulit, anti-kolagen... (Mo'š' mislit' - al' čovjeka veseli!) Dobro se sjećam svoje mladosti kada je bilo samo tri vrste petolitrenih šampona (breza, kopriva i kamilica), i sve su moje želje bile uslišene dolaskom tri boje Niveinih šampona. Genijalno! A onda, trideset godina nakon toga, povratak u prošlost! I to u dalekoj Danskoj. Ekološki šampon, maxi-eko pakiranje, bez boje, okusa mirisa, etikete i ne pjeni se (ekološka karakteristika). To je to, uzmi ili ostavi! Nema ništa drugo. Nema šarenih polica. Na moje začuđeno pitanje: „Jel' pere?” odgovor je: „Pere!” Ne zagađuje vode, a u čemu je onda moj problem? Isto vrijedi i za paste za zube, deziće, sredstva za tuširanje, sva rade i ne zagađuju. Velika pakiranja, teško će ponestati. Problema nema. I nema, polako shvaćam da sam ja problem. Moja mediteranska potrošačka narav. Nitko u Danskoj s time nema problema, samo nas nekoliko iz ovih krajeva smišljamo kako doskočiti ovoj teškoj muci! U isto to vrijeme zaskočila me i još jedna muka. Moja kosa. Od kad radim, pa čak i za onu malu skromnu početničku plaćicu, čak i tada sam si mogla bez ikakve grižnje savjesti priuštiti pramenove. Svaka tri mjeseca, to je moja vremenska mjera! I ni dan više! Novi krasni srebrnosivi pramenovi. A onda neočekivani šok u Danskoj! Kao prvo, Danci su ekološki nastrojena nacija a pramenovi su čista otrovna kemija pa pramenovi gube. Gubim ja! Nema srebrno-sivih pramenova s peroksidom ili s nekom sličnom amonijačnom smrdljivom kemijom, tu se mogu dobiti žuti eko-natural mirišljavi pramenovi. Za 2350 kruna ili kuna! Teška depresija, pa to nije moj život! Probala ja najskuplje i hit frizeraje u potrazi za mojom smrdljivom otrovnom srebrno-sivom nijansom. Neuspješno! 2350 kruna je bila najniža cijena. Stala sam kod 25

ponude za 5000 kruna. Stala sam i razmislila. Izračunala (naša mediteranska kombinatorika) i riješila dva problema odjednom. Riješila se dvije muke. Genijalno! Dakle jednostavno: ako su najjeftiniji ružni pramenovi 2350 kuna, a u Zagrebu ne možeš naći skuplje od 600 kuna, naravno savršene sivo-srebrne nijanse, a avionska karta do Zagreba s Norwegianom košta oko 1000 kuna, znači da mi ostaje još punih 750 kuna što mi je više nego dosta za tromjesečne zalihe L'orealovih šampona, Niveinih dezića ili Dove pjena za kupanje... I još mi ostane i za kavicu! Tako je i bilo za čitavog trogodišnjeg boravka u Danskoj, redoviti tromjesečni posjeti Zagrebu imali su cilj i smisao. Ne mogu a da se ipak ne zapitam: jesam li ja ipak rob svoje ženstvenosti i izgleda i koliko daleko mogu potegnuti zbog srebrno-sivih pramenova i L'orealovih šarenih šampona? I za to otkriće mi je trebala Danska?!

26

Švedski stol „Sam svoj majstor”: danska mantra koja se izučava od jaslica

Ima nekih malih, sitnih stvari u životu koje mi u ovim našim krajevima ne primjećujemo, jednostavno tako sretno živimo a da i toga nismo svjesni, sve do trenutka dok se ne nađemo tamo na dalekom sjeveru... Oduvijek sam u Zagrebu obožavala ići na kavu s prijateljicama, kolegicama, susjedima, sestrom... Svima sve poznato, nađemo se ispred „Krleže”, ispred „plave zgrade u Sigetu”, na uglu Tesline i Gajeve. Naravno, ide se na kavicu. Bira se kafić, već prema raspoloženju, godišnjem dobu i društvu. Uvijek nasmiješeni konobar, neki put pripomogne s kaputima, tu je za sekundu, odmah ide narudžba, i neki put izvolijevamo: mala s puno hladnog mlijeka, srednja s mlakom pjenom, smeđi šećer, bezkofeinska, Nes s lješnjakom, sve može! I dok si rekao keks i polako krenuo s gunđanjem, svih 6 kavica već je na stolu i naravno 6 čaša vode. I u stvari je sva ta procedura samo preduvjet za pravu kavicu - u ugodnoj fotelji za recimo trač partiju, ili liječenje duševnih boli, ili korporativnih frustracija. E sad... Na sjeveru naravno ima i duševnih boli i korporativnih frustracija, a i tema za tračanje, ali tehnički dio baš i ne podržava naš terapeutski model kavice. Nije da nisam probala, al' evo kak' to tam' (ne) funkcionira. Dakle, želiš popiti kavu a baš i ne želiš ići u restoran ili Copenhagen Royal. (Na kraju sam išla samo u Copenhagen Royal i zajedno s Tamarom i japanskim bogatim turistima plaćala espresso obavezno deset ili više eura). Koje god drugo mjesto za kavicu izabrala, priča je uvijek bila sljedeća: Dva reda, oba duga, prvi red brži (prosjek pet minuta), daš narudžbu i platiš, drugi red, sporiji (nikad ispod deset minuta) i čekaš dok se na danskom netko ne zadere: caffè grande, malo se preguraš i onda si tak' s vrućim šalicama u ruci tražiš stol. Ak' imaš sreće. Može stol i pun šalica, pa si ih sam makneš. E sad, postoje još dvije sitne prepreke, šećer i voda, to je na drugom kraju prostorije, na nekoj polici. I sad je tam' neki vrč s ustajalom vodom (često mi je palo na pamet je li tko pljunuo unutra, ali znam da nije jer je ovo Danska), plastične čaše i drveni štapići. Mislim da je jasno zbog čega kavica s prijateljima nema terapeutsko djelovanje, a u prvim danima života efekt je bio baš suprotan. Svaki stranac i samo poneki Danac će za ovakve situacije dati jedino moguće racionalno objašnjenje, koje sam i ja prihvatila: u Skandinaviji ne postoji pojam uslužnih djelatnosti, pa čak i kad su veći novci u igri. ***** Jednog nas je danskog ljeta moj mili mužić htio ugodno iznenaditi vikendom u Stockholmu. Rezervirao je apartman u jednom luksuznom (i naravno skupom) hotelu u samom centru. Moj je 27

mužić jako temeljit i pedantan, i gotovo sam sigurna da je prilikom rezervacije napomenuo da nam treba dječji krevetac za našeg dvogodišnjaka. Naravno da ga nije bilo. U sebi sam si mislila: al' ajde, nek' im bude kad kažu da nije bio naručen! Nakon molbe da nam se donese pokretni dječji krevetac prošlo je ravno dva sata. Ajde nek' im je i to! Opet sam si mislila. Ali kad je sobarica nakon dva sata pokucala na vrata nisam mogla vjerovat', skroz sam poludjela: ugurala je sklopljen dječji krevetac, na vrhu je bila plahta i jastučić - i to je to! Evo nek' si ga sami montiramo i posložimo! Halooo! Ni dan danas ne znam točno razliku između hostela i hotela s pet zvjezdica u Skandinaviji! I opet jednostavno objašnjenje: nema usluge! Ne moram ni naglašavati da u lobiju istog hotela isto postoje dva reda za kavicu... A frizer, pediker, pekara, dućani, kafići, knjižare, sve što mi zovemo uslužne djelatnosti, imaju neuslužno radno vrijeme, često od 10 ujutro do 5 ili 6 popodne, i mora se priznati vrlo na knap za nekog tko radi recimo od 8 do 4. I tako je na početku naše danske priče Mirko odlučio kupiti sjedalicu za auto i još neke stvarčice za djecu. Kidnuo on ranije s posla da stigne u radon vrijeme trgovine. I stigao. I na samom ulazu u dućan automat mu dao papirić s brojem prodavača dućana koji će mu pomoći oko odabira (krasan pristup, al' desetak minuta je čekao prodavača). I, nem'reš vjerovat', prodavač mu sve objasnio, sve super, i nakon ukupne procedure od svega četrdesetak minuta mužić se odlučio i uzeo i sjedalicu i putni krevetac i još neke sitnice, i falio mu je samo još mali red na blagajni i to je to. No tog mu dana nije grah dobro pao, taman kad je trebao doći na red i platiti s karticom u ruci, kraj radnog vremena, velika ura otkucala je 17.00 sati. Mirko se i danas kune da je bilo 16.57, ali sve se ipak zatvara! Kaput! Nema! Finito! Konec! Skupi si živce, pa sutra ponovo! I opet isti zaključak: nema usluge!!! Nekak' mi je sinula ideja da je švedski stol stvarno švedski izum: a zašto bi ti neko servirao klopu i još ti ju nosio, odi si do stola pa si zemi kaj ti paše!

28

Božićni kolač Božić je najveći praznik u Danskoj, mali Danci vjeruju da Djed Božićnjak živi u Danskoj, na dalekom Grenlandu

Na taj prvi Božić u Danskoj jako me zanimalo kakvi su danski božićni običaji, kako izgleda tradicionalni ili moderni stol na badnju večer i naravno za Božić. Moja su pitanja upućena Dancima o toj temi uvijek završavala njihovim kratkim odgovorom da se Božić slavi u krugu obitelji, da se na Badnjak i Božić ne radi i da baš i nema stroge definicije božićnog stola (a ja sam si to objasnila kak' su liberalni, pa eto zašto bi cijeli Kopenhagen dvadesetičetvrtog dvanaestog smrdio po bakalaru). Uglavnom su ta pitanja o božićnoj klopi završavala mojim monolozima i mnogobrojnim opisima bakalara na bianco, vanilin kiflica, medenjaka, liganja na sporco, makovnjača, orehnjača, suhih aromatičnih kolača sa smokvama i anisom, usoljenih srdelica, punjene patke s mlincima... Strašno zahtjevno za prevesti na engleski, a još zahtjevnije za dansku logiku: ,,A zašto kuhaš kad je neradni dan!?!” No, jedan dan tik pred Badnjak, moja draga kolegica Beate mi je, došavši u ured, diskretno najavila da će danas u popodnevnoj pauzi baš zbog mene biti serviran tradicionalni danski božićni desert i da će mi, ako mi se svidi, ona rado dati recept. A evo i u torbi ima jedan tajni sastojak koji će mi pokloniti. Nešt' mi je rekla na danskom i kak' se desert zove, al' kak' si nisam na „ti” s danskim, samo sam shvatila da je to nešt' s rižom. Uf, kako sam bila sretna, već sam se vidjela sljedeći tjedan u Zagrebu kak' dijelim okolo recept za danski božićni kolač, i svi se odriču vanilin kiflica i orehnjača u zamjenu za zalogaj tog fenomenalnog danskog božićnog kolača. Strašno sam bila nestrpljiva, a cijeli se odjel zagonetno smješkao jer su bili sigurni - baš kao i ja da je to nešt' tak' fino, slatko i egzotično i da ću trenutak kad probam taj danski božićni kolač pamtiti do kraja života, unatoč činjenici da ću ga prema Beatinom receptu spravljati baš svaki sljedeći Božić. Na prastarom konferencijskom stolu u sobi za sastanke bilo je servirano devet malih staklenih posudica, s devet običnih žlica za juhu, a na sredini stola kupovna staklenka s pekmezom od višanja i opet jušnom žlicom. Tad su mi objasnili da se pekmez tradicionalno stavlja na danski kolač. Nisam se dala omesti prizorom, pa ipak je to samo ofucani ured, a fokusirala sam se na bitno: jedinstveni, genijalni i neponovljivi danski božićni kolač. Beate je polako ulazila u sobu za sastanke i svi su (skupa sa mnom, naravno) počeli oduševljeno pljeskati, u rukama je nosila ogroman, plavi emajlirani lonac bez poklopca. Ja sam pljeskala k'o u transu, apsolutno ništa mi nije bilo jasno, vakuum, prazno, nula, nema, adios, ciao, zbogom... Tako mi je bilo u glavi, totalna diskonekcija. Vidim kak' se oduševljeno smijem k'o i ostali, svi su u ekstazi zbog otkrivanja etnografskog kuhinjskog blaga. Naaja uzima kutlaču i grabi iz plavog emajliranog lonca - prvo meni - pa ipak je cijela predstava samo zbog mene... I odjednom je ta gusta bijela viskozna masa mom nosu i oku trenutačno prepoznatljiva, bez obzira na to što je prošlo desetak godina od zadnjeg kusanja... A šta sad nego reći da se taj danski božićni kolač može zvati riža na mlijeku! 29

Trenutno me uhvatio smijeh, mislim stvarno, znam da me ne zezaju, oni nisu sposobni za tak sofisticiranu šalu, mislim si kaj sad, kaj da radim, užas... Da probam i kažem „ummmmmm, genijalno, ovak' nešt' dobro još nisam jela”, ili možda „ummmmm, finooo, podsjeća me na djetinjstvo” (poluistina), ili „ummm, ovakav božićni kolač nigdje ne postoji” (istina), ili možda „uuuu, koji domljiv izgled” ili možda „ummm, k'o bi rekao da tu ima riže”. Ja sam samo rekla: „Ma prekrasno! A koji je to tajni sastojak?” Mislim, jasno je da je pitanje trebalo biti u najmanju ruku sarkastično, ali na moje iznenađenje odgovor je bio više nego jasan: vanilin šećer pomiješan s cimetom u prahu. Eto, sve su mi otkrili, puno više nego što su i mislili, bilo je zabavno, i ja sam pojela cijelu zdjelicu, i da, natrpala sam si pekmez od višnje i svi su bili sretni jer sam ja od iznenađenja pocrvenila, i samo sam se smijala. Prvi put nakon preseljenja u Dansku me uhvatio strah. Polako sam shvaćala silnu moć kulturoloških razlika, moć da se obična, dosadna riža na mlijeku pretvori u vrhunsku, neviđenu gastronomsku božićnu deliciju, a vanilin šećer i cimet postaju novi maštoviti začin vrhunskih šefova kuhinje. Odjednom me obuzeo strah od udaljenosti između Danske i Hrvatske.

30

Gripa Jens Sigsgaard (1910-1991), poznati danski pisac i dječji psiholog, autor je poznatog dječjeg romana Pale sam na svijetu

Bio je početak siječnja, novogodišnji blagdani u Hrvatskoj bili su iza nas, a ispred nas danska radna svakodnevica. Mirko je poslovno otputovao u Kinu, a ja sam trebala odvesti Tomicu u vrtić i nakon toga na posao. Od ranog sam se jutra probudila s glavoboljom. Nadala sam se da će mi tableta pomoći. Već na putu do vrtića mi je postalo jako loše i osjetila sam da imam povišenu temperaturu. Stanje mi se pogoršavalo iz minute u minutu. Nakon što sam ostavila Tomicu u vrtiću, bilo mi je jasno da neću moći na posao. Vratila sam se kući i strovalila na krevet. Boljele su me i koža i glava i imala sam osjećaj kao da sam polomila sve kosti u tijelu. Zadnjom sam se snagom dovukla do kuhinje po toplomjer. Ubrzo je toplomjer pokazao 39,9°C. Nisam ni oči mogla držati otvorenima, onemoćalo sam ležala u krevetu, ali mozak je mahnito radio. Bilo mi je jasno da imam gripu. Odmah sam počela razmišljati koga da zovem za pomoć? Kako po Tomicu u vrtić? Kako preživjeti dan? Neprimjetno sam utonula u san. Ne znam koliko sam spavala, osjećala sam se strašno loše, onemoćala i iscrpljena od zimice koja me tresla. Nisam mogla ni do WC-a. Pogledala sam na sat. Spavala sam dva sata. Izgubila sam pojam o vremenu. Nekako sam uzela telefon, jedva sam mogla govoriti. Zvala sam tetu Ankicu, koja mi se nije javila, valjda zato što je radila. Poslala sam joj SMS da mi dođe poslije posla pomoći s Tomicom. Pernille, Emmina mama Šveđanka, nije bila u Kopenhagenu, Morana iz Hrvatske niti je imala auto niti se do popodne ne javlja na mobitel, dok je Tamara bila na nekom seminaru izvan grada, a Maria Grazia nije se još vratila iz Italije. Grozničavo sam nastavila razmišljati kako se organizirati. Ne poznajem susjede, tu se susjedi samo ljubazno pozdravljaju. Nemam prijatelja na poslu. Poslovno i privatno strogo se odjeljuju. Ubrzo sam shvatila upravo ono čega sam se bojala od prvog trena u Danskoj, ostvarila se moja noćna mora: nemam baš nikoga sada kad mi je pomoć toliko neophodna! Negdje iz prikrajka mozga, iz moga ranog djetinjstva, sjetim se dječje knjige Pale sam na svijetu. Sama sam u cijelome gradu. U cijeloj državi. Tisuću i osam stotina kilometara udaljena od mame i sestre, i svih mojih pravih prijatelja. Muž mi je na drugom kontinentu. Druga vremenska zona, drugo doba dana. Ja u četiri popodne moram po Tomicu. Uhvatio me bolan grč u želucu. Nisam u stanju dignuti se iz kreveta i doći do kuhinje, a za četiri sata moram u auto i voziti petnaestak minuta u jednom smjeru. Bila sam u klopci, a jedino moguće rješenje bila sam ja sama. Zadnjim sam se snagama pridigla i stigla do kuhinje, popila vrući čaj i trostruku dozu paracetamola. Natrpala sam na sebe sve deke i posteljinu, preko glave. Željela sam se preznojiti i dovesti se u stanje u kojem mogu voziti auto. Bilo mi je loše i vruće. Dahtala sam ispod silnih deka, od muke i neizvjesnosti dana. Mislim da sam tako i zaspala na nekoliko minuta. Probudila sam se sva u jednoj vodi. Istuširala sam se, u glavi mi je ipak bilo malo bistrije. Toplomjer je pokazivao 38°C! Uspjela sam! Sa „samo” 38°C i relativno bistrom glavom mogu voziti. Plan je bio jednostavan: sad se još odmorim

31

sat vremena, pa ponovim eksperiment s čajem, paracetamolom, dekama i tuširanjem i onda trk uvrtić! Tako je i bilo, sve sam ponovila tako polubistre glave, ali užasno iscrpljena i sa strašnom glavoboljom, otišla u vrtić po Tomicu. Iskreno, mutno se sjećam te vožnje, bila sam sva u transu, jedino se sjećam pravilne, ritmične glavobolje. Tomica je kao i svi trogodišnjaci veselo i živo dijete i nije bilo lako dočekati tetu Ankicu da mi dođe pomoći. Ta se agonija produžila i na drugi dan. Isti princip - čaj, paracetamol, deka i tuširanje. Dok je Tomica bio u vrtiću, ja sam u kući kunjala i skupljala energiju. Tek sam treći dan osjetila napredak i lagano popuštanje gripe. Nekako je i ta epizoda prošla, ali ju nisam mogla izbaciti iz glave. Taj grozan osjećaj samoće i udaljenosti od prijatelja i rodbine kada ti najviše trebaju nisam zaboravljala i s vremenom sam shvatila da to nije samo osjećaj samoće, to je omča nad vratom, opasnost koja uvijek prijeti i nije mi se nimalo svidjela mogućnost ponavljanja slične situacije.

32

Vožnja Vozač auta mora dati prednost biciklistima, motorist mora usporiti i dati prednost pješacima, a pješak se mora ravnati prema semaforu. Biciklist ne mora ništa!

Trenutak kad sam shvatila da mogu u Kopenhagenu voziti od točke A do točke B, i to bez GPS-a, bio je jedan od pokazatelja kako se u životu baš sve može - kad se mora. Moram pojasniti neke detalje prije nego što počnem ovu priču. Kao prvo, ja sam dibidus za vožnju. Dokazano i provjereno već u Zagrebu. Ne volim voziti, a uopće mi ništa ne znači ni model ni marka auta. Samo možda boja, i veličina - što manji to bolji! Vozački sam počela tamo negdje kad sam imala 27 godina, a položila taman 8 dana prije dvadesetdevetog rođendana. I tako, mic po mic, vozila sam po Zagrebu, učila, pa malo griješila (samo oguljena boja), pa još neke pogreškice koje ipak nisu za javnost. Svi živi i čitavi, to je najvažnije. Tako je i prošlo mojih prvih šest godina vozačkog staža. A onda je došla Danska. Prvi šok je bila činjenica da moja hrvatska vozačka ne vrijedi. Nikako. Ni pod kojim okolnostima. Da bude još zanimljivije, trenom kad sam dobila boravišnu i radnu dozvolu u Danskoj, više mi vozačka nije vrijedila, dok se recimo svi naši frendovi, koji bi nas posjetili u Kopenhagenu, mogu bez ikakvih problema vozikati sa svojom hrvatskom dozvolom. Naravno, mi kreativci s Balkana probali smo sve mogućnosti: s međunarodnom vozačkom dozvolom HAK-a, s izjavom da Hrvatska samo što nije ušla u EU i da smo zaključili pregovaračko poglavlje prometa (EU članicama naravno vrijedi vozačka dozvola), s potvrdom da nam je isti sustav autoškola kao i u Sloveniji koja je EU članica, sve smo probali - ali bezuspješno! Jedina opcija je ponovo polagati kompletni vozački - i teorija, i satovi vožnje, i na kraju ispit. Naravno, mi ne bi bili tako daleko na sjeveru da baš uvijek igramo po pravilima. Nama kreativnosti ne fali. Upisali tako i Mirko i ja vozački, sa samo jednim ciljem: pa možemo mi vozački polagati sve dok Hrvatsku ne prime u EU, prije ili kasnije i mi ćemo nekako doći do naše nove, druge vozačke. I takav je bio plan. Vrijeme radi za nas. Prvi mjeseci vožnje po Kopenhagenu s novim, velikim crnim Volvom bili su bremeniti, ali ne zbog motoriziranog prometa. Strašno! Mislim, sve je na ovom svijetu ipak Yin i Yang. Danci su stvarno vrlo civilizirani u vožnji autom: poštuju striktno sva prometna pravila, i stvarno nije nikakav problem voziti po nepoznatom gradu, čak i kad zezneš (opako), možeš se i zagubiti, ma milina, nitko ne trubi, nitko se ne nabija, gotovo da i nema pretjecanja, uvijek se staje na zebri, ne daje se gas i ne pokazuje srednji prst vrlo visok stupanj civilizacije! Stvarno, lakmus test razvijenosti društva mogla bi biti obična vožnja po centru grada. Jasno je da bi Kopenhagen dobio puno bolju ocjenu nego recimo Zagreb, a da bi recimo isti taj Zagreb dobio bolju ocjenu od Istanbula. Ali da ipak nikad nije sve kako izgleda, i uza svu tu auto-kulturu, ja sam bila prestravljena vožnjom po Kopenhagenu - i to od gomile biciklista! Koliko puta sam pomislila da je lakše voziti po Kalkuti, s hrpom rikši, mopeda, Tatrinih kamiona, kombija i auta, slonova i krava... Bar znaš na čemu si. Moja je svaka vožnja bila potencijalno 33

smrtonosna. Biciklisti na starim hrđavim biciklima pravi su danske kamikaze koji samo traže da ih razljepiš, ili bar da ih skineš k'o snajperom. Na svakom uglu, iza svakog zavoja, iza tebe, ispred tebe, s lijeva i s desna, milijuni jure bez mozga, pretječu moj Volvo, koče naglo, skreću neodlučno. Neki u paru pričaju i svađaju se kad prelaze raskršće u cik-cak, neki telefoniraju, mnogi voze djecu iza, a neki guraju ispred drvena kolica puna sitne djece. Neki imaju niske bicikle pa ja samo zaključujem po zastavici na štapu da je bic ispred mene. Da budem jasna, naravno auti u Danskoj voze po trakovima, baš kao što je i nama poznato. Ali biciklisti ne! Krše bez pardona sva prometna pravila. To se vozi u svim smjerovima, i po biciklističkoj stazi, ali i po trakovima za auto, i po pješačkim stazama i svukuda kuda gumama mogu proći. A zakon je jasan i jednostavan: ako auto skine biciklista krivnja je uvijek na vozaču auta, da budem slikovita: nešto slično k'o kod nas ak' skineš recimo starčeka na pješačkom (ne daj Bože), ali ajde, dokazati da je starček baš tak' pijan pa se htio ubiti na pješačkom dok si ti vozio manje od 50 km/h, mislim ne drži vodu. U Danskoj su biciklisti k'o indijske svete krave, milijuni jure gradom, imaju pravo prednosti (dušu sam ispustila na lijevom skretanju), i zaštićeni su zakonom. Brzo sam shvatila da moram tražiti put do vrtića, duži, ali s manje biciklista. U početku svoje vozačke karijere bila sam prisiljena i oduzimati prednost biciklistima jer se jednostavno i po desetak minuta nisam mogla priključiti. Prvi put kad je jedan biciklist, kojem sam namjerno oduzela prednost (ugurala sam se na cestu), udario i nogom i šakom po šasiji auta shvatila sam koliko je lakše naći plan B. I tako sam ipak preživjela prve dane vozačke karijere u Kopenhagenu, više i ne razmišljajući o vozačkoj dozvoli, koju u početku nisam imala. I život je krenuo svojim uobičajenim tokom, uz svakodnevne aktivnosti koje su uključivale vožnju po cijelom Kopenhagenu. Nakon nekoliko mjeseci života u Kopenhagenu u jedan su nam petak prvi gosti trebali doputovati avionom iz Zagreba. Jako smo se veselili. Mirko je krenuo na aerodrom po njih, a Tomica i ja smo spremali večeru dobrodošlice. Pola sata nakon Mirkovog odlaska na aerodrom, zazvoni mi mobitel. Mirko zove, ljutim ali i zabrinutim glasom mi objašnjava da ga je policija zaustavila. Istog trena sam znala: vozačka, ah sranje! No to nije bio glavni problem, znali smo, platit ćemo masnu kaznu, ali ono što nismo znali je da trenutno ako voziš bez vozačke i kad te uhvate, osim masne kazne moraš napustiti auto, i to odmah! Naravno, put do aerodroma je pustopoljina i vjetrometina izvan centra grada, mrak i more. I tako je i bilo, siroti Mirko je bio nasred te pustopoljine, bez prometa. Auto je morao ostaviti, a daleko ispred su se svjetlila svjetla aerodroma, a iza još dalje svjetla Kopenhagena. Nema adrese, samo ime ceste Strandvej (put uz plažu), i koji zalutali galeb, koji preleti Mirka, policijsku patrolu i zaključani Volvo. Kako objasniti vozaču taksija gdje da dođe? Tek smo friški i još nemamo prijatelja. Naravno, u Danskoj ne pali naša balkanska igra na suosjećajnost koja je isprepletena lažima. Mirko je probao sa svim srceparajućim pričama „eto, baš ide na aerodrom po svoju staru baku na štakama, koja samo što ne umre i evo samo da skokne do aerodroma, ostavit će i novčanik”. I ne znam koje je sve tragične obiteljske priče ispričao, ali danska je policija neumoljiva. Auto se mora napustiti. I točka! 34

Ali moj mužić ne voli biti baš skroz poražen, pa makar i zasluženo, te uvidjevši da nema što izgubiti i da će siroti morati malo propješačiti do aerodroma (nekoliko kilometara), sjeti se tako i on poigrati procedure. I tako u času totalnog poraza, i u trenutku kad je trebao preparkirati auto metardva desno, zaključati ga i napustiti prema naredbi policije, Mirko se, mrtav hladan obrati policajcu: „Ako ne mogu voziti bez vozačke dozvole, onda sigurno ne mogu ni parkirati bez nje!” Naravno, danski policajac je to apsolutno shvatio i odmah je pozvao kolegu da preparkira auto. Sjeo je tako danski policajac na vozačko mjesto i zatražio ključ od auta. A naš Volvo je bio tada zadnji krik tehnike, palio se tipkom a ne ključem, nema ručne već hrpe gumbića svih boja, jedino je volan kao u drugim autima. Mirko je uživao. Danski policajac je imao niz pitanja na koje je Mirko strpljivo odgovarao, a parkiranje je izgledalo kao da se parkira razlohani traktor. No, nakon malo ublaženog poraza, Mirko je, i dalje bijesan kao ris, propješačio dobre kilometre do aerodroma. Novčana kazna je bila ubojita, blizu 1000 eura. Naravno da smo ju platili. Nakon ovog nemilog događaja i Mirko i ja smo sad ozbiljno krenuli na polaganje vozačkog ispita. Nakon mjeseci štrebanja i on-line škole oboje smo položili pismeni dio. Nakon masno plaćenih satova s instruktorom (zbog potrebe simultanog prevođenja s danskog na engleski jezik) Mirko je položio i dobio dansku vozačku. Jeeee! A ja sam, sirota, pala na vozačkom. Ispitivač mi je rekao da skrenem u zabranjeni smjer, a ja tak' usrana, skrenula i pala. Strašno! Danima se nisam mogla oporaviti od šoka. Zar sve ispočetka? I tako. Kad sam se „skupila na hrpu”, zaključila sam: ako će mi opet trebati dvije godine da položim vozački, taman tu negdje valjda će i Hrvatska ući u EU, i džabe mi trud. Nakon svega i danas me još preplavi nostalgija kad se sjetim mog crnog Volva i vožnje po cijelom Kopenhagenu!

35

Policija Batina je ipak iz raja izašla

Tomica i ja smo se jednog dana vraćali kući s aerodroma. Kao i uvijek kad se vraćamo odande, uzmemo taksi. U Danskoj je obavezno vezanje u taksiju, a to uključuje i da se djeca vežu. Nikakav problem. Najmanje smo jednom mjesečno Tomica i ja letjeli. Neki put u Zagreb, a neki put mome mužiću, gdje god se nalazio u bijelome svijetu. Tako je bilo i ovaj put, i sve bi bila čista rutina, parkiranje taksija u Tolbodgade 10, plaćanje, vađenje kofera... Da se ni od kuda nisu pojavile dvije policajke na konju. Parkirale dva konja metar od taksija, maše konj svojim repom meni pod nosom, a jedna od policajki počela je oštro govoriti, nešto skroz nerazumljivo i naravno na danskom. Ništa nisam razumjela, ali bilo mi je jasno da nešto ne štima. U trenutku mi se želudac zgrčio, mada mi ni uz najveće moždano naprezanje nikako nije dolazilo do svijesti što sam to mogla zaribati i o čemu to ona tako prijeteći lupeta. Odslušala sam tako njezin monolog na danskom, dok je konj istovremeno par puta trznuo glavom. Nakon toga sam skroz ljubazno, na engleskom, objasnila da baš i ne znam najbolje danski i može li mi objasniti o čemu je riječ na engleskom. Inače, mislila sam ju pitati kako joj mogu pomoći, ali prijeteći policijski stav odmah je ubio tu ideju. Policajka je istog trenutka nastavila na engleskom, strogo me ispitujući gdje mi je auto-sjedalica za Tomicu. Falila mi je sekunda da ispalim otprilike nešto kao: „Glupačo na konju, zar ne vidiš da sam u taksiju, što da auto-sjedalicu furam u avion i onda ju montiram na aerodromu?!?” Ustvari sam samo problijedjela jer ovdje je policija brutalna sila, to se vidi, osjeća, napetost i strah mogu se rezati nožem. Iako bih joj rekla kako je glupa, i sigurna sam da se u Danskoj ne moraju nositi auto-sjedalice u taksi, odlučila sam se na varijantu pokornosti. I vozač taksija se priklonio mojoj strategiji. Pa iako smo i Tomica i ja i koferi bili vani, taksi ni da mrdne. Ukopan stoji i čeka rasplet. Rasplet je bio jednostavan, ali samo zbog mog pokornog, snuždenog i pokajničkog ponašanja. Kao da idem na vješala pa mi je ovo zadnja nada da sebi spasim život a Tomici djetinjstvo. Ispričala sam se, duboko ganuta mojom nenamjernom pogreškom, lagala da sam turist i da nisam bila obaviještena o nošenju auto-sjedalice u taksi. Naravno da sam uz duboke isprike svečano obećala da odsad nikamo ne mrdam iz kuće bez autosjedalice. Policajka me oštro odmjeri, i kad se valjda uvjerila da ću sad uvijek i svugdje imati uz sebe auto-sjedalicu, u hipu se okrene, skupa sa svojom kolegicom, i tako one bez pozdrava na dva konja odjahaše u mrak. Kad je završila ova meni neugodna epizoda, ustvari sam bila toliko uzrujana da bih se mogla potući. S bilo kim. No znala sam da je ovo jedino moguće i najbolje rješenje za mene. Slušala sam stare priče kako je u bivšoj Jugi milicija bila „bog i batina”. E, pa moj dojam o danskoj policiji gori je i od najgore priče o miliciji iz bivše Juge. Vidjela sam svojim očima, a i mužić mi je svjedok, scenu kad je pored nas na autoputu projurio neki Porsche. Istina, vozio je barem 70 km/h više od dopuštenog, a na danskim autocestama ograničenje je 110 km/h, bez tolerancije od 10%. Dakle, iako je projurio s čitavih 180 km/h, i da, treba ga kazniti, ipak mislim da nije zaslužio da ga nakon dva zavoja zaustave dva policajca, zalijepe na haubu auta, stave

36

lisičine na ruke na leđima, kao zadnjem serijskom ubojici. A dodatno za takva prekoračenja brzine uvijek slijedi pljenidba auta i bogtepitaj koja kazna. Svjedočila sam i nekakvoj, bar je meni tako izgledala, polubezveznoj svađi dvojice tinejdžera u centru Kopenhagena. Dan, svjetlo, negdje oko četiri sata popodne. Krv mi se sledila, i iako dečki nisu imali vidljivog oružja, na njih je navalio kombi policajaca, bacili su oba dečka na zemlju, ruke su im vezali na leđa. Scena k'o s dnevnika, izvanredne vijesti, kao kad ulove svjetske mafijaške bossove u nekoj koordiniranoj europskoj policijskoj akciji. Vikendom navečer izlazak u kino. Pun grad k'o šipak, svi nekamo idu, malo ili puno nacvrcani. Svako malo, svakih par minuta, vrevu subotnje večeri prekida kratak zvuk policijske sirene. Po punoj pješačkoj zoni, svako toliko, polako, u drugoj brzini, prođe policijsko vozilo s dva policajca. Neki put samo nakratko onako prijeteći upale rotirku. Svi se sklanjaju, nitko ne komentira ni obraća pozornost. Samo se moj mužić i ja čudimo i zabavljamo brojeći koliko patrola prođe u pola sata. Mislim, iskreno, nemam ja ništa protiv policije, i tako je kako je, stvarno se može bez problema živjeti s danskom policijom, malo više paziš na ponašanje, sporije voziš i nikad se s njima ne objašnjavaš. Valjda se s vremenom više ni ne uzrujavaš. Jednostavno. Mene međutim muči jedna druga stvar. Ako se složimo s općeprihvaćenom činjenicom da Danska ima jednu od najrazvijenijih demokracija u svijetu, i ako se složimo da se u Danskoj može sigurno živjeti (molim samo, sjetite se da se mala djeca ostavljaju na nogostupu vezana u kolicima), onda se pitam je li moguće da je tome doprinijela i njihova policija s kojom nema šale?

37

Jezik Dvije su stvari na kojim Danci zavide ostalim nacijama: prva je toplo ljeto, a druga lijep jezik

Većina Danaca govori engleski. Neki kao da im je materinski, a neki dovoljno dobro za svakodnevnu komunikaciju. I prodavačica peciva zna engleski, i vodoinstalater, a komunicirati na engleskom nije nikakav problem u običnom dućanu ili vrtiću, u podzemnoj ili čak na sajmu antikviteta. Nema mjesta u Kopenhagenu na kojem se ne možete sporazumjeti s pomoću engleskog. Nikad nisam upoznala Danca koji ne govori engleski, nego recimo ruski ili njemački. Fascinantno. Stvarno, za nas strance lak život. Ta naizgled obična činjenica da većina Danaca odlično govori engleski ustvari mi je omogućila da kupujem hranu, da se vozim podzemnom, da plaćam račune, da primam i šaljem poštu, da upišem Tomicu u vrtić i u konačnici mi je omogućila da radim i živim u Kopenhagenu. Iz navedenog bi se lako moglo zaključiti da za učenjem danskog jezika i nema neke velike potrebe. Naravno da je to krivi zaključak: upravo je suprotno! Svaki boravak dulji od dvije ili tri godine podrazumijeva učenje i potpuno svladavanje danskog jezika i pravopisa. I opet je skandinavski sjever pokazao svoju logiku, toliko različitu od ostatka svijeta. Svaka osoba koja želi radnu i boravišnu dozvolu na dulje vrijeme, što pak podrazumijeva i sva socijalna prava i, da ne kompliciram, tko želi živjeti i raditi u Danskoj, bezuvjetno mora završiti i položiti tečaj danskog jezika. Ne zvuči komplicirano. Moja je logika bila jednostavna: ako mi je engleski drugi hrvatski (naravno, s balkanskim naglaskom), talijanski mi je kao odmor za dušu i mogu pisati pisma pa čak i tračati, a njemački ima gramatičkih pogrešaka kao pas buha al' mogu razgovarati, bila sam uvjerena da ću i danski u Danskoj naučiti dok si rekao keks! U prilog mojoj teoriji išla je činjenica što svim strancima Danska plaća tečajeve danskog jezika, pet modula, odnosno pet stupnjeva. Nakon petog modula govoriš k'o Danac, pišeš romane na danskom. Odmah sam si ja to preračunala, recimo za godinu i pol meni engleski više ne treba. Genijalan plan. Onda sam si maštala, možda ako budem ambiciozna tko zna, možda ću i zarađivati na prevođenju... Prvo je iznenađenje stiglo ubrzo: svaki modul traje pet mjeseci, predavanja su svakodnevno od ponedjeljka do petka, ukupno 20 sati tjedno. Nakon svakog modula ispit. Nekako mi je postalo jasnije zašto se prve dvije godine uči jezik, a onda traži posao. No nisam se na prvu dala obeshrabriti. Logika je opet bila jednostavna: ja već imam posao kojemu je u naravi samo engleski, u svakodnevnom životu svi znaju engleski, pa čemu onda žurba. Pomalo. I tako je i bilo. Uz posao i voženje Tomice u vrtić i sve kućne obaveze jedva sam stizala na sat i pol danskog na tjedan. Trudila sam se slušati kada se govori danski, tu i tamo sam pokušala nešto izreći na danskom. Uvijek su mi ljubazno odgovarali da je jednostavnije ako govorimo engleski. Samoj sam sebi objašnjavala da je svaki početak težak. Taj moj početak se nekako odužio. 38

Ni nakon godinu i pol dana učenja danskog i dalje me nitko nije razumio. Ni najjednostavnije riječi i rečenice. Trudila sam se naručiti kavu na danskom, ili kolač, ili samo čašu vode. Pokušavala sam platiti račun ili tražiti vrećicu. Tako sam uporno naručivala hot-dog s lukom i krastavcima i nikad, ali baš nikad u tri godine nisam dobila hot-dog koji sam tražila. Nikad me nitko nije razumio kad sam govorila danski. U početku sam imala bezbroj objašnjenja, neka su bila opravdana: istina je da je danska fonetika za nas Slavene jako teška, ima glasova koje naše uho ni ne razlikuje, ali opet... „Željela bih kolač i kavu” me ne razumiju, a na ploči kredom piše budpaen kogeogkaffe 50kr, tj. „ponuda dana: kolač i kava 50 kruna”. I tako (ni)je išlo, al' sam ja bila baš uporna, stalno sam se trudila upotrebljavati danski, akcija tri kroasana za 20 kruna, a na danskom nemaju pojma šta želim (tre croissant), ali zato je na engleskom (three croissants) sve jasno. Užasno frustrirajuće! Čak sam na poslu pitala što pogrešno izgovaram u trecroissant, je li to toliko nerazumljivo? U čemu je problem? Naravno da je odgovor bio da govorim nerazumljivim naglaskom. Strašno sam se uzrujala jer znam da govorim s naglaskom, ali ne govorim hindu!!! Čak su bezobrazno išli s objašnjenjem da ovo tre više liči na izgovor za drvo (trae), a ja sam bezobrazno odgovorila da bi radije platila i drveni kroasan nego podnosila ovo sofisticirano maltretiranje. I tako me nikad nitko nije razumio nijednu riječ na danskom. Nakon prve godine odustala sam od ozbiljnog učenja danskog. Moja prijateljica iz Rijeke, koja odlično govori njemački, talijanski i engleski doživjela je slične stvari. Završila je svih pet modula, pisala zadaće, čitala knjige, učila i jedva ali stvarno ju jedva razumiju kad naručuje u restoranu, čak i kad paralelno uz danski prstom pokazuje jelovnik i željeno jelo. S vremenom sam nekako i ja pošla linijom manjeg otpora, sve je dobro čak ako govoriš najlošijim engleskim. U drugoj godini boravka u Danskoj na poslu su samoinicijativno zaključili da bi moj nivo poznavanja danskog jezika bio dovoljan te da više nema potrebe prevoditi i govoriti engleski u mom društvu za stvari koje nisu vezane uz posao. Počela sam živjeti kao u nijemom filmu, osjećaj je bio frustrirajući. Posljednji dan prije selidbe natrag u Zagreb jedino mi se Beate, kolegica s posla, ispričala što se ipak „previše čavrljalo na danskom”. Iako mi se u Danskoj sviđaju mnoge stvari i doživjela sam mnogo lijepih trenutaka, shvatila sam dansku istinu koju ti ne dopuštaju zaboraviti ni na jedan jedini dan: „stranac i nikada Danac”.

39

Dosada Danci smatraju da su iznimno radno opterećeni trideset i osam satnim radnim tjednom. Blaga su im utjeha šestotjedni godišnji odmori

Kopenhagen je prilično pospan i miran grad. Život u Kopenhagenu teče kao nijemi film: usporen i pun gegova. Gradska vreva i život na ulicama vidljivi su samo u određeno doba dana. S astronomskom preciznošću može se vidjeti kako grad odlazi u smiraj, na spavanje u 18 sati. Svakog radnog dana, bez izuzetka. Gradski život, vreva, prometne gužve, dućani, restorani, kazališta, kino, svi ti sadržaji posluju u uredovno radno vrijeme, kao kod nas recimo odjel za izdavanje potvrda o nezaposlenosti u Zvonimirovoj s radnim vremenom od ponedjeljka do petka od osam do tri, pauza od jedanaest do pola dvanaest, subota, nedjelja i praznik zatvoreno. Naravno, reći će netko, treba imati radno vrijeme, što je tu loše? Pa stvarno, nema tu ništa loše, samo opet, meni s dalekog juga neobično je ići u kazalište u pet popodne, ili na gostovanje njemačke filharmonije s početkom u 17:30, ili na „kasnu” poslovnu večeru s početkom u ludi, strašni noćni sat: 18:30!? Negdje sam pročitala da je naša Sevka održala koncert u Stockholmu, i da je bilo genijalno, ludnica, zapalila tribine, a njezin je komentar bio da se dugo nije tako dobro naspavala jer je poslije koncerta i cijelog protokola i večere već u deset navečer bila u krevetu u hotelskoj sobi. Prvi pravi doživljaj radnoga vremena grada uslijedio je odmah na početku boravka u Danskoj. Sjećam se svakog detalja. Završila sam s poslom oko četiri sata, trčala sam po Tomicu u vrtić (naravno, kao i uvijek, bio je zadnje dijete u grupi, mada sam uvijek stizala prije pola pet). Imala sam u planu kupiti špeceraj za ručak i nakon toga skoknuti u gradsku knjižnicu. Znala sam da sve to moram napraviti do 18:00 sati jer se tad i trgovina i knjižnica zatvaraju. I tako je bilo. Prvo šoping i nakon toga trk u obližnju knjižnicu. Kako sam živjela u strogom centru Kopenhagena, i dućan i vrtić i knjižnica su mi bili na dohvat ruke. I tako, dok sam trčala po gradu od vrtića do dućana i knjižnice, izgledalo je kao i u svakom drugom velegradu, buka, svjetla na ulici, biciklisti bezglavo jure, gužva, prolaze auti, izlozi s upaljenim svjetlima, normalan gradski život nakon klasičnoga radnog vremena. I ja sam se žurila jer mi je plan bio ući u knjižnicu barem četvrt sata prije zatvaranja. I stvarno sam stigla u knjižnicu baš kako sam planirala. Imala sam ipak dosta vremena da malo prošvrljam na tri kata gradske knjižnice. Stigla sam i na dječji odjel. Tomici sam posudila „Ružno pače” na engleskom, a sebi neku monografiju o danskom dizajnu i jedan triler. I sve je bilo u redu, vratila sam stare knjige, uzela nove (nema osoblja, knjižničara, sve je on-line, kompjuteri i pokretne trake i svemoćna žuta kartica). Točno u šest ženski glas na razglasu javio je da se knjižnica zatvara. Već smo u šest i pet Tomica i ja izišli iz starog, velikog zdanja gradske knjižnice. Bio je mrkli mrak. Znala sam gdje sam, petnaestak minuta po strogom centru od kuće. Sve poznato, ali mirno, tiho i mračno. Još prije dvadesetak minuta na ulicama je bilo svjetla, čuo se žamor, dućani su radili... A sada kao zračna uzbuna, 18.05, običan radni dan, a nigdje ni žive duše! Mrak, nema ni svjetla u izlozima, a ulična je rasvjeta prigušena, nema ljudi, nema prolaznika, nema auta, nema biciklista, nema baš nikoga, mrtvačka tišina. Strašno! 40

Isti taj nelagodan osjećaj gašenja života grada dijelile su i prijateljice Morana i Tamara. Jednostavno nam to nasilno gašenje života točno u šest sati nije bilo prihvatljivo. Nekako i zbog te činjenice organizirale smo večernja ženska druženja, kao da želimo poručiti da se mi ne gasimo u šest. U prilog našim druženjima išli su rijetki restorani koji su bili otvoreni poslije šest, i to iz jednostavnog razloga: ipak većina stranaca koji su tu zbog posla žele večerati vani, družiti se na poslovnim večerama. Tako smo se i nas tri ženskice s dalekog mediteranskog juga prikrpale poslovnjacima. Tako smo jedan Dan žena nas tri ćurke odlučile proslaviti u malom restorančiću u centru. Mislim da se zvao Bistro Pastis, ili tako nekako. Preporuku sam dobila od svojih poslovnjaka. I tako je pala odluka, slavimo Osmi mart, u tom Pastisu, rezervacija za troje, u pola osam navečer. Bile smo točne kao i uvijek. Restoran je bio slatkički, vrlo asketski namješten (na zidovima bijele mesarske pločice, koje su mi prije Danske izazivale užas, a sada su mi simpatičan i drag sinonim za danske restorančiće). I sve bi bilo vrlo obično da iznad svakog stola nisu bile uokvirene „umjetničke” fotografije A2 formata s eksplicitnim slikama seksa u troje. Meni je to bilo baš super, sama pomisao da naručujem tagliatelle dok iznad mene na fotki dva frajera „obrađuju” nepoznatu ljepoticu sa šumom striborovom. Fakat mi je bilo zabavno i mislila sam si „pa gdje toga ima još na svijetu osim u Skandinaviji”? Tamara je vjerojatno slično mislila, a jedino je sirota Morana ostala paralizirana scenama eksplicitnih fotki. No, nakon prvobitnog iznenađenja, atmosfera se vratila u normalu i sjele smo za stol, naručile svoju klopicu i butelju preskupog vina. I kao uvijek na našim ženskim večernjim druženjima, bilo je zabave, puno smijeha i veselih i neobičnih danskih dogodovština. Naručile smo i drugu butelju tog preskupog talijanskog vina Barola (poučeni dosadašnjim iskustvom da kada naručujemo na danskom garant dobivamo krivo, najodvratnije jelo, pa nam je službeni za restorane engleski). U tim ugodnim trenucima punim smijeha nismo ni primijetile da se restoran polako ispraznio, a da su konobari sve ljući i neljubazniji. Nakon nekog doba ostale smo nas tri jedini gosti u restoranu. I to nam je postalo jako zabavno i smiješno. Nas tri, hrpa fotki s prizorima seksa oko nas, i ljuti konobari. Ljuti jer je već devet i dvadeset navečer, a šanse da ćemo mi ubrzo zatražiti račun minimalne. I tako, dok smo mi slavile taj Dan žena u zabavnom ambijentu uz vino i dansku verziju talijanske kuhinje, jedna od konobarica nam priđe i počne drviti nešto na danskom. Iako smo ju sve tri dobro razumjele, ja, konačno dočekavši priliku, odmah namignem curkama da ne razumijemo danski. Naglasimo da znamo hrvatski, engleski, njemački i talijanski, ali nažalost ne razumijemo danski. Sirota je konobarica pocrvenila od bijesa i onda nam na odličnom engleskom dala do znanja da sad možemo naručiti desert i to je to. Restoran se zatvara. Bilo je točno pola deset. No kako smo sve tri bile u sjajnom raspoloženju, nismo se dale zbuniti. Razmišljale smo o desertu, radili kombinacije te vraćali narudžbe sljedećih desetak minuta. Desert je stigao za tren, a uz njega i račun koji nismo tražili. I dalje se nismo dale zbuniti i odluka je pala: ne dižemo se sa stola prije deset, danas će konobari raditi prekovremeno! I moram priznati da nam nije bilo lako, oko našeg stola su prali pod, ostali su stolovi bili raspremljeni, stolci podignuti na njih, a mi smo i dalje pijuckale vino. Neki su kuhari pozdravili i otišli doma, a preostala dva konobara zaključali su restoran, onako značajno kao da bi netko još mogao ući (da, mo'š mislit kak' netko ovdje jede u gluho doba noći, u pola deset navečer). I tako smo nekako izdržale do deset i pet, kada smo i 41

službeno zamoljene da odemo jer je, eto, restoran zatvoren. Zahvalile smo im na ukusnoj večeri, platile račun, i već u deset i deset bile na ulici. Mrak, pusto, nigdje nikoga. Bilo nam je zabavno i strašno smo bile ponosne na naš kasnovečernji izlazak i dolazak doma u pol jedanaest navečer.

42

Božićni domjenak Božićni domjenak je kao bombonjera: nikad ne znaš na što ćeš... paa, naletjeti

Svi mi, bili u braku ili ne, muški ili ženski, stari ili mladi, imamo neka sjećanja na trenutke bezazlenog koketiranja ili jednostavno trenutak kad su nam njena pažnja ili njegov pogled samo malo podizali ego. Potvrđivanje da smo šarmantne, ženstvene, seksi, potvrda njihove muževnosti i zavodničke moći... Ženski dekolte koji je skrenuo misao, baš isto kao muška jednodnevna bradica... Možda neka visoka peta ili olabavljena kravata može zadržati pogled sekundicu duže. Prepoznavanje po namjerno ostavljenom oblaku parfema. Fini, pristojni smiješak. Slatko, zabavno, ugodno, bezopasno. Da, naravno, u ovim balkanskim i mediteranskim krajevima zna se otići i predaleko, često se vidi trubljenje iz auta curi u minici, glasno komentiranje, a Berlusconijevo zakretanje glave uz snažnu tjelesnu gestikulaciju i mrmljanje u bradu nasmijavalo je cijeli svijet. To smo ti mi, teško nam je naći mjeru, što ćeš! Nikad se nisam previše obazirala i zamarala tim sitnim detaljima muško-ženskih odnosa, sve do jednog trenutka kad sam shvatila da toga u Danskoj jednostavno nema. Nema zavođenja. Nema koketiranja. Nema igrica. Nema nadmudrivanja. Nema skretanja pažnje, pogleda, misli... Možda nije važno, al' je (pre)strašno! Ni najveći i najdublji dekolte neće skrenuti pogled, smiona haljina ne ostavlja dojam, pripijena garderoba nije praktična, visoke potpetice su nespretne, a šarm, zarazan smijeh i vedrina nebitni. Nema umilnih ženskih glasića ni namjerno dubokih baritona, nema oblaka parfema, nema glupih i besmisleno dvosmislenih čavrljanja, a manikirana ruka rijetko je viđena. Nema diskretno prozirnih bluzica, ni presvlačenja buca u elegantne salonke. Ne izviruju čipkaste bretele, već bijele ofucane naramenice unisex potkošulje. Vjerujte mi na riječ, to nije namjera već čisti nemar! Ta mi je razmišljanja potvrdila i moja mama, gospođa u svom sedmom desetljeću života, koja me je povremeno posjećivala i, iz meni do danas nepoznatih razloga, samo konstatirala: „Ovdje u Danskoj muški uopće ne zamjećuju ženske!” Tako na jedan proljetni subotnji kišni dan, na preskupoj kavici u Café Royalu (serviraju kavicu, nema reda, milina), sjedim ja s mojom dragom Tamarom iz Bosne. Bez obzira na to što ona uživa puni život u Kopenhagenu i radi super posao IT menadžera u velikoj korporaciji, uvijek je raspoložena za zabavu o danskim neobičnostima. Tamo daleko na sjeveru, slikovito rečeno, svi iz bivše Juge prešutno su „braća po materi”. Da, da, to je fenomen za sebe, za čitav doktorat: Sarajevo, Beograd, Zagreb, Ljubljana, sve je to isto i nema razlike, samo uz uvjet da živiš u Kopenhagenu. I tako nas dvije uz kavicu iz iste kulturološke pozicije slobodno možemo komentirati život u Danskoj. Nakon nekoliko zanimljivih tema, došli smo i do danskog nepostojanja koketiranja i, kak' bi to ona rekla, danske seksualne apatije. Manje-više nam je bilo 43

zabavno i smiješno, prešli smo s kavice na vino, sve dok u jednom trenutku nije zastala, istovremeno digla obrvu i času s vinom i stvarno ozbiljno izjavila: „Znaš, ima jedan dan u godini kad se to sve mijenja!” Prvo nisam shvaćala o čemu to ona, a onda bum, da, fakat, stvarno! Božićna večera, ali ne bilo koja, korporativni službeni božićni party! Do tog trenutka nisam bila svjesna da ono što sam do sada (pre)živjela nije izuzetak, već pravilo. Naše priče su podudarne, svake godine isto, samo se mijenjaju likovi, odnosnozaposlenici. Svake godine, radni tjedan prije Božića, svi restorani, kafići, bircevi, sale, sve je puno, prepuno. Mjesta ni za lijek. To je tjedan božićnih korporativnih domjenaka, jako važno, Tamara tvrdi da je to gotovo zasebni članak kolektivnog ugovora o radu. Mjesta se rezerviraju još na proljeće. Uzbuđenje se osjeća u zraku, o tome se priča tjednima. Događaj godine koji se ne propušta! Tamarina i moje priča nevjerojatno se preklapaju. Točno u četiri sata popodne, na taj dugo očekivani dan, pred kraj radnog vremena (već satima je mrkli mrak, zima), skroz neprimjetno, sve žene i djevojke polako odlaze na toalet, noseći sa sobom obične PVC vrećice (osim mene). Vrlo brzo sve osobe ženskog spola, mlade, stare, debele, pjegave, mršave... Baš sve imaju svečane toalete: duboki dekolte, gola leđa, minice, prorezi na haljinama, rukavice do pazuha, prozirni lepršavi šalovi, pundže, nakit, čarape s crtom, leptirićima, rombićima, šljokicama, crne štikle sa zlatnom kopčom, mini torbice, crne ili sa srebrnim stakalcima... Obavezna boja: crna. Sve usko, seksi, bez obzira na pivske trbuščiće, kratke noge, široke bokove i prsa koja samo što ne eksplodiraju. Ne mogu se oteti dojmu šoka, ali i nevjerojatnoj sličnosti s izborom za miss sela u Benkovcu, na Trgu domovinske zahvalnosti. Oblačenje toaleta je tek početak, nakon toga slijedi zagrijavanje: u mom korporativnom slučaju dvije litre votke i litra Schweppesa - i svi i sve na eks! Onda se kreće prema finalnoj destinaciji, uzbuđenje raste, kompanija plaća sve, klopu, cugu u potocima, muziku, stand-up... Ništa neobično za običan dosadan božićni party. Sve k'o i uvijek, ali ne zadugo. Ubrzo na jednom kraju kolegica diže svoju toaletu i pokazuje tange, a muški kolege, mladi i stari, oženjeni i neoženjeni, šefovi i oni drugi, baš svi se guraju oko nje. Sretni k'o mala djeca oni pružaju ruke, pipkaju, čipkaju, svugdje, cice, guzu, uz glasne povike. Luda zabava! Na drugom kraju slično, nema veze 'ko je kome kolega, 'ko je šef, a 'ko tajnica. Svi se drpaju, hvataju i stišću, svaki kut, svaka fotelja zauzeta... Tamara uz grohotan smijeh prepričava kak' su jednom na njenom partiju par kolega u naponu strasti propali i pali direktno na glavni stol. Naime, strast ih je obuzela na nekoj galeriji, a galerija ih nije izdržala... K'o neki swingerski klub, ma i to je za ljude, ima toga sigurno. Alija si baš nekak' ne zamišljam swingere k'o kolege iz istog odjela, njihove šefove, dostavljače i to na kompanijskom božićnom partiju. Nama iz ovih krajeva vječna tema za prepričavanje, smiješno, šokantno, nevjerojatno, istinito. Svake godine isto. Znam samo jedno, a ne znam bi li to i pomoglo: predbračni ugovor u Danskoj trebao bi imati posebnu stavku o korporativnim božićnim domjencima. I da, moj mužić ima zabranu odlazaka na danske korporativne božićne domjenke.

44

45

Menadžeri na Danski Sve što počinje s Dansk - mora biti dobro

Skandinavske zemlje sinonim su za socijalnu državu i prava radnika. Skandinavija i socijalna prava nepresušni su izvor tema za razne urednike hrvatskih medija. Hvalospjevi o skandinavskim pravima radnika skoro k'o jingleovi, stalno se vrte na HTV-u i uvijek isto: problem je isključivo u našim zakonima ili Vladi. Ništa nas drugo ne razlikuje od skandinavskih zemalja. Uvijek nam je netko drugi kriv. Tako sam nedavno gledala jedan od HTV-ovih jingleova, s briljantnim zaključcima tipa: “Eh, kada bismo mi samo imali danski ili švedski model radnog zakonodavstva”. Nitko im nije rekao da se primjerice „u Danskoj dobije otkaz preko noći, baš i nema otpremnine, i to je to”, a čujem recimo „u Švedskoj će menadžer prije isplatiti plaću radniku nego sebi” (mo'š mislit') ili „danske zaposlene mame imaju porodiljini o kojem mi možemo samo sanjati” (a upravo je obrnuto!). Naravno, da, to je hrpa budalaština, koje čak i ne produciraju siroti Skandinavci već naši „talentirani” novinari. To smo mi Hrvati, sve nam je crno-bijelo, i nema diskusije! A stvari su, baš kao i uvijek, manje ili više sive, nikad ni bijele ni crne. Nakon skoro tri godine života i rada u Kopenhagenu mogu reći samo jedno: raditi u Danskoj iz naše je perspektive zanimljivo i pomalo neobično iskustvo. U danskim je firmama poslovna hijerarhija apstraktan pojam i praktički je nema. Hrvatska i danska poslovna organizacija slične su otprilike kao dan i noć. Dva ekstrema. Kod nas nije rijetkost imati korporativnu organizaciju od tri člana: s jednim šefom ili čak dvojicom i, naravno, obaveznom tajnicom. Kod nas menadžer postaješ nakon pripravničkog roka i nije nužno da imaš kime upravljati. Važno je imati odijelo, kravatu, laptop I tajnicu. Naravno, hrvatskim menadžerima kraj radnog vremena predstavlja početak HTV-ovog dnevnika jer je luzer' ko radi samo do četiri! U Danskoj baš i ne puše te jeftine korporativne fore. Na laptope i mobitele se plaća poseban medijski porez ako ih nosiš doma (toga se svi striktno pridržavaju), nema poslovnog odijevanja (kada dolazi neka strana formalna ekipa u firmu uprava šalje mail s molbom da se ne nose teniske, trenirke, japanke, havajke i ski kape), nema (neplaćenih) prekovremenih, a biti menadžer ili šef i nije baš in (nije baš posebno isplativ posao). Dansko društvo nastoji biti društvo jednakih. Mislim, budimo iskreni, ideja o korporativnim šefovima koji ti pušu iza vrata, naređuju i prijete otkazom se nekako baš i ne uklapa u priču „svi smo jednaki”. Iskreno, ni do danas mi nije baš jasan taj danski polusocijalistički pristup poslu. Al' radi, bolje nego naš anglo-saksonski, pardon hrvatski model. Svaki petak ujutro, od devet do deset, cijela poslovna Danska, sve korporacije i firmice, baš svi, kolektivno doručkuju. Kruh, putar, listići čokolade (fuj!), pekmez, sok i na kraju kroasani i danishi.

46

Jelovnik danski precizan. Kreativnost nepoželjna (a ja glupača za promjenu donijela dodatni špekec i ajvar, i bilo mi je oprošteno uz uvjet da se ne ponovi). Kad se zaposliš, odmah dobiješ godišnji raspored odjela, s točnim datumima kad tko nosi doručak. Nema greške, nema zabune. Šef te jedinio može zvati i stvarno nazove na mobitel SAMO u hitnim slučajevima, recimo u četvrtak navečer da provjeri jesi li slučajno zaboravila da je sutra tvoj red za doručak”. U petak ujutro se ne radi, ni pod cijenu života, nada, caput, morte... Može biti požar, mogu bit' i boginje. Sve poslije doručka. Ajde, čovjek se navikne (lagala bih kad bih rekla da sam se patila), ali nikako nisam mogla probaviti mjesto doručka: konferencijski stol, osobni ured globalne i (pre)važne šefice, članice Uprave! Da je kojim slučajem šefica Dankinja, ne bi bilo problema, i ona bi mazala kruh i putar i bila u tjednom rasporedu za doručak. Ali nije!!! Licemjerna Indijka rođena u Londonu, globalna, korporativna, iskaljena, prava bitch. Bussiness woman u Dioru s Hermes torbicom. Uvijek na dijeti i uvijek u avionu, samo posao je važan... I tako, dok ona telefonira s Japanom ili Londonom ili šalje mailove i svako malo joj ulazi neki važan direktor (sve stranci, naravno), grupa se smije, doručkuje i uspješno ju nadglasava mljackanjem i glasnim govorom. Svaki put ju ponude ak' bi si malo namazala maslac i stavila listiće čokolade, ali ona prijezirno, mirnoćom koja odaje da kipi, odgovara na savršenom izvornom engleskom „No, thank you”. Jedino ja šutim i vidim njezin očaj, ako nas već sve ne može na sud korporativne časti, s najmanjom kaznom ukidanja bonusa i smanjenja plaća, sigurno bi nam svima dala otkaze, momentalno i trajno. Ali sirota, nije glupa, shvatila je i ona da se protiv danskog doručka ne može! I tako, s vremenom je sirotica skužila da baš petkom ima preča posla u Rimu, Parizu ili Tokiju. To se zove trijumf danskog doručka! U Danskoj se ne može ni protiv ručka (ok, hrvatski zakonodavci, nije plaćeno vrijeme za pauzu), a ni protiv slobodnih dana i godišnjeg koji si svatko sam određuje kad ide, šefu se samo daje na znanje (sviđalo mu se to ili ne). I sad bi se na ovo moglo napisati bezbroj komentara i priča. Relativno lak i manje stresan radni vijek omogućuje baš fleksibilan zakon o radu jer posla ima upravo zato što se i lako zaposli, ali još lakše otpusti radnik. A baš zbog fleksibilnog tržišta rada (koje uključuje lake otkaze bez otpremnina) ni jedan radnik neće trpjeti ni najmanje iživljavanje poslodavca. Ne moram ni spominjati da je hrvatski izum „raditi mjesecima bez plaće” u Danskoj stvarno nemoguć i neshvatljiv pojam. Na poslu su pravila jasna i nema muljanja ni na nižim ni na visokim pozicijama, nema protekcije, nema neplaćanja, skoro pa nema korupcije. Vlada privid visoko uređenog sustava, a najvažnije od svega je da ga se svi pridržavaju. Naravno da većina u Hrvatskoj smatra kako su samo poslodavci bad guys, ali nažalost stvari nikad nisu jednosmjerne. Hrvatska mora i može bolje, ali isto tako ne treba se zavaravati da ćemo dostići skandinavski pristup i životu i radu. Jednostavno ova naša ugodna klima, bogata i raznolika vegetacija, genijalna hrana kao i naša burna povijest i naš mentalitet nisu plodno tlo za osamljenički i ne baš kreativan život po pravilima.

47

Ženska prava Karen Blixen danska je feministička heroina zbog života u kojem je muž potrošio sve njezine novce, zarazio je sifilisom i konačno ju napustio. Pisala je pod raznim pseudonimima Isak Dinersen ili Pierre Andrezel, ali nam je svima ostala u pamćenju kao Meryl Streep

Jedan je danski kolega morao na dvotjedni službeni put. Današnje moderno globalno poslovanje zahtijeva kraća ili dulja odsustva iz obiteljskog doma. Ništa neobično. Nikad mi nije palo na pamet razmišljati na malo drukčiji, da ne kažem danski način. Jedan partner recimo otputuje zbog posla (nadređeni ti jednostavno kažu da prekosutra ideš na put), a bolja se polovica mora prilagoditi i bez pogovora prerasporediti sve svoje obaveze, planove, želje, sav svoj život podrediti tom putovanju. Ne bih se ja baš ovom tematikom puno bavila da se opet, po tko zna koji put, nisam čudila situaciji. Taj mi se danski kolega požalio kako je imao neugodan razgovor sa šefom koji nije bio Danac. Kolega je imao jednostavnu logiku, ali naravno kao i uvijek meni teže shvatljivu, te mi počeo tumačiti njegov problem: Ako ja odem dva tjedna zbog posla recimo u Indiju, žena mora preuzeti baš sve moje ostale obaveze, pola brige o djeci, pola vožnji u školu, pola kuhanja, moju polovicu svega. Zbog mene mijenja sve svoje planove.” Nije se dao smesti mojim iznenađenim izrazom lica, već je nastavio: A zašto bi ona pristala na to?” Nisam znala što bih odgovorila, možda recimo kako njegov posao hrani obitelj, ili jednostavno da ga ona podržava u poslu, ili jednostavno da su današnja globalna vremena sranje, no ništa od toga ne bi bio pravi odgovor na pitanje „A zašto bi ona pristala nato?” Nakon par dana uslijedio je njegov neobičan i neugodan razgovor sa šefom koji nije Danac. Kolega je tražio financijsku naknadu od firme za „ženin kućni prekovremeni rad zbog njegove odsutnosti”. Prvo mi je palo na pamet da bi u Hrvatskoj ili dobio trenutačni otkaz ili uputnicu za psihijatra. Tako je taj, meni zaista zanimljiv slučaj, došao i do uprave firme. Sigurna sam da se raspravljalo uzduž i poprijeko, čudom se čudilo, zafrkavalo, komentiralo i naravno sprdalo (ne moram posebno ni naglašavati da upravu većinom čine stranci, a ne Danci). Tako sam zamišljala sastanke uprave i kadrovika, sazvane samo zbog te meni nadasve zanimljive tematike. No neosporna je činjenica da je na kraju „korporativno vijeće mudraca” ipak došlo do zaključka da je bolje pljunuti lovicu za „ženin kućni prekovremeni” nego otvarati Pandorinu kutiju... Nakon te inspirativne anegdote počela sam uviđati i shvaćati da „polapola” stvarno funkcionira kao danski životni stil. U danskim jaslicama i vrtiću možeš biti siguran da dijete koje mama dovede ujutro tata kupi popodne. Tek sad sam shvatila što znači smjenski rad, i sve su kolegice s posla imale raspored „slobodnih i radnih dana”. Tako je Anne-Mette čuvala djecu i brinula se o njima jedan tjedan ponedjeljkom, srijedom i petkom, a sljedeći tjedan utorkom i četvrtkom, svaka druga subota bila je „radna”, a nedjeljom je obitelj bila zajedno. Naravno, otac njezine djece i dragi mužić (to nije nužno uvijek isto) odrađivao je suprotnu šihtu.

48

„Pola-pola” funkcionira čak i kada se roditelji rastanu. Nije kao kod nas kada sve padne na mamu, s uzrečicom „'kojoj kriv kad se j...”! Roditelji se lijepo dogovore o smjenskom radu, već kako im paše. Tako se moj mužić iščuđavao svom rastavljenom kolegi koji jedan tjedan ima vremena za sve, dok je drugi tjedan jedva stizao na posao. Zbog toga Mirku neko vrijeme ništa nije bilo jasno i već je pomislio da se kolega izvlači na dijete. Ipak je, poučen iskustvom kako njegovi zaključci ne moraju biti baš ispravni, direktno pitao kolegu kako to funkcionira s djecom rastavljenih roditelja. Odgovor je naravno bio „pola-pola”: dijete se seli svake srijede, jedan tjedan živi kod mame, a drugi kod tate. Princip „pola-pola” primjenjuje se uvijek i svugdje. Večere i kave se ne zovu i ne časte, plaća svatko svoje. Da, da, i kad si u braku svatko plaća svoj dio. Još na samom početku života u Danskoj, kada još nisam poznavala pravilo „pola-pola”, supruga Mirkovog kolege pozvala me na kavicu da se upoznamo. Vrlo ljubazna gesta Mirkovog kolege. Bila je draga i simpatična Dankinja. I sama je živjela neko vrijeme izvan Danske i znala je kako je težak i osamljenički život daleko od domovine. Nakon ugodnog druženja trebalo je platiti dvije kavice i ona je odmah izvadila karticu (sve se plaća karticama s „tekućeg računa”). Naravno da sam se i ja ljubazno ponudila da ću platiti račun i već držala karticu tekućeg u ruci, ali je ona odbila gestom koju sam ja protumačila kao „ja plaćam”. Kulturno sam joj zahvalila i naglasila da sljedeći put ja častim. Vjerojatno se i ona zbunila pa je samo promumljala nešto u stilu „hvala, nije potrebno”. I sve je ipak izgledalo manjeviše normalno dok nisam krenula prema izlazu. Konobar se istog trena počeo derati i vikati nešto na danskom, a ja i dalje nisam ništa kopčala. I već sam počela otvarati vrata kad mi je „moje društvo za kavu” skroz smireno rekla „nisi si platila svoju kavu”. Trenutačno sam pocrvenila kao rak - to su ti glupi trenutci u životu kada stvarno poželiš da se zemlja otvori i da jednostavno nestaneš duboko u toj rupi... Koji neugodnjak!!! Okrenula sam se, izvadila karticu i ukucala pin. Bila sam skroz mutava i obamrla od neugode. Imala sam osjećaj da je za mene život u Danskoj bio nečija provokacija ili samo zafrkancija. Stalno sam se nečem čudila, ponekad imala tupi izraz lica, često mi jednostavne stvari nisu bile lako shvatljive. Naravno da je uvijek i svugdje inzistirati na „pola-pola” stvarno definicija života na sjeveru, potpuno neshvatljiva mojem balkanskomediteranskom načinu života. Ali ipak, kad bolje razmislim (sad kad sam na pragu četrdesetih i s danskim iskustvom), ima li bolje definicije ženskih prava od „pola-pola”? Moja nova (za sada samo u teoriji) definicija ženskih prava je „pola”, ali točno pola od svega i ni manje ni više. Druga su polovica muška prava. Pošteno, zar ne!

49

Ex-pat mame U Danskoj ima nerazmjerno mnogo multinacionalnih inozemnih kompanija u odnosu na njezinu veličinu

Biti mama nije lak posao, s time se svi (o)lako slažemo. Postoji ipak činjenica koju sam spoznala tijekom života u Danskoj. Biti mama u Danskoj ili u Hrvatskoj ili, sigurna sam, recimo mama u Japanu, znam da se nećete složiti, ima jako malo zajedničkih elemenata. Ali ova priča nije baš ni o danskim ni o hrvatskim ni o japanskim mamama. Ovo je priča o svim mamama svijeta koje su u nekoj zemlji u prolazu na par godina i imaju školsku djecu, ovo je priča o tzv. ex-pat mamama. Bez obzira na to jesu li Dankinje, Hrvatice, Japanke, Turkinje, Šveđanke ili možda Bugarke, sve vode vrlo sličan život mama gdje god trenutačno živjele izvan svoje domovine. Pravila života tih mama određuju internacionalne škole. Naime, i ja sam zadnjih godinu i pol života u Kopenhagenu spadala u tu kategoriju. Definicija ex-pat mamica jasna je i jednoznačna: njihovi zlatni potomci pohađaju neku preskupu internacionalnu školu (CIS - Copenhagen International School, VIS - Vienna International School, TIS - Tokyo International School i si.). Inauguracija u status ex-pat mame djetetov je drugi rođendan i početak ulaska u svijet engleskog, aritmetike, književnosti, umjetnosti i znanosti. No, da krenem redom. Dakle, inspiraciju za ovu problematiku našla sam u jednostavnoj činjenici što sam uvidjela da kao jedina zaposlena mama teško i ozbiljno zapostavljam Tomičine potencijale i uništavam emocije za njegov zdrav i uspješan budući razvoj. Slobodno bih dodala da vjerojatno stvaram i seksualne frustracije, već od vrtića, oprostite škole. Moram jasno naglasiti da su očevi kompletno izbačeni iz ove priče jer su naravno hranitelji obitelji. Oni imaju dvije jasne obiteljske funkcije: prvo napraviti određen broj dječice (minimalno dvoje), a drugo raditi po cijele dane i svaki dan podnositi žrtve na poslovnoj večeri s ciljem plaćanja (pre)skupih internacionalnih škola. Naime, radi se o tome da se u internacionalnim školama i predškolama podrazumijeva redovito tjedno, a često čak i dnevno uključivanje roditelja u vrtićke, oprostite školske aktivnosti tijekom radnog dana. Da budemo precizniji, školske se aktivnosti odvijaju točno sredinom dana, odnosno od primjerice 11.00 do 12.30!!! Naravno, u pozivnicama se uvijek piše politički korektno „roditelji” ali u stvarnosti se angažman očeva ne očekuje. Aktivnosti koje uključuju „roditelje” mogu biti razne. Čitanje slikovnica na glas cijeloj grupi (po izboru mame), razgovor s trogodišnjacima o ljubavi, poštenju i iskrenosti. Tako sam i ja jednom prilikom uzela godišnji te čitala cijeloj grupi Andersenovu bajku o ružnom pačetu. Sva su dječica bila „oduševljena i dirnuta” pričom. Tako je Emma mlatila Frederika štapom po glavi, Aksat se krasno zabavljao pljuvanjem, dok je Niki nasrnula na Asju jer joj je uzela igračku. Upoznala sam stvarno hvale vrijednih mama. Neke su se uhvatile zadatka obrazovanja malih Turaka, Japanaca i Šveđana o nacionalnim težnjama i slobodi. Teme su frcale na sve strane, ali sve to treba i koordinirati. 50

Angažman se nije reflektirao samo na terenu, već i u vrtićkoj grupi s djecom. Tu su i mnogobrojni roditeljski odbori intelektualnih i složenih imena, s mamama predsjednicama odbora, mamama zamjenicama predsjednica, pa mamama koordinatoricama. Redovito su se pratile i izvještavale sve aktivnosti, pa su tako na dnevnoj bazi stizali ozbiljni „poslovni mailovi” koji su opisivali „ozbiljnu” problematiku o kojoj je trebao raspravljati odbor. Primjerice, „Kada se ide u zoološki vrt? Što ako pada kiša? Koju životinju vidjeti u kojoj dobi?” „Vodene kozice su među nama!” „Tko ne pere ruke?!” „Organizacija škole plivanja za našu naprednu djecu!” „Detaljan izvještaj i opis običaja maškara diljem svijeta, te realizacija istih u našem vrtiću.” Ne-sudjelovanje i ne-izjašnjavanje jasnog stava o svakoj započetoj temi odaje dojam majčine potpune nebrige i nezainteresiranosti. Blago rečeno! U slobodno vrijeme, ono malo koje nakon svih tih odbora i aktivnosti ostane, ex-pat mame se organiziraju u ženske klubove iznenađujuće slikovitih imena poput „Ženska internacionalna mreža” ili „Američke žene u Kopenhagenu”. Druženje u klubovima ima svrhu zadovoljiti ostale društvene potrebe koje su ostale neispunjene pukim majčinstvom. Tu se opet može čitati na glas, ali i dojiti istovremeno. Razgovara se o ozbiljnim temama, poput: - Zdravlje djece u doba kompjutera - Ženska prava u Afganistanu i kako biti društveno angažiran - Napredak u ženskim pravima u Gruziji - Božićni kolači - Spirala, da ili ne? - Kako izbjeći cijepljenje (švedske i norveške mame)? - Kako se cijepiti protiv kozica, zaušnjaka i gripe odjednom (američke i britanske mame)? A nekako sam s vremenom shvatila da se onako usput lobira i koja će mama u koji odbor, ipak je to pitanje od prvorazredne osobne, obiteljske i nacionalne važnosti. I tako se ja baš i nisam previše uključivala u te iscrpljujuće izvanškolske aktivnosti, a i nisam bila članica ni jednog od mnogobrojnih internacionalnih klubova. Istina je da sam imala posao kao ispriku, ali i tešku grižnju savjesti. Međutim, pravi šok je uslijedio pred kraj školske godine. Dobili smo službeni dopis na razgovor o uspjehu našeg trogodišnjaka Tomice tijekom akademske školske godine. Izvještaj o Tomičinom napretku bio je detaljan i izrazito egzaktan. Naime, dobio je ocjene iz aritmetike, engleskog, umjetnosti, znanosti, socijalnih vještina te motoričkih i fizičkih sposobnosti. Kategorije ocjena su: ne zadovoljava, prosječan i iznadprosječan. Meni se činilo zabavno i zanimljivo, ali svakako ipak suviše ambiciozno. Ocjene koje je Tomica dobio bile su vrlo visoke, odnosno sve u zadnje dvije kategorije. Bila sam ponosna na svog trogodišnjaka, ali nisam se previše zamarala s tim ocjenama. 51

Tijekom tog tjedna kada su se dijelile ocjene osjećala se napetost među roditeljima, ali ja nisam imala nikakvog pojma što se u biti događa. Samo se sjećam trenutka kad me je Gustavova mama podrhtavajućim glasom priupitala: „Ide li Tomica sljedeće godine u stariju grupu ili ostaje u ovoj?!?” Nisam baš točno razumjela što mi govori, nisam dobila nikakav važan mail od nekog školskog odbora ili vijeća. Nakon par minuta i par mojih dodatnih pitanja nekako mi je sve postalo jasno: pa ti naši siroti trogodišnjaci padaju razred! Ako netko dobije lošije ocijene ne ide u stariju, višu grupu, već ostaje u istoj grupi, u koju pak dolaze novi mlađi klinci i, najgore od svega, dolaze mali „pelenaši”! I tada mi je postalo potpuno jasno koji teret nose ex-pat mame! Probala sam si samo zamisliti dramu ne prolaska u višu vrtićku grupu. Padanje i gubljenje godina na fakultetu je mačji kašalj prema tome! Psihoterapeutska, ali lobistička uloga svih tih internacionalnih vrtićkih odbora, vijeća i klubova dobila je svoj puni smisao. Strašno!

52

Vodene kozice Životna je misija prosječnog Danca dočarati ostatku svijeta Dansku kao najljepše mjesto za život na Zemlji

„Zdrav čovjek ima bezbroj želja, bolestan samo jednu”. I ja sam sigurna u tu istinu. Imam strašno puno želja, vjerujem da je to dokaz mojeg dobrog zdravlja. I Hrvati su puni želja, uvijek požele zdravlje za početak. U tom svjetlu, sigurna sam da nema Hrvata koji si bar jednom u životu, recimo u čekaonici ambulante, nije poželio bolje zdravstvo. Naravno da bi bolje zdravstvo za većinu Hrvata podrazumijevao neku dobru verziju skandinavskog modela. Prilikom useljenja u Dansku dobili smo čudotvornu žutu karticu, koja je ujedno i zdravstvena iskaznica. Odmah smo dobili dodatne upute i objašnjenja. U Danskoj je zdravstvena skrb besplatna, baš kao i kod nas u Hrvatskoj. Također nam je objašnjeno da imamo obiteljskog liječnika, tu u kvartu, te da on može primiti Mirka, Tomicu i mene svaki dan od 8 do 16 sati. Za ostale dane u tjednu i poslije 16 sati dobili smo broj telefona na koji moramo zvati. Također nam je objašnjeno da se nigdje ne pojavljujemo na svoju ruku već svaki put, čak i ako želimo ići svom doktoru, zovemo za odobrenje termina. „Eto, tako se to radi”, podržavala sam ovaj savršen sistem, a ne da se razvija društveni život po ambulantama i uludo troši proračunski novac”. To je bilo na početku našeg života u Danskoj. Svaki Danac rado će potvrditi kako imaju najbolji i socijalno najosjetljiviji zdravstveni sustav na svijetu. Samo da ne bi bilo zabune: zubara u Danskoj ne pokriva to njihovo najbolje zdravstveno osiguranje već ga svatko plaća iz vlastitog džepa. Nitko se ne žali, svi se ponose kako je sistem vrlo socijalan i besplatan, a često se mogu čuti i parole kao „humano zdravstvo za sve, baš po mjeri čovjeka!” Na žalost, vrlo brzo sam promijenila mišljenje. Samo mi je ostalo još čuđenje kad čujem „humano zdravstvo za sve, baš po mjeri čovjeka!”. Ni mrtva ne bi išla kod danskog doktora, neka im je besplatno i to sto puta. Danci se pak čude da postoji još neki besplatni sustav na svijetu osim skandinavskog. Čudom se Danci čude, nekim zločestim glasinama i lažima da njihov sustav nije najbolji na svijetu i čitavom planetu. Jedan je moj kolega na poslu bio već potpuno iscrpljen od iščekivanja kada će stići prvi trudovi njegove cure. Termin poroda već je prošao prije dan-dva. U potpunosti sam razumjela njegovu nervozu i da mu malo olakšam, onako bez veze, priupitam ga je li spremio torbu za bolnicu. Ovako nekako je izgledao naš razgovor: - „Gdje ti je torba?” priupitam ja, simpatičnim glasićem. - „Torba?”, začuđeno me upita kolega. - „Da, kofer sa stvarima!” - „Kofer?! Koji kofer? Kakve stvari?”

53

- „Pa recimo ulošci, novine, spavaćica, šlape”, pobjednički odmahnem rukom pomislivši: ah, ti muški! Glupo me pogleda. - „Što?!” - „Joj!”, blago se zaderem, „pa ako ti žena ide roditi nisi izgubio pamet!” - „Pa što da radim sa svim tim stvarima, pa neće valjda biti danima u bolnici?! Što, da nosim i cijeli ormar za četiri sata!?!” Spustila sam ton, bilo mi je smiješno, a i on se počeo smijati. Stvarno se nismo razumjeli, ali nekako sam polako shvatila. Ima čovjek pravo, a što da nosi kad i žena i beba dolaze doma za manje od četiri sata. Dobro ste pročitali: manje od četiri sata. U istom trenutku shvatila sam zbog čega trudnice u Danskoj na trudničkim tečajevima podučavaju kako voziti bicikl. Valjda kako pomaknuti trbuh kod lijevog skretanja biciklom, a kako kod desnog. Meni taj tečaj ne bi bio zabavan. No to je danska filozofija koja je jednostavna i bitno različita od naše. Kod nas se trudnoća smatra „drugim stanjem”, a u Danskoj je trudnoća jedno normalno stanje koje će prije ili kasnije proći. Možda bi još bolja danska definicija trudnoće bila: „Nije to ništa, od toga se ne umire!”.

***** Jednog sam prosječnog dana došla po Tomicu u vrtić. Bila je zima. Teta Ankica je odrađivala tu smjenu. Kao i uvijek, izmijenile smo pokoju riječ. Odmah sam opazila jednu malu bebicu, golu, samo u pelenama, kako leži pored otvorenog prozora. Instinktivno sam krenula maknuti to golo djetešce od prozora. Teta Ankica, izbjeglica iz Bosne, koja tu živi i radi dvadesetak godina, primi me lagano za ruku, povuče unazad i počne mi objašnjavati. Dugo mi je trebalo da shvatim i sve povežem. Ova mala beba ima povišenu temperaturu. Objašnjavala mi je kako su Danci zdrava nacija među ostalim jer ne podliježu obmanama farmaceutskog lobija. Ovoj bebi nije ništa, gola je na prozoru usred hladne danske zime da joj se prirodnim putem snizi temperatura. Dalje mi nastavi objašnjavati: to je najzdravije, bez lijekova, sirupa, čepića, tableta... Za dan ili dva bit će opet zdrava. Na moja mnogobrojna pitanja ne bi li ipak možda trebalo dijete odvesti liječniku, ili ipak samo mali čepić, samo je odmahnula rukom i rekla: „Od dječjih se bolesti ne umire, nije to ništa!” I brzo smo se i sami uvjerili u ovu dansku medicinsku metodu „nije to ništa, od toga se ne umire!”. I to čim je naš trogodišnjak dobio vodene kozice. Odmah sam ih prepoznala. I odlučila nazvati našeg danskog obiteljskog liječnika, a ovako nekako je tekao naš razgovor: - „Dobar dan, moj trogodišnjak ima vodene kozice, dobro se osjeća, ima blago povišenu temperaturu.”

54

Prekida me ženski glas: - „Nije to ništa, obična dječja bolest u Danskoj, od toga se ne umire.” - „Znam, znam, isto je tako i u Hrvatskoj”, odgovorim joj sarkastično. - „Izvolite?!?”, znatiželjno mi odgovori ženski glas. - „Pa možete li mi, molim Vas, reći koji preparat da kupim kako bih mu ublažila svrbež?” - „Gledajte, kozice nisu opasna bolest, sve je u redu, traju desetak dana, ne umire se od kozica. Sve će biti u redu.” - „Sve mi je jasno, ali ipak Vas molim, ako možete, preporučite mi neki preparat za ublažavanje svrbeža, a ja ću kupiti u apoteci!? Molim Vas”, sastavim najljubaznije što sam mogla. - „U Danskoj se ne apliciraju preparati za vodene kozice. Ako dođe do bilo kakvih komplikacija, molim Vas da se slobodno javite na ovaj broj. Hvala. Doviđenja!” I tako sam se izjadala svojoj hrvatskoj prijateljici Morani. Ona je sve to već prošla sa svojim sinom. I ona je prošla torturu „nije to ništa, od toga se ne umire!”. Znala je što treba. Rastrčala se po cijelom Kopenhagenu, prošla je na desetke apoteka, sve dok u jednoj konačno nije našla zadnju kutijicu pjene koja ublažava svrbež kod kozica. Nakon tog događaja sve su me moje frendice, kao i kolegice s posla, prozvale „gospođa apoteka”. Pa je tako i Šveđanka Pernilla, Emmina mama, dolazila kod nas po pjenu za kozice, dječje čepiće za povišenu temperaturu, ili čak i običan aktivni medicinski ugljen protiv proljeva. Drugi puta smo isprobali metodu „nije to ništa, od toga se ne umire!” kad je naš trogodišnjak dobio visoku temperaturu. Istina, povišena temperatura nije ništa neobično za tu vrtićku dob. Tako ja prvi dan nazovem doktora, da budem sigurna da dobro radim. Odgovor nije bio iznenađenje: “Nikako ne dolazite, sve je u redu!” uz obavezno „nije to ništa, od toga se ne umire!”. Sigurna sam da se na danskom medicinskom faksu, umjesto naše interne, predaju barem dva temeljna kolegija „nije to ništa” i „od toga se ne umire”. Nakon tri dana ja opet nazovem jer je temperatura i dalje visoka, a dijetu nije ništa bolje. Opet predavanje o već poznatim temama „nije to ništa” i „od toga se ne umire”. Ja polako dolazim do mentalnog stanja „nije to ništa, samo ću ja nekoga ubiti!”. I tako više i nisam zvala danske doktore, malo sam razmislila i odlučila da je bolje da zovem zagrebačke doktore kad sam već prisiljena sve odrađivati telefonski. Nekako im više vjerujem. Ne spominju „od toga se ne umire”. A da stvar bude ljepša, zagrebački doktori su već imali ovakvih nizozemskih ili danskih slučajeva i točno su znali kako mi pomoći. Savjetovali su mi kada i kako trebam preuveličavati simptome tako da nas naš danski doktor primi na pregled uživo, dok smo još živi. Davali su mi detaljne upute i, ljudi moji, to je stvarno bila pravo teledirigirano liječenje. I tako smo uz pomoć vruće linije sa zagrebačkim liječnicima preživjeli sve dječje nesmrtonosne bolesti. Zamislite: i to opet besplatno!

55

Danske rode Vjenčanje je u Danskoj prvi i osnovni korak prema neizbježnom razvodu

Bezbrojni su načini kako društvo i njegovi kulturni obrasci oblikuju obitelj. Različita društva produciraju različite transformacije obitelji, a kako se podnosi dječji plač kulturološko je pitanje. O toj su temi ispisani romani, a sad možda moja danska iskustva, koja su drugačija od očekivanog, nama svima u ovim krajevima bace neko novo, zanimljivo svjetlo na nju... Djeca su jedan od mojih prvih uočljivih dojmova u Kopenhagenu. Strašno puno djece, puno male djece, puno blizanaca. Zapravo su broj i količina duplih kolica plijenili i moju pažnju. Dugo sam ih prihvaćala kao nebitnu činjenicu: „Eto tako, imaju standard, pa i imaju puno djece, a, Bože moj, dogode se i blizanci. Ništa neobično!” No kako vrijeme otkriva sve tajne, tako sam kockicu po kockicu, događaj po događaj, složila puzzle s malo drukčijom sličicom. Već prvih dana života u Kopenhagenu, u danskim jaslicama, upoznala sam mamu Bjorg i njezinu malu dvogodišnju kćer Dagmar Mariju. Bjorg je u ranim četrdesetima. Došla je s Farskog otočja u Kopenhagen studirati s planom da se vrati kući po završetku faksa. Samo malo objašnjenje: Farski otoci su formalno i pravno dio Kraljevine Danske pa se lako doseliti i steći sva prava u Danskoj. Odmah mi je bljesnula lampica i podsjetila me na tatinog prijatelja koji je studirao do kasnih četrdesetih, a već u ranim pedesetima je bio penzioner (fora bi bio slogan: “Faks u četrdesetima, a penzija u pedesetima”). Baš lijepa pričica. Ali nedostajala mi je ključna puzzla za jasniju sliku. Zašto započinjati studirati u ranim četrdesetima? Mislim, nikako mi nije bila jasno zbog čega se upisuje prvi semestar na faksu tek kad kućni test za trudnoću pokaže plavi plusić? I to sam brzo otkrila, jednostavno! U Danskoj samohrane mame i istovremeno studentice (logička premisa i, i) spadaju u kategoriju „zaštićenih vrsta”, i od socijalnih primanja sasvim dobro mogu živjeti. Stvarno zgodno, ako ti se baš sve posloži. E sad, ja odmah tu vidim mali tehnički problem! Kako to izvesti? Postavlja se pitanje kako sve to složiti u isti vremenski okvir? Kombinatorika nije laka, uvijek nešto fali. Imaš dečka, ali malo si stara za trudnoću. Ili recimo nemaš dečka, a baš bi ti sjelo studiranje i beba, ili pak imaš bebu i dečka, al' bi rado studirala. Ovo zadnje mi se čini rješivo i tu u Hrvatskoj, nekako upišeš faks, recimo višu prometnu ili neku višu školu za menadžment prodaje kvaščevih gljivica. Ali kako baš zatrudnjeti ili roditi u pravo vrijeme? Recimo u prvom semestru. S četrdeset i jednom. Ne ide to baš po narudžbi. Nekako sam mislila da se mojoj prijateljici Bjorg jednostavno uz malo sreće i Božje pomoći dobro posložilo. No kao što voda nikad sama ne ide prema gore, tako se i njoj nije baš sve posložilo ničim izazvano, odnosno da budem preciznija: sve si je sama fino složila - umjetna oplodnja s anonimnim darovateljem koja je legalna, besplatna i vrlo brza. 56

Rodila Bjorg tako malu slatku Dagmar, upisala pauzu na prvom semestru, i evo sad ima dvogodišnju kćer i upisanu drugu godinu faksa. Ne želim, ne smijem ali i ne mogu baš generalizirati kombinaciju umjetnih oplodnji kod studentica - samohranih majki koje su zašle u četrdesete. Nije fer da ikog osuđujem i svaka je priča za sebe, ali da je to vrlo čest slučaj (svaka jaslička grupa ima najmanje tri takve mame) i da bi se mogla povući korelacija sa socijalnim primanjima, svakako bi! Možda umjetna oplodnja pobuđuje želju za studiranjem ili možda studiranje pobuđuje želju za podmlatkom, stvarno ne znam, ali sigurno je zgodna tema za neki znanstveni rad. ***** Na poslu, u odjelu s kojim sam često surađivala, poznavala sam i kolegicu Connie. Često smo znale otići na ručak. Draga, pametna, zgodna i brižna mama. Ponekad mi se znala požaliti da joj dijete ima problema s čestim upalama uha. Neki put bi uzela godišnji kad je bilo gusto (u Danskoj nema bolovanja za djecu). Mama kao svaka druga mama. Ništa vrijedno za pričicu. Bar ne za ovupričicu. Ponekad mi neki detalji u njezinim pričama baš i nisu bili jasni i povezani, al' nisam ja baš inspektor da slažem priču od raznih svjedoka. I opet, kao i uvijek, neke se stvari same od sebe ničim izazvane poslože. Kao jedna ključna puzzla koja fali. Ovaj put kad sam je složila, nisam baš bila diplomatična i etična pa sam imala teleći pogled s blago otvorenim ustima. Dakle, ključna je puzzla bila njezina izjava da je ona prvi put trudna, i da je sva uzbuđena pa neka joj ja ispričam kakvu sam imala trudnoću. Nisam mogla sakriti iznenađenje i tupi teleći pogled i promuklo sam upitala: A tko ti je doma? A tko to ima upalu uha?” Ajde si probajte zamisliti situaciju da svaki dan pričaš o svojoj dječici i onda iznenada shvatiš upitnost postojanja te dječice. Sad je i ona malo zastala, pa udahnula, valjda je vidjela s kim ima posla. I tako, počela mi detaljno objašnjavati da u stvari ona ima dijete, njezina trogodišnja curica u stvarnosti jest njezina kći, ali usvojena, odnosno posvojena kći njezine životne partnerice koju je ova fizički rodila. E, fakat, tek mi sada ništa nije bilo jasno! Bila je draga, a valjda sam i ja njoj bila draga, pa mi je slikovito počela opisivati, kao nekom trogodišnjaku: da joj je partnerica imala trudove, a ona joj je brisala čelo, a ovaj put će ona imat trudove, a draga će joj brisati čelo. Sve sam shvatila, ali sad je pak meni valjda iz pogleda počelo bljeskati pitanje: „A tko je tata, mislim pravi tata?” A ona, a da ja nisam niti pitala, samo nastavi: Da ipak svi oni budu i krvlju povezani, da si njezina dječica budu čak i u pravom rodu, pa su se Connie i njezina partnerica oplodile spermom istog donora. Dok je njezino lice bilo skroz ozareno srećom, moje se lice ukočilo u jednom grču. Priča je bila interesantna, ali je moja reakcija bila i meni samoj potpuno iznenađujuća i zanimljiva. Faca mi je bila u grču, okice su mi treptale, slina mi je zapela u grlu, trudila sam se ostati hladna i sabrana, a samo sam uspjela procijediti uz kašljanje: „A kako će se bebica zvati?” Znam, znam, koliko god se ja busala u prsa kako sam liberalnih stavova, ipak još puno moram učiti! Još se nisam dovela na viši duhovni nivo, moja faca govori više od tisuću riječi. Užas, moram na neki trening da samu sebe ne izdam! Par dana nakon ovog malo neugodnog ali i zanimljivog razgovora, čitam u Kopenhagen Postu (danske novine na engleskom), kako se u Danskoj u zadnje dvije godine pojavila neka opaka smrtonosna genetska bolest, iznimno rijetka. Nema lijeka, sirota dječica umiru do pete godine.

57

Teoretski je u cijeloj Europi pojavnost jednoga takvog slučaja svakih desetak godina, a u Danskoj ima već devet slučajeva, i to u posljednje dvije godine. E tu priča postaje tužna jer se lako utvrdilo da su sva sirota dječica došla na svijet uz pomoć banke sperme i da, na žalost, sva imaju istog donora (tatu), a taj je pak genetski nositelj te strašne smrtonosne bolesti. Užas!!! Odmah sam se sjetila i Connie i Bjorg. I opet sam pomislila kako životne puzzle nose i strašna nepredvidiva iznenađenja, pa čak i u Danskoj. No bez obzira na sve, i dalje Danci nemaju problema s natalitetom. Istina, djeca dolaze na razne načine i žive za nas neobične živote. Kopenhagen Post tvrdi da je Danska daleko prva na svijetu po broju djece rođene umjetnom oplodnjom. Da, da, zlobnici iz tog istog Kopenhagen Posta bi rekli da je dio neplodnosti i u „neodgovornom seksualnom ponašanju”. Ah, sve je moguće. Tko bi ga znao! Postoje razne vrste brakova i zajednica u kojima se rađaju danska djeca. Ponekad je nama na jugu sve malo teže shvatljivo. Djeca često imaju poduplane roditelje ili recimo tri mame i nijednog tatu, a neka nemaju nikoga. Brojni su isplativi razvodi, dok istovremeno mama i tata žive zajedno (pomoć samohranim roditeljima). Tu su i samohrane studentice mame u ranim četrdesetim, mnogobrojni blizanci i mnogobrojna djeca koja imaju polubraću i polusestre po cijeloj Danskoj, a da i sami nisu toga svjesni... Sve što mašta može proizvesti, to je stvarni život u Danskoj. Puzzla koju sam slagala živeći u Danskoj narasla je i pokazala mnoge sličice zanimljive i neobične, lijepe i manje lijepe, ali jedno je sigurno: nevezano kako su djeca stvorena i tko ih je stvorio, djeca su uvijek dobrodošla.

58

Bazen U potpunosti je jasno zbog čega se depilacija ženskih prepona zove „brazilska” a ne „danska” ili recimo „švedska depilacija”

Šveđanka Pernille, Emmina mama, Emma, Tomica i ja utorkom smo nakon posla išli na gradski bazen. Pernille je već išla neko vrijeme pa za nju nije bilo nepoznanica. Imala sam kompletnu opremu, ručnike, badiće, natikače i bademantil za Tomicu. Bazen je stvarno bio odličan, prilagođen za djecu neplivače i početnike. Čak nisam morala nositi leptiriće za Tomicu jer ih je pored bazena bilo svih vrsta, kao i gumenih pomagala u obliku patkica za prve pokušaje plivanja. I higijena je bila na visokom nivou: nisi mogao ući na bazen a da se prethodno ne istuširaš. I sve je bilo krasno, osim jednog sitnog detalja na koji sam se navikavala cijele godine. Prvi put kad smo došli na bazen u ženskoj svlačionici je bila ista atmosfera kao i u svlačionici na fitnesu. Svi se naravno skidaju, ali se nitko ne žuri obući. Taj fenomen kolektivnih, javnih ženskih svlačionica ni do dan danas mi i nije baš jasan. Sve se skinu do gola, bez gaćica i grudnjaka dok si rekao keks, i onda desetominutni nudistički tulum počinje: šetnja po svlačionici, razgovor s frendicom dok si prstom radi frčke na međunožju, pospremanje torbe i penjanje na višu policu, kopanje po torbi, gologuzo naginjanje i istezanje, gledanje u ogledalo s boka, sprijeda i straga, mazanje lica i tijela kremom, popravljanje frizure. Iako sam se na sve to navikla na fitnesu, moram priznati da mi je u bazenskoj svlačionici bilo opet malo neugodno jer su tu ipak bile i mame i djeca. Neka su dječica imala i desetak godina. Očito to nikog nije zabrinjavalo osim mene. Vrhunac mog neugodnjaka je bila zajednička tuširaonica prije ulaza u bazen. Svi su bili goli, osim mene sirote u badiću (tad sam promislila i kakav osjećaj može biti recimo nositi feredžu u Kopenhagenu: svi goli a jedino ti pokrivena). Ali tu mojim mukama nije bio kraj. Uz obično tuširanje pod tušem neke su ženskice imale generalku pa su si tako snažnim petominutnim kružnim pokretima pjenile kosu i međunožje. Neke su si jako temeljito sapunale guzicu, naravno tako da je cijela publika mogla vidjeti sve pojedinosti. Neke su pak dizale jednu po jednu sisu na ramena i temeljito prale prostor pod sisom. Ne moram posebno opisivati taj ugođaj jer je cijelo vrijeme uz svaku mamicu bilo bar dvoje predškolske dječice. Naravno da je uvijek bilo i trudnica s izbačenim pupcima i velikim plavim grudima punim mlijeka. Mislim, da budem skroz jasna, jedina publika sam bila ja sama. Sve sam gledala, jedino se nisam usudila baciti pogled na Pernille koja je naravno također bila gola, ali jednostavno sam se pravila da ju ne poznajem i nisam skretala pogled u njezinu smjeru dok smo se tuširale. Mislim da je i ona mene izbjegavala pod tušem, jednostavno sam u badiću bila outsider. S vremenom sam se i ja navikla na tu količinu nepoznate ženske golotinje. Nije mi smetalo, mada sam pod tušem boravila minimalno i to u badiću. I dalje sam gledala, više onako ženski komparacije radi, kako je koja građena, kakvi su joj bokovi, celulit, grudi...

59

Naravno, svakakvih se ženskih fizionomija moglo vidjeti: mladih i starih, mršavih i debelih, izboranih i zategnutih, atletičarki i sportašica, ali i onih s pivskim trbuščićima... Možda sam i ja malo pomaknuta: na neki ludi, perverzan način uživala sam promatrati ta gola, prirodna ženska tijela, njihove mišiće i salo, žensku anatomiju u pokretu točno ispred mene. I svaka je ženska figura jedinstvena i originalna priča za sebe. Brzo sam uočila jedan detalj i kasnije sam čini mi se shvatila skandinavski pristup ženskoj estetici. Neovisno o dobi ili debljini ili karakteru, ni jedna žena, ali baš ni jedna ni u fitnes svlačionici ni na bazenskoj svlačionici nije imala depilirano ili bar obrijano međunožje. Svaka je imala kako joj je dragi Bog dao. Naravno, bilo je tu velikih razlika, od bujne šumice preko livade do olinjale stepe. A da stvar bude zanimljivija, bilo je i piercinga (uff, sva se naježim). Nevjerojatno!!! Ono što me pak posebno nasmijavalo jest da većina ženskica nosi tangice. I to ne bi bilo nimalo neobično osim što je često bio problem kako ugurati tu bujnu šumu u tako skromnu i malu površinu tkanine tangi. Često je bujna ženska prašuma znala pojesti taj mali trokutić tkanine. Iako sam sebe uvijek doživljavala kao nekonzervativnu osobu, u Danskoj se pokazalo da taj vlastiti doživljaj i nije baš objektivan. Ali nisam pokleknula, cijelu zadnju godinu sam išla na bazen s Tomicom, Emmom i Pernille. Bilo nam je svima zabavno, a Tomica je počeo uživati u bazenu. Moja prijateljica Morana, rođena i odrasla u Hrvatskoj, uza sva moja nagovaranja i molbe, čak i sitne laži, nije nam se htjela pridružiti utorkom na bazenu. Nikako nije mogla zaboraviti iskustvo iz fitnes svlačionice kada joj se neka Dankinja naguzila par centimetra od nosa dok je Morana vezala tenisice. Možda se život na sjeveru čini zabavan, i možda je povremeno i bio, ali nikad neću reći da je bilo lako.

60

Subotnja roštiljada za odrasle Danski liberalni svjetonazor omogućuje ljudima da žive život kako žele, ali pod uvjetom da njihov život ne smeta drugima

Tijekom ovog proljeća dobili mi poziv za vrtnu zabavu. Strašno sam se razveselila. Subota popodne, prijatelji s kojima smo prošli i Pariz i Dubrovnik. Nizozemsko-danska kombinacija, bračni par, dvoje dječice (u redu, jedno od njih je „danska Tajlanđanka”, usvojena, kak' je to već u Danskoj feš), kućica... Sve poznato, srednje četrdesete, na van sve već viđeno... I mi tak sretni odmah odgovaramo: „Yes, my love!”, trio Mirko, Tomica i ja vam dolazi, juhuu... Za par minuta, ali doslovno, stiže brzi odgovor: „Ne, ne, samo duo, deci i pesima ulaz zabranjen!!!” Nevjerica! Ja sam se odmah uzrujala, baš me to pogodilo, haloo, subota popodne, vrt... U čemu je problem, zašto ne mogu povesti svoje milo dijete, ne, ne, ja ne idem... Bacam drvlje i kamenje po danskim običajima. I tako taj tjedan počnu stizati mailovi o vrtnoj zabavi. Naravno, klopu si donosimo sami: vlastiti lunch-paketići (nije greda, ipak je ovo Danska), ali gle iznenađenja, stajling tipa Jackie'O je „must!! Sad mi pak niš' nije bilo jasno, kakav j... stajling, ovo je Danska, tu se na poslovne sastanke dolazi k'o da ideš plijeviti vrt, jedino kad si u vrtu imaš rukavice. Stižu daljnji mailovi: malo funky stila, lagana muzika, lagana seksi atmosfera, seksi romantika, seksi grudnjaci, sve nekak' miriše na avanturu... A mogući partneri sve osim dece i pesa, mislim može zakonit(a), može mama zajedničke djece, može profesionalka, može hetero-, može, može, mislim - može sve! OK, već sam shvatila da tu može sve, ali mislim koga briga 'ko s kim spava, nije loš koncept, jel' da? E sad, u teoriji smo moj Mirko i ja skroz prokužili danski način života, i baš nam je feš, ali nekak' se čini da u praksi očito i nismo baš tak' iskusni. Možda je lakše ak' to recimo usporedim na primjer s nekim tko je baš fino položio ispite na medicini, puno je čitao i sve mu je jasno, ali ima jedan sitni problemčić: nikad nikog nije piknuo, a kamoli zašio. I tako nam jedan tip, Knud, moćna faca u poslu, recimo u kasnim četrdesetima, strašno izboran, s velikim zubnim navlakama i mini guzom, te trbuhom k'o afrička ploča (naravno od fitnessa), ujedno opaki švedski lovator, ovisnik o adrenalinu s roza kariranim i žuto točkanim sakoima, odluči ipak usmjeriti pažnju na neke detaljčiće oko te famozne subotnje vrtne zabave. Ja sam i dan-danas uvjerena da je tip dvocijevka, a mužić mi uporno tvrdi da je samo obiteljski čovjek koji voli roza karirani poslovni stil. Smilovao se tako nama taj tip jer se vidi iz aviona da smo doktori koji baš i ne pikaju i ne šivaju, a nedajbože operiraju. I tako nam je u neformalnom razgovoru Knud ugodnim ženskastim glasićem lijepo objasnio da dolazi sa seksi mlađahnom ljepoticom, Sissel. Naravno da, ipak i unatoč Sissel, ima odličan brak, doduše malo fleksibilan: da, ima ženicu Ingeborg, kućicu i sinčića, ali obožava ménage a trois (a Bože moj, pa svi imamo sitne poroke, jel'da). Svi su si tako 61

multiplicirani u četvoro (jer i Ingeborg obožava kombinatoriku), jako dobri i sretni. Ovaj put na party će si povesti mladu ljepoticu Sissel. I eto, nastavlja on objašnjavati, pa ak' bi nama pasalo, on bi si rental' jedan luksuzni autek, nabavio i šampanjac i afro perike pa bi nas usput pokupio na putu na vrtnu zabavu. U četvero! Mirko je bio malo iznenađen zbog čega mu se tip u rozom tak' otvorio, al' kaj nije logično: mi doktori kaj ne pikamo, a sve znamo, možda bi priupitali Sissel kako djeca, kako škola... Eee, to se ne pita na danskim vrtnim zabavama, pa to bi bilo presedan-pitanje, haha-ha... I tako, nakon skupljanja informacija o toj popodnevnoj vrtnoj zabavi, nekak' smo mudro zaključili da je naš monogamni mediteranski bračni život totalno dosadan i nikako se ne uklapa u dansku popodnevnu vrtnu razbibrigu. Mi smo ostali doma, propustili satove prakse i opet potvrdili svoj status doktora koji ne pika i nešiva...

62

Ménage à trois Danci se hvale mogućnošću sagledavanja stvari iz perspektive drugoga. Na žalost, visoke stope razvoda pokazuju da im ipak nije uvijek tako lako postići kompromis

Među prvim stvarima koje sam uočila došavši u Dansku velike su staklene stijene u ludo dizajniram modernim stanovima. Ne znam mogu li se te staklene stijene uopće nazivati prozorima, ali obavljaju funkciju prozora, dio se i otvara, a dio je jednostavno stakleni zid. Gotovo su sva nova naselja modernog staklenog profila. Tako bih jednostavno opisala upečatljivu modernu i nadasve originalnu formu danske urbane arhitekture. Klasični su pregradni zidovi samo unutar stanova, a staklene stijene su na svim vanjskim površinama. Zgrade su često začudno simetričnih ili nepravilnih asimetričnih, pomalo izvanzemaljskih kontura. Periodički se po nekoj mustri dodaju neki ne-stakleni dijelovi u raznim bojama. Moderna, rekla bih i otkačena i skupa arhitektura Kopenhagena ne ostavlja nikog ravnodušnima, a u turističke rute grada obavezno se uklapaju staklena zgrada Opere, knjižnica Crni dijamant i koncertna dvorana Dr. Byen. Ja nikako nisam i ne želim biti arhitektonski kritičar, samo se mogu složiti da je moderna arhitektonska vizura Kopenhagena, koja oduševljava brojne kritičare diljem svijeta, s istim žarom oduševila i moju malenkost. I svakako je jedan od samo tisuću razloga zbog kojih treba posjetiti Kopenhagen. No, uza svu tu ljepotu, već su od početka boravka meni misli svako malo skretale s puta. Ta staklena arhitektura nije samo puki umjetnički arhitektonski izričaj već i skandinavski način života. Vrlo slična arhitektonska škola „staklenih” karakteristika može se vidjeti i u Malmou, Goteborgu, Oslu, a da ne govorim o Stockholmu. Da previše ne filozofiram, pitanje je jednostavno: je li lako živjeti u prekrasnom, svijetlom stanu koji prema van ima samo staklene stijene na koje se ne stavljaju zavjese ni rolete? Kad se navečer voziš ulicama grada kao da si u kinu, sve ide uživo. Jedna obitelj jede u kuhinji, neki par gleda TV, mama čita knjigu djetetu, ovaj par se svađa, ovaj student uči... Nema intime, sve se vidi samo ako gledaš. Vjerojatno je opet problem u meni i u mojoj mediteranskoj naravi. Ja ne mogu ne gledati! Bit ću bezobrazno iskrena: više puta sam gledala susjede preko puta kako se seksaju. Prvi put, baš kao i svaki sljedeći, jednostavno i neočekivano pogled mi se zaustavio na jednom od dobro osvijetljenih susjedovih prozora. Vrlo neugodan osjećaj jer sam kao pravi voajer promatrala strance u ljubavnom činu iz vlastitog stana. Prvi mi je takav pogled bio stvarno neugodan, ruke su mi se znojile, srce lupalo, htjela sam se pomaknuti, maknuti, pobjeći, osjećala sam se kao uljez, a opet sam ostala minutu-dvije.

63

Osjećala sam se poput prave prištave tinejdžerice. Ljubavni par se uopće nije dao smesti, mislim da su me i primijetili, čak su se štoviše u jednom trenutku skroz naslonili na prozor... Pravi ménage à trois! Nakon tog šokantnog eksplicitnog iskustva nekako mi je sve postalo lakše. Svaki sljedeći put kad bi pukom igrom slučaja uhvatila ljubavni par u seksualnom zanosu, nisam više bila u šoku, jednostavno se čovjek navikne. Naravno da je i moj mužić imao ista takva eksplicitna iskustva, i njemu je to bilo zabavno i nije se uopće time zamarao. S vremenom je to postalo tako nebitno, jeli, svađali se ili seksali, to je njihov život. Počela sam rezonirati kao Danci. S vremenom i pod utjecajem te prividne slobode i ja sam polako počela ne paziti na stanje zavjesa. Da, naravno, mi smo si sami kupili i montirali zavjese na svih desetak prozora. Polako sam počela uživati u novostečenoj slobodi. Znala sam se prošetati od kupaonice u spavaću sobu po pidžamu, bez problema sam hodala samo u donjem rublju, ujutro sam se oblačila kraj razmaknutih zastora i osjećala sam se skroz dobro. Jedne je nedjelje iznenada netko pozvonio na portafon. Nikog nismo očekivali. Muški glas je promrmljao nešto na lošem engleskom s danskim naglaskom kako bi rado porazgovarao s nama. Pojma nismo imali tko je i o čemu je riječ. Pustili smo potpuno nepoznatog Danca u naš stan, no on nije želio ući. Razgovor se odvijao pred ulaznim vratima. Prvi dojam je bio očigledan, bilo mu je jako neugodno, zamuckivao je i strašno loše govorio engleski. Nakon što je moj mužić ljubazno okuražio stranca riječima „kako vam možemo pomoći”, stranac se predstavio kao naš susjed te je odmah locirao svoj prozor nasuprot prozoru naše spavaće sobe. Nekako još uvijek nisam mogla vjerovati šta ovaj stari, olinjali neugledni neznanac hoće reći. Grozničavo sam vrtjela film unazad. Znam, sigurna sam bila da ništa nedolično, uvredljivo ili nepristojno nismo napravili. Susjed neznanac je samo rekao da lijepo moli kad već imamo zavjese da se njima i koristimo. To je bilo to! I moj mužić i ja smo bili skroz u šoku. Nismo se snašli (i prvi put u životu sam vidjela mog mužića u defenzivi bez riječi). Uspjeli smo samo procijediti kroz zube „da, svakako” i „hvala”. Užasno neugodno!!! Nakon iznenađenja i šoka, sve smo proanalizirali i zaključili da tipu fale daske u glavi. No nepovratno se izgubio osjećaj slobode u našemu stanu. Vrlo brzo smo ustvrdili da taj tip i njegova žena svako jutro stoje kraj prozora u mračnoj kuhinji (izdalo ih je daleko svjetlo iz pozadine stana) te bulje u našu spavaću sobu čekajući kad ćemo se mi probuditi i početi naše svakodnevne rituale oblačenja. Užas!!! Unatoč pomaknutim susjedima (pa ima ih valjda svugdje, zar ne?), ne mogu a da se ne zapitam je li taj skandinavski pristup tako loš? Nije li veza između „skrivanja” i „pokrivanja” i općeg pristupa životu očigledna? Kako putujemo na sjever tako „pokrivala” padaju. Razvijeniji sjever Europe uopće se ne srami i slobodno se pokazuje, dok se siromašniji jug pokriva i skriva. Geografska širina definira pokrivenost prozora: tako su na jugu prozori prevučeni teškim i neprozirnim tkaninama. Intima se skriva na sve načine, visokim ogradama, zidovima, tkaninama i maramama, zabranama i pravilima. Sramota je život, i lice i tijelo i ljutnja i ljubav i seks, sve se skriva i pokriva unutar četiri neprozirna zida.

64

Naravno, medicina tvrdi, svaki lijek je i otrov, samo je pitanje doze. Skandinavski pristup i nije loš, samo su se malo pogubili s doziranjem.

65

TV DK Danci su ludi za direktnim TV debatama. Važno je da se vrte tjedan za tjednom u isto vrijeme, na istom programu, iste teme... Jedino je bitno da se ne nameće nikakav zaključak Početak života u Danskoj bio je osamljenički. Nikoga nisam poznavala, nisam imala ni rodbine ni prijatelja ni susjeda. Muž je bio samo vikendom u Kopenhagenu. Novi vrtić, novi posao, novi jezik, novi stan, nova klima, novi grad. Jedini preživjeli artefakt iz prošlosti je satelitski prvi program HTV-a. Prve sam mjesece života u Danskoj (pre)živjela uz veliku pomoć toga famoznog satelitskog HTV1 iako ga, dok sam živjela u Zagrebu, nikada nisam gledala i stvarno me nije gotovo nijedna emisija HTV-1 zadržavala pred ekranom. U Danskoj je pak satelitski HTV-1 bio psihološka pomoć za rastanak s Hrvatskom. Nakon prve zime, preciznije krajem svibnja, moj se život uskladio s Danskom. Prvi prijatelji, dobar posao, prilagodba danskim jaslicama, vožnja i snalaženje po gradu, odlazak u kino, učlanjenje u gradsku knjižnicu i upoznavanje danske kulture pomogli su mi da se skinem s HTV-1. Vratila sam se svojim starim navikama, iako mi je radio i dalje strašno falio, slobodno vrijeme više nisam provodila pred TV ekranom. Navečer sam često preko satelita gledala odlične američke ili britanske filmove koji su bili samo s titlom na danskom. ***** Mirko je često putovao u Oslo i vraćao se zadnjim letom u Kopenhagen. Obično bi to bilo malo poslije deset sati četvrtkom navečer. Uvijek sam se veselila njegovim dolascima. Tomica bi već spavao, večera bi bila još topla, a ja bih imala pauzu od devet do deset sati. Da si skratim to vrijeme, gledala sam televiziju. Nisam željela gledati film, sasvim slučajno izbor je pao na danski TV program, DK-1 kao dansku inačicu našeg HTV-1. Nisam baš znala previše danskog, ali nisam se previše uzbuđivala. Na programu je bila neka emisija o parovima koji ne mogu imati dijete. Bilo je desetak parova. Ličilo mi je na neki dokumentarac. Pa su ih tako snimali, prikazivali njihove izjave kako žarko žele djecu i koliko dugo pokušavaju dobiti djecu, itd, itd... Neki su parovi bili vrlo emocionalni. Onda su se zaredali doktori, nutricionisti, savjetnici koji su im savjetovali kako poboljšati prehranu, fizičko i mentalno stanje, a sve s ciljem da ipak dođe do trudnoće. S obzirom na moje tanašno poznavanje danskog, malo mi je bilo dosadno i taman kad sam htjela promijeniti kanal i prebaciti na engleski, neka je plavuša izgleda uspjela ostati trudna. Pred kamerama je skakala u zrak od sreće, kućni test na trudnoću bio je pozitivan. Sljedeća je scena snimljena u ginekološkoj ordinaciji. Sada naša sretna trudnica ide k doktoru da se službeno potvrdi blaženo stanje, opet se puno priča, opet kužim samo poantu (fakat je težak taj danski, kužim svaku drugu, ako i to). Ali u jednom trenu, bez obzira na danski, ostajem skroz zatečena. Naša je sretna trudnica lijepo sijela u ginekološku stolicu na pregled, doktor je navukao rukavice i počeo pregled, a TV kamera ni makac! U kadru je bio zumiran

66

ginekološki pregled, iz perspektive liječnika. Sve, ali apsolutno sve! I sad doktor sjedi ispred raširenih nogu pacijentice, pregledava gusti busen i objašnjava, a kamera to sve pozorno do zadnjeg detalja snima. U jednom trenutku doktor potvrdi trudnoću pa kamere zumira i prelazi iz lokacije međunožja na emocionalno zaplakano lice sad već službeno potvrđene trudnice. Nakon sekunde kamera se vraća na međunožje. Pregled se i dalje detaljno snima. Sad mi više nije padalo na pamet da mijenjam program. Bila sam u šoku. Emitiranje se nastavlja i dalje dok doktor obavlja ultrazvuk, opet pregledava plavušu, a kamera se redom prebacuje iz međunožja na monitor ultrazvuka i ozareno lice trudnice. Kompletan pregled snimljen i vjerno prikazan. Cijelo vrijeme doktor nešto priča, i sve je nabijeno emocijama, trudnica plače od sreće i nešto govori. Atmosfera je vjerno dočarana. Ni riječi danskog više nisam razumjela, sva sam zbunjena I bila sam sigurna da mi je nešto bitno promaklo. Da je to neki glupi film koji nisam skužila. Sljedeći dan na poslu nikako nisam mogla izdržati i pitala sam kolege jesu li možda gledali jučerašnji program oko devet navečer i da, eto, zbog mog danskog nisam uspjela pohvatati sve konce. Prepričali su mi baš sve onako kako sam i ja shvatila. To su neki dobrovoljci koji pred kamerama otvaraju portal u svoju intimu te stvarno žele imati potomke. I sve bih ja to razumjela, ali nikako mi nije bilo jasno zbog čega se ginekološki pregled mora snimati tako vjerno i vidljivo do zadnjeg detalja?!? Nisam dobila objašnjenje već samo nerazumijevanje kolega, a što ima čudno u jednom običnom pregledu? Je li to sramota? Ide li se u Hrvatskoj ginekologu kada si trudna? Shvatila sam da daljnji nastavak mojih pitanja i čuđenja može prouzročiti kontraefekt. Nakon ove, za moje pojmove čudne TV emisije, počela sam češće pratiti četvrtkom ranovečernji program na DK-1. Svačega sam se nagledala četvrtkom oko 9 sati navečer, poput metoda i opreme za samozadovoljavanje (mislim da je to više bio obrazovni aspekt). Tako je jedna stručna suradnica pokazala uživo ispravne tehnike samozadovoljavanja te komparativne prednosti raznih spravica i vibratora nad drugima, a sva ta tehnika bila je uredno složena na stolu u studiju. Bio je tu i gost koji je sve stručno komentirao. Prilično je podsjećalo na intervjue Branimira Bilića. Atmosfera je bila ozbiljna, stručna i pazilo se da prikaz bude objektivan, bez osobnih pretenzija i favoriziranja nekog vibratora. Iako se nisam mogla oteti dojmu da voditeljica više preferira metal nego plastiku ili gumu. Bilo je tu TV emisija i stručnih diskusija o seksu sa životinjama i pravnog aspekta takvih radnji u Danskoj. Vidjela sam groznih fotki od kojih mi se želudac okrenuo i stvarno sam se loše osjećala. I tu je bilo više sudionika u studiju. Dotakli su se i teme seksa s rodbinom i legalizacije takvih brakova. Nakon nekoliko emisija četvrtkom navečer, shvatila sam da se ne osjećam dobro, nije mi bilo zabavno. Više nikad nisam gledala DK-1 četvrtkom u 9. Shvatila sam da TV program ima skroz drugo značenje i ulogu u društvu te da je uživanje i opuštanje uz radio i televiziju stvar kulture jedne nacije. Dok se kod nas na HTV-1 večernja opuštanja emitiraju emisije tipa „skandala i negativnog senzacionalizma”, pune kriminala, krađi, laži, podmetanja, društvene nepravde i pesimizma, istovremeno u Danskoj „za laku noć” daju kontroverzne skandalozne seksološke teme s vrlo zornim prikazima.

67

Što je bolje ili gore? Večernji program DK-1 ili HTV-1? Meni nema razlike.

68

Rođendan Nije rijedak slučaj da se na prozor rođendanskog slavljenika izvjesi danska zastava

Gustav je pozvao Tomicu na rođendan. I ja sam bila sretna. Ovo je tek treći rođendan na koji je Tomica bio pozvan, iako je on na svoj rođendan pozvao cijelu vrtićku grupu. Moja mi je dobra prijateljica Morana iz Labina uvijek govorila o neobičnim, vrlo rijetkim danskim proslavama dječjih rođendana. Laknulo mi je, ipak je ovo internacionalno okruženje u kojem su pravila igre sličnija našim hrvatskim nego danskim. Do sada smo bili na rođendanu Emme iz Švedske i Nicolette iz Italije. Ovaj je treći bio rođendan Gustava iz Danske. Gustavovi se roditelji bave industrijskim dizajnom. Živjeli su neko vrijeme u Londonu i sama činjenica da im njihov mali Danac ide u internacionalni obrazovni sustav govori o njihovoj različitosti od prosječnih Danaca. Pozivnica je bila u skladu s kreativnim zanimanjem roditelja. Lijepa crveno-bijela pozivnica na kojoj je bilo naznačeno „subota u 14 sati”. Predviđeno trajanje tri sata. Kod njih u stanu. Tomica i ja bili smo točni. Moderna danska zgrada, sva u staklu. Moderna danska arhitektura. Strašno mi se sviđa. Nevelik moderan stan odavao je stil vlasnika. Baš nekako u Ikea stilu: bijelo, minimalistički i funkcionalno. Svjetlo i staklo sa svih strana. Gustavova mama prala je zdjelu jagoda, a tata je otvarao vrata i uvodio male goste. Vrlo brzo skupilo se dosta klinaca i njihovih roditelja. Polako nastaje kaos. U jednom trenutku tata objašnjava da sam rođendan neće biti u stanu već na krovu zgrade. Vodi nas liftom još tri kata iznad na krov. Fenomenalan pogled. Fenomenalan krov. Krovni je pod od tikovine, a ograda od stakla. Klinci su se odmah rastrčali od sreće i prostora. U jednom je kutu već postavljen stol za rođendan. Sve je vrlo lijepo i s ukusom dekorirano: sve je tematski obojeno u crveno i bijelo, baš kao i pozivnice. Sve je crveno-bijelo: stolnjak, ubrusi, i na svakom sjedećem mjestu crveno-bijele kapice od papira. U drugom kutu postavljen šator za igranje. Stvarno sam se opustila dok je Tomica trčao uokolo po krovu s drugom djecom. Bilo je tu djece i roditelja svih rasa i boja. Jedino je mama male Turkinje Ajle bila sva uplašena. Vidljivo je bilo da je sva u strahu, boji se krova, stalno zapitkuje je li ova staklena ograda sigurna. U jednom trenutku ugledala je noževe i vilice na stolu. Dobila je napadaj panike, djeca i noževi. Strašno. Panično je slijedila u korak svoju Ajlu da slučajno ne padne s petoga kata i to nedajbože s nožem u ruci! Na stoluje poslužena kava za roditelje i sivkasto-bijeli hladno prešani sok od jabuka. Naravno, i crveno-bijele plastične čaše. U trenutku mi je prošla misao kako je eto baš dobro što je rođendan u dva sata, danas neću kuhat' ozbiljan ručak, neka se Tomica najede čega god želi, a lako ću za večeru. Nakon dobrih sat vremena Gustavova mama objavljuje neka djeca sjednu za stol. Nakratko odlazi u stan i donosi ogromnu zdjelu jagoda i malu zdjelicu šlaga. Poslužuje šlag i jagode na stol s crveno-bijelim stoljnjakom... 69

Tata donosi kutijicu s crveno-bijelim keksima i na svaki crveno-bijeli tanjurić stavlja jedan crvenobijeli keksić. Kreativno, maštovito. Neka djeca navalila su na jagode, neka jednostavno ne vole jagode i unatoč nagovaranjima i molbama roditelja, odlučno čekaju sljedeće jelo. Minute su već brzo prolazile, i kad je već zdjela ostala sasvim prazna, nitko ni da spomene sljedeće jelo ili rođendansku tortu. Nekako sam se sjetila Moraninih opisa danskih dječjih rođendana. Ovaj se nije uklapao po mnogo čemu, sve je lijepo uređeno i servirano, pazilo se na svaki detalj. Roditelji nisu samo iskrcali djecu, tu su bili svi roditelji na broju. Skroz ugodna atmosfera. Ali neka moja intuicija, koja je svakom minutom postajala stvarnost, govorila mi je da, unatoč vilicama i noževima na stolu, ovdje, baš kako je i Morana opisivala, neće biti ni pizza ni peciva ni sendviča ni hrenovke u lisnatom, a na kraju neće biti ni torte ni puhanja svjećica. Tomica se još malo igrao, ali ni on nije navikao biti samo na doručku s jagodama i crveno-bijelim keksićima. Znam da sam zeznula, opet sam išla po svojoj hrvatskoj logici, prisjela mi je ideja da jedan dan ne moram kuhati, i da ću dan izvući na rođendan. U Danskoj ta fora ne pali. Uskoro je Tomica bio pregladnio i od gladi postao sav nervozan. Pozdravili smo se sa šarolikim društvom i na putu do kuće svratili do sushi-bara. Najeli smo se, nisam kuhala, a tješila sam i sebe i Tomicu da je sushi puno zdraviji ručak nego pizza, sendvič i rođendanska torta. Počela sam razmišljati kao Dankinja.

70

Sushi party Danci se doživljavaju kao oličenje reda i razumnosti. Nisu romantični ili skloni uzbuđenjima i rizicima. Pomalo nalikuju Švicarcima, ali nemaju Alpe

Početak života u novom gradu i novoj državi donosi novi stan, novi posao, nove ulice, nove trgovine, novu klimu, nove navike, novi jezik, a nadala sam se i nove prijatelje. Mislila sam da se sve može srediti i urediti i da je dovoljno samo biti uporan i sistematičan. Uza sve novostečene obveze imala sam i ludi plan „stvoriti” nove prijatelje, ili bar nešto slično što bi se moglo zvati recimo „prijateljica za kavu” ili „prijatelji s kojima ponekad odemo na kupanje ili izlet”, ili „Markova mama s kojom Tomica i ja idemo u park” ili možda „Betina s posla s kojom volim poslije posla popričati”. Brzo sam se upustila u akciju „socijalizacije”, a na poslu su me svi uvjeravali da je baš dobro što mi dijete ide u danske jaslice i da je to najbolji put za steći prijateljstvo s nekom mamom. Kako je vrijeme bilo hladno i neugodno, mislila sam da je najbolji način za početak socijalizacije pozivanje na ranu večeru kod nas doma. Počeli smo pozivati ljude s kojima smo uglavnom na poslu ili u vrtiću uspostavili neki bliži kontakt. Prvih sam nekoliko mjeseci često kuhala najfinija jela, ugošćivali smo, pekli su se hrvatski kolači, tražile se namirnice koje sliče na naše, bilo je puno improvizacija, ali sve se s radošću i oduševljenjem pojelo. Nikad ni jedan poziv k nama na večeru nije bio odbijen. Vrhunac nakuhavanja bio je Tomičin drugi rođendan. Stvarno sam si dala truda, trebalo je napeći kolače za dvadesetak ljudi, tri torte, kiš, picete, kanapeiće... Iskreno sam bila zadovoljna. I gosti s djecom bili su sretni i zadovoljni. Djeca su divljala po stanu, dobro sam se osjećala unatoč činjenici da ću sljedeća dva dana provesti pospremajući nered i posuđe. Duboko u sebi nadala sam se kako je to pravi način da se dođe do privida osjećaja društva. To je bila svojevrsna psihoterapija. Pokušaj bijega od samoće i izoliranosti. Nakon nekoliko mjeseci, već iznemogla od novog života, posla, vrtića i nakuhavanja, jedva sam čekala proljeće. Nadala sam se da će, kad konačno zatopli i otvore se terase, i naš društveni život promijeniti smjer iz moje kuhinje u prirodu ili barem negdje na kavu. Nisam si željela priznati činjenicu koja je nakon tih mjeseci „nakuhavanja” očigledna: ni najfinije jelo koje skuham neće potaknuti Danca na uzvratni poziv, čak ni poziv na kavicu. Da stvar bude gora, i na moj veliki užas, svi koji su nam rado dolazili na večere smatrali su sebe dobročiniteljima koji se, eto, dolaskom na večeru ustvari „žrtvuju”. Nekako smo s početkom toga proljeća prestali s „društvenim” pozivima. Shvatili smo igru. To nitko ne radi, ali naravno da, ako ti je to baš gušt, možeš prirediti večeru jer uvijek ima kandidata koji će se rado odazvati. Pravilo je jasno, nema uzvratnog druženja ni u kojem obliku. 71

I onda nakon dugo vremena iznenađenje, ničim izazvan poziv na sushi party. U redu, to je više bio kao poslovni team building za cijeli mali odjel, ali činjenica jest da je poziv na sushi došao od danske kolegice s posla. Najnevjerojatniji je dio poziva, koji je i pobudio moju pozornost, mjesto događanja: kod nje doma! Željela je upriličiti malu proslavu povodom neke vrste unapređenja. Pravila su mi se unaprijed objasnila, idemo na sushi, bit će zabavno i kroz druženje ćemo sami spravljati sushi. Do tad sam već shvatila da u Danskoj nema posluživanja i gostoljubivosti: osnovno je pravilo do it yourself! Tako je i bilo, svi smo frkali smotuljke riže i smrznutu tunu ili lososa. Totalna fora. Svatko je imao svoj dio posla: netko je kuhao rižu, netko je rezao ribu, netko je frkao, a netko je rezao štapiće zamotuljaka na veličinu zalogajčića. Na jelovniku su bili smotuljci sushija i voda. Nakon štoje netko priupitao za nešto žešće (ja sam kao mali znak pažnje donijela bocu desertnog hrvatskog muškata), gazdarica je bez trunke razmišljanja otvorila muškat i raspodijelila ga u devet staklenih čaša. To je bilo to. Meni je u tom trenutku bilo najzanimljivije kako je butelju od pola litre uspjela raspodijeliti na devet jednakih dijelova. Nisam se previše zamarala detaljima. Ugodno sam provela večer i bila sam zadovoljna neobičnom gestom poziva kolegice. Sredinom sljedećeg tjedna već sam skroz zaboravila na privatni sushi party, no netko iz odjela mi je ostavio na stolu papirić, žvrljotinu na kojoj je pisalo da sam dužna 100 kruna. U trenutku mi je sve postalo jasno. Počela sam se glasno smijati, iako mi uopće nije bilo smiješno, ali smijala sam se sebi i kako se sporo navikavam na novi život i koliko mi fale neki ljudi i običaji iz tada toliko daleke maleHrvatske. Nekako smo se s vremenom priviknuli na nove okolnosti, puno smo radili, vikendima smo putovali, naravno sami bez prijatelja. Tako su nam dani prolazili. Zadesila nas je sudbina „ni vrit ni mimo”. Situiran život. Život bez uspona i padova. Život bez prijatelja. Život bez strasti.

72

Para k'o u priči Trava je u susjedovu vrtu uvijek zelenija

Posljednjeg smo ljeta našeg boravka u Danskoj bili pozvani na Tarin drugi rođendan. Tara je rođena u Danskoj, tata joj je Slovenac, a mama Bosanka. Neveliko rođendansko društvo na prvi je pogled bilo šaroliko, mame i tate sa starijom ili mlađom djecom. Svi već imaju poduži staž života u Danskoj. Samo je jedan zalutali danski par, svi su ostali iz „bivše Juge”. Govori se svim idiomima i varijantama hrvatskog i danski se uopće ne čuje. Neke obitelji žive u Kopenhagenu, a neke u susjednom švedskom gradiću Malmou (morski tjesnac Oresund odvaja ga od Kopenhagena). Domovina je očigledna poveznica ovog malog nehomogenog društva. A i vidljivo je: što je udaljenost od mjesta rođenja veća, pojam „domovine” je rastezljiviji. Iako je ljeto kalendarski već bilo na sredini, nimalo se nije osjećao ljetni ugođaj. Prevladavao je ugođaj pravog danskog ljeta: vjetrovito, hladno, sivo i tužno. Rođendan je započeo u vrtu, ali se zbog hladnoće i nelagode vrlo brzo preselio u malen i skroman stan slavljenice. Iako je pred nama obilje besplatne hrane, atmosfera je bila slična kao i vrijeme: otužna. Nije mi to bilo prvi put da sam u takvom društvu. Uvijek isto, svi jedva čekaju povod da se okupe, da se druže, razgovaraju na „svom” jeziku, da se smiju razumljivim forama i druže na način kao nekada davno, davno, prije devedesetih, prije Danske. I to ih sve drži danima, sve do događaja. A onda kad se svi skupe, uz obavezne ćevape u lepinji, kiseli kupus, domaći ajvar, pivo Pan i dvije bogate torte, taman prije turske kave, iznenada zavlada neka sjeta, neki težak melankoličan osjećaj gust kao magla, koji preuzme cjelokupnu atmosferu. To je bolan osjećaj za prošlim izgubljenim sretnim vremenima, to je bolna prošlost. U tom trenutku prestaju balkanske fore i zafrkancija i počinju priče za umjetno dizanje osjećaja sreće o tome kako na sjeveru vlada blagostanje koje nikad neće zavladati na tamo dalekom Balkanu... Svatko, redom, počinje iznositi svoj zadivljujući životni primjer, koji je baš posljedica života na sjeveru. I svi se slažu u jednom, zaključak je kod svih identičan. Takve plaće koje oni imaju možda samo imaju neki veliki direktori u Hrvatskoj. Taj je trenutak pokušaj samoobrane, slamka spasa, pa se spominju te velike plaće za obična radna mjesta kao što su teta u vrtiću ili soboslikar ili činovnik. Sve se priče o masnoj zaradi nacifraju k'o krava rumenka za prodaju. Dodatno se uljepšava dojam velikih danskih zarada opisima planiranih putovanja tog ljeta. Avionska karta nije problem, ni smještaj na Jadranu, a naravno da se uvijek diskretno i kao usput doda kako se prebaci koja tisućica svojim najmilijima u domovini, koji eto nisu te sreće da žive na sjeveru i zarađuju takvu veliku paru. Mi smo bili jedini u ovom društvu koji se nisu hvalili svojim velikim zaradama, stisnulo me oko grla snažno, tako jako da riječ nisam progovorila. Samo sam slušala i bilo mi je baš teško oko srca. Dio ovog društva nažalost i nije imao puno sreće u životu, ratna stradanja u Bosni mnogima su okrenula život prema sjeveru. Neki od tih ljudi više nemaju domovinu ni doma. I ono što govore njihova je istina u koju nitko ne smije 73

sumnjati, istina koja ih drži na životu. Ali nije teško vidjeti da im je srce napuklo i nikad, ali baš nikad te rane neće zacijeliti. I zato mi ih je strašno žao. Ta „financijska istina” i krilatica „para k'o u priči” jest univerzalna, i mislim da nije danska izmišljotina. Gdje god sretneš našeg čovjeka u tuđini uvijek će ti ispričati tu srcedrapateljnu pričicu kako se vani genijalno zarađuje. E sad, mislim onak' za istinu, čisto ako se gledaju brojevi bez emocija, to je sve samo ne istina (sigurna sam da ovo neće biti bestseller na sjeveru). Da, stvarno je istina da su u Danskoj plaće u prosjeku tri do četiri puta veće nego u Hrvatskoj. Istina je i da teta u vrtiću zarađuje k'o neki hrvatski direktorčić. Sve je to istina, ali u konačnoj bilanci moraš uključiti „mali”, „sitni”, kao (ne)bitan detaljčić: troškove života u Danskoj. Pa tako kad platiš godišnje grijanje stana skoro 40.000 kuna, pramenove 3.000 kn, dvije pive 120 kuna, jedno minijaturno pile 150 kuna, dva krastavca na akciji 20 kuna, onda ti stvarno povratna avionska karta do Zagreba od 1.500 kuna nije ni najmanje skupa.

74

Starci Starija populacija živi neovisno i samostalno: ne traže pomoć ni od koga, ali isto tako je ne treba od njih ni očekivati

Modernom europskom društvu stari ljudi ne trebaju. Penzije su teret proračunu, njihove su bolesti teret zdravstvenom sustavu. Spori hod smeta u prometu. Zauzimaju radna mjesta mladima. Šire se u svojim praznim stanovima. Pričaju dosadne priče na široko i na dugačko. Nisu snažni kao nekad. Ovo se ne izgovara, ali je tako. Tako se misli, tako se živi. Europski lifestyle, od sjevera do juga. Bez izuzetka, tu ni demokracija ni ljudska prava ne čine razliku. Dobro, na jugu, u Italiji ili Hrvatskoj, ipak se mora priznati da postoji posljednja važna uloga koju igraju ljudi 60+, i to ih još drži na životu, još ih drži da ne padnu u kategoriju „kad ćeš već umrijeti”. To je uloga bake i djede! Sa štapom ili bez njega ide se po unuke u vrtić, kuhaju se jela po narudžbi, guraju dječja kolica kao ortopedska pomagala, odmaraju se u dječjim parkićima, troši se ušteđevina na sve što počinje s kinder, ljeta su im k'o školarcima od 15. lipnja do 1. rujna na plaži svaki dan. Nemaju ni Božića ni Nove godine, a niti subote navečer. Ne, oni ne odgajaju unuke, oni nisu ni mudri ni iskusni, oni su samo servis, baka i djed servis. Servisiraju fizičke potrebe unuka (nikako se ne smije reći roditelja). Vrijedi to izdržati. Uvijek može biti samo gore. Ruku na srce, nisam ni ja previše razbijala svoju glavicu ovom teškom i tužnom tematikom. Moji su živjeli svoj život u Zagrebu, dok sam ja živjela svoj u Kopenhagenu. Nakon prve godine života u Kopenhagenu, nekako ni sama ne znam kako, pomislila sam i shvatila da je tu u Kopenhagenu nešto vrlo neobično. Nema starih ljudi. Nema bijelih glava. Nema sporog hoda. Nema baka i djedova u vrtićima. Polako sam počela obraćati pozornost na starije, i taman kad bi uočila nekog u toj kategoriji, odmah bi se ispostavilo da je to neki talijanski ili njemački turist. Dobro, da budem jasna, sve što vozi bicikl na posao nisam kategorizirala pod staro. Tražila sam ljude kakve sam viđala u Zagrebu, ne rade, u penziji su, sporo hodaju sami ili u društvu, piju čaj, čitaju dnevne novine u jutarnjim ili prijepodnevnim satima, imaju svoja okupljališta, kao primjerice u Zagrebu Dolac. U vrtiću nikad, ali baš nikad nisam srela osobu koja nije roditelj ili Filipinka. Baš nikad. Da stvar bude gora, živjela sam u strogom centru Kopenhagena i, slijedeći zagrebačku logiku, baš tu sam ih trebala najviše viđati. Ništa. Kao pande: znaš da sigurno postoje, ali ih u gradu nigdjenema. Državne su mirovine u Danskoj male i prema principu uravnilovki. U klasi su s hrvatskim penzijama. Jedva za kruh i mlijeko. Ne morate mi vjerovati! Svi dobiju isto ma gdje radili i koliko dugo radili (mislim da se ide u penziju s navršenih 65 godina). Više od uravnilovke dobiju jedino oni kojima su firme uplaćivale u drugi stup. Ima ih, ali ni to nije bogznašto. Možda dodatni pečeni picek svaki tjedan. Ok, i kod nas je slično, a centar pun penzionera. E sad slijedi objašnjenje, koje je direktno vezano uz danski mentalitet.

75

Gdje su svi ti stariji ljudi, penzioneri koji su se rodili i proživjeli radni vijek u Kopenhagenu? Istina je jedna: nema penzionera u Kopenhagenu. Slučajnim ali jednostavnim razgovorom s jednom budućom penzionerkom uspjela sam locirati gdje žive kopenhaški penzići: a) španjolska obala, b) Francuska i c) danske pustopoljine i zabiti. Prvi i osnovni ključ rješenja pitalice „gdje su penzići?” jest mentalitet. Ajde, neka si tko od naših zamisli da mu mama i tata penzioneri odu na koktele u Španjolsku dok bi on sam rmbao s dvoje sitne dječice (usput si penzići prodaju stan i sve novce si zadrže). Nekako mislim da to ne bi išlo u ovim našim južnim krajevima. Ostale su stvari jednostavne i drže vodu. Za početak su stvarno u Kopenhagenu cijene strašno visoke i s danskom se penzijom ne može dobro živjeti (plaća se strašan godišnji porez i na nekretnine i na iznajmljivanje stana). Nema života od rentanja. Sve zajedno rekla bih opet: vrlo usporedivo s hrvatskom penzijom od dvije do tri tisuće kuna. Kruh i mlijeko. Ali ista ta bijedna danska „kruh i mlijeko” penzija u krunama vrijedi tisuću ili dvije eura, koje su ipak malo više od kruha i mlijeka recimo u Španjolskoj. Jedan mali stančić u Kopenhagenu vrijedi kao kućica s vrtom i bazenčićem negdje u Španjolskoj ili Francuskoj. A neka sitna danska ušteđevina od stotinjak tisuća eura i nije baš džeparac u Španjolskoj ili Francuskoj. A tko onda, ako ne oni, može zasluženo uživati u suncu nakon radnog života na hladnoći i u mraku?! Jasno je kamo priča vodi. A ovo pod c) danske pustopoljine i zabiti, pa i to je ista logika, samo ako si bolestan. Dakle, baš kao i svugdje na svijetu, tako su i u Danskoj cijene nekretnina bitno manje (a naravno i porez na nekretnine) u nekoj pustopoljini nego u glavnom gradu. Možeš imati i vrt i besplatno povrće, a uzevši u obzir da je u Danskoj zdravstveno besplatno, nađe se dosta kandidata koji eto nakon radnog vijeka u Kopenhagenu ipak ostanu u Danskoj. Bez obzira na to što sam bila zločesta i u jednom trenu pomislila da se kolektivno ubijaju penzioneri u Kopenhagenu, i bez obzira što je Danska u Europi, moram priznati da je ovakva logika seljenja iz grada pun pogodak kojim zadržavaju dostojan i kvalitetan život. Bravo! I za kraj se moram pitati što je bolje nekom sirotom zagrebačkom penzioneru: životariti u hladnom stanu u centru Zagreba, recimo u Gajevoj ili u toploj kućici s vrtom recimo u Velikom Trgovišću?!

76

Pokazivanje Nitko ne bi trebao biti toliko izvrstan u svom poslu da bi njegova zarada bitno bila veća od prosjeka: to je važno nepisano pravilo koje se primjenjuje, na ovaj ili onaj način

U Kopenhagenu su zime jako vjetrovite, hladne i dugo traju. Iako nisam pristalica krznenih kaputa, tu na hladnom sjeveru mi se nameće jedan logični zaključak: nošenje krznenog kaputa u Kopenhagenu nije samo modni detalj već nužna potreba. Niti jedan lateks ili perje ne grije kao bunda, a ja se uvijek sjetim priče o ruskoj zimi i šubari. Vrlo niske cijene bunda, krznenih kaputa, koje se čak usudim i nazvati jeftinima, išle bi pod ruku mojoj teoriji. Raspamećivala sam se pred raznim izlozima po Kopenhagenu, odlična ponuda, genijalan dizajn i stvarno jeftino. Čak i luksuzna krzna i kapute, za koje se nikako ne može reći da su jeftini, u Kopenhagenu možete naći u pola cijene. Vrlo brzo sam nekako shvatila i osjetila da nositi krzneni kaput i nije baš prihvatljivo ponašanje. Jednostavno se to osjeti. Na poslu baš nitko nikad nije došao u krznenom kaputu ili sa šubarom ili bilo kakvim modnim krznenim detaljem. Po gradu se vrlo rijetko mogao vidjeti krzneni kaput, čak i kad se ide u operu ili kazalište, a cijelo vrijeme hladni vjetar divljački puše. Ponekad, rijetko vidljivi bili su samo povremeni izlasci kaputa od tuljanovog krzna. Preružno! Naravno, objašnjenje je jednostavno i uklapa se u cjelovitu eko-teoriju koju Danci furaju: nešto kao društvo na višem stupnju razvoja, pa eto nema smisla za bespotrebnim masakriranjem životinja. Podržavam tu teoriju, i sama sam si dala razmišljati o svojim egoističnim željama i tako naravno nisam kupila nikakav krzneni predmet, ma koliko je povoljno i, moram priznati, meni prekrasno. Jednog hladnog siječanjskog dana kao i uvijek sam parkirala auto ispred vrtića, a istovremeno je iza mene Frederikova mama parkirala svoj crni luksuzni Audi A6. Strašno je bilo hladno, vjetar je šibao, i tih dvadesetak ili tridesetak metara do ulaza u vrtić osjećala sam se kao da sam na igmanskom maršu. Bila sam sva zakopčana do grla, s debelim šalom, kapom, rukavicama, štucnama i jedva sam preživjela hladnoću. Skupila sam se i sagnula glavu da mi vjetar ne ide u lice. Znala sam da je iza mene Frederikova mama i po brzim koracima zaključujem da je i njoj bilo hladno. Frederikova mama je Dankinja, vrlo imućna. U isti tren smo obje ušle u vrtić. U trenutku kad sam se onako crvena i ukočena od hladnoće okrenula da ju pozdravim, ugledala sam ju svu ljubičastu, promrzlu, u grču i bez kaputa!!! Nisam ju ni pozdravila, već sam odmah uzviknula „pa gdje ti je kaput!” Ona se, valjda u šoku od hladnoće, nije ni snašla već je samo počela bijesno vikati: „U autu, imam genijalnog toplog nerca, ali zbog ovih licemjernih Danaca moram se smrzavati k'o govno, a nerca držati u autu!” Mislim da je istog trena zažalila te riječi, sva je bila promrzla, a sad je okrivila za to svoje sunarodnjake i to pred tamo nekom čobankom iz Rumunjske ili Hrvatske. Svejedno.

77

Bilo mi je žao, ali istovremeno i jako smiješno. Ustvari bilo mi je malo i laknulo, nisu baš svi Danci rođeni s genom za socijalnu pravdu i empatijom za živa bića, isti su kao i mi, samo mi kad si kupimo bundu na pedeset i pet rata, nema te sile koja će nas spriječiti da ju nosimo do pojave prvih proljetnih cvjetića. ***** Prvu godinu mog boravka u Danskoj učila sam danski. Utorkom je bilo dežurstvo u vrtiću do pet, a teta Ankica je bila dežurna, i nekako sam uspjela posložiti da mi profesorica iz škole stranih jezika održi sat od 15.30 do 16.30 pa sam tako nekako ipak sve stizala. Druge mogućnosti nisam imala, a kad je Tomica prešao iz danskog vrtića u internacionalni nažalost više ni ova kombinacija nije bilamoguća. Profesorica danskog zvala se Sussane, gospođa srednjih godina, Dankinja, vrlo draga, vrlo skromna i samozatajna. Satovi su mi bili zanimljivi, pričale smo o Hrvatskoj, o Danskoj, o putovanjima i o Francuskoj u kojoj joj živi muž, inače Francuz. Nekako sam imala osjećaj da me razumije jer i ona je bila živjela nekoliko godina u Parizu, jako voli Francusku, ali je srcem i dušem Dankinja. Ima već troje velike djece. Nakon jednog našeg sata danskog pozdravile smo se i istovremeno krenule prema izlazu. Strašno je padala proljetna hladna kiša. Nimalo ugodno. Ja sam pretrčala parkiralište do svog auta, a Sussane je pretrčala do svog prastarog crnog bicikla. Bilo mi je strašno neugodno, nikako joj nisam mogla ponuditi vožnju jer ne smijem zakasniti po Tomicu ni sekunde, ionako je utorkom bio zadnje dijete u vrtiću. Njoj nije bilo neugodno, nije previše razmišljala ili recimo pozvala taksi. Samo je sjela na bicikl, bila je obučena u neki skroman kompletić od tvida i tako je, sad već skroz mokra, otišla vozeći bicikl. Nisam više željela razmišljati o toj situaciji, nisam imala izbora kao ni ona, a očito si nije mogla priuštiti taksi. Naše se ugodno druženje nastavilo do ljeta. Nakon ljeta, a zbog promjene Tomičinog vrtića, više nisam mogla nastaviti sa satovima danskog. Ali, nekako sam valjda i ja bila simpatična Sussane, i tako je na jesen pozvala Tomicu i mene na ranu večeru k njoj doma. Ponijela sam maslinovo ulje i pekmez od smokava iz Hrvatske i nisam baš razmišljala što mogu očekivati. Stigli smo u centar Frederiksberga, elitne komune u Kopenhagenu. Parkirali smo na privatnom parkingu ispred velike kuće s bijelom fasadom. Sussane nas je srdačno dočekala i uvela u kuću. Prvi je dojam bio impresivan. Stara vila, renovirana, prekrasno. Visoki stropovi, prostrane prostorije, starinska restaurirana bijela stolarija podsjećala je na francuski barok. Raskoš. A onda isto i prvi i drugi kat. Ispred kuće velika terasa te privatni bazen i krasan stilski uređen vrt (baš i ne vidim smisao bazena u Kopenhagenu), zimska terasa i zimski vrt. Sve je bilo skladno uređeno, pazilo se na svaki detalj, osjetila se francuska nota u danskom okolišu, vrlo harmonično, francuska raskoš u skladu s danskim minimalizmom. Prekrasno!

78

Nakon prvobitnog iznenađenja nisam bila sigurna, ali sam tihim glasom priupitala: “Ove stolice tamo, jesu li možda dizajn Magnussen, a ove tamo, možda Jacobsenll” Mislila sam da sam pogriješila. Ali nisam!!! Sussane je počela nabrajati danske dizajnere druge polovice 20. stoljeća, pri tom pokazujući pojedine komade namještaja. Krasno. Strah me bilo i sjesti na te stolce, znala sam da svaki taj komad namještaja vrijedi kao jedan auto ili čak omanji stančić u Zagrebu. Prelijepo, impresivno, preskupo! Stvarno namješteno s ukusom u vrlo prepoznatljivom asketskom minimalističkom danskom stilu. Preplavio me val oduševljena zbog prilike biti u tako krasnom danskom domu. Imala sam blagu vrtoglavicu. Bila je vrlo ugodna večer, Sussane je bila draga kao i uvijek, spremila je nekoliko francuskih specijaliteta, kiš, tartan od jabuka i francusku juhu s porilukom, koju danas i ja rado kuham. Sve je bilo kao i do sada na satovima danskog, samo sada Sussane nije više bila skromna i samozatajna. Prošli smo razne zanimljive teme, ali nije propustila navesti tržišnu vrijednost kuće od skoro desetak milijuna eura, naravno bez namještaja, a samo renoviranje ih je koštalo blizu milijun eura. Vrlo zanimljiva večera, sretna sam što sam imala priliku vidjeti takvo luksuzno stanovanje, stilski savršenu kombinaciju suprotnosti danske i francuske škole dizajna, sve uklopljeno s originalnim danskim svjetski poznatim dizajnerskim namještajem. Sjediti u originalnim Jacobsen stolicama, jesti iz Copenhagen Royal antiknog posuđa, dok na zidu vise djela francuskih klasika. Sviđalo mi se jako. Uživala sam i u ambijentu, i u društvu, i u skupom francuskom vinu. Trebalo mi je nekoliko dana da sredim dojmove. Na kraju, poslije svega i stvarno nezaboravnog estetskog događaja, ipak mi je preostao detalj nedorečenosti, nešto što je opet nama s juga teško shvatljivo: “Zašto se netko tko si može priuštiti ovako vrijedno i skupocjeno stanovanje, vozi biciklom na hladnoj danskoj kišurini u skromnom odjelu od tvida?” Iskreno, ne znam! Zanimljivo, zar ne? ***** Svatko tko je ikada bio u Milanu, bio mlad ili star, bogat ili siromašan, profesor ili manekenka, mora se složiti u jednom: Milano je europska prijestolnica mode. Poznati guadrilatero della moda ili „pravokutnik mode”, s mnogobrojnim trgovinama u ulicama Via Montanapoleone, Via della Spiga, Via Manzoni i Corso Venezia raj je za svakog globalnog modnog šopingholičara. Svi kupuju u Milanu, neki malo i nervozno, znajući koja ih muka čeka pri povratku kući. Neki kupuju puno i strašno skupo, neki imaju asistente za kupnju, neke čeka i vozač i Porsche, neki se svađaju, neki se vole, ali svi kupuju. Jasno je, što se tiče mode i kupovanja torbica, cipela, kaputa, trikoa, jakni, čizmica, sandala, marama, šešira, šalova, gaćica, grudnjaka, spavaćica, bundica, vestica i haljinica s potpisom: u Milanu je sve moguće. Svi putovi vode na quadrilatero della moda. To je milanska sudbina. Od te se činjenice može pobjeći samo ako nikad ne otputuješ u Milano. Tijekom svog života u Kopenhagenu često sam putovala do Milana. Razlozi su bili razni, ali jedno je bilo isto, i mene zadrtu antišopingholičarku zadesila je milanska sudbina. Nastojala sam se kontrolirati, ali svaki put je ipak nešto palo. Torbica. Cipelice. Košulja. Naravno, ja sam sve to jasno artikulirala i racionalizirala, jednostavno. Ispriku za moje neuobičajeno ponašanje našla sam u logičnoj činjenici da ne mogu odoljeti ovim prekrasnim ulicama prepunih sretnih ljudi koji samo kupuju, i danju i noću, sve je glamurozno, luksuzno, 79

šareno i primamljivo. Neki paralelni svijet, nema ni trunka asketizma ni praktičnosti, a još usto sunce sja i grije: sve čista suprotnost Kopenhagenu. Naravno da svatko nađe neku svoju racionalnu milansku ispriku ili objašnjenje. Kopenhagen i Milano su dobro povezani, dva sata avionom dva puta dnevno, i to je to, jednostavno. Sigurna sam da se milanski check-in može lako prepoznati po putnicima, i ogromnim količinama Pradinih, Guccijevih, Armanijevih i bogtepitaj-kakvihsve-ne predimenzioniranih dizajnerskih vrećica i kutija. Tako je uvijek bilo i na letu Milano- Kopenhagen jer je većina imućnijih Danaca, svi do zadnjeg, pročešljavala quadrilatero della moda. Vidljivo po njihovim dizajnerskim vrećicama i finim novim Armanijevim odjelima, nenošenim Pradinim cipelama i torbicama Louis Vuitton. I tako to i ne bi bilo posebno zanimljivo da nema neobične promjene u avionu, ali samo na letu natrag u Kopenhagen. Naime, ovo nije priča o ružnoj gusjenici koja se pretvara u leptira, već obrnuto. Baš na tom letu, neprimjetno, nenadano, nestaju sve te vrećice, skidaju se nova odijela i cipele, vade se neke stare torbice, miče se svaki dokaz pustošenja pravokutnika mode. Fenomen neodoljivo podsjeća na ona naša putovanja na šoping u Trst osamdesetih. Tada smo se svi kolektivno, ali u busu presvlačili tik pred carinu. Razlog je bio očigledan. Da nas ne odrapi carina. Mislim da u ovoj priči carina nije razlog. Neki drugi. Prepuštam čitatelju namaštu.

80

Kuhinja Nefunkcionalna ali (pre)skupa kuhinja smatra se statusnim simbolom

U rano smo proljeće iznajmili stan. Pravila podstanarstva bila su jasna i rigidna. Objasnili su nam da su podstanari zaštićena vrsta. Ja sam već tada zlobno primijetila da je lako biti zaštićen kada se za skoro tisuću eura mjesečno može iznajmiti omanji štakornjak. Potpiše se ugovor s posredničkom agencijom i obavi se primopredaja stana. Ugovor sve definira: tri mjeseca otkazni rok za vlasnika, mjesec dana otkazni rok za podstanara, nema iznenadnog povišenja cijene, nema iznenadne selidbe i istjerivanja preko vikenda, nema zamazanih i smrdljivih stanova, sve popravljeno, čisto i funkcionalno. Sitni detaljčić, koji je malo uprskao savršen dojam podstanarskog života, tromjesečni je polog za slučaj naplate eventualne štete. Kako god okreneš velik novac, u našem slučaju 60.000 kruna. Stisnuta srca platili smo taj polog, čvrsto vjerujući da će nam biti vraćen prilikom iseljavanja iz stana. Stan je bio velik, prekrasan, čist, održavan, ali nikako nije bio nov. Kuhinja je bila velika i stara. Meni se kuhinja nikad nije svidjela i nije bila funkcionalna. Ogromna radna površina izgledala je kao pod mog stana u Zagrebu, drveni hrastov parket, puno drvo, mat lak. Bilo mi je jasno da moram uvijek upotrebljavati podmetače za rezanje i podmetače za lonce da ne oštetim drvenu površinu. Nakon nekog vremena poželjela sam popiti tursku kavu, a kako džezvu nisam imala, odlučila sam ju kupiti. U Danskoj se ne pije turska kava pa nema niti džezvi. Nakon nekoliko mjeseci potrage za džezvom na moju veliku radost pronašla sam posudicu koja joj sliči, iako ima poklopac. I tako sam konačno popila pravu tursku kavu. Malo me mučila ta kava ujutro, naime trebalo je čak petnaestak minuta da voda zakipi. Nisam se dala smesti. I sve bi bilo krasno da jednog subotnjeg jutra, nakon popijene kave, nisam premjestila tu džezvu s kavom na drvenu radnu površinu ne sluteći ništa. I tako je „danska džezva” napravila crni pougljeni krug nasred radne površine. Užas! Očaj! Ni ja ni Mirko nismo glasno izgovorili da nas ta izgoretina može koštati 60.000 kruna, ali smo se strijeljali pogledima i svađali, a oboje smo se osjećali tako jadno. Nije mi bilo jasno kako se to dogodilo... Mirko me uvjeravao da nisam pazila, a ja sam pak bila sigurna da sam ju stavila na drvo dugo nakon što smo ispili naše jutarnje kave. Iako je zaključak bio da ćemo zbog moje nepažnje vrlo vjerojatno baciti u smeće 60.000 kruna, ja nisam bila toliko sigurna da je crna izgoretina samo posljedica moje nepažnje. Drugo jutro sam jako pazila, a kuhanje kave je postalo izvor stresa. Ostavila sam džezvu na štednjaku. Nakon pola sata, prilikom ručnog pranja suđa, ta glupa džezva s poklopcem je bila još uvijek vrela. Odmah sam shvatila da je moja džezva zapravo termo posuda s dvostrukim dnom. I stvarno dobro radi. Sprži radnu površinu i pola sata nakon kuhanja. Ta crna okrugla izgoretina me svaki dan, gotovo tri godine, podsjećala na moguće bacanje 60.000 kruna ravno u smeće. ***** 81

Za Tomičin rođendan pekla sam dvije torte i još neke kolače. Puno posla, u žurbi mi se rasulo i brašno i bjelanjak, a nisam odmah ni obrisala mokru radnu površinu. Rođendan i kolači su uspjeli, ali je kuhinjska radna površina bila skroz uništena. Sivo, suho drvo je popucalo, radna površina bila prepuna fleka, a ona crna izgoretina se još više isticala. Želudac mi se zgrčio. U međuvremenu sam saznala da su te teške, masivne kuhinje od sirovog drva strašno skupe. Takve su kuhinje danski statusni simbol. Naravno, ako si netko kupi takvu kuhinju za stotinjak tisuća eura, nije lud da ju rauba i u njoj kuha. A ja sam ju dokrajčila. Cijelu noć nisam spavala. Taj je tjedan teta Ankica došla k meni, vidjela i kuhinju i kakve me teške muke more. Uvjeravala me da se to da riješiti. Pitala me kad je zadnji put kuhinja uljena. Odmah sam se osjećala kao da otkrivam da postoji plava pipa za hladnu vodu i crvena pipa za toplu vodu. Osjećala sam se glupo, ali istovremeno se pojavila nada. Teta Ankica je odmah skočila u trgovinu, donijela ulje, četku i brusni papir. Sljedeća sam dva dana ručno brusila drvenu radnu površinu u smjeru godova. Mislim da sam napravila kilu fine drvene prašine. A onda sam uljila, pa brisala, pa uljila, pa sušila. I tako je nakon dva dana, nevjerojatno ali istinito, kuhinja bila ljepša nego kad smo se uselili. Nažalost, crna izgoretina je bila slabijeg intenziteta, ali i dalje tu, stalno me podsjećajući na 60.000 kruna. ***** Nakon gotovo tri godine došao je i mjesec u kojem smo se trebali iseliti iz stana. Malo smo se raspitali i shvatili da nam samo Bog i luda sreća mogu pomoći da bude vraćen naš polog. Imali smo dvije mogućnosti: ili stan renovirati ili otpisati polog. Za renoviranje naravno ni 60.000 kruna ne bi bilo dosta, ali za polog ćemo zato ratovati do zadnje kapi krvi. Tako smo odlučili. Prvi korak u borbi za polog bilo je krečenje. Da budem jasna, riječ je o toliko bolesnim sumama da se valjda za cijenu krečenja stana u Kopenhagenu može okrečiti neboder u Zagrebu. Uz dozu naše urođene financijske kreativnosti, našli smo naše prijatelje Bosance koji će nam krečiti u petinu cijene (a i ta cijena je i dalje trideset i tri puta viša nego u Zagrebu). Dali smo se u trošak za boje, koja k'o da je od suhog zlata. Ja sam kitala rupe od slika na zidovima, uljila podove (da, da, i podovi su isto od sirovog drva), naši Bosanci donijeli su brusilicu za drvo, pa smo nekako izbrusili crnu fleku u kuhinji (malo je pak bilo neravno, al nek' im je), pa sam opet uljila kuhinju ko mutava. Od muke sam izgubila kompas, ostavila sam ulje da se suši duže nego što je trebalo, pa mi se sada to prokleto ulje skorilo. Uz svu muku selidbe, morala sam svu kuhinju još jednom ručno brusiti da skinem to skoreno laneno ulje. I tako sam ponovo uljila kuhinjsku radnu površinu. Prestrašno! Teta Ankica je prala prozore i brisala prašinu po radijatorima. Kupaonica se premazivala voskom protiv kamenca. Dobila sam žuljeve od pakiranja, kitanja rupa, pranja i uljenja beskonačnih drvenih ploha. Nikada se u životu nisam tako naradila. Ali motivacija je bila ogromna: 60.000 kruna! I tako je došao dan primopredaje. Ne moram ni reći da je stan bio genijalan, puno bolji nego kad smo se uselili. Mirko je bio na primopredaji. Vlasnik je došao s fotoaparatom i napravio dvjestotinjak fotografija. Slikao je pukotine na starim drvenim okvirima prozora, slikao je svaku ogrebotinu na podu, unutrašnjost veš mašine, perilice i mikrovalne, slikao je kvake i vrata, slikao je baš sve što je postojalo u praznome stanu.

82

Istog trena nam je bilo jasno da niš' od našeg pologa, bar ne na miroljubiv način. Izgubili smo bitku, ali ne i rat. Sad je Mirko ulazio u igru. Igra riječi i e-mailova. Pravni rat, sve je stvar interpretacije ugovora. Ispitivale su se pravne razlike između starenja i redovnog korištenja. Strašni, ali civilizirani emailovi su se slali na sve strane. Pozivalo se na dansku civilizaciju, profesionalizam i filozofiralo se koliko se pod može raubati, te se dokazivala čak i starost prozora i vrata. Kuhinja je bila toliko genijalno nauljena i izbrušena da ju nitko nije niti spomenuo. Ono udubljenje na mjestu izgoretine nitko nije čak ni primijetio. Nakon trećeg tjedna prepiske riječi su se sve više zaoštravale, počeo se spominjati čak i sud, a i prijetnja da nećemo platiti razliku grijanja dok pravosudna tijela ne daju svoj epilog. Na sreću, u našem je slučaju vlasnik bio odgovoran za plaćanje računa za grijanje, tako da mu naš čvrsti stav nikako nije išao u prilog. Bili smo tvrd orah, zainatili smo se i ne znam kojim sve sposobnostima ili čarobnim štapićem, moj mili mužić je uspio. Nakon desetak mučnih i neizvjesnih tjedana, dogovoreno je da nam se vrati 50.000 kruna pologa te zadrži samo 10.000 kruna za „renoviranje stana”. Nevjerojatan uspjeh, nitko nam nije vjerovao da smo uspjeli dobiti više od 4/5 pologa. Naime, nepisano je pravilo da se polog ne vraća bez obzira na stanje stana. Pravi podstanarski reket! Naša je pobjeda bila dvostruka. Mislim da je naše dobivanje faktički cjelokupnog pologa natrag pravi presedan u Danskoj, a da ne spominjem savršeno prikrivanje crne izgoretine! Uspjeh u svakom slučaju!

83

Stol Kamion za selidbu bez radnika za utovar - život je umijeće mogućega

Iako smo se planirali preseliti u Hrvatsku na jesen, planovi za preseljenje započeli su već pred kraj proljeća. Život u Danskoj nas je naučio kako treba puno više planirati i ići korak po korak. Nema niš' na brzaka. Otkazala sam yogu i pilates prema otkaznom roku od tri mjeseca. Prijavili smo stanje grijanja, struje i vode, a zatim smo najavili stanodavcima odlazak u tromjesečnom roku (da izbjegnem kaznu). Za muzeje (Luisiana), zabavne parkove (Tivoli), dječje igraonice, i još otprilike milijardu ustanova, dućana, kazališta... Nismo produživali godišnje karte za ništa. Danci za jako puno stvari i aktivnosti izdaju raznorazne godišnje karte, a sve to zahtjeva popriličnu logistiku i kombinatoriku. O svemu smo se detaljno informirali, i o porezu i radnoj i boravišnoj dozvoli. Sve smo uskladili jer smo već prošli školu: svaka, pa i najmanja pogreška plaća se u obliku povećih kazni. Kako se školska godina nije poklapala s našim odlaskom iz Danske, uz silne napore, rekla bih i pomoć prijatelja Hrvata, uspjeli smo nekako namoliti da Tomica ide samo još mjesec i po dana u vrtić, u novi razred. Sve je bilo k'o po špagi. Cijelo je ljeto bilo prepuno logistike. Organizirao se transport namještaja, dogovarala se organizacija pakiranja, radili su se predračuni i dogovori što, kada i kako. Tako je valjda svima koji se presele dvije tisuće kilometara na sjever i za tri godine opet istim putem natrag. I stvarno smo bili temeljiti u pripremama za selidbu. Imali smo dvije komodice, stol i šest stolica viška. Nije dolazilo u obzir vratiti ih u Hrvatsku. Opet smo se temeljito raspitali o mogućnostima (da, nekad sam imala osjećaj da su trostruki integrali mačji kašalj naspram obične selidbe). Nakon temeljite analize shvatili smo da imamo tri mogućnosti: A) dati namještaj u smeće ili dobrotvorne svrhe, ali bi nas prijevoz koštao kao novi bidermajer, što je odmah otpalo, B) namoliti ili pitati gazdu stana ak' mu možemo ostaviti, i naravno to generalno pali, al' na žalost ne u našem slučaju jer se nakon nas stan prodaje a gazda si neće natovariti na vrat preskup odvoz smeća, i C) “plavi oglasnik” kao treća mogućnost, u koju su nas svi uvjeravali kao „genijalno rješenje”. I tako sam si dala truda i puno vremena da napravim fotke namještaja i nekako na danskom dam oglas za prodaju namještaja. Stavila sam povoljnu cijenu, 2000 kruna, što je petina cijene plaćene prije tri godine. I stvarno, vrlo brzo sam počela dobivati SMS-ove s ponudama za namještaj (SMS, a ne pozive jer su Danci štedljivi pa im je poziv dodatan trošak). I tako sam nekoliko dana pregovarala o cijeni namještaja SMS-om. 84

Užasno glupo, al nek' im je! No ubrzo sam uvidjela problem: nitko neće platiti bezobrazno skup transport namještaja. Probala sam i s bezobrazno niskom cijenom, stol i stolice 200 kruna, komoda 100 kruna, što u Danskoj nije dosta ni za dvije kave. Ništa! Sad sam već bila bijesna, ali iz principa, nije bila opcija da sami platimo odvoz, i ne samo zbog velikih novaca. SMS-ovi su stizali danonoćno. Danci su se popalili na cijenu. No ja sam već polako gubila živce jer se dan selidbe bližio, a ja ne znam kamo sa stolom, stolicama i komodom. Više i uz plaćanje ne mogu na smetlište, nemam predbilježen termin, ako gazdi ostavim namještaj to će me koštati k'o Svetog Petra kajgana (tak' skupo da si mogu kupiti debelu narukvicu u Bvlgariju). I već kad sam izgubila svaku nadu, događa se čudo. Neki polupismeni Iračani (što sam shvatila i po tekstu samog SMS-a) daju mi konačnu ponudu za stol, šest stolica i dvije komode za 200 kruna i njihov prijevoz. Mislim da je sreća koju sam osjetila ravna onoj kad sam diplomirala. Koje olakšanje! Sjećam se da je bila subota i moji mili Iračani, odnosno mama i kći zamotane u feredžu, donijele su 200 kruna ujutro, pogledale namještaj uz dogovor da je prijevoz naručen te da dolazi u pet popodne. Odahnuli smo. I tako je i bilo, došao je kombi s vozačem točno u pet. No ubrzo smo shvatili da problem nije riješen. Iračani su platili kombi i vozača, ali nažalost nisu platili nosača. Bijesno sam ih zvala na mobitel, a oni se kunu da nosači ne rade vikendom. Naš je očaj izvirivao iz svakog pogleda i riječi. Bili smo spremni na sve, samo da se riješimo ogromne muke. I tako smo Mirko i ja bez većih problema odnijeli u kombi komode i stolice. Mirko je ljutito mrmljao u brk na sve strane, a ja sam samo htjela da se ovo završi. Valjda nismo ni razmišljali a još manje planirali ovakav razvoj događaja. Mislim, kako je moguće imati dostavu ako nemaš neke nosače ili nekoga tko bi pripomogao? Na red je došao i stol. Stol je bio ogroman, za osam osoba, puno drvo, sigurno je imao barem 100 kila. Ni pod razno ne stane u lift, a mi smo bili na četvrtom katu sa starinskim uskim stubištem. Prestrašno. Preludo. Preteško. Naša agonija trajala je dobrih pola sata. Dva-tri puta me taj teški stol pričepio, puknula mi je koža na ruci, a kada je stol pao na moju nogu, trenutačno je poplavila i poljubičastila. Ta ljubičasta noga me još mjesecima u Hrvatskoj podsjećala na dansku selidbu. Na svakom katu me uhvatio grč u listu. U redu, priznajem, znala sam ja i prije da meni nema kruha od fizičkog rada. A vozač, neki mladi tetovirani i nabildani Danac, sve je to mirno gledao i cijelo se vrijeme izazivački smješkao. To je bila kap koja je prelila čašu. Mirko ga je nekoliko puta lijepo zamolio za pomoć dami, ali je to ovaj glatko odbio rekavši „nisam plaćen” te je još skroz mirnim glasom nadodao „a i gdje bi stigao kad bi tako svaki dan nosio, tu nekim Rumunjima”. U stvari, u tom sam se trenutku prepala za Mirkov i svoj život. Bili smo na rubu snaga i živaca, a znala sam da ovakav namjeran i izazivački odgovor od nabildanog, tetoviranog i prilično bezobraznog vozača može lako prerasti u pravu tuču. Ruke su mi se tresle i od tereta i muke, ali i od straha. Cijelim putem, dok smo natezali taj stol, taj bezobrazni vozač vrijeđao je redom Arape i strance u Danskoj. Nakon što smo ipak uz krv i znoj (doslovno) spustili taj prokleti stol, i nakon što se vozač i dalje bahatio i onak' uvredljivo komentirao strance u Danskoj, Mirko si je dao oduška te je opako izvrijeđao vozača. Istresao je sav svoj bijes od selidbe, danskih pravila i nošenja preteškog stola. 85

To je bila prava oluja, i nabildani vozač je ipak u jednom trenutku zašutio. Ja sam cijelo vrijeme držala u ruci stolicu da vozača tresnem po glavi ako dođe do tuče. Bol je pulsirala u nozi i sva sam bila zakrvavljena, ali zbog suprotstavljanja bezobraznom vozaču i skore selidbe u Zagreb uopće nisam bila nesretna. Dapače!

86

Drage moje,

Evo nakon gotovo tri godine života u Kopenhagenu i godinu dana putovanja na relaciji ZagrebKopenhagen, došao je i tome kraj (bar za mene i Tomicu) i vraćamo se doma u Zagreb! Život na sjeveru je jedno vrlo lijepo životno iskustvo, nimalo lako i s jako puno uspona i padova. Jednom riječju korisno i nadasve zanimljivo. Neke od vas, drage moje, pratile su me kroz moje mailove, jednu vrstu moje psihoterapije. U stvari, ovaj moj danski život je postao inspiracija da promišljam i pišem. Mislim da ću probati napisati i opisati bezbrojne neobične doživljaje iz života na sjeveru. Nisam tužna, valjda još uvijek nisam svjesna rastanka. Znam da će mi neki dragi ljudi sa sjevera faliti. Još nisam ni sretna, no sigurna sam da ću poludjeti od sreće kad se ukrcam na avion za Zagreb. Samo želim ovim zadnjim mailom zahvaliti svima koji me niste zaboravili i nadam se da ćemo se družiti često, bučno i veselo, i bez brige tko će platiti kavicu:-)) Pusa i vidimo se u petak!

87

Bilješka o piscu Kristina Wolsperger Danilovski rođena je 1973. u Zagrebu. Godine 1998. stekla je diplomu na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, a 2005. magisterij iz kemije na Prirodoslovnomatematičkom fakultetu u Zagrebu. Ovo je njezina prva objavljena zbirka kratkih priča.

88