Desmond Kelly - Zlatna Planina (Western)

November 9, 2017 | Author: zelezni07 | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

Pisani roman......

Description

1

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Desmond Kelly

ZLATNA PLANINA Zagreb WESTERN ROMAN I Stado stoke polagano se kretalo prema vodi. Činilo se kao da životinje vuku za sobom neki teški teret. Sagnule su svoje čvrste, uglate glave i počele piti. Životinje u prednjim redovima uglibile su duboko u pijesak, pa se rijeka ubrzo zamutila i poprimila žudkastu boju. Čovjek u gustom grmlju uspravio se. Ved se bio ukočio, jer je satima nepomično čekao. Tiho je opsovao, obrisao znoj s lica i navukao šešir dublje na čelo. Zatim je zgrabio pušku i teškim koracima beznadno i ovaj put napustio skrovište. Umorno je pogledao zaravan pred sobom, kad iznenada primijeti neku sjenu. Sjena je bila uska poput crte i brza kao munja. Isticala se u sumraku, kredudi se spretno i gotovo nečujno, kao da ne dotiče tlo. Čovjek se ukočio. Vjetar mu je gladio čelo, pokredudi lagano uvojak prosijede kose isturen ispod šešira. Podigao je pušku. Sjena je jurnula na stado kraj vode. Bio je to vuk, snažan i velik. Vuk samotnjak! Došao je u suprotnom smjeru vjetru. Goveda ga nisu nanjušila. Čovjek je ispalio dva metka. Zvuk pucnjave širio se preko zaravni sve do brda u daljini, odjeknuvši o strme kamene stijene. Plameni jezici presjekli su dva puta sumrak poput oštrice noža. Vuk je bio pogođen, prebacio se u skoku, bolno zaurlao i pao. Kotrljao se po travi i pokušavao se usprotiviti. Njegove su oči sjale poput rubina. Krv mu je liptala iz rana i probijala kroz krzno. Zajedno s krvlju nestajao je i život vuka. Njegovi udovi su se grčili, nije mogao dalje i čupava glava klonula je na stranu. Goveda, uplašena pucnjavom pobjegla su niz rijeku. Čulo se njihovo mukanje. Grleno mukanje. Upravo se mjesec pomolio na nebu i srebrna svjetlost obasjala je čitav kraj. Čovjek se lagano približio i sagnuo nad tijelom životinje. Čovjek je napeo pušku. Vuk se trgnuo, kao da je znao što de se dogoditi. Zastenjao je, ali u njegovim očima nije bilo straha, ved samo boli. Pogled čovjeka bio je hladan. - Jesam li te konačno uhvatio, prokleta ubojico! - šapnuo je zadovoljno. - Sada ležiš preda mnom i nedeš se više maknuti. A to je dobro. Opalio je, a glava životinje za trenutak je zasjala u plamenom obruču. Tada su se udovi opustili. Vuk je bio mrtav. Čovjek je nijemo

1

2

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

podigao pušku i ponovno je pažljivo napunio. Sagnuo se i uhvatio vuka za šiju. Ali vuk je bio pretežak da bi ga nosio. Ispustio je životinju i velikim koracima krenuo preko travnate prerije prema rijeci. Nije čuo topot konja, jer je tlo bilo meko, a trava je prigušila svaki zvuk. I tako se usamljeni jahač iznenada pojavio pred njim iz mraka. Ugledavši ga pred sobom prestrašio se u prvi čas. Zastao je, a zatim podigne pušku. Jahač zaustavi konja i ugledavši oružje, mahne. Ipak je čovjek s puškom ostao pun nepovjerenja. - Čuo sam pucnjeve! - rekao je jahač. Glas mu je bio dubok. - Vuk! - odgovori drugi, a pogledom je nastojao probiti mrak To mu je samo donekle uspjelo. Govorio je polagano: - Vuk ubojica! Rastrgao mi je deset goveda. Prokleta životinja! Takva životinja može upropastiti čovjeka. Za mene je svako pojedino govedo važno. Jahač je kimnuo. - Zovem se John Billings! Stranac sam! Tražio sam sklonište za nod. Htio sam se smjestiti negdje kraj rijeke. Ova je zemlja prostrana ali i pusta. Rijetko se sretne čovjeka. - Moje je ime Gibson, Ron Gibson! Posjedujem farmu kraj rijeke. - Malo je oklijevao, a zatim je lagano nastavio: - Ako, ako želite, možete dodi na večeru. - To bi bilo predivno, gospodine Gibson! - Jahač se nagnuo naprijed. - Danas još ništa nisam jeo osim komada mesa prerijskog zeca što sam ga prije tri dana ustrijelio. - Mi baš nemamo puno, ali nešto demo sigurni nadi! Moj konj stoji među grmljem uz rijeku! - reče stočar i ponovno krene prema konju. Okrenuo je s povjerenjem jahaču leđa. Pušku je sada držao nehajno u desnoj ruci. Šutedi se probijao kroz travu koja mu je dosezala gotovo do bokova. Nakon nekoliko trenutaka izvukao je svog konja iz skrovišta i zajahao. Krenuo je prema Billingsu. - Moram podi po vuka - rekao je. - Krzno se uvijek može upotrijebiti, a za uši du dobiti nagradu. Stranac je krenuo za njim. Gibson je sjahao kraj uginule životinje. Konji su se uplašili i povukli se nekoliko koraka. Uzbudio ih je miris krvi i prodorni smrad što se širio oko vuka. Ron Gibson podigao je životinju i pričekao dok mu je Billings uhvatio konja uz uzde. Tada je farmer bacio vuka preko konjskih leđa. Konj je plaho zarzao. Farmer ga je uzjahao i uhvativši čvrsto uzde, prisilio konja da se smiri.

2

3

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

- Možemo krenuti! - rekao je strancu. Za pola sata demo stidi. Moja me žena sigurno ved nestrpljivo čeka. Ved dva tjedna progonim tog vuka. Dan za danom ležao sam u zasjedi kraj stada. Što mislite koliko je poslova zbog toga zaostalo. Takva farma ne živi sama od sebe. Čovjek mora raditi od jutra do sutra. Ponekad ni za kakvu drugu nagradu, osim znoja na svom čelu. Sretan sam što je taj vrag konačno dolijao! Jahač je šutedi kimnuo. Nod je obavila dvojicu muškaraca poput ogrtača. Još se do sada nisu dobro vidjeli. Mrak je bio gust. Njihova su lica nalikovala svijetlim mrljama. Vjetar s brda bio je blag. Strmi vrhovi Rocky Mountainsa ocrtavali su se na nodno nebu, kao da se uzdižu iznad zamračenog svijeta i spuštaju strmo sve do pakla. Na jugu nazirali su se Scapegoat Mountains. Jahači su krenuli prema njima. Nisu govorili. Bili su umorni. Ron Gibson razmišljao je o poslu koji ga je čekao. Morao je puno toga nadoknaditi. Ali i taj je vuk bio važan. Možda bi bio rastrgao još desetak goveda da ga nije uhvatio. A to je bio imetak za Rona Gibsona. Na tren trgnuo se iz tih misli i sjetio se stranca, koji je jahao uz njega, pitajudi se je li pametno što ga je poveo sa sobom. Taj je kraj bio prostran i pust. U podnožju brda nalazilo se tek dvadesetak farmi i to je bilo sve. Ležale su razasute, okružene brdima, daljinom i osamom. Ovdje je svaki stranac značio neku promjenu i novosti, koje su dolazile s one strane brda. Ali sada je to bio samo jedan čovjek. Ron Gibson odbacio je zle misli i bojazan. Jahači su stigli do uskog puteljka kojeg su sada slijedili. Nešto kasnije ugledali su pred sobom zdanje farme. Rijeka je tekla posve blizu. Uski kanal za navodnjavanje pružao se kroz polje kukuruza. Jahači stigoše do dvorišta. Tamo su sjahali i istog časa začuli ženski glas iz kude: - Niti koraka dalje! Farmer je pogledao stranca, primijetivši: - To je moja žena! - zatim je viknuo: - To sam ja, Josie! Sa mnom je jedan stranac. Ostat de na večeri. Konačno sam uhvatio vuka! Nekoliko je trenutaka zavladala tišina. Tada se ponovno začuo glas: - U redu, Ron! Vrata su se otvorila i sjaj svjetla pao je na dvorište. U svjetlu se ocrtavalo lik mršave žene. Imala je oštre crte lica, a ruke su joj bile tamne i izrađene. Spustila je pušku. - Jelo je pripremljeno. Ostavila sam ga na toplom. Skuhat du i kavu. Dobro je, Ron, što si uhvatio tog prokletog vuka. Farmer je šutedi kimnuo. Žena je ponovno nestala u kudi, ostavivši otvorena vrata. Muškarci su odveli konje u staju i krenuli prema kudi. Farmer Ron Gibson bio je snažan, visok čovjek. Lice mu je bilo koščato i uglato. Bilo je to dobro, iskreno lice s plemenitim očima.

3

4

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Njegova je kosa bila sijeda, siva poput stijena Rocky Mountainsa, a oči svijetle poput rijeke. Djelovao je čvrsto i mirno. Za njim je stupio u sobu John Billings, skinuvši pred ženom šešir. I on je bio snažan i opaljen suncem na desnom je boku nosio kolt 44. Oba su muškarca sjela za grubi drveni stol. Žena im je donijela vrč mirisave, vrude kave. Zatim je stavila pred njih tanjure. Jelo još nije bilo dovoljno toplo. Čulo se pucketanje vatre u štednjaku, čija se ploča crveno žarila. - Dolazim s juga! - progovorio je John Billings. - Ja sam lovac na krzna. No to se doskora više nede isplatiti. Ima sve manje divljači. Ogledao sam se u brdima. Mislim morat du krenuti u Kanadu. Tamo se još može živjeti od lova. Da, ovdje je zaista sve manje divljači - rekao je Gibson. - A i najbliži grad je prilično daleko. Konačno, potreban vam je netko tko de od vas otkupiti krzna. Stranac je kimnuo. Žena je donijela jelo. Sve je počelo mirisati po pečenoj šunki. I kruh je bio svjež. Poslije jela popili su kavu, a onda je Ron Gibson ustao. Pošao je do prozora,otvorio ga i pažljivo napunio lulu koju je sam izradio iz klipa kukuruza. - Vi ste lovac na krzna.. - pitao je. - Kako se ved dugo bavite time? Od kraja rata. Prvo sam lovio bizone, a zatim sam prešao na krzno. - Ja sam farmer otkad pamtim. - Gibson je ponovno sjeo. - Prvo što sam ugledao, kad sam se rodio, bio je plug. On je stajao u spavaonici mojih roditelja. Naime, koliba je imala samo jednu prostoriju. Nije postojalo ni spremište za alat. Sjedokosi farmer je ozbiljno kimnuo i pogledao ženu kako pripravlja vodu za pranje posuđa. Stranac je počeo motati cigaretu. - U pola Montane može se nadi zlato - primijetio je Billings. - Ima li zlata i ovdje u okolini? -Pitao je to kao da nije zainteresiran, ali pogled njegovih malih očiju bio je prodoran. - Zlato... farmer se tiho nasmije. Izvadio je lulu iz usta i zakašljao. - Kako ste se toga sjetili? Zar tako izgledamo? - nasmiješio se. - Kada bi ovdje bilo zlata, pa makar i u najmanjim količinama, naša bi farma drugačije izgledala, gospodine Billings! Tada ovdje ne bi stajala drvena koliba, a u stajama nalazilo bi se nekoliko stotina krava i svinja. Ovako.. - umorno je slegnuo ramenima. - Zlato.. još se uvijek smijao. - Zlato je Bog stvorio za druge, a ne za nas uboge farmere. Nama zlato ne pada u krilo. Jedino zlato što ga mi posjedujemo je kukuruz kada sunce baca svoje sjajne zrake po klipovima. Ali kukuruz ne donosi puno. Ako mislite da biste se ovdje mogli obogatiti kao kopač zlata, izbijte si to iz glave. Izgladnjeli biste između užarenih stijena. Stranac je, kimnuo i nije dalje govorio o tome. No na njegovom se licu mogao nazrijeti lagani smiješak. Farmer ga nije primijetio, a niti njegova žena. Nisu znali što je stranac našao u Scapegoat

4

5

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Mountains i što nosi sa sobom u torbi pričvršdenoj za sedlo. Nisu znali ni to da je na padinama brda i u rijeci našao crveni pijesak. Znali su jedino da je strancu ime John Billings i da je lovac na krzna, jer se sam tako predstavio. Kada je Billings na stol položio nekoliko centi, kako bi platio večeru, Ron Gibson je odbio. Novac mu je bio potreban, ali nije htio naplatiti gostoprimstvo. - Možete spavati u staji, gospodine Billings, ako to želite. Tamo je toplo i suho. Nažalost, kod nas u kudi nema druge prostorije osim ove. - Vrlo sam vam zahvalan! - rekavši to Billings je spustio pogled. Nakon nekoliko trenutaka šutnje ustao je, primakao stolac k stolu i poželio laku nod. Zatim je izašao iz kude i krenuo prema staji. Grubi pijesak škripao je pod njegovim čizmama. Ron Gibson zatvorio je vrata za njim i pažljivo ih zaključao. Dvoje ukudana je ubrzo zatim ugasilo svjetlo. Čekao ih je sutradan težak posao. II Farma je ležala u tami kraj rijeke. Nod je prolazila. Ova, kao i sve druge. Slijededeg jutra u osvit zore stranac je odjahao. Nestao je preko rijeka i iza brda na jugu. Kada je žarko prijepodnevno sunce pripeklo, farmer je ved bio na svom polju i kopao novi kanal za navodnjavanje. Žena je imala dosta posla oko kude. Više nisu mislili na onog stranca. Posao im to nije dopuštao. Oko podneva prolazio je jedan od susjeda. Zadržao se oko pola sata, pričajudi kako de za pola godine opet otjerati krdo goveda u Helenu. Htio je saznati koliko goveda Gibson misli otpremiti. Promatrao je zadovoljno krzno vuka koje se sušilo na suncu. Zatim se popeo u kola i krenuo prema sjeveru. Kada se Ron Gibson vratio s preznojenom odjedom, bolnih mišida i tetiva, ved se spustila večer. Odložio je alat u spremište, pa je zatim zadovoljno pogledao prema rijeci. Tihi večernji vjetar tjerao je nebom oblačide. Ron Gibson mislio je na to kako de za tjedan dana dovršiti kanal za navodnjavanje. Nije htio saditi samo kukuruz. Želio je zasijati žito i posaditi krumpir. Kada ga je žena pozvala u kudu, zamišljeno se okrenuo i umornim korakom uputio preko dvorišta. Nijemo je promatrao Scapegoat Mountains. U daljini dizale su se ogromne stijene prema nebu. Vidio je gustu, tamnu šumu na brdima i iznenada se sjetio kako ga je stranac pitao za zlato. Nasmiješio se i prignuo glavu. Ponovno je zaboravio na njega. Ušao je u kudu i ugledao vrč vrude kave na upravo oribanom stolu. Sve je mirisalo po svježe ispečenom kruhu. Zlatnosmeđi kruhovi ležali su poredani po polici uza

5

6

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

zid. Josie Gibson uzela je jedan i prerezala ga. Snažan miris proširio se po sobi. Gibson je sjedio i nasmiješio se svojoj ženi. Prolazili su dani i tjedni. Bili su topli i ispunjeni teškim radom. Ali tako je to uvijek bilo za Rona Gibsona i njegovu ženu. Cijelog svog života nisu ništa drugo poznavali. Zato se i nisu bunili. A to je bilo više nego što su mnogi drugi mogli redi za sebe. Sunce je izlazilo iznad brda poput rasplamsale vatre kako bi ispunilo dan svojim žarkim sjajem i toplinom. A zajedno sa suncem stigla je u dolinu i karavana s istoka. Bila je tako duga da joj se kraj nije vidio. Bilo je tu svih mogudih kola: starih, novih, onih s krovom od platna i teretnih na koje su natovarili dijelove strojeva. Ta su kola predvodila karavanu. Iza njih stizala su kola farmera. A sva su bila pretrpana. Stotine jahača jahalo je uz njih s puškama u rukama. Lica su im bila mršava, tvrda i neobrijana. Vodili su sa sobom i žene i djecu, jednako tako mršave i izgladnjele. Odjeda im je bila izlizana, kao i ona u muškaraca. Buka kola, škripa osovina, koturanje kotača, zveket lanaca i udaranje bezbroj konjskih kopita, nagovještavali su dolazak karavane. Kao da se zemlja tresla kada je karavana poput bujice preplavila taj kraj. Široki, snažni kotači gazili su visoku, svježu travu, koturajudi se nezadrživo naprijed. Oblaci prašine potamnili su nebo. Zrak nad rijekom podrhtavao je od vrudine. Karavana je stigla do North Fork Suna i zastala kraj obale. Nekolicina muškaraca se odvojila, jašudi uz rijeku. Otjerali su konje u vodu i stali dovikivati upute prvim kolima. Čulo se bezbroj glasova. Žene su kreštale, djeca plakala, a muškarci nestrpljivo psovali. Konji su rzali i uzbuđeno udarali kopitima. Prijepodnevno sunčevo svjetlo rasprostiralo se po vrhovima Rocky Mountains. Vrhunci stijena kao da su probijali nebo. Činili su se posve blizu. Ali od North Fork Suna do njih bilo je još mnogo milja. Uzvici muškaraca uz rijeku bili su glasniji od svake druge buke karavane. Bičevi su udarali i rezali kroz zrak. Činilo se kao da rijeka brže teče i glasnije žubori. Prva su kola krenula u nju. Dno rijeke bilo je kamenito i teška kola nisu potonula u mulj. Voda se zamutila i obavila noge konja i visoke kotače kola. – Naprijed,naprijed! Vucite, proklete životinje, vucite! - vikali su kočijaši. Jahači su tjerali svoje životinje kroz vodu i hvatali se za zaprege konja koji su vukli kola. Prva kola slijedila su druga. Karavana, koja je neko vrijeme bila zastala, pokrenula se, potaknuta udarcima biča i vikom kočijaša. Kola za kolima stizala su do rijeke, uranjala u nju, te runila dno. Rijeka je postajala sve mutnija, a kroz nju su se probijali jahači i kola. Izgazili su obalu nebrojenim kopitima i smrvili

6

7

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

kamenje teškim kotačima. Karavana je prešla rijeku i nastavila put ravnicom što se prostirala sve do brda. Nitko je nije zadržao. Ron Gibson je izašao iz svoje kude i pogledao na istok prema rijeci. Na tren srce mu je stalo. Kola su počela plesati pred njegovim očima. Bilo ih je toliko da je mislio da sanja. Ali kola su zaista bila ovdje i kretala se prema visokim brdima. Kraj njih je jahalo mnogo ljudi. Strah Rona Gibsona trajao je samo nekoliko trenutaka. Tada se u njemu rodio bijes, a krv je udarala divlje u njegovim sljepoočnicama. Stisnuo je žuljave šake, jer kola su izlazila iz rijeke i gazila njegova polja zasijana kukuruzom. Ljudi na konjima i u kolima nisu imali nikakvog obzira! Vozili su se ravno prema brdima Scapegoat, rušedi pred sobom sve što im se našlo na putu. Njihove su oči požudno gledale prema brdima. Ron Gibson je to primijetio, ali nije razumio zašto je to tako, što svi ti ljudi žele i kuda hitaju. Shvatio je jedino to da de oni za nekoliko trenutaka uništiti sve što je on stvarao mjesecima mukotrpnim radom. Kršili su stabljike kukuruza pred sobom, a Ron Gibson osjetio je za svaku stabljiku kao da mu netko čupa srce. Učinilo mu se kao da je prikovan za zemlju, dok se nije konačnu trgnuo i skočio u kudu po pušku, koja je visjela na zidu. Istrčao je na dvorište, ne govoredi pritom niti riječi. Lice svoje žene primijetio je samo u prolazu. Bila je blijeda i zbunjena. Sjala je kraj prozora sobe potpuno nepomična i ukočena. Ron Gibson požurio je preko dvorištu, držedi u ruci pušku za koju nije znao čak niti je li napunjena. Ali to mu je bilo svejedno, prokleto svejedno! Jer karavana, ta beskrajna karavana, čija još niti polovica nije prešla preko rijeke, ved je preplavila velik dio njegove oranice. Bezbroj stabljika kukuruza ležalo je povaljeno na zemlji, prignječeno konjskim kopitima i smrvljeno velikim kotačima kola. Konji su u prolazu grabili klipove kukuruza. Jahači su u galopu tjerali konje preko polja i pritom, urlajudi pucali u zrak. -Skoro demo stidi! vikali su. - Tamo su brda! Samo još nekoliko milja! Pucali su i vikali sve dok nisu promukli. No njima ususret jurio je Ron Gibson, taj čvrsti, jaki farmer, sijede kose i svijetlih očiju, s puškom u žuljavoj izrađenoj ruci. Prvi jahači galopirali su prema njemu, ni ne primjedujudi ga. Vidjeli su samo brda. A sam vrag je znao, zašto je tome bilo tako. Za Rona Gibsona bila su ta brda jednaka kao i sva ostala. Ved ih je dvadeset godina promatrao i nije u njima otkrio ništa posebno. Ali za te ljude na konjima i u kolima činilo se kao da su to neka posebna brda. To je Ronu Gibsonu sada bilo svejedno. Brinuo se

7

8

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

samo za svoje polje. Podigao je pušku i stao raširenih ruku na granicu svojeg posjeda, čekajudi da jahači stignu do njega i ugledaju ga, onako snažnog i velikog, punog bijesa i divlje snage. Činilo se kao da mu oči plamte. Lagani se vjetar poigravao s njegovom sijedom kosom. Njegov je glas grmio: - Jedan korak dalje i ja du pucati! Još jedan korak, i ja du za svaki klip kukuruza skinuti jednog čovjeka. Teško je disao. Jahači su zadržali svoje konja. Gledali su šutedi sijedog farmera i njegovu pušku. Stigla su i prva kola i zaustavila se. Kočijaš je počeo psovati: - Što se dogodilo, do vraga? Što želi taj stari? Pošaljite ga k vragu! I slijededa su kola stala. Nisu mogla ni naprijed ni natrag. - Gubi se, stari! Prokletniče, kako nas možeš zadržavati?! Gubi se ili demo te sravniti sa zemljom! Onaj koji je to govorio nagnuo se naprijed u sedlu. Imao je usko i koščato lice i hladne oči. - Samo pokušajte! Pokušajte! Ali sjetite se da je to samo jednom mogude učiniti! - Ron Gibson počeo je mahati puškom, da bi je zatim uperio u jahača. Čovjek je problijedio. Primijetio je, naime, bezgraničnu mržnju u njegovim plamtedim očima. Zašutio je. I drugi su jahači ostali nijemi. Muškarci u kolima počeli su divlje psovati. Žene i djeca provirivali su ispod platnenih pokrova. Svi su zurili s nerazumijevanjem u farmera, bijesni što ih je zadržao, puni mržnje, bojedi se da ih nede propustiti dalje. Ali svi su šutjeli. Niko više nije govorio. Ron Gibson je ogorčen odmahnuo glavom. - Što ste to učinili, vi prokleti psi! Što ste učinili.. rekao je to suzdržanim glasom. Zašutio je, primijetivši da je u galopu jedan jahač prešao preko rijeke. Voda je prskala oko njega. Rijeka se zapjenila. Tada se jahač popeo uz strmu obalu i potjerao svog konja preko polja, uz red kola, preko zgnječenih klipova kukuruza, čija su se zrna, poput žutog brašna, pomiješala sa zemljom. Nakon nekoliko trenutaka stigao je do početka karavane, zaustavivši svog konja pred Ronom Gibsonom. Čovjek u sedlu bio je visok gotovo šest stopa. Bio je vrlo pokretljiv i snažan. Okrenuo je svoje oštro lice prema farmeru. Svijetle oči kao da su prodrle duboko u njega. A Ron Gibson je zašutio. Prepoznao je jahača. Poznavao ga je prokleto dobro, iako ga je samo jednom vidio, a zatim nikada više nije ni pomislio na njega. Jahač je bio John Billings. Činilo se kao da se promijenio od onda, kada ga je Ron Gibson upoznao. Kao da je smršavio i postao odlučniji i okrutniji. - Što to znači, gospodine Billings? - bilo je sve što je mogao redi. Kao da je neki prsten iznenada stegnuo njegov vrat. Farmer je teško disao. Pitao je, iako je istog trena shvatio kako to nema smisla. Sigurno se dogodilo nešto o čemu on nije imao pojma, ali tu se

8

9

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

nije moglo ništa promijeniti. Glas Johna Billingsa bio je tvrd i oštar poput udarca bičem i farmer se stresao. Upijao je riječ po riječ i tiho slušao. Shvatio je jedino da de val nesrede preplaviti ovaj kraj i njegovu farmu. Bez riječi je promatrao Johna Billingsa. A taj je govorio brzo i tvrdo, hladno i odsječeno poput pucnjave: - Što želite, Gibson? Zašto ste nam stali na put? Nestanite, kako bismo mogli krenuti dalje! Mi nemamo vremena. Bilo bi mi žao kad se ne biste sklonili. U tom slučaju moji de vas ljudi sravniti sa zemljom, a k tome još i vašu farmu. Maknite se, dakle, Gibson! Pogledajte što piše na mojim kolima! "Montana Mining Company". Mi svi, svi ovi ljudi, koje ovdje u ovo karavani vidite kredemo u brda Scapegoat kopati zlato i ispirati iz pijeska rijeke. Razumijete li? Imamo dozvolu države. I svaki čovjek u karavani platio je mojoj kompaniji za dozvolu kopanja zlata. Sada se sklonite! - Zlato.. - Ron Gibson je odmahnuo. - Vi ste svi ludi! Ovdje zlato? Prije dete umrijeti nego ga nadi. - Nede biti tako, Gibson! Ja sam inženjer Montana Mining Company i pregledao sam zemljište. Pijesak u rijeci ispod brda sadrži mnogo žive, a to znači da ima i zlata. U brdima sam naišao na zlatnu žilu, koja mnogo obedava. Tamo demo kopati. Ovdje de se mnogo tisuda ljudi obogatiti, Gibson! Gibson ga je slušao kao ošamuden. Gledao je red kola. Tiho u zamišljeno promatrao je lica ljudi. Vidio je pohlepu u njihovim očima, a i nadu, snove i želje. Najradije bi se nasmijao i doviknuo im kako su svi glupi i lakomisleni. Ali oni ga ne bi razumjeli, ne bi to niti htjeli, a vjerojatno ga ne bi ni poslušali. To je znao. Zato je šutio. Vidio je njihov grozničav pogled, vatru u očima, bolest koja je ovladala njima, prožimala i tresla njihova tijela. Bila je to zlatna groznica. Za tu bolest nije postojao lijek. Postojala je samo gorčina buđenja. Ron Gibson nije mogao spasiti te ljude. Prignuo je glavu i žalosno kimnuo. Neki je konj zarzao. Sa rijeke čuli su se pozivi dvojice kočijaša koji su zastali sa svojim kolima u vodi, želedi saznati kada de se konačno krenuti dalje. Ron Gibson je podigao glavu i pogledao u hladne, uske oči jahača. - Moje polje? Zašto, ako ste ved tako ludi, uništavate moje polje i gazite moj kukuruz? Ja sam se mučio i radio. Vidim po kolima i vašim licima kako i među vama ima mnogo onih koji su ranije bili farmeri. Koliko vam je puta nevrijeme uništilo žetvu, ili je neki veliki zemljoposjednik spalio vaša polja? Zašto se sada kolima vozite preko mog kukuruza i uništavate ga? - Zlato je važnije od kukuruza! - zakriještao je neki mršavi čovjek. - Tada pokušaj žderati zlato, prokletniče! - zagrmio je Ron Gibson bijesno. - Tko zna hodete li nadi zlato. A ako ga i nađete, koliko od vas de se obogatiti? Kruh vam je svima

9

10

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

potreba, a za njega je potreban kukuruz. Ako ga ne bude, možete umrijeti od gladi kraj svog lijepog zlata, jer nema grada u kojem bi pekari znali iz zlatnog praha pedi kruh. - Mining Company nadoknadit de vam štetu, Gibson! - uspravio se nestrpljivo John Billings u sedlu. - A sada se konačno maknite! To je moja posljednja riječ. Ne mislite valjda da dete nas zadržati? Nas je gotovo tisudu, a za nama dolaze drugi. S vašom sačmaricom nedete dodi dalje nego do svog groba. Hajde, opametite se! Ron Gibson je ponovno prignuo glavu. Zagrizao je usne, a dah mu je fudkajudi izvirio iz uglova usana. Kada je ponovno podigao glavu, vidio je, da je u njega upereno pola tuceta pušaka. Sve su to bili odlučni muškarci, bez skrupula, nalik na vukove, spremne da svaku zapreku uklone s puta. Ron Gibson nije imao nikakve šanse. On je to i uvidio. A nije ni bio tako glup, da ne bi pomislio kako je još uvijek bolje skloniti se, nego umrijeti. Kimnuo je bez riječi, spustio širok ramena, za trenutak je zatvorio oči i polagano krenuo umornog koraka. Ali to nije ništa mijenjalo na stvari. Ništa! Sve de krenuti svojim tokom i protiv njegove volje. - Zašto ne napustite svoju farmu i potražite zlato u brdima? Tada biste mogli sagraditi novu kudu i kupiti puno više stoke. I sve ono što ste uvijek željeli - viknuo je John Billings za starim farmerom. Ron Gibson se okrenuo. - Nisam bolestan poput vas, Billings! Radim na svojoj farmi i ne trčim za snovima. Mene nije zahvatila zlatna groznica. Jahač se nasmijao, podigao desnu ruku i dao kočijašima znak da krenu naprijed. - Ni mi ne bolujemo od zlatne groznice, Gibson! Znamo što radimo. Sve smo točno promislili i isplanirali. Dalje se više ništa nije razumjelo što je govorio. Tada su gotovo u isti čas sva kola krenula. Kotači su se ponovno počeli okretati i gutati poput nezasitnih čudovišta milje i milje puta. Kopita su udarala o zemlju, bičevi su cijepali zrak. Prva su kola napustila polje s kukuruzom i krenula uz farmu prema brdima Scapegoata. Od tog časa, kroz kukuruzno polje Rona Gibsona postojao je put. Konj su ga pomogli trasirati. Kola, koja su slijedila za njima, utisnula su skršene klipove u zemlju i izravnali je. Nova kola nabijala su pod svojim kotačima zemlju i crta puta se sve jače isticala. Još malo pa de izgledati kao da je oduvijek put presijecao kukuruzna polja Rona Gibsona. Kočijaši su sasvim promukli od vike i prašine koju su podizala kola pred njima. Neki od njih svezali su marame preko usta i nosa. Gibson je ostao čekati dok su i posljednja kola prošla pokraj njegove farme. Gledao je za karavanom koja je prevaljivala posljednje milje do brda, ostavljajudi za sobom široki, utaban put. Za njima de dodi novi kopači zlata - to je rekao i John Billings. Ron Gibson je još jedva

10

11

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

nazirao kraj karavane koja je ved stigla ispod brda. I Josie Gibson je izašla iz kude. Lice joj je bilo kao odrvenjelo od užasa. Gledala je ukočeno preda se. Pristupila je svome mužu, ne govoredi ni riječi. Ali zato je on govorio, sretan što može izredi ono što je osjedao u duši. - Našli su zlato, Josie! U Scapegoatu pronašli su zlato. Predvodi ih John Billings, onaj čovjek koji je prije tri tjedna proveo nod u našoj staji. Tada, kada sam ustrijelio onog vuka, sjedaš li se? On je inženjer rudarske kompanije i pronašao je zlato. Sada je kompanija stigla sa strojevima i ljudima da bi zlato kopali. A s njom de dodi mnogo stotina luđaka, koji su napustili sve što su posjedovali kako bi se ovdje obogatili. U njihovoj se pratnji nalaze žene i djeca. Trebalo bi ih izbičevati da dođu k pameti. No, oni su svi sada slijepi. Vjeruju u zlato pomodu kojeg de se obogatiti. Tamo se voze, Josie, pogledaj ih! Oni vjeruju u svoju sredu. A ja znam jedino to, da de ta zemlja postati pravi pakao. Ovamo nede dodi samo kopači zlata. Dodi de i oni koji de iz džepova kopača izvudi zlato za sebe. To je uvijek tako. Do sada nikada i nigdje nije bilo drugačije. Zemlju de preplaviti lopovi, razbojnici i svakakvo mogude zlo. Rudarska kompanija mislila je na sve. Dovode sa sobom dva kompletna saluna. Zidovi su ved istesani od čvrstih dasaka. Samo ih još moraju složiti. Mogao bih se okladiti kako sa sobom voze i jeftino pide. A sada smo mi na redu, Josie! Tako smo blizu brdima da de i na nas pasti sjena tog zla. Ovo danas bio je tek početak. A i on nam je dokazao koliko su ti ljudi bezobzirni. Opsjednuti su požudom za zlatom, pa ne ide ništa drugo. - Zar ništa ne možemo učiniti, Ron? Zapitala je žena. Skupila je ramena i zadrhtala iako je sunce toplo sjalo, a zrak iznad polja užareno treptao. Ron Gibson položio joj je desnu ruku oko ramena i šutedi je i dalje gledao za karavanom koja je nestajala u daljini. Tihi vjetar sa Rocky Mountainsa poigravao se njegovom sijedom kosom. Nemarnom kretnjom pomaknuo je kosu sa čela na kojem su se pojavile kapljice znoja. Debele su kapi počele kliziti niz njegovo lice, zadržavši se na usnama. Ron Gibson osjetio je njihov slani okus. Grlo mu se isušilo. Lagano je zakašljao. Zrak pred njegovim očima počeo je titrati, predmeti su postali nejasni, a oči su ga pekle i ovlažile se. Tek je tada konačno spustio glavu i okrenuo se. Zajedno sa svojom ženom upao je tronut u kudu i zatvorio vrata. Sve je izgledalo sada drugačije nego prije pola sata. Sve je bilo tamnije i praznije.. I Ronu Gibsonu postalo je jasno kako de protedi dosta vremena prije nego sve bude opet kao nekad. Bez riječi je zastao kraj prozora, gledajudi svoja polja. Preko njegovih usana prešlo je bezbroj neizrečenih riječi. Samo on je znao na što je sve tog

11

12

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

časa mislio. Sve ovo nije slutilo na dobro, u to je bio siguran. Vidio je tragove konja i kola koji su vodili od rijeke preko njegovih polja. Tim de tragom doskora stupati čizme oni koju su se zarazili zlatnom groznicom. Svi de se oni sliti poput rijeke po čitavom tom kraju. Dolazit de jedni za drugima. Kraj de se napuniti ljudima. A među onima koji de tržiti svoju sredu, nadi de se i mnogi čiji de cilj biti drugačiji. Ron Gibson je to ved sve vidio pred sobom. Svoju ženu čuo je istom kada je zastala pred njim i po tredi ili četvrti put pitala: - Znaju li to ved i drugi farmeri? Ron Gibson je odmahnuo. - Ne vjerujem, Josie! Druge farme nalaze se nekoliko milja dalje, ali doskora de to svi farmeri saznati. I svi de zbog toga patiti, ne samo mi. Ali mi naročito, jer se nalazimo najbliže brdima i uz nas de tedi ta prljava rijeka oboljelih luđaka i zlikovaca. Ponovno je zašutio. I žena je stajala nijema kraj njega. Oko farme šutjela je i zemlja. Ali na podnožju Scapegoat Mountains izgledalo je drugačije. Ovdje je buka ispunjavala zrak. Sve je bilo puno krikova, psovki, govora, pjesme i povika. Sve je vrilo kao u velikom loncu. Zlatna groznica,.. III Karavana je stigla pod brda. Muškarci su skočili s kola i potrčali prema onima Rudarske kompanije. Svaki je htio osigurati najbolji posjed za sebe. Pred Johnom Billingsom ležala je rasprostrta karta koju je sam nacrtao, kada je prije tri tjedna ovdje tražio zlato. Muškarci su se tiskali oko kola, tukli se, gurali, želedi dodi što bliže do Johna Billingsa. U drugim su kolima djeca plakala. Iza te gomile muškaraca, koji su nastojali istrgati Billingsu iz ruke papire o vlasništvu nad zemljom, radnici kompanije istovarivali su strojeve. Počeli su zbijati stupove u zemlju. Dovlačili su gotove zidove kuda od čvrstog drveta i na mjestu ih spajali. Udarci čekida nadglasali su viku ljudi. Dok su jedni radnici ved stavljali krov na zidove prvog saluna, drugi su istovremeno polagali pod drugog saluna. Malo dalje, neki su istovarivali građu za dudan. Iz reda kola izdvojila se nekolicina, kredudi dalje u brda. Kočijaši su divljom vikom i udarcima biča tjerali oznojene, iscrpljene konje. Uspon je postajao sve strmiji, ali kočijašima je to bilo svejedno. Njihov se posjed nalazio u brdima, na vedoj visini, i jedino im je bilo važno stidi što prije. Za konje nisu brinuli. John Billings dijelio i posljednja zemljišta prisutnima, a zatim je skočio sa kola. Uzjahao je svog konja. I kola sa dijelovima strojeva ponovno su krenula naprijed prema padinama brda. - Trebali smo povesti mule - ljutio se neki kočijaš. - I one

12

13

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

de stidi! - odgovorio je John Billings. -Pričekajte, pa de sve redom stidi. Sve! I mule i žene za salun. Stidi de i klavir s pijanistom. Za dva-tri dana dizat de se ovdje pravi grad. A gore u brdima započet demo s poslom. Mršavi čovjek s kozičavim licem dojahao je na lijepom konju. Podigao je desnu ruku, pokazavši na rijeku. - Tamo ved sjede neki, i drže svoja sita u vodi. Oni kao da su poludjeli. Nisu čak ništa ni pojeli, a nisu pripremili ležajeve za nod. To su prepustili ženama i djeci. Uskoro de uvidjeti kako je bolje sagraditi branu s velikim sitima i udružiti se. Sad ih lakomost proždire. Možda de se za tjedan dana opametiti i otrijezniti. Neka dvadesetak ljudi počne obarati stabla! - naredio je Billings kozičavom: Daj im upute, stari! Neka ih obore koliko najviše mogu. I to što debljih! Nakon toga neka podignu pilanu kraj rijeke. Prvo su podigli salun. Misle samo na pijančevanje, ali pilana je važnija. Moramo ispiliti stupove za rudarska okna i daske kojima de ruda kliziti dolje. Mršavi je čovjek mirno kimnuo, okrenuo konja i odjahao, a nešto kasnije čuo se njegov oštar zapovjednički glas. Na sve strane gorjele su veselo vatre. Granje je pucketalo. Žene su napunile veliki kotao vodom, kuhajudi toplu hranu nakon dugog i prašnog puta. Djeca su trčala uokolo usred sve te zbrke, ispunjene bukom i nervozom. Muškarci su se gurali uz rijeku sa sitima za ispiranje. Neki su zagazili do koljena u vodu iako prašni i umorni od puta i ved prosijavali riječni pijesak. Ostali su s pijucima u rukama jahali na brdo. Tamo se ved čulo udaranje pijuka o kamen. Nešto poslije začuli su se i udarci sjekire. Radnici Rudarske kompanije u šumi su sjekli stabla, a malo dalje drugi su radnici podizali pilanu. Ogromni kotač ved je bio složen. Svi su radili grozničavo i bez stanke, nitko nije osjedao umor. Svi su bili zarobljeni mislima o zlatu. Poput mrava razmilili su se ljudi po brdima i okolici kao lešinari koji se bacaju na masni zalogaj. Provalili su u tišinu brda svojim pijucima, sjekirama i čekidima. Htjeli su stijenama oteti blago koje su one vjekovima skrivale. Radili su fanatičnom strašdu i pohlepom sve do potpunog iscrpljenja. Radili su tako kao da im više ne preostaje ni malo vremena, kao da de njihov životni sat svaki tren prestati kucati, a tek je bio navijen. Žuti je metal zarobio sve njihove misli. Divlji se život uselio u tišinu brda. Na njihovim padinama rušila su se prva stabla. Oštre zapovjedi tjerale su ljude na posao. Ali kopače zlata, koji su stigli zajedno s Rudarskom kompanijom, nitko nije trebao tjerati. Uz rijeku podizali su radnici pilanu. Vanjski su zidovi ved ležali pripremljeni,

13

14

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

samo ih je trebalo sastaviti. I tako de nastati još jedna zgrada na podnožju Scapegoat Mountains, s kojeg je nestalo tišine i mira, ustupivši mjesto buci i žurbi. John Billings tog dana nije sišao s konja sve do nodi. Nekoliko je puta promijenio konja. Jahao je ovamo i onamo, svuda je bio prisutan, gdje su se nalazili njegovi radnici. Znao je sve i davao upute, nadzirao sve i ponekad se zadovoljno nasmijao. U podnožju brda na travnjacima, koji su do sada bili napušteni i prazni, počeo se dizati grad kopača zlata. Kada je nestalo žege, a nod se stala pomaljati s dalekog horizonta, na podnožju brda još uvijek nije zavladao mir. Krug velike vatre gorio je i nakon što je sunce zašlo Plamenovi su dočaravali sjene što su divlje plesale po tlu, te obojili rumenilom oznojena lica radnika. Na nekim kolima gorjele su pričvršdene baklje. Pojedinci su još klečali kraj rijeke i prosijavali pijesak, iako su ih ved ruke boljele. Ali to sada nije bilo važno. Kod svakog zrnca zlata što su ga našli, vinuli se prema nebu uzvik oduševljenja. Njihova su lica pocrvenjela od srede i nastavili su još žustrije raditi. Kroz tih nekoliko sati nisu svi našli u svom situ zlatni pijesak. Ali oni koji su ga našli, ved su mislili da su se obogatili. A zapravo je sve ono što su našli bilo tek neznatne vrijednosti. Mala zrna, poput onih od žita, nisu vrijedila više od pet do šest dolara. Ali njima je bilo najvažnije da se zlato nalazilo ovdje. Nije se radilo o količini. U prvom valu oduševljenja onih nekoliko zrnaca što ih je netko držao u ruci činilo mu se kao pravi zlatni brijeg. Sanjaredi, konačno su krenuli prema svojim kolima, ženama i djeci. Vatre su gorjele cijelu nod, iako su pijuci zamuknuli, a sjekire počivale. John Billings još je sjedio u svojim kolima pravedi nacrte konstrukcija rudarskih okana. Strojevi su ved gotovo svi bili postavljeni. Ved sutra u podne moglo se započeti s radom. Više od tri stotine kopača zlata ušlo je u posjed ovog zemljišta. Bilo je, međutim, nevjerojatno da bi više od polovine njih našlo zlato. Rudarska kompanija odabrala je za sebe posve siguran dio zemljišta. John Billings je za vrijeme svog prvog boravka otkrio mrežu zlatnih žila u stijenama. Izvršio je svoje pokuse. Rezultat je bio tako dobar, da je kompanija uložila sve napore za dobivanje dozvole kopanja rude. Odgurnuo je papire koji su ležali kraj njega na stolu i pogledao zamišljeno u mrak. Vidio je stražare koji su podržavali vatru. No nije obradao pažnju na njih. Mislio je na slijededi dan i sve što mora napraviti. Nede biti niti sekunde mira, ali posao de se isplatiti. Ved sutra mora prvi veliki parni čekid probiti stijene i početi kopati okna. Pilana de svojim oštrim zubima rezati debela stabla. Sagradit de se nove

14

15

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

kude. Otvorit de se oba saluna. Bit de i viskija. Samo nema dovoljno hrane. Za nekoliko dana doputovat de kuhar. Dodi de i plesačice koje de nakon svog nastupa sjedati u krila kopača i izmamiti od njih teško stečeni žuti metal. Očekivali su i pijanista. A stizat de i novi kopači. John Billings je iznenada ustao. Odmaknuo je pokrov kola i izašao. Nod je bila hladna. Billings je zadrhtao. Uzeo je neku drvenu četverouglastu ploču koja je ležala ispod kočijaševe klupe i krenuo prema velikoj vatri. Tamo je kleknuo, izvukao oštar nož iz pojasa i gurnuo oštricu u plamen. Nije dugu čekao. Izvukao je užarenu oštricu i počeo njome pisati po drvu. Stao se dizati dim, a izgorjelo drvo obojilo se crno. Brzim, snažnim potezima urezao je u drvenu ploču riječ "Dorado". Dva radnika na straži pristupila su mu i pogledala ploču. John Billings se digao. Podigao je ploču iznad vatre i promatrao je. - Tako de se zvati naš novi grad! - rekao je odlučno i pogledao stražare. - Taj grad kopača zlata zvat de se Dorado. To je španjolska riječ, a znači pozladen. Dobro ime! Rekao je jedan od stražara. - Dorado! To ime leži lako na jeziku, kao zlato u džepu. - U tome i jest pravi smisao - nastavio je Billings. - Neka tako bude! Sutra demo pričvrstiti tu ploču, neka je svi vide. Urezat demo i broj stanovnika. Uskoro de to postati pravi grad. Imamo dva saluna, dudan, pilanu. Još malo, imat demo i poštu, stanicu za kočije, konje za iznajmljivanje, svratište, gradonačelnika i šerifa. Otpremat demo transporte zlata na istok, a u planu je i izgradnja talionica, gdje demo sami obrađivati iskopanu rudu. John Billings se nasmijao: - Montana Mining Company zaradit de opasne novce! - Farmeri nam priređuju poteškode - rekao je jedan od radnika. - Onaj jutros sigurno nede biti jedini, koji nije oduševljen s nama. Mislim, očekuju nas još teški trenuci. - Farmeri de se naviknuti na nas. Uvidjet de kako svako zlo služi nečem dobrom. Ako sami nede kopati zlato, modi de prodavati stoku i kukuruzno brašno kopačima zlata, dudanu i salunima. Prokleto de dobro zaraditi. Tada de se predomisliti. A čak da to i ne učine, mi smo ipak jači. Nadmodni smo ne samo brojem ljudi, ved i novčanim sredstvima. Mining Company onemogudit de one koji bi joj smetali. A kopači de ubiti svakog tko bi im pokušao oteti zlato. Neka se samo farmeri bune.

15

16

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Mi smo u boljem položaju. Dovoljan je najmanji pritisak i svi de farmeri nestati iz ove doline. Zlato donosi više od krava. John Billings je zašutio. Ponio je drvenu ploču sa sobom i krenuo prema svojim kolima. Nešto kasnije ugasio se plamen petrolejke u njima. Prvi je dan protekao...

Prošla je najveda podnevna vrudina i poput užarene mase uvukla se između stijena. Topli je zrak pritiskivao grla ljudi koji su stajali na visoravni iznad rijeke North Fork Suna. Gotovo svi kopači zlata našli su se tamo. Upravo su otvorili prvo okno Montana Mining Company. Strojevi su huktali i dimili se. Gusti, sivobijeli oblaci visjeli su u užarenom zraku. Nije bilo ni traga vjetridu koji bi ih rastjerao. John Billings održao je kratak govor, a u njegovom se glasu osjedao trijumf. Muškarci su zapljeskali i boce viskija stale su kružiti od ruke do ruke. Na brdu rudari kompanije oštrim su pijucima probijali ulaz u tunel. Tvrdo i oštro odjekivali su udarci metala po kamenu. Ostali kopači, koji su stajali uokolo, vratili su se na svoja zemljišta. Doskora su sa svih straha opet odjekivali udarci stotine pijuka. A dolje kraj obala rijeke nekoliko stotina ljudi ispiralo je zlato iz pijeska. Predvečer približila se s istoka nova karavana. S njima i dvoja kola s napirlitanim ženama. Treda kola dovozila su klavir. Kraj kočijaša sjedio je mršavi, mali čovjek u sivom kaputu. Zajecao bi svaki put kada bi kola prešla preko neke rupe, strahujudi da de se klavir raspasti. Došla su i jedna kola puna alata, pijuka, sjekira i lopata. Samo živežne namirnice nisu stigle. John Billings je opsovao i prekinuo svađu dvojice upravitelja saluna koji su stajali licem u lice, spremni i potudi se zbog klavira i pijanista. Trebalo je stidi i meso, ali ga nije bilo. A nije bilo ni brašna, šedera, kave ni suhog voda. Na to su zaboravili. Važnije su bile plesačice, klavir i alat. Kopači zlata mogli su žderati kamenje i travu. Za kompaniju najvažnije je bilo da ono što nađu na svom posjedu odmah i potroše u salunima Dorada, tog novog grada, koji je ved imao sedam kuda. Kompaniji su pripadali i saluni. Pripadao joj je cijeli grad. S novom karavanom stigao je i neki jahač. Bio je to vitak, koščat čovjek uska lica i hladnih očiju poput zmije. Promatrao je što se oko njega događa, a zatim se okrenuo Johnu Billingsu. Predstavio mu se kao Pete Borgart, bududi šerif u Doradu. John Billings mu je stisnuo usku, koščatu ruku i uputio ga u jednu od novih drvenih kuda, kraj koje su dogradili malu prostoriju sa željeznom rešetkom na prozoru. Pete Borgart,

16

17

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

bio je pokvarenjak i ubojica. Ali Rudarsku kompaniju to nije smetalo da ga postavi za šerifa Dorada. I John Billingsu je to bilo posve svejedno. Najvažnije je bilo da šerif ne zamjeduje previše, a u slučaju potrebe dobro zna upotrijebiti svoj revolver. Kad je Billings ponovno zajahao, ved se čuo oštri zvuk pile. Svježe ispiljene daske bile su položene na zemlju kako bi ih žarko sunce osušilo. Billings nije na to obradao pažnju. Jahao je strmom stazom do okna rudnika. Vidio je kako prani čekid lomi stijenu. Zatim je uzeo komad stijene koju je čekid odlomio. Podigao ju je prema zalazedem suncu. Ugledao je kako se u njoj svijetle sitne žilice rude. Zadovoljno je obliznuo usne i promatrao kako radnici izgrađuju od dasaka klizaljku po kojoj de se ruda spuštati u dolinu. Šutedi, Billings se vratio na podnožje brda, među bezbroj onih što su tražili zlato, među kola i upaljene vatre, među djecu koja su se igrala pokraj stijena. Dok se spuštao, vidio je kako se približavaju kola nekog farmera. Pomislio je da to dolazi neki novi kopač zlata. Oni de sada dolaziti svaki dan! A onda se ponovno sjetio živežnih namirnica. Doduše, divljači je bilo po okolnim šumama Ali ne u velikim količinama. No ljudi se nisu mogli isključivo time hraniti. Trebalo im je kruha, povrda i kave. John Billings je tiho opsovao. Zaliha živežnih namirnica nede dugo potrajati. A i ta je bila određena samo za rudare. Međutim, i oni drugi su morali jesti, da bi mogli raditi. U Billingsovoj glavi vrzmalo se stotinu misli. Nije našao odgovor na to pitanje.. IV Stado goveda paslo je na sjevernoj strani pašnjaka farme Rona Gibsona odmah pokraj rijeke. Bio je tu oko dvije stotine dobrih grla. Sva su bila dobro ugojena. Pašnjaci North Fork Suna bili su sočni, trava je rasla do visine bokova. Dobro de mu platiti za goveda kada ih otpremi na sajam u Helenu. Potkraj ljeta svi de farmeri u dolini sakupiti svoja stada i zajedno ih otjerati u grad. Stado Rona Gibsona dobro se razvilo. Modi de povesti velik broj goveda. Goveda su se polako kretala pašnjakom i pasla. Nekolicina je stajala u pitkoj vodi rijeke i napajala se. S vremena na vrijeme podigli bi glave i zamukali. Nepovjerljivo su svojim velikim očima zurili u ljude koji su im se približavali. Bila su to tri jahača i u njihovim se očima nazirala glad. Odjeda im je bila izlizana, i rastrgana na mnogim mjestima. Bili su prljavi i neobrijani, a raščupana kosa pokrivena masnim šeširima. - Lijepo stado! - rekao je jedan. Sada su bili udaljeni još gotovo dvije stotine metara, - Prokleto dobro krdo! Dobre, mesnate životnije.

17

18

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Odresci od njihovog mesa bili bi meki poput maslaca i veliki poput kotača. To vam ja kažem! - Čovjek treba dobro jesti, ako mora teško raditi kao mi! - zakriještao je kočijaš. - Nama je meso potrebno, a ono tamo stoji. - Krdo pripada starom farmeru koji nas je htio zaustaviti prilikom našeg dolaska - rekao je jedan od njih. - Nama je meso potrebno - energično je odgovorio čovjek na kolima. - Što se nas tiče kome pripadaju goveda. Stoje na pašnjaku i nikome ne koriste. A mi smo gladni. Što se nas onda tiče stari farmer? Zar da umremo od glasi, a ovdje se nalazi dobro, svježe meso? Mi kopamo zlato. Teško radimo. Grijeh je ostaviti ta goveda da pasu, dok mi gladujemo. Uzet demo ono što nam treba. Ne mogu nam zabraniti jesti. Mi želimo zlato. A zato moramo živjeti. Kada jednom tako oslabimo da više nedemo modi udarati svojim pijucima, niti držati u rukama sita, tada smo izgubljeni. Posljednjeg de rastrgati psi. A ne budemo li pazili, doskora demo biti posljednji. Završit demo prije nego što smo i počeli. Pokupimo nekoliko komada goveda. Jači je uvijek u pravu. A mi smo u vedini. Mi smo jači! Dok su tako govorili, sve su se više približavali stadu. Udaljenost sada više nije bila velika. Kočijaš je zaustavio kola. Jahači su se oprezno približavali govedima. Ta su se, uzbuđena i prestrašena, počela povlačiti prema sjeveru, ali tako polagano da su ih jahači mogli bez ikakve muke pratiti. Njihova je glad postala još snažnija kada su ugledali telad, čije je meso moralo biti svijetlo i mekano. - Našao sam životinju koja bi bila izvrsna za kuhanje! - viknuo je jedan od jahača. - Sigurno u čitavom krdu nema bolje! - Taj je jahač bio najmlađi među njima, imao je oko dvadeset tri godine. - Onda ga potjeraj! Izdvoji ga od ostalih. Kad ga ustrijelimo, ostale se životinje ne smiju uplašiti i pobjedi - viknuo je čovjek s kola. Jahač je kimnuo. Krenuo je polagano prema krdu, ugurao se medu životinje i skinuo svoj laso. Životinje su se prepale jahača. Izmakle su se i uplašeno zurile u njega. Jahač se primaknuo jednom trogodišnjem govedu i uhvatio ga lasom. Životinja se prestrašeno okrenula. Odgurnula je druge životinje i pokušala pobjedi. Brzo je jahač potjerao svog konja za govedom i konačno čvrsto privukao životinju. Govedo je trčalo prema rubu stada. Ostale životinje su se sklonile, a jahač ga je slijedio. Govedo je napustilo stado. Čovjek je lasom tjerao preplašenu životinju pred sobom. Kada

18

19

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

je krdo zaostalo dobrih dvadeset metara, jahač j izvukao kolt 45 iz korica, nagnuo se naprijed i pucao u govedo. Krv je oblila glavu životinje. Promuklo je zatulila i pokleknula na prednje noge. Zatim se izvrnula na stranu i uginula prije no što je i dotakla tlo. Zvuk pucnja odjeknuo je prijeko pašnjaka i padina susjednih brda. -Uhvatio sam ga! Uhvatio! - zaurlao je jahač. Spremio je kolt i sjahao. Oni drugi okrenuli su se od krda i požurili prema njemu. I oni su sjahali. Zatim su okružili uginulu životinju, kao da još nikada nisu vidjeli govedo. Čovječe! - prošaptao je pobožno jedan. - Meso., pogledajte samo koliko tu ima mesa. Ostali su šutjeli i kimali neprekidno promatrajudi životinju. Tako su stajali, zadubljeni u svoje misli. Svojim su pogledima prešli preko svakog milimetra kože goveda, misledi na meso koje se ispod nje skrivalo. Jedino nisu obradali pažnju na žig, slovo G u krugu. Kao da ga nisu vidjeli. Kao da nisu vidjeli ništa osim ubijenog goveda. Nisu se čak ni pomakli da bi ga razderali i natovarili na kola. Htjeli su ga prvo promatrati. Njihova je glad bila velika, pa su se morali prvo priviknuti na tolike količine mesa.

Dan je bio vrud. Sunce je stajalo visoko na užarenom nebu, a topao je vjetar puhao sa brda. Ron Gibson približavao se svojim jednopregom pašnjaku. Na licu napravila mu se kora od znoja i finog pijeska. Sjedio je nepomično u svojim kolima i držao labavo uzde. Konj je poznavao svoj put. Farmer nije trebao upravljati kočijom. Brežuljci su mu zatvarali vidik. A onda iznenada pred sobom je ugledao stado. Kretalo se polagano uz rijeku. Glasno mukanje uzdizalo se prema nebu. Farmerov je pogled prelazio preko mesnatih, smeđih leđa, kad odjednom opazi usred pašnjaka neka kola. Primijetio je i osedlane konje, bez jahača. Muškarci su stajali dosta daleko oko ustrijeljenog goveda. Ronu Gibsonu učinilo se kao da mu je neka ledena ruka stisnula grlo. Na čas su mu sve misli nestale iz glave. Ali ubrzo mu je postalo jasno. Ispunio ga je gorak, strašan bijes. Kao da de ga rastrgati. Oni koji su stajali oko goveda bili su kopači zlata. Znao je da su to stranci, a nikakvih stranaca osim kopača zlata nije bilo u blizini rijeke North Fork Sun. Ron Gibson je znao da u naselju kopača zlata nema živežnih namirnica. Bilo je mnogo viskija, a još vise praha i baruta. Ali hrane nije bilo. Kopači zlata lovili su u šumama Scapegoat Mountainsa, ali ved nakon dva tjedna divljač se prorijedila. Farmeri uz rijeku ponadali su se da de kopači zlata sada nestati sa svojim obiteljima, pa de u ovom kraju opet zavladati mir. Ali zlato je

19

20

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

bilo snažnije od gladi i modnije od bilo kakvih skrupula. Pet muškaraca stajalo je na njegovom pašnjaku ubivši mu govedo. Farmer je teško disao. Ispustio je uzde iz desne ruke i uhvatio pušku koja je ležala do njega. Njegovi su prsti prešli preko hladnog metala, uhvatili kundak i podigli je. Ron Gibson okrenuo je kola. Sada su ona vozila preko pašnjaka prema onim ljudima. Nisu ga čuli niti vidjeli. Za njih nije postojalo ništa do pomisli na meso. Ron Gibson podigao je pušku... Tek kada je konj zarzao, stresao glavom tako da su lanci zaprege zazvečali, ljudi su se okrenuli. Prestrašili su se i krv im se sledila u žilama. Nisu se ni pomakli. Gledali su samo u tvrdo, odlučno lice čovjeka koji je raširenih nogu stajao u kolima i prijetio im puškom. Njegov je pogled bio pun bijesa. Ljudi nisu progovorili ni riječi. - Čiji je žig na tom govedu koje ste zaklali? -. jedva je Ron Gibson procijedio od bijesa. Istisnuo je te riječi poput žilave kaše koja mu se lijepila za usne. Riječi su teško zvučale u toploj, ustreptaloj tišini pašnjaka. Ljudi nisu odgovorili. Ron Gibson je bijesno kimnuo. - Kradljivci stoke! - rekao je hladno. Svi ste vi prokleti kradljivci stoke! A kradljivce stoke vješaju kada ih uhvate! Sada su se ljudi pokrenuli. Problijedjeli su. Jedan se od njih nakašljao. Ali... mi smo... - Vi ste prljavi kradljivci stoke! - ponovio je farmer i domahnuo ih puškom. - Bacite oružje! - Pa., ne možete nas ovdje objesiti.. - A vi možete zaklati moje govedo! Što mislite, što bih ja sad sve mogao? Znate li vi uopde koliko takvo govedo vrijedi za malog farmera kao što sam to ja? - Ron Gibson je pocrvenio od bijesa. Njegov je glas postajao sve grublji. - Prvo ste mi uništili pola kukuruznog polja, a sada koljete moja goveda! Zar me želite uništiti, vi prokletnici! Zašto ste došli ovamo gladovati? Morate krasti tuđu stoku da ne umrete od gladi! Jurite za svojim snovima, pritom uništavate dobru zemlju i ponašate se kao da je čitav svijet vaš. Zašto ne tražite zlato? Kopajte ga golim rukama, ako to baš želite! Ja vam sigurno pri tome nedu smetati. Ali nemojte krasti moju stoku. Meni je posve svejedno jeste li gladni ili ne. Razumijete li me? Posve mi je svejedno. Ako ste gladni, kupite ono što vam je potrebno. Ni ja ne mogu jednostavno svom susjedu odnijeti s polja ono što njemu pripada, a meni nedostaje. -Pa vi nam farmeri ne želite ništa prodavati. Gdje bismo inače mogli nešto kupiti? - zakriještao je jedan od kopača. - Mi smo vam nudili zlato. Ali nitko nede prodavati! Rudarska je kompanija obedala opskrbljivati Dorado. No, poslali su samo viski, alat i namirnice za svoje ljude. Pa mi bismo htjeli kupovati od vas. No, vi nam ništa nedete prodati.

20

21

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

- Ni nadalje vam nedemo ni ništa davati! - rekao je Ron Gibson bijesno. Jer ne želimo imati u blizini nikoga tko uništava pašnjake sa svojim prokletim pijucima. Za vama dolaze u ovaj kraj skitnice i svakakvo drugo smede. Donijeli ste sa sobom pucnjave, tučnjave i razbojstva. S vama je stiglo mnogo nevolja. I stoga vam ne želimo ništa prodati, ni za tone zlata. Nedete dobiti niti jedno govedo, niti jedan klip kukuruza. Nestanite odavde! Ništa drugo od vas ne tražimo. - Tada demo sami uzeti ono što nam je potrebno, farmeru! I dalje demo tražiti zlato. Obogatit demo se. Svaki je od nas ved našao zlata za mnogo tisuda dolara. A tražite demo i dalje. U tome nas nedete spriječiti, farmeru! Mi smo jači od vas. Ako budemo htjeli, ved sutra u dolini nede stajati niti jedna farma. Ron Gibson i dalje je šutedi slušao. Nakon posljednjih riječi problijedio je od bijesa. Skočio je s kola. Nije više bio mlad, ali još je uvijek bio gibak i snažan poput starog vuka: Onaj koji je govorio nije se uspio maknuti. Ron Gibson ga je udario puškom. Kriknuo je od bola i pao. - To demo još vidjeti! - vikao je Ron Gibson. - Vidjet demo tko je u ovom kraju jači. Mi farmeri borili smo se za ovu zemlju i učinili je plodnom. Nedemo dopustiti da nas nekoliko stotina luđak uništi. - Čuvaj se, farmeru! Budi prokleto oprezan! - zakriještao je jedan od prisutnih. Klečao je kraj svog prijatelja na zemlji i bijesno promatrao Ron Gibsona. - Ved sam jednom rekao da bacite oružje! - viknuo je Ron Gibson uperivši pušku u čovjeka koji je klečao. Kopači zlata su sada šutjeli. Njihove su ruke opipavale kopče opasača. - Nikakve gluposti, farmeru! Promisli što činiš! Ne moraš mi to govoriti, kradljivče! Ja prokleto dobro znam što činim. Pokazat du vam da se mi farmeri u North Fork Sunu znamo braniti. Ne možete nas samo tako okradati. -On nas hode ubiti! - zaviknuo je mladid koji je ustrijelio govedo. Ti nas hodeš ubiti! Ron Gibson se samo nasmijao. Tada je mladid uhvatio revolver. On je to učinio u svom strahu i u očajanju. Živci su ga izdali. A to je bila njegova greška. Imao je tvrde radničke ruke. Mogao je njima čvrsto udarati pijukom, ali nije mogao brzo potegnuti revolver. Pokušao ga je izvudi, ali ne dovoljno brzo. Bio je spor, Ron Gibson je svoju pušku ved držao u ruci. Morao se braniti! Ništa mi drugo nije preostalo. I Ron Gibson je opalio. Munja iz puške je sikdudi pojurila prema čovjeku, prije nego je on shvatio što je učinio, mašivši se za revolver. Nije prije promislio. A sada više nije mogao misliti. Jedva je osjetio udar metka. Zabljesnut vatrom iz puščane cijevi, on je zatvorio oči. Udarac je bio snažan. Gurnuo ga je unatrag i on je zateturao. Bol je osjetio tek nekoliko trenutaka kasnije. Ali tada je bol projurila njegovim tijelom

21

22

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

poput žarkog vala, koji kao da ga je palio iznutra. Slabost ga je obuzela. Iz njegove rane na desnoj strani grudi curila je krv. Topla i vlažna natapala je njegovu odjedu. Jecao je i hroptao. Teturao je poput pijanca, nastojao se rukama zadržati u zraku. Otvarao je i zatvarao svoje šake, kao da želi nešto uhvatiti. A onda se srušio. Pao je ukočeno poput daske, širom otvorenih očiju u kojima se moglo nazrijeti sve što ga je tog treba ispunjavalo: strah, bol, iznenađenje, bespomodnost i zbunjenost.. Kiša varnica pogasila je gotovo sve njegove osjedaje. Pao je na zemlju, u travu. I tamo je ostao nepomično ležati, tiho je jaukao, hvatajudi se lijevom rukom za ranu. Ron Gibson je problijedio, jednako tako kao i kopači zlata. Stajali su ukočeno poput stupova, oči su im bile širom otvorene, a u njihovim se glavama rojilo tisude misli. A sve je završavalo u neizmjernom strahu. Nisu se usudili progovoriti. Jedino su teško disali, stisnuvši šake i nastojedi sve to shvatiti. Sve se to odigralo tako brzo, tako prokleto brzo. U njihovim je žilama prestala je tedi krv. Nakon nekoliko beskrajno dugih trenutaka dugih poput sati, iznenada su počeli drhtati, ne osjedajudi oko sebe užasnu, ustreptalu vrudinu tog ljetnog dana. Bilo im je hladno. Drhtaji su prolazili njihovim tijelima, a oči su ih pekle. Ron Gibson je s nevjericom tresao glavom. Usne su mu zadrhtale, a glas mu je zvučao prigušeno. Bio je ustrašen što je morao pucati. Još je uvijek bio iznenađen i pun bijesa, zbog napada tog mladida. - Vi luđaci! - procijedio je hrapavo Gibson. - Vi prokleti luđaci! Sada vam je konačno uspjelo što ste htjeli! Pogledao je u njihova iznenađena lica i neprekidno govoredi, nastojao je svladati svoje vlastito iznenađenje. Pogledajte je li još živ! Zar nedete pogledati što je s njim?! Sve je to vaša krivnja, vi kradljivci! Jedino vaša! Zašto ste došli ovamo i pokušali ukrasti moje govedo? Svaki drugi bi vas odmah ustrijelio. A ja sam se skoro dao ubiti prije nego sam povukao obarač. Jedan od njih je kleknuo kraj ranjenika. Podigao je njegovu glavu i raskopčao mu okrvavljenu košulju. Pozelenio je i pogledao u stranu. - On još diše -procijedio je. Ron Gibson kimnuo je s olakšanjem. - Povit dete ga kako ne bi izgubio previše krvi. Tada dete uzet svoja kola i vratiti se u ono pakleno naselje koje zovete Dorado! Tamo de se ved nadi netko tko de izvaditi metak iz čovjeka. Sretan je što moji meci nisu namazani. Inače bi ved sutra imao otrovanje krvi i doskora bi umro. Tako ima još nade, ako se požurite. Najstariji od kopača promatrao je Rona s puno mržnje. - Vi ste ga gotovo ubili. No pričekajte! Nede to samo tako prodi! To vam ja obedavam! Nije to tako jednostavno, farmeru! Tko zna nede li on ipak umrijeti. Ali to je zapravo

22

23

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

svejedno. Vi ste na nas pucali! I to dete platiti. Možete u to biti posve sigurni. Dakle, trebao samo tom luđaku dopustiti da on mene ubije? Što zapravo mislite gdje se nalazite? Možda mi ovdje i živimo osamljeni u svojoj dolini. Ali zbog toga ipak nismo divljaci. Podignite ga i nestanite! I to što prije! Jer vi se nalazite na mom pašnjaku. Osim toga, nemojte misliti da du samo tako predi preko krađe stoke. To dete još vidjeti. - Dobro, farmeru, dobro! Sve de se to objasniti. Razgovarat demo o tome na drugom mjestu. Sagnuli su se i podigli ranjenika. Jedan je u međuvremenu skinuo košulju i rastrgao je u duge trake. Zavio je njima grudni koš ranjenika, čvrsto ga stisnuvši. Ranjenik je otvorio oči. Kad su ga podigli, kako bi ga odnijeli do kola, kriknuo je od boli, dugo i prodorno. Kopači su to jedva podnijeli. Ipak su oprezno položili mladida na kola. Ron Gibson ih je pažljivo promatrao. Čovjek, kojeg je bio udario kundakom puške, još je uvijek teturao napola ošamuden. Popeo se u kola i sjedio spuštene glave. Ostali su se okrenuli. Dvojica su se uputila prema konjima. - Prvo dete natovariti govedo na moja kola! - rekao je ljutito Ron Gibson. -Zaklali ste ga, pa sada možete i to učiniti. Požurite, jer što prije čovjek dobije prvi zavoj i izvadi mu se metak, to de imati vede izglede za ozdravljenje, - Tvoj savjet nije nam potreban! To znamo i sami, farmeru! Kopači su prišli uginuloj životinji. Podigli su je i teško dišudi odnijeli prema kolima. Psovali su, jer im je jedva uspjelo natovariti teško govedo u kola. Crvenih, znojnih lica okrenuli su se. Nisu ni pogledali Rona Gibsona. Ukočenog koraka išli su prema svojim konjima i kolima. Kola su krenula. I jahači su pošli za njima. Ron Gibson spustio je svoju pušku, promatrajudi sve to stisnutih očiju. Bijesno je kimnuo i pljunuo pred sebe. Teškim korakom prišao je svojim kolima. Uputio se ovamo na pašnjak samo zato što je očekivao da de se ovih dana jedna krava oteliti, a doživio je ovaj nemili sukob sa kopačima zlata. I sada odjednom učinilo mu se najpametnije vratiti se što prije i brže kudi. Nije se plašio prijetnji kopača zlata. Ali opazio je mržnju u njihovim očima. A to nije bilo samo zbog ranjenika. Razlog tome je bio i taj što farmeri u dolini nisu htjeli kopačima zlata prodavati živežne namirnice.

Više od tisudu ljudi živjelo je sada u Doradu na podnožju brda Scapegoat. Svi su oni nailazili na zlato u velikim količinama, ali hrane nisu imali. Prije nekoliko dana stigla su kola tek s nekoliko vreda brašna i suhog voda. Činilo se kao da Rudarska kompanija želi izgladniti kopače zlata, kako bi mogla kasnije bolje

23

24

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

trgovati s njima. U Doradu je ta kompanija odlučivala o svemu. I ved su se u tom prljavom gradidu stali prodavati krumpiri po pola dolara komad. Za odrezak mesa pladalo se pet dolara. Moglo se predvidjeti da de te cijene još i porasti, ako de opskrba i nadalje biti tako nedostatna. A možda je kompanija baš to priželjkivala. Farmeri nisu htjeli ništa prodavati. Niti jedno govedo, niti zrnce kukuruza, niti jedan krumpir. Htjeli su na taj način prisiliti kopače zlata na odlazak. Ali Dorado je tek tri tjedna postojao. A kopači zlata radije su gladovali, nego se odrekli kopanja rude. Umjesto hrane, pili su viski. Iako nečist, što su svi znali, ipak su ga pili ii skupo pladali. Muškarci su se zabavljali s lakim djevojkama, ako nisu bili u Doradu sa svojim ženama. Radili su od jutra do sutra, nalazedi svakodnevno zlata za mnogo dolara. A navečer su im plesačice sve opet izvlačile iz džepova. Svakog se dana odigravalo to isto. Uvijek su kopači zlata bili prevareni. Ostajali bi praznih džepova. Ali u groznici koja bi ih obuzela, oni to nisu primjedivali. Mislili su da su bogati. Ron Gibson potjerao je konja. Brzo je vozio uz rijeku prema jugoistoku, prema svojoj farmi. Činilo se kao da je vrudina bila još jača. Bez milosti je sunce peklo. Njegove su zrake nalikovale usijanim strijelama što su se spuštale s neba. Ron Gibson opet se jako znojio. Pomislio je na mladida kojeg je ranio. Još nije sve to svladao u sebi. Trebalo mu je vremena da zaboravi. Premda nije to bila samo njegova krivnja. On se morao braniti. Da slučajno nije ved prije držao pušku pripravnu u ruci, vjerojatno bi sada ved bio mrtav. Mladid ga je gotovo iznenadio. Bez pripremljene puške, on ne bi imao nikakve šanse. Ron Gibson stigao je do oštre okuke rijeke. Slijedio je kolima njezin tok. Vozio se kraj svojih polja kukuruza. Nakon dva sata ugledao je zgrade farme. Nije znao zašto, ali odahnuo je kad je vidio da je sve u redu. Kao da je očekivao nešto drugo. Nekoliko minuta kasnije stigao je u dvorište farme, zaustavio je konja i skočio na zemlju. Njegova se žena gotovo istog treba pojavila u dvorištu. Pogledala ga je, nasmiješila se, a zatim ugledavši govedo na kolima, ostala je ukočena. Ron Gibson kimnuo je ozlojeđen i prišao joj. - To su učinili kopači zlata! Htjeli su ukrasti govedo, ali ja sam ih uhvatio. Jedan je htio pucati na mene, no bio sam brži, ranio sam ga. Vratili su se u Dorado. Još nas mnoge neprilike čekaju, Josie! Mi smo prvi na udaru. Žena je sagnula glavu, a Ron Gibson je promatra rijeku, koja je tekla lagano u srebrnastom sjaju. - Odvest du se u Dorado! - rekao je Ron Gibson nakon nekoliko trenutaka šutnje. Njegova ga je žena pogledala, uplašeno i s nevjericom. Ali on je odlučno kimnuo. - Oni tamo imaju šerifa.

24

25

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Objasnit du mu, da mi nedemo dopuštati krađe. A ti deš, Josie, ostati u kudi, stavit deš napunjenu pušku na stol i nedeš izlaziti dok god se ja ne vratim. Pa makar sam vrag osobno došao u posjete. Jesi li me razumjela? Pogledom su se razumjeli. Žena nije ništa odgovorila. Ron Gibson popeo se na kola i odveo ih prema staji. Tamo je skinuo govedo. Teško dišudi, povukao ga je u staju, a zatim je promijenio zapregu. Konji su bili iscrpljeni. Vratio se ženi. - Smjesta du krenuti, Josie! Ništa sada nedu jesti. Sit sam, Josie, i to temeljito! Ti deš se ponašati onako kako sam ti rekao. Ne želim da ti se nešto dogodi, Josie! Oni prokleti lupeži iz logora kopača zlata ne prežu ni pred čim. Njima je najvažnije zlato. Zaključaj sva vrata. A ako se vani nešto dogodi, uzmi pušku i pucaj! A sada u kudu, Josie! Želim te vidjeti u kudi prije nego što krenem. Žena je oklijevajudi kimnula. Htjela je nešto redi. Ali se okrenula i umorna koraka ušla u kudu. Ron Gibson je pričekao dok je zaključala vrata. Tada se popeo na kola i zamahnuo bičem. Potjerao je konje. Kola su krenula sa farme prema brdima Scapegoata. Vozio se putem kojim su prošla bezbrojna kola kopača zlata. Još su uvijek dolazile nove karavane kopača u grad preko njegovog polja kukuruza. Ron Gibson nije se plašio podi u taj divlji grad. Još nikada nije bio tamo. Iako je poznavao bijes i mržnju tih ljudi, bio je posve siguran da mu se ništa nede dogoditi. Ona petorica zatečenih na pašnjaku, ved su odavno morala stidi u grad. Ranjenika su sigurno ved liječili. Ron Gibson nije znao ima li u gradu liječnika. Ali sigurno se u tom prljavom mjestu nalazio netko tko se znao pobrinuti za rane. Ron Gibson se nije morao dugo voziti. Brda su se stala približavati. Kola su se njihala po neravnom putu. Tada se iznenada pred farmerom pojavilo naselje kopača zlata. Ugledao je mnoštvo otrcanih šatora uz obalu rijeke. Kraj svakog su stajala kola. Moglo ih je biti stotinjak. Vidio je i ljude koji su do pasa stajali u vodi. Bili su mršavi, blatni i prljavi. Stavljali su pijesak sa obale u velika sita i prosijavali ga. Zaostali su mali kamenčidi. Vatre su gorjele kraj rijeke. Žene su u kodovima grijale vodu. Zamazana, mršava djeca igrala su se bosonoga i polugola. Grad je ležao podno brda. Put kojeg je slijedio Ron Gibson, završavao je u Doradu. Pred sobom je ugledao drvene kude grada. To je bilo primitivno, zamazano, smrdljivo mjesto u kome nije bilo ni morala ni ljudskih osjedaja. Sve je bilo puno požude, zavisti i lukavstva. Tu je stajalo oko četrdesetak drvenih kuda, dva saluna i jedan dudan. Bila je tu i staja s konjima i svratiste. U njemu nije bilo ni kreveta ni madraca, ved su na pod stavili slamu i na njoj su se neki muškarci odmarali. Sve je smrdjelo po znoju i nečistodi.

25

26

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Mjesto u takvoj sobi stajalo je pet dolara na nod. A kada de se nadi više zlata, bit de i skuplje. Iza saluna uzdizala su se brda praznih boca. Miris jeftinog alkohola osjedao se nad čitavim gradom, a s njime se miješao prodorni smrad, znoj, slatkastog parfema, viskija dima i kože. Činilo se kao da zrak nad Doradom stoji nepomično, poput guste kaše što je nikakav vjetar ne može rastjerati. Ron Gibson zaustavio je kola na rubu grada. Njegov se pogled časak zadržao na drvenoj ploči. Čitao je velikim slovima napisanu riječ "Dorado". Ispod toga je pisalo "Stanovnika 2000". Ron Gibson je pomislio: Dvije tisude stanovnika, dvije tisude ljudskih priča, dvije tisude duša koje su upale u vatru tog zlatnog pakla. Ponovno je pogledao grad. Kude od drva bile su izgrađene na brzinu. Ali nije ni bilo važno kako su izgledale. Oni koji su stanovali u njima, bili su sretni što su imali krov nad glavom. Nisu došli provesti ostatak svog života u tom gradu. Htjeli su se samo na brzinu obogatiti. Nešto dalje od grada vodilo je nekoliko staza prema brdu. Na tim putovima ugledao je Ron Gibson desetak kola. Bila su vrlo čvrsta, pojačana gredama. Stajala su ispod padine koja se strmo rušila sa jednog platoa. S njega se spuštala drvena klizaljka. Teški komadi rude bučedi su klizili preko hrapavog drveta i padali u pripremljena kola. Odjekivali su udarci pijuka, a jeka ih je mnogostruko pojačavala. Činilo se kao da deseci tisuda ljudi ruše cijelo to brdo. Ron Gibson odvezao se dalje. Vozio se kroz prljavo mjesto koje je sada po danu izgledalo pusto i prazno. Činilo se kao da sunce nad Doradom nije tako sjajno kao drugdje. Kao da se stidi. Dorado je djelovao kao grobnica iako se u njemu odvijao strastven, divlji život. Ali to kao da nije bio pravi život. Bio je to život bez života, bez nade. Dorado je bio mrijestilište poroka, zla i prokletstva. Ron Gibson je ugledao iza prozora nekih kuda polugole žene. One su se naginjale kroz prozor i domahivale mu. Nije razumio što su mu govorile, jer to nije ni htio. Pred tim su kudama visjele crvene svjetiljke. Vozedi se dalje primijetio je da se u gradu ved nalazi i groblje. Smjestili su ga na zapadnoj strani i sakrili drvenim kolibama. Na humcima dizali su se drveni križevi. Sa brda spuštao se na mazgi neki čovjek i pjevao. Njegov je glas kriještao, a on je mahao s nekoliko kožnatih vredica. Lako se moglo pogoditi što je u njima. Ron Gibson ugleda pred jednom kudom ploču s natpisom "URED ŠERIFA I ZATVOR" i krene onamo. Zaustavio je kola i izašao. Ukočio se od dugog sjedenja. Krenuo je prema vratima, pokucao je i ušao prije no što ga je netko pozvao. Našao se u polutamnoj prostoriji. Zidovi od dasaka još su intenzivno mirisali po smoli. Zrak je bio pun dim i mirisa alkohola. Ugledao je mršavog

26

27

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

čovjeka sa zvijezdom na košulji. Sjedio je kraj klimavog starog stola. Tri prazne boce viskija ležale su u jednom kutu, a na stolu je stajala jedna poluprazna. Lice čovjek bilo je naduto. Kraj njega je stajao John Billings. Obojica su u isti čas podigla glave, kada je Ron Gibson ušavši u sobu, pristupio k stolu i počeo govoriti. Glas starog farmera bio je miran ali i leden: - Jeste li vi šerif ovog gnijezda kojeg je rodio pakao, jer na krovu svake kude sjedi vrag? - pitao je. Mršavi je čovjek nijemo kimnuo. Ron Gibson nije ni pogledao Johna Billingsa. Nije to ni htio, jer taj ga je čovjek prevario i lagao mu. Njegove su se oči zaustavila na licu revolveraša. - Pazite što du vam redi! -- nastavio je. - Pet ljudi iz tog prokletog mjesta htjelo je prije nekoliko sati ukrasti govedo sa mog pašnjaka. -- Napali ste te ljude dok su razgledavali kraj, to ste valjda htjeli redi, gospodine Gibson? Jednog ste gotovo ubili. To je prava istina! Pete Borgart zavalio se u stolcu. - Ja znam što se dogodilo, Gibson! Veselite se što vas nisu prijavili. Ako čovjek umre, nede biti dobro po vas. Ne mogu ni za što jamčiti. Ron Gibson je stisnuo usne. - Gdje su oni lopovi koji su vam to ispričali? Gdje su da im mogu utisnuti u grlo svaku njihovu prokletu riječ, pa da ih zadavim? Ili biste htjeli da vas nazovem lažljivcem, šerife? - To vam ne bih savjetovao! - Borgartove su se očvrsnule i gledale ga podmuklo. - Ja znam samo ono što su oni meni ispričali. A ja sam šerif ovog grada. Oni su moji građani. Ja njima više vjerujem nego nekom strancu. Ron Gibson se oštro nasmijao. - Strancu! Vi dakle ne želite ništa poduzeti protiv tih kradljivaca stoke? Što se događa izvan ovog grada, to se mene ne tiče. - Ali kradljivci stoke žive u Doradu! - odgovorio je ogorčeno Gibson. - Mogao sam to i misliti! A zašto vi nosite ovu zvijezdu? Ne morate li štititi zakon? Pete Borgart se prezrivo nasmijao. - Ja sam namještenik Rudarske kompanije. Zastupam interese grada i ovih ljudi koje vidite vani na poslu. Kompanija me plada, jer grad pripada njoj. To je zakon Dorada. Ja se moram toga držati. Tako to izgleda, Gibson! I tu se ne može ništa promijeniti. A vi se pomirite s time! - To su dakle vaši zakoni u Doradu! - Ron Gibson je skinuo šešir i obrisao znoj s čela. Rekao je to pomalo žalosno i prezrivo, iako je sve to znao ved prije nego je krenuo ovamo. Znao je da ništa nede postidi. Došao je zapravo samo zato da se u to uvjeri. Kimnuo je nijemo.

27

28

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Tada je ponovno pogledao šerifa. - Krađa stoke, dakle, u Doradu nije zakonom zabranjena? Ali nužna obrana jest? Trebao sam dopustiti da me ubiju, umjesto što sam se branio? - Tko govori o krađi stoke? Oni imaju pravo nabaviti živežne namirnice. Zbog toga nitko u Doradu nede biti kažnjen! - odgovorio je Borgart, slegnuvši ramenima. - Zar vi to ne razumijete, Gibson? - John Billings maknuo se od zida i prišao starom farmeru. - U Doradu ništa nije zabranjeno, dok se ovdje kopa zlato. Zabranjeno je samo ono što je protiv interesa kompanije. Inače ništa! Ovaj grad postoji samo zbog dobre zarade. I zbog toga je gotovo sve dopušteno. Ja vam to iskreno kažem kako biste vi i ostali farmeri znali što vam je činiti. Mining Company je sagradila ovaj grad. I ona posjeduje sva prava. Kompanije je dovezla sa sobom kude, radnike i sve ljude koji stanuju u Doradu. Grad se nalazi u privatnom posjedu. Razumijete li sada da ovdje sve mi određujemo i nitko drugi? - Razumijem! - Ron Gibson je duboko uzdahnuo, - Ali to opet nije tako jednostavno. Grad ne može biti privatni posjed nekolicine ljudi. Grad se tiče svih ljudi koji u njemu žive. Možemo pozvati saveznog šerifa. On bi vam objasnio kakve su vaše dužnosti. Ali to nede biti potrebno. Jer ovi luđaci na rijeci i u brdima jednom de se opametiti. Ne može to vječno trajati s tim zlato. Oni nede htjeti umrijeti od gladi. Riješit demo vas se i bez saveznog šerifa koji bi ovdje trebao uspostaviti red. - To dete pričekati još nekoliko godina, Gibson! - John Billings se nasmijao oholo i prišao k prozoru. Pogledao je na cestu. S padine brijega približavala su se kola puna rude. Šest konja ih je jedva vuklo. Čuli su se zvižduci biča. Kotači su škripali. Kola su stala pred uredom rudnika izašao je neki čovjek, razgovarao s kočijašem i nestao u kudi kako bi ispostavio dokumente. Još večeras krenut de četvora kola prema istoku s rudom. Šerif je ustao, udarivši šakom o stol. - Nemojte zaboraviti, gospodine Gibson, da vas farmere ovdje ne vole! Ljudi vas mrze. Tako se nedemo nikada sporazumjeti. - Mi se i ne želimo sporazumjeti s vama. Ja samo želim svoje pravo. Nemam vremena neprekidno čuvati u zasjedi stado i čekati hode li ponovno neki ludi kopači zlata pokušati ukrasti moja goveda. - To se samo vas tiče! Nas nije briga što se događa izvan Dorada. A što se tiče krađa i drugih neprilika u Doradu se za to brinu sami kopači. Oni sve međusobno dogovaraju. Ali ako pređete preko groblja, gospodine Gibson, primijetili biste četiri križa na kojima piše da su pokojnici pokušali okrasti svoje prijatelje.

28

29

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Objesili su ih. Kopači zlata su strogi. Ali, ono što se događa izvan grada i logora, za to se ne brinu. - Sve me to ne zanima, ja samo tražim sigurnost za nas! - Ron Gibson nagnuo se bijesno prema šerifu. - Morat dete sve sami sebi pripisati, Gibsone! Vi i ostali farmeri! - prosiktao je Pete Borgart ljutito. - Ljudi postaju nestrpljivi, zar to ne razumijete? Ne žele više poput prosjaka krasti od vas. Oni vam nude zlato. A to zlato vrijedi više dolara nego što ih inače zarađujete kroz cijelu godinu. Oni nude to zlato za nekoliko kilogram mesa ili brašna. Gladni su i hode jesti. Nede dulje čekati. Nede više prosjačiti. Silom de uzeti ono što im je potrebno. Dotle je ved došlo. A za sve ste krivi vi sami. Da ste kopačima zlata prodavali ono što im je potrebno, oni sada ne bi trebali krasti. A vi biste dobro zaradili. - Nitko nas ne može prisiliti da prodamo nešto što ne želimo! - Naravno, ne može! Ali onda se vi ne smijete ničemu čuditi. Ovdje vlada zakon jačega. A jači su kopači zlata. Njih ima na stotine. - Imate čudno poimanje o zakonu i pravdi! - Ron Gibson stavio je šešir na glavu. Odmahnuo je. - Za ovaj grad je to pravo poimanje, Gibson! Ne mogu ništa učiniti za vas, to ste i sami čuli. Nema smisla da se dulje zadržavate ovdje. Bolje bi vam bilo da se vratite na farmu. Ved sam vam rekao da se kopači zlata ljute na vas. Ne zna što de učiniti ako vas ugledaju. Ja sigurno nedu protiv njih ništa poduzeti. - U to sam posve siguran, šerife! Ti bi me momci mogli čak i ubiti, a vi biste mirno stajali i zatvorili oči. - Ron Gibson se okrene. - Ako ljudi u toj prokletoj rupi misle da im je sve dopušteno, znat demo si i mi pomodi. Ako još jednom uhvatim kradljivca stoke, objesit du ga na najbliže stablo. A drugi farmeri de, u to sam uvjeren, učiniti posve isto. - Morate sami odlučiti na kakav dete način počiniti samoubojstvo, Gibsone! Nitko vam to ne može propisati. Ali, ako učinite ono što ste rekli, onda je to najsigurniji put da se nađete pod zemljom. Tu vam ništa ne mogu savjetovati. Učinite što vas volja. To demo na svaki način učiniti, šerife! - zagunđao je Gibson. Ponovno je osjetio kako bijes u njemu raste. - Što zapravo mislite, koliko ste modni? Mi farmeri učinili smo ovu zemlju plodnom. To je naša zemlja. Vi jednostavno dolazite ovamo i želite nas naučiti što je dobro a što zlo. Nije to tako jednostavno, Vjerujte mi! - ispričajte to onim ljudima vani - slegnuo je ramenima Pete Borgart. - Mene to ne zanima. Mene zanima samo novac. A isto tako i ove ljude. Oni vjeruju kako ih vi,

29

30

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

farmeri, želite spriječiti u bogadenju. Zato vas mrze. - Odlazim - kimnuo je Ron Gibson. - Odlazim, pa demo vidjeti što de se dalje dogoditi. U svakom slučaju nedu mirno trpjeti da nam se oduzima ono što smo godinama stjecali. To možete redi svojim kopačima zlata, ukoliko to ovi opsjednuti luđaci uopde mogu shvatiti. I mi se znamo braniti. Upamtite to dobro! Onaj mladid kojeg sam prije podne ranio neka vam posluži kao pouka. Slijededi du put pucati tako da se nitko više nede podidi. Pete Borgart nije mu više odgovorio. John Billings okrenuo se i pogledao ga. Još se uvijek lagano smiješio. Rekao je Ronu Gibsonu:- Gibsone, htio bih da shvatite i vi i ostali farmeri da de se Montana Mining Company pobrinuti, da ljudi koji žive ovdje sa svojim obiteljima ne budu izloženi nikakvoj opasnosti. I da mogu u miru tražiti zlato. - Htjeli ste redi da kompanija može u miru zarađivati novac, Billingse, zar ne? Mi ne prijetimo kopačima zlata. Mi demo se samo braniti ako nas napadnu. - Niste me shvatili, Gibson! - John Billings se još uvijek smiješio. Ali to je bio hladan, tvrd i zao smijeh. Njegove su oči gledale hladno poput brdskih kristala. Sada je govorio polagano: - Rekao sam kako de se kompanija pobrinuti da kopači ovdje mogu u miru živjeti. A da mogu živjeti, potrebne su im živežne namirnice. Mi demo u svemu podržati kopače. A imamo dovoljno ljudi da to i izvršimo. Ron Gibson je problijedio. Ugrizao se za usne, pogledavši u zlobno nacereno lice čovjeka koji je bio odgovoran za sve što se događalo u Doradu, tom divljem gradu drvenih kuda. Znao je kako ne može ništa poduzeti. Mogao je jedino otidi, stisnuvši šake u džepovima. Shvatio je kako Billings uz pomod revolveraša može prisiliti farmere da mirno promatraju kako kopači zlata pljačkaju plodove na njihovim oranicama i otimaju krda stoke. Cijeli ovaj kraj mogao je Billings na taj način podrediti sebi. A sve samo zato da bi kompanija što više zaradila. Bili su joj potrebni zadovoljni kopači zlata, koji de sve ono što pronađu ostaviti u salunima Dorada. Jer i ti su pripadali kompaniji, kao i svaka kap viskija koja se istočila. Za stolovima saluna sjedili su profesionalni kartaši. Oni su pak svoju dobit dijelili sa kompanijom. Oh, da, Ron Gibson je dobro poznavao takve igre! To je uvijek bilo isto. Kompaniji je moglo biti po volji da kopači zlata opljačkaju farmere. Jer tada de ponovno nestati živežnih namirnica u cijeloj dolini. Kruh de postidi najviše cijene, kao i meso, krumpir i povrde. Sve de to opet dopremati rudarska kompanija. Ali prije je trebalo sve to urediti. Farmeri su naime smetali kompaniji. Stoga su Billings i njegovi ljudi zatvarali oči, čekajudi da kopači zlata obave posao umjesto njih. Ron Gibson je morao otidi i dogovoriti se s ostalim

30

31

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

farmerima, inače de zlatna groznica progutati njihove farme, cijeli taj kraj i jednog dana ostaviti za sobom pustoš. Pregažena zemlja više nede donositi plodove. U iskrčenim šumama nede više biti divljači. Kopači zlata mislili su samo na svoju dobrobit. Izgubili su pamet zahvadeni zlatnom groznicom. Odbacili su sve skrupule u svom pijanstvu i zaboravljali na sve ostalo što je činilo život. A život se nije sastojao samo od zlata... VI Ron Gibson napustio je šerifov ured i krenuo prema svojim kolima. Polagano se popeo na njih. Osjetio je lagani strah. Ovamo je stiglo više od dvije tisude ljudi koji su silom htjeli ostvariti svoju sredu. A pod sredom smatrali su posjedovanje velike količine zlata. U dolini je živjelo dvadesetak farmera uplašenih za svoj opstanak. Nije bilo sumnje tko je bio jači. Ron Gibson uzeo je uzde u ruke i zamahnuo bičem. On de se braniti. Kao i svi ostali farmeri. Ali Rudarska kompanija željela je dolinu u kojoj se osim Dorada i kopača zlata nede nalaziti nitko drugi. Tome de pripomodi mržnja kopača zlata prema farmerima, koji im nisu htjeli prodati kruh, krumpir niti meso. Kad de ta gladna gomila opljačkati polja farmera i zaklati njihovu stoku, farmerima više nema spasa. Tada niti Ron Gibson ne bi bolje prošao. Ne bi mu preostalo drugo, nego kupiti sito za ispiranje zlata i stati uz obalu rijeke. Ron Gibson mislio je na sve to i pomalo se plašio. Nije, naime, znao kako se boriti protiv toga. Sudbina je nezadrživo kročila svojim putem. Vrata šerifova ureda otvorila su se i John Billings je izašao u pratnji šerifa. Razgovarali su. Gledali su prema rijeci, a zatim prema obroncima brda Scapegoat. Tamo je ležao rudnik koji je ved ima dva okna. Ruda, koju su rudari vadili van dan i nod sadržavala je više zlata nego što je to John Billings do sada vidio. A Dorado nije bio prvi grad izrastao iz zemlje, na mjestu gdje je on otkrio zlato. John Billings otvorio je za svoju kompaniju mnoge zlatne rudnike u Montani. Ali ovaj je nadmašio sve. Ved za nekoliko dana stidi de prvi dijelovi topionice. Tada više nede trebati kolima otpremati rudu sve dok Great Fallsa, sjedišta kompanije. Kada je Ron Gibson krenuo, začuo je nekoliko riječi koje je Billings uputi Borgartu. - Nekoliko ljudi morat de sagraditi poštanski ured i, staju za konje -rekao je on. - Sredinom drugog tjedna počet de redovito, jednom na tjedan, stizati poštanska kočija. Pobrini se za to, Pete, a ja moram u ured. Dalje Gibson nije ništa više 34

31

32

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

razumio, jer su kotači njegovih kola glasno zaškripali. Konjska su kopita udarala. Okrenuo je kola i povezao ih iz Dorada. Nekoliko ljudi na rijeci ga je opazilo. Stojedi u vodi, počeli su nešto za njim vikati. Nije ih razumio, ali je mogao slutiti. I neke su žene vikale. Bila su to mršava bida, neoprane kose, blijedih, koščatih lica. Stajale su kraj vatre, uz izblijedjele, pokrpane šatore. Njihovi su glasovi bili kreštavi. Ron Gibson zamahnuo je bičem. Iznenada se požurio. Vidio je i nekoliko mršave djece. Promatrala su ga svojim velikim očima u kojima se nazirala glad. Ron Gibson pitao se kakvi su to očevi koji su trčali za nesigurnom sredom, a svojoj djeci nametnuli neimaštinu i život u gradu punom poroka i grijeha. Ostavio je Dorado za sobom. John Billings je rekao kako de sada redovito stizati poštanska kočija. Ron Gibson kao da ju je vidio pred sobom. Bit de to teška, velika kočija sa zapregom od četiri konja. Prolazit de preko rijeke i njegovih polja kukuruza, tragom ranijih karavana. Ron Gibson se nije okrenuo. Nije više želio vidjeti taj grad, tu grješnu jazbinu na padinama brda. Gadio mu se. Iz šume čuo se odjek sjekira. Pila je širila svoj kriještedi glas iz pilane. Kotač pilane kojeg je voda pokretala, vrtio se polagano, bez prekida. Rijeka je hučala. Na nekoliko mjesta, još bliže brdu, gradile su se nove kude. Ljudi su ih ved podizali i kraj obale rijeke. Ron Gibson žurio je kudi. Još ga je samo nekoliko milja dijelilo od njegove farme. U sebi je osjetio neku kobnu slutnju. Kao da mu je u želucu ležao komad leda. Zatim se naglo počeo znojiti, osjetivši na jeziku slankast okus znoja. Kada se Dorado izgubio iza nekog brežuljka, ugledao je Ron Gibson pred sobom stup gustog crnog dima. U visinama rastjeravao je vjetar zapadnjak krpe dima. Učinilo mu se kao da de mu srce stati. Tamo, gdje se dizao dim, nalazila se njegova farma. A njegova je žena bila sama.. Ron Gibson nagnuo se naprijed. Njegov je glas bio pun užasa kada je zaviknuo: - Brže, trči brže što možeš, lijenčino! - Bič je prerezao zrak. Dim je postajao sve gušdi. Osluškivao je čuju li se pucnjevi. Čak i da se pucalo, on to ne bi čuo. Kola koja su jurila, grmjela su po tlu. Vjetar je prelazio njegovim oznojenim, naboranim licem. Na jednom zavoju kola su se zanijela. Djelid sekunde nagnula su se na desnu stranu, oslobođeni kotači počeli su se vrtjeti strahovitom brzinom u zraku. Tada su se kola ponovno spustila na sva četiri kotača i počela dalje skoro letjeti. Ron Gibson pokušao se uspraviti na kolima. Osjetio je olakšanje. Kude su još stajale i nisu gorjele. Gorjelo je samo polje kukuruza kraj njih. Gorjelo je vrlo brzo, jer je kukuruz bio suh. Vatra ga je proždirala. Plamenovi su se dizali u zrak.

32

33

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Lagani vjetar sa zapada dizao ih je sve više. Plameni zid jurio je prema rijeci. Ron Gibson je primijetio kako se ugasio posljednji vatreni jezik, na kraju polja. Zrak iznad izgorjelog kukuruznog polja bio je pun čađe. Miris paljevine zapuhnuo je starog farmera, dok je bi još oko stotinu metara udaljen od polja. Oblaci dima dizali su se još uvijek, gusti i crni, prema vrudem nebu. Djelidi pepela letjeli su uokolo. Ron Gibson primijetio je još nekoliko ljudi koji su zaobišli farmu urlajudi i pucajudi. U divljem galopu odjahali su prema brdima na licu su imali maske. Nije ih mogao prepoznati, ali je znao da ti ljudi dolaze iz naselja kopača zlata. Među njima je sigurno bilo i onih koje je on jutros iznenadio pri krađi stoke. U svom bijesu podigao je pušku i opalio. Ali nikoga nije pogodio. Jahači su ved bili odjurili. Ron Gibson stigao je do svoje farme i sišao s kočije. Požurio je prema kudi počeo tresti vratima. Nije ih mogao otvoriti. - Josie, Josie, je li sve u redu? - zavikao je. - To sam ja, Ron! Vikao je to glasom punim uzbuđenja, a krv je u njegovim sljepoočnicama udarala poput udarca čekidem. Začuo je korake. Odahnuo je. Čuo je kako se iznutra otvorio zasun. Vrat su se širom otvorila. Žena je plačudi sakrila lice u naručje svog muža. On ju je milovao po ramenima, želedi je umiriti. Tada je podigla glavu i pogledala ga suznih očiju. - Sve je u redu, Josie! Najvažnije je da se tebi nije ništa dogodilo. Zapalili su polje kukuruza. Uništili su hranu za mnoge ljude. Zemlja je sada puna pepela. Ali sve to nije važno, Josie! Ja du ponovno uzorati zemlju i tako gurnuti pepeo dublje. A slijedede de godine kukuruz ponovno niknuti, viši i ljepši nego prije! Dok je tako govorio i sam se smirio. Oštar miris izgorjelih klipova zapuhivao ga je. Polje je bilo crno. Plamen je uništio ono zbog čega se Ron Gibson morao dugo mučiti. To je bila osveta, podla osveta. Farmer je pogledao opustošeno polje. Da je vjetar puhao u drugom smjeru, vatra bi se proširila i na kude. Na to je sada mislio. Čvršde je stisnuo ženu. - Jesu li napali i na kudu? - upitao ju je tiho. Nekoliko su puta zapucali - odgovorila je promuklim glasom od uzbuđenja. Suze su joj tekle niz obraze. - I ja sam pucala, ali nikoga nisam pogodila. Tada su zapalili polje, pet minuta prije nego što si ti stigao. Tako sam sretna, Ron! Pomislila sam da de nakon polja zapaliti kudu i mene. Ron Gibson je mrko kimnuo, - Možda od sutra više nedemo smjeti iz kude bez puške u rukama. Billings i onaj klipan koji se naziva šerifom, a zapravo je obični ubojica, rekli su mi da kopači zlata uživaju svu podršku Rudarske kompanije. Čak i kada de krasti naša goveda. - Zašutio je i nakon nekog vremena nastavio: - Mi se farmeri

33

34

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

moramo dogovoriti, Josie! Moramo odlučiti što demo učiniti, inače de nas oni za nekoliko tjedana uništiti. Kopača zlata ima više od nas. Od slijededeg tjedna redovito de dolaziti poštanska kočija u Dorado. Znači da de još puno vremena prodi prije nego to vražje mjesto nestane. Mi farmeri moramo nešto poduzeti prije nego nas oni unište. Jer ako de se to dogoditi, nitko živ se nede pobrinuti za nas. Svi mi farmeri ove doline moramo se udružiti. To je naša jedina šansa. Ponovno je zašutio. Bez riječi krenuo je sa ženom prema kudnim vratima. Onda je ušla. On Gibson je umorna koraka krenuo prema kolima i ispregnuo konja. Odveo ga je u štalu, a onda pošao prema kudi. Iznad popaljenog kukuruznog polja lebdio je oštar miris paljevine. Lagani je vjetar prelazio preko kraja, ali kao da nije donosio sa sobom taj miris. Jednako tako nije mogao odnijeti sa sobom ni mržnju koja je također nevidljivo lebdjela okolinom. Spustila se večer i opet je prošao jedan dan... VII Četiri tjedna nakon što su kopači zlata došli u taj kraj, na farmi Lee Payna pojavilo se tridesetak jahača i nekoliko kola. Bili su to bradati muškarci, odlučnih lica i hladnih očiju. U brzom kasu približavali su se farmi koja je ležala na sjevernoj strani doline. Okružili su kudu. Među njima su bila i četvorica muškaraca, mršavih i gipkih. Imali su revolvere, ali njihove ruke nisu bile žuljevite od posla. Jer oni nisu bili kopači zlata. Muškarci nisu ništa govorili. Kada je Lee Payne stupio na dvorište, ugledao je tridesetak puščanih cijevi uperenih u njega. Problijedio je i zastao. Njegov osmogodišnji sinčid upravo je izašao iz staje. U ruci je držao posudu koja mu je od straha ispala. Posuda se stala koturati po prašini. - Došli smo kupiti meso! - rekao je jedan crni bradati div. Potjerao je konja prema farmeru i počeo ga probadati svojim tamnim očima - Znate da vam nedu prodati meso! - glas Lee Payna zvučao je promuklo, ali izdržao je pogled onog drugog. - Nama ne, a zašto? Vi nas farmeri želite otjerati s ove zemlje. Htjeli biste da izgladnimo. A onda dete vi sami početi kopati zlato. Ali prevarili ste se! Čovjek se okrenuo prema ostalima. - Sve ste čuli. On nede prodati. Dakle, uzet demo sami ono što nam je potrebno. Čim je to izgovorio, desetak je jahača sjahalo. Kola su krenula preko dvorišta prema staji. Kočijaši su skočili s njih i nestali u staji. Bespomodan i bijesan farmer je stisnuo šake. Usne u mu postale tanke poput crte. Čuo je pucnjeve. Nešto poslije ljudi su izvukli pet ubijenih svinja, zatim i pet krava. Natovarili su ih na

34

35

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

kola. Lee Payne je teško disao. Kola su se okrenula i odvezla. - Hvala ti, farmeru! - viknuo je onaj crnobradl div podrugljivo. - Ponovno demo se vratiti! Lee Payne nije progovorio ni riječi. Prisilio se na to. Znao je da bi bilo ludo nešto pokušati. U kudi se nalaze njegova žena i kder. Nije smio ništa riskirati zbog nekoliko svinja i krava, iako su te životinje predstavljale veliku vrijednost za Lee Payna. Kopači zlata okrenuli su svoje konje. Tada je mali Joe Payne ipak nešto pokušao. Zataknut za pasom imao je mali revolver. Pružio je ruku prema njemu. Jedan od one četvorice mršavih jahača, namještenika Rudarske kompanije, primijetio je to. Izvukao je kolt i smjesta pucao. Plameni jezik pojurio je preko dvorišta. Metak je pogodio dječaka u desno rame i bacio ga na pod. Revolver mu je ispao iz ruke. Lee Payne je viknuo i potrčao prema sinu dok su se udarci kopita udaljavali. Kleknuo je kraj dječaka, pogledavši u njegove uplašene, razrogačene oči. - Glupane! - viknuo je. – Prokleti glupane! Mogli su te ubiti! Zašto si to učinio? Sin nije odgovorio. A kad se Lee Payne okrenuo, kopači zlata su ved nestali za brežuljkom. Na vratima se pojavila njegova žena i požurila prema sinu. Lee Payne se uspravio. Njegovo je lice bilo kao okamenjeno. - Započelo je! - šapnuo je on. - Kopači zlata počeli su klati i oduzimati našu stoku. - Metak se zadržao u Joeovoj ruci, Lee! Moramo ga poviti! - jecala je žena. - Odjahat du do drugih farmera - odgovorio je Lee. - Smjesta du krenuti i pobrinuti se da to svi saznaju. - Prvo odvedi Joea u kudu! - viknula je. Farmer je kimnuo, sagnuo se i pomogao ošamudenom dječaku da ustane. - Taj mali glupan baš je morao izigravati junaka i povudi svoj revolver na tu gomilu kopača zlata. A s njima je bilo i nekoliko profesionalnih revolveraša. Njih plada kompanija. Sada je ved mogao biti mrtav! - rekao je to ljutito, no u njegovom se glasu osjedala zabrinutost. Stigli su do kude. Lee Payne je odnio sina u sobu. Položio ga je na stol, a zatim mu razrezao košulju i pregledao ranu. - Metak je izašao s druge strane! - šapnuo je. -Ja du sada spaliti ranu i staviti zavoj. Za dva tjedna sve de biti u redu. A sad moram odjahati! Nije čekao na odgovor svoje žene. Požurio je, osedlao konja i za nekoliko minuta odjahao kako bi upozorio ostale farmere. Čvrsti, sjedokosi muškarci sjedili su ispod grana velikog hrasta koji se nalazio na rubu Dorada. Smjestili su se na primitivno istesanoj klupi. Bilo ih je dvanaest. Njima nasuprot, sjedio je još jedan. Njegova sijeda duga kosa padala mu je na ramena. Pogled mu je bio oštar i tvrd poput granita. Imao je ogromne šake koje je položio na stol. Okrenuo je svoju uglatu glavu i pogledao ovu dvanaestoricu na klupi. - Recite svoju presudu: kriv ili nevin? Jedan od dvanestorice se digao: -

35

36

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Kriv! -rekao je promuklo. - Tako smo mi odlučili! Iz gomile prisutnih čuo se šapat. Zadrhtao je čovjek koji je stajao nekoliko koraka od stola kraj šerifa. Sjedokosi vuk iza stola uperio je pogled u njega: - Pristupi bliže, lan Hurste! Šerif je gurnuo čovjeka. Lagano je zadrhtao, a onda je stupio naprijed. - Evo naše presude, lan Hurste! Poštovani porotnici ovog suda utvrdili su da je točna optužba podignuta pred ovim sudom. Oni su te proglasili krivim. Ti si Vanceu Druryu ukrao dvije tisude dolara. To je prokleta sramota, ti šugavi psu! Mi svi ovdje kopamo zlato. Ako jedni drugima ne možemo vjerovati, ako se međusobno potkradamo, tada de život ovdje postati nemogud. Mi moramo ostaviti ponekad svoje zemljište bez straha da de se susjedi smjesta došuljati i oduzeti ono što je naše. To je zločin, lan Hurste, i ti si dokazao kakav si jadnik. Porotnici su te proglasili krivim, a ja.. - Sudac je zašutio nekoliko trenutaka i pogledao u jednog čovjeka među gledateljima. - Red Tabore, ne umukneš li dok sud ne izreče svoju presudu, dodi de đavo po tebe, ili pak ja! - Sudac se nakašljao. Ponovno je pogledao u čovjeka ispred stola. - I ja te smatram krivim, lan Hurste! Upravo sam ti rekao što o tebi mislim. I zato izričem u ime kopača zlata Dorada slijededu presudu: Visjet deš na drvetu, sve dok ne umreš, lan Hurste! Presuda de se odmah izvršiti. Neka se Gospod smiluje tvojoj ubogoj duši! Imaš li kakvu posljednju želju? Ali čovjek je šutio. Presuda ga je pogodila kao udarac groma. Njegovo se grlo stegnulo. Sa sjevera se tog časa začuo konjski kas. Nekoliko je jahača ulazilo u grad. Kopači zlata nisu obradali pažnju na to, Promatrali su čovjeka kojeg su upravo osudili na smrt. Činilo se kao da de smjesta početi urlati od straha. Ali on je šutio. Čak i kada je sudac uzeo laso i bacio ga oko čvrste grane hrasta. Neki su doveli konja. Osuđenik se popeo u sedlo. Stavili su mu laso. Prisutni su to promatrali. Kada su potjerali konja, a čovjek se srušio u dubinu, zatvorio je Ron Gibson na čas oči. Svi su muškarci ustali. Sjedokosi čovjek, koji je bio sudac, sklopio je ruke i izrekao molitvu. Tada su se svi okrenuli. Pete Borgart napustio je njihov krug. Prvi je ugledao pristigle. A trenutak je zastao a zatim je oklijevajudi krenuo dalje. Poznavao je samo Gibsona, ali znao je da su svi farmeri stigli. - Jeste li poludjeli! -prosiktao je u prolazu. - Niste li samo vidjeli kako ti ljudi sve brzo svršavaju? - Tada je prošao kraj njih. Ron Gibson nije mu odgovorio. I kopači zlata sada su se približavali. Prepoznali su farmere. Njihova su lica postala mračna i odbojna. Ron Gibson odlučio je da nede dulje čekati. Pristupio je čovjeku čija je sjeda kosa padala na ramena. Bio je to sudac. On de, dakle, modi nešto redi o Doradu.

36

37

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Tako je bar mislio Ron Gibson. - Došli smo po novac za našu stoku! - rekao je Ron Gibson tvrdo. - Vi ste nas napali i ukrali nam našu stoku. Ne možemo oživjeti životinje, ali želimo da nam ih platite. A ranili ste i Paynovog sina. Predajte nam čovjeka koji je to učinio! Tu podlu svinju! Jer on je ustrijelio i starog Bass Bakera, kad se taj branio! Ali, sve po redu! Prvo želimo naš novac. Znate da u ovom kraju kradljivce stoke vješaju. A i vi sami brzo se odlučujete na vješanje. Zašto ih, dakle, ne biste sami objesili, kada zbog nekoliko zrnaca zlata činite to isto? - Ovdje se nije radilo o zlatu, nego o tome da na vrlo skučenom prostoru živi zajedno preko dvije tisude ljudi. Oni moraju živjeti međusobno u punom povjerenju, inače de doskora dodi u logoru do ubojstava. Ali to se vas ne tiče, ved samo nas. Naši zakoni nisu nigdje zapisani. A ipak ih se držimo. Sve to nema nikakve veze s vama. Mi smo vam tjednima nudili zlato. Svakodnevno smo dolazili k vama na farme. Stajali smo pred vama, nudedi basnoslovne svote za komadid mesa. Molili smo, gotovo puzali pred vama u prašini. A vi ste nas uvijek odbijali. Čak ste nas tjerali sa farme poput dosadnih pasa, koje se tjera udarcima nogu. Htjeli ste nas prisiliti da napustimo ovu dolinu. Nije vam uspjelo. Vi ste htjeli za sebe zlato u brdima i u rijeci. Ni to vam nede uspjeti. Nama zlato nije potrebno! - rekao je Ron Gibson bijesno. Nije obradao pažnju na to što se gomila kopača zlata, koja je stajala u gomili, počela smijati. Jedan je glasno zapitao, smatra li ih farmer ludima? Visoki lik farmera uspravio se. Mi imamo od čega živjeti. Sve ono što posjedujemo stekli smo dugim, mučnim radom. Ne držimo ništa do onog što nam pada u krilo. Čitav smo svoj život proveli ovdje, a da ništa nismo znali o zlatu. Živjeli smo i nismo oskudijevali, iako nismo ni bogati. Nama taj novac nije potreban. - Zato ga sada nedete ni dobiti za vašu stoku. Mi smo je uzeli, nakon što ste nas stalno ponižavali. I ubudude demo tako postupati. A nedemo vam za to platiti ni centa. -To demo još vidjeti! - uzbudio se najmlađi farmer, Frank Wearst. Podigao je stisnutu šaku. Ron Gibson je odmahnuo. Stupio je još korak naprijed. U njegovim očima zaiskrila je munja. - Mislite, zato što ste jaki, ne trebate imati obzira ni prema kome. Za vas nije važno što smo mi prvi bili ovdje i učinili od ove zemlje ono što je ona sada. Smatrate da možete dodi ovamo i uništiti sve što smo mi dugogodišnjim radom izgradili, samo zato što vjerujete kako dete se obogatiti i postati sretni. Radite što vas volja! Ali ne na naš račun! Mi demo živjeti u toj dolini i kada vas više nede biti ovdje. Kada de sve zlatne žile biti iscrpljene. Mi ne živimo samo za ovaj čas kao vi. Moramo misliti na sutra. I vas

37

38

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

nismo zvali. Zato i nismo obvezni hraniti vas. To je vaš rizik, isto kao što je naš rizik hode li oluja ili poplava uništiti ono što smo zasijali. Želimo da nam platite goveda koja ste nam ukrali. Platit dete za svako govedo pedeset dolara i za svaku svinju isto toliko. To je naš cijena. Kome ste sve ukrali, to najbolje znate sami. Mi smo došli ovamo zajedno podidi taj novac. Sveukupno dvije tisude tristo pedeset dolara. I to dete sada platiti. Farmeri su ušutjeli. Kopači zlata stajali su pred njima poput neprobojnog neprijateljskog zida. Imali su tvrda i zla lica. Gledali su prijetedi tih jedanaest farmera, od kojih su oni vjerojatno bili dvadeset puta jači. Sjedokosi kopač zlata skrstio je ruke. Prodorno je gledao u Ron Gibsona, a njegov je glas bio prijetedi: - Baš nas briga što vama ovdje pripada, a što ne! Mi smo od Rudarske kompanije uzeli u zakup naša zemljišta. Mi ovdje tražimo zlato. I nitko nas nede odavde protjerati. Mi znamo da vam smetamo. Ali to nije razlog da nas izgladnite. Vi ste to pokušali. Sad demo sami sebi pomodi. Vama se to ne sviđa, nije se svidjelo ni nama kako ste vi postupali. Trebali ste ved prije spoznati da smo jači od vas! Htjeli biste novac za stoku koju smo zaklali? Kad smo pokušavali pošteno trgovati s vama, niste htjeli naš novac. Zašto ga želite sada? Sada nedete ništa dobiti. Za kaznu! Dokazat demo vam tko predstavlja vlast u ovoj dolini. Dorado je naš grad. Vi ovdje nemate što tražiti. Sjednite na svoje konje i odlazite! Inače de se naš sud ponovno sastati, a meni de predstavljati pravi užitak osuditi vas zbog ubojstva na vješanje! Samo zato, jer ste nas htjeli izgladnjeti, jedan je od naših ljudi umro od bolesti i iscrpljenosti. Jedna je žena rodila mrtvo dijete. Tako mi gledamo na to! Uzet demo se u ovoj dolini što nam bude potrebno. Nedemo više trgovati. Vi želite borbu! Dobit dete je! Pomislite i na to da možete biti sretni ne protjeramo li vas iz vaših kuda. Dodi de još kopač zlata. Razdijelit demo cijelu obalu North Fork Suna. U cijeloj de dolini kopači zlata podidi svoje logore. Svuda demo sagraditi kolibe. Nama farme nisu potrebne. Rudarska de nas kompanija opskrbiti svime što nam treba. Tek smo pet tjedana ovdje. Na početku puno toga nije valjalo. Ali sve de se s vremenom urediti. Vi morate ili sudjelovati, ili demo vas uništiti! - Zašutio je. - Vi ste ludi! - odmahnuo je Ron Gibson. - Bože, ludi ste! Mislite da možete sve nas pobijediti. Još ste uvijek u groznici, a ona kao da vas je izludjela. Ne znate više ni mjere ni granice, što čovjek može učiniti u ovoj zemlji, a što ne može. Došli ste ovamo sitni i bijedni, bez ijednog centa u džepu. Uzeli ste zemlju u posjed ne pitajudi kako de to dalje idi, od čega dete živjeti. Sada mislite da možete učiniti sve. Ali ja vam govorim: otvorite svoje

38

39

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

ruke, one su prazne, pa ma koliko zlatnih zrnaca imali u džepu, ma za koliko tisuda dolara na dan isprali zlato iz rijeke. Jer vam ne pripada ni kvadratni metar ove zemlje! Gdje je onaj čovjek koji je ubio starog Bass Bakera i ranio sina Lee Payna? Gdje je on? Neka stupi pred nas, ako je dovoljno hrabar! - Rudarska kompanija pomogla nam je učiniti ono što nas je održalo na životu. Muškarci koji su jahali s nama ne trebaju se opravdavati pred vama! - glas kopača zlata bio je nestrpljiv. - Gubite se! I nemojte se više pojavljivati u gradu! Dorado pripada nama, a i dolina nam pripada! Ako još jednom nekoga od vas ovdje ugledamo, on nede živ napustiti Dorado! Farmeri su šutjeli, a i kopači zlata su šutjeli. Gledali su jedni u druge. U njihovim se pogledima mogla nazrijeti nesavladiva mržnja, neprijateljstvo i divlji bijes. Ron Gibson je teško disao. Bilo mu je hladno, iako se topli vjetar polagano širio. Među tim ljudima uzdizao se zid mržnje koji je sve više rastao. I Ron Gibson je ponovno zadrhtao. Tjerali su ih iz tog grada. A oni nisu ništa mogli poduzeti. Morat de otidi, iako im se to činilo kao znak njihove slabosti. Smatrali su, ako sada popuste, u bududnosti de uvijek morati popuštati. Ali to je bila samo žarka, goruda mržnja u njima koja je pomutila njihove misli i pomračila im pogled. Trajalo je dugo dok nisu uspjeli svladati svoj bijes. Ron Gibson je bio prvi koji je okrenuo glavu od sjedokosog kopača zlata, kako više ne bi trebao gledati njegov pobjedonosni pogled. Kako više ne bi trebao promatrati kopče zlata koji kao da su jedva čekali baciti se na farmere i zgaziti ih. Njima to ne bi predstavljalo nikakvu poteškodu. Jer među njima je bilo mnogo mladih ljudi, dok je medu farmerima samo jedan bio mlađi od pedeset godina. Ron Gibson pogledao je u zemlju. Skupio je šake i okrenuo se, teško dišudi. Bez riječi pošao je do svog konja. Noge su mu bile teške kao od olova. Pri prvim koracima učinilo mu se kao da su mu noge zalijepljene za zemlju. Požurio je i popeo se na konja. Isto je sada primijetio da su ga i ostali farmeri slijedili, bezizražajnih lica. Njihove su oči divlje sjale Zajahali su. Kopači zlata više nisu progovorili niti riječi. Čekali su u tišini. Ron Gibson htio je još nešto redi. Ali uvidio je kako je najbolje šutjeti. Kimnuo je drugim farmerima i podigao uzde svog konja. Krenuo je. Neprijateljsku tišinu prekinulo je škripanje konjskih kopita na pijesku. Ron Gibson je polagano jahao. Ostali farmeri su ga slijedili. Još uvijek nitko nije ništa govorio. Prolazili su kroz ulicu Dorada. Pred kudama stajale su napadno namazane žene i podrugljivo se smijale. Tu su bili i okrutni, nesmiljeni revolveraši Rudarske kompanije. Ispred šerifovog ureda stajali su Pete Borgart i John Billings. Pogledi ljudi kraj kojih su

39

40

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

farmeri prolazili, nalikovali su ubodima igle. Nijemo su napustili Dorado. A kada su stigli do drvene ploče na ulazu u mjesto, jedan je glas zakriještao: - I ne pojavljujte se više ovdje, vi prokleti psi! Objesit demo vas na najvišu grani i izrezati na rezance! Nakon toga je ponovno zavladala tišina. Farmeri se nisu ni okrenuli. Inače bi bili primijetili kako kopači zlata još uvijek stoje poput živog zida u sredini Dorada i gledaju za njima, sve dok ih više nisu mogli pratiti očima. Uznemirenost se proširila po cijelom kraju. VIII Farmeri su sjedili u kudi Rona Gibsona oko velikog stola od grubo istesanog drva. Stisnuli su žuljevite šake i položili ih na stol. Nisu govorili niti riječi, promatrajudi drvenu ploču, gutajudi svoj bijes kojeg su ponijeli sa sobom iz Dorada. Bilo je kasno poslijepodne. Sunce je još uvijek sjalo na nebu bez oblaka. Ali ved su se prve fine sjene sumraka stale spuštati, tjerajudi nesmiljene zrake sunca. U sobi je vladala polutama. Niti jedna se ruka nije pomakla kako bi upalila svjetiljku. Sjene na licima farmera postajale su sve tamnije. Žena je donijela vrčeve, stavila ih je pred jedanaestoricu muškarca na stol i natočila im kavu. Činilo se kao da nijedan nede piti. No tada su neki oklijevajudi uzeli vrčeve u ruke i počeli piti toplu tekudinu. Kao da su se nakon toga boje osjedali. Lee Payne je napunio lulu. Tražio je šibice. Ron Gibson mu je pružio jednu, a zatim je i sam izvukao svoju lulu od kukuruzovine. I ostali su zapalili cigarete. Još uvijek nisu govorili. Pristali su da im žena još jednom napuni vrčeve kavom. Nakon nekog vremena digao se Ron Gibson i počeo umornim korakom hodati po sobi. - Čuli ste što su kopači rekli! - Ron Gibson udahnuo je dim lule. Zakašljao je. - Cijelu dolinu žele obraditi svojim pijucima. Žele nas otjerati. Za njih je još samo zlato važno. A što demo mi? Prokletstvo, kamo demo mi? Nas je jedanaest. Njih je dvije tisude. Kroz više od dvadeset godina mi smo podizali naše farme, obrađivali polja.. A oni su tek pet tjedana ovdje. Svaki od njih je zakupio zemljište na koje jedva njegova kola mogu stati, a ipak misle da im pripada cijela dolina. Naravno da ih Rudarska kompanija podržava jer ona sama želi zadobiti mod nad čitavim tim krajem. Sutra de ih možda biti ved tri tisude, a prekosutra četiri. Znamo li mi koliko de ih još dodi? A svi de oni biti naši protivnici. Što bismo mogli poduzeti, do vraga?! Preslabi smo da se suprotstavimo. Ne možemo se dugo braniti. Mi smo izgubili još prije nego je prava bitka započela. Nitko nede pitati za nas, kad nas kopači zlata otjeraju

40

41

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

odavdje. Tada demo postati mali, bijedni, siromašni farmeri, čiji glas ništa više ne vrijedi. Morat demo se brinuti kako demo preživjeti! Tako de izgledati ta bitka! - A kako bi bilo da dovedemo saveznog šerifa? - podigao je Frank Wearst glavu. - Mogli bismo odjahati do guvernera i zatražiti pomod. - Rudarska kompanija dovodi puno ljudi u ovaj kraj! - Ron Gibson odmahnuo je glavom. - Vlada želi da se ovaj kraj naseli. Neki od kopača zlata i ostat de ovdje. Osim toga, kompanija plada velike poreze. Ima ogroman utjecaj. Ne, ako u ovoj dolini ne dođe do velikog rata, vlada se nede umiješati. A rata sigurno nede biti. Dvije tisude protiv jedanaest. Za to nije potreban rat. Zašutio je, prišao prozru i pogledao na pašnjake koje je prekrio sumrak. Još je uvije držao lulu u ustima, iako se ona, dok je govorio, bila ugasila. Ali bio je toliko uzbuđen da to nije niti primijetio. - Ali ne možemo samo tako čekati dok nam ne spale kude nad glavom! Ne možemo bespomodno gledati kako nam kradu goveda sa pašnjaka, kako nas pljačkaju! - Frank Wearst, najmlađi medu njima, bijesno je govorio, a lice mu je porumenilo sve do kose. - A što bi ti poduzeo, Frank? Mi sami ne želimo sve to mirno promatrati. Ali što bismo mogli učiniti? Hodemo li se boriti dok nas ne udese revolveraši kompanije? S time ne bismo ništa postigli. To bi bio naš konačan kraj! - Mogli bismo u nekom vedem gradu na istoku uzeti advokata koji bi prisilio Rudarsku kompaniju da ostavi na miru kraj oko rudnika. Kompanija je dobila dozvolu kopanja samo na ograničenom dijelu zemlje. Ne smije to prekoračiti. Mogli bismo zahtijevati da pošalju u Dorado šerifa koji bi sve nadgledao, kojeg ne bi pladala Rudarska kompanija. Ron Gibson slegnuo je širokim ramenima: - To lijepo zvuči. Ali vjerojatno bi trajalo vrlo dugo. Pogledao je Boba Culpa, koje je to predložio. - A osim toga, nitko ne može znati bismo li s time uspjeli. Do tada možda više nede biti ni jednog farmera u North Fork Sunu, jer de nas kopači zlata otjerati ili ubiti. Osim toga, advokati su skupi. - Toliko bismo ved skupili. Konačno, radi se o našoj zemlji, našoj bududnosti i bududnosti naše djece. U pitanju je naš život! - Bob Culp je ljutio kimnuo. - Moramo se u miru sporazumjeti s ljudima iz Dorada. Kad ih jednom tužimo, nede nas modi tako lako uništavati. Povelo bi se smjesta pitanje. - To je za nas jedini način razgovora s kopačima zlata i Rudarskom kompanijom. Ako se nedemo boriti, kao što su to naši očevi činili, tada nam više ništa ne preostaje. Zakon mora

41

42

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

biti naše oružje. A on je jači od bilo kojeg drugog oružja na svijetu. Drugačije si ne možemo pomodi. To je jedina mogudnost, Rone. Samo tako možemo ostvariti svoje pravo. I sam si prije rekao, ako nas kopači unište, nitko se živ nede pobrinuti za nas. Pokrenemo li sudski proces, svi de saznati za naš položaj. To bi za Rudarsku kompaniju predstavljalo vede neprilike nego što si to oni mogu dopustiti. Gibson je sada opet stajao kraj stola. Ponovno je upalio lulu. Razmišljao je o onome što je Bob Culp upravo predložio. I ostali farmeri su se zamislili. Paul Henders je podigao glavu: - To ne zvuči loše - rekao je. - To čak zvuči vrlo dobro. Morali bismo to i učiniti. Ja sigurno nisam bogat. Ali nekoliko stotina dolara mogao bih platiti za advokata. Rado du potrošiti za svoju zemlju, ako je potrebno. Ili možda netko ima kakav bolji prijedlog? Svi su šutjeli. Nitko nije ništa drugo mogao predložiti. Prijedlog Boba Culpa bio je jedini. Jedino je još Ron Gibson razmišljao. Jedva je mogao nazrijeti ljude. U sobi je sada bilo veoma tamno. Vidio je samo njihove oči i shvatio je njihove misli. Kimnuo je. Nitko ne zna ništa bolje. I ja mislim, Bob, bit de najpametnije učiniti ono što si nam ti predložio. Uzmimo advokata, i to dobrog, u Heleni ili Great Fallsu. Neka on tuži u naše ime. Jedan od nas mora podi onamo i sve mu ispričati. Ja poznajem jednog advokata u Great Fallsu. Tamo je i sjedište Montana Mining Companyja. On de dakle biti upoznat s njezinim radom. Jedan od nas mora odjahati k njemu. Ja to ne mogu. Moja je farma preblizu naselju kopača zlata. Bilo bi preopasno otidi na tjedan dana. Kad bih se vratio, možda farme više ne bi bilo. Ionako su ved spalili jedno moje polje kukuruza. Mnogi mjeseci mukotrpnog rada nestali su u dimu. Ja nikako ne mogu otidi. Ostali su se upitno pogledali. Tada je Frank Wearst odlučio krenuti. Farmeri su razmislili i pristali. Jer Frank Wearst je bio jedini među njima neoženjen. Na njegovoj, su farmi živjeli samo sluga i služavka koji su mu pomagali pri poslu. On je mogao otidi na tjedan dana u Great Falls. - Brinut demo se za tvoju farmu, Frank! - kimnuo je Ron Gibson. - Pošteno je od tebe što želiš podi u grad. - Jedan to mora učiniti. Zato du ja! Konačno, radi se i o mojoj farmi. - Svakog de dana jedan od nas odjahati na tvoju farmu i vidjeti je li sve u redu. - Ron Gibson pogledao je upitno Paula Henders koji je bio najbliži Frankov susjed. Složio se s prijedlogom. Možeš li ved sutra podi, Frank? -Čim prije, tim bolje, Ron! - Frank Wearst udahnuo je dim cigarete. -Za nas je svaki dan važan. Kopači zlata mogli bi opet dodi. Doskora više nede imati mesa. Tada de dodi po ostatak naših goveda. Kod mene na pašnjacima nalazi se još oko pedeset grla. I vi sigurno imate isto toliko.

42

43

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Ali ako je dvije tisude ljudi gladno, tada to nede dugo trajati. - Imaš pravo, Frank! Sutra ujutro, prije nego kreneš, navrati k meni! -Ron Gibson upalio je po tredi put svoju lulu. - Napisat du pismo advokatu kako bi me se sjetio. Vani se spustila nod. Činilo se kao da se sjene spuštaju s brda. Iznenada se začula škripa kotača i grubi glas nekog čovjeka koji je požurivao konja. Ron Gibson otvorio je vrata. Izašao je u sparnu nod, bacivši pogled preko spaljenog polja kukuruza. Sa rijeke približavala se poštanska kočija. Konji su bili iscrpljeni, a njihova je dlaka sve do trbuha bila mokra. Kočija je stigla do farme. KočijaŠ je ugledao čovjeka na vratima. - Vodi li ovaj put u Dorado? - zaviknuo je promuklim glasom od prašine. - Tako je, kočijašu! Slijedite ovaj trag dok vam se ne bude učinilo da ste upali u sam pakao. Tada ste stigli u Dorado. Dovozite li nove kopače zlata? Tako je! - nasmijao se. Zamahnuo je bičem: - U kočiji se nalazi šest muškarca i jedna žena. Sjede čvrsto stisnuti kako ne bi ispali kroz prozor. Ali niti jedan nije htio zaostati i pričekati slijededu kočiju. Svi žele podi u potragu za zlatom. A dama de ga vjerojatno potražiti prije u džepovima muškaraca, nego u rijeci ili na brdu. Hvala vam na obavijesti! Kočijaš se kriještedi nasmijao. -Molim! - šapnuo je Ron Gibson. Onaj pakao na dnu brda nitko ne može previdjeti! Ali kočija je ved bila daleko pa ga kočijaš nije čuo. Ron Gibson zatvorio je vrata i okrenuo se. Njegova je žena upalila petrolejku. Topli sjaj je prodro kroz mrak. Trepnuo je očima i prišao stolu. -To je bila prva poštanska kočija koja stiže u Dorado. Stigla je kao i sva ostala kola uz rijeku, preko spaljenog polja kukuruza i putem koji je karavana usjekla u moj pašnjak. Još šest novih budala sjedi u njoj. Sanjaju o zlatu i za šaku zlatnih zrnaca prodali bi svoju dušu. S njima je i neka žena, vjerojatno plesačica. Sedam novih protivnika više. Ali to ovi ljudi u kočiji još ne znaju. Ne znaju ništa o ovoj dolini i što se sve događa ovdje. No čim de u Doradu stupiti iz kočije, postat de naši neprijatelji. Vrijeme je da nešto poduzmemo. Frank, sutra deš odjahati u Great Falls. Pa neka tada sud pokaže tim utvarnim kopačima što smiju, a što ne. Tada nitko više nede paliti naša polja, krasti našu stoku i ubijati nas. Čim prije stigneš onamo, tim bolje po nas. S time oni lopovi od kompanije i kopači zlata ne računaju. Oni misle kako postoji samo jedan način ponašanja. Čudit de se kada stigne glasnik sa sudskom presudom. A zakon je jači od dvije tisude luđaka. Zemlja se može činiti prostranom i praznom, ali kada jednom sud stavi svoj prst na nju, tada sve drugačije izgleda. Tek demo tada biti sigurni. - Ron, krenut du još prije nego što svane zora. Navratit du do tebe, a zatim odjahati na istok. Za dva dana bit du u Great Fallsu i govorit du s

43

44

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

advokatom. Najkasnije za tjedan dana bit du ponovno ovdje. Nadajmo se da se od tada nede ništa dogoditi, što bi sve ovo učinilo uzaludnim. - Vrijeme je za to prekratko, Frank! Ne vjerujem. Luđaci iz Dorada de dodi kad ogladne. Sada još imaju ono meso koje su nam ukrali. Tjedan dana de sigurno živjeti od toga. Ali dugo nedemo biti na miru. Ti deš ponijeti novac, Frank! Advokat de ga tražiti. Svaki de od nas dati stotinu dolara. To je tisudu i stotinu dolara. Bit de dovoljno za prvi čas. - Mi demo Franku donijeti novac još nodas! - Paul Henders je ustao. Moramo sada krenuti da ne bude prekasno ako želimo još podi i do Franka. Ron Gibson je kimnuo. Farmeri su ustali. IX Jutro je svitalo. Vlažna para dizala se s rijeke kako bi otjerala nod. Zrak je bio težak i gust. Siva se magla širila ravnicom i zadržavala se na brdima. Njihovi su vrhunci poput čudovišta virili iz tog maglenog mora. Sunce se dizalo iza vrhova Rocky Mountains. Velikom se brzinom približavao jahač. Visoka trava povijala se uz noge životinje. Udarci kopita gubili u se u mekom tlu. Dolazio je s sjevera, jašudi uz rijeku. Uputio se prema farmi. Dojahavši u dvorište, iskočio je iz sedla. Jahač je prišao kudi. Prije nego je stigao do nje, otvorila su se vrata i pojavio se farmer s puškom u rukama. Tada je prepoznao jahača i doviknuo mu: - Uđi, Frank! Frank Wearst prošao je kraj Rona Gibsona u kudu. Josie Gibson sjedila je kraj pedi u kojoj je prva vatra plašljivo gorjela. U krilu je držala zdjelu punu krumpira i čistila ih. Njezine su se ruke kretale brzo i spretno. Kimnula je Franku na pozdrav. A on je dahnuo u smrznute prste. - Prokleto je hladno tako rano ujutro! - Dan de sigurno biti vrud, Frank! Pripremio sam ti pismo za advokata. Zove se J. M. Myers. Jednom mi je pomogao kad su mi neki lopovi ukrali pedeset nežigosanih goveda pa ih zatim žigosali vlastitim žigom i otjerali na prodaju u Great Falls. Uspjelo mu je povratiti moja goveda, iako je to bilo veoma teško. On je spretan advokat i zastupat de dobro našu stvar. Ron Gibson je gledao kako je Frank Wearst pažljivo spremio pismo ispod košulje. - Sada deš od mene dobiti još stotinu dolara, Frank! Jesu li ti i drugi donijeli novac? - Svi su došli, Ron. Još prije ponodi. Spremio sam taj novac u svoj pojas. Pogledaj... Otkopčao je košulju i pokazao široki kožni opasač kojeg je nosio ispod košulje na tijelu. Ron Gibson ugledao je male džepove na njemu. Dao je Franku novčanicu od sto dolara i on ju je spremio u jedan od džepida. Zatim je ponovno zakopčao košulju i nasmijao se: - Nitko to nede modi naslutiti. Tu je novac

44

45

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

siguran tako dugo dok sam ja živ, Rone! Imam tisudu i stotinu dolara u pojasu. I niko to nede vidjeti. - Izvrsna ideja, Frank! - potvrdio je Ron Gibson. - Dakle, sad imaš sve. Trebao bi krenuti prije nego sunce izađe. Tada deš ved prijedi rijeku i nedeš dodi u opasnost da te primijeti koji od onih vukova Mining Companyja. Želim ti puno srede, Frank, i sve dobro! Mi demo brinuti za tvoju farmu. Možeš biti posve siguran. - To mi je ved i Paul rekao! - Frank Wearst pozdravio je Josie Gibson i prinio ruku šeširu. Zatim se okrenuo i pošao oprema vratima. Ron ga je slijedio. Sunce se ved popelo visoko na horizontu. Sjalo je sada poput sočnog, zrelog ploda između vrhunca Scapegoat Mountainsa. Njegove su zrake postajale sve jače. I magla je sve brže nestajala. Sada su se još samo sive, vlažne krpe vukle preko ravnice. Doskora de i one nestati. Tada de čitav kraj zasjati u sjaju zore. Frank Wearst popeo se na svog konja. Ron Gibson promatrao je kako je Frank podigao uzde, kimnuo na pozdrav, izjahao iz dvorišta i preko spaljenog polja krenuo prema rijeci. Ron Gibson je pogledom slijedio jahača koji je natjerao svog konja u vodu. Prešavši rijeku, počeo se uspinjati drugom obalom. Nije se osvrnuo. Jahao je prema istoku i doskora nestao među niskim brežuljcima. Sunce je ved izašlo, rastrgalo posljednje krpe magle i ispunilo čitav kraj bliještedim sjajem. Kapljice rose činile su se nalik finom srebrnom prahu koji je prekrivao vlati trave. Ron Gibson je ušao u kudu. Sat poslije jahao je i Ron Gibson preko spaljenog polja. Pratio je plug u kojeg su bila upregnuta dva vola. Životinje su se upinjale svom snagom. Plug je urezivao duboke brazde u tlo i okretao zemlju. Pepeo i spaljeni klipovi kukuruza nestajali su pod brazdama. Oštar miris hladnog pepela još je uvijek lebdio zrakom, sve dok ga nije nadvladala vrela toplina ispunjena prašinom. Tetive farmera, koji je hodao korak po korak za svojim plugom, napele su se pod kožom. On je sigurno upravljao plugom. Nije zastao ni tren. Tek je poslije podne dovršio svoj posao. Usred polja ostavio je cestu široku tri metra. Ne bi imalo smisla izorati cijelu livadu. Zašto bi se zbog toga svađao s njima. Bilo je i važnijih stvari od toga, Ron Gibson nije se htio zbog komadida polja svađati s pridošlicama i namještenicima kompanije, koji su svojim kolima prelazili preko tog puta. On bi u svakom slučaju bio slabiji. A nije želio da mu se to svakodnevno ponovno potvrđuje.

45

46

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Dovoljno mu je bilo ono jedno poniženje u Doradu. Iako je Frank Wearst tek nekoliko sati bio odsutan, ved je Ron Gibson mislio na njegov povratak. A on nije bio jedini koji je mislio na Franka Wearsta. Pomisao na njega nije ostavljala na miru niti jednog od farmera u dolini. Ona im se uvijek ponovno vradala peko cijelog dana. Zastajkivali bi u svom poslu i trenutak razmišljali, prije nego bi čvršde prihvatili svoj alat i nastavili s poslom. Prošla su tri dan otkako je Frank Wearst odjahao u Greta Falls. U ta tri dana nije se dogodilo ništa značajno. Farmeri su radili na svojim poljima i oko kude, gdje ih je uvijek čekalo puno posla Za mjesec dana počet de žetva, a tada više nije bilo vremena popravljati krovove ili nešto graditi. Nakon žetve farmeri de skupiti krdo goveda i odvesti ih na prodaju u Helenu. Ukoliko de ih tada još posjedovati. Oni su planirali kao i uvijek, nisu računali s nevoljama, nastojedi ne obradati pažnju na opasnost. Nije im to uvijek uspijevalo. Ali mir dana uljuljao ih je u lažnu sigurnost. Tredi dan nakon odlaska Franka Wearsta ponovno su se pojavili kopači zlata. Dojahali su iz Dorada. Bilo ih je četrdesetak, a pratili su ih revolveraši kompanije. Stigli su na pašnjake farmera. Nisu više imali zalihe. Najbliži Doradu bili su pašnjaci Gibsona. Goveda farmera pasla su kao i obično kraj rijeke. Preostalo je još nekih sto osamdeset životinja. Kopači zlata sjahali su i požurili prema krdu. Doveli su sa sobom i petora kola. Ved su se začuli prvi pucnjevi. Izabrali su među govedima ona najbolja. Bilo ih je dvadesetak. Zvuk pucnjave proširio se preko pašnjaka i preko rijeke. Goveda su prestrašeno rikala. Neka su odjurila odvojivši se od tada. Pogođene su se životinje srušile i ispružile u visokoj travi. Muškarci su skočili s konja i odvlačili goveda prema kolima. Natovarili su ih i krenuli. Čovjek na vrhu jednog brežuljka, skriven iz hrasta, vidio je sve to. Tamo je stajao otkako su kopači zlata stigli. Tlo je drhtalo pod udarcima mnogobrojnih kopita. U zraku se dizao oblak prašine. Ron Gibson opazivši je sjeo na konja i brzo napustivši pašnjak. Zastao je na gusto obraslom brežuljku i sjahao. Sada je stajao ovdje, sakriven iza debelih stabala. U njemu se sve zgrčilo. Vidio je kako su se goveda srušila, pogođena mecima kopača zlata. Vidio je kako su ih natovarili na kola. Bijes ga je obuzeo vidjevši kako kopači postupaju s najvedim mirom, kao da je njihovo pravo klati tuđa goveda. Ron Gibson je čvrsto stisnuo usne. Morao se svladati kako ne bi glasno zavikao. Oči su mu se stisnule. Brojio je tijela životinja koja su ležala u travi. Krv je kucala u njegovim sljepoočnicama. Nabrojio je devetnaest goveda. Devetnaest dobrih, mesnatih, jedva četiri godine

46

47

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

starih goveda. Namjeravao ih je u ljeto poslati u Helenu. U te je životinje uložio mnogo novaca. Dugo de potrajati dok de ponovno odgojiti takve životinje za tržište. Četrdeset dolara je mogao dobiti za svako govedo u Heleni. Znači, ti ljudi oteli sumu gotovo osam stotina dolara. Krv mu je uzavrela. Vidio je kako su kopači zlata zapalili cigarete. Razgovarali su bez traga opreza ili straha. Bilo im je svejedno što je Ronu Gibsonu sve to pripadalo. To nije mogao dulje izdržati. Okrenuo se, prišao svom konju i skinuo pušku. Vratio se prema drvu, pogledao dolje prema kopačima i podigao pušku. Zatim je opalio. Pucanj se širio dolinom. Došao je neočekivano za kopače zlata. Oni su ukočeno sjedili u svojim sedlima promatrajudi kako je jedan konj zateturao. Njegov je jahač bio revolveraš u službi kompanije. On je i sam bio odviše preplašen, a da bi smjesta nešto poduzeo. Čas prije no što se konj srušio na stranu, izvukao je čizme iz mamuza i skočio sa sedla. Otkoturao se po travi. Konj je bio pogođen u glavu i sada je ležao ispružen na tlu. Iz grla kopača zlata vinuo se krik bijesa. Ali Ron Gibson više nije stajao na svom mjestu. Okrenuo se, zajahao i pojurio konjem niz brežuljak. Punim galopom jurio je između brežuljaka prema brdima, čvrsto se privinuvši uz konjski vrat. Bolje je poznavao taj kraj od kopača zlata. Desetak njih stalo ga je progoniti. Ron Gibson bi se često osvrnuo, glasno se smijudi. Progonitelji su zaostali. Nije im uspjelo stidi ga. Ved nakon desetak minuta ih se riješio. Bio je siguran da ga nisu niti prepoznali. Oni ponovno jašu, pomislio je, dok je smirivao svog konja, tapšudi ga po vratu. Opet de dodi i oduzeti nam goveda i to najbolja. Propast demo, ako se to tako nastavi. Teško je uzdahnuo. Obrisao je znoj i prašinu s čela. Ispljunuo je. Onda je lagano krenuo prema farmi Paula Hendersa. Uskoro je stigao do nje i odveo svog konja do pojilišta. Tek je potom krenuo d kude. Paul Henders, mršav, snažan čovjek, koščata tijela upravo je cijepao drva. Vidio je Rona Gibsona, podupro se laktovima o bokove promatrajudi ga kako napaja konja. Ronu Gibsonu nije potreban uvod. Skinuo je šešir, obrisao čelo sa svojom maramom svezanom oko vrata. - Kopači ponovno dolaze, Paule! Upravo su zaklali devetnaest mojih goveda. Čini se ko da de se to nastaviti kod drugih farmera. Samo sam ti to htio redi kako bi mogao pripaziti. Ako se tvoja goveda nalaze na pašnjaku, možeš biti siguran da navečer više nede biti sva na broju. Jednom revolverašu sam ubio konja pod njim. Progonili su me, ali ja sam ih se

47

48

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

otresao. Dakle, pripazi Paul, da ti se nešto ne dogodi. Je li kod Franka sve u redu? - Sve je u redu, Ron! Njegov sluga radi kao da farma pripada njemu. Frank de biti zadovoljan kad se vrati. - To je dobro, Paul. Htio sam te samo upozoriti. A sada du odjahati dalje. Ako prođem kraj Fulltona, upozorit du ga. Hvala, Rone! - kimnuo je Paul Henders. - Pošteno je od tebe što si me upozorio. Obrisao je prljave ruke o izblijedjele hlače. Gibson je okrenuo konja i odjahao iz dvorišta. Paul Henders je samo kratko gledao za njima. Zatim je požurio prema kudi po pušku. Bez riječi je promatrao okolinu. Ali činilo se kao da kopači zlata ne poznaju njegovu farmu. Kao da su odjahali prema drugim pašnjacima. Kada je nakon nekoliko sati još uvijek sve bilo tiho, ponio je Paul Henders svoju pušku u dvorište i dalje nastavio cijepati drva. Bio je uzbuđen. Kopači zlata nisu došli. Nakon što je Ron Gibson ubio konja pod jedim od njih, vratili su se u grad. Za sada su posjedovali dovoljno mesa. Više im nije bilo potrebno. X Podne se spustilo nad grad. Između drvenih kuda osjedao se vreli zrak. Smrad iz bordela i saluna širio se ulicama. Iza starog pisadeg stola u uredu Rudarske kompanije sjedio je John Billings. Promatrao je tablice i redove brojaka. Oko njegovih usana širio se zadovoljni smiješak. Šerif Pete Borgart naslonio se na prozor i pušio. Očito mu je bilo dosadno. Tišinu sobe prekinuo je glas Johna Billingsa koji je gurnuo papire na stranu. - Dorado je najbogatiji rudnik koji sam ikada otkrio! I drugi je rov jednako bogat kao prvi. Otkada smo ovdje, izvadili smo više od sto pedeset tona rude. Rudari su radili dan i nod. Dvjesto kola s rudačom odvezli smo u Great Falls. Sada demo sami topiti rudu. Jučer smo dovršili prvu topionicu. John Billings je ustao i obišao pisadi stol. Stao je kraj Pete Borgarta, kraj prozora i pogledao van. Iznad Dorada, na visoravni, dizala se topionica. Bila je oko dvadeset metara visoka. Tokom slijededih tjedan podidi de se još nekoliko pedi. Borgart je zapalio cigaretu te, pogledavši Billingsa, rekao: Na nekim mjestima u rijeci više nema zlata. Sav je pijesak pretražen. U sitima se više ne zadržava niti najmanje zrnce. - To se moglo predvidjeti - kimnuo je mirno John Billings. - Na rijeci se nalazi gotovo šest stotina ispirača zlata. Svaki je uzeo u zakup nekoliko metara obale. Takav se mali prostor morao očistiti. Ako šest stotina ljudi svakodnevno prevrde pijesak, na kraju ne može puno preostati. Morat de uzeti u zakup druga zemljišta. Neki govore

48

49

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

0 izgradnji brane, ali ne znaju kamo odvoditi vodu rijeke. U isušenom koritu rijeke sigurno bi našli dosta zlata. Sutra demo započeti rad u prvoj topionici. To de biti dovoljan dokaz da je Dorado sposoban za život. I brda Scapegoata sadrže mnogo zlata. Moramo proširiti zemljišta koja dajemo u zakup uz rijeku. Još de stidi novih kopača. Kroz nekoliko dana odjahat du na zapad, dublje u Rock Mountains. Vjerujem da du i tamo naidi na nalazišta zlata. Ja mirišem zlato, Borgarte! Na milje udaljenosti. Vjerujem kako de se i na padinama Rockya nadi zlato. Kasnije možemo prodrijeti dublje u brdo. Kažem ti, Borgarte, iskoristit demo svaki pedalj zemlje. Produbit demo rovove i do samog pakla ako to bude potrebno. Šerif nije odgovorio. Pogledao je kroz prozor. S brijega su strmim putem silazili rudari s jutarnje smjene. Oni su radili sedam sati u rovu i vadili rudaču. Navečer de ponovno krenuti u rudnik. Sada je bio kraj njihove prve smjene. Silazili su da bi se odmorili. Ti su muškarci bili snažni, širokih ramena, kao da su isklesani iz kamena. Lica su im bila koščata, oči sitne a brada neuredna. Kosa im je u dugim pramenovima provirivala ispod masnih šešira. Nosili si čvrstu platnenu odjedu koja je posivila od finog kamenog praha u rudniku. Za pas su zatakli velike noževe, a inače nisu nosili nikakvo oružje sa sobom iako su izgledalo poput divljih vukova. Sam je vrag znao odakle su stigli ovamo i čime su se ranije bavili. Sada su radili u rudniku i to teško. Pete Borgart promatrao ih je kako su se u redovima po trojica spuštali padinom. Zatim su prošli glavnom ulicom Dorada, nosedi na ramenima svoje pijuke. Rekli su Pete Borgartu kako ti ljudi znaju upotrebljavati svoje pijuke na isti način kao drugi revolvere. Mogli su pogoditi pijukom protivnika na trideset metara udaljenosti tako što bi ga proboli oštrim vrhom. Pri tome su bili tako brzi da im nitko nije mogao izmaknuti. Pete Borgart oslanjao se na svoj revolver. Ali kada bi ugledao te ljude, vjerovao je u ono što je čuo o njima. Sada su ved prošli kroz pola grada i prolazili kraj bordela. Nekoliko se prozora otvorilo. Polugole žene pomolile su se na njima, dovikujudi nešto rudarima i smijudi se. Rudari su im odgovarali promuklim glasovima. Okorjeli čovjek poput Borgarta pocrvenio je čuvši te riječi. No, nijedan od rudara nije ušao u bordel. Zajedno su krenuli prema svojem svratištu. Bili su preumorni i iscrpljeni od posla koji im je dopuštao samo nekoliko sati sna. Premalo, a da bi mogli posjedivati bordel. Stigli su do svratišta. Pete Borgart poznavao je tu kudu iznutra. Sobe su u njoj bile prostrane, a podovi pokriveni slojem slame koja je ved pomalo počela truliti. Tu je bilo i štakora i druge

49

50

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

gamadi, kao u ostalom i u svim drugim svratištima Dorada, jer svuda okolo ležalo je smede, ostaci suhog voda, oglodane kosti, komadi mesa i poluprazne konzerve. No ljudima to nije smetalo. Bili su preumorni čak da im se to i gadilo. Skinuli su samo svoje čizme i bacili se na slamu. Smjesta su zaklopili oči. John Billings je još uvijek stajao iza pisadeg stola. Uređivao je neke papire, koje je zatim stavi u veliku omotnicu i zatvorio je. - Moram na poštu - rekao je. Krenuo je prema vratima, a Pete Borgart ga je slijedio. - Izvrsno je što sada imamo poštansku kočiju - primijetio je. John Billings je kimnuo. Zajedno su napustili ured i krenuli suncem obasjanom glavnom ulicom. - Kopači zlata su sinod izjahali kako bi nabavili meso! - rekao je Pete Borgart, pogledavši sa strane Johna Billingsa. - Znam, Borgarte! - odmahnuo je ljutito Billings. - Trebali ste me prije pitati. Jednog su konja ubili pod mojim čovjekom. To se mogli dogoditi i njemu samome. - Ljudi su se smjesta vratili. Donijeli su sa sobom devetnaest goveda. - To mora za neko vrijeme dostajati. Moramo biti na oprezu. Ljudi kompanije moraju kod svega ostati u pozadini. Odgovorni de biti kopači zlata. Nikako ne mi! Nije mi drago što je ved prvog puta jedan farmer ubijen, a drugi ranjen. Prije no što se to ponovi, dodi dete k meni i sve demo u miru dogovoriti. Billings je žurno ušao u poštanski ured i predao pismo poštaru. Zatim se vratio i krenuo sa Borgartom u ured šerifa. Borgart je trenutak šutio. A onda je progovorio. - Upravo je sada krenula nova grupa, Billings! John Billings ga je pogledao. Oči su u postale uske. - Pravi ste glupani! Nedete protjerati farmere na taj način da ih neprekidno napadate. Moramo proširiti svoju vlast, dovesti u ovaj kraj više kopača i svuda u dolini podijeliti zemljišta. Stoku treba polagano krasti. Ne smijete jahati u čoporima, ved jedan po jedan kako vas se ne bi vidjeli. Ne smiju postojati dokazi niti svjedoci. Obedao sam rudarima pomod. Ali naši ljudi ne smiju jahati s njima i pucati. Time dovode u opasnost kompaniju. Upamti to, Borgarte! Kada kopači zlata ubudude krenu u otimanje goveda, želim o tome biti obaviješten-. - U redu, Billingse, u redu! - promrmljao je šerif. - Oni se samo žele osvetiti jednom od farmera zbog konja koji je jučer ustrijeljen. Nisu prepoznali onoga tko je pucao. Zapalit de jedno od polja. John Billings je šutio. Zajedno su ušli u šerifov ured i zatvorili vrata za sobom. Unutra je bilo zagušljivo. Ali je bar bilo malo hlada, a to je zapravo bilo puno prema onoj užasnoj žegi vani... .

50

51

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Ljudi su zaustavili svoje konje na polju kukuruza koje se prostiralo milju daleko uz rijeku. Sunce je obasjavalo poluzrele klipove koji su zlatno žuto sjali. Bili su veliki i teški i pomalo se saginjali. Zemlja na kojoj su rasli bila je plodna i davala je dobar urod. Bilo je to najvede polje kukuruza u cijeloj dolini. Pripadalo je Ronu Gibsonu. Gibsonova polja ležala su najbliže Doradu. Ljudi su stigli ovamo za krade od jednog sata. Dalje nisu htjeli jahati, želedi se vratiti na svoj posao. Pripada sjedokosom starcu kraj rijeke? - rekao je jedan od njih. - Lijepo polje! Nije važno kome pripada! - drugi je kopač potjerao svog konja naprijed. Pripada jednom od farmera. To je jedino važno. Farmeri su zaslužili lekciju. Kakva šteta za to lijepo polje - ponovio je onaj prvi. - Ne pripada tebi! - prosiktao je drugi. - To je lijepo polje. Ali farmer ti nede dati ni zrnce kukuruza. Pa zato neka ga vrag nosi. Farmer de znati zašto smo to učinili. Znat de da je to zbog ubijenog konja. Naučit de da ne smiju pucati na nas. - Obavimo to što prije! - tredi se čovjek sada nevoljko umiješao u razgovor one dvojice na čelu grupe. - Budemo li još dugo ovdje stajali dozrjet de kukuruz, a farmeri de ga početi obirati. Ljudi su kimnuli. Držali su puške u rukama i počeli se razilaziti. Stvorili su lanac oko polja, držedi stražu, dok su dvojica sjahala i čučnula u visoku travu. Počeli su je trgati i vezati u snopove. Jedan od njih ispitivao je smjer vjetra. Dolazio je sa zapada i puhao je prema rijeci. - Vjetar je povoljan. Pašnjak se nede zapaliti - rekao je čovjek. Drugi je kimnuo. Držao je u desnoj ruci šibicu, zapalio ju je trljanjem u nokat palca, te prinio snopu suhe trave. Začulo se tiho pucketanje. Plamičci su postajali sve vedi. Vlati trave pocrvenjele su. Plamen je halapljivo gutao čvrsto svezane snopove i dizao se sve više. Čovjek je prinio plamen i ispod drugog snopa da bi zatim obadva bacio u polje kukuruza. I drugi čovjek je učinio to isto. Bilo je vrude. Sve je bilo suho. Kukuruz se ubrzo zapalio. Plamen je svoje paklene jezičce dizao sve više prema nebu. Klipovi su pougljenili, a stabljike su prskale od vrudine. Vatra se sve više širila proždirudi stabljike kukuruza jednu za drugom. Ona dvojica koja su upalila vatru zajahala su i okrenula svoje konje. Životinje su se ved počele bojati. Oblaci dima dizali su se sve više. Zrak nad poljem bio je užaren i činilo se kao da de i on izgorjeti u tom moru plamena. Posvuda su letjeli djelidi pepela i prašine. Oblaci dima postajali su sve crniji i zloslutniji. Miris paleža počeo se širiti, nošen vjetrom, prema rijeci. Jahači su potjerali konje.

51

52

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

Vatra se širila nemilosrdna, divlja i bijesna. Za nju više nije bilo nikakvih zapreka. Proždirala je polje, klip za klipom, travku za travkom, plod za plodom. Plamen se širio i dizao visoko. Stvorio je plameni zid neopisive vrudine. Zid propasti i smrti. Jahači su se u brzom galopu počeli vradati odakle su i došli. Jahali su poput divlje horde, sagnuvši se duboko nad konjske vratove, ne obazirudi se na vatru i dim za sobom. Farmerska kola žurila su im ususret. Kočijaš je primijetio plamen. Konji su jurili ravno prema polju kukuruza. Jahači i kola morali su se sresti. Čovjek na kolima mahao je bičem. Njegovo je lice bilo crveno, a oči raskolačene. Psovao je bijesno. No svaku je riječ odnosio vjetar. Jahači su se približili i zaustavili konje. Ron Gibson je to također učinio. Kotači su zaškripali. Zapregnuti konj drhtao je od napora. Znojio se i glasno disao kroz raširene nosnice. Čovjek u kolima se uspravio, podigao je bič kojeg je držao u desnoj ruci. Zurio je pred sebe u oblak dima što se uzdizao ogroman i crn. Izgledao je poput stijene koja je lebdjela u zraku da bi se raspala iznad rijeke. Moje polje.. - zajecao je. - Oh, Bože, moje polje! Okretao je potpuno nesvjesno glavu. Uperio je oči u kopače zlata i zurio u njihova tvrda, okrutna lica. - Vi, svinje! - prošaptao je zdvojno i promuklo: - Vi, svinje! - A tada je viknuo: - Vi prokleti psi! Spalili ste mi i drugo polje, moje najljepše! Godinu dana sam ga obrađivao. Htio sam obrati kukuruz za dva mjeseca. Od čega du živjeti, prokletnici? Rekli ste da ste gladni. A sada ste spalili moje polje. Ukrali ste mi stoku. Znate li što sve vi? Prokleti razbojnici! Propustite me, vi psi! Hodu na svoje polje! - Polje de ti izgorjeti, stari! - nasmijao se zlobno jedan od kopača zlata. - To ne možeš promijeniti. No, nemoj nas vrijeđati, čovječe! Mi smo osjetljivi. Ron Gibson ga je nijemo promatrao, a bijes je sve više rastao u njemu. Zadrhtao je, ne mogavši se više svladati. Iznenada je bijes provalio iz njega. Podigao je ruku s bičem i munjevito je spustio. Čovjek, koji je maloprije govorio, nije se mogao odmaknuti. Bič ga je pogodio preko glave i lica. Čovjek se zgrčio u sedlu i sakrio objema rukama lice. Zaurlao je. A zatim je počeo jecati. Kroz njegove prste tekla je krv. Udarac bičem bio je oštar kao da ga je nož porezao. Istog je časa na njegovoj glavu iskočila debela masnica. Rana preko njegovog lica bila je dobrim dijelom otvorena i krv je curila preko lica u njegovu odjedu. Pogled mu je bio pun neizmjerne mržnje. Ron Gibson je bio blijed od bijesa. Ništa nije vidio osim svog polja koje je gorjelo u daljini. Vidio je kako gori mnogo stotina dolara što bi ih on dobio prodajom kukuruza. Sve je nestajalo u plamenu. Ponovno je podignuo ruku s bičem. No ovog se put začuo

52

53

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

pucanj. Metak je udario bič blizu drške. Udar metka srušio je farmera. Pao je na klupu kola. U njega je bilo upereno dvadeset revolvera. Mržnja se vidjela u svim tim licima, a ranjenik je stajao pred ostalima. Njegovo je lice bilo izobličeno od bijesa i boli. Ron Gibson ispustio je neartikulirani glas. Bacio je držač biča prema tom čovjeku. Taj se sagnuo, ali nije bio dosta brz. Držak ga je pogodio usred čela i skoro ga zbacio s konja. Naslonio se ošamuden na vrat konja. Jedan drugi kopač zlata htio se popeti na kola. Sada Ron Gibson nije više imao čime bi se mogao braniti. Kola su se lagano stresla. Sjedokosi farmer podigao je svoje žuljevite ruke. No udarac u trbuh ga je srušio. Zastenjao je. Kapljice znoja izbile su mu na čelu. Bol ga je obuzela poput žarkog vala tako da je zaboravio na svoje gorude polje. Novi udarac bacio ga je na pod kola. Nesigurno je stao rukama pipati po podu. Ali nije se mogao podidi, izgubio je svijest. - Taj prokleti starac je žilav! Požurimo prije nego se probudi taj glupan! -Zašto mu Larry ne bi uzvratio udarac? - I svi su pogledali ošamudenog čovjeka u sedlu, kojeg je farmerov bič udario. - Polje je izgorjelo. Dobio je što je zaslužio. To je dosta. A sada se moramo vratiti! Ron Gibson je zastenjao. Grupa jahača je krenula. Ostavili su ga nesvijesti na kolima usred polja, koje je još uvijek gorjelo. Uspravio se istom kada je oblak dima nad kukuruznim poljem postao manji i bljeđi. Teško se pokrenuo. Podupro se na klupu i jedva mu je uspjelo konačno sjesti. Nastojao je svladat bol. Tako se skupio da mu je glava gotovo dodirivala koljena. Osjedao je slabost u čitavom tijelu. Bilo je potrebno izvjesno vrijeme, a ono se Ronu učinilo beskrajno dugim, dok mu je uspjelo uspraviti se bez boli. Nije ga više ni nesvjestica hvatala. Disanje mu je postalo slobodnije. Preostalo je još samo kucanje u sljepoočnicama. A bilo mu je i zlo, kao da de povradati. Podigao je uzde i potjerao konja. Nije se htio odvesti do izgorjelog polja, a niti na svoje pašnjake. Ron Gibson sada više nije imao nikakvo'g posla na svom polju koje se sastojalo od pougljenjene zemlje, izgorjelog kukuruza i pepela. Ved je jednom vidio jedno svoje polje u takvom stanju. To je polje bilo odmah uz njegovu kudu. Nije htio pogledati ovo svoje najvede polje, koje je također postalo plijen vatre. Bio je siguran da bi ga pogled na to slomio. Moralo je prije tog prodi nekoliko dana. Morao se najprije smiriti. Kola su lagano kretala naprijed. Ron Gibson nije trebao upravljati njima. Konj je znao svoj put. Nastojao je svladati u sebi ono što je vidio i doživio. A to je bilo paklenski teško. Znao je samo jedno: ne vrati li se-Frank Wearst brzo iz Great Fallsa sa sudskom odlukom koja bi štitila farmere, doskora nikakav sud više

53

54

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

nede biti potreban. Jer tada više nede biti farmera. Bit de uništeni, nede više posjedovati niti polja, niti goveda. Plodove sa polja uništavala je vatra, a goveda su krali kopači zlata. To je bio kraj. Zlatna groznica uništit de sve poput kužne bolesti. Cijelu dolinu i sve farmere u njoj. Ništa se više nede modi učiniti, ako se ubrzo ne uredi nešto u korist farmera. To je Ron Gibson sada znao. Jer on je to ponovno okusio. Vidio je kako su divlji i nesmiljeni ti kopači zlata, koji su ovom kraju nametnuli svoju silu. Bili su zli i nagli. Neprekidno su živjeli u uvjerenju kako im farmeri žele oduzeti njihove zakupljene posjede. Kako ih žele otjerati da bi zatim cijeli taj kraj, sa svim njegovim zlatom, pripao samo njima. Nisu mogli shvatiti kako postoje ljudi kojima zlato nije najvažnija stvar u životu, i koji zbog njega ne bi odbacili sve drugo. Ron Gibson je razmišljao o svemu tome. I opet je osjetio kako je slab i nemodan. A kako su jaki ti kopači zlata! Sve je bilo tako beznadno, tako prokleto beznadno. U ovoj zemlju gorjela su polja kukuruza, iako su postojali mnogi ljudi koji su gladovali. A to je značilo da je kraj blizu. Ali tko bi od tog velikog broja kopača zlata i mogao pomisliti da je kraj? XI Kola su u dugom redu izlazila iz grada. Vozili su ih bradati, mršavi muškarci na čijim su se, suncem opaljenim licima, nazirali tragovi razočaranja. Kola su se vradala istim putem kojim su ranije došli ovamo puni nade, planova i snova. Nestali su za brežuljcima, odnosedi sa sobom razočaranje. Sunce je žarilo. Odlaze! - Pete Borgart je pogledao sa strane Johna Billings. Inženjer je stisnuo šake. Kimnuo je. Nije rekao niti jednu jedinu riječ. - Više ne nalaze zlato procijedio je Borgart. - A nova zemlja koju smo podijelili, nije ni od početka ništa donosila. Uvijek su iznova pokušavali, izrovali su cijelo riječno dno. Ali u sitima nije ostajalo ni zrnce zlata. - Morat demo promijeniti broj stanovnika na drvenoj ploči ispred grada. Sada odlaze najmanje dvije stotine muškaraca sa ženama i djecom. Prije nekoliko dana otišlo je dosta kopača koji su stigli ovamo bez žena i djece. Glas Johna Billingsa bio je umoran i bezbojan kada je nastavio: - Moglo se predvidjeti da se nakon nekog vremena u rijeci više nede nadi zlato. Pijesak rijeke nije neiscrpan. Ali nitko nije mogao znati da se na drugim mjestima kraj rijeke nede nadi ništa. Sad dolaze dalje u potragu. Imaju za nekoliko stotina dolara u džepovima, pa de krenuti u najbliži rudarski grad. Neka ih vrag odnese! John Billings je nastavio: - Pa neka se dogodi što hode, Borgart! Mi demo ostati ovdje,

54

55

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

i rudari de ostati ovdje. Ovi ljudi neka odu, što se mene tiče. Tako de u gradu zavladati vedi red. Ali mi demo i dalje raditi i kopati rudu. - Rudari... - Pete Borgart je oklijevao. Ugrizao se za usne. A zatim je nastavio: - Oni smatraju da de i rudnik doskora biti mrtav. Nede dugo potrajati, kažu, i vadit de goli kamen. Vidiš li kakvi su to glupani, Borgart! - John Billings je uzbuđeno šetao po sobi. Prekrižio je ruke na leđima. Njegovo je uzbuđenje bilo vede, no što je on to htio pokazati. - To su budale. Rudnik mrtav, ha ha ha.. - nasmijao se on bijesno - Ja sam sam izvršio pokuse. Ja, John Billings, inženjer Montana Mining Companyja! A to nisu bile moje prve probe. Ja znam što je to ruda, tlo i zlato. Taj rudnik de davati zlato do sudnjeg dana. Za sada smo ga ved iskopali preko tristo tisuda dolara, ako odračunamo troškove prerade. Dorado je izvrstan posao. Ispirači zlata izvadili su iz rijeke nekoliko stotina tisuda dolara. Samo jedan je izvadio u vrijednosti preko trideset tisuda dolara. A najvedi dio toga proigrao je i potrošio u salunima. Sve u svemu, našlo se zlata za pola milijuna dolara. Najvedi dio tog potrošilo se u ovom gradu, u dudanima kompanije. Dorado je bio dobar posao. Dva rova u brdu donijet de barem još za petsto tisuda dolara zlata. A mi demo uskoro otvoriti tredi četvrti rov. . Sada, kad su ovi otišli, bit de strahovito dosadno u gradu. - Posao nema s time nikakve veze. Ako i ti želiš idi, tada pođi, Borgart! Nama ovdje nikada nije ni bio potreban šerif. Ti si bio ovdje uvijek samo zato da bismo te mogli pokazati, ako bi netko upitao za šerifa. - To znam, John Billingse! - zaškripio je zubima Borgart. - No, ja sam od samog početka znao da sam pladen zato da ništa ne radim. Tražilo se od mene da držim jezik za zubima i zatvaram oči. Ali nedeš me se tako jednostavno riješiti, kako bi uštedio još i moju pladu. Prevario si se Billingse! Ja sam šerif i primat du svoju pladu i dalje. Ostat du ovdje, iako svi kopači zlata nestanu, a u gradi ostanu samo rudari. Ja du ostati ovdje! - Mogli bismo te otpustiti, Borgrate! - nasmijao se hladno John Billings. - Mogli bismo te izbaciti kada god nam se prohtije. Ako to kompanija zaključi, ja du ti oduzeti tvoju zvijezdu. - To kompanija još nije zaključila. I niti nede, ja znam i previše o vašim poslovima. Znam što se dogodilo s farmerima. Alder je jedno ustrijelio a drugoga ranio. Ja sve to znam. Alder i njegovi ljudi bili su prisutni kada su kopači zlata krali stoku, napadali farmere i palili njihova polja. Možete me otpustiti, Billings! Ali tad de vlada ubrzo saznati što ste vi ovdje radili. - Želiš ucijeniti mene i Rudarsku kompaniju? nasmijao se bijesno Billings. - Čuvaj se, Borgarte! Nitko ne bi ni okom trepnuo kada bi te jednog jutra našli mrtvog u rijeci s nožem među rebrima ili metkom u

55

56

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

glavi. - To bi bila velika greška! -nacerio se Pete Borgart. - Ja sam šerif. A šerifa se ne može tako lako ubiti! - Ti si prljavi revolveraš, i to je sve! - Ali ja nosim zvijezdu, Billingse! Nemoj to zaboraviti! Ta mi zvijezda pruža sigurnost. Rudarska kompanija učinila me šerifom i javila to vlastima. Oni bi se smjesta zainteresirali što se sa mnom dogodilo. Svašta bi izašlo na vidjelo. Ne mogu samo tako jednostavno nestati, Billingse! John Billings ga je nekoliko trenutaka promatrao u tišini. Tada je kimnuo: - Zaboravimo sve to, Borgart! Vi ste šerif u Doradu i vi dete to ostati dok jednog dana taj grad ne umre, dok kompanija jednog dana ne ode odavde. A to de još dugo trajati. - Rudari tako ne misle. Oni se u to ne razumiju. Ti glupani čak ne poznaju dobro niti naš prvi rov. U našem rudniku ima mnogo zlata, Borgarte! Tamo, gdje pojedinci kopaju, naravno nema ga toliko. Pa, konačno, takvi se rudnici ne nalaze na tucete u ovom kraju. Kompanija je odabrala najbolje mjesto za sebe. Ruda danas sadrži jednako toliko zlata koliko je sadržavala na početku. Mi demo cijelo brdo ispresijecati rovovima i hodnicima. - Dobro, Billingse! Sve je u redu. Ništa drugo nisam ni želim znati. A ipak kopači zlata odlaze. Uzimaju svoje pijuke i sita. Na rijeci ih ima još toliko da ih možeš na prste nabrojiti. Obala je izgažena i raskopana. Stotine su tamo čučale u vodi. Sada još samo četvorica. A doskora de i ti otidi. Malo po malo nestat de svi. Tada de se Dorado isprazniti. Plesačice u salunu ved se prepiru oko muškaraca. Rudari im nisu važni. Oni su stalno umorni od teškog rada u rudniku. Ne može se više puno zaraditi u salunu. Kartaši de napustiti svoje stolove. Oni pola svoje dobiti daju kompaniji. To im je previše jer je posao slab. - Tada de morati otidi. Što se tu može. A ako se ništa ne bude promijenilo, ako kopači odu, morat de i žene spremiti svoje stvari i vratiti se kolima u Great Falls. Ostat de dvije tri za rudare. Jedan salun de se zatvoriti. Zalihu viskija otpremit demo u onaj salun koji de ostati otvorene. A ti odredi koji demo salun zatvoriti! - rekao je John Billings, oštrim glasom. Osjetio je bijes u sebi. Grad je bio njegova ideja. Otvaranje rudnika također. On je prokrstario ovo područje.Našao je žile zlata, ustanovio da se i u rijeci nalaze zlatna zrnca. Njegova je ideja bila dovudi ovamo bezbroj kopača zlata. Ogromnom oglasnima u novinama Montane on ih je upozorio na ovo područje. To je učinio i u drugim državama. Ubrzo su ovamo stigli propali farmeri, oni koji su tražili sredu, siromasi i propalice. To je bila njegova ideja. Rudarska kompanija prihvatila je Billingsove ideje. Nisu to požalili. Sve je teklo onako kako je Billings obedao. Farmeri u dolini su se bunili,

56

57

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

a kopči zlata su navalili na njih. Rudarska kompanija nije trebala pomaknuti niti prst. Jedino što je s kopačima zlata poslala nekoliko svojih revolveraša kao pomod. Inače su se držali u pozadini. A sada su kopači zlata odlazili. Nije više bilo zlata ni u rijeci ni u brdima. Spoznavši svoju zabludu, nestalo je i groznice koja je te ljude dotjerala ovamo. Nije više bilo zlata u dolini North Fork Suna. John Billings je teško disao. To on nije predvidio i o tome nije razmišljao. Dogodilo se to neočekivano za njega. Pod rukom mu je umiralo ono što je planirao. Jedva je čuo što mu je Pete Borgart govorio: - Dodi de do velike gužve budem li morao potjerati jednog od upravitelja saluna. Ali pokušat du. -Montana Mining Company nije dobrotvorno društvo! - naljutio se Billings. Dva su saluna previše. Dakle, nisu potrebna ni dva upravitelja. Kompanija de ga poslati drugdje i on se mora pomiriti s time. Najvažnije, je što se događa u rudniku. - Tamo je sve u redu. Ruda je jednake kvalitete kao na početku, kažu ljudi. Billings je pobjedonosno kimnuo. Što sam rekao? Sve je glupost što pričaju. Naš je rudnik posve u redu. Billings se zlovoljno nacerio. Pristupio je prozoru i pogledao van. Iz topionice se dizao crni oblak dima prema nebu. -Pogledaj ovo, Borgarte! Topionica radi punom parom. Čini se kao da de uskoro postati premala. Kažem ti, ovo je dobar rudnik. Zašutio je. I Pete Borgart je šutio. Pogledali su kroz prozor šerifova ureda na glavnu ulicu i redove drvenih kuda koje su se uzdizale s lijeve i desne strane. Kada je Frank Wearst sjahao u dvorištu, Ron Gibson je otvorio vrata. Upravo se vratio sa svojih polja. Njegovo je lice bilo umorno, ali se ipak nasmiješio. Jahač mu je prišao teškim korakom. - Bilo je naporno - rekao je. Ron Gibson je kimnuo i odveo ga je u kudu. Josie Gibson ved je pristavila vodu za kavu. Kada je ugledala Franka, stavila je još jedan vrč na stol. Frank Wearst je sjeo. - Prašan sam! - primijetio je. Ali Ron Gibson je odmahnuo. - Advokat je podnio tužbu sudu. On kaže da demo pobijediti. Ali rekao je i to da je kompanija modnija od nas. - Dobro da si se vratio, Frank! -rekao mu je Ron Gibson, pogledavši ga u prašno lice. - Kopači zlata odlaze! Frank mu se nasmiješio. Njegove su se oči raširile. - Da, odlaze - nastavio je Ron Gibson.

57

58

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

- Na stotine ih je dolazilo iz Dorada i preko rijeke odlazilo na istok. Nema više zlata. Znao sam da je to samo prolazna groznica koja de brzo nestati. Preostala je još samo Rudarska kompanija. U rudniku još nalaze zlato. I rudari su još ovdje. Jedan su salun zatvorili. Ostalo je još i nekoliko onih žena. Ali inače je to malo, prljavo gnijezdo, gotovo prazno, Frank! - Onda sam ja nepotrebno jahao u Great Falls - primijetio je umorno Frank Wearst. Na njegovom su se licu pojavile crvene mrlje uzbuđenja. - Ne, nisi, Frank! - Ron Gibson položio mu je ruku na rame. Za to im je vrijeme njegova žena ulijevala kavu. - Rudarska kompanija je još ovdje. Njihovih krivnjom nanesena nam je velika šteta. To nam kompanija mora nadoknaditi. No oslobodili smo se najgore nesrede. Kopači zlata su otišli. Jučer su posljednji odjahali. Rekli su da de uskoro i rudnik biti prazan. A to su bili ljudi koji se u to razumiju. Kažem ti, mi smo pobijedili. Vrijeme je radilo za nas. Trajalo je samo dva mjeseca. Za nas je to bilo kao dvije duge godine. Ali sada de skoro svemu dodi kraj. Otidi de i rudari. Frank Wearst pio je toplu kavu. Bilo mu je gotovo nemogude shvatiti koliko se toga dogodilo za ovih desetak dana koliko je bio odsutan. Prošlo je tjedan dana otkako su posljednji kopači zlata napustili Dorado. Samo je još jedan prljavi čovjek, duge, neuredne kose i zapuštene brade čučao u vodi North Fork Suna i ispirao zlato. Nije nalazio ništa osim kamenja. Kada je nadglednik rudnika stupio u ured Johna Billingsa i rekao mu da u rudniku više nema zlata, da u stijenama nema više zlatnih žila, skočio je ovaj i požurio za njim. Nastavite! - prosiktao je. - Morate nastaviti! Morate kopati baš još dva metra. U oba rova. Vi.. - To smo ved davno učinili, gospodine Billings! - Nadglednik je obrisao sivi prah sa oznojenog lica. - Mi smo u oba rova kopali još dosta duboko. Pokušali smo na stranama, pa čak na stropu. Pri tome su dva čovjek gotovo stradala od padajudih stijena. Ne možemo ništa više učiniti. Rudnik je mrtav. Žile su iznenada postale finije i tanje, i konačno su nestale. Obojica su požurila uz brijeg sve dok nisu stigli na visoravan. Ovdje su stajali rudari. Naslonili su se na svoje pijuke. Njihova su lica bila blijeda. John Billings požurio je kraj njih u rov. Uzeo je svjetiljku i krenuo ispred nadglednika. Na kraju rova gomilalo se odlomljeno kamenje. U svjetlu svjetiljke John Billings je vidio kako tu stvarno nema ništa do golog kamenja. Ležalo je pred njim i zatvaralo mu prolaz. U njemu nije primijetio niti najsitniju žilu rude. U. rudniku više nije bilo

58

59

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

zlata. Pred očima Johna Billingsa sve se počelo vrtjeti. Morao se nasloniti na stijenu. Hladnoda stijene prodirala je kroz njega. Sabrao se tek nakon nekoliko beskrajno dugih trenutaka. Pogledao je nadglednika. Glas mu je zvučao pomalo promuklo kada je istisnuo: - Još danas du odjahati u Great Falls. A vi nastavite! Prodrite još dublje u stijenu! Ako se ništa ne pojavi, prestanite! Istalit dete preostalu rudaču i vratiti se u Great Falls. Ako zlata ne bude, krenite ved sutra! Nadglednik je kimnuo. - Učinit demo kako ste nam vi naredili. Ali ja vam kažem, ovdje nemamo više što tražiti. Prokletstvo, to i ja znam. I ja imam oči. Ved sam petnaest godina inženjer kod Montana Mininga. Znam kako izgleda stijena kada je prazna. Ipak, prodrite još jedan metar dublje. Okrenuo se i izašao. Nije govorio niti riječi. Njegovo je lice bilo jednako tako ukočeno kao i samo brdo, i sivo poput prašine u rudniku. Deset minuta kasnije napustio je na konju Dorado, ostavivši za sobom grad praznih drvenih kuda, grad koji je on podigao. Nikada ga više nede vidjeti. Nadglednik ga je slijedio pogledom sve dok nije odjahao daleko. Pušio je i duboko udisao dim. Pogledao je rudare koji su ga nijemo promatrali. - Bacite pijuke i sakupite svoje stvari! Sutra ujutro odlazimo u Great Falls. U ovom rudniku nedemo ništa više pokušati. On je potpuno prazan. Svaki udarac pijukom bio bi uzaludan! - Nijemo je pogledao za jahačem koji je nestajao iz brijega. Bilo je podne slijededeg dana. Rudari i plesačice odvezli su se. Grad je bio pust. Prozori drvenih kuda zurili su u farmera poput slijepih mrtvih očiju, kada je prilazio gradu. Dorado, grad rođen u groznici, umro je kad je nestalo iluzija. Ispraznio se poput nada onih koji se svu svoju sredu vidjeli u Doradu, a sad su morali napustiti grad svjesni da im on nije ništa dao, ved samo oduzeo još jedan san. Ron Gibson približavao se na svojim kolima. Doskora je stigao do grada. Tada je ugledao nekog čovjeka kako mu se približava na mazgi. Čovjek je promuklim glasom pjevao neku staru pjesmu kopača zlata i pritom mahao praznom bocom viskija. Sreli su se na granici grada. Farmer i posljednji kopač zlata. Čovjek na mazgi bio je pijan, lice mu je bilo podbuhlo. Smijao se kriještedi kad je ugledao farmera. - Hej, prijatelju, jesi li došao kopati zlato? Imat deš puno mjesta. Svi su otišli, svi! Samo ja sam još ovdje! Ja nedu otidi. Ispljunuo je i pijanom kretnjom gurnuo ruku u torbu obješeni o sedlo. - Evo, ne želim da živiš poput psa! - viknuo je i dobacio Ronu Gibsonu nekoliko kamenčida. - Zlato! Čisto zlatno! - pijano je govorio. Ponovno zapjevavši, odjahao je dalje. Ron Gibson gledao je za njim. Zatim je sišao s kola. Nijemo je promatrao mrtvi grad.

59

60

ZLATNA PLANINA

ŽELEZNI

-- Ludost! - prošaptao je, dok je sunce svojim zrakama palilo njegovu kožu. Ludost... Kraj drvene ploče na ulazu u grad sakupio je hrpu grančica. Zatim je zapalio vatru. Izvukavši svoj nož stao je zagrijavati njegovu oštricu. Užasna vrudina palila je sav kraj. Farmer je šutedi stajao kraj male vatre, promatrajudi drvene kude koje su sada napuštene izgledale ved sasvim propale. Vidio je brdo praznih boca, odbačenog alata i uličnih natpisa. Upijao je u sebe miris propasti grada kopača zlata. Čekao je tako, ogroman i nepomičan, dok se oštrica njegovog noža nije užarila. Nalikovao je na stijene koje su ga okruživale. Prignuo se. Na ulazu u grad stajala je drvena ploča "Dorado". A ispod toga "Stanovnika 2000". Broj je bio precrtan. Ispod njega je stajala brojka "900", a ispod nje "200". Ali i taj je broj bio izbrisan. Farmer je izvadio iz vatre nož. - Sve prolazi šaptao je on. - Svemu jednom dolazi kraj. Pa i zlu. Tada je prišao natpisu i čvrsto, užarenom oštricom, urezao slova na drvenoj ploči, ispisujudi riječi "NAPUŠTENI GRAD".

KRAJ

60

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF