Dino Buzzati - 60 Pripovijesti

DINO BUZZATI ŠEZDESET PRIPOVIJESTI S TALIJANSKOGA PREVELA MORANA ČALE NASLOV IZVORNIKA SESSANTA RACCONTI

1. SEDAM GLASNIKA Otkad sam krenuo istraživati kraljevinu svojega oca, iz dana u dan sve se više udaljujem od grada, pa se prorjeduju vijesti što mi stižu. Putovanje sam započeo kad mi je bilo jedva nešto više od trideset godina, a prošlo je više od osam godina, točno osam godina, šest mjeseci i petnaest dana otkako neprekidno hodam. Kad sam polazio, mislio sam da ću za svega nekoliko tjedana lako dosegnuti granice kraljevine, a stalno sam, međutim, nailazio na uvijek novu čeljad i krajeve, i svagdje na ljude koji su govorili istim jezikom kao i ja, a tvrdili su da su moji podanici. Katkad pomišljam da je kompas mojega zemljopisca poludio te smo se mi, vjerujući kako se neprestano krećemo prema jugu, zapravo možda vrtjeli oko svoje osi, pa nikada nismo povećali razdaljinu što nas dijeli od prijestolnice; to bi moglo objasniti zašto još nismo stigli do krajnje granice. No češće me mori sumnja da granica i ne postoji, da se kraljevina proteže bez ikakva dovršetka te joj, makar koliko napredovao, nikada neću doći do kraja. Zaputio sam se kad sam već imao više od trideset godina, možda prekasno. Prijatelji, pa čak i članovi obitelji, ismijavali su moj naum kao beskorisno trošenje najboljih godina života. Pristali su otputovati uistinu malobrojni među onima koji su mi bili vjerni. Premda sam bio bezbrižan — svakako bezbrižniji negoli sam sada! — pobrinuo sam se da za vrijeme putovanja uzmognem održavati vezu sa svojim najmilijima, pa sam medu vitezovima u svojoj pratnji izabrao sedmoricu najboljih, kako bi mi poslužili kao glasnici. Smatrao sam, ne znajući, da upravo pretjerujem što ih imam sedmoricu. S vremenom sam, naprotiv, uvidio da ih je smiješno malo, a da se pritom nitko od njih nikada nije razbolio, ni nabasao na razbojnike, ni izmirio konje. Sva su mi sedmorica služila s upornošću i odanošću koje ću teško ikada moći nagraditi. Da bih ih lako razlučivao, nadjenuo sam im imena s početnim

slovima koja se nižu abecednim redom: Aleksandar, Bartolomej, Celestin, Dominik, Eugen, Fridrik, Grgur. Nenavikao da boravim daleko od doma, prvoga sam, Aleksandra, odaslao već uvečer drugoga dana putovanja, pošto smo već bili prevalili kojih osamdeset mjera. Iduće večeri, kako bih se osigurao da veze budu neprekidne, poslao sam drugoga, zatim trećega, zatim četvrtoga, jednoga za drugim, sve do osme večeri putovanja, kada je krenuo Grgur. Prvi se nije još bio vratio. Sustigao nas je desete večeri, dok smo postavljali tabor da prenoćimo u nenapučenoj udolini. Od Aleksandra sam doznao da se gibao manjom brzinom nego što se predviđalo; mislio sam kako on, kad se bude kretao izdvojeno, jašući vrsna konja, može prijeći dvostruko veću razdaljinu od naše; uspio je, međutim, samo jedan i po put; u jednome danu, dok smo mi napredovali za četrdeset mjera, on bi ih prejurio šezdeset, ali ne više. Tako je bilo i s drugima. Bartolomej, koji je prema gradu krenuo treće večeri puta, sustigao nas je petnaeste; Celestin, koji je krenuo četvrte, vratio se tek dvadesete. Domalo sam ustanovio da dosad utrošene dane valja pomnožiti s pet kako bih doznao kad će nam se glasnik ponovno pridružiti. Budući da smo se sve više udaljavali od prijestolnice, vjesnici su svaki put putovali sve duže. Nakon pedeset dana hoda, razmak između dvaju dolazaka glasnika počeo se osjetno protezati; dok bih prije u taboru dočekivao po jednoga svakih pet dana, razmak se povećao na dvadeset i pet; glas mojega grada na taj je način postajao sve slabijim; prošli bi čitavi tjedni a da mi iz njega ne bi stigla nikakva vijest. Kad je prošlo šest mjeseci — već smo bili prešli Fažanska brda — razmak između dvaju dolazaka glasonoša porastao je na čak četiri mjeseca. Oni su mi donosili već davne vijesti; omotnice su mi stizale zgužvane, kadšto zamrljane vlagom, jer bi onaj koji mi ih je dostavljao noćio pod vedrim nebom. Krenuli smo još dalje. Uzalud sam se nastojao uvjeriti kako su oblaci što nada mnom plove jednaki oblacima iz mojega djetinjstva, kako se nebo nad dalekim gradom ne razlikuje od plavetnoga svoda što mi se prostire iznad glave, kako je zrak isti, vjetar jednako puše, ptice se glasaju istovjetno. Oblaci, nebo, zrak, vjetrovi, ptice, zapravo su mi se činili novima i drukčijima; i ja sam se osjećao stranim. Naprijed, naprijed! Lutalice koje sam susretao po ravnicama kazivale su mi da granice nisu daleko. Ja sam svoje ljude poticao da ne sustaju, ušutkivao sam obeshrabrene prizvuke što su im odzvanjali u glasovima. Bile su već prošle četiri godine otkad sam otputovao; kakva li duga napora. Prijestolnica, moj dom, moj otac, postali su čudnovato davni, u njih gotovo više nisam ni vjerovao. Sada bi između dvaju dolazaka glasnika proteklo po dvadeset mjeseci tišine i samoće. Donosili su mi neobična, od vremena požutjela pisma, a u njima sam nalazio zaboravljena imena, izraze koji su meni bili nesvakidašnji, osjećaje koje nisam razumijevao.

Sljedeće jutro, dok bismo mi nastavljali put, pošto bi otpočinuo jednu jedinu noć, glasonoša bi krenuo u suprotnome pravcu, noseći u grad pisma što sam ih ja pripremio prije dosta vremena. No prošlo je osam i po godina. Večeras sam sam blagovao u svojemu šatoru kad je ušao Dominik, koji se još uspijevao smiješiti, premda iznemogao od umora. Nisam ga vidio gotovo sedam godina. Kroz cijelo to dugo razdoblje on je samo jurio, preko ledina, šuma i pustinja, tko zna koliko puta promijenivši konja, da bi mi donio onaj paket omotnica koji mi se dosad još nije dalo otvoriti. On je otišao spavati, a ponovno će krenuti već sutra u zoru. Krenut će po posljednji put. Po kalendaru sam izračunao, pode li sve kako valja, tako da ja nastavim svoj put kako sam dosad činio, a on svoj, da ću Dominika moći ponovno vidjeti tek za trideset i èetiri godine. Meni æe tada biti sedamdeset i dvije. No poèinjem se osjeæati umorno, pa æe me vjerojatno prije snaæi smrt. Tako ga više nikada neæu moæi vidjeti. Za trideset i četiri godine (štoviše prije, mnogo prije) Dominik će neočekivano spaziti ognjišta u mom taborištu i zapitat će se zašto sam u međuvremenu prevalio tako kratak put. Kao večeras, dobri će glasnik ući u moj šator s pismima koja će biti požutjela od godina, prepuna besmislenih vijesti o već pokopanu vremenu; no zastat će na pragu kad me ugleda kako ležim nepomično, mrtav, na krevetu uz koji sa svake strane stoje dva vojnika s bakljama. Pa ipak, idi, Dominiče, i ne govori mi da sam okrutan! Po-nesi moj posljednji pozdrav gradu u kojemu sam se rodio. Ti si jedina preostala spona sa svijetom koji je nekoć bio i moj. Nedavne poruke dojavile su mi da su se mnoge stvari promijenile, da mi je otac umro, da je krunu preuzeo moj stariji brat, da me smatraju izgubljenim, da su izgradili visoke kamene palače ondje gdje su prije bili hrastovi pod kojima sam se obično igrao. Ali to je svejedno još uvijek moj stari zavičaj. Ti si zadnja spona s njima, Dominiče. Peti glasnik, Eugen, koji će, bude li Bog htio, do mene stići za godinu i osam mjeseci, neće više moći krenuti natrag, jer se više ne bi dospio vratiti. Nakon tebe nastaje šutnja, o, Dominiče, osim ako ja konačno ne nađem granice za kojima čeznem. No što se dalje otiskujem, sve se više uvjeravam da granica ne postoji. Granica, slutim, ne postoji, barem u smislu u kojem smo je mi navikli zamišljati. Ne postoje zidine koje bi odjeljivale, ni doline koje bi razdvajale, ni planine koje bi priječile prolaz. Vjerojatno ću granicu prijeći a da je neću ni primijetiti, pa ću nastaviti ići naprijed, u neznanju. Zbog toga mi je namjera da Eugen i ostali glasonoše poslije njega, kad me iznova sustignu, više ne kreću prema prijestolnici, nego da podu ispred mene kao prethodnica, kako bih ja mogao unaprijed znati Što me očekuje. Već neko vrijeme uvečer se u meni razbuktava neuobičajena tjeskoba, a to više nije žaljenje za radostima što sam ih na-

pustio, kao što se događalo u prvim razdobljima putovanja; po8 srijedi je više nestrpljivost da dokučim nepoznate zemlje prema kojima putujem. Pomalo zapažam — a to dosad nisam nikome povjerio — pomalo zapažam kako iz dana u dan, što dalje napredujem prema nevjerojatnome cilju, na nebu sja neko neviđeno svjetlo, kakvo mi se nikada nije ukazalo, čak ni u snovima: i kako se biljke, brda, rijeke što ih prelazimo čine kao da se sastoje od drukčije tvari nego u našim krajevima, a zrakom se pronose znamenja koja ne umijem opisati. Nova će me nada izjutra vući još dalje, prema onim neistraženim planinama što ih zakrivaju noćne sjene. Još ću jednom pokupiti tabor, dok Dominik bude nestajao na obzoru sa suprotne strane, da bi u predaleki grad odnio beskorisnu mi poruku.

2. NAPAD NA VELIKI KONVOJ Kada su ga na ulici u mjestu uhitili i osudili samo zbog krijumčarenja — jer ga nisu prepoznali — Gašpar Planetta, razbojnički voda, u zatvoru je ostao tri godine. Odande je izašao izmijenjen. Bolest ga je izmoždila, narasla mu je brada, izgledao je prije kao starčić negoli glasoviti razbojnički vođa, najbolja kubura za koju se ikad čulo, koja nikad nije znala što znači promašiti. Sa stvarima u vreći, tada se zaputio prema Dimnome brdu, koje je nekoć bilo njegovo kraljevstvo, gdje su mu ostali drugovi. Bila je nedjelja u lipnju kad je zašao u dolinu u dnu koje se nalazila njihova kuća. Staze u šumi nisu se promijenile: tu se izdizao korijen, ondje osobit kamen kojega se dobro sjeća. Sve kao prije. Kako je bio blagdan, razbojnici su se okupili u kući. Dok se približavao, Planetta začuje glasove i smijeh. Suprotno običaju u njegovo doba, vrata su bila zatvorena. Pokuca dva-tri puta. Unutra nastane tišina. Zatim upitaju: »Tko je?« »Dolazim iz grada,« odgovori on, »šalje me Planetta.« Htio ih je iznenaditi, no kad su mu otvorili i došli mu u susret, Gašpar Planetta odmah primijeti da ga nisu prepoznali. Samo je stari pas družine, koštunjavi Trublja, skočio na njega

radosno cvileći. U početku su se njegovi stari drugovi, Kuzma, Marko, Pliš i još koja tri—četiri nova lica sjatili oko njega, zapitkujući o Planetti. On ispriča kako je razbojničkoga vodu upoznao u zatvoru; reèe da æe Planettu osloboditi za mjesec dana, pa je u meðuvremenu ovamo poslao njega da dozna kako idu stvari. Doskora se razbojnici prestanu zanimati za pridošlicu pa nadu izgovore da ga napuste. Samo je Kuzma ostao razgovarali s njim, sveudilj ga ne prepoznajući. »A kad se vrati, što kani činiti?« upitao je, misleći na staroga vođu u tamnici. »Sto kani činiti?« odvrati Planetta. »Zar se možda ne može vratiti ovamo?« »Ah, može, može, ne velim ja ništa. Mislio sam sa sobom, to sam mislio. Ovdje su se stvari promijenile. A on će htjeti opet zapovijedati, razumije se, ali ne znam...« »Sto ne znaš?« »Ne znam hoće li Andrija biti spreman... sigurno će praviti pitanja... što se mene tiče, neka se samo vrati, dapače, nas dvojica smo se uvijek slagali...« Gašpar Planetta tako dozna da je novi voda Andrija, jedan od njegovih nekadašnjih drugova, upravo onaj koji se tada činio najsiroviji. U tom se trenutku raskrile vrata i propuste glavom Andriju, koji se zaustavi nasred sobe. Planetta se sjećao nekog bezvoljna dugonje. Sada je pred njim stajao strahovit ljudina, razbojnik opora lica i s parom sjajnih brkova. Kad je doznao za pridošlicu, kojega ni on ne prepozna, rekne o Planetti: »Ah, tako? Pa kako to da nije uspio pobjeći? Nije valjda tako teško. I Marka su spremili iza brave, ali on je ostao svega šest dana. Ni Zvijezdi nije trebalo mnogo da pobjegne. Baš on, koji je bio voda, baš on se nije iskazao.« »Nije više kao što je bilo nekoć, da tako kažem,« Planetta će s lukavim osmijehom. »Sada ondje ima mnogo stražara, promijenili su rešetke, nikad nas nisu ostavljali same. A osim toga, on se razbolio.« Tako reče; no pritom je shvaćao da su ga odsjekli, shvaćao je kako razbojnički voda ne smije dopustiti da ga zatvore, a kamoli ostati iza rešetaka tri godine kao bilo koji drugi nesretnik, shvaćao je da je star, da za njega medu njima više nema mjesta, da je njegovo vrijeme prošlo. »Rekao mi je,« umornim glasom nastavi on, koji je inače bio veseo i vedar, »Planetta mi je rekao da je ovdje ostavio svoga konja, bijelog konja, kako mi je kazao, koji se zove Polak, čini mi se, i ima nabreklinu ispod jednoga koljena.« »Imao je, hoćeš reći imao je,« nabusito će Andrija, koji je počinjao sumnjati da je pred njim upravo Planetta. »Nismo valjda mi krivi što je konj uginuo...« »Rekao mi je,« nastavi Planetta mirno, »da je ovdje ostavio odjeće, svjetiljku, sat.« A pritom se lagano smješkao i primicao se prozoru, kako bi ga svi mogli dobro vidjeti.

I doista, svi su ga dobro vidjeli i u tome mršavom starčiću prepoznali ono što je preostalo od njihova vođe, glasovitoga Gašpara Planette, najbolje kubure za koju se ikada čulo, koja nikad nije znala što znači promašiti. Svejedno nitko ne dahne. Ni Kuzma se ne usudi išta reći. Svi se naprave da ga nisu prepoznali, jer je bio nazočan Andrija, novi vođa, kojega su se bojali. I Andrija se pretvarao da nema pojma. »Njegove stvari nitko nije dirao,« reče Andrija, »sigurno su ondje, u nekoj ladici. O odjeći ne znam ništa. Vjerojatno je poslužila nekom drugom.« »Rekao mi je,« nastavi Planetta nepokolebljivo, ovaj put ne smiješeći se više, »rekao mi je da je ovdje ostavio pušku, svoju preciznu kuburu.« »Puška mu je još tu,« reče Andrija, » i može doći po nju.« »Govorio mi je,« produlji Planetta, »stalno mi je govorio: tko zna kako mi upotrebljavaju pušku, tko zna kakvo ću staro željezo naći kad se vratim. Bilo mu je jako stalo do njegove puške.« »Ja sam je upotrijebio nekoliko puta,« prizna Andrija pomalo izazovnim glasom, »ali ne mislim da sam mu je zato pojeo.« Gašpar Planetta sjedne na klupu. Osjećao je da ima groznicu kao obično, ništa značajno, ali dovoljno da mu otešča glava. »Kaži mi,« obrati se Andriji, »bi li mi je mogao pokazati?« »Hajde,« odgovori Andrija, dajući znak jednome od novih razbojnika koje Planetta nije poznavao, »hajde, pođi po nju i daj mu je.« Planetti donesu pušku. On je pomno promotri sa zabrinutim izrazom lica, no kao da se pritom malo-pomalo razvedri. Pomiluje rukama puščanu cijev. »Dobro,« reče nakon duge stanke, »a rekao mi je da je ovdje ostavio i streljiva. Štoviše, točno se sjećam: šest mjera baruta i osamdeset i pet metaka.« »Hajde,« razdraženo reče Andrija, »hajde, idite po njih i donesite mu ih. I osim toga, ima li još što?« »Osim toga, ima još i ovo«, reče Planetta s najvećim mirom, ustajući s klupe, približavajući se Andriji i skidajući mu s pojasa dug bodež u koricama. »Ima još i ovo,« potvrdi, »njegov lovački nož.« Pa se vrati i sjedne. Nastane duga, teška tišina. Napokon progovori Andrija: »U redu, ugodna vam večer«, reče da bi Planetti dao na znanje kako sada može otići. Gašpar Planetta podigne pogled odmjeravajući Andrijin moćni stas. Zar da ga izazove, kad se osjeća tako iznemoglo i umorno? Zato polako ustane, počeka da mu dadu i ostale njegove stvari, stavi sve u vreću, prebaci pušku preko leda. »Onda, ugodna vam večer, gospodo«, reče krenuvši prema vratima. Razbojnici ostanu nijemi, nepokretni od čuđenja, jer nikada ne bi pomislili da Gašpar Planetta, glasoviti razbojnički voda, može otići ovako, dopustivši da ga tako ponize. Jedino Kuzma smogne nešto glasa, čudnovato slabašna glasa.

»Zbogom, Planetta!« klikne, odustajući od bilo kakva pretvaranja. »Zbogom, sretno ti bilo!« Planetta se udalji šumom, sred večernjih sjena, zviždučući veseo napjev. Tako je bilo s Planettom, sada više ne razbojničkim vodom, nego samo Gašparom Planettom pokojnoga Severina, starim 48 godina, bez stalnog prebivališta. No prebivalište je imao, kolibicu na Dimnomc brdu, napola drvenu a napola kamenu, u cestaru, kamo se nekoæ sklanjao kad je uokolo bilo previše oru-žnika. Planetta stigne do svoje kolibice, zapali vatru, izbroji novac koji je imao (mogao mu je doteći koji mjesec) i počne živjeti sam. Ali jedne večeri, dok je sjedio uz vatru, iznenada se rastvore vrata i osvane mladić s puškom. Moglo mu je biti sedamnaest godina. »Što se zbiva?« upita Planetta a da nije ni ustao. Mladić se doimao smiono, sličio je njemu, Planetti, kakav je bio prije tridesetak godina. »Stanuju li ovdje oni s Dimnoga brda? Tri dana pretražujem.« Mladić se zvao Petar. Bez oklijevanja ispriča kako se želi pridružiti razbojnicima. Uvijek je živio kao lutalica i godinama je na to pomišljao, ali da bi se bavio razbojništvom trebala mu je barem puška, pa je morao čekati dosta dugo, no sada je nekakvu ukrao, a ima i pristojnu kuburu. »Na pravo si mjesto naišao,« obraduje se Planetta, »ja sam Planetta.« »Razbojnički voda Planetta, hoćeš reći?« »Jest, dakako, upravo on.« »Pa zar nisi ti ono bio u zatvoru?« »Bio sam, da tako kažem,« objasni Planetta prepredenjački. »Bio sam tri dana. Nisu me dulje od toga uspjeli zadržati.« Mladić ga pogleda ushićeno. »Pa onda, hoćeš li me uzeti k sebi?« »Da te uzmem k sebi?« Planetta će. »U redu, noćas prespavaj tu, pa ćemo sutra vidjeti.« Njih dvojica ostanu živjeti zajedno. Planetta ne razočara mladića, pusti ga da vjeruje kako je on još uvijek voda, objasni mu kako radije živi sam, a s drugovima se nalazi samo kad je potrebno. Mladić povjeruje da je moćan i stane od njega očekivati velike pothvate. Ali dani su prolazili, a Planetta se nije micao. U najbolju ruku, proskitao bi se i malo lovio. Inače je uvijek sjedio uz vatru. »Vodo,« govorio bi mu Petar, »pa kad ćeš me povesti da štogod izvedemo?« »Ah,« odvratio bi Planetta, »za koji dan ćemo nešto smisliti. Okupit ću sve drugove, bit ćeš i prezadovoljan.« Ali dani su i dalje prolazili. »Vodo,« govorio bi mladić, »doznao sam da će sutra, po cesti u dolini, da će sutra kočijom prolaziti trgovac, neki gospodin Franjo, kojemu su sigurno puni džepovi.« »Neki Franjo?« rekao bi Planetta ne pokazujući zanimanja.

»Šteta, baš on, odavno ga dobro poznajem. Lisac ti je to, velim ti, kad krene na put, sa sobom ne ponese ni škuda, dobro da i odjeću nosi, koliko ga je strah lopova.« »Vodo,« kazao bi mladić, »doznao sam da će sutra proći dvoja kola izvrsnih stvari, sve samih dakonija, što na to veliš, vodo?« »Zar zaista?« otpovrnuo bi Planetta. »-akonija?« pa bi prešao preko te priče, kao da ga nije dostojna. »Vođo,« rekao bi mladić, »sutra se u mjestu slavi, naokolo se muva gomila ljudi, proći će silan broj kočija, mnogi će se i noću vraćati. Ne bi li valjalo nešto poduzeti?« »Kad ima ljudi,« odgovorio bi Planetta, »bolje je ostati po strani. Dok se slavi, sve je puno oružnika. Bolje je ne stavljati toliko na kocku. Baš su me na taj dan uhvatili.« »Vodo,« rekao bi nakon nekoliko dana mladić, »kaži mi istinu, nešto te muči. Ne da ti se više ni pomaknuti. Više ni u lov ne ideš. Drugove ne želiš vidjeti. Ti si zacijelo bolestan, i jučer si sigurno imao groznicu, uvijek se držiš uz vatru. Zašto sa mnom ne razgovaraš otvoreno?« »Možda meni i nije dobro,« odgovorio bi Planetta smiješeći se, »ali nije tako kako ti misliš. Ako baš hoćeš da ti kažem, poslije ćeš me barem ostaviti na miru, blesavo je da se čovjek kilavi ne bi li skucao koji zlatnik. Ako se pokrenem, hoću da to bude zbog nečega što je vrijedno truda. Dobro, odlučio sam, da tako kažem, čekati Veliki Konvoj.« Mislio je na Veliki Konvoj koji je jednom godišnje, točno 12. rujna, u prijestolnicu prevozio zlatan teret, sav porez iz južnih pokrajina. Kretao bi se glavnom cestom uz zvuke rogova, a oko njega bi se orio topot oružane straže. Veliki Carski Konvoj, s velikim oklopnim kolima, krcatima kovana novca koji su spremili u mnogo vrećica. Razbojnici su sanjali da ga se dokopaju za povoljnih noći, ali stotinu godina nitko ga nije uspio nekažnjeno napasti. Trinaest je razbojnika poginulo, dvadeset ih dospjelo u zatvor. Nitko se na to više nije usuđivao ni pomišljati; k tome je iz godine u godinu rastao prihod od poreza, pa se pojačavala oružana pratnja. Lako naoružani konjanici naprijed i otraga, konjičke ophodnje sa svake strane, a naoružani su bili i kočijaši, konjušari i sluge. Ispred njega se kretao nekakav skoroteča s trubljom i barjakom. Malo iza njega slijedila su dvadeset i četiri laka konja—nika s puškama, kuburama i mačinama. Zatim bi išla oklopna kola na kojima se isticao carski grb, a vuklo ih je šesnaest konja. Drugih dvadeset i četiri konjanika jahalo je straga, još dvanaest s obiju strana. Sto tisuća zlatnih dukata i tisuću unca srebra, sve namijenjeno carskoj blagajni. I s unutarnje i s vanjske strane basnoslovni je konvoj dolinama prolazio jureći trkom. Prije sto godina, Luka Bik je imao hrabrosti da ga napadne, što mu je čudesno pošlo za rukom. Bio je to prvi put: pratnja se prestrašila. Onda je Luka Bik pobjegao na Istok i pogospodio se. Nakon dosta godina, pokušali su i drugi razbojnici: Ivan Borso, da navedemo samo neke, Nijemac, Sergije Mišji, Grof i Voda

trideset osmorice. Svi su idućega jutra ležali uz rub ceste raskoljene glave. »Veliki Konvoj? Ti bi se ozbiljno upustio?« začuđeno ga upita mladić. »Svakako, upustio bih se. Ako uspije, namirit ću se zauvijek.« Tako rekne Gašpar Planetta, ali u duši mu nije bilo ni na kraj pameti. Bila bi posvemašnja ludost napadali Veliki Konvoj, čak i da ih bude dvadesetak. A kamoli sam. Rekao je tako u šali, ali mladić Planettu shvati ozbiljno i u njega se zagleda zadivljeno. »Kaži mi,« zapita mladić, » a koliko će vas biti?« »Bit će nas barem petnaestak.« »A kada?« »Ima vremena,« odgovori Planetta, »treba da pitam drugove. Nema s tim mnogo šale.« Ali dani su, kako to biva, prošli bez po muke, a šume su počele rumenjeti. Mladić je čekao s nestrpljenjem. Planetta ga je puštao da vjeruje i za dugih bi večeri što su ih provodili uz vatru raspravljao o velikome naumu te se i sam zabavljao. U nekom je trenutku čak pomišljao da bi se sve moglo i obistiniti. 11. rujna, uoči presudnoga dana, mladić je lutao do noći. Kad se vratio, lice mu je bilo smrknuto. »Što je?« upita Planetta, sjedeći kao obično kraj vatre. »To je da sam napokon sreo tvoje drugove.« Nastane duga šutnja i začuje se pucketanje vatre. Razlegne se i glas vjetra koji je puhao u cestaru. »Pa onda«, prozbori konačno Planetta glasom koji se htio doimati šaljivo. »Da tako kažem, kazali su ti sve?« »Jasno«, odgovori mladić. »Baš sve su mi kazali.« »Dobro«, priklopi Planetta, pa opet nastane šutnja u zadimljenoj sobi, u kojoj je svijetlila samo vatra. »Rekli su mi da pođem s njima«, odvaži se mladić napokon. »Rekli su mi da ima mnogo posla.« »Razumije se,« složi se Planetta, »bio bi glup da ne pođeš.« »Vodo,« upita tad Petar glasom na rubu plača, »zašto mi nisi kazao istinu, zašto si mi sve to napričao?« »Što sam ti napričao?« odvrati Planetta, koji se iz sve snage trudio da i dalje zvuči veselo kao uvijek. »Što sam ti to napričao? Pustio sam te da vjeruješ, to je sve. Nisam ti htio razbijati zabludu. To je sve, da tako kažem.« »Nije istina«, rekne mladić. »Ti si me ovdje zadržavao obećanjima i to si činio samo da me zafrkavaš. Dobro znaš da sutra...« »Što sutra?« zapita Planetta, ponovno smiren. »Misliš na Veliki Konvoj?« »Eto, a ja li budala vjerovao«, progunda mladić razljućeno. »Uostalom, mogao sam i sam shvatiti, ti tako bolestan, ne znam što bi i mogao...« Zašuti na koji časak, onda zaključi tiho: »Onda sutra odlazim.« No sutradan Planctta ustane prvi. Digne se ne probudivši mladića, na brzinu se odjene i uzme pušku. Tek kad je bio na pra-

gu, Petar se probudi. »Vođo,« upita ga, zovući ga tako po navici, »kamo ideš u ovo doba, može li se znati?« »Može se znati, i te kako«, odgovori Planctta smiješeći se. »Idem čekati Veliki Konvoj.« Ne odgovarajući, mladić se okrene na drugu stranu kreveta, kao da kaže kako je sit tih glupih priča. Pa ipak, nisu to bile priče. Da bi održao obećanje, iako ga je dao u šali, sad kad je ostao sam, Planctta krene u napad na Veliki Konvoj. Dosta su ga zafrkavali drugovi. Neka barem taj mladić zna tko je Gašpar Planctta. Ali ne, ni do mladića mu nije stalo. Čini to zapravo za sebe, da bi se osjećao onakvim kakav je bio prije, pa makar i zadnji put. Nitko ga neće vidjeti, možda nitko neće nikada ni doznati ako ga odmah ubiju; ali to nije važno. Pitanje je osobne prirode, tiče se negdašnjega moćnog Planette. Posrijedi je svojevrsna oklada da će izvesti beznadan pothvat. Petar pusti da Planctta ode. Ali poslije se u njemu začne sumnja: što ako Planetta zaista ide u napad? Sumnja je bila krhka i besmislena, no Petar ustane i izađe da ga potraži. Dosta mu je puta Planetta pokazao na kojem je mjestu pogodno čekati Konvoj. Otići će onamo da vidi. Već se bilo razdanilo, ali su se nebom prostirali dugi olujni oblaci. Svjetlo je bilo jasno i sivo. Povremeno bi zapjevala neka ptica. U predasima se čula tišina. Petar otrči nizbrdo kroz cestar, prema dnu doline, kuda je prolazila glavna cesta. Oprezno se kretao između šipražja u pravcu skupine kestena, gdje se morao nalaziti Planetta. Planetta je doista bio ondje, pritajen iza debla, a od bilja i grana načinio je malen grudobran, kako bi bio siguran da ga ne mogu vidjeti. Nalazio se na nekakvoj grbi koja se uzdizala iznad točke gdje je cesta naglo zaokrctala, na potezu koji se strmo uspinjao, pa su konji bili prisiljeni usporiti. Zato će se moći dobro gađati. Mladić pogleda niz brijeg prema ravnici na jugu, koja se cestom prerezana na dvoje gubila u beskraju. U pozadini ugleda kovitlac prašine kako se kreće. Kovitlac prašine koji se kretao stupajući cestom prašio se od Velikoga Konvoja. Planetta je potpuno hladnokrvno namještao pušku, kadli začuje da se do njega nešto miče. Okrene se i spazi mladića kako se pljoštimice pritajio upravo uz susjedno stablo. »Vodo,« zadihano reče mladić, »Planetta, pođi sa mnom odavde. Jesi li poludio?« »Tiho,« odgovori Planetta smiješeći se, »dosad još nisam poludio. Smjesta se vrati natrag.« »Lud si, kad ti kažem, Planetta, ti čekaš da dođu tvoji drugovi, ali neće doći, rekli su mi, nije im ni na kraj pameti.« »Doći će, i te kako će doći, samo treba malo pričekati. Samo što uvijek kasne, to je jače od njih.« »Planetta,« stane ga preklinjati mladić, »meni za ljubav, idi

odavde. Ja sam se sinoć šalio, ne namjeravam te ostaviti.« »Znam, shvatio sam«, dobrohotno se nasmije Planetta. »Ali sad je dosta, odlazi, kažem ti, požuri se, jer ovo nije mjesto za tebe.« »Planetta«, navaljivao je mladić. »Zar ne vidiš da je to ludost? Zar ne vidiš koliko ih je? Što ćeš sam protiv njih?« »Zaboga, odlazi«, zaviče Planetta prigušenim glasom, konačno pobjesnivši. »Zar ne uviđaš da ću zbog tebe nastradati?« U tom su se trenutku na drugom kraju glavne ceste počinjali razabirati lako naoružani konjanici ispred Velikoga Konvoja, kola i barjak. »Odlazi, posljednji put«, srdito ponovi Planetta. I mladić se konačno makne, povuče se puzeći kroz šipražje, sve dok ne nestane. Planetta tada začuje topot konja, svrnc pogled na velike olovne oblake koji samo što se nisu raspukli, spazi tri—četiri gavrana na nebu. Veliki Konvoj je sada usporavao, jer je počinjao uspon. Planetta je držao prst na okidaču, kadli primijeti da se mladić puzeći vratio i iznova se smjestio iza stabla. »Jesi li vidio?« prošapće Petar. »Jesi li vidio da nisu došli?« »Ološ«, promrmlja Planetta uz prigušen smiješak, a da ni glavu nije pomakao. »Ološ, sad budi miran, prekasno je da se mičeš, pazi, sad počinje najljepše.« Još trista, dvjesta metara, Veliki Konvoj se približavao. Već se razaznavao veliki ispupčeni grb na bokovima skupocjenih kola, čuli su se glasovi konjanika kako međusobno razgovaraju. Ali tu se mladić napokon preplaši. Shvati da je posrijedi luđački pothvat iz kojega se čovjek ne može živ izvući. »Jesi li vidio da nisu došli?« prošapće očajnim glasom. »Za miloga Boga, ne pucaj.« Ali Planetta se ne uzbudi. »Pazi«, promrmlja veselo. »Gospodo, sad počinje.« Planetta podesi nišan na puški, svojoj strahovitoj puški koja nije znala promašiti. Ali u tom trenutku, sa suprotne strane doline zaori se reska pucnjava. »Lovci!« objasni Planetta raspoloženo, dok je odzvanjala užasna jeka. »Lovci! Nemamo se čega bojati. Naprotiv, još bolje, to će izazvati pometnju.« Ali to nisu bili lovci. Gašpar Planetta začuje stenjanje tik do sebe. Okrene lice i ugleda mladića koji je ispustio pušku i nauznak se ispružio na tlu. »Pogodili su me!« zavapi. »Oh, majko!« Nisu to zapucali lovci, nego konjanici u pratnji Konvoja koji su bili zaduženi da se kao prethodnica kolima rasprše po obroncima uz dolinu i ometu zasjede. Bili su to sve sami iznimni strijelci, probrani po nadmetanjima. Imali su precizne puške. Dok je pogledom pretraživao šumu, jedan od konjanika vidio je mladića kako se miče medu raslinjem. Zatim ga je vidio kako liježe na zemlju, na kraju je opazio i staroga razbojnika. Planetta opsuje. Oprezno se pridigne na koljena da bi po-

mogao drugu. Zaštekće još jedan pucanj. Metak krene ravno preko male doline, ispod tmurnih oblaka, onda se počne spuštati prema zakonima putanje bačenog tijela. Bio je odaslan prema glavi; uđe, međutim, u grudi te se zarije blizu srca. Planetta se odjednom sruši. Nastane velika tišina, kakvu on nikada nije bio čuo. Veliki Konvoj se zaustavio. Oluja nikako da stigne. Nebom su letjeli gavrani. Svi su iščekivali. Mladić okrene glavu i nasmiješi se. »Imao si pravo«, propenla. »Došli su drugovi. Jesi li ih vidio, vođo?« Planetta ne uspije odgovoriti, nego s krajnjim naporom skrene pogled prema strani koju mu je naznačio. Iza njih je na čistini u šumi iskrsnulo tridesetak konjanika s puškama preko ramena. Izgledali su prozirno poput oblaka, a ipak su se jasno isticali na tamnoj pozadini šume. Reklo bi se da su razbojnici, sudeći po nakaradnosti odora i drskim licima. Planetta ih doista prepozna. To su upravo negdašnji drugovi, to su mrtvi razbojnici, koji dolaze po njega. Obraza raspucalih od sunca, s dugim poprečnim brazgotinama, s groznim generalskim brčinama, s bradama što ih je vjetar počupao, kruta i bistra pogleda, podbočeni rukama, s nevjerojatnim ostrugama, s velikim pozlaćenim dugmetima, čestitih i prijaznih lica što su ih zaprašile bitke. Eno dobroga Pavla, sporoga kopčanja, kojega su ubili pri napadu na Mlin. Eno Petra Željeznoga, koji nikada nije naučio jahati, eno Jure Motke, eno Hladonje koji je crknuo od hladnoće, sve dobri stari drugovi što ih je jednoga po jednoga vidio kako umiru. A ljudina s velikim brkovima i s puškom dugačkom koliko je visok, na mršavu bijelome konju, nije li to Grof, zloglasni voda koji je također poginuo zbog Velikoga Konvoja? Jest. baš je on. Grof, lica obasjana srdačnošću i izvanrednim zadovoljstvom. A vara li se Planetta, ili posljednji slijeva, koji stoji uspravno i uznosito, vara li se Planetta ili je to uistinu Marko Veliki glavom, najznamenitiji od svih davnih voda? Marko Veliki kojega su objesili u prijestolnici, u nazoènosti cara i èetiriju pukova pod punom ratnom opremom? Marko Veliki, kojega su i nakon pedeset godina još spominjali utišavajuæi glas? Upravo je on, on sam došao da oda poèast Planetti, zadnjemu zlosretnome i smionome voði. Mrtvi su razbojnici stajali šutke, vidno ganuti, ali puni zajedničke radosti. Čekali su da se Planetta pomakne. Planetta, kao i mladić, doista ustane sa zemlje i uspravi se, ne više od krvi i mesa kao prije, nego proziran poput ostalih, a ipak istovjetan samome sebi. Bacivši pogled na svoje jadno tijelo, koje je skvrčeno ležalo na tlu, Gašpar Planetta slegne ramenima kao da samome sebi kaže kako mu se fućka i izađe na čistinu, sada potpuno ravnodušan prema mogućim hicima. Krene prema drevnim drugovima i osjeti kako ga obuzima zadovoljstvo. Spremao se da počne pozdravljati svakoga pojedinačno, kad uoči kako u prvome redu stoji potpuno osedlan konj, ali bez

jahača. Nagonski krene naprijed, osmjehujući se. »Da tako kažem«, klikne, čudeći se čudnovatome zvuku svojega novog glasa. »Da tako kažem, zar nije ovo moj Polak, čiliji nego ikada?« Bio je to uistinu Polak, njegov dragi konj, pa kad prepozna gospodara, zarže nekom vrstom njiska, valja reći tako, jer mrtvim je konjima glas blaži negoli u konja kakve mi poznajemo. Planetta ga dva-tri puta srdačno potapše i stane se unaprijed naslađivati ljepotom skorog putovanja na kojemu će jahati uz bok vjernim prijateljima, prema kraljevstvu mrtvih razbojnika koje on ne pozna, ali koje je opravdano zamišljati kao puno sunca, u proljetnome ozračju, s dugim, bijelim cestama bez prašine što vode u čudesne pustolovine. Odupirući se ljevicom o vrh sedla, kao da se sprema skočiti na konjski hrbat, Gašpar Planetta progovori: »Hvala, momci«, reče, naprežući se da ga ne shrva ganuće. »Kunem vam se da...« Tu se prekine, jer se sjetio mladića, koji je, također u liku sjene, stajao po strani kao da čeka, u neprilici kakva čovjeka obuzme kad je u društvu osoba što ih je netom upoznao. »Ah, oprosti«, reče Planetta. »Ovdje je izvrstan drug«, doda obraćajući se mrtvim razbojnicima. »Ima jedva sedamnaest godina, bio bi čovjek na svome mjestu.« Smješkajući se tko manje, tko više, svi razbojnici lako naklone glavu, kao da mu žele dobrodošlicu. Planetta zašuti i neodlučno se ogleda uokolo. Što da radi? Da odjaše s drugovima, a mladića da ostavi sama? Planetta još dva-tri puta potapše konja, prepredeno se nakašlje, zatim reče mladiću: »Hajde, zajaši ti. Pravo je da se ti zabaviš. Hajde, hajde, dosta priče«, doda zatim s hinjenom strogošću, videći da se mladić libi prihvatiti. »Ako baš hoćeš...«, uzvikne mladić napokon, očito polaskan. Pa poletno kako sam, dotad onako nevičan jahanju ne bi nikada predvidio, mladić se najednom nade u sedlu. Razbojnici zamahnu šeširima, pozdravljajući Gašpara Planettu, poneki dobrohotno namigne, kao da kaže do viđenja. Svi podbodu konje i krenu trkom. Krenu poput metaka, udaljavajući se medu raslinjem. Bilo je čudesno kako srljaju u šumsku šikaru i kroz nju prolaze ne usporavajući. Konji su ravnomjerno jurili mekim i oku ugodnim trkom. I izdaleka su još pokoji razbojnik i mladić mahali šeširom. Kad je ostao sam, Planetta zaokruži pogledom po dolini. Preleti, ali jedva krajičkom oka, po sada beskorisnome Planettinu tijelu stoje ležalo podno stabla. Zatim svrati pogled prema cesti. Konvoj je još stajao s druge strane zavoja, pa je zato bio nevidljiv. Na cesti je bilo svega šest ili sedam konjanika iz pratnje; stajali su nepomično i gledali prema Planetti. Premda može djelovati nevjerojatno, oni su mogli vidjeti prizor: sjene

mrtvih razbojnika kako se pozdravljaju, kako odlaze jašući. Za nekih rujanskih dana, pod olujnim oblacima, nije osim toga rečeno da se neke stvari ne mogu dogoditi. Kad se, ostavši sam, Planetta okrenuo, voda čelice opazi da ga on gleda. Tad uspravi poprsje i pozdravi vojnički, kao što se međusobno pozdravljaju ratnici. Planetta takne obod svojega šešira povjerljivom kretnjom, ali s mnogo dobrodušnosti, naškubivši usne u osmijeh. Onda još jednom slegne ramenima, po drugi put taj dan. Zavrti se na lijevoj nozi kao oko svoje osi, okrene leda konjanicima, zaroni ruke u džepove i ode fićukajuči, fićukajući, tako je, gospodo, vojničku koračnicu. Ode u pravcu u kojemu su bili nestali drugovi, prema kraljevstvu mrtvih razbojnika koje on nije poznavao, ali o kojemu je bilo utemeljeno pretpostavljati da je bolje od ovoga. Konjanici su vidjeli kako postaje sve manji i prozirniji; hodao je lakim i brzim korakom, u opreci naprama svome već staračkom obrisu, držeći se svečano kao što, kad su sretni, čine samo ljudi kojima je otprilike dvadeset godina.

3. SEDAM KATOVA Pošto je jedan dan putovao vlakom, jednoga ožujskog jutra Giuseppe Corte stigne u grad gdje se nalazilo glasovito lječilište. Imao je malu vrućicu, ali svejedno je put između kolodvora i bolnice htio prijeći pješke, noseći svoj kovčežić. Premda je imao tek lagan početni oblik, Giuseppeu Corteu savjetovali su da se obrati slavnome sanatoriju gdje se liječila isključivo ta bolest. To je jamčilo da su liječnici iznimno stručni te da je bolnički objekt uređen na najracionalniji i najučinkovitiji način. Kad ga je ugledao izaleka — a prepoznao ga je jer je prethodno već vidio fotografiju na promidžbenoj okružnici — na

Giuseppea Cortea ostavio je izvrstan dojam. Bijelu zgradu na sedam katova brazdala su pravilna ulegnuća koja su joj pridavala neodređeno hotelsko obličje. Svuda uokolo rastao je pojas visokih stabala. Nakon letimična općeg liječničkog pregleda, dok je čekao potanju pretragu, Giuseppea Cortea smjeste u veselu sobu na sedmome i posljednjemu katu. Pokućstvo je bilo svijetlo i otmjeno, kao i presvlake, naslonjači su bili drveni, jastuci opšiveni raznobojnim tkaninama. Pogled se pružao na jednu od najljepših četvrti u gradu. Sve je bilo mirno i gostoljubivo i ulijevah) osjećaj spokoja. Giuseppe Corte odmah legne u postelju pa, upalivši svjetiljku nad uzglavljem, počne čitati knjigu koju je donio sa sobom. Domalo zatim ude bolničarka da ga upita želi li štogod. Giuseppe Corte nije želio ništa, ali se rado upusti u razgovor s djevojkom, raspitujući se o lječilištu. Tako dozna za neobiènu znaèajku te bolnice. Bolesnici su raspodijeljeni kal po kat ovisno o težini. Sedmi, to jest zadnji, namijenjen je vrlo lakim oblicima. Šesti služi bolesnicima koji nisu teško, ali ni zanemarivo bolesni. Na petome se lijeèe veæ ozbiljnija oboljenja i tako redom, s kata na kat. Na drugome su vrlo teški bolesnici. Na prvome oni za koje više nema nade. Osim što uvelike ubrzava uslugu, taj nesvakidašnji sustav priječi da lakšeg bolesnika uzruja blizina kolege na samrti te na svakome katu osigurava ravnomjernu atmosferu. S druge strane, liječenje se tako može odvijati savršeno primjereno dotičnoj razini. U skladu s navedenim, oboljeli se dijele na sedam uzlazno stupnjevitih kasta. Svaki je kat nalik na malen izdvojeni svijet, sa svojim posebnim pravilima, sa svojim osobitim običajima. Pa kako je svaki odjel bio povjeren različitom liječniku, stvorile su se doduše sitne, ali pomno razrađene razlike u metodama liječenja, unatoč jedinstvenomu temeljnom usmjerenju što ga je glavni ravnatelj uspostavio u ustanovi. Kad je bolničarka izašla, kako mu se činilo da više nema vrućicu, Giuseppe Corte dođe do prozora i pogleda van, ne zato da bi promatrao gradski vidik, iako je on za njega bio nov, nego u nadi da će kroz prozore ugledati druge oboljele na nižim katovima. Oblik gradnje s velikim uleknućima omogućavao mu je da ih promatra. Giuseppe Corte pozornost nadasve usredotoči na prozore u prvome katu, koji su mu se činili vrlo dalekima i vidjeli se samo iskosa. Ali nije mogao zapaziti ništa zanimljivo. Većinom su bili hermetički zamandaljeni sivim kliznim rebrenicama. Corte primijeti da uz prozor bočno od njegova stoji čovjek i gleda. Njih dvojica razmijene dug pogled i što su se duže gledali sve su više suosjećali jedan s drugim, ali nisu znali kako da razbiju šutnju. Napokon se Giuseppe Corte ohrabri i reče: »I vi ste ovdje odnedavna?« »Oh, nisam,« odgovori onaj drugi, »tu sam već dva mjeseca...«, posuti koji časak, a onda, ne znajući kako da nastavi razgovor, dometne: »Gledao sam dolje svoga brata.«

»Svoga brata?« »Da«, objasni neznanac. »Ušli smo zajedno, zaista čudna slučajnost, ali njemu se pogoršavalo, možete misliti kad je sada već na četvrtome.« »Na četvrtome čemu?« »Na četvrtom katu«, objasni čovjek i te dvije riječi izgovori s takvim izrazom samilosti i groze, da se Giuseppe Corte gotovo prestravi. »Pa jesu li tako teški na četvrtom katu?« upita oprezno. »Oh, Bože,« drugi će polako tresući glavom, »još nisu tako beznadni, no svakako im stanje nije baš veselo.« »Pa onda,« opet upita Corte sa šaljivim nemarom, kao netko tko spominje tragične stvari koje ga se ne tiču, »onda, ako su na četvrtome već tako teški, koga onda stavljaju na prvi?« »Oh, na prvome su oni koji su baš na umoru. Dolje liječnici više nemaju nikakva posla. Ondje radi samo svećenik. 1 naravno...« »Ali na prvom katu ih je malo,« prekine Giuseppe Corte, kao da mu se žuri da mu se odgovori potvrdno, »ondje dolje su gotovo sve sobe zatvorene.« »Sada ih je malo, ali jutros ih je bilo poprilično«, odgovori neznanac slabašno se smiješeći. »Gdje su rebrenice spuštene, netko je nedavno umro. Zar ne vidite, uostalom, da su na ostalim katovima svi kapci otvoreni? Ali, oprostite mi,« doda polako se povlačeći, »čini mi se da postaje hladno. Ja se vraćam u krevet. Sretno, sretno...« Čovjek nestane s podboja i prozor se energično zatvori; zatim se vidjelo kako se unutra pali svjetlo. Giuseppe Corte ostane još nepomično stajati na prozoru, zureći u spuštene rebrenice na prvom katu. Zurio je u njih s nastranom upornošću, nastojeći zamisliti žalobne tajne tog strašnoga prvog kata, gdje oboljele zatoče da umru; i laknulo mu je što zna da je od njega tako daleko. Na grad su se u međuvremenu spuštale večernje sjene. Jedan po jedan, rasvijetli se tisuću prozora na lječilištu, izdaleka se moglo pomisliti da je posrijedi palača u kojoj se slavi. Samo na prvom katu, ondje u dnu ponora, na desetke prozora ostajalo je slijepo i mračno. Ishod općega liječničkog pregleda razvedri Giuseppea Cortea. Obično sklon predviđati najgore, on se u svome srcu već bio pripremio na strog pravorijek i ne bi ga bilo iznenadilo da mu je liječnik objavio kako ga mora rasporediti kat niže. Nije, naime, bilo naznaka da se vrućica povlači, premda mu je opće stanje i dalje bilo dobro. Međutim, liječnik mu se obrati srdačnim i ohrabrujućim riječima. Početak bolesti je tu — reče mu — ali vrlo lagan; za dva ili tri tjedna vjerojatno će sve proći. »I onda ostajem na sedmome katu?« zabrinuto je tad upitao Giuseppe Corte. »Pa naravno!« odgovorio mu je liječnik, prijateljski ga tapšajući po ramenu. »A kamo ste mislili da ćete ići? Možda na četvrti?« upita smijući se, kao da cilja na najnepojmljiviju pretpostavku.

»Bolje ovako, bolje ovako«, odvrati Corte. »Znate kako je? Kad obolite, uvijek zamišljate najgore...« Giuseppe Corte uistinu ostane u sobi koju su mu prvotno dodijelili. Za rijetkih popodneva kad je smio ustajati upozna nekoliko svojih bolničkih sudrugova. Brižljivo se pridržavao liječenja, zdušno se zalagao da brzo ozdravi, ali usprkos tomu njegovo stanje kao da se ustalilo. Prošlo je otprilike deset dana, kad se pred Giuseppeom Corteom pojavi glavni bolničar za sedmi kat. Mora ga zamoliti za čislo prijateljski ustupak: idući dan u bolnicu će ući gospođa s dvoje djece; dvije su sobe slobodne, upravo do njegove, ali nedostaje treća; ne bi li se gospodin Corte pristao preseliti u neku drugu sobu, koja bi bila jednako udobna? Giuseppe Corte, dakako, ne napravi nikakvih teškoća; jedna soba ili neka druga, njemu je svejedno; možda će ga, štoviše, zapasti i neka nova i još ljupkija bolničarka. »Od srca vam zahvaljujem,« dočeka tad glavni bolničar lako se naklonivši; »ne čudi me, priznajem, što osoba poput vas postupa tako viteški plemenito. Ako nemate ništa protiv, preselit ćemo vas za sat vremena. Upozoravam vas da treba sići na kat niže«, domenle ublaženim glasom, kao da je posrijedi posve zanemariva pojedinost. »Na žalost, na ovome katu nema drugih slobodnih soba. Ali to je u svakom sluèaju privremen smještaj,« pohita da razjasni videæi kako se Corte, koji se odjednom pri-digao u sjedeæi položaj, sprema zinuti da prosvjeduje, »smještaj koji je u svakom sluèaju privremen. Èim se oslobodi neka soba, a mislim da æe to biti za dva ili tri dana, vi æete se moæi vratiti gore.« »Priznajem vam, » rekne Giuseppe Corte smiješeći se, da pokaže kako nije dijete, »priznajem vam da mi se takva selidba nimalo ne sviđa.« »Ali nema ta selidba nikakav medicinski povod; razumijem vrlo dobro što hoćete reći, riječ je isključivo o ljubaznosti prema spomenutoj gospodi, koja se radije ne bi odvajala od svoje djece... Lijepo vas molim,« doda otvoreno se smijući, »neka vam uopće ne pada na pamet da za to postoje kakvi drugi razlozi!« »Valjda je tako,« reče Giuseppe Corte, »ali mi djeluje kao loš predznak.« Corte prijeđe na šesti kat, pa premda je bio uvjeren da preseljenje ne odgovara nikakvu pogoršanju bolesti, osjećao se nelagodno pri pomisli kako se između njega i normalnoga svijeta, zdrave čeljadi, već postavlja izrazita zapreka. Na sedmome katu, gdje se smjestio kad je stigao, još se na stanovit način održava dodir sa zajednicom ljudi; taj se kat može smatrati gotovo produžetkom uobičajenoga svijeta. Ali na šestome se već ulazi u sastav bolnice u pravom smislu; već je raspoloženje liječnika, bolničarki i samih bolesnika neznatno drukčije. Već se priznaje da se na taj kat primaju pravi pravcati bolesnici, pa makar i ne u teškom obliku. Od prvih razgovora što ih je vodio s oboljelima iz susjednih soba, s osobljem i s liječnicima, Giuseppe Corte primijeti kako se u

tome odjelu sedmi kat smatra kao nekom šalom, namijenjenom amaterskim bolesnicima, koji su bolest ponajprije umislili; tek se od šestoga, da tako kažemo, počinje uistinu. Svakako, Giuseppe Corte shvati da će zacijelo naići na poneku poteškoću da se vrati gore, na mjesto koje mu pripada po znaèajkama njegove bolesti; da bi se vratio na sedmi kat, on mora pokrenuti složen mehanizam, èak i kad je rijeè o najmanjem pokušaju; da on nije progovorio, nema dvojbe kako se nitko ne bi sjetio da ga ponovno premješta na gornji kat za »gotovo zdrave«. Giuseppc Corte stoga odluči da ne popušta u pogledu svojih prava i ne uljuljkuje se u lagodu navike. Silno mu je bilo stalo da drugovima na odjelu pojasni kako se s njima nalazi na samo nekoliko dana, kako je on sam htio sići za jedan kat da bi ugodio nekoj gospodi te kako će se vratiti gore čim neka soba ostane slobodna. Drugi su ga slušali bez zanimanja i klimali glavom a da u to nisu bili osobito uvjereni. Uvjerenost Giuseppca Cortea naiđe na punu potvrdu u sudu novoga liječnika. I on se slagao da se Giuseppe Corte može sasvim lijepo rasporediti na sedmi kat; njegov oblik je pot-puno la-gan — i to je određenje slovkao da mu prida važnost — ali on zapravo smatra kako na šestome katu Giuseppea Cortea možda mogu bolje liječiti. »Ne počinjimo sad s lim pričama,« umiješao bi se tad odlučno bolesnik, »vi ste mi rekli da je moje mjesto sedmi kat, i na njega se hoću vratiti.« »Nitko nije rekao suprotno,« odvratio bi liječnik, »savjet sam vam dao iskreno i jednostavno, ne kao li-ječ-nik, nego kao pra-vi prav-ca-ti pri-ja-telj! Vaš je oblik, ponavljam vam, vrlo lagan, ne bi bilo pretjerano reći kako vi niste čak ni bolesni, ali po mojemu mišljenju, od sukladnih se oblika razlikuje po donekle većoj proširenosti. Da budem jasan: jačina bolesti je neznatna, ali je znatnije rasprostranjena; proces razaranja stanica«, po prvi je put Giuseppe Corte ondje unutra čuo taj zlokobni izraz, »proces razaranja stanica je na samome početku, možda nije ni započeo, ali pokazuje tendenciju, kažem samo pokazuje tendenciju, da istodobno zahvati krupne dijelove organizma. Samo zbog toga, po mome mišljenju, vas mogu djelotvornije liječiti ovdje, na šestome, gdje su terapeutske metode tipičnije i intenzivnije.« Jednoga dana izvijeste ga kako je, pošto se opširno savjetovao sa svojim suradnicima, glavni ravnatelj lječilišta odlučio izmijeniti raspodjelu bolesnika. Razina svakoga od njih — da tako kažemo — spušta se za pola boda. Vodi li se raèuna o tome da se na svakome katu, ovisno o težini, oboljeli dijele na dvije kategorije (podrazdiobu su zapravo naèinili lijeènici dotiènih katova, ali iskljuèivo za interne potrebe), niža od tih dviju polovica službeno se seli na niži kat. Na primjer, polovica oboljelih sa šestoga kata, oni s uznapredovaiijim lakim oblicima, moraju prijeæi na peti, a manje laki sa sedmoga moraju prijeæi na šesti. Vijest obraduje Giuseppea

Cortca, jer æe u tako složenu rasporedu selidaba njegov povratak na sedmi kat ispasti daleko lakši. Kad je bolničarki natuknuo čemu se nada, međutim, on doživi gorko iznenađenje. Dozna, drugim riječima, kako će ga preseliti, ali ne na sedmi, nego na kat ispod. Iz razloga koje mu bolničarka nije znala objasniti, njega su obuhvatili »težom« polovicom gostiju na šestome katu, pa zato mora sići na peti. Oporavivši se od prvog iznenađenja, Giuseppe Corte se razbjesni; stane vikati kako ga obmanjuju, kako neće ni da čuje o novim preseljenjima naniže, kako će se vratiti kući, kako su prava prava te kako bolnička uprava ne može tako bezočno zanemarivati liječničke dijagnoze. Dok je on još vikao, stigne liječnik da ga umiri. Savjetuje Corteu da se pribere ukoliko neće da mu skoči vrućica, objasni mu da je došlo do nesporazuma, barem djelomice. Još jednom prizna kako bi Giuseppe Corte bio na svojemu pravom mjestu kad bi ga stavili na sedmi kat, ali doda kako on njegov slučaj poima neznatno drukčije, premda je to njegovo posve osobno mišljenje. Na kraju krajeva, njegova se bolest, dakako, u stanovitu smislu, može smatrati kao da je šestoga stupnja, s obzirom na činjenicu da su patološka očitovanja opsežna. On sam, međutim, ne može sebi objasniti kako su Cortea svrstali u donju polovicu šestoga kata. Vjerojatno je tajnik ravnateljstva, koji mu je upravo to jutro telefonirao tražeći točan klinički položaj Giuseppea Cortea, pogriješio u prepisivanju. Ili bolje, ravnateljstvo je namjerno neznatno »pogoršalo« svoje mišljenje, zato što njega smatraju iskusnim, ali odviše popustljivim liječnikom. Liječnik je na kraju savjetovao Corteu da se ne uznemiruje, da preseljenje podnese bez prosvjeda; ono što je važno jest bolest, a ne mjesto na koje se bolesnik dodijeli. Što se tiče liječenja — doda još liječnik — Giuseppe Corte ipak se neće imati na što žaliti; gotovo je načelo bolnice da vještina liječnika sve više raste, barem po sudu ravnateljstva, što se silazi niže. Soba je podjednako udobna i elegantna. Pogled je isto tako prostran: tek od trećega kata nadolje vidik odsijecaju stabla okolnoga pojasa. Zahvaćen večernjom vrućicom, Giuseppe Corte je slušao i slušao sitničava opravdanja, osjećajući se sve umornije. Na kraju opazi da mu nedostaje snage i poglavito volje da se dalje opire nepravednome preseljenju. Pa pusti da ga prenesu na donji kat ne prosvjedujući. Kad se već našao na petome katu, jedina je, premda jadna utjeha Giuseppeu Cortcu bila što zna da se on po jednodušnome sudu liječnika, bolničara i oboljelih može smatrati daleko najsretnijim. No s druge strane, mučila ga je misao kako su se sada između njega i svijeta normalnih ljudi umiješale čak dvije prepreke. Kako je proljeće odmicalo, zrak je s vremenom postajao mlačniji, ali Giuseppe Corte nije volio prilaziti prozoru kao prvih dana; premda je takva bojazan bila čista glupost, on bi osjetio kako ga svega podilaze žmarci pri pogledu na i dalje

većinom zatvorene prozore u prvome katu, koji su mu se znatno približili. Njegova bolest kao da se ustalila. Pošto je tri dana proboravio na petome katu, na desnoj mu se nozi, štoviše, pokaže nekakav ekcem, koji idućih dana nije davao naznaka da će se povući. To oboljenje — reče mu liječnik — ni u kojem slučaju ne ovisi o glavnoj bolesti; takva smetnja može se dogoditi i najzdravijoj osobi na svijetu. Da bi se odstranila za nekoliko dana, trebat će je intenzivno liječiti dvostrukim gama zračenjem. »A zar se dvostruko gama zračenje ne može dobiti ovdje?« upita Giuseppe Corte. »Dakako,« odgovori liječnik zadovoljno, »naša bolnica raspolaže svime. Jedina je nezgoda što...« »Što?« upita Corte s nejasnim predosjećajem. »Nezgoda, samo sam se tako izrazio,« ispravi se liječnik, »htio sam reći da se uređaj za zračenje nalazi tek na četvrtom katu, a ja vam ne bih savjetovao da triput dnevno prelazite takav put.« »I onda ništa?« »Onda bi bilo bolje da budete ljubazni i siđete na četvrti sve dok osip ne prođe.« »Dosta!« vrisne tad uzrujano Giuseppe Corte. »Navrh mi je glave da silazim! Pa makar crknuo, na četvrti ne idem!« »Kako vi mislite,« pomirljivo će liječnik, da ga ne razdraži, »ali vodite računa o tome da vam kao nadležni liječnik zabranjujem da se dolje spuštate triput dnevno.« Najgore je bilo što se, umjesto da se ublaži, ekcem polako proširivao. Giuseppe Corte nije se mogao primiriti, nego se neprestano prevrtao u krevetu. Sav ljutit, izdrži tako tri dana, dok nije morao popustiti. Svojom voljom zamoli liječnika da ga podvrgne zračenju i da ga preseli na niži kat. Tu dolje Corte s nepriznatim užitkom opazi da predstavlja iznimku. Drugi su bolesnici na odjelu bili u izrazito ozbiljnu stanju, pa krevet nisu smjeli napuštati ni na časak. On se, naprotiv, mogao upustiti u raskoš da iz svoje sobe pješke ode u dvoranu za zračenje, pri čemu su mu čestitale i divile mu se i same bolničarke. Novome liječniku do u tančine objasni svoj vrlo posebni položaj. Bolesnik koji u biti ima pravo na sedmi kat zatekao se na četvrtome. Čim osip prođe, on se namjerava vratiti gore. Nipošto neće pristati ni na kakvu novu ispriku. On, koji bi se po svim pravilima mogao još nalaziti na sedmome. »Na sedmome, na sedmome!« smješkajući se uzvikne liječnik koji ga je upravo pregledao. »Vi bolesnici uvijek pretjerujete! Ja prvi kažem da vi možete biti zadovoljni svojim stanjem; po ovome što vidim iz kliničke tablice, velikih pogoršanja nije bilo. Ali između toga i govora o sedmome katu — oprostite što sam tako neuvijeno iskren — ima neke razlike! Vi ste jedan od slučajeva koji namjanje zabrinjavaju, slažem se, ali ipak ste još uvijek bolesnik!« »Pa onda, onda,« odvrati Giuseppe Corte, sav se zajapurivši u

licu, »na koji biste me kat vi stavili?« »Oh, Bože, nije lako reći, samo sam vas kratko pregledao, da bih se mogao izjasniti, morao bih vas pratiti barem tjedan dana.« »U redu,« navaljivao je Corte, »ali valjda znate otprilike.« Da bi ga umirio, liječnik se napravi kao da se na trenutak zadubio i razmišlja, a zatim, klimajući glavom samome sebi, polako izgovori: »Oh, Bože! Da vam baš udovoljim, eto, mogli bismo vas zapravo staviti na šesti! Da, da«, doda kao da uvjerava samoga sebe. »Šesti bi mogao odgovarati.« Liječnik je vjerovao da će bolesnika tako razveseliti. No lice Giuseppea Cortea preplavi zaprepašten izraz: uviđao je bolesnik da su ga liječnici na prethodnim katovima obmanuli; evo, ovaj tu novi liječnik, očevidno stručniji i čestitiji, u duši ga — to je očito — raspoređuje ne na sedmi, nego na peti kat, a možda i u donji dio petoga! Neočekivano razočaranje dotuče Cortea. Te večeri vrućica se osjetno povisi. Boravak na četvrtome katu obilježio je najspokojnije razdoblje što ga je Giuseppe Corte proveo otkad je stupio u bolnicu. Liječnik je bio vrlo simpatična, brižna i srdačna osoba; često bi čak i čitave sate provodio ćaskajući o najrazličitijim temama. Giuseppe Corte također je vrlo rado razgovarao, tražeći teme koje bi se ticale uobičajenoga života kakav je vodio kao odvjetnik i svjetski čovjek. Nastojao se uvjeriti kako još pripada društvu zdravih ljudi, kako je još vezan uz poslovni svijet, kako se uistinu zanima za javna zbivanja. Nastojao je, ali nije uspijevao. Razgovor bi bez iznimke uvijek na kraju skrenuo na bolest. Zelja za bilo kakvim poboljšanjem Giuseppea je Cortea stala opsjedati. Na žalost, iako je uspjelo spriječiti da kožni osip uznapreduje, dvostruko gama zračenje nije dostajalo da ga ukloni. Svaki je dan Giuseppe Corte o tome opširno pričao s liječnikom i tijekom tih se razgovora upinjao da se pokaže jakim, pače ironičnim, ali mu to nikada nije polazilo za rukom. »Kažite mi, doktore,« reče jednoga dana, »kako ide proces razaranja mojih stanica?« »Oh, kakve ružne riječi!« predbaci mu u šali liječnik. »Gdje ste ih samo naučili? Nije to dobro, nije to dobro, osobito za jednoga bolesnika! Neću više da čujem da ikad tako govorite.« »U redu,« primijeti Corte, »ali na taj mi način niste odgovorili.« »Oh, odgovorit ću vam odmah«, ljubazno će doktor. »Proces razaranja stanica, da ponovim vaš užasni izraz, u vašemu je slučaju minimalan, apsolutno minimalan. Ali gotovo sam u napasti da ga nazovem upornim.« »Upornim, hoćete reći kroničnim?« »Nemojte me navoditi da reknem što nisam rekao. Ja hoću reći samo upornim. Uostalom, takva je većina slučajeva. Čak i vrlo laka oboljenja često iziskuju energično i dugo liječenje.« »Ali kažite mi, doktore, kad se mogu nadati da će mi se išta poboljšati?«

»Kad? Predviđati je u tim slučajevima prilično teško... Ali čujte,« doda nakon misaone stanke, »vidim da ste vi doslovno zapeli da ozdravite... kad se ne bih bojao da ću vas naljutiti, znate li što bih vam savjetovao?« »Ali recite slobodno, doktore ...« »Pa evo, izložit ću vam stvar na vrlo jasan način. Kad bih se, ukoliko bih od te bolesti patio makar i u veoma blagom obliku, ja našao u ovome sanatoriju, koji je možda jedan od najboljih što postoje, od svoje bih volje, i to od prvoga dana, od prvoga dana, razumijete, dao da me rasporede na jedan od najnižih katova. Tražio bih da me stave upravo na ...« »Na prvi?« dopuni ga uz usiljen smiješak Corte. »Oh, ne! Ne bih na prvi!« ironično odgovori liječnik. »To ipak ne! Ali na treći ili čak i na drugi, svakako. Na prvim katovima se liječenje provodi mnogo bolje, to vam jamčim, oprema je potpunija i moćnija, osoblje je stručnije. A znate li vi uopće tko je duša ove bolnice?« »Nije li to profesor Dati?« »Tako je, proi'e.sor Dati. Upravo je on izumio način liječenja koji se ovdje primjenjuje, upravo je on projektirao cijeli objekt. I eto, on, uèitelj, nalazi se, da tako kažem, izmeðu prvoga i drugoga kata. Odande se rasprostiru zrake njegove ravnateljske snage. Ali, to vam ja jamèim, njegov utjecaj ne dopire dalje od treæega kata: na višima, reklo bi se da se i sami njegovi nalozi raspršuju, gube na èvrstini, skreæu sa zacrtanoga puta; srce bolnice je dolje i dolje treba boraviti kako bi èovjek dobio najbolje lijeèenje.« »Ali sve u svemu,« reče Giuseppe Corte drhtavim glasom, »onda mi vi savjetujete...« »Dodajte tome još nešto,« nepokolebljivo nastavi doktor, »dodajte da bi u vašem posebnom slučaju valjalo paziti i na osip. Riječ je, slažem se, o potpuno nevažnoj, ali i o prilično neugodnoj stvari, koja bi vam s vremenom mogla narušiti 'moral'; a vi znate koliko je duševna vedrina važna da biste ozdravili. Zračenja kojima sam vas ja podvrgnuo bila su samo polovično djelotvorna. Što je tome razlog? Možda je posrijedi obična slučajnost, ali može biti i da zračenja nisu dovoljno jaka. Na trećemu pak katu, uređaji za zračenje mnogo su snažniji. Izgledi da iscijele vaš ekcem bili bi mnogo veći. Osim loga, vidite? Čim započne ozdravljenje, najteži korak je obavljen. Kad se čovjek stane ponovno penjati, poslije je teško ponovno se vratiti natrag. Kad se vi budete zaista osjećali bolje, onda neće biti nikakve smetnje da se opet popnete ovamo k nama ili i više, ovisno o svojim 'zaslugama', čak i na peti, na šesti, pa i na sedmi, usuđujem se reći...« »Ali vjerujete li vi da će to moći ubrzati liječenje?« »Pa u to ne može biti sumnje. Već sam vam rekao što bih ja učinio da sam na vašem mjestu.« U tom je duhu doktor Giuseppeu Corteu govorio svaki dan. Napokon dođe trenutak kad bolesnik, umoran što pati od ekcema, premda se nagonski odupirao mogućnosti da side, odluči poslušati liječnikov savjet i preseli se na donji kat.

Na trećemu katu odmah opazi kako u odjelu vlada osobita veselost, kako liječnika tako i bolničarki, premda su se dolje liječili bolesnici koji su pružali dobrih razloga za zabrinutost. Štoviše, uoèi kako se ta veselost iz dana u dan poveæava: potaknut znatiželjom, pošto je postao malo prisniji s bolnièarkom, zapita kako to da su svi toliko raspoloženi. »Ah, zar ne znate?« odgovori bolničarka. »Za tri dana idemo na odmor.« »Kako; idemo na odmor?« »Pa da. Na petnaest dana se treći kat zatvara, a osoblje je slobodno. Praznike redom imaju različiti katovi.« »A bolesnici? Što ćete s njima?« »Kako ih je razmjerno malo, dva kata će se spojiti u jedan.« »Kako? Spojit ćete bolesnike s trećeg i sa četvrtoga?« »Ne, ne,« ispravi bolničarka, »s trećega i s drugoga. Oni koji su ovdje morat će sići niže.« »Sići na drugi?« protisne Giuseppe Corte, blijed kao mrtvac. »Ja bih tako morao sići na drugi?« »Pa jasno. I što je u tome čudno? Kad se vratimo, za petnaest dana, vi ćete se vratiti u ovu sobu. Čini mi se da se nemate čega plašiti.« No Giuseppea Cortea — neki ga je zagonetni nagon upozoravao — spopadne okrutan strah. Ali kako nije mogao odvraćati osoblje od odlaska na odmor, uvjeren da mu novi način liječenja intenzivnijim zračenjem pomaže — ekcem se bio gotovo potpuno povukao — on se ne usudi formalno suprotstavljati novome preseljenju. Zatraži, međutim, ne hajući što ga bolničarke zadirkuju, da se na vratima nove sobe pričvrsti ploča na kojoj piše »Giuseppe Corte, s trećega kata, u prolazu«. Za takvo što nije bilo presedana u povijesti sanatorija, ali liječnici se ne usprotive, misleći kako u živčane naravi kakva je Corte i najmanja nesuglasica može izazvati velik potres. Zapravo samo treba pričekati petnaest dana, ni dan manje, ni dan više. Giuseppe Corte ih uzme brojiti s tvrdoglavom pohlepom, ostajući po čitave sate nepokretan na krevetu, piljeći u pokućstvo, koje na drugome katu više nije bilo tako suvremeno i veselo kao u gornjim odjelima, nego je poprimalo veće razmjere i svečanije i strože linije. A povremeno bi naćulio uši, jer mu se èinilo da na donjemu katu, katu za umiruæe, odjelu za »osuðene«, èuje nejasne samrtne hropce. Sve je to, naravno, pridonosilo da ga obeshrabri. A slabije raspoloženje kao da je pomagalo bolesti, vrućica je rasla, opća slabost je postajala dublja. S prozora se — ljeto je bilo u punom jeku pa su se prozori gotovo stalno držali otvoreni — nisu više vidjeli krovovi a ni kuće u gradu, nego samo zelena zidina stabala što su opkolila bolnicu. Nakon sedam dana, jednoga popodneva oko dva, iznenada udu glavni bolničar i još tri bolničara, gurajući krevet na kotačima. »Jesmo li spremni za selidbu?« upita glavni bolničar dobrodušno šaljivim tonom.

»Kakvu selidbu?« iznemoglim glasom upita Giuseppe Cor-te. »Kakve su to nove dosjetke? Zar se ne vraćaju za sedam dana oni iz trećega kata?« »Kojega trećeg kata?« reče glavni bolničar kao da ne razumije. »Ja sam dobio nalog da vas odvezem na prvi, pogledajte tu«, pa mu pokaže tiskani obrazac za prijelaz na donji kat što ga je potpisao ni manje ni više nego sam profesor Dati. Strava, paklenski bijes Giuseppea Cortea buknuli su tada pretvorivši se u duge srdite krikove, koji se prolome po cijelome odjelu. »Polako, polako, za milog Boga,« stanu preklinjati bolničari, »tu ima bolesnika kojima nije dobro!« Ali to nije bilo dovoljno da ga smiri. Napokon dohrli liječnik koji je vodio odjel, vrlo ljubazna i dobro odgojena osoba. Raspita se, pogleda obrazac, zatraži da mu Corte objasni. Zatim se razljućeno obrati glavnome bolničaru, izjavivši kako je nastala greška, on nije naredio ništa slično, već neko vrijeme vlada nepodnošljiva zbrka, njega nitko ni o čemu ne obavještava... Naposljetku, kad je podređenome izgovorio što je imao, obrati se uljudnim tonom bolesniku, duboko se ispričavajući. »Međutim, na žalost,« doda liječnik, »na žalost, profesor Dati je upravo prije sat vremena otputovao na kratak dopust, vratit će se tek za dva dana. Strahovito mi je žao, ali njegovi se nalozi ne mogu kršiti. On će. to prvi požaliti, to vam jamčim... takva pogreška! Ne razumijem kako se to moglo dogoditi!« Sada se Giuseppe Corte već stao tresti tako da je pobuđivao samilost. Potpuno mu je ponestalo sposobnosti da se svladava. Strava ga jc skršila kao dijete. Njegovo jc jecanje polako i očajno odzvanjalo sobom. Stigne tako, zbog te klete pogreške, na posljednju postaju. U odjel umirućih, on koji, u biti, po težini bolesti, prema sudu i najstrožih liječnika, ima pravo da ga rasporede na šesti, ako ne i na sedmi kat! Njegov jc položaj bio toliko nakaradan, da bi u nekim trenucima Giuseppea Cortea gotovo spopadala napast da se nesuzdržano naceri. Ispružen na krevetu, dok je topio ijetno popodne polako prolazilo nad velikim gradom, on jc kroz prozor gledao zelenilo stabala, s dojmom da je stigao u neki nestvaran svijet, načinjen od apsurdnih zidova sa steriliziranim pločicama, od ledenih mrtvačkih hodnika, od bijelih ljudskih obličja u kojima nema duše. Čak mu padne na pamet kako ni stabla koja mu se činilo da vidi kroz prozor nisu prava; na kraju se štoviše u to i uvjeri, opazivši da se lišće uopće ne miče. Ta ga pomisao tako uzruja, da Corte zvoncem pozove bolničarku i zatraži da mu stavi naočale za kratkovidnost, kojima se u krevetu nije služio; tek se tada uspije malo smiriti: uz pomoć leća mogao se osvjedočiti da su to zaista prava stabla i da lišće, iako jedva primjetno, povremeno pokreće vjetar. Kad je bolničarka izašla, prođe četvrt sata potpune tišine. Šest katova, šest strašnih zidina, makar i zbog formalne

greške, sada jc kao neumoljiv teret stajalo iznad Giuseppea Cortea. Koliko će mu godina, da, valja razmišljati upravo u godinama, koliko će mu godina trebati dok se ne uspije popeti do ruba tog ponora? Ali kako se to soba odjednom tako smračila? Još je sredina popodneva. S krajnjim naporom Giuseppe Cortc, koji se osjećao paraliziranim od čudne obamrlosti, pogleda na sat na ormariću uz krevet. Bilo je tri i po. Okrene glavu na drugu stranu i ugleda kako se, pokoravajući se zagonetnoj naredbi, klizne rebrenice, polako spuštaju i preprečuju put svjetlu.

4. SJENA S JUGA Između naherenih kuća, rupičastih trijemova što su izgnjiljeli od prašine, kužnih hodnika, zidova prekrivenih vapnencem, zadaha prljavštinc što se ugnijezdila u svakome zakutku, ja sam u Port Saidu samu usred ulice vidio čudnu priliku. Postrance, uz postolja kuća, kretali su se bijedni stanovnici četvrti, i premda ih, kad čovjek dobro promisli, nije bilo mnogo, činilo se da ulica od njih vrvi, toliko su se jednolično i neprekidno komešali. Kroz zastore prašine i zasljepljujuće odsjaje sunca, pozornost nisam uspijevao zaustaviti ni na čemu, kao što se zbiva u snovima. No zatim, upravo nasred ceste (nekakve ulice potpuno iste kao tisuće drugih, koja se gubila s vidika u slijedu razmetljivih i ruševnih daščara dokle je sezao pogled), baš u sredini, posve uronjena u sunce, spazim čovjeka, možda Arapina, odjevena u širok ogrtač, a na glavi je imao neku vrstu kapuljače — ili mi se tako učinilo — koja je također bila bijela. Polako je hodao sredinom ceste nekako se ljuljajući, kao da nešto traži, ili posrče, ili je čak i pomalo zastranio. Udaljavao se medu prašnjavim jamama i dalje hodajući poput medvjeda, pri čemu se na njega nitko nije osvrtao, a njegov ukupni izgled na toj ulici i u to doba kao da je u sebi izvanredno snažno prikupljao sav svijet što se protezao oko njega. Trajalo je nekoliko časaka. Tek kad sam s njega skrenuo pogled, opazio sam da su mi taj čovjek i osobito njegov neobični hod najednom prodrli u duh a da tome nisam znao objasnili razlog. »Pogledaj kako je smiješan onaj ondje!« rekao sam svome drugu i nadao se da će mi kazati kakvu banalnu riječ koja će sve vratiti u normalnost (jer sam u sebi osjećao da sam se donekle uznemirio). Govoreæi, opet sam pogledao prema drugome kraju ulice da bih ga promotrio. »Tko je smiješan?« upitao je moj drug. Ja sam odgovorio: »Pa onaj čovjek koji tetura posred ceste.« Dok sam to izgovarao, čovjek je nestao. Ne znam je li ušao u

koju kuću ili uličicu, ili ga je progutala vreva što je plazila uz kuće, ili je pak ispario ni u što, izgorjevši u podnevnim odbljescima. »Gdje? Gdje?« zapitao je moj drug, a ja sam odgovorio: »Bio je ondje, ali sada je nestao«. Zatim smo ušli u kola i vozili se okolo, premda su bila tek dva sata i vladala je vrućina. Nisam više bio uznemiren pa smo se olako smijali na bilo kakvu glupost, sve dok nismo stigli do granica urođeničkog naselja, gdje su preslajale prašnjave nastambe i počinjao pijesak, a suncu je odolijevalo nekoliko gnusnih daščara, za koje sam se iz samilosti nadao da su nenastanjene. No kad sam bolje pogledao, opazio sam po rasplamsa-lom suncu gotovo nevidljivu nit dima kako se izvija iz jedne od potleušica te se s naporom penje k nebu. Tu unutra, dakle, žive ljudi, pomislio sam s grižnjom savjesti, dok sam s rukava svojega bijelog odijela uklanjao komadić slame. Dokoličario sam tako čovjekoljubivo umujući kao pravi turist, kad sam najednom ostao bez daha. »Kakvi su to ljudi!« govorio sam svome drugu. »Pogledaj onog dječačića sa zdjelom u ruci, na primjer, što misli da će...« Nisam dovršio, jer mi zbog jarkog svjetla pogled nije mogao nigdje zastati, nego je nemirno lutao, da bi se zaustavio na čovjeku odjevenu u bijel ogrtač, koji je hodao njišući se nešto dalje iza potleušica, po pijesku, prema obali morske uvale. »Što je smiješan,« rekao sam naglas da se umirim. »Kružimo već pola sata, a nabasali smo na isto mjesto gdje smo bili prije! Pogledaj onu spodobu o kojoj sam ti govorio!« Bio je to doista on, nije bilo sumnje, čovjek koji hoda klecajući kao da nešto traži, ili posrče, ili je čak pomalo zastranio. I sada je okretao leda i polako se pomalo udaljavao, provodeći — činilo mi se — volju neke strpljive i uporne kobi. Bio je to on; i u meni je uskrsnuo još jači nemir, jer sam dobro znao da to nije mjesto na kojemu smo bili prije nego je, iako jc vozio krivudajuæi, automobil odmaknuo nekoliko kilometara, što èovjek ne bi mogao prijeæi pješke. Pa ipak, zagonetni jc Arapin bio ondje i hodao prema obali uvale, a nisam mogao dokuèiti što bi tu tražio. Ne, znao sam i predobro, ne traži on ništa. Bio od krvi i mesa ili prikaza, pojavio se zbog mene, èudom se premjestio s jednoga na drugi kraj urodenièkoga grada da me opet naðe, i bio sam svjestan (po glasu koji mi je govorio iz dubine) da me uz to biæe veže nepronièan dosluh. »Koju spodobu?« bezbrižno je odvratio moj prijatelj. »Misliš na onog dječaka s tanjurom?« »Ma ne!« rekao sam ljutito. »Pa zar ga ne vidiš ondje u pozadini. Nema nikoga osim njega, onoga koji... koji...« Možda je tako djelovalo svjetlo ili mi se banalno prividalo, ali čovjek se opet kao zloguka tlapnja rasplinuo ni u što. Zapravo su mi riječi zastajkivale u ustima. Mucao sam, smeteno zureći u prazni pijesak. »Tebi nije dobro«, rekao mi je drug. »Vratimo se na parobrod.« Onda sam se pokušao nasmijati i odvratio: »Pa zar ne razumiješ da sam se šalio?« Uvečer smo otputovali, brod je otplovio niz kanal prema

Crvenome moru, u pravcu tropa, a noću mi se slika Arapina usadila u duh, dok sam uzalud pokušavao misliti na svakodnevne stvari. Nejasno mi se činilo, štoviše, kako me na neki način određuje nešto što nije moje, čak sam pomišljao kako u svemu tome čovjek iz Port Saida ima i te kakva udjela, kao da mi je želio pokazati putove po jugu, te me bezazleno, kao što čine neki opsjenari, vabi svojim teturavim hodom nalik na medvjeda koji se gega. Brod je plovio i ja sam se malo-pomalo uvjerio kako sam bio u zabludi: Arapi se svi odijevaju otprilike jednako, očito sam se zabunio, čemu je pridonijela moja sumnjičava mašta. Kad smo ujutro pristali u Massauu, ipak sam osjetio kako se vraća neodređen odjek nelagode. Taj sam dan u obilazak pošao sam po najvećoj vrućini i zaustavljao se na raskršćima da razgledam naokolo. Činilo mi se kao da nešto provjeravam, kao da prelazim kakav mostić da bih vidio hoće li izdržati. Hoće li se opet pojaviti prilika iz Port Saida, pa bila ona èovjek ili utvara? Obilazio sam sat i po i nije mi smetalo sunce (slavno sunce u Massauu), jer mi se činilo da pokus uspijeva kako sam se nadao. Pješke sam dopro sve do Tauluda, zaustavio se da pregledam nasip, vidio Arape, Eritrejce, Sudance, zagledao u čista ili odbojna lica, ali njega nisam vidio. S veseljem sam se prepuštao vrućini da me prži, kao da sam se oslobodio nečega što me je proganjalo. Zatim je došla večer i mi smo se zaputili prema jugu. Moji su se suputnici iskrcali, brod je bio gotovo prazan, osjećao sam se samim i stranim, kao uljez u svijetu koji pripada drugima. Sidro se diglo, brod se stao polako odvajati od pustoga pristaništa, nije bilo nikoga tko bi pozdravljao, i najednom mi proleti glavom kako se utvara iz Port Saida na neki način mnome poigrala, pa makar i samo zato da u meni izazove tjeskobu, bolje nego ništa. Jest, prestrašio me je svojim čarobnim nestancima, ali je u tome istodobno bilo povoda za ponos. Čovjek je, naime, došao zbog mene (drug s kojim sam šetao nije ga ni zamijetio). Kad sam o njemu mislio iz daljine, to mi se biće sada činilo kao personifikacija koja u sebi krije samu tajnu Afrike. I prije nego što sam naslutio, dakle, između mene i te zemlje već je postojala veza. Je li iz bajoslovnih kraljevstava juga k meni došao glasnik da mi pokaže put? Brod je bio već na dvjesta metara od pristaništa, kadli se na kraju mola ukaže malen bijeli lik što se kretao. Posve sam na sivoj cementnoj traci, polako se udaljavao — učinilo mi se — ljuljajući se kao da posrče ili nešto traži, ili je možda malo i zastranio. Srce mi stane lupati. On je, bio sam siguran, tko zna je li čovjek ili utvara, vjerojatno mi okreće leda (ali zbog daljine nisam mogao razlučiti), odlazi u pravcu juga, kao apsurdni izaslanik svijeta koji je mogao biti i moj. I danas sam ga napokon ponovno susreo u Harareu. Ja sam tu u kući nekog prijatelja na priličnoj osami i pišem, glava mi bruji od Petromaxa koji brenči, misli se uzdižu i uviru poput valova, možda od umora, možda od zraka kojega sam se

nadi-sao u kolima. Ne, više me ne obuzima strah kao blizu uvale u Port Saidu, naprotiv, nego neki osjeæaj kao kad imamo dojam da smo slabi, nedorasli onome što nas èeka. Opet sam ga danas vidio dok sam razgledavao labirinte urođeničkoga grada. Hodao sam već pola sata ulicama što nalikuju na crijeva, sva jednaka a ipak različita, i sjalo je prekrasno svjetlo nakon oluje. Zabavljao sam se provirujući u rijetke škulje što vode u mala dvorišta kao u bajci, ograđena crvenim zidovima od kamenja i blata poput sićušnih tvrdavica. Uličice su bile većinom puste, kuće (da tako kažem) šutljive, koji put bi mi palo na pamet kako je to mrtav grad što ga je pokosila kuga te više nema izlaza; noć će nas zateći dok se iz petnih žila budemo upinjali da se oslobodimo. Tako sam razmišljao kad mi se on ukazao ponovno. Stjecajem okolnosti, strma uličica kojom sam silazio nije bila zavojita kao druge, nego dosta ravna, tako da se pogled pružao kojih osamdesetak metara. On je hodao po kamenju njišući se poput medvjeda više nego ikada i udaljavao se okrenutih leda, neobično značajan: ne baš tragičan, pa ni nakaradan, ne znam točno kako da kažem. Ali bio je to on, opet isti čovjek iz Port Sai-da, glasnik iz bajoslovnih kraljevstava, koji me više neće napustiti. Potrčao sam po kamenitoj nizbrdici najhitrije što sam mogao. Ovaj mi put napokon neće umaknuti, uličicu su prepriječila dva crvena i jednolika zida, a nema vrata. Trčao sam sve dok ulica nije došla do okuke pa sam očekivao da ću na zaokretu čovjeka ugledati na barem tri metra ispred sebe. No nije ga bilo. Kao i svaki put, rasplinuo se ni u što. Ponovno sam ga vidio poslije, uvijek jednakoga, kako se opet udaljava po jednoj od ulica nalik na crijeva, samo ne prema moru, nego prema unutrašnjosti. Više nisam trčao za njim. Ostao sam nepomično i s nejasnom ga tugom gledao sve dok nije nestao u pokrajnjoj uličici. Sto hoće od mene? Kamo me želi povesti? Ne znam tko si, čovjek, utvara ili privid, ali bojim se da si pogriješio. Nisam, bojim se, onaj kojega ti tražiš. Stvar nije posve jasna, ali čini mi se da sam shvatio kako me ti hoćeš odvesti dalje, svaki put dalje, sve bliže središtu, do granica svoga nepoznatog kraljevstva. Shvaćam, a bilo bi i lijepo. Ti si strpljiv, ti me čekaš na samotnim raskrsnicama da mi ukažeš put, ti si vjerojatno suzdržan, ti se čak s posve istočnjačkom diplomatičnošću praviš da mi bježiš i ne usuđuješ mi se ni pokazati lice. Ti mi samo hoćeš nagovijestiti — čini mi se — kako me tvoj vladar čeka usred pustinje, u bijeloj i čudesnoj palači nad kojom bdiju lavovi, gdje romone začarani vodoskoci. Bilo bi lijepo, znam, baš bih to htio. Ali moja duša je na nesreću stidljiva, uzalud je korim, krila joj dršću, prozirni joj zubići evokoću čim je čovjek povede do praga velikih pustolovina. Takav sam, na žalost, i zaista se bojim da tvoj kralj trati vrijeme čekajući me u bijeloj palači usred pustinje, gdje bih vjerojatno bio sretan. Ne, ne, tako mi Neba. Neka bude što mora biti, o, glasnice, odnesi vijest da ja dolazim, nije potrebno ni da se sada

pokažeš. Premda mi misli malo lelujaju, večeras se osjećam uistinu dobro i odlučio sam otputovati. (Ali hoću li za to uopće biti sposoban? Neće li se moja duša ipak usprotiviti, neće li u pravome trenutku zadrhtati, neće li skriti glavu pod bojažljiva krila, govoreći kako ne ide dalje?)

5. SVEJEDNO LUPAJU NA VRATA Gospođa Maria Gron ude s košaricom za ručni rad u dvoranu u prizemlju vile. Pogleda uokolo da bi ustanovila odvija li se sve po obiteljskim propisima, odloži košaricu na stol, priđe vazi punoj ruža i nježno ih pomiriše. U dvorani su njezin muž Stefano i sin Federico zvan Fedri obojica sjedili kraj kamina, kći Giorgina je čitala, a stari kućni prijatelj Eugenio Martora, liječnik, zabavio se pušeći cigaru. »Sve su fanees, sve su ocvale«, promrmlja razgovarajući sama sa sobom, pa prijeđe rukom po cvijeću, milujući ga. Dosta se latica otkine i padne. Iz naslonjača gdje je sjedila i čitala, Giorgina pozove: »Mama!« Bila je već noć pa su kapci na visokim prozorima kao obično već bili zatvoreni zasunima. Ipak se izvana čuo neprekidan šum kiše koja pljušti. U pozadini dvorane, svečan crveni zastor zakrivao je širok, lukom nadsvoden otvor koji je vodio prema ulaznome predsoblju: kako je onamo dopiralo malo svjetla, u to se doba činio crn. »Mama!« reče Giorgina. »Znaš ona dva kamena psa u perivoju, na kraju hrastovoga drvoreda?« »Pa kako ti sad padaju na pamet kameni psi, draga?« odgovori mama s uljudnom ravnodušnošću, ponovno dohvaćajući košaricu s ručnim radom i sjedajući na uobičajeno mjesto pokraj svjetiljke sa zaslonom. »Jutros,« objasni ljupka djevojka, »dok sam se vraćala automobilom, vidjela sam ih na kolima nekog seljaka, baš blizu mosta.« U tišini dvorane snažno se razlegao tanahni Giorginin glas. Gospoda Gron, koja je upravo pogledom prelijetala novine, naškubi usne u osmijeh kao mjeru opreza i krišom pogleda muža, kao da se nada da on nije slušao. »Krasno!« uzvikne doktor Martora. »Samo nam još treba da seljaei idu okolo i kradu kipove. Sad su i kolekcionari umjetnina!« »I onda?« upita otac, potičući kćer da nastavi. »Onda sam rekla Bertu da stane i da ode pitati...« Gospoda Gron lagano nafrče nos; uvijek je tako činila kad bi tkogod dotaknuo nezahvalne teme pa je valjalo nešto poduzimati da se popravi stvar. Priča o dvama kipovima nešto je skrivala i ona je to shvatila; nešto neugodno što stoga treba

prešutjeti. »Pa da, pa da, ja sam im rekla da ih odnesu,« i time je pokušavala riješiti pitanje, »tako su mi antipatični.« Sa strane gdje se nalazio kamin dopre očev glas, dubok i neravnomjeran, možda od starosti, možda zbog uznemirenosti: »Ali kako, ali kako? Ali zašto si naredila da ih odnesu, draga? To su bila dva antička kipa, dvije iskopine...« »Krivo sam se izrazila,« reče gospođa, trudeći se da bude još ljubaznija (»što sam bila glupa«, mislila je za to vrijeme, »zar nisam mogla naći nešto bolje?«). »Rekla sam im, jesam, da ih skinu, ali rekla sam neodređeno, onako više u šali, naravno...« »Ali čuj što ću ti reći, mamice«, ustraje djevojka. »Berto je pitao seljaka, a ovaj je rekao da je psa našao dolje, na obali rijeke...« Zaustavi se jer joj se učinilo da je kiša prestala. Međutim, kad je nastala tišina, začuje se opet nepromjenljivi, gusti pljusak, koji je tištao duhove (premda to nitko nije zapažao). »Zašto 'psa'?« upita mladi Federico a da ni glavu nije okrenuo. »Zar nisi rekla da su ondje bila oba?« »Oh, Bože, što si sitničav,« odvrati Giorgina smijući se, »ja sam vidjela jednoga, ali vjerojatno je ondje bio i drugi.« Federico reče: »Ne shvaćam, ne shvaćam zašto.« Nasmije se i doktor Martora. »Kaži mi, Giorgina«, zapita tad gospoda Gron, odmah iskoristivši stanku. »Koju knjigu čitaš? Je li to posljednji Massinov roman, onaj o kojem si mi pričala? I ja bih ga htjela pročitati kad ti završiš. Ako ti čovjek ne kaže na vrijeme, ti je smjesta posudiš prijateljicama. Poslije više nema ničega. Oh, meni se sviđa Massin, tako je osoban, tako čudan... Frida mi je danas obećala...« No muž je prekine: »Giorgina,« upita kćer, »i što si ti onda učinila? Valjda si barem tražila da ti kaže ime! Oprosti, Maria, znaš«, doda ciljajući na činjenicu da ju je prekinuo. »Ne misliš da sam se počela svađati na cesti, nadam se«, odgovori djevojka. »Bio je to jedan od onih iz krčme Kod guske. Rekao je da on ne zna ništa, da je kip našao dolje u rijeci.« »A jesi li baš sigurna da je to bio jedan od naših pasa?« »Nego što nego sigurna. Ne sjećaš se da smo mu Fedri i ja uši obojili u zeleno?« »A taj kojega si vidjela imao je zelene uši?« uzvrati otac, često pomalo tupoglav. »Zelene uši, upravo tako«, rekne Giorgina. »Jasno da su sada već malo izblijedjele.« Ponovno se umiješa mama: »Čujte,« upita čak malo pretjerano uglađeno, »pa zar zaista smatrate da su ti kameni psi tako zanimljivi? Ne znam, oprosti što ti to kažem, Stefano, ali ne čini mi se da baš treba dizati veliku buku oko...« Izvana — reklo bi se gotovo neposredno iza zastora — dopre potmula i otegnuta tutnjava, pomiješana sa zvukom kiše. »Jeste li čuli?« uzvikne odmah gospodin Gron. »Jeste li čuli?«

»Grmljavina, zar ne? Najobičnija grmljavina. Nema druge, Stefano, ti se baš moraš uzrujavati kad god pada kiša«, požuri se objasniti njegova žena. Svi zašute, ali to nije moglo dugo potrajati. Kao da se neka tuđa, gospodskoj palači neprimjerena misao uvukla medu njih i ustajala se u velikoj polumračnoj dvorani. »Da je našao dolje u rijeci!« opet napomene otac, vraćajući se na temu pasa. »Kako je moguće da je završio dolje na rijeci? Pa nije valjda odletio, velim.« »A zašto ne?« veseljački će doktor Martora. »Zašto ne što, doktore?« upita gospoda Maria s nepovjerenjem, jer joj se pošalice staroga prijatelja načelno nisu sviđale. »Kažem: a zašto bi uopće bilo isključeno da je kip preletio? Rijeka prolazi baš onuda, ispod toga mjesta. Značilo bi na koncu da je preskočio dvadeset metara.« »Kakav je taj svijet, kakav je taj svijet!« još je jednom Maria Gron pokušavala odagnati pse kao predmet razgovora, kao da se u njima kriju nepristojne stvari. »Kod nas kipovi lete, a znate li što ovdje kažu novine? 'U vodama oko Jave otkrivena vrsta riba koje govore'.« »Kažu i: 'Vrijeme je novac'!« glupavo doda Federico, koji je također u rukama držao novine. »Kako, što kažeš?« s općenitom bojažljivošću upita otac, koji nije razumio. »Da, tu piše: 'Vrijeme je novac! U proračunu poslovnog čovjeka pod stavkom prihoda i rashoda, već prema slučaju, moralo bi se navoditi i vrijeme'.« »Pod stavkom rashoda, rekao bih onda, rashoda, po ovoj maloj kisici!« predloži Martora, zabavljajući se. I tada se začuje zvuk zvonca s druge strane velikog zastora. Netko dakle stiže iz nepouzdane noći, netko je prošao kroz prepreke kiše što potapa svijet, bubnja po krovovima, proždire obale rijeke što pod njom otpadaju u kriškama; a plemenita stabla ruše se zajedno sa svojim zemljanim postoljem sa strmih sprudova, šušteći, i domalo se mogu vidjeti kako na trenutak izranjaju sto metara dalje, dok ih usisavaju virovi; rijeka je progutala rubove drevnoga perivoja, skupa s ogradama od kovana željeza iz osamnaestog stoljeća, klupicama i dvama kamenim psima. »Tko bi to mogao biti?« reče stari Gron, skidajući zlatne naočale. »I u ovo doba dolaze? Valjda onaj koji skuplja potpise, kladim se, službenik iz župnog ureda, zadnjih nekoliko dana stalno se mota pod nogama. Žrtve poplave! Pa gdje su samo te žrtve! Stalno traže novaca, ali od tih žrtava ja nikada ni jednu nisam vidio! Kao da... Tko je? Tko je?« zapita tiho sobara koji je izašao iz zastora. »Gospodin Massigher«, najavi sobar. Doktor Martora je bio zadovoljan: »Oh, evo simpatičnoga prijatelja! Prije koji dan smo raspravljali... oh, zna taj mladić što se traži.« »Bit će da je pametan koliko hoćete, dragi Martora«, rekne

gospoda, »ali upravo me se to svojstvo kod njega najmanje doima. Ti ljudi koji samo raspravljaju... Priznajem, rasprave nisu za mene... Ne velim ništa o Massigheru, koji je sjajan momak... Ti, Giorgina,« doda tiho, »molit ću te da odeš u krevet kad pozdraviš. Znaš, draga, kasno je.« »Da ti je Massigher simpatičniji,« odgovori kći smiono, nastojeći zvučati šaljivo, »da ti je simpatičniji, kladim se da sada uopće ne bi bilo kasno, kladim se da ne bi.« »Dosta, Giorgina, ne govori ludosti, znaš... Oh, dobar večer, Massigheru. Nismo se sada više nadali da ćemo vas vidjeti... obično dolazite ranije...« Mladić pomalo raščupane kose zastane na pragu, gledajući Gronove u čudu. »Pa kako, zar niste znali?« Zatim stupi naprijed, u nejasnoj nelagodi. »Dobra večer, gospodo Maria«, reče ne obazirući se što mu se predbacuje. »Dobra večer, gospodine Gron, bog, Giorgina, bog, Fedri, ah, oprostite mi, doktore, u polumraku vas nisam vidio...« Djelovao je uzbuđeno, hodao je amo-tamo pozdravljajući, kao da je nestrpljiv da priopći važnu vijest. »Jeste li čuli, dakle?« napokon se odluči, kad ga već nitko drugi ne zapitkuje. »Jeste li čuli da je nasip...« »Oh, jesmo«, umiješa se Maria Gron s besprijekornom neusiljenošću. »Strahota od vremena, zar ne?« Pa se nasmiješi, zažmirivši, pružajući gostu priliku da shvati (ovo izgleda nemoguće, mislila je za to vrijeme, smisao za prikladnost baš mu nije jaka strana!). No otac Gron već je bio ustao iz naslonjača. »Kažite mi, Massigheru, što ste čuli? Možda kakvu novost?« »Ni govora, kakva novost«, živahno će njegova žena. »Zbilja ne razumijem dragi, večeras si tako nervozan...« Massigher ostane zaprepašten. »Pa da,« prizna, tražeći načina da se izvuče, »nema nikakvih novosti, koliko je meni poznato. Samo što se s mosta vidi...« »I te kako, mogu zamisliti, nabujala rijeka!« dopuni gospoda Maria, pomažući mu da se ispetlja. »Veličanstven prizor, pretpostavljam... sjećaš se, Stefano, Nijagare? Koliko je godina prošlo otada...« U tom trenutku se Massigher približi gospodarici kuće i poluglasno joj promrsi, iskoristivši što su Giorgina i Federico stali razgovarati međusobno: »Ali gospodo, ali gospođo,« iz očiju mu se iskrilo, »pa rijeka je sad tu pred kućom, na domak, nije razborito da ostajete, zar ne čujete kako...?« »Sjećaš li se, Stefano?« nastavi ona kao da nije ni čula, »sjećaš li se kako su se bojala ona dva Nizozemca? Nisu se htjeli čak ni približiti, govorili su kako je uzaludno izlagati se opasnosti, kako čovjeka može zahvatiti...« »Tako je,« odvrati muž, »kažu da se to koji put i dogodilo. Ljudi se previše nagnu, malo im se možda zavrti u glavi...« Činilo se da se opet smirio. Iznova je nataknuo naočale, ponovno sjeo kraj kamina i ispružio ruke prema vatri da ih ugrije.

Uto se po drugi put začuje ona potmula i zlokobna tutnjava. Sada kao da je zapravo dopirala iz dubine zemlje, odozdola, iz udaljenih vijugavih hodnika u podrumu. Čak i gospoda Gron protiv svoje volje zastane i posluša. »Jeste li čuli?« klikne otac, nešto malo nabravši čelo. »Reci, Giorgina, jesi li čula? ...« »Čula sam, jesam, ne razumijem,« reče djevojka pobijelivši u licu. »Pa to je grmljavina!« samouvjereno otpovrne majka. »Pa to je grmljavina kao bilo koja druga... što hoćete da bude?... Nisu valjda baš svaki put duhovi!« »Grmljavina ne buci tako, Maria«, primijeti muž odmahujući glavom. »Zvučalo je kao da je tu, tik do nas, tako je zvučalo.« »Znaš, dragi: uvijek kad je oluja, kao da se ruši kuća«, ustraje gospoda. »Kad je oluja, u ovoj kući sve se ori od raznoraznih šumova... I vi ste čuli običnu grmljavinu, zar ne, Massigheru?« zaključi, sigurna kako se gost neće usuditi da je opovrgne. Ovaj se nasmiješi s uljudnom pomirljivošću, odgovarajući zaobilazno: »Vi kažete, duhovi, gospođo... baš večeras, dok sam prolazio kroz vrt, nešto mi se čudno učinilo, kao da netko ide iza mene... čuo sam korake, kao... jasno sam razabrao korake po šljunku u drvoredu...« »I naravno, kako škripe kosti i kako netko hropće, je li?« natuknc gospoda Gron. »Nikakve kosti, gospodo, jednostavno korake, vjerojatno su bili moji vlastiti,« dometne, »katkad znaju čudno odzvanjati.« »Upravo tako, izvrsno, Massigheru... Ili miševi, dragi moj, zar ne shvaćate da su to možda bili miševi? Svakako, čovjek ne smije biti romantičan kao vi, inače čuje tko zna što...« »Gospodo«, ponovno pokuša mladić tihim glasom, nagnuvši se prema njoj. »Pa zar ne čujete, gospodo? Rijeka je tik ispred kuće, zar ne čujete?« »Ne, ne čujem, ne čujem ništa«, odgovori ona odsječno, također tihim glasom. Zatim glasnije: »Pa niste baš zabavni kad tako svašta pričate, znate?« Na to mladić nije imao što odgovoriti. Samo se pokuša nasmijati, toliko mu se budalastom činila gospodina tvrdoglavost. »Dakle, nećete da vjerujete?« pomisli zajedljivo; čak joj je u mislima, nagonski, ipak govorio vi. »Neugodne stvari vas se ne tiču, je li? Čini vam se da je prostački govoriti o njima? Vaš dragocjeni svijet uvijek ih je odbijao, zar ne? Hoću da vidim kamo će odvesti vaša bahata nedodirljivost!« »Čuj, čuj, Stefano,« govorila je ona žustro za to vrijeme, dovikujući preko dvorane, »Massigher tvrdi da je tu vani, u vrtu, sreo duhove, i misli ozbiljno... lijep primjer daju ti mladi, čini mi se.« »Gospodine Gron, ali nemojte vjerovati,« smijao se on s naporom, crveneći, »pa nisam ja govorio to, ja...« Prekine se, slušajući. I učini mu se da se, nadjačavajući šum kiše, iz same tišine što je nastala sve silovitije čuje drugi, zlokoban i turoban glas. Stajao je usred stošca svjetla kojim

ga je obasjavala plavkasta svjetiljka, poluzatvorenih usta, uistinu ne toliko prestrašen, nego zaokupljen i kao da titra, čudnovato različit od svega što ga je okruživalo, i od ljudi i od stvari. Gior-gina ga je gledala sa žudnjom. Pa zar ne razumiješ, mladi Massigheru? Zar se ne osjećaš dovoljno sigurnim u drevnomu domu Gronovih? Kako samo možeš sumnjati? Nisu li ti dovoljni ovi stari debeli zidovi, ovaj mir pod pomnim nadzorom, ova suzdržana lica? Kako se usuđuješ vrijeđati svu tu dostojanstvenost svojim glupim mladenačkim strahovima? »Izgledaš mi kao da je duh ušao u tebe«, opazi njegov prijatelj Fedri. »Izgledaš kao slikar... Pa zar se večeras nisi mogao počešljati? Lijepo te molim, drugi put... znaš da mama drži do toga«, pa prasne u smijeh. Otac se tad umiješa plačljivim glasom: »Dobro, hoćemo li već jednom zaigrati bridž? Još stignemo, znate. Jednu partiju i onda idemo spavati. Giorgina, molim te, idi po kutiju s kartama.« U taj se tren pomoli sobar bunovna lica. »Sto je sad?« upita gospodarica, jedva prikrivajući zlovolju. »Je li stigao još netko?« »Tu je Antonio, upravitelj... Zahtijeva da razgovara s nekim od gospode, kaže da je nešto važno.« »Idem ja, idem ja«, brzo priklopi Stefano, pa pohita da ustane, kao da se boji kako neće stići na vrijeme. Žena ga zaista zadrži: »Ne, ne, ne, ti sada ostani ovdje. Po toj vlazi vani... dobro znaš... tvoja kostobolja. Ti ostani ovdje, dragi. Fedri će otići da čuje.« »Po svoj prilici, bit će ista priča kao obično«, dočeka mladić, krenuvši prema zastoru. Zatim izdaleka dopru neizvjesni glasovi. »Hoćete li ovdje igrati?« u međuvremenu je pitala gospoda. »Giorgina, skini tu vazu, molim te... i onda idi spavati, draga, već je kasno. A vi, doktore Martora, što radite, spavate?« Prijatelj se zbunjeno prene: »Spavam li? Eh, da, pomalo«, nasmije se. »Toplina iz kamina, godine...« »Mama!« pozove djevojka iz kuta. »Mama, više ne mogu naći kutiju s kartama, jučer su bile tu u ladici.« »Otvori oči, draga. Pa zar ih ne vidiš ondje na stalku? Vi barem nikad ništa ne možete naći...« Massigher razmjesti četiri sjedalice, zatim počne miješati snop karata. Uto se vrati Federico. Otac umorno zapita: »Što je htio Antonio?« »Ma ništa!« odgovori sin veselo. »Seljaci se uvijek nečega boje. Kažu da prijeti opasnost od rijeke, kažu kako je i kuća ugrožena, možeš misliti. Htjeli su da ja odem vidjeti, možeš misliti, po ovome vremenu. Sad ondje svi mole i zvona zvone, čujete li?« »Fedri«, predloži tada Massigher. »A da idemo vidjeti skupa? Samo pet minuta. Može?« »A partija, Massigheru?« reče gospoda. »Zar ćete doktora Martoru ostaviti na cjedilu? A i smočit ćete se kao pilići...«

Tako njih četvorica započnu igru, Giorgina ode spavati, majka u kutu primi u ruke vez. Dok su njih četvorica igrali, učestalije zaredaju tutnjevi kakve su čuli nešto prije. Kao da krupno tijek) propada kroz duboku jamu punu mulja, tako su zvučali: kao da se podmuklo zabijaju u zemljinu utrobu. Svaki put bi izazvali mučan osjećaj, ruke bi oklijevale koju kartu da bace, prestalo bi se disati, ali onda bi sve to prošlo. Nitko se — reklo bi se — nije usudio išta spomenuti. Samo doktor Martora jednom primijeti: »To je zacijelo tu blizu u odvodnom kanalu. U rijeku se izlijeva nekakav prastari odvod. Možda se zakrčio...« Ostali ne dodaju ni riječ. Sada valja razmotriti u što gleda plemeniti gospodin Gron. On u prvome redu na oku drži malu lepezu karata u lijevoj ruci, no pogled mu ipak prelazi i preko ruba karata, propinjc se prema glavi i ramenima doktora Martore, koji sjedi sučelice, i seže čak do druge strane dvorane gdje ulašteni pod nestaje pod resama zastora. Sada, međutim, Gronove oči više nisu zastajkivale na kartama, niti na čestitome prijateljevu licu, nego su upi-rale pogled mimo njega, prema pozadini, prema dnu zavjesa, i k tome se širile zažarene čudnom svjetlošću. Tako potraje sve dok iz usta staroga gospodina ne izađe mukao, neizrecivo snužden glas, a govorio je jednostavno: »Gledaj«. Nije se napose obraćao sinu, ni doktoru, ni Massigheru. Samo je govorio »Gledaj«, ali na način koji je zadavao strah. Izrekne to Gron pa pogledaju ostali, uključujući suprugu koja je prionuvši uz vez sjedila u kutu vrlo dostojanstveno. I spaze kako ispod donjega kraja tamnoga zastora polako, gmi-žući po podu, napreduje bezoblična crna stvar. »Stefano, Stefano, za ljubav Božju, zašto ti je glas takav?« uzvikne gospoda Gron pošto je ustala i već se uputila prema zastoru: »Zar ne vidiš da je to voda?« Od one četvorice koji su igrali nitko se još nije dignuo od stola. Zaista je bila voda. Kroz kakvu pukotinu ili otvor ona se konačno uvukla u vilu, poput zmije se prosmucala amo-tamo po hodnicima prije negoli je provirila u dvoranu, gdje je zbog polumraka izgledala crna. Da pukneš od smijeha, izuzme li se činjenica da je posrijedi neuvijena povreda posjeda. Pa zar nema ništa drugo iza toga jadnoga vodenog jezika, kao da curi iz umivaonika? Je li baš izvjesno da se cijela nepogoda sastoji od toga? Ne štropoću potočići niz zidove, nema lokava između visokih polica u knjižnici, ne cijede se gnjecave kapi sa svoda obližnjega salona (bubnjajući po velikome srebrnom tanjuru što ga je Vladar darovao povodom pira, ima tome jako mnogo godina)? Mladi Federico uzvikne: »Te budale su zaboravile zatvoriti jedan prozor!« Otac mu dovikne -. »Trči, pođi ga zatvoriti, hajde!« No gospoda se usprotivi: »Ali ni govora, budite vi mirni, pa valjda će tkogod doći, nadam se!« Uzrujano povuče uzicu i izdaleka se začuje zvuk zvonca. Istodobno su se zagonetni pljuštavi udarci sustizali sumorno se

obrušavajući, odzvekujući u krajnjim uglovima palače. Namršten, stari je Gron zurio u vodeni jezik na podu: on se polako nadimao po rubovima, prelio bi se koji centimetar, zaustavio bi se, iznova se napuhnuo na krajevima, pa opet još korak naprijed, i tako dalje. Massigher je miješao karte da prikrije koliko je uzbuđen, predosjećajući da se zbiva nešto drukčije nego obično. A doktor Martora polako je mahao glavom, a ta je kretnja mogla značiti: koja vremena, koja vremena, u tu se služinčad čovjek više ne može pouzdati!, ili podjednako: sad se više ništa ne da popraviti, prekasno ste primijetili. Počekaju nekoliko trenutaka, iz drugih dvorana nije se javljao nikakav znak života. Massigher se osmjeli: »Gospodo,« reče, »pa ja sam rekao da...« »Nebesa! Stalno vi, Massigheru!« odgovori Maria Gron, ne dopuštajući mu ni da dovrši. »Zbog malo vode na tlu! Sad će doći Ettore i pobrisati. Uvijek ta blažena okna, svaki put propuste vodu, trebalo bi napraviti nove kapke!« Ali sobar imenom Ettore nije dolazio, kao ni itko drugi od brojnih slugu. Noć je postala neprijateljska i opora. Za to su se vrijeme neobjašnjivi tutnjevi prometali u gotovo neprekidnu buku, kao da se po temeljima kuće kotrljaju bačve. Izvana se više nije ni čulo kako pljušti kiša, jer ju je preplavio novi zvuk. »Gospođo!« iznenada poviče Massigher, skočivši na noge krajnje odlučno. »Gospodo, kamo je otišla Giorgina? Dopustite mi da je odem pozvati.« »Sto je opet, Massigheru?« i iznova je Maria Gron na licu udešavala izraz otmjene začuđenosti. »Svi ste večeras strašno živčani. Što hoćete od Giorgine? Učinite mi uslugu i pustite je da spava.« »Da spava!« odvrati mladić, a bio je prilično podrugljiv. »Da spava! Evo, evo...« Iz prolaza što ga je skrivao zastor, kao iz ledene špilje, u dvoranu nahrupi silovit nalet vjetra. Zavjesa se nadme kao jedro, zavrćući se na skutovima, tako da je osvjetljenje iz dvorane moglo proći onamo i odraziti se u vodi koja se razlila po tlu. »Fedri, zaboga, trči i zatvori!« prodere se otac, »zaboga, zovi sluge, zovi!« No mladić kao da se gotovo zabavljao što se zbiva nešto nepredviđeno. Otrči prema mračnome hodniku i stane vikati: »Ettore! Ettore! Berto! Berto! Sofia!« Zvao je članove posluge, ali njegovi su se povici gubili bez jeke u pustim predvorjima. »Tata«, opet se začuje Federicov glas. »Ovdje nema svjetla. Ne vidim... Majko Božja, što se dogodilo!« Svi su u dvorani bili na nogama, zaprepašteni nenadanim pozivom. Cijelom vilom kao da je neobjašnjivo pljuštala voda. I kao da su se zidovi rastvorili, vjetar je otresito hujao gorcdo-Ije, ljuljajući svjetiljke, vitlajući papirima i novinama, obarajući cvijeće. Pojavi se Federico koji se netom vratio. Bio je blijed kao snijeg

i malo je drhtao. »Majko Božja!« ponavljao je mehanički. »Majko Božja, što se dogodilo!« I je li još potrebno objašnjavati kako je rijeka doprla do kuće, pošto je u gluhom i neljudskom bijesu probila obalu? Kako s te strane samo što se nisu urušili zidovi? Kako su se sve sluge raspršile u noć, a uskoro će po svoj prilici nestati svjetla? Ne objašnjavaju li dovoljno Federicovo bijelo lice, njegovi zadihani povici (a on je inače tako elegantan i samouvjeren), stravičan tresak koji se penje i penje iz dubokih bezdana zemlje? »Idemo, brzo, idemo, tu vani su i moja kola, bilo bi ludo...« govorio je doktor Martora, medu svima jedini kako-tako miran. Zatim osvane Giorgina umotana u težak ogrtač, koju je dopratio Massigher; ona je jecala lagano i savršeno dolično, tako da je gotovo nisu èuli. Otac poène prekapati po ladici skupljajuæi vrijednosne papire. »Oh, ne! Ne!« napokon provali gospoda Maria ogorčeno. »Oh, neću! Moje cvijeće, moje lijepe stvari, neću, neću!« zatre-su joj se usta, lice joj se stegne i gotovo izobliči, umalo nije popustila. Zatim se s čudesnim naporom nasmiješi. Otmjena joj je krinka bila netaknuta, ništa nije narušavalo njezinu profinjenu umilnost. »Zapamtit ću, gospodo,« plane Massigher, iskreno je mrzeći. »Zapamtit ću zauvijek ovu vašu vilu. Kako je bila lijepa u noćima kad je sjala mjesečina!« »Brzo, ogrtač, gospođo«, navaljivao je Martora, obraćajući se gospodarici kuće. »A i ti Stefano, uzmi nešto da se pokriješ. Idemo prije nego što nestane svjetla.« Gospodin Stefano Gron čak se nije ni bojao, to se moglo ustvrditi mirne duše. Bio je sav kao obamro i čvrsto je držao kožnu omotnicu koja je sadržavala vrijednosne papire. Federico je tumarao dvoranom gacajući po vodi i više nije bio priseban. »Gotovo je, gotovo je«, neprestano je ponavljao. Električno svjetlo stane slabiti. Zatim se, sumorniji od prethodnih i još bliži, zaori dug tutanj koji je najavljivao katastrofu. Ledena kliješta stisnu Gronovima srce. »Oh, ne! Ne!« opet počne vikali gospoda. »Neću, neću!« I sama blijeda kao smrt, s oštrom borom što joj se zasjckla u lice, ona uzrujanim koracima krene prema zavjesi koja je lepetala. Pritom je niječno odmahivala glavom da pokaže kako to zabranjuje, kako će sada doći ona osobno, pa se voda neće usuditi proći. Vidjeli su je kako srditom kretnjom razmiče lepršave sku-tove zastora, kako nestaje s druge strane u mraku, kao da ide otpraviti rulju nesnosnih odrpanaca što ih posluga nije kadra udaljiti. Kani li se sada svojim aristokratskim prezirom suprotstaviti propasti, zastrašiti ponor? Ona nestane iza zastora, pa premda se zlokobni tresak pojačavao, učini se da nastaje tišina. Sve dok Massigher ne progovori: »Netko lupa na vrata.« »Netko lupa na vrata?« upita Martora. »Tko mislite da je to?«

»Nitko«, odgovori Massigher. »Sada, naravno, više nema nikoga. Svejedno lupaju na vrata, to je pozitivno. Možda glasnik, duh, duša što dolazi da upozori. Gospodska je ovo kuća. Smjerno katkad prema njoj postupaju oni s drugoga svijeta.«

6. OGRTAČ Nakon beskonačna čekanja, kad je nada već počela umirati, Giovanni se vrati k svojoj kući. Još nije bilo odbilo dva, njegova mama je raspremala stol, bio je siv ožujski dan i letjele su vrane. On se nenadano pojavi na pragu, pa mama poviče: »On, da si blagoslovljen!« te potrči da ga zagrli. I Anna i Pietro, dvoje mnogo mlađe braće, stanu vriskati od radosti. Nastupio je trenutak koji se čekao toliko mjeseci, koji se tako često znao ukazati u ugodnim snovima pred zoru, koji će zacijelo nanovo donijeti sreću. On ne reče gotovo ni riječ, jer ga je odviše truda stajalo što suspreže plač. Odmah je na sjedalicu odložio tešku sablju, na glavi je još nosio krznenu kapu. »Daj da te vidim,« kroz suze je govorila majka, odmičući se malo unatrag, »daj da vidim kako si lijep. Samo si blijed, znaš.« Bio je zaista donekle blijed i nekako iznemogao. Skine kapu, zakorači do polovice sobe, sjedne. Kako je umoran, kako je umoran, kao da mu je naporno čak i da se nasmiješi. »Pa skini ogrtač, čedo moje«, reče mama, a gledala ga je kao čudo, samo što ga se nije preplašila; kako je postao visok, lijep, ponosit (iako malo previše blijed). »Skini ogrtač, daj mi ga amo, zar ne osjećaš kako je toplo?« On nagonski napravi naglu obrambenu kretnju, navlačeći ogrtač na sebe, od bojazni da mu ga ne strgnu. »Ne, ne, pusti me,« odgovori kao da je izbjegava, »radije ne bih, i onako uskoro moram izaći...« »Moraš izaći? Vratiš se nakon dvije godine i hoćeš odmah izaći?« odvrati ona ojađeno, videći kako nakon tolike radosti odmah iznova zapoèinje vjeèita muka što mori majke. »Moraš odmah izaæi? A neæeš nešto pojesti?« »Već sam jeo, mama«, odgovori sin krotko se smiješeći, dok se ogledavao sladeći se ljubljenom polutamom. »Zaustavili smo se u gostionici nekoliko kilometara odavde...« »Ah, nisi došao sam? A tko je bio s tobom? Neki tvoj drug iz puka? Je li možda Menin sinak?« »Nije, nije, bio je to netko koga sam sreo putem. Sada je tu vani i čeka.« »Tu je i čeka? Pa zašto ga nisi pozvao da uđe? Zar si ga ostavio nasred ceste?« Pode do prozora i pogleda preko vrta te s druge strane drvenih ulaznih vrata spazi na ulici spodobu koja je polako

hodala gore-dolje; bila je sva umotana i ostavljala je dojam crnila. Tada joj, usred vrtloga goleme radosti, duh neshvatljivo prožme zagonetna i prodorna bol. »Bolje da ne ude«, odgovori on odsječno. »Njemu bi smetalo, takva je narav.« »Ali čašu vina? Možemo mu valjda odnijeti čašu vina?« »Bolje nemoj, mama. Čudna je narav, mogao bi pobjesniti.« »Pa tko je to onda? Zašto se s njime družiš? Sto hoće od tebe?« »Ne poznajem ga dobro«, odgovori on polagano i vrlo ozbiljno. »Sreo sam ga dok sam putovao. Krenuo je sa mnom, to je sve.« Činilo se da bi radije razgovarao o čemu drugom, kao da se stidi. I mama smjesta promijeni temu da mu ne dotuži, ali se na njezinu milome licu već gasila prijašnja ozarenost. »Čuj«, reče, »možeš li zamisliti Maricttu kad dozna da si se vratio? Znaš kako će skakati od radosti? Jesi li htio izaći radi nje?« On se samo osmjehne, stalno s istim izrazom čovjeka koji bi htio biti veseo ali ne može jer ga nešto potajice tišti. Mama nikako nije mogla razumjeti: zašto samo sjedi, gotovo tužno, kao onoga davnog dana kad je odlazio? Sad se vratio, pred njim je nov život, beskrajan mu broj dana bez ikakvih briga stoji na raspolaganju, toliko lijepih veèeri zajedno, u neiscrpivu slijedu što se gubi iza planina, u neizmjernome nizu godina u buduænosti. Neæe više biti tjeskobnih noæi, kad na obzoru pa-lucaju bljeskovi vatre pa se moglo misliti kako je i on ondje, usred njih, kako nepomièno, prostrijeljenih grudi leži na tlu, medu krvavim ruševinama. Konaèno se vratio, viši, ljepši, i kakva æe to radost biti za Mariettu. Domalo poèinje proljeæe, jednoga nedjeljnog jutra vjenèat æe se u crkvi uz zvuke zvona i cvijeæe. Zašto je dakle tako utuèen i rastresen, zašto se ne smijc više, zašto ne pripovijeda o bitkama? A ogrtaè? Zašto ga drži na sebi tako skupljen, kad je u kuæi tako vruæe? Možda zato što mu je ispod njega odora poderana i zablaæena? Ali pred mamom, kako se može sramiti pred mamom? Èinilo se da su jadi minuli, kad evo, naprotiv, odmah nov nespokoj. Priklonivši blago lice malo postrance, promatrala ga je napeto, pazeći da ga ne naljuti, da odmah pogodi sve što on poželi. Ili je možda bolestan? Ili jednostavno iznemogao od prevelikih napora? Zašto ne govori, zašto je ni ne gleda? Zaista, sin je nije gledao, činilo se dapače da izbjegava njezine poglede, kao da ih se boji. A za to ga je vrijeme s radoznalom nelagodom nijemo promatralo i dvoje mlađe braće. »Giovanni«, prošapće ona, jer se više nije mogla suzdržavati. »Napokon si tu, napokon si tu! Čekaj, sad ću ti skuhati kavu.« Požuri u kuhinju. A Giovanni ostane s braćom koja su bila mnogo mlada od njega. Ne bi se bili ni prepoznali da su se susreli na ulici, kakva promjena nastane u roku od dvije godine. Sad su se naizmjence gledali šuteći, ne nalazeći riječi, ali bi se povremeno sve troje osmjehnulo, kao da obnavljaju

negdašnji nikad zaboravljeni sporazum. I evo, mama se vraća, evo kave što se puši, uz lijepu krišku kolača. On u jednome dahu iskapi šalicu, stane jedva žvakati kolač. »Zašto? Više ti se ne sviđa? Nekoć si ga obožavao!« rado bi ga pitala mama, ali ostane šutke da mu ne dosađuje. »Giovanni,« predloži mu međutim, »a nećeš ponovno pogledati svoju sobu? Krevet je nov, znaš? Dala sam prebojiti zidove, ima nova svjetiljka, dođi vidjeti... ali ogrtač, znači, nećeš skinuti?... Zar ne osjećaš kako je vruće?« Vojnik joj ne odgovori, nego ustane sa sjedalice i krene u pokrajnju sobu. Njegove su kretnje bile nekako trome, kao da mu nije dvadeset godina. Mama je bila potrčala naprijed da rastvori kapke (ali ude samo sivo svjetlo, bez ikakve vedrine). »Kako je lijepo!« izusti on s nevoljkim ushitom kad se našao na pragu i ugledao novo pokućstvo, besprijekorne zastore, bijele zidove, sve svježe i čisto. Ali dok se mama naginjala da poravna pokrivač na krevetu, također nov novcat, on pogled zaustavi na njezinim krhkim ramenima, pogled pun neizrecive tuge, koji nitko nije mogao vidjeti. Anna i Pictro su, naime, stajali iza njega, s ozarenim li.šcima, očekujući divan prizor razdraganosti i iznenađenja. Ali ništa se od toga ne dogodi. »Kako je lijepo! Hvala ti, mama, zaista«, ponovi on, i to je bilo sve. Nespokojno je micao oči, kao netko tko čezne da zaključi mučan razgovor. No ponajviše je s očitom zabrinutošću svako toliko pogledavao kroz prozor, prema ulaznim vratima od zelenog drva, iza kojih je neka prilika polako hodala gore-dolje. »Jesi li zadovoljan, Giovanni? Jesi li zadovoljan?« upita majka, nestrpljiva da ga vidi sretna. »Oh, jesam, baš je lijepo«, odgovori sin (ali zašto uporno odbija skinuti ogrtač?) i dalje se smiješio s velikim naporom. »Giovanni«, stane ga ona usrdno moliti. »Što ti je? Što ti je, Giovanni? Ti nešto kriješ od mene, zašto mi ne kažeš?« On se ugrize za usnu, kao da mu je nešto zapelo u grlu. »Mama,« odgovori nakon nekog vremena muklim glasom, »mama, ja sada moram ići.« »Moraš ići? Ali vratit ćeš se odmah, zar ne? Ideš k Marietti, je li? Kaži mi istinu, ideš li k Marietti?« i nastojala se šaliti, iako se osjećala zdvojno. »Ne znam, mama,« odgovori on svejednako istim suzdržanim i gorkim glasom; zaputio se uto prema vratima, već je ponovno uzeo krznenu kapu, »ne znam, ali sada moram ići, čeka me onaj ondje.« »Ali poslije ćeš se vratiti? Vratit ćeš se? Za dva si sata tu, je li? Pozvat ću i strica Giulija i strinu, možeš zamisliti kako će im biti drago, nastoj doći malo prije večere...« »Mama«, ponovi sin, kao da je preklinje neka više ništa ne govori, neka šuti, za milog Boga, neka ne otežava jad. »Sada moram ići, čeka me onaj ondje, bio je i previše strpljiv.« Zatim se u nju zagleda pogledom od kojeg se srce paralo. Priđe vratima, uz njega se, još u svečanu raspoloženju, privinu mala braća, a Pietro podigne skut ogrtača da bi doznao

kako je brat odjeven ispod njega. »Pietro, Pietro! Ostavi, što radiš? Pusti to, Pietro!« vikne mama, bojeći se da se Giovanni ne rasrdi. »Ne, ne!« klikne i vojnik, primijetivši dječakovu kretnju. Ali bilo je već prekasno. Dva su se skuta plave tkanine načas razmaknuta. »Oh, Giovanni, čedo moje, što su ti učinili?« propenta majka, uhvativši lice rukama. »Giovanni, pa to je krv!« »Moram ići, mama«, ponovi on po drugi put s očajnom čvrstinom. »Već sam ga dovoljno pustio da me čeka. Zdravo, Anna, zdravo, Pietro, zbogom, mama.« Bio je već na vratima. Izađe kao da ga nosi vjetar. Prijeđe vrt gotovo trkom, otvori vratašca, dva konja krenu u galopu, pod sivim nebom, samo ne prema mjestu, ne, nego preko ledina, gore na sjever, u pravcu planina. Jurili su, jurili. I tada mama konačno shvati i u njezinu se srcu razjapi neizmjerna praznina koju nikada, nikada u vijeke vjekova ništa neće moći ispuniti. Shvati što je bilo posrijedi s ogrtačem, zašto je sin tužan i pogotovo tko je zagonetna spodoba što se ulicom šetala gorc-dolje i čekala, tko je zlokobni svat koji je bio i odviše strpljiv. Tako milosrdan i strpljiv da je Giovannija otpratio do stare kuće (prije negoli ga zauvijek povede sa sobom), kako bi mogao pozdraviti majku; da je on, gospodar svijeta, stojeæi u prašini èekao dosta vremena pred ulaznim vratima, kao iz-gladnio odrpanac. 7. UBIJANJE ZMAJA U svibnju 1902, seljak grofa Gerola, neki Giosuč Longo, koji je često išao u lov po planinama, ispripovjedi kako je u Suhoj dolini vidio krupnu zvijer koja je izgledala kao zmaj. U Palissanu, posljednjemu naselju u dolini, stoljećima se prenosila legenda kako u nekakvim sušnim gudurama još živi jedna od tih nemani. No nitko to nikada nije shvaćao ozbiljno. Taj put, međutim, razboritost Longova, pomna točnost njegove priče, pojedinosti pustolovine što su se više puta ponovile bez i najmanje preinake, ljude uvjere da u tome mora biti neke istine, pa grof Martino Gerol odluči da pođe vidjeti. Dakako, on nije pomišljao na zmaja; no bilo je ipak moguće da u nenapučenim gudurama živi kakva krupna zmija rijetke vrste. Na pohodu su mu se pridružili guverner pokrajine Quinto Andronico s lijepom i neustrašivom ženom Marijom, prirodoznanac profesor Inghirami i njegov kolega Fusti, osobito vičan umijeću balzamiranja. Tromi i skeptični guverner odavno je primijetio da njegova žena prema Gerolu gaji veliku naklonost, ali ga to nije zabrinjavalo. Štoviše, rado je pristao kad mu je Maria predložila da s grofom podu u lov na zmaja. On na Martina nije bio ni najmanje ljubomoran, a nije mu ni zavidio, premda je Gerol bio mnogo mladi, ljepši, jači, smioniji

i bogatiji od njega. Dvije kočije iz grada krenu malo nakon ponoći u pratnji osmorice lovaca na konjima, pa u mjesto Palissano stignu oko šest izjutra. Gerol, lijepa Maria i dvojica prirodoslovaca su spavali; samo je Andronico bio budan, pa naloži da se kočija zaustavi ispred kuće staroga poznanika, liječnika Taddeija. Domalo žalim, pošto ga je obavijestio kočijaš, doktor se sav snen, s noćnom kapicom na glavi, pomoli na jednome od prozora na prvome katu. Prišavši pod njegov prozor, Andronico ga veselo pozdravi te mu objasni svrhu pohoda, a očekivao je da će se onaj drugi nasmijati kad čuje kako se priča o zmajevima. Međutim, Taddei zatrese glavom u znak da ne odobrava. »Ja ne bih išao da sam na vašemu mjestu«, reče odsječno. »Zašto? Mislite da nema ničega? Da su to sama naklapanja?« »To ne znam«, odgovori doktor. »Naprotiv, osobno mislim da zmaj postoji, premda ga nikada nisam vidio. Ali ja se u to ne bih upetljavao. Ne sluti na dobro.« »Ne sluti na dobro? Vi, Taddei, tvrdite kako u to zaista vjerujete?« »Star sam, dragi guverneru,« odvrati liječnik, » i koječega sam se nagledao. Možda je sve puka izmišljotina, ali mogla bi biti i istina; da sam na vašemu mjestu, ja se u to ne bih upuštao. Osim toga, čujte što ću vam reći: put je teško naći, svuda su zaguljene planine pune odrona, dovoljno je da puhne vjetar pa da nastane smak svijeta, a nema ni kapi vode. Okanite se, guverneru, radije pođite gore, na Križno brdo (i pritom je pokazivao zaobljenu travnatu planinu iznad naselja), ondje ima zečeva koliko vam srce poželi.« Pošuli trenutak pa dometne: »Ja doista onamo ne bih išao. Osim toga, jednom sam čuo, ali koja korist, vi ćete se nasmijati...« »Zašto bih se smijao«, klikne Andronico. »Kažite mi, kažite, samo kažite.« »U redu, neki pričaju kako zmaj ispušta dim, kako je taj dim otrovan, i malo ga je dovoljno da čovjek umre.« Unatoč obećanju, Andronico se gromko nasmije: »Oduvijek sam znao da ste reakcionar,« zaključi on, »čudak i reakcionar. Ali ovaj put prelazite sve granice. Vi ste iz srednjega vijeka, dragi moj Taddei. Do viđenja večeras, i to sa zma-jevom glavom!« Klimne mu kao pozdrav, ponovno se popne u kočiju, naredi da se krene. Na čelo povorke stane Giosuč Longo, koji je bio medu lovcima i poznavao put. 70 »Što je bilo onome starcu da odmahuje glavom?« upita lijepa Maria, koja se u međuvremenu probudila. »Ništa,« odgovori Andronico, »to je bio dobrijan Taddei, koji se bavi i veterinarstvom da utuče vrijeme. Pričali smo o pomoru stoke.« »A o zmaju?« zapita grof Gerol, koji je sjedio sučelice. »Jesi li ga pitao zna li išta o zmaju?« »Nisam, da istinu kažem«, odvrati guverner. »Nisam htio da

mi se smije iza leda. Rekao sam mu da smo ovamo došli malo loviti, nisam mu ja rekao ništa drugo.« Kad se sunce podiglo, putnici se razbude iz pospanosti, konji zabrzaju, a kočijaši stanu pjevušiti. »Taddei je bio liječnik naše obitelji. Nekoć je — pripovijedao je guverner — imao sjajnu klijentelu. Jednoga lijepog dana povukao se na selo zbog više ne znam kakvoga ljubavnog razočaranja. Onda mu se navodno dogodila i neka druga nevolja, pa se skutrio tu gore. Još jedna nesreća i tko zna gdje će završiti; i sam će postati neka vrsta zmaja!« »Kakve gluposti!« reče Maria malo ljutilo. »Stalno o zmaju pričate, postaje dosadno kad se gudi ista pjesma, ni o čemu drugom niste govorili otkad smo krenuli.« »Pa ti si htjela ići!« otpovrne muž s ironičnom blagošću. »A osim toga, kako si mogla čuti o čemu govorimo kad si neprestano spavala? Da se možda nisi pretvarala?« Maria ne odgovori nego se nespokojno zagleda kroz prozor. Promatrala je planine koje su postajale sve više, vrletnije i ogoljenije. U pozadini doline nazirao se kaotičan slijed vrhova uglavnom stožasta oblika, neobraslih šumama ili ledinom, žućkaste boje, na kojima je vladala pustoš bez premca. Kako ih je tuklo sunce, oni su blistali čvrstim i vrlo snažnim svjetlom. Bilo je oko devet sati kad su se kola zaustavila, jer je prestajala cesta. Pošto su sišli iz kočija, lovci opaze da se sada nalaze u .srcu zlokobnih planina. Izbliza se vidjelo da se sastoje od nagrizenih i rusevnih, gotovo zemljanih stijena, tvoreći zajedno jedinstven odron od vrha do dna. »Evo, tu počinje staza«, reče Longo pokazujući trag ljudskih stopa koji se penjao do ulaza u malu dolinu. Krene li se 71 onuda, za tri četvrti sata stigne se u Klanac, gdje je bio viđen zmaj. »Jeste li uzeli vode?« upita Andronico lovce. »Ima je četiri pletenke, i još dvije s vinom, ekscelencijo«, odgovori jedan od lovaca. »Mislim da je ima dovoljno...« Čudno. Sad kad su daleko od grada, opkoljeni planinama, pomisao na zmaja počela se činiti manje apsurdnom. Putnici su se ogledavali uokolo, ali nisu otkrili ništa što bi ih umirilo. Žućkasta bila na koja nikada nije stupila živa duša, udoline što zadiru postrance u stijene i tako pred pogledom prikrivaju koliko su zavojite: sve je odisalo posvemašnjom napušlenošću. Stanu hodati ne rekavši ni riječi. Sprijeda su se kretali lovci s puškama, s oružjem dugih cijevi i ostalim lovačkim priborom, zatim je išla Maria, a na začelju dva prirodoslovca. Na sreću je staza još bila u hladu; po žutoj zemlji sunce bi ih izmrcvarilo. Tijesna i krivudava bila je i udolina koja je vodila do Klanca, pri njezinu dnu nije bilo potoka, nije bilo raslinja ni trava po stranicama, samo kamenje i razvaline. Nisu pjevale ptice ili žuborile vode, nego bi mjestimice zaškripala pržina. Dok se skupina tako kretala dalje, odozdola, hodajući brže od

njih, stiže mladić s mrtvom kozom na ramenima. »Ovaj ide k zmaju«, progovori Longo i to izreknc potpuno prirodno, bez ikakve namjere da zbija šalu. Ljudi su u Palissanu, objasni, vrlo praznovjerni, pa svaki dan u Klanac šalju po jednu kozu da udobrovolje neman. Žrtvu redom prinose mladići iz sela. Zlo bi bilo da se neman oglasi. Dogodila bi se nesreća. »I zmaj svaki dan pojede kozu?« šaleći se upita grof Gerol. »Sutradan ujutro ne nadu više ništa, to je pouzdano.« »Čak ni kosti?« »Eh, ne, čak ni kosti. Ode je pojesti u duplju.« »A zar ne bi bilo moguće da je pojede netko iz sela?« priupita guverner. »Put znaju svi. Jesu li uistinu vidjeli zmaja kako grabi kozu?« »To ne znam, ekscelencijo«, odgovori lovac. Uto ih je sustigao mladić s kozom. »Reci, mladiću!« reče grof Gerol autoritativnim glasom. »Koliko tražiš za kozu?« 72 »Ne mogu je prodati, gospodine«, odgovori mladić. »Ni za deset škuda?« »Ah, za deset škuda...« pristane mladić. »To znači da ću ići po drugu.« Pa odloži životinju na tlo. Andronico upita grofa Gerola: »Pa što će ti ta koza? Nemaš je valjda namjeru jesti, nadam se.« »Vidjet ćeš, vidjet ćeš za što će mi poslužiti«, reče Gerol izbjegavajući izravan odgovor. Kozu je na ramena preuzeo jedan od lovaca, mladić iz Palissana trčeći side prema selu (očito je išao nabaviti drugu životinju za zmaja) pa družina nastavi put. Nakon manje od sata napokon stignu. Dolina se iznenada širila u prostrano divlje trkalište, Klanac, neku vrstu amfiteatra okružena zidinama od zemlje i trusnih stijena žutocrvenkaste boje. Točno u sredini, na vrhu stošca od razvalina, nalazila se crna duplja: zmajeva pećina. »Ondje je«, reče Longo. Zaustave se na maloj udaljenosti, na šljunčanoj zaravni koja je bila prikladna kao promatračuica, desetak metara iznad razine špilje i njoj gotovo sučelice. Prednost jc zaravni bilo što nema pristupa odozdola, jcr ju je štitila strma stijena. Maria se ondje mogla zadržati potpuno sigurno. Posute, ćuleći uši. Nije se čulo ništa do bezmjerne tišine planina, koju bi poremetio pokoji sušanj šljunka. Čas zdesna, čas slijeva, zemljani okvir najednom bi se otkidao pa bi stali curiti tanki mlazovi kamenčića, koji bi se jedva zaustavili. Zato je krajolik izgledao kao da trajno propada; činilo se kao da se te planine Bogu iza leda malo-pomalo rastaču. »A što ako zmaj danas ne izađe?« upita Quinto Andronico. »Imam kozu«, odvrati Gerol. »Zaboravljaš da imam kozu!« Svi shvate što je htio reći. Životinja će poslužiti kao mamac da neman izmami iz pećine. Započnu pripreme: dva lovca se s naporom uspentraju dva-

desetak metara iznad ulaza u pećinu, kako bi odande mogli hitati kamenje ukoliko zatreba. Još jedan lovac ode položiti kozu na pržinu nedaleko od jame. Ostali se s puškama kratkih i du73 gih cijevi postave sa svake strane, dobro zaštićeni iza krupnih gromada. Andronico se ne pomakne, jer je kanio motriti. Lijepa je Maria šutjela. Napustila ju je sva poduzetnost. Kako bi se radovala kad bi se mogla odmah vratiti natrag. No to se nikome nije usuđivala reći. Pogled joj je klizio po okolnim kamenim stranicama, po starim i novim odronima, po potpornjima od crljenice koji su djelovali kao da će svaki čas pasti. Činilo joj se da ih je malo kad su tu njezin muž, grof Gerol, dva prirodoznanca i lovci, premalo naprama svoj toj samoći. Stanu čekati pošto su mrtvu kozu odložili pred pećinu. Bilo je dobrano prošlo 10 sati, pa je sunce potpuno zaposjelo Klanac i snažno ga zagrijalo. Valovi vreline odbijali su se s jedne i s druge strane. Da bi guvernera i njegovu ženu zaklonili od sunčevih zraka, lovci podignu nekakav baldahin od pokrivača iz kočije kako su najbolje umjeli; a Maria je neumorno pila. »Pozor!« poviče odjedanput grof Gerol, koji je dolje na pr-žini stajao na kamenoj gromadi držeći u rukama karabinku, dok mu je o boku visio metalni bat. Svi protrnu i zaustave dah, videći kako iz ždrijela pećine izlazi nešto živo. »Zmaj! Zmaj!« uskliknu dva ili tri lovca, a nije se razabiralo viču li s veseljem ili prestravljeno. Biće izroni na svjetlost, treperavo lelujajući poput bjelouš-ke. Pred njima stoji neman iz pučkih predaja, koja i samim svojim glasom trese Čitavo naselje! »Oh, kako je ružan!« uzvikne Maria s vidnim olakšanjem, jer je dotad očekivala nešto kudikamo gore. »Drž'mo se! Drž'mo se!« poviče jedan od lovaca u šali. I svima se povrati samopouzdanje. »Izgleda kao malen ceratosaurusl« reče prof. Inghirami, kojemu se povratilo dovoljno duševnoga mira da se pozabavi znanstvenim problemima. Naime, duga nešto više od dva metra, s glavom kao u krokodila, premda kraćom, prekrupna vrata kao u guštera, gotovo naduta grudnog koša, kratka repa, s nekakvom ljigavom krc-stom duž leđa, neman nije izazivala grozu. No više nego skromnost njezinih razmjera, strahove su rastjerali njezine tegobne kretnje, zemljana boja pergamenta (s ponekom zelenom pru74 gom) i ukupan dojam mlohavosti što ga je ostavljalo njezino tijelo. Cijelim je izgledom djelovala neizmjerno staro. Ako je to i bio zmaj, bio je to oronuo zmaj, gotovo na izdisaju. »Evo ti na«, vikne podrugljivo jedan od lovaca koji su se uzverali iznad ulaza u pećinu. Pa baci kamen prema zvijeri. Kamen se spusti okomito i zmaja pogodi točno u lubanju. Začuje se vrlo jasan potmuo bubolak kao o tikvu. Maria se strese od gađenja.

Udarac je bio energičan, ali nedovoljan. Pošto je nekoliko trenutaka ostao nepomičan, kao pokunjen, gmizavac stane lamatati vratom i glavom postrance, previjajući se od boli. Čeljusti su mu se naizmjenično otvarale i zatvarale te se mogao nazreti češalj oštrih zuba, ali nije ispuštao nikakva glasa. Zatim zmaj krene niz pržinu prema kozi. »Malo ti se zavrtjelo u glavi, ha?« cerekne se grof Gerol, koji odjednom više nije bio tako uznosit. Kao da ga je obuzelo radosno uzbuđenje dok se naslađivao što će domalo nastati pokolj. Pucanj iz duge puščane cijevi, koji su ispalili s udaljenosti od kojih trideset metara, promaši metu. Prasak propara ustajali zrak i tužno zamumlja među zidinama, s kojih stanu kliziti bezbrojni mali odroni. Gotovo smjesta opali i druga puška. Metak pogodi neman u jednu od prednjih šapa, iz koje odmah potekne mlaz krvi. »Gledaj kako pleše!« klikne lijepa Maria, koju je također zanio okrutni prizor. Trznuvši se od rane, zvijer se, naime, stala okretati oko sebe, batrgajući se i bijedno hropćući. Smrskana se šapa vukla za njom, ostavljajući na pržini prugu crne tekućine. Napokon se gmizavac uspije domoći koze i zgrabiti je zubima. Spremao se da se povuče, kad mu se, da bi pokazao koliko je hrabar, grof Gerol približi na gotovo dva metra te mu u glavu saspe paljbu iz karabinke. Iz ždrijela nemani izvije se neka vrsta zvižduka. I učini se da se nastoji svladati, da potiskuje bijes, da ne ispušta sav glas što ga drži u tijelu, daje neka ljudima nepoznata pobuda navodi da bude strpljiva. Metak iz karabinke zario joj se u oko. Čim 75 ju je pogodio, Gerol uzmakne trkom i ostane čekati da zmaj padne na mjestu mrtav. Ali zvijer ne padne mrtva, činilo se da joj je život neuništiv kao što gori zapaljena smola. S olovnom kuglom u oku, neman mirno proguta kozu, i moglo se vidjeti kako joj se vrat širi poput gume dok je njime prolazio divovski zalogaj. Zatim se povuče natrag, podno stijena, te se stane verati po okomitoj ploči, bočno od pećine. Uspinjala se s naporom grozničavo tražeći spas, a pritom joj se zemlja često trusila pod šapama. Povrh nje se nadvijalo vedro i blijedo nebo, sunce je brzo sušilo tragove krvi. »Izgleda kao žohar u plitici«, tiho reče guverner Andronico, govoreći sam sa sobom. »Što kažeš?« upita ga žena. »Ništa, ništa«, odvrati on. »Tko zna zašto ne ulazi u pećinu!« primijeti prof. Inghira-mi, pribrano uočavajući svaki znanstveni aspekt prizora. »Boji se da će ostati zarobljen«, napomene Fusti. »Vjerojatno je ipak samo potpuno ošamućen. I onda, kako bi on mogao smisliti nešto takvo? Ceratosaurus... Nije to ceratosaurus«, reče Fusti. »Rekonstruirao sam ih dosta za muzeje, ali oni su drukčiji. Gdje su mu bodlje na repu?«

»Skriva ih«, odvrati Inghirami. »Pogledaj kako mu je nadut abdomen. Ispod njega se sklupčao rep, pa se ne može vidjeti.« Razgovarali su tako, kad jedan od lovaca, onaj koji je ispalio drugi hitac iz puške, potrči prema zaravni gdje se nalazio Andronico, s očitom namjerom da ode. »Kamo ideš? Kamo ideš?« dovikne mu Gerol. »Ostani na svom mjestu dok ne završimo.« »Odlazim«, odlučnim glasom odgovori lovac. »Ne sviđa mi se cijela priča. Nije to lov za mene.« »Sto hoćeš reći? Bojiš se. To hoćeš reći?« »Ne, gospodine, ja se ne bojim.« »Bojiš se i te kako, velim ti, inače bi ostao na svome mjestu.« »Ne bojim se, opet vam kažem. Prije neka vas bude stid, gospodine grofe.« 76 »Ah, neka me bude stid?« prokune Martino Gcrol. »Huljo prokleta i ništa drugo! Ti si neki iz Palissana, kladim se, prava si kukavica. Odlazi prije nego što ti očitam bukvicu.« »A ti, Bepo, kamo ćeš sada ti?« opet poviče grof, jer je uzmicao još jedan lovac. »Odlazim i ja, gospodine grofc. Ne želim prljati ruke ovakvom gnusobom.« »Ah, kukavice!« galamio je Gerol. »Kukavice, platili biste vi to meni, kad bih se mogao maknuti odavde!« »Ne bojimo se mi, gospodine grofc«, odvrati drugi lovac. »Ne bojimo se mi, gospodine grofc. Ali vidjet ćete da će loše završiti!« »Sad ću ja vama pokazati!« I grof s tla dohvati kamen pa ga iz sve snage zavitla prema lovcima. Ali pogodi u prazno. Nastane stanka koji časak dok se zmaj pentrao po okomitoj ploči a da se nije uspio uspeti. Zemlja i kamenje su padali, vukli ga stalno nadolje odakle je krenuo. Izuzme li se buka pomaknutoga kamenja, vladala je tišina. Zatim se začuje Andronicov glas. »Hoćemo li još dugo?« poviče Gerolu. »Paklenski je vruće. Dokrajči zvijer već jednom. Kako možeš uživati što je tako mučiš, pa makar bila zmaj?« »Što sam ja kriv?« razdraženo odgovori Gcrol. »Zar ne vidiš da neće da umre? S metkom u lubanji življa je nego prije...« Prekine se spazivši mladića kojega su prije sreli kako se pomalja na obronku pržine noseći na ramenima još jednu kozu. Začuđen što ondje zatječe te ljude, oružje, tragove krvi i nadasve što se zmaj s mukom vere po stijenama, jer nikada nije vidio da izlazi iz pećine, on se bio zaustavio i zagledao se u čudni prizor. »Hej! Mladiću!« dovikne Gerol. »Koliko tražiš za tu kozu?« »Ništa, ne mogu«, odgovori mladić. »Ne dam vam je ni da mi je u zlatu platite. Pa što ste mu učinili?« doda, razrogacivsi oči prema raskrvarenoj nemani. »Tu smo da sredimo račune. Morali biste biti zadovoljni. Od sutra nikakve koze.«

»Zašto nikakve koze?« 77 »Sutra više neće biti zmaja«, reče grof smiješeći se. »Ali ne možete, ne možete to napraviti, velim«, uzvikne mladić prestravljeno. »Sad i ti počinješ!« vikne Martino Gcrol. »Daj mi odmah amo tu kozu.« »Neću, kažem vam«, grubo odvrati onaj drugi, uzmaknuvši. »Ah, bogamu!« I grof se sruči na mladića, odalami ga šakom posred lica, istrgne mu kozu s ramena, strovali ga na zem-Iju. »Pokajat ćete se za ovo, kažem vam, pokajat ćete se, vidjet ćete da ćete se pokajati!« tiho prokune mladić pridižući se, jer se nije usuđivao uzvraćati. No Gerol mu je već bio okrenuo leda. Sunce je sada stalo žariti kotlinu i jedva su se oči držale otvorene, toliko je zasljepljivao odbljesak žute pržine, stijena, sve same pržine i kamenja; nigdje ničega na čemu bi se pogled odmorio. Maria je sve više žedala i nimalo joj nije pomagalo što pije. »Bože, kako je vruće!« žalila se. Počinjalo joj je smetati i što pred sobom vidi grofa Gerola. U međuvremenu, kao da su iz zemlje ponikli, pojavili su se deseci ljudi. Pošto su vjerojatno došli iz Palissana na glas da su se stranci popeli do Klanca, oni su nepomično stajali na obronku okolnih grebena od žute zemlje i promatrali netremice. »Sad krasnu publiku imaš!« pokuša se našaliti Andronico, obraćajući se Gerolu, koji se s dvojicom lovaca zaokupio poslom oko koze. Mladi grof digne pogled te spazi neznance kako zure u njega. Prezirno se namršti i nastavi raditi. Izmrcvaren, zmaj je po okomitoj plohi otklizao do pržine i ležao nepomično, dok mu se trzao samo otečeni trbuh. »Spremni!« reče lovac koji je s Gerolom kozu podizao s tla. Životinji je razrezao trbuh i umetnuo eksplozivni naboj povezan s fitiljem. Zatim se vidio grof kako bodro stupa po pržini, približava se zmaju na svega desetak metara, savršeno mirno odlaže kozu na zemlju i onda se povlači razmatajući fitilj. 7S Moralo se čekati pola sata prije negoli se zvijer pomakla. Neznanci koji su stajali na obronku grebena izgledali su kao kipovi: nisu čak ni medu sobom razgovarali, lica su im izražavala negodovanje. Neosjetljivi na sunce koje je bilo žestoko pri-peklo, nisu skidali poglede s gmizavca, kao da mole neka se ne pomakne. Međutim, kako ga je hitac iz karabinke pogodio u leda, zmaj se nenadano okrene, ugleda kozu, polako se dovuče do nje. Dok se spremao da ispruži glavu i ščepa plijen, grof upali fitilj. Plamičak brzo optrči uzicu, uskoro dopre do koze, izazove eksploziju. Prasak ne zabuči, zazvuči kudikamo slabije nego pucnji iz

pušaka, resko ali muklo, kao da se prelomila sjekira. No pritom zmajevo tijelo s treskom odbaci unatrag, a onda se moglo vidjeti da mu je rasporio trbuh. Glava se nastavi bolno previjati nadesno i nalijevo, činilo se da kaže ne, to nije pravedno, pretjerali su u okrutnosti i više se ništa ne da učiniti. Grof se nasmije od zadovoljstva, ali ovaj put jedino on. »Oh, kakav užas! Dosta!« uzvikne lijepa Maria, pokrivajući lice rukama. »Jest,« polako rekne njezin muž, »i ja mislim da će loše završiti.« Neman je ležala, prividno dotučena, nad barom crne krvi. Tad joj iz bokova stanu kuljati dvije niti tamna dima, jedna slijeva a druga zdesna, dvije teške isparine koje su se jedva dizale uvis. »Jesi li vidio?« upita Inghirami kolegu. »Jesam, vidio sam«, potvrdi ovaj. »Dvije oduške u obliku mijeha, kao što ima Ceratosaurus, takozvani Hammerovi poklopci.« »Ne«, rekne Fusti. »Nije Ceratosaurus.« U tom trenutku grof Gerol izađe iza gromade gdje se bio sklonio i krene da dokrajči neman. Bio je upravo na sredini šljunčanoga stošca i hvatao metalnu toljagu, kad svi nazočni kri-knu. Načas Gerol pomisli da pobjedonosno kliču što je zmaj ubijen. Onda opazi da se iza njegovih leda nešto miče. Okrene se 79 skokom i ugleda, oh, kako smiješno, ugleda dvije jadne životinjice kako izlaze, spotičući se, i prilično hitro kreću prema njemu. Dva mala bezoblična gmizavca, dugački jedva pola metra, koji su ponavljali minijaturnu sliku zmaja na umoru. Dva mala zmaja, mladunci koji su iz pećine vjerojatno izašli zbog gladi. Sve se odvije u nekoliko časaka. Grof se iskaže svojom okretnošću. »Evo ti! Evo ti!« radosno je vikao vitlajući željeznu kijaču. I dovoljna su bila dva udarca. Bačen s iznimnom snagom i odlučnošću, bat redom udari jednu pa drugu sićušnu neman, raskoli im glave kao staklene kugle. Obje se skljokaju mrtve, a izdaleka su izgledale kao dva prcpukla mijeha gajdi. Tada se, ne pisnuvši ni glaska, nepoznati ljudi udalje trčeći niz šljunčana korita. Reklo bi se da bježe pred iznenadnom prijetnjom. Pritom ne izazovu buku, ne pomaknu odrone, ni na trenutak ne okrenu glavu prema zmajevoj pećini, nestanu jednako zagonetno kao što su se pojavili. Zmaj se sada micao, činilo se da nikada i nipošto neće umrijeti. Vukući se poput puža, stane prilaziti mrtvim životinjicama stalno ispuštajući dvije niti dima. Netom je stigao do mladunaca, strovali se na pržinu, s beskrajnim naporom ispruži glavu, stane blago lizati dvije male mrtve nemani, možda da bi ih prizvao u život. Kao da napokon prikuplja sve preostale snage, zmaj pridigne

vrat okomito k nebu, kako dosad još nije učinio, te iz grla, najprije polako, pa onda sve moćnije, ispusti neopisiv urlik, glas kakav se na svijetu nije čuo, ni životinjski ni ljudski, tako bremenit mržnjom da od njega protrne i grof Gerol, obamro od užasa. Sada je bilo jasno zašto se prije nije htio vratiti u duplju, premda bi u njoj bio našao utočište, zašto nije nijednom kriknuo ili zastenjao, nego se ograničio da koji put zapišti. Zmaj je mislio na dvoje djece pa se odrekao mogućnosti da se sam spasi kako bi poštedio njih; da se, naime, sakrio u pećini, ljudi bi za njim bili krenuli unutra i otkrili njegove nejake potomke, a da se gromko oglasio, životinjice bi bile istrčale van da vide što je. Tek sada, kad ih je vidio kako umiru, neman je odašiljala svoj paklenski vrisak. 81) Zazivao je zmaj pomoć i tražio osvetu za svoju djecu. Ali od koga? Možda od vrletnih i nenastanjenih planina? Od neba bez ptica i bez oblaka, od ljudi koji ga mrcvare, od zloduha možda? Urlik je probijao zidine od stijena i nebeski svod, ispunjao sav svijet. Izgledalo je nemoguće (iako za to nije bilo nikakva razumnog razloga), izgledalo je nemoguće da bi mu itko mogao odgovoriti. »Koga on to zove?« zapita Andronico, uzalud nastojeći da mu glas zvuči šaljivo. »Koga zove? Nema nikoga tko bi došao, čini mi se?« »Oh, neka umre brzo!« reče žena. Ali zmaj nikako da umre, premda je, zaslijepljen pomam-nom željom da ga dotuče, grof Gerol u njega pucao iz karabin-ke. Pras! Pras! Ništa nije koristilo. Zmaj je jezikom milovao mrtve životinjice; zatim, dok je sve više usporavao kretnje, iz neoštećenoga mu oka stane teći bjeličast sok. »Gušter!« usklikne profesor Fusti. »Gledaj ga, plače!« Guverner reče: »Kasno je. Dosta je, Martino, kasno je, vrijeme je da pođemo.« Sedam se puta k nebu vine glas nemani i zaore se litice i nebo. Sedmi put učini se da nikada neće prestati, onda najednom zgasne, surva se strmoglavo, utone u tišinu. U mrtvačkome miru što je tada slijedio začuje se kako netko kašlje. Sav pokriven prašinom, lica izobličena od premorenosti, uzbuđenja i znoja, grof Martino je, odbacivši karabinku medu kamenje, prelazio preko stošca od rasjelina kašljući i na prsa pritiskao ruku. »Što je sad?« upita Andronico ozbiljna lica, predosjećajući zlo. »Što te je snašlo?« »Ništa«, odvrati Gerol, trudeći se da mu glas bude veseo. »Ušlo mi je malo onog dima.« »Kojega dima?« Gerol ne odgovori, nego rukom pokaže na zmaja. Neman je nepokretno ležala, a glava joj je klonula medu kamenje; da nije bilo onih dviju tankih perjanica dima, reklo bi se da je konačno mrtva. »Čini mi se da je gotovo«, reče Andronico.

81 Tako je, naime, izgledalo. Žilavo uporni život izlazio jc zmaju na usta. Nitko nije odgovorio na njegov krik, na cijelome se svijetu nije pomaknuo nitko. Planine su ostajale nepomične, čak i mali odroni kao da su se upili u zemlju, nebo jc bilo jasno, bez i najneznatnijeg oblačka, a sunce se pomalo spuštalo. Ni ikoja živina niti duh, nitko nije pritekao da osveti pokolj. Tu je preostalu mrlju na svijetu izbrisao čovjek, lukavi i moćni čovjek koji posvuda uspostavlja mudre zakone i uvodi red, uzorni čovjek što se trudi radi napretka i nikako ne može prihvatiti da zmajevi opstanu igdje, pa makar i u zabitnim planinama. Ubio ga jc upravo čovjek i bilo bi glupo ikoga koriti. Sto je čovjek učinio bilo je pravedno, potpuno u skladu sa zakonima. Pa ipak, kao da je bilo nemoguće da glasu zmaja na samrti ne odgovori nitko. Andronico, kao i njegova žena i lovci, htio je samo pobjeći; čak su i prirodoslovci odustali od postupka balzamiranja, kako bi brzo odmaknuli što dalje. Ljudi iz sela bili su nestali, kao da predosjećaju prokletstvo. Sjene su se uspinjale ruševnim strmim plohama. Iz zmajeva tijela, strvine pretvorene u pergament, neprekidno su se vile dvije niti dima i u ustajalome se zraku polako omotavale oko sebe. Izgledalo je da je sve završilo kao tužna zgoda koju valja zaboraviti i ništa drugo. No grof Gerol je i dalje kašljao, kašljao. Iznemogao, sjeo je na gromadu uz prijatelje koji mu se nisu usuđivali obratiti. I neustrašiva Mana gledala jc na drugu stranu. Samo su se čuli kratki iskašljaji. Uzalud ih je Martino Gerol pokušavao svladati; grudi su mu, sve dublje i dublje, izgarale kao od neke vatre što ih tali. »Osjećao sam«, prošapće guverner Andronico svojoj ženi, koja je malo drhtala. »Osjećao sam da mora loše završiti.« 82 8. STVAR KOJA POČINJE NA G Aošto je stigao u mjesto imenom Sisto i odsjeo u uobičajenoj gostionici kamo bi dospio dva-tri puta godišnje, Cristoforo Schroder, trgovac drvom, odmah legne u krevet, jer se nije dobro osjećao. Zatim pošalje po liječnika, doktora Lugosija, kojega je poznavao godinama. Liječnik dođe i kao da se zaprepasti. Isključi mogućnost da je posrijedi nešto ozbiljno, naloži da mu dade bočicu mokraće kako bi obavio pretragu i obeća da će se vratiti već isti dan. Iduće se jutro Schroder osjećao mnogo bolje, toliko da odluči ustati ne čekajući doktora. Brijao se u košulji, kad netko pokuca na vrata. Bio je liječnik. Schroder mu reče neka ude. »Jutros mi je posve dobro«, reče trgovac a da se nije ni okrenuo, nego se dalje brijao pred zrcalom. »Hvala što ste došli, ali sada možete ići.« »Kakva žurba, kakva žurba!« reče liječnik, pa se malo nakašlje da izrazi stanovitu nelagodu. »Jutros sam doveo prijatelja.« Schroder se okrene i na pragu, rame uz rame doktoru, ugleda gospodina od kojih četrdesetak godina, čvrsta, rumena u licu

i prilično prosta, koji se udvorno smješkao. Kao čovjek koji je uvijek bio zadovoljan samim sobom i navikao da se ponaša kao gospodar, trgovac liječnika pogleda s negodovanjem i s upitnim izrazom lica. »Svoga prijatelja,« ponovi Lugosi, »don Valerija Melita. Poslije moramo zajedno poći k jednome bolesniku, pa sam mu tako rekao da dođe sa mnom.« »Sluga pokoran«, hladno će Schroder. »Sjednite, sjednite.« 83 »I onako,« nastavi liječnik da bi se još više opravdao, »po svemu sudeći, danas više nije potrebno da vas pregledavam. S mokraćom je sve u redu. Samo bih vam htio pustiti malo krvi.« »Pustiti malo krvi? A zašto biste mi puštali krv?« »Koristit će vam«, objasni liječnik. »Nakon toga ćete se osjećati kao drugi čovjek. To je uvijek dobro za sangvinične temperamente. A traje svega dvije minute.« Tako reče i ispod pelerine izvuče staklenu posudicu koja je sadržavala tri pijavice. Metne je na stol i doda: »Stavite po jednu na svako zapešće. Dosta ih je časak pustiti na miru i odmah se prilijepe. I molim vas, to sami učinite. Sto da vam kažem? Liječnik sam dvadeset godina, ali nikad nisam bio kadar pijavicu primiti rukom.« »Dajte amo«, reče Schroder s onim svojim nesnosno nadmoćnim držanjem. Uzme posudicu, sjedne na krevet i na zapešća stavi dvije pijavice, kao da se u životu ničim drugim nije bavio. Za to je vrijeme, ne skidajući prostrani ogrtač, strani posjetitelj na stol odložio šešir i duguljast omot, koji zvekne metalnim zvukom. S osjećajem nejasne slabosti, Schroder primijeti da je čovjek sjeo gotovo na prag, kao da mu je stalo da ostane daleko od njega. »Vi i ne slutite, ali don Valerio vas već poznaje«, reče Schroderu liječnik, pošto je i sam, tko zna zašto, sjeo blizu vrata. »Ne sjećam se da sam imao čast«, odgovori Schroder koji je, sjedeći na krevetu, ruke opustio na madrac nagore okrenutih dlanova, dok su mu pijavice sisale zapešća. Doda: »Ali kažite, Lugosi, pada li jutros kiša? Još nisam pogledao van. Lijepo ću se nagnjaviti ako pada kiša, morat ću cijeli dan hodati naokolo.« »Ne, ne pada kiša«, reče liječnik ne pridajući stvari nikakvu težinu. »Ali don Valerio vas zaista poznaje, silno vas je želio ponovno vidjeti.« »Reći ću vam«, prozbori Melito neugodno izrovanim glasom. »Reći ću vam: nikada nisam imao čast osobno vas sresti, ali o vama znam nešto što vi zacijelo i ne slutite.« 84 »Doista ne bih znao«, potpuno ravnodušno odgovori trgovac. »Prije tri mjeseca?« upita Melito. »Pokušajte se sjetiti: niste li prije tri mjeseca kočijom prolazili po cesti kod Stare granice?« »Pih, moguće je«, odvrati Schroder. »Sasvim je moguće, ali

ne sjećam se točno.« »U redu. I onda se ne sjećate da ste skliznuli na zavoju, da ste sletjeli s ceste?« »Pa da, istina je«, prizna trgovac, ledeno zureći u novoga a neželjenog poznanika. »I kotač je skrenuo s ceste, a konj ga nije mogao iznijeti natrag na kolnik?« »Upravo tako. Ali gdje ste bili vi?« »Ah, reći ću vam poslije«, odgovori Melito prasnuvši u smijeh i namigujući doktoru. »I onda ste sišli, ali ni vi niste uspijevali izvući kočiju. Zar nije tako bilo, dajte, kažite?« »Upravo tako. I padala je kiša kao da je Bog potop poslao.« »Sto mu jada, kakva je kiša padala!« nastavi don Valerio, vrlo zadovoljno. »I dok ste se vi gombali, nije li pred vas stupio neki čudan svat, neki dugonja, sav crn u licu?« »Pa, sad se ne sjećam dobro«, prekine Schroder. »Oprostite, doktore, ali treba li još dugo tim pijavicama? Već su nabrekle kao žabe. Meni je dosta. A i kazao sam vam da moram obaviti mnogo toga.« »Još koji časak!« obodri ga liječnik. »Strpite se malo, dragi Schroderu! Poslije ćete se osjećati kao drugi čovjek, vidjet ćete. Nema još ni deset, zaboga, imate vremena koliko hoćete!« »Nije li to bio visok čovjek, sav crn u licu, s nekim čudnim šeširom nalik na cilindar?« ustrajao je don Valerio. »I zar nije imao nekakvo zvonce? Ne sjećate se kako je stalno zvonio?« »Dobro, da, sjećam se«, neljubazno odgovori Schroder. »I, oprostite, kamo vi tim kanite doći?« »Pa nikamo!« odvrati Melito. »Tek toliko da vam kažem da sam vas već poznavao. I da me pamćenje dobro služi. Na žalost, taj sam dan bio daleko, s druge strane neke grabe, na85 lazio sam se barem petsto metara dalje. Bio sam pod stablom da se sklonim od kiše, pa sam mogao vidjeti.« »I tko je onda bio taj čovjek?« upita Schroder odsječno, kao da želi nagovijestiti kako je bolje da Melito odmah kaže ako ima što reći. »Ah, ne znam točno tko je to bio, vidio sam ga izdaleka! Radije, što vi mislite tko je on bio?« »Sigurno je bio neki siroti jadnik«, reče trgovac. »Kao da je bio gluhonijem. Kad sam ga zamolio da mi priskoči u pomoć, počeo je nekako mumljati, nisam razumio ni riječi.« »I onda ste mu vi pošli u susret, a on je uzmaknuo, pa ste ga vi onda uhvatili za ruku, prisilili ste ga da zajedno s vama gura kočiju. Nije li tako? Kažite istinu.« »Kakve to ima veze?« odvrne Schroder, koji je postao sumnjičav. »Nisam mu nanio nikakvo zlo. Naprotiv, poslije sam mu dao dvije lire.« »Jeste li čuli?« prošapće Melito tiho liječniku; zatim će, glasnije, obraćajući se trgovcu: »Nikakvo zlo, tko je išta rekao? Ali priznat ćete da sam sve vidio.« »Nemate se zašto uzrujavati, dragi Schroderu«, umiješa se u

tom trenutku liječnik, videći da se trgovcu lice namrgodilo. »Dični don Valerio, kojega ovdje vidite, veseljak je pa voli šalu. Jednostavno vas je htio zapanjiti.« Melito se okrene doktoru, odobravajući glavom. Dok se micao, skutovi ogrtača malo se rastvore, a Schroderu, koji je u njega neprestano gledao, problijede obrazi. »Oprostite, don Valerio«, reče glasom koji nije bio tako bezbrižan kao inače. »Vi nosite pištolj. Mogli ste ga ostaviti dolje, čini mi se. I u ovim je krajevima takav običaj, ako se ne varam.« »Za milog Boga! Oprostite mi, doista!« usklikne Melito pljesnuvši se rukom po čelu, kako bi pokazao koliko mu je žao. »Zbilja ne znam kako da se ispričam! Potpuno sam na to zaboravio. Obično ga nikada ne nosim, zato sam i zaboravio. A danas moram jahati po poljima.« Djelovao je iskreno, ali pištolj zapravo zadrži o pasu i nastavi mahati glavom. »I kažite«, doda i dalje se obraćajući Schroderu. »Kakav je dojam na vas ostavio taj jadnik?« 86 »Kakav je dojam morao ostaviti? Jadnik, bijednik.« »A ono zvonce, onaj predmet koji je neprekidno zvonio, niste se upitali što je?« »Pih«, odgovori Schroder, važući riječi, predosjećajući nekakvu zamku. »Mogao je biti Ciganin; mnogo sam ih puta vidio kako zvone zvoncem da privuku ljude.« »Ciganin!« poviče Melito, i pritom se stane smijati kao da ga ta zamisao beskrajno zabavlja. »Ah, pomislili ste da je Ciganin?« Schroder se razdraženo okrene prema liječniku. »Što je posrijedi?« upita grubo. »Sto znači ovo preslušavanje? Dragi moj Lugosi, uopće mi se ne sviđa ta priča! Izjasnite se, ako nešto hoćete od mene!« »Ne uzrujavajte se, molim vas...« odgovori liječnik zatečeno. »Ako hoćete reći da je taj lutalica nastradao i da sam kriv ja, govorite jasno,« nastavi trgovac sve više dižući glas, »govorite jasno, draga gospodo. Biste li vi htjeli reći da su ga ubili?« »Ubili, ni govora!« reče Melito, smiješeći se, potpuno vladajući situacijom. »Pa što vam pada na pamet? Zaista mi je žao ako sam vas uznemirio. Doktor mi je rekao: don Valerio, dođite gore i vi, tu je vitez Schroder. Ah, poznajem ga, rekao sam mu ja. Dobro, rekao mi je on, dođite gore i vi, bit će mu drago da vas vidi. Jako mi je žao ako sam vam zasmetao...« Trgovac uvidi kako je dopustio da ga ponese srdžba. »Oprostite vi radije meni što sam izgubio strpljenje. Ali ovo mi se učinilo kao službeno preslušavanje po svim pravilima. Ako je nešto posrijedi, nemojte okolišati, nego recite.« »Pa dobro«, umiješa se liječnik s velikim oprezom. »Pa dobro: doista je nešto posrijedi.« »Prijava?« upita Schroder sve sigurniji u sebe, dok se trudio da na zapešća ponovno natakne pijavice, koje su se otkinule za vrijeme njegova maloprijašnjeg ispada. »Postoji li neka sumnja na mene?«

»Don Valerio«, rekne liječnik. »Možda je bolje da kažete vi.« »Dobro«, započne Melito. »Znate li tko je bila ta osoba koja vam je pomogla da izvučetc kola?« s"7 »Pa ne znam, kunem vam se, koliko vam puta moram ponoviti?« »Vjerujem vam«, rekne Melito. »Samo vas pitam slutite li tko je to bio.« »Ne znam, neki Ciganin, tako sam pomislio, skitnica...« »Ne. Nije bio Ciganin. Ili pak, ako nekoć i jest bio, tada više nije. Taj je čovjek, da vam kažem jasno, nešto što počinje na g.« »Nešto što počinje na g?« mehanički ponovi Schroder, pretražujući pamćenje, a licem mu se rasprostrla sjena strcpnjc. »Tako je. Počinje na g«, potvrdi Melito s podmuklim smiješkom. »Gotovan, hoćete reći?« odvrati trgovac, ozarivši se u licu od sigurnosti da je pogodio. Don Valerio prasne u smijeh: »Ah, gotovan! I ta vam valja! Imali ste pravo, doktore: čovjek pun duha, taj vitez Schroder!« U tome trenutku kroz prozor se začuje buka kiše koja pada. »Sad ću vas pozdraviti«, reče trgovac odsječno, skidajući dvije pijavice i vraćajući ih u posudicu. »Sada pada kiša. Ja moram krenuti, inače ću zakasniti.« »Nešto što počinje na g«, ustraje Melito, također ustajući na noge i nešto izvodeći ispod prostrane pelerine. »Ne znam, kad vam kažem. Nisu za mene pitalice. Odlučite se, ako mi imate štogod reći... Nešto što počinje na g?... Možda germanofil? ...« pripomene podrugljivim glasom. Stojeći na nogama, Melito i doktor bili su se primaknuli jedan drugome, nasionivši se leđima na vrata. Sada se nije smijao nijedan od njih dvojice. »Ni gotovan ni germanofil«, reče polako Melito. »Gubavac je bio.« Trgovac pogleda u dvojicu muškaraca, blijed poput mrtvaca. »Pa onda? Pa da je bio i gubavac?« »Na žalost, jest bio pouzdano«, rekne liječnik, plašljivo se trudeći da se zakloni Don Valeriju za leda. »A sada ste i vi.« »Dosta!« prodere se trgovac, tresući se od gnjeva. »Van odavde! Ne prijaju mi takve šale. Van odavde, obojica!« Tada Melito iz ogrtača izvuče cijev pištolja. 88 »Predstojnik sam gradskoga vijeća, dragi gospodine. Smirite se, isplatit će vam se.« »Pokazat ću ja vama tko sam!« vrištao je Schroder. »Što biste vi sada htjeli napraviti sa mnom?« Melito je odmjeravao Schrodera, spreman da spriječi mogući nasrtaj. »U ovom je omotu vaše zvonce«, odgovori. »Smjesta ćete izaći odavde i stalno ćete zvoniti, sve dok ne izađete iz mjesta, i onda ćete tako nastaviti sve dok ne izađete iz kraljevstva.«

»Pokazat ću ja vama zvonce!« uzvrati Schroder, i pokušavao je još vikati, ali glas mu je zamro u grlu, srce mu se sledilo koliko ga je užasnulo to što je otkrio. Napokon je shvaćao: kad ga je dan prije pregledavao, doktor je posumnjao i pošao obavijestiti predstojnika gradskog vijeća. Predstojnik gradskog vijeća slučajno ga je tri mjeseca prije vidio kako za ruku hvata gubavca u prolazu, i sada je on, Schroder, osuđen. Izusti još: »Odlazim i bez vaših naredaba, ološu, pokazat ću ja vama, pokazat ću ja vama...« »Obucite kaput odijela«, zapovjedi Melito, a lice mu se ozarilo od đavolske naslade. »Kaput, i onda smjesta van.« »Pričekat ćete da uzmem svoje stvari«, reče Schroder, oh, s koliko manje uznositosti nego nekoć. »Odlazim čim spakiram svoje stvari, budite sigurni.« »Vaše se stvari moraju spaliti«, upozori predstojnik gradskog vijeća, posrprdno se cerekajući. »Uzet ćete zvonce, i to je sve.« »Barem stvari!« uzvikne Schroder, dotad tako samozadovoljan i neustrašiv; i stane kao dijete preklinjati gradskog činovnika. »Barem ćete mi ostaviti moju odjeću, moj novac!« »Kaput odijela, ogrtač, i to je sve. Ostalo se mora spaliti. Što se tiče kočije i konja, to je već sređeno.« »Kako? Što hoćete reći?« promuca trgovac. »Kočija i konj već su spaljeni, kako nalaže zakon«, odgovori predstojnik gradskog vijeća, uživajući u njegovu očaju. »Zacijelo ne možete zamisliti da se gubavac naokolo vozi u kočiji, zar ne?« 89 I prasne u prostački smijeh. Zatim se osorno prodere na Schrodera: »Van! Van odavde! Ne misliš valjda da ću tu s tobom raspravljati satima! Smjesta van, pseto!« Onako velik i krupan, Schroder se sav tresao dok je iz sobe izlazio hodajući pred uperenom cijevi pištolja, obješene donje vilice, otupjela pogleda. »Zvono!« opet poviče Melito, od čega on protrne, pa nato pred njega na pod tresne tajnoviti omot, koji zazveči metalnim zvukom. »Izvadi ga i zaveži ga sebi oko vrata.« Schroder se sagne, naprežući se poput oronula starca, pokupi omot, polako razveže uzice, iz smotuljka izvuče potpuno novo bakreno zvonce s ručkom od tokarena drva. »Oko vrata!« zadere mu se Melito. »Ako se ne požuriš, tako mi Boga, pucat ću u tebe!« Schroderove ruke prodrma drhtavica te nije bilo lako učiniti što je naredio predstojnik gradskog vijeća. Trgovac ipak oko vrata uspije navući remen pričvršćen za zvonce, koji mu se objesi do trbuha tako da je odzvanjalo pri svakoj kretnji. »Uzmi ga u ruku, potresi ga, tako ti Boga! Bit ćeš dobar, zar ne? Takav kršan momak. Da lijepa li gubavca!« raspomami se don Valerio, dok se liječnik povlačio u neki kut, zapanjen odvratnim prizorom. Schroder počne silaziti stubama hodajući kao bolesnik. Njihao je glavu sad na jednu sad na drugu stranu, kao neki sla-

boumnici što se susreću uz glavne ceste. Prekoračivši dvije stube, okrene se tražeći liječnika i dugo mu se zagleda u oči. »Nisam ja kriv!« propenta doktor Lugosi. »Dogodila se nesreća, velika nesreća!« »Naprijed, naprijed!« tjerao ga je za to vrijeme predstojnik gradskoga vijeća kao životinju. »Tresi zvoncem, kažem ti, ljudi moraju znati da dolaziš!« Schroder nastavi silaziti po stubama. Uskoro zatim, on se pojavi na vratima gostionice i polako krene preko trga. Na desetke mu se osoba uklanjalo s puta, uzmičući što se on više približavao. Trg je bio velik, trebalo mu je dugo da ga prijeđe. Krutom kretnjom on je sada tresao zvonce koje je zvonilo čistim i svečanim zvukom; čulo se cin, cin. 90 9. STARI VEPAR razmotrili psihologiju staroga vepra. Kad navrši stanovitu dob, afrički vepar često je sklon prema životnim se nevoljama odnositi s prezrivim nehajem. Pomute se radosti obiteljskog života, nestašni gladuši veprići, što se uvijek motaju medu nogama, postaju stalnom smetnjom, a da i ne govorimo o nametljivoj bahatosti već gotovih mladaea, uvjerenih kako svijet i ženke pripadaju jedino njima. On sada misli da je otišao živjeti sam iz vlastite pobude, kako se vinuo do vrhunca zvjerinjcga veličanstva, hoće da sam sebe uvjeri kako je sretan. Pogledajte ga, međutim, kako se nespokojno vrzma po strništu, kako svaki čas njuši zrak začuđen iznenadnim sjećanjima te kako asimetrično strši u velikoj slici prirode, koja je sve živote uredila u parovima. Tebe su, stari vepre, zapravo istjerali iz tvoje patrijarhalne obitelji jer si postao nabusit i zanovijetalo; mladi su se prestali iz poštovanja suzdržavati, udarali su te papcima da bi te izgurali u stranu, a žene se nisu bunile, što je znak da si dozlogrdio i njima. I tako danima, sve dok ih ti nisi prepustio njihovoj sudbini. Sad tu, dok se bliži večer, usred ravnice Ibad brsti po nekakvome starom, suhom trstiku. A uokolo nema ničega, izuzme li se osama plosnate pustinje po kojoj su se mjestimice raštrkali sušni termitnjaci i pokoji malen, tajnovit crnkasti stožac na površini tla. Na jugu se ipak mogu nazreti neke planine, doduše predaleke; no ne savjetujemo da se u njih vjeruje, vjerojatno je riječ o praznim prividima koji su isključivo plod žudnje. Uostalom, on ih ne vidi, jer su veprovima oči drukčije negoli su naše. No pošto sunce zađe, nerast zadovoljno promatra kako mu se 91 sjena iz časka u časak izduljuje; pa budući da mu je pamćenje slabo, kao svake večeri uzoholi se u tlapnji da se čudesno povećao. Ne, nije osobito velik u usporedbi s drugim mladim drugovima, ali je on koji je jedna od najružnijih životinja na svijetu u stanovitom smislu veličanstven. Budući da su mu godine velikodušno produljile kljove, podarile mu istaknutu grivu od žu-

tih čekinja, nabreknule mu četiri bradavice na objema stranama njuške, pretvorile ga u utjelovljenje nemani iz basne, kao da je bezazlen potomak zmajeva. Kroz njega se sada iskazuje sama duša divljine, čarolija tame koju štite drevne kletve. No valjda mu se u nakaznoj glavi ipak mora kriti tračak svjetlosti, a pod hrapavom dlakom nekakvo srce. Srce mu se uzlupalo kad se nasred pustinje pojavila nekakva posve nova i crna neman što potiho mumlja i primiče se na čudnovat, dosad neviđen način, ni trčeći ni gmižući. Neman je vrlo krupna, možda i viša od gazdina mužjaka, ali vepar čeka nepomično i gleda je s podmuklim namjerama (premda se svuda uokolo iz samotnih pustoši javljaju zlokobni predznaci). Sada se zaustavio i naš automobil. »Sto gledaš?« kažem drugu. »Zašto si stao? Zar ne vidiš da je to vol?« »I meni se činilo,« veli on, »ali to je ipak vepar. Čekaj da zapucam.« Čudna neman što mumlja zašutjela je, ukopala se i naoko se umrtvila. Vepar je svejedno iznenada osjetio strahovit prasak, zatim suh i turoban zvuk, kao da se ruši prastaro stablo ili survava kakva lavina. »Izvrsno, sveca mu, pogodio si ga!« vičem ja. »Gledaj ga kako se prevrće na tlu, gledaj kakvu prašinu je uzvitlao!« Upravo tako: kroz ostatke staroga trstika vidjelo se kako se životinja gotovo premetnula preko glave i silovito se zakotrljala. »Ni govora«, odvraća moj drug. »Zar ne vidiš da bježi?« Doista, vepar uzmiče slomljene desne stražnje noge. Sitnim, upornim korakom kaska prema istoku, udaljavajući se od umirućega sunca, kao da strepi pred zvjezdanim nagovještajem. A metalna neman opet nastavlja mumljati kao prije i juriti za 92 njim, no pritom ne smanjuje niti povećava razdaljinu, jer joj put ometaju neki buseni uvele trave. On je sada sam i izgubljen. Pomoć mu neće stići ni iz praznoga neba, ni iz dobro zatvorenih termitnjaka, niti iz ikojega mjesta na svijetu. Pred njim ide njegova osobna sjena što ga prati u stopu, sve čudovišnija i dvoznaćnija i sumnjivija; ali sada od nje nema više nikakve koristi, maloprijašnji ponos istječe kapajući s krvlju iz rane i prosipa se putem. I evo, ali kako daleko, na granici gdje se spajaju zemlja i nebo, dok svjetlo polako gasne, ukazuju se neka tamna pruga, bodljikave akacije, rijeka. Ondje su, zna on dobro, cijela patrijarhalna obitelj, žene, mladi grubijani, odbojni veprići. Oh, nema smisla nijekati, i prošlih je dana, možda ni sam pravo ne uviđajući, išao za njima i pratio ih na razmaku, pazeći da ga ne primijete. I to je smiješno, svakako, ali uživao je što njuši njihove nedavne otiske, što prepoznaje tragove ovoga ili onoga; evo, tu su se jamačno potukli, ondje su se nažderali korijenja, ni jedan mi korijen nisu ostavili. Iako su ga odbacili, umišljeni se starac od njih nije mogao odvojiti, nije bio kadar živjeti sam, i sada su mu oni jedina preostala nada.

Ali drugi pucanj pogodio ga je po sredini bedra, sunce će uskoro potonuti pod zemlju, a s predaleke rijeke ljevkasto se primiču bezdani mraka. Iz automobila vidimo kako sad kaska nekako nevoljko i tromo, kao da ga nagon još tjera da bježi, ali u njemu više nema iskrene težnje da živi. Pustinja, osim toga, kao da postaje sve nepreglednija, a zelena traka rijeke udaljuje se umjesto da se približava. Ja kažem drugu: »Gledaj, zaustavio se, umoran je. Primak-ni se, još je nekoliko minuta svjetlo.« Pa kako mi možemo nastaviti put (na nas nitko nije iz zasjede ispalio hice razornim mecima iz mauzera), dok se približavamo, vepar postaje sve veći, konačno mu vidimo ružno lice, nakostriješene čekinjave uši, uglednu grivu. On je nepomičan, stoji i gleda nas očima nalik na glavice pribadače. Sada je već sigurno iscrpljen, ali možda ga je zadržao i kakav osamljeni dankalski bog, koji mu je držeći u ruci staklenasto žezlo od soli predbacio što kukavički bježi. 93 I Puščana cijev već se smjestila točno na crti nišana; bilo bi nemoguće promašiti na ovako kratkoj razdaljini, kažiprst se oslanja na udubinu otponca. I tada (dok su iz ugaslih pećina s istoka žurno hrupili zmajevi noći kao netko tko se boji da ne zakasni), tada ga ugledamo kako polako okreće njušku prema suncu, od kojega je nad pustinjom preostala samo još mala purpurna kriška. Vladao jc neizmjeran mir, pa nam pred očima iskrsne slika gospodske vile iz devetnaestoga stoljeća u isto doba dana na kojoj su se prozori već osvijetlili i pomalja se nejasno obličje žene koja uzdiše dok odjekuje glazba, a razmaženi psi čavrljaju kraj ulaznih vrata vrta o plemenitaškim dogodovštinama i o lovu. Mumljanje motora zamukne i možda tada milosrdni ćuh vjetra k vepru donese glas slobodnih i sretnih drugova, što su se zavukli u jazbine na obalama rijeke. No bilo je prekasno. Oko njega samo što se nije spustio zadnji zastor. Nije mu ostalo ništa drugo do da pogleda u ono malo sunca, kao što je zacijelo i učinio, ali ne zato što bi za čime sentimentalno žalio, ni da bi mu očima upio posljednje svjetlo, nego samo da ga pozove kako bi posvjedočilo o nepravdi što se ispunja. Kad je zašutjela paljba, on je već sklopljenih očiju, opuštenih nogu ležao na lijevome boku. Pred našim očima — u visini su se palile prve zvijezde — ispusti zadnje izdisaje: dva duboka, staračka brundava zvuka, pomiješana s krkljanjcm krvi. I ne dogodi se ništa, ni najtanahniji se duh, niti sićušan mjehurić ne izvije iz pokojne nemani da bi plovio nebesima. Jer je učeni Jeronim, koji se u te stvari razumije, spreman priznati da makar i posve kržljavu dušu imaju i lav, i slon i najprobraniji mesožderi; u dane kad je optimistično raspoložen, dobrohotan je čak i prema pelikanu, ali prema vepru baš nikada; koliko god mi navaljivali, on mu je uvijek uskraćivao povlasticu drugoga života. 94 10.

STRAH U SKALI X rigodom praizvedbe Pokolja nevine dječice Picrrea Grossgemiitha (koja je u Italiji bila potpuna novina), stari maestro Claudio Cottcs nije oklijevao odjenuti frak. Već se, doduše, dobrano zašlo u svibanj, kad se po sudu najnepopustljivijih sezona u Skali bliži zalasku, kada publiku većinom čine turisti pa joj se u pravilu nude predstave kakve jamče siguran učinak, bez pretjeranih zahtjeva, koje se mirne duše odaberu iz tradicionalnoga repertoara; i nije važno ako ravnatelji nisu baš najveći, ako pjevači, uglavnom uhodani sastojci stare Skalinc rutine, ne pobuđuju znatiželju. U tome razdoblju, sladokusci sebi dopuste otklone od forme zbog kakvih bi za najsvetijih mjeseci u Skali nastala opća sablazan: kao da običaji dobroga ukusa gotovo nalažu da se gospode ne pridržavaju večernjih toaleta, nego nose jednostavne popodnevne haljine, da muškarci dođu u modrome ili u tamnosivome s raznobojnom kravatom, kao da jednostavno idu u posjet prijateljskoj obitelji. A poneki pretplatnik iz snobizma čak ide dotle da se i ne pojavi, ali pritom ložu ili sjedalo ne ustupi drugima, nego oni zato ostanu prazni (pa još bolje ako poznanici primijete). No te se večeri održavala svečana predstava. Prije svega, Pokolj nevine dječice sam je po sebi bio događaj, zbog polemika što ih je djelo izazvalo u polovici Europe kad su ga pet mjeseci prije postavili u Parizu. Pričalo se kako je u toj operi (istini za volju, autor ju je odredio kao »Pučki oratorij za zbor i glasove u dvanaest slika«), alzaški skladatelj, jedan od najistaknutijih rodonačelnika moderne epohe, unatoč poodmakloj dobi krenuo novim putem (pošto ih je promijenio znatan broj) uvodeći 95 još neočekivanijc i smionije forme od prethodnih, no s izričitom namjerom da »melodramu napokon uskrisi u zaboravljenim predjelima istine, budeći jc iz zamrznutoga stanja u kojemu je alkemičari nastoje na životu održavati uz pomoć teških ljekarija«: to jest, po riječima njegovih obožavatelja, raskinuo jc spone s nedavnom prošlošću, da bi se vratio (ali valjalo je znati kako) slavnoj tradiciji devetnaestoga stoljeća: ponetko je čak uočio i veze s grčkim tragedijama. Najveće su zanimanje međutim poticale reperkusije političke naravi. Rođen u obitelji očevidno podrijetlom iz Njemačke, i sam gotovo pruskog izgleda, premda se sada već u licu oplemenio godinama i baveći se umjetnošću, Pierre Grossgemuth, koji je mnogo godina prebivao u Grcnobleu, u doba okupacije pokazao jc sumnjivu suzdržanost. Nije znao reći ne kad su ga Nijemci pozvali da ravna koncertom u dobrotvorne svrhe, a s druge strane, pripovijedalo se, obilato je potpomagao macjuis u tome području. Učinio je dakle sve da ne mora zauzeti otvoren stav, živeći zaključan u svojoj raskošnoj vili, odakle za najkritičnijih mjeseci prije oslobođenja nije dopirao ni uobičajeni dirljivi zvuk glasovira. No Grossgemuth je bio velik

umjetnik, pa se po njegovoj krizi ne bi prekapalo da on nije napisao i dao izvesti Pokolj nevine dječice. Najočitije tumačenje oratorija — po libretu vrlo mladog francuskog pjesnika Philippea Lassallea što se nadahnuo biblijskom epizodom — smatralo je kako je posrijedi alegorija zločina što su ih počinili nacisti, pri čemu se u mračnome Herodovu liku prepoznavao Hitler. Kritičari s krajnje ljevice Grossgemiitha su pak napali optužujući ga da pod površnom i prividnom antihitlerovskom analogijom prikriveno prikazuje likvidacije koje su izveli pobjednici, od sitnih osveta kakvih je bilo u svakom selu, do vješala u Ntirnbergu. No bilo je i onih koji su išli još dalje: Pokolj nevine dječice, tvrdili su potonji, želi biti svojevrsno proročanstvo i nagovijestiti buduću revoluciju te s njom povezane pokolje; prema tome, hoće unaprijed osuditi takav prevrat i opomenuti one koji budu imali moć da ga na vrijeme uguše: ukratko, to je pamflet u upravo srednjovjekovnu duhu. % Kao što se moglo predvidjeti, Grossgemtith je opovrgao insinuacije malobrojnim ali odsječnim izjavama: u najbolju ruku, Pokolj nevine dječice treba smatrati svjedočanstvom kršćanske vjere i ništa više. Ali oko pariške premičre rasplamsala se bitka i novine su se o njoj prcpirale drvljem i kamenjem. Treba dodati znatiželju kako će izvedba udovoljili teškim glazbenim zahtjevima, iščekivanje u pogledu scenografije — a najavljivalo se da će biti sumanuta — i koreografije što ju je zamislio glasoviti Johan Monclar, kojega su u tu svrhu pozvali iz Bruxellesa. Da bi pratio pokuse, Grossgemtith je sa suprugom i s tajnicom već tjedan dana boravio u Milanu; i naravno, bit će nazočan na uprizorenju. Sve je to zajedno predstavi pridavalo osobit pečat. Štoviše, tijekom cijele sezone nije bilo ni jedne tako važne soiree. Za tu priliku, najveći su se talijanski kritičari i glazbenici preselili u Milano, iz Pariza je stigla skupina Grossgemiithovih fanatičnih pristaša. A upravitelj redarstvenih snaga predvidio je izvanredne sigurnosne mjere za slučaj da se razbukta metež. Međutim, mnoge policijske službenike i agente koji su isprva bili dodijeljeni Skali rasporedili su drugamo. U kasno popodne iznenada je iskrsnula drukčija i kudikamo opasnija prijetnja. Bilo je raznih naznaka koje su naviještalc kako će uskoro, možda već te noći, oružanu akciju izvesti zajednica Moraca. Vode toga velikog pokreta nikada nisu tajili kako je njihov krajnji cilj srušiti državni poredak i uspostaviti »novu pravdu«. Najava nereda bilo je već prethodnih mjeseci. Sada je u tijeku bila olanziva Moraca protiv zakona o unutarnjoj migraciji što ga je uskoro imao donijeti Parlament. Povod je mogao poslužiti kakvu obuhvatnijem pokušaju. Tijekom cijeloga dana na trgovima i po ulicama u središtu grada uočavale su se male skupine odlučna i gotovo izazovna izgleda. Nisu imale ni značke, ni zastave, ni natpise, nisu bile postrojene, nisu pokušavale sastaviti povorke. Ali bilo je i od-

više lako pogoditi kakva su soja. Nikakvo čudo, istinu govoreći, jer su se takve pojave u bezazlenu i prigušenu obliku učestalo ponavljale godinama. Pa i taj su put snage javnoga reda ostale po strani. Obavijesti koje je imala samo Pokrajinska policijska 97 uprava, međutim, davale su razloga za bojazan da će se u roku od nekoliko sati odigrati prepad u velikom stilu s namjerom da se osvoji vlast. Odmah je.bio upozoren Rim, policija i karabinjeri proglasili su stanje pripravnosti, izvanredne su mjere bile na snazi čak i za vojne postrojbe. Nije se, međutim, moglo isključiti da je riječ o lažnoj uzbuni. Već se znalo dogoditi u više navrata. Takve su glasine pronosili i sami Morci, to im je bila omiljena igra. Kao što se obično događa, gradom se ipak proširila nejasna i nciskazana slutnja opasnosti. Nije bilo konkretne činjenice koja bi je opravdala, nijc se čak ni govorkalo išta što bi se odnosilo na nešto određeno, nitko nijc znao ništa, a svejedno je u zraku lebdjela osjetna napetost. Kad bi izašli iz ureda, mnogi su se građani te večeri žurnim korakom uputili kući, sa strepnjom motreći niz ulice da vide ne crni li s obzora kakva gomila da zapriječi put. Nije se prvi put gradskome pučanstvu ugrožavao spokoj; mnogi su se na to već počinjali navikavati, i to je bio jedan od razloga što se većina nastavila baviti svojim poslovima, kao da je bilo koja večer poput ostalih. Odskakala je, međutim, okolnost koju su mnogi primijetili: premda bi tu i tamo prostru-jio predosjećaj koji je naviještao krupne događaje, a koji je pro-curio putem tko zna kakvih indiskrecija, o njemu nitko nije govorio. Iako se pričalo tonom koji je odudarao od redovitoga te premda se štošta nepronično podrazumijevalo, stalno su se vodili uobičajeni večernji razgovori, ljudi bi kazivali dobar većer i do viđenja ne domećući naknadnih napomena, utanačivali sastanke za sutradan, ukratko, radije se nije otvoreno spominjalo to što je na ovaj ili onaj način ispunjalo duhove, kao da bi sama činjenica da se o tome govori mogla uništiti čaroliju, baciti urok, dozvati nesreću, upravo kao što na ratnim brodovima vrijedi zakon da se niti u šali ne izriču pretpostavke o torpediranju ili pucnjavi. Maestro Claudio Cottes, prostodušan i u stanovitom smislu tup čovjek, za kojega na svijetu nije postojalo ništa osim glazbe, nedvojbeno je bio medu onima koji su za takve brige marili manje od svih ostalih. Rodom Rumunj (iako je to znalo malo ljudi), u Italiji se nastanio za rane mladosti, tijekom zlatnih godina >)>N početkom stoljeća, kad se u kratkom roku proslavio svojom čudesnom virtuoznom nadarenošću. Pošto je medu publikom jenjalo prvo oduševljenje, on je ipak i dalje ostao izvrstan pijanist, možda izrazitije tankoćutnosti negoli snage, koji je u pravilnim razmacima obilazio najveće europske gradove gdje bi davao koncertne cikluse i kamo su ga pozivale najpoznatije

filharmonijske kuće; tako je bilo otprilike do četrdesete. Nadasve mu je drago bilo sjećati se uspjeha što ih je ne jednom požnjeo svirajući u okviru simfonijskih sezona u Skali. Kad je stekao talijansko državljanstvo, oženio se Miianezicom i pri Konzervatoriju vrlo predano vodio katedru za glasovir u višim godinama studija. Sada se smatrao Milanezom i mora se priznati da je u tim krugovima malo ljudi znalo na dijalektu govoriti bolje od njega. Premda u mirovini — ostala mu je samo počasna dužnost člana nekih ispitnih povjerenstava na Konzervatoriju — Cottes je i dalje živio samo za glazbu, nije se družio ni s kim osim s glazbenicima i sa zagriženim ljubiteljima glazbe, nije izostajao ni s jednoga koncerta i s nekom je vrstom uzdrhtale stidljivosti pratio nastupe kojima se potvrđivao njegov sin Arduino, dva-desetdvogodišnjak, darovit skladatelj koji je mnogo obećavao. Kažemo stidljivosti, jer je Arduino bio vrlo zatvoren, gotovo pretjerano osjetljiv mladić, koji se veoma škrto povjeravao i upuštao u izljeve. Otkako je obudovio, stari Cottes pred njim se osjećao, da tako kažemo, bespomoćno i nespretno. Nije ga razumio. Nije znao kakvim životom živi. Uviđao je da u prazno padaju njegovi savjeti, čak i u pogledu glazbe. Cottes nikad nije bio posebno lijep čovjek. Sada kad mu je bilo 67 godina bio je lijep starac, kakve obično zovu dekorativnima. Pojačala se njegova daleka sličnost s Beethovenom; kako mu se to sviđalo a da možda ni sam nije znao, s ljubavlju je njegovao dugu i pjenastu sijedu kosu, koja ga je resila vrlo »umjetničkom« krunom. Doimao se kao Beethoven koji nije tragičan, nego naprotiv dobroćudan, spreman da se nasmiješi, druželjubiv, sklon da gotovo u svemu nalazi dobro; »gotovo« u svemu, jer je bilo dosta rijetko da ne namršti nos kad su u pitanju bili pijanisti. Kako mu je to bila jedina slabost, rado mu se opraštala. »Onda, maestro?« pitali bi ga prijatelji za vrijeme stan99 ke. »Što se mene tiče, sasvim dobro. Ali da je Beethoven bio tu?« odgovorio bi na milaneškom dijalektu; ili: »Zašto? Pa zar ga vi niste čuli? Jeste li zaspali?« ili bi zbijao slične lake dosjetke staroga kova, pa makar svirali Backhaus, Cortot ili Giese-king. Zbog te je prirodne prijaznosti — on uopće nije bio ogorčen što su ga zbog visoke dobi isključili iz aktivnoga umjetničkog života — svima bio simpatičan, što mu je osiguravalo povlasticu da se uprava Skale prema njemu ophodi s posebnim poštovanjem. U opernoj sezoni i onako nikada ne nastupaju pijanisti pa je, prilikom pomalo teških večeri, prisutnost dobroga Cottesa u gledalištu tvorila sigurnu malu jezgru optimizma. Barem se moglo računati kao po propisu da će on osobno pljeskati, te je valjalo pretpostaviti kako će primjer nekoć glasovitoga koneertnog umjetnika navesti mnoge koji budu negodovali da se ustegnu, neodlučne da odobravaju, mlake da vidljivije pokažu kako se slažu. A da se i ne vodi

računa o njegovome izgledu iskusnog posjetitelja Skale i o bivšim pijanističkim zaslugama. Njegovo je ime stoga pisalo na tajnome i škrtom popisu »trajnih pretplatnika koji ne plaćaju«. Ujutro na svaki dan premijere omotnica s ulaznicom za sjedalo u parketu neizostavno bi se pojavila u njegovu poštanskom sandučiću, kod vratara u Ulici Pasije 7. Samo za »praizvedbe« za koje se predviđao mršav utržak dobivao bi dva sjedala, jedno za sebe a drugo za sina. Uostalom, Arduino do toga nije držao; radije se snalazio na svoju ruku, s prijateljima, prisustvujući generalnim pokusima, na koje nije bilo obvezatno dolaziti lijepo odjeven. Upravo je dan prije Pokolja nevine dječice Cottes mlađi slušao posljednji pokus. O njemu je za ručkom razgovarao i s ocem, izražavajući se vrlo maglovito, kao što je bio njegov običaj. Natuknuo je o nekim »zanimljivim timbarskim razrješenjima«, o »vrlo produbljenoj polifoniji«, o »više deduktivnim negoli induktivnim vokalizacijama« (a te je riječi izgovorio prezrivo kriveći lice) i tako dalje. Bezazleni otac nije uspio shvatiti je li djelo dobro ili nije, ili barem je li se sinu svidjelo ili ne. Nije navaljivao da dozna. Mladi su ga navikli na svoj zagonetni žar100 gon, kojemu je i taj put obeshrabreno ostao pred zatvorenim vratima. Sada se nalazio sam u kući. Već je bila otišla dvorkinja koja je dolazila raditi na nekoliko sati. Arduino je objedovao vani pa je, Bogu hvala, glasovir šutio. Glazbenik je u duši nedvojbeno mislio »Bogu hvala«, no nikada ne bi smogao snage da to i prizna. Kad je sin skladao, Claudio Cottes zapao bi u stanje iznimne nutarnje uzrujanosti. Nadajući se gotovo iz dna utrobe, on je iz časa u čas iščekivao da se ti prividno neobjašnjivi akordi napokon pretvore u nešto slično glazbi. Shvaćao je da je to slabost čovjeka kojega je pregazilo vrijeme, da se ne mogu iznova prelaziti utrte staze. Ponavljao je sam sebi kako se upravo ono što je ugodno mora izbjegavati kao znak nemoći, preživjelosti, trule nostalgije. Znao je da nova umjetnost mora slušatelje više od svega nagnati da pate i u tome je, kažu, znak njezine vitalnosti. Ali to je bilo jače od njega. U obližnjoj sobi, dok je slušao, on bi katkad prepleo prste obiju ruku tako snažno da bi zapucketali, kao da tim naporom pomaže sinu da se »oslobodi«.. Sin se, međutim, nije oslobađao; što su se jače naprezali, tonovi su se sve više zapetljavali, akordi poprimali još turobnije zvukove, sve je ostajalo nedorečeno ili se upravo stropoštavalo u još svo-jeglavije škripavo trvenje. Neka mu se Bog smiluje. Očeve bi se ruke razočarano razdvojile i malo dršćući prionule da zapale cigaretu. Cottes je bio sam, osjećao se dobro, kroz otvorene prozore ulazio je mlačan zrak. Bilo je osam i po, ali sunce je još sjalo. Dok se on odijevao, zazvoni telefon. »Je li tu maestro Cottes?« začuje se nepoznat glas. »Jest, ja sam«, odgovori. »Maestro Arduino Cottes?« »Ne, ja sam Claudio, otac.« Veza

se prekine. Vrati se u spavaću sobu, a telefon ponovno zazvoni. »Pa je li Arduino tu ili nije?« upita isti glas kao maloprije gotovo ncu-ljudnim tonom. »Nije, ni ga«, odgovori otac nastojeći uzvratiti istom mjerom neotesanosti. »To gore po njega!« odvrati sugovornik i prekine vezu. Kakav je to način, pomisli Cottes, i tko to može biti? S kakvim se to prijateljima sada druži Arduino? I što može značiti »to gore po njega«? Telefonski ga razgovor donekle ozlovolji. Srećom, to potraje svega nekoliko časaka. 101 U zrcalu na vratnici ormara stari je umjetnik ponovno promatrao svoj starinski, široki, ravno krojeni frak, primjeren njegovoj dobi a istodobno vrlo bohemien. Nadahnut, čini se, primjerom legendarnoga Joachima, upravo da bi se razlikovao od plitkoga konformizma, Cottes se koketno odlučio odjenuti crni prsluk. Kao konobari, točno, ali bi li itko na svijetu, pa makar bio i slijep, njega, Claudija Cottesa, zamijenio s kakvim konobarom? Premda je bilo toplo, odjene lagan salonski kaput kako bi izbjegao indiskretnu radoznalost prolaznika, pa pošto je uzeo malen dalekozor, izađe iz kuće, osjećajući se gotovo sretnim. Bila je čarobna večer ranoga ljeta, kad čak i Milano uspijeva odglumiti ulogu romantična grada: ulice su bile tihe i napola puste, iz vrtova su mirisale lipe, nasred neba nalazio se mjesečev srp. Unaprijed uživajući u sjajnoj večernjoj priredbi, u susretu s mnoštvom prijatelja, u raspravama, u pogledu na lijepe žene, u pjenušcu koji se mogao predvidjeti na najavljenome primanju u kazališnome foyeru nakon predstave, Cottes krene Ulicom Konzervatorija; tako je neznatno produljivao put, ali i prištedio sebi vrlo nezahvalan pogled na natkrivene plovne kanale. Tu maestro naleti na neobičan prizor. Mladić duge, kovr-čave kose na pločniku je pjevao napuljsku romancu, držeći mikrofon koji centimetar odmaknut od usta. Iz mikrofona je žica sezala do sandučića s akumulatorom, pojačalom i zvučnikom, iz kojega je glas izlazio tako nametljivo da je odzvanjao medu kućama. Taj je pjev zvučao nekako kao da se divljački iskaljuje, srdito, pa premda su poznate riječi bile ljubavne, reklo bi se da mladić prijeti. Uokolo je stajalo sedam-osam dječačića bunovna izgleda, i to je bilo sve. Prozori su i s jedne i s druge strane ulice bili zatvoreni, rebrenice zaklopljcne, kao da odbijaju slušati. Jesu li svi ti stanovi prazni? Ili su se stanari zatvorili i prave se da ih nema, jer se nečega boje? Dok je prolazio Claudio Cottes, pjevač, ne pomaknuvši se, pojača glasnoću toliko da je zvučnik počeo podrhtavati: bio je to zapovjedan poziv da stavi novaca na tanjurić koji je ležao na sandučiću. No maestro, smetena duha, ni sam nije znao kako, nastavi ravno naprijed ubrza102 nim korakom. I prelazeći dosta metara osjećao je na ramenima težinu para osvetoljubivih očiju. »Klipan i prostak!« opsuje u sebi maestro protiv uličnoga

svirača. Nesklapnost njegova nastupa pokvarila mu je dobro raspoloženje, tko zna zašto. No dok je stizao do San Babile, još ga više razdraži kratak susret s Bombasseijem, pristojnim mladićem koji mu je bio učenikom na Konzervatoriju, a sada se bavio novinarstvom. »U Skalu, maestro?« upita ga ugledavši malu bijelu kravatu u izrezu kaputa. »Ti bi, o drski momče, htio nagovijestiti kako bi u mojim godinama bilo vrijeme....?« odvrati maestro, bezazleno ga potičući na kompliment. »I vi dobro znate,« reče mladić, »da se Skala bez maestra Cottesa ne bi zvala Skala. A Arduino? Kako to da nije pošao s vama?« »Arduino je već vidio generalni pokus. Večeras je zauzet.« »Ah, shvaćam«, reče Bombassei osmjehujući se s lukavim razumijevanjem. »Večeras... valjda radije ostaje kod kuće...« »A zašto bi?« zapita Cottes, primijetivši dvosmislicu. »Previše se prijatelja večeras mota naokolo«, i mladić mahne glavom pokazujući na ljude koji su prolazili. »... Uostalom, i ja bih jednako postupio da sam na njegovome mjestu... Ali ispričajte me, maestro, evo mi tramvaja... Dobru zabavu!« Starac ostane u nedoumici, uznemiren, ne shvaćajući. Pogleda gomilu i ne uspije primijetiti ništa čudno: osim što je možda bila manja nego obično, a ono malo ljudi djelovalo je zapušteno i nekako potišteno. I tada, premda su mu Bombassei-jeve riječi i dalje ostale zagonetne, stanu navirati isprekidana i zbrkana sjećanja, neke polovične rečenice što ih je izustio njegov sin, neki novi drugovi koji su odnekud iskrsnuli u novije vrijeme, neke večernje obveze koje Arduino nije nikada objasnio, zaobilazeći njegova pitanja nejasnim izgovorima. Da se nije njegov sin upleo u kakvu rabotu? Pa što je to pak tako posebno večeras? Tko su prijatelji kojih se »previše mota naokolo«? Pretresajući ta pitanja, stigne na trg pred Skalom. Uto se neugodne misli rasprše pri utješnome pogledu na vrevu pred 103 vratima kazališta, na gospode što se žure s uskomešano leluja-vim skutovima haljina i velovima, na gomilu što stoji i gleda, na svjetlucave automobile u dugome repu kojima su se kroz stakla nazirali dragulji, bijeli naprsnici večernjih košulja, gola ramena. U isto vrijeme dok predstoji pogibeljna, možda i tragična noć, Skala hladnokrvno izlaže sjaj negdašnjih vremena. Nikada se u posljednjim sezonama nije vidio tako bogat i uspješan sklad ljudi, duhova i stvari. Živahnosti je vjerojatno pridonosio i sam nespokoj što se već počeo širiti gradom. Onima koji su znali učini se kako se sav pozlaćeni i ekskluzivni svijet sklanja u utočište svoje ljubljene utvrde, kao Nibelunzi u kraljevski dvorac pred Atilinim dolaskom, da bi proveo zadnju ludu noć bljcšta-vila. Malobrojni su uistinu znali. Štoviše, toliko je blaga bila večer, da je većina imala dojam kako je razdoblje nemira završilo s posljednjim tragom zime te kako nastupa veliko, vedro ljeto. Ponesen u vrtlog gomile, uskoro se, a da gotovo nije ni pri-

mijetio, Claudi Cotles opet nade u parketu, pod blistavim svjetlima. Bilo je deset minuta do devet, kazalište je već bilo krcato. Cottcs se ogleda, ushićen kao dječačić. Samo neka godine prolaze, svaki put kad bi ušao u tu dvoranu prvi osjećaj i dalje bi ostao čist i životan kao pred veličanstvenim prizorima u prirodi. Mnogi drugi s kojima je razmjenjivao letimične kretnje u znak pozdrava, znao je, doživljavaju isto. Upravo se tu rada osobit dojam zbratimljenosti, neka vrsta nevine masonske združenosti koja se strancima, onima koji u tome nisu sudjelovali, po svoj prilici čini pomalo smiješnom. Koga nema? Iskusne Cottesove oči pregledaju brojnu publiku, odjeljak po odjeljak, i ustanove da su svi na svome mjestu. Do njega je sjedio slavljeni pedijatar Ferro, koji bi pustio da se od laringitisa uguše tisuće malih pacijenata samo da mu ne promakne premijera (pomisao dapače Cottesa navede na ljupku igru riječima, s aluzijom na Heroda i galilejsku djecu, te on odluči daje ubuduće upotrijebi). Zdesna, par koji je on nazvao »siromašnim rođacima«, već vremešni muž i žena, doduše u večernjoj odjeći, ali izlizanoj i uvijek istoj, koji nikada nisu izostajali ni s koje premijere, pljeskali su s istim žarom bilo čemu, nisu razgovarali ni s kim, nisu pozdravljali nikoga, čak ni 104 jedno s drugim nisu razmjenjivali ni riječ, toliko dosljedno da su svi smatrali kako ih netko iz raskoši plaća da se kao claqueurs smjeste u najaristokratskijem dijelu parketa i započinju pljesak. Nešto dalje, znameniti profesor Schiassi, ekonomist, poznat po tome što je godinama pratio Toscaninija kamo god bi ovaj pošao nastupati; pa kako tada nije plivao u novcu, putovao bi biciklom, spavao po parkovima i jeo namirnice koje bi ponio u planinarskoj naprtnjači; rođaci i prijatelji smatrali su ga luckastim, ali su ga svejedno voljeli. Eno ing. Bccciana, vodovodnog stručnjaka, čije se bogatstvo možda mjeri milijardama, krotkoga i nesretnog melomana, koji se za posljednjih mjesec dana, otkad su ga imenovali savjetnikom u Društvu Četvorice (za čime je desetljećima ginuo kao da jc zaljubljen i radi čega je poduzeo neopisive diplomatske napore), iznenada i kod kuće i u svojoj tvrtki toliko uzoholio, da je postao nepodnošljiv, jer je on, koji se prije nije usuđivao obratiti ni zadnjemu kontrabasistu, na sve strane prosipao sudove o Purcellu i D'Indvju. Tu je, sa svojim sićušnim mužem, prelijepa Maddi Canestrini, bivša trgovačka pomoćnica, koja je za svaku novu operu popodne naručivala poduku od profesora povijesti glazbe kako se ne bi brukala; nikad se čovjek nije mogao u tolikoj cijelosti diviti njezinim glasovitim grudima, i doista je medu gomilom, kako netko reče, svijetlila kao svjetionik na Rtu Dobre Nade. Eno kneginje Wurz-Montaguc s velikim ptičjim nosom, koja je isključivo radi predstave doputovala iz Egipta s četirima kćerima. Eno gdje se, u najnižoj loži uz prednji dio pozornice, krijese pohotne oči bradatoga grofa Nocca, redovitoga posjetitelja samo onih opera koje su obećavale da će se u njima pojaviti balerine; i

neumorno bi, otkad seže ljudsko pamćenje, u takvoj okolnosti izražavao zadovoljstvo nezamjenljivom formulom: »Ah, kakav stas! Ali, kakvo meseko!« Eno u prvome redu loža cijelo pleme Salcetti-jevih, stare milanske obitelji, koja se hvalila što još od 1837. nikada nije propustila premijeru u Skali. A u četvrtome redu, gotovo na prosceniju, siromašne markize Marizzoni, majka, tetka i neudana kći, s gorčinom pogledavaju prema raskošnoj loži broj 14 u drugome redu, svojemu feudu, koju su ove godine morale napustiti zbog oskudice; pošto su se prilagodile da osmi105 nu prijašnje pretplate iskoriste gore, medu golubovima, držale su se ukočeno i usukano kao pupavke, nastojeći da prođu neprimijećeno. Za to vrijeme, pod budnom paskom pobočnog časnika u odori, uspavljivao se ne posve točno identificiran pretio indijski vladar, a čapljino mu se pero na turbanu u ritmu disanja njihalo gore-dolje, nadvijajući se izvan lože. Malo dalje, u haljini plamene boje od koje je zastajao dah, izrezane do pasa, golih ruku, s crnom trakom ovijenom poput guje, samo da bi joj se divili, na nogama je stajala otprilike tridesetogodišnja žena koja je ostavljala dubok dojam; hollywoodska glumica, govorili su, ali su se mišljenja razilazila glede imena. A kraj nje je nepomično sjedio prekrasan i stravično blijed dječačić, koji je izgledao kao da će svaki čas izdahnuti. Što se tiče dvaju suparničkih kružoka plemića i bogatih građana, oba su se odrekla otmjene navade da ostavljaju polupraznima proscenijske lože. Imućniji lombardijski »gospodičići« tiskali su se u tijesnim grozdovima osunčanih lica, savršeno podjednakih košulja, u frakovima iz uglednih krojačkih salona. Kao potvrda iznimnoj uspješnosti večeri uočavao se k tome, protivno običaju, znatan broj lijepih žena što su ih resili iznimno značajni decottetes. Cottes odluči da sebi za vrijeme neke od stanki priušti razonodu u koju se upuštao u mladim godinama: to jest da dubinu tih vidika sagleda odozgora nadolje. Pa u sebi kao promatračnicu izabere ložu u četvrtome redu, gdje su svjetlucali divovski smaragdi izvrsne altistice i dobre prijateljice Flavije Sol. S tim se frivolnim sjajem kosila samo jedna loža, nalik na mrko i upiijeno oko usred cvijeća što se ziba. Nalazila se u trećemu redu, a u njoj su, dvojica sjedeći sa svake strane a treći na nogama, bila trojica gospode između trideset i četrdeset godina, u crnim odijelima na dvoredno kopčanje, s tamnim kravatama, mršavih i sumornih lica. Nepokretni, nečujni, tuđi svemu što se zbivalo oko njih, uporno su upirali poglede u zastor kao da je on jedini dostojan njihova zanimanja: nisu se doimali kao gledatelji koji su došli uživati, nego kao suci kakva zlokobnog suda koji su donijeli pravorijek pa čekaju izvršenje kazne, a dok čekaju, radije ne gledaju osuđenike, ali ne iz sućuti, nego zato što ih se gnušaju. Nije se jedan od nazočnih u njih zagledao 106 i pritom osjetio nelagodu. Tko su? Kako se usuđuju svojim ža-

lobnim izgledom unositi snuždenost u Skalu? Izazivaju li oni to? I s kojim ciljem? Čim ih je opazio, čak i maestro Cottes ostane malo zgranut. Zaista opako strše. Zato ga obuzme tajanstvena zebnja, pa ne smogne hrabrosti da prema njima podigne dalekozor. Uto se svjetla pogase. U mraku se istakne bijeli odsjaj koji se penjao iz orkestra te on spazi suhonjavi lik Maxa Nieberla, ravnatelja, stručnjaka za suvremenu glazbu. Ako je te večeri u dvorani bilo uplašenih ili nespokojnih ljudi, Grossgemuthova glazba, Tetrarhovo mahnitanje, žestoke i gotovo neprekidne upadice zbora što se poput jata gavranova načičkao po nekoj vrsti stožaste hridi (njegove su se provale stropoštavale poput slapova na gledateljstvo, koje bi od toga često proirnulo), prizori mučnih snoviđenja, jamačno nisu bili prikladni da ih razvedre. Jest, bilo je tu snage, ali uz koju cijenu. Glazbala, svirači, zbor, pjevači, plesni ansambl (koji se gotovo stalno nalazio na pozornici da bi prizor do u tančine prevodio mimikom, dočim su se protagonisti rijetko micali), ravnatelj, pa čak i gledatelji, bili su izloženi najvećemu naporu koji se od njih mogao zahtijevati. Na kraju prvoga dijela pljesak se zaori ne toliko da bi iskazao odobravanje, koliko zbog zajedničke tjelesne potrebe da se iskali napetost. Čudesna je dvorana sva titrala. Na treći poziv, medu tumačima osvane gorostasna pojava skladatelja Grossgemutha, koji je vrlo kratkim i gotovo usiljenim osmijesima odgovarao ritmično sagibajući glavu. Claudio Cottes sjeti se trojice tmurne gospode pa, i dalje plješćući, podigne oči da ih pogleda: još su ondje, nepokretni i tromi kao prije, nisu se premjestili ni za milimetar, ne plješću, ne razgovaraju, čak i ne izgledaju kao živi ljudi. Da nisu lutke? Ostali su u istome položaju i kad je većina gledatelja nagrnula prema foyeru. Upravo za vrijeme prve stanke publikom se pronese glas kako vani, u gradu, vrije nekakav prevrat. 1 tu se širio potmulo, malo-pomalo, zahvaljujući nagonskoj suzdržanosti gledatelja. No svakako ne uspije nadjačati žustre rasprave o Grossgemtithovoj operi, u kojima je stari Cottes, ne izražavajući sudova, sudjelovao šaljivim komentarima na milanskome govoru. Napo107 kon zazvoni zvonce i najavi da završava entr'acte. Zaputivši se niz stube prema Kazalisnome muzeju, Cottes se nade rame uz rame s poznanikom čijega se imena nije sjećao, a koji mu se, kad ga je zapazio, nasmiješi s prepredenim izrazom lica. »Izvrsno, dragi maestro,« reče, »baš mi je drago što vas vidim, upravo sam vam želio nešto reći...« Izgovarao je polako i vrlo izvještačeno. Za to vrijeme su silazili. Nastane zastoj, načas se razdvoje. »Ah, tu ste,« nastavi poznanik kad su se opet našli u blizini, »pa gdje ste nestali? Znate li da sam na trenutak pomislio da ste u zemlju propali?... Kao Don Giovanni!« I učini se da je smislio veoma duhovitu prispodobu, jer se stane od srca smijati, i nikako da prestane.

Bio je to neugledan gospodin, neodređena izgleda, propao intelektualac iz dobre obitelji, reklo bi se sudeći po smokingu demodirana kroja, mlohave košulje sumnjive svježine, sa sivo obrubljenim noktima. U neprilici, stari je Cottes čekao. Stigli su gotovo do dna stuba. »Izvrsno,« nastavi obzirno poznanik, kojega je sreo tko zna gdje, »vi mi morate obećati da ćete ono što vam kažem smatrati povjerljivom obaviješću... povjerljivom, jesam li dovoljno jasan?... Nemojte, ukratko, umišljati stvari kojih nema... Neka vam ne bude ni na kraj pameti da me smatrate, kako da kažem? da me smatrate poluslužbenim predstavnikom... glasnogovornikom, ta se riječ danas upotrebljava, zar ne?« »Da, da,« reče Cottes, osjećajući kako ga opet spopada istovjetna neugoda kakva ga je obuzela pri susretu s Bombassei-jem, samo još prodornija, »da... Ali uvjeravam vas da ništa ne razumijem...« Pozvoni drugo zvonce upozorenja. Bili su u hodniku koji gledalište obilazi slijeva. Spremali su se krenuti malim stubama koje vode do parketa. Tu se čudni gospodin zaustavi. »Sada vas moram napustiti«, reče. »Ja nisam u parketu... Pa dobro... bit će dovoljno da vam kažem ovo: vaš sin, glazbenik... možda bi bilo bolje... malo više razboritosti, eto... nije više dijete, zar ne, maestro?... Ali pođite, pođite, jer su već pogasili... A ja sam i previše rekao, znate?« Nasmije se, nakloni glavu ne pružajući ruku te hitro, gotovo trčeći, ode po crvenome sagu u pustome hodniku. 108 Stari Cottes mehanički ude u već mračnu dvoranu, ispriča se, dođe do svoga mjesta. U njemu se komešalo. Što to čini taj ludi Arduino? Izgleda da to zna cijeli Milano, dok njemu, ocu, ne polazi za rukom čak ni da zamisli što. A tko je taj tajanstveni gospodin? Gdje su mu ga predstavili? Bezuspješno se trudio da se sjeti u kojim ga je okolnostima upoznao. Činilo mu se da može isključiti glazbene krugove. Gdje onda? Možda u inozemstvu? U kakvu hotelu za vrijeme ljetovanja? Ne, nikako se nije mogao sjetiti. U međuvremenu, na pozornicu je uz zmijolike kretnje izlazila izazovna Martha Witt u barbarskoj golotinji, utjelovljujući Strah, ili nešto takvo, koji ulazi u Tetrarhovu palaču. Uz Božju pomoć, dogura se i do drugog entr'actea. Netom su se upalila svjetla, stari Cottes sa strepnjom uokolo potraži gospodina s kojim je prije razgovarao. Pozvat će ga, nagnat će ga da mu objasni; ne može mu uskratiti nekakvo obrazloženje. Ali čovjeka nije bilo na vidiku. Na kraju, kao da ga vodi neobična privlačnost, pogled mu zastane na loži trojice mračnih tipova. Više nisu bila trojica, ondje je bio četvrti koji se držao malo u pozadini, i on u smokingu, ali također neuglednu. Smoking demodirana kroja (sad Cottes bez oklijevanja pogleda dalekozorom), mlohava košulja dvojbene svježine. A za razliku od ostale trojice, novopridošli se smijao s podmuklim izrazom lica. Maestra Cottesa po leđima podidu srsi.

Okrene se profesoru Fenu kao netko tko, dok se ruši u vodu, ne pazeći grabi prvo uporište na koje naiđe. »Oprostite, profesore,« upita ne razmišljajući, »znate li mi reći tko su oni gadni tipovi u onoj loži, ondje u trećem redu, odmah nalijevo od gospode u ljubičastom?« »Oni opsjenari?« nasmije se pedijatar. »Pa to je Glavni stožer! Glavni stožer u gotovo punom sastavu!« »Glavni stožer? Kakav Glavni stožer?« Ferro kao da se zabavljao: »Barem vi, maestro, stalno živite u oblacima. Blago vama.« »Kakav Glavni stožer?« uporno ponovi Cottes, gubeći strpljenje. »Pa Glavni stožer Moraca, blagi Bože!« 109 »Moraca?« jckne starac, obuzet još sumornijim mislima. Morci, strašno ime. On, Cottes, nije ni za ni protiv, ne razumije se u to, nikad se o njima nije htio raspitivati, zna samo da su opasni, da ih je bolje ne zadirkivati. A onaj im se nesretnik Ar-duino suprotstavio, navukao na sebe njihovo neprijateljstvo. Nema drugih objašnjenja. Politikom, spletkama se dakle bavi taj momak bez mozga, umjesto da uvede malo zdrava razuma u svoju glazbu. On je popustljiv otac, jest, nenametljiv, pun razumijevanja za što god se hoće; ali od sutra će ga čuti, svih mu svetaca! Izlagati se opasnosti da se upropasti zbog glupog bezumlja! U isti čas odustane od zamisli da pozove gospodina s kojim je maloprije razgovarao. Razumio je da bi to bilo nekorisno, ako ne i štetno. Ti Morci su ljudi koji ne znaju za šalu. Stvar je njihove dobrote što su bili toliko pažljivi da ga upozore. Osvrne se iza svojih leda. Imao je osjećaj da cijela dvorana zuri u njega i negoduje. Gadni su tipovi ti Morci. I moćni. Neuhvatljivi. Zašto bi ih čovjek išao izazivati? S mukom se otrese. »Maestro, ne osjećate se dobro?« pitao ga je prof. Ferro. »Kako?... Zašto...« odgovori pomalo se pribirući. »Vidio sam kako ste problijedjeli... Katkad se događa po toj vrućini... Oprostite mi...« On reče: »Naprotiv... zahvaljujem vam... zaista me je odjednom shrvao umor... Eh, star sam!« Uspravi se, zaputivši se prema izlazu. Pa kako izjutra prva zraka sunca izbriše moru koja je čovjeka opsjedala cijelu noć, tako u mramoru fovera prizor sve te bogate ljudskosti što otmjena, namirisana i živa puca od zdravlja izvuče staroga umjetnika iz tame u koji ga je sunovra-tilo otkriće. U želji da se rastresc, približi se maloj skupini kritičara koji su raspravljali. »U svakom slučaju,« govorio je jedan od njih, »zborske dionice ostavljaju snažan dojam, to se ne može poreći.« »Zborske dionice pristaju glazbi,« odvrati drugi, »kao što staračke glave pristaju slikarstvu. Učinak se brzo postigne, ali ništa nije tako varljivo kao učinak.« »U redu«, reče kolega poznat po svojoj naivnosti. »Ali ako se tako nastavi?... Sadašnja glazba ne traži lake učinke, nije fri-

110 volna, nije strastvena, nije pjevna, nije nagonska, nije površna, nije očevidna, sve je to potpuno u redu. Samo znate li mi reći što preostaje?« Cottes pomisli na skladbe svoga sina. Uspjeh je bio velik. Veoma je dvojbeno je li u cijeloj Skali bilo ikoga kome se glazba Pokolja iskreno sviđala. No sveukupno se općinstvo jednodušno željelo pokazati na visini situacije, istaknuti se kao avangardno. U tom se smislu prešutno razbukta natjecanje tko će koga nadmašiti. A uz to, kad čovjek stane ulagati sav svoj trud da u nekoj glazbi uvreba svaku moguću ljepotu, genijalnost invencije, skriveni smisao, onda autosugestija radi bez granica. Osim toga: kad se itko zabavljao slušajući moderne opere? Od početka se zna da se rodonačelnici novih škola klone bilo kakve zabave. Bilo bi neoprostivo prostački zahtijevati od njih tako nešto. Tko traži način da se zabavi, neka ide u varijete, zar nema lunaparkova po predgrađima? Ne treba, uostalom, podcijeniti ni samu razdraženost živaca što su je izazivali Grossgemiithov orkestar, glasovi što se stalno napinju u najvišemu registru i pogotovo paljba zborskih dionica. Publiku su, makar i nasilno, u nekome smisu ganuli, kako da to čovjek porekne? Zar za skladatelja nije vrhunski domet napetost koja se gomilala u gledateljima i silila ih da, netom nastane tišina, gromko zaplješću, da zaviču bravo, da se uzvrpolje? Pravo je oduševljenje, međutim, potaknuo posljednji, dugi, prodorni prizor »oratorija«, kad su Herodovi vojnici provalili u Betlehem tražeći djecu za koju su se s njima majke otimale na pragovima kuća, sve dok ih oni nisu nadjačali, i tada se nebo smračilo, a vrlo visok akord trublja iz pozadine pozornice najavio Gospodinovo spasenje. Valja reći da su scenograf, kostimo-graf i nadasve Johan Monclar, autor koreografije, koji je i zamislio cijelu scensku postavu, uspjeli izbjeći moguća dvojbena tumačenja: opomenulo ih je što je u Parizu gotovo nastala sablazan. Tako Herod nije baš sličio Hitleru, ali je svakako imao izrazito nordijski izgled, pa je više podsjećao na Siegt'rieda negoli na gospodara Galileje. A ni njegovi oružnici, osobito po obliku kacige, zacijelo nisu omogućavali nikakvih nesporazuma. »Pa ovo tu,« reče Cottes, »gdje je to od Herodova dvora. Što nisu napisali Oberkommandantur!« 111 Scenske su slike djelovale vrlo lijepo. Neodoljiv je učinak, kao što smo kazali, proizveo posljednji tragični ples koljača i majki, dok je zbor mahnitao na svojoj hridi. Monclarova (uostalom, ne posve nova) dosjetka, da tako kažemo, bila je krajnje jednostavna. Vojnici su bili potpuno crni, uključujući i lica; majke potpuno bijele; a djecu su predstavljale nekakve istokarcne lutke (po nacrtu, pisalo je u programu, kipara Ballarina) jarke crvene boje, koje su bile ulaštene pa su zbog toga sjaja djelovale potresno. Nastavak tijekom kojega su se ta tri sastojka, bijeli, crni i crveni, sklapali i rastakali na

ljubičastoj pozadini naselja, kovitlajući se u sve žešćem ritmu, nekoliko je puta prekinuo pljesak. »Pogledaj Grossgemutha kako se sav ozario«, klikne gospođa iza Cottesa, kad je autor stupio na pozornicu. »Ncš ti što se namučio!« odvrati on. »Ima glavu da se mo'š u njoj vi-dit!« Slavni je skladatelj, naime, bio ćelav (ili izbrijan?) kao jaje. Loža Moraca u trećemu redu već je bila prazna. U tome ozračju zadovoljstva, dok je većina publike odlazila kući, crčme se brzo sjati u foyer na primanje. U kutovima blistave dvorane bile su postavljene raskošne vaze s bijelim i ružičastim hortenzijama, koje se prije, za vrijeme stanki, nisu mogle vidjeti. Uz dvoja vrata stajali su i primali goste s jedne strane umjetnički ravnatelj, maestro Rossi-Dani, s druge glavni ravnatelj, doktor Hirsch, s ružnom ali uljudnom ženom. Malo iza njih, budući da je voljela da se osjeća njezina nazočnost, ali istodobno se nije htjela razmetati vlašću koja joj službeno nije pripadala, gospođa Portalacqua, češće zvana »donna Clara«, čavrljala je s poštovanim maestrom Corallom. Negdašnja tajnica i prije mnogo godina desna ruka maestru Tarri, tadašnjemu umjetničkom ravnatelju, postoje ostala udovicom s nepunih trideset godina, iz bogate kuće, orodena s najboljim milanskim tvorničarskim građanstvom, Portalacqua je postigla da je smatraju nezaobilaznom i kad je Tarra preminuo. Imala je, naravno, neprijatelja koji su je opisivali kao spletkaricu: no i oni su joj se spremno klanjali kad bi je susreli. Premda za to vjerojatno nije bilo nikakva razloga, svi su je se bojali. Idući umjetnički ravnatelji i intendanti odmah su naslutili kako je za njih povoljno da se održe u njezinoj milosti. Obraćali bi joj se kad je tre112 balo oblikovati plakat, pitali je za mišljenje u vezi s izborom tumača pojedinih uloga, a kad bi nastala kakva zadjevica s vlastima i s umjetnicima, uvijek su nju pozivali da je izgladi; u čemu je, valja kazali, bila izvrsna. Uostalom, da bi se spasila forma, od pamtivijeka je donna Clara bila savjetnica kuće: tu praktično doživotnu dužnost nitko nikada ni u snu nije pokušao ugroziti. Pokušao ju je odstraniti jedan jedini intendant, kojega je postavio fašistički režim, komendator Mancuso, inače čovjek vrlo dobre naravi, ali nevješt da kormilari kroz život; zamijenili su ga, ne zna se kako, nakon tri mjeseca. Donna Clara bila je pomalo ružna žena, niska, mršava, izgledom neupadljiva, nemarna u odijevanju. Kako je u mladosti pri padu s konja slomila bedrenu kost, ostala je malo šepava (odakle je potjecao nadimak »šepava đavolica« koji joj je nadjenuo protivnički tabor). Nakon nekoliko minuta, međutim, čovjeka bi iznenadila inteligencija što je obasjavala njezino lice. U nju se, premda se čini čudno, dosta njih zaljubilo. Sada kad je imala više od šezdeset godina, dijelom i zbog svojevrsnoga ugleda koji joj je pridavala dob, doživjela je da se njezina moć potvrđuje kao nikad prije. Intendant i ravnatelj zapravo su bili jedva nešto više od njoj podređenih

činovnika; ali znala je manevrirati s toliko takta, da oni to nisu ni primjećivali, naprotiv, živjeli su u zabludi da su u kazalištu takoreći neograničeni vlastodršci. Ljudi su navirali u valovima. Slavni i cijenjeni ljudi, potoci plave krvi, netom iz Pariza pristigle toilettes, glasoviti dragulji, usta. ramena i grudi s kojih ne bi skrenule ni najćudorednije oči. No zajedno je ulazilo ono što je dotad samo letimično, kao udaljen i neuvjerljiv odjek prohujalo kroz gomilu, a da je nije povrijedilo: ulazio je stah. Raznoliki i neujednačeni glasovi na kraju su se susreli i učvrstili uzajamno se potvrdivši. Mjestimice se šaputalo, na uho su se dojavljivale povjerljive vijesti, skeptično se smijuckalo, s nevjericom uzvikivalo među onima koji su sve okretali na šalu. Uto se u pratnji tumača u dvorani pojavi Grossgemiith. Slijedilo je donekle naporno predstavljanje na francuskome. Skladatelja zatim s pragmatičnom ravnodušnošću odvedu do buffeta. Uz njega je bila donna Clara. 113 Kao što se zbiva u tim slučajevima, poznavanje stranih jezika izložilo se teškoj kušnji. »Un chef-d'ouvre, veritablement, un vrai chef-d'ouvre!« neprestano je ponavljao doktor Hirsch, intendant, Napuljac unatoč prezimenu, a izgledalo je da drugo i ne zna reći. Iako je desetljećima boravio u pokrajini Dauphinć, ni Grossgemtith se nije držao previše opušteno, a razumijevanje je još više otežavao njegov grleni naglasak. Ravnatelj orkestra pak, maestro Nieberl, također Nijemac, jedva da je znao francuski. Trebalo je nešto vremena prije nego što je razgovor potekao svojim kolosijekom. Jedino je one koji su bili skloni udvaranju utješilo iznenađenje što Martha Witt, plesačica iz Bremena, pristojno govori talijanski, štoviše, s čudnim emilijanskim naglaskom. Dok su se konobari provlačili kroz gomilu noseći pladnjeve s pjenušcem i kolačićima, stvori se nekoliko skupina. Grossgemtith je, čini se, s tajnicom poluglasno razgovarao o vrlo važnim stvarima. »Je parie d'avoir apercu Lenotre«, govorio joj je. »etes—vous bien sure qu'il n'y svit pas?« l Lenotre je bio glazbeni kritičar Le Mondea koji ga je ružno sasjekao nakon pariške premijere; ako je večeras prisutan, to za njega, Grossgemiitha, znači divnu zadovoljštinu. Ali gospodina Lenotrea nije bilo. »A quelle heure pourra-t-on lire le Corriere della Sera?« upita još donnu Claru začetnik škole s drskošću kakva je svojstvena velikanima. »C'est le journal qui a le plus d'autorite en Italie, n'est-cepas, Madame?«1 »Au moins le dit-on«, odgovori donna Clara smiješeći se. »Mais jusqu'a demain matin...«3 »On le fait pendant la nuit, n'est-ce pas, Madame?«4 1 Kladim se da sam primijetio Lenotrea. Jeste li zaisla sigurni da nije ovdje? 2 U koliko će se sati moći citati Corriere della Sera? To su

najutjecajnije novine u Italiji, zar ne, gospodo? 3 Tako barem kacu. Ali do sutra ujutro... 4 Tiskaju ga noću, zar ne, gospodo? 114 »Oui, U parah le tnatin. Mais je crois vous donner la certitude que ce sera une espčce de panegyrique. On m 'a dit que le critique, le mattre Frati, avait l'air rudement bouleverse.«5 »Oh, bien, ca serait trop, jepense.«. Pokuša se dovinuti kakvu komplimentu. »Madame, celte soiree a la grandeur, et le bonheur aussi, de certains reves... Et, a propos, je me rappelle un autre Journal... le Messaro, sije ne me trompe pas...«h »Le Messaro?« donna Clara nije razumjela. »Peut-etre le Messaggero?«7 natukne doktor Hirsch. »Oui, oui, le Messaggero je voulais dire...«* »Mais c'est a Rome, le Messaggero/«9 »II a envoye tout de meme son critique«, likujući objavi netko koga na žalost nitko nije poznavao; zatim izgovori rečenicu koja je ostala slavnom, a kojoj ljepotu kao da nije uočio jedino Gros-sgemuth. »Maintenant il est derričre a telephoner son reportage!«1" »Ah, merci bien. J'aurais envie de le voir, demain, ce Messaggero«, reče Grossgcmuth naginjući se prema tajnici te objasni: »Aprčs tout c'est un journal de Rome, vous comprenez?«u Tu osvane umjetnički ravnatelj da uime operne kuće Skala Grossgemtithu preda zlatnu medalju s urezanim datumom i naslovom djela, u kutiji od modre svile. Slijedili su uobičajeni prosvjedi slavljenika, zahvale, na koji se trenutak gorostasni skladatelj doimao doista ganuto. Zatim kutiju dodaju tajnici. Ona je otvori da bi se divila, ushićeno se nasmiješi i šapne maestru: »Epatant! Mais ca, je m'y connais, c'est du vermeil.'«12 5 Da, izlazi ujutro. Ali smatram da vam mogu jamčiti da će to biti neka vrsta panegirika. Rekli su mi da je kritičar, maestro Frati, izgledao opako potresen. ™ Oh, dobro, to bi bilo previše, mislim. Gospodo, ova je večer velika, a i sretna, poput nekih snova... A kad smo već kod toga, sjećam se još jednih novina... Messaro, ako se ne varam... 7 Možda Messaggero? 8 Da, da, htio sam reći Messaggero... 9 Ali Messaggero se izdaje u Rimu! 10 Svejedno je poslao svog kritičara. Sada je ondje iza i telefonom javlja svoje izvješće! " Ah, zaista vam hvala. Htio bih sutra vidjeti taj Messaggero. Napokon, to su rimske novine, shvaćate? 12 Fantastično! Pa ja se u to razumijem, to je pozlaćeno srebro! 115

Masu uzvanika zanimalo je nešto drugo. Zabrinjavao ih je drukčiji pokolj negoli je pokolj nevine dječice. Više nije bila tajna koju bi znala samo nekolicina dobro obaviještenih da se predviđa kako će Morci izvesti udar. Pošto je dugo kolao naokolo, glas je sada dopro i do onih koji su, poput maestra Claudija Cottesa, obično živjeli u oblacima. No u biti, istini za volju, mnogo mu njih nije vjerovalo. »I ovaj mjesec se pojačala policija. Samo u gradu ima više od dvadeset tisuća agenata. Pa još i karabinjeri... Pa onda vojska...« Govorili su. »Vojska! Ali tko nam jamči što će učiniti oružane snage kad kucne čas? Kad bi imale naredbu da otvore vatru, bi li pucale?« »Ja sam baš neki dan razgovarao s generalom Dc Matteisom. On kaže da može odgovarati za moral vojnih postrojbi... Doduše, oružje nije prikladno...« »Prikladno za što?« »Prikladno za provedbu zaštite javnoga reda... Trebalo bi više bombi sa suzavcem... i još je rekao da u tim slučajevima nema ništa bolje od konjice... Ali gdje je sada konjica?... Ima je sva sila, a nije kadra naškoditi nikome...« »Nego čuj, dragi, ne bi li bilo bolje da se ode kući?« »Kući? Zašto kući? Misliš li da bismo kod kuće bili sigurniji?« »Zaboga, gospodo, nemojmo sad pretjerivati. Prije svega valja vidjeti hoće li se išta dogoditi... a onda, ako se dogodi, u pitanju će biti sutra, prekosutra... Nitko nije vidio da je kad koja revolucija izbila noću... kuće zatvorene... ulice puste... to bi za snage sigurnosti bilo kao da idu na pir!« »Revolucija? Za milog Boga, jesi li čuo, Beppe?... Onaj gospodin je rekao da je revolucija... Beppe, reci mi, što ćemo?... Pa govori, Beppe, trgni se... stojiš tu kao mumija!« »Jeste li primijetili? Na trećem činu u loži Mo-raca više nije bilo nikoga.« »Ali ni u loži gradske i pokrajinske policijske uprave, dragi moj... pa ni u loži za vojsku, nije bilo ni gospođa... sveopći odlazak... kao po naredbi.« »Ah, u policijskoj upravi zacijelo ne spavaju... znaju oni... medu Morcima, čak i u perifernim ispostavama, ima Vladinih dojavljivača.« I tako dalje. Svatko bi se u duši u to doba radije nalazio kod kuće. S druge strane, nitko se nije usuđivao otići. Bilo ih je strah da se ne osjete samima, strah da ne nastane tišina, da ne ostanu bez vijesti, da pušeći u krevetu čekaju da se razlegnu prvi povici. Ondje, naprotiv, među mnoštvom poznatih ljudi, u sredini kojoj 116 je strana politika, s tako brojnim autoritativnim osobama, osjećali su se gotovo zaštićenima na nedodirljivu tlu, kao da je Skala diplomatsko sjedište. Je li, osim loga, zamislivo da bi se sav taj stari, vedri, plemeniti i uljuđeni, još tako čvrsti svijet, svi ti umni ljudi, sve te tako uglađene gospode i ljubiteljice lijepih stvari, je li moguće da se to sve pomete jednim zamahom? S mondenim cinizmom, koji se njemu činio izrazitim znakom dobra ukusa, Teodoro Clissi, »talijanski Anatole France«, kako su ga odredili trideset godina prije, dobro uščuvan, ružičasta lica kao u uvenula kerubina, sa sivim brkovima što su vjerno slijedili odavno preživio uzor intelektualca, s užitkom je malo

dalje opisivao ono čega su se svi bojali. »Prva faza,« govorio je hineći akademski ton, dok je prstima desne ruke hvatao lijevi palac, kao kad se djeca uče brojiti, »prva faza: zauzimanje takozvanih neuralgičnih središta u gradu... i ne daj Bože da se u tome već uznapredovalo«, smijući se pogleda na ručni sat. »Druga faza, draga moja gospodo: privođenje neprijateljskih elemenata...« »Bože mili«, omakne se gospođi Mariu Gabrielli, novčaro-voj supruzi. »Djeca su mi sama kod kuće!« »Nema to veze s djecom, draga gospodo, ne bojte se«, odvrati Clissi. »Ovo je lov na krupne zvjerke: nikakva djeca, samo odrasli, i to dobro razvijeni!« Nasmije se svojoj šali. »I onda, zar ti nije s njima u kući nursel« usklikne lijepa Ketti Introzzi glupo kao obično. Umiješa se svjež i ujedno drzak glas. »Pa oprostite, Clissi, vi zbilja mislite da su te priče duhovite?« Bila je to Liselore Bini, možda najoštroumnija mlada gospoda u Milanu, koja je podjednako osvajala licem punim života i neobuzdanom iskrenošću, kakvu osobi pridaju jedino ili bridak duh ili znatna društvena nadmoć. »Pa eto«, reče romanopisac pomalo zatečeno, no i dalje se šaleći. »Smatram da je umjesno da ove gospođe uputim u novinu koja...« 117 »Oprostite, znate, Clissi, ali odgovorite mi: biste li vi večeras to govorili, kad ne biste osjećali da ste vi sami sigurni?« »Zašto bih bio siguran?« »Oh, Clissi, nemojte me siliti da kažem ono što svi znaju. Uostalom, zašto bi vas čovjek prekoravao što imate dobrih prijatelja i medu, kako da kažem, i među revolucionarima?... Naprotiv, postupili ste dobro, jako dobro... Možda ćemo to uskoro ustanoviti... I sami dobro znate da možete računati da će vas poštedjeti...« »Kako poštedjeti? Kako poštedjeti?« reče on problijedjevši. »Nego što! Poštedjeti zida!« Pa mu okrene leda, dok su se nazočni prigušeno smijali. Skupina se podijeli. Clissi se nađe gotovo sam. Ostali se nešto dalje okupe u malome kružoku oko Liselore. Kao da je na nekakvu logorovanju, posljednjemu očajnom logorovanju u svojemu svijetu, Binijeva se malaksalo sklupča na podu, gužvajući medu opušcima i mrljama pjenušca Balmainovu toiletle koja je koštala otprilike dvjesta tisuća lira. I stane se žustro prepirati s nekim zamišljenim tužiteljem, zastupajući obranu svoje klase. No kako nije bilo nikoga tko bi joj protuslovio, imala je dojam da je ne razumiju dobro, pa se djetinjasto žestila, dižući glavu prema prijateljima koji su i dalje stajali na nogama. »Znaju li ili ne znaju koje smo sve žrtve podnijeli? Znaju li ili ne da u banci više nemamo ni novčića?... Nakit! Evo nakita!« i uzme skidati zlatnu narukvicu s dvadeset dekagrama teškim topazom. »Ne mogu što je vrijedan! Pa da i damo svoje drangulije, što bi to riješilo?...

Ne, nije zbog toga«, glas joj je zvučao kao da će zaplakati. »Nego baš zato što mrze naša lica... Ne podnose da bude uljuđenoga svijeta... ne podnose što mi ne smrdimo kao oni... to je 'nova pravda' koju hoće te svinje!...« »Oprezno, Liselore«, reče neki mladić. »Nikad se ne zna tko nas sluša.« »Oprezno, brus! Misliš kako ne znam da smo moj muž i ja prvi na popisu? Još bi trebalo da budemo i oprezni? Bili smo i previše oprezni, u tome je zlo. A sada možda...« prekine se. »U redu, bolje je da prestanem.« 118 Jedini koji je odmah izgubio glavu medu svima njima bio je upravo maestro Claudio Cottcs. Nalik na istraživača, da se poslužimo usporedbom staroga kova, koji je na velikoj razdaljini pristao uz predio naseljen kanibalima pošto je priličan broj dana bez prekida putovao sigurnim krajevima, pa u trenutku kad čovjek više na to i ne pomišlja ugleda kako iz šikare iza njegova šatora izviruju stotine kopalja njam njamova te spazi gdje medu granjem svjetlucaju izgladnjele zjenice, tako stari klavirist zadrhti na vijest da Morci kreću u akciju. U roku od nekoliko sati sve se stuštilo na njega: prva nelagoda zbog telefonskog poziva kao predznak, dvosmislene Bombasseijcve riječi, opomena problematičnoga gospodina i sada katastrofa što predstoji. Ta budala Arduino! Ako dođe do krša i loma, Morci će ga srediti medu prvima. A sada je prekasno da se išta popravi. Zatim bi sebi govorio da se utješi: »No nije li dobar znak što me je gospodin kojega sam maloprije sreo upozorio? Zar to ne znači da u Arduina samo sumnjaju? Jest,« javljao se u njemu suprotan glas, »jer se pri ustancima valjda pazi na takve sitnice! A kako da čovjek isključi mogućnost da je upozorenje stiglo upravo večeras, kao hir čiste podlosti, kad više nema vremena da se Arduino spasi?« Izvan sebe, starac je rastrojeno, unezvjerena lica išao od jedne do druge skupine, u nadi da će načuti kakvu vijest koja bi ga umirila. Ali dobrih vijesti nije bilo. Navikli da ga vide uvijek vesela i okretna na jeziku, prijatelji su se čudili što je tako smućen. No imali su dovoljno briga i o vlastitim stvarima a da bi se brinuli zbog bezazlenoga starca, i to baš njega koji nije imao razloga da se ičega boji. Dok je tako tumarao, samo da bi se oslonio na štogod da mu pruži olakšanje, rastreseno je jednu za drugom ispijao čaše pjenušca koje su konobari nudili neštedimice. I zbrka u glavi mu se povećavala. Uto mu sine najjednostavnije rješenje. I začudi se što na to nije pomislio prije: vratiti se kući, upozoriti sina, nastojati da se sakrije u nekom stanu. Zacijelo ne manjka prijatelja koji su ga spremni ugostiti. Pogleda na sat: jedan i deset. Krene prema stubama. 119 No zaustave ga na nekoliko koraka od vrata. »Kamo ćete u ovo doba, blaženi maestro? Pa zašto vam je lice takvo? Ne osjećate se dobro?« Bila je to ni manje ni više nego donna

Cla-ra, koja se izdvojila iz najutjecajnije skupine i zajedno s nekim mladićem stajala ondje kraj izlaza. »Oh, donna Clara«, reče Cottes oporavljajući se. »A kamo mislite da mogu ići kad je toliko sati? U svojim godinama? Idem kući, naravno.« »Čujte, maestro«, i tu Passalacqua poprimi strogo povjerljiv ton. »Poslušajte vi mene: pričekajte još malo. Bolje da ne izlazite... Vani se nešto zbiva, razumijete me?« »Kako, već su počeli?« »Nemojte se strašiti, dragi maestro. Nema opasnosti. Nan-ni, bi li ti otpratio maestra da se nečim okrijepi?« Nanni je bio sin maestra Gibellija, skladatelja, njezina starog prijatelja. Dok se donna Clara udaljavala da bi i druge zaustavila na izlazu, mladić izvijesti Cottesa dok ga je pratio do buffeta. Prije nekoliko časaka stigao je odvjetnik Frigerio, uvijek vrlo obaviješten čovjek, prisan s prefektovim bratom. Pohitao je u Skalu da upozori neka se nitko ne miče. Morci su se okupili na raznim mjestima u predgrađu i spremaju se nagrnuti u središte grada. Policijska uprava je već praktično opkoljena. Različiti odjeli policije odsječeni su i lišeni vozila. Ukratko, prigu-stilo je. Nije preporučljivo izalziti iz Skale, i k tome u večernjoj odjeći. Bolje je čekati ondje. Morci svakako neće doći zaposjesti kazalište. Nova najava, koja se nevjerojatnom brzinom pronijela od usta do usta, na uzvanike ostavi strahovit dojam. Nije dakle više vrijeme za šalu. Žamor zgasne, donekle su se vrzmali još samo oko Grossgemiitha, jer se nije znalo što će s njim. Njegova se žena već prije sat vremena automobilom odvezla u hotel, jer je bila umorna. Kako da sada do hotela otprate i njega ulicama koje je po svoj prilici preplavio metež? Doduše, on je umjetnik, starac, stranac. Zašto bi ga itko ugrozio? Ali svejedno je značilo izlagati se opasnosti. Hotel je daleko, sučelice kolodvoru. Da mu možda daju policijsku pratnju? To bi vjerojatno bilo još gore. 120 Hirschu nešto padne na pamet: »Čujte, donna Clara. Kad bi se medu Morcima mogla naći neka velika riba... Zar ovdje niste vidjeli nikoga takvog?... To bi bila upravo idealna propusnica.« »Eh, da«, složi se donna Clara i stane razmišljati. »Pa da, pa znate da je to divna zamisao?... I imamo sreće... Ugledala sam jednoga od njih maloprije. Nije baš visok kadar, ali je ipak zastupnik. Lajannija, hoću reći... Pa da, pa da, idem smjesta do njega.« Dotični je zastupnik Lajanni bio neugledan i nehajno odjeven čovjek. Te je večeri imao smoking zastarjela kroja, košulju dvojbene svježine, nokte na rukama obrubljene sivim prugama. Kako je uglavnom bio zadužen za pitanja poljodjelstva, rijetko je dolazio u Milano, pa ga je malo ljudi poznavalo po viđenju. Dotad je, uostalom, umjesto da potrči do buffeta, otišao sam samcat razgledavati Kazlišni muzej. Vrativši se Error! Hyperlink reference not valid. prije ne-

koliko časaka, sjedio je na podaljoj sofi i pušio cigarete Nacional. Donna Clara pođe ravno prema njemu. On ustane. »Kažite mi istinu, zastupnice«, upita Passalacqua bez okolišanja. »Kažite mi istinu: vi ste ovdje da biste pazili na nas?« »Da pazim? Zar tako? A zašto?« uzvikne zastupnik, izvi-nuvši obrve da iskaže kako se čudi. »Vi to mene pitate? Valjda ipak nešto znate, vi koji ste s Morcima!« »Oh, što se toga tiče... dakako da nešto znam... A znao sam i otprije, da budem iskren... Jest, na žalost mi je bio poznat plan bitke.« Ne obazirući se na ono »na žalost«, donna Clara nastavi odlučno: »Čujte, zastupnice, jasno mi je da vam se može učiniti malo smiješno, ali nalazimo se u neugodnoj situaciji. Grossge-miith je umoran, htio bi spavati, a mi ne znamo kako da ga otpremimo do hotela. Razumijete li? Na ulicama su nemiri... Nikad se ne zna... kakav nesporazum... nezgoda... ovo je trenutak... S druge strane, kako da mu objasnimo u čemu je poteškoća? Čini mi se da to ne bi bilo baš pristojno, kad je posrijedi stranac? A osim toga...« 121 Lajanni je prekine: »Ukratko, ako se ne varam, htjeli biste da ga otpratim ja, da ga zaštitim svojim autoritetom, je li? Ha, ha...« Prasne u smijeh na takav način da se donna Clara skameni. Cerio se mašući desnom rukom kao da kaže kako on razumije, da, podlo je tako se smijati, ispričava se, žao mu je, ali stvar ga previše zabavlja. Zatim opet dođe do daha i objasni što je. »Zadnji sam, poštovana gospodo!« izusti onim svojim usiljenim naglaskom, još se zagrckujući od smijeha. »Znate li što znači zadnji? Zadnji od svih koji su ovdje u Skali, uključujući razvodače i konobare... zadnji koji bi mogao zaštititi uglednoga Grossgemiitha, zadnji sam upravo ja... Moj autoritet? I ta vam valja! Pa znate li vi koga bi medu svima koji su ovdje prisutni Morci smaknuli prvoga? Znate li vi to? ...« I počeka odgovor. »Ne bih znala...« reče donna Clara. »Nižepotpisanoga, gospođo poštovana! Upravo bi sa mnom izravnali račun dajući mi prednost pred svima ostalima.« »To bi značilo kao da ste pali u nemilost?« izrekne ona, kad joj on nije sam rekao. »Upravo tako.« »I tako iznenada? Baš večeras?« »Da. To se događa. Točno između drugog i trećeg čina, za vrijeme kratke rasprave. Ali mislim da su to snovali mjesecima.« »Pa dobro, barem vas to nije oneraspoložilo...« »Oh, takvi smo mi!« objasni on gorko. »Mi smo uvijek spremni na najgore... Na to nam se duh navikao... Slabo bi inače bilo...« »U redu. Poslanstvo mi se izjalovilo, čini se. Oprostite mi... i

mnogo sreće, ako mislite da je umjesno...« doda donna Clara glavom okrenuta unatrag, jer se već udaljavala. »Nikakve koristi«, objavi zatim intendantu. »Zastupnik više ne vrijedi štono riječ ni smokvu suhu... Ne brinite se... na Grossgemiitha ću ja mislili...« Sa stanovite udaljenosti, uzvanici su gotovo šutke pratili susret i letimice uhvatili neke rečenice. Nitko od njih ne razrogači oči kao stari Cottes: taj kojega mu sada pokazuju kao zastup122 nika Lajannija nije nitko drugi do zagonetni gospodin koji je s njim razgovarao o Arduinu. Opuštenost s kojom je donna Clara razgovarala sa zastupnikom Moraca i uz to činjenica da upravo ona ide po gradu otpratiti Grossgemutha izazvale su mnogo komentara. Dakle, pomisle svi, ima nešto istine u tome što se već dosta vremena govorka: donna Clara rovari s Morcima. Praveći se da se drži izvan politike, spretno se snalazi između dviju strana. Posve logično, uostalom, kad se zna kakva je to žena. Zar bi bilo vjerojatno da donna Clara nije predvidjela svaku mogućnost kako bi ostala na položaju te da nije stekla dovoljno prijatelja i medu Morcima? Mnoge su se gospode zgražale. Muškarci su se naprotiv pokazivali sklonijima da suosjećaju s njom. No iako je Grossgemiithov odlazak s Passalacquom okončao primanje, potaknuo je sveopću uzrujanost. Više nije bilo nikakve mondene izlike da se ostaje. Fikcija se rušila. Svilene tkanine, decolletes, frakovi, nakit, sva oprema svečanosti odjednom stanu djelovati otrcano poput krabulja nakon završetka poklada, kad se ponovno ukaže teški život svakodnevice. Ali ovaj put nije predstojala korizma, kad osvane iduće jutro spremalo se nešto kudikamo jezivije. Jedna skupina izađe na terasu da pogleda. Trg je bio pust, automobili su napušteni drijemali crnji nego ikada. A vozači? Spavaju li nevidljivi na stražnjim sjedalima? Ili su i oni pobjegli da sudjeluju u pobuni? No kugle ulične rasvjete svijetlile su redovito, sve je spavalo, ćulili su uši ne bi li razabrali kako se približava daleka tutnjava, odjek meteža, pucnjava, buka oklopnih vozila. Nije se čulo ništa. »Pa jesmo ii mi ludi?« poviče netko. »Što mislite, ako vide sve ovo osvjetljenje? Dovoljno je da bljesne zrcalo pa da ih dozove!« Vrate se natrag, sami zatvore vanjske kapke, dok je netko otišao potražiti električara. Ubrzo zatim ugase se veliki stropni svijećnjaci Error! Hyperlink reference not valid.. Razvodači donesu tucet svijećnjaka s voštanicama i polože ih na pod. I to snuždi duhove kao loš predznak. Kako je divana bilo malo, umorni muškarci i žene stanu sjedati na pod, pošto su rasprostrti kapute da se ne uprljaju. Ispred male radne sobe tik do Muzeja, gdje je bio telefon, nastane rep. 123 I Cottes počeka svoj red, kako bi pokušao barem to: Arduina

upozoriti na opasnost. Nitko se više oko njega nije šalio, nitko se više nije sjećao Pokolja ni Grossgcmiilha. Čekao je barem tri četvrti sata. Kad se našao sam u izbi (kako nije bilo prozora, tu je gorjelo električno svjetlo), dvaput pogriješi birajući broj, jer su mu ruke drhtale. Napokon začuje signal da je linija slobodna. Učini mu se da zvuči prijateljski, kao glas njegove kuće koji umiruje. Ali zašto nitko ne odgovara? Možda se Arduino još nije vratio? Ali prošlo je dva. A što ako su ga Morci već uhitili? Naprezao se da potisne tjeskobu. Bože, zašto nitko ne odgovara? Ah, konačno. »Halo, halo«, bio je to pospani Arduinov glas. »Kriste, tko je to u ovo doba?« »Halo, halo«, reče otac. No smjesta se pokaje. Koliko bi bolje bilo da je šutio: jer u tome trenutku mu sine pomisao kako liniju mogu nadzirati. Što da mu sad kaže? Da mu savjetuje neka bježi? Da mu objašnjava što se događa? A ako oni slušaju? Potraži neku nevažnu izliku. Na primjer, neka odmah dođe u Skalu i održi koncert na kojemu će izvesti svoje skladbe. Ne, jer bi Arduino morao izaći. Onda kakav banalan izgovor? Da mu kaže kako je zaboravio novčanik pa je zabrinut? Još gore. Sin neće znati što je potrebno, a Morci, koji sigurno slušaju, zacijelo će posumnjati. »Čuj, čuj...« reče da dobije na vremenu. Možda je jedino rješenje da mu kaže kako je zaboravio ključ ulaznih vrata: samo bi to bilo prihvatljivo i nevino opravdanje Što mu telefonira tako kasno. »Čuj,« ponovi, »zaboravio sam ključeve kućnih vrata. Za dvadeset minuta bit ću dolje ispred ulaza.« Preplavi ga strava. A što ako Arduino side da ga dočeka i iziđe na cestu? Možda su koga poslali da ga pokupi pa taj stoji na ulici ispred njihove kuće. »Ne, ne,« ispravi se, »pričekaj dok ja ne stignem prije nego što siđeš. Čut ćeš me kako zviždim.« Kako sam glup, opet reče sam sebi, ovako Morce učim kako da ga najlakše uhvate. 124 »Čuj me dobro,« reče, »čuj me dobro... ne silazi dok me ne čuješ kako zviždim motiv iz Romaničke simfonije... Znaš ga, zar ne?... Dogovorili smo se. Učini kako sam ti kazao.« Prekine vezu da izbjegne opasna pitanja. Kakvu je to po-paru zakuhao? Arduino još uvijek ne sluti opasnost, Morce je uzbunio. Možda bi medu njima mogao biti i neki muzikolog koji poznaje ugovorenu Simfoniju. Možda će, kad bude stizao, na ulici zateći neprijatelje gdje ga čekaju. Gluplje nije mogao postupiti. Da mu onda telefonira iznova i sve mu kaže jasno? No uto se vrata odškrinu, pomoli se plašljivo lice neke djevojčice. Cottes izađe otirući znoj. Pri slabim svjetlima u foyeru ustanovi da se pogoršalo raspoloženje općeg rasula. Skutrene i zimogrozne gospode uzdi-sale su stiskajući se po divanima jedna uz drugu. Mnoge su poskidale najupadljiviji nakit i spremile ga u torbice, neke su se pozabavile pred zrcalima i frizuru svele na manje

izazovne oblike, neke su se čudnovato zakukuljile u pelerine i velove da bi izgledale gotovo kao pokajnice. »Ali ovo čekanje je stravično, bolje da se prekine na bilo kakav način.« »Ne, ovo nam nije trebalo... a ja kao da sam osjećala... Baš danas smo morali otputovati u Tremczzo, onda je Giorgio rekao kako je šteta propustiti Grossgemuthovu premijeru, ja mu kažem ali gore nas očekuju, pa nema veze veli on samo telefoniramo i sredimo, ne nije mi bilo do toga, sada i glavobolja... jadna moja glava...« »Oh, ti, oprosti, nemoj se žaliti, ostavit će ti ih na miru, ti se nisi kompromitirala...« »Znate li da Francesco, moj vrtlar, veli kako je svojim očima vidio crne liste?... On je s Morcima... kaže da samo u Milanu ima više od četrdeset tisuća imena.« »Bože moj, je li moguće da su tako podmukli? ...« »Ima li novih vijesti?« »Nema, ne zna se ništa.« »Dolaze li ljudi?« »Ne, rekao sam da se ne zna ništa.« Poneka drži kao slučajno sklopljene ruke, a zapravo moli, druga bez prestanka šapuće na uho prijateljici, kao da ju je spopala neka pomama. A muškarci su polijegali po podu, mnogi bez cipela, raskopčanih ovratnika, dok im se klatare bijele kravate, puše, zijevaju, hrču, tiho raspravljaju, pišu tko zna što zlatnim olovkama na poleđini programa. Četvorica ili petorica očiju priljubljenih uz proreze na rebreni125 čama stražarc, pripravni da dojave novosti izvana. A u kutu, sam, zastupnik Lajanni, blijed, malo pognut, širom rastvorenih očiju, puši cigarete Nacional. No, dok je Cottes izbivao, stanje ljudi pod opsadom kristaliziralo se na čudan način. Nešto prije nego što je on otišao telefonirati, ing. Clementija, vlasnika tvornice slavina, ugledaju kako se zadržava s intendantom Hirschom te ga odvlači u stranu. Vijećajući, upute se prema Kazališnome muzeju i ondje u mraku ostanu više minuta. Zatim se Hirsch ponovno pojavi u foyeru, promrsi nešto redom pozivajući četiri osobe da podu za njim: bili su to pisac Clissi, sopranistica Borri, stanoviti Prosdo-cimi, trgovac tkaninama, i mladi grof Martoni. Hrpica pristupi ing. Clementiju koji je ostao podalje, u mraku, te nastane svojevrstan tajni domjenak. Jedan od razvođača zatim, ništa ne objašnjavajući, dođe po jedan od svijećnjaka afoyera pa ga odnese u malu dvoranu Muzeja, kamo su se oni bili povukli. Isprva nezapaženo, kretanje pobudi znatiželju, pače uzbuni ostale; u takvu je duševnu stanju bilo dovoljno i malo da potakne sumnju. Ponetko svrati onamo da malo pogleda, gradeći se kako je zabasao slučajno; od potonjih se ufoyer ne vrate svi. Naime, ovisno o licu koje bi se pomolilo, Hirsch i Clcmenti bi obustavili raspravu ili bi osobu veoma uslužno pozvali da ude. Za kratko vrijeme, skupina odmetnutih dosegne kojih tridesetak članova. Nije bilo teško shvatiti, ako je čovjek znao kakvi su. elementi, Hirsch i drugovi pokušavali su se samostalno udružiti, unaprijed se svrstati na stranu Moraca, dati na znanje da nemaju ništa zajedničko sa svim onim zadriglim bogatunima koji

su ostali ufoyeru. O nekima se već znalo da su se u prethodnim prilikama, vjerojatno više iz straha negoli po iskrenu uvjerenju, pokazali nježnima ili pomirljivima prema moćnoj sljedbi. U pogledu ing. Clementija, premda je bio despotskih i poslodavcima sklonih nazora, nitko se ne začudi, jer se znalo da jedan od njegovih sinova, izrod, zapravo zauzima zapovjedno mjesto u redovima Moraca. Nešto prije vidjeli su njega, oca, kako ulazi u sobicu s telefonom, a oni koji su čekali vani morali su se strpjeti više od četvrt sata; pretpostave kako je, kad je vidio da je u 126 opasnosti, Clementi telefonom zatražio pomoć od sina, a budući da se ovaj nije htio izložiti osobno, savjetovao mu je neka odmah sam nešto poduzme tako što će sazvati neku vrstu Mor-cima naklonjena odbora, nešto kao revolueionarnu ćeliju pri Skali, koju će zatim, kad stignu, Morci prešutno priznati i, što je najvažnije, postedjeti. Naposljetku, napomene netko, krv nije voda. No što se tiče popriličnoga broja drugih odmetnika, čovjek se morao zaprepastiti. Bili su to tipični primjerci kategorije od koje su Morci zazirali više nego od bilo koje druge, i upravo su se njima, ili barem ljudima poput njih, mogle pripisati mnoge smutnje kakve su Morcima i prečesto pružale lak povod za promidžbu ili agitiranje. Kad tamo, sada iznenada pristaju uz neprijatelje, odričući se ne samo onoga što su govorili do prije nekoliko časaka, nego cijele prošlosti. Očevidno su odavno šurovali s protivničkim taborom, ne škrtareći na troškovima, kako bi sebi zajamčili odstupnicu kad kucne trenutak; ali kriomice, preko posrednika, tako da ne ukaljaju obraz pred otmjenim svijetom među kojim su se kretali. Kad je napokon došao čas pogibelji, požurili su se da se izjasne, ne mareći kako da očuvaju društveni privid: k vragu nek idu i poznanstva, plemenita prijateljstva, mjesto u društvu, sad se radi o životu. Ako se u početku i odvijalo pritajeno, prestrojavanje se vrlo brzo radije očitovalo bjelodano, upravo s ciljem da se utanači kome pripada kakav položaj. U maloj dvorani Muzeja ponovno se upali električno svjetlo i prozor se rastvori da bi se izvana dobro vidio kako bi, čim stignu na trg, Morci odmah shvatili da tu gore imaju pouzdane prijatelje. Pošto se, dakle, vratio u foyer, maestro Cottes opazi novost, jer je primijetio da iz Muzeja dopire bijeli odbljesak što se odbija od zrcala do zrcala te čuo kako odzvanja rasprava što se ondje vodila. Međutim, nije razumio što je tome razlog. Zašto su u Muzeju opet upalili svjetlo, a u foyeru ne? Što se događa? »A što rade oni tamo?« napokon upita na sav glas. »Sto rade?« simpatičnim glasićem poviče Liselore Bini, skutrena na podu, leđima oslonjena o bok svoga muža. »Blago nevinima, dragi maestro!... Skaligersku ćeliju su osnovali ti ma127

kijavclisti. Nisu gubili vrijeme. Požurite se, maestro, još koja minuta i više ne upisuju. Krasni ljudi, znate?... Obavijestili su nas da će učiniti sve da nas spase... Sada medu sobom dijele kolač, donose zakone, ovlastili su nas da ponovno upalimo svjetla... pođite ih pogledati, maestro, to vrijedi truda... Slatki su, znate?... Debeli, odvratni prasci!« prodere se, »... kunem se da ću, ako se ništa ne dogodi...« »Hajde, Liselore, smiri se«, reče joj muž, koji se smiješio sklopljenih očiju, zabavljajući se kao da je sve to neka nova športska pustolovina. »A donna Clara?« zapita Cottes, osjećajući kako mu se u pameti sve zbrkalo. »Ah, uvijek je na visini ta šepavica!... Izabrala je najoštroumnije, iako i najnapornije rješenje... Donna Clara hoda. Hoda, razumijete? Seta se amo-tamo... par riječi tu, par riječi tamo i tako redom, kako god stvari krenu, njoj je dobro... ne izjašnjava se... ne očituje se... ne sjeda... malo amo, malo tamo... svuda je ima... svagdje se snađe naša nenadmašna predsjednikovica!« To je bila istina. Otkad se vratila pošto je Grossgemiitha odvela u hotel, Clara Passalacqua još je gospodarila, nepristrano se dijeleći između dviju stranaka. I zato je hinila da ne zna što je svrha odvojenoga sabora, kao da se uzvanicima samo tako prohtjelo. Ali to ju je primoravalo da se nikada ne zaustavlja, jer je zaustaviti se značilo da se obvezuje izborom neke od dviju strana. Prolazila je i opet prolazila, nastojeći ohrabriti najutu-čcnije žene, pribavljala nove sjedalice te je vrlo pronicavo potaknula još jednu obilatu turu zakuske. Ona je sama šepajući obilazila s pladnjevima i bocama, pa je osobno požnjela uspjeh u obama taborima. »Pst, pst...« pozove je uto jedna od izvidnica što su stražari-le iza rebrenica te pokaže prema trgu. Šestorica ili sedmorica priteknu da vide. Uz Trgovačku banku, iz pravca ulice Case Rotte, stupao je pas: križanac, tako se činilo, koji pognute glave, hodajući tik uza zid, nestane niz Manzonijevu ulicu. »Pa zašto ste nas zvali, da vidimo psa?« »Ali... ja sam mislio da iza psa...« 128 Tako je položaj ljudi pod opsadom pomalo postajao nakaradan. Vani prazne ulice, tišina, posvemašnji mir, barem prividno. Tu unutra, prizor rasapa: na desetke bogatih, cijenjenih i moćnih osoba mireći se se sa sudbinom podnosi svu tu sramotu zbog opasnosti o kojoj još nema nikakvih dokaza. Kako su prolazili sati, dok su im udovi bivali sve umorniji i ukoceniji, nekima se međutim razbistri glava. Uistinu je čudno, ako su Morci krenuli u opći napad, što na Trg Skale još nije prispjela niti jedna prethodnica. I bit će jadno ako trpe sav taj strah ni zbog čega. Prema skupini u kojoj su se nalazile najuglednije gospode, pri drhtavome svjetlu svijeća, s peharom pjenušca u desnoj ruci, uto stupi odvjetnik Cosenz,

koji se nekoć proslavio svojim osvajanjima, pa su ga neke starije gospode još smatrale opasnim muškarcem. »Čujte, dragi prijatelji,« prozbori važno umiljatim glasom, »može se dogoditi, velim može se dogoditi da se sutra uvečer mnogi od nas koji smo ovdje prisutni nadu, poslužit ću se eufemizmom, u kritičnu stanju...« (tu načini stanku). »Ali može se dogoditi i to, a ne znamo koja je od tih dviju pretpostavki vjerodostojnija, može se dogoditi da se sutra cijeli Milano valja od smijeha kad pomisli na nas. Trenutak. Ne prekidajte me... Procijenimo činjenice bez predrasuda. Što nas navodi da mislimo kako je opasnost tako blizu? Nabrojimo simptome. Prvo: na trećem činu nestali su Morci, prefekt, načelnik policijske uprave, vojni predstavnici. Ali tko može isključiti, neka mi se oprosti što hulim, da im je možda na vrh glave bilo glazbe? Drugo, glasine koje su doprle s raznih strana kako će svaki čas buknuti pobuna. Treće, i to bi bila najozbiljnija stvar: vijesti koje je, kako se tvrdi, ponavljam, tvrdi, donio moj duboko poštovani kolega Frigerio, koji je, međutim, otišao odmah nakon toga i koji je štoviše ovdje mogao biti nazočan jedva nakratko, kad ga gotovo nitko od nas nije vidio. Nije važno. Ipak, uzmimo: Frigerio je rekao da su Morci počeli zauzimati grad, da je Prefektura pod opsadom, i tako dalje... Pitam ja vas: ali od koga je Frigerio te obavijesti dobio u jedan po ponoći? Je li moguće da mu je tako povjerljive vijesti netko priopćio usred noći? I tko? I iz kojih pobuda? U međuvremenu, tu u blizini, a sada je već pro129 šio tri, nitko nije zamijetio nikakvih sumnjivih naznaka. Niti čuo ikakvu buku. Ukratko, čovjek u najmanju ruku mora posumnjati.« »A zašto nitko ne uspijeva doznati nikakve vijesti telefonom?« »Tako je«, nastavi Cosenz, pošto je otpio gutljaj pjenušca. »Četvrti element koji zabrinjava jest, da tako kažem, telefonska gluhoća. Tko je pokušao uspostaviti vezu s Prefekturom i s Policijskom upravom, kaže da mu to nije uspjelo ili barem da nije mogao dobiti obavijesti. Pa dobro, da ste vi činovnik i da vas u jedan u noći nepoznat ili nepouzdan glas upita kako idu stvari koje se tiču javnoga reda, velim, biste li odgovorili? I to, pazite dobro, dok je u jeku izrazito osjetljivo političko razdoblje. I novine su, doduše, bile suzdržane... Razni moji prijatelji iz ured-ništava govorili su uopćeno. Jedan od njih, Bertini iz 'Corrierc-a', odgovorio mi je doslovno: 'Dosad se ovdje ne zna ništa određeno'. 'A neodređeno'? pitao sam ja. Odgovorio je: 'Neodređeno ima to da se ništa ne razumije'. Bio sam uporan: 'No jeste li vi zabrinuti'? On je odgovorio: 'Ne bih rekao, barem do sada'.« Odahne. Svi su ga slušali s ludom željom da odobravaju njegovu optimizmu. Dim cigareta se ustajao i vonjao uz primjesu ljudskoga znoja i parfema. Odjek žustrih glasova dopre do vrata Muzeja. »Da zaključim,« reče Cosenz, »što se tiče telefonskih vijesti, ili bolje, izostalih vijesti, ne čini mi se da ima previše razloga

za uzbunu. Vjerojatno se ni u novinama ne zna mnogo. Pa znači da se revolucija od koje se strahuje, ako uopće postoji, još nije dobro ocrtala. Možete li zamisliti da bi, kad zagospodare gradom, Morci dopustili da izađe 'Corriere della Sera'?« Usred sveopće šutnje, dvoje ili troje se nasmije. »Nije gotovo. Peti element koji zabrinjava mogao bi biti što su se oni tamo odmetnuli«, i odmahne prema Muzeju. »Budimo pametni: mislite li da su tako blesavi da se otvoreno kompromitiraju, a da nisu matematički sigurni da će Morci uspjeti? No, rekao sam sam sebi: u slučaju da prevrat propadne, ukoliko prevrata bude, neće oskudijevati prikladnim izgovorima da op130 ravdaju svoju urotu u uskom krugu: pokušaj kamuflaže, na primjer, taktika dvostruke igre, briga o budućnosti Skale i tako dalje... Poslušajte vi mene: oni ondje, sutra...« Na trenutak neodlučno zastane. Ostane s lijevom rukom u zraku, ne dovršivši. Za vrijeme kratkotrajne šutnje, iz daljine koju je bilo teško procijeniti, grune prasak: tutanj eksplozije koji se zaori u srcu nazočnih. »Isuse, Isuse«, zastenje Mariu Gabrielli bacivši se na koljena. »Moja djeca!« »Počeli su!« vikne druga histerično. »Smirite se, smirite se, nije se ništa dogodilo! Ne ponašajte se kao slabe ženice!« umiješa se Liselore Bini. Tada istupi maestro Cottes. Preneražena lica, s kaputom prebačenim preko ramena, grčevito rukama držeći revere na fraku, zapilji se u oči odvjetniku Cosenzu. I svečano objavi: »Ja idem«. »Kamo, kamo idete?« zapita odjednom više glasova, s nekom neodredivom nadom. »Kući idem. Kamo bih išao? Ovdje više ne mogu izdržati.« Pa krene prema izlazu. No teturao je, reklo bi se da je mrtav pijan. »Baš sada? Pa nemojte, pa nemojte, počekajte! Uskoro će jutro!« poviču za njim. Nije koristilo. Dvoje mu osvijetle put svijećama sve do dna stubišta, gdje mu sanjiv vratar otvori ne prigovarajući. »Telefonirajte«, bilo je zadnje što su mu preporučili. Cottes se zaputi ne odgovorivši. Gore, u foyeru, pritrče velikim prozorima i stanu motriti kroz pukotine između rebrenica. Što će se dogoditi? Ugledaju starca kako prelazi tramvajsku prugu; kako nezgrapnim koracima, gotovo se spotičući, kreće prema središtu trga. Obiđe prvi red parkiranih automobila, zađe u raskrčeno područje. Iznenada se uz tresak strovali prema naprijed, kao da ga je netko snažno gurnuo. Ali osim njega na trgu se nije vidjela ni živa duša. Začuje se tup udarac. Ostane ispružen na asfaltu, raširenih ruku, licem nadolje. Izdaleka je izgledao kao divovski zgnječeni žohar. 131 Onima koji su to vidjeli ponestane daha. Ostanu na mjestu, zgranuti od užasa, bez riječi. Zatim se prolomi stravičan

ženski krik: »Ubili su ga!« Na trgu se ništa nije micalo. Iz automobila što su čekali nitko ne iziđe u pomoć starome klaviristu. Činilo se daje sve mrtvo. A gore ih sve pritisne golema jeza. »Ustrijelili su ga. Čuo sam pucanj«, reče netko. »Ma hajde, valjda ste čuli buku kad je pao.« »Čuo sam pucanj, kunem se. Automatski pištolj, razumijem se u to.« Nitko se ne usprotivi. Ostanu tako, tko sjedeći i pušeći od očaja, tko klonuo na podu, tko priljubljen uz rebrenice da bi virio van. Osjećali su sudbinu kako se od gradskih vrata koncentrično primiče prema njima. Uto se nejasan tračak siva svjetla spusti na usnule kuće. Škripajući prođe samotan biciklist. Začuje se zveket sličan zvuku dalekih tramvaja. Zatim na trgu iskrsne pognut čovuljak koji je gurao kolica. Potpuno spokojan, počevši od mjesta na kojemu se s trgom spaja Marinova ulica, čovuljak počne čistiti. Izvrsno! Bilo je dovoljno nekoliko poteza metlom od šiblja. Me-tući papire i prljavštinu, on je ujedno pometao i strah. Evo još jedan biciklist, radnik koji ide pješke, mali kamion. Milano se malo-pomalo budio. Nije se dogodilo ništa. Kad ga je napokon prodrmao smetlar, maestro Cottes se pridigne na noge otpuhujući, zapanjeno se ogleda, pokupi kaput sa zemlje i požuri se kući ljuljajući se. A u foyeru, dok je zora prodirala kroz rebrenice, ugledaju kako mirnim i tihim koracima ulazi stara cvjećarica. Prikaza. Činilo se da se istom odjenula i naprahala za svečanu večer, noć je preko nje prošla a da ja nije ni okrznula: u haljini od crnog tila dugoj do poda, s crnim velom, s crnim kolobarima oko očiju, s košaricom punom cvijeća. Prođe kroz podbuhli skup i uz sjetni smiješak pruži Liselori Bini netaknutu gardeni132 u. ZAČARANI GRAĐANIN vJiuseppe Gaspari, trgovac žitaricama, star 44 godine, stigne jednoga ljetnog dana u planinsko mjesto gdje su ljetovali njegova žena i kćeri. Čim je stigao, nakon objeda, pošto su gotovo svi ostali otišli spavati, on izađe sam da prošeta. Krenuvši strmom stazom za tovarne životinje koja se penjala u planinu, ogledavao se da bi promotrio krajolik. No unatoč suncu, osjećao se razočarano. Nadao se da je taj predio romantična udolina s borovim i ariševim šumama, omeđena visokim stijenama. Bila je to, međutim, dolina u Alpskome pred-gorju nalik na božični kolač, opkoljena zdepastim vršeima koji su djelovali opustjelo i sumorno. Mjesto kao stvoreno za lovce, pomisli Gaspari, žaleći što nikada, čak ni na nekoliko dana nije mogao živjeti u nekoj od onih dolina koje su slika ljudske sreće, ponad kojih se uvis dižu čudesne litice, gdje prebijala svratišta u obliku dvoraca stoje na pragu drevnih, legendama bremenitih šuma. Pritom je s gorčinom razmišljao kako je sav njegov život bio takav: ničega mu zapravo nije nedostajalo, ali svaka je stvar uvijek podbacivala u usporedbi sa željom, kao srednji put koji bi namirio potrebu,

a nikada mu nije pružio potpunu radost. Za to se vrijeme dobrano uspeo pa se, okrenuvši se unatrag, začudi što selo, svratiste i tenisko igralište vidi već tako malene i daleke. Spremao se da nastavi hodali kad iza niska obronka začuje neke glasove. Iz znatiželje tad napusti stazu, probije se kroz šipražje i stigne na poleđinu padine. Otraga, skrivena pogledima svakoga tko se drži redovitoga puta, prostirala se divlja dolinica, s vrlet133 nim i ruševnim bokovima od crljenice. Mjestimice je stršao pokoji oveći kamen, grmić, suhi ostaci kakva stabla. Pedesetak metara poviše kotlina je zavijala nalijevo, zadirući u bok planine. Mjesto kao stvoreno za guje, užareno od sunca, čudnovato tajanstveno. Kad je to vidio, obuzme ga radost, a nije ni on znao zašto. Dolinica se nije doimala osobito lijepom. Ipak je u njemu ponovno probudila mnoštvo vrlo snažnih osjećaja, kakve nije doživio već niz godina; kao da prepoznaje ruševne strmine, napuštenu jarugu što se gubi put tko zna kakvih tajni, male odrone što šuškajući sipe s ožeženih rubova. Prije nazreo ih je mnogo godina, i još koliko puta, i kako su to divni trenuci bili; upravo su takve čarobne zemlje snova i pustolovina o kojima se sanjarilo u doba kad se čovjek mogao svemu nadati. No, upravo na domak tome mjestu, iza bezazlene živice od malih kolaca i kupina, čavrljalo je pet dječačića. Bili su polugoli i nosili čudne kape, trake, pojaseve, koji su oponašali egzotično ili gusarsko ruho. Jedan je od njih imao pušku s oprugom, onakvu iz kakvih se može ispaliti štapić, a bio je najstariji i imao otprilike četrnaest godina. Ostali su bili oboružani malim lukovima što su ih izradili od ljeskova drveta; kao strijele služile su im male drvene kukice koje su napravili od rašljastih grančica. »Čuješ«, govorio je najstariji, koji je na Čelu nosio tri pera. »Baš me briga... ja se za Sista neću brinuti, za Sista ćete se pobrinuti ti i Gino, uspjet ćete kad ste dvojica, nadam se. Dovoljno je da se tiho prišuljamo, vidjet ćeš da ćemo ih zaskočiti iznenada.« Dok ih je slušao kako razgovaraju, Gaspari razabere da se igraju divljaka ili rata: neprijatelji su ispred njih, ukopali su se u pretpostavljenoj utvrdi, a voda im je najsnalažljiviji dječak koji ulijeva najveći strah, Sisto. Da bi zauzeli tvrđavu, petorica će se poslužiti daskom dugom oko tri metra koju su imali uza se; njome će se koristiti da premoste neki jarak ili usjeklinu (Ga134 spari nije dobro razumio) iza leda neprijateljskoj jazbini. Dvojica će otići naprijed po dnu doline, praveći se da napadaju sprijeda; ostala trojica prići će iza leda, štiteći se pločom. U taj čas jedan od petorice ugleda Gasparija, starijeg čovjeka gotovo ćelave glave, vrlo visoka čela, svijetlih i dobrohotnih očiju, kako stoji na obrubu doline. »Pogledaj onamo«, reče drugovima, koji naglo ušute, nepovjerljivo gledajući u stranca.

»Dobar dan«, reče Giuseppe, raspoložen veoma vedro. »Gledao sam vas... i tako, kad krećete u napad?« Djeci se svidi nepoznati gospodin koji kao da ih bodri, umjesto da ih grdi. No i dalje su postideno šutjeli. Tada Giuseppeu padne na pamet nešto smiješno. Skoči u dolinicu pa, zaronivši stopala u šljunak što se mrvio pod njim, poskakujući side do dječaka, koji ustanu. No on im reče: »Primate li me k sebi? Nosit ću ploču, za vas je preteška.« Dječaci se lako nasmiješe. Što hoće taj neznanac kojega nikad nitko nije vidio u okolici? Zatim, videći da mu je lice prijazno, stanu ga promatrati popustljivo. »Ali pazi, gore je Sisto«, reče mu najmanji, da vidi hoće li se uplašiti. »Pa je li taj Sisto tako strašan?« »On uvijek pobijedi«, odgovori dječak. »Zarije ti prste u lice, kao da će ti oči iskopati. Zao je on...« »Zao? Vidjet ćeš da ćemo ga svejedno uhvatiti!« odvrati Gaspari zabavljajući se. Tako krenu. Gaspariju neki drugi dječak pomogne da podigne dasku, koja je bila mnogo teža nego što je mislio. Onda se popnu uz kotlinu pentrajući se po kamenju. Djeca su ga gledala iznenađeno. Čudno: ponaša se bez trunke sažaljivosti, a ne kao drugi odrasli ljudi kad se udostoje igrati. Činilo se da sve radi doista ozbiljno. Uto stignu do mjesta gdje je dolina zaokretala. Ondje se zaustave pa, pritajivši se iza stijena, polako izvire glavama da bi promotrili stanje. I Gaspari učini isto, potpuno se ispruživši po šljunku, ne mareći za odijelo. 135 Tada ugleda preostali, još neobičniji i grublji dio kotline. Okolo su se uzdizali stošci crvene zemlje koji su se onako naslagani uokrug doimali vrlo krhko, poput tornjića na mrtvoj katedrali. Svojim su izrazom budili neodređenu uznemirenost, kao da su ondje stoljećima nepomično stajali i nekoga čekali. A na vrhu najvišega medu njima, koji se ustremio na najvišoj točki male udoline, vidio se nekakav zidić od kamenja, iza kojega su izvirivale četiri glave. »Eno ih gore, vidiš li ih?« propiskuta jedan od petorice. On potvrdi glavom, a bio je zbunjen. Metrički gledano, razmak je kratak. Međutim, koji časak se pitao kako će im poći za rukom da dospiju onamo gore, do udaljene litice što se nadvila nad grotla. Hoće li stići do večeri? No dojam potraje sveka nekoliko časaka. Sto li mu se pričinilo? Pa to je samo stotinjak metara! Dvojica dječaka ostanu čekati na mjestu. Krenut će se naprijed tek kad bude pogodan trenutak. Ostali se s Gasparijem uzveru s jedne strane kako bi doprli do ruba udoline, pazeći da ih ne vide. »Lagano, nemoj micati kamenje«, tihim im je glasom preporučivao Gaspari, koji je ishod pothvata iščekivao grozničavije od ostalih. »Hrabro, još malo i tu smo.« Domognu se nasipa, sidu nekoliko metara u pokrajnju, posve

beznačajnu udolinicu. Odatle se zatim nastave pentrati, noseći sa sobom ploču. Naum je bio dobro odmjeren. Kad su ponovno navirili u dolinu, »utvrdica« divljaka osvane na desetak metara niže od njih. Sada se valjalo spustiti kroz grmlje i prebaciti dasku preko uske rasjekline. Neprijatelji su spokojno sjedili, a medu njima se isticao Sisto, s nekom vrstom grive na glavi: polovicu mu je lica skrivala žućkasta, namjerno čudovišna krinka od kartona. (No u međuvremenu se nad njih spustio oblak, sunce se ugasilo, udolina je poprimila olovnu boju.) »Tu smo«, prošapće Gaspari. »Sad ja idem naprijed s pločom.« 136 Doista, držeći dasku rukama, on polako klizne medu kupine, dok su ga dječaci slijedili izbliza. Uspiju se dokopati željene točke a da divljaci nisu opazili. No tu se Gaspari zaustavi, kao da je rastresen (oblak je još lebdio na mjestu, iz daljine se začuje tugaljiv povik koji je zvučao kao da netko doziva). »Kakva čudna priča,« mislio je, »prije samo dva sata bio sam sa ženom i kćerima u svratištu i sjedio za stolom; a sada se na ovoj neistraženoj zemlji tisuće kilometara odande borim s divljacima.« Gaspari je motrio. Više nije bilo male udoline primjerene dječjoj igri, ni osrednjih vrhunaca u obliku božičnoga kolača, ni ceste što se penje dolinom, ni svratišta, ni crvenoga teniskog igrališta. On pod sobom ugleda nepregledne stijene, drukčije od bilo kakvih uspomena, koje su se bez kraja sunovraćale prema plimnim valovima gustih šuma, nešto dalje ugleda drhtav odsjaj pustinja, a još dalje druga svjetla, druge neizvjesne znake tajnovitosti svijeta. A tu ispred njega, na vrhu litice, ustobočila se zlokobna tvrđava; podupirale su je turobne i naherene zidine, a nagnuti su krovovi bili okrunjeni lubanjama što su se bje-lasale od sunca i izgledale kao da se smiju. Pred njim je predio iz ukletih davnina i mitova, netaknuta osama, posljednja istina do koje je našim snovima dano da se vinu! Pritvorena drvena vrata (koja nisu postojala) prekrivali su zloguki znakovi i zastenjala bi kad bi puhnuo vjetar. Gaspari se sada nalazio posve blizu, udaljen možda dva metra. Počne polako podizati dasku da je prebaci na drugu obalu. »Izdaja!« u isti čas poviče Sisto, koji je primijetio da ih napadaju; pa smijući se skoči na noge oboružan velikim lukom. Kad je spazio Gasparija, na trenutak se zabezekne. Zatim iz džepa izvadi drvenu kukicu, bezazlenu strijelu; prisloni je uz tetivu luka, nanišani. No, Gaspari ugleda kako kroz pritvorena vrata prekrivena neproničnim znakovima (koja nisu postojala) izlazi vještac, sav skoren od gube i paklenih krasta. Vidio ga je kako se vrlo visok uspravlja, zureći pogledom bez duše, dok u ruci drži luk što ga 137 podupire neka zlotvorna sila. On tada ispusti dasku, ustukne

prestravljeno. Ali onaj drugi je već odapeo hitac. Pogođen u prsa, Gaspari padne među grmlje kupina. Vrati se u hotel kad se već spuštala večer. Bio je iznemogao pa se skljoka na klupu, tik do ulaznih vrata. Ljudi su ulazili i izlazili, ponetko ga pozdravi, drugi ga ne prepoznaju jer je već bilo mračno. Ali on se na ljude nije osvrtao, nego se zadubio u svoju nutrinu. I nitko od onih koji su prolazili nije primjećivao da on u grudima nosi zabodenu strijelu. Kojih trideset i pet centimetara iz košulje, posred krvave mrlje, stršala je mala, savršeno istoka-rena sulica od prividno vrlo tvrda drva tamne boje. Gasparijev je pogled u nju piljio s umjerenom grozom, jer se s njom miješala neka čudnovata sreća. Isprva ju je pokušao iščupati, ali previše je boljelo: zacijelo su je u mesu zadržavale postranične kukice. A iz rane je povremeno kuljala krv. Osjećao ju je kako kapa niz prsa i trbuh, kako se zaustavlja u naborima košulje. Dakle, za Giuseppea Gasparija čas je kucnuo poetski velebno, i okrutno. Vjerojatno mu — pomisli on — valja umrijeti. Pa ipak, kakva osveta životu, osrednjim ljudima, razgovorima, licima koji su ga uvijek okruživali. Kakva prekrasna osveta. Oh, on se sada svakako ne vraća iz pitome dolinice, na nekoliko minuta hoda od svratišta Kruna. Nego se vraća iz vrlo udaljena, čista kraja koji izmiče ljudskim nedostojnostima, u kojemu stoluju vradžbine; a da bi onamo stigli, drugima je (ne njemu) potrebno da prijeđu oceane i onda prevale dobar komad puta po negostoljubivim samoćama, usuprot dušmanskoj naravi i slabostima čovjekovim; a ni onda nije rečeno da bi stigli. Dočim on... Jest, on, četrdesetogodišnjak, upustio se u igru s djecom, vjerujući u nju poput njih; samo što je u djece nekakva anđeoska lakoća, dok ju je on shvatio ozbiljno, teškom i srditom vjerom, koju je u sebi ne znajući nosio tko zna koliko tromih godina. Tako snažnom vjerom da je sve postalo istinito, dolina, divljaci, krv. On je ušao u svijet bajki koji više nije bio njegov, onkraj granice koja se u stanovitome životnom razdoblju ne 138 može prekoračiti nekažnjeno. Rekao je tajnim vratima otvorite se, misleći da se gotovo šali, ali vrata su se uistinu otvorila. Rekao je divljaci, i tako je bilo. Umire od strijele odapete za igru, i to od prave strijele. Plaća dakle za tegobnu čaroliju kojom se iskupio; otišao je predaleko da bi se mogao vratiti; ali kako se samo zauzvrat osvetio. Oh, neka ga čekaju na večeri žena, kćeri, drugovi u svra-tištu, neka ga čekaju na večernjem bridgeul Na juhici s tjesteninom, na kuhanoj junetini, na radijskom dnevniku: da pukneš od smijeha. Njega, koji je izašao iz skrovitih tmina svijeta! »Beppino«, zazove žena s terase iznad ulaza, na kojoj su bili prostrti stolovi pod vedrim nebom. »Beppino, što tu sjediš? I što si dosad radio? Još si u dokoljenicama? Ne ideš se presvući? Znaš li da je prošlo osam? Mi umiremo od gladi...«

»'... amen...'« Je li Gaspari čuo taj glas? Ili se od njega bio već previše odalečio? Neodređeno mahne desnom rukom, kao da kaže neka ga puste, neka se snađu bez njega, nije mu stalo koliko je crno pod noktom. Čak se i nasmiješi. Pritom je iskazivao oporu vedrinu, premda mu je poncstajalo daha. »Pa hajde, Beppino«, vikala je žena. »Hoćeš da te još čekamo? Pa što ti je? Zašto ne odgovaraš? Može li se znati zašto ne odgovaraš?« On spusti glavu kao da kaže da i više je ne podigne. On, napokon pravi čovjek, a ne jad i bijeda. Junak, a ne više gnjida, čovjek koji se više ne brka s drugima, nego se sada izdigao iznad njih. I to sam. Glava mu je visjela oborena na grudi, kako je i priličilo smrti, a ledene su se usne i dalje malo smiješile u znak prezira, pobijedio sam te, kukavni svijete, nisi me umio zadržati. 139 12. KAPLJA iplja vode uspinje se po stubama stepeništa. Čuješ li je? U mraku ispružen na krevetu, slušam njezin otajstveni pohod. Kako to radi? Poskakuje li? Tik, tik, čuje se isprekidano. Zatim se kaplja zaustavi i možda se više ne oglasi cijeli ostatak noći. Ipak se uspinje. Ide gore slubu po stubu, za razliku od ostalih kapi koje padnu okomito, pokoravajući se zakonu gravitacije, i na kraju malo pljusnu, kako je dobro poznato na cijelome svijetu. Ova ne: malo-pomalo uzlazi po stubištu nepregledne zgrade u obliku slova E. Nismo na nju upozorili mi, istančani, tankoćutni odrasli ljudi. Nego mala sluškinja iz prvoga kala, jadna, mala neznalica. Primijetila ju je jedne večeri, u gluho doba, kad su svi već pošli spavati. Nakon nekog vremena više se nije mogla obuzdavati, ustala je iz kreveta i potrčala da probudi gospodaricu. »Gospodo,« prošaptala je, »gospodo!« »Sto je?« upita gospodarica, prenuvši se. »Sto se zbiva?« »Nekakva kaplja, gospođo, kaplja koja se penje po stepenicama!« »Što?« zbunjeno zapita gospoda. »Kaplja se penje po stubama!« ponovi sluškinjica, i samo što nije zaplakala. »Hajde, hajde,« izgrdi je gazdarica, »jesi li luda? Vrati se u krevet, marš! Pila si, u tome je stvar, besramnice. Već duže vrijeme nedostaje vina u boci! Gaduro jedna, ako misliš...« Ali djevojka je već pobjegla i skutrila se pod pokrivačima. »Tko zna što je palo na pamet toj glupači«, mislila je zatim u tišini gospodarica, jer se sad rasanila. Pa nehotice slušajući noć što je vladala svijetom i ona začuje čudni šum. Kaplja se uspinjala stubištem, posve izvjesno. K 141 Ljubomorno zabrinuta za red, gospoda na trenutak nakani da izađe i pogleda. Ali što može naći pri oskudnome svjetlu zatamnjenih svjetiljaka koje vise s pregrada? Kako da kaplji ude u trag usred noći, po toj studeni, na mračnoj uzbrdici? Idućih se dana iz jedne obitelji u drugu polako rasprostre glas i sada u kući znaju svi, iako o tome radije ne govore, kao da je

posrijedi budalaština koje bi se možda morali stidjeli. U mraku se mnoge uši ćule sada kad se noć spustila da pritisne ljudski rod. Pa netko pomišlja na jedno, netko na drugo. Za nekih noći kaplja šuti. Drugi put se pak bez prestanka premješta, sve više, sve više, reklo bi se da se neće ni zaustaviti. Srca lupaju kad se učini da nježni korak dopire do praga. Ni po jada, nije se zaustavila. Eno se udaljava, tik, tik, i kreće prema gornjem katu. Pouzdano znam kako stanari u polukatu smatraju da su sada već na sigurnome. Kaplja je — misle oni — već prošla uz njihova vrata i više neće imati prilike da ih ometa; za nemir imaju razloga drugi, na primjer ja koji stanujem na šestome katu, oni više ne. Ali tko im kaže da će iduće noći kaplja nastaviti dalje od mjesta do kojega je stigla prethodni put, a neće iznova krenuti od početka, otiskujući se od prvih stuba, koje su uvijek vlažne i zamračene napuštenim otpadom? Ne, ni oni se ne mogu smatrati sigurnima. Kad se sutradan izlazi iz kuće, pomno se gledaju stube da nije ostao kakav trag. Ništa, kao što se moglo i predvidjeti, ni najmanji otisak. Tko uostalom cijelu priču shvaća ozbiljno ujutro? Pri jutarnjemu suncu čovjek je snažan, čovjek je lav, iako je prije svega nekoliko sati strepio. A da nemaju pravo oni iz polukata? Mi ostali, koji prije nismo čuli ništa pa smo se osjećali izuzetima, zadnjih nekoliko noći također nešto čujemo. Kaplja je, doduše, još daleko. K nama dolazi samo posve lagano tiktanjc, plačna jeka kroz zidove. To je ipak znak da se ona uspinje i sve se više bliži. Ne pomaže čak ni da čovjek spava u unutarnjoj sobi, daleko od stubišta. Bolje je čuti buku, nego noći provoditi u dvojbi postoji li ili ne. Tko stanuje u tim zabačenim sobama katkad ne može odoljeti, u tišini se došulja u hodnike i u predsoblju se 142 ostane smrzavati iza vrata, susprežući dah, osluškujući. Ako je začuje, više se ne usudi odmaknuti, nego ga zarobe strahovi koje ne zna odgonetnuti. No još je gore ako je sve mirno: kako u tome slučaju isključiti da šum neće započeti upravo tada, čim čovjek ponovno legne? Kakav čudnovat život, dakle. I da se ne možeš pritužiti, ni doskočiti, ni naći objašnjenje koje bi olakšalo duhove. I da ne možeš niti uvjeriti druge, u drugim kućama, one koji ne znaju. Ali što bi na kraju mogla biti ta kaplja, — pitaju uvredljivo bezazleno, — možda miš? Kakva žabica koja je izašla iz podruma? Uistinu ne. Pa onda — navaljuju — da nije slučajno neka alegorija? Da nije možda, da tako kažemo, kakav simbol smrti? Ili neke opasnosti? Ili godina što prolaze? Nipošto, gospodo: to je jednostavno kaplja, samo što se penje po stubama. Ili možda postoji namjera da se profinjenije prikažu snovi i prikaze? Da se dočara čežnja za dalekim zemljama u kojima se pretpostavlja da vlada sreća? Nešto sve u svemu poetično? Ne, ni govora.

Ili možda predstavlja najdalja mjesta na granici svijeta, do kojih nikada nećemo stići? Ma ne, kažem vam, nije to šala, nema dvostrukih smislova, sve što se može pretpostaviti jest da je, jao, posrijedi upravo kaplja vode koja se noću kreće uza stube. Tik, tik, tajanstveno, s jedne stube na drugu. I to zadaje strah. 143 13. RATNA PJESMA alj podigne glavu s velikoga radnog stola načinjenoga od čelika i dijamanata. »Koga to vraga pjevaju moji vojnici?« upita. Vani su, naime, po Krunidbenom trgu stupali nebrojeni bataljuni krećući prema granici i stupajući pjevali. Lak im je bio život kad je neprijatelj već bio u bijegu, a ondje, na dalekim poljanama, mogla se požnjcti samo slava kojom će se ovjenčati kad se budu vraćali. Pa i kralj se povratno osjećao čudesno zdravim i samouvjerenim. Samo što nisu podjarmili svijet. »To je njihova pjesma, Veličanstvo«, odgovori prvi savjetnik, također sav prekriven oklopima i željezom, jer je to iziskivala ratna stega. A kralj reče: »Ali zar nemaju ništa veselije? Pa Schoeder je za moje postrojbe napisao prekrasnih himni. I ja sam ih čuo. I to su prave vojničke pjesme.« »Što ćete, Veličanstvo?« odvrati stari savjetnik, još pognu-liji pod bremenom oružja nego što bi bio inače. »Vojnici imaju svoje hirove, pomalo kao djeca. Dajmo im najljepše himne na svijetu, a njima će uvijek biti milije njihove pjesme.« »Ali ovo nije ratna pjesma«, reče kralj. »Kad je pjevaju, čak bi se reklo da su tužni. A ne čini mi se da za to ima razloga, rekao bih.« »Ni ja nikako ne bih rekao«, složi se savjetnik uz osmijeh pun laskavih aluzija. »No možda je to obična ljubavna pjesma, vjerojatno ne nastoji biti išta drugo.« »A kako idu riječi?« zapne kralj. »Doista nisam upućen«, odgovori stari grof Gustav. »Na-ložit ću da mi o njima podnesu izvješće.« K 145 Bataljuni stignu na bojišnicu, strahovito pregaze neprijatelja pognojivši njegovo tlo, svijetom se razlijegala slavodobitna buka, topot kopita po ravnicama zamirao je sve dalje od srebrnih kupola kraljevskoga dvorca. A iz njihovih je tabora pod neznanim zviježđima i dalje odzvanjao isti pjev: ne veseo, nego tužan, ne pobjedonosan i ratnički, nego pun gorčine. Vojnici su se dobro hranili, nosili su mekanu odjeću, čizme od armenske kože, topla krzna, a konji su iz bitke u bitku galopirali sve dalje, dok je pod teretom posrtao samo onaj tko je prenosio neprijateljske barjake. Ali generali su pitali: »Kojega đavla pjevaju vojnici? Zar zbilja nemaju ništa veselije?« »Takvi su, uzvišenosti«, odgovarali su u stavu pozor oni iz Glavnog stožera. »Sjajni momci, ali imaju svoje fiksne ideje.« »Nije im baš duhovita ta fiksna ideja«, oneraspoloženo bi

kazali generali. »Sto mu gromova, zvuči kao da plaču. A što bi još mogli poželjeti? Čovjek bi rekao da su nezadovoljni.« Vojnici pobjedničkih pukova su, naprotiv, svi odreda bili zadovoljni. Sto su, naime, još mogli poželjeti? Osvajanja su se nizala jedno za drugim, plijen je bio bogat, na pretek svježih žena da se naužiju, bližio se slavodobitni povratak. Na mladim čelima što su blistala od snage i zdravlja već se moglo pročitati da će neprijatelj biti zbrisan s lica zemlje. »A kako idu riječi?« pitao je general radoznalo. »Ah, riječi! Riječi su prilično glupe«, odgovarali su oni iz Glavnoga stožera, po vajkadašnjoj navadi uvijek oprezni i suzdržani. »Glupe ili ne, što kažu?« »Ne znam ih točno, uzvišenosti«, rekao bi netko. »Znaš li ih ti, Diehlem?« »Riječi ove pjesme? Zaista ne bih znao. Ali tu je kapetan Marren, on zacijelo...« »Nisu mi jača strana, gospodine pukovniče«, odgovorio bi Marren. »Ali mogli bismo priupitati vodnika Petersa, ako dopuštate...« »No, hajde, koliko se tu uzaludno okoliša, kladio bih se...« ali general radije ne dovrši rečenicu. 146 Malo uzbuđen, krut kao metla, vodnik Peters stane odgovarati na upit: »Prva kitica, presvijetla preuzvišenosti, glasi ovako: Svud diljem bijelog svijeta se čuje bubnja glas i prođe mnogo ljeta put da se domu vrati put da se domu vrati nać ne zna nitko od nas. A zatim dolazi druga kitica koja kaže: '1 gor i dol i gori...'« »Kako?« izusti general. »'I gor i dol i gori', upravo tako, presvijetla preuzvišenosti.« »A što znači 'i gor i dol i gori'?« »Ne bih znao, presvijetla preuzvišenosti, ali pjeva se upravo tako.« »U redu, i što onda kaže?« »I gor i dol i gori zvuk koraka se čuje i godine prohuje gdje ostavili te, draga gdje ostavili te, draga gle jedan sad križ tu je. A onda ide treća kitica, koja se, međutim, ne pjeva gotovo nikad. A kaže...« »Dosta je, dosta je ovako«, reče general, pa vodnik pozdravi po vojničku. »Ne djeluje mi baš veselo«, napomene general kad je otišao niži časnik. »Kako bilo da bilo, sve je samo ne prikladna za rat.« »Nije prikladna, zaista«, potvrđivali su pukovnici iz Glavnih stožera s dužnim poštovanjem. Svake večeri, kad bi završile borbe, dok se tlo još dimilo, odašiljati su se brzi glasnici, neka poteku i odnesu dobru vijest. 147

Gradovi su se kitili barjacima, ljudi su se grlili po ulicama, zvona su na crkvama odzvanjala, pa ipak, tko bi noću prošao zabačenim četvrtima prijestolnice, začuo bi ljude, muškarce, djevojke, žene, kako pjevaju uvijek onu istu pjesmu što je iskrsla tko zna kada. Bila je uistinu prilično tužna, kao da je sadržavala silnu pomirenost sa sudbinom. Smeteno su je pjevale i mlade plavuše, oslonjene na prozorske podboje. Takve se pobjede nisu pamtile nikada u povijesti svijeta, makar koliko se stoljeća unatrag čovjek osvrnuo, nikad se nije čulo za tako uspješne vojske, za tako vrsne zapovjednike, za tako hitre prodore, nikada za toliko osvojenih zemalja. I posljednji će se pješak na kraju obogatiti i pogospoditi, toliko se blaga imalo dijeliti. Probile su se granice svih očekivanja. Po gradovima se već klicalo, s večeri se vino slijevalo sve do kućnih pragova, prosjaci su plesali. A između dvaju pehara što bi se ispili medu prijateljima lijepo je pristajala pjesmica za malu klapu. »I gor i dol i gori...« pjevali su, uključivši treću kiticu. Pa kad bi novi bataljuni prelazili preko Krunidbenoga trga krećući u rat, tada bi kralj osluškujući malo pridigao glavu s pergamenata i nalogodavnih isprava, i nije znao sam sebi objasnili zašto mu pjesma kvari raspoloženje. No na poljima i po naseljima, pukovnije su iz godine u godinu napredovale sve dalje i nikako da se napokon zapute u obratnome smjeru; pa su gubili oni koji su se kladili kako će domalo stići zadnja i najsretnija vijest. Bitke, pobjede, pobjede, bitke. Sada su postrojbe stupale po nevjerojatno dalekim zemljama teških imena koja se nisu mogla izgovoriti. Sve dok (iz pobjede u pobjedu!) ne stigne dan kada je Krunidbeni trg opustio, prozori na kraljevskome dvorcu ostali zamandaljeni, a pred vratima se grada začula tutnjava čudnih stranih bojnih kola što se bliže. Iz nepobjedive vojske na neizmjerno udaljenim ravnicama iznikle su šume kojih prije nije bilo, jednolične šume samih križeva što su se gubili na obzoru, i ništa drugo. Jer nije sudbina prebivala u mačevima, u ognju, u srdžbi raspomamljene konjice, nego u gore navedenoj pjesmi koja se 148 kralju i generalissimusima logično nije činila nimalo prikladnom za rat. Kroz one jadne zvuke godinama je ustrajno progovarala sama kob, pretkazujući ljudima ono što je već bilo odlučeno. No kraljevski dvori, vojskovođe, učeni ministri, ostajali su gluhi poput kamenja. Nitko nije razumio; samo su pjevali nesvjesni, stotinama pobjeda ovjenčani vojnici, dok su umorni stupali po večernjim cestama prema smrti. 149 14. KRALJ U HORM EL-HAGARU O vo su događaji koji su se zbili na lokalitetu Horm el-Hagar, s one strane Doline kraljeva, na nalazištu iskopina palače Meneftaha II. Ravnatelj nalazišta, Jean Leclerc, vremešan i genijalan čovjek, primi pismo od tajnika Službe za zaštitu starina koje mu je

najavljivalo posjet ugledna gosta-, znamenitoga stranog arheologa, grofa Mandranica, prema kojemu se po preporuci valjalo ophoditi s najvećim poštovanjem. Leclerc se nije sjećao nikakva arheologa koji bi se zvao Mandranico. SZS se — pomisli — za njega ne zauzima zbog stvarnih zasluga, nego zbog kakve visoke rodbinske veze. No to ga ne zasmeta, dapače. Zadnjih je deset dana bio sam, jer je njegov suradnik otišao na dopust. Nije mu bila mrska pomisao da će u toj pustoši vidjeti kršćansko lice kojemu je imalo stalo do njegova starog kamenja. Kako je bio pravi gospodin, u nabavku pošalje kamionet sve do Akhmima, a pod drvenim paviljonom iz kojega se pružao pogled na cijeli sklop nalazišta čak priredi otmjenu trpezu. To vruće i sparno ljetno jutro svane s umjerenim nadama kakve prate dan koji se rada nad pustinjama, a zatim se rasprše na suncu. Upravo dan prije, uz rub drugoga unutarnjeg dvorišta, između bezobličnih nakupina srušenih stupova, iz pijeska je nakon niza stoljeća iz mraka izronio nadgrobni kamen s natpisom koji je bio iznimno važan, jer se ticao vladavine Menef-taha II, a o njoj se dotad nije mnogo znalo. »Dvaput se kraljevi po imenima sa sjevera i iz močvara dođoše pokloniti pred faraonom, njegovim veličanstvom, životom, zdravljem, snagom«, 151 kazivao je natpis, što se vjerojatno odnosilo na podložnost raznih vlastelinčića Donjega Nila koji su se jednom pobunili, »i poraženi ga dočekaše pred vratima hrama, a nošahu nove, uljem namirisane vlasulje, u ruci držahu cvjetne vijence, ali im oči ne bijahu dostojne njegove svjetlosti, udovi njegovih zapovijedi, uši njegova glasa, riječi sjaja Meneftaha, sina Amonova, života, zdravlja, snage...« Prethodnu noć se pri svjetlu petrolejske svjetiljke dalje nije dalo odgonetnuti. Međutim, premda Leclerc nije više kao nekoć pridavao toliku važnost akademskim potvrdama i razglašenosti, nalaz ga je iskreno obradovao. Gledajući na istok, prema nevidljivoj rijeci, onamo gdje se automobilistička traka gubila u beskonačnoj perspektivi stjenovitih, pijeskom zaprašenih zaravni, arheolog se unaprijed naslađivao zadovoljstvom što će otkriće najaviti nepoznatome gostu, upravo kao što je čovjeku drago bližnjemu prenijeti dobru vijest. Uto — nije još bilo osam — ugleda kako se s obzora diže lanašan kovitlac, kako opada, iznova se stvara, pa postaje još višim i gušćim te leluja kroz nepomični i čisti uzduh. Do njega zatim, s ćuhom vjetra koji mu zavijori bijelu umjetničku kosu, dopre i brujanje motora. Strančeva kola samo što nisu stigla. Leclerc pljesne rukama i nekolicini fellaha dade znak da pritrče. Dvojica pohitaju na ulaz ograđenoga prostora,- otvore vrata od čvrstih greda. Uskoro zatim automobil je ulazio. S neznatnim razočaranjem, Leclerc odmah na tablici zapazi znamen diplomatskog zbora. Pošto su se kola zaustavila gotovo ispred njega, iz njih najprije izađe kicoški mladić kojega je Leclerc zacijelo već vidio negdje u Kairu, zatim

tamnoput i skrušen gospodin, vrlo ozbiljna izgleda; napokon, s velikim naporom — i Leclerc shvati da je to gost — nizak i suhonjav starčić, potpuno bezizražajna lica kao u kornjače. Dok ga je podupirao tamnoputi gospodin, grof Mandranico izađe iz automobila i oslanjajući se na malen štap krene prema nalazištu. Do toga trenutka kao da nitko nije primijetio Leclerca, iako se on u prizoru isticao svojom dekorativno stasitom pojavom i širokim bijelim odijelom. Napokon mu se prvi približi mladić i na francuskom mu navijesti kako on, poručnik Afghe Christani iz Dvorske garde, 152 i barun Fantin (očito je mislio na tamnoputoga gospodina) imaju čast (tko zna zašto toliko svečano) pratiti Monsicura Lc Comtea Mandranica u posjetu o kojemu »smo uvjereni da će biti od najvišega značenja«. U tome trenutku Leclere najedanput prepozna gosta: i prečesto su egipatske novine objavljivale fotografiju stranoga kralja koji je u Kairu živio u izgnanstvu. Znamenit arheolog? To, na koncu, i nije laž. Kad je bio mlad — sjeti se egiptolog — kralj je pokazao iznimno zanimanje za etruskologiju te čak i službeno podržao njezino proučavanje. Zato Leclere stupi naprijed sa stanovitom nelagodom, malo se nakloni, simpatično mu se lice lagano zacrveni. Gost s ugaslim smiješkom promrsi koju riječ, pružajući ruku. Zatim se nastave predstavljati. Svoju uobičajenu neusiljenost Leclere povrati vrlo brzo. »Ovuda, ovuda, gospodine grofe«, reče pokazujući put, »bolje je da u obilazak krenemo smjesta, prije nego što postane prevruće.« Krajičkom oka opazi da je veoma uglađeni barun Fantin grofu ponudio ruku; no starac ga je gotovo srdito odgurnuo i sam se zaputio sitnim, teturavim koracima. Mladi Christani išao je tik iza njih s bijelom kožnatom torbom ispod ruke i pritom se načelno smješkao. Stignu do strmenitog nasipa odakle se između dviju s čudesnom preciznošću usječenih stranica u dubinu prostirao dug i ravan nagib. Na dnu je zjapilo nešto nalik na vrlo široku i plosnatu jamu, do polovice koje je sezalo vanjsko pročelje drevnoga dvora što se sastojalo od strahovito nepomična polomljenog stupovlja. Ravni bridovi, geometrijske sjene, crni pravokutni podočnjaci atrija i portala gomilali su se nešto dalje u prividnu neredu, odajući da, unatoč mrtvilu krajolika, tu ipak vlada čovjek. S gospodskim je odmakom Leclere objašnjavao teškoće pothvata. Prije nego što je započelo iskapanje, pod pijeskom i ostacima bilo je zatrpano sve do vrha stupova i glavnoga zabata. Zato je trebalo iskopati, izvaditi i odnijeti brdo grade, zbog razlike u visini na nekim mjestima čak i po 20 metara, sve dok se 153 nije doprlo do prvobitne razine palače. A posao je tek pri polovici. »Tia noki demeda to atotena ikapaa...?« upita glasom kao da

kvoca grof Mandranico, otvarajući i zatvarajući usta na čudnovat način. Leclerc nije razumio ni riječ. Munjevito pogleda ozbiljnoga baruna tražeći pomoć. A barun je po svoj prilici bio dobro uvježban za teškoće te vrste, jer se požuri da hladnokrvno objasni: »Monsieur le comte želi znati prije koliko vremena su započela iskapanja.« I u njegovim je riječima bilo nejasna prezira, kao da je logično što starac govori na taj način, a blesan onaj tko bi došao u napast da se tome čudi. »Prije sedam godina, gospodine grofe,« odgovori Leclerc, nehotice malo postiđen, »a zapala me je povlastica da ih otvorim upravo ja... Evo, tu, sada treba da siđemo ovuda, to je jedino malo nezgodno mjesto«, reče kao da se sam uživio u nepriliku oronuloga grofa pred skliskošću nagnute površine. Barun ponovno pokuša ponuditi ruku, koju grof ovaj put ne odgurne; prilagodivši korak grofovome, zaputi se nizbrdicom. I Leclerc je obzirno stupao vrlo polako. Nagib je bio strm, zrak sve topliji, sjene su se skraćivale, uvaženi gost malo je vukao lijevu nogu i pritom zaprašio cipelu od bijele kože, s drugoga kraja jame dopirali su ritmični udarci kao od batova. Kad su se našli na dnu, više se nisu vidjele brvnare u nalazištu, jer ih je skrivao nasip, nego samo drevno kamenje i uokolo visoke, strmoglave, ovapnjene i trusne stijene. Prema zapadu su se one uspinjale stepenasto, tvoreći pravu pravcatu planinu koja je također bila posve gola, sada već pritisnuta suncem. Leclerc je ljubazno objašnjavao, a grof Mandranico bi svaki put mehanički podigao lice ne sudjelujući, odobravajući sitnim klimanjem; no čovjek bi rekao da sluša. Ukazu im se ulazno stupovlje, trup sfinge s ljudskom glavom, pomno izrađeni bareljefi što ih je vrijeme napola izbrisalo, na kojima su se nazirali likovi božanstava i monarha. Hermetične poput planina, okomice drvenih zidina nisu odgovarale ljudskim pogledima. 154 Stranac tada na nebu spazi čudne oblake kako se polako penju iz srca Afrike. Bili su krnji odozgora i odozdola, kao da ih je nož prerezao, i samo su na bokovima obilovali mlohavim pjenušavim vrtlozima. Grof djetinjasto znatiželjno na njih pokaže malim štapom. »Pustinjski oblaci,« objasni Leclerc, »bez glave i bez nogu... kao da su ih zgnječila dva poklopca, zar ne? ...« Grof nekoliko časaka zastane da ih promotri, zaboravivši na faraone, zatim se žustro okrene barunu pitajući ga nešto. Barun se smete i stane se naširoko ispričavati, ne gubeći skrušeni izraz lica. Moglo se razabrati kako je Fantin zaboravio ponijeti fotografski aparat. Starac ne prikrije ljutnju i okrene mu leda. Udu u prvo dvorište, potpuno u ruševinama. Samo je simetrični raspored kamenja i razvalina približno naznačivao gdje su se nekoć uzdizali trijemovi i zidine. No u pozadini su još odolijevala dva masivna plosnata tornja kosih bridova,

povezana nešto nižim i uleknutim zidom, gdje se nalazio portal. Bio je to unutarnji zabat palače, a Leclerc upozori na dva nerazmjerna ljudska lika što su u bareljefu zauzimala svaki od dvaju postra-ničnih zidova: faraon Mencftah II. prikazan u veličanstvenome jeku bitke. Postariji čovjek s tarbuskum u dugoj bijeloj tunici dođe iz unutrašnjosti hrama, priđe Leclercu te mu stane uzrujano govoriti na arapskome. Leclerc mu je odgovarao tresući glavom i smješkajući se. »Oprostite, što kaže?« upita poručnik Christani radoznalo. »To je jedan od pomoćnika,« odgovori Leclerc, »Grk koji sada zna već više od mene, bavi se iskapanjem barem trideset godina.« »Ali je li se nešto dogodilo?« navaljivao je Christani, koji je načuo poneki odlomak razgovora. »To su njihove uobičajene priče,« odvrati Leclcrc, »kaže kako su danas bogovi uznemireni... uvijek tako kaže kad stvari ne idu svojim tijekom... ondje je gromada koju ne mogu premjestiti, isklizla je izvan tračnica, sad će morati popraviti vitlo.« 155 »Uznemireni su... eh... eh...« uzvikne, nije bilo jasno u kojem smislu, grof Mandranico, koji je iznenada živnuo. Prijeđu u drugo dvorište, koje je također bilo sama pustoš i ruševina. Jedino su zdesna još uspravno stajali kiklopski potpornji iz kojih su stršali osakaćeni obrisi dvojice strahovitih Atlanta. U pozadini je radilo dvadesetak fellaha, a kad su se pojavila gospoda, stali su se bacakati kao pomahnitali, derući se i hineći svesrdnu revnost. Strani kralj opet pogleda u neobične pustinjske oblake. Dok su plovili, težili su da se okupe u jedinstven golemi, statičan i težak oblak, koji se pak nije micao. Preko bjeličastoga okvira planina na zapadu prijeđe sjena. Leclcrc, kojega je sada pratio i pomoćnik, povede goste udesno, u postranično krilo, jedino mjesto gdje je gradnja bila u dobru stanju. Bila je to pogrebna kapela koju je još štitio tek mjestimično napukao krov. Udu u hladovinu. Grof skine debelu kolonijalnu kacigu, a barun mu okretno ponudi rupčić da obriše znoj. Sunce je kroz procijepe prodirale) letvicama žarkog svjetla koje su mjestimično tukle u bareljefe, oživljujući ih. Uokolo je bio polumrak, tišina i tajnovitost. U polutami su se sa svake strane razaznavali visoki kipovi ustobočeni na prijestoljima, neki odrubljene glave, a izražavali su muklu i svečanu vlastodr-žačku volju. Leclerc pokaže na jedan od njih, bez ruku ali gotovo netaknute glave. Imao je grabežljivu i pakosnu gubicu. Približivši se, grof primijeti da je to lice neke ptice, samo što se odlomio kljun. »Ovo je vrlo zanimljiv kip«, reče Leclerc. »To je bog Thot. Potječe barem iz dvanaeste dinastije i zacijelo su ga smatrali dragocjenim kad su ga dopremili čak ovamo. Faraoni su dolazili da ga pitaju...« prekine se, ukoči se kao da ćuli uši. Čuo se. naime, nije se pravo razbiralo odakle, nekakav

potmuo sušanj. »Ništa, to je pijesak, prokleti pijesak, naš neprijatelj«, nastavi Leclerc ponovno se razvedrivši. »No, oprostite mi... govorili su kako su, prije negoli će krenuti u ratove, kraljevi od ovoga kipa tražili savjete kao od svojevrsnoga proročišta... ako bi kip ostao nepomičan, odgovor je glasio ne... ako bi pomaknuo 156 glavu, značilo je da potvrđuje... Koji put su ti kipovi govorili... tko zna kakvim glasom... samo su kraljevi uspijevali izdržati... kraljevi, jer su i oni bili bogovi...« Dok je tako govorio, okrene se s nejasnom dvojbom nije li počinio gaffe. No grof Mandranico je s neočekivanim zanimanjem motrio kip, pa mu vrhom štapa dotakne postolje od portira, kao da kuša koliko je čvrsto. »Dak Ijekalje tu doadiji jidajipi tadul« napokon upita s nevjericom u glasu. »Monsieur le comtc pita jesu li im kraljevi osobno dolazili postavljati pitanja«, prevede barun, pogađajući da Leclerc nije uhvatio ni riječ. »Upravo tako,« zadovoljno potvrdi arheolog, »i vele, barem tako vele, da je Thot odgovarao... A evo, tu je u pozadini nadgrobni kamen o kojemu sam vam govorio... vi ste prvi koji ga vide...« Raskrili ruke u široku, pomalo teatralnu kretnju i tako zastane, opet osluškujući. Svi nagonski zašute. Uokolo je glodao tajanstveni sušanj koji su čuli maloprije, kao da stoljeća polako opsjedaju svetište nastojeći da ga iznova pokopaju. Letvice sunca ulazile su sve manje iskosa, sada su silazile gotovo okomito, usporedno s bridovima potpornjeva, ali donekle slabašne, kao da se nebo zastrlo. Leclerc je upravo počeo objašnjavati, kad barun baci pogled na ručni sat. Deset i po. Bilo je paklenski vruće. »Je li vam, gospodo, možda malo kasno?« uslužno zapita Leclerc. »Mogao sam urediti da se ručak posluži u jedanaest i po...« »Ručak?« uzvikne grof, odsječnim i konačno razumljivim glasom, obraćajući se Fantinu. »Ali mi moramo otići... u 11 naj-kannije, najkannije...« »Neću dakle imati čast? ...« razočarano će Leclerc. Barun prevede stvar u diplomatski rječnik: »Uistinu smo osobito zahvalni... uistinu dirnuti... ali obveze...« Egiptolog preko volje skrati objašnjenja, odustajući od mnogih silno važnih stvari do kojih mu je bilo stalo. Mala se skupina tada vrati istim putem natrag. Sunce se bilo ugasilo, crvenkasti prevjes razmotao se preko neba, zrak je odisao ku157 žnim isparavanjcm. U stanovitom trenutku grol' šapne nekoliko riječi Fantinu, koji ga ostavi i krene ispred njega. Misleći da starac želi mokriti, Leclerc se uputi prema izlazu s ostalom dvojicom. Grof ostane sam među drevnim kipovima. Pošto je u međuvremenu izašao iz zatvorenog prostora, Leclerc prouči nebeski svod: bio je čudne boje. Uto mu na dlan

padne kaplja. Kišilo je. »Kiši,« usklikne, »tri se godine nije vidjela ni kap!... U ono je doba to bio loš znak... ako bi kišilo, faraoni bi odgodili bilo kakav pothvat...« Okrene se da izvanrednu vijest priopći grofu, koji je zaostao otraga u hramu: i tad ga ugleda. Stajao je ispred Thotova kipa i govorio. Glas do njega nije dopirao, ali arheolog je jasno vidio kako mu se usta otvaraju i zatvaraju na onaj neobični način kao u kornjače. Govori li gospodin grof sam sa sobom? Ili se doista obraća bogu kao davni faraoni? Pa što bi ga mogao pitati? Nema za njega više ratova koje bi mogao voditi, ni zakona koje bi donosio, ni planova, ni snova. Njegovo je kraljevstvo ostalo zauvijek izgubljeno preko mora. I dobro i zlo u njegovu se životu do kraja potrošilo. Preostaju mu jedino jadni, suvišni dani, upravo posljednji komadić puta. Kakva ga upornost dakle tjera da se usudi zazivati bogove? Ilije tako ishlapio da se više ne sjeća što se dogodilo, nego zamišlja kako proživljava lijepa davna vremena? Ili se kani našaliti? Ali nije on čovjek toga kova. »Gospodine grofe!« poviče Leclerc nenadano uznemiren. »Gospodine grofe, ovdje smo... počelo je kišiti...« Prekasno. Iz unutrašnjosti hrama prolomi se užasan zvuk. Leclercu lice pobijeli, barun Fantin nagonski ustukne za korak, mladiću ispod ruke ispadne bijela torba. I kišne kapi prestanu. Iz Thotove kapele čuo se zvuk otprilike kao da se kotrljaju šuplji drveni trupci ili udaraju žalobni bubnjevi. A zatim se pojača u potmulu, mutno artikuliranu huku, slično kmecanju deva što se porađaju, ali još gore. Unutra je treštalo kao u nekom paklu. Grof Mandranico je nepomično gledao. Nije se vidjelo da je ustuknuo ili pokazao želju da pobjegne. Krnji se Thotov kljun 158 rastvorio tako da se pri dnu iscerio, dva su se batrljka zvjerski razmicala i primicala, djelujući to strahotnije jer je ostatak kipa ležao nepokretan, potpuno bez života. A iz kljuna je izvirao glas. Bog je govorio. Sred mira, njegove su promukle kletve — jer tako je zvučalo — odzvanjale zloslutno. Leclerc se više nije bio kadar pomaknuti. Obuzimao ga je dotad nepoznat užas, od kojega mu je poskakivalo srce. A grof? Kako grof može izdržati? Možda zato što je i on kralj, Riječju neranjiv poput pokopanih faraona? No glas je sada zavijao u brektajima, popuštao i ugasio se, ostavivši za sobom jezivu tišinu. Tek tada se stari grof pokrene i krhkim koračićima zaputi prema izlazu, a nije teturao, nije bio uplašen. Pošto se približio Leclercu, koji je u njega zgroženo piljio, reče odobravajući glavom: »Dosjetljivo, zaista dosjetljivo... šteta to te opuga moda pukla... tebalo ju jetoda dati...« Ovaj put, međutim, barun nije bio spreman prevesti posljednje što je propentao. Čak i barun zašuti, shrvan tim isuše-

nim starcem, gluhim za tajne života, tako ništavnim da nije shvatio ni da mu se obratio bog. »Ali za ime Božje«, napokon molećivo zakuka Leclerc, nejasno predosjećajući da se sprema neka prijetnja. »Pa zar niste čuli?« Naborani suveren podigne glavu držeći se samovoljno: »Kupoli Obila kupot!« (htio je reći glupost). Zatim će, iznenada se namrštivši: »Jetuji kola petnna? Kannoje: kanno... Fantin, to ji jaditel« Kao da se ozlovoljio. Svladavajući se, Leclerc je piljio u njega s čudnim osjećajem između zaprepaštenosti i mržnje. No na drugome kraju iskapa-lišta prolomi se zbor psovki. Fellasi su sumanuto vrištali, a iz pozadine hrama dojuri pomoćnik, derući se. »Sto kaže? Što se dogodilo?« zabrinulo upita Fantin. »Tlo se odronilo,« prevede mladi Christani, »jedan od fel-laha je ostao zatrpan.« 159 Leclcrc stegne šake. Zašto stranac ne ode? Još mu nije dosta? Zašto mu se prohtjelo probuditi čarolije što su snivale tolike tisuće godina? Grof Mandranico je zapravo odlazio, vukući nožicu uz ukošenu ravninu. Istodobno, Lcclerc primijeti kako se svuda uokolo pustinja miče sa sprženih nasipa. Tu i tamo su se tiho urušavali mali odroni, nalik na zvijeri što se šuljaju. U koncentričnom su se pokretu cijedili niz udubine, prokope, pukotine, sa zaravni na zaravan, te čas se zaustavljajući, pa opet nastavljajući, plazili prema otkopanome spomeniku. A nije bilo ni daška vjetra. Buka automobila koji je kretao načas se učini zbiljskom činjenicom što umiruje. Ovlašno se izredaju pozdravi i zahvale. Nepokolebljivom se grofu žurilo. Ne zapita zašto fellasi vrište, ne pogleda u pijesak, ne zabrine ga što je Lcclerc veoma blijed. Kola izađu iz ograđenoga prostora, otkližu trakom ceste između malih vrtloga prašine, nestanu. Kad je ostao sam na rubu jame, Lcclerc sada stane promatrati svoje kraljevstvo. Pijesak se i dalje odranjao, kao da ga tajnovita sila vuče nadolje. On ugleda kako i fellasi u raštrkanoj jurnjavi napuštaju palaču, kako prestravljeni bježe, nestaju gotovo neobjašnjivo. Pomoćnik u bijelom kaftanu trčao je amo-tamo, srdito dozivajući, uzalud nastojeći da ih zadrži. Zatim i on umukne. Tada se začuje glas pustinje kako napreduje: potmuli zbor tisuće šušnjeva što puzi. Donedavna malen izljev pijeska, sipeći niz kosinu, dosegne postolje prvoga stupa, ubrzo zatim još jedan nalet zakopa čitavo podnožje. »Bože moj«, promrmlja Leclerc. »Bože moj.« 160

KRAJ SVIJETA Jednoga jutra, oko deset sati, na nebu iznad grada pojavi se golema pest; onda se polako rastvori kao pandža i tako ostane nepomična poput golema svoda propasti. Izgledala je kao od kamena, a nije bila kamen, izgledala je kao da je od mesa, a nije bila, činilo se i kao da se sastoji od oblaka, ali nije bila oblak. Bio je to Bog; i kraj svijeta. Po gradskim se četvrtima razlegne mrmor, koji se zatim pretvori u šumor a zatim u urlik, sve dok se ne stopi u jedan jedini, zbijen i strahotan glas što se uspinjao okomito kao trublja. Luisa i Pietro nalazili su se na malenu trgu koji je u taj sunčani sat bio mlačan, a okruživale su ga maštovite zgrade i djelomice vrtovi. Ali na nebu, na neizmjernoj visini, lebdjela je ruka. Prozori su se rastvarali sred dozivanja i krikova strave, dok se početni vrisak grada malo-pomalo sti.šavao; mlade, raskopčane gospode naginjale su se da pogledaju apokalipsu. Ljudi su izlazili iz kuća, većinom trčeći, osjećali su potrebu da se kreću, da učine bilo što, ali nisu znali kamo da se djenu. Luisa brižne u gorak plač: »Znala sam,« mucala je jecajući, »da tako mora završiti... nikad u crkvu, nikad se pomolila... fućkalo se meni, fućkalo, a sada... slutila sam da mora završiti ovako!...« Sto joj je pak mogao reći Pietro da je utješi? Stao je i on plakati kao dijete. I glavnina ljudi lijevala je suze, osobito žene. Samo su dva fratra, dva žustra starčića, hodala ushićeno od veselja: »Dolijali su sad mudrijaši!« radosno su kliktali, stupajući krepkim koracima, obraćajući se najistaknutijim prolaznicima. »Jeste li sad prestali mudrijašiti, ha? Sad smo mudrijaši mi!« (i smijuckali su se). »Sad vidimo tko su bili mudrijaši, mi s kojima ste 161 se stalno sprdali, mi koje ste smatrali budalama!« Poletni kao školarci, prolazili su kroz sve brojniju gomilu koja ih je gledala poprijeko, ne usuđujući se da im uzvrati. Već su prije nekoliko časaka zamakli u uličicu, kad neki gospodin regbi iz nagonske pobude navre u potjeru za njima, kao da je upravo propustio dragocjenu priliku: »Za Boga miloga!« vikao je lupajući se po čelu. »Kad pomislim da su nas mogli ispovjediti!« »Sto mu gromova!« priklopi netko drugi. »Kakvi smo tupoglavci bili! Naletjeli nam tu pod nos, a mi ih pustili da odu!« Ali tko je više mogao dostići žustre fratriće? Nekoć bahate žene, pa i muškarčine, vraćali su se za to vrijeme iz crkava razočarano i obeshrabreno kunući. Najvrsniji su ispovjednici nestali — dojavljivalo se —jer su ih vjerojatno pri-dobile najviše vlasti i moćni tvorničari. Zaista neobično, ali

novci su i dalje čudesno čuvali stanovit ugled, premda je svijet bio pri kraju; tko zna, možda se smatralo da će dotad proći još minute, sati, ili čak koji dan. Sto se tiče preostalih raspoloživih ispovjednika, u crkvama je nastala tako stravična gužva da se na to nije moglo ni pomišljati. Pričalo se o teškim nezgodama do kojih je došlo upravo zato što je onamo nagrnulo previše ljudi; ili o varalicama koji su se prerušili u svećenike i nudili se da idu ispovijedati i po kućama, nabijajući basnoslovne cijene. Nasuprot tomu, mladi su se parovi navrat-nanos osamljivali bez i najmanje suzdržljivosti te lijegali po tratinama u perivojima kako bi još jednom vodili ljubav. Ruka je za to vrijeme postala zemljane boje, premda je sunce sjalo, te je stoga zadavala više straha. Stane kolati glas kako smak svijeta predstoji neposredno; neki su jamčili kako se neće doživjeti ni podne. Uto, u otmjenoj lođi neke palače, nešto više od razine ulice (do nje se pristupalo po dvama lepezastim stubištima), bi viđen mlad pop. Hodao je brzopleto, glave uvučene medu ramena, kao da ga je strah otići. Bilo je čudno vidjeti popa u to doba, u toj raskošnoj kući gdje su stanovale kurtizane. »Pop! Pop!« začuje se kako netko negdje viče. Ljudi mu uspiju munjevito zapriječiti put prije negoli je mogao pobjeći. »Ispovjedi nas, ispovjedi nas!« vikali su mu. On problijedi, odvuku ga do ljupke kapelice što je stršala iz male lođe nalik na natkrivenu propov162 jedaonicu; izgledala je kao da joj je upravo to namjena. Deseci muškaraca i žena odmah stvore grozd, tiskajući se, provaljujući odozdola, verući se po ukrasnim izbočinama, hvatajući se za stupice i za rub ograde; ionako nije bilo visoko. Pop počne ispovijedati. Vrlo brzo bi saslušao kako mu se povjeravaju neznanci (kojima više nije bilo stalo mogu li ih ostali čuti). Prije nego što bi završili, desnom bi rukom iscrtao kratak znak križa, podijelio oprost i smjesta prešao na idućega grešnika. No koliko ih je bilo. Pop se zbunjeno ogledao, mjereći sve veću plimu grijeha što mu ih valja odriješiti. S velikim naporom, i Luisa i Pietro priđu bliže, domognu se svojega reda, uspiju postići da ih sasluša. »Ne idem na misu, govorim laži...« vikala je djevojka na brzinu, od straha da neće dospjeti na vrijeme, u pomamnoj želji za skrušenošću, »a osim toga, počinila sam sve grijehe koje hoćete... samo vi meni sve njih uzmite... I nisam ovdje zbog straha, vjerujte mi, nego baš samo iz želje da budem bliska Bogu, kunem vam se da...« i bila je uvjerena da je iskrena. »Ego te absolvo...« promrsi pop i prijeđe na Pietra da i njega posluša. No u ljudima je rasla neizreciva tjeskoba. Netko upita: »Koliko vremena ima do Strašnoga suda?« Netko drugi, dobro obaviješten, pogleda na sat. »Deset minuta«, odgovori mjerodavno. Začuje ga pop koji se odjednom pokuša povući. No nezasitni ga ljudi zadrže. Činilo se da ima groznicu, bilo je

jasno da slap ispovijedi do njega više ne dopire osim kao zbrkan žamor bez smisla; pravio je znakove križa jedan za drugim, ponavljao »Ego te absolvo...« onako mehanički. »Osam minuta!« upozori muški glas iz gomile. Pop je doslovce drhtao, noge su mu toptale o mramor kao djeci kad se uzjogune. »A ja? A ja?« stane ih preklinjali očajno. Ti ga prokletnici prikraćuju za spas duše; neka ih vrag odnese sve koliko ih ima. Ali kako da se oslobodi? Kako da se pobrine za samoga sebe? Samo što nije zaplakao. »A ja? A ja?« pitao je tisuće mo-litelja, gramzivih da se dočepaju raja. Ali nitko se na njega nije osvrtao. 163 16. NEKOLIKO KORISNIH NAZNAKA DVOJICI NEPATVORENE GOSPODE (OD KOJIH JEDAN PREMINUO NASILNOM SMRĆU) J_A>k je dne 16. siječnja u deset uvečer s bijelim paketićem u lijevoj ruci prolazio u to doba pustom Fiorenzuolinom ulicom, donekle izvještačeno odjeven muškarac od kojih 35 godina, imenom Stefano Consonni, iznenada oko sebe začuje nešto nalik na glasan zuj velikih muha što mrmore. Zar velike muhe usred zime i po toj hladnoći? Začudi se i napravi ovako rukom da ih otjera. No zuj se sve više pretvarao u mrmor, a u stanovitom mu se trenutku učini da čuje tanušne riječi, kako se katkad dogodi ako se telefonska slušalica ostavi na stolu za vrijeme razgovora, dok drugi i dalje govori. Ogleda se uokolo, pri čemu mu se, istini za volju, srce malo uzlupa; ulica je bila baš pusta: s jedne strane kuće, s druge strane dugi zid što ograđuje tračnice; svjetiljke su pravilno gorjele. Ali nije se vidio nitko. »Što se zbiva?« skupi na koncu hrabrost da upita, pomalo oklijevajući, pošto je čudnovata šaputanja pokušao otjerati kao da su leptiri, ali uzalud. Consonni zbunjeno počeka. Pomisli nije li te večeri na priliku malo previše popio; ali nije. Osjeti strah. S druge strane, glasovi su tako tanušni. Ako dopiru od ljudskoga bića, ono može biti visoko najviše dvadeset centimetara. Onda se osmjeli: »Pa može li se konačno doznati tko ste, zlokobne muhe?« »Hi, hi!« zahihoće njemu vrlo blizu zdesna drugi glas, različit od prvoga. »Hi, maleni cmo mi!« Razumljivo uzrujan, Stefano Consonni pogleda gore prema pročelju obližnjih kuća da vidi je li se slučajno netko primaknuo prozoru da sluša. Prozori su svi bili zatvoreni. 165 »Što je pravo je pravo«, prozbori tad prvi glasić, komično skrušeno i ozbiljno. »Zašto da se ne kaže, Max? (očito se obraćao drugu). Ja sam profesor Pctcrcondi Giuseppe... pače pokojni Giuseppc... a ovaj tu koji vas, kladim se, malo gnjavi jest moj nećak Max, Max Adinolfi, u istome stanju kao ja. A s kim mi imamo čast, ako nije neprilično?«

»Consonni, zovem se Consonni«, narogušeno odvrati muškarac, koji se još nije umio snaći. A zatim će, pošto je časak razmislio: »Dobro, pa niste valjda na priliku neki duhovi, je li?« »Pa... u stanovitom smislu«, prizna Pctcrcondi. »Ima onih koji smatraju da nas mogu tako odrediti...« »Hi, hi!« nastavi iznimno dobro raspoloženo Maxov glas, osobito piskav i usiljen. »Maleni cmo, maleni cmo! Da cte nac čuli prošlu noć... da cte nac čuli, koje glacine...« i dalje nije mogao od smijeha... »Što bi to imalo značiti?« upita Consonni, koji je pomalo dolazio k sebi. »Zapravo,« prošapće Pctcrcondi smjerno, »mi se malo-pomalo istanjujemo. Možemo ovdje ostati najviše 24 sata. I čovjek se brzo potroši. Tumaramo od sinoćnje ponoći... za dva sata, adieu, čestiti moj gospodine.« »Ha, ha!« smijucne se Consonni, posve obodren. (Sve ako su i duhovi, ali najdulje još do ponoći. A onda će se nauživati kad to bude prepričavao.) Zato će, s uznositim nehajem: »Dakle, profesore Petercondi...« »Pa izvrsno, sveca mu,« prekine ga profesorov glasić, »kakva spremnost, kakvo pamćenje, odmah mi je naučio ime.« »Eto,« nastavi Consonni, kojega je iznova obuzela blaga nelagoda, »htio sam upravo reći da mi vaše ime nije novo.« »Hi, hi!« bezobzirno mu se cerekne na lijevo uho nećak Max. »Jesi li čuo, ujače? Nije mu novo! Ha, i ta mu dzbilja valja!« »Prestani, Max«, reče Petercondi sa svom ozbiljnošću kakva priliči iznimnoj tanahnosti. »Gospodine Consonni, zahvalju166 jem vam. Mogu, naime, bez lažne skromnosti kazati da sam bio dosta dobar kirurg.« »Izvrsno,« pomisli čovjek, »sad se baš hoću malo zabaviti«, pa tiho ali razgovijetno upita udvornim glasom: »A u čemu bih vam, profesore, mogao biti koristan?« »Vidite?« objasni ono nevidljivo što je preostalo od kirurga Petercondija. »Došli smo amo potražiti nekog Čovjeka, imam neki računčić koji bih s njim morao srediti. Vidite? Ja sam osobno imao nesreću da su me ubili!« Consonm pokaže koliko se začudio: »Ubili? Osobu kao što ste vi? Pa kako to?« »Da bi me okrali«, suho i ozbiljno odgovori glasić. »A kada? A gdje?« nepristojno navali Consonni. »Na onome uglu, upravo na onome uglu... prije točno dva mjeseca...« »Ah, sveca mu!« Consonni se nikada nije tako zabavljao. »I sada ste... ukratko, došli ste potražiti toga... ukratko, došli ste ga potražiti...« »Upravo tako, gospodine, pa ako vi...« »Ali,« opet će Consonni, raskoračivši noge kao da izaziva, »ali čak i ukoliko ga nađete, što...?« »Hi, hi!« odvratno zahihoće mladi Max. »To je iclina! Mi cmo tako maleni! Bodze moj, kako crno poctali maleni!«

»Hoćete reći, gospodine Consonni,« iznimno ukrućeno nastavi profesor, »što mogu dobiti ukoliko, da se dobro razumijemo... ukoliko mu uđem u trag...« »Jest, baš tako,« osmjehne se Consonni, »pitao sam se...« Ali tu nastane iznenadna, vrlo velika šutnja, koja zaposjed-ne cijelu ulicu. I Consonni počeka strepeći, ali nije razumio. »Hm, hm!« Petercondi napokon pročisti glasić. »Vi me pitate... Pah, prije svega, mogli bismo ga zastrašiti. Čovjek kao vi, čiste savjesti, to je nešto drugo. Ali on! Kad bi me on čuo kako govorim, zar ne mislite, gospodine Consonni, da bi mu moglo pozliti?« 167 »Pah,« i Consonni nije mogao odoljeti da se malo ne nasmije, »zacijelo bi mu bilo malo nelagodno, rekao bih...« »Eto vidite... I k tome...« »I k tome«, zasikće obijesno razvlačcći nećak Max. »I k tome, mi modzemo proreci...« »Proreci?« zapita Consonni u svom neznanju. »A što bi to imalo značiti?« »Max hoće reći da mi tome zločincu možemo pretkazati budućnost. A time bismo mu priredili ružnu šalu...« »A kad bi budućnost bila lijepa, na priliku?« prigovori Consonni pripaljujući cigaretu, pa pridoda, malo nagnuvši glavu: »Nadam se da vama, gospodo, ne smeta dim...« »Ni za koga,« primijeti Petercondi, ne osvrćući se što je spomenuo dim, »ni za koga budućnost nije u pravome smislu lijepa. Dovoljno je, na primjer, da čovjek zna kad mora umrijeti; dovoljna je ta vijest, vjerujte mi, gospodine Consonni, da mu zatruje ostatak života.« »Ah, ako vi to kažete, profesore! Nego, ne mislite li da je hladno? Da se malo prošetamo...« pa stane hodati razmahujući desnom rukom po zraku u visini uha, kao da tjera nesnosnoga Maxa. »Hi, hi!« odmah zahihoće ovaj. »Ujace, pa reci mu da me ne ckaklja!« Napravi dvadesetak koraka. Izdaleka, ali iz velike daljine, dopre nejasna buka tramvaja. »I onda?« upita Petercondi baš u lijevo uho Consonniju, koji protrne. »Onda, svakako... ne bih znao... No možda bih vam... neku korisnu naznaku... Možda bih vam, dragi moj profesore, mogao dati neku korisnu naznaku...« »Hi, hi!« Max se onako malešan valjda kidao od smijeha. »Jesi li cuo, ujace? Neku koricnu nadznaku, jesi li cuo? E, ova mu dzaicta valja!« »Pa hoće li prestati?« otrese se Consonni, zaustavivši se, iskreno razdražen. 168 »Hi, hi!« opet će Max, ali gotovo prigušeno. »Oproctite mi doicta, gocpodine. A eto imate, kadzite mi, u tom paketiću. Kadzite mi, sto je unutra?« Consonni je šutio.

»Clatkisi?« piskajući natukne Max. »Bac idzgleda kao paketić clatkisa. Dzar ne?« Consonni ne odgovori. Casak promisli. Zatim odvrati osornim tonom: »Ali, oprostite vi meni, profesore, pa zar ova dvadeset četiri sata niste mogli bolje upotrijebiti? Da sam u vašem stanju, ja bih se, na primjer, radije zabavio tako da si priuštim neka zadovoljstva...« »Koja zadovoljstva?« »Okolo ima raznih ženica!... Među suknjama, velim, kad ste tako maleni, ha ha... bilo bi doista divno.« »Ali, vidite?« objasni mu i dalje ozbiljni Petercondi, »samo što ja neke sklonosti... ukratko, mi na te stvari više ne mislimo, razumijete?« »Ha, ha!« opet se smijao Consonni. »I onda... i onda, ako djevojka prdne? Možete li zamisliti, profesore, dokle biste odletjeli? Možete li to zamisliti?« i pritom se nesuzdržano kreveljio od smijeha... Samo se Max, doduše donekle kasneći, pridruži njegovoj veselosti, ali s uobičajeno odbojnim tonom: »Hi, hi!« smijuljio se. »Ha, to je dzbilja ictina. Mi cmo tako malecni!« Petercondi razgovor vrati u kolosijek: »Govorili ste mi, gospodine Consonni, da mi vi možete pružiti neke korisne naznake... Bio bih vam zaista zahvalan... Na žalost, vrijeme istječe...« »Hi, hi!« uporno je šuškao Max. »Malecni cmo, malecni... i dznamo proricati...« Consonni pogleda na ručni sat. Deset i trideset pet. Makar koliko ga kinjili, tih će se nametnika osloboditi za sat i po. »Kadzi, ujace,« tada će Max, i dalje na svoj razuzdani i obješenjački način, »pogledaj gocpodina Conconnija: eto mu je to kraj noca?« 169 »Zbilja,« odvrati Pctcrcondi, »nisam ni opazio... Dajte da pogledam... da, ta crvena mrljica, da, da, ne obećava ta mrljica ništa dobro...« »Kako... kako vi to mislite?« »Ovako, gospodine Consonni,« objasni profesor, »uopće mi se nimalo ne sviđa ta mrljica, da budem iskren, ne bih htio da... Boli li vas kad je dodirnete?« »Ova tu?« reče Consonni i posve polako je dodirne desnim kažiprstom. »Boli vas, zar ne? rekne Petercondi. »A otkad?« »Pa stoje to važno?« Consonni je djelovao nesigurnije nego prije. »Imam je možda dva mjeseca.« »Jako je lijepa,« Petercondi je govorio tipično strukovnim tonom, »imali ste je, dakle, i prije dva mjeseca... uistinu čudno...« »Pa što onda? Sto to znači?« »Stvar se onda u potpunosti mijenja, čestiti gospodine Consonni« (glas mu je dotle postao tako sićušan, da je čovjek morao prignuti glavu u stranu kako bi ga čuo). »Da sam to

znao prije, bio bih si prištedio trud.« Consonni se zaustavio. Opet popipa crvenu mrlju uz nos... »I kakve to ima veze?« upita, krzmajući. »Ne razumijete?« ustraje profesor. »Pa više nema nikakve razlike!« »Kakve razlike?« »Razlike između nas dvojice... to vam veli profesor Petercondi, čestiti gospodine...« Začuje se obradovani Maxov glasić: »Čini mi ce da chva-cam, ujace... Pa nije li to kracno? Idzgleda dziv i dzdrav, a dzapravo... i njemu cu učinili uclugu!« i tanašan se smijeh neugodno prolomi pustom ulicom. »Ukratko, što je na stvari? Može li se znati?« Consonni je stao bjesniti. »Sarkom, čestiti gospodine«, hladno odgovori Petercondi. »Tako se zove. Više se ništa ne može poduzeti.« 170 »Hi, hi, vjerujte nam, slobodno nam vjerujte,« cerekne se raspojasani Max, »moj ujak ce u to radzumije, u to modzete biti cigurni. Kad on to kadze, modzete mu vjerovati... hi, hi... Mi proričemo, goepodine Conconni...« »K vragu!« uzvikne čovjek zgadeno. »Poći ću k liječniku! Ako i bude kako vi velite, liječit ću se, ne manjka mi sredstava, budite mirni...« »K liječniku, hi, hi!« isceri se Max. »Pa dzar nicte chvatili da vam neće pomoći ni cmokvu euhu... Cad ci ti jedan od nacih.« Consonni zausti, ali ne dospije ništa reći: »Hajde, hajde odneci clatkice cvojoj dragoj!« naruga se Max. »Čamo trci, momče! Idi i odneci joj neku koricnu nadz-naku!« »Tko bi to rekao«., ozbiljno i gotovo spokojno pripomene Petercondi. »Odmah sam te prepoznao, Consonni... prepoznao sam te čim si se pojavio na drugome kraju ulice... i evo, još dva mjeseca, tri mjeseca da budemo široke ruke... Možemo otići, čini mi se, nećače moj...« Consonni prinese ruku ovratniku. Ponestajalo mu je daha. »Do vidzenja uckoro, mladicu!« prodcre se Max. »Preporučujem da kolači budu c nadjevom!« Ovaj put se i Petercondi od srca nasmije; zvučao je poput stršljena. Njih dvojica su se udaljavali, nepristojno se cerekajući. Zamaknu po sumornim nasipima iza ograde tračnica. »Prokletnici! Proklete svinje!« opsuje Consonni. »Da gospoda! Ti prokletnici! Uvijek na kraju bude po njihovome!« Smeteno se ogledavao oko sebe. Ali nije bilo nikoga, potpuna tišina. Iz humka izmili miš. Kako se uzica izvukla s prsta, bijeli paketić padne na tlo i papir zašušti. »Prokletnici«, opet promrmlja čovjek. I jedva dotičući oprezno stane dodirivati ono uz nos što ga je boljelo. 171 17. SUVIŠNI POZIVI

JTjLtio bih da dođeš k meni jedne zimske večeri i da se, stisnuti zajedno iza okna, gledajući u samoću mračnih i smrznutih ulica, sjećamo zima iz bajki, gdje smo skupa živjeli a da nismo ni znali. Ti i ja smo, naime, stidljivim koracima prošli istim začaranim stazama, zajedno smo prevalili šume pune vukova i isti su duhovi na nas vrebah iz busena mahovine što su visjeli s tornjeva, dok su okolo prolijetali gavrani. Zajedno smo, ne znajući, oboje možda gledali na drugu stranu, prema tajnovitome životu što nas je čekao. Ondje su u nama po prvi put zatreptale lude i nježne želje. »Sjećaš li se?« reći ćemo jedno drugom blago se privijajući u toploj sobi, i ti ćeš mi se s povjerenjem nasmiješiti, dok vani budu turobno zvečali limeni oluci što će ih tresti vjetar. No ti — sad se sjećam — ne poznaješ drevne bajke o bezimenim kraljevima, o nemanima i o ukletim vrtovima. Nikada nisi zatravljena prošla ispod čarobnih stabala koja govore ljudskim glasom, niti pokucala na vrata pustoga dvorca, niti u noći hodala prema neizmjerno dalekome svjetlu, niti usnula pod zvijezdama s Istoka, dok te ljuljuškao sveti čun. Iza okana, u zimskoj večeri, mi ćemo vjerojatno ostati nijemi, ja gubeći se u mrtvim bajkama, a ti u drugim, meni neznanim brigama. Ja bih te pitao »Sjećaš li se?«, ali ti se ne bi sjećala. Htio bih jednoga proljetnoga dana s tobom šetati pod nebom sive boje, dok vjetar još vitla pokoji stari lanjski list po ulicama četvrti u predgrađu; i da bude nedjelja. U takvim predjelima često niču sjetne i velike misli; a u neke sate lebdi poezija, spajajući srca onih koji se vole. Uz to se rađaju rvade koje se ne umiju iskazati, pospješene beskrajnim obzorima iza kuća, vlakovima što jure, oblacima sa sjevera. Jednostavno ćemo se držati za ruku i ići lakim korakom, govoreći besmislene, glupe i drage stvari. Sve dok se ne upale svjetiljke, a iz oronulih se zgrada ne izviju zloslutne priče o gradovima, pustolovine, romani o kojima se mašta. I tada ćemo mi zašutjeti, stalno se držeći za ruke, jer će duše razgovarati bez riječi. No ti mi — sad se sjećam — nikada nisi rekla besmislene, glupe i drage stvari. Pa stoga ne možeš voljeti ni nedjelje o kojima ti pričam, niti tvoja duša zna s mojom razgovarati šutke, niti poznaješ čaroliju gradova u pravi sat, niti nade što se spuštaju sa sjevera. Tebi su draži svjetla, mnoštvo, ljudi koji te gledaju, ulice u kojima kažu da se može nabasati na sreću. Ti si drukčija od mene, pa kad bi toga dana sa mnom krenula u šetnju, žalila bi se da si umorna; samo to i ništa drugo. Htio bih s tobom i ljeti poći u samotnu dolinu, neprestano se smijući najjednostavnijim stvarima, i istraživati tajne šuma, bijelih cesta, nekih napuštenih kuća. Zaustaviti se na drvenome mostu da bismo gledali vodu što protječe, slušati kako telegrafskim stupovima duga priča bez kraja dolazi s jednoga kraja svijeta i tko zna kamo li će stići. I čupati cvijeće s livada i tu, ispruženi na travi, u sunčanoj tišini, motriti bezdane neba i bijele oblačke što plove i vrhove planina. Ti bi rekla: »Kako je lijepo!« Ništa drugo ne bi rekla, jer bismo mi

bili sretni, kad bi nam tijela izgubila teret godina, a duše postale svježe kao da su se netom rodile. Ali ti — sad kad o tome razmišljam — ti bi se ogledala uokolo a ne bi razumjela, bojim se, i zastala bi da zabrinuto proučiš čarapu, nestrpljiva da se vratiš tražila bi od mene još jednu cigaretu. I ne bi rekla »kako je lijepo!« nego druge jadne stvari do kojih meni nije stalo. Jer si takva, na žalost. I nikada ne bismo bili sretni ni na trenutak. Htio bih ipak — pusti me da kažem — htio bih s tobom rukom pod ruku proći velikim gradskim ulicama pri zalasku sunca u studenome, kad je nebo od čistoga kristala. Kad pod svodovima promiču prikaze života te u prokopu ulica okrznu crne ljude što ih već ispunjaju zebnje. Kad sjećanja na blaženo doba i novi predznaci prolete nad zemljom, za sobom ostavljajući neku vrstu glazbe. S nevinom samouvjerenošću kakva je 174 svojstvena djeci gledat ćemo lica drugih ljudi, na tisuće njih, što u slapovima prolaze uz nas. Mi ćemo, ne znajući, sjati od radosti i svi će biti primorani da nas gledaju, ne od zavisti i zlonam-jernosti, nego malo se smiješeći, s osjećajem dobrote, zbog večeri što iscjeljuje čovjekove slabosti. Ali ti ćeš se — to mi je posve jasno — umjesto da gledaš kristalno nebo i zračno stupovlje o koje tuče sunce na izmaku, htjeti zaustaviti da pogledaš izloge, zlato, raskoš, svilu, te ništavne stvari. I nećeš zato primijetiti prikaze, ni predosjećajc što prolaze, niti ćeš se kao ja osjetiti pozvanom za ponosnu sudbinu. I ne bi čula tu glazbu, ne hi razumjela zašto nas ljudi gledaju dobrostivo. Ti bi mislila na svoj bijedni sutrašnji dan, pa bi nad tobom zlatni kipovi na tornjićima uzalud podizali mačeve posljednjih zraka. A ja bih bio sam. Uzalud je. Možda su sve to gluposti i ti si bolja od mene kad ne zahtijevaš toliko od života. Možda si ti u pravu i bilo bi glupo pokušati. Ali barem, barem to, htio bih te ponovno vidjeti. Neka bude kako bude, mi ćemo biti zajedno na nekakav način i naći ćemo sreću. Nije važno hoće li biti dan ili noć, ljeto ili jesen, u nepoznatoj zemlji, u neuglednoj kući, u prostoj krčmi. Bit će mi dovoljno da ti budeš kraj mene. Ja neću osluškivati — obećajem ti — kako tajanstveno škripi krov, i neću gledati oblake, i neću se osvrtati na glazbu ili na vjetar. Odreći ću se tih beskorisnih stvari makar ih volim. Bit ću strpljiv ne budeš li razumjela što ti kažem, budeš li govorila o stvarima koje su meni tuđe, ako se budeš žalila na starost odjeće i na novac. Neće biti takozvane poezije, zajedničkih nada, nujnih raspoloženja što su tako prisna s ljubavlju. Ali ćeš biti uza me. I uspjet će nam, vidjet ćeš, da budemo dovoljno sretni, veoma jednostavno, samo muškarac i žena, kako se obično zbiva svagdje na svijetu. No ti si — sad kad o tome mislim — odviše daleko, stotine i stotine kilometara koje je teško preskočiti. Ti živiš u životu koji ne poznajem, i uz tebe su drugi muškarci kojima se vjerojatno smiješiš, kao što si se u prošlosti osmjehivala meni. I malo je

vremena bilo dovoljno da me zaboraviš. Vjerojatno mi se više ne možeš sjetiti imena. Ja sam sada već izašao iz tebe, pobrkao se s nebrojenim sjenama. Pa ipak, umijem misliti jedino na tebe i drago mi je da ti sve to kažem. 175 18. BOŽIČNA PRIPOVIJEST i. uroban je i šiljastim lukovima zasvoden drevni biskupski dvor, niz zidove mu se cijedi salitra, muka je u njemu ostati za zimskih noći. A obližnja katedrala je golema, ne bi ljudski život dostajao da se obiđe, i u njoj je takav splet kapela i sakristija da neke od njih, pošto su stoljećima stajale napuštene, dosad gotovo nitko nije ni istražio. Sto će na Badnjak — pita se čovjek — raditi mršavi nadbiskup posve sam, dok grad bude slavio? Kako će svladati potištenost? Svi imaju utjehu: dječačić ima vlak i sjemenke bora, sestrica ima lutku, mama oko sebe ima djecu, bolesnik novu nadu, stari neženja druga u rastrošnosti, uznik glas drugoga uznika iz susjedne ćelije. Kako će nadbiskup? Smiješio se revni don Valentino, tajnik njegove uzorito-sti, kad bi čuo ljude gdje tako govore. Na Božičnu večer nadbiskup ima Boga. Dok posve sam kleči Error! Hyperlink reference not valid. ledene i puste katedrale, na prvi bi pogled gotovo mogao pobuditi samilost, no kad bi se, naprotiv, znalo! Nije potpuno sam, a nije mu ni hladno, niti se osjeća napuštenim. Na Božičnu večer za nadbiskupa Bog preplavi hram, doslovno se prelijeva iz lađa, dotle da se vrata jedva zatvaraju; i premda nema peći, toliko je toplo da se u grobnicama povijesnih opata probude stare bjelouške pa se kroz oduške podzemnih hodnika popnu i nježno provire glavom kroz ograde ispovjedaonica. Takva je te večeri katedrala, prepuna Boga. Pa premda je znao da mu to ne pripada, don Valentino je i odviše rado odugovlačio postavljajući biskupovo klecalo. Kakva stabalca, purice i pjenušac. Ovo je Božična večer. Uto, zaokupljen tim mislima, začuje kako netko lupa na jedna od vrata. »Tko kuca na vrata 177 katedrale,« upita se don Valentine), »na Božičnu večer? Zar se još nisu dosta namolili? Što ih je spopalo?« Iako je sam sebi tako govorio, pode otvoriti, i sa zapuhom vjetra uđe neki jadni odrpanac. »Kakva je tu količina Boga!« usklikne ovaj smiješeći se i ogledajući se. »Kakva ljepota! Osjeća se čak i izvana. Monsinjore, ne biste li mogli malo ostaviti i za mene? Sjetite se, Božična je večer.« »To pripada njegovoj uzoritosti nadbiskupu«, odgovori pop. »Za nekoliko sati će trebati njemu. Njegova uzoritost već živi kao svetac, nećeš valjda zahtijevati da se sad odrekne i Boga! A osim toga, ja nikada nisam bio monsinjor.« »Zar ni malo, velečasni? Ima ga toliko! Njegova uzoritost ne bi ni primijetila!« »Rekao sam ti ne... Možeš ići... Katedrala je zatvorena za

javnost«, pa jadnička otpravi s novčanicom od pet lira. No netom nesretnik izađe iz crkve, u istome trenutku Boga nestane. Isprepadan, don Valentine se osvrtao, pogledom pretražujući mračne svodove: Boga nije bilo ni gore. Spektakularni sklop stupova, kipova, baldahina, oltara, odara, svijećnjaka, nabranih zastora, koji je obično tako tajnovit i moćan, iznenada je postao negostoljubiv i zlokoban. A nadbiskup će sići za koji sat. Don Valentine) uzrujano pritvori jedna od vanjskih vrata, pogleda na trg. Ništa. Premda je bio Božić, ni vani nije bilo ni traga Bogu. Kroz tisuće osvijetljenih prozora dopirali su odjeci smijeha, kucanje čaša, glazba, pa čak i psovke. Nisu se čula zvona ni pjevanje. Don Valentino izađe u noć, zaputi se po obesvećenim ulicama sred galame razuzdanih gozbi. On je, međutim, znao pravu adresu. Kad je ušao u kuću, prijateljska je obitelj upravo sjedala za stol. Svi su blagonaklono gledali jedni druge i oko njih je bilo malo Boga. »Sretan Božić, velečasni«, reče glava obitelji. »Izvolite!« »Žuri mi se, prijatelji«, odgovori on. »Zbog moje nesmotrenosti Bog je napustio katedralu, a njegova uzoritost će usko178 ro poći moliti. Ne možete li mi dati malo svojega? Vi ste ionako u društvu, nemate za njim tako prijeku potrebu.« »Dragi moj don Valcntino«, odvrati glava obitelji. »Vi zaboravljate, rekao bih, da je danas Božić. Zar baš danas da mi djeca ostanu bez Boga? Čudim vam se, don Valcntino.« I u istome trenutku dok je čovjek tako govorio, Bog ispuzne iz sobe, razdragani se osmijesi ugase, a pečeni kopun pod zubima se stane mrviti poput pijeska. Iznova dakle dalje, u noć, preko pustih ulica. Hodaj i hodaj, don Valentino ga napokon ponovno ugleda. Stigao je do gradskih vrata, a ispred njega se u tami, pomalo se bjelasajući od snijega, prostiralo veliko polje. Ponad ledina i lijeha ljiljana lebdio je Bog, kao da čeka. Don Valentino padne na koljena. »Pa što to činite, velečasni?« upita ga neki seljak. »Zar se hoćete prehladiti po toj hladnoći?« »Pogledaj onamo dolje, sinko. Zar ne vidiš?« Seljak pogleda bez čuđenja. »Naš je«, reče. »Svaki Božić dođe nam blagosloviti polja.« »Čuj«, reče pop. »Ne bi li mi ga mogao dati samo malo? U gradu smo ostali bez njega, čak su i crkve prazne. Ostavi mi sasvim malo, da nadbiskup barem može provesti pristojan Božić.« »Ali ni za živu glavu, dragi moj velečasni! Tko zna kakve ste gnusne grijehe počinili u svom gradu. Sami ste krivi. Snađite se.« »Griješilo se, sigurno. A tko ne griješi? Ali možeš spasiti mnogo duša, sinko, samo da mi kažeš da.« »Dosta mi je što ću spasiti svoju!« podrugne se seljak, a u istome času dok je to govorio Bog uzleti s njegovih polja i ne-

stane u tami. Pode tražeći još dalje. Činilo se da je Bog sve rjeđi, a tko ga je imalo imao, nije ga htio ustupiti (no u istom času dok bi odgovarao niječno, Bog bi nestao, sve više se udaljavajući). Zatekne se zatim don Valentino na rubovima prostrane pustopoljine, a na njezinu kraju, baš na obzoru, Bog je blago blistao nalik na dugoljast oblak. Mladi se pop baci na koljena u 179 snijeg. »Čekaj me, o Gospodine,« stane proklinjati, »mojom je krivnjom nadbiskup ostao sam, a večeras je Božić!« Stopala su mu bila promrzla, otisne se u maglu, zaranjao je sve do koljena, povremeno bi se strovalio koliko je dug i širok. Koliko će izdržati? Najednom začuje otegnut i dirljiv zbor anđeoskih glasova, zraka svjetla probijala se kroz maglu. Otvori neka drvena vratašca: bila je to povelika crkva, a usred nje, između nekoliko svijeća, molio je pop. I crkva je bila puna raja. »Brate,« zastcnje don Valentino na izmaku snaga, načičkan ledenim šiljcima, »smiluj mi se. Moj je nadbiskup mojom krivnjom ostao sam i potrebit je Boga. Daj mi malo, molim te.« Onaj što je molio polako se okrene. I prepoznavši ga, don Valentino problijedi još više, ako je to bilo moguće. »Sretan ti Božić, don Valentino«, usklikne nadiskup krenuvši mu u susret, sav opasan Bogom. »Blaženi dječače, pa gdje si nestao? Može li se znati što si išao tražiti vani po ovoj gluhoj noći?« 180 19. RASAP BALIVERNE Z-J'A tjedan dana počinje proces zbog rasapa Balivernc. Što će biti sa mnom? Hoće li doći po mene? Bojim se. Uzalud je da sam sebi ponavljam kako se nitko neće pojaviti da protiv mene svjedoči; kako na moju odgovornost istražni sudac nije ni najmanje posumnjao; kako bi me, da me okrive, zacijelo oslobodili; kako moja šutnja ne može nikome naštetiti; kako za optuženoga ne bi bilo nikakvih olakotno-sti, čak i da se ja svojevoljno prijavim i priznam. Ništa me od toga ne uspijeva utješili. Uostalom, pošto je prije tri mjeseca od bolesti umro računovodstveni povjerenik Dogliotti, kojega je teretila glavna optužnica, medu optuženima će sjediti samo tadašnji općinski vijećnik zadužen za javnu skrb. No okrivljen jepro forma; naime, kako bi ga mogli osuditi kad je na dužnost bio stupio svega pet dana prije? U najgoru ruku, odgovornim se mogao smatrati prethodni vijećnik, no taj je preminuo mjesec dana prije. A osveta zakona ne seže u tamu grobova. Dvije godine nakon strahovitoga događaja, svi ga se jamačno još živo sjećaju. Baliverna je bila golema i prilično sumorna zgrada od opeka, koju su izvan gradskih vrata u XVII. stoljeću izgradili fratri svetoga Celsa. Pošto je red utrnuo, u XIX. stoljeću građevina je služila kao vojarnica, a prije rata još je pripadala vojnoj upravi. Kad je ostala napuštena, u nju se uz prešutni pristanak vlasti uselila hrpa izgnanika i beskućnika,

siromašnih ljudi kojima su bombe uništile kuću, skitnica, danguba, očajnika, pa čak i mala ciganska zajednica. Tek je s vremenom, pošto je ušla u posjed zgrade, Općina ondje napravila stanovitog reda popisujući stanare, uvodeći nužne sanitarne uređaje. 181 udaljujući smutljive tipove. Unatoč tomu, Baliverna je bila na zlu glasu, između ostaloga i zbog raznih pljački koje su se dogodile na tom području. Bilo bi pretjerano reći kako je bila leglo ološa. No njezinom okolicom noću nitko nije rado prolazio. Premda je Baliverna prvobitno niknula usred polja, tijekom stoljeća prigradska su je naselja gotovo dosegnula. Ali u neposrednoj blizini nije bilo drugih kuća. Bijedna i zloslutna, kućeri-na se ustobočila iznad željezničkog nasipa, neobrađenih livada, jadnih limenih koliba i nastamba odrpanaca što su se rastrkale između nakupina ruševina i otpada. Istodobno je podsjećala na zatvor, bolnicu i tvrđavu. Četverokutna tlocrta, bila je oko osamdeset metara duga i upola toliko široka. U unutrašnjosti se protezalo prostrano dvorište bez trijema. Onamo sam često u subotnje ili nedjeljno popodne pratio svojega šurjaka Giuseppea, entomologa, koji je na tim livadama nalazio mnogo kukaca. Služilo je kao izlika da se udahne malo zraka i proboravi na selu. Moram reći da me se stanje turobne građevine dojmilo već prvi put. Sama boja opeka, mnogo špijunki utisnutih u zidove, zakrpe i nekakve grede postavljene kao podupirači upućivali su da je oronula. A na čovjeka je osobito djelovao jednoličan i gol stražnji pregradni zid, koji je imao malobrojne, nepravilne i malene otvore, prije nalik na puškarnice negoli na prozore; i zato je izgledao mnogo viši od pročelja, prošaranoga lodama i velikim prozorima. »Zar ti se ne čini da se zid malo naginje prema van?« sjećam se kako sam jednoga dana pitao šurjaka. On se nasmije: »Nadajmo se da ne. Ali to je samo tvoj dojam. Visoki zidovi uvijek ostavljaju takav dojam.« Jedne smo subote u srpnju bili ondje i tako se šetali. Moj je šurjak sa sobom poveo obje kćeri, još djevojčice, i kolegu sa sveučilišta, profesora Scavezzija, također zoologa, blijeda i ljigava svata od četrdesetak godina koji mi nikada nije bio simpatičan, jer se držao jezuitski i pravio se važan. Moj šurjak je govorio kako je on prava riznica znanja, osim što je i sjajna osoba. Ja ga, međutim, smatram budalom: inaĆe se ne bi prema meni ophodio tako svisoka, sve samo zato što sam ja krojač, a on učenjak. 182 Kad smo stigli do Baliverne, stanemo prolaziti uz stražnji zid koji sam opisao. Onuda se proteže širok okrajak prašnjava zemljišta na kojemu su dječaci igrali nogomet. S jedne su i s druge strane, naime, zabili kolce da označe dvoja vrata. No toga dana dječaka nije bilo. Umjesto njih, na travnatoj stepenici što uz rub polja prati prugu od tucanoga kamenja uz cestu sjedilo je i sunčalo se nekoliko žena s djecom.

Bilo je vrijeme popodnevnog počinka, pa su iz unutrašnjosti zgradurine dopirali jedino raspršeni glasovi. Tromo sunce bez sjaja tuklo je o zagasiti zid, a kroz prozore su stršale motke krcate prostrtim rubljem što je visjelo nalik na mrtve, potpuno nepomične zastave; nije, naime, bilo ni daška vjetra. Kako sam nekoć bio strastven alpinist, dok su se ostali zabavljali tražeći kukce, obuzme me želja da se pokušam uzverati po raspucalome zidu: rupe, neke opeke kojima su izvirivali rubovi i stare željezne šipke mjestimično ukliještene u procijepe pružale su mi prikladna uporišta. Svakako se nisam mislio popeti do vrha. Činio sam to samo iz užitka da se protegnem, da iskušam mišiće. Ako baš hoćete, spopala me je želja da se ponašam kao dječačić. Bez teškoća se uzverem nekoliko metara uza stup sada zazidanih ulaznih vrata. Kad sam dopro do visine zabata, ispružim desnu ruku prema vijencu od zahrdalih željeznih motki oblikovanih kao koplja kojim se završavalo polukružno okno nad vratima (možda je u toj udubini davno stajala kakva svetačka slika). Pošto sam dograbio šiljak koplja, povučem se nagore svom težinom. No koplje popusti i slomi se. Srećom, bio sam na svega koji metar od tla. Pokušam se, ali uzalud, zadržati drugom rukom. Izgubivši ravnotežu, skočim unatrag i dočekam se na noge bez ikakve posljedice, premda sam zadobio snažan udarac. Za mnom padne željezna motka koja se slomila. Gotovo istovremeno, za željeznom se motkom otkine druga, dulja, koja se iz središta vijenca okomito uzdizala do nekakve konzole iznad njega. Valjda je služila kao neka vrsta podlage koju su onamo stavili da nešto pokrpaju. Kad joj je tako nestao oslonac, i konzola — zamislite kamenu ploču široku kao tri 183 opeke — popusti, ali se međutim ne strovali; ostane ondje naherena, napola unutra, napola vani. No tu ne prestane kvar što sam ga nehotice izazvao. Konzola je pridržavala star stupac, visok oko metar i po, koji je opet pomagao podupirati nekakav balkon (tek su mi se sada otkrivale sve te manjkavosti koje su se na prvi pogled gubile u pro-stranosti zidne stijene). Stupac je bio jednostavno zataknut između dvaju ispupčenja, ali ne i pričvršćen za zid. Kako se pomaknula konzola, dvije-tri sekunde zatim stupac se svine prema van i ja jedva dospijem na vrijeme odskočiti unatrag da me ne lupne u glavu. On dotakne zemlju uz tup udarac. Je li gotovo? Za svaki se slučaj udaljim od zida prema skupini prijatelja koja se nalazila otprilike trideset metara dalje. Oni su sve četvero stajali okrenuti prema meni; ali nisu gledali mene. S izrazom lica koji neću zaboraviti, buljili su u zid, znatno povrh moje glave. I moj šurjak odjednom krikne: »Bože moj, gledaj! Gledaj!« Okrenem se. Iznad balkončića, ali više zdesna, nadimao se

veliki zid, koji je na tome mjestu bio zbijen i pravilan. Zamislite napetu tkaninu iza koje se pritisne ravan brid. Tsprva stijenom prostruji lak drhtaj; onda se pojavi duga i tanka izbočina; onda se opeke ražlijebe i zinu svojim trulim zubalima; i dok su se osipale lavine prašine, rastvori se mračna pukotina. Je li to potrajalo koju minutu ili koji tren? Ne bih znao reći. Uto se — slobodno kažite da sam lud — iz dubokih šupljina zgrade razlegne žalostan tulež koji je sličio na vojničku trublju. I svuda uokolo nadaleko se začuje kako zavijaju psi. Odavde se sjećanja gomilaju bez reda: ja kako trčim iz pet-nih žila nastojeći da stignem do drugova koji su već daleko, žene na rubu polja kako vrište pošto su skočile na noge, jedna kako se kotrlja po zemlji, lik polugole djevojke kako se znatiželjno naginjc s jednoga od najviših prozorčića, dok se pod njom već razjapio ponor te, u bljeskovitu časku, grozomoran prizor zida kako se stropoštava u prazno. Tada se iza krhotina gornjih dijelova u pozadini, s druge strane dvorišta, polako pomakne i cijela gromada koju je vukla neodoljiva sila propasti. 184 Za njom se prolomi jezovita tutnjava, kao kad stotine Libcratora istodobno ispuštaju bombe. I zemlja se zatrese, dok se velikom brzinom širio oblak žućkaste prašine koja zastre taj golemi grob. Onda opet vidim sebe kako hodam prema kući s nestrpljenjem da se udaljim sa zloslutnoga mjesta, i ljude do kojih je vijest bila doprla čudesnom hitrinom kako me prestravljeno gledaju, možda zato što mi je odjeća bila sva prašnjava. No nadasve ne zaboravljam poglede svog šurjaka i njegovih dviju kćeri, pune užasa i sućuti. Nijemo su me netremice gledali kako se gleda osuđenik na smrt (ili sam to samo umišljao?). Kad su doznali što sam vidio, kod kuće se nisu začudili što sam smućen, ni što nekoliko dana ostajem zatvoren u sobi i ni s kim ne razgovaram, pa čak i odbijam čitati novine (letimično sam vidio samo jedne u rukama svog brata kad je ušao da čuje kako mi je; na prvoj stranici bila je jako velika fotografija s beskonačnom povorkom crnih kamiona). Jesam li rasap izazvao ja? Je li slomljena željezna šipka nekim čudovišnim slijedom uzroka i posljedica skršila cijelu glomaznu građevinu? Tli su možda i sami prvi graditelji đavolski podlo namjestili tajnu igru uravnoteženih masa, zbog koje je bilo dovoljno izvaditi tu sićušnu šipčicu pa da se poremeti cjelina? No jesu li moj šurjak, ili njegove kćeri, ili Scavezzi, opazili što sam učinio? A ako nisu ništa primijetili, zašto me otada Gi-useppe gotovo izbjegava? Ili sam ja sam, bojeći se da se ne odam, nesvjesno udesio da ga vidim što je manje moguće? U obratnom smislu, ne zabrinjava li što me profesor Scavezzi uporno obilazi? Iako je skromnih financijskih prilika, otad je u mojoj krojačnici naručio desetak odijela. Na probama se uvijek onako licemjerno smješka i neumorno me promatra. K tome je nepodnošljiva cjepidlaka, tu ne bi smio bili ovaj nabo-

rić, ondje rame ne pada dobro: ili dugmad na rukavima, ili širinu suvratka, uvijek nešto valja popravljati. Za svako odijelo šest-sedam proba. I svako malo me upita: »Sjećate li se onoga dana?« »Kojega dana?« odgovorim ja. »He, onoga dana kod Baliverne!« Kao da mi namiguje s lukavim dosluhom. Ja velim: 185 »Kako bih mogao zaboraviti?« On zatrese glavom: »Zaista... kako biste mogli?« Naravno, ja mu dajem izvanredne popuste, štoviše, na kraju i sam gubim. Ali on se pravi da ništa ne primjećuje. »Da, da,« kaže, »kod vas čovjek potroši, ali isplati se, priznajem.« I ja se tada pitam: je li glup ili se zabavlja tim malim gnusnim ucjenama? Da. Postoji mogućnost da me je jedino on vidio kako trgam kobnu željeznu šipku. Možda je sve shvatio, mogao bi me potkazati, nahuškati protiv mene mržnju cijeloga pučanstva. Ali podmukao je pa ne govori. Dolazi naručiti novo odijelo, drži me na oku, unaprijed se naslađuje što će me prikliještiti kad budem najmanje očekivao. Ja sam miš, a on mačka. Poigrava se, a onda će najedanput prema meni zamahnuti pandžom. Pa čeka proces, spremajući se za dramatični preokret. Izabrat će trenutak i ustati. »Samo ja znam tko je izazvao rasap,« viknut će, »vidio sam ga svojim očima.« I danas je došao probati odijelo od flanela. Slatkorječiviji je nego obično. »Eh, na izmaku smo!« »Na kakvom izmaku?« »Kako na kakvom izmaku? Sad će proces! Sav grad priča o njemu! Čovjek bi rekao da vi živite u oblacima, he, he.« »Mislite zbog rasapa Baliverne?« »Upravo zbog Baliverne... Hc, he, tko zna hoće li iskrsnuti pravi krivac!« Onda odlazi pozdravljajući me pretjerano uljudno. Pratim ga do vrata. Čekam da siđe niz prvi niz stuba kako bih zatvorio. Otišao je. Tišina. Mene je strah. 186 20. PAS KOJI JE VIDIO BOGA Iz čiste zlobe, stari Spirito, bogati pekar iz sela Tis, svoj imetak u nasljedstvo ostavi nećaku Defendenteu Saporiju pod jednim uvjetom: pet godina on svako jutro mora siromasima na javnu mjestu podijeliti pedeset kilograma svježega kruha. Na pomisao kako će se krupni nećak, koji je prednjačio medu nevjernicima i bogohulnicima u selu što je ionako vrvjelo izopćenicima, pred pogledima ljudi posvetiti takozvanome dobrotvornom radu, na tu pomisao ujak se jamačno, još prije nego što je umro, kriomice dobrano nasmijao. Defendente, jedini nasljednik, u pekari je radio otkad je bio dječak i nikada nije sumnjao kako on gotovo ima pravo da mu pripadne Spiritovo imanje. Taj ga je uvjet bacao u očaj. Ali što da radi? Da baci sve to blago Božje, uključivši pekarnicu? Prilagodi se, kunući. Kao javno mjesto izabere najmanje

izloženo: trijem dvorišta koje se prostiralo iza pekarnice. I tu su ga vidaii svako jutro kako zarana mjeri uglavljeni kruh (kako je propisivala oporuka), trpa ga u veliku košaru i zatim ga dijeli proždrljivoj gomili siromaha, pri čemu milodar poprati prostačkim riječima i uvredljivim šalama na račun pokojnoga ujaka. Pedeset kila dnevno! Činilo mu se da je to glupo i nemoralno. Izvršitelj oporuke, a to je bio bilježnik Stiffolo, u tako rani jutarnji sat rijetko bi došao da se naužije predstave. Njegova je nazočnost, uostalom, bila suvišna. Nitko ne bi mogao provjeravati poštuje li se dogovoreno bolje od samih prosjaka. Ipak se Defendente na kraju dovinuo kako da tome djelomice doskoči. Velika košara u koju se trpalo pola kvintala hljebova stavljala se uza zid. Sapori joj na dnu krišom proreze nekakvo okno koje 187 se, kad je bilo zatvoreno, nije moglo nazreti. Pošto bi počeo dijeliti osobno, poprimi običaj da ode te ostavi ženu i momka da dovrše posao: on je, govorio bi, potreban u pekarnici i u prodavaonici. Zapravo bi se požurio u podrum, popeo se na stolac i tiho otvorio rešetku prozorčića u ravnini s podom u dvorištu, uz koji je bila odložena košara; kad bi zatim otvorio slamnato okno, krao bi s dna što je mogao više kruhova. Razina im se tako brzo smanjivala. No kako su siromasi to mogli dokučiti? Kad su se hljebovi razdavali takvom brzinom, bilo je logično što se košara isprazni za tili čas. Prvih su dana Del'endenteovi prijatelji hotimično podešavali budilicu da zvoni ranije, kako bi mu se došli diviti dok obavlja svoje nove zadaće. Stajali bi u maloj skupini kod dvorišnih vrata i podrugljivo ga promatrali. »Bog te nagradio za to što činiš!« govorili su. »Pripremaš ti sebi mjesto u raju, je li? Silan je taj naš čovjekoljubac!« »Ovo je za dušu onoj mrcini!« odgovarao bi on, bacajući hljebove medu prosjake što su se gurali, te su ih ovi hvatali u letu. I smijuljio se pomišljajući na izvrsnu dosjetku kojom će obmanuti nesretnike, a s njima i dušu pokojnoga ujaka. II. Istoga ljeta, doznavši kako je malo Boga u tome selu, u okolici se nastani stari pustinjak Silvestro. Desetak kilometara od Tisa, na samotnu se brežuljku nalazila ruševina drevne kapele: uglavnom, sve samo kamenje. Tu se skrasi Silvestro, jer je na obližnjemu izvoru našao vode, da bi spavao u kutku što ga je štitio ostatak svoda te jeo bilje i rogače; a danju bi se često popeo da klekne na vrh velike stijene i razmišlja o Bogu. Odande je vidio kuće u Tisu i krovove nekoliko susjednih nastamba: među njima i zaselke Fossa, Andron i Limena. No uzalud je čekao da se netko pojavi. Njegove usrdne molitve za duše tih grešnika k nebu su se uzdizale bez ikakva ishoda. Silvestro je, međutim, i dalje slavio Stvoritelja, postio i, kad je bio tužan, čavrljao s pticama. Nitko nije dolazio. Jedne večeri, do-

188 duše, spazi dva dječačića kako ga vrebaju izdaleka. Ljubazno ih pozove. Oni pobjegnu. III. Ali obnoć seljani iz toga kraja stanu viđati čudna svjetla iz pravca napuštene kapele. Izgledalo je kao da gori šuma, no odsjaj je bio bijel i blago je treperio. Frigimelica, onaj iz pekarnice, ode jedne večeri pogledati iz znatiželje. Na pola puta, međutim, motocikl mu se pokvari. Tko zna zašto, on se ne usudi nastaviti pješke. Kad se vratio, ispriča kako se s pustinjakova brežuljka rasprostire svjetlosni krug, a nije posrijedi svjetlo vatre ili svjetiljke. Seljani bez teškoća zaključe kako je ono Božje svjetlo. Odbljesak se za nekih noći vidio i iz Tisa. No pustinjakov dolazak, njegove osobenjačke navade i ta njegova noćna svjetla utonu u uobičajenu ravnodušnost mještana u pogledu svega što bi se makar izdaleka ticalo vjere. Ako bi razgovor skrenuo na to, pričali su kao da su to već odavno poznate stvari, nisu se trudili da se nadu objašnjenja, pa rečenica »Pustinjak pali vatru« uđe u uobičajenu uporabu, kao da se veli: »noćas kiši ili puše vjetar«. Koliko je njihova ravnodušnost bila potpuno iskrena, potvrdi i samoća u kojoj ostave Silvestra. Pomisao da se k njemu pode hodočastiti učinila bi se krajnje smiješnom. IV. Jednoga jutra, Defendente Sapori je siromasima dijelio hljebove, kadli u dvorište uđe pas. Bio je to naoko pas lutalica, prilično krupan, kuštrave dlake i pitoma lica. Provuče se između prosjaka koji su čekali, stigne do košare, zgrabi kruh i polako se udalji. Ne kao lopov, prije kao netko tko je došao po svoje. »Hej, Fido, amo, živino gadna!« vrišti Defendente, nasumce mu nadjenuvši ime, pa nagrnc u potjeru za njim. »Već je i 189 previše ovih protuha. Sad mi još samo psi trebaju!« Ali pas je već izvan domašaja. Isti se prizor odigra idući dan: isti pas, isti potez. Ovaj put, pekar proganja životinju sve do ceste, nabacuje se na njega kamenjem, ali ga ne pogađa. Glavno je u tome što se krađa ponavlja redovito, svako jutro. Čudesno je kako pas lukavo izabere pravi trenutak, toliko pogodan da uopće nema potrebe ni da se žuri. A hici što se za njim odapinju nikada ne dosegnu cilj. Svaki se put iz gomile bogaca zaori razuzdan smijeh, a pekar se rasrdi. Razbješnjen, idući se dan Del'endente s toljagom u ruci postavi na prag dvorišta i skrije iza dovratka. Uzalud. Možda zato što se umiješao medu hrpu odrpanaca, koji uživaju u podvali i stoga nemaju razloga da ga izdaju, pas ude i izađe nekažnjeno. »Eh, i danas mu je uspjelo!« upozorava neki bogac što se zadržao na ulici. »Gdje? Gdje?« pita Defendentc, iskačući iz skrovišta. »Gledajte, gledajte kako praši!« smijući se pokazuje

bijednik, naslađujući se pekarovom ljutnjom. Pas zapravo uopće ne praši: držeći hljeb medu zubima, udaljava se mlohavim i spokojnim korakom kao netko kome je savjest mirna. Da zažmiri? Ne, Defendente ne podnosi takve šale. Budući da ga ne uspijeva opkoliti u dvorištu, čim mu se pruži iduća povoljna prilika, dat će se u potjeru za psom po ulici. Moguće je da pas i nije baš posve lutalica, možda ima kakvo sklonište trajne naravi, možda ima gospodara od kojega se može zahtijevati naknada. Ovako se sigurno dalje više ne može. Da bi pazio na odvratnu životinju, posljednjih je dana Sapori zakašnja-vao da siđe u podrum, pa je spasio mnogo manje kruha nego obično: kao da mu je novac iscurio medu prstima. Nije se posrećio ni pokušaj da životinji podvali otrovan hljeb što ga je metnuo na tlo kod ulaza u dvorište. Pas ga je načas onjušio i odmah nastavio prema košari: tako su barem poslije izvijestili svjedoci. 190 V. Da bi stvari izveo kako valja, Sapori se s biciklom i lovačkom puškom na stražu postavi s druge strane ulice, pod strehu ulaznih vrata: bicikl će mu poslužiti da progoni životinju, a dvo-cijevka da je ubije ako ustanovi da ne postoji gospodar od kojega bi mogao zatražiti odštetu. Žalio je jedino pomišljajući kako će se toga jutra košara isprazniti na isključivu dobrobit siromaha. S koje je strane i na koji način došao pas? Prava tajna. Premda je vrebao širom otvorenih očiju, pekar ga ne uspije ugledati. Spazi ga kasnije, dok je krotko izlazio s hljebom u zubima. Iz dvorišta je odjekivao glasan smijeh. Defendente počeka da se pseto malo udalji, kako ga ne bi upozorio. Zatim dipne na sjedalo i pojuri za njim. Pekar je, po prvoj pretpostavci, očekivao da se pas uskoro zaustavi kako bi proždro hljeb. Pas se ne zaustavi. Zamišljao je i da će, kad prevali kratak komad puta, klisnuti kroz vrata kakve kuće. No ništa od toga. S kruhom u zubima životinja je kaskala uza zidove pravilnim korakom i nikada nije zastajkivala da ponjuši, ili se popisa, ili da istražuje kao što su psi navikli. Gdje će se dakle zaustaviti? Sapori je gledao u sivo nebo. Ne bi bilo nikakvo čudo da počne kiša. Prođu trgom svete Agncze, prođu kraj osnovne škole, kolodvora, javne praonice. Sad su već bili na izlasku iz sela. Napokon za leđima ostave športsko igralište i zadu u polja. Otkad je izašao iz dvorišta, pas se nikada nije osvrnuo. Možda nije znao da ga progone. Sada je valjalo napustiti nadu da životinja ima gospodara koji bi za nju mogao odgovarati. Bio je to pravi pas lutalica, jedna od onih psina što seljacima zagađuju nasade, kradu piliće, grizu telad, plaše starice i onda završe u gradu gdje šire prljave boleštine. Možda je jedino rješenje da na njega zapuca. No da bi zapucao, trebalo bi se zaustaviti, sići s bicikla, skinuti

dvocijevku s ramena. Prošlo bi dovoljno vremena da životinja, ne ubrzavajući korak, izađe iz dometa. Sapori nastavi potjeru. 191 VI. Sve to dalje i dalje, kadli se obrete gdje počinju šume. Pas uzme grabiti pokrajnjom cestom, a zatim drugom, još užom, ali ravnom i prohodnom. Koliko su već prevalili? Možda osam, devet kilometara. Pa zašto se pas ne zaustavi da bi jeo? Sto čeka? Ili kruh nekome nosi? Uto pas skrene na stazicu kuda zemljište postaje sve strmije, pa bicikl više ne može za njim. Srećom, zbog jakog nagiba malo usporava i životinja. Del'cndente skoči s bicikla i nastavi potjeru pješice. No pas malo-pomalo odmakne. Već razjaren, upravo se sprema da pokuša zapucati, kad na vrhu sušna obronka ugleda veliku stijenu: na stijeni kleči čovjek. I tada mu na pamet padnu pustinjak, noćna svjetla, sve one smiješne izmišljotine. Pas spokojno kaska uz oskudnu ledinu. Pošto je već primio pušku, Defendcnte zastane na pedesetak metara udaljenosti. Ugleda pustinjaka kako prekida molitvu i izvanredno se okretno spušta sa stijene prema psu što maše repom i odlaže mu kruh pred noge. Podigavši hljeb sa zemlje, pustinjak odlomi komadić i stavi ga u bisage koje nosi preko ramena. Ostatak vrati psu, osmjehujući se. Samotnjak je nizak i suhonjav, odjeven u neku vrstu mantije; lice mu djeluje prijazno, s natruhom neke dječačke prepredenosti. Onda pekar stupi naprijed s odlukom da ishodi svoja prava. »Dobro došao, brate«, preduhitri ga Silvestro, videći ga gdje prilazi. »Olkud ti u ovome kraju? Jesi li možda pošao u lov?« »Pravo da velim,« osorno ogovori Sapori, »krenuo sam u lov na... na nekakvo zvjere koje svaki dan...« »Ah, ti si to?« prekine ga starac. »To mi ti svaki dan pribavljaš ovaj ukusni kruh?... Pravi gospodski kruh... raskoš kakvu nisam znao da zaslužujem!...« 192 »Ukusni? Nego što nego je ukusan! Netom izvađen iz peći... znam ja dobro svoj posao, dragi moj gospodine... ali nije mu svrha da mi se moj kruh krade!« Silvcstro spusti glavu, gledajući u travu: »Shvaćam«, kaže donekle snuždeno. »Ti imaš pravo što se tužiš, ali ja nisam znao... Znači da Galeone više neće ići u selo... držat ću ga uvijek ovdje uza se... ni pas ne smije imati grižnju savjesti... Više neće dolaziti, obećajem ti.« »Oh, u redu,« veli pekar, koji se malo primirio, »kad je tako, može i pas dolaziti. Ima neka prokleta odredba u oporuei, pa sam ja primoran svaki dan bacati pedeset kila kruha... siromasima ih moram davati, vucibatinama koji mu ni primirisali nisu... Pa ako jedan hljeb i završi tu... jedan siromah manje ili više...« »Bog će ti za to platiti, brate... Po oporuci ili ne, ti činiš milosrdno djelo.«

»Ali bih jako rado da ne moram.« »Znam zašto tako govoriš... Vi se, ljudi, nekako stidite... Stalo vam je da pokažete kako ste zli, gori nego što jeste, tako to ide na svijetu!« No pogrde što ih je Defendente u sebi spremao nikako da izađu. Je li zbog neugodnosti, je li zbog razočaranja, ne polazi mu za rukom da se razljuti. Laska mu pomisao da je prvi i jedini u cijelomu kraju koji je pristupio pustinjaku. Jest, misli on, pustinjak je to što jest: od njega ne možeš nikakvu dobit izvući. Pa ipak, tko može predvidjeti budućnost? Ako se on potajno sprijatelji sa Silvestrom, tko zna neće li mu to jednoga dana koristiti. Na primjer, zamisli da starac izvede čudo, onda sitni puk pomahnita za njim, iz velikoga grada stignu biskupi i velikodostojnici, priređuju se svečanosti, povorke i svetkovine. A on, Defendente Sapori, najmiliji novome svecu, predmet zavisti cijeloga sela, postane na primjer načelnik. Zašto ne, na kraju krajeva? Silvcstro će tada: »Kakvu lijepu pušku imaš!« pa mu je prilično uljudno uzme iz ruke. U tom trenutku, a Defendenteu 193 nije jasno zašto, opali hitac od kojega se zaori dolina. No pustinjak pušku ne ispušta iz ruke. »Zar se ne bojiš«, veli ovaj, »hodati naokolo s nabijenom puškom?« Pekar ga sumnjičavo odmjeri: »Pa valjda više nisam dijete!« »A je li istina,« nastavi odmah Silvestro, vraćajući mu pušku, »je li istina da nedjeljom u župnoj crkvi u Tisu nije nemoguće naći mjesta? Čuo sam da nije baš krcata.« »Pa kad je prazna kao ispruženi dlan«, s neskrivenim zadovoljstvom odvrati pekar. Zatim se ispravi: »Eh. malo nas je koji se dobro držimo!« »A na misi, koliko vas je obično na misi? Ti, i još koliko drugih?« »Tridesetak, rekao bih, u dobre nedjelje, bude i kojih pedeset na Božić.« »A kaži mi, psuje li se rado u Tisu?« »Za Krista Boga, da psuje li se. Zaista ih ne treba mnogo moliti da prokunu.« Pustinjak ga gleda i trese glavom: »U Boga dakle slabo vjeruju, reklo bi se.« »Slabo?« navali Defendente, smijuljeći se u sebi. »Pa to je šaka krivovjernika...« »A tvoja djeca? Zacijelo svoju djecu šalješ u crkvu...« »Kriste, da šaljem li ih? Krstili se, primili potvrdu, prvu i drugu pričest!« »Zbilja? I drugu?« »I drugu, razumije se. Moj najmlađi ju je primio...« no tu se prekine zbog mutne sumnje da je pretjerao. »Izvrstan si otac, dakle«, ozbiljno zaključi pustinjak (ali zašto se tako smješka?). »Dođi me opet obići, brate. A sada idi s Bogom«, pa učini malu kretnju kao da ga blagosilja. Defendente se našao u nebranu grožđu, ne zna što da od-

govori. Prije negoli je uvidio što radi, ovlaš je spustio glavu i prekrižio se. Na sreću, nije bilo nikakva svjedoka, izuzme li se pas. 194 VII. Tajni savez s pustinjakom bila je divna stvar, ali samo dok se pekar zanosio snovima koji su ga uzdizali na položaj načelnika. Zapravo je valjalo oči držati dobro otvorenima. U očima suseljana već mu je ugled narušilo što siromasima dijeli kruh, makar i bez svoje krivnje. Kad bi sada doznali da se prekrižio! Hvala nebesima, kao da njegov izlet nije primijetio nitko, čak ni momci u pekarnici. No je li u to baš siguran? I kako da sredi tu stvar sa psom? Kruh svagdanji više mu se nije mogao uskratiti na pristojan način. Samo da mu ga bar ne daje pred prosjacima, koji bi o tome raspredali na sva usta. Upravo se zbog toga idući dan, prije negoli je svanulo sunce, Delcndente utabori blizu kuće, uz cestu što je vodila prema brežuljcima. Pa čim se Galeone pojavi, on ga pozove zviždukom. Prepoznavši ga, pas priđe. Tada ga, držeći hljeb u ruci, pekar privuče u drvenu šupu što se nalazila uz pekarnicu, a služila je kao drvarnica. Tu odloži kruh pod klupu, da pokaže kako životinja ubuduće mora onamo dolaziti po svoju hranu. I zaista, pas Galeone idući dan dođe po kruh pod uglavljenu klupu. I Defendente ga nije ni vidio, a nisu ga vidjeli ni odrpanci. Pekar je danomice išao polagati hljeb u drvenu šupu dok se sunce još ne bi diglo. Sad kad je odmicala jesen i dani se skraćivali, pustinjakov pas svejednako se lako miješao sa sjenama jutarnjega sumračja. Defendente Sapori tako je živio prilično mirno i mogao se posvetiti zadatku da kroz tajno okašce na košari spašava kruh namijenjen siromasima. VIII. Prođu tjedni i mjeseci te stigne zima s cvijećem od mraza na prozorima, dimnjaci su se pušili cijeli dan, ljudi su hodali zakukuljeni, poneki vrapčić izvrnuo bi se podno živice i brežuljci se zastrli lakim snježnim pokrovom. 195 Jedne ledene i zvjezdane noći, sa sjevera, iz pravca napuštene drevne kapele, ugledaju velika bijela svjetla kakva se dotad nikada nisu vidjela. U Tisu se donekle uzbune, ljudi su skakali iz postelja, otvarali se prozorski kapci, dozivalo se iz jedne kuće u drugu i zamorilo po ulicama. Zatim, kad se shvatilo da je posrijedi jedna od uobičajenih Silvestrovih bakljada, tek puko Božje svjetlo što je sišlo da pozdravi pustinjaka, muškarci i žene zabrtve prozore i pomalo razočarani ponovno se zavuku pod tople poplune, kunući zbog lažne uzbune. Idući dan lijeno se pronesc glas, što ga je tko zna tko pustio, kako je tijekom noći stari Silvestro umro od smrzavanja. IX. Budući da je ukop bio zakonski obvezatan, pustinjaka odu zakopati grobar, jedan zidar i dva pomoćna radnika, a pratio

ih je don Tabia, župnik, koji je uvijek radije zanemarivao samot-njakovu nazočnost unutar granica svoje župe. Mrtvački sanduk natovare na kola koja je vukao magarčić. Njih petorica nadu Silvestra kako na snijegu leži prekriženih ruku, sklopljenih vjeda, upravo u položaju sveca, te kraj njega psa Galeonea gdje sjedi i plače. Truplo polože u sanduk, a zatim ga, pošto su izrekli molitve, pokopaju na istome mjestu pod preostalim svodom kapele. Iznad humka, drven križ. Onda se don Tabia i ostali vrate, ostavivši psa sklupčanoga na grobu. U selu nitko ne zatraži da išta objasne. Pas se ne pojavi ponovno. Sljedeće jutro, kad je otišao staviti redoviti hljeb pod klupu, Dclendente zatekne još hljeb od prethodnoga dana. Idućega dana, kruh je još bio ondje, malo osušeniji, a mravi su u njemu već počeli bušiti rovove i prokope. Kako su dani prolazili uzalud, na kraju na to više nije mislio ni Sapori. 196 X. No dva tjedna poslije, dok se Sapori u Kavani kod Labuda karta s predradnikom Lucionijem i s vitezom Bernardisom, neki mladić koji promatra ulicu uzvikne: »Gle, onaj pas!« Dcfendente protrne i odmah uperi pogled. Ulicom hoda ružan i olinjao pas, teturajući na jednu i na drugu stranu kao da mu se vrti u glavi. Umire od gladi. Pustinjakov pas — kakva Sapori pamti — zacijelo je krupniji i krepči. No tko zna na što životinja može spasti ako dva tjedna posti. Pekaru se učini da ga prepoznaje. Pošto je dugo oplakivala grob, životinja je možda pokleknula pred glađu i napustila gospodara da side u selo tražiti hrane. »Taj će uskoro otegnuti papke«, veli Defendente, smijuckajući se da pokaže koliko je ravnodušan. »Ne bih htio da to bude baš on«, kaže tad Lucioni s dvosmislenim osmijehom, zatvarajući lepezu karata. »Koji on?« »Ne bih htio«, kaže Lucioni, »da to bude pustinjakov pas.« Vitez Bernardis, koji je malo sporije shvaćao, neobično živne: »Pa ja sam tu životinju već vidio«, kaže. »Vidio sam je baš tu negdje. Da nije kojim slučajem tvoja, Defendente?« »Moja? A kako bi mogla biti moja?« »Ne bih htio pogriješiti«, potvrdi Bernandis, »ali čini mi se da sam je vidio negdje oko tvoje pekarnice.« Saporiju je nelagodno. »Pih«, kaže, »ovuda se potuca mnogo pasa, moglo bi i biti, ja se svakako ne sjećam.« Lucioni ozbiljno odobri glavom, kao da razgovara sam sa sobom. Onda će: »Jest, jest, mora biti da je to pustinjakov pas.« »A zašto bi, uostalom,« upita pekar, trudeći se da se nasmije, »zašto bi, uostalom, morao biti baš pustinjakov?« 197 »Odgovara, razumiješ? Odgovara po tome koliko je mršav. Računaj malo. Dosta se dana zadržao kod groba, psi uvijek

tako čine... Onda mu je proradio tek... i evo ga tu u selu...« Pekar šuti. U međuvremenu, životinja se ogledava i na trenutak kroz stakleni izlog kavane bulji u tri muškarca koji sjede. Pekar ispuhne nos. »Jest.« veli vitez Bernardis, »zakleo bih se da sam ga već vidio. Vidio sam ga više nego jednom, upravo ondje kod tebe«, i gleda u Saporija. »Bit će, bit će,« odvrati pekar, »ja se zaista ne sjećam...« Lucioni se lukavo nasmiješi: »Ja takva psa ne bih držao ni za sve zlato na ovome svijetu.« »Je li bijesan?« upita uzrujano Bernardis. »Ti misliš da ima bjesnilo?« »Ma kakvo bjesnilo! Ali ja se nipošto ne bih pouzdavao u takva psa... psa koji je vidio Boga!« »Kako koji je vidio Boga?« »Zar pas nije bio pustinjakov? Nije li bio s njim kad su dopirala ona svjetla? To svi znaju, rekao bih, što su bila ta svjetla! A zar nije pas bio s njim? Misliš da nije vidio? Misliš da je spavao kad se tako nešto događalo?« i slatko se nasmije. »Ludorije!« odvrne vitez. »Tko zna što su bila ta svjetla. Kakav Bog! I noćas ih je bilo...« »Noćas, veliš?« reče Defendenle s neodređenom nadom. »Svojim sam ih očima vidio. Nisu bila tako jaka kao nekoć, ali su sasvim lijepo svijetlila.« »Ali jesi li siguran? Noćas?« »Noćas, bogamu. Ista istacata kao prije... Koji bog misliš da je to bio noćas?« Lucioniju je, međutim, lice iznimno lukavo: »A tko ti kaže, tko ti kaže da noćašnja svjetla nisu bila zbog njega?« »Zbog kojeg njega?« »Zbog psa, dakako. Možda je ovaj put umjesto Boga iz raja sišao pustinjak. Vidio ga je ondje kako mu stoji na grobu, valjda je sam sebi rekao: pa gledaj ti samo moga jadnoga psa... I onda 198 se spustio da mu kaže neka na to više ne misli, da je sad već dovoljno plakao i neka pode i sebi potraži kakav odrezak!« »Ali kad je to ovdašnji pas«, ustraje vitez Bernardis. »Časna riječ, vidio sam ga kako tumara oko pekarnice.« XI. Det'endente stiže kući s velikom zbrkom u glavi. Kakva neugodna stvar. Što se više nastoji uvjeriti kako nije moguće, to je sigurniji da je životinja upravo pustinjakova. Nema razloga za brigu, dakako. Ali hoće li mu on sada i dalje morati svaki dan davati hljeb? Misli: ako mu uskratim namirnice, pas će opet početi krasti kruh u dvorištu; a kako da ja tada postupim? Da ga otjeram udarcima nogu? Psa koji je, hoćešnećeš, vidio Boga? A što ja znam o takvim otajstvima? Nisu to jednostavne stvari. Prije svega: je li se prošle noći zaista ukazao Galeoneu? I što mu je mogao reći? Da ga nije na neki način začarao? Možda sada pas razumije ljudski jezik, tko zna, danas-sutra bi mu se mogao i obratiti. Kad je u

pitanju Bog, čovjek može svašta očekivati, koješta se priča. A on, De-fendente, već se dovoljno obrukao. Kad bi se sad pročulo još i da njega muče takvi strahovi! Prije nego što se vrati kući, Sapori ide poviriti u šupu za spremanje drva. Pod klupom više nema hljeba od prije petnaest dana. Je li pas dakle došao i odnio ga uza sve mrave i ostalo? XII. No pas ne dođe uzeti kruh idući dan, pa ni treće jutro. Tome se Det'endente nadao. Pošto je umro Silvcstro, prestala je svaka tlapnja da će se moći okoristiti njegovim prijateljstvom. Što se psa tiče, bolje je da se drži podalje. Pa ipak, kad god bi u pustoj šupi opet vidio hljeb kako čeka sam i napušten, pekar bi se osjetio razočarano. 199 Još mu je gore bilo kad je — bila su prošla još tri dana — opet vidio Galeonea. Pas je s izrazom dosade išao trgom kroz hladni uzduh i nije više izgledao onako kakva su ga vidjeli kroz izlog kavane. Sada se dobro držao na nogama, nije se više klatario i još je, doduše, bio mršav, ali manje kuštrave dlake, uspravnih ušiju, ravno uzdignuta repa. Tko ga je nahranio? Sapori se ogleda oko sebe. Ljudi su prolazili ravnodušno kao da životinja i ne postoji. Prijo nego što je odbilo podne, ispod uobičajene klupe pekar položi još jedan svjež kruh, uz krišku sira. Pas se ne pojavi. Iz dana je u dan Galeone postajao sve naočitiji; dlaka mu je blistala glatka i obilna kao u gospodskih pasa. Netko se, dakle, o njemu skrbi; a možda i više njih istodobno, svatko sa skrovitim nakanama tako da drugi ne zna. Možda se boje životinje koja je previše toga vidjela, možda se nadaju da će jeftino kupiti Božju milost, a da se ne izlože poruzi suseljana. Ili možda cijeli Tis misli na isto? I svaka kuća, kad padne večer, u mraku pokušava životinju privući k sebi da joj se dodvori slasnim zalogajima? Možda zbog toga Galeone više nije došao po hljeb; danas je vjerojatno dobio štogod bolje. Ali o tome nikada nitko nije govorio, čak i kad bi slučajno iskrsnuo spomen na pustinjaka, razgovor bi se odmah prekidao. A kad bi se pas pojavio na ulici, gledalo se mimo njega, kao da je on samo jedan od tolikih pasa lutalica kakvi zagađuju sva sela na svijetu. T grizao se šutke Sapori kao netko kome je prvome sinula umna misao, pa primijeti kako su je drugi, smioniji od njega, kradom prisvojili te se spremaju da iz nje izvuku dobit koja im ne pripada. XIII. Vidio on Boga ili ne, Galeone je svakako bio čudan pas. Skitao se od kuće do kuće s gotovo ljudskom slaloženošću, ulazio u dvorišta, u dućane, u kuhinje, po nekoliko bi časaka ostao nepomičan i promatrao ljude. Zatim bi šutke otišao. 200 Što se to krije iza tog para dobrih i nujnih očiju? Po svoj je prilici u njih ušla Stvoriteljeva slika. Da bi ondje ostavila što?

Drhtave su ruke životinji nudile kriške kolača i pileće batke. Galeone bi se, već sit, čovjeku zagledao u oči kao da pogađa što misli. Tada bi čovjek izašao iz sobe, jer nije bio kadar izdržati. Nestašni psi i psi lutalice u Tisu nisu dobivali drugo do batine i bubotke. S ovim se nitko nije usuđivao postupati na taj način. Malo-pomalo, osjete da su opkoljeni nekom vrstom urote, ali nisu imali hrabrosti da o tome govore. Stari su se prijatelji gledali u oči, uzalud u njima tražeći prešutno priznanje, svatko u nadi da će prepoznati ortaka. No tko će prvi progovoriti? Temu bi bez ikakvih obzira neustrašivo potezao samo Lucioni: »Nu, gle! Vidi naše vajno pseto koje je vidjelo Boga!« bezočno bi objavio kad bi se pomolio Galeone. I cerekao se, naizmjence buljeći u ljude oko sebe pogledom koji je ciljao na štošta. Ostali su se uglavnom ponašali kao da nisu razumjeli. Rastreseno bi tražili da im objasni o čemu govori, sućutno tresli glavom, govorili: »Kakve priče! Ali to je smiješno! Bapska praznovjerica.« Šutjeti ili, još gore, pridružiti se predradnikovu smijehu moglo je na čovjeka baciti ljagu. Pa bi presjekli stvar kao glupu šalu. Međutim, ako je ondje bio vitez Bernardis, on je odgovarao uvijek isto: »Kakav pustinjakov pas. Kažem vam da je pseto odavde. Već se godinama skita Tisom, svaki sam ga bogovetni dan viđao kako se mota oko pekarnice!« XIV. Kad je jednoga dana sišao u podrum da izvede uvriježeni zahvat spašavanja kruha, pošto je skinuo rešetku s prozorčića, Defendente se upravo spremao otvoriti okašce na košari s hljebovima. Vani u dvorištu čuli su se vika protuha što čekaju, kao i glasovi žene i momka koji su ih nastojali držati na odmaku. Iskusna Saporijcva ruka oslobodi prorez, okašce se otvori, kruhovi počnu brzo kliziti u vreću. Uto on krajičkom oka ugleda 201 nešto crno kako se miče u polumraku podruma. Trgne se i okrene. Bio je to pas. Mirno stojeći na vratima podruma, Galcone je prizor promatrao s hladnokrvnim spokojem. No pri oskudnome su svjetlu psu svjetlucale oči. Sapori se skameni. »Galeone, Galeone«, stane tepati umiljato i izvještačeno. »Hajde, dobar, Galeone... ovamo, uzmi!« Pa mu baci hljepčić. No životinja ga ni ne pogleda. Kao da je dovoljno vidjela, polako se okrene i uputi se prema stubištu. Kad je ostao sam, pekar stane užasno kleti. XV. Pas koji je vidio Boga, osjetio mu je miris. Tko zna kakve je tajne naučio. I ljudi pogledavaju jedan drugoga kao da traže podršku, ali nitko ne priča. Netko se sprema da napokon progovori: »A što ako sam to samo sebi uvrtio u glavu?« pita se. »Što ako drugi takvo što i ne pomišljaju?« Pa se onda gradi da nije ništa.

Galeone se izvanredno prisno kreće s jednoga mjesta na drugo, ulazi u gostionice i u staje. Kad ga najmanje očekuju, osvane u nekom kutu te nepomično zuri i njuši. Čak i noću, kad svi drugi psi spavaju, njegov se obris iznenada pojavi nasuprot bijelome zidu i hoda onim svojim mlohavim i nekako seljačkim korakom. Zar nema kuću? Nema li kakav ležaj? Ljudi se više ne osjećaju sami čak ni kad su u kući iza zabravljenih vrata. Neprestano ćule uši: vani sušne trava, netko oprezno i mekano tapka po uličnome šljunku, izdaleka lavež. Buk, buk, buk, oglašava se Galconc prepoznatljivim šumom. Ne zvuči bijesno ni oštro, pa ipak prolazi kroz cijelo selo. »U redu, nije važno, možda sam ja pogriješio u računici«, kaže nakupac pošto se srdito posvađao sa ženom oko dva novčića. »Hajde da, neka ti bude ovaj put. Ali idući put me se čuvaj...« najavljuje Figimelica, onaj iz pekarnice, odjednom odustajući od namjere da otpusti radnika. »Sve u svemu, ona je vrlo 202 draga žena...« neočekivano zaključi gospođa Biranze, u suprotnosti s onim što je rekla maloprije, dok je s učiteljicom razgovarala o nacelnikovoj ženi. Buk, buk, buk, čuje se pas lutalica, a možda i laje na drugog psa, na sjenu, na leptira, ili na mjesec, no nije isključeno da laje pošto je dobro promozgao, kao da je ljudska zloća do njega stigla kroz zidove, preko ulica i polja. Kad čuju kako promuklo doziva, pijanci što su ih istjerali iz gostionice usprave se kao svijeće. Galeone se nenadano pojavi u sobičku u kojemu knjigovođa Federici piše anonimno pismo kako bi svojega gospodara, vlasnika tvornice tjestenina, upozorio da šef računovodstva Ro-ssi održava odnose sa subverzivnim elementima. »Knjigovođo, što to pišeš?« kao da kažu dva krotka oka. Federici mu dobrodušno pokaže vrata. »Hajde, dobar, van, van!« i ne usudi se izustiti pogrde što mu naviru u duši. Zatim osluhne na vratima kako bi se uvjerio da je životinja otišla. A onda za svaki slučaj pismo baci u vatru. Pojavi se potpuno iznebuha podno drvenoga stubišta što vodi u stančić lijepe bestidne Flore. Već je duboka noć, ali stube škripe dok po njima gazi Guido, vrtlar, olac petero djece. Dva oka uto zablistaju u mraku. »Pa nije to ovdje, sto mu gromova!« uzvikne čovjek glasno da bi ga životinja čula, kao da se iskreno uzrujava zbog nesporazuma. »Po tom mraku čovjek uvijek pogriješi... Nijc ovo bilježnikova kuća!« Pa navrat-nanos opet siđe stubama. Ili se začuje kako tiho laje, kako blago gunđa kao da prigovara, kad su se Pinin i Gionfa, koji su se noću uvukli u spremište na gradilištu, već dokopali dvaju bicikala. »Toni, netko ide«, šapne Pinin posve prijetvorno. »I meni se učinilo,« veli Gionl'a, »bolje da zbrišemo.« Pa klisnu odande a da ništa nisu učinili. Ili baš kod zidova pekarnice dugo zatuli kao da se tuži u pravom trenutku, pošto je, ovaj put iza sebe dvostruko zaključavši vrata i prolaze, Det'endente sišao u podrum da za

vrijeme jutarnje razdiobe siromasima iz košare zdipi kruh. Pekar tada 203 zaškrguće zubima: kako samo zna, zloguko pseto? Pa pokuša slegnuti ramenima. Ali onda ga obuzmu sumnje: kad bi ga Ga-leone na neki način prijavio, cijelo bi nasljedstvo otišlo u vjetar. Defendentc se gore u radnju vrati s praznom presavijenom vrećom pod miškom. Koliko će trajati progon? Zar pas nikada više neće otići? A ako ostane u selu, koliko godina još može poživjeti? Ili postoji način da ga se riješe? XVI. Pošto su je stoljećima zanemarivali, činjenica je da se župna crkva počela ponovno puniti. Nedjeljom su se na misi susretale stare prijateljice. Svaka je za sebe imala spremnu ispriku: »Znaš što ću ti reći? Po ovoj hladnoći, jedino mjesto na koje se čovjek može ugodno skloniti jest crkva. Ima debele zidove, u tome je stvar... sad isijavaju toplinu koju su uskladištili ljetos!« A druga će: »Blažen je čovjek taj župnik, don Tabia... Obećao mi je sjeme japanske tredeskancije, znate, one lijepe žute?... Ali nema druge... Ako se malo ne pokažem u crkvi, on se uporno pravi da je zaboravio...« Treća pak: »Razumijete, gospodo Erminia? Htjela bih isplesti onakav čipkasti entredeux kao na oltaru Srca Isusova. Kući ga ne mogu odnijeti da ga preslikam. Moram dolaziti ovamo da ga proučim... Eh, uopće nije jednostavan!« Slušale su, smiješeći se, kako prijateljice objašnjavaju, brinući se jedino da i njihovo objašnjenje zvuči dovoljno prihvatljivo. Zatim bi prošaptale kao školarke »Don Tabia nas gleda!« i latile se molitvenika. Nijedna nije dolazila bez isprike. Gospoda Ermelinda, na primjer, nije našla nikoga drugog osim orguljaša u katedrali tko bi učio pjevati njezinu curicu, koja tako strastveno voli glazbu, pa sad dolazi u crkvu da je sluša kako izvodi Magnificat. Gla-čarka se u crkvi dogovara sa svojom mamom, koju njezin muž ne može smisliti u svojoj kući. Čak i liječnikova žena: baš je na trgu prije nekoliko časaka nezgodno ugazila i uganula nogu, za204 to je ušla da malo sjedne. U dnu bočnih lađa, kraj ispovjedaonica što su posivjele od prašine, ondje gdje je polutama najgušća ukipio se poneki muškarac. S propovjedaonice je don Ta-bia zbunjeno gledao oko sebe i jedva nalazio riječi. Pred crkvom je za to vrijeme na suncu ležao Galeone: kao da je sebi priuštio zaslužen odmor. Kad bi ljudi izlazili nakon mise, sve ih je odmjeravao a da ni dlaku ne bi pomaknuo: žene bi izmiljele kroz vrata i pošle koja na jednu, koja na drugu stranu. Nijedna da ga pogledom udostoji; no sve dok ne bi skrenule iza ugla, osjećale bi kako im se njegove oči zabadaju u leda nalik na dva željezna šiljka. XVII. Ljudi se trgnu čak i kad vide sjenu bilo kakva psa, makar i

nejasno podsjećao na Galeonea. Živi se u strepnji. Gdje god ima nešto svijeta, na tržnici, na večernjem šetalištu, četverono-žac nikada ne izostaje i kao da uživa u posvemašnjoj ravnodušnosti prema onima koji ga, međutim, kad su sami i nitko ih ne vidi, dozivaju najumiljatijim imenima, nude mu kolačiće i kremu od jaja. »Eh, kakva su nekoć bila lijepa vremena!« sada ljudi često uzvikuju onako općenito, ne navodeći zašto; i nema nikoga tko ne bi ovlaš shvatio. Lijepa vremena — hoće reći, iako ih ne odrede pobliže — kad se čovjek mogao odavati svinjariji kakva mu se prohtije, i to do mile volje ako treba, i ljubakati se sa snašama u polju, pa čak tu i tamo i krasti, a nedjeljom ostajati u krevetu do podneva. Trgovci sada umataju u tanke papire i odvaguju pravu težinu, gospodarica više ne mlati sluškinju, Carmine Esposito iz zalagaonice spakirao je sve svoje stvari da se preseli u grad, zapovjednik Venariello izvalio se na suncu na klupi ispred redarstvene postaje i crkava od dosade, pitajući se jesu li svi lopovi pomrli i zar nitko više ne prostaci onako sočno kao prije, da je milina poslušati, osim usred pusta polja i s dužnim mjerama opreza, pošto bi pomno provjerio ne krije li se iza živice koji pas. 205 Ali tko bi se usudio pobuniti? Tko ima hrabrosti da Galeo-nea potjera udarcem noge ili mu podmetne odrezak začinjen arsenikom, kako svi tajno priželjkuju? Ni u providnost im se nije ufati: blažena se providnost, po logici stvari, po svoj prilici svrstala uz Galeonca. Treba se pouzdati u slučajnost. U slučajnost da jedne noći izbije oluja za vrijeme koje će tako bljeskati i sijevati da izgleda smak svijeta. No pekar Defendente Sapori ima sluh poput zeca, pa ga grmljavina ne sprečava da zamijeti neobičan metež dolje u dvorištu. Zacijelo su lopovi. Skače iz postelje, u mraku grabi pušku i gleda dolje kroz letve rebrenica. Ondje su dvije spodobe, tako mu se čini, koje se upinju da otvore vrata na skladištu. Pa kad zaplamsa munja, nasred dvorišta, ugleda krupna cmpurastog psa koji se ne da smesti strahovitim pljuskom. Zacijelo je on, prokletnik, i možda je došao osujetiti dvojicu provalnika. Sebi u bradu promrsi slikovitu kletvu, napuni pušku, polako odškrine rebrenice, samo koliko je dovoljno da proviri cijev. Počeka da opet sijevne i nacilja prema psu. Prvi se hitac potpuno pomiješa s grmljavinom. »Drž'le lopova! Drž'te lopova!« počne kričati pekar, iznova nabije pušku, opet nasumce zapuca u mrak, začuje kako se koraci udaljuju s velikim naporom, a zatim se cijelom kućom razlegnu glasovi i stanu lupati vrata: preplašeno dojure žena, djeca i sluge. »Gosparu Defendente,« viče glas iz dvorišta, »da znate da ste ubili nekog psa!« Galeone — moguće je pogriješiti na tom svijetu, pogotovo kad je ovakva noć, ali čini se da je to upravo on glavom — leži izvrnut u lokvi vode: metak mu je prosvirao čelo. Mrtav na mjestu. Ni noge ne proteže. No Defendente ga ne ide ni

pogledati. On silazi kako bi provjerio da nisu razvalili vrata na skladištu, pa netom je ustanovio da nisu, svima poželi laku noć i zavuče se pod pokrivače. »Napokon«, kaže sam sebi, spremajući se na blažen san. Ali više ne uspijeva ni oka stisnuti. 206 XVIII. Izjutra, dok je još bio mrak, dva momka odnesu mrtvoga psa i pođu ga zakopati u polje. Defendente se ne usudi narediti im da šute: posumnjali bi. No potrudi se da stvar prođe glatko, bez mnogo naklapanja. Tko je otkrio što se dogodilo? Uvečer, u kavani, pekar odmah primijeti da svi bulje u njega: ali odmah bi odvratili pogled, kao da ga ne žele uznemiriti. »Pucali smo noćas, je li?« iznenada progovori vitez Bernar-dis, pošto je pozdravio kao obično. »Bilo je noćas gusto, je li, u pekari?« »Tko zna tko su bili ta dvojica,« odgovori Defendente ne pridajući tome važnosti, »htjeli su provaliti u skladište, nikogovići. Sitni lopovčići. Naslijepo sam ispalio dva hica i oni su zbrisali.« »Naslijepo?« upita tada Lucioni s prizvukom kao da nekud smjera. »A zašto nisi pucao u njih, kad si već bio ondje?« »Po takvome mraku! Što misliš da sam mogao vidjeti! čuo sam kako netko grebe po donjim vratima i zapucao van nasumce.« »I tako... i tako si otpremio na onaj svijet jadnu životinju koja nikome nije naudila.« »Ah, zbilja«, reče pekar gotovo rastreseno. »Pogodio sam psa. Tko zna kako je ušao. Kod mene nema pasa.« Nastane nekakva šutnja. Svi su ga gledali. Papimičar Trevaglia krene prema vratima da izađe. »Onda do viđenja, gospodo«, a zatim doda, hotimično sričući slogove: »Do viđenja i vama, gospodine Sapori!« »Klanjam se«, odgovori pekar i okrene mu leda. Što kani reći taj bedak? Okrivljuju li oni to njega daje ubio pustinjakova psa? Umjesto da mu budu zahvalni. Oslobodio ih je noćne more, a oni se sada prave fini. Što ih spopada? Neka barem jednom budu iskreni. Nadasve neumjesno, Bernardis pokuša objasniti: 207 »Vidiš, Defendente?... neki kažu da bi bilo bolje da nisi ubio tu životinju...« »A zašto? Jesam li to možda učinio namjerno?« »Namjerno ili ne, shvaćaš? To je bio pustinjakov pas, vele, pa sad kažu kako bi bilo bolje da si ga ostavio na miru, kažu da će nam donijeti nesreću... znaš kako ljudi naklapaju!« »A što ja znam o pustinjačkim psima? Kriste Bože, bi li me oni još i tužili, budaletine jedne kakvih nema?« i pokuša se nasmijati. Progovori Lucioni: »Smirite se, smirite se, dečki... Tko je rekao da je to pustinjakov pas? Tko je proširio tu izmišljotinu?«

Defendente će: »Puah, kad ni oni ne znaju!« i slegne ramenima. Umiješa se vitez: »To kažu oni koji su ga vidjeli jutros, dok su ga pokapali... Vele da je to baš on, s mrljicom bijele dlake na vrhu lijevog uha.« »Crn po ostatku tijela?« »Jest, crn«, odgovori jedan od prisutnih. »Prilično krupan? S repom kao četka?« »Upravo takav.« »Pustinjakov pas, hoćete reći?« »Jest, pustinjakov.« »Pa onda pogledajte onamo, ono je vaš pas!« uzvikne Lucioni pokazujući prema ulici. »Pa taj je živ i zdrav kao nikad prije!« Defendente problijedi poput gipsana kipa. Ulicom je klimavim korakom stupao Galeone. Načas zastane da pogleda ljude kroz izlog kavane, zatim mirno krene dalje. XIX. Zašto sada odrpanci ujutro imaju dojam da primaju više kruha nego obično? Zašto sada zveckaju sandučići za milodare, koji su godinama ostajali bez ijednog novčića? Zašto djeca, koja su se dosad jogunila, rado pohađaju školu? Zašto grožđe ostaje 208 na trsovima sve do berbe a da ga nitko ne otme? Zašto se na Martinovu grbu više ne nabacuju kamenjem i trulim tikvama? Zašto se zbivaju te i tolike druge stvari? To nitko neće priznati, stanovnici Tisa okorjeli su grubijani i nemaju predrasuda, iz njihovih usta nikada nećete čuti istinu: da se boje psa, ali ne da ih ne ugrize, jednostavno se boje da će pas o njima loše suditi. Defendente se živ izjedao. Kao da živi u pravome ropstvu. Nije uspijevao odahnuti ni noću. Kakav je teret Božja prisutnost onome tko je ne želi. A Bog tu nije neka neizvjesna bajka, nije se smjestio u crkvu medu vostanice i tamjan, nego se vrzma amo-tamo po kućama, jer ga, da tako kažemo, prenosi pas. Sićušan komadić Stvoritelja, majušan dah, prodro je u Galeonea i kroz Galeoneove oči vidi, sudi, pribraja na račun. Kad će pas ostarjeti? Da barem onemoća i primiri se u zapećku. Kad ga shrvaju godine, više neće moći dosađivati. I godine doista prođu, crkva je bila puna i za radnih dana, djevojke se više poslije ponoći nisu vucarale po trijemovima i cerekale se s vojnicima. Kako se od uporabe raspala stara košara, Defendente nabavi novu, ali odustane od namjere da u njoj ostavi tajno okno (više ne bi imao hrabrosti da krade kruh siromasima, kad se naokolo mota Galeone). A brigadir Venariello sada bi zaspao na pragu postaje karabinjera, zavalivši se u naslonjač od pruća. Prođu godine i pas Galeone ostari. Stupao je sve polaganije izrazito klimavim hodom, dok ga jednoga dana ne snađe neka vrsta kljenuti stražnjih udova, pa se više nije mogao kretati. Na nesreću, nevolja ga obuzme na trgu, dok je dremuckao na

zidiću uz bok Katedrale, pod kojim se sve do rijeke strmo rušilo zemljište ispresijecano cestama i putcljcima. Položaj je sa stajališta higijene bio najbolji mogući, jer je životinja odozgora sa zida mogla svojim tjelesnim potrebama dati oduška niz travnatu padinu, a da ne uprlja ni zid ni trg. Međutim, mjesto je bilo otkriveno, izloženo vjetrovima i bez zaklona od kiša. Ni taj put, naravno, nitko ne pokaže da primjećuje psa, koji je sav dršćući cvilio. Ako pozli psu lutalici, nema se što poučno 209 vidjeti. Pogađajući po njegovim mučnim naporima što mu se dogodilo, nazočnima ipak zalupa srce, jer su živnuli od nove nade. Prije svega, pas se više neće moći potucati uokolo, neće se više pomaknuti ni za metar. Još bolje: tko će mu dati hrane kad svi gledaju? Tko će se prvi usuditi da prizna tajnu vezu sa životinjom? Tko će se prvi izvrgnuti ruglu? Zato su se ponadali da će Galeone umrijeti od gladi. Prije ručka su se muškarci kao obično šetali po pločnicima na trgu, razgovarajući o nevažnim stvarima kao što su nova zubarova pomoćnica, lov, cijena čahura za metke, najnoviji film koji se prikazuje u mjestu. Pritom su jaknama dodirivali njušku psa koji je, dašćući, malo visio s ruba zida. Pogledi su prelazili preko nemoćne životinje, mehanički promatrajući velebni vidik prema rijeci, kad je tako lijep u suton. Oko osam sati, pošto su sa sjevera stigli tamni oblaci, počne kišiti i trg opusti. No usred noći, dok je kiša uporno padala, uz kuće iskrsnu sjene što kao da snuju zločinačku urotu. Pognute se krišom brzim skokovima zapute prema trgu i stapajući se s tamom trijc-mova i prolaza tu čekaju pogodnu priliku. U to doba fenjeri slabo svijetle, ostavljajući prostrana područja u mraku. Koliko sjena ima? Možda nekoliko desetaka. Nose hrane psu, ali svatko bi od njih dao bilo što samo da ga ne prepoznaju. Pas ne spava: na vrhu zidića, nasuprot crnoj pozadini doline, svjetlucaju dvije zelene točke; i povremeno trgom odjekne kratko, bolno zavijanje. Operacija je duga i zahtjevna. Šalom skrivena lica, s biciklističkom kapom koju je svojski nabio na čelo, konačno se jedan od njih osmjeli doći do psa. Iz tame nitko ne izlazi da bi ga prepoznao; svi se već i odviše plaše za sebe. Jedan za drugim, u dugim razmacima kako bi izbjegli da se susretnu, neprepoznatljive prilike odlažu nešto na zidić uz Katedralu. I zavijanje prestane. Ujutro nadu Galeonea kako spava pod nepromočivim pokrivačem. Na zidu, kraj njega, krcato svega blaga Božjega: kruha, sira, krišaka mesa, čak i plitica puna mlijeka. 210 XX. Kad je pas ostao uzet, mjesto je pomislilo da će odahnuti, ali tlapnja kratko potraje. S ruba zidića pseće su oči svisoka dosezale velik dio naselja. Pod njegovim se nadzorom nalazila barem dobra polovica Tisa. A tko može znati koliko mu je

pogled prodoran? Glas mu je, uostalom, dopirao i do zabačenijih kuća, koje Galeone nije mogao nadgledati. A osim toga, kako da sada nastave s nekadašnjim navikama? Bilo bi to isto što i priznati da se način života promijenio zbog psa, isto što i nezgrapno odati praznovjernu tajnu što se godinama tako pomno čuvala. Ni sam Defendente, čija je pekarnica životinji bila izvan domašaja, nije opet počeo kleti svojim glasovitim psovkama, niti je pokušavao primijeniti zahvate spašavanja kruha kroz prozorčić u podrumu. Galeone je sada jeo i više nego prije, pa se debljao kao prasac, jer se više nije gibao. Tko zna koliko će još potegnuti. No čim je zahladilo, opet se probudi nada da će crknuti. Premda ga je štitilo navoštcno platno, pas je bio izložen vjetrovima i bilo kad se mogao prehladiti. Ali i taj put zlobni Lucioni upropasti svaku tlapnju. Dok je jedne večeri u gostionici pripovijedao lovačku priču, reče kako je prije mnogo godina njegov ptičar navukao bjesnilo pošto je prenoćio po snijegu, te ga je morao ustrijeliti; još mu se srce para kad se sjeti. »A da od onoga pseta na zidiću uz Katedralu,« neugodne je teme uvijek načinjao vitez Bernardis, »da nema možda opasnosti, velim, i od toga grdnog pseta koje ima kljenut, a koje neke budale i dalje hrane?« »Pa samo nek dobije bjesnilo!« odvrati Defendente. »I onako više nije sposoban da se kreće!« »A tko ti to kaže?« odvrne Lucioni. »Bjesnilo umnogostru-čuje snagu. Ne bi me čudilo kad bi počeo skakutati kao kozlić!« Bernardis se zapanji: »Eh, pa onda.« 211 »Ah, što se mene tiče, fućka mi se. Ja uza se uvijek nosim prijatelja koji me neće iznevjeriti«, i Lucioni iz džepa izvuče težak revolver. »Ti! Ti!« odvrati Bernardis. »Ti, koji nemaš djece! Da imaš troje djece kao ja, ne bi ti se fućkalo, budi siguran.« »Ja sam vam svoje rekao. Sad se o tome pobrinite vi!« Zidarski je nadstojnik laštio cijev pištolja tarući je o rukav. XXI. Koliko je dakle godina prošlo otkako je umro pustinjak? Tri, četiri, pet, tko to još pamti? Početkom studenoga je gotovo spreman drveni kavez da bi se zaštitio pas. Vrlo ovlašno, budući da je bila riječ o posve sporednoj stvari, o tome se razgovaralo i u općinskome vijeću. I ne nade se nitko da iznese daleko jednostavniji prijedlog, da se životinja ubije ili premjesti drugamo. Solar Stefano bio je zadužen da izgradi štenaru tako da se može pričvrstiti na zidić te da je polakira u crveno, kako ne bi odudarala od boje pročelja Katedrale, načinjenoga od jarkih opeka. »Kakva sramota, kakva glupost!« govore svi kako bi pokazali da su to smislili drugi. Zar strah pred psom koji je vidio Boga dakle više nije tajna? Ali kavez nikada neće postaviti na predviđeno mjesto. Kako uvijek prolazi preko trga kad u četiri ujutro ide na posao, početkom studenoga pekarov momak ispod zidića spazi nešto

nepomično i crno. Približi se, dotakne, trkom odjuri do pekarnice. »Pa što je sad?« upita Defendente, videći ga kako ulazi sav zadihan. »Mrtav je! Mrtav je!« propenta mladić zadahtano. »Tko je mrtav?« »Onaj pas koji nosi nesreću... našao sam ga na tlu, bio je tvrd kao kamen!« 212 XXII. Jesu li odahnuli? Jesu li se raspojasali od lude radosti? Taj nezgodni komadić Boga konačno je otišao, doduše, ali dotad je medu njima boravio već predugo. Kako se vratiti natrag? Kako početi iznova? Tijekom tih su godina mladi već poprimili drukčije navike. Nedjeljna misa, na kraju, postala je razonoda. Pa i psovke, tko zna zašto, sada su zvučale pretjerano i lažno. Ukratko, predviđalo se veliko olakšanje, ali naprotiv ništa od toga. I k tome, kad bi se opet postupalo po prijašnjim slobodnim običajima, ne bi li se time sve priznalo? Toliko su se mučili da prikriju sramotu, a sad da je iznesu na vidjelo? Selo koje je promijenilo način života iz poštovanja prema psu! Smijali bi im se i preko granica. A u međuvremenu, gdje da pokopaju životinju? U javnom perivoju. Ne, ne, nikako u srcu mjesta, ljudima je već dozlogrdila. Da je bace u kanalizaciju? Ljudi pogledaju jedan drugoga, ali nitko se nije usuđivao izjasniti. »To propisi ne predviđaju«, napomene konačno općinski tajnik, izvlačeći ih iz nelagode. Da ga spale u peći? A ako poslije izazove zarazu? Da ga onda pokopaju u polju, to je pravo rješenje. Ali u čijem polju? Tko će na to pristati? Već su su se raspitivali, nitko nije htio mrtvoga psa na svojemu posjedu. A kad bi ga zakopali blizu pustinjaka? Zatvorenoga u malen lijes, psa koji je vidio Boga natovare dakle na kolica, koja krenu prema brežuljcima. Nedjelja je, pa je to mnogima izlika da otidu na izlet. Šest, sedam kočija punih muškaraca i žena slijedi lijes, a ljudi se naprežu da budu veseli. Dakako, premda sja sunce, polja su se već ohladila, a stabla bez lišća ne pružaju oku osobit prizor. Stignu do brežuljka, sidu iz kočija, upute se pješke prema ruševinama drevne kapele. Djeca potrče naprijed. »Mama! Mama!« začuje se kako viču odozgora. »Brzo! Dođite vidjeti!« 213 Zabrzaju, stignu do Silvestrova groba. Od onoga davnog dana njegova pogreba onamo se nitko nije vraćao. Upravo iznad pustinjakova humka, podno drvenoga križa leži malen kostur. Snjegovi, vjetrovi i kiše svega su ga izglodali, poslao je krhak i bijel poput filigrana. Kostur psa. 214 21. NEŠTO SE DOGODILO

V lak je prevalio svega nekoliko kilometara (a put je bio dug, zaustavit ćemo se tek na vrlo udaljenome odredišnom kolodvoru, pošto se budemo vozili deset sati za redom), kad na prijelazu u razini pruge kroz prozor ugledam mladu ženu. Zbilo se slučajno, mogao sam gledati mnogo drugih stvari, no pogled padne na nju, koja nije bila lijepa niti pristala stasa, nije imala baš ništa izvanredno, tko zna zašto sam se namjerio da je pogledam. Očito se naslonila na brklju da bi uživala motreći naš vlak, superdirektni ekspres sa sjevera, za tamošnje neuko pučanstvo simbol milijarda, lagodna života, pustolova, sjajnih kožnatih kovčega, slave i filmskih diva, a ta se čudesna predstava mogla vidjeti jednom dnevno, i k tome potpuno besplatno. No kad je vlak prošao ispred nje, ona ne pogleda prema nama (a ipak je ondje čekala možda i pola sata), nego je glavu okrenula unatrag, usredotočivši se na muškarca koji je trčeći dolazio s drugoga kraja ceste i urlao nešto što mi, naravno, nismo mogli čuti: kao da bezglavo juri kako bi ženu upozorio na neku opasnost. Ali trajalo je samo tren: prizor odleti u nepovrat, a ja se stanem pitati koja je nevolja po tome čovjeku mogla stići k djevojci što nas je došla promatrati. I upravo sam se spremao zaspati pri ritmičnom ljuljanju vagona, kadli slučajno — zacijelo najobičnijim stjecajem okolnosti — primijetim kako neki seljak stoji na zidiću i doziva prema poljima, a ruke je stavio kao razglas. I taj je put bila riječ o trenutku, jer je direktni vlak vozio dalje, no svejedno dospijem vidjeti kako šest ili sedam osoba dotrčava preko ledina, nasada, ljekovite trave, ne hajući hoće li što zgaziti, valjda je bilo nešto prilično važno. Dolazili 215 su iz različitih pravaca, tko iz neke kuće, tko kroz rupu u živici, tko iz reda loze ili što ja znam otkud, i svi su kretali prema zidiću s kojega je dozivao mladić. Trčali su, sto mu jada kako su trčali, reklo bi se da ih je prestravilo neko iznenadno upozorenje zbog kojega su bili užasno znatiželjni i izgubili sav mir u životu. No bio je to časak, ponavljam, bljesak, nije bilo vremena da zamijetim išta drugo. Kako je to čudno, pomislim, na nekoliko kilometara već u dva slučaja ljudi primaju neočekivanu vijest, tako sam barem pretpostavljao. Sada sam pod utjecajem nejasnog dojma proučavao polja, ceste, seoca, majure, s predosjećajima i nemirom. Možda je tome razlog bilo posebno duševno stanje, ali što sam više promatrao ljude, seljake, vozače kola i tako dalje, sve mi se više činilo da svuda vlada neuobičajena uzbudenost. Pa da, zašto se po dvorištima tako muvaju uzrujane žene, kola, stoka? Svagdje je bilo isto. Zbog brzine se nije moglo dobro razlučiti, ali bio bih se ipak zakleo da je uzrok svuda isti. Možda u tom predjelu priređuju svetkovinu? Da se muškarci ne spremaju krenuti na sajam? No vlak je vozio, a sudeći po pometnji na poljima se sve komešalo. I tada povezem ženu sa željezničkog prijelaza, mladića na

zidiću, strku medu seljacima: nešto se dogodilo, a mi u vlaku o tome ništa ne znamo. Pogledam suputnike u svom odjeljku, pa one koji su stajali u hodniku. Oni nisu opazili. Djelovali su mirno, a gospoda od kakvih šezdeset godina koja mi je sjedila sučelice upravo se uspavljivala. Ili naprotiv sumnjaju? Da, da, i oni su uznemireni, svatko za sebe, a ne usuđuju se govoriti. Više nego jednom, kad bih naglo skrenuo pogled, zateknem ih kako vire van. Pogotovo je pospana gospoda, baš ona, žmirila između kapaka i onda me odmah provjeravala nisam li je raskrinkao. Ali čega se boje? Napulj. Tu vlak obično stane. Ali današnji direktni ne. Tik uz nas promaknu stare kuće, a u tamnim dvorištima ugledamo osvijetljene prozore i u tim sobama — trajalo je jedva trenutak — muškarce i žene kako se poginju skupljajući zavežljaje i zatvarajući kovčege, tako se činilo. Ili se varam i sve samo umišljam? 216 Spremali su se da odu. Kamo? Nije dakle samo jedna zlokobna vijest izazivala uzrujanost u gradu i selima. Neka prijetnja, pogibelj, nagovještaj nesreće. Onda bih sam sebi rekao: ali ipak bi zaustavili vlak da je posrijedi neka krupna nevolja; a vlak je, međutim, nalazio sve u redu, same znakove da je put slobodan, da su skretnice kako valja, kao da je riječ o svečanoj vožnji pri otvorenju pruge. Mladić do mene ustao je kao da bi se protegnuo. Zapravo je htio bolje vidjeti, pa se naginjao preko mene da bude bliže staklu. Vani su se vidjela polja, sunce, bijele ceste, a na cestama kola, kamioni, skupine ljudi koji pješače, duge povorke kao kad se na dan sveca zaštitnika hodočasti u svetišta. No bilo ih je nepregledno mnogo, i sve više i gušće što se vlak više približavao sjeveru. 1 svi idu u istome pravcu, spuštaju se prema jugu, bježe od opasnosti, dok joj mi izravno krećemo u susret, luđačkom brzinom srljamo prema ratu, revoluciji, pošasti kuge, vatri, što to uopće može biti? Doznat ćemo tek za pet sati kad stignemo i možda će biti prekasno. Nitko nije ništa govorio. Nitko nije htio popustiti prvi. Svatko je možda sumnjao sam u sebe, kao što sam i ja, pitajući se je li sva ta uzbuna stvarna ili jednostavno luda pomisao, opsjena, jedna od onih sumanutih misli kakve čovjeku u vlaku zaista padnu na pamet kad je malo umoran. Gospoda koja mi je sjedila sučelice uzdahne, praveći se da se probudila, pa kao što osoba koja se rasanjuje mehanički gleda uvis, tako ona digne zjenice koje kao slučajno zapnu na ručici za znak uzbune. I mi ostali svi pogledamo u napravu, misleći isto. No nitko ne progovori, niti smogne smjelosti da prekine šutnju, niti se usudi pitati druge jesu li vani primijetili nešto zbog čega bi se trebalo uznemiriti. Sada su ceste vrvjele od vozila i ljudi koji su se svi zaputili prema jugu. Vlakovi što su nam dolazili u susret bili su krcali. Začuđeno su nas gledali oni koji su nas sa čvrstoga tla vidjeli

kako prolazimo tako žurno hitajući prema sjeveru. A kolodvori dupkom puni. Netko nam je domahivao, drugi su vrištali rečenice od kojih su se razabirali jedino samoglasnici nalik na planinsku jeku. 217 Gospođa koja mi je sjedila sučelice stane piljiti u mene. U rukama okićenim draguljima živčano je gnječila rupčić, dok su njezini pogledi preklinjali: neka napokon progovorim, neka ih oslobodim šutnje, neka izreknem pitanje koje svi iščekuju kao milost a nitko se ne usuđuje prvi postaviti. Evo još jedan grad. Čim je vlak malo usporio ulazeći u kolodvor, dvoje-troje njih ustane, jer nisu mogli odoljeti nadi da će strojovođa stati. Umjesto toga, projurimo kao bučan vrtlog uz perone gdje se, u metežu među hrpama prtljage, uzrujano mnoštvo tiskalo čeznući za kompozicijom koja bi krenula. Neki dječačić pokuša trčati za nama s paketom novina, a vitlao je jednima koje su na prvoj stranici imale velik crn naslov. Tada se, plahovitom kretnjom gospođa koja mi je sjedila sučelice nagne van, uspije ščepati list, ali joj ga vjetar u vožnji islrgne. Medu prstima joj ostane okrajak. Primijetim kako joj ruke dršću dok ga razmata. Komadić je bio trokutast. Moglo se pročitati zaglavlje, a od velikoga naslova samo tri slova. NA... U, moglo se pročitati. Ništa drugo. Na poleđini, nevažna dnevna izvješća. Gospođa bez riječi malo pridigne odlomak kako bi ga svi mogli vidjeti. No svi smo ga već bili pogledali. I svi se naprave da mu ne pridaju važnost. Kako je strah rastao, u svakome od nas jačala je suzdržanost. Mi kao luđaci jurimo prema nečemu što završava na U, i vjerojatno je posrijedi nešto stravično kad je na vijest o tome cijelo pučanstvo smjesta nagrnulo u bijeg. Nov i zamašan događaj prekinuo je život u zemlji, muškarci i žene ne misle na drugo nego kako da se spase, napuštaju kuće, rad, poslove, sve, ali naš vlak ne, prokleti vlak giba se pravilno kao sat, poput čestitoga vojnika koji se probija kroz gomilu što srlja dok je vojska u rasulu, kako bi se vratio u svoj rov gdje se već utaborio neprijatelj. I nitko od nas nema hrabrosti da reagira jer mu se čini da nije dolično, da se kosi s kukavnim ljudskim obzirima. Oh, kako vlakovi sliče životu! Nedostajala su još dva sata. Za dva sata, kad stignemo, doznat ćemo zajedničku sudbinu. Dva sata, sat i po, sat, već se spuštao mrak. Izdaleka ugledamo svjetla svojega grada za kojim smo uzdisali, pa nam tračak hrabrosti vrati njihov nepomični sjaj što se na nebu odražavao žutim kolobarom. Lokomotiva za218 zviždi, kotači zabrckću po labirintu skretnica. Kolodvor, crna krivulja nadstrešnica, svjetiljke, natpisi, sve je bilo na mjestu kao obično. No, kakav užas! Direktni vlak je išao dalje i ja uvidim da je kolodvor pust, peroni prazni i goli, nigdje ljudskog lika makar koliko čovjek tražio. Vlak se napokon zaustavi. Potrčimo po peronima prema izlazu da potražimo kakve bližnje. Učini mi

se da u kutu zdesna u pozadini, donekle u polumraku, razaznajem željezničara s kapom kako nestaje, kao da ga obuzima groza. Što se dogodilo? Zar u gradu više nećemo naći žive duše? Uto začujemo vrlo visok i poput hica žestok ženski glas od kojega nas podidu srsi. »U pomoć! U pomoć!« vrištala je, a povik se o staklene svodove odbije praznim odjekom kakvim odzvanjaju zauvijek napuštena mjesta. 219 22. MIŠEVI Što se zbiva s prijateljima Gonovima? Što se događa u njihovoj staroj ladanskoj vili, nazvanoj Carinarnica? Od pamtivijeka su me svako ljeto pozivali na nekoliko tjedana. Ove godine prvi put nisu. Giovanni mi je napisao par redaka da se ispriča. Čudnovato pismo neodređeno spominje teškoće ili obiteljske nezgode, a ne objašnjava ništa. Koliko sam vedrih dana proživio u njihovoj kući, u samoći šuma. Iz starih uspomena danas po prvi put izranjaju sitnice koje su mi se tada učinile banalnima ili nevažnima. I odjednom im se objavljuje smisao. Na primjer, iz davnog ljeta dosta vremena prije rala — bio sam po drugi put gost obitelji Corio — vraća mi se ovaj prizor: Bio sam se već povukao u ugaonu sobu na drugome katu, koja je gledala na vrt — i idućih ću godina uvijek spavati ondje — i spremao se da legnem. Uto začujem neznatan šum, kao da nešto grebe pri dnu vrata. Pođem otvoriti. Sićušan miš doplazi između mojih nogu, prijeđe preko sobe i ode se skriti pod škrinju. Trčao je nespretno, mogao sam ga na vrijeme zdrobiti. Ali bio je tako ljubak i krhak. Iduće jutro slučajno o njemu ispričam Giovanniju. »Ah, da,« reče on rastreseno, »povremeno kućom prošeta koji miš.« »Mišić je bio sasvim malen... nisam čak imao hrabrosti da...« »Da, mogu zamisliti. Ali nemoj se na to obazirati...« Promijeni temu, činilo se da mu nije drago što govorim. 221 Iduća godina. Jedne se večeri kartalo, prošlo je nekih pola sata od ponoći, kad iz obližnje sobe — salona gdje su u to doba svjetla bila pogašena — dopre neki coktaj, metalan zvuk kao da odapinje opruga. »Što je to?« pitam ja. »Nisam ništa čuo«, odvraća Giovanni vrdajući. »Jesi li ti, Elena, štogod čula?« »Ja nisam«, odgovara mu žena, malo poervenjevši. »Zašto?« Ja velim: »Izgledalo mi je kao da ondje u salonu... neki metalan šum...« Primijetim tračak nelagode. »Dobro, jesam lija na redu da miješam karte?« Ni deset minuta zatim začuje se još jedan coktaj, taj put iz hodnika, i to popraćen tankim krikom, kao daje životinja. »Reci mi, Giovanni,« pitam ja, »jeste li postavili mišolovke?« »Koliko ja znam, nismo. Je li, Elena? Jesmo li dali postaviti mišolovke?« Ona će: »Pa što vam pada na pamet? Za tih par miševa koliko ih ima!«

Prolazi godina dana. Netom sam ušao u vilu, opazim dvije prekrasne, izvanredno okretne mačke sirijske rase, atletski mišićave grade, svilene dlake kakvu imaju mačke koje se hrane miševima. Kažem Giovanniju: »Ali, dakle, konačno ste se odlučili. Tko zna kako se strahobalno obžderavaju. Tu sigurno ne vlada nestašica miševa.« »Naprotiv,« veli on, »ima ih samo tu i tamo... Kad bi morale živjeti jedino od miševa...« »Ali vidim da su ove mace lijepo tuste.« »Jesu, dobro im je, ne mogu se požaliti da ne izgledaju zdravo. Znaš, u kuhinji nalaze svega blaga Božjeg.« Prolazi još jedna godina, pa čim ja stižem u vilu da kao obično provedem praznike, kadli se ponovno pojave dvije mačke. Ali kao da više nisu iste: nisu krepke i žustre, nego mlitave, iznemogle, mršave. Više ne vrcaju hitro iz jedne sobe u drugu. Umjesto toga, stalno se pospano, nimalo poduzetno motaju gospodarima oko nogu. Ja pitam: »Jesu li bolesne? Od čega su tako olinjale? Možda više nema miševa koje bi jele?« »Točno si rekao«, živahno odgovara Giovanni Corio. »Ovo su najgluplje 222 mačke koje sam ikada vidio. Spustile su nos otkad je u kući nestalo miševa... Nema im više ni traga ni glasa!« Pa se zadovoljno od srca nasmije. Kasnije me najstariji sin Giorgio zove na stranu s urotničkim izrazom lica: »Znaš li koji je razlog? Boje se!« »Tko se boji?« A on će: »Mačke se boje. Tata neće da se o tome govori, smeta mu. Ali mačke se posve izvjesno boje.« »Koga se boje?« »Sjajan si! Miševa! Bilo ih je deset, a u godinu dana nakotilo ih se stotinu... I nisu nikakvi mišići kao nekoć! Izgledaju kao tigrovi. Veći su od krtice, čekinjave dlake i crne boje. Ukratko, mačke ih se ne usuđuju napasti.« »A vi ne činite ništa?« »Tja, nešto bi valjda trebalo napraviti, ali tata nikako da se odluči. Ne razumijem zašto, ali tu je temu bolje ne načinjati, on odmah postane živčan...« A iduće godine, već se od prve noći iznad moje sobe ori glasan štropot, kao da trče ljudi. Patatrum, patatrum. A ipak dobro znam da gore ne može biti nikoga, samo potkrovlje u kojemu se ne može stanovati, puno starog pokućstva, škrinja i sličnih predmeta. »Tako mi svega, kakva konjica,« velim u sebi, »mora da su prilično krupni ti miševi.« Buka je takva da jedva zaspim. Idućega dana pitam za stolom: »Pa zar ništa ne poduzimate protiv miševa? U potkrovlju su noćas priredili veselicu.« Vidim da se Giovanni smrknuo u licu: »Miševi? O kojim miševima govoriš? U kući ih, Bogu hvala, više nema.« Skoče i njegovi stari roditelji: »Kakvi blaženi miševi. To si ti valjda sanjao, dragi moj.« »Naprotiv,« kažem, »uvjeravam vas da je to bio metež, i ne pretjerujem. U nekoliko navrata sam vidio kako podrhtava strop.« Giovanni se zamisli: »Znaš što može biti? Nisam ti to nikada pričao, jer ima ljudi koji se prestraše, ali u ovoj kući ima duhova. I ja ih često čujem... A nekih noći kao da je vrag ušao u njih!« Ja se smijem: »Ne misliš valjda da sam dijete, nadam se! Nisu to bili nikakvi

duhovi. Miševi su bili, zajamčeno, mišo-nje, štakori, štakorčinc!... I kad smo već kod toga, gdje su za223 vršile one dvije glasovile mačke?« »Dali smo ih nekome, ako baš želiš znati... Ali ti si sebi u glavu utuvio miševe! Pa ni o čemu drugom ne govoriš!... Napokon, ovo je ladanjska kuća, ne možeš tražiti...« Ja ga gledam zapanjeno: pa zašto se toliko ljuti? On, obično tako ljubazan i blag. Nešto kasnije, situaciju mi opet oslikava prvorođeni sin Giorgio. »Ne vjeruj tati«, kaže mi. »To šio si čuo zaista su bili miševi, katkad ni mi ne možemo zaspati. Da ih vidiš, to su prave nemani; crni kao ugljen, s čekinjama kao da su čačkalice... I mačke su, ako ti je milo znati, smaknuli upravo oni... Dogodilo se noću. Već nekoliko sati smo svi spavali i probudilo nas je strašno mjaukanje. U salonu je nastao urnebes. Onda smo poi-skakali iz kreveta, ali mačkama nismo našli ni traga... Samo pramenove dlaka... i tu i tamo krvave mrlje.« »Pa zar ništa ne poduzimate? Ne postavljate mišolovke? Otrove? Ne razumijem kako se tvoj tata ne zabrinjava...« »Kako da ne? Već je njima opsjednut. Ali sada se i on boji. kaže da ih je bolje ne izazivati, da bi bilo gore. Kaže da i onako ne bi bilo nikakve koristi, da ih se sada već previše nakotilo... Kaže da bi jedino rješenje bilo zapaliti kuću... I još, znaš što još kaže? Smiješno je na to i pomišljati. Kaže kako nije uputno otvoreno im se suprotstavljati.« »Kome?« »Njima, miševima. Veli da bi se jednoga dana, kad ih bude još više, mogli i osvetiti... Koji put se pitam nije li tata malo skrenuo. Znaš da sam ga jednu večer zatekao dok je dolje u podrum ubacivao kobasicu? Zalogajčić za drage životinjice! Mrzi ih, ali pred njima strepi. Pa ih nastoji umilostiviti.« I tako godinama. Sve do prošloga ljeta, kad sam uzalud očekivao da se iznad moje sobe raspomami uobičajena gungula. Napokon tišina. Potpuni mir. Samo glas cvrčaka iz vrta. Ujutro na stubama sretnem Giorgia: »Čestitam,« kažem mu, »pa možeš li mi objasniti kako ste ih uspjeli sve razjuriti? Noćas u cijelom potkrovlju nije bilo ni najmanjega miša.« Gior224 gio me gleda neodlučno se smiješeći. Onda odgovori: »Dođi, dođi, dođi da nešto vidiš.« Vodi me u podrum, gdje se nalazi podni otvor zatvoren vratašcima: »Sad su tu dolje«, prišapne mi. »Zadnjih nekoliko mjeseci svi su se okupili tu ispod, u kanalizaciji. Malo ih se vrzma po kući. Tu su dolje... slušaj...« Zašuti. A kroz pod dopre teško opisiv zvuk: žamor, potmuo drhtaj, tupa tutnjava, kao da vrije nemirna i živa tvar; a s tim se zvukom miješaju i glasovi, sitni prodorni krici, zvižduci, šuš-njevi. »Pa koliko ih je?« upitam protrnuvši. »Tko zna. Možda na milijune... Sad pogledaj, ali brzo.« Upali šibicu i, pošto je podigao vratašca na podnom otvoru, pusti je da padne dolje u jamu. Načas ugledam kako u nekoj vrsti

špilje grozničavo vrve crne prilike, vrpoljeci se i penjući se jedne na druge u mahnitim kovitlacima. I u toj je gadnoj pometnji bila neka sila, paklenska žilavost, koju više nitko neće zaustaviti. Miševi! Ugledam i kako svjetlucaju zjenice uperene prema gore, na tisuće njih, te podmuklo bulje u mene. Ali Giorgio s trc-skom zatvori poklopac. A sada? Zašto je Giovanni pisao da me više ne može pozvati? Što se dogodilo? Dolazim u napast da ga posjetim, bilo bi dovoljno nekoliko minuta, tek toliko da doznam. Ali priznajem da za to nemam hrabrosti. Iz raznih su mi izvora pristigli čudni glasi. Toliko čudni, da ih ljudi ponavljaju kao da su bajke i smiju se. Ali ja se ne smijem. Kažu, na primjer, da je umrlo dvoje starih roditelja Corio. Kažu da iz vile više nitko ne izlazi i da im namirnice donosi čovjek iz sela, koji ostavi zamotak na rubu šume. Kažu da u vilu nitko ne može ući, da su je zaposjeli golemi miševi i da su im Coriovi robovi. Seljak koji se približio — ali ne jako, jer je na pragu vile stajalo tucet skotova prijetećeg držanja — veli kako je nazreo gospodu Elenu Corio, ženu mojega prijatelja, dragu i prijaznu 225 osobu. Stajala jc u kuhinji kraj vatre odjevena kao prosjakinja i nešto miješala u pozamašnu kotlu, dok su je uokolo požurivali gnusni grozdovi miševa, pohlepnih na hranu. Djelovala je premoreno i utučeno. Čim je spazila čovjeka kako je gleda, rukom mu je pokazala neutješnu kretnju, kao da hoće reći: »Nemojte se brinuti. Prekasno je. Za nas više nema nade.« 226 23. SASTANAK S EINSTEINOM U kasno popodne prošloga listopada, nakon radnoga dana, šetao je Albert Einstein drvoredima u Princetonu, a taj dan je bio sam, kad mu se dogodi nešto neuobičajeno. Odjedanput, a bez ikakva posebna razloga, dok mu je misao vrludala amo-tamo kao pas kojega su pustili s uzice, on pojmi ono čemu se cijeli život uzaludno nadao. Najednom Einstein oko sebe spazi takozvani zakrivljeni prostor, i mogao ga je razgledati uzduž i poprijeko, kao vi ovu knjigu. Obično kažu kako naš um nikada neće uspjeti pojmiti zakrivljenost prostora, duljinu, širinu, gustoću i povrh toga tajnovitu četvrtu dimenziju, o kojoj je dokazano da postoji, ali je ljudskome rodu uskraćena; kao da nas opasavaju zidine pa se, leteći ravno na krilima svoga nikad utaženog duha, čovjek uspinje, uspinje dok u njih ne udari. Da su danas još na svijetu, kroz nju ne bi uspjeli proći čak ni Pitagora ni Platon ni Dante, jer je istina veća od nas. Drugi pak vele kako je to moguće nakon silnih godina truda, uz divovski napor mozga. Neki samotni učenjak — dok je oko njega mahnitao svijet, dok su se dimili vlakovi i visoke peći, ili

milijuni crkavali u ratu ili se u sumrak po gradskim perivojima zaljubljeni ljubili u usta — makar na svega nekoliko časa-ka, kao da se nadvio nad ponor pa su ga onda odmah povukli natrag, neki je učenjak junačkim duhovnim zalaganjem, tako barem kazuje predaja, uspio vidjeti i promotriti zakrivljeni prostor, neizrecivo uzvišenu pojavu stvorenoga svijeta. No pojava se odvijala u tišini pa drzniku nitko nije odao počast. Nikakvih fanfara, intervjua, odličja za zasluge, jer je po227 srijedi bio potpuno osoban podvig, i on je mogao reći: pojmio sam zakrivljeni prostor, no nije imao potvrda, fotografija ili ičega drugog kako bi dokazao da je to istina. Kad se, međutim, dogode takvi trenuci te se kao kroz kakvu tananu pukotinu misao vine i prodre na drugu stranu, u nama uskraćeni svemir, i kad to što je prije bilo tromom formulom koja je nikla i izrasla izvan nas postane samim našim životom, oh, tada se najednom rasplinu naše trodimenzionalne muke i osjećamo — što je čovjek moćan! — kako uranjamo u nešto što je veoma nalik na vječnost te u tome lebdimo. Sve je to doživio profesor Albert Einstein predivne večeri u listopadu, dok se nebo činilo kristalnim, dok su, natječući se s planetom Venerom, mjestimice počinjale sjajiti kugle električne rasvjete, a srce je, taj čudni mišić, uživalo u Božjoj blagodati! Pa premda je on bio mudar čovjek koji nije mario za slavu, ipak se u tim trenucima smatrao izdvojenim iz stada, kao bijednik medu ostalim bijednicima koji primijeti da su mu džepovi puni zlata. Njime dakle ovlada osjećaj ponosa. No upravo tada, istom brzinom kojom je došia, tajanstvena istina kao za kaznu nestane. Istodobno Einstein opazi da se nalazi na dotad neviđenu mjestu. Hodao je, naime, dugim drvoredom obrubljen živicom, bez kuća, vila ili koliba. Stajao je tu samo benzinski stupić na žute i crne pruge, nad kojim je stajala upaljena staklena glava. A do njega, na drvenoj klupici, Crnac koji čeka mušterije. Taj je nosio par hlača s pregačom, a na glavi crvenu kapicu za baseball. Einstein je jedva prošao uz njega, kad Crnac ustane, zakorači prema njemu i rekne: »Gospodine!« Tako stojećki bio je vrlo visok, prije lijep nego ružan, afričkih crta, stasit, a bijeli mu je osmijeh blistao u plavome prostranstvu predvečerja. »Gospodine,« reče Crnac, »imate li vatre?« I pokaže opu-šak cigarete. »Ne pušim«, odgovori Eistein pošto je zastao, ponajviše od čuđenja. Crnac tad nastavi: »A. nećete mi platiti piće?« bio je visok, mlad, divlji. 228 Einstein uzalud pretraži džepove: »Ne znam... nemam ništa uza se... nemam naviku... zaista mi je žao.« I krene da ode. »Hvala svejedno,« reče Crnac, »ali... oprostite...« »Sto još hoćeš?« upita Einstein. »Vas trebam. Zato sam tu.«

»Mene trebaš? Pa što...?« Crnac reče: »Trebam vas radi tajne stvari. I samo ću vam je šapnuti na uho.« Njegovi su se zubi bjelasali više nego ikad, jer je u međuvremenu pao mrak. Zatim se učenjaku nagne na uho: »Ja sam vrag Iblis«, promrsi. »Ja sam Anđeo Smrti i moram uzeti tvoju dušu.« Einstein ustukne za korak. »Čini mi se,« glas mu je ogrubio, »čini mi se da si ti previše popio.« »Ja sam Anđeo Smrti«, ponovi Crnac. »Pogledaj.« Približi se živici, iščupa granu i za nekoliko trenutaka listovi promijene boju, skvrče se, a onda posive. Crnac u njih puhne. I sve, lišće, grančice i stapka, odleti pretvoreno u sitnu prašinu. Einstein klimne glavom. »Zaboga. Tu smo, dakle... Ali baš tu, večeras... na cesti?« »Za to su me zadužili.« Einstein se ogleda, ali nije bilo žive duše. Drvored, upaljeni fenjeri, a ondje u pozadini, na raskršću, automobilska svjetla. Pogleda i nebo, koje je bilo bistro, i sve su zvijezde bile na mjestu. Venera je upravo tada zalazila. Einstein reče: »Čuj, daj mi vremena mjesec dana. Došao si upravo sada kad sam pri završetku jednoga posla. Molim te samo za jedan mjesec.« »To što ti hoćeš otkrili,« odvrati Crnac, »ondje ćeš odmah doznati, dovoljno je da podeš sa mnom.« »To nije isto. Sto vrijedi ono što doznamo ondje bez napora? Moj rad je izrazito značajan. Napore ulažem trideset godina. I sad mi malo nedostaje...« Crnac se podsmjehne: »Mjesec dana, rekao si?... Ali za mjesec dana, ne pokušavaj se sakriti. I kad bi se preselio u najdublji rudnik, ja ću te odmah lako naći.« Einstein ga je htio još nešto pitati, ali Iblis je iščezao. 229 Mjesec dana je dugo vrijeme ako čovjek čeka ljubljenu osobu, vrlo kratko ako je onaj tko ima stići vjesnik smrti, kraće nego kad udahnctc. Prođe eijeli mjesec, i uvečer, kad je uspio ostati nasamu, Einstein pode na ugovoreno mjesto. Ondje je stajao benzinski stupić i stajala je klupica na kojoj je sjedio Crnac, samo što je sada preko kombinezona navukao star vojnički kaput: naime, bilo je hladno. »Tu sam«, reče Einstein, rukom mu dodirnuvši rame. »A onaj posao? Jesi li dovršio?« »Nisam dovršio«, snuždeno reče učenjak. »Ostavi mi još mjesec dana! Dovoljno mi je, kunem se. Ovaj put sam siguran da ću uspjeti. Vjeruj mi: utukao sam dane i noći, ali nisam uspio na vrijeme. Ali malo mi nedostaje.« Ne okrećući se, Crnac slegne ramenima: »Vi ste ljudi svi jednaki. Nikada niste zadovoljni. Klečite i moljakate da dobijete odgodu. I pritom se uvijek nade neki dobar izgovor...« »Ali teško je to na čemu radim. Nitko nikada...« »Oh, poznato mi je, poznato mi je«, odvrati Anđeo Smrti.

»Tražiš ključ svemira, je li?« Ušute. Bila je magla, noć već zimska, neugodno vrijeme, čovjek bi rado ostao kod kuće. »Pa onda?« upita Einstein. »Onda idi... Ali mjesec dana prođe brzo.« Prođe začas. Nikada vrijeme nije tako pohlepno progutalo četiri tjedna. I te večeri u prosincu zapuše leden vjetar od kojega je na asfaltu škripalo posljednje razasuto lišće: mudracu je na uzduhu ispod kape drhturila bijela kosa. Ondje je i dalje bio benzinski stupić i pokraj njega Crnac s planinarskom kapom na glavi, skutren kao da spava. Einstein mu priđe, stidljivo mu dotakne rame. »Tu sam.« Crnac se stiskao u kaputu, cvokotao od hladnoće. »Ti si?« »Jesam, ja sam.« »Onda, završio si?« »Jesam, hvala Bogu, završio sam.« »Dovršio si veliku utakmicu? Jesi li našao što si tražio? Jesi li otključao svemir?« Einstein se nakašlje: »Jesam,« reče u šali, »na neki način, svemir je sada u redu.« »Onda ideš? Jesi li zaista spreman da otputuješ?« 230 »Eh, dakako. Tako je glasio sporazum.« Crnac dipnc na noge i nasmije se klasičnim crnačkim smijehom. Zatim ispruženim kažiprstom desne ruke Einsteina zalupka po trbuhu, da ovaj umalo izgubi ravnotežu. »Hajde, hajde, gade stari... Vrati se kući i to trkom, ako ne želiš navući upalu pluća... Za tebe me zasada uopće nije briga.« »Puštaš me?... Pa zašto si mi onda sve ono napričao?« »Bilo je važno da završiš svoj posao. Ništa drugo. I uspio sam... Bog zna koliko bi ti još odugovlačio, da te nisam onako zastrašio.« »Svoj posao? Pa što je tebi do njega bilo stalo?« Crnac se nasmije: »Meni nimalo... Ali jest glavešinama odozgo, krupnim zlodusima. Kažu da su već tvoja prva otkrića bila iznimno korisna... Nisi ti za to kriv, ali tako je. Svidjelo se tebi ili ne, dragi profesore, Pakao se njima svojski okoristio... Sada se pouzdaje u nova...« »Gluposti!« razdraženo odvrati Einstein. »Što bi nevinije mogao naći na svijetu? To su male t'ormulice, čiste apstrakcije, nikome ne škode, ne računaju na probitak...« »Pa izvrsno!« usklikne Iblis, još jednom ga bubnuvši prstom po trbuhu. »Pa izvrsno! Tako, zar bi me bili poslali ni za što? Po tvom mišljenju, oni su se kao prevarili?... Nisu, nisu, dobro si ti radio. Moji gore će biti zadovoljni... Oh, kad bi ti znao!« »Kad bih što znao?« Ali onaj je već nestao. I više se nije vidio benzinski stupić. Ni klupica. Samo noć i vjetar, a daleko u pozadini jurnjava automobila. U Princetonu, New Jersev. 231 24. PRIJATELJI vJraditelj lutnja Amedeo Torti i supruga upravo su pili kavu. Djeca su već bila otišla u krevet. Njih dvoje je šutjclo, kao što

se često događalo. Odjednom ona reče: »Hoćeš da ti nešto kažem...? Cijeli dan imam nekakav čudan osjećaj... Kao da će nam večeras u posjet doći Appacher.« »Ali ne govori takve stvari ni u šali!« odvrati muž odmahnuvši razdraženo. Naime, Toni Appacher, violinist, njegov stari prisni prijatelj, bio je umro dvadeset dana prije. »Znam, znam da je užasno,« reče ona, »ali ne mogu se otresti te pomisli.« »Eh, kad bi barem mogao...« promrmlja Torti s neodređenom skrušenošću, ali bez namjere da produbi temu. I zatrese glavom. Opet zašute. Bilo je četvrt sata do deset. Zatim zazvoni zvonce na vratima. Prilično dugo, zapovjedno. Oboje se trgnu. »Tko bi mogao biti u ovo doba?« reče ona. U predsoblju se začuje kako Ines korača vukući noge, kako se otvaraju vrata, a zatim netko prigušeno razgovara. Djevojka proviri u blagovaonicu, vrlo blijeda. »Ines, tko je došao?« upita gospoda. Sobarica se obrati gospodaru, pentajući: »Gospodine Torti, dođite vi na trenutak onamo... Kad biste znali!« »Ali tko je? Tko je?« Ijutito upita gospodarica, iako je dobro znala tko je. Ines se sagne kao da mora reći nešto vrlo tajno. U dahu izusti: »Tu je... tu je... Gospodine Torti, vi dođite... Vratio se maestro Appacher!« 233 »Kakve budalaštine!« reče Torti, rasrden što se ova drži tako zagonetno, pa se okrene ženi: »Idem ja... Ti ostani tu.« Izađe u mračni hodnik, udari o brid nekog komada pokućstva, silovito otvori vrata koja su vodila u predsoblje. Tu je, s pomalo stidljivim izrazom lica, stajao Appacher. Nije bio baš jednak običnom Appacheru, nego donekle manje tvaran, jer su mu obrisi bili nekako nerazlučeni. Je li to utvara? Možda još nije. Možda se nije potpuno oslobodio onoga što ljudi nazivaju materijom. Utvara, ali sa stanovitim ostatkom opstojnosti. Bio je po navici odjeven u sivo, s košuljom na plave crte, s crveno-plavom kravatom i vrlo mekanim pustenim šeširom što ga je živčano gnječio u rukama. (Razumije se: bila je to utvara odijela, utvara kravate i tako redom.) Torti nije bio čovjek koji bi se lako smeo. Naprotiv. Pa ipak ostane bez daha. Nije šala kad čovjek ugleda kako mu se u kući opet pojavio najdraži stari prijatelj kojega je prije dvadeset dana otpratio na groblje. »Amcdco!« smiješeći se klikne pokojni Appacher, kao da iskušava kako Amcdco diše. »Ti ovdje? Ti ovdje?« gotovo navali Torti, jer ga je iz proturječnih i nesređenih osjećaja, tko zna zašto, obuzimala jedino razjarenost. Zar mu ne bi morala biti golema utjeha što opet vidi izgubljenoga prijatelja? Da bi ostvario takav susret, zar Torti ne bi rado dao svoje milijune? Bi, dakako, učinio bi to ne premišljajući dvaput. Bilo kakvu žrtvu bi podnio. Pa zašto

onda sada ne osjeća tu sreću? Zašto ga, dapače, spopada potmuo bijes? Zar sada, pošto se toliko prepatilo, toliko plakalo, loliko nagnjavilo kako su iziskivali takozvani dolični običaji, treba početi iznova? Tijekom niza dana koji su prošli otkako su se rastali, zaliha privrženosti prema prijatelju do kraja se iscrpla, pa se sada nije imala otkuda namaknuti. »Eh, jesam, tu sam«, odgovori Appacher, više nego ikada gužvajući pregibe na šeširu. »Ali ja... ti dobro znaš, mi se jedan pred drugim ne moramo ustezati... Možda smetam...« »Smetaš? I ti misliš da se to zove smetati?« okomi se Torti, kojega je sad već ponijela ljutnja. »Vraćaš se ne želim ni znati otkuda, i to u takvom stanju... I onda pričaš kako smetaš! Di234 vota, zaista si hrabar!« Nato posve izbezumljen reče sam sebi: »Što da ja sad radim?« »Čuj, Amedeo,« reče Appacher, »nemoj se ljutiti... Napokon, nisam ja kriv... I ondje (učini neodređenu kretnju) u neku ruku vlada zbrka... Ukratko, morao bih ovdje proboraviti još otprilike mjesec dana... Mjesec dana, ako ne bude i više... A ti znaš da su moju kuću već preuredili, unutra su novi stanari...« »I onda bi ti, hoćeš reći, ostao tu kod mene spavati?« »Spavati? Sad više ne spavam... Nije riječ o spavanju... Bio bi mi dovoljan kakav kutak... Neću nikoga ometati, ja ne jedem, ne pijem i ne... ukratko, zahod mi ne treba... Znaš? Samo da ne moram tumarati cijelu noć, čak i po kiši.« »Pa zar te kiša... smoči?« »Nije da me smoči, naravno«, i nasmije se tankim glasom, »ali uvijek je prokleto neugodna.« »I tako bi noći provodio ovdje?« »Ako mi dopustiš...« »Ako dopustim!... Ja ne razumijem... Pametan čovjek, stari prijatelj... netko iza koga je sada cijeli život... kako ne uvida? Jasno, ti nisi nikada imao obitelj!« Appacher je zbunjeno uzmicao prema vratima. »Oprosti mi, znaš, ja sam mislio... Posrijedi je uostalom samo jedan mjesec...« »Pa ti dakle nećeš da me shvatiš!« odvrati Torti gotovo uvrijeđeno. »Ne brinem se ja zbog sebe... Zbog djece!... Zbog djece!... Čini ti se da to ne bi bilo ništa kad bi se pokazao pred dvoje nevinih bića koja još nemaju deset godina. Na koncu, morao bi biti svjestan u kakvom si stanju. Oprosti mi što ću biti grub, ali ti, ti si prikaza... a gdje su moja djeca, tu ja neću dopustiti da bude ikakvih prikaza, dragi moj...« »I onda ništa?« »I onda, dragi moj, ne znam što da kažem...« Zine ne dovršivši rečenicu. Appacher je iznebuha ispario. Samo se čulo kako po stubištu nizbrdice silaze koraci. Odbijala je ponoć i po kad se kući s koncerta vratio maestro Mario Tamburlani, ravnatelj Konzervatorija, gdje je i stanovao. Pošto je stigao do vrata svojega stana, već je bio okrenuo ključ 235 u bravi, kad začuje kako iza njega netko piskuta: »Maestro,

Maestro!« Kad se naglo okrenuo, ugleda Appaehera. Tamburlani je bio poznat po diplomatičnosti, umijeću međuljudskog ophođenja, obzirnosti, sposobnosti da u životu postupa smotreno: uz pomoć tih je vrlina, ili mana, dogurao mnogo dalje nego što bi mogao svojim skromnim zaslugama. On situaciju procijeni u hipu. »O, dragi, dragi prijatelju«, prošapće s vrlo osjećajnim i tugaljivim prizvukom pa prema violinistu pruži ruke, ali zastajuci dobar metar podalje. »O, dragi, dragi prijatelju... Kad bi ti znao kakvu prazninu...« »Kako? Kako?« upita ovaj, koji je bio ponešto nagluh, jer u utvara otupljuje oštrina osjetila. »A što ćeš, sad više ne čujem kao nekoć...« »Oh, razumijem, dragi moj... Ali ne mogu valjda urlati. Unutra Ada spava, a osim toga...« »Oprosti, ne bi li me mogao pustiti da načas uđem? Hodam već satima...« »Ne, ne, zaboga, bilo bi nezgodno da primijeti Blitz.« »Kako? Sto si rekao?« »Blitz, moj vučjak, poznaš ga, zar ne?... Napravio bi takvu galamu... Odmah bi se probudio čuvar... i k tome, tko zna...« »Pa onda, ne bih li mogao nekoliko dana...« »Doći stanovati tu kod mene? Oh, dragi Appacheru, svakako, svakako!... Kako ne bih za prijatelja kao što si ti... Samo znaš, oprosti mi, ali Što da radimo s psom?« Primjedba zaprepasti Appaehera. Onda ga pokuša ganuti: »Plakao si, maestro, plakao si prije mjesec dana, kad si na groblju držao govor prije nego što su me prekrili zemljom... sjećaš li se? Ja sam čuo kako jecaš, što misliš da nisam?« »Oh, dragi, dragi prijatelju, ne spominji mi to... takva me žalost obuzima ovdje (i prinese ruku grudima)... Bože moj, Čini mi se da Blitz...« Doista, iz unutrašnjosti stana dopiralo je potmulo gunđanje koje je opominjalo. »Pričekaj, dragi moj, ući ću na trenutak da smirim tu nepodnošljivu životinju... Dragi prijatelju, samo trenutak.« 236 Hitro poput jegulje, klisne unutra i za sobom zatvori vratnicu te pomno navuče zasun. Zatim nastane tišina. Appacher pričeka nekoliko časaka. Zatim prošapne: »Tamburlani, Tamburlani.« S druge strane nije bilo odgovora. Tada on tiho pokuca jagodicama prstiju. No vladala je potpuna tišina. Noć je odmicala. Appacher pomisli da pokuša kod Gianne, djevojke laka ponašanja i dobra srca, s kojom je bio mnogo puta. Gianna je stanovala u dvjema sobicama u staroj radničkoj stambenoj zgradi izvan ruke. Kad je on stigao, prošlo je tri. Srećom, kako se često događa u takvoj košnici, ulazna su vrata bila pritvorena. Appacher se namuči dok se popeo na peti kat. Sad mu je već bilo dosta lutanja. U predvorju mu nije bilo teško naći vrata, premda je bio mrkli mrak. Pokuca ne bučeći. Morao je biti uporan prije negoli je čuo prve simptome života. Zatim njezin sanjivi glas: »Tko je?

Tko je u ovo doba?« »Jesi li sama? Otvori... To sam ja, Toni.« »U ovo doba?« ponovi ona bez oduševljenja, ali s uobičajenom podatnom krotkošću, »čekaj... sad ću doći.« Papuče se stanu bezvoljno vući, kvrcne prekidač za struju, brava se stane vrtjeti. »Kako to da dolaziš u ovo doba?« Pa, pošto je otvorila vrata, Gianna se spremala otrčati natrag u krevet, a muškarcu prepustiti brigu da za sobom zatvori, kad je se dojmi čudan Appa-cherov izgled. Ostane ga zapanjeno promatrati i tek tada iz omaglice pospanosti iskrsne strahovito sjećanje. »Ali ti... ali ti... ali ti...« htjela je reći: ali ti si umro, sad se sjećam. Međutim, ponestajalo joj je hrabrosti. Ustukne ispruženih ruku da ga odgurne ukoliko bi joj se približio. »Ali ti... ali ti.« Zatim nekako vrisne. »Van... van, zaboga!« preklinjala je očiju razrogačenih od groze. A on reče: »Molim te, Gianna... Htio sam se samo malo odmoriti.« »Ne, ne, van! Kako možeš pomišljati... ti hoćeš da ja poludim. Van! Van! Želiš li da se probudi cijela zgrada?« Kako Appacher nije pokazivao namjeru da se makne, ne spuštajući pogled s njega djevojka stane tapkati rukama te se uhvati za kuhinjski ormar. Prstima nabasa na škare. »Idem, idem«, reče on obezglavljeno, no žena mu je već, s očajničkom hrabrošću, u grudi uperila smiješno oružje; a dvo237 struka oštrica, ne nailazeći na otpor, lako sva potone u utvaru. »Oh, Toni, oprosti, nisam htjela«, zamuca prestravljena djevojka, no on reče: »Nemoj, nemoj... ah, kako me škakljaš, molim te... kako me škakljaš!« i kao luđak prasne u histeričan smijeh. Vani u dvorištu netko s treskom rastvori kapke. Zatim se ra-zlcgne razbješnjen glas: »Pa može li se znati što se događa? Skoro je Četiri!... Pa to je neviđeno, bogamu!« Appacher je već dao petama vjetra. Kod koga da još pokuša? Kod pomoćnog župnika svetoga Calista u predgrađu? Kod valjanoga don Raimonda, svoga starog druga iz gimnazije, koji mu je na samrtnome odru podijelio posljednju vjersku utjehu? »Odstupi, odstupi, zloduhova prikazo«, tako ga dočeka dostojanstveni svećenik čim se violinist pojavio pred njim. »Pa ja sam Appacher, zar me ne prepoznaješ?... Don Raimondo, dopusti da se skrijem tu kod tebe. Uskoro će zora. Nema ni pseta koje bi me htjelo... prijatelji su me zanijekali. Barem ti...« »Ne znam tko si«, odgovori pop nujnim i svečanim glasom. »Mogao bi biti zloduh, ili opsjena mojih osjetila, ne znam ja. No ako si uistinu Appacher, evo, slobodno udi, ono je moj krevet, lezi i počini...« »Hvala, hvala, don Raimondo, znao sam...« »Neka te ne brine,« smjerno nadoveže pop, »neka te ne brine što je biskup već sumnjičav prema meni... Ne brini se, preklinjem te, što će mi tvoja nazočnost možda donijeti ozbiljne poteškoće... Ukratko, ne budi obziran prema meni. Ako su te amo poslali da upropastiš, pa dobro, neka bude volja Božja!...

Ali što sad radiš? Odlaziš?« I zbog toga duhovi — ako se kada koja nesretna duša uporno zadrži na zemlji — ne žele živjeti s nama, nego se povlače u napuštene kuće, medu ruševine legendarnih tornjeva, u zabitne kapele po šumama, na samotne hridi o koje more tuče, tuče, pa se polako razaraju. 238 25. GLADIJATORI Aresvijetli je bio sam na polju. Približi se živici i s mreže suharkom skine krupna pauka: bio je mlad, čvrst, prekrasan; divne šare vrlo ljupke boje oslikavale su mu svod trbuha. Životinjicu je izvukao na njezinoj vlastitoj niti, pa se ona tako obješena ljuljala, ne znajući što se zbiva. No drugi, još pristaliji pauk nalazio se u sredini svoje mreže, u obližnjem prolazu kroz živicu. Sličio je Molohu, ili čak zmaju, drevnoj zmiji što nosi Sotonino ime. U velebnome bljc-štavilu života on je sit i nepomičan kraljcvao u tome djeliću svijeta. Na njegovu paučinu presvijetli u pokusne svrhe točnim potezom baci prvoga pauka, koji se ondje zalijepi, upetljavši se. Čovjek ne dospije ni vidjeti. Veliki pauk je izgledao kao da spava: no munjevito se obori na došljaka. I već su ga njegove noge zamatale u srebrne ovoje sline. Nije bilo borbe. Za tili ča-sak pauk se nade zavijen u smotuljak i više se nije mogao micati. Bila je večer, polje spokojno, sunce je pravilno silazilo prema planinama, a paučina se presijavala sićušnim šarama. Sve se iznova sleglo. U sredini je kao i prije divovski pauk mirovao kao obamro. Nešto niže visio je smotuljčić u kojemu se nalazio neprijatelj. Je li mrtav? Povremeno su mu se gotovo neprimjetno trzale prednje noge. Međutim, zatočenik se iznenada odriješi. Nije se vidljivo napinjao, nije se batrgao. Je li, razmišljajući zatvoren u klopci, odgonetnuo njezinu tajnu? Izvuče se, pomoli se neokrnjen te se bez hitnje uputi niz jednu od zrakastih niti što su držale mre239 žu. Brzo, makni se — pomisli presvijetli — zar hoćeš da te se ponovno dočepa? Ali pauku se nije žurilo. Ukrućen na prijestolju, Moloh ni okom ne trepne. Jesu li se njih dvojica sporazumjeli? Veći je, na primjer, mogao reći drugome: ako se uspiješ osloboditi sam, smilovat ću ti se, ili nešto slično. Ostane, naime, nepokretan poput kipa, napravi se da ne zna, odustajući. I već je manji zalazio među lišće. No presvijetli je bio okretniji, pa odbjegloga pauka ponovno uspije s biljke odvojiti a da ga nije oštetio. Zaziba ga dva-tri puta kao njihalo, zatim ga pažljivo po drugi put baci u mrežu. I drugi put orijaš dojuri. Strelovito spopadne drugog pauka pa raširi noge nastojeći da ga obavije. Kratko su se borili. Manji se bio nespretno zakvačio za mrežu te se nije mogao okrenuti da se bori licem u lice. Nekako se ipak branio, skvrčivši se unatrag. U tome iskrivljenom položaju domalo ostane

prikovan. Spone su, međutim, bile mnogo nesavršenije nego prije. U početnome je sukobu veći pauk neštedimice potrošio slinu, pa je gotovo više nije imao. Morao se zadovoljiti da ga omota ovlastio, pri čemu su između dvaju zavoja ostajali široki prolazi. Tada se presvijctlomc iza leda pomakne neka malena crna pojava, možda ptica, možda list koji pada, kakva guja. On se prene i okrene se, no polje je bilo potpuno pusto. Pauk koji je pobijedio ne vrati se odmah na svoje prijestolje. Taj put se vrlo revno uzradio oko zarobljenikova tijela te mu je polako grizao leđa, s nakanom da ga otruje. Drugi je trpio, mireći se sa sudbinom, i nije se činilo da pati. Izjedao gaje dugo, zatim se vrati u središte mreže, pa onda kao da se pokajao i stao ponovno grickati. Tako tri puta. Treći put, kroz uzan prorez na vrećici zarobljenik gurne van kliješta i u letu dograbi krvnikovu nogu. Moloh se stane koprcati, napusti žrtvu, pokuša se povući. No drugi je držao grčevito. Noga se napela do boli, još malo i puknut će. Dok zatočeniku ne ponestane snage i kliješta mu ne popuste. U dvojbi ne gleda li ga netremice tkogod tko stoji iza njega, presvijetli se nanovo okrene. Ali iza njega nije bilo ničega osim 240 polja, smiraja sunca i žutog oblaka, koji je propinjao svojevrsnu podugačku ruku, nalik na upozorenje. Možda prema njemu? Šepajući, veliki pauk na sjedište se vrati zaprepašten u svojoj podlosti. Bojao se da ga je drugi zatrovao. S nježnošću i ljubavlju počne milovati nogu koju je protivnik stegnuo. Gladio ju je upotrebljavajući ostalih sedam, prinosio je ustima i činilo se da je liže, zatim je pružao da je provjeri, kao što činimo mi kad uganemo zglob. Izgledao je kao mama s djetetom. No nakon nekoliko minuta njegova se muka pomalo ublažavala: sada je po samim nitima mreže, kao da prebire po harfi, iskušavao nogu da vidi može li još dobro hvatati. Onda je stane opet milovati s odvratnom pomnjom. Kad se naposljetku potpuno utješio, opet prione krvoločnomu poslu s pojačanom žestinom. Njegova su kliješta uranjala u kažnjenikov trbuh, smrskavajući debljinu oklopa poput otvarača za limenke. A iz pukotina stane teći gusta i bjelkasta tekućina. U tom trenutku, dok je sunce zamiralo, neizmjerna ruka oblaka što je lebdio nad dolinom postane živa i užarena, tako da je njezin odsjaj nalijegao na svijet. Od njega je u svojim malim razmjerima sjala i živica. Pa ipak se sada sve ponovno smirilo i više nego prije, jer su prije, ako ništa drugo, postojala dva pauka koja vrebaju, a sada samo jedan, nepomičan i odsutan kao da se ništa nije dogodilo. Drugi je prestao biti paukom, bio je beživotan i mlohav grumenčić, čak i iscjedak izlučevina iz utrobe postupno se zgušnjavao. No smrt još nije nastupila: onako skvrčene u vrećici, prednje su mu se noge

micale za desetine milimetra. Obližnjom cestom prođu kola. konjić je veselo prokaskao i nestao prema sjeveru. Zatim prosvijetli začuje kako s druge strane rijeke seljanka pjeva tako se prepuštajući da je pjesmom budila nemir. On je bio sam. Precizno poput kimrga, suharkom razbije spone i oslobodi izmučenu životinjicu. Onda je položi na list. Tu stvor, sav osakaćen, ostane onako kako je bio zatočen, kao da su ga izvadili iz gipsa, jer ga je obuzimala ukočenost. Zatim pokuša hodati i prevali se na bok. Osam je nožica rit241 mički treptalo istodobno, kao da krotko zaziva napušteni, nevini stvor, jaganjac Božji. Klečeći na livadi, presvijetli se saginjao nad nepopravljivim bolom. Bože, stoje učinio! Dostajalo je malo, tek sitna pokusna šala, da uništi život. Tako je razmišljao, kad opazi da ga pauk gleda: iz njegovih bezizražajnih očiju do njega se izdizalo nešto tvrdo i goruće. Primijeti i da je sunce zašlo: stabla i živice djelovali su tajnovito medu paperjem magle i čekali. A tko se sada miče iza njegovih leda? Tko sasvim tiho šapuće njegovo ime? Ne, čini se da zaista nema nikoga. 242 26. HIDROGENSKA X robudi me telefon. Bilo zato što mi se san naglo prekinuo, ili zbog olovne tišine koja je vladala oko mene, učini mi se da zvonce zvoni duže nego obično, zlokobno, kivno. Upalim svjetlo, odem odgovoriti u pidžami, a bilo je hladno. Spazim kako je pokućstvo duboko utonuto u noć (odisala je tajnovitim osjećajem punim prctkazanja!), iznenadio sam ga kad sam se probudio. Ukratko, odmah shvatim da je to jedna od velikih, vrlo dubokih noći kakve rijetko naiđu i u koje, dok svijet ne zna, zakorači sudbina. »Halo, halo«, s druge se strane čuo poznat glas, ali ga ja tako pospan nisam prepoznavao. »Jesi li ti?... Pa onda... reci mi... Htio bih znati...« Bio je to svakako prijatelj, no još ga nisam bio identificirao (ljudi imaju mrsku naviku da ne kažu odmah kako se zovu). Prekinem ga a da nisam ni odvagnuo njegove riječi: »Pa zar me nisi mogao nazvati sutra? Znaš li koliko je sati?« »Sada je 57 i četvrt«, odgovori. I posuti dugo kao da je već kazao i previše. Ja se zapravo nikada nisam budan upustio u tako udaljene dubine noći, pa sam bio donekle uzbuđen. »Ali što je? Što se dogodilo?« »Ništa, ništa,« odgovori on, a činilo se da je u neprilici, »... pričalo se kako... Ali nije važno, nije važno... Oprosti...« Pa poklopi slušalicu. Zašto je telefonirao u to doba? I osim toga, tko je to bio? Prijatelj, znanac, svakako, ali tko točno? Nisam ga uspijevao smjestiti. 243 Spremao sam se da se vratim u krevet, kadli telefon zazvoni po drugi put. Zvuk je bio još reskiji i narcdbodavniji. Netko

drugi je, ne onaj od maloprije, odmah naslutim. »Halo.« »Jesi li ti?... Ah, dobro je.« Bila je to žena. Taj put prepoznam tko je: to je Luisa, draga djevojka, tajnica nekog odvjetnika s kojom se već godinama nisam viđao. Uvelike joj je odlanulo, moglo se razabrati, što je čula moj glas. Ali zašto? I iznad svega, kako to da se javlja nakon toliko vremena usred noći i zove me tako neurastenično? »Pa u čemu je stvar,« upitam gubeći strpljenje, »može li se znati?« »Oh«, odgovori Luisa tanašnim glasom. »Hvala budi Bogu!... Sanjala sam, znaš, nešto stravično... Srce mije lupalo kad sam se probudila... Nisam mogla odoljeti da...« »Pa što? Ti si druga noćas. Sto se zbiva, pobogu?« »Oprosti mi, oprosti mi... Znaš kako sam ja plašljiva... Idi spavati, hajde, neću da se još više prehladiš... Bog.« Veza je bila prekinuta. Ostanem u tišini stajati sa slušalicom u ruci i, premda ga je na najredovitiji način osvjetljavalo električno svjetlo, čak je i pokućstvo djelovalo čudnovato, kao netko tko kani nešto reći ali se prekine, pa u njemu stvar ostane zatvorena a da je mi ne možemo doznati. Vjerojatno je to bila jednostavno posljedica noći: mi joj zapravo poznajemo vrlo malen dio, ostatak je neizmjeran, neistražen, i kako u njega vrlo rijetko zalazimo, sve nas straši. Mir i tišina, međutim, to da: kuće spavaju grobnim snom, koji je kudikamo dublji i njemiji negoli tišina polja. No zašto mi je telefoniralo ono dvoje? Je li čak do njih stigla kakva vijest koja se tiče mene? Vijest o nesreći? Predosjcćaji možda, pretkazateljski snovi? Gluposti. Zavučem se u krevet, gdje ponovno nađem toplo mjesto. Ugasim svjetlo. Ispružim se potrbuške, kako sam navikao. U tome trenutku zazvoni zvono na vratima. Dugo. Dvaput. Šum mi prodre ravno u leda, duž kralježnice. Nešto se dakle dogodilo ili će mi se uskoro dogoditi, i kad se zbiva u tako gluho 244 doba zacijelo je nešto zlokobno, nešto bolno ili sramno, nema dvojbe. Srce je u meni odzvanjalo. Ponovno upalim svjetlo u sobi, ali ga iz opreza ne upalim u hodniku: tko zna, mogu me vidjeti kroz kakvu sitnu pukotinu na ulaznim vratima. »Tko je?« upitam nastojeći zvučati odrješito; no glas zadrhti promukao, smiješan. »Tko je?« pozovem još jednom. Nitko nije odgovarao. S beskrajnom smotrenošću, i dalje u mraku, približim se vratima i, sagnuvši se, prislonim oko uz gotovo nezamjetnu rupicu, kroz koju se međutim moglo gledati van. Odmorište je bilo prazno i nisu se nazirale sjene koje bi se kretale. Na stubištu je svijetlilo slabašno, škrto, očajno svjetlo kao uvijek, zbog čega ljudi kad se uvečer vraćaju kući osjećaju težinu života.

»Tko je?« upitam po treći put. Ništa. Tada se začuje šum. Nije dolazio s druge strane vrata, s odmorišta među stubama ili sa susjednih stepenica, nego odozdo-la, vjerojatno iz podruma, i od njega je treperila cijela zgrada. Doimalo se kao da tkogod neku vrlo tešku stvar na jedvite jade i teškom mukom provlači kroz tijesan prolaz. Šum je značio upravo trenje, i u njemu je — Bože, smiluj se! — bilo užasne škripe, kao kad greda samo što nije pukla ili kliješta čupaju zub. Nisam mogao razabrati što je, no smjesta shvatim da je to ono zbog čega su mi maloprije telefonirali i zbog čega je zvonilo na vratima: u takvoj mračnoj i zagonetnoj šupljini noći! Šum se ponavljao u dugim naletima koji su parali uši, sve jače, kao da se penje. Istovremeno opazim da sa stubišta dopire zbijen ali izuzetno potmuo ljudski žamor. Nisam mogao odoljeti. Vrlo polako izvučem zasunak i odškrinem vratnicu. Pogledam van. Stubište je (vidio sam dva niza stuba) bilo krcato. U kućnim haljecima i pidžamama, ponetko čak i bos, stanari su izašli i naslonjeni na ogradu sa zebnjom gledali dolje. Opazim da su lica samrtno blijeda, udovi nepomični i kao ukočeni od strave. »Pst, pst«, pozovem kroz okašce, jer se nisam usuđivao izaći onako u pidžami. Gospođa Arunda, ona s petoga kata (još je na glavi imala vražje stvarce), okrene glavu s izrazom punini 245 prcdbacivanja. »Što je?« prošapćcm (ali zašto ne govorim glasno kad su svi budni?). »Šššt«, učini ona poluglasno, a zvučala je potpuno beznadno, zamislite bolesnika kojemu je liječnik dijagnosticirao rak. »Atomska!« i kažiprstom naznači prizemlje. »Kako, atomska?« »Stigla je... Sada je unose... Za nas, za nas... Dođite amo da vidite.« Premda sam se stidio, izađem na odmorište pa probijeni put između dvojice svatova koje nikada prije nisam vidio da pogledam dolje. Učini mi se da razaznajem nešto crno, nalik na golem sanduk oko kojega su se polugama i konopcima uzradili neki ljudi u plavom kombinezonu. »Je li to ondje ona?« upitam. »Jasno, nego gdje bi bila?« odgovori klipan do mene, a zatim, kao da bi popravio svoju grubost: »Hidrogenska je, znate?« Začuje se kako se netko smijucka suho i neveselo. »Kakva vražja hidrogenska! Hidrogenska, hidrogenska. Prasci prokleti, najnoviji tip! Od svih tih milijardi ljudi koliko ih postoji, poslali su je baš nama, baš nama, u Ulicu svetog Julija 8!« Kad je prošla prva zaprepaštenost od koje su se sledili, ljudi stanu zamoriti sve uzbibanije i žustrije. Razlučivao sam glasove, prigušeno žensko jecanje, psovke, uzdahe. Čovjek od kojih trideset godina plakao je ne suzdržavajući se i snažno udarajući desnom nogom o stepenicu. »Nije pravedno«,

stenjao je. »Ja se ovdje nalazim slučajno!... Ja sam u prolazu!... Ja s tim nemam veze!... Sutra sam morao otići!...« Njegovo se jadanje nije dalo podnositi. »A ja sam sutra,« osorno mu reče gospodin od pedesetak godina, mislim da je to bio odvjetnik s osmoga kata, »a ja sam sutra morao jesti janjetinu, jeste li čuli? Janjetinu! I ostat ću bez nje, bez nje!« Neka žena je izgubila glavu. Uhvati me za zapešće i stane ga tresti. »Pogledajte ih, pogledajte ih,« reče tiho pokazujući dvoje djece koja su išla za njom, »pogledajte ta dva andelka! Kažite, je li to moguće? Zar cijela ta priča ne vapije za Božjom osvetom?« Ja nisam znao što da kažem. Bilo mi je hladno. 246 Odozdo dopre zloslutna buka. Vjerojatno su uspjeli poprilično pomaknuti sanduk. Opet pogledam nadolje. Mrski je predmet ušao u doseg svjetiljke. Bio je lakiran tamnoplavo i na sebi je imao mnoštvo natpisa i naljepnica. Da bi bolje vidjeli, ljudi su se previjali preko ograde, uz opasnost da se sunovrate. Komešali su se glasovi: »A kad će eksplodirati? Noćas?... Mariooo! Mariooo! Jesi li probudila Marija?... Gisa, imaš li ti zdjelu s toplom vodom?... Djeco, djeco moja!... Ali jesi li mu telefonirao? Da, velim ti telefoniraj! Vidjet ćeš da on može nešto učiniti... Apsurdno je, dragi gospodine, samo mi... A tko kaže samo mi? Kako to možete znati?... Beppe, Beppe, privij me k sebi, preklinjem te, privij me k sebi!...« Zatim molitve, zdravo-marije, litanije. Jedna je ženica u ruci držala ugašenu voštanicu. No najednom odozdo stubištem prohuji vijest. Moglo se razabrati po glasovima što se uzrujano razmjenjuju uspinjući se naviše. Vijest je bila dobra, moralo se zaključiti po živahnijem načinu razgovora što ga je odmah poprimio izgled ljudi. »Sto je? Što je?« pitali su nestrpljivo odozgora. Konačno, poneki odjek u ulomcima dospije do nas na šestome katu. »Na njemu je adresa s imenom«, govorili su. »Kako, s imenom? Da, s imenom onoga tko mora primiti atomsku bombu... Pošiljka je osobna, shvaćaš? Nije za cijelu kuću, nije za cijelu kuću, samo za jednoga... nije za cijelu kuću!« Kao da su poludjeli, smijali su se, grlili se i ljubili. Zatim nikne sumnja koja ohladi ushićenost. Svatko pomisli na sebe, stane se grozničavo razgovarati, stubište se cijelo pretvori u zaglušnu graju. »Koje je to ime? Nisu ga uspjeli pročitati... Jesu, može se pročitati... to je neko strano ime (svi pomislimo na doktora Stratza, zubara u visokom prizemlju). Ne, nije... talijansko je... Kako? Kako? Počinje na T... Ne, ne... na B kao Bergamo... I onda? I onda? Drugo slovo? U si rekao? U kao Udine?« Ljudi su zurili u mene. Nikada nisam vidio da se ljudska lica izobličuju od tako divljačke sreće. Jedan od njih nije mogao odoljeti, nego prasne u grohotan smijeh: bio je to stari Mercalli, trgovac sagovima na javnim prodajama. Shvatim. Sanduk koji 247 je sadržavao pakao bio je za mene, isključivo za mene

osobno: jedino za mene. A drugi su bili spašeni. Što je još preostajalo da se učini? Povučem se prema vratima stana. Sustanari su me gledali. Kako su me radosno gledali. Ondje dolje, zloguki hropci sanduka, koji su se malo-po-malo uzdizali stubištem, pomiješaju se s iznenadnom harmonikaškom svirkom. Bio je to motiv iz pjesme La vie en rose. 248 27. ČOVJEK KOJI JE HTIO OZDRAVITI vVko velike bolnice za gubavce na brežuljku, nekoliko kilometara od grada, protezale su se visoke zidine, a na vrhu zidina stražari su hodali gore-dolje. Medu tim je čuvarima bilo bahatih i osornih, drugi su pak bili milosrdni. Zato su se u smiraj dana gubavci okupljali podno utvrde i ispitivali najpristupačnije vojnike. »Gaspare,« rekli bi na primjer, »što vidiš večeras? Ima li koga na cesti? Kočija, veliš? Pa kakva je ta kočija? A je li kraljevski dvorac osvijetljen? Jesu li upalili baklje na tornju? Da se možda nije vratio kraljević?« Nastavljali bi satima, nikada se ne bi umorili te, premda su im propisi zabranjivali, dobrodušni bi im stražari odgovarali često izmišljajući stvari kojih nije bilo te tvrdili kako prolaze namjernici, kako se pali svečana rasvjeta, bukte požari, pa čak i kako vulkan Ermac riga lavu, kad su znali da bilo kakva novost divno razonodi ljude koji su osuđeni da odande nikada ne izađu. Tim su skupovima pribivali čak i teški bolesnici, na samrti, koje bi u nosilima donijeli još kršni gubavci. Nije dolazio samo jedan bolesnik, mladić koji je u lazaret stupio prije dva mjeseca. Bio je plemić, vitez, nekoć prelijep muškarac, koliko se moglo naslutiti, jer ga je guba napala rijetkom žestinom i za kratko mu vrijeme unakazila lice. Zvao se Mseridon. »Zašto ne dođeš?« pitali su ga dok su prolazili ispred njegove kolibe. »Zašto i li ne dođeš čuti vijesti? Večeras se ima održati vatromet pa je Gaspare obećao da će nam ga opisati. Bit će prekrasno, vidjet ćeš.« 249 »Prijatelji,« blago bi odgovarao on prilazeći pragu, dok je nagrdeno lice pokrivao bijelom tkaninom, »shvaćam da su za vas utjeha vijesti što vam ih daje stražar. To je jedina veza s vanjskim svijetom, s gradom živih, koja vam preostaje. Je li istina ili nije?« »Jest, svakako, istina je.« »To znači da ste se već pomirili sa spoznajom da odavde nikada nećete izaći. No ja...« »Što ti?« »No ja ću, naprotiv, ozdraviti, ja se nisam pomirio, ja hoću, shvaćate, hoću da budem kao prije.« Između ostalih, ispred Mseridonove kolibe prolazio je stari i mudri Jakov, poglavar zajednice. Bilo mu je najmanje sto deset godina, a guba ga je nagrizala već gotovo stoljeće. Više nije imao nikakvih udova, nisu mu se mogle razlučiti glava ni ruke ni noge, tijelo mu se pretvorilo u neku vrstu motke promjera tri—četiri centimetra, koja se tko zna kako

održavala u ravnoteži, s pramenom bijele kose na vrhu, pa je sličio mahalici kakvom abesinijski plemenitaši tjeraju muhe, samo uvećanoj. Predstavljalo je zagonetku kako uspijeva vidjeti, govoriti i hraniti se, jer mu je lice bilo razoreno i nije se vidjelo otvora u bijeloj krasti što ga jc oblagala nalik na koru breze. Ali to su tajne gubavaca. Što se hodanja tiče, kako su mu nestali svi udovi, snalazio se skakućući na jedinome stopalu, koje je također bilo zaobljeno poput vrha batine. Umjesto da izaziva jezu, ukupna mu je pojava bila ljupka. Praktično, čovjek pretvoren u biljku. Pa budući da jc bio veoma dobar i pronicav, svi su ga poštivali. Kad je čuo Mseridonove riječi, stari Jakov zastane i rekne: »Mseridone, jadni momče, ja sam ovdje već gotovo sto godina, a od svih koje sam zatekao ili koji su ušli nakon mene nikada nitko nije izašao. Takva je naša bolest. Ali i tu, vidjet ćeš, možemo živjeti. Netko radi, netko ljubi, netko piše pjesme, postoji krojač, postoji brijač. Možemo biti i sretni, barem nismo mnogo nesretniji nego što su ljudi vani. Cijela mudrost sastoji se u tome da se pomirimo. No jao, Mseridone, pobuni li se duh i ne prilagodi li se, nego teži za neostvarivim ozdravljenjem, tada se 250 čovjeku srce ispuni otrovom.« I dok je lo govorio, starac je tresao svoju lijepu bijelu perjanicu. »Ali meni,« odvrati Mscridon, »meni je potrebno da ozdravim, ja sam bogat, kad bi se ti popeo na zidine, mogao bi vidjeti moj dvor, ima dvije srebrne kupole što se bljeskaju. Ondje me čekaju moji konji, moji psi i moji lovci, pa i nježne mlade robinje čekaju me da se vratim. Shvaćaš, mudri štapiću, meni je potrebno da ozdravim.« »Kad bi čovjeku da ozdravi bilo dovoljno što mu je to potrebno, stvar bi bila vrlo jednostavna«, dočeka Jakov dobroćudno se smijući. »Tko više, tko manje, svi bi bili ozdravili.« »Ali ja,« zapne mladić, »ja imam sredstvo kojim ću ozdraviti, a koje drugi ne poznaju.« »Oh, mogu zamisliti,« reče Jakov, »uvijek ima hulja koje novopridošlima po skupoj cijeni nude tajne i čudotvorne masti od kojih se ozdravljuje. I ja sam im nasjeo kad sam bio mali.« »Ne, ja ne upotrebljavam masti, ja jednostavno primjenjujem molitvu.« »Ti moliš Boga da te ozdravi? 1 zato si uvjeren da ćeš ozdraviti? Pa mi svi molimo, što misliš? Ne prođe večer da se Bogu mišlju ne obratimo. Svejedno, tko...« »Svi molite, doduše, ali ne kao ja. Vi uvečer idete slušati stražarove vijesti, a ja naprotiv molim. Vi radile, učite, kartate se, vi živite otprilike kao drugi ljudi, dočim ja, osim u vrijeme koje je najnužnije da bih jeo, pio i spavao, ja molim bez prekida, neprestano, a uostalom, ja molim i dok jedem, pa čak i dok spavam; tolika je naime moja volja, da odnedavna sanjam kako klečim i molim. Molitva kojoj se vi predajete obična je šala. Nepatvorena molba iziskuje neizmjeran trud, ja do večeri iznemo-gnem od napora. I kako je tegobno u

zoru, čim se probudim, odmah nastaviti molitvu, katkad mi se čini kako mi je bolja smrt. Ali onda se prisilim i kleknem. Ti, Jakove, koji si star i mudar, te bi stvari morao znati.« U tom trenutku Jakov se stane njihati, kao da jedva održava ravnotežu, a tople suze poteku niz njegovu pepeljastu koru. 251 »Istina je, istina je,« jecao je starac, »i ja sam, kad sam bio tvoje dobi... i ja sam se latio molitve i izdržao sedam mjeseci, i već su rane zacjeljivale i koža opet postajala lijepo glatka... bio sam na putu da ozdravim... No odjednom više nisam mogao i cijeli je trud propao... vidiš na što sam spao...« »Pa onda,« reče Mseridon, »zar ti ne vjeruješ da ja...« »Bog ti pomogao, drugo ti ne mogu reći, neka ti Svemogući dade snage«, promrmlja starac i sitno skakućući uputi se prema zidinama, gdje se okupilo mnoštvo. Zatvoren u svojoj kolibi, Mseridon nastavi moliti, neosjetljiv na pozive gubavaca. Stisnuvši zube, mišlju usredotočen na Boga, sav znojan od napora, borio se protiv bolesti i malo-pomalo gnusne bi se kraste skvrčile po rubovima i zatim otpadale, puštajući zdravo meso da se obnovi. U međuvremenu se pronio glas, a oko kolibe su uvijek zastajalc skupine znatiželjnika. O Mseridonu su sada govorili kao o svecu. Hoće li pobijediti ili sve to zalaganje neće ničemu koristiti? Stvorile su se dvije stranke, za i protiv upornoga mladića. Sve dok, nakon gotovo dvije godine samovanja, Mseridon jednoga dana ne iziđe iz kolibe. Sunce mu napokon obasja lice na kojemu više nije bilo znakova gube, nije sličilo lavljoj njušci, nego je blistalo od ljepote. »Ozdravio je, ozdravio je!« poviču ljudi, neodlučni bi li se rasplakali od radosti ili se požderali od zavisti. Doista je Mseridon ozdravio, ali da bi mogao napustiti bolnicu za gubavce, morao je dobiti ispravu. Pode k nadležnome liječniku koji je svaki tjedan obavljao nadzor, svuče se i zatraži da ga pregleda. »Mladiću, možeš se smatrati sretnikom,« glasio je odgovor, »moram priznati da si gotovo ozdravio.« »Gotovo? Zašto?« gorko razočarano upita mladi čovjek. »Pogledaj, pogledaj ovdje ovu ružnu krasticu,« odvrati liječnik, pokazujući prutićem, da ga ne dotakne, točkicu boje pepela ništa veću od stidne uši na malome prstu jedne noge, »treba da ukloniš i nju ako hoćeš da te pustim na slobodu.« Mseridon se vrati u kolibu i nikada ni sam ne dozna kako je uspio prevladati žalost. Mislio je da je sada već spašen, opu252 stio je sve svoje sile, već se spremao na nagradu, a umjesto toga mora nastaviti muku. »Hrabro,« bodrio ga je stari Jakov, »još se malo napregni, glavninu si već učinio, bilo bi ludo da posustaneš baš sada.« Bilo je to mikroskopski sitno namreškano područje na malome prstu, ali kao da se nije htjelo predati. Još mjesec, a onda dva mjeseca neprekidne i usrdne molitve. Ništa. Još treći, četvrti,

peti mjesec. Ništa. Mseridon samo što nije od svega odustao, kad jedne noći, dok je rukom po bolesnome stopalu kao što je već činio mehanički, više ne naiđe na krasticu. Gubavci ga stanu slaviti kao pobjednika. Sada je slobodan. Stanu se opraštati ispred stražarskoga zbora. Zatim ga samo stari Jakov doprati do vanjskih vrata. Provjere mu isprave, ključ škljocne dok se okretao u bravi, slražar rastvori vrata. Ukaže se svijet u suncu prvoga jutra, tako svjež i pun nade. Šume, zelene livade, ptičice što su pjevale, a u pozadini se bje-lasao grad sa svojim bjelokosnim tornjevima, s terasama obraslim vrtovima, lelujavim barjacima, papirnatim zmijolikim zmajevima u visini; a ispod njih, samo što se još nisu vidjeli, tisuće života i izgleda, žena, požuda, raskoši, pustolovina, dvor, spletke, moć, oružje, kraljevstvo čovjekovo! Stari je Jakov promatrao mladićevo lice, znatiželjan da ga vidi ozarenim radošću. Zaista se osmjehne Mseridon tome vidiku slobode. No to potraje trenutak. Mladi vitez odmah probi ijedi. »Sto ti je?« upita ga starac, pretpostavljajući da mu je od uzbuđenja zastao dah. A stražar ga potakne: »Hajde, hajde brzo, mladiću, kreni van jer moram smjesta ponovno zatvoriti, valjda nećeš da te molimo!« No Mseridon zakorači unatrag i rukama prekrije oči: »Oh, to je strašno!« »Što ti je?« ponovi Jakov. »Je li ti zlo?« »Ne mogu!« reče Mseridon. Ispred njega se pogled najednom promijenio. A gdje su stajali tornjevi i kupole, sada je ležao prljavi splet prašnjavih potleušica, zasutih govnima i bijc253 dom, a umjesto barjaka, rojila su se tmurna jata obada poput kužna oblaka. Starac zapita: »Što vidiš, Mseridone? Reci mi: vidiš li gnji-lež i gnusobu gdje je prije sve bilo veličajno? Na mjestu palača vidiš proste kućerke? Je li tako, Mseridone?« »Jest, jest, sve je postalo užasno. Zašto? Što se dogodilo?« »Ja sam to znao,« odvrati poglavar, »znao sam, ali se nisam usuđivao da ti kažem. To je sudbina nas ljudi, sve se skupo plaća. Zar se nikada nisi zapitao tko ti daje snagu da moliš? Tvoje su molitve bile takve da im ni srdžba nebesa ne može odoljeli. Ti si pobijedio, ozdravio si. Pa sad plaćaš.« »Plaćam? A zašto?« »Zato što te je podupirala milost. A milost Svemogućega ne štedi. Ozdravio si, ali više nisi kakav si nekoć bio. Iz dana u dan, dok je u tebi djelovala milost, ti si i ne znajući gubio slast života. Ti si prizdravljao, ali stvari zbog kojih si se upinjao da ozdraviš malo-pomalo su odmicale, postajale utvarama, ladicama što plove po moru godina! Ja sam to znao. Mislio si da ćeš nadvladati, a zapravo je Bog nadvladavao tebe. Tako si zauvijek prestao žudjeti. Bogat si, ali sada ti nije do novaca, mlad si, ali ti nije do žena. Grad ti izgleda kao smetlište. Bio si plemić, sada si svetac, shvaćaš li kako se račun slaže? Napokon si naš, Mseridone! Jedina sreća koja ti preostaje

ovdje je medu nama, gu-bavcima, da se tješimo... Hajde, stražaru, samo zatvori vrata, mi se vraćamo unutra.« Stražar privuče vratnicu. 254 28. 24. OŽUJKA 1958. X ri određenim uvjetima atmosferskih prilika, doba dana i svjetla, možemo i golim okom vidjeti tri mala umjetna satelita što ih je čovjek sa Zemlje odaslao prema interplanetarnim prostorima između 1955. i 1958, i tu su se, može se pretpostaviti zauvijek, objesili da neprestano kruže oko nas. U neka zimska predvečerja kad je zrak kao od kristala, tri sićušne točke blistaju nepomičnim i nujnim sjajem; dvije koje su blizu jedna drugoj gotovo se dodiruju, jedna stoji dalje, samotna. Ali ako uzmemo dobar dogled ili dalekozor koji jako uvećava, možemo ih promotriti mnogo bolje, gotovo kao zrakoplove koji se kreću na znatnoj visini. (Ispružen na ležaljci u predvorju svoje ladanjske kuće, stari Forrest, sada već osamdesetgodišnjak, čovjek koji ih je izumio i htio da oni nastanu, čekajući ih provodi besane ast-matične noći. Pa kad se prvi od njih triju pomoli iza crnoga ruba zidnog vijenca, on oku prinese mali teleskop koji visi na posebnu elastičnom stalku i satima gleda, gleda.) Eno prvoga, nazvanoga »Hope« zbog nade kojom je toga znamenitog rujna ispunio sav ljudski rod, navodeći ga da zaboravi opačine koje su mu tratile dane (a ipak, okomito put zenita, uz dugo zujanje, izbacila ga je odvratna težnja, nepriznata pohlepa za vlašću, potičući lica tristo tisuća ljudi što su se u 4. 53 izjutra okupili u predjelu White Sands da se istovremeno okrenu prema gore). Kad se gleda tako izdaleka, »Hope« ima oblik zdepaste olovke, boja mu je srebrna i svjetluca na obasjanome dijelu dok je ostatak u mraku. Stoji ondje sav nahero te izgleda upravo kao da je ostao obješen; obješen, zaboravljen i mrtav. No uvijek je potreban napor mašte kako bi se čovjek 255 uvjerio da su u njegovoj unutrašnjosti smještena tijela Williama B. Burkingtona, Ernsta Shapira i Bernarda Morgana, hoćemo reći, junaka, pionira, koji neprekidno kruže, a već je prošlo dvadeset godina! Tik do njega nalazi se najveći satelit, drugi u vremenskome slijedu, barem četverostruko krupniji od prvoga, gladak, prekrasan, jajolik, čudesne narančaste boje. Bliže repu nazire se mnogo podjednakih svirala kao na orguljama; to su cijevi za rakete, čuo sam. Nazvali su ga »L. E.«, kraticom koja znači Lois Egg, na talijanskome Loisino jaje; time odaje počast Mrs. Lois Ber-ger, voljenoj .supruzi graditelja, koja je otputovala s njim i s njim ostala gore da bi vječno kružila i kružila; a tu ne bismo smjeli zaboraviti sedmero njihovih drugova. Zatim pomičemo dalekozor za 24 stupnja i nailazimo na treći, »Faith«, treći i po vremenskom redoslijedu. Tako su ga krstili da bi značio vjeru koja ljude nagoni da ponovno pokušaju što drugima nije uspjelo. Trna obris sličan obliku »Hopea«, samo

je nešto veći. Obojili su ga na žute i crne pruge koje se i danas dobro razaznaju; i upravo nas te pruge više od ičega uvjeravaju kako smo ga konstruirali upravo mi, a nije lutajući odlomak kakve neznane zvjezdane kataklizme. »Faith« je krenuo noseći petoricu ljudi: imena su im Palmer, Sough, Lasallc, Co-sentino i Thompson. Na pet različitih groblja raštrkanih diljem našega malog svijeta čeka pet praznih grobova; no oni i dalje kruže, vjerojatno nenačeti; izumrijet će zadnje što je ljudsko, a oni će još kružiti. 24. ožujka 1958. strašni je datum toga trećeg uzašašća. Ne slavi se kao državni praznik, pa i obljetnice prolaze kradom, kao da nas je strah isticati ih. I u školskim se udžbenicima spominju samo usputno. A ipak se s njime ne mogu mjeriti ni Zama ni Valmv, ni Kulikovo ni Waterloo, ni otkriće Amerike ni Francuska revolucija (u najbolju ruku, možda se može prispodobiti rođenju Našega Gospodina Isusa Krista). Otada su se — oh, i ja se sjećam kako se nekoć živjelo — ljudi promijenili: drukčije misle, rade, žude, ponašaju se, zabavljaju se, vole. Ne priznajući to ni sami sebi iz svojevrsna stida, ljudi su krenuli drugim putem. Boljim ili gorim? Ali to nije potrebno pitati, dovoljno je 256 pogledati oko sebe, poslušati što se govori, promotriti postupke kakvi se poduzimaju u ovoj 1975. godini Gospodnjoj. (Međutim, stari Forrest, prikovan za krevet, kad je vedra noć neumorno promatra tri čudnovata vozila, reklo bi se da ga izjeda nekakva pobuna protiv onoga što se dogodilo, prosvjed protiv kobnoga otkrića koje nam je promijenilo život.) Sjećate li se? »Faith« i »L. E.« nastali su natječući se jedan s drugim, čim se raspršila prva malodušnost. Od tih dvaju brže je stigao »L. E.«. Pomisao na tri mrtvaca pokopana u interplanetarnoj praznini pridonijela je dostojanstvu svečanosti. Krenuo je u studenome 1957, a putanju su mu izračunali iako da prođe blizu »Hopea«, te beživotne nebeske ruševine. Gospoda Lois Berger posljednja je prešla u raketu za lansiranje. I prije nego što su se metalna vratašca konačno zatvorila, ona je provirila ljupkom glavom pozdravljajući mnoštvo što je oduševljeno klicalo. Zatim je zaplamsalo, buknuo je atomski prasak, začula se turobna tutnjava koju nećemo zaboraviti. Već je »Jaje« bilo sićušan plamiČak što je postajao svakim trenutkom sve manji. »Sve se odvija u redu,« odmah je priopćila radijska postaja na letjelici, »drmanje minimalno, temperatura pravilna... temperatura pravilna«, ponovi nakon nekog vremena. Onda je stigla tajanstvena poruka: »Wliat a sound, kakav šum,« navijestio je radio, »an odd... neka čudna...« i tu se prijenos prekinuo. Nastupi tišina. A hrabro jaje ostane lebdjeti nad bezdanom (i šutke kruži, kruži iznad još žive Zemlje). To smrtonosno iskustvo nije bilo dovoljno da spriječi treće odašiljanje. Treba li pričati kako je »Faith« poletio četiri mjeseca poslije? I kako je i on progutao prostor točno kao što se

predviđalo? I kako je Thompson, radijski operater, telefonijski priopćio prve vijesti, i kako je u stanovitom trenutku rekao: »Damin it, but here we have got in...\« i onda ništa? (Ako vam je do toga, u prodaji ima ploča koje doslovno reproduciraju znameniti telefonski poziv. Glas je čist i miran i ondje gdje uzvikuje: »K vragu, pa tu smo nabasali na...!« A onda se čuje kako šušti gramofonska igla, ništa osim stravične tišine.) Sada, nakon sedamnaest godina, samo nekolicina tvrdoglavih uporno raspravlja o značenju tih dviju smrtnih poruka. Dok 257 se prva činila neodgonctljivom, da bi se razumjela druga bilo je dovoljno manje od 24 sata, a istodobno su otkrili zagonetku koju je iza sebe ostavilo »Jaje«. Tako da danas više nitko ne sumnja — osim nekolicine nepopravljivo tvrdoglavih koji bi htjeli da se ne naruši ljudski ponos — nitko više ne sumnja da je tri rakete smoždio zvuk kakav naša sirota duša ne može izdržati. »An odd music, čudna glazba«, htio je reći radiotelegrafist iz »L. E.«; no upravo mu je tada puklo srce. »But here we have got in Paradi.se, pa mi smo tu nabasali na raj!« htio je reći neprežaljeni Thompson, no i njemu se rasprsnuo neki vitalni organ. Tada je svijet na nekoliko dana obuzela smetenost, onda su nastale polemike, neka vrsta bezumna gnjeva, Predsjednik Sjedinjenih Država uputio je dugu i obzirnu poruku, i napokon, kad su malo razmislili, nastala je prava pravcata panika, kao da se najavljuje dolazak Mesije. Kakav primitivizam — rekli su znanstvenici, buneći se protiv besmislene pretpostavke — nismo više u srednjem vijeku! Sramota! Kazali su teolozi koje je uvrijedila drska pomisao kako je kraljevstvo nebesko tako blizu te nam visi iznad glave, tako da njome, podignemo li je, gotovo u nj možemo udariti. Znanstvenici i teolozi, međutim, na kraju su ušutjeli i već se dosta vremena ne usuđuju dizati galamu. No zlo je u ovome: što su, umjesto da se raduju čudesnoj blizini Boga, Svemogućega i Njegova Kraljevstva, umjesto da slave i likuju, ljudi izgubili životnu radost. Više se i ne bore, čak se i ne mrze; pa se čovjek pita: gdje je sol što daje okus životu? 0 Vječnosti je bilo rečeno: ovuda proći nećete, ovo je moj dom. 1 stoga je Zemlja postala velikom poput lješnjaka, kao turoban zatvor iz kojega više nećemo moći pobjeći. Čovjek je tužan. Nikada se kao sada nije zagledao u dubine zavalina vječnosti, za-lutavši u vrevi nebeskih tijela. Čak je i Mjesec, za koji se neko vrijeme činilo da nam pripada, ponovno stekao strogu velebnost nepristupačnih planina. Prozirno mnoštvo Blaženih — to napokon znamo — nad nama lebde pjevajući (a mislili smo da je Dante Alighieri sve iz prsta isisao!). Morali bismo se ponositi: Anđeli su se naselili u naše predgrađe, upravo pred vrata staroga, podmuklog planeta Zemlje, 258 buhe nad buhama što su se razasule svemirom. Zar to možda

ne svjedoči da smo upravo mi miljenici medu stvorenjima? Moj je pak dojam da smo se mi svi na neki neproničan način uvrijedili: kao psić lutalica koji se osjeća gospodarom života dok uza se ne vidi strahovitoga buldoga čistokrvne pasmine; ili kao bogac kojemu ručak prisjedne ako do njega sjedne draguljima okićen samodržac; ili čak i kao težak koji je jednoga dana opazio kako je, odmah iza šumice, sto koraka od njegove straćare, kralj izgradio svoj dvorac. Osim toga, božanska glazba prijeti smrtnom pogibelji. Gore sviraju i pjevaju. A ne postoji dovoljno neprobojan ovoj — čak da je i širok poput kineskoga zida — koji bi zapriječio prolaz tim zvucima, ljepšima nego što mi možemo podnijeti. Zbog toga žali stari Forrest za tegobnih astmatičnih noći, dok na verandi leži pod vedrim nebom. Zbog toga smo i mi snuždeni. Jer to je Stijena Nebeska, Kraljevstvo Vječne Slave, Empirej, Božanski Elizej. Ali je i posljednja naša granica koja nam zatvara put; i nismo živi ljudi! Kažimo iskreno: ni kupola od željeza i kamena ne bi bila teža (teža od raja). Znači li ovo huliti? 259 29. ISKUŠENJA SVETOGA ANTE Ako se ljeto bliži trenutku kad će umrijeti i najljepša mjesta ostaju pusta pošto su gospoda otišla s ladanja (ali u klancima lovci pucaju, a s vjetrovitih prijevoja u planini kukavica doziva, prvi jesenski vračevi već silaze sa svojim zagonetnim vrećama na leđima), onda će se možda veliki oblaci pri zalascima sunca oko pet i po-šest okupiti da bi napastovali jadne seoske popove. Upravo u to doba don Antonio, mlađahni pomoćni župnik, djeci predaje katehizam u dvorani za molitvu koja je nekoć služila kao gombaonica za razgibavanje nakon posla. Tu stoji on, ondje su klupe na kojima sjede djeca, a u pozadini velika vrata što dopiru do stropa i gledaju na istok; a kroz njih se vidi spokojni i uzvišeni brijeg Giana što ga obasjava sunce dok se spušta. »In nomine Patris et Filii et...« veli don Antonio. »Djeco, danas ću vam reći nešto o grijehu. Ima li koga tko zna što je grijeh? Ti, Viktore, na primjer, koji se ne znam zašto uvijek zavučeš tako u pozadinu... Znaš' li ti meni reći što se podrazumijeva grijehom?« »Grijeh... grijeh... to je kad netko radi ružne stvari.« »Jest, svakako, zaista je otprilike tako. Ali točnije bi bilo reći da je grijeh uvreda što je nanesemo Bogu, koja se počini neposluhom prema nekom njegovu zakonu.« Uto se veliki oblaci scenografski vrlo domišljato nadviju iznad brijega Giana. Dok govori, don Antonio ih može dobro vidjeti kroz staklena vrata. A vidi i pauka koji se sa svojom paučinom ugnijezdio u kutu samih vrata (gdje je promet mušica neznatan); kao i muhu što miruje na oknu, otežala od jesenske 261 kostobolje. Isprva se oblaci pojavljuju u ovakvu rasporedu: iz

duge plosnate podloge izviru ispupčine nalik na neizmjerne ču-pcrkc vate, a rasplinuti obrisi razvijaju se u niz sluzavih vrtloga. Ali što su nakanili? »Ako vam mama, uzmimo, kaže da nešto ne činite, a vi to napravite, to mamu žalosti... Ako vam Bog kaže da nešto ne činite a vi to ipak napravite, i Bog se ražalosti. Ali neće vam ništa reći. Bog samo vidi, jer On vidi sve, uključivši i tebe, Bat-tista, koji, umjesto da paziš, nožićem rezuckaš klupu. I onda Bog to primi na znanje, može proći i sto godina, a on još sve pamti kao da se dogodilo istom prije jednoga časka...« Slučajno podigne oči i ugleda oblak okupan suncem u obliku kreveta i poviše njega baldahin sav na rese, zavijutke i ukrasne šare. Krevet za odalisku. Stvar je u tome da se don Antoniju spava. Ustao je u četiri i po da bi služio misu u planinskoj crkvici, a onda je cijeli dan obilazio da se pobrine za siromahe, novo zvono, dva krštenja, jednog bolesnika, sirotište, radove na groblju, ispovjedaonicu, i tako dalje, goredolje od pet ujutro, i sada vidi taj mekani krevet koji kao da čeka njega, jadnoga teglećeg popa. Pa da čovjeku ne dođe da se malo nasmije? Ne poklapa li se jedinstveno što je on mrtav umoran a nasred neba je prostri krevet? Kako bi bilo lijepo na njemu se ispružiti i zaklopiti oči pa ni na što više ne misliti. No ispred njega su nestašne male dječje glave, dvije po dvije, poredane po klupama. »Kad kažemo grijeh,« objašnjava, »još nismo rekli ništa. Ima grijeha i grijeha. Postoji, na primjer, osobit grijeh, drukčiji od svih ostalih, koji se zove istočni grijeh...« Tada nahrupi drugi, orijaški oblak koji je poprimio oblik palače sa stupovljem, kupolama, lodama, vodoskocima i stjego-vima na vrhu; unutra su vjerojatno sve slasti ovoga života, gozbe, sluge, svirka, gomile zlatnika, miomirisi, lijepe sobarice, vaze s cvijećem, pauni, srebrne trublje što dozivlju njega, stidljivoga seoskog popa, koji nema ni krajcara. (Eh, u tom dvorcu čovjek sigurno ne može živjeti kao pas — razmišlja — meni se nikada neće dogoditi ništa slično.) 262 »Tako je nastao istočni grijeh. Ali vi ćete me zacijelo pitati: kako smo mi krivi što se Adam loše ponio? Kakve to veze ima s nama? Zašto moramo ispaštati za njega? Ali tu, vidite...« Jedan je u drugoj ili trećoj klupi kriomice jeo: kruha, reklo bi se, ili nešto drugo hrskavo. Čulo se kako tiho krčka, kao da je miš. No bio je vrlo pažljiv: kad bi pop prekinuo govoriti, on bi odmah prestao žvakati. Bio je dovoljan najmanji podsjetnik pa da don Antonio strahovito ogladni. I za tili čas on ugleda treći oblak kako naliježe vodoravno, poprimajući oblik puricc. Pečenka je bila neizmjerna, pravi spomenik, da nasiti grad kao što je Milano, a okretala se na zamišljenu ražnju, porumenjela od sunca na zalasku. Malo dalje iskrsne još jedan oblak, zašiljen, ljubičast, klasičnoga oblika boce. »Kako se počini grijeh?« reče. »Oh, koliko su samo načina

ljudi izmislili da uvrijede Boga. Griješi se djelima, kao na primjer ako netko krade, griješi se običnim riječima ako na primjer tkogod psuje, griješi se i mislima... Jest, ponekad je dovoljno misliti...« Što su bezobrazni ti oblaci. Jedan od najkrupnijih, koji se razvio u visinu, poprimio je lik mitre. Hoće li dočarati ponos, častohleplje u zvanju? Razrađen u svim pojedinostima, bjclasao se na modroj podlozi, a iz samovoljnih su mu bokova već curile svilene i zlaćane rese. Zatim se mitra stala još više nadimati te propupa mnoštvom cvjetića. I prometne se u pravu papinsku tijaru, obdarenu svom svojom tajnovitom moći. Načas se jadni seoski pop u nju zagleda obuzet zavišću protiv svoje volje. Sala je sada postala istančanija, bremenita podmuklom primamljivošću. Don Antonio se osjećao nemirno. U tome trenutku, Attilio, pekarov sin, umetne zrno kukuruza u slamku od bazge i prinese je usnama, nakanivši gađati potiljak jednoga od drugova. Uto ugleda don Antonija, kojemu je lice pobijelilo. I toliko ga se dojmi da odmah skloni puhaljku. »... razlikovati« govorio je, »oprostivi grijeh od smrtnoga... Smrtnoga... Zašto smrtnoga? Umire li se možda od njega? Upravo tako... Ako ne umre tijelo, duša...« 263 Ne, ne — mislio je — to ne može biti slučaj, neki varljivi hir vjetrova. Sile bezdana si jamačno nisu zadavale truda radi njega, don Antonija. Pa ipak, ta stvar s tijarom neobično je smr-djela na urotu. Zar u tome ne može svoje prste imati Veliki Neprijatelj, isti koji je u davnini izvirivao iz pijeska i isposnicima škakljao stopala? U arhipelagu oblaka, gotovo u sredini, dosad je besposleno stajala velika gromada od para. Čudno, kazao je prije sam sebi don Antonio, sve se neprestano giba, a ona uopće ne. Usred svega tog pokladnog komešanja ona je ostala mirna, nepodu-zetna, kao da čeka. Sada ju je pop sa strepnjom držao na oku. Veliki se oblak doista počinjao micati, podsjećajući na udava koji se budi s onako mamurnom i lažnom bezvoljnošću, punom mračne prijetnje. Bio je sedefasto ružičaste boje kao neki mekušci, oblih i nabreklih udova. Što li sprema? Koje će oblike izabrati? Premda nije imao na temelju čega suditi, njuhom svojstvenim crkvenim ljudima don Antonio je već znao što će iz njega ispasti. Primijeti da crveni, obori pogled prema podu gdje su ležali komadi slame, opušak cigarete (tko zna kako), zahrdao čavlić, malo zemlje. »Ali beskonačno je, djeco moja,« govorio je, »milosrdan Gospodin, i njegova milost...« Dok je govorio, izračuna koliko je otprilike vremena potrebno da se oblak upotpuni. Hoće li ga onda pogledati? »Nemoj, nemoj, pripazi se, don Antonio, ne upuštaj se, ne znaš što će biti s tobom«, došapne mu dosadni glas kakav se u nama javi da nam predbacuje kad nas spopadne kukavičluk. No on začuje i

drugi, popustljivi, susretljivi, prijateljski glas koji nam daje za pravo kad nas napusti hrabrost. A kazivao je ovako: »Čega se bojiš, velečasni? Nevina oblačka? Kad ga ne bi pogledao, onda bi to za tebe bio uistinu loš znamen, značilo bi da si prljav iznutra. Običan oblak, promisli, kako bi i što mogao skriviti? Pogledaj ga, velečasni, kako je lijep!« Tada se na časak pokoleba. Toliko je bilo dovoljno da mu vjeđe kratko zatitraju i ostave malen prorez. Je li vidio ili nije vidio? Nešto kao nastrana, sramna i bajna slika već mu je bila ušla u mozak. Zadašće u mračnu iskušenju. Jesu li, dakle, radi 264 njega došle te utvare i izazivaju li ga s neba nećudorednim nagovještajima? Je li to možda velika kušnja namijenjena Božjim ljudima? No zašto su baš njega izabrali medu tisućama popova koji stoje na raspolaganju? Pomisli na bajoslovnu Tebaidu, čak ugleda kako se pred njim prostire sudbina svetosti i slave. Osjeti potrebu da ostane sam. Brzo se prekriži kako bi naznačio da je sat završio. Dječaci otidu čavrljajući i sve iznova utihne. Sada, doduše, može pobjeći, zaključati se u neku sobu bez prozora odakle se oblaci ne bi vidjeli. Ali nema koristi da bježi. Bila bi to predaja. Umjesto toga potraži Božju pomoć. Stane moliti stisnutih zubi, bijesno, kao da se utrkuje u zadnjemu kilometru. Tko će nadvladati? Grešni i primamljivi oblak ili on potpomognut čistoćom? U međuvremenu je molio. Netom mu se učini da je dovoljno ojačao, usredotoči snage i podigne oči. No na nebu, iznad brijega Giana, čudno razočaran, on ne ugleda drugo do beznačajnih oblaka glupava izraza, mjehure od pare, maglene sluzi što se razilaze u dronjke. A ti oblaci očevidno nisu mogli misliti, ili biti zli, ili se šaliti s mladim seoskim popovima. I sigurno se za njega nikada nisu zanimali da bi ga napastovali. Oblaci i ništa drugo. Meteorološka postaja je, naime, za taj dan najavila: »Nebo pretež. vedro, uz mjestimičnu naoblaku u poslijepodnevnim satima. Bez vjetra. Tempcr. sta-bil.«. Glede Vraga ni riječi. 265 30. DIJETE TIRANIN JL remda su ga u obitelji držali čudom tjelesne ljepote, dobrote i inteligencije, dječačića Giorgia su se bojali. Tu su bili otac, majka, djed i bajka s očeve strane, dvorkinje Anna i Ida, i svi su živjeli u strepnji od njegovih hirova, ali se to nitko ne bi usudio priznati, naprotiv, neprestano su se nadmetali izjavljujući kako na svijetu ne postoji toliko umiljato, ljubazno, poslušno dijete kao što je on. Svatko je htio prednjačiti u neobuzdanome obožavanju. I drhtao pri pomisli da bi mogao nehotice rasplakati dijete: ne toliko zbog suza, koje su zapravo zanemarive, koliko zbog toga što bi ga prekorili odrasli. Naime, pod izlikom da vole mališana, oni su naizmjence iskaljivali svoje zle duhove nadzirući i vrebajući jedni druge. No Giorgiovi ispadi gnjeva zastrašivali su i sami po sebi. S

lukavošću kakva je svojstvena toj vrsti djece, on je dobro odmjeravao učinak raznih oblika odmazde. Zato je načine na koje se svojim oružjima služio promatrao u sljedećim okvirima: ako bi se neznatno razljutio, jednostavno bi počeo plakati, doduše grcajući, što je izgledalo kao da mu razdire grudi. U važnijim slučajevima, kad bi djelovanje valjalo produžiti sve dok mu se ne ispuni osporena želja, nadurio bi se i onda ne bi govorio, ne bi se igrao, odbijao bi jesti, što bi za manje od dana obitelj dovelo do utučenosti. U još ozbiljnijim okolnostima primjenjivale su se dvije moguće taktike: ili se pretvarao da su ga spopali zagonetni bolovi u kostima, budući da mu se bolovi u glavi ili u trbuhu nisu činili preporučljivima zbog opasnosti od čišćenja (i već se u izboru bolesti odavala njegova možda nesvjesna pod-muklost, jer bi se, s pravom ili nepravom, odmah pomišljalo na 267 dječju paralizu). Ili bi, što je možda bila gora mjera, stao vrištati; iz grla mu se, neprekinut i postojana zvuka, izvijao iznimno prodoran krik kakav mi odrasli ne bismo znali ponoviti, a koji je bušio lubanju. Praktično se nije dalo izdržati. Giorgio bi vrlo brzo odnio pobjedu, dvostruko se naslađujući što mu udovoljavaju i što vidi velike kako se svađaju te jedno drugome predbacuju da je uzrujalo nevino dijete. Igračkama Giorgio nikada nije bio iskreno sklon. Samo ih je iz taštine htio imati mnogo i da budu prekrasne. Najdraže mu je bilo dovesti u kuću dva-tri prijatelja i zabezeknuti ih. Iz malog ormara koji je zaključavao vadio bi jednu po jednu od svojih skupocjenosti, i to po redoslijedu krasote. Drugovi su ginuli od zavisti. A on se zabavljao da ih ponižava. »Nemoj, ne diraj svojim prljavim rukama... Sviđa ti se, han? Ovako, ovako, inače ćeš ga pokvariti... A reci, jesu li tebi darovali takav?« (Pri čemu je dobro znao da nisu.) Kroz okno na vratima, roditelji i djed s bakom nježno su ga tetošili pogledima: »Sto je sladak«, šaptali su. »Već je pravi mali muškarčić... Čujte ga kako zna sebe cijeniti!... Eh, stalo je njemu do njegovih igračaka, eh, stalo mu je do medeka kojega mu je darovala njegova baka!« Kao da ljubomorno čuvati igračke za dijete predstavlja izvanrednu vrlinu. Toliko. Neki poznanik jednog je dana iz Amerike Giorgiu na poklon donio čudesnu igračku. Bio je to »mljekarov kamion«, savršena reprodukcija vozila te namjene; bijelo i plavo ocakljen, s dvojicom vozača u odorama koji su se mogli staviti i ukloniti, s prednjim vratima koja su se otvarala, s gumama na kotačima; iznutra se nalazilo mnogo metalnih kantica koje su se jedne za drugima nanizale uz pomoć posebnih vodica i svaka je sadržavala osam mikroskopskih bočica zapečaćenih čepom od staniola. A s obiju je strana imao dvije prave pravcate rolete koje su se spuštale kao giljotina, pa kad su se otvarale, namatale su se kao u zbilji. Bila je to nesumnjivo najljepša i najneo-bičnija igračka medu svima što ih je Giorgio posjedovao, a vjerojatno i najskuplja. Međutim, dok je jedno popodne prolazio kraj ormara s ig-

račkama, djed, pukovnik u miru koji uglavnom nije znao kud 268 bi sa sobom, gotovo nasumce, kako to biva, povuče ručku na vratima. Osjeti kako popušta. Giorgio je ormar zaključao kao inače, ali je drugu vratnicu kojoj se jezičac umetao u bravu na prvoj zaboravio odozgo i odozdo učvrstiti zasunima. I tako se obje rastvore. Na četiri su police u savršenom redu stajale igračke, sve još ulaštene i lijepe, jer ih Giorgio nije upotrebljavao gotovo nikada. Giorgio je bio vani s Idom, bili su izašli i roditelji, baka Elcna plela je u sobi za primanje. Anna je drijemala u kuhinji. Kuća je bila mirna i tiha. Pukovnik se poput lopova osvrne iza svojih leda. Zatim mu se, kako je već odavno priželjkivao, ruke ispruže prema mljekarovu kamionu koji je bilstao u polumraku. Djed ga položi na stol, sjedne i prione ga pregledavati. Ali postoji otajan zakon prema kojemu se, ako dijete krišom dira predmet koji pripada velikima, taj predmet odmah razbije, i obratno, ako je diraju veliki, razbije se igračka kojom je dijete pak mjesecima rukovalo s divljačkom silovitošću. Čim je djed pomnjivo kao urar podigao jedne od malih postraničnih roleta, začuje se klik, jedna letvica od lakiranog lima ispadne, a osovina oko koje se roleta morala omotavati ostane mlatarati, jer se više nije imala za što držati. Dok mu je srce lupalo, stari se pukovnik upne da stvari vrati na mjesto. No ruke su mu se tresle. I bilo mu je potpuno jasno da je kvar nemoguće popraviti ikakvom vlastitom vještinom. A nije posrijedi bila neka neuočljiva šteta, kakva bi se lako prikrila. Kako je osovina ispala iz ležišta, roleta se više nije zatvarala, nego je visjela sva naherena. Čovjeka koji je jednoga dana podno Montella, pod mitraljeskom paljbom Austrijanaca, svoje konjanike predvodio u neustrašivu jurišu obuzme očajna smetenost. 1 srsi mu podidu kralježnicu kad je začuo glas koji se doimao kao glas Strašnoga suda: »Isuse i Marijo, Antonio, što si to napravio?« Pukovnik se okrene. S praga je u njega razrogačenim zjenicama netremice zurila njegova žena Elena. »Jesi li ga razbio, reci, jesi li ga razbio?« »Ni govora, nije to... kad ti kaž... nije to ništa«, promumlja stari vojnik, lamatajući rukama pri besmislenome pokušaju da 269 sredi lom. »I što sad? I što ćeš sad?« uzrujano nasrne žena. »A kad primijeti Giorgio? Što ćeš sada?« »Jedva sam ga dotaknuo. kunem ti se... sigurno je već bio potrgan... Nisam ja ništa učinio«, bijedno se pokuša opravdati pukovnik; pa ako se ikada zavaravao da će u svoje žene naići na stanovitu moralnu potporu, ta nada smjesta nestane, toliko se starica gnušala: »Nisam ja nisam ja, zvučiš mi kao papagaj!... Valjda se sam razbio, razumije se!... Pa barem nešto učini, i miči se, umjesto da tu stojiš kao budala!... Giorgio se može pojaviti svaki čas... I tko... (glas joj je zapinjao u grlu od srdžbe)... i tko ti je rekao da otvaraš ormar s igračkama?«

Nije drugo bilo potrebno da pukovnik potpuno izgubi glavu. Na žalost, bila je nedjelja, bilo bi nemoguće naći majstora koji bi popravio kamiončić. Za to je vrijeme gospoda Elena otišla, kao da ne želi biti umočena u zločin. Pukovnik se osjeti sam, napušten, u nezahvalnoj šumi života. Svjetlo je gasnulo. Uskoro će noć i Giorgio će se vratiti. Kao davljenik u vodi do grla, djed tada u potrazi za kakvim konopcem odjuri u kuhinju. Pošto je uklonio krov kamiona, konopcem uspije pričvrstiti kraj rolete, tako da ostane kako-tako zatvorena. Očito se više nije mogla otvoriti, ali se barem izvana nije opažalo ništa nepravilno. Stavi igračku natrag na mjesto, zatvori ormar. Povuče se u svoju radnu sobicu. Jedva na vrijeme. Triput se oglasi duga osorna zvonjava što je obznanjivala da se tiranin vratio. Da je barem baka držala jezik za zubima. Može se misliti. U doba ručka, o nesreći su osim dječaka bili upućeni svi, uključivši i dvorkinje. Pa i manje pronicavo dijete nego što je Giorgio bilo bi primijetilo da je u zraku nešto neuobičajeno i sumnjivo. Dva ili tri puta pukovnik pokuša zapodjenuti neki razgovor. No nitko mu nije pomagao. »Stoje?« prirodno bezobrazno upita Giorgio. »Svima vam je južina udarila u glavu?« »Ah, i ta mu valja, južina nam je udarila u glavu, udarila nam je, ha ha!« izusti djed, junački se trseći da sve okrene na šalu. Ali njegov smijeh zamre sred šutnje. Dječak ne upita ništa drugo. Kao da je upravo đavolski oštroumno shvatio kako se opća nelagoda odnosi na njega; kako 270 se zbog nekog nepoznata razloga cijela obitelj osjeća krivom i da je cijelu drži u šaci. Kako je samo pogodio? Jesu li ga vodili ustreptali pogledi članova obitelji koji se s njega ni na tren nisu skinuli? Ili je netko potkazao? Kako bilo da bilo, kad je završio ručak, Giorgio s dvosmislenim smiješkom ode do ormara s igračkama. Širom raskrili vratnice, dobru minutu ostane zadubljen, kao da zna kako time produžava krivčevu zebnju. Pošto je zatim izabrao, iz ormara izvadi kamioncić te, držeći ga pod rukom, pođe sjesti na trosjed, odakle je smješkajući se jednoga po jednoga motrio velike. »Što radiš, Giorgiću?« napokon muklim glasom izrekne djed. »Nije li vrijeme da ideš buji-pajiti?« »Buji-pajiti?« zaobilazno odgovori unuk, koji se još podrugljivije cerekne. »Pa zašto se onda ne igraš?« usudi se upitati starac, jer mu se činilo da je od te samrtne muke prihvatljivija brza propast. »Neću,« prkosno odvrati dijete, »ne da mi se igrati.« Nepomično počeka otprilike pola sata, a onda objavi: »ja idem u krevet.« Pa izađe s kamiončićem pod rukom. To se pretvori u nastranu pomamu. Tijekom cijeloga idućeg dana i dana nakon toga, Giorgio se ni načas ne odvoji od vozila. Čak ga je htio držati uza se za stolom, kako prije nikada nije postupao ni s kojom igračkom. No nije se igrao, nije ga vozio, niti pokazivao ikakvu želju da pogleda unutra.

Djed je živio na iglama. »Giorgio,« rekao mu je ne jednom, »pa zašto stalno sa sobom nosiš taj kamioncić, kad se uopće ne igraš? Zašto si to uvrtio u glavu? Hajde, dođi amo, pokaži mi lijepe bočice!« Ukratko, nije mogao dočekati da unučić otkrije kvar, pa puklo kud puklo (a da se ipak nije usuđivao od svoje volje priznati što se dogodilo). Toliko ga je iznurivalo što čeka. Ali Giorgio je bio neumoljiv. »Neću, ne da mi se. Je li ovaj kamion moj ili nije moj? Pa onda me pusti na miru.« Pošto je Giorgio uvečer legao, veliki stanu raspravljati. »Pa ti mu kaži!« govorio je otac djedu. »Bolje nego da se ovako nastavi! Pa kaži mu ti! Ne da se više živjeti zbog toga prokletog kamiona!« »Prokletog?« prosvjedovala je baka. »Ne govori to ni u šali... ta mu je igračka milija od svih ostalih. Jadno moje 271 zlato!« Tata se na nju nije osvrtao: »Pa daj mu reci!« ponavljao je rastrojeno. »Valjda imaš hrabrosti, ti koji si dva rata vojevao, valjda imaš hrabrosti, zar ne?« Nije bilo potrebno. Treći dan, kad se pojavio Giorgio sa svojim kamiončićem, djed se nije mogao suspregnuti: »Hajde, Giorgio, zašto ga malo ne voziš? Zašto se ne igraš? Ne mogu te gledati uvijek s tim čudom ispod ruke!« Tada se dječak namrgodi kao kad je na pomolu kakav prohtjev (je li iskren ili sve to samo glumi?). Onda stane vikati, jecajući: »Ja ću sa svojim kamionom raditi što je mene volja, baš hoću! I prestanite me gnjaviti. Je li vam jasno ili nije da mi je dosta?... Ja ću ga smrskati ako mi se svidi. Ja ću ga nogama izgaziti... Evo... evo, gledaj!« Objema rukama podigne igračku i svom je snagom hitne u pod, zatim na njega skoči petama i zdrobi ga. Pošto mu se otrgnuo krov, kamiončić se raspadne, a bočice se prospu po podu. Tu Giorgio nenadano zastane, prestane vrištati, nadvije se da pregleda jednu od dviju unutarnjih stijenki vozila, dohvati okrajak skrovite uzice što ju je djed stavio na roletu. Razjaren, problijedivši pogleda oko sebe: »Tko je?« propenta. »Tko je to bio? Tko je ovo dirao? Tko ga je razbio?« Naprijed stupi djed, prekaljeni borac, malo pognut. »Oh, Giorgiću, dušo moja«, stane ga preklinjati mama. »Budi dobar. Djed to nije učinio namjerno, vjeruj. Oprosti mu. Giorgiću moj!« Umiješa se i baka: »Ah, ne, srce, ti si u pravu... Daj na-na po guzi zločestom djedu koji ti razbije sve igračke!... Jadno malo zlato. Razbiju mu igračke i onda hoće da on bude dobar, jadnicak. Daj na-na zločestom djedu!« Iznenada se Giorgio opet umiri. Polako pogleda tjeskobna lica što su ga okruživala. Na usnama mu ponovno osvane smiješak. »Govorila sam ja,« dočeka mama, »uvijek sam ja govorila da je on anđeo! Evo, Giorgio je oprostio djedu! Gledajte ga, kako je divan!« 272 No dijete ih ponovno ispitivački pogleda jedno po jedno: oca,

mamu, djeda, baku, dvije dvorkinje. »Pa gledajte kako je divan... pa gledajte kako je divan!...« zapjevucka, oponašajući. Raspali nogom po kamiončićevu trupu, tresne ga o zid. Zatim se stane mahnito smijati. Pucao je od smijeha. »Pa gledajte ga kako je divan!« ponovi rugajući se dok je izlazio iz sobe. Zgroženi, veliki zamuknu. 273 31. RIGOLETTO iN a vojnoj smotri prigodom obljetnice neovisnosti, po prvi je put u javnom mimohodu nastupio odjel za atomsko oružje. Bio je jasan ali siv dan u veljači, a jednolično je svjetlo obasjavalo prašnjave zgrade na šetalištu, s kojih su vijorile zastave. Ondje gdje sam se nalazio, prolazak moćnih oklopnih kola što su vozila na čelu povorke bučno tutnjeći po kolniku nije na mnoštvo proizveo uobičajeno uzbudljiv učinak. Malobrojni su bezvoljno zapljeskali kad su se pojavile veličanstvene naprave načičkane topovima, dok su iz njihovih tornjića izvirivali prelijepi vojnici s kožnim i čeličnim kacigama. Iščekujući novosti, pogledi su svi skretali prema dolje, u pravcu trga pred Parlamentom odakle je kolona kretala. Oklopnjače su prolazile otprilike tri četvrti sata, da je gledaocima odzvanjalo u glavi. Napokon se posljednji mastodont udalji užasno brenčeći i šetalište opusti. Nastane tišina, dok su zastave s balkona lepršale na vjetru. Zašto nitko ne stupa iza njih? I tutnjava oklopnih vozila već se u daljini izgubila između nerazgovijetnih odjeka dalekih fanfara, a prazna cesta još čeka. Da nisu izdali protunaredbu? No tada se s drugoga kraja bez ikakve buke naprijed primakne neki predmet i za njim drugi, treći i još mnogo njih, u dugome nizu. Svaki je imao četiri kotača s gumama, ali to nisu u pravom smislu bili ni automobili, ni kamioni, ni tenkovi, ni ikoja druga poznata vozila. Bila su to prije čudnovata kolica, neuobičajena izgleda i nekako jadna. Nalazio sam se u jednome od prvih redova pa sam ih mogao dobro promotriti. Bilo ih je u obliku cijevi, zdjele, poljske 275 kuhinje, lijesa, tek toliko da ih približno dočaram. Nisu bila velika ni izražajna, pa ni nabijena izvanjskom čvrstinom kakva često zna pridati veličanstven izgled i najgrdnijim bojnim kolima. Metalne oplate što su ih zaodijevale djelovale su štoviše gotovo »namješteno«, a sjećam se i neke vrste malo natučenog bočnog okašca koje se očito nije moglo zatvoriti, pa je zveckalo limenim šumom. Boja im je bila žućkasta, s kojekakvim čudnim zelenim šarama u maskirnu svrhu što su podsjećale na paprat. Ljudi su, po dvojica, većinom stajali ukopani u stražnji dio vozila, pa im je stršalo samo poprsje. Posve su im uobičajeni bili odore, kacige- i oružje: automatske puške propisanog tipa koje su vojnici očevidno nosili kao ukrasnu opremu, kao što su se prije ne toliko mnogo godina mogli još vidjeti vitezovi oboružani sabljom i kopljem. Dvije su stvari odmah izazvale snažan dojam: posvemašnja

tišina kojom su se uređaji kretali, očito na pogon neke nepoznate energije, i nadasve tjelesni izgled vojnika što su se vozili na njima. Nisu bili kršni, športski građeni mladići kao oni na bojnim kolima, nisu bili suncem opaljeni, nisu se bezazleno izazivački smiješili, a nisu djelovali ni ukočeni od krute vojničke stege. Bili su većinom mršavi, čudne spodobe nalik na studente filozofije, prostranih čela i velikih nosova, svi sa slušalicama kao u telegrafista, mnogi s naočalama na krakove. I sudeći po držanju, činilo se kako ne znaju da su vojnici. Na licima im se mogla pročitati neka vrsta zabrinutosti koja se miri sa sudbinom. Oni koji nisu bili zaduženi da upravljaju kolima ogledavali su se s neizvjesnim i bezvoljnim izražajem. Samo su vozači nekih plosnatih teretnjaka nalik na kutije donekle odgovarali očekivanju: glavu im je obuhvaćao nekakav proziran, s gornje strane Ijevkast i otvoren štitnik u obliku kaleža, koji je zbunjivao jer je izgledao poput maskerona. Sjećam se grbavca, vjerojatno časnika, koji je na drugim ili trećim kolicima sjedio nešto više od ostalih. Ne obazirući se na gomilu, stalno se okretao unatrag da provjeri vozila koja slijede, kao da se boji da ne zaostanu putem. »Hajde, Rigolctto!« poviče netko odozgo s balkona. On podigne pogled i usiljeno se osmjehujući mahne rukom da pozdravi. 276 Zgranutost je izazivala upravo iznimna oskudnost postrojbe, dok su svi znali kakvu paklenski razornu silu sadržavaju limene posude. Hoću reći kako se naprave vjerojatno ne bi doimale tako sumorno i moćno da su bile velebnije. To objašnjava zašto je gomila pratila tako pozorno i gotovo puna strepnje. Ni jednom se nije zapljeskalo ni pozdravilo klicanjem. Usred sve te tišine, učini mi se, kako da kažem, da iz tajanstvenih vozila dopire lako ritmično pijukanje. Zvučalo je kao kad se glasaju ptice selice, ali nije dolazilo od ptica. Isprva veoma tanašno, a zatim sve razgovjetnijc, no uvijek naznačeno istim ritmom. Gledao sam grbavoga časnika. Spazim kako skida kapicu kao u telegrafista i žustro razgovara s drugom koji sjedi niže. I na ostalim kolicima primijetim znakove uzbuđenosti. Kao da se zbiva nešto nepravilno. Upravo tada zajedno zalaje šest-sedam pasa iz okolnih kuća. Kako su podboji bili krcati gledateljima i gotovo svi prozori raskriljeni, životinjski glasovi uvelike odjeknu ulicom. Što je toj zvjeradi? Koga dozivlju u pomoć (ako bjesomučno? Grbavac se nestrpljivo brecne. Uto mi — primijetim krajičkom oka — iza leda klisne taman predmet. Okrcnuvši se, dospijem na vrijeme spaziti kako bezglavo bježe tri—četiri miša koji su ispuznuli kroz rešetke nekog podruma u razini tla. Stariji gospodin koji je stajao do mene podigne ruku upe-rivši kažiprst prema nebu. I tada ugledamo kako se iznad atomskih uređaja nasred ulice uvis penju čudni stupovi crvenkaste

prašine, nalik na zračne pijavice orkana, samo postojane, okomite, bez vrtloga. U razmaku od nekoliko sekunda poprime geometrijski oblik i postanu gušće. Opisati ih je teško: zamislile dim što ga sadrži visok tvornički dimnjak, ali bez dimnjaka koji bi ga opkolio. Sada su se zazorni tornjevi sitne prašine poput utvara uzdizali tridesetak metara nadvisujući krovove zgrada, a od jednoga do drugog vrha ugledamo jednak broj mostova iste maglene tvari boje čađe. Stvori se tako potka neizmjernih krutih sjena koja se protezala dokle oko seže podudarajući se s povorkom. A psi zatvoreni u kućama i dalje su lajali. 277 Što se događa? Povorka se zaustavi, a grbavac side iz svojega vozila i trkom obiđe kolonu izvikujući zamršene zapovijedi koje su zvučale kao na stranom jeziku. S loše prikrivenom zebnjom vojnici se uzrade oko svojih naprava. Sada su minareti magle ili prašine — koji su očito sukljali iz atomskih kola — na velikoj visini lebdjeli nad gomilom i stali se raspoređivati zloguko pravilno. Još jedna hrpa miševa nagrne kroz podrumski prozorčić i nagne sumanuto bježati. Kako to da ti zloslutni šiljci ne vijore na vjetru, kao zastave? Premda uznemireno, mnoštvo je još šutjelo. Preda mnom se na trećem katu uz tresak otvori prozor i na njemu osvane raščupana mlada žena. Ostane načas zaneseno zuriti u vrške neobjašnjive magle i zračne mostove što su ih spajali. Zatim prestravljeno provuče ruke kroz kosu, a iz grla joj se izvije očajan vrisak: »Gospo! Oh, Gospo Blažena!« Kakav glas! Nastojeći da se svladam, povučem se natrag. Posljednjim pogledom ugledam vojnike kako se grozničavo batrgaju oko svojih uređaja, kao da njima više ne mogu upravljati (poslije sam shvatio da su, iako blijedi i ružni, i oni bili pravi vojnici). Hoću li stići na vrijeme? Isprva žurnim koracima, pazeći da ne privlačim pažnju, zagrabim hitro, sve hitrije, sve dok se nisam otrgao iz gužve, te udarim pokrajnjom ulicom. Iza leđa sam čuo kako se gomila, koju je napokon spopao užas, komeša u navali panike. Pošto sam prevalio oko trista metara, smognem smionosti da se okrenem i pogledam iza sebe: iznad groznoga crnog meteža mnoštva koje bježi, tornjevi crn-kaste sjene sada su se ljuljali, mostovi se između jednih i drugih polako kvrčili, reklo bi se kao da se neizmjerno naprežu. Gibali su se u nestvarnom kovitlacu sve jače ubrzavajući i mahnitajući. Tada se među kućama zaori mračan i jezovit krik. Zatim se dogodi ono što svi znaju. 278 32. ZAVIDNI GLAZBENIK D* je jedne večeri sam šetao po četvrti, skladatelj Augusto Gorgia, vrlo zavidan čovjek već na vrhuncu slave i godina, začuje zvuk glasovira kako dopire iz velike stambene zgrade.

Augusto Gorgia se zaustavi. Bila je to moderna glazba, no različita od vrste kakvu je skladao on ili kakvu su skladali njegovi kolege; sličnu nikada prije nije čuo. Nije se moglo otprve ni reći je li to ozbiljna ili laka glazba; iako je stanovitom trivijalnošću podsjećala na neke pučke napjeve, sadržavala je neku gorku prezrivost i zvučala kao da se šali, premda se u dubini razabiralo strastveno uvjerenje. No Gorgie se nadasve dojmio izričaj koji je bio slobodan od starih harmonijskih zakonitosti, često kriještav i obijestan, a istodobno se uspijevao doimati iznimno razgovijetno. Uz to se u njoj isticala neka ljupka polet-nost, mladenačka lepršavost, bez ikakva traga napora. No glasovir uskoro zamukne i Gorgia uzalud nastavi šetati ulicom čekajući da opet zasvira. »Tko zna, valjda je to koja američka stvar,« mislio je, »kad je o glazbi riječ, ondje znadu smućkati kojekakve bućkuriše.« Pa se zaputi da pode kući. Ipak mu je te večeri i cijeli idući dan u duhu nešto stalno smetalo, kao kad čovjek lovi u šumi pa udari o stijenu ili panj i u žurbi se na to ne osvrne, ali ga poslije, noću, to mjesto boli, a ne može se sjetiti otkud i kako. Trebalo je više od tjedan dana da ožiljak nestane. Nakon nekog vremena, pošto se oko šest popodne vratio kući, netom je otvorio kućna vrata Gorgia začuje glas radija koji je bio upaljen u dnevnoj sobi: i spremno kao što može samo stručnjak, smjesta prepozna zvuk; ovaj put je glazbu izvodio or279 kestar a ne više sam glasovir, ali svejedno je bila istovjetna skladbi koju je čuo one večeri, s istim atletskim i oholim naglaskom. i opet s bizarnim fraziranjem, s gotovo uvredljivo nametljivom provodnom mišlju koja je djelovala kao galop konja što nestrpljivo juri k odredištu. Gorgia ne dospije ni zatvoriti vrata, kadli glazba prestane. A iz dnevne sobe se neuobičajeno užurbano približe koraci njegove žene. »Zdravo, dragi,« reče, »nisam znala da se vraćaš tako rano.« Ali zašto joj je na licu ta nelagoda? Zar nešto skriva? »Sto se događa?« upita on zbunjeno. »Kako što se događa? Pa što bi se događalo?« Maria se odmah oporavila. »Ne znam. Pozdravila si me nekako... No reci mi, što je to prenosio radio?« »Ah, što misliš da sam na to pazila!« »Pa zašto si ga onda ugasila čim sam ušao?« »Zar sam pod istragom?« odvrati ona, smijući se. »Kad baš hoćeš, ugasila sam ga dok sam ti dolazila u susret. Bila sam ondje u svojoj sobi i zaboravila da je upaljen.« »Prenosili su neku glazbu,« zamišljeno reče Gorgia, »Čudnu glazbu...« pa se uputi prema dnevnoj sobi. »Blaženi čovječe, zbilja ti nikad glazbe nije dosta... glazba od jutra do večeri... nikada se ne zasitiš. Pa ostavi malo na miru taj radio!« reče videći kako se on sprema da ga ponovno upali.

Tada se on okrene da je promotri: izgledala je nemirno, kao da se čega pribojava. Prkosno zavrti prekidač, kvadrant se osvijetli, uređaj zakrči kao inače, zatim se začuje glas: »... tirali smo program komorne glazbe. Slijedeći koncert koji omogućuje tvrtka Tremel...« »Jesi li sad zadovoljan?« reče Maria kao da joj je laknulo. Isti dan, izlazeći nakon večere s prijateljem Giacomellijem, pošto je kupio novine s rasporedom radijskih emisija, Gorgia pol raži što je taj dan bilo na programu. »U 16, 45, pisalo je, koncert komorne glazbe kojim ravna maestro Sergio Anfossi; skladbe Hindemitha, Kunza, Meissena, Ribbenza, Rossija i Stravinskog.« Ne, glazba koju je on čuo sigurno nije bila Stravinskijeva. Imena su u novinama stajala po abecednom redu. 280 očito su promijenili slijed skladbi na koncertu. A nije to bila ni Hindemithova, ni Meissenova glazba, Gorgia ih predobro poznaje. Da onda nije Ribbenzova? Nije: Max Ribbenz, njegov stari drug s Konzervatorija, prije deset godina se upustio u veliku polifonijsku kantatu, pristojno ali školsko djelo, i onda je prestao skladati; nakon duge šutnje ponovno se pojavio tek nedavno, kad je ishodio da mu postave operu u Državnome kazalištu; upravo ovih dana treba da je počnu davati; no po davnome prethodnom radu može se predvidjeti kakva je. Dakle nije ni Ribbenzova. Preostaju Kunz i Rossi. Ali tko su oni? Gorgia za njihova imena nikada nije čuo. »Što tražiš?« upita Giacomelli videći ga tako zaokupljena. »Ništa. Danas sam na radiju čuo neku glazbu. Volio bih doznati čija je. Čudnovata glazba. Ali odavde se ništa ne razumije.« »Kakva vrsta glazbe?« »Ne bih znao točno reći, eto, neka vrlo neodgojena glazba, rekao bih.« »Hajde, hajde, nemoj na to misliti,« našali se Giacomelli, koji je znao da je osjetljiv, »znaš bolje od mene da se još nije rodio glazbenik koji će te nadmašiti.« »Naprotiv, naprotiv,« reče Gorgia naslućujući ironiju, »bio bih sretan da jest. Ja sam se nadao da će konačno netko... (proleti mu nesnosna misao)... Kad smo već kod toga, je li sutra pokus Ribbenzove opere?« Giacomelli ne odgovori odmah. »Nije, nije,« odgovori ravnodušno, »valjda su ga odgodili...« »A ideš li ti?« »Eh, ne idem, znaš,« odvrati Giacomelli, »to nadilazi moje snage.« Na tu rečenicu, Gorgia se opet oraspoloži: »Jadni Ribbenz,« usklikne, »jadni stari Ribbenz, baš mi je drago za njega. Barem će doživjeti to zadovoljstvo... Povuci-potegni...!« Iduće večeri, kod kuće, Gorgia je bezvoljno prebirao po glasoviru, kad mu se najednom učini kako iza zatvorenih vrata netko tiho priča. Obuzet sumnjom, približi im se da bi prisluškivao. U obližnjoj dnevnoj sobi poluglasno su razgovarali njegova žena i Giacomelli. On je govorio: »Ali ipak će doznati, prije ili poslije«. »Sto kasnije, to bolje«, govorila je Maria. »On ne smije ništa posumnjati.« »Bolje je tako... Ali novine? Pa ne možemo ga spriječiti da čita novine.« Tu Gorgia silovito otvori

vrata. 281 Kao lopovi zatečeni u prijestupu, njih dvoje naglo ustanu. Bili su blijedi. »Dakle«, zapita Gorgia. »Tko je taj koji ne smije čitati novine?« »Ali, ali...« reče Giacomelli, »pričali smo o mojemu bratiću kojega su uhitili zbog pronevjere. Njegov otac, koji mi je stric, o tome ne zna ništa.« Gorgia odahne. Hvala Bogu. Dapače se i postidio što je onako pomalo nedolično banuo. Od tolike sumnjičavosti na kraju sam sebi truje život. No zatim, dok je Giacomelli pripovijedao, iznova ga spopadne sumorna neugoda: je li uopće istinita ta priča o bratiću? Zar je nije Giacomelli mogao taj čas izmisliti? Zašto bi inače onako poluglasno šuškali? Bio je na oprezu, potpuno jednako kao bolesnik kojemu liječnici i rođaci kriju neopozivi pravorijek; on oko sebe njuši laž, ali drugi su daleko prepredeniji, odaginju njegove upite, pa kad ga već ne uspijevaju umiriti, barem ga pošteduju stravične istine. I izvan kuće mislio je da iznenada zatječe sumnjive naznake: na primjer, što ga kolege dvosmisleno pogledavaju, ili što zašute kad se on približi, ili što je obično vrlo pričljivim osobama nelagodno dok s njim razgovaraju. Gorgia se ipak obuzdavao, pitajući se nije li to nepovjerenje znak neurastenije; kad ostare, neki ljudi posvuda vide neprijatelje. I čega se uostalom ima bojati? Slavan je, poštovan, financijski dobro opskrbljen. Kazališta i koncertna društva prepiru se za njegove skladbe. Zdravlje ga ne može bolje služiti. Nikada nije učinio nikakvo zlo. I onda? Kakva mu opasnost može prijetiti? Ali nije mu bilo dovoljno da tako umuje. Ponovno se uzruja idući dan nakon večere. Bilo je već gotovo deset. Prelistavajući novine, ugleda vijest kako se nova Ribbenzova opera prikazuje te večeri. Ali kako? Zar mu nije Giacomelli rekao da su odgodili pokus? 1 kako to da mu nitko nije javio i molio ga da prisustvuje? I zašto mu uprava kazališta nije poslala ulaznice kao obično? »Maria, Maria«, pozove dok mu je srce tuklo. »Jesi li ti znala da je praizvedba Ribbenzove opere večeras?« Maria zadihano dotrči. »Ja, ja? Jesam, ali sam ja mislila...« 282 »Što si mislila?... A ulaznice? Je li moguće da mi nisu poslali ulaznice?« »Jesu, jesu. Zar nisi vidio omotnicu? Stavila sam ti je na komodu.« »I nisi mi ništa rekla?« »Mislila sam da te ne zanima... Govorio si da na to nećeš nikada ići... Neće oni mene na to navući, tako si govorio... I onda mi je izvjetrilo iz glave, da ti priznam...« Gorgia je bio izvan sebe. »Ja ne shvaćam... ja ne shvaćam,« ponavljao je, »a već je deset i pet minuta... sada se više ne može stići... ona budala Giacomelli... (sumnja koja ga je odnedavna mučila sada je poprimila određeniji oblik: zbog razloga koji nije uspijevao zamisliti, u Ribbenzovoj operi mora

biti nečega zloslutnog. Opet pogleda u novine, kao da ne može povjerovati.) Ah, ali prenose je na radiju... baš hoću namiriti znatiželju.« Maria odvrati glasom punim žaljenja: »Augusto, žao mi je, ali radio ne radi...« »Ne radi? A otkad ne radi?« »Od popodneva. U pet sam ga htjela upaliti, unutra je napravilo klik i više se nije čulo ništa, valjda je pregorjela kakva cijev.« »Upravo večeras? Pa vi ste se svi dogovorili da...« »Što smo se dogovorili?« Maria je gotovo plakala. »Sto sam ja kriva?« »Dobro, ja izlazim. Valjda negdje ima neki radio...« »Nemoj. Augusto... pada kiša... a ti si prehlađen... već je kasno... imat ćeš vremena do mile volje da čuješ tu prokletu operu.« No Gorgia je, pošto je uzeo kišobran, već bio vani. Tumarao je sve dok ga nisu privukla bijela svjetla neke kavane. Tu je bilo malo ljudi. Vidjela se, međutim, hrpica koja se okupila u pozadini, u čajnom salonu. I odande je dopirala glazba. Čudno, pomisli Gorgia. Toliko zanimanje za radio zamjećuje se samo nedjeljom kad prenose utakmice. Zatim ga obuzme sumnja: da ne slušaju Ribbenzovu operu? Ali to je besmisleno. Medu ljudima koji su nepomično slušali bilo je spodoba iznad svake sumnje: dva mladića u vestama, na primjer, djevojka nečedna ponašanja, konobar u bijelom kaputiću. 283 Gorgiu privuče potmuo zov, kao da već mnogo dana, štoviše, mjeseci i godina zna kako se ima naći ondje, u tom lokalu a ne u nekom drugom, u to predodređeno doba. I kako se malo-pomalo glazba razotkrivala ritmom i tonovima dok se on približavao, čovjek osjeti tjeskobu oko srca. Bila je to za njega posve nova glazba, a istovremeno uro-vana u njegov mozak poput čira. Bila je to čudna glazba koju je već čuo na ulici i onda iste večeri kod kuće. Samo sada je još slobodnija i ponositija, i još moćnija od divljačke neotesanosti. Ne odolijevaju joj ni neznalice, mehaničari, ženskice, konobari. Zarobljeni i ophrvani, stoje ondje razjapljenih usta. Genij! I taj se genij zove Ribbenz; iz samilosti koju je u njima izazivao prijatelji i žena pokušali su sve moguće da Gorgia ne dozna ništa. To je genij što ga je čovječanstvo čekalo barem pola stoljeća, i koji nije on, Gorgia, nego netko drugi iste dobi kao on, dosad nepoznat i prezren. Kako mu je odbojna ta glazba, kako bi bilo lijepo raskrinkati je, dokazati da je lažna, obasuti je podsmijehom i sramotom. Ona pak poput pobjedonosne oklopnjače siječe valove tišine i ubrzo će osvojiti svijet. Konobar ga primi pod ruku: »Gospodine, oprostite, ne osjećate se dobro?« Gorgia je, naime, teturao. »Ne, ne, hvala.« Pa izađe na kišu, očajan, a da nije ništa popio. »Gospo Blažena!« mrmljao je u sebi, znajući dobro da je za njega završila svaka radost. Svoj bol čak nije mogao po-

dastrti Bogu da se oslobodi; jer te se vrste bola Bog gnuša. 284 33. ZIMSKA NOĆ U PHILADELPHIJI JTrvih dana srpnja 1945, pošto se sam popeo do visoke Val Canali (Pale di San Martino di Castrozza) kako bi proučio nov put po padini brda Cima del Ćoro, alpski vodič Gabriele Francesehini na više od sto metara iznad podnožja litica spazi kako s vrletne grbe visi nešto bijelo. Pogledavši dobro, shvati da je to padobran i sjeti se kako se u siječnju u tom području srušio američki četveromotorac koji se vraćao iz Austrije: sedam, osam avijatičara neozlijeđeno se spustilo blizu Gosalda. Drugu dvojicu, koju jc odnio vjetar, vidjeli su kako silaze iza grebena skupine Croda Grande i o njima se više nije doznalo ništa. Ispod strmoga nagiba vidjele su se bijele niti kako se klate pridržavajući malenu crnu stvar: torbu s priborom za hitnu pomoć? Ili truplo samoga avijatičara što su ga tako udesili sunce, gavrani, vihori? Nagib je na tome mjestu bio vrlo strm, ali ne osobito težak, otprilike »trećeg stupnja«. Franceschini ubrzo dopre dotamo, ustanovi da je crna stvar splet pojaseva koji su pridržavali avijatičara te da ih jc netko presjekao nožem. Povuče padobran nadolje. Na malome zaravanku nešto niže ugleda živ crven predmet: bila je to vjetrovka od dvostruke gume s dvjema čudnim metalnim polugama; on pomakne jednu od njih, a vjetrovka se uz pištanje za tren nadme zrakom. Na njoj je pisalo: Lt. F. P. Muller, Philadclphia (Pa). Još niže Franceschini nade šaržer pištolja iz kojega su svi meci bili ispaljeni, a na dnu, u jami gdje su se stapali litica i snijeg koji jc ispunjao uleknuće, flanelast šal vojnički zelene boje. Uz to: malu bajunetu polomljena vrška. Čovjeku ni traga. (Prvi je skočio Franklin G. Gogger, pa on neposredno iza njega. A drugi? Već mu se bio otvorio bijeli kišobran, a ostali se još nisu bacili. Gogger je valjda bio pedesetak metara niže. Buka motora trnula mu je u ušima, činilo se kao da propada u vatu. Primijeti da ga, što su više silazili, vjetar gura izvan doline, prema planinama zatrpanima snijegom. Pred njegovim su se očima uspravljale načičkane čudnim bodljama, rascijepljene udolinama u sjeni, a u pozadini plavetnilo snijega. »Goggeru, Goggeru!« pozove, ali iznenada se između njega i druga ustoboči zid što mu je dolazio u susret. Bila je to okomita, žuta i siva stijena. U hipu nasrne na njega. On ispruži ruke da ublaži udarac.) Sišavši nizbrdo, Franceschini obavijesti najbliže američko zapovjedništvo. Vrati se gore dvanaest dana poslije; u međuvremenu se mnogo snijega otopilo. No uzaludno je dugo tražio. Spremao se da side natrag, kadli na desnoj strani udoline ugleda mrtvaea koji je napola virio iz snijega. Bio je gotovo netaknut, samo su mu nestale očne jabučice i na tjemenu glave imao je gadnu ranu, udubinu okruglu i široku poput zdjele. Bio je to mladić od neke dvadeset i četiri

godine, crnomanjast, visoka stasa. Već je oko njega kružila pokoja muha. (Lupne o stijenu, tresak nije bio tako strašan kako je predvidio. Ni za što se nije uspio uhvatiti; kao da se odbio od stijene, opet se nađe kako visi. Samo nepomično. Padobran se zapetljao oko neke vrste maloga tornja što je stršao prema van. On je tako visio u prazno. Uokolo sve same besmislene, raz\>edene, prastare litice, nije bilo jasno kako održavaju ravnotežu. Sunce ih je obasjavalo. No on pogleda dno udoline (s visine je izgledalo gotovo ravno), tu bijelu, glatku, dobrostivu stazu. Padne mu na pamet kako je smiješan kad tako visi poput lutke. U njega je, točno sučelice, buljio naheren vršak gotičkog oblika sličan redovniku; no nije se doimao suosjećajno. Previše tišine. Skme kacigu, nadao se da će makar i izdaleka čuti kakav ljudski z\>uk. Ništa. Ni povik, pucanj, zvono, ni automobilska buka. Zaurla iz svega glasa: »Goggeru, Goggeru!« — "Goggeru, Goggerugoggeru! Gogf... Gog!« ponove jeke — hladne, 286 matematičke, kao da su htjele reći tu smo jedino mi, stijene, i nema koristi što dozivaš.) Kad je američko zapovjedništvo primilo obavijest, s Franceschinijem se popne desetak ljudi kojima je zapovijedao poručnik. S velikim naporom, jer nisu bili vični planini, stignu do mjesta događaja. Vodič i časnik sporazumijevali su se na donekle problematičnom francuskom. Truplo stave u vreću i počnu silaziti strmim klancem punim snijega. Na stanovitome mjestu, međutim, koče se stijene koje prekidaju udolinu. Tu poručnik naredi da se zaustave i oni stanu. Franceschini to iskoristi da pogleda »svoju« padinu, ispitujući neki puteljak. Krajičkom oka tada ugleda kako se nešto miče. Vreća s truplom skokovito se stropoštavala niz stijene. Franceschini pogleda poručnika, no ovaj ostane hladnokrvan. (Metar i po ispod njegovih nogu prostirao se vrlo kratak vijenac, na kojemu je mjestimično bio poneki jastuk snijega. Preosta-jalo je jedino da pokuša. Odreže remenje što ga je pridržavalo. Visio je držeći se rukama za konopčiće, pa se opusti ljuljajući se, sve dok stopalima ne dotakne tlo. Dokopa se bila. No ispod njega se padina strmo rušila. Kad se nagnuo, nije mogao vidjeti gdje završava. Planine! Nikada ih nije vidio izbliza; bile su tuđinske, pretjerano lijepe, potpuno pogrešne. Kako ih mrzi. Ipak, valja iz njih izaći. Da barem može upotrijebiti uzice padobrana. Ali one su sada vijorile iznad njega; kako da se uzvere i uzme ih? Prestraši ga što se svjetlo smanjuje, jer sunce zalazi. Bilo je hladno. »Heej!« pozove nekako mahnito. »Heeejjeeej!« ponove planine sedam-osam puta i s druge strane doline. Tad se ponuda. lz\'uče revolver pa, ispruzivši ruku uvis, kao da bi ga mogli bolje čuti, ispuca u pravilnim razmacima sve hice. Jeke ih ponove. Tišina.

Nikada nije vidio nešto tako nepomično kao što su planine, niti kuće nisu sposobne tako mirovati. Letačka odora nije bila dovoljna, mladić zamahne rukama da se ugiije. Pokuša zapaliti cigaretu, ne donese mu olakšanje. Kad će konačno doći da ga zarobe one njemačke svinje?) 287 Tijelo su opet pronašli u podnožju litice. Pri padu je ispalo iz vreće. Namjeste ga kako su znali i unijeli. Uz pomoć dvaju remena za hlače, Franceschini ga odvuče do mjesta gdje je prestajao snijeg. Ondje truplo polože na nosila. I opet se zaustave. (Tek kad je i najviši vrhunac ostao bez sunca i noć se u naletima stuštila niz jaruge, avijatičar shvati da je sam. Ljudi, naselja, vatra, topli krovovi, sprudovi, djevojke, postanu besmislene priče iz nekoga drugog svijeta. Pojede ono malo stoje imao uza se, krupnim gutljajima istrusi gin iz male pletenke. Ali svakako, sutra ujutro će netko stići. Šćućuri se na vijencu. Ponovno pokuša dozivati, ali sad kad se više nije gotovo ništa vidjelo jeka mu zasmeta. Alkohol, umor. mladost: on uskoro zaspe.) Poručnik zamoli Franceschinija da side do Malga Canali; odande će mu moći poslati mazgu. Oni će se s mrtvacem za to vrijeme vrlo polako kretati prema dolje. Bilo je jasno da su strahovito umorni. Franceschini pode, ali domalo iza leda začuje glasove. Bili su to Amerikanci, koji su silazili trkom bez nosila. A mrtvac? upita Franceschini. Ostavili smo ga ondje, iza one stijene. A kad ćete doći po njega? Poručnik odgovori: Kad bude lakši. (Probudi se i ugleda Philadelphiju. Svoj grad, Bože sveti! Promijenio se na neki neodrediv način naprama gradu kakav je pamtio, pa ipak je bilo nemoguće da se zabunio. U noći je vidio kako pročelja nebodera blistaju na mjesečini, a sa suprotne strane im bridovi crni uranjaju u ulice, vidio je bijele ceste, zašto li su tako bijele? Vidio je trgove i spomenike, i kupole i kojekakve reklamne nadogradnje po krovovima kuća, nasuprot zvijezdama. Da, dolje, iza zida zgrade Dutchin Inc., iza one šume dimnjaka, ondje je njegova kuća! Spavaju li? Zašto ni jedno svjetlo ne gori? Zašto ni jedno svjetlo ne gori, nijedan prozor ne svijetli, ni upaljač da zabljesne silnim i kratkim odsjajem? I ulice su tako puste, nikakav automobil da se kreće po prebijelim raskršćima. Tu i tamo, na velikoj visini, poput plavih pločica kvarca, svjetlucaju ostakljena vrata što izlaze u viseće vrtove milijardera, no i ondje gore sve je utonuto u san koji ulijeva strah. 288 Philadelphija je mrtva. Tajanstvena ju je sveopća propast ostavila takvu, zaustavila joj turbine, dizala su se zamrznula na pola puta duž vrtoglavih uspona od armiranoga betona, kotlovi su se ugasili, stari se kvekeri skamenili s nijemom telefonskom slušalicom u ruci. Hladnoća zabada žalce u krznom podstavljene čizme. Ali otkud taj glas što nalikuje na

potmulo disanje? To je vjetar, zavlači se gotovo stidljivo među trijemove, izvija iz njih žalobnu tužaljku. Ilije to ljudski glas? Na trenutke mu se čini kao da čuje neku vrstu zbrkane glazbe, kao da iz zabitnih dvorana okolnih građevina dopire svirka violina i gitara. Na najvišim šiljcima ima srebrne prašine. Hladnoća je oštrica koja reže. A Bog, o kojemu je toliko čuo, gdje je Bog? Nije to Philadelphija, prokletstvo, ovo je posljednja gnusna rupa na zemlji.) Tako je potporučnik Muller ostao sam, izložen suncu usred planina što su ga promatrale. Pastiri koji se onamo gore ljeti uspinju s ovcama skinu mu kožnate čizmice još u dobrom stanju. Kako nisu mogli podnijeti užasni vonj, zatim zapale leš. Amerikanci se vrate tri mjeseca kasnije da uzmu kosti. (Zora je, ali koja korist od toga? Noć mu je već tako prodrla do srži, da tisuću ljeta ne bi dostajalo da ga ugrije, od potporuč-nika Mullera više nema ničega osim sanjiva robota. Šiljci, zidine, nagnuti baldahini još uvijek spavaju. Neće doći nitko. On sada odmjerava ponor ispod sebe. Sve čini kao po dužnosti, bez uvjerenja. Skida letačke čizme, iz korica izvlači kratku bajunetu da je zatakne između dviju stijena i tako se diži. Bira široku pukotinu koja se prostire u dubinu poput lijevka. Možda, ako se uvuče u nju. Smrtno bezvoljan pokušava, čvrsto se hvatajući rukama. Ali ruke kao da pripadaju nekome drugom, toliko su neosjetljive. Sada se zataknuo u dimnjak. Opušta se i klizi centimetar po centimetar. Načas vidi sunce kako tuče o plohu stijene što visi na neizmjernoj visini. Koliko će trajati ponor? Pod desnim stopalom odleti nešto o što se oslanjao. Čuje kako se kotrlja kamenje što se survava. Vrh bajunete upinje se da zagrebe ali ništa ne nalazi. Polaganu i uvjerljiva sila izvrće ga unatrag. Evo, padina se pred njim snizuje, postaje gotovo vodoravna. Slobodan je! Smijeh odzvanja o tri, pet, deset nagiba groteskno se produljujući, brzo se gasi. Bajuneta ve289 selo zvecka dok nizbrdo leti sa stijene na stijenu. Zatim je sve nepomično i nijemo kao prije.) Gdje je bio, sada nije ostalo ništa. Da bi ostao neki spomen, na mjestu gdje su mrtvaca tri mjeseca ostavili na kamenju u travi čuvar planinarskoga doma »Treviso« crvenim je lakom ispisao ime: F. P. Muller, i nacrtao križ. A ispod, pogrešno: England. Možda zato što su iz tajnovitih klanaca u Val Canali Amerika i Engleska podjednako daleke, udaljene milijarde kilometara, pa ih je lako pobrkati. 290 34. LAVINA X robudi ga zvonjava telefona. Bio je to glavni urednik njegovih novina. »Krenite odmah automobilom«, reče mu. »U Dolini Koprive srušila se velika lavina... Da, u Dolini Koprive, blizu mjesta Jarak... Pod njom je ostalo selo, zacijelo ima mrtvih... Uostalom, vidjet ćete sami. Ne gubite vrijeme. I znajte, uzdam se u vas!«

Prvi put su mu povjeravali važnu reportažu pa ga je odgovornost zabrinjavala. Ipak se umiri kad je izračunao koliko vremena ima na raspolaganju. To je otprilike dvjesta kilometara puta, za tri sata će stići. Ostaje mu cijelo popodne da istražuje i napiše tekst. Udobna reportaža, pomisli; osvjetlat će obraz bez teškoća. Otputuje po hladnom jutru u veljači. Kako su ceste bile gotovo puste, mogao je voziti brzo. I prije nego što je očekivao, ugleda kako mu se približavaju obrisi brežuljaka, a zatim mu se kroz velove izmaglice ukaže snijeg na vrhuncima. Za to je vrijeme razmišljao o lavini. Možda je posrijedi katastrofa sa stotinama žrtava; imat će o čemu pisati u nekoliko stupaca dva ili tri dana za redom; i nije ga žalostila bol tolikih ljudi, premda nije bio zla srca. Onda mu sine neugodna pomisao na konkurente, kolege iz drugih novina, zamišljao je kako su već na mjestu događaja i dragocjene vijesti prikupljaju mnogo hitrije i lukavije nego on. Počne sa zebnjom gledati sve automobile koji su se kretali u istome pravcu. Nedvojbeno svi idu u Jarak zbog lavine. Kad bi spazio kola na drugom kraju trake, često bi povećao brzinu da ih stigne i vidi tko je unutra; svaki je put bio uvjeren da će naići na kolegu, a bila su to naprotiv 291 uvijek nepoznata lica, uglavnom ljudi sa sela, tipični zakupci i posrednici, čak i jedan pop. Imali su izraz dosade i pospanosti, kao da strašna nesreća za njih nema ni najmanje važnosti. U stanovitom trenutku napusti asfaltnu traku i skrene nalijevo, tijesnim i prašnjavim putem po cesti za Dolinu Koprive. Premda je jutro bilo poodmaklo, nisu se zamjećivale naznake ičega neredovitog: nije bilo ni vojnih odreda, ni ambulantnih kola, ni kamiona koji bi vozili pomoć, kao što je on zamišljao. Sve se ustajalo u zimskome mrtvilu, samo se iz poneke seljačke kuće izvijala nit dima. Miljokazi uz rubove ceste govorili su: do Jarka 20 km, do Jarka 19 km, do Jarka 18 km, no svejednako se nije vidjela nikakva gužva ili uzbuna. Ivanov je pogled uzalud pregledavao vrletne bokove planina ne bi li otkrio rasjeklinu, bijelu brazgotinu što ju je ostavila lavina. U Jarak stigne oko podneva. Bilo je to jedno od onih čudnih naselja kakvih ima po napuštenim dolinama, koja izgledaju kao da su zaostala stotinu godina; mrgodnih i negostoljubivih naselja što ih pritišću sumorne planine, na kojima ljeti nema šuma ni zimi snijega, gdje obično praznike provode tri ili četiri očajne obitelji. Mali središnji trg u tome je trenutku bio prazan. Čudno, reče Ivan sam sebi, je li moguće da su nakon takve katastrofe svi pobjegli ili se zatvorili u kuće? Osim, pomisli, ako lavina nije pala u nekom drugom susjednom naselju, pa su svi na mjestu događaja. Blijedo je sunce obasjavalo pročelje svratišta. Izašavši iz kola, Ivan otvori ostakljena vrata i začuje snažnu graju, kao da vesela čeljad galami za stolom.

Gostioničar je naime upravo objedovao sa svojom brojnom obitelji. Mušterija u toj sezoni očito nije bilo. Ivan zatraži dopuštenje da ude, predstavi se kao novinar, raspita se o lavini. »Lavina?« odvrati gostioničar, prost i vrlo srdačan ljudina. »Ovdje nema lavina... Ali vi možda želite jesti, izvolite, izvolite. Sjednite amo s nama, ako nas hoćete udostojiti. Ondje u dvorani se ne grije.« Navaljivao je neka Ivan jede s njima, a za to su vrijeme, ne obazirući se na posjetitelja, dva dječaka od kojih petnaest go292 dina obiteljskim aluzijama gromko nasmijavali nazočne. Gostioničar je zaista želio da Ivan sjedne, jamčio mu kako drugdje u dolini u to doba godine nije lako naći gotov ručak; no on se počinjao osjećati nespokojno; jest će, razumije se, ali prije hoće vidjeti lavinu, kako to da o njoj u Jarku ništa ne znaju? Urednik mu je dao vrlo jasne upute. Kako se njih dvojiea nisu mogli složiti, dječaci koji su sjedili za stolom stanu pozorno pratiti. »Lavina?« zausti u jednom trenutku dječačić kojemu je bilo otprilike dvanaest godina, a koji je naslutio o čemu je riječ. »Pa da, pa da, ona je malo više, u Svetome Elmu«, tako je vikao, zadovoljan što može pokazati kako je obavješteniji od oca. »To se dogodilo u Svetom Elmu; jučer je o tome pričao Longo!« »Otkud bi Longo išta znao?« priklopi gostioničar. »Šuti ti. Otkud bi Longo išta znao? Lavina se srušila jednom kad sam još bio dijete, ali mnogo niže od Jarka. Možda ju je gospodin vidio deset kilometara odavde, gdje cesta skreće...« »Ali jest, tata, kad ti kažem!« uporno je tvrdio dječačić. »U Svetom Elmu se to dogodilo!« Bili bi se i dalje prepirali, da ih Ivan nije prekinuo: »U redu, ja idem vidjeti u Sveti Elmo.« Gostioničar i njegova djeca otprate ga do trga, vidno se zanimajući za automobil novijega tipa kakav se ondje gore nikada nije vidio. Jarak su od Svetoga Elma dijelila cigla četiri kilometra, ali Ivanu su se činila neobično dugačkima. Cesta se uspinjala u strmim i tako uskim zavojima da je često morao voziti unatrag. Dolina je postajala sve zagasitija i mrklija. Ivanu olakšanje priskrbi samo daleko odbijanje zvona. Sveti Elmo je bio još manji od Jarka, još samotniji i bjedniji. Bilo je tek četvrt do jedan, no ipak bi se reklo da će domalo večer; možda zbog tamne sjene ustremljenih planina, možda i zbog same nelagode što ju je izazivala sva ta napuštenost. Sada se Ivan već osjećao uznemireno. Gdje se dakle survala lavina? Je li moguće da ga je urednik poslao tako žurno a da nije bio siguran u vijest? Ili da je pogriješio kad mu je davao ime mjesta? Vrijeme je brzo pretjecalo, prijetila mu jc opasnost da zbog njega ostanu bez reportaže. 293 Zaustavi kola, zamoli nekog dječaka da ga uputi, a ovaj kao da je odmah shvatio. »Lavina? Ondje gore je«, odgovori i pokaže uvis. »Do nje se stigne za dvadeset minuta.« Zatim napomene, kad je Ivan

krenuo da ponovno ude u kola: »Ne može se proći autom, treba ići pješke, postoji samo jedan puteljak.« Pristane zatim da ga povede. Izađu iz naselja, verući se blatnjavom stazom za tovarnc životinje što se obronkom protezala poprijeko. Ivan se upinjao da slijedi dječaka, pa nije smogao daha da išta pita. Ali što je to važno'.' Uskoro će vidjeti lavinu, reportaža za novine je osigurana i nitko od kolega nije stigao prije njega. (Bilo je međutim čudnovato što se ne vidi da se itko onuda vrzma; valjalo je zaključiti da nije bilo žrtava te da nitko nije zahtijevao pomoć, u najgorem slučaju zatrpana je kakva nenastanjena kuća.) »Evo, tu je«, napokon reče dječak čim su dospjeli do nekakva ogranka gorskoga lanca. I naznači prstom. Pred njima se, sa suprotnoga boka doline, doista vidjela divovska lavina od crvenkaste zemlje. S najviše točke prijeloma do dna doline, gdje se nagruvalo najkrupnije kamenje, moglo je biti trista metara. Ali bilo je teško shvatiti kako je na tome mjestu ikada postojalo selo ili makar samo skupina kuća. Dvojbe zatim izazove i neko raslinje Što je izniklo po vrleti. »Vidite li most, gospodine?« upita dječak pokazujući ostatak razrušene gradnje na samome dnu doline, u kršu crvenih gromada. »I nema nikoga?« zaprepašteno upita Ivan ne videći ni žive duše koliko se god ogledavao. Vidio je jedino goletne obronke, stijene što izviruju, vlažne ocjedine potočića, kamene zidiće što su podupirali kratke poteze nasada, posvuda otužna boja hrde, dok se nebo polako ispunjalo oblacima. Dječak ga pogleda a da nije razumio. »Pa kad se to dogodilo?« uporno nastavi Ivan. »Je li već prije nekoliko dana?« »Tko zna kada!« odvrati dječak. »Neki kažu prije trista godina, neki i prije četiristo. Ali povremeno se još spusti poneki komad.« 294 »Živino!« zaurla Ivan izvan sebe. »Nisi mi to mogao prije reći?« Lavinu koja se srušila prije trista godina su ga doveli da vidi, geološku zanimljivost u Svetome Elmu, na koju možda upozoravaju turistički vodiči! A ostaei ozida u dnu doline možda su ruševine kakva rimskog mosta! Koja glupa greška, a dotle se bliži večer. Ali gdje je, gdje je ta lavina? Siđe trkom po stazi za teretne životinje, a za njim dječak koji je napola plakao od straha da je izgubio napojnicu. Nevjerojatno se dječak izbezumio: kako nije uspijevao dokučiti zašto se Ivan razljutio, trčao je za njim molećivo, nadajući se da će ga udobrovoljiti. »Gospodin traži lavinu!« govorio je uzastopno svima koje bi sreo, pokazujući na Ivana. »Otkud ja znam, ja sam mislio da hoće vidjeti onu lavinu kod starog mosta, ali ne traži on tu. Znaš li gdje se urušila lavina?« zapitkivao je muškarce i žene. »Čekaj, Čekaj!« konačno na te riječi odgovori staričica što se bila uzradila na vratima neke kuće. »Čekaj, pozvat ću ti svoga

čovjeka!« Ubrzo poslije toga, pošto je kao prethodnica stigao klopot njegovih cokula, na pragu osvane muškarac mrka lica od pedesetak godina, ali već osušen. »Ah, došli su vidjeti!« stane se on derati čim je ugledao Ivana. »Nije dosta što sve propada, sad gospoda hoće još i predstavu vidjeti! Pa da, pa da, dođite vidjeti!« Vikao je obraćajući se novinaru, ali se razabiralo da se iskaljuje na bližnjega uopće, više negoli na njega osobno. Zgrabi Ivana za nadlakticu i uzbrdo ga za sobom povuče po stazi za teretne životinje sličnu prvoj, opkoljenoj zidićima od neobrađena kamena. Upravo u tome trenutku, prinijevši lijevu ruku grudima da bolje zatvori ogrtač (hladnoća je naime postajala sve oštrija), Ivan slučajno baci pogled na ručni sat. Bilo je već pet i četvrt, uskoro će stići noć a on o lavini ne zna doslovno ništa, čak ni gdje se srušila. Da ga barem taj odvratni seljak odvede na mjesto događaja! »Jeste li zadovoljni? Eno je, samo si vi pogledajte tu svoju prokletu lavinu!« najednom reče seljak, zaustavivši se, i pritom je bradom pokazao prezrenu stvar u znak mržnje i zgađenosti. Ivan se nade na graničnome dijelu male, umjetno nastale po295 ljane što se radom osvajala pedalj po pedalj te ju je podupirao kameni zid, koja je obuhvaćala svega nekoliko stotina četvornih metara, a bila bi posve zanemariv komad zemljišta, da se nije nalazila uz bok strmenitoj planini. Proplanak je, međutim, bio barem na trećini prostora preplavljen odronom zemlje i kamenja. Na poljanu ga je niz kratak brdski nagib možda survala kiša ili tko zna što drugo. »Pogledajte je, jeste li sada zadovoljni?« kleo je seljak, ne gnušajući se zbog Ivana, čije mu namjere nisu bile poznate, nego zbog nedaće koja će iziskivati mnogo mjeseci truda. I Ivan smeteno pogleda lavinu, grumen okrnjenog brda, tu blesavoću, to bijedno ništa. Nije ni ovo, reče sam sebi neutješno, tu se mora kriti neka greška. Uto je vrijeme letjelo, a prije noći valjalo je telefonirati u novine. Ostavi seljaka na cjedilu, potrči natrag do poljanice gdje je ostavio kola, nestrpljivo prozove tri težaka koji su opipavali automobilske gume: »Pa gdje je lavina?« urlao je, kao da su za to oni odgovorni. Planine su se zatvarale u mrak. Dugačak, prihvatljivo odjeven svat tada ustane sa stube pred crkvom na kojoj je dotad sjedio i pušio te priđe Ivanu: »Tko vam je to rekao? Od koga ste dobili vijest?« upita ga bez okolišanja. »Tko to priča o lavinama?« Pitao je dvosmislenim tonom, kao da podrazumijeva prijetnju, kao da mu smeta kad Čuje da tko spominje tu temu. I nenadano Ivanovom glavom proleti utješna misao: jamačno u priči o lavini ima nešto škakljivo i zločinsko. Eto zašto su se svi dogovorili da odaginju potrage, eto zašto nisu obavijestili vlasti pa nitko nije pritekao na mjesto događaja. Oh, kad bi mu, umjesto da piše obično izvješće o nesreći i o njezinim

neizbježnim općim mjestima, bilo suđeno da otkrije urotu kao u romanu, to izvanredniju ondje gore, u naselju koje je odsječeno od svijeta! »Lavina!« opet izgovori dotični s prezrivim naglaskom prije negoli mu je Ivan imao vremena odgovoriti. »Nikad nisam čuo takvu glupost! A vi ste nasjeli i povjerovali!« zaključi okrenuvši leda i zaputivši se polaganim koracima. 296 Makar koliko bio uzbuđen, Ivan ne smogne hrabrosti da mu priđe. »Sto je to onaj imao ispričati?« upita zatim jednoga od trojice težaka, onoga kojemu je lice bilo najmanje tupo. »Hej,« odvrati momak smijući se, »staru priču! Eh, ja ne govorim ništa! Ja neću neugodnosti! Ja nemam pojma ni o čemu.« »Bojiš se onoga ondje?« predbaci mu jedan od dvojice drugova. »Ti bi šutio, zato što je on varalica? Lavina? Jasno da postoji lavina!« Ivanu, koji je hlepio da napokon dozna, težak ispriča u čemu je stvar. Dotični ima dvije kuće na prodaju malo izvan Svetoga Elma, ali u tome predjelu zemljište nije čvrsto, prije ili poslije zidovi će se srušiti, već su nastale neke pukotine, da se po-krpaju trebat će mnogo radova, velik trošak. Malo ih je za to znalo, ali glas je pukao i nitko više neće da kupuje. Eto zašto je dotičnome bilo stalo da opovrgne lavinu. Zar se cijela tajna sastoji od toga? Kakva nujna večer u planinama, medu glupim i tajnovitim ljudima. Smrkavalo se, puhao je leden vjetar. Ljudi, neizvjesne sjene, raspršili su se jedan po jedan, vrata kućeraka zatvarala su se cvileći, tri težaka umorila su se pregledavajući kola te najednom nestanu. Nema koristi da se i dalje raspitujem, reče Ivan u sebi. Svatko će mi odgovoriti nešto drugo, kao što se događalo i dosad, svatko će me odvesti da vidim neko drukčije mjesto, bez imalo grade za novine. (Svatko uistinu ima svoju vlastitu lavinu, jednome se na njivu sasuo mulj, drugome se urušava gnojište, treći opet zna kako se pomiče drevni šljunčani brijeg, svatko ima svoju jadnu lavinu, ali to nikada nije lavina koja je važna Ivanu, velika lavina o kojoj bi napisao tri stupca u novinama, što bi možda za njega značilo sreću.) U golemoj tišini opet se začuje dalek zvuk zvona, onda prestane. Ivan je ponovno sjeo u automobil, sada je palio motor i svjetla, obeshrabreno kretao natrag. Kako je to žalosno, razmišljao je, i tko zna kako se zbilo. Vijest o ništavnoj zgodi, možda o onome malom odronu na zemljištu koleričnoga seljaka, čudnovato je neobjašnjivim putovima sišla sve do grada, i putujući se sve više izobličavala dok se 297 nije pretvorila u tragediju. Takve priče nisu rijetke, na koncu konca, to spada u redovitost života. No sada za to mora platiti Ivan. On za to nije baš nimalo kriv, doduše, pa ipak se vraća praznih ruku i obrukat će se kao bijednik. »Osim ako...« no nasmiješi se, odmjeravajući koliko je pomisao apsurdna.

Kola su sada već napustila kuće u Svetome Elmu, strmim je serpentinama cesta propadala u crne udubine u dolini, nije bilo žive duše. Automobil je silazio lako šušteći po šljunku, dvije zrake automobilskih svjetala pretraživale su uokolo, povremeno tukući o suprotnu stijenu udoline, o niske oblake, o zlokobne litice, mrtva stabla. Spuštao se polako, kao da ga usporava još neka zadnja nada. Sve dok motor ne zamukne, ili se barem tako ne učini, jer Ivan iza svojih leda začuje, možda u tlapnji, ali moglo je biti i da nije tlapnja; iza leda začuje kako započinje golemo pljuštanje od kojega kao da se zemlja tresla; i srce mu obuze neopisivo uzbuđenje, čudnovato nalik na radost. 298 35. DRUGO NISU NI ČEKALI JJilo je vruće. Nakon dugoga putovanja koje su proveli stojeći u hodniku, Antonio i Anna premoreni stignu u veliki grad gdje će morati prenoćiti. Do idućega jutra nije bilo vlakova da nastave put. S kolodvora izađu na užareni trg. On je jednom rukom nosio zajednički kovčežić, drugom je pridržavao Annu koja više nije mogla hodati, jer su joj noge natekle od umora. Bilo je vruće. Sada valja odmah naći hotel da otpočinu. Hotela je u okolici kolodvora bilo u izobilju. I reklo bi se da su svi prazni, zatvorenih rebrenica, pred njima nikakvih zaustavljenih automobila, ulazni hodnici pusti. Oni odoka izaberu jedan koji je djelovao skromno. Zvao se »Hotel Strigoni«. U predvorju ni žive duše. Sve nepokretno drijema. Zatim iza pulta spaze vratara kako spava zavaljen u naslonjač. »Oprostite«, reče Antonio ne trudeći se da bude glasan. On s naporom otvori jedno oko, polako ustane, postane crn i vrlo visok. Prije nego što je Antonio progovorio, vratar zatrese glavom; a u par je zurio kao što se gledaju neprijatelji. »Puni smo,« objavi upirući kažiprst u raspored hotela na površini pulta, »žao mi je, nema ni sobička.« Činilo se da s mukom izriče formulu koju neprekidno ponavlja puste godine. Ni drugi hoteli nisu imali mjesta. No i njima su ulazne dvorane bile prazne, nitko nije ulazio ili izlazio i sa stubišta se nisu čuli šumovi kao da ima ljudi. Vratari su uglavnom dremuckali, bili su znojni i potišteni. I oni su pokazivali raspored soba u hotelu da bi potkrijepili kako nije preostala ni slobodna izba. I jednako su sumnjičavo zurili u njih dvoje. 299 Lutali su tako otprilike sat vremena po uskiptjelim ulicama i postajali sve umorniji. Napokon, sedmoga ili osmoga vratara koji im je odgovarao niječno Antonio upita bi li se barem mogli okupati. »Okupati?« odvrati on. »Vi tražite kupaonicu? Ali zašto ne odete u dnevni hotel? Tu je blizu, nekoliko koraka odavde.« Pa objasni put. Podu. Anni je sada lice bilo namršteno i nije govorila, što je značilo da je ogorčena. Evo velikoga višebojnog natpisa na ulazu u dnevni hotel, stubišta koje silazi u podzemni kat. Ni ovdje nije bilo žive duše.

No čim su sišli, obuzme ih malodušnost. Ispred dvaju šaltera nad kojima je pisalo »Kupaonice« bili su dugi repovi, a naokolo su sjedeći čekali i šaputali drugi ljudi koji su očito već kupili cedulju. Jedan je šalter bio za muškarce, drugi za žene. »Bože moj, ne mogu više«, reče Anna. On će nato: »Hrabro, sad ćemo se malo osvježiti. A onda ćemo naći hotel, ako Bog da.« Tako oboje stanu u rep. I ondje dolje zrak je bio vlažan i zagušljiv zbog vruće pare što jc dopirala iz hodnika gdje su bile kupaonice. Uto Antonio primijeti kako ih ljudi što sjede ispituju, zureći osobito u Annu: dobacili bi pogled i onda šaputali među sobom; bez zlobe, reklo bi se, jer se nitko nije smješkao. Anna je stigla brže od njega. Nakon otprilike pola sata ugleda je kako ga u repu do njegovoga pretječe i približava se šalteru. Kad je na nju došao red, djevojka pruži novčanicu od sto lira. U tom trenutku Antonijevu pozornost skrene prepirka između onoga tko je stajao ispred njega i službenika na šalteru. Blagajnik nije imao sitnoga, onaj drugi imao je samo novčanice po tisuću. »Molim vas, maknite se u stranu, pustite druge da prođu...« Raspravljali su poluglasno, kao da se boje da ih ne čuju. Napokon čovjek gunđajući stane sa strane i propusti An-tonija. Tek tada opazi da na susjednome šalteru raspravlja i Anna. Pocrvenjela je u licu i zadihala se, grozničavo je nešto tražila 300 po torbici. »Jesi li izgubila novac?« upita on. »Nisam, ali ovdje traže isprave. A ja više ne mogu pronaći iskaznicu!« »Hajdete, onda, gospodine«, prošapuće službenik, požurujući Anonija. »Kupanje?... Osamdeset.« »I potrebne su osobne isprave?« Blagajnik se neodređeno nasmiješi. »Pa nadam se...« odgovori kao da podrazumijeva tko zna što. Antonio izvadi osobnu iskaznicu, iz koje čovjek prepiše podatke u zapisnik. U međuvremenu je zbog Anne zapeo rep gdje su čekale žene, pa je iz njega dopirao žamor prosvjeda. Uto se sa šaltera začuje neugodan ženski glas: »Gospođice, ako nemate osobne isprave, sklonite se, molim vas!...« »Ali meni je slabo, treba mi...« navaljivala je Anna, s naporom se osmjehujući da je umi-lostivi. »Tu je gospodin koji me poznaje i ima isprave...« Blagajnica je odsječno otpravi: »Nemam vremena da ga na vas gubim... Budite tako dobri...« Antonio blago odvuče djevojku uhvativši je za nadlakticu. Tada ona izgubi živce: »Kakvo je to ponašanje!« vikne službenici. »Ni da smo zločinci ne biste tako postupali!« Njezin glasni povik sablažnjivo odjekne u tihoj čekaonici. Svi se zaprepašteno okrenu i nastave žustrije šaputati. »I to nam se moralo dogoditi!« govorio je Antonio. »I što ćeš sada?« »Otkud da ja znam?« odvrati Anna na rubu plača. »Ni okupati se čovjek ne može u ovome prokletom gradu... Jesi li barem ti uzeo cedulju?«

»Ja jesam... Sad bih htio nešto pokušati: kad bi ti mogla poći umjesto mene...« Priđu stoga podvornici koja je primala cedulje na ulasku u kupaonice i hrapavim glasom izvikivala brojeve u slijedu kako je red tekao. »Molim vas«, reče Antonio smjerno. »Ja sam već uzeo cedulju ali moram otići... Ne bi li je mogla upotrijebiti gospođica?« »Bi, svakako«, odgovori žena. »Treba samo da ode na šalter za reklamacije i ubilježi isprave...« »Čujte«, umiješa se Anna. »Budite ljubazni... ja sam zametnula osobnu iskaznicu... dopustite mi da se svejedno okupam... ne osjećam se dobro... pogledajte kakav mi je gležanj...« »Ali ja ne mogu, djevojko«, odvrati podvomica. »Ako slučajno primijete, nastradat ću ja, budi sigurna...« 301 »Idemo«, reče Antonio, i sam ogorčen. »Ovo je prava kasarna.« Pogledi su se prisutnih više nego ikada usredotočili na par, a kad se dvoje mladih uputilo prema stubištu da se uspnu na ulieu, šapat na trenutak zamukne. »Oh, idemo sjesti negdje, preklinjem te«, tužila se Anna. »Ne mogu više stajati na nogama... Gle, park!« Ulica je, naime, završavala na početku javnog perivoja, koji se izdaleka činio gotovo pustim. Zapravo su sve klupe u potpunome hladu bile zauzete. Morali su se zadovoljiti sjedištem koje je napola zaklanjala neka grana. Čim je sjela, Anna kao prvo razveže cipelice. Svuda su uokolo cvrčali cvrćci i prostirale se prašina i pustoš. Nešto dalje, na okrugloj zaravni ispred sebe oni ugledaju širok kružni zdenac s vodoskokom u sredini. U cijelome je perivoju gužva vladala jedino na tome mjestu, premda je bilo izloženo suncu. Na rubu su sjedile žene, pa i čak odrasli muškarci, većinom uranjajući ruke u vodu da se rashlade, dok se usred zdenca nestašno i vrištavo jato polugole djece igralo brodićima. Gacala su sretna, prskajući jedna drugu, poneko bi se dijete umočilo potrbuške potpuno odjeveno, ne osvrćući se što ga mama doziva. Zbog mlohavih para što su nalegle na grad — možda pristiglih iz gnjileži okolnih rižišta — sunčeve su zrake u međuvremenu izblijedjele. No vrućina kao da je postajala još teža. »Gledaj... voda!« iznenada klikne Anna. »Počekaj me trenutak...« Pa ostavivši cipelice, prije nego što ju je Antonio mogao zadržati, smiješeći se pohrli do zdenca, zapita »Slobodno« one koji su sjedili na rubu, okretno ga preskoči i ude u vodu malo pridižući suknju. »Ah, kakva utjeha!« dovikne Antoniju koji se odmah približio, noseći kovčežić i njezine cipele. Iz vode u kojoj su tražili okrepu pogledi nazočnih ljudi podignu se prema lijepoj djevojci, odmjeravajući je. Pospane i nepomične glave smjesta živnu, unakrsno se jedni drugima obraćajući u žustrim razgovorima. Zatim se razlegne razgovijetan glas: 302

»Gospođice, vratite se natrag, molim vas, zdenac je namijenjen djeci!« Bila je to žena od kojih četrdeset godina, obličja kao u kućanice, odrješita lica. No Anna je bila tako zadovoljna što se nalazi u vodi. Od dječje graje nije čula da je zovu. »Gospođice«, ponovi žena glasnije. »Upozoravam vas da se ne smije ulaziti u zdenac. Namijenjen je djeci.« Druge žene klimajući odobre. Anna se iznenađeno okrene, još nasmijana lica. »Djeci ili ne«, odgovori, »potrebno mi je da se malo osvježim, ako dopuštate.« Ton je bio srdačan, s gotovo umiljatim naglaskom koji je htio zvučati šaljivo. Zatim krene naprijed prema središtu zdenca, gdje je voda postajala sve dublja. Neka druga žena lisičjega izraza lica uvis zalamata rukama. »Ovaj zdenac je za djecu«, vikne. »Jeste li razumjeli? Za djecu je!« Druge se opet nadovežu kao jeka: »Van iz zdenca! Van! Namijenjen je djeci!« I mališani, koji se ispočetka nisu obazirali, pogledaju djevojku koja je ušla u vodu medu njih pa prekinu igru, kao da nešto čekaju. »Vratite se natrag! Zabranjeno je! Van!« Anna se nalazila gotovo već ispod mlaza, gdje se praćakalo više djece. Voda joj je sezala do koljena. Na povike se iznova okrene i, tko zna kako, ne opazi u što su se za nekoliko časaka prometnula lica žena što su uokolo stajale oznojene, crvene, podbodene srdžbom, s odurnom borom u kutovima usana. Ne opazi, ne prestraši se. »Eh!« odgovori, mahnuvši rukom da bi izrazila nestrpljivost i dosadu. S ruba zdenca, Antonio pomirljivim tonom pokuša izbjeći svađu. »Anna, Anna, vrati se sad. Dovoljno si se osvježila.« No ona shvati kako je se Antonio stidi i na neki način opravdava žene. Kao odgovor, još zatopće nogama poput djevojčice. »Hoću, hoću, još samo čas!« Nije htjela popustiti pred tim vješticama. Šljap. Nad vodom preleti nešto sivo i odmah se na Anninim leđima ukaže teška mrlja prljavštine, koja se stane cijediti niz plavu tkaninu na cvjetove. Tko je to bio? Najedanput je jedna 303 od pučanki, lijepa, visoka i kršna žena, ruke bila zarila do dna i pokupila pregršt blata. Zatim ju je hitnula. Zaore se smijeh i povici. »Van! Van iz zdenca! Van!« bilo je i muških glasova. Do maloprije obamrli i mlitavi ljudi sada su se uzbudili. Od radosti što ponižavaju tu bezobraznu djevojku kojoj se po licu i po naglasku slutilo da je strankinja. »Kukavice!« vikne Anna naglo se okrcnuvši. I pokuša rupčićem sa sebe skinuli glib. No šala se svima svidjela. Još jedan štrcaj zapljusne joj rame, još jedan vrat, dno haljine. Nastalo je natjecanje. »Van! Van« vikali su nekako klikćući. Prolomi se grohotan smijeh kad se lijep komad blata zalijepio Anni na uho, onečistivši joj lice; sunčane naočale joj odlete i nestanu pod vodom. Pod mećavom se djevojka zadihano nastojala zaštititi i pritom

je vikala nerazumljive rečenice. Tu se umiješa Antonio, prokrčivši sebi put. No kako se zbiva u trenucima prekomjerne uzrujanosti, izusti nepovezane riječi: »Budite ljubazni«, počne, »pustite je! Kakvo vam je zlo nanijela, budite ljubazni... Kažem vam da... Čujte... Savjetujem vam... Anna, Anna, smjesta izađi odatle!« Antonio je svima bio stranac, oni su govorili narječjem. Njegove su riječi zvučale neobično, gotovo smiješno. Tik do njega netko prasne u smijeh: »Budite ljubazni, han? Budite ljubazni?« I stane ga oponašati. Bio je to mladić od nekih trideset godina, u veslačkoj majici, suhonjava i prepredena lica kao u ološa. Antoniju zadrhte usne. »Što je? Što je?« zapita. U istome trenutku, krajičkom oka spazi ženu kako podiže ruku da bi bacila još blata. Jednim je trzajem ščepa za zapešće i zaustavi; mu-lj joj klizne između prstiju. »Na žene, han? Na žene nasrćeš?« dočeka momak u veslačkoj majici. »Ti si joj kao prijatelj?« Pa mu se približi pod nos. »Nemoj, han!« zaprijeti, prelazeći rukom uz Antonijevo lice da ga izazove. Da bi ga odgurnuo, Antonio se zaleti šakom. No udarac je bio nespretan pa mu samo okrzne rame. 304 Mladić se ni ne zaljulja. Smijao se kao da se izvrsno zabavlja, pa sav nagnut prema naprijed stane poskakivati vrteći pesnicama kao što čine boksači. »Evo ti, budi ljubazan!« Zamahne lijevom rukom. Polako, čovjek bi rekao, bez ikakve siline. Pa ipak je Antonio, tko zna zašto, ne uspije izbjeći. Zadobije neznatan udarac u predio jetre, bubotak zadan u šali, tako se činilo. No, dok je uvlačio zrak, on odmah osjeti kako mu se utrobom širi oštra, duboka, potmula, opaka bol. Ponestane mu daha. »Budite ljubazni! Budite ljubazni!« naceri se onaj, opet ga oponašajući. Pa zamahne drugom rukom. Izgledalo je da ga je šaka jedva dotakla. Međutim, u idućem trenutku Antonio se presamiti stenjući. Zatim mu se iz nutrine uspnc stravičan osjećaj mučnine. Više nije vidio ništa osim sjena u metežu. Ustukne do najbližega stabla da se nasloni. Kad se pribrao — a prošlo je samo nekoliko časaka — u zdencu se događalo nešto novo. Anna se još nije bila povukla iz sredine. Sva umazana blatom, s licem izobličenim od iznemoglosti, čas se nastojala skloniti rukama, čas pokušavala vodom poprskati one koji su je zasipali. Ali jedva se kretala, kao da ju je iznenada shrvao velik umor. Sada se držala medu djecom, računajući kako će, da ih ne bi pogodile, mame poštedjeti i nju. »Antonio, Antonio!« dozivala je, »gledaj kako su me udesili! Bože, kako su me udesili!« Mehanički je ponavljala taj povik i činilo se da drugo i ne zna reći. »Van! Van! Makni se odavde! Evo ti na!... Van!... Prljava si, je li, prljava si? Van! Van!... A ti Nini, izađi... Izađite, djeco!« Tako su vikale žene. I doista, djeca se počnu povlačiti, ostavljajući Annu sve osamljenijom.

Da je sada Anna i odlučila izaći, više ne bi bilo jednostavno. Bi li je pustili da prođe? Ne bi li je napadali još pomamnije? S okolnih stabala cvrčci odjedanput zaštekću srdito i prodorno, mnogo jače nego prije; kao da je krošnjama prostrujala jeza. Gotovo u istom trenutku, dijete od osam-devet godina, uzbuđeno od vike, približi se Anni podižući neki svoj kržljavi drveni brodić. Kad joj je posve prišlo, bez riječi iz sve snage mlatne 305 igračku djevojci u goljenicu. Kobilica pojačana limenom trakom tupo udari u kost. Mnoge se stvari dogode za minutu ili dvije, mnogo toga ljudi uspiju napraviti u tako kratko vrijeme, iako je vruće i nad velikim gradom trunu smradne pare s rižišta, ogađujući život. Iz djevojčina grla htio je izaći vrisak. Ne izađe ništa do dah bez zvuka, svojevrstan pisak. U hropcu ona munjevito zgrabi dječačića i njime koliko je dug i širok tresne u vodu. Na trenutak mu glava nestane pod površinom. S ruba korita odgovori životinjska rika koju je bilo grozno čuti. »Kolje mi dijete! Kolje mi dijete! U pomoć! U pomoć!« Tko je još mario za vrućinu? Nudila se predivna izlika. Ništa sada više nije priječilo da se sve istrese iz dna duše: gnusni teret zla što se godinama čuva u nutrini i za koje nitko ne primjećuje da ga ima. Žene se izbezumljeno pomame. Ona s lisicjim licem počne skakutati i vrtjeti se oko svoje osi, i pritom je vikala: »Krvnica! Krvnica! Krvnica!« bez ikakva smisla. Desetak metara odande, i dalje u boku osjećajući bol koja nikako da uminc, Antonio je još mučno dahtao. Prizor je samo ovlašno nazreo pa nije shvaćao. No uto opazi da ljudi više ne razgovaraju kao prije. Dotad je čuo kako okolo govore na uobičajenome narječju toga grada, koje je on lako razumio. Sada kao da im se usta nadimaju pletući jezikom i pritom ispuštaju različite riječi gruba i bezlična zvuka. Kao da se iz udaljenih gradskih bunara propela grozna i tmasta jeka. Oživljuje li to najednom zlikovački glas vajkadašnjih jazbina, što ga prozirniju drevna nedjela? On je okružen tudincima u daleku i neobjašnjivu kraju koji prema njemu postupa okrutno. Za to se vrijeme vika pojača. I ljudi preskoče rub zdenca te nahrupe u vodu. Nastane pometnja. Zatim svi izađu iz korita i prva se pojavi Anna, koju su grubo držale dvije-tri žene što su je tukle. Bila je sva zaprljana i raščupana, a lice joj je poprimilo boju zemlje, dok je iznutra bila smrtno skršena. Plače li? Jeca li? Viče li? Urlici su prekrivali njezin glas, pa se nije moglo razabrati. Povremeno bi posrnula pod udarcima, ali žene su je odvlačile dalje, držeći joj ruke iza leda da se ne mogu maknuti. Kamo je vode? 306 Antonio je zgranuto gledao. Oko njega samo poživinčena lica, grubi pogledi što zure u njega. Uzlupana srca, potrči da potraži kakva čuvara reda. Dok se udaljavao, do njega dopre galama urlika što se iznova razbuktala: »U kavez!« učini mu

se kako viču. Ali možda je krivo razumio. Sto bi to moglo značiti? Nije prevalio ni dvjesta metara, kad spazi dva općinska čuvara reda kako se približavaju, jer ih je privukla halabuka, no nisu se žurili. On izusti, a mučio se da izgovori: »Brzo, zaboga, ubijaju djevojku! Uhvatili su je, odvode je!« Njih dvojica ga začuđeno pogledaju, kao da nisu razumjeli, i ni najmanje ne ubrzaju korak. Svjetina žena što su vukle Annu, međutim, dolazila im je u susret. Djevojka je sada izgledala kao dronjak, kao da je oglupavjela. »Mama! Mama!« ponavljala je bez prestanka. A žene su je gurale kao da je životinja. No odmah za njima dolazila je još jedna skupina koju su činile većinom žene i likujući nosila dijete. Bio je to dječak kojega je Anna bacila u vodu. Mama mu je milovala noge. »To-nino, dušo moja!« vikala je. »Zlato moje! Kakkk knn gga uzzz mmmmmmm!« Nakon prvih riječi, sve se raspadalo u nerazgovijetno mumljanje. Ostale su žene potvrdno klimale glavom odobravajući i pljeskale, zatim bi jedna potrčala naprijed, kao da ne smije izgubiti ni trenutak, pa stala šakama mlatiti po Anni, nastojeći da joj zada što veću bol. Što čekaju čuvari reda? Neizvjesnim su se koracima prima-kli povorci s boka, praveći rukama čudne kretnje. U susret im priđe grbav čovuljak. »Uhvatili smo je!« objasni zadahtano. »Htjela je drrrgh ng ddkkkh mmmm mmmm!« I njemu su se riječi mutile u muklome mumljanju. Čuvari problijede. Jedan od nadzornika tada pogleda Antonija kao da se ispričava. No učini se da ga zaprepašteno mladićevo lice opet poziva da obavi svoju dužnost. Dade znak drugu da mu kaže kako je vrijeme. Onda za ruku uhvati jednu od žena. »Trenutak! Trenutak!« naredi neodlučnim glasom. Žena se i ne okrene. Mračna i neizmjerna sila vukla ju je dalje s drugima. Nepronična dobacivanja međusobno su se pre307 pletala. Stražar je pusti. Noge su toptanjem dizale oblake prašine koja se pomiješala s vrućim kužnim isparinama. Odguraju Annu prema drevnome dvorcu što se kočio na kraju perivoja. Tu je nad pokretnim mostom o nekoj vrsti vitla visio malen željezni kavez, koji se u davnini upotrebljavao da bi se zločinci izvrgli javnoj sramoti. Nasuprot žućkastome zidu izgledao je kao divovski šišmiš. Kod toga mjesta nastane krkljanac u kojemu se nazre Anna, zatim se vidjelo kako se kavez njiše dok se u trzajima spušta prema gomili. Urlici postanu pobjedonosni. Prođe nekoliko časaka, kadli se napnu konopci, a kavez se slane uspinjati s nekom ljudskom prilikom; bila je odjevena u plavo, klečala je, tresla se grcajući, rukama stišćući rešetke. A prema njoj se protezala stotina ruku, dok su neshvatljivi predmeti prelijetali da bi je pogodili. No kad se našla oko metra iznad glava, starinska dizalica zaškripi i popusti, vrteći drvenu šipku. A kako konopac više ništa nije držalo, on stane izmicati spuštajući kavez s druge

strane mosta, u mrki opkop dvorca. Nato uređaj zacviljevši stane, a kavez se zaustavi i tresne o vanjske zidine, četiri metra ispod razine tla. Ljudi zatule od strepnjc da ne ostanu prikraćeni. Pošto su napustili most, odmah nagrnu uz željeznu ogradu i svi se nagnu da bi pogledali okomito dolje. Netko stane pljuvati. S visoka se vidjelo kako Anni, klonule glave, podrhtavaju krhka ramena; po raskuštranoj su kosi pljuštali zemlja, šljunak i prljavština. »Pogledaj je, pogledaj je«, govorili su. »Nije sad višš tkkkh kragghh kragghh guaaah!« Pritom su na ramena podizali Tonina, koji nije shvaćao nego se prestravljeno ogledavao. Antonio se napokon uspije domoći grudobrana na mostu. Sada je mogao vidjeti kavez. »Anna! Anna!« počne dozivati usred toga pakla. »Anna! Anna! Ja sam!« Pokuša triput, onda ga netko dotakne po ramenu. Bio je to gospodin od pedesetak godina, otrcana i snuždena lika; tresao je glavom. »Nemojte, nemojte«, reče, a Antonio se okrene zahvalno što čuje nekoga tko govori uljuđeno. »Zaboga, ne činite to!« 308 Anonio ne shvati. »Što? Što?« promuca. Čovjek opet zatrese glavom, prinese kažiprst usnama da preporuči šutnju. »Nemojte to činiti, nemojte... Bolje je da odete, ovdje je vruće, jako vruće...« »Ja? Ja? ...« upita dršćući i oko sebe ugleda šest-sedam stravičnih lica kako se nažimaju da čuju. Onda se odmakne od grudobrana. Suton se već bližio ne donoseći osvježenje ni utjehu. Vika je malo-pomalo zamirala, preostane potmuo i mukao žamor, no gomila se uz ogradu opkopa nije micala. Malo dalje, parovi redarstvenika živčano su se vucarali amo-tamo. Čekaju li da ljudi odu? Možda su tako naložile vlasti kako bi se izbjegli neredi. »Bože moj, kakva nesreća«, mrmljao je Antonio, nastojeći se iznova dokopati ograde. Uspije nakon dosta minuta. Ali daleko od kaveza. Svejedno pokuša dozvati: »Anna! Anna!« Prene ga udarac u zatiljak. Bio je to opet mladić u veslačkoj majici. »Tu si, evo tebe ovdje?« upita uz otrovan osmijeh. »Još ti nnngh dst dst btnnnh ghaaah!« Pa provali u nesuvislo grglja-nje. »Tu joj jc ortak, uhitite ga! Čččkrrh buakkh buakkh elleh... mmm... mmmm!« poviču. »I njega!« predloži netko. Odgovore: »I njega.« Antonio se pokuša udaljiti. Ščcpaju ga, zadrže ga. Svezu mu zapešća, zamahom ga strovale preko ograde, ostane visjeti u opkopu privezan za konopac. Tako ga stanu vući uza zidine, sve dok ne dospije iznad kaveza: tu ga ispuste. Skljoka se na dno uz tresak, zgnječivši Anni stopalo, no ona se ne pomakne. Nad njima zagrmi divljačka rika. Trnulo je dnevno svjetlo. Odvezavši se na jedvite jade, Antonio joj obgrli ramena, osjeti pod prstima sluz koja ju je oblagala. Anna je i dalje držala

pognutu glavu. »Mama, mama«, stalno jc bezizražajno ponavljala. Zatim stane kašljati, a pritom se sva tresla. Gore su još drečali. Već zasićeni ili donekle zgađeni, mnogi se udalje. Predvečernje laste kričale su oko dvorca. Iz daleke vojarnice začuje se i trublja za počinak. Nad zaprašeni je grad konačno sišla večer. 309 Uto stigne starica koja je nosila krupan zavežljaj i sretno se smijala. »Tonino! Tonino!« zavikne pokazujući na smotuljak kao da najavljuje nešto prekrasno. Stiska se razmakne da je propusti. Kad se našla kraj ograde, starica rastvori svežanj i pokaže malu posudu te je spusti kako bi svi mogli vidjeti što je unutra. »Tonino, Tonino«, ponavljala je, misleći na sadržaj. Zatim se nagne preko grudobrana, ispruži ruku s posudom iznad kaveza, odmjeri nišan. Reče: »Čak ni ovo ne bi zaslužila!« Tvar iz posude s gnjecavim pljuskom grune Anni na ramena. Ali ona se ne pomakne, ne pobuni se. Začuje se samo kako kašljuca duboko i suho, a da se nije mogla iskašljati. U gomili nastane trenutak neodlučnosti. Zatim se, dok se stara kesila, razgali smijeh. U tišini koja je slijedila, sa zida nad opkopom na koji se naslanjao kavez, upravo u njegovoj razini, dopre titravi zov zri-kavca. Zri-zri, čulo se kao da se približava. Kroz rešetke Anna prema zrikavcu polako ispruži malu drhtavu ruku, kao da moli pomoć. 310 36. LETJELICA PRIZEMLJI Bila je večer i polja su već napola usnula, dok su se iz dolina izvijali pramenovi magle i zov samotne žabe, koja bi međutim odmah ušutjela (u sat koji i ledena srca shrva bistrim nebom, neobjašnjivom vedrinom svijeta, vonjem dima, šišmišima i baršunastim koracima duhova po drevnim kućama), kadli na krov župne crkve što se uzdiže na najvišemu mjestu u selu prizemlji leteći tanjur. Dok ljudi nisu znali, iako su se već bili vratili kućama, uređaj se okomito spusti s nebeskih prostora, na nekoliko časaka zastane krzmajući i nekako zujeći, a zatim bez buke, poput golubice dodirne krov. Bio je velik, sjajan, jedar, nalik na gorostasno zrno leće, te iz nekih odušaka nastavi pišteći ispuhivati zrak. Zatim zamukne i ostane nepomičan, kao mrtav. Gore, u svojoj sobi što gleda na krov crkve, župnik don Pie-tro upravo je čitao, držeći u ustima redovitu cigaru. Kad je čuo kako nešto neobično zuji, ustane iz naslonjača i pođe se nagnuti preko prozorske daske. Tada ugleda izuzetni predmet svijetle plave boje, promjera oko deset metara. Ne prestraši se i ne zaviče, čak se i ne zbuni. Je li se bučni i neustrašivi don Pietro ikada ičemu začudio? Ostane ondje s cigarom u ustima i uzme promatrati. A kad je vidio kako se

otvaraju vratašca, bilo mu je dovoljno da ispruži ruku: tu je na zidu visjela dvocijevka. O obilježjima pak dvaju čudnih bića koja su izašla iz letjelice ne raspolaže se pouzdanim obavijestima. Sav je zbrkan taj don Pietro. Kad god bi uzastopno prepričavao, neprestano je protuslovio sam sebi. Izvjesno se zna jedino ovo: da su bila mr311 šava i niska rasta, metar, metar i deset. Međutim, on tvrdi i da su se produljivala i skraćivala kao da su od gume. U pogledu oblika, nije se dalo baš mnogo razabrati: »Izgledala su kao dva mlaza u vodoskoku, deblja na vrhu a uska pri dnu,« tako iznosi don Pietro, »izgledala su kao dva mala duha, izgledala su kao dva kukca, izgledala su kao četke, izgledala su kao dvije velike šibice.« »A jesu li imala dva oka kao mi?« »Dakako, po jedno sa svake strane, samo malena.« A usta? A ruke? A noge? Don Pietro se nije znao odlučiti: »Na trenutke sam vidio dvije nožice, a časak poslije više ih nisam vidio... Ukratko, otkud ja znam? Ostavite me na miru već jednom!« Utihnuvši, pop ih pusti da se uzradc oko letjelice. Tiho su međusobno vodila razgovor koji je zvučao kao da piskuću. Zatim se uzveru na krov, koji ima vrlo umjeren nagib, i dopru do križa, do onoga koji je ponad pročelja. Obiđu oko njega, dotaknu ga kao da mu uzimaju mjeru. Don Pietro ih ne dosta dugo zasmeta, no i dalje se hvatao za dvocijevku. No iznenada se predomisli. »Hej!« vikne gromkim glasom. »Dolje odatle, momci. Tko ste?« Dvojica se okrenu da ga pogledaju, a nisu izgledali osobito uzbuđeno. No odmah sidu i približe se nadstojnikovu prozoru. Zatim viši od njih dvojice počne govoriti. Don Pietro — to nam je sam priznao — doživi neugodnost: Marsovac je (jer je, tko zna zašto, pop od prvog trenutka sam sebe uvjerio kako letjelica dolazi s Marsa i nije ni pomislio da traži potvrdu), Marsovac je govorio nepoznatim jezikom. No je li to uopće bio pravi jezik? Bili su to zvukovi, istini za volju nimalo ružni, ali posve spojeni i bez ikakve stanke. Pa ipak župnik odmah sve shvati, kao da mu je to zavičajni govor. Prijenos misli? Ili neka vrsta sveopćega, automatski razumljiva jezika? »Smiri se, smiri se,« reče stranac, »uskoro odlazimo. Znaš, odavno kružimo oko vas i promatramo vas, slušamo vaše radij-ske postaje, naučili smo gotovo sve. Ti govoriš, na primjer, i ja razumijem. Nismo odgonetnuli samo jednu stvar. I upravo smo se zbog nje spustili. Što su ove antene? (a pokazivao je na križ). Imate ih posvud, na vrhu tornjeva i zvonika, na sljemenima pla312 nina, a i na sve strane ih svu silu držite opkoljene zidovima kao da su u rasadniku. Možeš li mi reći, čovječe, čemu služe?«

»Pa to su križevi!« odvrati don Pietro. I tada opazi kako ona dvojica na glavi nose čuperak nalik na sitnu četku, visok dvadesetak centimetara. Ne, nije to bila kosa, prije je nalikovalo na tanke, treperave, iznimno žive biljne peteljke što neprestano titraju. Ili su to ipak bile male zrake, ili kruna od električnih iskara? »Križevi«, ponovi došljak sričući. »A čemu služe?« Don Pietro odloži kundak dvocijevke na pod, da mu svejedno ostane stalno na dohvat ruke. Onda se uspravi punim stasom i potrudi se da djeluje svečano: »Služe našim dušama«, odgovori. »Oni su znamen Našega Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega, koji je za nas umro na križu.« Na glavama Marsovaca najednom zatitraju neopipljivi čuperci. Je li to znak zanimanja ili uzbudenosti? Ili se oni na taj način smiju? »A gdje, gdje se to navodno dogodilo?« priupita ponovno veći, sve onako tiktajući zvukom što je podsjećao na Morseovo pismo; a pitanje je imalo nejasno ironičan naglasak. »Ovdje, na Zemlji, u Palestini.« »Bože, hoćeš reći, došao je ovamo, medu vas?« Prizvuk nevjerice razljuti don Pietra. »To bi bila duga priča,« reče, »možda i preduga priča za takve znalce kao što ste vi.« Na strančevoj se glavi neodrediva ljupka kruna zaljulja dva-tri puta. Činilo se da je miče vjetar. »Oh, jamačno je to divna priča«, reče on kao da se slaže. »Čovječe, baš bih je htio čuti.« Je li u don Pietrovu srcu bljesnula nada kako će preobratiti stanovnika drugog planeta? Bio bi to povijestan događaj, vječnu bi njime slavu stekao. »Kad baš to hoćeš«, rekne osorno. »Ali priđite bliže, samo dođite ovamo u moju sobu.« Župnikova je soba svakako pružala izvanredan prizor, on s Biblijom u rukama sjedi za radnim stolom pri svjetlu stare svjetiljke, a dva Marsovca stoje na krevetu, jer ih je don Pietro poz313 vao da se udobno smjeste, neka sjednu na strunjaču, i uporno navaljivao, samo što oni nisu nikako znali sjesti, vidi se da nisu bili kadri pa su se, tek toliko da ne odbiju, na kraju popeli i ostali uspravno stajati, dok im se čuperak kostriješio više nego ikada i stalno lelujao. »Slušajte, četkice!« reče pop iznebuha otvarajući knjigu te pročita: »...Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt... Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: 'Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!« i reče Jahve, Bog...« Podigne pogled sa stranice i ugleda kako su se dva čuperka snažno razmahala. »Zar nešto nije u redu?« Marsovac zapita: »Pa kaži mi, jeste li ipak jeli? Niste mogli odoljeti? Tako se zbilo, je li?«

»Tako je. Jeli su«, prizna pop, a glas mu prožme srdžba. »Htio bih ja vas vidjeti! Je li možda stablo spoznaje dobra i zla izraslo vama u kući?« »Naravno, izraslo je i kod nas. Prije mnogo milijuna godina. Još i sad se zeleni...« »A vi?... Zar mu, mislim, plodove niste nikada kušali?« »Nikada«, reče stranac. »To zakon zabranjuje.« Don Pietro se zadiše, ponižen. Zar su onda ta dvojica čisti poput anđela nebeskih, ne poznaju grijeh, ne znaju što je zloba, mržnja, laž? Stane se ogledavati naokolo kao da traži pomoć, sve dok u polumraku iznad kreveta ne spazi crno raspelo. Ponovno živne: »Jest, upropastili smo se zbog toga ploda... Ali Sin Božji«, zagrmi, a osjećao je kako mu nešto zapinje u grlu, »Sin Božji je postao čovjekom. I sišao tu među nas!« Slušatelj je stajao netremice. Jedino mu se čuperak njihao s jedne strane na drugu, nalik na podrugljiv plamičak. »Sišao je ovamo, na Zemlju, veliš? A vi, što ste mu napravili? Jeste li ga proglasili svojim kraljem?... Ako se ne varam, ti si kazao kako je umro na križu... Dakle, ubili ste ga?« Don Pietro se svojski borio: »Otad je prošlo gotovo dvije tisuće godina! Upravo za nas je umro, da bismo mi stekli život vječni!« 314 Zašuti, nije više znao što da kaže. A u tamnome su kutu tajanstvenoj dvojici grive plamtjele, uistinu plamtjele izvanrednom svjetlošću. Nastane tišina i tada se izvana začuje kako pjevaju zrikavci. »A je li od svega toga«, zapita opet Marsovac strpljivo poput učitelja, »je li od svega toga poslije bilo neke koristi?« Don Pictro ne odgovori. Ograniči se da mahne desnom rukom, neutješno, kao da kaže: što ćeš? Takvi smo mi, grešnici smo, jadni, grešni crvi kojima je potrebno da im se Bog smiluje. I tu padne na koljena, rukama prekrivši lice. Koliko je vremena prošlo? Jesu li protekli sati, minute? Don Pietra prene glas gostiju. Podigne oči i ugleda ih već na prozorskome podboju kako se, reklo bi se, spremaju da otputuju. Na pozadini noćnoga neba dva su čuperka treperila s umiljatom Ijupkošću. »Čovječe,« upita onaj od dvojice koji je i inače govorio. »Što činiš?« »Što činim? Molim!... Vi ne? Zar vi ne molite?« »Mi da molimo? A zašto da molimo?« »Ni Bogu se nikada ne molite?« »Pa ne!« reče čudno čeljade i, tko zna kako, živahna mu kruna najednom prestane podrhtavati, splošti se i izgubi boju. »Oh, jadnici«, promrsi don Pictro, ali tako da ga ona dvojica ne čuju, kao što se postupa s teškim bolesnicima. Ustane, krv mu snažno prokola gore-dolje po žilama. Maloprije se osjetio gnjidom. Sada je bio sretan. »He, he,« smijuckao se u sebi, »vi nemate istočni grijeh sa svim pripadnim zavrzlamama. Vi ste gospoda, mudraci, neporocni ste. S vragom se nikada

niste susreli. Ali kad padne večer, rado bih znao kako se osjećate! Prokleto sami, pretpostavljam, mrtvi od beskorisnosti i dosade.« (Ona dvojica su se u međuvremenu uvukla kroz vratašca, zatvorila ih i motor se već vrtio potmulo i skladno zujeći. Posve polako, kao nekim čudom, letjelica se odvoji od krova, dižući se kao da je balončić: zatim stane kružiti oko svoje osi i nevjerojatnom se brzinom otputi gore, gore, u pravcu Blizanaca.) »Oh,« i dalje je gunđao pop, »Bogu smo mi sigurno draži! Bolji su, na koncu, pohlepni, opaki, lažljivi prasci kao što smo mi, 315 negoli najbolji medu onima koji mu se nikada ne obraćaju. Kakvo zadovoljstvo mogu Bogu pričiniti takvi ljudi? I što znači život ako nema zla, grizodušja i plača?« Od radosti dograbi pušku, nacilja prema letećem tanjuru koji se sada pretvorio u blijedu točkicu nasred svoda, opali hitac. A s dalekih brežuljaka odgovori tulež pasa. 316 37. OTVORENJE CESTE ' '■* 20. lipnja 1845. već je odavno bilo utanačeno otvorenje nove, 80 kilometara duge ceste između prijestolnice i San Piera, velikog naselja koje je brojilo 40 000 stanovnika, a smjestilo se na odijeljenu položaju gotovo na granicama kraljevstva, usred nenapučenih pustopoljina. Radove je započeo stari namjesnik. Novi se, izabran netom prije dva mjeseca, nije pretjerano zanimao za graditeljski pothvat, pa je pod izlikom da se ne osjeća dobro kao svog predstavnika na svečanost poslao grofa Carla Mortimera, ministra unutarnjih poslova. Svečano se putovanje održi premda cesta nije bila potpuno spremna, nego se na posljednjih dvadeset kilometara, prema San Pieru, još sastojala od osnovne podgradnje; no upravitelj radova zajamči da će kočije moći stići do kraja. S druge strane, učini se kako je nezgodno odgađati toliko iščekivanu svečanost. Pučanstvo San Piera kiptjelo je od oduševljenja i nestrpljivosti. Prvih dana u lipnju do prijestolnice stigne tucet goluba listo-noša s porukama odanosti namjesniku i s najavom kako su u San Pieru priredili veliko slavlje. Tako se svečana povorka otputi 19. lipnja. Tvorili su je odred stražara na konjima i četiri kočije. U prvoj se smjeste grof Carlo Mortimer, njegov tajnik Va-seo Detui, nadzornik javnih radova Vincenzo Lagosi (otac onoga Lagosija koji će poslije junački pasti u bici kod Riantea) te graditelj i poduzetnik Franco Mazzaroli, koji je vodio gradnju ceste. U drugoj su bili general Antes-Lequoz sa ženom, samosvojnom i hrabrom gospodom, i dva vladina činovnika. 317 U trećoj nadstojnik ceremonija don Diego Crampi sa suprugom i s mlađahnim tajnikom, kao i doktor Gerolamo Attesi, liječnik kirurg. Četvrta je bila za poslugu i za namirnice, budući da tijekom

vožnje nije bilo lako naći nešto za jelo. Do maloga mjesta Passo Terne, gdje su predstavnici vlasti prenoćili, put se odvijao punim jedrima. Dan poslije preostajalo im je da prevale svega tridesetak kilometara; od toga će ih dvadeset, međutim, kako smo kazali, zbog nepotpunoga stanja ceste, prisiliti da napreduju polako i neudobno. Službene osobe otputuju iz mjesta Passo Terne u 6 ujutro, kako bi se iskoristili najsvježiji sati. Svi su bili vedra raspoloženja, premda su prolazili nadasve otužnim predjelom, ravnicom koju je žeglo sunce i mjestimično razlamale bezbrojne grbe crvene zemlje, čudnih obrisa, visoke otprilike između 10 i 20 metara. Stabla su bila rijetka, a kuće još rjeđe. Povremeno bi nailazili na male daščare koje su dotad služile da ugoste izvođače radova. Oko jednoga sata dobroga kasa dovede putnike do mjesta gdje je nedovršena cesta postajala nepravilna, ne tako tvrde podloge i uža. Iščekivalo ih je mnogo radnika, koji su motkama podigli nezgrapan slavoluk urešen grančicama i naborima crvene tkanine. Konji su bili prisiljeni koračati vrlo polako, a kočije se unatoč čvrstoći sastava stanu škripeći klimati. Bilo je veoma vruće, pa su u ustajalome uzduhu lebdjele vlažne pare. Krajolik je postajao sve neprivlačniji, jer se sve do obzora sa svih strana prostirala crljenica s oskudnim i kržljavim raslinjem. Kako ih je obuzimala nesvladiva pospanost, posustajao je razgovor u kočijama. Samo se grof Mortimer činio nespokojnim i uporno je pred sobom gledao kako cesta iz metra u metar postaje sve neprohodnija. U stanovitom trenutku treća kočija se zaustavi i isklizne s kolosijeka; kotač joj je potonuo u jamu i dok su ga uzastopno pokušavali osloboditi napokon se raspao. Nadstojnik ceremonija, njegova žena, tajnik i liječnik morali su mjesta naći u drugim kočijama. 318 Tako su tegobno napredovali već nekoliko sati (San Piero prema tome nije mogao biti udaljen više od deset kilometara), kad i prvu kočiju zaustavi niz strahovitih trzaja. Kočijaš je zaspao pa nije na vrijeme primijetio da podgradnja ceste naglo prestaje, gubeći se u kamenitu i razrovanu tlu; jedan se konj grdno strovalio i vozilo se umalo nije prevrnulo. Svi sidu na zemlju i ostanu zaprepašteni kad su ustanovili da na tome mjestu cesti prestaje svaki trag. Naprijed više nije bilo ni najmanjih znakova ikakvih radova. Glasom muklim od bijesa, grof Mortimer pozove k sebi Mazzarolija, koji je odgovarao za izvedbu. No Mazzaroli se ne pojavi. Neobjašnjivo je nestao. Nekoliko minuta svi su stajali obamrli od tajanstvena straha. Budući da je bilo nemoguće naći Mazzarolija i uzaludno se žestiti što je tako bestidan, Mortimer zatim pošalje stražara do kućcrka koji se vidio kojih sto metara dalje, koji se gotovo utisnuo u podnožje velike litice. U kućerku je stanovao starac,

kojega dovedu pred Mortimera. Starac reče kako, što se ceste tiče, ne zna ništa te kako je San Piero, kamo nije išao više od dvadeset godina, udaljen oko dva sata dobroga hoda; treba prijeći preko nekakve stjenovite, malo povišene zaravni koja se vidi na drugome kraju i zatim zaobići močvaru. Dometne kako je područje gotovo posve nenapučeno pa stoga nema ni staza. Takva grozota ih je sve smoždila, uključujući Mortimera. Činjenici da radovi na cesti prestaju kao odrezani te dalje nitko nije ni kamen uklonio nije se moglo naći nikakvo, pa ni naj-smionijc objašnjenje. Kako bilo da bilo, nakon nekog vremena nada im se najlogičnije rješenje: ne preostaje im drugo nego da se vrate natrag, zataškaju koliko je moguće nečuvenu bruku i kazne odgovorne. Međutim, na iznenađenje svih, grof Mortimer glasno objavi svoju čvrstu namjeru da nastavi: pješice, budući da on ne zna jahati. U San Pieru ga očekuje pučanstvo; siromašni su se ljudi upustili u lude troškove da bi ga mogli dostojno primiti. Neka se ostali slobodno vrate natrag. Što se njega tiče, valja mu ispuniti posve određenu dužnost. 319 Uzaludni su bili svi napori da ga odvrate. Bilo je otprilike podne kad su, osjećajući moralnu obvezu da slijede ministra, visoke osobe put nastavile pješke, a prethodili su im stražari na konjima koji su nosili preostale zalihe hrane. U prijestolnicu se kočijom vrate samo dvije gospode. U pustari što se raspucala od sunca i prohujalih stoljeća, bez hlada i zelenila, vladala je jeziva vrućina. Mala se skupina kretala mučno sporo; svečane cipelice nisu bile prikladne nepravilnome tlu, a nitko se nije usuđivao skinuti podstavljenu i odličjima nakrcanu odoru što ih je sapinjala, kad su Mortimera vidjeli kako hladnokrvno kroči ne odajući ni najmanji znak neugode. Stupali su manje od pola sata, kad zapovjednik stražara izvijesti ministra da konji iz pratnje bez ikakva vidljiva razloga odbijaju nastaviti put; radije su puštali da ih kinje ostrugama, nego da načine i jedan korak naprijed. Taj put Mortimer se ražesti, pa da bi prekinuo svaku raspravu naredi neka se stražari sami vrate natrag svi osim četvorice koji će pratiti skupinu predstavnika vlasti. Oko dva popodne oni stignu do bijedna majura. Seljak je, tko zna kako, uspio učiniti obradivim nevelik komad zemljišta i uzgojiti nekoliko koza, pa njihovo mlijeko okrijepi skrhane i ižednjele putnike. No olakšanje potraje kratko, jer im težak zajamči kako vrstan hodač ne može dospjeti do San Piera za manje od četiri sata. Neobjašnjivo prekinuta cesta, nedostatak puteljaka, pustoš područja, San Piero koji kao da se sve više udaljava što se dulje hoda, sve to Mortimerove drugove baci u stanje utučenosti. Oni okruže ministra zaklinjući ga da odustane od nauma. Vrijeme je da izađu iz te more. U pustinji se čovjek odviše lako izgubi, a tko će im priteći u pomoć ako zalutaju u

tome paklenskom području? Nema dvojbe da se na njih okomilo nekakvo prokletstvo. Treba pobjeći, dakle, pobjeći, ne gubeći još više vremena. Grof Mortimer tada izjavi kako će nastaviti sam. U njegovim se očima iskrilo svjetlo nepovratne odluke. Pošto je naložio da mu pripreme zamotak s hranom i bocu punu vode, on izađe s majura i krupnim se koracima zaputi prema vrletnoj zaravni 320 s koje se, po seljakovim tvrdnjama, moraju jasno vidjeti tornjevi i zvonici u San Pieru! Nekoliko časaka ostali i ne dahnu; zatim se samo dvojica pomaknu da bi pošli za ministrom, tajnik Vasco Detui i doktor Attesi. Računali su da će do odredišta stići prije večeri. Njih trojica izmrcvarenih nogu šutke nastave put preko prostranih sušnih predjela i kamenjara koje je sunce nesmiljeno pekle Kretali su se dva sata, dok nisu dospjeli na vrh vrletne zaravni; ali ne uspiju razlučiti San Picro. Nad tlom se ustajalo previše para. Hodali su jedan iza drugoga po naznakama maloga kompasa što ga je Mortimer nosio o lancu sata. Prijeđu zaravan, naiđu na druge sušne predjele i kamenite nanose: sunce nije popuštalo. Uzalud su sa zebnjom čekali da vide obrise kakva zvonika što bi se nazirali kroz omaru. Očito se kreću u krug ili su brzinu kojom napreduju ocijenili pretjerano optimistično; u svakom slučaju, ne može trebati još dugo. Već se bližio suton, kadli trojici u susret dođe starčić koji je sjedio na hrptu magarčića. Dolazi sa svojega majura što se nalazi tu nedaleko — objasni — i ide u kupovinu u Passo Terne. »Je li još jako daleko San Piero?« upita ga Mortimer. »San Piero?« odvrati starčić, kao da nije razumio. »San Piero, mjesto, zaboga, pa sigurno ga poznaješ, zar ne?« »San Piero?« odvrati starčić kao da govori sam sa sobom. »Ne, ime mi ne zvuči potpuno novo, gospodine. Jest, sad mi se čini da se sjećam (dometne nakon stanke), jest, otac mi je tu i tamo govorio o gradu na onim stranama (pa prstom pokaže prema obzoru), o velikom gradu koji se zvao tako nekako. San Piero ili možda San Dedro. Ali ja zapravo u to nikada nisam povjerovao.« Starac se s magarčićem udalji iza njihovih leda. Njih trojica sjednu na kamenje. Nitko se nije usuđivao prvi progovoriti. Puste tako da stigne noć. Mortimer napokon progovori u mraku: 321 »Dobro, prijatelji, i previše ste se žrtvovali za mene. Čim se razdani, vas dvojica ćete krenuti natrag. Ja ću dalje ići naprijed. Sada ću stići sa zakašnjenjem, znam, ali neću da se pokaže kako su me oni ondje u San Pieru čekali ni za što. Toliko su se istrošili da mi prirede doček, jadna čeljad.« Detui i Attesi poslije ispripovjede kako je ujutro iznenadan vjetar rastjerao svu maglu nad ravnicom, no kuće se u San

Pieru nisu ukazale. Gluh na njihove usrdne molbe, Mortimer ustraje u odluci da sam nastavi svečano putovanje prema beznadnome obzoru, po goloj pustinji koja kao da će se nastaviti u vijeke. Vidjeli su ga kako stupa polaganim ali odlučnim koracima po suhoj vrleti, sve dok nije nestao pred njihovim pogledima. Dva ili tri puta, međutim, još im se učini da raspoznaju kratak bljesak: bljesak sunca po dugmetima njegove visoke odore. 322 38. ČAROLIJA PRIRODE J.z kreveta na kojemu je ležao, Adolfo Lo Ritto, pedesetdvogodišnji soboslikar, začuje kako se u bravi na vratima okreće ključ. Pogleda na sat. Jedan i četvrt. To se vraća njegova žena Renata. Ona zastane na pragu sobe skidajući šeširić od ptičjega perja, s osmijehom na usnama koji se htio doimati nemarno. S 38 godina, mršava, tanašna struka, usana prirodno naškubljenih u izraz djetinjaste ljutnje, imala je u sebi nešto besramno i drzovito. Ne podižući glavu s jastuka, on zastenje s prijekornim prizvukom: »Meni je bilo loše.« »Bilo ti je loše?« upita ona mirno približavajući se ormaru. »Spopao me jedan od mojih napadaja grčeva... Bilo je neizdrživo.« »I prošao ti je?« zapita žena, ne mijenjajući ton. »Sad mi je malo prošao, ali još mi je zlo«, tu mu se glas najedanput preobrazi, postane jedak i žestok. »A gdje si ti bila? Smije li se znati gdje si bila, znaš li da je već gotovo jedan i po?« »Eh, nije potrebno da toliko povisuješ glas. Gdje sam bila? U kinu sam bila, s Franeom.« »U kojem kinu?« »U Maximumu.« »I što se davalo?« »Oh, na koncu konca, kad bi čovjek znao što je tebi večeras! Zašto me ovako preslušavaš, gdje sam bila, i u kojem 323 kinu, i koji se film davao, hoćeš li da ti kažem i kojim sam se tramvajem vozila? Rekla sam ti da sam bila s Francom!« »T koji ste film gledale?« Dok je to govorio, on se, ne napuštajući patnički izraz, premjesti na krevetu kako bi sa stolića mogao uzeti kup novina. »Hoćeš provjeriti, je li? Ne vjeruješ mi? Ispituješ me na prepad, je li? Pa dobro, a ja ti neću reći baš ništa, tako ćeš se naučiti redu.« »Znaš li što si ti? Hoćeš li da ti kažem što si?« od sućuti koju je osjećao prema samome sebi Lo Ritto se umalo nije rasplakao. »Hoćeš li da ti kažem što si ti? Hoćeš da ti kažem?« I u naletu srdžbe što mu se nakupljala u nutrini nastavi ponavljati isto glupo pitanje. »Pa kaži, kaži, kad ti je do toga toliko stalo!« »Ti si jedna... ti si jedna... ti si jedna...« mehanički ponovi

barem deset puta, naslađujući se mračnom požudom da dodaje soli na ranu koju je osjećao u grudima. »Ja tu samo što nisam crknuo, a ti se skićeš tko zna s kim, kakav Maximum! Ja sam bolestan, a ti se provodiš s momcima, gora si od onih žena.« Da bi pojačao učinak, tada stane hiniti da je zajecao i mucali: »Svega, svega si me... si me upropa... upropastila, ti si sablazan ove kuće, ja tu bolestan ležim u krevetu, a ti izbivaš cijelu noć!« »Uh, što je ovo dosadno, što je ovo dosadno«, napokon će ona, pošto je u međuvremenu šeširić i kostim spremila u ormar, pa se okrene da ga pogleda, blijeda, lica zategnuta od zlobe. »Sad bi bilo bolje da me se okaniš, zar ne?« »Ah, morao bih te se i okaniti? Još imaš i za to hrabrosti? Morao bih šutjeti, je li? Praviti se da nije ništa, han? A li da se provodiš do jedan u noći i besramno se ponašaš kako tebi odgovara? Još i da šutim?« Ona izgovori tiho, polagano, naglašavajući siktave suglasnike: »Kad bi ti znao koliko mi se gadiš, kad bi ti znao kako si ružan i star. Pogledajte, ovo je soboslikar Lo Ritto, umjetnik u ličenju!« Uživala je što se svaka riječ zabada poput šila u njegova najosjetljivija i najbolnija mjesta. »Pa pogledaj se, pogledaj se u zrcalo, ti si dokrajčen čovjek, ruševina, rugoba, bezuba nakaza koja gnusno cjepidlači!... Umjetnik, han?... I uz to smrdiš. 324 Zar ne osjećaš kako ova soba zaudara?« Gadljivo se podrugujući rastvori širom prozor i protegne se na podboju, kao da bi udahnula čistoga zraka. Iz kreveta se oglasi neka vrsta žalopojke: »Ja ću se ubiti, kunem se da ću se ubiti, ja ovako više ne mogu...« Žena zašuti. Stajala je nepomično, gledajući van u hladnu prosinačku noć. Nakon nekog vremena, više nimalo tugaljivo, on se prodere od bijesa što ga je ponovno obuzeo: »Pa zatvori, zatvori taj prokleti prozor, hoćeš da me vrag odnese?« Ali žena se ne pomakne. Iskosa joj je vidio lice, koje više nije bilo napeto i opako kao prije, nego kao daje iznenada ostalo bez života; u nj se utisnuo nov osjećaj i čudnovato ga je preobrazio. I obasjavalo ga je neko svjetlo za koje se nije znalo odakle dopire. »Na što misli«, upita se on. »Da je nije prestrašila prijetnja kako će se ubiti?« zatim shvati da ne može biti to. Premda se još možda mogao zavaravati da mu je žena privržena, bilo je očito da je drugo posrijedi. Nešto daleko strasnije i silnije. Ali što? Ne mičući se, ona uto pozove muža. »Adolfo«, reče, a glas joj je zvučao nježno i smeteno kao u djevojčice. »Adolfo, pogledaj«, promrsi opet neizrecivo zaprepašteno, kao da ispušta dušu. Ne misleći na studen, toliko je bio znatiželjan, Lo Ritto skoči iz kreveta i priključi se ženi uz podboj, gdje i on ostane skamenjen.

Iza crnoga vijenca krovova s druge strane dvorišta nebom se polako uspinjalo golemo i sjajno tijelo. Malo-pomalo ocrtavao mu se zakrivljen i vrlo pravilan obris, sve dok mu se ne ukaže lik: bila je to blistava ploča nečuvenih razmjera. »Bože moj, mjesec!« izusti čovjek zgranuto. I bio je mjesec, ali ne mjesec što tiho stoluje nad našim noćima i pogoduje ljubavnim čarolijama, suzdržani prijatelj pri čijoj se bajkovitoj luči potleušice pretvaraju u dvorce, nego neizmjerna grdosija osuta ponorima. Zbog neznana se zvjezdanog poremećaja jezovito uvećala i sada se mučaljivo nadvijala nad 325 svijetom, rasprostirući po njemu nepomičnu i opsjenarsku svjetlost, nalik na bljesak bengalske vatre. Od toga su odsjaja od-skakale najsitnije pojedinosti predmeta, bridovi, namreškanost zidova, okviri, šljunak, dlake i bore na ljudima. Ali nitko nije gledao oko sebe. Svi su oči upirali u nebo i nisu se uspijevali odvojiti od strahovite prikaze. Dakle, vječni su zakoni narušeni, grozan je kvar pomutio pravila svemira i možda je to kraj, možda se satelit upravo približava sve većom brzinom, za koji sat zlokobna će se kugla proširiti i posvema ispuniti nebo, zatim će mu se svjetlo ugasiti u sjenovitome stošcu zemlje i ništa se više neće vidjeti, sve dok se u beskonačno malenu razlomku sekunde pri slabašnim odb-ljescima noćnoga grada ne nazre ogolio i nepregledan kameni strop što se sunovraca na nas, te neće biti čak ni vremena da išta vidimo; sve će se stropoštati u ništavilo još prije nego što uši zabilježe prvi tresak sudara. U dvorištu se lupa prozorima i kapcima što se otvaraju, čuje se dozivanje, prolamaju krici strave, na podbojima se okupljaju ljudski likovi što se pri tome svjetlu doimaju kao utvare. Lo Rit-to osjeća kako mu ženina ruka steže desnicu tako da ga je zabo-ljelo. »Adolfo«, dahne ona šaptom. »Adolfo, oh, oprosti mi, Adolfo, smiluj mi se, oprosti mi!« Privija se uz njega, jecajući i strašno dršćući. Upirući pogled u čudovišni mjesec, on grli ženu, dok se oko zgroženoga grada razliježe vrisak — to su ljudi, milijuni krikova i jauka u zboru — što kao da izlazi iz utrobe svijeta. 326 39. ZIDINE ANAGOORA U zaleđu Tibcstija urodenički me vodič upita želim li slučajno vidjeti zidine grada Anagoora, on će me pratiti. Pogledam zemljovid, ali grada Anagoora nije bilo. Nije se spominjao ni u turističkim vodičima, koji inače obiluju pojedinostima. Ja reknem: »Kakav je to grad kad ga nisu označili u zemljopisnim kartama?« On odgovori: »To je velik, prebogat i moćan grad, ali ga na zemljopisnim kartama nisu označili jer naša vlada ne zna za njega ili hini da ne zna. On se ponaša neovisno i ne pokorava se. Živi za svoj račun, pa u njega ne mogu ući čak ni kraljevi ministri. Ne održava nikakav odnos s ostalim krajevima, bili oni bliski ili daleki. Zatvoren je. Stoljećima živi unutar kruga svojih čvrstih zidina. Pa zar

činjenica da odande nitko nikada nije otišao možda ne znači da se ondje živi sretno?« »Zemljovidi«, ustrajem ja, »ne bilježe nijedan grad po imenu Anagoor, što čovjeka navodi na pretpostavku da je posrijedi jedna od mnoštva legendi u ovoj zemlji; vjerojatno je sve učinak priviđenja koja stvara odraz pustinje, ništa više.« »Treba da krenemo dva sata prije zore«, kao da nije čuo reče urodenički vodič, koji se zvao Magalon. »Tvojim kolima, gospodine, na mjesto odakle se vidi Anagoor stići ćemo oko podneva. Doći ću po tebe u tri ujutro, gospodine.« »Grad kao što je taj o kojemu ti pričaš na zemljovidima bi označili dvostrukim krugom i ime mu ispisali posebno velikim slovima. A ja, naprotiv, ne mogu naći da se igdje spominje grad imenom Anagoor, koji očito ne postoji. Bit ću spreman u tri, Magalone 327 S upaljenim automobilskim svjetlima krenemo u tri ujutro otprilike prema jugu vozeći po pustinjskim stazama, i dok sam pušio cigaretu za cigaretom u nadi da ću se zagrijati, sa svoje lijeve strane vidio sam kako se obzor rasvjetljuje, sve dok nije postao toliko vruć i titrav da su se naokolo vidjela jezera i močvare u kojima su se jasno odražavali obrisi stijena, ali vode zapravo nije bilo ni da se napuni malo vjedro, sve sam pijesak i užareno kamenje. No automobil je jurio iznimno poletno, a točno u 11, 37 Magalon, koji je sjedio kraj mene, reče: »Eno, gospodine«, i doista spazim zidine grada što su se protezale kilometrima, visoke dvadeset do trideset metara, žućkaste boje, neprekinute, a nad njima su se mjestimice uzdizali lornjići. Dok smo se približavali, primijetim kako se na raznim mjestima tik uza zidine nalaze taborišta: bilo je bijednih šatora, srednjih šatora, šatora za bogatu gospodu u obliku paviljona nad kojima su se vijorile zastave. »Tko su ovi?« upitam ja. A Magalon objasni: »To su oni koji se nadaju da će ući pa logoruju pred vratima.« »Ah, zar ima vrata?« »Ima ih jako mnogo, velikih i malenih, možda više od stotine, ali opseg grada je toliko prostran da je između njih popriličan razmak.« »A kad se otvaraju ta vrata?« »Vrata se ne otvaraju gotovo nikada. Priča se, međutim, da će se neka otvoriti. Večeras, ili sutra, ili za tri mjeseca, ili za pedeset godina, ne zna se, upravo se u tome sastoji velika tajna grada Anagoora.« Stigli smo. Zaustavimo se ispred vrata koja su izgledala kao da su od teškog željeza. Ondje je čekalo mnogo ljudi, ispijenih beduina, prosjaka, žena pod velovima, redovnika, do zuba naoružanih ratnika, čak i neki knez sa svojim malim osobnim dvorom. Povremeno bi netko od njih batom zalupao na vrata koja bi stala odzvanjati. »Lupaju«, reče vodič, »zato da bi oni u Anagooru, došli otvoriti kad čuju udarce. Vlada, naime, .sveopće uvjerenje kako

nitko nikada neće otvoriti ne bude li se kucalo.« 328 Obuzme me sumnja: »No je li uopće sigurno da s druge strane zidina ima ikoga? Nije li grad dosad mogao izumrijeti?« Magalon se nasmiješi: »Kad ovamo dođu prvi put, svi pomisle isto. I sam sam nekoć pomišljao da unutar zidina više ne živi nitko. Ali postoji dokaz da nije tako. Za nekih večeri, kad su povoljni svjetlosni uvjeti, u gradu se mogu nazreti stupovi dima koji se penju ravno k nebu, kao da izlaze iz mnoštva kadionica. Znači da unutra žive ljudi, da oni pale vatru i pripremaju jelo. A osim toga, postoji još pouzdaniji znak: prije nekog vremena jedna su se vrata otvorila.« »Kada?« »Da budemo iskreni, datum je neizvjestan. Neki kažu prije mjesec, mjesec i po, drugi međutim smatraju da se to dogodilo mnogo davnije, prije dvije, tri, čak i četiri godine, a netko slučaj čak pripisuje vremenu kad je vladao sultan Ahmer-Ehrgun.« »A kada je vladao Ahm-er-Ehrgun?« »Prije otprilike tri stoljeća... Ali ti imaš veliku sreću, gospodine... Gledaj. Premda je podne i zrak kipti, ondje se vide stupovi dima.« Unatoč vrućini, raznorodnim se logorištem iznenada pro-nese uzbuđenje. Svi su izašli iz šatora i prstom pokazivali dvije drhtave vijuge sivog dima kako preko ruba zidina kroz nepomični uzduh streme uvis. U govoru žustrih glasova što su se uzajamno nadjačavali nisam razumio ni riječi. No bilo je očito da su ushićeni. Kao da su dvije jadne niti dima najčudesnija stvar na svijetu te onima koji ih gledaju obećavaju da će uskoro doživjeti sreću. Što mi se činilo pretjeranim zbog sljedećih razloga: Prije svega, pojava dima nipošto nije značila veću vjerojatnost da će se vrata otvoriti, pa stoga nije bilo razborita opravdanja za oduševljenje. Drugo: kad bi s druge strane zidina čuli toliku galamu, kao što je bilo vjerojatno, umjesto da ih potakne, to bi ih u najmanju ruku odvratilo od nakane da otvore. Treće: sami po sebi, stupovi dima nisu dokazivali čak ni da je Anagoor nastanjen. Zar nije, naime, mogla biti riječ o slučajnu požaru koji je zapalilo jarko sunce? Ili su to pak, što je 329 uvelike vjerojatnija pretpostavka, bile vatre što su ih palili razbojnici koji su ušli kroz kakav tajni prolaz u zidinama da opljačkaju mrtvi i nenapučeni grad. »Vrlo je čudno«, mislio sam ja, »što osim stupova dima nitko baš nikada nije zamijetio nikakav drugi znak života, ni glasove, ni glazbu, ni zavijanje pasa, ni stražare ili znatiželjnike na vrhu zidina. Jako čudno.« Tada ja reknem: »Reci mi, Magalone, kad su otvorili vrata o kojima govoriš, koliko je ljudi uspjelo ući?« »Samo jedan čovjek«, reče Magalon. »A drugi? Jesu li njih odgurnuli?« »Drugih nije ni bilo. Otvorila su se jedna od najmanjih vrata,

koje hodočasnici zanemaruju. Taj dan nije nitko čekao. Predvečer dođe neki putnik koji pokuca. On nije znao da je to grad Anagoor, nije očekivao da će naići na išta osobito kad ude, samo je tražio prenoćište. Nije znao baš ništa, našao se ondje pukim slučajem. Možda su mu otvorili jedino zbog toga.« Što se mene tiče, čekao sam utaboren izvan zidina gotovo dvadeset četiri godine. Ali vrata se nisu otvorila. A sada se vraćam u svoj kraj. Videći kako se spremam, hodočasnici u logo-rovalištu vrte glavom: »Eh, prijatelju, što ti se žuri!« kažu. »Strpi se bar malo, sto mu gromova! Ti od života previše tražiš.« 330 40. BRZI VLAK »Ideš na onaj vlak?« »Na onaj.« Lokomotiva je djelovala strahovito pod zadimljenom nadstrešnicom, izgledala je kao pobješnjeo bik koji topće od nestrpljenja da krene. »Ovim vlakom putuješ?« pitali su me. Zaista je ulijevao strah, toliko je pomamno sukljala vodenkasta para što se pišleći izvijala iz pukotina. »Ovim«, odgovorim. »A u koji grad?« Ja kažem ime. Od neke vrste stida, nikada ga prije nisam izrekao, čak ni kad sam razgovarao s prijateljima. Veliko ime, najveće, bajoslovno odredište. Ni napisati ga ovdje nemam hrabrosti. Tada me pogledaju jedan ovako, drugi onako: srdeći se što sam drzak, podrugujući se jer sam lud, sažalijevajući se nad mojim zabludama. Netko se nasmije. U vagonu se nađem jednim skokom. Rastvorim prozor, u gomili potražim prijateljska lica. Ni psa. Pa hajde već jednom, o vlaku, ne gubimo ni časka, juri, poteci. Gospodine strojovođo, budite dobri, ne škrtarite na ugljenu, on grdosiji daje daha. Začuje se užurbano ispuhivanje, vagoni zatrzaju, potpornji krovišta perona se pomaknu, isprva polako, i jedan po jedan prohuje preda mnom. Zatim kuće, kuće, tvornice, benzinske crpke, strehe, kuće, kuće, dimnjaci, prolazi, kuće, kuće, stabla, vrtovi, kuće, tran-tran, tran-tran, livade, polja, oblaci što putuju otvorenim nebom! Hajde, strojovođo, pot-jeraj punom parom. Bože, kako smo jurili. Pri takvoj vožnji ne treba mnogo, mislio sam ja, da se stigne na kolodvor 1 i onda 2, pa 3, pa 4 i zatim 5 koji je i posljednji, i pobjeda je na dohvat. Kroz stakla 331 sam zadovoljno promatrao električne žice kako se snizuju, sni-zuju sve više, dok ne bi skrenule, cak, i opet se popele na prvotni položaj, a to se zbivalo zbog idućega slupa: i ritam se sve jače ubrzavao. Ali ispred mene su na sjedištu od crvenog baršuna sjedila dva gospodina s licima ljudi koji se razumiju u vlakove, neprekidno pogledavala na sat i gunđajući tresla glavom. Tada ja, koji sam pomalo bojažljivo čeljade, objeručke skupim hrabrosti i upitam: »Ako nisam nepristojan, gospodo, zašto tako tresete glavom?«

»Tresemo glavom,« odgovori mi stariji od njih dvojice, »zato što ovaj prokleti vlak ne vozi kako bi morao; bude li se kretao ovako, užasno ćemo kasniti u dolasku.« Ja ne odvratim ništa, ali sam mislio: »Nikad ljudi nisu zadovoljni; ovaj vlak upravo oduševljava krepkošću i poletom, izgleda poput tigra, ovaj vlak juri onako kako vjerojatno nikada nijedan vlak nije uspio juriti, pa ipak se nade putnika koji se vječito žale.« Za to su vrijeme s jedne i s druge strane čudesnom gipkoćom bježala polja, a daljina je krupnjala iza naših leda. Doista, kolodvor broj 1 osvane prije nego što sam očekivao. Provjerim koliko je sati. Vozimo savršeno u skladu s voznim redom. Tu sam se prema programu morao susresti s inženjerom Moffinom radi vrlo važna posla. Trkom siđem i požurim se, kako je bilo predviđeno, u restoran prvog razreda, gdje je uistinu bio MolTin, koji je upravo završio ručak. Pozdravim ga, sjednem, ali on nije ni ovlaš spominjao naš posao, govorio je o vremenu i o drugim nepotrebnim stvarima, kao da pred sobom na raspolaganju ima neizmjerno mnogo vremena. Trebalo je dobrih deset minuta (a nedostajalo je jedva 7 do polaska) da se on odluči iz kožne aktovke izvaditi potrebne papire. Ali primijeti da ja gledam na sat. »Zuri li ti se, slučajno, mladiću?« upita me donekle ironično. »Meni se, da budem iskren, ne sviđa pregovarati o poslovima ako mi je voda do grla...« »Potpuno ste u pravu, poštovani inženjeru,« usudim se priklopiti, »ali moj vlak uskoro kreće dalje, pa...« 332 »Kad je tako,« odvrati on skupljajući listove odrješitom kretnjom, »kad je tako, žao mi je, silno mi je žao, ali o tome ćemo opet razgovarati, ako ikada uspijemo, kad vi, dragi gospodine, budete u malo manjoj stisci.« Pa ustane. »Oprostite mi,« promucam, »ali nisam ja kriv. Znate, vlak...« »Nije važno, nije važno«, reče, nadmoćno se smiješeći. Jedva dospijem na vrijeme stići na svoj vlak koji je polako kretao. »A što se može,« mislio sam ja, »ostavit ćemo to za drugi put, glavno je da ne propustim vožnju.« Poletimo kroz polja, a telegrafske su žice plesale gore-dolje onako posrćući kao padavičari, vidjele su se bezgranične livade i sve manje kuća, sve manje, jer smo se otiskivali u sjeverne predjele koji se poput lepeze otvaraju prema samoći i tajnovitosti. Dvojice gospode od maloprije više nije bilo. U mojemu je odjeljku sjedio protestantski pastor dobroćudna izgleda, koji je kašljao. I prelijetale su ledine, i šume, i baruštine, dok se iza nas daljina nadimala moćno kao grizodušje. Najednom, ne znajući što da radim, pogledam na sat, a odmah i protestantski pastor između dvaju nakašljaja učini isto; pa zatrese glavom. No laj put ne upitam zašto, na žalost sam znao koji je tome razlog. Bilo je 16. 35, a već smo prije četvrt sata morali stići na kolodvor broj 2, koji se nije ni nazirao na

obzoru. Na kolodvoru 2 imala me je čekati Rosanna. Kad je vlak stigao, na nogostupu je bilo mnogo ljudi. Ali Rosanne nije bilo. Kasnili smo pola sata. Skočim na peron, prijeđem preko kolodvora, na-virim se na trg. I tada na kraju drvoreda, vrlo daleko, ugledam Rosannu kako odlazi malo pognuta. »Rosanna, Rosanna!« Zazovem je iz svega glasa. No moja je ljubav beć bila odmaknula. Ne okrene se niti jednom, a ja bih volio znati: recimo kao ljudi, jesam li ja mogao potrčati za njom, jesam li mogao napustiti vlak i sve ostalo? 333 Rosanna nestane na kraju drvoreda, i pošto sam se tako odrekao još nečega ja se popnem u brzi vlak i kroz sjeverne ravnice pojurim prema onome što ljudi nazivaju sudbinom. Na koncu konca, zar je ljubav važna? Vozili smo se još danima, uz bok kotačima neurastenično su plesale električne žice, ali zašto zveket kotača više nema onaj divni zamah? Zašto na obzoru stabla bezvoljno zastajkuju, umjesto da pršte kao zečevi koje su zatekli na prepad? Na kolodvoru broj 3 bilo je valjda jedva dvadesetak osoba. Nisam vidio Odbor koji me je morao svečano dočekati. Na peronu se raspitam. »Da nije slučajno došao takav i takav Odbor,« upitam, »muškarci i žene s limenom glazbom i barjacima?« »Jest, jest, došao je. A i dobrano se načekao. Zatim mu je dozlogrdilo pa je otišao.« »Kada?« »Prije koja tri—četiri mjeseca«, odgovore mi. Uto se začuje dug zvižduk, jer je vlak kretao dalje. Hrabro, dakle, put pod noge. Brzi je vlak grabio iz sve snage, no svakako nije jurio onako nezadrživo kao nekoć. Zato što je ugljen nekvalitetan? Zato što je zrak drukčiji? Zbog toga što je hladno? Jer je strojovođa umoran? A daljina iza nas postajala je svojevrstan bezdan od kojega bi čovjeka spopala vrtoglavica kad ga pogleda. Na kolodvoru broj 4, znao sam, treba da bude mama. No kad se vlak zaustavio, nogostupi su bili prazni. I sniježilo je. Nagncm se podulje kroz prozor, pogledam uokolo i upravo sam, se spremao da ga razočarano zatvorim, kad je odjednom ugledam u čekaonici, skutrenu na klupi, svu zamotanu u šal, kako spava. Za miloga Boga, kako je postala malena. Skočim iz vlaka i potrčim da je zagrlim. Dok sam je privijao, opazim da više gotovo nema nikakve težine: sastojala se od krhke hrpice kostiju. I osjećao sam kako drhturi od studeni. »Kaži, čekaš li me već dugo?« 334 »Ne, ne, sine moj,« i sretno se smijala, »nisu prošle ni četiri godine.« Dok je to govorila, nije gledala u mene, nego zurila u pločnik oko nas, kao da nešto traži. »Mama, što tražiš?«

»Ništa... Nego, tvoji kovčezi? Jesi li ih ostavio vani, na nogostupu?« »U vlaku su«, odvratim. »U vlaku?« i sjena žalosti poput vela joj se spusti na čelo. »Još ih nisi iskrcao?« »Ali ja...« uistinu nisam znao kako da joj to kažem. »Hoćeš reći da odmah putuješ dalje? Da se nećeš zadržati ni jedan dan?« Snuždeno zašuti i zagleda se u mene. Ja uzdahnem. »Pa u redu! Pustit ću da vlak ode. Sad ću otrčati po kovčege. Odlučio sam. Ostat ću ovdje s tobom. Naposljetku, čekala si me četiri godine.« Na te se moje riječi mamino lice ponovno izmijeni. Vrate joj se veselje i osmijeh (koji, međutim, više nije sjao kao prije). »Nemoj, nemoj, ne idi po prtljagu, krivo sam se izrazila«, stane me moliti. »Ja sam se šalila, znaš. ja te razumijem. Ne možeš se zaustavljati u ovome jadnom mjestu. Nije vrijedno da to činiš zbog mene. Nemoj zbog mene gubiti ni sata. Mnogo je bolje da odmah otputuješ dalje. Apsolutno. To ti je dužnost... Željela sam samo jedno: da te opet vidim. Vidjela sam te, sada sam zadovoljna...« Izviknem: »Nosaču, nosaču! (smjesta osvane nosač). Treba iskrcati tri kovčega!« »Ni govora, nikakva tri kovčega«, ponovi mama. »Prilika kao što je ova neće se nikada više vratiti. Ti si mlad, moraš poći svojim putem. Brzo, penji se u kola. Idi, idi«, i pritom me je, smiješeći se s neizmjernim naporom, slabašno gurala prema vlaku. »Zaboga, požuri se, zatvaraju ulazna vrata.« Ne znam kako, iznova se nađem u odjeljku sa svom svojom sebičnošću i stanem se naginjati kroz otvoreni prozor razmahujući se da bih je zadnji put pozdravio. 335 Kako je vlak jurio, ona uskoro postane još manja nego što je doista bila, sitna, ojađena i nepomična spodoba u pustinji nogostupa, dok je po njoj padao snijeg. Zatim se pretvori u crnu točku bez lica, u neznatna mrava sred prostranoga svemira; i odmah se rasprši ni u što. Zbogom. Sa zakašnjenjem dugih godina što su se nagomilale, tako sada opet putujemo. Ali kamo? Spušta se večer, vagoni su ledeni, nije više ostao gotovo nitko. Tu i tamo, u zakucima mračnih odjeljaka sjede neznanci blijedih i tvrdih lica kojima je hladno, ali to ne govore. Kamo? Koliko je daleko do posljednjega kolodvora? Hoćemo li ikada stići? Je li se isplatilo u takvoj žurbi odjuriti od voljenih mjesta i osoba? Gdje sam, gdje sam ostavio cigarete? Ah, tu, u džepu kaputa. Svakako, nemoguće je vratiti se natrag. Naprijed, dakle, gospodine strojovođo. Kakvo ti je lice, kako se zoveš? Ne poznajem te i nikada te nisam vidio. Bit će nevolje ako mi ne pomogneš. Drži se čvrsto, mili strojovođo, ubaci u vatru posljednji ugljen, nek poleti ova stara, škripava limenka, molim te, potjeraj je do iznemoglosti, neka barem malo sliči nekadašnjoj lokomotivi, pamtiš li je? Jurila je kroz

noć u propanj. Samo ne popuštaj, za ime Božje, ne daj da te shrva san. Sutra ćemo možda stići. 336 41. OSOBNI GRAD V daljem vijesti iz ovoga grada koji nitko od vas ne poznaje, ali nikada ih nije dovoljno. Svatko od vas možda poznaje ili obilazi druge predjele; pa ipak, u ovome o kojemu ja govorim nikada neće moći stanovati nitko osim mene. Otuda ishodi jedini, ali neosporni značaj obavijesti: iz činjenice da ovaj grad postoji i da o njemu točne vijesti može dostaviti jedan jedini čovjek. I nitko ne može iskreno reći: što me briga? Dovoljno je da neka, makar i malena stvar postoji, da svijet bude primoran o njoj voditi računa. A kamoli ne kad je posrijedi čitav jedan velik, vrlo velik grad, sa starim i novim četvrtima, s beskonačnim labirintima ulica, sa spomenicima i ruševinama što se gube u noćima tisućljeća, s filigranski rupičastim katedralama, s perivojima (a u smiraj dana vršci što se uokolo koče rasprostiru svoju sjenu ondje gdje su se igrala djeca), gdje svaki kamen, svaki prozor, svaki dućan znače neku uspomenu, osjećaj, bujan sat života! Cijela stvar je, razumije se, u tome da čovjek zna opisivati. Jer gradova po obrascu moga na svijetu ima na tisuće, na stotine tisuća; i često, to mogu priznati, u tim urbanim aglomcra-tima stanuje jedan jedini čovjek, upravo kao u slučaju koji me se osobno tiče. No redovito se sve zbiva kao da ti gradovi ne postoje. Koliko nam ljudi zna dati obavijesti koje bi nas zadovoljile? Malo. Većina njih i ne sluti u kakvim važnim tajnama sudjeluju, pa i ne sanjaju da ih priopće, ili šalju duga pisma koja vrve pridjevima, ali kad ih pročitamo do kraja, uglavnom znamo što smo znali i prije. 337 Ja, naprotiv, znam. I oprostite ako izgleda kao da se smiješno razmećem. Malo, vrlo malo, ali povremeno mi pode za rukom, doduše uz velike napore, dočarati makar i neizvjesnu i neodređenu predodžbu o gradu što mi ga je usud dodijelio. Tu i tamo, između mnogih mojih poruka koje nitko i ne pročita do kraja, jedna postigne da je čuju. Naime, male družine turista potaknute radoznalošću stižu na vrata te me zovu da ih povedeni u obilazak i pružim prikladna objašnjenja. Ali kako ih rijetko zadovoljim. Oni govore jednim jezikom, a ja drugim. Na kraju se sporazumijevamo znakovima i osmijesima. Osim toga, u najuvučenije četvrti, koje pobuđuju najveće zanimanje, ja ih ne mogu povesti ni u kojem slučaju. Ni ja sam nemam hrabrosti da istražujem zakučaste vijuge zgrada, kuća i straćara (gdje borave anđeli ili zlodusi?). Zato ljubazne posjetitelje redovito vodim da vide najuobičajenije stvari, Općinu, katedralu, Muzej Croppi (tako se zove) i tako dalje, koji istini za volju nemaju ništa posebno. Zbog toga se razočaraju. Iz tih ljubopitljivih družina gotovo nikada ne izostane kakav birokrat, čovjek vičan redu, nadzornik, istražitelj, upravitelj,

povjerenik ili tko sličan, u najmanju ruku zamjenik povjerenika. Taj me, primjerice, pita: »Gospodine, biste li mi mogli pružiti kakvih obavijesti glede kanalizacijske mreže?« »Zašto?« pitam ja u neprilici. »Osjeća li se možda neki vonj?« »Ne, naprotiv, nije zbog toga, nego me zanimaju ti problemi.« A ja ću: »Razumijem, pa ipak se bojim da vam neću moći udovoljiti. Pretpostavljam da kanalizacijska mreža postoji, ali se ja nikada nisam potrudio da je proučim.« Gospodin zamjenik povjerenika trese glavom: »Loše, loše«, mrmlja nadmoćno, »o tim bi stvarima trebalo voditi više brige... A kažite mi: koliko godišnje pro capite iznosi opskrba plinom?« »Nema nikakve opskrbe«, odvratim ja nasumce, do kraja se srozavajući u njegovim očima. »Kako to mislite?« »Nema opskrbe, nema plina. Ovdje se ne upotrebljava.« »Ah«, dočeka on ledeno i odustane od daljnjih pitanja. 338 Zatim, tu je u pravilu gospođa intelektualka već poodmaklc dobi, kojoj je stalo da iskaže svoju povijesnu erudiciju. »Osnutak grada, oprostite, seže u kasno doba carstva?... zanimljiva je razigranost onih pilastara... upravo se takva ista može zapaziti u propilejima u Trapezuntu... To ste znali, zar ne?« »Pa... znate... ja... vidite... da budem iskren...« Ona već obraća pozornost prema starom zidu s tragovima sada zazidanih lukova. »Ah,« uzvikuje, »ljupko! Uistinu iznimno zanimljivo. Rijetko se, zar ne, naiđe na tako uočljive germanske elemente nakalemljene na podlogu tako izrazito karolinških obilježja. A recite mi, gospodine: iz koje točno godine potječe ovaj jedinstveni spomenik?« »Dakako,« odgovaram ja, oklijevajući u svom neznanju, »koliko mi je poznato, zid je star. Postojao je još u vrijeme mojega djeda, to je sigurno. Ali ne bih znao odrediti...« Zatim, tu je još opasnija djevojka koja čezne da stekne iskustva. Ogledava se i odmah, s munjevitom snalažljivošću, spazi nešto nedolično. »A ona ulica,« pita pokazujući prema zlokobnoj usjeklini između visokih kuća, pocrnjelih od gnusnih ocje-dina, gdje su vjerojatno zločinačka legla, »kamo vodi ona slikovita ulica? Molim vas da me povedete onuda, gospodine, htjela bih fotografirati.« No onuda je ne mogu povesti. Po sumornoj uličici koja se strmoglavim stubama spušta prema rijeci ni ja se nikada nisam zaputio, a mislim da nikada ni neću pokušati. Od straha, reći ćete vi? Možda. No uto primijetim da je iza nedalekih divljih grebena što nadvisuju grad nestalo sunce, koje je donedavno upravo davilo koliko je dugo sjalo. Silazi večer, gospodo moja, sa svim pripad-nim posljedicama, i skutovi sjena izranjaju iz rijeke, gdje se već na vjetru njiše poneki fenjer. Domalo će noć. U tom trenutku turiste obuzme nejasna uzrujanost. Krišom pogledavaju na satove, vijećaju medu sobom, ukratko, jasno je kako im se žuri da odu. Moj grad, na žalost, nije baš veseo kad se spušta suton. Pa se stranci osjećaju nelagodno. No i ja

izgubim samopouzdanje, i ja osjećam kako skorašnji mrak nagrće 339 iz zapletaja starih četvrti donoseći nekakav gorki teret, i ja bih rado otišao. »Kasno je, moramo ići, kakva šteta«, kažu turisti. »Hvala na svemu. Bilo je neobično zanimljivo.« Jedva čekaju da se izvuku. »Oprostite, bih li i ja mogao poći s vama?« Zamjenik povjerenika gradi se da proračunava raspoloživi smještaj u vozilima, a onda kaže s izrazom duboka žaljenja: »Eh, ne biste, na žalost, zaista mi je strašno krivo, nema mjesta u kolima, već smo zbijeni kao sardine, uistinu neizmjerno, neizmjerno žalim.« »Oh, pričekajte, prijatelji dragi«, velim ja nadajući se da neću ostati sam, doista nije lako, vjerujte mi, provesti cijelu noć (duga je noć) bez ikakva društva usred velikoga grada iako je to naš vlastiti grad, izgrađen od vlastitoga mesa i duše, duše i mesa, »oh, pričekajte, nemojte se žuriti, noću su ceste sigurnije i zrak je svjež, pun mirisa, još ništa niste dospjeli vidjeti, strpite se, dragi moj. Da biste ovo mjesto procijenili kako valja, da biste ga vidjeli u punome sjaju, treba biti tu u smiraj dana. U smiraj dana, gospodo, odsjaj oblaka što ga sunce trenutno obasjava rasprostire se po krovovima, terasama, kupolama, potkro-vnim vidjelicama, čipkastim vršcima drevnih bazilika (gdje su se krunili carevi), ostakljenim prozorima divovskih tvornica, po slikama careva, po vrhovima hrastova što su hladom štitili Clorin-din san. U tom trenutku, dim i udaljeni glasovi izviru iz dubina raskrsnica, a slaba buka strojeva (dok nepomična mjesečina dvorište tamnice čini sličnim bajci), slaba buka tvori golem i skladan zbor, miješajući se sa snovima, s našim nadama. Oh, pričekajte.« Ali nije istina, u povjerenju, kad side noć, zateći se sam medu ovim jezivim zgradama nije preporučljivo. Kad se smrkne, unatoč žarkome svjetlu svjetiljaka, kroz vrata izlaze oni koje je bolje ne sresti: daleke osobe, dragi prijatelji s kojima se od zore do sutona živjelo neprekidno i kojima smo znali najneznatnije misli kao što su i oni znali naše, ili maloljetne djevojke kakve su ozarene stizale na večernji sastanak kad je čovjeku bilo dvadeset godina. Ali što im je? Zašto ne pozdravljaju, ne bacaju 340 mi se oko vrata, nego umjesto toga prolaze kraj mene nezamjetno se smješkajući? Jesu li uvrijeđeni? Cime? Zar su sve zaboravili? Nisu. Jednostavno, godine! Jednostavno više nisu isti. S vremenom — i to s koliko dugim vremenom! — i oni su se ne sluteći preobrazili do najskrovitijega dna utrobe, do zabačenih režnjeva mozga. Otada je preostao puki privid, ime, to je sve, i prezime. Prolaze uz mene šutke, poput utvara. »Zdravo, Anto-nio,« velim ja, »zdravo, Rita, zdravo, Guidobaldo, kako

ste?« Ne čuju, čak i ne okreću lice, odmiče kvrcanje potpetica. »Još trenutak, molim vas, prijatelji, poštovana gospodo, uglednici, preuzvišenosti. Zašto odmah bježite? Još niste ništa vidjeli. Uskoro će se zapaliti svjetla i ulice će sličiti nekim stranicama romana kojima se ne sjećam imena. U perivoju Admiralitcta, u 21 sat, svaku večer pjeva diplomirani slavuj. Blijede i prelijepe žene nalaktit će se o ograde šetališta uz rijeku i čekati: vjerojatno vas. U kraljevskome dvorcu iz petnaestoga stoljeća, pri sjaju svijećnjaka, u vašu će čast knez prirediti slavlje, zar ne čujete violine kako počinju svirati?« Ali nije istina. U golemome gradu koji nitko od vas ne poznaje niti će ikada upoznati, u gradu što ga (perivoje, palače, rastanke, plinare, bolnice, proljeća, vojarnice, trijemove, Božice, željezničke kolodvore, kipove, ljubavi) čini moj vlastiti život, Bože kako sam sam. Koraci tajanstveno odjekuju između dviju kuća kazujući: Što radiš? Sto hoćeš? Zar ne uviđaš da je sve uzaludno? Otišli su. Bljeskovi automobilskih svjetala raspršili su se u noći u pravcu pustinje. Zar više nikoga nema? Jao, jedine ljudske prilike koje se ovuda vrzmaju, to ste već ustanovili, nadam se, nisu do prikaze, a ondje, u krivinama zabitnih četvrti, gomilaju se brda grozne tmice. Sat na tko zna kojemu tornju odbija dvadeset i tri puta. Ne. Za Boga miloga, nisam potpuno sam. Postoji biće koje me traži. Od krvi i mesa. Eno ga kako s drugoga kraja Ulice 341 18. svibnja stupa, trok trok, pod zelenkastim zrakama svjetiljaka. To jc pas. Ima dugu dlaku. Crn je. Doima se krotko i misaono. Čudnovato sliči Spartaku, kudrovu kojega sam imao prije petnaestak godina. Isti stas, podjednak hod, istovjetno lice što se miri sa sudbinom. Sliči mu? Ne samo da mu sliči. To je glavom on, Spartak, živi znamen dalekih vremena koja se sada čine sretnima. Baš mi dolazi u susret, upire u me dubok, težak pogled kakav je u svih pasa, pun strepnje i predbacivanja. Uskoro će, već zamišljam, skočiti na mene i kevtati od radosti. No kad se nađe na dva metra od mene i ja ispružim ruku da ga pogladim, on ispuzne kao tudinac i udalji se. »Spartace!« vičem. »Spartace!« Ali pas ne odgovara, ne zastaje, čak i ne okreće njušku. Vidim ga, nalik na crnu ovčicu, kako se smanjuje, zamičući iza i izvan uzastopnih kolobara oko svjetiljaka. »Spartace!« zovem opet. Ništa. Trok trok. Sada se više ne vidi. 342 42. ŠTRAJK TELEFONA N a dan kad se štrajkalo, bilo je pritužaba na nepravilnosti i poremećaje u telefonskoj službi. Između ostaloga, pojedinačne linije nisu bile razdvojene pa su se često prepletale, tako da su se čuli razgovori drugih te se

čovjek u njih mogao umiješati. Oko četvrt do deset uvečer pokušam telefonirati prijatelju. Ali još prije nego što sam dospio okrenuti zadnju brojku na brojčaniku, moj uređaj upadne u protok tuđeg razgovora, kojemu se zatim pridoda mnoštvo drugih, stvarajući nevjerojatnu gungulu. Vrlo brzo nastane malen domjenak u mraku, gdje su ljudi nenadano ulazili i izlazili i nije se znalo tko istupa niti su drugi mogli znati tko smo mi, i svi su prema tome govorili bez licemjerja i ne suzdržavajući se kao inače, pa se vrlo brzo uspostavilo izvanredno veselje i zajedničko raspoloženje od kakvoga odlane duši, kako se može zamišljati da se zbiva za predivnih pokladnih ludovanja iz minulih vremena, kakvima odjek čuvaju bajkovite predaje. Isprva začujem dvije žene kako razgovaraju, kojega li čuda, o odjeći. »Nikako,« velim ja, »dogovorili smo se jasno i glasno vi ste mi suknju imali isporučiti u četvrtak a sada je ponedjeljak navečer velim ja a suknja još nije gotova i znate što ću ja napraviti draga moja gospodo Broggi ja ću vama ostaviti tu suknju pa si je vi obucite ako izvolijevate!« Prodoran i obijestan glasić govorio je velikom brzinom bez interpunkcije. 343 »Dobro si učinila!« odgovori joj mlad, srdačan i nasmiješen, donekle otegnut glas s emilijanskim naglaskom. »I što si time dobila? Možeš se načekati, znaš, dok ti ta ne nadoknadi troškove za tkaninu.« »Baš da vidim baš da je vidim nakon svega onog bijesa koji sam zbog nje progutala ali bijesa ne mogu ti reći kakvog i još bih sad morala ostati na gubitku kad ti Clara prvi put budeš išla k njoj učini mi uslugu pajoj reci što je ide da to nije način da se tako radi zbilja ćeš mi učiniti uslugu i Comencinica mi je uostalom rekla da više ne daje šivati kod nje jer je potpuno krivo skrojila onaj crveni kapulić u kom izgleda kao kramarica ne možeš ti tu ništa otkad su joj došle mušterije sve radi kako njoj odgovara sjećaš se prije dvije godine kad je tek počinjala pa gospodo izvolite ovako pa gospodo izvolite onako nije znala kud će od silnoga laskanja pravi je užitak govorila je odijevati takvu pojavu kao što je vaša čovjeku je zadovoljstvo i sva ta naklapanja a sada što mi možete čak je i promijenila način govora zar ne Clara? I ti si primijetila, zar ne da jc promijenila način govora? A kad tamo sutra se mora ići k Giulietti na čaj a nemam ni neku prnju da stavim na sebe što ti kažeš što da obučem?« »Ali kad ti, Franchina,« spokojno joj odgovori Clara, »više ne znaš ni kamo da metneš haljine koliko ih imaš.« »Oh, to mi nemoj govoriti sve su to stare krpe najnoviji mi jc od prošle jeseni onaj kostimić znaš boje lješnjaka sjećaš ga se, je li? A na koncu konca ja ne...« »A tek ja. Što ti kažeš? Ja bih skoro obukla zelenu suknju, onu lijepu, široku, uz crni pulover, crno uvijek djeluje elegantno... Ili misliš da obučem onaj novi, onaj sivi pleteni? Možda je malo previše popodnevni, što ti kažeš?«

U tom trenutku, tko zna otkud, upadne muškarac neotesana naglaska. »Pa dajte vi meni recite, gospodo. A zašto ne obučete onaj limun žuti, i ne stavite neki lijepi lonac na glavu?« Šutnja. Obje žene zamuknu. »Pa dajte vi meni recite, gospodo«, ustraje muškarac oponašajući emilijanski naglasak. »Imate li svježih vijesti iz Ferra344 re? A vi, gospodo Franchina, dajte mi vi recite, nije vam valjda slučajno cijeli jezik ispao iz glave? To bi bila prava nesreća, zar ne?« S raznih strana odgovori smijeh. Pošto su i drugi upali u liniju, slušali su šutke kao ja. Franchina mu drsko odvrnc: »Vi gospodine, ni ne znam tko ste ali ste pravi nitkov štoviše nikogović i to dvostruko prvo jer to se ne radi slušati tuđe razgovore pa to je stvar osnovnog odgoja drugo zato što...« »Uh, kakvu bukvicu ste mi očitali, no, no, gospodo, ili gospođice, nemojte se srditi... Čovjek se smije malo šaliti, nadam se... Oprostite mi! Kad biste me osobno upoznali, možda ne biste bili tako zli prema meni!...« »Pa pusti ga!« reče Clara prijateljici. »Zašto se dalje raspravljaš s prostacima? Poklopi slušalicu pa ću te poslije opet nazvati.« »Ne, ne, počekajte časak«, to je govorio drugi muškarac, uljudniji i umiljatiji, reklo bi se zreliji. »Gospođice Clara, trenutak, možda se poslije više nećemo sresti!« »Pa što, ne bi baš bila neka teška nesreća.« Tada nahrupe novi glasovi i nastane nerazmrsiva pometnja; otprilike ovako: »Pa prestanite već jednom, lajavice!« (bila je to žena). »Ako je tko lajavica, onda ste to vi, kad gurate nos u tuđu kuću!« »Ja guram nos? Sram vas bilo! Ja ne...« »Gospođice Clara, gospođice Clara, kažite mi,« (ovo je bio muški glas), »koji je vaš broj telefona? Nećete mi ga reći? Ja sam, znate, slab prema Emilijankama, priznajem, zbilja sam im naklonjen.« »Dat ću ja vama broj uskoro!« (ovo je bila žena, možda Franchina). »A tko ste vi, smije li se znati?« »Ja sam Marlon Brando.« »Ha, ha« (opći smijeh). »Bože moj, što ste vi duhovni.« »Odvjetnice, odvjetnice Barlesaghi! Halo, halo! Jeste li to vi?« (govorila je neka druga žena koja se dotad još nije čula). »Jesam, to sam ja glavom, a kako vi to znate?« »Pa ja sam Norina, zar me ne prepoznajete? Zvala sam vas jer sam vas večeras prije nego što 345 sam izišla iz ureda zaboravila upozoriti da iz Torina...« Bartesaghi će, u očitoj neprilici: »Znate što, gospođice, telefonirajte mi kasnije, čini mi se da nije uputno da cijelome gradu obznanjujemo svoje poslove!« »Hej, odvjetnice,« (to je bio neki drugi muškarac), »a je li bilo uputno zakazivati djevojkama sastanke jc li? Gospodin odvjetnik Marlon Brando je slab na Emilijanke, ha, ha!« »Pa prestanite, molim vas, ima

ljudi koji nemaju vremena za brbljarije, ima ljudi koji moraju hitno telefonirati!« (to je bila žena, morala je biti šezdesetih godina). »Hej, čuj sad ovu tu,« (prepozna se Franchinin glas), »što ste vi kraljica telefona?« »Pa spustite slušalicu, još se niste umorili? Ja da se znate ravnati čekam međugradski razgovor i sve dok vi...« »Ah, znači cijelo vrijeme me je slušala han? jedna koja nije lajavica!« »Zaveži kljun, guskice!« Kratka stanka u šutnji. Napad je bio žestok. Taj čas se Franchina nije mogla dosjetiti dostojna odgovora. Zatim će, likujući: »Hihihi! Čujte je, čujte baku gusku!« Zaori se sveopći smijeh. U razgovoru je sudjelovalo barem dvanaest osoba. Zatim ponovno stanka. Jesu li se svi uklonili istodobno? Ili su čekali da prvi potez povuku drugi? Kad se dobro osluhnulo, moglo se zamijetiti kako se na podlozi tišine šuška, trepće, diše. Napokon se javi Clara lijepim, bezbrižnim tonom kao inače: »U redu, jesmo li same?... I onda, Franchina, što kažeš da sutra obučem?« Tada se začuje nov, prekrasan, mladenački otvoren i zapovjedan muški glas, koji je izazivao čuđenje izvanrednom životnošću: »Clara, ako mi dopustite, ja ću vam reći, sutra vi obucite lanjsku modru suknju s ljubičastom vestom koju ste upravo odnijeli na kemijsko čišćenje... I crni zvonoliki šeširić, jesmo li se dogovorili?« »Ali tko ste vi?« Clarin se glas izmijenio, sada ga je narušavao preplašen prizvuk. »Hoćete li mi reći tko ste?« Čovjek zašuti. Tada će Franchina: »Clara, Clara, ali kako ovaj tu može znati? ...« 346 Muškarac odgovori vrlo ozbiljno: »Znam ja dosta toga.« Clara odvrati: »Same priče! Pogađali ste nasumce!« On će: »Pogađao sam nasumce? Hoćete da vam pružim još jedan dokaz?« Clara će, krzmajući: »Hajte, hajte, samo hrabro.« On: »Dobro. Vi gospođice, čujte me dobro, vi gospođice, imate madež, malen madež u obliku leće... ehm, ehm... ne mogu vam reći gdje...« Clara, žustro: »Vi to ne možete znati!« On: »Je li istina ili nije istina?« »Vi to ne možete znati!« »Je li istina ili nije istina?« »Kunem se da ga nitko nikada nije vidio, kunem se, nitko osim moje mame!« »Vidite li da sam coč-no rekao?« Clara se gotovo rasplakala: »Nitko ga nikada nije vidio, ovo je odvratna šala!« Tada će on pomirljivo: »Ali ja uopće ne kažem da sam vaš mali madež vidio, samo sam rekao da ga imate!« Neki drugi muški glas: »Sad prekini, šaljivčino!« Onaj drugi spremno dočeka: »Samo polako, vi, Giorgio Marcozzi pokojnoga Enrica, tridesetdvogodišnjače, koji stanujete u Chiabrerinu prolazu 7, visoki ste metar i 70, oženjeni,

već vas dva dana boli grlo, ali usprkos tome pušite cigaretu Nacional. Je li vam dovoljno?... Je li sve točno?« Marcozzi će, zastrašeno: »Ali tko ste vi? Što vi sebi dopuštale?... Ja... ja...« Muškarac: »Ne ljutite se. Radije se pokušajmo malo oraspoložiti, i vi, Clara... Rijetko se čovjek nađe u tako lijepu i ljubaznu društvu.« Nitko mu se više ne usudi proturječiti ili narugati. Kroz telefonske žice prodrli su potmula bojazan i osjećaj tajanstvene nazočnosti. Tko je to? Neki vrač? Neko vrhunaravno biće što upravlja centralom umjesto štrajkaša?-avao? Nekakav nestašni vražićak? Ali glas nije zvučao kao u zloduha, naprotiv, odisao je čarobnom privlačnošću. »No, no, djeco, čega se sada bojite? Hoćete, li da vam otpjevam nešto lijepo?« 347 Glasovi: »Hoćemo, hoćemo.« On: »Što da pjevam?« Glasovi: »Skalinadu... ne, ne, neku sambu... ne, Moulin Rouge... Ju te san se zujubija... Na tvojoj ruci prsten... Maškare, maškarel« On: »Eh, kad se ne možete odlučiti... Što biste voljeli vi, dara?« »Oh, meni se sviđa Simpatija.« Zapjeva. Možda sam umislio ili nešto slično, ali nikada u životu nisam čuo takav glas. Žmarci su vas podilazili, tako jc bio bogat, svjež, smjeran i čist. Dok je pjevao, nitko se ne usudi ni dahnuti. Zatim buknu povici živio, bravo, još. »Ali znate vi da ste pravi as! Ali znate da ste vi umjetnik!... Vi morate ići na radio, pobrat ćete milijune, kad vam ja kažem. Profesionalci se mogu sakriti pred vama! Hajte, hajte, otpjevajte nam još štogod!« Čudna je zabava medu ljudima sa slušalicom na uhu sezala do vrlo udaljenih kuća u najrazličitijim četvrtima, dok se odvijala netko je stajao u predsoblju, netko je sjedio, netko ležao u krevetu, a međusobno su ih povezivali tanjušni kilometri žice. Nikome više nije bilo do prepirke i poruge, prostaštva i budalaštine kao na početku. Zaslugom zagonetnoga uzvanika koji nam nije htio reći kako se zove, ni koliko mu je godina, a još manje koja mu je adresa, bratski je osjećaj spajao petnaestak osoba koje se nikada nisu vidjele i vjerojatno se u vijeke vjekova nikada neće ni vidjeti. I svatko jc vjerovao da razgovara s mladim i prelijepim ženama, svaka se žena zavaravala kako su muškarci s druge strane žice veličanstveno pristala izgleda, bogati, zanimljivi, pustolovne prošlosti; a medu svima njima, čudesni ravnatelj orkestra navodio ih je da na krilima dječačke zatrav-Ijenosti lete visoko iznad crnih gradskih krovova. »Dobro, djeco, sad je dosta. Kasno je. Sutra ujturo moram rano ustati... 1 hvala na lijepome društvu.« Razlegnu se prosvjedi u zboru: »Ne, ne, nemojte nas tako izdati!... Još malo, još jednu pjesmu, budite dobri!« »Ozbiljno, moram ići... Oprostite mi... Gospode i gospodo, dragi prijatelji, laku noć.«

348 Svima ostane gorak okus u ustima. Smalaksalo i tužno razmijene posljednje pozdrave: »Tja, kad je tako, onda laku noć svima, laku noć.« Raziđu se tko ovamo, tko onamo. Samoća noći najednom poklopi kuće. No ja sam još osluškivao. Doista, nakon nekoliko minuta, on, zagonetni, ponovno otpočne poluglasno govoriti: »Ja sam, opet sam ja... Clara, čuješ li me, Clara?« »Čujem,« odvrati ona nježno prošaptavši, »čujem te... Ali jesi li siguran da su svi ostali otišli?« »Svi osim jednoga,« odgovori on dobroćudno, »osim jednoga koji je dosad cijelo vrijeme slušao, ali nikada nije ni pisnuo.« To sam bio ja. Dok mi je srce lupalo, smjesta spustim slušalicu. Tko je to bio? Anđeo? Vidovnjak? Mefisto? Ili vječni duh pustolovine? Utjelovljenje nepoznatoga što nas očekuje iza ugla? Ili jednostavno nada? Drevna, neukroćena nada što se u najbesmislenijim i najnevjerojatnijim mjestima, čak i u telefonskim labirintima kad je štrajk, gnijezdi da bi iskupila čovjekovu ništavnost? 349 43. JURNJAVA ZA VJETROM sprovod pokojnoga Isidora Mezzarobe, gimnazijskog profesora književnosti (a nekoć i autora koji je pod pseudonimom Do-ris Mezzaba napisao nekoliko dijalektalnih komedija što su ih s laskavim uspjehom odigrale mjesne dramske družine), sprovod se dakle kretao s broja 71 u Newtonovoj ulici prema župnoj crkvi — a u njemu kolege, ravnatelj, dobavljač, đaci, predstavnici gimnazije »Gian Battista Vico« sa stijegom — kadli osvane Fedcrico Pagni, slavni pisac. Nastane scenski obrat. U susret mu podu dva-tri gospodina u crnom. »Hvala, hvala, maestro... Oh, jadni Doro bi bio tako sretan da to zna... Maestro, molim vas, biste li...?« Pošto je iz ruku siromašna rođaka istrgnuo kraj jedne od traka s lijesa, pokojnikov prisni prijatelj duboko se klanjajući pruži je romanopiscu kao da je posrijedi kolačić. Tada, pridajući licu plemenito rastužen izraz, Pagni poklopi traku lijevom rukom obuvenom u rukavicu od veprove kože te krene. Desna mu je ruka, koju je pustio niz bok, za nabor pridržavala crni Homburg engleske izrade. »Sva sreća,« pomisli, »barem neću morati razgovarati s ovom hrpom tikvana.« Mala gomila ožalošćenih oko njega još nije stala u povorku. Svi su se pogledi uperili prema njemu. Pagni polagano prošeta nujne zjenice naokolo, naslađujući se malom pobjedom. Kad bi koga prepoznao, pustio bi da mu u kutu usana iskrsne slutnja iznimno smjerna i sjetna osmijeha. U tamnomodromc ogrtaču, sa sivim kašmirskim šalom, još guste i na sljepoočicama prosijede kose, visok i uspravan, samo što je glavu neznatno pognuo u skladu sa žalobnom okolnošću, on se osjeti naočitim čovjekom u cvijetu zrelosti koji puca od poleta. Tik do njega nade se skupina

351 od četiri učenice koje su ga zaneseno promatrale. Jedna od njih, prelijepa, u janjećoj bundi, upravo ga je proždirala pogledom. On odgovori intenzivno je gledajući. Ugleda je kako crveni. U srcu zaklikće. »Pojest ću živu mazgu,« pomisli, »ako mi ova tu sutra ne telefonira.« »Ne, čuj, Gippi,« reče svojoj kćeri donna Laetitia Zaghetti Brin, »ali na Društveni ples ne ideš, žao mi je, ali ti, Gippi, ne ideš.« »Već sam sve sredila, mamy! Idu i Gabriella, Andreina, Lu, pa i Fabrizia ide, a njezini su zaista jako teški.« »Druge će ići, ali ti tu večer ostaješ kod kuće. Svatko se ravna kako misli da jc najbolje... Ni govora, ove godine će biti strašno mješovita svijeta. Znaš tko čak ide? Buracchijeva, sa kćeri, ona što stanuje tu dolje, koja ima dućan.« »Uh, nisu više vremena za takve mušice. I osim toga, to je dobrotvorni ples, za više ne znam kakvu ono djecu...« »Mušice ili ne, ti si moja kći i na zabavu ne ideš. Ako je u dobrotvorne svrhe, uvijek možemo darovati prilog, ali na zabavu ne ideš. Sto mu jada, to je stvar osnovne pristojnosti, čudim se što ti to ne razumiješ. Kad čovjek nosi ime kao što je naše, možda ga to opterećuje, ali ima neke dužnosti... Prema običajima, draga moja, prema ugledu kuće... Ah, znam da su to tebi gluposti, znam da bismo spali na razinu klateži da je po tebi... Egzistencijalizam! Kakav egzistencijalizam!... Radije pogledaj svog šukundjeda koji ondje visi na zidu! Kakvo lice, kakva otmjenost, to su bili pravi ljudi!... Oh, sve u svemu, na ples ne ideš.« Odvjetnik Sergio Predicanti, 55 godina (specijalnost brakorazvodne parnice), ide k svom krojaču. Po drugi put proba tam-nomodro odijelo s vrlo tankom crvenom crtom, koja se gotovo ne vidi. Odvjetnik je izgubio strpljenje, lice mu je zajapureno: »Po starome, po starome, točno sam znao... dragi moj Marzoni, stoput sam vas upozorio! Ramena, ramena, ramena... Pa zar ne vidite kako mi se penje ovdje otraga? Pa zar ne vidite kakvu grbu 352 pravi? Zar ne vidite koji užas?« »Nemojte se uzrujavati, gospodine odvjetnice... odmah ćemo popraviti, to je mala budalaština« (označavajući kredom) »evo... tu... tu... malo zarežemo... malo suzimo i grbe će nestati.« »Zarežemo, zarežemo! Vi, dragi Marzoni, uvijek tako kažete, a poslije... Oh, kad smo već kod toga, ne zaboravite, četiri dugmeta na rukavima, četiri, zapamtite, bit će bolje da zapišcte... a ne lažne kopče... da se sva četiri mogu otkopčati, jesmo li se dogovorili? A ne kao prošli put, kad...« Piero Scarabatti, seljak, podvečer na rubu gnojišta iz kolica vilama istovaruje krmivo. Don Anselmo, župnik, koji se seta kao inače, zaustavi se da ga promotri. Promatra ga smiješeći se i kaže: »Pa sjajno, Piero, trpaš ti, han? Kakve mišiće imaš!« Piero zastane, smije se: »Ah, imam, nije da se hvalim! Pa zar me vi nikad niste vidjeli, don Anselmo? Na glasu sam,

znate?« »Po čemu si na glasu?« »Po ovome što upravo radim... Gledajte, gledajte, pola kvintala zahvatim i dignem jednim jedinim zamahom vila... Gledajte... kao da je tjestenina... Hop... hop... eto na!... Jeste li vidjeli? Barem šezdeset kila slame jednim potezom... nije loše, han... Ah, vi to niste znali, don Anselmo?. . Nema, znate, nikoga, u krugu od nekoliki) kilometara, nema nikoga, čak ni medu starima, tko bi znao kao ja...« Profesor Guglielmo Cacopardo, redoviti profesor upravnoga prava na sveučilištu, zajedno s koiegom pregledava korekture za novi časopis Svesci državnoga prava. »Ne, ne, zaboga... dragi moj Giarratana, reci mi i ti svoje nepristrano mišljenje... Ja smatram daje ovo jednostavno nedostojno... Gledaj, gledaj, popis članova uredničkog odbora, a naša imena pomiješana skupa s golobradim žutokljuncima koji su prekjučer postali slobodni docenti... Po abecednom redu! Po abecednom redu!... Mi, koji iza sebe imamo trideset godina predavanja... Zar ti se to čini moguće? I da su barem naša imena tiskali većim slovima, ili što ja znam, u najmanju ruku... Ali ovako... Kunem se da su to uči353 nili namjerno, da su drsko podvalili, znam ja takve laktaše... Oh, ne govorim zbog sebe, ti me poznaješ, Giarratana, reci pravo je li meni ikada bilo stalo do tih tričarija... Nego govorim zbog smisla za pravednost, ni za što drugo osim zbog smisla za pravednost... Još večeras ću pisati tim fićfirićima da povlačim svoj pristanak... I na kraju, radi ugleda sveučilišta, rekao bih, radi akademskog ugleda, zar ne misliš tako i ti, Giarratana?« Nessie Smiderle, 59 godina (Smiderle & Kunz d. o. o. za željezne slitine) dala je malo oksidirati kosu. Nestrpljivo se pogledava u zrcalo, dok frizer dotjeruje posao. »Vjerujte meni, gospodo, imate izvanrednu vlas, vlas koja se tako dobro tretira!« »Ali čujte, Flavio, ne čini li vam se da mi je kosa malo presvi-jetla? Da budem iskrena, platinasto mi uopće nije po volji.« »Sto velite, gospođo? Platinasto? Vi se šalite, nadam se. Pa ovo je plavo Arkadija, neizostavno po ukusu Cafč Societv. Ova nu-ance je apsolutno obvezatna za lijepu glavicu a la Marlon Bran-do kao što je vaša, gospodo Smiderle.« »Ali zar ne mislite, Flavio, zar ne mislite da bi neka lijepa rouge... crvena, kako da kažem... pa da, lijepa topla ciglrot boja, zar ne mislite, dragi Flavio, da bi djelovala mladenačkijc?« »Mislite na rouge briqueta-gel Oh, ne bi... zasigurno ne bi... Možda još za neku coiffitre a la Jeanne d'Arc, velim možda... ali ne za vas. Pogledajte se, pogledajte se, gospodo Smiderle! Izgledate kao dečkić, opasan dečkić sa Saint-Germain-desPres.« »Ozbiljno mislite, Flavio?« »Oh, gospodo!« Bila je nedjelja navečer, a u kavani gdje se okupljaju športaši načas nastane tišina. Krivonog i suhonjav čovuljak stupi u stisku, koja se smjerno razmakne da bi on prošao. Bio je u središtu sveopće pozornosti. »Pa tko je onaj grbavac?« »Kako? Ne znaš? Beppino Strazzi, Attavantijev prijatelj.« Zbog

prisnosti s Maurom Attavantijem, glasovitim vodom navale, Strazzi je u toj sredini uživao vrhunsko poštovanje. »Njegov« su stol zauzimala četvorica kršnih ljudi koji su se doimali skloni kavgi i imućno 354 (trojica su nosila svijetle ogrtače od devine dlake). Čim su ugledali Strazzija, sva četvorica naglo ustanu, smiješeći se. Čovuljak sjedne a da nije ni zahvalio. Bio je podbuhao od bijesa. Oko njega se zgrne dvadesetak osoba željnih vijesti. Usred zbora uzvika i pitanja, isticao se Strazzijev promukli glasić. »Ah, ali neće to tako završiti! Još bi samo to trebalo!« (tri sata prije toga, za vrijeme presudne utakmice, Attavantija su isključili jer je nasrnuo na suca) »Kako? Ali nije ga ni okrznuo! Pa svi su vidjeli... Oh, ali ovdje se ne da disati, raziđite se, dragi ljudi... Sto je rekao Mauro?... Plakao je, jadni momak!« Čovuljak se zasop-tavao proračunato, opijen vlastitom omiljenošću. Konobar se pokuša probiti, podižući pladanj iznad uzbuđenih glava: »Slobodno? Slobodno? Punč za viteza Strazzija!« U gužvi se odmah otvori prolaz. »Oh, dobri moj Giacomo,« dočeka Strazzi. tjerajući predstavu do krajnjih granica, »barem se netko sjeti jadnoga Beppina!« Netko se nasmije: »Pa što, baš je simpatičan!« zatim se začuje kvocavi glasić: »Mauro mi je rekao... Mauro zna onoga koji... Da me je Mauro slušao... Mauro mi se zakleo da...« »I znaš, Josepha, koga sam upoznala u Procidi? Groficu Li-su Squarcia. Sestrična ti je, zar ne?« Lijepa Josepha Squarcia pretvori se u guju kojoj su prignječili rep. »Lisa Squarcia da je moja sestrična?« »Poznaješ je, zar ne?« »Možda... jedanput... ali uvijek smo se radije držali podalje od tih gladuša.« »Ali je li ti sestrična ili nije?« »Ni govora. Valjda pripada nekom sasvim pokrajnjem ogranku... A grofica nije nikad ni bila.« »No svi su je zvali grofica. A njezin muž nosi krunu izvezenu na...« »Smiluj mi se, molim te! Mi jedini imamo pravo na naslov... Massimo, znaš, poznaje obiteljsko rodoslovlje.« »Pa ipak, draga Josepho, uvjeravam te da...« »Sad je dosta, Laura, molim te, oprosti što ti neuvijeno kažem, ali ne mogu dopustiti da prostaci, da, prostaci iskorištavaju što se zovu jednako da bi... Lisa Squarcia da je grofica! Ha, ha!« Pa prasne u histeričan smijeh. »Oprosti mi, draga, ja nisam mislila...« »Oprosti ti meni što sam se malo zanijela, ali to je tema od koje ja...« 355 Gradonačelnik ode razgledati novu opremu Matičnog ureda. Predstojnik odjela Claudio Vicedomini, u bijelom haljetku, objašnjavao je čudesa nedavno postavljenoga elektronskog registratora. Stajali su pred velikim kvadratom punim ručica i tipaka. »Ovaj uređaj«, reče Vicedomini, »za tri sekunde obavi posao koji je nekoć deset-jedanaest službenika izvodilo šest sati. Evo tu, na primjer, gospodine gradonačelnice: pokušajte izabrati bilo koji dan, bilo koje godine.« »Pa, što ja znam... 16. lipnja... 16. lipnja 1957.« »Izvrsno, ja samo moram pristisnuti dugmad. A sada... jedan... dva... tri...« začuje se zujanje,

nešto škljocne u tajanstvenoj utrobi stroja, zatim nešto otpuhne, velika kartonska cedulja lako se slegne u košaricu. »Voila,« likujući će Vicedomini, »tu su osobni podaci o građanima za taj dan. S jedne strane datumi na koje su se rodili, sat za satom, a s druge kad su preminuli.« Gradonačelnik iz pristojnosti uzme u ruku kar-tončić. Pogled mu rastreseno, kroz leće naočala, preleti preko mrtvih: Cozzi Laetitia udana Zaghctti Brin, Predicanti Sergio, Scarabatti Piero, Cacopardo Guglielmo, Alfonsi Ernesta udana Smiderle, Strazzi Giuseppe, Pagni Fcderico, Passalacqua Elisa udana Squarcia... »Pagni, Pagni«, promrsi gradonačelnik, kao da nešto traži po sjećanju. »Pagni Federico... To mi ime ne zvuči novo... tja.« »Čudesno, zar ne?« upita Vicedomini. »Svakako, čudesno«, složi se gradonačelnik. »A sada ovuda, molim vas, gospodine gradonačelnice. Idemo razgledati kartoteku... Ako dopuštate, ja ću poći naprijed«, okrene se službenici smiješeći se. »Gospođice Elido, poslije se sjetite ugasiti svjetlo.« 356 44. DVA UTEGA, DVIJE MJERE JDenjamin Farren, novinar, sjedne na divan, stavi na koljena prenosivi pisaći stroj, uvuče ispod valjka bijeli list, zapali lulu i smiješeći se napiše: Uredniku lista New Globe. Poštovani gospodine, dopustite starom i privrženom čitatelju dnevnika koji Vi vodite nepogrešivom rukom i s tako pronicavom tankoćutnošću, da izrazi svoje skromno mišljenje, na što ga navodi jedino želja da makar i neznatno pridonese pothvatu što ste ga vi s toliko vjere poduzeli. Već neko vrijeme u listu New Globe pojavljuju se članci o različitim temama što ih potpisuje stanoviti George Mac Namara. Ne znam tko je taj ni kak\>im se naslovima diči da bi mogao surađivati u novinama koje se s punim pravom smatraju najozbiljnijima i najmjerodavnijima u zemlji. Međutim, nije jedino moj sud — budući da mi je mnogo osoba, čak i na visokim položajima i široke izobrazbe, priopćilo kako se sa mnom slaže — da ti napisi nisu u skladu s razinom novinarskoga i književnoga dostojansh'a koje je najplemenitija i najcjenjenija značajka New Globea. Banalnost, neprekidni promašeni pokušaji usiljene duhovitosti, preopšimost, netočnosti... itd. itd. Ispiše nekoliko kartiea te stigavši do kraja potpiše: »Odan prijatelj«. Presavine papir, metne ga u omotnicu, napiše adresu, zalijepi marku, uzme šešir i kišobran, izađe iz kuće, ubaci pismo u poštanski sandučić. Zatim, sladeći se blagim ljetnim predvečerjem, polako pođe u sjedište New Globea. 357 »Dobra večer, gospodine Farren«, s poštovanjem ga pozdravi vratar. »Dobra večer, Gerolamo«, dobroćudno odgovori Farren. U hodniku na prvome katu sretne Mac Namaru. »Zdravo,

gusaru stari!« reče mu tapšući ga rukom po ramenu. »Nije ti loše ono što si jučer napisao! Kapa dolje.« Mladi Mac Namara promuca hvala, crveneći. »Sto ima nova večeras?« upita Farren čim je ušao u dvoranu za dnevne vijesti. »Ništa osobito,« reče njegov zamjenik, »otvorenje izložbe tekstila, manja otmica, zapljena opojnih sredstava.« »Opet marihuana?« »Ne, ovaj put je kokain.« »Uhićenih?« »Nema, izvukli su se.« »Pa dobro, neće biti zgorega dva retka, reda radi! Treba malo prigovoriti gospodinu šefu policije, tek toliko da mu krv prokola!« Naloži da mu donesu vijest, nasmijulji se, skine kaput odijela, sjedne za pisaći stroj, ponovno zapali lulu i počne: U vezi s javnim službama, doduše, svakodnevno se bilježi nemali broj propusta — i tu se Farren cerekne uživajući u vlastitome sarkazmu — no uistinu bi nepravedan bio svatko tko bi se žalio na nemar u opskrbi opojnim sredstvima. Ne, gospodo. Naš bi se grad mogao podičiti, ukoliko bi takva vrsta dike bila zami-sliva, pivirn mjestom u trgovini sramnih droga u nacionalnim razmjerima! Pogađa nas što moramo ustanoviti: dok čestiti građanin nakon dana što ga je proveo pošteno i učinkovito radeći spava snom pravednika, ima onih koji izrnile iz legla poroka da bi širili otrov i korupciju. Nije li taj oblik prijestupništva najdostojniji prezira? Nije li to izdaja zajednice pristojnih ljudi? Nije li to isto što i zabosti nož u leda? Nije li prema tome opravdano što od vlasti zahtijevamo djelotvorniji nadzor i energičnije sankcije? itd. Ud. »Stani! Stani!« vikne vozaču gospoda Franca Amabili (oko nje pljušte vodopadi svile). Prekrasni sivi Bentlv zakoči mekano se zaljuljavši. Gospoda mladenački izađe i suoči se s kočijašem koji je stajao uz cestu. »Zar te nije sram? Zar je red tako batinati jadnu životinju koja se čak ni ne drži na nogama? Huljo!« 358 »Ali kad neće da se makne«, odgovori kočijaš, još jednom dopunski drškom biča lupivši mazgu u rebra. »Ah, neće da se makne?« priklopi žena. »Ja sam iz Društva za zaštitu životinja. Sad ćeš se maknuti ti!« »Ali zar ne vidite kako se ukopala?« stane prosvjedovati čovjek da bi se opravdao, jer mu neočekivani i nerazumljivi istup nije pretkazivao ništa dobro. »Hajde, kako se zoveš?« 1 Franca Amabili iz torbice izvadi bilježnicu. Naučit će ona toga klipana kako se postupa sa životinjama! Sat vremena poslije, sjedila je u restoranu s mužem i s prijateljicom. »Nekoliko crevettes za početak?« natukne maitre udvorno. »Ili malu krišku dimljenog lososa?« »To je dobra zamisao, može. Za mene lososa«, pristane gospoda Franca. (Kad su ga najednom izvadili iz ledene vode u kojoj se sretno utrkivao s drugovima, losos pogleda oko sebe s bezazlenim zaprepaštenjem, hvatajući zrak. »Bogati, pa ovo je preko pola kvintala«, razveseli se ribar. »Pomozi mi,

Erneste, sam ne mogu nikako.« Nadvikujući se, ulov istresu u brodicu, gdje se riba dugo praćakala strepeći da se ne uguši, a oči su joj blistale molećivim očajem; i tanašna lososova misao odleti k vrletnu jezeru, tko zna kamo, podprebijelim stupovima ledenjaka.) »A poslije toga?« zapita maitre naglašeno ljigavo, podižući olovku iz carneta. »Ja nisam jako gladna«, reče Franca Amabili. »Donesite mi consomme, zatim običnu paillarde, ali neka bude mlada, molim vas.« (Obuzet stravom, telić okrene glavu unatrag tražeći prijateljski lik, ali oko njega su bile samo druge životinje, koje su kao on pomahnitale i mukale u metežu potmulih udaraca i promuklih ljudskih glasova. Željezni predmet divljački ga opali po njušci, iz-vrnuvši mu glavu. Pokuša pobjeći, nešto ga prikliješli i ščepa. Približava mu se crna sjena. Miris krvi. Zableji. Đavolski silovito, vatreni mu stup prosvira mozak.) »Sad ću vas nasmijati«, opet reče gospoda Franca. »Jutros sam doživjela nešto strašno! Znaš, Gi-ulio, gdje se put odvaja prije prijelaza preko pruge? Ondje je stajao neki kočijaš, grubijan...« 359 Kopajući lopatama i pijucima, šestorica, sedmorica ljudi napokon usred noći uspiju naći podzemni rov do kraljeve grobnice, u koju prodru te u njoj nađu blago. Dok su pljačkali, objavi se uzbuna. Pa kad su izašli na otvoreno, natovareni priborom od masivnog zlata, čekala ih je zbijena postrojba. Dođe krvnik. I prve zrake sunca na porumenjelomc pijesku obasjaju šest, sedam glava razbacanih u krvi. Svemogući Bog s najvišega vrhunca Nebesa pogleda dolje. Vidje. Nakratko zaklopi vjede. Kad je On otvorio oči — koliko je vremena prošlo? Kojem broju godina, stoljeća, tisućljeća odgovara trenutak u kojemu Svevišnji Bog trepne vjedama? — druga četa, također oboružana pijucima i lopatama, trsila se da otvori ulaz u tajni rov. Bila je gluha noć, božanski je mjesec blago osvjetljavao nepomično kamenje u pustinji. Prodru, dopru do vladarova groba. Tu je ležalo zlato, drago kamenje, neizmjerno blago iz bajke! Kako su izronili van s legendarnim plijenom — a mjesec je još blistao osvjetljujući mrtvu dolinu, premda tužno, jer je sada već zalazio prema mučaljivim hridima od kojih se sastojao obzor — čekala ih je brojna i nestrpljiva skupina. U noćnoj tišini prolomi se pljesak. Nekoliko momaka pristupi vodi kopača da mu postave pitanja. Stanu bljeskati flashe-\>i. Gomilom se pronosio ustrajan žamor. »No comment«, uznosito odgovori voda oskvrnitelja. »Kad bude vrijeme, izvijestit ću Royal Archaeological Societv.« Obasjani mjesecom na umoru, novinari otrče do automobila i odjure pustinjom prema gradu, odakle će u velike prijestolnice telefonski dojaviti izvanrednu vijest. Urođenik koji je stupao svečano priđe vodi pljačkaša te mu,

naklonivsi se, pruži smotuljak. Zatim drugi, pa treći, također puni listova s brzojavima što su pristigli izdaleka. Predavali su arheologu čestitke koje su mu poslale vlade različitih zemalja. Slava. 360 Pod trijemovima se nalazio oskudno opremljen, ali i po ponašanju samosvjestan čovjek koji je desnom rukom držao kraj uzice. Drugi je kraj prolazio kroz okruglu rupu i završavao u unutrašnjosti kutije za cipele koju je čovjek položio na pod. Na poklopac je stavio kamen težak barem četiri kilograma, kao da bi spriječio da tkogod odozdo ne ustane. »Hajde, hajde, Pirolino,« govorio je čovjek kutiji ovlašno potežući uzicu, »hajde, pokaži se pred gospodom, ne boj se! Što ćete?« pa se okrene kao da se ispričava prema prolaznicima koji su se zaustavili, »danas je hirovito raspoložen! Uvrijedio se. A kad pomislim da je jučer izvodio i skok smrti.« Zatim se ponovno obrati kutiji: »Hajdemo, Pirolino, hoćeš da te ovi ljubazni gledatelji čekaju ni za što? Tu su i dvije lijepe gospođice, zar ne bi htio baciti oko, Pirolino?« Poskoči: »Gospodo, gospodo, jeste li vidjeli kako je načas provirio njuškicom? Vidjeli ste ga, zar ne? Recite vi, gospođice, jeste li ga vidjeli? »Pa, ne znam«, smijući se odgovori djevojka. »Možda. Ali nisam vidjela dobro.« »Nene, dosta je, idemo«, reče joj prijateljica gurkajući je laktom. »Što sad ovdje gubimo vrijeme?« »Zašto?« upita Nene. »Ti, Minnie, kažeš da neće izaći?« »Što?« »Pa životinjica!« Minnie prasne u smijeh. »Ah, nenadmašna si. Još nisi shvatila da u kutiji nema ničega? To je opsjenar. Tom varkom zaustavlja ljude, a poslije, kad bude pogodan trenutak, izvadit će i prodavati listiće za nekakvu lutriju.« Oraspoložcne, dvije lijepe djevojke nastave put do umjetničke galerije. Tu udu. Upravo je trajao vemissage meksičkog slikara Josea Urrubije. Na zidovima je visjelo dvadesetak velikih slika sa zamršenim mrljama boje koje su većinom vukle na žuto i smeđe. Opkoljen skupinom gospoda, muškarac osjetljiva nosa i bijele kose u baršunastu kaputiću držao je predavanje. »Evo,« objasni pokazujući na platno puno malih rombova koji su se slinavo pretakali jedan u drugi, »ovo djelo može se smatrati tipičnim za Urrubijinu drugu fazu. Pripada Muzeju u But-falu. Tonalnost se, kao što vidite, ovdje nameće kao presudan zahtjev koji istiskuje ritmičko istraživanje, iako je ono uvijek nazočno tijekom cijele Urrubijine putanje. Da, kazat ćete vi, in361 tenzitet poetskog izričaja nije tako, ehm, ehm, proživljen, tako pregnantan, je li, kao u njegovim prvotnim iskustvima. Zauzvrat, kakva sloboda! A uz tu slobodu, kakva stroga, rekao bih gotovo neumoljiva kromatska dijalektika! No sada, drage prijateljice, prijeđimo na uzbudljiv umjetnički dokument: Dijalog 5... Znate li kako gaje opisao Albert Pitchell? Kao maniheizam,

maniheizam, tout courti Maniheizam, shvaćate li? Zbog dualizma suprotstavljenih pobuda što dramatiziraju temeljno jedinstvo slike, nastale u naletu, to je jasno, iz... iz... orfičke obuze-tosti nadahnućem kakvo je jedino Urrubia mogao podrediti, kao što i jest učinio, namećući mu geometrijsku pravilnost. Naravno, tu dolazimo u napast da, je li, da glavni lirski povod prepoznamo u nekoj vrsti, kako da kažem, metafizičke grafičke na-sumičnosti...« Gotovo obeznanjena od ushita, Minnie je upijala riječ po riječ. »Sad je dosta, idemo!« promrmlja Nene prijateljici bubnuv-ši je laktom. »Na ovim slikama ne razumijem baš ništa.« »Oh, ti,« odvrati prijateljica, »ti si, oprosti mi na iskrenosti, prilično zaostala. Ja mislim da su prava guba!« 362 45. UZALUDNE MJERE OPREZA Protiv prijevare Leo Bussi, tridesetogodišnji trgovački putnik, ude u poslovnicu br. 7 banke Credito Nazionale kako bi unovčio gotovinski ček u iznosu od 4000 (četiri tisuće) lira. Nije bilo šaltera, nego dugačak pult iza kojega su radili službenici. »Molim?« ljubazno ga upita jedan od njih. »Imam ček koji bih unovčio.« »Izvolite«, reče službenik pa listić uzme u ruku te ga pregleda sprijeda i straga. Zatim reče: »Molim vas da prijedetc malo dalje, k mom kolegi.« Kolega je bio čovjek pedesetih godina. Nadugo promotri ček (prevrćući ga s jedne strane na drugu), nakašlje se, digne pogled preko naočala proučavajući stranki lice, opet pogleda ček, nanovo pogleda Bussija kao da traži neku podudarnost i napokon upita: »Imate li ovdje tekući račun?« »Nemam«, odgovori on. »Osobne isprave?« Bussi dade putovnicu. Službenik je uzme, odnese je do svojega stola, sjedne, prelista knjižicu provjeravajući je, počne zapisivati, bilježeći na obrazac ime, broj, datum izdavanja, i tako dalje. No u stanovitom trenutku zastane, namjestivši naočale, i progunda nekoliko riječi. »Nešto nije u redu?« upita Bussi s nejasnim osjećajem da su ga pobrkali s nekim gangsterom. 363 »Ništa, ništa«, odvrati službenik dvosmisleno se smješkajući. Dok je to govorio, ode se s putovnicom u ruci posavjetovati s ravnateljem, koji jc sjedio u pozadini, za većim stolom. Njih dvojica popričaju, povremeno podižući oči da bi proučili lice trgovačkog putnika. Naposljetku se službenik vrati. »Dolazite li u ovu banku prvi put?« upita. »Da, prvi put. Pa ima li možda kakvih poteškoća?« »Ništa, ništa«, ponovi službenik obnavljajući smiješak. Zatim ispuni obrazac za isplatu, dade mu ga da ga potpiše, obrazac uzme natrag, ponovno otvori putovnicu, provjeri jesu li potpisi jednaki. U tom ga trenutku očito obuzme nova dvojba. Po

drugi put se ode posavjetovati s ravnateljem. Sa svoje strane pulta Bussi nije mogao razabrati što govore. (»Koliko natezanja za 4000 lira!« mislio je u međuvremenu. »A da ih je bilo sto tisuća?«) Kad se Bog smilovao, službenik se vrati za pult, reklo bi se razočaran što ne nalazi drugih razloga da proširi istragu. »Gotovo je, izvolite na blagajnu.« Pa mu zajedno s putovnicom dade odrezak s naznačenim brojem. Na blagajni Bussi preda odrezak kad je došao na red. Blagajnik, debeo i autoritativan čovjek, pomno prepipa ček, prispodobi mu račun koji se na njega odnosio, pogleda Bussija a zatim ponovno ček, i on tražeći možda kakvu tajnovitu sličnost između bankovne mjenice i čovjeka, napokon probuši listić posebnim igličastim pečatom, iznova ga pregleda, odloži u ladicu kraj sebe. Nakon toga, svečano poput svećenika, izvadi novčanice prebirući ih karakterističnom kretnjom medu prstima da zapucketaju: jedna, dvije, tri, četiri novčanice po 10.000 (deset tisuća) lira. Te ih preda stranki. Protiv špijuna Antonio Lancellotti, visoki državni činovnik i vrlo smotrcn čovjek, u Ministarstvu susretne zamjenika nadzornika Modicu, koji mu je podređen, ali ipak čovjek do kojega treba držati jer ga bije glas da je špijun. »Dragi Modica,« upita glupavo, iz puke 364 srdačnosti, »što se priča, što se priča?« »Eh,« odvrati Modica tresući glavom, »bolje da čovjek ne sluša, vjerujte. Tu u Ministarstvu glavni je posao ogovarati gdje stigneš!« »Koga?« i Lan-cellotti se smije, zabavljajući se. »Pa svakoga, poštovani gospodine, svakoga, čak i najpoštenije i najbcsprijekornije osobe.« »Zar i vas, Modica, stari moj?« »Pa svakako, svakako! I pomozi Bože što kaljaju mene, koji sam zadnja rupa na svirali. Nego i vas, kad baš moram biti iskren!« »I mene?« sa zebnjom će Lan-cellotti. »A što pričaju o meni?« »Ali nemojte se na to osvrtati, zaboga, sve su to odvratne klevete.« »Klevete? A zašto sad?« »Baš hoćete da doznate sve do kraja?... Nemojte, nemojte, bolje je da čovjek sebi ne truje život!« Njegova Ekscelencija Lan-cellotti je na iglama: »Hajde, dragi Modica, ipak imam pravo znati!« Pošto je dugo navaljivao, Modica se odluči: »Znate li što imaju hrabrosti insinuirati? Znate li što? Kako ste vi gunđalo, kako sustavno ogovarate našega velikog šefa, maršala Baltaza-na, kako vi...« »Ja? Ja? Ja koji bih za Baltazana život dao! Ja koji svaku večer prije nego što zaspem pročitam koji odlomak iz njegovih spisa!« Modica ga gleda. »Pa znate što ću vam reći? Čak i da je tako!...« »Čak i da je što tako?« »Čak i da je istina kako vi o Blatazanu govorite kao o blesanu... Hajde, hajde, budimo iskreni, poštovani gospodine, priznajmo inter nos: zar vi nemate dojam da je u zadnje vrijeme naš Maršal nekako... dobro, kako da kažem?... ukratko, da nije više isti, ne baš da je podjetinjio, ali...« »Oh, ne, nipošto!« reagira Lancellotti i misli: »Evo kako se javlja provokator«. »Naprotiv! Njegovi

posljednji govori su mi djelovali, ako je uopće moguće, ljepše nego prethodni, snažnije, rječitije, oštroumnije.« »Ali ono kad se, recimo ipak, izjasnio protiv planova za poboljšavanje zemljišta koje je izradio ministar Imenez, han, han? Vi se s tim slažete?« »I te kako se slažem! U tom pogledu, Maršal«, i pojača glas kako bi ga čula tri službenika u prolazu, »Maršal genijalno dokazuje da ima velebnu viziju istinskoga probitka naše zemlje! Naš veliki Baltazano je orao, dragi moj Modica, a u usporedbi s njim Imenez je, dobro, ne kažem baš vrapčić, ali skoro! Maršal je, dragi moj, najmoćniji politički um što ga je doživjelo ovo stoljeće.« 365 Trojica su se službenika primakla i slušaju s iznimnim zanimanjem. Zatim se jedan od njih približi Modici i doda mu novine. Lanceilotti krajičkom oka nazre krupan naslov. »Što je?« upita obuzet sumnjom. »Ništa, ništa.« »Ne, dajte da vidim.« Preko cijele prve stranice pisalo je: »Odluka Nacionalnog Odbora«. A ispod: »Baltazano prepušta vlast zbog doktrinarnih neslaganja — Uhićenje ga osujećuje u pokušaju bijega u inozemstvo — Imenez proglašen novim predsjednikom Vlade«. Lanceilotti osjeća kako se pod njim otvara ponor, posrče, jedva smogne daha da upita: »Ali jeste li vi, Modica, znali?« »Ja?« dočeka ovaj sotonski se smiješeći. »Ja? Pa meni je ovo, kunem vam se, prvi glas!« Protiv kradljivaca Otkako su se u tom području dogodile tri otimačine, posjednik Fritz Martella opsjednut je strahom od razbojnika. Ni u koga se više ne pouzdaje, ni u članove obitelji, ni u sluge, ni u pse koji ipak revno stražare. Gdje da sakrije zlatnike i obiteljske dragulje? Kuća nije sigurno mjesto. Ormar koji je dosad služio kao trezor smiješno je jamstvo. Pošto je dugo premišljao, jedne noći, nikome ništa ne kazujući, on izlazi iz kuće sa sandukom za blago i s lopatom te odlazi u šumu na obali rijeke, gdje iskopava duboku jamu. Pa unutra zakopava kutiju. No, vraćajući se kući, razmišlja: »Koji sam ja tikvan. Kako se nisam sjetio da prekopana zemlja može pobuditi sumnje? Onuda gotovo nikada nitko ne prolazi, doduše, ali tko zna, ako dođe kakav lovac i primijeti da se na tome mjestu kopalo? Pa ako postane znatiželjan? Pa ako pokuša kopati i on?« Tako mozgajući, vrti se i prevrće medu plahtama, ali ne uspijeva zaspati. Za to vrijeme, u cik zore, tri ubojice u potrazi za prikladnim mjestom da zakopaju truplo zlatara što su ga napali i zaklali putem podu u šumu na obali rijeke i ne mogu vjerovati svojim očima što nalaze komadić zemljišta na kojemu je, tko zna tko i zašto, netko nedavno već prorahlio tlo. Tu na brzu ruku ukopaju leš. 366 Iduće noći, izjedajući se od nespokoja, s lopatom preko ramena posjednik se vrati u šumu da uzme škrinju: lako će poslije naći neko sigurnije skrovište. Dok prekapa, čuje topot nogu, okreće se, a preda nj pri

svjetlu fenjera stupa tucet oružnika. »Stoj tamo!« narede mu. Martella se ukipi s lopatom u ruci. »Što ti tu radiš u ovo doba?« pita zapovjednik oružnika. »Ja? Ja ništa... ja sam vlasnik... ja kopam... ja sam ovdje zakopao svoj sandučić...« »Ah, je li?« vojnik će podrugljivo. »A mi pak tražimo mrtvaca, ubijenoga mrtvaca! I osim toga, tražimo ubojice.« »Što ja znam o mrtvacu. Ja sam ovamo došao, ponavljam, uzeti nešto što je moje...« »Dobro, izvrsno!« uzvikuje zapovjednik čete. »Onda hrabro, čestiti čovječe, kopaj, kopaj. Baš da vidimo što ćeš izvaditi!« Protiv ljubavi Sad kad je on otišao i više se neće javljati, kad je nestao, izbrisan iz životnoga vidokruga upravo kao da je umro, njoj, Ireni, ne preostaje drugo nego da se oboruža svom hrabrošću koju žena može ishoditi od Boga i da iščupa sve korijenje kojima je ta nesretna ljubav urasla u njezinu utrobu. Uvijek je Irena bila snažna djevojka, ni ovaj put neće pokleknuti. Gotovo je! Bilo je manje strašno nego što je mislila i kraće je trajalo. Nije prošlo ni četiri mjeseca, a ona se već potpuno oslobodila. Malo je mršavija, bijeda, prozirnija, ali lagana, prožeta blagom malaksalošću kakva je svojstvena onima koji se oporavljaju od bolesti, a u kojoj već trepte nove nejasne tlapnje. Oh, bila je jaka, ponijela se junački, znala je biti okrutna prema samoj sebi, svojski se oduprla svim laskama uspomena, kojima bi joj se ipak bilo tako slatko prepustiti. Uništiti sve njegovo što joj je ostalo u posjedu, makar i pribadaču, spaliti pisma i fotografije, baciti odjeću koju je nosila kad je on bio tu, na kojoj su možda njegovi pogledi ostavili neopipljiv trag, otarasiti se knji367 ga koje je i on čitao pa znanje o pročitanome što ga s njim dijeli uspostavlja neki tajan dosluh, prodati psa koji se naučio da ga prepoznaje pa mu je trčao u susret do vrtnog ulaza, napustiti prijateljstva koja su pripadala oboma, čak se i preseliti, jer se on na rub te peči jedne večeri naslonio laktom, jer su se jedno jutro ona vrata otvorila a na njima se pojavio on, jer se zvonce na vratima i dalje oglašava istim zvukom kao kad je dolazio on, i tako joj se čini da u svakoj sobi razaznaje tajnovit otisak. I još: naviknuti se da misli na druge stvari, ubijati se od posla da bi je uvečer, kad opasnost podmuklije vreba, oborio tvrd san, upoznavati nove osobe, kretati se u novim sredinama, promijeniti i boju kose. Sve je to njoj pošlo za rukom po cijenu očajničkog truda, koji pritom nezaštićen nije ostavio ni kutak, ni pukotinu kroz koju se mogla probiti uspomena. Uspjela je. 1 ozdravila je. Sada je jutro, u lijepoj plavoj haljini koju joj je krojačica netom poslala Irena se sprema izači iz kuće. Vani sja sunce. Ona se osjeća zdravom, mladom, posve ispranom iznutra, svježom kao kad joj je bilo šesnaest godina. Čak i sretnom? Gotovo da je tako. No iz susjedne kuće dopre kratak val zvuka. Netko drži upaljen radio ili pušta gramofon i otvorio se neki prozor. Ot-

vorio i zatim odmah zatvorio. To je bilo dovoljno. Šest-sedam tonova, ne više, naznaka staroga glazbenog motiva, njegova pjesma. Hajde, hrabra Ireno, ne posustaj zbog takve sitnice, trči na posao, ne zastaj, smij se! Ali stravična joj se praznina već stvorila u grudima, već je iz-dubla ponor. Dugi niz mjeseci ljubav se, to čudno prokletstvo, pravila da spava, dopuštajući da se Ireno obmanjuje. Sada je bila dovoljna i trica da je razbukta. Vani prolaze automobili, ljudi žive, nitko ne zna za ženu koja, klonula na pod s druge strane kućnih vrata poput kažnjene djevojčice, trga lijepu novu haljinu, gorko rida. On je daleko, više se nikada neće vratiti, sve je bilo uzalud. 368 46. BOLESNI TIRANIN U uobičajeno vrijeme, to jest u četvrt do 19, u predjelu takozvanoga gradilišta između Ulice Marocco i Casserdonijeve ulice, lisičar Lco ugleda kako ovčar Tronk stupa dok ga na lancu drži njegov gospodar profesor. Životinji su uši bile uspravne kao uvijek i pretraživala je vrlo skučeni obzor prljave ledine između kuća. On je bio mjesni car, tiranin. Pa ipak, stari lisičar pun kivnih sjećanja odmah primijeti da to nije nekadašnji Tronk, čak ni Tronk kakav je bio mjesec dana prije, pa ni strašna psina koju je vidio prije tri ili četiri dana. Nije bio ništa, možda puki način na koji se oslanjaju šape, ili nekakva zamućenost pogleda, ili pogrbina na leđima, ili odsutnost sjaja na dlaci ili još vjerojatnije sjena — siva sjena, koja je strahovit znak! — što mu se cijedi niz oči do obješenoga ruba usana. Nitko, čak ni profesor nije opazio te sitne znake. Sitne znake? Stari lisičar, koji je dosad na tom svijetu iskusio svega i svačega, shvati i zadrhti od podle radosti. »Ah, napokon si dolijao«, pomisli. »Jesi li?« Ovčar više nije zadavao strah. Nalazili su se na jednome od onih praznih prostora prema predgrađu, između tvornica, odlagališta, daščara, skladišta, koji su za vrijeme prošloga rata bili izloženi bombardiranju iz zraka. (Ali na nevelikoj udaljenosti kočila su se blistava sjedišta velikih društava za trgovinu nekretninama, na sedamdeset-osamdeset metara iznad razine radnika iz plinare što je prionuo da popravi 369 oštećeni cjevovod i umornoga violinista što ondje na uglu ispod trijemova posluje medu stolovima u Kavani i pivnici Esperia.) Razoreni su bili zaostali patrljci zidova, na kuće koje su nekoć postojale podsjećali su još jedino mjestimični potezi zemljišta prekriveni pločicama, možda naznake da je ondje stajala vratarnica, ili kuhinja u prizemlju, ili možda čak i spavaća soba kakvih ima po pučkim kućama (gdje su jednom noću treptale nade i snovi i možda se rodilo dijete, a u travanjska jutra, unatoč turobnoj zasjenjenosti dvorišta, odande je možda dopirao glas mlade djevojke dok je bezazleno i strastveno pjevala; a uvečer, pod crvenkastom

svjetiljkom, ljudi su se mrzili ili voljeli). Po svemu ostalome, prostor je ostao raskrčen i odmah se, ganutljivom dobrotom prirode što se tako spremno smiješi ako joj damo makar i malo mjesta, stao pomalo prekrivati zelenilom, travom, divljim biljkama, šipražjem, nalik na blažene daleke doline o kakvima se priča u bajkama. Čak su pokušali izniknuti okrajci prave livade posute cvjetićima da se umorni, ruku prekriženih ispod glave, imamo gdje ispružiti i gledati oblake što tako slobodni i bijeli prolaze iznad ljudskoga nasilništva. No grad ništa ne mrzi kao zelenilo, biljke, disanje stabala i cvijeća. Stoga se ondje zvjerski navrlo istovarivati hrpe krhotina žbuke, smeća, sablažnjivih otpadaka, smradne organske gnjileži, ocjedine uljnih taloga. I okrajak poljane uskoro je požutio pretvorivši se u porazbacano gnojište, gdje su se ipak još borile bi-ljčice i trava, usred gnusobe okomito izvijajući stapke prema suncu i životu. Ovčar smjesta uoči drugoga psa i zaustavi se da ga promotri. I odmah primijeti da se nešto promijenilo. Lisičar je danas u njega zurio na nov način, ne više stidljivo, ne više smjerno, ne više zastrašeno kao inače. Naprotiv, zjenice su mu svjetlucale posprdno. Bila je vruća ljetna večer. Mlohava sumaglica još je ležala nad gradom između armiranobetonskih i kristalnih tornjeva u kojima se nastanio čovjek, a osv']ct\java)o ju je sunce na zalasku. Sve je izgledalo umorno i bezvoljno, čak i bestidni američki automobili bojom nalik na zelembaće, čak i izlozi s kućanskim strojevima koji obično djeluju tako optimistično, čak i energična 370 plavuša koja se smiješila s plakata što je reklamirao zubnu pastu Klamm (koja navodno, ako se rabi svakodnevno, naše postojanje pretvara u raj, zar ne, Mr. Macintosh, generalni direktore odjela za promidžbu ipublic relationsl). Profesor smjesta ugleda kako se na hrptu njegova psa stvara duguljasta i tamna pjega, znak da se životinja srdi pa se nako-striješila. U istome trenutku, a da ga ovčar ni na koji način nije izazvao, lisičar šutke nasrne da se osveti te velikom brzinom ovčara ugrize za prednju desnu nogu. Tronk .se lecne od boli, ali na nekoliko djelića sekunde ostane kao da je neodlučan, samo se pokušavao otresti neprijatelja, mlatarajući nogom. Zatim mu se iznenada vrati stara divlja žestina. Lanac izmakne profesoru iz ruke. Iza psa jurne da ugrize ovčara još jedan mali, obično bojažljiv i preplašen križanac, lisičarov drug Leo, neodređeno nalik na lovačkog psa. I na djelić sekunde moglo se vidjeti kako vladaru zariva zube u bok. Zatim se isprepletu u pometnju što je kcvtala i koprcala se u prašini. »Tronk, amo, Tronk!« pozove profesor zbunjeno, desnom rukom tapkajući po tome mahnitom kovitlacu i pokušavajući zgrabiti lanac svoga psa. Ali ne odlučno kako je bilo potrebno, nego prestravljeno bjesomučnošću borbe.

Borba potraje kratko. Razdvoje se sami. Leo štekćući odskoči, a i njegov se drug također odmakne od Tronka, ustuk-nuvši zakrvarena vrata. Ovčar sjedne, a dahtao je nevjerojatnim ritmom, obješena jezika, iznemogao od tjelesne izmrcvarenosti. »Tronk, Tronk«, zamoli profesor. Pa ga pokuša uhvatili za ogrlicu. No ni od koga viđen, slobodan i sam, iza leda je prilazio odmetnik Panzer, vučjak iz obližnje garaže, kojega je Tronk do te večeri držao na odmaku samim svojim izgledom. 1 on se na neki način dolazio osvetiti. Jer Tronk ga nikada nije izazivao niti mu nanio ?.la, pa ipak je i puka njegova nazočnost predstavljala svakidašnju uvredu koju je bilo teško progutati. Previše ga 371 jc puta skutrcn vidio kako prolazi kraj ulaza u garažu i unutra pogledava s oholom ratobornošću, kao da veli: »Ima li ovdje ikada ikoga s kim bi se mogla zametnuti kavga?« Profesor ga opazi kasno. »Hej,« vikne, »pozovite ovoga vučjaka! Hej, vi iz garaže!« Crne i čekinjave dlake, vučjak jc izgledao zastrašujuće. I tko zna kako, taj put se u usporedbi s njim ovčar doimao kao protrnuo. Tronk ga jedva na vrijeme ugleda krajičkom oka. Vučjak iskeženih zuba izvede pravocrtan skok i ovčar se za tili čas sko-trlja medu otpatke žbuke i troske, dok mu se drugi pas divljački zarije u šiju. Znao je profesor da jc gotovo nemoguće razdvojiti dva psa kao što su ovi, kakvi zapnu i tuku se na život i smrt. Pa kako se nije pouzdavao u svoje snage, otrči da nekoga upozori i zatraži pomoć. U međuvremenu, i lisičar i lovački pas iznova se osmjele te nasrnu u pokolj nad tiraninom, koji će uskoro biti poražen. Zadnji se put Tronk ustremi. Pa pomamno izmigoljivši uspije zubima dograbiti vućjakov nos. Ali odmah popusti. Pošto je ustuknuo u odskocima, vučjak se oslobodi te ga stane nauznak vući i dalje ga držeći za šiju. Čuvši ih kako grozno štekću, ljudi se uto pomole na prozorima. A s druge strane garaže čulo se kako viče profesor, kojega su događaji shrvali. Zatim najednom zavlada tišina. S jedne strane, ovčar se s mukom pridizao, potpuno isplažena jezika, očiju punih zaprepaštenoga poniženja poput cara kojega najednom zbace s prijestolja i pregaze u glibu. S druge, vučjak, lisičar i lažni lovački pas uzmicali su odajući znakove smetenosti. Što ih je rastjeralo kad su već stali kušati krv i pobjedu? Zašto se povlače? Zar im ovčar opet ulijeva strah? Ne ovčar Tronk. Nego nešto bezlično i novo što se stvorilo u njemu i iz njega se polako rasprostiralo poput zatrovana ozračja. Njih trojica naslutili su da se Tronku nešto moralo dogoditi te više nema razloga da ga se boje. No vjerovali su da će zube zariti u živa psa. A kad tamo, od njega su ih odagnali

neobičan 372 vonj možda dlake ili daha i krv odbojna okusa. Jer, još i bolje negoli uređaji sa zrakama u klinikama, životinje i po najneznat-nijoj najavi zamijete da se približava zlokobna prisutnost, zaraza kojoj nema lijeka. A borca je obilježila, on više ne pripada životu, iz neke skrovite dubine tijela već se širio rasap stanica. Neprijatelji su se razbježali. Sada je sam. Za to se vrijeme u veličanstvenoj večeri sa zemlje jasno i čisto uzdižu staklene zidine novih zgrada, koje bi se mogle usporediti s fanfarama, a od sunca što zamire, na ljubičastoj podlozi noći koja provaljuje sa suprotne strane, one blistaju i trepere kao da prkose. Objavljuju tvrdoglave nade onih koji, premda smoždeni od napora i prašine, kažu »Da, sutra, sutra«, onih koji zastupaju jurnjavu, barjake ovoga ojađenog svijeta! No za satrapa, glavara, titana, orijaša, kralja, mastodonta, kiklopa, Samsona, više ne postoje tornjevi od aluminija i mala-hita, ni četveromotorac što pri polasku za Aiderabad bučeći nadlijeće gradsko središte, niti postoji trijumfalna glazba predvečerja što se prostire turobnim dvorištima, gnusnim jamama u zatvorima, zagušljivim zahodima što su se skorili od amonijaka. On se svesrdno upiljio u tu oskudnu oazu i proždire je pogledom. Krv koja mu je počela kapati iz razderotine na vratu zaustavila se zgrušavanjem. Samo što je hladno, užasno hladno. Uz to, spustila se i magla, on više ne može dobro vidjeti. Čudno, magla usred ljeta. Vidjeti. Vidjeti barem komad onoga što ljudi obično zovu zelenilom: zelenilo svojega kraljevstva, travu, trske, kržljavo grmlje (nasade, neizmjerne gajeve, guste šume hrastova i drevnih jela). Profesor se vraća i tješi videći kako su se vučjak i ostala dvojica razbojnika preplašeno udaljili. »Eh, moj Tronk«, misli ponosno. »Eh, ne može se s njim tek tako!« Zatim ga ugleda kako sjedi na tlu, naoko miran i dobar. Prije samo četiri godine bio je štenac koji se umiljato ogledavao oko sebe, sve je još bilo pred njim, sigurno će osvojiti svijet. 373 Osvojio ga je. Gledajte ga sada, velikog i krupnog, opasnu psinu, poprsja kao u bika, usta kao u barbarskoga aztečkog boga, pogledajte glavnoga nadzornika, pukovnika oklopnih jedinica, njegovo veličanstvo! Hladno mu je i drhti. »Tronk! Tronk!« zove ga profesor. Pas po prvi put ne odgovara. U grcajima srca što odzvanja, blijed od strašne bljedoćc kakva spopada pse o kojima se pogrešno misli da nikada ne mogu problijedjeti, on gleda onamo, prema djevičanskoj šumi, odakle prema njemu žalobno stupaju nosorozi noći. 374 47. PROBLEM S PARKIRALIŠTIMA X osjedovati automobil svakako pruža divnu udobnost. No

nije to lak život. U gradu gdje živim, pripovijedaju kako je služiti se automobilom nekoć bilo jednostavno. Pješaci su se uklanjali, bicikli se kretali postrance, ceste su bile gotovo puste, samo bi se tu i tamo nalazile zelene hrpice što su ih ostavili konji; i čovjek se mogao zaustavljati po svojoj volji, čak i nasred trgova, jedina je teškoća bila izabrati neko mjesto u izobilju što se nudilo. Tako pričaju stari, sa sjetnim smiješkom punim sjećanja. Može li to biti istina? Ili su to puke legende, fantastične opsjene što ih čovjek gradi kad mu se na kuću spusti tuga pa je lijepo zamišljati kako život nije uvijek bio trnovit kao danas, nego su postojali spokoj i vedre večeri? (Oslonivši ruke na pod-boj, smirena duha, motreći svijet ispred sebe kako se uspavljuje nakon radnoga dana, dok se nježne pjesme gube u daljini, zar ne? A njezina ljupka glava, poluotvorenih usana u večernjemu zanosu, blago pritiska rame, a iznad nas zvijezde, zvijezde!) Pomaže li nam to da se nadamo kako će se nešto od davnih vremena vratiti i kako će nas tada zraka jutarnjega sunca buditi upirući se o izvezeni rub? Danas, međutim, o prijatelji, život je bitka. Grad se sastoji od cementa i od željeza, sav je na oštre bridove što se dižu uvis i kazuju: tu ne, tu ne. Od željeza moramo biti i mi, da bismo u njemu živjeli, i u tijelu ne smijemo imati meku i toplu utrobu, nego blokove armiranog betona, a gladak kamen težine kilogram zarez dva umjesto takozvanoga srca, smiješne demodirane naprave. 375 Kad sam u ured išao pješice ili tramvajem, mogao sam se kretati relativno bez žurbe. Danas, kad se vozim automobilom, ne mogu. Jer automobil ipak treba negdje ostaviti, a u osam ujutro naći slobodno mjesto uz rub pločnika gotovo je prava utopija. Zato se budim u pet i po, najkasnije u sedam: treba se oprati, obrijati, istuširati, nadušak iskapiti šalicu čaja, zatim odjuriti iz sve snage, moleći Boga da na svim semaforima bude zeleno. Evo nas. S kukavnom strepnjom poput robova, moj bližnji, muškarci i žene, već gmižu cestama po središtu grada, čcznući da što brže udu u svoj svakidašnji zatvor. (Sjedeći za pisaćim i daktilografskim stolovima, malo pognuti, pogledajte ih uskoro, jao, na tisuće nevjerojatno jednolikih života što su imali biti roman, ždrijeb na sreću, pustolovina, san, sjetite se o čemu se razgovaralo u djetinjstvu uz ogradu rijeka što su dolje tekle prema oceanima?) A niz dugačke, ravne ulice s obiju se strana dokle oko seže proteže po jedan neprekinut red nepomičnih i praznih automobila. Gdje ću naći mjesto da ostavim svoj? Automobil, koji sam kupio rabljen, imam tek nekoliko mjeseci, još nisam dovoljno vičan, a parkirališta postoji barem šestotrideset i četiri različitih kategorija, labirint u kojemu se izgube i prekaljeni vuci volana. Na svakom zidu, doduše, stoji poseban natpis s naznakama, ali načinjeni su u malim dimenzijama da ne bi

narušili, kako se kaže, monumentalnost drevnih ulica. I k tome, tko da odgoncl-ne neznatnu raznolikost boje i oblika? Ja kružim pokrajnjim uličicama, tragajući, u svojemu malom mlincu, na koji se odostraga okomljuju slapovi kamiona i kombija što groznom rikom zahtijevaju da ih propustim. Gdje ima mjesta? Na onoj strani, poput jezera i izvora što se priviđaju beduinu u Sahari, cijela nepregledna strana veličanstvene ulice s drvoredom pruža se potpuno slobodna. Tlapnja. Naj-nepouzdaniji su upravo prostrani nezakrčeni potezi što bi nam morali razveseliti duh. Prevelika milost. Čovjek se može zakleti da se iza krije neka varka. To je zapravo zabranjen prostor, jer se ondje koči babilonska palača Ministarstva za poreze. Da čovjek ondje ostavi kola, navukao bi si na vrat prijave, zapljene, rastrošne i zamršene sporove, u nekim slučajevima čak i osudu 376 na zatvorsku kaznu. Povremeno se, međutim, vide automobili koje su ondje ostavili bez nadzora, malo, ali ih se nađe: uglavnom su to izvanserijska vozila, čudnovato duguljasta i opake njuške, preostaci sumnjivih imetaka. Tko su njihovi vlasnici, ili kradljivci? To su brodolomci života koji više nemaju što izgubiti, očajnici što prkose zakonu i igraju na sve ili ništa. Hrabro: nedaleko od moga ureda, u sporednoj ulici spazim, eno, uzan prolaz u koji se možda može ugnijezditi moj ekonomični automobil. Osjetljivim manevrom u rikverc uz bok divovskih američkih bijelih i crvenih kola, prave uvrede bijednicima; za volanom, atletski građen gospodski vozač kao da je zaspao, ali primijetim da me kroz proreze kapaka nadgledaju njegove neprijateljske oči, ukoliko mi se dogodi da svojim jadnim za-hrđalim odbojnikom dotaknem, okrznem njegov moćni, oklop-ljeni, kromirani štit, krcat zrcalnim kuglama, poprečnim potpornjima i pojačanjima, koji bi, mislim ja, sam dostajao da deset godina hrani kakvu obitelj. Istini za volju, moj automobil sa mnom surađuje koliko se zamisliti dade, skuplja se da bude još manji, stanjujc se, kvrči se, suspreže dah, podiže na vrškove guma. Nakon sedam pokušaja, sav oznojen od napetosti živaca, napokon uspijevam ugurati svoju klopku u pretijesni razmak. Ne želim se hvaliti, ali precizni sam zahvat izveo majstorski. Tada izlazim, likujući zatvaram vrata. Pridc mi poslužitelj u odori: »Oprostite, vi?« »Sto ja?« on pokazuje na mikroskopski natpis: »Znate li čitati? Rezervirano parkirno mjesto. Samo za činovnike tvrtke 01drek.« Nekoliko metara dalje zaista zjapi velebni ulaz u sjedište velikoga trgovačkog društva. Podbuhao sjedam u kola i iznurujem se mjerama opreza dok se ne uspijem izvući a da svojim nečistim dodirom ne oskvrnem kraljevsko dostojanstvo američkoga nosača aviona. Kroz proreze kapaka, vozačev me pogled probada iglama prezira. Kasno je. U uredu sam morao biti već odavno. Grozničavo pretražujem ulicu za ulicom, ne bih li našao utočište. Hvala Bo-

377 gu: ondje je neka gospoda koja kao da se sprema ući u kola. Usporavam, čekajući da se ona otisne kako bih naslijedio mjesto. Pomamna svirka trublji smjesta se razlegne iza mojih leda. Okrenuvši se, nazirem zajapureno lice vozača kamiona koji se naginje kroz prozor, izderava se na mene pogrdnim epitetima i šakom lupa po vratima kako bi ozvučio svoj bijes: Bože, što me mrzi. Prisiljen sam nastaviti dalje. A kad obiđem cijeli blok i vratim se na mjesto, gospoda je otišla, doduše, ali u prostor koji jc ostao slobodan netko drugi upravo zabija svoj auto. Naprijed. Ovdje je zaustavljanje dopušteno samo na pola sata, ondje samo u neparne dane (a danas je 2. studenog), ondje samo za članove Motormatic Cluba, nešto dalje parkiralište je namijenjeno isključivo kolima s dozvolom »Z« (javne i po-ludržavne ustanove). Pa ako se pokušam napraviti Englez, munjevito iskrsne čovjek s kapom vojničkoga kroja da me izbaci sa svojega posjeda. To su čuvari parkirališta: kršni, visoki čudnovato nepotkupljivi muškarci s brkovima, napojnice na njih uopće ne djeluju. Samo strpljivo. Sada treba da barem navratim u ured i javim se. Vratar je stalno na pragu, zaustavit ću se načas, objasnit ću mu što je na stvari. Ali upravo dok kočim u razini ulaznih vrata, oči mi zapnu za slobodno mjesto uz suprotni pločnik. Sa srcem u petama, ja zaokrenem po cijenu da me zdrobe lavine vozila, prijeđem ulicu poprijeko, kliznem i brzo se smjestim. Čudo. Mir silazi u mene. Do večeras smijem živjeti spokojno, dapače, s prozora u uredu mogu svoj ekonomični automobilčić vidjeti i nadzirati. Sada izgleda čak i ljupko, ima nasmiješen izraz, očito uživa što i on ima svoje mjesto pod suncem. Dakako, ukazao mu se izvanredan stjecaj okolnosti: upravo sučelice zgradi u kojoj radim, u samome središtu! U životu nikada ne treba očajavati. Prođe nekoliko sati, nad neprekidnom tutnjavom vozila čini mi se da razlučujem uzrujanu dreku što dopire s ulice. Prilazim 378 prozoru s lošim predosjećajem. Oh, znao sam: tu se morala kriti neka obmana, bilo je odviše lako. Nisam, naime, primijetio da se ondje gdje sam ostavio svoja kola, uza zid kuće, nalaze željezne rešetke, koje su se sada otvorile da kroz vežu prođe malen kamion. Kunući grlenim glasovima, tri muškarca u kombinezonima zato ručno premještaju moj automobil i pritom ga snažno trzaju. Golim rukama odstranjuju ga iz udobne duplje, toliko je lagan, i guraju ga dalje, kako bi mogao izaći kamion. Zatim odlaze. Moja kola stoga ostavljaju nasred ceste, tako da ona zakr-čuju promet. Već se stvorio zastoj i dojurila su dva policajca, vidim kako zapisuju u bilježnice. Hrlim dolje, sklanjam auto, ne znam ni sam kako uspijevam objasniti nesporazum dvojici redarstvenika i izbjeći globu. Ali ondje ostati ne smijem. Evo gdje me ponovno usisava vir što

se vrti, vrti i ne može se nikada zaustaviti, jer se nema gdje zaustaviti. Je li ovo život? Dalje, dakle, prema predgrađu gdje borba nije tako bespoštedna, gdje je prostor povoljniji. Ondje ima gotovo pustih ulica i cesta, takvih kakve su ulice u središtu grada bile u minulim vremenima, ako je istina što pripovijedaju naši stari. No to su udaljena i jadna mjesta. Čemu služi automobil ako ga valja ostaviti u tome izgnanstvu? I osim toga, što da se radi večeras? Večeras će se spustiti mrak pa će i automobili biti umorni kao mi, osjetit će potrebu za domom. No javne garaže su pune. Do pred koju godinu smjerni i ljubazni ljudi koje smo mogli smatrati sebi sličnima, vlasnici su sada postali moćnici kojima se ni pristupiti ne može. Mnogo ste postigli ako možete razgovarati s njihovim računovođama, ili tajnicima, ili drugim potrkalima, ali ni ti više nisu negdašnji uslužni momci. Više se ne smješkaju, s visoka slušaju kako ih mi tugaljivo preklinjemo. »Ali znate li vi«, odgovaraju, »da smo prodali već dvadesetak predbilježbi? Prije vas je, u svakom slučaju, inženjer Zolito, predsjednik tvrtke F. L. A. M., zatim profesor Svphoneta, pa onda grof El Motero, pa onda barunica Spicchi.« Sve sama krupna imena milijardera i velmoža, slavnih kirurga, zemljoposjednika, velikih pjevača nabrajaju da me za379 straše. Osim toga, iako mi to ne kažu, stari i otrcani automobili kao što je moj nisu poželjni gosti: od njih pati ugled »kuće«. Zar niste nikad primijetili kako se zgadeno krevelje vratari kad se u Grand Hotelu pojavi kakva propalica? Naprijed, dakle, izvan predgrađa, kroz polja i pustare, još dalje, Ijutito do kraja stiskam papučicu gasa. Prostori su sve širi i svečaniji. Evo strništa, evo početka savane, zatim pustinje gdje se cesta gubi u jednolikoj beskonačnosti pijeska. Napokon, stoj. Gledam uokolo, ne vidi se ni čovjek, ni kuća, ni ikakav znak života. Konačno sam. I u tišini. Gasim motor, izlazim, zatvaram vrata. »Zbogom,« kažem mu, »bio si sjajan autić, to je istina, zapravo sam te volio. Oprosti mi što te napuštam ovdje, ali kad bih te ostavio na nastanjenoj ulici, prije ili poslije došli bi po mene sa svežnjevima kazni. A ti si star i ružan, oprosti na iskrenosti, više te nitko ne bi ni htio.« On ne odgovara. Ja se zaputim pješke i mislim: »Sto će s njim biti noćas? Hoće li doći hijene? Hoće li ga proždrijeti?« Gotovo je večer. Izgubio sam radni dan. Možda će me otpustiti, ne mogu više od umora. Pa ipak, slobodan sam, napokon slobodan! Skakućem, čudna lakoća prozirnije mi udove, iskušavam plesne korake. Hura! Okrećem se za sobom, u pozadini je ekonomični automobil, posve malešan, kao usnuli žoharčić u golo-me krilu pustinje. Ali ondje je neki čovjek! Visok čovjek s brkovima, ako nije pustinjska varka, ima kapu vojničkoga oblika. I maše mi u znak prosvjeda, i dere se, dere.

Ah, ne, dosta mi je. Ja poskakujem, ja trčim, ja jurim na svojim vremešnim nogama, pocupkujem, osjećam se poput pera. Povici prokletoga čuvara malo-pomalo zamiru iza mojih leda. 380 48. BILO JE ZABRANJENO v>J tkako je zabranjena poezija, kod nas je život svakako znatno jednostavniji. Nema više one opuštenosti duha, ni bolesnih uzbuđenja, ni popustljivosti prema uspomenama, koji su tako pogibeljni za dobrobit zajednice. Proizvodnost, to je, eto, jedino što je uistinu važno, i zaista čovjek ne može pojmiti kako se čovječanstvo tisućama godina oglušivalo na tu temeljnu istinu. U dopuštenim okvirima ostaju, kao što se zna, neki hvalospjevi koji potiču upravo velike pothvate korisne za nacionalni probitak, hvalospjeve što su prošli sito i rešeto naše zaslužne cenzure. No može li se za njih reći da su poezija? Srećom, ne može. Oni učvršćuju duh djelatniku a da ne utiru put grešnim neumjerenostima mašte. Mogu li naša srca, da se poslužimo tipičnim primjerom, pogoditi takozvani ljubavni jadi? Je li prihvatljivo da se u našemu svijetu što se posvetio konkretnim poslovima duh odaje ushitima kakvi, kao što svatko mora priznati, nemaju nikakve praktične upotrebljivosti? Dakako, bez jake vlade ne bi se mogao provesti tako dalekosežan boljitak. A upravo je takva vlada kojom predsjeda ministar Nizzardi. Jaka i, razumije se, demokratična. Demokracija ne priječi da se, ukoliko je nužno, posegne za željeznom rukom, samo bi još to trebalo. Poglavito je ministar napretka VValter Montichiari vatreno promicao zakon koji je ukinuo poeziju. On se zapravo ograničio da bude tumačem volje cijele naše zemlje, djelovao je upravo na, dopustite da se tako izrazim, neupitno demokratskoj liniji. Netrpeljivost pučanstva prema štetnome stavu psihe godinama se i predobro očitovala. Preostajalo je sa38! mo da se ona kodificira jasnim restriktivnim normama, a sve za dobrobit zajednice. Malo je zakona, uostalom, koji su tako zanemarivo poremetili život pojedinačnome građaninu. Tko je još čitao pjesme? Tko ih je još pisao? U javnim i privatnim knjižnicama rashodovanje kažnjivih knjiga odvijalo se bez ikakvih teškoća, naprotiv: provedba se ostvarila u ozračju zadovoljna žara, kao da se napokon odstranjuje neugodno breme. Proizvoditi, graditi, dotjerivati do sve viših točaka krivulje na grafikonima, pospješivati industriju, trgovinu, razvijati znanstvena istraživanja koja teže prema porastu nacionalne učinkovitosti, usmjeriti (kakva lijepa riječ) sve veće energije prema postupnome širenju svih vrsta prometa, ako ijedna stvar može biti poezija, o sugrađani, onda je poezija to. Živjeli tehnika, proračun, konkretnost robne razmjene, tone, metri, cjenici, tržišne vrijednosti, zdravi realizam takozvanih umjetničkih očitovanja (ukoliko se smatraju neophodnima).

Ministru VValteru Montichiariju 46 je godina, prilično je visok, sve u svemu lijep čovjek, čujete li ga kako se smije u susjednoj sobi? (upravo mu pričaju kako su mještani izviždali staroga pjesnika Osvalda Cahna. »Ali ja ih više ne pišem,« vikao je nesretnik, »kunem se da ih ne pišem već petnaest godina. Ja trgujem žitaricama i to je sve.« »Ali si ih pisao u svoje zlatno doba. svinjo«, odgovorili su mu i potpuno ga odjevenog, sa šeširom i štapom, uvalili u korito za gnojivo.) Čujete li kako se ministar smije? Ah, to je samopouzdan čovjek, s nogama čvrsto na zemlji, u to možete biti sigurni. Više vrijedi čovjek kao što je on nego sto mlitavaca staroga kova, koji su, buljeći u nebo dok sunce zalazi, mekoputno naslonjeni na ograde dragoj recitirali stihove. Sve je, uostalom, konkretno i pozitivno oko gospodina ministra. I nije on neki neotesanac. Po zidovima njegove radne sobe vise slike proslavljenih umjetnika: uglavnom apstraktne kompozicije, koje čovjeku izoštravaju oko ne obuzimajući mu duh. Probrana je i njegova diskoteka, koja svjedoči o neiskvar382 ljivu ukusu, naklonjenu čistim vrijednostima, svakako tu ne možete očekivati da ćete naći prenemaganja po uzoru na Chopina, ali Hindcmitha ima cijelog. U pogledu knjižnice, izostave li se znanstveni i dokumentarni tekstovi, ne manjka razonode za sate opuštanja: no to su, naravno, autori koji se posvećuju pripov-jednome dočaravanju života kakav jest, bez dodatka ili himbe, pa kad ih čitate, ne prijeti vam, hvala Bogu, opasnost da vas nešto dirne u dubinu duše, bestidno kao što se nekoć dopuštalo, pa čak i smatralo poželjnim, premda čovjek u to jedva može povjerovati. Divno se smije ministar, užitak je slušati ga. Njegov smijeh ukazuje da potpuno gospodari situacijom, da je optimist, pun povjerenja u konstruktivne planove. No je li miran kao što izgleda? Je li uistinu sigurno da je prezrena pojava istrijebljena? Jedne večeri, pošto je objedovao, on u kući proučava neki spis, kadli ulazi žena. »Walteru, znaš li gdje je Giorgina?« »Ne, zašto?« »Rekla mi je da ide pisati zadaće. Ali nije u svojoj sobi. Dozivam je, ne odgovara. Svuda je tražim, a ne nalazim je.« »Valjda je u vrtu.« »U vrtu nije.« »Bit će izašla s nekom prijateljicom.« »U ovo doba? A nije ni to. Kaput joj visi u predsoblju.« Uznemireni, roditelji pretražuju kuću. Ali nje nema. Da provjeri i zadnju mogućnost, Montichiari se popne u potkrovlje. Tu, pod kvrgavim gredama, spokojan i tajnovit odsjaj počiva nad napuštenom zbrkom odbačenih i polomljenih starudija. On dopire kroz prozorčić u obliku polumjeseca koji gleda na krov. Prozorčić je otvoren. Unatoč hladnoći, hvatajući se rukama za podboj, djevojčica stoji nepomično, kao zanesena. Što li radi gore sama? Ministru se ukazuje nejasna mrska

sumnja, koju on uzaludno pokušava odagnati. Neopažen stoji i promatra kćer, ali ona se ne miče ni za milimetar: zaokupljeno gleda van, raširenih očiju, kao da prisustvuje čudu. 383 »Giorgina!« Djevojčica se prene, nagio se okrene, lice joj je bijelo. »Sto tu radiš?« Ona šuti. »Sto tu radiš? Govori!« »Ništa, slušala sam.« »Slušala si? Sto si slušala?« Giorgina ne odgovara, bježi, njezino jecanje zamire na stubištu. Ministar zatvara prozorčić, ali prije nego što će otići baci pogled van, jer ga ona sumnja spopada iznova. Što je Giorgina motrila? Sto li je to slušala? Pa dobro. Ništa se ne vidi osim banalnog pogleda na puste krovove, na ogoljela stabla, na industrijske barake s druge strane drvoreda, osim beznačajnoga prizora mjeseca u poodmakloj drugoj četvrtini, koji osvjetljuje grad proizvodeći poznate svjetlosne učinke, zagasite sjene, prozirnost oblaka, i tako dalje. I ništa se ne čuje, osim škripe staroga drveta u potkrovlju i jedva zamjetan zvuk nalik na disanje, što lebdi iznad grada koji se malo-pomalo uspavljuje, u skladu s usporavanjem proizvodne djelatnosti kao posljedicom upravo doba dana. Same uobičajene pojave, lišene ikakva zamisliva značaja. Ili ipak? (Na tavanu je hladno, leden zrak propuhuje kroz spojišta crepova.) Ili upravo tu gore. na krovovima što ih je mjesec nekako preobrazio (pošteno to ni on ne bi mogao zanijekati), još vreba poezija, ta drevna poguba? I je li tako isto svuda u gradu, kao da se kuje urota? Zar dakle nisu dovoljni zakoni, ni kazne, ni sveopći podsmijeh, da ukinu prokletnicu? Je li onda sve što se postiglo jednostavno laž, licemjerno iskazivanje grubosti, hinjen konformizam? A on, Montichiari? Zar možda i u njemu klija taj skroviti osjećaj? Domalo zatim, u salonu, gospoda Montichiari kaže: »Walteru, zar se večeras ne osjećaš dobro? Sav si blijed.« »Ni govora. Izvrsno mi je. Dapače, sad moram na trenutak skoknuti u Ministarstvo.« »Tako žurno? A još ni zadnji zalogaj nisi progutao?« Nije spokojan. Izlazi sam, ali prije nego što će sjesti u kola, na trenutak motri rijetki intenzitet mjesečine, procjenjujući sve njezine eventualne reperkusije. Sada je deset i četvrt, grad se smirio nakon tolikoga rada. A ipak mu se čini kako večeras u 384 zraku ima nešto nenormalno, kao da se neprimjetno koprcaju skrovite nazočnosti što su se ugnijezdile u sjenovite zakutke, koji su tako crni; kao da si namiguju stražari što su se skrili iza dimnjaka na kućama, debala drveća, pogašenih benzinskih spremnika; kao da su se pod okriljem noći nenadano oslobodile buntovne žudnje. Ni on sam, Montichiari, sebi ne krije da ga prožima neželjen osjećaj. I po njemu sa zvjezdanoga svoda šutke pljušte slapovi te svjetlosti koja je u tolikoj suprotnosti s vladinim smjernicama. I dolazi mu da rukama očetka kaput ne bi li ga

očistio, otjerao neopipljivu paučinu od srebra što kao da se nakuplja u slojevima. Strese se, sjedne u kola, s olakšanjem stigne u središte grada gdje su jaka električna svjetla — barem je tako izgledalo — brisala sjaj mjesečine. Ude u Ministarstvo, popne se stubištem, prošavši dugim hodnicima punim tišine uputi se prema svojoj radnoj sobi. Sve je bilo pogašeno, no kroz prozore su ulazile zlokobne zrake. Samo je ispod jednih vrata dopiralo električno svjetlo. Ministar zastane. Bila je to soba čestitoga i točnoga profesora Caronesa, čovjeka-brojke, predstojnika ureda za istraživanja. Čudno. Ministar sasvim polako otvori vratno krilo. Okrenut leđima, Carones je sjedio za pisaćim stolom na koji je mala svjetiljka upirala zrake i pisao uz duge zamišljene prekide. Tada bi zadubljeno prinosio usnama vrh kemijske olovke i pritom se, kao da traži nadahnuće, okretao prema ostakljenim vratima što su vodila na veliku terasu, koju je, kao što je bilo neizbježno, obasjavao mjesec. Po drugi put te večeri Montichiari zatječe nekoga tko je prionuo nekoj neobičnoj, a možda i zabranjenoj radnji. Naime, Carones nikada nije ostajao raditi do tako kasnih sati. Bešumno hodajući po istome sagu, ministar se približi Caronesu, stvori se iza njega, zaviri nagnuvši se preko njegovih ramena da vidi koje on to izvješće ili tehnički podsjetnik piše. Pročita: O nijema luči, ti, blagosti, iz mračnoga se zastora 385 metalurgijskih pogona viješ, svjetiljko vila, kameno zrcalo nepomično. Dug je put da te nađem: sav život! I sada ovdje shrvan gledam na bijedu našu po tebi kako sja, otajni pokoju čisti mjeseca punog, poput dvora gdje stoluju dusi... Kao sredstvo božanske nemeze, ministrova ruka spusti se na Caronesovo rame: »Zar vi, profesore, takve stvari?« Ovaj zamumlja, ošamućen od groznoga straha. »Zar vi, profesore, takve stvari?« No uto telefon stane zvoniti u uredu do profesorova, zatim drugi, još dalje, na dnu hodnika, pa treći, pa četvrti. Zatim se u usnuloj zgradi tajnovito razbudi život, kao da su se stotine osoba krile u ormarima ili iza prašnjavih zaslona čekajući znak, kriomični koraci stanu šuštati, svuda se uokolo počne širiti rastresito brujanje. Onda se zaore razgovijetni glasovi, dozivanja, odsječne zapovijedi, lupa vratima, propuh, žurna trka, daleki tresak. Montichiari otvori ostakljena vrata i izađe na terasu. U vrtu koji je okruživao Ministarstvo električna su se svjetla, tko zna kako, utrnula. Zato je mjesečeva svjetlost djelovala ustrajnije i potresnije. Niz bijele drvorede trkom prođu dva-tri čovjeka držeći u ruci upaljene baterije. Zatim mladić na konju u krupnom crvenom ogrtaču. Sada su se na središnjem balkonu

palače dva vojnika u punoj odori razmještala po jedan sa svake strane, hvatajući se za blistave mačeve. Podignu mačeve prema nebu. Nisu to bili mačevi, nego trublje. Iz njih se izvije dug, čudesan, src-brnast pisak, koji opiše vrlo visok luk iznad ljudske gomile. Montichiariju nije bilo potrebno da mu izrijekom priopće vijest da bi shvatio: revolucija, pala je vlada. 386 49. NEPOBJEDIVI U srpanjsko popodne, dok je sa suprugom i dvjema kćerima provodio praznike u svojoj ladanjskoj kući u predjelu Val Ca-liga, gimnazijski profesor fizike Erncsto Manarini, kojemu su 42 godine, dođe do velikog otkrića. Na prostranome tavanu on je uredio laboratorij gdje je izvodeći pokuse provodio cijele dane, a često i noći. Svojstvena mu je bila bezazlena strast da ima »smisla« za izumitelja, što je služilo kao vajkadašnji predmet obiteljskih šala i neizostavnih ironičnih primjedaba od strane kolega, koji ga nisu shvaćali ozbiljno. Toga dana — vrućina je bila nesnosna, kuća tiha, žena i djevojke na izletu s prijateljima — on se uzradio oko novoga uređaja što ga je sam izmislio, jednoga od mnogih što ih je načinio kroz toliko godina a da nikada ništa nije postigao, kad se u prizemlju razlegne strahovit tutanj, kao od eksplozije. Zabrinut, profesor za svaki slučaj isključi struju iz kruga što ga je iskušavao i pojuri dolje. Mislio je da je eksplodirala plinska boca koja je služila za kuhanje. No boca je bila netaknuta, to odmah ustanovi kroz gusti dim što je ispunjao kuhinju. Nezgoda se dogodila u dugom i uskom zidnom ormaru, gdje je Manarini držao lovačku pušku s pripadnim streljivom, iako je gotovo nikada nije upotrebljavao. Vratnica ormara razletjela se u komade, od kundaka puške ostao je batrljak, čak su se oštetili i bridovi zida. Nije trebalo .sumnjati: meci su opalili neobjašnjivim povodom. Manarini nekoliko časaka ostane zapanjen. Zatim vrisne: »Uspio sam! Uspio sam! Pobjeda!« Pa stane kao luđak skakati po olupinama i razlomljenoj žbuki. 387 Pošto se ubrzo zatim vratila, njegova žena Evelina zatekne ga još u kuhinji kako hoda gore-doljc obuzet izvanrednim uzbuđenjem. I upravo je pred prizorom krša počela očitavati svečanu bukvicu, kad joj on, izbečenih očiju, dade znak da šuti i tajanstveno je odvuče na stranu, da ne čuju kćeri. »Slušaj me, Evelina,« reče joj, »moram ti povjeriti tajnu, tajnu koja je tako strašna, da ja nemam snage da je podnesem sam. I nije ni potrebno da mi obećaš kako o tome nećeš ispričati ni živoj duši. Kad ti je kažem, sama ćeš shvatili da je to pitanje života ili smrti.« »Ernesto, ti me plašiš«, odvrati ona pod dojmom muževa lica i tona. »Ne, nemaš se čega plašiti, draga. Stvar je u ovome: došao sam do strahovita otkrića. Posrijedi je naprava koja električno polje koncentrira u neku vrstu zrake, a ta zraka daljinski izaziva prasak eksploziva,

vjerojatno može uzrokovati i požare, ali to još ne mogu pouzdano kazati. Na tome sam radio više od deset godina i nikada ti ništa nisam pričao. Napokon me je Bog odlučio nagraditi. Ali zašto me gledaš na takav način? Evelina? Evelina! Zar ne shvaćaš? Ja od večeras mogu biti gospodar svijeta!« »Bože moj, pa što bi ti sada s tim radio?« reče ona, ovaj put ozbiljno preplašena. »Ali nemoj me tako gledati«, vikne Manarini. »Ti mi ne vjeruješ, ti misliš da sam lud. Hoćeš da ti predočim dokaz? Pričekaj.« Otrči gore u spavaonicu i uskoro se zatim vrati držeći u ruci tri metka za pištolj. »Hajde, ako ne vjeruješ, idi i stavi ih na kraj vrta, podno jele, onda se malo udalji i gledaj što će se zbiti.« Evelina posluša. Dok kćeri nisu znale, prijeđe ledinu i baci metke podno jele. Podigavši oči, ugleda muža naslonjenoga na tavanski prozor kako joj daje znak neka se skloni. Tada se vrati u kuću i stane da pogleda s prozora u prizemlju. »Zlatan je čovjek Ernesto,« mislila je za to vrijeme, »ali katkad graniči s ble-savošću. Je li moguće da nije ni posumnjao kako je eksploziju u kuhinji izazvala jednostavno vrućina?« Pak, pakpak! Tri odsječna treska, od kojih posljednja dva gotovo istodobno. Ispod jele se malo zadimi, otpadne suha grana, a najednom joj uznemirenost počne nadimati grudi uz mah388 nilo lupanje srca, zabrinute misli stanu u metežu sustizali jedna drugu beskrajno ojačavajući. »A sad?« pitala se žena, predosjećajući da je zauvijek svršeno s vedrinom njihova obiteljskog života. »A sad? Sto će učiniti Ernesto? Hoće li odati tajnu? I kome? Vojsci? Zar to ne bi bilo nerazborito? Sto ako ga uhite da bi ga odstranili i spriječili ga da o tome govori kome drugom? Što ako ga proguta noć?« »Mama, mama!« bio je to Pao-lin glas iz salona. »Što je bilo? Zar nisi čula kao da nešto puca?« Uspije se svladati, odgovori ravnodušnim glasom: »Nije ništa. Valjda je pucao neki lovac. Nedjeljom se uvijek puškara tu naokolo...« »Opet profesor Manarini?« prokune zapovjednik Vrhovnog stožera, okomivši se na pobočnika. »Ali što opet hoće laj gnjavator? Imamo mi sasvim drugog kestenja u vatri! Rekao sam mu već deset puta: primite ga vi, s njim razgovarajte vi, snađite se vi i otarasite ga se. I može li se znati kako je uopće ušao?« »Evo vam, Preuzvišenosti. Posjetnica zamjenika tajnika Fantona.« »Fantona? A tko je taj Fanton?« »Zamjenik tajnika u Ministarstvu prosvjete.« »I baš uoči rata, dok Europa plamti, neprijatelj je pred vratima, zemlja obezglavljena od panike i predstoji katastrofa, mi bismo se morali baviti osobnim slučajem profesora Manarinija? Ima sina kojega treba izvući iz vojske, zakleo bih se.«

»Kaže da dolazi radi pitanja koje je od iznimne nacionalne važnosti, navodim doslovno, veli da će razgovarati isključivo s vama osobno i to bez svjedoka, veli da neće otići dok ga ne primite, veli kako ne treba izgubiti ni časak...« »Ne treba izgubiti ni časak«, podrugne se zapovjednik Vrhovnog stožera i opali šakom po pisaćem stolu. »Neka ude, haj-dete, neka ude, odmah ću ja njega srediti!« Manarini uđe. General čak i ne podigne pogled s papira: »Dakle, vi ste taj profesor Manarini?« »Jesam, gospodine.« »I što želite?« 389 Profesor pročisti grlo, bio je uzbuđen. »Ekscelencijo, kako postoje izgledi da nas napadnu, s punom sviješću o ozbiljnosti svog postupka, ja sam došao da vam ponudim...« »Dragovoljac? Hoćete se prijaviti kao dragovoljac? I to ste došli pričati baš meni?« Manarini stupi dva koraka naprijed. Tko mu je davao toliku hrabrost? Povisi glas: »Ekscelencijo, dopustite mi da govorim! Ja sam došao ponuditi sredstvo kojim ćete poraziti neprijatelja.« »Vi... što?« »Prije negoli prijeđem na stvar, dopustit ću sebi da zahtijevam ne samo da mi potpuno zajamčite tajnost, nego i zaštitu sigurnosti kako moje osobe, tako i moje obitelji. Zauzvrat, pozivam vas, čak i sada odmah, da prisustvujete pokusu.« »Gdje?« »Svakako, ne ovdje. Bolje na otvorenu polju. Znate li vozili automobil?« »Zašto?« »Jer ga ja ne znam voziti. A vozač nas ne smije pratiti. Vi i ja sami, to je conditio sine qua non. Bilo koji drugi svjedok se isključuje. Posrijedi je moj život. A sada i vaš, Ekscelencijo.« S kote 9000, pri prvome svjetlu potpuno vedroga jutra, izvidnica za brzo prepoznavanje uoči neprijatelja. Kilometrima uokolo, dokle oko seže, na ravnoj traci ceste, beskonačna je povorka kola polako napredovala; na čelu, u redovima po dvoja, strahovita jurišna oklopna vozila. A iznad postrojbi, nasuprot svjetlu, vidjelo se kako kruže lovci; bilo ih je tridesetak. Neprijatelj je odmah opazio da se približavaju tri izviđačka zrakoplova. Iz obrambenoga štita munjevito se izdvoji desetak letjelica, podijele se u dvije skupine i stanu manevrirati da bi ukliještile naše. Na čelnome izviđaču postrojbe, sjedeći uz pilota, profesor Manarini pritisne tipku. Zapali se duguljast zaslon. Tada on zgrabi za polugu neku vrstu pokretne cijevi na osovini i polako je presavine. Male plavičaste varnicc kresnu na nebu na mjestu 390 odakle su do maloprije neprijateljski lovci kretali u napad, zatim se kiša crnoga dima okomito stušti prema dalekoj zemlji. Nakon svega nekoliko trenutaka na nebu osvane drugi, još

obilniji proplamsaj, iz kojega se poput ugaraka sunovrate drugi raščetvoreni i zadimljeni zrakoplovi. U zraku ostane visoka zidina crnih stupova što ih je razgonio vjetar. Nakon toga, ne mijenjajući pravac, tri izviđača zauzmu položaje u formaciji jedan iza drugoga i stanu ponirati prema oklopnoj koloni. Po sitnim bljeskovima u visini prvih kola moglo se shvatiti da neprijatelj otvara protuzračnu paljbu. No gotovo u istome trenutku Manarinijevi uređaji postavljeni na izviđače ulazili su u obrambenu akciju. Takav se prizor nikada nije vidio. Izdaleka je djelovalo kao da se divovski fitilj što leži duž ceste zapalio na jednome kraju pa se vatra uspinje vrtoglavom brzinom, proždirući ga. Provala plamena, strijela, vatrometa, užarenih vodoskoka, purpurnih grumena, vrcavih iskri i gorućih kugli preleti preko postrojbi pretvarajući se u turoban duguljasti oblak što se, iznutra osvijetljen užganim benzinom, kovitlao u grčevitim vrtlozima. Za nešto više od sekunde, od čitavih triju oklopnih divizija preostajala je samo pruga nepokretnog pepela. Iz izvješća br. 4 Vrhovnoga stožera: »... Tri neprijateljske formacije teških super-bombardera iz pravca sjeveroistoka, prvi od oko 850 letjelica, drugi od oko 200 i treći od preko 1100 potpuno su uništile naše specijalne pre-sretačke naprave čim su prešli graničnu crtu...« »U Jonskome moru, neprijateljske mornaričke snage, koje su se sastojale od dvaju nosača zrakoplova, jedne oklopnjače, 3 pomoćna nosača zrakoplova i 13 popratnih torpiljarki, a koje su se približavale našim obalama, dignuli su u zrak naši uređaji za odbijanje napada s mora: naš brod-bolnica spasio je 2200 brodolomaca...« 391 Iz naslova u novinama: Uništeno još sedam neprijateljskih divizija Preostale postrojbe agresorske vojske bježe glavom bez obzira Preko 8000 protivničkih zrakoplova i brojne atomske rakete razoreni na nebu Poruka zapovjednika oružanih snaga profesoru Manariniju Neprijatelj traži primirje Kako je genij siromašne nacije potukao najmoćniju vojsku na svijetu Manarinija slavodobitno nosi narod u Rimu Veličanstvena proslava pobjede: Manarinijev govor na Kapitolu Nobelova nagrada za mir Ernestu Manariniju Manarini plebiscitarnim glasovanjem pozvan da zauzme vrhovno vodstvo Predsjednik Manarini otvara XLFV. milanski sajam 392 50. LJUBAVNO PISMO JLVavnatelj trgovačke tvrtke Enrico Rocco, kojemu je 31 godina, zaljubljen, zatvara se u svoj ured; misao na nju postala je

tako moćna i puna patnje, da on prikuplja snage. Pisat će joj, prevladavši svaki ponos i svaki stid. »Poštovana gospođice«, započne, i na samu pomisao da će te znakove pera po papiru vidjeti ona, srce mu stane poludjelo lupati. »Ljubazna Ornello, najdraža moja, Dušo mila. Svjetlosti, Vatro što me pržiš, Opsesijo mojih noći, Smiješku, Cvjetiću, Ljubavi...« Uđe podvornik Ermcte: »Oprostite, gospodine Rocco, ondje je gospodin koji je došao radi vas. Evo (pogleda cedulju). zove se Manfredini.« »Manfredini? Kako? Nikad čuo za njega. Osim toga, sad nemam vremena, imam hitnog posla. Neka se vrati sutra ili poslije.« »Mislim, gospodine Rocco, mislim da je on krojač, sigurno je došao radi probe...« »Ah... Manfredini! Pa dobro, recite mu da se vrati sutra.« »Da, gospodine, ali rekao je da ste pozvali vi njega.« »Istina, istina... (uzdahne)... hajde, pozovi ga da dođe, samo reci mu da se požuri, ima dvije sekunde.« Uđe krojač Manfredini s odijelom. Probao je tek toliko da se kaže da je probao; kaput je na sebi imao nekoliko trenutaka i zatim ga skinuo, da je krojač jedva dospio ucrtati dva-tri znaka kredom. »Oprostite mi, znate, ali upravo se bavim vrlo hitnim poslom. Do viđenja, Manfredini.« 393 Pohlepno se vrati za stol, nastavi pisati: »Dušo presveta, Čudesni stvore, gdje si u ovom trenutku? Što radiš? Na tebe mislim tako snažno da je nemoguće da moja ljubav ne stiže do tebe iako si ti tako daleko, čak na drugome kraju grada, koji mi izgleda kao otok izgubljen iza sedam mora...« (Baš čudno, mislio je za to vrijeme, kako se može objasniti da trezven čovjek kao što sam ja, trgovinski poduzetnik, odjednom stane pisati ovakve stvari? Je li to možda neka vrsta ludila?) Uto kraj njega počne zvoniti telefon. Kao da mu je pila od ledena željeza odrala leđa. Zasopće se: »Halo?« »Zdraaaavo«, reče neka žena lijeno mijaučući. »Kakva glasina... reci mi, čini mi se da sam nezgodno upala.« »Tko je na telefonu?« upita on. »Oh, pa danas si nemoguć, slušaj...« »Tko je na telefonu?« »Ali pričekaj barem da li...« Poklopi slušalicu, nanovo u ruku zgrabi pero. »Čuj, Ljubavi moja,« napiše, »vani je vlažna, hladna magla, puna nafte i zagađenja, ali znaš da joj ja zavidim? Znaš da bih se odmah zamije...« Drin, telefon. Trgne se kao da ga je stresao udar od dvjesto volta. »Halo?« »Ali Enrico!« bio je to glas od maloprije. »U grad sam došla posebno da tebe pozdravim, a ti...« Zaljulja se, shvativši što ga je snašlo. To je bila Franca, njegova daljnja rođakinja, draga djevojka, čak i zgodna, koja mu se već nekoliko mjeseci pomalo udvara, tko zna što je sebi zabila u glavu. Žene su poznate po tome što ispredaju

nevjerojatne romane. Dakako, čovjek joj ne može na pristojan način reći da se nekamo nosi. No nije se dao. Bilo što, samo da završi pismo. Jedino je tim sredstvom mogao smirili oganj što je u njemu buktao, pišući Ornelli činilo mu se da na neki način ulazi u njezin život, možda će ona čitati do kraja, možda će se nasmiješiti, možda će pismo spremiti u torbicu, list što ga on sada prekriva besmislenim rečenicama možda će za svega nekoliko sati stupiti u doticaj s malim, ljupkim, mirisnim, čudesno njezinim stvarima, s olov394 kom za usne, s vezenim rupčićem, sa zagonetnim privjescima bremenitima uzbudljivom prisnošću. A tu ga sada ometa Fran-ca. »Čuj, Enrico,« upita otegnuti glas, »hoćeš da dođem po tebe u ured?« »Nemoj, nemoj, oprosti mi, sada imam svu silu posla.« »Oh, ne ustručavaj se, ako ti dosađujem, kao da nisam ništa rekla. Do viđenja.« »Bože, kako ti sve uzimaš k srcu. Imam posla, velim ti. Eto, dođi poslije.« »Kada poslije?« »Dođi... dođi za dva sata.« Bubne telefonskom slušalicom o vilicu, činilo mu se da je nepovratno izgubio vrijeme, pismo mora na pošti ubaciti do jedan, inače će na odredište stići idući dan. Ne, ne, poslat će ga ekspresno. »... odmah zamijenio,« pisao je, »kad pomislim da magla okružuje tvoju kuću i ziba se ispred tvoje sobe, pa kad bi imala oči — tko zna, možda i magla vidi — mogla bi te promatrati kroz prozor. A nećeš valjda reći da nema kakve pukotine, tanušna proreza kroz koji može ući? Neprimjetno se upuhnuti, ništa više, krhak dah neopipljiva pamuka da te njime pomiluje? Tako je malo dovoljno magli, tako je malo dovoljno pri...« Podvornik Ermete osvane na vratima. »Oprostite...« »Već sam ti rekao, imam hitan posao, mene nema ni za koga, kaži im da se vrate popodne.« »Ali...« »Ali što?« »dolje je commendatore Invernizzi koji vas čeka u kolima.« Dovraga, Invernizzi, uviđaj u skladištu gdje je izbio požar, susret s vještacima, dovraga, na to više nije mislio, potpuno je zaboravio. I nije bilo druge. Ta muka što ga je palila iznutra, upravo u visini grudne kosti, dosegne stupanj neizdrživosti. Da se pravi bolestan? Nemoguće. Da završi pismo tako kako stoji? Ali ima joj reći još toliko stvari, toliko prevažnih stvari. Obeshrabren, zaključa list u ladicu. Uzme kaput i ode, mogao se jedino pokušati požuriti. Uz Božju pomoć, možda će se vratiti za pola sata. Vratio se kad je bilo dvadeset do jedan. Nazre troje-četve-ro ljudi kako ga čeka, sjedeći u čekaonici. Zadahtan, zakračuna 395 se u uredu, sjedne za pisaći stol, otvori ladicu, pisma ondje više nije bilo. Pometnja u srcu umalo mu presiječe dah. Tko je mogao

prekapati po pisaćem stolu? Ili da nije pogriješio? Naglo pootvara sve ladice, jednu po jednu. Dobro je. Zabunio se, pismo je ondje. No nemoguće je poslati ga prije jedan. Ništa strašno — i umovanja su se (o tako jednostavnoj i banalnoj radnji) u njegovoj glavi rojila kovitlajući se, iscrpljujući ga alternativama strepnje i nade — ništa strašno, ako ga pošalje ekspresno, još je na vrijeme da dospije u večerašnju raspodjelu, ili... još bolje, dat će ga Ermeteu da ga odnese, ne, ne, bolje ne upletati dostavljača u tako osjetljivu stvar, od-nijet će ga on osobno. »... tako malo dostaje ljubavi,« napiše, »da pobijedi prostor i presko...« Drin, telefon, ljutilo. Ne ispuštajući pero, dohvati slušalicu lijevom rukom. »Halo?« »Halo, ovdje tajnica gospodina Tracchija.« »Kažite, kažite.« »U vezi s onom uvoznom dozvolom koja se odnosi na pošiljku vodova za...« Ostane prikovan. Posao je krupan, o njemu ovisi njegova budućnost. Rasprava potraje dvadeset minuta. »... preskočiti«, napiše, »Kineski zid. Oh, draga Orn...« Opet na vratima podvornik. On se na njega okomi divljački. »Jesi li razumio ili nisi da ne mogu primiti nikoga?« »Ali tu je nad...« »Nikoga, nikogaaaa!« prodere se razbješnjelo. »Nadzornik iz Financija koji kaže da ima dogovor.« Osjeti kako ga napuštaju snage. Otpraviti nadzornika značilo bi ludost, svojevrsno samoubojstvo, propast. Primi nadzornika. Sada je jedan i 35. Vani ga rođakinja Franca čeka tri četvrt sata. I još inženjer Stolz, koji je stigao iz Ženeve da se s njime sastane. Pa odvjetnik Messumeci, u vezi s tužbom protiv istovarivača. Pa bolničarka koja mu svaki dan dolazi dati injekciju. »Oh, draga Ornello«, piše mahnito poput brodolomca na kojega se ustremljuju sve to viši i ubojitiji valovi. 396 Telefon. »Ovdje commendatore Stazi iz Ministarstva trgovine.« Telefon. »Ovdje tajnik Konfederacije konsorcija...« »Oh, slatka moja Ornello,« piše, »htio bih da znaš...« Na vratima je podvornik Ermete da najavi doktora Bija, zamjenika prefekta. »... da znaš«, piše, »koli...« Telefon: »Ovdje zapovjednik Vrhovnog stožera.« Telefon: »Ovdje osobna tajnica Njegove Uzoritosti Nadbiskupa...« »... kad te ja v...« piše u vrućici na izmaku daha. Drin, drin, telefon: »Ovdje glavni predsjednik Prizivnog suda.« »Halo, halo!« »Ovdje Vrhovno vijeće, senator Cormorano osobno.« »Halo, halo!« »Ovdje glavni pobočnik Njegovoga Carskog Veličanstva...« Pregažen je, odvlače ga naleti. »Halo, halo! Da, ja sam, hvala, preuzvišenosti, vaš sam vječni dužnik!... Ali odmah, iz ovih stopa, hoću, gospodine generale, svakako ću se pobrinuti, i neizmjerno vam hvala... Halo, halo!

Naravno, Veličanstvo, svakako, dopustite da vam izrazim beskrajnu odanost (ispušteno pero polako se skotrlja do ruba, na trenutak održi ravnotežu, padne okomito iskrivivši vršak te ostane ondje ležati)... Molim, izvolite, zaboga, samo naprijed, ne, ako dopuštate, možda je bolje da sjednete u naslonjač koji je udobniji, pa kakva neočekivana čast, u svakom slučaju, upravo tako, oh, hvala, kavu, cigaretu? ...« Koliko je potrajao vihor? Nekoliko sati, dana, mjeseci, tisućljeća? Kad se stala spuštati noć, napokon ostane sam. No prije negoli će ostaviti radnu sobu, pokuša malo pospremiti brdo bilježaka, spisa, projekata i zapisnika što se nagomilalo na pisaćem stolu. Ispod golemoga kupa nade rukom ispisan list papira za pisma, bez zaglavlja. Prepozna svoj vlastiti rukopis. Probudi mu se radoznalost i on pročita: »Kakve gluparije, kakve smiješne budalaštine. Tko zna kad sam ih napisao?« zapita se, uzalud pretražujući sjećanja, s osjećajem razdrazenosti i zbunjenosti kakav nikad nije doživio, pa prođe rukom kroz sada već sijedu kosu. »Kad sam mogao napisati takve ludorije? I tko je bila ta Ornella?« 397 51. NOĆNA BITKA NA VENECIJANSKOM BIJENALU JTošto se u vijeke preselio na Elizejske poljane, stari slikar Ardcnte Prestinari jednoga dana prijateljima objavi namjeru da side na Zemlju kako bi posjetio venecijanski Bijenale, gdje su mu, dvije godine nakon njegove smrti, posvetili dvoranu. Prijatelji ga pokušaju odvratiti: »Pusti to, Arduccio« (tim su ga imenom od milja uvijek zvali za života). »Svaki put kad netko od nas side dolje, razočara se. Ne misli na to, ostani ovdje s nama, svoje slike poznaješ, a budi siguran da su izabrali najgore, kao obično. I osim toga, ako otputuješ, tko će večeras biti četvrti u remiju?« »Idem i vraćam se«, odvrati slikar i pohrli na donji kat, gdje žive živi ljudi i priređuju izložbe lijepih umjetnosti. Za njega je bilo pitanje sekundi stići na mjesto zbivanja i medu stotinama dvorana pogoditi dvoranu koja je posvećena njemu. Onim što je vidio bio je zadovoljan: dvorana je bila prostrana i smještena na obvezatnu putanju, na zidu se njegovo ime kočilo uz dva datuma, rođenja i smrti, a slike su uistinu bile izabrane razboritije nego što se nadao. Dakako, sad ih je proučavao s nastrojenošću pokojnika, da tako kažemo sub specie aeternitatis, u oči mu je upadalo mnoštvo nedostataka i grešaka koje nikad nije primijetio dok je bio živ. Najradije bi bio odjurio po boje i na mjestu popravljao navrat-nanos, ali kako bi to izveo? Tko zna gdje je završio njegov slikarski pribor, ukoliko uopće još postoji. I onda, ne bi li nastala sablazan? 399 Bio je radni dan, kasno popodne, posjetitelja malo. Ude plavokos mladić, nedvojbeno stranac, vjerojatno Amerikanac. Zao-

kruži pogledom i prođe dalje s ravnodušnošću koja je bila uvredljivija i od kakve pogrde. »Prostak!« pomisli Prestinari. »Idi u svoje prerije jahati na kravama, umjesto da razgledavaš izložbe likovnih umjetnosti!« Pojavi se dvoje mladih, po svoj prilici mladenci na bračnom putovanju. Dok ona obilazi s bezizražajnim i mlohavim licem kakvo je svojstveno turistima, on sa zanimanjem zastaje ispred nevelika majstorova mladenačkog djela: predstavlja uličicu na Montmartreu s neizbježnom bazilikom Sacre-Coeur u pozadini. »Vjerojatno nije osobito uman ovaj mladac,« kaže Prestinari sam sebi, »ali ipak mu ne manjka osjetljivosti. Iako skromnih razmjera, ovo je upravo jedan od najznačajnijih radova. Vidi se da ga se dojmila izvanredna profinjenost tonova!« Kakva profinjenost tonova. »Dođi amo, zlato«, veli mladić nevjesti. »Pogledaj malo... Kao da je namjerno...« »Sto?« »Pa zar se ne sjećaš? Prije tri dana, na Montmartreu. Onaj restoran gdje smo jeli puževe. Evo ga lu. Upravo taj ugao«, i pokaže na sliku. »Istina, istina«, usklikne ona, živnuvši. »Samo priznat ću ti da su mi teško pali na želudac.« Odlaze, glupavo se smijući. Red je na dvjema pedesetogodišnjim gospođama u pratnji dječačića. »Prestinari«, kaže jedna od njih na glas čitajući ime. »Da nije rođak onim Prestinarijevima koji stanuju ispod nas?... Budi miran, Giandomcnico, ne diraj rukama!« Iznuren od umora i od dosade, dječak, naime, pokušava noktima otrgnuti grumen boje koji strši iz Doba žetve. Za to vrijeme Prcstinariju zalupa srce što vidi da ulazi odvjetnik Matteo Doiabclla, njegov stari i dragi prijatelj, stalan gost umjetničke gostionice u kojoj je on bio jedan od blistavijih duhova. Prati ga nepoznat gospodin. »Oh, Prestinari!« klikne Dolabella obradovano. »Posvetili su mu dvoranu, tako i treba. Jadni Arduccio, bio bi sretan kad 400 bi mogao biti ovdje; napokon cijela dvorana samo za njega, za njega koji je za života nikada nije uspio dobiti... I kako je patio! Jesi li ga ti poznavao?« »Nisam osobno,« odgovara nepoznati gospodin, »valjda sam ga vidio jedanput... Bio je simpatičan, zar ne?« »Simpatičan? Malo je reci simpatičan. Očaravao je kao causeur, bio je jedan od najpametnijih i najduhovitijih ljudi koje sam ikada upoznao... Te njegove britke doskočice, njegovi paradoksi... Nezaboravne su se večeri s njim provodile... Može se reći da je najbolji dio svog uma trošio pričajući s prijateljima... Da, svakako, kao što vidiš, i njegove slike imaju dosta dobroga, ili bolje, imale su, sad je ovo slikarstvo starudija... Bože moj, te zelene, te ljubičaste boje, to se ne da probaviti, bio jc lud za zelenom i ljubičastom, nikad mu se nije činilo da ih je dosta izlio po platnu, jadni Arduccio... vidiš s

kakvim ishodom.« Udahne tresući glavom i potraži u katalogu, Primaknuvši se, Prestinari ispruži nevidljivi vrat da vidi što piše. Ugleda pola stranice prikaza koji je potpisao Claudio Lonio, drugi njegov prisni prijatelj. Letimično pročita nekoliko fraza i pri svakoj ga probode u srcu: «... istaknute osobnosti... žar mladenačkih godina u Parizu Bclle Epoque na zalasku... što mu je pribavilo najotvorenija priznanja medu... nezanemarivo pridonio kretanju novih zamisli i smionih pokušaja koji... stekao mjesto koje nipošto nije medu posljednjima u povijesti...« No, pošto je zatvorio knjigu, Dolabella je već kretao prema idućoj dvorani. »Kakav dragi čovjek!« bilo je zadnje što je pripomenuo. Još dugo — čuvari su bili otišli, sve se više smrkavalo, sve je bilo pusto i čudnovato beskorisno — Portinari ostane promatrati krajnji domet svoje slave, nakon kojega nikada, baš nikada — dobro je shvaćao — više neće biti neke njegove samostalne izložbe. Propao je! Imali su pravo njegovi prijatelji gore na Elizejskim poljanama: krivo je učinio što se vratio. Nikada se nije osjećao tako nesretno. S kakvom je ohološću, s kakvom samouvjerenošću nekoć neustrašivo odolijevao nerazumijevanju medu ljudima, kako se smijao i najzlonamjernijim kritikama. Ali tada je ispred sebe imao budućnost, neodređen niz go401 dina što mu stoje na raspolaganju, izglede da naslika remekdjela, sve jedno ljepše od drugoga, koja će zapanjiti svijet. Do-čim sada! Prići je kraj i nikada mu više neće biti dano da doda makar i samo potez kistom, pa mu svaki nepovoljni sud zadaje trpku bol osude kojoj nema opoziva. Onako snuždenome, najednom se prene njegova borbena ćud. »Zelena i ljubičasta? I ja da sebi ovdje grizem dušu zbog budalaština tog Dolabelle? Tog tupoglavca, tog seljačine koji se u slikarstvo nikada nije razumio ni koliko je crno pod noktom? Znam ja dobro tko je njemu zavrtio mozgom. Antil'igurativci, apstraktni umjetnici, apostoli novoga izričaja! I on se kao prirepak pridružio rulji i pušta da ga vuku za nos.« Obnovi se srditost kakva ga je već za života spopadala kad bi vidio neka djela avangardnog slikarstva i duh mu ispuni žuč. Krivnjom tih nadriumjetnika — u to je bio uvjeren — danas preziru pravu umjetnost, umjetnost koja se pridržava slavnih tradicija. Podvala i snobizam, kao što se često zbiva, dobili su utakmicu i porazili poštene. »Lakrdijaši, glumatala, prodavači magle, oportunisti!« kleo je u sebi. »U čemu je vaša gnusna tajna da uspijevate obmanuti toliko ljudi i dobiti lavovski dio na velikim izložbama? Jasno je kao dan da vam je i ove godine, tu u Veneciji, pošlo za rukom da sebi prigrabite svu čast i diku. Baš me uhvatila volja da vidim...« Tako gunđajući, napusti svoju dvoranu i otkliže prema posljednjim odjelima. Bila je već noć, ali se svjetlost punog

mjeseca prelamala kroz prostrane svijećnjake, svjetlucajući gotovo poput čarolije. Sto je Prestinari išao dalje, na slikama koje su vi-sjele po zidovima zbivala se postupna promjena: klasični prizori — krajolici, mrtve prirode, portreti, aktovi — sve su se gore izobličavali napuhujući se, izduljujući se, grčeći se, zaboravljajući na drevnu doličnost, te se pri kraju malo— pomalo razbijali i potpuno gubili svaki trag prvobitnoga oblika. Evo posljednjih naraštaja: na većinom golemim platnima razabirale su se samo zbrkane kvrge mrlja, rasprskanih boja, 402 krivudavih šara, velova, virova, čircva, rupa, paralelograma i crijevnih zapletaja. Tu su likujući stolovale nove škole, mladi i grabežljivi varalice ljudske prostodušnosti. »Pst, pst, maestro«, prošapće netko u skrovitoj polutami. Prestinari se trgne i zastane, kao obično spreman na raspravu ili bitku. »Tko je tu, tko je tu?« Jednoglasno mu s triju ili četiriju strana odgovore šuškanjem, grubo ga oponašajući. Razlegnu se isprekidan smijeh i odjek zvižduka koji zamru na drugom kraju reda dvorana. »Znate što ste vi,« zagrmi Prestinari raskrečenih nogu, nadimajući grudi kao da se odupire nasrtaju, »obične protuhe! Nemoćni ste, otpaci Akademije, mazala za umobolnicu, stupite naprijed ako imate petlje!« Dočeka ga sitno cerekanje pa, prihvaćajući izazov, sa svih platna sidu i natiskaju se oko Prestinarija najzagonetnije prikaze: stošci, kugle, klupka, cijevi, mjehuri, krhotine, stegna, trbusi i stražnjice obdareni posebnom samostalnošću, divovske stidne uši i crvi. I stanu lebdjeti podrugljivo plešući pred maestrovim nosom. »Natrag, razmetljivci, sad ću ja vama dati što vas ide!« Žilavom snagom kao u dvadesetogodišnjaka, koju je tko zna kako smogao, Prestinari nasrne na gomilu i stane mlatiti naslijepo. »Evo ti na, i još, na!... Mrcino, mješino, prokletniče.« Šake su uranjale u heterogenu tvar i maestro likujući ustanovi da će je biti lako potući. Apstraktne prikaze pod udarcima su se mrvile ili crkavale raspršujući se u nekoj vrsti bare. Nastane pokolj. Okružen ostacima, Prestinari se zadahtan napokon zaustavi. Preživio okrajak nalik na toljagu lupne ga po licu. Ščepa ga u letu moćnim rukama, zavitla ga i tresne u kut pretvarajući ga u beživotan dronjak. Pobjeda! No točno pred njim još su uspravno stajale četiri bezoblične utvare koje su odisale nekakvim strogim dostojanstvom. Iz njih je zračilo slabo svjetlo, a maestru se učini da u njima prepoznaje nešto milo i poznato, što podsjeća na pradavne godine. '■ 403 Tada shvati. U tim grotesknim priviđenjima, što su se toliko razlikovala od onoga što je slikao tijekom života, ipak je treptao božanski umjetnički san, sama neizreciva tlapnja za kojom je s tvrdoglavom nadom težio do svojega posljednjeg

trenutka. Imaju li dakle on i te nepodnošljive tvorevine nešto zajedničko? Postoji li dakle medu podmuklim lukavcima neki pošten i čist umjetnik? Ili su upravo oni možda geniji, titani, miljenici sreće? I hoće li se njihovom rukom ono stoje danas puka ludost jednoga dana prometnuti u općevrijednu ljepotu? Kao pravi gospodin što je oduvijek i bio, Prestinari ih zatečeno promotri s iznenadnim ganućem. »Hej, vi,« reče očinskim tonom, »hajte, budite dobri, vratite se u slike, da vas više ne vidim. Imate vi i izvrsnih namjera, ne velim da nemate, ali na lošem ste putu, djeco moja, na vrlo lošem putu. Budite ljudskiji, nastojte poprimiti razumljiv oblik!« »Nemoguće. Svatko ima svoju sudbinu«, s poštovanjem prošuška najkrupnija od četiriju utvara koja se sastojala od zamršena filigrana. »Ali što možete zahtijevati kad ste se udesili tako kao što jeste? Tko vas može razumjeti? Lijepe teorije, magla, dim, teške riječi koje zbunjuju bezazlene, to da. Ali što se tiče postignuća, priznat ćete da dosad...« »Dosad možda ne,« odgovori filigran, »ali sutra...« A to je »sutra« zvučalo tako puno vjere, tako velike i tajanstvene sile, da ono odjekne u maestrovoj duši. »Pa neka vas onda Bog blagoslovi«, promrsi. »Sutra... sutra... Tko zna. Na ovaj ili na onaj način, zaista ćete uspjeti...« »Kako je samo lijepa riječ 'sutra'«, pomisli Prestinari, koji je više nije mogao izgovoriti. I da ga ne vide kako plače, otrči van s bolom u duši, odjurivši preko lagune. 404 52 OKO ZA OKO lVJLartoranijevi, koji su otišli u kino u obližnji grad, vrate se vrlo kasno u svoju staru i veliku seosku kuću. Bili su to otac, zemljoposjednik Claudio Martorani, njegova žena Erminia, kći Victoria s mužem Giorgiom Mirolom, posrednikom u osiguravajućem društvu, sin Giandomenico, student, i malo ishlapjela stara tetka Matelda. Za vrijeme kratkog putovanja kući raspravljali su o filmu, Purpurnom pečatu, westernu Georga Frieddera s Lanom Buntcrtonom, Clarissom Haven i glasovitim karakternim glumcem Mikeom Mustiffom. I pošto su automobil ostavili u garaži, još su o njemu govorili i dok su prolazili kroz vrt. Giandomenico: »Pa molim vas lijepo, netko tko cijeli život ne misli ni na što drugo nego samo na osvetu za mene je gnjida, niže biće. Ja ne razumijem...« Claudio: »Ti ne razumiješ mnogo toga... Otkad je svijeta i vijeka, za pravoga gospodina kojemu su dirnuli u čast osveta je osnovna dužnost.« Giandomenico: »Čast! A što je ta znamenita čast?« Victoria: »Ja smatram da je osveta svetinja. Ja se, na primjer, kad je netko moćan, pa to iskoristi i čini nepravdu, pa gnječi onoga tko je slabiji od njega, ja se razbjesnim, ali užasno

razbjesnim. .« Tetka Matelda: »Krv... kako se kaže?... Ah, da: prolijevanje krvi zahtijeva da se prolijeva krv. Ja se još sjećam, u to doba sam bila dijete, glasovitoga suđenja zbog Serralottova ubojstva... Dakle, taj Serralotto. koji je bio brodovlasnik iz Livorna, 405 ne, čekaj, smela sam se... iz Livorna je bio njegov rođak, taj koji ga je ubio... On je bio iz... iz Oncglic, tako je. Pričalo se da...« Erminia: »Sad prestanite. Nećete valjda dočekati zoru u vrtu, po ovoj ciči zimi. Skoro će jedan. Požuri se, Claudio, otvori vrata.« Otvore vrata, upale svjetlo, uđu u veliko predsoblje kod ulaza iz kojega je na gornji kat vodilo svečano stubište, nad kojim su bdjeli kipovi i oklopi. Kanili su se popeti, kadli Victoria, koja je ostala na začelju skupine, vrisne: »Odvratno! Pogledaj koliko žohara!« U kutu, na podu popločanom kao mozaik, vrvjela je tanka, crna pruga. Gmižući \z razmaka ispod ormara, na desetke kukaca, pravilno poredanih jedan za drugim, stupali su prema sićušnoj rupi na pregibu između poda i zida. Životinjice su hrlile vidno uzrujane. Kako su je iznenadili svjetlo i povratak gospodara, povorka je napredovala sve većom žurbom. Približi se svih šestero. »Samo su nam žohari trebali«, stane zapomagati Victoria. »u ovome natrulom kućerku!« »U našoj kući nikada nije bilo žohara«, ispravi je mama naredbodavno. »A što je ovo tu? Leptirići?« »Bit će da su ušli iz vrta.« Neosjetljiva na primjedbe, povorka kukaca je tekla dalje nesvjesna kobi što joj prijeti, ne razilazeći se i ne skrećući. »Giandomenico,« reče otac, »potrči do ostave, ondje mora biti raspršivač sa sredstvom protiv kukaca.« »Ne izgledaju mi kao žohari«, reče momak. »Žohari se kreću raštrkano.« »Istina... A i ove raznobojne crte na leđima... i ti nosovi... Nikada nisam vidio žohare s takvom nosinom.« Victoria: »Dajte, učinite nešto. Nećete valjda da se razmile po kući!« 406 Tetka Matclda: »Ako se još popnu gore i uzveru na Cicci-novu kolijevku... Maloj djeci usta mirišu na miijeko a za mlijekom su žohari ludi... osim ako ih ja ne brkam s miševima...« Erminia: »Zaboga, nemoj to ni govoriti... Na ustašca jadnome malom zlatu koje spava kao andelak!... Claudio, Giorgio, Giandomenico, što još čekate da ih poubijate?« Claudio: »Shvatio sam. Znaš što su? To su rinokoti.« Victoria: »Što?« Claudio: »Rinokoti, od grčkoga ris, rinos, kukci s nosom.« Erminia: »S nosom ili bez nosa, neću ih u svojoj kući.« Tetka

Matelda: »Samo pazite: donosi nesreću.« Erminia: »Što to?« Tetka Matelda: »Ubijati životinje nakon ponoći.« Erminia: »Pa znaš li, tetko, da si ti prava zloguka vrana?« Claudio: »Hrabro, Giandomenico, idi po insekticid.« Giandomenico. »Što se mene tiče, ja bih ih pustio na miru.« Erminia: »Ti uvijek šumom kad drugi drumom!« Giandomenico: »Snađite se, ja idem u krevet.« Victoria: »Vi muškarci, uvijek ste iste kukavice. Pogledajte malo kako se to radi.« Skine cipelicu i, sagnuvši se, poprijeko odalami povorku životinjica. Začuje se krak kao da se rasprskavaju mjehuri. I od tri-četiri kukca ne preostane do nekoliko tamnih i nepomičnih mrljica. Primjer koji je pružila djelovao je presudno. Izuzmu li se Giandomenico, koji se popeo u sobu, i tetka Matelda, koja je mahala glavom, i drugi se dadu u lov, Claudio potplatima cipela, Erminia muhomlatom, Giorgio Mirolo žaračem. No najuzbudenija je bila Victoria: »Pogledaj ih sad, gnusna stvorenja, kako bježe... Dat ću ja vama prestrojavanje!... Giorgio, premjesti ormar, jer ondje ispod zacijelo održavaju sveopći sabor... Cak! Cak! Evo ti na! Izvrnuo si se, je li?... A gledaj onog drugog, htio se sakriti ispod noge stola, htio se praviti lukav! Van, van odande, cak, i tebe sam sredila! A. ovaj mali... diže nožice, htio bi se pobuniti...« 407 Jedan od najmanjih kukaca, reklo bi se novorođenče, umjesto da bježi kao ostali, jurio je, naime, iz sve snage prema mladoj gospodi, prkoseći njezinim smrtonosnim udarcima. I to nije sve: prišavši joj, uspravio se, tko zna kako, u izazovan položaj, protegnuvši stražnje noge. A iz ktjunastog nosića dopre sićušan, ali ne manje ozlojeđen cijuk. »Uh, kakav gad je ovaj tu. Još i skviči... Rado bi me ugrizao, han, malo kopile? Čak... Je li ti bilo po volji? Ah, ne daš se? Hodaš i dalje, iako ti se utroba rasparala... Pa evo li na onda! Cak, cak!« i zalijepi ga za pod. Za to vrijeme tetka Matelda upita: »Tko je gore?« »Što hoćeš reći?« »Razgovaraju. Zar ne čujete?« »Tko bi razgovarao? Gore su samo Giandomenico i mali.« »Pa ipak, čuju se glasovi«, uporno je tvrdila tetka. Svi zastanu osluškujući, dok se nekoliko preživjelih kukaca vuklo prema najbližim skrovištima. Na vrhu stubišta je doista netko govorio. Čuo se dubok, krupan bariton. Zacijelo nije mogao biti Giandomenicov, niti glas djeteta kako plače. »Majko Božja, lopovi!« zastenje gospođa Erminia. Mirolo upita svekra: »Imaš li revolver?« »Ondje, ondje, u prvoj ladici...« Uz baritonski glas sada se čulo kako mu odgovara još jedan, tanak, kriješlav. Susprežući dah, Martoranijevi su gledali prema vrhu stubišta, do kojega nisu sezala svjetla iz predvorja. »Nešto se miče«, promrmlja gospođa Erminia.

»Tko ide?« pokuša viknuti Claudio, skupivši hrabrost, ali ispusti samo nakaradan hropac. »Hajde, idi i upali svjetlo na stubištu«, reče mu žena. »Idi ti.« Jedna, dapače dvije, dapače tri crne sjene počnu silaziti niza stube. Nije se razaznavalo što su, izgledale su kao crne, duguljaste vreće koje se njišu i međusobno razgovaraju. I sada su se riječi mogle razumjeti. 408 »Daj mi reci, draga«, veseljački je govorio baritonski glas s prepoznatljivim emilijanskim naglaskom. »Po tvom mišljenju, to bi mogli biti majmunćići?« »Mali, gadni, odvratni prokleti majmuncici«, važno potvrdi sugovornica, koja je izgovorom odavala da je podrijetlom stran-kinja. »S onakvim krumpirima?« odvrati muški glas, smijuckajući se prilično prostački. »Je li itko ikad vidio majmune s takvim nosovima?« »Hajde, brzo«, pospješi ga ženski glas. »Inače ce te živine pobjeći...« »Neće pobjeći, neće, zlato moje. U drugim sobama su moja braća. A ima ih i koji stražare u vrtu!« Tak, tak, zvučalo je kao da po stubama nabadaju štake. Uto nešto izroni iz mraka i osvijetli se svjetlima iz predvorja. Ukaže se neka vrsta krute, barem metar i po dugačke surle premazane crnim lakom, a okolo su tapkale duge motke, dok je tijelo bilo glatko i zbijeno, veliko otprilike kao putni kovčeg, i ljuljalo se na člankovitim cijevima nogu. Do njega još jedna, nešto tanja neman. A iza njihovih leda stizali su drugi, nagrćući u sjajnim oklopima. Bili su to kukci — žohari, ili rinokoti, ili kakva druga neznana vrsta — koje su Martoranijevi maloprije zgnječili. No stravično uvećani, puni demonske snage. Užasnuti, Martoranijevi stanu uzmicati. Ali zlokoban klo-pot štaka stizao je i iz okolnih soba i s travnjaka u vrtu. Mirolo dršćući podigne ruku i uperi pištolj. »Puc... puc...« protisne svekar. Htio je reći »pucaj, pucaj«, ali mu se jezik zapleo. Opali hitac. »Daj mi reci, ljubavi,« napomene prva neman koja je imala emilijanski naglasak, »nisu li silno smiješni?« Njegova družica sa stranim izgovorom u hipu klisne kraj njega i ustremi se prema Victoriji. »A ova bi se nakaza«, zakriči, oponašajući je, »htjela sakriti ispod stola, lukavica!... Jesi li se zabavljala svojom cipelicom 409 maloprije? Svidzalo ti se da nas vidis zgnječene? A nepravde te razbjesnjuju, je li, ali strasno razbjesnjuju!... Van odande, van odande, mrcino gnusna, sad cu te ja srediti!« Zgrabi mladu ženu za nogu, izvuče je iz skrovišta, zabije u nju kljun iz sve snage. Bila je teška barem nekoliko kvintala. 410

53. ČOVJEKOVA VELIČINA V eć se smrknulo kad su se otvorila vrata mračnog zatvora i stražari unutra hitnuli sitna i bradata starčića. Brada je starčiću bila bijela i gotovo veća od njega. 1 u sumornoj tmici tamnice zračio je slabim svjetlom, što na ondje zatočene lupeže ostavi stanovit dojam. No kako je bilo mračno, starčić isprva nije primijetio da u toj jazbini ima drugih ljudi, pa upita: »Ima li koga?« Odgovore mu cerekanje i mumljanje. Zatim mu se predstave u skladu s tamošnjim pravilima uglađenog ponašanja. »Riccardon Marcello,« progovori hrapav glas, »teška krađa.« Zatim drugi glas, također prilično izrovan: »Bezzeda Carmclo, ponovljeni prekršaj prijevare.« Pa onda: »Marfi Luciano, silovanje.« »Lavataro Max, nedužan.« Zaori se grohotan smijeh. Šala se naime svima jako svidjela, budući da su Lavatara svi poznavali kao jednoga od najglasovitijih razbojnika s mnogo krvi na rukama. Zatim još: »Esposito Enea, ubojstvo«, i u glasu zatreperi ponosan prizvuk. »Muttironi Vincenzo,« glas je likovao, »ocoubojstvo... A ti, stara buho?« »Ja...«, odgovori pridošlica, »ne znam točno. Zaustavili su me, od mene zatražili moje isprave, a ja isprave nikada nisam imao.« 411 »Onda skitnja, pih!« prezrivo reče netko. »A ime ti je?« »Ja... ja sam Morro, ehm, ehm... obično zvan Veliki.« »Morro Veliki, nije ti ni to loše«, dočeka netko nevidljiv iz pozadine. »Malo ti je preširoko takvo ime. Stao bi u njega ti puta deset.« »Upravo tako«, veoma blago reče starčić. »Ali nisam ja kriv. To su mi ime nadjenuli da bi mi se rugali, ja tu ništa ne mogu. A i zadaje mi muke. Na primjer, jednom... ali to je preduga priča...« »Hajde, hajde, ispljuni je,« grubo ga potakne jedan od tih nikogovića, »vremena imamo na pretek.« Svi se slože. U turobnoj dosadi zatvora svaka je razonoda pravo slavlje. »Dobro,« ispripovjedi starčič, »kad sam jednoga dana lutao gradom koji je bolje prešutjeti, vidim veliku palaču kojoj kroz vrata amo-tamo prolaze sluge što su prtile svega blaga Božjeg. Tu se sprema slavlje, mislim ja, pa priđem da zatražim milostinju. Ne stignem ni zinuti kadli me neka dva metra visoka lju-deskara ščepa za šiju.« »Evo lopova,« stane se on drati, »lopova koji je jučer našemu gospodaru ukrao prostirku ispod sedla. I još ima hrabrosti da se vrati. Sad ćemo te isprebijati!« »Ja?« odgovorim. »Ali kad sam jučer bio barem na trideset milja odavde. Kako je to moguće?« »Vidio sam te svojim očima, vidio sam te kako prašiš s prostirkom

preko ramena«, i odvuče me u dvorište palače. Ja se bacim na koljena: »Jučer sam bio barem trideset milja odavde. U ovome gradu nikad nisam bio, ne zvao se ja Morro Veliki.« »Što?« dočeka goropadnik i zabulji se u mene. »Ne zvao se ja Morro Veliki«, ponovim ja. On, prije onako razjaren, iznenada prasne u smijeh. »Morro Veliki?« kaže. »Dođite, dođite vidjeti ovu uš koja tvrdi da se zove Morro Veliki«, a meni će: »Pa znaš li ti tko je Morro Veliki?« »Osim sebe,« odgovorim, »ne poznajem nijednoga drugog.« »Morro Veliki«, kaže grmalj, »jest nitko drugi do naš preuzvišeni gospodar. A ti se, odrpanče, usuđuješ prisvojiti njegovo ime! Sad si nagrabusio. Ali on baš dolazi.« Upravo tako. Kako gaje dozvala vika, gospodar palače osobno je sišao u dvorište. Bio je to vrlo bogat trgovac, najbogatiji 412 čovjek u cijelome gradu, možda i na svijetu. Približi se, pita, gleda, smijc se, razgali se pri pomisli da bijednik kao što sam ja nosi isto ime kao i on. Sluzi naredi da me pusti, pozove meda uđem, pokaže mi sve dvorane natrpane raskošima, čak me odvede u oklopljenu sobu gdje su bile ovakve hrpe zlata i dragulja, naloži da mi dadu jesti i onda mi veli: »Ovaj je slučaj, o stari prosjače koji nosiš ime jednako mojemu, utoliko neobičniji što je i mene, dok sam putovao po Indiji, snašla upravo takva ista zgoda. Pošao sam na tržnicu prodavati i odmah, čim su vidjeli skupocjene stvari koje sam nosio, oko mene se skupi mnoštvo da me upita tko sam i odakle dolazim. 'Zovem se Morro Veliki', odgovorim ja. A oni se namrgode: 'Morro Veliki? Kakva može biti tvoja veličina, prosti trgovce? Čovjekova veličina je u njegovu umu. Jedan je jedini Morro Veliki, a živi u ovome gradu. On je ponos naše zemlje i sad ćeš mu ti, protuho, odgovarati za svoju razmetljivost'. Uhvate me, svezu i odvedu tome Morru o kojemu nisam znao ni da postoji. Bio je to znamenit učenjak, filozof, matematičar, astronom i astrolog, kojega su štovali gotovo kao boga. Srećom, on je odmah shvatio nesporazum, stao se smijati, ishodio je da me oslobode, zatim me je poveo da razgledam njegov laboratorij, njegovu zvjezdarnicu, njegove čudesne naprave što ih je sve sam izradio. 1 napokon je rekao: 'Ovaj slučaj, o plemeniti strani trgovce, utoliko je neobičniji što je i mene snašla potpuno istovjetna zgoda dok sam putovao po istočnjačkim otocima. Ondje sam krenuo prema vrhu vulkana koji sam namjeravao proučavati, kadli me skupina oružnika, kojima sam postao sumnjiv zbog strane odjeće, zaustavi da me ispita tko sam. I jedva sam dospio izgovoriti svoje ime, kad me oni okuju u lance i odvuku prema gradu'. 'Morro Veliki'? govorili su mi. 'Kakva može biti tvoja veličina, kukavni učiteljčiću? Čovjekova je veličina u junačkim podvizima. Postoji jedan jedini Morro Veliki. To je gospodar ovoga otoka, najvrsniji ratnik kojemu je ikada mač bljesnuo na suncu. I sad će ti dati odrubiti glavu.'« Zaista me odvedu pred svojega vladara, koji je bio čovjek strahovita izgleda. Na

sreću, uspijem objasniti stoje na stvari i grozomorni se ratnik stane smijati zbog čudnovatoga stje413 čaja okolnosti, naloži da mi skinu okove, daruje mi raskošne halje, pozove me da uđem u dvorac i divim se sjajnim svjedočanstvima o njegovim pobjedama nad svim narodima bliskih i dalekih otoka. Na koncu mi reče: »Ovaj je slučaj, o cijenjeni znanstvenice koji nosiš isto ime kao ja, utoliko ncobičniji što je i mene snašla upravo istovjetna zgoda kad sam se borio u vrlo dalekoj zemlji koju zovu Europom. Napredovao sam, naime, sa svojim oružnicima po šumi, kadli mi se na putu ispriječe grubi gorštaci koji me upitaju: Tko si ti koji zveketom oružja paraš tišinu naših šuma'? A ja im reknem: 'Ja sam Morro Veliki', i mislio sam da će se zapanjiti čim mi samo čuju ime. Oni mi se, međutim, sažaljivo nasmiješe, govoreći: 'Morro Veliki? Tebi je do šale. Kakva može biti tvoja veličina, tašti vojnice? Čovjekova je veličina u krotkosti puti i uzvišenosti duha. Jedan je jedini Morro Veliki na svijetu i sada ćemo te odvesti k njemu da vidiš što je prava slava čovjekova'. Zaista, povedu me do samotne udoline, a tu je, u bijednoj kolibi, odjeven u prnje, stanovao starčić prebijele brade koji je, kako su mi kazali, vrijeme provodio motreći prirodu i klanjajući se Bogu; i moram pošteno priznati da nikada nisam vidio vedrijega, zadovoljnijega i vjerojatno sretnijega ljudskog bića, ali za mene je uistinu bilo prekasno da mijenjam životni put.« »To je moćni kralj otoka ispripovijedao učenome znanstveniku, a znanstvenik zatim ispričao bogatome trgovcu, a trgovac kazao siromašnom starčiću koji je pred njegovu palaču došao tražiti milostinju. I svi su se zvali Morro, i sve su ih, koga zbog ovog, koga zbog onog razloga, nazivali velikima.« Sada, u mračnome zatvoru, pošto je starčić dovršio priču, jedan od lopova upita: »I tako, ako mi lubanja nije puna slame, taj vražji starčić u kolibi, najveći od svih, bio bi nitko drugi do ti?« »Eh, draga dječice,« promrsi bradati djed ne odgovarajući ni da ni ne, »život je zaista smiješan!« Tada nitkovi koji su ga slušali na nekoliko trenutaka zamuknu, jer i najokorjeliji se ljudi zamisle nad nekim stvarima. 414 54. ZABRANJENA RIJEČ X o uvijenim naznakama, aluzivnim šalama, opreznim nagovještajima, zaobilaznim šaputanjima, napokon sam stekao predodžbu da u ovome gradu, u koji sam se preselio prije tri mjeseca, postoji zabrana uporabe jedne rijeci. Koje? Ne znam. Mogla bi to biti čudna, neuobičajena riječ, ali mogao bi posrijedi biti i običan izraz, u kojem bi slučaju za nekoga tko se bavi mojim zanimanjem mogla nastati kakva neugodnost. Više iz znatiželje negoli od bojazni, podem dakle upitati za savjet Geronima, svojega prijatelja, mudrijega od svih koje znam, koji poznaje život i čudesa u ovome gradu, kad u

njemu živi dvadesetak godina. »Istina je«, odmah mi odgovara on. »Istina je. Kod nas postoji zabranjena riječ koje se svi klone.« »A koja je to riječ?« »Vidiš?« veli mi on. »Ja znam da si poštena osoba, u tebe mogu imati povjerenja. Osim toga, tvoj sam iskreni prijatelj. Uza sve to, vjeruj mi, bolje jc da ti je ne kažem. Slušaj: ja u ovome gradu živim dulje od dvadeset godina, on me je prihvatio, dao mi posla, omogućuje mi da pristojno živim, nemojmo to zaboraviti. A ja? Sa svoje strane, njegove sam zakone odano prihvatio, bili oni lijepi ili ružni. Tko me je sprečavao da odem? Ipak sam ostao. Ne želim se pravili da sam filozof, nipošto ne želim oponašati Sokrata kad su mu predložili da pobjegne iz zatvora, ali uistinu mi jc mrsko kršiti propis grada koji me smatra svojim sinom... pa makar i kad je u pitanju takva sitnica. Bog zna, pak, je li to zaista sitnica...« 415 »Ali ovdje razgovaramo u potpunom. Tu nas ne čuje nitko. Geronimo, hajde, zar mi ne bi mogao kazati tu blaženu riječ. Tko bi te prijavio? Zar ja?« »Mogu ustanoviti,« primijeti Geronimo, ironično se smiješeći, »mogu ustanoviti da ti stvari vidiš u duhu naših djedova. Kazna? Da, nekoć se vjerovalo da bez kazne zakon ne može imati učinak prisile. I moža je to bila i istina. Ali to je grubo, primitivno gledanje. Čak i ako je ne prate kaznene mjere, odredba može zadobiti najveću vijednost; mi smo evoluirali.« »Sto te onda zadržava? Savjest? Predosjećaj da ćeš patiti od grizodušja?« »Oh, savjest! Jadna starudija. Da, savjest je tolika stoljeća ljudima pravila neprocjenjive usluge, no i ona se ipak morala prilagoditi vremenima, sada se pretvorila u nešto što joj sliči samo ovlašno, nešto jednostavnije, standardnije, mirnije, rekao bih, kudikamo manje zahtjevno i tragično.« »Ako mi ne kažeš jasnije...« »Nedostaje nam znanstvena definicija. Pučki se to zove konformizam. To je mir onoga tko se osjeća u skladu s masom što ga okružuje. Ili je to nemir, nelagoda, smetenost onoga tko se udalji od propisa.« »I to je dovoljno?« »Nego što nego dovoljno! To je strahovita snaga, moćnija od atomske bombe. Naravno, nije svuda jednaka. Postoji geografija konformizma. U zaostalim zemljama još je u povojima, u zametku, ili se očituje bez reda, hirovito, bez smjernica. Moda je tipičan primjer. U modernijim zemljama, naprotiv, ta se snaga već proširila na sva područja života, potpuno se učvrstila, prozirnije, može se reći, i samu atmosferu: i u rukama je vlasti.« »A ovdje kod nas?« »Nije loše, nije loše. Zabranu riječi, na primjer, vlasti su oštroumno promaknule upravo da bi iskušale konformističku zrelost naroda. Tako je. Svojevrsna provjera. A ishod uvelike, ali uistinu uvelike nadmašuje predviđanja. Ta riječ je sada po-

stala tabu. I da svijećom tražiš, zajamčeno je da tu kod nas na nju više uopće nećeš naići, čak ni medu polusvijetom. Ljudi su 416 se prilagodili dok si se okrenuo. Nije bilo potrebno da se prijeti prijavama, globama ili zatvorom.« »Kad bi to što kažeš bila istina, onda bi se lako postiglo da svi postanu pošteni.« »Razumije se. No trebat će mnogo godina, desetljeća, možda i stoljeća. Zaboga, lako je zabraniti rijeć, odreći se neke riječi ne stoji velikih napora. Ali podvale, ogovaranja, poroci, podmuklost, anonimna pisma, to su krupne stvari... ljudi su im postali privrženima, pokušaj im reći da od njih odustanu. To su prave žrtve. Osim toga, spontani val konformizma prepušten sam sebi isprva se usmjerio prema zlu, podlim udobnostima, kompromisima, gadosti. Treba ih nagnati da preokrenu pravac, a to nije lako. Jasno, s vremenom će se uspjeti, možeš biti siguran da će se uspjeti.« »T ti držiš da je to lijepo? Zar iz toga ne ishodi plo.šnost, jeziva jednoličnost?« »Lijepo? Ne može se reći lijepo. Zauzvrat, korisno je, izuzetno korisno. Pogoduje zajednici. Zapravo — jesi li ikada na to pomislio? — snažni značajevi, »tipovi«, istaknute osobnosti, koji su sve do jučer bili omiljeni i privlačni, zapravo nisu bili drugo do prva klica nezakonitosti, bezvlađa. Zar nisu predstavljali slabost u društvenom ustroju? I obratno, zar nisi nikada primijetio da u najjačih naroda postoji izvanredna, gotovo potresna jednoličnost ljudskih tipova?« »Sve u svemu, li si odlučio da mi tu riječ ne kažeš?« »Sinko, nemoj to uzeti za zlo. Shvati: nije zbog nepovjerenja. Kad bih ti je kazao, osjećao bih se nelagodno.« »Zar i ti? Zar si se i ti, nadmoćni čovjek, sveo na razinu mase?« »Tako ti je, dragi moj«, i sjetno strese glavom. »Čovjek bi morao biti Titan da bi odolio pritisku sredine.« »A što je s? Vrhovnim dobrom! Nekoć si ga volio. Bio bi dao bilo što da ga ne izgubiš. A sada?« »Bilo što, bilo što... Plutarhovi heroji... Nije sve u tome... I najplemenitiji osjećaj odumire i malo-pomalo nestane ako se okolo na njega nitko ne osvrće. Tužno je to reći, ali čovjek ne može sam težiti za Rajem.« 417 »Dakle, ne želiš mi je kazati? Je li to neka prljava riječ? Ili ima neko zločinačko značenje?« »Ni govora. To je čista, poštena i vrlo spokojna riječ. I upravo se u tome dokazala tankoćutnost zakonodavca. Za sramotne ili nepristojne riječi postojala je prešutna, iako blaga zabrana... razboritost, dobar odgoj. Inače pokus ne bi imao osobite vrijednosti.« »Reci mi barem: je li imenica? Pridjev? Glagol? Prilog?« »Ali zašto navaljuješ? Ako ostaneš tu medu nama, jednoga lijepog dana i ti ćeš iznenada doznati koja je zabranjena riječ,

a da nećeš ni opaziti. Tako ti je, sinko. Upit ćeš je zajedno sa zrakom koji dišeš.« »Dobro, stari Geronimo, zbilja si tvrdoglavac. Ništa zato. Znači da ću morati ići u knjižnicu da zadovoljim znatiželju i konzultirati Jedinstvene Tekstove. Valjda u vezi s tim ima neki zakon, zar ne? I valjda je taj zakon negdje tiskan! I zacijelo točno kaže što je zabranjeno!« »Ajaja, zaostao si, još uvijek rasuđuješ po starim obrascima. I ne samo to, ti si i naivan. Zakon koji bi zabranjivao uporabu neke riječi a navodio je automatski bi kršio sam sebe, bila bi to pravna nakaza. Uzalud je da ideš u knjižnicu.« »Hajde, Geronimo, ti se mnome poigravaš! Pa valjda je ipak netko objavio: od danas se zabranjuje riječ X. I zacijelo ju je ipak naveo, zar ne? Kako bi ljudi inače znali?« »To je doista možda malo problematičan aspekt slučaja. Postoje tri teorije: ima ih koji kažu kako su zabranu usmeno proširili prerušeni agenti općine. Ima ih koji uvjeravaju da su u svojoj kući, u zatvorenoj omotnici našli odluku o zabrani s nalogom da se spali čim se pročita. Onda ima i integralista — ti bi ih nazvao pesimistima — koji čak tvrde kako i nije bilo potrebe da se izda izričita zapovijed, do te su mjere građani ovce; bilo je dovoljno da se vlastima prohtije i svi su odmah znali, nekom vrstom telepatije.« »Ali nisu valjda svi postali gnjide. Makar kako da ih je malo, bit će da ovdje u gradu još postoje neovisne osobe koje misle svojom glavom, oporbenjaci, heterodoksni, buntovnici, otpadnici, slobodno ih nazovi kako hoćeš. Zacijelo će se medu njima 418 naći, zar ne, netko tko iz prkosa izgovara ili piše inkriminiranu riječ? Što se onda dogodi?« »Ništa, apsolutno ništa. Upravo se u tome sastoji izvanredni uspjeh pokusa. Zabrana je toliko prodrla u dubine duhova da utječe na percepciju osjetila.« »Što to znači?« »Da nesvjesno postavlja takav veto, uvijek spreman posredovati u slučaju opasnosti, te izgovori li tkogod zlosretnu riječ, ljudi je uopće više ne čuju, a nadu li je napisanu ne vide je...« »A što vide na mjestu te riječi?« »Ništa, goli zid ako piše na zidu, a bijeli prostor ako piše na listu papira.« Ja pokušam još jedan proboj: »Geronimo, molim te: samo iz radoznalosti, jesam li danas ovdje, dok sam s tobom razgovarao, ikada upotrijebio tu tajanstvenu riječ? Barem bi mi to mogao kazati, zbilja te ništa ne košta.« Stari Geronimo se nasmiješi i namigne. »Onda, jesam li je upotrijebio?« On opet namigne. No iznenada mu se licem razlije beskrajna sjeta. »Koliko puta? Nemoj se prenemagati, hajde, kaži mi, koliko puta?«

»Ne znam koliko puta, slušaj, časne mi riječi. Ako si je i izgovorio, ja je nisam mogao čuti. No učinilo mi se, eto, da je u jednom trenutku, ali kunem ti se da se ne sjećam gdje, nastala stanka, vrlo kratak prazan prostor, kao da si izustio neku riječ a do mene nije dopro njezin zvuk. Može biti, doduše, da je posrijedi bio nehotičan prekid, kao što se uvijek događa kad se govori.« »Samo jedanput?« »Oh, prestani. Ne navaljuj.« »Znaš što ću ja onda? Čim se vratim kući ja ću ovaj razgovor zapisati riječ po riječ. I poslije ću ga dati tiskati.« »U koju svrhu?« »Ako je istina to što si kazao, tiskar, o kojemu možemo pretpostaviti da je dobar građanin, neće vidjeti inkriminiranu riječ. Dakle, mogućnosti su dvije: ili će on ostaviti prazan pro419 stor u olovnome retku pa će mi to sve objasniti; ili će tjerati dalje bez praznih prostora pa ću u tom slučaju samo morati tiskani tekst usporediti s izvornikom, koji ću, naravno, zadržati u prijepisu; i tako ću znati koja je to riječ.« Geronimo se dobrodušno nasmije. »Nećeš ti ni pauka iz rupe istjerati, prijatelju moj. Kojoj god tiskari da se obratiš, konformizam je takav da će tipograf automatski znati kako da postupi i izbjegne tvoju malu lukavštinu. To jest, on će, za promjenu vidjeti riječ koju si ti napisao — pod uvjetom da je ti napišeš — i neće je preskočiti u pripremi sloga. Budi potpuno miran, dobro su se kod nas izvježbali tiskari i vrlo su obaviješteni.« »Ali, oprosti, koja je svrha svega toga? Zar ne bi za grad bila prednost kad bih ja naučio koja je riječ zabranjena, a daje pritom nitko ne navede ili napiše?« »Zasad vjerojatno ne bi. Po onome što si mi ispričao, jasno je da nisi zreo. Potrebna ti je inicijacija. Ukratko, još se nisi srodio s konformizmom. Još nisi dostojan — prema pravovjerju koje je na snazi — da poštuješ zakon.« »A kad čitatelji budu čitali ovaj dijalog, zar neće ništa primijetiti?« »Jednostavno će vidjeti prazan prostor. I jednostavno će pomisliti: što su nepažljivi, preskočili su jednu riječ.« 420 55. SVECI ijveci imaju svatko svoju kućicu uz obalu, s balkonom koji gleda na ocean, a taj ocean je Bog. Ljeti, kad je vruće, da se ohlade, oni skaču u svježu vodu, a ta je voda Bog. Na vijest kako uskoro stiže nov svetac, odmah započinje gradnja kućice uz bok ostalima. One tako tvore vrlo dug niz duž morske obale. Prostora jamačno ne nedostaje. Čim je nakon imenovanja stigao na to mjesto, i sveti Gan-cillo nade spremnu svoju kućicu jednaku ostalima, s pokućstvom, rubljem, priborom za jelo, ponekom dobrom knjigom i svime što je potrebno. Na zidu je visio i zgodan muhomlat, jer je na

tom području živjelo dosta muha, samo nisu bile nasrtljive. Gancillo nije bio razvikan svetac, živio je ponizno radeći kao seljak i tek kad je umro, netko je, razmislivši, uvidio kakva je milost ispunjala loga čovjeka te zračila uokolo barem tri do četiri metra. A župnik je, doduše bez pretjerana uvjerenja, poduzeo prve korake za postupak beatifikacije. Otada je prošlo gotovo dvjesta godina. No postupak je napredovao u dubokim njedrima Crkve, koračić po koračić, bez žurbe. Biskupi i pape umirali su jedan za drugim pa bi se izabrali novi, no Gancillov spis je gotovo sam prelazio iz jednog ureda u drugi, sve više i više. Dašak milosti tajanstveno je prionuo uz te već izblijedjele kartušine i nije bilo crkvenoga dostojnika koji to ne bi primijetio dok ih je premetao po rukama. To objašnjava zašto se stvar nije zapustila. Sve dok jednoga jutra seljakovu sliku uokvirenu zlatnim zrakama nisu u 421 Svetome Petru podigli na veliku visinu, a odozdo Sveti Olae glavom nije zapjevao psalam u njegovu slavu, uzvisujući Gancilla na veličanstvo oltara. U njegovu se selu naveliko proslavi, a neki proučavatelj mjesne povijesti povjeruje kako je ustanovio u kojoj kući se Gancillo rodio, gdje je živio i umro, te su kuću pretvorili u neku vrstu seoskog muzeja. No kako se njega više nitko nije sjećao, a pomrli su mu svi rođaci, omiljenost novoga sveca medu pukom potraje prilično kratko. Od pradavnih se vremena u tom selu kao zaštitnik štovao drugi svetac, Marcolino, i njegov su kip, na glasu po ljekovitosti, dolazili ljubiti hodočasnici i iz dalekih krajeva. Novi Gancillov oltar izgrade upravo uz velebnu kapelu svetog Marcolina, koja je vrvjela zavjetnim darovima i svijećama. Ali tko je mario za Gancilla? Tko bi kleknuo da se moli? Tako je nakon dvjesta godina njegov lik usahnuo. Nije bilo ničega što bi potaknulo maštu. Kako bilo da bilo, Gancillo, koji nikada ne bi ni slutio takvu čast, smjesti se u svojoj kućici i, sjedeći na osunčanome balkonu, stane blaženo motriti ocean koji je disao spokojno i silno. Samo što idućega jutra, pošto je rano ustao, ugleda kako u susjednu kućicu ulazi raznosač u odori koji je stigao na biciklu te kako zatim prelazi u kućicu do prve da bi ondje ostavio drugi paket, i tako po svim kućicama, sve dok ga Gancillo nije izgubio iz vida; ali njemu ništa. Kako se isto ponovilo i idućih dana, Gancillo, voden znatiželjom, domahne raznosaču neka se približi i upita ga: »Oprosti, što svako jutro nosiš svim mojim drugovima, a meni ne nosiš nikada?« »To je pošta,« odgovori raznosač, smjerno skinuvši kapu, »a ja sam poštar.« »Kakva pošta? Tko je šalje?« Nato se poštar nasmiješi i kretnjom ruke kao da pokaže na one s druge strane, iz onoga života, ljude dolje u starome svijetu. »Zamolbe?« upita sveti Gancillo, koji je počinjao shvaćati.

»Zamolbe, da, molitve, zahtjevi svih vrsta«, reče raznosač rav422 nodušnim glasom kao da su posrijedi trice, da ne bi povrijedio novoga sveca. »I svaki dan ih stiže toliko?« Poštar je htio reći da je to naprotiv mrtva sezona te kako ih u punom jeku stiže i do deset, dvadeset puta toliko. No misleći kako će to Gancillu teško pasti, izvuče se rekavši: »Pa, već prema tome, ovisi.« I zatim nade izgovor da umakne. Činjenica je da se svetom Gancillu nikada nije obraćao nitko. Kao da i ne postoji. Ni pisma, ni ceduljice, pa ni razglednice. A on, videći svako jutro sve te smotuljke upućene kolegama, ne da je zavidio, jer je bio nesposoban za ružne osjećaje, ali svakako bi se ražalostio, gotovo iz grižnje savjesti što ondje stoji i ništa ne radi, dok drugi rješavaju mnoštvo predmeta; ukratko, imao je gotovo osjećaj da nezasluženo jede svetački kruh (bio je to poseban kruh, malo ukusniji od kruha za obične blaženi-ke). Ojađenost ga jednoga dana navede da se vrzma u blizini neke od susjednih kućica odakle je dopiralo čudnovato tiktaka-nje. »Ali molim te, dragi prijatelju, uđi, onaj naslonjač je dosta udoban. Oprosti što dovršavam jedan poslić, odmah sam s tobom«, srdačno mu reče kolega. Zatim ode u pokrajnju sobu, gdje nevjerojatnom brzinom izdiktira stenografu tucet pisama i različitih uputa, koje tajnik žurno prepiše strojem. Nakon toga se vrati do Gancilla: »Eh, dragi moj, kad se čovjek ne bi znao malo organizirati, loše bi to ispadalo, kad stiže sva ta pošta. Ako sad dođeš onamo, pokazat ću ti svoj novi elektronski registar s izbušenim karticama.« Sve u svemu, bio je vrlo ljubazan. Izbušene kartice sigurno nisu trebale Gancillu, koji se u svoju kućicu vrati prilično potišten. I mislio je: »Je li moguće da me nitko ne treba? A i te kako bih mogao biti od koristi. Da, na primjer, izvedeni malo čudo pa privučem pozornost?« Rečeno-učinjeno, padne mu na pamet da svoj portret u seoskoj crkvi navede da pomakne oči. Ispred oltara svetoga Gancilla nikada nije bilo nikoga, ali slučajno onuda nabasa seoski 423 ludov Memo Tancia, koji spazi kako portret koluta očima i stane vriskati da se dogodilo čudo. Istodobno, munjevitom brzinom kakvu im omogućuje društveni položaj, dva-tri sveca dođu pred Gancilla i vrlo dobrohotno mu nagovijeste kako bi bilo bolje da prestane: nema u tome ništa loše, ali se na te vrste čuda, zbog stanovite njihove neozbiljnosti, na visokome mjestu ne gleda blagonaklono. Govorili su to bez truna zlobe, ali moguće je i da im je išao na živce zadnji pridošlica koji samo tako, potpuno nehajno, izvodi čuda kakva bi njih naprotiv stajala vraškog truda. San Gancillo, naravno, prestane, a dolje u selu ljudi koji su

dotrčali na luđakove povike nadugo prouče portret, ali na njemu ne uoče ništa neredovito. Zbog toga se raziđu razočarani i nije mnogo nedostajalo da Memo Tancia dospije u klade. Tada Gancillo smisli da na sebe privuče pozornost ljudi manjim i poetičnijim čudom. Pa učini da prekrasna ruža procvate iz kamena njegova starog groba što su ga obnovili radi beatifi-kacije, ali je sada opet bio potpuno zapušten. No suđeno je bilo da mu ne pođe za rukom da shvate njegovu poruku. Pošto je to vidio, kapelan na groblju požuri do grobara i podigne ga svom težinom. »Barem bi se o grobu svetoga Gancilla mogao brinuti, zar ne? Sramota, dangubo kakve nema. Sad sam onuda prošao i vidio da je pun korova.« I grobar pohita da iščupa ru-žin pupoljak. Nastojeći da se drži onoga što je sigurno, Gancillo se tada posluži najtradicionalnijim od svih čuda. Pa prvome slijepcu koji se zatekne kraj njegova oltara bez odugovlačenja vrati vid. Ni taj mu se put ne posreći. Jer nitko i ne posumnja da je čudo Gancillovo djelo, nego ga svi pripišu svetome Marcolinu, čiji je oltar bio tik do njegovoga. Štoviše, razdraganost je bila tolika, da uprte na leda Marcolinov kip, koji je težio nekoliko kvintala, i u povorci ga pronesu seoskim ulicama uz zvonjavu zvona. A oltar svetoga Gancilla ostane zaboravljen i pust više nego ikad. Gancillo u tom trenutku reče sam sebi: bolje je da se s tim pomirim, zaista se vidi da me se nitko ne želi sjetiti. Pa sjedne 424 na balkon da gleda ocean, što mu zapravo donese veliko olakšanje. Sjedio je ondje i promatrao valove, kadli se na vratima začuje kucanje. Tok tok. Pode otvoriti. Bio je to ni manje ni više nego Marcolino osobno, koji je došao da se opravda. Marcolino je bio stasit čovjek, krepak i pun radosti: »Sto ćeš, dragi moj Gancillo? Ja zaista nisam za to kriv. Došao sam, znaš, jer ne bih htio da ti katkad pomisliš...« »Ali kako bih mogao?« odvrati Gancillo, kojega je posjet veoma utješio, i sam se smijući. »Vidiš?« reče opet Marcolino. »Ja sam ti pravi huncut, pa ipak me opsjedaju od jutra do večeri. Ti si mnogo svetiji od mene, pa ipak te svi zanemaruju. Treba imati strpljivosti, brate moj, s tim pasjim svijetom«, i pritom je Gancilla prijateljski tap-šao po leđima. »Ali zašto ne uđeš? Uskoro će mrak i postaje svježije, mogli bismo zapaliti vatru i da ti ostaneš na večeri.« »S užitkom, zaista s najvećim užitkom«, odgovori Marcolino. Udu, nasijeku malo drva i zapale vatru, uistinu s nešto napora, jer su drva bila još vlažna. Ali puhali su svojski i na kraju se raspiri lijep plamen. Tada Gancillo iznad vatre objesi lonac pun vode za juhu te, dok su čekali da provrije, obojica sjednu na klupu grijući koljena i čavrljajući u dobru rasplozcnju. Iz dimnjaka počne izlaziti tanak stup dima, a i taj je dim bio Bog. 425

56. LIKOVNI KRITIČAR X oznati kritičar Paolo Malusardi zastane zaprepašteno u DCXXII. dvorani na Bijenalu. Bila je to samostalna izložba Lea Squittinne, tridesetak naoko posve jednakih slika, koje su se sastojale od mrežiee međusobno okomitih linija nalik na Mondriana, samo što je u ovome slučaju podloga bila žarkih boja, a rešetke, da ih tako nazovemo, to jest vodoravni potezi, koji su bili mnogo deblji od uspravnih, tu i tamo bi postali gušći, što je pridavalo dojam pulsiranja, stiska, grča, kao kad čovjek teško probavlja pa mu nešto zapne u želucu i boli, da bi se zatim ra-zišlo u pravilnome radu crijeva. Kritičar se letimičnim pogledom uvjeri da nema svjedoka. Potpuno je sam. U užareno popodne posjetitelja je bilo malo, a i to malo se već praznilo. Uskoro će se zatvarati. Squittinna? Kritičar pretraži pamćenje. Bio je, ako se ne vara, prije tri godine u Rimu netko takav. Ali u to doba slikar je još slikao stvari: ljudske likove, krajolike, vaze i kruške, prema istrunuloj tradiciji. Više nije pamtio. Potraži u katalogu. Popisu izloženih slika prethodio je kratak uvod nepoznatog Ermanna Laisa. Baci pogled: uobičajene riječi. Scjuittinna, Squittinna, ponovi poluglasno. Ime je u njemu prizivalo nešto nedavno. Ali trenutno mu je sjećanje izmicalo. Ah, da. Prije dva dana mu je o njemu govorio Tamburini, mali grbavac koji nikad ne izostaje s velikih likovnih izložaba, manijak koji u sjeni slikara iskaljuje svoje propale težnje, gnjavator, prikrpa koje su se svi silno bojali. Međutim, zbog dugoga i ne427 zainteresiranog iskustva, nepogrešivo je uočavao, dapače predosjećao pojavu kojoj će dvije godine poslije sav žuti tisak, uz blagoslov službene kritike, posvetiti po čitave stranice u boji. Pa eto, prije dvije večeri dok se nazočni na njega nisu osvrtali, za stolom kod Floriana naširoko, taj je Tamburini, pravi tvor lijepih umjetnosti, besjedio u prilog upravo Squittinni, jedinome velikom otkriću venecijanskog Bijenala, tvrdio je, jedine ličnosti koja »izranja iz močvare (doslovan navod) ncfigurativnoga konformizma«. Squittinna, Squittinna, čudno ime. Kritičar u duhu prijeđe stotinu i više članaka što su ih kolege dotad objavili o izložbi. Squittinni nitko nije posvetio više od dva-tri retka. Squittinna je prošao nezapaženo. Dakle, netaknuto tlo. To je izvrsnu priliku moglo pružiti njemu, sada već prvorazrednom kritičaru. Pogleda pažljivije. Dakako, što se tiče pitanja diraju li ga u srce ti goli geometrijski oblici, sigurno ga nisu dirali. Recimo slobodno, ne bi za njih dao ni pišljiva boba. Pa ipak, možda bi se tu čovjek mogao za nešto uhvatiti. Tko zna, sudbina mu je namirila zavidni zadatak da otkrije novog velikog umjetnika. Ponovno pogleda slike. Ako se izjasni u prilog Squittinni — zapita se — hoće li se izložiti kakvoj opasnosti? Hoće li mu kakav kolega moći predbaciti da se istrčao i obrukao? No, nipošto. Ta su platna tako sažeta, tako gola, tako daleko od bilo kakve ugode za prosta osjetila, da će se kritičar koji ih pohvali

naći u željeznom oklopu. Da i ne računamo na pretpostavku — zašto je unaprijed isključivati? — da je tu unutra zaista genij kojemu je suđeno da se o njemu govori godinama i da kvadri-kromijama ispunjava znatan broj svezaka Skire. Tako obodren, s izgledima da napiše članak zbog kojega će se njegovi kolege grčiti od zavisti bijesni što su propustili tako slastan plijen, on malo preispita savjest. Sto se može kazati o Squi-ttinni? U određenim a rijetkim povoljnim uvjetima, kritičar uspijeva biti iskren barem prema samome sebi. Pa sam sebi odgovori. »Mogao bih reći da je Squittinna apstraktan slikar. Da njegove slike ne žele predstavljati ništa. Daje njegov izraz čista 428 geometrijska igra ćetverostranićnih prostora i linija koje ih zatvaraju. Ali nada se da će mu se oprostiti što očito plagira Mon-driana zahvaljujući duhovitoj inovaciji: vodoravne crte čini debelima a uspravne tankima, i to zgušnjavanje varira tako da postiže čudnovat učinak: kao da površina slike nije ravna nego istaknuto valovita. Ukratko, apstraktistički trompe l'oeil...« »Bogamu, to je krasan izum,« reče sam sebi kritičar, »nisi ti uopće neki glupan.« U tom ga trenutku podidu žmarci, kao kad se netko bezbrižno seta pa najednom uvidi da hoda po rubu bezdana. Ako te zamisli na papiru jednostavno iskaže takve kakve su, onako kako su mu pale na pamet, što će se o njemu pričati okolo, za stolovima kod Floriana, u Marguttinoj ulici, u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, u kavanama u Brerinoj ulici? Na tu pomisao se nasmiješi. Ne, ne, hvala Bogu, on svoj posao poznaje temeljito. Za svaku stvar postoji primjeren jezik, a u jeziku koji pristaje slikarstvu on je i te kako potkovan. Da budemo široke ruke. s njime se može mjeriti jedino Poltergei-ster. Na utvrdama kritičarskog avangardizma on, Malusardi, možda je najviđeniji od svih, i najviše ga se pribojavaju. Sat vremena poslije, u hotelskoj sobi, ispred sebe držeći katalog Bijenala otvoren na Squittinninoj dvorani i bocu mineralne vode, pušeći cigaretu za cigaretom, pisao je: »... kojemu bi (Squittinni) bilo preko svake mjere teško, pa makar i pod hotimičnim teretom neminovnih i čak i odviše bjelodanih stilskih srodnosti, odreći ukrutu, da ne kažemo neza-tomljivu vokaciju, u pravcu formalnih asketizama kakvi, ne zapostavljajući sugestije dijalektičke slučajnosti, vole isticati strogu mjeru predstavljačkoga, ili bolje cvokativnog čina, kao odrješitu ritmičku stegu u skladu s rasporedom pomno pročišćenih prefiguracija...« A kako da s minimumom ezoterijske pristojnosti izrazi banalan koncept kao što je trompe l'oeil? Evo ovako, na primjer: »No upravo se tu razabirc kako mu se mondrianovska mehanika nadaje isključivo u svojstvu međaša prijelaska s pojma na svijest o zbilji, gdje će se potonja doduše prikazati u svojoj najzahtjevnijoj pojavnoj pripravljenosti, ali će se, zahvaljujući 429

potankom sažimanju, proširiti u nadomještan zahvat dalekosežnijih i neprohodnijih dosega...« Pročita dvaput, zatrese glavom, prekriži »nezatomljivu vokaciju«, nakon »isticati« umctne objašnjenje »s nesvakidašnjom pregnantnošću«, pročita još dvaput, ponovno zatrese glavom, podigne telefonsku slušalicu, zatraži vezu s barom, naruči dupli whisky, otpočine u naslonjaču zaokupljen zakučastim mislima. Nije bio zadovoljan. Tko zna, možda će mu whisky podariti željeno nadahnuće. I podari mu ga. Bljeskovito. Pa ako — to je pitanje sam sebi postavio iznenada — ako je iz hermetične poezije gotovo nužno niknula hermetična kritika, nije li u redu da se iz apstraktnog slikarstva rodi apstraktistička kritika? Gotovo protrne, zbunjeno odmjeravajući u što bi se mogla razviti tako smiona koncepcija. Doista bi zamahnuo krilima. Vrlo jednostavno, a ipak teško, kao sve jednostavne stvari. Ionako na to nikada nitko nije pomišljao. A on će biti rodonačelnik škole. Praktično ne treba da čini išta drugo doli da na stranicu preseli tehniku kakva se dosad primjenjivala na platnima. Isprva sa stanovitim krzmanjem, kao netko tko iskušava nepoznat mehanizam, a zatim se sve više osokoljujući što su se riječi dalje nadovezivale jedna na drugu, i napokon s prodornim ponosom, napiše: »... kojemu se (Squittinni) u razmaku poradi kontrapunkta naprama strategiji posvjedočenja razaznaje spona iskupljenja od otrcane sitničave užlijcbljcnosti zbilja — zbilja medu pribroj-ničkim postulatima. Izričito se ukazuje simptom stanovitoga nastanka. I nespokojan ubačaj u koban trenutak, dakle, iz kojega bi moduli navodno preuzeli privid djelotvorne supstancije, što se tako opaža i doživljava da dočetke osobitim prevladava pre-žitkom poezije.« Zaustavi se, zadihan. Tresla ga je groznica. Ponovno pročita sa zebnjom. Ne, još nije dotjerao. Snaga inercije starih navika težila je da ga vrati unatrag, na sada već odviše obznanjen jezik. Da bi se osvojila srž slobode, valja raskinuti i posljednje okove. Baci se naglavce. 430 »Slikrar«, napiše u potpunoj vlasti neuklonjiva zanosa, »iz od uz duž niz pomoljaj gonitve svjesnajemo sliČnodnačenošću do raspršišta. Kakva ekstemezijska rekluzivnost! Drugine se bi sje-tilalilo uporsvoj hoćano u odgopolgonu helizorištima. Niospor da razručetlo kakvosnome bukoleptišju što odišamu je gospod-nio. I slošno nečiste i kov bi u Squittinne jednakozorio trilizmu razludžbe jošbitosti lupazmiš. Tramboner tramboner, morazbi-smo se propistoje, žlijabrionalnost neprosudbi s ubadimo žariš-tani, dočadući, na ruklusu nogike do mctacija, goniobarniti se, koji moviše diglavu se o predomioransabeluzmetiku, prepra drupnotizirajući kako bi reorao posku ili pušku dvokrišku. Vido koji...« Bilo je već mračno kad je došao do daha. Osjećao se iznemoglim i slomljenim, kao da su ga batinom pretukli. Ali sret-

nim. Petnaest gusto ispisanih listova ležalo je raštrkano na sve strane. Pokupi ih. Pročita ih srkućući posljednji vvhiskv s dna čaše. Na kraju se pobjednički raspleše. K vragu, pravi je genij. Mekoputno ispružena na divanu, vrlo dobro upućena ili, da kažemo clegantnije, »prilično obaviještena« Fabrizia SmithI.om-brassa pohlepno je čitala kritički esej. Odjednom prasne u smijeh. »Čuj, čuj, Diomedo, kako je divan,« reče okrenuvši se prijateljici, »čuj kako je te jadne figurativce ispreskakao Malusar-di... Prepra drupnotizirajući kako bi reorao posku ili pušku dvokrišku !« Obje se slatko nasmiju. »Duhovit je, nema što«, složi se Diomeda. »Ah, obožavam tog Malusardija. Strašan je!« 431 57. KUGLICA OD PAPIRA -Dilo je dva u noći kad smo Francesco i ja, slučajno — no je li zaista bilo slučajno? — prošli uz kuću na broju 37 u Ulici Calzavara, gdje stanuje pjesnik. Kako je pravedno i simbolično, slavni pjesnik stanuje na posljednjem katu velike, ponešto trošne kuće. Kad smo se našli ispred nje, ne rekavši ni riječi, obojica u nadi pogledamo gore. I doista, pročelje tmurne zgradurine bilo je potpuno mračno, ali u visini, gdje se posljednji zidni vijenac gubi u magičnome nebu, vidio se jedan jedini prozor osvijetljen slabašnim svjetlom. Kako li je pobjedonosno sjao u usporedbi s ostatkom, u usporedbi s čovječanstvom koje je spavalo poput životinja, u opreci naprama crnoj vojsci zamandaljenih, škrtih i slijepih prozora! Možda smo bili pod utjecajem prežvakane romantične tlapnje, ali utješilo nas je što znamo da on gore pjeva pri svjetlu samotne svjetiljke, dok su drugi utonuli u tupi san. Bilo je, naime, kasno i gluho doba, duboko zabačen kut noći gdje nastaju snovi, a duša se, ako može, oslobađa nagomilanih boli, prosti-rući se iznad krovova i sumaglice svijeta, tražeći tajnovite riječi koje će se sutra, ako Bog da, probiti u srca ljudi i navesti ih da misle na velebne stvari. Zar bi pjesnici uopće mogli raditi, uzmimo, u deset ujutro, netom obrijani, pošto su obilno doručko-vali? Dok smo usredotočeni stajali s licima prema gore, a glavom su nam prolazile zbrkane misli, u četvorini osvijetljenoga prozora nenadano se uzvrpolji nešto nalik na sjenu, a na nas, mekano preletjevši, padne neki predmet. Prije negoli je dodirnuo 433 tlo, pri odsjaju obližnje rasvjete pokaže se da je posrijedi kuglica od papira. Odskoči po pločniku. Je li to poruka upućena nama ili u najmanju ruku poziv nepoznatome prolazniku koji ga prvi nade, kakve brodolomci s pustih otoka zatvore u bocu i povjere valovima oceana? To je bilo prvo što smo pomislili. Ili se slučajno pjesnik loše osjeća pa zove u pomoć, jer u kući nema nikoga? Ili su čak

razbojnici provalili u njegovu sobu, pa on zapomaže u krajnjoj nevolji? Zajedno se sagnemo da pokupimo papir. Ja sam bio hitriji. »Što je to?« upita moj prijatelj. Ja sam pod fenjerom već razmatao list. Nije to bio zgužvan list papira. Nije bio ni poziv u pomoć. Zbilja je bila jednostavnija i banalnija. Ili možda zagonetnija. U rukama pronađem svežanj od komadića papira na kojima opazim okrajke riječi. Očito je pjesnik pisao i zatim se razočarao, ili razljutio, pa list poderao u sto komada, smotao ga u kuglicu i zavitlao na ulicu. »Ne bacaj,« odmah reče Francesco, »možda je neka prekrasna pjesma. Ako se malo pomučimo, možemo sastaviti komade.« »Da je prekrasna, ne bi je bio bacio, budi siguran. Kad ju je bacio, znači da se pokajao, da mu se ne sviđa, da je ne priznaje kao svoju.« »Vidi se da ga ti ne poznaješ. Njegove najslavnije stihove spasili su prijatelji koji su ga pratili u stopu. On ih je htio uništiti. Nikada nije zadovoljan.« »A osim toga,« velim ja, »star je, pjesme ne piše godinama.« »Piše ih i te kako, samo ih ne objavljuje, zato što nikada nije zadovoljan.« »Dobro. A kad bi umjesto pjesme«, reknem ja, »posrijedi bila jednostavno bilješka, pismo prijatelju, ili čak račun iz kupovine?« »U ovo doba?« »Svakako. U ovo doba. Pjesnici, pretpostavljam, i račune sređuju u dva u noći.« 434 No ja za to vrijeme stegnem šake, ponovno gužvajući komadiće papira zajedno, te ih stavim u džep kaputa. Premda se Francesco bunio, okrajke više nisam razvrstao, nisam ih rasprostro po stolu, nisam pokušao ponovno složiti list ni pročitati što piše. Kuglica od papira zatvorena je i ostaje u ladici otprilike u istom stanju u kojemu sam je podigao sa zemIje. Ne treba isključiti da moj prijatelj ima pravo te da veliki pjesnik obično požali nad onim što je istom napravio, pa u pomamnoj težnji za savršenim uništava i stihove koji bi inače postali besmrtni. Možda riječi koje je napisao te noći tvore božanski sklad, možda su najmoćnija i najčistija stvar koju je itko ikada načinio na ovome svijetu. Ali valja voditi računa i o drugim pretpostavkama: da je posrijedi beznačajan papir; da je, kao što sam gore kazao, riječ o najobičnijim pribilješkama koji se tiču kućnih poslova; da list nije ispisao ni poderao pjesnik, nego neki sluga ili kakav pazikuća (ono malo rukopisa koji sam vidio ne dopušta mi da ga identificiram); ili daje to uistinu pjesma, ali loša pjesma; ili čak, ne možemo ni to isključiti, da smo mi pogriješili i da osvijetljeni prozor nije bio pjesnikov, nego je pripadao drugom

stanu, pa u potonjem slučaju razderani rukopis ne bi bio više od papirnatog otpatka. Međutim, od pokušaja da rekonstruiram list ne odvraćaju me te negativne pretpostavke. Naprotiv. Noćne okolnosti u kojima smo ga pronašli, možda i neopravdano uvjerenje kako zbivanja u životu koja nam se prividno čine kao da ovise o slijepu slučaju češće nego što mi mislimo ureduje otajna volja, zamisao, stoga, kako je neka vrsta providnosti, mudre sudbine Fran-cesca i mene navela da tuda nabasamo upravo te noći, upravo u to doba, da bismo mogli pokupiti blago koje bi inače potpuno propalo; sve to, uz moćnu sugestiju obrazloženja utemeljenih na iracionalnome, uvjerilo me je da zalutala kuglica krije golemu tajnu: stihove nadljudske ljepote, mislim, što ih je pjesnik htio uništiti jer ga je na to potaknula gorka izvjesnost da se više 435 nikada neće vinuti tako visoko (naime, umjetnik koji se, kad dotakne vrhunac svoje putanje, stane kobno spuštati, sklon je mrziti sve što je napravio prije i što mu govori o sreći koju je izgubio zauvijek). Budući da u to čvrsto vjerujem, ja radije dragocjeno iznenađenje držim netaknuto u smotuljku, čuvam ga za nejasnu budućnost. Pa kako nam u životu više radosti donosi što neko dobro iščekujemo nego što ga dosegnemo (i razborito je ne iskoristiti ga odmah, nego se valja sladiti čudesnom žudnjom, koja sigurno žudi da se utaži, ali ne još i praktično zadovolji, ukratko, čekanje koje više ne strepi i ne dvoji, a koje predstavlja vjerojatno jedini čovjeku dani oblik sreće), kako proljeće, koje sluti obećanjem, ljude veseli više nego ljeto koje donosi ispunjenje za kojim se čeznulo, tako i užitak da se u mašti unaprijed kuša krasota neznane pjesme dostiže, pače premašuje umjetničku nasladu izravne i duboke spoznaje. Netko će reći kako je to malo previše opuštena igra umišljaja, da se tako otvaraju vrata mi-stifikacijama i obmanama. Pa ipak, ako se osvrnemo unatrag, ustanovit ćemo da najumilnijc i najprodornije radosti nikada nisu imale čvršći ustroj. Uostalom, da ne leži u tome tajnovitost poezije, izražena u jednome od svojih najiznimnijih primjera? Možda joj, naime, nije potrebno da priopćuje otvorenim i univerzalno razumljivim jezikom, ni da ima logičan smisao, ni da joj riječi tvore artikulirane rečenice, ili da izražavaju razumske pojmove. I još nešto: riječi se, kao u našemu slučaju, mogu dijeliti na odlomke i zbrkano pomiješati u splet slogova. I više od toga: da bismo uživali u njihovu caru, percipirali im moć, čak je suvišno da ih čitamo. Je li ih dakle dovoljno gledati, jesu li dovoljni dodir, tjelesna blizina? Možda je tako. Nadasve je važno vjerovati da u toj knjižici, na toj stranici, u tim stihovima, u tim dvama znakovima leži remek-djelo (vidi Leopardi, Bilježnica misli: »Lijepo najvećim dijelom nije takvo do zato što ga takvim smatraju«). Kad otvorim ladicu i u ruci stisnem opisanu kuglicu od papira, na kojoj se, u zamršenoj

hrpi poderotina, pretpostavlja da se krije 436 nagovještaj poezije, bit će da je po sili sugestije, ali ja se, na primjer, nekom čarolijom osjećam zadovoljniji, življi, lakši, razaznajem svjetlo duhovne veličine, a s krajnjega obzorja polako se prema meni kreću planine, samotne planine! (No unutra može biti i samo skica za anonimno pismo da se upropasti kakav kolega.) 437 58. POGONSKA KUGA J ednoga rujanskog jutra, u garaži Iride u Mendozinoj ulici — slučajno sam bio prisutan — ude siv automobil egzotične marke i nesvakidašnjeg oblika, sa stranom pločicom kakva se nikad nije vidjela. Vlasnik, ja, stari glavni mehaničar Celada, moj vrlo dobar prijatelj, i drugi radnici nalazili smo se svi otraga, u radionici. No kroz ostakljenu stijenu mogla se vidjeti velika prostorija za parkiranje. Iz auta izađe visok, plav, izuzetno elegantan, malo pognut gospodin od oko 40 godina, koji se zabrinuto ogleda. Motor nije ugasio, nego ga je ostavio da radi na minimumu. Unatoč tomu, iz njega je dopirao čudan šum kakav nikad nismo čuli, neko suhoparno pucketanje, kao da mu valjci melju kamenje. Odmah ugledam Celadu kako postaje bijel u licu. »Gospo blažena«, promrsi. »Ovo je kuga. Kao u Meksiku. Dobro je se sjećam.« Zatim požuri u susret neznancu, koji je bio stranac i nije razumio ni riječ talijanskog. No mehaničar se snađe gestikulacijom da bi se sporazumio, toliko je nestrpljivo želio da stranac ode. I stranac ode, dok mu je automobil i dalje brektao onim groznim šumom. »Ti pričaš koještarije«, reče vlasnik garaže glavnome mehaničaru, čim se ovaj vratio u radionicu. I predobro smo, kad smo ih čuli sto puta, znali nevjerojatne pripovijesti što ih je kazivao Celada, koji je kao mladić bio u Americi. Celada se ne uvrijedi. »Vidjet ćete, vidjet ćete«, reče. »Bit će to ozbiljna stvar za sve nas.« 439 Koliko ja znam, to je bio prvi navještaj nevolje, stidljivo kucanje koje prethodi neobuzdanoj mrtvačkoj zvonjavi. Prođu, međutim, tri tjedna prije nego što je iskrsnuo prvi simptom. Pojavio se kao dvosmisleno priopćenje Općine: kako bi se izbjegle »zloporabe i nepravilnosti«, vlasti su ustanovile posebne odrede u nadležnosti prometne policije i gradskih prometnika — pisalo je — koji će provjeravati ispravnost javnih i privatnih vozila i po kućama i u garažama te će prema potrebi propisati čak i neposrednu »konzervativnu hospitalizaciju«. Ispod tako neodređenih izraza bilo je nemoguće pogoditi pravu svrhu, pa se ljudi na to ne obazru. Tko bi posumnjao da ti »kontrolori« zapravo nisu ništa drugo do grobari? Trebalo je da prođu još dva dana prije negoli se uzbuna proširila. Zatim se munjevitom brzinom prenese makar koliko

nevjerojatan glas: stigla je automobilska kuga. O predznacima i očitovanjima tajanstvene bolesti pročuje se svega i svačega. Govorili su kako se zaraza odaje šupljikavim zvukom motora, kao da mu je od prehlade zapela sluz. Zatim bi spojevi otekli i čudovišno nabubrili, površina bi se prekrila žutim i gnojnim krastama, da bi se napokon pogonski sklop raspao u ispremetanu hrpu polomljenih osovina, klipova i zupčanika. U pogledu zaraze, tvrdilo se kako se širi putem ispušnih plinova, pa su zato automobilisti izbjegavali ulice s gustim prometom, središte grada gotovo opusti i zagospodari tišina, koja se nekoć toliko zazivala, a djelovala je poput noćne more. Oh, razdragane automobilske trublje, oh, ispusi što ste grmjeli za lijepih dana! Kako su podrazumijevale promiskuitet, i garaže većinom ostanu napuštene. Tko nije posjedovao privatno sklonište, radije je automobil ostavljao na mjestima kojima se manje prolazi, kao što su ledine u predgrađu. A iza hipodroma nebo se cr-venjelo od lomača na kojima su nagomilana kola što ih je poubijala kuga gorjela na prostranu ograđenom prostoru koji je narod zvao karantenom. 440 Kao što je bilo neminovno, raspire se najgore vrste izgreda: krala su se i pljačkala nečuvana vozila; anonimno su se potkazivali automobili koji su zapravo bili zdravi, ali bi ih dali spaliti za svaku sigurnost, ako bi bilo ikakve dvojbe; zlostavljali su grobare zadužene za provjeru i zapljenu; premda su znali da su im kola okužena, u nesavjesnim su prekršajima neki i dalje vozili sijući zarazu; sumnjivi automobili spaljivali su se još živi (izdaleka se čulo kako jezivo kriče). U početku, doduše, panika je bila gora od samoga zla. Računa se da u prvome mjesecu kugi nije podleglo više od 5000 automobila, na 200.000 u našoj regiji. Onda se učini da nastupa zatišje, što je bilo loše jer se, zbog obmane da je epidemija praktično završila, mnoštvo automobila vratilo u promet i tako umnogostručilo prilike za zarazu. I tada se bolest iznova razbukta još mahnitije. Prizori vozila koja je smoždila kuga po ulici postane najredovitija stvar. Mekana buka motora iznenada bi se smežurala i prcpukla, smrska-vajući se u pomamnom štropotu željezarije. Vozilo bi još malo zahroptalo, zatim bi stalo i pretvorilo se u razvalinu što se puši od prokletstva. No još je groznije bilo gledati kamione na umoru, kojima se moćna utroba odupirala očajnički ustrajno. Iz tih bi grdosija dopiralo zlokobno tumbanje i rasprskavanje, sve dok neka vrsta piskava zavijanja ne bi označila da su skončali u užasnim mukama. U to sam vrijeme bio vozač bogate udovice, markize Rosannc Finamore, koja je sa svojom nećakinjom živjela u staroj obiteljskoj palači. Meni je kod nje bilo vrlo dobro. Nije se baš moglo reći da je plaća carska, ali zauzvrat je služba značila gotovo sinekuru: jedva bi se koji put izašlo danju, vrlo rijetko uvečer,

i trebalo je održavati kola. Posrijedi je bio krupan crni Rolls Royce, već veteran, ali nadasve aristokratskog izgleda. Ponosio sam se njime. Po ulici bi i najsnažnijim superšportskim automobilima splasnula uobičajena bahatost kad bi se pojavio taj prevladani sarkofag iz kojega se cijedila plava krv. Unatoč pood441 makloj dobi, motor je pak bio pravo čudo. Sve u svemu, ja sam ga volio više nego da je bio moj. Epidemija stoga i meni ugrozi mir. Govorilo se, doduše, da su visokocilindrični motori praktično imuni. Ali kako da u to čovjek bude siguran? I markiza se po mom savjetu odrekne dnevnih izlazaka, jer se danju automobil mogao lakše zaraziti, te se ograniči da se kolima služi za rijetke izlaske poslije večere, radi koncerata, predavanja ili posjeta. Jedne noći krajem studenoga, upravo u jeku kuge, kao inače smo se Rolls Rovceom vraćali kući; dolazili smo iz kružoka u kojemu su gospode običavale pročavrljali da prebrode potište-nost što je vladala u to vrijeme. Baš dok smo ulazili na Bismar-ckov trg, kadli primijetim da se skladno brujanje motora nakratko narušava, da oštro struže, a to potraje djelić sekunde. O tome priupitam markizu. »Ja nisam čula ništa«, reče mi. »Samo ti potegni, Giovanni, ne misli na to, nikoga se ne boji ova stara krntija.« Međutim, prije nego što smo stigli kući, još se dvaput ponovi zloguki cvilež, ili krkljanje, ili grebanje, zaista ne znam kako bih rekao, koji mi prestravi dušu. Kad sam stigao, ostanem dugo u maloj garaži promatrati plemeniti automobil, koji je naoko usnuo. Sve dok se, po neizrecivu stenjanju koje je na mahove dolazilo iz poklopca premda je motor bio ugašen, nisam uvjerio u najgore. Sto da radim? Pomislim da se za savjet obratim starome mehaničaru Celadi, koji je, osim što je iskustvo stekao u Meksiku, tvrdio da poznaje poseban pripravak od mineralnih ulja koji čudotvorno iscjeljuje. Iako je već bila prošla ponoć, nazovem u kavanu gdje se on kartao gotovo svake večeri. Bio je ondje. »Celada,« reknem mu, » ti si mi uvijek bio prijatelj.« »Eh, nego što?« »Uvijek smo se slagali.« »Hvala budi Bogu.« »Mogu li se pouzdati u tebe...?« 442 »Sto mu vragova!« »Onda dođi. Htio bih da ti pogledaš Rolls Royce.« »Dolazim odmah.« A prije nego što je spustio slušalicu, učini mi se da čujem kako se smijucka. Ostanem sjediti na klupi da ga dočekam, dok su iz dubine motora dopirali sve učestaliji hropci. U mašti sam brojio Ccladine korake, proračunavao vrijeme; uskoro će biti tu. I dok sam osluškivao stiže li mehaničar, začujem kako u dvorištu topću koraci, ali ne samo jednog čovjeka. Glavom mi prostruji

užasna sumnja. Uto se otvori ulaz u garažu te osvanu i naprijed stupe dva prljava smeđa kombinezona, dvije mračne gubice, kratko rečeno, dva grobara: ugledam polovicu lica Celadi koji je, skriven iza vratnice, ostao ondje i virio. »Ah, gnusna mrcino... Otale, prokletnici!« Pritom sam zadihano tražio neko oružje, engleski ključ, metalnu šipku, štap. No oni nasrnu na mene i uskoro su me žilave ruke držale kao zatvorenika. »Ti, huljo,« vikali su istodobno gnjevno i posprdno, »buniš se protiv općinskih kontrolora, protiv javnih djelatnika! Protiv onih koji rade za dobrobit grada!« pa me privežu za klupu, pošto su mi, kao krajnju porugu, u džep tutnuli propisani obrazac za »konzervativnu hospitalizaciju«. Napokon pokrenu Rolls Royce, koji se udalji bolno mumljajući, ali s mnogo uznosite dostojanstvenosti. Kao da mi hoće reći zbogom. Kad sam se uspio osloboditi nakon pola sata strahovitih napora, odjurim u noć a da gospodaricu čak nisam ni izvijestio što se dogodilo, i kao luđak otrčim u karantenu iza hipodroma, nadajući se da ću prispjeli na vrijeme. Ali upravo dok sam ja dolazio, Celada je s dvojicom grobara izlazio iz ograđenoga prostora, pa klisne odande kao da me nikada nije vidio i nestane u mraku. Nisam ga uspio dostići, nisam uspio ući u logor, nisam uspio ishoditi da obustave uništenje Rolls Rovcea. Dugo sam ostao jednim okom zalijepljen uz pukotinu ograde od kolja, vidio 443 sam lomaču na kojoj gore nesretna kola, tamni obrisi su se grčili previjajuci se u plamenu. Gdje je moj automobil? Nije se moglo razabrati u tom paklu. Samo na trenutak, iznad divlje rike ognja, pomislim kako prepoznajem njegov dragi glas; vrlo visok krik od kojega se para srce, a koji uskoro zamre. 444 59. VIJEST lVlaestro Arturo Saracino, tridesetsedmogodišnjak koji je već zablistao, u kazalištu Argentina ravnao je Brahmsovom Osmom simfonijom u A-duru, op. 137, i upravo je započeo posljednji stavak, slavni »allegro appassionato«. On je dakle klizio po početnoj ekspoziciji leme toga na svoj način glatkog, upornog i istini za volju malo dugačkog monologa, gdje se međutim malo-pomalo prikuplja moćni naboj nadahnuća koje će se razbuktati pred kraj, što ne zna onaj tko sluša, ali su on, Saracino, i svi iz orkestra znali i stoga, njišući se na valovima violina, uživali u veselome i varljivom trenutku uoči čuda koje će domalo njih, izvođače, i cijeli teatar povući u vrhunaravan vrtlog radosti. Uto on opazi da ga publika napušta. Za ravnatelja orkestra to je najtjeskobnije iskustvo koje ga može snaći. Onaj tko sluša iz neobjašnjivih razloga prestane sudjelovati. On to na neki nedokučiv način odmah primijeti. Tada kao da i sam zrak postaje prazan te omlohavi ili se raspadne tisuću, dvije tisuće, tri tisuće između slušatelja i

njega razapetih otajnih žica po kojima mu dotječu život, snaga, hrana. A maestro ostaje sam i gol u ledenoj pustinji, mučeći se da predvodi vojsku koja mu više ne vjeruje. No to strašno iskustvo nije doživio već barem deset godina. Čak ga se nije ni sjećao i zato je sada udarac bio teži. No ovaj put ga publika nije izdala tako iznenadno i besprizivno da mu presiječe dah. »Nemoguće,« pomisli, »nema razloga za koji bih ja bio kriv. Ja večeras osjećam da sam u savršenoj formi, a orkestar svira 445 kao dvadesetogodišnji mladac. Sigurno postoji neko drugo objašnjenje.« Doista, dok je iz petnih žila ćulio uši, učini mu se da među publikom iza svojih leda, i naokolo, i iznad sebe, razaznaje kako struji potmuo žamor. Iz lože točno s njegove desne strane dopre tanašna škripa. Krajnjim rubom oka nazre dvijetri sjene u parketu kako se šuljaju prema jednome od izlaza sa strane. S balkona netko stane naredbodavno ušutkavati te zavede tišinu. No predah je bio kratka vijeka. Ubrzo, kao u neukrotivu vrenju, nastavi se šuškati i pritom šuštati, šaputati, kradomično koračati, krišom tapkati, premještati sjedala, otvarati i zatvarati vrata. Što se zbiva? Maestro Saraeino najedamput shvati, kao da je u tom trenutku sve pročitao na otisnutoj stranici. Stigla je vijest koju je vjerojatno nešto prije prenio radio a u kazalište je donio kakav zakašnjeli gledatelj. U nekom dijelu svijeta moralo se dogoditi nešto stravično i sada se upravo obara na Rim. Rat? Invazija? Najava atomskog napada? Tih su dana bile opravdane kojekakve užasne pretpostavke. Pa ga saleti tisuću tje-skobnih i kukavičkih misli što su iskrsavale između Brahmsovih nota. Ako izbije rat, kamo će poslati svoje? Da pobjegne u inozemstvo? Ali što će biti s vilom koju je tek izgradio i na koju je utrošio sve svoje uštede? Doduše, u pogledu struke on, Saraeino, ima sreće. Na bilo kojem kraju svijeta tako slavan sigurno neće umrijeti od gladi. A onda, Rusi su poslovični slabi prema umjetnicima. No u taj čas se zgroženo sjeti kako se prije dvije godine donekle kompromitirao kad je, zajedno s mnogim drugim intelektualcima, potpisao antisovjetski proglas. Možeš misliti da to kolege ne bi dojavili okupacijskim vlastima. Ne, ne, bolje je da pobjegne. A njegova mama, koja je već stara? A mlada sestra? A psi? Propadao je u ponor nedoumica. Uostalom, sada više nije bilo ni tračka dvojbe je li stigla obavijest o munjevitoj katastrofi. Publika je skandalozno migoljila s najmanjom mogućom pristojnošću koju nalaže kazališna tradicija. Dižući pogled prema ložama, Saraeino je zapažao sve brojnija prazna mjesta. Ljudi su odlazili jedan po jedan. Gola 446 koža, novac, nužni predmeti za osobnu uporabu, evakuacija,

nije se smjela izgubiti ni minuta. Kakav Brahms. »Kakve kukavice«, pomisli Saracino, koji je pred sobom imao još dobrih deset minuta simfonije prije negoli se bude mogao maknuti. »Kakva kukavica«, reče međutim odmah zatim, odmjeravajući koliko je jadno dopustio da ga obuzme panika. Sve se doista raspadalo, u njemu i ispred njega. Sada već posve mehaničke naznake dirigentskog štapića više nisu ništa prenosile orkestru, koji je neizbježno i sam uvidio sveopće rasulo. A uskoro će stići do presudnoga mjesta u simfoniji, do oslobođenja, do veličanstvenoga zamaha krilima. »Kakva kukavica«, zgnušano ponovi Saracino sam sebi. Ljudi odlaze? Ljudima se fućka za njega, za glazbu, za Brahmsa, kako bi odjurili spašavati svoje bijedne živote? Pa što onda? Iznenada shvati da je spas, jedini izlaz, jedini koristan i dostojan način bijega za njega, kao i za sve druge, ostati miran, ne dopustiti da ga išta omete, nastaviti svoj posao do kraja. Razljuti se pri pomisli na to što se događa u polutami iza njegovih leda, što će se uskoro dogoditi i njemu. Pribere se, podigne štapić dobacivši onima u orkestru izazovan i veseo pogled, kao čarolijom ponovno uspostavi životni protok. Tipičan silazni arpeggio klarineta upozori ga da se već bliže: sada će početi odmak, raspomamljeno propinjanje kojim Osma simfonija iz ravnice osrednjosti sune u vis i, dok se tonovi sustižu u moćnim naletima, kako je svojstveno Brahmsu, okomito se uzdigne da se pobjedonosno ustoboči u višnjemu svjetlu, poput oblaka. Otisne se u nju silinom što ju je umnogostručila srdžba. Obuzet žmarcima, propne se i orkestar, pokolebavši se opasno na djelić sekunde, a zatim nezadrživo grune. I tada zamuknu žamor, šapati, lupa, vrpoljenje, koraci, vrzmanje, nitko se ne makne i ne dahne, svi ostanu kao prikovani, ne više od straha nego od stida, dok su sa srebrnih motki trublja, gore, vijorile zastave. 447 60. OKLOPNJAČA »TOD« AJLugo Regulus, bivši njemački kapetan korvcte u prošlome ratu, idući će mjesec objaviti izvanrednu knjigu (Das Ende des Schlachtshiffes Konig Friedrich II, Gotta Verlag, Hamburg). Malobrojni koji su pročitali rukopis isprva su ostali malo zatečeni, do te mjere činjenice koje se iznose graniče s kraljevstvom nevjerojatnoga, ako ne i upravo čistog ludila. Međutim, kad se krene dalje, mora se priznati da autorova dokumentacija djeluje neosporivo ozbiljno i uvjerljivo. Između ostaloga, impresivna je fotografija — doduše, jedina, ali takva da ne može biti olakim plodom podvale — nečuvene grdosije što je nastala, reklo bi se, u bunilu veličine, koju je upropastilo kobno poniženje nimalo slavna i neborbena izgnanstva, da bi se napokon — kad je izgledalo da se sve srozalo na sramotnu razinu — preobrazila do tragične veličajnosti koja joj pridaje utoliko silniji častan junački značaj, što o njoj nitko na svijetu nikada ne treba da išta

dozna. Ako je istina što pripovijeda Regulus, ovim se objavljuje najzačudnija i najmračnija tajna o posljednjemu sukobu. Začudna je zbog događaja samog po sebi, koji se na prvi pogled doima donekle nevjerojatno i neobično odudara od bilo koje druge ratne epizode. Možda je još začudnija po tome što je na tisuće ljudi tajnu štitilo i dandanas štiti urotom šutnje; kao da ih sudioništvo u njoj, kao i svijest da za nju ne zna nitko drugi, ujedinjuju radošću koja nema cijene. I po tome što su se složili da je o njoj nužno ili poželjno šutjeti bogati i siromašni, moćni i skromni, obrazovani i neznalice, visoki časnici i bezimeni gra449 dilišni radnici, svi vjerni sporazumu čak i kad ih je katastrofa razriješila bilo kakve obveze prema vojnoj stezi. Oni će — izjavljuje Regulus, i tu se, istini za volju, nameće neka sumnja — i dalje šutjeti i sutra, kad se knjiga objavi: pa ako ih tkogod identificira, poricat će; i ako ih tkogod bude ispitivao, reći će da ne znaju ništa. Svi, osim jednoga. Tri su dijela knjige. U prvome, Regulus u prvom licu pripovijeda kako je doznao za tajanstvenu priču. To je neka vrsta opširne spomenice koja opisuje razne faze istraživanja: kako su nikle prve nejasne sumnje na temelju kojih je uspio povezati različite naznake što su izgledale međusobno udaljene; kako je dugo tragao bez ishoda, sve dok ga slučaj nije doveo na samo mjesto gdje se dogodovšina začela i gdje su isprevrtani tragovi ruševina još govorili o bezumnim snovima; kako je prikupio svjedočanstva, ako se tako mogu nazvati zaključci što ih je izveo iz rečenica koje je čuo po crnim krčmama u lukama, kad noć i umor otupljuju čovjekovu upornost; i nadalje kako je susreo preživjelog sudionika koji buncajući na samrti priča i priča, da bi iz sebe napokon izbacio strašnu tajnu! Drugi se dio sastoji od izvješća, koje na žalost ima mnogo praznina, o tome što se dogodilo na brodu od dana kad je isplovio na svoj prvi zadatak, sve do jutra kad se na krajnjim granicama oceana odigrala tragedija. U trećemu dijelu, koji ima značajke dodatka, Regulus odgovara sumnjama, primjedbama, prigovorima koje predviđa da bi se mogli pojaviti medu čitateljstvom. Nastoji prije svega objasniti kako je toliko vremena neprobojnom šutnjom mogla ostati prekrivena stvar takvih razmjera, kad se ticala sudbine tisuća ljudi. Pritom do u tančine navodi »dokumente«, toliko pomno da bi čak mogao pobuditi dvojbu. A na začelju knjige, trudi se da protumači posljednji čin drame koja unatoč svim njegovim naporima ostaje nedorečeno lebdjeti u nadljudskome ozračju te od nas zahtijeva upravo čin vjere. No, premda tako bez450 nadnu pustolovinu čovjek jedva može povjerovati, zar se ona mogla zaključiti na manje apsurdan način? Kakvo je čudo što su, zatravljene tako čistim ludilom, sile tame, o kojima se

kadšto znalo pripovijedati u davna vremena, izašle na vidjelo iz bezdane skrovitosti da bi dostojno odgovorile izazovu? Hugo Regulus, sin brodovlasnika iz Liibecka, imao je 35 godina kad je buknuo rat. Zbog zdravstvenih je razloga napustio službu mornaričkog časnika godine 1936. stekavši čin kapetana korve-te, kao i zato da bi mogao pomagati već ostarjelome ocu u njegovoj tvrtki. Kad su ga pozvali da se vrati čim su izbila prva neprijateljstva, mogao je ishoditi poštedu na temelju svojega zdravstvenog stanja. Iz domoljublja je, naprotiv, odlučio prihvatiti službu, pa su ga dodijelili Ministarstvu Ratne mornarice i rasporedili u odjel za »Kadrovske poslove«, gdje je ostao do završetka. Nikada nije imao teških zadataka ili odgovornosti. Nazdi-rao je raspored nižih časnika i pratio njihova promaknuća, premještaje, dopuste, stegovne prijestupe i tako dalje. Neizravno je tako uvijek pred očima imao potpunu i ažuriranu sliku što je odražavala zbivanja u Kriegsmarine. Dakle — pripovijeda on — od ljeta 1942. počela je u njegov ured stizati nova vrsta naloga za premještaj. U njima bi pisali mjesto i jedinica iz koje osoba potječe, ali u vezi s odredištem navodila se tajna formula: »Eventualnost 9000 — Specijalna misija — Javiti se u Operativni ured 27«. Nalozi tog tipa, s naznakom »specijalna misija«, stizali su povremeno i bilo bi indiskretno koliko i sumnjivo da su namještenici odjela »Kadrovskih poslova« istraživali nastojeći saznati o kojemu je pothvatu riječ. No dotad bi naišli rijetko, najviše u skupinama po sedam do osam. I bilo je lako pretpostaviti što krije tajna: ili povjerljiva zaduženja za račun Obavještajne i protuobavještajne službe, ili zadatke na neprijateljskom teritoriju, ili osobito osjetljiva krstarenja podmornica za koje se sma451 tralo potrebnim navesti dodatno jamstvo tajnosti povrh uobičajenih koja su pravilo za sve ratne operacije. Taj put, međutim, osoba koje su namijenili »specijalnoj misiji« nije bilo sedam ili osam, pa čak ni desetak. U roku od nekoliko tjedana samo je broj nižih časnika premještenihu nepoznato sjedište dosegao već gotovo 200. Ritam čudnih premještaja zatim se usporio, ali se ipak protegnuo na niz mjeseci. S kolegama je Regulus o tome razgovarao u svega nekoliko navrata. Katkad mu se činilo da ponetko u samome njegovu uredu o tome zna više od njega, ali tu temu radije izbjegava. Kao da je posrijedi bila jedna od tajni kakve je prava sreća ne znati, jer strah da se ne izlane koja riječ, da se ne počini makar i najmanja indiskrecija, za upućene postaje noćnom morom, toliko je ozbiljan ulog u igri. Pa tada čovjek izbjegava čak i prijatelje i nikada se ne opušta, a ako živi s obitelju, iznebuha se budi usred noći pestravljcn nije li govorio u snu i nije li ga čula žena. »Eventualnost 9000« postala je nalik na tajanstvena vrata što gutaju na stotine ljudi, a s druge strane vlada mrkli mrak. Je li posrijedi baza u kojoj se iskušava novo tajno oružje? Tečaj na

kojemu se provodi obuka s izgledima za kakav smion ratni naum? Postrojba za pohod isekrcavanja u Engleskoj? Uto je u veljači 1943. zagonetni poziv odnio i narednika Willyja Unterme-yera, koji je bio Rcgulusova desna ruka. Taj je Untcrmever bio vrlo revnostan i odan čovjek, ali nipošto ratničkoga kova. Bojao se, i to nije mogao posve prikriti, da će kad na njega dođe red da se ukrca na brod morati napustiti Ministarstvo, gdje je radio šest godina. Dotad su ga pošted-jeli zahvaljujući upravo predanom radu i naklonosti nadređenih. No tada su se njegove nade skršile i to u obliku kojega se najviše plašio. Onima iz odjela »Kadrovskih poslova«, koji nisu znali što iza toga stoji, »Eventualnost 9000« zvučala je, naime, 452 kao sinonim najveće pogibelji, rastanka od ljudske zajednice, odlaska bez izgleda za povratak. Obično mučaljiv i stidljiv, dan uoči oproštaja narednik Untermever nije se uspijevao svladati, nego je sa zebnjom ispitivao nadređene tražeći da mu se objasni makar i otprilike. No svagdje je nailazio na neprobojan zid. Kapetan korvete Regulus vidio ga je kako odlazi pun boli. I zagonetka »Eventualnosti 9000«, koja je njemu dotad bila tuda, stupila je, da tako kažemo, u njegov život. Stala ga je svakodnevno opsjedati radoznalost, želja da dozna ono što se znati ne smije, taj ni po čemu vojnički osjećaj. I bilo je dovoljno da mu dostavnik preda na njega naslovljenu omotnicu s napomenom »povjerljivo« — što se danomice događalo znatan broj puta — da mu se uzlupa srce: zar ne bi i on mogao zatrebati »Eventualnosti 9000«? No poziv za kapetana korvete Regulusa nije stigao, i prošli su mjeseci, a na desetke drugih nižih časnika otišlo je put nepoznatog odredišta, i koliko god on napinjao uši i oči držao širom otvorene, nije uspio uhvatiti ni najmanji naputak, niti riječ, ni aluziju, ni kretnju, ni pogled, ništa što bi se na nekakav način dalo povezati sa zagonetkom koja ga je zabrinjavala. I došlo je do bombardiranja, njegov se ured preselio u zaštićeno sjedište u predgrađu Berlina, zatim je rat završio, a Regulus je, dijelom i zbog svojega zdravstvenog stanja, uspio izbjeći internaciju i zarobljeništvo. Ali ni tada, pošto se već raspao vojni ustroj pa su i najpomnije čuvane tajne prešle u djelokrug javnosti, nije mogao doznati ništa o »Eventualnosti 9000«. A ipak je uključivala stotine nižih časnika, vjerojatno tisuće mornara. Gdje su dakle završili? Kakva god bila pozadina tajne, mnogi su se od njih morali vratiti. Kako to da nitko ne progovara? I zašto se ne javi narednik Untermever, koji mu je od dana odlaska redovito svaki mjesec slao razglednicu oslobođenu poštarine (ali ni tekst ni pečat nisu odavali stvarno mjesto s kojega stiže)? 453 Tako bivši kapetan korvete Rcgulus čvrsto odluči riješiti zagonetku. Godinama su vojna tajna ili nepremostiva prepreka bojišnice utjecali na opsežne šupljine u poznavanju ratnih zbiva-

nja, koje su sada naprotiv malo—pomalo popunjavala otkrića što su ih iznosili neposredni sudionici s obiju strana. Svakodnevno su s gotovo bestidnom upornošću na vidjelo izlazili najskrovitiji povjerljivi podaci medu vladama i visokim zapovjedništvima. Na taj se način sveopći uvid u sukob malopomalo nadograđivao epizodama koje su dotad ostale nepoznate. S vremenom je isplivalo sve, Fiihrerov život, tajno oružje, urote generala, pregovori oko izdvojenih primirja, i tako dalje. Sve, osim »Eventualnosti 9000«. Jedino je ta praznina i dalje ostajala prazninom, a ta praznina nije bila zanemariva kad je u njoj nestalo toliko ljudi. U divovskoj slagalici koju je rekonstruirala povijest tih godina nedostajao je još jedan komad, a da bi se rupa zatomila nadavala se jedino ona konvencionalna i besmislena formula, iza koje se nije naziralo ništa, čak ni nerazgovijetna sjena kakve prikaze. Dakako, za tu su šupljinu znali malobrojni, samo oni koji su je, kao Regulus, nanjušili obavljajući službene dužnosti. Izvanjski svijet o tome nije znao ništa. Činilo se da nemaju pojma ni Englezi, Amerikanci i Rusi. Kao da su na to zaboravili čak i malobrojni kolege što ih je Regulus imao prilike susresti: »Eventualnost 9000«?« odgovorili bi. »Ah, da, sad se sjećam... Specijalni zadatak, zar ne?... Tja, tko zna što je to bilo... Nikada nisam ništa doznao.« I djelovali su iskreno. No Regulus se nije predao (tako barem on priča). Kako je vrijeme prolazilo, naprotiv, »Eventualnost 9000« postala je za njega neka vrsta manije. Premda mu je obitelj u ratu osiromašila, on nikada nije zapao u oskudicu, jer je našao pristojno mjesto u trgovačkom poduzeću u Liibecku. Ni posao mu nije bio zahtjevan. Tako je stanovito vrijeme mogao posvetiti istraživanju. U studenome 1945. počeo je tražiti Untermeverovu obitelj, kojoj je sačuvao adresu. U tu svrhu otputovao je u Kiel. Pro454 našao je oca i ženu nižega časnika koji se nakon travnja 1945. više nije oglasio. Ne, nikada nisu doznali koje je bilo njegovo stvarno odredište. Ne, pošto je otišao na »specijalni zadatak«, nikada se nije vratio kući na dopust. Ne, nemaju ni približnu predodžbu o tome što ga je snašlo. Nadaju se ipak da će ga svaki čas ponovno ugledati. Ne, nikada nisu čak ni čuli vijesti ili pretpostavke ili govorkanja u vezi s »Evcntualnošću 9000«. Očevid nije donio nikakva ishoda. Hugo Regulus priznaje da se u tom trenutku donekle obeshrabrio. Ne zato što bi posustao u uvjerenju da se iza svega zacijelo krije neka tajna — i to tajna čudovišne naravi — nego je sumnjao da će je ikada dokučiti. Nedostajalo mu je makar i naj-krhkije uporište na koje bi se oslonio; bilo je nemoguće formulirati i puku pretpostavku; kamo god se okrenuo, uzalud bi tapkao u prazno. Pitao se nije li gotovo bolje da odustane, kad je nabasao na svoje prvo »otkriće«. Zapravo je posrijedi bilo samo vrlo fantastično objašnjenje vijesti što je u prosincu 1945. osvanula u Stars and Stripes, listiću koji su izdavala

Zapovjedništva američkih okupacijskih snaga. No bio je to jedva tračak. Vijest je bila sljedeća: »Posada maloga argentinskog teretnog parobroda Mana Dolores III, koji je stigavši s Malvinskih otoka pristao u luku Bahia Blanca, pripovijedala je kako je opazila morsku zmiju 'veliku kao brijeg'. Sreli su je nešto prije zalaska sunca. Prividno usnuo, div je nepomično plutao nasuprot svjetlu. Mornari trgovačkog broda složno su opisivali kako ima 'najmanje tri ili četiri glave i brojne pipke, ili antene kao u kukaca, samo strahovite duljine, koji su se protezali prema nebu, polako kružeći kao da nešto traže'. Prizor je bio tako grozan, da se brod Mana Dolores III. odmah odmaknuo i udaljio punom parom. Uskoro zatim noćna je tama obavila grdosiju, koja je i dalje nepomična već bila daleko na obzoru.« 455 Zatim nekoliko dana poslije iskrsne još jedna zanimljiva vijest. Pilot zrakoplova koji je iz Južne Afrike letio prema Buenos Airesu dojavio je kako je nasred oceana — i naveo je točan položaj — vidio nedavno nastao vulkanski otočić. Dok je letjelica prolazila, erupcija je bila u punom jeku. Novi greben zapravo je napola prekrivao zastor od para što su se podigle nekoliko stotina metara uvis. No u tome morskom području, koliko se zna, nikada prije nisu postojali otoci. Regulusu je sinulo. Stvar koja se pojavila pred brodom Mana Dolores III. — pomislio je on — mogla je biti sve samo ne morska zmija, budući da takve nemani nikada nisu postojale. I ne samo to: povezao je u neku ruku vidovito dvije posve različite vijesti i zapitao se: zar to ne bi mogla biti dva podjednako apsurdna tumačenja iste pojave? Zašto isključiti mogućnost da su i morska zmija i vulkanski otok zapravo gorostasan brod? Bilo je to prilično malo, može se reći i ništa. Samovoljna snatrenja nad dvjema vijestima koje su možda nikle iz halucinacija što su ih novinski dopisnici zatim preuveličali, a mogli su ih i jednostavno izmisliti. Pa ipak se Regulus nikako nije uspijevao okaniti te pretjerano romaneskne zamisli: ukratko, da je »Eventualnost 9000« ratni brod projektiran u tajnosti, izgrađen u tajnu brodogadi-lištu, krišom dovršen, naoružan i porinut da bi se nenadano pojavio na moru i kratkom paljbom istrijebio neprijateljsku mornaricu. I možda su antene koje su ugledali mornari na brodu Maria Dolores III. bili topovi neviđenih razmjera, od kojih je svaki bio velik kao dimnjak tvornice Lederer Stahlvverke što strše u predgrađu Liibecka. No posrijedi je moglo bili — što bi pače bolje objasnilo svu tu tajnovitost — i novo ubojito oružje, iz kojega su se odašiljali projektili ili zrake za masovno uništenje, o čemu sanjare golobradi kadeti kad uvečer zaspu u hladnoj i tvrdoj ležaljei nakon tegobnoga dana koji su proveli učeći i vježbajući. 456 Samo što nepobjedivi brod nije stigao na vrijeme — tako

nagađa Regulus — a kad su ga opremili za bitku, upravo su tada na svim bojšnicama diljem kopna i mora prestale borbe, jer je ljubljena velika Njemačka bila potučena, raspala se, doživjela posvemašnji poraz. Unatoč tomu, krenuo je na prvi zadatak, neopažen se domogao Atlantskog oceana iskoristivši te dane uzbuđenja, pometnje i pomahnitalosti cijeloga svijeta što je rat završio i više se ne mora umirati. Zato je brod — maštao je Regulus — lutao najsamotnijim vodama, kakvih na primjer ima istočno od Argentine. Ali s kojom svrhom? S kakvim nadama? 1 od čega je živio? Kojom je naftom palio svoje prostrane kotlove nalik na drevne gotske katedrale? Stoga su u tom trenutku bivšega kapetana korvete Re-gulusa ponovno obuzele sumnje, pa se čak stao smijati svojoj ludosti. No svojevrsni se zloduh u njemu još nije bio predao, nego ga je naprotiv potaknuo da obilazi gradove gdje su postojala najveća brodogradilišta Kriegsmarine, ili slabo poznata mjesta na obali gdje je mornarica Trećega Reicha rasporedila svoje manje pomorske baze. Loše odjeven, s kapom kao u strojovođe, večeri je provodio po najzloglasnijim lučkim krčmama te ondje pio, pušio, čavrljao, raspitivao se o najtričavijim stvarima, kao na primjer gdje da nade jeftinih svježih djevojaka, no povremeno bi kao slučajno postavio i drukčija pitanja, kako bi već mogao muškarac već poodmaklih godina koji se u gradu koji nije njegov slučajno zatekne u neuglednoj gostionici, pošto je popio toliko piva da se ne baš prisebno njiše, a riječi mu izlijeću kako im se prohtije. Govorio je o legendarnome brodu — nije našao prikladniji naziv — kao da je riječ o općepoznatu podatku koji se smije spominjati bez ikakve opasnosti. 457 Oko njega je bilo radnika, istovarivača, mornara, trgovačkih pomoćnika, drolja, koji su svoju luku zacijelo znali kao svoj džep. No nikada da itko pokaže kako razumije na što on cilja. Nikada da itko barem oda nevoljkost ili razdraženost ili da, izrijekom ili ne, gospodina Regulusa upozori neka prestane zapitkivati tako neumjesno. Zaista se činilo da nitko nema pojma ni o čemu, nikad čuo za golemi brod izgrađen u potaji, krišom porinut i tako dalje, za spas domovine na samrti. Spremao se da odustane od istraživanja, kad sreća odluči da ga dočeka u pivnici najnižega reda u Wilhelmhavenu. Sreća je preuzela tjelesno obličje nekakva nosača ili svata toga soja, sijede kose, plećata, umorna, koji je zaspao u uglu ispred praznoga krčaga. Kao uvijek, Hugo Regulus popriča s nazočnima o raznim temama te vrlo lukavo skrene na pitanje koje ga je kopkalo. Upitao je ovoga, upitao je onoga, nisu razumjeli ni kamo smjera, nikada nisu čuli da itko govori o takvoj zgodi. Večer je tako prošla uzalud i najednom se Regulus nade sam

u gostionici, dok je vlasnik baš nakanio zatvoriti, a vani se, u noći koja je iz minute u minutu bila sve tišom, čuo ritmičan i bolan štropot, kao kad valovi njišu jedrilice u pristaništu. Tada nosač sijede kose ustane i pode prema izlazu, ali se kad je bio na pragu okrene čudnovato se smijuljeći i reče: »Onu priču, gospodine, koju ste maloprije pripovijedali, već sam čuo i od nekoga drugog. Bio je to netko s otoka Riigena.« I nestane. Regulus potrči za njim. Ali vani nije bilo ni žive duše. Pogleda desno, pogleda lijevo, ničega nije bilo pri svjetlu jedinoga upaljenog fenjera, kao da ga je zemlja progutala. I tako on osvane na otoku Riigenu i stane lutati sa stalkom i kovčežićem, praveći se da je slikar. Dok slika — kao dječak se zabavljao praveći akvarele, pa mu nije teško odglumiti ulogu — voli, reklo bi se, prozboriti koju s mještanima, uglavnom starci458 ma, djecom i ponekom ženom koji mu stoje iza leda da vide kako radi. »Usput rečeno, usput rečeno,« kaže, »čuo sam davno kako su ovdje na otoku Riigenu za vrijeme rata napravili veliko brodogradilište.« »Istina je, istina,« veli netko, »sve su izvodili tajno, kao da mi svi ne znamo!« Bivšemu kapetanu korvete od ganuća ponestane daha. »A što su gradili? Neku oklopnjaču, je li? Je li to bio neki velik ratni brod?« Čovjek se smije, smiju se i ostali. »Oklopnjaču? Kakva oklopnjača. Pa to je bio pravi stadion, stadion za 500.000 gledatelja, za veliku Olimpijadu 1948. koja je imala biti proslava za čovječanstvo, pošto Hitler pobijedi nad cijelim svijetom!« Gorko je to razočaranje za nekoga tko je tako dugo tražio i toliko se namučio. »Pa zašto se onda gradio u tajnosti?« »Tko to zna. Možda zato da bude čudesno iznenađenje, kad ga nakon pobjede pokažu umornome narodu.« »A jeste li i vi radili ondje?« »Oh, nitko od nas, odavde u Rišgena. Samo ljudi koji su došli izvana, tisuće njih, i sve samih mladića. A mi smo govorili: zašto samo šalju sve te momke da rade na stadionu, kad bi oni morali biti na bojišnici?« »A jesu li vam dopuštali da pođete vidjeti brodogradilište?« »Oko brodogradilišta su postavili bodljikavu žicu pod visokim naponom. I naoružane stražare. Zatim dobar potez praznog prostora. Zatim visok zid i još bodljikave žice, a na zidu su se nalazili stražari koji su imali zapovijed da pucaju.« »A što su s tim napravili poslije?« upita bivši kapetan korvete. »Poslije su sve skupa uništili. Vjerojatno od bijesa. Naredilo se da pogon dignu u zrak. Četiri dana su neprekidno odzvanjale eksplozije, odavde se vidio plamen, cijeli otok se tresao.« »A sada?« »Sada nema više ničega, jedva pokoja ruševina.« »Ali gdje je?« Tada mu pokažu put. Stiže dakle uporni Hugo Regulus na mjesto gdje je Hitler naložio da se izgradi najveći stadion na svijetu radi Olimpijade na kojoj će Njemačka doživjeti uzašašće; i to upravo na otoku Rii-

459 genu, tko li se toga dosjetio. No Regulus je tome vičan pa odmah shvaća da se nikada nije radilo da bi se načinio stadion, duh mu je uistinu potresen pri pogledu na ono što traži tolike mjesece. Posrijedi je neka vrsta zavale koja završava u morskoj vodi obrasloj korovom, punoj isprevrtanih kamenih blokova, komada zidanih i cementiranih dijelova, iskrivljenih željeznih poluga, slupanih pregrada, no nadasve korova i kržljava cestara koji samilosno prekrivaju svaku stvar. On računa duljinu uleknuća, otprilike pola kilometra, računa širinu, dubinu, sve po redu. Vidi ostatke tračnica, dizalica, visećih mostova, limenih ploča, greda, čak i čahuru granate što se potpuno zabila u blato. Osim toga, u zraku još osjeća karakterističan vonj koji dobro poznaje, ustrajni miris ratnog broda: naftu, lak, užareni lim, dah mornara. To je, dakle, skrovita baza »Eventualnost 9000«. Tu su izgradili brod dotad neiskušanih razmjera, u ovome je doku nastao, ovuda se spustio u more, a sada od njega ne ostaje ni uspomena, jer se sve obavilo potajno i ljudi koji znaju neće ni da zinu, jamačno je u pitanju sveta prisega u kojoj su zalog čast i život: osim ako nisu svi mrtvi, ako tisuće njih nisu propali ispod površine tla. Ili mora. Zatim vidi ostatke bodljikave žice, vrlo dugoga zida ograde, radionica, daščara, čitava grada koji je tu zacijelo godinama živio zaštićen tko zna kakvom kamunažom, a da za nj nije znao svijet, pa nisu znale ni sami glavešine u Kricgsmarine. No sada nije drugo do krševita i napuštena ledina kojom nikada nitko ne prolazi, usred koje se usjekla kobna udubina što više nema smisla, a nad njom jedva nekoliko ptica nalik na vrane tendenciozno kruži i kruži žalobno grakćući, i još više iznad nje sivo i nepomično baltičko nebo svojim prozirnim svjetlom poziva na sjever, sve dalje na sjever, a ispred se vječito giba more, kruto i moćno more sive boje, s dugim bijelim pra-menima što se pomaljaju i nestaju bez razloga, pa dok ih traži, 460 pogled kreće preko njih, sve dalje preko njih, do neizmjerno dalekoga, potpuno nenapučenog obzora. Tako je tajna »Eventualnosti 9000« postajala još istinitijom i tjeskobnijom, pa Hugo Regulus nije mogao ustuknuti ni da se trudio svim silama; valjalo ju je proniknuti do dna po cijenu da u nju potrati cijeli život što mu preostaje. Bio je svibanj 1946. No nenadano se tako teška i mutna zagonetka razotkrila gotovo sama od sebe. U nekim novinama u Hamburgu pojavila se kratka vještica iz Kiela koja je javljala o pokušaju samoubojstva: u javnom su perivoju pronašli onesviještena i raskrvarena čovjeka s ozbiljnom ranom na glavi. U desnoj je ruci još stezao revolver. Bio je to stanoviti Wilhelm Untermever, bivši mornarički niži časnik, koji se u domovinu nedavno vratio iz Južne Amerike, kamo su ga na neko vrijeme internirali. Uzroci samoubojstva nepoznati.

Bio je to upravo narednik Willy Untermever koji je tako dugo radio kao Regulusov podređeni i kojega je odnijela »Eventualnost 9000«. Regulus ga je pronašao u kielskoj bolnici, gdje je ležao s glavom potpuno umotanom u zavoje i govorio, bez prestanka govorio, i uzalud su mu liječnici davali sredstva za umirenje. Povremeno bi zapao u dubok san, no čim bi se probudio, opet bi počeo govoriti, izričući prividno nerazumljive stari, pa su zato svi bili uvjereni da bunca. Rana je teška — govorili su liječnici — i nema mnogo izgleda da čovjek preživi. Što se tiče oca i žene unesrećenoga, oni sebi nisu znali objasniti što se dogodilo. Willy se bio vratio prije više od mjesec dana, šutljiviji i zatvoreniji nego ikada. I malo je ili ništa kazao o tome što mu se dogodilo. Kazao je samo da se ukrcao na neki brod. da se na kraju rata taj brod sam potopio, da je bio interniran u Argentini i da je prošao povoljno, sve dok ga nisu poslali u domovinu. Ali nije objasnio kakav brod, ni gdje, ni kada, ni u kojim okolnostima. Ćudno je bilo i što se nakon povratka nije javio Regulusu, kojemu je uvijek bio privržen. Žena ga je 461 jednom pitala: »Kako to da ne pišeš zapovjedniku Regulusu? Došao je ovamo upravo zato da te potraži, bit će sretan kad dozna da si se vratio.« »Hoću, hoću, pisat ću mu«, odgovorio je Willy. No poslije to nije učinio. Je li narednik Untermever prepoznao svojega bivšeg nadređenog časnika kad je ovaj ušao u bolničku sobicu? Regulus piše kako nije izvjesno. Međutim, na njegova je pitanja ranjenik gotovo uvijek odgovarao primjereno. Pitanja mu je, doduše, postavio malo, jer su liječnici zabranili da ga ispituje. Previše je govorio i sam od sebe, kao da je u njemu zapeo stravičan čvor stvari što su ostale pritisnute a koje su se sada htjele iskaliti, kao da je rcvolverski hitac otvorio prolaz pa kroza nj lipti van ono što je u njemu odavno bolno vrelo. U beskonačnim praznoslovljima koja su prestala tek sat prije nego što je umro, narednik Untermever nikada nije ispripovijedao priču u pravome redu. Sjećanja su se na njega bez ikakva reda sručivala s najrazličitijih strana, pa bi iza neke epizode slijedila druga koja se odnosila na razdoblje stoje prvoj prethodilo možda i nekoliko mjeseci. Priča koju je iz toga sklopio Regulus stoga obiluje šupljinama i nepovezanim zgodama. No Regulus smatra kako zauzvrat ništa od riječi što ih je izustio Untermever nije plod bunila. Makar koliko fragmentarna, pripovijest je u svakom trenutku razložna i pogotovo potanko odgovara na najkrupnija pitanja što ih je za sobom ostavila »Eventualnost 9000«. Kako god bilo, posrijedi je jedino vjerodostojno svjedočanstvo o jednome od najčudesnijih događaja našega vremena. Tu počinje drugi, najvažniji i, na žalost, najkraći dio knjige. S pravom ga Regulus nije htio proširivati odajući se mašti, pa ni razmrvljenu gradu sređivati sponama i dopunama koje je logika čak i mogla ovlastiti. Dok je zapisivao ono što je rekao

Untermever, njegovo se posredovanje ograničuje na trud da činjenice razvrsta prema očitome kronološkom redoslijedu te da sintaktički uobliči stvari koje su iz samrtnikovih usta izašle kao 462 krnje rečenice, dijalektalni izrazi, mucanje. I sada preostaje samo da se saslušaju. U brodogradilištu na otoku Riigenu — nazvanome upravo brodogradilištem 9000 — u tajnosti na kojoj bi pozavidjeli blijedi birokrati iz Ureda za šifre i uz utrošak sredstava koji kao da su do zadnje kapi morali isisati krv cijele zemlje, zbog čega su se svi nazočni gotovo pribojavali da je to ludost što donosi nesreću, u sjeni nepregledne strehe po kojoj su ljudi svako jutro ra-sprostirali lisnato granje, žućkaste suharke, gromade snijega, već prema dobu godine, zaštićena svečanom prisegom svih sudionika, od lipnja 1942. do siječnja 1945. radom vojnika i radnika u hermetičnoj klauzuri gradila se oklopnjača Konig Frie-drich II. što je imala biti tajno oružje kojim će veliki Reich razbiti združene mornarice Velike Britanije i Sjedinjenih Država te sve koje im na svoju nesreću pristupe, Bog dao pokoj mornarima koji se nadu na njihovim brodovima, jer neće imati vremena ni da se na brzinu pomole Našemu Gospodinu Svemogućemu. Istisnina je imala dosegnuti 120.000 tona i tolika je doista i ispala. Brzina 30 čvorova. Dvostruka protutorpedna zaštita dna, zbog čega je brod mogao primiti barem 30 pogodaka prije negoli se zanjiše. Mlazni pogon uz dva pomoćna vijka. Vertikalna zaštita podvodnoga dijela 45 centimetara, na oklopljenoj palubi 35. Četiri nazubljenc stražarnice od 203, 36 sklopova za 75 protuavionskih topova. A glavno naoružanje obuhvaćalo je dvanaest uređaja bez presedana u skupinama po tri komada nečega što su možda bili topovi a možda i nisu, narednik Unter-mever nazivao ih je Vemichtungsgeschiitze i tvrdio da su mogli za nekoliko sekundi uništiti plovilo bilo koje površine u krugu od 40 kilometara. Duljina oko 280 metara. Posada 2100 ljudi. Dimnjaka su bila tri. U bolnici, za predaha relativne mirnoće, narednik Untermever zamolio je ženu da mu donese papire koje je zaključao 463 u kožnatoj aktovki, kako bi iz nje izvadio malu fotografiju levijatanske grdosije da je preda zapovjedniku Rcgulusu. Budući da se na slici nemaju čemu prispodobiti, razmjeri se ne mogu procijeniti, a osim toga, posrijedi je trenutna snimka osrednje kakvoće koju je mogao načiniti neiskusan diletant. Ukupni obris ponavlja liniju prethodnih njemačkih velikih plovnih objekata, s karakterističnim srpastim pramcem. Samo Što nedostaju uobičajeni tornjevi za topove velikog kalibra, a na njihovu se mjestu vide metalne motke ili cijevi duge barem dvadesetak metara koje se samostalno okreću i podižu, a koje bi mogle biti topovi, ali možda i ne. Tome oružju, barem koliko se čini, nedostaje bilo kakav zaštitni oklop. Izviru u razini palube te se pod znatnim nagibom protežu uvis (barem

na fotografiji). Re-gulus isključuje mogućnost da je posrijedi atomsko oružje, a dokazuje i da to nisu mogli biti obični raketni bacači, no ne upušta se u tehnički opis. Dovršili su je u listopadu 1944, a zatim je prošlo dosta mjeseci prije nego što je bila spremna. Ne zna se je li se u tom području vježbalo gađanje, kao što se ne zna i previše drugih stvari iz toga očajničkog razdoblja. No medu neprijateljima nikada nitko nije posumnjao što se sprema u brodogradilištu 9000, pa stoga nikada nije bilo bombardiranja, a izviđači koji su ga nadlijetali prošli bi naoko zadovoljni. Onda je došla veljača, pa ožujak, pa travanj; obrambena crta bojišnice bila je probijena, Rusi su nahrupili prema Berlinu; ali premda izvješća Generalštaba više nisu tajila poraz, na oklopnjači Konig Friedrich II ljudi su živjeli mirno. Kao netko tko živi zatvoren u čvrstoj kući od granita dok vani bjesni vihor. Toliko se nepobjedivom činila nova velika oklopnjača, vrhunsko remek-djelo njemačkoga roda. Ali zašto se nije pucalo? Što se još čekalo? Da se iza leda ugleda kako iskrsavaju prve blatnjave sovjetske prethodnice? 464 Berlin je imao pasti svaki čas, štoviše, bio je vjerojatno već pao, jedne večeri Generalštab više nije izdao izvješće. Tada su se radnici i inženjeri iskrcali s oklopnjačc, zrak iznad triju dimnjaka počeo je podrhtavati, što je značilo da su kotlovi potpaljeni, u duhovima su se sukobljavale oprečne misli i nade, mir se činio strahovito poželjnim unatoč sramoti poraza, ali bilo je i gorko tako napustiti čudesni brod a da se nisu ni pokušali boriti. Zapovjednik objekta, kapetan broda Rupert George, naredio je da zasvira trublja i pozove na sveopću skupštinu. Bio je visok, plav čovjek, aristokrat, vrlo svijetlih očiju, toliko tankoćutan i postiden vlastitih osjećaja, da je sebi morao nametnuti željeznu volju kako bi se spasio. Bilo je 3 sata popodne 4. lipnja 1945. Čim se sva posada okupila na krmenoj palubi, zapovjednik je počeo govoriti sljedećim riječima: »Časnici, niži časnici, mornari, moram vam reći svega nekoliko stvari, ali ozbiljnih stvari. Kao što možda i sami slutite, njemačke kopnene, pomorske i zračne snage upravo se prestaju boriti. Do večeras će se možda potpisati primirje. Odredbama loga primirja morat će se pokoriti svi vojnici Reicha.« Tada je zastao i svijetlim očima promotrio ljude koji su stajali ispred njega. »Ali nama je suđeno drukčije. Po nalogu vrhovnog zapovjedništva, oklopnjača Konig Friedrich II. izuzima se iz obveze da se podvrgne odredbama bilo kojega eventualnog primirja. Službeni je dokument u mojim rukama već neko vrijeme, a poslije će biti izložen kako bi ga svatko od vas mogao provjeriti. Oklopnjača Konig Friedrich II. zato će još večeras krenuti i

smjestiti se na području koje vam ne mogu obznaniti. Neprijateljske vojske će potpuno pregaziti državno tlo, dok ćemo mi ostati slobodna i neovisna Njemačka. Mi više nećemo napadati neprijatelja, ali smo odlučni da se branimo. Mi ćemo biti posljednji netaknuti komad svoje domovine. 465 Dužnost mi je da vas obavijestim kako nas čekaju dani, tjedni, mjeseci, možda i godine tegobnih žrtava, a moguće je i da nas čeka smrt. Ali nama je, znajte, povjeren zadnji skut uništenoga barjaka. Nas će možda zapasti posljednja i najteža borba. Ona će nam osigurati slavu, ali ništa drugo, jer se više nećemo imati čemu nadati. Ujedno mije i dužnost da vam prepustim potpunu slobodu. Samo je na vama da izaberete. Tko utakmicu smatra okončanom i radije bi se pridružio zajedničkoj sudbini našega naroda, slobodan je da se iskrca već večeras, razriješen ikakvih daljnjih vojnih obveza. Takav izbor mogu opravdati važni ljudski i obiteljski razlozi, pa nije na meni da ih pretresam. Tko pak po slobodnoj volji izabere da ostane na brodu, neka zna da neće krenuti u susret ničemu radosnom. Bit će to dugotrajan zadatak, kojemu se ne može predvidjeti ni rok ni način provedbe. Nedaće, samoća, posvemašnja odvojenost od svojih obitelji, nemogućnost da doznate što će s vama biti, to je sve čemu se možete nadati. Vrijedi li sloboda da za nju podnesete toliku žrtvu? Svatko od vas treba da odluči za sebe. Stoga poslušajte svoju savjest. Ja sam već odavno odlučio. Dokad ćemo moći očuvati to vrhovno dobro? Prema kojemu krajnjem odredištu stremimo? Hoćemo li se morati upustiti u presudnu bitku? To ni ja ne znam, a i kad bih znao, ne bih vam mogao kazati. Zato, kad se otisnemo u nepoznatom pravcu, tko ostane, neka pogledom rekne zbogom domovini koju ostavljamo. Moguće je da je ponovno više nikada ne vidimo.« Otprilike je takav govor održao zapovjednik George. I odmah zatim raspusti skupštinu, no nitko nije jasno razumio što se zbiva, a ipak su zapovjednikove riječi u duhovima odjeknule čudnovatom snagom, pa svega 227 ljudi zatraži da ih iskrcaju. Svjetlost toga dana još nije bila potpuno zgasnula, kad je oklopnjača Konig Friedrich II. isplovila iz zaklona divovskoga 466 maskirnog pokrivala koji ju je tako dugo štitio i otisnula se prema pučini. Na kopnu se smjesta stala oriti eksplozivna paljba, unaprijed priređena da bi se uništili dok, brodogradilište, radionice i sve ostalo, kako od svega što se ondje radilo ne bi ostalo raspoznatljiva traga. I s palube su se iz sve veće daljine dugo vidjeli značajni proplamsaji vatre. Onamo se više nikada neće vratiti. Odavde priča preskače znatan dio zbivanja i ne veli ni riječi o tome kako je brod mogao nezamijećen izaći iz Baltika, neo-

metano oploviti Škotsku i prevaliti Atlantski ocean od sjevera do juga a da se ne susretne s neprijateljem. Oklopnjaču ponovno zatjcčemo kako miruje na otvorenome moru istočno od Zaljeva svetoga Matije, privezana uz neku vrstu plutačc što ju je radi nje ondje iznad plićaka prethodno postavio ne zna se ni tko ni kako. Tu se besmislenu životu predalo gotovo dvije tisuće ljudi odijeljenih od ostatka svijeta, koji nije znao da oni postoje. Život se na brodu odvijao redovito kao u bilo kojoj luci, samo što nije bilo pristaništa ni vidljivih tragova kopna, nego se uokolo protezala beznadna praznina valova. U zoru pranje, zatim svakovrsno vježbanje, tek bi rijetko radar upozorio da se približava kakav nepoznat brod ili zrakoplov. Tada bi se morska neman smjesta zastrla teškom maglom što su je proizvodile posebne naprave, a plovila bi uvijek prošla uz nju ne osvrćući se odviše na taj čudni oblak usred oceana; a jednako su postupali i avioni. (O tome kako su je spazili s Marije Dolores III. Untermever nije znao pružiti objašnjenja.) Povremeno bi se krupna motorna brodica spustila u more i udaljila se prema zapadu. Nakon nekoliko sati vratila bi se s novom zalihom namirnica. Sustav opskrbe na pučini oceana prethodno se, naime, organizirao tijekom susreta s brodovima koji su dolazili iz Argentine. S njemačkim ili stranim brodovima, i kako kamufliranima? Precizno se nije doznalo. Umjesto motorne brodice, katkad bi se otputila mala cisterna; tada bi umjesto namirnica dopremila naftu. 467 Za to su se vrijeme na radiju množile vijesti o njemačkome slomu, a na oklopnjaći su se pronosili nesložni i buntovni glasovi, premda je i sama činjenica što vide zapovjednika Georgea do-stajala da u napaćenim srcima opet probudi smjeran osjećaj strahopoštovanja. Kako je vrijeme protjecalo, čak ni formalna stega ni svakojaka ustrajna djelatnost nisu bile dovoljne da stišaju nemire. Uvečer bi se medu časničkim osobljem zapodijevale sve smio-nije rasprave, a tu i tamo bi se, u skrovitosti kabina, gotovo kovale urote. Što se čeka? Čemu se mogu nadati? Izgubila se sada romantična tlapnja što ih je zavela da krenu. Samoća postaje pravom morom. Nepomičnost izluđuje. Sto se čeka? Da ih spazi i samelje američko zrakoplovstvo, kao što će se neizbježno dogoditi prije ili poslije? Da trunu u besmislenome progonstvu? Sada su se glasine, govorkanja, klevete, sumnje, priče prenosile od usta do usta. Netko je sumnjao nije li zapovjednik George lud. Stao jc kolati glas o žestokoj raspravi između kapetana i njegova zamjenika Stephana Murluttera, staložena, hladna čovjeka, s glavom na ramenima. Govorilo se kako je Murluttcr naklonjen samopotapanju i predaji. Istoga je mišljenja bila većina. Bilo je, međutim, i onih koji su pristajali uz Georgea. Pogotovo medu mladim časnicima, poručnicima i potporučnicima.

Pravo jc — tvrdili su oni — da malobrojna aristokracija ispašta za sramna zlodjela kojima se okaljala Njemačka. To su bili čistunci, mistici, asketi. Koliko je mjeseci tako prošlo? Vrijeme se na njih obaralo kao na bolesnike kojima se miješaju dani, jedan nalik na drugi, a prošlost gubi svaku dubinu. Stigao je studeni, doguralo se do prosinca, pred vratima je Božić, a nepobjediva tvrđava stvorena da razara i bojuje i dalje je tromo životarila. I te se večeri — ondje je bila sredina ljeta — s palube bojnog broda nad neizmjernom golotom oceana sjetno razlcgao zvuk pjesme »Stille Nacht«, kojoj nije bilo odgovora. 468 Nikle su čudne predaje. Pričalo se, na primjer, kako je tajnim brodovima za opskrbu na oklopnjaču stigla žena, štoviše, bile su tri žene koje skrivene žive u stanovima nižih časnika. Pričalo se kako netko u strojarnici huška ložače da se pobune. Pričalo se i da se bliži neka borba. Ali protiv koga? Nitko nije znao. Dotad vrlo poslušni, ljudi su počeli učestalo pokazivati nervozu. Bez povoda su se dizale lažne uzbune. Izvidnice su uočavale nepostojeća plovila ili dim, koji je bio puka opsjena. Iznebuha, čak i usred noći, nastalo bi pomamno komešanje: mornari su iskakivali s ležaljki, odijevali se, jurili na borbene položaje. Začulo se kako brenči radar, na obzoru se razbuktala vatra, blizu je prošla podmornica; tako bi se razglasilo. Zatim bi se ustanovilo da ništa nije istina. Uto, dok se naziralo rasulo, razbolio se zapovjednik Geor-ge. Liječnik, major Lco Turba, dijagnosticirao mu je oblik tifu-sa. Vijest je pridonijela defetizmu. Poslije osam dana, zapovjednik George počeo je buncati. Mislio je da je u svojoj kući u Bremenu, dozivao je ženu, naređivao neka mu osedlaju konja. Deveti dan se oporavio i dugo razgovarao sa svojim zamjenikom Murlutterom. Pošto ga je ovaj izvijestio kakvo uzbuđenje se očituje na brodu, zapovjedio je da se dade pogon kako bi idući dan zaplovili. Posada je od toga isprva živnula, ali se obeshrabrenost pogoršala kad je brod pramac usmjerio prema jugu, još više se udaljujući od Njemačke. Napokon se, međutim, ukazalo kopno, a kad su ga ugledali, mornari umalo nisu poludjeli od radosti. I taj put su se tlapnje raspršile. Obala je pripadala Ognjenoj Zemlji, a divovski se brod zavukao u vijugavu dragu, gdje je bacio sidro. Uokolo se protezala negostoljubiva divljina. Gole hridi, neizmjerni ledenjaci, ni kusa zelenila, jata pingvina, studen. Sada brod više nitko nije nazivao njegovim imenom. Svi su govorili: oklopnjača Tod. 469 Dne 23. siječnja 1946. umro je zapovjednik George i većini je laknulo. Zapovjedništvo je naime preuzeo kapetan fregate Murlutter, za kojega se znalo da je pobornik samopotapanja i predaje.

Posmrtne počasti što su ih odali Georgeu djelovale su potresno. Kad je lijes omotan zastavom kliznuo i zaronio u more, orkestar je zasvirao nacionalnu himnu. Zajecali su mnogi kojima su živci bili već skrhani. Prošlo je još deset dana u turobnoj nepokretnosti patagonijsko-ga fjorda. Tko zna kako, uzbune su zaredale mnogo učestalije nego kad je brod bio privezan na pučini usred oceana, pa se preko dana gotovo stalno proizvodila magla, a zrak se nije dao udisati. Očekivalo se da će Murlutter svaki čas izdati naredbu da se otisnu prema sjeveru. I doista, naložio je trubljama da zasviraju i sazovu sveopću skupštinu. No mornari, koji su već htjeli odahnuti, i po treći su put doživjeli okrutno razočaranje. Kao da mu je, predajući mu ovlasti na umoru, zapovjednik George prenio i svoje ludilo, Murlutter je objavio kako se svi moraju pripremiti za posljednju i najtežu kušnju: sutradan će se, rekao je, voditi bitka. Prijeteći žamor prostrujao je iznurenom gomilom tih ponajviše odrpanih i bradatih ljudi. Tada je Murlutterov glas zatut-njio poput svojevrsne grmljavine. »Ponavljam«, rekao je, »da će sutra po svim vjerojatnostima biti dan borbe. Međutim, u vašim očima čitam jedno jedino pitanje: protiv koga? Ja vam odgovaram: ne znam. Nepoznato mi je neprijateljevo ime. Ne znam koje mu je boje barjak. Ali to, moram dodati, nije ni najmanje važno. Sjetite se: mnogi od vas imaju običaj ovaj brod nazivati imenom Tad. Oklopnjača Smrti Zar ste se možda htjeli našaliti? A sada me slušajte vrlo pozorno. Budući da je moguće da se medu vama neki, ili mnogi, ne osjećaju pozvanima, ja tima 470 kažem, kao što je rekao zapovjednik George kad se napuštao otok Riigen, kažem im: slobodni ste da birate. Tko se hoće iskrcati, neka se samo iskrca, možemo i bez njega. Na raspolaganje im stavljam sve potrebne čamce, s gorivom i namirnicama u dovoljnoj količini da se domognu najbližega nastanjenog mjesta. Jedina njihova dužnost, i u tome ne popuštam, bit će da šute. Teškom će se zakletvom morati zavjetovati da nikada, ni zbog kakva razloga živoj duši neće ni riječi kazati o oklopnjači... o oklopnjači Tad. Ja nipošto nisam filozof i ne znam dobro objasniti neke stvari, ali htio bih reći jednostavno ovo: nikada se žrtva neće položiti pred noge Svemogućemu Bogu, ako se ne podnese u tajnosti. Jedna vaša nesmotrena riječ i sav bi se trud potratio na najbjedniji način. Neka je, dakle, vječno proklet tko ne bude znao šutjeti. Ali slava onima koji ostanu da se bore! Slava nama, slava oklopnjači Tod\ Slava nesretnoj dalekoj domovini!« Govor se na ojađena srca tih ljudi strovalio poput silovita kamena. I prva im je pomisao bila: i Murlutter je poludio kao George. Osobito su, naime, posljednje rečenice, koje je izrekao sa smrknutim i bolnim žarom, dokazivale da ga spopada opasan zanos.

Zatim im je novi zamjenik kapetana Helmut von Walorita naredio da stanu mirno te je pozdravio Murluttera, predstavljajući posadu. No dok je ruku prinosio zaslonu na kapi, von Waloriti ispadne monokl s desnog oka. Staklena pločica udari po limu i čudno zazvecka, ali se ne razbije, nego odskoči i otkotrlja se prema rubu palube. Nitko se nije usudio pomaknuti. Sred mučne tišine začuo se njezin krhki šum. Oči su pratile put leće šio se vrtjela sve brže i brže, dok nije dospjela u udubinu ograde. No umjesto da se zaustavi, tu još jednom poskoči i pljusne u more. Na »plok« koji se čuo kad je staklo zaronilo u vodu, slijedom neobjašnjivih odjeka medu stvarima, ljude prognane na kraj svijeta obuzeo je osjećaj grozne osamljenosti kakav nikada 471 nisu osjetili. I zalutali pogledi s mržnjom su se usmjerili prema sumornim planinama, prema liticama i ledenjacima koji su prizoru prisustvovali bešćutno, utonuli u svoj vječni san. Točno 86 ljudi zatražilo je da ih iskrcaju, od toga dva časnika i 12 nižih časnika, među kojima je bio Untcrmever. Mnogi bi drugi s oklopnjače rado bili otišli i vratili se u ljudsku zajednicu, a onda i u domovinu. Samo što su mislili kako je bijeg nepotreban. Već sutradan će i sam zapovjednik uvidjeti kako je bio bezuman. Neće moći dugo izdržati na tome divljem pristaništu i to će prevagnuti nad svakim ludilom. Pa će se brod napokon predati. U nazočnosti zapovjednika, 86 ljudi koji su odlazili prisegnuli su da će šutjeti, zatim su se s osobnom prtljagom — bilo je već mračno — smjestili u motornu brodicu, koja je krenula prema izlazu iz uvale i uskoro se našla na pučini. Tek se tada u nekima stalo buditi kajanje, Štoviše i grižnja savjesti, kao da su kukavički dezertirali. Kako dani budu prolazili, grižnja će sve više progoniti i Untermevera, sve dok ga ne navede da se ubije. Cijelu se noć po mirnu moru motorna bordica kretala prema istoku, jer je valjalo odmaknuti prilično daleko od kopna da bi se izbjegli podmukli podvodni grebeni te da bi stigli u tjesnac Le Mairc. Zora je svanula na vedrom nebu, na obzoru je ležala mutna sumaglica, kopno se više gotovo nije vidjelo. Malo-pomalo ljudi su jedni druge mogli pogledati u lice, prepoznati se ispod gustih brada. »Pozor, nepoznat plovni objekt s krme!« iznenada je povi-kao netko. Suspregnuli su dah. »Pa to je oklopnjača Tod\ Dolazi istom rutom kao mi... Da, skreće u našem pravcu... Ne, ne, udaljava se... I kamo ide, k vragu?... Sad kreće prema van... Bo-gamu, plovi punom snagom!« Prizor je ostavljao jak dojam. Jureći najvećom brzinom kretanja, levijatan je izranjao iz noćnih isparina načičkan svojim 472 tajanstvenim antenama, dok mu je moćni kljunasti pramac parao vodu a sa svake mu strane uvis prštala pjena. Motorna

brodica je brzo zaostala. Kad joj se oklopnjača Tod gotovo ispriječila na putu pri udaljenosti od oko pola milje, onima u motornoj brodici učinilo se da mogu razlučiti karakteristični znak trublje što im ga je nosio vjetar. »Čuješ li trublju?... Da, čujem je... I ja je čujem... Pa poludjeli su!... Sviraju znak da se zauzmu borbeni položaji za sveopći sukob!« Zatim se nekom vrisak uguši u grlu, s prizvukom bezimene strave: »Isuse i Marijo, pogledajte onamo!« Pogledalo je svih 86. I krv im se sledi u žilama. Na krajnjemu južnom obzoru, pomiješani s izmaglicom svitanja, grozne su sjene bojnih brodova napredovale jedna za drugom. Jesu li pravi ili im se prividaju utvare? Oni su se ustobočili u neuobičajenim oblicima intenzivno crne boje, a u usporedbi s njima gorostasna je oklopnjača Tod izgledala kao dječji brodić od papira. Morali su biti visoki stotine metara, morali su težiti milijune tona, morali su stizati iz pakla. Izbroje ih dva, tri, četiri, pet, šest, a još su se kroz suma-glicu u povorci bez kraja nazirali i drugi. Svakome je obris bio drukčiji, jarbolje čudnovato, nahereni tornjevi nalik na minarete što su se zibali u nebu. Za njima je, poput žalobnoga pokrova, lebdjela šuma vrlo dugih stjegova. Sve se — a bilo bi nemoguće objasniti zašto — doimalo izvanredno drevno. Tko su? Dolaze li iz potmule zabiti zemlje jahači Apokalipse, praznih i crnih očnih duplji nalik na pećine, da ponize čovjeka? Stoluju li u tim žalobnim utvrdama anđeli ili zlodusi? Je li to možda posljednji neprijatelj kojega je spominjao zapovjednik George? No očevidno je oklopnjača Tod bezglavo srljala prema vlastitoj propasti. Vidjeli su je kako skraćuje razdaljinu, povećava brzinu, kao da se boji da ne propusti priliku. Za to su vrijeme 473 bojni brodovi tame svojim zloslutnim trupovima već ispunjali cijeli obzor. Borba je — ispripovijedao je poslije narednik Untermevcr — trajala desetak minuta. Ljudi u motornom čamcu prisustvovali su joj nemoćni i ukočeni od groze. Vidjeli su kako se na oklopnjači Tud prema nestvarnim prikazama usmjeruje dvanaest dugih vratova Vemichtungsgeschut-ze što su se podigli do najviše razine. Zatim je planula trostruka vatra, trostruki je izljev crvenkastog dima zaostao iza nje i visio iznad valova. Iz cijevi su se isukale nekakve tri užarene šipke, koje su se u zakrivljenu letu popele na vrtoglavu visinu, da bi se zatim sručile na metu. Nestale su, kako se učinilo, u boku jednoga od crnih bojnih brodova. »Pun pogodak!« poviče netko na motornome čamcu s besmisleno obnovljenom nadom. Doista, u sredini broda razgorjcla se pukotina, tornjevi su se zaljuljali, na koji časak ostali su nahereni, a zatim se sve strovali u pomamnu kovitlacu krša te se sunovrati u more.

No kad je oklopnjača Tod po drugi put osula paljbu, vatrom je uzvratio i neprijatelj. Žućkasti bljeskovi istodobno su sijevnuli sa četiriju ratnih brodova tajnovite mornarice. Zadržavajući dah, oni u motornom čamcu čekali su da projektili stignu. Sve dok netko nije rekao: »Ali ništa ne stiže. Pa to su puke utvare!« Upravo u tom trenutku, dok je jeziva grmljavina odjecima potresala ocean, oko pramca oklopnjače Tud iz nabujaloga mora okomito se uzdigne tucet gorostasnih tornjeva od pjene i vode. Ustoboče se visoko, još više, sve više, kao da im nikada kraja neće biti. Koliko su visoki? Šesto ili sedamsto metara? Svaki je za sebe izazivao potop. Kad su iskalili žestinu, sručili su se tre-skajući poput vreća, a ispod njihove je strahovite mase oklopnjača Tod na nekoliko minuta nestala. Iznova se pojavila netaknuta, sva oblivena pjenom, i odmah odaslala treći i četvrti plotun izbacujući šest užarenih sipki. 474 Tri su, prekratke, završile u moru. Tri su se pak zabile u brod koji je sličio pogrebnim kolima sa sedam dugačkih dimnjaka. Još koju sekundu, kadli njegovu trupu užasna eksplozija odrubi gornji dio: skvrčivši se po crnim rubovima, strahovita rana izbljuvala je zapaljenu utrobu. Tada je more pobjesnjelo sik-čući provrelo i stvorio se golem oblak od vodene pare u kojemu su, u posvemašnjcm rasulu, nestali sastavni dijelovi polupanoga broda. I ratnicima pakla se dakle odupire oklopnjača Tod. Ali čemu služe njezini veličanstveni pogoci? Po drugi put jezovita šuma vodenih stupova opkoli oklopnjaču, prodrmavši je kao da je kakav čun. Kakvi su to projektili? Kojega kalibra? Krupni kao vagoni? Kao kuće? Iz kakvoga nadljudskog topništva? Sada su svi Vemichtungsgeschutze istovremeno ispalili plotun. Dvanaest gorućih vretena projurilo je kroz oblake što su se zgusnuli iznad bitke. Zatim su se munjevito spustili. I trećemu se crnom brodu rasporio trbuh te je on odletio u zrak poput čempresa od plamena i dima što se vinuo do nebeskog svoda. No taj je bio zadnji. Odjedanput, upravo na mjestu gdje se nalazila oklopnjača Tod, u vis je šiknuo okomit mlaz vode, glatkih stranica i neopisivih razmjera. Sličan nekoj nemani, uspravio se u zraku premašivši visinu oblaka. Tu je načas ostao nepomičan. Zatim se naglo zatresao, prometnuo se u vodopad te se obrušio na sivi hrbat valova. Onda najednom ništavilo. Skamenjeni, oni u motornome čamcu gotovo nisu vjerovali svojim očima. Iznenada su se samrtni brodovi iz bezdana raspršili, zamrli su vodeni stupovi, bljeskovi, detonacije, nestala je oklopnjača Tod. Kao da su sve što se dogodilo izmislili oni sami. Na jednoličnome prostranstvu vode nije više bilo ničega, ni olupine, trupla, svjetlucave naftne mrlje. Okolo se protezao goli ocean i ništa više (samo su na nebu, kao svjedočanstva, ostajali okrajci katranskih oblaka). A u užasnoj tišini što je zinula u njihovim

srcima poput neizmjerna praznog groba, vijak je motorne brodice grgoljao, ritmično grgoljao. 475 Pogovor Buzzatijeva tajna dimenzija zbilje D ino Buzzati, jedan od najproduktivnijih talijanskih novelista dvadesetog stoljeća, 1958. g. objavljuje u posebnom autoanto-logijskom izdanju šezdeset pripovijesti, izabranih iz nekoliko prvih zbirki i dopunjenih neobjavljenim tekstovima. Tim reprezentativnim uzorkom predstavljen je njegov sveukupni noveli-stički opus od ukupno osam zbirki i brojnih drugih dokumen-tarnofikcionalnih tekstova, objavljenih u časopisima i dnevnom tisku. Za zbirku Šezdeset pripovijesti iste godine dobiva uglednu talijansku književnu nagradu »Strega«. Nakon tri objavljena romana (Barnabo s planina. Tajna Stare šume, Tatarska pustinja) Buzzati prvu zbirku pripovijedaka pod naslovom Sedam glasnika objavljuje ratne 1942., zatim 1949. Strah u Skali, godinu dana kasnije knjigu lirskopripovjed-nih zapisa, pjesama u prozi, skiea i pripovijesti pod naslovom Baš u tom času, a 1959. novelističku zbirku Rasap Baliverne. Razdoblje je to hegemonije neorealizma u talijanskoj kulturi. Talijanski se pjesnici, po svršetku drugoga svjetskog rata, u većoj ili manjoj mjeri odazivaju etičkom imperativu napuštanja hermetične, čiste i apstraktne poezije, »kule bjelokosne« koju valja zamijeniti koralnošću, komunikativnošću. dijalogom. U pokušaju književnog uprizorenja ratne i poratne Italije usredotočuju se na svakodnevicu doživljenu prvenstveno u njezinim socijalnim, etičkim i političkim aspektima. Tih su godina talijansku prozu obilježila djela Berta. Pratolinija, Vittorinija, Pa-vesea, Fenoglia, najranijeg Calvina, Cassole, Moravije, Carla Levija i drugih autora koji su se kasnije, u različitoj mjeri i u 477 raznim poetičkim smjerovima, otisnuli od ishodišnog i globalnog neorealističkog ozračja. Neke od Buzzatijevih najpoznatijih novela iz tih su prvih zbirki i opremljene su onim pripovjednim postupcima, žanrovskim i uopće stilskim izborima koji će obilježiti cjelokupni autorov pripovjedni opus. One već na prvi pogled izrazito odudaraju od globalnog talijanskog književnoga konteksta četrdesetih godina kojim dominira mimelički model socijalno i politički angažirane književnosti. Imajući na umu učestao narativni postupak uobličavanja jedne obične, poznate, situacije koja pripada »prirodnom« načinu konccptualizacije zbilje — premda se ta konceptualizacija zbilje u nastavku i zaključku novele nepopravljivo narušujc — Buzzatijevu inačicu fantastične novele većina kritičara, žanrovski, uglavnom definira kao »realističku«. Međutim od sveukupne talijanske socijalne zbilje ona, eventualno, rekonstruira prizore iz svijeta diskretne građanske

svakodnevice koju neoreali-stički progresivni utopizam pak podnosi jedino kao objekt ideološke kritike. No i taj isječak 13 realistički po početnom prividu referencijalnosti fikcionalne zbilje i načinu opisivanja — u Buz-zatijevoj metafizičkoj optici i narativnoj strukturi koja je opslužuje nužno proživljava »fantastičnu« transformaciju. Svijet bogatih industrijalaca, kompozitora, trgovaca, profesora, grofova, svećenika, čak i svetaca, neumoljivo se, iz novele u novelu, pretvara u poprište erupcije tajnovitih podudarnosti, neobjašnjivih događaja koji se opiru pravilima logike i prirodnim zakonima. Buzzatijcva ustrajna privrženost (nenarušena smjenama službenih poetika te kritičkom recepcijom) jednoj, u širem smislu pojmljenoj tradiciji nemimetičkih žanrova — koja se proteže od bajke do basne i alegorijskog romana, od fantasyja do znanstvene fantastike, od gotičkog romana do romanticke fantastične pripovijetke — osobito je očita u onim novelama koje nas, am-bijentacijom i sustavom likova, eksplicitno i od samog početka, uvode u »druge« svjetove, nesvodive na pretpostavljeni svijet 13 D. Buzzati, Autoportret (l/n autoritratto — Dialoghi con Yvcs Panaficu, 1971). Feltre, 1995., str. 88. 478 zbilje. Takvih je novela u prve dvije zbirke iz četrdesetih više negoli u kasnijim zbirkama. Nepoznata kraljevstva, daleki pustinjski krajevi, ratovi iz prošlosti, epidemije, zmajevi, čudovišta, kraljevići i njihovi glasnici, demoni, samo su neke od učestalih figura i elemenata žanrovske ikonografije preko kojih se Buz-zatijev narativni svijet, ionako usmjeren na univerzalna i egzemplarna značenja, puni odjecima bajki, mitova, legendi, parabola. U Buzzatijeve pripovijetke koje su, po naglašenoj simbo-ličkoalegorijskoj strukturi ispripovijedanog, bliske autorovim ranijim romanima također je upisana i egzistencijalistička perspektiva onako kako se, naprimjer, u Tatarskoj pustinji, najpoznatijem Buzzatijevom romanu, univerzalna ljudska egzistencija iščitava iz junakova uzaludnog očekivanja Velikog Događaja. Očekivanje, bilo velike životne ili posljednje prilike (Napad na veliki konvoj, Zidine Anagoora, Začarani građanin, Sedam glasnika), bilo smrti (Napad na veliki konvoj, Svejedno kucaju na vrata, Kraj svijeta, Rigoletto, Okloprtjača Tod, Drugo nisu ni čekali, Sedam katova, Hidrogenska, Bolesni tiranin. Stari vepar) ili pak neke druge prijeteće, nepoznate i neotklonjive budućnosti (Nešto se dogodilo, Otvorenje ceste, Kaplja, Strah u Skali, Rasap Baliverne), predstavlja tako središnju znacenjsku jezgru velikog broja autorovih pripovijetki. Njezin ontologemski raspon kreće se između sartreovske mučnine, boli življenja i nemogućnosti komuniciranja s jedne strane, i dostojanstvenog mirenja koje ne dokida potrebu za vinućem u prostor transcendencije s druge strane. Čovjekovo postojanje obilježeno je nostalgijom i potragom za bitkom stoga je nerijetko u Buzzatijevim pripovijetkama prikazano

kao čekanje da se otkrije smisao bivanja. Ono je ispresijecano nesporazumima, promašenim prilikama, pogrešnim izborima ili nemogućnošću odlučivanja. Očekivanje, dakle, u Buzzatijevim pričama nije izraz vjere u neki ostvarivi ideal, nego nejasna slutnja skrivene dimenzije postojanja koja se tek treba objelodaniti. Odatle učestali otvoreni svršeci i nedorečenost narativnih situacija koje često istodobno sadrže i hermeneutičke naputke za iščitavanje »dubinskih« značenja. Ubijanje zmaja u istoimenoj noveli tako je kvalificirano kao čin »lukava i moćna čovjeka koji posvuda ukazima uspostavlja mu479 dre zakone, nezaustavljiva čovjeka koji se muči u korist napretka i koji ne može ni na koji način prihvatiti postojanje zmajeva, čak ni u zabačenim planinama«. Posljedice tog čina nesagledive su, ali i neodređene, nedefinirane. Nadalje, u Gladijatorima, monsinjor koji se iz puke znatiželje poigrao sudbinom dvaju pauka, kleči u travi, nadvija se »nad ono nepopravljivo zlo. (...) Malo je dostajalo, tek nevini, šaljivi eksperiment, da se uništi jedan život!«. Prijeteći znakovi neke buduće i neopisane strašne kazne s kojom će se monsinjor morati suočiti postupno se gomilaju, no slutnju eventualne odmazde, ispisane u prodornom pogledu umirućeg pauka tek valja iščitati. S jedne strane učestali interpretacijski naputci i autorski komentari, i s druge strane otvoreni svršeci i nedorečenost, obilježje su specifičnog alegorizma Buzzatijeve proze. Naime, u brojnim narativnim tekstovima autor nas implicitno ili ekspli-citno ohrabruje na iščitavanjc prenesenog značenja. Ono je najčešće strukturirano kao »kafkijanska« moderna alegorija koja ne upućuje na jednoznačnu poruku ili opći pomišljaj koji bi bilo lako dešifrirati. Riječ je o »otvorenoj«, pluralističkoj alegoriji koja nerijetko problematizira, čak i parodira vlastitu formu (primjer takve gogoljevske parodije je novela Kaplja), a njezin se kritički potencijal temelji upravo na uskraćivanju sigurnih i plošnih značenja. Čak i kad Buzzati u sam narativni tekst uvodi diskurz alegoreze, i to tako što autorskom intervencijom koja je najčešće povjerena pripovjedačevu glasu, a katkad i samom naslovu, razotkriva »dublje«, »skriveno« značenje narativnih figura, njegove priče ipak čitatelju ne uskraćuju iznenađujuće obrate, narativni suspence ili opći užitak u tajnovitosti, neobjašnjivosti i paradoksalnosti ispripovijedanog. U tom smislu, autorove interpretacijske naznake u Šezdeset pripovijesti manje su isključive negoli u kasnijim zbirkama. One nam dopuštaju da granici kraljevstva, lavini, tajanstvenoj sjeni s juga, prijatelju koji čeka pred vratima, prijetećoj pojavi koja očekuje putnike vlaka, pripišemo čitav niz duhovnih značenja koja upućuju na globalnu viziju svijeta i čovjekova položaja u njemu. Vrtoglava i neumoljiva prolaznost življenja (Brzi vlak, Bolesni tiranin. Osobni grad) ili pak predodžba čovjekova nesnalaže-

480 nja u beskonačnom prostoru svijeta ispresijecanom naslutljivim tragovima nepovratnosti koji izazivaju tjeskobu ili sjetu (Sedam glasnika, Otvorenje ceste) te neispunjena iščekivanja i promašene prilike (Sjena s juga, Uzaludni pozivi, Prijatelji) neki su od glavnih ontologema koje čitatelj uspostavlja iščitavajuči Buz-zatijeve pripovijetke. Oko svake pojedine središnje teme, narativne figure, »scenarija«, pattema, moralnoduhovne poruke, ključne riječi, kako ih kritika već sve ne naziva, okuplja se veći broj fabula. Nekim se temama, odnosno simbolima, Buzzati vraćao uporno, kroz više desetljeća, neovisno o književnim modama. Pritom nije prezao od tradicionalnih metafora poput »vjetra prolaznosti«, življenja kao putovanja, kao vlaka, grada, ili kraljevstva a koje je najčešće rabio u ispovjednome modusu lirske refleksije ili moralističkoj egzemplarnosti narativnih parabola. Buzzatijev je protagonist, međutim, katkad i objekt očekivanja. S onu stranu vremena koje nezaustavljivo prolazi ili nepreglednih prostora u kojima su putovanja jednosmjerna. Gaspara Planettu očekuju jahači smrti (Napad na veliki konvoj), dok mrtvog Giovannija pred obiteljskom kućom čeka Smrt glavom, velikodušno ga doprativši na posljednji rastanak s najbližima (Ogrtač). U sudbinama i ponašanju Buzzatijevih likova ljudsko postojanje prikazano je kao hermeneutička situacija: u nedostatku apsoluta kojemu stremi i čiju prazninu osjeća, čovjek je prisiljen poduzimati stalni napor da protumači značenje vlastitog iskustva. Tim više što središnji događaj iziskuje od protagonista, ali i čitatelja, globalnu rekonceptualizaciju iskustvenih parametara, pogotovo kad je riječ o natprirodnim pojavama koje proturječe paradigmi pretpostavljene zbilje (fantastične novele), ali i kad su u pitanju fatalni mehanizmi, apsurdne ili neočekivane podudarnosti koje, kao pojavni oblici nesvodive dragosti svojim prodorom u blizak, prirodan, poznat i prihvatljiv svijet, rezultiraju uspostavljanjem semantike neprijateljstva. Buzzatijcva proza uvjerava nas u postojanje jedne tajne i nepoznate dimenzije zbilje koju autor osluškuje i preispituje, suočavajući svoje protagoniste s njezinim nedokučivim zakoni481 ma. Znaci njezina postojanja progresivno rastu tijekom priče. Od pukih naznaka u opisu atmosfere, prirode, do ponašanja likova prema Događaju koji će bitno izmijeniti stanje stvari, poredak svijeta, postupno se oni gomilaju karakterističnim ritmom crescenda (kako će Buzzati kasnije i nazvati jednu od svojih »stilskih vježbi«). No, njegova konačna realizacija često ostaje neprikazana — kraj svijeta u istoimenoj noveli tek se treba dogoditi i nitko ne zna kako će ga dočekati mladi svećenik kojega nitko nije ispovijcdio; kako će završiti proces koji samo što nije započeo protiv onoga koji je uzrokovao rušenje Balivcrne (Rasap Baliverne) — to je također prikazano

preciznim cre-scendom — a i protagonistova tjeskoba raste sa slutnjom o vlastitoj odgovornosti; protagonistu novele Hidrogenska samo što nije uručena njegova osobna atomska bomba; »nešto se dogodilo«, u istoimenoj noveli, no protagonist i ostali putnici u vlaku ne doznaju što ih čeka na odredištu, jednako kao što je nemoguće predvidjeti slijed događaja nakon što se umjesto pitomog i prijateljskog mjeseca na nebu pojavila » neizmjerna grdosija osuta ponorima«, (Čarolija prirode). Ovakva narativna rješenja dio su strategije predstavljanja svijeta kao višeznačnog, tajnovitog i uznemirujućeg prostora neizvjesnih mogućnosti. Tako je i sama smrt kao Događaj kojemu fabula najčešće stremi (nc)prikazana kao »izvjesna neizvjesnost« čiji konotati izmiču našem znanju, pa se u Buzzatijevim novelama nižu različite parafraze umiranja koje uključuju teorijsku, premda ne i fabularno plauzibilnu marginu spasa. Tekst napreduje kao neumoljivi i uzorni novelistički crescendo u kojemu početna ravnoteža, odnosno situacija »normalnosti«, uzmiče pred trenutnom ili postupnom ekspanzijom »drugosti« u formi rasapa društvenih konvencija ili prirodnih zakona. Buz-zatija zanima trenutak, prigoda u kojoj se tajna, uznemirujuća i neobjašnjiva dimenzija zbilje objavljuje u naizgled običnim svakodnevnim pojavama ili nahrupljuje otvorenom prijetnjom u svijet protagonistove svakidašnjice. Ta je transformacija popraćena psihološkim thriliingom u Buzzatijevih (anti)junaka, ionako izoliranih (socijalno, prostorno ili vremenski), osuđenih na nemogućnost komunikacije i prepuštenih tjeskobi ili strahu 482 pred nevjerojatnim, neočekivanim, apsurdnim događajima ili naprosto pred iznenadnom spoznajom vlastite situacije u svijetu. Inertno prepuštanje mikromehanizmima društvenih konvencija (Sedam katova, Kraj svijeta, Svejedno kucaju na vrata, Nešto što počinje na g, Rasap Baliverne), jednako kao i pobuna, probijanje granica i konvencija (Napad na veliki konvoj, Bolesni tiranin, Drugo nisu ni čekali, Začarani građanin, Čovjek koji je htio ozdraviti), rezultiraju dodatnim i konačnim osamljivanjem Buzzatijeva pojedinca. Raspon čovjekove osame kreće se od problematične interakcije (ljubavne, susjedske, profesionalne i dr.) između socijalnih i psiholoških mehanizama, dodatno pojačane raznim fabularnim varijantama »izolacionizma« (putovanje, institucionalna »utamničenja«, društveno autsajdcr-stvo, krivnja, nckonformizam, starost...) do tematizacije linča u kojemu Buzzati vidi »kolektivni napad gomile na nezaštićenu i slabu jedinku, tako tipičan za moderno društvo«, te »jednu od najpodlijih pojava uopće«. U više novela Buzzati tematizira mehanizme socijalne represije. Tako Corteov silazak po danteovskim katovima možemo tumačiti kao alegoriju progresivnog, fatalnog mehanizma zablude, pogreške, ali i urote, a svaki od njih performativnom snagom njegovo zdravlje pretvara u sve teže stupnjeve

propadanja i neumoljiva silaženja u mrak nepostojanja. Onirički apsurdna tjeskoba protagonista (po autorovu svjedočanstvu uistinu potaknuta autentičnim oniričkim iskustvom) koji se osjeća krivim zbog rušenja Baliverne temelji se na disproporciji uzroka i posljedice, čina i krivnje, no simbolički konotati građevine koja istodobno podsjeća na »zatvor, bolnicu i utvrdu« pridaju pro-tagonistovoj paranoidnoj interpretaciji prizvuk apsurdnog i apstraktnog kafkijanskog mehanizma arbitrarno pripisane krivnje. Progon i mučenje kojemu gomila mještana podvrgava Annu i Antonia nemotivirani su i moralno neprihvatljivi, štoviše nerazumljivi. Situacija nemotiviranog linča problematizira globalnu pojavu zla u ljudskome svijetu, predstavljajući ga kao neopravdano nasilje, kao ne-smisao. Društvenopolitički prohibicionizam tematizira se u novelama Zabranjena riječ i Bilo je zabranjeno. Štoviše, u posljednjoj 483 od njih, zabranjena poezija poprima programatsku vrijednost zahvaljujući autorskoj ironičnoj refleksiji o izlišnosti poezije u konformističkom društvu usredotočenom na tehniku, tržišne vrijednosti, proračune i dr. te narativnom slijedu događaja koji potvrđuje pobjedu poezije nad konformizmom i pragmatizmom. Slično je i s novelama Ubijanje zmaja i Začarani građanin gdje je zabrani ili progonu, odnosno devastaciji, podvrgnuto sve ono što se ne uklapa u suvremeni projekt napretka. Na drugom, pozitivnom polu romantičke Buzzatijeve perspektive nalaze se igra i mašta, djetinjstvo kao izgubljeni raj sto ga njegovi protagonisti pokušavaju rekonstruirati, poetičnost kao skriveno svojstvo zbilje koje vrijedi uvijek iznova otkrivati. No, ta se tajnovita dimenzija zbilje često prijeteći obrušuje na biće Buzzatijeva junaka koje se, iz ponešto prilagođene heideggerijanske perspektive, otuđilo od bitka pa suočeno s prisutnošću Ničega tjeskob-no osluškuje upravo svoj zaboravljeni bitak koji mu se pričinja kao utjelovljenje onog Nepoznatog što nadire vrebajući iza ugla. Buzzatijev buržuj stoga umire od performativne strelice magijske misli koja perceptivnu distorziju pretvara u fatalnu realnost. Bajkoviti svijet što ga je odbacio, uzorno se uklopivši u konformistički kontekst svoje odrasle svakodnevice, nepovratno je za njega izgubljen i svaki pokušaj povratka povlači za sobom prestanak postojanja u svijetu društvene zbilje. Buzzatijeva moralistička pozicija osobito je snažno izražena u nizu novela u kojima je fantastična fabula u funkciji izražavanja otpora antropocentričnoj viziji svijeta i čovjeka. U Buzzatijevim narativnim egzemplumima potvrđuje se romantička Leo-pardijeva perspektiva (Moralna djelca) iz koje se povijest ljudskog napretka doima kao povijest nasilja nad prirodom, a čovjek kao »pogreška prirode«, odnosno, kao iznimno ali promašeno biće stvoreno za bol i patnju. Stoga važnu ulogu u njegovim djelima (kako ranijim romanima, tako i novelama te slikama) imaju likovi životinja, bilo tako što po uzoru na

tradicionalne alegorijske vrste »utjelovljuju kakvu misao ili prirodnu 14 D. Buzzati, isto, str. 141. 484 duhovnu silu: odmazdu, progon, napad i drugo« [4(Miševi, Gladijatori, Oko za oko) ili su simboli tajnovite, čovjeku strane prirode (Ubijanje zmaja), bilo tako što njihova tragična sudbina oslikava ljudsku (Bolesni tiranin, Stari vepar). Romantička ishodišta talijanskog fantastičara, kao i konkretniji elementi društvene kritike koji iz njih proizlaze, očituju se u drugoj polovici autoantologije, u polemičkim i ironičnosatiričnim pričama koje tematiziraju opasnosti atomske ere ili pojedine aspekte moderne tehnologije. S maupassantovskim neo-romantičkim odjekom žaljenja za predznanstvenim vremenima u kojima je svijet bio ovijen velom tajni, Buzzati jedinu kompenzaciju vidi u promicanju antikonformizma i antipragmatiz-ma. Iz svega proizlazi da se, pomalo paradoksalno, ideološka pozicija autora kojemu su mnogi kritičari prigovorili društveni eskapizam, odnosno manjak konkretnog društvenog angažmana (prvenstveno imajući na umu apolitične i »bezopasne« romane za djecu s kojima se Buzzati pojavljuje u godinama fašističke diktature te manjak povijesne referencijalnosti u njegovoj prozi) može definirati terminima »emblematskoga moraliz-ma«. On se podjednako upisuje u različite žanrovske i stilske izbore, od alegorijskih egzempluma, preko klasičnih fantastičnih novela, sve do lirskih refleksija s oslabljenom narativnom strukturom. Isprva odbacivan od dijela talijanske intelektualne elite koja je njegovim djelima zamjerala odsutnost rizika te manjak kritičke svijesti i subverzivnosti u odnosu na građanske ideološke mehanizme uprizorene u velikom broju njegovih novela i romana, apolitični i konzervativani Buzzati uspijeva svojim fantastičnim, bajkovitim, paradoksalnim fabulama rekonstruirati duhovno ozračje svoga vremena. Njegov se temeljni ideološki angažman sastoji u kontinuiranom uprizorenju općeljudske sklonosti da se smetne s uma smisao vlastitog postojanja. Razumljiva je stoga učestalost vjerskih parabola u zbirci Šezdeset pripovijesti. No, moralizam srednjovjekovnih vjerskih egzempluma u novelama Božična priča, Kraj svijeta, Pas koji je vidio Boga, Čovjek koji je htio ozdraviti, Iskušenja svetoga Ante, Letjelica prizemlji i Sveci, umjesto promicanja teoloških doktri485 na, prije služi njihovu preispitivanju. Temeljna metafizička dvojba kršćanina-agnostika (kako se sam običavao deklarirati) koji osjeća nostalgiju za Bogom, ali mu je ovaj katolički neprihvatljiv, dade se iščitati iz problematiziranja vjere u spomenutim novelama. Također je prepoznajemo u podijeljenoj viziji svijeta kao mjesta na kojem se ništavilo

može svakog časa objaviti (odsutnost Boga samo je dio opće, velike tajne koja nastanjuje svaku pojavu) i, ujedno, kao scene na koju nepotvrđena pretpostavka Božjega postojanja dovodi »službene« teološke likove i situacije: svece, vjeru, nadu, grijeh, čuda, poniznost. Šezdeset pripovijesti potvrđuje jednostavnost i linearnost kao glavna obilježja Buzzatijcva proznog stila, što će u kasnijim no-velističkim zbirkama koje su nastajale uporedo s autorovim interdisciplinarnim slikarskonarativnim eksperimentima, poprimiti složenije oblike. Stilsku jednostavnost valja u dobroj mjeri pripisati utjecaju Buzzatijeve novinarske profesije koja mu je donijela i recepcijsku samosvijest. Imati na umu vlastitog čitatelja za Buzzatija znači pisati jasno, jednostavno, dramatično i poetično; odnosno zaintrigirati ga i ganuti. Ovakva sprega novinarskoga zanata i proznog stila koji Buzzati i eksplicitno zagovara u intervjuima i zapisima dolazi pogotovo do izražaja u posljednjem dijelu zbirke, u satiričkopolemičkim novelama s pro-vidnijom kroničkom, dokumentarnom motivacijom. Buzzatijevo poimanje idealnoga narativnog stila pogoduje uzornoj novelističkoj formi kakvu ostvaruje u svojim tekstovima. Nju karakterizira usredotočenost na jedan događaj i povlašćivanje radnje na račun psihologije likova te važna uloga naslova u izgradnji značenjskog potencijala. »Realizam« Buzzatijeve fantastične proze proizlazi dijelom iz svjesnoga stilskog izbora, ali je isto tako zadan i žanrovskim kodom fantastične pripovijesti koja za autentifikaciju neobjašnjivog, anormalnog ili natprirodnog kao središnjeg narativnog događaja, potrebuje početni privid referencijalnosti i mimetičnosti u opisu prirodne i poznate situacije. Osobitost Buzzatijeve fantastične proze sastoji se u zakonitom pomaku od ambijenta-cijske i karakterizacijske konkretnosti prema finalnoj apstrakt486 noj univerzalnosti koja prebacuje pozornost s doslovnog značenja fabule na moguća iščitavanja dubljih značenja. U novelama koje pak prizivaju obrasce bajki, legendi ili egzempluma, neodređenost i univerzalnost prostora i vremena kombinira se s uobičajenom žanrovskom ikonografijom (situacije i likovi) te s di-skurzom koji nerijetko obiluje ili pridjevima izrazite konotata-tivne vrijednosti ili pak hiperboličkim sintagmama tipičnim za stilski kod bajke i ostalih srodnih žanrova. Pitanje Buzzatijeve »lektire«, odnosno dijaloga s bliskim piscima iz tradicije ili suvremenosti, uglavnom se u talijanskoj kritici svodi na omjeravanje domaćeg autora s autoritetom Kafki-ne proze kao pretpostavljenog Buzzatijevog modela. Sam autor se u više navrata opirao takvoj pretpostavci navodeći radije druge poznate fantastičare poput Poea, Hol'fmanna, Kiplinga, Havvthornea, Stevensona, Wildea, te klasike poput Dostojev-skog, Gogolja, Thomasa Manna, Conrada, Pascala, Dickensa. Skoro isključiva usredotočenost

na stranu književnost uvjetovana je dobrim dijelom i Buzzatijevim kategoričkim potejenjiva-njem fantastične poetike u talijanskoj kulturi, premda njegova moralističkoalegorijska fantastika zauzima istaknuto mjesto u matičnoj novelističkoj tradiciji. Ona započinje sa Scapigliaturom, talijanskom boemom s konca 19. st., a nastavlja u dvadesetom stoljeću s Pirandellom, Bontempellijem, Papinijem, Pa-lazzeschijem, Landolfijem — u rasponu od rekonstrukcije ro-mantičkog modela fantastične pripovijesti do magičnog realizma, nadrealističkog onirizma, te grotesknoga dionizijskog ludiz-ma. Premda je Buzzatija zbog pripovjedne jednostavnosti zanemarivala strukturalistička, a zbog ncangažiranosti, apolitičnosti i oglušivanja na dramatični povijesni kontekst u kojemu je stvarao, sociološka kritika, njegova je proza u posljednja dva desetljeća doživjela kritičku revalorizaciju i u Italiji, zahvaljujući u prvom redu novoj i drukčijoj recepciji fantastične proze. Tradicionalno potiskivana medu eskapističke i evazivnc pripovjedne moduse, fantastična je književnost rehabilitirana priznavanjem 487 njezina kritičkog potencijala koji se prepoznaje u implicitnoj, ali dubinskoj ideološkoj transgresivnosti. Izuzetno cijenjen u inozemstvu, Dino Buzzati je ujedno i jedan od najprevodenijih talijanskih autora dvadesetog stoljeća. Vjerujem da će hrvatsko čitateljstvo, mnogo godina nakon objavljivanja Buzzatijevih romana i povremenog pojavljivanja pojedinih novela u časopisima, uživati u ovom dugo očekivanom izdanju. Tatjana Peruško 488

Bilješka o piscu Dino Buzzati rodio se 16. listopada 1906. u mjestu San Pellegrino, u blizini Belluna, u bogatoj venetskoj građanskoj obitelji koja bilježi dalje mađarsko podrijetlo. Nakon djetinjstva provedenog u podnožju Dolomita koje će bitno odrediti Buzzatijev odnos prema prirodi i ljudima te obilježiti cjelokupno njegovo književno i likovno stvaralaštvo, Buzzati odlazi u Milano gdje se školuje i stječe pravničku diplomu. Zapošljava se 1928. kao novinar u uglednom talijanskom dnevnom listu »Corriere della Sera«, u kojem će provesti svoj radni vijek. Dvije godine kasnije (1930.) nastaje prvo Buzzalijevo književno djelo, Barnabo s planina, kratki roman o mladom lugaru Barnabu koji čeka priliku da povrati ugled ukaljan bijegom iz sukoba s banditima. U njemu se, kao i u svom drugom, romanu za djecu Tajna Stare šume (1935.), bajkovitoekološkoj priči o tajanstvenom svijetu šumskih duhova i životu prirode, o odrastanju i izgubljenom raju

djetinjstva, najavljuju stilski registar (bajkovito — fantastično — alegorijsko) i narativne figure koje će dominirati kasnijim novelama i romanima. Potvrđuje se to već u idućem i ujedno najpoznatijem Buzzatijcvom romanu. Tatarska pustinja (1940.), zamišljenom i započetom u novinskoj redakciji, a dovršenom u Africi gdje je Buzzati kao posebni ratni izvjestitelj pratio talijanske kolonijalne pohode. Roman pripovijeda o mladom poručniku koji čitav život provede u dalekoj graničnoj utvrdi gdje monotoniju vojničke rutine ublažuje kontinuirano iščekivanje i istovremeno strahovanje od tatarskoga napada. Riječ je o alegorijskom romanu koji iz egzistencijalističke perspektive predstavlja čovjekovo postojanje kao uzaludno iščekivanje da se ob489 javi njegov smisao, a čovjeka kao osamljenog antijunaka koji nemoćno prisustvuje vlastitoj prolaznosti. Univerzalna simbolika alegorijskih figura pustinje i utvrde Buzzatiju priskrbljuje titulu »talijanskoga Kafkc«. Kritika se prema Buzzatijevu kafki-janizmu odnosi dvojako, dok se uspjeh kod publike može protumačiti i prepoznatljivošću autorova pripovjednog stila obilježenog aluzivnom, simboličkom konotativnošću koja stremi metafizičkoj projekciji. Uskoro se pojavljuje i prva Buzzatijcva zbirka pripovijesti, Sedam glasnika (1942.), a iste godine u Milanu prikazuje se i njegov prvi dramski tekst (Mala šetnja). Prvu knjigu s vlastitim ilustracijama, dječju bajku Znameniti pohod medvjeda na Siciliji. objavljuje 1945. Početkom pedesetih pojavljuju se tri novelistič-ke zbirke: Strah u Skali (1949.); Baš u tom času (1950.); Rasap Baliveme, (1954.). Istodobno Buzzati nastavlja pisati dramske tekstove ili dramatizirati vlastite novele: prvo Klinički slučaj (nastao 1953. po predlošku novele Sedam katova), zatim 1960. piše libreto i radi na scenografiji za Ogrtač, 1961. na televiziji prikazuje dramu Kucaju na vrata itd. Buzzati 1958. objavljuje dvije novelističke zbirke: autoantologiju Šezdeset pripovijesti, za koju je iste godine dobio nagradu »Strega« i zbirku Magijski eksperiment. U šezdesetima Buzzatijeva djela postaju poznata i izvan Italije, u Francuskoj Albert Camus prevodi Tatarsku pustinju i počinju se izvoditi autorovi dramski tekstovi. Istih godina u Italiji Buzzati postavlja svoju prvu slikarsku izložbu. Znanstveno-fantastični roman Veliki portret te knjigu satiričkih paradoksa i anegdota pod naslovom Uvaženi gospodine, sa žaljenjem moramo... objavljuje 1960. Roman Jedna ljubav, objavljen 1963., podijelit će kritiku. Jedni će u priči o zrelom muškarcu koji gubi dostojanstvo zaljubivši se u maloljetnu prostitutku prepoznati odvažno ispovjedno »prizemljenje« pisca koji se ranije »skrivao« u fantastičnim i bajkovitim fabulama, dok će drugi priču proglasiti trivijalnom. Slijedi prva knjiga poezije (Kapetan Pic i druge pjesme, 1965.), zbirka novela pod naslovom Kolumbar (1966.) te dvije godine kasnije izbor najpoznatijih Buzzatijevih pripovijesti,

Pro490 davaonica tajni. Koncem šezdesetih Buzzati objavljuje dva važna interdisciplinarna djela: urbanu varijantu mila o Orfeju u pop-art stilu Poema u stripu (1969.) te zbirku apokrifnih zavjetnih slika s narativnim komentarom i mnoštvom intcrtckstual-nih elemenata pod naslovom Čuda u Val Morelu (1970.). 1971. Buzzati objavljuje svoju posljednju zbirku novela i crtica pod naslovom Teške noći. Umire 28. siječnja 1972. g. u Milanu. Neposredno nakon njegove smrti pojavljuje se zbirka novinskih članaka pod naslovom Zemaljske kronike. Posthumno izlaze i brojna antologijska izdanja Buzzatijevih priča i članaka (180 pripovijesti, 1982., Bestijarij, 1991.) te knjige reportaža, epi-stolara i intervjua medu kojima je najpoznatija Dino Buzzati: Autoportret (1973.). francuskog autora Yvesa Panafieua. T. P. 491

Sadržaj 1. SEDAM GLASNIKA 5 2. NAPAD NA VELIKI KONVOJ 11 3. SEDAM KATOVA ®> 4. SJENA S JUGA 43 5. SVEJEDNO LUPAJU NA VRATA đD 6. OGRTAČ 63 7. UBIJANJE ZMAJA 69 8. STVAR KOJA POČINJE NA G 83 9. STARI VEPAR 91 10. STRAH U SKALI 95 11. ZAČARANI GRAĐANIN 133 12. KAPLJA 141 13. RATNA PJESMA 145 14. KRALJ U HORM EL-HAGARU 151 15. KRAJ SVIJETA 161 16. NEKOLIKO KORISNIH NAZNAKA DVOJICI NEPATVORENE GOSPODE (OD KOJIH JEDAN PREMINUO NASILNOM SMRĆU) 165 17. SUVIŠNI POZIVI 173 18. BOŽIČNA PRIPOVIJEST 177 19. RASAP BALIVERNE 6M> 20. PAS KOJI JE VIDIO BOGA 187 21. NEŠTO SE DOGODILO 215 22. MIŠEVI 3. CIP - Kalalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 821.131.1-32=163.42 BUZZATI, Dino Šezdeset pripovijesti / Dino Buzzati; Prijevod s talijanskog Morana Čale Zagreb: Kon/.or, 2003. Prijevod djela: Sessanta raceonti ISBN 953-224-027-6 421807047