Đilas i Clanci
March 26, 2018 | Author: Jasmina Novaković | Category: N/A
Short Description
Download Đilas i Clanci...
Description
Veselin Pavlićević
Đilas i Članci
Podgorica, 2011.
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Sadržaj I. Milovan Đilas
Pravo na samoodbranu Đilasovi „Borbini članci“ Nova kasta u “Novoj klasi” Milovana Đilasa Svojina i svojinski odnosi u “Novoj klasi” Ideološko-partijska država u “Novoj klasi” Vlast i pobuna Svjedok moderne Crne Gore Disidentski intervjui Ratne staze - kazivanje svjedoka Lijeve greške – još jednom Dido - Đido Razgovor Adil beg Zulfikarpašić i Milovan Đilas Dr Dragutin Leković: Milovan Đilas i socijalizam
II. Članci
Antibirokratska revolucija i SDK Prevlaka Crtica o iskonstvu velikosrpske kulture Velikosrpski unitarizam B(m)račni par Pismo MMF-u Crtica o Koraksu Politički pepeo Partijske vizije Čelična pamet Događanje naroda Reforma i kriminal Vuk Drašković (skica) Crnogorstvo kao nadnacionalna prepoznatljivost Dr Novak Kilibarda Moć ljudskosti Spomenik Marku Miljanovu u Podgorici
5
7 9 27 39 51 61 65 73 95 101 109 113 121
147 149 155 159 163 167 171 173 175 177 181 185 187 191 197 203 205 209
3
Đilas i Članci Otac moderne Crne Gore: Trka je počela Crnogorski sport i politika U ratu nikad nema anđela Jovo Kapičić: Kratki usmeni memoari O jednom filmu Iz emigracije Ozbiljna šala Globalizam i mali narod Edvard F. Kenedi (1935-2009) Mihajlo Mihailov (1934-2010) Savremeni disidenti
4
213 215 219 223 229 233 237 241 251 253 257
Veselin Pavlićević
I. Milovan Đilas
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Pravo na samoodbranu Sa velikim interesovanjem pratili smo vaš feljton “Princ Politbiroa - istina o Milovanu Đilasu” autora Džavida Husića. Korisnost novih, ali naučno zasnovanih, viđenja naše Revolucije i ličnosti koji su u njoj učestvovale nesumnjivo su od velikog značaja za ukupno naše saznanje o slavnoj epopeji naše Revolucije i Narodnooslobodilačke borbe 1941-1945. godine. Jedna od nesumnjivo (kod nas) najviše osporavanih, negiranih, precrtanih, pa time i intrigantnih ličnosti naše revolucije i poslijeratne izgradnje (po silasku s vlasti) je i Milovan Đilas. Član najužeg partijskog rukovodstva, član Vrhovnog štaba, član Politbiroa CK KPJ, rukovodilac važnog AGIPTROP-a, predsjednik Savezne narodne skupštine FNRJ - koliko naša skromna saznanja sežu - zanesenjak i pobunjenik sopstvenog vjerovanja, bio je i ostao misterija naše doratne, ratne i poratne istoriografije. Doduše, brojnost kritičkih pisanja naročito u posljednje vrijeme o revolucionarnom, literarnom i drugom djelovanju bivšeg državnika (Milovana Đilasa) uvećava njegovu enigmu. No, neprestano vraćanje na početak i njegovo iznova precrtavanje izgleda potvrđuje i upućuje na davno izrečenu tvrdnju “o pravdi sa više početaka”. Vaš feljton smo pratili i shvatili kao pravdu sa jednim, ali ne i jedinim početkom i mi ga kao takvog možemo razumjeti. Međutim, ne samo intelektualna radoznalost već i civilizacijsko, humano, demokratsko i nadasve moralno pravo (ali i obaveza) svake ličnosti jeste pravo na samoodbranu intelektualnog, stvaralačkog i drugog integriteta svakog čovjeka, pa time i Milovana Đilasa. Humanost ideje socijalizma jeste u afirmisanju i potvrđivanju svakog čovjeka. Ukoliko društvo socijalističkog samoupravljenja pretenduje na ostvarenje ove vrijednosti-projekcije, ne možemo sa “bijelim mrljama” prošlosti ravnodušno očekivati našu budućnost. One će uvijek postojati i buditi našu sumnju bez obzira na to koliko puta bile 7
Đilas i Članci ponovljene ukoliko nemaju pravo glasnosti ljudi i njihove ideje sa kojima se ne slažemo ili ne moramo slagati. Takav pristup bio bi pošten i odgovoran odnos prvenstveno prema svojim čitaocima i to morate shvatiti i prihvatiti kao imperativ vaše uređivačke politike. Vaš feljton “brani sebe od drugih”, ali ne i “druge od sebe” što ne služi na čast ugledu vašeg lista. Stoga se zalažemo (a to smatramo i časnim odnosom i prema sebi) i dižemo glas protesta protiv apriornih osuda kojima je ovaj čovjek kod nas već decenijama izložen anatemi (sa izuzetkom lista Start, Književna novina, NIN iz ove godine). Zalažemo se za nejunačenje prema onome kome nije omogućena sloboda javnog govora, jer slobodu i shvatamo kao pravo na razlike. Zalažemo se da Vaš list u nekom od narednih brojeva omogući i Milovanu Đilasu pravo na odbranu. Naša zalaganja su principijelnog i etičkog karaktera. Nadamo se ili bar želimo da vjerujemo da dolazi vrijeme zaista “nove filozofije razvoja” i novostečenih demokratskih šansi gdje će pravo javnog izražavanja svakog pojedinca (u ovom slučaju Milovana Đilasa) biti opšte pravo za sve nas. Srdačno, Mr Veselin-Mitko Pavlićević; Milenko Savović, arh.; mr Božidar Šišović; Mr Veselin Pavićević; prof. dr Slobodan Vujošević (“Pobjeda”, 30. V 1989. godine)
8
Veselin Pavlićević
Đilasovi „Borbini članci“ Milovan Đilas u „Borbinim člancima“ nije ništa drugo uradio osim što je prvi upro prstom, otkrio i hrabro javno ukazao na probleme tadašnjeg jugoslovenskog post-revolucionarnog bremena Jedna od najvrijednijih zaostavština Milovana Đilasa su njegovi članci iz 1953/54. godine. Riječ je o (pred)disidentskim „Borbinim člancima“ (ukupno 14) i člancima iz časopisa „Nova misao“ (ukupno 6).1 „Borbini članci“ izlazili su u periodu od 11. XI 1953. godine do 7. I 1954. godine ili 57 dana. Članak „Nordijski san“ od 29. I 1954. godine pisan je desetak dana poslije Trećeg plenuma CK SKJ na kojem je Milovan Đilas osuđen zbog „revizionizma“. Ovaj članak je objavljen prvi put tek 1.decembra 1961. godine. Članci iz „Nove misli“ izlazili su tokom 1953. godine do 14. januara 1954. godine. Svi članci jedinačno i zbirno (svega 20 članaka) i danas su gotovo nepoznati našoj široj čitalačkoj, pa čak i diskrecionoj tj. naučnoj javnosti. Istu sudbinu zabrane imali su i kasniji Đilasovi veliki disidentski intervjui i ostali članci objavljivani po raznim svjetskim listovima tokom ‘60-tih, ‘70-tih i ‘80-tih godina prošlog vijeka. Dakle, riječ je o prošloj i sadašnjoj totalnoj zabrani, pa otud i pokušaju precrtavanja i zaboravljanja Đilasovih istorijskih „Borbinih“ i drugih članaka i knjiga u kojima je pisao o političkoj potrebi hitne i neophodne liberalizacije socijalističkog društvenog poretka u Jugoslaviji. 1 U časopisu „Nova misao“ objavljen je čuveni prozno-satirički članak političkog i dokumentarnog karaktera „Anatomija jednog morala“
9
Đilas i Članci „Borbini članci“ su danas važni i iz jednog veoma pragmatičnog, eksternog razloga. Razlog je vezan za aktuelne evropske i evroatlanske procese i integracije post-socijalističkih zemalja u EU, pa tako i Crne Gore. Jedan od uslova priključenja bilo koje bivše socijalističke zemlje moćnoj evropskoj zajednici naroda (EU) jeste i prevrednovanje domicilne tzv. „ideološke istorije“. (Kod nas se krivo - a posebno u Srbiji- ta istorija naziva „pobjednička istorija“. Ideološka istorija je mnogo širi kulturni pojam od njenog „pobjedničkog“ tj. ratnog sužavanja i skraćivanja.) Evropa postulira da se na duhu ideološke istorije i kulture i idejnih zabrana ne može graditi moderna, proevropska sadašnjost i budućnost. Ideološka prošlost, pa još komunistička, je gnjila prošlost koja nije čvrst temelj za razvoj evropskog duha vladavine prava, državno-liberalne ekonomije, duha razvoja i rasta raznih ekonomskih i drugih tržišta ili na kraju krajeva razvoja duha individualne slobode kojoj Evropa teži. Radi primjera, Česi su prije ulaska u EU prevrednovali - i još rade na tome - svoju socijalističku istoriju (prošlost) na preko 1.700 stranica i objavili III-tomno urgentno izdanje. (Sa ovim prevrednovanjem vezan je i kasniji veliki „slučaj Kundera“.) Slično su uradili Poljaci, Rumuni, Bugari, Slovenci. Nešto ranije „Istočni“ Njemci a danas Hrvati. Dakle, i Crnu Goru čeka isti put kulturnog prevrednovanja svoje ideološke prošlosti - pa otud i Milovana Đilasa - ukoliko želimo ulazak u Evropsku Uniju. Ovaj uvod o „prevrednovanju“ domicilne ideološke istorije je neophodan, jer je direktno vezan za Đilasove „Borbine“ članke i liberalne inicijative koje oni u sebi sadrže. Prevrednovanje podrazumijeva vezivanje za crnogorski liberalni temelj gdje je Milovan Đilas nezaobilazni, najvažniji i početni dio. Sa druge strane, današnji „embargo“ koji je i dalje dominantan nad „Borbinim člancima“ 10
Veselin Pavlićević Milovana Đilasa kao i ukupnim njegovim pisanjem, može ukazivati da crnogorska kulturna i politička elita još imaju odbojan stav i otpor prema crnogorskoj evropeizaciji i društvenoj liberalizaciji.
I
Zašto su danas Đilasovi „Borbini“ članci - da kažem interno – važni, pa na neki način i važniji od njegovih intervjua koji su, smatramo, njegova najveća kulturno-disidentska zaostavština. Naravno, uz knjige „Nova klasa“ i „Nesavršeno društvo“. „Borbini“ članci su značajni kao velika moralna zaostavština. Članci su Đilasova opomena koja je na vrijeme ukazivala društvu, eliti i partiji (SKJ) šta je nekontrolisana vlast, kako se ona formira, zašto funkcioniše vlast bez opozicije, kako partija stvara birokratiju (klasu) kao zasebnu i višu privilegovanu kastu, kakva je uloga svojine i kako se odvija njena partijska „preraspodjela“ u socijalističkom društvu. Đilas se u „Borbinim člancima“ zalaže za otvoreno i javno sukobljavanje različitih političkih stavova, za legalizovanje opozicionih grupa, traži da policija i sudovi štite zakonitost itd. Dakle, „Borbini članci“ su kritika društvenog poretka i početka i pored toga što su dijelom ideološki obojeni kao na primjer upućivanje na „otvorenu“ i „slobodnu“ diskusiju unutar Socijalističkog saveza i drugo. „Borbini“ članci nam danas - poslije 50-tak godina - na prvi pogled mogu izgledati „demode“, banalno, opštepoznato i simpilifikantno pisanje. Ali nije tako. Ili malo preciznije, „đilasovski“ rečeno: i jest i nije istovremeno. Po površini sva ta Đilasova „Borbina“ zaostavština su prva velika svjedočanstva o nastojanja vlasti i partijske birokratije za „kočenjem“ vremena i prostora i njegovom nemijenjanju, netalasanju. Istovremeno, članci su Đilasova oštra kritika komunističkog vremana u Jugoslaviji i njene vlasti. Prirodno je da je svako političko kritičko sazrijevanje proces. Tako 11
Đilas i Članci je bilo i kod Milovana Đilasa. Njegovo odvajanje od globalne ideologije komunizma, partije, ratnih drugova i nadasve Revolucije 1941.-1945. godine je bio proces i lična drama koja je počela krajem Drugog svjetskog rata a završila se krajem 50-tih godina. Ispod komunističke ideologije i vremena Titove vlasti, ljudi kao pojedinci u ‘50-tim godinama su bili sitni, nevidljivi, zaboravljeni. Oni su obezličena statistika i nazivaju se u partijskoj propagandi „masa“. Đilas je u „Borbinim“ člancima prvi „ugledao“ žive ljude i zavirio u stvarnost ispod fikcije. Odrekao se ideologije i počeo u člancima da otkriva i skida razne maske sa partijske, vlastodržačke birokratije i „kastokratije“. U „Borbinim“ člancima značaj je u početku, moralu ali i ličnosti kao „krunskom svjedoku“. Đilas u člancima kritikuje, opominje, predlaže i suprotstavlja se dojučerašnjim „drugovima“ iz vlasti. Time je Đilas masovno stvarao svoje neprijatelje, ali i neprijatelje slobode. Stati ispred „crvenog točka istorije“ i suprotstaviti mu se, kako je pisao kasnije Aleksandar Solženjicin, nije bilo prosto i lako. Đilas je stao. Točak je mljeo njega, ali i on je lomio točak. Mnogi danas kažu da je Đilas u „Borbinim“ člancima bio u pravu, ali je suviše „rano propjevao“. To je lažni stav i providna zamka protivnika slobode. To je pokušaj opravdanja moralno poražene kulturne i političke elite koja nije mogla i smjela da podigne glavu i vidi buduću dramu „iza brda“ koja se završila ‘90-tih godina prošlog vijeka. Znamo kako tragično i sramno. Za svaku vrstu kritike i stvaralaštva, a za Đilasovo političko disidentsvo posebno, potrebna je univerzalna vizija, strast, moral, hrabrost i kamena upornost. Đilas je sve to imao. I to tim redom. Jedini u nas. Prvi u Crnoj Gori poslije Marka Miljanova.
II
Pedesete godine XX vijeka su godine stabilizovanja i početaka duge ere Titovog totalnog, dogmatskog vladanja. Sa druge strane i 12
Veselin Pavlićević uporedo s tim, to je i era Đilasove dugotrajne disidentske karijere i zalaganja za novu, liberalnu, demokratsku organizaciju Jugoslavije. Dakle, to je vrijeme gdje su se suprotstavile dvije krajnosti: jedna dogmatska i praktična (Titova) i druga idejna i liberalna (Đilasova). Ishod je danas poznat. Ideje Milovana Đilasa su pobjednička i sveprisutna, društvena realnost u nas i u demokratskom svijetu, dok je samo ružno sjećanje ostalo kao spomenik jednom vremenu u kojem se snažna Titova ličnost nametnula društvu ukidajući mu pravo na politčiki život i slobodnu misao.
III
Šira čitalačka javnost (narod), dakle vraćamo se „Borbinim“ člancima Milovana Đilasa, nije imala priliku da pročita i upozna se sa Đilasovim člancima poslije januara 1954. godine. Podsjetiću da je Milovan Đilas sišao s vlasti januara 1954. godine. Koliko je popularnost tih liberalnih članaka bila velika krajem 1953/54. godine, potrebno je samo navesti podatak da je partijski list „Borba“ u vrijeme objavljivanja članaka imala skokovitu čitanost. Tiraž „Borbe“ je, sa nekih 30.000 primjeraka, koliko je „Borba“ do pojave Đilasovih članaka dnevno prodavana, porastao na oko 300.000 dnevno prodatih primjeraka. Takođe, samofinansirajući liberalni mjesečni časopis „Nova misao“ prodavan je u 12. 000 primjeraka. Izlazio je od januara 1953. godine do januara 1954. godine. Njen uređivački odbor je bio impozantan: članovi Milovan Đilas, Miroslav Krleža, Oskar Davičo, Milan Bogdanović, Bora Drenovac, Dušan Kostić, Mihailo Lalić, a od septembra 1953. godine Vladimir Dedijer. Skender Kulenović je bio glavni i odgovorni urednik. Za vrijeme u kojem su „Borbini članci“ objavljivani, pa čak i danas, riječ je o impozantnim ciframa. Međutim, iza ove „skokovite“ 13
Đilas i Članci statistike o tiražima, kao i kod svake statistike, stoji nešto mnogo suptilnije a to znači skrivenije i značajnije. Pedesete godine prošlog vijeka u Jugoslaviji - da se još jednom podsjetimo na njih, ali sa druge, društvene strane - su godine stabilizacije komunističke vlasti poslije velike antifašističke revolucije koju je napravio mali balkanski narod ili mali Yu-narodi pod vođstvom komunista i Tita (Drugi svjetski rat i ‘48-ma godina). Istovremeno, to je kulminirajući period pobjedničke slave i euforije jedne ideje i jedne ideologije koja je takoreći „u paketu“ porazila i Hitlera i Staljina. S druge strane, to je i period „upoznavanja“ i postepenog otrežnjenja pojedinaca, pa i dijela naroda kakva je ta vlast i kako je opasno suprotstavljati joj se. O pokušajima individualnog, grupnog, planiranog, organizovanog unutrašnjeg mijenjanja vlasti da i ne govorimo. Riječju, ‘50-te godine su godine postepenog „buđenja“ društva iz svijeta (ideološke) fikcije u svijet (socijalističke) stvarnosti. A ta stvarnost je bila takva da se Titova vlast nije smjela kritikovati ili dovesti u pitanje bilo kakvom organizovanom idejnom akcijom van Partije ili kroz Partiju. Takođe, i na spoljne uticaje sistem je bio rezistentan. Naročito poslije ‘48. godine i pobjedničkog Titovog trijumfa nad Infombiroom i Staljinom. Dogmatizam i strogost Titove vlasti se sprovodila na razne policijsko-vojno-propagandne načine. „Zidovi imaju uši“ je bila važna, raširena, inteligentna „narodna“ dosjetka koja je čak preventivno samoparalisala namjeru kakvog buntovnog pojedinca da se suprotstavi vlasti. Takođe, vlast je organizovano širila koncentrične krugove straha oko sebe preko OZNE, UDBE, propagande, vojske, partijskih kongresa, milicije, novinara. Doduše, sve su revolucionarne, totalitarne vlasti takve. Nije to ništa novo u istoriji revolucija. Međutim, „specifikum“ komunističkih revolucija – pa tako i jugoslovenske - je nešto drukčiji. U osnovi komunističke revolucije su permanentno totalitarne nad cijelim 14
Veselin Pavlićević društvom: prije, za vrijeme i, što je naročito opasno po demokratsku stabilnost društva, poslije osvajanja vlasti. Snaga iluzija koju je komunistička revolucija stvarala, i kod onih koji tu iluziju stvaraju ali i kod naroda, traju dugo i poslije oružane borbe. Đilas je negdje kasnije pisao - po sjećanju - da komunistička revolucija sije najveće istorijske obmane i najdugotrajnije iluzije, naročito poslije Revolucije. (Iluzije se „upakuju“ u vlast nadmoćne, nadnarodne, disciplinovane i strogo hijerarhizovane partijske organizacije.) Prvo i daleko najvažnije saznanje iz „Borbinih članaka“ Milovana Đilasa jeste da je narodu neko „ukrao“ slobodu stavljajući mu „flaster“ preko usta, a pogled mu usmjerio i ukočio ka horizontu i čekanju „srećne budućnosti“ i dolasku „savršenog društva“. Milovan Đilas u „Borbinim člancima“ nije ništa drugo uradio osim što je prvi upro prstom, otkrio i hrabro javno ukazao na probleme tadašnjeg jugoslovenskog post-revolucionarnog bremena. Onako kako je on to „breme“ tada vidio. Kaže se da su svi generali pametni „poslije bitke“. Đilas je bio „ispred bitke“.
IV
Jedna vrijedna mudrost, pripisuje se da je nastala u Kini, kaže da je u korijenu, dakle početku, sve. Ako je to tačno, a trebalo bi da su sve tajne tamo, onda je još jedan dublji korijen od „Borbinih članaka“ bio u Đilasovom značajnom ratnom „liberalnom“ pismu ili proglasu (naredbi) od 22. jula 1941. godine. Iz tog pisma jasno je mnogo toga. Jasan je Đilas i njegov tadašnji revolucionarni zanos za slobodom, vladavinom prava, pravo glasa i izbora žena, nacionalnu ravnopravnost.
Poslije Drugog svjetskog rata, Đilas se u više tekstova, a posebno u dužem članku „Problem školstva u borbi za socijalizam u našoj zemlji“ („Borba“ 3.,4., i 5. januar 1950. godine), protivi odbacivanju u cjelini školskog sistema koji je bio u Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata. Zalaže se za smanjenje uloge birokratije i blisku prosvjetnu saradnju šest YU-republika. U istom članku isti15
Đilas i Članci če potrebu o većoj pažnji učenja stranih jezika kao i povećanju broja klasičnih gimnazija. Zalaže se za slobodnu diskusiju između profesora i studenata o pitanjima iz društvenih nauka. Sa ovim liberalnim počecima i konceptima Milovana Đilasa povezan je i njegov politički esej „Savremene teme“ („Borba“ 1950.) u kojem autor oštro kritikuje sovjetsku politiku prema Jugoslaviji. Napada sovjetsku birokratiju, ali i već tada zaključuje da se i u Jugoslaviji dio komunista pretvara u birokratiju koja sa visine vlasti „ne vidi“ pa i prezire svoj narod i da se tome treba suprotstaviti demokratskim radom s ljudima i primjenom socijalističkih zakona. Dakle, između njegovog ratnog „liberalnog“ pisma iz 1941. godine, „Borbinih“ i drugih članaka, knjige „Nova klasa“ i intervjua iz perioda ‘60/’70/’80-tih godina, jasna je uzročna veza. Jasna je Đilasova čvrstina, konzistentnost i hrabrost za hitnim društvenim promjenama i prilagođavanjima Titove vlasti realnostima i potrbama života i demokratiji u društvu. Ono što nije jasno u svemu tome jeste da će zbog svega toga autor robijati i jedva živu glavu spasiti. Dakle, danas je teško objasniti zašto robija neko ko se bori za slobodu i demokratiju u jednom društvu. Doduše, poznato je da je barem polovina mračne ljudske prošlosti napravljena upravo na tom „čuđenju“: zašto se hapsi sloboda ili da budem neophodno ciničan - zašto se sloboda nekad i negdje „čuva“ u zatvoru kao što se „čuvao“ Milovan Đilas. Normalne, samokritične, demokratske, liberalne, razvojne vlasti, pojavu „Borbinih članaka“ Milovana Đilasa bi propratile kakvim simpozijumom, dakle grupnim promišljanjem i raspravom kako i kuda dalje razvijati jugoslovensko društvo, a ne utamničenjem i zabrani ideji-inicijativi i njenom autoru. Sa percepcije vremena i budućnosti, čim su se članci pojavili - to je možda brzi istorijski paradoks - Đilas je kao začetnik slobode već postao pobjednik. Politički dogmatizam je bio idejno načet i po16
Veselin Pavlićević red toga što se još dugo održavao na vlasti silinom inercije i slave Revolucije 1941.-1945. godine i drugih mehanizama vlasti. Niko, a naročito kulturna i politička javnost u Jugoslaviji Đilasov idejni, liberalni iskorak nije smio da prizna kao društvenu neophodnost i progres. Čak naprotiv. Čovjek je prikovan na stub srama i razapet. Samo što nije bio spaljen. Valjda bi „spaljivanje“ (ubistvo) bilo suviše očigledno. Podsjećalo bi na stariju i mračniju istoriju, iako su bile strogo zabranjene, dakle „spaljene“, njegove knjige i „Borbini članci“ do dana današnjeg. Formalno-sudski, Milovanu Đilasu je prvi put suđeno ne zbog „Borbinih članaka“ već zbog toga što je u intervjuu 25 XII 1953. godine „The New Jork Times“-u iznio „da u Jugoslaviji nema slobodne političke diskusije i demokratije kao na Zapadu, da je politički sistem u Jugoslaviji zapao u idejnu i političku stagnaciju, da u njemu vlada monopol Komunističke partije, da su se na vlasti zacarili najreakcionarniji elementi, da je sistem blizak staljinizmu, da demokratske snage u nas nemaju svoje političke partije, da KPJ svojom lenjinskom ortodoksijom plaši seljake što je dovelo do zapostavljanja poljoprivrede i do mnogih nevolja u privredi, da vodi klevetničku kampanju protiv Jugoslavije itd.“. Uz navedeno potrebno je reći da su sva Đilasova suđenja bila „in camera“ tajna suđenja, bez prisustva javnosti i svjedoka. Neka vrsta „moskovskog procesa“ na domaćem tlu. Mada, kad su u pitanju otpadnici-krunski svjedoci, pa tako i Milovan Đilas i njihova pobuna protiv totalitarne vlasti, više se sudi ličnostima a manje djelu. „Zlodjelo“ koje ta ličnost uradi čak nije ni važno. Važna je posredno upućena, egzemplarna partijskomilicijska poruka „masi“: da se niko ne „drzne“ suprotstaviti ovoj (Titovoj) vlasti. Poruka vlasti je važna i „vaspitna“ čemu je i služio dugo godina famozni član 118 Krivičnog zakona. Takva suđenja su brza suđenja. Traju svega nekoliko dana, kao u Đilasovom slučaju.
V
Šok u ukupnoj jugoslovenskoj javnosti, a naročito u političkoj eliti, izazvao je već prvi njegov „Borbin“ članak „Novi oblici“. Članak je izašao 11. novembra 1953. godine. 17
Đilas i Članci „Sve velike ideje, -počinje Đilas svoj prvi članak „Novi oblici“ i s njim svoju bogatu zatvorsko/disidentsku karijeru - svi veliki pokreti u istoriji bili su poraženi ako nijesu našli svoj specifičan, konkretan put kroz život. U stvari, oblici njihovog života nijesu bili u skladu sa stvarnim potrebama i sviješću masa.“ Nešto dalje piše: „Svi oblici javne aktivnosti moraju biti novi. Ali novi ne mogu biti bez diskusije, bez ispoljavanja raznovrsnih mišljenja. Moramo, dakle, učiti i naučiti da poštujemo tuđe mišljenje, makar nam izgledalo i glupo i konzervativno (konzervativno kao socijalističko). Moramo se privići i da sa svojim stavovima ostajemo u manjini, makar bili u pravu, a da pri tome ne mislimo da socijalizam, revolucionarne tekovine i sl. moraju propasti“. Danas su ove riječi srećom sasvim obične, prirodne, nijesu nimalo jeretičke. Ali, 1953. godine itekako jesu. Đilas tekstom cilja vrhovnu vlast, dogmatiku, ideologiju, partijske centralne komitete i lokalne komitete i birokrate u državnoj upravi kojima se osladila bespogovorna moć jednoumne silateljske prakse. Dakle, Đilas idejom o slobodnom i otvorenom društvu počinje da straši Titovu vlast i stvara paniku kod njegovih podanika. Time je masovno proizvodio svoje neprijatelje. Koliko su važni „novi oblici“ za sadržinu socijalističkog društva Đilas objašnjava u svom drugom članku „Važnost oblika“. Đilas se u članku pita „Šta je forma (oblik)?“ i objašnjava „To su, prije svega, zakoni pošto oni umnogome regulišu način života ljudi. To su, dalje, moralne društvene norme, utvrđene navike u odnosima između ljudi, način diskusije, donošenje odluka itd. itd. Ukratko dalje piše Đilas - radi se o tome kako ćemo živjeti, kako rješavati sporove i neslaganja među sobom. Njegovanje i razvijanje formi, pošto već imamo socijalističku sadržinu, znači: dovođenje u sklad način života (u stvari – društvenih odnosa) s društvenom osnovom 18
Veselin Pavlićević (svojinom). Dovođenje u sklad forme i sadržine je stalan proces, jer je i rušenje tog sklada stalan proces. A dovoditi ih u sklad danas znači - njegovati i razvijati demokratiju. A i nešto više i trajnije i dalekosežnije od demokratije -njegovati i razvijati očovječene, prirodne odnose među normalnim, običnim prirodnim ljudima. To znači - omogućiti diskusiju i kritiku, i to na danas jedino mogući demokratski, civilizovani – način. To znači sve – očovječiti, stalno kretati sadržinu socijalizma i demokratije, onu sadržinu koja je za obične ljude i za njihov život, u stvari, jedino i važna, pravo na međusobne odnose, društvene odnosu stvari, uređuju sve slobodnije i samostalnije.“ Dakle, Đilas produbljuje herezu. Ako je vrh Partije mogao pristati na „nove oblike“, taj vrh nikada nije mogao pristati na slobodu ideja, slobodu mišljenja i slobodu inicijativa ni u Partiji ni izvan Partije. Za njih je sloboda i demokratija budila strah od promjene vlasti. Domašaji funkcionerskog mišljenja su partijske „formulacije“ kao sužena i ukalupljena svijest. Tako je gotovo refleksnom brzinom Đilas ukočenom partijskom vrhu, ali i šire, postao smrtni neprijatelj.
Njihov strah Đilas „umiruje“ sljedećim člankom „Za sve“ ili preciznije jednom liberalnom idejom podijeljenom u 14 novinskih nastavaka. U njemu Đilas piše kako se „često čuje: naša demokratija nije za sve, nije za njene neprijatelje, za njih nema demokratije.“ I nešto dalje „oni smatraju (misli se na partijsku birokratiju-V.P.) da sloboda nije za sve, nego samo za njih, budući sebe smatraju – a naročito žele da ih drugi za takve drže – najnaprednijom, većom i sl. snagom društva (naroda).“......“Otud izgleda da je za komunistu-demokratu, za socijalistu, nejjednostavnije i najprirodnije da bude - demokratija za sve.“ Na pitanje „Zašto demokratija i za buržoaziju?“ Đilas odgovara „da zakon važi i za njega, da se ni njemu (buržuju -V.P.) ne može dogoditi ništa mimo zakona. Dakle, stvarna jednakost (formalna postoji u svim našim zakonima) pred zakonima, to je oblik koji jedino može da spriječi subjektivno i samovoljno određivanje - a time i razaranje - granica između socijalističkih i reakcionarnih snaga.“ 19
Đilas i Članci Kod nas – zaključuje Đilas- „buržoaziji je i stvarno i formalno osporena ravnopravnost. Ona je ravnopravna, u stvari, samo ako ne dejstvuje kao klasa i kroz svoje klasne organizacije, tj. svaki buržuj je ravnopravan samo kao individua, kao građanin. To je stvarno stanje. Protivrečno je: ravnopravnost individua pred zakonom, a stvarno osporavanje tim individuima kao pripadnicima klase da budu ravnopravne. Likvidacija tog (klasnog -V.P.) protivrečja vodi, u stvari, ka ukidanju i same demokratije, kao klasnog nasilja (većine nad manjinom) u najidelnijem slučaju. I to protivrečje rađa svakojake antidemokratske ispade, samovolje i nezakonitosti.“ Tradicionalna društva tek izašla iz Revolucije na sve što je novo pa još slobodoumnije, teško se navikavaju. Čak tu „novost“ o potrebi za slobodom i slobodnom akcijom apriorno smatraju zlom. Donosi im nesreću i oduzima privilegije vlasti. Tako je bilo i sa partijskom visokom, višom i nižom birokratijom kad je čitala Đilasove članke. U članku u nešto dubljem nivou on „skenira“ stratifikovani klasni dogmatizam nastao iz Revolucije dajući članku univerzalni značaj. U članku „Bez zaključka“ Đilas zaključuje da su „revolucije... neostvarive bez onih koji do kraja vjeruju u ideje i ideale i dosledno se njih drže.“ Revolucija je - piše dalje Đilas - „srušila staru vlast. Sada se drukčije život - normalan socijalistički ako bi se tako moglo reći - probio se i probija na sve strane. Treba podići industriju, preobraziti selo: treba razmahati kulturu i demokratizovati vlast.... Sada se radi o evolutivnom društvenom kretanju, dugom i manje-više sporom, a ne o prelomu, kakav se događa veoma rijetko u životu naroda i to samo u revoluciji, kada se sve snage i svi oblici svedu na jedno - na revoluciju, na borbu za vlast“. „Kruto zaključivanje više ne odgovara, smatra Đilas, novoj postrevolucionarnoj stvarnosti. Ta stvarnost ne traži neko definitivno i jednim udarcem razmrsivanje. Nova stvarnost traži stalnu, pipavu, opreznu i svestranu borbu za nove oblike društvenog organizovanja.“ Partijska birokratija i vlast je nedorasla izazovima post-re-
20
Veselin Pavlićević volucionarnog vremena“, zaključuje Đilas. Zato je partijska birokratija društveno opasna. Ona nema cilja osim potrebe za ličnim i nekontrolisanim vladanjem. (Demokratija im ograničava moć. Partijska i administrativna birokratija je na javnu pomen riječi „demokratija“ ili „sloboda“ već počinjala da sklapa svoje pištolje.)
Cilj nije niti može biti komunizam, iznosi jeres Đilas u sljedećem članku („Ima li cilja ?“). „Etapa u razvoju društva nema osim stalnog i protivrečnog društvenog kretanja.“ To je neminovnost. Nije važna nova vlast, piše dalje Đilas, već da nova vlast funkcioniše demokratski. Za demokratske forme se mora svakodnevno boriti. Birokratija mrsko gleda „Borbine članke“, a i Tito se početkom decembra vrlo zainteresovao za članke. Negativno gleda Đilasova „Borbina“ pisanja. Pogledi dojučerašnjih komunističkih drugova se skreću. Cilj je odabran. Samo treba pustiti strijelu na Titov znak. No, i Đilas žuri. U „Novim sadržinama“ Đilas razmišlja o Revoluciji iz vizure bivšeg revolucionara kome je jasno da se nijedna revolucija ne može spasiti svojom prošlošću i njenom slavom. Stoga „revolucija mora naći nove ideje, nove oblike, nove pozicije, drukčije od nje same. Revolucija mora da nađe nove zanose jer nove generacije u hiljadama stupaju u tu novu stvarnost koji mogu samo stvaranjem, modernim radom da premaše slavu i zanos starijih drugova. Bez tog stvaranja i sama Revolucija je za mlade naraštaje breme, slavna tradicija, ali ne i život. Revolucija se mora preobraziti, ako neće da bude ugašena, - u demokratiju i socijalizam, u nove humanističke odnose. To je njena budućnost “ zaključuje Đilas. „Ideali su smrtni i prolazni“, piše Đilas u članku „Ideali“. Ideali „nastaju i traju sa realnošću koja ih je proizvela i mahom nestaju s njom, da ustupe mjesto drugima. Pa, i isti „ideal“ „zna“ da se preruši u novu stvarnost (podvukao V.P.), u novu epohu, brižljivo čuvajući pod starim kitnjastim i idealnim ruhom novu-rugobnu i neidealnu - sadržinu“. 21
Đilas i Članci Ako bi za trenutak zastali i analizirali „prerušavanje ideala“, lako bi otkrili da je upravo Đilasova percepcija iz ‘53-će godine i njegov pogled u budućnost isto što i gledanje tragike koja će nas ‘90-tih godina zadesiti. Komunisti će se u samoslomu komunizma, kameleonski prerušiti i adaptirati u etno-nacionaliste (četnike/ustaše/ baliste) u interesu očuvanja svoje vlasti. Đilas je davno shvatio i javno ukazao šta je i šta su „maske vlasti“ i kakav je adaptabilni značaj maske u cilju čuvanja vlasti. Slavna je fusnota u njegovom članku „Opšte i posebno“ gdje govori da su se „stvari okrenule: od nužnog monopola partije u ratu ka nužnosti ukidanja tog monopola u socijalizmu.“ Đilas u članku već sa distance govori o monopolu partijskih profesionalaca. Partijska i druga birokratija je bila sve više ogorčenija na Đilasa. Čak možda više na njega kao „Titovog miljenika“ nego na članke. Međutim, njihovu zabrinutost Đilas „umiruje“ člankom „Konkretno“ u kojem sumira da su sve nove ideje uvijek počinjale kao ideje manjine. „Ljudi ne misle kolektivno, iznosi Đilas, iako svi misle. Ali misao jednog ili više njih može postati kolektivna.“ Još kad je dodao “svaka društvena reakcija počinjala je i završavala svoj život (podvukao V.P.) sa ideološkim monopolom, s proglašavanjem svojih ideja za jedino spasavajuće“ partijska birokratija već je zabrinuto gledala u Tita kao spasioca. Sa visine i žaljenjem Đilas gleda njihov strah za očuvanje monopola vlasti. Međutim, birokratija još nije dobila signal „odozgo“ za napad na Đilasa. Posebno crnogorska. Možda je računala da je „to lukavi Titov trik“ da se iskušaju. Takvo je ponašanje ljudi u religijama, ali i u ideologijama. Đilas im u članku „Odgovori“ nudi pokretanje nove društvene svijesti, nove ideologije na osnovu nove prakse. To je, u stvari, izlaženje iz učaurenosti, iz zatvorenog (partijskog) kruga, u „obični svijet“ običnih ljudi. „Pa i naš birokratizam -nastavlja Đilas - ne može 22
Veselin Pavlićević a da ne bude pomalo staljinistički, u neku ruku jugoslovenskim staljinizmom.“ Zato je svaka kritika birokratizma „svaka borba mišljenja dobrodošla za samu stvar. A nova i demokratska praksa pogotovo. Ta se borba može privremeno ukočiti i usporiti, ali se ne može zaustaviti“, jasan je Đilas. Jedna od osnova njegove slavne knjige „Nova klasa“ jeste članak „Subjektivne snage“. U njemu Đilas prvi put partijsku birokratiju naziva „kastom“. To je grupa „partijaca“ koja se stratifikovala u nešto zasebno iznad i izvan društva. Ona je jedino svjesna „konačnih ciljeva i istina“ i niko drugi. „Ukrivanje stvarnosti i tendencija na osnovu idejne i političke pripadnosti, ima za cilj posebni, privilegovani položaj u društvu odnosno nad društvom.“ U istom članku Đilas demaskira parazitizam partijske birokratije koju „odozgo tjeraju na aktivnosti, a one ne znaju šta da rade jer nemaju šta ni da rade u starom obliku. Teme za ideološko sastančenje, smišljaju se u kancelarijama komiteta, zastarele su i dosadne.“ Ukalupljenu svijest partije i partijske birokratije, Đilas „ohrabruje“ člankom „Objektivne snage“. Promijenjene spoljne ili objektivne okolnosti imaju za posljedicu potrebu slobodnog ispoljavanja različitih mišljenja o unutrašnjim društvenim pitanjima. Kratak rezime svojih pisanja u „Borbi“ Đilas iznosi u svom najdužem članku koji nosi naslov „Savez ili partija“. „Socijalističku svijest ne predstavljaju samo komunisti nego i široki slojevi društva. Stara KPJ u stvarnosti više ne postoji, otkriva Đilas, već postoje ljudi o kojima se mora voditi računa.“ Dakle, Savez komunista treba „arhivirati“ i pretvoriti ga u savez idejno bliskih ljudi. „KPJ je bila dobra – onakva kakva je bila - za pripremu oružane borbe i za oružanu borbu (podvukao V.P.). Ali danas ona ne može, ostajući onakvom, a da ne zadržava razvitak. Ne mogu danas njeni nekad revolucionarni oblici da se ne pretvaraju u nedemokratizam i samovolju, budući ne odgovaraju potrebama i težnjama socijalističkog društva“. 23
Đilas i Članci Dakle, Đilas se još jednom dotakao neophodnosti hitnog mijenjanja temelja društva, a to je krunska opasnost za vlast i lično Tita. Seriju „Borbinih članaka“ Đilas prisilno završava člankom „Revolucija“ u kojem se Đilas zalaže za evolutivno i mirno kretanje društva u duhu novog vremena i prakse i novonastalih međunarodih okolnosti. Danas je, zaključuje Đilas, „revolucija isto što i borba za demokratiju i konkretne demokratske oblike a ne borba za vlast“. „Ako neko zaista hoće danas da bude revolucionar, da se odvoji od prošlog i konzervativnog, on to može biti samo ako se bori za demokratiju, za nove konkretne demokratske oblike“, uporan je Đilas. „Dušu revolucije moguće je sačuvati samo u stvarnoj slobodi, jer nju je i izvršio slobodan čovjek za slobodu i u ime slobode.“ Članak se završava prijetećom rečenicom po dogmatsku Titovu vlast da „istina i ne postoji drukčije nego kao istina u razvitku“. Sedmog januara 1954. godine završena je serija Đilasovih „Borbinih“ članaka, ali to je početak pisanja globalno važne knjige „Nova klasa“. „Borbini članci“ su bili hrabra i neophodna „izlaznica“ iz svijeta komunističke fikcije i vlasti, ali i „ulaznica“ za otpadničko/ disidentsko tumačenje svijeta realnosti.
VII
I za kraj kratkog pisanja o „Borbinim člancima“ u vidu zaključka u jednoj crtici treba reći još i ovo. Ima jedna sjajna – pripisuje se možda i s pravom Crnoj Gori – poslovica koja kaže da „svako vrijeme svoje breme nosi“. Za rješavanje tog i tadašnjeg „bremena“ bila je potrebna, smatrao je Đilas, nerevolucionarna, nepartizanska, drugačija, nova, moderna, demokratska, evolutivna pamet. Ali ispred pameti, potrebni su bili lični moral i hrabrost. Đilas je imao - dakle to „Borbini članci“ jasno kazuju - viziju i snažni, strastveni karakter. 24
Veselin Pavlićević Drugi, malobrojniji njegovi „drugovi“ iz revolucije su zabrinuto ćutali i bježali od post-revolucionarne realnosti u slast osvojene jednopartijske vlasti, akademske titule, pisanje ratnih memoara, ambasadorska mjesta, uređivačke novinske položaje. Treći - niži partijsko-književno-novinarski ešaloni, daleko najbrojniji i najgrlatiji, združeno i bratski su ga napadali, klevetali i zlonamjerno napadali. Oni ga nijesu mogli kritikovati. Samo su ga razjareno napadali. Danas je sasvim jasno da je Milovan Đilas bio pravi u kritici i preciznosti. To potvrđuje praksa i usud komunizma. Istina „Borbinih članaka“ ipak je isplivala na površinu poslije pola vijeka. Ali je ogromnu cijenu u razvoju platio i plaća YU-narod. Svojim „Borbinim člancima“ Milovan Đilas je jednu „svoju“ istoriju zaklopio 1953/54. godine, a počeo otvaranje i stvaranje druge, nove, disidentsko-zatvorske koja je trajala do smrti aprila 1995. godine. Teško je reći koja je istorija značajnija. Đilas se idejom slobode hrabro suprotstavio vlasti jednog prostora i vremena. Robijao je kao začetnik ideje o slobodi u nas. Današnje vrijeme je najbolja ulaznica za otkrivanje sjaja ispod nagomilane prašine nad „Borbinim člancima“ Milovana Đilasa. Danas se postavlja opominjuće pitanje: zašto je Milovan Đilas robijao kad je bio začetnik ideje o slobodi u nas i šire? Ako je crnogorskoj dogmatskoj pameti odgovor poznat, modernoj i liberalnoj Evropi nije a to Crna Gora može i platiti, ali i „unovčiti“ bržom svojom evropeizacijom. Podgorica, 29. IX 2010. godine
25
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Nova kasta u “Novoj klasi” Milovana Đilasa Nova klasa nije došla na vlast iz prirodnog razvoja bića društvenoekonomske zbilje, već iz revolucije i jedinstvene ideološke svijesti i gvozdene partijske discipline Najznamenitiji pa čak i najslavniji odlomak –teoriše Đilas- u kojem Karl Marks izlaže svoje gledanje na društvo i ljudsku istoriju kao klasnu borbu glasi: “Nikada neka društvena formacija ne propada pre no što budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana i nikad novi, viši odnosi proizvodnje ne nastupaju pre no što se materijalni uslovi njihove egzistencije nisu već rodili u krilu samog starog društva. Stoga čovečenstvo postavlja sebi uvek samo one zadatke koje može da reši, jer kad tačnije posmatramo, uvek ćemo naći da se sam zadatak rađa samo tamo gde materijalni uslovi za njegovo rešenje već postoje ili se bar nalaze u procesu svoga nastajanja. U opštim linijama mogu se azijatski, antički, feudalni i moderni buržoaski načini proizvodnje označiti kao progresivne epohe ekonomske društvene formacije. Buržoaski odnosi proizvodnje jesu poslednji antagonistički oblik društvenog procesa proizvodnje, ne antagonistički u smislu individualnog antagonizma, nego antagonizma koji potiče iz društvenih životnih uslova individue, ali u isti mah proizvodne snage koje se razvijaju u krilu buržoaskog društva staraju materijalne uslove za rešavanje tog antagonizma. Zato se sa tom društvenom formacijom završava predistorija ljudskog društva”.2 Dakle, Marks podvlači crtu ispod podjele društva na klase, eksploataciju i otuđenje čovjeka i najavljuje budući, naučni, komunistički način proizvodnje gdje “ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest. Na 2 Karl Marks: Predgovor prilogu kritike političke ekonomije, u K.Marks i F.Engels: Izabrana dela, I Beograd, 1949. str. 338-339.
27
Đilas i Članci izvjesnom stupnju svoga razvitka dolaze materijalne proizvodne snage društva u protivrečje s postojećim odnosima proizvodnje….. Tada nastupa epoha socijalne revolucije. S promjenom ekonomske osnove vrši se sporije ili brže prevrat čitave ogromne nadgradnje.”3 Navedenim citatima (koji su na Đilasa imali veliki uticaj) postavljen je temelj i srž dijalektičkog materijalizma kao veliko - po Marksu - naučno i vizionarsko otkriće. Ovo otkrovenje odnosa “baze i nadgradnje” će kasnije odigrati epohalnu, prevratničku i revolucionarnu ulogu u mnogim društvima XX vijeka pa, na neki način, sudbinski uticati na smjer razvoja moderne civilizacije. Posljedice se osjećaju i danas. Mnogi umovi će zaneseno kraće ili duže pomisliti (a neki vječito) da se društvene ideje i principi zaista stvaraju samo iz proizvodnih snaga i ekonomske strukture društva. Da je to prirodan, naučan, objektivan, činjeničan proces koji nužno vodi u besklasno i beskonfliktno društvo opšte sreće i humanog razvoja svake ljudske jedinke. I Milovan Đilas je jedno vrijeme vjerovao da je Marks ekonomskom naučnošću u objašanjavanju društva i klasnih odnosa otkrio “ključ” za rešenje civilizacijske i istorijske zagonetke koja se zove otuđenost čovjeka i da je pronašao stazu ka besklasnom, savršenom društvu. (Zablude i revolucionarna pregnuća dostojna su divljenja svake iskrenosti u zanesenom revolucionaru.) Spoznaja realnosti društva, stvarnost komunističke vlasti u Jugoslaviji i lični moral, kasnije će uputiti Milovana Đilasa u pravcu odricanja, mijenjanja i prevrednovanja sebe i svojih revolucionarnih ideala ka slobodi i demokratiji. Vlast i privilegije tek novoformirane “nove klase” i svoju četvrtu i čvrstu poziciju u njoj, Milovan Đilas zamijeniće disidentstvom, višegodišnjim zatvorom i temeljnim pranjem klozetskih kibli i podova.
1.
Priroda društvenog paradoksa je uvijek čudna pa i “grohotno smi3
28
Isto, str 337-338
Veselin Pavlićević ješna”. Nasuprot tvorcu vjere u “naučna” uvjerenja, same komunističke revolucije XX vijeka će -suprotno Marksu- biti primjeri kako baš idejna i “politička nadgradnja” utiče na ekonomsku strukturu društva odnosno bazu. Doduše, revolucije i sukob klasa u njoj, zavisno od svake jedinačne društvene stvarnosti, nekad primat daju “bazi” nad “nadgradnjom”, a nekad “nadgradnji” nad “bazom”. Pravljenje istorije - kasnije je zabilježio Milovan Đilas - je tvorački čin gdje je nemoguće razdvojiti ili razmjeriti prednosti i prvenstvo među uticajima baze i nadgradnje. Nije moguće jednom za svagda iznaći mjeru te zavisnosti i zakonomjerno je iskazati. Svaka realnost je drukčija, navodi Đilas, konkretno dinamična i uvijek iznova promjenjiva, jer je čovjek ne samo živi nego i razumski stvaralac. Ali ono što je sigurno - do komunističkih revolucija - jeste da u toj “vrtešci” uticaja ideja na realnost i obratno, uvijek je klasa u usponu začeta u određenom, društveno-ekonomskom okruženju, mijenjala vladajuću “ostaralu” klasu. Češće krvavim (revolucionarnim) nego mirnim (demokratskim) evolutivnim putem. I sam Marks je negdje s pravom ustvrdio da je “nasilje babica ljudske istorije”. Upravo revolucionarnim nasiljem i vjerom u znanje o “konačnoj ljudskoj istini”, komunisti-marksisti su došli na vlast. Prvo u Rusiji, a zatim u mnogim djelovima širom svijeta. Klasa ugnjetenih i ujedinjenih proletera vođena revolucionarima-komunistima (marksistima) snagom “naučne” vizije Karla Marksa4 dovela je u opasnost slobodni duh i razvoj Planete. Srećom zakratko. Opasno moderno ropstvo u XX vijeku je trajalo (zavisno od države do države) od 40 do 80 godina. Mada su se posljedice osjećale i znatno duže.
2.
„U stvarnosti - počinje svoju analitiku nove klase Milovan Đilas - ni komunisti nisu postupali niti su mogli postupati drukčije nego sve vladajuće klase i vlastodršci pre njih: verujući da izgrađuju novo i 4 Marksovo uočavanje značaja ekonomije za društvo spada u najznačajnija ljudska saznanja a njegovi društveni opisi su najuzbudljivija ekonomska literatura XIX vijeka.
29
Đilas i Članci idealno društvo, izgrađivali su ono svoje, ono za koje su bili jedino i kadri. Ako društveni odnosi i nisu bili zreli za idealno društvo koje su oni obećavali i u koje su verovali u toku revolucije, bili su za ovo njihovo. Njihova revolucija i njihovo društvo se, na taj način, ne pojavljuju ni kao slučajni ni kao neprirodni, razume se za određene zemlje i određene periode njihovog razvitka. Zbog toga je i komunističko nasilje, makar koliko obimno i nečovečno ono bilo, društvo u toku izvesnog perioda – dok traje industrijalizacija, ne samo moralo, nego i moglo da snosi. Iza toga to nasilje se više ne pojavljuje kao nešto neizbežno, nego isključivo kao osiguranje pljačke i privilegija nove klase. Komunistička revolucija, vođena u ime ukidanja klase, dovela je – nasuprot ranijim revolucijama - do najpotpunijeg gospodstva isključivo jedne –nove klase.“5 (podvukao M.Đ.) Dakle, društvo koje je proisteklo iz komunističke revolucije u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji, razdiru suprotnosti iste ili slične kao i u drugim društvima u čitavom svijetu. Ali specifičnost komunističke revolucije jeste u tome što se društvu „odozgo“ nameće i izdvaja partijska elita i birokratija kao privilegisan društveni sloj ne samo prije i za vrijeme trajanja revolucije već, što je važno, nastavlja sa privilegijama i poslije revolucionarnog osvajanja vlasti. Tu društvenu i strukturnu pojavu Đilas će nazvati „nova klasa“6. Prije revolucije i za vrijeme trajanja ravolucionarne oružane borbe, “nova klasa” se nameće kao idejna, moralna, ideološka, jedina “svjesna” snaga društva, dok u post-revolucionarnom vremenu “nova klasa” se nameće društvu još i kao materijalna (“svojinskokolektivna”) snaga društva. Kao krunski svjedok, Đilas iznutra prati ukupni višefazni kontinuitet razvoja “nove klase” i društveno-istorijske štetne posljedice koje je ona sobom nosila i ostvila. Korijeni “nove klase”, navodi dalje Đilas, su brojni i oni se nalaze u partiji i njenoj ideologiji, organizaciji, disciplini i samodis5 M.Đilas “Nova klasa”, Narodna knjiga Beograd 1990. str. 40 6 Prije Đilasa socijalnu pojavu (nova klasa) kao termin koristili su N.J. Buharin, B.Rasel, N.A. Berđajev, a u Jugoslaviji J. Stanovnik.
30
Veselin Pavlićević ciplini, partijskoj hjerarhiji, vjeri. Ruski boljševici-komunisti su bili izuzetni revolucionari. Brzo je lucidni i fanatični permanentni revolucionar Lav N.Trocki primijetio da se još u pred-revolucionarnom vremenu u Rusiji nalazio začetak budućeg birokratizma i birokratskog društva. Tu je stao u analizi. Birokratizam je Trockom bio krajnji domet i horizont koji je u sukobu sa Staljinom kasnije kritički nazvao “staljinizam”. Iza horizonta Trocki nije “vidio” dolazeću novoklasnu dramatičnu stvarnost koju je Đilas vidio. Trocki je vidio grupu revolucionara-utopista koji su dolaskom na vlast postali i prerasli u birokratiju. To ne bi bila društvena muka i opasnost da svoju viziju i doživljaj vlasti ravolucionari-komunisti nijesu shvatili krajnje ozbiljno, pozvano, strastveno i nadasve kao zasluženu “profesionalnu” obavezu da vladaju društvom. Međutim i u samoj utopiji i grupne vjere u realizaciju dogme, analizira Đilas, je začetak “nove klase” a da revolucionari toga nijesu ni bili svjesni. Grupni krug “bratstva” se ideološki zatvorio ali i uzdigao u mitsko-partijsku društvenu visinu. Najsvjesniji važnosti elitizma partije za jedno društvo, kao i elitizma unutar same revolucionarne partiji, bio je V.I. Lenjin. On je svoju partiju, s pravom, smatrao izuzetnom u istoriji ljudskog društva, a komuniste „ljude naročitog kova”. U pomoć se pozivao i na Jevanđelje po Luki govoreći kako je “lakše kamili proći kroz iglene uši nego li bogatašu ući u partiju”. Nije bilo lako uzdizati i uzdići sebe na nivo partijskog revolucionarnog vjerovanja. Čak su i zatvorski “univerziteti” bili kulturne institucije i ustanove u kojima se izdvajala komunistička elita. U zatvorima se učila i trenirala strogost, navodi Đilas, revolucionarna strast, hrabrost, ali i začinjala partijska borba za vlast unutar “bratstva”. Vrijeme provedeno na robiji, i ponašanje pojedinca na robiji, visoko se partijski normiralo. To je bio kultni krug i važan temelj formiranja “nove klase” i njenog partijskog stratifikovanja. Sam čin revolucionarne oružane borbe proširuje, produbljuje, učvršćuje i povezuje klasni temelj “bratstva” dodajući mu nove, 31
Đilas i Članci borbene i potencijalne članove. Oružana borba za vlast grupiše i “bratski” zbija revolucionare u jedinstven upravljački i organizacioni krug, navodi Đilas. Konkurencija je oštra i partijski nametnuta odozgo. Potencijalna baza članova “novog bratstva” je u svim djelovima društva bilo ona nacionalna, vjerska, rasna ili bilo koja druga. Važno je pobijediti i doći na vlast. To se mnogim kumunističkim pokretima desilo, pa i u Jugoslaviji. Dolazi mirnodopsko post-revolucionarno vrijeme nove vlasti i moći “nove klase”.
3.
Nova klasa u komunističkom sistemu “nije došla na vlast da dovrši, nego da zasnuje nove ekonomske odnose, a time i svoje gospodstvo nad društvom”.7 Marksističkim rječnikom rečeno, nova vlast je “pozvana” da iz ideološke vizije i visine lične “nadgradnje” formira bolju i društveno pravedniju i ljudskiju “bazu”. Osnovu ekonomske baze, umislili su komunisti, je potreba hitnog razvoja teške industrije u društvu, koja će (“plus”) sa elektrifikacijom stvoriti socijalizam. (Lenjinova formula.) Kapitalizam će se lako i brzo prestići i poraziti, smatrala je “nova klasa” prihvatajući Lenjinov dogmatizam. S tim u vezi, posijane su lakomislene ideje i velike, emotivne parole kojim su se naširoko sijale društvene iluzije. (Inače, komunisti su vladali parolama. Doduše i drugim sredstvima ali parole su bile “ubitačne”.) Nova klasa, dakle, nije došla na vlast, navodi Đilas, iz prirodnog razvoja bića društveno-ekonomske zbilje, već iz revolucije i jedinstvene ideološke svijesti i gvozdene partijske discipline. Partija je prekrila i poklopila društvo iz svijesti “nadgradnje”. Međutim, zapaža Đilas, tu nije kraj već jedna od etapa u formiranju nove klase. Unutar partije se kao u ruskoj igračci “babuški” “izdvaja na njenom vrhu, kao i u državnim političkim organima, jezgro i osnova nove klase. Nekad inicijativna, živa, kompaktna partija nei7
32
Isto, str. 42
Veselin Pavlićević zbježno se rasplinjava i pretvara u tradicionalni privesak oligarha (podvukao V.P.) nove klase, sve neodoljivije privlači u svoje redove i one koje podstiče žudnja da se probiju i uspnu u novu klasu, a potiskujući one kojima su pred očima ideali. Partija začinje klasu (podvukao V.P.). Ali klasa zatim raste i sama, koristeći partiju kao osnov. Klasa jača, partija opada - to je neizbježna sudbina svake komunističke partije na vlasti”8. Dakle, Đilas zapaža klasno-partijsku anomaliju nezabilježenu u dotadašnjem razvoju ljudskog društva kao modernog (višepartijskog) društva. Naime, do komunističkih revolucija, klase su produkt ekonomske stratifikovanosti društva i njen su politički i organizacioni izraz i branilac interesa. Snaga partije upravna je sa snagom klase. U totalnom komunističkom društvu je obratno, navodi Đilas. Jačanje vrha vlasti nove klase i pojedinaca u tom vrhu se mjeri opadanjem moći partije.9 Time se trijumfom Vođe mjeri dubina poraza partije i uništenje slobodnog političkog život i demokratije u jednoj zajednici i državi. Socijalno porijeklo nove klase, dalje analizira Đilas, je u proletarijatu (“radnici, seljaci i poštena inteligencija”) i u njeno ime nova klasa istupa. Međutim, socijalno porijeklo nije jedini razlog zašto nova klasa istupa ispred radničke klase već što drugog oslonca nema, smatra Đilas. Radnička klasa je po svojoj prirodi antikapitalistička, ali “odbrana” i “zaštita” njenih interesa osigurava vlasti stabilnu proizvodnju, mir u društvu i obećanu tešku industrijalizaciju. Jedinstvo vlasti i radničke klase traje dok god nova klasa konačno ne uspostavi svoju moć i totalni monopol. Dakle, nova klasa se nameće kao avangarda proletera čiji je jedan od korijena u samoj radničkoj klasi, ali i obnavlja se iz radničke klase10. Dakle, između vrha partije i njenog ogromnog dna (mase) bio je prazni, slobodni prostor. (Takav režim je sistemski morao biti nestabilan i entropičan.) 8 9 10
Isto, str43-44 J.V. Staljin je novu klasu nazivao „aparat“ vlasti. Komunizam „prirodno“ nije razvijao srednju klasu.
33
Đilas i Članci Analizirajući dalje i dublje novu klasu, Đilas zapaža da “srž gospodujuće birokratije nijesu administrativni činovnici….već u stvari partijska odnosno politička biroktraija. Ostali službenici su samo aparat pod njihovom kontrolom.”11 Bez obzira na oblik državnog uređenje, državni aparat mora da postoji u svakoj državi. Međutim, u demokratskom sistemu, navodi Đilas, “birokrate ne odlučuju o samom vlasništvu dok oni komunistički baš to čine. Iznad tih birokrata (misli se na demokratska društva – V.P.) postoje politički gospodari, obično izabrani ili sami vlasnici, dok komunisti namaju nad sobom ni gospodara ni vlasnika do samih sebe.”12 Nova klasa upravlja društvom preko monopola nad svojinom koji se izražava kao “monopol partijske, političke birokratija da raspodeljuje nacionalni dohodak, određuje plate, usmarava privredni razvoj i raspolaže nacionalizovanom i drugom imovinom, a u očima običnog čoveka kao bogatiji a delom i besposličarskiji život komunističkih funkcionera”.13 U demokratskom sistemu političari koriste vlast za svoje privilegije ili svog društvenog sloja dok u komuniznu je obratno, navodi Đilas, “ko se dočepa vlasti, dočepao se i prvilegija i -posredno- svojine. Zbog toga vlast u komunizmu, odnosno politika kao profesija, postaje ideal……da bi se parazitski živelo na račun drugih”.14 Đilas smatra da je duhovni i fizički začetnik nove klase bio Lenjin, dok je stvarni i nepokolebljivi tvorac nove klase bio genijalni organizator i veliki administrator Staljin. Staljin je prvi shvatio da od industrijalizacije neće biti ništa ako “aparat” ne bude materijalno zainteresovan. On je prvi počeo da uvodi znatne i sve veće i veće razlike u platama i doprinio razmahu privilegija na svim partijskim i administrativnim nivoima. Nastaje u okviru “aparata” raslojavanje zavisno od nivoa partijske hjerarhije. Nova klasa se vertikalno uvukla u sve pore društva, raširila se i kontroliše ga, kaže 11 12 13 14
34
Isto, str. 46 Isto, str. 47 Isto, str. 48 Isto, str. 49
Veselin Pavlićević Đilas. Stvoren je sistem. Na vrhu piramide je bio Vođa. Iza njega ili tačnije ispod njega dolazi uski dio nove klase (državna administracija), a sasvim na dnu je široka partijska bezsvojinska “baza”. Bez obzira na kojem se partijsko/državnom položaju nalazio predstavnik nove klase, on nije svjestan sebe da je stvarno klasa, navodi Đilas, kao što je toga bio svjestan kakav feudalac da pripada tačno određenom društvenom sloju. Vlasništvo nad svojinom se iskazivalo posjedovnim listom. U novoj klasi posjedovni list je bio zamijenjen, rakli bi, partijskom knjižicom. Hjerarhija u pravu upravljanja nad svojinom, mjerila se brojem partijske knjižice. Brojevi su išli od broja 1 (Tito) pa do dna. (Milovan Đilas je bio “partijska knjižica” broj 4). To je bio vrlo visok nivo vlasti i prava na raspolaganje i upravljanje svojinom. Ipak, u cilju mira za sebe i slobode za društvo, Milovan Đilas se odrekao vlasti i svojine vraćajući partijsku knjižicu. ( Ličnu slobodu će kasnije proširiti u zatvoru.) Jedino ekonomsko “vezivno tkivo” između vrha piramide i njenog dna jeste svojina, uočava doduše sa zakašnjenjem Đilas. Totalitet svojine ogleda se u upotrebi, raspolaganju i upravljanju. Nova klasa razvija teoriju i praksu o “kolektivnoj svojini” kao marksisitičkom, višem i konačnom (bez)svojinskom obliku. U istoriji ljudske civilizacije bilo je raznih oblika kolektivne svojine, ali je samo kolektivna svojina “nove klase” bila najsveobuhvatnija, navodi Đilas. Definitivno “uništenje privatne svojine bilo je preduslov i industrijalizacije i nastanka nove klase. Ali bez svoje posebne uloge-upravljačke nad društvom i raspolagačke nad vlasništvnom, komunisti se ne bi mogli preobraziti u novu klasu niti bi se ova mogla formirati i ustaliti.”15 Čitav proces tekao je relativno sporo čime se tiho ukorenjivala individualna iluzija da se u komunizmu ne radi o vlasništvu nove klase nego o kolektivnom vlasništvu nacije kao cjeline.16 15 Isto, str.58 16 Kasnije će partijska svojina dobiti farsičnu i mitsku (naučnu) dimenziju kao „svačija i ničija“, „društvena svojina“ itd.
35
Đilas i Članci Dakako, nastavlja dalje Đilas, nastanak nove klase i njene svojine “odražavao se na promjenu psihologije i načina života, kao i materijalnog položaja njenih pripadnika…..Vile, najbolji stanovi, namještaj i slično bili su razgrabljeni. Stvoreni su posebni kvartovi i zatvorena odmarališta za najvišu birokratiju, za elitu nove klase….Državni budžeti, “pokloni”, zidanja i prepravljanja za potrebe države i reprezentacije - neprolazni su i neiscrpni izvori blagodeti političke birokratije…U savremenom komunizmu je pre svega sadržana jedna nova klasa vlasnika i eksploatatora.”17 Danas ove riječi izgledaju veoma obične pa čak i prihvaćene od samih bivših vrhova vlasti. Ali sredinom ‘50-tih godina, kada su javno pisane, itekako su bile jeres. I to krajnje opasna jeres koja je dolazila iznutra i to od krunskog svjedoka. Istina se morala hitno neutralisati, zatvorom i frontalnom klevetom. Tako je i učinjeno. Samo “krunski svjedok” nije imao pravo da se brani.
4.
Đilas posebnu pažnju poklanja novoklasnoj ideološkoj “jedinstvenoj” svijesti. Nastanak klasa je nesvjesan i spontan društveni proces. Ali sam uspon i hod ka vrhu društva je svjesna borba, najčešće oružana. Put ka političkom usponu, navodi Đilas, otvoren je svima uz odanost partiji i “moralno-političkoj podobnosti”. Nova klasa je otvorena nadolje, ali se nagore sve više i nemilosrdnije sužava. “Nova klasa iako otvorenija istovremeno je zatvorenija od ranijih vladajućih klasa.”18 Novo-klasnu “zatvorenu otvorenost” Đilas predstavlja i na primjeru Sovjetskog Saveza čime klasni problem uzdiže na internacionalni nivo i značaj. Liberalizacije i decentralizacije koje periodično sprovodi nova klasa, nastavlja Đilas, važe samo interno ili samo za komuniste. Smisao privrednih “reformi” je u novoj preraspodjeli moći promijenjenih partijskih funkcija i privrednih privremenih položaja. Dakle, 17 18
36
Isto, str. 59 Isto, str. 63
Veselin Pavlićević reforme - ako se tako može nazvati promjena položaja ili gubitak funkcija su zatvorenog tipa i kružnog su toka i feudalno-kastinskog karaktera. Međutim, u mijenjanju političke moći, navodi Đilas, totalitarni režim mora da vodi računa i o raspoloženju masa. “Prisiljena da odstupa i da pojedinim slojevima čini ustupke, ona to čini s namerom da zataška rečeno protivrečje (misli se na odnos obećanog i učinjenog - V.P.) i ojača vlastite pozicije…. Sam sistem je takav da on…stvarne mogućnosti okreće ka učvršćivanju vladajuće klase. Kao što su se robovski odnosi na drevnom Istoku… neizbežno reprodukovali i u svim svojim aktivnostima i ćelijama, sve do porodičnog života, tako se monopolizam i totalitarizam vladajuće klase u komunizmu nameću svim oblicima društvenog života, čak i kad politički vrhovi za tim ne idu.”19 Dakle, perpetum-mimikrija mora biti savršena i uvijek “inovativna” kad je suviše očigledan nesklad između obećanih društvenih ciljeva i urađenog u praksi. Nova klasa je prisiljena da se stalno učvršćuje u vlasti, a to znači u svojini ali i da bježi od istine, naročito ekonomske istine. “Živeći zatvorena u sebi, zaključuje Đilas skeniranje nove klase, i potpuno gospodareći društvom, ona mora da nerealno procjenjuje i svoju vlastitu ulogu i svijet oko sebe…..Nova klasa kao da nije kadra ni za šta drugo sem za jačanje golog nasilja i pljačke nad ljudima. Ona prestaje da stvara. Laž neizbežno postaje njenim glavnim oružjem. Njeno duhovno carstvo obuzimlju led i tama. Ako je s revolucijom napravila jedan od najvećih podviga, njeno gospodstvo je i jedna od najsramnijih stranica ljudske istorije. Ljudi će se diviti grandioznim poduhvatima koje je izvršila i stideti se sredstvima kojima se služila. Kad siđe sa istorijske scene, a to se mora dogoditi, za njom će žaliti manje nego za ijednom drugom klasom. Gušeći sve drugo sem onoga što je pogodovalo njenom egoizmu, ona je samu sebe obrekla na propast i na sramotnu pogibiju”.20 19 20
Isto, str. 68 Isto, str. 69-70
37
Đilas i Članci I iza kraja pisanja o novoj klasi zaključimo da se i pored marksističke metodološke uskoće i šematizma koji se osjeća u Đilasovom pisanju u “Novoj klasi”, uvijek se iznova postavlja pitanje da li je nametnuta, ideološka (partijska) klasa današnji usud post-socijalističkih zemalja. Odgovor bi bio više pozitivan nego negativan. Slom komunizma nije značio i slom nove klase. Svojom bljutavom mimikrijom, “đilasova” nova klasa je preživjela i kameleonski se “nacionalno” adaptirala. Nova “nova klasa” rođena u Antibirokratskoj revoluciji formirala se gotovo na isti način kao i u komunizmu: došla je “odozgo” i iz politike. Komunisti su na vlast došli iz prirode, antibirkrati sa uličnog asfalta. Klasa “tajkuna” zajahala je ulični cunami-talas politike YU-nacionalizama. Doduše, razlika je u političkom ambijentu. Danas je višepartizam značajna I pravno prihvaćena društvena i civilizacijska tekovina iako višepartizam liči na jednopartijsku demokratiju. Šansa i nada za drukčiji svojinski, klasni i politički nastavak. Uz jedini uslov da socijalizam zasobom nije izmrcvario i “ubio” čovjeka u čovjeku što bi bio naš društveni kraj. Đilas je u tom smislu primjer i ohrabrenje. Zbirno i jedinačno, knjiga “Nova klasa” Milovana Đilasa je aktuelna i danas, ne po svojem visoko sofisticiranom naučno-istraživačkom metodu i sadržaju21, već kao uput da beskrajne neistražene istine o životu uvijek iznova i drukčije treba gledati, analizirati i ispravljati da bi svima život bio bolji. Podgorica, januar 2011. godine
21 Mnogih mana u knjizi „Nova klasa“ Đilas će se osloboditi tek u knjizi „Nesavršeno društvo“.
38
Veselin Pavlićević
Svojina i svojinski odnosi u “Novoj klasi” Mnogim komunistima stvaranje revolucije je bilo profesionalno zanimanje čija se faktura kasnije naplatila kroz svojinu od društva. Partijom se osvajala svojina Gotovo da nije postojalo velikog mislioca u istoriji ljudske civilizacije koji se, manje-više strogošću naučne ili druge metodologije, nije ogledao i našao potrebu da se ogleda u tumačenju svojine i svojinskih društvenih odnosa. Svojina je nezaobilazno čvorište i društvena ustanova kroz koju se prelamaju razne vrijednosti To je prisutno od Biblije - ako ne i daleko prije nje - do dana današnjeg. Čak ne bi trebalo da čudi ako bismo ustvrdili da je prije svijesti o značaju svojine bila samo – riječ22. Svojina je ljudski prirodni usud i društvena pojava koja preko običajnih ili zakonskih okvira utiče na formiranje društvenih vrijednosti. Međutim, već u startu prilikom normiranja oblika svojine u nekom društvu i društvenom sistemu, zakonopisac je ograničen klasnim ili drugim pogledom na svijet i njegovim viđenjem stvarnosti. Čak i onda kada je to viđenje visoko naučno i činjenično. Stoga se naša saznanja o činjenicama (naročito ekonomska), bez obzira o kojim „svojinskim istinama“ da je riječ, uvijek i iznova treba dovoditi u sumnju, preispitivati, iznova kritikovati i mijenjati. Kritika, pa tako i svojinska, umanjuje predubeđenja i vjerovanja u shvatanje društvenih odnosa koji se oslanjaju na dati (običajni) ili zadati (zakonski) oblik svojine. Nauka je oduvijek bila manje ili više podređena politici i njenoj moći. Međutim, u ideološkom sistemu komunizma, nauka je vrlo strogo i totalno podređena politici i vladajućoj ideologiji. Nauke 22 Tako kažu Svete knjige. Mada, moderna fizika tvrdi da je prije i svojine (materije) i misli, morao biti neki oblik „energije i tavne stvari“. Ko će ga znati. Ali saznanje o početku i redu „svojinskih“ stvari je bitno za čovjeka i njegovu budućnost.
39
Đilas i Članci gotovo i da nema u takvim društvima, naročito fundamentalne, kreativne nauke ukoliko nije vezana za tešku industriju i vršnu industriju. (Fundamentalna nauka je „opasna“ jer je inovativna i suprostavlja se vladajućoj dogmi i činjenicama23.) Nauke ima onoliko koliko je potrebno da se „naučno“ potvrde ideološke vizije kakvog političara na vlasti. Stavovi Vođe su apriorna „nauka“. Oni nesmiju da se dovode u sumnju ili kritikuju. Tako je životnost svojine, njena kreativna, prirodna, ekonomsko-pravna dinamičnost, osuđena na stagniranje i propast. Ne mnogo davno francuski analitičar svojine i rodonačelnik modernog anarhizma (Prudon) predstavljajući Francusku revoluciju 1848. godine davno je izjavio „da sve što se ne kreće, osuđeno je da umre“. Tako je i sa svojinom a da ne kažemo u krajnjoj liniji i sa društvom. Svojina je ljudski instinkt o samoodržaju i prirodna potrebe za produženjem vrste bez obzira o kome ili čemu je riječ. Svojina i njena preraspodjela prisutna je kod svakog živog bića. Dakle, svojina po svom „biću“ nije doktrinarne vrste niti to po svojoj unutrašnjoj prirodi i strukturi to može biti. Svojinu može neko za kratko vrijeme da ukalupi, dogmatizuje ili je pokuš ukočiti. To je posljedica ljudske uobraženosti, moći i nadasve strasti za (in)direktnim vladanjem ljudima preko svojine. (Preciznije kroz sadržaj svojine.) Svojina i njena neuhvatljiva realnost je neodvojiva od prakse i života. Uvijek i iznova je drukčija u svakom vremenu i u svakom prostoru. Svojina nije prirodna već isključivo društvena kategorija. Svojine nema u prirodi „po sebi“ ili „za sebe“ bez ljudi i ljudskog rada. Stoga svojinu kao krucijalnu društvenu kategoriju „objektiviziramo“ i kvantifikujemo strogošću naučne metodologije. Bez obzira na to da li je ta „metodologija“ iz običajne tradicionalne prakse, zakonodavne želje ili modernog društveno-poželjnog ekonomskog ili pravnog cilja. Suština svojine je u prisvajanju i njenom instinktivno/normativ23 Albert Ajnštajn i njegova teorija relativiteta je u Enciklopediji SSSR-a 1936. godine bila prisutna u pasusu od sedam prosto-proširenih rečenica.
40
Veselin Pavlićević nom korišćenju i raspolaganju. Time svojina postaje društveni odnos. To je sadržina i suština svojine. Objekat prisvajanja je - banalna je istina - materijalni i energetski dio prirode, ali i ekonomski proizvod ljudskog rada. Otud je svojina prvenstveno ekonomska kategorija. (Pravnici smatraju suprotno, da je svojina prvenstveno pravna kategorija, sociolozi društvena a filozofi smatraju da je svojina prvenstveno duhovna kategorija. Sve religije joj daju mistični, vanljudski značaj i karakter.) Ipak, jedna od važnijih pogonskih „energija“ višeobličja karaktera svojine je ekonomija i njen dinamizam.24 Karl Marks je ekonomiji posvetio ogromnu naučnu, činjenično-zakonomjernu, istraživačku i vizionarsku pažnju. Danas bi čak rekli pretjeranu pažnju jer čovjek nije biće samo ekonomije. Međutim, njegovo vrijeme (XIX vijek) je vrijeme bujanja, praktično eksplozije ekonomije u Evropi i njenog društvenog značaja. Izgledalo je, kako je kasnije negdje pisao Milovan Đilas, da nastaje carstvo nauke u ekonomiji a time i nad društvom. (Potrebno je bilo ukloniti „samo“ kapitalistički oblik svojine –umislili su komunisti- kao zadnju prepreku i ostvariti konačnu ljudsku sreću, jednakost i slobodu. Naizgled prosto, zavodljivo i istorijski izazovno.) Karl Marks je, dakle, bio rodonačelnik naučnog utemeljenja ekonomije bez obzira na to što je i prije njega bilo velikih ekonomskih mislilaca koji su dijelom na njega i uticali. Marks je bio čak toliko „zaslijepljen“ ekonomijom i njenom važnošću za razvoj društva da je svojinu analizirao gotovo kao centar, temelj društvenog odnosa. Sve drugo je nadgradnja, smatrao je on. Najopštija tumačenja svojine Marks je dao u predgovoru „Kritike političke ekonomije“, „Komunističkom manifestu“, pismu Anjenkovu o Prudonu od 28. IX 1846. godine, „Osamnaesti brimer Luja Bonaparte“, „Kapitalu“, „Bijedi filozofije“, „Porijeklu porodice“ ili malo kraće rečeno gotovo u svemu što je napisao sam ili u sarad24 Ekonomsko polazište je važno za jasno shvatanje svojine u „Novoj klasi“ Milovana Đilasa.
41
Đilas i Članci nji sa Fridrihom Engelsom. Kao i svaki veliki naučnik, Marks je i svojinu nedogmatski tumačio i u užem i u širem smislu, pa čak i u najširem smislu.On je svojinu posmatrao ne samo kao proizvodnju (rad) i prisvajanje (ekploataciju po osnovi svojine) već i kao otuđeni društveni odnos. Dakle, svojinu je posmatrao kao individualni, klasni i najširi društveni odnos. Smjena jednog društvenog sistema drugim i efikasnijim, siguran je Marks, značilo je prije svega smjenu svojinskih odnosa (robne privrede u širem smislu) sve u cilju „revalorizacije“ i reafirmacije ljudske ličnosti i njegove otuđenosti u društvu. Taj stav Engels je kasnije „revolucionisao“ („Porijeklo porodice, privatne svojine i države“) u smislu zakonomjerne smjene sistema privatnih, kapitalističkih svojinskih odnosa drugim (kolektivnim) svojinskim odnosima proučavajući „zakone o dijalektici prirode“.25 Otuđenost društva kroz robu (privatnu svojinu) potiskuje generičnost čovjeka kao njegovo organsko, prirodno svojstvo smatrao je Marks. Proizvod rada se kreće po sopstvenoj zakonitosti (zakonima klasične političke ekonomije) dok je država oblik otuđenosti društva koji je uslovljen privatnom svojinom. Svojina je aparat eksploatacije radnika-proletera. Normalno, s tim u vezi, otuđenost je i u duhovnoj nadgradnji religiji, moralu, filosofiji, politici, pravu i drugim društvenim nivoima. Rešenje tektonskog istorijskog problema, koju ostavlja svojinsko-robna kapitalistička proizvodnja, Marks vidi u besklasnom, beskonfliktnom, savršenom, egalitarnom, slobodnom, naučno-izvjesnom budućem društvu svopšte ljudske sreće i harmonije. Horizont je, dakle, naučno određen i marksistički vidljiv, samo je trebalo do njega stići. Moderni revolucionari XX vijeka (komunisti) Marks-Engelsove revolucionarne stavove o potrebi promjene sistema svojinskih od25 Teško je naći veće besmislice –kako je zabilježio M.Đilas- u istoriji ljudskog mišljenja od marksističkog učenja o „dijalektici prirode“ koja je uz marksističku ideologiju odigrala veliku, prevratničku, ravolucionarnu ulogu u društvenim borbama XX vijeka. Posledice su vidljive i danas.
42
Veselin Pavlićević nosa visoko su cijenili i prikriveno dobro pamtili. Borbu za svojinu su ideološki uzdigli i shvatili kao temeljnu promjenu društvenih odnosa. Borbu za svojinu shvatili su kao smjenu vlasti jer moć nad ljudima i stvarima je faktički odnos vlasti i svojine. To je prirodni duboko usađeni biološki ljudski instinkt. Vlast uvijek ima tendenciju da se pretvara u svojinu, ali i svojina da postane vlast, da se legalizuje i legitimizuje i po mogućnosti da što duže traje.26 Vjerovatno ne bi pogriješili ako bi na kraju ovog dijela ustvrdili da je Karl Marks bio najuzvišeniji sintetički um XIX vijeka. Njegovo djelo je grandiozno: revolucionarno, ekonomsko, političko, filozofsko, pravno tumačenje društva koje je obogaćeno bespogovornom vjerom u moć nauke. Međutim, Marks je daleko najznačajniji kao ideolog i posebno kao („naučni“) prorok. On je dao idejne osnove najznačajnijim pokretima XX vijeka prvo u Evropi a sudbinski je uticao na razvoj mnogih društava današnjice i van Evrope. Pa, ipak, marksistička filozofija (dijalektički materijalizam27) nije mnogo značila kao nauka. Ali kao ideologija ugnjetene klase proletera, marksizam je kopernikanski uticao na epohu i budućnost. Trebalo je samo od vjere u „naučnu“ ideologiju napraviti revolucionarni politički pokret, riješiti problem svojine razvlašćenjem buržozije i vođe ugnjetenih proletera imaće vlast. Tako se kasnije i desilo. (Ideologije su po svom biću parcijalne, uske i „nacionalne“. Marksizam je bio prva „naučna“ globalna ideologija - „proleteri svih zemalja, ujedinite se“.)
1.
Svojinom i njenim karakterom i značajem u socijalizmu/komunizmu Đilas se na neposredan način bavio u najslavnijoj svojoj knji26 �������������������������������������������������������������������� Demokratija je moderni ljudski odgovor na sprečavanje prirodne tendencije bezgraničnog širenja moći svojine i moći vlasti i interesnih grupa preko višeslojno isprepletane međuzavisne kontrole raznih grana vlasti. (Grane vlasti mogu biti javne i dikrecione.) 27 Komunisti su radije u praksi koristili zamršeniji termin „dijalektički materijalizam“ nego filozofija marksizma jer filozofija podrazumijeva sumlju, kritiku, samokritiku, promjenu.
43
Đilas i Članci zi koja nosi naslov “Nova klasa”. Socijalističkoj tzv. “kolektivnoj” svojini posvećuje krucijalnu pažnju. Naslućuje u “kojem grmu leži zec” ali i korijen budućih nedaća komunizma i komunističke vlasti. Komunistička revolucija post-festum na specifično nov način, izlaže Đilas, rješava problem svojine i svojinskih odnosa stvarajući novu svojinsku formu u kojoj kolektivna svojina radikalno potiskuje privatnu svojinu. Forme svojinske preraspodjele su agrarne reforme, konfiskacije, nacionalizacije mada i sam tok revolucije uništi jedan dio veleposjedničke i kapitalističke, “buržoaske” svojine. Svojinska “revolucija u revoluciji”, navodi Đilas, ima ogroman ideološki i psihološki značaj u stvaranju i jačanju uvjerenja u narodu o budućoj jednakosti i društvenoj pravednosti revolucionara i uređenja budućeg društva. Revolucionarna svojinska promjena propagandno se pratila uvjeravanjem naroda u marksističku naučnost i realnost da je došlo vrijeme sveopšte pravde i konačnog ljudskog prava na savršeno, neeksploatatorsko, egalitarno, bogato društvo. Takođe, Đilas navodi, da je svojinski preobražaj ideološki i dogmatski praćen potrebom države o hitnoj društvenoj industrijalizaciji28 i elektrifikaciji. Cilj je bio, zapaža Đilas, da se sva materijalna i novčana sredstva (državni fondovi) koncentrišu, akumuliraju u rukama nove vlasti i novog centra. Poznato je iz karaktera svojine da je svojina kapital koji teži neprekinutom i eksponencijalnom širenju. Tako se socijalistička “kolektivna” svojina, silinom svoje energije, navodi Đilas, proširuje i po “dubini” i po “širini” na sve ljude do sitnih zanatlija, radnika, trgovaca i seljaka. Novonastala “totalna” svojina dobija naziv socijalistička, rjeđe društvena, a još rjeđe državna. “Formalno, država 28 Industrijalizacija je obuhvatala prioritetan razvoj teške industrije (Marksov I sektor) koji je osnova razvoja državne infrastrukture ali i osnova razvoja vojne industrije. (Visina izdvajanja za vojsku biće jedan od važnih ekonomskih uzroka sloma komunizma.)
44
Veselin Pavlićević postaje vlasnik svojine. Ona njom upravlja i raspolaže. Privatna svojina je nestala ili do te mere smanjena da je njena uloga nebitna, a njeno potpuno nestajanje je za nove vlastodršce još samo pitanje oprtunosti”.29 Kolektivizacija svojine je društvu silom nametnuta kao jedini („naučni“) put za ostvarenje besklasnog, savršenog društva i „zlatnih kašika“ koji će koristiti budući proleteri. Nova klasa, navodi Đilas, nametnula je društvu svojinsku „racionalizaciju“ kao neophodnu materijalnu potrebu. Takođe, socijalistički razvoj društva (i svojine s tim u vezi) nova klasa je uzdigla na „viši“ ideološki nivo tj. kao neophodanost i konačno rešenje sukoba sa ostacima narodnih neprijatelja. Dakle, interes izdvojene grupe ljudi uzdignut je na nivo „klasne potrebe“ za brzom modernizacijom društva i države čemu su komunisti iskreno težili. Razvoj je bio zasnovan na ideološkim osnovama marksističko-dogmatskog modela i ukalupljenjem svojine i šematizovanja razvoja ekonomije. Realizacijom industrijske, poljoprivredne, trgovinske i druge svojinske „transformacije“ uspostavljeno je totalno privredno gospodarstvo u društvu ili nad društvom, zapaža Đilas. Mada ni tu nije bio kraj svojinske „transformacije“ jer specifičnost komunističke revolucije u odnosu na ranije ravolucije jeste u tome što komunistička revolucija stvara iluzije dugo iza oružane borbe. Svojinska promjena je jedna od tih post-revolucionarnih iluzija. Komunistički revolucionari, pa tako i jugoslovenski navodi Đilas, ne samo što ne nestaju sa političke scene njenom oružanom realizacijom, nego se kasnije pretvaraju u funkcionere i trajne kreatore i samonametnute gospodare novog društvenog i svojinskog stanja. („Komunistička revolucija je prva u istoriji u kojoj sami revolucionari ne samo što ne nestaju s političke pozornice s njenom pobjedom, nego, makar se i ne oslobodili revolucionarnih iluzija, s krajnjim praktičnim smislom pristupanja izgradnji društvenih odnosa sasvim suprotnim onima u koje su verovali i koje su obećavali. Komunistička revolucija, u toku svog kasnijeg-industriskog trajanja i 29
M. Đilas „Nova klasa“, Narodna knjiga - Beograd, str. 34
45
Đilas i Članci preobražavanja, pretvara i same revolucionare u kreatore i gospodare novog društvenog stanja.“30) Đilas zaključuje „da komunistička revolucija obavlja, u drukčijim uslovima i državnom silom, ono što su industrijske revolucije, odnosno kapitalizam, obavili na Zapadu – ona i nije ništa drugo do državno-kapitalistička revolucija, a odnosi koji se s njenom pobedom stvaraju su državno-kapitalistički. (podvukao V.P.)To izgleda utoliko tačnije što nova vlast reguliše i sve političke, radne i druge odnose, a što je najvažnije - raspodjeljuje nacionalni dohodak i koristi i raspodeljuje materijalna dobra, formalno pretvorena u državnu svojinu.“ � Dakle, svojinsko-društveni odnosi u komunizmu, pa tako i u Jugoslaviji, slični su državno-kapitalističkim svojinskim i društvenim odnosima s obzirom na ulogu(e) države. Međutim ispod uloge države na „Istoku“, krije se jedna dublja, prikrivenija, opasnija, svobuhvatnija suština komunističke države u odnosu na „Zapadne“ države. Suština komunističke države, analizira dalje Đilas, ne završava se čak ni državom kao mašinom i instrumentom koji stvarno odlučuje o svojinskim i društvenim odnosima. „Iznad države i iza svakog njenog čina stoji komunistička partija. Čak ne ni Partija kao celina, nego profesionalna partijska birokratija.“31 Ta birokratija u krajnjoj liniji koristi suštinu svojine za upravljanje cjelinom društva i njegovu totalnu materijalnu kontrolu. Svojina preko ideologije i revolucije zatvorila je krug posebnog ekskluzivnog prava na privilegije jednog sloja ljudi. Svojina je našla nove vlasnike „odnosno nove vlasničke eksplatatore... Komunistička revolucija, vođena u ime ukidanja klasa, dovela je – nasuprot ranijim revolucijama - do najpotpunijeg gospodstva isključivo jedne – nove klase (podvukao M.Đ.) U tadašnjoj stvarnosti komunisti se i nijesu ponašali drukčije nego i drugi vlastodršci i druge klase u istoriji izgrađujući „idealno“ društvo po svojoj mjeri za koje su 30 31
46
Isto, str. 38 Isto, str. 39
Veselin Pavlićević bili jedino i kadri da ostvare. Spacifikum komunističke svojinskodruštvene transformacije i industrijalizacije i elektrifikacije jeste nasilje... isključivo za osiguravanje pljačke i privilegija jedne nove klase. Sve drugo su samo prividi i iluzije“.32 Svaka revolucija je sukob moći u vidu društvenog „praska“ u kojem isplivaju taložene društvene negativne i „nezadovoljene“ energije. Revolucije nastoje da radikalno raskinu sa prošlošću obećavajući nadu u pravedniji, efiasniji, ujednačeniji, slobodniji novi individualni i društveni početak. Predkomunističke klasne revolucije tj. revolucionari dolazile su na vlast tako što bi novi ekonomski sistem, a naročito svojinski, bio(li) prevladan(i) u starom društvu. Jednostavno rečeno jedna klasa „u začetku“ mijenjala bi drugu „prevladanu“ klasu. Međutim, Đilas dolazak nove klase u komunizmu na vlast tumači supotno i kaže da „nova klasa nije došla na vlast da dovrši, nego da zasnuje nove ekonomske odnose, a time i svoje gospodstvo nad društvom“.33 Nova klasa, dakle, formirala se tek pošto je došla na vlast. Njene ideje na putu za osvajanje vlasti su pune obećanja u idealni svijet, uljepšavanja buduće ekonomske, svojinske i svake druge stvarnosti. Komunisti-revolucionari su bili svjesni svoje ekonomsko-društvene marginalnosti, snage i političke inferiornosti. Stoga, oslonac u borbi za osvajanje svojine i materijalnih dobara nalaze u partijskoj organizaciji, gvozdenoj partijskoj disciplini, strogoj hjerarhiji, bespogovornoj „naučnoj“ vjeri u partijske ideale i jedinstvenoj svijesti. (Mnogim komunistima stvaranje revolucije je bilo profesionalno zanimanje čija se faktura kasnije naplatila kroz svojinu od društva. Partijom se osvajala svojina.) Moć nove klase nalazila se, navodi Đilas, u upotrebi, korišćenju i raspolaganju (usus, fruktus, abusus) posebnog oblika svojine - ko32 33
Isto, str 40 Isto, str.42
47
Đilas i Članci lektivne svojine - gdje nova klasa nastupa u ime cjeline društva. Svojinske transformacije su čak mistifikovane iluzijom da se ne radi o vlasništvu jedne nove klase već o vlasništvu društva, odnosno nacije kao cjeline, navodi Đilas. Okusivši kroz vlast važnost svojine za svoju vlast, partijska birokratija je nezasita i nezaustavljiva, jer je nova klasa nesigurna dok god ima drugih vlasnika i konkurenata pored nje, kaže Đilas. Stoga je politika postala društveni ideal masovnih ljudskih ambicija. To je na individualnom nivou („baze“) imalo za ekonomsku posljedicu „bježanje“ od rada i sistemsko formiranje neefikasnog svojinskog upravljanja, nemotivisanja i zaostajanja u ekonomskom razvoju.
2.
Osobina u predkomunističkim klasama jeste ostavljeno svojinsko nasljeđe potomcima. Kod nove klase u komunizmu nije tako, navodi Đilas. Put ka vrhu otvoren je svima uz duboko i iskreno poštovanje i odanost partiji čime je klasa otvorena nadolje, ali se nagore sve više i nemilosrdnije sužava, analitičan je Đilas. Time je nova klasa istovremeno i veoma otvorena i veoma zatvorena. Dakle, komunističkim vjernicima „svojinska vrata“ nikad nijesu bila tako šitoko otvorena kao poslušnim pojedincima u komunizmu, niti je uspon ka vrhu bio teži nego u komunizmu. Dakle, prohodnost od dna do vrha svojinske vlasti u predkomunističkim klasama bila je ekonomskog, nasljednog ili radnog karaktera, a u komunizmu isključivo političkog karaktera. Đilas djelimičnu pažnju poklanja efikasnosti svojine u komunizmu koja je „rak rana“ ukupne ekonomije zbog čega su česte „svojinske liberalizacije“, „reforme“ ili „decentralizacije“ u privredi, navodi Đilas. Radi se ne o svojinskoj kvalitativnoj promjeni već o narasloj aspiraciji nižih slojeva birokratije, odnosno klase, u pravu na raspolaganje svojinom. Naravno, „reforme“ su zatvorene prirode i nijesu bile kadre, kaže Đilas, da načnu suštinu komunističkog sistema a kamoli da ga izmijene. Novi gospodari ili nova klasa nagonski je osjećala „da su nacionalana dobra faktički njena svojina, 48
Veselin Pavlićević a nazivi „socijalistička“, „društvena“, „državna“ svojina - obična je pravna fikcija“.34 Dakle, svojina je pravno društvena i nacionalna, a faktički njome raspolaže jedna grupa u svom interesu. Vlast i svojina su bez ostatka u jednim te istim rukama bez obzira na to što je ta činjenica prikrivena pravnom nadogradnjom, eksplicitan je Đilas. Protivurečje između faktičkog i fikcijskog ili realnog i ideološkog stanja, Đilas smatra najvećom unutrašnjom teškoćom. Tako je i po pitanju svojine. „Ona (misli se na uski partijski vrh-V.P.) mora uporno da čuva dogmu, po kojoj je ona istorijski pozvana da ostvari svjetsku misiju „konačnog“ oslobođenja... i da zataškavanjem protivrečja ojačava vlastitu poziciju...i jača gospodstvo političke birokratije ...isto kao što su bili robovski odnosi na drevnom Istoku“.35
Nova klasa, navodi dalje Đilas, ne može konačno da „ozakoni svoju svojinu, ali ne može ni od ove da odstupi, a da istovremeno ne potkopa samu sebe ....Nova klasa nije kadra ni za šta drugo sem za jačanje golog nasilja i pljačke nad ljudima. Laž neizbježno postaje njenim glavnim oružjem. Njeno duhovno carstvo obuzimlju led i tama...kad siđe s istorijske scene, a to se mora dogoditi, za njom (misli se na novu klasu komunista–V.P.) će žaliti manje nego za ijednom drugom klasom.“36 U „Novoj klasi“ Đilasu svojina nije više svetinja i dogma. Neizvodljivost svojinskih reformi u socijalizmu, naglašava Đilas, potiču iz apsolutizovanog, ukočenog, nametnutog karaktera i načina kojim upravlja vrh partijske oligarhije kroz državne i privredne organe, s jedne strane. Oslobađanje nacionalne svojine u komunizmu, s druge strane, pretpostavlja mijenjanje političkih i društvenih odnosa. (Narasli „kvasac“ promjena je u samoj svojini ali i srednjoj klasi koja će se regrutovati, zapaža Đilas, iz svih društvenih slojeva pa čak i iz partijske birokratije.) 34 35 36
Isto. str. 66 Isto. str. 68 Isto, str 69-70
49
Đilas i Članci Milovan Đilas se u „Novoj klasi“ nije do kraja oslobodio uticaja marksizma kao „rukovodstva za akciju“ u organizovanju društva. Zaslijepljen bljeskom dijalektičkog materijalizma i zanesen Marksovim proročanskim, humanim vizijama o izgradnji idealnog društva i novog, boljeg čovjeka, Đilas će se definitivno osloboditi marksističkog metodološkog pogleda na svijet koju godinu poslije izdanja „Nove klase“. Sve će objasniti u knjizi „Nesavršeno društvo“ i čuvenim intervjuima. Podgorica, februar 2011. godine
50
Veselin Pavlićević
Ideološko-partijska država u “Novoj klasi” Iz Đilasovog pisanja o partijskoj državi može se zapaziti da je partijska država ukočena država. Kao i lift kad se zaglavi između spratova. Ne može se spustiti na zemlju i demokratizovati se, ali se ne može ni popeti u obećane ideološke, besklasne visine i spratove (ciljeve). Promjene su nemoguće Država je izraz prirodnog ljudskog nagona za društvenim životom i interesnom (grupnom i individualnom) zaštitom. Ona je nametnuta zakonodavna forma i okvir upravljanja jednim društvom. Država je praktična potreba politike i nadindividualna volja i vrijednost. Kruna i cilj svake vlasti je moć i država u svom jedinstvu. Istorija ljudske kulture jeste istorija država. Epohe ljudske civilizacije su se po državama prepoznavale i “mjerile”. Klasični mehanizmi ograničenja i kontrole državne vlasti su u međusobnoj parlamentarno-sudsko-izvršnoj koordinaciji i nadgledanju. Moderno doba je proširilo i produbilo kontrolne mehanizme državne (najčešće izvršne) vlasti od vojske preko tajne policije do medija i novinara. Komunisti su fokusirali ogromnu pažnju na državu kao okosnicu i paravan svoje vlasti, ali dodajući joj nove, ideološke forme i sadržaje. Marks u teorijskom, a Lenjin i Staljin i u teorijskom i u praktičnom dijelu. U “Državi i revoluciji” Lenjin je najpotpunije izrazio teoriju o državi u socijalizmu/komunizmu svodeći je na silu ili “batinu” kako je govorio.37 Ovakav stav je “prirodan” i koincidira sa vremenom pisanja teorije o državi. Da podsjetim. Lenjin je “Državu i revoluciju” pisao u ilegali uoči Oktobarske revolucije. Bilo mu je potrebno poći od revolucionarne, praktične potrebe parti37 Lenjin je, normalno, uočavao i pisao o drugim funkcijama države. Ali u predrevolucionarnom periodu najvažniji je, smatrao je Lenjin, klasno-revolucionarno-borbeni a ne naučni pristup u tumačenju suštine države.
51
Đilas i Članci je-boljševika u cilju rušenja stare države i stvaranje nove, bolje u kojoj će i “kuvarice upravljati državom”. Lenjin zamišlja buduće besklasno komunističko društvo bez države. Dakle, po toj teoriji, čim nema klasa nema ni eksploatacije, a to znači nema ni potrebe za silom i - državom. Diktatura proletarijata će biti, smatrao je Lenjin, vrhovni upravljački oblik besklasne vlasti i surogat države. Cilj komunističke vlasti je jačanje diktature proletarijata (“radnika i seljaka“) a ne države. Lenjinov revolucionarni pristup u tumačenju socijalističke države Staljin je obogatio mirnodopskom teorijom o državnom odumiranju kroz njeno funkcionalno jačanje i širenje. Sve građane, smatrao je Staljin, potrebno je vaspitati i uzdići na nivo državnog upravljača. I Milovan Đilas je državi i državnoj vlasti posvetio nezaobilaznu, dužnu, ali konkretnu - iz životnog ugla - pažnju. Uočio je da “kičmu cjelokupne političke, privredne i idejne aktivnosti čini jedna jedina –komunistička - partija. Javni život miruje ili se kreće, zaostaje li se pretumbava, već prema tome šta se događa u partijskim forumima”.38 Dakle, država, državna vlast je faktički u rukama ljudi u partijskim komitetima i hjerarhijske je stepenaste moći i realnog uticaja. Hijerarhizovano državno-upravljačko pravo potiče i ostalo je još iz peroda “kada je komunistička partija pripremala revoluciju”39. Oblicima konkretnog upravljanja i državnim mehanizmima Đilas posvećuje izuzetnu pažnju. Vitalne državne službe, navodi Đilas, nijesu demokratsko-državno pravo već “pravo” samo odabranih članova partije. To su službe, nabraja Đilas, policije i naročito u okviru nje tajne policije, diplomatija i oficirski kor, a u ovome naročito su važne obavještajne i političke službe, naročito u vojsci. Takođe, u red važnih državnih službi Đilas navodi sudstvo, naročito vrhovno. Sudstvo je partijsko i hijerarhijski je podređeno partij38 39
52
M.Đilas „Nova klasa“ , Narodna knjiga- Beograd 1990. str. 71 Isto, str.72.
Veselin Pavlićević skom i policijskom aparatu. Komunistička vlast, smatra Đilas, iako je “klasna po svojoj sadržini, po obliku je partijska vlast, komunistička vojska je partijska vojska, a država partijska država. Najtačnije rečeno: tendencija je komunista da vojsku i državu tretiraju isključivo kao svoja oruđa”40. Za razliku od demokratskih država - zapaža i javno iznosi Đilas 1956. godine - u komunističkoj državi izdvaja se partija kao državotvorna i vladajuća institucija. Njenu duhovnu srž čini ideološko jedinstvo, odnosno istovjetnost pogleda na svijet članova partije. Idejni pogledi se kreiraju u vrhu partije, iznosi Đilas, i oni su obavezujuće “učenje” za sve članove partije. Jednoglasnost i pokornost je obaveza svih struktura vlasti. Time je vlast u državi postala i terojski i praktično ekskluzivno “pravo” partijske oligarhije. Doduše, ne cijele partijske oligarhije, već samo uskog kruga partijskih vođa, smatra Đilas. U takvoj državi diktatura proletarijata postala je formalno teorijsko opravdanje, odnosno idealna maska za gospodstvo nekoliko oligarha nad društvom. Onaj koji je u datom trenutku uspio da najdosljednije izrazi i brani staleški interese nove (partijske) klase, izbija na vrh zajedno sa svojim pomagačima, zaključuje Đilas. Kao i svaki liberalni mislilac i Đilas je veliki protivnik idejnog jedinstva s obzirom da ono “onemogućava ne samo svako kretanje unutar komunističkog pokreta, nego i unutar samog društva. Svaka akcija zavisi od partije, ova ima totalno gospodstvo nad društvom, a u njoj samoj nema ni trunke slobode… Ideološko jedinstvo partije je duhovna osnova lične diktature… Ukidanje idejnih razlika među vođama ukinulo je i frakcije i struje, a time i svaku demokratiju u komunističkim partijama”41. U svom dubljem smislu idejno jedinstvo ima snagu predrasude koje koči, ali i revolucionalizuje čovjeka što Đilas zakratko elaborira. U „Novoj klasi“ Đilas posebnu pažnju poklanja „pravnom“ karak40 41
Isto, str 73 Isto, str.75-76
53
Đilas i Članci teru komunističke države i položaju sudstva. Shvatajući državu kao totalitarni organ nasilja, komunistička država po svom ustrojstvu ne može biti pravedna. Nezavisnost sudstva je nazamisliva u jednopartijskoj državi, navodi Đilas, jer bi sudska nezavisnost neizbježno rađala i jačala opoziciju. Formalno-pravno zakoni garantuju građanske slobode i nazavisnost sudstva, ali u praksi o tome nema ni pomena, navodi Đilas. Zakonodavna, sudska i izvršna vlast su isprepletane i srasle međusobno. Takođe i policijska vlast je neodvojiva od sudske vlasti. Krug je zatvoren: „ista izvršna i zakonodavna vlast, isti istražni, sudski i kazneni organi“.42 Kad je sve tako nepravno, pita se dalje Đilas, zašto su državi i njenoj vlasti uopšte potrebni zakoni. Đilas smatra da se, osim međudržavnih i propagandnih, populističkih razloga, potreba za „vladavinom prava“ unutar komunističke države nalazi i u tome što nova klasa mora da formalno osigura „legalno“ i „legitimno“ svoju partijsku strukturu i moć na vlasti. Prvenstveno u očima svojih građana. (U suprotnom ne bi bilo države i vlasti.) Međutim, zakoni se ne primjenjuju jednako za sve građane. Zakoni imaju izuzetke i „rupe“ koje selektivno i skriveno djeluju kao nagazne mine. Kad će koja „mina“ eksplodirati odlučuje partija preko tajne policije i sudija. Sudije su produžena ruka partije i tajne policije. (Snagu „rupe, mine“, „neprijateljske propagande“ i proizvoljnosti koju je ta odrednica ne slučajno uključivala, Đilas će kasnije dugogodišnjom robijom itekako osjetiti.) Političko-sudski procesi u komunističkim državama mahom su inscenirani. Interesantan je način dolaska do političkog procesa koji Đilas otkriva iz unutrašnjeg, partijskog ugla. „Najprije tajna policija, mahom pod sugestijama partijskih funkcionera, utvrdi da je neko protivnik datog stanja i da, ako ničim drugo, svojim stavom i pričanjima među bliskim prijateljima predstavlja teškoću, bar za lokalne vlasti. Kada je to zaključeno, dalji je 42
54
Isto, str. 87
Veselin Pavlićević korak da se pripremi pravno uklanjanje protivnika. To će se izvršiti ili preko provokatora, koji žrtvu navlači na „nezgodne izjave“, na ilegalno organizovanje i sl., ili se to isto postiže preko malodušnika koji terete žrtvu prema zahtevima policije. Većinu ilegalnih organizacija u komunističkim režimima stvara tajna policija, (podvukao V.P.) kako bi u njih uvukla svoje protivnike i obračunala se sa njima. Komunistička vlast ne odvraća, nego gurka „nepoćudne“ građane u prestupe i zločine“.43 Dakle, obračun sa protivnicima se prethodno tajno konstuiše ne zbog učinjene krivice (jer nje i nema) već zbog toga što su „krivci“ u lokalnoj zajednici stvarni protivnici režima. Krivci su nevini s pravnog gledišta iako su oni stvarno protivnici režima. Što se tiče parlamentarnih izbora u komunističkoj državi, Đilas navodi Atlijevo duhovito zapažanje da je u socijalizmu to „trka sa jednim konjem“. Pa, ipak, izbori su bitni i pored toga što je Parlament „besadržajna ustanova“44. U komunističkoj državi sve mora biti ozakonjeno preko izabranih predstavnika. Palament (narod) mora formalno potvrditi sve ono što su komunisti uradili, navodi Đilas.45 Ali ni ovdje nije kraj. Dublji razlog zašto je institucija „parlamenta“ bitna za državu, jeste u potrebi „partijske birokratije, odnosno političkog jezgra nove klase, odobravanje mera vlade-svog vrha...ako ne prema javnom mnenju...obavezna je prema komunističkom javnom mnenju“46. Normalno je da su u takvim uslovima izbori farsa i nemaju nikakvu važnost osim za ambiciozne partijce čija se selekcija vrši veoma pažljivo odozgo. Međutim, sa partijskog stanovišta, analizira Đilas, izbori su veoma važni za 43 Isto, str. 88 44 Isto, str. 91 45 U svojoj analizi države i parlamentarnih izbora, Đilas ne tretira pitanje materijalne, sudske, moralne, istorijske i druge odgovornosti “nove klase”. Izborima i formalnim parlamentarizmom, odgovornost i krivica za stanje u društvu se mistifikuje i prebacuje na izabrane parlamentarne predstavnike (poslanici) tj. na sam narod u krajnjoj liniji. Kružni tok krivca je zatvoren, a “nova klasa” je i “pravno” sebe amnestirala od moguće odgovornosti. 46 Isto, str.91
55
Đilas i Članci vođstvo, jer grupišu one partijske snage koje su dominantne u tom trenutku dajući time partijskom vođstvu formalnu „legalnost i legitimnost“. Parlament je, smatra Đilas, „grobnica“ koja usvaja ono što je već riješeno iza kulisa, u partiji ili tajnoj policiji. Uticaj tajne policije je bio naročito dominantan u odabiru diplomatskog kadra a KOS-a u odabiru vojnog kadra. Jedna od daljih karakteristika partijsko/socijalističke države, navodo Đilas, jeste i njena militantnost. „Kult sile, a vojne sile posebno, ne neguje se nigde u savremenom svetu kao u komunističkim državama. Militarizam je unutrašnja, intimna potreba nove klase: to je jedan od oblika njene egzistencije, jačanja i privilegija.“47 Nešto više pažnje Đilas poklanja birokratskom karakteru države. Država je prepuna zakona i propisa u kojima partijska birokratija nalazi svoj rezon postojanja. Bez kritike opozicije, navodi Đilas, „partijski birokrati ugone živi život u paragrafske kalupe. Parlament sve to, zatim, mehanički potvrđuje“48. Međutim, i ovdje ima izuzetak, smatra Đilas, koji se odnosi na sam vrh partijske birokratije. Vrh partije nije sputan pravnim normama i propisima. Sloboda njihovog djelovanja je gotovo - beskrajna. Dakle, što je vrh partije bio slobodniji u svom djelovanju toliko je „baza“ ukočenija i neslobodnija. Krajnja posljedica totalnog birokratizma u državi, smatra Đilas, jeste potpuno obezličenje individua i prevaspitanja ljudi da rade i misle kao i Vođa. Gubitak slobode i stvaranje modernih poslušnih robova je i cilj vrha partijske birokratije. Država i vrh vlasti partijske birokratije prodrli su u sve pore društva i gotovo do svake ličnosti. Nesigurnost postaje način života individue u komunizmu, navodi Đilas. Država „socijalističkom čovjeku“ pruža mogućnost životarenja, ali pod uslovom apsolutne pokornosti koja se širi do patologije aktivnog nuđenja. 47 48
56
Isto. str. 92 Isto str. 93
Veselin Pavlićević Đilas posebnu pažnju poklanja nacionalnom pitanju u strukturi partijsko-državne komunističke vlasti i države. Komunisti nijesu ideološki nacionalisti, navodi Đilas, mada je „insistiranje na nacionalizmu samo oblik, kao i svaki drugi, kroz koji oni ostvaruju učvršćivanje svoje moći“.49 U osnovi, trvenja među komunističkim nacionalnim birokratama ne leže isključivo u nacionalnim osjećajima. Nacionalni sporovi se u osnovi svode, navodi Đilas, na prevlast u svojoj zoni uticaja i vladanja. Svaki jedinačni partijski birokrata ima svoj lokalni opštinski, sreski, republiči i savezni javni ili tajni „feud“ kojim vlada. Hjerarhija u nacionalanoj moći i vlasti je proporcionalno izražena snagom i veličinom „svog feuda“. Tako su „komunistički birokrate zagriženi lokalpatrioti svojih administrativnih jedinica čak kad one nijesu obrazovane ni na jezičkoj ni na nacionalnoj osnovi“50. Komunisti su nadnacionalni oligarsi, zaključuje u jednom intervju Đilas. Iza komunističke totalitarne države „ostao je samo očaj i mržnja“,51 iznio je na kraju Đilas u knjizi „Nova klasa“. Raspadom komunizma ljudski očaj i mržnja će isplivati na površinu. Njenu slijepu i razornu silu ćemo raspadom komunizma, etnonacionalnim ludilom republičko-pokrajinskih postitovih oligarhija i njihovom borbom za prevlast i vlast, svi itekako osjetiti. Svojom liberalnom kritikom sistema i države Milovan Đilas je bio prva ozbiljna prijetnja Titovoj vlasti, ali i vlastima koje su ostale poslije Tita. Smetalo im je njegovo nejednoobrazno shvatanje života i važnost nejedinstva i kompromisa kao pretpostavke svake slobode kako je negdje kasnije, pisao Milovan Đilas. Vlast svake države znači direktno suočavanje sa realnošću i „dnevno“ i dolazeće rešavanje problema života. Izgraditi državu fiktivnog svijeta, pa još globalnu po svojim političkim težnjama, nije bilo prosto i lako. Đilas je upravo svijet o realnostima organizacije 49 50 51
Isto. str. 97 Isto, str. 97 Isto, str. 96
57
Đilas i Članci vlasti Titove ideološke države javno kritikovao i prije pojavljivanja „Nove klase“. Ukazao je na sistemske, moralne, ekonomske, obrazovne, pravne i brojne druge probleme koje ideološka država po sebi i za sebe stvara i „rešava“. (Uglavnom je sve društveno krupno gurano „pod tepih“.) Ono što danas impresionira, kad čitamo Đilasova zapažanja o vlasti u državi-fikciji, nije toliko njegova analiza monolitne strukture vlasti, organizacije, načina upravljanja, hjerarhija, međuzavisnost struktura, funkcija i drugo, koliko državna tajnovitost i bezobličnost državne vlasti. Tajnovitost i bezobličnost52 (partijske) vlasti se kao crvena nit provlači u cjelini njegovog pisanja o državi. Dupliranje i multipliciranje javnih i tajnih službi u državi ima samo jedan cilj, dalje i dublje zaključuje Đilas, a to je značaj privida jedinstvenog pokreta i jedinstva vlasti za državu kao i privida demokratskih kretanja i promjena u društvu. Umnožavanje, izmještanje i umrežavanje državnih službi bilo je korisno samo za vođstvo partije, ali i kao odbrambeni mehanizam od moguće konsolidacije protivnika režima. U ideološkoj državi sve se „reformisalo“ da se ništa ne bi promijenilo ili talasalo. Akcija privida o mijenjanju je bila prioritetan cilj a ne sam cilj. Prava moć u partijskoj državi počinje tamo gdje počinje tajnovitost. Đilas tačno označava značaj „službi u sjenci“ i zašto se uspostavlja tajna država u državi. Diskrecione službe utjelovljuje volju političkog vođstva, zaključuje Đilas. Ne Parlament ili Vlada. Sudstvo i da ne pominjemo. Odnos između prividne i stvarne moći u državi je odnos fasade i sadržaja. Kao u lutkarskom pozorištu. Moć države počiva isključivo kroz nasilje i propagandu koja se sprovodi kroz partijske inicijative „odozdo“ i organizaciju. Đilas naširoko piše o značaju tajne milicije (kasnije služba „državne bezbijednosti“) ili još tajnovitije, opasnije i značajnije vojne kontra-obavještajne službe. Što je služba u partijskoj državi vidljivija i javno istaknutija to joj je moć manja i obratno. To pravilo o moći važi od Parlamenta pa naniže sve do kakvog urednika-novinara koji je 52
58
Đilas bezobličnost naziva „mnogoobličnost“ državne vlasti.
Veselin Pavlićević samo paravan za izražavanje volje (tajne) nadređene uredničkomilicijsko-partijske službe, odnosno vrha partije. Iz Đilasovog pisanja o partijskoj državi može se još zapaziti da je partijska država ukočena država. Kao i lift kad se zaglavi između spratova. Ne može se spustiti na zemlju i demokratizovati se, ali se ne može ni popeti u obećane ideološke, besklasne visine i spratove (ciljeve). Promjene su nemoguće. Samo je izvjesna entropija i slom države, jasno je iz Đilasovog pisanja. Ali u nevolji đavo i muve jede, pa i vođstvo partije beskonačnom atomizacijom i „reformama“ (mrcvarenjem) društva nastoji da odloži svoj kraj. Jednom riječju, Đilas jasno ukazuje na prevlast snage i moći organizacije u partijskoj državi i snage upravljanja procesima. To je jasno vidljivo i u današnjim jednopartijskim demokratijama koje su nastale poslije sloma partijske države socijalizma. Stoga je Đilas aktuelan i danas koliko i juče. Podgorica, januar 2011. godine
59
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Vlast i pobuna Knjiga “Vlast i pobuna“ je viđenje „sa unutrašnje strane“ najturbulentnijeg i najprelomnijeg perioda autorova života: od pobjedničke komunističke svemoći, zanosa, slave, moći i svih mogućih moralnomaterijalnih privilegija do suđenja, zatvora, jada i poniženja Nedavno se u izdanju „Novog libera“ iz Zagreba (urednik Slavko Goldstajn) pojavila knjiga Milovana Đilasa „Vlast i pobuna“53. Prvo izdanje ove knjige na srpskom jeziku objavljeno je u Londonu 1983. godine (izdavač „Naša reč“) dok se drugo pojavilo 1991. godine u Beogradu u izdanju „Književnih novina“. Knjiga je memoarskog karaktera i obuhvata period brzog uspona i još bržeg pada Milovana Đilasa u Titovoj Jugoslaviji, tj. period od 1946. do 1954. godine. Eric Hobsbaum najveći među živim istoričarima XX vijeka i jedan od stubova moderne evropske civilizacije, ove memoare ističe kao „djelo zadivljujućeg poštenja“ i „začuđujući uspješne psihološke analize revolucije i revolucionara“. U prvom dijelu knjige, koji nosi naslov „Vlast“, autor opisuje period uspostavljanja komunističke vlasti u Jugoslaviji i to od njenog vrha gdje je po hjerarhiji Đilas pripadao. U drugom dijelu knjige, koji nosi naslov „Sukob sa Sovjetskim Savezom“, prikazana je geneza raskola između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, tj. sukoba Titove i Staljinove vlasti. Treći dio knjige („Pobuna“) opisuje Đilasovo napuštanje ideologije komunizma i Titove vlasti i svoj silazak sa vlasti. Knjiga sadrži i važan prilog tj. pismo koje je Milovan Đilas pisao kao slavni disident J.B.Titu 1967. godine u kojem rentgenskom preciznošću predočava Titu što će se desiti sa Jugoslavijom i nje53
M.Đilas, “Vlast i pobuna“, Novi Liber Zagreb 2009.
61
Đilas i Članci nim narodima ako se vlast hitno ne demokratizuje i uključi u moderne evropske integracine tokove. Knjiga je viđenje „sa unutrašnje strane“ najturbulentnijeg i najprelomnijeg perioda autorova života: od pobjedničke komunističke svemoći, zanosa, slave, moći i svih mogućih moralno-materijalnih privilegija do suđenja, zatvora, jada i poniženja. Đilas iznosi u knjizi njegove susrete sa ljudima koji su oblikovali moderne tokove istorije XX vijeka ili presudno na njih uticali: od Staljina do Tita, od Čerčila do Gandija, od Krleže do Andrića, od Kenedija do Maljenkova, od Tempa do Bakarića, od Dapčevića do Dedijera, od Goltvalda do Grola, od Lalića do Lubarde, od Nehrua do Idna, od Molotova do Dimitrova, od Hebranga do Rankovića, od Masarika do Narajana, od Zogovića do Daviče, od Vlahovića do Jovanovića, od Stepinca do Hruščova, od Popivode do Terzića i još brojnih drugih ljudi sa kojima je Đilas sarađivao i stvarao istoriju. Većina velikih i važnih istorijskih pobuna koje usmjeravaju tokove istorije počinju sa moralom. Pobunom se knjiga završava. Pobunom i protiv sebe i prakse i sistema komunizma kojeg je do tada stvarao ili važno uticao na njega. Barem u Jugoslaviji. Praksa je jedini kriterij istine u politici, druge nema. Đilas je imao ogromne hrabrosti da to vidi i sebe promijeni i moderno prevrednuje. Jednoumna zatvorena društva teško razumije ljudsku višedimenzionalnost i višeslojnost istina, pa otud i Milovana Đilasa. Ako se tome doda i propaganda, milicija, moralne i materijalne privilegije, nekritička svijest, pizma, očekivani položaji u vlasti, paraplegična inteligencija, obrazovni ideološki sistem itd. od svakoga i svega se može stvoriti monstrum. Đilas je bio snažna ličnost koju niko pa ni Tito nije mogao slomiti pritiskom sa spoljne strane, jasno je iz knjige. Đilas se mijenjao samo sa svoje, unutrašnje strane, kad mu je praksa i lični imperativ pokazao pravac promjene. Ostali komunisti oko njega zavjerenički su i kukavički ćutali. Nijesu imali morala, hrabrosti i intelektualne želje za ličnim mijenjanjem i „ta62
Veselin Pavlićević lasanjem“. Izuzetak su bili oko njega Kidrič, Krleža i - u četiri oka – Kardelj jedno kraće vrijeme. Ostali su mu bili zakleti protivnici. Naročito crnogorski komunisti, osim nekoliko izuzetaka. Nesumnjivo je da je Milovan Đilas najslavniji i najpoznatiji Crnogorac XX vijeka u svijetu. Rodonačelnik disidenstva u komunističkom pokretu. I prije njega bilo je odličnih kritičara komunizma (Trocki, Buharin, Zivovjev i mnogi drugi), ali oni nijesu bili protivnici jednoumne i jednopartijske organizacije komunističke vlasti. Đilas jeste. Iz njegovog „šinjela“ proistekli su i Aleksandar Solženjicin i Andrej Saharov i kasnije Imre Nađ, Vjeceslav Havel, Aleksandar Dubček, Milan Kučan, Kiro Gligorov, a nadasve Mihail Gorbačov. Đilas nije srušio vlast komunista i komunizam. Sistem - komunizam se sam od sebe statičnošću i neprilagođavanjem stvarnosti - ostario, „osušio“ i urušio. Đilas je bio jedan od najistaknutijih i najuzvišenijih „svetionika“ koji su na vrijeme opominjali kuda vlast vodi narod kad mu se oduzme, ukine sloboda i pravo na razvoj. Jugoslavija je najžalosniji primjer pada komunista s početka ‘90-tih godina koji je narod krvlju platio. Podgorica, april 2010. godine
63
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Svjedok moderne Crne Gore Samo pitanje „da li je Milovan Đilas otac crnogorske nacije“ ili nije je besmisleno pitanje. Stvaranje nacije, države je originalno i veoma složeno nadindividualno dubinsko istorijsko, jezičko, kulturološko, psihološko, teritorijalno, ekonomsko, religijsko i dugo pitanje Kad god je danas riječ o modernoj državi Crnoj Gori, tj. Crnoj Gori iz sredine 20-tog vijeka, riječ je i o Milovanu Đilasu (1911-1995). Mnogi smatraju da je Milovan Đilas „otac“ cnogorske nacije i Crne Gore. Interesovanje za odnos moderna Crna Gora - Milovan Đilas je normalno pa i neizostavno. Čovjek je rodom iz Crne Gore (Mojkovac-Podbišće 12. jun 1911. godine), bio je gotovo vrh komunističke vlasti. Odmah iza Tita ili koje mjesto iza njega. Time je i Đilasov uticaj na političko-teritorijalnu organizaciju Jugoslavije bio ogroman, a u nekim slučajevima i direktan i presudan. Da li je Milovan Đilas „kriv“ ili nije za „rođakanje“ da je „otac crnogorske nacije“ i moderne države Crne Gore pokušaćemo ovim tekstom ukratko da predstavimo. To utoliko prije što ovu vrlo netipičnu i originalnu crnogorsku ličnost šira i diskreciona (naučna) javnost često tumači sa ideološkim predznakom, iz rukava, a najčešće zlobnički. Samo pitanje „da li je Milovan Đilas otac crnogorske nacije“ ili nije je besmisleno pitanje. Stvaranje nacije, države je originalno i veoma složeno nadindividualno dubinsko istorijsko, jezičko, kulturološko, psihološko, teritorijalno, ekonomsko, religijsko i dugo pitanje. Takvo je i crnogorsko nacionalno i državno pitanje. S druge strane, uloga pojedinaca u istoriji, pa tako i u nacionalnom pitanju naročito u komunizmu, je velika i značajna. Komunisti su nacionalnom pitanju pridavali veliku važnost. Staljin posebno. Kao rješenje nacionalnih ovozemaljskih problema, komunisti su proglasili „internacionalizam“ kao šifru za rješenje nacionalnih muka. Jugoslovenski komunisti su šifru za rješavanje južnoslovenskih 65
Đilas i Članci nacionalnih problema radije koristili, umjesto izraza „internacionalizam“, formulu „bratstvo-jedinstvo“. (To je bilo poslije Drugog svjetskog rata guranje „pod tepih“ i bježanje od demokratskog rešavanja nagomilanih jugoslovenskih nacionalnih problema.) Crna Gora je imala svoju vrlo originalnu istoriju. Gotovo neevropsku ili vanevropsku vremensku istoriju. Za vrijeme otomanskog perioda Crnogorci su napravili solidnu, pa čak i odličnu istoriju. Maksimum koliki može da stvori jedan mali hrabri narod. Tadašnja crnogorska istorija u XVIII i naročito XIX vijeku je vrlo kontrapunktna istorija ako se uporedi sa tadašnjim modernim evropskim društvenim tokovima i ekonomskim razvojem. Da podsjetimo: XIX vijek je vijek vrlo snažnog ekonomskog razvoja Evrope, kapitalizma, merkantilizma, nacionalnih ekonomija, rađanja klasnih suprotnosti, marksizma, regionalnih podjela, važnog protekcionizma i njegovog državnog unapređenja. Dalje, XIX vijek u Evropi predstavlja osnovni moderni organizacioni: državotvorni i nacionalnotvorni sadržaj. Berlinski kongres 1878. godine je vrlo logična i značajna finalizacija i zaokruženje državotvornih i nacionalnotvornih „monopola“ i modernih razgraničenja, podjela, uticaja velikih evropskih sila. Crna Gora je takoreći „preskočila“ važni kapitalistički XIX vijek u svom razvoju ili ga ekonomski nije doživjela onako i onoliko koliko su ga imale ostale evropske države, pa čak i države oko Crne Gore. Dakle, riječ je o materijalnoj, ekonomskoj istoriji tog perioda Crne Gore. Ipak, na Berlinskom kongresu Crna Gora je – što iz internih što iz eksternih razloga - međunarodno priznata kao suverena država. Poslije 1918. godine i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Crna Gora je izgubila svoj međunarodni i pravni državni subjektivitet. 66
Veselin Pavlićević Poslije Drugog svjetskog rata Crna Gora je takoreći vaskrsnula i postala jedna od šest federativnih jugoslovenskih republika. Crna Gora je gotovo iz nekog oblika feudalizma uskočila u socijalizam. Dakle, vraćamo se Milovanu Đilasu kao stvoritelju ili „ocu“ države Crne Gore i Crnogorske nacije i njegovom objašnjenju srpsko-crnogorskih odnosa, nacije i države. Srpsko-crnogorski narodni, nacionalni i državni odnosi, smatra Đilas, determinisani su sa dva pola tumačenja: velikosrpskim i etno-crnogorskim. Obje krajnosti su jedinstvene u suprotnistima gotovo po omjeru fifti-fifti. Kad nadjača jedna u zahtjevu za bezuslovnim ujedinjenjem Crne Gore i Srbije odmah se pojave i otpori takvom zahtjevu, navodi Đilas. Ta sporenja su bila neznatna (pretežno dinastička) dok su države bile odvojene. Međutim, ujedinjenjem 1918. godine ti odnosi su se zaoštrili do rata (Božićni ustanak) a i traju i trajaće, smatra Đilas, dok god nacionalističke ili druge ideologije budu „rješavale“ te odnose i ne prepuste ih nekim liberalnijim i demokratskim oblicima političkog i naročito važnog ekonomskog i kulturnog života i suživota naroda i država. Đilas smatra da su Crnogorci dio srpskog naroda, ali su se kroz istoriju, naročito antiotomansku istoriju, toliko osamostalili da su Crnogorci stvorili sopstvenu posebnost, individualnost, vlast i kasnije međunarodno priznatu državu (Berlinski kongres). Nacionalna i državna svijest, ističe Đilas, nijesu iste niti, dodali bi, moraju biti. Negdje nacija stvara državu a negdje, opet, država stvara naciju. (O tome postoji ogromna naučna literatura.) Dodali bi još i to da je ogroman broj modernih država danas u svijetu nadnacionalne države ili kako se najčešće kaže u teoriji: građanske države. Klasična država, pa tako i Crna Gora, sve do pojave opasnih, globalnih, hegemonističkih, planetarnih imperija u XX vijeku ( SSSR, 67
Đilas i Članci SAD, danas SAD, Kina), služile su malim narodima da se „zbiju“ kao sredstvu za odbranu svoje istorije, svoje tradicije, svoje individualnosti, svoje psihologije, svoje religije ili da je narod „svoj na svome“ kako se donedavno govorilo kod nas. Glupo je i nepriridno, smatra Đilas, poricati i zatirati crnogorsku posebnost u stvaranju i održavanju crnogorske državnosti i nacionalne državotvorne svijesti. Zatirati jednom narodu (Crnogorcima) osobine i osobenosti jezika i njegov doprinos evropskoj i svjetskoj književnosti (Njegoš, Marko Miljanov), satirati mentalitet jednom narodu pa čak i kad je on, smatra Đilas, razoran, plahovit, eksplozivan i jednouman je opasan, pa i kontraproduktivan posao. Ujedinjenje 1918. godine raspalilo je i podijelilo, iznosi Đilas, srpsko – crnogorske sukobe o državosti Crne Gore na „zelenaše“ i „bjelaše“ (boja izbornih listića). Ovaj sukob komunisti su politički gledali kao svoju šansu u antikapitalističkoj i antihegemonističkoj i antibužoaskoj borbi za vlast svim sredstvima u smislu: zavadi i podijeli buržoaziju, pa vladaj. Komunisti, odnosno Moskva, smatra Đilas, gledali su na državnu zajednicu Srba-Hrvata-Slovenaca kasnije Kraljevinu Jugoslaviju, kao na velikosrpsku, hegemonističku, vještačku, versajsku, a iznad svega moćnu kapitalističku balkansku tvorevinu koju treba obavezno razbiti da bi se lakše domogli svoje vlasti. Tako su komunisti srpsko-crnogorske svađe i sukobe uzdigli još početkom 20-tih godina XX vijeka ne na klasni, radnički nivo (kao manje društveno snažan) već na viši, krupniji, nacionalni nivo ili nivo sukoba nacija i naroda, odnosno Srba i Crnogoraca. Međutim, Drugi svjetski rat je kucao na vrata Evrope i svijeta. Hitler je ekonomski uspravio i ideološki pripremio Njemačku za veliki rat, vojna osvajanja i rasnu dominaciju Njemaca. Moskva je „zaboravila“ na Jugoslaviju i njeno razbijanje. Imala je preča posla. U to vrijeme Tito je bio takoreći jednom nogom u Moskvi, a dru68
Veselin Pavlićević gom po potrebi gdje je partijski trebalo. Kao rijetko talentovan političar, odličan đak Moskve, Tito je bio upoznat sa svim što se dešavalo iz i oko Jugoslavije. Morao je zapamtiti tako krupan crnogorsko-srpski sukob poslije ujedinjenja 1918. godine. I bez ideološkog informisanja, taj sukob je bio i u Jugoslaviji vrlo poznat. Bilo je puno mrtvih u Božićnom ustnku na crnogorskoj strani. Bilo je čak i brutalnih, strašnih ubistava i mučenja na crnogorskoj strani. Drugi svjetski rat se završio kako se završio. Komunisti su došli na vlast, odnosno Tito je došao na vlast. Crna Gora je u FNRJ dobila status ravnopravne republike. Tako krupno teritorijalno-organizaciono pitanje ustrojstva vlasti nije moglo i smjelo proći bez Titovog mišljenja i odluke. To je u hjerahiji komunističke, a i svake druge vlasti, prirodna, legalna i legitimna odluka. Tito kao lucidan i veliki političar poznavao je snagu srpskog nacionalizma tj. snagu „prvog među jednakim“ u nizu jugoslovenskih nacionalizama, pa ga je trebalo skratiti ili barem suziti. Srpski nacionalizam – kao i svaki nacionalizam - bio je velika prijetnja njegovoj vlasti. (Tito nije znao da srpski nacionalizam, kao ni druge nacionalizme u Jugoslaviji prevrednuje i moderno, liberalno, demokratski razvije. Sve je eruptiralo početkom 90-tih godina. Znamo kako tragično.) S druge strane,Tito je čitao Đilasovo pisanje o crnogorskom nacionalnom pitanju iz „Borbe“ (br. 106) od 1. maja 1945. godine i Đilasovo zalaganje za očuvanje Crnogorske nacije i značaja u stvaranju države Crne Gore. „Borba“ je bila partijski list i Tito je radovno čitao. To je svim partijcima bila obavezna literatura i informacija. S treće strane, Tito je itekako cijenio ulogu Crnogoraca u antifa69
Đilas i Članci šističkoj borbi, crnogorske generale i veliki broj narodnih heroja i prvoboraca. Morao im se odužiti. S četvrte strane, psihologija komunističke ideologije sličnija je feudalnoj svijesti nego nekoj drugoj modernoj svijesti i pored toga što su komunisti govorili da su internacionalisti i kosmopiliti. Tito je obožavao darove i da prima i da daje. Sjetio se Crnogorca i njihove istorijske posebnosti: državne, kulturne, teritorijalne, nacionalne i druge. Sjetio se vjerovatno i Đilasa i njegovog „Borbinog pisanja“ iz 1945. godine i zalaganja za očuvanje državno-nacionalne posebnosti Crne Gore. Možda se sjetio i daleke Kominterne i ispravljanja istorijske nepravde između dva rata. Bilo kako bilo, Crnogorci su dobili Republiku. Tito je to prema Crnogorcima odlično iskoristio. Moralno je crnogorsku birokratiju korumpirao jer je tako širio i učvršćivao ličnu vlast, ali i rješavao druge hegemonističke ambicije političkih suparnika. Sve u svemu, ako bi se vratili na početak teksta i „rođakanja“ Đilasa kao „oca“ Crnogorske nacije, prije bi se moglo reći za Tita da je „otac“ moderne Crne Gore i nacije. Za Đilasa bi se moglo reći da je „kum“ ili svjedok, ali vrlo važni i uticajni svjedok Republike Crne Gore, danas međunarodno priznate države Crne Gore. Moguće, da nije bilo Milovana Đilasa i njegove veoma visoke partijske i državne funkcije u FNR Jugoslaviji, ne bi bilo ni Republike Crne Gore ni danas međunarodno priznate države Crne Gore. Bez uticaja Milovana Đilasa možda bi Crna Gora imala „autonoman“ ili „specijalan“ status u okviru teritorijalne organizacije Srbije, Jugoslavije i ništa više. I iza kraja. Tita i Đilasa i njihovog uticaja i udjela u stvaranju republike-države Crne Gore s pravom treba stavljati u kontekst kao „očeve“ Crne Gore, ali ne i ovovremenog crnogorskog političara iz XXI vijeka. 70
Veselin Pavlićević Milo Đukanović je otac moderne, danas međunarodno priznate države Crne Gore. Međutim, za razliku od klasičnih državnih suverenista tipa Tita i Đilasa – u tome jeste moderni istorijski paradoks - modernu državu Crnu Goru XXI vijeka treba stavljati u kontekst kao i ogroman broj ili gotovo sve male moderne „države“ danas u svijetu. Danas su suverene države: SAD, Iran, Kina, Rusija, Indija, donekle Njemačka i možda još nekoliko država u svijetu od kojih je SAD prva među sličnima. Era savremene globalizacije svijeta tradicionalne suverenitete država i nacija izmješta u niže nivoe moći odlučivanja. Izgleda da su globalizacijom svijeta današnje države i nacije prešle svoj zenit i postale irelevantne za bilo koji vid razvoja ukoliko razvoj nije „usaglašen“ i odobren od strane velike sile. Prvenstveno ukoliko razvoj i rast nije usaglašen politički, ekonomski, pravno, vojno i ekološki. Ali to je za drugu i dugu analizu: kako male države da se prilagode i sačuvaju u budućnosti od jednodimenzionalnog i opasnog globalizma. Podgorica, jun 2010. godine
71
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Disidentski intervjui Neko je zabilježio da je u kretanju život, a u strukturi smrt. Možda bi to bio moto Đilasovih intervjua i iznanađenja koji nam oni pružaju Jedna od velikih, neistraženih i nedovoljno poznatih zaostavština Milovana Đilasa su njegovi disidentski intervjui. Oni su riznica u kojoj se veoma eksplicitno ogleda snaga njegovog karaktera i uopšte njegova ličnost. Memoaristika Milovana Đilasa bilo predratna (“Besudna zemlja”) ili ratna (“Revolucionarni rat” – na Zapadu objavljen 1977. godine pod naslovom “War time” – Ratno vrijeme, kod nas objavljeno tek 1990. godine) je literatura koja kvalitetno i pouzdano upućuje čitaoca ili istraživača na istinu i tragove istina. Jedan od stubova evropske i svjetske civilizacije, istoričar i filozof Erik Hobsbaum, kazao je za ratne memoare Milovana Đilasa da je riječ o “začuđujuće poštenim memoarima” i knjizi “herojskog čina”. Globalno važni list “The Economist” (Dancan Wilson) ocijenio je Đilasove ratne memoare kao “izuzetan lični i istorijski dokument”, a ugledni publicista Michael Foot laskavo ih je nazvao “brilijantnim”. Pripovijetke iz njegovog zrelog književnog doba su velika, neistražena i fascinantna literatura, gotovo uz rame sa velikim pripovjedačima. Jedna od njegovih pripovijedaka (“Rat”) ušla je u Oksfordovo izdanje 100 najljepših pripovjedaka XX vijeka. Prevodilaštvo Milovana Đilasa sa engleskog jezika Miltonovog „Izgubljenog raja” ocijenjeno je kao veliki doprinos obogaćivanju kulture jednog naroda 1989. godine i dobilo prestižnu jugoslovensku nagradu za prevodilaštvo “Miloš Đurić”. Međutim, intervjui Milovana Đilasa su neopravdano bili u sjenci njegovih memoarskih, pripovjedačkih i prevodilačkih dostignuća, ali i revolucionarnih, političkih, disidentskih i drugih pregnuća 73
Đilas i Članci ove mnogostrane ličnosti. Moguće da su intervjui najbolje i najznačajnije što je ostalo iza Milovana Đilasa. Svi njegovi disidentski intervjui izašli su u inostranstvu, na Zapadu. Oni su otvoreno i direktno ukazivali na tadašnje jugoslovenske i šire društvene probleme i pravce kretanja. Intervjui Milovana Đilasa su značajni dokumenti koji su, takoreći, promptno - kada nije bio u zatvoru - opominjali Titovu vlast, ali i inostrane, zapadne strukture moći na trenutne i nadolazeće socijalne probleme. Normalno, uvažavajući tehnički aspekt izvodljivosti davanja intervjua i naročito njihovog dostavljanja, s obzirom na to da je Milovan Đilas gotovo do početka ‘90-tih godina bio pod strogim nadzorom policije i gotovo totalnoj ekskomunikaciji (vidi - Vincence Kirbus: „Prisluškivači“ – Ljubljana 2008. Sjećanje na 40 godina rada u Službi državne bezbjednosti, prenijela beogradska „Revija“ VII-X 2008. godine.) Intervjui su, sami po sebi, novinska izražajna forma koja u svojoj osnovi ima direktan uticaj na javnost ili kako bi se to negdašnjom partijsko-komunističkom leksikom reklo “direktan uticaj na mase”. I upravo tog “direktnog uticaja na mase” svaki totalitarni sistem se itekako plaši. To je logika straha svake skraćene, ograničene, parcijalne, lažne i sužene svijesti kakva je ideološka svijest. Otud je zabrana štampanja i objavljivanja intervjua tzv. “narodnih neprijatelja, uzbunjivača i štetočina”, njihova ekskomunikacija i hapšenje jedini „efikasan” vid borbe vlasti protiv njih, pa otud i protiv Milovana Đilasa. Zbog svojih intervjua, članaka i naravno knjiga i navodnog odavanja državnih tajni u njima, Milovan Đilas je sudski gonjen i tamničen. Intervjui su dijelili sudbinu autora, ali i autor ispaštao zbog njih. Oni nijesu smjeli biti objavljivani u jugoslovenskoj štampi, pa čak ni u diskrecionoj (stručnoj, naučnoj i drugoj) štampi. Čak i “samizdati” razgovora sa Milovanom Đilasom bili su sudski procesuirani i zabranjivani. 74
Veselin Pavlićević Milovan Đilas je zbog svojih liberalnih i demokratskih ideja u Titovoj Jugoslaviji u zatvoru proveo devet godina. Od toga u strogom zatvoru oko dvije godine. Takozvani sudski nalozi, sudski procesi i sudske odluke su bili samo produžena ruka politike. Tu, naravno, nije bilo riječ o primjeni pravde ili vladavini prava. Kod velikih i rijetkih političkih disidenata, kakav je bio Milovan Đilas, komunističko “sudstvo” je partijsko sudstvo. Ono je fokusirano u moć ruke ili odluke jednog, vrhunskog čovjeka kakav je bio Tito. “Slučajem Đilas” nije smio da se bavi niži partijski nivo. O sudovima i da ne pričamo. Sudski procesi su bili farsa. Sva njegova suđenja su bila tajna, daleko od očiju javnosti. Pokretanje sudskih naloga za hapšenje pa sve do odluka o visini i čak načina izdržavanja kazne, imali su paraf šefa države. Nedavno otvoreni “Titov arhiv” koji se odnosi na “slučaj Đilas” prepun je dokumenata sa Titovim parafom ili uputstvom. Sloboda se može trenutno ukinuti, ali se ne može “uhapsiti” ili trajno zabraniti. Mada se i na vid ropstva narod kao i pojedinac, u dugom trajanju neslobode, može navići, što je naročito opasno. Toj slabosti ljudske adaptacije Đilas nije znao ili preciznije nije mogao da podlegne. Sa godinama klesao je svoju gotovo kamenu buntovnu figuru. I na kraju, odlukom vlasti mogao je biti ubijen, ali se nije mogao poraziti. Milovan Đilas je slobodu pronašao u Titovom zatvoru. Kao vrlo rijetki politički zatvorski sužanj, isklesao je spomenik slobode o sebi i iza sebe, što bi se populistički reklo “za narod” uvažavajući čovjeka (ne kao etnonacionalno ili ideološko biće) već kao univerzalno: slobodno, moralno, misleće, političko, strastveno, revolucionarno i naročito važno, u ovom ne slučajnom redosljedu, kao buntovno biće. Za razliku od opozicionara, koji prirodno teže i bore se da osvoje političku vlast, disidenti se suprotstavljaju preovlađujućem i nazovimo to “zakonski kodifikovanom” političkom mišljenju i praksi. 75
Đilas i Članci Stoga su disidenti čak značajniji kao okamenjeni karakteri-borci za slobodu i demokratiju, nego kao literate ili naučnici. Mada i među disidentima ima i velikih naučnika kakav je bio Andrej Saharov, na primjer, ili velikih književnika. Disidenti su interesantni kao ličnosti-primjeri-izuzeci koji su, kako kaže Aleksandar Solženjicin, stali ispred “crvenog točka istorije”. U idejnom i društvenom “otpadništvu” od totalitarnog poretka je snaga njihovog ozračja. Čak je uticaj disidenata na društvo veći “iz sjenke” i zatvora nego uticaj poznatih i priznatih društvenih radnika, književnika, akademika, inovatora, fizičara ili čak nobelovaca. (U prirodi je čovjeka da traži “sakriveno” a ne da otkriva “otkriveno”.) Disidentstvo je vid otpora okoštalim strukturama i brana svakoj društvenoj iluziji individualnim činom. Njihova borba - pa tako i Milovana Đilasa - je isključivo nenasilna. To je borba u osami i u nerazumijevanju i konfliktu sa vlašću, kulturnom elitom, ali i svojim narodom. Oni su neka vrsta “modernih pustinjaka” ili preciznije “savremenih svitaca” u društvu koji imaju u sebi nečeg religijskog. Mada disidenti nijesu mučenici. Prije bi se za njih moglo reći da su paćenici, kako je negdje rekao njegov sin, koji čvrsto vjeruju u slobodu i bore se za slobodna individualna uvjerenja prvenstveno iz osjećanja moralne dužnosti. Disidentska najčešće dugogodišnja borba i zalaganje za vladavinom prava, demokratijom i liberalnim društvenim reformama je realna i moguće izvodljiva borba. Oni ne propagiraju utopijske, fikcijske, nerealne ideje, a iznad ili ispred svega mržnju i osvetničke želje. Njihova borba može biti i - često jeste kao u slučaju Đilasa - kopija nekih viših već dostignutih standarda liberalnog, savremenog društvenog organizovanja. Disidenti nijesu društveni inovatori koji planiraju i propagiraju svoju viziju i masovni društveni eksperiment. Milovan Đilas je vjerovao u moć istine i njeno mnogoobličje, prvenstveno njenu činjeničku zasnovanost, opštepoznatost i sveprisutnost. 76
Veselin Pavlićević Borba disidenata se odvija isključivo u zemlji ili preciznije unutar svoje domovine bez obzira na širinu ideja. Nema exteritorijalnih disidenata. Poznati su slučajevi Solženjicina, Šaranskog, Brodskog ili Bukovskog i njihovog protjerivanja iz domovine. A i Andrej Saharov, veliki ruski nuklearni fizičar, bio je prognan sa svojom ženom u kućni pritvor u malom gradu Gorki. Daleko od Moskve, javnosti, novinara, uticaja. Da bi bio disident, čovjek mora biti konvertit koji se spustio u svijet svima znanih ali u društvu neizrecivih istina i činjenica. Međutim, i disidenata ima različitih. Disidenti-antikomunisti su opasni po stabilnost društva, mirno i evolutivno rješavanje nagomilanih društvenih problema. Naročito je opasna ta vrsta disidenata ako su etnonacionalisti ili vjerski fundamentalisti. U raspadu Jugoslavije oni su odigrali katastrofalnu, anticivilizacijsku ulogu (Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, na primjer). Takođe i “poludisidenti” (Dobrica Ćosić, na primjer) su opasni, posebno opasni. Blago i strašljivo kritikuju periferne funkcije režima. Ne kritikuju sistem, ideologiju ili vlast, ali štampaju knjige i niko ih ne hapsi. Čak ti “50-postotni disidenti” imaju brojne društvene privilegije. Šetaju se sa vladarima, zatupljuju i blamiraju disidentsku oštricu kritike i stvaraju opasan privid društvene slobode i demokratije u svojoj zemlji i pred međunarodnom javnošću. Milovan Đilas je bio moralno i materijalno nepotkupljiv disident. Disidenti-otpadnici koji su izvan ili iznad nacionalno-ideoloških i drugih okvira (kakvi su bili Đilas, Mihailov, Saharov ili danas Čomski) su važni. Oni su bliži mudracima nego intelektulcima. Stoga su rijetki, vrlo rijetki. Nijesu tipska i uobičajena društvena pojava. U tome je njihova dragocjenost. U zatvorenom, totalitarnom društvu, njihov “eho” se čuje i prenosi u narodu šapatom takoreći od “usta do usta” ili “od uva do uva”. Njihove ideje vrijede, jer se šapuću. I što se tiše i sakrivenije kazuju sve se dalje čuju. Disidenti kopernikanski utiču na društvo u dugom trajanju, u prihvata77
Đilas i Članci nju novih vrijednosti, savremeniju organizaciju društva, moderno društveno interno i eksterno povezivanje, slobodno političko ispoljavanje, vladavinu prava. Disidenti “kvare omladinu”, a to znači utiču na stabilnost vlasti i budućnost društva. U tom smislu disidenti u sebi imaju nečeg “grčkog”, pa i biblijskog. Ta “biblijska nit” pratila ih je u istoriji religija i politika u raznim jeretičkim formama, pa tako i Milovana Đilasa. Disidenti nemaju mogućnost ili preciznije “dozvoljeno pravo” na javnu komunikaciju i javno iznošenje svojih kritičkih pogleda. Oni su označeni od vlasti kao “neprijatelji naroda” koji “štetno utiču na mase”. Tako disidentima ostaje intervju/razgovor dat stranom novinaru kao brz i efikasan vid duhovnog otpora totalitarnom režimu i birokratskom razumu. Svaki dogmatski režim nastoji da izgradi savršen sistem vladanja bez idejnih iznenađenja i kritike. I upravo kroz intervjue izranja lik skrivenog kritičara, političkog disidenta koji zadobija duhovnu moć. Toga se totalitarne vlasti itekako plaše pa su se plašili i Milovana Đilasa. Disidenti nemaju drugog svjedoka osim sebe i gledišta o drugom kroz sebe i svoj primjer. Njihove poruke su uzbudljive jer su jeretičke i zabranjene. Naročito kad dolaze od bivšeg političkog moćnika koji ne smije da se vidi i čuje, a koji je iskusio zatvorsku patnju zbog svojih liberalnih ideja i kritike vlasti. I taj oreol paćenika i kritičara, disident-politički zatvorenik nosi kao prepoznatljiv znak koji gori plamenom svijeće u mraku. Đilas je u zatvorskoj tišini i samoći otkrivao sebe, nove misli u sebi i na kraju - novog sebe. Ali za samoću je potrebna snaga, vjera i hrabrost. Zato je zatvor - kao kraće iskustvo - čak i koristan, pa i u Đilasovom slučaju. Ima se utisak da je Đilas u zatvor ušao 1957. godine kao intelektualac neoslobođen do kraja marksističkog dogmatizma i šematizma, a izašao iz zatvora 1961. godine kao libe78
Veselin Pavlićević ralni mislilac, ako ne i kao mudrac. Sumlja je proces koji je začet kod Milovana Đilasa još “na Sutjesci”. Banalna je istina da ljudi mijenjanjem sebe mijenjaju i svoju predstavu o društvu i životu oko sebe. Đilas će svoj novi identitet izreći - pored knjiga - i u brojnim intervjuima boreći se protiv civilizacijskog pustošenja koji ostavlja po sebi i za sobom svaka ukočena, ukalupljena svijest. Stoga su disidenti, pa i Đilas, dalji od naučnika a bliži umjetnicima koji vrlo čvrsto stoje na zemlji boreći se za pravo na životne različitosti. “Struktura je smrt” davno je uzviknuo slavni Robespjer. I upravo Đilas je cijeli svoj život ispunio borbom protiv “strukture” (dogme). Doduše, “strukturu” je i sam stvarao ili uticao na njeno stvaranje dok je bio na vlasti. Međutim, borbu protiv dogmatskog, ukalupljenog, ukočenog sistema Đilas je nastavio odmah iza rada a posebno kao disident u brojnim intervjuima. Nešto ranije u “Borbinim člancima” iz 1953/54. godine, zatim člancima iz “Nove misli” i u još nekim (pred) liberalnim člancima iz 1950. godine i ranije koji su izlazili u partijskom listu “Borba”. Vlast Đilasa nikad nije interesovala, praktično prezirao je. Bez trunke žaljenja se brzo odrekao vrhovne zakonodavne vlasti u Jugoslaviji u interesu “Borbinih članaka” 1953/54. godine.
I
Crna Gora u svojoj modernoj istoriji XIX i XX vijeka nije imala niti razvijala standarde otpadničko-disidentske kulture otpora “strukturi”, ali je srećom imala dvije gromade: Marka Miljanova u nacionalnoj razmjeri i Milovana Đilasa u internacionalnoj razmjeri. Milovana Đilasa ćemo, vjerujem, početi da naučno istražujemo. (Ostaje gromadni Veliki vojvoda Marko Miljanov za neku drugu priliku i veliku civilizacijsku obavezu koju Crna Gora ima prema njemu.) Đilas je bio prvi disident u komunističkom svijetu. Prije njega je 79
Đilas i Članci bilo kritičara socijalističke vlasti, kao Trocki ili Buharin na primjer, ali ne i velikih disidenata. Đilasova “Nova klasa” izašla u jesen 1957. godine i datum njegovog zatvaranja 19.11.1957. godine se vjerovatno može smatrati početakom njegove dugotrajne i bogate “otpadničke” karijere i definitivne potvrde njegovog disidentskog statusa. Đilasovim putem kasnije su išli pominjani Saharov, Solženjicin, Bukovski, Popov, Mihajlov i brojni drugi moderni disidenti sve do Leha Valense i Milana Kučana. Interesantan je bio pad Milovana Đilasa. To je bilo takoreći “prekonoćno”, munjevito propadanje državnog i partijskog moćnika. Za tri dana vanrednog Trećeg plenuma CKSKJ januara 1954. godine sve je bilo gotovo. Snaga njegovog “treska” je bila vertikalno-pravolinijska i zavisila je od položaja u hjerahiji koju je Milovan Đilas imao u partiji i državi. Snagu Đilasovog “treska” prvi je naslutio i najlucidnije izrazio dugogodišnji Titov i njegov saborac, talentovani ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Ranković. On je Đilasovu pobunu protiv Titove vlasti i komunističke ideologije uopšte kratko prokomentarisao: “Kuku njemu, ali kuku i nama”. Disidenti i jesu disidenti jer su “u pasivi”. Oni su - kako kaže jedna vrijedna arapska pjesma - “otpadnici sa izvora” koji, dakle, strpljivo čekaju i imaju svoju budućnost.
II
U periodu dok je bio na vlasti, Milovan Đilas je po oprobanom komunističkom receptu “komunicirao” sa narodom ili tzv. bazom, preko izjava i partijskih odgovora tj. naredbi. Tu nije bio mnogo plodan. Imao je svega 11 izjava u periodu od 1945. do 1954. godine ne računajući partijske analize, pisanje kongresnih materijala i brojnog drugog materijala. Pet izjava je dato inostranim medijima i agencijama, a šest unutrašnjoj, domaćoj javnosti. Značajnije izjave inostranim medijima date su “Soaru” (prenijela “Borba” 11/1946. - isto “Seljačka borba” 2/1946).; zatim “Njujork tajmsu” i Agenciji Frans pres (prenijela “Politika” 46/1949. i “Pobjeda” 80
Veselin Pavlićević 6/1949) i Agenciji Frans pres I ”Njujork tajmsu” (knjiga II Beograd 1950. godine). Navedene izjave domaćoj javnosti prenosili su “Politika”, “Borba”, “Vjesnik”, “Nova Makedonija” i “Slovenski poročevalec”. Milovan Đilas je u periodu od 1954. godine do kraja života dao koliko je istražio Dobrilo Aranitović54 u bibliografiji Milovana Đilasa - 358 intervjua 217-orici novinara i urednika svjetskih listova, a od početka 1970. godine više značajnih članaka. Svi intervjui su dati od 1967. godine ne računajući intervju dat “Njujork tajmsu” 25.XII 1954. godine, koji je vodio urednik Jack Raymond . Takođe, Milovan Đilas je imao intervjue koji su izašli kao posebne publikacije-knjige, a takvih je bilo šest, računajući tri knjige dijelom posvećene razgovorima sa Milovanom Đilasom. Jedna knjiga-intervju je i knjiga razgovora Milovana Đilasa sa Adil-begom Zulfikarpašićem, velikim bošnjačkim liberalnim misliocem. Zbog pomenutog intervjua datog “Njujork tajmsu” decembra 1954. godine i kritike političkog stanja u Jugoslaviji i zalaganja za višepartizam, Milovan Đilas je ekspresno osuđen na osamnaestomjesečnu zatvorsku kaznu januara 1955. godine, uslovno na tri godine. (Uzgred, sva njegova suđenja su bila – “in camera”- tajna, bez prisudstva publike, nezavisnih svjedoka i novinara, što znači bez javnosti.) U novembru 1956. godine je uhapšen i osuđen na tri godine zatvora zbog kritike jugoslovenskog stava prema događajima u Mađarskoj, a 5. oktobra 1957. godine je u zatvoru osuđen na dodatnih sedam godina zatvora - u zbiru sa ranijom kaznom na devet - zbog čuvene knjige “Nova klasa” koja je bila proturena i objavljena u SAD. Interesantno je da je u Pekingu bila donijeta partijska odluka da se “Nova klasa” prevede na kineski jezik i podijeli najvišim partijskim funkcionerima tzv. “partijskim ešalonima”. Milovan Đilas je iz zatvora pušten 20. januara 1961. godine, ali je već 7. aprila 1962. godine ponovo uhapšen i osuđen 14. maja na pet 54 D.Aranitović: „Bibliografija Milovana Đilasa“, Službeni glasnikBeograd -2008.
81
Đilas i Članci godina zatvora zbog knjige “Razgovori sa Staljinom”. Ova kazna mu je sabrana sa prethodnim tako da je dobio 13 godina, a izdržao je devet od čega dvije i po u samici. Oslobođen je 31.12.1966. godine bez uslova, osim petogodišnje zabrane da daje bilo kakve izjave i intervjue ili što da objavljuje. Đilas je odbio da se pridržava ove zabrane i već 20. marta 1967. godine piše važno pismo J.B.Titu u kome ukazuje na opasnosti da se sve više u zemlji Jugaslavija smatra vještačkom tvorevinom, kritikuje uplitanje ideologije u privredu i zalaže se za demokratske reforme i ljudske slobode. Zapadnim medijima Milovan Đilas je dao 205 intervjua počev od intervjua datog “The New Jork Times” aprila 1967. godine do svoje smrti 20. aprila 1995.godine. Jugoslovenskim sredstvima javnog informisanja - počev od 1988. godine - dao je 124 intervjua, dok je tzv. istočnim sredstvima javnog informisanja dao 29 intervjua ili ukupno 358 intervjua. (Podjela intervjua je “hladnoratovska”.) Milovan Đilas je poslije odlaska sa vlasti crnogorskoj javnosti dao prvi intervju 1989. godine ( “Pobjeda” 45/1989) ne računajući izvod iz jednog intervjua datog listu NON (koji je prenijela Pobjeda 45/1989. godine); slovenačkoj javnosti dao je prvi intervju 1988. godine (“Mladina” 12.02. 1988.); hrvatskoj javnosti 1988 (“Omladinska iskra” Split 24.06.1988.godine.); srpskoj javnosti 1989. godine (“Zlatarske novine”, Nova Varoš 9/1989.); makedonskoj javnosti 1990. godine (“Nova Makedonija” 46/1990 godine); bosanskoj javnosti intervju dat Radiju Sarajevo (prenijela “Borba” 15.05. 1990. godine.). Kad je riječ o beogradskim medijima, Đilas je prvi intervju dao Književnim novinama 42/1989. godine, dok je NIN-u dao prvi, nazovimo to politički intervju tek maja 1989. godine (37/1989 godine). Intervju je objavljen pod naslovom “Ranković to nije zaslužio”. U navedenoj periodizaciji nijesu uzeti u obzir intervjui, članci i nekolike izjave koje je Milovan Đilas dao časopisu na srpsko-hrvatskom jeziku “Naša reč” ili koji je taj list prenosio iz drugih svjet82
Veselin Pavlićević skih listova a ticali su se Milovana Đilasa. List “Naša reč” je izlazio u Londonu tokom ‘80-tih godina. Milovan Đilas je tom listu dao ukupno 18 izjava, intervjua i članaka. Dakle, pravo na riječ, pravo na informaciju, pravo na svoju odbranu i širenje svojih ideja, Milovan Đilas je dobio u sredstvima javnog informisanja u Jugoslaviji tek na kraju ‘80-tih godina ili poslije skoro 35 godina od silaska sa vlasti. Do tada je morao da trpi sve što se o njemu pisalo, pričalo na javnim tribinama, ali pravo na javnu obranu mu je bilo oduzeto. Takvo ponašanje kritičara ili tačnije napadača na Milovana Đilasa, više govori o njima samima i njihovom moralu nego o Đilasu. Disidentski intervjui Milovana Đilasa su apsolutno nepoznati crnogorskoj i - uslovno rečeno - jugoslovenskoj javnosti, čak do dana današnjeg. Dakle, skoro 50 godina. Zašto su ti intervjui (post festum) poslije Titove smrti i danas važni? Razloga ima više, ali jedan je krucijalan. Kulturne i političke elite Crne Gore, Hrvatske, Srbije i drugih država sa ex Yu-prostora sa disidentskim intervjuima Milovana Đilasa i danas ne smiju da se suoče zbog Đilasovog dubinskog dijagnosticiranja i percipiranja što se može desiti sa Jugoslavijom i kakve joj sve aveti prijete (prvenstveno nacionalne), ukoliko se Jugoslavija ne demokratizuje i liberalizuje. Dakle, između dva pravca razvoja Jugoslavije početkom ‘50-tih godina: liberalnog Đilasovog i dogmatskog Titovog (koji je podržavala akademsko-kulturno-vjerska nacionalna elita Jugoslavije) sve se urušilo ‘90-tih godina. Znamo kako civilizacijski ponižavajuće. Cijenu je platio narod, a i danas plaća i ko zna da li smo precrtani i već isključeni iz budućih tokova modernog evropskog društva.
IV
Jedan od većih evropskih političara druge polovine XX vijeka J.B.Tito, Đilasove intervjue je očigledno visko cijenio. Znači, sma83
Đilas i Članci trao ih je opasnim po stabilnost svoje vlasti. List Borba je od 1. XII 1968. godine prenijela Titovu izjavu “da on ( misli se na Milovana Đilasa - V.P.) suviše govori i da bi bilo bolje da to manje čini, mi smo ga kao književnika i publicistu pustili, ali nijesmo mislili da će on davati intervjue” (podvukao-VP). Titova tvrdnja da su Đilasa “pustili” kao književnika i publicistu da objavljuje u zemlji nije bila tačna, ali je bilo tačno i značajno Titovo zapažanje da su Đilasovi intervjui dati stranim listovima neprijatno iznenađenje i opasnost za njegovu vlast. Njegovi intervjui su - po svojoj prirodi - mozaičkog sastava, ali i zajedničkih konzinstentnih niti koje bi, za ovu priliku, grupisali u dvije cjeline. One najreljefnije izražavaju suštinu Milovana Đilasa kao značajnog komunističkog revolucionara, zanesenjaka i antifašistu prve polovine XX vijeka, s jedne strane, ali i borbenog liberalnog političkog mislioca druge polovine XX vijeka, s druge strane. Prvi značajni intervju, u kojem je kritikovao političko stanje u Jugoslaviji a to znači Tita, Milovan Đilas dao Njujork tajmsu 25. decembra 1953. godine. U njemu je istakao potrebu postojanja opozicionog razmišljanja/frakcija/partija kao neophodnog činioca i stabilizatora demokratije u Jugoslaviji. Aposteriorno bi se dalo iz intervjua zaključiti da Đilas politiku već podrazumijeva kao kondenzaciju života koja uvijek i iznova mora biti preispitivana i kreirana. To znači da se već tada javno suprotstavio Titu i njegovom dogmatizmu. U nekom dubljem nivou, intervju implicitno sažima njegova, nazovimo to uvodna disidentska pisanja, slobodne misli, kritike, nesazrela razmišljanja koja su izlazila u “Borbi” od 11. XI 1953 do 7. I 1954. godine (14 članaka) i u časopisu “Nova misao” - šest članka u kojima je riječ o politici, književnosti, moralu i istoriji. U nekom gotovo skrivenom nivou, intervju Njujork tajmsu otkriva Đilasovu strastvenost za promjenom, kretanjem naprijed i strast o potrebi borbe protiv “nove kaste” u Jugoslaviji. Iza inter84
Veselin Pavlićević vjua ostaje da je Đilas strastveno prezirao “profesionalne revolucionare” koji su revoluciju, pa tako i Jugoslovensku antifašističku revoluciju 1941.-1945.godine prihvatili kao usputno sredstvo borbe “nove kaste” za očuvanje lične vlasti, funkcija, privilegija, novca, vila, automobila, žena itd. U čuvenoj pripovijeci “Anatomija jednog morala” on upravo o tome vrlo otvoreno piše. Sljedeća grupa intervjua, praktično provala intervjua, data je tek od 1969. godine Njujork tajmsu, Newsweeku, The Naw Leader-su, Der Spiegel-u, Figaro-u, The Washiton Post-u, Franfururter Allgemaine Zeitung, Il Messaggeru i brojnim drugim svjetskim listovima. U međuvremenu - do 31. decembra 1966. g. - Milovan Đilas je bio u zatvoru. Interesnatno je da je u SSSR-u Đilas dao intervju već septembra 1973. godine, na pisano dostavljena pitanja, časopisu “Ruska misao” (urednik Konstantin Pomerancev). Šarolikost ciljeva i tema intervjua, njihova dostupnost i druga ograničenja, ne pružaju mogućnost da se daju sudovi o svima njima, ali se može povući sledeća nit iz nekoliko velikih intervjua koji odražavaju Milovana Đilasa kao neporazivog borca za slobodu i demokratiju. S druge strane, on je “krunski svjedok”, stvaralac i veliki poznavalac funkcionisanja komunističkog totalitarnog, posebno Titovog, sistema i njegovog funkcionisanja iznutra, s unutrašnje strane i što je naročito važno u tajnim i praktičnim formama svoga izražavanja. S treće strane, on je razumijevao stvarnost očima i umom duboko pronicljivim. Iz tih i drugih razloga, njegova sublimirana razmišljanja i tumačenja političkih i društvenih zbivanja kod nas i šire prvenstveno su moralna opomena i snažna brana palanačkoj strasti i primitivnom sitnosopstveničkom pijanstvu, vlastoljublju i srebroljublju koji nosi svaka vlast za sobom i oni intelektualci koji podržavaju takvu vlast. Potrebno je navesti nekoliko njegovih zapažanja koje je dao “The 85
Đilas i Članci New York Tajms-u” 27. XI 1969.g. u kojima se već vidi da se potpuno oslobodio marksističkog dogmatizma, mada Đilas nikada nije postao antikomunista. (U to vrijeme Milovan Đilas je boravio kao predavač na Univerzitetu u Prinstonu u školi “Vudro Vilson” kao član Koledža za javna i međunarodna pitanja.) U tom intervjuu Đilas, oslobođen fikcije, gleda na fenomen revolucije, pa tako i “njegove” socijalističke revolucije, samo kao sredstvo nasilne promjene vlasti i svojinske preraspodjele u korist “nove kaste” i ništa drugo. Slično kao i u “Borbinim člancima” iz 1953./54. godine. Revolucije - zaključuje Đilas - “ne mogu da mijenjaju narode, njegove osobine, kvalitete i tendencije”. Revolucija srećom ne može da stvori, zaključuje Đilas, “novog, drukčijeg čovjeka” kako su komunisti bili umislili i vjerovali. U istom intervjuu Đilas vrlo kritički gleda na “novu, zapadnu ljevicu” kao moderni pokret koji “nema nikakve budućnosti u smislu da mijenja savremeno društvo”. Dakle, u tom gledanju na revolucionarnost, tada popularne “nove ljevice” (neokomunisti/socijalisti), Đilas ne vidi nikakvih društvenih pozitivnih elemenata. Naprotiv, “novu ljevicu” smatra dekadentnijom, bezidejnijom, ideologiziranijom i “nedemokratskijom od studentskih i omladinskih pokreta u Istočnoj Evropi”. Na pitanje kakva je njegova ocjena J.B.Tita on “đilasovski” kaže da “jednog dana mislim jedno, drugog dana drugo. Ali uopšte uzev posmatram ga kao istorijsku ličnost koja je u teškim situacijama bila dobra u ratu, u borbi protiv staljinizma, pa čak i sada u odnosu na okupaciju Čehoslovačke”. Devetog decembra 1969. godine Đilas je dao interesantan intervju televiziji “NET” (Nacionalna edukativna/prosvjetna televizija), koji je gotovo u cjelosti posvećen njegovim zatvorskim iskustvima. Sažeto, zatvorska iskustva, smatra Đilas, “fizički konzerviraju čovjeka”, “biti dugo u zatvoru je zlo, ali dve do tri godine nije jer čovek u zatvoru brižljivo misli o svojoj sudbini, o svojim sposobnostima, tamo on potvrđuje svoje vrednosti”. Ovaj intervju je, ipak, upamćen po “đilasovskom” tumačenju utopije gdje on na jednom 86
Veselin Pavlićević mjestu kaže da ”nekad društvo potrebuje utopističke ideje”, ali iste te utopističke ideje u drugim okolnostima su ”potpuno opasne za normalne uslove života”. (“Ako se jedno društvo nalazi u ćorsokaku, utopija može igrati privremeno pozitivnu ulogu u borbi protiv stagnacije…ali u drugim slučajevima utopija je opasna ne samo za ljudski život već i još više za ljudski um”.) Takođe, intervju nam otkriva tajnu da je do prvog ozbiljnijeg idejnog razlaza između njega i Tita došlo na brionskom sastanku Centralnog komiteta 1953. godine. Znači, otkriva se u tom intervjuu, da su članovi Centralnog komiteta pet godina poslije 1948. godine bili, kao po sili inercije, još “inficirani“ staljinizmom i pored partijske i državne odluke (Rezolucija Infombiroa) da se suprotstave Staljinu. Svi u CK su se, znači, postepeno - neko prije neko kasnije a neko nikad - mentalno oslobađali “staljinizma u sebi” ili ideologije iz sebe. Istorijski novinski intervjui Milovana Đilasa počinju ‘70-tih godina i bez šireg analitičkog pristupa izdvojiću nekoliko u kojima Đilas tumači kontekst globalnog, zapadnog ponašanja na zbivanja u komunističkom svijetu i probleme unutar Jugoslavije. To su intervjui u L-Mondu iz ‘72-ge godine i Špiglu iz oktobra ‘80-te godine i L’ Ekspres-u i Encounter-u iz ‘79-te godine. U njima Milovan Đilas iznosi svoja zapažanja, komentare istorijskih i trenutnih političkih događaja u svijetu (manje u Jugoslaviji - osim u L’ Mondu), a na tragu su zalaganja za očuvanja ljudske slobode kao prirodne potrebe. (Bez slobode -neko je zabilježio ljudi podivljaju, a divljaštvo je predvorje rata ili sam rat, što smo mi ‘90-tih godina konkretno proživjeli. Na neki način, rat je “osveta duha” na ljudsku uobraženost i fiksirani, nepomični um zatvorenog društva.) U intervjuima datim L’ Ekspres-u i Encounter-u iz novembar-decembar 1979. godine Đilas opominje ili preciznije oštro kritiku87
Đilas i Članci je Zapad i njegovu nedovoljnu odlučnost, hrabrost i nedostatak vizije da se suprotstavi tendencijama socijalističkog “ideološkog jedinstva”, a to znači tendencijama globalnog komunističkog ropstva. Đilas je dovoljno iskusan i prekaljen da prepozna opasnost “ideološkog jedinstva” po slobodu i demokratiju. On je dovoljno pronicljiv da zna da “nacionalni komunizam i njegova jednopartijska vlast ne može da se promijeni i da društvo vodi ka slobodi”. On može - navodi dalje Đilas- “samo da se raziđe sa Moskvom i da izgrađuje jedan drugi komunistički sistem”. Otud bi se lako mogao izvući “đilasovski” zaključak o (ne)postojanju nacionalnog komunizma već o drugom obliku iste komunističke realnosti55. Dakle, neke forme vlasti, navodi dalje Đilas u intervjuu, mogu da budu različite pa čak i formalno obogaćene kroz funkcionisanje nekih djelova sistema vlasti, ali ukočenost i dogmatičnost sistema na temeljne izazove stvarnosti, života i modernosti ostaju netaknute i nedodirljive. To je veoma opasno, zaključuje Đilas, po stabilnost i budućnost svake zajednice. On u intervjuu L’ Ekspres-u iznosi pozitivan primjer španskih komunista, mada je i ta pohvala “uslovna… jer nema praznih čekova u politici”, oprezan je Đilas. Globalna budućnost, zaključuje Đilas u L’ Ekspresu, “ne zavisi samo od komunističkog neslobodnog svijeta nego i od onih koji su “neotuđeno slobodni da vide i da se brane i najzad da stvaraju svijet budućnosti”. “Bio sam staljinista kako su komunisti u to vrijeme bili…Danas je pomodno među komunistima da ne priznaju svoju staljinističku prošlost i da poriču da su rekli ono što su stvarno rekli. Ja to neću 55 Ovdje bi se lako moglo produžiti logiciranje o Đilasu kao veoma “kontraverznoj” ličnosti koja skače od ekstremiste do oportuniste, kako pojedinci često karakterišu njegovu promjenu mišljenja. U suštini, riječ je o njegovoj “neuhvatljivosti”, kako smatra dobar poznavalac Milovana Đilasa Desimir Tošić - ili o svojevrsnoj “kontrapunktnosti” kao individualnom shvatanju višeobličja realnosti koja su zavisna od vremena, prostora i konteksta njegovog tumačenja realnosti.
88
Veselin Pavlićević činiti. Moj staljinizam je poznat. I kad danas gledam unazad na njega, mogu samo da ponovim da mi ne bismo pobijedili u svome ratu protiv Hitlera da nismo uzeli ovaj neprikladan stav prema Sovjetskom Savezu i Staljinu. Mi smo ga potrebovali za naše jedinstvo i naš moral. Bili smo fanatici i trebalo je da budemo…Bio sam jedan od partijskih vođa, i pišući novembra 1942. godine pod izuzetno teškim okolnostima … upotrebio sam izvesnu retoriku… Nepobedivost i sveznanje Staljina bio je efektivan slogan protiv prividne nepobedivosti Hitlera…U mome prilazu Staljinu bilo je nečeg sličnog religijskoj vrsti verovanja. Mi smo svi verovali u njega na taj način”. Citat je preuzet iz intervjua Encaunter-u iz decembra 1979. godine. Teško je naći jednostavniji primjer iskrene zaslijepljenosti snage vjere koja “juriša na nebo”, kako kaže jedan pjesnik, da bi spasila i sebe i vjeru u sebi. Za razliku od Đilasa mnogi revolucionari, kasnije su se odricali i stiđeli svoje staljinističke prošlosti potencirajući svoj demokratski i liberalni kapacitet u ratnim okolnostima. Đilas nije bio takvog kapaciteta. Značajan intervju Milovana Đilas je dao jednom od najuglednijih britanskih novinara Georgu Urbanu (Enkaunter 53/1979), a ticao se “revolucionarnog rata u ratu” , kako revoluciju 1941.-1945. godine naziva Đilas. Taj rat Đilas tačno sažima i kao antifašistički, ideološki i odbrambeni rat, s jedne strane, ali i kao osvetnički: nacionalno-vjersko-plemensko-bratstveničko-komšijski – rat suprotstavljenih individualaca i grupa, s druge. Praktično dva rata u jednom ili dva paralelna rata u kojem je “domaći” rat bio neuporedivo brutalniji od “uvezenog” rata protiv fašizma. Teško je naći čovjeka koji tako otvoreno govori o revoluciji i “građanskom” ratu u nas kao Milovan Đilas. Revolucija je - iznosi Đilas u Preuves-u (oktobar 1974. godine, riječ je o članku) “neizvodljiva bez krute privrženosti ideologiji...a naša sopstvena privrženost komunističkoj revoluciji bila je baš tako čvrsta. Mi smo se pridr89
Đilas i Članci žavali nje s biblijskom izvesnošću i verovali smo da ma šta činili -predstavlja službu istini i budućoj sreći naše zemlje i čovečanstva.” Dakle, komunisti bez takve vjere ne bi pobijedili fašizam i to bez Staljinove direktne pomoći. (Ako zanemarimo vojnu pomoć SSSRa prilikom oslobađanja Beograda. Ta pomoć je samo ubrzala protjerivanje fašista sa Balkanu, ali ne i definitivno oslobađenje zemlje koju su izveli YU-komunisti.) Međutim, izvan ravolucije ili preciznije post festum revolucije, Đilas o revoluciji ima konzinstentno mišljenje koje iznosi još u “Borbinom članku” (“Nove sadržine”) da “revolucija ne može da se spasi svojom prošlošću. Revolucija mora naći nove ideje, nove oblike, nove pozive, drugojačije od nje same, nekadašnje. Novi stil i jezik… Nove generacije u hiljadama stupaju u tu novu stavrnost ali…revolucija je za njih breme, slavna tradicija ali ne – život (podvukao – VP). Revolucija se mora preobraziti, ako neće da bude ugušena - u demokratiju i socijalizam…U stvaranje. To je njena budućnost”.56 Dakle, Đilas u intervjuu iznosi da je jugoslovenska revolucija završena i da je potrebno “arhivirati” je a ne živjeti od slavne tradicije. Isto je - zaključuje Đilas dalje u intervjuu - i sa komunističkom ideologijom “koja je i mrtva i još uvijek u životu u isti mah. Mrtva u smislu vjere, a živa kao neophodna racionalnost u politici”57. Dakle, “novoj kasti” je iz veoma prizemnih i pragmatičnih razloga ideologija neophodna kao “racionalnost u politici”. Ona je kičma koja nastoji da drži vlast uspravnom, spremnom i uvijek borbenom prema drugim, najčešće okolnim, narodima. Međutim, Đilas smatra da se ne smije dozvoliti revoluciji “da stalno teče”. To je teror. U društvu, iznosi Đilas u intervjuu, treba razvijati prostore samo za mirne evolutivne društveno-tehničke tokove razvoja kao moderni ljudski odgovor i odbranu od revolucionarnih, zlih vremena. 56 57
90
“Borba”, 11.XII 1953. Isto.
Veselin Pavlićević Ono što je veoma značajno jeste, što se i u ovom intervjuu jasno vidi, da Đilas graniči ravolucionarne i mirnodopske metode i etiku ponašanja i neophodnost njihovog čestog mijenjanja i vremenskog prilagođavanja. Iste stavove Đilas je konzistentno iznio još u “Borbinom članaku” od 7. 1. 1954. godine kao i mnogo godina kasnije u časopisu “Preuves” (oktobar 1974. godine) pod karakterističnim naslovom “Iako je revolucija poodavno završena, mitovi ostaju”.
Što se tiče same prirode Titove vlasti, koja je autohtono izvedena iz revolucije, “za dugo vremena - otkriva nam dalje Đilas u istom intervjuu- Staljin nije bio naklonjen da prizna da smo mi izveli Revoluciju. On se pridržavao formule da su se jugoslovenski partizani herojski borili u okupaciji i postigli u isto vrijeme unutrašnje promjene…..i to je sve.” Nešto dalje u istom intervjuu navodi Đilas svoj razgovor sa Staljinom. Pokušao sam, piše, “da mu kažem da smo mi već imali “sovjetsku vlast” u Jugoslaviji…ali Staljin nije hteo to da zna. On je smatrao, na moje čuđenje, da smo mi postigli nešto što se nalazi između sovjetskog sistema i De Gola! To je bila luda besmislica, pošto smo mi ustanovili isti monopol i strukturu vlasti koju imamo i danas.” Ako bi se za trenutak udaljili od Đilasovog intervjua a da bi se on jasnije razumio i njegova upotrebna vrijednost danas, navedimo jedan pasus iz Đilasove knjige iz 1994. godine “Pad nove klase: povest o samorazaranju komunizma”. U njoj kaže: “U revoluciji su potučeni svi nacionalizmi, ali oni lako buknu elementarnom silinom ukoliko se nisu u društvu razvili određeni odnosi: demokratske institucije, slobodna ekonomija, srednja klasa. Komunizam je u tom smislu ostavio iza sebe pustoš iz koje su buknuli ideologije i pokreti kojima je nadohvat bio sirovi materijal mržnje i ogorčenja, uvreženih zlih sećanja i, nadasve, ideologizovanih verovanja da su drugi krivi za sve nacionalne i druge nedaće i da se one mogu otkloniti sazdavanjem “čistih” nacionalnih država”. Dakle, cijenu “zarobljenog uma” (Česlav Miloš) i ukočenog mišlje91
Đilas i Članci nja ili zloupotrebe revolucionarne slave, svi jugoslovenski narodi će kasnije, kod samopropasti komunizma, skupo platiti. Vrijedno je navesti par citata iz pomenutog članka u časopisu “Preuves” (oktobar 1974. godine) u kojem Đilas piše kako su “titovci, među kojima sam i ja bio (M.Đ.-moja prim.), i docnije Hruščov između ostalih, pokušavali su da podmlade i prilagode ideologiju; oni su pak samo uspeli da stvore oko nje i u njoj samo jednu vrstu “jeresi” i “revizionizma” … duhovni život je zadavljen zabranama i kampanjama organizovanim ili još sabijenim u sumorne šeme koje se ne razlikuju od ovih u SSSR-u”. I dalje: “Titov autoritet nije bio zasnovan na koncentracionim ligorima ili na “genijalnom”učenju, nego na Titovom izuzetnom smislu za stvarnost, tojest za prikrivanje opasnosti, kao i na njegovoj taktičkoj veštini i na monopolu sredstava za obaveštavanje.” Ukoliko je potreban kratak zaključak povodom citata iz Preuves-a, navedimo da je smisao za shvatanje političke stvarnosti vladaoca (Tita) i njeno prikrivanje, upravno-proporcionalno stepenu dogmatizma u jednom društvu. Tito je tu bio vrlo vješt praktičar i moderni političar. Što se tiče intervjua vezanih za nacionalno pitanje i opstanak Jugoslavije s tim u vezi, značajan je Đilasov intervju dat Špiglu iz oktobra 1980. godine poslije Titove smrti, mada je “specijalističkih” intervjua bilo više u mnogim novinama i časopisima. U intervjuu Špiglu Đilas iznosi mišljenje da je “Jugoslavija formalno jedna federacija, ali je i nadalje ostala politički centralizovana zemlja. A, ustvari, centralizacija se izražavala najjače u Titovoj ličnosti i njegovoj moći. To znači da će se budući sukob, borba za nacionalno pitanje, uglavnom voditi oko toga da se formalno priznaje autonomija i u stvarnosti sprovede.” I nešto dalje: “Revolucija je dala put za rešenje nacionalnog pitanja”. Dakle, Đilas već vidi nacionalne sukobe mada ne predviđa krvave, a kao politički kompromis u opstanku Jugoslavije vidi u “konfederalizaciji, kulturnoj, administra92
Veselin Pavlićević tivnoj i u velikoj meri kao privrednoj” zajednici, kao i u “autoritativnoj, ali ne ideološkoj vladi koja je otvorena za reforme”. Ta Vlada morala bi da ima, kaže iz iskustva Đilas, “jaku armiju i snažan unutrašnji red”. Đilas upozorava na snagu nacionalizma i snagu naših mračnih etnonacionalizama koji uvijek spavaju otvornim očima i ustima spremnim na skok u - provaliju.
*
Poslije prikaza nekoliko intervjua Milovana Đilasa, zaključimo da se intervjuima uopšte danas poklanja nedovoljna ili mala istraživačka i naučna pažnja u nas. To je uočeno kod disidenata, a naročito kod nezgodnog svjedoka Titove vlasti kakv je bio Milovan Đilas. Intervjui/razgovori koje je on davao stranoj štampi je rudnik koji vodi ka istini da se misao ne može niti smije zatvoriti i ukalupiti. Posljedice dogmatizacije društva su entropične i implozivne. Mi smo to žestoko osjetili raspadom komunizma krajem ‘80-tih godina XX vijeka i tokom ‘90-tih godina. Riječi su opasnog i zapaljivog materijala na kojima, neko je rekao, “proroci grade hramove a savremeni političari svoju moć”. Tako je bilo oduvijek. Isus, Sokrat i tanka kolona rijetkih i “izabranih” je život protiv sistema počinjala i završavala razgovorom. Danas se taj razgovor moderno naziva intervju: odgovor na postavljeno pitanje. Intervjui Milovana Đilasa su duboko antipolitični, jer je politika svojim sistemskim i sistematičnim zamlaćivanjem i zaglupljivanjem, kako je smatrao, ispunila svaku poru našeg života. Njegovi intervjui su otkriće čovjeka i društva na bezbroj raznolikih načina i mogućnosti. Otud se plitko i zlonamjerno kaže da je Milovan Đilas veoma kontradiktoran čovjek. Jednoumci ne mogu da razumiju ljudsku slojevitost i duhovnu vremensku distancu. Naročito ako je ta distanca došla iz budućnosti. Lakše razumiju prošlost. Etnonacionalisti i ksenofobisti su na posebnoj muci, jer im je Milovan Đilas otkrivao u intervjuima nove svijetove i mogućnosti “Rubinove kockice”. U jednoj dimenziji nema sukoba, ali ima obaveznosti 93
Đilas i Članci prvenstveno elite na pobunu, otkriva nam ličnim primjerom Đilas u intervjuima. Intervjui Milovana Đilasa nam otkrivaju jedan novi svijet u kojem izranja ne samo ono što je skriveno, zaboravljeno i namjerno politički precrtano, već izranja lik sudbine modernog čovjeka. Njegovi intervjui i način njegovog buntovnog života je otimanje od zaborava sebe i drugih oko sebe i dalje sve do cjelovite istine o društvu Titovog perioda i internacionalnog sistema komunističke vlasti. Naravno, onako kako je on tu istinu(e) vidio. Neko je zabilježio da je u kretanju život, a u strukturi smrt. Možda bi to bio moto Đilasovih intervjua i iznanađenja koji nam oni pružaju. Još se u “Borbinim člancima” 1953/54. godine jasno osjetilo da Đilas nije bio od “ponavljača” i mrtvi prepisivač partijskih materijala. On je život prihvatio strasno kao višemogućnost a ne kao jednoputu stazu za izgradnju savršenog društva. To je jasno u gotovo svim njegovim intervjuima bez obzira na to o čemu, gdje ili kada govori. Istinu(e) je hrabro sunuo sebi, ali i drugima u lice. I nije i jest istovremeno bio u pravu njegov sin kada je negdje kometarisao očeve ratne memoare “da je otac bio suviše surov prema sebi”.
Đilasovi intervjui čak pripadaju svim (ne)vremenima ukočene stvarnosti. U knjizi intervjua sa Nadeždom Gaće (“Bošnjak – Adil beg Zulfikarpašić”- knjiga intervju) Đilas starim istorijskim izvorima postavlja nova pitanja tako da istorijski izvori zrače novim značenjima i osvježavaju se novim i bogatijim iskustvima. Naravno, izvor je mjerilo i okvir iz kojeg potiče tumačenje. Možda je ovaj metod-intervju danas važan za Balkan kao doprinos kako tumačiti iskrivljenu istoriju i kako svako od nas mora da gradi vlastiti pogled na prošlost, ali i pogled iz budućnosti da bi ljudi na Balkanu bili bolji. Podgorica, januar 2010. godine 94
Veselin Pavlićević
Ratne staze - kazivanje svjedoka Knjiga Miloša Milikića „Ratnim stazama Milovana Đilasa“ je knjiga učesnika drame ili globalne tragedije koja se zvala Drugi svjetski rat. U knjizi glavni lik ili junak je Milovan Đilas, Milikićev saborac i jedno vrijeme njegov vojni komandant Početkom ove (2009) godine gotovo istovremeno pojavile su se u Hrvatskoj i Crnoj Gori dvije interesantne knjige koje usmjeravaju čitalačku pažnju na lik i djelo velikog komunističkog revolucionara i disidenta Milovana Đilasa. “Novi liber“ iz Zagreba objavio je knjigu Milovana Đilasa „Vlast i pobuna“, dok je u Crnoj Gori objavljena knjiga prvoborca Miloša Milikića o „Ratnim stazama Milovana Đilasa“. Izgleda da nepartijsko, nedirektivno i nemilicijsko interesovanje za izučavanje Milovana Đilasa i njegov književni, revolucionarni, politički i drugi angažman tek dolazi. Stara je istina da su ratovi i revolucije „razdjelnice istorije“ (B. Petranović). Na neki način, vrijeme se dijeli ili može se dijeliti po ratovima i revolucijama, pa čak kad su revolucije - naučne. (Ispada da su periodi mira, ustvari periodi čekanje od jedne do druge ratne prilike i namirenje zaostalog ratnog duga.) Rat je masovni zločin i izgubljeno vrijeme, ali koji daje nove pravce razvoju društva. U miru ljudi ratno i revolucionarno vrijeme najradije pamte, prepričavaju, analiziraju - do sljedeće uzbudljive (ratne) prilike. Nažalost, izgleda da je za čovjeka iskustvo teško ili gotovo nikako prenosivo, pa i kad je negativno. Ipak, neko pamćenje kad su ratni memoari u pitanju, imaju važnu vaspitnu i humanu dimenziju opomene ljudima u mirnodopskom periodu o potrebi neponavljanja neke istorije. Takva je i Milikićeva knjiga. Knjiga „Ratnim stazama Milovana Đilasa“ je knjiga učesnika drame ili globalne tragedije koja se zvala Drugi svjetski rat. U knjizi glavni lik ili junak je Milovan Đilas, Milikićev saborac i jedno vri95
Đilas i Članci jeme njegov vojni komandant. Taj lik Milikić analizira u knjizi direktno i izbliza sa vojnog i ljudskog aspekta od 4. jula 1941. godine do 3. jula 1943. godine. Pisac prati i predstavlja ratne aktivnosti Milovana Đilasa takoreći iz dana u dan. Inače, knjiga je podijeljena u pet cjelina shodno ratnim prekretnicama.
I
Priča o svakoj dobroj, uzbudljivoj, argumentovanoj i iskrenoj knjizi kao što je Milikićeva, je gotovo bezgranična. Za ovu priliku, iznijećemo samo dvije niti koje se provlače kroz knjigu i čine na neki način njenu kičmu: hrabrost i „zločini” Milovana Đilasa. Nepodijeljeno je mišljenje, bez obzira na to da li je neko u ratu ili poslije rata bio „za“ ili „protiv“ Milovana Đilasa, da je riječ o neobično hrabrom čovjeku. Hrabrost je prirodna „ulaznica“ za rat. Mada i hrabrosti ima raznih. Ipak, kad je riječ o Milovanu Đilasu, riječ je o gotovo biološkoj hrabrosti koja se dobija rođenjem i koja se produbi/podbode (na primjer) ideološko-komunističkim „kalemljenjem“ kakav je slučaj kod njega. Strast za ideologijom i snaga njene inercije, opasno „naoštri“ ljudski romantizam. Tako ljudi povjeruju kako hrabrošću i „ideološkom naučnošću“ mogu osvojiti i nebo i stvoriti savršeno društvo i nove, bolje, idealne ljude. Takvi vjernici su bili u Drugom svjetskom ratu jugoslovenski komunisti. Naravno, i fašisti sa drukčije ideološke strane. (Što bi pjevač rekao za njihov rat „udario junak na junaka“.) Dakle, najopasniji su i najdugotrajniji, sa najdubljim društvenim posljedicama - ideološki ratovi. Takav je bio u nekom svom sloju i Drugi svjetski rat koji je „tražio“ i ekstremnu ljudsku hrabost. Idejni fundamentalizam i hrabrost su povezani snažnim i čvrstim nitima. Snaga vjere i uvjerenja „ide iz sljepila i duše“ kako bi rekao jedan ruski mistik. Vrhovni partizanski štab bio je prepun hrabrih pojedinaca od Tita pa nadolje. Đilas je tu bio „prvi među jednakima“. To je nepodije96
Veselin Pavlićević ljeno mišljenje koje Milikić eksplicira na bezbroj mjesta u knjizi. Počev od one da se podmetao jašući na konju kao pokretna meta neprijatelju (četnicima) kako bi gađanjem pogrešno podesili oružje prije odlučujuće borbe, do hrabrosti direktnog pregovaranja sa Njemcima 1943. godine prolazeći kroz ustašku teritoriju ili bombaške hrabrosti proboja na Sutjesci. Kad je god bilo najteže Đilas je bio od pomoći. Tito je Đilasovu hrabrost visoko cijenio. Ratnu hrabrost Đilas je kasnije, kao komunistički „otpadnik“, transponovao u mirnodopske nivoe i oblike hrabrosti. Još teže, zahtjevnije i daleko značajnije. I upravo ništa više i jasnije ne izražava Đilasovu hrabrost i herojski iskorak od bjekstva iz mrtvila i ljudske stagnacije u koje je jugoslovensko društvo zapalo odmah poslije osvajanja vlasti 1945/46 godine. Dakle, Đilas je bio ona „iskra“ koja je vrlo hrabro u ratu držala pušku u jednoj ruci i u miru olovku u drugoj ruci. Rijetki su takvi ljudi. Marko Miljanov je bio jedan od takvih. Njih dvojica i predstavljaju istu stranu cnogorske slobodarske medalje.58 Druga velika tema koju Milikić pokreće u knjizi i vrlo detaljno prati u knjizi jesu „zločini“ koje je Milovan Đilas „sijao“ širom Crne Gore. Milikićeva argumentacija i analitika je tako direktna, očevidna, neposredna, uzbudljiva i pouzdana da knjigu treba pročitati, a ne prepričati ili komentarisati. Odluke o likvidacijama neprijatelja, kolaboracionista neprijatelja, pa čak i onih koji iskažu sumnju i strah, iznosi Milikić, donošene su od lokalnih komunista na ad hok suđenjima do visokih komunističkih funkcionera. Milovan Đilas je bio jedan od njih. Ne i jedini. Takođe, korijena odluka o ubistvima ima i u reliktu surove tradicije obračuna sa izdajnicima u ratničkoj istoriji Crne Gore kao i plemensko-bratstveničke osvete i omraze koje isplivaju na površinu u mutnim, revolucionarnim vremenima, pa im se kasnije (u miru) da revolucionarni i ideološki karakter i partijski, objektivni značaj. 58
Vezu Miljanov-Đilas prvi je uočio Blažo Jovanović.
97
Đilas i Članci Milikić iznosi da je Đilas bio veliki protivnik tzv. „lijevih devijacija“. Od početka ustanka do njegovog smjenjivanja 15. novembra 1941. godine, ubijeno je oko 20 ljudi. Uglavnom riječ je o kolaboracionistima ili otvorenim neprijateljima NOB-a zaposlenim u neprijateljskim redovima. Ipak, Đilas je smijenjen sa čelne funkcije u ustanku i povučen u Vrhovni štab u Užicu. Istorijska je činjenica, iznosi je i Milikić, da Đilas nije bio u Crnoj Gori od sredine novembra 1941. godine do kraja marta sljedeće godine kad su ubistva u Crnoj Gori kulminirala. Tada je pobijeno u Crnoj Gori od 500 do 624 čovjeka. (Različiti su izvori.) Spiskovi ubijenih izlazili su u partijskom „biltenu“ u nastavcima. Tek znatno kasnije, kada je Đilas sišao sa vlasti i postao njen žestok oponent, njegovi „zločini“ i „lijeve greške“ će isplivati na površinu iz Titovog rukava i manjeviše sve se njemu pripisati. Do januara 1954. godine Đilas je bio narodni svetac kao i svi komunisti oko njega koji se nije smio kritikovati. Poslije januara 1954. godine i njegovog silaska sa vlasti, kad je okrenuo leđa Titovoj vlasti i napustio ideju komunizma i „srećnog budućeg društva“, takoreći preko noći Đilas je postao crni đavo koji je ustvari pobio stotine nevinih ljudi ali se za ta ubistva do tada nije znalo. Milovan Đilas nije bio od onih, kako bi danas rekli, „učinjenih“ i „bolećivih“ ljudi koji zlo gleda sa druge strane. Takvi su svi iskreni revolucionari, zadojeni mirisom ideologije: Đilas, Tito, Ranković, Kardelj, Pijada, Jovanović, Milutinović, razni generali i svi drugi do običnih vojnika. I Đilas je, kao i drugi oko njega, donosio odluke ili uticao na odluke o životu i smrti neprijatelja, izdajnika, kolaboracionista, pa čak i kolebljivaca. Sve to Milikić argumentovano iznosi u knjizi od ubistva kolaboracioniste Vlahovića pa do slučaja M. Anđelića, porodice Tadića i drugih. Nema nijedne revolucije i rata bez krvi. Prirodno, takvi su i njihovi protivnici: četnici, ustaše, balisti. Čak neuporedivo brutalniji, masovniji i maštovitiji u ubistvima. Njih su se i Njemci grozili 98
Veselin Pavlićević i prezirali ih. (Njemci ni jedno ubistvo u ratu nijesu izvršili nožem. Četnicima, balistima i ustašama to je bila osnovna alatka.) I da zaključimo. Rijetko se desi u istoriji ono što se desilo Milovanu Đilasu. Svi krvni neprijatelji iz Drugog svjetskog rata ( i komunisti i fašisti) bratski su se ujedinili protiv njega. Fašisti zajedno sa četnicima i ustašama su se ujedinili protiv njega, jer im je bio od starta zakleti neprijatelj. Njih je Đilas porazio puškom. Titovi komunisti su se takođe ujedinili u borbi protiv njega, jer ih je napustio i žestoko kritikovao. Njih je Đilas porazio olovkom. (Đilas je vlast strašio idejom o slobodi.) Ovima treba dodati i tužnu grupicu infombirovca koji su takođe stali uz ovu neprincipijelnu, koaliciju dajući svoj otrovan doprinos borbi protiv Đilasa, jer je okrenuo leđa njihovom vođi Staljinu. Njih je Đilas porazio „Borbinim“ člancima, „Anatomijom jednog morala“, „Novom klasom“, „Nesavršenim društvom“, disidentskim intervjuima. Podgorica, jul 2009.
99
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Lijeve greške – još jednom Kad je riječ o “lijevim greškama” i ulozi Milovana Đilasa u njima, riječ je o ideološkim, političko-vojnim ocjenama ratnog stanja u Crnoj Gori na početku ustanka Iako nijesam čitalac dnevne štampe pa ni lista “Dan”, po preporuci prijatelja, sa velikom pažnjom pratio sam u tom listu feljton “Milovan Đilas, miljenik i otpadnik komunizma”, autora Branislava Otaševića. Feljton gotovo rentgenskom preciznošću predstavlja – koliko priroda feljtona to dozvoljava - jednu od najznačajnijih ako ne i najznačajniju revolucionarnu i disidentsku političku liberalnu ličnost sa ex-Yu prostora druge polovine XX vijeka Milovana Đilasa. Ipak, ono što feljton izdiže iznad “feljtonistike”, pa čak i velikog dijela diskrecione (naučne) publicistike kod nas, jeste autorovo tumačenje “lijevih grešaka” i zločina koji se gotovo u cjelosti pripisuju Milovanu Đilasu i pored činjenice da Đilas nije bio u Crnoj Gori u periodu od 15. novembra 1941. godine do 21. marta 1942. godine kada su ti zločini kulminirali i kada dolazi do intenzivnih, masovnih likvidacija. Brojna su tumačenja zašto je gotovo sve svaljeno na Milovana Đilasa. Ozbiljna istoriografija smatra da je zbirna nit u političkoj (Titovoj) odluci da se prvi, najveći i jedini post-revolucionarni “buntovnik” protiv Titovog režima kazni, ali i moralno ocrni pred narodom i međunarodnom javnošću. Predmetnu dopunu na feljton predstavio bih i iz važnog međunarodnog ugla i vremena kada se “lijeve greške” u domaćoj javnosti naročito potenciraju i popularišu. To je sredina 70-tih godina kada su se na Zapadu pojavili važni Đilasovi ratni memoari (ratna svje101
Đilas i Članci dočenja) i svjetsku promociju i slavu koju su ubrzo stekli. (Đilas u ratnim memoarima – u dijelu koji se tiče “lijevih grešaka”- svjedoči da i partizani nijesu bili blagi anđeli u ratu već su i oni pravili zločine. Time Đilas ruši idiličnu predstavu o bezgrešnosti Titovih partizana kako ih je partijska propaganda do tada predstavljala. Zločin je prirodna pretpostavka i posljedica svakog rata i revolucije i taj “prirodni” aksiom Đilas iskreno elaborira u memoarima.) Dakle, kad je riječ o “lijevim greškama” i ulozi Milovana Đilasa u njima, riječ je o ideološkim, političko-vojnim ocjenama ratnog stanja u Crnoj Gori na početku ustanka. Greške su iznesene u pismu-direktivi CK KPJ od 22. oktobra 1941. godine. U kraćem takoreći jednorečeničnom, šturom, polupismenom pismu, oštro se kritikuju crnogorske partijske i vojne “pogreške”: organizacija, metodika partijskog rada, način ratovanja, sektašenje, ratna hijerarhijska nedisciplina (raspuštanje vojske po kućama). U pismu je naročito potencirana kritika veoma važne forme propagandnog ratnog izražavanja: “antifašistička revolucija” umjesto “narodnooslobodilačka borba protiv okupatora”. Vođstvo jugoslovenskih komunista je imalo usvojeni politički kurs “nacionalnooslobodilačkog rata” kao realnijeg i lakše izvodljivijeg od “antifašističke revolucije”. I zaista termin “antifašistička revolucija” (koji se pripisuje Đilasu) je bio veoma ambiciozan ratni cilj u to vrijeme koji je mogao da znači i opasnu “revoluciju u revoluciji” i cijepanje i slabljenje Titove narodnooslobodilačke komunističke borbe, tj. vlasti. Dakle, Tito je “lijeve greške” gledao i već u ratu “gradio” iz svog ugla, ugla prvog vođe revolucije, ali izgleda i iz straha od Đilasovog pretjeranog i prevelikog crnogorskog osamostaljenja. S tim u vezi, u istom pismu, Tito je tražio da mu Đilas hitno pošalje iz Crne Gore u Srbiju 2.500-3.000 najboljih boraca. Ovaj Titov zahtjev veoma je kooperativan sa ulogom i uticajem Mitra Bakića, Titovog intimusa još iz predratnih “zagrebačkih dana”. Ogromne 102
Veselin Pavlićević uspjehe crnogorskih partizana na početku ustanka nazivali su u Titovom okruženju “crnogorski komunizmom”, a i kao “Đilasovo zakneživanje”. To je Titov osjetljivi politički nerv morao zapaziti i zapamtiti kao latentnu opasnost za cjelinu narodnooslobodilačke borbe i svoje rukovodeće uloge u njoj. Milovan Đilas je bio veliki protivnik lijevog skretanja. S tim u vezi, u svom pismu iz avgusta 1941. godine, Đilas navodi da je glavna opasnost po KPJ u CG “lijeva opasanost - sektaštvo prema masama…To skretanje onemogućava da se izraze zdravi, duboki patriotizam našeg naroda, da se okupe na opštenarodnom poslu patrioti iz naroda, novi dosad nepoznati borci….i da u Partiji treba povesti odlučnu borbu protiv sektaštva prema masama, idući u toj borbi čak do izbacivanja iz Partije onih koji se pokažu kao nepopravljivi”. Milovan Đilas nije bio protivnik revolucionarne, odbrambene, ratne odluke/saglasnosti za ubistvo kakvog fašističkog neprijatelja, kolaboracionaliste ili plaćenika. Inače, ta ubistva su bila zvanični, politički kurs i direktiva, dakle obaveza prema Partiji, tj. Centralnom komitetu. Dok je Milovan Đilas bio u Crnoj Gori od početka ustanka do 15. XI 1941. godine takvih ubistava je bilo 15 do 20. Takođe, svaki zametak revolucionarne vlasti - a Trinajestojulski ustanak je to bio - nosio je konflikt kao svoju prirodnu i “opravdanu” posljedicu. Svako opiranje tom zametku, zametku vlasti tretirano je (partijske direktive) kao pomaganje okupatoru i kažnjavano je sa raznih nivoa. To je naročito došlo do izražaja u tzv. “drugoj fazi borbe” kada Đilas nije bio u Crnoj Gori i kada oslobodilački rat protiv okupatora dobija odnosno pokušava da dobije i vid borbe za osvajanje (uspostavljanje) komunističke, klasne vlasti. Crnogorski komunisti kao “najljeviji” boljševici i tradicionalni ratni entuzijasti tada dolaze do punog “zamaha” i izražaja. Počinju hajke i likvidacije kulaka, činovnika predratne kraljevske vlasti, 103
Đilas i Članci zagovornika pasivnog držanja i drugih neprijatelja, kolebljivaca, pa čak i potencijalnih neprijatelja. Mrtvi se broje na stotine. Cifre se kreću od 500 do 624 ubistva. Partijska “Borba” o tim ubistvima izvještava u “nastavcima” sa spiskovima ubijenih. Nekad su ubistva sa ciničnim nazivom kao u slučaju pomenutog kolašinskog “pasjeg groblja” januar-februar 1942. godine koje se pripisuje Đilasu. (Tada Đilas nije bio u Crnoj Gori.) U to vrijeme, odluke o likvidacijama donosili su i lokalni komunisti, obično u štabovima lokalnih partizanskih jedinica. Ponekad su formirani ad hok sudovi, ponekad se odlučivalo samo dogovorom dvojice-trojice funkcionera, komunista. Čini se da nikad nije odlučivao samo jedan čovjek. Ovome treba dodati i relikt surove crnogorske tradicije obračuna sa protivnicima u ratničkoj istoriji Crne Gore. U smutnijim, revolucionarnim, ratnim vremenima, lako na površini isplivaju plemensko-bratstveničke, komšijsko-kumovske, međaško-dugovne, i brojne druge nezaboravljene, nagomilane lične omraze i osvete kojima se kasnije da antifašisički, antikulaški karakter i ideološki značaj i - opravdanje. Milovan Đilas je povučen iz Crne Gore sredinom novembra 1941. godine zbog “pogrešaka” ( pomenuto pismo od 22. X 1941. g.), ali ga Vrhovni štab šalje već krajem marta 1942. godine natrag u Crnu Goru upravo da smiri “lijeve greške” koje su se intenzivirale pod misijom neinicijativnog i neinventivnog mada etičnog Ivana Milutinovića. Đilasov drugi relativno kratki mandat trajao je manje od dva mjeseca. Tito je “upotrijebio” Đilasa u to važno i prelomno vrijeme za Crnu Goru kao “ideologa discipline” u Partiji da spasi što se može spasiti, a ne kao egzekutora ili zagovornika ideoloških, kulaških i sličnih ubistava. Međutim, samoubilački karakter “lijevih grešaka” učinio je svoje. Četnici su ojačali, a partizani odstupali i slabili. Đilas je to u jednom pismu od 27. marta 1942. godine konstatovao. Rat podrazumijeva ubistva suprotstavljenih, zakrvljenih strana. 104
Veselin Pavlićević U ratu nema svetaca, pa svetac nije bio ni Milovan Đilas. Ni četnički komandanti pop Đujić, Đurišić, Keserović, Kalabić, Radović, gardijski oficir u smederevskom kraju Lazović i ogromna kolona drugih četnika nijesu bili pacifisti i svečevi. Naprotiv. Suprotna (četnička) strana je bila u pogledu zločina neuporedivo brutalnija i “maštovitija”, a ubistva masovnija od ukupnih “lijevih skretanja”. Isto je i sa ubistvima u to vrijeme i po Hercegovini. Sve je to u sjenci crnogorskih, odnosno Đilasovih “lijevih skretanja” i “zločina” što znači da se radi o političkoj potrebi koja je propagandno imala prvenstveno međunarodnu usmjerenost i svrsishodnost poslije pojavljivanja njegovih ratnih memoara na Zapadu. S druge strane, “lijeva skretanja” su i u domaćoj javnosti dobila propagandnu, partijsku, antiđilasovsku, antiliberalnu formu. (Podsjetimo, to je period hrvatskog “mas-pokreta”, ali i srpskog “liberalizma”, koji su bili ozbiljna prijetnja Titovoj vlasti. U partijskoj upotrebi čak su se i pojmovi “liberalizam” i “neo-liberalizam” i slčini često vezivali za “slučaj Milovana Đilasa”.) Naročito i eksplicitno napadi na Milovana Đilasa počinju od sredine 70-tih godina u poznatom Kardeljevom intervju u “Borbi”, Beograd, od 1. maja 1974. godine. S tim u vezi, poznat je i referat Aleksandra Rankovića na VII kongresu SKJ u kojem govori o “lijevim greškama” u Crnoj Gori i o kazni (premještaju) koju je Đilas dobio 1941. godine. Ova kazna (premještaj) je kasnije korišćena kao dokaz Đilasove krivice kao rodonačelnika i “lijevih grešaka” i zločina po Crnoj Gori. Dakle, “provala” napada na Milovana Đilasa počinje poslije izdavanja njegovih ratnih memoara ( Na Zapadu prevedeno kao “Ratno vrijeme”) i intervjua u svjetskim medijima s tim u vezi. U tim intervjuima Đilas ruši romantičarsku, ružičastu predstavu o vođama jugoslovenske revolucije i njihovom ratnom dobročinstvu i anđelstvu. Jedan od vođa jugoslovenske revolucije bio je i samokritični Milovan Đilas. 105
Đilas i Članci Da bi se dublje sagledale “lijeve greške” i komunistički zločini, za trenutak se udaljimo od teme teksta i kažimo da svaka ideja, a politička, revolucionarna isključivo, nastoji da je totalna ili barem da joj što više naroda vjeruje i povede za sobom. Đilas je prigrlio ideju komunizma, Rusije, Staljina, bratstva, jedinstva, slobode, pravde, sloge. Strasno im se i bespogovorno predao i založio sebe i cijelu svoju porodicu. Međutim, kad ideja pređe u praksu tj. kada se počela realizovati u praksi a to je od 1945. godine – a praksa je jedini kriterij istine - Đilas je moralnom pobunom i intelektualnim senzibilitetom ustao protiv sistema vlasti koju je do tada stvarao ili uticao na to stvaranje. Stoga je Tito – kao vrlo lucidan političar - morao da baci svo breme krivice na nakoga za “lijeva” i “desna”, “tajna” i ”javna”, “pojedinačna” i “grupna” ubistva koja je jugoslovenska revolucija – kao i svaka revolucija - po sebi prirodno nosila. Izbor je pao na najopasnijeg pobunjenika Titove vlasti Milovana Đilasa. Čovjek je bio prikovan za stub srama, frontalno i zlonamjerno napadan i klevetan do današnjeg dana. Gromadni hrvatski intelektualac i pisac (Miroslav Krleža) znao se iznenada sjetiti - ali 30 godina poslije rata - svog straha Đilasovom osvetom, tj. mogućim ubistvom ukoliko bi došao u partizane. Taj strah navodio je kao razlog i opravdanje pred svjetskom antifašističkom javnošću što svojim primjerom nije podržao partizane, tj. antifašizam. To se dešava poslije objavljivanja Đilasovih ratnih memoara i njihove promocije na svjetskoj pozornici. Na toj osjetljivoj pozornici Đilas pominje ratnu ličnu paralizu i neodlazak u NOB gromadnog hrvatskog pisca kao “obični kukavičluk i ništa više”. Nedavno otvoreni „Titov arhiv“ krcat je primjera sa koliko pažnje je analiziran „slučaj Đilas“ i koji nivoi su o njemu odlučivali. Navedimo samo jedan slučaj povodom Đilasovih ratnih memoara objavljenih na Zapadu. Tim povodom Odjeljenje za inostranu propagandu Predsjedništva CK SKJ je 11. IV 1977. godine uradilo „Program akcije za prikazivanje pravog moralnog lika Milovana 106
Veselin Pavlićević Đilasa“. Program je podijeljen u dva pravca: akcije na unutrašnjem i akcije na spoljnom planu. Akcije na unutrašnjem planu taksativno do detalja nabrajaju: koje novine, ko, kako, što, kada mora da se bavi „slučajem Đilas“. Predložena je čak i metodika rada tzv „meki, neformalni pristup“. Određene su i dnevne novine koje su morale da se bave „slučajem Đilas“: “Večernje novosti“, „Start“ „Duga“ i „Pobjeda“. Slično je i sa planom akcija na međunarodnom nivou. Nije potrebno naglasiti da je te planove-akcije parafirao predsjednik Tito. To govori o nivou panike koji je zahvatio tadašnji jugoslovenski partijsko-revolucionarni vrh i rušenje predstave o njihovoj „ anđeoskoj, svetačkoj, bezgrešnoj“ ratnoj prošlosti koju su umislili o sebi.
Aktivnih slugu da predstave lik i ratna nedjela Milovana Đilasa bilo je napretek - od brojnih novinara preko književnika do revolucionara/saboraca i – naravno –vječitih političara. Svi su se oni iz raznih motiva našli oštećeni, prozvani i pozvani da predstave krivca “lijevih grešaka”. Pri tome, “krivac” nije mogao da se brani što više govori o napadačima (nije riječ o naučnim kritičarima) nego o napadnutom. Milovan Đilas se nije upuštao u polemike sa smiješnim antiđilasovskim kampanjama, koje su svu krivnju pripisivale isključivo njemu: da je bio jedini inicijator i planer “lijevih skretanja” i glavni naredbodavac svih u njoj izvršenih zločina, da je sve to činio lično protivno volji svojih bližih saradnika i svog nardbodavca Tita, da je lično ubijao po Crnoj Gori i onda kada se nalazio daleko od Crne Gore. Na primjer, “pseće groblje” u Kolašinu desilo se kad su se Italijani povukli iz Kolašina – decembar 1941/ januar 1942. - a prije nego su ga četnici preoteli od partizana. Đilas je tada bio u Srbiji, 300 kilometara od Kolašina. I na kraju, stepen u hijerarhiji Titove javne i diskrecione (akademske, novinske, crkvene, univerzitetske) vlasti sticao se kvantitetom napada na Milovana Đilasa. 107
Đilas i Članci I opet na kraju ili iza njega. Jedna vrijedna arapska poslovica kaže “da ne zna čovjek u kojoj će vjeri umrijeti”. Da, Đilasov put je upravo put te poslovice. Počeo je kao žestoki vjernik u humane ideje komunizma i socijalizma, a okončao kao njegov veliki oponent i protivnik. Đilas se izmakao iz Titove vlasti prepuštajući Titu da vodi narod u “srećnu budućnost” do “zlatnih kašika”. Ta srećna budućnost završila se krajem 80-tih/ 90-tih godina. Znamo kako ttragično. „Dan” 20/21. IX 2010. godine
108
Veselin Pavlićević
Dido - Đido Krleža je poslije Drugog svjetskog rata bio opterećen stidom (bitnim za doskočicu Dido-Đido) jer se nije priključio partizanima u NOB-u iako ih je podržavao Staro je rimsko pravilo da su rimovane doskočice lako pamtljive a da li su tačne ili ne – nije važno. Tako je i sa tekstom dr Nikole R. Samardžića “Dido59 - Đido” („Peščanik” 05.10.2009.) U ineresu istine i Vašeg ugleda, smatram elementarno korektnim navesti nekoliko kratkih činjenica o odnosima Krleža-Đilas koji doskočicu “Didi-Đido” uvodi u nivo zle novinarske uvrede i ništa više. To utoliko prije što šaljiva Krležina doskočica (“Didi-Đido”) datira iz sredine ‘70-tih godina ili 20 godina poslije Đilasovog silaska sa vlasti a uperena je protiv Đilasa. Odnos ovih velikana književne i druge scene pred Drugi svjetski rat, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata išao je cik-cak, gore-dolje linijom. Ljuti protivnici sukoba na književnoj ljevici prije Drugog svjetskog rata imali su idilične odnose kućnog prijateljstva poslije rata dok je Đilas bio na vlasti. Njihovo druženje se završilo Krležinim sažaljivim poljupcem Đilasa u čelo krajem 1953. godine. Krleža je prećutnom nijemošću žalio Đilasa i njegovu pobunu protiv vlasti koju je ovaj izrazio u “Borbinim člancima” i “Anatomijom jednog morala”. I jedan i drugi bili su svjesni “protivnikove” i vrijednosti i veličine. Krleža je poslije Drugog svjetskog rata bio opterećen stidom (bitnim za doskočicu Dido-Đido) jer se nije priključio partizanima u NOB-u iako ih je podržavao. Partizani su Krleži slali povjerljive pozive da im se priključi. On je pozive odbio. Njegovo fizičko prisustvo u partizanima bilo bi od izuzetne propagandne koristi za uspjeh NOB-a s pravom se smatralo u Vrhovnom štabu. 59
D.Kvaternik-Glavni ravnatelj ustaške milicije NDH u vladi Anta Pavelića
109
Đilas i Članci Đilas mu nedolazak u partizane nije zaboravio. Ni Tito. Tito mu je septembra 1945. godine saopštio da mu nedolaženje u partizane niko više neće “nabijati na nos”. Krleža se zatim žestoko reaktivira u novoj vlasti. Izuzetno sarađuje sa Đilasom u više kulturnih pravaca. Njih dvojica su čak postali bliski prijatelji, bliskih razmišljanja i stavova. Krleža postaje član časopisa “Nova misao” koji je osnovao Milovan Đilas. Međutim, revolucionarna priroda Đilasa je strastveno-buntovnička i herojska. Krleže ne. Iako je Krleža lako “rentgenom” snimio vlast komunista, on nije imao “petlju” da se suprotstavi Titu i komunizmu, da stane pred točak istorije bilo ona fašistička bilo komunistička. Prosto veliki književnik Krleža nije imao biološku snagu, a ni intelektalnu želju da se suprotstavi dogmi. Đilas je imao. Prirodna i buntovnička strast Đilasa je bila kamena. Suptilni Krleža nije bio skrojen i sastavljen od takvog “buntovnog materijala”. Poslije 1953. godine, a posebno poslije 1956. godine, Đilas je postao prvo svjetsko disidentsko ime planetarne prepoznatljivosti i važnosti i na Zapadu, ali i na Istoku. Krleža nije bio disident. Đilas je postao najprevođeniji naš disident-buntovnik-pisac u to vrijeme. Krleža samo važno, veliko i elitno književno ime. Đilas globalno slavan. Krleža znatno manje. Đilas je početkom ‘70-tih godina izdao memoare iz rata60 u inostranstvu u kojima iznosi dvije stvari važne za Krležu i doskočicu “Dido-Đido”. Prva je iznosi Đilas, što Krleža nikad nije napisao o čemu su razgovarali on i Ante Pavelić za vrijeme rata kad ga je ovaj (Pavelić) pozvao na razgovor. I drugo, Krležin nedolazak u partizane Đilas je okarakterisao u ratnim memoarima kao obični ljudski kukavičluk i ništa više. S obzirom da je Krležin nedolazak u partizanima napisao svjetski popularan čovjek itekako čitan i uticajan po svijetu (Đilas), ljubomorni i slavoosjetljivi Krleža bio je bijesan 60 M.Đilas „War time“H.B.Jovanovich 1973. N.Y. kod nas prevedeno tek 1991. godine kao „Revolucionarni rat“ - Kultura, Beograd 1991.
110
Veselin Pavlićević na Đilasa. Odgovorio je sitnom, inteligentnom, humornom, kafanskom doskočicom pravdavajući sebe da mu je bilo svejedno sa koje strane mu metak dolazi od ustaša ili partizana. Krleža je “pobijedio”. Zagrebačka javnost i taština je bila zadovoljna. I poslije kraja. Doskočica „dido-đido“ ima i ugrađenu logičku grešku kao i „virus“ u kompjuteru, a koju bi dr Samardžić trebalo lako da uoči. Rat je - kako kaže Klauzevic - zbir organizaciono-upravljačkih vojnih konspiracija. Rat nije javna djelatnost. To je normalno i prirodno, naročito kad je rat gerilski. Iznenađenje je faktor uspjeha u ratu. Tako se u strogoj konspiraciji čuvaju imena (naročito vojnog vrha), generalima daju tajna imena, njihova kretanja se čuvaju, ratne aktivnosti itd. Rijetko se znalo u partizanskoj vojsci u nižim vojnim formacijama gdje je Vrhovna komanda, ko šta u njoj radi, kakvi su vojni planovi i pravci vojne komande. Čak i u samoj Vrhovnoj vojnoj komandi se nekad nije znalo gdje se ko nalazi. Naročito kad bi Njemci pokretali velike, periodične ofanzive na partizane, a ovi se razbježali kud koji. (Kasnije u istoriografiji to bježanje dobije stručan naziv „povlačenje“ ili „pregrupisavanje“ vojnih snaga.) Krleža u svom udobnom i toplom stanu u Zagrebu i kasnije je bio kod prijatelja-ljekara, ekskomuniciran, sa totalno prekinutim komunikacijama, , nije mogao da zna ko je šta u ratu radio i da li mu Đilas priprema „sačekušu“ da ga likvidira ako se pojavi u partizanima. To je elementarno logično. Zato se doskočica pojavljuje 30-tak i više godina poslije rata kao osveta Đilasu što ga je ovaj prozvao u svojoj memoarskoj knjizi pred svjetskom javnošću: ratnim konformistom i kukavicom. Ovoj temi ugledni hrvatski istoričar Slavko Goldstejn pridaje značajnu pažnju. To nam otkriva u predgovoru knjige “Vlast i pobuna” 111
Đilas i Članci (“Novi Liber” – Zagreb 2009.). Razgovarao je poslije rata sa Krležom o njegovom nedolasku u partizane više puta. Krleža je iznio u razgovoru sa Goldštajnom pravu istinu i tajnu “da je pošao sam u partizane, ustaše bi sigurno ubili njegovu suprugu koja nije bila za gerilu”. Krleža je bio u pravu. Ta porodična unutrašnja intima i istina je ljudska, normalna, prirodna i nadasve opravdava njegov nedolazak u partizane . Sve drugo je konstrukcija. Šalu “dido-đido” ostavimo na stranu kafanskim veseljacima. Njena melodičnost više ide uz vino nego istinu. Podgorica, oktobar 2009.
112
Veselin Pavlićević
Razgovor Adil beg Zulfikarpašić i Milovan Đilas Đilas i Zulfikarpašić se oslanjaju ili preciznije rečeno izrastaju upravo iz pozitvnog temelja usmene književnosti kod nas, ali dajući mu novu, modernu dimenziju analitičnosti, liberalne susretnosti, etičnosti i učtivog međusobnog poštovanja i kad je riječ o razlikama Dvojica velikih liberalnih mislilaca druge polovine XX vijeka sa prostora bivše Jugoslavije, pa i šire, Milovan Đilas i Adil beg Zulfikarpašić, vodili su sredinom marta 1994. godine četvorodnevni razgovor u prijatnom ambijentu luksuznog hotela “Kempinski” u Budimpešti. Razgovor je knjigom61 sačuvala od zaborava novinar Nadežda Gaće uzdižuči razgovor na nivo književnosti. (Đilasova uloga je bila pasivnija, faktički novinarskija.) Ovakav vid usmene književnosti nije nov u nas. Naprotiv. Usmena književnost je tradicija i zlatni temelj naše prošlosti, pa na neki način i osnova kuture na prostoru i Crne Gore i Bosne i Hercegovine, mada i šire na Balkanu. Tradicija Crne Gore i Bosne i Hercegovine jeste u pamćenju i čuvanju riječi i razgovora od zaborava. Odsustvo uzleta materijalne kulture u ovim dvjeme evropskim enklavama tokom istorije kao da je bio obrnuto proporcionalno velikom duhovnom razvoju usmenog pripovijedanja i književnosti. Đilas i Zulfikarpašić se oslanjaju ili preciznije rečeno izrastaju upravo iz pozitvnog temelja usmene književnosti kod nas, ali dajući mu novu, modernu dimenziju analitičnosti, liberalne susretnosti, etičnosti i učtivog međusobnog poštovanja i kad je riječ o razlikama. I upravo susretnost u liberalnoj bliskosti ovih dvojice crnogorsko-bošnjačkih i šire velikana, čini ovu knjigu rijetkom i velikom. Naročito na prostoru bivše Jugoslavije gdje su se na “raz61
Nadežda Gaće: „Bošnjak Adil Zulfikarpašić“ Sarajevo 1994. godine
113
Đilas i Članci govoru” tj. svađama partijsko-intelektualnih “elita” imputirane kolektivne mržnje manje više istim ili sličnim balkanskim narodima. Kasnije je tom istom narodu samo podijeljeno oružje iz centralnog arsenala JNA i lako se došlo do sramnog rata ‘90-tih godina. U tom ratu Bosna i Hercegovina je bila poligon za vježbanje i primjenu anticivilizacijskih ideja i prakse. Takođe, ono što ovu knjigu čini rijetkom i velikom ili razgovor ove dvojice ljudi čini rijetkim i velikim jeste nacionalno-istorijski pristup u tumačenju prošlosti u liberalnoj ravni, s jedne strane, i moderni i nadnacionalni pristup u ravni susretnosti i razumljivosti u koegzistiranju svojih posebnosti, sa druge strane. Teško je naći primjera i u mnogo razvijenijim kulturama nego što su naše da su dvojica velikana toliko - đilasovski rečeno - istovjetni u različitostima. Mnogi ljudi pišu dnevnik. Tako pišu o sebi pridajući veliku važnost svemu što napišu. I tu je izgleda ljudska muka. Kod nekih teže je prestati pisati o sebi nego početi razgovor sa drugim, bez obzira na to što i dnevnika ima velikih i uzbudljivih. Neki pisci dnevnika skrivaju ili plaše se istina i svojih grjehova. Nijesam pročitao “samogrešni dnevnik”. Jesam memoare. Ali oni su post festum. Tada je sve jasno. Ova knjiga je bitno drukčija. To je direktni “zapis iz glave” dva čovjeka čija su liberalna kazivanja i zalaganja za njih jamčili svojim glavama, ali i učinjenim svojim djelom. U knjizi nema paralelnih monologa već je razgovor upleten u gotovo jednu nit. Ta nit je izraz sudbina ovih naroda i njihove prepletene prošlosti, ali i budućnosti pa čak i onda kad bi ta budućnost bila vanevropska. Toga danas moramo biti dobro svjesni i oprezni. Ne tako davno Slovenac Milan Kučan, posmatrajući Balkan iz daljine, fino je primijetio da “samo na Balkanu istorija spava otvorenim očima”. Adil beg Zulfikarpašić je bio jedan od najvećih biznismena Evrope 114
Veselin Pavlićević i svijeta sa ovih prostora poslije Drugog svjetskog rata i jedan od njenih najbogatijih ljudi. U prošlosti naslijedio je, posjedovao je kako se to kaže “pola” Bosne i Hercegovine. Poslije Drugog svjetskog rata komunistička tzv. “agrarna” reforma oduzela mu je gotovo sve. Ipak, Adil je sam izgradio modernu poslovnu imperiju u inostranstvu poslije Drugog svjetskog rata. Ona je obuhvatala takoreći četvrtinu finansija svijeta. Nije imao vremena od biznisa i “trke s vremenom” da piše debele knjige. Srećom, znao je nešto važnije a to je da bira sagovornike a neko da bilježi njihove razgovore. Milovan Đilas je bio u materijalnom smislu njegova sušta suprotnost. Uvijek skromnog materijalnog stanja, pa čak i onda kada je bio na vrhu vlasti u Jugoslaviji, pisao je knjige. Ali volio je druženja i volio je razgovore i - rasprave. (Mislimo da su intervjui Milovana Đilasa njegova najveća kulturna zaostavština i veliko ostavljeno i nedovoljno istraženo bogatstvo.) I upravo na ovim materijalnim suprotnostima izrasli su, pronašli se i ugradili se privlačni liberalni duhovi koji su zadužili Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu mada i šire prostore i druga vremena. Njihove razgovorljive analize i vizije daleko nadilaze nacionalnoideološke; partijsko-birokratske; vjersko-fundamentalističke ili materijalne osnove u čovjeku. Time su, rekli bi, bliži orbiti mudraca nego intelektualaca, grčkom nego modernom dobu, debati nego internetu. Jednom sam čuo da je Đilas u snu kad je god bježao od nekoga bježao u Crnu Goru. Zulfikarpašić takođe. Gdje god je bio, mislio je na Bosnu i za Bosnu i Hercegovinu. Što je god uradio, ostavio je Bosni. Time su i jedan i drugi, nesvjesno ili svjesno, u snu ili na javi sasvim svejedno, otimali se da budu bliži svojima i svojim korijenima i da se po njima ravnaju. Time su oplemenuli i zadužili svoje korijene. Takođe, ti korijeni su “zlatna kost” i ulaznica za moderne liberalne evropske i svjetske tokove. 115
Đilas i Članci Zajednički su vjerovali i borili se do posljednje kapi svoje krvi u Drugom svjetskom ratu na strani partizana za društvo sreće, bratstva, sloge, pravde, jednakosti, slobode, demokratije. Zasljepljujuće snage fikcije poslije rata prvi se oslobodio Zulfikarpašić. Rođeni i mudri biznismen, fikciju je brzo i lako prozreo. Odmah je shvatio tržište. Đilas nešto sporije i nešto kasnije. Bio je visoka vlast. Izgleda da se iz orbite vlasti teže uočava realnost, a i saget se i izmaći od vlasti nije baš lako i prosto. Ipak, uspio je. Savladao se. I jedan i drugi zatim išli su različitim, trnovitim, hrabrim putevima. Adil putem slave biznisa i egzila, Milovan putem slave prvog komunističkog otpadnika/disidenta i zatvora. Krug im se, ipak, susreo i zatvorio tamo gdje se zatvorio: spajanjem njihovih svjetova rijetkom knjigom-mostom koji su sami izgradili i ostavili za sobom. Nešto kratko o samoj knjizi ili nešto konkretnije o knjizi. Teško je bilo koji razgovor, pa tako i ovaj u knjizi, opisati ili prepričati. Utoliko prije što je razgovor ove dvojice autentično vrelo neiscpnih istorijskih, porodičnih, ideoloških, etičnih, partijskih, geografskih i brojnih drugih različitih tema. Dakle, knjiga je mozaičkog sastava. Na neki način čitalac zažali što knjiga nema više nastavaka ili tomova. Za istraživanja takvih razgovora s pravom služe moderni instituti. Ipak, nekoliko tačaka smatram značajnim za prezentaciju knjige kako bi se mogao lakše sagledati dio “gabarita” - ako bi se tako smjelo reći - ove dvojice sagovornika. Sve to uz opasnost da “pointilistički” pristup ne suzi, skrati, udalji ili deformiše razgovor. Opasnost je veća i dimenzijom vremena i novinskog prostora. Elem, kako se kaže u Bosni ali i u Crnoj Gori, knjiga se oslanja na jednu važnu tačku koja se zove snaga zavičaja, porodičnog vaspitanja, etike i hrabrosti koju su ponijeli iz svojih korijena ova dvojica sabesjednika. 116
Veselin Pavlićević Zulfikarpašići su jedna od najznačajnijih evropskih islamskih porodica. Korijeni im sežu unazad par stotina godina (otprilike od 1550. godine) i obuhvataju istoriju nekoliko epoha Bosne. Rod Zulfikarpašića je istorija ili izraz istorije Bosne i Hercegovine. Naravno, ne svih Bošnjaka, ali svakako nekog njihovog značajnog dijela i to u raznim periodima. U nauci o rodoslovlju poznato je da se neka prezimena ne daju po principu slučajnosti. Tako je i kod ovog prezimena. “Zulfikar” je dvovrha sablja koju vlast daje kao vlastitu imenicu samo izabranim, zaslužnim i hrabrim ratnim pojedincima tj. vojnoj aristokratiji. Ime Zulfikar je odredio sam Sultan. Dakle, etična hrabrost je tačka koja je porodična konstanta i koju je naslijedio i s ponosom nosio i očuvao Adil beg Zulfikarpašić. Sa druge strane, saznajemo iz knjige, Đilasovi preci nijesu ni približno tako globalno slavni kao Adilovi. Đilasi su manje, lokalno, crnogorsko, nikšićko-župsko bratstvo koje se iskazalo u žestokim borbama i među Crnogorcima, ali i sa spoljnim neprijateljima, s turskom i austrijskom vojskom. (Đilasi su šire - Vojinovići.) I njihovo ime je interesantano i nimalo slučajano dato. Đilasi znači, skočiti/doskočiti što etimološki uključuje hrabrost, mudrost, pobunu. I upravo buntovna i razborita hrabrost je i Đilasova konstanta u korijenu koja je priznata i priznavana čak i kod onih koji Milovana Đilasa gledaju ideološki, zlonamjerno, ljubomorno i klevetnički. Tradicija etične hrabrosti i buntovnosti s tim u vezi ove dvojice je nit koja se osjeća u čitavoj knjizi. Gotovo na svakoj strani. Gordost je individualna vrlina, tu bi zaključili. I jedan i drugi znali su gordost oprezno nositi i moderno je njegovati i razvijati. I upravo njihova modernost je danas važna tačka ili tačnije most preko koga narodi mogu susretno koračati. Revolucionarni rat u (antifašističkom) ratu je sledeća zajednička tačka u knjizi koju takođe treba naglasiti. Zulfikarpašić i Đilas dugo pričaju o njoj. Tačka o ratu – kao i svaki rat – se pamti i dugo prepričava u miru. I Đilas i Zulfikarpašić zajednički zaključuju da 117
Đilas i Članci su naši narodi loši đaci koji vole da su ponavljači. Naročito kad ih “elite” obrazuju po svom ukusu i/ili zahtjevu vlasti. To zaključuju u razgovoru obojica. I onaj koji je bio na vrhu Ravolucije i vodio je i onaj koji je bio nešto niže. Ratne sudbine su im bile manje-više iste i uzbudljive. Zulfikarpašići su gotovo svi u Drugom svjetskom ratu bili u partizanima ili kako Adil kaže sva muslimanska buržoazija i begovi bili su začudo “ulijevo” orijentisani. To je tačka koju valja pomenuti i upamtiti. U njegovoj užoj familiji poginulo je oko četrdest ljudi. Najviše od strane četnika i ustaša. Najmanje od Njemaca. Poslije revolucionarne agrarne reforme i tzv.“preraspodjele” svojine, Zulfikarpašići su ostali bez imovine. Ostali su bez oko 500 kuća, velikih posjeda oko Srebrenice, imanja između Sarajeva i Rogatice, velikih šuma na Miljevini i još toga. Međutim, Adil s pravom i posebno žali što je Bosna i Hercegovina izgubila značajna porodična kulturna dobra od pisanih spomenika kulture do značajnih i starih građevina islamske kulture. Đilas je u ratu od uže familije izgubio oca, dva brata, dvije sestre. Od imovine - seosku kuću i imanje u Podbišću, okolina Mojkovca. Relativna jednakost u gubitku im je ista. Zauzvrat poslije rata i agrarne reforme, vrhovna vlast je pokušala da Đilasa “časti” preraspodijeljenim “četvrtim nivoom” novoraspodijeljene (partijske) imovine što je on odbio. Naime, Milovan Đilas je bio četvrta partijska ličnost u zemlji. Visoki nivo vlasti i s tim ”četvrti” vlasnik partijske svojine. Nije isključeno da Adil nije visoko vrednovao, ne samo moderne ideje i knjige Milovana Đilasa, već i njegovu materijalnu rezistentnost. Ali materijalna rezistentnost je prisutna i vezujuća i kod Adila. On je poklonio i ostavio Sarajevu i Bosni i Hercegovini ogroman dio modernog stečenog svog bogatstva. Sljedeća susretna tačka je obostrano razočarenje u vlast komunista i bjekstvo od nje. Kao da ih sudbina nije znala ili mogla i tu da promaši ili zaobiđe. I kad su prilazili komunističkom pokretu i bo118
Veselin Pavlićević rili se za njega i kad su ga napuštali. Jedan je pošao u inostranstvo drugi u zatvor. Ima jedno Adilovo vrlo karakteristično kazivanje iz tog perioda gdje on kaže kako je bahato i ponižavajuće iskazivanje moći poslijeratnih partijskih drugova doživljavao kao vlastito poniženje. Đilas se pokušao boriti protiv “bahatizma” pisanjem “Borbinih članaka” ili pripovijetkom - “Anatomija jednog morala” i “Nova klasa”. Dakle, strasni osjećaji i snaga morala kod obojice su bili gotovo identični. Dragocjena je tačka njihovog razgovora koji se ticao nacionalnog u Bosni i Hercegovini. Đilas priznaje značaj ideološke zablude i snage ateističkog pristupa u njoj, bez obzira na to što su komunisti u toku Drugog svjetskog rata dobro riješili nacionalno pitanje. Zulfikarpašić snažni nacionalni osjećaj veže za zemlju, istoriju, bogumilstvo, tradiciju, islam, bošnjaštvo što i Đilas razumije i opravdava kao nacionalnu posebnost i individualnost. (Slično je i sa Crnogorcima i Crnom Gorom.) Obojica su bili snažni zagovornici demokratskog i liberalnog jugoslovenstva koje se pod komunistima poslije rata nije demokratski i slobodno razvijalo i rješavalo. Sve je gurano pod tepih. I sve je eksplodiralo ispod tepiha i srušilo se kako se srušilo. Zulfikarpašić je svojim racionalnim političkim idejama i bogatstvom pokušao spasiti Bosnu ‘90-tih godina od okolnih agresivnih nacionalizama. Đilas se povukao u svoj stan i dao nekoliko značajnih intervjua Muslimanskom glasu, Sandžaku, Preporodu i drugim novinama. Ništa im nije uspjelo. Poslije ‘90-tih godina ali i prije toga, Zulfikarpašić se približio temeljima Bosne i religiji ili preciznije rečeno otkrio je i izučavao bogumilsku baštinu u Bosni i islam. Prihvatio je liberalizam kao svoje osnovno pravo na opredeljenje i s tim u vezi bošnjačku posebnost, nacionalnost. Međutim, to opredeljenje nema guslarsku osjećajnost kao ni Đilasova razborita, moderna zapažanja o Bosni i Hercegovini. I to je njihova sledeća važna zajednička tačka i kulturna zaostavština.
119
Đilas i Članci Zukfikarpašić navodi da je sa povlačenjem Turske s balkanskih prostora, ostao mozaik vjerskih, nacionalnih, etničkih i kulturnih cjelina koje su živjele jedna pored druge u zajedništvu zahvaljujući snazi i toleranciji centralne uprave u Sarajevu. To su možda i najinteresantnije i najpotresnije stranice knjige. Đilas ih dopunjava sa zapažanjem da je i iza komunista nastao vakum koji su iskoristili šovinisti iz Srbije i Hrvatske koji su preko nacionalnih intelektualaca i partijskih nacionalista koristeći razne narode uradili što su uradili. Poznato je da je Đilas imao više “društveno-istorijskih i državnih ljubavi” ako se tako valja reći, od kojih je jedna i to pri samom vrhu bila i Bosna i Hercegovina. U dubokoj starosti je izjavio da bi se “za očuvanje Bosne i Hercegovine puškom borio”. Zulfikarpašić je u očuvanju Bosne i Hercegovine bio moderniji, ekonomskiji. Obojica su založili što su imali. Čitajući razgovor ove dvojice velikana ili preciznije rečeno “slušajući ih”, mi ustvari izgrađujemo sebe najboljim što dva čovjeka za sobom mogu ostaviti. Da bi svi mi danas bili makar malo bolji ljudi. Podgorica, 26. X 2010. godine
120
Veselin Pavlićević
Dr Dragutin Leković: Milovan Đilas i socijalizam Značajan dio rada o Milovanu Đilasu autor posvećuje „načelno“ Đilasu kao ličnosti. U tom smislu autor iznosi nezajažljivu ambicioznost i krajnje jednoumlje kao karakterne osobine Milovana Đilasa Kad se god pojavi knjiga o Milovanu Đilasu koja svojim obimom od gotovo 600 stranica, intrigantnim naslovom, izdavačem (CANU) koji stoji iza ili ispred knjige, i autorom koji je redovni član te iste Akademije62, dâ se pretpostaviti da je riječ o veoma ozbiljnom institucionalno-istraživačkom poduhvatu i značajnom naučnom doprinosu u tumačenju ove gotovo zaboravljene ličnosti crnogorske, jugoslovenske i svjetske političke i revolucionarne scene druge polovine XX vijeka. Pa, ipak, značaj institucije, iskustvo autora, ciljnost i obim istraživanja studije o Đilasu, može čitaoca da navede na sumnjiv utisak i zaključak o “bitno različitom”63 filozofskom i istorijskom tumačenju političkog i revolucionarnog lika i djela Milovana Đilasa. Bez obzira na to što autor u predgovoru knjige kaže da “bez lažne skromnosti reći ćemo da, koliko nam je poznato, ovakav rad o Milovanu Đilasu i njegovom djelu još uvijek nije objavljen.”.64 Naprotiv, knjiga staje u red veoma duge kolone ideološko-proizvoljnog tumačanja jednog od najznačajnijih Titovih predratnih i ratnih revolucionara i liberalnog političkog mislioca i disidenta druge polovine XX vijeka. U knjizi je riječ, kako autor navodi, o „marksistički angažovanoj studiji“ i „marksističkoj kritici ideja, stavova i aktivnosti Milovana Đilasa“65. (Poznato je da se Đilas komunističke ideologije javno 62 Dragutin dr Leković: “Milovan Đilas i socijalizam” filozofsko-istorijska razmatranja, posebna izdanja (Monografije i studije) Knjiga 76, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti - Podgorica 2010.g 63 Isto, str.10 64 isto, str. 13 65 Isto, str. 13
121
Đilas i Članci odrekao sredinom ‘50-tih godina tako da studija liči na „otvaranje otvorenih vrata“.) Takođe, smatrali smo da je vrijeme marksističko-ideoloških parcijalnih, paušalnih, iskrivljenih pa čak i klevetničkih ocjena o Milovanu Đilasu davno ostalo za nama. Ali, izgleda, da nije. Vrijeme idejnog „netalasanja“ i društveno-političkog komunističkog dogmatizma i mrtvila, protiv čega se pobunio Milovan Đilas, je vrijeme koje je kao elementarna nepogoda haralo u glavama mnogih ljudi, ali zaostalo čak do današnjeg dana. To vrijeme je ostavilo za sobom pravnu, ekonomsku i svaku drugu civilizacijsku pustoš. (Posljedice i obim pustoši su bile najvidljivije kad je sistem socijalističke vlasti propao, kad se „voda povukla“.) U jednom je autor studije sigurno u pravu kad kaže „da on (misli se na M.Đ.-prim. V.P.) narušava revolucionarnu mjeru i da ideološkopolitički zastranjuje“, a „da smo (misli se na autora knjige – prim. V.P.) Milovana Đilasa ne samo daleko prevazišli u doktrinarnim pitanjima borbe za socijalizam nego i pokazali ograničenosti zvanične Titove i partijske kritike i osude Milovana Đilasa, kao i neosnovanost idealizovanja Milovana Đilasa kao aktera i njegovih teorijsko-političkih nazora.“ � Milovan Đilas se u vrijeme komunističke uvjerenosti i revolucionarne zanesenosti pred Drugi svjetski rat i nešto kasnije, prirodno bavio doktrinarnim pitanjima borbe za izgradnju socijalizma, boljeg i srećnijeg društva. To nije sporno. Komunisti su i predratne zatvore koristili kao „univerzitet“ za učenje doktrine i čeličili se u vjeri doktrine i doktrini, iskušenju i hrabrosti. Međutim, kad je „doktrina“ osvojila vlast, stvarnost se pokazala suviše kompleksnom i složenom da bi je rješavala jedna jedina „doktrina“ i njena ideološko-marksistička naučenost. Kada je praksa „izgradnje socijalizma“ (Titova vlast) u Jugoslaviji pokazala kuda ide doktrina, Đilas se još 1946./47. godine pokušao izvući iz vlasti. Nije uspio. (Tito mu nije dozvolio.) Mada ni sam nije želio da se povuče iz 122
Veselin Pavlićević vlasti, jer je sukob sa Staljinom oko prevlasti nad Jugoslavijom tinjao i „visio u vazduhu“. Tenkovi su bili postavljeni tik na istočnim granicama Jugoslavije. Od takvog istorijskog mada i ličnog izazova Milovan Đilas intimno nije ni želio pobjeći. Dao je veliki doprinos borbi protiv Staljina, vjerovatno odmah iza Tita i Rakovića. Prirodno, manji teorijski doprinos - u tom trenutku - dao je borbi protiv marksističke doktrine i „dijalektičkog materijalizma“66. Sredinom ili krajem ‘50-tih godina XX vijeka Milovan Đilas je napustio i doktrinu (nešto ranije vlast) i postao žestok javni kritičar marksističke ideologije. Neostaljinisti u vlasti i „infobirovci“ širom Jugoslavije Milovanu Đilasu nikad nijesu mogli razumjeti i oprostiti „izdaju“ doktrine i njegovo idejno prevrednovanje. Ovim društveno-ideološkim slojevima treba dodati i sloj nacionalne birokratije i nacionalne elite čime se krug protivnika Milovana Đilasa upotpunio i zatvorio. Navedeni slojevi (krugovi) su pravili prećutnu i neprirodnu koaliciju protiv njega. Milovan Đilas se od sredine ‘50-tih godina ili nešto ranije, branio jedino što mu je ostalo, javnom idejnom borbom o potrebi hitnog razvijanja slobode i demokratije u Jugoslaviji. I ništa više i ništa drugo. Ako to nije sve što jedan čovjek može doseći i lično ponuditi društvu za njegovo ozdravljenje i moderni progres. „Vrlo vjerovatno je očekivati – smatra autor na kraju predgovora - da će u ovom vremenu militantnog antikomunizma ova naša studija o Milovanu Đilasu izazvati užasavanje zbog naše oštre kritike liberalizma i čvrsto izraženog revolucionarnog marksizma (podvukao V.P.) i odlučnog socijalističkog opredeljenja i pokrenuti sinhronizovanu kampanju protiv naših ocjena Đilasovih stavova i nazora, kao i njegove političke platforme.“67 66 Na primjer, Đilas je zajedno sa B. Kidričem bio protivnik doktrinarnog shvatanja i prakse kolektivizacije poljoprivrede u Jugoslaviji krajem ‘40-tih i početkom ‘50-tih godina. 67 Isto, str. 14
123
Đilas i Članci Za razliku od navedenog stava, ideja o slobodi „Za sve“68 u jednom društvu ne izaziva užasavanje niti treba izazvati užase. Naprotiv. Danas komunizma onakvog kakvog ga pamti evropska i svjetska istorija XX vijeka, takoreći nema pa ni potrebe za „militantnim antikomunizmom“. Komunizam je sam od sebe sistemski „ostarao“, istrošio se, propao i urušio se. U nekim sredinama opet (Kina, na primjer) komunizam se toliko promijenio i prilagodio realnostima i životu da je od doktrine ostala samo suva crvena boja, pokoja slika i ništa više. Prosto, modernost i inovativnost liberalnog Zapada je nadvladala i porazila praksu komunizma. Izražavanje potrebe danas za „čvrstim izražavanjem revolucionarnog marksizma“ je istorijsko „trčanje unatrag“ i pokušaj skidanje prašine sa jedne ideologije koja je istorijski arhivirana. Doduše na vrlo visokoj ako ne i vodećoj arhivskoj polici u 19. vijeku, pa dijelom i 20. vijeku. Što se tiče političke platforme, Milovan Đilas kao liberalni mislilac i disident nije imao niti htio da ima političku platformu. Uskom krugu liberalnih disidenata kojima je on pripadao tzv. političke platforme su uzani okviri idejnog djelovanja, samim tim što su okviri i uputstva za akciju. Život je, zaključili bi borci za slobodu, višeslojan i „bezobličan“, uvijek drugi i drugačiji od svake prilike, sredine, vremena i istorije. I predmetna studija o Đilasu i mnogi drugi linijski intelektualci danas u Crnoj Gori upravo u višeobličnosti Đilasovog shvatanja stvarnosti vide njegovu kontradiktornost. Tu se ništa ne može pomoći, osim možda staro zapažanje da vrijednost ideja nije datost jednom i zauvijek, već samo za određenu, konkretnu, promjenljivu realnost. Ali, valjanost ideja i njihova životnost mijenjaju se sa nastajanjem novih društvenih snaga i ekonomskih odnosa.
1.
Autor studije o Đilasu iznosi (s jeseni 1953. godine - vrijeme Đilasovih „Borbinih članaka“) navod iz njihovog razgovora i na neki način počinje idejno-praktičnu kritiku i analitiku Đilasa da je „on 68
124
Vidi istoimeni „Borbin članak“ M.Đilasa („Borba“ od 22. 11. 1953.g.)
Veselin Pavlićević (misli se na M.Đ. – prim. V.P.) mnogo jače naglašavao konzervativizam partijskog vrha i birokratizam društveno-političkog sistema u cjelini. Snažnije je izražavao nevjericu u sudbinu takvog komunizma. Vrlo oštro je kritikovao status partije u društvu i način njenog usmjeravanja društvenih tokova, jer je ona faktički još uvijek iznad društva. Đilas je vrlo oštro kritikovao i društvenu stvarnost – istakao je da se društvo izrođava, da se gube revolucionarni kriteriji, da se grabe položaji, da je već primijetna jagma za vilama i novcem. Ostavljao je utisak da je razočaran do gađenja. Đilas je - nastavlja dalje g. Leković - posebno bio kritičan prema Titu. Naglašavao je da je on (misli se na J.B. Tita – prim. V.P.) ranije bio inspirator svega velikog u pokretu, a sada sve više postoji realna opasnost da bude glavna kočnica svega novog i naprednog. Bili smo iznenađeni ovako oštrom Đilasovom kritikom Tita, ali nijesmo ga prekidali u izlaganju da ne bismo remetili njegovo intimno ispovijedanje. Đilas je naročito oštro kritikovao njegovo imenovanje za predsjednika Narodne skupštine Jugoslavije – rekao je da je to vrlo visoka funkcija, ali za njega faktički beznačajna, jer je on čovjek pera i duhovnog stavralaštva. Dodao je žučno da je smisao toga imenovanja da ga odvoje od terijskog rada i da spriječe njegov stvaralački i reformski rad u partiji. Ali ideje su krenule i one se ne mogu zaustaviti, a još manje poništiti, zaključio je Đilas“.69 Dogmatska, ukočena analitika rezinstentna na ovakve ili slične (pro)liberalne i reformske stavove Milovana Đilasa gotovo refleksno je reagovala i pozivala se „da smo svaku njegovu tezu razmotrili iz ugla marksističkog nasleđa i diskusije koje su o njemu vođene u međunarodnom radničkom i socijalističkom pokretu.“70 Autor nam dalje otkriva važan detalj. Otkriva nam da je „Rukovodstvo zatražilo od nas (misli sa na Dragutina Lekovića - prim. V.P.) da pomognemo u pripremi kritike Đilasovih shvatanja, što smo iz dužnosti i iz saglasnosti prihvatili“.71 Dakle, riječ je o pripremi za Treći plenum 69 70 71
Isto, str. 26 Isto, str. 27 Isto, str. 31
125
Đilas i Članci partije, Kardeljev i Ziherljev referat i kako se partija temeljno pripremala za obračun sa Milovanom Đilasom. Očito da je par dana trajanja Plenuma bio „performans“ koji se morao odigrati. Odluka o političkoj sudbini Milovana Đilasa je već bila donijeta iza scene. Vlast u totalitarnim društvima javno se gotovo ne eksponira.
Kabinet Edvarda Kardelja, na čelu sa spretnim šefom Kabineta Antunom dr Vratušom, koordinirao je rad u pripremi za Plenum. Autor studije o Đilasu iznosi da je savjetovao da se radovi Bernštajna, Trockog, Kauckog, Meringa i drugih „revizionista“ obavezno konsultuju u „slučaju Đilas“. Takođe, ukazao je da je Trocki bio Đilasov prethodnik, jer su obojica birokratizam smatrali kao najbitniju opasnost za socijalizam. Navođenje na istoriju revizionizma i „konsultacije“ (preporuke) s tim u vezi je bilo važno jer – kako nam autor otkriva - kritika Đilasa je bila vrlo delikatna i još više odgovorna. Kritici Milovana Đilasa se morao dati teorijski i antimarksistički „bernštajno-trockistički“ negativni sadržaj. Međutim, autor je smatrao da je takva kritika jednostrana, nedovoljna, neefikasna i bliska tradicionalnim socijalističkim kritikama, pa čak i onim iz sovjetske prakse. Zato je neophodna po preporuci autora druga vrsta kritike koja će Đilasa tretirati kao „ambicioznog reformatora socijalizma, zašta on nije bio dorastao, koji je pošao svojim putem, odvojio se od partijskog rukovodstva i suprotstavio se kursu SK Jugoslavije“72. Drugi pravac obračuna sa Đilasom, navodi autor, vodio je ka samokritičkom ukazivanju na niz slabosti društvenog i političkog sistema i neophodnost niza društvenih korekcija. Ova samokritika je važna jer pozitivistički pristup Partije Đilasu je pružao mogućnost da u sukobu sa partijskim vrhom bude moralni pobjednik. Diskusije na Planumu su bile strogo režirane Sve je ispalo „odlično“, kako se i pripremilo. Đilas je ekskomuniciran i ograđen zidom ćutnje. On je ubrzo i vratio partijsku knjižicu koja je imala broj 4 (četvrti u partijskoj hijerarhiji.) 72
126
Isto, str. 32
Veselin Pavlićević Za usluge partijskom vrhu u „slučaju Đilas“ „primio nas je (misli se na D. Lekovića – prim. V.P.) Veljko Zeković73 krajnje ljubazno i izrazio veliko zadovoljstvo da Crna Gora ima tako darovitog i visokoobrazovanog intelektualca koji je bio u stanju da se uspješno nosi i sa jednim Milovanom Đilasom. A zatim je rekao da je partijsko rukovodstvo riješilo da nam pruži satisfakciju koju najviše želimo i koja će učiniti da na nepravdu Partije brzo zaboravimo“.74
2.
Značajan dio rada o Milovanu Đilasu autor posvećuje „načelno“ Đilasu kao ličnosti. U tom smislu autor iznosi nezajažljivu ambicioznost i krajnje jednoumlje kao karakterne osobine Milovana Đilasa. Ambicioznost Milovana Đilasa autor vezuje kao bitnu pretpostavku i neposrednu osnovu svih njegovih političkih aktivnosti i glavni izvor političke i lične afirmacije. Pristup je providan do običnosti. Orbita revolucionara zanijetih u horizont sveopšte, globalne ljudske sreće je „prirodna“ ambicija da „njihova“ ideja i ideologija postane i osvoji vlast i u vlasti se samorealizuju. Đilasova ambicija je bila drukčija. Ona je bila u stremljenju, kretanju, promjeni i borbi a ne u banalnoj ambiciji – pobjediti i učauriti se u vlasti. Kao potvrdu Đilasovog (prizemnog) „antiambicionizma“ potrebno je navesti samo činjenicu da je par dana prije Plenuma bio izabran za predsjednika Narodne skupštine FNRJ. Gotovo čelne državne funkcije on se veoma lako i bez ikakve patnje odrekao. Funkciju predsjednika zakonodavne vlasti u Jugoslaviji Đilas je mogao zadržati samo da se odrekao duhovne, stravstvene i intelektualne ambicije za mijenjanjem jugoslovenskog društva nabolje (višepartizam, nacionalna ravnopravnost, vladavina prava, demokratija itd.) Takođe, glad za „prizemnom“ ambicijom Đilas je mogao utoliti i čekanjem „sudnjeg dana“ Vođe, jer je Đilas bio najmlađi i najzdraviji član Politbiroa. Dakle, Đilasa nije bilo moguće čelnom državnom ili partijskom funkcionerskom ambicijom savladati ili 73 74
Rukovodilac Kadrovske komisije CK SKJ Misli se na specijalizaciju i polaganje doktorata na Sorboni.
127
Đilas i Članci korumpirati. Strastvene ličnosti se mijenjaju same od sebe. Ambicija je suprotnost strasti. Entuzijazam je nešto drugo o čemu razmišlja autor studije kad govori o Đilasovoj ambiciji. Što se tiče Đilasovog jednoumlja koje takođe pominje akademik Leković, nije ga potrebno duže komentarisati već sam iznijeti poznati stav da Đilas normalno nije robovao idejama, ideologijama, vjerovanjima, ciljevima kad god mu se realnost pokazala drukčijom i ispravljala ga. Đilas na jednom mjestu s pravom i tačno kaže da je “višeumni jednoumnik“. Promjena mišljenja nije odlika jednoumaca, a Đilas je svoje mišljenje u skladu sa promjenom činjenica, prirodno, često mijenjao. Đilas-revolucionar koji obožava J.V. Staljina je složena tema kojoj autor studije daje dužnu mada kraću pažnju. Autor smatra da je Đilas „dvojna ličnost - vrlo daroviti literata i pasionirani političar, tj. borac za socijalnu pravdu“75. Đilas je bio najmanje dvojna ličnost. Prije bi se moglo za njega reći da je višeslojna, dubinska ličnost koja je imala raznih talenata, pa čak i dar za crtanje. Ipak, ograničimo se na Đilasovu „dvojnost“ koju zagovara autor studije svodeći ga na: političara koji se profesionalno bavio revolucijom. Teza je neveziva. Politika je racionalna djelatnost, a revolucija otkriva ljudsku stravstvenost. Politike nema bez mudrosti a revolucije i revolucionara bez vjere. Đilas je bio revolucionar vjere i zanosa dok je zanosnoj vjeri vjerovao. Đilasu revolucija nije bila zanimanje ili profesija. Revolucija mu je bila izazov i lični dokaz. Vjerovatno je u pravu F. Miteran kad je rekao za Đilasa da je on jedan od rijetkih ljudi koga je pogodila sudbina. Ali Đilas se i „postavljao“ u životu tako da ga pogodi sudbina, da doživi izazov i da se po njemu „izmjeri“. Prosto prst sudbine ga nije mogao zaobići, a on se nije znao ili želio skloniti. Vjerovatno je to najizrazirija njegov intimni i dubinski starocrnogorski korijen i karakter76. (Njegoš takvu sudbinu naziva „protivni vjetar“.) 75 Isti, str. 70 76 Takav je i Jovo Kapidžić i poširi krug revolucionara oko Tita. Normalno, i Tito je takav bio .
128
Veselin Pavlićević Mnogi Đilasovi prošli i sadašnji analitičari pitanju dara i njegovog usmjerenja ka politici (revoluciji) ili ka literaturi (pisanju) prenaglašavaju i stvaraju suvislu analitiku. Otkrivanje iskustava predratne komunističke konspiracije, rata, revolucije, Staljina, Tita, vlasti, politike, ideja, pobune, zatvora je linijska uzročna i inspirativna veza koju je Đilas sa manje ili više uspjeha literarno izrazio. (Neka njegova memoaristika, kao „Besudna zemlja“ na primjer, je visoko literarna.) Đilas je bio veoma talentovan pisac. Međutim, bez valjane književne kritike talenat teže „zrene“. U tom smislu, Đilas je imao dva ograničenja. Prvi je što je Đilas veliki dio svojih književnih radova pisao u zatvoru na toalet papiru i iz „jednog maha“. (Korišćenje papira za pisanje mu je bilo ograničeno.) Drugo ograničenje je strah književne kritike i intelektualne elite da se kritički bave Đilasom i njegovom literaturom. Izuzetak je bio Borislav Mihajlović Mihiz. Mada je i njemu sugerisano da se okane druženja sa Đilasom i jedno vrijeme je morao raditi u Novom Sadu. Tako je Đilas bio okružen „zidom ćutnje“ i pokušalo mu se dati da ne strči. Autor Leković iznosi da je Đilas bio hrabar čovjek. („Genetski, a i tradicijom, naslijedio je najpozitivnije crnogorske osobine – posebno kult čojstva, hrabrosti i slobode...posjedovao je i izuzetnu smjelost“77). Đilasova hrabrost je poznata i priznata čak i od onih koji se „ne slažu“ sa likom i djelom Milovana Đilasa. Vjernici su uvijek hrabri do fanatizma. Vjera i hrabrost su gotovo upravo-proporcionalne. Đilas je bio hrabar u ratu, ali još više u miru, u peridu mirne „izgradnje“ socijalizma u Jugoslaviji i svijetu. Održati i izdržati izazov protiv „duhovne smrti“ koju mu je Titova vlast bila namijenila odamah poslije isključenja iz vlasti 1954. godine, u Đilasu je otkrila dodatnu energiju hrabrosti. Što je pritisak na njega bio veći to je on bio „kameniji“ („udar nađe iskru u kamenu“). U Đilasovom slučaju autor vidi i opisuje njegovu (Đilasovu) zanesenost Staljinom. Autor navodi da je „u mome (misli se na M. 77
Isto, str. 64
129
Đilas i Članci Đilasa - prim. V.P.) prilazu Staljinu je bilo nečeg sličnog religijskoj vrsti vjerovanja. Mi smo svi u njega (Staljina – prim V.P.) vjerovali na taj način...Bio sam staljinist kako su komunisti u to vrijeme bili... Spadao sam u onu vrstu staljinista-idealista. Izgleda apsurdno ako kažem staljinista-idealista ali tačno je to: staljinizam sam zatekao kad sam ušao u partiju, nisam imao šta da izmišljam, to su bile gotove formule, vrlo jednostavne da se shavate...Ima li veće časti i veće sreće, nego osjećati da je tvoj najbliži i najmiliji drug – Staljin? Ima li veće sreće i časti za narode i borce koji su iz tih naroda ponikli, nego da budu pohvaljeni u najsudbonosnijem času čovječanstva od Staljina, neimara ljepše sudbine čovječanstva......On je (misli se na Staljina - prim V.P.) nižeg srednjeg rasta, ima lijepe male ruke s dosta dugim prstima, duge noge, niža ramena i krupnu glavu...On je sam otelotvorenje tih masa u jednom čovjeku, njihovih želja, nada, misli, on je - u živom čovjeku istorije savremene epohe, njegov kažiprst pokazuje pojedincima, njegova misao narodima, svim poštenim radnim ljudima kuda treba da idu...Danas je pomodno među komunistima da ne priznaju svoju komunističku prošlost i da poriču da su rekli ono što su stvarno rekli. Ja to neću činiti. Moj staljinizam je poznat.“78 Velika i nedovoljno istražena i analizirana tema je tema Staljinovog (komunističkog) kulta ličnosti gdje je jedan od vrijednijih analitičkih slojeva studije o Đilasu i taj da je „kult Staljina u takvim okolnostima (misli se na Drugi svjetski rat – prim V.P.) bio apsolutno neophodan, jer se time podizao moral boraca, osnaživao je nadu i jačao uvjerenje da borba nije avantura nego da će se ona uspješno završiti“79. Ovaj sloj kulta ličnosti koincidira sa poznatim „sukobom na književnoj ljevici“ pred Drugi svjetski rat. Gromadni i lijevo orijentisani Miroslav Krleža je pisao o „moskovskim procesima“ i ustalasao predratnu srpsko-hravatsku intelektualnu i širu javnost. Komunisti su okrenuli glavu od „moskovskih procesa“. Nijesu željeli niti „smjeli“ da ih vide. Trudili su se da „moskovske procese“ i iz svijesti što prije potisnu i zaborave. Tito je zagonetno 78 79
130
Isto, str. 74 -77 Isto, str. 76
Veselin Pavlićević ćutao. Svi komunisti su ujedinjeno, bratski i složno gledali horizont i iščekivali izlazak i dolazak savršenog, beskonfliktnog, naučnog, marksističkog društva i novog socijalističkog čovjeka. Opasni fašizam je, sa druge strane, kucao na vrata.80 Kad se jedno društvo (jugoslovensko) nađe pred takvom unutrašnjom i spoljnom „nenadnjom“ i „stiješnjenjem“ (a pomoći niotkuda), šanse za uspješnu odbranu su „iza poslednje linije realnog“. Komunisti su tada bili odlični. Ljudi potpune vjernosti svojoj vjeri i spremni za istorijski izazov. (S pravom ih je Lenjin zvao „ljudi naročitog kova“.) Đilas je vjerovao u što piše i radi, ali i pisao i radio u što duboko vjeruje. I kad je „volio“ Staljina i kad se njega odrekao, odbacio ga a sebe prevrednovao. Đilas nije znao da improvizuje, laže i piše prizemnu komercijalnu političku patetiku. I kad je pisao „za“ Staljina i „protiv“ njega on je bio čovjek duhovne, moralne i revolucionarne zanesenosti. Kad je Revolucija izgubila moralnu osnovu on se pobunio. Sve je počelo grabežom „dedinjskih vila“, a sumnja je rođena - po njegovom kazivanju - još „na Sutjesci“. Kult Staljina, s pravom navodi autor, „živjeće kod Đilasa i ostalih jugoslovenskih partijskih i državnih rukovodilaca sve do sukoba Staljina i Tita 1948. godine“81. Kod mnogih će ostati i još duže, pa čak i do današnjeg dana. Đilas se lako odrekao Staljina. Tito izgleda teže. U to vrijeme dobio je napade žuči. Nije medicinski jasno koliko stvari idejnog „odvikavanja“ utiču na žuč, ali očito je da utiču. (Kasnije je u Ljubljani Tito operisan od kamena u žuči.) Nije isključeno, a ni duhovito, već duboko ozbiljno da je kamen antistaljinističke prirode. Takvi su iskreni i veliki revolucionari koji „znaju“ da reaguju i stomakom. Važno za razumijevanje Milovana Đilasa u studiji o njemu je idej80 Post festum istorije, možda su svi akteri „sukoba na književnoj ljevici“ istovremeno i bili u pravu. 81 Isto, str. 78
131
Đilas i Članci ni odnos Đilasa i Trockog i uticaj koji je Trocki imao na njega po mišljenju autora Lekovića. (Đilasu je na trećem Plenumu partije prilijepljena etiketa da je i „trockista“. Etiketa je režirana u pripremi Plenuma.82) „Od svih svojih prethodnika Đilas je najbliži Trockom“,83 navodi autor ove studije. (Sličnosti ima, ali i ogromnih razlika.) Prvo (koliko-toliko) o sličnostima i uticajima. Lav N.Trocki je jedan od najmarkantnijih i najznačajnijih vojnih revolucionara iz Oktobarske revolucije. Sjajan govornik, oštar polemičar, čovjek bogate kulture i dovitljive inteligencije - kako ga karakteriše Đilas - brzo po osvajanju vlasti sukobio se sa Staljinom oko uloge partije, države, radničke demokratije, birokratije i premanentne revolucije. „U centru interesovanja - analizira znalački Trockog akademik Leković - i aktivnosti Trocki je najprije stavio kritiku dogmatizma, birokratizma i isticanja značaja radničke demokratije...Trocki je bio rezervisan, pa čak i nepoverljiv prema starim revolucionarima, naročito prema pristalicama „starog kursa“. Smatrao je da su stari kadrovi isuviše vezani za prošlost i da se veoma teško navikavaju na novo vrijeme i nove zadatke....Trocki je snažno naglasio opasnost od dogmatizma, kao i dužnost odlučne borbe protiv njega.... Trocki je isticao da epigoni, u koje je ubrajao Staljina, Buharina, Zinovjeva, Kamenjeva i druge nijesu sposobni za samostalno stvaralaštvo i zato dogmatizuju postojeće teorijsko nasleđe...Trocki je isticao da partija ne može živjeti jedino na rezervama prošlosti. Dovoljno je da je prošlost pripremila sadašnjost.... Ako je išta sposobno nanijeti smrtni udarac duhovnom životu partije i doktrinarnom formiranju mladeži to je upravo pretvaranje lenjinizma u dogmu koja zahteva samo jednom zasvagda određena tumačenja.... 82 Autor studije o Đilasu predplenumsku pripremu i etiketiranje naziva „Đilasovi ideološki prethodnici“ (Bakunjin, Bernštajn, Tocki, boljševička ljevica, Roza Luksemburg) 83 Isto, str. 96
132
Veselin Pavlićević Trocki je još više ukazao na opasnost od birokratizma...Borbu protiv birokratizma, posebno partijskog birokratizma, Trocki stavlja u prvi plan...jer je ta borba uslov da partija sačuva svoj proleterski, klasni karakter...Trocki je najviše predan radničkoj demokratiji... kao najvažnijem svojstvu za otklanjanje deformacija u partijskom životu...Revolucija se izrodila jer je proleterijat - koji je u Oktobarskoj revoluciji zauzeo vlast – odstranjen u drugi plan... Revolucija se izrodila, a birokratija stvorila posebnu kastu. 84“ Vjeran svojoj opštoj koncepciji permanentne revolucije, akademik Leković navodi Trockog da „mi možemo pobijediti jedino kao sastavni dio svjetske revolucije... Birokratozacija nije pobijedila samo lijevu opoziciju nego i boljševičku partiju...Trocki Staljina ne samo da upoređuje sa Hitlerom nego ga tretira i mnogo gore. Knjigu „Izdana revolucija“ Trocki završava satanizacijom Staljina....Staljin će nestati s povijesne pozornice pod teretom svojih zločina, kao grobar revolucije i najmračnija ličnost u povijesti.“85. Đilas se interesovao za Trockog već od aprila 1945. godine kada je boravio u Moskvi kao član jugoslovenske delegacije86. Samo interesovanje upućuje na Đilasovu radoznalost i upoznavanje sa polemikom o „sukobu na (političkoj) ljevici“ u SSSR-u. (Polemika je obustavljena tj. završila se ubistvom Trockog u Meksiku od strane Staljinovog KGB-ovca.) I Trocki i Đilas - kako analizira akademik g. Leković - „naglašavaju opasnost od dogmatizma i borbe protiv njega...Đilas jedno vrijeme slijedi Tockog - smatra da vladajući partijski i državni vrh u Sovjetskom Savezu ne predstavljaju klasu nego privilegovanu i otuđenu birokratsku kastu...Đilas je odao posebno priznanje Trockom za uočavanje tog birokratskog izrođavanja sovjetskog društva...Još veća podudarnost stavova Trockog i Đilasa postoji oko socijalistič84 Isto, str. 96-100. 85 Isto str. 101- 104 86 ����������������������������������������������������������������������� U susretu sa Maljenkovim tražio je od njega zbornik radova „O opoziciji“ i bilješke sukoba Staljin-Trocki.
133
Đilas i Članci ke demokratije...Tu, takođe, treba ubrojiti i rezerve prema starim partijskim kadrovima i profesionalnim revolucionarima od kojih će se i Đilas na kraju distancirati...Velika podudarnost Trockog i Đilasa postoji i u ocjeni Staljina. Đilas sasvim u duhu Trockoga tretira Staljina kao najvećeg zlikovca u ljudskoj istoriji.87 Normalno, sličnosti - kao kod svih velikih revolucionara kakvi su bili Trocki i Đilas - prirodno ima, ali i dijametralnih razlika u raznim slojevima, pa čak i u nijansama. Zbirno i jedinačno, razlika između Trockog i Đilasa je u prihvatanju realnosti, „osjećanju za stavarnost“. „On je (misli se na Trockog - prim. V.P.) hteo da bude revolucionar u vreme kad je život nametao običnost“88. Možda ništa suštastvenije ne objašnjava liberalnog mislioca Đilasa nego njegovo upoređenje sa Trockim. Trocki je sve svoje moći fiksirao na revoluciju, prošlost, sjaj horizonta koji mu se u revoluciji ukazao, borbu „neprestanu“ (permanentnu), svjetsku revoluciju, proleterski internacionalizam, novog čovjeka harmoničnog razvoja, izgleda i rasta. Kod prevrednovanog i liberalnog Đilasa sve je suprotno. Trocki je bio i ostao čovjek fikcije, a Đilas se preobrazio u modernog čovjeka običnih saznanja i čovjeka društvene realnosti i mogućeg. Za Trockog je Oktobarska revolucija bila početna baza svjetske revolucije, za Đilasa kraj. Trocki je u Meksiku uporno stvarao IV Inetrnacionalu proletera, radnika i seljaka, disident Đilas je shvatao da se socijalizam ne može reformisati. Trocki je kritikovao birokratiju, Đilas je „vidio“ da je ona trajni produkt fikcije. Trocki je zahtijevao radikalizam, Đilas evolucionizam. Trocki je vidio samo nepreglednu „masu“, Đilas običnog jadnog čovjeka. Trocki je propovijedao jednu te istu ideologiju, Đilas upirao prstom na realne pravne i druge probleme socijalizma. Trocki nikad nije spuštao pogled na zemlju, Đilas je na zemlji vidio žive ljude. Nije isključeno da je kojim slučajem Trocki osvojio vlast u SSSR-u 87 88
134
Isto, str. 105-106 M.Đilas „Nova klasa“ Narodna knjiga-Beograd, 1990.g. str. 53
Veselin Pavlićević bio bi gori od Staljina. („Trocki-zlo“ bilo bi gore od „Staljin-zla“.) Možda nije daleko od istine da se na „greškama“ (razlikama) Trockog, učio i mijenjao Milovan Đilas. Na kraju i smrt im je bila „logična“ i različita. Trocki je umro od zabodene Staljinove krampe u glavu u Meksiku, a Đilas od infarkta u svom krevetu u Beogradu.
3.
Gotovo svako pisanje o Đilasu, pa tako ni ova studija, (prirodno) ne može da zaobiđe komentar o njegovoj ulozi u NOB-u na tlu Crne Gore u vrijeme početka ustanka 1941. godine. Riječ je o “lijevim greškama“ i Đilasove uloge u njima, s obzirom na to da je bio predstavnik CK KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak89. Autor studije o Đilasu akademik g. Leković ovoj temi posvećuje gotovo četvrtinu knjige. Malo kojoj ratnoj temi u Crnoj Gori je dat takav i toliki javni publicitet kao ovoj od 1957. godine. Te godine Aleksandar Ranković u referatu na VII Kongresu SKJ prvi put javno promoviše Đilasove „lijeve greške“ i partijsku kaznu s tim u vezi.90 Kaznu je Đilasu izrekao Politbiro (Tito) na sastanku u selu Vrbnica na Zelengori 19. aprila 1942. godine. (Aleksandar Ranković u pomenutom referatu na partijskom skupu nije pomenuo ime Ivana Milutinovića kome je takođe izrečena kazna.) Do te godine (1957. g.) „lijeve greške“ su imale diskrecioni karakter i značaj, a zatim je naglo javno otkriveno da je za „lijeve greške“ (partizanske zločine) u Crnoj Gori krajem 1941. i početkom 1942. godine kriv isključivo Milovan Đilas. Autor studije o Đilasu akademik Leković ocjenjuje „da je on (misli
89 Odluku o imenovanju M.Đilasa donio je Politbiro 4. jula 1941. godine u Beogradu u vili Vladislava Ribnikara, direktora „Politike“ 90 kazna “ukor“ - druga odozdo od pet partizanskih kazni 135
Đilas i Članci se na M. Đilasa - prim V.P.) faktički bio prvi ideolog lijevog skretanja sa platforme NOB-a u Crnoj Gori i prethodnik toga skretanja u cijelom oslobodilačkom pokretu naroda Jugoslavije.“91 (podvukao V.P.)
Navedena ocjena o Đilasovoj odgovornosti za „lijeve greške“ je krajnje proizvoljna i oštra. Ocjena apriorno simplifikuje dubinu teme i analizu neophodne činjenične osnovanosti, a neopravdano je ideološki proširuje i na prostor van Crne Gore, odnosno na cjelinu NOB-a. To je utoliko kontradiktornije što u zaključcima o opštoj i pojedinačnoj odgovornosti o „lijevim greškama“ u Crnoj Gori, autor studije o Đilasu, odgovornost za „lijeva skretanja“ posmatra hjerarhijski i višestrano („ako u dijeljenju odgovornosti pođemo od partijskog vrha, tj. od Tita i CK KPJ, onda se njima mora pripisati najveći dio odgovornosti.“92) Autor navodi da „za lijeva skretanja i lijevi ekstremizam treba reći da mogu biti inicirani , pa i nastati podsticajem sa vrha, to jest odozgo – od rukovodećih aktera, ali i odozdo – od boračke baze, od vojnih formacija...lijeve greške podsticani su i nastajali su idejno i svjesno, ali i spontano i automatski - iz oružane procjene ili iz borbene situacije. S tim u vezi treba reći da su...spontane i automatske lijeve greške i ekstremizmi nastali odozdo bili često opasniji i štetniji nego oni inspirisani i podstaknuti odozgo....Lijeva skretanja u njoj (misli se na Crnu Goru - prim V.P.) nijesu neposredno i u cjelini nastali samo iz Đilasovih stavova i idejnih opredeljenja. (podvukao V.P.) Ona imaju i druge izvore: ekstremnu tradiciju ranijih vremena, psihološku animoznost prema nacionalnim neprijateljima, ratnim protivnicima i političko-partijskim suparnicima...Ona nastaju i kao odgovor na užasna ubistva i paljevine suprotne strane -četnika i petokolonaša...Osveta uvijek nadilazi prethodno učinjena zlodjela.“93 U vrijeme prve „misije“ Đilasovog boravka u Crnoj Gori od 7. jula 91 92 93
136
Isto, str. 133 Isto, str.196 Isto, str.134
Veselin Pavlićević 1941. g. do 15. novembra 1941. g. i Đilasovim „ljevičarenjem“, autor navodi da lijeva skretanja nijesu predstavljala glavni ideološki ili politički problem već vojna pitanja pripreme narodnog ustanka i vođenja oslobodilačke borbe, kao i uspostavljanje narodne vlasti, narodnooslobodilačkih odbora. S tim u vezi autor navodi da je Đilas u pismu Pokrajinskom komitatu KPJ za Crnu Goru zahtijevao „veće širenje fronta oslobodilačke borbe. Komunisti moraju raditi na okupljanju svih iskreno patriotskih ljudi iz naroda,svih onih koji stoje na liniji nepomirljive borbe protiv fašizma. Đilas pravilno dijagnosticira i oštro kritikuje bitna skretanja sa platforme NOB-a. Greške partijske organizacije...kako u jednom (sektaškom) tako i u drugom (oportunističkom) pravcu mogle bi se skupo osvetiti partiji i oslobodilačkom pokretu.“94 Autor, takođe i upravo navodi da „Đilas, u naslanjanju na Staljina, ukazuje i na glavnu opasnost tekućeg momenta... a ta opasnost jeste „lijeva opasnost“ sektaštvo prema masama, koje ne vodi računa niti o objektivnim uslovima, niti o stanju zrelosti masa, ono se ispoljava u skučenim, začaurenim od masa u današnjim uslovima odvojenim oblicima rada.“95 I pored Đilasovog parijskog „rada na terenu“, „lijeve greške“ su dobijale na zamahu i sve više i više sužavale polje političkog i vojnog djelovanja komunista, objašnjava autor g. Leković. Dvadeset drugog oktobra 1941. godine Đilas je povučen iz Crne Gore i na njegovo mjesto je došao Ivan Milutinović. U kraćem (važnom) pismu od 22. X 1941. g. koje je donio Ivan Milutinović kaže se:
„A sad nekoliko riječi o vašim najkrupnijim pogreškama. 1) Nije bilo nepravilno dizanje ustanka, ali bilo je pogrešno što vi taj ustanak nijeste pripremili politički odozdo. Bilo je pogrešno što vi razdvajate partizansku borbu od narodnog ustanka, umesto da shvatite partizansku borbu kao preraštaj u opšti narodni ustanak, 94 95
Isto str. 134-135 Isto str. 135
137
Đilas i Članci bilo je pogrešno što ste odmah ispočetka stvarali nekakve vojske i frontove, umjesto da ste usvojili partizanski način ratovanja. Eto u tome je osnovna pogreška u vojnim pitanjima kod vas, a ne prerani narodni ustanak. Frontalna borba prisilila vas je na frontalno povlačenje, jer je bilo iluzorno očekivati da ćete vi moći da date jači otpor mnogo jačem neprijatelju frontalnom odbranom. Dalje, bilo je pogrešno što ste vi narodne mase raspustili po kućama, umesto da ste razbili krupne jedinice na manje partizanske odrede i vodili neprekidni partizanski rat. Bilo je pogrešno nazvati narodnooslobodilačku borbu antifašističkom revolucijom. Evo, to je samo par primedbi, a o ostalom će govoriti usmeno Milutin. Već smo vam jedanput javili da pošaljete ovamo hitno 2.500-3.000 dobrih boraca, jer od borbe na ovoj teritoriji zavisi uspešna borba u Crnoj Gori i ishrana crnogorskog naroda. Čete šaljite po 100-200 ljudi u kratkim razmacima i neka budu dobro naoružani. Pravac njihovog kretanja već smo vam odredili u prvom pismu. Ovo kratko pismo služi i kao punomoć drugu Milutinu.“96 Dakle, u tom pismu nema ni jedne riječi o „lijevim greškama“ (zločinima). Ovo pismo-smjena je kasnije korišćeno kao osnova za kažnjavanje Milovana Đilasa i Ivana Milutinovića. (Tada je daleko strože kažnjeno i još nekoliko komunista - van Crne Gore.) Tito je predložio visinu kazne za Đilasa i Milutinovića. Kazna je bila veoma blaga s obzirom na ogromne posljedice za partizanski pokret koje su „lijeve greške“ imale u Crnoj Gori. U smislu visine kazne autor studije o Đilasu smatra da „je Tito dobro znao svoj značajan udio u iniciranju i praktičnom podsticanju lijevih skretanja, kao i svoju veliku odgovornost u tom domenu i da je zbog toga predložio da Đilasu i Milutinoviću kazne budu tako blage....(s obzirom na to da su se Đilas/Milutinović – prim V.P.)... aktivno borili i štitili platformu NOBa i doprinosili širenju pokreta i jačanju borbe protiv fašizma.“97 96 Branislav Kovačević: „Đilas heroj-antiheroj“ NIO Pobjeda – Podgorica 2006. str.198. (Isto str. 136) 97 Isto, str. 184
138
Veselin Pavlićević (Milovan Đilas nije boravio u Crnoj Gori od 15. XI 1941. godine do 21. III 1942. godine kada su „lijeva skretanja“ kulminirala. Taj period Đilas je proveo u Vrhovnom štabu u Užicu i Bosni.) Ratna korespondencija (PK-CKJ) povodom „lijevih grešaka“ nastavljena je objašnjenjima (pismom) crnogorskih komunista od 7. decembra 1941. godine u kojem se oni veoma samokritički osvrću na period od dizanja ustanka do decembra 1941. godine. Ni u tom pismu nema riječi o zločinima. Pogreške velikim dijelom se objašnjavaju od strane PK za Crnu Goru time što nijesu imali redovnu komunikaciju sa CK KPJ. S obzirom na dalje lijevo „zastranjivanje“ i sve goru vojnu i političku situaciju u Crnoj Gori, CK KPJ je 10. novembra i 22. decembra 1941. g. uputio nova, proširena pisma upućena Pokrajinskom komitetu KPJ za Crnu Goru, Boku i Snadžak u kojima je u 10, odnosno 12 tačaka veoma anlitički predstavljena situacija u Crnoj Gori i date određene direktive. Ni u tim pismima se nigdje ne pominju zločini („lijeve greške“). Naročito je značajno pismo od 22. decembra 1941.godine. U tom pismu, a u ime CK KPJ, Tito98 u više tačaka (plus preambula) ponovo kritikuje crnogorsko vojno i političko rukovodstvo manje-više po istim tačkama kao i u i ranijim pismima. Ni u tom pismu se ne pominju zločini, ali se u „preambuli“ prvi put pominje da „obećavate da ćete ispraviti „sve tragove ranijih grešaka“. No mesto toga, vi pravite druge, nove ultra-„leve“, (podvukao V.P.) još gore greške. Zaista je, drugovi, nedopustivo da se još dalje trpi stalno ponavljanje grešaka, stalno padanje PK iz jedne krajnosti u drugu. Nažalost, padaju u te greške čak i drugovi koji su poslati od strane CK u cilju očuvanja pravilne političke linije CK.“99 98 Komunikaciju između PK za Crnu Goru, Boku i Sandžak i Politbiroa autor veoma opširno navodi u predmetnoj studiji o Đilasu na stranicama od 135-142. 99 Branislav Kovačević: „Đilas heroj-antiheroj“ NIO Pobjeda – Podgorica 2006. str.204
139
Đilas i Članci Dakle, „ultra-lijeve greške“ odnose se u pismu na „tup ugao“ gledanja crnogorskih komunista na ratnu zbilju i njihovo nerazumijevanje. Među brojnim greškama pominju se greške koje se odnose na: crnogorsku vojnu i civilnu neorganizovanost, poricanje rukovodeće uloge partije, oružane partizanske jedinice oružani organi narodne vlasti a ne obratno – narodnooslobodilački odbori organi partizanskih jedinica itd. itd. Ali ni ovdje se nigdje ne pominju zločini. Politbiro nikad nije ni imao zamjerki PK u vezi likvidacija. Politbiro se nikad nije ogradio ili osudio zločine. (Spiskovi ubijenih su štampani u partijskom „Biltenu“.) Politbiro je, prirodno, znao za likvidacije jer u materijalima ( tzv. „Bilten“) od PK stoje odredbe o likvidacijama. U pismima Politbiroa nema ni riječi o osudi likvidacija, što je prećutno značilo da sa tom praksom treba nastaviti. Pismo od 22. decembra 1941. g. je veoma značajno iz još jednog razloga. Tiče se u to vrijeme „klasnog“ kulminiranja zločina po Crnoj Gori, a koji se pripisuju Milovanu Đilasu. (Đilas je tada bio udaljen od Crne Gore tačno 280 kilometara.) Naime, Tito u pomenutom pismu pominje da su „Pobjede Crvene armije otvorile novu etapu u razvoju političkih prilika u svetu u duhu oštrije klasne diferencijacije...U tom pogledu CK je napravio prvi korak: baš danas je bila formirana Prva proleterska narodno-oslobodilačka udarna brigada...Ona u stvari jeste oružana sila Partije“. Ovim stavom - kako s pravom iznosi akademik Leković - „Tito nesumnjivo unosi u pokret lijeve greške, jer tu brigadu po svemu tretira kao klasno-proleterski i socijalistički revolucionarnu. On govori i o klasnoj diferencijaciji u zemlji i naglašava značaj klasnog saveza radnika i seljaka. On najavljuje i drugu etapu borbe -borbu za socijalističku revoluciju. Sve je to, u stvari, socijalističko zastranjivanje sa platforme NOB-a. Iako Tito ovdje faktički stoji na pozicijama lijevih skretanja, on će poslije toga Milutinovića i Đilasa, kao i ostale crnogorske aktere, oštro kritikovati za ta skretanja, a zaboraviti na samokritiku.“100 100 str.141
140
D.Leković: “Milovan Đilas i socijalizam” CANU Podgorica, 2010.g.
Veselin Pavlićević Dakle, Politbiro (Tito) vojnim likvidacijama dodaje orijentir klasnog karaktera (tzv. druga faza Revolucije) čime se „baza“ zločini proširuju na kulake, buržoaziju, sumnjivce, kolebljivce, potencijalne neprijatelje partizana itd. Ubijeni se tada mjere na stotine. (Dok je Đilas bio u Crnoj Gori – prva misija - ubistava je bilo oko 15, uglavnom kolaboracionista sa okupatorom.) S tim u vezi je poznati slučaj „pasjeg groblja“ koje se pripisuje Đilasu. Naime, četnička i druga propaganda navodila je da je „pasje groblje“ u Kolašinu, gdje se vršilo zakopavanje strijeljanih četničkih simpatizera, Đilasovo djelo. (Na tom mjestu su se zakopavali crknuti psi.) Međutim, u to vrijeme decembar-februar Đilas nije bio u Crnoj Gori. Lijeva zastanjivanja nijesu se smanjivala, dalje navodi autor g. Leković. Naprotiv. U njihovom „rešavanju“ nije pomogao ni skup crnogorskih i bokeljskih rodoljuba u manastiru Ostrog (8. februar 1942. g.) i pomiriteljski stav i miroljubive namjere o „potrebi jedinstva svih rodoljuba koji su spremni da se bore do konačne pobjede bez obzira na ranije partijske i političke podvojenosti, bez obzira na različite poglede na svijet.“101 Kontinuitet pogrešnih procjena i naredbi (pisma-direktive) Politbiroa, gotovo je uništio partizanski pokret u Crnoj Gori. Stoga CK KPJ 15. marta 1942. godine šalje tročlanu delegaciju (Milovan Đilas, Mitar Bakić, Svetislav Stafanović) na čelu (ponovo) sa Milovanom Đilasom „da preuzme potrebne mjere oko organizovanja čvrstih vojnih jedinica u borbi protiv četničke bande kod Kolašina i u ostlim krajevima Crne Gore.“102 Tito ekipi delegata daje vrlo široka vojna i politička ovlašćenja - da spasu što se spasti može103. 101 D.Papović „Lijeve greške“- drugo ime za zločin (Digitalna bibliotekaMontenegrina- istorija) 102 D.Leković “Milovan Đilas i socijalizam” CANU Podgorica, 2010. g. str.163 103 Nije potrebo naglasiti da Tito ne bi slao Đilasa kao vođu po drugi put u Crnu Goru da je u prvoj „misiji“ napravio užasne greške i zločine.
141
Đilas i Članci Đilas je u drugoj misiji u Crnoj Gori boravio od 15. marta do kraja juna 1942. godine. Dakle, početkom 1942. godine „lijeva skretanja“ u Crnoj Gori su dobila toliki zamah da je prijetila realna opasnost za cjelinu opstanka NOB-a. Partizanski pokret bio je posve minimiziran. Po dolasku u Crnu Goru Đilas se upoznaje sa katastrofalnom vojnom i političkom situacijom koju su generalno karakterisali veliki prelasci partizana u četnike, peta kolona u sopstvenim redovima itd. U pismu Politbirou od 24. marta 1942. g. Đilas konstatuje stanje sa terena i Politbirou piše da je “sve prilično demobilisano i demoralisano u mnogo krajeva...Da ne postoji Gl. Štab, ni PK, ni PK SKOJ, niti smo ma što od toga zatekli sem formalno postojanje ljudi koji se nalaze tamo-ovamo.“104 Đilas predlaže da se smijeni cjelokupno pokrajinsko partijsko rukovodstvo, što je i urađeno. (Ivan Milutinović je, poslije kratkih konsultacija sa Titom početkom aprila, ipak ostao u Crnoj Gori da radi zajedno sa Đilasom.) Za razliku od prvog svog boravka u Crnoj Gori, kada je nedovoljno komunicirao sa Politbiroom, u svom drugom „mandatu“ Đilas je Politbiro redovno i vrlo iscrpno obavještavao o stanju na terenu. Akademik Leković s pravom značajnu pažnju posvećuje „lijevim grešakama“ u NOB-u van Crne Gore. To je veoma važno za „slučaj Đilas“, jer je „lijevih grešaka“ bilo i u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, naročito u Hercegovini (selo Borč), Sandžaku, Vojvodini. Dakle, lako je zaključiti da je riječ o ideološko-partijskoj revolucionarnoj platformi i centralnoj doktrini koja nije imala lokalni, crnogorski obim i specifičnost. Dubina „lijevih skretanja“ se širi prije Đilasovog drugog dolaska u Crnu Goru preko pogubne „druge faze“ Revolucije i uticaja Moskve i Tita s tim u vezi. Naime, 7. XI 1941. godine Staljin je u jeku 104
142
Isto, str. 165
Veselin Pavlićević rata na proslavi Oktobarske revolucije (propagandno) najavio da će Crvena armija poraziti fašističkog okupatora u narednih šest mjeseci do godinu dana. Politbiro na čelu sa Titom, kao đaci koji su slušali „Đeda“ (Kominternu), razumjeli su da počinje viša, klasna faza Revolucije. „Logika rukovodstva je bila jednostavna: pošto će rat biti brzo završen a četnici i ostala politička reakcija primjenjuju klasni rat protiv partizana, na to treba odgovoriti klasnim ratom – borbom za socijalizam.“105 Pismo od 22. XII 1941. godine je usmjerilo borbu u Crnoj Gori u „viši“, klasni nivo što je izazvalo radikalizaciju sukoba. Prosovjetizam i ljevičarstvo izraženi su takođe i u Titovom članku „Komunistička partija Jugoslavije u današnjem NOB-u“, koji je objavila „Borba“ („Borba“ br. 7 i 8 od 7. novembar 1941. str 133190) u kome je „iskustvo boljševičke partije uzeto kao model za vođenje oslobodilačke borbe i za izgradnju novog društva....Treći i još autentičniji vid ispoljavanja lijevog skretanja došao je do punog izražaja poslije gubitka slobodne teritorije i povlačenja partizanskih oružanih snaga iz Užica za Sandžak.“106 Tito je, osjećajući da kao Vrhovni komandant snosi najviše odgovornosti za pretrpljene poraze i procjene situacije, ponudio ostavku 7. XII 1941. godine u selu Drenovo na položaj partijskog rukovodioca, a za novog sekretara partije predložio Edvarda Kardelja. Ostavka nije prihvaćena. U svojim zaključnim razmatranjima o „lijevim greškama“ i pojedinačne i opšte odgovornosti s tim u vezi, autor studije o Đilasu navodi hijerarhiju odgovornosti za „lijeve greške“. Ako se pođe, navodi autor studije, „od partijskog i vojnog vrha tj. od Tita i CK KPJ, onda se njima mora pripisati najveći dio odgovornosti. Prvo zato što su ... u tri pisma decembra 1941. g. i u januaru 1942. g. 105 106
Isto, str 145 Isto, str. 144
143
Đilas i Članci lijeva skretanja unijeli u partijski vrh Srbije i Crne Gore, a zatim i u partijski vrh Slovenije, Hrvatske, Dalmacije i Vojvodine...Na drugom mjestu po odgovornosti za lijeva skretanja i egzekucije je PK KPJ za Crnu Goru, jer je on neposrednije rukovodio borbom i političkim zbivanjima u Crnoj Gori i jer je, makar u krajnjoj instanci, vršio snažniji uticaj na zbivanja nego Đilas i Milutinović... Zatim dolazi odgovornost Ivana Milutinovića i Milovana Đilasa...Na četvrtom mjestu po odgovornosti za lijeva skretanja i egzekucije u Crnoj Gori su rukovodioci okružnih i sreskih komiteta koji su često djelovali samostalno i koji su tješnje bili povezani sa boračkim sastavom i njihove osvetničke ekstreme manje-više tolerisali.“107 Na osnovu svega rečenog o „lijevim greškama“ u Crnoj Gori rekli bi da Đilas ne samo da nije bio pobornik lijevog skretanja nego ga je oštro osuđivao i suprotstavljao mu se. To što je prihvatio kaznu „ukor“, koju mu je Tito izrekao, više je rezultat razlike između „političkog vuka“ (Tita) i „političke ovce“ (Đilasa). U politici, čak i u ratnim okolnostima, Tito je iskazao svoju političku „superiornost“ i istorijsku vidovitost o potrebi gradnje svoje „bezgrešnosti“. U vezi sa „lijevim greškama“ Đilas navodi da „nikad nije krio da sam, kao jedan od vođa, odlučivao o smrti i životu protivnika i kršilaca ugleda i reda partizanske vojske. A kako se drukčije može stvarati nova vojska i vršiti revolucija ?“108
4.
Ostatak knjige „Hladni rat i sukob antagonističkih snaga“, „Staljin-inicijator i strateg Informbiroa“, „Pitanje mogućnosti sprečavanja hladnog rata“, „Osuda platforme i prakse KPJ“ i još neki tekstovi u studiji su opšteg i teorijskog karaktera. „Đilas na putu ideološkog osamostaljenja“ je dio studije koja analizira udaljavanje Đilasa i Tita, Đilasovo odbacivanje Lenjinističke 107 108
144
Isto str. 196-198
Prema, isto, str. 203.
Veselin Pavlićević koncepcije partije, Brionski plenum, Đilasova radikalna kritika postojećeg modela socijalizma, prikaz „Borbinih članaka“ Milovana Đilasa, kritika političkog rukovodstva Jugoslavije, tok III (vanrednog) plenuma CK SKJ i rasprave na njemu, su uobičajeno i banalno predstavljanje „slučaja Đilas“ kod nas. Ono što nije uobičajeno jeste pokušaj analitičkog otvaranja pitanja Đilasovog revizionizma, disidentstva, nove Đilasove revolucionarnosti, štetnog uticaja Đilasovih tekstova, kampanje protiv Đilasa u Crnoj Gori. Autor nas pri kraju studije podsjeća na veoma važnu „uočljivost“ kad je Milovan Đilas u pitanju. Naime, kad je sišao sa vlasti, Đilas se počeo baviti literarnim pisanjem. Napisao je poznatu knjigu „Besudna zemlja“ i predao je početkom ljeta 1956. godine Srpskoj književnoj zadruzi iz Beograda za objavljivanje. Rukopis je odbijen. „Tada je u meni nastupio prelom...Ali kad sam video da ne mogu ni kao pisac da opstanem, onda sam shvatio da hoće i intelektualno da me unište. Onda se u meni desio preokret...Da su mi primili „Besudnu zemlju“ ja bih ostao u opoziciji , ostao bih nezavisan, slobodan u kontaktima s kim se meni dopadne, a ne kako mi pripisuju. Pošao bih liberalnim, beletrističkim putem. Ne bih, verovatno, išao tako radikalno u kritiku...“109 Đilas se nije mogao ni znao zaustaviti. Zatvori u Titovoj Jugoslaviji su mu bile usputne stanice da bi se prepakovao. Slobodu je u zatvorima otkrivao, a njen „pramen“ je prenosio kako je znao i umio. Do današnjeg dana. G. Lekovićeva analitika Đilasa kao disidenta, „antikomuniste“ je refleksno daleko najskromniji dio knjige. Tome treba dodati i razmatranje autora u dijelu „Koja strana je bila u pravu ?“, „O naučnoj 109
Prema Isto, str. 413.
145
Đilas i Članci vrijednosti Đilasovih shvatanja“ ili „Kome je Đilas više koristio“110. Studija se završava (danas – kad je komunizam „mrtav“) teško shvatljivim stavovima tipa „Uprkos krutoj politici koju je ispoljavao Staljin u svojoj djelatnosti, njegovo angažovanje bilo je više pozitvno nego li negativno (podvukao – V.P.), jer je kapitalističko okruženje u velikoj mjeri neutralizovano“;111; ili: „Đilasova satanizacija komunizma, u uslovima hladnog rata, znatno su slabile ugled i otpornu snagu istočnog komunizma i mnogo su doprinijeli pobjedi zapadne demokratije nad komunizmom“;112; ili: „Pošto je Đilas sve činio da kompromituje komunizam i afirmiše liberalizam i pluralističku demokratiju, Zapad je nastojao da ga što više uzdiže i da mu se što više oduži“;113; ili: „Đilasova politička djela manje-više pate i od izraženog jednoumlja“;114 ili: „ Đilas je, globalno uzevši, bio ličnost jednoumlja - ličnost koja jedno jednoumlje - socijalističko, zamenjuje drugim – liberalističkim, i tako prektično ne izlazi sasvim iz domena jednoumlja“;115 ili „Đilas nije uspio da sasvim oformi svoj model socijalizma-više je naznačio njegove okosnice, nego što ga je cjelovito oblikovao i oformio“,116 ili....
110 111 112 113 114 115 116
146
Vidi Isto, str.442-486. Isto, str. 468 Isto, str. 484. Isto, str. 485. Isto, str. 493. Isto, str. 493-494. Isto, str. 495.
Veselin Pavlićević
II. Članci
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Antibirokratska revolucija i SDK Rasprava o početaku ABR danas je važna ne iz istorijskog resentimana – mada je i on značajan kao prilog teoriji naše društvene patologije – koliko zbog razumijevanja društvene sadašnjosti i naročito predviđanja budućnosti Tema ovog pisanja je stara. Tiče se početka kobne antisrpske i antijugoslovenske „antibirokratske revolucije” (u daljem tekstu ABR). Podstaknut inicijativom jednog crnogorskog uglednika, želim da dio javnosti podsjetim, a dio i upoznam sa tim početkom. Riječ će biti o jednom korijenu ABR koji bi se stručno mogo nazvati: organizaciono-finansijska logistika ABR u Crnoj Gori – uloga Službe društvenog knjigovodstva u njoj. Svaki početak je važan i kao ,,klica”, ali i kao ,,uglomjer” pravca budućeg kretanja. Rasprava o početaku ABR danas je važna ne iz istorijskog resentimana – mada je i on značajan kao prilog teoriji naše društvene patologije – koliko zbog razumijevanja društvene sadašnjosti i naročito predviđanja budućnosti. Kao metodološku ogradu, takođe, navedimo još i to da je kod tradicionalnih društava gotovo svako kretanje limitirano, ukočeno prošlošću ili - u nešto povoljnijem slučaju - prošlost na kretanje bitno utiče. Obično se kaže da je ,,revolucija radikalan raskid sa prošlošću”. To je notorna banalija i opasna simplifikacija. Etimološki riječ ,,revolucija” podrazumijeva re-evolutivno, dakle, ciklično, kružno kretanje po istoj putanji. To kretanje se vraća unazad, ali u različitim prostorno – vremenskim dimenzijama. Takođe, to kretanje je oslobođeno uticaja čovjeka. (Inače, riječ “revolucija” politika je uzela iz astrologije, a kao politički pojam lansirana je u vrijeme Francuske revolucije 1789. godine.) Revolucija je jedan vid društvenog ,,praska” i nagomilane negativ149
Đilas i Članci ne energije češće u stomacima nego u glavama ljudi koji smatraju da činom revolucije stvaraju Novi, bolji početak. Tako je revolucija ljudska nada za stvaranje budućeg pravednijeg, efikasnijeg, slobodnijeg društvenog i ekonomskog stanja i uređenja među ljudima. Međutim, svaka nada koja se javlja iz očaja, siromaštva ili stomaka vodi narod pravo u propast. Otud je revolucija rezultat propadanja jednog društva, a nikad njegov uzrok. Duh revolucuje ne samo da nije novi početak već je pretpostavka koja čini suvišnim svaki novi ljudski početak. Pred-revolucionarno stanje karakteriše i neka vrsta društvene napetosti gdje se ,,sloboda” ili – u ABR varijanti – takozvano ,,događanje naroda” očepi spaktakularnim izlaskom naroda na ulicu. A kad se god vlast prospe po ulici, „pokupe” je najbrži i oni koji su do tada moralno čisti i relativno anonimni. Poželjno je da su i siromašni. Možda su ovih par rečenica o revoluciji izraz tradiocionalnog pristupa, ali koji je za nas i naročito korijen ABR vrlo važan. Moderne, današnje društvene evolucije izvode se na kraju dugotrajnih evolutivnih promjena koje imaju novi, viši kvalitet tj. revoluciju. Takve su moderne revolucionarne informatičke, elektronske i druga brojna druga post-industrijska dostignuća. No, takav vid moderne revolucije nije svojstven našem, balkanskom psihomentalnom i istorijskom sklopu. Nama više odgovara ,,prasak” koji se usmjerava i podgrijava od strane vladajuće elite (akademici, popovi, muzičari, sportisti, taksisti i dr.) eksplodiranjem najgorih, najprimitivnijih anticivilizacijskih taloga. Ti talozi kao ,,safra” – podgorički izraz za gorki želudački izliv žuči u grlo – preplavi društvo vraćajući ga na početak, u pećinu i u figurativnom i u faktičkom smislu. Sve to tako reći rentgenski analizira velika Andrićeva, Đilasova ili Krležina literatura, na primjer. (Zato je 150
Veselin Pavlićević ,,uglomjer” svakog revolucionarnog početka važan, da ponovim još jednom.) Ovakav pristup revoluciji najjasnije se vidi ABR kao promjenom patologije iz jednog oblika u drugi tj. iz socijalizma u: šovinizam, nacionalizam, etničko i vjersko čišćenje, Dafinu, Kutlu, Jezdu, Srebrenicu, Dubrovnik, Kosovo, Nato bombardovanje, hiperinflaciju i još brojne druge oblike društvene patogenoze. Kolovođa ABR je srpska elita, a narod je zamorče nad kojim se vrše vivo društveni i sistemski eksperimenti. U tom medicinskom smislu, revolucija liči na opravku zuba narodu kojeg zubar-političar ,,liječi” dodirujući bušilicom zubni nerv narodu. Svaka revolucija, pa tako i ABR, ima svoj duhovni centar koji po principu koncentričnih krugova širi svoj uticaj. U Beogradu su taj centar bili Srpska akademija, Srpska pravoslavna crkva i „ugledni” intelektualci, novinari. U Crnoj Gori relej za primanje beogradsko-srpskih signala je bila – a i ostala – CANU, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori i ostatak inteligencije u Crnoj Gori koji bi se zbirno mogli nazvati ,,aktivni piromani”. Ta elita je zakržljala za izazove modernog razvoja. Ona nije bila svjesna dubine društvene tektonike kada se urušavala jedna civilizacija (komunizam), a narod se nadao stvaranju nečeg pravednijeg, boljeg, bogatijeg, demokratskijeg, drukijeg. Inače, za sistemske, dubinske promjene nije dovoljna samo inteligencija. Za takve promjene narodu su potrebni mudraci kao vođe, ne intelektualci. Uvijek velika civilizacijska raskršća mogu da ,,vide” samo mudraci kao što su u crnogorskoj istoriji bili Petar I, Petar II ili Marko Miljanov. Oni nijesu bili intelektualci – srećom. Mi takvih mudraca u predvečerju ABR nijesmo imali. Duhovne vođe ABR i nijesu mogli biti ništa bolji nego njihove gazde (komunisti), vlasnici s obzirom na to da je ta „elita” izrasla iz njihovog vojnog šinjela. Srebroljubivi akademici SANU – CANU su morali 151
Đilas i Članci biti moralno – politički podobni, a pravoslavne popove postavljali su opštinski ili centralni komiteti zavisno od stepena crkvene hijerarhije. Paraf na rješenje o postavljenju patrijarha SPC davao je lično šef milicije Aleksandar Ranković. To je sramna istorijska činjenica. (Katolička crkva je imala nešto više kičme što svjedoči slučaj Alojza Stepinca, a i civilizacijsko postolje Hrvata i Slovenaca je nešto više i drukčije od našeg.) Svaka revolucija, pa tako i ABR, mora da ima organizacijsko-finansijsku logistiku. Ona je baza iz koje se upravlja revolucionarnom akcijom ili procesom. Logistika ABR u Crnoj Gori je nađena među ostacima – u svakoj revoluciji je to važno – tadašnje Službe društvenog knjigovodstva u Crnoj Gori i u kadrovskom smislu, s jedne, i u finansijskoj pomoći s druge strane. Dr Božidar Bojović, dr Novak Kilibarda, Predrag Drecun, Predrag Popović, Pavle Milić, Momir Vojvodić i još brojni drugi AB jurišnici defilovali su SDK koristeći njene materijalno–finansijske usluge za uspješnu ABR. Signal se čekao i dočekao iz Beograda. Služba je kao važna ako ne i centralna logistička baza izabrana vjerovatno stoga što po svom organizacionom svojstvu pokriva sva gradska i privredna područja u Republici. Takođe, Služba je funkcionalno organizovana po principu stroge hijerarhije, što je veoma važno za revoluciju. Filijale Službe (Podgorica, Nikšić, Pljevlja, Kotor, Berane) imaju široku mrežu svojih ekspozitura i poslovnica koje pokrivaju svu Crnu Goru. Teleprinteri, faksovi, kola, telefoni i sve drugo je bilo u funkciji jednog cilja koji se sa entuzijazmom obavljao. Uloga Službe je bila važna i kao para–bankarske insitucije. Dinamika ABR nije mogla čekati i finansijski zavisiti od poslovnog bankarstva. Zato je tu bila Služba. Cijenu toga vjerovatno zna Svevišnji, jer je organizovati jedan miting skupo, a kamoli organizovati mitinge po Crnoj Gori i to u kontinuitetu. 152
Veselin Pavlićević Iza svega rečenog o organizacijsko-finansijskoj ulozi Službe i njenih kadrova (naročito srednjeg upravljačkog nivoa) Služba je (ZOP) ista ili veoma slična kao i prije10-12 godina. Služba se ništa nije promijenila, a kao tempirana finansijska bomba može u nekoj drugoj krizi da odigra istu ili sličnu ulogu. Stoga se Služba mora brzo, evolutivno transformisati za 2-3 godine i demonopolizovati. Ona se mora organizacijski pridružiti zapadnim ekonomskofinansijskim standardima. Trenutno centralno – upravljačke nade ima. CKL, jul 2001.
153
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Prevlaka Prevlaka je par kilometara krša (Rt Oštra) nevažnih, normalno gledano ni sa vojnog, pravnog, ekonomskog, pa čak ni sa saobraćajnog stanovišta. Međutim, Prevlaka je bila snažan zamajac i promotor nacio-ludila na ovim prostorima, pa i šire Kao neka stara pokvarena gramofonska ploča, gotovo svaka konferencija za štampu lidera Narodne stranke g. N. Kilibarde dijelom ili u cjelosti posvećena je Prevlaci. Kada se često i uporno tako (perifernoj) temi daje ekskluzivni tretman, onda se zaključuje i da se politika Narodne stranke svela na marginalnost, graničnost. Neko bi to nazvao “bjekstvo od stvarnosti”. Naše društvo se trese, rastresa i raspada iz tektonskih dubina, zahuktava se pakao novog rata u Bosni. U interesu lične vlasti S. Milošević i M. Bulatović, Srbe su pustili niz Drinu, a lider narodnjaka nariče nad sudbinom Prevlake. Prevlaka je par kilometara krša (Rt Oštra) nevažnih, normalno gledano ni sa vojnog, pravnog, ekonomskog, pa čak ni sa saobraćajnog stanovišta. Međutim, Prevlaka je bila snažan zamajac i promotor nacio-ludila na ovim prostorima, pa i šire. Tokom sramnog dubrovačkog rata, pitanju Prevlake narodnjaci su - uz DPS normalno njihova krivica je i tu najveća - uzdigli na nivo: biti ili ne biti Srpstva na ovim prostorima i uvući Crnu Goru u rat. Danas su narodnjaci ostali i po pitanju Prevlake kao riba na suvu. Vodu im je neko popio. Dubrovačka avantura je završena. Crna Gora je taj sramni “rat za mir” platila sa 165 života i nekoliko hiljada ranjenih i unesrećenih, moralnim sunovratom pred svijetom. Duh jedne politike se vidi sa kolikom dubinom i jasnoćom se vide, sagledavaju stožerni, tektonski problemi jednog društva i daju rješenja za njih. Pitanja svake granice u svijetu su apsolvirana međunarodnim pravom. 155
Đilas i Članci Da vidimo šta su danas granice u Evropi, jer narodnjaci kažu da su evropejci. Odgovor je: ništa. Granice su danas zamišljene krive linije koje se lako prolaze bez pasoša i kontrole. Granice danas Evropu više spajaju nego što razdvajaju. Danas su granice onamo gdje je ekonomska, prvenstveno finansijska, međunarodno-pravna i druga moć. Ona se takoreći neprekidno i dnevno pokreće i mijenja. Japan je danas kupio (bez posjedovnog lista) moć pola Amerike, Amerika pola Rusije, Englezi su kupili moć dijela juga Kine, Njemačka dio Francuske itd. Kad bi se koristila nacio-logika g. Kilibarde, a i drugih lidera Narodne stranke, Englezi bi mirne duše Gibraltar, kao usta Mediterana, mogli da koriste kao kec u rukavu da ucjenjuju čitav svijet. Normalno, Englezima je Gibralatar spona sa svijetom, most koji spaja Engleze sa ostatkom civilizacije. Normalno da ni Hrvati nijesu Englezi, ali ni g. Kilibarda nije evropejac. Dakle, granice su nesumnjivo u glavama “stranke jasno nacionalne prepoznatljivosti”, međa gdje sa svake strane čuči po jedan neprijatelj Hrvat, Albanac, Musliman, koji jedva čeka zgodnu priliku da nam što otme i ponese u džep, pa makar to bila i Prevlaka. Granice su uvijek opsesije u nacionalnim glavama. Ipak, ovo nije doba gdje će Hrvat-Franjo sjedjeti na Prevlaci i naplaćivati Crnogorcima i Srbima putarinu i vikati “ovoga ‘oću propustiti, a ovoga vala neću”. Dr Kilibarda je solidan, pa čak i dobar pripovjedač. Međutim, vođenje politike nije isto što i pisanje pripovijedaka. “Njegova” Prevlaka je metafora propale politike, koja je unesrećila brojne narode a gotovo ponajviše Srbe. Svaki solidan pisac, a Novak nesumnjivo spada u tu grupu, ima pravo na neku istinsku i iskrenu pjesničku bol. Njegoš je patio za Lesendrom i ostao po tome upamćen (“Izgore ka Vladika za Le156
Veselin Pavlićević sendrom”). Možda se i Novak potajno nada za - “Izgore ka’ Novak za Prevlakom”. “Monitor”, januar 1995. godine
157
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Crtica o iskonstvu velikosrpske kulture Srpska kulturna elita je rob mitske priče i prošlosti. Njen mit je zamjena za srpsku istoriju i sadašnjost. To danas najjasnije predstavljaju Srpska akademija i Srpska pravoslavna crkva čiji je zajednički imenitelj - guslarska osjećajnost Obično se kaže da je temelj svakog naroda kultura (ako se zanemari zdravlje naroda). Tačno je da je kultura ogledalo i civilizacijska legitimacija svakog naroda. Ona je duh i način njegovog života. Demokratija je izraz stanja duha naroda, dakle kulture shvaćene u organizacionom i društvenom smislu. To je važno za shvatanje svake politike, pa i velikosrpske. U drugom ili drugim slojevima društva, osnova nekom narodu može biti i u mitu i njegovoj istini ili u narodnoj stvaralačkoj energiji. Ova dva izvora stvaralaštva važna su za prepoznavanje duha ekstremne velikosrpske politike kao pogonskog nacional-šovinističkog goriva. Na tim osnovama srpska intelektualno-crkvena elita došla je do tragičnog zaključka da su „Srbi prapotopski narod“, doseljen iz „Indijsko-persijanskih oblasti“, koji je „upalio svijeću čovječanstvu“. Ima se utisak da je sva srpska kulturna elita izašla iz šešira S. Kjubrika i njegovog epohalnog filma „Odiseja 2001“. Da podsjetimo. Kjubrikov film kao i horski stavovi srpske elite govore o svom narodu kao narodu koji dodiruje prapočetke ljudske civilizacije. U filmu je to predstavljeno zvučnim (energetskim) monolitom koji putuje i uređuje “haos“ Univerzuma. Kod srpske elite to je njihova iskonska vjera da su Srbi “pupak čovječanstva“ i da je od njih sve počelo. (Doduše, Kjubrik se okrenuo budućnosti i „vidio“ kraj modernog doba i početak nečeg drugog.) Ova Kjubrikova okrenutost budućnosti - a ona je najvažnija za svaki narod - ne srijeće se čak ni u imaginaciji srpske elite. Normalno, 159
Đilas i Članci ne u smislu naučne fantastike već u nivou okrenutosti sadašnjosti i modernostima Zapada i njegovom kritičkom preispitivanju, prihvatanju i dogradnji. Suprotno Kjubriku, srpska kulturna elita je rob mitske priče i prošlosti. Njen mit je zamjena za srpsku istoriju i sadašnjost. To danas najjasnije predstavljaju Srpska akademija i Srpska pravoslavna crkva čiji je zajednički imenitelj - guslarska osjećajnost. Izgleda da je srednji vijek kod Srba malo duže trajao nego kod drugih naroda. Normalno, narod nema budućnosti baz znanja o svojoj prošlosti, ali i pravcima budućih međunarodnih kretanja. Međutim, srpska elita se ponaša kao piroman sadašnjosti sopstvenom narodu koji je izgubio civilizacijski kompas. Dijelom izuzetak čini tehnička-inžinjerska elita ukoliko se ne bavi politikom. Oni su najboli dio Srbije.
Sve u svemu, srpska elita ne prihvata ili to neće, svoje vremenskoprostorne dimenzije, dimenzije tradicije, dimenzije istorije, okruženja, dimenzije modernosti i još brojne druge dimenzije koje prave gabarit nekom narodu i njegovom duhu. (Riječ je o srpskoj eliti, mada su i druge balkanske, južnoslovenske elite slične.) Iz navedenog mitskog polazišta o srpskoj kulturnoj i civilizacijskoj božanstvenosti, srpska kulturna elita je nametnula misao svom narodu o direktnom međuuticaju i međuzavisnošću srpske kulture sa drugim evropskim nacionalnim kulturama i duhovnim centrima po „principu spojenih sudova“. Upravo je obratno. Svi južnoslovenski narodi, pa tako i Srbi, nijesu komunicirali sa velikim reformatorskim, prosvjetiteljskim, liberalnim, socijaldemokratskim idejama pa sve do - ili ispred svih - konzervativnim idejama i pokretima po „principu spojenih sudova“ i njegovog fizičkog zakona automatske nivelacije. Civilizacijski i kulturni potresi i pravci i njihova društvena tektonika (to su reforme na kratki rok i 160
Veselin Pavlićević evolutivni pravci na dugi rok) osjećalo se u kulturi Srba kao kraj ili zadnji talas kakvog koncentričnog kruga čiji su epicentri i „potresi“ bili Firenca, Rim,Venecija, Beč, Moskva, Berlin, Pariz, a danas Sijetl, Njujork, Tokio. Male kulture su uvijek imitativne kulture koje prirodno imaju obdarenih, talentovanih pojedinaca i gotovo ništa više. Tu civilizacijsku zakonomjernost je talentovani srpski pjesnik Miljković pošteno i tačno iznio stihom “pjena smo samo“. Njegoš sličnim stihom. Srpska kultura nije ničim velikim i važnim obogatila ili dovela u sumnju ili preusmjerenje nijedan veliki kulturni pravac. U tom smislu, južnoslovenski Balkan je prazan kulturni prostor. Srpska kultura je kao kod svakog malog naroda imitativna kultura, ali shvaćena na „balkanski način“. (Moguće da su tu korijeni poznate srpske improvizacije kao kulturološkog obilježja i narodnog folklora i veselja.) Međutim, srpska improvizacija je rezultat pogrešno primijenjene imitacije. Primjer modernog Japana, Kine nam kazuje da je i njihova tehnička kultura imitativna ali nije improvizacija. Mnoge države Dalekog istoka nijesu inovativna društva kao što su zapadna. Međutim, njihove kulturno-političke elite vaspitavaju svoj narod i usmjeravaju ga ka radu, modernom znanju, disciplini, organizaciji, upravljanju uzdižući ga na nivo zapadnih tehničkih, pravnih, demokratskih i drugih društvanih savremenih vrijednosti što nije slučaj i u Srbiji. Srpska kultura je zatvorena kultura. Ona je otporna na gotovo sve izazove modernosti izuzev rečenog o tehničkoj eliti i sposobnosti njene imitativnosti. Kad se iz kakvog kulturnog centra osjeti civilizacijski potres i preusmjerenje i njegov zadnji talas dopre do Beograda (kao talas samopropasti komunizma) srpska elita odgovori antireformizmom. To je Antibirokratska revolucija. 161
Đilas i Članci Talas otpora modernom se u raznim formama u Srbiji može pratiti unazad sve do prvog modernog srpskog prosvjetitelja Dositeja Obradovića i njegovim „ćeranjem“ iz Srbije. I upravo „ćeranje“ je najskuplja srpska riječ. Tu riječ je skupo platio srpski narod unazad deset godina, a bogami i drugi narodi oko njega zahvaljujući duhu srpske elite. Ona je rodonačelnik duha srpske hegemon-politike. Za civilizacijski ćorsokak u koji je nažalost upao danas srpski narod krivci su brojni. Čini se da elita snosi moralnu krivicu, političari i biznismeni sudsku krivicu, a i krivica naroda je negdje u dubini njegovog bića. I da zaključimo šalom i usputnim razmišljanjem Borisa Jeljcina koji je na pitanje novinara kako spasiti Rusiju, s obzirom na to da su poslije komunizma ostali bez moderne polit-ekonomske elite, šaljivo odgovorio „neka Rusi sami sebe izvuku za perčin“. CKL, mart 2001.
162
Veselin Pavlićević
Velikosrpski unitarizam Nekad je unitarizam, u širem smislu, imao rasnu ili ideološku podlogu ili okvir. Danas u Srbiji (mada i Hrvatsku i Sloveniju možemo svrstati u sličnu ravan) on ima pogubnu nacionalnu ili sličnu podlogu Sigurno da ni najsuptilnija imaginacija ne bi mogla zamisliti buduću organizaciju vlasti u Savezu srpskih država (Velika Srbija) gdje bi, na primjer, budući premijer vlade, ministar, akademik pa čak i direktor kakve ključne državne firme, mogao biti Albanac, Muslimani ili Hrvat. Već danas je i babama jasno da Načelnik Generalštaba, ključni generali i pukovnici moraju biti i jesu provjereni i pravovjerni Srbi. Vrapci na granama odavno cvrkuću kako su ministri, pomoćnici i ključni operativci (specijalci) u MUP-u ustvari okorjeli Srbi. Možete li zamisliti guvernera Narodne banke Velike Srbije, kao glavnog štampača novca, da nije Srbin? Možete li zamisliti prijemni ispit na Univerzitetu u Beogradu gdje prednost pri upisu neće imati domicilni studenti, a ne izvanjci Albanci, Muslimani, Mađari? Mogla bi se do banalnosti nabrajati buduća struktura organizacije Velike Srbije, pa da je prekratimo - fudbalskom imaginacijom sastaviti fudbalsku reprezentaciju Velike Srbije. Možete li zamisliti da boje te reprezentacije brani jedan Hrvat, Musliman, Albanac i uz to da pjeva himnu “Bože pravde”. Odgovor je i danas jasan i prepoznatljiv: Ne. Srbi nijesu toliko iskrvarili, toliko tereta, energije i ogromnih žrtava podnijeli za „srpsku stvar” da “izgube u miru ono što su dobili u ratu”. Dakle, u Velikoj Srbiji jedan narod biće narod prvog reda i značaja, a svi ostali narodi drugog reda osim uvijek neophodni za takvu organizaciju vlasti, špijuni i lizavci. Vjerovatno neki budući javni ili diskrecioni konkurs za upražnjeno mjesto ministra, generala, direktora, guvernera, glumca ili šefa u vladi Slobodana Miloševića imaće obaveznu ili prećutnu moralno163
Đilas i Članci nacionalnu podobnost. To je prepoznatljivo i poznato iz sasvim nam bliske komunističke prošlosti gdje su komunisti bili građani prvog reda a svi ostali građani drugog reda. Svoju kastinsku privilegiju komunisti su obezbjeđivali, čuvali i nasljeđivali famoznom konkursnom ulaznicom o moralno-političkoj podobnosti (članstvo u SKJ). Zato mi Crnogorci i drugi građani Crne Gore, pa u krajnoj liniji i Srbije, civilizovanu budućnost slobodnih građana, materijalni i duhovni prosperitet ne vidimo u nacionalnoj enklavi koja se zove Velika Srbija. Da izbliza pogledamo svoju zabrinutost i tragičnu budućnost koja je takoreći na pragu. Svaka budućnost ili bolje reći klica te budućnosti je vidljiva, prepoznatljiva u sadašnjosti. Jedna od konstanti u propagiranju velikosrpske nacionalne politike jeste i ta da je Vojislav Šešelj pozajmljivao svoj glas i brutalnu agresivnost za javno širenje i promovisanje srpske ratničke nacionalne svijesti tj. politike. No, sva je prilika rok njegove upotrebe je istekao. Njegov posljednji dah (izdah) naziva se: javna promocija buduće unitarne organizacije Velike Srbije. Slavni vojvoda glasno se založio za jedan parlament, jednu vladu, jednu vojsku što dalje znači i jednu crkvu, jednog vođu, dakle, jedan narod. Recept jednom već viđen u fašističkoj i komunističkoj prošlosti sa “slavnim” završetkom 1945. i 1989. godine. Recept koji je faktički uperen protiv budućnosti, pa čak i protiv biološkog opstanka svog (srpskog) naroda. Nekad je unitarizam, u širem smislu, imao rasnu ili ideološku podlogu ili okvir. Danas u Srbiji (mada i Hrvatsku i Sloveniju možemo svrstati u sličnu ravan) on ima pogubnu nacionalnu ili sličnu podlogu. Unitarizam jeste najefikasniji oblik, ali i cilj organizacije svake velikonacionalne politike. Stoga srpskoj nacionalnoj politici nije odgovarala ni konfederacija, ni asimetrična federacija, ni la164
Veselin Pavlićević bava već unitarno-nacionalna zajednica od Triglava do Đevđelije. Kako je realnost ispala drukčija, srpska nacionalna politika zadovoljila se skraćenom ali bar unitarnom zajednicom “svih Srba u jednoj državi” (kao da prije toga svi Srbi nijesu živjeli u istoj državi.) Novokomponovana nacionalna elita potpomognuta idejama kvazi-nacionalne inteligencije svoju vlast najlakše obezbjeđuje unitarnom organizacijom. Trećerazredni anonimus-komunisti takoreći preko noći postali su prvorazredni nacionalni lideri. To su (neo)četnici. Energija zasnovana na nacionalnoj prošlosti i mitovima praktično je neiscrpna dok god postoji narod. Unitarizam je pojavni oblik organizacije te nacionalne energije. U unitarno-nacionalnoj državi još balkanskog profila, svaki građanin će morati biti u najmanju ruku Srbin (ranije komunista) po mogućnosti nebeske uzvišenosti. Stoga ko nije Srbin “izgubio je svaku nadu”. 1994. godine
165
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
B(m)račni par Mira Pavelić je bitno uticala na politiku svog muža Anta, a Jovanka Broz na svojeg muža Tita pri kraju njegovog života. Sa tog nivoa veoma je značajno analizirati bračnu vezu sudbinskih Yu-supružnika Milošević-Marković. Uticaj Mire na Sloba je takav i toliki da je teško danas reći ko vlada SRJ: muž ili žena, tj. SPS ili JU Poznato je da bračni supružnici (nazovimo ih “obični” smrtnici) puno utiču jedni na druge počev od kuhinje, pa do politike. To je prirodno i normalno. Ono je izraz bliskosti, familijarnog prosperiteta, zabrinutosti itd. Međutim, kada je suprug vodeća vlast u jednoj državi, onda brak dobija drugi karakter. U normalnoj državi (politici) uticaj supružnika -najčešće žena nad muževima - sa rastom u hjerarhiji vlasti opada. Međutim, na Balkanu je obratno. Na primjer, Mira Pavelić je bitno uticala na politiku svog muža Anta, a Jovanka Broz na svojeg muža Tita pri kraju njegovog života. Sa tog nivoa veoma je značajno analizirati bračnu vezu sudbinskih Yu-supružnika Milošević-Marković. Uticaj Mire na Sloba je takav i toliki da je teško danas reći ko vlada SRJ: muž ili žena, tj. SPS ili JUL. Taj brak je značajan i iz još jednog razloga. Svaka bračna veza ima svoju prirodnu pozadinu u ljubavi, seksu, ekonomiji (miraz na primjer) pa sve do genetike. Groteskno je, ali humorno vjerujem, da osnovu bračne veza Milošević-Marković (Mira je zadržala porodično prezime u braku) ne čini samo ljubav već iznad i prije svega ideološka bliskost tj. zaslijepljenost jednog supružnika prema komunizmu, a drugog prema nacionalizmu (srpskom). Zajednički imenitelj svega im je, ipak, ljubav prema vlasti. Time brak čak ima nadbludni karakter. Iz takvog braka nije se mogla ni roditi politika već patologija koja 167
Đilas i Članci je izraz nerazumnog odnosa prema rješavanju SFRJ problema. Izraz toga je Bosna, Kosovo, Crna Gora, srpstvo, sankcije, ekonomija, međunarodni odnosi itd. To je normalno kada su četnici uzeli da rješavaju komunističke probleme. Bračne dubioze, i zbirno i pojedinačno, politiku su uzdigle na nivo sprdnje, a to znači sopstveni narod, prvenstveno Srbe, ostavili bez budućnosti, van moderne civilizacije. Bračni supružnici su rašćerali sve iz SFRJ što nije željelo i/ili moglo biti rob crveno-crnom bračnom paru. Dakle, nigdje se toliko kao kod navedenih supružnika ne vidi koliko je agresivni velikosrpski nacionalizam upotrijebljen u odbranu samopropadajuće ideologije (komunizam) i lične vlasti Slobodana Miloševića s jedne strane, u odbrani lične karijere Mire Marković, sa druge. Ovaj dio teksta da zaokružim jednom konstatacijom. Na velike diktatore, dakle, koji su opasni po čovječanstvo, tipa Hitler, Staljin žene-supružnice nijesu imale nikakvog uticaja. Staljin je svoju ženu ubio (objesila se), a Hitlerova Eva Braun je bila zadužena da ništa ne radi. Na male diktatore koji su opasni po “svoj” sopstveni narod-tipa Čaušesku, Peron, Milošević, žene-supružnice praktično vladaju. Eva Peron u Argentini, Helena Čaušesku u Rumuniji, Mira Marković u SRJ. Ovdje se postavlja važno danas gotovo sudbinsko pitanje: kako Crna Gora da se zaštiti od tandema Marković-Milošević. U Srbiji se postavlja paralelan problem. Problem srpstva je danas otvoreniji nego ranije. On se tkz. referendumom samo uvećava, a ne rješava. Snaga entropije SRJ je sve veća i veća. G. Milo Đukanović iluzionistički govori o “Osnovama za novi početak” i stvaranju “ nove Jugoslavije”. Jugo-megalomanija je jednom skupo koštala Crnu Goru na početku, a izgleda da će i na kraju ovog vijeka. 168
Veselin Pavlićević Crnoj Gori ne preostaje ništa drugo nego da spašava svoju glavu po narodnoj “ko je lud ne budi mu drug”. “Monitor”, april 1998.
169
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Pismo MMF-u Elementarna međunarodna finansijska komunikacija uvijek se zasniva na kvalitetu ideja, programa, a ne na pozivanju na ličnost. Samo racionalno programsko usmjerenje para ima smisla i podršku, a ne balkanska kasapnica koja je obična finansijska vreća bez dna Prva rečenica, kojom je savezni premijer g. Radoje Kontić počeo pismo MMF-u i Svjetskoj banci za finansijsku pomoć oporavka privrede SR Jugoslavije, ima samo 17 riječi. Ipak, dovoljno je širok okvir i misaoni opus da predstavi duh jedne politike. Rečenica glasi: “Imam zadovoljstvo da Vas obavijestim da je inicijativu za ovu aktivnost (misli se na finansijsku pomoć) - prim. V.P.) dao gospodin S. Milošević, presjednik Republike Srbije. “ Čelna, uvijek važna rečenica u finansijskoj međunarodnoj komunikaciji diletantski je nestandardna i netipična, šokantna i zbunjujuća. Na Zapadu se za takvo pisanje obično kaže: necivilizovano, ali pismeno. Ako je jedna politika međunarodnoj zajednici zadala toliko problema humanitarne, finansijske, pravne i druge prirode, onda je vrlo cinično, perfidno prosto besmisleno istoj toj zajednici ispostavljati fakturu za takvu politiku. Rečenica, takođe, izražava i faktičku strukturu vlasti u SR Jugoslaviji. Formalno, predsjednik Republike Srbije g. Slobodan Milošević dijeli sa g. Momirom Bulatovićem na primjer 4-5 mjesto u hjerarhiji vlasti. Faktički, rečenica izražava nivo, epicentar vlasti gdje je g. S. Milošević neprikosnoveno prvi, a poslije barem tri upražnjena mjesta slijede predsjednik države, premijer vlade, vrhovni sudija itd. Kad je takav redosljed, rečenica ima dubok smisao: da je zadovoljstvo obavijestiti MMF kako se g. Milošević napokon smilovao da od Vas traži pare. 171
Đilas i Članci Elementarna međunarodna finansijska komunikacija uvijek se zasniva na kvalitetu ideja, programa, a ne na pozivanju na ličnost. Samo racionalno programsko usmjerenje para ima smisla i podršku, a ne balkanska kasapnica koja je obična finansijska vreća bez dna. Zapad pare ne daje kad bi ih tražio i gospod Bog ako u njega nemaju duboko i provjereno povjerenje. Gospodin Milošević sigurno nije ličnost zapadnog pozitivnog formata i povjerenja što je u brzom negativnom odgovoru MMF-a i pokazano. Ako okrenemo logiku razmišljanja, rečenicu dalje možemo tumačiti i kao našu iskrenu želju da pare i ne dobijemo. Toliko elementarnih grešaka, poziva na ličnosti, davanje značaja moći pojedincu u SRJ, imalo je logičan kraj. Na pismo je odgovorio referent za Evropu u MMF-u gdje je u sedam redova finansijskom diplomatijom kazao: naš novac je skupa, specifična roba, a Vi je nijeste dorasli bez obzira na to što je revers na vaš zahtjev dao lično g. Milošević. Dakle, da zaključimo. Rečenica je finansijski diletantska, moralno neodrživa, politički naivna, literarno razumljiva i pismena, pravi izraz naše unutrašnje politike. Važno je da je njome g. R. Kontić zadovoljan. Često se zagonetno smješka valjda svjestan i da sluge nekad ulaze u istoriju kao i njihovi gospodari. “Monitor”, januar 1994. godine
172
Veselin Pavlićević
Crtica o Koraksu Fenomen karikature Predraga Koraksića jeste u tome što suštinu teksta izrazi bolje nego sam tekstopisac Davno je uočen značaj političke karikature. U dobroj političkoj karikaturi vizuelno se najednostavnije, najbrže i najozbiljnije izrazi suština jedne politike. Čak aparatura riječi je nemoćna nekad pred crtežom. Političkom karikaturom se razbija strah od vlasti, čini je smiješnom i malom. Fenomen karikature Predraga Koraksića jeste u tome što suštinu teksta izrazi bolje nego sam tekstopisac. Duh njegove karikature je duh našeg vremena, pameti, morala, duh trenutka koji ostaje za pamćenje. Koraks je fenomen što gotovo nema promašene i neozbiljne karikature. Takva je i karikatura objavljena nedavno u listu “Naša Borba”, a prenio je uticajni “Los Anđeles tajms”. Na karikaturi Slobodan Milošević kršima gađa i pljuje svoju fotografiju okačenu na zid. “L. A. Time” ovu fotografiju nije odabrao baš slučajno. Gledano očima prosječnog američkog građanina koji nema vremena za duga dnevna politička čitanja, balkanska zbilja je vizuelno predstavljena kao veselo kolo koje nema kraja i dna. Sinonim kontinuiteta takve “politike” zove se Slobodan Milošević. On je bio i ostao epicentar balkanske katastrofe. Radikalna promjena pameti svojstvena je politici očuvanja vlasti. I to je dobro. Međutim, kod nas “novu pamet” kreiraju zadrti ljudi. Ovo je svojevrsna “mentalna varka” na kojoj se čuva vlast. (Uličari to znaju bolje da izraze kao “žvaka za naivne”.) Narodna mudra poslovica može da kaže da “prelomljena pamet, najbolja je pamet”. Nešto drukčije rečeno: iz katastrofe u koju je neko gurnut samo sa prelomljenom, novom pameću može se izvući.
173
Đilas i Članci Međutim, na Balkanu, za novu pamet potrebni su - novi ljudi. Balkanska pamet (politika) tipa Sloba (Miloševića) , Franja (Tuđmana), Moma (Bulatovića) je zacementirala opštu sramotu, kolektivnu bruku, pojedinačni ogromni kriminal. Njihova nova pamet nema tu civilizacijsku graditeljsku energiju da se zaustavi (prelomi) već ide beskompromisno do kraja, dna. Jedan naš veliki pjesnik je to davno ironično zaključio “do istrage naše, ali njine”. Sadašnje vladajuće političare interesuje samo vlast a ne politika, samo srebroljublje a ne ekonomija, samo slavoljublje a ne moral ili pravo. Sve to nešto prostije rečeno: ovu vlast interesuje samo lični interes, a ne narod i njegova budućnost. Dakle, slojevitost Koraksove poruke jeste u tome što nije Slobo (novi) protiv Sloba (starog), već je on samo za očuvanje lične vlasti. Doduše, kad ne može nacionalno-srpska može izgleda opet “nova” julsko-komunistička vlast. Sreća ovoga naroda sa ovakvim političarima uvijek je na horizontu: što se narod horizontu više približava toliko mu se sreća udaljava. “Liberal”, novembar 1995. godine
174
Veselin Pavlićević
Politički pepeo Danas istorijski uslovljeni entiteti svoje nacionalne pravce projektuju i formiraju preko kulturne, ekonomske, sportske, ekološke i druge izgradnje, a ne na guslarskoj osjećajnosti kao obrascu savremenosti i “moderne” političke svijesti Vanparlamentarno formiranje srpskih opozicionih partija u jedinstven blok sa vladom u sjenci (SPO, SRS, DS, DSS, DZVM), teško bi se mogao prokomentarisati drukčije osim da: ništa nije loše da ne bi moglo biti gore. Danas srpskog opozicionog duha nema. Poražen je još dok se stvarao. Faktički, mrtav je. Svi opozicioni lideri: Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica, Vojislav Šešelj, Vuk Drašković više liče na politički pepeo nego na duh koji ima modernu evropsku političku viziju. Vještina Slobodana Miloševića i jeste u tome što je stvarao “opoziciju” koja njemu i njegovoj politici odgovara. Samopropašću komunizma g. Milošević nije stvarao politiku kao racionalnu pretpostavku za rješavanje realnih društveno-ekonomskih ogromnih problema, već je patološki oblik svijesti nacionalne egzaltacije uzeo kao moto svoje politike i vlasti. Takva antisavremena “politika” (osnova) i mogla je da rodi čudovišta tipa Šešelja, Arkana, i sličnih kao “opozicione” lidere. Doduše, kultura politike u Srbiji je izraz duhovne stratifikovanosti Srbije, a njeni korijeni sežu do duboko u trgovačko-vrednosno biće srpskog naroda i duhom Bliskog orijenta. Da ne bi bili nepravedni i prema Crnoj Gori i njen duh ima nekih sličnih dodirnih karakteristika, ali i razlika koje su isplivale kod nas. Te repere su možda najbolje shvatili Petar I, knjaz Danilo, Nikola I i Marko Miljanov. Svaki nacionalizam koji je zagnjuren u prošlost prirodno nema daha i sluha za modernost tj. budućnost. Normalno korijene treba dobro čuvati, ali ih ne nametati kao obrasce savremenosti i šifre za “put u svijetlu budućnost”. 175
Đilas i Članci Danas istorijski uslovljeni entiteti svoje nacionalne pravce projektuju i formiraju preko kulturne, ekonomske, sportske, ekološke i druge izgradnje, a ne na guslarskoj osjećajnosti kao obrascu savremenosti i “moderne” političke svijesti. I upravo politika srpske opozicije je guslarska politika od koje se čak izgleda i komunista Milošević sada želi odreći i ako je porodio. Sa takvom “opozicijom” nema sreće i budućnosti. Ona je nesreća i za Srbiju i srpstvo kao cjelinu, a i za Crnu Goru. No, s druge strane ni đavo nije tako crn kao što izgleda. Za Crnu Goru, za dobijanje relevantne političke težine srpske “opozicije”, ušlo bi se u novi krug vlasti, ali bez harizme koju g. Milošević kod nas ima. To bi bila ulaznica, uslov ili najpreciznije rečeno šansa slobodnog funkcionisanja Crne Gore pod uslovom da se Crnogorci prestanu plašiti svoje vlasti kao što se nikad nijesu u istoriji plašili tuđe vlasti. S treće strane, srpska opozicija nikad ne može prigrabiti onaj patronat nad Crnom Gorom koji je imao g. Milošević zbog hipoteke moralne korupcije koji nosi u Crnoj Gori. Međutim, srpska opozicija - s četvrte strane gledano - sve to može nadomjestiti srpskim oružjem (Jugoslovenska armija.) tj. brutalnom silom kao unutrašnjom kompenzacijom za poraz koji je srpska svijest i politika imala u Bosni. Ovaj (četvrti) ugao gledanja na odnose Crne Gore i Srbije nesumnjivo da bi dobio međunarodni značaj i bio predmet nekog budućeg crnogorskog Dejtona. To sve pod uslovom da se svijest u Crnoj Gori i vlast okrenu zaštiti interesa građana Crne Gore samo onoliko koliko se “jugoslovenska” vlast okreće interesima Srbije. (Na putovanje u Kinu jugoslovenski predsjednik g. Zoran Lilić među 14 privrednika koje je vodio sa sobom nije imao nijednog iz Crne Gore.) Podgorica, januar 1996. godine 176
Veselin Pavlićević
Partijske vizije Nema vizije bez razumijevanja duha tradicije, religije, običaja, dakle, neophodnog - kako Englezi kažu - konzervativizma Odavno je jasno da nema politike bez vizije. Otud se veliki političari (obično su to reformisti) nazivaju i vizionari. Vizionari, da kažemo, premještaju duh naroda -a sa tim i ekonomiju jer je ona danas veoma važna - iz jednog u drugi kvalitetniji nivo. Danas ili tačnije od Marksa, nivo se precizno mjeri ekonomskim kategorijama. Socijalisti-revolucionari su svoju viziju nazivali “komunizam”. Nema vizije bez razumijevanja duha tradicije, religije, običaja, dakle, neophodnog - kako Englezi kažu - konzervativizma. Tako je duh prošlosti ona nezaobilazna inercija koja utiče ili usmjerava društvo u razne pravce. Modernost danas oličava duh Zapada. To je duh ekonomije, duh materijalne kulture, duh demokratije, duh vladavine prava, duh kompromisa, duh inflacije. Taj duh je ovladao čovječanstvom. Možda tog duha danas ima više na Dalekom Istoku ili Rusiji nego na Zapadu, barem u njegovom trendu tj. političkoj viziji. I vizija poželjne budućnosti, s jedne, i razumijevanje snage prošlosti, s druge strane, u svom jedinstvu potrebni su svakom društvu zbog sadašnjosti tj. života. Komunisti koji su bili okrenuti samo budućnosti i nacionalisti okrenuti samo prošlosti, normalno nijesu vidjeli sadašnjost, a narod su doveli do samouništenja. Primjer Srbije, nažalost, to najjasnije pokazuje. Crna Gora je dio te žalosti. Sve ovo rečeno o značaju vizije i konzervativizma u politici bilo je neophodno da bi se jasnije sagledala sad već veoma slavna rečenica g. Momira Bulatovića koja zbog svojeg “vizionarstva” mora biti citirana: “U kojoj se to zemlji živi bolje od kredita MMF i Svjetske banke”. 177
Đilas i Članci Izrečeni stav g. Bulatovića ima ogromnu - zbog položaja koji isti ima u Crnoj Gori - političku težinu i ekonomsku posljedicu. G. Bulatović je ekonomista. Zna on, kao ekonomista, da nema života nijednoj državi bez članstva u MMF, a sa tim i Svjetskoj banci. Međutim, zna on kao političar, da ulazak u MMF znači reviziju naših finansija posljednjih desetak godina, znači sagledavanje deviznih tokova novca, znači otplatu dospjelih dugova, znači sagledavanje Dafininog i Jezdinog “bankarstva”, hiperinflacije. Stoga mu politička, beogradska pamet nalaže da na sve to padne prašina. A ona može pasti ako se ogradimo od MMF-a. To je tehnički izvodljivo mada tada klizimo ka kubanskoj, a ne zapadnoj viziji društva. Kao kod svake vizije tako i kod ove citirane, važan je njen korijen. Korijen citirane vizije g. Bulatovića, u nešto dubljem sloju, nalazimo u “slučajno” lansiranom lapsusu g. Emila Labudovića kada je Svjetsku banku i MMF nazvao “svjetska banda”. Njegovo hitro sjutrašnje izvinjenje, imalo je značaj potenciranja svjesno izrečene greške i odnosa naše politike prema svijetu. (Poznato je da se danas niko normalan u svijetu ne svađa sa Crkvom i/ili finansijskim institucijama. Prve su gazde neba, a druge zemlje. Prve duha, a druge ekonomije.) Dalje sagledavanje vertikale Bulatović-Labudović odvelo bi nas do praizvora citirane “vizije” koju promovišu jedan političar i jedan novinar. Praizvor “vizije” g. Bulatovića i g. Labudovića izrasta iz dubine misli srpskih intelektualaca koji sva zla nanijeta srpstvu tumače teorijom o zavjeri Novog svjetskog poretka protiv Srba. Normalno, novac MMF-a je tu ključni antsrpski neprijatelj. Zato se treba ograditi od njega stav je srpskog duhovnog vizionarstva. Zatvorenost od svijeta je danas naša realnost i patološka vizija naše budućnosti. 178
Veselin Pavlićević G. Bulatović je samo “hrabro” saopštio nivo horizonta svoje vizije. A horizont je zahtjev Beograda ili tačnije Mire Marković i Slobodana Miloševića. (Redosljed ovih imena nije slučajan, jer kod gotovo svih modernih malih diktatora XX vijeka najveći uticaj na diktatore imale su njihove žene.) Stoga s ovakvim vizionarima “ne bojmo se, dobra biti neće” kako nas podsjeti ovih dana jedan uvaženi ekonomista (Ljubomir Madžar). 1997. godine
179
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Čelična pamet Samopropašću socijalističkih giganata - iskustvo je pokazalo - neki njegovi manji djelovi su preživjeli, spasili su se. Manji djelovi se lakše samoorganizuju Prepoznatljivo zvuče riječi generalnog direktora Željezare “Boris Kidrič” g. Pejovića o potrebi objektivnog informisanja crnogorske javnosti o događajima na Kosovu i Srbiji inače će željezarci postupit radikalno. Možda bi se ovako u jednom dahu moglo prepričati opasno pismo g. Pejovića upućeno g. Miodragu Vukoviću, ideologu DPS-a i predsjedniku Upravnog odbora RTV CG. Pismo je značajno iz više razloga, ali jedan je siguran. Na površini tj. u javnost je izronila pamet za koju se smatralo da je u DPS-u sahranjena. Poslije pisma je jasno da je DPS raspolućen izmedju dvije ideologije: čuvanja interesa komšije (Srbije) i čuvanja interesa vlasti u Crnoj Gori. Dakle, u pismu se jasno uočava kuda ide i da li uopšte ide Crna Gora? Znači, krucijalno pitanje na koje vlast u Crnoj Gori nije odgovorila jeste: da li Crna Gora uopšte ima svoju politiku? Politički vidokrug Crne Gore ograđen je beogradskom politikom koja nije ni pro-srpska, ni pro-jugoslovenska, ni pro-evropska, ni pro-ekonomska. Beogradska politika se gradi na anti-srpskoj, anti-crnogorskoj, anti-američkoj, anti-evropskoj, anti-komunističkoj osnovi. To je politika očuvanja lične, nekontrolisane vlasti Slobodana Miloševića i ništa više. Ona liči na let muve: ne zna se gdje će se i kad zaustaviti. (U populizmu se takva politika naziva “taktička mudrost” pa se za g. Miloševića često kaže kako je “loš strateg, ali odličan taktičar”. Laž i jedno i drugo.) S druge strane, politika je vještina stvaranja modernog razvoja društva. To je neka njena najelementarnija odrednica. Politika bez razvoja je isto što i trčanje unazad. (Srbija je njen, nažalost, naj181
Đilas i Članci očigledniji primjer.) Vezati se za sudbinu takve politike je isto što i ostati van evropske civilizacije. To je vezivanje za afrički model razvoja društva. Na političkom tržištu Crne Gore postoji ulaznica-vrijednost koja se zove nezavisna, demokratska Crna Gora kao osnova za vođenje pro-crnogorske politike a to znači pro-srpske i pro-evropske politike. Takva politika je izraz ne samo objektivne crnogorske tradicije (istorije) već zahtjev modernosti (budućnosti) svih građana Crne Gore. Samopropašću socijalističkih giganata - iskustvo je pokazalo neki njegovi manji djelovi su preživjeli, spasili su se. Manji djelovi se lakše samoorganizuju. Lakše su preživjeli “tresak” sa realnošću poslije samopropasti komunističke fikcije, sna. Giganti uvijek pucaju po šavovima. SSSR, SFRJ, Čehoslovačka su jasni dokazi utoliko prije ukoliko su ti šavovi lijepljeni ideologijom, a ne ekonomijom ili još čvršće kulturom. Iz navedenog bi mogli izvući još jedan zaključak: put u ćorsokak ili propast SRJ ne “obavezuje” i Crnu Goru da propadne. Opet iskustvo Slovenije, Estonije, Litvanije je očit dokaz. Raspad SFRJ je izraz nemogućnosti ostvarenja ideje jugoslovenstva danas. Tu ideju nikad i nije činila veza Beograd-Podgorica, dakle Srba i Crnogoraca, nego Beograd-Zagreb, dakle Srba i Hrvata. Za razliku od ovih činjenica toka moderne evropske istorije, logika g. Pejovića je suprotna. Ona bi se mogla titlovati “sa Srbijom uvijek”. Tamo tražiti svjetionik “u tunelu u sred mraka”. Dalje. Jedan od aksioma primitivnih društava kao što je naše koja su iskoračila, ali ne i izašla iz jednoumlja i jednopartizma jeste: ko ne kontroliše sopstvenu partiju sigurni je gubitnik. Opet iskustvo i sudbina srpskih političara u Bosni (Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik) u Crnoj Gori (Momir Bulatović) najjasniji su primjeri da 182
Veselin Pavlićević ne idemo dalje u istoriju do Milovana Đilasa ili Milana Stojadinovića. Na Zapadu, dakle, modernom društvu je obratno. Ko ne kontroliše i unapređuje zaposlenost, poreze, javnu potrošnju, dakle, ekonomiju sigurni je gubitnik. Tamo se politika razumije kao zlo, mada nužno. I na kraju - tužno pismo g. Pejovića je kobno upozoravajuće naročito kada su riječi prijeteće, radikalne. Riječi kod nas uvijek čiste oružje. “Monitor”, septembar 1998.
183
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Događanje naroda Decenijama, a možda i duže, naroda ni u Albaniji ni u Srbiji - Crnoj Gori politički nije bilo Paralela između “događanja naroda” u Srbiji i aktuelnog “događanja naroda” u Albaniji sigurno zaslužuje dugu i dublju analizu. Za ovu vrstu pisanja samo jedna paralela. Decenijama, a možda i duže, naroda ni u Albaniji ni u Srbiji - Crnoj Gori politički nije bilo. Narod je bio politički mrtav osim u onim rijetkim trenucima živosti i sreće kada je morao podržavati svoje vođe na putu za srećnu budućnost (patijski kongresi) ili mazohistički izlivajući i izražavajući ljubav Vođi masovnim priredbama na stadionima. A onda višedecenijska čarolija je nestala. Vođe su umrle. Drugorazredna politička nomenklatura se sjetila naroda i on se “dogodio”. No, ovdje nastupa “krupna” razlika između događanja naroda u Srbiji-Crnoj Gori i Albaniji. U Srbiji je prvo napravljen paravan (antibirokratska revolucija) pa je narod kroz Dafinu, Jezdu i hiperinflaciju opljačkan. U Albaniji je bilo obratno. Prvo je narod brutalno opljačkan preko piramidalnih banaka. Zatim je napravljen politički haos kroz koji se narod “politički” ispraznio tj. “dogodio”, a kroz to zaboravio na pare. U Albaniji je u zamjenu za pare, narodu podijeljeno oružje. Malim štedišama podijeljene su puške, krupnijim topovi, a najkrupnijim tenkovi i MIG-ovi. U Srbiji su narodu podijeljene plakete i Švabićeve zahvalnice. Dakle, ropski mentalitet naroda sa obje strane granice je našao svoju “novu” sreću - ali bez para. Uostalom: „gens una sumus”. “Monitor”, mart 1997. godine 185
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Reforma i kriminal Reforme su krupne društvene promjene, veliki kvalitativni pomaci koji se sprovode apsolutnim konsenzusom svih djelova društva u apsolutnom miru, obavezno sa stranom pomoći pa čak i direktnim stranim patronatstvom Vječiti političari, a g. Milo Đukanović i g. Momir Bulatović spadaju u kategoriju profesionalnih političara, znaju da nametnu društvu probleme (kriminal) i nadu (reforma) kao društvene probleme prvog reda. Međutim, i jedan i drugi problem su izvedeni problemi. Prvi (kriminal) je logična posledica beogradske velokosrpske politike koja se sprovodi nad narodima u Crnoj Gori i Srbiji, dok je zalaganje za reformu moguća crnogorska šifra za bježanje od te politike. (Vidjećemo da li će do reforme doći.) Normalno, ispod ove površine krije se crnogorsko-srpski sukob oko prevlasti nad Crnom Gorom. G. Đukanović se zalaže za upravljanje i organizaciju vlasti u Crnoj Gori iz Crne Gore dok se g. Bulatović tj. g. Milošević zalaže za upravljanje Crnom Gorom iz Srbije. Jasno je što to znači: prvi je procrnogorski interes (vidjećemo kako će se dalje ponašati g. Đukanović) a drugi je sigurno anticrnogorski interes (g.Bulatović). Normalno ta dva divergentna interesa imaju ogroman uticaj na budućnost ekonomije u Crnoj Gori, životni standard ljudi u Crnoj Gori, investicije u Crnoj Gori, međunarodne kredite u Crnoj Gori, turizam u Crnoj Gori, pa sve do aviosaobraćaja u Crnoj Gori i aerodroma. Jasno je da bi jačanje vlasti u Crnoj Gori više vodilo računa o interesima Crne Gore kao što je prirodno da vlast u Srbiji više vodi računa o interesima Srbije nego Crne Gore.
1.
Budućnost svakog društva ogleda se u temeljima na kojima počiva svako društvo. Društvo bez slobode, otvorene ekonomije je osuđe187
Đilas i Članci no na vječitu invalidnost i zacementiranost. Zato je reforma i to liberalna, zapadna, primarni crnogorski interes. Na osnovu zadnjih istupanja g. Đukanovića utisak je da je on privržen reformama. No na bazi utiska, na Baklanu nikad ne treba zaključivat. Reforme su krupne društvene promjene, veliki kvalitativni pomaci koji se sprovode apsolutnim konsenzusom svih djelova društva u apsolutnom miru, obavezno sa stranom pomoći pa čak i direktnim stranim patronatstvom. G. Đukanović nema ambijent prvenstveno politički za takav rad. Moguće da će ga stvoriti ako bude izabran za Predsjednika i pored napada koje ima iz Beograda. Druga velika tema o kojoj danas bruji politika u Crnoj Giri jeste kriminal. G.Bulatović je problem kriminala zadnjih par predizbornih mjeseci uveo u politički marketing kao sredstvo obračuna protiv g. Đukanovića. (Pod kriminalom se ovdje podrazumijeva naša realnost a to je siva ekonomija, šverc itd.) Kriminal je vidljiv golim okom. To je jasno. No kriminal je posledica politike S.Miloševića gdje se on “prirodno” nametnuo ekonomiji kao oblik preživljavanja Crne Gore i Srbije. U Crnoj Gori kriminala danas nema ni više ni manje nego u Srbiji. Kriminal uopšte pa tako i u ekonomiji jeste teška i opasna društvena bolest nikad do kraja u svakom društvu i vremenu definitivno izliječena. Međutim, kriminal se lakše liječi ili tačnije neprekidno zalječuje u slobodnom nego u zatvorenom društvu. Spoljni zid sankcija, Haški sud, nepriznavanje SRJ od strane Ujedinjenih nacija itd. su samo znak da je SRJ zatvorenik od kojeg se Crna Gora treba distancirati danas u interesu Crne Gore, a sjutra i u interesu Srbije. Činjenica je da u zatvorenom društvu kojeg je već skoro stvorio S.Milošević, kriminala “nema” jer u društvu u kojem su sva svijetla pogašena kriminal se i ne može vidjeti. On je ekskluzivno “pravo” za par desetina ljudi na vrhu društvene hjerarhije. Taj scenario je 188
Veselin Pavlićević jednom već viđen od istih ljudi koji su danas njegovi ljuti protivnici. G.Kontić se ljubio sa Dafinom, g. Bulatović je medalju darivao Jezdi a pljačku naroda kroz hiperinflaciju ovjeravao je lično S. Milošević. Pozivanje na kriminal pri dubini naše krize je sredstvo za manipulisanje i znak neozbiljnosti. Znači, predizborni marketing je probleme u Crnoj Gori postavio u gotovo paranoidnom izboru: nelegalna ekonomija i privredni kriminal s jedne strane i totalitarna budućnost s druge strane. Pri takvim solucijama kriminal je normalno manji problem. To iz razloga što siva ekonomija pa čak ona bila i tamno siva sa obilježjima kriminala kakva je crnogorska a i srbijanska, lakše se liječi ekonomskim zakonima i strogošću njegove primjene nego totalitarna svijest. Korijeni kriminala su u ekonomiji i zato je on benigan jer je plići. Totalitarna svijest je antiljudska, patološka svijest. Ona se zakonima samo ojačava a ne liječi. Njeni korijeni nijesu u ekonomiji već u religiji, običajima, tradiciji, psihologiji, gotovo u kulturi jednog naroda kakav je srpski a i crnogorski u ovom vijeku. Normalno, liječiti duh jednom narodu tj. reformisati ga je teško i dugotrajno mada imperativno. Moderan duh jednom narodu se danas nameće prvenstveno ekonomijom ponajprije privatizacijom. Ekonomija tj. novac i to zapadni je najbolje terapeutsko sredstvo za mentalno ozdravljenje jednog naroda pa tako i Crnogoraca i Srba. Ulaskom u zonu otvorene ekonomije zaobilazi se naša retrogradna svijest i posredno liječi. Crnogorski cilj mora biti priključenje u svijet kroz novac i MMF a ne bježanje od njega u mrakove balkanskih mitova, legendi velikosrpskih i drugih šovinista, istorijskih nerašćšćenih računa itd. Istorija u politici, uostalom kao i kriminal u politici je sredstvo za manipulacie tj. očuvanje vlasti. G. Đukanović, nadamo se sada ima viziju kako iz toga najljepšeg 189
Đilas i Članci zatvora-preko ideje o “ravnopravnoj” Crnoj Gori-da pobjegne. Vidjećemo. Ali mora se znati da reformi nema bez zapadnih kredita a zapadnih kredita državi čiji je “garant” Jugoslavija tj. autogram S.Miloševića opet nema. Crnoj Gori ne preostaje ništa drugo nego da od muke “pozeleni”.
190
Veselin Pavlićević
Vuk Drašković (skica) Vuka Draškovića posmatraćemo preko i kroz imidž, književni rad i političko djelovanje Iz intervjua g. Vuka Draškovića nedjeljiniku “Monitor” (br. 233 od 7. IV 1995 g.) teško je zaključiti ko je za Crnu Goru i Crnogorce pogubniji: srpska vlast ili srpska opozicija. Upoređenja su teška i zbog načina (metoda) uticaja na Crnu Goru, nivoa i stepena brutalnosti prema Crnoj Gori. Mada u krajnjem nivou i srpska vlast i srpska opozicija čine istu duhovnu i praktičnu ravan. Nijanse nijesu mnogo važne. Čak je riječ “opozicija” u Srbiji čist eufemizam. Ona je opozicija u smislu ekstremizma tkz. “iste srpske stvari” a ne opozicija - kao opozit - ideja, vizija, način tumačenja, pravci izlaska, rješenja iz tragične srpske realnosti. Faktički, opozicije u Srbiji nema. Ima mislećih opozicionara pa i elitnih disidenata, ali danas stratifikovanost srpskog društva u duhovnom pogledu je takva da ona i ne može imati opoziciju. (To je dobrim dijelom usud gotovo čitavog post-komunističkog društva koje nije sačuvalo duh pro-evropske modernosti. Samoobrušavanjem komunizma izronila je samo prošlost.) No, da se vratimo g. Vuku Draškoviću jer - čini se - da se u njegovoj ličnosti: liku, političkom i kulturnom djelovanju može najjasnije sagledati suština srpske velikopolitike. Vjerovatno da je g. Drašković postao “omiljeni predsjednikov opozicionar” zbog mirotvorstva koji ovaj sada zastupa. (Slobodan Milošević više je okrenut brigama prema inostranstvu - Hrvatska, Republika Srpska, Amerika i sl. - nego unutrašnjim problemima. Unutrašnje probleme Kosovo, Crna Gora i sl. - izgleda da je ostavio svojoj opoziciji.) Dakle, g. V. Draškovića posmatraćemo preko i kroz imidž, književni rad i političko djelovanje. Forma političara u ozbiljnoj, profesionalnoj politici je veoma važ191
Đilas i Članci na. Ona čini važan segment političkog marketinga, pa i opšte kulture. Današnji tip savremenog (i zapadnog i istočnog) političara diktira: vitalnost, obrijanost, zalizanost, urednost, zgodnost, nasmijanost, otmenost, modernost odijevanja, bisernost zuba, kondicija. Dobrim izgledom savremeni političari žele glasačima da vizuelno i brzo izraze dobrotu, humanost i ozbiljnost svoje politike, svoga zalaganja, svoje prakse. Vjerovatno da to proističe iz analize masovne psihologije glasača koji dobro uvijek “vide” kao lijepo, a zlo kao grdan vizuelni doživljaj. (Na primjer, nikad se nije desilo da u nekom filmu vrlo ružni glumac Džek Palans igra dobrotu i humanstu, a prelijepi Alen Delon zlo.) Izgled je cijena, da ne kažemo ulaznica, za ozbiljnu politiku. Evropa se drži - kao i stara dama - forme. Protokoli zapadne diplomatije nijesu džabe izmišljeni i standardizovani. Normalno, forma kao i svaka moda ima svoj rok upotrebe, pa nije isključeno da neki budući tip evropskog (svjetskog) političara bude imao drugačiji izgled. Komunisti su dobro shvatili značaj forme u politici, pa su se oblačili po principu “jednonačelja” sa obaveznim kačketom i polu-vojnom uniformom. To je bio dio “obavezne garderobe”. Kada su išli u inostranstvo stavljali su leptir-mašne, brijali brkove i estetski se prilagođavali zapadnom standardu oblačenja i ponašanja. (Tito je uvijek nosio na glavi teksaški šešir kad je boravio u SAD.) Estetika danas u politici ozbiljnost problema diže u višu civilizacijsku ravan. Imidž g. V. Draškovića je imidž političara koji je izronio iz prošlosti i stao na asfalt. U političkim susretima, uticaj takvih političara je koliko i elementarne nepogode: pretrpi se dok nepogoda ne prođe. 192
Veselin Pavlićević No, u krajnjoj liniji ako formu zanemarimo, a analiziramo važniji i suštastveniji književni i politički rad g. V. Draškovića došli bi do sljedećih zaključaka. Drugo, književni rad. Sabirati književno djelo u formi zaključaka je nezahvalno, ali se kod g. Draškovića ne bi pogriješilo ako bi se njegova literatura nazvala populističkom. Komercijalna sigurno nije, mada nije ni daleko od nje. Nema prave književnosti bez autentičnog stvaralačkog znaka. Dar umjetnika je datost, a ne zadatost. Književni nerv se ne stiče, on se dobija i obogaćuje stvaralačkom imaginacijom. Za razliku od svega toga - kao ulaznice za književnost - književnost g. V. Draškovića namijenjena je publici koja je lako receptuira kao “Nož” ili “Sudija”, nešto teže “Molitva”. Ona je udaljena od polja literature, a koristi se za ciljeve koji literaturi nijesu imanentni. Otud bi njegovu literaturu mogli nazvati para-literarnim fenomenom. Literatura g. Draškovića je literatura narodnog, popularnog stvaraoca. Ona je daleko od autentičnog univerzalizma koji širi i nadilazi vremensko-prostorne dimenzije i rubove bez obzira na teme pisanja. Prizemnost Draškovićeve literature stimuliše potajni vapaj za osvetom kroz “kolektivnog junaka”. Tematika gotovo u svim njegovim romanima je ista ili slična. Taj “kolektivni junak” u romanima g. Draškovića jeste podloga i jedan od nosećih stubova nacionalnog programa Srpske akademije (Memorandum). Draškovićeva literatura traumatizuje svijest i duh nacije, a rezistentna je na huk modernosti i izazove sadašnjosti. Otud je logično da rezultira u paroksizmu nacionalizma. Kratko, literatura g. Draškovića mogla bi se nazvati: investicija u nacionalnu ideologiju. (Na Balkanu - pa na neki način i uopšte - sve nacionalne ideologije su isključivo antidemokratske, pogubne, krvave. One su kartaški trik vlasti da komunističke oligarhije ostanu na vlasti.) 193
Đilas i Članci Literatura g. Draškovića je daleko od narodnog duha, prirode ili tradicije srpskog naroda. (Roman “Molitva” donekle čini izuzetak.) Siguran sam da bi se Ivo Andrić čitajući Draškovićeve romane morao zamisliti nad uzaludnošću svog književnog i istraživačkog truda. Svaka literatura koja je opterećena politikom, pa još dnevnom, je literarni fijasko. Neuporedivo najgori roman M. F. Dostojevskog jesu “Zli dusi” gdje je teško reći da li je to literarni ili politički akvarel. Kao i svaki populizam tako je i populistička literatura udvornička i udvaračka literatura. Da u predmetnom zaključku o Draškoviću zaključimo: ni “Molitva” srpskom narodu nije dovoljna da mu “Sudija” ne dosudi “Nož”. Treća predmetna dimenzija ličnosti g. Draškovića jeste: Draškovć kao homo politikus. U polju djelovanja koji se zove politika g. Drašković je vrlo prepoznatljiv, ali ne i opoziciono autentičan. To nas relaksira obaveze za dubljim sagledavanjem “njegove” politike. Konstanta njegove politike je nekonzistentnost. Sjekao je ruke nesrpskim barjaktarima, ratom branio Srbiju do Okučana, čistio Kosovo od Šiptara, bio naivan marta ‘91. godine, da bi danas - poslije toliko krvi - shvatio što znači riječ mir i koliko je suludo nacionalizmom rješavati nacionalne probleme. G. Drašković je danas shvatio da je ratno vrijeme izgubljeno vrijeme. Nas političko djelovanje g. Draškovića interesuje samo prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Njegovu politiku ćemo predstaviti samo u jednoj jedinoj crti. Naime, u pomenutom intervjuu g. Drašković govori o “dvije srpske države: jedna bi bila Srbija, a druga bi bila 194
Veselin Pavlićević Crna Gora ... koja se ima apsolutno tretirati kao Srbija”. Problem ravnopravnosti u tkz. fedraciji g. Drašković već vidi kao “izazivanje velike nesreće u Crnoj Gori”. Za uzvrat, ovom sijanju straha po Crnoj Gori g. Drašković nudi Veliku Crnu Goru “prostraniju nego što su joj granice, da je Crna Gora mnogo veća od Crne Gore, a da bi Crnu Goru trebalo izmisliti kada je ne bi bilo”. Citirano odražava Draškovićevo shvatanje i uopšte srpske vlasti i “opozicije” o crnogorskom nacionalnom pitanju. To je dobro poznato, pa ga je dosadno i komentarisati. Ipak, da vidimo što to znači u balkanskoj praksi, da ne kažemo krčmi. Drašković, normalno, ima pravo da se zalaže za srpski narod u Crnoj Gori i to je dobro. Razumno je očuvanje i razvijanje srpske i svake druge svijesti u Crnoj Gori. Međutim, specifikum Balkana jeste: nepriznavati bilo kome pravo na nacionalno opredjeljenje znači da taj narod treba “ustvari” odvojiti, raseliti, pobiti, pokrstiti. Danas to Bosna kao na dlanu jasno pokazuje. Juče je to bila velika Andrićeva literatura. Ovaj recept je poznat iz 1941. g. (odnos ustaša prema Srbima), nešto ranije odnos srpske vlasti prema crnogorskoj svijesti (Državi i Crnogorcima) iz 1918. godine. Duboko sam siguran da g. Drašković nije ideolog genocida, čak naprotiv mir postavlja kao imperativ. Međutim, populistički um g. Draškovića iskren i naivan u praksi politike Balkana dobija dimenzije ljudske tragike. Ako se za totalitarnu svijest može reći da je karakteriše zarobljeni um, ako se za liberalnu svijest može reći da je karakteriše otvoreni um, onda politička svijest g. Draškovića karakteriše oteti um. Danas Bosna, sjutra Srbija, Crna Gora, Kosovo ... Podgorica , maj 1995.godine
195
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Crnogorstvo kao nadnacionalna prepoznatljivost Istorija Crne Gore je više krvava priča nego banalni rat. Crna Gora je vjekovno slaganje “borbe neprestane” i života u stalnoj opasnosti i izazovu Koliko je ideologija nacionalizma zamorna i dosadna tema, toliko joj se stalno mora posvećivati dužna pažnja. Za jasnije razumijevanja crnogorstva kao antipoda nacionalizmu, potrebno je navesti par uvodnih karakteristika nacionalizma kao agresivne, cirkuske, totalitarne ideologije koja hara prostorima bivše Jugoslavije tj. u glavama njenih ljudi kao neki virus iz XIX vijeka zakasnio u svom razvoju. Dakle, živimo u modernom, kompjuterizovanom vremenu ili na pragu te modernosti, a razmišljamo i - što je još tragičnije - konkretno se ponašamo na stari, prošlovjekovni način. To je, sva je prilika, usud društva tradicionalne političke infrastrukture koja nije sposobna ili željna da “čuje” huk modernosti. (Modernost ovdje poistovjećujemo sa zapadnom demokratijom i slobodama građana. Pri tome i Zapad prihvatamo bez iluzija. Dakle, sa znatnom dozom rezerve i kritike.) Sigurno da erupcija nacionalizma ima duboke i razgranate korijene. Pokušaću da ih predstavim iz vremena kraja komunističke ortodoksije. Komunisti nijesu bili niti smjeli biti dovoljno „konzervativni”. Okrenuti samo budućnosti i željom za vlašću, nijesu “vidjeli” prošlost i njenu važnost za sadašnjost. Drukčije rečeno, ponašali su se prosvjetiteljski - uobraženo sa dvogledom na očima u traženju na horizontu budućih “svijetlih puteva” čovječanstva. Totalitarni režim ne samo kod nas već i u svim višenacionalnim zemljama socijalizma, biološki nije mogao amputirati čovjekovu nacionalnu pripadnost. Brojne druge društvene, ekonomske, prav197
Đilas i Članci ne, duhovne stratifikacije režim je uglavnom “uspješno” ispeglao pod parolom jednakosti građana. (Sve je to rađeno iz razloga što se homogenim narodom lako vlada. Nema talasanja. A nacionalno talasanje je naročito opasno za vlast.) Nacionalizam je u cilju očuvanja vlasti potenciran, propagiran, podgrijavan kod naroda kome su navodno sreću uzeli drugi, komšijski narodi. (Kao da istorija poznaje srećne i/ili nesrećne narode.) Nacionalizam je mržnja prema svemu što nije naše. Poziv na nacionalizam na Balkanu u okrilju totalitarno-balkanske komunističke svijesti je čisti poziv na rat. To je “ideologija banalnosti” (D.Kiš), ali koja postaje nova, opšta, opasna diktatura. A diktatura je uvijek prezir prema sopstvenom narodu. Nacionalizam je kolektivna paranoja, “pijanstvo duha”, paralela i ogledalo komunističke ideologije kao zatvorene društvene svijesti. Nacionalizam vidi samo sebe, ali ne dalje od nosa. On je kao i infekcija, zaraza koja s vremena na vrijeme napada sopstveni narod, a agresivan je prema drugim, najčešće okolnim narodima. Da li su navedene, a i druge brojne nacionalno-kolektivne, osobenosti koje danas haraju glavama ljudi pa i Crnogorcima dio crnogorske tradicije ili vrhunski crnogorski interes nastojat ćemo predstaviti vrlo sažeto. Praktično samo u jednoj ravni: ravnopravnog odlučivanja o sudbini tj. budućnosti građana Crne Gore. Drukčije rečeno, koliko nacional-kolektivizam oličen u veliko-srpskom projektu ali i svakom drugom (na primjer, veliko-hrvatskom) može bukvalno progutati crnogorski individualitet ostavljajući nas da kao i Palestinci ili Kurdi - tumaramo balkanskim i drugim prostorima sa ispruženom rukom prema milostinji. Crnogorci i svi građani Crne Gore nalaze se na važnom gotovo istorijskom raskršću. S jedne strane, tragična realnost nacional198
Veselin Pavlićević nog svrstavanja u koji se nastoje ugurati ili podijeliti Crnogorci, a s druge - zadržano pamćenje i moralna obaveza prema silovitim i originalnim individualcima koji su svoju sudbinu i budućnost uvijek držali u svojim rukama. Crnogorci u istoriji od XVI do XX vijeka nikad nijesu griješili i poništavali se. Vjerovatno da liči na političku patetiku, ali identitet Crne Gore je jak i žilav. Crnogorci ma koliko bili korumpirani ne mogu izbjeći obavezu pred svojom istorijom i njenom odbranom. Kad ne bi bilo crnogorske posebnosti - da parafraziramo jednog filozofa - valjalo bi je izmisliti. Tektonsko slaganje novih ljudskih iskustava kao da svoj eho ima u istoriji Crne Gore. Istorija Crne Gore je više krvava priča nego banalni rat. Crna Gora je vjekovno slaganje “borbe neprestane” i života u stalnoj opasnosti i izazovu. (Vjerovatno je to objašnjenje, odsutnost bilo kakvog osjećaja za materijalnom kulturom i svemu što ne vodi herojstvu i herojskom izazovu. Možete li zamisliti kakvog crnogorskog junaka, Nikca od Rovina, Kenja Stankova i bilo kojeg drugog da se bavi muženjem krava, uređenjem domaćinstva ili pranjem.) Opasnost će za mnoge generacije Crnogoraca biti jedina vizija života koja nije stvarala mlakonje i moralnu ološ. U okolnostima života na oštrici noža kao esenciji svih ljudskih vrijednosti začinje se kao karakterna nit: izazvati i izdržati opasnost i stati joj “nogom za vrat”. Istorija crnogorskog univerzuma je podređena jednoj težnji. To je brušenje “čovjeka kao mjerila svega” koji je u stanju da nosi “teško ime čovjeka”. Njegova potpuna odgovornost za sve što radi je važna karakterna osobenost. Taj moralni imperativ (ako je taj izraz dovoljno izražajan) je moguć samo uz slobodu odlučivanja i odlučnošću akcije. Bez slobode nema morala. To je dobro istrenirala crnogorska istorija ostavljajući nam teško, ali i srećno nasljeđe. Crnogorci su samo u sudaru sa strašnom realnošću “spoznavali sebe”. Kao da je antika u Crnoj Gori poslije toliko vjekova našla 199
Đilas i Članci poligon za svoj novi trening. Štaviše, vrlost crnogorskog društva jeste: biti samo prvi u isticanju, uzdizanju i vođenju toga društva. Time su Crnogorci više slobodne, strasne ličnosti nego plemenski čovjek. Čojstvo i junaštvo su samo plodovi odbijanja da Crna Gora bude kupljena i potčinjena. Crnogorska borba nije bila samo sebi cilj kao kolektivna “obaveza” već sredstvo za individualni podvig. U tom podvigu važnost ima i veličinu stiče samo pojedinac pod imenom i od koga je (Pero Ćurov, Bajo Jokov, Marko Miljanov) a ne društvo ili kolektivitet, pa bila to i makar malo šira zajednica kao što je bratstvo. Moralni produkt i oslonac Crne Gore (Marko Miljanov) birajući primjere čojstva i junaštva nabrajao je podvige pojedinaca bez obzira na nacionalne i religiozne predrasude i kolektivitete. Međutim, Crna Gora XX vijeka je obrazac propadanja velikog društva. Dvadeseti vijek je Crnu Goru ostavio van ili bolje reći pored istorije. Generacije Crnogoraca XX vijeka ni na koji način ne drže ličnu sudbinu u svojim rukama. Oni se bacaju kao kanta od zavisnosti od spoljnih i drugih okolnosti. Svuda i uvijek gdje god su Crnogorci bili superiorni, sada su ispod i iza svake zajednice. Za njih je njihova tradicija skrivena, zamrznuta ili predstavljena na pogrešno poguban način puna “paljenja” i ruganja. (Normalno, tradiciji se ne može biti vjeran u smislu poštovanja formi već novih načina prezentacija njenih velikih vrijednosti tj. suština.) Sigurni smo da su Crnogorci bili - ako se tako može reći - najjugoslovenskiji narod. Čak, Jugoslavija je bila suviše uzak okvir crnogorskog univerzuma. Međutim, operacionalizacija ideje jugoslovenstva je veoma složen i dugotrajan proces koji u sebi uključuje sudbinska pitanja čiju prizemnost visina crnogorskog herojskog društva prosto nije mogla da vidi. Ta sudbinska (prizemna) pitanja su: kako se zajednica stvara, čime se stvara, ko je pravi, zašto 200
Veselin Pavlićević je pravi, šta je cilj njenog stvaranja itd. Crnogorci su izlazeći na “svjetlost dana” iz druge dimenzije istorije i adekvatne “crnogorske politike”, bili zaslijepljeni svjetlošću dana tj. zaslijepljeni modernom politikom. Jugoslovensko zajedništvo Crnogorci i kralj Nikola shvatili su kao čin, akt, svečanost, a ne kao fasadu osvajanja moderne politike i vlasti. (Novac i materijalna kultura koju je donijela moderna politika s početka stvaranja Jugoslavije bili su inkopatibilni sa bićem onovjekovne Crne Gore.) Crnogorci su kao nevješti, naivni političari, ostajući bez države kao štitonoše nacionalnog interesa zloupotrebljavani, izigravani, služili za ukras i podsmijeh drugim. Prosto rečeno, prostituisali se kao aktivne sluge i kukavice. Svaki totalitarizam (tiranija) bilo nacionalni ili klasni takve podanike žudno traži i podstiče, stvara i populariše. Zakoni entropije jednog društva imaju svoju duboku logiku i kontinuitet. Pad Berlinskog zida figurativno je predstavio da je komunistički sistem kao i elementarna nepogoda dotrajao, ostario i sam se od sebe raspao. Opet i u tom raspadanju Crnogorci su se očajno snašli. Ustvari, nijesu znali što ih je snašlo. Oni nijesu znali ni umjeli zbog korumpiranosti i vlastoljubivosti da artikulišu svoj opšti interes u vremenu kada se rješavala sudbina “cijela naroda”. Manifestacije inercije i daljeg propadanja društva su lako vidljivi: umjesto politike imamo - rat, umjesto ekonomije imamo - stagflaciju, umjesto morala - korumpiranost, umjesto prava - kriminal, umjesto kulture - prostaštvo itd. Sankcije su samo logična posljedica kojima se svijet iz higijenskih razloga ogradio od režima koji se osjeća kao i leš. “Liberal”, april 1994. godine 201
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Dr Novak Kilibarda Kilibarda je imao hrabrosti, mudrosti, etike, veličine da ovovjekovni virus crnogorske zatvorenosti i neslobode usmjeri u pravcu evropske modernosti i civilizacijske potrebe Izgleda da crnogorski tkz. višepartizam ulazi u novu fazu razvoja. Možda je riječ “razvoj” suviše krupna evropska riječ za balkansku politiku. Naročito za crnogorsko-srpsku federaciju, koja je pod razvojem uvijek podrazumijevala kopiju razvoja ili preciznije rečeno njegovo naličje (karikaturu). Na primjer, na Zapadu se razvoj mjeri ekonomskim, pravnim i dugim kategorijama, a na Balkanu koliko je ko osvojio teritorija, raselio ljudi itd. Ipak, i na Balkanu postoji neki okvir za razvoj. To je “višepartizam”. On formalno postoji pa je čak pravno i sličan zapadnom, ali fukcioniše na balkanski jednoumni, suženi, imitativni, ideološki način. On je folklor naše politike. Višepartizam je izraz stanja kulture, a u nešto dubljem značenju izraz duha nekog naroda. Višepartizam nije padobranska vrijednost već duboko razvojna, ljudska kategorija koja se generacijski duhovno filitira i dograđuje, a ljude uznosi u viši civilizacijski red. Nesumnjivo da je crnogorsko društvo stalo u taj red. Normalno na začelju. Ovakav kratak uvod o značaju višepartizma i demokratije u Crnoj Gori bio je neophodan da bi se jasnije prepoznala jedna novina koja je obogatila i utiče na kultivisanje crnogorske političke scene, pa čak i na njenu duhovnost. To je govor g. Novaka Kilibarde u republičkoj skupštini održan prije nekoliko dana. Ako se govor gleda u kosturu i bez poslaničke retorike i kitnjavosti, istup g. Kilibarde okreće jednu novu stranicu u crnogorskoj političkoj retorici. 203
Đilas i Članci “Stid me je što sam na neki način i sam pomogao da se razbukta takav užas”; ili - “Molim za oproštaj za njenu (misli se na Narodnu stranku – V.P.) nacionalističku netrpeljivost…” Crnogorski um nije navikao na vrijednost i veličinu pokajanja kao vrlo važne ljudske kategorije. Gospodin Kilibarda je imao hrabrosti, mudrosti, etike, veličine da ovovjekovni virus crnogorske zatvorenosti i neslobode usmjeri u pravcu evropske modernosti i civilizacijske potrebe. Time je makar cimnuo za rukav legendarnog Njemca Vilija Branta dokazujući Evropi da i mali narodi mogu da imaju ako ne velike pojedince onda sigurno veličinu u pojedincima. Budućnost će pokazati da li Crna Gora može da podnese teret koji joj je ostavio gospodin Kilibarda kao političku zaostavštinu. Isključivanje institucije “bezgrešnosti” vodi društvo pravo u totalitarizam, jednoumlje i propast. Stoga su sve religije pod kapom nebeskom pokajanje uzele kao svoj fundament koji je ljudski prirodan i izvoran. Stoga je velik i imperijalan. “Monitor”, jul 1997. godine
204
Veselin Pavlićević
Moć ljudskosti Markova sudbina je sudbina crnogorskog junaka koji je još za života “ušao u carstvo mita i vječni sjaj legende” Jedan od moralnih temelja Crne Gore Marko Miljanov napisao je sjajnu i s pravom slavnu knjigu “Primjeri čojstva i junaštva”. Knjiga je “strah od zaborava” univerzalnog ljudskog ponašanja. Ona je “izviskra” čojstva i junaštva onih pojedinaca kojima “na grobu svijetli istina”, kako kaže slavni Vojvoda. Knjiga je imperativ morala i pravednosti čovjeka. Poraz junaštva pred čojstvom, ali i odbrana čojstva neviđenim junaštvom. Čojstvo je smisao postojanja čovjekovih nadmoći, ali je i junaštvo temeljno sredstvo strasti za ličnom postojanošću. U tom smislu Markova knjiga a i on kao ličnost su bez premca u istoriji Crne Gore, a i mnogo šire barem na balkanskim prostorima. Markova sudbina je sudbina crnogorskog junaka koji je još za života “ušao u carstvo mita i vječni sjaj legende”. Zadocnjeli samouk, raščinjeni vojvoda, samovoljni izgnanik ostavio je grandiozno djelo. Marko Miljanov je prvi i najslavniji a možda i jedini veliki politički disident u Crnoj Gori. Smrću Marka Miljanova se završava jedna velika, herojska istorija Crne Gore, a on čini njen veličanstven proizvod i kraj. Umro je u Herceg Novom 1901. godine. Njegovoj sahrani na Medunu su prisustvovali uglavnom Albanci i Crnogorke. Kažu da je Crnogoraca bilo sasvim malo. Plašili su se odmazde kralja Nikole. Taj strah od svake svoje vlasti kod Crnogoraca proteže se do današnjih dana. Kao da je smrću velikog Vojvode umrlo crnogorsko čojstvo i hrabrost. I u tome je Markova smrt izgleda bila kao predskazanje. Na neki način, Marko Miljanov je više proizvod istorijskih nego prostih bioloških okolnosti. Mudrom Čehu Holičeku nije moglo 205
Đilas i Članci promaći da ne primijeti “ni u životu ni u knjigama nijesam našao čovjeka o kojem bi se moglo reći taj je kao Marko Miljanov”. Blistavi primjeri čojstva i junaštva, ima se utisak, kao da su pisani iz daha u jednom zamahu kao i njegov jatagan koji je junački fijukao crnogorskim kršima. Čojstvo Marka Miljanova je njegov lični moral. Vladika Rade kao da je imao na umu baš Marka Miljanova i “njegove” junake kada je ispjevao “sve su ove glave izabrane”. Međutim, skoro cijeli XX vijek crnogorske istorije Crna Gora je naličje istorije, poraz “Markovog” i čojstva i junaštva. Vrijednost i veličina Markovog i čojstva i junaštva danas se mjeri dubinom njenog propadanja i pada. Amputiranje vrhovnih moralnih, ali i drugih vrijednosti crnogorskog društva diktirani su velikonacionalističkim unitarnim projektom (Prva Jugoslavija) i ideološko-komunističkim projektom (Druga Jugoslavija). Ipak, moralni potop Crne Gore i Crnogoraca zove se Treća Jugoslavija. Ako bi analitiku Dostojevskog smjeli hrabro sabrati jednom riječju, onda bi vjerovatno mogli reći da čovjek nema kraja kao što ni moral nema dna. Današnja Crna Gora je više produkt Dostojevskog nego Marka Miljanova. Čojstvo Marka Miljanova valjda nikad nije ovdje tako nedostajalo kao danas. Nikad nijesmo bili tako odbačeni od drugih država i civilizacije kao danas. Taj spor sa svijetom se ne rješava “našim junaštvom”, pa čak ni Haškim sudom. Naše junaštvo je civilizacijski zastarjelo. Ono je istorijski trivijalno do groteske bez obzira na to što je i u ovom (današnjem) ratu bilo hrabrih ljudi. Ovaj rat je toliko sraman da je kojim slučajem Marko Miljanov danas živ, ni u snu ne bi zapisivao primjere takvog junaštva. Čojstvo i da ne pominjemo. Taj i takav “junački” duh je u suprotnosti sa glavnim tokom moderne evropske istorije XX vijeka. 206
Veselin Pavlićević Samo narod koji je svjestan svoje krivica može se te krivice osloboditi. Svijest o sopstvenoj istorijskoj nevinosti (sjetimo se samo Sarajeva, Dubrovnika, Banije, nešto ranije života robova na Golom otoku) je izraz lažne svijesti koja je preko lažne politike pravila lažnu istoriju. To je naličje magistralnog duha XX vijeka u Crnoj Gori. Hrabrost i strast jesu ljudska vrlina za svaku vrstu stvaranja. Tako je i sa skidanjem prašine i obnavljanja sjaja jednog od moralnih stubova Crne Gore - Marka Miljanova. Danas države koje se prave od ljudske krvi i mesa ili sa ulice su države pojedinaca sa rokom trajanja koliko i biološki opstanak njihovog suverena. To je jasno pokazala i Prva i Druga Jugoslavija. Podgorica, april 1993. godine
207
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Spomenik Marku Miljanovu u Podgorici Svaka nacionalna istorija stvara svoj tip čovjeka. Crnogorska istorija stvorila je svoj tip čovjeka koji se zvao Marko Miljanov. On je rezultat herojske istorije Crne Gore Jedno od duhovnih i kulturnih obilježja svakog grada su i spomenici. Oni kao i svjetionici opominju savremenike na snagu i značaj prošlosti. Teško je naći neko mjesto ili grad u Crnoj Gori koje bi trebalo da se prije odlikuje spomenikom Marku Miljanovu od Podgorice i to na centralnom trgu Ivana Milutinovića. Nikšić postavlja svoj svetionik - Spomenik kralju Nikoli I, Bar svoj koji se zove Spomenik Jovanu Vladimiru’. Podgorica mora i kao dug i kao kulturni horizont upaliti svoj gradski svetionik koji bi se zvao Spomenik Marku Miljanovu. Utoliko prije što je 13-to godišnji Marko Popović iz Meduna upalio svoju legendu na Podgoričkom pazaru kao golobradi mladić braneći nožem čast svoje ličnosti od turskog napadača. Potom se u Medun vratio kao Marko Miljanov. Od tada je legenda Marka Popovića sijala cijelog života. On je i umro kao legenda koja i danas traje. Svaka nacionalna istorija stvara svoj tip čovjeka. Crnogorska istorija stvorila je svoj tip čovjeka koji se zvao Marko Miljanov. On je rezultat herojske istorije Crne Gore. Nažalost, prvi i posljednji. Na neki način, istorija Crne Gore bi se mogla mjeriti do Marka Miljanova i poslije Marka Miljanova. Stoga je postavljanje spomenika Marku Miljanovu nacionalni imperativ i ponos Crne Gore. Marko Miljanov je apsolutni svjedok koji nije poznavao nikakve više kolektivne ili nedaj bože materijalne interese u ime kojih se može činjeti nepravda. Birajući primjere čojstva i junaštva Marko Miljanov je tragao za nečim što ljudski rod razlikuje od čopora, a što se danas banalno zove moral, ljudska prava, diskriminacija. 209
Đilas i Članci Junaštvo jeste bilo standard crnogorskog herojskog društva ali čojstvo nije bilo svakodnevni tip ponašanja. Da je bilo primjera čojstva u Crnoj Gori puno, Marko Miljanov se ne bi sjetio da ih zapisuje. Ne bi ih vidio. Marko je pisao o nazaboravnim ljudima na čijim grobovima ‘’svijetli istina’’. Samo takve ‘’istine’’ – spomenika Marku Miljanovu - nema u Crnoj Gori, odnosno Podgorici. Marko Miljanov je pisac jedinstvene misaonosti i moralnosti. Markova riječ se ne uči u školama, kroz formalno obrazovanje, već se učila samo u i iz crnogorskog života. On je mudrac, ali ne i intelektualac -srećom. Zato je Markova riječ skupa i on je štedi. Život ga je tome naučio, ne Biblija ili Kuran. Rano je naučio da riječ ubija prije sablje. Zato je svaka njegova riječ kratka, jasna, mudro odmjerena. Njegova priča je iscijeđeni događaj, bez obzira na to o kome ili o čemu priča. Time je on uzdizao crnogorsku svijest na nivo opšteg značenja i neprelaznih ljudskih vrijednosti. Podizanje spomenika takvim ličnostima je i legitimacija Crne Gore pred svijetom. Njegova biografija i njegova knjiga ‘’Primjeri čojstva i junaštva’’ kao da nijesu pisani perom već ucrtavani mačem. Sigurno je da nema puno ličnosti u istoriji civilizacije malih naroda - kao što su Crnogorci - čiji se burni životni vijek toliko visoko i skladno poistovjetio sa filizofskim, etičkim i književnim djelom. Stoga je Marko Miljanov možda najčistije crnogorsko lice danas pred svijetom i istorijom. On je naša ulaznica za modernu civilizaciju. Hrabrost jeste ljudska vrlina za svaku vrstu stvaranja. Tako je i sa skidanjem prašine i obnavljanjem sjaja stuba Crne Gore koji se zove – Marko Miljanov. Spomenik Marku Miljanovu na trgu Iva210
Veselin Pavlićević na Milutinovića bio bi crnogorski početak otkrivanja tajne koja se zove Marko Miljanov. „Pobjeda“, april 2000.
211
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Otac moderne Crne Gore: Trka je počela Najnovija politička istupanja g. Mila Đukanovića, kao predsjednika Vlade RCG, podigla su i postavla crnogorsko državno pitanje na nivo vlasti, a to znači operativne moći Izgleda da crnogorska politička scena dobija još jednog kandidata za mjesto “Oca moderne Crne Gore”. Naime, pored lidera liberala g. Slavka Perovića, koji je svoju kandidaturu napisao još davne 1989. godine i time zauzeo najbolju startnu poziciju, najnovija politička istupanja predsjednika Vlade RCG g. Mila Đukanovića sva je prilika čine snažan zamah u tom pravcu. Ovo mjesto je upražnjeno još od davne 1918. godine. Komunisti su formalno od 1943. godine, a ustavno od 1946. godine obnovili crnogorsku državnost. To je dostignuće vrijedno istorije, dakle, pamćenja. Međutim, realnost – a ona je najvažnija – Crnom Gorom svo ovo vrijeme od 1945. godine do danas, upravljalo se iz Beograda. Razloga za to “starateljstvo” ima i u ideološkom okviru komunista, ali i u – za crnogorske prilike naročito značajnom - podaništvu crnogorskih kadrova partijskoj centrali u Beogradu. Srbo-crnogorski samoupravljači Crnu Goru su svodili na egzotično područje za odmor poslije “napornog” rada u Centrali. Najnovija politička istupanja g. Mila Đukanovića, kao predsjednika Vlade RCG, podigla su i postavla crnogorsko državno pitanje na nivo vlasti, a to znači operativne moći. Moguće da je g. Đukanović inspiraciju našao u programu LSCG, a moguće i da je sa vrha izvršne vlasti Crne Gore sagledao da se Crna Gora može brže ekonomski razvijati nego u zajednici sa arhaičnim režimom u Beogradu ili bilo kakvim tutorstvom iz Beograda. Moguće da g. Đukanović sada razumije modernu, evropsku, neideologiziranu politiku kao opasnu igru u kojoj ko nije gazda u svojoj kući, sigurni je gubitnik. Sva je prilika da je predsjednik Đukanović utemeljen od čvršćeg 213
Đilas i Članci materijala za odnos sa Centralom u Beogradu, nego njegovo najbliže DPS partijsko okruženje. Začudo, i g. Marović, kao predsjednik Skupštine RCG, u tom pogledu ima sličnu građu. (Ove konstatacije važe na dan pisanja ovog teksta.) Sva je prilika da je kod predsjednika Đukanovića preovladao ekonomski pragmatizam o potrebi crnogorske samostalnosti, a kod predsjednika Marovića moguće je da su preovladale neke druge dimenzije istog problema. Država jeste veliko civilizacijsko dostignuće. Stari Crnogorci su ga bili dostigli. Ovovjekovni su ga izgubili. Otud su danas Crnogorci ljudi bez kompasa i mjerila, lutalice po Beogradu za šaku funkcija, moralno korumpirani (bez vjere), a posljednjih desetak godina ponašaju se kao izrazite, mada i ranije, aktivne sluge. Vjerovatno da je danas predsjednik Đukanović svega toga i još ponečega svjestan. Stoga je sukob u interesnoj DPS grupi važan, jer je otvorio crnogorsko pitanje u vrhu DPS-a. Nedavna sjednica Glavnog odbora DPS-a normalno ništa nije riješila osim što g. Đukanović više nije potpredsjednik partije. Taj hendikep partijske podrške, a on je za karakter naše vlasti vrlo značajan, g. Đukanović morao bi tražiti i naći u agresivnoj javnoj odbrani i objedinjavanju svih procrnogorskih snaga. (Okrilje je stvar kompromisnih dogovora stranaka iako je kičma, stranka jasne crnogorske, državotvorne prepoznatljivosti.) Pasivnim političkim ponašanjem predsjednik Đukanović unaprijed bi se pomirio sa porazom i smjestio u politički muzej voštanih figura tipa Martića, Jovića, Kostića, Babića i drugih. Samo svojim aktivnim djelovanjem predsjednik Đukanović bi se približio crnogorskoj i široj javnosti. To bi bilo jedino “zdravo” za njega jer bi time skinuo, naročito u moralnom mada i u pravnom/sudskom smislu, dio hipoteke opšteg haosa na jugoslovenskoj političkoj sceni kojoj je i sam bio puno doprinio. “Monitor”, april 1997. godine 214
Veselin Pavlićević
Crnogorski sport i politika Sport u politici, pa time i u kulturi jednog naroda igra u njegovoj nacionalnoj i međunarodnoj afirmaciji vrlo važnu ulogu. To moderni političari odlično znaju Davno je uočena važnost sporta u društvu. Tako je bilo od Grčke do danas. Grci su osvijetlili evropsku civilizaciju i uz svijeću koju su čovječanstvu upalili, porodili su i - sport. Fizički napor, važnost trijumfa, snaga ljuskog karaktera, vjera u pobjedu, značaj elite, značaj reda i hjerarhije među ljudima, savladati strah, afirmacija pojedinačnog i kolektivnog duha su samo neki primjeri značaja sporta za svako društvo. Kratko, stari Grci trenirali su ljudski duh oštreći ga – uz razum - za ljudska iskušenja i patnje. Sa druge strane, sportom su Grci razvijali i hedonističke ljudske strasti. Dakle, stari Grci su držali do vjerovanja da pojedinac i narod koji je zdrav i pametan ima budućnost. Oni koji to nijesu, ne mogu “uzlećeti iz praha i pepela” kako kaže jedna njihova legenda. (Možda je ovdje potrebno reći da čovjekov duh ima i druge ili drukčije evolutivne pravce koji drukčije strukturiraju čovjeka - ljudska čulnost, na primjer.) Poslije starih Grka preko 2.000 godina organizovana sportska takmičenja su bila gotovo mrtva, ako zanemarimo kraći period Rimske imperije kada su sportskim takmičenjima dodali dimenziju smrti i krvi “oštreći zube” svome narodu da ratnički duh u periodima mira ne omlitavi. Uz to, prvi su shvatili značaj sporta i njegovu institucionalnu važnost kao društveno-političku propagandu i kolektivnu manipulaciju. (I danas je sportska propaganda moćno možda čak i dominantno sredstvo politike). Dakle, Rim je sportu prišao profesionalno – do smrti, a Grci su sport gledali amaterski - do uživanja. 215
Đilas i Članci Ovo je važno s obzirom na to da je savremena civilizacija više nastavljač rimskih nego grčkih sportskih takmičenja “obogaćujući” je ekonomijom, propagandom, ideologijom, šovinizmom, rasizmom, nacionalizmom. S pravom se moderna sportska takmičenja vezuju za XIX i XX vijek. Od tada sportska takmičenja dobijaju eksponencijalnu raširenost i planetarni značaj. Vjerovatno je to vezano za nagli razvoj, uspon i takmičenja nacija, država, ideologija, reklama, tržišta i nezobilazne moći politike. Pjer de Kuberten nije ni slutio da će se moć politike i moć sporta susresti u jednoj tački iznad čovjeka, gotovo poražavajući ga. U odnosu prema sportu, diktatorske i demokratske politike i državne vlasti jednako se odnose a to je: izuzetna senzibilnost. Hitler je sport vezivao za Njemce kao „višu rasu“, a Staljin je sport vezivao za ideologiju. I kod jednog i kod drugog rasizam i savršeno (besklasno) društvo su bili okosnica vlasti. Naročito dok ličnu vlast Hitler i Staljin nijesu bili zacementirali. Sport uvijek podgrijava prestiž države-nacije što je naročito opasno za Evropu. Danas se reprezentativni sport vezuje za naciju. Moderno, urbanizovano društvo našlo je u sportu nove vidove nacionalne i političke samoidentifikacije i prestiža. (Ujedinjena Evropa obavezno bi morala ukinuti sport države-nacije, a uvesti sportsko međusobno takmičenje na primjer firmi, multinacionalnih kompanija, gradova i slično.) Dakle, sport u politici, pa time i u kulturi jednog naroda igra u njegovoj nacionalnoj i međunarodnoj afirmaciji vrlo važnu ulogu. To moderni političari odlično znaju. Zato se rado slikaju sa uspješnim sportistima. Uspjeh sportiste je i uspjeh „njegove“ nacije, politike i države. To je istovremeno i uspjeh „njegove“ vlasti. Nacionalne himne sviraju se, a nacionalne zastave podižu samo vrhunskim sportistima i političarima državne reprezentativnosti i nikome 216
Veselin Pavlićević više. Danas su samo sport i politika osvojili planetu. Računari, struja i druga dostignuća civilizacije mnogim krajevima svijeta su nedostižna, pa čak i nepotrebna jer ne osjećaju potrebu za modernom civilizacijom. Samo je sport univerzalan i planetaran. Za Maradonu zna čitav svijet, a za Ajnštajna malo ko. Kao i svaki prirodni instikt, sport kazuje i pravac budućih političkih kretanja. Sjetimo se što su narodne mase (beogradski i zagrebački navijači) horski pjevali na stadionima prije 20-30 godina. Faktički ratovi s početka ‘90-tih godina pripremali su se i na sportskim terenima. U sportu se prvo i najjasnije vidjelo da je politika jugoslovenskog „bratskog“ zajedništva mrtva, a rat Srba i Hrvata i ostalih sigurna budućnost. Čekalo se samo da Tito umre. Kad se to desilo, političari - prvo srpski - narodu su podijelili balvane i oružje i rat je mogao da počne. I počeo je. Da se vratimo uspjehu crnogorskog sporta, jer je on bitan kao egzemplar samobitnosti, državne ili individualne. Vjerovatno da crnogorska individualnost (neko je kazuje kao violentnost) nigdje ne dolazi do izražaja kao u sportu, slikarstvu, politici i kriminalu. Crnogorci su u svim ovim djelatnostima „jaki“. U sportu i slikarstvu kao pozitivni junaci, a u politici i kriminalu kao negativni junaci. Sportisti i njihovi međunarodni uspjesi jasno su pokazali političarima da Crna Gora može sama, a ne preko Beograda, uspješno i prestižno da se takmiči „brže i bolje“ nego u kakvoj ravnopravnoj, uspravnoj, modernoj, oslonjenoj, funkcionalnoj, federalnoj zajednici. (Višenacionalne zajednice na Balkanu guše individualnost i identitete, jer su hegemonog tipa.) 217
Đilas i Članci I da zaključimo u sportskom duhu: ako je XIX vijek bio vijek sukoba i ratova nacija; ako je XX vijek bio vijek sukoba ideologija, XXI vijek može biti vijek takmičenja sportista. CKL, februar 2001. godine
218
Veselin Pavlićević
U ratu nikad nema anđela Blažo Jovanović je bio vrlo značajna politička i društvena, a to znači i istorijska ličnost u Crnoj Gori druge polovine XX vijeka. Predratni istaknuti komunista tokom Drugog svjetskog rata obavljao je vrlo važne vojno-političke dužnosti. Poslije rata bio je gotovo sam vlast u Crnoj Gori. Impresivna politička komunistička crnogorska biografija Teško je naći u nas novinski feljton koji preispituje ili pokreće velike i važne društvene, istorijske, političke, etičke teme. Doduše ni „priroda“ feljtona nije takva niti može biti. Ipak, feljton g. Dragutina Papovića “Politička misao Blaža Jovanovića” ruši neke granice feljtonistike u nas i uvodi crnogorsku čitalačku, širu javnost u drukčije, pa čak i neke dublje saznajne slojeve, uglove i viđenja. Takođe, feljton je važan kao uput i za dio diskrecione (stručne i naučne) istraživačke javnosti. Blažo Jovanović je bio vrlo značajna politička i društvena, a to znači i istorijska ličnost u Crnoj Gori druge polovine XX vijeka. Predratni istaknuti komunista tokom Drugog svjetskog rata obavljao je vrlo važne vojno-političke dužnosti. Poslije rata bio je gotovo sam vlast u Crnoj Gori. Impresivna politička komunistička crnogorska biografija. U „narodu“- kako se to uobičajeno kaže - ostao je upamćen kao narodni čovjek. Tih, čestit, učinjen, nesrebroljubiv čovjek, koga vlast nije do kraja opila. Odan ideji komunizma, nije se nikad protivio vlasti i sistemu iako je znao kritikovati vlast, pa čak je i oštro interno kritikovati. Idealistički je vjerovao da se komunistička partija/ Savez komunista i Titova vlast može i mora „iznutra“ poboljšavati i mijenjati. Tako je shvatao dijalektiku i „realizovao“ dijalektički materijalizam. Bio je zarobljenik samo jedne jedine „savršene“ nepromjenjive ideje koja je gurnula narod kuda je gurnula. 219
Đilas i Članci Njegov ideološki „kompas“ prije Drugog svjetskog rata bila je borba za ideale komunizma koji su bili blizu „na horizontu“, zatim hrabro učešće u odličnoj antifašističkoj borbi komunista za vrijema Drugog svjetskog rata i pregalački rad u reorganizaciji crnogorskog (i jugoslovenskog) društva na ideološkim temeljima poslije rata. Blažo Jovanović je bio gotovo obrazac ideološkog, strastvenog, tipskog i samopregornog partijca kojeg feljton dobro eksplicira. Feljton je inspirativan. Saznajemo činjenice koje šira, pa i dio naučne, javnost u Crnoj Gori nije znala jer dubinski osvjetljava lik Blaža Jovanovića, a tiču se jedne velike istorijske teme. To su partizanski zločini („lijeve greške“) u Crnoj Gori u kojima je on imao zapaženu komandnu i propagandnu ulogu prema vojničkim i političkim protivnicima. U zločine unosio je strastvenost, nepokolebljivost, emocije i to – kako feljton fino iznosi - predstavlja najmračniju stranu njegovog političkog djelovanja. (Ideologije su uvijek masovne infekcije mozga i naroda i ličnosti. Rat u ratu u Crnoj Gori imao je više predznaka od ideologije do bratstveničkokomšijske mržnje i osvete i ratnog entuzijazma.) Bio je veoma radikalan i „zahtijevao je likvidacije svih protivnika partizana“. Njegov fanatizam u likvidacijama protivnika, pa čak i potencijalnih protivnika, „imao je i ličnu pozadinu“. Blažo Jovanović je bio jedan od „najzapaženijih inicijatora partizanskog terora“ (Mislim da važna riječ „teror“ nije adekvana kvalitetu feljtona.) Donedavno u crnogorskoj feljtonistici i mnogim knjigama, jedini čovjek iz vrha komunističke vlasti koji je masovno naređivao ubistva bio je Milovan Đilas iako on nije ni bio u Crnoj Gori kada se crnogorski (građanski) rat u (antifašističkom) ratu rasplamsao. Međutim, sve strane u ratu su iste. U ratu nema anđela, oni odmah nestanu ili se negdje visoko popnu i čekaju. Svaki rat nosi surovost. Čak „crnogorski“ ne bi ni spadao u posebno surove. 220
Veselin Pavlićević Nije cilj opravdati Blaža Jovanovića. Feljton je dobar što ima važnu temu koju kritičari treba da prepoznaju kao temu za dalju analizu. „Vijesti“, decembar 2009. godine
221
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Jovo Kapičić: Kratki usmeni memoari Jovo Kapičić je gotovo posljednji veliki Titov živi: revolucionar, general, narodni heroj. Očevidac i učesnik mnogih prelomnih jugoslovenskih i postjugoslovenskih događaja. Važan i kvalitetni svjedok i u 93. godini života Knjiga Tamare Nikčević „Goli otok Jova Kapičića“ izazvala je ogromnu pažnju u Crnoj Gori i Srbiji. Knjiga je prodata u 50.000 primjerka i imala sedam izdanja. U Srbiji je ugledni TV novinar (B-92) imao hitan intervju sa g. Kapičićem. Ove markentinške dimenzije knjige kazuju da samo veliki revolucionari (i – s druge straneokorjeli kriminalci) imaju „bogate“ biografije. Samo oni imaju uzbudljive priče -memoare. Revolucionari memoare uglavnom pišu kao pozitivni junaci. Kriminalci isključivo kao negativni junaci. I jedni i drugi su rijetka pojava da ne kažemo - ljudska napast. Praktično i revolucionari i kriminalci mogu godišnje da napišu 365 uzbudljivih biografija. Takoreći, svaki dan po jednu. Ogromna većina „običnih“ ljudi - ljudi između ovih krajnosti - sastavljaju biografiju u nekoliko prostoproširenih rečenica: rođen tu i tu, radio pošteno to i to, umro tu i tu. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj vrsti ljudi jeste: izazovan, uzbudljiv i opasan život čiji „vlasnik“ svakodnevno visi o koncu. Jovo Kapičić kaže za sebe u usmenim „memoarima“ da je u životu uvijek „hodao ivicom žileta“. Vjerovatno drukčijom stazom ne bi ni znao hodati. Prosto, Jovo Kapičić je ličnost za teška, opasna, „prelomna“ vremena, koja ne smiju da ga mimoiđu ili promaše. (On se „namjestio“ da ga pogodi sudbina.) Jovo Kapičić je gotovo posljednji veliki Titov živi: revolucionar, general, narodni heroj. Očevidac i učesnik mnogih prelomnih jugoslovenskih i postjugoslovenskih događaja. Važan i kvalitetni 223
Đilas i Članci svjedok i u 93. godini života. Čovjek bistrine, komunističke odgovornosti, hrabrosti i hjerarhijske poslušnosti. Impresivna komunistička ratna i poratna ličnost. Gotovo sve što je rečeno u „memoarima“ je manje više poznato, ali iznova neobično i uzbudljivo. Zdravlje, temperament, hrabrost, upornost, strast, snaga volje, revolucionarna vjera, odanost J. Kapičića je vidljiva u „memoarima“ gotovo golim okom. Ipak, riječ „hrabrost“ J. Kapičića treba pisati velikim početnim slovom, barem kad je rat u pitanju. Tito je posebno cijenio kod njega „odanost“ i zloupotrebljavao je kad mu je trebala. Drugi napori čitaocu skoro da nijesu potrebni da bi se osjetilo vrelo energije i „gabarit“ ove neobične revolucionarne veličine. Tito je u memoarima, s pravom, sveprisutan i nezaobilazan. Ali, na neki način, važniju nit Kapičićevih “postrevolucionarnih memoara“ čine poznata njegova kazivanja o Golom otoku i - manje poznata o Milovanu Đilasu. Njima ćemo posvetiti kraću dužnu pažnju.
Prvo o Golom otoku, srpsko-crnogorskoj traumi. Goli otok je važna poratna tema, mada ga nije pogrešno smjestiti i u ratne teme ili preciznije rečeno poratne tragedije. Goli otok je na mnogo načina analiziran. To je i prirodno, jer se prvi put u komunističkoj istoriji na tlu Jugoslavije javljaju „gulazi“ koji su rezultat masovnih jugoslovenskih „moskovskih procesa“. Dakle, riječ je o Titovoj primjeni Staljinove prakse u borbi protiv suparnika svoje, lične vlasti. Tito je iz Drugog svjetskog rata izašao - to Kapičić prirodno i s ponosom iznosi - kao veliki revolucionar i vođa autentične, odlične antifašističke revolucije 1941-1945. Ideju i praksu vlasti unutar revolucije prvi je shvatio i prigrlio Tito. Njemu je politika bila i ostala čitavog života: borba za očuvanje lične vlasti svim sredstvima. Goli otok je bio jedno od “prirodnih” sredstava odbrane svoje vlasti od političkih aspiranata ili kako se to u tadašnjoj i kasnijoj javnoj retorici govorilo “odbrana tekovina Revolucije ili NOB-a”. 224
Veselin Pavlićević Poznato je za “gulag” da je to podljudski život sa elementima mučilišta. Prebijanje zatvorenika, tucanje kamena, izglađivanje, sunce, žeđ itd. je maksimum u datim okolnostima dokle je Tito smio da ide protiv tih opasnih i velikih političkih protivnika. Ipak, nije ih smio pobiti. Iza njih je stajao Staljin na istočnoj granici sa Crvenom armijom i čekao Titov kiks. Tito je sa A. Rankovićem i A. Avgustinčićem, zatvor pametno, profesionalno smjestio daleko od istočnih granica Jugoslavije. Ruski tenkovski motori takoreći već su bili upaljeni, a ruske divizije spremne za napad na Jugoslaviju. Dakle, zatvor sa opasnim političkim i vojnim protivnicima Tito je zaštitio bodljikavom ostrvskom osamom i - sinjim morem. Kako god se gledao Goli otok – a to J. Kapičić dobro eksplicira u „memoarima“- riječ je o tome da jedni, koji (s pravom) „napadaju“ Goli otok i drugi koji (s pravom) „razumiju“ Goli otok istovremeno su u pravu. Normalno, mjere represije niko ne opravdava i Jovo Kapičić s pravom kaže da je „Goli otok mrlja na licu velike države“, a dodali bismo i jugoslovenske antifašističke revolucije. Koliko je Jovo Kapičić kriv u svemu tome i da li je kriv za sve ili ne, vrlo je složeno istorijsko pitanje. (I odgovornosti ima raznih.) To pitanje se dodatno usložnjava i unutrašnjim načinom organizovanja „gulaga“ gdje pored zvanične vlasti u „gulagu“ i zatvorenici sami organizuju i imaju svoju paralelnu, diskrecionu vlast i svoju borbu unutar „proklete avlije“. Psiholozi zatvora dokazuju da je dovoljno samo malo „olabaviti“ zatvorsku disciplinu ili hjerarhiju i eto haosa ili – „programiranog zla“ (W. Wajt). Na Zapadu je o masovnoj psihologiji i ustrojstvu takvih zatvora napisana velika i značajna naučna literatura, naročito poslije exteritorijalnog američkog zatvora Gvantanamo. („Programirano zlo“, zaključuje W. Wajt, lukavo mistifikuje krivce.) Teško je reći čija je „vlast“ u zatvoru opasnija i dominantnija: uprave ili zatvorenika. Vjerovatno da su OZNA/UDBA/ iz Beograda, razne uprave Golog otoka mada i pojedini stražari, patološki 225
Đilas i Članci inicirale sukobe i podržavali ih. Vjerovatno svi ti nivoi „bratski“ i - zajedno. Prećutno uz Titovo-Rankovićevo znanje, nadgledanje i informisanost o svemu, jer Goli otok nije bio običan zatvor, a i zatvorenici nijesu bili obični zatvorenici. Drugo o Đilasu. Jovo Kapičić u „memoarima“ posebno izdvaja Milovana Đilasa ne samo kao važnu pojavu u Jugoslaviji već i kao prvu disidentsku pojavu u komunističkom svijetu. Milovan Đilas je gotovo sa samog vrha jugoslovenske vlasti - kaže Kapidžić - oštro kritikovao ideologiju socijalizma i Titovu vlast kao sistem organizovanog društvenog laganja. Samo rijetki revolucionari mogu da se prevrednuju i imaju hrabrosti i morala da se tadašnjem „crvenom točku istorije“ (Solženjicin) suprotstave. O njemu, s jedne, kao i o Titu, s druge strane, Kapičić kaže „da je Milovan Đilas bio veliki čovjek, i ako je išta ostalo od naše velike i slavne partizanske epopeje, to su Tito i Đilas. Dva vrha! Kom i Lovćen. Svi ostali su prema podnožju.“ Kratko, jasno i tačno. Sve velike i važne istorijske pobune koje usmjeravaju tokove istorije počinju sa moralom. Svaka revolucija koja se „dogodi iz stomaka“ brzo i sramno propadne. To Kapičić na jednom mjestu u „memoarima“ implicitno kaže za Đilasovu pobunu. On je imao hrabrosti, pameti i morala da sebe - prevrednuje. Jednoumna, zatvorena društva i pojedinci - a naročito „ibeovci“- teško ili „neće“ da razumiju ljudsku višedimenzionalnost i višeslojnost istina, kaže Kapičić, pa otud i Goli otok i Milovana Đilasa. Kad im se doda „čelična“ odanost vječitom Staljinu i lična jedinačna vlastoljubivost, onda se najlakše osjeti tuga praznine. Đilas se mijenjao snagom svoje volje i ličnim kritičkim preispitivanjem socijalističke vlasti i nadasve prakse koja mu je ukazala kuda ide jugoslovensko društvo a kuda bi trebalo da ide. 226
Veselin Pavlićević I na kraju još jedan kratki zaključak o „memoarima“. Obično velike ličnosti kakva je Jovo Kapičić u miru „nestanu“, rastope se. Prosto izgube snažni individualitet. Postanu ambasadori, specijalni ili viši savjetnici, pa čak i buntovni boemi kao što je slučaj sa Jovom Kapičićem. U miru, svoje herojstvo i bistrinu Jovo Kapičić nije znao, a možda ni smio, kritički prevrednovati i ostaviti još trajniji svoj revolucionarni spomenik crnogorskom, srpskom, jugoslovenskom društvu, pa čak i šire. To je i prvi važni zaključak o velikoj knjizi „Goli otok Jova Kapidžića“. Crnogorci su - pa tako i Jovo Kapičić - odlični u ratu, a slabi, pa čak i slabići, u miru i mirnom periodu izgradnje modernog društva gdje pušku treba zamijeniti olovkom i hrabrom i čestom promjenom mišljenja i ličnog kritičkog stava prema praksi. Filozofi bi dodali – svakoj praksi. 2010. godine
227
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
O jednom filmu Jedini koji je smio da pisne Titu, ošro ga kritikuje kao i njegov sistem vlasti i komunizma uopšte – i to onda kada je Tito bio na vrhuncu moći (kad je porazio takoreći u paketu i Hitlera i Staljina) bio je Milovan Đilas. Čovjek iz Titovog najbližeg i najvažnijeg okružanja u to vrijeme: ideološkog/propagandnog Rijetki su reditelji dokumentarnog filma kao što je Momir Matović. Gotovo da nema lošeg filma. I njegov najnoviji film, sa gospođom Lidiom (bez „j“) Jovanović, suprugom pok. Blaža Jovanovića, je takav. Prvi kadar filma je impresivan. On odmah govori o talentu režisera. Krepka i gorda gospođa Lidia Jovanović ( 95 godina) korača i zaustavlja se pored ogromnog morskog svetionika da gledaocima ispriča i osvijetli lik Blaža Jovanovića, kao i rata, revolucije, Njemaca, Italijana, Ivana Milutinovića, Tita, sebe malo i veoma nenametljivo pominje, pominje izvrsnu Đinu Vrbicu ali i - Milovana Đilasa. (Film se završava treperenjem svetionika, shodno godinama gospođe Jovanović.) Zapažanje gospođe Jovanović o Milovanu Đilasu je izuzetno negativno i - uz neku genijalnost koju mu stidljivo pripisuje i koju nakratko napominje - svrstava ga red ratnih zločinaca. Tema nije nova. Otkad je Milovan Đilas “pao” s vlasti, njegovi zločini su dežurna tema mnogih ljudi od januara 1954. godine do danas. Gospođu Lidiu Jovanović ostavimo da u miru i odličnom zdravlju dočekuje puno novih godina, a čestoj temi o Đilasu i “zločinima” dodajmo kratku socio-istorijsku dimenziju prilagođenu novinskom tekstu. 229
Đilas i Članci
1.
Milovan Đilas je u Crnoj Gori, a i u Srbiji, još dežurni krivac za sve što je kriminalno urađeno za vrijeme jugoslovenske revolucije i Titove vladavine. Čak se u Srbiji danas (NIN, februar 2009. godine) prekraja rang lista disidenstva i otpora Titovoj vladavini gdje Đilasovog prvenstva gotovo da nema. Titova vladavina je vladavina velikog političara koji je, takoreći, porazio cjelokupni jugoslovenski narod od Triglava do Đevđelije. Takve su totalitarne vlasti, bile one i “softly” kako ih nazivaju Amerikanci. Tito je poraz naroda pretvorio u sistem lične vlasti koja je propala sama od sebe tokom ‘90-tih godina. Slavna crnogorska poslovica kaže “da kad Bog ‘oće nekoga da nagrdi, najprije mu oduzme pamet”. Tu pamet Tito je prvo amputirao državnim (tzv. “elitnim”) istoričarima po državno-svojinskom pravu, a zatim i ostalima. (Intelektualci su inače lako kvarljiva roba kad su vlast, slava i pare u pitanju.) Njihova sjećanja, činjenice, falsifikate, analitiku Tito je prilagodio partijsko/državnim, a to znači ličnim, potrebama očuvanja svoje vlasti. Jedna velika francuska ličnost se pamti po riječima: “Država, to sam ja”, ili u Titovoj varijanti - “Vlast, to sam ja”. Iza toga – kad nema u društvu slobode i kad se ona ukine - sve je dozvoljeno, pa i da laž postane državni kategorički imperativ. (Džordž Orvel je od toga napisao epohalnu i sjajnu literaturu. Bolju od mnogih naučnih istoričara ili sociologa.) Tito je, kao vrlo lucidan političar, morao da baci svo breme krivice na nakoga za “lijeva” i “desna”; “javna” i “tajna”; “pojedinačna” i “grupna” ubistva koja je Jugoslovenska revolucija, kao i svaka revolucija, po sebi prirodno nosila. Nema revolucije bez krvi ili osvajanja revolucionarne vlasti bez krvi. Jedini koji je smio da pisne Titu, ošro ga kritikuje kao i njegov si230
Veselin Pavlićević stem vlasti i komunizma uopšte – i to onda kada je Tito bio na vrhuncu moći (kad je porazio takoreći u paketu i Hitlera i Staljina) bio je Milovan Đilas. Čovjek iz Titovog najbližeg i najvažnijeg okružanja u to vrijeme: ideološkog/propagandnog. Kazna je bila hitna. Milovan Đilas je bio zavezan za stub srama na koji su pljuvali mnogi po partijskoj dužnosti ili ličnom osjećaju aktivnog sluge. Stepen u hjerarhiji Titove vlasti se sticao kvantitetom i “kvalitetom” napada na Milovana Đilasa. Brzo poslije “slučaja Đilas” Tito je, kao odličan pragmatičar, napustio komunističku ideologiju. Smetala mu je u kontaktima sa Zapadom. Već je bio stabilizovao ličnu vlast tj. porazio narod. Svi drugi okoTita su zavjerenički i spuštenih pogleda ćutali. Kasnije su sve skresali u brk - mrtvome Titu. Osvetili su mu se. Prosto, u uništenju političkog života, Tito je bio genije. Nije to jednostavno, poraziti sve i stvoriti tišinu oko svoje vlasti. (Nema talasanja.) Praktično, Tito je postigao sve u životu što jedan političar, pa i živ čovjek, može postići osim što nije dobio Nobelovu nagradu za mir preko formiranja Norveško-jugoslovenskog prijateljstva. Tito je vladao moralnom korupcijom. Ona je naročito opasna po stabilnost društva i države. Moralna korupcija stvara i favorizuje gnjile temelje u društvu, a na gnjilim temeljima se ne može ništa čvrsto, stabilno i trajno graditi. Kriminal, ako je materijalan, može se mnogo lakše iskorijeniti ili barem suziti u društvu. Moralna korupcija je mnogo šira, dugotrajnija i opasnija. Sumirajući život Milovana Đilasa jedan veliki Francuz je primijetio da su vrlo rijetki ljudi koje “pogodi sudbina”. Doduše, Đilas se sam postavljao tako da ga pogodi sudbina i prati “protivni vjetar” (Njegoš) smjelo kritikujući vlast i komunizam. I na kraju dva kratka zaključka. 231
Đilas i Članci Prvo. O Đilasovim “zločinima” nije se znalo do njegovog sukoba sa Titom, njegovim oštrim napadom na sistem komunizma i Titovom lakejskom okruženju. (Lakejsko okruženje je naročito opasno. Crnogorski kom-partijski vrh je bio takav. Izuzev par ljudi.) Do 17. januara 1954. godine Đilas je bio narodni svetac, kao i svi komunisti oko njega. Poslije januara 1954. godine i sukoba sa Titom, takoreći preko noći, Đilas je postao crni đavo koji je pobio mnogo nevinih ljudi u Revoluciji ali, eto, to se nije znalo. Drugo. Elementarno je logično da ako je Đilas pobio sav taj narod, onda su to isto radili i Kardelj, i Ranković, i Tito, i Pijade, i Vlahović, i Bakarić, i Popović i cijeli vrh komunista. Bratski. Nije logično da jedan čovjek sve to radi a drugi oko njega ne, i pojma nemaju o tome ništa (ali) do 1954. godine. Monitor. br. 693, 2009. godine
232
Veselin Pavlićević
Iz emigracije Tekstovi Alekse Đilasa nijesu zbunjujuća, duboka, “kopernikanska” filozofska, istorijska, politikološka ili sociološka literatura kakva bi se očekivala od mladog i talentovanog doktoranta, kasnije dugogodišnjeg Harvardskog predavača. Neprotiv, tekstovi su “novinski” jednostavni, praktični, sa razarajućom logikom i rentgenskom analitikom tadašnje jugoslovenske društvene stvarnosti i zabrinutošću za budućnost naroda Ako bi se neka knjiga mogla dočekati aplauzom onda je to knjiga “Iz emigracije” autora Alekse Đilasa (izdavač “Službeni glasnik”Beograd 2010. ), sina Milovana Đilasa. Knjiga obuhvata autorova pisanja u listu “Naša reč”, koji je izlazio u Londonu tokom ´80-tih godina. Tekstovi nijesu bili objavljivani u Jugoslaviji, jer je režim - kao i svaki diktatorski režim - bio rezistentan na demokratske, liberalne i opominjuće inicijative koje smo kasnije krvlju platili. Štaviše, svaku takvu inicijativu – naročito koja dolazi od intelektualca koji ima prestiž u zapadnoj javnosti - režim je neosnovano napadao, a Aleksi prijetio likvidacijom. Otvorenu prijetnju Aleksi uputio je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije Stane Dolanc – Politika, 14.XI 1980. godine. Operativac je bio spreman, izgleda Vinko Sindičić. Scotland Yard mu je nudio 24-ro satnu zaštitu, što je on odbio. Prihvatio je samo neka uputstva britanske policije. Koliki je ugled i uticaj list “Naša reč” imao i njegovo prvo pero Aleksa Đilas, možda najbolje govori incident koji su svjetski mediji zabilježili prilikom posjete gospođe Margaret Tačer Jugoslaviji 1980. godine. Tadašnji predsjednik SIV-a g. Veselin Đuranović je tražio (24. IX) od Vlade Njenog Visočanstva tj. g. Tačer da se hitno zabrani rad političkim emigrananata u Velikoj Britaniji i, s tim u vezi, list “Naša reč”. Taj list je očito već bio postao jugoslovenski državni problem. Gospođa Tačer je odgovorila ćutanjem na tu besmislicu, dajući do znanja premijeru Đuranoviću da se moral i 233
Đilas i Članci sloboda ne mogu hapsiti. (Ljudi bez slobode podivljaju, vjerovatno je u ćutanju razmišljala gospođa Tačer. Mi smo to početkom 90-tih godina itekako osjetili.) Tekstovi Alekse Đilasa nijesu zbunjujuća, duboka, “kopernikanska” filozofska, istorijska, politikološka ili sociološka literatura kakva bi se očekivala od mladog i talentovanog doktoranta, kasnije dugogodišnjeg Harvardskog predavača. Neprotiv, tekstovi su “novinski” jednostavni, praktični, sa razarajućom logikom i rentgenskom analitikom tadašnje jugoslovenske društvene stvarnosti i zabrinutošću za budućnost naroda. Međutim, ono što tekstove čini još značajnijim, pa čak im i danas daju veliku “upotrebnu vrijednost” jeste: uput za moralno, nenasilno, demokratsko i hrabro praktično ponašanje elite u svakom društvu sa totalitarnim predznakom. S druge strane - to je nezabilježeno kod nas - knjiga tj. autor istovremeno daje i tekstove koje su pisali i ideološki protivnici “Naše reči”. Na taj način dato je i “lice” i “naličje” jednog istog problema tj. teksta. (Ti tekstovi čine gotovo polovinu knjige, a govore o demokratskom kapacitetu autora.) Protivnici Aleksinih tekstova su bili od vrhovnih državnih službi i pojedinaca u zemlji do četničkoustaške emigracije u svijetu. Sin mnogo poznatijeg oca (Milovana) je izgleda genetski naslijedio “pravo na pobunu” kao lično pravo i moralni izbor. Aleksini tekstovi su društveno opominjući, upozoravajući i surovo predviđajući. Jezik je jasan, nedogmatičan, pun humora. Primjena znanja je neknjiška. Učtivost u obraćanju i sa onima sa kojima ima dijametralno suprotne političke stavove je izdignuta na nivo otmenosti i učtivosti što je za intelektualce sa Balkana prava rijetkost. Tekstovi imaju visok društveno-vaspitni nivo. On predlaže mirne, civilizovane i demokratske mjere za izlazak Jugoslavije iz krize ili - kriza “in continuum”, jer temelji države su bili gnjili. Analitička pažnja je skoncentrisana na krucijalne društvene pro234
Veselin Pavlićević bleme koji se jedinačno i zbirno zovu: borba za slobodu i vladavinu prava u svojoj zemlji. Tekstovi se mogu sistematizovati - ako je to uopšte moguće - u više grupa/podgrupa, ali tri cjeline su najvidljivije i najznačajnije. (Predmetna parcijelizacija je uslovna. Tekstovi A. Đilasa su veoma koherentni i vezani su u najdubljim svojim slojevima.) Prva grupa tekstova je ideološkog karaktera. Aleksa Đilas daje izvorni, ulazni značaj stabilnosti i budućnosti jugoslovenske zajednice. Režim je, smatra A. Đilas, zasnovan na moći jednog čovjeka (Tita), represivan na svaku liberalnu tendenciju, a o praktičnom, višepartijskom organizovanju društva i da ne pričamo. Nekontrolisana vlast jednog čovjeka porazila je narod i uvodi ga, smatra A. Đilas, u propast. Boljševički način razmišljanja i praktičnog djelovanja su “institucije” koje se evolutivno i demokratski moraju napuštati i preobražavati u savremene, civilizovane institucije vladavine prava i demokratije. Praktičnoj organizovanosti raznih liberalnih grupa i pojedinaca, A. Đilas daje visoko hjerarhijsko mjesto. S tim u vezi daje razne načine rada pa čak – zajedno sa Desimirom Tošićem - piše i svojevrstan i neobičan “Zbornik o ljudskim pravima”.
Druga grupa tekstova su nacionalne profilacije u kojima Aleksa jasno i precizno detektuje nadolazeću, eruptivnu društvenu opasnost. Normalno, nacionalizmu pridaje sekundaran značaj. To interesovanje za nacionalizam u Jugoslaviji je prethodno temeljno lično educirao kroz doktorat kojim se bavio izučavajući razvoj ideje jugoslovenstva od “ilirizma” do NOB-a. Složena višenacionalna zajednica, kakva je bila Jugoslavija, nacionalne probleme je “gurnula pod tepih” bježeći od njih u ideološke fikcije i samozadovoljstva “bratstva i jedinstva”. Sa posebnom pažnjom i senzibilnošću analizira srpsko-hrvatske odnose kao kičmu jugoslovenstava, nalazeći razumijevanja za demokratski hrvatski/srpski nacionalizam. Država “koja je iznad ljudskih prava i sloboda pojedinca” nije demokratska država, ističe A. Đilas. 235
Đilas i Članci Treća grupa tekstova tiče se “antialeksizma”. Tekstovi su grubi politički napadi, prijetnje, podmetanja, izmišljene knjige protiv Alekse koje više govore o tome “ko ih piše” nego “što pišu”. Ova grupa tekstova je važna kao ostava za prašinu i paučinu, ali i kao “fjodorovska” opomena svakom sadašnjem-budućem čovjeku da moral “nema dna”. Na kraju zaključimo sa naslovom jednog njegovog teksta u knjizi u što sve “mladi slobodoumni intelektualac koji voli udoban život” mora da vjeruje i zašto da se bori. To je: “budi patriota”, “preziri strah”, „budu filozof”, “ističi svoj nacionalni ponos”, “budi idealista razočaran u ljude”, “budi dostojanstven”, “uvek insistiraj na našoj nacionalnoj individualnosti”, “budi moralista”, “imaj dobro pamćenje”,”ne budi zlopamtilo”,”budi kritičan” i “živi u Beogradu” ili -dodali bismo - u „Podgorici/Zagrebu/Sarajevu/Parizu”… ali budi pametan i hrabar.) Aleksa Đilas se iz 12-to godišnje emigracije vratio u Beograd upravo pred NATO bombardovanje. Onda kad su svi bježali iz Srbije on se u nje vratio. “Danas”, maj, 2010. i “Vijesti” maj, 2010.
236
Veselin Pavlićević
Ozbiljna šala Stara je istina da je gotovo svaka šala veoma ozbiljna. Gotovo ni jedna nije trivijalna i sitna, naročito ako je lična Jedan ovdašnji dnevnik („Monitor“, decembar 2009.) objavio je rečenicu, izvučenu iz intervjua uglednog beogradskog intelektualca, u kojem on kaže za sebe da je Jugosloven, ali istovremeno i Crnogorac i Srbin. Kako je to objavljeno u rubrici („Hit nedelje“) koja sakuplja izrečene „bisere“ poznatih javnih ličnosti, to se ovaj bivši student, doktor i višegodišnji istraživač na Harvardu našao neprijatno iznenađen. Bio je veoma razočaran uskogrudom uređivačkom politikom nedjeljnika i posebno „šaljivog“ društva u kojem se našao, a od kojeg bi se ovaj uglednik „higijenski“ i s pravom distancirao. Pokušao sam mu „biser“ predočiti i analizirati sa benigne strane ali, normalno, uzalud. Stara je istina da je gotovo svaka šala veoma ozbiljna. Gotovo ni jedna nije trivijalna i sitna, naročito ako je lična. Mnoge su i zlonamjerne jer su opasno tupe. Međutim, šale se najlakše pamte i rado prepričavaju. Narod prihvata šalu, navikne se na nju i tako šala postane dio njegovog kulturnog folklora. Time se od šale preko novinskog imputiranja i – u krajnoj liniji - vaspitanja, stvara kultura kao retrogradna društvena svijest i narodna vrijednost. A onda kada se „šala“ etablira kao kultura, njen početak i korijen se prirodno zaboravi. Takav je slučaj i sa „šalom“ da se čovjek izjasnio i kao Jugosloven (prvenstveno), ali i kao Crnogorac i kao Srbin. Mogao se uz to izjasniti i kao evropljanin, protestant, budista, ekologista ili kako još drukčije želi. Ništa sporno. Međutim, za uskoću naše nacionalne svijesti bilo crnogorske bilo srpske – jeste. Takva „šala“ inicira opasne podzemne tj. podljudske granične dimenzije i okvire, a one su na zapaljivom Balkanu uvijek predvorje sukoba i rata. Iz jednog 237
Đilas i Članci takvog rata, jedva smo se nedavno izvukli. Posljedice su katastrofalne, a i danas se snažno osjećaju. Ko zna koliko dugo će se još osjećati i da li će ikada biti zaboravljene, čak i kad bi Crnogorci, Srbi, Jugosloveni, Hrvati, Albanci i drugi, „bratski i zagrljeno“ ušli u Evropsku Uniju. Crnogorska nacionalna pamet je često isključiva i jednoumna pamet. Doduše, sve nacionalne pameti su takve ili vrlo slične, i hrvatska, i srpska, i albanska i druge. Često je politika njen promoter i potpaljivač, a neki novinari njeni aktivni piromani. (Nacionalnohomogenim narodima se lako i stabilno vlada jer vlast ima apsolutnu podršku „cijelog naroda, cijele nacije“.) Ona nas je dovela dokle nas je dovela. Ali izgleda da i dalje usmjerava i vaspitava opasnim „šalama“ i doskočicama „hita nedjelje“ i istrgnutim citatima ili zlonamjernim i parcijalnim tumačenjima. Crnogorci su se mnogo puta u svojoj istoriji dokazali u herojskom zanosu i huku kolektivnog jednoumlja. Ali i što „kolektivitet“ može da stvori ali i opasno nas - danas - razgradi i ogradi od Evrope i svijeta. Erik Hobsbaum u slavnoj knjizi „O nacijama“ govori kako su korijeni nacija i nacionalizma svuda u svijetu veoma tajnoviti, različiti, uslovljeni u stvaranju svim i svačim. Ali moderni svijet je, kaže slavni 94-to godišnji istoričar i sociolog, višedimenzionalan, nadnacionalan i kolektivan. Nije nemoguće da će globalizacijom, nacionalizam nestati nestankom nacija-država bez koje će: biti Srbin, Crnogorac, Hrvat, Albanac ili Jugosloven biti samo jedan od načina kojim ljudi opisuju svoj folklor među mnogim drugim. Koji evropski narod i njegova elita to ne shvati, nema evropsku integracionu budućnost. Danas je to dominantno u Evropi. I da završimo istinitom šalom. Slobodna Evropa nam se može „ukazat“ na horizontu. Ali to nije dovoljno jer horizont uvijek 238
Veselin Pavlićević „bježi“ onoliko koliko mu se mi približimo. Tako i slobodna Evropa može nam biti nedostižan cilj ukoliko svi mi ne budemo gradili u sebi evropske vrijednosti slobodnih individualnih odabira. “Monitor” Januar 2010. godine
239
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Globalizam i mali narod Mali narodi nijesu, niti prirodno mogu biti, inovativni narodi, narodi sa globalnim uticajem i pored toga što mogu “iznjedriti” nadarenih i značajnih pojedinaca planetarne prepoznatljivosti. Mali narodi su oduvjek bili imitativni narodi, receptori i improvizatori drugih velikih kultura i njihovih dostignuća U skali civilizacijskih doprinosa razvoju društava i država mali narodi i male države su gotovo prazni prostori, naročito prazni kulturni prostori. Taj “kulturni vakuum” je opasan u današnjoj eri globalizacije. Otud se pred svakim malim narodom, pa i pred građanima Crne Gore, postavlja gotovo sudbinsko pitanje: način uključivanja u globalne tokove. Mali narodi nijesu, niti prirodno mogu biti, inovativni narodi, narodi sa globalnim uticajem i pored toga što mogu “iznjedriti” nadarenih i značajnih pojedinaca planetarne prepoznatljivosti. Mali narodi su oduvjek bili imitativni narodi, receptori i improvizatori drugih velikih kultura i njihovih dostignuća. U eri globalizacije mali narodi kao pratioci modernog i nadolazećeg, globalizmu moraju prići sa osjetno većom i brižnijom pažnjom. To utoliko prije i više što olako zanemarivanje i zaostajanje za vremenom i njegovim “ubrzanjem”, što globalizam neminovno nosi, povećava izglede starog i prošlog da se obnovi. A naša “obnovljiva” istorija je opaka i okrutna. Navikla je da spava otvorenim očima i uvijek je latentna prijetnja sadašnjosti i budućnosti. Stara je istina da je istorija na neki način talasanje ljudi na “burnoj brežini”. Međutim, priroda modernog i nadolazećeg globalnog talasa je “malo” drukčija od dosadašnjih istorijskih uobičajenih bura i talasanja. Talas globalizma može se, izgleda, usmjeriti čak i ka 241
Đilas i Članci osnovnim uglovima civilizacije, kulture, ljudskog duha, strukture, genetike i da ih mijenja (kloniranje npr). Posljedice mogu biti teško zamislive i predvidive – pozitivne ili negativne i po velike a kamoli po male narode. Kod malih naroda, a naročito u Crnoj Gori, krucijalno je pitanje: znati se uskladiti sa civilizacijskim dostignućem ili znati prihvatiti, prilagoditi se savremenom dostignuću. U znanju o prihvatanju duha novog i modernog, prvenstvenu ulogu igra kulturna a nikako politička elita kakav je naš usud. Nažalost, mi kulturne elite od važnog sintetičkog duha, koja zna da “kompresuje” prostor i buduće vrijeme i globalno kretanje, gotovo da nemamo. Mlada smo država, a i tradicija nam nije “naklonjena”. Našu elitu uništile su razne ideologije, politički programi, vjerska utučenost, pogled unazad elite u čitavom 19. i 20. vijeku. Takođe, našu elitu je kao lako kvarljivu robu svaka vlast (politika) materijalno i moralno korumpirala i kvarila. Kao po nekom fatumu ili prstu sudbine, mi smo olako prihvatali najčešće ideološke novume civilizacije. (To je naročito vidljivo u političkoj eliti.) Populisticki duh naše elite uspješno se “lijepio” ili izrastao iz tradicionalnih širina narodnih vjerovanja i uvjerenja. Ona se nije iskazala u savremenoj, budućoj, kritičkoj, vaspitnoj, obrazovnoj i adaptabilnoj spremnosti crnogorskog društva za društveni prihvat nadolazećeg u cilju smanjenja rizika neizvjesnosti koju svaka budućnost po sebi nosi. Ipak, da ne bi bili nepravedni prema ukupnoj eliti, izdvojmo dijelom tehničku elitu i, da ponovim, par izvrsnih pisaca, sportista i jednog disidenta (Milovana Đilasa) koji su drukčije strukturirani od ostale naše elite. Kod nas dominiraju, a to znači utiču na narod, elita: akademika, književnika, popova, istoričara, političara i novinara. U prelomnom, nadolazećem talasu samosloma komunizma tokom ‘80-tih godina XX vijeka, narod je bio ostavljen 242
Veselin Pavlićević “na cjedilu”. (Normalno, bilo je napora pojedinaca pa čak i grupa i dvije političke partije, da nametnu crnogorskom društvu globalnu buduću realnost, ali sve je bilo nedovoljno.) Dakle, elita nije na vrijeme obrazovala, vaspitala i spremila društvo za budućnost i buduće izazove. Čak obratno. Narod je elita uputila na nacionalni rat kao naš odgovor na globalni talas u cilju “konačnog” rješenja neraščišćenih istorijskih ostavština i raščišćavanje sa “modernim” ideološkim dogmatskim “životnim” šemama XX vijeka. Na takvoj vaspitnoj podlozi veliki narodi uvijek su u istoriji koristili male narode kao “monetu za potkusurivanje”. Njihov cilj je gotovo uvijek bio isti: ostvarenje sopstvenog regionalnog interesa. Vjerovatno ne bi pogriješili ako bi ustvrdili da je elita uzdizala sebe (prvenstveno materijalno) na civilizacijskom zapostavljanju svoga naroda. Toliko o nedavnom, skupo plaćenom antiglobalnom iskustvu s kraja XX vijeka. Ako bi navedeno bio djelimični okvir da označi koordinate globalnog odnosa “velikog” prema malom narodu na “burnom Balkanu”, Crna Gora globalizmu kao tektonskom talasu mora obratiti duboku i specifičnu pažnju. Utoliko više i prije što globalizacijom društva izgleda da nema malih, lokalnih, perifernih i neuočljivih problema. Svi lokalni problemi u eri globalizacije dobijaju promptnu planetarnu prepoznatljivost i univerzalne razmjere od problema voda, ekologije, naoružanja, terorizma, energije do vladavine prava, slobode i drugih individualnih prava. Globalizmom svijet se umrežava i snažno mađufunkcionalno povezuje. Odgovornost jedinačnih društava prije nego država, uzdignuta je na globalni nivo posmatranja i reakcije. Kao i druge društvene teme, globalizam predstavlja široko polje kontraverzi: da li je on izraz modernizacije ili nosilac ekspanzije, da li je globalizacija proces integracije ili fragmentacije, da li je spontan proces ili projekat dominacije SAD, da li je gobalizam pri243
Đilas i Članci hvatljiv za Evropu s obzirom na njenu nacionalno-vjersku raznolikost što sve u krajnjoj liniji Crnu Goru ne treba bitno da interesuje.
1.
U globalizmu bitna je izražajna forma problema tj. načina njegovog prezentiranja i rješavanja. Ako se bilo koji problem malog naroda postavi u ekstremnoj, isključivoj formi - kao što je međunacionalni, vjerski, ideološki, građanski rat, hapšenje zastupnika ljudskih prava, terorizam ili ekologija - u globalnom svijetu ekstremna forma se prepoznaje kao otpor redu i opštim principima na kojima se moderni svijet utemeljuje i organizuje. Svakom začetku ekstremizma se mora globalno prići i rješavati ga s obzirom na to da se lokalni ekstremi lako povezuju i time čine osnovu za formiranje globalnog problema. Takvo je bilo iskustvo sa fašizmom i komunizmom u 20. vijeku. Fašizam i komunizam su se javili kao lokalni rasno-nacionalni i ideološko-nadnacionalni ekstremni problemi, a kasnije su svojim razvojem postali planetarni, globalni problem. Normalno, ekstremizam je vrh ledenog brijega. Njegovom razumijevanju i globalnom rješavanju treba suptilno prići, jer svaki ekstremizam ima različita izvorišta, strukturu, ciljeve, sredstva, zadatke, akcije. On često seže u vrlo duboke kulturne slojeve društva, pa se mora vrlo pažljivo, obično dugotrajno, evolutivno rješavati. Kad to nije dovoljno, pređe se na rat kojim se “ispeglaju” ekstremizmi ili jedno vrijeme zaustave. Dakle, za globalizam je važna pa čak i presudna forma problema i način njene globalne prezentacije. U eri globalizacije, sasvim realna prijetnja bilo kojem malom narodu koji ekstremizmom nastoji da riješi svoj problem je da se izmjesti van modernih društvenih tokova. A to dalje znači da se izmjesti van istorije što bi bio njegov takoreći društveno-državni i ekonomsko-razvojni kraj. U globalizmu nema autarhičnih, izdvojenih društava. Ova opasnost za male narode je često bila prisutna u istoriji kada 244
Veselin Pavlićević su “veliki” po sili unutrašnjeg vojnog ili ekonomskog razvoja i sili svoje inercije asimilovoli ili precrtavali kakav mali narod. Međutim, te ogromne sile od Mongolije preko Rima, Otomanske, Britanske ili Sovjetske imperije ipak su bile regionalne sile. One nijesu imale totalnu, globalnu moć da definitivno riješe/eliminišu neki mali, ekstremni problem koji je bio prepreka na njihovom putu. U predglobalnom periodu regionalnih sukoba, mali narodi su najčešće “koristili” suprotnu regionalnu silu kao “zaštitnika” svoje egzistencije. Takođe, u češćoj formi mali narodi su se grupisali i stvarali nacionalne države i saveze kao branu od nadolazeće društveno-državne opasnosti. Danas globalizam ima planetarnu, rafiniranu moć, pa je i opasnost po opstanak i položaj malog naroda (prvenstveno ekonomki opstanak) egzistecijalno rizičan ako se na vrijeme ne uoče, spreme i ne oslobodi se državne-birokratske logike nacionalnog vladanja. Političko-nacionalne birokratije, koji nastoje da zadrže hjerarhiju vlasti i suverenitete posebnosti, društvo i državu svode na prošlost, monetu za kusur i folklorne simbole. Ne tako davno, jedan od temelja evropske i svjetske kulture, istoričar Erik Hobsbaum iznio je zapažanje da su “nacionalne države danas prešle svoj zenit”.
2.
U eri globalizma mnoge društvene teme dominiraju i gotovo sve teme su velike. Pažnju ćemo nakratko usmjeriti na pitanje ekonomije (života) i demokratije (stanje duha) ako je uopšte moguće razdvojiti u društvu ta dva globalna pravca. Stara je ekonomska istina - a tu ekonomsku istinu je Karl Marks gotovo perfektno uzdigao na rang društvene nauke u XIX vijeku - da svaki kapital (moć) teži intenzivnom širenju i eksponencijalnom rastu. I svaka ideja - a i ona je u globalizmu moć - teži da bude totalna, svačija i eksponencijalnog društvenog rasta i obuhvata. Takvo je prirodno biće ekonomskog i političkog života. 245
Đilas i Članci U globalnom svijetu ekonomska imperija nije država i državna teritorija. Globalizam je planetarna i nadnacionalna moć prvenstveno u razvoju ekonomije, upravljanju, organizaciji, informacijama, mrežama i u dominaciji je nad nacionalnim imputima. Globalizacijom društva “klasična” ekonomska državna politika sve se manje pita i interesuje. Ekonomska politika je danas sve više i više zajednička i globalno obavezujuća. Infrastrukturu globalne ekonomije čine znanje, nove ideje, fundamentalna istraživanja, informacije, mreže, propaganda, berze i berzanski kapital, te dominacija finansijskog tržišta i transnacionalnog finansijskog kapitala. Riječju, globalizam je novi duh i nova kultura koja svijet gleda iz budućnosti. Globalizam i “uređuje” svijet iz budućeg stanja i cilja. U globalnom društvu smiješne su “projekcije ka budućnosti” već su bitne projekcije “reflektora iz budućnosti”.117 Na novoj kulturnoj infrastrukturi globalizam može težiti i zajedničkoj “vladi”. Time se ekonomska i politička moć malih naroda i siromašnih država može suziti na internet komunikaciju vrha i ogromnog praznog prostora na čijem su dnu sitni ekonomski akcionari i građani. Dakle, globalizam je osjetljiv proces koji može dovesti društvo i civilizaciju do teško shvatljive ekonomsko-pravne i društvene asimetrije. S tim u vezi je drugo važno pitanje globalne demokratije. Demokratija je proizašla iz antimonarhističkih revolucija 17., 18. i 19. vijeka. Revolucijama se težilo da se državni ili bilo koji drugi viši autoritet prenese na nezavisnog građanina i da se pravno (ustavom) kodifikuje. To je početak formiranja demokratskih vlasti modernih država. Opet ovaj (građanin) trebalo bi da je osposobljen i sposoban da prihvati prenijeti “teret” slobode u odnosu na državu. Demokratija je najljudskije sredstvo i način prenosa tog “tereta”. (I tada je uloga elite u revolucionarnim gibanjima bila značajna.) 117
246
Veselin Vukotić „Brisel i identitet(i)“ Vijesti, 1. XII 2010. godine
Veselin Pavlićević Evropa kao i SAD ovaj društveno-politički proces ovladavanja individualnih i kolektivnih sloboda i njenog izmještanja sa države na građanina, izgrađuju u posljednjih nekoliko stotina godina. U tom “izgrađivanju” individualnih građanskih potencijala, SAD su se pokazale znatno uspješnijim od Evrope, ali i od ostatka svijeta. Mogući razlozi američkog “ubrzanja istorije” i formiranje njene globalne moći, jesu u njenom prihvatanju tadašnjih modernih evropskih duhovnih i drugih “infrastrukturnih” dostignuća (sloboda govora i rada, trojna kontrola vlasti, liberalna ekonomija.) Amerika je prva shvatila da čovjeka ne razvija samo priroda nego i sloboda. Evropa se donedavno - kao “stara dama” - nije mogla, smjela i znala osloboditi negativnih nasljeđa istorije i tradicionalizma i svoju veličinu i važnost prilagoditi modernom i nadolazećem. Međutim, naročito od kraja Drugog svjetskog rata i Evropa (EU) se izmijenila i globalizuje se. Jasno joj je da sve što se ne kreće, polako odumire i na kraju osuđeno je da umre, nestane. Važni francuski političar i zagovornik globalizma M. Atli odavno spominje potrebu formiranja “Evropske vlade”. To je moderni evropski odgovor na globalni pritisak i prilog izgradnji liberalnog, otvorenog društva otvornih pojedinaca.
3.
Klasičnu državu karakterisala je podijeljena, najčešće trojna vlast i međusobna demokratska kontrola te vlasti. U eri globalizma svaku državu može bitno karakterisati “podijeljena demokratija”, pa čak i njeno probličavanje. Države novih kulturnih identiteta možda će dijeliti demokratsku vlast sa globalnim organizacijama, akterima, pa čak i moćnim pojedincima (Dž. Soroš, B. Gejts, F. Lima, na primjer). Klasična podjela vlasti klasičnih država (od 18. do kraja 20. vijeka) išla je “po širini” moći gdje se teško znalo koja je moć “prva među jednakima”. U podijeljenoj ili izgubljenoj suverenosti, podijeljena 247
Đilas i Članci je i demokratska moć. Ona ide “po dubini” i logici hijerarhije moći. Širi globalizam može podrazumijevati čak i prerastanje demokratije u druge načine ispoljavanja i kontrolne pravce. U eri globalizma male države se, dakle, odriču određenih suverenih (klasičnih) demokratskih prava u interesu višeobličja novog ljudskog, grupnog ili državnog demokratskog i kulturnog identiteta. U nezaustavljivom procesu globalizacije svoje nacionalne posebnosti: kulturu, jezik, istoriju, nauku, sistem vrijednosti mogu očuvati samo kulturno i ekonomsko globalno povezani narodi prožimajućih, umreženih identiteta. Opasnost po globalizam je vrlo visoka od partijsko-birokratske političke strukture. Partijske strukture moći sebe ne vide “iz budućnosti” već samo iz prošlosti. Tamo su im politički glasovi i demokratska moć vladanja. To je jasno vidljivo i u Podgorici, Beogradu, Briselu, Vašingtonu, Moskvi. Stoga potenciraju demokratsku suverenost u državnim različitostima. Izgleda kao što je nekad “religija bila opijum za mase”, toliko je danas “vlast opijum za političare”. Dakle, otpori globalizmu su brojni tradicionalni, politički, klasni, finansijski, razvojni. U Crnoj Gori su tradicionalno naslijeđeni, ali i rašireni i “moderno” strukturirani na raznim nivoima moći odlučivanja, prvenstveno političke moći odlučivanja. Razvlastiti birokratiju nije prosto, naročito kad je ona neinventivna i neadaptabilna. (To je i kod EU “globalni” problem.) Globalizacijom se ekonomija i demokratske vrijednosti i duh opšte kulture dovode u drastično preispitivanje, ali i preusmjeravanje. Ekonomija i demokratija su globalizacijom postale mističane i spekulativne. Sve više liče na ogromni Kjubrikov energetski monolit (film “Odiseja 2001”) koji negdje postoji, luta i uređuje svijet po nekoj ili nečijoj volji i nepoznatoj logici, pravu i pravdi. Danas se sve češće govori o globalnoj hipokriziji demokratske države, po248
Veselin Pavlićević litike, morala, prava i društva u cjelini. (Aktuelna afera ”Vikiliks” to izgleda činjenično potvrđuje.) Od brzine razumijevanja i prihvatanja globalnih trendova zavisi i budućnost Crne Gore. Globalizam apriprno podrazumijeva visok stepen obrazovanja, čestu promjenu mišljenja i praktičnog ponašanja pojedinaca kao “globalnu ulaznicu” za budućnost. Van globalizma i njegovih tokova, smrt, naročito ekonomska, može biti takoreći promptna. Slično kao kad čovjeka iznenada potrefi infarkt. (Crnogorska elita je važna da na vrijeme spriječi naše društvo kolektivnog infarkta.) Podgorica, decembar 2010. godine
249
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Edvard F. Kenedi (1935-2009) Porodica Kenedi je važna, velika, gotovo vučna porodica u američkoj istoriji poslije Drugog svjetskog rata. I onda kada su bili na predsjedničkoj vlasti, ili sudskoj vlasti, ili onda kada su bili u senatorskoj diskreciji kao u slučaju Edvarda Kenedija Nedovoljno zapaženo u medijima i javnosti u Crnoj Gori propraćen je odlazak jednog od velikana američke i svjetske političke scene -Edvarda Kenedija. Za njega više nego za bilo koga „od Kenedijevih“ modernog doba bi se moglo reći da je bio „prvi među jednakima“.
Porodica Kenedi je važna, velika, gotovo vučna porodica u američkoj istoriji poslije Drugog svjetskog rata. I onda kada su bili na predsjedničkoj vlasti, ili sudskoj vlasti, ili onda kada su bili u senatorskoj diskreciji kao u slučaju Edvarda Kenedija. Ne slučajno Amerikanci kažu „držati korak sa Kenedijevima“ nastojeći da se ravnaju sa najboljima. U SAD je veoma teško steći ime, biti „brend“ i održati se u vrhu. Tamo je konkurencija u svakoj oblasti ljudske djelatnosti gigantska, gotovo zapanjujuća. Ali, takođe, konkurencija je i jedna od garancija američkog progresa, naročito fundamentalnog, naučnog. Samo najbolji i najvještiji uspijevaju kao što je bio Edvard Kenedi. Edvard Kenedi je bio orijentir u mnogim važnim i sudbonosnim momentima američke i svjetske istorije i onda kada se glasno zalagao, ali i onda kada je „glasno“ ćutao. O svemu i svakome imao je svoj stav. Rijetki su ljudi u politici koji su gotovo bez mrlje u svojoj biografiji. Edvard Kenedi je bio jedan od njih. Edvard Kenedi je uspio da održi američku vjeru u značaj slobode i moć slobodnih ličnosti u Americi, ali i van nje. Ovo drugo (sloboda van Amerike) je naročito značajno za Crnu Goru, jer se nadove251
Đilas i Članci zuje na jednu drugu veliku ličnost američke ranije istorije - Vudro Vilsona. Opštepoznato je da je američko društvo specifičnog obrazovanja i obrazovnog specijalističkog visokog nivoa. O komunističkoj Jugoslaviji – to mi je pokazalo studentsko iskustvo iz ‘70-tih godina - nijesu znali gotovo ništa. Sve do 90-tih godina tj. balkanskih sramnih ratova. To sam se uvjerio u bezbroj situacija. Najčešće su miješali Jugoslaviju sa Čehoslovačkom. Prosto, svijet izvan SAD-a za narod pa čak i dio njihove elite je gotovo nevažan, pa otud i nepoznat. Jedino što su tada znali o Jugoslaviji bilo je: Tito, Đilas i Dubrovnik.
I upravo ovog drugog (Milovana Đilasa) Edvard Kenedi je toliko cijenio da mu je lično uručio najveće američko odlikovanje za ljudska prava „Medalju slobode“ u Ruzveltovom hotelu u Njujorku 1969. godine. (Amerikanci obično nagrade šalju poštom.) Edvard Kenedi održao je svečani govor povodom dodjele najvećeg američkog mirovnog odlikovanja pred američkom kulturnom elitom, odajući počast „herojskom vođi i pobunjeniku... protiv tiranije“ kako je tada rekao. Tu prestižnu nagradu dobilo je još samo pet pojedinaca u svijetu i niko više: Vinston Čerčil, Vili Brant, Pablo Kazals, Volter Lipman i Žan Mone (francuski sociolog). Time je Edvard Kenedi formalno uveo u red velikih i čovjeka iz Crne Gore. To je veoma značajno danas za Crnu Goru i sve njene građane. Značajne svjetske ličnosti, kao što su bili Edvard F. Kenedi i Milovan N. Đilas, danas su mostovi i spone saradnje, prijateljstva i razumijevanja između naroda i država, a iznad svega međusobnih kultura i transfera vrijednosti. Saradnja sa SAD je od velike važnosti danas za Crnu Goru, posebno je važna ekonomska, mada i tu saradnju treba znati prihvatiti u Crnoj Gori. „Pobjeda“, septembar 2009. 252
Veselin Pavlićević
Mihajlo Mihailov (1934-2010) Sigurno je da je “u zapisu” duha Mihajla Mihailova bila borba za univezalnu pravdu i slobodu u društvu koje je bilo obilježeno komunističkim totalitarnim predznakom Četrdeset dana je prošlo od smrti slavnog jugoslovenskog disidenta Mihajla Mihailova. To je period, kako Crkva tvrdi, kad se duša pokojnika seli od mjesta do mjesta širom planete. Oprašta se od uspomena i prijatelja. Za to vrijeme kažu ne valja je uznemiravati. Možda je sve to tačno a možda i da nije, ali je sigurno da je “u zapisu” duha Mihajla Mihailova bila borba za univezalnu pravdu i slobodu u društvu koje je bilo obilježeno komunističkim totalitarnim predznakom. I to u vrijeme kad je “zapis” o potrebi za individualnom slobodom i društvenim različitostima bila strogo kažnjavana, smatrana suficitom, pa čak i štetnom. Tako je Crkva (Partija) tvrdila snagom svojih: akademskih, naučnih, moralnih, intelektualnih, propagandnih, a nadasve vojnih i policijskih “autoriteta”. Ipak, disidenti su ogromno mnogo doprinijeli kraju komunizma, jednopartizma i oficijelnog jednoumstva. I ne samo to. Disidenti su, a među njima i Mihajlo Mihailov, trajna civilizacijska vrijednost i moralni imperativ gdje god je ugrožena sloboda, demokratija i ljudska pravda: juče, danas ali i - sjutra. Oni su nešto više i značajnije od opozicije, prvenstveno političke. (Izraz “disident/ otpadnik” je star tek nekoliko stotina godina. Mudro je odabran i protenstantskog je korijena.) Obično u politički zapuštenom narodu – kakav je crnogorski, na primjer - takve veličine kao što je Mihajlo Mihailov ili Milovan Đilas ostanu nedovoljno zapažene, potiskivane, hapšene. Kad nestanu još brže se nastoji da se zaborave, jer bude nadu i opasnu 253
Đilas i Članci svijest u narodu o pobuni. Ali i opominju na zaboravljani moral paraplegičnoj intelektualnoj eliti. Crnogorska javnost je samo djelimično, pa i krivo upoznata sa veličinom Mihajla Mihailova. Slavni nobelovac Andrej Saharov predlagao je Mihailova za Nobelovu nagradu za mir, a engleski exsuveren mu je slao pismo podrške koje je pisao - svojeručno. Za ideale demokratije i pravne države Mihajlo Mihailov je oko sedam godina proveo u zatvoru. Potrefilo se da je robijao baš u vrijeme kada je u Beogradu 1977. godine održavana velika “Konferencija o bezbjednosti i saradnji u Evropi”, na kojoj su bili prisutni gotovo svi lideri Evrope. Titu nije bilo politički “zgodno” da veliki i slavni borac za slobodu čami u zatvoru za vrijeme održavanja Konferecije. Bio je pušten iz zatvora. Malom broju stranih novinara tada je Mihailov izjavio da je “bespravno osuđen ali i da je bespravno amnestiran s obzirom na tp da nije izdržao polovinu kazne, a to zakon u Jugoslaviji ne dozvoljava”. Vjerovatno je tim novinarima takva izjava izgledala glupa i neprirodna, ali Mihailovu je to bilo iskreno, duboko i istinsko. U ljestvici dnevno-radnih prioriteta, Mihailov je sebe stavljao “u fusnoti”. Gotovo je, kao svi iskreni disidenti, zaboravio na sebe. Oni koji su ga izbliza poznavali znaju da nije mario za zdravlje, neuredno se hranio, vrlo malo spavao, uvijek se lagano oblačio. Bio je odličan podvodni ribolovac i gimnastičar. Stoj na jednoj ruci – pričao mi je očevidac- pravio je lako u četrdesetoj godini. Gotovo da nije išao kod ljekara, izuzev sudnjeg dana. Lako se adaptirao na svaki uslov života od Moskve, Amerike do skromnog stančića na Obilića vencu u Beogradu. Mihailov je bio od rijetkih ljudi koji je posjedovao više energije nego što je čovjeku potrebno. Svoju energiju je nesebično i eruptivno rasipao bilo da je riječ o univerzitetskom predavanju ili običnom kućnom razgovoru. 254
Veselin Pavlićević Bio je zakleti protivnik svakog nacionalizma, isključivosti, knjiškog intelektualizma. Takođe, bio je veoma religiozan čovjek. Ali i ta njegova, gotovo mistična pravoslavna religioznost bila je protkana finoćom tolerancije prema svemu što je drugo i drukčije. Bio je odličan poznavalac religijske filozofije. Vjerovao je samo u moć riječi i u tome je djetinjački izgledao kao uobraženi megaloman. Radio je samo ono od čega nije imao lične koristi. Vlast bilo kojeg nivoa i borba za nju bila mu je toliko daleka, sitna i niska da je nije ni primjećivao. Sve što je postigao nekako je došlo do njega prirodno, pa čak i - robijanje. Vjerovao je u neku višu realnost možda i više nego što je trebalo. Rođen je u Pančevu 1934. godine u porodici ruskih emigranata. Školovao se u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu. Na univerzitetu u Zadru predavao je rusku književnost. Poslije boravka u SSSR-u 1965. godine napisao je slavni esej “Leto moskovsko” zbog kojeg je osuđen na tri i po godine zatvora. Kad niko nije smio da pisne Titu on se bavio i branio pisanjem. Drugi put je osuđen u Novom Sadu na sedam godina zatvora, ali je pomilovan 1977. godine. Potom je otišao u SAD gdje je predavao rusku književnost i filozofiju na univerzitetu Jejl. Sarađivao je sa najelitnijim svjetskim časopisima. Vratio se u Srbiju poslije zbacivanja režima Slobodana Miloševića 2001. godine. Napisao je više knjiga od kojih su poznate “Ruske teme” (1966), “Planetarna svest”(1967), “Naučne misli”(1979), “Povratak inkvizitora” i “Niče i ruski neoidealizam”. Dobio je 1978. godine nagradu Međunarodne lige za ljudska prava. Kad se u nedjelju 7. marta 2010. godine podvukla crta iza života koji se zvao Mihajlo Mihailov, ostao je spomenik-svetionik o vremenu koji je sam sebi Miša klesao. Ali ostavio za sobom spomenik i - svima nama. “Vijesti”, april 2010. godine 255
Đilas i Članci
Veselin Pavlićević
Savremeni disidenti Disidenti su dragocjeno istorijsko i kulturno iskustvo i nasleđe bez obzira je li riječ o prošlim ili budućim (mogućim) događajima koji sa sobom nosi svaki (su)mrak slobode. Disidenti su „pisali“ skrivenu stranu istorije Kad bi neka baba ustala iz groba, protrljala oči a potom pročitala tekstove objavljene u knjizi “Disidenti u suvremenoj povijesti”118, odmah bi joj bilo jasno da su (liberalni) disidenti u bivšoj Jugoslaviji bili „zlatni mulj“ koji je na vrijeme i precizno ukazivao na probleme i pravce izlaska iz YU-krize koje je ideologija i vlast društvu nametala od Drugog svjetskog rata naovamo. Interesovanje i naučno istraživanje za fenomen disidentstva u komunizmu, pa tako i u bivšoj Jugoslaviji, nije novo. Inicirano je iz internih ali i iz mnogo uticajnijih eksternih razloga. Spoljni razlozi se generišu stavom EU da sve post-socijalističke zemlje moraju prevrednovati svoju ideološku istoriju i afirmisati korijene „liberalizma“ kod sebe, ukoliko ih imaju. Prevrednovanje istorije je jedna od neophodnih vanekonomskih „ulaznica“ svake evropske države koja nije članica EU, za svoje članstvo u EU. Istovremeno to je i (re) afirmisanje temeljnih evropskih političkih vrijednosti buduće(ih) EU države(a) u pogledu prihvatanja jedinstvenog evropskog društvenog liberalnog imenitelja. Učesnici naučnog skupa su bili iz svih bivših Yu-republika, osim iz Crne Gore. Odsudstvo učesnika iz Crne Gore je bilo „razumljivo“ sobzirom na crnogorsko „prisutnost odsudstva“ u razvoju disidentske kulture otpora, pa čak i kritičke svijesti liberalne inteligencije. 118 Zbornik radova s međunarodnog naučnog skupa održanog 19.XI 2010. godine u prostorijama Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Knjiga ima 439 stranica.
257
Đilas i Članci Knjiga-istraživanje je trilerno interesantna prilozima o sakrivenoj, paralelnoj strani YU-istorije119 onako kako su je disidenti vidjeli, zašto su se borili i zalagali i čemu su se nadali. Knjiga na kraju krajeva ili na početku svejedno, raspravlja i ko je stekao pravo da nosi naziv disident120. Jedinačno i zbirno knjiga fokusira pažnju na osnovne funkcionalne, vremenske, teritorijalne, idejne, istorijske, individualne „koordinate“ i uticaje koje su igrale presudnu ulogu u razvoju kulture disidentstva i disidentske svijesti u Jugoslaviji. Pa ipak, disidentska kultura je vrlo rijetka i elitistička kultura otpora ali koja je politički nezaobilazna u gotovo svakoj sredini kojoj je aputirana individualna sloboda. (Ona nije bila masovna intelektualno-etička pojava i u mnogo liberalnijim sredinama nego što je bila Jugoslavija.) Disidenti su dragocjeno istorijsko i kulturno iskustvo i nasleđe bez obzira je li riječ o prošlim ili budućim (mogućim) događajima koji sa sobom nosi svaki (su)mrak slobode. Disidenti su „pisali“ skrivenu stranu istorije. „Pisanje“ je bilo često u formi intervjua, razgovora s disidentom. Disidentske ideje su se teško probijale do unutrašnjih „slušalaca“ pa i u Jugoslaviji. (Drukčije je bilo sa disidentima u SSSR-u i Istočnom bloku.) Prije svega zato što Zapad i njen državni i politički vrh, disidentima u Jugoslaviji je pružao daleko manju podršku nego oficijelnoj vlasti. Zapad je Tita s vremena na vrijeme i po potrebi tretirao kao „disidenta“ iz Sovjetskog bloka poslije 1948. godine. On im je bio primarno važan. (Svjestan svog položaja na „Zapadu“, Tito je to umješno koristio. Takođe i svoj položaj i ukorijenjenost na „Istoku“. To su njegove značajne eksterne političke vrijednosti i dostignuća kao i politika „trećeg, nesvrstanog puta“.) 119 Zbornik je uključio i vrijedni „vanjugoslovenski“ rad Marijane Stamove „Bugarsko disidentstvo u vrijeme komunističkog razdoblja. Historiografski pristup“. 120 Dissent (engl.) neslaganje s preovlađujućom, službenom politikom; dissideo (lat.) – ne slažem se. U modernu politiku „ušla“ je iz Protestantizma XVI vijeka.
258
Veselin Pavlićević Kao svaka ozbiljna studija i ova pojmovnom definisanju disidentstva posvećuje dužnu i nezaobilaznu naučnu pažnju. Pojmovni i metodološki „uglomjer“ je vrlo bitan121 da bi se jasno razgraničio „mozaik“ disidenata u Jugoslaviji i njihovo praktično djelovanje i uticaj. Kao disidente knjiga poimenice predstavlja i dijelom analizira njihovo djelovanje u Jugoslaviji od rodonačelnika Milovana Đilasa preko Mihaila Mihailova, Avda Huma, Vječeslava Holjevca, Vicka Krstulovića, Branka Ćopića, Franca Miklavčiča, Edvarda Kocbeka, Iva Politea, Berto Črnja, „praksisovce“, Dobrice Ćosića, Franja Tuđmana, da pomenemo same neke iz kolone disidenata. Međutim, kao i svaki sastav i disidenata ima raznih i različitih političkih i drugih uvjerenja i orjentacija. Za nas su najinteresantniji nacionalni i liberalni disidenti. Njihovo disidentsko „jedinstvo suprotnosti“ se provlači kroz knjigu kao nit koja je sudbinski uticala na rasplet Yu-drame prilikom sloma komunizma. Nacionalni disidenti kao negativni društveni junaci a liberalni disidenti kao pozitivni društveni junaci. (Mada i među njima ima nijansi i bitnih razlika i društvenog uticaja.) Nacionalni disidenti su bili „masovnija“ i češća društvena pojava. Liberalni disidenti su bili uska i rijetka društvena pojava. Nacionalni disidenti (Ćosić, Tuđman, Izitbegović i brojni drugi) i njihov uticaj na „svoju“ javnost je vjerovatno najgori disidentski usud koji je mogao da zadesi jednu višenacionalnu zajednicu kao što je bila Jugoslavija u prekretno vrijeme samosloma komunizma, zaključuje se iz knjige. Njihov duh je bio duh guslarske osjećajnosti koji se iskazao otpornim na gotovo sve savremene izazove. Čak šta više, nacionalni disidenti su savremenost i njegov duh smatrali apriornim zlom122. Nacionalni disidenti su lokalni, provincijski disidenti koji zatvaraju individualnu i društvenu perspektivu. Oni nijesu saglasni sa modernim vremenom, izazovima modernosti i 121 Mi se nećemo njime baviti 122 U odličnom pogovoru knjige „Reče mi jedan čoek“ nacionalni disident (Bećković) je zapazio da strana, nova, moderna riječ („perke“) koja je nekako zalutala duboko u tradicionalno društvo (Rovca-Crne Gora), ima aprioran odgovor rovačkog starca. Na pitanje mladića upućeno starcu što znači riječ „perke“, starac odgovara: „Perke? Perke mi je bogomi evo sam vas modar.“
259
Đilas i Članci onemogućavaju susretno razumijevanje sa svijetom i okruženjem. Faktički oni se opasno sukobljavaju sa svijetom i duhom nadolazećeg vremena. Njihova znanja su arogantna na drugo i drukčije. Njihovi nacionalni projekti nijesu oslobodilački već osvajački projekti. Nacionalni disidenti ignorišu realnost, posebno globalnu realnost a sve se uruši i završi avanturom i zaustavljanjem „svog“ naroda u praznom političkom prostoru, van savremenosti i magistralnog toka istorije. Duh nacionalnih disidenata nije se „odvojio“ od naroda i napravio neophodnu kritičko-vaspitnu distancu od naroda. Knjiga to na puno mjesta elaborira. Za tu grupu disidenata, narod je masa koja se „mijesi“ isključivo na jedan isti oprobani, tradicionalani način. To je duh udvaranja narodu koji je „uvijek u pravu“ pa otud ništa ne treba mijenjati ili ga pripremiti za buduće, nadolazeće promjene. Prošlost je -po njima- sve „kockice“ postavila na pravo mjesto. Dakle, nacionalni disidenti su mentalno blokirali i orjentisali narode ka mitovima prošlosti i namirenja istorijskih dugova: hiljadugodišnje naše, predkosovskih i kosovskih nacionalnih stresova, partizanskih i četničko-ustaških istorijskih dugova i bjelaško-zelenaških neraščišćenih računa. Ali i opasnih pjesničkih dubioza i projekcija vlastitih emocija i stresova pojedinaca zaostalih u svom razvoju, jasno je iz knjige. Zbirno, nacionalni disidenti pripremili su teren tj. duhovni prostor na kome su klice „vremena zla“ dobile širok i dubok zamah za buran razvoj, ubijanje i logičan nacionalni(e) rat(ove). Nacionalni disidenti su uglavnom bili „moralno-politički podobni“ članovi vladajuće kaste. (Doduše i liberalni disidenti.) Međutim, nacionalni disidenti su sasuli i skresali sve u brk voljenom Vođi – mrtvom. Ta mimikrija i iživljavanje na mrtvom vuku (Titu) nije hrabro pokajanje već obratno izraz duha kukavičluka i od260
Veselin Pavlićević sudstva ličnog morala. Vjerovatno da je dugotrajno odsudstvo individualnih sloboda i vladavine prava u unitarnim i „internacionalnim“ totalitarnim režimima kod nas, razorilo politički život i kodeks ličnih moralnih vrijednosti. U duhu nacionalnih disidenata se to najjasnije vidi. (Nacionalni disidenti su samo mijenjali „svoje gospodare a ne horizont“ kako je davno primijetio za dio ruskih disidenata J. Brodski.) Njihov najudaljeniji horizont je (uglavnom) Rusija. (Danas su dogurali čak i do Kine.) Upravo njihovo neprekidno „učenje“ i pretenzije za širenjem ka starim-novim istorijskim, etničkim, teritorijama i posjedovanje saobraćajnih raskrsnica i (pomorskih) luka i izlazak na „topla mora“, faktički je kompenzuja za nedostatak slobode. Nacionalni disidenti nikad nijesu „vidjeti“ da državne granice i njihovo širenje danas nije u geografiji i teritorijalnom širenju već u dubinskim (vertikalnim) kulturnim nivoima osvojenih i osvojene individualne i kolektivne pravne, ekonomske, političke i svake druge ljudske slobode. Nacionalni disidenti su i danas nažalost u neprekidnom i neprekinutom –diskrecionom- sukobu sa bližim i daljim teritorijalnim okruženjem i duhom novog vremena. (To je sigurna garancija da nijesu u stanju preporučiti ili napraviti modernu državu i vezu sa savremenim svijetom.) Njima je „svoj“ narod istorijski materijal koji se neprekidno gura na marginu fikcije i realnosti. Naročito su bile katastrofalne poslednje decenije 20-tog vijeka. Za razliku od nacionalnih disidenata, liberalni disidenti u Jugoslaviji otvorili su na vrijeme mnoge problema tadašnje Jugoslavije. Nažalost, vlast ih nije „čula“ ili nije htjela čuti. Knjiga predstavlja i analizira njihove ideje i idividualne ili grupne političke akcije. Takvi su prilozi u knjizi o liberalnim (lojalnim) disidentima Avda Huma, Vicka Krstulovića, Franca Miklavčiča, Joža Pučnika, Branka Ćopića i brojnih drugih, te prikaza političkog rada raznih nedeljnih opozicionih listova i „samizdata“. Takođe, knjiga predstavlja i „nelojalne“ liberalne disidente Mihajlova i Đilasa. 261
Đilas i Članci Jedinačno i zbirno liberalni disidenti su prije svega okrenuti društvenim realnostima. Svjesni su da su bezumlja, koja je vladajuća ideologija ostavila na našim prostorima, brojna i duboka i samo se sa strpljenjem, tolerancijom, kompromisom, vladavinom prava, razvojem demokratije mogu prevazići i nadvladati. Njihovo pojavljivanje u javnosti, još početkom ‘50-tih i ‘60-tih godina, je bio samo jasan znak da su pojedinci preživjeli Lenjinov koncept razvoja socijalizma i duhovnu postoš koju je taj koncept zasobom ostavio.
Ideje libaralnih disidenata su reformskog i evolutivnog karaktera, saznajemo iz knjige, i u duhu su sa modernim vremenom. Oni nijesu društveni inovatori kojima je zamorče narod(i). Naprotiv. Njihova ideje i zalaganja su najčešće uspješne kopije već dostignutih i izvodljivih standarda društveno-ekonomskog i pravnog organizovanja demokratske države, kulturnog razumijevanja i spajanja sa svijetom. Posebno sa inovativnim, Zapadnim (demokratskim) svijetom. Njihova društvena odgovornost i hrabro suprotstavljanju politici „netalasanja“ je njihov individualni čin i lični moral. Oni su na neki način bili pioniri izgradnje civilizovanog društva u nas. Liberalni disidenti su nacionalnom(im) pitanju(ima) posvetili dužnu i nazaobilaznu pažnju, saznajemo iz knjige. Demokratiju i vladavinu prava su prihvatili kao preduslov rešenje svakog pa i nacionalnog pitanja. Navedimo liberalnog disidenta Mihajlo Mihajlova koji (fokusirano) izražava poglede liberalnog disidentstva u cilju rešavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji kao dugoročni proces. On je smatrao „da bi rešenje (nacionalnog pitanja – V.P.) moglo biti nađeno u jednom demokratskom konceptu, koji bi išao iznad i preko interesa narodnosti, pod uslovom da Srbi demokratski poredak stave iznad jedinstvene države a Hrvati iznad nacionalne države.“123 (podvukao V.P.) Takođe, s druge, važne „hrvatske strane“ početkom ‘80-tih godina su slični politički pogledi. Marko 123 �������������������������������������������������������������������������� „Disidentstvo u suvremenoj povijesti“, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2010. godine, str.279
262
Veselin Pavlićević Veselica je smatrao „....da bi nacije mogle biti slobodne.....(potrebno je - V.P.) da Federacija postane mjesto njihovog dogovaranja i pregovora, i da bi na taj način Jugoslavija mogla postati produktivan okvir za ostvarenje nekih njihovih interesa, mora se ukinuti jednopartijski unitaristički monopol Saveza komunista Jugoslavije i njihovih upravljačkih i izvršnih mehanizama, mora se isključiti prisudstvo policije, tužilaštva i sudova iz političkog života, treba otvoriti proces stvaranja javnog mjenja, koje sada ne postoji, i u kojem slobodan, a ne cenzurisan tisak mora dobiti svoju pravu ulogu u stvaranju pluralističke demokracije.“124 U knjizi je posebna pažnja posvećena Milovanu Đilasu, „praksisovcima“ i vjerskim organizacijama. Pažnju ćemo posvetiti samo Milovanu Đilasu. Tekst Danijela Ivina „Disidenti i hrvatske povijesne poluistine“ obrađuje temu fabrikovanja (partijskih) poluistina, s jedne strane, i (činjenične) istine, s suprotne strane u slučaju Milovana Đilasa „glede“ knjige-memoara Dušana Bilandžića „Povijest izbliza“. Tekst je poučan jer objašnjava liniju unutrašnjeg mehanizma plasiranja „poluistine“ od proizvođača do potrošača. Dakle, nije riječ samo o upotrebi laži u mamoaristici, niti o zaobilaženju istine i činjenica u istoriji i slično, već o opasnom pristupu koji se zove plasiranje „memoarske poluistine“. Nije daleko od istine da je u politici „dozvoljeno sve“ ali u nauci, pa i kad su memoari u pitanju kao istorijski izvor, nije. Naročito kad memoari dolaze od visokog i uticajnoj partijskog funkcionera kakav je Bilandžić jedno vrijeme bio u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dakle, poluistine su najopasne kad dolaze iz „naučnog“ vrha, autoriteta koji je uz partijsku vlast ili direktno iz vlasti a ima (ne) skrivenu ambiciju slavoljublja. Milovanu Đilasu se kao liberalnom disidentu u kritici i osudi prilazilo na razne načine pa čak i memoarskom poluistinom. To nam 124
Isto, str 283-284
263
Đilas i Članci otkriva suptilna analiza Danijela Ivina. Sve je išlo uz obavezni (ne)partijski propagandni i javni pritisak. Za poluistinu je bitno određenje smjera poluistine i njenog cilja. U jednom smjeru, od plasirane poluistine do stvaranja lažne legende kao cilja je veoma kratak korak. Ove poluistine-laži dolaze od neprijatelja i najčešće se koriste u ratu. (To je Milovan Đilas osjetio na svojoj koži najviše u Crnoj Gori za vrijema Drugog svjetskog rata.) U drugom smjeru, poluistine se mogu jednosmjerno razvijati ali u više koraka i dužih vremenskih etapa. Ove poluistine se plasiraju u miru. Taj smjer poluistine je osnova javnom i ciljnom blaćenju pojedinca, zatim osudi, hapšenju, suđenju, zatvorom koje se zna završiti i ubistvom kao ciljem. (To su „bratski“ osjetili Đilas i Trocki125 na primjer.) Stoga su poluistine fizički veoma opasne za pojedinca. Čak su opasnije od direktnih laži. (Laž je suviše gromadna, očigledna, teško vjerovatna i „lako“ oboriva.) Tradicionalne laži su jedinačne i nepolitičke. Poluistine su totalne i političke. Od poluistine se veoma teško odbraniti. One su suptilne, mudro organizovane, parcijalne, provincijske laži koje su na granici „mogućeg i vjerovatnog“. Njih je lako individualno „progutati“ i masi nametnuti. Na poluistinu pojedinac se mentalno lakše navikne i poluistinu gotovo „nečujno“ prihvati. Poluistinom se dolazi do krajnje tačke laganja, poslije koje je često zalaganje za dalju laž veoma teško pa čak i kontraproduktivno. Danijel Ivin navodi više primjera poluistina o Milovanu Đilasu iz mamoara Dušana Bilandžića („Povijest izbliza“ – Zagreb 2003.) od kojih ćemo ukratko predstaviti samo dvije. Prva poluistina Dušana Bilandžića predstavlja Đilasa kao glavnog dogmatskog staljinistu dok se druga „konkretna“ poluistina odnosi na Đilasovo „ zagovaranje udara na seljaštvo“ 1948 godine. Činjenica je da je Milovan Đilas u svom čuvenom članku o Staljinu pisao kako će zbog Staljina „ptice početi svim ljudima da pjevaju, sunce toplije grijati, cvijeće da im miriše, naučnici da tonu u 125
264
Ovaj drugi je (nažalost) bio ubijen daleko od Staljina - krampom.
Veselin Pavlićević tihu neizrecivu ljepotu biblioteka i instituta....slušajući Staljina, slušam neku staru a opet mladu, starostavnu a opet novu-knjigu vječno žive mudrosti, u kojoj se nalazi procijeđeno iskustvo čitave ljudske istorije“. Pomenuti članak Đilas je pisao 21. decembra 1944. godine u partijskom listu „Borba“. Tada su takoreći svi u Vrhovnom štabu i u vrhovima nižih partijskih organizacija bili „staljinisti“126. Takvi su komunisti „morali“ biti u raznim crvenim nijansama. Sa vjerom u Staljina pa donekle i u Ruse i SSSR, Jugoslovenski komunisti su sami pobijedili fašizam i Hitlera. Međutim, revolucionarne zanesenosti i romantizma Đilas se odmah poslije rata počeo oslobađati i napisao više antidogmatskih i proliberalnih članaka. (Čak je sumlja u „savršeno društvo“ bila znatno ranije načeta, na Sutjesci, prilikom pogibije Save Kovačevića.) Poslije rata postepeno se počeo oslobađati staljinističkih i revolucionarnih ciljeva i vizija . Imao je vidnog udjela 1948. godine u otporu Staljinu, pisao proliberalne „Borbine članke“ 1953/54. godine i nešto ranije antidogmatske članke u 1950. i 1952. godini, pisao članke u nezavisnom partijskom mjesečniku „Nova misao“, pokušao reformisati Partiju na VI Kongresu KPJ, postao liberalni disident, kasnije napisao kultne i otvorene knjige „Razgovori sa Staljinom“, „Druženje sa Titom“ itd. To je cijela istina. Međutim, za poluistinu sve to nije važno navodi Danijel Ivin. Za poluistinu je važno, i ona jeste to što jeste, što polazi sa parcijalnog nivoa (činjenične) tačnosti. Na takvoj polu-osnovi tj. poluistini Bilandžić gradi „istinu“ a ta je da je Vladimir Bakarić - nasuprot Milovanu Đilasu koji je na II Kongresu KPH 1948. godine „zagovarao udar na seljaštvo“ - bio protiv takve politike. Ipak Vladimir Bakarić je početkom 1949. godine, navodi Bilandžić, morao prihvatiti kurs kolektivizacije na selu iz partijske discipline ili tzv. demokratskog centralizma. Utisak je, dakle iz ugla poluistine, da se Đilasovom dogmatskom pristupu kolektivizacije sela, usprotivio jedino Bakarić. Bilandžić 126 Staljinistički duh u partiji se gradio i prije Drugog svjetskog rata. (Poznat je partijsko-ideološki i književni sukob “na ljevici”.)
265
Đilas i Članci ne navodi nijedno drugo ime iz CK (na prmjer Karedeljevo) da je neko drugi zagovarao kolektiviztaciju u poljoprivredi. Tako ostaje implicite zaključiti (to je poluistina) da je samo Đilas zagovarao udar na seljaštvo i poštenu inteligenciju i niko više. Cjelina istine je sasvim drugačija, navodi Ivin. (Istina je uvijek u cjelini.) Bakarićev referat na II kongresu KPH od 26. januara 1949. godine iz kojeg Bilandžić parcijalnim citatima istrže istorijsku poluistinu (neistinu), uvod je za poznati Karedeljev referat o potrebi kolektivizacije sela. Referat Edvarda Kardelja iznijet je na II plenumu CK KPJ od 30. januara 1949.godine. Time u Jugoslaviji počinje najdogmatskoji i najrigorozniji staljinistički period vladanja. Politika nasilja na selu ali i u gradu, dobija ponegdje čak i krvavu formu otpora. Stoga Boris Kidrič i Milovan Đilas referatima na III plenumu CK KPJ od 29. i 30. decembra 1949. godine zaustavljaju ovu politiku dokazivanja vjernosti staljinizmu i daju uputstva za osnivanje prvih Radničkih savjeta čime zapravo počinje proces destaljinizacije u nas a -po mišljenju autora Ivina- i proces disidentstva u Jugoslaviji. Đilas je u tom liberalnom referatu iznio da „ napredni ljudi naše zemlje osjećeju kao da je prskao neki led koji im je bio, a da to ne znaju, oklopio um... Nište nije besmislenije i za socijalizam opasnije nego sputavanje inicijative, primjenu gotovih birokratskih kalupa i administrativnih mjera u oblasti ljudskog mišljenja....Mi treba da vaspitavamo slobodne, socijalističke ljude, ljude koji smjelo i odvažno misle i rade, koji su široki i raznovrsni u shvatanjima, a ne ljude čiji će umovi biti podšišani na isti način“. Sve navedeno, kako zaključuje autor Ivin, upućuje na početnu tvrdnju da je poluistina i naknadna revizija pogubnija od neistine. Poluistina neupućenog odvodi u neslučajna, pogrešna sagledavanja i zaključivanja. Uz to bi dodali, da je nekima poluistina pa čak i memoarska, bila garancija ličnog partijskog uspjeha i uspona. „Disidentstvo u suvremenoj povijesti“ je važna knjiga pionirskog 266
Veselin Pavlićević i početnog analitičkog tumačenja disidentstva u nas. Složili bi se sa konstatacijom Slavoja Žižeka koji navodi da „fenomen disidentstva“ nije samo pojava duboko ukorijenjena u socijalistički ideološki okvir već je disidentstvo „pravi duhovni rezultat Realnog socijalizma“127. Podgorica, 2011. godine
127 Slavoj Žižek, komunistički manifest s predgovorom Slavoja Žižeka: bauk još uvijek kruži, Arkzin, Zagreb 1998, str. 65
267
Veselin Pavlićević ĐILAS I ČLANCI Lektor: Božidar Jaredić Dizajn i kompjuterska priprema: Aleksandar Koprivica Štampa: HKS - Spektar, Podgorica Izdavač: Tiraž:
View more...
Comments
