Dervis i Smrt Prepricano

U prvom poglavlju najpre se govori o samom pisanju. Upoznajemo šejha Ahmeda Nurudina i postajemo svedoci njegove potresne ispovesti, koju piše iz nekog višeg razloga, pisanje je za njega svođenje računa pred samim sobom i pred drugima, ali i jedan egzistencijalni izlaz; suočen je sa smrću, a pisanje mu produžava trajanje. Uvodi se tema pobune, koja je, za sada, samo "opasna riječ".

U drugom poglavlju, misleći da ide u posetu samrtniku, Nurudin revidira svoje stavove o smrti. Uznemiren jer mu je brat zatvoren u tvrđavi, oseća nedovoljnost priče o večnom životu, kao i strah. Umesto starca, zatiče njegovu ćerku, kadijinu ženu, sa kojom razgovara o njenom bratu, Hasanu. Sa stanovišta radnje – propušta priliku da nešto učini za sopstvenog brata.

Treće poglavlje dočarava atmosferu đurđevske noći, koja se može uporediti sa Valpurginom noći u "Faustu", slavljenje mladosti i plodnosti, paganski rituali... Sve to unosi dodatni nemir u derviševu dušu i priprema atmosferu za zbivanja koja slede.

U četvrtom poglavlju se pojavljuje begunac, bezimeni buntovnik koji je nekim čudom pobegao sejmenima i sakrio se u dvorište tekije. Šejh Ahmed se dugo dvoumi šta da učini, isprva ga ne odaje i skriva ga, da bi ujutru sve ispričao Mula Jusufu koji poziva stražare, prekasno jer je prestupnik već pobegao. Misao o tom čoveku prati Ahmeda Nurudina tokom celog romana, daje mu izmišljeno ime Ishak, idealizuje ga, zamišlja razgovore s njim. Već na kraju ovog poglavlja, on se pojavljuje kao prikaza.

U petom poglavlju, Nurudin se suočava sa ocem, koji je došao da sazna nešto o drugom sinu, zatim sa muselimom – razgovor sa katastrofalnim ishodom – i sa Hasanom, od koga saznaje zašto mu je brat uhapšen: kao kadijin pisar, Harun je našao unapred napisano saslušanje jednog čoveka koji je ubrzo zatim ubijen; znao je previše. Hasan predlaže organizovano oslobađanje iz tamnice, ali derviš ne pristaje na to, još uvek veruje u pravdu, čak i sopstveni integritet čvrsto vezuje za tu ideju više pravde.

U šestom poglavlju se nastavlja suočavanje ljudskog i derviškog načina razmišljanja, Nurudin i dalje ne odobrava Hasanove argumente, iako tog jutra muselim nije hteo da ga primi. Na kraju poglavlja razgovara i sa kadijom, koji ga poražava.

Sedmo poglavlje - noć je, Nurudin sreće pasvandžiju i ne shvata da bi od njega mogao nešto da sazna. Zatim mu nepoznat čovek preti, kaže mu da pripazi šta radi. Odlazi muftiji i sreće Kara-Zaima, druga iz rata. Nakon potpunog debakla u razgovoru s muftijom, šejh Ahmed nudi Kara-Zaimu novac da spasu Haruna. Ovaj ne pristaje i ubrzo, u svojoj gluposti, ispriča muftiji za ovu ponudu.

U osmom poglavlju, Ahmed saznaje od hafiz-Muhameda da je Harun ubijen tri dana ranije. Drži potresan govor posle obreda u džamiji.

Deveto poglavlje – sve se okrenulo protiv Ahmeda Nurudina. Napadaju ga četiri konjanika u sumrak (apokaliptična slika). U sred noći ga hapse i odvode u tvrđavu. Nije određeno koliko vremena provodi tamo, izgleda da je u pitanju desetak dana, a onda ga puštaju. Završava se prvi deo romana.

Deseto poglavlje – drugi deo romana - počinje sećanjem. Za vreme rata jedna žena se prostituisala sa vojnicima da bi prehranila svog sina. Kada su neprijateljski vojnici zauzeli to parče zamlje gde je bila njena kuća, živela je i sa njima, zato su je na kraju ovi prvi ubili. Ahmed je bio prijatelj njenom sinu, doveo ga je posle u tekiju - to je Mula Jusuf. Na kraju poglavlja saznajemo da je Jusuf bio i Kadijin špijun i da je upravo on odao Haruna.

U jedanaestom poglavlju se ništa ne događa. Ahmed shvata da oseća mržnju.

U dvanaestom poglavlju sahranjuje brata u tekijskom dvorištu. Ljudi ga poštuju zbog toga.

Trinaesto poglavlje je uglavnom posvećeno Hasanu. Dok je na putu, Ahmed stvara sliku o njegovom životu. Na kraju poglavlja "odapinje strelu" - počinje osveta.

Četrnaesto i petnaesto poglavlje – uhapšen je hadži Sinanudin, Nurudin šalje pismo njegovom sinu, uticajnom političaru u Carigradu, koji će ga osloboditi i usput kazniti odgovorne za hapšenje (odgovorne i za Harunovo ubistvo). Tako i biva. Kadija je ubijen, muselim pobegao, a kasnije je i on ubijen.

Šesnaesto poglavlje – Ahmed Nurudin je postao kadija. Takođe je postao i omražen. Od njega se zahteva da uhapsi Hasana (nađeno je pismo Hasanovog prijatelja, Dubrovčanina u kome se govori o korupciji, Hasan pomaže tom čoveku da pobegne iz zemlje). Pošto on sad predstavlja zakon, odlučuje da učini tako, ali Mula Jusuf pomaže Hasanu tako da izgleda da ga je Nurudin spasao. Ahmed Nurudin se svima zamerio i umreće. Uveče njegovog poslednjeg dana u tekiju dolazi mladić koji mu je možda sin. Pred kraj se govori o vezi koja je postojala između Ahmeda i mladićeve majke. Pred zoru se javlja strah od smrti. Nurudinov

tekst se završava istim citatom iz Kur-ana kojim je i počeo - svaki čovek je uvek na gubitku.

Vrijeme radnje - za vrijeme Otomanske vladavine

Mjesto radnje - Bosna

Likovi Ahmed Nerudin, derviš - Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba... Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju, po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam, varajući se da je mrtva, moja je tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna.

Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca - u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.

Hasan - Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, upravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj gužvi... Sjedio je sa hafiz - Muhamedom, u čardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podšišane mekane brade, jagom namirisan, svjež, nasmiješen...

Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća. Od te "vezanosti" ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Zato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča... Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.

Ishak, bjegunac - Njegov glas se čuje drukčije nego ostali, dublji je i muškiji, njegova molitva nije molba već zahtjev, oči su mu oštre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam. A njegov glas je miran, čak nije ni srdit, činilo mi se da zvuči gotovo veselo, podsmješljivo izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno već ravnodušno, kao da je iznad svega što se dešava, kao da zna nešto što ga čini sigurnim.

Mula - Jusuf - Onda je sišao Mula - Jusuf. Klepet njegovih nanula je spor, suviše odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas, jer ima više da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, ličila je na laž, na neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svježih dvadeset pet godina.

Meša Selimović - Derviš i smrt

Ovo djelo je bogato prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na povijesni usud Bošnjaka muslimana (ovo se odnosi i na njegov drugi roman "Tvrđavu").

Fabula po poglavljima

1. poglavlje. U prvom djelu se upoznajemo sa samim likom šejha Ahmeda Nurudina, te njegova života. Upoznajemo se sa njegovom potresnom pričom, govori nam zašto ovo piše, opisuje nemir koji se u njemu događa, a sve zbog svoga brata koji se nalazi u tamnici.

2. poglavlje U drugom djelu počinje sa radnjom, Ahmed Nurudin odlazi kod kadijine žene, Hasanove sestre, gdje se nada da će zateći bolesnika sa kojim treba razgovarati, ali zatiće upravo nju, opisuje njene ruke, nju kao ženu, bori se sa svojim strastima i govori nam o smrti. Sa Hasanovom sestrom govori o Hasanu, ali zaboravlja da kaže nešto o svome bratu, te misli da je propustio veliku priliku za spas svoga brata. 3. pogavlje U trećem poglavlju derviš Ahmed Nurudin nam opisuje situaciju koju zatiče na ulicama svoje kasabe, ljudi slave đurđevdan, a to u njemu izaziva nemir, on nema razloga za slavlje, a i to su paganski običaji. U njemu to budi još veću tugu i još više misli o svome bratu.

4. poglavlje U ovom poglavlju se pojavljuje jedan novi lik, takozvani Ishak. Bjegunac koji je bježao od vlasti i pobjegao u dvorište tekije, jedini koji ga je vidio bio je Ahmed Nurudin jer nije mogao da spava, na prvi mah odlučuje da ništa ne govori da sakrije bjegunca, međutim ujutro govori Mula Jusufu šta se desilo, ali kasno jer je bjegunac već pobjegao. U ovom djelu on daje ovom bjeguncu ime Ishak, idealizuje ga i kroz cijeli roman govori o njemu, a počinje i da mu se priviđa.

5. poglavlje U petom poglavlju saznajemo mnogo više o cijeloj radnji. Naime prvenstveno Ahmed govori sa svojim ocem koji je došao iz drugog grada kako bi saznao šta se desilo sa njegovim sinom, Ahmed opisuje njihov donos, nakon toga on odlazi i do muselima kako bi razgovarao sa njim i kako bi saznao nešto više o uhićenju njegova brata, ali ne saznaje ništa, završava se katasrofalno ovaj razgovor. Ahmed razočaran sreće Hasana koji se tek vratio sa puta i priča mu zašto je njegov brat uhapšen, Naime njegov brat Harun je bio pisar pronašao je tajne dokumente i znao je previše pa su ga uhapsili. To u Ahmedu budi još veći nemir, tugu, pa mu Hasan predlaže da odu do tvrđave i oslobode Haruna, ali Ahmed ne želi vjeruje u ravdu, vjeruje da njegov brat nije kriv i da će ga pustiti.

6. poglavlje U 6. Djelu nastavlja se dijalog između Hasana i Ahmeda, Hasan nagovara Ahmeda da oslobode Haruna, Ahmed ne želi, i dalje vjeruje u pravdu. U tom razgovoru govore i o Zejni i njenom mužu i ljubavniku, tu Ahmed razmišlja o životu, o hrabrosti, razgovara sa Hasanom. Hasan predlaže i drugi prijedlog Ahmedu, on obećava da će se odreći svoga nasljeđa ako oslobode Haruna, nudi svoju imovinu. Ahmed se uzda u Božiju volju, ali ipak odlučuje da posjeti kadiju i govori mu taj prijedlog, kadija to odbija, poražava ga, što Ahmedu jako teško pada.

7. poglavlje U ovom poglavlju Ahmed Nurudin šeće tekijom i sreće nekog nepoznatog čovjeka koji mu prijeti, govori mu da odustane od traganja za bartom jer bi i on mogao nasdradati. Odlazi kod muftije, s namjerom da moli muftiju za brata i tu sreće Kara Zaima, starog junaka, a sada sjenu koja živi samo od uspomena. Ulazi kod Muftije razgovara sa njim u nadi da će dobiti više informacija i da će mu muftija pomoći, ali uzalodno.

8. poglavlje U osmom poglavlju dolazi do preokrtea, Ahmed Nurudin se vraća u tekiju i od hafiz Muhameda saznaje da je Harun ubijen, ubijen i to prije tri dana a da Ahmed nije ni

znao. Ahmed totalno skrhan nakon molitve u džamiji, drži ders, govor koji je bio jako potresan prisutnim ljudima, cijela tekija je bila prisutna, govori o životu, prolaznosti života.

9. poglavlje U ovom poglavlju se sve okreće protiv Ahmeda, dok se vraća u tekiju četvorica sjemena ga hvataju i ubiju ga od batina, pošalju ga u tvrđavu gdje provodi nekoliko dana, ne precizira ali najvjerovatnije desetak dana, tu upoznaje stražara, Đemala, govori o životu i smrti, očekuje ko će doći po njega da ga oslobodi, jer ipak je on šejh uticajan čovjek, ali niko ne dolazi. Prebacuju ga u drugu ćeliju, u toj ćeliji je Ishak, razgovara sa njim, Nakon toga ga puštaju, on i dalje traži Ishaka želi da mu pomogne, ali očito je on jedini koji vidi Ishaka i zna da on postoji (Ahmed ludi). Ovim poglavljem se završava prvi dio romana.

10.poglavlje Deseto poglavlje počinje tako što Ahmed govori o svojim događajima u vosjci, priča kako je u vosjci bila jedna žena, koja je bila prostitutka, zadovoljavala je vojnike koji su bili daleko od žena. Međutim nju su ubili jer je bila sa neprijateljskim vojnicima, njen sin ostao je sam, Ahmed se sažalio i poveo ga sa sobom, kasnije ga je pronašao i doveo u tekiju, to je Mula Jusuf. Ahmed govori o tome kako je to bio veseo dječak, ali se najednom promjenio, postao je mrzovoljan, nedruštven. U razgovoru sa Hasanom, on ga navodi da razmisli malo o Mula-Jusufu, zašto je postao takav, šta ga je nagnalo na to, Ahmed ispituje hafiz muhameda i on mu otkriva da je viđao Mula Jusufa oko kadijine kuće, tada Ahmed shvata da je Mula Jusuf izdao njegovog brata i da je on bio kadijin doušnik, on je kriv za harunovu smrt. Mula Jusuf traži Ahmedov oprost ali Ahmed ne želi da čuje. Mula Jusuf pokušava da se ubije zbog toga.

11. poglavlje U ovom poglavlju Ahmed počinje da osjeća ogromnu mržnju, ljut je na svakoga, odlazi nosi hranu ljudima u tvrđavu i na taj hrani svoju dušu, pokušava da pomogne drugima da zaboravi na brata ali ne uspijeva.

12. poglavlje U ovom poglavlju mu dopuštaju da sahrani svoga brata u dvorptu tekije, da ga prense iz tvrđave, zbog toga ga ljudi cijene, dive mu se.

13. poglavlje Je u potpunosti posvećeno Hasanu. Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom

da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio. Na kraju poglavlja on odapinje strijelu „počinje osveta"

14 i 15. poglavlje Ahmedu u tekiju dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadžiSinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg. Tu počinje novi preokret.

16. poglavlje Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju. No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad. Tjeraju ga da optuži svog najboljeg druga Hasana, Mula Jusuf ga spriječava da obavjesti Hasana da mu se sprema hapšenje,, zapravo on stvara situaciju kao da je Ahmed spasio Hasana. Sutradan saznaje da je Hasan "predan sejmenima", da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da je zbog te ljubavi postao derviš. Roman završava citatom iz Kur'ana kojim je i počeo ovaj roman: "Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Karakterizacija glavnih likova

Ahmed Nurudin - šejh tekije, svijetlo vjere - na početku je naivni derviš koji veruje u ljudsko poštenje i pravedni poredak u svijetu. U pitanju je izrazito kontemplativan karakter, zatvoren i nesretan čovjek koji je duboko potisnuo sve svoje lične probleme. Na iskustvo šejha Ahmeda Nurudina izbijeglog sa pozornice života se ne može računati, pa zato sa njim, kao što kaže njegov prijatelj Hasan, treba razgovarati kao sa djetetom. To je polazna pozicija, dok se na kraju iskustvo bivšeg derviša radikalno mijenja jer će i on živeti u sivjetu. Kada stekne vlast, moraće da iznutra upozna društveni mehanizam sa kojim je u prvi mah došao u sukob. (Kada mu zatvore brata, bez krivice, i dalje pokušava da odbrani svoja načela, pa se ne odlučuje na akciju. Nakon što brata i ubiju, njega ponize i takođe zatvore - odlučuje se na osvetu.) Na kraju romana, kao novi kadija, postaje dio tog poretka, pa ponovo osijeća potrebu da ga brani. Potčinjava mu se donoseći odluke i presuđujući.

Djetinju naivnost i pobožno uverenje kako je viša promisao odredila tokove sudbine, tragični junak Meše Selimovića izgubio je u odluci da se po svaku cijenu osveti zbog bratovljeve smrti. Napustivši okrilje vere, derviš će pod pritiskom porodične tragedije pomisliti da ne postoji pravda mimo čovekovog staranja za nju. Ali ako pravda nije zagarantovana kao viši princip, a istina se svede na interes, onda se obje gube. U igrama vlasti i vladanja, u kojima je privremeno imao nekog uspeha, Ahmed Nurudin je izgubljen. Te igre se ne vode prema principima istine i pravde, nego koristi i upotrebe nasilja. Da bi vladao, do čega mu je stalo kako bi se izborio za pravdu, Nurudin mora da čini nepravdu. Vlast uništava ono što bi morao da bude njen osnovni smisao. Zbog toga je Ahmed Nurudin izgubljen.

Hasan je Nurudinov najbolji prijatelj, vidimo ga samo kroz njegove oči (kao i sve ostale likove). Ahmed Nurudin početku ga smatra lakomislenim, površnim mladićem, ali kasnije uviđa da je pogrešio, da je u pitanju jedna kompleksna ličnost jakog integriteta. Hasan je izazvao gnjev svoje porodice jer je napustio šansu da ima visok položaj u društvu. Njegovo shvatanje sreće je drugačije od njihovog. Hasan je nosilac ideje slobode, isto kao i bjegunac kome je Nurudin dao ime Ishak. Harun, Nurudinov brat, bio je pisar u službi kod kadije, stradao jer je video poverljiv dokument o zločinu vlasti.

Karakterizacija sporednih likova

Hasanova sestra - gramziva ljepotica koja želi da razbaštini svog brata. Važno je zapamtiti sliku njenih ruku u sumrak, derviš će je kasnije pamtiti po njima.

Kadija, Ajni-efendija, njen muž, je suv, ružan, tvrd čovjek sumnjivog poštenja, koji odbija da pomogne Nurudinu.

Hasanov otac je bolećivi starac koji se, mada se ranije protivio svim sinovljevim odlukama i htio da ga razbaštini, pred smrt miri s njim i udovoljava svakoj njegovoj želji.

Mula Jusuf je mladi derviš, talentovani pisar. Ružna uspomena o majci ga vezuje za Aheda Nurudina. Oni se boje jedan drugog.

Hadži-Sinanudin, zlatar, ugledan je čovek u kasabi. Njegovo hapšenje (koje je isplanirao Ahmed Nurudin) izaziva pobunu naroda protiv vlasti.

Ali-hodža je lokalna luda koja svakome govori u lice šta misli. Jednom prilikom se pravio da ne vidi Nurudina, aludirajući na njegov moralni integritet. Ponovo ga je "vidio" kad je ovaj sahranio brata.

Muselim - tipičan predstavnik vlasti, prvi sa kojim je Nurudin razgovarao i molio ga za pomoć bratu. Odgovor je bio poražavajuć, da derviš lične interese stavlja ispred opštih, iako je tada bilo sasvim obrnuto.

Muftija - naoko potpuno rasejan i nezainteresovan čovek koji se smrtno dosađuje. Nurudin je morao da se igra praznim rečima da bi privukao njegovu pažnju, opet bez ikakvog uspeha. U mislima ga naziva antiohijskom kozom.

Dubrovčani - bračni par, Hasanovi prijatelji. Aludira se na ljubavnu (verovatno platonsku) vezu između žene i Hasana. Muž je autor pisma u kom se u najgorem svetlu govori o vlasti, zbog čega je Hasan i odveden na saslušanje. To je i vrhunac kritike totalitarnog režima i korumpirane vlasti u ovom romanu.

Odnos među likovima - Odnosi među likovima u ovome romanu su jako interesantni, svi su međusbno povezani i sudbine su im isprepletene. Pogledajmo odnos Ahmeda Nurudina i Mula Jusufa, Ahmed Nurudin ga je spasio, pomogao mu da bude to što jeste, a opet se ne podnose i na kraju Mula Jusuf bude poguban za Ahmeda Nurudina, odnosno za njegovo brata, on bude kriv za njegovu smrt. Sa druge strane imamo Ahmeda i Hasana, dvije puke usprotnosti, Hasan koji pije, hoda po bijelom svijetu u potrazi za zabavom i Ahmeda, pobožnog čovjeka koji služi Bogu,

ali opet i ako postaju najbolji prijatelji Ahmed na kraju bude kriv za njegovo hapšenje, kako bi zaštitio pravni poredak, žrtvovao je svog prijatelja. Odnosi među likovima su puni prevrata, i cijeli roman je prože dijalozima između likova, sa jedne strane imamo ljude koji su na vlasti sa kojima se ne može govoriti, koji ne žele da pomognu Ahmedu, a na kraju i sam Ahmed postaje jedan od njih. ________________________________