Denise Thorncombe - Žena Puna Mržnje

Žena puna mržnje

Denise Thorncombe

2

1. poglavlje Priroda, baš kao i ljudi, nije uvijek na isti način lijepa. Trenuci uvjetuju izgled, koji zatim, u beskrajnim varijacijama, zadovoljava promatrača. Zato ima onih koji prirodu vole izjutra, drugi je više vole poslije podne, a neki, opet, uvečer, jer u svojoj nutrini nailaze na odgovarajuće tonove boja u prirodi. Beverly nije imala određeno vrijeme za svoju rijeku. Voljela ju je u svakom trenutku, stalno je u njoj otkrivala novu ljepotu. Schoolkyll je tekla između šumovitih i strmih obala. Dio kroz koji je prolazila bio je najljepši i najotmjeniji dio Philadelphije. Tamo dolje su se kroz vrhove stabala nazirale starinske vile, ponos njihovih vlasnika i cijeloga grada. Iako joj se uvelike žurilo... objed kod tetke Mildred bio je dogovoren za jedan sat... Beverly zaustavi automobil na osamljenom mjestu, na malom proširenju gdje se rijeka na okuci pjenila u vodenom kovitlacu. Stabla su svojim krošnjama stvarala nad rijekom magična zelena skrovišta, između kojih se sunce probijalo u obliku zlatnožutih mrlja. U taj sat nije bilo posjetitelja. Na sredini rijeke ljuljuškale su se lađe na laganim valovima dok su kormilari, s vremena na vrijeme, nastojali održati smjer. Bio je to trenutak opuštanja, ali pun iščekivanja. Beverly zapali cigaretu i nasloni se na klupu, prepuštajući se uživanju. A to joj je i bilo potrebno nakon vrlo burnog jutra. No, je li jutro bilo samo burno? Ono je značilo mnogo više, ali na neki način i mnogo manje; sve je bilo pripremljeno, sve unaprijed poznato, sve predviđeno. Svečanost podjele diploma u koledžu Bryn Mawr ponavljala se već desetljećima. Cijeli nastavnički zbor, upraviteljičin govor, diplomanti u togama, a na dnu dvorane, nalik na rascvjetani vrt, šarenilo ljetnih oprava i šešira majki, rodbine, prijatelja. Nije bilo dvojbe da je, sa svim tim, za svakog slavljenika svečanost bila vrlo značajna i da ju je proživljavao do u najmanju sitnicu. Za bogatu djevojku taj komad teško stečenog papira nije značio ništa osobito, za nju

3

će to uvijek ostati samo papir. Siromašna će djevojka u tom papiru vidjeti bolju budućnost i mnogo će očekivati od nje. Za Beverly Rosenkratz diploma je značila okrunjenje njezinih ambicija pa i više od toga, neku vrstu izazova, koji je htjela baciti filadelfijskom društvu u lice. Imala je sve što je potrebno da djevojka bude sretna, sve osim dobrog podrijetla. Bilo joj je petnaest godina kad je spoznala da silno bogatstvo njezinog oca nije ključ koji otvara sva vrata. Tada je shvatila zašto se raskošna kuća Rosenkratzovih ne nalazi u Main Lineu, nego u Wynne Woodu, na adresi koja je odmah upućivala na dobrostojeće ljude... Wynne Wood je bio predio novih bogataša u zapadnom dijelu Philadelphije. Shvatila je i zašto se nikad nije mogla prisnije sprijateljiti s mnogim svojim poznatim školskim kolegicama. Razumjela je zašto su odnosi njezine obitelji s obiteljima njezinih kolegica ostajali uvijek na granici hladne ljubaznosti. U otmjenim kućama, u koje je bila pozivana, nikad nije bila ništa više od običnoga gosta. Tako, iako je bila okružena ljubaznošću, Beverly se osjećala osamljenom, uvijek s neugodnim dojmom da je samo podnose. Znala je da se druge djevojke sastaju na primanjima i zabavama iz kojih je ona isključena. Njoj, Beverly Rosenkratz, upućivali su pozive na svečanosti s mnogo uzvanika, među kojima je mogla ostati nezamijećena; pozivali su je sa srdačnošću koja je pomalo graničila s uvredom, jer bi je uvijek pozivali u posljednji trenutak. Rosenkratz je bilo ime koje fìladelfijska aristokracija nije cijenila. Ono je podsjećalo na bijedu, na težak rad, koji nije uvijek bio i pošten, na bogatstvo stečeno na brzinu i na prenaglašene ambicije. Vjetrić je namreškao rijeku. Beverly pogleda, na sat; skoro će jedan. Namjeravala je otići kući i preodjenuti se, ali se predomislila. Obiteljski objed nije zahtijevao posebnu eleganciju. Osim toga, teta Mildred je voli vidjeti u odjeći, istina vrlo jednostavnoj, ali koja upućuje na to da onaj tko je nosi pripada polaznici koledža Bryn Mawn. Tetka Mildred je bila jedina u obitelji koja se opirala virusu oholosti. Ali ne zbog neke posebne snage duha. Jednostavno nikad nije mogla shvatiti da se može biti nesretan zato što ih velike i poznate filadelfijske obitelji ne prihvaćaju u svoj krug. Bila je preponosna na svoje podrijetlo i na to što je kći onoga silnoga Davida Rosenratza koji je potkraj osamnaestog stoljeća doselio u Ameriku, siromašan kao miš, a pošlo mu je za rukom stvoriti najznačajniju i

4

najkompletniju industriju rasvjetnih tijela u Sjedinjenim Američkim Državama. Legendarni David Rosenratz, o kojemu, dvadeset godina nakon njegove smrti, kruže priče o poslovnim i ljubavnim uspjesima. Teta Mildred je bila prvorođena od petoro djece Davida Rosenkratza, tri djevojke i dva mladića. Poznavala je bijedu i neimaštinu i bila je presretna što joj je umakla i što ju je mogla zamijeniti s problemima društvene otmjenosti. Taština je u kući Rosenkratzovih nekoga poštedjela, a nekoga dotakla do različite mjere. Stari David nije bio pogođen strijelom taštine, a isto tako ni njegova prvorođena kći. Majka im je rano umrla pa se nije moglo ni pretpostaviti kako bi bogatstvo djelovalo na nju. Tetke Ellen i Judy, udavši se rano za mlade poslovne ljude, u dubini duše su se nadale da će jednoga dana, možda, doći u srodstvo s Kellyjevima ili Dupontovima, iako to nikada nisu javno izrekle. Ni Kevin Rosenkratz, Beverlyn otac, nije bio ohol za razliku od njegovog mlađeg brata Malcolma. Sjećanje na strica Malcolma izazove osmijeh na djevojčinom licu. Beskrajno je voljela strica, poštovala ga i gotovo obožavala. On se igrao svojim podrijetlom kao mačka s mišem, odlučno i elegantno. Došavši na svijet u doba kad je otac već bio postigao uspjeh, Malcolm je bio jedino dijete koje je dobilo odličnu naobrazbu. Engleske i francuske guvernante i na kraju toliko žuđeno, harvardsko sveučilište. S Harvarda je izišao u dvadeset i četvrtoj godini. Inteligentan, kakav je bio, sklapao je prijateljstva među književnicima, umjetnicima, političarima i strancima, stvarajući o sebi glas kulturne osobe, predodređene za velika djela. Iako nikada nije učinio ta velika djela, to nije naudilo njegovom glasu. Beverlyina sklonost prema stricu Malcolmu nije proistjecala samo iz rodbinskih veza. Bio joj je mnogo bliži od vlastitog oca. Kako ju je dobro shvatio i pomogao joj u ružnoj priči s Ericom Hunterom! Eric... Kakvo neugodno sjećanje, još jedan čvor koji je trebalo presjeći. Osvetit će se njemu i svima koji su je vrijeđali! - Pokazat ću vam! - promrmlja glasno. - Pokazati! Beverly pogleda na sat i pomisli: "Zakasnit ću deset minuta, ali nije važno..."

5

G U velikom je salonu cijela obitelj očekivala Beverly, zvanu Bev. Otac Kevin, stric Malcolm, tetke Ellen i Judy sa svojim muževima Robertom i Tedom i s djecom, trojicom snažnih mladića. Činilo se kao da su i svi pokojnici u iščekivanju, gledajući zadovoljno s uljanih portreta; David iznad kamina, baka Elizabeth iznad naslonjača, pored muža tetke Mildred, koji je umro prije deset godina. Poslužitelj je donio aperitiv i slane kolačiće, zatim se povukao, ali se ubrzo vratio kako bi upozorio domaćicu da je kuhar postao nestrpljiv. Mildred mu se nasmiješila, ne prestajući gledati kroz prozor. - Evo je! - najavi naposljetku. - Kako je dražesna i elegantna! Možeš biti ponosan na kćer, Kevine. - I jesam. - Kako ćeš joj to pokazati? - našali se sestra. - Vidjet ćeš. Beverly načas promotri okupljenu družinu s praga i osjeti se potpuno sretnom. Iz svijesti je izbrisala sva neugodna sjećanja i bol i uživala u veselju koje je pružila drugima. Otac je zagrli, gurajući joj u ruku nekakvu kutijicu. Bio je suzdržan čovjek, kojega je nesreća učinila zatvorenim i nepristupačnim. - Hvala - promrmljala je Beverly, zagledavši se u njegovo inteligentno lice s nekim bolnim izražajem. Znala je da je energičan i sposoban poslovni čovjek i zato ga je cijenila. Ali isključujući divljenje, posve prirodno za kćerku, nije osjećala ništa drugo. Nije imala, nikakvu potrebu da bolje upozna intimni očev život, a osjećala je nedostatak zanimanja za svoj život i s njegove strane. Rijetko su se sastajali, a kad bi se sreli, izmijenili bi pokoju riječ, uvijek u vezi s obitelji, s njezinom prošlošću, ali i o događajima dana. U svojoj je svijesti Beverly čuvala drukčiju sliku oca, nježnijeg i srdačnijeg, ali takav je bio dok je majka još bila s njima. Tada joj je bilo osam ili deset godina. A onda se sve izmijenilo. Jednog su joj jutra rekli da mame više nema, da su je morali prevesti u jednu kliniku na

6

liječenje. Razboljela se. Tetke su bile brižne i ljubazne, ali joj nisu mogle pružiti majčinsku toplinu. Malo pomalo je doznala istinu. Njezina se majka nalazila u klinici za živčane bolesnike. Nije bila poremećenog uma, ali je zbog krhkosti i osjetljivosti duboko proživljavala nesreću kojoj je bila očevidac; naime, naišla je baš u trenutku kad se jedan čovjek u New Yorku bacio pod vlak. Preživjela je vrlo tešku krizu, ali se oporavila. Poslije određenog vremena dozvolila je Beverly da je povremeno posjećuje, ali ti posjeti nisu bili ugodni. Majka, uvijek lijepo odjevena i počešljana, ostavljala je na nju vrlo tužan dojam nestvarne, samo napola žive osobe. Nije očekivala pitanja i nikad nije odgovarala. Gledala je posjetitelje velikim i prekrasnim, ali praznim očima. Zvonki glas tetke Mildred prene je iz razmišljanja. - Spavaš li, Bev? Zar te ne zanima što ti je otac darovao? S osmijehom koji je molio za oproštenje djevojka otvori kutiju. Nije očekivala tako izuzetan dar i njezino je iznenađenje bilo tako veliko da je potisnuto veselje. - O, ovo je previše - promrmlja zbunjeno. - Tata... pa to je cijelo bogatstvo! Kevin uzdigne ramena i pomakne se kako bi i drugima omogućio da predaju darove. - Ne može vrijediti manje od pedeset tisuća dolara - primijeti stric Robert, Ellenin muž. Rekao je to s ljubomorom i nesretnim glasom osobe koja ne samo da to sebi ne može priuštiti, nego čak ne može ni sanjati o briljantu velikom poput lješnjaka u obliku srca. - Jedinica je jedinica - kratko ga prekine tetka Mildred, - Sjedite za stol! Naše ćeš darove naći ispod ubrusa, Bev. Moram te upozoriti da su neznatni prema daru koji si upravo primila. - Hvala svima - reče Beverly. Prijeđu u blagovaonicu. Stric Malcolm je načas zadrži da joj kaže kako je njegov dar čeka kod kuće. - Bilo mi je malo nespretno nositi ga sa sobom - rekao je i značajno je pogledao. Djevojci zasvjetlucaju oči. - Je li to Jick? - Upravo on, sa svoja četiri kopita i repom. Dobio sam ga vrlo jeftino, uvjeravam te.

7

- Ne vjerujem - nježno se smiješila Bev. Tako si zlatan, uvijek mi daruješ baš ono što najviše želim. - Pocrvenjela je jer joj se pogled sreo s očevim. - Ali prstenje predivan - požuri se dodati. Kevin je prvi napustio slavlje. Imao je ugovoren sastanak u vezi s ubacivanjem nove vrste svjetiljaka na tržište. - Vidjet ćemo se kod kuće, Bev. Oprosti mi. Tek što je otac otišao, Beverly se obrati Malcolmu: - Hoćeš li me otpratiti, striče? - Zar i ti odlaziš? - zapita Mildred. - Prava si kći svoga oca. Nikad nemaš mira. - Dan mi je bio previše uzbudljiv, tetkice. Osim toga, večeras imam oproštajnu večeru u Bryn Mawru i moram se malo odmoriti. - I ovako si dovoljno lijepa, uvjeravam te. No možda će tamo biti netko osobito važan? - upita tetka Judy, peckajući. - Kad bi postojao netko takav, Bev bi to rekla. Ona nikad ništa ne krije. - Rekla sam tek da nešto kažem. Za stolom načas zavlada tišina, ali vrlo kratko, tako da je prošla gotovo neosjetno. Mladi je nisu ni zamijetili. Jedva su čekali da sestrična ode pa da i oni podbruse pete. Bili su dobro odgojeni i poštivali su obiteljske tradicije. Na kraju su se svi izljubili i izgrlili i uskoro se začula buka automobila na odlasku. - Čini se da me ti moraš otpratiti - nasmije se Malcolm nećakinji kad su izišli. - Ja sam pješak. - Kako to? - Volim pješačiti, a i blizu sam. Uostalom, pješačenje pogoduje vitkosti. - Ti se ne moraš brinuti za izgled - pobuni se Bev. - Mnogi ti mladići zavide na njemu, uvjeravam te. - Pa još i nisam star. U rujnu će mi biti tek trideset osam godina. - Deset si godina mlađi od tate. Između vas dvojice su tetke Ellen i Judy. Čini se da djed nije gubio vrijeme. Da baka nije umrla rano, imala bih tucet tetki i stričeva. - Možda ih i imaš - nasmije se Malcolm. Bev ne uzvrati na tu šalu. Njegova nećakinja, tako lijepa, zdrava i stvorena za ljubav, mrzila je seks.

8

Nije smatrao da je normalno što tako teško podnosi jedno razočaranje. - Vrijedi li Eric toliko odricanje? - upita iznenada. - Što? Malcolm zastane da pripali cigaretu. Želio je raščistiti to pitanje, ali je nije htio ražalostiti. - Htio sam reći... O, Bev, nemojmo o tome! Danas za tebe počinje novi život, ali neće biti nov ako iza sebe ne ostaviš, svu prošlost. Slušaj me, draga, molim te! Znaš da te mnogo volim i da te dobro poznam. Inteligentna si, ali i malo preosjetljiva, kao... - Kao moja majka - prekine ga ona. - Točno. Preosjetljiva, tvrdoglava. Posve se prepuštate osjećajima, ne razlikujući što bi u njima trebalo prihvatiti, a što odbaciti. Patila si zato što su te u Bryn Mawru gledali svisoka. Zašto, pitam se? Nikada nisi imala razloga ikome zavidjeti ni na čemu. Ali ti... - Striče Malcolme, molim te... - Dobro, idemo dalje. Zatim Eric Hunter. Nije ti bilo ni dvadeset godina kad si se zaljubila. Eric je lijep, uglađen, pametan i ima položaj u društvu. Čini mi se da je zadovoljavao tvoju oholost. Recimo da ti je bila primamljiva pomisao na to da postaneš gospođa Hunter, s malo novca, ali za nadoknadu, s mnogo plemenitih predaka. - E, sad ću se razbjesniti - zaprijeti mu Bev. - Ne, nećeš se razbjesniti. Odviše si pametna za to. Inteligentnoj se osobi smije reći istina. Njegova majka nije dozvolila vaš brak. Predrasude. Vrlo dobro. Ali on je, pokorivši joj se, pokazao da je ono što jest - sitna bezlična osoba. Pravi muškarac ne bi dozvolio da mu pobjegne Beverly. I zar je pravo oplakivati ga? - Ne oplakujem ga - poviče ona sa suzama u očima. - Zašto me želiš ponižavati? - To ne želim. - Želiš, jer inače ne shvaćam zašto govoriš ono što nije točno. Patim, ali ne zbog ljubavi, nego zbog ponosa. Ona strašna žena! Još mi je i sada pred očima. Eric me pozvao na čaj da bi me upoznao sa svojom majkom. Bio je uvjeren da ću joj se svidjeti, a ja sam učinila sve da se njegova očekivanja ostvare. Ona je bila preljubazna, ali nekad se ljubaznošću može nekoga i ubiti. Primila me u najljepšem salonu kuće. Posvuda su bili

9

portreti, skupocjeno pokućstvo, predivne vaze... Sve je bilo originalno i sve je stoljećima pripadalo obitelji. I tako, pričajući o slikama, pokućstvu i srebrnim, kao da je govorila: "Ti nisi stvorena za sve ovo, moja djevojko. Tvoj je djed bio doseljenik i svi oni milijuni koje je kasnije zaradio ne mogu pomoći da to zaboravim". - A kako se tvoj Eric držao za vrijeme te parade? - Vjerujem da je patio i da se stidio... ali ne svoje majke, nego mene. Čini mi se da me tek onda dobro vidio. Nakon tog nesretnog popodneva više nije bilo kao prije, a onda je odlučio otputovati. Ostao je u Europi šest mjeseci, a nakon povratka nije se potrudio ni telefonirati mi. Svršeno! Postoje stvari koje se ne zaboravljaju, striče Malcolm. Stigli su do stare kuće Rosenkratzovih, sada Kevinovog vlasništva. Malcolm se naslonio na grm ruža. Bio je vitak, lijep i savršeno odjeven. Moraš započeti novi život, Bev - reče tiho i uvjerljivo; - Dvadeset i tri su ti godine, lijepa si i... - Nemoj mi reći da trebam naći muža - pobuni se djevojka. - Muža se ne nalazi, nego zavoli. - Idem se odmoriti - reče djevojka. - Vidjet ćemo se sutra, striče Malcolm. - Kako želiš.

G U kući je Beverly dočekalo puno cvijeća i brzojava, ali ne toliko koliko je željela. Bila je vrlo poznata, ali to nije umanjilo njezino razočaranje. Cvijeće i brzojave u većini su slučajeva poslali službenici i poslovni prijatelji njezinog oca. Ostalo je bilo od manje značajnih prijateljica. Dirnula ju je košara bijelih ruža od posluge. Pozvala je nadstojnika i zahvalila mu. Kuharica ju je poljubila i rasplakala se. - Nemoj, Dolly - rekla je Beverly i dotakla joj rame. - Još jednom velika hvala svima. A sada se idem odmoriti.

10

Njezina sobarica Pat bila je u kući mnogo godina. Beverly se nije mogla sjetiti vremena kad nije bilo Pat. Bila je vrlo inteligentna i držala je cijelu kuću. Spavaća soba, sva u bijelom, krevet s baldahinom i prozirnim zastorom, koji je u laganim naborima padao na sve četiri strane, davao je Beverly osjećaj sreće. Dok se spremala leći, Pat je pritvorila kapke i soba se našla u ugodnoj sjeni. - Spavaj mirno, golubice - promrmljala je Pat dok je za sobom zatvarala vrata. Nije prošla ni minuta kad je zazvonio telefon. - Beverly Rosenkratz? - zapita ugodan, hrapav ženski glas. Da, ja sam. - Zovem se Lucy de Montel... možda Vam je poznato to ime? - Ne čini mi se. - Ah, zaboravila sam da ste upravo izišli s koledža. Podrugljivi ton izazove Bev. - Prijeđite na stvar - reče nestrpljivo. - Po srijedi je jedna pogreška; gospođice Rosenkratz - koju je učinio draguljar Mappin. - Ne shvaćam... - O, odmah će Vam biti jasno. Danas ste dobili na poklon prsten s briljantom u obliku srca. Dakle, taj briljant je moj... odnosno, bio je namijenjen meni. Za Vas je bio predviđen drugi, također vrlo lijep. - Ukratko, Mappin je Vama poslao prsten namijenjen meni. Tek sada ne shvaćam. Kakve veze s tim ima Mappin? Prsten mi je osobno darovao otac... - Točno, gospođice Rosenkratz, Vaš otac... - Pitajte se i uvjerit ćete se da imam pravo. Htjela sam da znate. No, možemo odmah sve srediti. Znate, obećanje je obećanje i ja želim taj prsten. To više što me za Kevina vežu osjećaji... razumijete li? - Kako ste rekli da se zovete? - Beverlyn glas bio je kao led. - Lucy de Montel. Pjevam u džez orkestru Franka Palumboa, a stanujem u hotelu Bellevue. Želite li da ja dođem do Vas ili ćete Vi doći k meni?

11

- Ne znam. Moram razmisliti. Nazvat ću Vas. - Spusti slušalicu i potraži cigarete te zapali jednu. Nije shvaćala? Ali ne, i predobro je shvaćala! Njezin otac i ona žena... Cigareta je imala okus blata.

G Kevin je znao što ga očekuje u uredu i bio je istodobno neraspoložen i ojađen. Nije običavao izbacivati ljude, a ako je to i radio, trebali su postojati krupni razlozi za to. Razlog zbog kojega je otpustio dizajnera Francoisa Belmonda bio je vrlo krupan. Njegov novi tip vrtne svjetiljke bio je preskup njegovom greškom. Pošto su ga upozorili na pogrešku, bio je nepristojan prema Kevinu, obraćajući mu se kao budali. U dogovoru s Dickom Murrayjem, direktorom proizvodnje, odlučio ga je otpustiti. To je popodne očekivao da mu Dick Murray predloži ime novog dizajnera. Stigavši u ured, Kevin pozove Dicka, koji ubrzo uđe sa svitkom crteža pod rukom. Pogledaj sviđa li ti se ovo. Kevin je pozorno promatrao crteže. - Čiji su? - upita napokon. - Erica Huntera. - Hunter? Zvuči mi poznato. - Vjerojatno. Hunterovi iz Philadelphije su poznata stara obitelj. Dick je bio napet. Je li moguće da Kevin ništa ne zna o vezi svoje kćeri i Erica? A toliko se govorilo o tome. Istina, od tada je prošlo dosta vremena. - Dobro - nastavi Dick. - Erik nije stajao prekriženih ruku. Pametan momak, pun ideja. Svjetiljka koju nam nudi stoji deset dolara, a na veliko se može prodavati za dvanaest. Oni mogu postići prodajnu cijenu između petnaest i dvadest dolara, već prema trgovini u kojoj se prodaje. - Čini mi se malo previše. Moramo se zadovoljiti nižom cijenom, jer svjetiljke ne bi smjele prijeći cijenu od petnaest dolara. Mislim na učiteljice, Dick, na sveučilišne profesore, koji nemaju mnogo novaca, na seljake u Vermontu i Nebraski... To su naši potrošači.

12

- Dobro, Kevine - odgovori prijazno Dick. - Pozvat ću mladića da dođe sutra. Bio je to naporan dan. Kad je izišao iz tvornice, posljednji traci dana svijetlili su na obzorju, navješćujući lijepu, toplu lipanjsku noć. Kevin se pitao što će on s tom noći. Nikad mu se samoća nije činila tako teškom i strašnom kao u tim trenucima. - O, Mary - uzdahnuo je misleći na svoju ženu, izgubljenu u oblacima. - Mary, kakva šteta! Pokrene motor i automobil lagano i nečujno krene po kolniku. Načas je pomislio otići do Lucy. Nije se mnogo zanosio tom vezom. Lijepa djevojka, dvadeset godina mlada od njega, ne bi ga udostojala ni pogleda da se ne zove Kevin Rosenkratz. Ali bilo je u njoj nečeg nevinog, što ga je zabavljalo. Lucy nije glumila strast. Znala je reći: „Iznenađuje da si tako bogat, Kevine. Ti si zlatni spomenik, koji govori i hoda. To me uzbuđuje. Ali ti si tako drag i nikad nisi vulgaran. Bogataši su često odvratni". Predomisli se. U tom je trenutku želio samo jedno - popričati s Bev. Ako požurim, pomisli, možda ću je zateći kod kuće. Primanje je u devet, a sad je tek sedam sati. Nije poznavao kćerku i počeo je zamjećivati da je ljubomoran na nju, na njezine osjećaje, na život koji provodi i na njezine planove za budućnost.

2. poglavlje Vrata mu otvori nadstojnik u snježno bijeloj bluzi. - Je li gospođica Beverly već izišla, Tome? - Nije, gospodine. Još je u svojoj sobi. Hoću li je obavijestiti da je želite vidjeti? - Ne, idem sam. Uzbuđen poput zaljubljenika uspeo se širokim stubištem, grabeći po dvije stube. Sjetio se sretnog Bevinog lica kad joj je Malcolm rekao za konja. Sjetio se i riječi: „Baš ono što sam najviše željela". Malcolm ga je uvijek nadmašivao u tim stvarima.

13

- Bev, smijem li ući? - Izvoli. Stajala je u sredini sobe, odjevena za izlazak. Izgledala je vrlo dražesno u jednostavnoj haljini boje zelene jabuke, koja je davala poseban izražaj njezinoj tamnoj puti. - Sviđa mi se tvoja haljina. Lijepo ti pristaje. Tko je sašio? - upita. - Nitko. Naišla sam na nju kod „Peek i Pecka". Stric Malcolm mi je pomogao pri izboru - izgovorila je Bev krutim i bezličnim tonom. Kevin je zapazio izraz njezinog lica. Zamijetio je i da na sebi nema nikakvog nakita. - Vjerovao sam da ćeš uzeti prsten - našalio se. - Ne mogu, nije moj. - Kako nije tvoj? - Nemam se pravo miješati u tvoj osobni život - odgovori mu hladno - a još manje me zanima sve ostalo, ali neugodno je kad putem telefona zatraže da vratiš prsten. - Kakav prsten? - poviče Kevin, ništa ne shvaćajući. Možda Lucy, pomisli, ali odmah zaključi da to nije moguće. Kakve veze ona ima s tim? Lucy nikad nije govorila o Bevinoj obitelji. Lucy je davao darove, ali prije dosta vremena. - Objasni - reče. - Vidim da me optužuješ, moram se braniti. - Nazvala me neka Lucy - nastavila je Bev spustivši glas. - Čini se da je Mappin pogriješio. Briljant u obliku srca nije bio namijenjen meni. Za mene je trebao imati drukčiji oblik. - Nečuveno! Nadam se da nisi povjerovala ni jednu riječ i da toj ženi nisi dala svoj prsten. - Još nisam. - Bev, razmisli. Ja sam ti osobno predao prsten. Zar sam mogao pogriješiti? - Mogao si zaboraviti provjeriti što je u kutiji! Mappinove su kutije sve iste. - Ne, slušaj... Napričali su ti laži. - Ljutio se na sebe zbog svog poniznog glasa. - Možda to i jesu laži, ali gospođica Lucy de Montel nije laž. Ona postoji, nije li tako? - To se tebe ne tiče! - grubo joj odbrusi otac.

14

Odmah se pokajao. Ne, tako neće ići. Bev je povrijeđena. Kći mu može zamjeriti pustolovine. Iako je, možda, sumnjala, osjetila se pogođenom tek kad se uvjerila u to. I na tako ružan i drzak način. - Bev, ne govorimo više o tome. Ima stvari koje ne možeš razumjeti. Jednoga ćeš dana shvatiti, ali danas to nije moguće. Molim te za oproštenje zbog ovog nemilog ispada. Dao bih ne znam što da se to nije dogodilo. Mogu ti samo reći da ne shvaćam zašto se ta osoba tako ružno ponijela. Zaboravi je! Ti si najvrjednije što imama na svijetu. To bi ti trebalo biti dovoljno. Gledao ju je s ljubavlju. Želio je njezino oproštenje, prijateljstvo i poštovanje. Shvatio je da to neće dobiti. Vidio je da mu želi nešto reći. - Mnogo sam razmišljala - progovori djevojka i dalje istim hladnim glasom. - Sjedni jer će razgovor potrajati. Kevin posluša. Bio je iznenađen i istodobno radoznao da dozna o čemu je kćerka razmišljala. Djevojka zapali cigaretu, a onda progovori: - U našoj kući postoji tajna koja me progoni već godinama. Moja majka. Bila sam djevojčica kad mi je tetka Mildred objasnila zašto mama mora na kliniku i morala sam joj vjerovati. Ali otad sam porasla. Neka objašnjenja, koja su sa petnaest godina bila prihvatljiva, u dvadesetoj više nisu. Bilo mi je dvadeset kad sam počela razmišljati o tome. Nema dvojbe, da je moja majka bila nervozna osoba. Sjećam se da je često plakala, a sjećam se i njezinih noćnih izlazaka automobilom. Onda tome, dakako, nisam pridavala posebno značenje. Kevin je slušao, ne dokučujući zaključke, ali bojeći se. - Zatim? - promrmlja. - Zar ti se ove pojedinosti ne čine značajnima? Meni su bile čudne, iako ih nisam mogla protumačiti. Dobro - nastavi Bev hladnim glasom danas sam shvatila. Gospođica Lucy mi je otvorila oči. Moram biti iskrena i priznati da sam pogledala u tvoj pisaći stol i našla svu silu ženskih pisama, slika, računa iz krznarija i draguljarnica. Živiš vrlo intezivnim životom, tata, a kako nije moguće da se osoba izmijeni od danas do sutra, vjerojatno si tako živio i prije. Sličan si djedu, je li? Pusti me da završim. Sada znam, uvjerena sam, da je mama izgubila razum zbog tebe. Izlazila je noću kako bi te slijedila, kako bi vidjela kamo ideš, plakala je zbog tvoje izdaje. Nema drugog objašnjenja. Ne može se izgubiti razum samo zato što vidiš da se

15

netko baca pod vlak. To te može potresti, ali se ne možeš neizlječivo razboljeti. - Bev, sad je dosta! - poviče Kevin, blijed od bijesa. - Zabranjujem ti! Napunila si sebi glavu kojekakvim glupostima, koje se nikad nisu dogodile. - Ne? A kako ćeš mi dokazati - da nemam pravo? Svi su dokazi protiv tebe. Ti si razrušio mozak moje majke i ja te mrzim, mrzim, mrzim! Ne želim više živjeti ovdje, u ovoj kući, uz tebe. Želim otići. Zbog tebe mrzim sve muškarce i žene. To su životinje, zaslijepljene seksom. - Prestani! - zaurla Kevin. - Prestani, naređujem ti! - Njegova se teška ruka zaletjela na djevojčin obraz. Ona ga je uporno gledala, ne vjerujući, ali nije zaplakala. Napad histerije je prošao. Mirno je prišla komodi, uzela večernju torbicu i svileni šal te ga prebacila preko ramena. - Otputovat ću čim budem spremna - promrmljala je stisnutih zuba. - Što prije. Poslije je plakala u automobilu i to ju je smirilo. Pred Bryn Mawrom je popravila šminku i krenula na zabavu. Večer je prošla bolje nego što se nadala. Svi su bili ljubazni. Prvi je put zamijetila da se ne ispoljavaju razlike u klasama. Promatrala je sve hladno, bez iluzija, jer je znala da je to samo sentimentalno opuštanje i da će već sutra sve biti po starom. Bila je sama, ali je to nije žalostilo, naprotiv, davalo joj je poseban osjećaj superiornosti. Upraviteljica ju je upitala što želi raditi pošto je stekla diplomu, a ona je odgovorila da će se posvetiti slikarstvu. - U Europi ima izvrsnih učitelja - dodala je. Europa je velika. Kamo zapravo ideš? - Pa... u Pariz. Svi Amerikanci idu u Pariz. - Mogu ti dati neke adrese. Nazovi me sutra. - Hoću, hvala. Poslije se Beverly pitala kako joj nije odmah pao na pamet Pariz i osjeti da je baš to njezin grad.

16

G Lucy je upravo pjevala kad je stigao Kevin. Iako je dvorana bila u mraku, po užurbanosti posluge znala je da je on stigao. Malo kasnije ugledala ga je za stolom koji je bio rezerviran za njega. Konobar je donio pjenušac i dvije čaše, a zatim se nagnuo da mu pripali cigaretu. Dvorana je bila prepuna. Lucy je imala uspjeha. Glasom je podsjećala na Marlene Dietrich, a uz to je bila prekrasna. Kevin je razabirao lica mnogih poznanika. Osim ljudi njegove dobi, sretao je tu i mnoge prijatelje svoje kćeri, koje je viđao kod kuće. Razgovor s Bev, ili bolje rečeno ono što mu je ona rekla, nije ga prestajao mučiti. Njezine su tvrdnje bile netočne i neistinite, ali to ga nije zabrinjavalo. Svaka bi se kći ponijela isto, ali zacijelo bez onoliko mržnje, koja je izbijala iz nje prema cijelom svijetu i svim ljudima. Ta sveopća mržnja mogla je proizići samo iz potpuno nesretne osobe. Ali zašto je Bev tako nesretna? Morao sam više brinuti o njoj, mislio je. Trebao sam shvatiti kako raskošan život ne može nadomjestiti baš sve. Ja sam morao biti s njom, a ne moje sestre i Malcolm. Trebao sam ja biti njezin junak, jer mladi moraju vjerovati da je njihov otac dobar. Tako je bilo i sa mnom. Ništa mi u mladosti nije bio problem, jer sam gledao svoga oca i vjerovao mu. Jadna, jadna Bev! S gađenjem je pogledao mladu pjevačicu. Lucy je osjetila njegov pogled i čim je završila pjesmu, otišla je u garderobu. Bila je odlučila nekamo nestati do nastavka programa. Žalila je zbog onoga što je učinila i spočitavala je sebi što je dopustila da je Betty nagovori na to. „Moraš ga natjerati da se oženi tobom!" - govorila joj je Betty. „Pa već je oženjen". „Postoji i rastava, je li tako? Moramo nešto smisliti". I Betty je smislila. Znala je da postoje muškarci spremni na sve, samo da bi izbjegli javnu sablazan. I zato je trebalo uvući Kevina u neki skandal, dati znak da si živ. Ako on, usprkos tome, ne pristane na ženidbu,

17

onda će je se otresti, ali uz naknadu veće svote. Slučajno su kod Mappina vidjele prsten namijenjen Bev i smjesta su smislile plan. „Bit će skandala, shvaćaš li? Ili će se oženiti tobom ili će ti otvoriti račun u banci". Lucy nije bila baš oduševljena tim prijedlogom. Sada dok je pjevala, shvatila je da je Kevin loše volje. Došavši u garderobu, skinula je kostim, preodjenula se i pomoćnim stubama krenula prema ulici. Bila je na pola puta kad je čula korake iza sebe. - Lucy, stani! Kao oduzeta od straha, priljubila se uza zid. Kevin ju je gledao nekoliko trenutaka, a zatim je bez riječi pljusnuo nekoliko puta uzastopce. Nakon toga je rupčićem obrisao ruke. - Kako si mogla i pomisliti da ćeš prestrašiti Kevina Rosenkratza? rekao je grubo. - Što si htjela? Novac? Nećeš dobiti ni centa. Glupačo! Tako si glupa da se moram smijati. Rekavši to, okrene se i Lucy nestane iz njegovih misli. Što da kažem Bev kako bih je spriječio da ode, upitao se. Malo poslije ponoći vratio se kući, ali nije vidio Beverlyn automobil. Pričekat ću dok se vrati, pomisli. Otvori kućna vrata i zateče Toma kako drijema u naslonjaču. - Zašto si još na nogama, Tome? Idi spavati. - Čekao sam Bev. - Ja ću je pričekati. Laku noć. Tom zahvali i ode, vukući noge za sobom. U radnoj je sobi gorjelo svjetlo. Kevin otvori ladicu i zagleda se u papire. Nasmijao se sjetivši se Beverlynog spočitavanja. Davno zaboravljene pustolovine, tako davne da im nije pridavao nikakvo značenje i zato ih nije skrivao. Jedini pravi život Kevin je živio u tvornici. Otkad nije bilo Mary, u svoju je kuću dolazio samo prespavati te tu i tamo jesti. Više je volio jesti u klubu. Tamo bi uvijek nekoga sreo i s njim izmijenio poneku riječ. Ako bi bio vrlo umoran, otišao bi u saunu i prepustio se stručnim rukama masera. To bi ga potpuno osvježilo. Kad ne bi bio umoran, odlazio bi na partiju tenisa ili bi plivao u bazenu. Nerijetko bi između saune i večere obavio vrlo uspješne poslove. Na svaki način, "Atlethic Club" ga je spašavao od

18

osamljenosti. Tada bi uspijevao ne misliti na Mary i Beverly, uopće na sve što ga je rastuživalo. Nije ga privlačila kuća, pretjerano uredna i čista, kao da je izložbeni salon. Pobuđivala je osjećaj napuštenosti. Popeo se na prvi kat hrastovim stubištem, prekrivenim krasnim perzijskim sagom, i ušao u sobu. Preodjenuvši se u svileni kućni ogrtač, krene u kćerkinu sobu. Bila je zaključana. Sišao je i natočio viski s mnogo leda pa izišao u vrt. Pogledom je prešao preko teniskog igrališta i bazena. Sve je bilo u savršenom redu, ali bez života. Iz misli ga prene škripa automobilskih kotača. Bev se vratila! Pogleda na sat. Dva po ponoći. Brzo uđe i dostigne je u podnožju stuba. - Nismo li namjeravali razgovarati? - upita je nježno. Djevojka zastane, a zatim krene za njim u radnu sobu. - Želiš li što popiti? - upita je Kevin. - Imam izvrstan konjak, prava rijetkost. - Hvala, ne. Što si mi želio reći? - Nešto u vezi s tvojom odlukom. Prirodno, neću ti praviti neprilike. Punoljetna si. Nesporazum do kojeg je došlo ne može poništiti naše odnose. Tvoj sam otac i mnogo mi je stalo do tebe, mnogo više nego što možeš zamisliti. Glas mu je zadrhtao dok je to izgovarao. Bev kao da to nije ni osjetila. Prekriženih je ruku nepomično čekala. - I onda? - prošaptala je. - Kamo namjeravaš otići? - U Pariz. Namrštio se. Nisam mislio da namjeravaš odseliti - reče s tračkom podrugljivosti. - Znači da ćeš izbivati dulje vrijeme? - Zauvijek - odgovori ona nezainteresirano. - Kad se odluči promijeniti život, onda se to misli zauvijek. Povremeno ću se vraćati, ali ću živjeti u Europi. To nisu romantične iluzije - doda na brzinu. - Vrlo dobro znam da se problemi ne rješavaju bijegom, ali se mogu sagledati drukčije. To je važno. Osim toga, imam se potrebu iskušati. - Ne razumijem. - Ne znam tko sam. Diplomom sam postigla jedan cilj, ali to nije dovoljno. Pedesetak djevojaka postiglo je isto. Među njima je bilo i

19

osrednjih. Bar mi se tako činilo u koledžu. Nije mi bilo teško učiti, ali ni to nije važno. No, držim da nije dobro uspjeti bez muke. Naglo zašuti, jer je na očevom licu ugledala sretan izraz. Prvi mu je put pričala nešto o sebi i iznosila svoje mišljenje, ali nije htjela da pomisli kako je spremna sve zaboraviti. - Nastavi - ohrabri je otac. No povoljan je trenutak već prošao. - Otići ću u Pariz - reče Bev ustavši. Kevin uzdahne. - Sutra ću srediti novčanu stranu sa svojim odvjetnikom. Pariz je skup grad - reče on. Odgovor bijaše brz i odlučan. Bev je od bijesa problijedila. - Ne želim tvoj novac! - rekla je napadačkim tonom: - Dovoljno mi je ono što imam. - Ali što imaš? Ništa što ja znam. - Prodat ću nakit. Moj je, je li? - Dakako, ali nakit se ne prodaje. To se ne radi. U našoj se obitelji to ne čini. - Onda ću se snaći drukčije. Prođe kraj njega promrmljavši pozdrav. Kevin sjedne u naslonjač, još topao od njezinog tijela, i sakrije glavu među dlanove. Nije mogao vjerovati da je sve to stvarnost. Bev ga napušta... možda zauvijek.

G Malcolm nije uradio ništa da bi je odvratio od njezine zamisli kad mu je rekla što namjerava. Znao je da bi bilo uzaludno. Naprotiv, dao joj je više praktičnih savjeta i mnogo pisama i posjetnica. U vezi s njezinom namjerom da studira slikarstvo, sugerirao joj je da ide u školu Charlesa Denisa.

20

Malo je čudan i neugodan čovjek, ali nesumnjivo odličan učitelj. Dakako, učenicima ne može dati nadarenost, ili je imaju ili nemaju, ali ako su nadareni, to se i iskaze. Vrlo je skup, ali se isplati. Onda ga sebi ne mogu priuštiti. - Mislio sam da će ti otac mjesečno slati pristojnu svotu, prema njegovim mogućnostima. - Ponudio mi je, ali sam odbila. - Zašto? Došla je u napast da mu sve ispriča, ali je neugodan doživljaj s pjevačicom prisili na šutnju. Pogleda uokolo. Malcolmov se salon kupao u zlatnoj svjetlosti popodneva. Bilo je tiho i toplo. - Ne želim razgovarati o tome - reče. - Jednoga dana, možda. - Kako želiš. Ali jedno je sigurno, u Parizu se ne može živjeti bez novca ili s malo novca. Pogotovo ne ti. - Uznemireno se upitao što se dogodilo. Svi su u obitelji bili iznenađeni njezinom odlukom, koja je bila razumna za nju, ali neshvatljiva za sve druge. - Razgovarat ću s Kevinom - doda. - Ili ću reći tetki Mildred ako to tebi ne dopušta ponos. - Rekla sam ti da ne želim. Učiniš li to, dovest ćeš me u veliku nepriliku. Ne želim pokvariti i odnos s tobom, ti si jedina osoba koja... - Dobro, dobro - naglo ju je prekinuo. - Ali od mene ćeš primiti novac, je li? - Da, od tebe hoću. Doduše, ne znam kako i kada ću ti ga vratiti... - Dat ću nalog banci da ti svaki mjesec šalje novac. Ne mnogo, ali budeš li živjela skromno, bit će ti dovoljno. - Obećajem da ću biti skromna. - Znači, sve je sređeno. Što se tiče odjeće, možeš biti mirna. Imaš sve što ti je potrebno, a u Parizu se može biti elegantan za malo novca. Zavidim ti, draga moja. Mlada, lijepa, slobodna i... Pariz. - Hoćeš li me posjetiti? - Vjerujem da ti to mogu obećati.

21

G Dan prije odlaska Beverly je posjetila majku. Klinika se nalazila nedaleko od Philadelphije i bila je smještena u krasnoj šumi. Mary je sjedila u vrtu, u sjeni predivnog grma ruža. Bila je odjevena u bijelu haljinu, a na glavi je imala slamnati šešir ukrašen makovima. Mary ga je bila kupila malo prije one nesreće. Baš tako odjevenu, s tim šeširom na glavi, Bev je se i sjećala. „Moja mama je najljepša od svih mama", govorila joj je. Obožavala je majku, jer je bila drukčija od svih Rosenkratzovih - svijetla, tanka, gotovo prozirna. „Tako sam sretna, draga" - govorila joj je majka. Otad je prošlo sedamnaest godina. - Mama! - tepala joj je sada nježno, držeći je za ruku. - Mama, odlazim i dugo te neću vidjeti. Ali ako me sada prepoznaš, ako mi daš bilo kakav znak, odustat ću od odlaska. Mama, pogledaj me! Ali bolesnica je nije gledala. S nestrpljenjem je otklanjala djevojku koja se naginjala k njoj. Sa suzama u očima Bev je napustila kliniku. Više nije imala nikoga.

G Tetke nisu bile ništa manje darežljive od Malcolma. Bev je to utvrdila kad je pogledala omotnice, diskretno gurnute u njezinu torbicu. Bila je gotovo bogata. Nije ni pomislila da joj to neizravno dolazi od oca. Bila je sretna, jer je sada mogla sebi priuštiti još jedan dan raskoši, prije nego što započne skroman život, koji će za nju, naviklu trošiti bez ograničenja, biti vrlo trpak.

22

3. poglavlje Pariz joj se odmah jako svidio. Bilo je nečeg uzbudljivog u tom finom zraku i Bev je odmah shvatila zašto su ga Amerikanci proglasili svojom drugom domovinom. Philadelphija joj se činila vrlo daleka, mali provincijski grad u kojem se svatko muči svojim kompleksima. Ovdje su ljudi mnogo slobodniji i veseliji. Nakon tjedan dana počela je razmišljati o tome da se sredi. Novac koji je imala počeo je nestajati pa se odlučila preseliti iz Ritza u neki stan, ako ga nađe. Ali najprije odluči posjetiti Charlesa Denisa, koji je obitavao u vrlo poznatom predjelu Pere Lachaise. Učiteljeva kuća bijaše zeleni otok tišine. Stjecao se dojam da se putuje u prošlost i svakog si trenutka očekivao da će se pojaviti mušketir i dama u krinolini. Tu se ništa nije izmijenilo, čak ni željezni zvekir, koji se već istrošio od upotrebe. Bev podigne zvekir i pusti ga da padne. Gotovo u isti tren s jednog se prozora nagne neki čovjek u košulji. Njegovo ružno lice nagrđivao je golemi nos. - Tko je? - Jedna Amerikanka - odgovori Bev uplašeno. - Što želite? - Učiti, ako mogu. - Činilo se da je odabrala pravi odgovor. - Dolazim - spremno reče učitelj. Bev je čekala desetak minuta dok nije začula zvuk lanca i dok se nije našla pred Charlesom Denisom. Zamišljala ga je snažnim, no on je bio nizak i zao, bar se činio takvim. Slijedila ga je istrošenim stubištem i ušla u golemu, svijetlu sobu u kojoj je radilo desetak učenika. Jedan potpuno nagi model ležao je na divanu. Nitko se nije osvrtao na došljakinju, koja je slijedila učitelja u njegov privatni ured. - Sjednite - zapovijedi on pokazujući na naslonjač pun raznih predmeta. - Baci sve na pod - nastavi prelazeći na „ti". - Dakle... - dva

23

svjetleća oka netremice su je gledala, kao da su htjela prodrijeti do same duše i zbunjena Bev obori oči. - Gore glavu, gledaj me bez straha - nasmijao se Denis. - Samo volim gledati ljudima u oči. Lukava si ti, djevojko. Ne razumijem... - Eto - nastavi Denis - da si rekla da si došla slikati, ne bih ti otvorio. Ali učiti... izvrsno! Tko dođe k meni, taj i nauči. Samo, vrlo sam skup. Obožavam novac. Volim ga gledati i doticati. Podučavam cijelu skupinu magarčića bez trunke nadarenosti, samo zato što volim novac - Čovjek se zadovoljno smijao i zlobno gledao Bev. - Sve sam ti rekao. Ako ti odgovara, možemo početi odmah. Bit će jeftinije ako budeš dolazila svaki dan. Dakle? Bev je bila istodobno i oduševljena i zaplašena. U glavi je pokušala izračunati koliko će je to stajati, ali je vrlo brzo odustala. Znala je da želi raditi s njim, ni s kim drugim. Kao i svi bogati ljudi, jednostavno je odlučila zamoliti Malcolma da joj poveća prihode. - Dolazit ću svaki dan - promrmlja naposljetku. - Dobro, kad želiš početi? - Čim nađem stan. Nadam se za koji dan. - Dođi u petak. A kako ti je ime? - Beverly Rosenkratz. Iz Philadelphije sam. On kimne. - Imao sam učenika iz Philadelphije, Sposobni ljudi. - Naglo ustane. Vidimo se u petak. Sada zbogom. Beverly se iznenada našla na ulici. Bila je tužna. Nije ni znala da joj je, zapravo, već dosta slobode. Osjećala je potrebu za prijateljstvom, poželjela je čuti svoj jezik i imati svoju kuću. Stoga je odlučila što prije naći stan. Htjela je da bude na Montmartru. Mnogo je čula o tom dijelu Pariza i u svojoj je mašti tu četvrt zamišljala kao nešto posebno. Međutim, uvjerila se da je prljava, s bezličnim, trošnim kućama i ta ju je atmosfera lažne veselosti oneraspoložila. Pokušala je naći taksi, ali bez uspjeha pa se odlučila odvesti podzemnom željeznicom. Ne misleći, zatražila je kartu za Montparnasse i začas se našla u četvrti potpuno različitoj, ne baš otmjenoj, ali vrlo ugodnoj. Ogledavajući se, zapazi kupolu Sorbonne. Posvuda je bilo mnogo mladih ljudi, koji su stajali pred knjižnicama, knjižarama ili trgovinama ploča. Bilo je svih mogućih rasa i narodnosti. Indijski studenti s turbanima na glavi šetali su

24

sa Švedskim studentima, visokim i plavim. Crnci i Kinezi su zdušno raspravljali. Posebno su joj zapele za oko djevojke, vitke, elegantnog hoda. Ovdje ću stanovati, odmah pomisli Beverly. Imala je sreću. Na adresi koju joj je dao stric Malcolm imali su slobodnih apartmana. Jedan od njih, okrenut prema Luksemburškom parku, posebno joj se svidio i odmah ga je unajmila. Sutradan se preselila i cijeli je dan bila zaokupljena raspremanjem i slaganjem stvari. Stan se nalazio na posljednjem katu jedne zgrade iz osamnaestog stoljeća, a sastojao se od dvije sobe, predsoblja, kupaonice i kuhinjice. Pošto je sve sredila, istuširala se i izišla na balkon. S trga je dopirao zvuk vreve i prazničke veselosti. Sviralo se i plesalo. Najednom je vidjela kako narod obrazuje kolo i pleše. Sa susjednog balkona sve je to gledala skupina mladih ljudi i smijala se. - Gospođica ne izlazi? - doviknuo joj je jedan zgodni mladić. Nije odmah shvatila značenje tih riječi i kretnjom je pokazala da je strankinja. On ponovi pitanje na engleskom. - Zašto? - upita Bev. - Četrnaesti je srpnja. Slavi se pad Bastije, početak revolucije. Večeras nitko ne ostaje kod kuće. Ako nemate društvo, pođite s nama. Bev, ponesena njihovim oduševljenjem, spremno prihvati poziv. - Samo malo, da se odjenem - dovikne. Odjenula je laganu, svijetlu haljinu i počešljala se. Bila je zadovoljna. Možda će se nešto izmijeniti, možda će naći prijatelje i zaboraviti filadelfljsko ponižavanje. Kad je otvorila vrata, ostali su već čekali na nogostupu. Bili su to francuski studenti iz provincije. Dvije djevojke i dva mladića. Odmah su se predstavili, ali im je ona isto tako odmah zaboravila imena. - Ja sam Beverly Rosenkratz, kraće Bev. - Halo, Bev! Odmah ćemo ti naći kavalira. Ovdje svatko ima par. Zadovoljno ih je slijedila, iako malo tužna. Bio je to dio njezine naravi da nikada potpuno ne uživa ni u čemu i da uvijek očekuje razočaranje. Pitala se je li ta srdačnost spontana i bez formalnosti, samo plod posebnog prazničkog raspoloženja. Ali uskoro nije bilo vremena za razmišljanje. Bilo je mnogo svjetine i morala je paziti da se ne odvoji od novih znanaca. Pa ipak, usprkos pažnji, najednom je ostala sama. Zvala je i dozivala, ali nije bilo odgovora. Njezini

25

su se dozivi gubili u toj buci. Odjednom je uhvati panika. Začuli su se prvi taktovi valcera. U hipu su se obrazovali parovi i počeli se okretati u ritmu glazbe. Netko gurnu Bev i ona poleti na željeznu ogradu, tako nezgodno da se nabola. Nekoliko kapi krvi padne na haljinu. Onesvijestit ću se, pomisli. Nije je boljelo, ali se plašila te uzavrele mase, koja joj je onemogućavala slobodno kretanje. Postidjela se, ali se svejedno i dalje bojala. Odjednom svjetina krene u suprotnom smjeru od nje. Prestravljeno je gledala oko sebe i osjetila potrebu da vikne. Možda je i viknula, jer joj je prišao jedan mladić i uhvatio je za ruku. - Vidim da ste ostali sami - reče blago. - Događa se u ovakvim prilikama. Odvest ću Vas na sigurno mjesto. Zacijelo ste Amerikanka? - Da... - Znači, imamo nešto zajedničko. I ja sam stranac, Talijan. Dolje, malo niže, ima jedan ugodan kutak, nešto ćemo popiti dok se ova gužva smiri. Bev pusti da je vodi. Mladićeva je ruka bila čvrsta i to ju je umirilo. U sjeni, uz osvježavajuće piće, brzo se oporavila. Čim se osjetila bolje, pogledala se u zrcalo. Bila je zadovoljna, jer je izgledala bolje nego što je očekivala nakon svega. - Čini mi se da smo u nekakvoj konobi - reče. - Da - odgovori neznanac. - Vlasnici su španjolski emigranti, koji pate od čežnje za domovinom. Zato su u Parizu rekonstruirali „cuevas"... kakve su imali u Madridu. Često dolazim ovamo. Služe vrlo dobra vina i tipične španjolske specijalitete, paelle i cochinitos asados. - Što je to? - Prvo jelo je rižot s piletinom, školjkama i račićima, a drugo je vrlo mladi odojak pečen na ražnju, mekan kao maslac. - Juane! Mladi, crnooki muškarac pojavi se iza luka, koji je dijelio prostoriju na dva dijela. - Donesi nam nešto osvježavajuće, Juane. - Sangriju, senor? - Izvrsno. Sangriju. Ništa ne može bolje utažiti žeđ od tog pića objasni neznanac djevojci. Uskoro stigne vrč vina u kojem su plivali komadići limuna, naranče i leda. Sangrija!

26

- Kako to da je danas ovdje prazno, Juane? - upita nepoznati. - O, doći će malo kasnije kad se izmore. - A zar ne biste i Vi željeli pogledati proslavu? - Da, htio bih - odgovori mladić i brzo se udalji. - Kakav sam glupan! - nasmije se. Ovdje smo već neko vrijeme, a još se nisam predstavio. Ja sam Marco Sini, lektor sam talijanskog jezika na Sorbonni. - Beverly Rosenkratz iz Philadelphije - odgovorila j e suzdržano. - Malo riječi, ali točno odmjerenih - promrmlja Marco, s tračkom zabave u kestenjastim očima. - Nemate ništa više dodati? Bev se nasmije. - Oprostite - reče pružajući mu dugu, njegovanu ruku. - Ponašam se prema Vama kao prema neprijatelju, umjesto da Vam budem zahvalna. Spasili ste me od one svjetine i napili, a sve to ni za što. Marco ju je gledao sa zanimanjem... Lijepa, ali čudna djevojka. Prišao joj je jer mu se učinilo da će se onesvijestiti. Tek je kasnije zapazio da je vrlo lijepa. Odmah je naslutio da je Amerikanka. One su nesigurne ako uza se nemaju muškarca. Riječi koje mu je uputila upozorile su ga na to da pripada čudnom mentalitetu, ali na neki način i vrlo zanimljivom... Marko Sini je postao profesor književnosti iz puke potrebe. Njegova stara ljubav bila je medicina. Bio je sin liječnika, koji je stalno živio s tim zanimanjem, što je iziskivalo mnogo, a u zamjenu davalo samo zadovoljstvo da si pomogao drugome i udovoljio dužnosti. Paolo Sini bijaše odličan liječnik, zaljubljen u svoj poziv. Marco je sanjao o istome, ali otac je naglo umro, dvije godine prije nego što je sin diplomirao. Paolo Sini je za sobom ostavio glas izvrsnog i požrtvovnog liječnika, ali taj glas nije mogao platiti dugove i osigurati pristojan život udovici i sinu. Marco je odmah shvatio da mu se ta želja može ostvariti samo radom. I tako je prihvatio slobodno mjesto lektora talijanskog jezika u Parizu. Iako je imao mnogo uspjeha u zvanju, u prvom redu kao čovjek, jer su ga studenti uvelike voljeli, duboko u srcu osjećao se promašenim čovjekom. Sve je išlo tako jednostavno, a on se htio boriti. Htio je poštedjeti majku dugogodišnjih odricanja, možda i bijede, kako bi mu omogućila ostvarenje njegovog sna da postane liječnik. Ona je bila tipična talijanska domaćica, jednostavna, dobra žena i majka. Nije zahtijevala mnogo; željela je samo i dalje živjeti kao i dotad - mali stan, redovni obroci, telefon i televizor.

27

Nekoga se može privoljeti na to da se odrekne kavijara, ali ne i običnog objeda. Netko bi to i učinio, ali ne Marco. No zato je još i sada patio. „Spasili ste me od svjetine i napojili, a sve to nizašto". Marco je gledao Beverly i razmišljao o tim riječima. Djevojke se najčešće nisu tako izražavale, bar ne one kojima ova Rosenkratzova, kako se prema svemu čini, pripada. Naprotiv, doimala se kao djevojka koja sve prihvaća onako kao da na sve ima pravo. Kraljice zbog toga i jesu kraljice. Želio ju je bolje upoznati kako bi objasnio njezinu frazu. Stoga odluči oprezno ispitati teren. - Što znači ono „nizašto"? - upita. - Bili ste blizu nesvjestice i ja sam Vam pružio ruku. To mi se čini sasvim prirodnim. Ili možda mislite da bih se ponio drukčije da ste bili ružni i stari? Bev je bila pogođena njegovom neposrednošću. - Loše sam se izrazila - promrmlja. Izražavamo se onako kako mislimo i osjećamo. Vi ne vjerujete u dobronamjernost bližnjih, čini mi se. To je malo čudno u Vašim godinama. - Zašto? - usprotivila se. - Zar je razboritost posljedica zrelosti? - Može se biti glup i okrutan i sa šezdeset godina. - Dopuštam da je nepovjerljivost razborita. - I jest. Odmah ću Vam to i potvrditi. Iz principa se nikad ne prepuštam trenutačnim simpatijama. Danas, na primjer, nisam tako postupila. Bila sam zadovoljna. Imala sam razloga za to. Tek sam se smjestila u stan po svom ukusu i s balkona sam gledala narod kako se zabavlja. Neznanci su me pozvali da ih pratim na proslavu. Bili su mladi kao i ja, veseli i simpatični. Prihvatila sam poziv ne razmišljajući... dalje znate što se dogodilo. Ostavili su me samu u onoj gužvi. - Ona Vas je strašna gužva odvojila od njih. To je ipak mala razlika. Bev nestrpljivo sliježe ramenima. Nije voljela da joj se suprotstavlja, ali je znala da Marco ima pravo. Gledala ga je u nedoumici, između povjerenja koje joj je ulijevao i bojazni da ne zaslužuje njezino povjerenje. Talijan... Mnogo je toga čula na njihov račun. Inteligentni, ali pohlepni na novac, lažljivci, lovci na miraz... No, on ne može znati tko sam, pomisli. To je bod u njegovu korist. Od drugih značajki Talijana... crne oči, gusta kosa, nizak rast i slično... Marco nije imao baš ništa. Bio je visok, mirnih očiju koje su tražile pogled sugovornice.

28

Pod lukom se pojavi Juan i pogleda na vrč s pićem. Vidjevši da je još do pola pun, okrene se i ode. - Pričekaj! - dovikne mu Marco. - Jeste li gladni? - upita djevojku. - Zacijelo jeste. Prošlo je deset sati. Može li se dobiti odrezak, Juan? - Za dvije minute. A za gospođicu? - I meni, hvala - Beverly je prihvatila ponudu, jer je bila svjesna da je još nemoguće izići na ulicu. - Zar će to trajati cijelu noć? - upitala je. - O, da. Francuzi se znaju zabavljati i imaju pravo. S nama strancima je drukčije. - Zar se Vi niste pošli zabavljati? - Vraćao sam se iz agencije, kamo sam otišao po avionsku kartu. - Putujete? - Da. U Italiju, na praznike. Nekoliko ću tjedana provesti na moru, a ostalo u unutrašnjosti blizu Parme. Poznajete li moju domovinu? - Ne, ne poznajem. - Ne znam bi li Vam se svidjela. Venecija, Firenca, Rim, Napulj, Capri... jednom riječju turistička mjesta, nesumnjivo bi Vam se svidjela. Ali u Italiji ima mnogo mjestanaca koja još nije zahvatila modernizacija. Tamo možete pješačiti kilometrima i kilometrima ili se voziti biciklom po pustim puteljcima. Stare kuće s balkonima ukrašenim vinovom lozom, obavijene mirisom jabuka... - Marco se smijao. - Dosađujem Vam - reče. - Oprostite mi. - Ne, ne dosađujete. Vidim kako jedva čekate da se vratite doma. Zacijelo Vas tamo netko očekuje. - Majka. Nemam nikoga osim nje. Možda još ponegdje koji rođak... - Ne polazi mi za rukom dočarati sebi tu Vašu provinciju zamišljeno će Beverly. - Ne, to nikako ne mogu. Nema teniskih igrališta ni bazena. Čak ni jahanja, je li? - Ništa od svega toga. Samo knjige, bicikli, lula i, dakako, prijatelji. Imam ih mnogo. Neki su uspjeli. Postali su novinari, književnici. Provodimo noći raspravljajući o svemu. Beverly podigne glavu. - Ne razumijem - ponovi. - To mi je jasno - odvrati joj on hladno. - Marcovo zanimanje za Beverly naglo je splasnulo. Mislio je da je kompleksnija osoba, a zapravo je obična, razmažena i vjerojatno bogata Amerikanka, koja putuje okolo zavezanih očiju. Pozove Juana da naplati.

29

- Želim platiti svoj dio. Marco kao da je uopće nije čuo. Vani uhvati djevojku pod ruku i sav njegov bijes odjednom nestane. Ova je djevojka preopterećena mislima preteškim za nju, pomisli. Zacijelo je doživjela nešto od čega su ostali tragovi. Tko zna... Malo pomalo valja to iznijeti na površinu i raščistiti. Sviđala mu se njezina glatka koža, ispod koje su se osjećali mišići zdrave osobe, navikle na sport. Bev je polako zaboravljala svoju bojazan. Buka mnoštva gubila se kroz puste i slabo osvjetljene uličice. Ljetna noć stezala je stare kuće u topli zagrljaj. Philadelphia je bila daleko, zajedno s njezinim problemima i mržnjom. Riječi koje je Marco maloprije izgovorio proširivale šu njezino,osjećajno obzorje. Pokušala je zamisliti njegov život u Italiji. „Razgovaramo o svemu". U njezinoj se kući nikada nije razgovaralo; tamo je svatko čuvao svoje misli, koje su se ponekad pretvarale u čudovišta. - Stigosmo do trga Rostand - prekine Marco šutnju. - Na kojem broju stanujete? - Na broju osam. - Na trgu je još bilo mnogo ljudi i morali su ih zaobilaziti. Trg Rostand broj osam - ponovi on. - Poslat ću vam razglednicu. Zar Vi ne idete na odmor? - Tek sam doputovala. Studiram slikarstvo kod Charlesa Denisa. Možda ga poznajete. - Ne, ne poznajem ga. Moji kulturni interesi su drukčiji, iako volim slikarstvo. Kad se vratim u rujnu, vidjet ćemo se. Ako Vam bude po volji... Svakako. Marco se nasloni na dovratnik ulaznih vrata. - Moram Vam nešto reći - reče iznenada. - Možda će Vam biti smiješno, ali moram to reći. Neugodna mi je pomisao na to da ćete cijelo ljeto biti sami u Parizu. Ove jednostavne riječi snažno su se dojmile Bev. I sama se iznenadila što joj to nije smetalo, već stvaralo ugodan osjećaj zaštite. Zato je odgovor bio izrečen s određenom , toplinom. - Radit ću. Nadam se da će me posjetiti stric iz Amerike. Pretpostavljam da će i moj učitelj poželjeti koji dan odmora. - Onda, do viđenja.

30

- Do viđenja. Bev pritisne zvonce i vrata se otvore. Prije nego što ih je zatvorila, nasmiješila se Marcu.

G Parma je Marca dočekala sparinom. Stigao je u suton. Rado se vraćao u Italiju. Vrućina i hladnoća nikad nisu utjecale na njegovo raspoloženje. Ovaj put, međutim, nije osjetio uobičajeno oduševljenje. Jedan je njegov dio ostao u Parizu i ta ga je spoznaja uznemirila. Sve je bilo tako obično. Jedan susret, malo razgovora, ništa posebno. Amerikanka, kad se dobro promisli, čak nije ni previše lijepa, a nema ni posebnog šarma. Pa ipak, ne može je zaboraviti. Taksijem je stigao do kuće okružene voćkama. Bio je to najljepši dio dana, kad prodire sumrak, a umiruće sunčeve zrake bacaju zelene sjene, koje cijelom kraju daju ljubičasti ton. Zaustavi taksi malo prije ulaza i pješice dođe do kuće. Majku je ugledao prije nego ona njega i dirnula ga je njezina krhka pojava. Učinila mu se slabijom nego inače. Morao je prekinuti promatranje, jer je podigla glavu i ugledala ga. Spustio je kovčege i zagrlio je. Sad je još bolje zamijetio mršavost i blijedo lice. - Što ti je? Ne osjećaš se dobro? - upita zabrinuto. - Ma ne! Što govoriš? Bila sam malo odviše zaposlena posljednjih dana. To je sve. Znaš, udala se Tereza Gaspari. Slavilo se tri dana. Nisam radila ništa iznad svojih mogućnosti, ali se ipak osjetilo. - Smršavila si. - Samo ti se čini. Nisam izgubila ni kilograma. Radije pusti da ja pogledam tebe. Lijepi moj sinko! Malo je prekasno za kompletnu večeru, morat ćeš se zadovoljiti hladnom piletinom. Marco se nasmijao. Tako je u njegovoj domovini. Gostoljubivi se ljudi odmah brinu o želucu. - Dobro. Za danas će pile biti dovoljno.

31

Majka ga nije prestala gledati. Zatim pozove djevojku. - A gdje je Nunzia? - upita Marco. Nunzia je bila kod Sinijevih gotovo trideset godina i nemalim je dijelom bila zaslužna za odgoj mladog Sinija. - U bolnici. Upala pluća. Svi starimo - nastavi zamišljeno. - Ovo je njezina unuka Pierina. Tek joj je sedamnaest godina, ali je vrlo vrijedna i brzo uči. Pierina, uzmi kovčeg i raspremi profesorove stvari. Jesi li žedan? obrati se sinu. - Imamo izvrsnog bijelog vina. Ili ćeš se najprije osvježiti? Zacijelo si umoran. - Nisam previše. Više sam se umorio u vlaku od Milana do Parme nego od Pariza do Milana. - Kako je to moguće? Zar taj put nije dug? - Ovaj sam put išao avionom. - Avionom! - zalomi gospođa rukama. - Mogao si me poštedjeti bar te brige! - Hajde, mama! - u glasu mu se naslućivala nestrpljivost. - Hajde, mama! - ponovi, ali mnogo blaže, zagrlivši je. - Moraš prihvatiti da Sam odrastao čovjek. Živimo u doba leta na mjesec, a ti brineš za let kraći od dva sata. - Priredi mi jelo, odmah ću se vratiti. Uspne se u svoju sobu. Prostorija je bila uvijek ista, nepromijenjena, s predmetima i igračkama koje su upućivale na njegov razvoj. Ulazeći u tu sobu, sjetio se mladosti i prošlog vremena. Imao je sretno djetinjstvo i mladost. Otac ga je brižno vodio, bez prisile, tako da je stvarao iskustva bez osjećaja krivice, uobičajene za mladost. Približi se prozoru i duboko udahne. Poznavao je taj miris polja, voća, tek pečenog kruha. Sve je bilo isto, sve poznato, a ipak kao da mu je nešto nedostajalo. Bev je prolazila njegovim mislima; gipka, crne kose, ovijena tajnom. Obuzeo ga je osjećaj tuge. Zbog nje, mislio je. Patiti zbog Beverly Roserikratz... Kakva besmislica! Moram je zaboraviti, odluči.

32

4. poglavlje Malcolm je stigao u Pariz iznenada, potkraj kolovoza. Bev je dotad provodila vrijeme kao u polusnu, s mnogo rada, ali bez osobitih rezultata. Njezina je samoća bila potpuna, jer je nije popunjavala ni sjećanjima. Štoviše, ulagala je velike napore da se ničega ne sjeća. Dakako, drugi su se sjećali nje. Tetke su joj redovito pisale, a bratići slali razglednice s putovanja po Americi. Bile su to zabavne razglednice, napisane i stilom koji su godinama njegovali u međusobnim razgovorima. Jednom joj je pisao i otac. Nedugo nakon toga pozvao ju je direktor Američke banke i obavijestio je da je Kevin Rosenkratz otvorio račun na dvadeset tisuća dolara na njezino ime. Bev je to primila sasvim normalno, ali nije ni pomislila zahvaliti ocu. Materijalna sigurnost joj je, bar na neko vrijeme, omogućila da zaboravi sva razočaranja, kojih nije bilo malo. Shvaćala je da je samoća na koju je bila osuđena rezultat njegovog vladanja. U studiju Charlesa Denisa mogla je sklopiti pokoje prijateljstvo. Mladi je Šveđanin u nekoliko navrata pokušao zapodjenuti razgovor, ali plah i povučen kakav je bio nakon prvih pokušaja se povukao. Bio je vrlo nadaren i inteligentan mladić, jedan od najboljih Denisovih učenika. I dvije Švicarke su pokušale uspostaviti s njom malo srdačnije i prisnije odnose, ali ih Bev nije ohrabrivala. Ostala trojica daka, Francuzi, kad su vidjeli da njihove dosjetke i duhovitosti padaju u vodu, osvećivali su se Bev nazivajući je „djevicom od željeza". Dakle, bila je sama, čak bez osjećaja nadmoćnosti kojom se plaća nadarenost. Iako učitelj nije nikad kritizirao njezine crteže i uvijek joj je pomagao ispravcima, to nije značilo i da je zadovoljan. Nikad se nije dugo zadržavao kraj nje, a s drugima je to radio. Njezin život se sastojao od samoće i razočaranja. Malcolmov iznenadni dolazak vratio ju je u svijet koji je poznavala i kojemu je pripadala. Sastali su se u hotelu „George V", gdje je odsjeo. Dočekao ju je u baru, svjež i elegantan kao uvijek. Čim ju je ugledao, pošao joj je u susret i izljubio je.

33

- Pretpostavljam da ćeš piti martini. - Da. - Molim, dva martinija s mnogo leda i džina, a sasvim malo vermuta. - Nakon nekoliko minuta martini je bio na stolu. - U tvoje zdravlje! - nazdravi Malcolm. Hvala. - Želiš li objedovati u hotelu ili negdje drugdje? Imaju izvrsnu kuhinju. Istina, s tim u Francuskoj nema problema. Svuda se izvrsno jede. - Ne bih se micala odavde. Danas je vrlo sparno. - Dobro.- Malcolm je ponudi cigaretom. Neko su vrijeme pušili u tišini, a onda on nastavi: - Nekako si nezadovoljna, Bev. Ona sliježe ramenima. Htjela je pokazati ravnodušnost, ali osjeti da bi mogla zaplakati pa zatvori oči. - Barmen nas promatra - tiho je upozori Malcolm. - Oprostite. Bio je to trenutak slabosti. - Razumijem te vrlo dobro. - Promatrao je svoje ruke i popravio rukave košulje, koji su bili malo predugački pa su virili ispod kaputa. Onda zausti; - Nisam namjeravao nikamo putovati. Bio sam kod Bulovih u Westporku. Vrlo ugodni praznici, s divnim ljudima. Imaju mnogo znanaca i kod njih se dobro zabavlja. Sinoć dok sam sjedio na terasi, orkestar je zasvirao tvoju najmiliju pjesmu. Zamislio sam te potpuno samu u Parizu i odjednom odlučio doći i odvesti te na Azurnu obalu. I evo me ovdje! - Ne možeš ni zamisliti koliko mi to znači, koliko sam ti zahvalna. Bilo je užasno... baš užasno. - Ne misli više na to! Hajdemo na objed! Restoran je bio pun, uglavnom stranaca. Konobar im odmah donese jelovnik, a Malcolm ga pruži Bev. - Smijem li naručiti što želim? - našali se Bev. Sve osim bijele kave ili coca cole. Imam teškoća s ovim teškim nazivima. Onda imaj povjerenja u mene. Dobro... Jeli su u tišini. Malcolm upita: - Ništa ne pitaš za oca? Možda ćeš mi jednoga dana reći što se zbilo između vas dvoje. - Ništa. - Pa kako je? - Mnogo radi. Mjesec ga danas nisam vidio. Telefonirao sam mu prije odlaska.

34

- Što ti je rekao? - Da te pozdravim i pomognem ti u svemu. Možeš sebi priuštiti što god želiš. Imam njegovo odobrenje za to. - Zasad želim uživati u ovom odresku - nasmije se Bev. - Slažem se. Zatim ćemo napraviti plan za naš odmor. Odlučili su se za Cannes i odletjeli su nakon dva dana. U ta dva dana Bev je obnovila garderobu, jer je Malcolm držao da ona koju ima nije prikladna za Azurnu obalu. I Charles Denis se zaželio odmora. Jednog dana su samo našli poruku na vratima: „Ovdje je vruće pa sam otišao na selo. Vratit ću se kad mi dosadi miris roštilja i cvrčanje cvrčaka". I tako je Bev otputovala zadovoljna. Uz Malcolma se osjećala izvanredno. Uvijek je znao reći pravu riječ, uvijek je govorio samo ono što je ona htjela ili željela čuti. U Cannesu je Malcolm unajmio automobil, kojim su prešli cijelu Azumu obalu, od talijanske do španjolske granice. Nikad nisu bili sami. Malcolm je sreo mnoge prijatelje, koji su poduzimali sve da bi bili u njegovom društvu. Provodili su divne dane. Bev se jako svidjela Italija, koju je upoznala po prvi put. Mislila je i na Italiju Marca Sinija... na miris sela i jabuka. - Biste li mi znali reći gdje je Parma? - upitala je mladog Talijana iz društva u Portofmu. - Zašto? - zakolutao je očima. - Bi li pošli tamo? - Ne, samo sam pitala. - A, mislio sam. Ne mislim da Parmu ne treba vidjeti, ali ljeti je tamo kao u pećnici. - Ne namjeravam ostaviti ovaj raj. No praznici su se primicali kraju i mnogi prijatelji su se već vratili u Ameriku. Došao je i dan kad je i Malcolm morao poći natrag.

35

G U Parizu je Bev dočekala hladna jesen. Pošto je otpratila Malcolma na Orly, svratila je u studio. Promatrala je jedan crtež mrtve prirode na svom stolu i odjednom shvatila zašto se učitelj nije bavio njome. Sam oblik nije ništa, zaključi, ako nema duše koja mu da je smisao. Vratit ću se kući, odluči iznenada. Što, zapravo, radim ovdje? Ali kod kuće će biti još gore. Nemam pravih prijatelja, a u obitelji mi svi idu na živce osim Malcolma. Osim, toga, tamo je i otac, koji je doveo do ludila moju majku... Kiša je udarala po staklu i studio je bio vlažan i neugodan. Nečujno se odjene i iskrade iz sobe. Kod kuće se osjećala bolje. Skuhala je čaj. Sve je pripremila na poslužavnik i položila na stolić blizu naslonjača kad se oglasi telefon, koji je u nje rijetko zvonio. Podigavši slušalicu, odmah prepozna glas Marca Sinija. Bilo joj je tako čudno. - Dobro mi došao! - reče jednostavno. - Upravo je gotov čaj. - Dolazim odmah. Gledali su se kao stranci koji su se slučajno sreli, možda iz dosade, ali koji su odmah shvatili da se jedno drugome ne sviđaju. Ili je tome uzrok obostrana bojažljivost? Što je to u njoj što me privlači i istodobno odbija, razmišljao je Marco dok je vodio neobvezni razgovor. Beznačajan je, mislila je Bev. I loše se odijeva. Vjerojatno zbog kiše i osamljenosti odlučiše zajedno večerati. Što je to što me privlači, a istodobno odbija od nje, bilo je pitanje koje je mučilo Marca tijekom većeg dijela praznika. Nije neprekidno mislio o tome, jer je imao mnogo problema. Majka, koja je uvijek tvrdila da se odlično osjeća, slabila je iz dana u dan i zato ju je odveo na kliniku u Bolognu. Liječnici su rekli da majka ima teškoća sa žuči i srcem, ali uz uredan i miran život može doživjeti i devedesetu. Čim se vratio u Pariz, telefonirao je Bev. Dan nakon toga ponovo. Zatim mu je običaj da je viđa postao potreba.

36

Dugo nije mogao sebi odgovoriti na pitanje je li zaljubljen u nju. Običavali su večerati zajedno, otići u kazalište ili u kino. Najviše su šetali. Bev nije bila osobit sugovornik. Jedino je bila vrlo odlučna u odbijanju svega što joj se nije sviđalo. Nije voljela glazbu i nije mogla shvatiti francuski duh. Katkad ju je Marco odvodio u konobe, u kojima se mogao vidjeti najbolji artistički program. Tamo su zalazile i ozbiljnije osobe da se opuste, plešu i zabavljaju. Bev se nikada nije prepuštala općoj veselosti. Otiđimo, govorila bi. Ovdje zaudara. Voljela je prirodu pa je mogla neumorno hodati sate i sate. Nikad nije govorila o sebi. Nije se zanimala ni za Marca ni za njegov posao. Jednom je, samo iz pristojnosti, bila na njegovom predavanju na Sorbonni. Ne razumijem tvoj jezik, a i francuski slabo znam, ispričavala se, ali ništa nije poduzela da bi prešla tu prepreku. Kako je Marco odlično govorio engleski, nije ni imala potrebe išta mijenjati. Bez obzira na sve to Marco se zaljubio u nju. Zaljubio se baš zato što je nije razumio, što je bila sebična, daleka, na neki način i zla. Zaljubio se zato što je bila sama i što ju je žalio. Jedne joj je noći to rekao dok su gledali s mosta mjesečev odsjaj u Seinni. - Volim te, Bev - rekao je strastveno. - Hoćeš li se udati za mene? Ona se polako okrenula. U tom je trenutku bila predivna. Velike, divne oči isticale su se na blijedom licu. - Da se udam? - promrmljala je. - Kakva pomisao! Ne, nipošto! Ne namjeravam se udati, ni za tebe ni za ikoga drugoga. - Zašto? To nije prirodno. Dvadeset četiri su ti godine. Možda ne voliš mene, ali bi morala osjećati potrebu za ljubavlju. Ne živi se bez ljubavi, Bev. - Ja nemam takvih želja. Ljubav je prljava. Zapanjeno ju je gledao. Zatim se sjetio kako je pomislio da joj se u životu, zacijelo, dogodilo nešto vrlo ružno. Imao je pravo. Uhvatio ju je za ruku, pomilovao je i rekao: - Govori. Zašto ništa ne kažeš? Zaboravi ono što sam ti maloprije rekao. Smatraj me samo prijateljem koji ti želi pomoći. Ona zatvori oči, iznenađena tako naglom promjenom. Da, Marco ima pravo. Bilo bi joj lakše da progovori. Ali trebalo bi početi iz početka i

37

morala bi pred ovim strancem razotkriti cijelu dušu i dozvoliti mu da zaroni u nju. - Što su mi učinili? - reče. - Ništa. Možda sam samo ja pogriješila. Ili su pogriješili drugi. Ne znam. No ja nisam nesretna zbog toga. - Nisi ni sretna. - Zar ti jesi? - Nisam, ali bar znam što mi nedostaje i svjestan sam da sam sam kriv za ono što sam propustio. Slabić sam i nisam bio dovoljno hrabar. Živim životom kakav sam zaslužio. - Što predstavljam ja u tvom životu? Marco pripali cigaretu i u ruci zadrži šibicu sve dok nije potpuno izgorjela. - Što ti predstavljaš? - polako ponovi. - Nesigurnost, vjerujem, i bol. Da, baš tako, bol. - Kakav neobičan razgovor! Želiš patiti. Zašto? - Zato što je patnja potrebna. Tako svatko može vidjeti koliko vrijedi i vrijedi li uopće. Ali maloprije si govorio o sreći. - Sreća se sastoji u tome što te volim, u onome što mi pružaš, iako me ne voliš. Probudim se ujutro i odmah mislim na tebe. Znam da dan ima svrhu. To si ti. Kad te vidim, kad ti stisnem ruku, sretan sam, zadovoljan. - Kad bih se udala za tebe, učinila bih te nesretnim. - Možda - uzdahne mladić. - Jaka si - doda tiše. - Želio sam da se opustiš, i da ti pomognem. Međutim, govorim o sebi. Ne znaš što gubiš, Bev. Nećemo govoriti o tome, ali nas dvoje... bilo bi divno. Bila je pogođena njegovim riječima, koje kao da su joj poljuljale sigurnost. - Otprati me kući - rekla je nesigurnim glasom. On je uhvati pod ruku. Prešli su most i produžili Bulevarom Saint Michel. Bilo je hladno i međusobna blizina bijaše im ugodna. Bev se bojala samoće koja je čekala u kući pa reče: - Dođi gore. Popit ćemo dobar čaj. Zadovoljno ju je slijedio, zahvalan što mu je i dalje ostala prijateljica. - Pobrinut ću se za sve - reče dok joj je pomagao svući ogrtač. - Samo mi reci gdje je pribor. - Sve je spremno u kuhinji. Odmah dolazim.

38

Stajala je red zrcalom i odjednom osjetila kako je prožima beskrajna tuga. Njezina joj se samoća učini neprirodnom i strašilom. Češalj joj ispadne iz ruke. Prihvatila se ormarića i pomislila: „Luda sam. Zašto svi mogu, a ja ne?" Ugleda ga u zrcalu. Stajao je naslonjen na vrata i gledao je. - Marco! - promrmlja. - Ljubavi - odgovori on u jednom dahu. Privine je u naručje i prekrije joj lice poljupcima. - Voli me! - reče Bev. - Ništa ne govori! Voli me!

5. poglavlje Nije to bila ljubav niti se poslije probudila. Nije čak bio ni odnos, jer je sve ovisilo o Bevinom raspoloženju. Trajalo je već tri mjeseca, ali se Bev nije promijenila. Za Marca je bilo nevjerojatno da jedna žena može istovremeno biti i prijateljica i ljubavnica. Nije bilo lako prihvatiti takvu situaciju, tim više što je njegovo iskustvo bilo vrlo skromno. Imao je simpatija, pokoju avanturu, kao i mnogi, ali nikada nije prijateljevao s djevojkama koje su mu se sviđale. Uvijek se družio sa sebi ravnima. I otkriće da je Bev bogata duboko ga je pogodilo. Doduše, odmah je bio zamijetio njezinu eleganciju, ali kad je saznao da za one, naizgled vrlo jednostavne, haljine izdaje svote koje odgovaraju njegovim dvomjesečnim profesorskim primanjima, bio je zatečen: Kad je vidio njezin nakit, bio je uvjeren da je bižuterija. - Lijep je - reče gledajući prsten s briljantom u obliku srca.. - Dobila sam ga od oca za diplomu. - Znači, pravi je. Ona prasne u smijeh. - Dakako. Ali ja ne volim nikakav nakit, pa ni pravi. - Zar je sve ovo pravo? - upitao je pokazujući na sadržaj kutije. Razumije se.

39

- Zar se ne bojiš da će te pokrasti? - Tko? Ti nećeš, a žena koja mi posprema stan čini se poštena. Zašto si tako zabrinut? - Zato što se mijenjaš u mojim očima. Tko si ti, Bev? Moraš mi reći. - Kćerka sam bogataša i nasljednica jednog strica koji me mnogo voli. I sada, kad to znaš, kakvu razliku vidiš u meni? - Vidim nasljednicu. Da sam to znao prije zacijelo te ne bih zaprosio, a i inače bih se držao podalje od tebe. - Kakve gluposti! - smijala se Bev. - Nisu to gluposti! - Dobro, počnimo od početka i zaboravi tko sam. - Nemoguće! Možda sam glup, ali mi se ne sviđa moj položaj. U mojoj zemlji muškarac koji posjećuje vrlo bogatu ženu ne uživa dobar glas. U nas je običaj da muškarac izdržava ženu, a ne obrnuto. - Ali ja tebi ne dajem ništa. - No, ja sam se htio oženiti tobom. - A sad to više ne želiš? Ne bi se oženio sa mnom ni da te zamolim? Bojim se da ne bih. Osjećam se vrlo jadno, Bev. - Ona mu okrene leđa i priđe prozoru. Od jutra je sniježilo i Luksemburški park u hipu podsjeti Bev na Philadelphiju, na koledž, na prijatelje i na njezinu ljubav prema Ericu Hunteru.. - Što vam je svima? - iznenada poviče i okrene se. - Zašto me ne volite takvu kakva sam? Kao da je grijeh imati bogatog oca i djeda koji nije pripadao aristokraciji... - Što to govoriš, Bev? - zabrinuto će Marco. - Nisi me shvatila. - Sve sam posve dobro shvatila. Znala sam da ti ne smijem vjerovati, osjećala sam to. Prokletstvo se nastavlja. - O kakvom prokletstvu govoriš? Dođi ovamo da to razjasnimo! Učinio je kretnju kao da će je zagrliti, ali mu ona izmakne i stane u obrambeni položaj. - Da se nisi približio! - Dobro, neću. Ali sve je to djetinjasto. Ponavljam, moramo to razjasniti. Na ovaj način nećemo ništa postići, a moramo shvatiti jedno drugo. Moraš me razumjeti.

40

Bev pritisne uši rukama. U sebi je razmišljala. Prokletstvo... da, nitko me ne može voljeti i ja ne smijem nikoga voljeti. Svakome je lako voljeti, i prirodno. Svi vole roditelje, a ja sam svoje izgubila. Voli se i muškarac koji uzvraća ljubav. Vole se i prijatelji. No, ja nisam te sreće. Moj me izabranik nije volio, jer nisam bila dovoljno aristokratskog porijekla. Napokon nađeš i prihvatiš prijatelja, cijeniš ga, malo pomalo se navikneš na pomisao da si se u njega i zaljubila, a onda on otkrije da si bogata i sve propadne... - Bev... - Ne približavaj mi se, rekla sam ti! Ako me takneš, vikat ću! - Neću te taknuti. Gledaj me, mičem se. Skini ruke s ušiju. Moraš me slušati. Shvaćaš li, Bev? Ona spusti ruke. - Slušam te - reče - iako je beskorisno. - Trebalo bi te šibom po stražnjici, kao svu zločestu djecu - nastavi Marco strpljivo. - Mislim da bi ti to koristilo. Ali ne danas. Najprije moraš govoriti. Ono što si mi rekla malo mi je objasnilo situaciju. Netko te povrijedio. Tvoja majka, je li? Znači, tvoja majka. Je li mrtva? Bev sagne glavu. - Nije normalna? - zapita on nakon kraće šutnje. - Luda je! - prasne ona u smijeh. - A sada, profesore? Naprijed s dijagnozom! Lako se može izvući zaključak, i ja sam luda! To misliš, je li? - Zapravo, sada sam uvjeren da si puna ljubavi i osjećaja. Nesretne okolnosti spriječile su da se ljubav, koja se pojavila prirodno, tako i izrazi. Međutim, zbog svega toga, u tebi se to pretvorilo u mržnju protiv svih. - Ne ja, nego drugi! I tako će biti uvijek, jer ne mogu promijeniti ime, zanijekati podrijetlo i osloboditi se novca. Uostalom, novac nije moj, nego očev. A on je još mlad i može dugo živjeti. - Zašto ne voliš oca? - Kako nije odgovorila, nastavi: - Dobro, nemojmo o tome. Razgovarajmo o nama. Volim te unatoč tvom bogatstvu, ali se ne želim osjećati manje vrijednim. Ne želim postati bogat. Nemam sposobnosti za to. Mogu jedino uraditi ono što prije zbog kukakvičluka nisam - nastaviti studij koji volim i nastojati uspjeti. Zabrinto je pogleda. - Slušaš li me? - zapita. Bev kimne, ali Marco je znao da samo sluša zvuk njegovog glasa, ali da ne shvaća značenje riječi. Bila je daleko kao mjesec. Zašto je volim, upita se. Zašto, kad nemamo niti jedne jedine zajedničke točke? Nacionalnost,

41

klasno podrijetlo, materijalni interesi, sve nas razdvaja. Zašto je volim? Pozove je. Ona podigne pogled. - Sad idi. Potreban mi je san. Nastavit ćemo razgovor, a možda ću i razumjeti. - Do viđenja, Bev. Do sutra. Na pragu se okrene da je pogleda. Još je stajala na istome mjestu. Bila je sva sklupčana, njezina se smeđa glavica jedva nazirala. Obuze ga osjećaj nježnosti, stisne ga nešto oko srca i jedva se svladao da se ne vrati i da je ne privine k sebi.

G Kod kuće ga je dočekao brzojav. Majka mu je dobila srčani napad i strahovali su za njezin život. Osigurao je mjesto u avionu koji je u devet napuštao Orly. Bezuspješno je nazivao Bev. Nije se javljala. Tada joj je napisao pismo, u kojem ju je uvjeravao u svoju ljubav, i molio je da ga čeka. U Bologni je bilo hladno, iako se proljeće najavljivalo u pupovima biljaka. Stigao je na posljednji noćni vlak i malo prije dva sata bio kod kuće. Cijelo vrijeme putovanja bojao se da će stići prekasno. Nije čuo ni glasa. Pretrči stube i otključa vrata. Odmah pogleda u spavaću sobu i umiri se kad ugleda majku kako spava. Njegova rođakinja Lucia priđe mu i pozove ga u kuhinju. - Sretna sam što si došao - reče mu. - Cijeli te dan zove. - Kako je? Što je rekao liječnik? - Znaš što uvijek kažu; odmor, neka se ne uzbuđuje... uglavom slično. Ni oni ne mogu ništa učiniti. Srce se ne može promijeniti. Bila je to žena kojoj su smrt i bolest bile sastavni dio života i vjerojatno je zato djelovala tako smireno. - Jadni sinko! - promrmlja. - Ni ti ne izgledaš baš dobro. Želiš li što pojesti? - U ovaj sat? - Skuhat ću ti kavu. - Ni govora. Malo ću prileći. Budem li ti potreban, zovi me.

42

Uskoro je zaspao. Lucia ga je probudila kad je sunce već bilo izišlo. Brzo ustane i ode k majci. Bolesnica mu položi ruku na glavu i promrmlja: - Ovdje si... Nećeš odmah otići, je li? - Ne, neću. Najprije te moram vidjeti na nogama, svježu i pokretnu, kao uvijek. Možda te više uopće neću napuštati. - Kad je zavrtjela glavom, Marco se iznenadi. - Nisi zadovoljna? Uistinu te ne razumijem. Mislio sam samo na to kako ću se vratiti kući i razveseliti te, a ti to ne želiš - nastavi je zadirkivati. - Što mi to skrivaš? Ako postoji neki muškarac... - Hajde, ne budali! - reče majka i slabašno se nasmije. No, odmah se uozbilji i da Luciji znak da ih napusti. - Zašto sije poslala van? - upita je. - Ima stvari koje se tiču samo nas dvoje. - Ali ima vremena, mama. - Ne, ja više nemam vremena. - On osjeti kako ga prolaze trnci i kako mu suze naviru na oči. Htio ih je sakriti, ali Maria ih je već vidjela. - Ne plači! Ne bojim se smrti, jer je želim otkad više nema tvoga oca. Ostat ćeš sam, ali je to, možda, i bolje. - Mama... - Bolje je tako. Samo sam ti na smetnju. Misliš li da to nisam znala? Kad si sam, imaš vremena za razmišljanje. Shvatila sam tvoju žrtvu. Htio si postati liječnik. Znam da te ono što radiš ne zadovoljava. Bila sam vrlo sebična. Marco ustane. Niz lice su mu se kotrljale suze. - Dosta! Kakav je to razgovor? - Sad je čas - mirno nastavi Maria. - Još si mlad. Moram ti reći da sam sve ovo vrijeme plaćala školarinu na sveučilištu. - Što kažeš? - Dozvoli mi da završim. Od početka sam bila uvjerena da ćeš, prije ili poslije, nastaviti studij. Raspitala sam se i rekli su mi da se smatra kao da si upisan ako se redovito plaća školarina. - Mama! - Bio je ganut. Pomislio je kako te i ljudi koje dobro poznaš u jednom trenutku mogu iznenaditi. - Nećeš imati mnogo briga ako sve dobro organiziraš - nastavi Maria. - Na štednoj ćeš knjižici naći nešto novca, a možeš prodati i kuću na

43

selu. Već su me pitali hoću li je prodati. Nemoj je dati ispod petnaest milijuna. Zemlja je dobra i plodna. Stanarina za ovaj stan nije visoka i mislim da ćeš neko vrijeme moći studirati, a da ne radiš. - Uzdahne. - Sada ću se malo odmoriti. Isti tren usne. Liječnik, koji je nedugo zatim došao, izrazio je bojazan od nove krize. Kriza je nastupila iste noći i Maria je umrla.

G Beverly padne na pod, onesvijestivši se. Bilo je deset sati ujutro i Charles Denis je upravo govorio o modernom slikarstvu. Dakako, nitko ga nije smio prekinuti i iznenađeno je gledao djevojku na podu. - Odnesite je! U tom trenu Šveđanin Johan Arnas podigne Bev i iznese je. U pokrajnjoj sobi Bev se iznenađeno ogledavala. Nikad joj se u životu nije dogodilo da izgubi svijest. - Možda nisi probavila zajutrak - primijeti jedna kolegica. - No, da sam na tvome mjestu, svakako bih otišla liječniku. Gledam te već nekoliko posljednjih dana, uvijek si tako blijeda! - Osjećam se izvrsno - usprotivi se Bev. - Pregled ti neće škoditi. Poznaješ li nekoga u Parizu? - Od liječnika, misliš? Ne, ne poznajem. - Onda ću ti napisati adresu moga liječnika, vrlo ozbiljne i poštene osobe. Možeš li odmah poći k njemu? Da ti pozovem taksi? - Hvala - odgovori Bev, spremajući adresu u torbicu. Ona bolesna? Kakva glupa misao! Ni jedan je liječnik ne može izliječiti od njezine bolesti. Ali ipak, kad se našla u taksiju, dade vozaču dobivenu adresu.

44

G - Pluća, srce, jetra... sve je u redu - reče liječnik nakon podrobnog pregleda. Bio je vrlo ljubazan i pažljivo je pregledao Bev. - Sve je dobro, ali... - Molim - ponuka ga djevojka da nastavi. - Imate li prijatelja? - Imam - iznenađeno ga pogleda Bev, pocrvenjevši. - U tom slučaju, Vaše su tegobe sasvim prirodne. - Ne razumijem. - Ne znam kako će to na Vas djelovati, ali moram Vam reći da ste trudni oko tri mjeseca. - Što?! - Čekate dijete. - Ja? Nije moguće! - Mislim da nema sumnje… Liječnik je htio dodati uobičajene fraze, ali odustane. Djevojka je bila čudna. Nije bila uplašena, nego iznenađena i razdražena. Bila je drukčija od drugih žena. - Što mi savjetujete? - upitala je. - Ono što Vam može reći svaki pošteni liječnik. Čuvajte se, jer o Vašem zdravlju ovisi zdravlje Vašeg djeteta. Obavijestite roditelje i zaručnika. Na kraju se sve ipak sredi. - Mislite li, možda, na vjenčanje? - Dakako, ako je moguće. - Bilo bi itekako moguće, ali ja se ne želim udati. Sve je tako nestvarno. Dijete... ne želim ga. - To se mene ne tiče, no upozoravam Vas da pazite što radite. Beverly iziđe iz ordinacije prilično potištena. Slika vjenčanja, na kojem bi bila okružena ocem, tetkama i stričevima, izazove u njoj prezir. S druge strane, zamišljala se kao žena onog jadnika Marca, punog ponosa i dostojanstva, koji odbija svaku pomoć. A što joj je on mogao ponuditi? Ušla je u kavanu „Flore" i naručila punč. Htjela je o svemu razmisliti i odlučiti što će. Vjenčanje s Marcom trebalo je odmah odbaciti. Ona to ne

45

želi, a nije ni zaljubljena u njega. Kakav glupan! Možda je to uradio namjerno, da bi je vezao. Talijani su sposobni za svašta. Ali prevario se. S njom se ne može raditi što se želi. Oslobodit će se djeteta. Punč ju je malo okrijepio pa je počela razmišljati. Dijete će se roditi u kolovozu. Ovdje je nitko ne poznaje pa može nestati kad god poželi i izbivati koliko želi. Odjednom shvati da je pronašla rješenje. Otputovat će i ostati sve dok rodi, zatim će naći neku obitelj, koja će za novac, odgajati dijete, a ona će se vratiti. Novcem se sve može srediti. Marco neće više ništa čuti o njoj. Sutradan Bev zamoli djevojku da joj donese auto kartu. Ona joj na povratku da i pismo od Marca. - Možda gospodin najavljuje povratak - radoznalo primijeti žena. - Umrla mu je majka - reče Bev malo kasnije. - Ima mnogo posla pa će se vratiti tek za mjesec dana. - Kakva šteta! Bev je nije slušala. Svu je pažnju posvetila karti i nije je ispustila dok nije našla ono što je tražila. Naišla je na zelenu zonu između Avrasa i Dieppa, kroz koju je prolazila cesta drugoga reda. Na karti se u blizini nisu vidjela nikakva veća mjesta. Bila je to samotna provincija, gotovo pustoš. Mirno i hladnokrvno počela se pripremati za odlazak. Rekla je da se vraća u Ameriku. Oprostila se od učitelja i kolega, nimalo ne žaleći. Samo je Šveđanin pokazao žaljenje i silom joj je dao svoju adresu u Švedskoj. Ocu je pisala da ide ne dugo putovanje po Europi i da ne zna gdje će se dulje zadržati, ali će ga obavještavati. Sva pisma neke šalje na banku u Parizu. Jedno se vrijeme kolebala bi li sve priznala stricu Malcolmu, ali se na kraju ipak predomislila. Za vrijeme priprema imala je malo vremena misliti na Marca. Odlučila ga je zaboraviti, kako ga ne bi mrzila. Nekoliko dana prije puta kupila je mali automobil, u koji su jedva stali svi kovčezi. Očekivali su je dugi mjeseci samoće i tjeskobe. Nakon toga rodit će se nova Beverly, možda ne sretnija, ali manje naivna. Na svaki način, s ljubavlju je gotovo. Život joj mora pružiti nešto drugo, nešto što je voljna prihvatiti. Sredinom ožujka napustila je Pariz.

46

G Gospodarstvo Clouzot nalazilo se u sredini prostranih obrađenih polja. Na jednom kraju polja su graničila sa šumom iz koje su se opskrbljivali drvom. Obitelj Clouzot bijaše velika. Glava obitelji imala je više djece, ali samo su dva sina odlučila ostati u toj pustoši. Ta su dvojica bila slična ocu škrti, zatvoreni i snažni. Rene i Michel su se slagali kao što se slažu lopovi. Njih su dvojica ostali jedini nasljednici imanja, koje je tražilo mnogo truda i znoja, ali koje je i bogato nagrađivalo. No nitko nije znao koji će od njih naslijediti veći dio. Rene i Michel su se smiješili jedan drugome, mrzeći se i ne ispuštajući se iz vida. Rene se oženio, dobio sina i jedno se vrijeme osjećao sigurnijim, no onda se oženio i Michel pa je i on dobio sina. Nažalost, uskoro nakon toga Reneov se sin razbolio i umro, a druge djece više nije bilo. Rene se iz očaja ubio, a njegova žena polako se pretvarala u služavku. Michel se napokon osjetio sigurnim. Kuća Clouzotovih je bila vrlo lijepa i dobro održavana. Bev je krenula puteljkom prema kući, ne bojeći se pasa koji su se uzlajali. Vjerovala je da će netko izići iz kuće. I doista, malo kasnije na vratima se pokazala još mlada žena. - Koga tražite? - upita. - Nikoga. Odnosno, tražila sam mjesto kao što je ovo. Jeste li Vi vlasnica? - Nisam. Vlasnik je moj svekar. Mogu li ga vidjeti? - Ne vjerujem. Ne prima nikoga. Beverly ipak ne odustane. - Recite mu da jedna strankinja, Amerikanka, želi razgovarati s njim. Uvjerena sam da će ga zanimati ono što mu imam reći. - Pokušat ću - promrmlja. - Pričekajte! Bev zapali cigaretu. Dugo je čekala. Zacijelo su je kriomice promatrali iz kuće. Bila je već pri kraju treće cigarete kad se žena vratila. Izvolite ući.

47

Tata Clouzot je sjedio blizu kamina, s omotanim nogama. Bio je lijep starac, ali mu je iz pogleda izbijala hladnoća. Bev je sve to zapazila, ali ga se nije bojala. - Nevjesta mi je rekla da želite razgovarati sa mnom - započne starac. - Ne poznam Vas. Tko ste? Kad se Beverly predstavila, upita je: - Što želite? - Smijem li sjesti? - Stolica ima dovoljno. Sjednite, ali požurite. Ne volim gubiti vrijeme. Što, zapravo, želite? Želim stanovati ovdje otprilike šest mjeseci. Starac se nasmije. - Ludi ste ili ste pogriješili. Ovo nije hotel. - Znam, ali i ne tražim hotel, već osamljenu kuću kao što je ova i vlasnika koji ne voli strance. - Imate li problema s policijom? - O, ne! Bit ću iskrena. Očekujem dijete, ali ne želim da to itko zna, čak ni djetetov otac. Ako ne pristajete, potražit ću nekoga drugog. Starac stisne usta. Lice mu je bilo kao od kamena. - Razmislit ću - odgovori nakon poduže stanke. - Ne volim da se priča o nama, a pričat će se jer će Vas vidjeti ovdje. Poslije valja i dijete prijaviti. - Sve Vam to neće prouzročiti teškoće. Svoj ste gazda, a nema zakona koji zabranjuje da imate gosta. Kad se dijete rodi, možete reći da je porod uranio i da se nisam stigla vratiti u Pariz, gdje inače stanujem. - Ali dijete će ostati ovdje. Što će svijet reći? - Što je tu čudno? - Sve - reče starac polako. - Toliko je čudno da mi je čak i Vaš novac sumnjiv. - Što se novca tiče, budite mirni. Uostalom, sve što vam nudim je kako valja. Možete se raspitati u Dieppu, u podružnici moje pariške banke. - Možete biti neka druga osoba - primijeti starac. - Ne vjerujete ni mojoj putovnici? - razdraženo poviče Bev. - Izvolite, pogledajte je. Evo, dat ću Vam predujam. Tata Clouzot je s nepovjerenjem pregledao isprave. Činilo se da je zadovoljan. Zatim prebroji novac. - Dobro - reče naposljetku. - Možemo Pokušati. Maria!

48

Priđe im sitna žena s finim, ali prestrašenim licem. Maria je moja druga nevjesta - objasni starac. - Njezin je muž umro prošle godine. Nema djece. Maria ima vremena i ona će se brinuti o Vama. Leonie se mora brinuti o svoje troje djece i o mužu. Moja žena se brine za stoku. Moja je farma moje kraljevstvo. Dat ću Vam sobu svoje kćeri. Najljepša je u kući i iz nje se pruža prekrasan pogled na šumu. Bev nije postavljala pitanja i starac je bio zadovoljan. Djevojka mu se počela sviđati. Bila je tvrda, tiha i jaka kao on, kao svi oni. Osjeti da mu neće stvarati neprilike. Bev reče Mariji da negdje mora smjestiti automobil i uzeti prtljagu. - Imamo veliki štagalj, u kojemu držimo traktore. Tamo ima mjesta i za automobil. Bev je smjestila automobil, a Marta joj zatim pomogne da prenese prtljagu u sobu, koja je doista bila vrlo lijepa, s velikim krevetom, komodom i kaminom. - Malo je hladno - primijeti Bev. - Može li se zagrijati? Drva su već bila pripremljena. Maria potpali i začas je zaplamsala vatra. - Trebate li još što? - tiho upita Maria. - Ne, hvala. Sama ću se snaći. - Želite li, možda, kavu? Objed će biti gotov za jedan sat. - Ne, hvala. Kamin se postepeno zagrijao. Bev je gledala šumu. Bila je zadovoljna svojim izborom. Nije bila žalosna, već samo malo nestrpljiva. Željela je da je sve već prošlo.

G Beverlyna je šutnja boljela Marca, iako ga nije iznenadila. Poput svih zaljubljenika vjerovao je, u čuda; kao razuman i logičan čovjek znao je da se čudo neće dogoditi. Od žene izvan svih pravila bilo bi čudno očekivati prirodno vladanje. Ipak, cijelo se vrijeme nadao i svakodnevno je iščekivao poštara. Sva pisma s inozemnim markama izazivala su mu pojačano lupanje srca. Bio je optimist jer je volio, jer je bio mlad i jer mu je život

49

otvarao mnoge lijepe perspektive. Njegova je majka imala pravo kad je govorila da se ne brine. Uspio je srediti poslove. Dobro je prodao kuću na selu i tako se mogao posvetiti studiju. Naumio je završiti za godinu dana. Mogao bih je i sada skromno izdržavati, navraćala bi mu se misao kad bi žudnja prevladala razum. S njegovog stajališta nije bilo zapreka. Tko voli, taj se i veže. Zaljubljena žena će prihvatiti žrtvu i dozvoliti mužu da se posveti studiju. Ali te bi neuvjerljive misli iščezle i prije nego što bi se pojavile. Tada bi Marco ugledao veliku i nepremostivu provaliju između Beverly i sebe. Ali želio ju je i dalje pa se vratio u Pariz čim je mogao. Morao je nastaviti predavanja na Sorbonni, iako je već pismeno poslao ostavku. S aerodroma se odvezao ravno na Trg Rostand. Ožujak je bio prohladan i vlažan, ali se kroz oblake povremeno naziralo plavo nebo, koje je mnogo obećavalo. - Osvojit ću je - mrmljao je dok se uspinjao stubama. Zaustavi ga glas vratarice. - Gospodine, gospodine! Okrenuo se, ne očekujući ništa dobro. - Gospođice više nema. Otputovala je. - Otputovala? - Vidjevši radoznalost u ženinim očima, odmah se sabrao. - Znao sam da će otputovati, ali sam vjerovao da ću stići na vrijeme. Zacijelo je u Nici - dobaci kao slučajno. - Ne znam. Gospođica nije ostavila adresu. Svu poštu moram predati u banku... Pričeka je, - reći ću Vam ime banke. - Znam koja je to banka. Zbogom. Otišao je uzdignute glave do prve stanice podzemne željeznice, a zatim se osjetio kao pretučen. Ono čega se uvijek bojao sada se zbilo. Bev je nestala. Unaprijed je znao da je nema smisla tražiti posredstvom banke. Neće mu dati njezinu adresu, jer je tako naredila. Možda bi je jedino dali njezinom ocu ili rodbini. Dobro se sjetio! Pisat ću njezinom ocu, odluči naposljetku. Da, tako će učiniti pa makar od sebe napravio budalu. Može se vrlo lako dogoditi da ne dobije odgovor. Ipak ude u prvi poštanski ured i napiše brzojav Kevinu Rosenkratzu. Nakon dva dana stiže odgovor: „Nepoznato mi je kćerkino boravište. U posljednjem pismu najavila je put po Europi. Bio bih Vam neizmjerno zahvalan za svaku obavijest o njoj". Marco je gledao brzojav, koji kao da je zvao upomoć i odluči napisati pismo nepoznatom čovjeku, prema kojemu je osjećao naklonost i

50

poštovanje. Bio je iskren. Rekao je sve o sebi, o svojoj ljubavi prema Bev i o želji da se njome oženi. Kevin mu je odgovorio i između dvojice muškaraca započela je prepiska, kojoj je jedini razlog bila Bev. Početkom ljeta Kevin ga je obavijestio da je primio razglednicu iz Švedske, u kojoj ga Bev obavještava da je dobro i da se priprema za put u Norvešku. Javlja da putuje sama automobilom i da se nada da će potkraj ljeta biti ponovo u Parizu. Nijednom riječju nije spomenula Marca. A on se po tisućiti put pitao zašto je to učinila. I po tisućiti put nije znao odgovor na to pitanje. Jedino što je iz svega mogao zaključiti bilo je da ga Bev nije voljela... ni njega ni ikoga drugog, pa čak ni samu sebe. Taj put je možda skrivao njezinu nadu da će pronaći smisao života. Trebalo je čekati dok se vrati. To je sve. On i onaj tužni čovjek u Americi čekat će osobu koju vole više od svega na svijetu. Potkraj srpnja Marco je potpuno napustio Pariz i o tome je obavijestio Kevina. Ovaj mu je javio da će u kolovozu doći u Europu i da će zajedno čekati Bev. Marco je mislio kako njih dvojica čekaju stisnuta srca, kao što gledatelji u cirkusu čekaju da artistica na trapezu završi opasnu točku. Međutim, ona je stajala na vrhu i nije se osvrtala na njih.

51

6. poglavlje Bev nije brinula ni za oca ni za Marca, iako ih nije mogla ukloniti iz misli. Jer sjećanja su navirala i neumoljivo je podsjećala na to da su njih dvojica kriva za sve što joj se dogodilo; zbog oca je napustila dom, a Marco ju je htio voljeti po svaku cijenu. Našla je ono što je željela, potpunu osamu, ali nije tražila ono što joj je bilo najpotrebnije - toplinu ljudskog odnosa. Prepuštena samoj sebi, postala je još tvrđa i hladnija. Dječak se rodio petnaesti kolovoza. Porod je bio prilično lagan i brz. Primalja, koja je držala dijete za noge prije nego što ga je umotala u pelene, reče: - Lijep momčić. Vaš će muž biti ponosan na njega. Ni primalja ni itko drugi u selu nije posumnjao u riječ Clouzotovih, koji su, usprkos tome što nisu imali prijatelja, uživali poštovanje mještana. Bev zatvori oči, u blaženstvu koje osjete sve žene kad prvi put postanu majke. Kad su položili dijete do nje i kad je okrenula glavu da ga pogleda, nije osjetila ništa što bi, bar izdaleka, nalikovalo majčinskoj ljubavi. - Da, lijep je - reče mehanički, da ne bi razočarala primalju pa ponovo sklopi oči. - Sada morate spavati - šapne žena, zamrači sobu i iziđe. - Svršeno je, pomisli Bev. Za njom je bilo šest teških mjeseci, koje nikada neće zaboraviti. Dugi dani bez ijednog tračka svjetlosti. Svi su poštivali ugovor koji je sklopila sa starim Clouzotom. Zavjesa spuštena među njima nikad nije bila pomaknuta. S jedne strane ona, u nadutoj izdvojenosti, s druge strane oni, uvijek spremni da je zaštite. Čak ni s djecom nije postala prisnija. Maria, koja joj je svakodnevno pomagala i koja joj je bila privržena, nije je dirala. Bev je odbacila ljubav, jer se plašila razočaranja. Ljubav koja se osmjehuje svakom ljudskom biću s njom se samo poigrala. Susretala ju je na svom putu, ali čim bije prihvatila, izmicala bi joj.

52

Marco bi me mrzio i da sam ga voljela. Isti kao i svi, mislila je gledajući dijete. Da bar mogu voljeti... Bila bi to prevelika sreća. Ali koliko bi trajala? - Ne želim ga. Ne želim... Nije bila svjesna da je to vikala pa se trgla na Marijin glas. - Gospođo, što Vam je? - Ništa - promrmljala je. - Možda mora. Spavala sam. Nije mi ništa. Otiđite! - Gospođo, ja Vam želim dobro - ustrajala je žena. - Idite kad Vam kažem! Hoćete li da počnem vikati? Malo kasnije dobila je groznicu pa su poslali po liječnika. Ali nije bilo ništa opasno i već joj je sutradan bilo dobro. Bev se vrlo brzo oporavljala. Od početka nije imala mlijeka i dijete se vrlo dobro priviklo na umjetno mlijeko. Dječak je bio zdrav i mirne naravi. U matičnu je knjigu bio upisan kao David Rosenkratz, sin nepoznatog oca. Činovnik je podigao obrve, ali nije zapitkivao. Novac koji je tata Clouzot dao bio je dovoljan da mu zatvori usta. Napokon se Bev potpuno oporavila i ustala. Marta se brinula o djetetu sa žarom žene kojoj je priroda uskratila dar materinstva. I ostali članovi obitelji, iako kruti, pokazivali su nježnost i ljubaznost prema djetetu. Nije to bilo samo zbog novca što ga je Bev donijela u kuću. Svi su se na neki način osjećali zaštitnicima djeteta, koje je imalo sve osim majčine ljubavi i očeva imena. Petnaest dana nakon Davidovog rođenja Bev je napustila farmu. Marta je plakala dok joj je pomagala spremati kovčege. - Vratit ćete se, je li? Vi ste dobri. O, vratit ćete se! Jednog će Vas dana dijete zvati i onda... Ne želite ga vidjeti? - Ne, ne želim - odgovorila je Bev, a onda brzo dodala: - Dobro, neka Vam bude! - Nagnula se nad kolijevku. Dijete je mirno spavalo. Zbog velike vrućine bilo je polugolo, tako da su mu se mogle vidjeti mala bedra i već lijepo zaobljene ručice. - Pogledajte kako je lijep! - mrmljala je Marta. - Da - hladno odgovori Bev. - Uistinu je lijepo dijete. Sreća da ćete se Vi brinuti o njemu.

53

Tata Clouzot ju je gledao ledenim pogledom. Iako je bio čudak, bilo je stvari koje nije mogao prihvatiti. Na primjer, to da jedna majka ne voli svoje dijete. - Dobro ćemo ga čuvati - reče. - Seljaci smo, ali imamo srca. Cijela je obitelj Clouzotovih ispratila Bev. Sjela je u automobil i mahnula im u znak pozdrava. Promatrala je krajolik kroz koji je prolazila. Iznenadi je ljepota skladnih boja. Šume i polja kupali su se u plavetnilu, koje je prelazilo u ljubičastu maglicu. Bijeli oblaci šetali su nebom. A da ne odem, pomisli. Mogu li imati povjerenja? Nitko mi ovdje ne želi zlo, a on bi rastao slobodan, daleko od borbe, mržnje i razočaranja. Nada joj je počela širiti krila, polako i bojažljivo, podržavana obećanjem ljubavi. Zatim, iznenada, snažan zvuk prekine tu tišmu. Bev pogleda u nebo i ugleda avion. Mir je bio zauvijek izgubljen. Strasno poželi ponovo poći u svijet i uzeti ono što je već imala - bogatstvo i moć. Stigavši u Pariz, odsjedne u hotelu i dobro se naspava. Ujutro pode u banku. Začudi se što je očekuju. Odmah su je uveli k direktoru. Čim je ušla, čovjek joj je krenuo u susret, vrlo ozbiljan i potresen. - Zapala me je dužnost da Vam javim ružnu vijest, gospođice Rosenkratz - reče. Odmah je pomislila na oca. - Tata? Kevin Rosenkratz je umro prije tri dana od srčanog udara. Odmah sam o tome obavijestio banku u Dieppu, ali Vi ste već bili otputovali. - Da, dva sam dana bila na putu. - Vrlo mi je žao, gospođice. Ona nestrpljivo mahne rukom. - Stavite mi sav novac na raspolaganje. Odmah se vraćam u Ameriku. Sjela je na rub naslonjača. Otac je mrtav! Nesporazum koji ih je udaljio nikada neće biti uklonjen. - Prekasno... - promrmlja. Prekasno je za sve, za oproštaj, a možda i za razumijevanje.

54

G Na aerodromu ju je dočekao stric Malcolm. Odjeven u tamno odijelo, blijeda i izdužena lica, s lagano valovitom kosom koja mu je nemarno padala na čelo, nalikovao je romantičnom heroju. Vjerojatno je bio svjestan toga, jer su mu i kretnje i glas bili nekako drukčiji. - Draga moja! - reče privijajući je k sebi. Bev obavije njegov miris, koji je također bio izmijenjen, profinjen, u skladu sa svim ostalim. Sve to nije moglo umanjiti veselje što ponovo vidi Malcolma. Pošto su obavili carinske formalnosti, krenuše prema parkiralištu. - Novi automobil? - primijeti Bev. - Otkad imaš cadiliac? - O, imam ga već nekoliko mjeseci. - Malcolm malo pocrveni. Izgleda kao nov zato što ga vrlo malo upotrebljavam. Nije više ništa rekla, već se prepustila udobnosti sjedala. - Želiš li, možda, voziti? - upita je Malcolm. - Ne. Vrlo sam umorna. Osim toga, ne bih se više usudila voziti. U Francuskoj sam vozila mali talijanski automobil. U početku sam se plašila. Bila sam uvjerena da neću izvući živu glavu ako se dogodi nesreća, no poslije sam se priviknula i sve je bilo dobro. - Mnogo si putovala. No, zato si vrlo malo pisala. Samo nekoliko razglednica iz Švedske. Tetke ti to neće oprostiti. - Znaš da ne volim pisati. Švedska, Johan Armas... Jednog dana dok je šetala po šumi Clouzotovih palo joj je na um da bi njezina šutnja mogla izazvati zabrinutost i navesti oca da je potraži. Na sreću, bila je zadržala Armasovu adresu. Odmah mu je napisala pismo, u koje je dodala i pismo za Kevina pa je zamolila mladića da joj pošalje nekoliko razglednica. Sve je učinio prema njezinim uputama, ne tražeći objašnjenje. To je trajalo sve dok je Bev bilo potrebno.

55

Automobil je bešumno klizio njujorškim ulicama. Bila je nedjelja i grad je bio pust. Još malo i tisuće .građana će se vratiti s vikenda i zauzeti svoja mjesta na pločnicima, pred uredima i kućama. - Nema ništa ružnije od grada u vrijeme praznika - primijeti Bev. Još nije bila spomenula oca. Bojala se da joj glas neće biti dovoljno siguran. Ali to je učinio Malcolm dok je vozio autocestom. - Bio je to težak udarac za sve - rekao je - to više što ga nismo očekivali. Nitko nije sumnjao u to da moj brat ima bolesno srce. Poslije smo doznali da se godinama liječio i da se čak pripremao na vrlo komplicaranu operaciju u teksaškoj bolnici Huston. Možda bi se bio spasio da je manje radio. Kevin je uvijek bio veliki radnik, ali nakon tvog odlaska kao da je pomahnitao. Ponašao se kao netko tko zna da mu ostaje još malo života i da za kratko vrijeme mora završili sve poslove. Možda je predosjećao kraj, tko zna... Dakako, pošlo mu je za rukom sklopiti vrlo povoljne ugovore za nekoliko godina unaprijed. Nitko nikada neće saznati kako je uspio privoljeti stranke na to da potpišu ugovore na milijunske svote, no jedno je sigurno - tvrtka „Compos" je čvršća nego što je ikada bila, a ti si njezin najveći dioničar, Bev. Htio sam s tobom razgovarati o tome prije nego što se sretneš sa stričevima. Smanjio je brzinu. Philadelphia je bila blizu, a Malcolm joj je imao mnogo toga reći. - Moram ti sve potanko objasniti. Možda ću biti dosadan, upozoravam te. Osjećaš li se sposobnom slušati? - Moram. Vidim da me čeka velika odgovornost. Trebala bih biti poslovna žena, je li? To mi se čak sviđa... Stisne šaku. Kao na filmu, učini joj se da vidi lica svojih kolegica iz Bryn Mawra, lica nadutih aristokratkinja, koje su je uvijek omalovažavale, i ugleda Erica Huntera i njegovu majku Lucy de Montel, zatim svoje roditelje. - Moć - promrmlja. - Moć me oduševljava. Samo s njom možeš doista sve nadvisiti, stvoriti, uništiti. Ovo je trenutak koji sam čekala godinama. Ljudi će naučiti da me se treba bojati. Kad počinjem? - upita blistavih očiju. - Što? - mirno odvrati Malcolm. Ona ga uvrijeđeno pogleda. - Zar sada nisam ja vlasnica? - poviče.

56

- Pričekaj, Bev, da ti sve objasnim. U neku ruku ti jesi vlasnica „Composa", jer posjeduješ najveći broj dionica... Ispravljam se, Rosenkratzovi su najveći dioničari. Tvoje je otac imao više od polovine dionica, a sada ih imaš ti. Ali nije riječ o tome. Misliš da možeš naslijediti oca, odnosno, da možeš preuzeti mjesto predsjednika. Teoretski je to moguće, ali u praksi je teže izvedivo. - Zašto? Stavite me na pokus, dajte mi vremena. Naučit ću pod tvojim vodstvom ili uz pomoć Dicka Murraya. - Pod mojim bi vodstvom naučila vrlo malo - nasmije se Malcolm. - Mrzim poslovni svijet, u tu džunglu nikad nisam htio ući. Odjednom se uozbiljio. - Međutim, ako ti želiš njihovo mjesto... Mislim da dioničari to neće dozvoliti. - Znači, samo sam sanjala o svemu - kiselo se nasmije Bev. - To je san koji uvijek možeš ostvariti, ali drugim putem. No, nisam ti htio govoriti o tome, već o drugim neprilikama koje nailaze. Žena si i neki će te muškarci pokušati uvući u stupicu. - Koji muškarci? - Naši rođaci, draga - blago odgovori Malcolm. - Moji šurjaci, a tvoji stričevi, Robert i Ted, godinama čekaju ovaj trenutak. Od onda otkad, su se oženili mojim sestrama priželjkuju staviti svoje ruke na „Compos". Nisu uspjeli, jer ih otac nije želio tamo, čak ni kao obične radnike. Kevin je tako nastavio. Ali oni nikada nisu odbacili tu misao, a sada ih je ona opsjela, jer su im sinovi odrasli, a kolač je prelijep da ne bi računali na njega. - I onda? - upita Bev. - Pa kad ne mogu... - Sad misle da mogu. Novaca imaju, a ti si samo slaba žena. Što žele žene, pogotovo kad su mlade? Krzna, nakit, zabave... Dakle, njihov će prvi korak biti ponuda da im prodaš dionice, ako ne sve, a ono barem veći dio. Voljni su odlično platiti, to znam. Žele da većina dionica prijeđe u njihove ruke, a onda će izgurati sve nas ostale. Dakako, s novcem, ali izvan „Composa". Eto, zato sam ih želio prestići i o svemu te obavijestiti. Bev je netremice gledala preda se. - Ako je tako, ne znam kako ću se braniti. Ako mi je predsjedničko mjesto nedostupno, morat ću im prodati dionice. Na to će me prisiliti dioničari i upravni odbor. Ili, možda, griješim? - Ne griješiš, ali se možeš obraniti. Dovoljno je da se udaš i predložiš muža za predsjednika. To ti je Kolumbovo jaje, je li tako?

57

Bev je neko vrijeme šutjela. - Udati se? - reče naposljetku. - Za koga? Ako predsjednikovo mjesto ovisi o dioničarima i njihovoj naklonosti, moj bi muž morao dati očekivano jamstvo. - Najveće si jamstvo ti, najveća dioničarka. - Znači, moram naći čovjeka od slame. Je li tako? - Nisam to rekao. Ali, želiš li zadržati svoj položaj u „Composu", moraš se udati. Ne za bilo koga, već za nekoga koga voliš, poštuješ i kome želiš pomoći da se uzdigne. Uostalom, slobodna si odlučiti, pa i odreći se. Robert i Ted će ti biti vječno zahvalni. - A ja ću postati jedna od Amerikanki punih novca koje putuju okolo, ali se dosađuju jer nemaju što raditi... Žene koje ne predstavljaju ništa do dobre lovine za lovce na miraz. Hvala, to neću. Upravo su ulazili u predgrađe Philadelphije. Prešli su most preko Delaware. Malcolm okrene nadesno i prijeđe Schoolkyll i automobil se nade u hladovini šume. - Vozim te kući, Bev. Bolje je ako ostali ne znaju da smo se vidjeli. Za dva-tri sata javi se tetki Mildred. Ona će obavijestiti ostale i prije večere imat ćeš. cijelu rodbinu oko sebe. - Pretpostavljam da se moram pokazati u punom sjaju. - Dakako. Upravni odbor „Composa" će se sastati čim budu obaviješteni da si se vratila, a ti ćeš predsjedati. Zamolit će te da odrediš očevog nasljednika. - Ovoga mi je trena nešto palo na pamet. Nasljednik ćeš biti ti. Malcolm je pogleda i nasmije se. - Samo privremeno. Vratar ih je ugledao i skinuo slamnati šešir u znak pozdrava, a onda požurio obavijestiti ostale o njihovom dolasku. - Telefonirat ču ti večeras - reče Malcolm. - Slušaj... - Da? - Kako je mama? - Vjerujem kao i uvijek. - Nikad je ne posjećuješ, je li?

58

- Ne. Posjeti je uzbuđuju i njezin liječnik Kirby nas je zamolio da ne dolazimo. Jedino tetka Mildred odlazi s vremena na vrijeme. Moja je sestra jedina osoba koju tvoja majka podnosi. Ne prepoznaje je, ali je podnosi. - Podnosi i mene. - Znam. - Htjela bih sutra otići do nje. Ti me ne bi pratio? - Ne, Bev. Bolje je tako. O, evo Toma i Pat. Bolje da ideš. Tom i vrtlar će ti pomoći oko prtljage. Zbogom. Bev krene u susret posluzi. Smiješila se i ljubazno odgovarala na njihova pitanja i pretvarala se da im ne vidi suze u očima. Znala je da ne plaču samo od sreće što je ponovo vide. Mnogo su voljeli njezinog oca. Mislila je o tome kako je otac kod svih uspio pridobiti poštovanje, a u nekih i ljubav, a zapravo je bio loš čovjek. Slabić, koji nije bio sposoban othrvati se strastima pa je njima žrtvovao svoju ženu. To je prava istina o njemu, a ta istina poništava sve drugo. Kuća je bila mračna i bez cvijeća. Iako je nisu očekivali, sav taj mračni, žalosni ugođaj ju je uznemirio. - Ovamo ste preselili - groblje, Pat? - povikala je nestrpljivo. - Otvori sve i donesi cvijeće. Oko sebe ne želim žalost ni tužna lica. Pat je začuđeno pogleda, ali odmah posluša. Na pokućstvu su se vidjeli tragovi prašine i to je izazvalo bujicu prigovora. - Kad nema mačke, miševi kolo vode, je li? - Što radite cijele dane? Vjerojatno gubite vrijeme u pripovijestima. Pat se plačući pokuša opravdati. - Ali gospodin je tek umro, gospođice Bev. Još smo potreseni. No, nismo gubili vrijeme. Sobe na katu su sve u redu. Nismo pospremali salone, ali ne iz nehaja. - Kako onda ovo zoveš? - Gospođica se mnogo izmijenila - primijeti žena tužno - i to ne nabolje. - Šuti, glupačo! To što si kod nas dulje od dvadeset godina ne da je ti pravo da tako govoriš. Bolje idi i pripremi mi kupku. Gdje je pošta? - U gospodinovoj radnoj sobi... Zašto? Njega više nema. - Donesi je u moju sobu! - Oprostite.

59

Kuharica Dolly, koja je krenula pozdraviti gospođicu, zatečena bujicom riječi, vrati se natrag. Pat ju je ubrzo sustigla. Bila je zaprepaštena. - Što se dogodilo? - upita je Dolly. - Ne znam. Znam samo da ovo više nije naša Bev. - Možda je umorna. Ili je pogođena očevom smrću pa se tako bori protiv osjećaja. Netko plače, netko se ljuti. - Možda je tako. No, upozoravam te, pobrini se da večera bude dobra. - Za koliko osoba trebam prirediti? - Radi kako znaš. Mislim da gospođica Bev neće biti sama. Kladim se da će doći cijela rodbina. Sada je ona vlasnica svega. Ulazeći u očevu radnu sobu, Bev osjeti nelagodu. Sjećanje na posljednji razgovor bilo je vrlo živo i na pamet su joj padale pojedinosti koje su joj onda izmakle; njegovo tužno, umorno lice, tako dostojanstveno u boli. Gurne vrata i odmah zapazi savršenu čistoću i red. Bilo je čak i svježeg cvijeća na radnom stolu. - Voljeli su ga - promrmlja, misleći na poslugu. Pošta je bila u dvjema košaricama. U jednoj su bili brzojavi, u drugoj pisma. Na stolu se nalazio popis osoba kojima je trebalo zahvaliti na izrazima suosjećanja i već pripremljene zahvalnice s njezinim imenom. Vjerojatno je to tajnica pripremila. Sjela je i počela čitati pisma. Cijela Philadelphija bila je potresena smrću Kevina Rosenkratza, pa čak i obitelji koje nju nikada nisu pozivale. - Licemjeri! - mrmljala je. Među imenima ugleda i ime Erica Huntera. Bio je jedan od prvih koji je izrazio sućut.

„Draga Bev, strašno sam ožalošćen smrću tvoga oca. Bio je veliki čovjek. Dobro sam ga poznavao. Radio sam s njim oko godinu dana i mnogo mi je pomogao. Ne samo što me postavio na dobro plaćeno mjesto, nego je i vjerovao u mene, u moje sposobnosti. Izgubio sam prijatelja i, ako mi dopustiš reći, i oca. Iako nas je život odvojio, uvijek te se sjećam s neizmijenjenim osjećajima. Vrijeme je

60

promijenilo mnoge stvari koje sam-svojedobno odobravao, ali danas više ne odobravam. Oprosti što ti ovako pišem, ali sam sam i zato mogu još bolje shvatiti tvoju patnju. Zovi me budem li ti potreban. Eric".

- Sada, sada - ponovila je nekoliko puta. Zatim se pokajala što je u jednom trenutku pomislila da je lovac na miraz. Ne, Eric se vraća njoj. Ona je i onda bila bogata. Možda je nakon smrti svoje snobovske majke doista počeo na sve gledati objektivnije. Samo, ona ga više ne voli. Ne voli ga jer je slabić, a ona mrzi slabiće. Neko je kretanje prene iz razmišljanja. Digne glavu i reče: - Naprijed! Bio je to Tom, koji je najavio dolazak tetaka Ellen i Judy, te Roberta i Teda. - Smjesti ih u neku sobu u kojoj nema prašine - dobaci mu podsmješljivo. - Ne, poruči im da me pričekaju kraj bazena. Dok se Bev odijevala, zazvonio je telefon. Javila se tetka Mildred. - Dobro došla, draga. Kako si, teto? - Hvala, na zdravlje se ne mogu potužiti, ali potpuno sam slomljena događajima posljednjih dana. Mnogo sam mislila na tebe i na to kako će te pogoditi ta neočekivana vijest. Kakva nesreća! - Kako si saznala da sam se vratila? - grubo je prekine Bev. - Pa stigla sam tek prije sat vremena. - Podrazumijevali smo da će te Malcolm dočekati na aerodromu. - Vidim da obavještajna služba Rosenkratzovih radi besprijekorno. - Bev! - uvrijeđeno poviče Mildred. - Nemam ništa protiv tebe - odgovori djevojka. - Ti si doista divna duša. Pozivam te na večeru. - Sa zadovoljstvom. - A sad te moram ostaviti. Ostali su već stigli. Tetke? - Tetke i stričevi, dakako.

61

- Bili su nestrpljivi da te ponovo vide - brzo doda Mildred, malo neuvjerljivo. - Samo nestrpljivi? - uzvrati, smijući se, Bev. Odjenula je bijelu haljinu, misleći kako je potpuna bjelina također prikladna za žalost, i krenula prema bazenu. Pomalo nestrpljivo je dozvolila da je ljube i grle. Razgovor je u početku bio srdačan, ali je uskoro splasnuo, kao uvijek kad se prešućuje pravi razlog sastanka. Tetka Judy, koja se hladila skupocjenom lepezom, upita Bev: - Vrućina je, zar ne? Rujan je uvijek takav. Trebalo bi ga provesti na moru ili u planinama. - Zašto ne odeš? Novca imaš i previše. Judy pocrveni i promrmlja nešto o djeci. Ellen je nestrpljivo prekine. Ona je slovila za pametnu glavu. Kasno se udala, kad je već bila izgubila nadu da će se to ostvariti. Robert Howard naplatio je sve njezine ambicije. Bio je poslovan čovjek, ali je uvijek ulazio u velike spekulacije, tako da ga je dugo godina, zapravo, uzdržavala žena. Posljednjih godina poslovi su mu, zacijelo, krenuli znatno bolje, jer je pokazivao sve vanjske znakove uspješnog poslovnog Amerikanca. Njegov je ferari bio izvanserijski. Bev se sjetila da je i Malcolm promijenio automobil. Vrućina je uistinu bila nesnosna, a blizina bazena je nije ublažavala. - Ostat ćete na večeri, je li? - upita Bev. - Ako hoćete, moram reći Dolly. - Ostat ćemo vrlo rado - kratko će Ellen pa upita: - Je li se javila Mildred? - Jest, maloprije je nazvala. - A Malcolm? Znamo da te dovezao. Bev načas ušuti da ne bi pogriješila. Naposljetku promrmlja: - Vjerojatno sam mu zaboravila reći... Bolje tako. Malcolm je bezveznjak. Bolje da ga nema kad se raspravlja o važnim stvarima i kad se donose odluke. - Kakve odluke? - oprezno upita Bev. Stričevi ti moraju nešto reći, draga. Oni su praktični ljudi, poznaju svijet i savjetovat će te za tvoje dobro. - Još jedan martini? - upita Bev muškarce. Ponudu prihvati samo Ted i Bev shvati da zamisao o prebacivanju dionica nije njegova, iako je za to, prirodno, pokazao veliko oduševljenje.

62

- O čemu je riječ? - mirno upita pripalivši cigaretu. - Moramo razgovarati o tvojem položaju u „Compusu", draga odgovori Robert. - Ne znam je li Malcolm... - S Malcolmom nisam razgovarala o poslovima. - I bolje. Dakle, kao prvo, moram ti reći da si prebogata. Oporuka tvog oca još nije otvorena, jer je bilježnik čekao tebe, ali prema svemu sudeći ti si jedina nasljednica. Ipak... - Robert načini kratku stanku da natoči prst viskija - Ipak - nastavi - najveći je dio uložen u dionice „Composa" pa smo razmišljali što ćeš s tolikim dionicama. Je li razborito zadržati ih? Tvoj je otac bio mozak tvrtke, imao je sve u malom prstu i mogao je predvidjeti ne samo razvoj, nego i pad poslova. Na svaki način, on je mogao djelovati na ostale dioničare i odobrovoljiti ih u slučaju neuspjeha. Dakako, sve ovisi o sposobnosti onoga tko drži upravljač. A tvoj je otac bio sposoban. Ti ne možeš zauzeti njegovo mjesto. - Hoćeš li zaključiti? - upita Bev ispod glasa. - Odmah! Da sve saberemo. Rosenkratzovi su praktički vlasnici „Composa", a ti, Beverly Rosenkratz, imaš najveći dio dionica. Svi želimo da „Compos" i ubuduće posluje jednako dobro, no što će biti s tobom ako naiđu loša vremena? - A što će biti s vama? - odbrusi mu djevojka. Robert se od bijesa nakostriješi, ali se svlada i nastavi: - Meni nije potreban novac tvoje tetke. Ni Tedu. Međutim, ipak treba predvidjeti nezgodu. Tvoje tetke imaju nas, koji ćemo ih zaštititi, ali ti si sama. Ako propadne „Compos", propast ćeš i ti. - I što mi savjetuješ? Robert odahne kad je vidio da je Bev promijenila ton. - Moje i Tedovo mišljenje je da moraš prodati dionice, bar veći dio. One se neće raspršiti, ostat će u obitelji. - Ti ćeš ih kupiti? - Ja, zatim Ted pa i tetka Mildred. A stric Malcolm? - Ne vjerujem. Malcolm nema previše novca. Rastrošan je, a baš nije lud za radom - rekao je s dosta zlobe. Nije volio Malcolma. - Malcolm povremeno prodaje dionice. - Vama?

63

- Ne nama, tetkama. Možda ih je prodavao i tvom ocu, ne znam. Na svaki način, dobro da ih nije prodao drugima. Ali, dosta o Malcolmu. Govorimo o tebi. Ima mnogo načina da se uloži novac, i to sigurno. Bilo da se nastaniš u Europi ili ovdje, moći ćeš živjeti od rente: - Kud ćeš bolje! - Doista, nema ništa bolje - mirno odgovori Bev. Bila je mirna, čak se i zabavljala. Zabavljalo ju je to što će im uskoro zadati udarac. Sve ih je mrzila, možda čak i tetke. Sunce je bilo na zapadu i voda je u bazenu promijenila boju, iz prekrasne plave prešla je u olovnu. Tom je pospremao stolove. - Kad večera bude gotova, javi nam. Je li stigla tetka Mildred? - Gospođa Lewis je u salonu, s ostalim ženama. Vrt je bio predivan u to doba. No, da bi se moglo voljeti prirodu, valja imati mir u srcu, mislila je Bev. A gdje je moj mir? Netko ga je davno ukrao i uzaludno sam ga tražila. Kevin Rosenkratz je kriv za sve, ali njemu sve opraštaju i zaboravljaju. Zašto? Svi znaju da mu je žena umobolna i da je on kriv za to. Cijela je obitelj uništena, ali on je bio voljen i još ga i sada vole članovi obitelji, službenici, suradnici i posluga. Čak su ga i ovi šakali, Robert i Ted, poštovali; to se moglo zaključiti iz svake njihove riječi. Nitko nije pokušao shvatiti nju i nitko nije pitao zašto nije, kao ostale žene, sposobna voljeti i biti sretna. Samo Malcolm... Volim ga, mislila je. Nije se sjetila ni Marca ni djeteta, kao da nikada i nije bila u Francuskoj. - Bev... Robertov glas prene je iz misli. Pogledala ga je kao iz daljine. - Oprosti - nastavio je. - Ne bih te htio požurivati, ali upravni odbor će se brzo sastati i moramo znati kako ćemo nastaviti. Bev se počne smijati. - Kao i dosad, striče Roberte. Moje će interese zastupati moj muž. On će preuzeti mjesto moga oca. Morat će mu ga dati, htjeli to ili ne. Čovjek je problijedio. - Tvoj muž?! Kakve su to novosti? Udala si se? U Europi? - Ne, još nisam udana, ali ću to uskoro biti. Što tu ima čudno? Uvijek ste mi zamjerali zbog šutnje. Sada vam kažem, moj zaručnik je Amerikanac: - Tko je on? - Dozvolite da to za sada ne kažem... Uostalom, još i ne znamo očevu oporuku pa nemojmo žuriti.

64

Bila je to sumorna večer i Bevino dobro raspoloženje nije bilo dovoljno da razvedri prisutne. Ali ona je bila vesela. Znala je da ih sve drži u šaci i njezin ju je trijumf opijao. - Dakle, udaješ se - iznenada će Ellen, odbijajući jelo koje joj je Tom nudio. - Da, teto - blaženo odgovori Bev. - Možemo li znati ime tog sretnika? Ne shvaćam zašto ga tajiš. - To mi nije namjera, ali sada nije povoljan trenutak. Ellen ju je netremice promatrala. - Vjerojatno je istina - promrmlja. Bev je upravo htjela odgovoriti, ali zašuti, jer je iznenada ušao Malcolm. - Gle, kakav zgodan skup! - reče podrugljivo. - Kako to da nisam bio pozvan? - Sve se zbilo slučajno - ispriča se Bev. - Da - upadne Robert. - Slučajno. Došli smo i Bev nas je zadržala na večeri. Ali, Bev, nisi li već vidjela Malcolma? - Jesam. I što onda? - ustane djevojka. - Prijeđimo u salon. Valjda se jednom može mimoići običaj da se muškarce ostave same da popuše cigaretu. Prešli su u drugu sobu, ali dok je Tom služio kavu i likere, nitko nije govorio. Robert, koji se nije mogao svladati, iznenada reče: - Ti si je upozorio, je li? - I što je u tome loše? - odvrati Malcolm. - Osim toga, što znači „upozorio"? Ti i Ted niste pljačkaši - nastavi slatko, iako je njegov pogled govorio drukčije. - Samo sam joj natuknuo što namjeravate, a kako to nikad nisam odobravao, kao što znaš, to sam joj i rekao. - Uradio bi bolje da se nisi miješao - reče Ellen. - Ona je moja rođakinja koliko i vaša i mogu se brinuti za nju. - Svi dobro znamo tvoje mišljenje o dužnostima prema obitelji poviče Ellen. - Kratke si pameti, Malcolme, a... - Dosta, Ellen! - glas tetke Mildred bijaše visok i malo prestrašen. Dosta, jer ćemo se inače posvađati... - Ušuti, crvena u licu i pogladi Bev po ruci. - Malcolm je malo prenaglio. Ti znaš da ja nikoga i nikada ne bih

65

prevarila. Želja je svih nas da u budućnosti izbjegnemo neugodnosti. Tvoj je otac bio duša poduzeća i ne znamo... Bev joj je htjela odgovoriti kako je vrlo teško vjerovati u dobronamjernost onoga tko ti oduzima ono što ti pripada, ali je ocijenila da sada nije pogodno raspravljati o tom pitanju. Na površinu su izranjali drugi problemi. Što znače one primjedbe tetke Ellen? Zašto osuđuje Malcolma? Pa onda onaj njezin neznani muž. Kad ga je bacila na stol kao igraću kartu, mislila je na Erica. Ali on bi mogao biti i zauzet, a možda nije ni voljan pasti na koljena pred njom. Ipak, nikad se nije osjećala bliže pobjedi. Bio je to tako poseban osjećaj da je usred noći nazvala Erica. - Ovdje Bev - reče. - Vrlo je kasno, znam, ali nisam mogla nazvati prije. Htjela sam ti zahvaliti na toplom pismu. Kako si? - Dobro, ako misliš na moje zdravlje. No, vrlo sam potresen. Bio je to udarac za sve. Svi smo izgubljeni, čak i Dick Murray... Bev je nervozno namatala oko prsta resu naslonjača na kojem je sjedila. Eric joj ništa drugo i nije mogao reći, a ona je morala slušati i glumiti potištenu kćerku. - Mogu zamisliti - promrmlja. - No, govorimo radije o tebi, Eric, molim te. Mislio je da je razumije. Jadna djevojka nije htjela razgovarati o ocu. - Što bih ti rekao o sebi? Dogodilo se toliko toga da sam počeo misliti... - Na mene? - Da. Nisam se lijepo ponio prema tebi, Bev. Nemam isprike, osim što sam trideset godina živio, kao u pamuku, ne shvaćajući ni ljude ni svijet. Ne želim kriviti majku, ali ona sa svojim idejama i predrasudama nije mogla shvatiti živu, spontanu osobu kakva si bila ti, jednu... - Jednu snagu prirode! - prekine ga ona smijući se. - Ne boj se riječi, Eric. Ja se ne bojim. Sve sam zaboravila. Oboje smo sazreli. Točka, dosta o tome. - Još si mi prijateljica? - Nikad ti nisam ni bila neprijateljica. Učini joj se kao da čuje uzdah olakšanja i vidi sretan izraz njegovog lica. Bila je uvjerena da ne laže. Eric nije bio sposoban glumiti. Zacijelo ju je volio i patio kad ju je izgubio. Bio, je slabić, jedan od onih kojima je uvijek

66

potrebna ženska ruka da ga vodi. Shvati da ga ima u rukama i lakoća kojom je to postigla zasmeta joj. No, nije imala izbora. - Dođi sutra na večeru - pozove ga. - Doista to želiš? - Svakako. Razgovarat ćemo o prošlim vremenima. Laku noć, Eric. Laku noć, draga. Bev je bila zadovoljna pa je brzo čvrsto usnula. Ustala je oko sedam sati i nakon doručka krenula u kliniku. Zatekla je majku još u krevetu. Bila je nepromijenjena, poput kipa što ga je vrijeme poštedjelo. Zagrlila ga je i zazvala nekoliko puta, ali nije bilo odgovora. Izišla je iz sobe očiju punih suza. - Kako to da joj se stanje ništa ne poboljšava? - upitala je liječnika, koji ju je pratio do automobila. - Zašto? Je li moguće da za nju nema lijeka? - Možda i ima - raširi liječnik ruke - ali morao bih poznavati slučaj Vaše majke, gospođice Rosenkratz. Znate da sam liječenje Vaše majke preuzeo nakon smrti doktora Coopera, koji ju je vodio od prvoga dana. Dakako, postoji povijest bolesti, koju sam proučio, ali Vam moram reći da tu nedostaje nešto... - Želite reći da nije rečena istina o tome što je izazvalo poremećaj kod moje majke? - Točno - potvrdi liječnik. - Jedan takav prizor može potresu osobu slabih živaca, ali je gotovo nemoguće da stres traje godinama i da prijeđe u neizlječivu bolest. - Tako piše u dokumentaciji? - Da. Možda Vi znate nešto više? Bev stisne usne, onda odlučno, grubim glasom reče: - Lagali su. Rekli su istu laž kao i meni, ali ja sam otkrila istinu. Istina je gorka i ponižavajuća, ali ako može pomoći da moja majka ozdravi, reći ću Vam. Moj otac nije bio dobar muž ili bar nije bio u posljednjim godinama. Moja majka, koliko sam ja kao dijete mogla razumjeti, je poludjela kad je to shvatila. Možda je vidjela suparnicu ili ju je moj otac namjeravao ostaviti... Tko zna? Moja je majka bila nježna, osjećajna i zaljubljena žena. I od ljubavi se može izgubiti razum, je li? - Da, vjerujem da može - potvrdi liječnik, zabrinut. - Niste uvjereni u to? - Nisam u sve.

67

- Nema drugog objašnjenja - uvjerljivo će Bev. - Hoćete li sada izmijeniti način liječenja? - Što želite reći? - Kirby je bio mlad liječnik i nije volio nepotrebne razgovore, pogotovo ne savjete laika. - Vaša majka boluje od duševne bolesti. Psiha takvih bolesnika je nepregledna prašuma, vrlo teško shvatljiva. Razgovaram s Vašom majkom i malo pomalo je pokušavam vratiti do onog trenutka kad je sve počelo. I doktor Cooper je tako radio. Najveći je problem to što ona ne želi govoriti... - Znači da nekad govori? - prekine ga Bev. - Ne govori u smislu onoga što se podrazumijeva pod riječju razgovor, ali ima riječi koje je uzbuđuju. - Koje su to riječi? - Na primjer: djevojčica, cvijeće, šešir, sag, šum, crno... Liječnik ušuti pa ga Bev ponuka: - Nastavite. I onda? Na temelju svega toga došao sam do spoznaje da na Vašu majku uopće ne djeluju neke riječi i da uopće nije vidjela onog samoubojicu. „Šum" i „crno" riječi su koje je najviše uznemiravaju. Koji šumovi, što crno? Djevojčica biste mogli biti Vi. I cvijeće i šešir bi se mogli objasniti. Imala je šešir s cvijećem - šapne Bev. - Vrlo ga se dobro sjećam. Nosila ga je i kad sam je posljednji put vidjela zdravu. Tada mi je rekla: „Tako sam sretna". - A sag? - Ne znam. U kući ih je bilo mnogo. Vjerojatno ne misli na njih, nego na neki posebni sag. - I ja tako mislim. Možda u podsvijesti vidi nešto na tom sagu. Možda je pala preko saga. - Zašto to mislite? - Zato što psihički stres ne objašnjava bolest Vaše majke. Morao je postojati i traumatološki stres. - Što to znači? - Morala je pasti, i to vrlo teško, i zadobiti unutarnje povrede. - Sigurni ste u to što govorite? Nisam, ali mislim da bi moralo biti tako. Uistinu to mislite? Kad je liječnik kimnuo, doda: Ispitat ću to, a dotad, molim Vas, radite što možete.

68

- Dakako. Ali Vi pazite na sebe, gospođice. Do nekih se istina teško dolazi. - Mislit ću na to. Do viđenja. Ušla je u automobil. Imala je još samo sat vremena. U dvanaest sati bio je dogovoren sastanak kod bilježnika.

7. poglavlje Bilježnik je polako i dostojanstveno čitao oporuku: „Nakon moje smrti moja kći Beverly postaje najveća dioničarka „Composa" i time stječe pravo sudjelovanja u upravnom odboru i korištenja prava na veto. Ako se uskoro uda, u što vjerujem, i ako njezin muž bude prikladan za to, vjerujem da će mu članovi odbora dati pravo koje mu pripada kao članu obitelji Rosenkratz. Dotad će dužnost predsjednika obavljati Dick Murray". - Zaboravili ste pročitati datum - upozori Robert bilježnika. - Što? - Da. Kad je napisana oporuka? - Već sam rekao, dvadeset osmog svibnja ove godine. - Nisam čuo. - Šuti, Roberte! - poviče Ellen. - Što te se to tiče? - Znam zašto pitam. - Ne razumijem. - Ni ostali nisu shvaćali, ali je Robert odbio objasniti svoju upadicu. No zato je kod kuće rekao Ellen: - Mora postojati još jedna oporuka. - Ti si lud! Uostalom, ono što smo čuli sasvim je dobro. Kome bi ostavio novac ako ne jedinoj kćeri? - Ne govorim o tome. Zašto se odlučio na to da na predsjedničko mjesto postavi jednog stranca, a ne Teda ili mene, članove obitelji? - Vrlo dobro znaš zašto. Malcolm je odavno izvan svega, a ti i Ted, niste članovi obitelji - uzdahne Ellen. Dakako, voljela bi vidjeti muža na slobodnom Kevinovom mjestu, ali je bila suviše Rosenkratz da ne bi

69

shvatila kako ni Robert ni Ted nisu dorasli njezinom bratu. - Što si, zapravo očekivao? - obratila mu se. - Ništa drugo do zahvalnost. - Zašto? - Zato što sam ga onog dana spriječio da postane ubojica. - Odlučili smo to pokopati, koliko se sjećam. I ti, također. Budi oprezan, Roberte, jer... - Misliš da se bojim? Nisam više uzdržavani muž, sada sam i ja moćan. - Sa žaljenjem ga je gledala. Znala je za tu njegovu slabost - želju za moći. - Ništa nećeš poduzeti - reče. - I da progovoriš, što bi postigao? Bev bi se više nego ikada osjetila vezanom za posao. Robertov je bijes već splasnuo. Shvatio je da su njegove nade i snovi bili bez stvarne osnove. - Sad me najviše zanima - nastavio je - Beverlyn muž. Odakle je iskrsnuo, kad još potkraj svibnja o njemu nije bilo ni slova. - Vjerojatno ga je izmislila da se osigura. To bi joj bilo nalik. Bev je prava Rosenkratz, inteligentna, lukava i bez grižnje savjesti.

G Bev je bila neugodno pogođena postavljanjem Dicka Murraya na Malcolmovo mjesto. Ovu uvredu, nanesenu njezinom idolu, nije očekivala. Malcolm ju je bezuspješno pokušao uvjeriti u to kako mu je Kevin učinio uslugu. Zajedno su objedovali u natkritoj lođi okrenutoj prema šumi. Malcolm se zadržao samo toliko koliko je bilo potrebno da popuši cigaretu, a onda je otišao usprkos Bevinom protivljenju. Tek što je izišao, zazvonio je telefon. Javio se Dick Murray i zamolio da ga primi. Prema fonu njegovog glasa shvatila je da je u pitanju nešto važno. Dick je pripadao ljudima koji su bili nadomjestivi, ali o kojima se nije razmišljalo, već ih se samo podnosilo.

70

Bio je to pedesetogodišnjak, otac brojne obitelji. Djeca su mu pružala zadovoljstvo, jer su u svemu bila izvanredna, ozbiljna i radišna. Stigao je oko četiri sata. Bev je plivala u bazenu. Glasno ga je pozdarvila. - Odmah dolazim. Moje iskrene čestitke, novi predsjedniče. Dok ju je čekao, Dick se sam poslužio coca colom. Kad je prišla, ogrnuta žutim kupaćim ogrtačem, Bev se nasmijala. - Coca cola! Dick, ti si zaista nepopravljiv. Je li moguće da se nikada ne prepustiš nekoj maloj ludosti? - Na primjer? - Pjenušac, dragi moj. Danas moraš piti pjenušac. - U ovo doba? - Pripadaš onima koji misle da se pjenušac pije samo poslije večere, uz kolač i u noćima grijeha. Znaj, pjenušac se pije u svako doba. A istina je i da donosi sreću. Dakle, Dick, za tebe! - Govoreći, otvorila je bocu i napunila dvije čaše. - U tvoje zdravlje predsjedniče! - Za tebe, draga moja! - odvrati Dick smijući se. Iako nije shvaćao Bev, želio joj je sve najbolje. Osjećao je neku vrstu samilosti prema njoj. Dobila je mnogo udaraca u najljepše doba života. Bio bi joj pomogao, ali ona nikada nije pokušala uspostaviti prisnije odnose s njegovom djecom. Tako je propustila mogućnost da raste među dobrim, mladim i jednostavnim ljudima. - Znaš da nisam došao ovamo po pohvale - reče ozbiljno. - Dakako - zapali Bev cigaretu i smjesti se u naslonjač. - O čemu je riječ? - O tome, draga moja, da situacija s „Composom" nije najbolja. Bev je ostala malo osupnuta. - Što kažeš? - promrmljala je. - Nije moguće. Moj je otac znao svoj posao. - Svakako da je znao. Nemoj se uzbuđivati više nego što je potrebno. Rekao sam da je situacija malo teža, a ne teška ili beznadna. Teža je zato što je tvoj otac nekoliko dana prije smrti uložio novac u opasne poslove. Učinio je tako ne pitavši nikoga, čak ni mene... Znao je da to smije učiniti. Ulozi su u osnovi dobri i mogli bi postati dobra investicija, ali... - Ali... - kao jeka ponovi Bev.

71

- Tvoj je otac to učinio u ime „Composa", a ne u ime Kevina Rosenkratza, a to znači da je upotrijebio novac svih dioničara. - I svoj, dakako. - Tako je. Međutim, morao je prije obavijestiti dioničare. Sutra će na sjednici biti vrlo burno. - Ne bi li to mogao nekako spriječiti? - Bev, znaš da se snalazim u tome, ali moja su ovlaštenja ograničena. Uostalom, ja sam tehnička osoba i odbor me kao takvog i pozna. Osim toga, nemam dar uvjeravanja, ne mogu ih držati u šaci, kao što je to radio tvoj otac. Možda bi netko od tvojih to bolje obavio. - Netko od mojih? Stric Malcolm? Ali, otac nije imao povjerenja u njega. - Malcolm nema autoriteta - promrmlja Dick. - Pa tko onda? Koji tetak ili tetka... - A ti? I ti si tu. Ustala je i počela šetati amo-tamo uz rub bazena. - Ja? - naposljetku upita, zastavši kraj Dicka. - Otkad sam se vratila, ne govore mi ni o čemu drugome nego o tome da sam nasljednica, ali kako sam žena, ne značim ništa. A sad ti... - Pokušajmo se razumjeti, Bev. Ne želim te zavaravati. Položaj predsjednika ne možeš zadržati na dulje vrijeme, ali za kratko je moguće. Kevinova si kćerka i najveći dioničar... ukratko, možeš jamčiti za uloge svoga oca. Dioničari samo žele biti sigurni da je njihov novac dobro uložen. Zato će te prihvatiti. Ali čuo sam da se udaješ. Je li to istina? - Rekla sam to da zatvorim usta Robertu i Tedu. Znaš li da su me pokušali nagovoriti da im prepustim najveći dio dionica? Ali prije ili poslije, morat ću se udati. Štoviše, čini mi se da se što prije moram odlučiti na taj korak. - Tko je on? Bev prasne u smijeh. - On nema pojma ni o čemu, Dick. Ja ću biti ta koja će ga zaprositi. Nadam se da neće pobjeći. - Tko je? - Eric Hunter. - Bio bih se zakleo da je on. Želiš se osvetiti.

72

- Ne, ne želim. Ne čini me gorom nego što jesam! Nagonski sam pomislila na njega, a kako sam se uvjerila da me još voli... Kakav se pokazao na radu u „Composu"? - Vrlo je marljiv i zna svoj poso, ali što se tiče njegovog značaja... Slabić je, je li? - To se nikada ne može reći. Međutim, nikad se nije morao boriti, a značaj se oblikuje u borbi. Ako se nade u okolnostima u kojima se mora boriti možda ćemo u njemu otkriti sasvim drugu osobu. Jesi li sigurna u ono što radiš? - Možda i nisam - Bev nije voljela lagati - ali nemam izbora. - Vjerovao sam da si u Europi našla muža. - Zašto? - Tako. Samo osjećaj. U posljednje je vrijeme tvoj otac bio u prepisci s nekim iz Italije. Nije mi nikad govorio ništa o tome, a ja nisam pitao, no tajnici je naredio da ne otvara pisma s talijanskom markom. Znao sam da se idući tjedan spremao na put. Kevin nije očekivao smrt. Stanje njegovog srca je bilo ozbiljno, ali nije bilo takvo da je trebalo gubiti nadu. Nakon puta namjeravao je poći na operaciju. - Što je govorio o Italiji? - prekine ga Bev. - Rekao sam ti sve što sam znao. Redovito je dobivao pisma i redovito je odgovarao. - Muškarac ili žena? - To ne znam, ali možeš doznati čim zaželiš. Sve što je bilo Kevinovo sada pripada tebi. Njegova je radna soba zaključana, ali ti možeš ući kad god zaželiš. - Dobro. Ima vremena. Vratimo se razlozima tvog dolaska ovamo. Savjetuj me. - Znači li to da prihvaćaš? - Razumije se. Najviše zato što sam uvjerena da si ti korisniji kao tehnički direktor nego kao predsjednik. - Još nije određen datum sjednice, a kako dioničarima valja dati vremena da se pripreme, mislim da bi sjednicu trebalo ugovoriti za idući tjedan ili za deset dana. Na sjednici ćeš zamoliti odbor da ti ostave još mjesec dana za razmišljanje o novom predsjedniku ili... - Ili mogu objaviti da se udajem za Erica i postaviti njega za predsjednika. Hoće li ga prihvatiti?

73

- Hoće. Naposljetku, sad si ti na čelu „Composa". Bev nije odgovorila. Najednom ju je uhvatio nekakav strah, najradije bi bila negdje daleko od svega toga. U Italiji ili u Normandiji. Što uopće traži ovdje, među šakalima i vukovima? Zašto ne prihvati sudbinu žene? Jedan je muškarac voli, a jedno dijete raste kod stranaca. Da njih dvoje spoji i poveže sa svojom sudbinom, dobila bi savršen krug. Baš taj znak kruga ju je zbunjivao. Vidjela se u tom krugu nepoznatog svijeta, u kojemu bi se osjećala kao zarobljenica. A i bilo je kasno. Nije bila kriva što joj je sudbina tako odredila. Gledala je zamišljeno plavu vodu bazena i nepravilne vrhove stabala. Podigla je pogled prema nebu ne bi li vidjela svoju budućnost. Ali nije vidjela ni osjetila ništa. Između nje i budućnosti bila su neprobojna vrata. Bit će što bude, pomisli pa se nasmije Dicku, koji je ustao i pripremao se na odlazak. - I ja ću ti se pridružiti u „Composu! Za kratko vrijeme. Htjela bih pogledati očeve papire. Molim te, obavijesti tajnicu da ću doći. U posljednji tren se predomislila. Pobojala se da će se naći licem u lice s nečim snažnim zbog čega bi morala izmijeniti planove pa i sebe. A nije se željela promijeniti. Mrzila je onu drugu ženu u sebi, ženu koja se prepuštala glazbi ljubavnih riječi. A sada zbog te glupe i romantične žene živi jedno dijete. Iskapila je pjenušac do kraja i zaspala.

G Eric Hunter je stigao točno u osam i pol navečer. Već joj je ujutro poslao predivne orhideje. Bio je odjeven u lagano tamnoplavo odijelo i doimao se vrlo otmjeno. Njegovi su se francuski preci naslućivali u sivoplavim očima, plavoj kosi i vitkom, pomalo krhkom, stasu. Skrivena iza zastora, Bev ga je promatrala dok je čekao da mu otvore vrata. Nije ga vidjela nekoliko godina i bila je iznenađena dobrom promjenom. Ostalo je malo od onoga što joj se sviđalo, ali je odustala od traženja odgovora. Eric joj se mora svidjeti. Tako je odlučeno.

74

Bila se pripremila odigrati ulogu mačke koja lovi miša, ali je odmah vidjela da nije potrebno. Eric ju je gledao s obožavanjem. Kod njega je bio obrnuti slučaj. Njegovo sjećanje ne samo da nije gubilo ništa sa stvarnošću, nego je dobivalo. Nakon večere prošetali su vrtom. Zatim je Eric svirao Chopina. Bev je sjedila u naslonjaču i pokušavala zamisliti budući život. Stanovat će u vili Rosenkratzovih. Morat će povećati poslugu, jer će primati mnogo gostiju. Obnovit će sobe za goste, jer će dolaziti Ericovi rođaci iz Europe. Može sebi priuštiti svaku raskoš. Eric će joj pružiti ono što sama nikad ne bi mogla postići; ući će u svijet filadelfijske aristokracije. Glazba je utihnula. - Izvrsno - pohvali ga Bev. - Sviđa mi se kako sviraš. - Nisam svirao dugo vremena. Sva zasluga je tvoja, Bev. Te večeri nije ništa odlučeno, ali se rastadoše s nadom da će se ponovo vidjeti. Nedugo nakon te večeri Eric je zaprosio Bev. Bila je obaviještena rodbina. Vjenčanje je bilo dogovoreno za posljednji tjedan studenoga, tri mjeseca nakon Kevinove smrti, kako bi moglo biti proslavljeno dostojno Rosenkratzovih. Na sjednicu odbora, koja je bila određena za petnaesti rujna, Bev je došla odjevena u bijelu opravu, sa zaručničkim prstenom na ruci. Bio je to ogromni biser optočen briljantima. Sjednica odbora tekla je u optimističnom raspoloženju. Savjet je prihvatio izvještaj o Kevinovom poslovanju i podržao Erica Huntera za novog predsjednika. Nitko se na sjednici nije ni sjetio da je prošlo tek dvadeset dana od Kevinove smrti. S očevom tajnicom Bev se srela u hodniku kad se pošla malo osvježiti. - Mislila sam da ćete htjeti pogledati radnu sobu svoga oca, gospođice Rosenkratz, pa sam vas čekala da Vam predam ključeve. U ženinom se glasu naslućivalo blago spočitavanje. Bev se pretvarala da ne shvaća i nesvjesno je pružila ruku i tajnica joj je na dlan položila ključ. - Da čekam? - upita. - Ne. Hvala Vam na svemu gospođice Campell. Rekli su mi da ste vrsna tajnica. Žena pocrveni. - Bila sam vrlo privržena Vašem ocu - promrmlja pa se udalji.

75

Bev produži. U uredu je vladala tišina. Svi su već otišli, pa i Eric. Na hodniku je srela čistačice, ali je nitko nije poznavao pa se nije osvrtao na nju. Bev je bila u očevom uredu nekoliko puta. Soba je bila uredna, živa, kao da je Kevin maloprije izišao iz nje. Na vratima je još stajala pločica s njegovim imenom. Naposljetku je pronašla i ključeve ladica. No tu ju je dočekalo razočaranje, jer u ladicama nije bilo ničega osim uobičajenih papira. Naposljetku je u jednoj maloj ladici ipak pronašla ono što je tražila pisma iz Italije. Nije se iznenadila kad je vidjela da su Marcova, jer je to naslućivala, ali iznenadio ju je prisni ton u njima. Ujedinili su se da me ne izgube, pomažući jedan drugoga, mislila je s prezirom. Najprije je htjela sve vratiti na isto mjesto, ali se predomislila. Odlučila je sve odnijeti kući, kako ne bi došlo u ruke gospođice Campell.

G Vrijeme je letjelo. S prvim snijegom osvanuo je dan vjenčanja. Tetka Mildred je, sva razdragana, oblijetala oko nje. Vjenčanje je bilo najveći događaj sezone u mondenom svijetu. Cvijeće i brzojavi neprestano su stizali. Bev je doručkovala u krevetu, a tetka Mildred je trčala iz sobe u sobu, neprekidno ponavljajući: „da te bar otac može vidjeti“! Pismo je stiglo običnom poštom. Adresa je bila napisana neispisanim rukopisom. Bev ga otvori i iz njega ispadne slika djeteta. Na poleđini je pisalo: "Svojoj mami, David, koji raste, dobar i zdrav". Na sreću, bila je sama u sobi. Tko je dao adresu, pomisli brzo i spremi pismo i sliku. Tada uđe Pat i obavijesti je da je pripremljena kupka. Točno u podne Bev je s Malcolmom prešla u salon, koji je za tu priliku preuređen u kapelicu. U podnožju stubišta stajao je Eric, blijed od uzbuđenja i ljubavi. I Bey je bila blijeda, ali ne od ljubavi, već od nečeg nestvarnog, od nečega što nije vidjela, ali čega se bojala.

76

G Marco Sini je izišao iz klinike točno u podne. Iako je tek završio dežurstvo, nije osjećao umor. Dok je prelazio ulicu, začu kako ga netko zove. Prepoznao je glas Stefanelle Aldini, a odmah zatim ugledao je njezino lice u prozoru malog sportskog automobila. - Da Vas povezem, doktore? - dovikne djevojka. On joj priđe smijući se. - Vrlo si ljubazna. Namjeravao sam pješačiti do kuće. - Kao da se ne zamaraš dovoljno - reče ona promijenivši ton. Stefanella je bila privlačna djevojka, iz dobre i vrlo bogate obitelji. Imala je sve kvalitete dobre žene. Bila bi idealna žena, no prerano ju je sreo. Prošle su četiri godine od Pariza i susreta s Beverly. Četiri teške godine, pune odricanja, ali i zadovoljstva. Nakon diplome nastavio je studirati, kako bi dobio američku stipendiju. Bio je najbolji pa ga je za četiri mjeseca očekivao put u Ameriku. Stefanella je to znala i njezina je želja bila da je zaprosi pa da otputuju zajedno. Bila je lijepa, duhovita i imala je mnogo udvarača, ali ona je voljela i cijenila samo Marca. Upoznali su se prije dvije godine u Riccioneu i odmah osjetili međusobnu naklonost. Međutim, dok je ta naklonost kod djevojke vrlo brzo prešla u ljubav, Kod Marca je ostala na tome. Štoviše, dugo nije ni shvatio što se događa sa Stefanellom dok ga prijatelji nisu upozorili na to. Nakon toga ju je nastojao što manje viđati, ali bez uspjeha. Stefanella je pronalazila način da se vide svaki dan. On nije bio nacistu sa svojim osjećajima. Znao je da se prije ili poslije mora oženiti i da neće naći bolju ženu od Stefanelle. No, u njegovoj svijesti sve se protivilo tome. Ne, ne, ne! Više nego jednom pročitao je prijekor u njezinim očima. Zašto me nećeš? Volim te i uvijek ću te voljeti. Bit ću ti žena i prijateljica. Što želi? Što očekuje? Život ne oprašta onima koji odbijaju njegove darove. - Onda, što ćemo? - upita Stefanella i odmah doda: - Imaš pravo. Ostavit ću automobil ovdje i otpratit ću te. Dan je kao stvoren za šetnju. - Do moje kuće ima četiri kilometra, znaš li? - Nisam znala, ali nije važno. Vratit ću se taksijem. Kako želiš.

77

Shvatio je da je zadovoljna. Hodali su i uživali u svježini prohladnog dana. Stefanella je neprekidno pričala. Bila je, ugodna sugovornica, s finim osjećajem za šalu. Znala je opisati osobe s dvije-tri riječi. Tako je Marco znao sve o cijelom bolonjskom društvu. Najednom je zastala i uhvatila Marca za ruku. - O tebi znam vrlo malo, Marco. - Ne znaš ništa o meni. - A ti ne želiš govoriti. - Ne - grubo je odgovorio. U trenu je pred očima ugledao Beverly. Bol u srcu podsjeti ga na već pokopano sjećanje, ali još i sada vruće ispod pepela. Njegov život, tako tih i jednostavan, skrivao je otvorenu ranu. Može li se voljeti nekoga tko je učinio sve da vas uništi? Bilo je čudno, ali ipak je to bila ljubav. Ili, možda, žaljenje što si dao sve, a zauzvrat nisi dobio ništa? - Marco! - zazove ga Stefanella. Marco je pogleda i obuzme ga čudan osjećaj. Učinilo mu se kao da se nalazi kraj čiste izvorske vode. - Tako si draga! Ona pocrveni, ali ne odgovori ništa. Osjetila je da ona nije razlog njegovih osjećaja. Uvijek je sumnjala u tajnu Marcovog života. Znala je da je po srijedi neka žena. Kakva žena, kakva snaga, koju on tako dugo nosi uza sve teškoće?! To ju je pogađalo. Teško se boriti protiv utvare. Katkad zna biti gore od prave osobe. Ali bolje je ne misliti na to. Tako su stigli i do Marcove kuće. Gledao je vitku djevojku sa sjajnom kosom, koja je blistala na suncu i kraj nje vidio Beverly. Gdje je ona sada? Što radi? Jedina veza koja ga je vezivala za nju bio je Kevin, a njega više nije bilo. Doznao je mjesec dana nakon njegove smrti kad mu se vratilo pismo s naznakom „primatelj umro". Odlučio se i pisao Beverly. Nakon nekog vremena dobio je pismo, ali od tajnice. „Gospođa Beverly Hunter, rođena Rosenkratz, srdačno zahvaljuje"..I to je bio kraj njegovim snovima. U neprekidnoj užurbanosti između studija i klinike prošlo je vrijeme i nije stigao misliti na ljubavne jade. Zbogom, Bev, mislio je. Ali to, zapravo, nije bio rastanak. Ona nikada nije otišla. Često je navraćala, sa svojim tajnovitim, nemirnim očima, I tako je Marco znao da je nikada neće prestati voljeti i da će se uvijek pitati što je skrivala ta duša.

78

Naposljetku je Stefanella za njega postala problem. Njihovi odnosi, iako vrlo ispravni, ipak su kod svih pobuđivali nadu da će je zaprositi, A on se bojao toga i nije se želio koristiti bogatstvom njezinih roditelja. Nije želio nikakvu, pomoć. Htio se sam boriti i izboriti. A onda ga je početkom ožujka pozvao profesor Scott. - Bi li Vam prouzročilo neprilike ako biste otputovali krajem mjeseca? - upitao je. - Otputujem? Kamo? - Objasnit ću Vam. Ostalo je slobodno mjesto na bostonskoj klinici: Znam da ste pobijedili na natječaju za bolnicu u San Franciscu, ali ovu bi priliku bilo šteta propustiti. Primarius u bostonskoj neurološkoj klinici je učenik poznatog Junga, autoritet međunarodnog glasa. - Zašto baš ja? - Zato što ste najbolji. Prihvatite li, odmah ću poslati kablogram. Uvjeti su skromni, stan, hrana, i četiristo dolara mjesečno. Neće Vam ostati mnogo, jer je život u Americi vrlo skup, ali mislim da Vam to i nije važno. Osim toga, imat ćete malo slobodnog vremena. Prihvaćate li? - Prihvaćam. Našao se kod prozora u hodniku, ni sam ne znajući kako je tu dospio. Osjetio je udaranje srca. Boston! Philadelphija! Beverly! Ne, zašto misliti? Ona je udata, izgubljena za njega. Ipak, sudbina ga vodi k njoj. Možda će bar doznati zašto je pobjegla. Četiri su godine zbrisane. Vidio je sebe u Parizu, njihov prvi susret četrnaestog srpnja, njihovu ljubav... Ne, njegovu ljubav! Je ona njega nije nikad voljela. - Beverly... - mrmljao je. Netko ga je zazvao. Tražio ga je primarius. Potpisao je hrpu papira. Sve je bilo spremno, putovnica, viza. Trebalo je samo spremiti kovčege i priopćiti vijest Stefanelli. Žalio ju je... Izgledala je kao dijete koje je dobilo obećano novogodišnje drvce, ali je ono nestalo, s kuglicama i svjetiljkama, čim ga je ugledala. - Ja... - zaplakala je. Bila je to bol, istinska bol. Shvatila je da ga istinski i duboko voli, ali da je on nedostižan za nju. - Sve sam ja kriva, ja. Marco ju je privukao k sebi i pogladio po kosi. - Zašto to govoriš? Ti nisi ni za što kriva.

79

- Kriva sam što te nisam uspjela navesti na to da me zavoliš. Morala sam te voljeti još više, pa... - Ma, nemoj tako! - prekine je Marco. - Pusti me da govorim, želim biti iskrena. Točno je da sam se odmah zaljubila u tebe i da sam te voljela. Nisam te razumjela. Nisam znala ništa o tebi. Nisam shvaćala tvoj ponos, tvoju samoću, ozbiljnost, i hrabrost. Iako sam u mislima često bila s tobom, nikad se nisam potrudila shvatiti tvoj posao, vidjeti sebe kako te čekam, pripremam ti večeru. Uvijek sam se vidjela u velikoj kući, okružena poslugom, kako te pratim na kongrese i uživam u tome što nas svi gledaju i dive se ženi liječnika Marca Sinija. Nisam te dovoljno poštivala i zato me nisi mogao voljeti. - Nemoj sebe suviše kriviti - tješio ju je. - Vjeruj mi, nema razloga zašto se nekoga voli ili ne voli. Ljubav je izvan nas i obuzme nas protiv naše volje. Ja... - Ti voliš drugu ženu, Marco. Vidiš, mislila sam i na tu mogućnost. Poslije sam prestala razmišljati o tome, jer oko tebe nikad nije bilo žena. Ali imala sam pravo. Žena koju voliš je daleko, možda nije ni živa, ali sjećanje na nju je iznad svega i sada znam da je nepobjediva. Nema razloga da se voli ili ne voli. Samo se voli i - dosta. Znam da ću te uvijek voljeti i čekati. Upamti to! Njezine su riječi bile tako jasne i sigurne da su Marca prošli trnci niz leda. Što će sve proći dok se ponovo vrati njoj? Privinuo ju je jače k sebi i poljubio. - Budi uz mene - mrmljao je. - Bojim se.

8. poglavlje Glas Cristine Russel zvučao je snažno pa je Bev stekla utisak da će joj se telefonska slušalica rasprsnuti. Na sreću, razgovor je trajao vrlo kratko. - Dakle, draga moja, moj muž i ja svakako računamo na tebe i Erica. - Znači, oko osam - odgovori Bev ljubazno, ali bez oduševljenja. Hvala, u Ericovo i moje ime.

80

Spustila je slušalicu i pričekala da joj srce počne ponovo prirodno kucati. Dugo je željela da je Cristina Russel pozove. Nitko u Philadelphiji nije mogao ni zamisliti biti član visokog društva ako ga nije primila Cristina Russel. Russelovi su bili industrijski magnati, koji su bogatstvo i moć stekli vrlo slično Rosenkratzovima, no prednost im je bila u tome što su bili pravi Amerikanci i što su, prije nego što su se obogatili, bili poznata odvjetnička obitelj. Bev je bila zadovoljna. Russelova joj se nije osobito sviđala, ali je znala da joj mora postati prijateljica. Zadovoljno se ogledavala. Raskoš, red, izvrsno organizirana kuća... sve je to budilo ponos. Znala je da i nema ništa drugo nego kuću i mondene ambicije. Prepuštala se toj aktivnosti da bi zaboravila promašeni život žene i strah od ne baš svijetle budućnosti. - Kamo ideš, Bev? To je bilo pitanje koje je u posljednje vrijeme Cesto postavljala sebi. I odgovarala: Tamo kamo svi idu, prema grobu. Samo, ja idem izvanserijski. To mi je dovoljno. Njezina su zadovoljstva bila različita. Nalazila ih je u uspjehu. Istina, uspjeh nije bio onakav o kakvom je sanjala. Morala se zadovoljiti ulogom moderne, a ne poslovne žene. Izdizala se iznad Erica, potpuno je samostalno vodila poslove, imala je nekoliko vrlo lijepih uspjeha. Eric joj se slijepo prepuštao. I biti iznad Erica za Bev je bilo zadovoljstvo. Često se pitala ne bi li bilo bolje za nju i njezin duhovni razvoj da ima autoritativnijeg muža, snažnog, umjesto mladića sanjalicu, koji je obožava. Tko zna!? Možda se ne bi slagala sa snažnom osobom. Eric je, međutim, bio njezino dijete i njezina žrtva. Čula je zatvaranje vrata pa se okrenula u namjeri da prigovori što joj smetaju, ali joj se lice razvedri kad ugleda Malcolma. - Znaš li tko me upravo nazvao? - upita ga. - Russelova. - Čestitam, ali to si mogla i očekivati. Ta je brbljavica umirala od želje da te vidi, ali je očekivala da ti učiniš prvi korak. Navikla je biti tražena. - Znači da sam dvostruka pobjednica - nasmije se Bev. - Sjedni! Želiš li što popiti? - Uobičajeni martini. Za kada je dogovoren obred predstavljanja na dvoru?

81

- Ne budi zajedljiv! Pozvana sam na ples, koji se svake godine održava početkom proljeća. - Cristina obožava europske običaje. - Jesi li i ti pozvan? - Iznenadit ćeš se, ali jesam. - Zašto bih se iznenadila? To mi se čini sasvim prirodno. - Prirodno bi bilo da me pozvala prije. Russelova je protegnula svoj poziv i na mene da bi udobrovoljila tebe. Ne zaboravi, ti si sada Hunterova! - U tom je trenutku ušao Tom s martinijem i Bev je iskoristila priliku da promijeni temu. Zanimala se za rodbinu, koju je rijetko viđala. Tetka Mildred je bolovala od kostobolje i veći je dio godine boravila u Kaliforniji, tetka Judy se sva predala društvenom radu i bila je neuhvatljiva, a tetka Ellen igrala je ulogu žene koja se sva posvetila obitelji. - Svi su dobro - odgovori Malcom s tračkom bijesa u glasu. Bev ga pogleda. Malcolm je bio ostario i bio je svjestan toga. Osim toga, uvijek je bio u novčanoj stisci. - Je li ti što potrebno? - upita ga srdačno. - Moja oštroumna nećakinjica! Uistinu ne shvaćam kako ti dolari brzo nestaju. - Možda zato što ih trošiš - nasmije se Bev. Jadni Malcolm! On je jedina osoba koja je uistinu voli. - Koliko? - Petsto. - Napisat ću ti ček. - Hoće li ti to praviti neprilike? - Neće. Zašto pitaš? - Priča se da „Compos" ima teškoća. - Gluposti! „Compos" možda ima nekih prolaznih teškoća, ali će se već izvući iz njih - odgovori sigurno. Sjedne za pisaći stol, potpiše ček i preda ga stricu. Suzdržavala se, ali bila je ljuta na onog glupana Erica, koji trči k njoj po savjet ili zavuče glavu u čašu čim se nade pred teškoćama. Danas je najveći problem konkurencija na tržištu. To moramo izdržati i ne smijemo gubiti glavu. Izdržat ćemo - reče gledajući Malcolma u oči. - Imaj povjerenja u mene! - Moram ga imati, draga. Potpuno sam propao. Ostaješ mi samo ti.

82

- I ti meni. Da poslije mamine smrti nije bilo tebe, bila bih pobjegla ili bih se bila rastavila. - Ustane i prošeta po sobi. Razgovor s Malcolmom ju je smirivao. - Prošle su dvije godine - reče, a bol mi još i sada razdire srce. Bol, no još više nemogućnost da doznam... - Što? - prekine je Malcolm. - Njezinu tajnu - pogleda ga Bev. - Odnijela, ju je sa sobom u grob. - O kakvoj tajni govoriš? Svi znaju zašto je oboljela - hladno promrmlja Malcolm. - Da, od početka je postojala jedna verzija, zatim je iskrsnula i druga, a na kraju i treća. - Treća? - problijedi Malcolm. - Objasni! - Pažljivo slušaj - nastavi Bev pa ponovno sjedne u naslonjač. Moram ti nešto otkriti. Ne znam zašto ti nikada nisam pričala o tome. Ili znam. Bila je to tajna između mene i doktora Kirbyja. On drži nemogućim da je mama poludjela, zbog nesreće kojoj je bila svjedok. Ispričala sam mu kako je, možda, moguće da je mama izgubila razum zbog očeve nevjere. Međutim, nisam ga uspjela uvjeriti u to. Proučavajući mamu, doktor Kirby je ustvrdio da je uznemiravaju neke riječi. - Koje riječi? - nepovjerljivo upita Malcolm. - Šešir, šum, cvijeće, sag... - Samo to? - Sve se to događalo nakon mog povratka iz Europe, no osim toga, većeg napretka nije bilo. Malcolm se nasmije, no odmah se ispriča, ugledavši izraz Beverlynog lica. - Drago dijete, pokušaj biti razumna. Skidam šešir pred psihijatrima, ali ni oni nisu nepogrešivi. Tašti su i željni uspjeha, kao i svi ostali. - Ne želiš, valjda, reći da me doktor Kirby zavaravao? - To ne. Samo se prepustio iluzijama. Nema čuda. Ne sumnjam u Kirbyjeve sposobnosti. Tvoja je majka oboljela pošto je prisustvovala onom nemilom događaju. To može potvrditi desetak svjedoka. - Možda imaš pravo, ali ja ne vjerujem u to. Osjećam da to nije prava istina. - Na tvome mjestu ne bih time razbijao svoju lijepu glavicu. Malcolm ustane. - Mlada si, lijep i voljena. Misli na ples kod Russelovih. Što ćeš obući?

83

- Namjeravam nabaviti nešto novo. - Možemo otići zajedno u New York i izabrati nešto lijepo. - Pristaješ li? - Dakako. - Sutra? - Ne, prekosutra. - Prekosutra ne mogu ja. Naime, tada ću već biti u New Yorku pa ću te čekati u hotelu oko podne. Namjeravaš li odsjesti u „Pierrea" kao i uvijek? - Nadam se da će se naći jedna soba i za mene. - Onda, do viđenja u New Yorku. - Poljubi je u čelo i iziđe uzdignute glave. Sa petsto dolara u džepu čini mu se da je milijunaš, pomisli Bev, prateći ga pogledom. - Bila je smetena i nemirna više nego ikada. Sat je pokazivao dvanaest. Ušao je Tom i upitao želi li da posluži objed. - Ne, neću objedovati. Pripremite samo za gospodina. - Gospodin je javio da neće doći. Bev se vrati do prozora. Vrtlari su bili otišli na objed. Vrt je bio predivan u šarenilu boja. Osjećala se umorno pa se spustila u naslonjač, s upaljenom cigaretom u ruci. - Moram nešto raditi - promrmljala je i sklopila oči. Odmah je usnula, no već nakon nekoliko minuta probudila se, sva znojna. U tom je kratkom snu vidjela svoje dijete kako trči po dvorištu Clouzotovih. „Davide!", vikala je u snu. To je ime ponovila i budna. - Davide! - Naglo je ustala i iz jedne vaze izvadila ključić. Otvorila je ladicu stolića. Unutra su bila pisma i nekoliko slika. Posljednja, snimljena prije dva mjeseca, prikazivala je Davida kako se igra na snijegu. - Maria - mrmljala je. - Maria, ne mogu te spriječiti. Maria joj je redovito pisala svaki mjesec i obavještavala je o Davidovom napredovanju. Dosta! Mora izići, prekinuti sjećanja. Pozvoni i naredi Tomu da joj pripreme konja. Jahanje će je smiriti. Dok se uspinjala stubama, osjeti vrtoglavicu. Nije nikoga pozvala, nego je posljednjim snagama doteturala do svoje sobe i legla na postelju. To je bio znak od kojeg je strahovala. Bila je trudna! Nije mogla podnijeti pomisao na drugo dijete, pogotovo Ericovo.

84

- Glupan! - promrmlja, misleći na muža. Prezirala ga je. Glavom su joj proletjele godine braka s Ericom. Odmah se u početku razočarala. Iako se udala, a da ga nije voljela, nadala se da će s njim uspostaviti podnošljive odnose. Prepuštala se Ericovom milovanju, no nije mu uzvraćala. Eric je bio iskreno zaljubljen i patio je. Nije ga napuštala nada. Znao je da žene poput njegove moraju najprije steći povjerenje, a poslije će priroda učiniti svoje. Pogriješio je samo u jednome, a to je što joj je previše pokazivao svoju ljubav, koja za Bev nije značila baš ništa. Vrlo se brzo uvjerila da Eric nema poslovnog duha. Mijenjao bi zamisli prije nego što bi ih ostvario. Nedostajalo mu je ambicije i autoriteta. Uskoro je svima bilo jasno da je Eric predsjednik koji ne predsjedava. Iza njega je stajala njegova žena, a prije svega Dick Murray. Samo zahvaljujući njima „Compos" se kako-tako održavao. No, bilo je pitanje do kada će to potrajati. Međutim, Eric, tvrdoglavošću svojstvenom plahim, ali oholim ljudima, odbijao je prihvatiti stvarnost. Slijepo je vjerovao u ime Rosenkratz i u svoju ženu. Njegove je misli zaokupljala samo želja da ga njegova lijepa i pametna žena zavoli i na to je trošio najveći dio energije. Obasipao ju je lijepim riječima i darovima. Nije joj dozvoljavao da razmišlja o djetetu i muškarcu koji ju je volio drukčije, ali muški. Dakako, Eric o tome nije ništa znao, kao ni o pisamcima koja su stizala svaki mjesec. Međutim, malo pomalo je gubio nadu. Iako o sebi nije mislio kao o promašenom čovjeku, taj se promašaj počeo sve više očitovati. Neuzvraćena ljubav otežavala mu je i sve ostalo. Posao mu je bio teret, društvene obveze dosadne, samoća nepodnošljiva. Stoga je, kao i mnogi drugi, utjehu potražio u piću. Nakon nekoliko čašica ponovo bi se osjećao kao čovjek. - Glupan! - ponovi Bev. Polako je sišla s postelje. U glavi joj se više nije vrtjelo, ali je osjetila druge, dobro poznate znakove; osjećaj praznine u želucu, lažnu glad, zbrku u glavi. No sve to nije je spriječilo da uzjaše. Na povratku s jahanja osjećala se znatno bolje. Nakon tuširanja napisala je pisma i rezervirala sobu u New Yorku. Odlučila je iskoristiti put u New York da se tamo oslobodi djeteta. U dnevnoj sobi Eric je pripremao piće. Prema drhtanju njegovih ruku zacijelo mu to nije bilo prvo toga dana. - Želiš li i ti nešto popiti? - upitao je. - Hvala, ne. Malo je prerano.

85

- Zašto bi bilo prerano. Ako čovjek radi cijeli dan, ima pravo... - Kad mu je žena okrenula leđa, poviče: - Kamo ideš? Je li uistinu nemoguće da razgovaramo kao prijatelji? Dođem kući ranije kako bih bio s tobom, a tebe nema ili imaš posla. Više ličiš upraviteljici kuće... zapravo, hotela. Da, hotela! Ova je kuća sve prije nego dom. - Ti si pijan - hladno reče Bev. - Pijan si i dosadan, a ja nemam vremena za gubljenje. Pitam se kad ćeš odrasti - promrmlja bijesno. - Ne mogu dok si ti tako mlada - podrugljivo joj odgovori. Bev proguta uvredu koju mu je namjeravala nanijeti. U zrcalu je vidjela kako sjedi, s blagim pogledom, poput psa koji traži malo pažnje. Ali to je nije dirnulo. Suviše ga je prezirala. Na trenutak se u mislima našla u Parizu, vidjela Marca, snila njegov blagi glas pun nježnosti, Možda je morala slijedili taj put, boriti se za pravu ljubav, ali to je trajalo samo tren. Pribrala se i rekla: - Prekosutra idem u New York. Moram naručiti haljinu za ples kod Cristine Russel. - Smijem li te pratiti? Volim pomagati pri izboru haljina. Te riječi razbuktaše Beverlyn bijes. - Kako bi bilo da brineš o poslu? - poviče. - Gubiš previše vremena. Idem s Malcolmom. On i tako nema drugog posla. Kako je šutio, doda: - Bit ću odsutna nekoliko dana. Moram otići i kod zubara. Više nitko nije rekao ništa. Tom je najavio da je poslužena večera. Ujutro prije odlaska telefonirao joj je Dick i rekao da želi razgovarati s njom. Bev ga nije pitala zašto, jer je naslućivala. Samo reče: - Putujem za jedan sat. - Skoknut ću do tebe. Putuješ li automobilom? - Da, svakako. - Dobro. Dolazim odmah. Kad je stigao, smjestili su se u kutu salona. - Dakle? - upitala je. - Nisam došao ponavljati ono što već znaš - počeo je Dick. - S Ericom ne ide, je li? - Da, ali to nije tako važno. Jedna spretna osoba može pokriti nedostatke predsjednika, a u „Composu" ima više takvih.

86

- Ti, kao prvi. - Ostavimo to. Bila bi sreća da se Eric zadovolji samo s položajem i da ništa ne poduzima. Međutim, on uvijek želi iznijeti svoje mišljenje, ma koliko bilo nestručno. Osim toga, znaš i da pije. To sada već svi znaju i pred tim ne možemo zatvoriti oči, Bev. - Što valja poduzeti? Mnogo toga. Na tržištu se pojavljuju novi tipovi svjetiljki, i to vrlo jeftini. Ako neki konkurent da tržištu novi proizvod koji će se svidjeti kupcima, bit ćemo gotovi. - Onda tome valja tražiti lijeka - nestrpljivo će Bev. - To baš i činim. Kao prvo, tvoj muž mora prijeći natrag u projektni zavod. Tamo je jednom imao uspjeha. Valja pokušati. - Drugo? - Trebalo bi prihvatiti sudjelovanje ostalih. - Kakvi su uvjeti? - Neki predlažu šezdeset do sedamdeset posto. - To je kraj Rosenkratzovih. - Ne pretjerajmo. U svakom slučaju, tvoj je dio najmanje dvadeset posto. Gubim većinu. - Silom prilika. Nastavimo li ovako, postoji opasnost da izgubimo sve. Nesreća je još daleko, ali obrisi su joj vidljivi. Moramo je na vrijeme preteći. Ne moram ti objašnjavati kako je golema razlika između davanja dijela dionica, još i sada poznate i čvrste, tvrtke i one koja prodajom pokušava izbjeći propast. Bev je grickala nokte. - Moram razmisliti - reče. Jesu li odredili rok za odgovor? - Jesu. Oko tri mjeseca. - Onda imamo vremena. - Gledala je Dicka i nastavila: - Voljela bih znati tko su ti ljudi. Pretpostavljam da se među njima krije moja rodbina, a možda i ti. - Njihova ćeš imena doznati kad odlučiš. Moglo bi se dočuti. Ne smije se pobuditi dojam da nešto želimo na brzinu provesti. - Dobro. Sad moram krenuti. - Pruži mu ruku. U tijeku protekle četiri godine njihovo je prijateljstvo neprekidno hladnjelo. Ne Dickovom krivnjom. Bev je bila svjesna toga. Što me briga, mislila je dok se vozila prema New Yorku.

87

Za nepuna dva sata stigla je u New York. Malcolm je već bio u predvorju hotela pa su se dogovorili da objeduju zajedno. - Sjedni u restoran i naruči - reče Bev. - Ja ću samo na trenutak skoknuti u sobu da se osvježim. - Što želiš jesti? - Odrezak i salatu. - Uobičajeno! Sjeti se da je Pierrova kuhinja izvanredna. - Ne sumnjam, ali od nje se ne mršavi. Nasmijala se i udaljila. Cijelo su popodne proveli zajedno u salonu poznatog modnog kreatora. Manekenke su šetale amo-tamo, ali Bev nije pronašla ništa po svom ukusu. Htjela je nešto posve jednostavno, prema europskoj modi. Naposljetku je kreator napravio skicu s kojom je Bev bila zadovoljna. Pogledali su mnoštvo uzoraka čiste svile i tako je haljina malo-pomalo dobila oblik. Večerali su u „Macambu", gdje su sreli mnogo prijatelja. Svi zajedno dočekaše zora u jednom noćnom klubu, a onda je Malcolm dopratio Bev do hotela. On je bio gost kod nekih znanaca. Iako su njegove novčane mogućnosti bile prilično ograničene, i dalje je živio uobičajenim životom. Uvijek je bio vrlo tražena i rado viđena osoba. - Vraćaš li se sutra kući? - upitao je Malcolm. - Ovisi o zubaru. Ako mi pođe za rakom završiti, onda ću se vratiti, ali sumnjam da ću se tako lako izvući. - Znači, vidjet ćemo se u Philadelphiji. - Svakako. Dobro se zabavi. - I ti. - Laku noć! Prije nego što je zaspala, pronašla je adresu liječnika u telefonskom imeniku. I nehotice se sjetila posjeta doktora Haveu u Parizu. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni malog Davida. No, sada je znala što želi. Čemu rađati drage nesretnike? Ja ne mrzim tebe, reče u mislima nerođenom djetetu. Mrzim život i ljude koji ga čine tako teškim. Zašto bi i ti patio?

88

G Nakon nekoliko dana vratila se u hotel. Na recepciji ju je čekalo mnogo pošte i obavijest o Ericovim telefonskim pozivima. Odmah ga je nazvala. Ispričala mu je kako je imala infekciju zuba pa je zbog visoke temperature nekoliko dana morala ležati na klinici. Eric je bio zabrinut i htio je doći po nju. - Nepotrebno - usprotivila se Bev. - Dolazim sutra. - Zašto ne danas? - Zato što moram isprobati haljinu. Molim te, nemoj brinuti. Sve je u redu. - Ništa mi ne skrivaš? - Što bih ti skrivala? - Ne znam. Imam čudan osjećaj. - Ne budi glup, Eric! - Oprosti. Volim te, a ova kuća je užasna bez tebe. Osjećam se izgubljeno. - Nastoj se svladati. Nisi više dijete. - Volim te, Bev. Ako mi pomogneš, sve opet može biti dobro. Daljina mu je davala hrabrost i snagu. Bio je slabić, a morao se boriti za stvari koje su bile prevelike za njega, stvari koje i nije želio, koje su mu bile nametnute. S pravom ženom uza se, bio bi sretan čovjek. Bev je to znala, čak je i suosjećala s njim, ali joj je srce ostalo hladno. Razgovor ju je zamorio. Bilo je prekrasno travanjsko jutro. Gledala je plavetnilo neba i cvijeće koje je nestrpljivo otvaralo latice prema suncu. Tko zna šeta li negdje ulicama sreća, pomislila je. Ako postoji sreća, mogla bi se sresti samo u danu kao što je ovaj... Bila je još slaba, ali park je bio blizu, a imala je potrebu otići nekamo, Hodala je puteljcima, no ubrzo se zamorila i pošla prema klupi. Tada ugleda muškarca koji je sjedio na dragom kraju klupe i izlagao lice

89

suncu. Gledala ga je kao oduzeta, ne vjerujući svojim očima. Odmah reče samoj sebi da sanja, ali joj se jedno ime ote s usana: - Marco! On odmah otvori oči. - Beverly! - To si doista ti? - promrmljala je. U prvi tren poželi pobjeći, ali je noge nisu slušale i morala je sjesti. - Beverly...! - ponovi Marco. Približio joj se gledajući njezino lijepo, ali gotovo prozirno lice. - Nije ti dobro! - povikao je. - Upravo sam jutros izišla iz bolnice. - Što ti je bilo? - Ništa osobito. No, nije mi loše. Samo se osjećam malo slabom, prirodno, je li? Slušala je svoj glas i divila se samoj sebi kako prirodno zvuči. To je Marcova zasluga. S njim je bilo nemoguće biti drukčiji nego što uistinu jesi. Kao i u Parizu, morala je paziti da mu ne kaže previše. - Pa, opet smo zajedno - smijala se. - Čini se kao da nam je suđeno sretati se po metropolama. Što radiš u Americi? Marco joj ukratko ispriča što se sve dogodilo za protekle četiri godine. Govorio je, a da nijednom riječju nije spomenuo prošlost, čak ni pitanje koje je neprekidno ponavljao: „Zašto si otišla"? Ponos mu nije dozvoljavao da to izgovori. Odmah je shvatio da se Bev nije promijenila, naprotiv, još je gore. Podsjećala ga je na životinjicu koja je pala u zamku koju je sama postavila. Vrlo brzo među njima je zavladala tišina. Ono što su mogli reći jedno drugome nije imalo nikakvog značaja, a o onom što ih je zanimalo, nisu govorili. Da su htjeli govoriti, Bev bi mu rekla da ga nikada nije uspjela zaboraviti, da imaju sina, da je ostavila izvanbračno, a pobacila bračno dijete. Možda će mu jednoga dana ispričati sve, pomisli. Marco je prekinuo tišinu i jednostavno rekao: - Nikada neću zaboraviti što si mi značila, Bev. Što god se dogodilo tebi ili meni, neću te zaboraviti. Odlazim u Boston u bolnicu „Mater Dei". Tamo ću ostati godinu dana. Ona kimne da je razumjela, ali ne reče ništa.

90

- Želiš li da te sada ostavim? Bila bih ti zahvalna. - Zbogom, draga moja... ili bolje, do viđenja! - Poljubio joj je ruku, a zatim usnama dodirnuo kosu. Začula je šum njegovih koraka po šljunčanom puteljku i osjetila razočaranje; Zašto ga ne zaustavi, zašto ga ne sustigne i ne prepusti se njegovoj ljubavi? Kad je shvatila da je već kasno, oči joj se ispune suzama. Zadovoljno je dotaknula obraz. Već je mislila da više ne zna plakati. Vratila se u krevet i legla. Vrlo se loše osjećala, ali se tješila da je za sve krivo njezino tjelesno stanje. Nije htjela samoj sebi priznati da ju je susret s Marcom tako uznemirio. U tišini hotelske sobe misli su joj prešle s Marca na Erica. Više je razmišljala o Ericu, možda zato što je bio slabiji i što je ovisio o njoj. „Možemo početi iz početka", rekao joj je prije nekoliko sati. Ponovo početi nije prava riječ, jer između njih nikada nije ništa ni počelo. Mogli bi početi iz početka na novi način, pravilniji. No da bi to mogli, trebalo bi njihovom životu dati drugu, novu dimenziju. Bev je stigla kući malo prije večere. Eric je došao odmah poslije nje. Kad ju je ugledao, lice mu se ozarilo od sreće. - Hvala, hvala - promrmljao je, zagrlivši je. Mirisao je na alkohol i Bev okrene glavu. - Zašto si u krevetu? - nastavio je. - Ne osjećaš se dobro? Pričaj, što se dogodilo? Bila si tako zagonetna kad sam te nazvao. - Nisam bila zagonetna. Zapravo, nemam što reći. Bio je to početak infekcije i liječili su me na klinici. Bilo je malo neugodno u hotelu, ali sada sam ovdje. Sve je prošlo, samo sam još slaba. - Nisi smjela putovati u takvom stanju. - Moram se pričuvati još koji dan, a onda će sve biti dobro. - Bev se opusti među jastuke i zatvori oči. - O čemu razmišljaš? - upita Eric. - Činiš mi se zabrinuta. - I jesam. Razgovarala sam s Dickom prije puta. - A, onaj vrabac koji sve vidi crno! Sva sreća da je bilanca „Composa" pozitivna. - Da, ali u Clevelandu su morali zatvoriti. „Compos" je u opasnosti. Tako je rekao Dick i ja mu vjerujem. - Znači da sam ja idiot? - Eric se sav zajapurio od bijesa. - Ne znam ni čitati, nemam oči i ne znam svoj posao. Želiš li to reći? - Svladaj se, molim te. Tu je Tom.

91

Tom je upravo unosio stolić i htio je poslužiti večeru. - Tome, poslužit ćemo se sami - udalji ga Bey. Nije imala volje nastaviti započeti razgovor. Zasad je bilo dovoljno što je spomenula problem, a onda će postepeno nagovarati Erica da se povuče u interesu drugih članova. Ali Eric nije htio prekinuti razgovor koji se ticao i njega. U dnu srca je znao da je promašen čovjek. - Znači, Dick je zvonio na uzbunu. Prirodno, svu je krivicu bacio na moja leđa, a ništa na svoja. - Njegova je odgovornost ograničena - kratko odgovori Bev. - A nikome nije palo na pamet da ja radim što mi ti kažeš. To je bila istina, ali to nije umanjivalo njegovu krivicu, naprotiv. Potaknuta ženskom logikom, ona mu reče: - Pravi muškarac neće dozvoliti da mu naređuje žena, pogotovo ne u poslovnim pitanjima. Očekivala je odgovor, ali je on šutio. Posve blijed, ustao je i odložio čašu na stol. Lice mu je bilo znojno. Okrenuo se k njoj i pogledao je u lice. - Kako me prezireš! Lagao bih kad bih rekao da sam iznenađen. Ima istina koje se ne prihvaćaju, ali dođe trenutak kad se to više ne može. Evo, ovo je taj trenutak i ja gledam istini u oči. Nikad me nisi voljela. Ne znam zašto si izabrala baš mene za žrtvu. No, možda i znam. Osveta, je li tako? Ti ne pripadaš onima koji praštaju. Nosila si to neprekidno u sebi i čekala priliku da se osvetiš. Nije ti važno što sam se iz ljubavi oženio tobom. Tebi ništa nije važno. Nepoznata ti je zahvalnost i nesposobna si za velike osjećaje. - Veliki osjećaji, ha, ha! U životu su potrebni inteligencija i novac. Sve ostalo nije važno. Gledala ga je očima iskričavim od bijesa i mržnje i on je ustuknuo. Tako je malo tražio od života! Malo mira i ljubavi, djecu koja rastu u ljubavi. Međutim, dobio je hrpu novca i neumoljivu ženu, nesposobnu za ikakve ljudske osjećaje. Ali, volio je i nije mogao podnijeti pomisao da je izgubi. S postelje ga je Bev gledala bez suosjećanja u očima. - Zašto si to učinila, Bev? Zašto? - vikao je bježeći iz sobe. Taj ju je povik malo dirnuo, ali ga je brzo zaboravila. - Zaboraviti - mrmljala je. - Zaboraviti sve i uživati život!

92

Dugo je spavala, a čim je otvorila oči, ugledala je Pat u podnožju kreveta. - Je li kasno? - upita. - Prošlo je podne - odgovori žena. - Otvori zastore i donesi mi doručak. Gladna sam. Sunce je ušlo u sobu. Bev ugleda ženino zabrinuto lice i upita: - Što se dogodilo? Patine oči ispuniše se suzama. Gospodin Eric... - Daaa? - Nije se vratio kući. - Zato si nemirna? Pa nije prvi put. Znaš da to redovito učini kad se naljuti na mene. - Nisu ga vidjeli u tvornici. Tražili su ga je jer je za danas bila ugovorena sjednica. I gospodin Dick je zvao. - Dick! Molim te, donesi mi jaku crnu kavu dok se istuširam. Kad je Dick stigao, zatekao je Bev sa šalicom kave koja se još pušila. - Želiš li kavu? - upitala je. - Ne, hvala. Dozvoli da svoju popijem na miru. Ne mogu razgovarati prije kave. Tek sam ustala. - Znam - odgovori on nestrpljivo. Bev ga je gledala preko šalice i zapalila cigaretu. - Onda? - upita. - Zbog čega takvo uzbuđenje? Čini mi se da ste svi malo poludjeli. Sinoć sam razgovarala s Ericom. Možeš pretpostaviti o čemu. Rekla sam mu da se povuče, kako si mi savjetovao, a on je pobjesnio. Još je i pio. Izišao je i zalupio vratima. Ali to nije prvi put. Već je nekoliko puta prespavao izvan kuće i ne treba, se zbog toga uzbuđivati. - Eric je znao da je sjednica danas i nikad dosad nije izostao. - Možda je zaboravio, a možda je namjerno izostao da ne bi morao donijeti neku odluku. - Možda je tako. - Znaš da ima kućicu u Green Valleyju? - Znam. - Kućica je vrlo ugodna. Eric je romantičar, želio me tamo voditi kao ljubavnicu... - smijala se Bev.

93

- Znači da tamo odlazi sam? - prekine je Dick. - Pretpostavljam, jer sam ga ja odbila pratiti. - Jadnik! - Nemoj suosjećati s njim. Sam je to želio. Nego, reci mi, dokle ste stigli? - Što želiš reći? Igrajmo otvorenih karata, Dick. Prije nekoliko tjedana rekao si mi kako je s „Composom" i mislim da imaš pravo. Ne želim da mi neprekidno visi nad glavom Damoklov mač. Nisam mogla raditi što sam htjela, zatim me razočarao muž, ali nema smisla da sebi upropastim budućnost. Govorio si o dvjema skupinama. Tko su one? - Jedna je konkurencija „Lux", a druga... Ušuti, a Bev ga ohrabri: - A druga? - Druga je skupina tvojih tetaka. - Znala sam. Svanulo im je. - Još nije, Bev. - Što nude? - Više nego „Lux", a to, prirodno, draži dioničare. - Baš me briga za dioničare! Radije ću propasti nego njima prepustiti „Compos". Jesu li pregovori u tijeku? - Ni govora! Bila je to samo ponuda. - Onda ih pusti i povezi se s „Luxom". Naposljetku, još imam glas i mogu raditi što hoću. - Ne zaboravi, što hoće Eric - upozori je Dick. - Moraš ga pažljivo obraditi. Tvrdoglav je i mogao bi praviti neprilike. . - Neće - ustane Bev. - Koliko je sati? - Dva su sata. - Još je rano. Proći će dvadeset četiri sata dok se ne udobrovolji. Bit će ovdje za večeru. Hoćeš li mi telefonirati? Svakako. Ti se potrudi da se povežeš s onima iz „Luxa". - Oprostili su se i Dick je otišao. Eric se nije javio ni popodne ni navečer, a ni slijedeće jutro. Tada Bev odluči poći pogledati u Green Valley. Kad je na određenome mjestu potražila ključ i zatekla ga tamo, uvelike se zbunila. Kako je mogao otići, mislila je razdraženo i zaključila: želi mi napakostiti.

94

Vratila se kući zabrinuta. Pat i Tom su je odmah obavijestili da još nema Erica, a Tom je predložio da obavijeste policiju. - Poludio si! - povikala je na to. Ipak je telefonirala Dicku. Ni on više nije krio nemir. Kao i Tom, savjetovao joj je da pozove policiju. - Ne odmah! - molila je. - Mogli bismo sačekati još koji sat. Ne želim skandale. - Kako hoćeš. Zovi me u tvornicu, bit ću ovdje do pet Sati, a onda ću svratiti do tebe. Malo poslije četiri sata zazvonio je telefon. Javila se policijska postaja na putu između Baltimora i Washingtona. Obavijestili su Bev da su u šumi pronašli Erica Huntera. Pretpostavljaju da je u brzini sletio s ceste i zaletio se u stabla. - Odmah dolazim! Telefonirala je Dicku. Imala je osjećaj kako je oduvijek znala da će njezin brak biti nasilno prekinut.

G Zaprepaštenje zbog iznenadne smrti Erica Huntera bilo je popraćeno i zlonamjernim govorkanjem. Znalo se da je do nesreće došlo zbog prebrze vožnje i povećeg postotka alkohola u krvi i to je mnogima dalo povoda da iznesu svoje tvrdnje kako je Eric pio da bi zaboravio svoju nesreću. Sve poznatije obitelji u gradu prisustvovale su Ericovom posljednjem ispraćaju, no većina nije došla u kuću žalosti izraziti sućut. Bio je to početak hladnog rata, koji je osamio Bev. Jedini koji joj je ponudio pomoć bio je Dick Murray. Pat i Tom su otkazali i otišli. Kuća joj se činila pusta. Osjećala se povrijeđena, jer je bila uvjerena da su svi voljeli samo njezinog oca, a kasnije Erica, dok za nju nije nikad nitko mario. U toj vrlo teškoj situaciji stiglo je i Marcovo pismo. Toplo pismo, puno suosjećanja, ali pismo prijatelja, a ne zaljubljenog čovjeka. Bev je to

95

osjetila i bila je razočarana. Nikad nije pomislila na to da bi je Marco mogao prestati voljeti pa joj se samoća učinila još većom i težom. Što da radi? Kamo da pode? Gledala je svoje ruke i nehotice se sjetila izreke: „Stvoriti život vlastitim rukama".

9. poglavlje Bev nije odmah otputovala u Europu, kako je namjeravala. "Nisu bili završeni pregovori s „LUxom" pa je morala ostati do kraka lipnja, kako bi potpisala ugovor. Svečanost potpisivanja bio je događaj u poslovnom svijetu. Nakon potpisivanja bila je okružena novinarima, koji su željeli uputiti pitanja novom predsjedniku i nasljednici Kevina Rosenkratza. Nakon polusatnog razgovora dala je znak Dicku, koji je odmah shvatio. - Gospođa Hunter je umorna - reče im, prihvaćajući je i odvodeći je prema izlazu. U automobilu joj je laknulo. - Nisam vidjela nikoga od rodbine - promrmljlala je. - Nisu li i oni bili zainteresirani za „Compos"? - Jutros sam razgovarao s Robertom. Bio je bijesan. Dobro me ispsovao. - Ljuti li se na mene? - Najviše ne tebe. Nije vjerovao kad sam mu rekao da nisi ti kriva i da je „Compos" radije prihvatio ,,Luxovu" ponudu. Znao je da je druga ponuda bila niža od njegove i zato je uvjeren da je to tvoje djelo. - Zapravo i jest. Smjestila se udobno i netremice gledala ispred sebe. Lice joj je bilo obasjano nekom posebnom svjetlošću, koja ju je uljepšavala. Kakva bi divna žena mogla bili kad bi samo htjela, proletjelo je kroz Dickovu glavu. - Nisam to učinila samo zato da bih napakostila Robertu. Razlog je mnogo dublji. Sjećaš li se, Dick, kako je djed odbio primiti Roberta i Teda u tvrtku? I moj je otac to izbjegavao. Mislim da će mrtvi biti zadovoljni mojom odlukom.

96

Automobil se zaustavio pred kućom, iza jednog mercedesa. - Čini mi se da imaš posjet - primijeti Dick. - Poznat mi je ovaj automobil. - I meni. Nazovi me navečer. - Zašto ne bi došla k nama na večeru? Charlotta će biti sretna. - Hvala. Doći ću. Do viđenja, Dick. - Prođe vrtom ne žureći. U predvorju je dočekala sobarica. - Gospođa Ellen Vas čeka u salonu. - O, Ellen! Nije bila oduševljena što je vidi, ali joj je ipak prišla s ljubaznim osmijehom i s ispruženom rukom. Ellen je, međutim, previdjela tu prijateljsku gestu. Stajala je u kutu salona kao kip osvete. - Vrijeme je da se nas dvije razjasnimo. Došao je trenutak da platiš svoju zlobu, Bev. Nećakinja ju je gledala, ne shvaćajući. - O kakvoj zlobi govoriš, teta Ellen? Ako moramo razgovarati, bolje da sjednemo. - Ponudi mjesto Ellen na sofi i sjedne joj nasuprot. - Onda? - Zašto glumiš da ne znaš? Učinila si sve da izigraš Roberta. - Griješiš. Nisam ništa znala o namjerama tvoga muža. Loše ste uradili što ste to držali u tajnosti. Zašto mi niste rekli što namjeravate? Bila bih proučila vaše planove. Vrlo je uvjerljivo lagala i svatko bi joj drugi povjerovao, ali Ellen nije. Bila je istoga soja i dobro je poznavala Rosenkratzove. - Ne pokušavaj me zavarati, Bev! Dick je na tvojoj strani, uvijek je i bio. Nemoguće je da ti nije ništa rekao. Ti si žena bez srca, osvetoljubiva. Samo ne znam zašto si takva prema Robertu. - Njezin je ton oneraspoložio Bev. - Ponavljam ti da nisam ništa znala. Uostalom, uvjerena sam da postupajući ovako radim prema volji svoga oca i tvoga brata. On, nikada nije htio primiti tvoga muža u tvrtku, to dobro znaš. Ellen se zlobno nasmije. - Sad izigravaš dobru kćerku, koja poštuje oca. Ti, koja si mu razdirala srce! A tvoj je otac imao i obveza prema Robertu. Kevin nije ništa zaboravljao, ni dobro ni loše. Da je mogao naslutiti da će umrijeti tako mlad

97

vjerojatno bi mnogo toga pravednije sredio. Ovako je sve pripalo tebi, koja to nisi zaslužila. - Što ti znaš? - osjeti se pogođena Bev. - Što mislite svi vi zajedno? Veliki Kevin, je li! Svi ste ga obožavali dok je bio živ, a poštujete i sjećanje na njega. Ali moj je otac znao da mi je dužnik, znao je da mora ispraviti ono što mi je učimo nažao u životu. - Nije zamijetila začuđenost u tetkinim, očima, već je bijesno nastavila: - Vjerovali ste da ste me umirili onom pričom o bolesti moje majke. Lako je uvjeriti djecu, ali djeca rastu i počnu razmišljati. Zna se da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Znaš li zašto sam odmah nakon diplome otputovala u Europu? Ellen je bila sve zbunjenija. - Pa... radi studija slikarstva... - promrmlja. - Ne! Otišla sam zato da pobjegnem od oca. Nisam ga mogla podnijeti kad sam otkrila njegov odnos s nekom pjevačicom iz noćnog kluba. To mi je otvorilo oči. Shvatila sam da je mama izgubila razum zbog očeve izdaje. - Jesi li mu to rekla? - hladno upita Ellen. - Dakako! - A on? - Nije rekao ništa. A što je i mogao reći? Dobro je znao da imam pravo i da mi ništa ne može nadoknaditi gubitak majke, obitelji. Možda se nadao da će me s vremenom pridobiti. Ostavio mi je sav novac, no zar bih ga zato morala voljeti? Može li novac nadomjestiti ljubav, koju nikad nisam imala? To mu ni danas ne mogu oprostiti. Uništio je jednu dobru, nježnu ženu i mene. A krivica se plaća. Svi ste vi uvijek bili na njegovoj strani. Samo me Malcolm volio. Malcolm, kojeg ste vi prezirali. A samo je on shvaćao moju osamljenost. A sada, molim te, otiđi. Žao mi je što sam o tome govorila, ali izazvala si me. No možda nije loše da se neke stvari razjasne. Bilo je već i vrijeme. Ellen je ustala, ali ne s namjerom da ode. Gledala je u pod, kao da razmišlja treba li progovoriti ili ne, a onda slegne ramenima i reče: Neke stvari ipak nisu razjašnjene. Nisi rekla istinu, draga moja. Samo si iznijela svoje pretpostavke. Jer istina je potpuno drukčija. Zatvorila si se u svoju kulu osamljenosti, iz koje nagrađuješ dobre, a kažnjavaš loše. Ali vrijeme je da saznaš pravu istinu. No, vjeruj mi, ona ti se neće svidjeti. Tvoja je majka bila svetica koju je tvoj otac mučio, je li? Svi smo mi zavidni rođaci, koji

98

samo gledaju kako će što izvući, a Malcolm je čovjek pun srca, koje štiti siroče? E, nije tako! Ellen je govorila brzo, ali hladnoća u njezinom glasu prestraši Bev i ona vikne: - Odlazi! Što god rekla, neću ti vjerovati. Želiš mi se osvetiti, jer sam otela dobar zalogaj tvome mužu iz usta. - Neću otići prije nego što ti sve kažem - odlučno će Ellen. - Osveta? Možda. Što se mene tiče, ti bi sve ovo bila doznala malo prije. Šutila sam iz obzira prema Kevinu. On nije želio da to znaš. Radije je podnosio tvoj prezir nego da ti sruši mit o majci. - Ostavi moju majku na miru! - histerično je vikala Bev. - Ne, moraš znati! Tvoja je majka bila Malcolmova ljubavnica. Izdali su tvoga oca u njegovoj kući, pred njegovim očima, uvjereni da nikada neće biti otkriveni. Siromah je Kevin mislio samo na posao i na to kako će svojoj ženi i tebi uljepšati život. Bio je ponosan što vas može obasipati raskoši. Najednom, ne znam kako, sve je shvatio. Možda ga je netko obavijestio. Robert, koji je slučajno stigao kad je Kevin ulazio u automobil, zamijetio je da se nešto dogodilo i nije ga htio pustiti samog. Kevin mu je naposljetku rekao o čemu je riječ. Robert je poslije pričao kako se počeo smijati. „Lud si", rekao mu je. ,,Mary i Malcolm... nemoguće!" Dok su se vozili prema Malcolmovoj kući, pokušao ga je smiriti i djelomično mu je i pošlo za rukom. Malcolm je tada stanovao u osamljenoj kući izvan grada. Stražnja vrata nisu bila zaključana i oni su kroz kuhinju ušli u dnevnu sobu. Već su ih s vrata ugledali zagrljene na sofi. Bio je to trenutak. Robert je u Kevinovoj ruci primijetio pištolj i spontano mu ga izbio iz ruke. Tvoja je majka pokušala pobjeći, ali se spotakla o sag i pala. U padu je udarila u nešto pa se onesvijestila. Ali Robert nije izgubio glavu, već ju je podigao, odnio u automobil i odvezao kući. Kako su htjeli izbjeći skandal, izmislili su onu priču. Mary se poslije osvijestila, ali se ničega nije sjećala. Liječnici su preporučili liječenje na klinici. Eto, to je sve. Bev, slušaš li me? - Sve sam čula. - Gledala je u pod, a usne su joj se tresle. Ellen, koja je očekivala burnu reakciju, bila je prestrašena i gotovo se pokajala što je uopće govorila. - Nemoj to suviše uzeti k srcu. Prošle su godine, a smrt oprašta svaku krivnju.

99

- Voljela bih ostati sama - ljubazno reče Bev. Ellen ju je pokušala nagovoriti da pođe s njom, ali Bev joj nije odgovorila. Izišla je iz sobe, a malo zatim začula se buka motora. Ugledala je Bev kako odlazi i uvelike se prestrašila. Bojala se da bi Bev mogla nešto učiniti sebi. Nekoliko dana o njoj nije bilo vijesti. Kao da je propala u zemlju pa se rodbina zabrinula. Onda je iz Bostona stigao brzojav: „Ne brinite za mene. Odmaram se i ne želim da mi tko smeta. Bev"

G Kraj prozom na hodniku Marco je upravo čitao tek prispjelo Stefanellino pismo kad je dotrčala jedna bolničarka. - Jedna Vas gospođa želi vidjeti. - Tko? - Ne znam, nije rekla ime. Čini se vrlo umorna i malo čudna... ako smijem primijetiti. Marco ni na trenutak nije posumnjao da je to Bev. Pošao joj je u susret i tek što ju je uhvatio za ruke, ona se onesvijestila. Odmah su je prenijeli u sobu i položili na krevet. - Vi je poznajete, kolega Sini? - upitao je Marca profesor Frick. - Da. Ovo je gospođa Hunter iz Philadelphije. Ali ne razumijem... Poslije će nam sve objasniti. Sada moramo poduzeti sve da se oporavi. No, najvažnije je da se dobro ispava. Bev je spavala petnaestak sati. Marco ju je neprekidno obilazio. Bio je uvjeren da je prošla kroz velika i neugodna iskušenja. Čim su mu javili da se probudila, otišao je k njoj. Bila je mirna, samo joj se u očima nazirala tuga. - Hvala - promrmljala je pružajući mu ruku. - Ali nisam ništa učinio za tebe, Bev. - Sjetila sam se što si mi rekao u New Yorku. Nisam vjerovala da će mi tako brzo zatrebati tvoja pomoć.

100

- Hoćeš li mi reći što ti se dogodilo? - Svakako, samo ne sada. Još sam vrlo umorna. - Dobro, odmori se. Treba li ti što? - Sve. Pobjegla sam kao lopov. - Gdje si spavala? Gdje si jela? Put od Philadelphije do Bostona nije kratak. Bev spusti glavu. - Nisam ni spavala ni jela. Stala sam samo kad je trebalo napuniti rezervoar benzinom. Vozila sam neprekidno, kao luda. Ali, nisam luda, je li, Marco? - Ne, draga. Uvjeren sam da ti se nešto strašno dogodilo. Ništa drugo. - Hvala - odgovori ona i sklopi oči. To popodne Marco je šetao bolničkim parkom i razmišljao o Bev, o Stefanelli i o sebi. - Tad primijeti da mu se približava profesor Frick. - Mogu li Vam pomoći, mladi prijatelju? Taj blagi i mirni glas potrese Marca. - Bezumno sam je volio, profesore. I mnogo sam patio zbog nje. Čudno, iako me ona nije voljela... štoviše, na trenutke me i mrzila... ipak mi je dala sve. I mislite da joj sada trebate biti zahvalni, je li? - Kad je Marco kimnuo, Frick nastavi: - Zahvalnost je vrlo težak osjećaj. To je osjećaj koji nas čini robovima. U našoj klinici ima mnogo bolesnika koji to potvrđuju. Beverly Hunter nije učinila ništa za Vas. Vi ste je voljeli pa ako vam je ta ljubav dala mogućnost da pronađete sebe, zasluga je samo Vaša. - Možda. Međutim, čim joj je bilo teško, došla je k meni. Kako ću je odbaciti? Možda je to prvi korak prema njezinom spasu. Okolnosti su vrlo osjetljive. Bev je stavila svoj život u moje ruke. Ako je odbacim, propast će. Kad se oporavi, kad ponovo stane na svoje noge, možda... - Ne umire se za druge, mladi prijatelju. Marco je mnogo razmišljao o situaciji u kojoj se našao. Htio je biti pošten prema Stefanelli i napisao joj je pismo, u kojem joj je ispričao sve o Bev i svojoj velikoj ljubavi za nju, kao i o odluci da joj pomogne koliko bude potrebno.

101

Dok joj je pisao, došla je po njega bolničarka, jer ga je gospođa Hunter željela vidjeti. Zatekao ju je svježu i dotjeranu. Ispričala mu je sve što joj se dogodilo i zbog čega je pobjegla u Boston. - Pogriješila sam, u svemu sam pogriješila - priznala je. - Morali su mi reći istinu. - Istina se ne govori djeci. - Ali poslije su mogli. - Poslije je bilo prekasno i zato nepotrebno - odvrati malo nestrpljivo Marco. - Prošlost je prošlost i ne misli više na nju. Moraš gledati u budućnost s povjerenjem... - Ali katkad je prošlost duboko u nama - prekine ga Bev. - Štoviše, vjerujem da je nemoguće zaboraviti. Marco se stresao od njezinog pogleda. - Ti me više ne voliš, je li? - upitala ga je iznenada. Nije mogao lagati. - Volio sam te ludo, mnogo i dugo. Za tebe osjećam veliko prijateljstvo, zahvalnost i spreman sam ti pomoći koliko mi god to bude moguće. Čak sam se odrekao... - Žene koju voliš? - dovrši ona njegovu misao. Pocrvenio je. Bio je zbunjen, a nije htio biti nepravedan prema Stefanelli. - Ljubav se nikad ne odbija, Bev. Jednostavno se prestane ljubiti. - Ne želim znati! - viknula je. - Ne želim! - Odjednom je opet bila nemirna, jadna žena, prestrašena samoćom. - Ne želim znati! - nastavila je drhtavim glasom. - Morala bih biti hrabra, ali ne mogu. Ne, ne mogu! prekrije lice rukama i zaplače. - Nemoj me napustiti, Marco! Uvijek ću ti biti prijatelj. - Prijatelj?! - Bev ga je gledala gotovo s mržnjom. - Nije mi potrebno prijateljstvo. Želim ljubav, ali mi to više ne možeš dati. No ima jedna stvar koju ne možeš zanijekati. - Najednom se poče smijati. - O, Marco, kakva je život lakrdija! Same kule od pijeska koje raznosi vjetar. Ali među nama ništa nije svršeno. Vezani smo za cijeli život. Vjeruj mi da to nisam željela, da nikad nisam pomislila na to da će doći do ovoga. Bila sam te izbrisala iz svoga života. Prije četiri godine osjećala sam se jakom. A znaš li što mi je

102

davalo snagu? Uvjerenje da sam tuda žrtva. Svi su mi nanosili bol pa čak i ti. I zato sam imala pravo kad sam sve mrzila. - Ja sam ti nanio bol? - zapita Marco. Ustao je i nervozno šetao po sobi. - Možda na neki način i jesam. Mučio sam te svojom strašću. Morao sam čekati da me zavoliš. Ali ostavimo to. Moramo se izvući iz toga, sjetiti se da smo ljudska bića i osjetiti malo samilosti za sebe same. - Dakako, samilost je svima potrebna. - Malo zašuti, a onda doda: Potrebna je i našemu sinu. Marco je imao osjećaj kao da ga je netko udario po glavi. Htio je na Bevinom licu vidjeti da se samo šali kako bi mu nanijela bol, ali ono je bilo kao od kamena. - Što si to rekla?! - Ono što si čuo. Imamo sina. Živi u Francuskoj, lijep je, jak i sliči ti. U kolovozu će navršiti četiri godine. Želiš li ga vidjeti? - Izvuče omotnicu ispod jastuka i pruži mu je. Nije je odmah prihvatio. Bio je blijed, ukočen i pitao se nije li poludio. Ali shvati da je sve istina. - Kad si ga napustila? - upitao je naposljetku. - Odmah, čim sam bila sposobna hodati. - I nije ti pucalo srce? - Mislim da jest, ali samo kratko vrijeme. Znala sam da mu ne mogu pružiti ono što je djetetu potrebno; nježnost, ljubav, brigu. Ali tamo je bila žena koja mu je sve to mogla dati. - A poslije? - Poslala sam im mnogo novca. Ta žena, Maria, piše mi redovito jednom mjesečno. Zove se David, David Rosenkratz, kao moj djed. - Četiri godine! - Počinjao je shvaćati i sam sebi postavljati pitanja. Na to nikad nije ni pomislio. Začuđenost se postepeno pretvarala u bol, a zatim u bijes. - Kako si mogla? Kako si to mogla učiniti? I ja za njega nisam postojao? Nisi li ga mogla dati meni? Doista te ne razumijem. Uvijek si tako daleko od svega što te volim. Što sam našao na tebi da sam te tako mnogo volio? Njegova je ruka dohvatila djetetovu sliku. Ugledao je nasmijano lice svoga sina i to ga raznježi. Ali njoj nije mogao oprostiti. Ustane i reče joj o svemu ćemo zajedno odlučiti. Nadam se da mi nećeš praviti neprilike.

103

Ništa nije važno osim našeg sina. On je važniji od nas. Bev je ukočeno gledala preda se. - Neću ti praviti neprilike.

10 . poglavlje Petnaest dana nakon toga su se vjenčali. Odmah su otputovali u Pariz. S aerodroma su iznajmljenim automobilom krenuli na farmu Clouzotovih. Nakon duge vožnje, za koje nisu progovorili više od deset riječi, stigli su na farmu. - Mislim da je bolje da idem sama. - Idi, ali požuri. Bev prikupi svu snagu i krene prema kući. Pred kućom nije bilo nikoga, ali je znala da su ljeti u vrijeme objeda u hladovini iza kuće. Čula je njihove glasove, a onda ih je i ugledala. David je sjedio na čelu stola. Smjesta je shvatila da je dječak okružen pažnjom. Stari Clouzot je na vilici držao oveću ribu. - Za koga je ovo? - zapitao je. - Za mene - vikne dječak. - Jesi li zaslužio? - Jest! - upadne Maria. - Danas je bio vrlo dobar, nije zadirkivao dječake Massogonovih. Veseo smijeh poprati njezine riječi. Bev se smiješila, ali istodobno pomisli da je njezin sin možda nasilan. Ako je tako, njegov će otac to već ispraviti. Što sam učinila, pomisli pa krene naprijed. Tada je spaziše domaćini. Maria ju je prva prepoznala. - Gospođa! Došla je gospođa! U njezinom je glasu bilo iznenađenja, ali ne i radosti. Bev se nije osvrtala na to, već je krenula prema dječaku i uzela ga u naručje. - Davide, ja sam tvoja mama - govorila mu je engleski, ali je odmah isto ponovila na francuskom. No, dječak se povlačio od nje. Maria ga uzme na ruke.

104

- David Vas ne pozna. Morate razumjeti. Niste mu nikad govorili o meni? - poviče Bev. - Uvijek, ali Vas ne pozna. Imajte strpljenja. Marta, odvedi dječaka. A pođite i vi ostali - oglasio se starac, a zatim se obrati Bev: - Sjednite! Ona posluša. - Dakle, vratili ste se. Glas krvi, je li? Znao sam. Štoviše, očekivao sam vas. Izmijenili ste se, gospođo. Došli ste po njega, znam. On je Vaš sin. Ali neću Vam dozvoliti da ga samo tako odjednom odnesete. To bi za dijete bilo suviše bolno. Bev je napokon smogla snage da progovori. - Nisam došla sama. Vani je njegov otac. Krenula je pozvati Marca. Ogledala se, ali nigdje nije vidjela nikoga. Zatim u vrtu ugleda sliku od koje je zazebe oko srca. Marco je u naručju držao Davida, koji je pokušavao ubrati zrelu trešnju. Obuzeše je bijes i ljubomora. Uhvati Mariju za ruku i strese je. Marco se okrene, spusti dijete na zemlju, ali mu zadrži ruku. - Ne pravimo ispade - reče joj engleski. - Što ti je žena kriva? Ponašaj se ljudski i kako valja barem jednom. - Dječak je odgurnuo mene, a s tobom se igra! - Zato što nisam od njega tražio ono što mi nije mogao dati. Ne poznaje me. Najprije mora steći povjerenje u mene. - To si vrlo lako postigao, je li? - Dijete odmah osjeti tko ga voli. - Moramo smjesta otići. Mrzim ovo mjesto. Mrzim sve! - Otići ćemo, ali ne odmah. Dijete ne smije patiti. Svi su mislili na dijete osim njegove majke. Bila je blijeda, s crnim podočnjacima ispod očiju. Vitka, nepokretna, više je ličila na priviđenje nego na zemaljsko biće. Gledajući je takvu, u Marku je nestalo bijesa i prezira i on osjeti samilost prema njoj. Nastavi započeti razgovor: - Moramo provesti neko vrijeme ovdje s Davidom, kako bi se navikao na nas, a onda ćemo otići. - Koliko će to trajati? - Toliko koliko bude potrebno da sredim sve papire oko priznavanja Davida, kako bi mališan dobio moje prezime.

105

- A zatim? Koji su ostali problemi? Jedan je i Boston, je li tako? Bio joj je zahvalan što je načela razgovor o tome. - Točno. Boston, Amerika, sve. To je naš problem, tvoj i moj, no tiče se i Davida. Želio bih da raste u Italiji. Ne, ne govori ništa. Mogu pretpostaviti tvoje prigovore. - Ali ja nemam prigovora - jednostavno i neočekivano reče Bev. - Želiš reći da bi pristala na život u Italiji?! - Da - umorno je odgovorila - iako znam da me više ne voliš. Možemo se rastaviti. - O tome još nisam razmišljao. - Nije stvar u tome. Mislim da te dovoljno poznam i da nikad nećeš prihvatiti ništa od mene. Možemo se rastaviti i bio bi slobodan oženiti se s kime želiš, ali David ostaje sa mnom. Želim biti s njim koliko je to moguće. - To su bespotrebni razgovori. Nisam se oženio tobom da bih se odmah rastao. Problem je Boston, jer tamo imam posao koji moram zadržati, a to mi je ujedno i jamstvo za uspješan kasniji rad u Italiji. - Moram misliti na budućnost svoga sina, a izgubio sam - tako mnogo vremena. Pošto su sredili sve potrebno oko pribavljanja isprava za Davida, početkom kolovoza otputovali su u Sjedinjene Američke Države. Nakon kraćeg odmora u New Yorku produžili su za Boston. Marco je odmah morao nastaviti posao na klinici pa je Bev preuzela na sebe svu brigu oko pronalaska stana i smještaja. To joj nije bilo teško. Vrlo je brzo pronašla vilu u najljepšem dijelu grada. Marco nije bio oduševljen njezinim izborom. Mislio je da je sve moglo biti skromnije i jeftinije. Ali Bev je sve mogla i on se nije htio miješati u to. Izabrao je dvije mirne sobe za sebe, u koje je prenio knjige i malobrojne osobne stvari. David je uživao u parku, a kad mu je majka obećala pravog konjića, bio je presretan. Čim je sve sredila, Bev je odlučila poći u Philadelphiju, jer je namjeravala prodati staru kuću Rosenkratzovih. - Brzo ću se vratiti - obećala je. Uistinu je to željela. Boston je za nju značio sve - početak novog života.

106

G U Philadelphiji ju je dočekalo iznenađenje. Očekivala je da će naći kuću u propadanju, zapuštenu, a kad se taksi zaustavio pred njom, ugledala je predivno uređen vrt, kao nekad. Dok je, uzbuđena, pokušavala uvući ključ u bravu, ugleda lik koji je podsjeti na Toma. - Tom! - usklikne. - Da, ja sam, gospođo. Dobro nam došli! - Tom... nije moguće! Zar ti i Pat niste trebali biti u Washingtonu? - Oboje smo ovdje. Pozvao nas je gospodin Dick i rekao nam da ste ovdje i da ste... - posljednje riječi starac je nerazumljivo promrmljao. Bev ga je gledala, obuzeta osjećajima. Tom! On je voli. Odmah je dohrlio kao vjeran pas. - Ponovo sam se udala, Tome. Udala sam se za oca moga djeteta. Dobar je čovjek. Svidjet će ti se. O, Pat! - usklikne, ugledavši domaćicu. Žena učini kretnju, kao da će joj poljubiti ruku, ali je Bev spontano zagrli. - Jesi li čula, Pat? - Znala sam ja to, golubice moja. Osjetila sam. Bev je bila ganuta. Prošetala je vrtom i gledala zidove iza kojih su se odigrale tihe drame, ali se orio i veseli smijeh. - Ne mogu je izgubiti! mrmljala je. - Ne mogu, Pat, neću je prodati. Zatim pomisli kako je Dick baš to i očekivao. Čim ga je prvi put vidjela, to mu je i rekla: - Mudar si, prijatelju. Znao si kako neću imati, srca napustiti kuću čim je ugledam onako nedirnutu kao nekad. On joj uzvrati smiješkom. - Tradicija je velika snaga, Bev. - Griješila sam. Poistovjetila sam kuću s mržnjom zbog koje sam patila. - Znači, vraćaš se?

107

- Ne vjerujem, bar ne odmah. Moj muž ima ugovor s Frickom. No, mislim da ni poslije neće biti lako. Marco je vrlo osjetljiva osoba i odbija svaku moju pomoć. - Ali nije ni potreba da ga ti pomažeš. - Što želiš reći? - Gradsko viječe već duže naglašava da je gradu potrebna psihijatrijska klinika. Znaš da sam ja član vijeća. Imamo velike planove, ali su nam potrebna i sredstva. Da bismo ih namakli, osnovat ćemo dioničko društvo. I ti možeš postati dioničar. - I napraviti istu grešku kao i s Ericom? - Ne vjerujem - Ako me slutnja ne vara, tvoj sadašnji muž nije drugi Eric. Hoću reći, on neće postati tvoj čovjek od slame. - To sigurno neće. Liječnik je i radit će na klinici bez skokova. Bude li napredovao, bit će to samo njegova zasluga. Klinikom će upravljati jedna druga, vrlo poznata osoba. - Neće li mu okolina biti neprijateljska, zbog mene? - Liječnička sigurno neće. Dozvoli mi da budem potpuno iskren, Bev. Bila si obična, vesela, povjerljiva djevojčica. Ne, ne prekidaj me! Promijenila si se kad si ušla u svijet, ne tvoj, na koji si odmah bila ljubomorna i u koji si po svaku cijenu htjela ući. To je bila prva greška. Željela si prijateljstvo aristokracije koja te odbacivala, a istodobno si izgubila - mogućnost učvršćivanja odnosa s prijateljima. Ne, siguran sam da tvoj muž neće imati neprilika. Štoviše, naći će prijatelje. Ovo je milijunski grad. U njemu te poznaje tek stotinjak ljudi. Za sve ostale si neznanka, koja će imati priliku da se da zavoljeti. Dakako, sve ovisi o tebi. - Rekao si da sve ovisi o meni - ponovi Bev zamišljeno - a ja još i sad ne znam ni tko sam ni što želim. - Zašto? - Čini se da si se izmijenila, sazrela. - Što to ne valja? - Ne znam, Dick, ne. znam. Razdire me nekakv nemir, koji će biti teško svladati. - Hajde, nemoj time trti glavu! Imala si teška i neugodna iskustva, to je sve, a sad se bojiš, jer ne vjeruješ da bi se i tebi mogla nasmiješiti sreća. Bev prekrije lice rukama.

108

- Možda - promrmlja. - O, Dick, sve je bilo dobro dok sam držala da imam pravo. Svu sam odgovornost bacila na oca, a ja sam bila slobodna ponašati se kako želim. Shvaćaš li me? I kad sam doznala pravu istinu, nisam se htjela promijeniti, jer sam željela naplatiti ono što mije bilo oduzeto. Teško je objasniti neke stvar, Dick. Ali, od trenutka kad sam ponovo prekoračila prag ove kuće, u meni se nešto pokrenulo. Shvatila sam da zbog djeteta ne mogu prodati ni napustiti ovu kuću. Kuća je puna ljudi mrmljala je Bev. Iako se činilo da je fraza nerazumljiva, Dick ju je shvatio. Bev je oko sebe osjećala oca, majku, djeda, muža, sina. Nije ništa rekla, jer bi samo jedna riječ prekinula taj čudesni trenutak, koji joj je izazvao suze u očima. Rađala se nova Bev. Mogla je odmah otputovati, ali iako je silno željela zagrliti Davida, a sjećanje na Marca joj je iz trena u tren bivalo sve življe i teže, osjećala je potrebu da ostane u Philadelphiji. Ne zadugo, ali morala je biti tu. Svoju duševnu promjenu osjećala je i tjelesno i željela ju je prebroditi sama. Dick se više nije pojavljivao. Tom i Pat su bili gotovo nevidljivi i Bev je uživala u svojoj slobodi. Najviše je vremena provodila u razgledavanju vrta. Cvijeće ju je smirivalo. Jedne večeri nazvala je Boston. Javio se Marco. Po glasu je osjetila da je uzbuđen, ali ni jednom riječju nije pitao što tako dugo radi u Philadelphiji i kad će se vratiti. Obavijestila ga je o odluci da neće prodati kuću i rekla mu je da se osjeća dobro. Bila je potpuno pribrana i mirna. - Pita li David nekad za mene? - Neprestano. Nasmijala se. - Što radi? - Igra se u parku. Ovdje se zadržalo vrlo lijepo vrijeme. Čini se kao da je ljeto. Ocean je miran kao ulje. - Je li već legao? - Maloprije je otišao s Marijom. Želiš ga čuti? - Ako je moguće. - Dakako da jest. Odmah potom Bev začuje dječji glasić. - Laku noć, mama. Brzo se vrati.

109

- Hoću, zlato. Voliš li me? - Mnogo, mamice. Već je htjela spustiti slušalicu kad ponovo začuje Marcov glas: Volimo te i nestrpljivo te čekamo. Ne ostavljaj nas dugo same. - Doista? - Da, ljubavi. Umoran sam od čekanja. - Sutra ću biti s tobom, dragi.

Glorij@

110