dervis i smrt

Evropski univerzitet Pedagoški fakultet Vaspitač predškolskih ustanova

Derviš i smrt SEMINARSKI RAD

Mentor:

Student:

Prof.dr.Drago Tešanović

Amela Lišić 099 Brčko,mart,2015. SADRŽAJ

1.Biografija pisca................................................................................................3 2.Analiza djela.............................................................................................4 3.Kratak sadržaj djela..................................................................................6 4.Karakterizacija likova..............................................................................10 5.Knjizevna kritika.....................................................................................11 6.Literatura.................................................................................................12

Biografija pisca Mehmedalija Meša Selimović Meša Selimović rođen je 26.aprila 1910 god.u Tuzli,u imućnoj trgovačkoj porodici.Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom mjestu. Studirao je na filozofskom fakultetu u Beogradu.Učestvovao je u naprednom studentskom pokretu Univerziteta u Beogradu.Po završetku studija predaje u Građanskoj školi trgovačkog smijera,da bi zatim bio postavljen za profesora gimnazije u Tuzli.U to doba aktivno učestvuje u „Sokolu“,igra fudbal,polaže 1939.profesorski ispit na filozofskom fakultetu u Beogradu. Meša Selimović je učesnik NOB-a od 1943.godine. Poslije rata postaje profesor više pedagoške škole u Sarajevu,a potom je izabran za docenta filozofskog fakulteta u Sarajevu( predmet : teorija književnosti). Godine 1953. Ostao je bez posla pošto je stručna komisija na fakultetu dala prednost drugom kandidatu. Meša Selimović je neko vrijeme bio predsjednik Udruženja književnosti Bosne i Hercegovine,zatim predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.Bio je redovan član akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i redovan član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Za svoja djela Selimović je dobio najviše priznanja: Njegoševu nagradu,NIN-ovu i nagradu ABHOJ. Umro je u Beogradu 11.jula 1982.godine.Sahranjen je na novom groblju,u Aleji velikana.

Selimović je pisac koji se razvijao sporo ali sigurno ka onome što se u književnosti prihvata kao nesumnjiva vrijednost i veliki pisac.Od prve zbirke pripovijedaka,Prva četa ( 1950 ),preko romana Tišine ( 1962 ),Magla i mjesečina ( 1966 ), Derviš i smrt ( 1966 ), Tvrđava ( 1970 ), Ostrvo ( 1977 ),do sabranih djela objavljenih u devet knjiga, ( 1975 ),on razvija pouzdano u uporno svoju viziju o položaju čovjeka u svijetu,o granicama njegovih moći i tragičnosti njegovog postojanja. Još u svom djelu „Tišina“ ispoljava visoku mjeru umjetničkog sluha za složenost psihočkog života čovjeka,refleksivnost visokog stepena,koja omogućuje da vidimo čovjekove probleme u procesima,mreže svijesti...Slavu velikog pisca,međutim,osvojio je svojim djelom,romanom „Derviš i smrt“ ( 1966 ).

Analiza djela Derviš i smrt Brojni su pokušaji klasifikacije romana "Derviš i smrt". Obično se kaže da je u pitanju roman lika (to je tačno, u centru se nalazi ličnost glavnog junaka i pripovijedanje se odvija u prvom licu), psihološki roman, lirski roman (može se i tako reći, onda govorimo o stilu), metafizički roman (zaista imamo posla sa metafizičkim aporijama u ovom djelu), filozofski, refleksivni i tako dalje. Sva ova određenja odnose se samo na po jedan aspekt djela. Po svim karakteristikama, roman Meše Selimovića je modernistički. Ovaj termin obuhvata sve pomenute aspekte, u pitanju je širi pojam. Derviš i smrt je roman o životu jednog vjernika koji prestaje to da bude,jednog muslimanskog dostojanstvenika koji na početku ima,kao znak,konformizam,vjerničku odanost,a na kraju užasnuti jeretički nered i tragizam.Fabula romana ostvarena je na klasični način,bilježeno u prvom licu nesrećne sudbine Haruna,brata Ahmeda Nurudina „svjetla vjere“,šejha tekije u jednoj bosanskoj kasabi.Taj nesrećni mladić Nurudinov brat otkrio je, strogo čuvanu tajnu o pogubljenju jedne nevine ličnosti i na taj način se izložio osvetničkim furijama Velikog mehanizma vlasti Osmanske carevine.Ta tragičnošću prožeta istorija Ahmeda Nurudina,nijansirana,rafinovano vođenja,jeste,u stvari,priča o duhu čovjeka koji želi da opstane ali i da živi kao čovjek.Čitav roman Deviš i smrt je treperenje Nurudinove svijesti nad činjenicom čovjekove nemoći u svijetu,tačniije rečeno,čovjekove nemoći da pomogne sebi i bližnjima.Refren koji ćini okvir brojnih Nurudinovih meditacija sačinjava stih iz Kur´ana: „ Pozivam za svjedoke vrijeme,početak i svršetak svega – da je čovjek uvijek na gubitku.“ Saznavši za sudbinu svoga brata – da je zadavljen rukom krvnika u nekoj od tvrđava kasabe – šejh Ahmed Nurudin se buni protiv okrutne vlasti koja je to učinila,ali pri tome primjenjuje slična sredstva u savlađivanju vlastitih neprijatelja,pa na kraju,biva zadavljen svilenim

gajtanom,zlokobnim sredstvom osmanlijskog obračuna s protivnicima.Međutim,umjetnička izvrsnost i sjaj ovog djela nisu,naravno,samo u tome uviđaju: da je mehanizam vlasti,moći,jači od svakoga probuđenog,moralno odgovornog pojedinca; veličina ovog romana Meše Selimovića je u tome što se u njemu ipak čovjek buni,i istrajava u pobuni,protiv svega zla nasilja,protiv divlje stihije u svijetu koja u izvorištu nema ništa drugo do – brohijalnost,sila,zlo.Zato je ovo prvi roman koji se s krajnje strasnom intenzivnošću pita: sta je čovjek; šta je dobro i zlo ; šta su pravda i zakon u svijetu i koji su njihovi izvršioci; ima li u svijetu ljubavi i dokle težu njene moći; može li čovjek nešto učiniti da bi živio u saglasnosti sa vlastitim pojmom. Etička,duhovna i umjetnička lucidnost pisca ovog djela jeste u tome što izvanredno sagledava složenost i tajnovitost ove borbe.Ahmed Nurudin je veliki junak u porazu,jer zna da čovjek mora živjeti po svojim,ne po zoološkim zakonima opstanka.Zalutao je u bosansku kasabu,čovjek je velikih misli i strasti u vremenu malih horizonata i malih,prizemnih ambicija. U tragičnoj viziji života i svijeta kakvu razvija u ovom romanu,i ako postoji neki opštiji smisao životne „igre“,borbe zaraćenih strana,onda je to sama neumitnost igre,proces,stalni,mutno odvijanje života sa nekog nevidljivog kalema.To odvijanje života omogućuje hrabrima da ispolje hrabrost,podlima podlost,niskima niskost,pametnima pamet... Ali i to je visina osobenosti,i vrijednost,ovoga djela – u tom neprestanom odvijanju raznolikosti može da se uoči i neprestana težnja čovjeka za dobroto,poezijom i humanošću. Dakle, „čovjek je uvijek na gubitku“Ali,Nurudin je pokušao da ispuni dužnost čovjeka,učinio je sve da,živjeći njegov plemenit napor,njegovu smrt doživimo kao nepravdu.Njegov poraz,nije rezultat dugovne ljenosti,nepokretnosti.Taj poraz je sav nekako obliven svjetlošću. Meša Selimović ponavlja jednu staru istinu ali utvrđenu izuzetnom umnom snagom: da nije sramota biti poražen ako je čovjek ućinio sve(dobro)da zasluži pobjedu! Jedan u nizu naših pisaca,koji regionalno otvaraju prema univerzalnom,Meša Selimović je likom svog pobunjenog i učenog šejha Ahmeda Nurudina učinio bogatijom ljestvicom onih naših velikih književnih likova koji,počev od Njegoševog igumana Stefana u Gorskom vijencu,preko Andrićevog Ćamil-efendije iz Proklete avlije do Ćosićevog Vukašina Katića iz Vremena smrti,otvaraju našu književnu misao prema nalozima i podsticajima moderne misaonosti i senzibilnosti.

Kratak sadržaj djela „Pozivam za svjedoka,vrijeme,početak i svršetak svega – da je čovjek uvijek na gubitku!“ Stihovima iz Kur˙ana Selimović započinje i završava roman,zaokružujući time cjelinu,cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi.Ne može promijeniti vrijeme,zaustaviti ga ili vratiti.U taj okvir pisac smješta svoju priču. „Ime mi je Ahmed Nurudin. Šejh sam tekije mevlevijskog reda,najbrojnijeg i najčistijeg.Četrdeset mi je godina,ružno doba; čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje.Šteta sto nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna,ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno..“ U ja-formi pisac nas upoznaje sa glavnim likom knjige.Počinje da piše svoju priču zbog nemira u sebi,za koji on kaže da se nije smio dogoditi,ali ipak se dogodilo.Sve je to počelo otkako saznaje da mu je brat zatvoren u tvrđavi.Tu negdje u pokušajima da sazna sve i da oslobodi brata,počinju njegovi nemiri,strah,nerazumijevanje,pobuna itd. Tada dobiva poziv od Hafiz Muhameda koji leži,bolestan pred smrt.Pri dolasku kod Hafiz Muhameda ugleda Ajni efendiju koji je zet Hafizu,i koji je napisao nalog da se zatvori Harun ( brat Ahmeda Nurudina).U kući slijedi susret sa starčevom kćerkom:ona ga moli da nagovori Hasana,crnu ovcu obitelji,da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kada ga otac razbaštini bit će to javna sramota.Ahmed pristaje na razgovor sa Hasanom,ali traži protiv uslugu.Da njezin muž Kadija,oslobodi njegovog brata iz zatvora.Dovest će Hasana ako vrati Haruna.Kako on kaze : „ Ti svog želis da upropastiš,a ja svog da spasim.“ Hasan je čovjek koji je završio školu u Carigradu,i puno se u njega polagalo,ali je potom prekinuo školovanje,oženio se pa rastavio.Sada pije i kocka,razbacuje novac,a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. U Ahmedu je nemir rastao,ušao je s tom ženom u zavjeru,ali doduše zbog brata.Tu noć je proveo u vrtu,u đuđevdanskoj noći.Pun nemira,pun misli o bratu,o životu,o boli,uspomenama,sjećanjima...Te noći dolazi u tekiju bjegunac(koji je on nazvao imenom Ishak).Da li mu pomoći ili ga izdati,ni sam nije znao.Rekao mu je da ostane u bašti kućici i da ga se ne tiče šta je uradio,ko je on i zašto bježi.Svoju tajnu podijelio je sa Mula Jusufom,mladićem koji prepisuje Kur´an.

U hanu je Ahmeda dočekao otac,došao je moliti za Haruna.Ahmed susreće Hasana koji se vraća iz Vlaške i već je čuo za Haruna.Ahmed odlazi kod muselimata da upita muselima za brata.Ali mu niko ne želi reći šta je učinio i zbog čega je došlo do zatvora. Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasanom saznajemo: “Ništa nije naše osim varke,zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda“.Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije nego što je zatvoren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmed odlazi u polje i susreće dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne može ići u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to jednom ponudio Mula Jusufu, ali dječak ne želi pitati oca. Hasan odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinom mužu i mladiću, svi oni rade kod Hasana. Mladić je mužev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ženu. Oni se sastaju a muž ništa ne sumnja.Hasan ne želi biti taj koji će otkrivati istinu.Neobičan ljubavni trokut u kojem muž voli mladića kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije možda neće ni doći!? “Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a život je ono što biva.” Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna.U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muž i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovog, Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašću i da više ne misli na njega. “Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, neočekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje.” Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu riječ da će se odreći imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. “Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži.” – bio je kadijin odgovor. Šećući tekijom nailazi na nepoznatog čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastradati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susreće Kara-Zaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja živi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan. Hafiz Muhamed mu je saopćio da mu je brat mrtav već tri dana. Ahmed je održao molitvu za brata, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u đžamiji. “Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu.”Sve se okreće protiv Ahmeda kada se vraća u tekiju.Četvorica sjemena ga hvataju i počinju tući.Poslali su ga u tvrđavu gdje je ostao 10 dana.Tu upoznaje stražara Đemala,govori sa njm o životu i smrti.Očekuje da će neki doći po njega jer je on ipak derviš,šejh,utjecajan i ugledan čovjek.Međutim niko ne dolazi po njega.Prebacuju ga u drugu ćeliju,a tamo ga čeka Ishak.Nakon nekog vremena ga otpuštaju,a Ishaka više nema iako on

pita za njega.Ishaka ne vidi niko osim njega. Tu se završava prvi dio romana. Ahmed započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji živi s majkom i slijepom bakom.Majka je jedina žena u okolici i prostitutka je.Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je, jer je išla i s neprijateljima.On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potražio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmijenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula- Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mula-Jusufa viđao oko kadijine kuće. Mula-Jusuf je izdao Ahmedovog brata Haruna kadiji.Mula-Jusuf traži od Ahmeda ili oprost ili mržnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Odlazi sa Hasanom i Mula Jusufom hađži Sinanudinu,čovjeku koji pomaže zatvorenicima,nosi im hranu i brine o njima.Odlaze do Abdul-efendije,šejhu mevlevijske tekije,i mole ga da pronađu Harunov grob.On im dopušta to,i zajedno sa Hasanom i mladićima koje je Hasan zvao da prenesu grob,tražili su Harunom grob.Mladići su im pomogli da ponesu brata tj njegove kosti u tabutu.Ostavili su ga pred đžamijom ,gdje je Ahmed molio za njega.Zakopali su ga uz tekijski zid,gdje se sokak otvarao prema kasabi. Dolaze kod Hasanovog oca. Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav.Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro on kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezinog muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ.Ostavlja školu i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da nepovrijedi muža. Tri dana prije Hasanovog vraćanja,starac se vraća kući.Dolazi mu kći i saopštava mu da je trudna.Tada Ahmed saznaje od Fazlije ( mladića koji se brinuo o Hasanovom ocu) da važni ljudi žele da prespavaju u tekiji.Ahmed ih prihvata,te su zajedno svi prespavali u tekiji.Sledećeg jutra, odlazi na grob Harunu i tu ugleda Mula Jusufa. Mula Jusuf ga moli za oprost,tvrdi kako mu je žao zbog svega i kako bi sve učinio za njega.Tada mu Ahmed govori da ode do Kadije i da mu kaže da je hađži Sinanudin pomogao posavcima da pobjegnu iz tvrđave.Ako ga kadija upitao od koga zna,da ne govori ili da nešto izmisli.Sledeceg dana...

Sejmeni su odveli Sinanudina.Ahmed istovremeno šalje pismo u Carigrad Mustafi,sinu hađži Sinanudina da mu je otac zatvoren.Kasaba se pobunila prije nego što je sin išta mogao učiniti. Oslobodili su hađži Sinanudina,ubili Kadiju a muselima nagnali u bijeg.Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, stigla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar,u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi.Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad. “Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar. Moram – rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju. - Ne moraš. Odluči po savjesti. - Oj, ostavi savjest na miru.Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu i dići ću ruke na sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio.” Sutradan saznaje da je Hasan “predan sejmenima”, da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne,no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegovog sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio.“Saznao sam,eto,na kraju svega,da me nije zaboravila.I ne znam da li mi je drago,jer je tužno.Često me pominjala,znači da je mislila o meni.Ne znam kakva je sad,ja je pamtim po ljepoti.I po izrazu patnje na licu,kakvo nikada više nisam vidio,niti sam dugo mogao da ga zaboravim,jer sam tu patnju ja prouzrokovao.Zbog te žene jedine,koju sam volio u životu,nisam se oženio.Zbog nje izgubljene,zbog nje otete,postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome;osjećao sam se poharan,i nisam davao ni drugima,što nisam mogao dati njoj.Boljela me,odsutna.“ “Poklapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao baš kao i život.” “Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.”

Karakterizacija likova



Ahmed Nurudin – Šejh tekije,svjetlo vjere.Naivan,izgubljen,nesrećan čovjek,koji vjeruje u ljudsko poštenje,u iskrenost ljudi.Naučen da sve trpi,da živi za vjeru.Vjeruje da se dobro dobrim vraća.Dobar,obrazovan čovjek.Takođe dobar prijatelj.Vjeruje da dobrota i pravda,su jedini pravi način kako preživjeti u ovom svijetu surovosti,iako međutim nije tako,što Ahmed saznaje na kraju romana.

„Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba...Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju, po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam, varajući se da je mrtva, moja je tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna. 

Hasan – je nada i svjetlost,pokazuje nam jedan od pravih načina kako čovjek da opstane u ovome svijetu surovosti.On mijenja,mjesta,ljude;stalno odlazi da bi se na kraju vratio.Njegov moto je : Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća.Njegovo



shvatanje sreće je drugačije kao kod svih ostalih.On je nosilac ideja slobode. Mula Jusuf – mladi derviš.Ružna uspomena o majci ga vezaju za Ahmeda. Bio je talentovan pisar.Međutim,više je slušao tuđe riječi nego svoje.Uvijek je htio da zadovoljava drugima,da imaju lijepu misao o njemu.Ali baš to pretjerivanje u svemu,ga navodi na pogreške.“ Klepet njegovih nanula je spor, suviše odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas, jer ima više da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, ličila je na laž, na neprirodnost, sa



njegovim rumenim licem i njegovih svježih dvadeset pet godina.“ Alijaga( Hasanov otac) – bolesni starac,koji još od prije se protivio Hasanu.Nikada nije imao vremena da ga sasluša.Napočetku ga upoznajemo kao bezosjećajnog,pomalo bezobraznog čovjeka.Ali na kraju pred smrt pokazuje se njegovo pravo lice.Oprašta sve Hasanu i sve čini za svog sina.Brine o njemu,i želi mu svo dobro svijeta.

Književna kritika

Derviš i smrt je djelo osobenog jezika i osobenog tona.Kada se to kaže,može se pomisliti na poznate školske teme u kojima svaki pisac dobija epitete:osoben,izrazit pisac.Međutim taj epitet izražava određeno svojstvo duha koje,osvojivši adekvatan jezički put u djelu posredstvom stila,postaje individualni reljef,granjanje duhovnog bogatstva zahvaljujući oblicima koje stvara imaginacija.“Bogatstvo jezika“,zapisao je jednom Aleksandar Velić „nije u pabirčenju po onome što su drugi prije nas stvorili,već u bogatstvu duhovne prirode onih koji stvaraju jezik“.Pisac je izvorište i ključ ponašanja jezičke materije u djelu.Kao stvaralac,Selimović je znao tu istinu i u ovom svom najboljem romanu pokazao da se originalnost umjetnika potvrđuje i u tome što vlastitom duhu pronalazi adekvatan jezički izraz.Jedan od veoma temeljnih istraživanja ovog romana,Miodrag Petrović,zapisao je da leksika Derviša i smrti ne obiluje novim riječima,ali ima mnoštvo novih neobičnih spojeva.Sintagmatske konstrukcije kao: prihvatljiva bezobzirnost,osuđen istinom,zrela slabost,beznandno započinjanje,nevoljni saučesnik i sl.- sve odreda pokazuje da je riječ o jeziku naradoklasne plodnosti ako se ove riječi ne bune takvom spoju u jeziku koji izrasta iz duhovnog pogleda autora,pa se neobičnost tih spojeva osjeća kao traženo.Buduči da je riječ o biću koje se budi i buni istovremeno-koje cijelom duhovnom strukturom želi da napusti jedan svijet ali nije u stanju da to učini-onda se to,logično,i jezik tog bića ukazuje kao „jedan bolan,nesmirujući afekat“ „Nurudin je do te mjeri u vlasti afekata“,kaže ponovo Petrović u svojoj studiji,“ da on može da odlučuje samo među onim alternativama koje afekti za njega biraju.“ U odnosu na Andrićev jezik- koji ima nešto od metalne jasnost,izglačanosti – jezik Selimovića je fluidniji,mnogosekliji,otvoreniji za modernu muku i bol. Ni anđeo ni satana,kako je jednom tačno rekao Muharem Pervić,čovjek se u Selimovićem djelu javlja kao biće koje može biti plen raznih sila,ognjišta nad kojim vitlaju raznoliki vjetrovi.Stari princip dobra i zla- rečiće jednom u razgovoru Selimović-svjetla i tmine,anđela i đavola osnova je svih religija i većine filozofskih sistema,zato što mu je osnova u životu.Vrijednost Derviša i smrti nije u tome što nam ovo saznjanje ponovo izlaže u intelektualnom obliku,nego u tome što ga čini umjetnički uvjerljivim.

Literatura 1.Meša Selimović,Derviš i smrt,Beograd,2009.