Džim Mars - Vladari iz sjene

JIM MARRS

VLADARI IZ SJENE Sk r iv e n a

p o v i j e s t k o ja p o v e z u je T r il a t e r a l n u k o m is iju , s l o b o d n e z id a r e i v e l ik e p ir a m id e

JIM MARRS

Kao nezavisni novinar M arrs je vrlo čest gost na raznim radiotelevizijskim stanicama i programima: ABC, NBC, CBS, CNN, C-SPAN, The Discovery Channel, The History Channel itd. Živi i radi u Teksasu (SAD).

Izdavač: Profil Multimedija, dio grupe Profil International d.o.o. Naslov izvornika: Rule by Secrecy: The Hidden History that Connects the Trilateral Com m ission, the Freemasons, and the Great Pyramids

Za izdavača: Daniel Žderić Glavni urednik: D ra g o Glam uzina Urednik: Stjepan Ravić Prijevod: Igor Buljan Lektura: Branka Ivanjek Korektura: A n a Đordić Grafičko oblikovanje: Renata Puki Oblikovanje naslovnice: Studio 2 M Tisak: Profil, listopad 2 0 1 0 .

© Harper Collins Publishers, 2000. © Za hrvatsko izdanje: Profil Multimedija, listopad 2010.

ISBN 978-953-319-152-2

C IP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 746854.

VLADARI IZ SJENE Skrivena povijest koja povezuje Trilateralnu komisiju, slobodne zidare i velike egipatske piramide

Jim Marrs

PROfIL

| Sadržaj i

UVOD ................................................................................................................................ Napomena .......................................................................................................................... Pitanje zavjere ................................................................................................................... Vladavina nekolicine........................................................................................................ Stajalište nekolicine .........................................................................................................

7 9 11 16 19

PRVI DIO: SU V R EM EN A TAJNA DRUŠTVA ...................................................... Trilateralna komisija ........................................................................................................ Vijeće za inozemne o d n o se ............................................................................................ Bilderberška skupina ....................................................................................................... Rockefelleri ........................................................................................................................ Morgani .............................................................................................................................. Rothschildi ........................................................................................................................ Tajne novca i Sustav saveznih pričuva ....................................................................... Izgradnja imperija ............................................................................................................ Kraljevski institut za međunarodne poslove - okrugli stolovi .............................. Rhodes i Ruskin ................................................................................................................ Društvo lubanje i kostiju ................................................................................................ Zaklade oslobođene od poreza i „abecedne” agencije ............................................ 7o su za nas vijesti .......................................................................................................... O sv rt....................................................................................................................................

25 29 37 43 48 57 60 65 76 80 82 86 92 97 102

DRUGI DIO. TRAGOVI Z A V JE R E ........................................................................... „Izvještaj iz Iron M o u n tain a"........................................................................................ Perzijski zaljev ................................................................................................................... Tko plaća račun? .............................................................................................................. Vijetnam ............................................................................................................................. J. F Kennedy protiv globalista ....................................................................................... Prema cilju s Lyndonom B. Johnsonom ..................................................................... Trgovanje s neprijateljem ................................................................................................ Koreja ..................................................................................................................................

105 108 112 115 118 120 124 130 133

Uspon nacističkog kulta ................................................................................................. ..138 Teozofi, članovi Društva Thule i pripadnici drugih kultova ...................................144 Vođa dolazi ...........................................................................................................................148 Skupina potpore Hitleru ..................................................................................................153 Hitlerova se sreća okreće ..................................................................................................159 Japan bez izlaza ................................................................................................................ ..161 Drugi svjetski rat ................................................................................................................165 Posao kao i obično ..............................................................................................................167 Prvi svjetski rat ................................................................................................................. ..172 Poticaj za r a t ...................................................................................................................... ..176 Ruska revolucija................................................................................................................ ..181 Uspon komunizma .......................................................................................................... ..185 O sv rt.......................................................................................................................................188 T R E Ć I DIO: PO BU N A I R E V O L U C IJA ....................................................................191 Američki građanski rat ................................................................................................... ..195 Agitiranje tajnih d ru štav a.................................................................................................197 Preventivni udari ................................................................................................................201 Antimasonski po kret........................................................................................................ ..204 Francuska revolucija ...............................................i..........................................................208 Jakobinci i jakobiti ..............................................................................................................210 Sir Francis Bacon i Nova A tlan tida............................................................................. ..214 Američka revolucija ......................................................................................................... ..218 Uuminati ............................................................................................................................ ..221 Slobodno zidarstvo .......................................................................................................... ..227 Grof Saint-Germain i drugi magičari ............................................................................234 Masonske sp letk e.............................................................................................................. ..237 Slobodno zidarstvo protiv kršćanstva ............................................................................242 Rozenkrojceri.......................................................................................................................246 O sv rt...................................................................................................................................... 249 ČETV RTI DIO: STARIJA TAJNA D R U ŠT V A ........................................................ .251 Vitezovi templari ................................................................................................................255 Asasini ..................................................................................................................................260 Templarski bankari i grad itelji........................... .............................................................264 K a ta ri................................................................................................................................... .269 Albigenška križarska v o jn a ...............................................................................................275 Propast tem plara............................................................................................................... .279 Sionski priorat ....................................................................................................................288 Merovinzi ............................................................................................................................297 Dalekosežna mreža .......................................................................................................... .303 O sv rt......................................................................................................................................307

PETI DIO: DREVNI M ISTERIJI .............................................................................. 311 Put u R im ........................................................................................................................... 315 K ab ala.................................................................................................................................. 322 Drevne tajne i zagonetke ................................................................................................ 326 Znamo li sve o Mojsiju? ................................................................................................. 332 Svi putevi vode u Sumer ................................................................................................ 338 Anunaki .............................................................................................................................. 342 Poplave i ratovi ................................................................................................................. 351 O svrt.................................................................................................................................... 36 1

UVOD Svijetom vladaju p o sve d ru g i liko vi n e g o što to zam išljaju o n i ko ji nisu iza kulisa. BENJAMIN DISRAELI

Monsoni

& LM gaps® V a t F O tM J H 2*\ K n r i Q f

|Napomena

Ako vam potpuno odgovara vaš osobni pogled na ljudski rod, religiju, povijest i svijet, i zadovoljni ste njime, ne čitajte dalje. Ako doista vjerujete da je čovječanstvo gotovo doseglo vrhunac svojega znan­ stvenog i duhovnog razvoja i da vas masovni mediji u vlasništvu korporacija dovoljno dobro informiraju, zaustavite se ovdje. No, ako ste jedan od milijuna koji gledaju dnevne vijesti, češkaju se po glavi u čudu i pitaju: „Što se to, zaboga, događa?”; ili ako se bavite pitanjima kao što su tko smo?, odakle dolazimo? i kamo idemo?, spremni ste za zabavu. Ova knjiga bavi se vladarima iz sjene, skrivenom povijesti i tajnim religijama; tajnama bogatstva, moći i kontrole; tajnama rijetko zabilježenima u knjigama o povi­ jesti i potpuno prešućenima u masovnim medijima. Te bi teme neke mogle uznemiriti i zbuniti. Ali, nitko nikada nije stekao mudrost proučavajući samo onu građu koja podupire nečije ustaljene predodžbe. Dotaknut ćemo pitanja za koja mnogi od nas smatraju da pripadaju samo rubnim znanjima. Ali, koliko su često rubna pitanja iznenada postala područjima velikog zani­ manja? Stariji čitatelji mogli bi se prisjetiti iritantnog, ali naoko nevažnoga njemačkog radikala koji je osvojio vlast u Europi 1930-ih godina. Tu je i onaj mali sukob na drugoj strani svijeta na slabo poznatu mjestu zvanom Vijetnam. Ili bismo se mogli prisjetiti one medijski slabo popraćene provale u središnjicu Demokratske stranke 1972. godine. Ova se knjiga bavi i zavjerom, djelatnošću koju veliki mediji već dugo omalova­ žavaju unatoč činjenici da američko pravosuđe redovito osuđuje ljude zbog zločinač­ kih zavjera. Pbstoje li doista tajna društva? Postoji li doista tajna vlada? Postoji li svjetska zavjera čiji je cilj podrivanje slobode i demokracije? Ili su takve priče samo nesuvisle besmislice „teoretičara zavjere”? Odgovor posve ovisi o tome koga želite slušati. A previše ljudi koji pišu o zavje­ rama - s obiju strana tog problema - ima svoje posebne ciljeve. Vrijeme je da, uz određen odmak, šire sagledamo svoj svijet i njegovu povijest. N a početku novoga tisućljeća američki narod postaje svjesniji jedne ne tako tajnovite zavjere: da pola godine radi samo za vladu. Otprilike prvih šest mjeseci

9

JIM MARRS

zaposlenikove zarade nestaje u porezima prije nego što zaposlenik uopće dobije svoju plaću. Zbog dugogodišnjeg uzimanja tog poreznog novca, većina građana zaboravlja koliki porezni teret doista nosi. A da ne spominjemo svakodnevne prodajne, državne, gradske i druge poreze koji nas izravno opterećuju. Običan britanski porez na čaj, koji je navodno potaknuo američku revoluciju, u usporedbi s time je milostinja. Usprkos uvjeravanjima putem iskrivljenih statistika masovnih medija i političara da je gospodarstvo zdravo, ankete pokazuju da javnost osjeća sve veću zabrinutost zbog smjera u kojem ide naša zemlja. Možda zato sve više razboritih ljudi ozbiljno gleda na zavjere i tajne skupine koje ih pokreću. Internet je pun stranica i foruma gdje je zavjera glavna tema. Objavljuje se sve više knjiga i časopisa o zavjerama, od križarskih tajni do atentata na Kennedyja. Ipak, unatoč visoko razvijenim telekomunikacijama, prosječni Amerikanci i dalje su žalosno neuki. To ne znači da su glupi ili duševno zaostali. Jednostavno im nisu pružene danas dostupne informacije. Mnogi razboriti, obrazovani ljudi iz raznih područja - liječnici, pravnici, računalni stručnjaci, burzovni posrednici, raču­ novođe, bankari, veletrgovci, znanstvenici, učitelji itd. - potpuno su neupućeni u veliko mnoštvo spornih pitanja i veza između njih, a koja se tiču toga tko doista vlada Sjedinjenim Državama. Glavni su razlozi takva neznanja nedostatak vremena za obrazovanje i naše oslanjanje na masovne medije u vlasništvu korporacija koji ne iznose informacije s njihovim najširim implikacijama. Kako je A. J. Liebling jednom rekao, sloboda tiska vrijedi za vlasnike tiskovina... ili radijskih i televizijskih postaja. Kako onda znati što je istina, a što nije? Sto je važno, a što beznačajno? Tko je uistinu odgovoran? Odvijaju li se trenutno zavjere koje utječu na sve nas? Postoje li urote koje se mogu pratiti kroz ljudsku povijest? Kakve su i što im je cilj? Ova se knjiga bavi tim pitanjima. Ali, prije nego što stignemo do odgovora, moramo dotaknuti temu zavjere.

10

| Pitanje zavjere

Pojam zavjere već dugo predstavlja anatemu za većinu Amerikanaca, koje su masovni mediji naveli da vjeruju kako zavjere protiv javnosti postoje samo u bananarepublikama ili komunističkim državama. Taj pojednostavljeni stav, koji potiču mediji čiji je cilj održati status quo, ne uzima u obzir ljudsku povijest i ljepše značenje riječi „zavjera” (eng. conspiracy). Ona potječe od latinske riječi conspirare, koja doslovno znači „disati zajedno”, djelovati ili razmišljati usklađeno. U novije doba riječ je poprimila zlokobnija znače­ nja. Većina rječnika danas nudi dvije definicije: 1. tajno zajedno planirati nešto, oso­ bito izvršenje protuzakonitog ili zločinačkog čina, ili 2. tajno planirati ili spletkariti. Prva je definicija zlokobna, druga nešto manje. Tajnovitost je vezivno tkivo koje se provlači kroz cijelu ljudsku povijest. Postoje tajne između pojedinih osoba i skupina kao i tajne koje moraju čuvati i crkvene i državne vlasti. Postoje političke tajne, pa čak i financijske i trgovačke. Očito, zavjera zaposlenika s ciljem da kupe šefu dar nije na istoj razini kao zavjera pljačkaša banaka koji planiraju svoju sljedeću akciju. Isto tako, sitni trgovac koji svoj poslovni plan skriva pred konkurencijom ne sudjeluje u zavjeri jednakoj onoj vođama korporacija koji dogovaraju cijene. Ključ zle zavjere jest svrha tajnovitosti. Dok su neke tajne bezazlene - zašto kvariti rođendansko iznenađenje odava­ njem? - druge tajne, poput prešućivanja lijeka za rak, AIDS ili poticanja rata, savjesni ljudi smatrali bi podlima. Tajne zbog kojih se oduzimaju ili razaraju životi, koje spre­ čavaju ljude da žive složno, i koje se koriste za kontrolu ili nedopuštenu dobit, većini su ljudi neprihvatljive. Zato svakoga tko se urotio kako bi sačuvao takve tajne moraju pomno nadzirati svi kojima je stalo do individualne slobode. Komentator Stewart Alsop jednom je napisao da je znanje moć, a moć je naj­ vrednija roba vlasti. Stoga svatko tko zna tajne, kontrolira znanje i zato ima moć. Mnogi ljudi danas smatraju da puka šačica pojedinaca i organizacija kontrolira velik dio svjetskoga znanja. To se znanje ljubomorno čuva tajnovitošću. Ona potpuno izokreće staru izreku: „Ono što ne znaš, ne može ti nauditi”. Ono što ne znaš, može ti nauditi!

11

JIM MARRS

Pitanje zavjere također je bitno za stajalište prema povijesti. Postoje samo dva stajališta: akciđentalno i zavjereničko. Prema prvom povijest je jednostavno niz slučajnih događaja, ili Božjih djela, koje svjetski vođe ne mogu promijeniti ili spriječiti. Jedan od pristaša tog stajališta je Zbigniew Brzezinski, državni savjetnik za sigurnost predsjednika Jimmyja Čartera. Brzezinski, danas član Izvršnog odbora tajnovite Trilateralne komisije, rekao je 1981. godine: „Povijest je mnogo više posljedica kaosa nego zavjere... Kreatori politike sve su više zasuti događajima i informacijama.” Pristaša akcidentalnog pogleda na povijest bio je i novinar i samozvani „sekular­ ni hum anist" George Johnson. On je napisao da ideju zavjere „nameću desničarski ekstremisti s početka stoljeća” ukazujući na to da „paranoični stil američke politike nije umro sa senatorom Josephom McCarthyjem”. Zavjereničko stajalište, s druge strane, moglo bi se preciznije nazvati stajalištem „uzroka i posljedice”. Nema sumnje da se nesretni slučajevi događaju. Zrakoplovne, željezničke i automobilske nesreće. Potonuća brodova. Ali, kroz čitavu povijest očito je da ljudsko planiranje najčešće prethodi događajima. Zašto onda ne znamo više o takvom tajnom planiranju? Prema istraživačima zavjera, Jonathanu Vankinu i Johnu Whalenu, stavove američke javnosti oblikuje uljepšani „diznijevski” pogled i na povijest i na trenutna zbivanja. „ ' Diznijevska verzija' povijesti mogla bi se lako nazvati i 'verzijom New )brk T im esa', ili 'verzijom televizijskih vijesti', ili udžbeničkom verzijom '", pisali su. „Glavni otpor teorijama zavjere ne pružaju ljudi s ulice nego mediji, akademska zajednica i vlast - ljudi koji upravljaju nacionalnim i globalnim informacijama.” Anthony C. Sutton, londonski profesor ekonomije koji se bavio istraživačkim radom u Zavodu Hoover Sveučilišta Stanford, slaže se kako „povijest estabiišm enta” dominira u udžbenicima, nakladništvu, medijima i na policama knjižnica. „Posljednjih stotinu godina svaka teorija povijesti ili historijski dokaz koji se ne ukla­ paju u obrazac što ga je utvrdilo Američko društvo povjesničara, i velike zaklade sa svojom dotacijskom moći, napadnuti su ili odbijeni - ne na temelju iznesenih dokaza, nego na temelju toga jesu li argumenti prihvatljivi liberalnom establišmentu s istočne obale”, primijetio je. „Teško svakoj knjizi ili autoru koji se ne uklapa u službene smjer­ nice. Za njih nema potpora zaklada. Nakladnici se uplaše. Distribucija je nasumična ili je uopće nem a.” To je ponovio i dr. Carroll Quigley, sveučilišni mentor predsjednika Billa Clintona. Njegova knjiga iz 1966. godine, Tragedija i nada: povijest svijeta u naše doba (Tragedy and Hope: A History o f the World in Our Time), otkriva njegovu izravnu upućenost u suvremena tajna društva. Quigley je rekao da ju je iznenada povukao veliki njujorški nakladnik. „D anas sam posve siguran da je Tragedija i nada bila zabranje­ na...”, napisao je Quigley sredinom 1970-ih. Istraživači i pisci - poput pokojnog Garyja Aliena, A. Ralpha Eppersona, G. Edwarda Griffina, dr. Johna Colemana, Jonathana Vankina, Anthony C. Suttona i

12

VLADARI IZ SJENE

Eustacea Mullinsa, da spomenemo samo neke - godinama su pisali o zavjerama. Ali, te su radove gotovo uvijek objavljivali mali nakladnici s ograničenom distribucijom. Ti autori upozoravaju da masovne medije kontroliraju američke korporacije, što one­ mogućuje svaku značajniju dostupnost njihovih materijala. Ta se zabrinutost pojavljuje i izvan SAD-a. Jednom je jedan francuski nakladnik citiran: „N e može se ući u trag vlasnicima korporacija i ustroju vlasti u Sjedinjenim Državama. O n i' to ne bi dopustili. O n i' bi našli načina da pronađu i podvrgnu mukama svakoga tko bi to pokušao. Čini se da su on i' prilično mala skupina ljudi koji se međusobno poznaju, ali mnogi od njih uopće nisu poznati javnosti. O n i' dobivaju i prepuštaju državne poslove, ali javna im služba očito služi za stjecanje osobne koristi, a ne obratno. Vladinoj kontroli', koju gotovo svatko spominje, ne može se ući u trag preko dioničkih udjela, regulatornih agencija, državnih odluka. Čini se da funkcionira pomoću labirinta osobnih kontakata i prešutnih sporazuma." Tome bi se moglo dodati njihovo članstvo u tajnim društvima. Mnogi autori pisali su o mračnim spletkama, čiji je cilj nametanje „novoga svjet­ skog poretka”, unutar tajnih društava poput Trilateralne komisije, Vijeća za inozemne odnose, iluminata. Komiteta 300 i drugih. Nepristrani istraživači ukazuju na nepo­ stojanje tužbi protiv tih autora zbog klevete, što pridaje određenu vjerodostojnost njihovim stavovima. Međutim, glavni mediji rijetko smatraju shodnim raspravljati o takvim optužbama, a pogotovo istražiti ih. Ipak, dolaskom novoga tisućljeća, tema zavjere našla je svoj put do svakog aspek­ ta američke svakodnevice - od knjiga, televizije i filma do politike. Čak ni predsjednik Sjedinjenih Država ne može odoljeti čarima zavjere. Godine 1991. novoustoličeni predsjednik Bill Clinton postavio je svog bliskog prijatelja s kojim je igrao golf, VVebstera Hubbella, na mjesto pomoćnika ministra unu­ tarnjih poslova. U svojim nedavnim memoarima pod naslovom Prijatelji na visokim položajima (Friends in High Places), Hubbell je napisao da mu je Clinton rekao: „Webb... ako te postavim u ministarstvo, želim da mi pronađeš odgovore na dva pitanja. Prvo, tko je ubio Kennedyja? I drugo, postoje li N LO -i?” „Bio je smrtno ozbiljan”, dodaje Hubbell. „Istražio sam oba, ali nisam bio zadovoljan odgovorima koje sam dobio.” Predsjednik i osoba koju je imenovao na jednu od najviših dužnosti u Ministarstvu unutarnjih poslova ne mogu dobiti izravan odgovor? Tko tu zapravo zapovijeda? Nakon Hubbellova razotkrivanja, dr. Steven Greer, direktor Centra za prouča­ vanje izvanzemaljske inteligencije (C SE T I), otkrio je d a je 1993. godine tadašnjeg direktora ClA-e, admirala Jam esa Woolseyja, tri sata izvještavao o postojanju NLO-a. Greer kaže da su Woolseyjeva nastojanja da provjeri njegove informacije bila osujeće­ na i da nije mogao dobiti relevantne dokumente iz arhiva CIA-e. Kad se stigne do najdubljih, najmračnijih tajni ove zemlje, čini se da postoje sile više i od predsjednika Sjedinjenih Država i direktora Središnje obavještajne agencije (CIA).

13

JIM MARRS

Autori koji pišu o zavjerama i vladini dužnosnici nisu jedini koji sumnjaju u zavjere. Godine 1997. anketa Scripps-Howard News Servicea i Sveučilišta Ohio dala je sljedeće izvanredne rezultate: - 51 posto ispitanika smatra vjerojatnim da su neki dužnosnici izravno odgovor­ ni za atentat na predsjednika Johna E Kennedyja -više od trećine ispitanika sumnja da je Američka mornarica oborila Trans World Airlinesov let br. 800 , namjerno ili nenamjerno -većina ispitanika smatra kako je moguće da su dužnosnici ClA-e namjerno dopuštali srednjoameričkim raspačivačima droge da prodaju kokain crnačkoj djeci u sirotinjskim četvrtima - 60 posto ispitanika drži da vlasti zadržavaju informacije o „Agent Orangeu" i uzrocima sindroma Zaljevskoga rata -gotovo polovina ispitanika sumnja da su FBI-ovi agenti prvi otvorili vatru u kojoj je poginuo 61 član sekte davidijanaca kod VVacoa u Teksasu 1993. godine. (Taj je broj nesumnjivo narastao 1999. godine nakon otkrića vladinih obmana u vezi s pirotehničkim sredstvima koje su davidijanci navodno koristili.) - nakon što je Američko ratno zrakoplovstvo objavilo izvješće o tome da su „izvanzemaljci” pronađeni u Roswellu, u New Mexicu, bili zapravo lutke za testiranja koja su započela 1954. godine, još je veći broj ljudi počeo smatrati da Vlada prikriva i informacije o izvanzemaljcima Reagirajući na tu anketu, Curtis Gans, izvršni direktor Vašingtonskog odbora za proučavanje američkoga biračkog tijela, jadikovao je kako „paranoja ubija ovu zemlju". No, je li to doista paranoja? Zar uistinu ne postoji nitko tko negdje kuje zavjere kako bi stekao bogatstvo i moć? Stara, otrcana izreka nas podsjeća: „Sam o zato što si paranoičan, ne znači da te neće ščepati!” Širi se uvjerenje da su stanovite osobe s golemim bogatstvom i moći, većim dije­ lom nepoznate javnosti, pravi gospodari Sjedinjenih Država i svijeta. „Moć je životna činjenica u Americi, ali većina Amerikanaca daleko je od nje. Tajnovitost je glavni alat moći. Vlada se čini suzdržanom, ali ipak silničkom. Sve smo više odvojeni jedni od drugih - prikovani uz računala i televizijske ekrane, zatočenici iza stakla. Postoji frustrirajući osjećaj nepovezanosti u suvremenom američkom životu... Teorije zavjere nastoje ponovno uspostaviti cjelinu”, napisao je Jonathan Vankin, novinar koji je istraživao brojne različite teorije zavjera koje uključuju američku Vladu. Teorije zavjere pokušaj su da se sagleda „cjelovita slika” povijesti. .Vjerujemo da se mnogi veliki svjetski događaji koji oblikuju sudbine zbivaju zato što ih je netko ’ Let u kojem je 1996. g. poginulo svih 230 putnika i članova posade. Razlozi nesreće nisu utvrđeni do danas. nap. ur. Zloglasni bojni otrov koji je američka vojska koristila u Vijetnamskom ratu. nap. ur.

14

VLADARI IZ SJENE

isplanirao”, razmišljao je konzervativni autor Gary Allen. „Radi li se o pukom zakonu velikih brojeva, polovina događaja koji utječu na dobrobit naše zemlje trebala bi biti dobra za Ameriku. Radi li se o pukoj nesposobnosti, naši bi vođe trebali povremeno pogriješiti u našu korist... Ne radi se doista o slučajnosti ili gluposti, nego o planiranju i promišljenosti.” Manje refleksivan bio je Johnson koji je odredio način Reaganove vladavine obja­ vivši 1983. godine knjigu Arhitekti straha: teorije zavjere i paranoja u američkoj politici (Architects of Fear: Conspiracy Theories and Paranoia in American Politics), plod niza članaka koje je napisao kao izvjestitelj Minneapolis Stara. Johnson je tvrdio kako velik broj Amerikanaca jednostavno ne može prihvatiti ideju da „postoje brojni načini da se protumače događaji”, dodajući uvjereno kako „ne postoji nijedan sveobuhvatan sustav”. Rekao je da paranoični Amerikanci „stvaraju složene sustave tumačeći sve svjetske probleme kao dio zavjere" kako bi racionalizirali svoj strah i mržnju umjesto da prihvate ono što on opisuje kao „pluralistički” pogled na povijest, ekonomiju i politiku. „Postoji razlika između onih koji povremeno podlegnu privlačnosti pripravnih, zavjereničkih tumačenja i teoretičara zavjere... koji vjeruju da je sve loše što se ikad dogodilo dio sveobuhvatne, višestoljetne urote”, izjavio je. Rekavši to, Johnson je bio primoran priznati kako „ni historiografska ni sociološ­ ka analiza ne objašnjavaju zašto brojni teoretičari zavjere imaju tako napadno slične svjetonazore". Osim toga, propustio je opaziti kako oni koji iskreno vjeruju da zavjere ne postoje, samo potpomažu one koji možda zavjere kuju.

15

Vladavina nekolicine

„Elite, a ne mase, kontroliraju Ameriku”, zaključili su članovi akademske zajed­ nice Thom as R. Dye i L. Harmon Zeigler u svojoj knjizi Ironija demokracije (The Irony of Democracy). ,,U industrijskom, znanstvenom i atomskom dobu život u demokraciji, baš kao i u totalitarnom društvu, oblikuje šačica ljudi. Unatoč razlikama u pristupu proučavanju vlasti u Americi, stručnjaci - politički znanstvenici i sociolozi podjedna­ ko - slažu se da ključne političke, ekonomske i društvene odluke donosi neznatna m an jin a'.” Čini se kako ideju da mala, bogata vladajuća elita - oligarhija - kontrolira Ameriku dobrano podupiru činjenice. Nerazmjernu količinu američkih resursa kontrolira mala skupina naspram njezinih 265 milijuna stanovnika. Prema studiji Upravnog odbora Središnje banke iz 1983. godine, dva posto američkih obitelji kon­ trolira 54 posto nacionalnog bogatstva, a deset posto ljudi posjeduje 86 posto uku­ pnih financijskih sredstava. Većina američkih obitelji - njih 55 posto - bila je na nuli ili u dugovima. Ta studija nije uključivala ukupnu vrijednost ustanova koju kontrolira gore spomenutih dva posto. Taj ciklus u kojem se bogati bogate, a siromašni osiromašuju ubrzava se od 1960. godine, i za vlasti republikanaca i za vlasti demokrata, a prema američkom Uredu za popis stanovništva, zahuktao se u 1990-ima. Od 1992. do 1994., udio pet posto najbogatijih u nacionalnom dohotku narastao je za 14 posto, gotovo dvostruko više nego dobit svih ostalih posljednjih 25 godina. Prosječna radnička plaća 1998. godi­ ne - usklađena s inflacijom - za cijeli je dolar bila niža od satnice 1973. godine. U posljednjih dvadeset godina jaz u prihodima između muškaraca sa sveučilišnim obra­ zovanjem i onih bez njega povećao se s 42 na 89 posto. Sindikalni poslovi ponijeli su glavni teret. Godine 1970. sindikati automobilske i industrije čelika imali su gotovo tri milijuna članova. Današnji broj članova manji je od milijun. „Razvili smo se u dvoslojno društvo gdje ljudi u industriji znanja napreduju, a oni bez sveučilišnog obrazovanja ili tehničkih vještina propadaju”, primijetio je Mortimer B. Zuckerman, glavni urednik U. S. News & World Reporta. Mnogi se sad pitaju je li to nestajanje američke srednje klase doista prirodna evolucija ili svjesno planiranje „novoga svjetskog poretka”.

16

VLADARI 12 SJB C

Naveliko se govori o tome kako Sjedinjene Države iskorištavaju svjetska prirodna bogatstva sasvim nerazmjerno svom udjelu u broju stanovnika u svijetu. Također je neosporna činjenica da na početku novoga tisućljeća Amerika ostaje vrhovna svjetska sila. Tko onda doista kontrolira Sjedinjene Države i, prema tome, svijet? Svi su već čuli kako „oni” posjeduju golemu većinu prirodnih bogatstava, mani­ puliraju dionicama, kontroliraju cijene i izbjegavaju poreze. „Oni” također održavaju monopole na energiju, medicinu, naoružanje i proizvodnju potiskujući nove tehno­ logije. „Oni” imaju i prekomjeran utjecaj na medije i svjetske vlade kontrolirajući multi­ nacionalne korporacije kao i privatne organizacije poput engleskoga Kraljevskog institu­ ta za međunarodne poslove, Vijeća za inozemne odnose i Trilateralne komisije. „Oni” također pripadaju tajnim društvima poput iluminata, Društva lubanje i kostiju, Malteških vitezova i jezgri slobodnih zidara. Ali, tko su točno „oni”? Tko su muškarci - čini se da je malo žena uključeno - koji možda kontroliraju sudbinu planeta Zemlje? Zašto djeluju tajnovito i zašto ih privlače tajne organizacije? Kakvim tajnama raspolažu i što im omogućuje da preuzi­ maju ulogu vladajuće elite? I što je još važnije, kakvi su im ciljevi i namjere? Mnogi su ljudi čuli za gore spomenuta tajna društva. Ali, malo ih je imalo priliku saznati pojedinosti o njihovu podrijetlu, nakanama i vezama. Stoga je prirodno upita­ ti se koliki utjecaj ili kontrolu imaju te skupine nad stvarnim događajima. Ova je knjiga analiza tih tajnih društava - i suvremenih i drevnih - i njihove uloge u svjetskoj povijesti, pokušaj razotkrivanja njihovih tajni, potrage za pravim značenjem njihovih zagonetki. Čak i najnemarnijem istraživaču postaje jasno da tajna društva ne samo da postoje nego da su stoljećima igrala ključnu ulogu u svjetskim zbivanjima. Nejasno je koja su točno ta društva i koliko ih je uključeno. A kakve su veze između tih skupina? N a kraju krajeva, to su tajna društva. Godine 1909. Walter Rathenau iz General Electrica u Njemačkoj rekao je: „Tri stotine ljudi, koji se međusobno poznaju, upravljaju ekonomskom sudbinom Europe i odabiru svoje nasljednike između sebe." Rathenauova brojka možda je poslužila kao osnova za tvrdnju dr. Johna Colemana, koji piše o zavjerama, da Komitet 300 kontro­ lira „tajnu, višu paralelnu vlast koja vlada Britanijom i SAD-om”. Joseph F Kennedy, praotac glasovite obitelji Kennedy, jednom je komentirao: „Pedeset ljudi vlada Amerikom, a i to je velika brojka.” Opisujući tko vlada Sjedinjenim Državama danas, David Wallechinsky i Irving Wallace, autori popularnoga Narodnog almanaha (The People 's Almanac), ponovili su srednjoškolsko gradivo o državnom uređenju navevši predsjednika, dvodomno zakonodavno tijelo i deveteročlani Vrhovni sud. Spomenuli su i državne, okružne i gradske vlasti, ali točno su primijetili da „većinu njihovih zakona može poništiti Savezna vlada”.

17

JIM MARRS

Ali, što je sa skrivenom vlašću i kontrolom? „Mnoge sile djeluju u američkom društvu, ali daleko su najmoćnije povezane uprave velikih banaka, korporacija i osi­ guravajućih društava, uz podršku vojnih vođa; riječima bivšega predsjednika Dwighta Eisenhovvera, vojno-industrijski kompleks .” U redu, ali tko kontrolira taj „vojnoindustrijski kompleks”?

18

i I

Stajalište nekolicine

Nisu samo radikalni teoretičari zavjere progovarali o skrivenoj kontroli u svi­ jetu. Britanski premijer Benjamin Disraeli još je 1856. godine govorio pred Donjim domom Britanskoga parlamenta: „Uzaludno je poricati, zato što je nemoguće tajiti, da je velik dio Europe - cijela Italija i Francuska te velik dio [tada rascjepkane] Njemačke, da ne govorim o drugim zemljama - prekriven mrežom tih tajnih društa­ va... A koji su njihovi ciljevi? Ne pokušavaju ih sakriti. Oni ne žele zakonitu vlast... žele promijeniti vlasništvo nad zemljom, istjerati sadašnje vlasnike i ukinuti religijske ustanove [crkve].” Predsjednik Woodrow Wilson, koji je, kako ćemo vidjeti, bio blisko povezan sa zavjereničkim silama, napisao je: „Neki od najvećih ljudi u Sjedinjenim Državama, s područja trgovine i industrije, boje se nekoga, boje se nečega. Oni znaju da negdje postoji sila koja je tako organizirana, tako lukava, tako oprezna, tako zatvorena, tako sveobuhvatna, tako prožimajuća, da im je bolje da šapću kad je proklinju.” Felix Frankfurter, sudac američkoga Vrhovnog suda, jednom je otkrio: „Pravi vladari u Washingtonu nevidljivi su i vladaju iza kulisa.” U pismu datiranom 23. studenog 1933., novoizabrani predsjednik Franklin D. Roosevelt napisao je pukovniku Edwardu Houseu, glavnom savjetniku predsjednika Woodrowa Wilsona: „Prava je istina, kao što vi i ja znamo, da su financijski elementi u velikim središtima imali vlast još od doba Andrewa Jacksona.” Rooseveltov sin Elliot je napisao: „U našem svijetu postoji možda samo desetak organizacija koje djeluju na naše sudbine jednako nepokolebljivo kao zakonito izabra­ ne vlade.” Upozorenja o tajnoj vladi u Sjedinjenim Državama godinama su iznosili mnogi ljudi. John F Hylan, bivši gradonačelnik New Yorka, izjavio je 1922. godine: „Prava je prijetnja našoj republici nevidljiva vlada koja poput divovske hobotnice širi svoje ljigave pipke iznad našega grada, države i zemlje... N a čelu te hobotnice su poslovni krugovi oko Rockefellera i Standard Oila te mala skupina moćnih bankarskih kuća koje obično nazivamo međunarodnim bankarima [koji] praktički upravljaju američ­ kom Vladom radi vlastitih sebičnih ciljeva.”

19

JM MARRS

Pukovnik L. Fletcher Prouty (u mirovini) služio je kao časnik za vezu između Pentagona i ClA-e od 1955. do 1963. godine. Sa svoje pozicije Prouty se mogao uvje­ riti u kontrolne mehanizme i obavještajne agencije i vojske. Godine 1973. pisao je da Sjedinjenim Državama upravlja „tajni tim ”, „skrovito svetište novog religijskog poretka” odgovorno samo sebi. „Moć tog tima potječe od njegove goleme infrastrukture unutar vlade i izravne povezanosti s velikim privatnim industrijama, zajedničkim fondovima i investicijskim ustanovama, sveučilištima i medijima, uključujući strane i domaće nakladnike... Svi pravi članovi tog tima ostaju u središtu moći bilo kao vladini dužnosnici ili bez službenog položaja, kao dio najuže elite. Jednostavno se izmjenjuju na službenim pozicijama i u poslovnom svijetu, ili u sigurnoj luci akademskih krugova.” Prouty piše: „Taj veliki stroj stvorili su sposobni ljudi poput 'Divljeg B illa' Donovana, Clarka Clifforda, Waltera Bedella Smitha, Aliena Dullesa, Maxwella Taylora, McGeorgea Bundyja i mnogih drugih, koji su ga vodili i pretvorili u odbjeglog diva kakav je danas. Svi ti poslovni, vladini, novčarski, interesni krugovi... djeluju u samodovoljnoj i krajnje sebičnoj sigurnosti i tajnosti.” Skeptik bi trebao primijetiti kako će se ta ista imena neprekidno pojavljivati u vezi sa suvremenim tajnim društvima. Veliki inovativni mislilac R. Buckminster Fuller također je shvatio da Sjedinjenim Državama vladaju moćni ljudi iza kulisa. ,,SAD-om ne vlada njezina tobožnja demo­ kratska' vlast”, napisao je malo prije smrti 1983. godine. „Nem a ničeg jadnijeg od predsjednika Sjedinjenih Država, čija je moć otprilike jednaka nuli. Usprkos tome, mediji i većina američkih građana starijih od trideset godina i dalje se ponašaju kao da predsjednik ima vrhovnu moć.” Predsjednik Franklin D. Roosevelt, i sam blisko povezan s istaknutim članovima tajnih društava, jednom je primijetio: „U politici se ništa ne događa slučajno. Ako se dogodi, možete se kladiti d a je tako bilo planirano.” Druga upućena osoba koja je potvrdila postojanje urote bio je prvi američki ministar obrane Jam es Forrestal, koji je svoju otvorenost možda platio glavom. Od 1947. godine Forrestal je izražavao zabrinutost zbog toga što državni vođe dosljedno čine ustupke Sovjetima. Skupio je više od tri tisuće stranica bilješki koje je htio, kako je rekao jednom prijatelju, pretočiti u knjigu kako bi razotkrio prave motive svojih nadređenih. „Ti ljudi nisu nesposobni ili glupi. Prepredeni su i oštroumni. Da su samo glupi, povremeno bi počinili grešku u našu korist”, primijetio je. Forrestal, koji je znao za mnoge tajne, prema kontroverznim dokumentima MJ-12, bio je na popisu originalnih članova krajnje tajne skupine odgovorne za pita­ nje NLO -a, dao je ostavku na zahtjev predsjednika Trumana 2. ožujka 1949. Dva mjeseca kasnije, opet na Trumanov zahtjev, javio se u mornaričku bolnicu u Bethesdi na rutinski pregled. Jedan je liječnik uvjeravao njegova brata da je Forrestal dobro, ali nije dopustio ni bratu ni obiteljskom svećeniku da ga vide. Na dan kad mu je brat

20

VLADARI IZ SJENE

stigao da ga odvede iz bolnice, Forrestalovo tijelo pronađeno je u bolnici s konopcem oko vrata. Dužnosnici su tvrdili da je Forrestal počinio samoubojstvo, ali mnogi ljudi - kako tada, tako i danas - ne vjeruju u taj zaključak. Njegove bilješke i dnevnike oduzele su vlasti i zadržale ih dulje od jedne godine prije nego što je pročišćena verzija napokon objavljena. Premda su razni dužnosnici tvrdili da je Forrestal u to vrijeme bio umobolan, čini se da mu je to njegovo stanje probudilo sposobnost „predviđanja" budućnost. Prije nego što je otišao u Bethesdu, Forrestal je rekao jednom prijatelju da će američ­ ki vojnici uskoro ginuti u Koreji. Ta je tvrdnja izrečena 15 mjeseci prije nego što su Sjevemokorejci izvršili „iznenadni” napad na Južnu Koreju. Drugi „luđak" koji je imao proročansku viziju rata bio je senator Joseph McCarthy, koji je dokaz o zavjeri svjetskih razmjera pogrešno shvatio kao podršku za vlastitu predrasudu prema komunizmu. McCarthy, koji je prouzrokovao toliko nevolja svojim nepromišljenim i vatre­ nim napadom na komunizam, ipak je bio na dobrom tragu u svojoj procjeni da se radi o uroti za podupiranje rata za profit. Upozorio je da sporazum u Jalti između Roosevelta, Churchilla i Staljina stoji iza sukoba u poslijeratnom svijetu. Tajni dogovori tih svjetskih vođa - između ostalog o prepuštanju Istočne Europe Staljinu, Bliskog istoka Britaniji, a Pacifika i Jugoistočne Azije Americi - potvrđeni su sredi­ nom 1970-ih objavljivanjem nekih Chruchillovih spisa i pisama. 23. rujna 1950., McCarthy je izjavio: „Tu [u Jalti] je potpisana smrtna presuda za mladiće koji danas ginu u korejskim brdima i dolinama. Tu je potpisana smrtna presuda za mladiće koji će sutra ginuti u prašumama Indokine [kasnije nazvanoj Vijetnam], Kako možemo odgovarati za sadašnju situaciju ako vjerujemo da su se visokopozicionirani ljudi u Vladi dogovorili [sic/] da nas prepuste katastrofi? To mora biti plod velike zavjere, zavjere tako golemih razmjera da nadilazi sve slične podu­ hvate u povijesti čovječanstva”, upozorio je McCarthy. „Što se može zaključiti iz tog neprekinutog niza odluka i postupaka koji pridonose strategiji poraza? N e mogu se pripisati nesposobnosti." McCarthyja je zadesio neslavan kraj zato što nije mogao - ili nije htio - gledati dalje od prijetnje „komunističke” zavjere svjetskih razmjera. Srećom, tijekom vremena mogle su se diskreditirati neke njegove bezobzirne i bombastične optužbe. Nažalost, propast „makartizma” ostavila je neke tajne netaknutima. Jesu li svi ti ljudi bili zaluđeni teoretičari zavjere? Ili su svi, na svoj manjkav i ograničen način, pokušali razotkriti tajne namjere iza priča koje se podmeću javno­ sti? Komentatori poput Noama Chomskog i Gorea Viđala progovorili su protiv „sta­ nja nacionalne sigurnosti" s ljevice. Pokojni senator Barry Goldwater i propovjednik Pat Robertson progovorili su s desnice. Čak su i srednjostrujaški pripadnici centra, poput komentatora Billa Moyersa i odvjetnika Gerryja Spencea, upozorili na „tajnu vladu”. Kad povijesne osobe s različitih krajeva političkoga spektra, zajedno sa zabri-

21

JIM MARRS

nutim građanima, govore istu stvar, vrijeme je da se dobro obrati pozornost na ono što se događa u državi. David Wise i Thomas B. Ross pisali su o tim pitanjima početkom 1960-ih u knjizi Nevidljiva vlada (The Invisible Government), koju je C1A pokušala zabraniti. Upozorili su da organi tajne vlade imaju financijske veze sa zakladama i sveučilištima te da se koriste američkim interesima kao izlikom za svoje operacije, izravno kršeći svoje ovlasti. U novije su vrijeme ti autori napisali: „Nije se dogodilo ništa... što bi nas uvjerilo da se opasnost od tajne vlade u otvorenu društvu imalo smanjila.” U Vladarima iz sjene izložit ćemo nove informacije i nove načine gledanja na povijest. Pokušat ćemo povezati labave dijelove našega kolektivnog znanja kako bismo prikazali dugačak trag naznaka i dokaza zavjere. Nem a jam stva da su sve ovdje iznijete informacije apsolutno i nepobitno istini­ te. No, kako bi se shvatila istina, potrebno je što više podataka. N išta se ne bi smjelo otpisati. Svaka informacija, ma koliko naoko bila neobična ili nelogična, trebala bi se razmotriti i ocijeniti. lako se čini da postoji velik broj tajnih društava - i političkih i religijskih - koja djeluju u svijetu, ovdje ćemo razmotriti samo ona za koja se čini da imaju najveći utje­ caj na javnost. Raskolničke sekte i ekscentrični kultovi - kao što su Osvetnici, Beati Paoli, Red anđela pauna, Rajska vrata itd. - samo odvraćaju od istraživanja uistinu ozbiljnih organizacija. Ovdje mi dopustite da dobro razjasnim jednu stvar: ništa u ovoj knjizi nije prika­ zano s namjerom da zadire u ičija religijska uvjerenja. Sloboda vjeroispovijesti jedna je od najvažnijih značajki američkog života. Svakoj osobi treba biti dopušteno izlaganje vlastitih uvjerenja sve dok ona ne utječu nepovoljno na druge osobe. No, istražujući povijest i tajna društva postaje jasno da su religija i politika, oso­ bito u prošlosti, bile nerazmrsivo isprepletene. Isključivanje religijskih tema značilo bi iznijeti samo polovinu priče. Ta se tema mora intelektualno razmotriti. Kako se ona može uklopiti u nečiji svjetonazor, odlučit će svaki čitatelj, ovisno o svojim religijskim stavovima i intelektualnoj razini. Golemo mnoštvo informacija o tajnim društvima, većinom davno zapisanih, prepuno je imena, datuma i događaja koji ništa ne znače suvremenom čitatelju. Stoga promišljeno uređivanje i prostorna ograničenja neizbježno čine ovu analizu pomalo površnom. Nadam se da je sačuvano dovoljno pojedinosti koje će potkrijepiti ovaj prikaz aktivnosti tajnih društava i da je istodobno omogućena lakoća čitanja teksta o ovom vrlo složenom i kontroverznom predmetu. Tajnovita narav tih skupina čini svaki pokušaj otkrivanja apsolutnog dokaza nji­ hova djelovanja i krajnjih ciljeva gotovo nemogućim. Baš kao što organi za provođenje zakona istražuju organizirani kriminal, istraživači često moraju tražiti obrasce pona­ šanja i osobne veze između pojedinih ljudi i organizacija. Dok dokaz obično govori sam za sebe, kolektivno okrivljavanje mora se uzeti u obzir i izbjeći. N isu svi članovi tajnih društava zavjerenici. Cjelokupno područje raznih predmeta mora se temeljito

22

VLADARI IZ SJENE

proučiti budno pazeći na smicalice i obmane. Mnogi su povijesni podaci nepotpuni ili su ih iskrivili konvencionalni kroničari. Koje to onda tajne povezuju Vijeće za inozemne odnose i slobodne zidare s veli­ kim egipatskim piramidama i onime što je bilo još prije njih? Odbacite predrasude i unaprijed stvorene zaključke te se pridružite pokušaju razotkrivanja povijesti i ciljeva onih koji vladaju tajnovitošću.

23

Prvi dio

SUVREMENA TAJNA DRUŠTVA Tajnovitost je slo b o d a o k o jo j sanjaju fanatici: nem a stražara ko ji ć e provjeravati vrata, nem a revizora k o ji ć e p ro v je riti knjige, nem a su ca ko ji ć e p ro v je riti zakon. Tajna vlast nem a ustav. Ona s lije d i pravila koja sam a izm isli. BILL MOYERS

Tajna društva ne samo da postoje nego su igrala važnu ulogu u nacionalnim i međunarodnim događajima sve do danas. Kad razmatramo doseg suvremenih tajnih društava, poučno je najprije osvrnuti se na nedavne američke predsjednike te ljude i događaje oko njih. Dok su mnogi Amerikanci gledali na predsjednika Billa Clintona kao na mla­ dolikog saksofonista koji voli žene, većina nije znala za njegove veze s tri najozloglašenija suvremena tajna društva: Trilateralnom komisijom, Vijećem za inozemne odnose (C F R ) [osobito obratite pozornost na to kako se kratica C FR neprekidno pojavljuje u analizi američkih političkih odluka i svjetskih sukoba] i bilderberškom skupinom. Trilateralna komisija objavljuje popis svojih članova kao i deklaracije, ali njezino unutarnje funkcioniranje je tajna. C FR također objavljuje popis članova, ali članovi su se obvezali da će šutjeti o njegovim ciljevima i operacijama. Bilderberška skupina drži tajnima i namjere i članstvo. Među istaknutim članovima Clintonove administracije su i bivši predsjednik CFR-a Peter Tarnoff, Anthony Lake, A1 Gore, Warren Christopher, Colin Powell, Les Aspin, Jam es Woolsey, William Cohen, Samuel Lewis, Joan Edelman Spero, Timothy Wirth, Winston Lord, Lloyd Bentsen, Laura Tyson i George Stephenopoulos. Bivši su članovi Trilateralne komisije Bruce Babbitt, Stephen W Bosworth, William Cohen, Thomas Foley, Alan Greenspan, Donna Shalala i Strobe Talbott. Nakladnik John F. M cM anus napomenuo je kako se ujesen 1998. godine, dok mu je prijetio opoziv, Clinton požurio u New York zatražiti podršku od svojih prijate­ lja u CFR-u. „Bill Clinton je svjestan da je predsjednik zato što su ga izabrali članovi 'tajnog društva' kojemu pripada i da očekuju od njega da izvrši njihove planove”, pisao je McManus. Clinton nije bio jedini predsjednik povezan s tim skupinama. Predsjednik George Bush bio je član Trilateralne komisije, CFR-a i tajanstvenog Društva lubanje i kostiju. Predsjednik Ronald Reagan, bivši glasnogovornik General Electrica, nije službeno pripadao tim skupinama, ali njegove su administracije bile prepune i tadašnjih i bivših članova, o čemu će se iscrpnije govoriti kasnije.

27

JIM MARRS

U administraciji predsjednika Jimmyja Čartera bilo je toliko članova Trilateralne komisije da su istraživači zavjera digli veliku galamu. Čak su i elitni mediji počeli brujati o tome.

i

Trilaterdna komisija

i

Do početka 1970-ih, zahvaljujući razvoju komunikacijske tehnologije, mnogi su Amerikanci postali svjesniji zatvorenih organizacija poput Vijeća za inozemne odnose. Njegov bivši predsjednik David Rockefeller, očito nastojeći skrenuti pozornost jav­ nosti s aktivnosti CFR-a, potaknuo je osnivanje otvorenijeg izdanka te organizacije: Trilateralne komisije. I Komisiju i njezina prethodnika, C FR , istraživači zavjera smatraju simbolima tajnih organizacija koje možda vode državnu politiku u smjeru suprotnom od onoga koji je u najboljem interesu javnosti ili koji ta javnost želi. Ideju o Trilateralnoj komisiji prvotno je Rockefelleru iznio Zbigniew Brzezinski, tada načelnik Odsjeka za ruske studije Sveučilišta Columbia. Dok je radio u Zavodu Brookings, Brzezinski je analizirao potrebu za užom suradnjom europskih, sjevemoameričkih i azijskih zemalja. Godine 1970. pisao je u Foreign Ajfairsu, publikaciji CFR-a: „Potreban je nov i širi pristup - stvaranje zajednice razvijenih zemalja koja se može učinkovito baviti problemima s kojima se suočava čovječanstvo... Vijeće koje predstavlja Sjedinjene Države, zapadnu Europu i Japan, uz redovite susrete šefova vlada kao i nekakav mali trajni mehanizam, bilo bi dovoljno za početak.” Kasnije iste godine objavio je knjigu pod naslovom Između dva doba: američka uloga u tehnotronskoj eri (Between Two Ages: America 's Role in the Technotronic Era). Na stranicama te knjige Brzezinski je iznio svoju viziju budućnosti. Proročanski je predvidio društvo „...kulturno, psihološki, socijalno i ekonomski oblikovano pod utjecajem tehnologije i elektronike - osobito na području računala i komunikacija”. Vizije Brzezinskoga izazvat će sumnje onih koji se protive stapanju svjetske političke i ekonomske moći. Ustvrdivši da „nacionalna suverenost više nije održiv koncept”, predvidio je „kretanje razvijenih zemalja prema većoj zajednici... putem raznih neizravnih veza i već nastalih ograničenja nacionalne suverenosti". Predviđao je da će se ta zajednica financirati putem „globalnog sustava oporezivanja". Tumačeći kako bi suradnički stožer, kao što je Trilateralna komisija, mogao izvr­ šiti pripreme za buduće stapanje, zaključio je da „iako je cilj stvaranja zajednice razvi­

29

JIM MARRS

jenih zemalja manje ambiciozan od cilja stvaranja svjetske vlade, ipak je dostižniji.” Vjera Brzezinskog u globalno društvo nije isključivala zemlje koje su tada bile pod vlašću marksizma, a opisao ga je kao „još jednu bitnu kreativnu fazu u sazrije­ vanju čovjekove univerzalne vizije” i „pobjedu otvorenog čovjeka nad zatvorenim, pasivnim čovjekom, te pobjedu razuma nad vjerom.” Plan Brzezinskoga za Trilateralnu komisiju prvi je put predstavljen na sastanku krajnje tajnovite bilderberške skupine u travnju 1972. godine u belgijskom gradiću Knokke-Heistu. Prijedlog Brzezinskoga navodno je dočekan s oduševljenjem. U to su doba međunarodni novčari bili zabrinuti zbog Nixonove devalvacije dolara, dodatnih poreza na uvoz i započetog popuštanja napetosti s Kinom, zbog čega su se pogoršavali odnosi s Japanom . Povrh toga, energetski problemi bili su sve veći uslijed povećanja cijena Organizacije zemalja izvoznica nafte (O PEC). Uz blagoslov bilderberške skupine i CFR-a, Trilateralna komisija počela se orga­ nizirati 23. - 24. srpnja 1972. na Rockefellerovu posjedu od 3500 jutara u Pocantico Hillsu, kod Tarrytowna u državi New York. Među sudionicima tog privatnog sastanka bili su Rockefeller, Brzezinski, ravnatelj vanjskopolitičkih studija Zavoda Brookings Henry Owen, McGeorge Bundy, Robert Bowie, C. Fred Bergsten, Bayless Manning, Karl Carstens, Guido Colonna di Paliano, Francois Duchene, Rene Foch, Max Kohnstamm, Kiichi Miyazawa, Saburo Ikita i Tadashi Yamamoto. Po svemu sudeći, te su osnivače odabrali Rockefeller i Brzezinski. Trilateralna komisija službeno je osnovana 1. srpnja 1973., s Davidom Rockefellerom kao predsjednikom. Brzezinski je imenovan za sjevernoameričkog direktora-osnivača. Među sjevemoameričkim članovima bili su guverner Georgije Jimmy Carter, član američkog Kongresa John B. Anderson (još jedan predsjednički kandidat) i glavni urednik Timea Hedly Donovan. Strani članovi osnivači bili su pokojni Reginald Maudling, lord Eric Roll, urednik Economista Alistair Burnet, predsjednik FlAT-a Giovanni Agnelli i francuski potpredsjednik Europske komisije Raymond Barre. Ukupno ekskluzivno članstvo broji oko tri stotine ljudi. Prema Komisijinoj službenoj godišnjoj publikaciji Trialogiie, „Trilateralnu komisi­ ju utemeljili su 1973. godine zapadnoeuropski, japanski i sjevernoamerički državljani kako bi potaknuli užu suradnju tih triju regija na zajedničkim problemima”. Skeptični autori koji pišu o zavjerama vidjeli su tu „užu suradnju” kao „tajni sporazum” multi­ nacionalnih bankara i korporacijske elite u svrhu stvaranja svjetske vlade. Trilateralna komisija ima stožere u New Yorku, Parizu i Tokiju. Izvršni odbor od trideset pet članova upravlja radom Komisije, koja se sastaje otprilike svakih devet mjeseci izmjenjujući se u tri regije. Ne čudi stoga što se postavilo pitanje tko financira tu skupinu. Komisijini glasnogovornici ističu kako skupina ne dobiva nikakva državna sredstva. Izvješće iz 1978. godine pokazuje d a je Komisijin fond, od sredine 1976. do sredine 1979. godi­ ne, iznosio 1 180 000 dolara, od čega je većina došla iz fondacija oslobođenih plaćanja poreza kao što je Fond braće Rockefeller, koji je samo 1977. donirao 120 000 dolara.

30

VLADARI IZ SJENE

Donacije su dolazile i od Zaklade Ford, Zadužbine Lilly, Njemačkog Marshallova fonda i korporacija kao što su Time, Bechtel, Exxon, General Motors, VVells-Fargo i Texas Instruments. Uz svoj bilten Trialogue, Komisija je redovito objavljivala izvješća radne skupine koja su dostupna javnosti. „Godinama su zavjerenički orijentirani bilteni na desnici i ljevici razglašavali tajne' Trilateralne komisije koje su dobili izravno od nje!”, smijuljio se novinar i istraživač Trilateralne komisije Robert Eringer. Većini istraživača jasno je da ti dokumenti ne sadrže nikakve prave tajn e' sve dok su dostupni javnosti. Jedan takav dokument, naslovljen Kriza demokracije, Komisija je objavila 1975. godine. Jedan od njezinih autora, politolog s Harvarda Samuel R Huntington, tvrdio je da Amerika treba „veći stupanj umjerenosti demokracije”. Naveo je kako demokrat­ ske institucije nisu u stanju odgovoriti na krize poput nuklearnog incidenta na Three Mile Islandu ili prihvata kubanskih izbjeglica. U dokumentu se izražavao stav da su potrebni vođe „sa stručnim znanjem, stazom, iskustvom i posebnim talentima” kako bi se „nadišli zahtjevi demokracije”. Evo samo nekoliko primjera koji pokazuju kako oni koji podržavaju politiku Trilateralne komisije često na koncu primjenjuju tu istu politiku u vladi. Tri godine nakon što mu je objavljen rad, Huntington je imenovan za koordinatora pripreme osiguranja za Carterovo Nacionalno vijeće sigurnosti. U tom je svojstvu Huntington pripremio predsjednički „Memorandum 32" koji je 1979. doveo do predsjedničkog naloga za stvaranje Federalne agencije za postupanje u kriznim situacijama, civilne organizacije s moći da preuzme totalitarnu kontrolu Vladinih funkcija u slučaju naci­ onalne „krize”. Richard Cooper, ekonomist sa Sveučilišta Yale, vodio je Komisijinu radnu skupinu za monetarnu politiku, koja je predlagala prodaju službenih zlatnih rezervi privatnim burzama. Cooper je postao pomoćnik ministra vanjskih poslova za eko­ nomska pitanja, i obavljao je tu dužnost kad je Međunarodni monetarni fond prodao dio svojega zlata. John Savvhill, član Trilateralne komisije, bio je autor ranoga Komisijina izvješća pod naslovom Energija: upravljanje tranzicijom, u kojemu se savjetovalo kako upravlja­ ti prijelazom na skuplju energiju. Carter je imenovao Savvhilla zamjenikom ministra energetike. C. Fred Bergsen sudjelovao je u pripremi Komisijina izvješća pod naslo­ vom Reforma međunarodnih institucija i kasnije postao pomoćnik ministra financija za međunarodne poslove. „Mnogi izvorni članovi Trilateralne komisije sada su na pozicijama moći gdje mogu primijeniti Komisijine političke preporuke; preporuke koje su sami pripremili u Komisijino ime”, primijetio je Eringer. „Zbog tog je razloga Trilateralna komisija stekla glas zapadne vlade u sjeni.” „Pipci Trilateralne komisije sežu tako daleko u političku i ekonomsku sferu da je neki opisuju kao kliku moćnih ljudi koja želi preuzeti kontrolu nad svijetom stva­ ranjem nadnacionalne zajednice kojom bi dominirale multinacionalne korporacije”,

31

JIM MARRS

pisao je istraživač Laurie K. Strand u tekstu pod naslovom „Tko ima glavnu riječ šest mogućih aspiranata” u Narodnom almanahu 3 (People 's Almanac 3). Čak se i U.S. News & World Report osvrnuo na Komisijin globalistički cilj izvjestivši kako „članovi Komisije ne okolišaju glede toga: angažiraju samo ljude koje zani­ ma promicanje uže međunarodne suradnje...” Istraživači Anthony C. Sutton i Patrick M. Wood u svojoj su knjizi Trilateralci iznad Washingtona ('Trilaterals Over Washington) izrazili sumnje u tu skupinu te ponu­ dili sljedeći pogled na njezin začetak. „Trilateralna komisija utemeljena je upornim manevriranjem Davida Rockefellera i Zbigniewa Brzezinskoga. Rockefeller, [tadašnji] predsjednik iznimno moćne banke Chase Manhattan, direktor mnogih multinacio­ nalnih korporacija i zaklada', dugo je bio središnja figura tajnovitog Vijeća za ino­ zemne odnose. Brzezinski, sjajni prognostičar globalističkog idealizma, profesor je na Sveučilištu Columbia i autor nekoliko knjiga koje su služile kao ' političke sm jernice' za C FR . Brzezinski je radio kao izvršni direktor Trilateralne komisije od njezinih začetaka 1973. godine do kraja 1976., kad ga je predsjednik Carter imenovao pomoćnikom za pitanja nacionalne sigurnosti." Brzezinski je bio taj koji je vrbovao Čartera za Trilateralnu komisiju 1973. godi­ ne. Zapravo je za vrijeme administracije predsjednika Jimmyja Čartera objelodanjeno toliko materijala Trilateralne komisije da se u medijima povela ozbiljna debata. Čak se i prema establišmentu orijentirani Washington Post početkom 1977. pitao: „Ali, evo što uznemiruje u slučaju Trilateralne komisije. Izabrani predsjednik (Carter) njezin je član. Također i izabrani potpredsjednik Walter B. Mondale. Isto tako i novi ministri vanjskih poslova, obrane i financija, Cyrus R. Vance, Harold Brown i W. Michael Blumenthal. Isto tako i Zbigniew Brzezinski, koji je bivši direktor Trilateralne komisije i Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost, kao i mnoštvo drugih koji će kreirati američku vanjsku politiku sljedeće četiri godine.” Sutton i Wood su komentirali: „Pokušavate li izračunati izglede da tri praktič­ ki nepoznata čovjeka (Carter, Mondale i Brzezinski), između svega 60 komisijinih članova iz SAD-a, osvoje tri najmoćnije pozicije u državi, nemojte se truditi. Vaši će izračuni biti beznačajni.” Carterova administracija uključivala je i ove članove Trilateralne komisi­ je: veleposlanike Andrewa Younga, Gerarda Smitha, Richarda Gardnera i Elliota Richardsona, ekonomskog savjetnika Bijele kuće Henryja Owena, zamjenika ministra vanjskih poslova Warrena Christophera, direktora Agencije za kontrolu naoružanja i razoružanje Paula Warnkea, pomoćnika ministra vanjskih poslova za ekonomska pitanja Richarda Coopera, pomoćnicu ministra vanjskih poslova za sigurnost Lucy Benson, pomoćnika ministra financija Anthonyja Solomona, Roberta Bowieja iz CIA-e i pomoćnika ministra vanjskih poslova Richarda Holbrookea. Da ne bi tko pomislio kako je Trilateralna komisija naprosto neki organ Demokratske stranke, U.S. News & World Report popisao je 1978. ugledne repu­ blikance koji su bili njezini članovi. Među njima su bivši ministar vanjskih poslova

32

VLADARI IZ SJENE

Henry Kissinger, bivši ministar prometa William Coleman, bivša ministrica gradi­ teljstva i urbanog razvoja Carla Hills, bivši ministar trgovine Peter Peterson i bivši ministar zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi Casper Weinberger. N a popisu su bili i bivši upravitelj Agencije za energetiku John Sawhill, bivši direktor ClA-e i budući predsjednik George Bush, bivši zamjenici ministra vanjskih poslova Robert Ingersoll i Charles Robinson, bivši zamjenik ministra obrane David Packard, bivši upravitelj Agencije za zaštitu okoliša Russell E. Train, veleposlanik u UN -u William Scanton, veleposlanica u Velikoj Britaniji Anne Armstrong, članovi Kongresa John Anderson, William Brock, William Cohen, Barber Conable, John Danforth i Robert Taft Jr. te Marina Whitman, bivša članica Vijeća ekonomskih savjetnika. Dodatnu zabrinutost među istraživačima zavjera izazvao je Carterov odabir bankara Paula Volckera za čelnika američke moćne središnje banke Federal Reserve. Navodno imenovan prema uputama Davida Rockefellera, Volcker je bio sjevernoamerički predsjednik Trilateralne komisije kao i član drugih tajnih skupina. Vijeća za inozemne odnose i bilderberške skupine. Na mjestu predsjednika Središnje banke zamijenio ga je njezin današnji predsjednik Alan Greenspan, također član Trilateralne komisije, C FR -a i bilderberške skupine. Lako je shvatiti zašto mnogi ljudi smatraju da se politikom američke Vlade upravlja iz tih organizacija kojima dominiraju Rockefelleri. Usprkos tome što su napisane prije gotovo dvadeset godina, Suttonove i Woodove riječi danas zvuče istinito mnogim prosječnim Amerikancima koji su zabrinuti za stanje nacije i koji sumnjaju kako superelita pokušava steći kontrolu nad svijetom. Pisali su: „Prema biblijskim standardima. Sjedinjene Države svakako zaslužuju Božju kaznu - u njima vlada razularena izopačenost, zlostavljanje djece je uobičajeno, gramzivost i pohlepa preduvjet su uspjeha, a moral je iskvaren. Ako ćemo biti bačeni u pakao srednjega vijeka, najlogičniji katalizator ili motivator na vidiku jest Trilateralna komisija.” Bivši senator i predsjednički kandidat Barry Goldwater ponovio je strahove mnogih kad je napisao: „Stvarna namjera trilateralaca stvaranje je svjetske ekonomske sile nadmoćne političkoj vlasti nacionalnih država. Kao upravitelji i tvorci tog sustava, vladat će svijetom." Takva je kritika nagnala Davida Rockefellera da brani Komisiju u jednom izda­ nju Wall Street Jou rm la iz 1980. godine: „Daleko od nekakve klike međunarodnih zavjerenika kojima je namjera da potajno vladaju svijetom, Trilateralna komisija u stvarnosti je skupina zabrinutih građana zainteresiranih za poticanje većeg razumije­ vanja i suradnje između međunarodnih saveznika...” Ali, neke su kritike dolazile i iz same Carterove administracije. Ministar vanjskih poslova Edmund Muskie upozoravao je da Brzezinski ne koordinira vanjsku politiku, nego je kreira. William Sullivan, koji je bio američki veleposlanik u Iranu, optužio je Brzezinskoga za sabotiranje američkih nastojanja da se poboljšaju odnosi s Iranom

33

JIM MARRS

nakon šahova odstupanja. ,,U studenom 1978., Brzezinski je počeo kreirati vlastitu politiku i formirati vlastito veleposlanstvo u Iranu”, žalio se Sullivan. Takve su optužbe izazvale u Washingtonu iznenadnu zabrinutost zbog tajnih i polutajnih organizacija. Kolumnist Nicholas von Hoffman zabilježio je: „Brzezinski je dugo plašio one koji se brinu zbog Trilateralne komisije, te skupine globalno usmjerenih velikih zvjerki iz velikih industrijskih sila koju je potaknuo Rockefeller. Za mnoge Amerikance i ljevičarskih i desničarskih uvjerenja, ta je komisija, koja poku­ šava utjecati na Vladinu trgovinsku politiku i diplomaciju, primjer zabrinjavajućeg udruživanja.” Zabrinutost se prelila i u organizacije veterana. Godine 1980. konvencija Američke legije prihvatila je „Rezoluciju 773“ koja je pozivala Kongres na istragu Trilateralne komisije i njezina prethodnika, Vijeća za inozemne odnose. Sljedeće godi­ ne sličnu su rezoluciju usvojili Veterani inozemnih ratova (VFW). Član Kongresa Larry McDonald predstavio je te rezolucije Zastupničkom domu, ali ništa se iz toga nije izrodilo. McDonald, koji je kao predsjednik Društva „John Birch” bio glasan kritičar tih tajnih društava, poginuo je 1. rujna 1983. u još uvijek nerazjašnjenom obaranju zrakoplova na letu 007 Korean Airlinesa. Tijekom predsjedničkih kampanja 1980. godine, republikanski kandidat Ronald Reagan oštro je napao devetnaest trilateralaca u Carterovoj administraciji - uklju­ čujući samog Čartera, koji je napisao da je njegov kontakt s Komisijom bila „izvrsna prilika za učenje” - i obećao da će istražiti tu skupinu ako bude izabran. Dok se natje­ cao s Georgeom Bushom za nominaciju, Reagan se okomio na njega zbog članstva i u Trilateralnoj komisiji i u CFR-u te je obećao da mu neće dati položaj u svojoj vladi. Međutim, tijekom republikanske nacionalne konvencije zbio se niz čudnih događaja. Dok je Reagan bio siguran predsjednički kandidat, za mjesto potpredsjednika vodila se žestoka borba. Sredinom tjedna medijski su komentatori iznenada počeli govoriti o „dvojcu iz snova” koji bi trebali činiti predsjednik Reagan i potpredsjednik (i bivši predsjednik) Gerald Ford. Počeo se stvarati pritisak za tu ideju koja bi dovela do zajedničkog predsjednikovanja i, prema tome, podijeljene vlasti. Čak se predlagalo da bi Ford kao bivši predsjednik trebao odabrati pola Reaganova kabineta. Suočen s mogućnošću da vodi pola vlade, Reagan se požurio uzeti riječ na konvenciji kasno noću te obznanio: „Znam da je to što sam došao ovamo večeras bez presedana i uvjeravam vas u ovo kasno doba da vam neću držati govor za prihvaćanje kandidature... Ali, s obzirom na to da sam gledao televiziju u hotelu i vidio da ovdje kruže glasine i tračevi... dopustite mi da se što jednostavnije izjasnim i zaključim slje­ deće. Točno je da brojni republikanski vode... misle kako bi prava kombinacija uklju­ čivala bivšega predsjednika Sjedinjenih Država Geralda Forda na drugom mjestu... Stoga sam smatrao da je zbog svih tih priča i zato što se svašta može izroditi preko noći vrijeme da malo ubrzam dnevni red... Tražio sam i preporučujem ovom skupu da sutra, kad se zasjedanje nastavi, George Bush bude nominiran za potpredsjednika.”

34

VLADARI IZ SJENE

Reagan više nikad nije izgovorio ni riječ protiv Komisije ili CFR-a. Nakon što je izabran, njegov tranzicijski tim od 59 članova bio je sastavljen od 28 članova CFR-a, deset članova elitne bilderberške skupine i barem deset trilateralaca. Čak je postavio istaknute članove CFR-a na tri najosjetljivija državna položaja: Alexandrea Haiga za ministra vanjskih poslova, Caspera Weinbergera za ministra obrane i Donalda Regana za ministra financija. Naknadno je imenovao voditelja Busheve kampanje Jam esa A. Bakera III., koji je tada radio kao predsjednik Reaganova i Busheva kampanjskog odbora, za svoga šefa osoblja. Baker pripada četvrtom naraštaju obitelji koja je dugo povezana s Rockefellerovim naftaškim interesima. Potom je, malo više od dva mjeseca nakon što je preuzeo dužnost, predsjednika Reagana pogodio atentatorov metak koji bi, da nije bilo pola centimetra, pogurao Busha u Ovalni ured sedam godina ranije. Prilično je neobično da je brat nesuđenog ubojice John W Hinckley dogovorio večeru s Bushevim sinom Neilom iste noći kad je Reagan bio ustrijeljen. Hinckleyjev otac, teksaški naftaš, i George Bush bili su dugogodišnji prijatelji. Treba spomenuti i d a je Bushevo ime - uključujući njegov tada slabo poznat nadimak „Poppy” - zajedno s adresom i telefonskim brojem pronađeno u osobnom notesu naftnoga geologa Georgea DeMohrenschildta, posljednjega pozna­ toga bliskog prijatelja Leeja Harveyja Osvvalda. Postojanje FBI-ova izvješća iz 1963. godine u kojemu se spominje „George Bush iz CIA-e”, u vezi s reakcijama američke kubanske zajednice na umorstvo J. F. Kennedyja, privuklo je pozornost medija za vri­ jeme izbora 1992. godine. Za mnoge istraživače takve naoko sitne, nepovezane i slabo objavljivane pojedinosti narušavaju dojam slučajnosti. Neporecive veze između američkog vodstva i CFR-a te Trilateralne komisije - uz činjenicu da je svjetski bankar David Rockefeller vodeća figura u objema skupinama - izazvale su mnogo nemira među autorima koji pišu o zavjerama, kako na ljevici, tako i na desnici. „Ako se za Vijeće za inozemne odnose može reći da je leglo ideja o jednom svijetu, Trilateralna komisija radna je skupina okupljena za ju riš”, pisali su Sutton i Wood 1979. godine. „Komisija je već postavila svoje članove... na najviša mjesta koja SAD može ponuditi.” Texe Marrs (nije u srodstvu s autorom ove knjige), predsjednik Living Truth Publishersa iz Austina u Texasu, upozorio je: „Trilateralna komisija skupina je čiji je cilj požuriti doba svjetske vlade i promoviranje međunarodne ekonomije koju iza kulisa kontrolira Tajno bratstvo (iluminati).” Pokojni senator Barry Goldwater slič­ no je upozoravao. U svojoj knjizi iz 1979. godine Bez isprika (With No Apologies), napomenuo je: „Cilj najnovije međunarodne klike Davida Rockefellera... jest da bude sredstvo za multinacionalnu konsolidaciju trgovinskih i bankarskih interesa preuzi­ manjem kontrole nad političkom vlašću u Sjedinjenim Državama”. Takve su tvrdnje 1981. godine izazvale osvrt autora Washington Posta, inače nezainteresiranih za bilo kakve teorije zavjere. N a koncu su priznali umiješanost Trilateralne komisije sarka­ stično napisavši: „Sjećate li se onih groznih trilateralaca, međunarodnih zavjerenika

35

JIM MARRS

s Davidom Rockefellerom na čelu koji su kanili osvojiti svijet? Jimmy Carter bio je jedan od njih. I George Bush, i to ga je skupo stajalo u prošlogodišnjoj kampanji protiv Ronalda Reagana. Pogodite tko dolazi u Bijelu kuću. Pogodite tko ih je pozvao. Pogodite tko će voditi delegaciju. Tako je. Trilateralci dolaze. Predsjednik Reagan pozvao ih je da dođu. Vodit će ih David Rockefeller. Trilateralci su se iskrcali, a teore­ tičari zavjere bez sumnje će biti blizu”, podsmjehivali su se. Usprkos javnim poricanjima, Trilateralna komisija jam ačno spada u tajna društva budući da joj sastanci nisu otvoreni za javnost. I sasvim sigurno predstavlja produžetak Vijeća za inozemne odnose budući da je svih osam sjevernoameričkih predstavnika na osnivačkom sastanku Trilateralne komisije bilo članovima CFR-a.

i

Vijeće za inozemne odnose

l

Globalizam nije započeo Trilateralnom komisijom. Ideja o svjetskoj zajednici potječe davno prije 20. stoljeća, ali koncentrirana je u začetniku suvremenih američ­ kih tajnih društava - Vijeću za inozemne odnose (CFR). Vijeće je nastalo kao rezultat niza susreta koji su se odvijali za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Godine 1917. pukovnik Edward Mandell House, povjerljivi savjetnik predsjednika Woodrowa Wilsona, okupio je u New Yorku stotinjak uglednih ljudi kako bi raspravljali o poslijeratnom svijetu. Proglasivši svoj rad „istraživanjem”, stvarali su planove za mirovni sporazum koji je kasnije prerastao u slavnih Wilsonovih „četrnaest točaka”, koje je prvi put predstavio Kongresu 8. siječnja 1918. Bili su zapravo globalisti, pozivali su na uklanjanje „svih ekonomskih zapreka” između zemalja, „jednakost trgovinskih uvjeta" i stvaranje „sveopće zajednice zemalja”. Pukovnik House, koji se jedanput opisao kao marksistički socijalist, ali čiji su postupci više odražavali fabijanski socijalizam, bio je autor knjige iz 1912. godine pod naslovom Philip Dru: upravitelj (Philip Dru: Administrator). U tom je djelu House opisao „zavjeru” unutar Sjedinjenih Država s ciljem uspostave Središnje banke, stup­ njevitog poreza na dohodak i kontrole obiju političkih stranaka. Dvije godine nakon objavljivanja knjige, ostvarila su se dva njegova književna cilja, ako ne i sva tri. Krajem 1918. godine pat-pozicija na zapadnom frontu i ulazak SAD-a u rat prisilili su Njemačku i centralne sile da prihvate Wilsonove mirovne uvjete. Kasnija Pariška mirovna konferencija 1919. godine rezultirala je neugodnim Versajskim mirovnim ugovorom koji je primorao Njemačku da plaća velike reparacije saveznici­ ma. To je uništilo njemačko gospodarstvo, što je dovelo do depresije i kasnijeg uspona Adolfa Hitlera i njegovih nacista. Pariškoj mirovnoj konferenciji prisustvovali su predsjednik Woodrow Wilson i njegovi najbliži savjetnici, pukovnik House, bankari Paul Warburg i Bernard Baruch te dvadesetak sudionika „istraživanja”. Sudionici Konferencije prihvatili su Wilsonov mirovni plan, uključujući stvaranje Lige naroda. Međutim, prema američkom zako­ nu, sporazum je trebao ratificirati Senat, koji to nije učinio, očito ne vjerujući ni u kakvu nadnacionalnu organizaciju. Nepokolebljivi pukovnik House sastao se s britanskim i američkim delegatima na mirovnoj konferenciji u pariškom hotelu Majestic 30. svibnja 1919. g. Odlučili

37

JIM MARRS

su formirati „Institut za međunarodne poslove”, s jednim ogrankom u Sjedinjenim Državama i jednim u Engleskoj. Engleski ogranak postao je Kraljevski institut za međunarodne poslove. Institut je trebao usmjeravati javno mnijenje prema prihvaća­ nju svjetske vlade ili globalizma. Američki ogranak osnovan je 21. srpnja 1921. kao Vijeće za inozemne odnose (C FR ). Stvoreno je na temelju postojećeg ali neaktivnoga istoimenoga njujorškoga kluba koji su 1918. godine formirali ugledni bankari i pravnici kako bi raspravljali o trgovini i međunarodnim financijama. U drugom članku propisa novoga CFR-a stoji da svatko tko otkrije pojedinosti sa sastanaka CFR-a, krši njegova pravila te može biti isključen iz članstva, čime se C FR kvalificira kao tajno društvo. Tu tajnovitost neumorno štite glavni američki mediji. „Analitičari sovjetskoga tiska kažu da se Vijeće redovitije pojavljuje u listovima Pravda i Izvestija nego u New Y)rk Timesu”, primijetio je novinar J. Anthony Lucas 1971. godine. Od 1945. godine stožer CFR-a smješten je u otmjenoj kući Harolda Pratta u New Yorku. Zgradu je darovala obitelj Pratt iz Rockefellerova Standard Oila. Zdanje sa svojim obojanim ostakljenim vratima, otmjenim tapiserijama i kaminima ima klupsku atmosferu. Karakteriziranje CFR-a kao „kluba starih momaka” potiče činjenica da mnogi članovi pripadaju elitnim skupinama kao što su Century Association, Links Club, University Club i Washington s Metropolitan Club. U godišnjem izvješću CFR-a iz 1997. godine predsjednik Odbora Peter G. Peterson priznao je da postoji „zrnce istine” u optužbi da je Vijeće organizacija „njujorške liberalne elite”, ali ustvrdio je da se C F R danas „sve više širi Amerikom” te da ima sve veći broj članova koji žive izvan New Yorka i Washingtona. Članom CFR -a može se postati samo pozivom; članstvo, izvorno ograničeno na 1600 ljudi, danas broji više od 3300 osoba koje predstavljaju najutjecajnije lidere u financijskom, trgovačkom, komunikacijskom i akademskom svijetu. Primanje je vrlo osjetljiv i mučan proces; kandidate treba predložiti neki član, poduprijeti drugi, odobriti člansko povjerenstvo, provjeriti profesionalno osoblje i na koncu potvrditi Upravni odbor. Nastojeći se prilagoditi suvremenom svijetu, Vijeće je početkom 1970-ih proši­ rilo svoje članstvo na nekoliko Afroamerikanaca i desetak žena. Kako bi proširio svoj utjecaj izvan istočne obale, C FR je osnovao odbore za inozemne odnose sastavljene od lokalnih lidera u gradovima diljem zemlje. Više od 37 takvih odbora s otprilike četiri tisuće članova postojalo je početkom 1980-ih. Među izvornim članovima CFR-a bili su pukovnik House, bivši njujorški sena­ tor i ministar vanjskih poslova Elihu Root, kolumnist Walter Lippmann, John Foster Dulles i Christian Herter, koji su obojica kasnije radili kao ministri vanjskih poslova, i Dullesov brat Alien, koji je kasnije radio kao direktor ClA-e. Osnivački predsjednik CFR-a milijunaš John W. Davies bio je osobni odvjet­ nik financijaša J. P Morgana, dok je potpredsjednik Paul Cravath također zastupao

38

VLADARI IZ SJENE

Morganove interese. Prvi predsjedatelj Vijeća bio je Russell Leffingwell, jedan od Morganovih partnera. S obzirom na to da je većina prvih članova CFR-a bila poveza­ na s Morganom na ovaj ili onaj način, moglo bi se reći da su na Vijeće ozbiljno utjecali Morganovi interesi. C FR su financirali bankari i novčari poput Morgana, Johna D. Rockefellera, Bernarda Barucha, Jacoba Schiffa, O tta Kahna i Paula Warburga. Danas C FR finan­ ciraju velike korporacije kao što su Xerox, General Motors, Bristol-Meyers Squibb, Texaco i drugi, kao i Njemački Marshallov fond, Zaklada McKnight, Fond Dillion, Zaklada Ford, Zaklada Andrew W Mellon, Fond braće Rockefeller, Zaklada Starr i Dobrotvorni trustovi Pew. Prema Vodiču za neprofitno posredovanje i političke grupacije Centra za kapi­ talna istraživanja, članovi Odbora CFR-a povezani su s utjecajnim organizacijama kao što su Odbor za ekonomski razvoj, Institut za međunarodnu ekonomiju, Odbor za odgovoran savezni proračun, Business Enterprise Trust, Urbani institut, Poslovni okrugli stol, Vijeće za konkurentnost, Američka trgovačka komora, Nacionalna poslov­ na zajednica, zavod Brookings, Forum za više poslovno obrazovanje, Vašingtonski institut za bliskoistočnu politiku, Centar za etiku i državnu politiku, Institut Hoover, Centar za strateške i međunarodne studije, Wilderness Society i Američko vijeće za kapitalne investicije. C F R je igrao ključnu ulogu u američkoj politici tijekom Drugoga svjetskog rata pa je novinar J. Anthony Lucas primijetio: „Od 1945. sve do 60-ih članovi Vijeća bili su u prvim redovima američkoga globalističkoga aktivizma.” U izjavi o ciljevima iz 1997. godine službenici CFR-a, koji su bili „na gotovo svim prošlim i sadašnjim položajima u američkoj Vladi vezanim uz međunarodna pitanja”, stoji kako je Vijeće samo „jedinstvena članska organizacija i trust mozgova koji obučava članove i osoblje kako bi služili zemlji s idejama za bolji i sigurniji svijet”. Kritičari osporavaju taj cilj, napominjući da je C F R imao svoje prste u gotovo svakom velikom sukobu u 20. stoljeću. Mnogi autori gledaju na C FR kao na skupinu ljudi čiji je cilj ostvariti svjetsku prevlast preko multinacionalnih tvrtki, međunarod­ nih ugovora i svjetske vlade. Čak je i njegovim pripadnicima teško uvjeriti svoje kolege da nema pokušaja zavjereničke kontrole. Admiral Chester Ward, umirovljeni glavni odvjetnik Američke mornarice i dugogodišnji član CFR-a, jednom je citiran: „CFR kao takav ne piše programe obiju političkih stranaka, niti odabire njihove predsjedničke kandidate, niti kontrolira američku obrambenu i vanjsku politiku. Ali, članovi CFR-a kao pojedinci, djelujući složno s drugim pojedinim članovima CFR-a, to čine.” J. Anthony Lucas slaže se s tim, napominjući da čak i ako se odbija „prostodušni” diktatorski pogled na CFR, „mora se priznati da utjecaj teče zamršenijim kanalima: kroz osobne veze stvorene između ljudi čiji se putevi neprestano križaju u svlačionicama, časničkim menzama, klubovima, poslaničkim konferencijskim dvo­ ranama, na vrtnim zabavama, terenima za skvoš i sastancima upravnih odbora. Ako

39

JIM MARRS

Vijeće ima utjecaj - a dokazi ukazuju na to da ima - onda taj utjecaj njegovi članovi provode putem tih kanala.” Admiral Ward nadalje je objasnio kako je jedini zajednički cilj članova CFR-a „izazvati predaju suverenosti i nacionalne nezavisnosti Sjedinjenih Država... Ponajprije žele svjetski bankarski monopol bez obzira na to koja sila na koncu preuz­ me kontrolu nad svjetskom vladom", dodao je Ward. Potanko je opisao metode CFR-a u knjizi iz 1975. godine, u koautorstvu s Phyllis Schlafly, pod naslovom Kissinger na kauču (Kissinger on the Couch). „Čim vodeći članovi CFR-a odluče da američka Vlada treba prihvatiti određenu politiku, angažiraju se glavna istraživačka sredstva CFR-a kako bi se stvorili argumenti, inte­ lektualni i emocionalni, za podršku novoj politici, i kako bi se osujetio i diskreditirao, intelektualno i politički, svaki otpor”, objasnio je. C F R se javno očituje putem svoje publikacije Foreign Affairs, prozvane „nesluž­ benim glasilom vodstva američke vanjske politike". Premda pristaše Vijeća tvrde kako „članci u Foreign Affairsu ne odražavaju nikakve jednodušne stavove...”, kritičari uzvraćaju da C FR tim člancima signalizira članovima željenu politiku. Čak i glomazna Encyclopaedia Britannica priznaje: „Ideje koje se probno iznose u ovom časopisu često se, ako ih dobro prime čitatelji Foreign Affairsa, pojavljuju kasnije u sklopu politike američke Vlade ili zakonodavstva; smjernice koje ne prođu taj test obično nestanu.” Alvin Moscow, blagonakloni biograf obitelji Rockefeller, bio je konkretniji napisavši: „Članstvo u Vijeću toliko je značajno da se ono u nekim krugovima smatra jezgrom istočnog establišmenta. Kad je riječ o vanjskim poslovima, ono jest istočni establišment. Zapravo je teško ukazati na makar jednu značajnu smjernicu američke vanjske politike utvrđenu od [predsjednika] Wilsona naovamo koja bi bila dijametralno suprotna tre­ nutnom razmišljanju u Vijeću za inozemne odnose.” [naglasak u izvorniku] Vijeće ima dvije metode iznošenja ideja i želja uskoga kruga čelnika: redoviti ručci i večere gdje se istaknuti mislioci i lideri iz svih krajeva svijeta obraćaju člano­ vima Vijeća i njegovim analitičkim skupinama koji periodički podastiru dokumente o stajalištu prema predmetu koji je pobudio zanimanje. Vijeće također nudi korporativne usluge, putem kojih je tvrtkama koje su se pretplatile omogućeno da ih dvaput godišnje na večerama izvještavaju Vladini dužnosnici kao što su ministar financija ili direktor CIA-e. Ugledni autor John Kenneth Galbraith, koji je istupio iz CFR-a 1970. godine „iz dosade”, nazvao je takve neslužbene razgovore „skandalom”. „Zašto bi Vladin dužnosnik trebao izvještavati poslovnoga čovjeka o informacijama nedostupnim javnosti, osobito ako to može biti financijski korisno?”, pitao se. G. Edward Griffin složio se da je isprva CFR-om , kao paravanom za britanski Okrugli stol, dominirala obitelj J. P Morgana. „Morgane je postupno zamijenio Rockefellerov konzorcij, pa sad popis uključenih tvrtki izgleda kao Fortuneova lista 500 najvećih korporacija”, napisao je 1994.

40

VLADARI IZ SJENE

Jedan od primjera Rockefellerove dominacije CFR-om potječe s početka 1970-ih kad je David Rockefeller zaobišao Odbor za imenovanja i ponudio uredničko mjesto u Foreign Affairsu Williamu Bundvju, bivšem dužnosniku CIA-e koji je igrao značajnu ulogu u Vijetnamskom ratu. Pokazujući kako je svaka američka Vlada od početaka Vijeća bila prepuna nje­ govih članova, konzervativni novinar i istraživač CFR-a Jam es Perloff primijetio je: „Povijesni arhivi govore još jasnije... Do 1988. godine četrnaest ministara vanjskih poslova, četrnaest ministara financija, jedanaest ministara obrane i deseci čelnika drugih ministarstava bili su članovi C FR -a.” Gotovo svaki direktor CIA-e od Allena Dullesa bio je član CFR-a, uključujući Richarda Helmsa, Williama Colbyja, Georgea Busha, Williama Webstera, Jam esa YVoolseyja, Johna Deutscha i Williama Caseyja. „Mnogi članovi Vijeća imaju osobne financijske interese u inozemnim odnosima”, primijetio je istraživač Laurie Strand, „zato što njihovo vlasništvo i ulaganja štite Ministarstvo vanjskih poslova i vojska [i C IA ].”. Mnogi su istraživači ustvrdili da CIA zapravo služi kao sigurnosna snaga ne samo za korporativnu Ameriku nego i za prijatelje, rođake i ortake članova CFR-a. Tu bi se moglo raditi o obostranoj koristi. Prema bivšem izvršnom pomoćniku zamje­ nika direktora CIA-e Victoru Marchettiju i bivšem analitičaru Ministarstva vanjskih poslova Johnu D. Marksu: „Utjecajno ali nepristupačno Vijeće, sastavljeno od nekoli­ ko stotina političkih, vojnih, poslovnih i akademskih čelnika u zemlji, često je glavni zastupnik' CIA-e u američkoj javnosti. Kad je agencija trebala ugledne građane da se zauzmu za agencijina privatna poduzeća ili za neku drugu posebnu pomoć, često se obraćala članovima Vijeća.” Članovi CFR-a koji zauzmu položaje u vladi često dovode druge članove. Kad je Henry Stimson, član CFR-a, kao ministar rata 1940. godine došao u Washington, doveo je sa sobom drugoga člana Johna J. McCloyja kao pomoćnika za osoblje. McCloy je zauzvrat obavio svoj dio posla dovevši tijekom nekoliko godina još neke članove CFR-a u Vladu. „Kad god zatrebamo novoga čovjeka [za poziciju u Vladi], samo prelistamo popis članova Vijeća i nazovemo New York”, komentirao je jednom McCloy, bivši predsjednik Odbora CFR-a, predsjednik Upravnog odbora banke Chase Manhattan, mentor Davida Rockefellera i savjetnik za vanjsku politiku šestorice američkih predsjednika. Drugi primjer utjecaja CFR-a vidljiv je iz primjera meteorskog uspona Henryja Kissingera. Godine 1955. Kissinger je bio samo još jedan nepoznati član akademske zajednice koji je prisustvovao sastanku u vojnoj školi u Quanticu u Virginiji, čiji je domaćin bio tadašnji pomoćnik predsjednika za vanjsku politiku Nelson Rockefeller. Taj je sastanak bio početak dugotrajnog prijateljstva između njih dvojice, čiji je vrhunac bio Rockefellerovo darivanje 50 000 dolara Kissingeru. Kissinger je uskoro bio predstavljen Davidu Rockefelleru i drugim istaknutim članovima CFR-a. Preko CFR-a Kissinger je dobivao financije i pristup visokim dužnosnicima Komisije za atomsku energiju, triju ogranaka vojske, CIA-e i Ministarstva vanjskih poslova. To

JIM MARRS

je iskoristio za izdavanje bestselera Nuklearno naoružanje i vanjska politika (Nuclear Weapons and Foreign Policy), u kojemu je dokazivao kako bi se nuklearni rat mogao „dobiti”. Za vrijeme Nixonove administracije, Kissinger je bio ministar vanjskih poslova, a i dalje ima velik utjecaj u svjetskoj politici. Prema objavljenim izvješćima, u Clintonovoj administraciji bilo je više od sto­ tinu članova CFR-a koji su mu na početku mandata bili na usluzi. Članovi CFR-a imenovani su za veleposlanike u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Čileu, Siriji, Južnoj Africi, Rusiji, Rumunjskoj, Japanu, Koreji, Meksiku, Italiji, Indiji, Francuskoj, Češkoj, Poljskoj, Nigeriji i na Filipinima. Trenutno je više od dvadeset članova CFR-a i u Predstavničkom domu i Senatu. Robert Anton Wilson je komentirao: „Kad bi C F R imao milijune članova poput, recimo, Prezbiterijanske crkve, taj popis možda ne bi mnogo značio. Ali, C FR ima samo 3200 članova.” Zbog svojih volstritsko-bankarskih korijena i prirođene tajnovitosti, Vijeće za inozemne odnose dospjelo je pod nesmiljen udar konzervativnih autora. Ta pozornost javnosti dovela je do stvaranja manje tajnovite Trilateralne komisije. Svijest o sveobuhvatnoj prisutnosti C FR -a u Vladi toliko se proširila u javnosti da je pokojni Gary Allen, čija se knjiga o globalističkim organizacijama Nitko se ne usuđuje spomenuti zavjeru (None Dare Call It Conspiracy) prodala u više od pet mili­ juna primjeraka usprkos ignoriranju elitnih medija, komentirao prije nacionalnih izbora 1972. godine: „Doista nije bilo ni najmanje razlike [između predsjedničkih kandidata]. Biračima je ponuđeno da biraju između CFR-ova zagovornika svjetske vlade Nixona i CFR-ova zagovornika svjetske vlade Humphreyja. Promijenjena je samo retorika kako bi se zavarala javnost.” Pozivajući na djelovanje, Alien je ponovio upozorenje mnogih istraživača koji su sumnjičavi prema motivima CFR-a napisavši: „Demokrati i republikanci moraju prekinuti kontrolu koju provode članovi CFR-a nad njihovim strankama. Od tipova iz CFR-a, njihovih slugana i oportunističkih pristaša, radi društvenog uspona mora se zatražiti da odu ili će morati otići domoljubi." Mnogi istraživači zavjera vide para­ lelnu situaciju oko izbora 2000. godine, koji su bili natjecanje demokrata Ala Gorea i republikanca Georgea W. Busha, a obojica su poslovno i obiteljski vezani s Wall Streetom i članovima CFR-a. Perloff je iz kršćanske perspektive upozorio da se priprema monumentalna bitka između Kristova kraljevstva i „zle svjetske vlade: Antikristova kraljevstva... Mnogi ugledni pripadnici američkog establišmenta predali su se jednoj strani u tom sukobu, a to nije strana koju preporučuju drevni spisi... Bez obzira na to jesu li doista zavje­ renici i jesu li svjesni krajnjih posljedica svojih djela, njihov moćan utjecaj pridonio je tome da svijet krene prema apokaliptičnim događajim a.” Očito je C F R imao snažan utjecaj, ako ne i izravnu kontrolu, na američku politi­ ku gotovo cijelo prošlo stoljeće. Ali, gotovo pedeset godina taj je utjecaj bio podijeljen s drugom usko povezanom tajnom organizacijom - bilderberškom skupinom.

42

i

Bilderberška skupina

I

Bilderbešku skupinu čine moćni muškarci i žene - mnogi od njih pripadnici su europskih kraljevskih obitelji - koji se tajno sastaju svake godine kako bi raspravljali o aktualnim pitanjima. Mnogi sumnjičavi istraživači tvrde da spletkare kako bi izazivali svjetske događaje i upravljali njima. Usprkos tome što se mnogi vrlo cijenjeni američki novinari sastaju s bilderberškom skupinom, malo se ili gotovo ništa ne izvještava o toj skupini i njezinim aktivnostima, što navodi autore da sumnjaju u cenzuru i manipuliranje vijestima. Kao i u slučaju Trilateralne komisije i Vijeća za inozemne odnose, članovi bilder­ berške skupine često su članovi i još jedne ili dviju tih skupina. Britanski autor David Icke objavio je priču dr. Kitty Little koja pruža fascinantan uvid u dugoročno planiranje jedne tajne skupine. Dr. Little, koja je radila za britan­ sko Ministarstvo proizvodnje zrakoplova tijekom Drugoga svjetskog rata i kasnije za Zavod za istraživanje atomske energije, prisjetila se kako je prisustvovala sastanku „analitičke skupine” Laburističke stranke na Sveučilištu Oxford 1940. godine. Te je večeri govorio mladić koji je tvrdio da sudjeluje u „marksističkoj uroti za pre­ uzimanje vlasti” . Rekao je da je član bezimene skupine (nije imala ime kako bi bilo teže dokazati njezino postojanje) čiji je cilj uspostaviti marksističku vlast u Britaniji, Europi i dijelovima Afrike. S obzirom na to da Britanci ne vjeruju ekstremistima, objasnio je, članovi skupine glumit će umjerenjake, što će im omogućiti da uklone kritičare pod izlikom da se radi o desničarima. Dodao je kako je odabran da predvodi političku sekciju skupine i kako očekuje da će jednoga dana biti imenovan za premijera Velike Britanije. Taj je govornik bio Harold Wilson, koji je doista bio premijer 1960-ih i 1970-ih godina. Wilson se pozivao na skupinu koja će postati poznata kao Bilderberzi. Još nema službeno ime, ali identificirana je s hotelom Bilderberg u Oosterbeeku u Nizozemskoj, gdje je 1954. godine javnost prvi put saznala za njezino postojanje. Njezin sastanak u veljači 1957. godine na otoku Saint Simons, blizu otoka Jekylla u Georgiji, bio je prvi na američkom tlu. Wilson nije bio jedini državni poglavar koji se družio s Bilderberzima. Godine 1991., tadašnjem arkansaškom guverneru Billu Clintonu pripala je čast da bude gost Bilderberga. Sljedeće se godine kandidirao za predsjednika SAD-a i pobijedio. Nakon

43

JIM MARRS

izbora Clinton nije spominjao sastanke Bilderberga, ali je prema Spotlightu (vašingtonskom tabloidu koji je godinama pratio njihove konferencije) Hillary Clinton pri­ sustvovala sastanku 1997. godine, postavši prva američka prva dama koja je to učinila. Nakon toga bilo je sve više glasina o njezinoj budućoj ulozi u politici. Ova iznimno tajnovita organizacija službeno je nastala negdje početkom 1950-ih godina, nakon neslužbenih susreta članova europske elite tijekom 1940-ih. Uključivali su europske ministre vanjskih poslova, nizozemskog princa Bernharda i poljskog socijalista dr. Josepha Hieronima Retingera, utemeljitelja Europskog pokreta nakon Drugoga svjetskog rata. Retinger je postao poznat kao „otac Bilderberga”. Retingera je u Ameriku doveo Averell Harriman (C FR ), tadašnji američki vele­ poslanik u Engleskoj, gdje je posjećivao ugledne građane kao što su David i Nelson Rockefeller, John Foster Dulles i tadašnji direktor ClA-e Walter Bedell Smith. Prije toga Retinger je formirao Američki odbor za ujedinjenu Europu zajedno s budućim direktorom ClA-e i članom CFR-a Allenom Dullesom, tadašnjim direktorom CFR-a Georgeom Franklinom, dužnosnikom ClA-e Thomasom Bradenom i Williamom Donovanom, bivšim šefom Uprave strateških službi (O SS), pretečom CIA-e. Donovan je počeo svoju obavještajnu karijeru kao agent J. P Morgana mlađeg i bio je poznat kao „anglofU", pristaša bliskih britansko-američkih odnosa. Retinger je i dalje sudjelovao na sastancima Bilderberga, sve do svoje smrti 1960. godine. Druga osoba povezana s CIA-om koja je pridonijela osnivanju bilderberške skupine bio je izdavač časopisa Life C. D. Jackson, koji je u vrijeme predsjednika Eisenhovvera radio kao „posebni savjetnik za psihološko ratovanje”. Iz tih veza nastala je ideja o održavanju redovitih susreta istaknutih poslovnih ljudi, političara, bankara, pedagoga, vlasnika i voditelja medija te vojnih vođa iz svih krajeva svijeta. Bilderberzi su također blisko povezani s europskim plemstvom, uklju­ čujući britansku kraljevsku obitelj. Prema nekoliko izvora, sastancima često prisustvu­ ju članovi kraljevskih obitelji iz Švedske, Nizozemske i Španjolske. Prvi poticaj za sastanke Bilderberga dao je nizozemski princ Bernhard, čiji su puno ime i titula glasili Bernhard Julius Coert Karel Godfried Pieter, princ Nizozemske i princ Lippe-Biesterfelda. Bernhard je bio bivši član nacističkog Schutzstaffela (SS) i zaposlenik njemačkog I. G. Farbena u Parizu. Godine 1937. oženio se nizozemskom princezom Julianom i postao veliki dioničar i službenik Dutch Shell Oila, zajedno s britanskim lordom Victorom Rothschildom. Nakon što su Nijemci okupirali Nizozemsku, kraljevski par preselio se u London. Tu su nakon rata Rothschild i Retinger potaknuli princa Bernharda na stvaranje bil­ derberške skupine. Princ je osobno predsjedavao skupinom do 1976. godine kad je odstupio nakon otkrića da je dobivao veliko mito od Lockiieeda kako bi zagovarao prodaju njegovih zrakoplova u Nizozemskoj.

' Jedna od najvećih američkih zrakoplovnih kompanija, nap ur.

44

VLADARI IZ SJENE

Od 1991. Bilderberzima predsjedava britanski lord Peter Carrington, bivši ministar, glavni tajnik NATO-a i predsjednik Kraljevskog instituta za međunarodne poslove, sestrinske organizacije CFR-a. Carrington je povezan s bankarskim carstvom Rothschilda, i poslovno i brakom. Među poznatim Amerikancima koji su prisustvovali sastancima Bilderberga bili su članovi CFR -a George Ball, Dean Acheson, Dean Rusk, McGeorge Bundy, Christian Herter, Zbigniew Brzezinski, Douglas Dillon, J. Robert Oppenheimer, Walter Reuther, Jacob Javits, Robert M cNamara, Walter Bedell Smith i general Lyman Leminitzer. Među ostalim istaknutim gostima bili su J. William Fulbright, Henry Ford II., Georges-Jean Pompidou, Giscard d'E stain g, Helmut Schmidt i fran­ cuski barun Edmond de Rothschild. „Bilderberzi su zapravo neka vrsta neslužbenog CFR-a podignutog na međuna­ rodnu razinu", izjavio je autor Neal Wilgus. Autor i bivši obavještajac dr. John Coleman tvrdio je da je „bilderberška konferen­ cija tvorevina [britanskog] MI6 pod ravnanjem Kraljevskog instituta za međunarodne poslove”. S obzirom na veze američke obavještajne službe, opravdano se može zaključiti da je bilderberške konferencije, barem djelomično, organizirala i podupirala CIA. Prema „strogo povjerljivim” zapisnicima Prve bilderberške konferencije, „dosad se nedovoljna pozornost posvećivala dugoročnom planiranju i razvijanju međuna­ rodnog poretka koji će nastupiti nakon današnje krize [Hladnoga rata]. Kad sazrije vrijeme, naše sadašnje ideje o svjetskim pitanjima proširit će se na cijeli svijet.” Istraživački novinar Jam es P Tucker, koji je godinama uporno pratio Bilderberge, napisao je: „Nam jera Bilderberga posve je ista kao ona njihove bratske organizacije, Trilateralne komisije... Te dvije skupine imaju povezano čelništvo i zajedničku viziju svijeta. David Rockefeller osnovao je Trilateralnu skupinu, ali dijeli moć u starijoj bilderberškoj skupini s britanskim i europskim Rothschildima.” Bilderberzi se obično sastaju jednom godišnje u luksuznim odmaralištima diljem svijeta, a aktivnosti su im obavijene potpunom tajnovitošću usprkos prisutnosti čel­ nih ljudi američkih medija. Premda skupina tvrdi da vodi samo neformalne rasprave o svjetskim pitanjima, ima dokaza da njezine preporuke često postaju službena poli­ tika. Čini se da je ideja ujedinjene Europe pod centraliziranom vlašću - cilj srednjo­ vjekovnih vitezova templara - dobrano na putu da postane stvarnošću zahvaljujući Bilderberzima. George McGhee, član Bilderberga i bivši američki veleposlanik u Zapadnoj Njemačkoj, priznao je da je „Rimski ugovor, kojim je stvoreno [europsko] zajedničko tržište, dogovoren na sastancima Bilderberga". Jack Sheinkman, predsjednik Odbora banke Amalgamated i član bilderberške skupine, izjavio je 1996. godine: ,,U nekim slučajevima rasprave imaju utjecaja i postaju smjernice. O ideji zajedničke europske valute raspravljalo se nekoliko godina prije nego što je postala smjernicom. Raspravljali smo o američkoj uspostavi službenih odnosa s Kinom prije nego što je Nixon to ostvario. "

45

JIM MARRS

Sheinkman je možda jedan od onih članova bilderberške skupine koji ne razumi­ ju prave ciljeve njezine čelne elite. Prema lekeu, „bilderberška elita, poput Carringtona i članova Glavnog odbora, koordinira redovite goste sastanaka Bilderberga - koji znaju plan igre - i one koji se pozivaju rijetko ili samo jednom - koji možda ne znaju stvarnu namjeru te organizacije, ali može im se podmetnuti partijska linija da svjetske insti­ tucije predstavljaju put prema miru i blagostanju.” A koja je to „stvarna namjera”? Možda ju je otkrio princ Bernhard izjavivši kako je „teško preodgojiti ljude odrasle na nacionalizmu da prihvate ideju prepuštanja dijela njihova suvereniteta nekom nadnacionalnom tijelu...” Sastanak bilderberške skupine 1998. godine održavao se od 14. do 18. svibnja u raskošnom hotelu Turnberry kod Glasgowa u Škotskoj. Kao i obično, u glavnim ame­ ričkim medijima, malo se ili gotovo nimalo izvještavalo o tom događaju. Za razliku od svojih američkih kolega, neki su se škotski novinari oglasili. Pod naslovom „Cijeli svijet u njihovim rukama” Jim McBeth iz Scotsmana opisao je nepro­ bojno osiguranje sastanka komentirajući: „Svi koji su prišli hotelu, a nisu imali svoj udio u upravljanju planetom, bili su odbijeni.” McBeth je opisao popis gostiju kao „međunarodni tko je tko' među imućnima, utjecajnima i moćnima... Jednom godišnje, 120 muškaraca i žena kojima se pripisuje postavljanje Billa Clintona u Ovalni ured i izbacivanje lady [Margaret] Thatcher s broja 10 [Downing Street], sastaju se kako bi pretresli svjetske događaje i, neki tvrde, manipulirali njima”, dodao je. Barem jednog izvjestitelja, Campbella Thomasa iz Scottish Daily Maila, uhitili su službenici osiguranja, stavili mu lisice i držali ga zatočenog osam sati zato što se usudio prići mjestu održavanja sastanka bilderberške skupine. Pisalo se da je jedna od odluka na sastanku Bilderberga 1998. godine bila potaknuti britanskoga premijera Tonyja Blaira da izvrši jači pritisak kako bi Britanija ušla u sve veću Europsku Uniju, što je korak na koji je sa sumnjom gledala njegova prethodnica Margaret Thatcher. Blair je možda otišao dalje u tom planu ograničenja britanske nezavisnosti, budući da je ostvario svoju nakanu da raspusti Dom lordova kasnije 1998. godine. Dok su ih mnogi smatrali neprosvijetljenim besposličarima, drugi su imućne, ali domoljubne lordove smatrali branikom pred podrivanjem engle­ ske suverenosti od strane pristaša „novoga svjetskog poretka”. Za razliku od njihovih američkih kolega, kanadski su mediji doista izvještavali sa sastanka bilderberške skupine 1996. godine kod Toronta, uz naslove poput „[kanad­ ski premijer] Chretien govorit će na tajnom svjetskom sastanku”, „[kanadski izdavač Conrad] Black ugošćuje svjetske vođe” i „Svjetska dominacija ili partija golfa?” . Upitan da komentira zašto novinar William F Buckley, koji je prisustvovao sastanku u Kanadi, nije izvještavao, njegov je tajnik odgovorio: „Mislim da to nije u prirodi tog sastanka, zar n e?” Paul Gigot iz Wall Street Joum ala, još jedan gost, obja­ snio je: „Prema pravilima konferencije, kojih se svi držimo, ne govorimo o onome što je rečeno. Sve je neslužbeno. To što sam prisustvovao, nije tajna.”

46

VLADARI IZ SJENE

Možda ti izvjestitelji ne govore o onome što su saznali na tim tajnim sastanci­ ma, ali očito je da im njihova druženja daju smjernice za uredničke stavove. Medijski kritičari dugo su upozoravali da su razlike u uredničkim stavovima glavnih američkih medija zanemarive. „Ako bilderberška skupina nije neka vrsta zavjere, onda je, sudeći prema ponaša­ nju, njezina izvanredna imitacija”, pisao je novinar C. Gordon Tether u londonskom Financial Timesu 1975. godine. Otprilike godinu kasnije, nakon dugotrajnih prepirki zbog cenzure, Tethera je otpustio urednik Financial Timesa Max Henry „Fredy” Fisher, član Trilateralne komisije. Očita poveznica između CFR-a, Trilateralne komisije i Bilderberga obitelj je Rockefeller, poglavito najmlađi sin David. Nekoliko imućnih i poznatih poslovnih ljudi činilo je ono što je zapravo predstavljalo „američku kraljevsku obitelj” na početku 20. stoljeća: vlasnik čeličana magnat Andrew Carnegie, bankar Andrew Mellon te prijevoznički moguli Cornelius Vanderbilt i Edward Harriman. Ali, nijedan od njih nije se približio dugotrajnoj moći ili međunarodnim vezama Rockefellera i Morgana.

Rockefelleri

John Davis Rockefeller i dalje je najprepoznatljiviji (i možda najpreziraniji) bogataš na svijetu premda je umro 1937. godine. Tijekom protekloga stoljeća nijedna obitelj u Americi nije stekla takvu moć i utjecaj kao Rockefelleri, zahvaljujući bogat­ stvu i bliskim vezama s Engleskom. Prije mnogo godina Rockefellerovo se ime neprekidno pojavljivalo u svakoj raspravi o tajnim društvima, ali današnji masovni mediji rijetko govore o ulozi Rockefellerovih u svjetskim događajima. No, u jednom je trenu ime Johna D. Rockefellera bilo na svačijim usnama, a njegove financije bile su poznate svima. Godine 1897. u izdanju jednoga ruralnoga teksaškoga lista pisalo je: „John D. Rockefeller spava osam i pol sati svake noći; liježući u 22:30 i ustajući u 7:00. Svakog jutra kad se probudi bogatiji je za 17 075 dolara nego što je bio kad je otišao u krevet. Sjeda za doručak u 8 sati i diže se od stola u 8:30, i u tom kratkom vremenu imutak mu se poveća za 1041,50 dolara. Nedjeljom ide u crkvu i za dva sata, koliko ga nema kod kuće, bogatstvo mu naraste za 4166 dolara. Večernja mu je razonoda sviranje violine. Svake večeri kad uzme svoje glazbalo bogatiji je za 50 000 dolara nego što je bio kad ga je odložio prethodne noći. Te male činjenice donekle predočuju nesmiljen rast bogatstva tog čovjeka." Jedan uvid u nastanak poslovne filozofije Johna D. Rockefellera može se dobiti iz anegdote koju je ispripovijedao Nelson Rockefeller. Navodno je Johna D., kad je bio malo dijete, njegov otac William .Veliki Bill” Rockefeller, koji je kao trgovački putnik prodavao „lijekove” za rak, učio da mu skoči na ruke s visoke stolice. Jednom je otac ispružio ruke kako bi ga uhvatio, ali ih je povukao kad je mali John skočio. Sinu koji je pao strogo je rekao: „Upamti, nikad nikome ne vjeruj potpuno, čak ni meni.” N a početku Američkoga građanskog rata, Rockefeller je bio mešetar za poljopri­ vrednu robu u Clevelandu u Ohiju. Brzo je ondje prepoznao potencijal mlade naftne industrije te 1863. s nekim suradnicima izgradio rafineriju. Godine 1870. osnovao je Standard Oil Company Ohio. „Od banke National City iz Clevelanda, koja je na kongresnim saslušavanjima identificirana kao jedna od triju banaka obitelji Rothschild [glavna europska bankar­ ska obitelj] u Sjedinjenim Državama, John D. Rockefeller nabavio je novac za početak

48

VLADARI IZ SJENE

svoje monopolizacije naftnoga biznisa, što je rezultiralo nastankom Standard O ila”, spominje se u nedavnom istraživačkom videofilmu pod naslovom Gospodari novca (The Money Masters). Rockefeller, kojega se citiralo da je izjavio „konkurencija je grijeh”, nemilosrdno je uklanjao konkurente spajanjem ili isplaćivanjem udjela. Ako mu to ne bi uspjelo, rezao bi cijene sve dok konkurenti ne bi bili prisiljeni prodati. Također je isposlovao isplative ugovore za željeznički popust, što mu je gotovo priskrbilo monopol na prije­ voz nafte. Standard Oil - Exxonov izravni predak - silno je napredovao pa je 1880. godine Rockefeller nadzirao 95 posto cjelokupne proizvodnje nafte u Sjedinjenim Državama. Nevolje za Rockefellera počele su 1902. godine kada je Ida Tarbell, kći pensilvanijskog proizvođača nafte koji je propao zbog Rockefellera, objavila niz članaka. Temeljeni na petogodišnjem istraživanju, članci Ide Tarbell bili su objavljivani u McClure s Magazineu pod naslovom „Povijest tvrtke Standard O il”. Jedan je recen­ zent proglasio njezin rad „neustrašivim raskrinkavanjem moralnoga kriminala koji se skriva iza ugleda i kršćanstva”. To je razotkrivanje rezultiralo vladinim i sudskim mjerama, zbog kojih je naoko prekinut monopol Standard Oila. Međutim, još 1882. godine Rockefeller je poduzeo korake za prikrivanje svojega poslovanja stvorivši prvu veliku američku korporaciju: Standard Oil Trust. „Trust je uključivao pravi labirint pravnog ustroja, zbog čega je javnosti jednostavno bilo nemoguće analizirati i shvatiti njegovo funkcioniranje”, tumači Encyclopedia Britannica. Takvo se manipuliranje nastavilo 1892. godine kad je Vrhovni sud države Ohio odredio da se trust raspusti. Umjesto toga Rockefeller je jednostavno preselio sjedište Standard Oila u New York. Godine 1899. sva imovina i udjeli prebačeni su u novu tvorevinu pod nazivom Standard Oil Company iz New Jerseyja. Godine 1906. američka je Vlada optužila Standard Oil da je prekršio Shermanov antitrustovski zakon. Premda su hranitelji tvrdili da je Standard Oil jednostavno zahvatio val nezadovoljstva javnosti prekomjernim širenjem velike tvrtke, američki Vrhovni sud je 15. svibnja 1911. formulirao svoju odluku sljedećim jasnim izrazima: „Sedmero ljudi i korporativni stroj urotili su se protiv svojih sugrađana. Radi sigur­ nosti Republike određujemo da se ovo opasno udruživanje mora prekinuti do 15. studenog." Osam tvrtki formiranih nakon raspuštanja zadržalo je „Standard Oil” u svojim imenima, ali čak su ih i ona ubrzo promijenila kako bi se izazvao dojam različitosti. Standard Oil iz New Yorka prvo se spojio s tvrtkom Vacuum Oil formiravši SoconyVacuum, koja je 1966. postala Mobil Oil. Standard Oil iz Indiane spojio se s tvrtkama Standard Oil iz Nebraske i Standard Oil iz Kansasa te 1985. postao Amoco. Godine 1984. Standard Oil iz Kalifornije i Standard Oil iz Kentuckyja postali su Chevron. Među ostale bivše tvrtke Standard Oila spadaju Atlantic Richfield, Buckeye, Pennzoil i Union Tank Car.

49

JIM MARRS

Ironično, raspad Standard Oila samo je povećao bogatstvo Rockefellera, koji je sada posjedovao četvrtinu dionica 33 različitih naftnih tvrtki nastalih raspadom Standard Oila. Ubrzo nakon početka novoga stoljeća, Rockefeller je postao prvi ame­ rički milijarder. Da je Rockefeller nastavio upravljati, potvrdila je krajem 1930-ih godina jedina analiza pravoga vlasništva najvećih američkih korporacija koju je napravila Komisija za obveznice i burzu. Analiza pod naslovom Raspodjela vlasništva u 200 najvećih nefinancijskih korporacija objavljena je 1940. godine. U njoj je zaključeno da se Rockefellerovi udjeli, naoko mali - većina je bila manja od 20 posto raspoloživih dio­ nica - u usporedbi s preostalim vrlo raspršenim vlasništvom, smatraju dovoljnim „da omoguće obitelji Rockefeller kontrolu nad korporacijama”. I opet su međusobno povezana direktorska mjesta omogućila Rockefellerima i drugima da zadrže kontrolu nad naftnom industrijom. „Svih osam najvećih naftnih kompanija bilo je povezano 1972. godine preko velikih komercijalnih banaka s barem još jednom članicom glavne skupine”, napisao je dr. John M. Blair, bivši pomoćnik glavnog ekonomista Savezne komisije za trgovinu. „Exxon je imao četiri takve veze - s Mobilom, Standardom iz Indiane, Texacom i ARCO-om. Mobil je imao tri - s Exxonom, Shellom i Texacom - kao i Standard iz Indiane - s Exxonom, Texacom i ARCO-om - kao i Texaco - s Exxonom, Mobilom i Standardom iz Indiane - a Shell s Mobilom. Kad god šest [najvećih] komercijalnih banaka - izuzev Bank of America i Western Bancorporationa - održavaju sastanke svojih upravnih odbora, direktori prvih osam - osim Gulfa i SoCala - sastaju se s direktorima, prosječno, dva-tri najveća konkurenta.” Ironično, na prijelazu stoljeća stari monopol Standard Oila ponovno se stva­ ra predviđenim spajanjem dva svjetska naftna diva: Exxona i Mobila. Megaposao vrijedan 75 milijardi dolara brzo je prozvan „Rockefellerovom osvetom". U vrijeme nastanka ove knjige, stapanje naftnih kompanija nastavlja se najavljenim planovima British Petroleum PLC-a da preuzme Amoco. Do svoje smrti 1937. godine, Rockefeller i njegov jedinac John D. Rockefeller mlađi nisu samo sagradili golemo naftno carstvo već su osnovali i ustanove kao što su Zavod za medicinska istraživanja Rockefeller (1901.), Odbor za opće obrazovanje (1903.), Sveučilište u Chicagu (1889.), Zaklada Rockefeller (1913.), Škola Lincoln (1917.), gdje su Rockefellerova djeca započela svoje obrazovanje, te Sveučilište Rockefeller u New Yorku. Rockefelleri su također imali velik udio u eugeničkom pokretu, programu znan­ stveno primijenjenoga genetičkog odabira kako bi se održale i unaprijedile „idealne” ljudske karakteristike, što uključuje kontrolu rađanja i broja stanovnika. Ta je ideja potekla iz spisa viktorijanskog znanstvenika sira Francisa Galtona, koji je nakon istra­ živanja zaključio da su istaknuti članovi britanskoga društva takvi zato što su imali „vrsne” roditelje, spojivši tako Darwinovu ideju o „preživljavanju najsposobnijih” s klasno osviještenim pitanjem „tko ti je tata?”.

50

VLADARI IZ SJENE

Ako vam ovo zvuči kao nacistički pokus koji je izmakao kontroli, uzmite u obzir da su se krajem 19. stoljeća Sjedinjene Države priključile 14 drugih zemalja donijevši neku vrstu zakonskih odredbi o eugenici. Trideset država imalo je zakone koji su propisivali sterilizaciju duševnih bolesnika i slaboumnika. Najmanje 60 000 takvih „defektnih” osoba bilo je zakonito sterilizirano. Naravno, kako bi se odredilo tko „onečišćuje" gensku bazu bila je potrebna opsežna statistika stanovništva. Zato je 1910. godine, kao ogranak Galtonova nacionalnog labo­ ratorija u Londonu, osnovan Eugenički arhiv sredstvima gđe E. H. Harriman, supruge željezničkog magnata Edvvarda Harrimana i majke diplomata Averella Harrimana. Gđa Harriman prodala je 1912. godine svoje dionice njujorške banke Guaranty Trust J. R Morganu, omogućivši mu tako nadzor nad tom ustanovom. Nakon 1900. godine Harrimanovi - obitelj koja je pomogla Prescottu Bushu na početku njegove karijere - zajedno s Rockefellerima dali su više od 11 milijuna dolara za osnivanje eugeničkoga istraživačkog laboratorija u Cold Spring Harboru u New Yorku, kao i za eugeničke studije na Harvardu i Cornellu. Prvi Međunarodni eugenički kongres održan je u Londonu 1912. godine, s Winstonom Churchillom kao direktorom. Očito je ideja „krvnog podrijetla” tim ljudima bila vrlo važna. Godine 1932., kad se kongres održavao u New Yorku, ugledni Nijemci stigli su na njega brodom Hamburško-američke brodarske tvrtke, koju su nadzirali Harrimanovi ortaci George Walker i Prescott Bush. Jedan od njih bio je dr. Em st Rudin s berlinskoga Zavoda cara Vilima za genealogiju i demografiju. Rudin je bio jednoglasno izabran za predsjednika Međunarodnog saveza eugeničkih društava zbog svojega rada na osniva­ nju Njemačkoga društva za rasnu higijenu, preteču Hitlerovih rasnih institucija. Eugeničko djelovanje, pod politički korektnijim nazivima, nastavlja se sve do danas. General William H. Draper mlađi bio je „pridruženi član" Međunarodnog eugeničkog kongresa 1932. godine i, usprkos ili zahvaljujući svojim vezama s obiteljima Harriman i Bush, bio je postavljen za čelnika Ekonomskog odjela Američke kontrolne komisije u Njemačkoj nakon prekida neprijateljstava. Prema Tarpleyju i Chaikinu, „general Draper osnovao je (kasnije) 'O dbor za populacijsku krizu' i Draperov fon d', udruživši se s obiteljima Rockefeller i Du Pont kako bi promicao eugeniku kao kontrolu broja stanovnika' Administracija predsjednika Lyndona Johnsona, koju je o toj temi savjetovao general Draper, počela je financirati kontrolu rađanja u tropskim zemljama preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USA1D). „General Draper bio je guru Georgea Busha za populacijska pitanja... Draperov sin i nasljednik William H. Draper III. bio je dopredsjednik za financije - šef za pri­ kupljanje novčanih sredstava - organizacije Busheve predsjedničke kampanje 1980. godine.” Draper mlađi kasnije je sudjelovao u aktivnostima Ujedinjenih naroda na kontroli broja stanovnika. Rudinova eugenička djelatnost velikim je dijelom bila financirana Rockefellerovim novcem. „Te bogate američke obitelji, kao i njihovi pandani u Britaniji, smatraju se rasno superiornima te žele zaštititi tu svoju rasnu superiornost”, napominje Icke.

51

JIM MARRS

Nepotizam se pokazao kao karika koja povezuje lanac tih obitelji. Prema bio­ grafu Alvinu Moscowu, „počevši od 1917. i tijekom sljedećih pet godina, stariji je Rockefeller prepuštao bogatstvo svom jedincu bez ikakvih uvjeta”. John mlađi, baveći se poglavito filantropskom djelatnošću, ipak je slijedio očev način poslovanja, osobi­ to što se tiče otpora sindikatima. Taj se stav ublažio, barem javno, nakon pokolja u Ludlowu 1914. godine u kojemu su pripadnici milicije iz Kolorada pucali na štrajkaše kod tvrtke Colorado Fuel and Iron, u Rockefellerovu vlasništvu, i ubili 40 osoba. Rockefeller mlađi pomogao je stvaranju Sjedinjenih uslužnih organizacija (U SO ) za vojnike tijekom Drugoga svjetskog rata i nadzirao je izgradnju Rockefellerova cen­ tra na Manhattanu. Nakon rata, Rockefeller je darovao zemlju na Manhattanu za sjedište Ujedinjenih naroda. Rockefeller mlađi bio je otac jedne kćeri, Abby, koja je umrla od raka 1976. u dobi od 72 godine, i petorice sinova, Johna III., Nelsona, Laurancea, VVinthropa i Davida. Najstariji, John III., postao je predsjednik Zaklade Rockefeller i usmjerio je milijune dolara međunarodnim agencijama kao što su Indijski međunarodni centar i Japanski međunarodni dom. Privatni je novac davao za svoju fantastičnu zbirku orijentalne umjetnosti i osnivanje Vijeća za populaciju, organizacije koja se bavi prenapučenošću i planiranjem obitelji. Umro je 1978. godine, ali njegov sin John „Jay" Davison Rockefeller nastavio je zastupati obiteljske interese kao guverner Zapadne Virginije. Nelson Aldrich Rockefeller također je izgradio političku karijeru. Prije Drugoga svjetskog rata putovao je u Venezuelu, gdje je otkrio južnoameričku kulturu, kao i unosan naftni biznis. Zbog njegova poznavanja tog područja, sugrađanin predsjednik Franklin D. Roosevelt povjerio je Rockefelleru mjesto u Vladi imenovavši ga koordi­ natorom za međuameričke poslove. Rockefeller je, nakon raznih pozicija u obiteljskim naftnim i bankarskim tvrtkama, odradio i četiri mandata kao guverner države New York. Godine 1953. osnovano je Ministarstvo zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi, a Rockefeller je na preporuku ministrice Ovete Culp Hobby imenovan njezinim pomoćnikom. Tu je Rockefeller mogao progurati mnoge socijalne programe, kako to potanko opisuje Alvin Moscow, koji je napisao: „Oveta Culp Hobby bila je u prvom planu kao ministrica; Nelson je djelovao iza kulisa, pronalazeći ključno osoblje za vođenje raznih programa, provodeći istraživanja i analize, sastavljajući nove progra­ me i zatim nastojeći da ti novi programi prođu Eisenhowerovu administraciju i često skeptični Kongres.” Eisenhower je čak postavio Rockefellera za posebnog pomoćnika za vanjske poslove, na istu poziciju koju je njegov bliski prijatelj Henry Kissinger držao pod predsjednikom Nixonom. Neprekidno je nastojao nominirati se kao republikanski kandidat za predsjedni­ ka, ali planove su mu pokvarili Nixon I960, i 1968. te senator Barry Goldwater 1964. godine. Rockefellera je naposljetku 1974. godine za potpredsjednika Sjedinjenih

52

VLADARI IZ SJENE

Država postavio predsjednik Gerald R. Ford, kojega je pak imenovao predsjednik Richard Nixon, prisiljen odstupiti zbog skandala Watergate. Rockefeller je umro 1979., u dobi od 70 godina, u spornim okolnostima koje su uključivale mladu asi­ stenticu. Laurance Spelman Rockefeller bio je najviše poslovno orijentiran među braćom i ostvario je uspješnu karijeru kao poduzetnik. Rano pokazavši zanimanje za zrako­ plovstvo, uložio je u Eastern Airlines 1938. godine, zajedno sa slavnim avijatičarem kapetanom Eddiejem Rickenbackerom, i pretvorio tu zrakoplovnu tvrtku u jednu od najvećih na svijetu. Rockefeller je mnogo uložio i u snove mladoga Škota po imenu Jam es McDonnell mlađi, koji je osnovao ono što je postalo poznato kao McDonnellDouglas Aircraft Corp. Počeo se baviti ekologijom i postao predsjednik Građanskoga savjetodavnog odbora za kvalitetu okoliša, predsjednik Američke udruge za očuvanje i predsjednik Njujorškog zoološkog društva. Winthrop Rockefeller smatran je crnom ovcom klana Rockefellerovih. Odustavši od studija na Yaleu, otišao je u Texas gdje je radio na naftnom polju. Tijekom Drugoga svjetskog rata služio je u pješaštvu na pacifičkom bojištu zasluživši Ljubičasto srce i Brončanu zvijezdu s dva hrastova lista. Vrativši se kući, postao je sklon piću, ženama i njujorškom kavanskom društvu. No, 1953. godine, umoran od takva načina života, iznenada se preselio u Arkansas, gdje je 1956. proglašen za „čovjeka godine”. Njegovo slavno ime omogućilo mu je da osvoji guvernerski položaj 1967. godine. Možda je tada mladi arkansaški demokrat, Rhodesov stipendist i član DeMolayjeva bratstva, Bill Clinton, privukao Rockefellerovu pozornost. Winthrop je umro 1973. godine, također od raka, samo dva mjeseca nakon šezdeset prvog rođendana. David Rockefeller najmlađi je od petero braće Rockefeller i onaj koji je postao najmoćniji, ako ne i najistaknutiji. Nakon što je diplomirao na Harvardu, stupio je u Londonsku školu ekonomije, koju većim dijelom financiraju Zaklada Rockefeller, Fond Carnegie United Kingdom Trust i udovica Williarda Straighta, partnera J. P Morgana. Tu je došao u dodir s učenjima Ruskina i drugih socijalista, uključujući Harolda Laskija. Obrazovan na Oxfordu, Laski je isprva zagovarao politički plurali­ zam, ali poslije se okrenuo marksizmu te postao istaknuti član britanske Socijalističke partije. Jednom je napisao da je država „temeljni instrument društva”. Vrativši se u Sjedinjene Države, David Rockefeller ispoljio je duboku sklonost prema Engleskoj u pismu New 'tbrk Timesu u travnju 1941. godine tvrdeći: „Trebali bismo se držati Britanskog Carstva do kraja i pod svaku cijenu...” Baš pred izbija­ nje rata, doktorirao je na Sveučilištu u Chicagu. Doktorski rad nosio mu je naslov „Neiskorišteni resursi i ekonomsko rasipanje”. Možda obrazlažući pokretačku težnju braće Rockefeller, napisao je: „Od svih oblika rasipanja, međutim, najodbojniji je lijenost. Moralna ljaga povezana s nepotrebnom i nehotičnom lijenošću duboko je usađena u našu savjest.” Tijekom rata stupio je u američku vojsku kao redov, ali ubrzo je surađivao u sjevernoj Africi i Francuskoj s Upravom strateških službi (O SS), pretečom CIA-e. To

53

JIM MARRS

iskustvo, skupa sa školovanjem u Engleskoj, pojačalo je doživotni interes za vanjske poslove. Najvjerojatnije u to vrijeme, Rockefeller je stekao visoko pozicionirane kon­ takte u obavještajnoj zajednici, pomoću kojih je kasnije iznutra doznavao za mnoge strogo povjerljive operacije. Do 1948. godine David Rockefeller bio je predsjednik Upravnog odbora Zavoda Rockefeller. Predsjednik Zavoda bio je dr. Detlev VVulf Bronk, biofizičar specijaliziran za ljudski živčani sustav. Prema kontroverznim dokumentima MJ-12, Bronk nije bio samo član MJ-12 - navodno supertajne skupine odgovorne za pitanje N LO -a - nego i voda tima koji je izvršio obdukciju „izvanzemaljskih bioloških entiteta” otkrivenih u srušenom objektu blizu Roswella u Novom Meksiku, u srpnju 1947. godine. Nakon rata Rockefeller se pridružio kadru banke Chase National u New Yorku, gdje mu je ujak, Winthrop Aldrich, bio predsjednik Upravnog odbora. Ta banka vuče podrijetlo još od banke Manhattan Company Alexandera Hamiltona, zagovor­ nika Središnje banke, utemeljene 1799. godine, a do 1921. postala je druga najveća banka u Sjedinjenim Državama. Godine 1955. Rockefeller je igrao veliku ulogu u spajanju Chase Nationala i banke Manhattan Company, čime je nastala banka Chase Manhattan. Godine 1969. ta je banka postala dijelom Chase Manhattan Corporationa, u skladu s trendom osnivanja holdinga kako bi se izbjegli zakoni o ban­ karstvu koji zabranjuju određene aktivnosti, poput akvizicije financijskih kompanija. Iste je godine David Rockefeller postao predsjednik Upravnog odbora i glavni izvršni direktor, zahvaljujući ponajprije svojem ugledu u međunarodnom bankarstvu. Svoje veze sa svijetom međunarodne politike, kao i s obavještajnom zajednicom, iskoristio je kad mu se ujak Aldrich povukao s mjesta predsjednika Upravnog odbora banke 1953. godine, kako bi postao američki veleposlanik u Velikoj Britaniji. Aldricha je naslijedio John J. McCloy, bivši predsjednik Vijeća za inozemne odnose. McCloy, kojega su nazivali „arhitektom vrha poslijeratne američke obavještajne zajednice”, služio je kao pomoćnik ministra rata od travnja 1941. do studenog 1945. godine, predsjednik Svjetske banke od 1947. do 1949. te američki namjesnik i visoki povje­ renik za Njemačku od 1949. do 1952. g. McCloy je radio i u Warrenovoj komisiji, pomažući izgladiti nesporazume s članovima koje je brinula kontroverzna „teorija jednoga metka” o atentatu na Kennedyja. Prema Alvinu Moscowu, David Rockefeller ubrzo je postao „neosporni McCloyjev štićenik". Rockefeller se već 1941., prije početka rata, bio pridružio Vijeću za inozemne odnose, a 1950. izabran je i za potpredsjednika. Njegovo zanimanje za vanjske poslove nije moglo biti posve altruistično budući da se procjenjuje kako su multinacionalne banke, s Chaseom na čelu, pozajmile više od 50 milijardi dolara zemljama u razvoju između 1957. i 1977. godine. Čak i, njemu sklon, biograf Moscow priznaje: „Davidova opčinjenost međunarodnim odnosima, koja zahti­ jeva složeno poznavanje državne, socijalne i ekonomske politike zemalja diljem svijeta, s obiju strana željezne zavjese, izvanredno se poklapa s njegovim interesom i nastojanjem da proširi poslovanje Chase Manhattana na međunarodno bankarsko tržište.”

54

VLADARI IZ SJENE

Reći da je David Rockefeller vjerojatno jedan od najvažnijih ljudi u Americi bilo bi preskromno. Prema Garyju Allenu, samo 1973. godine „David Rockefeller sastao se s 27 državnih poglavara, uključujući čelnike Rusije i komunističke Kine”. Godine 1976., kad je australski predsjednik Malcolm Fraser posjetio Sjedinjene Države, razgovarao je s Davidom Rockefellerom prije nego što se sastao s predsjednikom Geraldom Fordom. „To je doista nevjerojatno”, napisao je Ralph Epperson, „jer David Rockefeller niti je izabran niti postavljen na bilo koji državni položaj da bi mogao službeno predstavljati Vladu Sjedinjenih Država.” Ali, utjecaj Rockefellera - ako ne i nadzor - proteže se daleko izvan njihovih bankarskih i naftnih interesa. Fond braće Rockefeller, primjerice, godine 1997. imao je imovinu vrijednu 500 milijuna dolara. Osnovala su ga 1940. godine petorica braće. Otada je Fond podijelio više od 461 milijuna dolara potpore širokom spektru djelat­ nosti i ustanova, uključujući razna sveučilišta, brojne umjetničke programe, Institut Smithsonian, Budistički zen centar, Aspenski zavod. Institut Brookings, Nacionalno Audubonovo društvo, Zakladu nacionalnih parkova, Planirano roditeljstvo iz New Yorka, NAACR američki Njemački Marshallov Fond, Sveučilište Yale, Centar za strateške i međunarodne studije, Nacionalnu akademiju znanosti i Društvo za među­ narodni razvoj. Godine 1977. Fond je dao milijun dolara Vijeću za inozemne odnose. Možda zahvaljujući negativnom publicitetu autora koji pišu o zavjerama, taj je iznos pao na samo 45 000 dolara 1997. godine, od čega je 25 000 otišlo na analizu „ekonomskih i političkih implikacija korejskog ujedinjenja”. Trilateralna komisija, koja je 1977. godine dobila 120 000 dolara od Fonda, ne spominje se u njegovu godišnjem izvješću za 1997. godinu. Te je godine Fond podijelio više od 1,2 milijuna dolara potpore raznim projekti­ ma u New Yorku, području od posebnog i dugoročnog interesa za Fond. Fond je osobito uključen u pitanja okoliša, što dokazuju njegove donacije Nacionalnoj zakladi za okoliš, Greenpeaceovoj zakladi za okoliš, Nacionalnoj federa­ ciji za životinjski svijet, Američkoj udruzi za očuvanje prirode i Fondu za obranu oko­ liša, između ostalih. Autori koji pišu o zavjerama primijetili su da je predstavnicima tvrtki koje negativno utječu na okoliš najbolji način za stjecanje određenog stupnja kontrole nad aktivistima davanje velikih doprinosa. Abby M. O 'N eill, nećakinja petorice braće Rockefeller, godine 1998. okončala je svoj mandat na mjestu predsjednice Fonda. Položaj je preuzeo Nelsonov sin, Steven C. Rockefeller. Stajalište Rockefellera o jedinstvenom svijetu još je uvijek očito u godišnjem izvještaju Fonda za 1997. godinu. Gda O 'N eill napisala je kako Fond ima „preusmjerenu strategiju 'jedinstvenoga svijeta', uz izričito globalnu perspektivu i naglasak na stapanje nacionalnih i međunarodnih okvira”. Predsjednik Fonda i član CFR-a Colin G. Campbell napisao je da se novac Rockefellera koristi kako bi se pomoglo stvoriti „brojna interdisciplinarna partner­ stva... koja katkad uključuju tako različite partnere kao što su neprofitne i profitne

55

JIM MARRS

organizacije, vladine agencije i nevladine udruge, znanstvena sveučilišta i pučke aktivističke skupine.’’ „Zapravo, čini se da je djelovanje Zaklade Rockefeller u prvoj polovini 20. sto­ ljeća uvelike prokrčilo put angažiranosti američkih vlasti u zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi u drugoj polovini 20. stoljeća ’’, napomenuo je Moscow. Čini se da aktivnosti Rockefellera uvijek uključuju ili stvaraju svjetske vođe. Henry Kissinger već je spomenut. Prije Drugoga svjetskog rata na čelu Odjela za eko­ nomska istraživanja Zaklade Rockefeller nalazio se Kanađanin W. L. Mackenzie King. Mentor Johna D. mlađega Mackenzie kasnije je postao kanadski premijer. Moći njihova imena pridonijelo je to što su projekti Rockefellera gotovo uvijek bili uspješni. Prema biografu Alvinu Moscowu, braća su „oprezno vukla poteze prije nego što bi ustupila Rockefellerovo ime ili financije bilo kojem novom poslu ili pot­ hvatu. Ali kad bi se obvezali, držali bi se svoje obveze dugoročno, ulažući velikodušno svoj novac, vrijeme i trud. Postalo je poznato u mnogim građanskim i društvenim krugovima da projekt najvjerojatnije vrijedi, i očekuje se da uspije, ako su u njega uključeni Rockefelleri.” Usprkos njihovim bliskim vezama s Britanijom i pristajanjem uz nju, Rockefelleri se čine kao isključivo američki fenomen. No, drugo američko bankarsko carstvo doista je započelo u Britaniji.

Morgani

Ako je John D. Rockefeller imao premca u zlatnim danima bezobzirnih magnata s kraja 19. stoljeća, bio je to John Pierpont Morgan, čovjek još vidljivije povezan s „anglofilskom mrežom”. Morganovo bankarsko carstvo još uvijek kontrolira i poslovne i političke odluke koje se danas donose, a mnogi Morganovi zaposlenici i posrednici mogu se ubrojiti među članove tajnih društava. Morganova majka bila je Juliet Pierpont Morgan, čiji je otac, svećenik John Pierpont, bio javno probritanski orijentiran sin osnivača Sveučilišta Yale. Otac J. R Morgana, Junius Spencer Morgan, bio je američki novčar koji je putovao u Englesku 1850-ih gdje se sprijateljio sa sunarodnjakom po imenu George Peabody, čovjekom koji je već poslovao s britanskim Rothschildima. Udruživši se s Peabodyjem pod ime­ nom „Peabody, Morgan & Company", Junius je povećao bogatstvo, što je bilo rezultat pozajmica Sjeveru tijekom Američkoga građanskog rata. Njegov sin John Pierpont Morgan rođenje 1837. godine. Junius i njegov sin preuzeli su brigu o poslu nakon Peabodyjeva povlačenja 1864. godine i odmah promijenili ime u Morgan 8c Company. Morgani su se također blisko povezali s britanskim Rothschildima te povremeno čak odsjedali u njihovu domu. Mnogi su autori pisali da su Morgani na koncu postali prikriveni posrednici Rothschilda. „Morganove aktivnosti 1895. - 1896., prilikom prodaje obveznica u Europi, temeljile su se na njegovu savezu s Rothschildima , primjećuje Gabriel Kolko. Ideju da su Morgani bili paravan za interese britanskog baruna Nathana Mayera Rothschilda iznio je i Eustace Mullins, autor koji je 1952. godine prvi razotkrio manipu­ lacije koje su rezultirale stvaranjem američke Središnje banke (Federal Reserve System). Što se tiče Rothschilda, Mullins je napisao: „Iako su imali prijavljenog posrednika u Sjedinjenim Državama..., iznimno im je koristilo imati američkoga predstavnika koji nije poznat kao posrednik Rothschilda." Mullins tvrdi da su Rothschildi „u Sjedinjenim Državama preferirali djelovati anonimno, iza fasade J. P Morgana i njegove tvrtke”. „Dio tadašnje stvarnosti bio je neugodni preporod antisemitizma”, pisao je George Wheeler, autor knjige Pierpont Morgan i prijatelji: anatomija jednog mita

57

JIM MARRS

(Pierpont Morgan and Friends: Anatomy of a Myth). „Trebali su nekoga kao pokriće. Tko bi bio bolji od J. Pierponta Morgana, primjera ozbiljnoga protestantskoga kapitalista čija obitelj vuče podrijetlo još od predrevolucionarnih vremena?” „Očita je mogućnost da su se iza velikog dijela bogatstva i moći Morganovih uvijek nalazili bogatstvo i moć Rothschilda, koji su im pomogli u početku, i podupirali ih sve vrijeme”, slaže se Griffin. Premda je J. P Morgan rođen u Americi i školovan u Bostonu, godine 1856. oti­ šao je u Njemačku gdje je studirao na Sveučilištu u Gottingenu, koje je 1737. godine osnovao engleski kralj George II. koji je tada službovao kao izborni knez Hannovera. Ozloglašeno zbog izgona profesora disidenata prozvanih „getingenška sedmorica" među kojima su bili braća Grimm i drugi pristaše Georga Hegela, uključujući Karla Marxa - to je sveučilište i dalje bilo leglo antiestablišmentske aktivnosti i tajnih dru­ štava. Vrativši se u Sjedinjene Države, Morgan se pridružio njujorškoj bankarskoj tvrt­ ki Duncan, Sherman & Company, američkom predstavniku londonske tvrtke. „Nakon toga, čini se da je Morgan radio kao financijski zastupnik Rothschilda i uvelike je ostavljao dojam čistog Amerikanca”, pisao je Griffith. Kad je izbio Američki građanski rat, mladi je Morgan pokazao kako zakonitost i poštenje igraju malu ulogu u njegovoj poslovnoj praksi. U svibnju 1861. godine, dvadesetčetverogodišnji Morgan ponudio je na prodaju 5 000 vojnih pušaka zapovjedni­ ku Federalne vojske stacionirane u St. Louisu, za 22 dolara po komadu. Zapovjednik je očajnički trebao puške pa je pristao, ali kad su puške stigle, odbio je isplatu tvrdeći da je oružje zastarjelo i oštećeno. Morgan je tužio vojsku i dobio sudsku presudu kojom se određivalo da mu se isplati 109 912 dolara. Kongresno istražno povjerenstvo zaključilo je 1862. godine d aje Morgan prevario Vladu. Povjerenstvo je otkrilo da je puške, koje su se smatrale „posve neupotrebljivi­ ma, zastarjelima i opasnim a”, za 3,50 dolara po komadu u njujorškom arsenalu kupio Simon Stevens, kojega je angažirao Morgan. Kad je zapovjednik u St. Louisu pristao kupiti oružje na neviđeno, Morgan je iskoristio ugovor kao zalog da posudi novac kako bi platio oružje. Tako je američka vojska kupila vlastite oštećene puške od Morgana koji je, bez financijskoga rizika, ostvario dobit od 500 posto po svakoj pušci. Godine 1871. postao je partner u jednoj od očevih tvrtki, Drexel, Morgan 8c Company, koja je kasnije postala jednostavno J. P Morgan 8c Company. Ta je tvrtka ubrzo postala glavni izvor financiranja američke Vlade. „Zbog svoje povezanosti s Peabodyjevom tvrtkom, Morgan je imao bliske i vrlo korisne veze s londonskom financijskim svijetom pa je stoga tijekom 1870-ih mogao opskrbljivati američke brzorastuće industrijske korporacije prijeko potrebnim kapita­ lom britanskih bankara”, bilježi Encyclopaedia Britannica. Uz europsku obitelj Rothschild, Morganova je kompanija postala jednom od najmoćnijih bankarskih kuća u svijetu. Ali, to nije bilo dovoljno za Johna P Morgana, koji je naslijedio obiteljske udjele 1890. godine, nakon očeve pogibije u nesreći kočije

58

VLADARI IZ SJENE

na francuskoj Rivijeri. Pet godina ranije započeo je reorganizaciju najvećih američkih željeznica pa je do 1902. postao najmoćniji željeznički magnat na svijetu, nadzirući oko 8000 kilometara pruga. Morgan je čak pomogao spasiti američku Vladu nakon bankarske panike 1893. godine. Oformivši konzorcij, Morgan je sanirao vladine iscrpljene rezerve sa 62 mili­ juna dolara vrijednim Rothschildovim zlatom. 1890-ih je nadgledao spajanje Edison General Electrica i Thomson-Houston General Electrica, čime je nastao General Electric, koji je ubrzo preuzeo glavnu riječ u proizvodnji električne opreme. Potom je Morgan spojio nekoliko čeličana osnovavši United States Steel Corporation, a 1902. stvorio je International Harvester Company od nekoliko konkurentskih proizvođača poljoprivredne opreme. To raznoliko Morganovo carstvo nikad nije nadmašeno te i dan-danas nastavlja dominirati američkom financijskom industrijom. „Putem sustava povezanih član­ stava u upravnim odborima tvrtki koje je organizirao ili na koje je utjecao, Morgan i njegova bankarska kuća stekli su nestabilnu koncentraciju kontrole nad nekim vode­ ćim korporacijama i financijskim institucijama u zemlji”, pojašnjava Encyclopaedia Britannica. To je carstvo prošireno kako bi uključivalo fondacije oslobođene od poreza, zaklade, mirovinske fondove pa čak i pozicije u vladi. Takva manipulacija može obja­ sniti kako su oni koji imaju znanje, snagu volje i bogatstvo stekli i održali nadzor nad trgovinskim i ekonomskim životom Sjedinjenih Država. Premda su J. P Morgan i John D. Rockefeller konkurirali jedan drugom na mnogim područjima, „na kraju su radili zajedno kako bi stvorili nacionalni bankarski kartel zvan Sustav saveznih pričuva (Federal Reserve System)”, pisao je Griffin. Prvotni plan za Sustav saveznih pričuva začet je na tajnom sastanku 1910. godi­ ne u Morganovu privatnom odmaralištu na otoku Jekyll kod obale Georgije. Morgan, koji je bio povezan s Rockefellerima preko svojeg ortaka ulagača Nelsona Aldricha, ostao je dominantnim američkim kapitalistom do smrti 1913., iste godine kad je nastao Sustav saveznih pričuva. Morganov sin John Pierpont mlađi, poznat kao Jack, nastavio je povećavati obi­ teljsko bogatstvo nakon očeve smrti. Pripremajući se za mjesto upravitelja Morganova carstva, mlađi je Morgan proveo osam godina radeći u tvrtkinu londonskom uredu i razvijajući bliske veze s britanskim elitnim bankarskim krugovima. Tijekom Prvoga svjetskog rata, Morgan je organizirao više od dvije tisuće banaka radi izdavanja save­ zničkih obveznica u vrijednosti od jedne milijarde dolara. Postao je jedini bankar koji je nabavljao materijal, i vojni i drugi, i za britansku i za francusku vladu tijekom rata. To ukazuje na povoljan položaj i priličan utjecaj unutar tih vlada, što opet upućuje na umiješanost Rothschilda.

Rothschildi

Premda uglavnom nepoznato današnjim Amerikancima, ime Rothschild sino­ nim je za međunarodno bankarstvo i može se otkriti iza kulisa mnogih velikih svjet­ skih događaja. Tu tajnovitu bankarsku dinastiju začeo je Mayer Amschel Bauer, njemački Židov rođen 23. veljače 1744. godine u Frankfurtu, tada leglu antisemitizma, koji je potjecao iz naširoko spominjane filozofije Immanuela Kanta i Johanna Fichtea. Otac mu je proda­ vao finu svilenu tkaninu usprkos uredbama koje su Zidovima zabranjivale tu praksu. Mladi se Mayer školovao za rabina. Osobito je bio podučavan u haskali, spoju religije, hebrejskog prava i racionalizma koji je postao popularan tijekom razdoblja prosvjetiteljstva. Smrt roditelja primorala je Mayera da napusti rabinsku školu i posta­ ne šegrt u jednoj bankarskoj kući. Brzo naučivši zanat, postao je dvorski financijski mešetar Vilima IX., kraljevskog upravitelja regije Hessen-Kassel, i istaknuti slobodni zidar. Ulagivao se Vilimu, koji je bio samo godinu stariji od njega, pridruživši se njegovu zanimanju za masonstvo i antikvitete. Mayer je tražio stare kovanice i prodavao ih svom dobročinitelju po uvelike sniženoj cijeni. Uzevši u obzir njegovu obuku za rabina i ozbiljnu potragu za antikvitetima, sigurno je temeljito upoznao drevne misterije, osobito one vezane uza židovsku kabalu. U tom istom razdoblju, metafizika kabale počela se stapati s tradici­ jam a masonstva, što će biti opisano kasnije. Mladi je Mayer dodao na popis svojih mušterija i njemačku kraljevsku obitelj Thurn und Taxis, čiji će potomak biti pogubljen kao član tajnoga društva koje je stvorilo Adolfa Hitlera. Ugledna obitelj Thurn und Taxis vodila je kurirsku službu u Svetom Rimskom Carstvu. „Napredovali su zato što su prije svojih suparnika dobi­ vali vijesti o trendovima na tržištu, cijenama robe i velikim političkim događajima”, zabilježio je biograf Rothschilda Derek Wilson. Mayer se iz prve ruke uvjerio da infor­ macija, osobito ona brzo dobivena, često znači veliko bogatstvo. Danas je taj aksiom poznat kao „vrijeme je novac” . Kako bi spriječila radoznale oči da im čitaju poštu, obitelj je svu svoju korespondenciju pisala na Judendeutschu, njemačkom pisanom hebrejskim znakovima. Ta je šifra spriječila mnoge istraživače da jasno shvate njihove metode i namjere.

60

VLADARI IZ SJENE

LI tom je razdoblju, prema Encyclopaediji Britannici, „Mayer uspostavio obrazac koji će obitelj uspješno slijediti - poslovati s vladarskim kućama i izroditi što više sinova koji će voditi mnogobrojne obiteljske poslove u inozemstvu". Prema nekoliko autora, obiteljsko je bogatstvo stvoreno novcem pronevjerenim od Vilima IX., kojemu je britanska Vlada isplatila golemu svotu kako bi osigurao vojnike iz Hessena koji će se boriti protiv američkih kolonista za vrijeme Američkoga rata za nezavisnost. Vilim je taj novac dao Mayeru za ulaganja, ali ovaj ga je navodno umjesto toga iskoristio za postavljanje svoga sina Nathana na čelo londonskog ogran­ ka obiteljske bankarske kuće. Mayer je na koncu vratio novac, ali „Nathan je manipu­ lirao situacijom tako se to danas smatra početkom golemog bogatstva Rothschilda”, piše Icke. Biograf Derek Wilson priznao je to napisavši: „Privremeno preusmjeravanje golemih svota novca koji je potjecao iz Hessen-Kassela omogućilo je N. M.-u [kako je Nathan volio da ga zovu] da započne svoju bankarsku djelatnost, pribavivši mu i likvidnost i ugled." „Od prvih dana Rothschildi su znali cijeniti važnost bliskosti s političarima, ljudima koji određuju ne samo razmjer proračunskih deficita, nego i unutarnju i vanjsku politiku...”, piše biograf Niall Ferguson. „Utjecaj Rothschilda proširio se i na kraljevske obitelji. Nathan je prvo stupio u kontakt s britanskom kraljevskom obitelji zahvaljujući tome što je njegov otac otkupio dugove princa regenta Georgea - kasnije kralja Georgea IV. - i njegove braće.” Ferguson prati utjecaj Rothschilda na britansku kraljevsku obitelj do Alberta, muža kraljice Viktorije, i njegova sina. Britanski Rothschildi bili su sasvim bliski s najistaknutijim viktorijanskim političarima kao što su lord John Russell, lord William Gladstone, Benjamin Disraeli, Arthur Balfour, Joseph Chamberlain i lord Randolph Churchill, Winstonov otac. U vrijeme Nathanova dolaska u London, Mayer Bauer promijenio je ime u Rothschild (doslovno: „crveni štit”), prema amblemu s crvenim štitom na kući nje­ govih predaka u getu. To je ime nesumnjivo bilo pokušaj da odvoji svoju obitelj od antisemitizma koji je tada uvelike bjesnio u Njemačkoj. Kako bi što više izolirali obi­ telj od takva rasizma, Rothschildi su se kao fasadom služili iskusnim posrednicima za vođenje svojih posvuda rasprostranjenih poslova. Ovdje bi bilo dobro odbaciti tvrdnje kako suvremena tajna društva, svjesno ili ne, promiču ciljeve međunarodne židovske zavjere. Premda je nedvojbeno točno da su mnogi pripadnici svjetske bogate elite židovskoga podrijetla, ne treba biti zaveden pitanjem rase ili religije. Ne postoji pravi dokaz da su Zidovi ili Hebreji - ili bilo koja druga rasna ili religijska skupina - pohlepniji ili ambiciozniji od drugih. Nadalje, svaka rasprava o antisemitizmu često se gubi u pogrešnom shvaćanju razlike između Hebreja, Zidova i cionista. Rječnik američke baštine engleskoga jezika definira Hebreja kao pripadnika semitskoga naroda, rase koja potječe od Abrahama iz Staroga zavjeta i koja, ironično,

JIM MARRS

uključuje većinu Arapa. Židov je, s druge strane, pristaša judaizma, religije koju su namrijeli Izraelićani. Cionist je član političkoga pokreta čiji je cilj očuvati i promicati interese izraelske države. Tu se radi o tri različita predmeta: rasi, religiji i politici. Povezati te odvojene predmete u jednu zavjeru, pogrešno je i protivno povije­ snim dokazima. Većina ljudi u današnjoj Americi shvaća kako je pogrešno prosuđivati osobu na temelju rase, značajke nad kojom ta osoba nema nadzora. Isto tako, većina smatra nepristojnim javno napadati vjeru druge osobe. Jedino se nečije političko opre­ djeljenje smatra poštenom metom za neslaganje i prepiranje. Upravo je tu, na području politike, posijano mnogo zbrke. Pristaše cionizma godinama su vješto napadali svoje protivnike kao „antisemite" u tolikoj mjeri da su mnogi Amerikanci, Židovi i nežidovi podjednako, a osobito mediji, neskloni čak i propitivati političke odluke Izraela, koliko god odbojne bile. Povrh toga, široko primjenjiva etiketa antisemitizma često se lijepila za svakoga tko iskazuje zavjerenički pogled na povijest. Premda je možda točno da su tajne organizacije u prošlosti bile izgrađene i na rasnim i na religijskim temeljima, pokušaj uvlačenja rase ili religije u raspravu o suvre­ menim tajnim društvima služi samo zamagljivanju teme i odbijanju savjesnih istra­ živača. Iako su mnogi međunarodni novčari židovskoga podrijetla, optužiti hebrejsku rasu za međunarodnu zavjeru bilo bi jednako pravedno kao okriviti sve bijelce zbog postupaka Hitlerovih nacista. W Cleon Skousen, bivši agent FBI-a koji je radio kao šef policije u Salt Lake Citvju krajem 1950-ih godina, pisao je o međunarodnim zavjerama u nekoliko knjiga, uključujući i knjigu Goli komunist (The Naked Communist). I on je shvatio da je rasna identifikacija „pojednostavljeno objašnjenje uspona globalne vladajuće strukture koja je uhvatila čovječanstvo u zamku ”. Pojasnio je: „Pri analizi globalne zavjere važno je imati na umu kako nije neka određena rasa ili religija već 'žudnja za novcem i m oći' usko povezala svjetske financijske tajkune u društvo u kojemu se međusobno potpomažu.” No, takvo razborito i argumentirano shvaćanje antisemitizma nije bilo u modi u vrijeme Mayera Rothschilda. Zato je stvarao svoje financijsko carstvo pažljivo nasto­ jeći izbjeći tadašnji rasizam. To ne mora značiti da Rothschildi nisu bili ponosni na svoje židovsko podrijetlo. Po svemu sudeći, glave obitelji krajnje su se usrdno pridržavale židovskih tradicija i običaja. Tijekom mnogih godina ta je obitelj izdašno doprinosila židovskoj stvari i možda je čak igrala ključnu ulogu u osnivanju izraelske države premda neki zavjere­ nički autori tvrde kako se interesi Rothschilda u Izraelu više tiču nadzora nad naftom nego ljubavi prema domovini. Jedna od metoda koje su se rabile za izbjegavanje rasizma bilo je angažira­ nje nežidovskih agenata kao paravana za organizaciju Rothschildovih. Za vrijeme Američkoga građanskog rata, J. P Morgan javno je iznosio antisemitske opaske, a ipak je ostvarivao ciljeve Rothschilda. „Koliko je Morganov prividni antisemitizam bio stvaran, a koliko možda pragmatična izlika, u krajnjoj je liniji od male važnosti... Bez

62

VLADARI IZ SJENE

obzira na to kako tko tumačio narav odnosa Morgana i Rothschilda, ostaje činjenica da je on bio blizak, trajan i unosan za obje strane. Ako je Morgan doista bio sklon antisemitizmu, ni on ni Rothschildi nikad nisu dopustili da im to stoji na putu u poslovanju”, napominje Griffith. Prema Ickeu, Morgan i Rockefeller bili su imućna „potrkala” koja su Rothschildovim financijama „izgradili golema carstva koja nadziru bankarstvo, biznis, naftu, čelik itd. te upravljaju američkom ekonomijom kao što Oppenheimeri uprav­ ljaju južnoafričkom”. Proračunato je bilo i korištenje sinova Mayera Rothschilda, poznatih kao „fran­ kfurtska petorka”, koji su se brižno školovali i odgajali kako bi odano proširili obiteljski bankarski biznis. Dok su ga Mayer i najstariji sin Amschel Mayer nadzirali iz svoje frankfurtske banke, sin Nathan Mayer osnovao je 1804. godine londonsku podružnicu. U među­ vremenu, najmlađi sin Jakob (koji je više volio da ga zovu Jam es) priključio se pariš­ kim bankarskim krugovima 1811. godine, dok je Salomon Mayer počeo djelovati u Beču, a Karl Mayer u Napulju. Mayer je radio i sa susjedima. „Warburgovi su počeli lobirati za Rothschildovu tvrtku u Hamburgu već 1814. godine iako redovito poslovanje nije pokrenuto do 1830-ih...”, piše biograf Niall Ferguson. Godine 1785. Rothschildi su dijelili stan s obitelji Schiff. Unuk Jacob Henry Schiff emigrirao je u Ameriku 1865. godine nakon što je upoznao Abrahama Kuhna, koji g a je pozvao da se pridruži njegovoj ulagačkoj tvrtki u New Yorku. Godine 1875. mladi se Schiff oženio kćeri Solomona Loeba, tadašnjega direktora moćne ulagačke bankarske tvrtke Kuhn, Loeb & Company iz New Yorka. Schiff je postao direktor tvrtke 1885. godine, nakon Loebove smrti. Schiff je bio taj koji je financirao kupnju Union Pacifica za željezničkog magnata Edwarda H. Harrimana, oca državnika W. Averella Harrimana. 1 Schiff i Averell igrat će važne uloge u usponu komunizma u Rusiji. Harrimanova dva najstarija sina pohađala su Yale i postala članovima Društva lubanje i kostiju - William Averell (član Reda od 1913.) i Edward Roland Noel (član Reda od 1917.). 1930-ih godina Averellova bankarska tvrtka, W A. Harriman & Company, spojila se s međunarodnom bankarskom tvrtkom braće Brown te je tako nastao Brown Brothers, Harriman 8c Company, čiji je dugogodišnji partner bio Prescott Bush (član Reda od 1917.), otac Georgea Busha (član Reda od 1949.). Brakovi između istaknutih židovskih useljeničkih obitelji bili su uobičajeni na prijelazu stoljeća. „Kad su počinjali štititi svoje goleme imetke, ti su židovski moćnici često smatrali korisnim sklapati brakove između članova svojih obitelji, kako u Sjedinjenim Državama, tako i u Europi", piše profesor povijesti Howard M. Sachar. „Solomon Loeb oženio je sestru Abrahama Kuhna, a Kuhn njegovu, dok je Jacob Schiff automatski postao partner oženivši Loebovu kćer. S druge strane, Felix Warburg, potomak ugledne hamburške bankarske obitelji, osigurao si je čelno par-

63

JIM MARRS

tnersko mjesto uz Kuhna i Loeba oženivši Schiffovu kćer Friedu. Felixov brat Paul oženio je kćer Solomona Loeba, Ninu - od Loebove druge žene. Drugi partner, Otto Kahn, oženio je Adelaide Wolff, kćer jednog od izvornih ulagača tvrtke. U tvrtki Goldman, Sachs & Co. dva su Sachsova sina oženila dvije Goldmanove kćeri.” Drugi, noviji primjer tih visokih veza bila je mnogo spominjana ljubavna priča iz 1950-ih godina između Elieja de Rothschilda i Pamele Churchill, bivše snahe Winstona Churchilla. Nakon što su prekinuli vezu, ona se preselila u New York gdje se, nakon kratkotrajna braka s jednim brodvejskim producentom, udala za novčara i člana CFR-a Averella Harrimana. Godine 1993. predsjednik Clinton imenovao je Pamelu Harriman za američku veleposlanicu u Francuskoj. Neumoljiva usmjerenost na posao, zajedno s brakovima unutar istog roda i kori­ štenjem paravana, stvorila je divovsko i tajnovito bankarsko carstvo Rothschilda. To je carstvo izvršilo znatan utjecaj na ekonomsku pa stoga i političku povijest Europe, kao i Sjedinjenih Država, premda na prikriveniji i neizravniji način. Godine 1806. Nathan je postao engleskim građaninom i oženio je Hannu Cohen, najstariju kćer Levija Barenta Cohena, tadašnjega vodećega londonskog nov­ čara. Taj je brak potvrdio njegovo primanje u britansku bankarsku elitu. „Nathan Rothschild mogao se kasnije hvalisati kako je u 17 godina, koliko je bio u Engleskoj, prvotni ulog od 20 000 funti, koji mu je dao otac, povećao za 2500 puta, odnosno na 50 milijuna funti - što je uistinu golema svota za ono doba, u usporedbi s današnjom kupovnom moći milijardi dolara”, tvrdi jedan istraživač Rothschilda. Derek Wilson, Rothschildima sklon biograf, napominje kako je 1810. godine Nathan bio samo jedan od nekoliko novčara koji su djelovali u Londonu. No, do 1815. postao je jedan od glavnih financijera britanske Vlade i njezine Središnje banke (Bank o f England). „Taj izvanredan uspjeh mogao se postići samo zamršenim nizom poslovnih poteza, od kojih su mnogi bili obavijeni tajnovitošću kroz koju se danas ne može prodrijeti”, komentirao je Wilson. Icke vidi tu povezanost kao dokaz zavjereničke kontrole Rothschilda. „Bile su im dužne i europske okrunjene glave, među njima i jedna od dinastija crnoga plem­ stva, Habsburgovci, koji su vladali Svetim Rimskim Carstvom 600 godina”, piše on. „Rothschildi su preuzeli nadzor i nad engleskom Središnjom bankom. Ako bi došlo do rata, Rothschildi bi bili iza kulisa, potičući sukob i financirajući obje strane.” „Možda su imali državljanstvo zemlje u kojoj su prebivali, ali domoljublje je bilo izvan njihove sposobnosti shvaćanja", piše Griffin. „Bili su također vrlo bistri, ako ne i prepredeni, i spoj tih osobina čini ih uzorom hladnih pragmatičara koji dominiraju današnjim političkim i financijskim svijetom.” Financijsko carstvo Rothschilda poteklo je od zajmova europskim vladarima i uspješne obiteljske uporabe frakcijskoga bankarstva. Kako bi se razumjelo frakcijsko bankarstvo, nužan je kratak pregled terminologije i povijesti novca; a kako bi se razu­ mjela njegova primjena, nužno je baciti pogled na jednu od najmoćnijih financijskih institucija na svijetu.

64

i Tajne novca i Sustav i .1 . v i saveznih pričuva

Novac - bilo kao komad papira ili brojka na ekranu računala - u biti je bezvri­ jedan, ali ipak pokreće današnji svijet. Simbolika novca i bankarstva uspoređuje se sa simbolikom religije, no samo oni koji profitiraju od njega razumiju unutarnje funkci­ oniranje kulta novca. 1 silno se trude da tako ostane. U Americi vrhovni nadzor nad novcem imaju bankari iz Sustava saveznih priču­ va (Federal Reserve System), „ključne anomalije u samoj jezgri predstavničke demokra­ cije, koja stoji u neugodnom proturječju s građanskom mitologijom samoupravljanja", kako ga je opisao William Greider, bivši pomoćnik izvršnog urednika Washington Posta. Njegova knjiga iz 1987. godine, Tajne hrama: kako Sustav saveznih pričuva vlada zemljom (Secrets o f the Temple: How the Federal Resen>e Runs the Country), omalova­ žava „nativističke teorije zavjere”, no ipak predstavlja rječit dokaz koji otkriva zavje­ reničku kontrolu Središnje banke. Rani ljudi nisu trebali novac. Kad su bili gladni, lovili su i obrađivali zemlju kako bi skupili hranu za zimu. Ako su trebali robu koju su imali njihovi susjedi, dolazilo bi do zamjene. Ali, kako je rad postajao sve specijaliziraniji, postajala su očita i ograničenja zamjene. Čuvar ovaca nije uvijek mogao odvesti cijelo stado na tržnicu. Zato su se ljudi okrenuli kovanom novcu kao mjeri vrijednosti. Količina plemenitih metala, oso­ bito zlata, bila je ograničena, ali uvijek su bili poželjni i lako su se prenosili kao male kovanice s utisnutim riječima ili slikama, kako bi se osigurala autentičnost i čistoća - k tome još, prema njima se osjećalo neko drevno, gotovo pobožno poštovanje. Ali, teške, pretrpane vreće zlatnika bile su opterećenje, a također, što ne treba ni spominjati, privlačna meta za lopove i pljačkaše. Tako je rođen papirnati novac. Papirnata novčanica jednostavno je bila zadužni­ ca. Kao takav, papir se smatrao vrijednim kao i stvarna roba i usluge. Taj je postupak dobro funkcionirao neko vrijeme, ali onda su neke osobe shvatile da se papirnati novac, posudi li se uz pristojbu, može iskoristiti da bi se stvorilo još novca. Rani zlatari koji su skladištili zlatnike koristili su to nagomilano bogatstvo kao temelj za izdavanje papirnatih novčanica. Budući da je bilo vrlo malo vjerojatno da će svi istodobno tražiti svoje zlato natrag, zlatari su postali bankari. Posudili bi dio svojih

65

JIM MARRS

zaliha za kamatu ili profit. Ta praksa posuđivanja većega dijela bogatstva i zadržavanja samo malog dijela za hitne slučajeve postala je poznata kao frakcijsko zadržavanje ili frakcijsko bankarstvo. Taj sustav dovoljno dobro djeluje ukoliko svi najednom ne „navale" na banku i zatraže povrat svojih pologa. Frakcijskom bankarstvu pridodana je ideja novca „bez pokrića” - radi se zapravo o bezvrijednom papirnatom novcu koji postane prihvatljivim zakonom ili odredbom vlade. Rani primjer takva sustava zabilježio je Marco Polo na svom putovanju u Kinu 1275. godine. Polo je zapisao kako je car primorao ljude da prihvate crne komade papira sa službenim pečatom kao zakonit novac pod prijetnjom zatvora ili smrti. Car je potom iskoristio taj novac bez pokrića kako bi platio sve svoje dugove. „Dođe vam da se čudite [carevoj] drskoj moći i pokornosti njegovih podanika koji su podnosili takvo nasilje”, piše Griffith, „ali naša samodopadnost nestaje kad uzmemo u obzir sličnost s našim novčanicama koje izdaje Središnja banka. Ukrašene su potpisima i žigovima, krivotvoritelji se teško kažnjavaju, vlada njima plaća svoje troškove, stanovništvo je primorano prihvatiti ih; jednako kao i nevidljivi' čekovni novac za koji se mogu zamijeniti, izrađuju se u tako golemoj količini da su valjda jed­ nake svom blagu svijeta. A ipak njihova izrada ne stoji ništa. Zapravo je naš monetarni sustav identična kopija onoga koji je uzdržavao vojskovođe prije sedam stoljeća.” Ali, danas su bankari, a ne vojskovođe, ti koji profitiraju od novca, i stvorili su nevjerojatan mehanizam za to: Sustav saveznih pričuva. Svatko tko nastoji dokazati postojanje zavjera u Americi ne treba tražiti dalje od podrijetla naše današnje Središnje banke. To je dobro dokumentirana zavjera koja uključuje ista imena povezana sa suvremenim tajnim društvima. Rani američki kolonisti tiskali su male količine papirnatoga novca i uspješno se razvijali. Benjamin Franklin je objasnio: ,,U kolonijama izdajemo vlastiti novac. Zovemo ga kolonijalni bon. Izdajemo ga u količini koja odgovara zahtjevima trgovi­ ne i industrije kako bi proizvodi lako prelazili od proizvođača do potrošača... Na taj način, stvarajući za sebe vlastiti papirnati novac, nadziremo njegovu kupovnu moć i ne moramo nikome plaćati kamate.” Engleski parlament, na poticaj Središnje banke, obustavio je taj napredak kolonija usvojivši zakon o valuti 1764. godine, kojim se zabranjivalo tiskanje novca. Kolonisti su bili primorani prihvatiti novčanice engleske Središnje banke. Franklin i drugi tvrdili su d aje to stavljanje izvan zakona novca slobodnog od duga uzrokovalo ekonomsku depre­ siju i rasprostranjenu nezaposlenost koji su doveli do Američke revolucije. Sama ideja središnje banke koju vode profesionalni bankari prijeporno je pita­ nje još od osnutka Sjedinjenih Država. Argumenti za i protiv središnje banke mogu se naći u debatama članova Ustavotvorne skupštine SAD-a Thomasa Jeffersona i Alexandera Hamiltona. Hamilton je vjerovao u snažnu centraliziranu vlast i središnju banku koju nad­ zire bogata elita. „Nijedno društvo koje nije ujedinilo interese i utjecaj bogatih poje­ dinaca i države nije moglo uspjeti”, pisao je. Pristaše Hamiltonovih elitističkih ideala

66

VLADARI 12 SJENE

osnovali su prvu američku političku stranku - federaliste. Hamilton, jednom opisan kao „marioneta međunarodnih bankara”, smatrao je da će „nacionalni dug, ako nije pretjeran, za nas biti nacionalni blagoslov”. Sjevemoameričku banku stvorio je 1781. godine, čak i prije nacrta ustava, član ustaničkog kongresa Robert Morris, koji ju je pokušao ustrojiti kao središnju banku po uzoru na englesku. Trajala je samo tri godine prije nego sto je raspuštena zbog brojnih prijevara i inflacije uzrokovane stvaranjem novca bez pokrića. Hamilton, bivši Morrisov suradnik, postao je ministar financija, a 1791. godi­ ne predvodio je sljedeći pokušaj uspostave središnje banke osnivanjem Prve banke Sjedinjenih Država - potez kojemu su se snažno protivili Jefferson i njegovi pristaše. Jefferson je na primjeru europske povijesti znao da središnja banka može vrlo lako postati gospodar zemlje. Ukazao je na britansko iskustvo i primijetio kako su „druge zemlje u Europi iskušale svaki nasilni ili besmisleni način u jalovoj potrazi za istim ciljem, a mi ipak očekujemo da ćemo žonglerskim trikovima i bankarskim snovima otkriti kako se novac može stvoriti ni iz čega...” „Iskreno vjerujem... da su bankarske ustanove opasnije od vojske; i da načelo trošenja novca koji će otplatiti potomci, pod imenom fondova, nije ništa drugo doli masovno varanje budućih naraštaja”, pisao je Johnu Tayloru 1816. godine, dodajući: „Već su stvorili novčarsku aristokraciju... Moć izdavanja novca treba biti oduzeta ban­ kama i vraćena narodu kojemu s pravom pripada.” Jefferson je osim toga smatrao da je središnja banka neustavna. „Smatram da se Ustav temelji na sljedećem: sve ovlasti koje prema Ustavu nisu prenijete na Sjedinjene Države niti se prema njemu uskraćuju Državama, rezervirane su za Države ili za n arod.' Učiniti samo jedan korak izvan granica koje su namjerno postavljene oko ovlasti Kongresa, znači steći bezgraničnu moć koja više nije podložna nikakvoj definiciji. Osnivanje banke, i ovlasti predviđene ovim zakonom, po mom mišljenju nisu prenijete na Sjedinjene Države, prema U stavu.” Ironično, Jeffersonovi pristaše, tada smatrani liberalnima, osnovali su ono što će postati Republikanska stranka. Jefferšon nije bio jedini član Ustavotvorne skupštine koji je izražavao nesklonost prema profitu banaka. „Uvijek sam se gnušao cijelog našeg bankarskog sustava, gnu­ šam ga se i dalje, i umrijet ću gnušajući ga se...”, pisao je John Adams 1811. godine. Svaka banka s kamatama, svaki profit koji ostvari [pozajmljivač], izravna je korupcija. To je oporezivanje javnosti radi koristi i profita pojedinaca..." Prva banka Sjedinjenih Država također je bila slično ustrojena kao engleska Središnja banka i stvorila je partnerstvo između Vlade i bankarskih interesa. 20 posto kapitala banke osigurala je savezna Vlada, dok su preostalih 80 posto uložili privatni ulagači, uključujući strance kao što su Rothschildi. „Pravni arhiv pokazuje da su oni [Rothschildi] imali moć u staroj banci Sjedinjenih Država", piše Gustavus Myers. Očito je da su udruženi europski bankari i njihovi ortaci iz Novoga svijeta pokušavali steći nadzor nad američkom zalihom novca.

67

JIM MARRS

Ta je banka prouzročila i inflaciju proizvodnjom novčanica frakcijske pričuve. Trgovci novcem su napredovali, ali prosječni su građani trpjeli. Godine 1811., kad se bankin dvadesetogodišnji patent trebao produljiti, ukinut je većinom od jednog glasa i u Senatu i u Zastupničkom domu. Ali, troškovi rata 1812. godine, zajedno s kaotičnim financijskim prilikama, naveli su Kongres da izda dvadesetogodišnji patent Drugoj banci 1816. godine. Ta je Središnja banka prestala postojati 1836. godine, nakon što je predsjednik Andrew Jackson 1832. uložio veto na kongresni zakon kojim joj se produljuje patent, što je dovelo do Bankovnog rata. Jackson, junak Bitke za New Orleans i prvi američki pred­ sjednik koji nije bio rođen na Istočnoj obali, optužio je Središnju banku da je neu­ stavna i „nesreća za republiku; budući d a je smišljena kako bi Vladu okružila bogatom aristokracijom koja je opasna za slobode zemlje”. Vjerojatno nije bila slučajnost što je upravo na Jacksona bio izvršen prvi pokušaj atentata u Americi 1835. godine, od strane čovjeka po imenu Richard Lawrence, koji je tvrdio da je ,,u kontaktu s europskim silam a”. Lawrenceov je pištolj zatajio, a neo­ zlijeđeni, ali pobješnjeli Jackson povukao je Vladine fondove iz „legla otrovnica” pa je predsjednik Druge banke Nicholas Biddle uzvratio ograničavanjem kredita u cijeloj zemlji, prouzročivši opću ekonomsku paniku. Prema Eustaceu Mullinsu, Biddle je bio zastupnik Jakoba Rothschilda u Parizu. N adalje, Jacksonu su Biddleovi pomagači u Senatu izglasali nepovjerenje (omjer glasova 26:20) zato što nije uspio dobiti odobrenje od Kongresa za povla­ čenje fondova. Politička motivacija tog postupka potvrđena je 1837. kad je Senat poništio to izglasavanje nepovjerenja (omjer glasova 24:19). Biddle je nestao sa scene, i do kraja svoja dva mandata „Stari Hikori" uspio je potpuno eliminirati nacionalni dug. Jackson je Biddleovo manipuliranje smatrao neprikrivenim pokušajem ucjenji­ vanja Vlade da obnovi bankin patent. Upozorio je: „Drski pokušaj sadašnje banke da kontrolira Vladu, oskudica koju je bezobzirno prouzročila... nisu ništa doli nagovještaj sudbine koja očekuje američki narod bude li namamljen da produlji trajanje te insti­ tucije ili osnuje drugu nalik njoj.” Bilo je drugih pokušaja oživljavanja Središnje banke, ali nijedan nije uspio sve do stvaranja Sustava saveznih pričuva 1913. godine. Akcija obnavljanja Središnje banke zapravo je počela tri godine ranije. „Jednom sam prilikom, pred kraj 1910. godine, doista sudjelovao u nečem tajnom i ponašao se kao zavjerenik... N e smatram pretjeranim govoriti o našoj tajnoj ekspediciji na otok Jekvll kao o prigodi kad je zapravo zamišljeno ono što je na koncu postalo Sustav saveznih pričuva...”, pisao je Frank A. Vanderlip, jedan od ljudi koji su stvorili Sustav. Kasnije je postao predsjednik njujorške banke National City. Vanderlip je mislio na tajno noćno putovanje, 22. studenog 1910. godine, sed­ morice ljudi koji su predstavljali možda četvrtinu svjetskoga bogatstva na otok Jekyll, odmaralište J. P Morgana blizu obale Georgije. Ta je misija bila tako povjerljiva da

68

VLADARI IZ SJENE

su se koristila samo osobna imena, a uobičajene sluge na otoku zamijenili su novi namještenici koji nisu poznavali nijednog sudionika. Tajnovita sedmorica bili su Vanderlip, koji je predstavljao Williama Rockefellera i ulagačku tvrtku Jacoba Schiffa - Kuhn, Loeb & Company; pomoćnik ministra finan­ cija Sjedinjenih Država Abraham Piatt Andrew; glava tvrtke J. P Morgan Company Henry R Davison; predsjednik banke First National iz New Yorka (institucija kojom je dominirao Morgan) Charles D. Norton; Morganov pomoćnik Benjamin Strong; partner tvrtke Kuhn, Loeb & Company Paul Moritz Warburg; i vođa Republikanske stranke u Senatu iz Rhode Islanda Nelson W Aldrich, predsjednik Nacionalne mone­ tarne komisije, jedini nebankar u toj skupini. No, bio je ortak bankara J. P Morgana i tast Johna D. Rockefellera mlađeg. Warburg, predstavnik europskih Rothschilda, bio je brat Maxa Warburga, šefa tvrtke M. M. Warburg Company, bankovnog konzorcija u Njemačkoj i Nizozemskoj. Skupina se na tjedan dana osamila na otoku kako bi pripremila planove za bankovnu reformu, koju je Vlada smatrala nužnom zbog niza financijskih panika. Danas mnogi istraživači vjeruju da su te panike umjetno stvarane kako bi se javnost primorala da prihvati te iste „reforme”. Ralph Epperson spominje da se Morgan vratio u Ameriku nakon posjeta Europi početkom 1907. i pokrenuo glasine da je banka Knickerbocker u New Yorku insolventna. Uplašeni klijenti izvršili su navalu na banku, sto je izazvalo navale na druge banke, pa je nastala panika. „Analiza panika 1873., 1893. i 1907. godine pokazuje da su te panike bile posljedica operacija međunarodnih bankara u Londonu”, zaključio je Eustace Mullins, ovlašteni biograf pjesnika Ezre Pounda, koji je potaknuo Mullinsa da istraži Sustav saveznih pričuva 1948. godine. Rektor Sveučilišta Princeton Woodrow Wilson (koji će ubzro postati američki predsjednik) iznio je svoje rješenje za financijsku paniku: „Sve te neprilike mogle bi se izbjeći ako imenujemo odbor od šest ili sedam ljudi kojima je stalo do društvene dobrobiti, poput J. P Morgana, da srede stvari u našoj zemlji.” Vapaji za stabilnim nacionalnim bankarskim sustavom bili su sve glasniji. „Tako je američki narod, koji je pretrpio Američku revoluciju, rat 1812. godine, borbe između Andrewa Jacksona i Druge banke Sjedinjenih Država, Građanski rat, prijašnje panike 1873. i 1893. godine, i sad paniku 1907., na koncu doveden do prihvaćanja rješenja koje su ponudili oni koji su prouzročili sve te događaje: međuna­ rodni bankari. To je rješenje središnja banka”, piše Epperson. Pod pritiskom birača. Kongres je 1908. prihvatio Aldrich-Vreelandov zakon kojim su nacionalne banke ovlaštene da izdaju kriznu valutu zvanu „bon” i formirao Nacionalno monetarno povjerenstvo - sa senatorom Aldrichem kao predsjednikom koje će preporučiti kako stabilizirati američki monetarni sustav. ,.Od samih početka bilo je očito da je povjerenstvo prijevara”, piše Griffin. „Takozvano istražno tijelo nije održalo službeni sastanak gotovo dvije godine, dok je Aldrich obilazio Europu savjetujući se sa središnjim bankama Engleske, Francuske

69

JIM MARRS

i Njemačke. 300 000 tisuća poreznih dolara potrošeno je na ta putovanja, a jedini opipljivi plod rada povjerenstva bilo je 38 golemih svezaka povijesti europskoga ban­ karstva." I i su svesci bili usredotočeni na njemački Reichsbank, čiji su glavni dioničari bili Rothschildi i VVarburgova obiteljska tvrtka M. M. Warburg Company. Završni izvještaj povjerenstva pripremilo je sedmero istaknutih ljudi koji su tajno otputovali na Morganov otok Jekyll kako bi tobože lovili patke. Ti su ljudi odredili da u Sjedinjenim Državama bude nekoliko središnjih banaka umjesto jedne i dogovorili se da nitko neće izgovarati riječi „središnja” i „banka". Što je najvažnije,, odlučili su da će ta tvorevina biti organizirana tako da izgleda kao službena agencija američke Vlade. U govoru pred zahvalnom publikom Američkoga bankarskog društva, Aldrich je izjavio kako „predložena organizacija nije banka, nego zadruga svih banaka u državi za točno određene svrhe". Warburg je zamislio formiranje te zadruge na način prihvatljiv i bankarima i javnosti. Sva ograničenja koja se tiču bankara mogla su se kasnije ukinuti - što je i učinjeno. Ali, taj prijedlog, koji je postao poznat kao Aldrichev plan, prema svom senat­ skom predlagatelju, bio je zle sreće od početka. Previše je ljudi shvaćalo da je to proziran pokušaj bankara da stvore sustav za same bankare. „Aldrichev je plan Wall Streetov plan”, upozorio je član Kongresa Charles A. Lindbergh, otac slavnog avijatičara. Kad je Aldrich iznosio svoj plan u obliku zakonskoga prijedloga, nikad nije izašao izvan povjerenstva. Greider se podrugivao da su „kritičari skloni zavjerama preuveličavali važnost sastanka na otoku Jekyll”, ali priznao je da su „njihove sumnje u prenesenom smislu točne" budući da su bankari znali da bi „svaki prijedlog prepoznat kao prijedlog Wall Streeta bio osuđen na propast u Zastupničkom domu s demokratskom većinom”. Bila je potrebna nova taktika, i došla je u obliku predsjednika Odbora za ban­ karstvo i tečaj Čartera Glassa, člana Kongresa iz Virginije, koji je otvoreno napao Aldrichev plan tvrdeći da mu manjka Vladine kontrole i da stvara bankarski monopol. Glass je sastavio nacrt alternative, Zakon o saveznim pričuvama, i izjasnio se protiv Wall Streeta. Planeri s otoka Jekyll Vanderlip i Aldrich žučljivo su govorili protiv Glassova prijedloga zakona premda su cijeli odjeljci bili isti kao u Aldrichevu planu. Bio je to očit pokušaj skupljanja javne podrške Glassovu prijedlogu prividnim protivljenjem bankara. Te je pokušaje naglašavala organizacija za bankovnu reformu zvana Nacionalna građanska liga, „koju su u cijelosti financirale i kontrolirale banke pod vodstvom Paula Warburga”, prema Griffinu. „Zadaća te organizacije bila je podijeliti stotine tisuća 'obrazovnih' brošura, organizirati kampanje pisanja pisama članovima Kongresa, dobavljati medijima mate­ rijale koji se mogu citirati i na druge načine stvoriti privid najšire podrške planu s otoka Jekyll”, dodao je.

70

VLADARI IZ SJENE

N a čelu Lige bio je J. Laurence Laughlin, profesor ekonomije sa Sveučilišta u Chicagu, koje je primalo obilne donacije od Johna D. Rockefellera. Dok se prikupljala narodna podrška za novi bankarski sustav, u političkoj areni koristila se još jedna često primjenjivana taktika. Predsjednik William Howard Taft već je javno dao riječ da će uložiti veto na svaki zakon kojim bi se stvorila središnja banka. Bankari su trebali popustljivijeg vođu. Taj je vođa bio Woodrow Wilson, član akademske zajednice kojega su na položaju rektora Sveučilišta Princeton zadržali njegovi bivši drugovi iz razreda, Cleveland H. Dodge i Cyrus McCormick, oba direktori Rockefellerove banke National City iz New Yorka. „Gotovo dvadeset godina prije svoje nominacije, Woodrow Wilson kretao se u sjeni Wall Streeta", piše Ferdinand Lundberg. Wilson, koji je uzdizao J. P Morgana 1907. godine, bio je imenovan za guvernera New Jerseyja. Sad je bio bankarski izbor za pred­ sjednika. Wilsonovu nominaciju osigurao je čovjek koji će otada nadalje biti njegov stalni pratitelj i savjetnik, pukovnik Edward Mandell House, bliski Warburgov i Morganov suradnik. „Schiffovi, Warburgovi, Kahnovi, Rockefelleri i Morgani imali su povjerenja u Housea”, napominje profesor Charles Seymour, koji je uredio Houseove spise. Ali, postojao je jedan problem. Rane ankete pokazivale su da demokrat Wilson ne može pobijediti republikanca Tafta. Manevrom koji je otada uspješno korišten neko­ liko puta, bivši predsjednik Theodore „Teddy” Roosevelt, također republikanac, bio je potaknut da se kandidira u ime treće stranke velikim svotama novca koje su njegovoj Naprednoj stranci pribavila dva velika donatora blisko povezana s Morganom. Plan je dobro funkcionirao. Roosevelt je oteo glasove Taftu pa je Wilson, koji je već obećao da će potpisati Zakon o saveznim pričuvama, bio izabran neznatnom većinom. Bilo je nužno prividno protivljenje Wall Streeta. William McAdoo, Wilsonov zet koji je bio imenovan za ministra financija, kasnije je otkrio: „Bankari su se borili protiv... Zakona o saveznim pričuvama s neumornom energijom ljudi koji se bore protiv šumskoga požara. Govorili su d a je populistički, socijalistički, nepotpun, pogu­ ban, djetinjast, loše zamišljen i neprovediv.” Međutim, McAdoo je o razgovorima s tim bankarima rekao: „Postupno sam uvidio, kroz svu maglu i dim polemika, da se bankarski svijet zapravo ne protivi toliko zakonu koliko se čini...” Wilson je potpisao Zakon o saveznim pričuvama 23. prosinca 1913. godine, samo dva dana prije Božića, dok su neki članovi Kongresa već bili kod kuće za blagda­ ne, i dok je pozornost prosječnog građanina očito bila usmjerena drugamo. „Kongres je bio nadigran, nadmudren i nadmašen varavim ali sjajnim psihološko-političkim napadom ”, komentirao je Griffin. Sustav saveznih pričuva danas je sastavljen od dvanaest banaka Saveznih priču­ va, svaka opslužuje jedan dio zemlje, ali dominira njujorška banka Saveznih pričuva. Te banke vodi Upravni odbor čije članove imenuje predsjednik, a potvrđuje Senat, što je obično automatski postupak. Sustav predstavlja tako važnu silu u svjetskoj ekonomiji da financijski stručnjaci svih država pozorno prate svaku akciju koju poduzme. „Pozornost je opravdana”, piše

71

JIM MARRS

Kim Clark iz U.S. News & World Reporta, „budući da i najmanja promjena kamatnih stopa može uznemiriti tržišta i stvoriti ili uništiti milijune radnih mjesta". Ali, bit čitavog sustava je u tome tko njime upravlja i radi čega. „Korištenje Središnje banke za stvaranje izmjeničnih razdoblja inflacije i deflacije radi ostvarenja golemih profita, čime se dvostruko vara javnost, međunarodni su bankari razradili u egzaktnu znanost", napominje Alien. Član Kongresa Lindbergh izjavio je 1913. da Sustav saveznih pričuva „formira naj­ veći konzorcij na svijetu... Kad predsjednik potpiše taj zakon, bit će legalizirana nevidljiva vlada koja će vladati zahvaljujući moći novca. Novi će zakon stvoriti inflaciju kad god konzorcij bude htio inflaciju. Odsada će depresije biti znanstveno stvarane”, upozorio je. Sustav saveznih pričuva brzo su popunili isti ljudi koji su stajali iza njegova stva­ ranja. Morganov bankar Benjamin Strong postao je prvi upravitelj njujorške banke Saveznih pričuva, dok je prvi upravitelj Upravnog odbora Sustava bio nitko drugi doli Paul Warburg, čovjek kojemu se pripisuje planiranje većine pojedinosti Sustava saveznih pričuva i koji je kasnije postao njegov predsjednik. Usprkos riječi „savezne” u svojem imenu, Sustav nije dio američke Vlade. To je privatna organizacija čije su vlasnice banke članice, koje su, s druge strane, vlasništvo privatnih dioničara. A tko su ti dioničari? „Pregled najvećih dioničara njujorških banaka jasno pokazuje da nekoliko obitelji, povezanih podrijetlom, bračno ili poslovnim interesima, još uvijek nadzire njujorške banke koje, s druge strane, drže kontrolni paket dionica njujorške banke Saveznih pričuva”, izvještava istraživač Eustace Mullins u svojoj knjizi iz 1983. godine Tajne Saveznih pričuva (The Secrets of the Federal Reserve). Mullins je pokazao grafikone koji povezuju obitelji Rothschild, Morgan, Rockefeller, Warburg i druge. Ta kontrola privatnih banaka nad Sustavom traje i danas. „Njujorška banka Saveznih pričuva - koja potpuno dominira nad ostalih jedanaest ogranaka vlasničkim udjelom, kontrolom i utjecajem, ima jedino stalno mjesto s pravom glasa u Saveznom odboru za otvoreno tržište i upravlja svim transakcijama obveznica na otvorenom tržištu - ima 19 752 655 neplaćenih dionica i u većinskom je vlasništvu dviju banaka: Chase Manhattan (sad je spojena s bankom Chemical), koja ima 6 389 445 dionica ili 32,35 posto, i Citibank, koja ima 4 051 851 dionicu ili 20,51 posto. Te dvije banke zajedno imaju 10 441 295 dionica ili 52,86 posto, što je većinski udio”, stoji u izvje­ štaju istraživača Erica Samuelsona iz 1997. godine. Reklo bi se da su se Jeffersonova i Lindberghova upozorenja o privatnom nad­ zoru nad Središnjom bankom pokazala točnima. Griffin je ukazao na to da su stvaranjem Saveznih pričuva najveći bankari konačno postigli dugogodišnji cilj - odgovornost poreznih obveznika za gubitke pri­ vatnih banaka. Citirao je Paula Warburga, koji je priznao: „Dok je tehnički i zakonski novčanica Saveznih pričuva, obveznica Vlade Sjedinjenih Država, u stvari je ona obveznica za koju jedina stvarna odgovornost leži na bankama pričuva... Vlada jedino može biti pozvana da ih preuzme nakon što banke pričuva padnu pod stečaj.”

72

VLADARI IZ SJENE

„Čovjek koji stoji iza Sustava saveznih pričuva kaže nam da novčanice Sustava pričuva predstavljaju privatno izdani novac, a porezni su obveznici spremni pokriti potenci­ jalne gubitke tih banaka koje su ga izdale”, pojašnjava Griffin [naglasak u izvorniku]. Novac kojim se pokriva Vladino prekomjerno trošenje dolazi putem mehanizma koji su potaknuli isti ljudi u istom razdoblju - poreza na dohodak i sredstava njegova ubiranja. Zapravo su globalistički bankari iza Wilsona imali razloga za slavlje. Zvučeći jezivo slično današnjim političarima, Wilson je proglasio da njegovu Vladu „više zanimaju ljudska prava nego vlasnička prava". Pod krinkom te retorike, Wilson je progurao zakonske odredbe „naprednije" od svih prijašnjih američkih administracija, pridodavši Sustavu saveznih pričuva nametanje stupnjevitog poreza na dohodak (koji će prikupljati Porezna služba Ministarstva financija), savezni Zakon o poljoprivred­ nim zajmovima (kojim je stvoreno dvanaest banaka za poljoprivrednike) i Savezno trgovinsko povjerenstvo koje regulira poslovanje, između ostalih zakona. Mnogim su se ljudima u ono doba svi ti zakoni činili nužnima. Neki bi i dalje mogli tvrditi kako je možda bolje da upućeni bankari budu odgovorni za nacionalnu zalihu novca. N a kraju krajeva, u publikaciji Saveznih pričuva iz 1963. stoji: „Zadaća Saveznih pričuva je da potiče protok novca i kredita, koji će olakšati uredan gospodarski rast, sta­ bilnost dolara i dugotrajnu ravnotežu u našem međunarodnom platnom prometu.” No, je li Sustav ostvario svoje naznačene ciljeve? Svatko stariji od 40 godina iskusio je izmjenična razdoblja inflacije i recesije. Godine 1972. Nixon je devalvirao dolar nakon što su ga Europljani odbili prihvatiti. „Od 1976. Sjedinjene Države imaju negativnu trgovinsku bilancu, a 1985., prvi put od 1914., američka dugovanja stranim vjerovnicima premašila su strana dugovanja američkim vjerovnicima”, stoji u Encyclopaediji Britannici. Ako su iznesene zadaće Sustava prave, onda je Sustav neslavno zatajio. „Čini se da bi Sustav s tako bijednim rezultatima... bio ukinut bez odlaganja”, smatra Epperson, koji sugerira da je možda „Sustav stvoren da radi baš suprotno od onoga što tvrdi američkom narodu”. Druga tajna značajka te igre novcem jesu traženi depoziti, novac pohranjen u banci koji na zahtjev može biti povučen bilo kada. Taj sustav nam je poznat kao teku­ ći računi. Danas se vrlo brzo novac zamjenjuje plastičnim „debitnim” karticama, a deponenti plaćaju sve veće „troškove usluge” za pravo da njihova banka koristi njihov novac radi profita. Recimo da neka osoba položi 50 dolara u banku, to je u stvari pozajmica banci, budući da na zahtjev taj novac mora biti vraćen. Zato se u evidenciji tih 50 dolara vodi kao pasiva. Međutim, banka zatim posuđuje tih 50 dolara nekom drugom koji ih mora vratiti s kamatama. Sad se tih 50 dolara smatra aktivom. Istih 50 dolara je i akti­ va i pasiva, koje se stoga neutraliziraju, dokazujući da je novac u biti bezvrijedan. Ali, tu je onda pitanje kamata. Kad se 50 dolara položi na štedni račun, prido­ daje se određeni mali postotak kamata, često pod uvjetom da se novac ne može brzo

73

JIM MARRS

povući. Kad se 50 dolara položi na tekući račun, deponent ne dobiva nikakve kamate. No, kad banka pozajmi 50 dolara, zaračunava popriličnu kamatu prema trenutnim stopama i ubire profit. Stoga je očito da je u bankarstvu dug jednak profitu. To je glavna tajna novca. Nije teško uvidjeti d aje mnogo unosnije otvoriti banku nego tekući račun. To tako­ đer može objasniti zašto su nekoć moćne Sjedinjene Države postale dužnička zemlja. l ihva je izraz koji je gotovo nestao iz našega jezika. Danas mlađi ljudi nemaju predodžbu o toj riječi. Nekoć se lihva definirala kao bilo kakva kamata koja se zaraču­ nava za pozajmicu, ali suvremeni rječnici ublažili su to na samo „previsoku kamatu. Teksaški ustav nekoć je definirao lihvu kao svaku kamatu koja premašuje šest posto. Ta je granica povećana tijekom godina sve dok cijeli pojam nije izbrisan. Kritičari bankarstva primijetili su da čak i Biblija zahtijeva deset posto za Boga. „Zaračunavanje kamata na tobožnje pozajmice je lihva, i to je postalo institucio­ nalizirano pod Sustavom saveznih pričuva”, tvrdi Griffin. To se postiglo prikrivanjem postupaka Sustava tajnovitim i zakučastim ekonomskim izrazima. „Mehanizam kojim Sustav pretvara dug u novac možda se čini složenim na prvi pogled, ali jednostavan je sjetimo li se da nakana ni nije bila da taj proces bude logičan, nego zbunjujući i varav”, dodaje Griffin. Greider se složio napisavši: „Predviđeno je da postupci Sustava budu preezoterični da bi ih shvatio običan građanin.” Neki smatraju da bi to neznanje moglo biti blagoslov. Henry Ford navodno je rekao: „Dobro je da ljudi u našoj zemlji ne razu­ miju naš bankovni i monetarni sustav jer da razumiju, mislim da bi do jutra izbila revolucija.” .Većina Amerikanaca zapravo ne razumije djelovanje međunarodnih pozajmljivača novca”, slagao se s tim pokojni senator Barry Goldvvater. „Bankari žele da tako bude. Svjesni smo na maglovit način da obitelji Rothschild i Warburg iz Europe te J. P Morgan, Kuhn, Loeb & Company, Schiff, Lehman i Rockefelleri posjeduju i kontrolira­ ju golemo bogatstvo. Kako su stekli tu golemu financijsku moć i kako je primjenjuju, za većinu je nas neshvatljivo. Međunarodni bankari zarađuju dajući kredite vladama. Što je veći dug države, veće su kamate koje su vraćaju pozajmljivačima. Europske nacional­ ne banke zapravo su u vlasništvu i pod kontrolom privatnih interesa.” Može se dokazati da ti isti privatni interesi posjeduju i kontroliraju Sustav saveznih pričuva. Prema Greideru, današnji gospodari novca stvorili su tako zamršene i ezoterične detalje oko svojih financijskih transakcija da je Sustav poprimio razmjere kulta. „Modernim se umovima čini bizarnim razmišljati o Sustavu pričuva kao o religijskoj instituciji”, piše on. „No, teoretičari zavjere na svoj su suludi način bili na tragu nečeg stvarnog i značajnog... [Sustav] također funkcionira u sferi religije. Njihova tajanstvena moć stvaranja novca, naslijeđena od svećeničkih preteča, zakriljuje složen niz socijalnih i psiholoških značenja. S vlastitim oblikom tajnih čarobnih riječi, Savezne pričuve vrše društvene rituale koji izazivaju strahopoštovanje, tako moćne i zastrašujuće transakcije da se čine izvan našeg poimanja... Prije svega, novac

74

VLADARI IZ SJENE

je funkcija vjere. Zahtijeva bezuvjetni i sveopći društveni pristanak koji je doista misteriozan. Da bi se stvarao i rabio novac, svi moraju vjerovati. Samo tada bezvri­ jedni komadići papira dobivaju vrijednost.” Mnogi istraživači i autori smatraju profitiranje od duga, zaodjeveno u drevni i mistični žargon, skupa s dokumentiranim vezama bankara koji upravljaju odlukama vlasti, glavnim uzrokom povećanja duga, kako javnog, tako i osobnog. „Zahvaljujući odluci Saveznih pričuva da dopuste enormno povećanje zalihe novca i obilju stranog kapitala koji traži sigurnu luku u Sjedinjenim Državama, potrošači i tvrtke i dalje su prezasićeni kreditom koji im stoji na raspolaganju", pišu Phillip J. Langman i Jack Egan u poslovno orijentiranom U.S. News & World Reportu u siječnju 1999. godine. Također napominju: „Gospodarstvo i dalje stvara nova radna mjesta, ali Amerikanci se zadužuju brže nego što im rastu prihodi.” Prije 1930-ih godina papirnate novčanice mogle su se zamijeniti za zlato, s obzi­ rom na to d a je paragraf 10 američkog Ustava označivao zlato i srebro kao jedino zako­ nito sredstvo plaćanja. Stare novčanice Saveznih pričuva imale su natpis: „Zamjenjivo za zakonit novac u državnoj blagajni Sjedinjenih Država ili bilo kojoj banci Saveznih pričuva.” Ali, više ne. „Nova dimenzija povjerenja pridodana je iluziji [stvarne vrijednosti]”, pojašnja­ va Greider. „N a koncu, posljednje uporište iluzije novca odbačeno je u ovom stoljeću: napušten je zlatni standard.” Izvorna svrha novca - da predstavlja konkretna dobra i usluge - zaboravljena je. Jednostavne tajne novca pomno je sakrilo svećenstvo kulta novca. „Američka javnost, čime se ne razlikuje od svojih političkih vođa, ovisi o poznatim klišejima zbog svojeg ograničenog razumijevanja novca”, napominje Greider. „Prosječni građani jedno­ stavno ne mogu razumjeti taj jezik, a većina ekonomista nije im ga pokušala prevesti. ” Novac su danas sve više elektronske točkice na ekranu računala kojemu se pri­ stupa plastičnim karticama na bankomatima. N išta ne stoji iza njega. Ipak, taj ilu­ zorni novac velike institucije posuđuju uz kamate. Kako ukupna količina novca raste, njegova se vrijednost smanjuje. To se naziva inflacijom, što je zapravo ugrađeni porez na uporabu novca. A oni koji nadziru optjecaj papirnatoga novca ili elektronskih toč­ kica mogu manipulirati inflacijom u oba smjera. „Posljedica tog cijelog sustava golem je dug na svim razinama današnjega druš­ tva”, piše William Bramley. „Banke su dužne klijentima, a novac klijenata je posuđen i stvara zaduženost prema bankama. Ono što taj sustav čini nalik nečemu proizašlom iz luđačkog delirija činjenica je da banke, poput drugih pozajmljivača, često imaju pravo zaplijeniti fizičku imovinu ako im se ne vrati njihov papirnati novac.” Tijekom Velike depresije 1930-ih godina, novac je zadržao svoju vrijednost. Jednostavno je bilo teško doći do njega pa su cijene pale odražavajući njegovu nesta­ šicu. Danas Amerika doživljava inflatornu depresiju - cijene nastavljaju rasti zbog napuhane količine novca. Što je više novca u optjecaju, manje vrijedi.

75

i

Izgradnja imperija

Bankari poput Rothschilda brzo su shvatili da mogu manipulirati vrijednošću novca nadzirući količinu u optjecaju. Frakcijsko bankarstvo omogućilo im je da izdaju ili povlače novac prema vlastitom nahođenju. Umnogostručili su svoje profite i moć iznova posuđujući novac čitavim država­ ma radije nego samo pojedincima. „Kako su sazrijevali i učili magiju pretvaranja duga u novac, prelazili su granice Frankfurta”, bilježi Griffin. Kao što je dokumentiralo nekoliko autora, Rothschildi su pridodali i učinkovite obavještajne mreže i kvazislužbeno krijumčarenje kako bi povećali svoje carstvo. Primjerice, kad je Napoleon odbio pozajmice od Rothschilda, osnovavši svoju Francusku banku, stvorio je osvetljive neprijatelje. Nakon povratka iz progonstva 1815. godine, Napoleona su okolnosti prisilile na velike pozajmice kako bi obranio Francusku od britanskoga vojvode od Wellingtona i njegove skrpane europske vojske. Nathan Rothschild iz Londona pozajmio je Napoleonu pet milijuna funti. Nathan je u isto vrijeme, pomoću drugih članova obitelji Rothschild, prokrijumčario golemu količinu zlata preko Francuske kako bi opskrbio Wellingtona. Opet su Rothschildi sjedili na dvije stolice. Kada je u lipnju 1815. godine Wellingtonova preporođena vojska porazila Napoleona kod Waterlooa, u Englesku su, zajedno s viješću o pobjedi, pohita­ li i Rothschildovi teklići noseći svoje dobro poznate nedodirljive crvene torbe. Rothschildov glasnik stigao je cijeli dan prije Wellingtonova. Znajući za tu sposobnost brzog informiranja, sve oči na londonskoj burzi bile su uprte u Nathana Rothschilda, koji je, čineći se malodušnim, naredio prodaju svojih dionica. Sigurni u to da je Wellington poražen, svi su počeli mahnito prodavati, što je na kraju rezultiralo time da su mešetari Nathana Rothschilda ubrzo mogli pokupovati priličnu većinu britan­ skih dugova za samo mali dio njihove prave vrijednosti. Mnogo kasnije, Nathan Rothschild komentirao je svoj postupak: „Bio je to naj­ bolji poslovni potez u mom životu.” Do početka 19. stoljeća Rothschildi su uspjeli steći plemićke titule. Francuska loza dodala je ,,đe" ispred imena 1816. godine, dok su austrijski ogranci postali baru­ nima 1882. Nesklona kraljica Viktorija 1885. g. dodijelila je titulu baruna Nathanielu Rothschildu, Nathanovu unuku. 76

VLADARI IZ SJENE

„Tijekom prve polovine 19. stoljeća braća su izvršavala važne transakcije u ime vlada Engleske, Francuske, Prusije, Austrije, Belgije, Španjolske, Napulja, Portugala, Brazila, raznih njemačkih država i manjih zemalja. Bili su osobni bankari mnogih okrunjenih europskih glava. Mnogo su ulagali, preko posrednika, u daleka tržišta poput američkog, indijskog, kubanskog i australskog”, napominje Griffin. Naravno, da bi zaštitili tako velika ulaganja, Rothschildi su morali u nekoj mjeri nadzirati aktivnosti država u kojima su djelovali. Također, financirali su razne zemlje i zatim ih navodili na sukob kako bi ih podvrgli svojoj volji. Taj je manevar poznat kao „ravnoteža snaga” i zahtijevao je veliku tajnovitost. „Ostajući iza kulisa, mogli su izbjeći nalet bijesa javnosti koji je, umjesto prema njima, bio usmjeren na političke figure koje su oni u velikoj mjeri kontrolirali", objaš­ njava Griffin, dodajući: „To je tehnika kojom se otada služe financijski manipulatori, a danas se u cijelosti njome koriste oni koji upravljaju Sustavom saveznih pričuva.” Rothschildi su ostali klanski orijentirani kroz cijelo 20. stoljeće, kao što dokazuje biograf Wilson opisujući kako je Lionel de Rothschild „jednom prošao sa mnom popis svih živućih članova obitelji - desetine njih. 1 mogao je svakog na brzinu verbalno skicirati." Do kraja 1990-ih patrijarsi carstva Rothschilda bili su baruni Guy i Elie de Rothschild u Francuskoj i lord Jacob Rothschild i sir Evelyn de Rothschild u Britaniji. Usprkos današnjoj otvorenosti medija, Rothschildi i dalje kriju svoje tajne. Godine 1998. predavaču povijesti na Oxfordu, Niallu Fergusonu, dopustili su objaviti iscrpnu biografiju Rothschilda - ali samo do 1848. godine. Osvrnuo se na „suludu skupinu" zavjereničkih autora koji vide svjetsku kontrolu u aktivnostima Rothschilda i pokušao napisati tobože „znanstvenu povijest" te obitelji. Međutim, Fergusonove izjave o nedužnosti Rothschilda opovrgava njegovo vla­ stito priznanje da mu je čak i kao službenom biografu istraživanje bilo ograničeno. „Od početka je službeno dogovoreno da ću imati pravo slobodno citirati bilo koji materijal iz arhive Rothschilda u Londonu datiran prije ožujka 1915. godine... i iz bilo kojeg drugog arhiva i privatne zbirke spisa ako mi njihovi skrbnici to dopuste", objasnio je. Čak i tada je Ferguson otkrio značajne praznine i ispuštanja u arhivima, osobito što se tiče godina koje prethode Američkom građanskom ratu. Kao samozvani „ateist iz kalvinističke sredine”, nije obraćao nimalo pozornosti na metafizičke aspekte podri­ jetla Rothschilda, njihovo poznavanje kabalističke tradicije ili vezu s masonstvom i drugim tajnim društvima. Međutim, Rothschildi ne mogu pobjeći svim medijskim istraživanjima pa do nas povremeno dopre neka kratka vijest, kao 8. srpnja 1996. g., o „tajnovitom samouboj­ stvu” 41-godišnjeg Amshela Rothschilda, upravitelja obiteljskoga financijskog carstva. Amshel je, kao najstariji sin, postao izvršni direktor Rothschild Asset Managementa 1990. godine te napredovao do mjesta predsjednika 1993. Navodno

77

JIM MARRS

mu je bila „neugodna njegova uloga u bankarskom carstvu na koju g a je prisilio nje­ gov otac lord Victor Rothschild. Kružile su glasine da su članovi obitelji nezadovoljni njegovom poslovnom politikom. Prema novinarki Sally Bedell Smith, tvrtka je izgu­ bila devet milijuna dolara u godini prije Amshelove smrti, l o se dogodilo u vrijeme kad je Evelyn Rothschild upravo dogovorio partnerstvo s drugom najvećom bankom u Kini. Nastojeći neutralizirati taj gubitak, Amshel je planirao stopiti raštrkane obi­ teljske operacije u jedan globalni koncern vrijedan 28 milijardi dolara. Amshel Rothschild pronađen je mrtav u mramornoj kupaonici svoje hotelske sobe u Parizu. Ležao je ispod držača za ručnike koji je bio samo metar i pol od poda, što je nagnalo jednog izvjestitelja na komentar: „Čovjeku visokom 1,85 m nije bilo lako objesiti se.” Nosio je samo frotirni orgtač, a jedan kraj remena ogrtača bio mu je omotan oko vrata. Drugi je kraj bio svezan za držač ručnika koji je navodno slučajno izvukao iz zida jedan od istražitelja. Isprva je objavljeno da je uzrok smrti srčani udar, ali kasnije je to promijenjeno u očito samoubojstvo gušenjem. Nije bilo poruke ni dokaza nasilnog čina premda je policijski izvještaj poslan izravno francuskom ministru unutarnjih poslova, zaobilaze­ ći uobičajene kanale. To je očito učinjeno na zahtjev obitelji koja izbjegava publicitet, što je dobar pokazatelj njezine moći nad Vladom. Zbog izostanka uočljivih privatnih problema i poruke, samoubojstvo se čini naj­ manje vjerojatnom teorijom o Amshelovoj smrti. Usprkos neobičnim okolnostima smrti i njegovu položaju u svjetskom bankar­ stvu, Amshel jedva da je bio spomenut u medijima, a zaključak da se objesio objav­ ljen je bez pitanja ili komentara. U Godišnjaku Encylopediae Britannice 1997. njegova se smrt spominje u samo jednoj rečenici. Zametnuta je u odjeljku pod naslovom „Ekonomski poslovi: bankarstvo" i glasi: „Britansku bankarsku industriju u srpnju je potreslo navodno samoubojstvo Amshela Rothschilda, izvršnog direktora rukovodstva imovinom i ulaganja londonskog ogranka obitelji Rothschild i vjerojatnog nasljednika obiteljskih globalnih bankarskih operacija.” Nedostatak izvještavanja o sumnjivoj smrti tako istaknute osobe govori u prilog onih koji vide skrivenu kontrolu medija. Biograf Rothschilda Derek Wilson bio je zapanjen izdržljivošću te obitelji. „Genetika, mitologija, promišljena obuka, prilike koje pružaju bogatstvo i veze, sve je to imalo svoju ulogu u stvaranju jedne od najizuzetnijih - možda i najizuzetnije obitelji u novijoj povijesti”, zaključio je s divljenjem. „Malo je dinastija, s iznimkom nasljednih monarhija sačuvanih od zaborava pravom prvorodstva, održalo svoj utjecaj u svijetu kroz sedam naraštaja.” Prvorodstvo se odnosi na glavni uvjet izvorne oporuke Mayera Amschela koji nalaže da samo najstariji sin u svakom naraštaju može upravljati obiteljskim bogat­ stvom. N a taj način ne samo da se obitelj Rothschild čvrsto drži zajedno, nego, kao u tajnim društvima, oni članovi obitelji koji nisu upućeni u najskrovitiju kontrolu malo znaju o njezinim financijskim poslovima. Bivši visoki rukovoditelji tvrtki Rothschilda žale se kako često „nisu bili u toku” glede važnih odluka.

78

VLADARI 12 SJENE

To obiteljsko zajedništvo i tajnovitost, zajedno s nevjerojatnom moći njiho­ va bogatstva, može razjasniti često citirane riječi patrijarha Mayera Rothschilda: „Dopustite li mi da upravljam novcem neke zemlje, nije me briga tko određuje njezine zakone." v Utjecaj Rothschilda proširio se diljem svijeta. Njihov utjecaj na glavnu japansku bankarsku kuću Nomura potječe od prijateljstva Edmunda Rothschilda i Tsunaa Okumure, čovjeka najodgovornijeg za stvaranje tog financijskog diva. Upravo su Rothschildi pridonijeli stvaranju izraelske države. Godine 1917., nakon što je služio kao član britanskoga Parlamenta, cionist lord Lionel Walter Rothschild drugi - najstariji sin koji je naslijedio Nathanov novac i titulu nakon nje­ gove smrti 1915. - primio je pismo od britanskoga ministra vanjskih poslova Arthura Balfoura kojim se izražava suglasnost za osnivanje židovskoga nacionalnog doma u Palestini. To je pismo kasnije postalo poznato kao Balfourova deklaracija. Godine 1922. Liga naroda potvrdila je Balfourov mandat u Palestini, utrvši tako put za kasnije stvaranje Izraela. Barun Edmond de Rothschild, koji je izgradio prvi naftovod od Crvenoga mora do Sredozemlja kako bi iransku naftu doveo u Izrael i utemeljio izraelsku Središnju banku, prozvan je „ocem modernog Izraela”. U SAD-u je novinar William T. Still rekao da je obiteljsko stvaranje bogatstva bilo „temeljito”. „Djelujući preko volstritskih tvrtki Kuhn, Loeb & Co. i J. P Morgan Co., Rothschildi su financirali Johna D. Rockefellera kako bi mogao stvoriti carstvo Standard Oila", piše Still. „Financirali su i aktivnosti Edvvarda Harrimana [željezni­ ce] i Andrevva Cam egieja [čelik].” Bez obzira na to dominiraju li doista Rothschildi američkom ekonomijom ili utječu na nju, bliske veze između američkih i britanskih bogatih obitelji i tajnih dru­ štava čvrsto dokazuju povezanost s Europom. Jedna od takvih veza je sestrinska organizacija Trilateralne komisije, CFR-a i Bilderberga: Kraljevski institut za međunarodne poslove.

| Kraljevski institut za međunarodne j poslove - okrugli stolovi

Zadaci i metode suvremenih američkih tajnih društava nisu nastali u Americi, već su uvezeni iz tajnih društava koja su stoljećima dominirala Europom. Vratimo li se na sastanak u Parizu 1919. godine koji je doveo do stvaranja Vijeća za inozemne odnose, valja napomenuti da je to Vijeće bilo samo američki ogranak predloženog „Instituta za medunarodne poslove". Engleski ogranak zadržao je izvor­ no ime, postavši poznat kao Kraljevski inistitut za međunarodne poslove (R1IA). Kao i u slučaju CFR-a, stvaranje Instituta potaknuli su savjetnik VVoodrovva Wilsona, pukovnik House, bankari Warburg i Baruch te drugi članovi Houseove „istraživačke skupine" internacionalista. RIIA je izgrađena na postojećem tajnom društvu, Skupinama okruglog stola, koje je oko 1910. osnovao trust engleskoga dija­ mantnog magnata Cerila Rhodesa. Donald Gibson ovako je sve to objasnio: „Kraljevski institut osnovan je 1919. kako bi održao britansku moć u svijetu i potpomogao je osnivanje Vijeća za inozemne odnose kao dio nastojanja da poveže britansku i američku višu klasu i njihove vanj­ skopolitičke interese.” Taj je pogled iznio i David leke napisavši: „Takozvani poseban odnos' između Britanije i Amerike ustvari je odnos između RlIA-e i Vijeća za inozemne odnose.” Sjedište RIlA-e je u Chatham Houseu na londonskom St. Ja m e s's Squareu, nasuprot doma bogate obitelji Astor. Često se kaže da se britanska vanjska politika kreira u Chatham Houseu. Stvaranje RIlA-e vodio je Lionel Curtis, veteran južnoafričkih burskih ratova koji je postao tajnik sira Alfreda Milnera, britanskoga visokog povjerenika za Južnu Afriku. Curtis je bio jedan od nadarenih mladih Milnerovih štićenika poznatih kao „Milnerov dječji vrtić”. Opisivali su ga kao „britanskoga javnog djelatnika i pisca, zagovornika britanskoga imperijalnog federalizma i svjetske države koji je imao pri­ ličan utjecaj na nastanak Commonwealtha... Bio je najviše odgovoran za zamjenu izraza [britansko] 'carstvo' 'Commonvvealthom Milner, „vatreni imperijalist” obrazovan na Oxfordu, izazvao je svojim krutim stavovima Burski rat (1899. - 1902.), a pobjedom je Britanija stekla nadzor nad južnoafričkim rudnicima dijamanata i dobrim dijelom zaliha zlata. Nije slučajno Milner postao glavni upravitelj imetka Cecila Rhodesa, južnoafričkoga dijamantskog

80

VLADARI IZ SJENE

tajkuna. Cecil Rhodes, više od bilo koga drugog, dao je poticaj za formiranje nekoliko tajnih društava uključujući RIIA-u i C FR , počevši s njegovim Skupinama okruglog stola. Profesor Carroll Quigley, ugledni povjesničar i profesor povijesti u Diplomatskoj školi na Sveučilištu u Georgetownu i sveučilišni mentor predsjednika Clintona, obja­ snio je: „Rhodesove stipendije [Clinton je dobio jednu]... poznate su svima. Ono što nije opće poznato jest da je Rhodes u pet prethodnih oporuka ostavio svoje bogat­ stvo za stvaranje tajnoga društva koje će se posvetiti očuvanju i širenju Britanskoga Carstva. A ono što se čini da nije poznato nikome jest to da to tajno društvo... postoji i danas.” Budući da Quigley i mnogi drugi smatraju Skupine okruglog stola pretečama suvremenih tajnih društava, trebalo bi se pobliže pozabaviti Cecilom Rhodesom, njegovim pouzdanikom lordom Milnerom i njihovim stajalištima.

Rhodes i Ruskin

Cecil Rhodes, duhovni otac suvremenih tajnih društava, i njegov sveučilišni mentor John Ruskin nastavljali su filozofsku tradiciju koja se može pratiti sve do stare Grčke pa i prije. Tu tradiciju slijedili su i pioniri socijalizma Karl Marx i Friedrich Engels. Rođen 1853. godine, Rhodes, sin vikara iz B ish o p 's Stortforda, bio je obuzet religijskim idejama od rane dobi. Godine 1879. pridružio se svojemu bratu, koji je upravljao jednom južnoafričkom farmom pamuka. Oba je brata ubrzo privuklo tra­ ganje za dijamantima. Nakon određenoga početnog uspjeha, Rhodes je osnovao tvrtku De Beers Consolidated Mines, nazvanu prema parcelama obitelji Nicholasa de Beersa koje je preuzeo. Osam je godina Rhodes provodio vrijeme paralelno u rudnicima u Kimberleyju u Južnoj Africi i na studiju na Oxfordu, gdje g a je očarao profesor likovnih umjetnosti John Ruskin. Sin imućnog trgovca vinom, Ruskin se toliko udaljio od uobičajenog načina raz­ mišljanja da je jedan biograf rekao kako živi „težak, osamljenički unutarnji život, često proganjan i zahvaćen ludilom”. Sklon čestom masturbiranju i nimfolepsiji (mahnita sklonost prema maloljetnicama), Ruskin ipak nije uspio konzumirati brak s devetnae­ stogodišnjom Effie Gray, 1848. godine. Šest godina kasnije, još uvijek djevica, dala je poništiti brak, što je bio šokantan razvoj događaja za ono doba. Ruskin je bio revni proučavatelj Biblije, ali kasnije je odustao od vjerovanja u Boga. „John Ruskin, čovjek koji je nadahnuo Cecila Rhodesa, Alfreda Milnera i one koji su osnovali tajno društvo Okrugli stol, bio je pod utjecajem ezoteričnih tekstova [grčkoga filozofa] Platona i madame Blavatsky [osnivačica okultnog Teozofskog druš­ tva], knjiga lorda Edwarda Bulwera-Lyttona i tajnih društava tipa Red zlatne zore”, piše Icke. Ruskin, koji je navodno svaki dan čitao Platonovu Državu, prihvatio je Platonovu ideju savršenoga društva u čijoj je strukturi na vrhu centralizirano vodstvo - vladajuća klasa. Marx i Engels, utemeljitelji modernog komunizma, također su bili poznavatelji Platona i imali su slične poglede kao Ruskin. Zagovarajući strogo centralizirani nad­

82

VLADARI IZ SJENE

zor nad državom, bilo diktatora ili posebne vladajuće klase, Ruskin je ustvrdio: „Moj je stalni cilj pokazati vječitu nadmoć nekih ljudi nad drugima, katkad čak i jednoga čovjeka nad svima ostalim a.” Prema Quigleyju, Rhodesa se toliko dojmila Ruskinova filozofija da je rukom prepisao jedno od njegovih oksfordskih predavanja i nosio ga sa sobom trideset godina. Michael Baigent i Richard Leigh, autori Hrama i lože, otkrili su da je Rhodes bio aktivan među britanskim slobodnim zidarima, što ga povezuje s drugim istaknu­ tim osobama iz 19. stoljeća poput kraljeva Georgea IV i Vilima IV., kao i s lordom Randolphom Churchillom (Winstonovim ocem), markizom od Salisburyja, Arthurom Conanon Doyleom, Rudyardom Kiplingom i Oscarom Wildeom. Zaokupljenost te skupine Platonovom i Ruskinovom filozofijom te teozofijom madame Blavatsky podudarala se s idealima slobodnih zidara. Uz pomoć bliskoga prijatelja, njemačkoga veletrgovca Alfreda Beita, Rhodes je širio.svoju dijamantsku tvrtku pa je De Beers 1891. godine kontrolirao 90 posto svjetske proizvodnje dijamanata. Sredinom 1890-ih Rhodes je utemeljio Diamond Syndicate, preteču današnjega Central Selling Organizationa, koji nadzire gotovo 80 posto svjetske trgovine dijamantima. Također je stekao velik nadzor nad transvalskim rudnicima zlata, koji su se vrlo brzo razvijali. Uz bogatstvo koje se neprekidno povećavalo, Rhodes je počeo sanjati i o željezničkoj pruzi od Južne Afrike do Kaira i širenju britanskog imperija, što je uključivalo i stoljetni san o vraćanju američkih kolonija. Kao i iza Morgana i Rockefellera, i iza Rhodesa otkrivamo golemu moć obitelji Rothschild. „Bili su financijeri Cecila Rhodesa, omogućivši mu da ostvari monopol nad nalazištima dijamanata u Južnoj Africi”, piše Griffin. „Još su uvijek povezani s De Beersom.” U studenom 1997. godine kad je, u dobi od sedamdeset jedne godine, u Zencvi umro barun Edmond Adolphe Maurice Jules Jacques de Rothschild, izvješteno je da je imao značajan udio u tvrtki De Beers Consolidated Mines u Južnoj Africi. Ideju o povezanosti Rhodesa i Rothschilda iznio je i bivši britanski obavještajac dr. John Coleman, koji piše: „Rhodes je bio glavni posrednik Rothschilda... [koji je] izvlastio južnoafričke Bure od njihova prava na zlato i dijamante koji leže u njihovoj zemlji. Prema Colemanu, Rhodesova prva Skupina okrugloga stola osnovana je u užnoj Africi financijama britanskih Rothschilda da bi se Britaniji odani poslovni deri obučavali kako održati nadzor nad bogatstvom te zemlje. Ideju da su Rothchildi nancirali Rhodesa podržava i Frank Aydelotte, koji je u Američkim Rhodesovim stiidijama (American Rhodes Scholarships) napisao: „Rhodes je 1888. napisao svoju ~u oporuku... ostavivši sve lordu Rothschildu...” Okrugli stolovi počeli su kao niz polutajnih skupina, po uzoru na iluminate slobodne zidare s „unutarnjim" i „vanjskim” krugovima i piramidalnom hijerarjom. Unutarnji se krug nazivao krugom upućenih (ili odabranih) dok se vanjski

83

JIM MARRS

nazivao društvom pomagača. Dva člana Rhodesova unutarnjega kruga upućenih bili su britanski novčar lord Victor Rothschild i lord Milner. Rhodes je prozvao svoje tajno društvo Okruglim stolom prema legendarnom sastajalištu kralja Artura. Valja napomenuti da je legenda o Arturu i Svetom gralu usko povezana s kontroverznom idejom loze koja vuče podrijetlo od Isusa - sangreala ili kraljevske krvi, o čemu ćemo raspravljati kasnije. Coleman piše da su se, opskrbljeni golemim bogatstvom koje su stekli kontro­ lirajući zlato, dijamante i lijekove, „članovi Okrugloga stola raštrkali po svijetu kako bi preuzeli kontrolu nad fiskalnom i monetarnom politikom i političkim vodstvom u svim zemljama u kojima su djelovali.” Predstavljajući primjer za današnje međusobno povezane uprave korporacija i zaklada oslobođenih od poreza, „sam Okrugli stol sastoji se od labirinta tvrtki, insti­ tucija, banaka i obrazovnih ustanova, za koji bi i kvalificiranom aktuaru trebala cijela godina da ga sredi”, tvrdi Coleman. Dok bi neki mogli optužiti Colemana kao teoretičara zavjere, to ne bi mogli reći i za dr. Quigleyja. „Uistinu postoji, i postojala je cijeli jedan naraštaj, međunarodna anglofilska mreža koja djeluje, u određenoj mjeri, onako kako radikalna desnica smatra da djeluju komunisti”, potvrdio je Quigley. „Znam za djelovanje te mreže zato što sam je istraži­ vao 20 godina, a dvije mi je godine, početkom 1960-ih, bilo dopušteno proučavati nje­ zine dokumente i tajne arhive. Nemam averziju prema njoj ni prema većini njezinih ciljeva jer velik sam dio života bio blizak i njoj i njezinim instrumentima... Općenito, moje se mišljenje najviše razlikuje po tome što ona želi ostati nepoznata, a ja vjerujem da je njezina uloga u povijesti dovoljno značajna da bude poznata.” Quigleyjeve riječi ponovili su Wallechinsky i Wallace, koji su citirali Rhodesovu oporuku. Ona poziva na „osnivanje, promicanje i razvoj tajnoga društva, čiji će pravi cilj i svrha biti produljenje britanske vladavine diljem svijeta... [što uključuje] konačni povratak Sjedinjenih Američkih Država”. Godine 1890. kraljica Viktorija, impresionirana njegovim imperijalističkim pogledima, imenovala je Rhodesa premijerom afričke kolonije Cape. Nakon njegove smrti od srčane bolesti 1902. godine, Rhodesovu reputaciju nepopustljivog biznisme­ na i političara ublažila je vijest o njegovu velikodušnom planu da omogući stipendije mladim ljudima na Oxfordu koji mnogo obećavaju. Premda su Rhodesa uzdizali zato što je zabranio diskvalificiranje kandidata na temelju rase, očito je ostao čovjek svoje­ ga doba budući da je jednom iznio svoju želju za „jednakim pravima za sve bijelce". Za samoga se Rhodesa smatralo da je bio član tajne skupine poznate kao „olimpijci”, po grčkim bogovima. Prema Colemanu, to je bilo samo drugo ime za globaliste koje on naziva Komitetom 300. Povrh toga, smatralo se da je Rhodes bio povezan i s tajnovitim iluminatima, najvjerojatnije preko svojih masonskih veza. Quigley je Rhodesovo tajno društvo oslovljavao u množini - Skupine okrugloga stola, koje su imale pridodane ogranke u sedam zemalja do 1915. godine. Premda su

84

VLADARI IZ SJENE

ga stvorili Curtis i drugi, društvo su financirali uglavnom Rhodesovi sljedbenici i lord Milner. „Od 1925. bilo je značajnih donacija od bogatih pojedinaca i zaklada te tvrt­ ki povezanih s međunarodnim bankarskim bratstvom, osobito od Carnegie United Kingdom Trusta i drugih organizacija povezanih s J. P Morganom, Rockefellerima i W hitneyjima...”, dodao je Quigley, ne spominjući Rothschilde imenom. Nakon Rhodesove smrti, Milner, Rothschild i njihovi međunarodni bankarski ortaci stekli su potpuni nadzor nad Okruglim stolovima koji su se počeli širiti daleko izvan Britanskoga Carstva. Profesor Quigley objašnjava: „N a kraju Prvoga svjetskog rata postalo je jasno da će se ta organizacija [Okrugli stol] morati silno proširiti." Lionel Curtis pozvan je da osnuje Kraljevski institut za međunarodne poslove kao okvirnu organizaciju tu. Skupine okrugloga stola. Quigley je ciljeve tih skupina - od kojih je glavni očito bio spajanje svjetskih država u jedan entitet gdje bi se govorio engleski, kako bi se održao mir i omogućili stabilnost i napredak nerazvijenim područjima - smatrao „vrlo pohvalnima". Velika je ironija da je organizacija Okrugloga stola - koja je proklamirala svjetski mir kao glavni cilj - možda izravno potaknula razvoj atomske bombe. Tijekom svojega razdoblja širenja, Okrugli stolovi osnovali su mnoge prateće organizacije, od kojih je jedna Zavod za napredna istraživanja (IAS) u Princetonu u New Jerseyju. To je bila „američka kopija koledža All Souls na Oxfordu", prema Quigleyju. IAS je izdašno financirao Rockefellerov Odbor za opće obrazovanje. Ondje su znanstvenicima koji su radili na atomskoj bombi pomagali članovi IAS-a Robert Oppenheimer, Niels Bohr i Albert Einstein. Unatoč svemu tome, Quigley je pisao s divljenjem: „Bila su to dobrohotna i kul­ turna gospoda donekle ograničena društvenog iskustva, vrlo zainteresirana za slobodu izražavanja manjina i vladavinu zakona za sve..." Drugi komentatori nisu bili tako laskavi. Novinar William T. Still u svojoj knjizi N m i svjetski poredak: drevni plan tajnih društava (New World Order: The Ancient Plan of Secret Societies) piše o „stoljetnim planovima tajnih društava da građanima oduzmu Ustav Sjedinjenih Država”. „Rhodes je napravio istu pogrešku poput tolikih filantropa prije njega”, piše William Bramley, „mislio je da može postići svoje ciljeve preko kanala iskvarene mreže Bratstva. Rhodes je stoga završio osnivajući institucije koje su odmah pale u ruke onih koji će učinkovito koristiti te institucije kako bi ugnjetavali ljudsku rasu.” Ali, nisu samo organizacije Okrugloga stola omogućile američkim bogatim moć­ nicima da se druže i razgovaraju. U stanovitim krugovima postojale su bratske veze preko mnogo tajanstvenijih skupina, poput zlokobnoga Društva lubanje i kostiju.

85

| Društvo lubanje i I kostiju

Lubanja i kosti, vrlo tajnovito bratstvo otkriveno po svemu sudeći samo na Sveučilištu Yale, izvor je nezapamćenoga broja vladinih dužnosnika koji su promicali globalističke ciljeve svoje braće iz drugih tajnih skupina, kako tvrde istraživači. „Kad su članove CFR-a optužili da su uključeni u zavjeru, prosvjedovali su protiv toga. I uvelike su bili u pravu”, navodi istraživač zavjera Anthony C. Sutton. .Većina članova CFR-a nije uključena u zavjeru i ne zna ništa ni o kakvoj zavjeri... Međutim, postoji skupina unutar Vijeća za inozemne odnose koja pripada tajnom društvu, koja se zaklela na šutnju i koja više-manje kontrolira C F R .” [naglasak u izvorniku] Članstvo čine iznimno moćni ljudi kao što su Henry Stimson, ministar rata za vrijeme predsjednika Franklina D. Roosevelta, opisivan kao „čovjek iz najužeg vodstva američke vladajuće klase”, američki veleposlanik u Rusiji Averell Harriman, naklad­ nik Henry Luce te dugogodišnji upravitelj Rockefellerova bogatstva, J. Richardson Dilvvorth. Prema Suttonu i drugima, to je tajno društvo američki ogranak starije njemačke tajne organizacije. Poznata kao „Ogranak 322“, „Bratstvo sm rti” ili „Red”, t a je sku­ pina šire poznata kao „Lubanja i kosti" ili jednostavno „Kosti”. Američki ogranak Reda osnovali su na Sveučilištu Yale, 1832. godine, general William Huntington Russell i Alphonso Taft. Taft, koji će 1876. godine postati ministar rata, a kasnije i ministar unutarnjih poslova te veleposlanik u Rusiji, bio je otac Williama Hovvarda Tafta, jedine osobe koja je služila kao predsjednik Sjedinjenih Država i kao predsjednik Vrhovnoga suda SAD-a. Russell će kasnije postati član Opće skupštine Connecticuta. Njegova je obitelj bila u vrhu tvrtke Russell & Company, koju su nadzirale neke od najboljih bostonskih obitelji „plave krvi”, koje su se isprva obogatile trgovinom robljem, a zatim krijum­ čarenjem opijuma početkom 19. stoljeća. Neki istraživači smatraju da ta sumnjiva prošlost objašnjava gusarski simbol lubanje i prekriženih kostiju koji je prihvaćen kao znak Reda, a izvorno se rabio i kao zastava starih vitezova templara. Prema Suttonu, Red je iz Njemačke u Yale doveo Russell, čiji je bratić Samuel Russell sudjelovao u opijumskim ratovima u Kini, koje su izazvali Britanci. U pam ­

86

VLADARI IZ SJENE

fletu s pojedinostima istraživanja stožera Lubanje i kostiju na Yaleu (poznatog kao „Grobnica”), koje je provelo suparničko tajno društvo, stoji: „Njegov osnivač [Russell] boravio je u Njemačkoj prije završne godine i sklopio prijateljstvo s vodećim članom jednoga njemačkog društva. Doveo ga je pred upravu koledža kako bi ondje osnovao ogranak. Tako su osnovane Kosti.” To tajno njemačko društvo možda su upravo tajanstveni i zloglasni iluminati. Ron Rosenbaum, jedan od nekolicine novinara koji su ozbiljno istraživali Lubanju i kosti, primijetio je da je službeni znak društva - lubanja i kosti - bio i službeni grb iluminata. U istraživačkom texstu za časopis Esquire, Rosenbaum je napisao: „Čini se da sam pronašao nepobitne, premda okvirne veze između porijekla rituala Kostiju i onih ozloglašenih bavarskih iluminata... [koji] imaju stvarno mjesto u povijesti... od 1776. do 1785. bili su ezoterično tajno društvo vezano uz mističnije slobodoumne njemačke masonske lože.” Ecke se složio s tim, napisavši da je predstavljao samo „prikrivene iluminate... Čini se da simbolizam [njegove] inicijacijske ceremonije upućuje u najmanju ruku na bliske veze s masonima”, dodao je. Masonski znakovi i simboli, njemačka krilatica, čak i uređenje njihovih inicijacijskih prostorija - sve je to isto kao u masonskim ložama u Njemačkoj, povezanim s iluminatima. S obzirom na sramotnu prošlost njegovih osnivača i njihovih obitelji, Webster Griffin Tarpley i Anton Chaitkin upozoravaju: „Iza Lubanje i kostiju stoji priča o opijumu i imperiju, ogorčena borba za političku kontrolu nad novom američkom republikom.” Kakav god bio njihov početak. Lubanja i kosti službeno su osnovane kao Russell Trust 1856. godine. Red održava godišnje sastanke na lokaciji „Deer Hand" (sic) na rijeci Saint Lawrence u državi New York. Ime se pogrešno piše na zahtjev darivatelja, člana Kostiju Georgea D. Millera. Iako nesumnjivo najvažniji tajni klub, Lubanja i kosti nisu jedini. Prema Tarpleyju i Chaitkinu, „Princeton ima svoje banketske klubove', osobito Ivy Club i Cottage Club, čija oligarhijska tradicija vodi od Jonathana Edwardsa i Aarona Burra preko braće Dulles. N a Harvardu postoji potpuno aristokratski Porcelian (poznat i kao Pore ili Pig Club). Theodore Roosevelt hvalisao se njemačkom caru da je član tog kluba; Franklin D. Roosevelt bio je član malo 'priprostijega' Fly C luba.” Postoje i drugi tajni klubovi na Yaleu - Vučja glava i Svitak i ključ, da spomene­ mo dva - a, kako tvrdi Rosenbaum, svatko iz istočnog establišmenta tko ne pripada Lubanji i kostima gotovo sigurno pripada jednoj od tih drugih skupina. Ali, nijedna druga skupina nema tako očite krvne i financijske veze kao Lubanja i kosti. Svake godine odabire se samo petnaest studenata treće godine koji će sudjelovati u aktivnostima Lubanje i kostiju tijekom svoje četvrte godine. Uz iznimnu tajnovitost - članovi Kostiju moraju napustiti prostoriju ako tko spomene skupinu - red ima vlastito nazivlje za članove. Novi članovi nazivaju se vitezovima, prema običaju starijih tajnih društava poput vitezova templara, malteških

87

JIM MARRS

vitezova ili vitezova svetog Ivana. Punopravni član poznat je kao starješina, i poštuje ga se kao osnivača. Nečlanovi se pogrdno nazivaju „poganima” ili „vandalima”. Sutton napominje da aktivni članovi u Lubanji i kostima dolaze iz „jezgre od možda 20 - 30 obitelji... Najprije imamo stare američke obitelji koje su stigle na istočnu obalu u 17. stoljeću, primjerice Whitney, Lord, Phelps, Wadsworth, Allen, Bundy, Adams i tako dalje”, piše on. „Zatim imamo obitelji koje su stekle bogatstvo u posljednjih 100 godina, slale svoje sinove na Yale i u međuvremenu postale poput starih obitelji, primjerice Harriman, Rockefeller, Payne, Davison.” Ecke piše da se te obitelji brinu o svojemu nasljedstvu i lozama kao u Starom svijetu. Kaže da se koriste dogovorenim brakovima „kako bi zaštitile ili unaprijedile' genetičko nasljedstvo nazoviaristokrata koji duguju svoje naslijeđeno bogatstvo i utje­ caj krijumčarenju droge, robovlasništvu i pomno odabranim bračnim partnerima. Te međusobno izmiješane obitelji pomažu i podupiru jedna drugu u svojemu nastojanju da ostvare financijsku, političku i genetsku dominaciju.” „Imate osjećaj da je mnogo brakova između obitelji čiji su članovi pripadnici reda Kostiju", slaže se Rosenbaum. Godinu za godinom u Kostima nalazite Whitneyja, Townsenda, Phelpsa... Zapravo bi se moglo napola ozbiljno ustvrditi da Kosti služe kao neka vrsta trajnoga neslužbenoga elitnoga eugeničkog projekta kojim se novi jaki geni dodaju lozama stimsonskog establišmenta." Nepotizam je duboko ukorijenjen u Redu, što se vidi iz činjenice da je financijama Russell Trusta upravljao John B. Madden mlađi, partner u Brown Brothers Harrimanu, koji je nastao spajanjem tvrtki Brown Bros. & Company i W. A. Harriman & Company 1933. godine. Madden je počeo raditi ondje 1940-ih dok je glava tvrtke bio Prescott Bush, otac bivšega predsjednika Georgea Busha, a svi su oni bili članovi Lubanje i kostiju. Noviji primjer strastvene odanosti članova viđen je u skandalu iz 1980-ih, povodom povezanosti predsjednika Busha s kriminalnim aktivnostima u Kreditnotrgovačkoj međunarodnoj banci (BC C I). Kad su nezakonite aktivnosti te banke izašle na vidjelo - uključujući mnoga istaknuta imena, Busheva administracija pokušala je spriječiti ili oslabiti bilo kakvu značajnu istragu. N a koncu je službenu istragu BCCl-ja pokrenuo Senatov vanjskoposlovni pododbor za terorizam, narkotike i međunarodne aktivnosti koji je vodio senator iz Massachusettsa John Kerry. Kerry je bio predsjednik Odbora za kampanju za Senat Demokratske stranke, koji je dobivao značajne priloge od BCCI-ja, a Kerry je bio i član Lubanje i kostiju. Istraga koju je vodio Kerry je propala. Jack Blum, posebni odvjetnik Kerryjeva pododbora izjavio je: „Predložio sam ozbiljnu istragu BCCI-ja, i ignorirali su me... Zataškavanje na visokoj razini svega što se tiče BCCI-ja počelo je nakon što su carinske vlasti otkrile njihovu operaciju pranja novca u Miamiju, a to je i dalje zataškano.” Interesi Morgana i Rockefellera bili su dobro zastupljeni u Redu. Član Percy Rockefeller povezao je Red sa Standard Oilom, a brojni Morganovi ljudi pojavljuju se na popisima Lubanje i kostiju.

VLADARI IZ SJENE

Dok J. P Morgan nije bio član Kostiju, Harold Stanley (Red, 1908.) priklju­ čio se Morganovoj bankarskoj tvrtki Guaranty Trust 1915. godine i kasnije postao Morganov partner i predsjednik udružene tvrtke Morgan, Stanley & Company. W. Averell Harriman (Red, 1913.) bio je član uprave Guaranty Trusta. H. R Whitney (Red, 1894.) i njegov otac W. C. Whitney (Red, 1863.) bili su direktori Guaranty Frusta. Financijska moć nije uvijek bila usmjerena kroz izravno članstvo u Lubanji i kostima. „Red kontrolira značajan dio bogatstva Andrevva Carnegieja, ali nijedan Carnegie nije bio član Reda", piše Sutton. „Red je iskorištavao Fordovo bogatstvo tako očito protiv želja obitelji Ford, da su se dva člana obitelji povukla iz Upravnog odbora Zaklade Ford. Nijedan Ford nije bio član Reda. Morganovo ime nikad se nije pojavilo na popisu članova, premda su neki Morganovi suradnici bili u najužoj jezgri Reda, primjerice [partner Harold] Stanley [iz tvrtke Morgan, Stanley & Co.], [sin Henryja R] Davison i [John] Perkins.” MeGeorge Bundy (Red, 1940.) bio je predsjednik Zaklade Ford od 1966. do 1979. godine. Od početka do sredine 1960-ih Bundy je služio kao nacionalni savjetnik za sigurnost i predsjedniku Johnu F Kennedyju i predsjedniku Lyndonu Johnsonu. U isto vrijeme, njegov brat William Bundy (Red, 1939.), koji je radio za ClA-u, služio je kao pomoćnik ministra vanjskih poslova za istočnu Aziju i Pacifik. Mnoga druga glasovita imena mogu se povezati s Lubanjom i kostima: Low, Forbes, Coolidge, Delano, Taft, Stimson i drugi. Među istaknute članove u novije vrijeme spadaju predsjednik George Bush (Red, 1949.), William Bissell (Red, 1925.), čiji je brat Richard Bissell postao zamjenik direktora planiranja u CIA-i; Amory Howe Bradford (Red, 1943.), koji je oženio Carol Warburg Rothschild 1941. i ubrzo postao glavni direktor New )brk Timesa: Henry Luce (Red, 1919.), koji je postao čelnik moć­ noga i utjecajnoga nakladničkog carstva koje uključuje časopise Time i Life; i William F. Buckley (Red, 1950.), poznati konzervativni kolumnist. Tarpley i Chaitkin nisu sve to smatrali bezazlenim sveučilišnim bratstvom. „Ovo stoljeće duguje mnoge svoje strahote utjecajnim anglofilskim američkim obiteljima koje dominiraju društvom Lubanja i kosti i koriste ga kao agenciju za političko novačenje, osobito obiteljima Harriman, Whitney, Vanderbilt, Rockefeller i njihovim odvjetnicima iz obitelji Lord, Taft i Bundy”, komentirali su. Drugi istraživači vide Lubanju i kosti kao epicentar kontrole novoga svjet­ skog poretka. Red se naziva „odskočnom daskom” za Vijeće za inozemne odnose, Bilderberge i Trilateralnu komisiju. Nakon proučavanja utjecaja tog Reda i njegove kontrole na području vanjske politike, financija, obrazovanja i religije, kršćanski autor i nakladnik Texe Marrs ista­ knuo je: „Društvo lubanje i kostiju mora biti raskrinkano - ono je velika i neposredna opasnost za naše slobode i naša ustavna prava.” Rosenbaum je u pokušaju da objasni sablasna vanjska obilježja Reda napisao da to jednostavno treba pripisati „povodljivom mladom Russellu [koji je] nabasao

89

JIM MARRS

na istu zlatnu žilu pseudomasonske maskerade kao i iluminati". Iako je, možda uz malo sarkazma, izrazio i mogućnost da je „istoćni establišment demonska tvorevina skrivene elite koja manipulira poviješću, a Lubanja i kosti jedan od njezinih centara za novačenje”. Rosenbaum je također napisao da vidi Lubanju i kosti u „strmoglavom opada­ nju pa su posljednjih godina postale „apatičnija, hedonističkija, lagodnija pa čak, kažu neki, i dekadentnija skupina”. Kontroverza oko Reda izbila je na površinu tijekom predsjedničkih izbora 1980. godine. Bivši predsjednik američke Laburističke stranke Lyndon H. LaRouche pokušao je nominirati se kao nezavisni kandidat. N a nominacijskim izborima u New Hampshireu, LaRouche je napao republikanskog kandidata Georgea Busha zbog njegova članstva u Redu izjavivši kako „Lubanja i kosti nisu obično bratstvo, nisu posebno društvo bivših studenata s pridodanim glupostima. To je vrlo ozbiljan, vrlo predan kult i zavjera protiv američkog ustava. Poput apostola s Cambridgea, osoba uvedena u Lubanju i kosti ostaje doživotno predani agent britanske tajne obavještajne službe.” Mnogi promatrači smatraju d a je otkrivanje povezanosti s Lubanjom i kosti­ ma, CFR-om i Trilateralnom komisijom stajalo Busha nominacijskih izbora u New Hampshireu i naposljetku predsjedničkog mandata 1980. godine. „Red je ili osnovao ili ušao u baš svaku značajnu znanstvenu, političku i istraži­ vačku organizaciju u Sjedinjenim Državama”, obznanio je Sutton. Postoje naznake da bi Sutton mogao imati pravo. Jedno od najtemeljitijih istra­ živanja institucionalnih vlasničkih udjela, analiza je senatskog Odbora za državne poslove iz 1980. godine pod naslovom Struktura korporativne koncentracije vlasništva (Structure o f Corporate Concentration). Njezin zaključak, kako izvještava Donald Gibson, bio je konkretan: „Financijske institucije, dijelom ili u velikoj mjeri povezane s Morganovim i Rockefellerovim kompleksom, dominantna su sila u gospodarstvu.” Nakon analize tog izvještaja, Gibson je napisao: „Morganov Upravni odbor uključuje pojedince koji sjede u odborima 31 od prvih 100 tvrtki. Citicorp je povezan s 49 najvećih tvrtki, a Chase Manhattan, Chemical i Metropolitan Life imaju po 24 predstavnika drugih najvećih tvrtki u svojim upravnim odborima. Ta i niz drugih pre­ klapanja među 100 najvećih tvrtki predstavljaju gustu mrežu odnosa pojačanu čestim vezama preko privatnih klubova, obrazovanja, brakova i članstva u organizacijama poput Vijeća za inozemne odnose [Lubanja i kosti, Trilateralna komisija] i Poslovnog vijeća.” Gibson također napominje da su barem dvije Morganove i Rockefellerove insti­ tucije među šest najvećih dioničara AT&T-a, General Motorsa, Du Ponta, Exxona, General Electrica, IBM-a, United Technologiesa i Union Pacifica. Kao i u drugim tajnim društvima, mogu se uočiti mnoge doušničke veze između Lubanje i kostiju i CIA-e. Uz prije spomenute Busha, Bundyja i Bissella, među druge članove Kostiju koji su postali dužnosnici CIA-e spadaju direktor osoblja F. Trubee Davison (Red, 1918.); šef CIA-ine-oaze u Bejrutu Jam es Buckley (Red, 1944.);

90

VLADARI IZ SJENE

Khodesov stipendist i zamjenik direktora za planiranje Hugh Cunningham (Red, 1934.); i pjesnik Archibald MacLeish (Red, 1915.), koji je pomogao šefu Uprave strateških službi (O SS) Williamu Donovanu osnovati CIA-u krajem 1940-ih. „Yale je utjecao na Središnju obavještajnu agenciju više od bilo kojega drugog sveučilišta, zbog čega se C1A čini kao središte ponovnog okupljanja studenata”, ustvr­ dio je Gaddis Smith, profesor povijesti na Yaleu. Rosenbaum je dobro primijetio kako je na Yaleu žargonska riječ za člana tajnoga društva „sablast” (spook), ista kojom se C1A služi za tajnog agenta. Ipak, CIA je samo jedna od brojnih „abecednih” službi američke Vlade koju mnogi optužuju da se koristi kao oruđe za promjene i kontrolu, zajedno s desecima i desecima paravanskih organizacija, zaklada, trustova mozgova i kružoka koje su stvorila i/ili financirala tajna društva. Mnogi istraživači tvrde da su te privatne orga­ nizacije zapravo stvorili vodeći članovi tajnih društava.

I Zaklade oslobođene od poreza i i „abecedne" agencije

Danas u Sjedinjenim Državama postoji više od 40 000 zaklada oslobođenih od poreza, a većina ih izražava najpohvalnije namjere. No, za mnoge od njih moglo bi se reći da promiču plan tajnih društava koji se odnosi na globalizaciju i centraliziranu vlast. Norman Dodd, šef Povjerenstva Zastupničkog doma za istragu zaklada i sličnih organizacija, izjavio je 1952. godine da mu je predsjednik Zaklade Ford bez uvijanja rekao kako će njegova zaklada „iskoristiti svoju donacijsku moć da promijenimo način života u Sjedinjenim Državama kako bismo se bez teškoća mogli spojiti sa Sovjetskim Savezom”. Sa slomom komunizma, usponom Ujedinjenih naroda i NATO-a, te zajedno s raznim ekonomskim sporazumima koji se trenutno provode, čini se da je taj cilj blizu ostvarenja. Letimičan pogled nekoliko autora na neke bivše i sadašnje organizacije i zaklade povezane s Lubanjom i kostima, CFR-om , Trilateralnom komisijom, iluminatima i drugim tajnim društvima otkriva neka iznenađenja. Da spomenemo samo neke: Agencija za međunarodni razvoj, Američki savez za građanske slobode, Američko vijeće za rasne odnose, Američki zavod za tisak, Antidefamacijska liga, Arapski ured, Aspenski zavod, Društvo za humanističku psihologiju, Memorijalni zavod Battelle, Centar za napredne studije u bihaviorističkim znanostima, Centar za ustavna prava, Centar za kubanske studije, Centar za demokratske institucije. Kršćanska socija­ listička liga, Komunistička liga, Fond za okoliš, Fabijansko društvo, Zaklada Ford, Zaklada za nacionalni napredak, Njemački Marshallov fond, Zavod Hudson, Zavod za pacifičke odnose, Zavod za narkotike, kriminal i pravosuđe, Međunarodni zavod za strateške studije. Zavod Mellon, Metafizičko društvo. Grupa Milner, Društvo Mont Pelerin, Nacionalna udruga za napredak ljudi druge boje kože, Nacionalno vijeće crkava, Zaklada Novog svijeta, Zavod Rand, Istraživački zavod Stanford, Zavod za ljudske odnose Tavistock, Savez zabrinutih znanstvenika, Međunarodni crveni križ i YMCA. Aspenski je zavod, primjerice, „globalni koncern s osjetnim diplomatskim utjecajem” vrijedan gotovo 60 milijuna dolara koji „redovito ugošćuje predsjednike, premijere, filozofe, državnike, savjetnike, pedagoge, novinare, umjetnike, aktiviste i

92

VLADARI 12 SJENE

niz predstavnika korporacija koje bi mogli konkurirati Fortuneovoj listi 500 najvećih tvrtki”, piše Paul Anderson u Aspen Times Weeklyju. „Ipak, usprkos njegovu nacio­ nalnom - zapravo, međunarodnom - značenju, Zavod ostaje enigma većini lokalnih stanovnika i posjetitelja.” Osnovan je 1940-ih godina kao Aspenski zavod za humanističke studije - dio imena koji se tiče humanizma izbačen je 1970-ih godina. Među utemeljiteljima su bili Walter Paepcke, čikaški industrijalac; Robert Maynard Hutchins, rektor Sveučilišta u Chicagu kojim dominiraju Rockefelleri; filozof Mortimer Adler; i član C FR -a i Kostiju Henry Luce, utjecajni šef publikacija Time i Life. Svi su ti ljudi bili blisko povezani s tvrtkom Encyclopaedia Britannica, povezanom sa Sveučilištem u Chicagu. Usprkos nizu žestokih razmirica s gradom zbog širenja i korištenja zemljišta, Zavod i dalje koristi smirujuću atmosferu Stjenjaka kako bi ugodio gostima na mno­ gim utjecajnim seminarima i konferencijama. Zavod za političke studije (IPS), krovna organizacija koja obuhvaća stotine razli­ čitih skupina koje predstavljaju i lijevi i desni dio političkoga spektra, i dalje djeluje u Washingtonu. To je još jedan primjer organizacije povezane s tajnim društvima. Coleman piše: „IPS je oblikovao i preoblikovao američku politiku, vanjsku i unutar­ nju, otkad su ga osnovali Jam es P Warburg i Rothschildove tvorevine u Sjedinjenim Državama, te podupirali Bertrand Russell i britanski socijalisti preko svojih mreža u Americi... Ciljevi IPS-a potječu od zadataka koje je pred njega postavio britanski Okrugli stol... od kojih je jedan od najvažnijih stvoriti 'novu ljevicu' kao masovni pokret u SAD-u. IPS treba izazvati razdor i nemire te proširiti kaos poput požara koji se oteo nadzoru, proširiti ideale' ljevičarskoga nihilističkog socijalizma, podržati neograničenu uporabu droga svih vrsta te biti batina' kojom će se udarati po poli­ tičkom establišmentu Sjedinjenih Država.” Prema Colemanu, osnivači IPS-a Richard Barnett i Marcus Raskin kontrolirali su tako različite elemente kao što su Crne pantere, Daniel Ellsberg, član osoblja Nacionalnoga sigurnosnog vijeća Morton Halperin, organizacije Weatherman i Venceremos te kampanjsko osoblje predsjedničkoga kandidata Georgea McGoverna. S. Steven Powell napominje da je proklamirani cilj IPS-a bio „likvidirati sve eko­ nomske, političke, socijalne i kulturne institucije u Sjedinjenim Državama”. Nakon opsežnog istraživanja, malo prije sloma komunizma, zaključio je: „Temeljiti pregled [aktivnosti IPS-a] otkriva da mnogo toga što Zavod čini zapravo služi i interesima Sovjetskoga Saveza... IPS je bio iznimno uspješan u promoviranju sveobuhvatnoga radikalnog plana održavajući fasadu znanstvenoga istraživačkog centra." Prema istraživačima, IPS dobrim dijelom financiraju organizacije povezane s CFR-om, uključujući Zakladu Rubin, koju predstavlja njujorška odvjetnička tvrtka Lord. Day & Lord. Obitelj Lord ima članove na popisima Lubanje i kostiju od 1898. godine. Winston Lord (Red, 1959.), bivši pomoćnik Henryja Kissingera, bio je predsjed­ nik Vijeća za inozemne odnose 1983. godine, a kasnije Reaganov veleposlanik u Kini.

93

JIM MARRS

Dugogodišnji predsjednik Zaklade Ford bio je sveprisutni MeGeorge Bundy, član CFR -a i Kostiju te savjetnik za nacionalnu sigurnost koji je nadzirao incident u Tonkinškom zaljevu što je doveo do Vijetnamskoga rata. Sredinom 1980-ih pokret za promjenu američkog Ustava zahuktao se djelomice zahvaljujući radu Centra za proučavanje demokratskih institucija, koji je osnovan novcem Zaklade Ford. Izjalovio se zbog općeg protivljenja. Stajališta bogatih utuvljuju se drugima osiguravanjem velikih obrazovnih cen­ tara poput Londonske škole ekonomije i političkih znanosti. Osnivanje te ustanove financirali su Zaklada Rockefeller, Fondacija Carnegie United Kingdom Trust i druge organizacije povezane s tvrtkom J. R Morgan & Company. Tu je prestižnu ustanovu osnovao Sidney Jam es Webb, jedan od utemeljitelja Fabijanskoga društva. Utemeljeno u Londonu 1883. godine, Fabijansko je društvo bilo skupina evolu­ cijskih socijalista koja je ime uzela prema rimskom vojskovođi Fabiju Cunctatoru, koji je uspio poraziti brojniju Hanibalovu vojsku nizom iznenadnih napada. Izbjegavajući klasične frontalne bitke, Fabije je na koncu uspio slaviti. Fabijansko društvo, čiji je cilj bio „reorganizacija društva emancipacijom zemlje i industrijskoga kapitala od indivi­ dualnog i klasnog vlasništva”, prihvatilo je Fabijevu taktiku. Zapravo, pitanje taktike bilo je vjerojatno jedina razlika između fabijanskih socijalista i komunista. Dok su komunisti željeli uspostaviti socijalističku vlast putem revolucije, fabijanski socijalisti zadovoljavali su se time da se polako kreću prema socijalizmu putem propagande i zakonodavstva. Jednom ih je zbog njihovih metoda ukorio jedan od najistaknutijih članova, pisac H. G. Wells. Godine 1906. Wells je rekao: .Vidim u našem društvu... neobično utvaranje lukavosti, nešto poput uvjerenja da se svijet može manipulacijom uvesti u socijali­ zam, a da toga ne bude svjestan.” Radije nego da prihvate taj poziv na veću otvorenost, fabijanski socijalisti ignorirali su Wellsa i nastavili taktikom tajnosti i smicalica. Drugi značajni fabijanski socijalisti bili su George Bernard Shaw i engleski eko­ nomist John Maynard Keynes, čija je „nova ekonomija" veće zaduženosti i Vladina strožega ekonomskog nadzora bila glavni oslonac američke ekonomije do dolaska „reganomije” i „protureformacije” koju je svojim monetarnim teorijama potaknuo ekonomist sa Sveučilišta u Chicagu, Milton Friedman. Nakon što nisu uspjeli ostvariti svoje socijalističke ideale unutar britanske Liberalne i Konzervativne stranke, fabijanski socijalisti osnovali su 1906. godine moćnu Britansku laburističku stranku. Početkom 20. stoljeća, osnivač Fabijanskoga društva Sidney Webb reorganizirao je Sveučilište u Londonu u društvo obrazovnih ustanova, pripremio britanske zakone o obrazovanju 1902. i 1903. godine te utemeljio Londonsku školu ekonomije. Među poznate studente tog fakulteta spadaju David Rockefeller, Joseph Kennedy ml. i njegov mlađi brat, budući predsjednik John F. Kennedy, Robert Kennedy ml., budući senator Daniel Moynihan, pisac Zecharia Sitchin i komentator Eric Sevareid.

94

VLADARI IZ SJENE

Među Vladine „abecedne” agencije podložne kontroli tajnih društava ne spada sam o Središnja obavještajna agencija (CIA ), nego i Nacionalno vijeće za sigurnost (N S C ), Savezni istražni ured (F B I), Nacionalna agencija za sigurnost (N SA ), O bram bena obavještajna agencija (D IA ), Nacionalna uprava za izviđanje (N R O ), Agencija za borbu protiv droge (D EA ), Ured za alkohol, duhan i vatreno oružje (BA TF), Porezna služba (IR S), Savezna agencija za upravljanje kriznim situacijam a (FEM A ) i mnoge druge. Te su agencije tajnovite, pozivaju se na naci­ onalnu sigurnost, pravo izvršne vlasti ili potrebu da zaštite doušnike ili kriminalne istrage. Jedan od glavnih primjera stroge unutarnje kontrole Vlade koju provode člano­ vi tajnih društava može se naći u Nacionalnom vijeću za sigurnost (N S C ) koje od svojeg osnutka zakonom o nacionalnoj sigurnosti 1947. godine dominira američkim političkim odlukama uključujući i one koje se tiču uporabe oružane sile. Većina Amerikanaca nema pojma o tome tko točno spada u N SC . Mogli bi se iznenaditi kad saznaju da su glavni članovi vijeća predsjednik, potpredsjednik i ministri vanj­ skih poslova i obrane, čije su pozicije u 20. stoljeću pretežno držali članovi CFR-a ili Trilateralne komisije. Ako vrhovne pozicije u vlasti i biznisu kontroliraju tajna društva, kao što tvrdi većina autora koji pišu o toj temi, onda su aktivnosti podređenih agencija i odsjeka od malog značenja. Vladini birokrati - većinom pošteni i dobronamjerni radnici jednostavno se pokoravaju naredbama i odlukama koje donesu nadređeni. Mnogi Vladini namještenici izgubili su svoj posao ili odstupili zbog direktiva koje zbunjuju neupućene u unutarnje tajne. Mnogi ljudi danas smatraju da ta ista skupina muškaraca i žena, skupa s prija­ teljima i ortacima, ne samo manipulira velikim svjetskim događajima nego i nadzire zaklade oslobođene od poreza. Ti se ljudi povezuju jedni s drugima na razne načine putem međunarodnoga biznisa i politike, konferencija, društvenih okupljanja, zakla­ da itd. - i stoga tvore kohezivnu skupinu. Ta se skupina naziva brojnim imenima: novi svjetski poredak. Komitet 300, iluminati, tajno bratstvo ili jednostavno „oni". Nekoliko autora čak pretpostavlja da te osobe vodi ili kontrolira neljudska inteligen­ cija, koju se opisuje kao „nadzornike" ili „stražare”. „D o početka 20. stoljeća središte plana za novi svjetski poredak bilo je u mason­ stvu, zatim iluminiranom masonstvu, ali pojavom Skupina okrugloga stola - koje postoje i danas - i njihove američke subraće, Vijeća za inozemne odnose, štafeta se prenosila iz stoljeća u stoljeće”, piše novinar William T Still. Do sredine 1999. godine činilo se da se ta ista stara štafeta i dalje prenosi, kad se počela nazirati izborna godina - 2000. Zagovarajući „suosjećajni konzervativizam”, George W Bush, stariji sin bivšega predsjednika i direktora CIA-e koji je pripadao svim gore spomenutim tajnim društvima, bio je vodeći republikanski kandidat. Clintonov potpredsjednik i član CFR-a, A1 Gore, bio je na čelu svadljivog društva demokrata. Gore je od početka tražio upute vodećih glava Wall Streeta.

95

JIM MARRS

Još su jednom američki birači trebali odabrati između kandidata s podrškom globalista Busha i kandidata s podrškom globalista Gorea. Očito, globalisti će biti pobjednici, bez obzira na ishod izbora. Krajem 1999. godine globalizam je pretrpio mali neuspjeh kad je više od 60 000 demonstranata, koji su predstavljali čudnu mješavinu sindikalista, zelenih i strogih konstitucionalista, prosvjedovalo protiv gubitka suverenosti Sjedinjenih Država i radnih mjesta tijekom sastanka Svjetske trgovinske organizacije (W TO) u Seattleu. Predvidljivo, mediji pod kontrolom korporacija prozvali su prosvjednike neposlušnim izgrednicima premda je u drugim izvještajima stajalo da su problemi počeli tek kad je teško naoružana policija počela mlatiti sudionike i bacati suzavac. Kontroverzni Opći carinsko-trgovinski sporazum (GATT), preimenovan 1995. u Svjetsku trgovinsku organizaciju (W TO), mnogi su vidjeli tek kao sredstvo za ostvarivanje cilja Bilderberga - uklanjanja svih trgovinskih zapreka. Napomenuvši da slobodna trgovina „ukida stare nacionalnosti" i „pospješuje društveni prevrat”, Karl Marx je 1848. godine obznanio: „Ja podupirem slobodnu trgovinu.” Kako se cilj novoga svjetskog poretka danas bliži ostvarenju, autori i istraživači koji su sumnjičavi prema ulozi tajnih društava i njihovih financijskih podupiratelja u vlasti, biznisu i zakladama, osjećaju kako se suočavaju s deprimirajućim nizom pre­ preka dok nastoje iznijeti priču pred javnost. Veliki nakladnici i novinske agencije ne žele prihvatiti ili distribuirati te priče i često ismijavaju njihove autore kao „paničare” i „teoretičare zavjere". Povremeno se čak prijeti nasiljem istraživačima koji kopaju preduboko. Pogled prosječnoga građanina - dovedenoga do toga da uzima u obzir samo teme koje mu svakodnevno nude mediji - zamućuje se prilikom bilo kakve rasprave o tajnim društvima ili skrivenoj povijesti. N a kraju krajeva, pitaju oni, ako bi išta od toga bilo stvarno, ne bi li bilo prikazano u emisiji 60 minuta ili večernjim vijestima?

96

To su za nas vijesti

<

Iako masovni mediji ne djeluju u tajnosti, njihova unutarnja struktura i funk­ cioniranje ostaju zagonetni većem dijelu javnosti. A njihov utjecaj ne može se pod­ cijeniti. Tijekom 1998. godine, u vrijeme Clintonove administracije, nije se moglo previ­ še pratiti ustupanje nuklearne tehnologije Kini ili predsjednikovo potpisivanje upitnih izvršnih naloga, kao sto je produženje međunarodne zone duž južne američke granice za više od 200 kilometara. Masovni su mediji svima usmjerili pozornost isključivo na Clintonove seksualne ispade. „Mediji nam možda ne mogu uvijek govoriti što da mislimo, ali iznimno nam uspješno govore o čemu da mislimo", izjavio je medijski kritičar Michael Parenti. Mnogi se ljudi žale da su veliki mediji površni, konformistički i subjektivni pri odabiru vijesti. Anketa Istraživačkog centra Pew pokazala je da 60 posto ispitanika smatra medijsko izvještavanje pristranim i netočnim. Istraživanje koje je provela publikacija medijske industrije Editor & Publisher pokazalo je da se i sami novinari slažu s tim. Gotovo polovina njih izrazila je uvjerenje da su medijski izvještaji plitki i manjkavi. Svrha masovnih medija, prema medijskim kritičarima, nije da kažu kako stvari stoje, nego prije da kažu ono što žele i misle njihovi vlasnici. Parenti piše da je glavna uloga tiska „da neprestano iznosi pogled na stvarnost koji podržava postojeću vlast određene društvene i ekonomske klase”. Ta iskrivljena perspektiva lako je uočljiva u izrazima koji se koriste u izvještajima o „radničkim nemirima" - nikad se ne spominju „menadžerski neredi”. Ukazao je na to da uprava uvijek daje „ponude”, dok radnici imaju „zahtjeve”. „Dobar dio onoga o čemu se govori kao o vijestim a' nije mnogo više od nekri­ tičkog prenošenja službenih stajališta nesumnjičavoj javnosti. Ono što [izvjestitelji] prikazuju kao objektivnost samo je neinteligentna vrsta neutralnosti”, rekao je novi­ nar Britt Hume, dodajući da izvjestitelji „ne bi trebali pokušavati biti objektivni, nego pošteni". Ipak, moć je udruženih medija golema. Istraživanje koje je 1994. proveo Veronis, Suhler 8c Associates otkriva da tipični Amerikanac provodi dnevno više od četiri sata

JIM MARRS

gledajući televiziju, tri sata slušajući radio, 48 minuta slušajući snimljenu glazbu, 28 minuta čitajući novine, 17 minuta čitajući knjige i 14 minuta čitajući časopise. Stapanje korporacijske medijske moći koja stvara te proizvode što troše vrijeme strahovito se ubrzalo u 1990-im godinama, pretvarajući nekoć ugledne tiskovine u tek nešto više od reklamnih distribucijskih sustava. A čak se i njihov broj smanjuje. Ben Bagdikian, bivši dekan Fakulteta novinarstva na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, izvještava d a je 1982. godine 50 korporacija kontroliralo većinu masovnih medija u Sjedinjenim Državama. Do siječnja 1990. taj se broj smanjio na samo 23, a do kraja 1997. pao je na deset. Prema istraživanju Standard & Poora, deset najvećih medijskih korporacija (počevši od najveće) bili su Time-Warner (časopisi, radio/TV, kabelska TV); Walt Disney (novine, časopisi, radio/TV, kabelska TV); Tele-Communications (kabelska TV); News Corp. (novine, časopisi, radio/TV' kabelska TV, drugo); C B S (radio/TV, kabelska TV, drugo); General Electric (radio/TV, kabelska TV); Gannett (novine, radio/TV, kabelska TV); Advance Publications (novine, časopisi); Cox Enterprises (novine, radio/TV, kabelska TV); i New York Tim es (novine, časopisi, radio/TV). Svaka od tih deset kompanija ima godišnji bruto-prihod veći nego sljedećih pet­ naest najvećih medijskih tvrtki zajedno. Tijekom 1990-ih „telekomunikacijske tvrtke bile su sudionice najpraćenijih i najdramatičnijih udruživanja i spajanja”, piše Greider u knjizi Jedan svijet, spremni ili ne (One World, Ready or Not). „AT&T, Time Warner, T C I, M CI, Ameritech i Nynex, C B S, ABC, Disney i mnogi drugi - dogovori o spajanju bili su zapanjujući, dok su američke tvrtke hrlile ujediniti tržišne snage i tehnološka sredstva u kabelskim i tele­ fonskim sustavima, radioteleviziji, filmskoj industriji, nakladništvu i drugim medi­ jima, istodobno osnivajući telekomunikacijska partnerstva u inozemstvu. Američki potrošači osigurat će kapital za te goleme nove konglomerate preko dereguliranih pristojbi koje plaćaju kabelskim i telefonskim tvrtkama. Jasno je da će pobjednici biti nekoliko golemih i moćnih medijskih saveza, koji će dominirati kao željeznički i naftni trustovi 1890-ih godina.” Veterani Drugoga svjetskog rata mogli bi se lecnuti kad saznaju da je preuzima­ njem Random Housea u srpnju 1998., njemačka tvrtka Bertelsmann A. G. postala najveći nakladnik na engleskom govornom području. Samo ta tvrtka sad kontrolira više od dvadeset najvećih nakladnika, uključujući Ballantine, Bantam, Crown, Del Ray, Delacorte Press, Broadway Books, Dell, Dial, Doubleday, Fawcett, Harmony, Laurel, Pantheon, Princeton Reviews i Times Books. Uza svu nakladničku moć, Bertelsmann, čije je sjedište u Frankfurtu, rodnom gradu Mayera Rothschilda, u listopadu 1998. kupio je 50 posto udjela knjižarske internetske stranice barnesandnoble.com. Povrh tog vlasničkog udruživanja smanjuje se broj distribucijskih tvrtki, koje su ključne za širenje informacija. Urednici Standard 8c Poora požalili su se 1996. godine da su distribucijski problemi uzrokovani udruživanjem nekoć nezavisnih distributera „poremetili isporuke i odnose s trgovcima... Odgođene, pogrešne i zakašnjele isporu­

98

VLADARI IZ SJENE

ke bile su uobičajena pojava”. Autori su se godinama žalili da se čini kao da knjige o kontroverznim temama uvijek nailaze na probleme s distribucijom ili reklamiranjem. S obzirom na procijenjenih 800 novih časopisa koji se svake godine pojavljuju, uz postojećih 18 000 (većina propadne tijekom prve godine), lako je shvatiti važnost distribucije. Velike banke posjeduju značajan broj dionica u sve većem broju medijskih korpo­ racija, koje s druge strane kontroliraju članovi tajnih društava. „Preko elitnih skupina koje određuju političke smjernice, kao što su Vijeće za inozemne odnose i Poslovni okrugli stol, skreću državni brod prema onom što smatraju financijski povoljnim smjerom”, upozoravali su Martin A. Lee i Norman Solomon 1990. godine. „Neki članovi upravnih odbora GE-e, CapCitiesa, CBS-a, New York Timesa i Washington Posta sjede u Vijeću za inozemne odnose.” Danas se malo toga promijenilo. Letimičan pogled na Standard & Poorov izvještaj o korporacijama za 1998. godinu otkriva da nekoliko članova CFR-a i Trilateralne komisije sjedi u upravnim odborima velikih medijskih korporacija. Vlasnička struktura korporacija prožeta članovima tajnih društava, od kojih su mnogi zaposleni u medijima, mogla bi objasniti zašto o sastancima Bilderberga, Trilateralne komisije i C FR-a ne izvještavaju „budni” američki mediji. Ustvari, popisi članova tih tajnih društava izgledaju kao „tko je tko” u masovnim medijima. Među te članove spadaju mnogi bivši i sadašnji korporacijski čelnici kao što su Laurence A. Tisch i William Paley iz C BS-a; John F. Welch ml. iz N BC-a; Thomas S. Murphy iz ABC-a; Robert McNeil, Jim Lehrer, Hodding Carter III. i Daniel Schorr iz Public Broadcast Servicea; Katherine Graham, Harold Anderson i Stanley Swinton iz Associated Pressa; Michael Posner iz Reutersa; Joan Ganz-Cooney iz Children 's TV Workshopa (Ulica Sezam); W Thomas Johnson iz C N N -a; David Gergen iz U.S. News &• World Reporta; Richard Gelb, William Scranton, Cyrus Vance, A. M. Rosenthal i Harrison Salisbury iz New* Y)rk Timesa; Ralph Davidson, Henry Grunwald, Sol Linowitz i Strobe Talbott iz Timea; Robert Christopher i Phillip Geyelin iz Newsu’eeka; Katherine Graham, Leonard Downie ml. i Stephen S. Rosenfeld iz Washington Posta; Arnaud de Borchgrave iz Washington Timesa; Richard Wood, Robert Bartley i Karen House iz Wall Street Joum ala; William F. Buckley ml. iz National Reviewa; te George V Grune i William G. Bowen iz Reader's Digesta. Osim toga, u upravnim odborima korporacija koje posjeduju medije sjede članovi tajnih društava. Neki od dobro poznatih izvjestitelja, voditelja i kolumnista koji su članovi CFR-a i/ili Trilateralne komisije su Dan Rather, Bill Moyers, C. C. Collinwood, Diane Sawyer, David Brinkley, Ted Koppel, Barbara Walters, John Chancellor, Marvin Kalb, Daniel Schorr, Joseph Kraft. Jam es Reston, Max Frankel, David Halberstram, Harrison Salisbury, A. Ochs Sulzberger, Sol Linowitz, Nicholas Katzenbach, George Will, Tom Brokaw, Robert McNeil, David Gergen, Mortimer Zuckerman, Georgie Ann Geyer, Ben J. Wattenberg i mnogi drugi. Nije čudno što mnogi istraživači vide zavjeru šutnje između tih medijskih moćnika.

99

JIM MARRS

Tu su i organizacije koje prate medije, poput Točnosti u medijima (AIM). Mnogi ljudi pretpostavljaju da takve skupine paze na interese javnosti. N e prema Michaelu Collinsu Piperu, koji je 1990. godine objavio da je osnivač AIM-a Reed Irvine plaćen 37 000 dolara godišnje kao „savjetnik Odsjeka za međuna­ rodne financije” Sustava saveznih pričuva. Napomenuvši da i mnogi članovi Sustava saveznih pričuva pripadaju tajnim društvima, Piper piše: ,.Do danas Irvine i AIM nikad nisu dotaknuli nijednu temu koja je osjetljiva za interese međunarodnog establišmenta: radilo se o bilderberškoj skupini, Trilateralnoj komisiji, Vijeću za inozemne odnose ili istini o privatnom vlasništvu nad Saveznim pričuvama.” Postoje i točke zagušenja u protoku informacija, kao što je međunarodni desk u sjedištu Associated Pressa u New Yorku, gdje jedna osoba odlučuje koje će se vijesti izvan Sjedinjenih Država prenijeti. Važno je shvatiti da stvarna kontrola nad masov­ nim medijima nije izravna kontrola nad tisućama marljivih urednika, izvjestitelja i novinara diljem zemlje, već prije kontrola nad distribucijom informacija. Tu je i strahovit pritisak koji stvara strah za sigurnost radnoga mjesta i od gubit­ ka izvora. Mnogi kolumnisti moraju se oslanjati na unutarnje izvore kako bi pružili sočnu informaciju. Mnoge od tih informacija dolaze od Vladinih izvora, koji bi bili izgubljeni objave li pogrešnu priču. Čak i agresivniji izvjestitelji moraju biti suzdržani ako žele sačuvati svoje unutarnje izvore. Koncentrirano vlasništvo korporacija nad medijima znači da je objektivnost novinarstva, koje se dugo smatralo javnom službom, izbačeno iz igre u korist krajnjega profita temeljenog na rejtingu. U vrijeme atentata na Kennedyja tri najveće televizijske mreže - ABC, C B S i N B C - podupirale su svoje odjele vijesti sredstvima javnih službi. Danas se ti isti odjeli vijesti financiraju kao programi čija je primarna briga gledanost. Novinarstvo je danas „neka vrsta robe na tržištu, a ne više posvećeno zanimanje”, komentirao je bivši dopisnik CBS-a Daniel Schorr. „Danas novinarstvo jednostavno više nije važno. Naprosto zarađujete svoj novac, a javna služba neka ide kvragu.” Novinarski veteran Walter Cronkite slaže se s tim. Za jedan profesionalni časo­ pis izjavio je da je sadašnje stanje televizijskoga novinarstva „katastrofalno i opasno” te je osudio „pretjerane profite... kako bi se zadovoljili dioničari. Zahtijevajući profit sličan onome na području zabave, sve nas srozavaju." „Izazivam svakoga gledatelja da uoči razliku između [voditelja televizijske emisi­ je] Jerryja Springera, triju večernjih emisija vijesti i C N N -a”, komentirao je dopisnik emisije 60 minuta Morley Safer. Budni američki mediji, kako se vole prikazivati, prije se čine kao da spavaju u krilu svojih korporativnih vlasnika. To bi možda moglo objasniti zašto šest od prvih deset „cenzuriranih priča” 1995. godine, kako je utvrdila novinska agencija Alternet, uključuju poslovne priče poput monopolizacije telekomunikacija, prisilnoga dječjeg rada, povećanoga Vladinog trošenja na nuklearno naoružanje, prijevara medicinske industrije, borbi kemijske industrije da potkopa zakone za očuvanje okoliša te prekr­ šenih obećanja Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA).

100

VLADARI IZ SJENE

Takve priče ne uspijevaju stići do šire javnosti zato što će, kako Greider točno ukazuje, „svakoga tko preispituje vladajuću općeprihvaćenu ekonomsku mantru oštro kazniti tisak i multinacionalni interesi". Osobito je zagonetno to što nijedan od američkih „budnih” medija ne pokazuje mnogo zanimanja da se ustanovi tko je vlasnik korporacija koje kontroliraju medije i zemlju. Jedno od objašnjenja za taj nedostatak istraživačkoga žara mogao bi se naći u priči jednoga novinara N BC-ja koji se 1990. godine obratio Toddu Putnamu, ured­ niku National Boycott Newsa. Novinara je zanimalo koji je „trenutno najveći bojkot’’. Putnam je odgovorio: „Najveći bojkot u zemlji je onaj protiv General Electrica.” Na što je novinar N BC-ja odmah odvratio: „N e možemo to objaviti... Zapravo, mogli bismo to objaviti, ali nećemo.” Godine 1986. General Electric kupio je N BC .

101

Osvrt

N e bi trebalo biti spora o realnosti tajnih društava danas. Postojanje skupina poput Trilateralne komisije, Vijeća za inozemne odnose i Bilderberga dobro je doku­ mentirano. Jedino je pitanje razmjer njihova nadzora i manipulacije velikim svjetskim događajima. Isto tako, nije upitno imaju li ta društva pretjeranu kontrolu nad mnogim velikim svjetskim korporacijama i bankama. Te korporacije, opet, kontroliraju bitne rude, energiju, prijevoz, lijekove, poljoprivredu, telekomunikacije i zabavu - drugim riječima, osnove suvremenoga života. Također, guraju ljude za ključne pozicije u Vladi na temelju „sustava okretnih vrata”. Ti dužnosnici često provode istu politiku koju su odredila i za koju se zalažu ta društva. Ia društva imaju priličan utjecaj na državne izbore i politiku, ali ipak se čine neobično imunima na bilo kakvu istragu, bilo od strane Vlade, bilo od strane masov­ nih medija. Od njegovih početaka 1913. godine, nije bilo vanjske, objektivne revizije Sustava saveznih pričuva usprkos povremenim zahtjevima. Isto se može reći i za moćne privatne zaklade koje uvelike ravnaju suvremenom znanošću i kulturom. Sagledane zajedno, te činjenice ukazuju na to da je generalni plan tih suvre­ menih društava stvoriti jedinstvenu svjetsku vladu s popratnom centraliziranom društvenom kontrolom i gubitkom nacionalne suverenosti. Taj se cilj sve više bliži ostvarenju, uglavnom kroza sve veću korporativnu i financijsku kontrolu, i nad vla­ dama i nad ekonomijama. Samuel Berger, Clintonov savjetnik za sigurnost, koji redovito prisustvuje sastancima Bilderberga, otkrio je stajalište te skupine u nedavnom razgovoru na Institutu Brookings ustvrdivši: „Globalizacija - proces ubrzavanja ekonomske, tehno­ loške, kulturne i političke integracije - nije izbor. To je sve veća realnost. To je realnost koja će se nastaviti, s našom privolom ili bez nje. To je realnost koju ignoriramo na svoj rizik.” Nitko ne predlaže da se ta tema ignorira. Upravo suprotno. Autori koji pišu o zavjerama traže otvoreniji dijalog o tom pitanju. Veliki su mediji ti koji se boje te teme.

102

VLADARI IZ SJENE

Možda je globalna vlada poželjna. Svakako se čini neizbježnom. 1 to nije ništa novo. Svjetska prevlast u žarištu je interesa ljudi još otprije Aleksandra Velikog. Zašto je onda ta tema danas tako obavijena tajnovitošću? Pitanje - je li plan za jedinstvenu svjetsku vladu mračna zavjera za podjarmljiva­ nje stanovništva ili jednostavno nastojanje da se olakša prirodni evolucijski korak - još uvijek čeka odgovor, očito uz slabu pomoć masovnih medija ili posve bez nje. Ali, jedna je stvar apsolutno jasrta. Očito je da globalizacija, ili jedinstvena svjet­ ska vlada, ili novi svjetski poredak, nije samo tlapnja teoretičara zavjere ili paranoika, nego artikuliran cilj tajnih bratstava, organizacija i skupina, od kojih svi nose trag starih redova slobodnih zidara, okruglih stolova i iluminata, koje ćemo podrobnije istražiti kasnije. Upućeni stručnjaci, poput Quigleyja i drugih citiranih, prepoznali su vladajuću elitu što je, sa sumnjama mnogih drugih u tajnu kontrolu, stvorilo klimu u kojoj prosječna osoba osjeća da ima sve manje nadzora i nad nacionalnom i nad vlastitom sudbinom. N ije nužno vjerovati u tako sveobuhvatne zavjere. Nužno je znati da drugi vje­ ruju i djeluju u skladu s tim. Kako bismo shvatili svijet oko nas, moramo analizirati sve dokaze ako želimo izbjeći pogubnu paranoičnost ili neosnovanu i naivnu vjeru. Dokazi jasno ukazuju na zajedničku namjeru članova tajnih društava i na to da su ti članovi, njihovi rođaci, suradnici i najamnici međusobno blisko povezani. Nepobitno je da vodeće ličnosti suvremenih tajnih društava - ljudi povezani rodbinski, bračno, društvenim ili poslovnim vezama - upravljaju međunarodnim korporacijama koje dominiraju dobrim dijelom suvremenoga života preko svoje moći u biznisu, oglašavanju, vlasti i masovnim medijima. Dominirali su situacijom još od vremena Mayera i Nathana Rothschilda, Cecila Rhodesa i Alfreda Milnera, J. R Morgana i Johna D. Rockefellera. A trag njihovih društava može se pratiti izravno do starijih tajnih organizacija, čime se uspostavlja zavjerenički lanac kroz povijest. Čini se da slijede plan koji je formuliran i artikuliran prije mnogo godina. Taj je plan, nastavak ciljeva iluminata i slobodnih zidara, našao svoj izraz u Okruglim stolovima masona Cecila Rhodesa. Preuzeli su ga „prosvijetljeni” članovi Kraljevskog instituta za međunarodne poslove, Vijeća za inozemne odnose, Trilateralne komisije i njihovih brojnih zaklada i trustova. To se incestuozno bratstvo također obilato koristilo tajnim obavještajnim agencijama i u Britaniji i u Americi kako bi ostvarilo svoje planove. Sve to navodi na nekoliko pitanja. Ako su CFR, Trilateralna komisija i Bilderberzi samo nevini dobronamjerni ljudi koji se trude stvoriti miroljubiv i uspješan svijet, kako tvrde, čemu onda sva ta tajnovitost? Čemu sve te paravanske organizacije, od kojih su mnoge suprotnost jedne drugima? Čemu očito nepovjerenje u pozornost javnosti? Sve to vodi nas do najvažnijega pitanja: ako doista stvaraju centraliziranu jedin­ stvenu svjetsku vladu, što će spriječiti nekog tiranina nalik na Hitlera da preuzme kontrolu?

103

JIM MARRS

lajnovitost je ključna. Svaka pravedna i plemenita aktivnost trebala bi se suočiti sa sudom javnosti. Kad se tajne tih društava otvoreno iznesu pred javnost, svatko će moći sam procijeniti vrijednost njihovih ciljeva i namjera. l)ok se to ne dogodi, marljivi istraživač mora prebirati po historijskim zapisima, sastavljajući dijelove indicija koje će dokazati ili opovrgnuti umiješanost tajnih dru­ štava u svjetske događaje, tražeći izdajničke tragove zavjere.

104

Drugi dio

TRAGOVI ZAVJERE Rat je reket... Rat je većim d ije lo m stvar novca. B ankari p o su đ u ju novac stranim zem ljam a, a ka d ove ne m o g u platiti, p re d s je d n ik šalje vojsku. general-bojnik Smedley D. Butler (1881. - 1940.)

Teoretičari zavjere dugo su sumnjičili članove tajnih društava da koriste svoju moć i utjecaj kako bi izazivali ratove. Optuženi su da su potaknuli Hladni rat, dva svjetska rata, Američku, Francusku i Rusku revoluciju, uz nebrojene druge sukobe i prevrate. Također se tvrdilo kako se te skrivene ruke mogu pratiti izravno do tajnih organizacija u prošlosti. A pomna analiza povijesti doista otkriva prevratničke tragove tajnih društava kroz povijest ratovanja. Od svih ljudskih aktivnosti, rat nudi najveći potencijal za profit - i od ratnih materijala i od pozajmica za njihovu proizvodnju. A postoje i skriveniji razlozi, kao što su potreba da se javnost odvrati od domaćih problema i skrivene namjere vladara. „Američki kapitalizam trebao je međunarodno suparništvo - i povremene ratove - kako bi stvorio neprirodno zajedništvo interesa bogatih i siromašnih, potkopavajući prave zajedničke interese siromašnih koji se ispoljuju u sporadičnim pokretima”, pisao je profesor povijesti Howard Zinn. O tom se stajalištu iscrpno govori u kontroverznoj analizi rata i mira iz 1966. godine pod naslovom „Izvještaj iz Iron M ountaina".

»

107

„Izvještaj iz Iron Mountaina"

Istraživanje koje je dovelo do „Izvještaja iz Iron Mountaina" započeli su 1961. dužnosnici Kennedyjeve administracije kao što su McGeorge Bundy (C FR , Bilderberg i Društvo lubanje i kostiju), Robert M cNamara (Trilateralna komisija, C F R i Bilderberg) i Dean Rusk (CFR i Bilderberg). Znajući za Kennedyjev cilj okončanja Hladnoga rata, ti su se ljudi pobrinuli da ne bude ozbiljnog planiranja dugoročnog mira. Početkom 1963. godine odabrana je radna skupina čiji je zadatak bio analizirati hipotetske probleme mira, kao što su Vladini trustovi mozgova, poput zavoda Rand i Hudson, analizirali rat. Petnaest članova te skupine nikad nije javno identificirano, ali među njima je navodno bilo vrlo cijenjenih povjesničara, ekonomista, sociologa, psihologa, znanstvenika pa čak i jedan astronom i industrijalac. Skupina se sastajala jednom mjesečno na raznim lokacijama diljem zemlje. No, glavni susreti održavali su se u Iron Mountainu, golemom podzemnom korporacijskom „atomskom skloništu” blizu Hudsona u državi New York, sjedištu Zavoda Hudson, koji se općenito smatra CFR-ovim trustom mozgova. Ondje su za slučaj nuklearnoga napada bili smješteni mnogobrojni zajednički uredi Rockefellerova Standard Oila iz New Jerseyja, Morganove banke, Manufacturers Hanover T rusta i Dutch Shell Oila, kojemu je tada na čelu bio osnivač bilderberške skupine princ Bernhard. Kopija „Izvještaja iz Iron M ountaina” procurila je preko čovjeka poznatog samo kao „John Doe”, sveučilišnog profesora sa Srednjeg zapada koji je tvrdio da je sudje­ lovao u njegovoj izradi. Objavio ga je Dial Press 1967. godine. John Doe je rekao nakladniku da se, iako se slaže s nalazima istraživanja, ne slaže s odlukom skupine da sakrije svoj rad od javnosti, „koja nije podložna nuždi visoke političke ili vojne odgovornosti". Rekao je kako smatra da američka javnost, čijim je poreznim novcem plaćen izvještaj, ima pravo znati za njegove uznemirujuće zaključke, dok su se njegovi kolege koautori plašili „očite i predvidljive opasnosti od krize povjerenja javnosti, koju bi prerano objavljivanje Izvještaja' očekivano moglo izazvati". „Izvještaj iz Iron M ountaina” dugo nije dobivao gotovo nimalo publiciteta, a određeni članovi Vlade i medija pokušali su ga odbaciti kao šalu ili satiru. Ali, Dial

108

VLADARI IZ SJENE

Press objavio je taj rad bez ikakva ograđivanja, a ozbiljan i učen ton te studije s fusno­ tama, skupa s globalnim i makroanalitičkim pristupom, protuslove tvrdnji da se radi 0 fikciji. Riječ je o nevjerojatnom dokumentu, napisanom na početku američkoga nacionalnog iskustva u Vijetnamu, i on nesumnjivo odražava elitističke poglede onih koji su navodno tražili tu analizu. John Doe je tvrdio da su „momci iz Iron M ountaina”, kako su se nazivali, proveli neslužbeno, neregistrirano istraživanje nesputano uobičajenim Vladinim ograničenji­ ma. Predali su svoj izvještaj u ožujku 1966. godine. Prema izvještaju, „sam rat temeljni je društveni sustav unutar kojega se drugi sporedni načini društvene organizacije sukobljavaju ili kuju urote. To je sustav koji je upravljao većinom povijesnih ljudskih društava, kao što upravlja i današnjim. ” Autori izvještaja smatraju rat i nužnom i poželjnom „glavnom organizacijskom snagom" kao 1 „bitnim ekonomskim stabilizatorom suvremenih društava”. Izrazili su zabrinutost da bi zbog „neodlučnog vodstva" „vladajuća upravljačka klasa” mogla izgubiti sposobnost da „racionalizira željeni rat”, što bi dovelo „prak­ tički do ukidanja vojnih institucija", moguće posljedice koju su smatrali „katastrofal­ nom ”. Stoga autori izvještaja zaključuju: „najprije moramo odgovoriti, najodlučnije što možemo, da se ne može odgovorno dopustiti da ratni sustav nestane dok (1.) ne znamo kojim ga točno oblicima društvene kontrole kanimo zamijeniti, i (2.) dok ne budemo sigurni, bez ikakve opravdane sumnje, da će te zamjenske institucije služiti svojoj svrsi...” Najvažnije, u izvještaju stoji: „Eliminiranje rata podrazumijeva eliminiranje nacionalne suverenosti i tradicionalne nacionalne države.” I osim toga: „Mogućnost rata pruža osjećaj vanjske nužnosti bez koje nijedna vlada ne može dugo ostati na vlasti... Temeljna vlast suvremene države nad svojim narodom počiva u njezinoj rat­ noj snazi.” U izvještaju nadalje stoji da je rat „služio kao posljednja velika zaštita od elimi­ nacije nužnih društvenih klasa... drvosječa i vodonoša” i da je funkcija rata kontrola „bitnih klasnih odnosa”. Autori izvještaja pripisuju u zasluge vojnim institucijama to što su omogućile „asocijalnim elementima prihvatljivu ulogu u društvenoj strukturi... Nije teško zami­ sliti, primjerice, stupanj društvenog poremećaja do kojega je moglo doći u Sjedinjenim Državama u posljednja dva desetljeća da problem socijalno nezadovoljnih razdobljem nakon Drugoga svjetskog rata nije bio predviđen i uspješno dočekan”, stoji u izvješta­ ju. „Mlađe i opasnije od tih neprijateljskih društvenih grupacija drži pod kontrolom Sustav selektivne službe." U prošlosti se maloljetnim prijestupnicima često nudio izbor između odlaska u zatvor i odlaska u vojsku. U izvještaju se sugerira što bi trebalo učiniti s „ekonomski ili kulturno hendikepi­ ranima” među nama. „Mogući nadomjestak za kontrolu potencijalnih neprijatelja jest ponovno uvođenje ropstva, u nekom obliku usklađenom s modernom tehnologijom

109

JIM MARRS

i političkim napretkom... Razvoj sofisticiranog oblika ropstva možda je isključivi pre­ duvjet društvene kontrole u mirnodopskom svijetu.” Možda se to odnosi na trenutno sve rašireniju praksu privatnih tvrtki da koriste robovski rad ili „rad za preživljavanje", odnosno iskorištavaju one koji su toliko zaglibili u kredite da nemaju nikakva izbora doli nastaviti raditi za nadnicu na poslu koji ih nimalo ne usrećuje. Vrlo je zanimljivo usporediti preporuke tog izvještaja s današnjim životom u Sjedinjenim Državama. „M omci” iz Irona Mountaina nabrojali su sljedeće moguće zamjene za „funkcije rata”: - opsežan program socijalne skrbi, -golemi program istraživanja svemira bez definiranog kraja, usmjeren prema nedohvatnim ciljevima (misija na Jupiter itd.), - trajan, ritualiziran, pretjerano složen sustav kontrole razoružanja (kao u Iraku i Bosni), - sveprisutne, praktički svemoćne međunarodne policijske snage (mirovne snage U N -a, kao u ratu u Perzijskom zaljevu ili na Balkanu), -ustanovljena i prepoznata izvanzemaljska prijetnja (N LO -i i izvanzemaljske otmice), - masovno globalno zagađenje okoliša, -izmjenični fiktivni neprijatelji (Sadam Husein, Moamer Gadafi, Slobodan Milošević, i svi koji ih slijede), -programi koji su većim dijelom proistekli iz modela Mirovnoga zbora (Radni zbor, Dobrovoljci u službi Americi), - moderan, sofisticiran oblik ropstva (gore spomenut), - nove religije ili druge mitologije (teologije New Agea, kultovi, itd.), - društveno orijentirane krvave igre (nogometna liga, WWF itd.), -sveobuhvatni program primijenjene eugenike (pobačaji i kontrola rađanja). Autori su priznali da se „alternativni neprijatelji” možda neće pojaviti, ali nagla­ sili su da se „moraju pronaći” [naglasak u izvorniku] ili, što je vjerojatnije, da se „takva prijetnja mora izmisliti". N a koncu, posebna radna skupina iz Iron Mountaina predlaže osnivanje, putem predsjedničkog naloga, trajne i strogo povjerljive „ratne/mirnodopske istraživačke agencije’, organizirane „poput Nacionalnog vijeća za sigurnost (izvan vidokruga Kongresa, medija i javnosti)”, koja bi raspolagala „sredstvima nepodložnima reviziji” i „odgovarala isključivo predsjedniku”. Svrha te agencije bilo bi „mirnodopsko istra­ živanje" koje bi uključivalo gore nabrojane zamjene za funkcije rata i „neograničeno pravo uskraćivanja informacija o svojim aktivnostima i odlukama svima osim pred­ sjedniku, kad god se smatra d a je takva povjerljivost u javnom interesu". Čini se da nitko ne zna - ili nije voljan reći —je li se o takvoj tajnoj agenciji ikad razmišljalo i je li ikad osnovana. Bez obzira na to, ton ovih prijedloga nedvojbeno je

110

VLADARI 12 SJENE

zavjerenički, a zasnovali su ih ljudi povezani s tajnim društvima čiji su klasno svje­ sni ciljevi odraženi u tom izvještaju. Isti su ljudi odgovorni za američki angažman u Vijetnamu 1960-ih i 1970-ih godina, a njihov način razmišljanja stoji iza pokušaja raspirivanja rata u Nikaragvi 1980-ih, kao i sukoba na Bliskom istoku i Balkanu 1990-ih. ,,U humanističkom smislu, riječ je o skandaloznom dokumentu", komentirao je Leonard C. Lewin, koji je pripremio izvještaj za objavljivanje. ,,I objašnjava, ili se barem čini da objašnjava, aspekte američke politike inače neshvatljive prema uobiča­ jenim standardima zdravog razum a.” Usprkos toj analizi „mira", kako se Hladni rat početkom 1990-ih okončao, došlo je do još jednog velikog, naizgled „neshvatljivoga" modernog rata za ostvarivanje cilje­ va onih ljudi iz tajnih društava koji traže profit iz neprijateljstava: rata u Perzijskom zaljevu.

7

-

111

I Perzijski zaljev

Savezničku pobjedu u Perzijskom zaljevu 1991. godine američki su masovni mediji razglašavali na sva usta, ali o akcijama koje su dovele do tog sukoba rijetko se izvještavalo. Te su makinacije uključivale ljude iz tajnih društava i ukazivale su na mnogo drugačije opravdanje za rat od onog koje je iznijeto pred javnost. Nitko ne može osporiti da se američka vojska, uz određenu pomoć britanskih, francuskih i arapskih snaga, nije iskazala tijekom tog kratkog sukoba. Bilo je potreb­ no samo kratko vrijeme između 17. siječnja i 28. veljače 1991. godine da koalicija u operaciji Pustinjska oluja do nogu porazi iračke snage Sadama Huseina, koje su tada predstavljale petu najveću vojsku na svijetu. Glavni je razlog tog zapanjujućeg vojnog uspjeha nadmoć savezničkih snaga u naoružanju i obuci nad Sadamovim unovače­ nim vojnicima koji su, premda su bili veterani rata protiv Irana, imali ograničenu obuku i nizak moral. Ta je neujednačenost dovela do neravnopravnog rata koji je rezultirao s više od 300 000 iračkih žrtava, kako vojnih, tako i civilnih, i 65 000 zarobljenika, u usporedbi s izvanredno malim savezničkim gubicima - 234 poginula, 470 ranjenih i 57 nestalih. Glavni ratni vođa bio je američki predsjednik George Bush, bivši član CFR-a, Trilateralne komisije i Lubanje i kostiju. Kao i u većini ratnih sukoba na Bliskom istoku, glavna sporna točka bila je nafta. 1 Bush i američki ministar vanjskih poslova Jam es Baker bili su duboko u naftnom biznisu. Svaka Busheva odluka koja bi dovela do povećanja cijene nafte značila je veći profit za njegove tvrtke, tvrtke njegovih naftaških pristaša i, naravno, naftni kartel kojim dominiraju Rockefelleri. Dodatni je bonus bio to što bi svaki sukob koji bi podijelio arapski svijet samo pove­ ćao moć SAD-a, Britanije i Izraela u toj regiji. Koalicija zemalja koja se bori za Ujedinjene narode samo bi mogla pospješiti globalistički plan za jedinstvenu svjetsku vojnu silu. Ta „bitka za novi svjetski poredak bila je neka vrsta izmišljene krize sa skrivenim namjerama”, pišu istraživači zavjera Jonathan Vankin i John Whalen nakon pomne analize događaja koji su doveli do tog sukoba. Bush i Sadam Husein imali su blizak odnos mnogo godina. U svojoj ulozi direktora CIA-e, i kasnije kao potpredsjednik, George Bush podržavao je Sadam a u osmogodišnjem ratu protiv Irana nakon zbacivanja šaha 1979. godine.

112

VLADARI IZ SJENE

Do 1990. Sadamov Irak bio je glavna prijetnja ravnoteži snaga između Izraela i njegovih arapskih susjeda, ali nedostajalo mu je gotovine zbog rata s Iranom pa nije mogao platiti svoje račune. Pod pritiskom međunarodnih bankara zbog sporog vraća­ nja zajmova i Organizacije zemalja izvoznica nafte (O PEC ), koje mu nisu dopustile da podigne cijenu nafte, Sadam se okrenuo Kuvajtu kao izvoru prihoda. U to je doba Kuvajt bio treći najveći proizvođač nafte, uz Irak i Saudijsku Arabiju. Kuvajt je od Iraka odvojila Britanija, koja je 1899. godine preuzela kontrolu nad kuvajtskom vanjskom politikom prema sporazumu s diktatorskom obitelji Sabah. Ta je obitelj dala niz šeika nakon sto je preuzela vlast nad nomadskim plemenima na tom području 1756. godine. Kuvajt je postao britanski protektorat 1914. godine, kad je njemački interes iznenada tom području dao stratešku važnost. Britanska dominacija učvršćena je i slanjem britanskih postrojbi na to područje 1961. godine, nakon što je Irak zatražio njegov povratak. Pentagon je još od sredine srpnja 1990. godine znao da se iračke postrojbe koncentriraju duž kuvajtske granice. 25. srpnja Sadam je tražio savjet od Sjedinjenih Država glede svojih namjera da vrati Kuvajt. Sastao se s američkom veleposlanicom April Glaspie koja mu je rekla: „Imam upute izravno od predsjednika Busha da poboljšam naše odnose s Irakom. Imamo prilično razumijevanje za vaš zahtjev za višim cijenama nafte, neposredan uzrok vaše konfrontacije s Kuvajtom... Dobila sam nalog da vas pitam, u duhu prijateljstva, a ne konfrontacije, glede vaših namjera: zašto se vaše postrojbe koncentriraju tako blizu kuvajtske granice?" Prema transkriptima objavljenim dugo nakon rata, Husein je objasnio da mu je, iako je spreman na pregovore o svojem graničnom sporu s Kuvajtom, namjera „oču­ vati cjelovitost Iraka u obliku koji želimo”. Taj je oblik, dakako, uključivao Kuvajt, koji je Sadam i dalje smatrao dijelom Iraka. „Koje je mišljenje Sjedinjenih Država o tom e?” pitao je. „Nemamo mišljenje o vašim međuarapskim sukobima, kao što je vaš spor s Kuvajtom”, odvratila je Glaspie. „Ministar Baker uputio me da naglasim kako kuvajtsko pitanje nema veze s Amerikom, što je prvi put rečeno Iraku 1960-ih godina." ..Ubrzo nakon toga, April Glaspie napustila je Kuvajt radi ljetnog odmora, što je bio još jedan znak opće američke nezainteresiranosti za kuvajtsko-iračku krizu", napominju Tarpley i Chaitkin, autori knjige George Bush: neautorizirana biografija (■George Bush: The Unauthorized Biography). Bush se 31. srpnja sastao s republikan­ skim čelnicima u Kongresu, ali nije ništa rekao o situaciji u Zaljevu. Kriza se zaoštrila 2. kolovoza kad su iračke postrojbe ušle u Kuvajt. Bush je zamrznuo svu iračku imovinu u SAD-u, povećavši tako Sadamove probleme koji su se pogoršali nakon što su mu 1990. godine međunarodni bankari odbili daljnje pozaj­ mice. Glaspiejevoj je Ministarstvo vanjskih poslova zabranilo da govori pa američka javnost nije mogla saznati za Bushevu dvoličnost. U kasnijem svjedočenju pred senatskim Odborom za vanjske poslove, Glaspie je ukazala na to da je sastanak 25. srpnja bio njezin prvi i jedini susret sa Sadamom, koji

113

JIM MARRS

se nije sastao ni s jednim stranim veleposlanikom još od 1984. godine, usred njegova rata s Iranom. Ali, ako se Sadam nije sastajao s američkim diplomatima, isto se ne može reći za američke biznismene. Ekonomist Paul Adler napominje: „Poznato je da se David Rockefeller sastao s iračkim čelnicima u barem tri navrata nakon što je konzorcij Chase Manhattan postao glavna banka u mnogim najvećim iračkim kreditnim zadrugama. Također je izvještavano da se Alan Stoga, potpredsjednik Kissinger Associatesa, sasta­ jao s iračkim čelnicima u dvogodišnjem razdoblju prije zaljevskog sukoba. „Sadam je počeo shvaćati da ne može dobiti ono što želi. Počeo je poslovati s ljudima koji su mu bili važni - stranim biznismenima, vojnim dobavljačima, tehnolozima i znanstvenicima, povremeno čak i gostujućim novinarima", izvještavao je vašingtonski list The Spotlight. Prateći put novca od tih nediplomatskih kontakata koji je doveo do Zaljevskog rata, član Kongresa Henry Gonzalez, predsjednik Odbora za bankarstvo, financije i urbanizam, otkrio je da je gotovo pet milijardi dolara zajmova proslijeđeno Sadamu Huseinu 1980-ih godina preko podružnice talijanske državne banke Banca Nazional del lavoro (B N L) u Atlanti u Georgiji. Upravitelj te podružnice Christopher Drogoul na koncu je izveden pred Savezni sud, gdje je priznao krivnju za odobrenje te goleme novčane transakcije bez odobrenja BNL-ova stožera u Italiji. Međutim, cijela je istra­ ga stavljena na čekanje za vrijeme Zaljevskoga rata. Većina promatrača ne vjeruje da je Drogoul mogao izvršiti tako golemu tran­ sakciju bez znanja nadređenih. Bobby Lee Cook, jedan od Drogoulovih branitelja, zaključio je da je njegov klijent ispao naivčina u „spletki orkestriranoj na najvišim pozicijama američke Vlade”. N a sudu je BNL-ov službenik Franz von Wedel posvjedočio da je njegov šef Drogoul djelovao prema savjetu bankinih konzultanata, tvrtke Kissinger Associates. I 1989. i 1990. godine Bushevo Ministarstvo unutarnjih poslova poništilo je optužnicu protiv BN L-a, koja je uslijedila nakon racije FBI-a 4. kolovoza 1989. godi­ ne. Postupak protiv menadžera banke otezao se više od godinu dana. Optužnice su napokon podignute nakon što je Bush proglasio prekid vatre u Zaljevskom ratu. Taj je skandal - prozvan „Iraqgate” - potaknuo Gonzaleza da pripremi rezoluci­ ju Zastupničkog doma Kongresa kojom se traži postupak za opoziv Busheva ministra unutarnjih poslova Williama Barra zbog „ometanja istrage u skandalu oko BN L-a”. Predsjednik Sudskog odbora Zastupničkog doma, Jack Brooks, pozvao je Barra da ime­ nuje posebnog tužitelja za taj slučaj. U klasičnom primjeru slučaja „tko će nadgledati nadglednike?”, Barr je rekao da ne vidi dokaze za svoju krivicu i odbio je imenovati posebnog tužitelja. To je jedini slučaj da ministar unutarnjih poslova nije imenovao posebnog tužitelja kad je Kongres to zatražio.

114

j Tko plaća račun?

Presudan faktor ove ružne priče o financijskom spletkarenju i dužnosničkom kriminalu jest činjenica da ne samo da je veći dio od pet milijardi dolara Sadam iskoristio za kupovinu oružja kojim će se služiti protiv američkih pripadnika oružanih snaga nego su američki porezni obveznici platili račun za to! Gonzalez je rekao da je 500 milijuna dolara od pozajmica Sadamu došlo preko tvrtke Commodity Credit Corporation (C C C ) iza koje stoji Vlada, a taj je novac bio namijenjen kupovini žitarica od američkih poljoprivrednika. Međutim, žitarice otpre­ mljene iz luke u Houstonu otišle su u zemlje tadašnjega sovjetskog bloka u zamjenu za oružje, dok je novac namijenjen žitaricama omogućio Sadamu da ograničenim pri­ čuvama gotovine kupi još vojnog materijala. Busheva je administracija dala jamstva poreznih obveznika u slučaju da Sadam ne vrati pozajmice, što se i dogodilo nakon što je poslao vojsku u Kuvajt. Prema barem jednom javnom izvoru, više od 360 milijuna dolara američkoga poreznog novca plaćeno je banci G ulf International u Bahreinu, koja je bila u vlasništvu sedam zaljevskih zemalja, uključujući Irak. Ta je svota bila samo dio procijenjene jedne milijarde dolara koje će C C C isplatiti deset banaka kako bi pokrio pet milijardi Sadamovih pozajmica koje nije vratio. „Isporuka jedne milijarde dolara, u obliku Vladinih jamstava za kupovinu ame­ ričkih poljoprivrednih proizvoda, omogućila je Sadamu da kupi potrebnu hranu na kredit i potroši svoj oskudni konvertibilni novac na oružje, što je dovelo do rata u Perzijskom zaljevu ”, piše Russell S. Bowen. Čak i nakon početka invazije na Irak 2. kolovoza, Bush se u javnosti činio neo­ bično suzdržanim. N a pitanje novinara namjerava li intervenirati u zaljevskoj krizi, Bush je rekao: „N e razmišljam o takvoj akciji...” Očito je drastično promijenio stav istog dana nakon susreta s britanskom premijerkom Margaret Thatcher, redovitom gošćom na sastancima Bilderberga, koja je zajedno s Bushem bila upletena u dva skandala: Iran-Contra i „Listopadsko iznena­ đenje". Nakon susreta s Thatcher, Bush je počeo opisivati Sadama kao „novog Hitlera’ te je izjavio da je „status quo neprihvatljiv i da bi daljnja [iračka] ekspanzija bila još neprihvatljivija".

115

JIM MARRS

Usprkos Sadamovim uvjeravanjima da mu je Kuvajt jedini cilj, i bez konkretnih dokaza za suprotno. Bush je ipak osobno nazvao čelnike Saudijske Arabije i upozorio ih da će biti sljedeća meta „novog Hitlera”. Saudijci su u panici preko člana obitelji Sabah i predsjednika kuvajtskog Ureda za ulaganja, šeika Fahda Mohammeda alSabaha, Bushu i drugim svjetskim čelnicima isplatili četiri milijarde dolara, kao tajnu naknadu da im obrane kraljevstvo. Dugo poslije Zaljevskog rata, kad su revizori otkrili da je taj novac skrenut u jedan londonski crni fond, protusabahski elementi u Saudijskoj Arabiji kritizirali su tu isplatu. Prema al-Sabahu rečeno im je: „Taj je novac iskorišten za kupovinu kuvajtskog oslobođenja. Njime je plaćena politička podrška Zapada i arapskih čelnika - podrška za Pustinjsku oluju, međunarodnu akciju koju smo hitno trebali." Igrao taj novac ikakvu ulogu ili ne, Bush je ubrzo povukao „crtu u pijesku” kako bi spriječio daljnje iračko uplitanje. Zanimljivo je da se ta crta nalazila između iračkih snaga i naftnih interesa njegova sina Georgea W. Busha, koji će ubrzo postati guverner Teksasa. Bush, predsjednikov najstariji sin, bio je „konzultant” za 50 000 dolara godišnje i član Upravnog odbora tvrtke Harken Energy iz mjesta Grand Prairie u Teksasu, blizu sjedišta Texas Rangersa, bejzbolske momčadi čiji je mlađi Bush bio suvlasnik. U siječnju 1991., samo nekoliko dana prije nego što je započela Pustinjska oluja, Harken je šokirao poslovni svijet objavivši sporazum o proizvodnji nafte s Bahreinom, malom otočnom državom, bivšim britanskim protektoratom i utočištem međunarodnih bankara, nedaleko od obale Saudijske Arabije u Perzijskom zaljevu. Bahrein je bio među četrdeset država u svijetu s najvišim bruto domaćim proizvodom 1996. godine. Iskusni naftaši glasno su se pitali kako je nepoznati Harken, bez prijašnjeg iskustva crpljenja nafte, sklopio tako unosan posao. Povrh toga, obznanjeno je da će „Harkenova ulaganja na tom području štititi sporazum koji je 1990. godine Bahrein potpisao s SAD-om, kojim dopušta američkim i multinacionalnim' snagama da postave trajne baze u toj zemlji”. Mlađi je Bush u listopadu 1990. godine izjavio novinaru Houston Posta Peteru Brewtonu kako su optužbe da je njegov otac poslao postrojbe na to područje kako bi zaštitio Harkenova bušotine „malo nategnute”. K tome je tvrdio da je prodao svoj udio u Harkenu prije invazije na Irak, ali Brewton nije mogao pronaći zapis o prodaji u Komisiji za vrijednosnice i burzu (SEC ). Zapis o Bushevoj prodaji Harkenovih dionica konačno se pojavio u ožujku 1991. godine, osam mjeseci nakon 10. srpnja 1990. godine, SEC-ova krajnjeg roka za prijavu takvih priopćenja. Tjedan dana nakon što su Sadamove postrojbe ušle u Kuvajt, Harkenove dionice pale su za 3,03 dolara. Zakašnjeli SEC-ov zapis otkriva da je nekim sretnim slučajem Bush prodao 66 posto svojeg udjela u Harkenu 22. lipnja 1990. godine - samo nekoliko tjedana prije iračke invazije - za odličnu cijenu od četiri dolara po dionici, čime je ostvario čist dobitak od od 848 560 dolara. Usprkos otkri­ ću bogatih izvora u Južnoj Americi, zbog pada cijena nafte početkom 1999. godine, Harkenove dionice ostale su na otprilike četiri dolara.

116

VLADARI IZ SJENE

Kupovina dionica, poslovi s naftom i žitaricama, prodaja oružja, pozajmice i jamstva, slabljenje Arapa u korist Izraela, kretanje prema stvaranju globalne vojske i vlade, stvaraju zatupljujuću zbrku. „Dvojbeno je hoće li pravi' razlozi zbog kojih su Sjedinjene Države ušle u rat u Perzijskom zaljevu ikad izaći na vidjelo”, pišu Vankin i Whaley. „Za razliku od Vijetnama, gdje je nejasan ishod izazvao razumljive sumnje, u Perzijskom je zaljevu nesumnjivost pobjede zakopala istinu dublje nego ijednoga iračkog ili američkog vojnika koji je završio u pješčanom grobu.” Dvoličnost nije prestala s prestankom borbi. Za vrijeme Clintonove administra­ cije bilo je povremenih zračnih upada u Irak, tobože da bi se kaznio Sadam zato što sprečava UN-ov nadzor njegovih razvojnih centara za biološko i nuklearno oružje. Međutim, ovaj je put postojala velika razlika - ozbiljna su pitanja postavljali i sum ­ njičava javnost i nekoliko manje bojažljivih pripadnika medija. Nakon napada projektilima i bombama krajem 1998. godine, jedan je čitatelj u pismu jednom informativnom tjedniku pitao: „Služeći se oružjem za masovno uni­ štenje kako bismo spriječili Irak da proizvede oružje za masovno uništenje, ne čini li Amerika istu stvar za koju mi upozoravamo Irak da je ne čini?” Drugi su posta­ vili pitanje zašto smo napali Irak zbog njegova odbijanja UN-ove inspekcije vojnih postrojenja kad je predsjednik Clinton također odbio takve inspekcije u Sjedinjenim Državama - što je bilo široko pozdravljeno u javnosti. Scott Ritter, član Posebne komisije U N -a (U N SC O M ), osnovane kako bi se loci­ rala i uništila tajna skladišta oružja Sadama Huseina, odstupio je u kolovozu 1998. godine i optužio američku Vladu da je koristila komisiju kako bi opravdala napad na Irak. Ritter je rekao da prije svoje ostavke nije vjerovao bagdadskom ministru obrane kad mu je rekao da je U N SC O M iskorišten za „izazivanje krize", ali s vremenom se složio s tom optužbom. Ritterovi nadređeni ismijali su te navode, ustvrdivši da je Ritterovo poznavanje situacije bilo „ograničeno”. Međutim, početkom 1999. godine obznanjeno je da je Washington iskoristio U N SC O M kako bi podmetnuo uređaje za prisluškivanje u Ministarstvo obrane (irač­ ki Pentagon), a drugi američki dužnosnici potvrdili su dobar dio Ritterovih optužbi. „Odnos između Sjedinjenih Država i nadzorne komisije... dugo je bio predmet rasprava”, piše novinar U.S. Newsa Bruce B. Auster. „Tema je osjetljiva zato što je U N SC O M tijelo Vijeća sigurnosti U N -a, a ne agencija Sjedinjenih Država, iako se oslanja na američke obavještajce i osoblje.” 15. prosinca 1998. godine, nakon nagomilavanja krstarećih raketa u Perzijskom zaljevu tijekom jeseni, SAD je započeo dugo odgađani zračni napad na Bagdad. Ali, dok se bližio Božić, većina Amerikanaca nije se mogla previše uzrujavati zbog civilnih žrtava na drugom kraju svijeta. A sve sumnje o američkoj umiješanosti u Perzijskom zaljevu - osim među onim nesretnicima koji su se morali nositi sa sindromom Zaljevskoga rata uzrokovanim smrtonosnom kombinacijom naftnih požara, bioloških agensa, topničkih i tenkovskih projektila punjenih radioaktivnim uranom - odbačene su, zajedno sa žutim vrpcama koje su ponosno iskazivale potpunu podršku neupućenih.

117

Vijetnam

Iako se prešutni pristanak ljudi na namjerno prouzročen rat može činiti nevje­ rojatnim onima koji nisu svjesni metoda tajnih društava, postoji mnogo dokaza koji ukazuju na to da su Vijetnamski rat smislili ljudi s istim načinom razmišljanja kao autori „Izvještaja iz Iron Mountaina ”. Mnogi autori koji pišu o zavjerama vide Vijetnamski rat kao klasičan primjer Hegelove dijalektike na djelu - stvoriti problem (Vijetkong kojega podupire Sjeverni Vijetnam), ponuditi rješenje (sve veća pomoć i sve brojnije postrojbe u Južnom Vijetnamu) kako bi se stvorila sinteza (američka prevlast u jugoistočnoj Aziji). Američki angažman u Vijetnamu počeo je tajnim sporazumima na Jalti za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Američka „sfera utjecaja” trebala je biti Pacifik - još smo uvijek prisutni na Filipinima i južnopacifičkim otocima - i jugoistočna Azija. Međutim, nakon prekida neprijateljstava u Europi, Francuska je brzo povratila svoju vojnu kontrolu nad francuskom Indokinom pa su američki planovi za tu regiju stavljeni na čekanje. Povijest Vijetnamskog rata može se ocrtati na primjeru Nguyena Vana Thanha, sina skromnoga vijetnamskoga seoskog učitelja. Taj je čovjek kasnije promijenio ime u Ho Ši Min (Onaj Koji Prosvjetljuje) i postao pokretačka snaga indokineskog nacio­ nalizma tijekom tri desetljeća. I njega se može povezati s istim silama koje su stvorile komunistički pokret u 20. stoljeću. Kao mladić Ho je za vrijeme Prvoga svjetskog rata živio u Francuskoj gdje je stu­ pio u kontakt s francuskim socijalistima i njihovom filozofijom koja vuče korijene od iluminata i masona. Godine 1919. govorio je pred braćom Warburg i drugim uzvani­ cima na Versajskoj mirovnoj konferenciji, pozivajući na proširenje prava u Indokini. Godine 1930. Ho je osnovao Vijetnamsku komunističku partiju koja je kasnije, na poticaj sovjetskih čelnika, promijenila ime u Indokineska komunistička partija da je se ne bi doživljavalo samo kao nacionalni pokret. Međutim, nacionalizam Hoove partije potvrđen je 1941. godine, kad su on i drugi stigli u Vijetnam i osnovali Ligu za nezavisnost Vijetnama, ili Vijetmin. Kad su Japanci pregazili Indokinu 1945. godine, Ho i general Vo Nguyen Giap počeli su surađivati s američkom Upravom strateških službi kako bi izbacili okupa­ cijske snage.

118

VLADARI IZ SJENE

Ho je i dalje primao američku pomoć kad su se Japanci povukli iz Vijetnama nakon predaje 14. kolovoza 1945. godine. „Imali smo pouzdanog zastupnika kojega smo redovito opskrbljivali oružjem, radijskom opremom, tehničarima i lijekovima. Sve je to poslužilo za jačanje njegove pozicije i statusa”, pisao je novinar Lloyd Shearer. Charles de Gaulle shvatio je da Ho namjerava stvoriti nezavisni Vijetnam, što bi njegovim američkim pomagačima dalo pristup tom području. Zato je u listopadu 1945. godine poslao francuske-postrojbe u Sajgon. Nadajući se povratku Vijetnama u francuski posjed, de Gaulle je čak obećao da će vratiti vijetnamskoga cara Bao Daija na vlast, ali Ho nije htio pristati ni na što manje od nezavisnosti. Nakon dugogodišnjih borbi, Ho Ši Minov Vijetmin, pod vodstvom njegova sposob­ noga generala Giapa, stekao je kontrolu nad većinom seoskih područja pa je nakon pora­ za kod Dien Bien Phua, u svibnju 1954. godine, francuska vojska bila prisiljena otići. N a kasnijoj Ženevskoj konferenciji u srpnju, na kojoj se trebala definirati budućnost Vijetnama, Hoovu delegaciju dočekala je suparnička delegacija koja je predstavljala cara Bao Daija, uz francusku potporu. Nastali spor izglađen je podjelom Vijetnama duž sedamnaeste paralele, a Ho je dobio kontrolu nad sjevernim dijelom. Ho je prihvatio tu podjelu uglavnom zato što su Ženevskim sporazumom bili obećani izbori za ponovno ujedinjenje na objema stranama, a on je bio uvjeren da će se ujedi­ niti pod njegovim vodstvom. Sporazum nisu potpisale Sjedinjene Države. Južni Vijetnam, u kojemu se nalazi većina prirodnih bogatstava, završio je u rukama Ngoa Dinha Diema, katolika u zemlji s 95 posto budista. Diem je nakon francuskoga poraza živio u SAD-u i sastajao se s visokim dužnosnicima i članovima CFR-a. S dvadesetogodišnjim iskustvom u državnoj upravi, Diem je imao podršku pukovnika Edwarda Lansdalea, šefa upravo pristigle Skupine za savjetodavnu i vojnu pomoć. Lansdaleova skupina bila je ondje kako bi pomagala Vijetnamskoj nacionalnoj armiji od 234 000 pripadnika, koju je stvorio i financirao SAD. Diemova vlada, u dogovoru sa Sjedinjenim Državama, odgodila je, na neodređe­ no vrijeme, izbore za ponovno ujedinjenje. „Sve to ukazuje na to d a je SAD spletkario protiv Ženevskog sporazum a...”, piše novinar Michael McClear. To je, također, prak­ tički jamčilo građanski rat u Vijetnamu. Vijetnamski nacionalisti, većinom protukatolički raspoloženi budisti i veterani Vijetmina, potpomognuti sve većim brojem prognanika koji su se vraćali sa Sjevera, počeli su tražiti povratak područja na jugu pod imenom Viet Nam Cong-san ili samo Vijetkong. Sve veće nasilje potaknulo je dolazak američkih vojnih „savjetnika” u Južni Vijetnam, potez koji Kongres nije potpuno podržavao. „Nikakva američka vojna pomoć u Indokini ne može svladati neprijatelja koji je posvuda i istodobno nigdje, 'neprijatelja naroda' koji uživa simpatije i prikrivenu podršku toga istog naroda", upozorio je senator John F. Kennedy 1954. godine. Pomoć komunističkom Sjevernom Vijetnamu stizala je iz Rusije i Kine, dok je Južni Vijetnam bio sve ovisniji o američkoj podršci. Ravnoteža snaga se izravnavala Sve je bilo spremno za rat. 119

I J. F. Kennedy i protiv globalista

Do 1963. godine najveća smetnja većem ratu u Jugoistočnoj Aziji bio je pred­ sjednik John F. Kennedy, koji je već izražavao svoju suzdržanost glede američkog uplitanja. Demokrat John F Kennedy pobijedio je Eisenhowerova potpredsjednika, repu­ blikanca Richarda Nixona na izborima 1960. godine, a glavni su mu savjetnici dolazili iz tajnih društava. Posebni savjetnik John Kenneth Galbraith napomenuo je: „N as koji smo radili na Kennedyjevu izboru Vlada je zbog toga tolerirala i pitala nas za mišljenje, ali vanjsku politiku i dalje su određivali ljudi iz Vijeća za inozemne odnose." Prekomjeran broj članova CFR-a u Vladi čak je privukao i pozornost predsjednika Kennedyja koji je komentirao: .Volio bih vidjeti neka nova lica, ali tu su neprestano jedna te ista.” Odmah nakon što je izabran, Kennedy se suočio sa sukobom u Laosu. Nagovještavajući Vijetnam, u tom su sukobu bili suprotstavljeni komunisti Pathet Laoa i general Phoumi Nosavan, koji je imao podršku CIA-e. Nakon što je preuzeo dužnost, Kennedyju su svi, od bivšega predsjednika Eisenhowera do Glavnoga stože­ ra, savjetovali da pošalje postrojbe kao podršku Nosavanu. Ministar obrane Robert Strange, M cNam ara i Walt Rostow, čelnik Vijeća za strateške smjernice Ministarstva vanjskih poslova, oba članovi CFR-a, glasno su podržavali slanje postrojbi. Kennedy je to odbio. C F R se zanimao za Vijetnam od samoga početka. Godine 1951. C F R je zajedno s Kraljevskim institutom za međunarodne poslove osnovao radnu skupinu, financira­ nu preko Zaklade Rockefeller, koja će se između ostalog baviti Jugoistočnom Azijom. Ia je skupina predlagala zajedničku britansko-američku prevlast nad tim područjem u skladu sa sporazumima iz Jalte. Za vrijeme Eisenhowerova mandata, osnivač CFR-a i ministar vanjskih poslova John Foster Dulles, zajedno sa svojim bratom Allenom Dullesom, također osnivačem CFR-a i direktorom ClA-e, nadzirao je provedbu te politike koja je kasnije uključivala i dolazak američkih vojnih savjetnika nakon poraza Francuza. U rujnu 1954. godine, samo četiri mjeseca nakon pada kod Dien Bien Phua, američki ministar vanjskih poslova John Foster Dulles, osnivač CFR-a, sazvao je 120

VLADARI IZ SJENE

Manilsku konferenciju, koja je rezultirala Obrambenim savezom jugoistočne Azije (SEA TO ). Tim su se potezom SADv Velika Britanija (uključujući Australiju i Novi Zeland), Francuska, Filipini i još neke zemlje uključile u zajednički obrambeni pakt u Indokini. C. L. Sulzberger iz New York Timesa izjavio je 1966. godine: „Dulles je bio začetnik SEATO-a s promišljenom namjerom, kako mi je objasnio, da pruži am e­ ričkom predsjedniku zakonske ovlasti za intervenciju u Indokini. Kad je Kongres potvrdio SEATO, potpisao je prvi u nizu akata koji daju ovlasti nad politikom prema Vijetnamu.” Ubrzo je postalo očito da Kennedy, za razliku od svojih prethodnika, nije bio voljan da njime manipulira istočni establišment. „Zapravo je neprihvaćanje Kennedyja od strane establišmenta postajalo sve snažnije tijekom njegova m andata”, piše profesor sa Sveučilišta u Pittsburghu Donald Gibson u svojoj odlično dokumenti­ ranoj knjizi iz 1994. godine, Borba protiv Wall Streeta: Kennedyjev predsjednički mandat (Battlittg Wall Street: The Kennedy Presidency). Sve više proučavatelja Kennedyjeva umorstva vjeruje da je protivljenje namjera­ ma globalista moglo igrati značajnu ulogu u njegovoj nerazjašnjenoj smrti. Kao „dotad u ekonomiju najupućeniji predsjednik", kako g a je opisao ekonomist Seymour Harris, Kennedy je brzo pokrenuo razne dalekosežne inicijative kako bi povećao i ljudski i tehnološki potencijal zemlje. „Svime što je poduzeo, od globalnoga investicijskog sustava do poreznih ušteda za pojedince, pokušao je preoblikovati zako­ ne i politiku tako da moć vlasništva i težnja za profitom na koncu ne unište, nego omoguće ekonomski napredak države”, objasnio je Gibson. Kennedy je otkrio svoj animozitet prema poslovnim divovima u proljeće 1962. godine kad je prisilio velike američke proizvođače čelika na opoziv povećanja cijena. Dogovor da se cijene ne podižu u zamjenu za radničke ustupke iznenada je dobio drugo značenje nakon što je obustavljeno povećanje plaća. Bijesan zbog te izdaje, Kennedy je naredio svojemu bratu, ministru unutarnjih poslova Robertu Kennedyju, da pokrene istragu o špekulantskom određivanju cijena, zaprijetio otkazivanjem ugo­ vora Ministarstva obrane s proizvođačima čelika te objavio američkoj javnosti da je njihov postupak bio neopravdan i neodgovoran. Proizvođači čelika, na čelu s tvrtkom United States Steel, popustili su. Smatrajući postupke upravnih odbora proizvođača čelika napadom na njegov cjelokupni predloženi ekonomski program, Kennedy je izjavio novinarima: „Po moje­ mu mišljenju, da se dopustilo povećanje cijena, bilo bi iznimno teško osigurati pri­ hvaćanje zakona.” Valja napomenuti d a je Upravni odbor U.S. Steela, koji je dugo bio pod kontrolom interesa Morgana, uključivao mnoge članove CFR-a i drugih moćnih institucija. Kennedyjev kontrolor novca u optjecaju, Jam es J. Saxon, bio je u sve većem sukobu s Upravnim odborom Saveznih pričuva potičući šira ulaganja i dajući sve veće ovlasti bankama izvan Sustava saveznih pričuva. Saxon je također odlučio da te banke

121

JIM MARRS

mogu izdavati državne i municipalne obveznice, još više oslabljujući dominantne banke Saveznih pričuva. U lipnju 1963. godine, Kennedy je poduzeo radikalan korak protiv Središnje banke odobrivši izdavanje više od četiri milijarde dolara u „novčanicama Sjedinjenih Država" preko Ministarstva financija, a ne Saveznih pričuva. „Kennedy je očito zaključio da bi se vraćanjem Ustavu, u kojemu stoji da samo Kongres smije izdavati i regulirati novac, sve veći nacionalni dug mogao smanjiti tako što se neće plaćati kamate bankarima iz Sustava saveznih pričuva, koji tiskaju papirnati novac i onda ga posuđuju Vladi uz kamate”, primjećuje jedan autor teorija zavjere. U svojem nastojanju da uravnoteži ekonomsko poprište, Kennedy je povukao cijeli niz poteza, od kojih su svi produbili neprijateljstvo Wall Streeta. Kako je doku­ mentirao Gibson, to uključuje: -porezne prijedloge kako bi se preusmjerila ulaganja američkih tvrtki u inozem­ stvu, -razlikovanje u poreznoj reformi proizvodnih i neproizvodnih ulaganja, - ukidanje poreznih povlastica za globalne ulagačke tvrtke sa sjedištem u SADu, - oštre mjere protiv stranih poreznih rajeva, - podržavanje prijedloga za ukidanje poreznih povlastica za bogate, - prijedlog povećanja poreza za velike naftne i rudarske tvrtke, - reviziju rasterećenja poreza na ulaganje, - izradu prijedloga za proširenje predsjedničkih ovlasti u borbi protiv recesije. Kennedyjevu ekonomsku politiku i prijedloge napali su urednik časopisa Fortune Charles J. V Murphy, guverner New Yorka Nelson Rockefeller, David Rockefeller i urednici Wall Street Joum ala. Kennedyjev ministar financija, član CFR-a, Douglas Dillon izrazio je slaganje s Davidom Rockefellerom glede njegova protivljenja pred­ sjednikovoj politici 1962. godine, a 1965. pridružio se Rockefelleru pri osnivanju formalne skupine za podršku ratu u Vijetnamu. U vanjskoj politici Kennedy se izrazito protivio i kolonijalizmu (otvorenoj kon­ troli nad političkim i ekonomskim životom neke zemlje) i neokolonijalizmu (skrivenoj kontroli). „Kennedyjeva podrška ekonomskom razvoju i nacionalizmu Trećega svijeta te njegova tolerancija spram državne planske ekonomije, čak i kad to uključuje ekspro­ prijaciju imovine u vlasništvu američkih tvrtki, dovele su do sukoba između njega i elita, kako u SAD-u, tako i u inozemstvu”, piše Gibson. U Vijetnamu je Kennedy od početka umirio svoje ratu sklone savjetnike pove­ ćavajući broj vojnih savjetnika, sve dok krajem 1963. godine taj broj nije narastao na otprilike 15 000. Ali, kolebao se pa je, nakon zlosretne invazije u Zaljevu svinja 1961. godine, postajao sve sumnjičaviji u obavještajne podatke i vojske i CIA-e. 11. listopada 1963. godine odobrio je predstavku o nacionalnoj sigurnosti br. 263, kojom

122

VLADARI IZ SJENE

se odobrava mogući prekid akcija u Vijetnamu do kraja 1965. godine i čak naređuje pritajeno povlačenje dijela vojnog osoblja do kraja tekuće godine. Uporno je odbijao preporuke da uključi kopnene snage, kao što je to učinio ranije u Laosu. „Odbijajući proširiti vojnu umiješanost, Kennedy se protivio Glavnom stožeru i mnogim visoko pozicioniranim ljudima u svojoj Vladi, uključujući (članove CFR-a) Deana Ruska, Roberta M cNamaru i McGeorgea i Williama Bundyja", napo­ minje Gibson. Drugi ključni igrač bio je Averell Harriman, član CFR-a, čija se povezanost s manipulacijama tajnog društva proteže sve do Prvoga svjetskog rata i nastanka sovjetskoga komunizma. U jesen 1963. godine, Harriman, jedan od najbližih ljudi JFK-a, bio je taj koji je zagovarao uklanjanje vijetnamskoga predsjednika Diema i koji je poslao ono što je postalo poznato kao brzojav „sa zelenim svjetlom” u Sajgon. U tom je brzojavu izražena podrška pokretu protiv korumpirane Diemove vlade. „Nije se radilo o upozorenju o državnom udaru pa se stoga činilo da ga podržava”, primje­ ćuje Michael McCIear. Diem je ubijen 2. studenog u državnom udaru koji su izvršili njegovi vlastiti generali, a mnogi smatraju da ga je potaknula CIA. Vijetnamski rat uskoro se rasplamsao. „Osovina Lodge [CFR] - Harriman [CFR] bila je prejaka da bi je predsjednik Kennedy mogao osujetiti ili nadvladati”, primijetio je bivši američki veleposlanik u Sajgonu Frederick E. Nolting. Kennedy je znao da treba oprezno postupati protiveći se ratu koji su podrža­ vali tako moćni interesi. Povjerio je senatoru Mikeu Mansfieldu da se odlučio na „potpuno povlačenje iz Vijetnama”, ali rekao je da se to ne može izvršiti prije nego što osvoji drugi mandat na izborima 1964. godine. Korporativna Amerika mogla je Kennedyja smatrati itekako „neodlučnim vođom" koji je toliko brinuo „momke iz Iron M ountaina”. Premda postoje svi znakovi da je Kennedy planirao okončati američki vojni angažman u Vijetnamu, nikad nećemo moći biti sigurni u to. Atentat u Dallasu 22. studenog 1963. godine, prekinuo je njegovo predsjednikovanje. Okolnosti atentata na Kennedyja ostaju u najmanju ruku kontroverzne. Možemo napomenuti da je supruga optuženog atentatora Leeja Harveyja Oswalda godine 1994. izjavila A. J. Webermanu: „Rješenje Kenenedyjeva umorstva nalazi se u Sustavu saveznih pričuva. Nemojte to omalovažavati. Pogrešno je kriviti isključivo [dužnosnika CIA-e Jamesa] Angletona i CIA-u. To je samo jedan prst na istoj ruci. Ljudi koji izdaju novac iznad su CIA-e.” Valja napomenuti još dvije stvari. Jedna je da je dr. Martin Luther King ml. ubijen 1968. godine tek kad je usmjerio svoje dinamične govorničke i organizatorske vještine protiv Vijetnamskoga rata. Drugo, brojni dokazi ometanja vjerodostojne istrage Kennedyjeve smrti ukazuju na primjenu strahovite i trajne sile koja potječe s najviše razine američke vladajuće strukture - razine koju kontroliraju tajna društva i njihovi članovi iz Wall Streeta.

123

Prema cilju s Lyndonom B. Johnsonom

Kennedyjev nasljednik, Teksašanin Lyndon B. Johnson, moćni vođa senatske većine koji je bio član Odbora za oružane snage Zastupničkog doma, bio je pažljiviji prema Glavnom stožeru i društvu iz CFR-a. 2. prosinca 1963. godine, samo nekoliko dana nakon što je postao predsjednik, Johnson je poslao predstavku generalu Maxwellu Tayloru (C FR ), javno objavljenu tek 1998. godine, u kojoj stoji: „Što više gledam, sve mi je jasnije da je Južni Vijetnam trenutno naše najkritičnije vojno područje. Nadam se da ćete se Vi i Vaši kolege iz Glavnoga stožera pobrinuti da se najbolji časnici stave na raspolaganje generalu [Paulu] Harkinsu na svim područjima i u sve svrhe. Moramo angažirati svoje najbolje ljude za ovaj zadatak na svim razinama.” Čak i uz taj promijenjeni stav Washingtona prema Vijetnamu, rat je trebao biti isprovociran kako bi se pridobila podrška javnosti skupa s odobrenjem Kongresa. ,,U nadi da će isprovocirati sjevernovijetnamski napad, Johnson je odobrio ponovno uvođenje razaračkih patrola u Tonkinškom zaljevu”, piše povjesničar s West Pointa, bojnik H. R. McMaster. Ta se taktika pokazala uspješnom u takozvanom incidentu u Tonkinškom zaljevu. 4. kolovoza 1964. godine, američki razarači Maddox i Turner Joy, koji su patrolirali u Tonkinškom zaljevu ispred vijetnamske obale, dobili su poruku da je Nacionalna agencija za sigurnost uočila pripreme za napad sjevernovijetnamskih topovnjača. Ministar obrane telefonirao je predsjedniku Johnsonu i potvrdio „pred­ viđeni" napad. To je bilo samo dva dana nakon što su tri mala sjevemovijetnamska torpedna čamca izvršila neuspješne napade na Maddox u znak odmazde zbog prepada čamaca pod zajedničkim vodstvom Američke mornarice i Južnoga Vijetnama na sjevernovijetnamskoj obali, u akciji zvanoj „Operacija planiranje (O PLA N) 34-A', provokativnom planu koji je oduševljeno odobrio McNamara. Posade razarača nisu ništa znale o O PLAN-u 34-A. Posade razarača zauzele su borbene položaje, a dva sata kasnije grmjeli su mor­ narički topovi. Kad se razišao dim, nije prijavljena nikakva šteta ili žrtve, niti su torpedni čamci uopće viđeni. Zapovjednik Wesley McDonald, čija je eskadrila zrakoplova 124

VLADARI IZ SJENE

A-4 kružila iznad zaljeva, kasnije je izvijestio: „Posade razarača dojavljivale su gdje misle da su bili torpedni čamci, ali ja nigdje nisam mogao naći te proklete čamce. Ipak, na temelju toga „fantomskog” napada, Johnson je sazvao kongresne vode i zatražio odobrenje da vojno odgovori. Rekao im je: „Želim da oni [Sjevernovijetnamci] znaju da to nećemo pokorno podnositi” i da „naši momci plove tim vodama". Uspaničen u tim napetim hladnoratovskim danima, Zastupnički dom jednogla­ sno je dopustio Johnsonu, kao vrhovnom zapovjedniku, „da poduzme sve nužne kora­ ke, uključujući uporabu oružane sile, kako bi se pružila pomoć svakoj zemlji članici ili potpisnici Sporazuma o zajedničkoj obrani koja traži pomoć u obrani svoje slobode”. Rezolucija o očuvanju međunarodnoga mira i sigurnosti u jugoistočnoj Aziji, poznatija kao „rezolucija o Tonkinškom zaljevu”, usvojena je u Senatu s omjerom gla­ sova 88 naprema 2. Jedan od protivnika rezolucije, aljaški senator Ernest Gruening, upozorio je da rezolucija nije ništa drugo doli „prijevremena objava rata”. A oregonski senator Wayne Morse upozorio je: „Smatram da će u sljedećem stoljeću budući nara­ štaji gledati sa zgražanjem i velikim razočaranjem na Kongres koji je počinio takvu povijesnu pogrešku." Rezolucija je uredno zaobišla ustavni uvjet prema kojemu samo Kongres ima ovlasti objaviti rat. Krajem siječnja 1965. M cNamara i savjetnik za nacionalnu sigur­ nost McGeorge Bundy rekli su predsjedniku Johnsonu kako je vrijeme da se prekine petnaestogodišnji ograničeni američki angažman u Vijetnamu. Rekli su da je vrijeme za izravnu vojnu intervenciju ili za kraj sukoba putem pregovora. „Bob i ja bili smo skloniji prvom rješenju”, Bundy je kasnije napisao. Johnson se složio, i mjesec dana kasnije započela je akcija bombardiranja Sjevernog Vijetnama pod kodnim imenom „Kotrljajuća grmljavina". Do lipnja je Johnson poslao 100 000 vojnika i Vijetnamski je rat ozbiljno započeo. Kako bi se dodatno ojačala ta kampanja, američki veleposlanik u Sajgonu, član CFR-a, Henry Cabot Lodge, zamijenjen je članom CFR-a i bivšim šefom Glavnoga stožera, generalom Maxwellom Taylorom. Iz perspektive 1984. godine, urednici U.S. News &■ World Reporta točno su uvidjeli da je tada „posijano sjeme za današnji sukob između predsjednika Reagana i Kongresa zbog uporabe američke vojne sile - od Centralne Amerike do Libanona i Perzijskoga zaljeva”. Godine 1999., dok je predsjednik Clinton bio pred opozivom /bog tajenja seksualne afere, čini se da se nitko u Kongresu nije zamarao time što je nastavio tu neustavnu tradiciju napadima na Irak i Kosovo u ime Ujedinjenih naroda. Pogled na članove Vijeća za inozemne poslove - tu tvorevinu Rockefellerovih Morganovih ljudi koji su povezani s mentalitetom Rhodesova i Milnerova tajnoga društva - otkriva nam popis glavnih likova ere Vijetnamskoga rata: M cNamara, Cyrus Since, Walt Rostow, William i McGeorge Bundy, Dean Acheson, Dean Rusk i Averell 'arriman. Svi američki veleposlanici u Sajgonu za vrijeme rata - Henry Cabot Lodge, laxwell Taylor i Ellsworth Bunker - bili su članovi CFR-a i igrali su istaknute uloge

i

125

JIM MARRS

u američkoj politici. „Ustvari, mnogi od najvažnijih zagovarača američkog angažma­ na u Vijetnamu, i unutar i izvan Vlade, bili su članovi Upravnog odbora C FR -a”, napominje Donald Gibson. To uključuje Aliena Dullesa, Davida Rockefellera, Johna J. McCloyja i Henryja M. Wristona (Morganova suradnika). Primijetivši d a je William „Divlji Bill” Donovan, čelnik Uprave strateških službi, preteče ClA-e, kao mladić bio osobni posrednik J. P Morgana mlađeg, Gibson napo­ minje: ..Do početka 1960-ih Vijeće za inozemne odnose, Morganovi i Rockefellerovi interesi i obavještajna zajednica bili su toliko međusobno povezani da su praktički bili jedan entitet.' Prema istraživaču CFR-a Jamesu Perloffu, Walt Rostovv, koji je postao nacionalni savjetnik za sigurnost predsjednika Johnsona 1966. godine, ne samo d a je bio član CFR-a, nego je bio i triput odbijen za mjesto u Eisenhovverovoj administraciji zato što nije prošao sigurnosne provjere. U svojoj knjizi iz 1960. godine, Sjeditijene Države na svjetskom poprištu (The United States in the World Arena), Rostow je otkrio svoje CFR-ovsko globalističko stajalište pozivajući na stvaranje međunarodnih policij­ skih snaga. „Legitiman američki nacionalni cilj jest da se svim državama - uključujući Sjedinjene Države - ukine pravo da koriste temeljnu vojnu silu kako bi provodile vlastite interese. Budući d a je to preostalo pravo korijen državne suverenosti... u ame­ ričkom je interesu da nestane državnosti u historijskom sm islu”, napisao je. Član C FR -a M cNam ara pridodao je američkom obavještajnom aparatu Obrambenu obavještajnu agenciju (DIA), osnovanu 1. kolovoza 1961. godine. Do rujna, on i Taylor vršili su pritisak za veći američki angažman u Vijetnamu prepo­ ručujući slanje dodatnih 16 000 vojnika. Žestoko se usprotivio pomoćnik ministra vanjskih poslova George Ball, upozorivši da bi takav potez rezultirao razmještajem najmanje 300 000 američkih vojnika u dvije godine. Kennedy je uvažio McNamarin savjet. Upravo je M cNamara kasnije, služeći kao ministar obrane do 1968. godine, neprekidno smanjivao američke vojne snage i formulirao politiku kojom su se zabra­ njivali strateški zračni napadi na Sjeverni Vijetnam. Godine 1978., nakon što je Vijetnamski rat završio komunističkim preuzimanjem vlasti u Južnom Vijetnamu, McNamara je postao predsjednik Svjetske banke (profitne agencije Ujedinjenih naroda i omiljen projekt CFR-a) te koordinirao pozajmicu 60 milijuna dolara pobjed­ nicima. William Bundy (Red, 1939.), koji se pridružio CIA-i 1951. godine, postao je direktor C FR-a 1964., iste godine kad je imenovan pomoćnikom ministra vanjskih poslova za dalekoistočne poslove. Velikim dijelom stojeći iza planiranja američke poli­ tike prema Vijetnamu, Bundy je, prema „pentagonskim dokumentima", načinio nacrt rezolucije o lonkinškom zaljevu. Bundy je bio umiješan i u OPI A N 34-A, agresivne upade američkih topovnjača pred sjevernovijetnamsku obalu pod vodstvom CIA-e (možda uz kršenje međunarodnih zakona) koji su izazvali odmazdu prema američkoj Šestoj floti, što je rezultiralo incidentom u Tonkinškom zaljevu. Bundy je kasnije postao urednikom CFR-ove publikacije Foreign Affairs.

126

VLADARI IZ SJENE

* Bundyjev brat, član CFR-a, McGeorge Bundy (Red, 1940.), navodno je bio jedan od poticatelja „Izvještaja iz Iron M ountaina" te Kennedyjev i Johnsonov posebni pomoćnik za pitanja nacionalne sigurnosti; tu je poziciju mogao koristiti da sortira informacije svom šefu. Bundy se priključio američkoj vojsci kao redov na početku Drugoga svjetskog rata i ubrzo je pomagao u planiranju invazije na Siciliju i Normandiju. Kasnije je, u dobi od 27 godina, postao pomoćnik ministra rata. Potom je služio kao predsjednik Zaklade Ford od 1966. do 1979. godine. „Djelujući zajedno, braća Bundy mogla su potpuno kontrolirati tijek informacija koje se odnose na Vijetnam iz obavještajnih agencija te Ministarstva vanjskih poslova i obrane”, pretpostavlja Anthony C. Sutton. Ministar vanjskih poslova Dean Rusk, koji je također imenovan kao poticatelj „Izvještaja iz Iron M ountaina", bio je zamjenik šefa osoblja u savezničkom zapo­ vjedništvu u Aziji za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Dean Rusk, Rhodesov stipen­ dist, član CFR-a i predsjednik Zaklade Rockefeller, provodio je politiku Johna F Kennedyja, ali i politiku svojega bliskog prijatelja Lyndona Johnsona, koji je svojoj biografinji Doris Kearns rekao da je „izgradio svoj savjetnički sustav oko Ruska”. Članovi CFR-a Dean Acheson i Robert Lovett „oduševljeno" su preporučili Ruska predsjedniku Kennedyju. Kako su dokumentirali Walter Isaacson i Evan Thomas, predsjednik Johnson sastajao se s odabranom skupinom od četrnaest savjetnika gotovo svakodnevno. Među njima je bilo dvanaest članova CFR-a, svi su bili bankari ili pravnici i svi su prepo­ ručivali veći angažman u Vijetnamu. Šestorica ključnih savjetnika bili su Trumanov ministar obrane Robert Lovett, John J. McCloy, Averell Harriman, Dean Acheson te savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova Charles Bohlen i bivši američki veleposlanik u Rusiji George Kenna - svi Članovi CFR-a. Johnson ih je zvao svojim „mudracima”. Do 1968. godine svi ti savjetnici najednom su se okrenuli protiv rata. Johnson je bio tako šokiran i utučen zbog te izdaje vanjskopolitičke elite da je na televiziji obznanio da se neće ponovno kandidirati. Kad su ga upitali zašto su Johnsonovi savjetnici promijenili stav, general Maxwell Taylor mogao je odgovoriti samo sljedeće: „Moji prijatelji iz Vijeća za inozemne odnose živjeli su u sjeni Next' \brk lim esa." Drugim riječima, ti su se ljudi prenuli iz samozavaravanja i shvatili da su Sjedinjene Države podijeljene oko Vijetnama. Čak i tada, rat se nastavio sljedećih sedam godina. S novoimenovanim predsjednikom Richardom Nixonom na čelu ratnog pothva­ ta. član CFR-a i Trilateralne komisije Henry Kissinger stupio je na dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost početkom 1969. godine. Do kraja te godine Kissinger je ;uzeo kontrolu nad američkom politikom u Vijetnamu. Neki tvrde da je postavljen tu poziciju upravo radi toga. Nixonov ministar obrane Melvin Laird priznao je: kao bih d aje , što se tiče ideološkog pogleda na svijet, predsjednik Nixon u velikoj jeri bio pod Kissingerovim utjecajem premda mu nije bio prijatelj i nije ga poznavao je prosinca 1968. godine.”

127

JIM MARRS

Godine 1970. Kissinger se sastao nasamo s članom osoblja VVinstonom Lordom. Prema Lordu, njegov je šef „htio podijeliti i razmotriti sa svojim najbližim suradnici­ ma glavne političke odluke, tako da se raširena predodžba o Kissingeru kao o čovjeku koji ne voli čuti neslaganje pokaže neistinitom". Lord i drugi članovi osoblja očito su odobrili Kissingerov plan za eskalaciju rata, budući da su se borbe uskoro proširile i u Kambodžu. Usprkos tom širenju, u ratu je bilo sve manje pomaka te je počeo jenjavati. Kissinger, smatran vodećim američkim diplomatom sve do 1990-ih godina, naveo je Eugenea McCartyhja na komentar: „Henry Kissinger dobio je Nobelovu nagradu [za mir] za nadgledanje završetka rata koji je zagovarao - to je uistinu visoka diplomacija.” Godine 1971. član Kongresa iz Louisiane John R. Rarick bezobzirno je optužio C FR da je poticao rat u Vijetnamu. U jednoj okružnici Rarick je napisao: „Masakr u Mi Laiju, osuđivanje poručnika [Williama] Calleyja na doživotni zatvor, Prodaja Pentagona' i takozvani pentagonski dokumenti glavni su primjeri pokušaja da se sva krivnja u očima naroda svali na vojsku. Ali, nitko ne pokazuje na Vijeće za inozemne odnose - C FR - skupinu od otprilike 1400 Amerikanaca koja uključuje gotovo sve osobe na najvišim razinama koje su donosile odluke i vodile politiku u Vijetnamskom ratu. C B S govori narodu kako želi da zna što se dogada i koga valja kriviti. Zašto C B S ne kaže američkom narodu o CFR -u i pusti ga da sam odluči koga kriviti za fijasko u Vijetnamu - planere i one koji su donosili najvažnije odlu­ ke iz tijesno povezane financijsko-industrijsko-intelektualne aristokracije ili vojne vođe pod civilnom kontrolom koji su imali malo ili nimalo glasa u cjelokupnoj poli­ tici i operacijama te kojima je zakonom zabranjeno reći američkom narodu svoju stranu priče... Tko će narodu reći istinu ako oni koji kontroliraju 'm ehanizam prava na zn an je' kontroliraju i V ladu?” Budući da su članovi CFR-a shvaćali ekonomsku nužnost rata, ali su se i slagali da nuklearni rat ne dolazi u obzir, odlučeno je da će budući sukobi biti ograničena domašaja. „Moramo biti spremni sami izvoditi ograničene akcije”, napisao je jedan suradnik CFR-ova Foreign Affairsa 1957. godine. „Inače nećemo napredovati dalje od ' masovne odm azde', što nam veže ruke u sukobima gdje je u pitanju manje od našeg opstanka. A moramo biti spremni i na gubitke u ograničenim akcijama.” Nije teško izgubiti u sukobu kad je vojska onemogućena. Godine 1985., Kongresni arhiv objavio je „pravila angažmana” pod kojima se američka vojska borila u Vijetnamu, s kojih je tada skinuta oznaka povjerljivosti. Ta su pravila zauzimala 26 stranica i uključivala ograničenja kao što su opetovana odbijanja dopuštenja zračnim snagama da bombardiraju mete od najveće strateške važnosti koje je odredio Glavni stožer, opća naredba američkim vojnicima da ne smiju pucati na Vijetkong ako oni ne pucaju na njih, zabrana bombardiranja vozila udaljena više od 200 metara od Ho Ši Minova puta, zabrana napadanja sjevernovijetnamskih lovaca ako nisu u zraku i ne ponašaju se otvoreno neprijateljski, zabranjen pristup mjestima za lansiranje projek­

128

VLADARI IZ SJENE

tila zemlja-zrak u izgradnji, zabrana progona neprijateljskih postrojbi ako prijeđu u Laos ili Kambodžu. SAD je javno uvjeravao Sjeverni Vijetnam da neće bombardirati određena područja, što je omogućilo njihovim protuzračnim postrojbama da se koncentriraju na područjima koja bi mogla biti bombardirana, zbog čega su uvelike povećani ame­ rički gubici. Povrh tih ograničenja, koja su bila potpuno neshvatljiva obrazovanim časnicima, bilo je dopušteno da se vitalni materijali i zalihe neometano prevoze preko sjevernovijetnamske luke Haiphong, od čega je oko 80 posto dolazilo od tobožnjih neprijatelja - Rusije i Kine.

129

I Trgovanje s neprijateljem

N a vrhuncu rata, trgovina s komunističkim zemljama koje su opskrbljivale Sjeverni Vijetnam zapravo se pojačala - što je bio još jedan cilj CFR-a. Još 1961. godine, osnivač Trilateralne komisije Zbigniew Brzezinski napisao je u Foreign Affairsu da bi SAD trebale pružiti ekonomsku pomoć istočnoj Europi. David Rockefeller signalizirao je da odobrava tu trgovinu posjetom Moskvi sredinom 1964. godine. „David Rockefeller, predsjednik banke Chase Manhattan, izvijestio je danas predsjednika Johnsona o svojem nedavnom susretu s ruskim premijerom Nikitom S. Hruščovom. Rockefeller je obavijestio Johnsona d a je u dvosatnom razgovoru komu­ nistički čelnik rekao kako bi SAD i Sovjetski Savez trebali više trgovati'. H ruščovje, prema Rockefellera, rekao da bi volio da SAD poveća dugoročne kredite [pozajmice] Rusima”, izvijestio je Chicago Tribune 12. rujna. Rockefelleri su imali dugu povijest trgovanja s Rusima, koja datira još od 1920-ih godina kad je banka Chase poduprla osnivanje Američko-ruske trgovačke komore. 13. listopada 1966. godine New Ibrk Times je izvijestio: „SAD je danas prihva­ tio jedan od prijedloga predsjednika Johnsona za poticaj trgovine između Istoka i Zapada ukinuvši ograničenja izvoza više od 400 proizvoda u Sovjetski Savez i istočnu Europu.” Niti jedan mjesec kasnije, 27. listopada, Times izvještava: „Sovjetski Savez i njegovi saveznici sporazumjeli su se na konferenciji svojih čelnika u Moskvi prošloga tjedna da dodijele Sjevernom Vijetnamu materijalnu i novčanu pomoć u iznosu od oko jedne milijarde dolara.” Godine 1967. Rockefelleri su zajedno sa Cyrusom Eatonom, kojega je časopis Parade nazvao „najboljim kapitalističkim prijateljem komunista”, financirali tvornice aluminija i gume u Sovjetskom Savezu. Mladog je Eatona John D. Rockefeller odvra­ tio od toga da postane propovjednik pa je umjesto toga postao osnivač tvrtke Republic Steel. Američkom tehnologijom i financijama, uglavnom preko Rockefellerove banke Chase Manhattan, izgrađena je 1970-ih godina tvornica na rijeci Kami vrijedna pet milijardi dolara. U tvornici su se proizvodili kamioni, od kojih su mnogi bili prilago­ đeni za vojnu uporabu. Sporazume koji odobravaju američko financiranje te tvornice potpisao je George Pratt Shultz, koji je kasnije zamijenio člana C FR-a Alexandera Haiga na mjestu mini­

130

VLADARI IZ SJENE

stra vanjskih poslova predsjednika Reagana. Shultz je bio direktor CFR-a i rođak gđe Harold Pratt, koja je donirala Pratt House Vijeću za sjedište. Dakle, američki vojnici borili su se protiv Sjevernog Vijetnama, dok su američki proizvodi i financije odlazili u Rusiju i istočnu Europu koji su slali novac i materijale u Sjeverni Vijetnam. Stoga je razumljivo zašto su studenti, od kojih su mnogi bili itekako svjesni apsurdnosti te situacije i od kojih su svi bili podložni vojnoj obvezi, počeli demonstrirati protiv rata. Čak i u antiratnom pokretu može se pronaći ruka tajnih društava. Godine 1968., Jam es Simon Kunen, autor knjige o svojim studentskim aktivističkim danima pod naslovom Izjava o jagodama: bilješke studenta revolucionara (The Strawberry Statement: Notes of a College Revolutionary), napisao je: ,,I na skupu [Prve studentske internacionale pod pokroviteljstvom organizacije Studenti za demokratsko društvo] ljudi s okruglih stolova Business Internationala - sastanaka pod pokroviteljstvom Business Intemationala za njihove klijente i čelnike vlada - pokušali su vrbovati neke radikale. T i su ljudi vodeći svjetski industrijalci i sastaju se kako bi odlučili kako će nam se odvijati životi. To su tipovi koji su napisali Savez za napredak [Kennedyjev program iz 1961. godine čija je svrha bila oko 20 milijardi dolara pozajmica za ekonomske i druš­ tvene reforme u 22 latinoameričke zemlje, koji je propao ubrzo nakon njegove smrti]. Oni su lijevo krilo vladajuće klase... Ponudili su da financiraju naše demonstracije u Chicagu. Nudili su nam i novac od Essa, tj. Rockefellera. Žele da napravimo velik radikalni metež kako bi se činilo da su oni u centru dok se kreću ulijevo.” Kunen je uhvatio zbunjeno stanje duha mlađahnih antiratnih demonstranata na početku svoje knjige napisavši: „’’Nije li neobično da nitko nikad ne ide u zatvor zato što vodi rat, a kamoli zato što ga zagovara? Ali, zatvori su puni onih koji žele mir. Ne htjeti ubijati znači biti kriminalac. Strpaju te u zatvor samo ako tražiš od njih da te puste na miru. To mi se čini sasvim neobičnim.” Za one Amerikance koji su to proživjeli - bili protiv rata ili ne - cijena Vijetnamskoga rata trebala bi ostati svježa u svijesti: gotovo 50 000 mrtvih vojnika, više od 300 000 ranjenih (mnogo više onih s mentalnim i emocionalnim problemima) i propale nade predsjednika Johnsona u „divno društvo”, koje je srušila podijeljena, neprijateljska javnost, opterećeno uzdrmanim gospodarstvom. Mnogo je veću cijenu platio Vijetnam - 250 000 mrtvih Južnovijetnamaca i 600 000 ranjenih, u usporedbi s 900 000 ubijenih i dva milijuna ranjenih Sjevernovijetnamaca i vijetkongovaca. Pbginule su još stotine tisuća civila i u Sjevernom i u Južnom Vijetnamu, mnogi u američkim bombardiranjima, a seoska su područja bila uništena bombama, topniš­ tvom, minama i kemikalijama. Ukupna financijska cijena rata procijenjena je na 200 milijardi dolara. Nakon svega toga, SAD se povukao. Nepojmljivo je kako itko danas može promatrati američko iskustvo u Vijetnamu ikako drugačije nego kao potpuni poraz raz neshvatljiv hrabrim muškarcima i ženama koji su se borili ondje, kao i većini merikanaca.

131

JIM MARRS

„Vijetnamski je rat zagonetka samo ako ga se promatra kroz mitove stvorene o njemu - poput onoga da je posljedica nepromišljenosti ili presamouvjerenog šovinizma", objašnjava Perloff. „Međutim, gledan kao vježbanje hotimično lošeg vođenja, ne može zavarati, jer njegov je ishod posve ispunio uobičajene ciljeve C FR -a.”

I Koreja

Manipulacija tajnih društava objema sukobljenim stranama bila je najočitija u Koreji početkom 1950-ih godina. Kao i u Perzijskom zaljevu i Vijetnamu, taj se sukob, koji je stajao života 34 000 Amerikanaca, službenom terminologijom nazivao „policij­ skom akcijom”, a ne ratom. Mnogi dokumenti pokazuju da je korejski sukob bio rezultat pomnog planiranja ljudi čija se kontrola proteže i na SAD i na Sovjetski Savez. Taj je sukob započeo osnivanjem Ujedinjenih naroda krajem Drugoga svjetskog rata. Naziv „Ujedinjeni narodi" utisnut je u umove Amerikanaca tijekom rata kad se odnosio na države ujedinjene protiv Njemačke, Italije i Japana. Organizacija U N -a samo je izdanak stare Lige naroda, tog neuspješnog pokuša­ ja stvaranja svjetske vlade koji su potaknuli Woodrow Wilson i članovi Milnerovih i Rhodesovih tajnih društava. Ta je ideja oživjela tijekom ludila svjetskoga rata kad su se predstavnici SAD-a, Sovjetskoga Saveza, Velike Britanije i Čang Kai-šekove Kine sastajali na posjedu Dumbarton Oaks kod Washingtona od 21. kolovoza do 7. listo­ pada 1944. godine. Glavni pokretač te i sljedećih akcija za osnivanje Ujedinjenih naroda bio je John Foster Dulles, koji je pomagao pri osnivanju Vijeća za inozemne odnose. Sudionik mirovne konferencije u Versaillesu 1917. godine, Dulles je stvorio i Obrambeni savez jugoistočne Azije, koji je pružio opravdanje za Vijetnamski rat. Daljnje potankosti djelovanja Ujedinjenih naroda razrađene su tijekom ključne Konferencije u Jalti u veljači 1945. godine. Upravo je tajnim protokolima u Jalti dogovorena podjela Koreje duž 38. paralele te dopušteno Sovjetskom Savezu i Kini da kontroliraju sjeverni dio. Takav se potez razmatrao godinu ranije. Članak u Foreign Affairsn u travnju 1944. godine pozvao je na „skrbništvo nad Korejom... koje ne bi preuzela određena Vžava, nego skupina sila, recimo, SAD, Velika Britanija, Kina i Rusija”. Čelništvo F R -a shvaćalo je da američka javnost možda neće pristati na rat u slučaju da takvo krbništvo” bude ugroženo pa je počelo smišljati opravdanje za intervenciju. U internoj predstavci CFR-a iz 1944. stajalo je da bi se „fetiš suverenosti i „teš'a... koja nastaje zbog ustavne odredbe da samo Kongres može objaviti rat mogli

133

JIM MARRS

pohiti „tvrdnjom da bi sporazum prevladao tu zapreku [pa se]... naše sudjelovanje u takvoj policijskoj akciji, koju bi mogla preporučiti [neka] međunarodna organizacija za sigurnost, ne bi nužno moralo shvaćati kao rat.” „Nije nerazumno tvrditi da komunističkog režima u Sjevernoj Koreji i Korejskoga rata ne bi ni bilo, da pomoću američkih pregovora [koje su vodili članovi CFR-a] i pošiljki, u Drugom svjetskom ratu, SSSR nije doveden na pacifičko ratište”, komentira Perloff. Službeno stvaranje UN -a započeto je dva mjeseca nakon Jalte na Konferenciji Ujedinjenih naroda o međunarodnoj organizaciji održanoj u San Franciscu. Rezultat je bila povelja potpisana u lipnju, koja je stupila na snagu 24. listopada 1945. godine, malo više od dva mjeseca nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Ujedinjene narode stvorilo je „Vijeće za inozemne odnose", piše Ralph Fpperson. ,,U američkoj delegaciji na UN-ovoj konferenciji u San Franciscu bilo je 47 članova Vijeća.” Njihov „glavni savjetnik" bio je John Foster Dulles. „Ohrabren tim impresivnim postignućima, Dulles je smatrao svoje imenovanje za ministra vanjskih poslova predsjed­ nika Eisenhovvera, u siječnju 1953. godine, mandatom za određivanje vanjske politike, što se obično smatra predsjednikovom domenom", stoji u Encyclopaediji Britannici. S obzirom na to da Dulles i drugi članovi CFR-a stoje iza stvaranja UN-a, ne iznenađuje to što ta organizacija danas nadzire Međunarodnu banku za obnovu i razvoj (koja se obično naziva Svjetskom bankom) i Međunarodni monetarni fond. UN je također dom brojnih društvenih organizacija, uključujući Međunarodnu orga­ nizaciju rada (ILO ), Organizaciju za hranu i poljoprivredu (FAO), Svjetsku zdrav­ stvenu organizaciju (W HO), UN-ovu organizaciju za obrazovanje, znanost i kulturu (U N E S C O ) i Fond U N -a za djecu (U N IC E F ). Godine 1947., nakon prekida pregovora o ponovnom ujedinjenju, pitanje Koreje prepušteno je Ujedinjenim narodima. Do 1949. godine i SAD i Sovjetski Savez povukli su veći dio ratnih okupacijskih postrojbi s Korejskog poluotoka. Američko povlačenje ostavilo je samo 16 000 Južnokorejaca naoružanih uglavnom pješačkim oružjem da se suoče s više od 150 000 pripadnika sjevernokorejske komunističke voj­ ske s najmodernijim ruskim tenkovima, zrakoplovima i topništvom. General Albert C. Wedemeyer, kojega je predsjednik Truman poslao da procijeni situaciju, izvijestio je da komunisti predstavljaju izravnu prijetnju Južnoj Koreji. Bio je ignoriran, a njegov izvještaj skriven od javnosti. U siječnju 1950. godine sjevernokorejski premijer Kim Il-sung proglasio je „godinu ujedinjenja” i počeo gomilati postrojbe duž 38. paralele. Kao i u budućem Zaljevskom ratu, američko Ministarstvo vanjskih poslova, puno članova CFR-a, nije učinilo ništa. Trumanov ministar vanjskih poslova, član CFR-a, Dean Acheson, javno je rekao d a je Koreja izvan obrambene linije SAD-a. „To je dalo jasan znak Kimu, koji je u lipnju, uz pokroviteljstvo Rusa, izvršio invaziju na Južnu Koreju ”, piše Perloff. Američki čelnici izražavali su iznenađenost i ljutnju zbog sjevernokorejskoga napada te zatražili hitan sastanak Vijeća sigurnosti UN -a, tada sastavljenog od SADa, Velike Britanije, Francuske, Sovjetskoga Saveza i nacionalističke Kine.

134

VLADARI IZ SJENE

\ Vijeće je u odsutnosti Sovjetskoga Saveza i s Kinom, koju je predstavljao samo antikomunist Čang Kai-šek, izglasalo intervenciju UN-a u Koreji. Teoretičari zavjere napominju da je tu odluku mogao spriječiti ruski veto. Ali, neobično je da su sovjet­ ski delegati bojkotirali sastanak zato što U N nije priznao komunističku Kinu. Ubrzo nakon tog glasanja sovjetski su se delegati vratili iako Narodna Republika Kina još nije bila priznata. 27. lipnja, uz odobrenje UN-a, predsjednik Truman naredio je američkim postrojbama sudjelovanje u UN-ovoj „policijskoj akciji" obrane Južne Koreje. Tijekom srpnja i kolovoza, brojčano i naoružanjem slabija južnokorejska vojska, zajedno s četiri slabo opremljene američke divizije koje je poslao Truman, bila je potisnuta na vrh Korejskog poluotoka. Situacija je do sredine rujna izgledala vrlo loše, a tada je general Douglas MacArthur izvršio sjajan i smion napad na luku Inchon, smještenu na polovici poluotoka, kojim je prekinuta sjevernokorejska borbena linija i kojom su presječene opskrbne rute. Razbijeni Sjevernokorejci povukli su se pred postrojbama U N -a - od kojih su 90 posto činili Amerikanci. Kad su borbe prešle 38. paralelu, Mao Zedong je upo­ zorio da bi svaki pokret postrojbi UN-a prema rijeci Yalu Jiang na granici s Kinom bio neprihvatljiv. MacArthur je upozorio Ministarstvo vanjskih poslova da se kineske postrojbe gomilaju sjeverno od te rijeke, ali na njegova se upozorenja nisu obazirali. 25 studenog gotovo 200 000 kineskih „dobrovoljaca” prešlo je Yalu Jiang i sukobilo se s nepripremljenim postrojbama UN-a. U prosincu ih je prešlo još 500 000. Opet su Amerikanci i njihovi saveznici bili potisnuti, ali uspjeli su se pregrupirati pa su se kasnije protunapadom vratili do 38. paralele. Rat se pretvorio u niz akcija iznad i ispod sporne paralele. Kao i u Vijetnamu, američka je vojska bila onemogućena političkim odlukama koje su je spriječile da u potpunosti sudjeluje u korejskom sukobu. Ali, za razliku od Vijetnamskoga rata, prilično ugledni vojni čelnici usprotivili su se tim ograničenjima i apelirali izravno na američku javnost da ih podrži. General MacArthur, junak Drugoga svjetskog rata, zapovjedio je zračnim snaga­ ma da bombardiraju mostove na rijeci Yalu Jiang, što bi prekinulo kineske opskrbne i komunikacijske linije. Obratio se naklonjenim članovima Kongresa da podrže njegove vojne akcije i dopuste nacionalističkim Kinezima na Tajvanu da otvore drugi front protiv Kine kako bi se ublažio pritisak na Koreju. Službena reakcija bila je žustra. MacArthurove zapovijcdi za bombardiranje poništio je general George Marshall (otac Marshallova plana za obnovu Europe nakon Drugoga svjetskog rata i član C FR-a kojega je predsjednik Truman povukao iz miro­ vine da mu bude ministar obrane). To je isti Marshall koji je kao šef Glavnog stožera navodno bio unaprijed obaviješten o napadu na Pearl Harbor. MacArthuru je naređeno da ne bombardira ključne kineske opskrbne baze i da zapovijedi pilotima da ne love neprijateljske zrakoplove u bijegu. Kineski zapovjednik Lin Piao reći će kasnije: „Nikad ne bih izvršio napad te riskirao živote svojih ljudi

135

JIM MARRS

i svoj vojnički ugled da nisam bio uvjeren kako će Washington spriječiti generala MacArthura da poduzme odgovarajuće protumjere protiv mojih opskrbnih i komu­ nikacijskih linija.” Zbog obraćanja javnosti predsjednik Truman razriješio je MacArthura dužnosti 10. travnja 1951. godine. Zamijenio ga je general Matthew B. Ridgeway, koji je kasnije postao član CFR-a. MacArthurov plan za diverzijski napad Tajvana nikad nije ostvaren. Blokiran je Trumanovom naredbom samo dva dana nakon sjevernokorejskog napada. IVema Vladinim dokumentima, Truman je rekao: „Zapovjedio sam Sedmoj floti da spriječi svaki napad na Formozu [današnji lajvan]. Kao dodatak tom potezu, pozivam kinesku Vladu na Formozi da prekine sve zračne i pomorske operacije protiv kontinenta. Sedma flota pobrinut će se da to bude učinjeno.” General Marshall također je odbio ponudu Čang Kai-šeka da pošalje postrojbe kako bi pomogle Amerikancima u Koreji. Osim tih neshvatljivih naredbi kojima su se ograničavale vojne opcije, nevjero­ jatna je i činjenica da su ruski zapovjednici upravljali sukobom na objema stranama. Zbog sporazuma iz Jalte i zahvaljujući opskrbljivanju Sjeverne Koreje vojnom opre­ mom i tehnologijom, sovjetski su vojni dužnosnici uvelike nadzirali rat. Epperson je citirao priopćenje za tisak Pentagona koje označava dva sovjetska časnika odgo­ vornima za pokrete preko 38. paralele. Jedan od njih, general Vasiljev, bio je zapravo prisluškivan dok je davao zapovijed za napad 25. lipnja 1951. godine. Zapovjedni lanac generala Vasiljeva pružao se od Koreje preko Moskve do UN-ova glavnog podtajnika za politička pitanja i pitanja Vijeća sigurnosti. Istodobno, zapo­ vjedni lanac generala MacArthura išao je preko predsjednika Trumana do zamjenika glavnog tajnika UN -a za politička pitanja i pitanja Vijeća sigurnosti, čiju je funkciju tada obnašao Rus Konstantin Zinčenko. To znači da su sovjetski časnici nadgledali sjevernokorejsku ratnu strategiju izvještavajući drugoga sovjetskog dužnosnika u istoj UN-ovoj službi koja je koordinirala savezničke ratne akcije. „Ustvari, komunisti su upravljali objema stranama u ratu", piše Griffin. Ono što teoretičari zavjera dosad nisu uzimali u obzir jest dokaz da su komunističku Rusiju od početka financirali i kontrolirali najuži krugovi suvremenih američkih tajnih dru­ štava. U ratu je na koncu došlo do pat-pozicije, što je završilo primirjem potpisanim 27. srpnja 1953. godine, šest mjeseci nakon što je general Dwight Eisenhower postao predsjednik SAD-a. MacArthur je, napomenuvši da prvi put u svojoj vojnoj povijesti SAD nije uspio izvojevati pobjedu, kasnije izjavio: „Nikad prije ova zemlja nije bila upletena u borbu na život i smrt s neprijateljskom silom bez vojnoga cilja, bez politike osim ograničenja koja su utjecala na operacije i zapravo čak bez službeno proglašenoga ratnog stanja." To je presedan u SAD-u koji nas proganja do dana današnjeg. JV>, je li opet postojala skrivena svrha tog naoko besmislenog sukoba, svrha koja dopire do najviših krugova tajnih društava? Članak u Foreignu Affairsu iz 1952.

136

VLADARI IZ SJENE

godine objašnjava: „Značenje našeg iskustva u Koreji, kako ga ja vidim, u r-me je što smo napravili povijesni napredak prema održivom sustavu kolektivne sigur­ nosti.” Dakle, Koreja je bila još jedan korak naprijed prema ostvarivanju CFR-ova cilja jedinstvene svjetske vlade, poduprt ujedinjenim vojnim zapovjedništvom kao u Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Član CFR-a Dean Acheson kasnije je priznao: „Jedini razlog zašto sam rekao predsjedniku da se bori u Koreji bio je taj da se potvrdi NATO.” I NATO i Ujedinjeni narodi posljedica su najznačajnijeg događaja 20. stoljeća Drugoga svjetskog rata - a revni istraživač tu otkriva još jedan bjelodani otisak tajnih društava.

137

i

Uspon nacističkog kulta

Amerikancima odgojenim na ratnim propagandnim filmovima i izdanjima posvećenim samo ratnoj tehnologiji i bitkama teško je povjerovati da je Drugi svjet­ ski rat velikim dijelom bio posljedica interne borbe između tajnih okultnih društava sastavljenih od bogatih biznismena koja je naposljetku dovela do međunarodnih napetosti što su izazvale otvoreni rat. Kao i u drugim sukobima, manipulacija i utjecaj tih društava može se otkriti u izvorištu i financiranju tog rata, a ne na bojnom polju. Danas postoji obilje dokaza koji ukazuju na to da su Drugi svjetski rat izazvali posrednici i članovi tajnih društava pove­ zanih s iluminatima i masonima i u Njemačkoj i u Britaniji. Upravo su se u tom „pra­ vednom ratu” starija mistična društva koja traže oslobođenje od Crkve i države stopila sa suvremenim tajnim društvima kojima je ponajprije stalo do bogatstva, moći i kontrole. „Sir Winston Churchill osobno je... zahtijevao da se okultizam Nacističke partije ni pod kakvim okolnostima ne otkrije širokoj javnosti”, piše Trevor Ravenscroft, koji je tvrdio da je blisko surađivao s dr. Walterom Johannesom Steinom, Churchillovim povjerljivim savjetnikom. „Zato što Niirnberški proces nije uspio identificirati narav zla koje je djelovalo iza vanjske fasade nacionalsocijalizma, bio je uvjeren da moraju proći još tri desetljeća prije nego što će postojati dovoljno brojno čitateljstvo koje će razumjeti inicijacijske obrede i metode crne magije jezgre nacističkog vodstva.” Tu značajnu izjavu potvrdio je Airey Neave, jedan od tužitelja u Niirnbergu, koji je rekao da su okultni aspekti djelovanja nacista proglašeni neprihvatljivima zato što se sud bojao psiholoških i duhovnih implikacija u zapadnim zemljama. Također su smatrali da bi se takva vjerovanja, oprečna općem racionalizmu, mogla iskoristiti za obranu koja bi se temeljila na neuračunljivosti nacističkih vođa. 4 Povijest prepoznaje Adolfa Hitlera kao dominantnu figuru rata, stoga da bi se razumjela umiješanost tajnih društava, mora se prvo razumjeti Hitler i podrijetlo njegove Nacističke partije. Napisano je mnogo knjiga i članaka te snimljeno mnogo posebnih televizijskih emisija koji dokumentiraju veze Hitlerovih nacista i okultnih društava, ali malo ih je uspjelo razjasniti da je Hitler bio njihovo djelo. Kako bi se potpuno shvatilo kako je i radi čega Hitler bio stvoren, treba pomno analizirati tajne skupine koje su djelovale oko Hitlera, kao i njihove veze s vojnim obavještajnim službama. 138

VLADARI IZ SJENE

Hitlerovi nacisti bili su kudikamo više od običnoga političkog pokreta. Sebe su vidjeli kao vođe kvazireligijskog pokreta poteklog iz tajnih organizacija čiji su ciljevi bili isti kao oni iluminata ili slobodnih zidara. „Bili su kult... i kao kod svakog tipičnog kulta, glavni su im neprijatelji bili drugi kultovi”, napominje Peter Levenda u dobro dokumentiranoj knjizi o nacistima i okultnom. Hitler je sam to priznao izjavivši: „Svatko tko tumači nacionalsocijalizam samo kao politički pokret ne zna ništa o njemu. On je više od religije; on je nastojanje da se stvori nov čovjek.” Nacistički kult nastao je iz raznih organizacija, teologija i vjerovanja koja su postojala u Njemačkoj na kraju Prvoga svjetskog rata, a sva potječu od misterija stari­ jih skupina kao što su bavarski iluminati, Germanenorden, slobodni zidari i teutonski vitezovi. Preduvjet za razumijevanje tog podrijetla jest razumijevanje Protokola učenih siomkih staraca, poznatih i kao Protokoli sionskih mudraca, popis postupaka za svjet­ sku prevlast. Taj je dokument možda uzrokovao najviše razaranja od svih književnih radova u novije doba. Jedna verzija Protokola najprije se pojavila 1864. u Francuskoj u knjizi pod naslo­ vom Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua ili Machiavellijeva politika u 19. stoljeću prema jednom suvremeniku. Napisao ju je anonimno francuski odvjetnik Maurice Joly, a shvaćena je kao politička satira protiv Macchiavellijem nadahnutih makinacija Napoleona III. Joly je navodno bio prijatelj Victora I lugoa, a obojica su bila članovi Reda ruže i križa ili rozenkrojcera, tajnoga društva koje je možda utjecalo na njegovo djelo. Jolyjev identitet bio je otkriven pa je osuđen na petnaestomjesečnu zatvorsku kaznu zbog svoje drskosti, a knjiga je bila gotovo zaboravljena. Sredinom 1890-ih Jolvjevu opskurnu knjigu prepisala je i opremila antisemit­ skim materijalima ruska Ohrana, carska tajna policija. Knjiga je pridodana djelu religioznog pisca po imenu Sergej Nilus i objavljena kako bi se poklopila s osnivanjem prvoga cionističkog pokreta (koji je tražio povratak u Palestinu) na Svjetskom kon­ gresu Zidova u švicarskom Baselu 1897. godine. Protokoli su uključeni kao dodatak Nilusovoj knjizi djelomice naslovljenoj Antikrist je blizu. Cilj je bio riješiti cara pritiska javnosti prikazujući ruske revolucionare kao piju­ ne međunarodne židovske zavjere. U dokumentu se tvrdilo da će židovska i masonska klika udružiti snage kako bi stvorile jedinstvenu svjetsku vladu pomoću liberalizma i socijalizma, a ta je zavjerenička teorija još živa u nekim krugovima. Čitatelje Protokola još uvijek hvata jeza od proročanskog opisa metodologije za tiraniju nekolicine. Njihova se poruka posve podudara s elitističkim nazorima ljudi poput Cecila Rhodesa i Rothschilda. „Mi smo izabrani, mi smo jedini pravi ljudi. Naši umovi zrače istinskom moći duha; inteligencija ostatka svijeta tek je instinktivna I i životinjska. Oni mogu vidjeti, ali ne mogu predvidjeti; njihova je domišljatost samo materijalna. Ne proizlazi li iz toga da nas je sama priroda predodredila da dominira­ mo cijelim svijetom ?” stoji u Protokolima. „Izvana, međutim, u našem službenom '

139

JM MARRS

izražavanju, odabrat ćemo suprotan postupak i uvijek davati sve od sebe kako bismo se činili časnima i susretljivima. Državnikove riječi ne moraju se uvijek podudarati s njegovim postupcima. Držimo li se tih načela, vlade i narodi koje smo na taj način pripremili primat će naše zadužnice kao gotovinu. Jednog će nas dana prihvatiti kao dobročinitelje i spasitelje ljudske rase. Ako nam se bilo koja država usudi oduprijeti, ako njezini susjedi pristanu uz nju protiv nas, pokrenut ćemo svjetski rat." Protokoli dalje objašnjavaju kako će cilj svjetske prevlasti biti dostignut kontro­ liranjem javnoga mišljenja, kontroliranjem onoga što čuje, stvaranjem novih sukoba ili restauracijom starih poredaka, širenjem gladi, neimaštine i pošasti, zavođenjem i smućivanjem mladeži. „Svim tim metodama tako ćemo slomiti države da će biti pri­ morane ponuditi nam svjetsku prevlast", najavljuju. Neki od 24 protokola imaju kratak sažetak. Ako je vjerovati ijednom njihovu dijelu, oni otkrivaju jasnu vezu sa slobodnim zidarima i drevnim misterijima, kao i zapanjujuće upute za podjarmljivanje svijeta. Zato što su prije Prvoga svjetskog rata Protokoli bili prerađeni i pripisani Zidovima, s namjerom pobuđivanja protužidovskog raspoloženja, izraz gojim, pogrdna židovska riječ za nežidova, zamijenjena je izrazom „m ase”. Relevantne točke uključuju: - Plan Protokola „ostat će nevidljivim do trenutka kad stekne toliku snagu da ga više nikakva prepredenost ne može potkopati". (Protokol I) - „Ratovi, koliko je to moguće, ne bi smjeli rezultirati teritorijalnim dobicima." (Protokol 2) - „Umovi [masa] moraju biti preusmjereni prema industriji i trgovini, lako će svi narodi biti obuzeti jurnjavom za dobiti i... neće primjećivati zajedničkog neprijatelja.” (Protokol 4) - „Pokrenut ćemo pojačanu centralizaciju vlasti”, (Protokol 5 ) .... moramo stvo­ riti nadvladu predstavljajući je kao zaštitnicu i dobrotvorku svih onih koji joj je se dobrovoljno pokore... Ubrzo ćemo početi stvarati goleme monopole...” (Protokol 6) - „Pojačano naoružavanje, povećanje policijskih snaga... [tako da će] u svim državama svijeta, osim nas, [biti] samo mase proletarijata, nekolicina miliju­ naša odanih našim interesima, policija i vojnici.” (Protokol 7) - „Predat ćemo vladarsku moć u ruke osoba s takvom prošlošću i reputacijom da između njih i naroda leži ponor, osobe koje će se, u slučaju nepokoravanja našim uputama, morati suočiti s optužbama za kriminal...” (Protokol 8) - „Zaludili smo, smutili i iskvarili mladež [masa] odgojivši ih na načelima i teorijama za koje znamo da su pogrešne...” (Protokol 9) „Uništit ćemo među masama važnost obitelji i njezinu obrazovnu vrijednost.” (Protokol 10) - „Smislili smo svu tu politiku i usadili je u umove [masa]... kako bismo zaobilaznim putem postigli ono što je... nedohvatno na izravan način... Upravo je to poslužilo kao temelj naše organizacije tajne masonerije, koja je nepoznata, i čije ciljeve čak

140

VLADARI IZ SJENE

-

-

-

-

-

ni ne naslućuje ta... stoka, koju smo namamili u lažno mnoštvo masonskih loža kako bismo bacili prašinu u oči njihovim drugovima." (Protokol 11) „Koju ulogu igra tisak danas?... Služi sebičnim ciljevima... Često je plitak, nepravedan, lažljiv, a veći dio javnosti nema pojma o tome kojim ciljevima tisak uistinu služi. Čvrsto ćemo ga zauzdati... Nijedna vijest neće izaći u javnost bez našega nadzora...” (Protokol 12) „Potreba za kruhom svagdanjim prisiljava mase da šute i pokorno nam služe... Kako same mase ne bi naslutile što im se sprema, dodatno ćemo ih odvratiti zabavom, igrama, razbibrigama, strastima, narodnim domovima [nema tele­ vizije u to doba]. Ubrzo ćemo putem tiska predlagati natjecanja u umjetnosti, u svim vrstama sporta..." (Protokol 13) „Bit će nepoželjno da postoji ijedna druga religija osim naše... Stoga moramo zbrisati sve oblike vjerovanja." (Protokol 14) „Sloboda savjesti proglašava se posvuda, tako da nas sad samo godine dijele od časa potpunog uništenja • kršćanske religije, dok ćemo s drugim religijama imati još manje teškoća pri obračunavanju.” (Protokol 17) „Kad konačno u cijelosti uspostavimo svoju vladavinu pomoću državnih udara, koji će posvuda biti pripremljeni za jedan te isti dan... zadaća će nam biti da se pobrinemo da protiv nas ne bude više nikakvih urota. U tu ćemo svrhu nemi­ losrdno pobiti sve koji uzmu oružje u ruke kako bi se oduprli našem dolasku... Sve nalik na tajno društvo također će biti kažnjivo smrću... (Protokol 15) „Prema našem programu jedna trećina [masa] nadzirat će ostale iz osjećaja dužnosti, po načelu dobrovoljnoga služenja Državi. Neće biti sramota uho­ diti ili potkazivati, nego vrlina... kako [bismo] drukčije... povećali... nerede?" (Protokol 17) „Buntovništvo nije ništa drugo doli štektanje psića na slona... Kako bismo uništili ugled junaštva, politički zločinci bit će procesuirani u kategoriji krađe, umorstva i svih vrsta odvratnih i prljavih zločina. Tada će ih javno mnijenje... žigosati s jednakim prezirom.” (Protokol 19) „Sve dok [protivnici] ne počine neko neprikriveno djelo nećemo ih ni pipnuti, već samo uvesti u u njihove krugove nadzorne elemente..." (Protokol 18)

Daljnji protokoli bave se financijama. Protokol 20 poziva na opće oporezivanje, .zakonitu konfiskaciju bilo kojeg iznosa radi reguliranja optjecaja u Državi”. To će biti popraćeno „progresivnim porezom na imovinu” a onda na koncu i stupnjevitim porem na dohodak, „porezom koji se povećava u odnosu na kapital”, kao i porezima na odaju, „novčani prihod”, nasljedstvo i prijenos vlasništva. Raspravlja se o „zamjeni pirnatoga novca opterećenog kamatama”, budući da „izazivamo ekonomske krize... 'ino povlačenjem novca iz optjecaja”. Protokoli također naširoko razmatraju pozajmice, za koje tvrdi da „vise poput moklova mača iznad glava vladara, koji umjesto da uzimaju od svojih podanika moću privremenog poreza, prose ispruženih ruku od naših bankara”.

141

JIM MARRS

Tko god izdao Protokole očito je razumio tajne bankarstva. U odjeljku koji bi mogao biti naslovljen „Nacionalni dug SAD-a”, u Protokolu 20 stoji: „Pozajmica je izdavanje državnih mjenica s kamatnim postotkom u razmjeru s iznosom pozajmlje­ nog kapitala.” Nadalje se objašnjava: „Ako pristojba za pozajmicu iznosi 5% [prilična kamata za to doba] onda će država dvadeset godina uludo plaćati postotke čiji će iznos biti skoro u visini posuđenoga, za četrdeset godina platit će dvostruko, a za šezdeset godina trostruko od pozajmice, a dug uvijek ostaje jednak i nepokriven." Autor je također utvrdio da nitko neće shvatiti što se događa. „Tako ćemo urediti naš sustav računanja da ni vladar ni sitni namještenik neće moći neprimjetno podići ni najmanji iznos, osim ako je dio isplaniranoga u kojoj od namjena.” U Protokolima se vidi i veza s drevnim misterijima, aludiranjem na loze kao što je „sjeme Davidovo”, „tajne misterije” pa čak i na „simboličkog zm aja”, simbol naj­ starijih kultova. Sam og su N ilusa Protokoli očito posve opčinili. Zvučeći jezivo slično današ­ njim televizijskim propovjednicima, napisao je 1905. godine da se nada kako će „upozoriti na opasnost one koji još uvijek imaju uši da čuju i oči da vide kako se događaji u svijetu zastrašujuće ubrzavaju: svađe, ratovi, glasine, gladi, epidemije, potresi - sve što je jo š jučer bilo nemoguće, danas je gotovo činjenica... Sve stoljetne svađe i raskoli moraju se zaboraviti u ime neizbježne potrebe za pripremu protiv Antikristova dolaska." Usprkos njihovu sumnjivu podrijetlu, Protokole su ozbiljno shvatili mnogi moćni ljudi, uključujući njemačkoga cara Vilima II., ruskoga cara Nikolu I. i američ­ kog industrijalca Henryja Forda, koji se njima poslužio kako bi nagovarao američki Senat da ne pristupi Ligi naroda predsjednika Wilsona. Ohranin plan bio je previše uspješan. Došlo je do kontrarevolucije i uslijedili su dobrovoljački pogromi ruskih Zidova, koje je potaknula caristička propaganda. Neprekidna nestabilnost i nasilje konačno su rezultirali Ruskom revolucijom 1905. godine, za vrijeme koje su caristički elementi ponovno izvukli Protokole kako bi razja­ rili javnost. Hitler je smatrao Protokole stvarnim proglasom unatoč dokazima o izmišljotini. U Mein Kampfu napisao je: „Navodno su krivotvorina', o kojoj Frankfurter Zeitung cvili i vrišti svijetu jednom tjedno; to je najbolji dokaz da su ipak autentični... Ali, najbolji sud o njima daje stvarnost. Tko god istražuje povijesni razvoj u posljednjih stotinu godina sa stajališta ove knjige [Protokola], odmah će shvatiti i galamu židov­ skoga tiska. Jer čim je ta knjiga postala zajedničko vlasništvo naroda, židovska je opasnost morala biti onemogućena.” Premda je poricao autentičnost Protokola, Hitlerov suvremenik i antinacist, Konrad Heiden u njima je vidio i određenu točnost. „Danas je neosporno dokazano da je riječ o krivotvorini, no ipak je ostalo nešto neizmjerno značajno: udžbenik za svjetsku prevlast... važno načelo nejednakosti bori se da očuva svoju vladavinu; filozo­ fija \ ladajuće klase o prirodnoj hijerarhiji, o prirođenim razlikama među ljudima. Čim

142

VLADARI IZ SJENE

je to načelo izraženo u obliku povijesnih događaja, ubrzo poprima i aspekt zavjere... Duh Protokola stoga sadrži povijesnu istinu premda su sve činjenice iznijete u njima krivotvorine." Upravo zbog mogućnosti „povijesne istine”. Protokoli neprekidno kruže od svo­ jih početaka. Danas ih autori koji pišu o zavjerama smatraju stvarnim programom koji prethodi nacizmu i komunizmu. Neki tvrde da je Joly jednostavno uključio u svoju knjigu ideje koje je čuo kao član tajnog društva. David Icke vidi „napadnu sličnost” između Protokola i zaplijenjenih tajnih dokumenata zagonetnih bavarskih iluminata s kraja 18. stoljeća. „Ja ih zovem Protokolima iluminata”, piše Icke, uz određeni odmak s obzirom na brojne masonske reference u njima. Autori Svete krvi, Svetog grala imaju još intrigantniji pogled na Protokole. Napominju da izvorno Nilusovo izdanje sadrži reference na kralja, kao i na „mason­ sko kraljevstvo”, pojmove koji očito nisu židovskoga podrijetla. Osim toga, završava se očitovanjem: „Potpisali predstavnici Siona 33. stupnja." Ti autori zaključuju da je Nilus stvorio „radikalno izmijenjen tekst” temeljen na pravovaljanom izvorniku koji je kreirala „neka masonska organizacija ili masonski orijentirano tajno društvo koje je prihvatilo riječ ' S i o n i koji je doista mogao biti ozbiljan plan za infiltriranje među slobodne zidare i stjecanje globalne prevlasti. Ukazali su na jedno tajno društvo kao na glavnog sumnjivca - zagonetni Sionski priorat, o kojemu će kasnije biti više govora. Protokoli bi doista mogli odražavati neku dublju zavjeru iza njihove namjene da potaknu antisemitizam, skrivenu među najvišim krugovima iluminata i slobodnih zidara. Ljeta 1917. godine, mladi estonski Židov po imenu Alfred Rosenberg bio je stu­ dent u Moskvi, gdje je dobio primjerak Protokola od nekog neznanca. Nakon Ruske revolucije sljedeće godine, Rosenberg je kao antiboljševik pobjegao u Njemačku, gdje je iskoristio knjigu kako bi ušao u jedno tajno društvo u Miinchenu, što je bio potez koji je imao dalekosežne posljedice po svijet. Krajem 1918. godine Rosenberg je pokazao Protokole vremešnom minhenskom novinskom nakladniku po imenu Dietrich Eckart. Piću sklon bonvivan i jedan od poznatijih pjesnika u tadašnjoj Njemačkoj, Eckart je bio očaran tim planom za .svjetsku prevlast. Predstavio je Rosenberga kolegama članovima Thule Geselhchafta ili Društva Thule, skupine za „književne razgovore koju je osnovao barun Rudolf Freiherr von Sebottendorff. Pokazalo se da je društvo samo paravan za još tajnije društvo, Gennanenorden ili Njemački red. Oba su bila antisemitske nacionalističke anizacije protkane vjerovanjima u nadnaravno. Eckart je tvrdio da je „kršćanski istik” koji je, prema članku koji je napisao Rosenberg nakon Eckartove smrti, biu ■ pućen u drevnu indijsku predaju o kozmičkoj svijesti (atman) i ideju da je stvarnost zapravo iluzija (maya). Sebotendorff, Eckart i drugi unutar Društva Thule bili su pod velikim utjecajem erovanja najistaknutije dvadesetostoljetne okultne skupine - Teozofskoga društva

143

Teozofi, članovi Društva Thule i pripadnici drugih kultova

Izraz teozofija potječe od grčkih riječi theos (bog) i sophia (mudrost) i tumači se kao „božanska mudrost”. Teozofija je ušla u uporabu 1875. godine kad je mističarka ruskoga podrijetla Helena Petrovna Blavatsky u New \brku osnovala Teozofsko društvo. Blavatsky je emigrirala u Ameriku 1873. godine nakon dugogodišnjih putovanja i istraživanja po Europi i Bliskom istoku. Između 1877. i 1888. godine, Blavatsky je objavila okultne materijale uključu­ jući dvije svoje najpoznatije knjige Razotkrivena Izida i Tajni nauk. Nakana obiju bila je da ponude kvaziznanstvenu potporu religiji, čiji je utjecaj tada bio u opadanju zahvaljujući znanstvenim otkrićima i teorijama Charlesa Danvina. Godine 1878., Blavatsky je zajedno sa svojim gorljivim sljedbenikom, pukovni­ kom američke vojske Henryjem Steelom Olcottom, preselila sjedište društva u Madras u Indiji, gdje je ostalo do danas. Teozofska društva šire se preko Istoka u Europu i Ameriku, privlačeći znatnu pozornost na istočnjačke filozofije. To promicanje hindu­ izma i budizma uvelike je utjecalo na pojedine religijski orijentirane pokrete uklju­ čujući „Jesam ", Liberalnu katoličku crkvu, rozenkrojcere. Crkvu jedinstva i, u novije doba, razne „new age” skupine. Teozofija crpi svoja razmišljanja od istih starih filozofa koje su štovala tajna društva poput slobodnih zidara, iluminata i okruglih stolova - Platona i Pitagore, kao i od egipatskih starih misterijskih škola. Prema Nesti Webster, bilo je očito da je Blavatsky uvelike crpila i iz hebrejske kabale i Talmuda, potvrđujući vezu s drevnim misterijima. Pišući 1924. godine, Webster je upozorila: „Teozofsko društvo nije kružok, nego propagandno društvo koje teži zamijeniti čisto i jednostavno učenje kršćanstva začudnom smjesom istočnjačkog praznovjerja, kabalizma i osamnaestostoljetnog šarlatanstva...” To je društvo propovijedalo vjeru u jednog stvoritelja, u to da postoji skriveno jedinstvo u svemiru koje uključuje sve ljude, da se tajna značenja nalaze u svim reli­ gijama i, što je najkontroverznije, da „veliki učitelji” ili „adepti”, katkad zvani „veliko bijelo bratstvo”, tajno upravljaju evolucijom čovječanstva.

144

VLADARI IZ SJENE

Blavatsky je osnivanjem njemačkog ogranka Teozofskoga društva 1884. godine donijela i svoje vjerovanje u kanaliziranje, reinkarnaciju, rasnu superiornost i izvan­ zemaljske posjete ljudima, koji će kasnije formirati teološku osnovu nacizma. „Njemački okultisti kao što su Lanz von Liebenfels, Guido von List i Rudolf von Sebottendorff mnogo su toga prisvojili od Blavatskyjeve. Nastojali su dokazati da su stari Germani bili čuvari tajne znanosti - koja potječe iz raja/Atlantide”, piše William Henry. „Temelj mnogih kasnijih nacističkih projekata može se naći... u idejama koje je prva popularizirala Blavatsky", slaže se Levenda, koji je potanko opisao veze s drugim europskim tajnim organizacijama. „Imamo Teozofsko društvo, O TO [Ordo Templi Orientis ili istočnjačke templare], Antropozofsko društvo [dr. Rudolfa Steinera] i Red zlatne zore isprepletene u incestuoznom zagrljaju.” Nakon Prvoga svjetskog rata, okultna društva počela su se spajati s političkim aktivizmom, osobito u južnoj Njemačkoj. Miinchen je bio preplavljen antikomunističkim izbjeglicama iz Rusije, a Dietrich Eckart bio je presretan što je u Protokolima našao ono što je smatrao konačnim dokazom židovsko-masonsko-boljševičke svjetske zavjere o kojoj se dugo teoretiziralo. Pobrinuo se za njihovo brzo objavljivanje, a knjiga se munjevito proširila Njemačkom, Europom pa čak i Amerikom. „Priča o kolanju Protokola sionskih mudraca kao da uka­ zuje na postojanje međunarodne mreže tajnih veza i suradničkih sila... prilično jasno opisanih u samim Protokolima”, komentira Heiden. Protokoli su bili osobito dobro primljeni u Njemačkoj, gdje se izbezumljeno i osi­ romašeno stanovništvo pitalo zašto je Njemačka izgubila rat. Bez crnaca, Hispanaca ili Azijaca pri ruci, sudbina žrtvenog jarca zapala je istočnoeuropske Židove. Kolanje Protokola rasplamsalo je dugotinjajući antisemitizam u užarenu lomaču mržnje i razdora. Političke struje borile su se u cijeloj zemlji, a novopristigla komunistička filozofija stjecala je mnoštvo poklonika u razočaranoj javnosti nenavikloj na samoupravljanje. Radi otpora toj komunističkoj prijetnji i sve većem kaosu, samo u Miinchenu nastalo je više od dvadeset desničarskih nacionalističkih organizacija. Među njima bilo i Društvo Thule, nazvano po mitskoj germanskoj domovini okovanoj ledom. Ultima Thule. Znak društva bila je svastika iznad mača. Thule je prema razmišljanjima njemačkih okultista bila teutonska Atlantida, mistični prapovijesni otok u sjevernim krajevima za koji se vjerovalo da je domovina vno nestale civilizacije izvanzemaljaca koji su izgubili svijest o svojemu podrijetlu kri­ jući se s ljudima. Eckart, Sebottendorff i njihovi sljedbenici vjerovali su da je napredznanost Thule preživjela kroz stoljeća tako što su je prenosili odabrani pojedinci učeni u tu tajnu i ezoteričnu mudrost. Članovi Društva Thule neprestano su tragali tom mudrošću putem obreda čija je namjena bila kontakt sa superiornim bićima. „Svi u jezgri te skupine bili su sotonisti koji su prakticirali crnu magiju", piše ror Ravenscroft. „To znači da ih je zanimalo isključivo uzdizanje svijesti putem

je

145

JIM MARRS

obreda kako bi postali svjesni zla i neljudskih inteligencija u svemiru te tako ste­ kli sposobnost komunikacije s tim inteligencijama. A glavni adept tog kruga bio je Dietrich Eckart.” Dobro je poznato da je u Miinchenu tijekom tih turbulentnih poslijeratnih godina bilo nekoliko stotina nerazriješenih „političkih" umorstava i otmica. „I upravo među tim nestalim osobama, od kojih su većina bili ili Zidovi ili komunisti, mora­ mo tražiti 'žrtv e' ubijene u obredima 'astrološke m agije' koje su izvodili Dietrich Eckart i najuža jezgra Thule Geselkchafta”, optužuje Ravenscroft, koji je tvrdio kako je „dobro poznata činjenica” da su članovi Društva Thule bili „društvo ubojica”. Bili ubojice ili ne, točno je da su 7. travnja 1919. godine, kad su komunistički revolucionari na kratko preuzeli Miinchen proglasivši Bavarsku Sovjetsku Republiku, jedini ljudi koje su revolucionari uhićivali i pogubljivali kao opasne subverzivce bili članovi Društva Thule, uključujući njihova mladog tajnika i princa von Thurn und Taxisa. Do 3. svibnja, vojni su veterani, koji su sačinjavali Freikorps, sa svojim kaci­ gama ukrašenim svastikom Društva Thule, oslobodili Miinchen od boljševika. Bila je to posljednja ozbiljna komunistička prijetnja Njemačkoj sve do razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata. Monarhisti i industrijalci iz Društva Thule znali su da moraju osvojiti potporu običnih radnika kako bi pobijedili radničke sindikate prepune socijalista. U tu su svrhu odabrali dvostranu strategiju. Dok su minhenski poslovni, vojni i intelektualni čelnici kovali urote na sastancima Društva Thule u hotelu Vier Jahreszeiten, osnovana je druga, radnička organizacija, Njemačka radnička partija, koju su vodili sportski novinar Karl Harrer i željeznički strojar Anton Drexler. Prema urednicima Time-Lifea, „Društvo [Thule] se obratilo Drexleru zato što se nadalo da će potaknuti radničku revoluciju, ali nije znalo ništa o radnicima”. Stranka je osnovana u siječnju 1919. godine spajanjem Drexlerova Odbora neza­ visnih radnika s Harrerovim Radničkim političkim krugom. Krug je osnovao teozof Sebottendorff, koji je sudjelovao i u stvaranju tajnog Germanenordem. Gemianenorden je bio red po uzoru na slobodne zidare, ali nedvojbeno antimasonski i antižidovski, sa zamršenim inicijacijama i ceremonijama kojima se veličala slava njemačke mitologije i srednjovjekovnih teutonskih vitezova, koji su osnovani uz pomoć vitezova templara. Ugledni Hitlerov biograf John Toland opisao je Sebottendorffa samo kao „tajan­ stvena čovjeka” i Platonova poklonika. Kako se ispostavilo, Sebottendorff je zapravo rođen kao Rudolf Glauer, sin drezdenskog vlakovođe. Grof je rekao da ga je zakonito usvojio grof Heinrich von Sebottendorff te da ima pravo prisvojiti naslijeđenu titulu. Eckart i ostali nisu htjeli otkriti njegov pravi identitet zbog straha da ne diskreditiraju svoju ideju. Općenito smatran subverzivnim, Sebottcndorffov Germatienorden stvorio je Društvo Thule kao paravan. „Izvorna predodžba modernih članova Društva Thule bila je krajnje sirova i naivna”, piše Ravenscroft. „Sofisticiranije verzije legende o Thuli

146

VLADARI IZ SJENE

tek su se postupno razvile u rukama Dietricha Eckarta i generala Karla Haushoffera, a kasnije su usavršene i proširene prema uputama Reichsfiihrera SS-a Heinricha Himmlera koji je zastrašivao velik dio njemačkoga sveučilišnog svijeta kako bi pružili profesionalnu pomoć i ovjekovječili mit o njemačkoj rasnoj superirornosti.” Prema Williamu Bramleyju, Haushofer je bio član .Vrila”, još jednog tajnog društva, koje se zasnivalo na knjizi britanskoga rozenkrojcera lorda Bulvvarda Littona o posjeti arijevske „nadrase” Zemlji u dalekoj prošlosti. Haushofer je bio mentor i Hitleru i njegovu zamjeniku Rudolfu Hessu. Himmler je bio i istaknuti član ,,Vrila“. Haushofer je mnogo putovao na Daleki istok prije nego što je postao general car­ ske vojske. „Njegove stare veze s utjecajnim japanskim biznismenima i državnicima bile su ključne za stvaranje njemačko-japanskoga savezništva u Drugom svjetskom ratu”, piše Levenda. „Također je bio prvi visoko pozicionirani nacist koji je uspostavio važne odnose s južnoameričkim vladama u očekivanju vojne i političke akcije protiv SAD-a, odnose koji će kasnije iskoristiti ratni zločinci - i nacistički kultisti - bježeći izvan dohvata niirnberških tužitelja.” Haushofer je kao profesor na Sveučilištu u Miinchenu razradio Hitlerovu politiku Lebensrauma, „životnoga prostora” za okru­ ženu Njemačku. Uz potporu nasilnih smeđekošuljaša kapetana Ernsta Rohma i nahuškana protužidovskim i protuboljševičkim tiradama, mlada Njemačka radnička partija pridru­ žila se sve većoj oporbi nestabilnoj vajmarskoj vladi. Eckart, koji je bio član i mlade Partije i Društva Thule, shvaćao je da Njemačka radnička partija treba vođu. „Trebamo na čelu osobu koja može podnijeti zvuk stroj­ nice. Rulja im mora utjerati strah u kosti. Ne možemo iskoristiti nekog časnika zato što im ljudi više ne vjeruju. Najbolji bi bio neki radnik koji zna kako govoriti... Ne ora biti osobito pametan... Mora biti neženja, onda ćemo privući žene”, rekao je novima za vrijeme jednog sastanka 1919. godine.

147

I Vođa dolazi i

Eckart je našao svojega vođu u vojnom obavještajnom agentu poslanom da se infiltrira u partiju - propalom slikaru rođenom u Austriji, Adolfu Hitleru, jednom opisanom kao „dijete iluminizma”. Dobro je dokumentirano kako je Hitler dijelio Eekartovo zanimanje za nad­ naravno i okultno. Kao dijete rastao je u Austriji na junačkim narodnim pričama o teutonskim vitezovima. Kao siromašan umjetnik u Beču prije Prvoga svjetskog rata, Hitler je obilazio stare knjižare puneći si glavu ezoteričnim predajama i protužidovskom propagandom. Bio je obožavatelj Hegela i njegove filozofije, a proučavao je drevnu povijest, istoč­ njačke religije, jogu, okultizam, hipnotizam, teozofiju i astrologiju. Prema Ravenscroftu, čak je tražio prosvjetljenje u stilu 1960-ih godina uzima­ jući halucinogene droge. ,,U malom uredu knjižare u staroj gradskoj četvrti Ernst Pretzsche [vlasnik knjižare] otkrio je Hitleru tajne skrivene iza astrološkog i alke­ mijskog simbolizma potrage za gralom”, piše on. „Upravo je ondje zlokobni grbavac dao svom monstruoznom gojencu drogu koja je izazvala vidovnjačku viziju Azteka, čarobni pejotl obožavan poput božanstva." Ravenscroft, bivši britanski komandoski časnik, napominje d a je Hitler, dok je boravio u Beču, postao opsjednut takozvanim „Kopljem sudbine”, navodno kopljem rimskoga vojnika Gaja Kasija koji će postati poznat kao Longin. Prema legendi, Longin je kopljem probo bok Isusu na križu, ne da bi ga kaznio, nego da bi mu milostivo skratio muke. Navodno se radi o koplju izloženom u muzeju Hofburg u Beču. Tamo je, prema Ravenscroftu, mladi Hitler doznao za legendu prema kojoj onaj koji posjeduje Heilige Lanze, ili Sveto koplje, kontrolira sudbinu svijeta. U svojoj knjizi Koplje sudbine Ravenscroft izrađuje bogat vez njemačke povijesti i folklora, povezujući Hitlera i koplje s iscrpnom poviješću magije, okultizma i tajnih društava. Ravenscroft je svoje spoznaje o koplju i o Hitleru pripisivao svojem mentoru, dr. Walteru Johannesu Steinu, bečkom znanstveniku i filozofu koji je poznavao Hitlera, ali je kasnije pobjegao u Englesku. Stein je govorio o tome kako je Hitler pao u trans dok je „kanalizirao” neko neljudsko biće u blizini koplja. „Hitlerov duševni život nije

148

VLADARI IZ SJENE

bio u tom trenutku dovoljno zreo kako bi održao svijest o sebi i svojoj okolini kad je to izvanzemaljsko biće ušlo u njega”, objašnjavao je Stein Ravenscroftu. To kanaliziranje nalik na trans primijetio je jedan slušatelj za vrijeme jednog Hitlerova govora: „Sam o je govorio i govorio, kao ploča koja se vrti, sat i pol prije nego što se potpuno iscrpio... a kad je završio i ostao bez daha, samo je sjeo, opet kao jednostavan i pristojan čovjek... Kao da se prebacio u drugu brzinu. A nije bilo međurazdoblja.” Sam Hitler aludirao je na metafizičku kontrolu. Spomenuo je pojedinim surad­ nicima da ga vodi „unutarnji glas" i jednom je rekao: „Slijedim put točno i sigurno poput mjesečara.” Također za vrijeme boravka u Beču, Hitler je upoznao Jorga Lanza von Ijebenfelsa, nakladnika Ostare, časopisa o okultnim i ezoteričnim temama. Liebenfels, cistercitski redovnik koji je osnovao tajni antisemitski Red novih templara, zajedno sa svojim mentorom, Guidom von Listom, htio je obnoviti srednjovjekovno bratstvo teutonskih vitezova koji su rabili svastiku kao svoj znak. List je bio cijenjen autor koji je pisao o pangermanskom misticizmu, sve dok nije otjeran iz Beča nakon otkrića da je njegovo tajno bratstvo uključivalo seksualne per­ verzije i „srednjovjekovnu crnu magiju”. Upravo je Liebenfelsova i Listova filozofija, koja je uzdizala slavu poganskog okultizma i superiornost arijske rase, dala temelj za Društvo Thule. „Listovo i Liebenfelsovo ime ubrzo je postalo sinonim za pangermanski volkisch pokret koji je kasnije rezultirao Nacističkom partijom”, piše Levenda. Sto god Hitler saznao u Beču, to ga je drastično promijenilo. Dotad pobožni katolički momak iz crkvenog zbora, koji je razmišljao o tome da postane svećenik, stao je otvoreno antireligiozan i čak je bio optužen da prtlja sa sotonizmom, person je ponudio ovu vezu: „Dakle, svastika je bila simbol Društva Thule; bila je simbol Nacističke partije; bila je i nekako povezana sa simbolom boga Sunca; a bog nce bio je simbol Lucifera. ” Kao potpora optužbi za obožavanje Sotone, koja osim toga odražava Hitlerovu 'injenost nadnaravnim, može poslužiti pjesma koju je napisao 1915. godine dok služio u njemačkoj vojsci na istočnom bojištu. Ponovno ju je objavio John Toland Adolfu Hitleru: Često odem za tužnih noći Do Wotanova hrasta na tihom proplanku S mračnim moćima da istkam savez — liuna koju Mjesec stvara svojom čarolijom l svi puni drskosti tijekom dana Postaju sitni od čarobne formule! Hitlerova veza s nadnaravnim postala je osobnija nakon što ga je oslijepio iperit vrijeme britanskoga napada u noći između 13. i 14. listopada 1918. godine.

149

J U MARRS

Poslali su ga u bolnicu u Pasewalk, a vid mu se poboljšao kad je od pastora koji mu je bio u posjetu saznao za poraz Njemačke i potpisivanje primirja. Dok je venuo u očaju, doživio je nadnaravnu viziju. „Poput svete Ivane, čuo je glasove koji ga pozivaju da spasi Njemačku”, piše Toland. „Najednom, dogodilo se ču d o ', tama koja je okruživala Hitlera nestala je. Opet je mogao vidjeti! Svečano se zakleo, kao što je obećao, da će postati političar i posvetiti svoju energiju izvršavanju naredbe koju je d o b io '.” Peter Levenda vidi Hitlerovo iskustvo kao „neku vrstu mističnoga prosvjetljenja, poput onoga koje je doživio Guido von List mnogo godina ranije za vrijeme vlastitoga privremenog sljepila - ili poput onog Pavlova na putu u Damask - jer otada je Adolf 1Iitler bio drukčiji” . Stigavši u Miinchen nakon rata, kaplar Hitler dobio je ponižavajući posao čuva­ nja zatvorenika do komunističkog preuzimanja vlasti u proljeće 1919. godine. Kad je Reichswehr napustio grad, Hitler je ostao kako bi uhodio revolucionare. Kasnije, kad su vojska i Freikorps ponovno preuzeli Miinchen, upravo je Hitler mirno hodao uz postrojene zarobljene komuniste i izdvajao kolovođe radi pogubljenja. Kao nagradu za taj tajni posao, Hitler je bio dodijeljen Službi za tisak i informi­ ranje Političkog odjela njemačke vojske, što je bila jedva prikrivena vojna obavještajna služba. Do jeseni 1919. uhodio je razne revolucionarne skupine koje su nastajale na uzburkanoj bavarskoj političkoj sceni. Hitlerov zapovjednik, kapetan Karl Mayr sjećao se d a je Hitler podsjećao na „umorna psa lutalicu koji traži gazdu... spreman dijeliti sudbinu sa svakim tko bi iskazao ljubaznost” i d a je bio „potpuno ravnodušan prema njemačkim ljudima i njihovim sudbinam a”. Hitler se prisjećao: „Jednog sam dana dobio zapovijed iz stožera da otkrijem što stoji iza, po svemu sudeći, političkoga društva koje pod imenom Njemačka radnička partija' namjerava održati skup... Trebao sam otići onamo, vidjeti o kakvom se druš­ tvu radi te dati o tome izvještaj.” Stigavši u pivnicu Sterneckerbrau, nije bio previše impresioniran. „N ašao sam ondje 20 - 25 ljudi, uglavnom iz nižih slojeva”, pisao je Hitler. Mladi vojni agent „zapanjio je ” mali skup navodeći razloge protiv prijedloga da Bavarska prekine veze s Prusijom. N a njegovo iznenađenje, nekoliko dana kasnije u Hitlerovu vojarnu stigla je dopisnica kojom ga obavještavaju da je primljen u Njemačku radničku partiju. „Nisam znao bih li se ljutio ili sm ijao”, pisao je. „Nisam kanio priključiti se nekoj konfekcijskoj stranci, nego sam želio osnovati vlastitu.” Ipak, na zapovijed svojih pretpostavljenih, Hitler se vratio. Jedan od prvih članova Njemačke radničke partije bio je Eckart, na kojega se često ukazuje kao na duhovnog osnivača nacionalsocijalizma. Eckart je vidio u Hitleru prilagodljiva vođu kakva je tražio i uskoro je predstavio novoga člana desničarskim krugovima u Munchenu i svojim prijateljima intelektualcima u Društvu Thule. Premda Eckartovu ulogu u metafizičkim praksama kao i u osnivanju Nacističke partije marginalizira većina povjesničara, značajno je da je Hitler očito shvaćao

150

VLADARI IZ SJENE

Eckartovu važnost. Završio je svoju zloglasnu knjigu Mein Kumpf ovim riječima: „Također želim ubrojiti među nacističke junake onoga čovjeka koji je, kao jedan od najboljih, riječima, mislima te, na koncu, djelima posvetio svoj život buđenju svoje, naše nacije: Dietricha Eckarta.” Eckart je na samrti 1923. godine rekao: „Slijedite Hitlera! On će plesati, ali ja sam taj koji je zasvirao. Ja sam taj koji ga je uveo u tajni n au k ', otvorio mu centre za vizije i dao mu sredstva da komunicira sa Silama. Ne oplakujte me: utjecao sam na povijest više od ijednog drugog Nijem ca.” „lajni nauk” koji su Hitleru prenijeli Eckart i profesor Haushofer sa Sveučilišta u iVliinchenu bio je amalgam ideja i filozofija koje su velikim dijelom potjecale iz djela madame Blavatsky i njezina Teozofskoga društva. Miješajući istočnjački misticizam, okultizam i skrivenu povijest, taj se nauk tiče nastojanja da se shvati čovjekovo podrijetlo. Prema Ravenscroftu: „Kad se treće oko [za koje mnogi smatraju daje zapravo epifiza] otvori za potpuni uvid u akašu [mistični skrive­ ni arhiv čovječanstva], upućeni [u tajni nauk] postaje živim svjedokom cijele evolucije svi­ jeta i ljudskoga roda. Dok je putovao unatrag kroz goleme odsječke vremena, razotkriveno mu je samo duhovno izvorište Zemlje i čovjeka, i mogao je pratiti kako se razvija sudbina čovječanstva kroz životne uvjete koji se neprekidno mijenjaju i razvojne cikluse.” Prema tom nauku, neljudski posjetitelji na Zemlji davno su genetskom mani­ pulacijom stvorili „božansko-ljudska hibridna bića, neku vrstu bogova-ljudi" podije­ ljenih na sedam podrasa - Rmoahale, Tlavatlije, Tolteke, Turance, Arijce, Akađane i Mongole. Tijekom tog procesa bilo je mnogo pogrešaka, što je rezultiralo mutacijama poput „divova” iz biblijske i nordijske mitologije. Te su rase živjele kroz progresivne životne cikluse u vremenu legendarne Atlantide. Nakon uništenja Atlantide, raštrkale su se po svijetu, a njihove mentalne i duševne značajke počele su nazadovati. Životni vijek značajno im se smanjio. Iako su im se misaoni procesi u materijalnom svijetu izoštrili, „te su misaone i osjetilne sobnosti stečene uz cijenu potpunoga gubitka svih čarobnih moći nad prirodom i ivotnim silama u ljudskom organizmu”, piše Ravenscroft. Uz gubitak tih intuitivnih oći, te su prve ljude njihovi stvoritelji učili da svime na svijetu upravljaju nevidljivi -govi” i da te bogove trebaju bezrezervno služiti. „Iznad svega, učili su ih da trebaju štovati i štititi čistoću svoje krvi”, dodao je. Hitler ponavlja te ideje u Mein Kampfu, gdje piše: „Arijska plemena... podjarljuju strane narode i... razvijaju mentalne i organizatorske [sic/] sposobnosti koje "ivaju u njima. Često, tijekom nekoliko tisućljeća ili čak stoljeća, stvaraju kulture je... imaju unutarnje značajke njihova karaktera... N a koncu, međutim, osvajači se Ijuju od čistoće svoje krvi koju su isprva održavali, počinju se miješati s podjarjenim stanovništvom i tako privode kraju vlastito postojanje; jer čovjekov pad u ju uvijek je popraćen izgonom iz njega.” U ovoj točci nije nužno odlučiti treba li išta od toga shvatiti ozbiljno. Dovoljno razumjeti da su mnogi obrazovani i razboriti ljudi u ono doba ozbiljno shvaćali

151

JIM MARRS

te ideje. I, kao u Hitlerovu slučaju, te su ideje imale ozbiljne posljedice za milijune ljudi. Zanimljivo je spomenuti da se izraz „Arijac” (sanskrtska riječ koja znači „pleme­ nit”) sve do Hitlerova doba obično odnosila samo na narode koji govore indoeurop­ skim jezicima, a ne na neku rasu. Međutim, i u znanstvenim i okultnim analizama taj se izraz povezuje s narodom koji govori indoeuropski jezik kojemu se može naći trag u prahistorijskom dobu. Taj je narod nepoznata podrijetla, ali zbog zajedničkih jezičnih obilježja mnogi znanstvenici smatraju da dolazi iz sjeverne Europe. Jedan ogranak tih Arijaca bio je smješten u današnjem Iraku i povezan je s drevnim pričama o bogovima koji su stigli s neba. Drugi je ogranak došao u Indiju i izmiješao se s postojećim stanovništvom. Spominje se u hinduističkim Vedama, također u vezi s bogovima koji su letjeli u lete­ ćim strojevima zvanim i imune. Sve to počinje jezivo nalikovati vjerovanju teozofista u izvanzemaljske posjetitelje. Uz financijsku potporu vojno-obavještajne postrojbe kapetana Mayra i preda­ nih antikomunista iz Thulea preko Eckarta, Hitler je brzo preuzeo kontrolu nad Njemačkom radničkom partijom koja je ubrzo stekla 3000 članova. Levenda piše da je Mayr izvještavao bogate industrijalce i vojne dužnosnike koji su upravljali iz hote­ la Vier Jahreszeiten, ukazujući na vezu između vojno-obavještajne službe i Društva Thule. U travnju 1920. godine. Hitler je promijenio ime partije u Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, Njemačka nacionalsocijalistička radnička partija, skraćeno nacisti. Kasnije iste godine, Partija je kupila list VolkJscher Beobachter (Narodni obzor) pomoću tajnih vojnih fondova te postavila Eckarta na njegovo čelo. „Početkom 1923. godine Volkischer Beobachter postao je dnevni list, što je Hitleru dalo prednost pred svim njemačkim političkim strankama, dnevni list u kojemu će propovijedati partijsko evanđelje", piše William Shirer. Otada se nacistički stroj neumoljivo kretao naprijed. Očito je da nacisti nikad ne bi mogli postojati bez pomoći i podrške njemačkoga lieichsivehra i tajnoga Društva Thule. Analiza 25 točaka koje su Hitler, Drexler i Eckart 1920. godine formulirali kao temelj Nacističke partije, otkriva da su mnoge gotovo jednake proklamiranim idea­ lima marksizma, što ukazuje na zajedničko podrijetlo. Također, spomenute su refor­ me na području međunarodnoga bankarstva i biznisa, pri čemu se osobito osuđuje „kamatno ropstvo”.

152

Skupina potpore Hitleru

Usprkos svojim očitim planovima za nacionalizaciju i ograničavanjem moći međunarodnoga biznisa i financija, Hitler nije imao mnogo teškoća pri dobivanju sredstava od korporacijskih sponzora koji su u nacionalsocijalizmu vidjeli dobrodošlu alternativu komunizmu. Zapravo su bogati poslovni ljudi u zapadnim industrijskim i bankarskim kru­ govima bili ti koji su jamčili Hitlerov uspjeh. Nakon što je Hitler izgubio na općim izborima od vremešna ratnoga junaka feldmaršala Ptmla von Hindenburga 1932. godine, 39 poslovnih čelnika, poznatih imena kao što su Krupp, Siemens, Thyssen i Bosch, potpisalo je peticiju kojom od Hindenburga traže da Hitler bude imenovan za njemačkog kancelara. Taj dogovor da se Hitlera dovede na vlast postignut je u domu bankara baru­ na Kurta von Schrodera 4. siječnja 1933. godine. Prema Eustaceu Mullinsu, na tom su sastanku prisustvovali i John Foster i Allen Dulles iz njujorške odvjetničke tvrtke Sullivan & Cromwell, koja je zastupala banku Schroder. Sljedeće godine, kad je Rosenberg zastupao Hitlera u Engleskoj, susreo se T. C. Tiarksom, direkto­ rom londonske podružnice banke Schroder, koji je bio i direktor engleske Središnje banke. Tijekom Drugoga svjetskog rata, banka Schroder bila je financijski posrednik Njemačke i u Britaniji i u SAD-u. Von Schroder, moćni čelnik kelnske bankarske kuće J. H. Stein, dugo je pružao financijsku potporu nacistima u nadi da će suzbiti širenje komunizma. Hitler je dao riječ von Schroderu da se „nacionalsocijalizam neće upuštati ni u kakve nerazborite nomske eksperimente”. Drugim riječima, neće napadati postupke bankara, osim orički. Uz to jamstvo i uz von Schroderov blagoslov, senilni predsjednik Hindenburg novao je Hitlera njemačkim kancelarom 30. siječnja 1933. godine. Tjedan kasnije, ada Reichstaga izgorjela je u požaru za koji su okrivljeni komunisti. U sljedećih koliko dana Hitleru je dana diktatorska moć usvajanjem hitnoga dekreta, „Zakona ovlastima”, pod eufemističkim nazivom „Zakon o uklanjanju napetosti u narodu i vi”, pa je počeo preuzimati kontrolu nad Vladom. Vojni i vladini dužnosnici uznemirili su se zbog Hitlerove moći, osobito zbog rilike tri milijuna pripadnika Sturmabteilunga (SA), ili Jurišnih odreda, pod zapo­

153

JIM MARRS

vjedništvom Ernsta Rohma. Vojska je predložila dogovor: ako se SA raspusti, vojska će se obvezati na odanost Hitleru. Hitler je pristao i 30. lipnja 1934. godine, zbog izmišljenih optužbi o kovanju urote, provedena je čistka u kojoj su stradali Rohm i stotine smeđekošuljaša, a SA je preko noći nestao. Nakon smrti 87-godišnjeg Hindenburga 2. kolovoza 1934. godine, Hitler je spojio dužnosti predsjednika i kancelara te se proglasio vrhovnim zapovjednikom Oružanih snaga, apsolutnim vođom - Fiihrerom - cijele Njemačke. Držeći čvrsto i Vladu i vojsku u šaci, Hitler je znao da je vrijeme za nagodbe s međunarodnim bankarima i industrijalcima. To se pokazalo laganim zadatkom s obzirom na njihovu multinacionalnu narav. 1930-ih godina mnogi su u Britaniji i Americi s naklonošću gledali na nacistič­ ku ideologiju. Godine 1934. čak je došlo do neuspješnog pokušaja Morganovih i Du Pontovih predstavnika da uvedu fašističku diktaturu u SAD-u, što je potanko opisano u mojoj knjizi Alien Agenda. Proizvođač automobila Henry Ford postao je uzor Hitleru, osobito što se tiče antisemitizma. Godine 1920. Ford je objavio antižidovsku knjigu pod naslovom Međunarodni Židov (The International Jew). Dok je Hitler radio na svojoj knjizi Mein Kampf 1924. godine, prepisao je prilične dijelove Fordova teksta i čak aludirao na Forda kao na „jednoga velikog čovjeka”. Ford je postao Hitlerov obožavatelj, osiguravao je sredstva za naciste, a 1938. godine postao je prvi Amerikanac koji je dobio najviše nacističko odličje koje je stranac mogao dobiti - Veliki križ najvišeg reda njemačkog orla. Kao i Hitler, Ford je isprva sumnje usmjerio na međunarodne novčare. „Prvo je govorio samo o 'velikim igračim a' i kako nema ništa protiv običnih Zidova”, prisjećao se Edwin Pipp, urednik Fordova antisemitskoga lista Dearborn Independent. „Kasnije je tvrdio: 'Sv i su oni isti ... Rekao je kako smatra da su se urotili kako bi izazvali rat radi profita.” Ford je rekao da je to saznao 1915. godine kad je unajmio brod za Europu u neu­ spješnom pokušaju da ondje dogovori mir. Kasnije je rekao da su mu židovski putnici na brodu rekli kako su međunarodni židovski bankari ti koji pripremaju ratove radi profita i da će njegov mirovni pokušaj biti uzaludan ako ne stupi u kontakt s određe­ nim Zidovima u Francuskoj i Engleskoj, nesumnjivo aludirajući na Rothschilde. I Hitler je isprva ograničavao svoje verbalne napade na međunarodne bankare, osobito na Rothschilde. U govorima na početku 1920-ih godina, Hitler je hvalio nje­ mačke industrijalce poput Alfreda Kruppa, dok je osuđivao „gramzivost Rothschilda, koji financiraju ratove i revolucije te dovode ljude do kamatnoga ropstva putem pozajmica”. Usprkos tim napadima, sve veća moć nacista i dalje je nailazila na podršku u Britaniji, čak i unutar Središnje banke, kojom su dominirali Rothschildi. „N a Novu godinu 1924., financijska sudbina Njemačke dogovorena je u Londonu na sastan­ ku između Hjalmara Schachta, novoga povjerenika Reicha za nacionalnu valutu, i

154

VLADARI IZ SJENE

Montagua Normana, guvernera engleske Središnje banke’’, napominje John Toland. „Schacht, koji je već ukinuo krizni zamjenski novac, počeo je s razotkrivanjem nje­ mačke očajne financijske situacije.” Predložio je otvaranje njemačke kreditne banke podređene Reichsbatiku, ali s tim da bi ona izdavala funte. Schacht je tražio od Normana da osigura polovinu kapitala za tu novu banku te ustvrdio: „Kakve bi mogućnosti takva mjera otvorila za ekonom­ sku suradnju između britanskoga svjetskog imperija i Njemačke...” „Unutar 48 sati Norman nije samo službeno odobrio pozajmicu uz iznimno nisku kamatu od pet posto, već je nagovorio skupinu londonskih bankara da prihvate mjenice koje daleko nadmašuju pozajmicu.” William Bramley upozorio je na ove međunarodne bankarske veze: Max Warburg, veliki njemački bankar, i njegov brat Paul Warburg, koji je odigrao značajnu ulogu u osnivanju Sustava saveznih pričuva u SAD-u, bili su direktori Interessen Gemeinschaft Parbena, ili I. G. Farbena, divovske njemačke kemijske tvrtke koja je proizvodila plin ciklon B, korišten u nacističkim logo­ rima smrti. H. A. Metz iz 1. G. Farbena bio je direktor Warburgove banke Manhattan, koja je kasnije postala dijelom Rockefellerove banke Chase Manhattan. Standard Oil iz New Jerseyja bio je kartelski partner I. G. Farbena prije rata. Jedan od direktora američkog 1. G. Farbena bio je C. E. Mitchell, koji je ujedno bio i direktor njujorške Banke saveznih pričuva i Warburgove banke National City. Predsjednik I. G. Farbena u Njemačkoj Hermann Schmitz sjedio je u upravnim odoborima Deutsche Banka i Banke za međunarodna poravnanja. Godine 1929. Schmitz je izglasan za predsjedni­ ka Upravnog odbora banke National City, današnjeg Citibanka. Paul Manning, CBS-ov dopisnik iz Europe tijekom Drugoga svjetskog rata, napisao je d a je Schmitz jednom „imao jednak udio u Standard Oilu iz New Jerseyja kao i Rockefelleri”. Schmitz je nadzirao i devet tvrtki I. G. Farbena u Japanu. Nakon rata, 24 vodeća čovjeka 1. G. Farbena optužena su u Niirnbergu za zločine protiv čovječnosti, uključujući izgradnju i održavanje koncentracijskih logora i iskorištavanje robovskog rada. Američka podružnica 1. G. Farbena, American 1. G. Chemical Corporation, kazala se kao trajni izvor obavještajnih podataka za naciste tijekom rata, kako je primijetio njemački ministar gospodarstva dr. Max Ugner. Napisao je: „Obilje inforlacija koje neprekidno dobivamo [od Chemical Corporationa] neophodno je za naše romatranje situacije u Americi... [i] od početka rata važan je izvor informacija za Vladine, ekonomske i vojne službe.” Financiranje ponovnog naoružavanja Njemačke, čime su se kršili Versajski ugo­ ri, pokazalo se jednako profitabilnim koliko i opasnim po mir u Europi. Pristaša Hitlera bio je i Joseph P Kennedy, otac budućega predsjednika, irektor CIA-e, J. Edgar Hoover, obavijestio je 3. svibnja 1941. godine predsjednika isevelta da su se „Joseph P Kennedy, bivši veleposlanik u Engleskoj, i Ben Smith, kulant iz Wall Streeta, jednom davno sastali sa [šefom Luftwaffea] Hermannom ^ringom u Vichyju u Francuskoj te da su nakon toga donirali značajnu svotu

155

JIM MARRS

novca za njemačku stvar. Obojica su opisivani kao vrlo protubritanski i pronjemački orijentirani A podrška Hitleru i dalje je rasla u Britaniji. Prema Howardu S. Katzu: „U pro­ ljeće 1934. godine odabrana skupina londonskih novčara okupila se oko M ontagua N orm ana... čelnika engleske Središnje banke... Hitler je razočarao svoje kritičare. Njegov režim nije bio privremena mora, nego sustav s lijepom budućnošću pa je g. Norman savjetovao svoje direktore da uključe Hitlera u svoje planove. N ije bilo otpora pa je odlučeno da Hitler treba dobiti prikrivenu pomoć od londonskoga financijskog sektora dok g. Norman ne uspije dovoljno pritisnuti Vladu da odusta­ ne od svoje profrancuske politike u korist perspektivnije pronjemačke orijentacije.” Značajna financijska potpora stigla je i od sira Henrija Deterdinga, moćnog čelnika Royal Dutch-Shell Oila koji je živio u Londonu. Njega je potaknula nada da bi Hitler, koji je u Meiti Kampfu otvoreno obznanio da namjerava podjarmiti Rusiju, mogao povratiti Deterdingovu imovinu na naftnim poljima u Bakuu, Groznom i Majkopu. Zašto bi ti moćni biznismeni, svi povezani s velikim carstvom Rothschilda, podupirali otvoreno protužidovski raspoloženog Hitlera? Dio odgovora mogao bi biti u zapanjujućoj tvrdnji da je Hitler bio rođak Rothschilda! Dr. Walter C . Langer, psiholog koji je za vrijeme rata proveo psihoanalizu Hitlera za američku Upravu strateških službi (O SS), izvijestio je kako tajni prijeratni izvještaj austrijske policije dokazuje d a je Hitlerov otac bio izvanbračni sin seoske kuharice po imenu Maria Anna Schicklgruber, koja je u vrijeme kad je začela bila „zaposlena kao sluškinja u domu baruna Rothschilda” u Beču. Nakon što je saznala da je trudna 1837. godine, napustila je Beč i rodila Hitlerova službenog oca Aloisa. Pet godina kasnije, navodno se udala za putujućeg mlinara po imenu Johann Georg Hiedler. No, Alois je nosio majčino prezime Schicklgruber sve dok mu, kad je bio gotovo četrdesetogodišnjak, Hiedlerov brat Johann Nepomuk Hiedler nije ponudio zakonito prezime. Zbog nečitljiva rukopisa župnika koji je unio promjenu u matičnu knjigu, prezime Hiedler postalo je Hitler, ili greškom ili radi zbunjivanja vlasti. Alois Hitler vodio je sumoran život, uglavnom kao državni birokrat, a oženio je vlastitu sestričnu u drugom koljenu Klaru Polzl 1885. godine, nakon što je dobio posebno biskupovo dopuštenje. Adolf je rođen u austrijskom mjestu Braunau 1889. godine kad je Alois imao 52 godine. Ta nevjerojatna priča mogla bi se otpisati kao maštovita ratna propaganda da nije činjenice kako je O SS nikad nije iznio u javnost, što ukazuje na to da se mogla smatrati preosjetljivom za objavljivanje. Stvar je iskrsnula krajem 1930-ih kad je Hitlerov engleski nećak William Patrick Hitler natuknuo jednom novinaru nešto o židovskom podrijetlu njemačkoga vođe. Hitlerov osobni odvjetnik Hans Frank potvrdio je tu skandaloznu informaciju, ali prezime Frankenberger zamijenilo je prezime Rotshchild. Kad nikakav zapis o obitelji Frankenberger nije pronađen u Beču, od stvari su pomalo odustali svi osim Hitlera.

156

VLADARI IZ SJENE

Povjesničari su dugo napominjali da je pitanje mogućega židovskog podrijetla proga­ njalo Hitlera cijeli život. Za one koji se pitaju kako je jednom Rothschildu palo na pamet ljubakati sa sluškinjama, poučno je da je biograf Rothschilda Niall Ferguson spomenuo kako se sin jednog od Salomonovih glavnih knjigovođa „sjetio da je 1840-ih godina [bečki Rothschild] postao pomalo lakoumno sklon mladim djevojkam a. Pokojni Philippe Rothschild, Nathanov potomak, godine 1984. objavio je memoare otkrivajući svoj „skandalozni ljubavni život”. Pisao je: „Bio sam strašno uspješan... skačući od kreveta do kreveta kao jarac... Uvijek sam bio uvjeren d a je [moj otac] stekao svoj glas jašući bakine sobarice. " „Moguće je d aje Hitler otkrio svoje židovsko podrijetlo i srodstvo s Rothschildima pa je, svjestan njihove goleme moći da formiraju ili ruše europske vlade, obnovio kontakt s obitelji”, piše Epperson. „To bi djelomice objasnilo golemu podršku koju je dobio od međunarodne bankarske bratije, blisko povezane s obitelji Rothschild, dok se uspinjao na vlast.” Očito je zašto ni Hitler ili njegovi sljedbenici, ni današnji neonacisti, ni Rothschildi, ni oni koji žele profitirati od svoje međunarodne moći ne žele da se veza između Hitlera i Rothschilda objelodani. Svakako se čini da su uza sve svoje bogatstvo i moć Rothschildi malo prepatili tijekom Hitlerova holokausta. Encyclopaedia Britannica obzirno spominje: ..Rotshchildi, osobito oni iz Beča i Pariza, tijekom nacističkoga razdoblja sačuvali su onu vrstu obiteljskoga jedinstva nužnog da se prebrode velike nesreće.” Prema biografu Dereku Wilsonu, razni članovi obitelji za dlaku su i traumatično pobjegli iz Europe nakon njemačkih pobjeda 1940. godine, ali ostaje činjenica da se većina okupila na sigurnom u New Yorku. Daleko od toga da su bili siromašni izbjeglice, kako ih se katkad prikazuje, neki su Rothschildi igrali ključne uloge u ratnim zbivanjima. U svibnju 1940. godine upravo je Maurice de Rothschild iz Francuske u pariškom hotelu Ritz dogovorio tajni susret francuskoga premijera Paula Reynauda, njegova ministra rata Georgesa Mandela (čije pravo prezime bilo Rothschild premda se tvrdi da nije bio u rodu s bankarskom itelji) i britanskoga premijera Churchilla, zajedno s Anthonyjem Edenom, kako bi redili sudbinu Francuske. Bio je prisutan i francuski general Charles de Gaulle koji mjesec dana kasnije organizirao francusku Vladu u egzilu u Londonu. Drugi član obitelji, lord Victor Rothschild, pružao je sigurnost Churchillu za ijeme rata. Kasnije je imenovan šefom moćnoga britanskog Stožera za političku iziju. „Lord Rothschild imao je pristup mnogim liderima i stručnjacima", napoinje Wilson. „Polagao je račune samo premijeru, a nije bio odgovoran ni izbornom *' lu ni šefovima građanskih službi.” Jedina je iznimka bio Robert Rothschild koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio prodati svoje francuske dionice Alfriedu Kruppu, unuku velikoga njemačkog izvođača oružja Alfreda Kruppa. Prema Encyclopaediji Britannici, gnjevni je Krupp

157

/

JIM MARRS

poslao Rothschilda u zloglasni logor smrti Auschwitz, gdje je ugušen plinom. Zbog tog incidenta i iskorištavanja robovskoga rada, Krupp je završio pred Niirnberškim sudom za ratne zločine. S utjecajem Rothschilda ili bez njega, nema spora da se Hitlerov uspon na vlast uvelike osnivao na podršci velikih njemačkih banaka - Schroderove kelnske bankarske tvrtke, Deutsche Banka, Deutsche Kredit Gesellschafta i velike osiguravateljske tvrtke Allianz. Jedan rukovoditelj Deutsche Banka naveo je nekoliko pozajmica te banke za vrijeme rata: 150 milijuna maraka zrakoplovnoj industriji, 22 milijuna BMVV-u, deset milijuna Daimler-Benzu (Mercedesu) samo 1943. godine. Slični iznosi opet su pozajmljeni 1944. godine.

158

i Hitlerova se sreća okreće i

U zenitu njegove moći, dvije su se važne značajke Hitlerove pozicije preokrenule. Nakon čudna leta njegova zamjenika Rudolfa Hessa u Englesku službeno se okrenuo protiv okultizma, a međunarodni se poredak okrenuo protiv njega. Jedan od prvih Hitlerovih prijatelja bio je Rudolf Hess, koji je postao zamjenik vođe Nacističke partije. Hess je također bio duboko uključen u metafizička istraži­ vanja, osobito astrologiju. Oduševljeno je slušao tumačenja „tajnog nauka” profesora Haushofera i bio je učenik u školi antropozofije dr. Rudolfa Steinera, gdje se čovjekova viša svijest koristila za kontakt s duhovnim svijetom. Bio je i jedan od prvih članova Društva Thule. 10. svibnja 1941. godine, nakon tajnih, ali temeljitih priprema, Hess je odletio specijalno pripremljenim Messerschmittom 110 u Englesku, gdje je padobranom sletio na posjed vojvode od Hamiltona. Po svemu sudeći nadao se da će dogovoriti mir između Britanije i Njemačke. „Dvadeset pet godina kasnije u zatvoru Spandau, Hess me vrlo ozbiljno uvjeravao da su ga na tu ideju u snu potaknule nadnaravne sile”, pisao je nacistički ministar za proizvodnju oružja Albert Speer. Drugi su mislili da je Hessov let bio potajni Hitlerov pokušaj da završi borbe na Zapadu kako bi se pripremio za nadolazeći napad na Rusiju. Koja god bila prava svrha, let nije donio ništa. Hessa su odmah zatočili u lon­ donski Tower, a Hitler g a je proglasio samotnim luđakom. Prema Speeru, Hitler je za taj let okrivljavao „štetan utjecaj profesora Haushofera”. General Walter Schellenberg, ef nacističke vanjske obavještajne službe koji je smatrao da su britanski obavještajci možda utjecali na Hessa preko Haushofera, rekao je da ga je Hess iznenadio svojim erovanjem u „stara proročanstva i vizionarska otkrića... Recitirao je cijele odlomke proročanskih knjiga, poput Nostradamusovih i drugih kojih se ne mogu sjetiti, a zivao se i na stare horoskope koji se tiču njegove sudbine, kao i sudbine njegove itelji i Njemačke.” U strahu da Hess ne otkrije planove za njegov napad na Sovjetski Savez, Hitler je proglasio ludim i obećao da će stati na kraj „tim zvjezdoznancima”. Hitler je vio izvan zakona javno prakticiranje astrologije, gatanje i spiritističke seanse, kao i e „organizacije nalik na masonske lože”, uključujući Teozofsko društvo, orijentalne

159

JIM MARRS

templare, Red zlatne zore i Antropozofsko društvo dr. Steinera. Mnogi povjesničari ukazuju na te oštre mjere kao na dokaz da Hitler nije vjerovao u takve stvari. Levenda tvrdi da je naprosto bila riječ o internom sukobu. „Okultisti se općeni­ to lako distanciraju - uz prikladne pogrdne i astralne kletve - od drugih okultista s kojima se ne slažu oko filozofskih pitanja; i praktički svaki ozbiljan okultist'... može samo prezirati one koji čitaju iz listova čaja ili dlana te jeftine astrologe. Stoga... uopće ne vidim proturječje u Hitlerovoj opčinjenosti okultizmom s jedne strane i njegove naredbe da se zabrani popularna' okultna praksa s druge.” Dvoličan pristup okultizmu nije bio ništa novo za Hitlera. „Fiihrer je sam neprekidno ismijavao volkisch okultne skupine u svojim službenim govorima - dok je potajno tražio njihov savjet, daleko od radoznalih očiju i tiska i praznovjerne kršćan­ ske javnosti”, napominje Levenda, koji također iscrpno opisuje, na osnovi zaplijenjene nacističke dokumentacije, nekoliko istraživačkih ekspedicija Ahnenerbe SS-a u Tibet, koji je 1940. godine postao dijelom Himmlerova stožera. Nakon pripajanja Gdanjska, Sudeta i Austrije, Hitler je podijelio Čehoslovačku prema sporazumu s Francuzima i Britancima na sastanku u Munchenu. Do sredine 1939. godine bio je spreman krenuti na Poljsku, koja je imala ugovore o zajedničkoj obrani sa zapadnim silama. Opet je bila potrebna javna izlika za rat. Nakon nekoliko tjedana sve većih napetosti, mrtvi zatvorenici preodjeveni su u poljske odore i ostavljeni blizu granične radijske postaje, a Hitler je ustvrdio da se radi o poljskom napadu. U znak odmazde, 1. rujna 1939. godine, milijun i pol vojnika njemačkoga Wehrmachta, uključujući 55 oklopnih i motoriziranih divizija, ušlo je u Poljsku pod zaštitom najveće zračne flote ikad mobilizirane. Tom novom munjevitom ratu ili Blitzkriegu suprotstavila se poljska vojska koja je još uvijek imala konjaničke postrojbe naoružane kopljima. Britanija i Francuska poštovale su svoje sporazume o zajedničkoj sigurnosti s Poljskom, ali nisu mogle zaustaviti njemačku agresiju, i zbog vremena i zbog udaljenosti. Rat je opet buknuo 9. travnja 1940. godine kad je Hitler pokrenuo Blitdirieg na Belgiju i Nizozemsku. 10. lipnja, dok su savezničke snage uzmicale u svim sekto­ rima, ohrabreni diktator Mussolini pridružio se Hitleru protiv Francuske i Britanije. Francuska je pala za nekoliko tjedana, ostavivši očajnu Britaniju da se nastavi boriti sama. Ravnoteža snaga opasno se promijenila i medunarodni su bankari zacijelo morali ponovno razmotriti svoju podršku Hitleru.

160

I Japan bez izlaza

Na drugoj strani svijeta. Japansko se Carstvo bližilo vrhuncu. Kao i u slučaju Britanije, opstanak te otočne zemlje potpuno je ovisio o uvozu, a zbog ekonomske krize krajem 1930-ih godina, zemlja je bila u očajničkom škripcu. Potaknut svojom poviješću društava s ratobornim vitezovima (samurajima) i strogim kodeksom časti (bušido), Japan je tražio vlastiti Lebensraum napavši kinesku Mandžuriju 1931. godine. Tijekom nekoliko sljedećih godina, japanske su snage zauzimale sve veće dijelove Kine, oslabljene građanskim ratom između Čang Kai-šekovih nacionalista i komunista. Dok je Britanija bila zauzeta borbom protiv Hitlera 1940. godine, bilo je jasno d aje SAD jedina sila sposobna zaustaviti japansku ekspanziju na Pacifiku. Animozitet između dviju zemalja pojačao se kad je Japan bio primoran dokopati se još resursa u Kini zbog sve strožega američkog embarga zbog kojega su Japanu bili uskraćeni vitalni materijali. U rujnu 1940. godine Japan je postao partner Njemačke i Italije u Trojnom ktu kojim su si obećali međusobnu pomoć ako SAD uđe u rat. Predsjednik Franklin D. Roosevelt reagirao je prekinuvši izvoz američke nafte u Japan, kojom je on zadovoljavao više od 90 posto svojih potreba. 2. srpnja 1941. Japan ušao u Indokinu, najbliži alternativni izvor goriva. Predsjednik Roosevelt uzvratio zamrznuvši svu japansku imovinu u SAD-u. Bilo je jasno da je rat između Japana I SAD-a neizbježan. Ta činjenica nije promakla Rooseveltu koji je vodio kampanju za treći mandat 1940. godine, obećavajući da će Ameriku zadržati izvan europskoga rata. Međutim, t se već planirao - barem unutar tajnovita Vijeća za inozemne odnose. Novinar Jim Lucas piše: ,.U rujnu 1939. godine Vijeće je ponudilo da preuzme Vjgoročno planiranje za opterećeno Ministarstvo vanjskih poslova. M inistarstvo je 'stalo i osnovano je pet radnih skupina - za sigurnost i naoružanje, ekonomiju financije, politiku, teritorije i mirnodopske ciljeve. Tijekom sljedećih šest godina : su skupine, financirane od Zaklade Rockefeller, zatrpale M inistarstvo vanjskih slova sa 682 predstavke... Do 1942. godine Ministarstvo je praktički preuzelo te upine.”

r je le

161

JIM MARRS

Zaključak tog CFR-ova poduhvata - poznatog kao Projekt ratnih i mirnodop­ skih analiza - objelodanjen je 1940. godine kad je skupina članova CFR-a objavila novinski oglas izjasnivši se da bi „SAD trebao odmah proglasiti ratno stanje između ove zemlje i Njemačke „Članovi CFR-a bili su zainteresirani da iskoriste Drugi svjetski rat - baš kao onaj Prvi - kao opravdanje za stvaranje svjetske vlade”, ustvrdio je Perloff. „Globalisti su se nadali da će iskoristiti prijetnju sila osovine kako bi natjerali SAD i Englesku u trajno atlantsko savezništvo - što bi bio prijelazni korak prema svjetskoj vladi.” N o tijekom 1941. godine, čak i nakon što je tog ljeta Hitler upao u Rusiju, am e­ rička je javnost tvrdoglavo ostajala na poziciji nemiješanja u rat. Gallupova anketa iz 1940. godine pokazala je da je 83 posto američkih građana bilo protiv intervencije. Bila je potrebna dobra izlika kako bi se dobila podrška nepopustljive javnosti. Godinama bjesne prijepori o tome je li Roosevelt unaprijed znao za napad na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. godine. Dok nepobitnog dokaza i dalje nema, zbog brojnih raspoloživih informacija široko je prihvaćena ideja da je taj razorni napad bio potaknut i dopušten u pokušaju da se stvori javna podrška američkom sudjelovanju u ratu. Ne može se poreći da je Rooseveltova socijalna i ekonomska politika u razdoblju depresije uvelike centralizirala saveznu vlast i potaknula društveno manipuliranje koje traje i danas, a on sam bio je vrlo otvoreno privržen Engleskoj. Dok je proklamirao neutralnost, slao je ratne brodove i streljivo u Britaniju, kako je to predložila Skupina Century, sastavljena od članova CFR-a. Zapovjedio je okupaciju Islanda, izoliravši ga od Nijemaca, i odobrio napade na podmornice. Otvoreno je odobrio pozajmice naci­ onalističkoj Kini, japanskom neprijatelju, a potajno odobrio novačenje dobro plaćenih američkih „dobrovoljaca za Kai-šekove slavne „leteće tigrove”. Dobar dio toga bilo je kršenje međunarodnih ratnih zakona i jam ačno je izazivalo sile osovine. „Roosevelt je i sam bio pravi čovjek iz Wall Streeta”, piše Perloff. „Njegova je obitelj uključena u njujorške bankarske krugove još od 18. stoljeća. Njegov ujak Frederic Delano bio je u Upravnom odboru izvornih Saveznih pričuva." Rooseveltov zet Curtis B. Dali piše: „Većina njegovih [Rooseveltovih] ideja, njegova političkoga streljiva', unaprijed je za nj smišljala skupina članova CFR-a koja se zalagala za jedinstvenu svjetsku valutu.” Oni koji prihvaćaju ideju da su Roosevelt i još nekoliko upućenih osoba znali da će Pearl Harbor biti napadnut, ukazuju na ove sumnjive činjenice: - Za vrijeme pacifičkih pomorskih vježbi 1932. i 1938. godine, uz poman nad­ zor japanskih vojnih atašea, časnici Američke mornarice teoretski su uništili pacifičku flotu u Pearl Harboru. - Roosevelt je zapovjedio da se pacifička flota premjesti na izložen položaj u Pearl Harboru unatoč žestokim prigovorima admirala Jam esa O. Richardsona koji je smijenjen zato što je odbio izvršiti zapovijed.

162

VLADARI IZ SJENE

- Roosevelt, ministar vanjskih poslova Cordell Hull i drugi visoki dužnosnici znali su da je rat neizbježan i da su pregovori s japanskim veleposlanikom Kichisaburom Nomurom uzaludni s obzirom na to d a je dešifrirana japanska poruka otkrila kako je Nomura imao upute da ne popušta Hullovim strogim zahtjevima. - Znali su i da je velika japanska borbena skupina, uključujući šest nosača zra­ koplova, nestala iz vida nakon što je krenula prema Americi. - To je nagnalo šefa Glavnog stožera američke vojske George C. Marshalla, bli­ skog suradnika mnogih članova CFR-a, da pošalje čudno formuliranu poruku zapovjednicima u Pearl Harboru 27. studenog 1941. godine: „Neprijateljske akcije moguće u svakom trenutku. Ako se neprijateljstva ne mogu, ponavljam, N E M OGU izbjeći, SAD želi da Japan izvrši prvi otvoreni čin. Ova smjer­ nica ne treba, ponavljam N E TREBA biti shvaćena tako da vas ograničava u postupcima koji bi mogli ugroziti vašu obranu. Usprkos tom očitom upo• zorenju, uz popratnu sugestiju da se ne napadaju nikakvi napadači, brodovi Pacifičko flote ostali su usidreni, a zrakoplovi su bili zbijeni u skupine „lakih m eta” kao „osiguranje” protiv sabotera. - Tijekom prvoga tjedna prosinca Amerikanci su presreli japansku diplomatsku „ljubičastu” šifriranu poruku kojom se njihovu veleposlanstvu u Washingtonu naređuje da unište sve tajne dokumente i pripreme se za evakuaciju. - 4. prosinca australski obavještajci prijavili su da je viđena nestala japanska borbena skupina kako se kreće prema Pearl Harboru, ali Roosevelt je to odba­ cio kao glasinu koju su pokrenuli ratoborni republikanci. - Britanski agent po imenu Duško Popov saznao je za japanske planove od nje­ mačkih izvora, ali njegova upozorenja Washingtonu bila su ignorirana. - Prema Johnu Tolandu, odvojena upozorenja o očekivanom napadu na Pearl Harbor, premda su se razlikovala u točnom vremenu, stizala su od američkoga veleposlanika u Japanu Josepha Grewa, direktora FBI-a J. Edgara Hoovera, senatora Guya Gillettea, člana Kongresa Martina Diesa, general-brigadira Elliota Thorpea s Jave i pukovnika F. G. L. Weijermana, nizozemskoga voj­ nog atašea u Washingtonu. Kasnije je nizozemski mornarički časnik kapetan Johan Ranneft izjavio da su mu 6. prosinca američki obavještajni izvori javili da su japanski nosači zrakoplova samo 640 kilometara sjeverozapadno od Havaja. - Tijekom istraga nakon napada, Marshall i zapovjednik mornarice Frank Knox svjedočili su da se ne mogu sjetiti gdje su bili noću 6. prosinca. Kasnije je otkriveno da su obojica bila u Bijeloj kući s Rooseveltom. Tu je i pitanje nosača zrakoplova. Godine 1941. američka je javnost, kao i nekozadrtih vojnih dužnosnika, još uvijek smatrala d a je bojni brod glavno oružje. Ali, tko tko je obraćao pozornost znao je da je general Billy Mitchell sredinom 1920-

163

JM MARRS

ih dokazao da samo jedan zrakoplov pun bombi može uništiti bojni brod. Bojni su brodovi bili zastarjeli. Pobjeda u svakom ratu na Pacifiku otišla bi na stranu onoga s najjačim zračnim snagama, a to je značilo nosačima zrakoplova. Nijedan nosač zrakoplova nije bio prisutan kad je napadnut Pearl Harbor. 25. studenog 1941. godine ministar rata Henry Stimson razgovarao je s Rooseveltom nakon čega je zapisao u dnevnik: „Pitanje je bilo kako ih izmanipulirati da prvi zapucaju bez previše opasnosti za nas... Bilo je poželjno osigurati da Japanci budu ti koji će to učiniti, tako da nitko nimalo ne posumnja u to tko je agresor.” Odgovor na tu dilemu stigao je unutar 24 sata. Dokaz koji dosad najjače optu­ žuje Roosevelta da je unaprijed znao za napad potječe sa saslušavanja šefa Gestapa Heinricha Miillera 1948. godine. U knjizi Gregoryja Douglasa iz 1995. godine, teme­ ljenoj na nekad tajnim dosjeima, Miiller je izjavio da su 26. studenog 1941. godine Nijemci u Nizozemskoj prisluškivali prekoatlantski telefonski razgovor između Roosevelta i britanskoga premijera Churchilla. Churchill je izvijestio Roosevelta o kretanju nestale japanske flote i ustvr­ dio: „Uvjeravam vas da im je cilj (razgovor prekinut) flota na Havajima, u Pearl Harboru.” „To je grozno”, uzviknuo je Roosevelt. „Možete li mi reći... naznačiti... vjerodostojnost tog podatka?” „Pouzdan je ”, odgovorio je Churchill koji je spomenuo agente u japanskoj vojsci i diplomatskoj službi, kao i njihovu probijenu šifru. „Očit je zaključak da nam Japanci spremaju Port Arthur u Pearl Harboru. Slažete li se ?” pitao je Roosevelt. Churchill je odgovorio: „Itekako, ukoliko tom podlom činu ne dodaju i napad na Panamski kanal.” Port Arthur, danas zvan Liishun, bio je stra­ teška ruska luka na kineskom poluotoku Liaodong. Japanci su bili izvršili iznenadni napad torpedima na luku, kojim je započeo Rusko-japanski rat 1904. - 1905. Roosevelt je tada rekao: „Morat ću razmotriti cijeli problem... Japanski napad na nas, koji bi rezultirao ratom između njih i nas - i vas također - sigurno bi ispunio dva važna zahtjeva naše politike.” Roosevelt govori o svom izostanku iz Bijele kuće zbog neke izlike, dodajući: „Ono što ne znam, ne može mi nauditi i ne razumijem poruke s velike udaljenosti.” Glede nevjerojatne tvrdnje da bi američki vojni dužnosnici namjerno dopustili da američke postrojbe budu napadnute, Douglas objašnjava: „Upozorenje Rooseveltu nije došlo odozdo, nego s paralelne razine i od stranoga obavještajnog izvora koji je bio kudikamo opremljeniji za dešifriranje i prevođenje japanskih poruka”

164

| Drugi svjetski rat

To što se unaprijed znalo za napad 7. prosinca daje novo značenje Rooseveltovim riječima o „datumu koji će ostati sramotan” . Tog je dana šokirana američka javnost saznala da su njezine snage na Havajima doživjele gubitke od 2400 mrtvih, 1200 ranjenih, četiri potopljena bojna broda i još tri teško oštećena, uz uništene mnoge druge manje brodove i stotine zrakoplova. Sljedećeg dana Roosevelt se obratio Kongresu tražeći objavu rata. To je brzo odobreno sa samo jednim glasom protiv - zastupnice Jeannete Rankin iz Montane, prve žene u bilo kojem domu Kongresa. Rankin je također bila među 49 članova Kongresa koji su glasali protiv VVilsonove objave rata 1917. godine, a 1968., u dobi od 87 godina, predvodila je 5000 žena iz Brigade Jeannette Rankin u pohodu na Capitol Hill kako bi prosvjedovala protiv Vijetnamskoga rata. Među mnogima prezirana kao „pacifistkinja”, Rankin je možda razumjela skrivene makinacije iza tih ratova bolje nego njezini sunarodnjaci. Roosevelt je imenovao posebno povjerenstvo kako bi se utvrdila odgovornost za napad na Pearl Harbor. N a čelu mu je bio sudac Vrhovnoga suda Owen Roberts s dva člana CFR-a u peteročlanom tijelu. Robertsovo povjerenstvo optužilo je zapovjednike Pearl Harbora admirala Husbanda Kimmela i generala Waltera C. Shorta, da su zane­ marivanjem dužnosti skrivili tragediju. Razbješnjeni časnici zahtijevali su vojno suđenje kako bi sprali ljagu sa svojih imena, što je Kongres napokon naredio 1944. godine. Za vrijeme tih postupaka, unutarnje istrage vojske i mornarice pokazale su da krivnja za iznenadni napad leži na Marshallu i drugim vašingtonskim šefovima. Kimmel je bio oslobođen, a Short go ukoren. Poput budućega VVarrenova povjerenstva, Robertsovo je povjerenstvo tupalo prema pretpostavci krivnje i pristrano biralo odgovarajuće dokaze. Osim a, istražitelji su zaključili da ako su dešifrirane poruke bile proslijeđene Kimmelu Havaje, onda su mogle sadržavati „vjerojatno točno vrijeme i datum napada". „Otkrića Vojnoga suda zakopana su u 40 svezaka Vladina izvještaja o Pearl arboru i malo je Amerikanaca saznalo pravu istinu”, napominje Perloff. S cijelim svijetom u plamenu rata i s gotovo pola Europe pod Hitlerovom ntrolom, međunarodni ratni financijeri shvatili su da su stvorili frankenštajnsko

165

JIM MARRS

čudovište, stvorenje bez nadzora. Njihov prezir spram komunizma kao i gnušanje nad Japanskim Carstvom stavljeni su u drugi plan, dok su se mobilizirali kako bi zaustavili čovjeka koji se zavjetovao da će likvidirati ratne profitere, slobodne zidare, Zidove i međunarodne bankare.

i Posao kao i obično

Čak i nakon što jc više od 20 zemalja oformilo savez za borbu protiv Hitlera i japanskih militarista, bilo je nekih biznismena - većinom povezanih s tajnim društvi­ ma - koji nisu mogli odoljeti da ne profitiraju na svjetskoj nesreći. Dobar primjer bio je Walter C. Teagle, predsjednik Standard Oila iz New Jerseyja u vlasništvu Roekefellerove banke Chase. Teagle je bio i direktor američke tvrtke I. G. Chemical, podružnice divovskoga konglomerata I. G. Farben. Charles Higham opisao je kako je Teagle, preko Rockefellerovih bankarskih i naftnih interesa, donio svojim poslodavcima priličan profit malo prije rata. „[Teagle] je nastavio surađivati s Farbenom u poslovima s tetraetil-olovom, dodatkom zrako­ plovnog goriva”, piše Higham u svojoj knjizi Trgovina s neprijateljem: razotkrivanje nacističko-američke novčane urote 1933. - 1949. (Trading with the Enemy: An Expose of the Nazi-American Money Plot 1933-1949). „Goringovi zrakoplovi nisu mogli letjeti bez toga. Samo su Standard, Du Pont i General Motors imali prava proizvoditi ga. Teagle je pomogao ogranizirati prodaju te dragocjene tvari [Farbenovu predsjedniku] Schmitzu, koji je 1938. godine putovao u London i posudio' 500 tona od Ethyla, britanske podružnice Standarda. Sljedeće godine Schmitz i partneri vratili su se u London i obavili kupnju u vrijednosti 15 milijuna dolara. Zahvaljujući tome, Hitlerovo se zrakoplovsto osposobilo za bom­ bardiranje Londona, grada gdje je obavljena nabava. Isto tako, opskrbljujući Japan tetraetilom, Teagle je pomogao Japancima da sudjeluju u Drugom svjetskom ratu.” Neobično je da je taj isti Walter Teagle pomagao pri stvaranju Nacionalne upra­ ve za obnovu, jedne od agencija predsjednika Roosevelta u vrijeme New Deala, čija je svrha bila reguliranje američkoga biznisa. To je čudan izbor ako se uzme u obzir da su se industrijski magnati toliko protivili Rooseveltovoj politici. Neki istraživači smatraju takvo djelovanje dokazom da se tajni naumi ostvaruju iza naoko bezazlenih zbivanja. Kako se rat bližio, poslovne i bankarske veze bile su sve tješnje. Godine 1936., obitelji Schroder i Rockefeller oformile su Schroder, Rockefeller & Company, koji je časopis Time opisao kao „dodatni ekonomski pokretač osovine Rim - Berlin". Partneri u toj tvrtki bili su nećak Johna D. Rockefellera Avery Rockefeller, barun Bruno von

167

JIM MARRS

Schroder u Londonu i Kurt von Schroder u Kolnu. Pravnici su im bili iz odvjetničke tvrtke Johna Fostera i Allena Dullesa. Mlađi je Dulles zajedno s Edselom Fordom sjedio u tvrtkinu Upravnom odboru. I. G. Farben i Rockefellerov Standard Oil toliko su se isprepleli da je 1942. Thurman Arnold, šef Antitrustovskog odjela američkog Ministarstva unutarnjih poslova, iznio dokumente za obrambeno povjerenstvo senatora Harryja S. Trumana koji pokazuju da su „Standard Oil i njemački Farben doslovno podijelili svjetska trži­ šta te uspostavili naftne i kemijske monopole u cijelom svijetu". Čak i nakon što je SAD ušao u rat, taj se ugodan odnos nastavio. Putem zamr­ šenih poslovnih transakcija Rockefelleri su nastavili prodavati naftne proizvode Njemačkoj preko trećih zemalja. „Dok su američki civili i oružane snage podjednako trpjeli zbog restrikcija, više je benzina odlazilo u Španjolsku [nakon čega se prebacivao u Njemačku] nego domaćim potrošačima”, piše Higham. Higham je zvao medunarodnu kliku međupovezanih biznismena i bankara ..Bratstvom”, povezanim „ideologijom 'posao kao obično ... Povezani istim natražnjačkim idejama, članovi teže k zajedničkoj budućnosti pod fašističkom prevlašću bez obzira na to koji bi svjetski vođa mogao ostvariti tu ambiciju”, objašnjava on. „Tako šefovi multinacionalki kakve danas poznajemo imaju šesticu na svakoj strani kocke. Koja god strana pobijedi u ratu, sile koje doista upravljaju državama neće biti pogođene. Kad je postalo jasno da Njemačka gubi rat, biznismeni su postali napadno lojalniji'. Zatim, kad se rat završio, preživjeli su ulagali u Njemačku, štitili svoju imovinu, vratili nacističke prijatelje na visoke pozicije, pomogli izazvati Hladni rat i osigurali trajnu budućnost Bratstva.” Iscrpno je dokumentirano kako je Standard Oil iz New Jerseyja slao gorivo u Njemačku preko Švicarske 1942. godine; kako je banka Chase poslovala u okupira­ nom Parizu uz potpuno znanje središnjice u New Yorku; kako su se Fordovi kamioni proizvodili za njemačku vojsku s odobrenjem Uprave; kako je pukovnik Sosthenes Behn, šef tvrtke International Telephone & Telegraph i direktor banke National City, radio na unapređivanju nacističkih telefonskih komunikacija te proizvodnji lovaca i projektila V-1. Sve je to rađeno zakonito zahvaljujući predsjedniku Rooseveltu. Samo šest dana nakon Pearl Harbora, 13. prosinca 1941. Roosevelt je naložio: „Ovime se odobrava opće dopuštenje kojim se dozvoljava svaka transakcija ili djelovanje zabranjeno odjelj­ kom 3(a) Zakona o trgovini s neprijateljem, pod uvjetom da... takvu transakciju ili djelovanje odobri Ministarstvo financija... prema izvršnoj odredbi br. 8389." l o znači da se svaka poslovna transakcija mogla ozakoniti uz odobrenje Rooseveltova ministra financija Henryja Morgenthaua, čiji je otac pomogao osnivanju Vijeća za inozemne odnose. Značajne količine sredstava iskorištenih za održavanje rata stizale su preko Banke za međunarodna poravnanja (B IS), u vlasništvu Morganove podružnice banke First National iz New Yorka, engleske Središnje banke, njemačkog Reichsbanka, tali­

168

VLADARI IZ SJENE

janske Središnje banke, francuske Središnje banke i drugih velikih središnjih banaka. Osnovan u Baselu 1930. godine, tobože kako bi se bavio njemačkim ratnim reparaci­ jam a, BIS je zapravo tvorevina manipulatora iz tajnih društava. Prema povjesničaru Quigleyju, bio je dio plana „za stvaranje svjetskog sustava financijske kontrole u privatnim rukama kadrog da dominira političkim sustavom svake zemlje i svjetskom ekonomijom u cjelini... koji će na feudalistički način nadzirati središnje banke u svi­ jetu djelujući sporazumno putem tajnih dogovora postignutih na čestim sastancima i konferencijama.” BIS je ubrzo pao pod kontrolu Hitlerovih suradnika Kurta von Schrodera, pred­ sjednika Reichsbanka Hjalmara Horacea Greelyja Schachta i potpredsjednika Emila Puhla. Prema Highamu, banka je postala „novčani lijevak američkih i britanskih fondova kojim su se sredstva slijevala u Hitlerovu riznicu i pomogle mu izgraditi ratni stroj”. Prvi predsjednik BIS-a bio je Rockefellerov bankar Gates W. McGarrah, bivši dužnosnik banke Chase National i banke Saveznih pričuva te djed budućeg direktora CIA-e Richarda Helmsa. Prema nekoliko autora koji pišu o zavjerama, BIS je i dalje žarište pranja novca i međupovezane bankarske kontrole. Mnogi zamršeni i isprepleteni financijski poslovi tijekom rata obavljeni su u neutralnoj Švicarskoj koja je 1939. godine imala 2278 registriranih međunarodnih korporacija i 2026 holdinga čiji vlasnici nisu bili Švicarci te bila sjedište 214 među­ narodnih banaka. Veze između njemačke i američke industrije čelika obznanio je 1944. godine SS Obergruppenfiihrer, koji je objasnio njemačkim industrijalcima i Vladinim dužnosnici­ ma da „patenti za nehrđajući čelik pripadaju zajedno Chemical Foundationu iz New 'iorka i njemačkoj tvrtki Krupp te da su stoga tvrtke United States Steel, Carnegie, Illinois, American Steel & Wire, National Tube itd. obvezne surađivati s koncernom Krupp”. Upravo je njemački magnat industrije čelika Fritz Thyssen, nacist od ranih dana, financirao Hitlera i uveo ga u važne poslovne krugove. Godine 1942. sporazumom koji uključuje Karla Lindemanna, predstavnika Standard Oila u Berlinu, šefa SS-ove kontraobavještajne službe Schellenberga, ban­ kara Kurta von Schrodera i čelnika ITT-a Behna, Hitlerova vlada ušla je u partnerstvo s ITT-om. Zahvaljujući tim isprepletenim poslovnim vezama, „nakon Pearl Harbora, njemačka vojska, mornarica i zrakoplovstvo ugovorili su s ITT-om proizvodnju tele­ fonskih centrala, telefona, alarmnih uređaja, plutača, uređaja za uzbunjivanje, radar­ ske opreme i 30 000 upaljača mjesečno za topovsko streljivo kojim su ubijani britanski i američki vojnici” , navodi Higham. „D o 1944. godine taj je iznos povećan na 50 000 mjesečno. Povrh toga, IT T je dobavljao sastavne dijelove za raketne bombe koje su " udale na London, selenske ćelije za suhe ispravljače, radijsku opremu i fortifikacijske i borbene komunikacijske uređaje.” General Motors je prije 1939. godine uložio više od 30 milijuna dolara u postro:nja I. G. Farbena u Njemačkoj premda su rukovoditelji bili itekako svjesni toga da se 1,5 posto svih plaća donira nacistima. Osim toga, najveći njemački proizvođači oklo­

169

JIM MARRS

pnih borbenih vozila bili su Opel, u cijelosti u vlasništvu podružnice General Motorsa pod kontrolom Morganovih interesa, i njemačka podružnica tvrtke Ford. Novinska agencija Reuters izvijestila je da je nacistički šef naoružanja Albert Speer izjavio kako Hitler nikad ne bi razmišljao o invaziji na Poljsku bez tehnologije za sintetičko gorivo koju je Njemačkoj pribavio General Motors. Higham tvrdi d a je , zahvaljujući politič­ koj i društvenoj moći članova tajnih društava s obiju strana Atlantika, „Niirnberški proces uspješno zakopao istinu o vezama Bratstva”. To „bratstvo” ljudi povezanih tajnim osobnim i poslovnim spletkama nastavilo je djelovati i nakon prekida vatre. Tužitelj Ministarstva unutarnjih poslova po imenu Jam es Steward Martin došao je s istražiteljskim timom u Njemačku nakon rata i pokušao rasplesti zamršenu mrežu poslovnih dogovora. Neprekidno je bio opstruiran, i na koncu je razočaran odstupio. U svojoj knjizi iz 1950. pod naslovom Svi časni ljudi (All Honorable Men) Martin je napisao: „U Njemačkoj nas nisu zaustavile njemačke tvrtke. II Njemačkoj su nas zaustavile američke tvrtke. Sile koje su nas zaustavile djelovale su iz SAD-a, ali nisu djelovale otvoreno. Nije nas zaustavio zakon koji je donesen u Kongresu, ni predsjed­ nikova izvršna odredba, čak ni promjena politike koju je odobrio predsjednik... ukrat­ ko, što god nas to zaustavilo, nije bilo 'v la st'. Ali, očito je upravljalo kanalima putem kojih vlast obično djeluje. Relativna nemoć vlada... naravno, nije nova... nacionalne vlade stajale su postrani, dok su veći igrači sređivali svjetske poslove.” Nijednu od ovdje iznesenih informacija ne treba shvatiti kao da znači kako nije bilo nužno boriti se protiv nacista i japanskih militarista. Očito, kako god gledali na današnju situaciju u svijetu, sigurno je bolja od niza interkontinentalnih koncen­ tracijskih logora punih nearijaca kojima zapovijedaju SS-ovci u čizmama i japanski stražari. Ali, kako bi se spriječile takve pojave u budućnosti, važno je shvatiti da tajna društva manipuliraju javnošću. 1 mora se ukazati na to da ljudi iz tajnih društava koji promiču i financiraju rat i dalje profitiraju dok traju neprijateljstva. Ne pokazu­ jući privrženost zemljama u kojima prosperiraju, ti ljudi i njihove tvrtke nastavili su pružati potporu najubojitijem neprijatelju u najopasnijem razdoblju za SAD i Veliku Britaniju. Kako nitko ne bi pomislio da je to nezanimljiva drevna povijest koja nema veze s današnjom stvarnošću, treba uzeti u obzir da je još krajem 1998. godine bilo mnogo neriješenih sudskih tužbi protiv Ford Motora, banke Chase Manhattan, J. R Morgan & Companyja, nekoliko švicarskih banaka i drugih tvrtki zbog njihova davnog poslo­ vanja s nacističkom Njemačkom. Njemački osiguravateljski div Allianz AG, koji je 1990. godine preuzeo američku tvrtku Firem an's Fund Insurance u poslu vrijednom 3,3 milijarde dolara, tužen je zato što nije isplatio police osiguranja židovskih klijenata. Također je otkriveno da je ta tvrtka osigurala zgrade i civilne zaposlenike iz zloglasnog logora smrti u Auschwitzu za slučaj „nemarnih ili zlonamjernih postupaka od strane zatvorenika".

170

VLADARI IZ SJENE

Početkom 1999. godine dužnosnici njemačke Deutsche Banke brinuli su se da bi njihovo priznanje d a je banka pozajmljivala novac za izgradnju Auschvvitza moglo ugroziti kupovinu njujorške tvrtke Bankers Trust vrijednu 9,8 milijardi dolara. Čemu tako kasno priznanje? Dr. Hermann Josef Abs, osnivač te Središnje banke i vodeći Hitlerov i nacistički bankar, ostao je njezin počasni predsjednik sve do smrti 1994. godine.

171

| Prvi svjetski rat

Huka tajnih društava i njihovo popratno bankarsko i poslovno manipuliranje ratom još je uočljivije u „ratu za završetak svih ratova", obično poznatom kao Prvi svjetski rat. Protivno školskom udžbeničkom objašnjenju da je rat uzrokovao atentat jednog Srbina na austro-ugarskog nadvojvodu Franju Ferdinanda 1914. godine, istraživači su otkrili da je planiranje toga ratnog požara započelo mnogo godina ranije i da je, još jednom, uključivalo članove tajnih društava. ,,()d posljednjeg dijela 18. stoljeća Rothschildov recept [suprotstaviti jednu zemlju drugoj dajući pozajmice objema] kontrolirao je europsku političku klimu”, piše Griffin. „Utrka u naoružanju odvijala se mnogo godina... Atentat na Franju Ferdinanda nije bio uzrok nego okidač.” Kao i danas, balkanske su države bile zatvorene u krug rata, prevrata i etničkih sukoba. Nakon ratova 1912. - 1913. godine, pukovnik Dragutin Dimitrijević, šef srp­ ske vojne obavještajne službe, kovao je urotu za atentat na Franju Ferdinanda, što je bilo dio plana za oslobođenje Srba u južnoj Austro-Ugarskoj. Djelovao je pod imenom „Apis” u tajnom društvu poznatom kao „Crna ruka”. Prema jednoj masonskoj publikaciji iz 1952. godine, Ferdinandov ubojica, Iwisanski Srbin Gavrilo Princip, i drugi bili su slobodni zidari koje je potaknuo Apis, a razbjesnilo ih je razotkrivanje tajnog sporazuma između Vatikana i Srbije. Ferdinandova smrt prouzročila je lančanu reakciju ultimatuma i mobilizacija koji se na koncu proširio s Balkana na cijelu Europu. Prije toga, Upravni odbor Zaklade za međunarodni mir Fondacije Andrewa Carnegieja sastao se 1909. godine kako bi raspravljao o promjeni američkog načina života. Član Kostiju Daniel Coit Gilman bio je bivši predsjednik Zavoda Carnegie, a drugi članovi Reda sjedili su u Upravnom odboru. Prema jednom kongresnom istra­ živaču, Upravni je odbor došao do istog zaključka kao „Izvještaj iz Iron M ountaina": „Nem a poznatih načina koji bi bili učinkovitiji od rata, uz pretpostavku da je cilj promjena načina života cijelog naroda... Kako ćemo SAD uključiti u rat?” Bilo je to vrlo dobro pitanje budući da su Amerikanci bili u golemoj većini izolacionisti, priklonjeni savjetu predsjednika Georgea VVashingtona „da izbjegavaju trajno savezništvo s bilo kojim dijelom stranog svijeta”. 172

VLADARI IZ SJENE

Gary Allen u svojem podzemnom klasiku iz 1971. godine Nitko se ne usuđuje spomenuti zavjeru (None Dare Call It Conspiracy) također vidi zlu namjeru u tom ratu. Napisao je: „Woodrow Wilson ponovno je izabran za dlaku. Temeljio je svoju kampanju na sloganu: On nas je zadržao izvan rata!'... Samo pet mjeseci kasnije bili smo u njemu. Ista klika koja je izmanipulirala usvajanje poreza na dohodak i Sustava saveznih pričuva htjela je Ameriku u ratu. J. R Morgan, John D. Rockefeller, pukov­ nik ' House, Jacob Schiff, Raul Warburg i ostali zavjerenici s otoka Jekyll duboko su umiješani u to.” „Čak i prije oružanog sukoba, iz francuske tvrtke Rothschild Freres brzojavili su tvrtki Morgan & Company u New York, predlažući pozajmicu od 100 milijuna dolara, od čega bi znatan dio ostao u SAD-u kako bi se platila francuska kupovina američkih dobara", piše Charles Callan Tansill u knjizi Amerika ide u rat (America Goes to War). U tu je pozajmicu bio uključen J. R Morgan mlađi, koji je preuzeo kontrolu nad financijskim carstvom Morgana nakon smrti svojeg glasovitog oca 1913. godine. Morgan je kao američki predstavnik Rothschilda - neki bi rekli partner - bio ključni lik u nadolazećem krvoproliću. Predsjednik Woodrow Wilson, koji je stupio na svoju dužnost zahvaljujući dona­ cijama bankara Morgana, Bernarda Barucha, Jacoba Schiffa i Clevelanda Dodgea, j odabrao je Morgana mlađeg kao glavnoga američkog posrednika pri kupovini iako je ovaj bio jedini posrednik pri kupovini za Britaniju, Francusku, Rusiju, Italiju i Kanadu. U tom je svojstvu Morgan nadgledao prijenos golemih količina novca za vrijeme rata. Kupio je američke vojne i druge materijale u vrijednosti većoj od tri milijarde dolara u ime savezničkih snaga i organizirao više od 2000 američkih bana­ ka da izdaju više od 1,5 milijarde savezničkih obveznica. Nakon rata, Morganova je tvrtka dogovorila pozajmice za obnovu europskih zemalja u ukupnoj vrijednosti većoj deset milijardi. Bankara Bernarda Barucha, koji je kasnije pomogao financirati Vijeće za inozene odnose, predsjednik Wilson imenovao je čelnikom Odbora za ratnu industriju, dje je nadzirao sve domaće ugovore o ratnim materijalima. ,,U Wall Streetu se našiko govorkalo da je na ratu, koji je svijet trebao učiniti sigurnim za međunarodne ikare, osobno zaradio 200 milijuna dolara”, piše Alien. Morgan i Baruch nisu bili jedini koji su profitirali na ratu. Prema objavljenoj itistici, godišnja dobit Du Pontovih, proizvođača baruta, narasla je sa šest milijuna ■ara 1914. godine na 58 milijuna 1918., što je porast od 950 posto. U pet godina su prethodile ratu godišnja zarada U.S. Steela prosječno je iznosila 105 milijuna !ara. To je skočilo na 240 milijuna tijekom ratnih godina, 1 9 1 4 .-1 9 1 8 . Dobit tvrtInternational Nickel porasla je s četiri milijuna dolara godišnje na 73,5 milijuna 18., što je rast veći od 1700 posto. Je li ta golema količina novca bila dobro iskorištena? Ne, prema general-bojniku leyju D. Butleru. U svojoj knjizi iz 1935. godine Rat je reket (War Is a Racket),

173

JM MARRS

Butler je komentirao: „Uzmimo proizvođače cipela... Primjerice, prodali su SAD-u 35 000 000 pari vojničkih cipela potkovanih čavlima. U ratu je sudjelovalo četiri miliju­ na vojnika. Osam pari, i više, po vojniku. Moja je pukovnija za vrijeme rata imala samo jedan par po vojniku. Neke od tih cipela vjerojatno još postoje... Ostalo je i mnogo kože pa su proizvođači kože prodali SAD-u stotine tisuća McClellanovih sedala za konjicu. Ali, američka konjica uopće nije sudjelovala u ratu!... Prodali su SAD-u 20 000 000 mreža protiv komaraca za vojničku uporabu... Nijedna od tih mreža nikad nije stigla u Francusku!... Oko 6000 konjskih zaprega prodano je SAD-u da ih koriste pukovnici! Nijedna nije iskorištena. Ali, proizvođač zaprega imao je svoj ratni profit.” No, ubrzo je došlo do nevolje za te divovske novčane transakcije - činilo se da Njemačka dobiva rat, a državne blagajne Engleske i Francuske bile su prazne. Britanski i francuski bankari, suočeni s potpunim gubitkom ako Njemačka pobje­ dom dokrajči ravnotežu snaga, obratili su se SAD-u za spas. Američki veleposlanik Walter Hines Page, koji je bio i član Rockefellerova Odbora za opće obrazovanje, a dobivao je i godišnju potporu od 25 000 dolara od Rockefellerove banke National City, izložio je problem Ministarstvu vanjskih poslova u brzojavu od 15. ožujka 1917. godine: „Mislim da pritisak te nadolazeće krize nadmašuje sposobnosti Morganova financijskog posredništva za britansku i francusku Vladu... Ukoliko ne stupimo u rat s Njemačkom, naša Vlada, naravno, ne može... izravno dodijeliti kredit.” Vođe su htjeli Ameriku u ratu, ali predsjednik Wilson se obvezao da se neće umi­ ješati. No, potajno je postigao druge dogovore. 9. ožujka 1916. godine, osam mjeseci prije predsjedničkih izbora, Wilson je odobrio tajni sporazum koji je pripremila nje­ gova desna ruka, pukovnik House, da se uđe u rat na savezničkoj strani. „Nakon rata, tekst tog sporazuma proturio je u javnost”, piše njemački simpatizer George Viereck. „[Sir Edward] Gray se prvi izbrbljao. Rage je naveliko raspravljao o tome. Pukovnik House priča svoju priču... Ali, iz nekog nepojmljivog razloga enormno značenje tog otkrića nikad nije ušlo u svijest američkog naroda." Ipak, američka javnost i dalje se protivila stupanju u rat. Očito, stavovi javnosti morali su se promijeniti. Stavove oblikuju mediji, a čak i u Prvom svjetskom ratu veliki su mediji bili pod kontrolom interesa Rockefellera i Morgana. Kako je zabilježeno u Kongresnom arhivu 1917. godine: ,,U ožujku 1915. tvrtke J. P Morgana... imaju 12 ljudi na najvišim pozicijama u novinskom svijetu, i angažiraju ih da odabiru najutjecajnije novine u SAD, kao i dovoljan broj njih da općenito kontroliraju politiku dnevnog tiska... Otkrili su da je nužno preuzeti nadzor nad samo 25 najvećih izdanja. Postignut je dogovor; kupljena je politika tih listova, plaćalo se mjesečno; postavljen je urednik za svaki list da kako valja nadgleda i uređuje informacije koje se tiču pitanja spremnosti, milita­ rizma, financijske politike i drugih stvari nacionalne i međunarodne naravi koje se smatraju ključnima za interese kupaca.” Svako izdanje koje nije bilo potpuno kontrolirano bilo je zastrašeno snagom Rockefellerovih i Morganovih oglašivačkih dolara. Griffin napominje: „Nakon bloka

174

VLADARI IZ SJENE

J. R Morgana, Roekefelleri imaju najviše oglašivačkog prostora na raspolaganju. A kad samo oglašavanje nije dovoljno da osigura odanost nekog lista, poznato je da Roekefellerove tvrtke izvršavaju izravne uplate u zamjenu za prijateljski urednički stav." Ali, čak i to novcem potpomognuto medijsko bombardiranje, zajedno s protunjemačkom retorikom Rockefellerovih i Morganovih zaklada i sveučilišta, nije uspjelo uvjeriti američku javnost da treba stupiti u rat. Ispitivanja javnosti pokazala su da je protiv stupanja u europski rat bilo gotovo 90 posto ljudi.

i Poticaj za rat

Kao i kroz cijelu povijest, bila je nužna provokacija kako bi se tvrdoglava javnost natjerala u rat. Ta je provokacija bila potonuće putničkoga broda Lusitania. Analiza tog okrutnog čina otkriva intrigantan primjer zakulisnog manipuliranja. Winston Churchill, koji je imenovan ministrom ratne mornarice 1911. godine, očajnički je želio da se Amerika pridruži Engleskoj kao saveznica. U kasnijoj knjizi Svjetska kriza (The World Crisis) Churchill je napisao: „Manevar koji dovede saveznika na bojno polje jednako je koristan kao onaj kojim se dobiva velika bitka.” Prema postojećim ratnim pravilima, i britanski i njemački ratni brodovi trebali su dati posadama neprijateljskih plovila priliku da pobjegnu prije potapanja. Za pod­ mornice je to značilo izranjanje i pozivanje neprijatelja. Godine 1914. Churchill je naredio britanskim trgovačkim brodovima da se ne obaziru ni na kakve pozive te da uzvrate čak i protunapadom ako su naoružani. Ta je naredba prisilila zapovjednike njemačkih podmornica da ispaljuju torpeda dok zaranjaju radi zaštite. Churchill je također naredio britanskim brodovima da uklone imena s trupa i podignu zastave neutralnih zemalja kad su u luci. Churchill je otvoreno priznao da su te naredbe bile trik za uvlačenje drugih zemalja u rat. „Podmornica koja je zaronila morala se više oslanjati na podvodne napade pa se tako više izlagala opasnosti da zamijeni neutralne brodove za britanske i potopi neutralne posade te tako dovede Njemačku u sukob s drugim velikim sila­ m a.” Upravo takva „pogreška” dogodila se 7. svibnja 1915. godine kad je zapovjednik jedne njemačke podmornice torpedirao britanski putnički brod Lusitania na putu iz New Yorka u Liverpool. Gotovo 2000 ljudi potonulo je s brodom, uključujući 128 Amerikanaca. Taj je čin pokrenuo požar protunjemačkog raspoloženja diljem SAD-a koji je raspirivao tisak pod dominacijom Rockefellera i Morgana. Tek su kasnijih godina činjenice o Lusitanijinu potonuću postale dostupne jav­ nosti. Protivno američkim tvrdnjama o neutralnosti, brod je nosio 600 tona topovskog praha, šest milijuna komada streljiva, 1248 topovskih projektila te druge ratne mate­ rijale. „Kad je Lusitania krenula iz njujorške luke na svoje posljednje putovanje, bila

176

VLADARI IZ SJENE

je praktički plutajuće skladište streljiva”, napominje Griffin. Prema Colinu Simpsonu, Wilson je naredio da se izvorni brodski manifest s popisom tog naoružanja sakrije u arhivima Ministarstva financija. Griffin je također ukazao na to da je Lusitaniju britanska mornarica registrirala kao naoružanu pomoćnu krstaricu u vlasništvu kompanije Cunard, najvećeg konku­ renta međunarodnoga brodarskog trusta J. P Morgana, koji je uključivao dvije najveće brodarske tvrtke, zajedno s britanskim White Starom. „Morgan je 1902. godine poku­ šao preuzeti... Cunard, ali blokirala ga je britanska mornarica koja je htjela zadržati Cunard izvan strane kontrole kako bi se njegovi brodovi mogli koristiti u vojne svrhe za vrijeme rata ako bude nužno”, napominje Griffin. Njemačko veleposlanstvo u Washingtonu, potpuno svjesno da se tone ratnih materijala unose u ratnu zonu oko Engleske, osim što je uzalud uložilo prosvjed američkoj Vladi, nastojalo je spriječiti tragediju. Dužnosnici veleposlanstva pokušali su objaviti oglase u 50 listova na istočnoj obali. Oglas je glasio: „U PO ZO REN JE! PU TN ICI koji se namjeravaju ukrcati na prekoatlantske brodove podsjećaju se da je na snazi ratno stanje između Njemačke i njezinih saveznika te Velike Britanije i njezinih saveznika; da ratna zona uključuje vode koje graniče s Britanskim otočjem; da su, prema službenom upozorenju koje je izdala Carska Njemačka Vlada, brodovi koji plove pod zastavom Velike Britanije ili bilo kojeg njezina saveznika podložni uništenju u tim vodama te da putnici koji plove u ratnoj zoni na brodovima Velike Britanije ili njezinih saveznika, to čine na vlastitu odgovornost.” Od 50 listova predviđenih za objavljivanje tog upozorenja, samo je Des Moines Register to učinio traženog datuma. Ostali listovi povukli su oglas zbog intervencije američkog Ministarstva vanjskih poslova. Vladini dužnosnici zastrašili su urednike tvrdeći da bi, zbog mogućnosti parnica zbog klevete, najprije trebali nabaviti odobre­ nje pravnika Ministarstva vanjskih poslova. Predsjednik Wilson bio je upozoren na situaciju. Godinama kasnije Simpson je napisao: „Nem a sumnje da je predsjednik Wilson bio obaviješten o tipu tereta namijenjenog Lusitaniji. Nije učinio ništa, samo je priznao da je onog dana kad su mu javili za potapanje, proveo mnoge besane sate.” Dodatnu podršku onima koji vjeruju da je Lusitania svjesno prepuštena svojoj sudbini dao je britanski zapovjednik Joseph Kenworthy, koji je bio na dužnosti kad je brod potopljen, otkrivši kasnije da je njegova vojna pratnja povučena u posljednjem trenutku, a kapetanu je naređeno da smanjenom brzinom uđe u područje za koje se znalo da je pod nadzorom njemačkih podmornica. Jasno je zašto je Njemačka napala taj brod, a Britanija bi učinila isto da se američko streljivo dopremalo Njemačkoj. .Nijem ci, čiji je torpedo pogodio putnički brod, bili su nehotični ortaci ili žrtve splet­ ke koju je vjerojatno skovao Winston Churchill”, zaključuje Simpson. Preživjeli i kasnije istrage otkrivaju da njemački torpedo nije potopio Lusitaniju. Ijezino je uništenje prouzročila sekundarna unutrašnja eksplozija - najvjerojatnije skladištenog eksploziva i streljiva.

177

JIM MARRS

Bez obzira na to je li potapanje Lusitatiije bilo smišljeno ili nije, taj incident još uvijek nije bio dovoljan da natjera američki narod u rat. „Torpediranje trgovač­ kih brodova i gubitak civilnih života, uključujući američke, uvjerio je Amerikance u njemačke strahote, ali ne i u njemačko neprijateljstvo prema njima”, piše Barbara W. Tuchman. Njemačko je zapovjedništvo, promišljeno nastojeći izbjeći izazivanje neprijatelj­ stva SAD-a nakon potapanja nekoliko trgovačkih brodova, uključujući Lusitaniju, u rujnu 1915. godine obustavilo neograničeno podmorničko ratovanje. Usprkos svim Wilsonovim i Churchillovim manipulacijama, sami su Nijemci na koncu gurnuli Ameriku u rat. Taj je događaj uključivao Meksiko i osobito čovjeka koji je više nego itko drugi pokrenuo Prvi svjetski rat. To je bio Arthur Zimmermann, koji je kao zamjenik njemačkog ministra vanjskih poslova 1914. godine pridonio početku rata ponajprije time što je sastavio brzojav kojim se obznanila odluka Njemačke da podrži Austro-Ugarsku protiv Srbije nakon umorstva nadvojvode Ferdinanda. Taj je čin razljutio Rusiju i ubrzao rat. Prije siječnja 1917. godine Zimmermann je imenovan ministrom vanjskih poslo­ va i snažno je podupirao neograničeno podmorničko ratovanje. 16. siječnja poslao je šifrirani brzojav njemačkom veleposlaniku u Meksiku preko njemačkog velepo­ slanika u Washingtonu potvrđujući predloženo savezništvo s Meksikom i Japanom. Te su dvije države zategnule odnose s SAD-om. General-brigadir John „Blackjack” Pershing, koji će postati zapovjednik američkih ekspeđicijskih snaga u Francuskoj, u to je vrijeme hvatao meksičkog revolucionara Pancha Villu; istodobno, japanska krstarica Asama izazivala je zabrinutost u Kaliforniji manevrirajući pred zapadnom obalom Meksika. Zimmermann je obavijestio meksičkoga predsjednika Venustiana Carranzu da će Njemačka nastaviti neograničeno podmorničko ratovanje. U slučaju da uslijedi rat s SAD-om, Njemačka je obećala pomoći Meksiku da „ponovno osvoji svoje izgubljene teritorije u Teksasu, Arizoni i Novom Meksiku”. Iako je to obećanje po svoj prilici bilo samo uobičajeno ratno diplomatsko mane­ vriranje, upravo to je bio katalizator koji je Ameriku uvukao u rat. Senzacionalni brzojav uhvatili su britanski kriptografi koji su danima dešifrirali taj dokument prije nego što je predan američkom veleposlaniku 25. veljače. Objavljen je 1. ožujka i isprva dočekan s velikom skepsom. Bivši senator Elihu Root - koji je kasnije postao počasni predsjednik CFR-a - i drugi njujorški elitisti koji su se sastajali u klubu Okrugli stol, preteči Vijeća za ino­ zemne odnose, nisu mogli vjerovati sreći koja ih prati. Bivši američki veleposlanik u Engleskoj Joseph H. Choate, „najžešći anglofil u Americi... otvoreno je rekao da je Zimmermannov brzojav krivotvorina, i praktički ga je jednoglasno podržala cijela skupina”, izvještava Tuchman. No, pitanje autentičnosti brzojava ostavljeno je po strani 3. ožujka na tiskovnoj konferenciji u Berlinu. Ondje je Hearstov novinski dopisnik, za kojega se kasnije

178

VLADARI IZ SJENE

ispostavilo da je njemački agent, pružio Zimmermannu svaku priliku da zaniječe brzojav. „Dakako, Vaša će Ekscelencija opovrgnuti tu priču”, pozvao ga je dopisnik. Zimmermann je tada neobjašnjivo izjavio: „N e mogu je opovrgnuti. Točna je .” Jednostavno priznanje izazvalo je željenu posljedicu u Americi. Novinski uvod­ nici grmjeli su protiv „Švabe”, a pritisak javnosti za rat protiv njemačkog Kaisera nezadrživo je rastao. Wilson, koji se tako dugo i teško borio za sporazumni mir kao vođa „lige" naroda, bio je primoran proglasiti rat 6. travnja 1917. godine. Osam dana kasnije, novac je počeo teći kad je usvajanjem zakona o ratnim pozajmicama odobren kredit od jedne milijarde dolara praznim savezničkim bankama. 1 dok je Zimmermannov brzojav očito bio autentičan, nitko nikad neće saznati zašto je nešto tako smiono uopće učinjeno ili barem zašto je potvrđeno kad se otkri­ lo. Prvi svjetski rat stajao je Ameriku 323 000 života, što je sitnica u usporedbi s devet milijuna Rusa, šest milijuna Francuza i tri milijuna Britanaca. Rat je također uspješno dokrajčio svaki značajniji zlatni standard za novac premda mu se nekoliko država pokušalo vratiti 1920-ih godina. N e samo da je ukupna potrošnja SAD-a ratnih godina porasla na nezapamće­ nih 35 bilijuna dolara, nego se zaliha novca bez pokrića u zlatu - papira iza kojega stoji samo Vladin proglas - gotovo udvostručila s 20,6 na 39,8 milijardi, zbog čega je kupovna moć dolara pala za gotovo 50 posto. Stvoreni su strahoviti dugovi, a koristi su imali samo oni koji ubiru kamate. Kao i uvijek, američki je narod bio taj koji je pretrpio stvarne gubitke u mrtvim rođacima, devalviranu novcu i trajnim obvezama prema inozemstvu. Ulazak Amerike zajamčio je saveznicima pobjedu u Prvom svjetskom ratu. Neprijateljstva su prekinuta Versajskim mirovnim ugovorima, koje su potpisale zaraćene države 28. lipnja 1919. godine. Prisustvovali su i Paul Warburg, koji je kao dsjednik Sustava saveznih pričuva zastupao američke bankarske interese, i njegov at Max Warburg, koji je zastupao njemačku Središnju banku, svoju vlastitu tvrtku 1 M. Warburg & Company, i koji je navodno surađivao s njemačkom obavještajnom užbom za vrijeme rata. Predsjednik Wilson, koji je odrastao na Jugu pod teškom republikanskom poli*'om obnove, iz prve je ruke znao kakvu dugotrajnu bijedu i pustošenje uzrokuje t. Čini se očitim da je njegovo nastojanje da zadrži Ameriku izvan europskoga rata temeljeno na iskrenom osobnom uvjerenju. Jednako je očito da su tu plemenitu udu potkopavali na svakom koraku engleski spletkari i njegovi vlastiti savjetnici. Možda je najtragičnija značajka „rata za završetak svih ratova” to da taj rat nije ogo izgladio. Teški uvjeti Versajskih mirovnih ugovora samo su potaknuli ogorost u Njemačkoj i utrli put Hitleru. Sve su se strane ubrzo počele obnavljati i ovno naoružavati, bogateći zajmodavce sve većim trošenjem i posuđivanjem. Britanski ministar vanjskih poslova lord George Nathaniel Curzon, još jedan anik, rekao je da su ugovori samo izvršili pripreme za novi rat i čak je predvidio

179

JIM MARRS

datum. „Ovo nije mir, ovo je samo dvadesetogodišnje primirje", izjavio je 1919. godi­ ne na Versajskoj konferenciji. Njegov komentar - ili upućeno proročanstvo? - izazvao je mnogo osvrta među istraživačima zavjera budući da je Drugi svjetski rat doista započeo 1939. godine, točno dvadeset godina kasnije. Curzon je možda znao točno o čemu govori, s obzirom na to da je pohađao i Oxford i koledž All Souls, dom Cecila Rhodesa i Johna Ruskina. Nakon vjenčanja s kćeri jednoga čikaškog milijunaša, postao je čelnik Doma lordova 1915. godine, a bio je i član najuže skupine koja je određivala politiku u Prvom svjetskom ratu. Čini se da je brak igrao važnu ulogu u povezivanju članova tih starijih tajnih društava. „Novčarski moćnici poput Rockefellera iz banki National City i Chase, J. R Morgana iz Morgan & Companyja, Jacoba Schiffa iz Kuhn, Loeb & Companyja te, najvažnijih, braće Warburg... čvrsto su se spetljali tako što se Paul oženio Schiffovom, a Felix [Warburg] Loebovom kćeri, dok je Max ostao u Njemačkoj gdje je mogao utje­ cati na Kaisera i pomoći u financiranju Ruske revolucije”, napominje Neal Wilgus u knjizi lluminoidi (The lllumitioids).

180

i

Ruska revolucija

Doista postoji obilje dokumentacije koja ukazuje na to da je Ruska revolucija uistinu djelo komunizma - proizašla iz zapadnjačkih zavjera koje su započele čak i prije Prvoga svjetskog rata. „Jedan od najvećih mitova novije povijesti jest to da je boljševička revolucija u Rusiji bila narodni ustanak potlačenih masa protiv omražene vladajuće klase careva”, piše Griffin, koji tvrdi da su revoluciju planirali i financirali novčari iz Njemačke, Britanije i SAD-a. U siječnju 1917. godine Lav Trocki živio je u New Yorku i radio kao izvjestitelj za komunistički list The Neu’ World. Trocki je pobjegao nakon ranijeg neuspješnog pokušaja revolucije u Rusiji i sklonio se u Francusku, odakle je prognan zbog revolu­ cionarne aktivnosti. „Ubrzo je otkrio da u Wall Streetu ima bogatih bankara voljnih financirati revoluciju u Rusiji”, piše Still. Jedan od tih bankara bio je Jacob Schiff, čija je obitelj živjela s Rothschildima u Frankfurtu. Drugi je bio Elihu Root, odvjetnik tvrtke Paula Warburga Kuhn, Loeb & Company. Prema New \n k Joumal-Americanw. „Jacobov unuk John Schiff procijenio - d a je stari uložio oko 20 milijuna dolara za konačnu pobjedu boljševizma u Rusiji.” oot, član CFR-a, pridonio je s još 20 milijuna, prema Kongresnom arhivu od 2. jna 1919. godine. Schiff i Root nisu bili jedini. Arsene de Goulevitch, koji je doživio prve dane Ijševičke vlasti, kasnije je napisao: ,,U privatnim razgovorima rečeno mi je da je Milner potrošio više od 21 milijun rubalja za financiranje Ruske revolucije." sjetimo se da je upravo Alfred Milner bio glavna snaga iza Rhodesovih Okruglih olova, toga velikog preteče suvremenih tajnih društava. „Godine 1915. osnovan je American International Corporation za financiranje ske revolucije", piše Icke. „Njegovi su direktori zastupali interese Rockefellera, thschilda, Du Ponta, Kuhna, Loeba, Harrimana i Saveznih pričuva. Među njima bili Frank Vanderlip (jedan iz skupine s otoka Jekyll koja je stvorila Savezne priču) i George Herbert Walker, djed predsjednika Georgea Busha.” Gary Allen napominje: „U boljševičkoj revoluciji neki od najbogatijih i naj'nijih ljudi na svijetu financiraju pokret koji tvrdi da se samo njegovo postojanje

181

JIM MARRS

temelji na ideji lišavanja bogatstva ljudi poput Rothschilda, Rockefellera, Schiffa, Warburga, Morgana, Harrimana i Milnera. Ali, ti se ljudi očito ne boje međunarod­ nog komunizma. Jedino je logično pretpostaviti da ga po svoj prilici kontroliraju ako ga financiraju i ne boje ga se. Može li neko drugo objašnjenje imati sm isla?" Taj zavjerenički pogled ponovio je nitko drugi doli Winston Churchill, koji je 1920. godine napisao: „Od vremena Spartaka-Weishaupta [vođe zagonetnih ilumi­ nata] do Karla Marxa, do [socijalista Lava] Trockog, Bele Kuna, Rose Luxemburg i Emme Goldman, ta svjetska zavjera za rušenje civilizacije... neprekidno se širi. Igrala je nedvojbeno prepoznatljivu ulogu u tragediji Francuske revolucije. Bila je glavni pokretač svakog prevratničkog pokreta tijekom 19. stoljeća, i sad je napokon ta druži­ na neobičnih osoba iz podzemlja velikih europskih i američkih gradova zgrabila ruski narod za kosu i postala praktički neosporni gospodar toga golemog carstva.” Ako se može označiti samo jedan pokretački faktor iza užasa i tragedija doživ­ ljenih u 20. stoljeću, to je svakako antikomunizam. Animozitet između takozvanih zapadnih demokracija i istočnoga komunizma stvarao je trajne nemire od 1918. godine do kraja stoljeća. Bijeg povlaštene elite iz Rusije 1918. godine i iz Kine 1949. izazvao je šokove u glavnim gradovima Europe i Amerike te potaknuo protuakciju koja je trajala deset­ ljećima. Poklič „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!" ulijevao je strah neupućenim kapitalistima zapadne industrije, bankarstva i trgovine. Taj se strah širio na njihove političke predstavnike, zaposlenike i praktički na svaki dom. Smućeni istraživači zavjera godinama su razbijali glavu nad time kako su najveći kapitalisti poput Morgana, Warburga, Schiffa i Rockefellera mogli gledati kroz prste, a kamoli podržavati ideologiju koja je otvoreno prijetila njihovoj poziciji i bogatstvu. Da bi se shvatila ta prividna podvojenost, da bi se doista shvatilo kako članovi tajnih društava djeluju, potrebno je proučiti filozofa koji je utjecao na te ljude preko Rhodesa i Ruskina - Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Pojavivši se odmah nakon razdoblja prosvjetiteljstva - intelektualne pobune protiv autoriteta Crkve - njemački filozofi Hegel, Johann Gottlieb Fichte i Imannuel Kant nadahnuli su buduće naraštaje idejom da moderni čovjek ne mora biti sputan religijskom dogmom i tradicijom. Ti su se ikonoklasti razilazili samo u tome što je Kant smatrao da čovjek ne može spoznati ono što se ne može doživjeti u materijal­ nom svijetu, dok su metafizičari Fichte i Hegel smatrali d a je čovjekov razum „Božja svijeća”, da intuicija i ljubav tvore jedinstvo čovjeka i božanskog, što donosi razumi­ jevanje i jednakost. Hegelov zahtjev za racionalnim tumačenjem ljudske biti, nazvanim hegelijanski sustav, bio je pokušaj usklađivanja suprotnosti, poimanja cijelog svemira kao sustavne cjeline. Bio je to zapanjujući pokušaj koji još nije dovršen. Hegelovi pristaše i protivni­ ci nastavit će filozofirati još dugo i u nadolazećem tisućljeću. Lako je shvatiti zašto su tako apstraktno razmišljanje na toliko različitih načina tumačili Hegelovi sljedbenici, uključujući Karla Marxa i Hitlera.

182

VLADARI IZ SJENE

Fichte, Hegelov kolega idealist i čovjek koji je najviše utjecao na njegovo djelo, bio je član tajnih društava. „Zanimljivo je da je Fichte, koji je razvio te ideje prije Hegela, bio slobodni zidar, gotovo sigurno iluminat, a nedvojbeno su ga podupirali iluminati ”, piše Sutton. Čak se pretpostavlja da je sam Hegel možda bio član revolu­ cionarne njemačke lože iluminata, koju su vlasti stavile izvan zakona 1784. godine, premda nije pronađena uvjerljiva dokumentacija. Sigurno je prihvaćao masonsku racionalističku teologiju. Marx je skrenuo Hegelovu teorijsku filozofiju prema materijalnom svijetu i razvio izvanredno sredstvo za manipuliranje ljudima i događajima. To je postalo poznato kao hegelijanska dijalektika, proces u kojemu se suprotnosti - teza i antiteza - usklađuju u kompromisu ili sintezi. Primijenimo li to ovdje, dobivamo ideju da su zapadni kapitalisti stvorili komu­ nizam na jednoj strani (teza) kao vidljiva neprijatelja demokratskih zemalja (antiteza) na drugoj. Sukob koji je nastao stvorio je golema tržišta za financije i naoružanje te na koncu izjednačio obje strane (sinteza). Često se u posljednjih 50 godina govorilo kako SAD postaje sve sličniji Rusiji, a Rusija sve sličnija SAD-u.. Članovi tajnih društava kojima se može ući u trag do Rhodesovih Okruglih stolova dobro su razumjeli tu hegelijansku dijalektiku. Njihovi prethodnici uspješ­ no su je koristili stoljećima bez Hegelova imena. Ti rani Machiavelliji otkrili su da je samo mali korak do spoznaje da ne treba čekati krizu i nemire. Društveni prevrat može se stvoriti i kontrolirati u vlastitu korist. Odatle dolaze ciklusi financijskih procvata i krahova, kriza i revolucija, ratova i ratnih prijetnji, a sve to održava rav­ notežu snaga. Društveni aktivisti, kao i birokrati, dobro su naučili tu lukavštinu sjedenja na Vije stolice, bilo iskustvom, intuicijom ili analizom. Zahtijevaj više nego što uistinu trebaš (teza) od svojih protivnika (antiteza) i, nakon kompromisa, obično ćeš završiti s onim što si i želio na početku (sinteza)! „Ta revolucionarna metoda - sustavno djelovanje teze protiv antiteze daje sinzu - ključ je za razumijevanje svjetske povijesti”, ustvrdio je autor teorija zavjere exe Marrs. Vratimo li se Trockom, vidjet ćemo da je napustio SAD brodom 27. ožujka 1917. ine - samo nekoliko dana prije nego što je Amerika stupila u rat - zajedno s gotovo i stotine revolucionara i sa sredstvima koje mu je pribavio Wall Street. Trockoga, čije pravo ime bilo Lav Borisovič Bronštejn, pratili su britanski agenti, koji su sumnjali surađuje s njemačkom obavještajnom službom od predratnog boravka u Beču. U voru koji je održao prije nego što je napustio New York Trocki je obznanio: „Vraćam u Rusiju da zbacim privremenu Vladu i zaustavim rat protiv Njemačke.” Kad je brod koji je prevozio Trockog i njegovu svitu zaustavljen u Halifaxu u voj Škotskoj, zajedno sa sredstvima zadržale su ga kanadske vlasti, koje su se opravo bojale da bi revolucija u Rusiji mogla osloboditi njemačke postrojbe za borbu tiv savezničkih vojnika na zapadnom bojištu.

183

JIM MARRS

Ali, tu itekako utemeljenu zabrinutost nadvladao je alter ego predsjedni­ ka Wilsona, pukovnik House, koji je rekao šefu britanske tajne službe Williamu VVisemanu kako Wilson želi da Trocki bude pušten. 21. travna 1917. godine, manje od jednog mjeseca nakon što je SAD ušao u rat, britanska ratna mornarica naredila je da se Trocki pusti pa je on s američkom putovnicom, koju je odobrio Wilson, nastavio svoj put u Rusiju i povijest. Nakon neuspjele revolucije 1905. godine, tisuće su ruskih aktivista izbjegle, uključujući Trockog i Vladimira lljiča Lenjina, revolucionarnog intelektualca koji je prilagodio Hegelove, Fichteove, Ruskinove i Marxove teorije na rusku tešku političku i ekonomsku situaciju. Nakon dugogodišnjih pokušaja reformi, car je 15. ožujka 1917. godine, poslije nereda u Sankt Peterburgu (tadašnjem Petrogradu) za koje mnogi vje­ ruju da su ih potaknuli britanski agenti, bio primoran abdicirati. Dok je Trocki putovao u Rusiju s američkom putovnicom i sredstvima Wall Streeta, Lenjin se također vraćao iz progonstva. Uz njemačku potporu i pratnju oko 150 uvježbanih revolucionara, „smješten je u zloglasni 'zapečaćeni vlak' u Švicarskoj s najmanje pet milijuna dolara”, piše Still. Vlak je neometano prošao kroz Njemačku, za što su se pobrinuli Max Warburg i njemačko čelništvo. Lenjina je, kao i Trockog, Vlada Aleksandra Kerenskog, druga privremena vlada formirana nakon careve abdi­ kacije, označila kao njemačkog agenta. U studenom 1917. godine Lenjin i Trocki, potpomognuti zapadnjačkim sredstvima, potaknuli su uspješan prevrat i dokopali se ruske vlasti u ime boljševika. Ali, komunistički stisak Rusije nije bio čvrst. Unutarnje borbe između „crvenih” i „bijelih" trajale su do 1922. godine i stajale oko 8 milijuna ruskih života, mnogo više od ratnih gubitaka. Lenjin je umro 1924. godine od niza srčanih udara nakon što je pomogao u stvaranju Treće internacionale ili Kominterne, organizacije za izvoz komunizma diljem svijeta. Trocki je pobjegao iz Rusije nakon što je Staljin preuzeo diktatorsku kontrolu, a u Meksiku g a je 1940. godine ubio staljinistički agent. Icke vidi „višedimenzionalne” aspekte u financiranju boljševika. „Ruski revo­ lucionari' poput Lenjina i Trockog iskorišteni su da izvuku Rusiju iz rata, u korist Njemačke. Ali na razini elite, bauk pod imenom komunizma stvoren je kako bi se potaknula podjela straha i nepovjerenja prikazana kao komunizam protiv kapitalizma protiv fašizm a.” Čak je i Lenjin po svemu sudeći na koncu shvatio da su njime manipulirale moćnije sile. „Država ne funkcionira onako kako smo željeli", pisao je. „Čovjek je za upravljačem, i čini se da upravlja, ali kola ne idu u željenom smjeru. Kreće se kako neka druga sila želi." Ta su druga „sila” bili članovi tajnih društava, koji su stajali iza rađanja samoga komunizma, „monopolistički financijski kapitalisti", kako ih je Lenjin opisao.

184

| Uspon komunizma

Razna tajna društva bila su uključena u pokret koji je na koncu doveo do komu­ nizma. Jedno od najstarijih možda su srednjovjekovni talijanski karbonari, ili ugljenari. Prema Arkonu Daraulu, karbonari su tvrdili da su nastali u Škotskoj, gdje su živjeli slobodnim životom u komunama u divljim šumama paleći drvo kako bi proizveli ugljen. Stvorili su vladu koja se sastojala od tri vendite ili lože, za upravu, zakonodav­ stvo i sudska pitanja. Ložama je upravljala visoka loža pod vodstvom velikog majstora, koji je bio na čelu neke vrste primitivnih slobodnih zidara. „Pod izlikom da nose ugljen na prodaju, ulazili su u sela i pod imenom pravih karbonara lako se nalazili s pristašama i prenosili zajedničke planove”, piše Daraul. „Prepoznavali su se prema znakovima, dodirima i riječima." Antiklerikalno učenje karbonara, koje je postalo poznato kao „šumska masonerija”, veoma se proširilo nakon inicijacije francuskog kralja Franje I. U jednom je trenu članstvo toliko preplavilo Italiju da su gotovo dominirali tom zemljom. „Početkom 1820-ih godina bili su više od jedne sile u zemlji”, piše Daraul. „Hvalili su se podružnicama čak i u Poljskoj, Francuskoj i Njemačkoj." Dodaje: „Boljševike i njihove komunističke teoretičare mnogi smatraju potom­ cima ugljenara...” Antiautoritarni socijalizam karbonara, iluminiranih slobodnih zidara i drugih racionalističkih i humanističkih skupina, koje su se množile tijekom razdoblja prosvje­ titeljstva, stopio se početkom 19. stoljeća, uvelike razdražujući Katoličku crkvu. ,,U naše doba, ako masoni ne osnivaju jakobitske ili druge klubove, stvaraju i potiču jednako sotonske i opasne pokrete. Komunisti su, baš kao i karbonari, neka vrsta Weishauptovih [osnivač iluminata] iluminiranih masona”, upozorio je monsignor George Dillon 1885. godine. Jedan takav pokret bila je Međunarodna radnička organizacija - poznatija kao Prva internacionala - izravni preteča komunizma; sazvana je 1864. u Londonu i ubrzo prešla pod vodstvo Karla Marxa. Marx je rođen 1818. u Trieru u Njemačkoj, roditelji su mu bili Heinrich i Henrietta Marx, oboje potomci loze židovskih rabina pa su prema tome nesumnjivo bili upoznati s mističnim tradicijama Tore i kabale. Kako bi izbjegli antisemitizam, i

185

JIM MARRS

Karl i njegov otae krstili su se u Evangeličkoj crkvi. Oba su bila pod velikim utjecajem prosvjetiteljskog humanizma. Nakon što je diplomirao na Sveučilištu u Bonnu, Marx je stupio na Sveučilište u Berlinu 1836. godine, gdje se pridružio tajnom društvu zvanom Doktorski klub, punom pristaša Hegela i njegove filozofije. Premda je ranije usrdno iskazivao kršćan­ ske ideale, Marx se priključio tim hegelijancima krećući se od vjerovanja da su kršćan­ ska evanđelja „ljudske sanjarije nastale iz emocionalnih potreba prema potpunom ateizmu. Neki suvremeni teoretičari zavjera tvrde da je Marx na koncu postao sotonist. Ukazuju na njegovu zaključnu kritiku Hegela da nije dovoljno materijalistički orijen­ tiran u svom razmišljanju, asocijalna društva u kojima se kretao i djelo koje je napisao kao student u kojemu stoji: „Ako postoji Nešto što hara, skočit ću u to, makar pre­ tvorio svijet u ruševine... to bi bilo doista životno.” Ipak, metafizički pogledi i Marxa i njegovih klevetnika ne mogu se ignorirati. Godine 1843. Marx se oženio i preselio u Pariz, leglo socijalizma i ekstremi­ stičkih skupina poznatih kao komunisti. Upravo se u Parizu Marx sprijateljio s Friedrichom Engelsom, sinom imućnoga engleskog vlasnika tekstilne tvornice. Marx i Engels postali su uvjereni komunisti i surađivali su u pisanju brojnih revolucio­ narnih pamfleta i knjiga, uključujući najpoznatiju trosveščanu raspravu o kapitalu Das Kapital. Ironično, Engels, sin kapitalista, bio je taj koji je financijski potpomagao Marxa, junaka radničke klase, veći dio života. Engelsa, također odana hegelijanca, na socijalistički humanizam preobratili su Moses Hess, zvan „komunistički rabin”, i Robert Owen, utopijski socijalist i spiritua­ list otvoreno neprijateljski raspoložen prema tradicionalnoj religiji. Marx i Engles kasnije su se preselili u Bruxelles, a zatim u London, gdje su se 1847. godine pridružili još jednom tajnom društvu pod nazivom Liga pravednika, sastavljenom uglavnom od njemačkih emigranata, od kojih se za mnoge smatralo da su izbjegli odmetnuti iluminati. Skupina je uskoro promijenila ime u Komunistička liga, a Marx je zajedno s Engelsom objavio čuveni proglas Komunistički manifest. Marxov manifest istaknuo je deset izravnih koraka za stvaranje idealne komuni­ stičke države. Napadno nalikuju Protokolima sionskih mudraca, što ukazuje na stano­ vito zajedničko podrijetlo. Ti koraci uključuju: -

ukidanje privatnoga vlasništva, progresivni ili stupnjeviti porez na dohodak, ukidanje svih oblika nasljeđivanja, zapljenu sve imovine disidenata i emigranata, stvaranje monopolističke središnje banke s državnim kapitalom radi kontrole kredita, - centralizaciju cjelokupnog prometa i veza,

186

VLADARI IZ SJENE

- državnu kontrolu nad tvornicama i poljoprivrednom proizvodnjom, - državno vlasništvo nad svim kapitalom i stvaranje organizirane radne snage, - udruživanje poljoprivrede i proizvodnih industrija te postupnu raspodjelu stanovništva kako bi se izbrisala razlika između gradova i sela, - besplatno javno obrazovanje za svu djecu. Taj popis također izvanredno nalikuje koracima za stvaranje idealnoga društva koje su predlagali bavarski iluminati, što čvrsto ukazuje na blisku vezu. „Ustvari, Internacionala se teško može smatrati ičim drugim doli iluminiziranim slobodnim zidarstvom pod novom krinkom", komentira Still. Godine 1848. Marx nije uspio izazvati socijalističku revoluciju u Pruskoj pa se, nakon što je izbjegao zatvor, vratio u London. Osobni sukobi, sitne zadjevice i frak­ cijske borbe zbog ideologije spriječile su Komunističku ligu da postane djelotvorna snaga. Ratoborne struje predbacivale su Marxu da se više brine o govorima nego o revolucijama pa se on postupno povukao u izolaciju, koju je prekinuo tek kad se poja­ vio na Prvoj internacionali 1864. godine. Marxov život u borbi i siromaštvu imao je strahovit utjecaj na svjetsku povijest, osiguravši filozofsku platformu za suvremena tajna društva temeljena na zasadama starijih društava. Umro je od plućnih granuloma 14. ožujka 1883. godine, potišten zbog samoubojstava dviju kćeri, samo dva mjeseca nakon suprugine smrti. Očito je da komunizam nije potekao spontano iz siromašnih, potlačenih radnič­ kih masa, nego je bio posljedica dugoročnih planova i spletki tajnih društava. „Nema proleterskog pa čak ni komunističkog pokreta koji nije djelovao u interesu novca... i bez idealista među njegovim vođama koji nisu imali pojma o toj činjenici”, piše nje­ mački filozof Oswald Spengler, autor Propasti Zapada.

187

Osvrt

Trag tajnih društava može se naći u svakom ratu i sukobu u 20. stoljeću. Povijesni su zapisi jasni. Članovi istih društava pojavljuju se u svakom primjeru - od oca do sina, od poslovnog partnera do suradnika, od jednog člana bratstva do drugoga. Čini se, na temelju dokazane odbojnosti javnosti prema ratu, da bi povre­ meno trebalo dolaziti do čišćenja u vlasti, potpune zamjene vodstva i dužnosnika. Ipak, ista stara lica iz tajnih društava i dalje se vraćaju na vlast, kako je primijetio predsjednik Kennedy. Masovni mediji čine se ravnodušnima, a od javnosti se traži da vjeruje kako je sve to puka slučajnost - jednostavno se radi o najkompetentnijim ljudima za taj posao. „Izvještaj iz Iron M ountaina", bez obzira na to može li ga se dokazati kao povi­ jesnu činjenicu, točno odražava razmišljanje članova tajnih društava. Primjerice, u razgovoru o prenapučenosti 1981. godine, član CFR-a Maxwell Taylor bezbrižno je rekao: „Ja sam već otpisao više od milijardu ljudi. Ti su ljudi u Africi, Aziji, Latinskoj Americi. Ne možemo ih spasiti. Populacijska kriza i pitanje opskrbe hranom nalažu nam da se ne bismo trebali ni truditi. To je gubitak vremena.” Dok su neki sukobi možda bili neizbježni - poput Drugoga svjetskog rata drugi, poput Vijetnamskog i Zaljevskog rata manje se čine takvima. Međutim, svi su bili neizmjerno unosni za članove tajnih društava i svi su pridonijeli njihovu cilju jedinstvene svjetske vlade. Kraljevski institut za međunarodne poslove i C FR planirali su sukob u jugoistoč­ noj Aziji još 1951. godine. Stvaranje Obrambenog saveza jugoistočne Azije 1954. godi­ ne bilo je proračunato kako bi se američkim dužnosnicima omogućilo zakonsko uporište za intervenciju u Vijetnamu. Predsjednik Kennedy, koji je ubijen prije nego što je mogao povući postrojbe, bio je u sve većoj zavadi s članovima tajnih društava iz Wall Streeta, od kojih su neki donijeli sud o njegovoj smrti kao članovi Warrenove komisije. Predsjednik Johnson i njegovi savjetnici iz CFR-a manipulirali su javnošću kako bi dobili neustavne ratne ovlasti od Kongresa nakon lažnog „incidenta u Tonkinškom zaljevu 1964. godine. Isti ti savjetnici nastavili su podržavati taj rat sve dok nije postalo očito da cijena - i u životima, i u novcu, i u nacionalnom jedinstvu - postaje veća od dobiti, kad su se okrenuli protiv Johnsona. 188

VLADARI IZ SJENE

Koreja je bila prototip sukoba prema kojemu se prosuđivalo kako bi američka javnost reagirala na neuspješnu „policijsku akciju” UN-a. Bio je to prvi slučaj da se američki vojnici bore izvan SAD-a pod stranim zapovjedništvom, a ta aktivnost traje i danas. Ironično je to što su visoki ruski dužnosnici zapovijedali Sjevernokorejcima na jednoj strani i postrojbama UN -a na drugoj. Drugi svjetski rat vođen je kako bi se zaustavili fašisti u Njemačkoj, Italiji i Japanu, koje su stvorili i financirali članovi tajnih društava na Zapadu. Usprkos tome što se radilo o ratu na život i smrt, američki i britanski članovi društava nastavili su poslovati s neprijateljem i potom dogovorili njegovu poslijeratnu obnovu. Nigdje ta dvoličnost nije bila očitija nego u propustu predsjednika Roosevelta da upozori ame­ ričke postrojbe u Pearl Harboru na očekivani japanski napad koji je izazvala njegova vlastita politika obuzdavanja. Hitler, ta velika pošast 20. stoljeća, bio je očito tvorevina i tajnih društava i nji­ hovih zapadnih financijera. Tumačenja te neobične okolnosti kreću se od želje za stva­ ranjem ravnoteže snaga s komunizmom do izvanredne mogućnosti da je Hitler bio u izravnom srodstvu s bečkim Rothschildima. Njegovi nacisti bili su više kult nego politička stranka, a bavili su se drevnim znanjem i bili opsjednuti starijim europskim tajnim društvima koja se mogu pratiti sve do drevnih misterija. Ta su društva bila aktivna tijekom Prvoga svjetskog rata, a financirali su ih ame­ rički i britanski članovi tajnih društava. Ciljevi Ruske revolucije i Karla Marxa bili su velikim dijelom ciljevi iluminata i kontinentalnih slobodnih zidara. Bio je to model Hegelove teorije u stvarnom svijetu. On je shvatio da jedna strana u sukobu (teza) suprotstavljena drugoj (antiteza) stvara kompromis (sintezu). Taj recept - uz dodani element izazivanja sukoba - uspješno rabe Hegelovi učenici, među kojima su ilumi­ nati, Cecil Rhodes, Hitler i članovi suvremenih tajnih društava. Očito je da su, bez obzira na to u kolikoj mjeri, pojedinci - povezani krvnim srodstvom, titulama, brakom ili članstvom u tajnim društvima - manipulirali i kon­ trolirali sudbine čitavih naroda raspirivanjem i financiranjem rata. Ti ljudi smatraju da su iznad morala i etike prosječna čovjeka. Očito su okrenuti prema nekom višem cilju - bilo to samo bogatstvo i moć ili možda neki skriveni plan povezan s ljudskim podrijetlom, sudbinom i duhovnošću. Čak i dok su Marx, Engels i njihovi sljedbenici u Londonu sredinom 19. stolje­ ća stvarali komunizam, dugoročni planovi iluminata i njihovih potomaka da raspire razdor unutar SAD-a ostvarivali su se u velikoj pobuni.

189

Treći dio

POBUNA I REVOLUCIJA N isam n i sum njao u to da su se učenja ilum inata i načela jakob inizma proširila SAD-om. Naprotiv, nitko nije zadovoljniji tom činjenicom o d mene. predsjednik George Washington u pismu iz 1782. godine

Stabilnost američkoga naroda i njegovih financija početkom 19. stoljeća zacijelo je bila povod velike uzrujanosti bogatih spletkara iz europskih tajnih društava, čak i u procesu preusmjeravanja s crkvene kontrole na manipuliranje dugom. Rusija je bila pod tiranijom cara, koji je nepokolebljivo odbijao osnovati središ­ nju banku. Zapadna Europa bila je financijski iscrpljena nakon Francuske revolucije i Napoleonovih ratova. A s obzirom na to da ako nema pozajmica nema ni profita, europski su se bankari okrenuli Amerikama radi novih prihoda. Nakon rata 1812. godine, zvanog i drugi rat za američku nezavisnost, SAD je bio u iznimno zavidnoj situaciji: porazio je Britansko Carstvo, a granice s manje napuče­ nima Meksikom i Kanadom bile su sigurne. Kako je prethodno spomenuto, predsjednik Andrew'Jackson stao je na kraj ponavIjanim pokušajima stvaranja središnje banke, a do 1835. godine čak je uspio otplatiti nacionalni dug. Sljedeće godine zaustavkTje inflaciju uzrokovanu zemljišnom špekula­ cijom odredivši da se državna zemljišta mogu prodavati samo za zlato ili srebro. Privlačnost Amerike zacijelo je bila neodoljiva. Međutim, predsjednik James Monroe odvratio je sva europska upletanja i iskorištavanja Amerike izloživši tzv. Monroevu doktrinu. Kako bi se osujetila ta politika, bio je potreban polagan i potajan proces infiltracije stranaca, a možda je započeo još 1837. godine kad je Jackson umi­ rovljen. Te je godine njemački predstavnik bankarskog carstva Rothschildovih stigao u SAD i promijenio ime iz August Schonberg u August Belmont. Prema naklonom biografu Rothschilda, zapravo su Amshel Rothschild i njegov sin poslali Belmonta na Kubu, ali on je na svoju ruku umjesto toga otišao u New York. Čak se govorkalo da je i sam izvanbračni Rothschild. Sto god bila istina, Belmont se svakodnevno dopisivao s Rothschildima i postao je njihov priznati predstavnik u SAD-u. Bez vlastitoga vidljivoga kapitala Belmont je ubrzo počeo kupovati Vladine obveznice i za nekoliko je godina stvorio jednu od najvećih bankarskih tvrtki u zemlji. August Belmont & Company. Zbog njegovih veza s tom obitelji, tu su tvrtku istraži­ vači zavjera uvijek smatrali poduzećem Rothschilda. N a početku Meksičkoga rata 1846. upravo je Belmont kupio veći dio obveznica američke Vlade. Zahvaljujući agresivnoj poslovnoj taktici Rothschildi su ubrzo počeli

JtM MARRS

ulagati u američku industriju, banke, željeznicu, savezne i državne obveznice, duha pamuk i, naravno, zlato. Belmont je igrao značajnu ulogu i u kasnijem financiranj Sjevera i Juga tijekom rata koji je počeo 1861. godine. Od 1863. do 1867. godine, dijelom zahvaljujući značajnim donacija Demokratskoj stranci, Belmont je predstavljao SAD u Haagu, sjedištu nizozems Vlade. Također se uklopio u američko društvo oženivši se s kćeri slavnog zapovjedni Američke mornarice Matthewa Perryja, junaka Meksičkoga rata i Tokijskoga zaljeva Kao strastveni jahač, uveo je utrke konja čistokrvne engleske pasmine u SAD te bi predsjednik Američkoga džokejskog kluba. Godine 1849. Alphonse Rothschild otputovao je u New York kako bi ustanovi treba li obitelj zamijeniti svojega posrednika Belmonta stalnom bankarskom tvrtkom. Rothschild je bio impresioniran očiglednim prilikama u Americi pa je pisao braći da bi trebalo osnovati banku, dodavši: „Bez i najmanje sumnje, ovo je kolijevka nove civilizacije." Ipak, unatoč očiglednoj prilici, Rotshschildi su po svemu sudeći učinili pogrešku time što nisu izvršili velika ulaganja u SAD-u - barem ne otvoreno. „Da su osnovali banku u New Yorku u ranoj fazi razvoja te zemlje, zacijelo bi bogatstvo koje bi nastalo samo iz tog izvora zasjenilo, unutar jednoga naraštaja, sve što su dotad zgrnuli u Europi”, piše biograf Rothschilda Derek Wilson. „Teško je shvatiti zašto su Jam es i Lionel [Rothschild] ignorirali Alphonseovo uvjerljivo zago­ varanje." To je doista teško shvatiti s čisto poslovnoga stajališta, ali ta bi odluka itekako mogla imati smisla u zavjereničkom pogledu na povijest. Ponajprije, tu je stara tvrdnja da su Rothschildi, i zbog antisemitizma i zbog sumnjičavosti Amerikanaca spram Europljana, odlučili nametati svoju volju preko posrednika kao što su Belmont, Rockefelleri, Morgani i drugi. A sad postoji i obilje dokaza da su europski bankari već kovali urotu da unište ekonomski jak, ali politički krhak američki savez.

194

| Američki građanski rat

Epperson izvještava da se u autoriziranoj biografiji Hotshchilda spominje jedan londonski sastanak na kojemu je „međunarodna bankarska klika’’ odlučila američ­ ki Sjever suprotstaviti Jugu strategijom „zavadi pa vladaj ”. Taj će plan američkoj Saveznoj vladi priskrbiti neprijatelja koji će zahtijevati goleme ratne troškove i kao posljedicu toga zaduživanje. A u slučaju neovisnosti Juga, „svaka bi se država mogla povući iz Konfederaciji-, ponovno uspostaviti svoju suverenost i osnovati vlastitu središnju banku. Južne bi države onda mogle imati niz banaka kontroliranih iz Europe, Banku Georgije, Banku Južne Karolinc itd., a potom bi bilo koje dvije mogle voditi niz ratova poput onih u Europi koji se vode već stoljećima, u neprekidnoj igri politike ravnoteže snaga. To bi bila učinkovita metoda da se osiguraju veliki profiti putem pozajmljivanja novca pomenutim državama”, objašnjava Epperson. Griffin je citirao njemačkoga kancelara Otta von Bismarcka: „Najviše financij1,e sile Europe odlučile su podijeliti SAD na federacije jednake snage mnogo prije Građanskoga rata. Ti su se bankari bojali da će SAD, ostane li u jednom bloku kao na država, steći ekonomsku i financijsku nezavisnost, što bi poremetilo njihofinancijsku prevlast u svijetu. Glas Rothschilda je prevladao... Zato su poslali oje izaslanike na teren da iskoriste pitanje ropstva i stvore jaz između dva dijela veza." Povijesna je činjenica da su Rothschildi nekoliko godina financirali velike projeks obiju strana Masonove i Dixonove linije. Nathan Rothschild, koji je bio vlasnik ne velike mančesterske tvornice tekstila, kupovao je pamuk od južnjačkih zemljosjednika i financirao uvoz južnjačkoga pamuka prije rata. Istodobno, piše biograf »thschilda Derek Wilson, „davao je pozajmice raznim američkim državama, neko vrijeme bio službeni europski bankar za američku Vladu i uvjereni pristaša Banke D-a." „Europske aristokracije nikad nisu bile zadovoljne čudesnim uspjehom jenkijevdemokracije. Da se zemlja raspala na dvije polovine, dokazujući da demokracija može opstati, europskim bi vladama to itekako odgovaralo ”, napominje povjesničar ce Catton. Podršku ideji europske manipulacije situacijom u Americi daje i drugi

195

JIM MARRS

biograf Rothschilda Niall Ferguson, primijetivši da postoji „značajna i neobjašnjena praznina” u privatnoj korespondenciji Rothschilda između 1854. i 1860. godine te da su gotovo svi primjerci poslanih pisama londonskih Rothschilda „uništeni prema nalogu nasljednih glava obitelji”. Ako se doista radilo o gambitu, predsjednički kandidat Abraham Lincoln to je očito shvaćao. Cesto je pokušavao objasniti da mu je cilj bio očuvati američki savez, a ne osloboditi robove. Za vrijeme čuvenih debata sa Stephenom Douglasom 1858. godine, Lincoln je posve jasno izrazio svoj osobni stav o rasama: „Reći ću stoga da nisam, niti sam ikad bio, sklon postizanju na bilo kakav način socijalne i političke ravnopravnosti bijele i crne rase... Ja sam kao i svaki drugi čovjek sklon tome da bijela rasa bude u nadmoćnom položaju.” No, jednako je jasna bila Lincolnova odlučnost da očuva federalni savez. Krajem 1862. godine obznanio je: „Moj je glavni cilj u ovoj borbi sačuvati savez... Ako bih mogao sačuvati savez, a da ne oslobodim nijednog roba, to bih učinio; ako bih ga mogao sačuvati tako da oslobodim samo neke, a ne i ostale, opet bih to učinio.” Lincoln je shvaćao da pravi razlog lokalnih trzavica u SAD-u nije bilo ropstvo, nego ekonomija. Ju g je htio kupovati jeftinije uvozne europske proizvode, ali moćni sjevernjački proizvođači nametali su visoke uvozne carine. Te su carine brzo pove­ ćane nakon što su južnjački članovi Kongresa napustili Washington 1861. godine. Industrijski Sjever, koji su brzo naseljavali imigranti voljni raditi za bijednu plaću, nije trebao robove, dok su veliki plantažeri na zemljoradničkom Jugu potpuno ovisili o ljudskom radu. Premda su južnjački čelnici neprekidno iskazivali spremnost na kom­ promis glede pitanja ropstva, smatrali su da se ne mogu naglo odreći svoje „osebujne institucije”. Borci protiv ropstva i na Sjeveru i na Jugu shvaćali su da tehnološki napredak znači da je propast ropstva samo pitanje vremena. Ali, ekstremisti na objema stra­ nama, koje su poticali zastupnici europskih novčara, neprekidno su raspirivali vatru nezadovoljstva. Predvodnik te agitacije bilo je još jedno tajno društvo: Vitezovi zlatnoga kruga (KGC - Knights of the Golden Circle).

196

Agitiranje tajnih društava

Ta je tajnovita organizacija tvorevina kirurga i pisca dr. Georgea W. L. Bickleyja, koji je 1854. godine osnovao prvi viteški „zamak" u Cincinnatiju u državi Ohio, uvelike pod utjecajem mjesnih slobodnih zidara. To je društvo „imalo bliske veze s jednim tajnim društvom u Francuskoj zvanom Godišnja doba, koje je pak bilo odvojak iluminata”, upozorava G. Edward Griffin. Po uzoru na masonske lože, Vitezovi su imali slične lozinke, načine rukovanja, „hramove” te velika, mala i vrhovna vijeća. Novaci su se zaklinjali na šutnju dok su im iznad glave držali živu zmiju uz ovu jezovitu kletvu: Tko god se usudi otkriti naš cilj Iskusit će snagu viteškog čelika; A kad se muke pokažu preslabima, Iščupat ćemo mu mozak iz lubanje I staviti svjetiljku u rupu Da mu obasjava dušu odavle do pakla. Ime .Vitezovi zlatnoga kruga” poteklo je od Bickleyjeva grandiozna plana da rori golemo kružno robovlasničko carstvo čiji bi radijus iznosio 3800 kilometara, s bom u središtu. Ta je nova država trebala obuhvaćati južni dio SAD-a, Meksiko, o Srednje Amerike i Karibe, kako bi se stekla prevlast u svjetskoj opskrbi duhanom, *'rom , rižom i kavom. Dok današnji povjesničari ili ignoriraju ili omalovažavaju značaj KGC-a, iz ašnjih spisa i novinskih izvještaja očito je da se ta organizacija smatrala posve lodostojnom prijetnjom u ono doba. Bickley je nedvojbeno bio zagonetna osoba, ijek je tvrdio da mu treba novac, no ipak je neprekidno putovao i zabavljao dostotvenike. „Financijska jezgra” njegova reda bila je tvrtka American Colonization Steamship, osnovana u Veracruzu u Meksiku, s kapitalom od pet milijuna dolara, ko je drugi plaćao račune, a ne Bickley. Imao je i dokazive veze s Velikom Britanijom, tvrdio je da je 1842. godine điploo na Sveučilištu u Londonu. N a početku rata bio je u Montgomeryju u državi

197

JIM MARRS

Alabama, glavnom gradu Konfederacije, predstavljajući se kao dopisnik londonsk Timesa, a nakon rata mnogo je predavao u Engleskoj. Čini se da je Bickley mijenjao političke stavove i filozofiju. Ranije je osnova društvo pod nazivom Wavneov krug Bratstva Sjedinjenih Država, koje je težilo / ustavnim jedinstvom. Uoči rata Biekley je napisao članak za svoj list iz Cincinnatij Scientific Artisan u kojemu je predvidio kraj ropstva, ustvrdivši da je „ta institucija krajnje nepoželjna, što će svaki razuman čovjek u Americi odmah potvrditi”. Usprkos idejama koje je iznio u svojemu članku, prvi korak Bickleyjevih plan ov za Vitezove zlatnoga kruga bio je stvoriti posebnu robovlasničku južnjačku državu, a zatim krenuti južno prema Meksiku. Kao i nacisti mnogo kasnije, KGC se zanimao za čistoću krvi, što se vidi u njegovu pozivanju na „anglosaksonsku krv” kojom će se „teksasizirati” meksičko stanovništvo. Godine 1860. društvo je imalo više od 50 000 vitezova, uglavnom u Teksasu, koji su čekali naredbe za pohod na Meksiko. Sa sjedištem u San Antoniju, Bickley je stekao popularnost obvezavši se da će „pobiti” bankare iz Wall Streeta, za koje je rekao da spletkare protiv Juga. Rekao je i da će, bude li Lincoln izabran za predsjednika, „Washington, a ne Meksiko, postati meta” Vitezova. Zapravo su postojala dva pokušaja invazije na Meksiko u proljeće 1860. godine, ali oba su bila suzbijena nakon što Bickley nije uspio pribaviti svojim ljudima obećana pojačanja i zalihe. Teksaški junak i guverner Sam Houston navodno je u to vrijeme bio član Vitezova, ali povukao se nakon što su Vitezovi skrenuli pozornost s invazije na Meksiko na pokret za otcjepljenje. Sto se tiče otcjepljenja Juga, tu se Bickley pokazao uspješnijim, jer KGC je činio jezgru južnjačke vojske. Prema Ollingeru Crenshavvu, „južnjački je tisak prihvatio planove reda s oduševljenjem i mnogi su listovi postali njegovi zagovornici... U viksburškom Sun u pisalo je da su Vitezovi zlatnoga kruga dali Jugu vojnu organizaciju kadru braniti njegova prava u domovini i izvan nje”. KGC je bio podijeljen na tri dijela ili „stupnja” - „vanjska i domaća milicija”, „vanjski i domaći Stražarski korpus” i „Američka legija”, koja je bila politički i uprav­ ljački ogranak. Navodno je 1860. bilo više od 65 000 članova KGC-a, koji su činili „mozak" Juga. Bickley je jasno iznio njihov cilj obznanivši: „Činjenica je da želimo borbu, ali pitanje je kako je izazvati.” Neprekidno agitirajući, Vitezovi su podjarivali mržnju i strah diljem Sjevera i Juga. „Nakon što je Lincoln izabran 1860. godine, ta manjina južnjačke manjine kovala je urotu kako bi izvela posljednji riskantan pothvat. Godine 1861., na čuđenje ekstremista, došlo je do raskida”, piše povjesničar Wiliam W Freehling. Aktivnost KGC-a u sjevernim državama uključivala je plan za stvaranje „Sjeverozapadne konfederacije” koju bi oformili južnjački pristaše u nekoliko drža­ va, medu kojima su bili Ohio, Indiana, Minnesota i Michigan. Samo je u Illinoisu navodno bilo 20 000 članova KGC-a. Plan je bio osvojiti savezna skladišta oružja,

198

VLADARI IZ SJENE

preuzeti kontrolu nad državama i osloboditi sve zatvorenike iz Konfederacije. Jedan državni dužnosnik, Edmund Wright, pokušao se usprotiviti Vitezovima, zbog čega su mu otrovali suprugu i spalili kuću. U kolovozu 1862. godine 60 članova KGC-a - od navodnih 15 000 članova u Indiani - optuženo je za urotu i izdaju, ali su ih kasnije pustili. Savezni tužitelji bojali su se da ne stvore mučenike pa su optužnice za urotu bile manjkave. Akcije Vitezova uzrokovale su metež u nacionalnoj Vladi, potaknuvši Lincolna da se požali: „Neprijatelj iza nas opasniji je za zemlju od neprijatelja ispred nas." Lincolnova je vlast bila primorana zatvoriti više od 13 000 ljudi pod optužbom za „nelojalnost”, što je moglo značiti bilo što, od govora protiv vlasti do odgovaranja od stupanja u vojsku. „O onima koji su se prije rata nazivali lojalnom oporbom’ nakon 1861. obično se govorilo kao o izdajicama’’, piše Larry Starkey. Takva je represija razbjesnila demokrate i antirepublikance, koji su optuživali savezne dužnosnike da preuveličavaju KGC-ovu prijetnju kako bi suzbili kritiziranje vlasti. Broj članova organizacije Viteza i njezinih izdanaka, Reda američkih vitezova i Sinova slobode, povećao se na stotine tisuća. Prema Griffinu, Vitezovi su prešli u ilegalu nakon rata, kasnije se pojavivši kao Ku Klux Klan. Godine 1863. Bickley je uhićen kao špijun u Indiani i zadržan je bez suđenja sve do puštanja 1865. godine. Umro je kao slomljen čovjek u Baltimoreu 10. kolovoza 1867. g. Dok je pozornost nacije bila usmjerena na južnjačku pobunu i razjedinjenost na Sjeveru, u VVashingtonu su poduzimane dalekosežne financijske mjere. Sredinom 1861. godine, nakon što je rat tek započeo, ministar financija Salmon Chase (imenjak banke Chase Manhattan) zatražio je od Kongresa uvođenje prvog poreza na dohodak u Americi, koji je i usvojen. Krenulo je s malih tri posto saveznog poreza na sav dohodak, ali samo godinu kasnije porez je povećan na pet posto na sav dohodak iznad 10 000 dolara. „Bio je to stupnjeviti porez na dohodak, baš kao što je Karl Marx predložio trinaest godina ranije”, napominje Epperson, natuknuvši da su se provodile skrivene namjere iza ratnih događanja. Kako se rat nastavljao, Lincoln je očajnički trebao više novca. Umjesto da posu­ đuje od europskih banaka, kako se očekivalo, godine 1862. izdao je novac tiskan zele­ nom tintom zvan „greenbacks” u vrijednosti od 450 milijuna dolara. Taj je papirnati novac ozakonio Kongres, bez ikakva pokrića. Podupirući taj novac slobodan od duga i bez pokrića u zlatu, Lincoln je proglasio: „Vlada, budući da ima moć proizvoditi i izdavati valutu... ne mora i ne smije posuđivati novac uz kamate... Pravo na proizvod­ nju i izdavanje novca nije samo vrhovno pravo Vlade, nego i njezina najveća kreativna prilika.” Zapanjujuće je da su oba američka predsjednika koja su izdala valutu slobod­ nu od duga - Lincoln 1862. i John F. Kennedy 1963. godine - ubijena. Lincolnov ubojica, simpatizer Juga John Wilkes Booth, bio je član Vitezova zlatnoga kruga (uz slavnog odmetnika Jesseja Jam esa). Razni istraživači zavjera povezali su Bootha s

199

JIM MARRS

ranije spomenutim iluminatima, talijanskim karbonarima, a preko južnjačkog mini­ stra vanjskih poslova Judaha Benjamina i s obitelji Rothschild. Nakon rata Benjamin, često zvan „zlokobnom silom iza trona” južnjačkoga predsjednika Jeffersona Davisa, pobjegao je u Englesku, gdje je postao uspješan odvjetnik. Kao i u slučaju Kennedyjeva ubojstva, Lincolnova smrt potaknula je povike o zavjeri koji odjekuju i danas. Zavjera oko Lincolnova ubojstva uključuje nekoliko osoba, od kojih su četiri obješene, uključujući Mary Surratt, prvu ženu pogubljenu u Americi zbog zločina kažnjivog smrću. Povijesna je činjenica da je slučaj Lincolnova ubojstva bio zamršena urota s planovima za krijumčarenje i otmicu, koji uključuju agente Vitezova zlatnoga kruga. „Ostaje činjenica da se priča o tome zašto je Abraham Linocln ubijen može dovršiti samo unutar konfederacijske klike u Kanadi [koja uklju­ čuje članove KGC-a, kao i britanske agente]...” , napominje Starkey. Urota uključuje i neke od najviših dužnosnika u Washingtonu, među kojima i Lincolnova ministra rata Edvvina Stantona. Potpuna priča o toj uroti tek treba stići do šire publike. Usprkos raširenoj uporabi tog izraza, sukob između 1861. i 1865. godine nikad nije doista bio građanski rat, koji se definira kao sukob između frakcija ili regija unu­ tar jedne zemlje. Većina građana u svim južnjačkim državama slobodno je izabrala izaći iz SAD-a. Predsjednik Konfederacije Daviš, bivši senator i ministar rata SAD-a, u svom nastupnom obraćanju 18. veljače 1861. godine naveo je „američko shvaćanje da se vlade temelje na pristanku onih kojima se vlada i da ih narod ima pravo zamije­ niti ili ukloniti po volji kad god postanu pogubne po ciljeve radi kojih su postavljene... Stoga su ovdje zastupljene suverene države nastavile s formiranjem Konfederacije; a zlouporabom jezika njihov se čin nazivao revolucijom.” „Otcjepljenje - ili pobuna, kako je jakobinci više vole nazivati - moglo bi biti izdajom, ali nijedan sud to nikad nije rekao - niti bi ikad rekao - bez obzira na to kakvo mišljenje radikali imali o tome”, komentira povjesničar Shelby Foote. Ali, Lincoln i radikalni republikanci proglasili su da je otcjepljenje izdaja te pripremili golemu vojsku i pomorsku blokadu kako bi prisilili južne države da se vrate u SAD. A dok se 22 milijuna Sjevernjaka borilo protiv devet milijuna Južnjaka, Francuska i Britanija povlačile su poteze kako bi okružile sukobljene zemlje. Dok su pukovnijski glazbenici izvodili „Dixie”, Britanija je poslala 11 000 dodat­ nih vojnika u Kanadu, koja je postala sklonište za konfederacijske agente. Napoleon III. postavio je austrijskoga nadvojvodu Maksimilijana za cara Meksika, koji je odmah otpočeo pregovore s Konfederacijom i dopustio prijevoz robe u Teksas, zaobilazeći sjevernjačku blokadu. Francuske postrojbe stajale su na granici Teksasa. I Francuska i Engleska bile su spremne umiješati se čim Sjever i Ju g iskrvare. Dvije su slučajnosti spriječile potpuni raspad Sjedinjenih Država: Lincolnov proglas kojim je oslobodio robove u državama Konfederacije i potajna intervencija Rusije.

200

i

Preventivni udari

l

22. rujna 1862. godine, samo nekoliko dana nakon što je savezna vojska zau­ stavila napredovanje Konfederacije u bitci kod Antietama, Lincoln je obznanio svoje planove da oslobodi južnjačke robove ukoliko se južne države ne vrate u sastav SAD-a. Ta je odluka držana u neizvjesnosti devet mjeseci, dok se čekala pobjeda Sjevera na bojnom' polju. Bez reakcije s Juga, Lincoln je izdao Proglas o oslobođenju 1. siječnja 1863. godi­ ne. Proglasio je oslobođenima sve robove na teritoriju koji drže pobunjenici. Bio je to čisti politički čin, s obzirom na to da očito nije imao vlast na tim područjima. Ali, to je pitanje ropstva dovelo u prvi plan sukoba. Lincoln je kasnije objasnio taj pragmatični potez rekavši: „Stvari su se pogoršavale sve dok nisam osjetio da smo došli u škripac sa svojim planom operacija kojega smo se držali, da smo odigrali svoju posljednju kartu i da moramo promijeniti taktiku ili ćemo izgubiti igru. Sad sam odlučio primijeniti politiku oslobođenja." Drugim riječima, na polovini toga bratoubilačkog rata ropstvo je postalo glavno pitanje. Proglas je bio sjajan strateški manevar, s obzirom na to da ni britanski ni francu­ ski građani ne bi prihvatili podršku svoje zemlje ropstvu - usto je učvrstio Lincolnovu poziciju u domovini. Kad je Lincoln uveo vojnu obvezu 1863. godine, izbili su neredi u nekoliko velih gradova, uključujući New York. Između 13. i 16. srpnja ubijeno je ili ranjeno više tisuću ljudi dok su vojne postrojbe oružjem uspostavljale mir. „Nakon što je prošlo mnogo godina, lako je zaboraviti d aje Lincoln imao pobunu i na Sjeveru kao i na Jugu", adno komentira Griffin. „Kako bi kontrolirao pobunu [na Sjeveru], još je jednom orirao ustav ukinuvši habeas corpus , što je vlastima omogućilo da zatvore kritičare :z službene optužnice i bez suđenja. Tako ne samo da se pod parolom suprotstavljanja stvu američke građane na Sjeveru ubijalo na ulicama njihovih gradova, nego ih se lo na bojište protiv njihove volje i bacalo u zatvor bez propisanog suđenja ili zakona, gim riječima, slobodne se ljude porobljivalo kako bi se robovi mogli osloboditi. Čak da je tobožnja kampanja bila autentična, bila je to loša razmjena." Dio iz engleskog zakona iz 1679. godine (Habeas corpus act) koji omogućuje zatvoreniku da traži od sudca da ispita nitost zadržavanja i pritvaranja prije no 5to se raspravi pitanje njegove krivite ili nevinosti, nap. ur.

201

JIM MARRS

Do jeseni 1863. godine Lincoln je bio sve zabrinutiji zbog strane vojne pri sutnosti u Kanadi i Meksiku. Zabrinutost zbog Francuza u Meksiku dovela je nepromišljena napada kod Sabine Passa na ušću rijeke Sabine koja odvaja Texas Louisiane. 8. rujna 1863. godine samo 47 pripadnika teksaške milicije sa šest topov otjeralo je tlotilu sjevernjačkih transportnih brodova s 5000 vojnika praćenu s četil topovnjače. Dok su Francuska i Britanija bile opasno blizu toga da priznaju Ju g i da m pomognu, prosjevernjački ruski car Aleksandar 11. donio je prevagu drugoj strani. Nakon što je dobio informaciju da Engleska i Francuska planiraju rat kako bi podij lile Rusko Carstvo, Aleksandar je poslao dvije ruske flote prema SAD-u u jesen 186 godine. Jedna se usidrila ispred obale \ irginije, a druga je stala kod San Francis Obje su bile u savršenom položaju za napad na britanske i francuske trgovačke brod] ske linije. Nisu objavljene nikakve prijetnje ultimatumom, ali bilo je jasno da je r slučaju rata Ruska mornarica kadra stvoriti kaos. „Bez sputavajućeg efekta prisutnos ruskih flota, tijek rata mogao je biti znatno drugačiji”, komentira Griffin. Zahvaljujući ponajprije prisutnosti tih flota, skupa s dojmom koji je proglas oslobođenju imao na njihove birače, Britanija i Francuska odustale su od planira intervencije u korist Juga. Početkom 1865. Ju g je bio iscrpljen, i što se tiče ljudstva i što se tiče materijala. Rijeka Mississippi bila je u sjevernjačkim rukama, a general Wiliam T. Sherman pre sjekao je Konfederaciju napola svojim zloglasnim „maršom na more” kroz Georgiju „Konfederacija je mogla držati vojsku na bojnom polju samo zahvaljujući neusporedi voj izdržljivosti i odlučnosti preživjelih vojnika”, piše Catton. ,,S druge je strane bil država koju je rat ojačao, a ne oslabio - država koja je na početku bila jača i koja ' sad postajala jedna od najjačih sila na svijetu. Rat se mogao završiti samo tako ka! se završio. Konfederacija je nestala zato što ju je rat na koncu iscrpio.” Krvava cijena rata bila je užasna - 365 000 mrtvih Sjevernjaka, uz 258 tisuć Južnjaka, daju više poginulih nego svi ostali američki ratovi zajedno. 1 financijska cijena bila je vrtoglava. Krajem 1861. godine Vladin trošak iznosio* je 67 milijuna dolara. Godine 1865. taj je broj narastao na više od jedne milijarde. Nacionalni dug, koji je iznosio samo 2,80 dolara po glavi stanovnika 1861. godine, narastao je na 75 dolara 1865. Godine 1910. procijenjeno je d a je ukupni ratni trošakj uključujući mirovine i pokope veterana, iznosio gotovo 12 milijardi dolara, što je ono doba apsurdna svota. U središtu toga golemog optjecaja novca bio je Rothschildov posrednik Belmont, financirajući obje strane. Snažno je utjecao na bankare, i u Engleskoj i u Francuskoj, da podrže sjevernjačke ratne napore kupovinom državnih obveznica. Istodobno je potajno kupovao bezvrijedne bankovne obveznice Juga po znatno sniženim cijenama, smatrajući da će ih Ju g biti primoran u cijelosti priznati nakon rata. Godine 1863. Chicago Tribune napao je „Belmonta, Rothschilde i cijelo židovsko pleme, koji su kupovali konfederacijske obveznice”. Mnogo kasnije, tu su optužbu nazivali „kleve­

202

VLADARI IZ SJENE

tom ” oni koji nisu mogli shvatiti dvoličnost Belmonta i njegovih poslodavaca koji su javno podržavali Sjever. Jedan od mlađih Rothschilda posjetio je Ameriku početkom rata i bio je otvore­ no naklonjen Konfederaciji, dok je njihov zastupnik Belmont bio naklonjen Sjeveru. I Glede L.incolna, Salomon Rothschild je napisao: „Odbija sve oblike kompromisa i razmišlja samo o oružanom suzbijanju pobune. Izgleda kao seljak i zna pričati samo barske priče.” Rothschildi su igrali za obje strane i očito su slabo marili za američku tragediju. Barun Jacob Rothschild racionalizirao je krvoproliće rekavši američkom poslaniku u Bruxellesu Henryju Sanfordu: „Kad vam je pacijent u očajnom stanju, poduzimate očajničke mjere, čak puštate krv.” „Otisak Rotshchildove čizme vidljiv je na grobovima američkih vojnika na obje­ ma stranam a", zaključuje Griffin. Ako je građanski rat doista bio urota tajnih društava radi razdvajanja SAD-a, I kako se tvrdi u traktatu Vitezova zlatnoga kruga objavljenom 1861. godine, uz pot­ poru europskih Rothschilda, zamalo je uspjela. Oštra politika obnove republikanske vlade, zbog koje je Ju g trpio pod kaznenom ekonomskom politikom sve do 1960-ih godina, stvorila je trajnu mržnju i gorčinu u 20. stoljeću te potaknula nastanak drugih tajnih društava na Jugu, poput Ku Klux Klana. Povjesničar Foote služio se nazivom „jakobinci” kako bi opisao tadašnje secesi­ oniste - remetitelje utvrđenoga društvenog, religijskog i političkog poretka - koji su djelovali u Americi od kraja 18. stoljeća. Jakobinci, neka vrsta „iluminiziraih" slo­ bodnih zidara, bili su tkivo koje je povezivalo tajna društva Staroga svijeta i skrivene manipulacije u Novom. Prešli su Atlantik nakon što su uspješno uništili „stari svjetski poredak" u Francuskoj i tražili su nove svjetove za osvajanje. Ti su bjegunci bili bivši članovi i potomci članova starijih tajnih društava poput bavarskih iluminata, koja vuku podri­ jetlo sve do početaka čovječanstva. Ljudi koji su stvorili društva kao što su Vitezovi zlatnoga kruga, Thule -esellschaft i Skupine okrugloga stola Cecila Rhodesa crpili su iz duge povijesti tih tajnovitih europskih organizacija. Međutim, prije građanskoga rata, većinu tih manipulacija tajnih društava američka je javnost zaboravila zahvaljujući Antimasonskom pokretu s početka 19. stoljeća.

203

Antimasonski pokret

Slobodni zidari, najstarije i najmoćnije tajno društvo u svjetskoj povijesti čvrst se ukorijenilo u ranim danima Amerike i čak je odigralo značajnu ulogu u Američk revoluciji. Još je veću ulogu imalo u kasnijoj Francuskoj revoluciji, koja je isprv bila pozdravljena s velikom radošću i odobravanjem u SAD-u. Broj masonskih lo se povećavao, a broj članova rastao. Godine 1826. procjenjivalo se da u SAD-u i gotovo 50 000 slobodnih zidara, većinom obrazovanih i stručnih ljudi. No, te je godine jedan slobodni zidar istupio iz reda. Pročulo se da kapetan William Morgan iz Batavije u državi New York planira objaviti knjigu u kojoj će otkriti tajne simbole, načine rukovanja, zakletve i namjere slobodnih zidara. Morgan, koji je bio trideset godina član tog reda, napisao je: „Propast naših građanskih instituci­ ja treba tražiti u slobodnom zidarstvu, koje je već moćno i svakim danom sve jače. Dužan sam svojoj zemlji otkriti njegove opasnosti." Prije nego što se knjiga mogla otisnuti, Morgan i njegov nakladnik oteti su u Bataviji. Gnjevni prijatelji i susjedi progonili su otimače i uspjeli spasiti nakladnika, ali Morgan nije bio te sreće. Nikad ga više nisu vidjeli. Godinama kasnije slobodni zidar po imenu Henry L. Valance povjerio je na umoru svojemu liječniku da je s još dvojicom slobodnih zidara bacio Morgana u rijeku Niagaru. Rekao je da ga je od te noći morila savjest - „Kainov znak” - pa je tražio od rješenje svog grijeha. No, u vrijeme otmice čini se da nitko nije mogao točno odgovoriti kakva je bila Morganova sudbina. Prema pisanju velečasnog Charlesa G. Finneyja 1869. godine, kotač pravde usporavala su braća slobodni zidari na sudovima i u institucijama za provođenje zakona te među svjedocima i porotnicima. Glasine da su Morgana oteli i ubili slobodni zidari proširila se New Yorkom, Novom Engleskom i srednjoatlantskim državama pa je izbio veliki skandal. Zbog reakcije javnosti protiv tajnovitosti i ekskluzivnosti slobodnih zidara, Finney je tvrdio da je oko 45 000 članova napustilo red, a više od 2 000 loža se zatvorilo. „Tisuće slobodnih zidara spalilo je svoje ogrtače. U nekoliko godina broj članova njujorških loža pao je s 30 000 na 300, što je bila izravna posljedica incidenta s Morganom”, piše William J. Whaley.

204

VLADARI IZ SJENE

Godine 1827. posmrtno je objavljena Morganova knjiga Ilustracije slobodnog zidar­ stva jednoga člana tog bratstva koji mu je posvetio trideset godina (Illustrations of Masonry by one of the Fratemitiy Who Has Devoted Thirty Years to the Subject). Po prvi su put ljudi izvan masonskih krugova mogli saznati nešto o unutarnjem funkcioniranju tog reda. Jezovite „krvne kletve" za otkrivanje masonskih tajni obnovile su rašireno vje­ rovanje da su Morgana ubili njegovi kolege, članovi društva. Morgan je otkrio da se osoba koja stupa u Prvi stupanj Plave lože obvezuje „na najmanju kaznu da će mi prerezati grlo, iščupati jezik iz korijena, a tijelo zakopati u grubi morski pijesak na razinu najnižega vodostaja na mjestu gdje do plime i oseke dolazi dvaput u 24 sata...” Kazne na višim stupnjevima postupno su sve morbidnije. Godine 1829., pod pritiskom javnosti, Senat države New \ork proveo je istragu nad slobodnim zidarima i izvijestio da su bogati i moćni masoni pronađeni na svim razinama vlasti. Senat je kritizirao i „mrtvačku tišinu” informativnih medija ustvrdiv­ ši: „Ti samoproglašeni čuvari slobode osjetili su snagu masonskog utjecaja..." Protivnici predsjednika Andrewa Jacksona - koji je i sam bio slobodni zidar iskoristili su skandal kako bi stvorili Antimasonsku stranku; to je prvi put da je u SAD-u osnovana treća stranka. Antimasonski kandidati bili su uspješni na državnim i lokalnim izborima, ali nisu uspjeli zbaciti Jacksona 1832. godine. Krajem 1830-ih godina Antimasonska stranka okrenula se agitaciji protiv ropstva, a članovi koji su bili strogo protiv Jacksona osnovali su Vigovsku stranku. Ipak, slobodnim je zidarima nanesen ozbiljan udarac od kojega se neće oporaviti desetljećima. Sumnje i raspoloženje protiv slobodnih zidara sve su više rasli u razdoblju prije Morganove otmice, dok je sve više Amerikanaca shvaćalo kakvu je ulogu ta organiza­ cija igrala u dvije prijašnje, ali već dugo zaboravljene pobune. Početkom 1787. godine tisuću masačusetskih poljodjelaca, pod vodstvom vete­ rana revolucionarnoga rata Daniela Shaysa, napalo je springfildski arsenal kako bi oteli oružje. Njihov je ustanak bio posljedica gnjeva zbog povećanih poreza, zabrane papirnatoga novca i zakona po kojima samo bogati smiju obnašati državne funkcije. Gnjevni i preopterećeni poljodjelci demonstrirali su u nekoliko gradova. Samuel •dams, koji je tvrdio da europski „izaslanici” potajno podjaruju narod, sudjelovao je sastavljanju masačusetske rezolucije kojom se suspendira habeas corpus, kao i čuve:g zakona protiv narušavanja javnog reda kojim su bez velikog učinka opomenuti pokorni poljodjelci. Ljudi koji su se prije manje od deset godina bunili protiv engleske vladavine sad tražili smrtnu kaznu za Shaysove pobunjenike. Jedino je Thomas Jefferson, koji je ': daleko od mjesta događaja kao američki veleposlanik u Francuskoj, izrazio razumianje: „Smatram da je malo buntovništva s vremena na vrijeme dobra stvar", pisao jednom prijatelju. „Bože sačuvaj da ikad budemo dvadeset godina bez takva bunništva... Stablo slobode treba katkad osvježiti krvlju domoljuba i tirana.” Shavsova a vojska na koncu je odmarširala prema Bostonu, ali se vratila, više zbog mećave 0 zbog žurno skupljene milicije koju su financirali bostonski veletrgovci.

205

JIM MARRS

Američki savez nije bio ni izbliza stabilan, osobito na zapadnim područjir Godine 1791. ministar financija Alexander Hamilton - inače slobodni zidar - prov kao je kroz Kongres niz poreznih zakona čija je svrha bila poduprijeti novoosnovan Banku SAD-a i potaknuti potpunu otplatu državnih obveznica koje su držali nje vi prijatelji. Bila je to i vježba da se potvrdi moć mlade Savezne vlade. Njegovi postupci rezultirali Bunom zbog viskija 1794. godine. Hamiltonovim su porezima najteže bili pogođeni škotsko-irski poljodjelci i zapadne Pennsylvanije, koje je osobito razbjesnio porez na viski. Većina poljodjela prerađivala je žito u viski, ne samo da bi ga pili, nego i zato što ga je bilo lakše tran sportirati do istočnih tržišta. Porez na viski smatrali su izravnim napadom na sv kruh i ubirače poreza dočekivali su s oružjem. Nekoliko njih namazali su katranom zasuli perjem. Prema nekim istraživačima tog razdoblja, može se dokazati umiješanost tajni društava pod utjecajem stranaca. Primjerice, razumljiv neposluh ljutitih poljodjela pojačala je agitacija francuskoga veleposlanika u SAD-u Edmonda Geneta. Protjeran iz Rusije zbog poticanja na revoluciju, Genet je stigao u Ameriku u proljeće 1793. godine i počeo organizirati tajna društva zvana „demokratski klubo vi”. To su bile čiste kopije klubova nadahnutih iluminatima koji su tada zagovarali! revoluciju u Francuskoj. John Quincy Adams napominje da su demokratski klubovi) „tako savršeno povezani s pariškim jakobincima da o njihovu zajedničkom podrijetlu ne može biti dvojbe". Predsjednik George Washington također je izrazio zabrinutost izjavivši: „Moje je mišljenje... da ako se protiv tih društava ne djeluje... potrest će Vladu sve do teme­ lja." U srpnju 1794. godine Washington je odjenuo svoju staru vojnu odoru i održao smotru vojske od 13 000 ljudi pod vodstvom oca Roberta E. Leeja, generala Henryja „Lake Konjice Harryja" Leeja. Postrojbe skupljene iz susjednih država krenule su u Pennsylvaniju, a nekoliko stotina poljodjelaca koji su im se suprotstavili brzo je rastje­ rano. Dva su poljodjelca osuđena zbog izdaje, ali kasnije ih je Washington pomilovao, nakon što su Jeffersonovi republikanci izrazili konsterniranost zbog onoga što su sma­ trali Vladinom pretjeranom reakcijom. Federalisti su taj incident smatrali pobjedom, budući da im je to bila prva prilika da uspostave saveznu vlast vojnim sredstvima unutar državnih granica. Ali, kritičari su to vidjeli kao daljnje nametanje elitističke vlasti pod drugim imenom. „Zašto su g. Hamilton i Washington uopće sudjelovali u Američkoj revolu­ ciji?” pita se Bramley. „Jednostavno su iskoristili svoj utjecaj da u Americi stvore iste institucije koje su kolonistima bile toliko mrske pod britanskom vlašću. S revolucijom u Francuskoj u punom zamahu, pod kritikama Jeffersonovih republikanaca i u strahu od utjecaja iluminata u nacionalnim masonskim ložama i demokratskim klubovima, federalisti su 1798. godine u Kongresu usvojili četiri zako­ na o strancima i pobunama. Ti nepopularni zakoni, „smišljeni kako bi zaštitili SAD

206

VLADARI IZ SJENE

od velike zavjere francuskih jakobinaca, čiji se plaćeni agenti nalaze čak i na visokim položajima u Vladi”, ovlastili su predsjednika da protjera ili utamniči strance, ogra­ ničili imigraciju i omogućivali kažnjavanje svakoga tko piše ili govori ,,s nakanom da okleveta” Vladu. Mnogi su te zakone smatrali slabo prikrivenim pokušajem da se učvrsti neovla­ štena savezna vlast pa su zakonodavna tijela u Kentuckyju i Virginiji usvojila rezoluci­ je koje ih u biti negiraju. Te su države objavile da s obzirom na to da je Savezna vlada rezultat sporazuma između država, ako ona preuzima ovlasti koje joj nisu izričito dodijeljene ustavom, države imaju pravo proglasiti te ovlasti neustavnima. To je bio početak ustavnog argumenta kojim se podržavalo otcjepljenje sredinom stoljeća. Religiozna narav rane sjeveroistočne Amerike, koju su velikim dijelom utemeljili puritanci, pokazala se otpornom na anarhističke ideje koje su uveli iluminizirani slo­ bodni zidari - ali, to nije bio slučaj u Francuskoj.

207

i Francuska revolucija

Želi li se ukazati na neki veliki svjetski događaj koji su dokazano potaknule ma nacije tajnoga društva, ne treba gledati dalje od Francuske revolucije, koja je pohara tu zemlju 1789. godine. Revolucionarni vođe, nastojeći zbaciti dekadentnu monarhi­ ju kralja Luja XVI., pokrenuli su prvu nacionalnu revoluciju modernoga doba. Premda se popularno vjeruje da je započela zahvaljujući narodnom ustank zbog nedostatka hrane i zastupanja u vlasti, zapisi jasno govore da su revoluciju pota­ knule ćelije francuskih slobodnih zidara i njemačkih iluminata. U Encyclopaediji Britannia stoji da se u Francuskoj „pojavio politički sustav i filozofski svjetonazor koji više nije kršćanstvo shvaćao ozbiljno, i koji mu se zapravo izričito suprotstavljao... Bratstvo koje je učilo od takvih skupina kao što su slobodni zidari, članovi tajnih bratskih društava i iluminati, racionalističko tajno društvo, pred­ stavljalo je suparnika katoličkom shvaćanju zajednice.” Istraživačica tajnih društava, Nesta H. Webster, bila je još oštrija, napisavši 1924. godine: „[M asonska knjiga Obred i tumačenja slobodnog zidarstva] sadrži sljedeći odlomak: ‘Slobodni zidari... pokrenuli su revoluciju sa zloglasnim vojvodom od Orleansa na čelu. ” Bramley piše: „Za vrijeme prve Francuske revolucije ključni vođa pobunjenika bio je vojvoda od Orleansa, koji je bio veliki meštar francuske masonerije prije nego što je odstupio u jeku revolucije. Markiz de Lafayette, čovjek kojega je u masonsko bratstvo uveo George Washington, također je igrao važnu ulogu u Francuskoj revo­ luciji. Jakobinski klub, koji je činio radikalnu jezgru francuskoga revolucionarnog pokreta, osnovali su istaknuti slobodni zidari." Navodno je baš vojvoda od Orleansa, veliki meštar lože Velikog Orijenta slo­ bodnih zidara, pokupovao sve žito 1789. godine te ga prodao u inozemstvu ili ga sakrio, zamalo izazvavši glad među pukom. Suvremenik Galart de Montjoie krivio je za revoluciju gotovo isključivo vojvodu od Orleansa, dodajući da ga je „pokretala ona nevidljiva ruka koja je, čini se, izazvala sve događaje naše revolucije kako bi nas odvela prema cilju koji trenutno još ne vidimo...” Crpeći iz impresivna broja tadašnjih zapisa Webster dodaje: „Ako je stoga rečeno da se [Francuska] revolucija pripremala u masonskim ložama - a mnogi francuski

208

VLADARI IZ SJENE

masoni razmetali su se time - treba svakako dodati da su upravo iluminizirani slobod­ ni zidari stvorili revoluciju i da su slobodni zidari koji je slave iluminizirani slobodni zidari, baštinici iste tradicije koju su u francuske lože 1787. godine uveli učenici Weishaupta, ‘rodozačetnika jakobinaca’.” [naglasak u izvorniku] Giuseppe Balsamo, proučavatelj židovske kabale, slobodni zidar i rozenkrojcer, postao je poznat kao Cagliostro, dvorski čarobnjak Luja XIV. Napisao je kako su se njemački iluminati godinama infiltrirali u francuske masonske lože te dodao: „Do ožujka 1789. godine 266 loža pod kontrolom lože Velikog Orijenta bilo je iluminizirano', a da to nije znalo, jer se slobodnim zidarima općenito nije govorilo ime sekte koja im je donijela te misterije, a samo je vrlo malen broj bio upućen u tu tajnu.”

I Jakobinci i jakobiti

Članovi francuske Ustavotvorne skupštine skloni revoluciji osnovali su skupi koja je postala poznata kao Društvo prijatelja ustava. Nakon što se skupština pr lila u Pariz, ta se skupina ondje sastajala u dvorani iznajmljenoj od dominikansk samostana sv. Jakoba. Ti su revolucionari, koji su se zakleli da će braniti revolucr od aristokrata, ubrzo postali poznati kao Jakobinski klub. Otada se svi revolucion nazivaju jakobincima. To je barem službena priča o njima. Kao i obično, jakobinci se povezuju starijim tajnim društvima, u ovom slučaju s Pokretom za restauraciju monarhije Britaniji. U Engleskoj je 1688. godine nepopularnog kralja iz kuće Stuart, naklonjen katolicima, Jakova II. svrgnuo njegov nizozemski zet, protestant Vilim Oranski. Jak je pobjegao u Francusku. Ondje su ga i dalje podupirali škotski i velški slobodni zida koji su ga nastojali vratiti na englesko prijestolje. Francuski slobodni zidari optužili s ih da su iskoristili masonske obrede i titule za političku potporu toj restauraciji. Prema nekim verzijama povijesti slobodnih zidara, Jakova je u dvorac SaintGermain smjestio njegov prijatelj, francuski kralj Luj XIV., gdje je uz pomoć isusovaca utemeljio masonski sustav koji je postao temelj masonskih tradicija poput „škotsk obreda”. „Teorija koja povezuje kraljevsku kuću Stuarta sa slobodnim zidarima... kao1 politički pokretač povratka prognane obitelji na prijestolje... toliko je svima odbojna... da je teško povjerovati da je takvu teoriju itko ikad ozbiljno razmatrao, kad ne bi bilo mnogo itekako uvjerljivih dokaza za to”, neizravno je priznao to uplitanje u politiku masonski autor Albert Mackey u 19. stoljeću. Nakon niza neuspješnih pobuna, jakobiti su u Škotskoj napokon potučeni u bitci u Culloden Mooru kod Invernessa 1746. godine. Njihov vođa Charles Edward Stuart, „Bonnie Prince Charlie, mladi pretendent”, pobjegao je u Francusku, povevši sa sobom jakobite zadojene masonskim idealima. Godinu kasnije u Arrasu u Francuskoj, Charles je osnovao masonski suvereni prvobitni ogranak rozenkrojcera, poznat kao „škotski jakobiti". ..Organizacijom tog ogranka kanilo se samo započeti plan pridobivanja drugih slobodnih zidara... da osnuju ogranke u svakom gradu koji smatraju prikladnim, što 210

VLADARI IZ SJENE

su i učinili... između ostalih jedan u Parizu 1780. godine, koji se 1801. ujedinio s francuskom ložom Velikog Orijenta”, objašnjava Mackey. „Jakobitski karakter pariške lože nije sporan”, piše Webster. Ali, ona zaključuje da „osnivači Velike lože u Parizu ne potječu iz Velike lože u Londonu, od koje nisu imali ovlaštenje, nego... su stigli u Francusku prije nego što je londonska Velika loža utemeljena; stoga ni na koji način nisu bili vezani njezinim propisima.” Možda su se tada engleski i europski slobodni zidari počeli razdvajati. Prema Mackeyju, pokušaj povezivanja masonskih tradicija s pretenzijama Stuarta na englesko prijestolje prvi je put da je politika uvedena u „spekulativnu filozofiju” slobodnoga zidarstva. Sigurno nije bio posljednji. I francuski su masoni bili uvelike umiješani u tadašnja politička zbivanja. Webster napominje: „Svi revolucionari iz Ustavotvorne skupštine bili su inicirani u treći stupanj” iluminiziranoga slobodnog zidarstva, uključujući revolucionarne čel­ nike kao što su vojvoda od Orleansa, Valance, Lafayette, Mirabeau, Garat, Rabaud, Marat, Robespierre, Danton i Desmoulins. Honore-Gabriel Riqueti, grof od Mirabeaua, jedan od vodećih revolucionara, doista se zalagao za ideale jednake onima Adama Weishaupta, utemeljitelja bavarskih iluminiziranih slobodnih zidara. U privatnim spisima Mirabeau je pozivao na zbacivanje svih poredaka, svih zakona i sve vlasti kako bi se „narod ostavio u anarhiji”. Rekao je da se jav­ nosti treba obećavati „vlast narodu” i niži porezi, ali joj se nikad ne smije dati stvarna moć, „zato što je narod kao zakonodavac vrlo opasan, jer donosi samo zakone koji odgovaraju njegovim strastima”. Rekao je i da svećenstvo treba uništiti „ismijavanjem religije”. Mirabeau je završio svoju tiradu proglasivši: „Tko mari za sredstva ako se ostva­ ruje cilj? ” To je ista filozofija „cilja koji opravdava sredstvo” koja se propovijedala od Weishaupta preko Lenjina do Hitlera. Kao što je uobičajeno u svjetskim događajima, ono što je potaknulo revoluciju isprva se vrtjelo oko financija. Francuska je potrošila priličnu svotu podržavajući Američku revoluciju. U veljači 1787. godine francusko je plemstvo okupio glavni revizor financija, koji je predložio povećanje poreza za bogate kako bi se smanjio nacinalni dug. Ne treba reći da su bogati plemići odbili tu ideju i umjesto toga zatražili zivanje Generalnih staleža, francuskoga parlamenta sastavljenog od plemića, svenstva i pučana. Nisu bili sazivani 200 godina. Tijekom 1788. godine zahtijevalo se da Generalni staleži razmotre političke forme, uz nemire u velikim francuskim gradovima, uključujući Pariz. U tom su .dobiju izabrani predstavnici triju staleža. Staleži su se okupili u Versaillesu 5. svibnja 1789. godine i odmah se podijelili o načina glasanja. Opći izbori odgovarali bi većini, ponajprije pučanima, dok bi sanje pojedinih staleža odgovaralo plemstvu i svećenstvu. Pučani su, uz podršku nekih svećenika, pobijedili pa je kralj Luj XVI. nerado zvao Narodnu ustavotvornu skupštinu da izradi novi ustav, dok je potajno skupljao trojbe kako bi spriječio okupljanje.

211

JIM MARRS

Proširile su se glasine o kretanju tih postrojbi, nakon čega je, tijekom razdobl Velikog straha u srpnju 1789. godine, svjetina na juriš osvojila Bastilju, kraljevu gl nu tamnicu, odakle je oslobodila samo sedam zatvorenika - večina su bili dušev bolesnici - ali je i uzela itekako potrebne puške i barut. Suprotno od onog što tvrdi široko prihvaćena povijest, taj napad nije b: spontan čin potlačene rulje. „Razbojnike s juga namjerno su 1789. godine doveli Pariz, angažirali i plaćali revolucionarni čelnici, to je činjenica koju su potvrdili toli brojni autoriteti... Drugim riječima, dovođenje kontingenta unajmljenih razbojnif uvjerljivo pobija teoriju po kojoj je revolucija bila nesavladiv narodni ustanak", pi Websterova. U međuvremenu su kuriri koje su poslala tajna društva jahali od grada do gra upozoravajući strašljive seljake da se protunarodni zavjerenici skrivaju u plemićki dvorcima i na posjedima. Rečeno im je da je kralj naredio da ih se napadne. Kaos nasilje ubrzo su se proširili i slavili kao revolucija. ,,U slučaju Francuske revolucije prvi se put vidi kako su se sustavno izaziva nevolje da bi ih se iskoristilo”, piše Still. To je iskorištavanje počelo sa slobodnim zidarima već 1772. godine kad se Veli Orijent učvrstio u Francuskoj sa 104 lože. Taj je broj narastao na 2000 loža do rev lucije, a 447 članova loža bilo je u Generalnim staležima koji su brojali 605 članova. Prema nekoliko istraživača, lože Velikog Orijenta bile su jezgra penetracije iluminata među slobodne zidare. Ta je penetracija krenula početkom 18. stoljeća kad su se jakobiti i ostaci tem­ plara borili za kontrolu nad francuskim masonskim ložama. Webster smatra da je „škotska masonerija” bila samo krinka za templarstvo i da su u francusku Veliku ložu „ušli spletkari” (misleći na jakobite). Francuski slobodni zidari razdvojili su se na dvije frakcije - francusku Veliku ložu s njezinom templarskom tradicijom prožetom iluminizmom i izbačenu Lacorneovu Veliku ložu koja je 1772. godine postala loža Velikog Orijenta s budućim vojvodom od Orleansa na čelu. „Loža Velikog Orijenta potom je pozvala Veliku ložu Francuske da opozove odlu­ ku o isključenju i ujedini se s njom, i kad je taj prijedlog prihvaćen, revolucionarna stranka neminovno je požnjela velik uspjeh, a vojvoda od Chartresa [koji će uskoro postati vojvoda od Orleansa] proglašen je velikim meštrom svih vijeća, ogranaka i škotskih loža u Francuskoj. Godine 1782. Vijeće imperatora i ‘Vitezovi Istoka’ udružili su se stvorivši ‘Glavnu veliku ložu Francuske’, koja se 1786. spojila s ložom Velikog Orijenta. Pobjeda revolucionarne stranke bila je tada potpuna”, objašnjava Webster. Uznemirena zbog sve većeg pustošenja, Narodna je skupština 1789. godine žurno usvojila Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina koja proglašava neotuđivima prava na slobodu, ravnopravnost, nepovredivost vlasništva i otpor ugnjetavanju - sve dugogodišnje osnovne ideje slobodnih zidara.

212

VLADARI 12 SJENE

Kad je kralj odbio potvrditi deklaraciju, pariška je svjetina umarširala u Versailles i odvela ga u Pariz, gdje je Skupština i dalje donosila nove zakone i odluke. Jedna je bila da se nacionalizira vlasništvo Katoličke crkve kako bi se otplatio nacionalni dug. To je unijelo razdor između pučana i njihovih pristaša unutar svećenstva, povećava­ jući neprijateljstvo na objema stranama. Skupština je tada pokušala stvoriti ustavnu monarhiju sličnu engleskoj, ali slabi i strašljivi Luj pokušao je pobjeći iz zemlje u lipnju 1791. godine. Uhvaćen je u Varennesu i vraćen pod stražom u Pariz. U međuvremenu, obodreni situacijom u Francuskoj, počeli su se pojavljivati revolucionarni klubovi u drugim zemljama, uključujući Englesku, Irsku, njemačke države, Austriju, Belgiju, Italiju i Švicarsku. Napetosti između drugih zemalja i Francuske pojačavale su se sve dok 1792. godine Francuska nije objavila rat Austriji i Pruskoj. Suočena s ratom i revolucijom, Francuska je potonula u vladavinu terora tije­ kom koje su kralj Luj XVI., Marija Antoaneta i tisuće ljudi, uglavnom aristokrata, pogubljeni. Potezom sličnim Hitlerovoj akciji 150 godina kasnije, jakobinci su zatvorili sve masonske lože 1791. godine, ironično se bojeći da bi se masonska organizatorska moć mogla okrenuti protiv njih. „Iza Konventa, iza klubova, iza Revolucionarnoga suda, postojao je... onaj najtajnovitiji konvent koji je upravljao svime... okultna i užasna sila čiji je onaj drugi Konvent postao rob i koju su sačinjavali glavni upućenici u iluminizam”, piše Websterova. Epperson se nakon iscrpne analize tog predmeta složio s tim. Napisao je: „Nevidljiva ruka koja je vodila cijelu Francusku revoluciju bili su iluminati, koji su tada postojali samo 13 godina, ali su ipak bili dovoljno moćni da izazovu revoluciju u jednoj od glavnih svjetskih država.” Ratovi, pobune i državni udari trajali su u Francuskoj sve dok mladi general Napoleon Bonaparte napokon nije potpuno preuzeo vlast 1799. godine. Premda je godinama provodio svoju vrstu terora u Europi, proglasio je kraj revolucije. Francuska je bila razorena. Stotine tisuća stradale su od gladi, rata, nasilja i giljotine. Moć monarhije i monolitne crkve uvelike je uništena. „Tako su se u ‘velikom brodolomu civilizacije’, kako je to jedan suvremenik opi o, ostvarile zamisli kabalista, gnostika i tajnih društava koja su gotovo 18 stoljeća otkopavala temelje kršćanstva”, komentira Websterova. Samopouzdanje za pokretanje velikog prevrata poput Francuske revolucije ožda je stečeno i u novim američkim zemljama. Premda Američka revolucija ni|c la isključivo tvorevina tajnih društava kao u Francuskoj, ipak je nedvojbeno postoo skriveno strujanje veza između tajnih društava temeljeno i na religijskim i na ozofskim razlikama.

21J

j Sir Francis Bacon i i Nova Atlantida

I I

Početkom 17. stoljeća dvije su se različite skupine Engleza zaputile u novu a ričku zemlju: „iluminizirani” slobodni zidari, koji su osnovali zlosretnu koloniju Jamestovvnu, i religiozni puritanci, koji su bolje prošli u Plymouthu. Poučno je krat razmotriti obje. Jamestown je nazvan po engleskom kralju Jakovu (Jamesu) 1., koji je zaslužan prvu „autoriziranu” verziju Biblije. Utemeljio ga je kapetan John Smith 1607. godine, k prvo trajno englesko naselje u Americi, l a j e kolonija bila isključivo poslovni pothvat lon­ donske tvrtke Virginia, koju su 1606. godine osnovali članovi tajnoga društva, uključuju' sira Francisa Bacona koji bi se s pravom mogao smatrati osnivačem moderne Amerike. Kao obrazovani sin lorda čuvara britanskoga državnog pečata, Bacon je posta pravnik i član Parlamenta. Usprkos svađi s kraljicom Elizabethom, postao je vitez 1603. godine. Bio je engleski kancelar pod kraljem Jakovom 1., a Marie Bauer Hall opisuje ga kao „utemeljitelja [engleske] masonerije... vodeću ličnost reda rozenkrojcera, čiji su članovi održavali luč istinskog univerzalnog znanja, drevnoga tajnog nauka, živim kroz mrak srednjega vijeka". Icke kaže da je Bacon bio „veliki vođa bratstva pod nazi­ vom rozenkrojceri i uvelike umiješan u tajne operacije nastavljača tradicije vitezova templara”. Bacon je doista bio fascinantna osoba, koja je kroz povijest uglavnom ignorirana, osim što se tiče njegova znanstvenog rada. Usprkos svojim napadima na školsku pravovjernost, Bacon je stekao ugled kao znanstvenik i filozof. Dvadeset godina nakon Baconove smrti 1626., njegov „nevidljivi koledž” sljedbenika osnovao je društvo učenih ljudi koje je 1660. postalo Londonsko kraljevsko društvo za promicanje prirodoznanstva. Prema masonskom povjesničaru Albertu Mackeyju, mnogi članovi originalnoga društva bili su istodobno članovi Društva slobodnih zidara. „To je razlog zašto je [Društvo] održavalo sastanke u Mason 's Hallu u M asons' Alleyju u Basinghall Streetu”, piše Mackey. „Svi su ušli u to Društvo i stekli ime slo­ bodnih i priznatih zidara... [što je] potaknulo masonsku terminologiju koja je kasnije postala tako poznata.”

214

VLADARI IZ SJENE

,,U Engleskoj za vrijeme vladavine Stuarta, stari slobodni zidari pod Karlom I. i Karlom II. bili su ljudi koji su se bavili filozofijom, astronomijom, fizikom, arhitek­ turom, kemijom i općenito naprednim učenjima. Mnogi od njih bili su članovima najvažnije znanstvene akademije, Kraljevskoga društva, koje se nazivalo nevidljivim koledžom nakon što je bilo prisiljeno prijeći u ilegalu za vrijeme Cromwellova protek­ torata... Među prvim članovima bili su Robert Boyle, Isaac Newton, Robert Hooke, Christopher Wren i Samuel Pepys”, piše Laurence Gardner. Napominje da su ljudi iz Kraljevskoga društva, „poput prvih templara, posjedovali posebno znanje". Gotovo tri desetljeća, prema Michaelu Baigentu i Richardu Princeu, ,,‘rozenkrojceri’, slobodni zidari i Kraljevsko društvo nisu se samo preklapali, već su praktički bili nerazlučivi jedni od drugih". Prema nekim masonskim autorima, jedina značajna razlika između slobodnih zidara i Kraljevskoga društva bila je ta da je potonje održa­ valo otvorene sastanke. Prva zabilježena masonska inicijacija u Engleskoj bila je ona sira Roberta Morayja 1641. godine. Moray je bio i jedan od osnivača Kraljevskoga društva te navodno nje­ gova „duša” i „vodeći duh”. Navodno je bio i kemičar te pokrovitelj rozenkrojcera, što je još jedan primjer penetracije te sekte među slobodne zidare. Bacona su mnogo godina neki označavali kao pravog autora tekstova Williama Shakespearea, što nije tako apsurdna tvrdnja kako se čini. Ima brojnih dokaza koji je podupiru, a među one koji su vjerovali u nju spadaju Mark Twain, Walt Whitman, Henry Jam es, Sigmund Freud i Ralph Waldo Emerson. Tvrdilo se da je William Shakespeare bio tek nepismeni konjušar i glumac čije je ime iskorišteno kako bi se zamaskirali radikalni politički tekstovi tajnoga elizabetanskog društva među čijim su članovima bili Bacon, sir Walter Raleigh i Edmund Spenser. Čak se govorkalo da je Bacon zapravo bio nezakonito dijete kraljice Elizabete. Sum nje glede Shakespeareova pravog identiteta povećava činjenica da nijedna bardova biografija nije napisana više od stotinu godina nakon njegove smrti 1616. godine. Povrh toga, nijedan ostatak izvornoga Shakespearova rukopisa nikad nije pro­ nađen - čak ni korespondencija s režiserima, pokroviteljima ili kolegama glumcima - i doista nema dokaza o njegovoj službenoj biografiji glumca i dramatičara osim da je neki Shakespeare doista postojao. U svojoj oporuci taj Shakespeare nije spomenuo svoja književna djela, ostavio je ženi samo „drugorazredni krevet i nam ještaj” te pot­ pisao dokument kao „William Shackspeare Drugi je valjani argument protiv Shakespeareova autorstva da drame i komedije odaju poznavanje povijesti, politike, geografije i dvorske etikete neuobičajeno za pučanina. U Izgubljenom ljubavnom trudu navodno je pronađen anagram na latinskom koji u prijevodu glasi: „Ovi komadi, djela E Bacona, sačuvani su za svijet.” Kao priznati „majstor engleske proze”, uglađeni se Bacon svakako čini glavnim kandidatom za autora Shakespeareovih radova. Baconova masonska uvjerenja iznose se u dvjema knjigama - De sapient u veterum (Mudrost drevnih naroda) i Nova Atlantida. U potonjoj, prema istraživaču

215

JIM MARRS

okultizma Andreu Natafu, „Bacon opisuje utopiju koja je u osnovi mnogih taj društava, uključujući moderne slobodne zidare”. Masonski autor Manly R Hali tvrdi da Nova Atlantida nije objavljena p * Baconove smrti zato što je „govorila previše... [otkrivajući] cijeli sustav tajnih dl štava koja su djelovala tisućama godina kako bi se ostvario ideal zajedničkog dobra političkom svijetu”. Tim „idealnim zajedničkim dobrom” pokazala se Amerika, slavljena kao zem bezgraničnih prilika i središte masonskoga „velikog plana” za izgradnju „No Atlantide”. „Vrijeme će pokazati da je kontinent sada poznat kao Amerika zapravo otkriv i u značajnoj mjeri istražen više od tisuću godina prije početka kršćanske ere", pi Hali. „Pravu istinu čuvale su misterijske škole, a preko njih je proslijeđena srednf vjekovnim tajnim društvima. Ezoterični redovi u Europi, Aziji i na Bliskom isto1 bili su u najmanju ruku u neredovitu kontaktu sa svećenstvom naprednijih amer indijanskih naroda. Planovi za razvoj zapadne polutke formulirani su u Aleksandriji Meki, Delhiju i Lhasi mnogo prije nego što je većina europskih državnika bila svjes? velikoga utopijskog plana.” Slijedeći taj drevni plan tajnih društava, sir Walter Raleigh i drugi člano\ „bejkonskog kruga” izvršili su zlosretnu ekspediciju u Ameriku, iskrcavši se na ot Roanoke u Sjevernoj Karolini 1584. godine. Raleigha, kojega je pogubio kralj Jak I. zbog izdaje, isusovci su optužili da vodi „školu ateizma" zbog njegovih masonskih veza i filozofije. S neuspjehom Raleighjeve kolonije splasnulo je zanimanje za Ameriku Engleskoj sve do posmrtnog objavljivanja Baconove Nove Atlantide. Mnogi kasniji kolonisti u Jamestovvnu pod vodstvom kapetana Johna Smitha bili su rozenkrojcerski slobodni zidari i, kako neki kažu, Baconovi rođaci. Svakako su bili većinom engleski aristokrati koji su se više oslanjali na utopijske ideale nego na težak rad. Kolonija je trpjela ozbiljne teškoće i nestala bi da nije bilo pomoći prijateljski naklonjenih Indijanaca i dolaska Thomasa Westa, lorda de la Warra i pojačanja 1610. godine. U međuvremenu su dvije skupine religijskih otpadnika kolonizirale Ameriku sjevernije. Godine 1534. kralj Henrik VIII. raskinuo je s katolicizmom i osnovao Anglikansku crkvu. Oni koji su nastojali očistiti novu Crkvu od svih natruha katoli­ cizma nazivali su se puritancima, a frakcija koja nije htjela imati ništa s Crkvom bila je poznata kao separatisti. Po dolasku u Ameriku, svi ti otpadnici postali su poznati kao hodočasnici {pilgrims). Podigli su kolonije u Plymouthu u M assachusettsu i drugdje u Novoj Engleskoj. Plimutski vođa William Bradford brzo je zaključio da komunalni stil života što su ga zagovarali londonski veletrgovci, koji su financirali koloniju, ne funkcionira. „Svi su se hranili iz zajedničkih zaliha”, piše Still. „Nedostatak inicijative prije­

u

216

VLADARI IZ SJENE

tio je da će pretvoriti Plymouth u drugi Jamestown... Stoga je Bradford organizirao poticajni sustav. Odredio je da svaka obitelj obrađuje jednu parcelu zemlje. Otada maloj zajednici nikad nije manjkalo hrane..." „Prve dvije kolonije u Americi bile su izvrsni primjeri dvaju suparničkih susta­ va”, nastavlja Still, „jednoga temeljenog na ideji posjeda u vlasništvu pojedinca kojega pokreće inicijativa, drugoga temeljenog na Platonovim i Baconovim teorijama zajed­ ništva.” Uz Ameriku se razvijala i engleska masonerija. Masonski centar utemeljen je u Londonu 24. lipnja 1717. godine kad su se četiri lože ujedinile u Veliku ložu Engleske, zvanu i Matična svjetska velika loža. „Potaknute londonskom Matičnom velikom ložom, masonske lože u američkim kolonijama počele su spletkariti i agitirati protiv britanske vladavine”, piše Icke. Prema Stillu, jednu od prvih pobuna vodio je Nathaniel Bacon, potomak sira Francisa. Bacon je 1676. godine organizirao miliciju navodno da bi se borio protiv Indijanaca, ali umjesto toga je preuzeo kontrolu nad Jamestownom, započevši tako prvu revoluciju u Americi. Taj je ustanak propao nakon njegove iznenadne smrti u dobi od 29 godina. Prema nekoliko izvora, među američke slobodne zidare spadaju George Washington, Thomas Jefferson, Alexander Hamilton, Jam es Madison, Ethan Allen, Henry Knox, Patrick Henry, John Hancock, Paul Revere i John Marshall. Benjamin Franklin postao je veliki meštar filadelfijske lože 1734. godine. Pukovnik La Von P Linn, masonski kroničar, pisao je d a je među procijenjenih 14 000 časnika ustaničke vojske bilo 2018 slobodnih zidara koji su predstavljali 218 loža, od kojih su mnoge bile „bojne lože” koje su se selile s vojskom od jednog do drugog tabora. Britanski slobodni zidari regrutirali su članove među pripadnicima američke vojske koje su obučavali prije revolucije pa je „većina uključenoga vojnog osoblja, zapovjednika i vojnika na objema stranama ili pripadala slobodnim zidarima ili dijelila asonske vrijednosti i stavove”, napominju Baigent i Leigh. Prema jednoj je teoriji Washington, koji je postao slobodni zidar u dobi od 20 godina, pridonio revoluciji u britanskim kolonijama. Godine 1754. Washington je vodio vojni pohod u Dolinu Ohio, gdje su njegove postrojbe pucale na francuske .ojnike. Ti su Francuzi kasnije tvrdili da su poslanici s diplomatskim imunitetom, o je Washington odbacio. Francuska osvetnička akcija primorala je Washingtonove age na predaju u Fort Necessityju u Pennsylvaniji. Taj je incident pretvorio dugodišnje napetosti na granici u Francuski indijanski rat, koji se u Europu proširio o Sedmogodišnji rat. Taj je rat iscrpio britanske financije, primoravši Parlament da tereti američke kolonije većim porezima, što je bio ključni uzrok revolucije.

217

Američka revolucija

Prema Novoj enciklopediji slobodnoga zidarstva, .,u napetim vremenima pri" Američke revolucije tajnovitost masonskih loža omogućavala je kolonijalnim dom ljubima da se sastaju i planiraju svoju strategiju. Bostonska čajanka bila je u cijelc masonska, proveli su je članovi Lože sv. Ivana nakon odgođenog sastanka.' Drugi smatrali da se radi o Loži sv. Andrije, ali smisao ostaje isti. Od 56 potpisnika Deklaracije o nezavisnosti, za samo jednoga se zna da nije bf slobodni zidar, tvrdi masonski autor Manly P Hali, koji je u Tajnim učenjima svih d (The Secret Teachings o f All Ages) pisao i o jednom vrlo zagonetnom incidentu za v r jeme potpisivanja toga povijesnog dokumenta. Kako je rasprava o njihovoj budućnosr dosegnula vrhunac, i mnogi su oklijevali potpisati Deklaraciju shvaćajući da stavljaju život na kocku, iznenada se oglasio visoki neznanac blijeda lica. Nitko nije znao tko ' on ili odakle dolazi, ali snaga njegova govora bila je zapanjujuća. Njegove uzbudljiv riječi okončale su se povikom: „Bog je odredio da Amerika bude slobodna!” Usr ovacija ispunjenih emocijama svi su pohrlili potpisati Deklaraciju osim neznanca., „N estao je ”, piše Hali, „i nikad više nije viđen niti mu je utvrđen identitet.” Hali ka' da se ta epizoda podudara sa sličnim zgodama u svjetskoj povijesti kad su se neobični neznanci iznenada pojavljivali baš u vrijeme stvaranja neke nove nacije. „Jesu li ti događaji slučajnosti”, pitao se, „ili pokazuju d a je božanska mudrost drevnih misterija i dalje prisutna u svijetu, služeći čovječanstvu kao i u davnini?” Prisjetimo se da je Engleska 1764. godine proglasila nezakonitim stvaranje kolonijalnog bona. To je primoralo koloniste da prodaju obveznice Engleskoj banci i služe se njezinim novčanicama. „Kolonije bi bile spremno podnijele malo poreza na čaj i drugu robu da im Engleska nije uzimala novac, što je prouzročilo nezaposlenost i nezadovoljstvo”, piše Benjamin Franklin. Epperson napominje: „Franklin je priznao da je uzrok revolucije bio otpor kolo­ nija prema ideji posuđenog novca, što rezultira dugom i inflacijom, kao i plaćanjem kamata, a ne ‘oporezivanje bez zastupništva', kako se obično smatra. ” Opet, to je pita­ nje koje mi u današnjoj Americi ne bismo trebali razmatrati, a pogotovo razumjeti. „Kada se govori o trošenju deficita”, objašnjava G riffin ,.... kolonisti su otkrili da se svaka Vladina zgrada, javni radovi i ratni topovi plaćaju sadašnjim radom i sadaš­

218

VLADARI IZ SJENE

njim bogatstvom. Te se stvari moraju napraviti danas današnjim radom, a ljudi koji obavljaju taj rad također moraju biti plaćeni danas. Točno je da plaćanje kamata pada dijelom na buduće naraštaje, ali početni trošak plaća sadašnji naraštaj. Plaća se gubit­ kom vrijednosti novčane jedinice i gubitkom kupovne moći nečije plaće.” [naglasak u izvorniku] Suočeni s golemim troškovima Američke revolucije, kolonisti su shvatili da neo­ graničeno tiskanje novca ne nudi trajno rješenje. Nastojeći izbjeći kamate na posuđe­ ni novac, nove su države počele tiskati vlastiti novac bez pokrića u zlatu koji je kasnije prozvan „continentals”. Ukupna količina novca narasla je s 12 milijuna dolara 1775. godine na 425 milijuna do kraja 1779. Te je godine jedan continental vrijedio manje od penija, odatle stara izreka „ne vrijedi ni continental ”. Tajna društva su sve vrijeme radila na tome da te financijske probleme pretvore u otvorenu revoluciju. Slobodne zidare privlačili su Odbori za dopisivanje Samuela Adamsa i Sinovi slobode, koji su organizirali bojkote britanske robe. Svrsishodne nasilne činove, poput Bostonske čajanke, poticali su članovi najuže jezgre masonskih loža iako su katkad i mirne demonstracije izmicale kontroli. U ljeto 1765. godine bogati bostonski veletrgovci, uključujući mnoge slobodne zidare, formirali su skupinu koja se protivila Zakonu o biljezima nazvanu Odana devetorica. Ta je skupina organizirala povorku od više od 2000 demonstranata koja je marširala prema domu mjesnog načelnika za biljege i spalila lutku s njegovim likom. Nakon što su prvotni huškači otišli, raspaljeno je mnoštvo počelo uništavati posjed, rganizirane su naoružane građanske ophodnje i isti veletrgovci koji su formirali danu devetoricu osudili su nasilje mnoštva. Thomas Paine nedvojbeno je zagovarao masonske ideale, kao kad je napao žansko pravo kraljeva u svojoj knjizi Zdrav razum (Common Sense). Aludirajući na normansku invaziju na Englesku pod vodstvom Vilima Osvajača 1066. godine, Paine napisao: „Francusko kopile koje se iskrcava s naoružanim razbojnicima i proglašava engleskim kraljem bez pristanka domaćega stanovništva, to je jednostavnim riječia pravi primjer bijednog nitkova. U tome sigurno nema ničeg božanskog.” A. Ralph Epperson zaključuje da su slobodni zidari nadzirali Američku revolucii, dok William Bramley napominje: „Bilo je očito da je nešto dublje vodilo revoluciarnu ideju: pobunjenicima je bio cilj uvesti potpuno nov društveni poredak... Elita neričke revolucije gotovo je jednaka eliti američke kolonijalne masonerije.” Većina domoljuba nikad nije shvatila tu skrivenu manipulaciju. „Malo je ljudi •;lo za plan’ kojega su samo masonski vođe bili svjesni, a možda i nitko”, napominje ili. .Većina je smatrala de se naprosto bori za neovisnost o tiraninu. Masonerija je za 'inu njih bila, kao i za većinu današnjih članova, samo organizirano bratstvo koje miče socijalne vještine i omogućuje stipendije svojim članovima.” Daljnji dokaz utjecaja slobodnih zidara na Američku revoluciju može se otkriproučavanjem novčanice od jednog dolara - sa slobodnim zidarom Georgeom shingtonom na licu i masonskim simbolima na naličju. Vidi se i piramida bez

219

JIM MARRS

vrha, ali sa „svevidećim okom”, što su važni i stari masonski simboli. Tu su i izrazi n latinskom Annuit coeptis (N aša je stvar okrunjena uspjehom) i Novus ordo seclorii (Novi svjetski poredak). Charles Thompson, dizajner velikog pečata SAD-a, bio je slobodni zidar član Franklinova Američkoga filozofskog društva, američkog pandana britansko „Nevidljivom koledžu”. Prema Laurenceu Gardneru, „slika pečata izravno je pov zana s alkemijskom tradicijom, naslijeđenom od egipatskog terapeutata [medicine] Orao, grana masline, strijele i pentagrami okultni su simboli suprotnosti: dobra i zl muškog i ženskog, rata i mira, tame i svjetla. N a naličju - što je ponovljeno na nov­ čanici od jednog dolara - krnja je piramida, što ukazuje na gubitak drevne mudrosti, koju je prekinula i otjerala u podzemlje crkvena elita. Ali, iznad toga su zrake svje tla punog nade, koje utjelovljuju svevideće oko’, korišteno kao simbol za vrijem Francuske revolucije.” Bramley napominje da su na službenom pečatu SAD-a riječi E pluribus utium (Jedan iz mnogih), a na njemu je bio prikazan feniks kako ustaje iz pepela, što je masonski simbol koji potječe iz drevnog Egipta. Ali, toliko je ljudi bilo brkalo dugovratog feniksa s puranom d a je ćelavi orao 1841. godine ipak zamijenjen. S obzirom na te nedvojbeno masonske simbole istaknute na novcu i obilje infor­ macija na raspolaganju stručnjacima, Washington je očito bio u pravu u svojoj izjavi iz 1782. godine kad je potvrdio ulogu nauka iluminiziranih slobodnih zidara u ranoj povijesti SAD-a. Mnogi teoretičari zavjera smatraju jedno tajno društvo - iluminate - starim zakulisnim režiserom svjetskih događaja, skupinu dovoljno moćnu i predanu da se može infiltrirati čak i među slobodne zidare i kontrolirati ih. Da bi se razumjeli zagonetni i neuhvatljivi iluminati ili prosvijetljeni, moramo se najprije okrenuti osamnaestostoljetnoj Njemačkoj.

220

Iluminati

Premda se ideje iluminata mogu pratiti kroz povijest sve do najstarijih sekti je su svojatale ezoterično znanje, red je prvi put javno prepoznat 1776. godine. 1. ibnja te godine - dan koji slave komunisti, za koje neki smatraju da su svoju filozoju temeljili na učenju iluminata - bavarske je iluminate osnovao Adam Weishaupt, fesor kanonskoga prava na Sveučilištu u Ingolstadtu u njemačkoj Bavarskoj. Jedan od suosnivača navodno je bio Vilim od Hessena, poslodavac Mayera athschilda. Nedvojbeno je točno da su Rothschildi i njemačke kraljevske obitei bili povezani preko slobodnih zidara. Biograf Rothschilda Niall Ferguson piše 3 je Mayerov sin Salomon bio član iste masonske lože kao i Mayerov knjigovođa ligmann Geisenheimer. Školujući se za isusovačkog svećenika, Weishaupt je bez sumnje bio bijesan d je 1773. godine papa Klement XIV. ukinuo taj red. Premda je taj čin naposljetku veo Weishaupta da raskine s Crkvom, ostao je opčinjen isusovačkom teologijom, ođer je bio pod velikim utjecajem veletrgovca poznatog samo kao Kolmer, kojega Websterova nazvala „najzagonetnijim od svih zagonetnih ljudi”. Kolmer, za kojega neki istraživači sumnjaju da je ista osoba po imenu Altotas, jemu se divio i spominjao ga francuski dvorski čarobnjak i revolucionar Cagliostro, kao je ezoterično znanje Egipta i Perzije za dugogodišnjeg života na Bliskom istoku, 'mer je propovijedao tajni nauk temeljen na drevnom obliku gnosticizma po imenu niheizam ili mandeizam, koji se služio riječju „prosvijetljeni” prije 3. stoljeća. Kolmer je navodno sreo Cagliostra na Malti, starom uporištu vitezova templara, svom putu u Francusku i Njemačku početkom 1770-ih godina. Cagliostro, budući cuski revolucionar, potom se uključio u masonske aktivnosti sa slavnim mletačkim bavnikom Giovannijem Giacomom Casanovom, kao i sa zagonetnim grofom Saintainom. U Njemačkoj je Kolmer proslijedio svoje tajne Weishauptu, koji je zatim proveo oliko godina razmatrajući kako ujediniti sve okultne sustave u svoj novi „prosvi'jeni" red. Weishauptovu privrženost drevnim mezopotamijskim misterijima pokačinjenica da su iluminati prihvatili perzijski kalendar. S obzirom na veliko znanje isusovaca, Weishaupt je možda preuzeo ime „ilumii’ od tajne španjolske frakcije zvane „alumbrados” (prosvijetljeni ili iluminizirani), 221

JIM MARRS

koju je utemeljio osnivač isusovaca, Španjolac Ignacije Loyola. Alutnbrados su nauv vali neku vrstu gnosticizma, vjerujući da ljudski duh može izravno spoznati Boga i vanjska obilježja formalne religije nisu neophodna za one koji pronađu „svjetlo”. Nif čudno što je španjolska inkvizicija izdavala proglase protiv te skupine 1568., 1574. 1623. godine. VVeishaupt je napisao da se formiranjem iluminata i on izvrgao „ne mirljivu neprijateljstvu isusovaca, čijim je spletkama bio neprekidno izložen". Usprkos tom neprijateljstvu, Weishaupt je stvorio piramidalnu strukturu stu . njeva za inicirane, temeljenu na isusovačkoj i masonskoj strukturi, s ključnim član vima samo unutar devet najviših stupnjeva. Svojim kolegama iluminatima Weishaui je bio poznat po kodnom imenu „Spartak”, u čast roba koji je vodio krvavi ustanald protiv Rimljana 73. godine pr. Kr. Prema članku u jednom časopisu iz 1969. godine, iluminati su nastali unutar muslimanske sekte ismailita, skupine blisko povezane s cijenjenim vitezovima templa­ rima, koji su možda donijeli ideale iluminata u Europu stoljećima prije VVeishaupta. U tom se članku tvrdi da je Weishaupt proučavao učenja vođe zloglasnih muslimanskih asasina, nazvanih tako zbog konzumiranja hašiša, te da je i sam postigao „prosvjetljenje” uzimajući marihuanu iz domaćeg uzgoja. Kao najava psihodeličnih 1960-ih godina, parola iluminata Ewige Blumenkraft značila je „vječna snaga cvijeća”. Iluminati su bili zadojeni drevnim ezoteričnim znanjem i protivili su se onome što su smatrali tiranijom Katoličke crkve i nacionalnih vlada koje je ona podupirala. „Čovjek nije zao”, pisao je Weishaupt, „samo ga je takvim učinio proizvoljni moral. Zao je zbog religije, države, a loši ga primjeri izopačuju. Kad napokon razum postane religija ljudi, problem će biti riješen.” Weishaupt se pozivao i na filozofiju kojom će se s užasnim posljedicama mnogo godina služiti Hitler i drugi tirani. „Pazite na našu tajnu. Upamtite da cilj opravdava sredstva”, pisao je, „i da mudri moraju koristiti sva sredstva da čine dobro koja zli | koriste da čine zlo.” Tako je za prosvijetljene ili iluminizirane svako sredstvo kojim se postiže cilj prihvatljivo - bez obzira na to je li riječ o lažima, prijevari, krađi, umorstvu | ili ratu. Ključ za kontrolu iluminata bila ja tajnovitost. Profesor sa Sveučilišta u Edinburghu John Robison bio je slobodni zidar pozvan da se pridruži iluminatima krajem 18. stoljeća. Nakon što je istražio red, Robison je objavio knjigu koja svoje zaključke iznosi u naslovu: Dokazi zavjere protiv svih religija i europskih vlada koja se kuje na tajnim sastancima slobodnih zidara, iluminata i čitateljskih društava. Citirao je Weishauptova pisma drugim iluminatima. U jednom djelu iz 1794. godine pod naslovom Die neuesten Arbeiten des Spartacus und Philo in dem llluminaten Orden stoji: „Najveća snaga našega reda u njegovoj je skrovitosti. Neka se nikad nigdje ne pojavljuje pod svojim imenom, već uvijek prikriven nekim drugim imenom i drugom djelatnošću. Nitko nije podesniji od tri najniža stupnja slobodnih zidara; javnost se privikla na njih, malo od njih očekuje i zato im pridaje malo pozornosti. Nakon toga

222

VLADARI 12 SJENE

je oblik učenog ili književnog društva [Društvo Thule] najprikladniji za našu svrhu... Osnivajući čitateljska društva i pretplatničke knjižnice... možemo usmjeravati javno mnijenje kako želimo. N a sličan način moramo pokušati steći utjecaj u... svim služ­ bama koje na bilo koji način sudjeluju u formiranju, zastupanju ili čak upravljanju mišljenjem ljudi.” Weishaupt nije samo planirao obmanjivati javnost, već je podsjećao čelnike na to da trebaju kriti svoje namjere od iniciranih „govoreći katkad na jedan način, katkad na drugi, tako da nečija stvarna nakana ostane nedokučiva njegovim podređenima”. „Weishauptovi sljedbenici bili su pridobiveni najlukavijim metodama prijevare i vođeni prema cilju koji im je bio posve nepoznat”, napominje Websterova. „To je ono što... čini svu razliku između časnih i nečasnih tajnih društava." Za razliku od anarhista čiji je cilj nestanak svake vlasti, Weishaupt i njegovi iluminati težili su za svjetskom vladom koja će se temeljiti na njihovoj filozofiji raci­ onalizma s čovjekom u središtu. Tu će svjetsku vladu, naravno, sami voditi. „Učenici [iluminata] uvjereni su da će red zavladati svijetom. Svaki član stoga postaje vladarem", proglasio je. Godine 1777. Weishaupt je spojio svoj tip iluminizma s masonstvom nakon što se pridružio masonskoj Loži Teodora od dobrog savjeta u Miinchenu. Francuski revo­ lucionarni vođa i član iluminata Mirabeau zabilježio je u svojim memoarima: „Lodge Theodore de Bon Conseil u Miinchenu, gdje ima nekoliko ljudi s mozgom i srcem... odlučila je nakalamiti na svoj ogranak još jedno tajno udruženje, kojemu su dali ime ed iluminata. Oblikovali su ga prema Družbi Isusovoj, zagovarajući dijametralno uprotne stavove.” Upravo se tu antiklerikalna poruka slobodnih zidara spojila s nom usmjerenom protiv institucionalne vlasti. U toj su masonskoj loži Mirabeau i "um inati formulirali isti politički program iznijet u francuskoj Ustavotvornoj skup­ ini 12 godina kasnije. Filozofiju iluminata proširila je dalje - premda nehotice - bavarska Vlada okomivši na red 1783. godine. Vlasti su smatrale iluminate izravnom prijetnjom utvrđenom retku pa su organizaciju proglasile ilegalnom. Taj je čin nagnao mnoge članove da bjegnu iz Njemačke, čime su se njihovi stavovi samo proširili. Tajni redovi iluminata javili su se u Francuskoj, Italiji, Engleskoj pa čak i u novim američkim zemljama. Slobodni zidar, član Ustavotvorne skupštine SAD-a i bivši predsjednik Thomas “ erson pisao je s divljenjem: „Čini se da je Weishaupt zaneseni filantrop. On vjeje da je promicanje savršenstva ljudskog karaktera bio cilj Isusa Krista. Njegova pravila Ijubav prema Bogu i ljubav prema bližnjem." Ili Jefferson nije poznavao utarnji nauk iluminata, ili je i sam, kako se upozoravalo u njegovo doba, bio njihov jni član. Upozorenja protiv iluminata stizala su s mnogih strana. Profesor Robison, slu-i se internim dokumentima reda, potpuno je razjasnio da je ta organizacija stvoa r a d i.... hitnog iskoijenjivanja svih religijskih ustanova i obaranja svih postojećih ropskih vlada".

223

JIM MARRS

No, Weishaupt je pokazao još jednu dimenziju tog cilja političkog i religijsk prevrata, onu koja možda predstavlja temeljnu motivaciju svih tajnih društava sve danas: žudnju za moči. Napisao je: „Shvaćate li dovoljno što znači vladati - vlada u tajnom društvu? Ne samo manjim ili manje vrijednim dijelom stanovništva, već najboljim ljudima, ljudima svih položaja, narodnosti i religija, vladati bez izvanjsf sile, ujediniti ih neraskidivo, udahnuti jedan duh i dušu u njih, ljude raspoređene svim dijelovima svijeta?” Weishaupt je sam stekao takvu moć stvorivši tako siguran piramidalni zapovj ni lanac da nitko nije znao d aje on čelnik iluminata sve dok bavarske vlasti nisu zapli jenile interne dokumente te skupine. U njima je Weishaupt opisao svoju organizaciji „Imam dvojicu neposredno pod sobom kojima sam udahnuo cijeli svoj duh, a svaki te dvojice ima dvojicu drugih, i tako dalje. Tako mogu pokrenuti i raspaliti tisuće Iju na najjednostavniji način, i tako svatko mora davati naredbe i voditi politiku." Čini se da su se do 1790. godine iluminati razišli, ali mnogi su članovi naprost pobjegli u druge zemlje ostajući odani idealima te skupine. Bavarska je Vlada pokuš upozoriti druge zemlje na ono što su smatrali opasnošću od iluminata. Dužnosnici skupili dokumente iluminata u publikaciji pod naslovom Izvorni spisi Reda iluminata dijelili je drugim europskim vladama. Ali, njihova upozorenja nisu imala odjeka. Websterova piše: „Ekstravagantnost plana [iluminata]... činila ga je nevjerojat nim pa su ga europski vladari, odbijajući shvatiti iluminate ozbiljno, zanemarili... Mnogi istraživači tvrde da je isti skeptični stav pomogao da se zaštite nasljedni iluminata čak i danas. Iluminatima je bilo prilično lako umaknuti bavarskim vlastima krajem 1780-i godina. Jednostavno su prešli u dublju ilegalu, uspješno se izmiješavši s europski slobodnim zidarima na početku tog desetljeća. Masonski povjesničar Waite pokušao je udaljiti slobodne zidare od ilumina napisavši: ,Veza iluminata sa starijom ustanovom naprosto je u tome što su prisvoji neke njezine stupnjeve.” Usprkos Waiteovu nastojanju da ukaže na tu razliku, zabilježeno je da j Weishauptova skupina ranije sklopila savez s masonskim Redom strogog obreda i Frankfurta. Taj se red temeljio na starijoj rozenkrojcerskoj skupini zvanoj Red zlatn ružina križa. Ugledni član Reda strogog pridržavanja bio je hanoverski barun Adolph Fra Friedrich Ludwig von Knigge. Premda je i sam dugo predlagao reforme slobodn zidarstva, kad je otkrio snagu Weishauptovih iluminata, pridružio im se i posvetio njihovoj stvari. U Weishauptovoj odsutnosti, Knigge je predstavljao iluminate na masonskom skupu u Wilhelmsbadu, održanom 16. srpnja 1782. godine, kojim je predsjedao vojvod’ od Brunsvvicka i kojemu su prisustvovali masonski predstavnici iz svih dijelova Europe. Vodeći skupinu iluminata pod svojim iluminatskim imenom „Philo”, Knigge je „posti­ gao neku vrstu sporazuma između masonskih i iluminatskih naprednijih stupnjeva”.

224

VLADARI IZ SJENE

piše Waite. Premda su se Knigge i Weishaupt kasnije posvađali i razišli, pokazalo se da je barun doprinio spajanju iluminata s višim masonskim stupnjevima. Prema Websterovoj, Knigge, „koji je putovao Njemačkom proglašavajući se reformatorom slobodnog zidarstva, stigao je u Wilhelmsbad sa svim ovlastima od Weishaupta te je uspio unovačiti mnoge suce, učenjake, svećenike i državne ministre u iluminate... lluminizam je ostavljen na području borbe.” Iste godine kad je održan kongres u Wilhelsmbadu, prema Stillu, „stožer iluminiziranih slobodnih zidara preselio se u Frankfurt, njemačko financijsko središte pod kontrolom Rotshchilda. ’ Dodaje: „Po prvi su put Zidovi primljeni u red. Ranije su se Zidovi primali sami u odjel reda zvan ‘Mali stalni europski sanhedrin'." Jacob Katz u svojoj knjizi Zidovi i slobodno zidarstvo u Europi piše da su među osnivačima frankfurtske lože slobodnih zidara bili frankfurtski rabin Zvi Hirsch, Rotshchildov prvi knjigovođa Sigismund Geisenheimer i svi vodeći frankfurtski bankari, uključujući Rothschilde, koji će kasnije financirati Cecila Rhodesa i njegova društva. Iako je Red strogog obreda službeno nestao nakon skupa u Wilhelsmbadu, Lynn Picknett i Clive Prince zaključuju da je Pročišćeni škotski obred smatrao da je posto­ jao Red strogog obreda, samo pod drugim imenom. Ideju da je Red strogog obreda, koji je svojatao podrijetlo od drevnih misterija preko vitezova templara, jednostavno mijenjao imena kako bi se zamaskirao, itekako podupire činjenica da je predsjedavaju­ ći u Wilhelsmbadu, vojvoda od Brunswicka, „jedan od najaktivnijih i najutjecajnijih slobodnih zidara onoga doba", i sam bio član tog reda. Povrh toga, prema Waiteu, .čini se da možemo otkriti vezu [s Redom strogog obreda] - praktički bez iznimke svake važne osobe povezane s francuskim slobodnim zidarima, da ne spominjemo mu N jem ačku.” Waite dopušta da se, nakon skupa u Wilhelsmbadu, taj red „tranormirao" u druge obrede i „skrivene stupnjeve”. S riješenim spornim pitanjima i iluminatima sigurno skrivenim među slobodne dare, skup u Wilhelsmbadu pokazao se kao prijelomna točka za red. Premda su se i prisutni zakleli na šutnju, grof de Virieu napisao je kasnije u biografiji: „Urota koja skovana tako je dobro smišljena đa joj... monarhija i Crkva neće moći umaknuti. „Iz frankfurtske je lože gigantski plan za svjetsku revoluciju krenuo dalje", piše tili. „Činjenice pokazuju da su iluminati i njihov donji dom, slobodni zidari, bili jno društvo unutar tajnoga društva." Weishauptov iluminizam bio je javno očitovanje višestoljetne borbe izmedogmi organizirane religije i humanizma temeljenog na drevnom ezoteričnom anju, i teološkom i svjetovnom. To je znanje zahtijevalo veliku tajnovitost zbog milosrdnih napada i Crkve i monarhija. No, dok su mnoge starije gnostičke sekte, ljučujući karbonare, promicale časna vjerovanja i vrijednosti, Weishaupt je imao štiti, ciničniji i razorniji plan. „Weishaupt je... znao kako preuzeti od svakog društva, prošlog i sadašnjeg, dijee koji su mu trebali i sve ih iskoristi za funkcionalan sustav strašne učinkovitosti”,

225

JIM MARRS

piše kritično Websterova, „...razjedinjujuća učenja gnostika i manihejaea, mode filozofa i enciklopedista, metode ismailita i asasina, disciplinu isusovaca i tempi organiziranost i tajnovitost slobodnih zidara, Machiavellijevu filozofiju, zagonetn rozenkrojcera - osim toga, znao je kako angažirati prave elemente u svim postoje ' društvima kao i izolirane pojedince te ih usmjeriti u svoju korist. ’ S obzirom na to što je samo taj njemački profesor postigao u 18. stoljeću, jas je da su noviji teoretičari zavjera zabrinuti zbog onoga što bi moderni iluminati, op mijeni tehnologijom i utjecajem na masovne medije, mogli ostvariti. Mnogi istraživači vjeruju da iluminati i dalje postoje te da cilj tog reda nije ni manje nego ukidanje svake vlasti, privatnoga vlasništva, nasljeđa, nacionalizma, o telji i organizirane religije. To vjerovanje djelomično potječe od intrigantne ideje su silno osuđivani Protokoli sionskih mudraca - koji se od svojeg objavljivanja 18 godine često koriste za opravdavanje antisemitizma - zapravo dokument ilumina sa židovskim elementima dodanim radi dezinformiranja. „Iako su iluminati nestali iz javnosti, monolitni aparat koji je pokren Weishaupt možda i danas postoji", napominje Still. „Ciljevi i metode jam ačno i d postoje. Postoji li još naziv iluminati doista je nevažno."

226

I Slobodno zidarstvo i

Trajna je poveznica između suvremenih i starih tajnih društava slobodno zidar­ stvo, koje je postojalo kao moćna sila mnogo prije nego što su određene lože postale „iluminizirane”. Tijekom kasnoga srednjeg vijeka, kad je svaka oporba Rimokatoličkoj crkvi bila primorana prijeći u ilegalu, među jedinim organiziranim skupinama koje su se mogle slobodno kretati po Europi bili su klesarski cehovi, koji su održavali dvorane za sku­ pove ili „lože" u svim velikim gradovima. Masoni, čije je poznavanje arhitekture i građenja potjecalo iz starog Egipta i ranijih vremena, bili su od presudne važnosti za izgradnju europskih crkava i kate­ drala. Bili su izravni nasljednici starih zidarskih cehova koji su postojali i u Egiptu i u Grčkoj i koristili se ezoteričnim građevnim tehnikama u svom zanatu. Te su se tehni­ ke prenosile preko sljedbi i misterijskih škola, a neke zapanjuju i današnje graditelje. Prema Encvclopaediji Britannici, slobodno je zidarstvo najveće tajno društvo na svijetu, a proširilo se uglavnom zahvaljujući razvoju Britanskoga carstva u 19. stolje­ ću. Osnivale su se masonske lože čak i u Kini pod pokroviteljstvom Velike engleske lože od 1788. godine. Zloglasne kineske trijade počele su kao masonski red, zajedno s jednim zvanim Red svastike, prema autoru Nove enciklopedije slobodnoga zidarstva. Ti su kineski masoni izvodili identične obrede te nosili slične simbole ukrašene dragulji­ ma i kožne pregače. Božanstvo su nazivali „prvim graditeljem". Ima nekoliko organizacija koje, iako nisu službeno masonske, vuku podrije­ tlo od masona. Među njih spadaju takve društvene ili „zabavne” organizacije kao što su Drevni arapski red plemenitaša mističnog hrama i Redovi istočne zvijezde, eMolayjev red, Red graditelja i duge. Te su skupine pretežno američke, budući da je ritanskim masonima izričito zabranjeno pridruživati se takvim društvima. Prema novinaru Georgeu Johnsonu, „slobodno je zidarstvo vrlo rano stvorilo Sističn u auru. Njegovi su članovi imali moć koja se nije temeljila na kraljevskom ili kvenom autoritetu nego na znanju, ne samo o obradi kamena i žbukanju, već i o jnama antičkih grčkih stručnjaka za geometriju”. S obzirom na to da su već imali ređeno ezoterično ili tajno znanje, masoni su bili idealni posrednici za tajno širenje tiklerikalnih učenja.

227

JIM MARRS

Najslavniji masonski simbol - slovo G unutar kutomjera i šestara - prema masonskom povjesničaru Albertu iVIackeyju zapravo označava geometriju. Mackey dodaje da masoni uče kako su „zidarstvo i geometrija sinonimi" i da se „geometrijski simboli u obredima modernih slobodnih zidara mogu smatrati ostacima geometrij­ skih tajni srednjovjekovnih masona koje se sad smatraju izgubljenim a”. Okultna geometrija, katkad nazivana „tajnom geometrijom”, dugo se koristila geometrijskim simbolima poput kruga, trokuta, pentagrama itd., kao simbolima metafizičkih i filo­ zofskih ideja. Christopher Knight i Robert Lomas imaju zanimljiv pogled na dobro poznat masonski simbol kutomjera i šestara. Oni tvrde da je nastao kao stiliziran oblik drev­ nog simbola kraljeve moći - piramide s osnovom u podnožju koja predstavlja zemalj­ sku moć - prekrivenu obrnutom piramidom koja predstavlja nebesku moć svećenika. Zajedno te piramide moći tvore simbol koji je postao poznat kao Davidova zvijezda. „Prvi se put počeo naširoko koristiti na brojnim kršćanskim crkvama u srednjem vije­ ku”, pišu oni, ,,a najstarije smo primjere, na vlastito iznenađenje, otkrili na građevina­ ma koje su podigli vitezovi templari. U sinagogama se počeo rabiti mnogo kasnije." i Prema jednoj masonskoj predaji, Abraham, praotac Hebreja, podučio je Egipćane posebnom znanju koje potječe iz razdoblja prije velikog potopa. Kasnije je to znanje - prikazano kao djelo legendarnog Hermesa Trismegistosa - sakupio grčki filozof Euklid, koji je ta djela proučavao pod nazivom geometrija. Grci, i kasnije Rimljani, nazivali su tu disciplinu arhitekturom. Kritičari slobodnoga zidarstva tvrdili su da istaknuto G znači gnosticizam, filo­ zofiju gnostičkih sljedbi poput alumbradosa, koje je izopćila rana Crkva. Stručnjaci se ne slažu oko pravog podrijetla slobodnoga zidarstva, ali svi potvr­ đuju da potječe iz. razdoblja prije starog Egipta. Prema masonskoj predaji, potječe od izgradnje babilonskog tornja i jeruzalemskog hrama kralja Salomona. U 19. stoljeću Mackey je ustvrdio da organizacija i poznavanje graditeljstva srednjovjekovnih masona potječu od „lombardijskih arhitekata". Taj je ceh iz sjeverne Italije prvi preuzeo ime „slobodni zidari", što je bio skraćeni naziv bratskog Reda slo­ bodnih i primljenih zidara. Naziv „primljeni” odnosi se na kasnije članove koji nisu imali veze s izvornim klesarima. Jedan tekst o alkemiji u kojemu se izričito spominje „slobodni zidar" može se datirati u 1450-e godine. Drugi poznavatelji masona povijesno datiraju red u vrijeme rimskog Collegiuiiia Fabroruma ili Radničkog kolegija, skupine graditelja i arhitekata koja je postala uzor kasnijim cehovima. Većina autora prati masonske tajne preko ratnika-svećenika iz kri­ žarskih ratova, vitezova templara. Jedan autor iz 18. stoljeća tvrdio je da je moderno slobodno zidarstvo utemeljio Godfrey de Bouillon, vođa Prvoga križarskog rata, koji je osvojio Jeruzalem i navodno bio i osnivač tajnovitoga Sionskog priorata. Tajne podrijetla slobodnih zidara dobro se čuvaju usprkos brojnim objavljenim knjigama i literaturi o toj temi. Walter Leslie Wilmshurst, istaknuti slobodni zidar i autor Smisla slobodttoga zidarstva, napisao je: „U pravu, skrovitu povijest slobodnoga

228

VLADARI IZ SJENE

zidarstva nije upućeno čak ni samo društvo.” Mnogi istraživači smatraju da je čak i većina slobodnih zidara izgubila iz vida pravo podrijetlo i svrhu te organizacije. „Općenito se ta organizacija doima kao da je zaboravila svoj izvorni smisao", pišu autori Templarskog otkrivenja (The Templar Revelation). Tu su tvrdnju ponovili masonski autori Hiramova ključa (The Hiram Key), Knight i Lomas, koji su napisali: „N e samo da podrijetlo slobodnoga zidarstva više nije poznato, nego se priznaje da su prave tajne’ reda izgubljene, a u današnjim masonskim obredima umjesto njih koriste se zamjenske tajne ...” Ipak, nakon iscrpne analize vitezova templara, zaključili su: „Sada možemo biti sigurni, bez i najmanje sumnje, d a je početna točka slobodnoga zidarstva bila izgrad­ nja crkve u Rosslynu sredinom 15. stoljeća.” Rosslvn, kod Edinburgha u Škotskoj, izgradila je obitelj Saint-Clair. Oni su bili bliski s izvornim vitezovima templarima, a William Saint-Clair iz Rosslyna postao je prvi veliki meštar škotskih slobodnih zidara. Catherine de Saint-Clair bila je udana za prvoga velikog meštra vitezova templara. Mnoge nejasnoće oko porijekla i razvoja slobodnog zidarstva potječu od rasko­ la Rimokatoličke crkve i protestantske Anglikanske crkve, kad su izgubljeni mnogi masonski arhivi. Ratovi i revolucije uzeli su svoj danak od masonskih knjižnica u svim zemljama. Kralj Henrik VIII., raskidajući s Rimom, nije samo prekinuo planove za izgrad­ nju crkava u Engleskoj, prouzročivši opću nezaposlenost, već je i opljačkao imovinu masona pod izlikom poreza i dažbina. Kako bi opstale, lože su počele primati među članove i nemasone. Ti vanjski veletrgovci, zemljoposjednici i ostali - mnogi tem­ plarskog podrijetla - postali su poznati kao „spekulativni” slobodni zidari. Prihvatili su mistični i ezoterični nauk temeljen na tradicijama koje potječu iz razdoblja prije slobodnoga zidarstva i koje su u red donijeli članovi vitezova templara koji su bježali pred progonom Crkve. Kad su četiri londonske lože oformile Ujedinjenu veliku ložu 1717. godine, spe­ kulativni slobodni zidari posve su dominirali izvornim cehom klesara ili „operativnih obodnih zidara. Upravo je ponajprije od spekulativnih slobodnih zidara red crpio oje ezoterično znanje. Websterova tvrdi da se podrijetlo slobodnoga zidarstva ne može povezati ni s Inim izvorom, nego da je red nastao spajanjem tradicija koje su se pojavljivale i iješale s vremenom. „Tako operativno slobodno zidarstvo možda potječe od rimskih legija preko srednjovjekovnih operativnih slobodnih zidara, dok spekulativno slo'no zidarstvo možda potječe od [hebrejskih] patrijarha i poganskih misterija. Ali, » r koji se ne može poreći jest židovska kabala... Ostaje činjenica da nakon što su ncipirani obredi i ustroj slobodnoga zidarstva 1717. godine, utemeljitelji Velike lože brali su židovsku verziju tajne tradicije za uspostavljanje svojega sustava premda sačuvali određene fragmente drevnih egipatskih i pitagorejskih učenja." Slobodno zidarstvo nastavilo je sve više primamljivati. Godine 1720. masonske lože osnovane u Francuskoj pod pokroviteljstvom engleske Ujedinjene velike lože.

229

JIM MARRS

Oformile su veliku ložu u Francuskoj 1735. godine. Bile su odvojene od škotske 1 koju je formirao Karlo I. Stuart nakon što je pobjegao iz Engleske. Napetosti izme dvaju ogranaka francuske masonerije pojačale su se 1746. godine nakon progons Charlesa Edwarda „Bonnieja prince Charlieja” Stuarta, „mladog pretendenta" i n f govih pristaša koji su poticali korištenje reda u političke svrhe. Upravo je u tom razdoblju postalo javno poznato pravo podrijetlo slobodn zidarstva. Godine 1737. skrbnik sinova princa Charlesa Edwarda i član Kraljevsk društva Andrew Michael Ramsey održao je govor pred slobodnim zidarima u Pari U onome što je postalo poznato kao „Ramseyjev govor " jasno je ustvrdio da „naš tvori bliski savez s vitezovima sv. Ivana od Jeruzalem a”, reda koji se usko povezuje vitezovima templarima. Ramsey je rekao i da je slobodno zidarstvo povezano s d nim misterijskim školama grčke božice Dijane i egipatske božice Izide. Njemački slobodni zidar barun Karl Gottlieb von Hund priključio se frankfu skoj loži i 1751. osnovao odvojak škotskog obreda nazvan Red strogog ohreda, i zakletvi na slijepu poslušnost zagonetnim i neviđenim „pretpostavljenima”. Kal je prije opisano, taj je red završio spajanjem s iluminatima i njemačkim slobodni zidarima za vrijeme skupa u Wilhelsmbadu. Von Hund je priznao da nastavlja tradicije vitezova templara, koji su bili prisil’ ni pobjeći u Škotsku početkom 14. stoljeća. Članovi reda proglasili su se „vitezovi hram a”. Tvrdio je da izvršava naredbe „nepoznatih pretpostavljenih”, koji nisu nik identificirani ili locirani. Dok neki tvrde da ti „pretpostavljeni” nisu bili ljudi, veći; istraživača smatra da su vjerojatno bili jakobitski pristaše Stuarta koji su umrli i izgubili vjeru nakon poraza „mladoga pretendenta”. Ti su pretpostavljeni dali von Hundu popis osoba koje su navodno bile veli ki meštri vitezova templara, za koje se smatra da su nestali sredinom 14. stoljeća. Nedavno otkriveni gotovo identičan popis povezivao se sa zagonetnim Sionski prioratom sa sjedištem u Rennes-le-Chateauu u južnoj Francuskoj, preko austrijsk povjesničara Lea Schidlofa, navodnog autora genealoških popisa nazvanih dossi secrets ili tajni dosjei. „Osim načina pisanja jednog prezimena, popis koji je je dobio Hund točno se slaže s jednim iz tajnih dosjea. Ukratko, Hund je nekako došao do popisa templarskih velikih meštara točnijeg od bilo kojeg tada poznatog”, pišu autori Svete krvi, svetog grala. Smatrali su da to uvelike podržava ideju da su i Priorat i slo­ bodni zidar Hund bili izravno povezani s vitezovima templarima. Nakon dugogodišnjih sukoba s Rimokatoličkom crkvom, slobodni zidari u Engleskoj - sad pod Anglikanskom crkvom - obznanili su 1723. godine da će organi­ zacija primati osobe svih vjeroispovijesti. Danas se procjenjuje da u svijetu djeluje šest milijuna slobodnih zidara, raspoređenih u gotovo sto tisuća loža. Slobodno zidarstvo čine tri osnovne lože: Plava loža, početni stadij podijeljen na tri stupnja; Jorški obred, sastavljen od deset dodatnih stupnjeva; i Škotski obred s ukupno 32 stupnja inicijacije. Trideset treći stupanj, u koji se ulazi samo pozivom, predstavlja ljudsku glavu na vrhu 32 kralješka. To je najviši javno poznati stupanj.

230

VLADARI IZ SJENE

Golema većina članova smatra svoje članstvo u masonima tek nešto malo druk­ čijim od članstva u L io n 's Clubu, Optimistima ili trgovačkim komorama. I s njihova stajališta, to je točno. Čak i masonska literatura jasno daje do znanja da samo oni članovi koji napreduju iznad 33. stupnja bivaju upućeni u prave ciljeve i tajne te skupine. Tu hijerarhiju spremno potvrđuju masonski autori. „Uvijek je postojao vidljivi, elementarni, popularni nauk koji je služio za poučavanje masa koje su nedovoljno spre­ mne za dublje učenje”, piše slobodni zidar Wilmshurst. „Postoji unutarnji, napredniji nauk, tajnije znanje, koje je rezervirano za zrelije umove i u koje se upućuju samo spo­ sobni i pravilno pripremljeni kandidati koji dobrovoljno žele udio u njemu.” Slobodni zidar 33. stupnja Manly R Hali piše: „Slobodno je zidarstvo bratstvo unutar bratstva - vanjska organizacija koja skriva unutarnje bratstvo odabranih... jedno je vidljivo, drugo nevidiljivo. Vidljivo je društvo divna skupina ‘slobodnih i pri­ hvaćenih' ljudi kojima je naloženo da se posvete etičkim, obrazovnim, bratstvenim, domoljubnim i humanitarnim problemima. Nevidljivo je društvo tajno i najuzvišenije bratstvo, čiji su članovi posvećeni služenju... arcanum arcandrumu [svetoj tajni].” Istaknuti devetnaestostoljetni slobodni zidar Albert Pike priznao je da slobodno zidarstvo ima „dva nauka, jedan skriven i rezerviran za meštre... drugi javan...” Bivši provincijski veliki arhivar W ilmshurst potvrđuje da se prvi stadij ili početni stupnjevi slobodnoga zidarstva „bave samo površinskom vrijednošću nauka” i da „taj stadij golema većina slobodnih zidara, bojimo se, nikad ne prijeđe”. Čak ni mnogi visoko pozicionirani masoni nikad ne dosegnu unutarnji krug znanja. U svojim memoarima slavni slobodni zidar Casanova piše „da čak i oni koji 50 godina zauzimaju poziciju meštra možda još nisu upoznati s njegovim M isterijima”. Epperson iznosi zanimljivu opasku kako će svaki mason poreći da postoji unu­ tarnji i vanjski krug reda zato što „prosječni m ason” doista nije svjestan tog sustava, dok se „prosvijećeni m ason” obvezao da to neće otkriti. „Taj je drugi sloj zaštićen prisegom čuvanja tajne, što znači da ćete, ako znate za njegovo postojanje, morati prisegnuti da to nikome nećete reći", objasnio je. Struktura moći tog reda također je izazvala zabrinutost među mnogim istraživa­ čima. „Svjetsko slobodno zidarstvo je golema piramida manipulacije", piše zavjerenič­ ki autor Icke. „Piramidalna struktura omogućuje eliti, nekolicini u vrhu slobodnoga zidarstva, da kontrolira većinu obmanjujući je i držeći je u neznanju." Ta je prijevara ostvarena pružanjem tolikih proturječnih i zbunjujućih infor­ macija i upućenim masonima i radoznaloj javnosti, da se čak ni masonski učenjaci oko mnogih stvari ne mogu usuglasiti. Mackey priznaje da masonski arhivi „obiluju povijesnim netočnostima, anakronizmima pa čak i besmislicima”. Postoji razlog za tu smetenost. „Rast [slobodnoga zidarstva] podudara se s odgo­ varajućim opadanjem zanimanja za ortodoksnu religiju i javno bogoštovlje , napominje Wilmshurst. „Jednostavna načela vjere i humanističkih ideala slobodnoga zidarstva među nekim ljudima zauzimaju mjesto teologije koju nude razne crkve.”

231

JIM MARRS

Premda njegovi vođe poriču da se radi o religiji, slobodno zidarstvo ipak nudi zamjenu za nju. Nije čudno što mora biti oprezno u svojim naučavanjima. Još za našega pamtivijeka svatko tko je izražavao ideje koje su se javno smatrale svetogrdni­ ma ili bogohulnima riskirao je ozbiljnu osudu zajednice, tjelesne ozljede ili čak smrt. W ilmshurst tumači da onaj koji traži prosvjetljenje ,.u obliku povišene svjesnosti i povećanih osjetilnih sposobnosti... mora biti pripravan odreći se svih prošlih pre­ drasuda i misaonih navika te s djetinjom krotkošću i poslušnošću prepustiti svoj um primanju nekih možda čudnovatih i neočekivanih istina...” O pisujući učenja slobodnoga zidarstva „prikrivenima” i „tajnovitima”, napisao je: „Smisao slobodnoga zidarstva... predmet je koji se obično ostavlja posve ncprotumačenim i to u skladu s tim ne shvaća većina njegovih članova, osim možda nekoli­ cine, tako malobrojne da im to postaje osobno učenje...” Ipak, Wilmshurst daje neke naznake o skrivenoj povijesti slobodnoga zidarstva kad piše o „zlatnom dobu” kad su „ljudi nekoć svjesno općili s nevidljivim svijetom, a čuvali su ih, učili i vodili bogovi...” Napominje d a je čovječanstvo skrenulo s puta nakon „pada” zbog nastojanja da stekne isto znanje kao i njegovi stvoritelji, što je ideja usporediva s biblijskim „grijehom”. la j „pad” čovječanstva, prema Wilsmhurstovu tekstu iz. 1927. godine, nije uzro­ kovan nikakvim individualnim prekršajem nego „nekom slabošću ili nedostatkom u kolektivnoj ili skupnoj duši Adamove rase” pa je „u božanskom vijeću" odlučeno da se „čovječanstvo treba iskupiti i vratiti u prvobitno stanje”, što je proces koji zahtijeva „goleme vremenske cikluse kako bi se ostvario”. Dodaje i da taj povratak zahtijeva i „stručnu znanstvenu pomoć onih bogova’ i anđeoskih čuvara zabludjele rase o koji­ ma govore sve drevne predaje i sveti spisi”. Masonski autor Manly P Hali pokazuje da Wilmshurst nije govorio samo alegorički, objasnivši: „U dalekoj prošlosti bogovi su hodali među ljudima i... odabirali su između sinova čovječjih najmudrije i najodanije. Tim predodređenim i prosvijetljenim sinovima ostavili su ključeve svoje velike mudrosti... Predodredili su te pomazanike i odabranike da budu svećenici ili posrednici između njih - bogova - i čovječanstva koje još nije razvilo oči kojima bi moglo gledati u lice Istini i živjeti... Ti prosvijetljeni utemeljili su ono što poznajemo kao drevne misterije.” Dakle, jedna unutarnja masonska tajna tiče se njihove svijesti o prapovijesnim „bogovima koji su ostavili svoje znanje određenim pojedincima, tako ih prosvijetlivši. To je znanje proslijeđeno preko drevnih misterijskih škola utemeljiteljima i židovske i kršćanske religije, za čije su predaje doznali vitezovi templari i donijeli ih u jezgru modernoga slobodnog zidarstva. Prijenos od drevnih tajnih društava do modernijih tajnih organizacija pospješila je pojava tog „iluminiziranoga” slobodnog zidarstva krajem 18. stoljeća, koje je i samo spojilo stariji ezoterični nauk s kabalističkim tradicijama. Te tajne i dalje vrebaju u jezgri slobodnoga zidarstva, čak i dok neznani milijuni članova uživaju u njegovoj vanjskoj filantropiji i kolegijalnosti.

VLADARI IZ SJENE

Marljiv istražitelj može početi shvaćati te drevne tajne tek nakon vrlo mučnog i ozbiljnog proučavanja - mnogo se toga još uvijek ne govori izravno, kako priznaju Druga drevna tajna tiče se ideje reinkarnacije, koja će, ispričava se VVilsmhurst, „biti čudnovata i vjerojatno neprihvatljiva nekim čitateljima”. Dodaje: „Mi samo bilježimo ono što tajni nauk uči." Upravo je ta skrivena i ezoterična strana slobodnoga zidarstva nagnala kritičare da optuže red da je protureligijski. „Optužbe da su se slobodni zidari bavili okultnim anostima, osobito alkemijom, astrologijom i obrednom magijom, pratile su red kroz vijest”, priznaju današnji urednici Mackeyjeve knjige. Među starim slobodnim zidarima bili su ljudi koji su se nazivali magičarima e današnji mađioničari, nego ljudi koji su ime uzeli prema nazivu magi, ili mudraci. Sve do prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, magija je bila samo drugo ime za znanost. Ti u magičari ozbiljno tvrdili da posjeduju drevno znanje o pretvorbi metala, manipuranju materijom i vječnoj mladosti. Jedan od najmagičnijih takvih masona bila je osoba poznata kao „Čudotvorac - kojega se smatra da je živio stotinama godina.

I Grof Saint-Germain i i drugi magičari

Ljudi koji su poznavali grofa Saint-Germaina karakteriziraju ga ili kao šarlata ili kao besmrtnog magičara. Istina je vjerojatno negdje u sredini iako je nedvojbe bilo nečega neobičnog u tom čovjeku. Nitko nikad nije saznao njegovo pravo podrijetlo, ali glasina je bilo mno Neki su tvrdili da je taj izvanredan čovjek, koji je govorio sve europske jezike pokazivao duboko poznavanje mnogih područja, zapravo bio treći sin Leopolda Georga, trećeg sina transilvanijskog kneza Ferenca II. i Charlotte Amalie c Hessen-Rheinfelsa. Okultni autor Hali izvještava da je Saint-Germain jednom rekao Vilimu od Hessena d a je zapravo transilvanijski knez Rakoczy i da ga je obra­ zovao posljednji vojvoda Medici. S obzirom na to da je Saint-Germain tvrdio kako je otkrio tajnu besmrtnosti, možda je grofovo pamćenje zaslužno za neke moderne legende o grofu Drakuli. Jedni su govorili da je taj istaknuti violinist bio sin portugalskog kralja, dok su drugi govorili da je samo potomak nekoga lutajućega portugalskog Židova ili, prema nekim izvještajima, Daniel Wolf, sin jednoga strasburškog liječnika. U jednom izvje­ štaju čak stoji da je plod veze između jedne arapske princeze i gmaza. Tko god bio, grof od Saint-Germaina, zvan „Čudotvorac" zbog svojega golemog znanja i socijalnih vještina, pokazao se jednim od najuspješnijih agenata tajnih dru­ štava svojega doba. Prvo se pojavio u Londonu oko 1743. godine, gdje je, dvije godine kasnije, uhićen kao jakobitski uhoda, ali kasnije je pušten. Napustivši London, grof je putovao Njemačkom i Austrijom. Upoznao je Marshala de Belle-Islea, francuskoga ministra rata koji ga je uveo na francuski dvor. Smjesta je postao popularan, tvrdeći da živi stoljećima nakon što je otkrio „eliksir života ”, formulu za fizičku besmrtnost. Kako pripovijeda Richard Cavendish, grof je rekao dvoranima da je bio među uzvanicima u Kani kad je Isus pretvorio vodu u vino i da je poznavao egipatsku kraljicu Kleopatru. Njegovo poznavanje povijesti bilo je izvanredno, budući da je opisivao pojedinosti događaja koje su zapanjivale većinu učenih povjesničara. Smatran jednim od najvećih svjetskih umova, francuski književni div Francois-Marie Arouet, poznatiji kao Voltaire, jednom je izjavio da je Saint-Germain „čovjek koji zna sve”.

234

VLADARI IZ SJENE

Očito je bio pravi zabavljač. Jednom je pričao kako je bio prijatelj legendarnokralja Richarda Lavljeg Srca, „...okrenuvši se prema svojemu sluzi radi potvrde. boravljate, gospodine,’ rekao je sluga ozbiljno, ‘da sam u Vašoj službi samo 500 t ft 1a. Saint-Germain je tvrdio i da zna tajnu uklanjanja grešaka s dijamanata i tranutacije raznih kovina. Laboratorij za njegove alkemijske pokuse dao mu je kralj Luj [, koji ga je angažirao i za tajne diplomatske i špijunske misije. Saint-Germain je jasnio gdje je stekao svoje izvanredno znanje. „Čovjek mora učiti u piramidama, što sam ja učio”, jednom je rekao. Godine 1762. putovao je u Sankt Peterburg, gdje je pomagao pri postavljanju ljateljeve kćeri, kneginje od Anhalt-Zerbsta, na rusko prijestolje nakon smrti Petra I. Kći njegova prijatelja postala je poznata kao „Katarina Velika”. „Saint-Germainova iješanost u zbacivanje ruskoga kralja Petra nije bila sitna prijevara”, napominje mley, „bio je to veliki državni udar koji je promijenio politički krajolik Europe. Važnost Saint-Germaina u njegovim je bliskim vezama. Nakon što je napustio siju, grof se povezao s važnim slobodnim zidarima poput Casanove i budućega cuskog revolucionara Cagliostra. U Njemačkoj je, prema Cagliostru, Saintrmain sudjelovao u formiranju slobodnih zidara i uveo ga u Red strogog obreda u ^zemnoj odaji blizu Frankfurta. Vodstvo tog reda dijelili su vojvoda od Brunswicka knez Karl od Hessena, „glava svih njemačkih slobodnih zidara i brat Vilima IX., rovitelja Mayera Rothschilda. „Jedan od Saint-Germainovih najboljih prijatelja i nika bio je knez od Hessen-Kassela”, napominje Tomas, „koji je napisao Memoires moti temps [Sjećanja na moje doba], gdje naziva grofa jednim od najvećih filozofa :i je ikad živio ." „Saint-Germain bio je ‘veliki meštar slobodnih zidara’ i onaj koji je uputio gliostra u tajne egipatske masonerije”, potvrđuje VVebsterova, koja dodaje da je glistro ubrzo „uvelike zasjenio svog učitelja”. Cagliostro je osnovao svoj egipatski anak slobodnih zidara crpeći iz Saint-Germainovih učenja i njegova poznavanja ovske kabale. Sve je to položilo temelje za iluminatsko preuzimanje njemačkih dnih zidara. Dok je bio u Njemačkoj 1774. godine, Saint-Germain je neko vrijeme boravio Vilima IX. od Hessena. Možda je za vrijeme tog boravka Saint-Germain izmjenjitajne s Vilimom i njegovim financijskim savjetnikom Mayerom Rothschildom. S žirom na Rothschildovo zanimanje za antikvitete kao i za kabalu, možemo zamisliti ovu očaranost Saint-Germainovim poznavanjem egipatskih misterija. „Saint-Germainove aktivnosti su važne zato što njegova kretanja pokazuju fascintnu vezu između ratova koji su se odvijali u Europi, dubljih razina bratstva i klike mačkih kneževa, osobito kuće H essen”, piše Bramley. Druga veza između Rothschildova visokog pokrovitelja i okultnoga slobodnog arstva bio je Jean-Baptiste Willermoz, koji se kao mason od 1753. godine i imućni izvođač svile iz Lyona nesumnjivo kretao u istim krugovima kao i Mayer Rothschild.

235

JIM MARRS

Willermoz, koji je također tvrdio da je dobivao upute od „nepoznatih nadređenih boravio je neko vrijeme kod kneza od Hessen-Kassela. Kao član masonskog Obre izabranog Cohena, Willermoz je bio pokretačka snaga tijekom skupa u Wilhelmsba 1782. godine, a mnogi ga smatraju utemeljiteljem modernog spiritizma. Willermoz je možda kontaktirao sa Saint-Germainom, budući da u starom dje pod naslovom Freitnaurer Bruderschaft in Frankreich [Bratstvo slobodnih zidara Francuskoj], u drugom svesku stoji: „Među slobodnim zidarima pozvanima na veli konferenciju u Wilhelmsbadu... nalazimo St. Germaina zajedno sa St. Martinom mnogim drugim a.” Saint-Germain i Cagliostro možda nisu jedine veze između židovske kabale slobodnoga zidarstva. Drugi je aspirant bio tajanstven i slabo poznat čovjek po imen Havyim Samuel Jacob Falk. „Dok se St. Germain i Cagliostro spominju u svako izvještaju o magičarima 18. stoljeća, neke osvrte na Falka naći ćemo isključivo židovskim ili masonskim djelima koja nisu namijenjena široj javnosti”, napomin' Websterova. Njemački pjesnik Gotthold Ephraim Lessing, blizak prijatelj kabalističkog fil zofa Mosesa Mendelssohna i knjižničar vojvode od Brunswicka, visokoga masonsk dužnosnika, napisao je nekoliko važnih masonskih rasprava pod naslovom Enist un Falk: Gesprache fiir Freitnaurer (Ernst i Falk: razgovori za slobodne zidare). Prem to nije dokumentirano, Lessingov naslov ukazuje na vezu između Falka i njemački slobodnih zidara, među koje spadaju i Hothschildi. Falk je pobjegao iz Njemačke kako bi izbjegao spaljivanje na lomači kao vještac stigao je u London 1742. godine, očito kao puki siromah. Ipak, ubrzo je kupio udoban dom s mnogo srebrnine i zlata, kao i s privatnom sinagogom. Websterova povezuje Falka ne samo s kabalom nego i s Francuskom revolucijo] „Vojvoda [od Orleansa] bio je u kontaktu s Falkom dok je boravio u Londonu, a Fal je podržavao njegov plan uzurpacije”, piše Websterova, pitajući se „bismo li mogli u Falkovim zlatnim fondovima’ naći izvor nekih od pozajmica koje je u Londonu dobi vojvoda od Orleansa za financiranje revolucionarnih pobuna...” Webster je Falka smatrala najvjerojatnijom osobom iz povijesnih zapisa - pore Rotshchilda - koja je mogla uvesti kabalistička učenja u više stupnjeve slobodnoga zidarstva. „Falk je uistinu bio više od m asona", piše ona, „bio je visoko upućen vrhovni autoritet kojemu su se tajna društva obraćala radi uputa.” Websterova dodaje da je „nepristupačni” Falk lako mogao biti jedan od „stvarnih upućenika čije se ime tako pomno čuva u tajnosti... dok St. Germain i Cagliostro... stoje u središtu pozor­ nosti...” Bez obzira na to predstavljaju li Rothschild ili Falk, ili obojica, tu vezu, očito je da su i slobodni zidari i vitezovi templari uvelike crpili iz kabale i ideje i obrede.

236

| Masonske spletke

Godinama je bilo mnogo zabrinutosti, čak i prave paranoje-kao u Antimasonskom krctu - zbog uloge masonskih redova u svjetskim događajima, počevši od Američke Francuske revolucije pa sve do danas. Taj se način razmišljanja može bolje shvatiti nabrojimo li samo nekolicinu važmasona, počevši od američkih predsjednika Washingtona, Monroea, Jacksona, lka, Buchanana, Andrevva Johnsona, Garfielda, Tafta, Hardinga, Trumana, Forda Teddyja i Franklina Roosevelta. Među ostalim su slavnim američkim masonima n Hancock, Benjamin Franklin, Paul Revere, Sam Houston, Davy Crockett, Jim wie, Douglas MacArthur, J. Edgar Hoover i Hubert Humphrey. Među inozemne vijesne masone spadaju Winston Churchill, Cecil Rhodes, Horatio Nelson, voja Arthur Wellington, sir John Moore, Simon Bolivar, Giuseppe Garibaldi, Franz ■ph Haydn (koji je skladao melodiju za Deutschland iiber alles), Wolfgang Amadeus lozart, Johann Wolfgang von Goethe, Voltaire (Francois-Marie Arouet), Giuseppe lazzini, Mihail Bakunjin, Aleksandar Kerenski, Aleksandar Puškin, Benito Juarez i e de San Martin. Toliki broj različitih osobnosti nagnao je Baigenta i Leigha na zaključak kako je emoguće pripisati ikakvu političku orijentaciju ili čak političku dosljednost slobod­ ni zidarstvu". Međutim, u svojoj podrobnoj studiji o ranom slobodnom zidarstvu vitezovima templarima, Baigent i Leigh nisu se obazirali na infiltraciju iluminata eđu slobodne zidare krajem 18. stoljeća. T aje infiltracija sa sobom donijela Hegelova Weishauptova razmišljanja, koja uključuju „cilj opravdava sredstvo" i „kako bi se stigla sinteza, nužne su dvije suprotstavljene sile”. Istraživači zavjera razjasnili su su iluminizirani slobodni zidari iskoristili svaku priliku za promicanje svoje stvari, z obzira na to koju bi stranu u određenom trenutku mogli podupirati. Za masonsku krilaticu Ordo ah ehao, ili Red iz kaosa, općenito se smatra da se nosi na nastojanje reda da unese poredak znanja u kaos raznih ljudskih vjerovanja filozofija u svijetu - novi svjetski poredak. Zavjerenički autor Epperson tumači da ta krilatica zapravo znači da će Luciferov ‘poredak’ zamijeniti Božji ‘kaos’”. Texe Marrs smjestio je svoje tumačenje a svjetovniju razinu, napisavši da je Ordo ah ehao „tajni nauk iluminata” temeljen

237

JIM MARRS

na hegelijanskoj ideji da „kriza dovodi do prilike”. Marrs tvrdi: „Nastoje stvoriti ka izazvati bijes i nezadovoljstvo medu ljudima i tako iskoristiti očajničku potrebu Iju za redom." Bramley vidi upravo taj mehanizam na djelu u Engleskoj nakon zbacivanj katoličkoga kralja Jakova II. 1688. godine. Napominjući da je Matična velika lož prenijela masonske stupnjeve na njegova hanoverskog nasljednika, Bramley kaž „Engleska Velika loža bila je nedvojbeno prohanoverska i njezino je izopćenje unat političkim prijeporima značilo podršku hanoverskoj stvari. U svjetlu makijavelistič naravi aktivnosti bratstva, promatramo li Matičnu veliku ložu kao frakciju bratst stvorenu da održava na životu kontroverznu političku ideju, tj. hanoversku vlast Britaniji, očekivali bismo da će mreža bratstva biti izvor frakcije koja podržava opor bu. Upravo se to dogodilo. Ubrzo nakon osnutka Matične velike lože, pokrenut ' drugi sustav slobodnoga zidarstva [masonski jakobiti] koji se izravno suprotstavlj hanoverancima!” Navodi o masonskim spletkama - koje je teško naći u srednjostrujaškim publik cijama i još teže dokazati - nisu ograničeni samo na nejasnu povijest. Jedna priča i razdoblja Reaganova predsjednikovanja o kojoj se vrlo malo izvještavalo ukazuje na t da je barem jedna masonska loža kovala urotu za zbacivanje talijanske vlade. Taj je skandal uključivao i slabo poznatu skupinu povezanu sa slobodnim zidari ma zvanu Malteški vitezovi, koja je naslijedila vojne redove starih vitezova templara. John J. Raskob, jedan od trinaest osnivača Američkog reda Malteških vitezova, bio je umiješan u neuspjeli državni udar protiv predsjednika Roosevelta početkom 1930-ih godina, koji je spriječen tek nakon što je general-bojnik Smedley Butler u zorio na taj plan. Među moderne američke vitezove spadaju direktori CIA-e John McCone i William Casey. Casey je, zajedno s Reaganovim prvim ministrom vanjskih poslova Alexanderom Haigom, bio povezan s kolegom vitezom po imenu Ličio Gelli, koji je tijekom 1980-ih godina pretvorio slabo aktivnu talijansku masonsku ložu u ono što se nazivalo „svjetska fašistička zavjera” uz pomoć mafije. Vatikanske banke i CIA-e. Propagandu masonica due, poznatija kao Loža P2, osnovana je u Italiji 1877. godine kako bi služila talijanskim slobodnim zidarima koji dolaze u Rim. Gelli, koji je postao mason 1963. godine, preuzeo je kontrolu nad Ložom P2 1966. i povećao broj članova s 14 na gotovo 1000. Očito je imao pomoć. Mino Pecorelli, i sam član P2, tvrdio je da je CIA financirala P2, a tu je optužbu ponovio unajmljeni agent CIA-e Richard Brenneke 1990. godine. Pecorelli je kasnije pronađen ustrijeljen u usta, što je primjer klasičnoga gangsterskog ubojstva. Prema Ickeu, Loža P2 nije bila povezana samo s CIA-om, nego i s „karbonarima, spojem slobodnih zidara, mafije i [talijanske] vojske...” Gelli - „poslovni partner [nacističkoga ratnog zločinca] Klausa Barbieja,; financijski pomagač [fašističkoga južnoameričkog diktatora] Juana Perona, plaćeni suradnik CIA-e i počasni gost na Reaganovoj inauguraciji 1980. godine" - stvorio je

238

VLADARI IZ SJENE

o što je u optužnici talijanskoga suda nazvano „tajnom strukturom koja je imala jerojatnu sposobnost kontroliranja državnih institucija u tolikoj mjeri da je prakki postajala država unutar države”. Gelli je tvrdio i da je u prijateljskim odnosima bivšim direktorom CIA-e i predsjednikom Georgeom Bushem, za kojega neki tvrde je bio „počasni” član Lože P2. Godine 1981. talijanske su vlasti otkrile urotu P2. Pretraživši Gellijev dom, pro­ šle su popis imena masonskih zavjerenika, koji je uključivao tri ministra, četrdeset nova parlamenta, četrdeset tri generala, osam admirala, šefove sigurnosne službe, licijske načelnike iz četiri velika grada, industrijalce, novčare, estradne zvijezde, ađeset četiri novinara i stotine diplomata i državnih službenika. Također su pronašle dokument pod naslovom „Strategija napetosti”, pomno rađen plan za izmišljanje porasta ljevičarskoga terorizma tako da Talijani zatraže toritativnu ili čak fašističku vlast. Taj se plan razvio iz operacije zvane „Gladio", ju je odmah nakon Drugoga svjetskog rata kreirao dužnosnik CIA-e Jam es Jesus gleton u nastojanju da spriječi komunističko preuzimanje vlasti u Italiji. Taktika dija uključivala je stvaranje saveza između mafije i vatikanskih dužnosnika kao i lA-e i Malteških vitezova. Nekoliko je istražitelja tvrdilo da je glavna snaga iza Lože P2 bila vrlo tajnovita )nska Velika alpska loža iz Švicarske, čije članstvo uključuje gotovo sve iole važne be u toj zemlji banaka. Bivši britanski premijer i član Bilderberga, Harold Wilson, »ao je članove alpske lože „ciriškim patuljcima”, tvrdeći da su moćniji od svake ie. P2 je bila upletena u nekoliko terorističkih činova, počevši od napada na Jjezničkoj stanici u Bologni 1980. godine u kojemu je poginulo 85 osoba i možda • u obaranju Pan Amova leta broj 103 iznad Lockerbieja u Škotskoj. Prema slabo minjanom izvještaju istražitelja osiguravajuće kuće tog avioprijevoznika, među ama na Pan Amovu letu bio je i tim CIA-e na povratku u Washington s izvjejem o otkriću krijumčarenja droge i oružja od CIA-e na Bliskom istoku koje su ncirali članovi P2. Tim nezakonitim aktivnostima upravljalo se iz Washingtona sličan način kao u skandalu Iran-Contra, i navodno su uključivale visoke duž­ nike. Drugi agenti CIA-e brzo su stigli na mjesto pada i navodno umaknuli s čnim dokazima. Zavjerenički autor Jonathan Vankin izvještavao je o tvrdnjama talijanskih medida je Ložu P2 financirala panamska tvrtka Amitalia i da je invazija predsjednika sha na Panamu 1989. godine bila djelomice izlika za uništavanje dokaza koji ezuju njega, Ložu P2 i CIA-u s bombardiranjem Pan Amova leta 103. Vankin je lovažio tu tvrdnju kao „još jednog demona probuđenog iz zavjereničkog pakla", je ipak iznio mnoge intrigantne dokaze koji podupiru tu tezu. ! Za vrijeme kasnijih suđenja u Italiji koja su uključivala članove P2, neprekidno spominjalo jedno istaknuto američko ime - ime koje je blisko povezano s tajnim štvima u SAD-u. Talijanski premijer Giulio Andreotti, Gellijev bliski prijatelj

239

JIM MARRS

kojemu se sudilo za umiješanost u mafijaške poslove, naveo je Henryja Kissingera kao karakternog svjedoka. Povrh toga, i jedan bliski suradnik i udovica bivšega talijanskog premijera Alda Mora - kojega su navodno otele i ubile ljevičarske Crvene brigade 1978. godine - svjedočili su da je Kissinger rekao Moru da prekine svoju stabilizacij­ sku politiku ili „ćeš to skupo platiti”. U jednom članku u londonskom Independent tvrdi se da je skandal oko P2 mogla smisliti CIA preko članova P2 u talijanskoj Vladi. Drugi su čak tvrdili da je cijeli skandal oko P2 možda orkestrirao zagonetni i vrlo tajnoviti Sionski priorat. Slučaj P2 izazvao je velik skandal u Europi, ali dobio je malo pozornosti u ame­ ričkim medijima, čak i kad je počeo bacati sjenu na najviše vatikanske dužnosnike, američkog biskupa Paula Marcinkusa i Kissingera. Michele Sindona i Roberto Calvi, dva istaknuta člana buntovne Lože P2, bili su umiješani u brojne upitne poslovne dogovore s Marcinkusom, američkim katoličkim biskupom koji je tada vodio Vatikansku banku. Sindona je kasnije optužen da je prao novac i za sicilijansku i za američku mafiju, a Calvi je koristio vatikanski novac za ulaganja u banke i pothvate diljem svijeta, uključujući vašingtonski zloglasni kom­ pleks Watergate. Marcinkus i Vatikanska banka postali su veliki dioničari banke Ambrosiano, čiji je vlasnik bio Sindonin partner Calvi (zvan „Božji bankar” zbog svojih vatikanskih veza). Sredinom 1982. godine, kad se mafijaško-masonsko-fašističko-vatikanski plan počeo dalje razmrsivati, osuđeni je Calvi pobjegao u London, gdje je pronađen obje­ šen za skelu ispod mosta Blackfriars u okolnostima s masonskim konotacijama. Sam nekoliko sati prije toga, Calvijeva tajnica Graziella Corrocher - koja je slučajno bila i knjigovotkinja Lože P2 - pala je ili bila gurnuta s prozora na trećem katu zgrade banke Ambrosiano. Godine 1986. Sindona i jedan sukrivac osuđeni su zbog naređivanja ubojstv Giorgia Ambrosolija. Kao stečajni upravitelj, Ambrosoli je ustrijeljen 1979. godine nakon što je pronašao dokaze o kriminalnoj aktivnosti u Sindonim dokumentima do je radio u njegovu domu. Samo dva dana nakon što je osuđen na doživotni zatvor, Sindona je pronađen mrtav zbog trovanja cijankalijem u svojoj ćeliji. Iako se još uvijek raspravlja o tome je li Sindonina smrt posljedica samoubojstva ili ubojstva, on je prije smrti rekao: „Boje se da bih mogao odati neke vrlo škakljive stvari za koje oni ne žel da se objelodane.” Marcinkus je nakon jam stva da ga neće tužiti talijanske vlasti osramoćen napu stio Vatikan i vratio se u SAD kako bi se napola umirovio. Ironično je da je upravo imenjak banke Ambrosiano - sveti Ambrozije milanski - u 4. stoljeću osudio s kamate na pozajmice kao „protivne prirodi”. „Njujorški javni tužitelj Frank Hogan, koji je tužio nekoliko mjesnih mafijaša zbog nezakonitog poduhvata [s P2], pokušao je izručiti i tužiti i Marcinkusa, ali bio je blokiran intervencijom Bijele kuće”, napominje Wilson. Gelli, koji ima nekolik optužnica u Italiji, po svemu sudeći ostaje slobodan i skriven.

240

VLADARI IZ SJENE

Ti su masoni „organizirali prijevare koje su dovele do najvećih bankovnih stečaja u američkoj i talijanskoj povijesti", izvještavaju Vankin i Whalen, međutim, tu kata­ strofu vrijednu milijarde dolara američki mediji gotovo uopće nisu pratili. Birtanski autor Icke ponovio je strahove mnogih teoretičara zavjera kad je napi­ sao: „Čvrsto vjerujem da se nešto slično događa u Velikoj Britaniji i u mnogim drugim ržavama [SAD-u], što odražava metode i ciljeve Lože P2”.

241

Slobodno zidarstvo protiv kršćanstva

Svaki pokušaj temeljite rasprave o unutarnjem funkcioniranju i filozofiji slo noga zidarstva zapeo bi na beskrajnim pojedinostima i neriješenim prijeporima. To na kraju krajeva tajno bratstvo i trebaju mu određene tajne. Dovoljno je reći da slobodno zidarstvo predstavlja neskriveni most do mode ga doba za tajna učenja drevnih misterija, čime se izlaže gnjevu i Crkve i države. To je jasno tvrdio masonski autor Mason F Hali, napisavši: „Slobodno je zi stvo stoga više od puke društvene organizacije stare nekoliko stoljeća, i može se s trati nastavkom filozofskih misterija i inicijacija drevnih naroda.” W ilmshurst je bio još određeniji. N apisao je: „Kad je kršćanstvo post državnom religijom, a Crkva svjetskom silom, materijaliziranje njezina nauka b se nastavilo i samo se povećavalo kroz stoljeća. Um jesto da postane ujedinjuju sila kao što su htjeli njezini vođe, njezino vezivanje uz svjetovno vlasništvo u * nilo ju je razjedinjujućom. Zlouporabe su dovele do raskola i sektaštva... dok su protestantske zajednice i takozvane ‘slobodne’ Crkve na nesreću posve otrgnule izvorne tradicije, a njihova tobožnja sloboda i nezavisnost nisu ništa doli zaroblf nost vlastitim idejama, koje nemaju veze s temeljnom gnozom ni razumijevanja one M isterije koje se uvijek nalaze dublje od popularne javne religije odfeđen razdoblja... Od potiskivanja tih Misterija u 6. stoljeću, njihova predaja i učen nastavljaju se u tajnosti i pod raznim krinkama, i tom nastavljanju pripada n današnji masonski sustav.” Dakle, još je jedna tajna otkrivena. Slobodni zidari i njihovi preteče prenosili znanje štetno i opasno po organiziranu religiju. Dok prihvaćaju kršćanske ideale bratske ljubavi, milosrđa i istine, čak i masons autori jasno govore da slobodno zidarstvo nije dodatak kršćanskoj religiji. Najdubi' tajne reda, od kojih su neke, čini se, antiteza kršćanstva, izazivale su priličnu sumnj mnogo godina, uključujući zabranu rane Crkve. 28. travnja 1738. godine, samo godinu nakon što je slobodni zidar Ramsey javr povezao slobodno zidarstvo s izopćenim vitezovima templarima, papa Klement XII izdao je svoju slavnu bulu In eminenti. O sudio je slobodno zidarstvo kao pogansko nedopušteno te zaprijetio izopćenjem svim katolicima koji mu se priključe.

242

VLADARI IZ SJENE

M odemi kršćanski autori nastavili su osuđivati taj red. „Masoni imaju samo jedan cilj”, zaključio je Epperson, ,.da potpuno unište kršćanstvo..." Drugi u slobodnom zidarstvu u najboljem slučaju vide podvojeno javno staja­ lište. Novinar Still, koji je opširno analizirao tu skupinu, napisao je 1990. godine: „Svaka značajka masonerije čini se da ima i dobru i lošu stranu - zlo i dobroćudno tumačenje. Oni koji žele naći kršćansko tumačenje u njegovim simbolima mogu pronaći brojna objavljena masonska opravdanja. Oni koji žele pokazati d a je m ason­ stvo zapravo oblik deizma - stvorenog za sve religije i vjere - to vrlo lako mogu učiniti." Websterova, ta rana istraživačica slobodnoga zidarstva i autorica, složila se s tim, napisavši 1924. godine: „Istina je d a je slobodno zidarstvo u generičkom smislu naprosto sustav povezivanja ljudi radi bilo kojeg cilja, budući da je očito kako se ale­ gorije i simboli, kao x i y u algebri, mogu tumačiti na stotine različitih načina.” No, masonski autori sami otkrivaju da red nije bez metafizičke ideje, zapravo je u velikoj mjeri posvećen razumijevanju božanskog. „Oslobođen od ograničenja vjerovanja i sljedbe, mason je gospodar svih vjera”, piše Manly R Hali. „Slobodno zidarstvo... nije vjerovanje ili nauk, nego univerzalan izraz božanske mudrosti... koja se otkriva kroz tajnu hijerarhiju prosvijetljenih umova.” Hali je vidio slobodno zidarstvo kao „svjetsko sveučilište koje podučava humani­ stičkim znanostima duše sve koji žele slušati njegove riječi”. Rekao je da su tradicije stotine religija i znanje tisuća naraštaja rodile masonsku filozofiju. W ilmshurst je ustvrdio da je masonstvo „sustav religijske filozofije po tome što nam pruža nauk o svemiru i našem mjestu u njemu”. Iako je pisao 1920-ih godina, Wilmshurst zvuči kao pravi sljedbenik new agea. Pisao je o „pozitivnoj energiji”, reinkarnaciji ili regeneraciji duha, kao i o osobnoj „auri ”, kojom je objašnjavao kićenu haljinu biblijskog Josipa. Čak je otišao tako daleko te ustvrdio: „Baš kao što naša masonska organizacija ima više skupštine i vijeća... tako u golemu sustavu naše svemirske strukture postoje stupnjevi višeg života, hijerarhije nebeskih bića koja djeluju i pomažu... iznad našeg shvaćanja.” Navevši sve to, Wilmshurst tvrdi da se „tajne” slobodnog zidarstva tiču samoopažanja ljudske duše, ali da „izvan toga kratkog osvrta na tu temu nije preporučljivo ovdje reći nešto više”. Očito, nisu sve masonske tajne dostupne javnosti, usprkos obilju objavljenog materijala. Lako se vidi zašto Still, Epperson, Websterova i drugi u slobodnom zidarstvu vide podmukli pokušaj da se potkopa kršćanstvo. Still tvrdi da masonski inicijacijski obredi „predstavljaju sustav za postupno i neprimjetno poravnavanje ljudskih religijskih vjero­ vanja. Tako se kršćanin polako potiče da postane deist [onaj koji ne vjeruje u nadnaravnu božansku intervenciju u ljudskom razvoju]; deist postaje ateist; ateist postaje sotonist.” Na jednom drugom mjestu Still se ogradio od tvrdnje da su masoni sotonisti. Rekao je da je masonski bog zapravo Lucifer i objasnio da je razlika u tome što „luciferovci misle da čine dobro, dok sotonisti znaju da su zli”.

243

JIM MARRS

Epperson se slaže s tim luciferovskim tumačenjem te piše: „Dakle, unutarnja ’ tajna masonskoga reda d aje Lucifer njihov tajni bog.” Citira meštra Pikea: „Možete ponoviti 32., 31. i 30. stupnju - masonska se religija treba, preko svih nas inicirau visoke stupnjeve, pridržavati čistoće luciferskog nauka.” Wilmshurst je to objasnio tipičnom masonskom nerazumljivošću: „Pogleda se jasno, kršćanski i masonski nauk jednaki su po namjeri, premda se razlikuju metodama. Prvi kaže Via crucis’ [putem križa]; drugi ‘Via lucis’ [putem Lucifera] no ta su dva puta isti pu t.” To vjerovanje u dva odvojena, ali jednaka boga u značajnoj mjeri podupire o koji povezuju slobodno zidarstvo s francuskim katarima i starijim gnosticima, koje! nemilosrdno istrijebila Katolička crkva. Obje su sljedbe bile poznati dualisti, oni k vjeruju u jednaku snagu dobra i zla, svjetla i tame. Znakovito je da su se 1980-ih godina kršćanski fundamentalisti uznemirili su saznali da je trust Lucis, njujorška neprofitna new age organizacija oslobode; poreza koja se bavi stvarima omiljenim među tajnim društvima, poput ekonomi' i ekologije, prvobitno osnovana kao nakladnička tvrtka Lucifer. Objavljivala je dje Alice Bailey i madame Blavatsky, koje su zagovornice teozofije. Predstavnici trus objasnili su da „Lucifer tu znači ‘lučonoša ili zvijezda Danica’ te da nema nikale veze sa Sotonom kako se općenito smatra ”, Suprotno od ideje da su Pike i drugi masoni naprosto Sotonini štovatelji, nek liko masonskih autora pokazuje da se tu ne radi o tako pojednostavljenim stvarim Čak i antimasonski autor Epperson pokazuje da je Pike dublje proučio svoju tem navodeći riječi iz Pikeove knjige Magnum Opus: „Svi su priznavali dva boga s razli'5 tim okupacijama, jedan čini dobro, a drugi zlo koje nalazimo u prirodi. Prvi se naziv bogom', drugi ‘demonom’. Perzijanci ili Zaratustra prozvali su prvog Ormuzd, drugog Ahriman, i za prvog kažu da predstavlja narav Svjetla, a drugi Tame. Egipć su prvog nazivali Oziris, a drugoga Tifon, njegova vječnog neprijatelja.” Still je objasnio da, prema luciferovcima, Bog ima dvojnu narav - stranu pun Ijubavi, Lucifer, i lošu stranu, Adonaj, jednake moći, ali različitih nakana. „Tu idej simbolizira budistički kružni simbol janga i jina ili uzorak crno-bijelog polja koji viđa na podovima masonskih loža ili zgradama ”, piše on. Pike piše da je Adonaj, jedno od biblijskih imena za Boga, bio suparnik Ozirisa, egipatskog boga sunca, važne figure u masonskim tradicijama. Neki antimasonski autori vide u masonskim simbolima starog Egipta povratak štovanju poganskoga boga Sunca. Međutim, Pike u svojoj knjizi Morals and Dogm (Moral i dogma), namijenjenoj samo masonskoj jezgri, jasno daje do znanja da je što-j vanje Sunca krivotvorenje starijeg vjerovanja. „Prije više tisuća godina ljudi su štovali Sunce... Prvobitno su gledali u krugu [zvijezdi našeg Sunčeva sustava] nevidljivog boga... Štovanje Sunca [nevidljivog boga] postalo je temelj svih antičkih religija.”

* Zapravo „putem svjetla", nap. ur.

244

VLADARI IZ SJENE

Ta tajna postaje jasnija nakon što se pomnijom analizom otkrije da je taj veliki graditelj svemira vrhovno stvaralačko biće, dok prema Pikeu „bog sunca [Oziris]... nije stvorio ništa”. Masonski autori razlikuju nebesko „Sunce” i boga „Sunca”, koji je, kako kažu, nositelj svjetla. Dar svjetla - koje se obično tumači kao znanje - uvelike se poštuje u masonskim obredima. Zanimljivo je da se naziv „zvijezda Danica” i „nositelj svjetla” povremeno odnose na Isusa. Dakle, jedna masonska tajna održava vjerovanje starih gnostika i katara prema kojemu postoji samo jedan veliki stvaralački kozmički bog, koji se u masonskoj litera­ turi naziva velikim graditeljem svemira, ali da možda postoje dva suprotna aspekta tog božanstva. Skriveni je aspekt tog vjerovanja ideja da su u dalekoj prošlosti Zemljom hodali „bogovi”, ili moćna neljudska bića iz hebrejske Biblije i još starijih babilonskih i sumerskih legendi. Prema raznim predajama, upravo su ti „bogovi” donijeli ljudima civilizaciju i znanost. Da su slobodni zidari iz jezgre razumjeli znanstvena, kao i metafizička načela, ilustrira njihovo štovanje grčkih spisa koje su Platonovi učenici nazivali Hermes Trismegistos, po grčkom bogu Hermesu, koji je utemeljio alkemiju i geometriju. Slobodni zidari crpe svoju filozofiju i od grčkog filozofa Pitagore, koji je uvelike utje­ cao na Platona, idola Cecila Rhodesa i Johna Ruskina. I Pitagora, koji je tvrdio da se Zemlja kreće oko Sunca, i hermetički spisi navodno su koristili tajnu „znanost” koja je preživjela Noin potop. Hermes, kojega su Egipćani štovali kao Thotha i smatrali d a je imao duboko znanje o bogovima i zvijezdama, izra­ zio je načelo „kako gore, tako i dolje”. To je ukazivalo na znanje o sveopćem jedinstvu, što se zgodno uspoređuje s Einsteinovom jedinstvenom teorijom polja. „Od najma­ nje stanice do najširih galaktičkih prostranstava prevladava repetitivni geometrijski zakon, i to se shvaćalo od najstarijih vremena”, objašnjava Laurence Gardner. W ilmshurst tvrdi da će osoba koja dosegne „vrhunac masonske vjere” postati „svjesna da je mjerilo univerzuma, shvatit će da su Zemlja, nebesa i sav njihov sadržaj vanjska očitovanja, projicirane slike odgovarajućih realnosti prisutnih unutar nje”. Alkemija je postala poznata kao „hermetička znanost”, a slobodno zidarstvo sadrži i hermetičke ogranke i hermetičke obrede. Mitsku i magičnu praksu alkemije proslijedili su Egipćani. „Bilo je to više od znanosti”, objašnjavaju Picknett i Prince. „Praksa je obuhvaćala finu mrežu međusobno povezanih djelatnosti i načina razmi­ šljanja, od magije do kemije, od filozofije i hermetike do svete geometrije i kozmo­ logije. Također se bavila onim što ljudi danas nazivaju genetičkim inženjeringom i metodama odgađanja procesa starenja te pokušajima stjecanja fizičke besmrtnosti.” „N e može biti dvojbe da su neki takozvani [masonski] visoki stupnjevi očito prožeti hermetičkim elementima. To se ne može poreći”, piše masonski povjesničar Mackey. Ta je hermetička tradicija koncentrirana u tajnom društvu bliskom slobod­ nim zidarima - rozenkrojcerima.

245

j Rozenkrojceri

Neki istraživači smatraju da je slobodno zidarstvo poteklo iz starijih mistični tradicija rozenkrojcera, tajnoga bratstva sa znanjem koje navodno seže do antike. U dokumentima koji su danas dostupni u Francuskoj stoji d a je Red ružina kri utemeljio 1188. godine predmasonski templar po imenu Jean de Gisors, vazal engl skog kralja Henrika II. i prvi nezavisni veliki meštar Sionskog reda. Neki noviji autori, međutim, smatraju da su rozenkrojcerstvo i slobodno zidars dvije odvojene filozofije koje su se spojile tek u 18. stoljeću uz utjecaj iluminata. Sto god bilo točno, ostaje činjenica, što potvrđuje i Mackey, da je „rozenk" cerski element bio vrlo rasprostranjen među Hautes Grades ili visokim stupnjevi [slobodnih zidara] na europskom kontinentu sredinom 18. stoljeća”. Premda roznekrojeceri tvrde da vuku podrijetlo još od starog Egipta pa i otprij njihovo se ime počelo spominjati tek 1614. - 1615., s objavljivanjem dviju rasprav Jednu, pod naslovom Fama Frateniitatis Rosae Crusis ili „Prikaz rozenkrojcersk bratstva”, navodno je napisao Christian Rosenkreutz (u doslovnom prijevodu: r ir ' križ), a potanko opisuje njegova putovanja kroz Svetu Zemlju i mediteransko podru je te stjecanje ezoteričnoga istočnjačkog znanja. Nakon učenja s prosvijetljenim š njolskim alutnbradosima, Rosenkreutz se vratio u Njemačku, gdje je utemeljio R ružina križa. Ime se različito tumačilo kao igra s prezimenom Rosenkreutz, kao izvedenica latinskog ros ili rosa i crux ili križ, kao kemijski simbol za „svjetlo” - dakle, zn an je,! kao aluzija na krvavi Isusov križ ili crveni križ. na štitovima vitezova templara. Gr Mirabeau, masonski vođa Francuske revolucije, tvrdio je da rozenkrojceri zaprav nisu ništa drugo doli izopćeni vitezovi templari koji su nastavili djelovanje pod d gim imenom. Fiktivne rasprave, poznate kao „rozenkrojcerski manifesti”, razotkrivale su post janje toga tajnog bratstva i obećavale dolazak doba prosvijetljenosti zajedno s otkriv njem drevnih tajni. Najvjerojatnije ih je napisao Johann Valentin Andrea, njema“ luteranski svećenik koji je mnogo putovao po Europi prije nego što je postao duhov savjetnik vojvode od Brunsvvicka, predsjednika masonskog skupa u Wilhelmsbadu masonskog čelnika povezanog s Vilimom od Hessea i Rothschildima.

246

VLADARI 12 SJENE

Prema Mackeyju, Andrea je smislio te rasprave u nastojanju da prodrma društvo kako bi se „okolnosti njegovih bližnjih mogle popraviti, a suha, jalova teologija Crkve preobratiti u neki životniji, djelatniji, čovječniji sustav”. Treća rozenkrojcerska publikacija, fantazija Chemische Hochzeit ili Kemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreutza, bila je toliko ispunjeno simboličkim referencama na izopćene vitezove templare da ju je Katolička crkva osudila zajedno s roznekrojcerskim manifestima. Jedno rano njemačko rozenkrojcersko društvo zvano Red zlatnog ružina križa postalo je temelj masonskog Reda strogog obreda, koji je mnogo godina kasnije skrivao iluminate. Crkva je rozenkrojcere smatrala sotonistima i optuživala ih da sklapaju ugovore s đavlom i žrtvuju djecu. Drugi su ih smatrali pretečama današnje znanstvene analize, kao i zaštitnicima drevnih tajni. Među istaknute rozenkrojcere spadaju Dante Alighieri (autor Božanstvene kome­ dije), dr. John Dee (znanstvenik i špijun „007” kraljice Elizabete I.), Robert Fludd ikoji je sudjelovao u prevođenju Biblije na engleski za kralja Jakova I.) i sir Francis Bacon, čiji su spisi nadahnuli kolonizaciju Amerike. Premda je živio prije tog reda, Picknett i Prince nalaze rozenkrojcerske ideale i kod Leonarda da Vincija, za kojega tvrde d a je načinio slavno torinsko platno pomoću rane fotografske tehnike, služeći se vlastitim crtama lica kao modelom. Većina istraživača vidi rozenkrojcerski pokret kao veliku silu u tadašnjoj borbi između znanstvenoga racionalizma i crkvene dogme, koja je rezultirala raspadom Svetoga Rimskog Carstva, nastankom protestantizma i nakon toga Anglikanske crkve, o i renesanse. Prema Picknettu i Princeu, „nije pretjerano reći da rozenkrojcerstvo t renesansa”, [naglasak u izvorniku] Gardner dodaje: „Nakon [protestantske] reformacije, rozenkrojcerski je red bio velike odgovoran za novo, duhovno svjesno okruženje. Ljudi su otkrili da je apostola povijest rimskih biskupa potpuna prijevara i da je Crkva smišljeno sabotirala priču Isusu. Također je postalo očito da su rozenkrojceri - poput katara i templara prije jih - imali pristup drevnom znanju koje je imalo više prave vrijednosti od svega što širio Rim.” Ali, uspon protestantskih redova malo je toga učinio da bi smanjio nasilje smjereno protiv bilo koga tko se otklanja od aktualnog načina razmišljanja. Gardner 'ještava da su, ironično, „rozenkrojcerski znanstvenici, astronomi, matematičari, oreplovci i arhitekti postajali žrtvama opasne protestantske elite. Anglikanski svećeici nazivali su ih poganima, okultistima i hereticima, baš kao ranije Rimska crkva.” Tako je racionalne humanističke rozenkrojcere Crkva otjerala u ilegalu. Kad 1717. godine osnovana masonska Velika matična loža, rozenkrojcerski čelnici hristopher Wren i Elias Ashmole učvrstili su unutar reda spekulativnu masoneriju ziranu na rozenkrojcerima. Upravo je deklarirani rozenkrojcer Ashmole, prema ebsterovoj, koncipirao tri postojeća masonska stupnja koje je usvojila Velika loža. vetnaestostoljetni masonski autor J. M. Ragon ustvrdio je da su se rozenkrojceri i

247

JIM MARRS

slobodni zidari spojili u to vrijeme, čak se i sastajući u istoj sobi u M ason s' Hallu Londonu. „Nakon 1750. godine... tamo gdje su postojale jasne razlike između maso; rozenkrojcera i organizacija koje su se pozivale na templarsko podrijetlo, iznena su sve te skupine postale tako čvrsto isprepletene da su se činile praktički jednom istom ”, izvještavaju Picknett i Prince. Dva konkurentska roznekrojcerska reda danas su još aktivna u SAD-u. Oi tvrde da posjeduju tajne koje su im proslijeđene iz starog Egipta i oba su predm ismijavanja i prezira od religijskih fundamentalista. Rozenkrojcerske su publikacije doista pokazivale znanje koje je uvelike nadm šivalo doba njihovih utemeljitelja. Gardner je glatko ustvrdio da rozenkrojcerska fil zofija vuče podrijetlo preko Platona i Pitagore do egipatske misterijske škole farao Tutmozisa III., oko 1500 godina prije Krista. Tu vezu potvrđuju i nalazi Websterov Ona piše: „Rozenkrojcerstvo je bilo spoj drevne tajne tradicije koju su praoci proslij dili preko grčkih filozofa i prve židovske kabale.”

248

O s v rt

Kao i u slučaju dvadesetostoljetnih ratova i sukoba, tragovi agitiranja i manipuranja tajnih društava pronađeni su i u ranijim pobunama i revolucijama, uključujući merički građanski rat te Francusku i Američku revoluciju. Što se tiče lokalnoga američkog sukoba, postaje jasno da su europski posrednici taknuli nasilje i na Sjeveru i na Jugu. To je agitiranje našlo plodno tlo među domam fanaticima kao što je John Wilkes Booth, član tajnih Vitezova zlatnoga kruga. Europski bankari i pozajmljivači, pod vodstvom sveprisutnih Rothschilda, nancirali su obje strane. U biti, Američki građanski rat bio je borba za kontrolu među europskih bankara i Abrahama Lincolna - jedinog čovjeka u SAD-u koji je, ini se, shvaćao koje su sile u igri. Nakon izbijanja rata, Britanija i Francuska koncentrirale su postrojbe u Kanadi i Meksiku očekujući pravu priliku da iskoriste situaciju. Tek je „Proglas o oslobođenju" predsjednika Lincolna istaknuo ropstvo kao glavni uzrok sukoba, a potajna intervenj a ruske mornarice osujetila je taj plan za razbijanje SAD-a. Bio je to neuspjeh za europska tajna društva, koja su uspješno uništila i Crkvu i monarhiju u Francuskoj između 1789. i 1799. godine. Najprije agitirajući preko ' kobinskih društava, a kasnije se služeći plaćenim agentima koji su vodili svjetinu na Bastilju i plemićke domove, članovi tih društava potaknuli su revoluciju i kasnije davinu terora. Uloga slobodnih zidara, i poglavito „iluminiziranih” loža, bila je očita i u toj ncuskoj tragediji. Neke masonske publikacije ponosno su priznale umiješanost slobodnih zidara. Mnogi masoni, uključujući predsjednika Thomasa Jeffersona, podr­ žavali su Francusku revoluciju i prve pobune u mladim Sjedinjenim Državama. Čak je dokumentirana i umiješanost slobodnih zidara u Američku revoluciju, ' r mnogi su kolonisti bili angažirani u „bojnim ložama” prije raskida s Britanijom. Možda je upravo bratoubilački karakter pobune spriječio daleko nadmoćniju englesku ojsku da energično povede rat protiv odrpanih kolonijalnih pobunjenika, osiguravši ko uspjeh njihove pobune. Slobodno zidarstvo, koje je preraslo u važnu i moćnu silu nakon revolucije, pretrpjelo je ozbiljan neuspjeh počevši od otmice kapetana Williama Morgana 1826.

249

JIM MARRS

godine. Sumnjičavi članovi antimasonskoga pokreta izazvali su dugogodišnji gubi članova i ugleda tog reda. I to je možda bilo jednako dobro, budući da dokumentirana povijest njema' iluminata jasno ukazuje na postojanje tajnoga društva čija je svrha rušenje svake vi i religije. Usprkos zakonima protiv tog reda, iluminati su se samo sakrili među novima slobodnih zidara. Njihove ideale nastavili su promicati tajni Okrugli sto Cecila Rhodesa, potpomognuti snagom frankfurtske lože, koja je bila pod kontro hesenske vladarske obitelji, Rothschilda i njihovih suradnika. Grof od Saint-Germaina i drugi „magičari” prenijeli su drevno znanje s Blis istoka u jezgru slobodnoga zidarstva. To je znanje uključivalo tajne predaje vezane biblijski prikaz Isusova života kao i uz podrijetlo i svrhu čovječanstva, koje su mnogočemu razlikovale od tadašnje crkvene dogme. Ustvari, mnogi kritičari slo noga zidarstva, tada i danas, optužuju taj red da je protukršćanski, ako ne i izra sotonistički. Takve su optužbe iziskivale krajnju tajnovitost, budući da su otpa od Crkve dugo bili podvrgnuti osudi zajednice, pa čak i fizičkom nasilju. Tajnovitost je ostala uobičajenom među tajnim društvima sve do kraja 20. ljeća kad je otkriveno da su članovi talijanske lože Propaganda l)ue (P2) pota’ fašističku urotu koja je uključivala Vatikan, neke velike banke, mafiju i CIA-u. Tajne slobodnoga zidarstva zacijelo su duboke i izuzetne, s obzirom na to da zbog njih njegovi članovi stoljećima ustrajno nastojali zaštititi i propagirati svoje 7 nje unatoč službenoj i crkvenoj osudi te ugnjetavanju. Potpuno je jasno da to zn koje se prenosilo uglavnom putem obrednih alegorija i simbola, potječe iz razd starijeg od drevnog Egipta. Vrlo je znakovito da mnoga ezoterična vjerovanja potječu iz Egipta te osobit drevnih kultura Perzije. No, svaka rasprava koja se tiče filozofije, magije i religije brzo zapne u m definicija, tumačenja i osobnih vjerovanja. Neosporna je činjenica da postoji zna" prapovijesni prizvuk u nauku i slobodnoga zidarstva i rozenkrojcera. To će biti po istraženo u vezi s drevnim misterijima. Međutim, prvo valja razmotriti kako su neke niti toga drevnog znanja stigle slobodnih zidara. Čini se da su glavni izvor tih drevnih tajni bila otkrića jedne sk ne srednjovjekovnih vitezova: legendarnih vitezova templara.

250

Četvrti dio

STARIJA TAJNA DRUŠTVA Tem plarsko poznavanje rane p o vije s ti kršćanstva nesum njivo je bilo je d n im o d glavnih razloga za njiho v p ro g o n i ko n a čn o ukinuće. Manly P. Hali, masonski filozof

U ranom srednjem vijeku, nakon pada Rimskoga Carstva, jedna je religija stekla potpunu prevlast u zapadnom svijetu: kršćanstvo. Premda se naoko temelji na učenju Isusa Krista, učenjaci danas mogu pratiti evoluciju kršćanstva preko ideologija Grčke, Egipta i Babilona sve do mnogo starije kulture Sumera. Novija otkrića izgubljenih spisa koja datiraju iz razdoblja prije Isusova vremena pružaju nam vrlo potrebne podatke za popunjavanje praznina u znanju i o njemu i o njegovu vremenu. Zbog nedostatka izvještaja o Isusu iz prve ruke, oštre rasprave o kršćanskim vjevanjima i teologiji trajale su stoljećima od doba svjetovne moći Svete rimokatoličke .univerzalne” crkve koja se razvila u srednjem vijeku. Do pada Konstantinopola 1453. godine, Rimska je crkva bila vrhovni autoritet u zapadnom svijetu. Pozajmljivanjem novca i davanjem blagoslova, Vatikan je name­ tao svoju volju kraljevima i kraljicama te kontrolirao živote običnih građana pomoću Taha od izopćenja i svoje zloglasne inkvizicije. Najbolje i najpametnije europske ljude svećenstvo je poticalo na borbu za Boga državu, a kršćanska je europa pokretala jedan križarski rat za drugim protiv musliana koji su držali Svetu zemlju na Bliskom istoku. Moć Crkve postajala je sve cenaliziranija i sveobuhvatnija. Neki od tih ljudi, osobito u južnoj Francuskoj gdje su postojale veze s odredenim endama o Mariji Magdaleni i njezinim potomcima, imali su znanje o tajnim tradi­ cijama koje su se kosile s učenjima Crkve. Križarski su ratovi predstavljali prikladan govor za zauzimanje Svete Zemlje i potragu za potvrdom tih tradicija. Neki istraživači čak sugeriraju da su križarski ratovi možda bili nadahnuti tom Dtragom za skrivenim znanjem. Prema francuskom autoru Gerardu de Sedeu, Petar stinjak - za kojega se općenito smatra da je odigrao značajnu ulogu u poticanju oga križarskog rata, zajedno sa svetim Bernardom, bio je osobni učitelj vođe križaroga rata Godefroyja de Bouillona, čovjeka povezivanog s vitezovima templarima. Stigavši u Svetu Zemlju, križari su očito pronašli nekakvu potvrdu heretičkih ideja koje podupiru starije predaje, uglavnom one koje su kružile južnom Francuskom, a razlikovale se od učenja Crkve. Upravo je taj sukob doveo do stvaranja društava koja

253

JIM MARRS

su se služila tajnovitošču kao zaštitom od Rimske crkve koja je, s druge strane, pt braniti svoju utvrđenu teologiju sve nasilnijim sredstvima. Prema mnogim novijim izvještajima, barem jedna skupina križara donijela je sobom više od pukih heretičkih glasina - navodno su se vratili u Europu s čvrs dokazima zablude i dvoličnosti crkvene dogme. Ti su križari s vremenom pos poznati kao heretici i bogohulnici, i Crkva ih je pokušala istrijebiti. Bili su to vite templari, čije predaje žive i danas unutar slobodnoga zidarstva.

Vitezovi templari

Religiozno-vojnički Red siromašnih Kristovih vitezova i Salomonova hrama novan je 1118. godine kad je devet francuskih križara došlo pred jeruzalemskoga alja Balduina i zatražilo da im se dopusti štititi hodočasnike koji putuju u Svetu miju. Također su zatražili dopuštenje da odsjednu u ruševinama Salomonova ama. Zahtjevi su im odobreni i red je postao poznat pod imenom hramovnici ili temri.

Malo se pozornosti daje templarima u povijesnim knjigama, a njihova uloga u likovanju budućih događaja uglavnom se spominje u fusnotama. Poznato je da je ' cvjetao, postavši izvanredno bogat i utjecajan, sve dok ih 1307. godine nisu uniili zavidni francuski kralj i papa, koji su se bojali njihovih tajni. Kao što je slučaj s većim dijelom povijesti, i ova priča govori više nego što je rečeno koj javnosti. Uz uništenje templara, Crkva je nastojala izbrisati sve dokaze o tom u i njegovim tajnama, koje su uključivale najdublje misterije kršćanstva - pitanja •o škakljiva da je templare morala uništiti ista ona Crkva koja ih je zaredila. Sve donedavno, većina onoga što se znalo o podrijetlu templara stiglo je od frakog povjesničara Guillaumea de Tyrea, koji je pisao nakon više od pedeset godina lije tih događaja. Njegov je izvještaj površan, nepotpun i možda čak netočan u im stvarima. Danas, zahvaljujući trudu brojnih učenjaka, zapisi su potpuniji i rinos templara je preispitan. Bliski je istok u to doba bio u previranju. Godine 1099. vitezovi Prvoga križarrata, pod vodstvom Godefroyja de Bouillona, oslobodili su sveti grad Jeruzalem muslimana i stvorili kršćansko kraljevstvo pod tim imenom. Ali, seoska područja u ni izdaleka bila mirna, pa je put od luka istočnoga Sredozemlja do svetoga grada pogibeljan. Stoga je devet vitezova zatražilo od jeruzalemskog kralja Balduina II. da im usti utemeljiti vojnički red i nastaniti se u istočnom krilu njegova dvorca koji je ničio s nedavno osvojenom džamijom Al-Aqsa, nekadašnjem mjestu hrama kralja omona. Balduin je pristao i čak dao vitezovima malu plaću. Zbog toga su neki živači smatrali da je Balduin možda potajno znao za njihove aktivnosti.

255

JIM MARRS

Te su vitezove vodili Hugh de Payens - plemić u službi svoga bratića Hugh grofa od Champagne - i Andre de Montbard, ujak Bernarda iz Clairvauxa, ciste: kasnije poznatog kao sveti Bernard. Montbard je bio i vazal grofa od Champa Barem dva izvorna viteza, Rosal i Gondemare, bila su cistercitski redovnici p odlaska u Jeruzalem. Zapravo je cijela skupina bila blisko obiteljski i na druge n a " povezana s cistercitima i flamanskim vladarima. „Payens i njegovih devet drugova dolazili su ili iz Champagne ili iz Langued a među njima je bio i grof od Provanse, i posve je očito da su otišli u Sv Zemlju s određenim zadatkom na um u”, pišu Picknett i Prince. Provansa graniči Languedocom i uključuje Marseille, kamo je navodno Marija Magdalena doputov nakon raspeća Isusa Krista. U pismu poslanom iz Champagne 1114. godine biskup iz Chartresa čest' grofu na njegovoj nakani da se pridruži la Milice du Christ (Kristovim vojnicim uzoru vitezova templara. Osim toga, Graham Hancock piše da je utvrdio kako Payens i Champagne putovali zajedno u Svetu zemlju 1104. godine i zajedno se vra u Francusku 1113., ukazujući na to da su se planovi za takav red kovali već nekol' godina prije primanja kod kralja Balduina. Ironija je u tome da se kasnije Champagne i sam pridružio templarima, posta zapravo vazal vlastita vazala. Objašnjenje za taj neobičan događaj - i znakovit se tiče samog reda - u tome je da se na odanost nisu zaklinjali ni kralju ni svojem velikom meštru, nego svojemu religijskom dobrotvoru opatu Bernardu iz Clairvau koji je i dalje podupirao tu skupinu dok se sam sve više isticao. Kanoniziran je 117 godine. U prvih devet godina postojanja taj neslužbeni red nije primao nove član o ' što je neobična okolnost za jednu malu skupinu koja tvrdi da štiti jeruzalemske put ve. Povrh toga, zaštitu hodočasnika već je provodio drugi red, Vitezovi svetog Iva Jeruzalemskog, poznati i kao hospitalci. Ideja da bi samo devet vitezova moglo uspješno obilaziti puteve koji vode Jeruzalem besmislena je. Očito je da su templari imali posve drugi razlog za putovanf u Svetu Zemlju. N isu se osobito trudili čuvati puteve, prepustivši zaštitu hospital cima. Umjesto toga, templari su se držali svojega prebivališta i kopali u potrazi blagom duboko pod ruševinama prvoga trajnoga židovskog hrama. Salomonov hram, prvi put izgrađen prije nekih 3000 godina, zapravo je isplani rao njegov otac, biblijski kralj David. Kralj Salomon izgradio je hram na brdu Morij u Jeruzalemu. Prije izgradnje hrama u Jeruzalemu Jahvin je dom od izlaska iz Egipta bio običan šator. Prema predaji, taj prenosivi hram čuvao je zavjetni kovčeg, za koji se govoril da je sredstvo komunikacije s Bogom. Jedan hebrejski naziv za njihov hram bio j hekal, što je sumerski naziv za „veliku kuću”. Zaptavo, neki su stručnjaci tvrdili d a je Salomonov hram „gotovo kopija sumerskog hrama podignutog u čast boga Ninurte tisuću godina ranije".

256

VLADARI 12 SJENE

Salomonov hram bio je uništen tijekom babilonskog osvajanja oko 586. pr. Kr., a kasnije ga je obnovio kralj Zorobabel nakon što su se Zidovi vratili iz sužanjstva. Velik dio novoga nacrta temeljio se na viziji proroka Ezekijela, koji je u Starom zavjetu opisao svoja iskustva s letećim napravama. U Isusovo doba Zorobabelov je hram u velikoj mjeri prerađen, postavši hram Heroda Velikog. Uništen je samo četiri godine nakon završetka 70. godine, za vrijeme židovskog ustanka protiv Rimljana. Danas se ostaci židovskih hramova nalaze unutar Omarove džamije, najvažnijega islamskog svetišta nakon Meke i Medine. Nema dvojbe da su templarska iskapanja bila opsežna. Godine 1894. skupina britanskih inženjera pod vodstvom poručnika Charlesa Wilsona otkrila je dokaze pri­ sutnosti templara dok je crtala karte podzemnih prostorija ispod brda Morije. Pronašli su nadsvođene prolaze s lukovima od zaglavnoga kamenja, što je tipično templarsko djelo. Pronašli su i ostrugu, dijelove mača i koplje te mali templarski križ koji je još uvijek izložen u Škotskoj. Upravo su za vrijeme tih iskapanja, prema nekoliko izvještaja, templari pronašli svitke s tajnim znanjem koji se, opet, najvjerojatnije tiču Isusova života i njegovih veza s esenima i gnosticima. Također, navodno su pronašli legendarne zavjetne ploče koje je dobio Mojsije, kao i druge relikvije - možda čak i legendarni zavjetni kovčeg i Longinov mač - koje su se mogle iskoristiti za potvrdu njihova prisvajanja religijskog utoriteta pored Rimske crkve. Takve izvještaje uvelike podupire otkriće dokumenta urezanog u bakar pokraj itaka pronađenih u Kumranu na sjeverozapadnoj obali Mrtvoga mora 1947. ine. Taj „bakreni svitak", preveden sredinom 1950-ih godina na Sveučilištu u lanchesteru, ne spominje samo golemo blago, i u zlatu i u literaturi, nego zapravo isuje i gdje je skriveno - na mjestu templarskih iskapanja ispod Salomonova hrama, svoj se prilici radilo o jednoj od nekoliko kopija, od kojih je jedna dopala u ruke mplarima. S podrobnim uputama za skrivene židovske dragocjenosti, „bakreni svik” bio je doslovno mapa blaga. Hancock smatra da je potraga templara bila samo djelomično uspješna. „D a su mplari pronašli kovčeg, sigurno bi ga trijumfalno donijeli u Europu. S obzirom na da to nisu učinili, čini mi se da se s potpunom sigurnošću može zaključiti da ga isu pronašli”, piše on. Hancock teoretizira d a je kovčeg odavno prebačen u Etiopiju, je je i dalje skriven. Prema Laurenceu Gardneru, povrh zlata, templari su iskopali i „brojne drevne kopise na hebrejskom i starosirijskom... mnogi od njih prethode evanđeljima, predvljajući izvještaje iz prve ruke koje nisu uređivali nikakvi crkveni stručnjaci. Široko prihvaćeno da su vitezovi imali uvid koji je zasjenjivao ortodoksno kršćanstvo, uvid ;g kojega su bili sigurni da je Crkva pogrešno protumačila i Bezgrešno začeće i skrsnuće.” Bogatstvo koje su pronašli, kao i posjedovanje izgubljenih dokumenata, mogli objasniti zašto su ih tako brzo prihvatili zapanjeni crkveni čelnici. Prema Knightu

257

JIM MARRS

i Lom asu, „templari su očito posjedovali najčišće ‘kršćanske’ dokumente - kudi mo važnije od sinoptičkih evanđelja!” S tim su znanjem templarski vođe, izravno neizravno, zacijelo u velikoj mjeri plašili crkvene dužnosnike, što je dovelo do veli rasta i moći. Ne primivši gotovo cijelo desetljeće nijednoga novog člana i tvrdeći da su s= mašni, iako je većina njih bila članovima vladarskih obitelji ili povezana s nji njihov izvorni pečat prikazuje dva viteza koji dijele jednog konja - bogatstvo tog iznenada je naraslo. Njihovi su vođe počeli putovati, primajući nove članove i stječući odobrava Crkve i europskih vladarskih kuća. i 1. siječnja 1128. godine, templarski veliki meštar Payens i Montbard otputosu u Troyes, oko 120 kilometara jugoistočno od Pariza, kako bi se zauzeli za služ priznanje Crkve pred, upravo radi toga sazvanim, koncilom. Taj su koncil činili lički nadbiskupi, biskupi i opati, uključujući Montbardova nećaka, svetog Berna dotad čelnika utjecajnoga cistercitskog reda. Uz pristanak kralja Balduina, konc' potvrdio templare kao službeni vojnički i religijski red. To je rezultiralo potvrđivanf „pravila” ili statuta od strane pape Honorija II. kojim se odobravaju doprinosi t redu. Taj je propis pripremio sveti Bernard i kopirao je strukturu cistercitskog Kako bi poduprlo religijsku stranu reda, pravilo je, između ostalih stvari, nala svim novim templarima da se zavjetuju na krepost i siromaštvo, što je uključiv predaju sve imovine redu. S vojničke strane, templarima je bilo zabranjeno povla' u borbi ukoliko ih neprijatelj brojčano trostruko ne nadmaši i njihov zapovjednik odobri uzmak. Struktura reda preteča je slobodnoga zidarstva. Svaki lokalni ogranak nazivao „hramom”, a njegov zapovjednik pokoravao se velikom meštru i izvještavao ga. Položaji su bili podijeljeni na četiri razreda - vitezove, narednike, kapela sluge. Kao i u kasnijem slobodnom zidarstvu, veoma se naglašavalo čuvanje tajni i javnosti i od kolega templara. Picknett i Prince pišu da, s obzirom na strogu pira dalnu zapovjednu strukturu reda, „vjerojatno većina vitezova templara nije bila nf više od običnih kršćanskih vojnika kakvima su se činili, ali jezgra je bila druga Moć i ugled reda brzo su rasli, i na vrhuncu popularnosti članstvo je brojilo 20 000 vitezova. Uočljivi bijeli ogrtač ukrašen crvenim križem, kakav su nosili " vitezovi templari, uvijek se vidio u vrevi bitke. Njihov je ugled brzo počeo konkuri onom modernih borbenih elita poput američkih marinaca, britanskog SAS-a ili r? jeg njemačkog Wajfen SS-a. [Payens i Montbard] otišli su na zapad bez ičega i vra se s papinskim propisom, novcem, dragocjenim predmetima, zemljišnim posjedi) i ne manje od 300 unovačenih plemića koji će slijediti Hugha de Payensa kao vod velikog meštra značajnog reda”, pišu Knight i Lomas. „Nakon godinu dana [od koncila u Troyesu] posjedovali su zemlju u Francus' Engleskoj, Škotskoj. Španjolskoj i Portugalu ”, napominju Baigent i Leigh. „Unu

258

VLADARI IZ SJENE

jednoga desetljeća posjedi će im se proširiti do Italije, Austrije, Njemačke, Mađarske i konstantinopola. Godine 1131. aragonski kralj oporučno im je ostavio trećinu svojih posjeda. Do sredine 12. stoljeća red se afirmirao kao najbogatija i najmoćnija institu­ cija kršćanstva, uz iznimku papinstva.’ Doprinosi od vladarskih obitelji nisu bile samo u novcu ili zemlji. Članovi su dobivali titule lordova, baruna, status zemljoposjednika i dvorce. Veliki meštar Payens imao je mnoge visoke veze. Bio je oženjen Catherineom de Saint-Clair, kćeri iz ugled­ ne škotske obitelji koja je darovala zemlju južno od Edinburgha, gdje je sagrađen prvi templarski preceptorat izvan Svete Zemlje. Sveti Bernard - koji je toliko podupirao templare u Troyesu - i njegov cistercitski red također su napredovali. Prema Baigentu, Leighu i Lincolnu, cisterciti su bili praktički insolventni prije osnivanja templara, ali potom su doživjeli iznenadan i brz rast. ,,U sljedećih nekoliko godina utemeljeno je više opatija ”, pišu oni. „Godine 1153. bilo ih je više od 300, od kojih je sveti Bernard osobno osnovao njih 69. Taj izvanredni rast izravno se podudara s napredovanjem templara.” Godine 1139. papa Inocent II. - štićenik svetoga Bernarda - obznanio je da templari ubuduće neće odgovarati nijednom autoritetu osim papinskog. Dopuštenje djelovanje izvan svake lokalne kontrole značilo je oslobođenje od poreza, što je značajno povećalo bogatstvo reda. Papa je također dodijelio templarima posve neuoičajeno pravo da grade vlastite crkve. Prema Baigentu i Leighu, unutar templarskih enklava „vitezovi su bili sami svoj zakon. Nudili su pravo utočišta, kao bilo koja crkva, izivali su vlastite sudove kako bi procesuirali lokalne zločine. Vodili su vlastite tržnii sajmove. Bili su izuzeti od cestarina, mostarina i vodarina.” Očigledno, što god da su templari iskopali ispod Salomonova hrama, donijelo im moć i priznanje, kako Crkve, tako i političkih čelnika. Ta se moć samo povećala nakon 1129. godine kad je kralj Balduin II. zatražio Payensa i njegovih templara da pomognu u zlosretnom napadu na muslimanski ad Damask. Tu pomalo nepromišljenu i loše isplaniranu operaciju možda je potauo grof Fulko V. od Anjoua. Fulko se požurio u Jeruzalem pred kraj templarskih kapanja. Zaklevši se na odanost mladom redu, Fulko je odredio rentu kako bi stavili s iskapanjima. Nagrada za takvu velikodušnost možda je stigla 1128. godine d je francuski kralj Luj VI. odabrao Fulka za muža svojoj kćeri Melisendi. Nakon lduinove smrti poslije neuspješnog pohoda na Damask, zet Fulko, templar, postao kralj Jeruzalema. Na povratku u Svetu Zemlju nakon posjeta Europi, P¥s je, uz 300 vitezova, 'io veliko mnoštvo hodočasnika. Templari su se zatim pridružili kršćanskim snagaa u napadu na Damask. Tu su vitezovi templari imali još jednu priliku saznati tajne Svete Zemlje. Za ijeme te akcije kršćani su se udružili s islamskim tajnim društvom koje je tvrdilo da upućeno u drevno znanje: zloglasnim asasinima.

259

| Asasini I

Asasini, fanatička islamska sljedba koja je razvila diktatorsku piramidalnu struk­ turu koju su kopirala sva kasnija tajna društva, bili su tako zloglasni d a je čak i dan njihovo ime sinonim za teror i iznenadnu smrt. Ime je navodno poteklo od droge koja se dobiva od kanabisa, hašiša, a koju su članovi pušili pripremajući se za ubijanje. Sljedbine ubojice, koje su poučavali da ' ubojstvo religijska dužnost, postali su poznati kao „hashshashin”, što na arapsko^ znači pušač hašiša, što je s vremenom pojednostavljeno u „asasin”. To je proširetumačenje podrijetla imena. Međutim, Daraul i drugi nagađaju da je moglo nastati i od arapske riječi „assasseen” koja znači „čuvari tajni”. Osnivač asasina, Hasan bin Sabh, bio je školski drug slavnoga perzijskog pjesnika Omara Hajjama i Nizama ul Mulka koji je kasnije postao veliki vezir turskog sultana u Perziji. Imao je vlastite tajne koje je trebao čuvati. Stekao je ezoterično znanje od prvog i kraljevske povlastice od drugog. Nakon što je uhvaćen u krađi novca, Hasan je bio primoran pobjeći iz Perzije u Egipat, gdje je bio dodatno upućen u drevne tajne, ] uključujući iscrpno znanje o židovskoj kabali. Dok je boravio u Egiptu, Hasan je mogao skovati planove za formiranje sljedbe asasina dok je proučavao organizaciju i metode Dar ul Hikmata (Doma znanja) ili kairske Velike lože. Ta je loža bila riznica drevnoga znanja i mudrosti prenošenog od vremena Adama, Noe, Abrahama i Mojsija. Prema Websterovoj, članovi lože usavršili su tehnike koje je stoljećima kasnije iskoristio Weishaupt kako bi organizirao ilumina­ te. Iz te lože potječe i kult rošanija ili prosvijetljenih, koji su postali strah i trepet za vlasti u Afganistanu pod vodstvom Bajazida Ansarija u 16. stoljeću. S vezama koje su sezale unatrag sve do proroka Muhameda, asasini su bili izda­ nak islamskih sljedbi Hakima, Fatime, batinija i šijita. Oko 872. godine Abdallah ibn Maimum osnovao je sljedbu batinija, koja je pripremila teren za formiranje asasina. Predani materijalist, Abdallah je izučavao gnosticizam i čvrsto je odlučio ukinuti sve organizirane religije, uključujući ismailite, kojima je pripadao. Kako bi postigao taj cilj, Abdallah je bio primoran ponašati se kao pobožan član ismailita. Ismailiti su smatrali da potječu od Jišmaela, sina hebrejskog praoca Abrahama i njegove zamjenske žene Hagare, što opet ukazuje na isprepletene povijesti Izraelićana i njegovih bliskoistočnih susjeda.

260

VLADARI IZ SJENE

Websterova citira starijeg istraživača Reinharta Dozyja, prema kojemu je Abdallahov plan bio oformiti golemo tajno društvo puno i slobodoumnika i bogomoIjaca u svrhu diskreditiranja i uništenja religije. Nakon opširnih inicijacija „iznio bi posljednju tajnu i otkrio da imami [duhovni vođe], religije i moral nisu ništa drugo doli prevara i besmislica”. Također je težio za svrgavanjem svih vladajućih režima i preuzimanjem vlasti, najprije smicalicama, a potom silom. Iskazujući prezir prema javnosti, pridobio je lakovjerne čarobnjačkim trikovima prikazanim kao čuda, religij­ ske vođe iskazivanjem pobožnosti, a mistike opširnim raspravama o drevnim misteri­ jima. Pomoću takve dvoličnosti, „mnoštvo ljudi raznih uvjerenja zajedno je radilo na cilju koji je bio poznat samo nekolicini”. Nakon godina razdora s ismailitima, Abdallahovi sljedbenici i drugi pridružili su se „društvima m udrosti”, koja su 1004. godine postala kairska Velika loža, čiji su se članovi pretvarali u fanatike. Upravo su nju kontrolirali kasniji Druzi. Druzi su po svoj prilici nastavili s Abdallahovim dvoličnim metodama, budući da su istodobno tvrdili da su muslimani i kršćani. Također su se koristili znacima prepoznavanja koji se još mogu naći u masonskim velikim ložama. Kao u svim tajnim društvima, dok su većina članova naprosto gorljivi obožavatelji, čelništvo ima druge planove. Upravo je u kairskoj Velikoj loži, pod kontrolom Druza, Hasan dobro naučio tehnike koje je primjenjivao u vlastitu društvu. Hasanov kult ubojica nastao je oko 1094., kada je skupa s nekim perzijskim saveznicima zauzeo planinsku utvrdu Alamut na Kaspijskom jezeru u Iranu. Osnovao je vlastitu šijitsku ismailitsku sektu, koja je postala poznata kao asasini. Proglasivši se velikim duhovnim vođom, Hasan je stvorio vlastiti kult ličnosti uz pomoć smr­ tonosnog nasilja. Prema Websterovoj, „krajnji je cilj bio dominacija nekolicine ljudi obuzetih žudnjom za moći pod krinkom religije i pobožnosti, a to se trebalo postići masovnim ubijanjem onih koji im se odupiru”. Više rangirane članove upućivalo se u tajne nauke asasina, od kojih je jedan bio: „Ništa nije istinito i sve je dopušteno.” Druga je tajna bila da postoji samo jedan bog i da je sve stvoreno, uključujući čovječanstvo, dio univerzalne cjeline, što je ideja u skladu s Einsteinovom jedinstvenom teorijom polja, koju i dalje ozbiljno proučavaju današnji znanstvenici. N a koncu, lako je moguće d a je dogma asasina prema kojoj cilj opravdava sredstva preteča iste filozofije koja je stigla do „iluminiziranih” slobodnih zidara. Hasanove metode novačenja bila su tako neobične da ih se smatra legendom. Prema nekoliko izvora, Hasan je pronašao i uredio neku skrivenu dolinu koju je ispu­ nio udobnim dvorcima i pejzažnim vrtovima punim egzotičnih životinja i lijepih žena. Mjesni mladići sprijateljili bi se s neznancima na mjestima gdje se pije. Probudili bi se iz drogom izazvane obamrlosti okruženi takvom ljepotom da se moglo raditi samo o obećanom raju. Nakon nekoliko dana života iznad svih očekivanja, novaci bi opet bili drogirani i probudili bi se ponovno u tmurnoj stvarnosti. Nakon nekoliko takvih iskustava, Hasan nije imao teškoća steći njihovu odanost obećavši im da će ih trajno vratiti u „raj” u zamjenu za njihove smrtonosne usluge.

JIM MARRS

Ushićeni tim obećanjem vječnoga raja, ti su se indoktrinirani pastiri pokazali gorljivi vojnici, u tolikoj mjeri da bi čak i sami sebe žrtvovali kad bi to bilo nužno. Nazivajući se Velikim meštrom ili Seikom al-Džabalom, Hasan je upravljao t' starim društvom ubojica iz svoje gorske utvrde, stekavši titulu „Starca s planine”, ? je ime koje je sijalo strah i trepet među njegovim susjedima. Moć asasina povećavala se sve do sredine 12. stoljeća kad se kult mogao pohva nizom uporišta koja su se protezala diljem Perzije i Iraka. Utjecaj im je možda sez do tajnog društva razbojnika u Indiji, za koje se znalo da se služi znacima prepoz vanja sličnim onima asasina. Kao veliki meštar, Hasan je stvorio sustav šegrta, djetića i majstora, što se us redivalo s kasnijim masonskim stupnjevima. Masonski povjesničar Mackey potvrdi da su asasini, „čija je povezanost s templarima, kao povijesno dokazana, možda im nekakav utjecaj na taj red u formuliranju, ili barem predlaganju, nekih njegovih e' teričnih dogmi i obreda". Daraul citira jednog orijentalista po imenu Syed Ameer Ali: „Križari su od is ilita preuzeli koncepciju koja je vodila do stvaranja svih europskih tajnih društa religijskih i svjetovnih... Osobito vitezovi templari, sa svojim sustavom velikih meš ra, velikih priora i religijskih posvećenika te inicijacijskim stupnjevima, imaju najv sličnosti s istočnjačkim ismailitima.” Nekoliko izvještaja povezuje templare s asasinima u zajedničkim operacijama vrijeme križarskih ratova, uključujući napad na Damask 1129. godine pod vodstv jeruzalemskoga kralja Balduina. Jedan osamnaestostoljetni autor jadikuje nad čin nicom da će se templari „udružiti s onim užasnim i krvožednim princom zvan: ‘Starac s planine', princ asasina". „One koji misle da su asasini bili fanatični muslimani te da stoga ne bi skla nikakav savez s onima koji su za njih bili nevjernici, valja podsjetiti da je za sijed nike ‘Starca s planine’ samo on bio u pravu i da su Saraceni koji su vodili sveti rat Alaha protiv križara bili jednako loši kao svi drugi koji nisu prihvaćali nauk asasina napominje Daraul. Nešto prije napada na Damask, Balduin je sklopio sporazum s asasinima, k su imali mnoge članove unutar gradskih zidina. Grad je trebao biti osvojen uz p o ~ pete kolone, a asasinima je za njihovu pomoć bio obećan grad Tir. Urota je, međuti: bila otkrivena i sve su asasine u Damasku pohvatali i linčovali njegovi stanovnici. Ohrabren povratkom velikoga meštra Payensa i njegovih templara iz Euro: Balduin je odlučio izvršiti izravan napad na grad, ali bio je odbijen uz velike gubitke. T aje bitka, uz druge kasnije zajedničke operacije, možda bila prilika za tempi i asasine da podijele ezoterično znanje kao i važne vojne obavještajne podatke, s ob rom na to d a je zabilježeno da su asasini ušli duboko u muslimansku hijerarhiju. „Templari su u razna vremena sklapali prijateljske dogovore i pogodbe s asasi ma”, potvrđuje Mackey,.... stoga s razlogom možemo smatrati da je u razdobljima !* rat nije bjesnio možda bilo izmjenjivanja usluga, posjećivanja i sastanaka."

262

VLADARI 12 SJENE

Ubilački karakter asasina dokazuje njihova propast. Hasana, „Starca s pla­ nine”, ubio je vlastiti sin Muhamed, kojega je pak otrovao njegov sin, saznavši za Muhamedov plan da ubije njega. Godine 1250., mongolske su horde osvojile posljed­ nje uporište asasina, praktički likvidiravši taj red. Iako prema nekim istraživačima još i danas postoje asasinske enklave na Bliskom istoku. Valja napomenuti da je bilo tek nekoliko razlika između prosječnoga templarskog i asasinskog borca. Obje su skupine bile pune surovih, neukih i krvoločnih ljudi koji su radili samo ono što im se kaže. Samo su njihovi vođe znali skrivene istine njihova reda. Koliko god obični članovi bili surovi, templarsko je vodstvo bili oštroumno i brzo je podiglo jednu od najmoćnijih nevladinih organizacija u povijesti. Ravens je umro 1136. godine, a naslijedio ga je na mjestu templarskoga velikog meštra lord Robert, zet nadbiskupa Canterburyja, što također ukazuje na aristokratski karakter templar­ ske vladaj uće hijerarhije. U 13. stoljeću templari su posjedovali oko 9000 dvoraca i imanja diljem Europe, ali kao religijski red nisu plaćali poreze. Ulagali su u temeljnu industriju, osobito u građevinske poslove. Posjedovali su više od 5000 nekretnina samo u Engleskoj i VValesu. Njihov se imperij protezao od Danske do Palestine. „Ako im je konačan cilj bio svjetska prevlast, nisu se mogli bolje organizirati niti temeljitije ustrojiti svoju aristokratsku hijerarhiju”, napominje Daraul. Koristili su prihode od tih posjeda za izgradnju goleme pomorske flote i stvaranje golema bankarskog sustava. Ideja korištenja novca za stvaranje još novca sve je više dolazila do izražaja.

| Templarski bankari i graditelji

Iako konvencionalna historiografija pripisuje razvoj modernoga bankarstva s rim židovskim i talijanskim zajmenim institucijama, Rothschildima i Medicijevi prethodili su vitezovi templari. „Uveli su pojam kreditnih sredstava, kao i alokaciju kredita za komercijal razvoj i ekspanziju. Ustvari, izvršavali su praktički sve funkcije dvadesetostoljetnih trgovačkih banaka”, pišu Baigent i Leigh, napominjući: „N a vrhuncu svoje moći te; plari su baratali velikim dijelom, ako ne i većinom, kapitala u zapadnoj Europi. Kršćanima je bilo zabranjeno baviti se lihvarstvom, što je tada značilo zaraču navati bilo kakvu kamatu na pozajmice, ali templari su uspjeli izbjeći to ograničenj vjerojatno naglašavajući više vojnu nego religijsku stranu svojega reda. U jednom slu čaju dokumenti pokazuju da su templari zaračunavali čak 60 posto kamata godišnj što je mnogo viša stopa od drugih tadašnjih pozajmljivača. Poput današnjih švicarskih banaka, templari su držali dugoročne privatne zakla­ de kojima su mogli pristupiti samo oni koji su otvorili račun. Također, može se dokazati da su templari prvi uveli kreditnu karticu i paketaranžmane, razvivši mjenični prijenos sredstava, muslimansku tehniku koju se vjer~ jatno preuzeli od asasina i drugih kontakata na Bliskom istoku. Hodočasnici, trgovci, dužnosnici i svećenici suočavali su se s mnogim opasno­ stima i zaprekama putujući po Europi i Svetoj Zemlji. Bili su žrtve brodara, ubirača poreza, gostioničara pa čak i crkvenih vlasti, koje su tražile milodare, da ne spominje­ mo cestovne razbojnike i lopove. Kako bi se zaštitili od takvih nesreća, templari su razvili sustav u kojemu je putnik mogao pohraniti sredstva za pokrivanje putnih troškova kod zapovjednika lokalnoga hrama i dobiti priznanicu s posebnom šifrom, l a se priznanica ili potvrda izdavala u obliku kreditnog pisma otkupljivog u bilo kojem hramu. N a kraju svojega putovanja, putnik bi dobio povrat novca ili račun za pokrivanje prekoračenja pologa. Bio je to sustav koji veoma podsjeća i na bankovne čekove i na modemu kreditnu karticu. ..U Engleskoj su templari djelovali i kao ubirači poreza", napominju Baigent i Leigh. „N isu samo ubirali papinske poreze, desetine i prinose nego i poreze i prinose

264

VLADARI IZ SJENE

za kralja - i čini se da su u tom svojstvu bili strasniji od [britanske] porezne uprave [ili američke]. Godine 1294. proveli su konverziju staroga novca u novi. Cesto su bili skrbnici fondova ili posjeda pod svojim nadzorom, kao posrednici i ubirači dugova. Posredovali su u sporovima uključujući isplate ucjena, miraze, mirovine i mnoge druge transakcije." Uz bankarstvo, templari su u Europu donijeli stečeno znanje o arhitekturi, astronomiji, matematici, medicini i medicinskim tehnikama. Za manje od stotinu godina nakon osnivanja reda, vitezovi templari razvili su se u srednjovjekovni ekviva­ lent današnjih multinacionalnih korporacija. Templarima nije bilo dovoljno samo steći postojeće dvorce i druge objekte. Bili su strastveni graditelji, podizali su goleme utvrđene posjede, osobito u južnoj Francuskoj i Svetoj Zemlji. Mnogi su bili sagrađeni na poluotocima ili planinskim vrhovima, što ih je činilo praktički neosvojivima. S povlasticom da grade vlastite crkve, templari su postali glavni pokretači izgradnje velikih srednjovjekovnih katedrala u Europi. • Jedno od najpoznatijih templarskih djela čuvena je katedrala u Chartresu jugo­ zapadno od Pariza na rijeci Eure. Chartres je podignut na mjestu staroga druidskog središta i zapravo je nazvan po Karnima, keltskom plemenu. „Bilo je to pogansko sjedište”, piše Laurence Gardner, „posvećeno tradicionalnoj božici majci - sjedište u koje su hodočasnici putovali mnogo prije Isusova doba.” Dovršena 1134. godine, samo 30 godina nakon početka, katedrala u Chartresu navodno je prva izgrađena u gotičkom stilu. Mnogi smatraju da su tu novotariju s Bliskog istoka u Europu donijeli templari, osobito stoga što je izgradnju uvelike poti­ cao s templarima povezani sveti Bernard, koji je gotovo svakodnevno održavao sastan­ ke s graditeljima. Razmatrajući povijest templara, Hancock kaže kako je „uvjeren da su doista mogli na brdu Moriji pronaći nekakvu riznicu drevnoga znanja koje se tiče graditeljskog umijeća i da su mogli prenijeti ono što su saznali svetom Bernardu, u zamjenu za njegovu podršku." Smatra se da izraz gotički potječe od germanskih plemena koja su pregazila Rimsko Carstvo. Međutim, Gardner i drugi drže da bi, barem što se tiče arhitekture, taj izraz mogao dolaziti od grčke riječi goetik, što znači nešto magično. A Goti sigurno nisu imali ničeg zajedničkog s magičnom arhitekturom nevjerojatnog broja katedrala sagrađenih u 12. stoljeću - odmah nakon što su se templari vratili sa svojim tajnama u Europu. Dotada su europske građevine bile niske, zbijene, četvrtaste strukture izgrađe­ ne za praktičnu i obrambenu svrhu. Najednom su ljudi bili zapanjeni nevjerojatno visokim svodovima i potpornim stupovima novih katedrala. Zašiljeni lukovi i svodovi zajedno s veličanstvenim vitrajima odražavali su novu tebniku koju je nadahnulo templarsko poznavanje svete geometrije i metalurških tehnika. Upravo su templari potaknuli prve klesarske cehove. Prema Picknettu i Princeu, templari su „stajali iza formiranja graditeljskih cehova, uključujući klesarski, čiji su pripadnici postali svjetovnim članovima templarskoga reda i koji su uživali sve njihove povlastice, poput oslobođenja od plaćanja poreza”.

265

JIM MARRS

Vitraji u Chartresu izazvali su mnogo osvrta. „N išta slično nije ranije vide a ništa slično nije viđeno ni kasnije”, napominje Gardner. „Čak i u sumrak to sta zadržava svoj sjaj daleko više od bilo kakvog drugog. Gotički vitraji imaju i jedinstv nu sposobnost preobražavanja štetnih ultraljubičastih zraka u blagotvorno svjetl ali tajna njihove izrade nije nikad otkrivena... Nijedan moderni znanstveni proces ili kemijska analiza još nije uspjela dokučiti njihovu tajnu.” Gardner napominje da j medu onima koji su usavršili vitraje bio i Omar Hajjam, koji opet povezuje templarsk graditelje s istočnjačkim znanjem asasina. 1lancotk napominje da moć i raskoš egipatskoga hrama u Karnaku, Djoserove „stepcnaste" piramide i Velike egipatske piramide nisu nadmašene sve do doba tem­ plarskih katedrala. Dodao je da je postao još uvjereniji u nekakvu povezanost drevnih misterija i katedrala kad se sjetio da je sveti Bernard jednom definirao Boga kao „dužinu, širinu, visinu i dubinu”, što očito zaziva znanje Pitagore, Platona i starih Egipćana. Postoji i fizički dokaz unutar katedrale u Chartresu koji daje jaku potporu ideji da su templari stekli tajno znanje povezano s pričom o Isusu. N a sjevernim vratima katedrale iznad maloga stupa nalazi se uklesan zavjetni kovčeg na kolima. Budući da je kovčeg nestao od razaranja židovskoga hrama 70. godine i da otada svi izvještaji pri­ kazuju kovčeg kako se nosi na rukama, mnogi istraživači smatraju kako je to dokaz da su templari pronašli kovčeg i prenijeli ga u Europu. Sigurno se radi o kovčegu, budući da ispod stoji zapis na latinskom: „N a ovome se mjestu kovčeg ljubi i štuje”, premda bi mogao značiti i: „N a ovom je mjestu skriven kovčeg.” U drugom dijelu katedrale u Chartresu rezbarija je za koju se smatra da predstavlja djevicu Mariju i povezana je sa zapisom arcis foederis, ili zavjetni kovčeg. Premda je točno da razne kršćanske predaje opisuju djevicu Mariju kao „živi" zavjetni kovčeg koji nosi Isusa, rezbarija kovčega na kolima jasno ukazuje na to da bi se mogla odnositi na konkretni kovčeg iz Staroga Zavjeta. Sav taj interes za Mariju i kovčeg uvelike podupire ideju da su mnogi učeni ljudi u srednjem vijeku znali za predaju prema kojoj su oboje možda jedno vrijeme prebivali u Europi. Točna sudbina legendarnoga kovčega ostaje velikom zagonetkom. Neki istraživači smatraju d a je uništen, drugi vjeruju da još postoji skriven u nekom tajnom društvu ili je možda pohranjen u katakombama pod Vatikanom. Graham Hancock, bivši istočnoafrički dopisnik The Economista, temeljito je analizirao priču o kovčegu te zaključio d a je u tajnosti prenijet u Etiopiju, gdje je i danas. Barem jedan moderni istraživač vjeruje da se taj sveti predmet još uvijek krije ispod brda Morije u Jeruzalemu. Druga očita veza između templara i njihova rada u Salomonovu hramu može se pronaći u minijaturnoj katedrali u škotskom gradiću Rosslynu južno od Edinburgha. William Sinclair, potomak istaknute obitelji Saint-Clair bračno povezane s velikim meštrom Payensom, utemeljio je crkvu 1446. godine, ali dovršio ju je 1486. njegov sin Oliver. Trebala je biti prvi dio veće crkve koja nikad nije dovršena.

266

VLADARI IZ SJENE

Iako je na prvi pogled riječ o kršćanskoj bogomolji, pojavila su se neka pitanja u vezi s njom. „Radi se zapravo o čudnom spoju nordijskog, keltskog i gotičkog stila”, napominje Gardner. „Nakon provjere službene povijesti otkrili smo da je Rosslyn morao biti nanovo posvećen 1862. godine”, pišu Knight i Lomas. „Do tog datuma nije siguran njegov posvećeni status... [Rosslynov] simbolizam je po raskošnosti egi­ patski, keltski, židovski, templarski i masonski; zvijezdama prekriven strop, raslinje koje izlazi iz usta keltskih zelenih ljudi, isprepletene piramide, slike Mojsija, kule nebeskog Jeruzalema, izrezbareni križevi te kutomjeri i šestari. Jedine nedvojbeno kršćanske slike rezultat su kasnijih viktorijanskih izmjena...” Knight i Lomas otkrili su da tlocrt crkve u Rosslynu potpuno odgovara tlocrtu Salomonova hrama u Jeruzalemu, uključujući čak i dva važna stupa na ulazu. Ti se stupovi nazivaju Jahin i Boaz, što su imena koja se povezuju s drevnim misterijima i koja još uvijek imaju mitsko i mistično značenje i za Zidove i za slobodne zidare. „Rosslyn nije bio obična crkva", zaključuju Knight i Lomas, „bio je posttemplarsko svetište sagrađeno kako bi se u njemu smjestili svici koje su pronašli Hugh de Payens i njegov tim pod svetištem nad svetištima posljednjeg hrama u Jeruzalemu. Crkva Rosslyn bila je promišljena kopija mjesta na kojemu su zakopani sveti svici!” Ti autori pišu da su svici skriveni ispod jeruzalemskoga hrama najcjenjeniji židovski spisi, osobito pobožnijih sljedbi, i da predstavljaju „najvrednije blago kršćanstva” koje možda uključuje dugo izgubljeni dokument ,,Q”, navodno osnovu za Matejevu, Markovu, Lukinu i Ivanovu knjigu. „Svjetovniji materijal, poput Pravila zajednice, pohranjen je oko Judeje na tako skromnim mjestima kao što su spilje kod Kumrana”, dodaju. Valja napomenuti i da u doba kad su templari gradili svoje gotičke katedrale, nijedna nije imala sliku raspeća, što je krajnje neobična anomalija za jedan kršćanski red, ali i jak dokaz da su templari doista poricali ortodoksni pogled na taj događaj. Još jedan faktor koji povezuje templare s tadašnjim krivovjerjem romantizirani su tekstovi VVolframa von Eschenbacha, čiji je junak Parsival postao Parsifal iz slav­ ne Wagnerove opere. Parsifal, za kojega se često navodi da je jedno od VVagnerovih najmističnijih i najezoteričnijih djela, povezuje Wagnerove nazore s templarskom tradicijom. Siromašni bavarski vitez Wolfram bio je, kako mnogi drže, i sam templar, s obzirom na to da je sigurno pokazao vrlo osobno poznavanje templara kao i njihove opreme i borbenih metoda. Opisao je bratstvo vitezova odjevenih u bijele ogrtače ukrašene crvenim križevima koji čuvaju neku veliku svetu tajnu i čak se nazivaju tetnpleis, što bi se moglo prevesti kao templari. Upravo je Wolfram bio među prvima koji su popularizirali legendu o Svetom gralu, tom neuhvatljivom cilju mnogih srednjovjekovnih potraga. Mitologija o gralu - kralj Artur, Merlin, Okrugli stol - zapravo je počela sa spjevom Chretiena de Troyesa napisanim krajem 12. stoljeća. Upravo je on prvi prozvao Arturovo prebivalište Camelotom. S obzirom na to da je Chretien živio u Troyesu, mjestu službenog odobrenja reda, a angažirao ga je grof od Champagne, feudalni gospodar

267

JIM MARRS

templarskoga velikog meštra P¥s, možda je imao pristup templarskom zna donesenom iz Svete Zemlje, koje je unio u svoj tekst. U Wolframovu Parsivalu gral je čarobni kamen koji je obdarivao mladošću one k ga posjeduju. Taj kamen čuvaju vitezovi hrama u velikom hramu na Munsalvaesch ili Planini spasa, za koju se smatra da je povezana s planinskom utvrdom Montse u južnoj Francuskoj, posljednjem bastionu katara. Wolfram se još više povezao s templarima obznanivši da mu je izvor za Parsiv bio stari arapski rukopis koji je čuvala obitelj Anjou. Prisjetimo se da je grof Fulko c Anjoua, kasnije jeruzalemski kralj, blisko surađivao s izvornim vitezovima templari te ih financirao. Zanimljivo je d a je Wolfram počeo pisati Parsivala otprilike u vrije kad je završen rad na katedrali u Chartresu. Počevši s templarima, koji su se tada probijali preko cistercita svetoga Bernar do simboličke arhitekture gotičkih katedrala, sjeme njihove hereze nadaleko se p širilo. Templari su napredovali, zahvaljujući tehnologijama i filozofijama otkrivenim u Jeruzalemu, dok je Crkva postajala sve više neprijateljski raspoložena, postupno shvaćajući kakvu prijetnju predstavlja njihovo znanje. Templari su s druge strane postajali sve više neprijateljski raspoloženi prema Crkvi. Istraživač i autor David Hatcher Childress zapaža: „Za templare je istinsku Crkvu, onu koja je podučavala misticizam, reinkarnaciju i dobra djela, potiskivala mračna sila koja je sebe nazivala jedinom pravom vjerom." Tijekom stoljeća svoje moći Crkva - tada neodoljivo privlačna za korumpirane dužnosnike, ništarije i varalice kao i za pobožne - često je poticala krvave pokolje nad svojim neprijateljima, što se naposljetku odnosilo na sve one koji se nisu mirili s njezinom vlašću. Primjerice, između 1208. i 1244. godine desetke tisuća ljudi pou­ bijala je papinska vojska koju je Vatikan slao u pokrajinu Languedoc u jugozapadnoj Francuskoj, dugogodišnje sjedište vitezova templara - kao i nekih vrlo krivovjernih ideja.

268

Katari

Cilj toga papinskog napada bili su ljudi znani kao katari, praoci talijanskih i škotskih karbonara, koji su toliko utjecali na iluminate. Bili su sljedbenici starijih gnostika, koji su više bili posvećeni pitanjima duha nego materijalnom blagostanju. Katari, čije ime znači „čisti”, jer smatrali su da su njihovi religijski pogledi „čišći” od pogleda Katoličke crkve, bili su na idealnom mjestu za stjecanje neortodoksnih vjerovanja. Languedoc, nekoć znan kao Oksitanija, obuhvaćao je sredozemnu obalu zapadno od Marseillea, Montagne Noire i Corbieres te Pireneje, koji odvajaju to područje od Španjolske. Kao nezavisna država, ta je regija bila vezanija uz španjolsku granicu i ostatke septimanijskoga kraljevstva nego uz francusku naciju koja je upravo nastajala. Languedoc je bio raskrižje kojim su prolazili putnici s Bliskog istoka preko muslimanske Iberije i preko mora. Raspadom Karolinškog Carstva koje je stvorio Karlo Veliki nakon teškog osvaja­ nja tog područja 801. godine, taj je kutak starog Rimskog Carstva pao pod vlast raznih franačkih kraljeva, čije će se ime ubrzo primjenjivati na cijelu zemlju - Francusku. Languedoc je bio mjesto brojnih drevnih gradova, od kojih su mnogi potjecali od Grka i prvih Rimljana. Imao je vlastite tradicije, kulturu i jezik. Oksitanijski jezik ili iMtigue d Oc dao je tom području identitet i ime. Možda zahvaljujući tom sjecištu ideja i tradicija, Langudeoc je bio kultiviraniji i napredniji od svojih susjeda. „Predrasude protiv Zidova bile su uobičajene, ali... pro­ goni nisu", napominje Michael Costen, docent na Odsjeku za obrazovanje odraslih Sveučilišta u Bristolu. „Organizirani i službeni progoni Zidova postali su uobičajena značajka života na jugu tek nakon križarskih ratova, zato što je tek tada Crkva postala dovoljno moćnom da ustraje na... diskriminaciji.” Katari su se također razmjerno dobro slagali s cistercitskim redovnicima, prevladavajućim predstavnicima Crkve u toj regiji. Nakon posjeta Rennes-Ie-Chateauu u Languedocu, Picknett i Prince rekli su da su „našli dokaze mnogobrojnih veza koje vode do gnostičke tradicije na tom područ­ ju, mjestu zloglasnom po svojim hereticima’, bili to katari, templari ili takozvane ‘vještice’.” Prema Costenu, katarizam je bio „najozbiljniji i najrašireniji od svih heretičkih pokreta koji su prkosili Katoličkoj crkvi u 12. stoljeću”. Sve donedavno malo se toga

JIM MARRS

znalo o katarima, osim da su bili smatrani hereticima. Razlog tomu je taj što su raspoloživi podaci o njima stizali od njihova nepomirljiva neprijatelja. Rimske cr' koja se pobrinula da svi materijali koji podupiru katare budu uništeni. Katari su bili naširoko poznati kao botis hommes ili dobri ljudi koji su vodili jed stavan život usredotočen na religiju. Radije su se sastajali u prirodi nego u prostra crkvama. Katarski svećenici, poznati kao perfecti ili savršeni, nosili su duge tamne ti ponašali se vrlo isposnički, obvezavši se da se odriču svakoga svjetovnog vlasniš „Postoji prilična sličnost između katarizma i budizma", piše dr. Arthur Guirdham, hijatar koji je pomno analizirao tu skupinu. „Oba vjeruju u reinkarnaciju, uzdržava od mesne hrane - iako je riba bila dopuštena u katarizmu - u nepružanje otpora te je grijeh oduzeti život bilo kojem živom biću, čak i životinji." „Njihov način života bio je pokušaj pridržavanja Isusovih učenja”, objašnjava' Picknett i Prince. „Svi kršteni članovi bili su duhovno ravnopravni i smatrali su svećenicima... Možda više iznenađuje za to doba da su naglašavali ravnopravnost sr lova... Također su bili putujući propovjednici, putovali su u parovima, živjeli u kr njem siromaštvu i jednostavnosti, zaustavljajući se kako bi pomagali i liječili kad g su mogli. Sve u svemu, činilo se da dobri ljudi nisu prijetnja nikome osim Crkvi.” Costen kaže da bi bilo pogrešno naprosto prihvatiti službeno stajalište pre kojemu su katari bili opasni heretici. „Prije bi se na to trebalo gledati kao na ja izbor ljudi kojima je pružena krajnje neuobičajena prilika da čuju jednu novu t logiju [izvještaje o Isusu i Mariji Magdaleni koji su kružili južnom Francuskom ono doba] i sami odaberu, što je bila posljedica razdvojenosti crkvenih i svjetovn' vlasti”, kaže Costen dodajući: „Srednjovjekovna Crkva nije mogla... ignorirati iza na vlastitu teritoriju." Dr. Guirdham objašnjava da je katarizam bio jedan oblik dualizma, vjerovanr koje je „postojalo od pamtivijeka” i povezivalo se s drevnim mitraističkim i manih ističkim sljedbama. Katari su također smatrali Isusa duhovnim Sinom Božjim. „? njih Krist nije postojao u ljudskom nego u duhovnom tijelu. Inkvizicija je to krivo prevela kao da znači da je za katare Krist bio neka vrsta fantoma. Katarski pogled podudara se s onim koji izražavaju moderni spiritualisti i pristaše [Rudolfa] Steine [koji će utjecati na nacistički kult]”, kaže dr. Guirdham. U svojoj dualističkoj teologiji katari su vjerovali da su dobro i zlo suprotnosti iste kozmičke energetske sile i da je dobri bog stvorio nebo te da njime vlada, dok je zli bog stvorio čovjeka i materijalni svijet. „Zbog tog vjerovanja, bilo je očito da je Bog iz Staroga zavjeta Sotona”, tvrdi Costen, koji navodi kako su Katari vjerovali da kad ljudi umru, „...mogu otići u svoj pravi dom [na nebu] ili ostati gdje su bili... gdje će morati podnijeti... sedam reinkarnacija... drugi autori navode devet. Nakon toga je duša nepovratno izgubljena.” „Shvatio sam da postoji nit kroz vrijeme”, komentira dr. Guirdham, „manihejci, Mitrin kult, katari, svi su potpuno uništeni, a između ostalog i zbog te priče o rein­ karnaciji.”

270

VLADARI IZ SJENE

Drugi istraživači tvrde da je jedini problem katara bio nedostatak prave posluš­ nosti Crkvi. Pieknett i Prince pišu: „Glavni razlog zbog kojega su se katari sukobili s Crkvom bilo je to što su odbijali priznati papin autoritet.” Gardner se slaže s tim: „Katari nisu bili heretici; bili su naprosto nekonformisti koji propovijedaju bez dozvole i nemaju potrebu za imenovanim svećenicima ni za bogato ukrašenim crkvama svojih katoličkih susjeda.” Međutim, Gardner je vidio vezu između katara i vitezova templara kao potencijalno opasnu po Crkvu. „Za katare se znalo i da su upućeni u okultni simbolizam kabale, a to je znanje moglo biti od velike koriti vitezovima templarima, za koje se mislilo da su prenijeli kovčeg i svoje jeruzalemsko blago u tu regiju.” Nešto je kod miroljubivih, iako krivovjernih katara svakako uznemirivalo Vatikan. Zanimljivo je da je 1145. godine papa Eugenije III. poslao nikog drugog nego zaštit­ nika templara svetog Bernarda da propovijeda protiv katarizma u Languedocu. Prema Gardneru, Bernard je umjesto toga izvijestio: „Nikakve propovijedi nisu kršćanskije od njihovih i njihov je moral čist.” Znači li to d a je sveti Bernard bio nesvjestan njiho­ ve teologije? Ili njegove obrambene riječi daju na značenju tvrdnji da su on i templari potajno dijelili katarska vjerovanja? Odgovor je nebitan, s obzirom na to da je, opravdano ili ne, Vatikan počeo stva­ rati planove za istrebljenje katara. A potpuno je jasno da su neka katarska vjerovanja bila posve suprotna crkvenim. Početak katarske hereze teško je točno odrediti. Dio svećenstva iz Langudeoca smatra da njihovi prethodnici potječu još iz prvih dana kršćanstva, što je možda rezultiralo čišćim tumačenjem podrijetla Crkve u njihovu vjerovanju. Drugi smatraju da su vitezovi templari prenijeli znanje koje su stekli iskapajući u Jeruzalemu. Tu je i činjenica da se čak i danas u tom dijelu Francuske mogu naći tragovi neobičnog vjerovanja - da je Marija Magdalena, bilo kao Isusova supruga ili družica, stigla na to područje nakon raspeća. Govorilo se da su katari poznavali predaju koja je govorila o Isusu kao mužu i ocu. Ideju o Mariji Magdaleni i Isusu kao paru podupiru gnostički spisi otkriveni u N ag Hammadiju u Egiptu 1945. godine. LI Filipovu evanđelju, nazvanom po apo­ stolu Filipu, za koje se smatra da je napisano u drugoj polovini 3. stoljeća, stoji: „A Spasiteljeva je družica Marija Magdalena. No, Krist ju je volio više od svih učenika i često ju je ljubio u usta. Ostale je učenike to ljutilo pa su negodovali. Rekli su mu: ‘Zašto nju voliš više nego n as?”' Isus im je odgovorio dugim govorom o tome kako je „velik misterij braka" i kako je nužna „velika moć” za postojanje svijeta. Postoji važna veza između evanđelja otkrivenih tek 1945. godine i rasprave koju je 1330. godine navodno objavio njemački mistik Meister Eckhart pod naslovom Schwester Katrei ili Sestra Katarina. Prema Picknettu i Princeu, „ta neobična i otvo­ rena rasprava... sadržava ideje u vezi s Marijom Magdalenom koje su inače pronađene samo u evanđeljima iz Nag Hammadija... Prikazana je kao da je nadmoćna Petru zbog toga što bolje razumije Isusa, a postoji ista napetost između Marije i Petra [nađena u

271

JIM MARRS

evanđeljima iz N ag Hammadija], Povrh toga, stvarni događaji opisani u tekstovima iz N ag Hammadija spominju se u raspravi Sestra Katarina." [naglasak u izvorniku] Picknett i Prince vide tu raspravu kao dokaz da su dokumenti identični nedavno otkrivenim tekstovima bili poznati katarima, najvjerojatnije preko otkrića vitezova templara. Druga je stvarna mogućnost da su katari već imali usmenu predaju o intimnoj vezi Isusa i Marije, ali im je nedostajala potvrda sve dok se templari nisu vratili u Languedoc iz Jeruzalema s novopronadenim svicima. Templarska su otkrića možda samo potkrijepila i pojačala postojeća vjerovanja. Drugi bi faktor mogla biti veza koju povlače Baigent, Leigh i Lincoln, autori Svete krvi, svetog grala, između Isusove loze i merovinških kraljeva iz južne Francuske. „Ako je naša hipoteza točna," pišu oni, „Isusova žena i potomci - a mogao je imati brojnu djecu između dobi od 16 ili 17 godina i pretpostavljene smrti - nakon što su pobjegli iz Svete Zemlje, našli su utočište na jugu Francuske te u tamošnjoj židovskoj zajednici očuvali svoju lozu. Čini se da je u 5. stoljeću ta loza sklapala brakove s franačkom kraljevskom lozom, stvorivši tako merovinšku dinastiju. Godine 496. Crkva je sklopila pakt s tom dinastijom, obvezavši se na trajno očuvanje merovinške loze - po svoj prilici u cijelosti znajući za njezin pravi identitet... Kad se Crkva urotila u... kasnijoj izdaji merovinške loze, našla se krivom za zločin koji se nije mogao ni racionalizirati ni izbrisati, mogao se samo potisnuti...” Laurence Gardner, međunarodno priznati stručnjak za genealogiju vladara i vitezova, dobio je dopuštenje da prouči privatne arhive trideset triju europskih kraljevskih obitelji. Potvrdio je da su Merovinzi bili u srodstvu s Isusom, ali preko njegova brata Jakova, za kojega Gardner tvrdi da je ista osoba kao Josip iz Arimateje. Gardner je iznio i uvjerljiv dokaz d aje Marija Magdalena bila Isusova supruga u knjizi iz 1996. godine Loza svetog grala (Bloodline of the Holy Grail). „N ikad nije bila tajna... za većinu tih ljudi [europske vladarske obitelji] da je Isus bio oženjen i da je imao nasljednike, zato što je tako zapisano u mnogim obiteljskim arhivima... Objavljeni spisi škotske kraljice Marije naširoko govore o tome. Spisi engleskog kralja Jakova II., koji nije svrgnut do 1688. godine, govore detaljno o tome... Zapravo sam bio u poziciji da mi je pokazana... neka vrlo, vrlo stara dokum entacija, ne sam o ona koja je posljednji put otvorena u 18. stoljeću, već zapravo dokum entirana i zapisana stotinam a godina ranije”, objasnio je dodav­ ši: „Im ao sam pristup i templarskim dokumentima, istim onim koji su vitezovi templari donijeli u Europu 1128. godine i suočili s njima crkvenu elitu i nasmrt je uplašili, zato što su to bili dokumenti koji su govorili o lozi i genealogiji... Rani čelnici Kršćanske crkve prihvaćali su tekstove i učenja koja će zamagliti istinu o Isusovoj kraljevskoj lozi." Rana se Crkva nije bojala samo Isusovih potomaka, nego i žena općenito. Ženama je bilo zabranjeno podučavati ili postati svećenicama - ta se zabrana tek sada ublažava. Od svećenika se traži da žive u celibatu i da se nikada ne žene, usprkos

272

VLADARI IZ SJENE

jasnom Pavlovu upozorenju u Prvoj poslanici Timoteju 3,2 da biskup i crkveni vođe trebaju imati ženu. Prema Gardneru i drugim novijim autorima, rana je Crkva ocrnjivala žene kako bi očuvala moć i autoritet unutarnje mreže „starih momaka” kardinala i biskupa. Danas mnogi razni poznavatelji Biblije zauzimaju drukčiji stav glede ženine uloge od one kako ju je definirala rana Crkva. „Većina kršćanskih pokreta za koje znamo da ih je karakterizirala istaknutost žena na kraju je proglašena heretičkima”, primjećuje znanstvenik sa Sveučilišta u Pennsylvaniji Ross S. Kraemer. Kako bi odvratili svaku pozornost s Marije Magdalene, Gardner tvrdi da su crkveni oci napisali dobar dio Novoga zavjeta koji opisuje Mariju kao „grešnicu", što je netočan prijevod izvorne riječi almah, koja zapravo označava djevicu koja se podvr­ gava obredu prije udaje. „Dvolični su biskupi odlučili, međutim, da grešna žena mora biti kurva”, komentira Gardner, „pa je Marija stoga obilježena kao bludnica!” Drugi stručnjaci, poput Jane Schaberg sa Sveučilišta Detroit-Mercy, zaključuje da bi osoba Marije Magdalene čak mogla biti kombinacija drugih biblijskih žena i da je takav spoj hotimičan. Prema predajama iz južne Francuske, kao i djelu Williama Caxtona iz 1483. godine, Legenda Aurea ili Zlatna legenda, jednom od prvih izdanja iz engleskog Westminstera, Marija Magdalena, njezin brat Lazar i sestra Marta, sa sluškinjom Marcelom i Isusovom djecom, otputovali su brodom u Marseille nakon raspeća. Društvo je potom otišlo na zapad gdje su „preobratili stanovnike na vjeru". Gardner piše da je Marija bila „devet godina mlađa od Isusa... Imala je 30 godi­ na na svojemu [simboličnom] drugom vjenčanju, iste - 33. godine - zanijela je kćer lam ar. Četiri godine kasnije rodila je Isusa mlađeg, a 44. g. n. e., kad joj je bila 41 godina, rodio joj se drugi sin Josip. U to je vrijeme Marija bila u Marseilleu - Massiliji - gdje je službeni jezik bio grčki sve do 5. stoljeća.” Prema tim istim izvještajima, Marija je umrla u onome što je danas Saint Baume u južnoj Francuskoj 63. g. n. e. u dobi od 60 godina. Vrativši se iz Sedmoga križarskog rata s kraljem Lujem IX., neki Jean de Joinville zapisao je 1254. godine da su „stigli u grad Aix u Provansi kako bi iskazali počast bla­ ženoj Magdaleni... Otišli smo do mjesta zvanog Baume, na vrlo strmoj i goloj stijeni, gdje je navodno sveta Magdalena dugo boravila kao pustinjakinja.” „Stoljećima nakon njezine smrti, Marijina ostavština ostaje najvećom prijetnjom plašljivoj Crkvi koja je zaobišla mesijanske potomke u korist apostolskoga nasljeđa", piše Gardner napominjući: „Najaktivniji Magdalenin kult na koncu je bio smješten u Rennes le Chateauu u regiji Languedoc.” Postoji primamljiv nagovještaj da je u toj istoj regiji bio dokaz opipljiviji od priča o Magdaleni. Prema Baigentu, Leighu i Lincolnu, onaj isti Joinville napisao je kako mu je njegov prijatelj Luj IX. jednom pripovijedao o vremenu kad su katarski vode pristupili zapovjedniku papinske vojske i zagonetno ga upitali želi li „doći i pogledati tijelo Našega Gospodina, koje je postajalo meso i krv u rukama njihovih svećenika”.

273

JIM MARRS

Povrh predaja koje se tiču Marije i reinkarnacije, katari su bili uvelike pod utje­ cajem vjerovanja putujućeg propovjednika po imenu Peter Valdes iz Lyona. Njegovi sljedbenici, valdenzi, kako su bili poznati, čitali su iz tekstova prevedenih na njihov pučki oksitanski i vjerovali da je osobni propovjednički poziv važniji od crkvene obuke. Također su prezirali krvoproliće, čak i ono koje potiče Crkva ili država. Kad su valdenzi odbili prestati otvoreno propovijedati, izopćili su ih i protjerali iz Lyona mjesni crkveni dužnosnici. Mnogi smatraju da su katari potekli od bugarskog svećenika po imenu Bogumil, čija je bogumilska sljedba bila široko rasprostranjena Bizantskim Carstvom. Bogumili su odbijali mnoge značajke pravovjerne Crkve poput mise, euharistije, starozavjetnih čuda i proricanja, krštenja, braka i svećenstva. .Vjerovali su da je fizički svijet vražje djelo i u svojoj biti zao”, piše Costen. „Razvili su za sebe bogatu mitologiju Stvaranja i Pada, koja je funkcionirala kao zamjena za velik dio Biblije koji su odbacivali. Ti su dualisti prihvaćali d a je materija djelo dobroga boga, ali vjerovali su d a je Sotona obli­ kovao svijet i materijalna tijela ljudi od nje, bilo tako d a je zatočio anđeoski duh unu­ tar materijalnoga tijela kako bi stvorio Adama ili tako da je glinu oživio dobri bog." Međutim, Picknett i Prince smatraju da nisu sva katarska vjerovanja mogla doći od bogumila. Citirali su istraživanje Jurija Stojanova, koji je napisao: „Učenje o Mariji Magdaleni kao Kristovoj 'supruzi’ ili 'priležnici' čini se, povrh toga, izvornom katarskom predajom koja nema nikakva pandana u bogumilskom nauku." Kakva god bila istina o njihovu podrijetlu, ta su se katarska vjerovanja razvila tijekom dugog razdoblja, kao i odluka da se krene na njih. Unatoč svim dogovorima koji su možda bili postignuti, crkvene su vlasti na koncu zacijelo zaključile da se nešto mora učiniti glede relikvija, blaga, spisa ili bilo čega što se moglo skrivati u l^nguedocu.

274

Albigenška križarska vojna

Proglašeni hereticima od francuskog kralja Filipa II. na inzistiranje pape Inocenta III., počevši od 1209. godine, katari su bili proganjani i istrebljivani tijekom onoga što je postalo poznato kao Albigenški križarski rat. Katare su katkad nazivali albigenzima zbog njihove brojnosti u gradu Albiju u središtu Languedoca. Bila je to operacija u kojoj su mnogo hvaljeni vitezovi templari bili sumnjivo odsutni. Bio je to dugotrajan, mučan i krvav okršaj, koji se okončao 1229. godine, ali nije bio potpuno zaključen sve do pada utvrde Montsegur 1244. godine. Čak ni tada Crkva nije posve iskorijenila katarsku herezu. U Languedocu je i danas prisutan neki nagonski oprez i nepovjerenje i prema Crkvi i prema državi, kako navodi nekoliko autora. Neko vrijeme nakon što je postao papa, Inocent III. nastojao je vršiti crkveni pri­ tisak na katare s upadljivim izostankom uspjeha. Kao čovjek koji se iskreno nadao da će predvoditi veliki križarski rat za osvajanje Svete Zemlje, taj se papa morao zadovo­ ljiti križarskim ratom u Languedocu, gdje su plemenitaši, kao i obično stanovništvo, vidjeli malo toga zabrinjavajućeg u priprostim i krotkim katarima. U nastojanju da obuzda moć vitezova križara, Crkva je dugo vodila politiku poznatu kao „mir Božji”. Temeljen na savezništvu Crkve i vojnih snaga, svrha tog „mira" je bila omogućiti crkvenim vlastima čvrstu kontrolu nad svim vojnim aktiv­ nostima. „Agencija koja je trebala nadgledati provođenje mira u Languedocu bio je Red hrama, i u tu svrhu je mogao ubirati mali porez na svako seljačko govedo”, piše Costen. „Malo je dokaza da su templari ikad činili nešto djelotvorno kako bi proveli mir.” Neuspješno propovijedajući protiv katara i obuzdavajući templare, papa Inocent III. zaključio je 1204. godine kako je vrijeme da djeluje. Počeo je pisati francuskom kralju Filipu Augustu pozivajući ga da krene na heretike. Također je vratio Raymonda VI., grofa od Toulousea, kojega je izopćio njegov prethodnik, nakon što je Raymond prilično nevoljko pristao podržati njegov križarski pohod. Usprkos Raymondovu pri­ stanku, nije mnogo poduzeto. Raymond je ponovno izopćen zato što je propustio djelovati protiv katara, a kad se papin predstavnik susreo s njim na Božić 1207. godine u nastojanju da opet otvori

275

JIM MARRS

to pitanje, ubio ga je jedan od Raymondovih ljudi. Posve sit te situacije, papa Inoce III. pokrenuo je svoj križarski pohod. Premda se danas promatra kao rat kršćana protiv kršćana, u to su vrijeme mn ljudi, osobito izvan Languedoea, podržavali rat protiv smrtnog neprijatelja u vlas tim redovima. Papi Inocentu križarski je pohod bio nužan ne samo kako bi poko herezu, nego i da pokaže moć Crkve nad neposlušnim svjetovnim vođama pop Raymonda. Inocent je obećao status križara svakome tko se pridruži njegovoj vojsci. To ' značilo i odrješenje od svih grijeha počinjenih za vrijeme rata, kao i udio u pljač „Mnogi su vidjeli priliku za pljačkanje i profit, i nisu se baš razočarali”, kaže Coste „Ipak, u cjelini su križari bili ponajprije motivirani religioznim žarom.” Ubrzo se papina vojska, „najveća koja se ikad skupila u kršćanskom svijetu okupila u Lyonu pod vodstvom Arnalda-Analrica, skupa s brojnim plemićima i bisku pima. Dok se ta golema sila - oko 30 000 ljudi - kretala dolinom Rhone, Raymond predomislio i odlučio se priključiti. Nakon što se obvezao da će se pridružiti k rr skom pohodu, pomirio se s Crkvom i obećana mu je zaštita od napada. Prvi veliki napad bio je na grad Beziers. Ondje su se, unatoč pozivu njiho biskupa na predaju, građani odlučili oduprijeti. Prema Costenu, pljačke željni pratit lji utaborene vojske nahrupili su na gradska vrata, a ubrzo su im se pridružili i vojni djelujući bez zapovijedi. „I crkva i grad bili su opljačkani, a stanovnici masakrira dok su svećenici, žene i djeca poubijani u crkvama”, piše on. „Kad su vojni v zaplijenili oteto od pratitelja tabora, grad je spaljen.” Prema službenom izvještaj ubijeno je 20 000 stanovnika. Upravo je u Beziersu Arnald-Amalric, kad su ga upitali kako će njegovi vojni razlikovati katolike od heretika, odgovorio: „Pobijte ih sve, Bog će prepoznati svoje.” S obzirom na pokolj u Beziersu, grad za gradom diljem Languedoea pad je pred papinskom vojskom bez borbe. Unutarnji razdor bio je žestok, stanovni su nadmašivali jedni druge u predaji poznatih i osumnjičenih heretika. U gradu Castresu vojsci predani katari spaljeni su na lomači, i ta se praksa nastavila tijekom ostatka križarskog pohoda. Godine 1229. kampanja je uspješno okončana pariškim sporazumom. Prem je sporazum dokrajčio nezavisnost južnofrancuske vladarske obitelji, nije zaustav' herezu. Katarski perfeeti povukli su se u planinsku utvrdu Montsegur na obroncir Pireneja. Počevši od proljeća 1243. godine, papinska je vojska opsjedala utvrdu dul’ od deset mjeseci. Prema Picknettu i Princeu, „ondje se dogodio neobičan fenomen. Nekoliko vojnika koji su sudjelovali u opsadi prebjeglo je katarima usprkos tome što su sigurno znali kako će to završiti po njih." [naglasak u izvorniku] Katari su zacijel imali nešto što je preporučilo njihova vjerovanja vojnicima veteranima. Konačno, u ožujku 1244. godine, opsada Montsegura završena je predajom kata­ ra. Picknett i Prince spominju nekoliko „zagonetki” povezanih s padom Montsegura.

276

VLADARI IZ SJENE

Jedna je ta „da je zbog razloga koji nikad nisu razjašnjeni [katarima] dopušteno ostati u utvrdi još 15 dana - nakon čega su se predali da budu spaljeni. Neki izvještaji idu još dalje te opisuju kako su zapravo trčali nizbrdo i skakali u lomače koje su ih čekale dolje u polju. Costen donekle podupire tu priču, napomenuvši: „Nema naznaka da su se katari iz Montsegura odupirali pokolju.” „Najtvrdokornija zagonetka tiče se takozvanoga katarskog blaga”, napominju Picknett i Prince, „koje su četvorica katara uspjela odnijeti noću prije nego što su ostali poubijani. Ti neustrašivi heretici nekako su uspjeli pobjeći spustivši se pomoću užeta niz osobito strmu stranu planine usred noći.” Katari, među kojima su mnogi bili imućni, doista su imali prilične zalihe zlata i srebra. Ali, prema Baigentu, Leighu i Lincolnu, to novčano vrijedno blago prokrijum­ čareno je iz Montsegura i izgubljeno za povijest tri mjeseca prije pokolja u katarskoj utvrdi. Nitko ne zna sa sigurnošću za kakvo su to tajno znanje ili „blago” katari smatrali da je. nužno poslati ga iz Montsegura u posljednji čas, ali općenito se smatra da su to bili spisi koji su se ticali nastavljanja Isusove loze nakon Marijina dolaska u južnu Francusku, što je tema koja je blisko povezana s vitezovima templarima. „Templari su bili gladni znanja i njihova potraga za njim bila im je glavni pokretač”, pišu Picknett i Prince. „Grabili su znanje gdje god su ga nalazili: od Arapa su preuzeli načela svete geometrije, a njihov nedvojbeni kontakt s katarima pridaje dodatni gnostički prizvuk njihovim ionako heterodoksnim religijskim idejama.” „Od svojih najranijih godina održavali su [templari] donekle topao odnos s kata­ rima, osobito u Languedocu", napominju Baigent, Leigh i Lincoln. „Mnogi imućni zemljoposjednici - sami katari ili njima skloni - poklanjali su golema zemljišta tom redu... Nema spora da je Bertrand de Blanchefort, četvrti veliki meštar reda, dolazio iz katarske obitelji... U Languedocu su templarski dužnosnici češće bili katari nego katolici.” Blanchefort, koji je vodio templare od 1153. do 1170. godine, bio je „najvažniji templarski veliki m eštar", prema toj trojici autora. „Upravo je Bertrand preobrazio vitezove templare u izvanredno djelotvornu, dobro organiziranu i iznimno disciplini­ ranu hijerarhijsku ustanovu kakvom su postali.” Postoje dokazi da su mnogi templari i sami bili katari, a utvrđeno je da su templari sakrili mnoge katare unutar svojega reda i pokopali ih na svetom tlu. Osim činjenice da templari nisu sudjelovali u albigenškom križarskom pohodu, Picknett i Prince otkrili su da bliske veze između templara i katara nisu spomenute u kasnijim optužbama protiv reda, što je dokaz da su te veze bile neugodne za crkvenu hijerarhi­ ju koja nije htjela ništa drugo doli zaboraviti i katare i njihova vjerovanja. Nakon albigenškog pohoda preživjeli su katari ili pobjegli u susjedne zemlje Italija je bila omiljena jer, ironično, ta papina domovina nije bila gorljiva u lovu na heretike - ili se skrili uz pomoć samilosnih susjeda. „D o početka 14. stoljeća katari iz Languedoca postali su izolirani i siromašni", tvrdi Costen. „Njihovo uništenje

277

JIM MARRS

uzrokovano je novim metodičnim progonom Crkve pomoću njezina novog oru inkvizicije...” ,,U Languedocu se dogodio prvi europski genocid kad je 100 000 katars heretika poubijano prema papinoj zapovijedi za vrijeme Albigenškog križarskog po1 da...”, napominju Picknett i Prince. „Upravo je radi ispitivanja i istrebljenja ka stvorena inkvizicija.” Posljedica je toga križarskog pohoda d a je „Crkva povratila monopol na religij aktivnost i kontrolu vjerovanja te ojačala svoju kontrolu privatnih života pojedin Nova francuska država stekla je saveznika u Crkvi radi jačanja kontrole nad grad ma i plemstvom”, piše Costen, napominjući da su još 1920. godine, slično suzbij jezika američkih urođenika u 19. stoljeću, djeca u toj regiji bila kažnjavana ako govorila oksitanski jezik na igralištima javnih škola. Istrebljenje miroljubivih katara bilo je i nagovještaj onoga što su crkveni v imali na umu za svoje suparnike na vlasti, vitezove templare.

Propast templara

62 godine nakon pada katarskog uporišta u Montseguru, vitezovi templari stajali su nasuprot sve većoj moći Vatikana i nacionalnih država. Njihova kontrola nad privredom i financijama bila je golema i izrasli su u straš­ nu vojnu silu, zajedno s vlastitom pomorskom flotom s bazom u francuskoj luci La Rochelle na Atlantiku. Upravo je Languedoc povezivao La Rochelle sa sredozemnim lukama, omogućujući trgovinu s Portugalom i Britanskim otočjem bez prolaženja kroz Gibraltarska vrata u rukama muslimana. Templarski brodovi, koji su se među prvima koristili magnetskim kompasima, prevozili su oružje i zalihe u Svetu Zemlju, kao i otprilike 6000 hodočasnika godišnje. No, uz moć i bogatstvo, rastao je i njihov ponos, ali i drskost, što se vidjelo 1252. godine kad je jedan templarski meštar zaprijetio engleskom kralju Henriku III. ovim riječima: „Sve dok provodiš pravdu, vladat ćeš. Ali, prekršiš li je, nećeš više biti kralj.” Da je templarski red bio blisko povezan s engleskim vladarima jasno pokazuje činjenica da je kralj Ivan stolovao povremeno u londonskom hramu 1215. godine, kad g a je savez plemića - od kojih su mnogi bili templari - prisilio da potpiše Magtia Chartu ili Veliku povelju, kojom je stvorena ustavna monarhija u toj zemlji. Ali, dok je templarski red cvjetao u Europi, stvari su se loše odvijale u Svetoj Zemlji. Manje od stoljeća nakon osvajanja, Jeruzalem je opet pao u ruke muslimana. Uskoro je samo grad Akre ostao pod kontrolom kršćana. Godine 1291. ta je lučka utvrda pala pa je red, zajedno s hospitalcima, bio primoran preseliti se na otok Cipar, koji su templari dobili od Rikarda Lavljeg Srca za vrijeme jednoga prijašnjega križarskog rata. S gubitkom Svete Zemlje nestalo je i glavno opravdanje za postojanje templara. Pred kraj 12. stoljeća templari su pomogli pri stvaranju još jednog vojničkog reda moćnih teutonskih vitezova, junaka Hitlerova djetinjstva. Teutonski su vitezovi stvorili vlastitu divovsku kneževinu - zvanu Ordenstaat - koja se protezala od Pruske preko Baltika do Finskoga zaljeva. Ta teutonska nezavisna država možda je nadahnula snove unutar templarskoga vodstva o sličnom autonomnom imperiju u Languedocu. Ali, to im nije bilo suđeno. Počevši od ranog 14. stoljeća, templari su bili osuđeni na istu sudbinu kao katari.

279

JIM MARRS

Ključni pokretač propasti templara bio je francuski kralj Filip IV., vladar je zavidio templarima na bogatstvu i bojao se njihove vojne moći. Jednom je tr utočište u pariškom hramu kako bi pobjegao buntovnoj svjetini. Iz vlastita je iskus znao za bogatstvo templara i bio im je do grla dužan. Povrh tog gnjeva protiv te n r ra, dvaput je bio odbijen za člana reda. Godine 1305. Filip je otputovao u Rim i uvjerio papu Klementa V. da temp zapravo planiraju uništiti Rimsku crkvu. Papa je povjerovao Filipu, budući da francuski kralj stajao iza njegova uspona na položaj pape. „Između 1303. i 13 godine francuski kralj i njegovi ministri organizirali su otmicu i smrt jednoga pape Bonifacija VIII. - i vrlo vjerojatno ubojstvo trovanjem drugoga - Benedikta XI. Pot je 1305. godine Filip uspio osigurati izbor vlastita kandidata, nadbiskupa Bordeau; na upražnjeno papinsko prijestolje. N ov ije papa uzeo ime Klement V ”, objašnjav ' Baigent, Leigh i Lincoln. Prema masonskom autoru Albertu Mackeyju, Filip je pristao podržati Klemento kandidaturu u zamjenu za tajno obećanje da će skršiti vitezove templare. Povrh toga, s obzirom na to da se naširoko govorkalo o tome kako tempi nastoje vratiti stare merovinške kraljeve i u Francusku i u druge države, Filip: optužbe pale su na plodno tlo. Merovinzi su navodno vukli podrijetlo od Isusa, što ‘ predstavljalo ozbiljan izazov autoritetu Rima i podupiralo ideju da su templari ste tajno znanje o Kristovu pravom životu. Uz blagoslov pape Klementa V, Filip se vratio u Francusku i počeo povlač* poteze protiv templara. Sastavivši popis optužbi od podrivanja vlasti do hereze, Fil' je izdao tajne zapovijedi dužnosnicima diljem zemlje koje se nisu trebale otvoriti predodređenog roka. Bio je to petak, 13. listopada 1307. godine, datum koji je tada pridodao zlokob konotacije svakom petku trinaestom. Vlasti su ustale diljem Francuske i brzo pohv tale prisutne templare. „Uhvaćeni vitezovi bili su zatočeni, ispitani, mučeni i spaljeni”, kaže Gardn „Pozivani su plaćeni svjedoci da pruže dokaze protiv reda i dobiveni su neki uistinu bizarni iskazi. Templari su optuženi za svakakve prakse koje su se smatrale odvrat nima, uključujući prizivanje duhova, homoseksualnost, pobačaje, huljenje i uporabu magije. Nakon što bi dali svoj iskaz, bilo zbog mita, bilo zbog pritiska, svjedoci nestali bez traga.” Još je uvijek prijeporno jesu li templari doista bili krivi po tim optužbama. Očito je da su mnoge optužbe protiv toga nekadašnjega kršćanskog reda bile lažne i nategnute. No, ima i dokaza da su članovi jezgre templara bili simpatizeri, ako ne i pristaše, hereza povezanih s Marijom Magdalenom, Ivanom Krstiteljem te Isusovim raspećem i uskrsnućem. Neki istraživači čak spekuliraju da se templarska zastava s lubanjom i prekriženim kostima možda odnosila na Marijine ili Krstiteljeve ostatke, ili oboje. Rudimentarno sjećanje na taj templarski simbol možda je nadahnulo gusarske zastave kasnijih stoljeća kao i Društvo lubanje i kostiju.

280

VLADARI IZ SJENE

„Uvjereni smo da su templari, iako su najviše pozicionirani vitezovi možda imali radikalno atipičan pogled na božanstvo Isusa Krista, bili tijekom cijelog svojeg posto­ janja vjerni katolički red... Vitezove templare izdali su Crkva i papa kojemu su dobro služili ”, komentiraju masonski autori Knight i Lomas braneći njihov red. Očito je da su, unatoč iznenadnosti uhićenja i tajnovitosti zapovijedi, mnogi templari bili upozoreni. „Malo prije uhićenja, primjerice, veliki meštar Jacques de Molay, povukao je mnoge knjige i propise reda te ih dao spaliti ”, napominju Baigent, Leigh i Lincoln. Mnogi francuski templari bili su uhićeni bez otpora, po svoj prilici u nadi da će se situacija preokrenuti, ali mnogi drugi pobjegli su iz zemlje. Najveća je zagonetka bio nestanak templarske Flote i nagomilanog blaga u pariškom hramu. Većina istraži­ vača povezuje nestanak templarske flote s nestalim blagom. Gardner tvrdi da je templarsko blago ostalo u Francuskoj u vrijeme uhićenja. „[Filipove] ulizice pretražili su uzduž i poprijeko Champagne i Languedoc - ali blago je sve .vrijeme bilo skriveno u riznici u Parizu ”, piše on. Kasnije, prema Gardneru, veliki meštar Molay dao je prenijeti blago u La Rochelle, gdje je flota od 18 galija prevezla blago u Škotsku. Baigent i Leigh uglavnom se slažu s tim, ukazujući na to d a je prošlo „pet godina pravnog prepiranja, pregovora, spletkarenja, pogađanja i općeg kolebanja prije nego što je red službeno raspušten", sasvim dovoljno vremena da se blago raštrka. Knight i Lomas nude zapanjujući dodatak priči o bijegu templara - da je dio templarske flote možda krenuo prema Americi 185 godina prije nego što je to učinio Kristofor Kolumbo. Ta tvrdnja polazi od mandejske sljedbe, čiji su pripadnici vjerovali da je Ivan Krstitelj bio pravi mesija, a da je Isus izopačio njegova učenja. Mandejci se povezuju s nazorejcima, za koje se smatra da su bili dio kumranske zajednice čiji su svici prona­ đeni 1945. godine. Muslimani su protjerali mandejce s obala rijeke Jordan u Perziju, gdje ostaci te sljedbe još uvijek postoje. Mandejci su, poput esena, vjerovali da duše dobrih ljudi nakon smrti odlaze u divnu i mirnu prekomorsku zemlju, za koju su vjerovali da joj je simbol zvijezda zvana „Merica”. S obzirom na to da su dokumenti koje su templari otkrili u jeruzalemskom hramu duplikati onih pronađenih u Kumranu, templari su možda našli osvrt na nove zemlje, kao i na ime „Merica ”. Knight i Lomas nagađaju da se barem jedan dio templarske flote opskrbio u Portugalu pa otputovao zapadno u ,,la M ericu”. Kažu da su ti neustrašivi pomorci, vijući svoju dobro poznatu bojnu zastavu s lubanjom i prekriženim kostima, stigli u Novu Englesku 1308. godine. Zapanjujući dokaz tog pristajanja može se naći u Westfordu u državi Massachusetts, gdje se danas može vidjeti rupičasta rezbarija viteza na stijeni. Taj lik, odjeven u stilu četrnaestostoljetnih vitezova, nosi štit sa slikom broda koji plovi prema usamljenoj zvijezdi. U Newportu u državi Rhode Island jedna kula odgovara

281

JIM MARRS

zaobljenoj arhitekturi templara, a datirana je u 14. stoljeće. „Nema sumnje d a je građevina izuzetno stara”, napominju Knight i Lomas, „zato što je na karti iz 152 godine na kojoj je zabilježeno europsko otkriće te obale talijanski pomorac Giovan da Verrazano označio njuportsku kulu kao ‘Normansku vilu’. Nedavno pronađene ruševine u Patagoniji, za koje se smatra da su izgubljeni ciudad de los Cesares (Grad careva), otkrivaju drevno pristanište zajedno s isklesan kamenom pločom s templarskim križem, što je nagnalo istraživača Flugberta Ram na nagađanje da su templari možda onamo doputovali u pretkolumbovsko doba. Uvjerljiviji dokaz ranije nepoznatih templarskih istraživanja može se naći u cr Rosslyn u Škotskoj, gdje se na svodovima i stropovima nalaze jasni prikazi klip: kukuruza i kaktusa. „Prema službenoj povijesti, sjeme indijskog kukuruza prvi u Europu i Afriku donijeli istraživači iz 16. stoljeća...”, napominju Knight i Lom S obzirom na to da je crkva Rosslyn dovršena I486., šest godina prije nego što Kolumbo zaputio preko Atlantika, a rezbarije su sastavni dio konstrukcije, „ima siguran dokaz da su ljudi koji su davali upute zidarima crkve Rosslyn morali posjet' Ameriku barem četvrt stoljeća prije Kolumba”, komentiraju Knight i Lomas. Premda ti autori priznaju da tragovi templarske prisutnosti u pretkolumbovsko Novom svijetu nisu posve sigurni, ipak pridonose sumnji da su kasniji, templari potaknuti slobodni zidari Bacon i Raleigh znali više o „Novoj Atlantidi” nego što prije mislilo. Također su objasnili da šesnaestostoljetni njemački redovnik po imen VValdseemiiller, koji je prvi napisao da je Amerika nazvana po istraživaču Ameri Vespucciju, nije znao ništa o templarsko-mandejskoj legendi o „Merici”. Redovni je čuo za novootkrivenu zemlju „Ameriku” i za istraživača Vespuccija te jednostavn povezao to dvoje. „Waldseemiiler je pogodio ime, ali ne i tumačenje”, kažu Knight Lomas. .Vrlo brzo nakon što je napisao te riječi, shvatio je svoju pogrešku te jav povukao svoju tvrdnju da je Amerigo Vespucci otkrio Novi svijet - ali tada je već bi prekasno...” „Standardna historiografska fraza o podrijetlu imena Novoga svijeta koja s