DEONTOLOŠKE ETIKE I ETIKA VRLINE

DEONTOLOŠKE ETIKE I ETIKA VRLINE UVODNA PITANJA: 1. Što je etika? 2. Što je autonomna, a što heteronomna etika? 3. Što je duţnost? ODGOVORI: 1. Etika je filozofija morala. Filozofska disciplina koja istraţuje podrijetlo, motive, normu i svrhu moralnog djelovanja i prosuĎivanja 2. Autonomna etika: etička teorija prema kojoj je čovjek izvor pravila ili zakona vlastitog djelovanja (izvor morala je u čovjeku samom) Heteronomna etika: tip etičke teorije prema kojoj moralna načela nemaju svoj izvor u čovjeku, već u nečemu izvan njega, najčešće u bogu (izvor morala je izvan čovjeka) 3. Duţnost: osjećaj obaveznosti, zapovijed koja proizlazi iz unutrašnjosti ljudskog bića (ili je postavlja zajednica), a osjećamo je kao opravdanu samostegu da djelujemo u skladu s moralnim vrijednostima (Dužnost je nužnost djelovanja iz poštovanja prema moralnom zakonu – Kant)  Vaţno je da znamo razliku i determinaciju pojmova autonomne i heteronomne etike, jer će nam to naposljetku pomoći da utvrdimo koja je od dvije spomenute Kantova etička teorija.  Pojam duţnosti jedan je od temeljnih etičkih pojmova! Ljudski uvjetovana mogućnost.

DEONTOLOŠKE ETIKE      

grč. deon (duţnost) etičke teorije čija je temeljna kategorija kategorija duţnosti dužnost: ono što se ne smije propustiti učiniti pokušavaju odrediti moralnu ispravnost nekoga postupka na posve drugačiji način ono što njih zanima nisu ciljevi i posljedice postupka, već njegov motiv vjerojatno najutjecajnija etička teorija te vrste je ona Kantova: o Kant je krenuo od pretpostavke prema kojoj je čovjek jedino biće čije djelovanje nije odreĎeno isključivo prirodnom nuţnošću, već i njegovom slobodnom voljom o Ţivotinje funkcioniraju isključivo motivirane tom prirodnom nuţnošću, odnosno nagonski: npr. Gladan lav pokušava zgrabiti prvu jestivu stvar koja mu se naĎe u vidnom polju o Nasuprot tomu čovjek moţe djelovati i prema svojoj volji o Volja (Kant): umno htijenje, dakle htijenje koje nije rezultat naših nagona, potreba li sklonosti, već ono koje je voĎeno umom o Dakle, Kantova teorija tiče se motiva, a ne posljedica nekog postupka

1

 DJELOVANJE IZ NAGNUĆA I DJELOVANJE IZ DUŽNOSTI (Kant) o Nagnuće: naša emocionalna inklinacija, naklonost ili sklonost nečemu, primjerice (sreći, zadovoljstvu, ljubavi, ugodi) o Djelovanje iz nagnuća, pa čak i kada ima najbolje posljedice, još uvijek nije moralno! o Primjer: majka spašava vlastito dijete od utapanja u nabujaloj rijeci (taj postupak ima nedvojbeno dobre posljedice)  Koji je motiv? Majčinska ljubav, naravno  Pa hoćemo li reći da je ta majka počinila poštovanja vrijedno moralno djelo? Nećemo.  Dakako, ona nije učinila niša loše, ali to još nema veze s moralnošću    



Zato Kant takav postupak, učinjen iz nagnuća, naziva tek legalnim On nije moralno neispravan, ali još nije ni moralan Postupak bi bio moralan, odnosno moralno ispravan tek kada bi bio učinjen iz duţnosti Da je ta ţena spasila neku posve nepoznatu osobu, prema kojoj je emocionalno ravnodušna, iz osjećaja duţnosti, tj. zato što joj to nalaţe njezina savjest, tada bi njezin postupak bio moralan Budući da je za Kanta dobar samo onaj postupak koji je učinjen iz duţnosti, njegova se teorija naziva etikom dužnosti

ETIKA DUŢNOSTI

Pitanje: Zbog čega nije prihvatljivo da naši postupci budu motivirani našim nagnućima?  Zato što bismo tada postupali samo prema onima koje volimo i gledali bismo samo vlastiti interes.  Zato valjano moralno načelo mora imati univerzalni karakter, odnosno mora biti takvo da ne dopušta da naši postupci prema drugim ljudima ovise o tomu volimo li ih ili ne ili je li nešto u našem interesu ili nije.  IzmeĎu ostalog, prema ljudima koje volimo ionako postupamo dobro (interesi su nam ovdje u srcu) i za to nam ne treba nikakvo moralno načelo Pitanje: Kako ćemo znati što je naša duţnost?    

To nam govori naša umna moralna svijest, naša savjest Naša savjest nam nalaţe kako da djelujemo Te naloge savjesti Kant naziva imperativima IMPERATIVI ne dolaze izvana i nije riječ o zapovijedima kojima nas netko drugi (društvo, bog, autoriteti) prisiljavaju da nešto učinimo ili ne učinimo, već ti imperativi dolaze iznutra, iz nas, iz našeg vlastitog uma, odnosno iz savjesti 2

 ZATO JE KANTOVA ETIKA AUTONOMNA, A NE HETERONOMNA!!! AUTONOMIJA, od grč. auto (sâm) i nomos (zakon, pravilo). Autonomno je ono što samo sebi propisuje pravila, odnosno zakone. Nezavisnost.

KATEGORIČKI I HIPOTETIČKI IMPERATIV:  IMPERATIVI su dvovrsni: 1. prvi su oni koji imaju oblik hipotetičkog suda, pa se zovu hipotetički imperativi o Hipotetički sud: osnovan na pretpostavci, zamišljen, uvjetan. Izraţava odnos uvjetovanja (npr. „ako p, onda q“) o Takvo bi, primjerice, bilo načelo: „Ako ţeliš da drugi budu dobri prema tebi, budi i ti dobar prema njima“ o Takva bi bila i sva načela teleološke etike (govore da moralno djelovanje mora imati neku svrhu, ali se razlikuju kako će svrhu odrediti, npr. hedonizam – svrha moralnog djelovanje je postići ugodu, eudaimonizam – svrha je postići sreću ili blaženstvo, utilitarizam – svrha je korist, perfekcionizam – svrha je usavršavanje samoga sebe = zovemo ih „etike dobara“ jer je svrha svakog pravca vrhovno dobro 2. druga su vrsta kategorički imperativi koji nalaţu bezuvjetna načela o Kategorički sud: u logici bezuvjetan, odreĎen, odlučan sud, u kojem tvrdnja nije ničim uvjetovana o Takvo bi primjerice bilo načelo: „Budi dobar prema drugim ljudima“ o SAMO KATEGORIČKI IMPERATIV SADRŢI U SEBI DJELOVANJE IZ DUŢNOSTI!!! o Kant navodi nekoliko formulacija toga moralnog načela koje naziva kategoričkim imperativom, a najpoznatije su dvije: 1. Djeluj samo prema onoj maksimi za koju možeš poželjeti da postane moralnim zakonom (u originalu glasi: „Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno moţeš htjeti da s pomoću tvoje volje postane opći zakon.“) MAKSIME – naša subjektivna moralna načela, načela koja proizlaze iz naših moralnih uvjerenja i vrijednosti, i vrijede samo za nas. Maksima je moralno prihvatljiva ako je poopćiva. MORALNI ZAKON – objektivno, univerzalno načelo koje vrijedi za sve ljude Pitanje: Kako mogu znati je li neko moje subjektivno načelo, moja maskima, moralno prihvatljiva? Jednostavno tako da se upitam bih li mogao poţeljeti da moja maksima postane moralnim zakonom i da po njoj postupaju i drugi ljudi. Dakle, maksima je moralno prihvatljiva ako je poopćiva. Primjer: maksima koja kaţe „Uzmi od drugih sve što ti se svidi“. Mogu li poţeljeti da se svi ljudi pridrţavaju te maksime? Očito da ne mogu, jer bi to značilo da ţelim da i drugi uzimaju od mene sve što im se svidi. No, sasvim bi rado poţeljela da se svi pridrţavaju maksime: „Pomozi drugoj osobi“. 3

2. Djeluj uvijek tako da drugu osobu tretiraš kao svrhu, a ne kao sredstvo (u originalu: „Radi tako da ljudskost u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo“.) o Ova maksima zabranjuje da druge ljude iskorištavamo o Iz te bi perspektive prijateljstvo koje se temelji na koristi bilo moralno neprihvatljivo Prigovori Kantovoj teoriji: 1. Jedan od njih ukazuje da su za njega posljedice nekog postupka posve irelevantne o To bi značilo da je postupak i s najstrašnijim posljedicama, ako je učinjen iz dobrog motiva, moralno opravdan 2. Drugi prigovor upozorava da pomoću Kantove teorije nije moguće donijeti odluku u situacijama koje karakterizira sukob duţnosti. o Primjer koji se često navodi jest situacija u kojoj je potrebno lagati da bi se spasio ţivot nevine osobe. S jedne strane imamo duţnost govoriti istinu, s druge pak imamo duţnost spasiti ţivot te osobe. U igri su dakle dvije maksime: „Nemoj lagati“ i „Nemoj ugroziti ţivot nevine osobe“. Problem je u tome što su obje maksime poopćive, što nam onemogućuje da u danoj situaciji donesemo ispravnu odluku.

ETIKA PRAVA J. Locke zagovarao je ideju da ljudi imaju neka bezuvjetna prava koja nas obvezuju i koja pri našem djelovanju moramo poštovati.  Ta prava nisu stvar nečije dobre volje  One proizlaze iz prirodnog zakona, stoga ne ovise o tome hoće li ih netko priznati ili ne  Ljudi ih stječu samim činom roĎenja, činjenicom da su ljudi  Tri su takva prava: 1. pravo na ţivot 2. pravo na slobodu 3. pravo na imetak  Ţivot, slobodu i imetak Locke naziva property, što znači vlasništvo i svojstvo.  Ţivot, sloboda i imetak su navlastiti čovjeku, neotuĎivi od ljudske prirode  Locke je svoju teoriju koncipirao prvenstveno kao političku Prigovor ovome tipu teorije: Locke je ta temeljna čovjekova prava razumijevao negativno. Moje pravo na ţivot za njega znači da me nitko ne smije ubiti, ali ne i da mi netko mora pomoći da preţivim, ili da me netko mora izvući iz smrtne opasnosti. Isto vrijedi i za moje pravo na slobodu i imetak: nitko nema moralnu obavezu osloboditi me iz zatočeništva, niti mi ima obavezu nešto dati. Tako tumačena prava od nas zahtijeva da druge, ukoliko ne ugroţavaju naša prava, pustimo na miru. To je onda nuţan uvjet moralnosti i ako je tako onda bi to značilo da mirne savjesti moţemo proći pokraj osobe ozlijeĎene u prometnoj nesreći ili koja skapava od gladi. 4

KRŠĆANSKA ETIKA Kršćanska etika isto bi tako mogla biti deontološka, jer kao i Kantova, kršćanska etika počiva na duţnosti i obvezi poštivanja moralnih zapovijedi. Ono što je bitno drugačije u odnosu na Kanta jest da moralne zapovijedi ne dolaze od čovjeka i iz njegove vlastite savjesti, već od boga. Upravo činjenica da one dolaze od boga, kršćanima predstavlja jamstvo da te zapovijedi vode k onom što je objektivno moralno dobro.

ETIKA VRLINE  Etika vrlina zasniva moralnost nekog postupka u karakteru osobe koja djeluje.  Vrline ili kreposti: karakterne osobine koje omogućuju dobar ţivot ili sreću u skladu s ciljevima ili svrhom ţivota  Moralno je ispravan onaj postupak koji bi u odreĎenoj situaciji počinila kreposna osoba.  Takvu je teoriju zastupao i Aristotel: o Prema njegovu učenju postoje dvije vrste vrlina koje su vezane za dijelove ljudske duše o Ljudska se duša, naime, sastoji od dvaju osnovnih dijelova: razumski i nerazumski 1. RAZUMSKI – za njega su vezane dijanoetičke ili umne vrline  To su vrline poput mudrosti i razboritosti, umovanja i znanja (realističke)  Kod njih ne vrijedi načelo sredine kao kod etičkih, jer nitko ne moţe biti pretjerano mudar i razborit  Tu vrijedi načelo: „čim više – tim bolje“  Dijanoetičke vrline očito nisu vezane za područje morala, ali su vezane za općenitu svrhu ili cilj ljudskoga ţivota > ta je SVRHA za Aristotela eudaimonia ili blaženstvo pa se njegovo učenje naziva i EUDAJMONIZAM  Dosizanje blaţenstva omogućuju nam etičke i dijanoetičke kreposti  Budući da je za Aristotela vrlo vaţan taj cilj ţivota kao svrha našeg djelovanja, moglo bi se reći da njegova etička teorija ima u sebi i jasnu teleološku komponentu. 2. NERAZUMSKI – sastoji se od vegetativnoga i od nagonskoga ili požudnoga dijela  Vegetativni (psihosomatski) dio ne moţemo kontrolirati i on nema veze s našim slobodnim odlučivanjem, stoga ni s moralom ( - )  No, razumom moţemo kontrolirati nagonski dio duše ( + )  Vrline ili karakterne osobine vezane za taj dio duše, Aristotel naziva etičkim vrlinama (vrline volje koje nastaju ako um odgoji volju u izboru po načelu „zlatne sredine“, tj. izbjegavanja neumnih krajnosti)

5

 ETIČKE VRLINE (hrabrost ili umjerenost) – Aristotel ih definira kao sklonost volje da bira sredinu izmeĎu manjka i pretjeranosti o Tako je hrabrost sredina izmeĎu kukavičluka i bezumne drskosti o Tako je velikodušnost sredina izmeĎu škrtosti i rasipnosti o Gdje se pak ta sredina nalazi, odredit će naš razum

6