Derviš i Smrt

Derviš i Smrt Meša Selimović (1910-1982)

Mehmedalija Mesa Selimovic je rodjen u Tuzli 1910. Nakon zavrsenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do pocetka Drugog svijetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Ucestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora Poslije rata je jedno vrijeme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih duznosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorista i, konacno, glavni i odgovorni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" u Sarajevu). Zbog prigusenog sukoba s tadasjim politickim rukovodstvom u Bih-manifestovanog pojedinacnim gestovima, izjavama i natpisima-napusta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih djela. Bio je prozaist raznovrsne tematske i zanrovske orijentacije. Poceo je sa knjizevnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: covijek, njegova egzistencija i sudbina. Njegov knjizevni opus obuhvata pripovijetke: "Prva ceta" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tisine" (1961), "Magla i mjesecina" (1965), "Dervis i smrt" (1966), "Tvrdjava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjecanja" (1957) govori o piscevom zivotu, knjizevnom radu i nekim knjizevnim i kulturnim dogadjajima i licnostima. Puni uspjeh postigao je romanom "Dervis i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve znacajnije domace knjizevne nagrade. Sljedi, takodje, znacajan roman "Tvrdjava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama. Selimovic je umro u Beogradu, 1982. g.

O DJELU

Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije. Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih

elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic. U romanu su izvrsena visestruka pomjeranja. Zbivanje je iz vremena Narodnooslobodilackog rata pomjereno u tursko vrijeme i time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Dozivljaj je sa licnosti partizana i komuniste pomjeren na licnost dervisa i sejha. Problem je sa politicko-ideoloskog pomjeren na vjersko-ideoloski teren, cime je izbjegnuta politicka aktuelnost i neminovan prodor subjektivnih osjecanja i raspolozenja. Ovim postupkom je pojedinacno i privatno dobilo univerzalno vazenje.

PISAC O SVOM DJELU MOJ BOZE, JA NEMAM NIKOGA OSIM TEBE I BRATA MOJEGA * "Ja sam htio da napisem roman o ljubavi, roman o tragediji covijeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj sluzi postane sustina njegova zivota: promasio je ljubav, promasice i zivot. Njegova tragedija pocinje onog trenutka kad izgubi voljenu zenu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim. Ostavlja je, povrijedjen ratom, povrijedjen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen zivotom suvise grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin cini pogresan izbor i polazi krivim putem, trazeci sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleci da ce se tako zakloniti od surovih udaraca zivota. Ali udarci zivota nikog ne zaobilaze. njega ce snaci s najneocekivanije strane, gdje je najnezasticeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova Dogma nepokolebljivi branilac: u ostar sukob su dosla prihvacena vjerovanja i ljudska osjecanja. Tako se nasao u procjepu izedju Vjere, Vlasti i licnog zivota. Sta ce u toj dilemi prevagnuti, dervis ili brat? Bratsko osjecanje je prirodjeno, i gubitak brata je licna pozlijedjenost. Vjera je Nurudinu pribjeziste od zivota, a htio je da sacuva oboje, i vjeru i licno osjecanje. Ali kako su oni u ostrom sukobu, to mu ne usoijeva. Ostajuci u dogmi, on sve vise gubi ljudskog. I ne okrecuci se protiv vlasti, on trazi pojedinacne krivce." * ' "Dervis i smrt" je knjiga o ljubavi i mrznji, dogmi i zivotu, licnom i nelicnom, izdvojenom i opstem.' * "Ahmet Nurudin u pocetku prihvata 'tudju' misao, nekriticki i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. ta ideologija mu je, u stvari, postala zaklon od zivota. A kad zivot sam prodre do njega, kad srusi paravan pogleda na svijet, kad ga zapljusne svojim

maticom, on od moguceg covjeka postaje stvarni. Tada, tek tada, on pocinje da osjeca mrznju, zavist, zelju za osvetom, cak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije posao putem mrznje, njegov ljudski lik bi bio cist i cjelovit; mrznja ga je destruirla."

NAJLJEPSE MISLI * Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca. * Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. * Cuvaj se mrznje, da ne pogrijesis prema sebi i prema drugima. * Covjek dobija kad daje. * Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj. * Strah i nemoc radjaju niske nagone. * Nije dobro ono sto jeste, vec ono sto se zeli. * Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav. *

Sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati. * Kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji. * Nije covijek ono sto misli, vec ono sto cini. * Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka. * Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu. * Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo. * Mesa o Bosni: "Mozda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreca, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala srecu da je mocni susjedi ostave namiru. Od dalekih bogumila, koji prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, unistavali pape, carevi, kraljevi, a prezivjeli su se uvijek vracali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su presli u tudju vjeru, ostali su Bosanci, cudan soj ljudi koji se nije mjesao s okupatorom, ali nije vise bio sto su njegova druga braca, mada su im isti obicaji, nacin zivota, jezik, ljubav prema zavicaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usmljenija nego sto su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to sto je Bosna do osamnaestoga vijeka bila relativno razvijena, prakticki bez nepismenih, sa mnostvom skola, s uredjenim urbanim zivotom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog polozaja bila je ocita. Nisu prisli tudjini a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragican bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuce i

porodice stvoren je kult, i sav neistrosen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nacin stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobicnom jakom osjecajnoscu (nase naljepse narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Isli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli, jer su zeljeli kraj turske carevine i doprinosili njegovom rusenju. A kraj turske carevine je i kraj svega sto su oni bili. Razum tu nije mogao pronaci rjesenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri cemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematicno, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrznja, osjecanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mrznje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi." STA JE COVJEK PREMA OVOM SVIJETU, STA MOZE I SMIJE I KOLIKE SU NJEGOVE STVARNE MOCi? Zivot ima smisao jedino ako se pronadje put misli, radu, ljubavi i prastanju. Da je Ahmet pronasao svoj put, da nije zelio osvetu i mrznju bio bi ostvaren kao covjek. Covjek je velicina. Uvijek vezem covjeka za dobrotu, ispunjenost ljubavlju i toplinom, za stvaranje. Nekoga ko je hrabar, ko se bori da iznese svoje ideje, sebe, bez straha, mozemo zvati covjekom. Naoruzan ljudskoscu, znanjem, vjerom on smije sve sto je dobro i ima veliku moc. STA JE ISPRED, LICNO ILI OPSTE? Licni i opsti interesi, ako vec ne mogu da se podudaraju, trebaju da teze jedni prema drugima. Bilo bi najbolje uskladiti ih, iako je to nekad jako tesko. Covjek je sinteza dobra i zla. Ima u sebi dosta sebicnosti, pohlepe, zelju za dominacijom nad drugima. Prevazici snagom volje negativni dio sebe, uzdici svoju svijest na taj nivo -da smo u mogucnosti izjednaciti licne i opste interese, svakom covjeku treba da bude imperativ. To je onaj dio nase duse i svijesti koji tezi ka savrsenstvu. I sam Mesa je rekao: "Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju negativnu prirodu." IMA LI COVJEK PRAVO DA MISLI PO DIKTATU SVOJE DUSE I MORALA ILI MORA DA MISLI PO DIKTATU SPOLJASNJIH SILA OLICENIH U VLASTI I MOCNICIMA? Covjek nije ostvaren ako nema dovoljno hrabrosti da iskaze sebe. Najbolji i najcesci put da sebe prikazemo jesu moc i sloboda govora i umjetnicko djelo. Ako posjedujemo pravilno rasudjivanje, ako je pravda nasa, ako su diktati nase duse i morala ispravni, ne smijemo se kriti i stititi iza raznih bedema (vjerskih, politickih i slijepih ideologija). Docemo u sukob sa sobom i zavrsicemo tragicno, neostvareni. Zabranite jednom naucniku da pronalazi, umjetniku da stvara, covjeku da govori! To je nemoguce! Covjek je velika snaga. Slapovi njegovih misli su mnogo, mnogo jaci nego Nijagarini vodopadi. cak i smrt je tu nemocna. Ni jedna ideologija, totalitarna vlast, pojedinac ne mogu tu snagu zaustaviti. To nam je i istirija pokazala. Ne odobravam da sobom, tj. svojim izrazom, ugrozavamo egzistenciju drugih ili svoju sopstvenu. Ni jednu krajnost ne podrzavam. Pametan, kreativan i snalazljiv covjek ce uvijek naci put da sebe iskaze.Ako se malo potrudi, to moze svako od nas. JE LI COVJEK RODJEN DA PATI I DA BUDE NESRECAN ILI POSTOJI MOGUCNOST DA SE ZIVOT ISPUNI SMISLOM I TOPLINOM? Hasan svojom vedrinom dokazuje da je zivot

odredjen covjekovim opredeljenjem prema njemu i umjetnoscu da ga osjeti i iskoristi, da ga potcini sebi i ucini ga punim. Uvijek postoji smisao. Nikom od nas nije dat zivot bez razloga. Pronaci put i smisao nije lak zadatak. Zivot je trnovit. Za sve sto nam znaci moramo se dobro potruditi i mnogo sebe dati. Moramo priznati da nam je najvece uzivanje u plodovima zbog kojih smo se najvise mucili. Malodusni odustaju i ne bore se. Oni i govore da je covjek slaba trska, trun u trenu, da je prolazan, smrtan. Vazno je tragati, djelati za sopstvenim smislom, za putem do sebe. Kroz rad se dolazi do rezultata. Mislim da je u radu i ljubavi smisao naseg postojanja. Cini li nam se nekad zivot previse svakodnevan, monoton, prazan? Nismo ga obojili radoscu, iskrenim osmijehom, bezazlenom srecom. Samo da dodamo trun ljubavi prema vecini stvari koje radimo, svaki tren bio bi lijep. Nekom sitnicom obradovati one koje volimo ili cijeniti sto svako jutro docekamo zdravi, zar je potrebno vise? Ahmet kaze: "Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore." JE LI SUDBINA REZULTAT GRESKE POJEDINCA ILI ZAKONITOST OPSTEG KRETANJA KOME POJEDINAC NE MOZE DA SE ODUPRE? Ima zivotnih situacija koje sami sebi kreiramo, ali isto tako postoje i one na koje ne mozemo uticati. Postoji prirodna ravnoteza, neka sila, koju ljudi vijekovima odgonetaju. Ljudi joj traze ime, oblik, smisao. Ali neminovno je jedno, ta sila utice na sve nas. Ona ne mimoilazi nikoga. Podjednako ima utcaj i na zivote bogatih i siromasnih, na srecne i nesrecne, ona ne pravi nikakvu razliku. Na tu silu ne mozmo uticati. Medjutim, nije potrebno prepustiti se toj sili. Covjek moze mnogo. Moze da utice na sebe. Moze da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmisljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina nece biti greska (pored ostalog mi sebe mozemo ubijediti u to). Na zivot cemo vjecno gledati sa mladalockim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne moze nam niko oduzeti, pa ni teska zivotna oluja. 

Četrdeset mi je godina ruţno doba: čovjek je još mlad da bi imao ţelja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."



"Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Veţući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloţenog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?"



"Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo."



"Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj meĎi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se traţimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Ţivimo na razmeĎu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odsluţimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas ţelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznjeţeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodreĎenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"



"Mlade djevojke zamišljaju ţivot i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju."



"Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mrţnja."



"Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača."



"Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina."



"Pa u tome i jeste sve - vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati.



"Bez te tačke za koju si vezan, ţivot nije odlaţenje i vraćanje - nego lutanje."



"Smatrao sam duţnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti. U čemu je poboţnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio... Sad o tome mislim drukčije... Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuĎeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više..."



"Smiješno je moţda, bio sam čovjek s onim od juče i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, moţda i suprotnim ali me to ne buni jer čovjek je promjena a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi."



"Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za šta znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenaĎenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliţe, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad doĎe. Ako je ovaj ţivot kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produţimo dan ili čas. Zemaljski je ţivot varljiv, vječnost je bolja.



"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se mješaju utvare i ţivot, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog ţivota."



"Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku."



"Nisam htio da jedem, ni da pijem, odbio sam kad me nudila, htio sam da budem drugačiji od ostalih, zato sam bio isti."



"Na šta god da se odlučim, morat ću da učinim ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da namirim."



"Ţivi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se moţe umrijeti bez straha, ili bar bez uţasa. Jer, smrt je besmisao, kao i ţivot."



"Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio više nego sad. Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja."



"Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni traţiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj ţivot."



"(...)Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim odreĎeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu."

Dijalozi 

"- (...) Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio! To mi je duţnost, i po boţijim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bi se oglušio o to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali ţivotinje, ili gori od ţivotinja? - Riječi su ti teške (...) Na čijoj je strani pravo? Ti braniš brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu sluţim. - Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?

- Je li kurjački braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?"



"- Ţivot je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a ţivot je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno ţivotu zbog sprječavanja grijeha nego zbog grijeha. - Onda da ţivimo u grijehu? - Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomaţu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje."

..... Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije. Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic. U romanu su izvrsena visestruka pomjeranja. Zbivanje je iz vremena Narodnooslobodilackog rata pomjereno u tursko vrijeme i time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Dozivljaj je sa licnosti partizana i komuniste pomjeren na licnost dervisa i sejha. Problem je sa politicko-ideoloskog pomjeren na vjersko-ideoloski teren, cime je izbjegnuta politicka aktuelnost i neminovan prodor subjektivnih osjecanja i raspolozenja. Ovim postupkom je pojedinacno i privatno dobilo univerzalno vazenje. Ova knjiga, kao i sve knjige na svetu, govori o traženju srede, kaže nam autor u posveti, pre početka. A početak je pesimističan: gorki stihovi iz Kur-ana koji uokviruju delo govore da je svaki čovek uvek na gubitku. Derviš, šejh Ahmed Nurudin, narator i subjekt, gotovo lirski, sredu nije našao. Suočen sa smrdu, traga za smislom svog postojanja, svodi račune sa samim sobom, pravi rezime jedne napete duhovne

borbe. Piše potresnu ispovest, opisuje grozničave napore svoje volje, suočene sa besmislom života na zemlji, neredom i nepravdom, dok pokušava da očuva svoje ljudsko dostojanstvo. Tako bi se, u par rečenica, mogla odrediti glavna tema Selimovidevog remek-dela. Međutim, tema ima nekoliko, razvijaju se paralelno u jedinstvenom kompozicionom i idejnom sklopu. Ova interpretacija predstavlja pokušaj da se osvetle glavne teme i protumači smisao celine. Dat je i pregled radnje romana, kroz prepričavanje, kao i analiza likova. Nisu zaobiđena ni naratološka pitanja, kao ni određene neknjiževne tendencije, kao što je kritika korumpirane vlasti, na primer. 1. Roman "Derviš i smrt" u kontekstu evropskog modernizma

Brojni su pokušaji klasifikacije romana "Derviš i smrt". Obično se kaže da je u pitanju roman lika (to je tačno, u centru se nalazi ličnost glavnog junaka i pripovedanje se odvija u prvom licu), psihološki roman, lirski roman (može se i tako redi, onda govorimo o stilu), metafizički roman (zaista imamo posla sa metafizičkim aporijama u ovom delu), filozofski, refleksivni i tako dalje. Sva ova određenja odnose se samo na po jedan aspekt dela. Po svim karakteristikama, roman Meše Selimovida je modernistički. Ovaj termin obuhvata sve pomenute aspekte, u pitanju je širi pojam. Posle Prvog svetskog rata nije se više pisalo kao do tada nigde, pa ni Balkanu. Pored "Seoba" Miloša Crnjanskog, veliki modernistički roman sa prostora bivše Jugoslavije je i "Derviš i smrt" Meše Selimovida. U njemu su uočljive sve opsesivne teme pisaca XX veka koje jednim imenom zovemo modernistima. Naglašena subjektivnost, individualnost glavnog junaka odmah nam zapada za oko; moderne pisce zanimaju ti "mračni kutovi svesti" kako se jednom izrazila Virdžinija Vulf govoredi o prozi moderne. Interesovanje za psihologiju, čuveni "zaokret ka unutra", je ključno – upravo ta generacija pisaca je prihvatila uticaj ideja Sigmunda Frojda. Koncept vremena se radikalno menja pod uticajem Bergsonovih teorija. Javlja se ideja o trajanju vremena, prošlost de ne sastoji od završenih blokova, komada, čega samo možemo da se sedamo. To je sedanje koje traje. Naše Ja je uvek vezano za ono što je prošlo. Zatim, postoji subjektivno vreme koje nije ekvivalentno objektivnom, fizičkom vremenu, nego je u najtešnjoj vezi sa životom pojedinca. Subjektivnost vremena se ogleda i na formalnom planu romana, u kompoziciji. Na mnogo mesta pripovedač (glavni junak, šejh Ahmed Nurudin) poklanja mnogo pažnje događajima (najčešde unutrašnjim) koji su realno mogli da traju samo jedan trenutak ili koji su se zbili u dalekoj prošlosti, a da čitave nizove događaja jedva i pomene. Sve je u ovom romanu transponovano na duševni život junaka, sve je viđeno kroz prizmu njegovih osedanja i razmišljanja. Uz izraženu subjektivnost ide i motiv maske, još jedna velika opsesija modernizma. Čovek krije svoje pravo lice, za javnost postoji drugo, koje služi kao maska, zbog čega je nemoguda komunikacija sa drugim. U tom smislu, Selimovid je napravio fantastičan izbor kada je za svog junaka izabrao derviša, čoveka vere, sa krutom, precizno utvrđenom ulogom u društvu. Ahmed Nurudin je dvadeset godina

živeo u harmoniji sa svojom maskom; odjednom se okolnosti menjaju, dolazi do unutrašnjeg rascepa i do svesti o tom rascepu. Shvata da su mu svi tuđi, od ljudi koji žive sa njim pod istim krovom u tekiji (jednom prilikom kaže za Mula Jusufa: "Zar se i on plaši mene isto kao i ja njega"), do sopstvene porodice (okleva da zagrli oca, koji sa svoje strane smatra da je Ahmeda izgubio još pre nego Haruna). Nikome ne govori o svojoj muci. U trenutku kad počinje da piše svoju ispovest, Ahmed Nurudin se konačno odriče maske i ostaje "go čovek". Možemo razlikovati nekoliko vremenskih slojeva u romanu. Postoji vreme u kom se piše, čije trajanje nije precizno određeno (nekoliko sati, dana ili nedelja), ali koje se odvija neposredno pred neminovnu smrt glavnog junaka. Vreme o kom se piše je nešto određeniji period, traje nešto duže od dva meseca, od trenutka kad derviš Nurudin odlazi na prvi razgovor koji se tiče sudbine njegovog uhapšenog brata, a kraj se podudara za završetkom pisanja. Ima i digresija kojima se uvode novi vremenski slojevi, vezani za važne periode iz života glavnog junaka – detinjstvo (pradeno simboličnom slikom zlatne ptice), vreme koje je proveo u ratu (povezuje ga sa drugim likovima – Mula Jusufom, Kara-Zaimom...). U drugom delu postoji priča o Hasanovom životu koju takođe možemo videti kao poseban vremenski sloj. Konačno, metafizička situacija u romanu "Derviš i smrt" je karakteristična za moderni senzibilitet. Transcendecija je srušena, poredak u svetu doveden u pitanje. Bol i čežnja za starim redom, koji je u stvari samo privid reda, preovlađuju u svesti junaka, koji nesklad između dve stvarnosti doživljava kao unutrašnje pitanje, a provaliju između željenog poretka i haosa koji je realan vidi kao rascep u sopstvenoj duši. Šejh Ahmed Nurudin želi ponovo da pobegne u svet večnih vrednosti i merila, ali to više nije mogude.

2. Nepouzdani pripovedač

Roman "Derviš i smrt" je pisan u prvom licu, glavni junak je takođe i narator, i to nepouzdan. On nema poziciju sveznajudeg pripovedača, njegovo znanje je ograničeno tačkom gledišta. Pored tog objektivnog ograničenja, sam junak (kao pisac ispovesti) manipuliše građom koju ima, često nešto preduti (npr. pripovedanje o jutru kad je muselim odbio da ga primi počinje govoredi o šetnji na koju je pošao posle toga i svojim uspomenama; tek nekoliko stranica kasnije saznajemo šta se zaista desilo). Interesantna je epizoda u tvrđavi, Nurudina premeštaju iz jedne delije u drugu, u kojoj zatiče Ishaka, fantomsku ličnost zasnovanu na idealizaciji jednog begunca, i vodi razgovore s njim. Mi nikako ne možemo da utvrdimo da li je zaista bilo još nekoga u deliji ili je Nurudin halucinirao – jer vidimo ono što vidi i on, nema sveznajude instance koja bi nam protumačila stvari. Postupak pronađenog rukopisa služi da se stvori utisak autentične ispovesti glavnog junaka i da onoga ko priča predstavi kao nekoga ko je životno vezan za priču, egzistencijalno zainteresovan da priču ispriča. U romanu "Derviš i smrt", Hasan nalazi Nurudinov rukopis i ostavlja komentar – da nije znao da je bio

toliko nesredan. Junak postaje čitalac, a zatim i pripovedač. Samo pisanje je jedna važna tema romana. Za Ahmeda Nurudina stvari postoje tek kad se kažu ili napišu, on možda pisanjem pokušava da produži svoj vek, jer smrt dolazi - mora ostati pisani zapis o njemu. Interesantno je da je njegov brat bio pisar, da je ubijen upravo zbog jednog teksta, kao i da je osoba koja ga je odala takođe pisar.

3. Pregled radnje romana

U prvom poglavlju najpre se govori o samom pisanju. Upoznajemo šejha Ahmeda Nurudina i postajemo svedoci njegove potresne ispovesti, koju piše iz nekog višeg razloga, pisanje je za njega svođenje računa pred samim sobom i pred drugima, ali i jedan egzistencijalni izlaz; suočen je sa smrdu, a pisanje mu produžava trajanje. Uvodi se tema pobune, koja je, za sada, samo "opasna riječ". U drugom poglavlju, misledi da ide u posetu samrtniku, Nurudin revidira svoje stavove o smrti. Uznemiren jer mu je brat zatvoren u tvrđavi, oseda nedovoljnost priče o večnom životu, kao i strah. Umesto starca, zatiče njegovu derku, kadijinu ženu, sa kojom razgovara o njenom bratu, Hasanu. Sa stanovišta radnje – propušta priliku da nešto učini za sopstvenog brata. Trede poglavlje dočarava atmosferu đurđevske nodi, koja se može uporediti sa Valpurginom nodi u "Faustu", slavljenje mladosti i plodnosti, paganski rituali... Sve to unosi dodatni nemir u derviševu dušu i priprema atmosferu za zbivanja koja slede. U četvrtom poglavlju se pojavljuje begunac, bezimeni buntovnik koji je nekim čudom pobegao sejmenima i sakrio se u dvorište tekije. Šejh Ahmed se dugo dvoumi šta da učini, isprva ga ne odaje i skriva ga, da bi ujutru sve ispričao Mula Jusufu koji poziva stražare, prekasno jer je prestupnik ved pobegao. Misao o tom čoveku prati Ahmeda Nurudina tokom celog romana, daje mu izmišljeno ime Ishak, idealizuje ga, zamišlja razgovore s njim. Ved na kraju ovog poglavlja, on se pojavljuje kao prikaza. U petom poglavlju, Nurudin se suočava sa ocem, koji je došao da sazna nešto o drugom sinu, zatim sa muselimom – razgovor sa katastrofalnim ishodom – i sa Hasanom, od koga saznaje zašto mu je brat uhapšen: kao kadijin pisar, Harun je našao unapred napisano saslušanje jednog čoveka koji je ubrzo zatim ubijen; znao je previše. Hasan predlaže organizovano oslobađanje iz tamnice, ali derviš ne pristaje na to, još uvek veruje u pravdu, čak i sopstveni integritet čvrsto vezuje za tu ideju više pravde. U šestom poglavlju se nastavlja suočavanje ljudskog i derviškog načina razmišljanja, Nurudin i dalje ne odobrava Hasanove argumente, iako tog jutra muselim nije hteo da ga primi. Na kraju poglavlja razgovara i sa kadijom, koji ga poražava.

Sedmo poglavlje – nod je, Nurudin srede pasvandžiju i ne shvata da bi od njega mogao nešto da sazna. Zatim mu nepoznat čovek preti, kaže mu da pripazi šta radi. Odlazi muftiji i srede Kara-Zaima, druga iz rata. Nakon potpunog debakla u razgovoru s muftijom, šejh Ahmed nudi Kara-Zaimu novac da spasu Haruna. Ovaj ne pristaje i ubrzo, u svojoj gluposti, ispriča muftiji za ovu ponudu. U osmom poglavlju, Ahmed saznaje od hafiz-Muhameda da je Harun ubijen tri dana ranije. Drži potresan govor posle obreda u džamiji. Deveto poglavlje – sve se okrenulo protiv Ahmeda Nurudina. Napadaju ga četiri konjanika u sumrak (apokaliptična slika). U sred nodi ga hapse i odvode u tvrđavu. Nije određeno koliko vremena provodi tamo, izgleda da je u pitanju desetak dana, a onda ga puštaju. Završava se prvi deo romana. Deseto poglavlje – drugi deo romana – počinje sedanjem. Za vreme rata jedna žena se prostituisala sa vojnicima da bi prehranila svog sina. Kada su neprijateljski vojnici zauzeli to parče zamlje gde je bila njena kuda, živela je i sa njima, zato su je na kraju ovi prvi ubili. Ahmed je bio prijatelj njenom sinu, doveo ga je posle u tekiju – to je Mula Jusuf. Na kraju poglavlja saznajemo da je Jusuf bio i Kadijin špijun i da je upravo on odao Haruna. U jedanaestom poglavlju se ništa ne događa. Ahmed shvata da oseda mržnju. U dvanaestom poglavlju sahranjuje brata u tekijskom dvorištu. Ljudi ga poštuju zbog toga. Trinaesto poglavlje je uglavnom posvedeno Hasanu. Dok je na putu, Ahmed stvara sliku o njegovom životu. Na kraju poglavlja "odapinje strelu" – počinje osveta. Četrnaesto i petnaesto poglavlje – uhapšen je hadži Sinanudin, Nurudin šalje pismo njegovom sinu, uticajnom političaru u Carigradu, koji de ga osloboditi i usput kazniti odgovorne za hapšenje (odgovorne i za Harunovo ubistvo). Tako i biva. Kadija je ubijen, muselim pobegao, a kasnije je i on ubijen. Šesnaesto poglavlje – Ahmed Nurudin je postao kadija. Takođe je postao i omražen. Od njega se zahteva da uhapsi Hasana (nađeno je pismo Hasanovog prijatelja, Dubrovčanina u kome se govori o korupciji, Hasan pomaže tom čoveku da pobegne iz zemlje). Pošto on sad predstavlja zakon, odlučuje da učini tako, ali Mula Jusuf pomaže Hasanu tako da izgleda da ga je Nurudin spasao. Ahmed Nurudin se svima zamerio i umrede. Uveče njegovog poslednjeg dana u tekiju dolazi mladid koji mu je možda sin. Pred kraj se govori o vezi koja je postojala između Ahmeda i mladideve majke. Pred zoru se javlja strah od smrti. Nurudinov tekst se završava istim citatom iz Kur-ana kojim je i počeo – svaki čovek je uvek na gubitku.

4. Analiza likova u romanu

Ahmed Nurudin - šejh tekije, svetlo vere - na početku je naivni derviš koji veruje u ljudsko poštenje i pravedni poredak u svetu. U pitanju je izrazito kontemplativan karakter, zatvoren i nesredan čovek koji je duboko potisnuo sve svoje lične probleme. Na iskustvo šejha Ahmeda Nurudina izbeglog sa pozornice života se ne može računati, pa zato sa njim, kao što kaže njegov prijatelj i antipod Hasan, treba razgovarati kao sa detetom. To je polazna pozicija, dok se na kraju iskustvo bivšeg derviša radikalno menja jer de i on živeti u svetu. Kada stekne vlast, morade da iznutra upozna društveni mehanizam sa kojim je u prvi mah došao u sukob. (Kada mu zatvore brata, bez krivice, i dalje pokušava da odbrani svoja načela, pa se ne odlučuje na akciju. Nakon što brata i ubiju, njega ponize i takođe zatvore - odlučuje se na osvetu.) Na kraju romana, kao novi kadija, postaje deo tog poretka, pa ponovo oseda potrebu da ga brani. Potčinjava mu se donosedi odluke i presuđujudi. Detinju naivnost i pobožno uverenje kako je viša promisao odredila tokove sudbine, tragični junak Meše Selimovida izgubio je u odluci da se po svaku cenu osveti zbog bratovljeve smrti. Napustivši okrilje vere, derviš de pod pritiskom porodične tragedije pomisliti da ne postoji pravda mimo čovekovog staranja za nju. Ali ako pravda nije zagarantovana kao viši princip, a istina se svede na interes, onda se obe gube. U igrama vlasti i vladanja, u kojima je privremeno imao nekog uspeha, Ahmed Nurudin je izgubljen. Te igre se ne vode prema principima istine i pravde, nego koristi i upotrebe nasilja. Da bi vladao, do čega mu je stalo kako bi se izborio za pravdu, Nurudin mora da čini nepravdu. Vlast uništava ono što bi morao da bude njen osnovni smisao. Zbog toga je Ahmed Nurudin izgubljen. Hasan je Nurudinov najbolji prijatelj, vidimo ga samo kroz njegove oči (kao i sve ostale likove). Ahmed Nurudin početku ga smatra lakomislenim, površnim mladidem, ali kasnije uviđa da je pogrešio, da je u pitanju jedna kompleksna ličnost jakog integriteta. Hasan je izazvao gnev svoje porodice jer je napustio šansu da ima visok položaj u društvu. Njegovo shvatanje srede je drugačije od njihovog. Hasan je nosilac ideje slobode, isto kao i begunac kome je Nurudin nadenuo ime Ishak. Harun, Nurudinov brat, bio je pisar u službi kod kadije, stradao jer je video poverljiv dokument o zločinu vlasti. Hasanova sestra - gramziva lepotica koja želi da razbaštini svog brata. Važno je zapamtiti sliku njenih ruku u sumrak, derviš de je kasnije pamtiti po njima Kadija, Ajni-efendija, njen muž, je suv, ružan, tvrd čovek sumnjivog poštenja, koji odbija da pomogne Nurudinu. Hasanov otac je boledivi starac koji se, mada se ranije protivio svim sinovljevim odlukama i hteo da ga razbaštini, pred smrt miri s njim i udovoljava svakoj njegovoj želji. Mula Jusuf je mladi derviš, talentovani pisar. Ružna uspomena o majci ga vezuje za Aheda Nurudina. Oni se boje jedan drugog. Hadži-Sinanudin, zlatar, ugledan je čovek u kasabi. Njegovo hapšenje (koje je isplanirao Ahmed Nurudin)

izaziva pobunu naroda protiv vlasti. Ali-hodža je lokalna luda koja svakome govori u lice šta misli. Jednom prilikom se pravio da ne vidi Nurudina, aludirajudi na njegov moralni integritet. Ponovo ga je "video" kad je ovaj sahranio brata. Muselim - tipičan predstavnik vlasti, prvi sa kojim je Nurudin razgovarao i molio ga za pomod bratu. Odgovor je bio poražavajud, da derviš lične interese stavlja ispred opštih, iako je tada bilo sasvim obrnuto. Muftija - naoko potpuno rasejan i nezainteresovan čovek koji se smrtno dosađuje. Nurudin je morao da se igra praznim rečima da bi privukao njegovu pažnju, opet bez ikakvog uspeha. U mislima ga naziva antiohijskom kozom. Dubrovčani - bračni par, Hasanovi prijatelji. Aludira se na ljubavnu (verovatno platonsku) vezu između žene i Hasana. Muž je autor pisma u kom se u najgorem svetlu govori o vlasti, zbog čega je Hasan i odveden na saslušanje. To je i vrhunac kritike totalitarnog režima i korumpirane vlasti u ovom romanu. "Udisao sam svjezu majsku noc, mladu i iskricavu, volim proljece, mislio sam, volim proljece, neumereno i neotezalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da pocnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi nicu iz starih stabala, volim proljece, vicem u sebi uporno, prisiljavam se da poverujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grancicu, sokovi zubore njenim bezbrojnim zilicama, tok im osjecam, neka mi kroz jagodice predu u tjelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lisce na mojim dlanovima, da budem blag miris vockin, i njena tiha nebriga, nosicu ocvjetale ruke pred zadivljenim ocima, pruzacu ih kisi hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljecima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo poceti sve iz pocetka.

A pocetka vise nema, niti je vazan, niti znamo kad bude, poslije ga odredujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drugacije, a nije." Veliki pisac Mesa Selimovic rodjen je 26. aprila 1910. u Tuzli, u imucnoj trgovackoj porodici. U rodnom mestu zacrsio je osnovnu skolu i gimnaziju s velikom maturom. Studirao je na Filozofskom fakultetu (grupa za srpski jezik i jugoslovensku knjizevnost) u Beogradu. Profesori su mu bili Bogdan Popovic, Pavle Popovic, Vladimir Djorovic, Veselin Cajkanovic, Aleksandar Belic i drugi. Ucestvovao je u naprednom studenskom pokretu Univerziteta u Beogradu. Po zavrsetku studija predaje u Gradjanskoj skoli trgovackog smera, da bi zatim bio postavljen za profesora gimnazije u tuzli.U to doba aktivno ucestvuje u Sokolu, igra fudbal, polaze (1939) profesorski ispit na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Mesa selimovic je ucesnik NOB od 1943. godine. Posle rata postaje profesor Vise pedagoske skole u Sarajevu, a potom je izabran za docenta Filozofskog fakulteta u Sarajevu (predmet: teorija knjizevnosti). Godine 1953. ostao je bez posla posto je strucna komisija na Fakultetu dala prednost drugom kandidatu.

Posredi je bio politicki obracun sa piscem, ciji nosioci nisu indetifikovani. Mesa Selimovic je neko vreme bio predsednik Udruzenja knjizevnika Bosne i Hercegovine, zatim predsednik Saveza knjizevnika Jugoslavije. Bio je redovan clan Akademije nauka ui umetnosti Bosne i Hercegovine i redovan clan Srpske akademije nauka i umetnosti. Za svoja dela Selimovic je primio niz najvisih priznanja: Njegosevu nagradu, NIN-ovu i nagradu AVNOJ. Selimovic je pisac koji se razvija sporo ali sigurno ka onome sto se u knjizevnosti prihvata kao nesumnjiva vrednost i veliki pisac. Od prve zbirke pripovedaka, Prva ceta (1950), preko romana Tisine (1962), Magla i mjesecina (1966), Dervis i smrt (1966), Tvrdjava (1970), Ostrvo (1977) do sabranih dela u devet knjiga on razvija pouzdano i uporno svoju viziju o polozaju coveka u svetu, o granicama njegovih moci i tragicnosti njegovog postojanja. Pre nego sto nastavim sa njegovom biografijom, citiracu vam nekoliko izvoda iz njegove knjige Dervis i smrt, koja po meni nema premca kako u nasoj celokupnoj, tako i u svetskoj knjizevnosti. citati: Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imaozelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Smesno je mozda , bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budemcovjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako neposlusamo savjest kad se javi. Mlade djevojke zamisljaju zivot i vjeruju rijecima. Starice se boje smrti i s uzdahom slusaju o raju. Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode. Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo. Nista nemam osim uvjerenja da sam castan, ako i to izgubim, bicu rusevina. Testijom ne mozes zahvatiti cijelo more, ali i ono sto zahvatis i to je more. Svako svoje zna. Poznavati se, znacilo bi znati ono sto ne treba. Vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavezljajem knjiga, siromasan i bogat, a pun znanja koje nikome nije trebalo osim njemu.

Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca. Rasuli smo se, samo nas nesrece okupljaju. Uvjek svi znaju za nesrecu i zlo, samo dobro ostaje skriveno. Nista nije nase osim varke, zato se cvrsto drzimo za nju. Mi nismo nesto u necemu, vec nista u nicemu.???? Slab je koji trazi, a slabo je i sto se od njega trazi. Kad vidis da mlad covjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju. Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne mozemo drukcije. Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo. Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini. Nikad nema onih koje trazis. - Sta je prava ljudska misao? - Koja se obicno nikome ne govori. ... nesreca je sto kod nas svako misli da je na pravom mjestu,i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tudje nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dokazivati. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje,ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare izivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. ... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve preprekeizgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad seotkines od sebe neodlucnog,

kad pobijedis svoju malodusnost,otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svet vise nije skucen ni pun prijetnji. U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci. Ko oprosti, on je najveci. Lijepo je osecanje ponosa, brani nas od kajanja. Nikad niko ne doceka, svako uvjek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrecni smo, ljudi smo... Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama. Covjek je stvoren da bude uhvacen kad - tad. Nekad i sad to su dva covjeka. Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle. Teze je nesto braniti nego napadati, jer ono sto se ostvaruje neprestano se haba, neprestano se odvaja od zamisli. Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca. ... prica o Aleksandru Makedonskom... Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, ali je ipak sve polupao. -Zasto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Bas zato- odgovorio je on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo tesko da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio vise nego sad. Krijemo ljubav, tako je i ugusimo. Nema ljudi koji su uvek dobri. Covjek dobija kad daje. Covjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreca, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezuci se za jedno mesto, covjek prihvata sve uslove, i cak i nepovoljne i sam sebe plasi neizvjesnoscu koja ga ceka. Promjene mu lice na napustanje, nagubitak ulozenog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni

prostor, i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je pravi pocetak starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje. Tako je bolje, bez slatkih rijeci, bez praznog smijeska, bez varanja. Sve je lijepo dok nista ne trazimo, a prijatelje je opasno iskusavati. Covjek je vjeran samo sebi. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog. Postujem ljude koji i u nesreci ostanu plemeniti. Nista nije toliko naopako kao dobro ucinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao covjek koji nesto hoce po svom kalupu. Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi. Stecene navike gone na ponavljanje postupaka, osjecaj sigurnosti oduzima razbor, zelja za odmazdom ubrzava odluke. Nista ne treba cekati, svemu treba ici u susret. Ljubav je sebicna. Sto je veca visina, veca je i pustos. Ni s kim istorija nije napravila takvu salu kao s nama. Do juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud. Izgleda da je zaista teze onima koji ostanu. Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne! Covjek nikad ne treba da ode, kad ima razloga da ostane. Covjek je proklet, i zali za svim putevima kojima nije prosao

Jos u Tisinama Mesa Selimovic ispoljava visoku meru umetnickog sluha za slozenost psihickog zivota coveka, refleksivnost visokog stepena koja omogucuje da vidimo: covekove probleme u procesima, granjanja relativnosti, mreze svesti koja nastoji da zahvati veliku tajnu sveta. Osim toga prisutan je specifican lirizam duha koji se, cestouzdrzan, oseca nad zivotnim oblicima, “saznanja koja se ostvaruju a nisu ni diskurzivna ni intuitivna, vec specificno umetnicka u najuzem smislu reci” (Nikola Milosevic, Roman Milosa Crnjanskog, 1970). Taj roman o ratniku povratniku, u stvari, naznacio je citav niz opsesivnih, problemskih tacaka u delu Mese Selimovica: usamljenost, odnos sveta i pojedinca, izbor vlastitog puta I neizvesnost, kolebljivost svesti pored kontradikcijama sveta, mogucnost i nemogucnost ljubavi u svetu, osecanje gubitnicke sudbine coveka. Istini za volju, nasa knjizevnost je vec bila do pojave ovog romana (1962) prosirila zone antropoloskih, psiholoskih i estetskih mogucnosti istrazivanja coveka, ali su ovim romanom Mese Selimovica prilozene izvesne osobenosti koje su intezivirale pravo knjizevnosti na slobodno istrazivanje, na vidjenje coveka kao protivrecnog, kontradiktornog, tajnovitog bica. Linija uspona velikog pisca, koja ce kulminirati fascinantnom umetnickom energijom u romanu dervis i smrt, imala je u romanu Tisine jednu od svojih bitnih stanica, onu koja sabira, ispituje i utvrdjuje umetnikovu snagu, odredjujuci joj buduci tok i smer. Kretanje svesti od neke zamisli do cina, intuicija velike tragike kojom je svet ispunjen, nagovestaj vecite teme: gubitak brata-sve su to elementi jedne vizije sveta koju, nazalost, tadasnja nasa knjizevna kritika nije osetila, ili bar ne u dovoljnoj meri. Tisine su bile roman koji dovrsava jednu etapu u razvitku velikog pisca; to je priprema majstora romana za presudan uspon ka velikom kraljevstvu izraza. U tom romanu ima i unutarnjih monologa, ima one specificne selimovicevske arome recenice, koja je, sva, process upitanosti nad svetom i njegovim tajnama, ima sintaksicke razudjenosti koja docarava samoispitivanje duha i duse. Mogucnost i slavu velikog pisca, medjutim, Mesa Selimovic je osvojim remek delom, romanom Dervis i smrt (1966). Sveden na osnovni fabulativni tok, Dervis i smrt je roman o zivotu jednog vernika koji prestaje da to bude, jednog muslimanskog dostojanstvenika koji na pocetku ima, kao znak, konformizam, vernicku odanost, a na kraju uzasnuti jereticki nered i tragizam. Fibula romana ostvarena je na klasican nacin, belezenjem u prvom licu nesrecne sudbine Haruna, brata Ahmeta Nurudina, “svjetla vere”, seika tekije u jednoj bosanskoj kasabi. Taj nesrecni mladic, Nurudinov brat, otkrio je dotle strogo cuvanu tajnu o pogubljenju jedne nevine licnosti I na taj nacin se izlozio osvetnickim furijama Velikog mehanizma vlasti Osmanske carevine. Ta tragicnoscu prozeta istorija Ahmeda Nurudina, nijansirana, rafinirano vodjena, jeste u stvari prica o duhu coveka koji zeli da opstane ali I da zivi kao covek. Ove cetiri poslednje reci znace: da zivi slobodno, u skladu s pojmom covecnosti, pravicnosti i Sistine. Postepeno, sjajnim treperenjem senzibilnosti; i misli utkane u tu senzibilnost, ta nostalgicna saga o coveku sa sublimiranim zahtevima prema svetu postaje istorija jednog nemocnog bica koje cini sve da spase svoga brata a postize ono sto je duhu totalitarnih sistema neizbezno: ne spasavsi brata, upropascuje vlastiti zivot. Lucidna i duboka melanholija ove price, sjaj njenih preliva, trafgocnost atmosfere ljudskog poraza, ukus za dramu ljudskog postojanja koje stalno iskusava sebe-sve je to,

namah, ucinilo od ovog dela Mese Selimovica jedan sjajan, neobilazan znak velicine duha u vremenu. Citav roman Dervis i smrt upravo je treperenje Nurudinove svesti nad cinjenicom covekove nemoci u svetu, tacnije receno, covekove nemoci da pomogne sebi i bliznjima. Refren koji cini okvir brojnih Nurudinih meditacija sacinjava stih iz Kurana casnog: Pozivam za svjedoke vrijeme, pocetak i svrsetak svega -da je covjek uvijek na gubitku. Saznavsi za sudbinu svoga brata-da je zadavljen rukom krvnika u nekoj od tvrdjava kasabe-seik Ahmed Hurudin se buni protiv okrutne vlasti koja je to ucinila, ali, pobunivsi se protiv nje, primenjuje slicna sredstva u savladjivanju vlastitih neprijatelja pa, na kraju, biva zadavljen svilenim gajtanom, tim zlokobnim sredstvom osmanlijskog obracunavanja sa protivnicima. Medjutim, umetnicka izvrsnost i sjaj ovog dela nisu, naravno, samo u tome uvidjanju: da je mehanizam vlasti, moci, jaci od svakog probudjenog, moralno odgovornog pojedinca; velicina ovog romana Mese Selimovica u tome je sto se u njemu covek ipak buni, i istrajava u pobuni, protiv svega zla i nasilja, protiv divlje stihije u svetu koja u izvoristu nema nista drugo do-britalnost, silu, zlo. Zato je ovo prvi roman na nasem jeziku koji se s krajnje strasnom intezivnoscu pita: sta je covek; sta je dobro i zlo; sta su Pravda i zakon u svetu i koji su njihovi izvrsioci; ima li u svetu ljubavi i dokle sezu njene moci; moze li covek nesto uciniti da bi ziveo u saglasnosti s vlastitim pojmom? Postoje u svetu, pojednostavljeno receno, oni koji love, i oni koji su lovljeni, oni koji ometaju zivot i oni koji rade na njegovom rastu i rascvetavanju, postoje oni sa dubinskim obzirima prema Bogu u ljudima i oni koji su liseni bilo kakvih obzira. Izmedju te dve strane postoji neumitna, stalna, opasna borba koja se ispoljava u bezbroj oblika, da bi se u konacnom smrt, kao velika ravnateljica sveta, pojavila kao neizbezni sudija. Eticka, umetnicka i duhovna lucidnost ovog velikog dela Mese Selimovica jeste u tome sto izvaredno duboko i umno vidi slozenost i tajanstvenost ove borbe. Ahmed Nurudin je veliki junak i u porazu jer zna da covek mora ziveti po svojim, ne po zooloskim zakonima opstanka. Taj "nas Kjerkegor*", zalutao u bosansku kasabu, covek je velikih misli i strasti u vremenu malih horizonata i malih prizemnih ambicija. *Ovde cu da prekinem biografija, pa da se nadovezem na uticaj danskog mislioca i filozofa Sjerena Kjerkegora, cije je ucenje izgleda presudno uticalo na nase velike pisce. Evo jednog podatka o Ivi Andricu: " Knjiga danskog Mislioca Kjerkegora Ili..ili, koju je uspeo da unese u zatvor, ostavila je tragove ne samo u samotnickog melanholiji Eh Ponta nego i u dozivljaju zivota i sveta kao tamnice u mnogo kasnije objavljenoj Prokletoj avliji. Za ovog mislioca kazu da je- ostajuci u kritickoj opoziciji prema malogradjanskoj sredini Danske svoga vremena i prema sluzbenom hriscanstvu i njegovoj crkvi-bio poput Sokrata ziveci svoju filozofiju kao svoj licni stav i primerno je izrazavajuci. Mozda je njemu jedino nedostajala verna i brizna Ksantipa, jer je ovaj mislilac odgajan u strogom religioznom duhu, opterecen od strane svoga oca tvdnjom da ce ga stici kazna jer je jednom u mladosti hulio na Boga, poceo da zivi u iscekivanju neodredjene kazne.