Denis Kuljis - Majmuni, Gangsteri i Heroji 37

MAJMUNI, GANGSTERI & HEROJI

Majmuni gangsteri & heroji 37 LIKOVA U POVIJESNOM SPEKTAKLU DENISA KULJIŠA GLOBUS INTERNATIONAL 37 LIKOVA U POVIJESNOM SPEKTAKLU GLOBUSOVA KOLUMNISTA Denis Kuljiš GLOBUS INTERNATIONAL, ZAGREB 2OOI. BIBLIOTEKA EX UNGUE LEONEM NAKLADNIK GLOBUS INTERNATIONAL 10 000 Zagreb, Odranska bb Tekstovi iz knjige MAJMUNI, GANGSTERI & HEROJI u izvornom obliku objavljeni su u feljtonu Lik & djelo u tjedniku Globus od ožujka 2000. do ožujka 2001. Copvright © eph, 2001. Fotografije © Fotodokumentacija EPH Sva prava pridržana. Urednik Branko Matan Design i slog Boris Runjić Redaktura Robert Naprta Lektura i korektura Ljerka Mlinar

Indeks Krešimir Mikulandra Tisak i uvez Tiskara Puljko ISBN 953-6749-02-5 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK3Z-05 (497.5) "199" 3Z (497.5) "199" Kuljiš, Denis Majmuni, gangsteri & heroji: 37 likova u povijesnom spektaklu Globusova kolumnista /Denis Kuljiš.-Zagreb: Globus international, 2001.-(Biblioteka Ex ungue leonem) isbn 953-6749-02-5 410521049 Nadi Mirković koja me primila u svoju literarnu obitelj Sadržaj xiii Zahvala 3 Stipe Mesić Krokodil iz močvare hrvatske politike 11 Ivić Pašalić Tuđmanova 'La femme Nikita' 19 Petar Stipetić Hrvatski bog Mars 37 Hrvoje Šarinić Predsjednikova francuska sobarica 45 Tomislav Merčep Inženjer smrti iz Pakračke poljane 55 Ivo Škrabalo

Magistar igre staklenih perli 65 Milan Bandić Partijski boss u Bossovu odijelu . 75 Branko Borković Narodni heroj na burzi rada 87 Antun Vrdoljak Glembav iz Imotskog 97 Franjo Gregurić Naš čovjek u Moskvi 111 Šime Lučin Šerif u New Yorku 123 Tomislav Karamarko Ministrant s periferije protiv hercegovačke mafije 135 Janko Bobetko Titov marinac, Tuđmanov komandos 147 Miroslav Tuđman Repriza koju je otac pokušao spriječiti 159 Damir Vrhovnik Crveni tajkun iz Kutline piramide 173 Božo Kovačević Ministar koji je svirao s Đonijem 185 Ivo Sanader Pudlica medu rotvajlerima 195 Željko Dolački Smrtonosno oružje poštenog policajca 207 Vjeran Zuppa Lula i ništavilo 221 Slobodan Praljak Herkul iz Čapljine

235 Stipe Šuvar Vlaški Lenjin 249 Anto Nobilo Ljubimac žena i gansgstera 263 Veljko Bulajić Neorealističke zvjezdane staze 277 Ivica Todorić Zmija i kokoš u grbu tajkuna 293 Jozo Radoš Ovca u Vučjoj jazbini 309 Markica Rebić Veliki muljator obavještajnog podzemlja 323 Anton Tus Na krilima Nike 339 Vladimir Šeks Kuhar u saborskoj političkoj menzi 353 Miroslav Blažević Balkanski genij 365 Mario Nobilo Očerupani feniks iz hrvatskog diplomatskog kora 379 Vlado Gotovac Profil za novčanicu od sto eura 393 Andrija Hebrang Klon poštenog staljinista 413 Jakov Sedlar Režiser koji je iskoristio Gospu 427 Drago Pilsel Katolički tupamaros u borbi za ljudska prava

441 Neven Barač Udbaški bankar hercegovačke mafije 455 Mirko Norac Generalkonobar u luburićevskoj antiutopiji 485 Ivo Pukanić Kokošarska mafija protiv zločinačke organizacije 565 Denis i ja - Istina je priča Pogovor Branka Matana 591 Bibliografija 595 Indeks

Zahvala 'Kad napišeš knjigu koju još nisam čitao, rado ću je reklamirati', rekao mi je Matić s Radija 101, ogorčen mnogobrojnim prigodnim izdanjima s recikliranim člancima koja se u posljednje vrijeme pojavljuju, vraćajući se s promocije Budišine knjige u koju je zlosretni autor, uz svoje intervjue uvrstio i diskusije na predizbornim okruglim stolovima, izostavljajući pitanja te odgovore ostalih kandidata. Temeljno pitanje smisla hrestomatije tekstova objavljenih u visokoj novinskoj nakladi lebdjelo je stalno nad ovim pothvatom, s tim što ni do zadnjeg časa nisam za nj smislio neko uvjerljivo opravdanje, nego jedino mogu priznati da sam, sudjelujući u poslovima koje valja obaviti da se jedan novinski kupus manje-više pristojno sredi, opremi raznovrsnim bilješkicama i sličnim ludorijama, pa onda ukoriči - silno zabavljao, kao da je riječ o uređivanju nekih novina u kojima sam napišeš sve priloge! Iza vidljivog autora stoji cijela horda samozatajnih pomagača, jer ni ovu omanju Keopsovu piramidu od slova, Keops nije posve sam načinio... No, neke je ljude potrebno poimence spomenuti u zahvali. Prvo i najvažnije, s onu stranu intelektualne incepcije, moram zahvaliti izdavaču knjige i novina u kojima sam članke objavio. On je plaćao sve moje režije dok sam ja glancao parabole za literarnu verziju feljtona Lik&djelo, koji je u Globusu izlazio 2.000 / 2001. godine, ali, još važnije, Ninu Paviću zahvalan sam što je u svojoj novinskoj kući stvorio klimu i infrastrukturu koja mnogim autorima omogućuju da se ogledaju i s knjiškom ekstenzijom novinskog pisma.

Ta feljtonska serija začela se, zapravo, još prije Globusa, kad me Branko Matan - po pravu i urednik ove knjige - pozvao da pišem za Vijenac, u času kad nisam nigdje drugdje mogao objavljivati. On me otkrio kao autora. Ali, najveći je posao napravio Marko Grčić, jer me naveo da pišem za Globus, da u tom listu koji sam osnovao, nađem novu, produktivnu poziciju, u koju se nisam lako uglavio, jer se urednički refleks sporo umrtvljuje, a urednik i autor, makar i u istoj osobi, uvijek su u konfliktu. Marko je najbolji novinski urednik kojega sam ikad vidio - on je osmislio formu, natjeravši me da se fokusiram na portret, pomogao mi da izborim prostor za neuobičajeno duge priloge i sve ih izredigirao. Kako sam mu se odužio? Nikako - u surovoj novinarskoj profesiji oporost i cinizam su de rigeur pa mogu dodati da sam i sam lansirao nekoliko novinskih karijera, a nikad nisam dobio ni 'hvala'. Hvala, Marko. Dok sam pisao članke za Globus, pomagali su mi mnogi prijatelji i kolege. Za svaki sam članak dobio brifing u Globusovu kafiću, kod tzv. Micica, koje su se svega toliko naslušale da bi mogle napisati tri ovakve knjige. Prijatelji i suradnici iz vojne profesije zaslužuju poseban spomen, ali to neću specificirati u ovoj prigodi. U Vjesnikovoj centralnoj arhivi vrijedne službenice pripremale su mi materijale, na kojima se knjiga, zapravo, zasniva - gotovo sve informacije dolaze iz članaka nekolicine naših najboljnih novinara, pa bih se gotovo osjećao kao neki grebator, da im nisam svima bio urednik i u najvećem ih broju slučajeva slao na novinarske zadatke s kojih su i donijeli sve te lijepe materijale. Zapravo, pisanja o desetogodišnjem razdoblju Tuđmanizacije i postuđmanizma prihvatio sam se pošto sam akumulirao frustracije kroz sedam godina urednikovanja u Globusu i Nacionalu: samo sam kuhao, kuhao i ništa nisam vario i onda, kad sam se naposljetku dohvatio svog mehaničkog laptopa marke Olvmpia, krenulo je divlje - svaki od trideset i šest članaka sabranih u knjizi napisao sam odjednom, u jednom sjedenju (osim Norca, koji je u Globusu išao u dva nastavka). No, pripremajući knjigu, naučio sam upotrebljavati Mac, a Dado Jug, šef Diamarketinga pružio mi je prijateljsku sistemsku podršku u ključnom trenutku. Kad je rukopis redigiran, za njegovo transformaciju u papirnatu ciglu, bili su silno zaslužni mali veliki izdavači Boris Runjić, koji je knjigu dizajnirao, i njegova partnerica Milana Vuković Runjić, koja je priskrbila naslov. Osim toga, uvukli su me u svoj kućni izdavački pogon, gdje je atmosfera strahovito poticajna, a neki ljubazni susjed stalno navraća s prvoklasnim pršutom. Ova knjiga uopće ne bi nastala da Katica Bosanac nije na svoj hard (It's a Hard... It's a Haaaard!) pospremila rukopise, iako joj to nitko nije posebno rekao. Enciklopedistkinja lektorica Ljerka Mlinar sve je munjevito pročitala. Mladen Klemenčić dobavio je slike i stalno je ohrabrujuće gunđao. Osim ekipe na poslu i ekipa kod kuće sjajno se postavila: djeca su se neko vrijeme suzdržavala od videoigara, a moja žena pružala mi je osjećaj sigurnosti i sreće te, umjesto da sama napiše knjigu u kojoj bismo svi puno više uživali, osigurala mi je beskrajno mnogo vremena za literarnu aktivnost, što se zasniva na sebičnosti, koja mi ne pomaže da shvatim veličinu te nesebičnosti. DENIS KULJIŠ, svibanj 2001.

Majmuni, gangsteri & heroji 37 LIKOVA U POVIJESNOM SPEKTAKLU DENISA KULJIŠA

Predsjednik Republike Hrvatske (bez lente), okružen artistima i modelima foto-sessiona Štefa Lupina. Krokodil iz močvare hrvatske politike STIPE MESIĆ Najveću prednost u predsjedničkoj trci Stipe Mesić imao je kao - autsajder. Javnost ga je percipirala kao kandidata izvan političkog establišmenta, dok je Budiša - dio, navodno, moćnog političkog ustroja SDP-HSLS - dobio image stranačkog birokrata, što se podudaralo s njegovim nespontanim nastupom i držanjem 'čovjeka od drveta'. U kampanji nitko ne ulazi previše u bit i nikomu se ne bi moglo objasniti kako je Račanov politički pogon zapravo jedan polukat u uredskoj zgradi na Iblerovu trgu, dva-tri kompjutera i nekoliko aktivista, a Budišin, malo veći građanski stan iz kojega su posljednjih godina u HDZ prebjegli svi videniji liberalni tehnokrati, ako se već nisu odcijepili s Gotovcem, pa u Feralu, iz broja u broj, razvaljivali svog bivšeg predsjednika te potonjeg koalicijskog partnera. I Mesić je, naravno, autsajder. On je posljednjih godina prisjedao Čačićevoj 'jednosobnoj' stranci, vozio se starim Golfom, te odgađao trenutak kad će iz političke polumirovine prijeći u bazalno stanje opće umrtvljenosti. Čuano je ipak kako je taj čovjek zaista bogate političke biografije primljen u javnosti kao neko kadrovsko osvježenje, protagonist koji se neočekivano pojavljuje iz prikrajka, dok Budiša, koji poslije predsjedanja studentskoj organizaciji u doba maspoka može pokazati jedino ritualno ministrovanje u Gregurićevoj vladi javnoga spasa, slovi kao nekakav izlizani aparatčik... Upravljanje predodžbama glavna je svrha izbornog nastupa, i u tome je Mesić bio potpuno uspješan. On je, zapravo, stari, iskusni, politički profesionalac, koji je obnašao sve funkcije, od predsjednika općine do predsjednika države. Bio je predsjednik Vlade, predsjednik Sabora, čak i rotacijski predsjednik zemlje puno veće od ove koja mu je sad pala u krilo. Fve been there, Vve done that, mogao bi reći, frazom Clinta Eastwooda, da mu spomenu bilo koji položaj iz političkih Figura Veneris, ili bilo koju poziciju na kadrovskoj lijani u političkoj džungli ovoga dijela uzavrelog Balkana. Sav njegov život bio je politika, osim najranije mladosti, koja ga uopće nije obilježila. Ni školovanje (Mesić je pravnik, doktor prava, kao i Vladimir Bakarić, otkako se za dr. opet priznaju rigorozi, tj. državni ispit); ni porijeklo (Slavonac, zapravo doseljeni Ličanin); pa čak ni burno

ratno djetinjstvo (u partizane, još kao dijete, uzeo ga je dr. Dušan Bilandžić, da ga spasi od ustaškoga noža). Doima li se Mesić kao pravnik iz ličko-slavonske partizanske familije, lik kojega bi u nekoj nepostojećoj Štivičićevoj televizijskoj drami glumio Jovan Ličina? Nipošto. Mesić je, usprkos malo gruboj, čekinjastoj, vanjštini, zapravo sofisticirana, urbana, pojava; on pazi na manšete svoje bijele košulje, pa bi tu personu dramatis bolje dao, primjerice, Boris Buzančić. Ako Mesića nisu obilježili mladost, profesija i podrijetlo, odredila ga je karijera političara, s paradigmatskim obratima svojstvenima tom riskantnom, ali izvanredno blagodarnom pozivu u državama koje su se formirale na našem prostoru. Iz njegove političke biografije možemo čak ponešto i naučiti: primjerice, da su u političkoj karijeri uzleti, uglavnom, kratkotrajni, a jedino padovi brži od uspona, te kako je prirodno stanje političara da vreba u močvari, kao žaba ili krokodil, samo s očima i obrvama iznad površine... Počeo je kao omladinski aktivist, a u doba Savkine i Tripalove menjševičke vladavine dotjerao do ne baš visokoga položaja zastupnika u Saboru i predsjednika rodne općine Slavonska Orahovica. Zastupnik je tada bio obični delegat, a rodni otočić u Panonskom moru, koji je dobio ime po rakiji, i treba ga tražiti na vojnoj specijalki, politički ne bi bio spomena vrijedan da nije čuven po tome što je ondje Stipe Mesić grdno nastradao jer je, iz velike revnosti, jedan drum u varoši preimenovao u Ulicu Desete sjednice, da evocira kontrarevolucionarni partijski skup, s kojim je, 1970. počelo Hrvatsko proljeće. Kad su na sud donijeli ploče, svjedoči profesor Caratan, bivši lider reformirane, očovječene, komunističke stranke, Mesiću su odmah dosudili godinu i pol, pa je dvanaest mjeseci zaista odguslao u zloglasnoj Staroj Gradiški. Povod je mogao biti klošmerlski, ali robijanje u tom najgorem, vlažnom, negrijanom zatvoru, gdje su kriminalci, budući hrvatski tajkuni, zlostavljali i na sve načine varali uznike, buduće hrvatske državnike, sigurno ne potiče na smijeh. Ali, tko poznaje mehanizam represije u bivšoj Jugoslaviji, zna da je potonje maltretiranje čovjeka koji je, na slobodi, kao politički zatvorenik dobio policijski dossier i crnu točku u svim kadrovskim kartonima, bilo još puno gore. Nije postojao Sibir, ali je sumnjičenje, ograničavanje, sitno maltretiranje, koje je moglo potrajati i desetljećima, ljude pretvaralo u osamljenike, manijake, fantaste. To što nije postao Hrvoje Šošić nego Stipe Mesić, puno govori o duhovnoj otpornosti sadašnjeg hrvatskog predsjednika, a njegova sudbina 'samoupravljača drugog reda', koji se probio do direktora malog, neuspješnog arhitektonsko-konzultantskog biroa na vječnom minimalcu, mogla bi poslužiti kao predložak za sjajan humorno-gorki češki ili srpski film. Sedamdeset i prve Mesić nije bio politički superstar, alfa u Velikom Psu, nego sitna, udaljena, maglina šeste zvjezdane veličine u Betel-geuzeu. Njegov nacionalistički pedigre bio je ipak neupitan, pa je, Osamdeset i devete, kao epizodist Proljeća, jako odgovarao Tuđmanu, koji je 1971-i sam igrao drugorazrednu ulogu.

Mesić je u barakaškom HDZ-u odmah postao Broj tri, a s obzirom na to da je Manolić, Broj dva, bio, zapravo, izvan kadrovske kombinatorike, kao časni starina i 'ovejani udbaš', Mesić je slovio kao beir apparent, prestolonasljednik de facto (dok je dr. Žarko Domljan, kao predsjednik Sabora, to bio de iure). S najvišim stranačkim rejtingom, Mesić postaje prvi predsjednik Vlade, a zatim odlazi u uzbudljivu diverzantsku misiju, u Beograd, gdje je ubačen kao predsjednik raspadajuće Jugoslavije. Ta je epizoda u njegovoj dosadašnjoj političkoj karijeri najzanimljivija, i njegovo najveće postignuće, opisano u knjizi kojoj smo, pripremajući je u Globusu, dali naslov Kako sam rušio Jugoslaviju, što je, nažalost, zbog političkih oportuniteta, promijenjeno u Kako smo rušili Jugoslaviju, odnosno, za drugo izdanje, Kako je srušena Jugoslavija. Za odlazak u Beograd bila je potrebna hrabrost, čak i fizička, što Mesić, kao prava muškarčina, boksač i prznica, nesumnjivo ima. On je, posjetivši tada Francusku kao šef države, na aerodromu u Parizu, skočio preko ograde pješačkog konvejera i, navodno, dunuo šakom u glavu nekog Srbina koji mu je, prolazeći u suprotnom smjeru, dobacio: 'Ustašo!' Možda je to samo anegdota, ali pristaje dobro uz Mesićev karakter. U predizbornoj kampanji 2000. godine, dovodila se u pitanje njegova misija u Predsjedništvu sfrj, sjajno prikazana u britanskom dokumentarcu Smrt Jugoslavije. To je bila najniža točka inače mizerne kampanje: ne toliko kao dno demagogije, koliko kao pokazatelj totalne ignorancije što vlada na hrvatskoj političkoj sceni. Kad se vratio iz Beograda obavljena posla - Jugoslaviju je srušio do temelja - dočekalo ga je isto ono što i tisuće branitelja prilikom povratka s fronte: dok je izbivao, drugi su se obogatili, a on ostao bez namještenja... U stranci je počeo nezaustavljivi uspon Gojka Šuška. Ispijeni grubijan u kožnatom kaputu, zapuštene vanjštine, s bulumentom rođaka iz gladne Hercegovine, Šušak je postao Tuđmanov oslonac, ponudivši mu odnošaj čistog klijentelizma. On nije bio partner s kojim bi vlast trebalo dijeliti, što ne znači da se odricao moći, koju je akumulirao i pretvorio u silu jaču od države. Tihi državni udar koji je u Saboru pokušao složiti Šeks, s potporom Glavaša i hadezeovske Montanje, stražnje saborske klupe, gdje su neki zastupnici, pijani kao zemlja, dizali ruku na rimski pozdrav, bio je komplot uz prešutnu Domljanovu suglasnost i naveo Tuđmana da još strože postroji klipane koje je poznavao u dušu, jer ih je i doveo na vlast, pa rekao jednom zanimljivom svjedoku: 'Hja, ako ne okupite bagažu, ne možete vladati...' Tako se počela mijenjati arhitektura Tuđmanova principata: umjesto barakaša, uglednih starih udbaša i pripadnika tehnokratskog lobija iz kafića Hennessy, koje je u Banske dvore doveo savjetnik dr. Slaven Letica, došli su Hercegovci koji su, kao skakavci, poharali MORH, banke, fondove i bolja poduzeća, pa je 'lijeva struja' jedva uspjela spasiti INA-u, Zagrebačku banku i Tvornicu duhana Rovinj.

U toj raspodjeli moći, Mesić je izvisio. Dobio je formalno visoko mjesto predsjednika Sabora, s kojega je uklonjen nelojalni Domljan, ali je mogao jedino nemoćno lupati staklenim čekićem po predsjedničkom stolu, promatrajući kako marabunta hara Hrvatskom, preuzima vojsku, policiju, a zemlju uvlači u rat s Bosnom, i zatim s cijelim zapadnim svijetom. Mora se priznati da to nije mirno promatrao, nego je odmah ušao u klinč, i to protiv najnezgodnijih igrača, o čemu ponešto znam i svakako ću to posvjedočiti za jedno petnaest-dvadeset godina. Čim mu je Manolić to predložio, Mesić je grunuo u otpadničku grupu formiranu u saborskom kabinetu dr. Gregurića. Uz razne tehnokrate našli su se tu Manolićevi pajdaši, stari policajci, te njihovi pacijenti iz saborskih klupa. Po računici koju je Manolić napravio i obnarodovao u Globusu, imali su dovoljno ruku da u Saboru sruše Tuđmanovu monomahiju, samo što se račun, kako često biva u sličnim situacijama, pokazao pogrešnim: sis je 'prevrnuo' mnoge zastupnike kontradosjeima, stanovima, novcem, položajima... Dr. Gregurić zakasnio je na Kosovo, a dr. Domljan ukazao se u svom lojalnom i reprezentativnom izdanju najprikladnijeg predsjednikova čovjeka, pa je Mesić udaljen sa svoga mjesta. Odigrana je mala parlamentarna farsa i posljednji barakaši, suputnički, hadeze-ovski kriptodemokrati izbačeni su iz Tuđmanova pokreta, pa se moglo pristupiti dovršenju projekta diktature, koja je, zapravo, više nalikovala na tiraniju, jer se osnivala na kapricioznim porivima jednog očito bolesnog čovjeka, koji je počeo pokazivati znakove općeg nervnog rastrojstva. Otišavši iz HDZ-a, Mesić je izbačen i iz službenog stana u koji se bio uvalio. Nakon nekoliko godina živahnosti, nabrijane političarske egzistencije, u koju je stari momak bio uronio With the Vengeance, što kažu Englezi, bacilo ga je natrag u domaći Sibir, u zapećak, kraj žene, u Gradsku kavanu, da prorađuje novine i komentira politiku s odstajalim vanpartijskim drugovima: sudbina gora od smrti za čovjeka njegove vitalnosti. Malo se osovio na noge učlanivši se u Manolićeve Hrvatske nezavisne demokrate, stranku potpuno bezopasnih namjera, koja je, ipak, smještena na isto odmorište s Gabeličinim 'čistim pravašima', valjda da se o jednom trošku mogu obje prisluškivati. Stipe je otišao od Jože kad je Joža opet počeo koalirati s Tuđmanom (poput koale, on je na dr. Tuđmanu uvijek pomalo parazitirao). Zatim se prebacio k Čačiću, koji je držao manju stranku, nastalu u političkom stečaju Savkina projekta naknadnog osvajanja vlasti na drugim parlamentarnim izborima. Tu Mesić nije imao osobito važnu ulogu. Davao je stranci srednju težinu i, zauzvrat, dobivao određen stranački legitimitet, da se može pojaviti na zagrebačkoj političkoj promenadi pred Čarlijem i sjesti za stol s Gotovcem, Bancem i ostalim 'Čarlijevim anđelima'. Na predsjedničke izbore dospio je neočekivano, kao truc-kandidat četvorke, skupine uvrijeđenih oporbenih stranaka, ogorčenih stvaranjem zasebne koalicije SDP-a i HSLS-a. Iako se nisu usuđivale razvrgnuti taj politički brak iz računa, isticanjem posebnog kandidata protiv očekivano slabog, drvenastog, Budiše, Četvorica su namjeravala napakostiti, ili malo pokvariti račun, crveno-žutoj koaliciji, kako bi poslije izbora sami dobili važniju ulogu.

To je uspjelo u neočekivanoj mjeri! Kakav će Mesić biti predsjednik? Na to je teško odgovoriti, jer još nije jasno što je predsjednička agenda. Prvi zadatak koji se nameće jest samoograničenje mandata, pristanak na drugorazrednu ulogu u odnosu na Vladu i parlament. Iz Mesićeve političke biografije, te s obzirom na njegov fajterski temperament, nema nikakvih naznaka da bi on na to mogao pristati - u cijelosti, zaista, i ne samo formalno... Naravno, neće moći vladati predsjednički, ni tuđmanovski polupredsjednički, kao nekoć samodržac s Pantovčaka, ali da će se odreći inicijative, političke intruzije u najosjetljivija područja, to, mislim, neće. Uostalom, s obzirom na početne krive poteze nekih koalicijskih ministara - primjerice u resoru obrane - čovjek počinje misliti da nije lose ako se uspostavi paralelni kanal političke kontrole, samo što nema nikakvih garancija da takav dualizam neće razvaliti Vladu šestero-člane koalicije, jer se ona, po logici stvari, nejednako otklanja od Mesića. Seljački rečeno, tu će jaki, inicijativni, predsjednik biti peti kotač, a put je neravan, pa bi se taljige mogle raspasti. U tom slučaju (da nastavim s ovom metaforom) Račanov i Budišin dvojac može dalje otperjati na dvokolici (tandemu?), dok će četvorka zaostati na svom malom biciklu s pomoćnim kotačima. Mesića tu vidim kao vještog ekvilibrista na monociklu, s visokim, cirkuskim, sjedištem, kako manevrira naprijed-natrag, lijevo-desno, bez izgleda da uspostavi trajnu ravnotežu... Nadam se, samo, da se ni jedna od ovih slutnji neće ostvariti.

Dr. Ivić Pašalić, noseći stup Tuđmanova režima, koji je pridržao političko zdanje kad se kadrovska konstrukcija počela rušiti iza smrti šefa hercegovačkog kartela, Gojka Šuška. Tuđmanova La femme Nikita IVIĆ PAŠALIĆ Biografija Ivica Pašalića posve je nevažna za njegov politički lik. On ima dva striktno odgojena sina i jednu tek rođenu kći, a sa ženom upoznao se prije sto godina, na čagi u zagrebačkom diskoklubu Big Ben. Liječnik, rođen u Šuici, odrastao u Sesvetama, zagorski hercegovački kadar kojega je u stranački aparat uveo veliki kadrovik Manolić... Tu nema nikakvih linkova na njegovu aktualnu političku egzistenciju - razmatranje njegova privatnog života da bi se razumjeli njegovi politički postupci, isto je što i pokušaj da se iz njegova horoskopa dozna njegova adresa. U politici, Pašalićev život počinje trenutkom kad je, 1993. postao Tuđmanova La femme Nikita, beskompromisni izvršitelj najtežih političkih zadaća. Kao i Nikita, ne postoji za javnost, izvan firme slovi kao mrtvac. Pašalićevi nemaju privatnog života, nego se povremeno grade da žive u idili kad ih posjete fotoreporteri ženskih listova. Uvijek na pozornici, u društvu nastupaju u ulozi mlade, sretne obitelji prodornog modernog političara pred kojim je budućnost.

Ponekad pomisliš da je Pašalić, zapravo, vanzemaljac, android kojim iznutra upravlja neko manje, žablje biće, kao u filmu Men in Black, a njegov idilični život na katu obiteljske kuće u Sesvetama da je - videoprojekcija na očni živac, kao u filmu Matrix... Virtualna realnost, ili, kako je to, puno upečatljivije, nazvao čuveni poljski futurist Stanislaw Lem, 'fantomatika'. Stvarnost Pašalićeve osobe ukazuje se tek u ravnini politike, u javnosti posredovanoj političkim medijima. Najistinitiji je kad se pojavljuje u Motrištima i u sličnim emisijama, kao politički fajter teške kategorije, figura koju na Siciliji, gdje su familijarni s takvim likovima, s poštovanjem nazivaju pezzonovante, po najkrupnijoj sačmi u lovačkim puškama. Kad je Ivić Pašalić napunio četrdeset godina, preuzeo je najveću političku stranku u zemlji. Doduše, od jučer ona više nije najveća, jer iz HDZ-a izlaze dr. Mate Granić i Vesna Škare-Ožbolt, što mijenja mehaniku unutrašnjepolitičkog ustrojstva Hrvatske, pa u nekoj koalicionoj krizi, pod pretpostavkom cijepanja molekularne strukture vlasti na stranačke atome, predsjednik, ni teoretski, ni u kakvoj taktičkoj varijanti, ne može izbjeći da mandat prvo ponudi šefu sad najveće i već vladajuće stranke, premijeru Račanu. Ranije najveća, sad je tek gotovo najveća, ali nije posve sigurno niti da će biti njegova! No, u osmini finala, dok je na terenu još bilo cijelo Predsjedništvo HDZ-a; učeni Pavletić, ugledni Granić, popularna Vesna Škare, čestiti Jure Radić, neodoljiva Mintasica, pa čak i famozni Canjuga, činilo se da je Ivić autsajder, zadnja varijanta, Hercegovac, šef hercegovačkog lobija, 'peti ortak' skrhan lošim imageom, omrznut u stranci i prokazan u javnosti... Malo kasnije, pozornica je počišćena kao u Macbethu, sluge odnose okrvavljena trupla umorenih lairdova, a ostaje samo Šeks, koji, napola sluđen, svaki čas pere ruke i pjevuši sablasnu odu o usudu nekoć slavne stranke... Između Pašalića i Šeksa vodila se borba oko redoslijeda održavanja Petog općeg sabora i unutarstranačkih izbora - dakle, oko toga hoće li na partijski kongres HDZ-a doći stari saziv delegata, aparat koji je s Pantovčaka i uspostavio Ivić Pašalić, ili će prvo baza izabrati novi gremij, koji za Pašalića više ne bi bio toliko vezan pa bi, možda, na divanu, prevagnula Šeksova slavonska bulumenta, koju vodi njegov osječki kabadahija Branimir Glavaš. No, Šeks je, kako se čini, digao ruke. On je čovjek iz prošlosti, a Pašalić homunkulus budućnosti. Šeks, bivši sitni provincijski fiškal, lokalni bundžija, mutivoda i lukavac koji se s vlašću dopisivao ekavicom, a na informativnim razgovorima udbaše filao razvodnjenim informacijama, čak i u svojoj sadašnjoj avatari saborskog manipulatora, 'stručnjaka za poslovnik', ne odgovara zahtjevima hrvatske reakcije za 21. stoljeće. Desnica će okupiti sve najgore iz razdoblja tuđmanizma - propale hercegovačke tajkune, razvlaštene tajne agente, kriminalce koji su se obogatili reketom, junake pretvorbe, koji su svoje fondove prenijeli u inozemstvo i odande pokupovali bolje hrvatske firme, te razne političke prostitutke koje su se podavale svačijim interesima. To društvo može kontrolirati jedino čovjek poput Ivica Pašalića, a HDZ-u sad ionako nije potrebna respektabilna fasada, nego kauboj koji će stoku držati na okupu. Svaki otpadnik, poput Granica, ugrožava vitalni interes cijelog pothvata:

brz povratak na vlast, prije nego se učvrste tekovine demokracije i Hrvatska postane normalna europska zemlja, pa izađu na vidjelo svi ratni zločini, kriminal, podvale, lažne diplome, ukradeni vojni stanovi, ortački ugovori... Hapšenje Kutle i s njim povezanih ljudi trebalo bi, nadaju se najljući Pašalićevi protivnici, dovesti do njega samoga, kao njihova pokrovitelja. No, Ured predsjednika nije marketinška agencija, pa se ugovori o sponzorstvu nisu stavljali na papir, odnosno, kad je to bilo i učinjeno u krucijalnom slučaju Dubrovačke banke, glavni je pozadinski lik ostao sakriven. U ugovoru, sastavljenom kod javne bilježnice od intimnog povjerenja, čuveni je 'peti ortak' opisan kao 'osoba čiji je identitet poznat svakom od četvorice potpisnika'. Na zahtjev suca, potpisnici ugovora moraju otkriti identitet 'petog ortaka'. Po našem zakonu ne mogu to izbjeći šutnjom - no to, naravno, ne znači da neće ukazati na nekog posve bezazlenog, ili svaki na drugog čovjeka, ili se pak izvlačiti na tisuću drugih načina. Uostalom, kad ta stvar i dođe do suda, koliko će trajati da Baraća dovuku iz Njemačke, odakle će on slati liječničke ispričnice, te glumiti da umire, poput Tute? Zašto su onda dvojica naoružanih ljudi odnijeli ortački ugovor iz bilježničkog sefa? Već je bio publiciran u novinama, pa tu nema nikakvih tajni koje bi Pašaliću naknadno mogle naškoditi. Cilj provale bio je da se prikaže sila. Operativci koji su upali kod bilježnice, nisu se ni potrudili maskirati. Oduzeli su sve ugovore pohranjene u bilježničku blagajnu, jer nisu imali vremena tražiti one po koje su došli... No, poslije nekoliko mjeseci, drugi klijenti koji su ostali bez svojih dokumenata, pozvani su na policiju, gdje su im papiri uredno vraćeni! Pašalić, koji je nastojao stvoriti sliku o sebi kao o čovjeku previše vještom da se lako nalijepi na korupcionašku muholovku, impliciran je u najgorim aferama posljednjih godina, ali je njegova moć uvijek bila veća od suprotstavljenih interesa. Pašalić je svom tastu pomogao da dođe do golemog građevinskog zemljišta u Zagrebu, a bratu osigurao veze za bankovni kredit, s kojim je sagrađena tvornica namještaja, što nikad nije započela proizvodnju, nego je propala, pa je kredit, preko austrijske firme, Kutle prebacio u stečajnu masu Globus grupe. Jedan njegov rođak iz Šuice postao je vlasnik Duhana, vrlo bitnog punkta u kompliciranoj paukovoj mreži novinske distribucije, koju je kontrolirao Kutle preko Tiska. No, guranje Šuičana, iako je možda ružna stvar, još nije oglašeno kao zločin. Pašalić je određivao cilj i sredstva političkih specijalnih operacija, poput one kad se Globus grupa pokušavala osoviti u Istri. Posjedovala je Mirnu, preuzela pulski trgovinski lanac Merkat i Arenaturist preko Heraka, koji je sjedio u Nadzornom odboru divovskog istarskog turističkog poduzeća. Zajednički, ta su poduzeća raspolagala većinskim paketom dionica Istarske banke, koja je Kutli i dala 250 milijuna kuna kredita, s kojim ih je kupio!

Iz Ureda predsjednika, moralo je doći odobrenje za preuzimanje ekonomije buntovnoga poluotoka; a stvar je najposlije propala samo zato što su se umiješali drugi hadezeovski faktori i struje, naročito tajno kupljeni ljudi, koji su u Zagreb dolazili s upozorenjima kako bi u Istri direktna, neskrivena politička kontrola bila politički i izborno kontraproduktivna, kao u Splitu, gdje je poslije preuzimanja cjelokupne ekonomije, narod masovno glasovao protiv hadezeovske vlasti na lokalnim izborima. Ali, ima li u krivičnom zakonu nešto protiv političkog inženjeringa?Ivica neće uloviti na velikim stvarima, jer je bio naručilac, a ne izvršitelj, a u manjim, štitit će ga poslanički imunitet i ranija pozicija oporbenog potpredsjednika Sabora, dakle formalnog šefa hrvatske opozicije. 'Zatvaranje' interesnih lanaca i polja, nalik je potezima igre go, puno pametnije japanske verzije šaha; u njoj je kombinatorika instinktivna. U ovoj sofisticiranoj političko-poslovnoj igri staklenih perli, sve je neutuživo, osim krajnjih, prljavih poslova disponiranja novcem, koji uvijek obave direktori, zicprezidenti, unaprijed otpisani i ozloglašeni, potrošivi ljudi manje pameti, ogrezli u pohlepu. Kakvi su onda izgledi da se ukeba i onemogući Ivica Pašalića? Postoje četiri kategorije zakulisnih poslova. U kategoriji ordinarne hadezeovske marćapije (vrijednost od 1 do 10 milijuna maraka) on nema poznatih prekršaja, koji bi ga mogli doći glave. Ima doduše jedan nerasvijetljen slučaj neizvjesnih reperkusija. Karlovačka zastupnica HSLS-a u Županijskom domu bila je uoči izbora izjavila u Saboru kako raspolaže dokazima da je Ivić Pašalić od državne Karlovačke banke izbio kredit od nekoliko milijuna maraka. Nije poslije izašla s papirima, iako je to najavljivala, jer ih, čini se, nije ni imala, nego ih je vidjela; pokazali su joj ih ili obećali u banci. Direktor banke nije o tome ništa znao, ili još nije bilo vrijeme da nešto učini, a karlovačka policija nije poslije izbora ništa na tome učinila. Ovaj slučaj izgleda kao velika mina, jer je neki konkretan novac puno bolja stvar za tužilaštvo, nego velike priče o neizravnoj političkoj kontroli, investiranom utjecaju i sličnim stvarima. Novinar se na sudu brzo osvijesti oko toga - mene je, na primjer, sudac zagrebačkog općinskog suda, jedan pulen bivšeg hadezeovskog državnog odvjetnika Hercega, upitao: 'Kad navodite da je list Zapadna Bosna, od kojeg je nastao Imperijal, bio zagrebačka ekspozitura Fikreta Abdića, znači li to da je na vratima redakcije stajala neka ploča s natpisom takvog sadržaja?' U drugoj, višoj kategoriji krupnih korupcionaških pothvata (vrijednost od 10 do 100 milijuna maraka) kojoj pripada Tisak, te velike regionalne operacije Globus grupe u Istri, Dalmaciji i Slavoniji, Pašalić se nigdje osobno ne pojavljuje, čak i u stvari Dubrovačke banke, gdje su dubioze dosegnule gotovo milijarde maraka, nego kao duh lebdi iznad vode — njegova se prisutnost može osjetiti, ali ne može dokazati; čisti spiritizam. Treća su kategorija elevirane afere nepoznatih državnih provizija prilikom prodaje koncesija i nacionalnog bogatstva, usmjeravanja novca od nafte, koja se kupuje kao najskuplji Siberian Light, a tovari kao duplo jeftiniji Russian Crude, pa se razlika dijeli s mafijom, samo što sve

ostaje u zakučastom, neraspletivom 'polistirenskom lancu' koji se paučinasto upreo od Zagreba do Ziiricha, neprekinut još iz doba socijalizma. Tu Ivić Pašalić možda i nije pomolio nosa, osim ako njegova Zaklada državnog zavjeta - misteriozna ustanova futuristički namještena poput ureda Doktora Zlo iz filma Austin Poivers, u kojoj sjedi pet tajnica s jakim hercegovačkim naglaskom uz politički 'reket' (da to opišemo tako grubom metaforom) ne obavlja i druge poslove iz sfere povezivanja politike i privrede. Čak je i moćni Ivica Todorić morao tu istovarivati donacije... Bilo bi dobro da Šime Lučin u Zakladu pošalje istražitelje s odredom specijalne policije koja će maljevima razbiti ulazna vrata te pokupiti papirologiju prije nego što evidenciju progutaju rezači konfeta. Čak i ako ništa ne nadu, takav bi ulazak bio primjeren konfrontaciji legalne vlasti s leglom paralegalnog utjecaja, preko kojega se izvode razna čudesa, od akvizicija novina, do stipendiranja korisnih novinara, ili njihove djece... U četvrtoj kategoriji besprofitnog političkog inženjeringa, od čega je korist posredna, jer se tu stvara najveći utjecaj, Ivić Pašalić bio je najvažniji Tuđmanov operativac u pacifikaciji medija i oblikovanju kontroliranog pravosuđa. U ovoj sferi skriven je i njegov najveći liabilitj: na vrhuncu frakcijske borbe sa smrtnim neprijateljem, inženjerom Hrvojem Šarinićem, koji je pridonio otvaranju afere Dubrovačke banke i doveo u pitanje sam Pašalićev opstanak u Tuđmanovoj okolini, a time i njegovu cjelokupnu egzistenciju, stvari su se bile do te mjere otrgnule kontroli, da je smrt jednog Šarinićeva sina - i jedva izbjegnuta pogibija drugoga poslije nekoliko dana - pripisana akcijama tajne policije, s kojom je Pašalić mogao imati veze kao šef predsjednikova Ureda, koji je naloge prenosio šefu SZUP-a, svome Šuičaninu, Ivanu Brzoviću. To je zbilja dalekosežna stvar, koju ne bi trebalo uzimati ozbiljno, dok ne završi istraga koju bi, s najvišim prioritetom, svakako trebalo pokrenuti... Pašalić nije investirao u poslove, nego u moć. Ona se akumulirala u stranci, s kojom je, koliko god bila slaba, zadobio silnu snagu, povezan sa centrima moći u društvu. Njegovi ljudi nalaze se u bankama, najvećim tvrtkama, na televiziji. Može li ga zaustaviti željezna ruka pravde Šime Lučina?

Arhajski osmijeh hrvatskog generala Petra Stipetića koji se u ratu prometnuo se u blistavog pohodnog zapovjednika poput Wallensteina, Davouta, Sheridana ili Pattona...

Hrvatski bog Mars PETAR STIPETIĆ

Kad je počela Oluja, najveći hrvatski general držao je mrtvu stražu u Slavoniji. Tamo ga je plasirala ljubomora načelnika Glavnog stožera, fosilnog vojskovođe Janka Bobetka. Kao njegov pomoćnik za kopnenu vojsku, generalpukovnik Petar Stipetić godinu dana sastavljao je dispoziciju za napadnu operaciju, kojom će Hrvatska vojska skršiti Krajinu, te dovršiti ratni pothvat što je zamalo uspio još u zimu prve ratne 1991. godine, ofenzivom u Zapadnoj Slavoniji, kad je pola milijuna Hrvata (i vrlo velik broj hrvatskih Srba, što je manje poznato i uopće nije istraženo) navuklo istočnonjemačke uniforme, te stalo pod oružje, osvojeno u magazinima ratne rezerve, dok u Beogradu, medu čitaocima Duge, nisu mogli prikupiti ni bataljun grenadira, koji bi se kroz slavonsko blato, odvucarao za tenkovima jna do virovitičko-karlobaškog limesa memorandumske Velikosrbije. Tko je ondje htio dobrovoljno u rat u Hrvatsku, stupao je u romantične Bele orlove, koji su se specijalizirali za bijelu tehniku, palili, silovali i ubijali, što je, naravno, puno zanimljivije od ležanja u kalu propisno iskopanog zaklona za stojeći stav, dok ti preko glave ori artiljerijska priprema, a naprijateljska pješadija navire u juriš na bod - sve na nekoj tuđoj njivi, koja se, slijedom događaja, našla odjednom u inozemstvu... Pristajući na primirje u prosincu 1991. Tuđman je rat kukavički ispustio u Bosnu, ne bi li se s Miloševićem nagodio, umjesto da ga porazi, smatrao je general Tus, načelnik Glavnog stožera, pa je u Sarajevo, na potpisivanje sporazuma, poslao svog zamjenika, generala Stipetića. Kad je četiri godine kasnije na Brijunima razmatrana zamisao Oluje, Tuđman je odbio Tusov briljantni strateški manevar forsiranja Save kod Orašja, gdje bi bio presječen krajinski Koridor, te otvoren put u Srednju Bosnu. Umjesto šah-mata u dva poteza, izvodila se stoga široka ofenziva pješacima po cijeloj ploči, budući da nakana ionako nije bila momentalno uništenje neprijateljskog vojničkog otpora, nego da se, frontalnim nadiranjem domobranstva, svu Srbadiju otjera u božju mater. 'Vi, Tus, ne znate politički misliti!', priprijetio je prstom Vrhovnik na brijunskoj esplanadi, ispred društva koje se okupilo na Titovim pletenim stolcima, u koje su se sad uvalili bivši emigrant, pouzdanik franjevaca i gangstera, otavski pizza-man, koji je dotjerao do hrvatskog ministra obrane, Gojko Šušak; zatim matora ninja-kornjača i načelnik Glavnog stožera,, four star general Janko Bobetko; te uspravni, kočoperni sinjski stožerni komodor u mornaričkoj bijeloj gali, držanjem i brkom nalik na oberkelnera u boljem opatijskom hotelu, šef vojne obavještajne službe, Davor Domazet. Njima su bili jasni politički prioriteti, jer su i došli na položaje kad je Tus istisnut, imenovan savjetnikom, a Stipetić odgurnut na sporednu funkciju zapovjednika zagrebačkog zbornog područja, što je omogućilo da se mirno započne rat protiv Muslimana u Bosni. U ljeto 1994. kad se počinje pripremati Oluja, morali su ipak vratiti Stipetića u Glavni stožer, jer je netko trebao složiti onih sto tisuća stranica zapovijedi koje štanca štapska birokracija, kad se

ide u veliku ratnu kampanju, a dobro se znalo da u cijeloj jna, nije bilo boljeg kapelmajstora koji može orkestrirati partituru za domobranski oratorij s ognjevitim orguljanjem, i Bobetko ga je morao, preko volje, pozvati, a onda, kad je planiranje bilo gotovo, otjerao da zapovijeda sporednim pravcem, na fronti koja se uopće nije trebala aktivirati. Stipetićeva zamisao Oluje bila je jednostavna. Ako se munjevito probije neprijateljska prva linija, pa ide naprijed odjednom na svim pravcima i osujeti prebacivanje, rekoncentracija neprijateljskih snaga, krajinski bašibozuk neće moći organizirati obranu na drugoj liniji, po dubini, nego će se dogoditi ono što se uvijek dogodi statički raspoređenoj vojsci kad pukne fronta - počet će bežanija. Krajinski Korpus za brzu intervenciju, s oficirima koji su kao 'dobrovoljci' upućeni iz Srbije, istrošio se u prethodnim borbama oko Bihaća, što su i detonirale Oluju, stvorivši povoljnu političku i medijsku situaciju za izvođenje operacije, a druga pomoć iz Jugoslavije, nije ni mogla stići, jer bi jednoj oklopnoj brigadi, da se prikupi i u marševskom poretku prođe nesigurnim posavskim koridorom do borbene linije, trebalo najmanje 72 sata, a zatim se ne bi mogla uvoditi u borbu, ako je srpska organizirana obrana već prestala. Po Stipetićevu planu, dotle je, naime, trebalo probiti prvu crtu, zaobići i okružiti gradove i jake otporne točke, te ući u pozadinu, i stvar do kraja riješiti za dva tjedna. U stvarnosti, bila je dovoljna polovica toga roka... Što znači da je vojnički modus operandi stvorio politički fait accomplit, pa iako se Milošević nije ni mislio uplesti, ovo mu je osiguralo realni predtekst za to. Jedini uvjet za postizanje uspjeha, bio je da se on ostvari odmah, od prve, te izbjegne dugotrajno mrcvarenje, ali, iako su snage u napadu bile četvorostruko brojnije, u prvi mah učinilo se da neće ići glatko! Prvoga dana fronta nije nigdje probijena. Hrvatska vojska bila je podijeljena na tri glavne operativne skupine: Istok, gdje je u Slavoniji stajao Stipetić, sa 3. i 5. gardijskom brigadom i čudom domobrana Zbornog područja Osijek, iščekujući srpski napad preko Dunava, iz okupiranoga Podunavljea, također spreman da, primivši zapovijed, sam krene na Vukovar, zatim Sjever, pod zapovjedništvom generalbojnika Ivana Basarca, gdje su 1. i 2. gardijska brigada, prva preko Slunja, a druga preko Petrinje zatvarale kliješta, što su se trebala sklopiti na Uni južno od Topuskoga, i napokon treća, na užasni dinarski reljef rasprostrta skupina Jug, pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine. Iz Gospića prema Korenici, pokrenula se njegova 9. motorizirana gardijska, kojom je zapovijedao generalbojnik Mirko Norac, a na Knin išle su 4. i 7., pod brigadirima Damirom Krstičevićem i Ivanom Koradeom, i to kroz Bosnu, gdje se cijele prošle zime i na proljeće ratovalo, divovskim bagerima inženjerije probijalo cestu kroz dinarski krš, te naposljetku zašlo za leda glavnom gradu Krajine na domet haubice od 155 milimetara!

Sto i pedeset hiljada ljudi, žestoka, ratna vojska, frustrirana porazima i povlačenjem, gladna pobjede, grunula je naprijed - i stala... Nekoliko dana prije početka operacija ratnog ljeta 1995., Bobetko je hospitaliziran. Tuđman ga je odmah otpisao, te odredio kao vršitelja dužnosti, generala Zvonimira Červenka, jednog dosta časnog penzića, koji je imao dovoljno ljudske pristojnosti da se stručnjacima ne miješa u posao, za razliku od starog, nezajažljivog gnjavatora, koji se samo želio producirati u dobi u kojoj se čak i kardinali svete rimske crkve, kao i sovjetski maršali, povlače u penziju. Sad je tek cio sustav mogao pošteno proraditi - prilično solidno popunjeni štabovi, s dovoljno školovanih ljudi iz bivše vojske, bili su povezani s Glavnim stožerom u kojemu je sjedio generalpukovnik Vinko Vrbanac, te uz njega hadezeovski grebator Pavao Miljavac, vlasnik dugoreške pilane. On će poslije pobjede trijumfirati, dok će marljivog, iskusnog operatičara, pod prozirnim izlikama, baciti na ulicu, da karijeru nastavi kao agent osiguravajućeg društva, koji zaključuje police. U svakom je zapovjedništvu, uostalom, bio diskretno prisutan takav jNA-rob, koji, nevidljiv, obavlja poslove svog blistavo dekoriranog rasno i partijski podobnog pandana: uz bivšeg legionarskog kaplara Gotovinu, štrumfao je samozatajno general Agim Qeku, Albanac koji će poslije postati načelnik Glavnog stožera Oslobodilačke armije Kosova, a uz sinjskog konobara Norca, general Rahim Ademi... Oluja je bila fenomenalno pripremljena jednogodišnjim Stipetićevim planiranjem, stožer je funkcionirao, vojska bila žestoka i nabrijana, pa ipak, prvoga dana, nigdje nije krenulo... Štoviše, u sektoru Sjever, prijetilo je da se preokrene u katastrofu. U napadu petrinjsko-glinskim pravcem, 2. brigada skrenula je sa zadane osi, te ušla u grad, i tenk na čelu pogodila je protutenkovska mina. Puf! Tenk je odletio u zrak. Drugi tenk oklopne satnije Gromova, obišao je podrtinu, krenuo naprijed i - puf! Odletio u zrak... Treći tenk prošao je izmedju dviju olupina... puf! Četvrti tek je gurnuo rilo medu olupine, kad ga je našla tromblonska granata. Puf! Odletio je u zrak i Gromovi su stali, drum je bio prekriven njihovim mrtvima i ranjenima... U Glavnom stožeru nastala je uzbuna: što rade Basarčevi tenkovi u Petrinji? Nije dugo trebalo da se tajna razjasni - general Bobetko dao je da mu uz bolnički krevet instaliraju telefon, pa se direktno javljao zapovjedniku sektora Sjever, te mu izdavao svoja nesuvisla naređenja, budući da je domaći, sisački teren, odakle je krenuo u partizane 11. lipnja 1941. godine, točno 54 godine ranije, smatrao svojim privatnim ratištem... Basarac je oficir iz jna, čudna persona, mračnjak sa skarednim brčinama austrougarskog tobdžije i kapom duboko natučenom na oči, te vječitim podočnjacima - koketirao je s ekstremistima i naposljetku se upisao u Đapićevu stranku prava... Palo je naređenje da se Basarca uhapsi i - brzo! - na njegovo zapovjedno mjesto pošalje Stipetića. Pozvali su Stipetića iz Osijeka, on je skočio u svoj pohodni Opel Polo, koji mu je dobro poslužio cio rat, te autocestom tek raščišćenom poslije Bljeska, dojurio u Zagreb. Dobio je zapovijed da uhapsi i smijeni Basarca, no kad je došao u komandu operativne grupe Sjever, rekao mu je samo

da se nikamo ne miče, nije ga htio osramotiti, a zatim je sam pošao na teren, budući da pripada onom generalskom varijetetu koji je u svom elementu na bojištu, u šatorima nižih komandi... Dok se operacija priprema, zna se, Bik koji sjedi, u štabu, ali kad se, uz otužni smrad naftnog sagorijevanja, pale motori od šest stotina konjskih snaga, pjehota penje na svoje bojovije mašini i svaki gardist koji imalo drži do sebe, vezuje oko čela rambovsku ritu za upijanje znoja, te izolirbandom lijepi po dva okvira za Kalašnjikov, onda i Stipetić, onako tanak, malo kriv, vječito gologlav, usta istegnutih u nesimetričnu grimasu osmijeha, koji kao da se zaledio na licu toga hrvatskoga boga Marsa, skače na terence, pa obilazi štabove, zapovjednike, potiče, pokreće... Sad je ratni poglavica Ludi konj, Ratni Oblak, Geronimo, a sva vojna znanost odjednom postaje stvar prosta, razumljiva svakoj tupoj domobranskoj glavurdi - eeej, kamo ste to zabrazdili, ma ne cestom kroz grad, gdje je hranjiva svaka kuća, pa mali broj domaćih boraca, može zaustaviti i razvaliti silne tenkove, kao što je nekoliko odrpanih vukovarskih očajnika iz legendarne 204. brigade, skršilo ofenzivni elan oklopnog ešalona 1. gardijske proleterske divizije s Banjice; dečki, zaboga, treba poći okolo, zaci im za leda, to je ono što Liddel Hart zove 'strategijom posrednog nastupanja', ali sad to nije bitno, nego, dajte gospodine satnice, skupite svoje ljude, pa ih povedite, dajte specijalku da vidimo, koje su vam topografske točke na pravcu... Stipetić je znao ponešto o svemu tome - kad je 1988. kao zapovjednik Odsutne obrane Zagreba, polagao generalski ispit, za zlatni hrastov listić s jednom zvjezdicom, koju je prišio 22. prosinca 1989., dignuta je silna vojska iz sastava Pete armijske oblasti, da se održi pokazna vježba na njegovu temu: Obrana velikih gradova. Stipetić je istodobno demonstrirao rad korpusne komande sa smanjenim sastavom i umjesto uobičajenih stotinu i deset, imao je sedamdeset ljudi u štabu, a kako su manevru prisustvovala sedamdesetorica generala JNA u svojstvu promatrača, od tada je njegova reputacija poprimila mitske razmjere. Stipetić je, kažu oni koji su s njim radili, lak, prirodan, normalan, nimalo uobražen, a istodobno, pun autoriteta, koji se kao aura formira oko ljudi koji su dostigli vrhunac u svom metieru. Sve se okrenulo čim je Stipetić na petrinjskom pravcu cimnuo uzde, krenuo kola malo lijevo, malo desno, blagoslovio štabove svojim samopouzdanjem, a trupe, koje leže u prašini, dahću i očajavaju, jer posvuda vide kriminalnu nesposobnost i izdaju, zbog čega gomila drugara leži dolje na cesti rasprsnutih crijeva, ili, u kupolama tenkova, sagoreni kao panjevi poslije šumskog požara, te trupe sad vide generala bez kape, kako se, kao osica, lak na nogama, s iskrivljenim bojnim osmijehom, udijeva medu oficirske skupine, odakle svi odjednom nekamo smisleno žure, kao košarkaši Cibone poslije tajm-auta... Hej, onda trupe obrisaše znojna čela, prokunuše, malo čvršće nabijajući lonce od kevlara na ludaru, opet spremni da ih, kao ovčice povedu 'na crtu', gdje će iznova glumiti heroje, prometnuvši se u vukove... Do sutradan, sve je bilo gotovo. Petrinja okružena i odsječena, a pokušaj da se opkoljena vojska probije na cestu prema Bosanskom Novom, surovo osujećen. Unproforski mirotvorci, koji su olujnu provalu brahijalne sile promatrali s neskrivenim gnušanjem, sad su se stali silno plesti, preplašeni da će Stipetić potući vojsku i narod, okružen u petrinjskom kotlu, jer su na autoputu

kod Siska vidjeli divizion teških ruskih VBR-ova tipa Grad, raspoređenih za vatreno djelovanje, što je bila strategijska rezerva Glavnog stožera. Stipetić reče posredniku, nizozemskom pukovniku plavaca: 'Može primirje, može povlačenje, ali neka prvo potpišu predaju!' Posrednik je onda trčao tamo-amo, Srbi su malo oklijevali, muljali, pa im je Stipetić dao ultimatum, krajnji sat, našto su odmah popustili i kod motela Brioni u srušenom Topuskom, pojavila se 8. kolovoza komanda glinskog 21. korpusa, te 'ministar policije' upravo razmontirane krajinske države. Zapovjednik korpusa, niži, civilno odebljao brkat pukovnik već u godinama, prišao je prvi, pa posljednje metre 'zagazio strojaka', kao remac na zakletvi, prilazeći paradnim, strojevim korakom, u ritualu koji pravim oficirčinama čuva čast i u najA gušćim situacijama, te odsječno salutirao i rekao: 'Gospodine generale, predajem Vam xxi kordunski korpus, sa čestitkama za pobjedu Hrvatskoj vojsci!' Stipetić mu pruži ruku, pa ga i drugom potapša po ramenu i reče: 'Rade, kako je?' 'Jebi ga!', filozofski odvrati pukovnik Bulat, Stipetićev predratni pomoćnik u Petoj armijskoj oblasti. Sjedio je on u sobi odmah pokraj Stipetićeve sobe načelnika operativnog odsjeka, u kojoj Stipetić sjedi i danas, kao načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske... Tamo mu je, dakle, bio Bulat, ondje Momčilo Perišić, koji je poslije dogurao do načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, pa Gorinšek, hrvatski general, i Tarbuk, koji je zapovijedao četnicima u Petrinji. Ekipa se poprilično raspala. Komforno uvaljen u fotelju klubgarniture za goste u sobi u koju se vratio poslije neviđenih iskušenja, prevalivši beskrajan put na kraju kojega zamalo izgleda kao da nigdje nije bio, Stipetić mi pruža kopiju sporazuma o predaji 21. korpusa, što je jedina takva uredna isprava, koju stipulira Ženevska konvencija, sačinjena u Domovinskom ratu pa kaže: 'Ah, Haag. Da, rado se odazivam - moji su zarobljenici svi na broju!' Po Sporazumu, oficirima je ostavio pištolje i po okvir metaka, da mogu održavati red u kolonama, pa se vojska, a za njom i narod, stuštio na cestu prema Banjoj Luci... To je bio vrhunac karijere promišljenog, vrlo povučenog hrvatskog časnika, koji je u tom trenutku imao isti čin s kojim je, četiri godine ranije, stupio u Hrvatsku vojsku. U te četiri godine, od stvarnog početka do istinskog svršetka Domovinskog rata, Stipetić je proživio dovoljno za vojne memoare, malo tanje od Žukovljevih, ali puno deblje od Bobetkovih, da nesretni stari simulant nije toliko nakitio svoje ratne uspomene, napunivši ih fantazijama o 'kombiniranim operacijama', desantu na Kupare, sjajnim pobjedama i velikim manevrima u Bosni, koji su zamalo fatalno završili, kad je s pratnjom zapao u snježne nanose na prijevoju Vran planine, gdje su poginula petorica njegovih ljudi, a on sve izdržao, gotovo ne osjetivši hladnoću, koliko glad.

Stipetić bi, naravno, imao štofa za ratne uspomene, ali svojstveno svom oporom značaju ogulinskog Goranina, umjesto raskošne vojne proze, dao je samo jedan prigodni kratki intervju Novom listu, na godišnjicu operacije Oluja, u kojemu nije ništa rekao. A inače je stalno šutio, uzdržavao se od izjava, nije sudjelovao u medijskom spektaklu hadezeovskih političkih generalcirkusanata, koji su se preko novina dodvoravali Tuđmanu. Nigdje nije citiran, o njemu nitko nije imao pojma, osim drugih časnika, koji su svi, bez obzira na stranačka, svjetonazorska i zavičajna opredjeljenja, potvrđivali: 'Stipetić, on je najinteligentniji, najprofesionalniji, najbolji hrvatski vojnik. Stipetić, on je naprosto savršen!' Sve u njegovom imaginarnom dossieru, s kojim može mirno ne u Haag, nego u Wallhalu, naprosto je perfektno. Jedan od trojice aktivnih generala koji su prišli Hrvatskoj vojsci, još u jna bio je designiran za blistavu karijeru. Izdvaja se inteligencijom i karakterom, pa odmah osjetiš da bi ga rado imao za prijatelja, a nerado kao neprijatelja, iako je prilično blag, i nije osvetoljubiv, niti nemilosrdan u ocjenama drugih ljudi. Pa ipak, kolikogod blag, to nije značaj mirotvorca, dušebrižnika, i u prošlim životima on je sigurno bio kšatrija. Stipetić je posebne fele, silan ratnik, gorštak sa srednjih visina goranskog Stjenjaka, otvoren, nimalo mrk, mada nije bučni veseljak, ni nametljiva seljačina, profil 'jugogenerala' iz banalnih filmskih scenarija hrvatskih skribenata poput Hrvoja Hitreca. Sa Stipetićem na personalnoj listi, nije, dakle, ni sav hrvatski generalitet bio sastavljen od same bagaže, polukriminalaca i pustolova bez osnovne škole, čuvenih jedino po izgredima i pijančevanju, tučnjavama i ratnom profiterstvu. Nije vic u tome što Stipetić dolazi iz jna, jer je ta vojska njegovala oficirski ideal srpske soldateske, pa je vrijedan divljenja bio časnik koji obnoć zadnji ostane u birtiji, a ujutro bodar, čisto izbrijan, blago ljubičasta nosa, prvi u stroju, nadređenoga, kako zahtijeva pravilo službe - 'proždire pogledom'... U likovima Kadijevića i Blagoja Adžića vidi se selekcija prema tom barbarskom modelu. No primitivni mačizam koji iznad svega izdiže bravado, junačenje, kvalitete svojstvene nižim dragunskim, ne odgovara visokim stožernim časnicima, za koje vrijedi zahtjev pruskog generalštaba: visok intelekt i samozatajnost. Kad je Hitler promaknuo von Rundsteda u čin feldmaršala, Prus je zadržao stari, pukovnički šinjel, jer je smatrao da mu se u 65. godini ne isplati šivati novi, i time posvuda izazivao zabunu. Sličnu zabunu u Hrvatskoj vojsci stvarao je Stipetić kad bi se pojavio sa svojim starim Polom, koji je vozio deset godina, dok je Šušak zapovjednicima zbornih područja dodijelio za osobnu upotrebu po jedan džip Grand Cherokee i jedan Mercedes S-klase (dok je Gotovina, umjesto tih pederskih luksuznih auta, vozio rasni bmw). Čini se kao da je u Stipetićevoj genetici zaostalo nešto od austrijskog, jozefinskog državnoslužbeničkog šlifa imperijalne nomenklature - kuda li su se samo slili ti utjecaji, valjda po staroj Jozefini, cesti koja je prošla Gorskim kotarom, blizu njegove rodne kuće...?

Austrijsko visoko činovništvo bilo je strahovito skromno - nimalo imućno, njegovalo je kult ispravnosti, imidž građanske solidnosti, pa je bilo upravo smiješno gledati kako Tuđman kao stil svoje vladavine obnavlja nekakav umišljeni srednjoeuropski sjaj, razmetljivost i paradiranje, koje zapravo više pristaju opereti ili balkanskoj aristokraciji, koju je parodirao Krleža u burleski o obrenovićevskom dvoru. General Petar Stipetić pak kao da dolazi ravno iz jelačićevske i preradovićevske tradicije - neporočan i nepotkupljiv, skoro je izbačen iz HV-a poslije Oluje, jer se nije htio upisati u HDZ. Onda su mu ipak morali dati čin, prvi čvarak koji je zaradio u desetogodišnjem ratu za Titovu baštinu, za razliku od Eugena Savojskog, koji je s podjednakim talentom, ratujući na istome terenu sa sličnim protivnikom, zaslužio vojvodstvo i bečki dvorac Belvedere. Poslije Oluje, Šušak je htio otfikariti sve časnike bivše jna, pa je Tuđmanu podnio takav plan, koji je predviđao da se u službi zadrži samo dvjesta ljudi bivše vojske, kao cachette originalnih vojničkih znanja, dok bi sve ostale vještine priskrbili uvojničeni huligani, šverceri, lumpenproleteri i hercegovački bleferi, poput staroga lažljivca, glasovitog generala Daidže. Tus je to masovno ražalovanje kadra koji je Hrvatskoj vojsci upravo osigurao pobjedu, uspio spriječiti svojom intervencijom, uz skandal koji je izbio kad su umirovljeni neki zaslužni generali. To se onda malo razvodnilo, pa postupno provodilo, u tajnosti. Samoga Stipetića strpali su u Hrvatsko vojno učilište u Črnomercu, nudili mu položaj vojnog emisara, samo da se makne, ali on nije htio, nego poručio da ga, ne daju li mu u aktivnu službu, mogu jedino izbaciti, pa je vraćen u Glavni stožer, kao 'načelnik odsjeka za borbeno djelovanje', tj. kao operatičar. Pošto je Miljavac, koji je naslijedio Červenka, koji je bio naslijedio Bobetka, postao poslije Šuškove smrti ministar i preselio se u kancelarije na drugom kraju hodnika u prvom katu zgrade na Trgu Kralja Petra Krešimira iv, Stipetić je zaključio da se napokon pružila prilika da se malo stambeno proširi, budući da sjedi u trosobnjaku od 79 kvadrata u neboderima, koji je dobio kao pukovnik, pa je iskoristio priliku kad je, banuvši jednom k Tolju, načelniku Političke uprave, kod njega zatekao Miroslava Tuđmana. Na njihovo kurtoazno pitanje 'Kako je?', odgovorio je 'A slabo, slabo!' Zatim je katoličkom mističnom pjesniku s izgledom kadavera iz Krležine Golgote objasnio, uperivši prst u njegov jastučić odlikovanja iznad gornjeg lijevog džepa na bluzi mondure: 'Evo ti - tri reda, a ja jedva jedan i pol... Ti - džip, ja Polo, ti stančina, ja stanićak. Pa i kako bi bilo? Slabo, slabo!' Tu se Miroslav, kao kronprinc i obavještajac, profesorčić koji se i sam nakitio generalskim pleterima i drapao u Grand Cherokeeju, odmah zauzeo za ispravljanje nepravde, pa je Miljavac ubrzo pozvao k sebi Stipetića i rekao mu preko volje: 'Idi tamo u Vlašku, gdje se grade neki stanovi za nas, pa pogledaj...' To je ono Valentićevo gradilište, koje je on, kao premijer, uspio izboksati od firme koja je gurnuta u stečaj, a obuhvaća cijeli brijeg Salate s 'urbanim vilama' i jednom velikom zgradom, kondominijem s ultraluksuznim stanovima, gdje su se smjestili Zlatko Canjuga, zatim kći Gojka

Šuška s mužem, hercegovačkim visokim časnikom koji nije napunio ni trideset godina, te Mate Meštrović sa ženom, prekrasnom bugarskom profesoricom. Kao kiparev nasljednik, s vlastitom američkom penzijom, on je jedva skucao novaca da se tu smjesti, pa je bio silno začuđen odakle toj bagaži po pola milijuna maraka... Stipetiću su pokazali stan, sto i deset kvadrata, drugo nije preostalo, budući da su zadnja dva spajali za nekoga iz MORH-a. Rado su mu pokazali tu gajbu od 250 metara, uz koju idu četiri garaže u prizemlju, sve skupa malo manje od milijun maraka, a Ministarstvo je već platilo, keš za gospodina generala Ljubu Ćesića Rojsa. Sutradan se Miljavac javio Stipetiću i rekao mu: 'Čuj, onaj stan, neće ići! Preskupo je to za tebe.' I zalupio mu telefon. Kukavac ga je uvijek mrzio, jer je točno znao gdje po zaslugama stoji u odnosu na blistavog vojnika. Miljavac je sam sebe predložio za čin generala zbora, što mu je Vlatko Pavletić, kao predsjednik Republike pro tem i potpisao, pa je hrvatski militarizam dobio tu karikaturu, vlasnika pilane s više zvjezdica od generala Pattona. Njegova ratna fama zasniva se na dva sramna bijega prvi put strugnuo je sam, a drugi izazvao sveopću džadu. Kad su Srbi na Pazarištu kod Duge Rese razbili brigadu kojom je on zapovijedao, pa otvorili put u Karlovac, Miljavac je iščezao na tri dana. Smatralo se da je zbrisao u Sloveniju, a on je tvrdio da je išao po neki tenk. Kad je pak Tuđman napravio deal s Miloševićem - Posavina za Dubrovnik, kao prokušanog panikera poslali su ga da nagna u bijeg vojsku na desnoj strani Save pričama o nadiranju srpskih tenkova. Prkačin ga je zamalo ubio kao zeca, misleći da je špijun, pa je poslije uvijek žalio zbog neumjesnog oklijevanja. Stipetić je pak, uz Tusa, stvorio Hrvatsku vojsku, te s njim i generalom Franjom Feldijem, formirao operativni stožer koji je upravljao najtežim ratnim naporima u najgora vremena... Kao Špegeljev operativac u Petoj armijskoj oblasti, bio je 'na vezi' s hrvatskim vlastima od časa kad se njegov generalanšef povukao iz aktivne službe u jna pa preuzeo portfelj obrane u Tuđmanovu kabinetu. Čekao je poziv, koji nije dugo dolazio, jer je Tuđman pokušavao sklopiti s Miloševićem sporazum, pa ga nije htio provocirati ratnim pripremama. Kad je u Slavoniji već krenuo rat, dao je pozvati Tusa, pa Stipetića. 'Gospodine generale', rekao mu je, 'situacija nalaže da prijedete odmah...' I na Stipetićevo potpitanje razjasnio: 'Mislim, danas'. Dobro, reče Stipetić, nego samo da skoči doma po pribor za brijanje, i da kaže ženi, pa neka se dotle ne objavljuje, što mu Tuđman čvrsto i obeća. Kad je nazvao kući, javila mu se uzbuđeno kći: 'Tata, mama je pala u nesvijest kad je čula na radiju, ali sad je već došla k sebi!' Oficirska žena, koja je provela dvadeset i sedam godina po garnizonima i službama u funkciji muževljeve karijere, strepeći za svaki njegov uspon, uspjeh ili nepriliku u armijskom 'kolektivu', usred popodnevnog radioprograma ('Veliki broj granata pao je

jučer na Tenju... a sad muzika iz našeg studija: Dvofakova simfonijska suita...') čula je da se muž odmetnuo od firme i zauzeo visok položaj u pobunjeničkoj vojsci bez ljudstva i oružja, koja će braniti državu što se temelji na Pacti Conventi i još nekoliko podjednako jakih argumenata. No mala, silno povezana Stipetićeva obitelj, koja je nedavno pretrpjela strahovitu tragediju, pogibiju sina jedinca, studenta, u prometnoj nesreći, lako je izašla na kraj s tim i svim potonjim iskušenjima. S iskrivljenim osmijehom i pogledom koji se zaledio, kao pogled Bodhisatve, koji je vidio vremenski ponor Platonove godine od 26 tisuća solsticija, Stipetić kaže: '... Zato meni nije rat bio tako težak kao nekima, zato sam ga lako prošao.' Lako je suočiti se s nepravdom, a sa sudbinom, nemoguće, jer odmah te razoruža, relativizira sve moralističke zaključke, uopće, ubija volju da ljude promatraš i ocjenjuješ, jer prevlada empatija... No to su emocije vezane uz Stipetića od šezdeset i četiri godine, a prije toga imamo mršavog, bezveznog momčića od osamnaest godina, iz sela Salopeki pokraj Ogulina, koji je u tom kotarskom gradiću bajkovito okruženom šumom, završio gimnaziju, želi studirati građevinarstvo, a još nije određen nikakvim značajem, kao prazan hard disk, na kojemu nema ništa osim operativnog sustava. Bili su vraški siromašni, otac, maćeha i šestoro djece u kući šumskog radnika, pa se Petar 1956. prijavio u Vojnu akademiju, što će reći da je bio Dvanaesta klasa. Isprva mu je dosta slabo išlo, nije se on nekako u tome snalazio, sad misli da 'naprosto nije bio dovoljno čvrst', nije još bio očeličio, čak nije znao hoće li ostati u pozivu, ali onda ga je povuklo, našao se, počeo dobro učiti i završio 1959. s vrlo dobrim uspjehom. Još to nisu njegovi zvjezdani trenuci, Stipetić je tipičan late bloomer, na prvi pogled nikakav lumen, a poslije, ne možeš ga precijeniti... Prvi raspored dobio je u inženjerijskom puku u Trebinju, gdje je gulio dobrih osam godina dok nije postao zapovjednik čete. Tu se 1963. i oženio, dobio kćerku i sina. Specijalizirao je mašinsku inženjeriju, položio ispite za upravljanje s petnaest različitih vrsta građevinskih strojeva, za razliku od zapovjednika Inženjerije HV, koji zna voziti jedino autobus, ali mu to nije smetalo da se u Tuđmanovoj armiji silno promovira. U Višu vojnu akademiju, presudnu za karijerni uspon mlađeg časnika, poslan je 1967. i završio je, kao odlikaš, za dvije godine, pa je postao prvo zapovjednik bataljuna u Lovranu, a onda zapovjednik cijele 25. pješadijske brigade. No ozbiljnu stručnu karijeru počet će 1972. kad ga, u trideset i šestoj godini šalju u Karlovac, u 513. nastavni puk, glavni inženjerijski poligon jna. Kad je 1975. završio Ratnu školu na Banjici - glavnu selekciju za najviši generalski kadar, i to s odličnim uspjehom, postavljen je za zapovjednika toga puka, dogurao do pukovnika, pa se činilo da mu odmah predstoji blistava karijera - ali tada je pao u nemilost. Nešto je ofrlje rekao, dobacio neku polušalu, kao odgovor na provokativnu primjedbu čovjeka koji ga je zbog toga odmah prijavio, pa je to 'smješteno u kontekst' nezadovoljavajuće borbene gotovosti postrojbi na bugarskoj granici - časovito, naime, jna bi bila zahvatila neka idejno-sigurnosna frenezija, čoporski instikt koji pokreće stampedo, jer svaki autoritarni mentalitet u sebi krije komplekse, što

na površinu izbijaju agresivnim manifestacijama. Bio je to kraj Titove ere, sustav se pripremao za prizemljenje na vlastite stajne trapove, od čega je medu pripadnicima aparata, usprkos ritualnom busanju i derviškom zaklinjanju, vladao ledeni strah, pa se skakalo na svaku malu dojavicu o mogućem zastranjenju i devijantnim nazorima. Iz čista mira, tako je na Stipetića pala sumnja, pa je uslijedilo desetgodišnje zamrzavanje karijere, kad su ga bacili u Teritorijalnu obranu, da propadne, ili se propije, kao )os Jedan od 'sporovoznih' potpukovnika koji su pukovničku, zlatom opsivenu epoletu, vidjeli tek u ukazu za penziju. No, Stipetić je imao pokrovitelja, načelnika štaba teritorijalaca, koji je odmah uočio pravu vojničinu, pa ga je progurao za zapovjednika Odsutne obrane Zagreba, na mjesto Pavla Suca odakle je mogao aspirirati za generalski čin. Kad je položio, postavljen je za operativca 5armijske oblasti, koja u ratu diže 5. i 9. armiju, što je formacija znatno veća i bolje naoružana od sadašnje Hrvatske vojske. Tu je kod Špegelja proveo godinu dana, a u ljeto 1991. dostavio plan napada na Sloveniju koji je, provaljen, navodno zakasnio mjesec dana. Stipetić je zatim s Tusom napustio jna, pa su obojica osuđeni na Vojnom sudu u Beogradu. Došli su 21. rujna u policijsku školu na Tuškancu, gdje su, u društvenim prostorijama s vitrinama punim limenih pehara osvojenih za sportska dostignuća, uredili prvo zapovjedno mjesto buduće vojne sile, koja tada još nije imala ni ime. Na Tuškanac sam prvi put otišao intervjuirati potpukovnika Rudija Perešina, koji je pobjegao u lovcu MiG-zi. Tu je vladala neopisiva konfuzija. Ulazilo se uz ostavljanje osobne iskaznice na porti, smještenoj u kiosku oko kojega se stalno gurala gomila ljudi, pristiglih iz unutrašnjosti, da se jave u vojsku. Kad je padala kiša samo bi te poslali unutra, pa si lutao kroz kancelarije, tražeći poznata lica. Naišao sam tako na Lošu Domazeta, u šarenoj gušter-uniformi sa smeđim terenskim tenisicama. Rekao mi je da ide u Split, u spektakularnu tajnu akciju, o kojoj sad ništa ne može reći, iako ne podcjenjuje novinski publicitet. Poslije sam doznao da je sa skupinom diverzanata pokušao baciti u more torpedo (sa šatorskih krila, na jen-dva-tri) te potopiti neprijateljski patrolni čamac, koji je pod kontrolom držao naftni terminal u Divuljama. U drugoj sobi, sjedila su petorica-šestorica pilota, jedini školovan armijski kadar koji su imali na raspolaganju Tus i Stipetić, kad su počeli ustrojavati Hrvatsku vojsku. Unosile su se dispozicije na veliku školsku kartu sfr Jugoslavije, te uspostavljalo noćno dežurstvo. Jedan bunovan oficir, raspetljavao bi nerazmrsive afere hrvatskog ratnog kaosa u ranu jesen 1991. godine... 'Gospodine bojniče, ne puštaju nas policajci, a mi vozimo municiju na prvu crtu... Ne znam, evo kažu da nitko ne može proći bez odobrenja njihova zapovjednika. Njihov zapovjednik spava. Ne, rekao je da ga ne smiju probuditi. Morat ćete probuditi generala Stipetića...' Na terenu, okupljale su se improvizirane postrojbe Zbora narodne garde, Zenge, sastavljene od policajaca, dobrovoljaca i rezervista., od Bad Blue Boysa, zatim od kriminalaca pokupljenih prema kartoteci zagrebačke policije u Đorđićevoj ulici, od fantasta i rodoljuba. Dečki iz kvarta, društvo iz birtije, naoružani pumpericama, dizali su se predvođeni ljudima poput Đure Dečaka, hadezeovskog prvoborca, seoskog ugostitelja i slavonskog harambaše, koji je u bulevarskim

novinama, kojih se te sezone pojavio velik broj, objašnjavao da se još u miru pripremao za nacionalno-oslobodilački rat, čitajući Front i drugu stručnu literaturu, pa s prijateljima, prerušenima u lovce, po šumama oko Virovitice, izvodio taktičke vježbe... Na Baniji, u drugome 'kriznom štabu', zapovijedao je sin generala Bobetka, zastupnik HDZ-a u Saboru, bradonja s nisko pripasanim revolverom, koga je u stopu pratila njegova 'savjetnica za strategijska pitanja', zagrebačka konceptualna umjetnica, naoružana šotganom. U Zadru, koji je zamalo odmah pao, rukovodio je Petar Šale, u Osijeku, gdje je odmah ubijen šef policije ReihlKir, a leševi Srba zaplovili niz Dravu, Branimir Glavaš. Što su Tus i Stipetić zatekli kad su počeli stvarati Hrvatsku vojsku? Nepostojeću vojsku, švercere oružja, stranačku miliciju u crnim majicama, obavještajnu službu koja je, primjerice u Sisku, skupila imena stanara vojne zgrade prepisavši ih sa zvona, pa popis objavila u ST-u kao 'popis četničkih simpatizera'. Osim nekolicine Albanaca, mornara poput Domazeta (bivšeg kapetana korvete 'Split', koja je Split sad bombardirala s mora) te pilota i 'plavaca' iz sastava zrakoplovstva, nije bilo puno školovanih oficira. Kad je tražio zapovjednika za Vukovar, Agotić je k sebi pozvao dva najviša časnika koji su mu stajali na raspolaganju, dva potpukovnika 'plavca', Jozu Čuletića, potonjeg zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, i Milu Dedakovića. Postavio im je sudbonosno pitanje: 'Tko će skočiti u Dalj, na pregovore s međunarodnim promatračima u Baranji - a tu treba engleski - a tko će u Vukovar, da preuzme obranu?' Veliki Jastreb, hrvatski Leonida, naš čovjek iz naroda, prirodan, reče: 'Juj, samo nemoj mene engleski...' Tek kad su došli Tus i Stipetić, stvorena je prava vojska. Pošto su propale Tuđmanove iluzije da će se održati dogovor s Miloševićem u Karadordevu, nije bilo druge nego formirati pravu istinsku komandu, Glavni stožer, pa okupiti ozbiljno ratovodstvo, ustrojiti rodove, vidove i službe, pribaviti tenkove, topove, bolnice, kuhinje i kasarne, uvesti svu onu silno složenu logistiku i birokraciju, koje od neobrijanih očajnika čine vojnike s vojničkom knjižicom u džtpu, toplim obrokom u želucu i trideset metaka u okviru, pod komandom dočasnika, koji je ujutro dobio dnevnu zapovijed, pa zna za koju topografsku točku treba poginuti... Boljeg zapovjednika od Tusa nije se moglo priželjkivati. Tuđman je, doduše, prvo preko veze u Beogradu ponudio to mjesto generalu Bozi Vuletiću, Sinjaninu, Titovu alkarskom vojvodi, nekoć zapovjedniku velikih manevara Sloboda '71, održanih u Hrvatskoj, ali je on to otklonio. Tus je došao s mjesta zapovjednika jedne goleme, kompleksne vojne organizacije, a osim iskustva, donio je svoju silnu staloženost, mirnoću koja neke i nervira, jer uvijek govori tiho, malo, okolišno. Tus ima generalsku glavu, inteligenciju vojskovođe, razmišlja u strategijskim okvirima - njegove su ocjene opće i ispravne, on vidi kamo ide struja, što se valja iza brda. No, kad se izvrši takva procjena, pa zapovjednik, opiše svoj i neprijateljev raspored, stavi zaglavlje -

'... pa stoga naređujem...', i ukratko iznese odluku, sve dolazi na stol načelniku štaba, operativcu, koji mora ispisati silne stranice razrade - kamo ide koja jedinica, što se radi u koliko sati, čime se puca i kako će se dovući municija, a sve to mora štimati kao simfonijska partitura. Sa Stipetićem, Hrvatska je vojska dobila vrsnog operativca, te dio njegove ekipe, koji nije prišao pobunjenicima. Do prosinca, dobili su rat. Kad su se spremali prijeći u protunapad, Tuđman ih je otjerao -Stipetić je smijenjen 30. lipnja 1992. s mjesta zapovjednika slavonske bojišnice, jer je u Đakovu, sa svojim Zbornim područjem Osijek, pripremio napadnu operaciju Operativne grupe Posavina, koja se održala na desnoj obali Save i s pojačanjima trebala presjeći posavski Koridor, kojim su Srbi opskrbljivali Krajinu, pa se spojiti s hrvatskim i bošnjačkim postrojbama Armije BiH u Tuzli. Grupa izdajničkih oficira - Praljak, Miljavac, Čermak... - upućeni su iz Zagreba da to spriječe, a zatim je Tuđman skinuo Stipetića s obrazloženjem da je 'bez borbe predao Bosanski Brod'. U službi staroga lupeža, nije se bilo lako proslaviti. Ali Stipetićeva je gloria neprolazna, njegova doxa je od nehrđajućeg čelika, a valjda će se netko sjetiti da mu, prilikom skorog odlaska u vojnički mir ponižavajuće časničke penzije, pokloni i Omegu s neupadljivo urezanom posvetom: REDEMPTORI CROATI.

Inženjer Hrvoje Šarinić u svom 'plemićkom gnijezdu' na sunčanim obroncima samoborskih gorica, gdje je, poput Kublaj Kana, 'podigao svoj gordi dom'. Predsjednikova francuska sobarica HRVOJE ŠARINIĆ Šarinić se iznova vraća u politiku. Najava da će se upisati u Granićev Demokratski centar (dc) novi, poslijetuđmanovski i post-hadezeovski HDZ, zvuči ominozno. Iz hacijende na samoborskim prisoj nim strništima, odakle puca pogled na zagrebačku savsku kampanju, Šarinić je, čini se, uočio mogućnost da se reinserira na nacionalnu političku scenu, što je pokušavao i cijele 1999. godine, s upornošću što podsjeća na telefonski aparat narihtan na autoredial. Tada, dok je još stajao Tuđmanov monolit, nastojao se predstaviti kao navijač Rijeke pa, s tribina riječkog stadiona, preko Linića, doprijeti do Račana. Linić je sa Šarinićem uvijek držao politički kontakt (što je riječkog pašalićevca Darija Vukića dovodilo do ludila), pa je mogao posredovati da dođe do susreta, koji je završio senzacionalno: Račanovim pozivom Šariniću da se priključi, ili pristroji SDP-u u sklopu predizbornog obećanja da će u pobjedničkoj koaliciji biti mjesta i za poštene hadezeovce. Srećom, taj pokušaj raprošmana izazvao je divljački bijes u lijevim medijima - Jelena Lovrić, uvodničarka Novog lista, bezmalo je zaprijetila da će izvršiti politički seppuku, ako dođe do

izmirenja s tim Tuđmanovskim paragonom, pa je stvar pala u vodu... Pošteni hadezeovci i Sarinić exeunt s pozornice, ali, svojski uporan on opet pokušava: zauzevši pozu hrvatskoga paira, objavljuje knjigu o 'državničkim susretima' s Miloševićem. Pokušao se prikazati kao protagonist tajne diplomacije, koja, međutim, nije bila tajna, niti diplomacija, nego sramotno domunđavanje sa susjednom diktaturom, što, međutim, pretilog frankofonskog džentlmena s hrvatskom i francuskom dužnosničkom penzijom, sigurno nije a posteriori učinilo hrvatskim Kissingerom. Nakon epizodne uloge 'simpatizera ljevice' i nastupa kao specijalnog gosta u Granićevu letećem cirkusu hrvatske vanjske politike, Sarinić sad, napokon, nalazi priliku da, možda, opet zaigra na političkoj sceni. Iako ima 65 godina, a Granićeva ad hoc politička udruga demokršćanskog centra, ili desničine ljevice, ne izgleda osobito impresivno, treba se prisjetiti da je i Stipe Mesić, sadašnji gordi gospodar Pantovčaka, onamo stigao iz 'jednosobne strančice' koju je u Ulici baruna Trenka u Zagrebu bio otvorio Radimir Čačić, kad su mu u Varaždinu propali lukrativni poslovi. Sarinić, doduše, nije streetfighting guy, on nije hahar s nepatvorenom uličnom inteligencijom kao Stipe Mesić, nego salonski nafutrani paun, koji u zapućku nosi francusku Legiju časti, a kravate kupuje kod Charveta na Place Vendome... Ipak, ta rajska ptica iz Tuđmanova avijarija, ima uzbudljivu političku povijest, i njegova bi priča, da ima pozitivnog junaka, mogla poslužiti kao predložak za novi nastavak Mortal Combata Christophera Lamberta. Odakle je uopće taj okrugli gospodin pao u ovu našu dolinu suza? Obitelj je sa Sušaka, a on je odrastao u nekim nejasnim, melodramatskim okolnostima. Došao je na studij u Zagreb, upisao građevinu i bez ikakva osjećaja urgencije studirao deset godina. Kad su ga poslali u Francusku na specijalizaciju, ondje je ostao 16 godina. Dugo je živio u Maroku, sve povezano s gradnjom nuklearnih reaktora, kakav je pokušao utrapiti i Hrvatskoj, na Viru kraj Zadra. Tu je uočljivo kako se lako iskorjenjivao i presađivao, poput man-grove, koja u zemlju pušta grane, pa ih pretvara u novo korijenje. Nije bio čvrsto vezan za zemlju, čak ni za kontinent, osobito ne za Rijeku, jer iz Francuske vratio se 1987. u Zagreb, a povukao u Samobor, gdje je zrak čist, a pogled ljepši. On je kao lončanica: cvate ondje gdje ga obasja sunce. Sarinić je bio jedini solidan čovjek medu polupropalicama i marginalcima koji su se iz zloglasne hadezeovske Barake preselili u ružičastu vilu na Becićevim stubama, kupljenu od bogatog zagrebačkog gastarbajtera, inženjera Kulenovića, turnirskog igrača bridža, koji je ipak optirao za njemačke ladanjske kapacitete. U Banskim dvorima, Sarinić je već imao najveću kancelariju, odmah do Tuđmanove, kroz koju je morao proći čak i Slaven Letica kao predsjednički glavni savjetnik. Tu se inženjer Sarinić bavio svime osim politikom, za koju nikad nije imao smisla, no njegova je moć silno narasla, jer je, malo-pomalo, preuzeo položaj predsjednikova menadžera. Stekao je i veze s ostalim hadezeovskim menadžerima, koji su se držali banaka i javnih poduzeća, a

izbjegavali političke frke na terenu i u hadezeovskim bundžijskim forumima. Identificirali su se s državom, a ne sa strankom, u kojoj su se proglasili 'stožernom', 'središnjom' i 'predsjedničkom strujom'... Stvar je zamalo pukla kad je Manolić pokušao organizirati unutrašnji puč, koji je propao. Dok je Šušak bio u formi, bilo je besmisleno postavljati pitanje sukcesije, jer je Tuđmanov čovjek br. 2 bio moćniji i od samog Tuđmana - samo što je moć temeljio na lojalnosti - ali kad je Hercegovac počeo kopniti, pitanje se nametnulo samo od sebe. Pretendirale su dvije skupine: Šarinićeva tehnokratska 'lijeva' struja i Pašalićeva hercegovačka 'desna'. Veliki komornik i veliki konjušar hrvatskog kraljevstva - od kojih nijedan nije na izborima osvojio ni općine, ali su upravljali aparatom države i stranke - spremili su se na finalni dvoboj, 'Božji sud', svjesni da je to borba za samu političku egzistenciju. I nešto više, pokazat će se ubrzo kad se ukaže životna pogibelj. Ivić Pašalić predstavljen je na iv. općem saboru HDZ-a, održanom 4. veljače sudbonosne 1998., kao 'drugi čovjek u zemlji'. Preuzeo je političku operativu. Bilo je očito da će naslijediti Tuđmana na čelu stranke i države, a Šuška na čelu hercegovačkog lobija. Tolika moć, stečena u tako ranoj dobi, zabljesnula bi i Fastona, ali Pašalić ne bi pao sa Sunčevih kola, da ih nisu malo zdrmali... Iz 'tehnokratskog' tabora partija je otvorena klasičnom sicilijankom. Nevenu Baraču, koji je do grla bio umočen u malverzacije Dubrovačke banke, obećali su fizičku sigurnost ako izađe u javnost s pojedinostima o 'ortačkom ugovoru' koji je, kao direktor, sklopio s partnerima u toj operaciji, te s famoznim 'petim ortakom', njihovim političkim pokroviteljem. Barač je priču dao u Nacional, gdje je prvi članak iz serije izašao 25. ožujka 1998. godine, a intervju, u kojem on izravno optužuje Pašalića, tjedan dana kasnije, 2. travnja. Kad je skandal izbio, Šarinić, 14. travnja, organizira svoj televizijski nastup u emisiji TVparlament, gdje razgovara sa smušenim Branimirom Bilićem, u prisutnosti neobično velikog 'žirija', sastavljenog od raznih uglednih javnih radnika, koji su mu smjeli postavljati potpitanja. Taj je nastup, pod egidom 'europeizacije', dopustio Tuđman obećavši Vranyczanyju i Šaranu demokratski face-lifting javnog lica hrvatske politike, da se ublaže reakcije na prepuštanje sve vlasti u zemlji Ivicu Pašaliću i njegovim šuičko-širokobriješkim pajtosima. Šarinić iskorištava emisiju da otvori skandal Dubrovačke banke u državnim, kontroliranim, medijima. U Vjesniku zatim, 26. travnja, izravno optužuje Pašalića, a Tuđmanu upućuje politički ultimatum tehnokratske 'ljevice', standardno 'mi ili oni'. No, argument Pašalićeve kompromitacije u aferi Dubrovačke banke uzdiže stvar sa stranačkog na općepolitički nivo, i tu je Tuđman - majstor komitetskog razvodnjavanja, a sad još bolestan i nekoncentriran - pomalo zatečen. On oklijeva.

Uto Imperijal, tabloid na daljinsko upravljanje, 1. svibnja objavljuje faksimil o transferu milijun dolara s računa francuske banke, preko računa američke, na račun Hrvoja Šarinića u Zagrebačku banku. Šušak umire tri dana poslije toga. Šarinić podvostručuje ulog: odmah sutradan po Šuškovoj smrti, kad Pašalićev novi status treba biti efektuiran, podnosi 4. svibnja 'uvjetnu ostavku', a 6. svibnja najavljuje za petak izjutra 8. svibnja, konferenciju za tisak, na kojoj će, izjavljuje, objaviti sve podatke o vezama Ivica Pašalića i Miroslava Kutle s Imperijalom, te o njihovu utjecaju na tajne službe i ulogu u aferi Dubrovačke banke. Nekoliko sati prije početka te konferencije, 7. svibnja, u 1 sat i 15 minuta poslije ponoći, najstariji sin Šarinićev, Mario, gubi vlast nad motorkotačem - s kojim je, u društvu Željka Malnara, bez ikakve nezgode obišao cijelu Afriku - pa na zagrebačkom zelenom valu, u Klaićevoj ulici, pada, udara glavom u betonsku žardinijeru i na mjestu pogiba. Nastaje javna i politička konsternacija. Sprovod, tri dana poslije Šuškova, Tuđman, vidno potresen, poziva u govoru nad rakom da se ne obnove vremena kad je 'Hrvat išao na Hrvata' te nudi Šariniću svu satisfakciju, garancije, sigurnost. Postavlja ga u sons, svoj glavni, 'kuhinjski', sigurnosni kabinet, koji kontrolira sve tajne službe. Obećava mu transformaciju Televizije i direktorsko mjesto za Vesnu Škare-Ožbolt, Hebranga odmah postavlja za ministra obrane. Upriličuje se sastanak svih HDZ-ovih političkih odbora, pa 14. svibnja utanačuje veliki kompromis, koji će Šariniću osigurati utjecaj, garantirati 'europeizaciju', a provest će se i istraga... Na sjednicama voNS-a Pašalić sjedi u magarećoj klupi; u procesijama kamarile na raznim otvaranjima, dobiva najneuglednija mjesta. Šarinić, osnažen, daje u novinama obećanje da će se 'sve istražiti i razotkriti'. Sljedećeg tjedna, 22. svibnja, teško natovaren kamion krapinske registracije, na Vrhovcu, nalijeće na parkirani Peugeot 405 drugog Šarinićeva sina, Marca, također pilota, koji je baš parkirao pred vrtićem da pokupi dijete, Šarinićeva unuka. Mare je ozlijeđen, odvoze ga u ambulantu, šalju na urologiju, ali mu se, zatim, gubi trag - bit će da ga je Šarinić odmah poslao u inozemstvo, na neko sigurnije mjesto. (Nakon šest mjeseci pojavit će se u novinama vijest da je Mare podvrgnut teškoj operaciji na urologiji bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu i da se liječnici bore za njegov život, što bi moglo značiti da ozljeda nije bila bezazlena, ni bez posljedica, iako je Šaran uporno demantirao da to ima bilo kakve veze s udesom.) Šarinić odjednom izostaje s političke scene, gubi inicijativu. Ujesen je postalo jasno da od kompromisa ništa nije ostalo, a Pašalić, nakon kratkotrajne pomrčine, opet blista na nebu kao zloslutna planeta, Uran umjesto Saturna. Kutle pribavlja još neke banke. Mudrinić se ne miče s Televizije, a Hebrang ne može otjerati Markicu Rebića i Cesića Rojsa. Imperijal redovno razvaljuje 'naftno-duhanski lobi'. Dr. Gregurić prvi gubi živce i koncem rujna daje ostavku na sve

funkcije. Zakazan je izvanredni vonsovski plenum visokih hadezeovskih tijela, na kojem Tuđman ušutkava Hebranga, podsmjehuje se nalazima istrage o povezanosti Pašalića, Kutle i Imperijala, a Šarinić, iznerviran tonom i svjestan da je izgubio, odlazi zalupivši vrata. Otišao je u Rijeku... Još jedan sastanak s Tuđmanom zakazivan je u travnju, ali to je već Šarinićeva zadnja ponuda, poslana iz oporbenjačkog kuta, u koji je bespovratno ušao davši sredinom kolovoza finalnu potporu Račanu i SDP-u. Šarinić se do kraja upinjao da ne izvisi iz hadezeovskog političkog vrha, zatim iz HDZ-a, a onda i iz politike, ali nije uspio, jer nije genij poput dr. Franje Gregurića, koji s toliko prirodnosti zauzima pozu dostojanstvenog umirovljenog političkog satrapa, pa lebdi iznad tekuće politike, nalik na zagorskog Konrada Adenauera, ili pak nastupa kao vatrogasni general i žovijalni zaštitnik propalih poduzeća u delti rijeke Krapine... Kad čovjek vidi Gregurića ispred Čarlija, s hubertusom i pustenim šeširićem opervaženim lovačkom srmom, onako bezazlena, s prostudiranim glupim izrazom na licu, nikad ne bi pomislio da je taj čovjek, počevši, poput Borisa Jeljcina, kao moskovski partijski sekretar tamošnjeg jugoslavenskog partijskog aktiva, dotjerao do direktora najvećeg hrvatskog reeksportnog poduzeća, zatim do predsjednika Vlade i, naposljetku, šefa Nadzornog odbora nacionalne naftne kompanije ina, iz koje razvlašteni 'desnostrujaši' šalju novinama hrpe papira, pokušavajući dokazati da je 'lijevokrilna' hadezeovska mafija zadnjih godina ondje maznula tri četvrt milijarde dolara, što je, uostalom, jasno kao dan svima koji se imalo razumiju u politiku i novac. Ne treba, međutim, smetnuti s uma da su onomad, kad je Šarinić nasrnuo na Pašalića, Gregurić i Šarinić istupali koordinirano. A i poslije, dok je Granić pokušavao osoviti svoj dc, podržavali su ga, svaki iz svoga kuta... Cijelo to Granićevo društvo ima, doduše, posve ograničen politički učinak na biračko tijelo, pa čak i navodnu popularnost 'pridružajušče' Vesne Škare-Ožbolt mogu oni, mislim, zataknuti za Gregurićev šešir. S druge strane, možda nisu sasvim nekorisni nesuđenom partneru koji je, svojedobno, morao odbiti Šarinićevo udvaranje. Kao i svaka vlast, SDP će teško odoljeti iskušenju da redizajnira svoju oporbu, dajući prednost onoj lojalnoj, 'čistoj', koja bi trebala potisnuti onu gadnu, 'prljavu'... Već s izlaskom Granica i Ožboltove, HDZ je s prvog spao na drugo mjesto u parlamentu, što ima znatne formalnopolitičke reperkusije, a imat će i još veće, kad se, razbijanjem Županijskog doma, otkloni posljednja prepreka za potpunu političku dominaciju vladajuće koalicije u saborskoj proceduri. Sad bi bilo lako isplesti razne teorije zavjere, s posebnim osvrtom na otuđenu financijsku moć hrvatskog naftno-duhanskog lobija, koji traži politička uporišta. Ali, rekao bih, tu će paučinu ipak odnijeti vjetar promjena, te očekivane reakcije na publiciranje strahovitih korupcionaških otkrića. Navodno je čestiti starina, ministar pravosuđa, dobroćudno dobacio mladome ministru policije: 'Ej, barba, stani malo, imamo još samo 650 slobodnih mjesta u zatvorima!' Ali, nije lako

obeshrabriti Šimu Lučina u jeku termidorskog terora nad ostacima ancient regimea. Naravno, ako se ne odluči drukčije.

Obijesni voda dragovoljačkog pokreta Tomislav Merčep sa svojim romskim poručnikom Stipom Mandarelom i maskotom 'merčepovaca', šugavom mačkom iz Mandarelova provincijskog cirkusa. Inženjer smrti iz Pakračke Poljane TOMISLAV MERČEP Kad smo počeli izdavati Nacional, Mate Bašić donio mi je Merčepovu poruku: Tomica je rekao da mu se moraš javiti, inače...' Čisti genij bez kojega se devedesetih u Zagrebu nisu pokretale ni jedne novine, Bašić je poslije Globusa, ST-a i Arkzina radio u Merčepovoj Zori, a zatim došao u Nacional. 'Znaš kakav je', rekao mi je, 'bolje da s njim razgovaraš nego da nam odleti koji auto u zrak, a naći ćemo se na javnom mjestu...' To javno mjesto bio je nekakav restoran u Vrapcu, gdje su svi umirali od straha od Merčepa i njegove pratnje, a učinilo mi se, također, da bi našu egzekuciju primili kao posve normalnu stvar. Došli smo Mate, moj suvozač Ivo Pukanić i ja, a s njihove strane, uz Merčepa, bio je advokat Marczius, zatim Munib Suljić, Igor Mikola, čuveni pakrački 'logornici', te još nekoliko neidentificiranih spodoba. 'Znam koliko primjeraka tiskate, znam koliko prodajete. Nećete se održati ako vas ja ne uzmem u zaštitu', rekao je Merčep, 'pa ćeš mi odmah platiti sto tisuća maraka, zbog ranijih uvreda, a zatim ćemo vidjeti...' Onda su počele prijetnje, psovke, opisi raznih oblika ubijanja i sakaćenja. Sve bi se to moglo dogoditi meni i meni bliskim osobama, a neće se razlikovati od poznatih pogibija i umlaćavanja ljudi, s kojima on, doduše, nema ništa, iako smo ga u Globusu za to optuživali, nanijevši teške uvrede, ugrozivši ugled, uznemirivši obitelji... Kad sam došao na sastanak u vrapčansku birtiju, imao sam jednostavnu ideju: neka me izvrijeđa, neka se ispuca, pa sam tu stvar skinuo s dnevnog reda. Poslije se neće moći emocionalno nabrijati za kakav ozbiljan zločin. No, nisam znao kako funkcionira um Tomislava Merčepa. Seansa u vrapčanskoj restauraciji, u mramor optočenoj periferijskoj rupetini, pretvorila se u torturu. Životinjske prijetnje neprekidno su trajale po petnaest-dvadeset minuta, pola sata, a bile su potkrijepljene prisutnošću nekolicine mračnih ljudi koji su u istrazi priznali višestruko ubojstvo, uključujući umorstvo dvanaestogodišnje djevojčice.

Kad bi se plima Merčepove mržnje i zloće malo spustila, prijetnje bi zamijenio 'razgovor', njegov monolog o istinskom liku Merčepa, fikcionalna verzija koja je uključivala priče o tome kako su mu, prije rata, kao direktoru građevinskih poslova u Borovu, iz tvorničkog pogona podvodili svakoga dana po jednu okupanu brkatu Srpkinju. Tomislav Merčep bio je prije rata bogat, moćan, visok čovjek s idealima, a zatim, kad je počeo rat, uzeo je pušku, postao vitez, borac, legendarni zapovjednik, kojemu su pokušale nauditi razne gnjide, propalice, Nehrvati... Šušak mu je rekao: 'Ti si krenuo protiv Tuđmana, i tu se naši putovi razilaze!' Šušak ne shvaća na čijoj je strani hrvatski narod, kakva je snaga hrvatski pokret dragovoljaca, kojemu Merčep stoji na čelu. Zato sad i možemo po novinama blatiti Merčepovo ime... Opet bi počinjale prijetnje, uvrede. 'Nisam ja dao da se ubije obitelj Zec, ali u Hrvatskoj ima puno tih zečeva, a ti ćeš završiti kao Zečevi, ti i tvoja djeca, svi ste vi zečevi, koje bi moji borci davno posmicali, da sam im ja to dopustio, ali neću, jer kad te odlučim ubiti, to će učiniti Merčep, a ne netko drugi...' Prijetnje bi postajale nekoherentne. Nama se ledio izraz na licima, dok sam, metodom koja jedina vrijedi u takvim situacijama, praveći se lud, pokušavao oponirati na nekom sporednom detalju: 'Ne, krivo, niste u pravu, nismo mi prvi sugerirali izručenje Haškom sudu, to priprema vlast, jer bi se oni vas htjeli riješiti, a mi smo samo prenijeli ono što...' itd. itd. To pravdanje nije toliko ponižavajuće kako se čini, jer imaš osjećaj da sudjeluješ u razgovoru i da se nisi posve predao. Pukanić je stalno upadao pokušavajući, kako je tvrdio, skrenuti napadaj na sebe, ali Merčep bi ga uvijek otfikario kao statista: 'Šuti, ti mali pjetliću, kakav glavni urednik, nemoj me farbati, ne guraj se, da te ne zakoljem čim zakukuričeš...' Marczius bi uvijek upozorio i zaustavio Merčepa kad bi prijetnje poprimile konkretan oblik, prestale biti posredne, uvijene. Tortura se nastavljala satima. U prostoriju odvojenu staklom konobari su nam donosili jela uobičajena na takvim mjestima: domaću juhu, janjetinu, pečenja... Jelo se polako, kao na svadbi, ili na Tiberijevu dvoru, pilo se polako i umjereno, ali se stalno izdašno nalijevalo. Plime i oseke Merčepove srdžbe izmjenjivale su se satima. Prošlo je četiri, pet sati, a prijetnje i monolog ne bi nimalo promijenili osnovni ton, kao džezističke improvizacije Charlieja Parkera. Naposljetku, nastupio je zamor, seansa je polako

prestajala, i ja sam se ispričao, te otišao na zahod. Medu pisoarima suočio sam se s Munibom Suljićem. 'Ti si o meni ono napisao, za obitelj Zec, znaš li ti što si time učinio mojoj obitelji?' Počela je komorna verzija iste torture, potpuno jednako strukturirana: prijetnje, monolog... Ja sam se odmah naslonio ramenom na zid, zauzevši tijelom što pasivniji gard, jer je on bio sav napet, oslonjen na obje noge, a poantirao je bušeći zrak kažiprstom. Opet sam razvodnjavao, objašnjavao, tumačio, ukratko, kenjao... On odjednom izvadi iskaznicu i gurne mi je pod nos. 'Vidiš li? Iskaznica Specijalne policije... Ja sam i dalje pripadnik MUP-a. A vidi ovo! Znaš li što je to? To je iskaznica vlasnika računa u švicarskoj banci, koju dobivaš samo s najvećim iznosima. Što meni itko može? Mogu li te ubiti, mogu li?' Za to vrijeme, u restoranu je Mate ponavljao Merčepu: 'Tomice, nemoj da Munib maltretira Denisa, znaš kakav je Munib, nemoj samo da ga maltretira...' Još otprilike pola sata Muniba, pa smo se razišli. Oni su sjeli u svoj Mercedes i odjurili, a mi prvo dobro pogledali pod redakcijski Ritmo, pa i sami zapalili... Nikome nisam poslije o ovome pričao, mislim da nisu ni drugi, jer je to nekako nemoguće prepričati, objasniti situaciju... Stidiš se, imaš nametnut osjećaj krivnje: možda se nisam dolično držao? Osjećaš psihičke tragove nasilja. Kad gledam južnoameričke filmove o eskadronima smrti, mučenjima, pa se u televizijskom dokumentarcu pojavi žena s nekom nestvarnom vedrinom na licu i opisuje kako su je doveli u policijsku stanicu, svukli do gola i silovali nekoliko mjeseci, odmah shvatim njezinu komunikacijsku blokadu: ne možeš ti to nikome objasniti, ni jedna literarna i kontekstualna okolnost nema dodira s jezgrom te stvari, nepovezane s biti takvog iskustva. Ono se ne može prenijeti, a opis ima samo tehničke, ili legalne, reperkusije. No, ja razumijem Merčepove žrtve, jer sam i sam bio jedna od njih, iako sam se relativno dobro izvukao. Kako sam toga čovjeka upoznao u najintimnijoj mračnoj komori njegove ličnosti, znam: tortura je njegov iskreni poziv. I zato: Merčep mora na sud. Mjesto mu je u haškim kazamatima. Merčep se na hrvatskoj političkoj sceni pojavio još 1990. U studenom, spominju ga kao predsjednika Općinskog odbora HDZ-a u Vukovaru, a novine prenose njegove izjave o tome da je učlanio više od 300 Srba iz najuglednijih vukovarskih obitelji. Već taj prvi izrezak u arhivi zacrtava sve njegove buduće medijske istupe: izricao je očite neistine s lakoćom s kojom drugi dišu, ili popiju čašu hladne vode. Merčep je prije rata bio šef građevinskog odsjeka u tvornici Borovo. Završio je višu građevinsku, radio kao poslovođa i nazivao se inženjerom. Posjedovao je stari Renault 4 i započetu prizemnicu u Borovu Naselju. Tu, u Borovu Naselju i Borovu Selu, gdje je izbio hrvatsko-srpski rat, s pogibijom dvanaest hrvatskih policajaca, počinje Merčepova ratna i politička karijera. Policajci koji su upali u zasjedu, stigavši onamo u običnom autobusu, izloženi su sigurnoj pogibelji jer su poslani na mjesto gdje su, po svjedočenju Josipa Boljkovca, tadašnjeg ministra policije, nekoliko

dana ranije izvršili provokaciju Viče Vukojević i Gojko Šušak, koji je osobno ispalio tromblonsku minu na srpske kuće... Nije li tu morao biti i Tomislav Merčep, ili je, tada još sitna riba, makar čuo za tu stvar, te shvatio političke pobude. Čim su počeli okršaji po selima, hadezeovske ratne poglavice preuzimaju vlast u gradovima: Merčep se u Vukovaru, kao Glavaš u Osijeku, poslije ubojstva Reihl-Kira, tako brutalno okomljuje na civile, da povjerenik Vlade za Vukovar, Marin Vidić Bili, šalje u Zagreb alarmantno izvješće upozoravajući kako je Merčep uzurpirao svu vlast, pa zapovijeda policijom, ZNG-om i civilnim organima, okružen sumnjivim ljudima, bivšim kriminalcima, koji ne prezaju od bespravnih upada u stanove, pljačke, oduzimanja automobila, nasilnih privođenja, saslušanja, egzekucija... Dok su u Vukovaru pokušavali organizirati obranu, Šeks, 'koordinator za Slavoniju i Baranju', umjesto potpukovnika, zapovjednika brigade ZNG-a, gura na taj položaj jednog običnog milicionera, Hercegovca Andabaka, koji se držao herojski te, kao i njegov kolega Blago Zadro, poslije poginuo... Hrvatski Staljingrad ima tisuće storija, koje se ne uklapaju u jednostavne sheme, ali kontekst i politička osovina već se jasno vide. Šušak kao 'capo dei tutti capi', Šeks 'povjerenik', Bebić ministar obrane, Glavaš kao osječki Juggernaut, gospodar života i smrti, te Merčep u Vukovaru sa svojom ekipom koja nalikuje odmetnicima iz Mad Maxa. Umjesto borbenih operacija, sukob je stoga počeo općom pljačkom, silovanjem i ubojstvima, toliko nepodnošljivim da Zagreb odlučuje maknuti iz Vukovara posljednjega u zapovjednom lancu, Tomislava Merčepa. Manolić šalje policijski helikopter, pa ga hapsi najbliži suradnik, Ferdinand Jukić, predratni krupni švercer alkohola, kriminalni element kojega spominje Vidić u izvješću. (Jukić je poslije postao vlasnik Badela, pročuo se kupivši na televizijskoj aukciji Tuđmanovu bistu za 100 000 maraka, koju nije platio, pa su ga ulovili i strpali u buturu, a poslije je završio u bolnici Rebro jer su ga rnerčepovci ulovili i polomili). Merčepa dovode u Zagreb, ali to ostaje bez negativnih posljedica na njegovu karijeru ratnog zločinca. Štoviše, ministar Vekić uzima ga za pomoćnika 'za policijsku pričuvu', i odmah šalje u Gospić, koji je tada, u kolovozu 1991., branilo trideset ljudi s lovačkim puškama. Merčep onamo zaista dovodi nekoliko svojih bijesnih pasa i ljutih vukova, ali iz Zagreba sad stižu specijalci s Lučkog, medu kojima i sadašnji general Mirko Norac, uskoro izbacuju njegove ljude, jer im je uspio svima dozlogrditi, iako je u Gospiću proveo tek desetak dana. Tako se ni danas ne zna tko je točno u Gospiću pobio srpske civile, što je jedna od sramotnih hrvatskih epizoda iz Domovinskog rata. Merčep i merčepovci vraćaju se u Zagreb, pa se to lijepo društvo proširuje ličkim dobrovoljcima, nekolicinom kriminalaca iz Zaboka, a pristupa im i vlasnik cirkusa s dresiranim medvjedima, romski Hrvat Stipe Mandarelo.

Jedinica je trebala biti raspoređena na savsku bojišnicu kod Siska, ali su, predvođeni Munibom Suljićem, na zagrebačkim ulicama upali u oružani gangsterski obračun sa skupinom hosovaca, pa ih šalju daleko, dođavola, u Pakrac. Baza im je na zagrebačkom Velesajmu: tu skupljaju hranu i opremu, koju im iz Austrije šalje bogati biznismen Mladen Vilfan, oružje i ljudstvo. Merčepovci su došli u Pakrac kad je bio u poluokruženju, gotovo napušten. Odmah kreću protiv srpskog stanovništva koje podupire neprijatelja. Osnivaju logor, zloglasnu Pakračku poljanu, novovjeki Jasenovac, u kojem je, po pretjeranim srpskim procjenama, ubijeno 2500 ljudi, a po hrvatskim, nepotpunim, devetnaest. Miro Bajramović - jedan od merčepovaca, koji je prolupao i počeo govoriti istinu, pa sam sebe optužio za 86 ubojstava te implicirao još 17 ljudi, protiv kojih je 1995. dignuta optužnica - opisao je u Feral Tribuneu, gdje se ispovjedio, pakao pakračkog mučilišta, silovališta i stratišta. Tu se ubijalo strujom, batinama, mecima i nožem. To nije bio logor smrti, poput njemačkih lagera u kojima se masovno i bezlično, likvidiralo na tisuće ljudi dnevno, pa čak niti kao jasenovački ustaški logor, 'manufaktura smrti', u kojoj je balkanskim obrtnim sredstvima imitirana njemačka sofisticirana 'industrija smrti' - ne, to je bilo mučilište, 'zločinački boutique', središnjica za torturu, ustrojena kao da ju je zamislio sam inženjer Tomislav Merčep. Svrha logora bila je dvojaka: da u pljački lokalnog stanovništva posluži kao punkt za iznuđivanje i, drugo, da pruži sadistički užitak merčepovcima, koji su se iživljavali puštanjem struje iz telefonskog induktora u vezane žrtve, zatim bičevanjem električnim kabelima, umlaćivanjem željeznim šipkama, a sve to u sklopu sadomazohi-stičkih 'scena' tobožnjeg 'preslušavanja', uz višesatne seanse prijetnji i uvreda. Komercijalna djelatnost Pakračke poljane nije se ograničavala na siromašno područje Pakraca i njegove okoline: glavni je plijen bio, naravno, u Zagrebu. Skupine merčepovaca izlazili su iz svoje baze na Velesajmu u lov na zagrebačke Srbe koje bi mogli opljačkati, ili su im se drugi obraćali za pomoć, kao 'terorističkom student-servisu'. To se dogodilo i u famoznome slučaju Zec. Mihajlo Zec bio je bogat zagrebački mesar, zapravo veletrgovac mesom, koji je opskrbljivao zagrebačku tržnicu Dolac, u dosluhu s policijom koja je onda, kao i poslije, kontrolirala taj najunosniji biznis u gradu. Čovjek koji je htio preuzeti taj posao - a sad je jedna od vrlo prominentnih javnih osoba, i pritom ne samo da ne skriva svoje veze s ustaštvom nego ih, naprotiv, jasno ističe - naručio je likvidaciju, pa skupina 'merčepovaca', predvođena Munibom Suljićem, otima Zeca i cijelu njegovu obitelj, odvodi ih na Sljeme te likvidira hicima iz automatskog oružja. Dvanaestogodišnja djevojčica Aleksandra svog je ubojicu zamolila da joj poštedi život, ali joj on, za razliku od surovog lovca u Snjeguljici, nije uslišio molbu, nego ju je ustrijelio, jer je njegovo srce bilo kameno.

'Slučaj Zec' sporedna je epizoda ratnog pohoda merčepovaca na Srbe i njihovu imovinu u pozadini, ali se iščahurio u senzaciju, zahvaljujući intervenciji policije, koja je, primivši dojavu, pohapsila cijelu bagru na Velesajmu, pa ih podvrgla ispitivanju i dobila cjelovito priznanje, jer je cirkusant Mandarelo odmah propjevao, kao stari policijski suradnik i druker. Svi su onda sve priznali i sve je ušlo u debeo, stotinu stranica dug, policijski dossier, koji je zatim bačen u ladicu, jer je intervenirao jedan od gospodara slavonske ratne scene sa šušljetavim prezimenom. Sad se i ja pojavljujem u zapletu: jedne noći došao je u redakciju Globusa, u Martićevoj ulici, Nepoznat Netko da preuzme dossier, koji je prethodno dao mojem uredniku da ga objavi. Sad bi svi riknuli kad bih prekršio novinarsku tajnu i otkrio njegov identitet, ali, naravno, neću. Kad je izašao Globus, s velikim naslovom i Merčepovom slikom na naslovnici, nastala je strahovita dževa. Počeli smo primati prijetnje, jednu i od čovjeka koji je govorio Merčepovim glasom i predstavio se kao Merčep, te meni bliskoj osobi poručio da će unutar godinu dana moja djeca sigurno biti mrtva. Angažirali smo Sokole. Nekoliko sam dana hodao naokolo kao idiot okružen trojicom mišićavih ljudi, koji su noću pušili u dnevnoj sobi, sjedeći kraj hrpe automatskog oružja, te počinjali drhtati kao list svaki put kad bi zazvonilo zvono na vratima. Moja mala kći zvala ih je 'novinari'. Imamo i dirljive uspomene na to razdoblje Tuđmanove diktature, koje se, navodno, nitko nije strašio. Merčepovci su tada izvedeni pred istražnog suca, ali je postupak odmah obustavljen, jer je ustanovljeno da u istrazi nisu dobili advokata (odbili su ga), čime je učinjena povreda procedure. Pušteni su. Uto je Šušak unaprijedio Merčepa u glavnog inspektora policije, ono što je u HV-u tada bio general Špegelj. Merčep je u MUP-u bio Šuškov čovjek. Šušak je htio preuzeti i to ministarstvo, ali Tuđman nije smio posve narušiti balans koji je sankcionirao u politici, no ne i u svakidašnjem životu, budući da je Širokobriježanin uspostavio cijelu mrežu kriminalaca i kriminalnih organizacija, kojima je pružao političku zaštitu. Neke su skupine operirale u Bosni, prerušene u hvo, neke krale automobile i švercale ih u Hercegovinu, ili su, organizirani u bojne Vojne policije, terorizirali cijele gradove, ubirući reket od diskoklubova. Pojedini šuškovci švercali su drogu, neki su po Zagrebu napadali imućne obrtnike da iznude novac. Jednome su slomili lubanju bejzbol palicom; drugom mačetom odsjekli stražnjicu. U mafijaškoj konfederaciji, Merčep i merčepovci imali su posebno mjesto. Kao i Tuta, koji je stolovao u baru hotela Intercontinental, Merčep je u svakom trenutku mogao okupiti veliku bandu, koja bi, u slučaju nekog autoritarnog puča vlasti, zastrašivala mase... Kako bi se za tu rolu mogao pripremiti, Merčep je postavljen za šefa Udruženja hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, koje je odmah dospjelo u novine zbog silnih afera i financijskih malverzacija.

Istodobno, Merčep je provodio sudski teror novina i izdavača. Tko god je o njemu pisao, izvrgnuo bi se tužbi koje bi Šeksova klika na sudu uredno procesuirala, dosuđujući mu stotine tisuća maraka, što su ih platili izdavači Globusa i Ferala. Novinske arhive pune su Merčepovih tužbi, žalbi, presuda, odšteta, kojima su se 'državotvorni' mediji uvijek koristili za diskreditaciju nezavisnog tiska kao 'žute štampe', neodgovorne prema istini. A u svim tim parnicama Merčep nikad nije pobio osnovnu, jednostavnu, istinu: da je osnovao paravojnu skupinu koja je vršila masovne zločine iza linija na slavonskoj bojišnici! Merčep se osilio. Dignuo glavu. Davao je intervjue. Oko njega su se okupljali očajnici i budale u kožnatim vjetrovkama, koji inače pohode Đapićeve skupove. To je televizija bilježila u drugorazrednim informativnim emisijama, pa je Merčep pomislio da ima stvarnu političku moć i težinu. Računajući na potporu najmračnijih likova i na slavonsku desnicu, na Trećem općem saboru HDZ-a 1995. pokušao je silom ući u Središnji odbor stranke suprotstavljajući se otvoreno Tuđmanu. Lako je digao delegate na galamu, ali ga je onda samljela Tuđmanova stranačka mašina: izbačen je i iz MUP-a i iz Županijskog doma, a uskoro mu je razbijena i dragovoljačka udruga. Čisti luzer! U jesen 1998. merčepovac Miro Bajramović daje Feralu opsežno svjedočanstvo o zločinima koje je osobno izvršio u logoru Pakračka poljana. Čini se da je Bajramović bio potaknut od istih ljudi koji će kasnije pomoći publiciranje afere Dubrovačke banke. Rascjep u HDZ-u ušao je u fazu finalnog obračna međusobnom javnom kompromitacijom, a Merčep bi, računalo se, padne li i propjeva, mogao za sobom, kao toalet-papir, povući cijelu desničarsku hadezeovsku kabalu. Županijski sud diže optužbu protiv sedamnaestorice osumnjičenih, ali ne i protiv osamnaestoga, Merčepa. Dugotrajno sudovanje vrlo je slabog učinka: nitko od preživjelih žrtava sad se više ničeg ne sjeća, pogotovu kad je okrivljenicima dopušteno da se brane sa slobode, pa sjede u sudnici a Srbe koji su im promakli kroz prste, proždiru očima. Optužba pada, optuženi su oslobođeni, Bajramović je diskvalificiran kao neuravnotežena osoba, a Merčepa nitko nije ni spomenuo. Nastavlja se progon novinara, ako bilo što napisu o pripadnicima njegove skupine. Ja sam bio prvi glavni urednik Globusa izvrgnut njihovim prijetnjama i zastrašivanju; zatim Davor Butković, kojega su također čuvali Sokoli, onda Đurđica Klancir, a nekoliko mjeseci prije izbora zooo. novinara Globusa zaskočio je na ulici Munib Suljić, nabio na zid, pa mu prijetio, vrijeđao ga... To zastrašivanje trajalo je neprekidno više od deset godina. Posljednji sam put sreo Merčepa na tv-konferenciji predsjedničkih kandidata u zagrebačkoj Tvornici kulture. Zatražio sam, pred kamerama, neka prizna da je osnovao koncentracioni logor u Pakračkoj Poljani te upitao zašto njegov vozač Munib Suljić i dalje terorizira novinare.

Napravio se lud. Tvrdio je da nema veze s Pakračkom Poljanom, da jedva pozna Muniba... Poslije mi je prišao jedan bivši merčepovac iz publike i rekao: Ma jeste li vidjeli, gospodine Kuljiš, sad se pravi da ne pozna Muniba, a bio mu je kum... Hrvatsko sudstvo diglo je protiv mene dosad ukupno 106 optužaba. Velik dio zbog pisanja o Pakračkoj poljani, a protiv Merčepa nisu digli nijednu. Tako se javnost podvrgavala diktaturi. Hrvatska dosad nije sudila nijednom od svojih velikih zlikovaca: samo bi im kupila avionsku kartu za Haag i skupo plaćala odvjetnike. Uređena je lijepa dvorana na Županijskom sudu, gdje su Arkan i Sindičić oslobođeni, a osuđen Šakić: svježe okrečen, taj prostor naprosto vapije za Merčepovim nastupom... Praćen uživo na televiziji, proces bi omogućio nacionalni anti-klimaks te, ako bi bio dovoljno dugotrajan i potkrijepljen fotografijama, video snimcima i živim rekonstrukcijama događaja, istodobno bi poslužio kao kolektivna terapija, potiskujući strahote u povijesnu memoriju iz dokumentarnih filmova...

Manje uspjeli primjerak obitelji Škrabalo, pravnik magistar Ivo, koji nije uspio realizirati diplomatske i političke fantazije, niti onu mladenačku, da postane filmski glumac Magistar igre staklenih perli IVO ŠKRABALO Iz konferencijske dvorane u kojoj je održana prva sjednica Vijeća Hrvatske radiotelevizije, prenesimo se uz pomoć filmofilske fantazije, u eksterijer Divljeg zapada. Treba nam jedan takt, intrigantni doziv pozaune, pa gudalom dva-tri puta široko razvučeno po strunama violine: The Good, The Bad and The Ugly... Sergio Leone. Kinemaskopski kadar, toliko krupan da se u njemu vide samo oči i guste obrve, kroz koje probija oštar pogled revolveraša... Drugi takt, drugi krupnjak, pogled negativca, čije lice uokviruju srebrnasti uvojci. 'Siva kosa' prinosi ruku futroli, u kojoj se gnijezdi nisko pripasan Colt.45 s dugom bruniranom cijevi i puno zareza na izlizanoj drvenoj dršci. Enio Morricone: Auuuu, u-hu-hu, a-u-u-u... Kamera zumira na trećeg sudionika velikog obračuna, koji prvi gubi živce, poteže i - dođavola, pištolj je zaboravio kod kuće! Obračun kod O. K. Corrala mora se odgoditi za naredni termin početkom travnja... Televizijski prijenos mučne, pomalo morbidne, sjednice Vijeća HRT-a - na kojoj je Mirko Galić pokušao preuzeti kuću i smijeniti glavnog urednika Obrada Kosovca - završio je s debaklom, jer

predsjedniku, magistru Ivu Škrabalu - on je pravnik i filmski kritičar, a ne apotekar - nije uspjelo da orkestrira sile promjene. Uz vijećnike koje je imenovala Vlada iz redova saborske većine, on nije znao pridobiti nominalno neutralne predstavnike društvenih institucija, koje je izabrala bivša vlast, ali se oni, realno, boje nove ili, barem, ne usuđuju otvoreno protiviti demontaži Obrada Kosovca, koji je javno moralno likvidiran još prije dvije godine, u novinskoj aferi oko njegova dokumentarnog filma o kardinalu Stepincu. Stvar je, doduše, pomalo paradoksalna - esdepeovska vlast skida autora antiklerikalnog propagandnog filma snimljenog po nalogu komunističke vlasti, i to preko veoma pobožnog magistra, kojega je komunistički režim također progonio, ali blaže, ne pokušavajući ga otrovati čajem od bršljana. S manjinskim blokom hadezeovskih glasova za Kosovca, a s nekoliko provladinih obveznih protiv i s velikom skupinom kvalunkvista, koje treba pretvoriti u oportuniste, taktički zadatak za voditelja sjednice bio je posve jasan i prilično jednostavan. Tko god je proveo godinu-dvije u nekom komitetu ili radničkom savjetu, odmah zna kako treba početi: valja izolirati protivnika. Sjednica se nipošto ne započinje u duhu pomirbe, tolerancije, dogovora. To dolazi tek na kraju, u fazi dijalektičke sinteze, kada glave koje treba skinuti, više nisu na ramenima. Prvo se baca drvlje i kamenje na 'neprihvatljivu praksu iz prošlih vremena', dakle, u ovom slučaju, na teror i jednoumlje s kojim je HDZ jednu čestitu europsku ustanovu reducirao u provincijsku, bahatu, primitivnu i politički isključivu agitpropovsku mašineriju, po nalogu Tuđmanovu, a u izvedbi Obrada Kosovca. Faza čarkanja i omekšavanja neprijatelja traje koliko je potrebno da se auditorij pacificira. Mogle su se očekivati Kosovčeve drske upadice, polemičke invektive i cinične primjedbe, no predsjedavajući morao ga je, u zgodnom momentu, opomenuti: 'Šutite, Kosovac, nisam vam dao riječ! Nećete nam, valjda, vi sad tu soliti pamet! Bolje je bilo da ste se ponašali malo pažljivije dok su silni milijuni državnog novca odlazili u razne sumnjive vanjske produkcije!' Kosovac s tim, doduše, nema direktno veze, jer je bio glavni urednik, a ne direktor, ali u stvarnosti, naravno, zna kamo se otkotrljala svaka kuna, jer je to zbilja najupućeniji čovjek na televiziji, i, traži li netko snimak potopljenog austrijskog drednota St. Istvan, samo on će znati gdje je clip s defileom carske i kraljevske flote ispred pulske ratne luke... Kosovac zna sve, ali to, istodobno, znači da su mu otvoreni svi bokovi. Ako predsjedavajući jako nasrne na Kosovca okrivljujući ga za hadezeovski zulum na televiziji, svi neutralci uvući će se oprezno u svoje vongole i tek promaljati ticalima kad se zatraži izjašnjavanje, pa pristupi glasovanju... To je dva i dva, prva lekcija iz odborsko-komitetske taktike, dok je započinjanje sjednice s intonacijom - evo, napokon je došla prava demokracija, koju vam administrira HSLS, pa sad svatko može po miloj volji trtljati što god hoće, te pritom

honorirati stare dealove, izmotavati se da ne naudi drugaru s kojim je podijelio mnoge honorare i popio nebrojene kafiće u jezivim špelunkama, u kojima vise ljudi s televizije i s radija, još gora stoka od pismenih pripadnika novinarske profesije - potpuno je kontraindicirano, naprosto imbecilno, pa može dovesti do rezultata do kojega je u stvarnosti zaista i dovelo, kad se Vijeće bilo okupilo, pa nije uspjelo provesti željene personalne promjene. Osim što je izostala 'priprema', 'diferencijacija', kardinalna pogreška učinjena je zatim kad je Škrabalo isforsirao izjašnjavanje o Kosovcu, iako glasovanje o smjeni nije bilo uvedeno u dnevni red, pa je tu odmah skočilo nekoliko ljudi, koji su se iz nezgodacije bezbolno izvlačili na proceduru... Najprije su bili prihvatili Galićev općenit program - to ništa ne košta - pa se ponadali da će Mirko sam, Škrabalo ili netko treći, u tišini, furtim, iznuditi Kosovčevu ostavku, te izbjeći da Vijeće, koje ima ritualni karakter i okuplja se da otklima načelni pristanak na neki načelni stav i zatim pojavi u Dnevniku, najavljeno dramatičnim taktom muzike za špicu, umiješa u tehničke aspekte prinošenja žrtve, kadrovsko mrcvarenje i zastrašivanje personala. Odborskoj se čoporativnoj psihologiji ne treba diviti, ali o njoj moraju voditi računa nadasve oni koji su, kao Škrabalo, cijelo prošlo desetljeće proveli u saborskim povjerenstvima, u stranačkim i personalnim sukobima, gdje vrijedi osnovno političko pravilo: Ubij sve i vrati se sam! // mio nome e Malloij, M come Morte! Škrabalo, nažalost, nije nikakav taktičar. To je i sam priznao u intervjuu, koji je, za Nacional, dao prominentnoj erotskoj aktivistici i novinarki Iri Tigermann. U kontekstu pitanja o osvajanju i zavođenju žena rekao je: 'Da vam kažem iskreno, obično sam najmanje uspijevao kad bih planirao taktiku...' Škrabalo je zaguljen protivnik dok se sukob vodi u kuloarima. On ima kompjutersku memoriju u koju pohranjuje na tisuće korisnih informacija i tračeva, pa je vrlo opasan intrigant. Ali, u otvorenoj borbi u polju, dvohvatnim mačem i dvogubom sjekirom, prilično je beznadan. Kako je onda došao na tu predsjedničku poziciju u Vijeću hrt, koja je, u prvim trenucima, bila vitalno važna za politički rejting Račanove dvokomponentne Vlade? Izbacila ga je na površinu stranačka shizma. U rascjepu HSLS-a, Škrabalo je, s malim brojem građanskih figura, ostao uz Budišu, dok je većina stala uz Gotovca. Kad je Budiša, uspostavljanjem osovine s SDP-om, prevagnuo na političkoj sceni i privukao liberalnu većinu, Škrabalo se mogao ponadati važnijem položaju u ustroju nove vlasti — samo što su nju pretežno formirali esdepeovci i sasvim mladi kadrovi, dok je Škrabalo, kao umirovljenik u šezdeset i šestoj godini, marginaliziran. Čini se da je imao istinsku ambiciju da postane ministar vanjskih poslova. Prije tridesetak godina magistrirao je međunarodno pravo s radnjom o stvaranju nezavisne države Bangladeš na temelju prirodnoga prava na samoopredjeljenje. Pravaški magisterij s rijeke Ganges objavljen je prije

nekoliko godina kao knjiga, no stvar, očito, nisu percipirali kao osobito aktualnu, kao ni autora, koji je svoj opus posvetio stvaranju ekskluzivne hrvatske države. Ona ga je, samim svojim nastankom, pretvorila pomalo u bezvremenu pojavu. Kako Budiša nije postao predsjednik Republike, što je bila osnova predizborne koalicijske kalkulacije - dogovori o međustranačkom balansu pri postizbornoj raspodjeli vlasti, pali su u vodu, pa Škrabalo, osim što nije postao ministar, nije postao ni predsjednik Odbora za vanjsku politiku. Nije to osobito utjecajno mjesto, ali osigurava redovite avionske karte za Bruxelles i druge destinacije, gdje se razgovara o važnim stvarima, Čovjeka vozikaju naokolo luksuznim autima i smještaju u bolje hotele, te zovu na mjesta gdje se može ramenom očešati o moćne i slavne, što je sigurno milijun puta bolje nego hraniti golubove u parku i proučavati člančiće otisnute najsitnijim pismom u jučerašnjem Večernjem listu. Budiša je uspio Škrabala ugurati na čelo Vijeća za televiziju. Onamo je, isprva, trebao doći Gotovac, također član Vijeća, ali je bilo potrebno udovoljiti HSLS-u, da se još više ne komplicira delikatna situacija uoči zagrebačkih izbora, gdje je SDP išao samostalno, što je jedva izgladeno ponudom Budiši da bude zajednički kandidat za gradonačelnika, od čega, međutim, također nije bilo ništa... Da zadovolje Škrabala, uvrijedili su Gotovca. Kao čelnik jedne od šest Vladinih stranaka, on se osjeća ponižen kad mu pretpostave objektivno trećerazrednog funkcionera tek nešto jače liberalne frakcije što se osamostalila u zasebnu stranačku organizaciju te izdigla bilateralnom kombinacijom unutar šestorke, koja je među ostalim partnerima izazvala reakcije kakve se očekuju kad sultan u haremu službeno odabere favoritkinju. Uvrijeđen, Gotovac nije ni došao na sjednicu, pa je Škrabalo odmah imao glas manje, a nedostajao mu je i autoritet što ga Gotovac uživa među ljudima koji ga priznaju. Fiat Škrabalo! No, hoće li uspjeti u misiji da, zajedno s Galićem, promijeni duh i ustroj Hrvatske televizije? Sumnjam, a skepsa se zasniva na uvidu u neke Škrabalove prijašnje pothvate. 'Znate li, Kuljiš, koji je najproblematičniji sloj u postkomunizmu?', upitao me bijesno Škrabalo kad smo se bili porječkali oko njegova brata Zdenka, nekoć hadezeovskoga ministra vanjskih poslova, kojega smo u Globusu sustavno potkopavali objavljujući fotografije na kojima pogled fokusira otprilike jedan decimetar ispred lica. 'Znam', rekoh, 'političari!' 'Ne, novinari!', ustvrdio je i uvrijedio me, jer sam shvatio da on i pet-šest šugavih liberala, koji su se tada u saborskim klupama skrivali od Tuđmanovih strogih pogleda, nimalo ne cijene riskantni politički aktivizam nezavisne štampe, koja je Budiši pružala potporu iz načelnih razloga, dok su u njegovoj okolini o 'žutom tisku' mislili, manje-više, isto što i među hadezeovcima. Zajednička podloga te vlasti, i te oporbe, bio je malograđanski duh, iz kojega su potekli i uspješni, ugledni, primarijus Škrabalo, šef dijabetološke klinike Vuk Vrbovec, gdje mu je

asistirao dr. Mate Granić, te manje uspješni mladi brat mr. Ivo Škrabalo, koji je htio postati filmski glumac, ali u tome nije uspio, pa se ubacio među filmske radnike, godinama tu nešto petljao i onda se iščahurio u komentatora prvoga hrvatskog političkog tabloida, Hrvatskog tjednika... Škrabalovi su Bunjevci. Otac im je bio ugledni sudac, a Ivi je bilo deset godina kad je u Suboticu ušla Crvena armija. Od toga političkog šoka on se, postojani antikomunist i genetski šokački kripto-nacionalist, nije oporavio do danas, kad je ušao u koaliciju s poboljšanim komunistima preokrenutih kaputa. Doselili su se u Zagreb. Mlađi Škrabalo, student, pojavio se u filmu Branka Marijanovića Opsada. Glumio je liječnika koji porađa partizanku, Goranku Vrus, još ne i Murtić. Drugu je ulogu dobio u Bauerovu Ne okreći se, sine, čistu epizodu. Starci su mu branili da se potpuno posveti glumi, što je, uvjeren sam, bila velika pogreška, koja je, kasnije, dovela do fatalnog rascjepa njegove ličnosti na neizdržljivo dosadnu ozbiljnu, građansku, te suprotstavljenu zanimljivu, boemsko-diletantsku prirodu, koje ne stoje ni u kakvoj vezi, osim što se pothranjuju istim frustracijama. Kakve je samo role mogao dati da se nije užlijebio u banalnu egzistenciju 'dramaturga' Jadran-filma, gdje je smišljao i popravljao tuđe scenarije! Radio je nešto na Golikovu filmu Tko pjeva, zlo ne misli, ali tko je poznavao Golika i Škrabala, svjestan je da u golikovskoj humornosti nije bilo puno mjesta za škrabalovske dosjetke. Kad je Jadran ukinut kao veliko, državno, poduzeće - Mosfiljm iz Dubrave - pa otpušteno suvišno osoblje, Škrabalo se našao u Croatia-filmu, gdje je radio kao 'savjetnik za repertoar': uvozio je strane filmove. Uto je granulo hrvatsko proljeće, pa se pridružio maloj Gotovčevoj četi u Hrvatskom tjedniku. Tuđman je bio urednik povijesti, Berković ozbiljne glazbe, a Škrabalo zadnje stranice i tekuće političke rubrike, u kojoj su se potpirivali međunacionalni sukobi na terenu, razni 'slučajevi', poput čuvenog slučaja u Karinu, gdje je milicija podijelila pendreke Srbima da namlate Hrvate koji su tamo demonstrirali, ili išli u crkvu na misu. Škrabalo je tu problematiku tako primjerno obrađivao da sam ga, čim smo dvadeset godina kasnije pokrenuli Globus, uzeo za kolumnista. Ali, više tu nije bilo žara oko kojega bi se ogrijala posada poštenoga tabloida na samom početku građanskoga rata... Po zamiranju Proljeća, Škrabalo je, kako sam kaže, postao 'non-person': nije smio objavljivati u novinama i časopisima, odnosno, potpisivati se, što je tom ekstrovertu silno teško padalo, ali je zadržao posao u Croatia filmu. Malo se sredio, napravio kuću na Trešnjevki, odgajao djecu i smišljao maštovite naslove za porniće koji su tada igrali u kinima, a uvozila ih je njegova firma: Hopa-cupa u krevetu, Njoj se mili u svili, Šefica zna znanje...

Bio je jako simpatičan čiča: onako malo politički nabrijan, a vrlo kulturan. U časopisu Sovjetski ekran pronašao je Irinu Alfjorovu za glavnu ulogu u filmu svoga prijatelja Berkovića, Ljubavna pisma s predumišljajem, pa smo je dugo i detaljno u troje komentirali. Šest godina Škrabalo je samozatajno skupljao gradu za svoju povijest hrvatske kinematografije, Između države i publike. Kad se pojavila, nastao je povelik skandal, jer je bila zasnovana na tezi da je u nominalnom jedinstvu jugoslavenske kinematografije prepoznatljiv zaseban hrvatski sinestetski identitet, koji se, od djela do djela, može rekonstruirati u totalitet Hrvatskoga filma. Knjigu su napali u ck, a branili je neki pošteni ljudi i mala skupina filmofila, na čelu s Nenadom Polimcem, koji me sa Škrabalom i upoznao. Uoči prevrata 1989. pokušao sam s njim objaviti intervju u Startu, pa mu poslao novinarku Alemku Lisinski, kći njegova kolege, filmofila Hrvoja Lisinskoga. Uto je Start zabranjen, a Škrabalo i Alemka osnivali su HSLS. Kad sam za prve izbore izdavao bilten Koalicije narodnog sporazuma - te nesretne prosavkine političke asocijacije - Škrabalo je bio član izdavačkog odbora, koji nam je bio nadležan. Sjećam se nejasno nekog njegova petljanja i kompliciranja, koje na sreću nije dugo potrajalo, jer je 'Kaolicja' (kako ju je nazivao istaknuti član Marko Veselica) ubrzo propala. Političku karijeru oporbenog političara Škrabalo nastavlja kao predsjednik Nadzornog odbora zagrebačkih Kinematografa. Trebao bi cio članak da se objasni kakvo je tu zlo načinio - i to svojim prijateljima - jer je prgav i tašt, te klinički nekompetentan za bilo kakav sitni vez. Postao je selektor Pulskog festivala, što se nije održao jer je izbio rat, a zatim je smislio nečuvenu stvar, tj. da ga pretvori u tzv. ABC-festival, Adria-Baltic-Croatia, gdje će se prikazivati ostvarenja kinematografija prilijepljenih za 'željeznu zavjesu', koja se nad tom ludošću, međutim, nikad nije digla. Stoga se bacio na kreaciju Dana hrvatskoga filma, otužne akademije poluamaterskih domaćih ostvarenja, koja čovjeku ogadi ideju endemske kinematografije u zemlji s manje od pedeset kina. Eliminiran iz Pule djelovanjem moćnog i koherentnog Antuna Vrdoljaka, Škrabalo se posvećuje pokretanju časopisa kojemu je nadjenuo ime Hrvatski filmski ljetopis. To zanimljivo kvartalno izdanje, vjerojatno na glagoljici, izlazi i danas. Kad je izašlo drugo izdanje Škrabalove Povijesti, izbila je nevjerojatna polemika. U općoj nezainteresiranoj, ali dobrohotnoj - šutnji, čuo se Polimčev glas: on je uljudno prigovorio što u knjizi nije našao mjesto najveći hrvatski režiser, Branko Bauer. Škrabalo je na Polimca odmah istresao kiblu. Prvo je objasnio da Bauer uopće nije hrvatski režiser, jer je djelovao izvan hrvatske kinematografije (producenti su mu, naime, katkad bili Avala i Vardar film). Zatim je naveo da Polimac, kao Srbin, 'ne razumje te distinkcije', pa pridometnuo da je i Zafranovićeva scena klanja u autobusu u filmu Okupacija u 26 slika Polimcu možda dobra, ali je uljuđenom hrvatskom gledatelju, apsolutno nepodnošljiva. Polimac je, da stvar bude apsurdnija, politički stradao upravo zbog kritike toga Zafranovićeva filma. I sam je godinama bio 'nonperson', impliciran kao hrvatski nacionalist, zbog onoga što je o Okupaciji objavio u Poletu!

No, na stranu personalni moment. Metodološki okvir koji je Škrabalo sebi nametnuo pretvorio je njegovu knjigu u prilično promašen kompendij. Ima tu puno pričica i opažaj a, ali, u biti, hrvatska kinematografija, lišena totaliteta i okoline u kojoj je funkcionirala, bez Bauera, bez Bulajića kojega Škrabalo odbacuje kao Crnogorca i režimskog redatelja - pa i bez Zafranovića ili Grlića, ostaje na dvije Golikove purgerske komedije u kojima je Škrabalo radio na scenariju te na finim salonskim dramama našega zajedničkog prijatelja Zvonimira Berkovića... Usporedo s radom na filmofilskim inkunabulama, Škrabalo djeluje kao zastupnik Hrvatskoga državnog sabora. Nije se previše isticao nastupima. Bio je on solidna, šuteća i sjedeća većina, dobro obaviještena o svim zbivanjima na hodniku. Kad je Tuđman pozvao liberale u koaliciju, Škrabalo je odmah sastavio koncept suradnje, tražeći za HSLS četiri ministarska portfelja. Gotovac se požurio na Pantovčak ne ponijevši taj papir, a kad je, poslije došao i Budiša, sve se već bilo toliko zaplelo s međusobnim optužbama, da je stranka odmah pukla, što je i bio Tuđmanov cilj kad je medu liberale bacio tu kost od pršuta. U nekoliko intervjua Škrabalo se, poslije toga, jada novinarima kako mu 'prijete Gotovčevi lojalisti': zaista opasna populacija štemera koja bi mu mogla naravnati rebra... Kolegu Mladena Vilfrana, s kojim sad lijepo surađuje u šestoboj-noj koaliciji, optužio je da se dok je on, Škrabalo, vodio nacionalnu borbu - namlatio para, pa kupio prominentno mjesto na državnoj listi HSLS-a. Još na gradskim izborima 1995., Škrabalo je bio zamalo pobijedio Branka Mikšu, kojega su u zadnji čas slavno izvukli glasovi pomoraca i pitomaca hrvatskih robijašnica. To je bilo usporilo Škrabalov hod prema bilo kojem obliku vlasti, kojoj se, u pseudodemokratskoj fazi za Tuđmanova režima najvećma približio kad se ukazala u junonskom liku Vesne Jurkić Girardi, za sramne epizode haeselesovskoga 'terenskog', 'sporadičnog', 'lokalnog' i 'lateralnog' komplotiranja s Tuđmanovom vlašću. Bezazleni dr. Zdenko Škrabalo bio je tada hadezeovski ministar vanjskih poslova, a njegov mladi brat, mr. Ivo Škrabalo, haeseles-ovski doministar kulture u jednobojnoj hadezeovskoj vladi. Ponekad bi razgovarali telefonom na mađarskom, koji obojica fluentno govore, bojeći se prisluškivanja. Stariji se brat jadao kako je Tuđman prolupao, pa on samo gleda kako bi se prebacio u neko veleposlanstvo. Onako sposoban, u tome je i uspio, otišao je u Bern, a zatim u Budimpeštu, a mladi je prošao žalosno: kad se s Girardicom vraćao iz Mađarske iz neke važne kulturne misije, pali su Mercedesom u grabu. On se sav slupao, a ona, onako lijepo podstavljena, prošla je bez ogrebotine. Zbilja, dobra pouka za suputnike...

Urbani kauboj, socijaldemokratski zagrebački mayor, Hercegovac iz Gruda, Milan Bandić, stigao je u centar grada iz Pešćenice.

Partijski boss u Bossovu odijelu M1LAN BAND1Ć Ono što je kuhao deset godina, Bandić je proveo za petnaest minuta. Uz ostavke dvadeset i četvero oporbenih vijećnika Gradske skupštine, priložio je još dvije kuverte s ostavkama pisca Ranka Marinkovića i slikara Miroslava Šuteja, bez kojih je HDZ, u domu od pedeset mjesta, ostao u manjini. Kad je dostavljača otpravio na Glavnu poštu, u petak, četvrt ure prije zatvaranja šaltera, operacija oslobođenja Zagreba već je bila završena, jer je žalbeni rok od 48 sati istjecao u nedjelju, izvan radnog vremena. Odluka Vlade o imenovanju povjerenika, koji gradom upravlja do raspisivanja izbora ukoliko je nastupila statutarna kriza, predana je stoga u tisak, Narodnim novinama, još iste večeri, kao da je stvar gotova, što je uistinu i bila. U subotu, Canjuga je svojim službenim BMW-om klase 7 još jurio po gradu da otpadnike privoli na povlačenje ostavke. Dežmekasti zagorski gamin, drzak i silovit, uspio je zastrašiti Marinkovića, pa ga navesti da potpiše demantij... No, vrijeme je radilo protiv Canjuge. Dok je pokušavao u zadnji čas nešto zmrdati, Vladimir Šeks, privremeni orgsekretar stečajne uprave oborene stranke, smijenio ga je 'sa svih funkcija'. Dnevne novine izašle su s međusobnim uvredama te dvojice najgorih hadezeovskih mangupa na naslovnim stranicama... A Šeks, koji je sapleo Canjugu, odavna je politički idol bivšeg oporbenjaka Milana Bandića, koji je još prije dvije godine govorio: 'Šeks je izuzetan radnik, borac za ideju koju fura, profesionalac non plus ultra. Iako mi nije politički blizak, respektiram ga i cijenim. To je čovjek koji zna, hoće i može. Dostojan je svakog poštovanja. Takve ljude treba cijeniti, bez obzira na razlike u političkim pogledima. Političku tehnologiju, zanat, Šeks je ispekao dokraja. To mu nitko ne može osporiti.' Zašto mu se Bandić toliko divio? Meni Šeks izgleda kao teška lijenčina, koja već izjutra skreće u saborski buffet, pa onda - uz nadčovječanski napor, kao da usta miče daljinskim upravljačem -mrsi izjave za Motrišta, uglavnom neka seljačka lukavstva i cinične podlosti, kojima se baš ne treba diviti. Prilikom skupštinskog puča Bandić je u džepu imao još dvije rezervne ostavke, koje nije potegao, jer nije bilo nužno. Možda bi ta imena nepotrebno otkrila kako se točno hadezeovski politički organizam rascijepio, kako je koja krhotina polarizirana... Bandić je potvrdio da mu te tajne ostavke nisu dali čuveni haesesovski prebjezi, koji su 1997. omogućili HDZ-u da, usprkos porazu na izborima, zavlada Zagrebom. Nije riječ, tvrdio je, ni o vijećniku haespeovcu, koji se zove kao neki zagorski Papageno - Cicigoj Družinec. Nisu ni trojica hadezeovaca-pašalićevaca, pripadnika hadezeovske desnice, koji su u Skupštini napadali gradonačelnicu Marinu Dropulić, kao pripadnicu neprijateljske frakcijske formacije.

Pa tko je onda? Pošteni hadezeovci? Tko je, dakle, uopće držao vlast u Zagrebu? 'Lobiji' u korupcionaškoj sferi korespondiraju s frakcijama u političkom stranačkom životu. Hercegovci su uzalud cijelo desetljeće pokušavali od 'lijeve' menadžerske skupine hadezeovskih tajpana (krupnih lovaša, koji nemaju, poput tajkuna, svoja, nego rade u državnim, javnim, poduzećima) oteti tapije zagrebačkih zlatonosnih polja. I nisu uspjeli... S budžetom koji iznosi dvanaestinu nacionalnog proračuna, glavni grad također raspolaže vrijednom imovinom — primjerice poslovnim prostorima koje su budzašto utrapili svojim političkim prijateljima i lopovskim partnerima. Od iznajmljivanja imovine u gradsku je blagajnu stoga dolazilo 20 posto prihoda, umjesto 35 posto, kao u esdepeovskoj Rijeci... Smlavljen i ponižen, a povećan gotovo dva puta, Zagreb je kao neko antediluvijalno čudovište koje se budi iz košmara. Urbana jezgra nije se zgusnula u velegradski financijski i poslovni centar: Zagreb nema city, jer nema ni koncentracije krupnoga biznisa. Periferije su se protegnule unedogled, i to je postalo vrlo veliko misto, provincijsko središte sjeverozapadne Hrvatske. Kaos nabujale periferije, invazija iz Bosne, masovna bijeda i nezaposlenost, društvo koje se nije rekonsolidiralo, sve to past će u krilo sljedećem gradonačelniku, a to će, očito, biti Milan Bandić, Račanov bradati klon, četrdesetšesto-godišnji esdepeovski tehnokrat, brz, inteligentan momak, sa simpatičnim smiješkom, koji podsjeća na mladoga Šerbedžiju i likove lijevih šereta koje je on igrao u jugoslavenskim filmovima. Bandić je i sam došao u Zagreb iz Bosne i Hercegovine, ali prije gotovo trideset godina. Zamalo bi, po Degenovim statutima, mogao postati član Kluba Zagrepčana, udruge fiktivnih Agramera. Stanuje na periferiji, ali u njezinu lijepom dijelu, na Borongaju, u istoj zgradi s Ivanom Aralicom i Mladenom Vedrišem, nadomak Maksimiru, gdje se izjutra seta. Nemiran, agilan, s hesiodovskom satnicom u genima, ustaje u šest, čak i zimi, dok još nije ni izašlo sunce. Čita jučerašnje novine, ide u dućan, kupuje hrenovke, pecivo, kuha kavu za ženu i kćer, kao u nekoj televizijskoj drami iz razdoblja razvijenog socijalizma, gdje se tim prisilnim radnjama prikazivalo otuđenje, dok za Bandića, skromnog i kućevnog, ono simbolizira obiteljsku idilu. Nedjeljom, poslije ritualnog doručka, svi skaču u stari bmw 'trojku', kupljen iz druge ruke - u skladu sa zavičajnim pravilom da 'auto ne smije koštati više od 30 tisuća maraka, jer je sve iznad toga iznosa kapital' - pa se voze u centar, na Jelačić-plac.

Žena Vesna, iz plemićke obitelji Kolarić, odrasla u Preradovićevoj ulici, i kći Anamarija (koja je ime dobila kombinacijom imena dviju baka), domaturantica zagrebačke Matematičke gimnazije, idu u crkvu, a dobri Hercegovac, rodom iz zaseoka Mamica u Cerovu Docu pokraj Gruda, na neformalni partijski sastanak pred Čarli, ili u Matoš, na politički domjenak s metropoliziranim prijateljima. Tu ga poznaju i dozivaju velika društva s malo preglasnim umirovljenicama, koje se izjašnjavaju kao stare socijaldemokratkinje. Obraćaju mu se familijarno; a on se u toj atmosferi prvomajskog uranka snalazi kao maitre de plaisir.

Sivoprosijed, kose istrimane da se ukrote bujni uvojci studenta iz provincije, kakve je u još raskošnijoj, pompadurskoj, formi imao i Zlatko Canjuga prije nego što se zalizao i transformirao u Crnu Guju, Bandić bi bio neuočljiv u gradskoj vrevi, da ta pravilna fizionomija nije poznata, a njegov brz pogled, koji ide s lica na lice, tako otvoren poziv na komunikaciju... Nosi dobra odijela, ali ruke drži u džepovima. Svakome govori 'ti'. Napisao je predgovor hrvatskom prijevodu knjige britanskog premijera Tonyja Blaira, o budućnosti laburizma. Adorira višu kulturu. Na policama u kancelariji gradskog sjedišta SDP-a drži divot-izdanja, od Machiavellija do Marka Veselice. Njegov bratić Ivan Bandić savjetnik je hrvatske ambasade u Tirani: čini se da se Bandići lako i dobro raspoređuju. Novinari za nj govore da je pohlepan na uspjeh, ali nije nepošten, da se snalazi i kombinira, da lane sve što misli, umjesto da laže, da je odličan u taktici, a nikakav u strategiji, dobar za poteze od A do B, ali ne dalje, i da ga Račan baš ne voli... Ukratko, na nj se pomalo navukao odij, kao što se morska trava hvata za rbinu nasukana broda. Sve te glasine, a i druge, otvoreno neprijateljske, naličje su političke popularnosti, pa skrivaju ono što čovjeka zaista određuje: rad, učinak, u ovom slučaju politički učinak, jer se o radu u politici zbilja teško može govoriti. U ovih deset godina na terenu, 'u bazi', prvo u peščeničkom susjedstvu, a onda u gradu - toj megaperiferiji - Bandić je uspostavljao partijsku organizaciju, nalazio povjerenike, pridobivao članove, odbornike i, naposljetku, unutar sedamnaest kvartovskih odbora, stvorio paukovu mrežu SDP-a (kako to lijepo opisuje sisovska Slobodna Dalmacija), sa ukupno 212 mjesnih organizacija. U svakoj sjedi između petnaest i četrdeset aktivista: lijep broj plakatera, agitatora, sindikalaca, ljutih penzionera... Impozantne tri do četiri tisuće uličnih bandićevaca, kojima, prije nego što je konzumirala makar i mrvičak gradske vlasti, već sad raspolaže zagrebačka stranačka mašinerija SDP-a. Jednom sam u Parizu, prolazeći sokacima IV. arondismana, blizu Seine, vidio ulični komitet Komunističke partije Francuske kako zasjeda u lokalu s dućanskim izlogom. Bio je tu obvezni dugački komitetski stol, a po zidovima pobudbeni plakati s trobojnicama i crvenim zastavama. U odboru, činilo se, sjedili su sami klošari, pijanci, koji su prešli iz susjednog bistroa, i neka raščupana ženetina, lokalna Majka Courage. kpf je upravo tih dana bila formirala vladu s Jospinovim socijalistima - a IV. arondisman, Marais, pritom nije Trnje, nego pariški Gornji grad, što znači da je ulična, blokovska i lokalna politika, koja se prakticira u bazi, posvuda isti spoj agitacije i prevratničke organizacije, što se nije puno promijenilo od Francuske revolucije i Pariške komune. Na takvim se mjestima incipira politička karijera u Zagrebu, u Parizu ili u New Yorku: njujorški gradonačelnik Ed Koch počeo je držeći političke govore po susjedstvu, gdje bi se popeo na kutiju za sapun, koju bi mu dali iz obližnjeg dućana. Bandić je karijeru uličnog agitatora počeo u peščeničkom ogranku SDP-a, posve slučajno. Čovjek se, naime, u mirno doba, namjestio u Općinskom komitetu skh, kao stručno-politički radnik. Šest godina bio je niži birokrat, s dobrom plaćom, a reklo bi se - bez osobitih ambicija.

Općinski partijski komitet najmanje i najbeznačajnije od petnaest zagrebačkih općina bio je mikrokozmos jugoslavenskog socijalizma. U betonskom niskom zdanju jeftine gradnje, s nizom crnih, staklenih ploča na ulazu, cimera institucionalnih stanara, bili su smještene lokalne podružnice omladinske organizacije, Saveza rezervnih vojnih starješina, Aktiva za društvenu aktivnost žena te svih ostalih instanci bogatog komitetskog života, uključujući tu Narodno sveučilište i kino. Na vrhu peščeničkog političkog zigurata, dizao se partijski komitet, s predsjedništvom izabranim medu direktorima jačih poduzeća i škola, te s nekoliko profesionalnih stručno-političkih radnika, koji su pripremali materijale za sjednice, razrađujući upute aparata i obilazeći partijske organizacije po firmama. Pripremali su partijske izbore ili provodili neku aktualnu akciju, recimo 'implementaciju ZUR-a'. Danas je lakše predočiti društveni život golih crnaca na otočju koje je posjetila Margaret Mead, nego aktivnosti peščeničkog društvenopolitičkog radnika koji je u Ledo uvodio Zakon o udruženom radu, kupovao na kredit Stojadina i navečer se namještao s familijom na kauč da gleda na televiziji beogradsku soap-operu Bolji život. Trebalo bi snimiti remake filma Tko pjeva, zlo ne misli, smješten u rane osamdesete, s nostalgičnom glazbom Zvonka Špišića, s izletima u Šmidhen i s Univerzijadom, ne bi li se potaklo novo kvazi-sentimentalno prenemaganje nad divotama te idilične prošlosti, kad su svi imali plaću od 200 maraka i vozili Wartburg sa smrdljivim dvotaktnim motorom. Bandić je na Peščenici bio neugledni funkcionerčić, a ono čime se bavio samo se zvalo politikom, ali je bilo sličnije namještenju u Državnom statističkom zavodu. Kad je stvar pukla, našao se na cesti, kao agitator. Svi su napustili brod: društvenopolitički radnici, predsjednici, sekretari, odbornici, omladinski aktivisti, brigadiri s radnih akcija, babe iz AFŽ-a, borci-subnorovci... Ispraznio se Socsavez, opustio komitet, raspala konferencija. Otišlo je sve dođavola, a tridesetičetverogodišnji Hercegovac s gustom, uporno valovitom kosom, koja stoji kao novi partviš, jedini je čovjek kojega je Račan ondje našao. Isto je bilo sa sadašnjim ministrom vanjskih poslova, koji je godinu-dvije čuvao i meo puste prostorije Općinskog komiteta u Novom Zagrebu. Bandić i Picula, najniži partijski službenici, postali su ključni ljudi Račanova SDP-a, nove hrvatske vladajuće stranke, umjesto sveučilišnih profesora, direktora, diplomata, poduzetnika, inženjera... Račanov novi politbiro dijametralno je različit od Lenjinova, koji je bio pun filozofa i akademika. Ne samo stoga što se Račan okružio sojem ljudi kojem i sam pripada nego i zato što je vodstvo stranke formirao kao moderno političko poduzeće, kojim upravljaju partijski tehnokrati, pragmatični, praktični, organizatori i poslovođe. U početku, doduše, preostacima SDP-a dominirali su bivši ljudi, puni resentimana. Strpljivi dalekosežni kalkulant, Račan je tada demonstrirao svoje najbolje političke kvalitete: poput Goethea, mogao je razmišljati u eonima, svjestan da treba proći kroz čistilište, steći patriotski legitimitet, makar i uz mnogo praznog hoda, u čemu mu je poslužio profesor Tomac, oprezni, redundantni politolog koji se nije osilio, pa pokušao preuzeti stranku poslije kandidature na

predsjedničkim izborima, što se Budiši dogodilo s Gotovcem, jer je Budiša puno slabiji prosuditelj ljudskih karaktera. Račan je bio spreman mirovati koliko god treba, sangviničan poput brontosaura koji žvače visoku paprat. No, čim mu je zaprijetio unutrašnji partijski udar, skočio je kao tiranosaur, s refleksom starog borca protiv partijskih frakcija. Frakcija reformatora reformista, nekoliko profesora s Ekonomskog i nekolicina s Fakulteta političkih nauka, napustili su tada SDP, gdje je Račan ostao s Bandićem i Piculom, te s Linićem u Rijeci, i Lučinom u Trogiru, pa su, malo-po-malo, opet osvojili vlast. U Zagrebu, na izborima 1995. dobio je SDP 8,91 posto; u travnju 1997. godine 25 posto; u lipnju iste godine 30 posto; a na posljednjim nacionalnim izborima, zajedno s koalicijskim partnerima 'zagrebačke alternative', 52 posto. Sve te brojke Bandić lako vergla, kao šahist poteze s proteklog zonskog prvenstva... Igra je dobivena, a sad se stupa na vlast. Peščenička esdepeovska jezgra - koju je Bandić formirao od još mladih ljudi - dala je nekoliko saborskih zastupnika i lijep broj vijećnika Gradske skupštine. Peščenička mafija drma gradom, a čini se da Bandić ima i dosta dobre odnose sa suputnicima iz HSLS-a. U novine je bila puštena senzacionalna vijest da Račan nudi mjesto gradonačelnika Budiši, a zatim je stigao demanti, skupa s informacijom da 'Budiša neće', sve u sklopu političke konstrukcije kako 'Račan želi obuzdati Bandića', a istodobno zakrpati odnos s Budišom, koji se još oporavlja od poraza na predsjedničkim izborima. Zatim se pojavila nova konstrukcija, da Račanova okolina potiče Granica ne bi li on 'zaustavio i Pašalića i Bandića...' Nije to sve tako akutno, ali u politici sve priče, ako imaju smisla, imaju i nekog temelja. No esdepeovska lista ipak je uvjerljivija: Račan prvi i Bandić drugi već su na parlamentarnim izborima 1989. zamalo pobijedili u Trnju! Nema, zapravo, načina da se izbjegne Bandićeva kandidatura za gradonačelnika. Čovjek je deset godina za to hrmbao, sve organizirao, pa da ga žrtvuju nekim minornim igrama, bilo bi ubitačno i posve suprotno duhu Račanove tehnokratske partije. Jedina je ozbiljna mina za Bandića bila kad su ga raskrinkali da je Hercegovac. To hercegovstvo, međutim, već je u prvom kontaktu najdopadljivija crta njegova karaktera. On je uspravan, pozitivan provincijalac, a kako kaže kineska poslovica koju Bandić citira (ne znam koji su mu je kineski drugovi prenijeli), čak i najveće rijeke izviru u provincijama! Na žalost, iz hrvatskog se nacionalnog karaktera pomalo gubi doprinos uzornih ljudi iz manjih gradića, jer su nestali i manji gradići: sve se slilo u amorfni Zagreb. Bandićev je otac bio zemljoradnik (umro je prije desetak godina), majka mu je domaćica, stariji brat gastarbajter, poduzetnik na baušteli u Berlinu, sestra nezaposlena, udana u Grudama. A Milan će biti gradonačelnik Zagreba - tipična hercegovačka obitelj! Bandić, koji je u grudanskoj gimnaziji bio najbolji dak, otišao u Zagreb na studij, upisavši političke nauke, ali kako ga se ne sjeća nitko iz generacije, bit će da je izučavao općenarodnu obranu, na zasebnom odsjeku, koji je Hrvatskoj dao više aktivnih generala iz tih pasivnih

krajeva... Bandić je od općine dobio studijski kredit, brat je slao marke, a otac skiju i pršut. Diplomirao je kod dr. Tomca. Inteligentan, zgodan dečko, našao je zatim svoju plemkinju ('njezina je baka imala grb...') i onda više nije bilo govora o povratku u zavičajnu Nedodiju. Sredio je preko veze da vojsku služi u Zagrebu, u Maršalki, u vojnoj policiji (znači da je bio provjeren, bez problematičnih ustaških ili emigrantskih članova familije), a u vojsci upisao se u Partiju, te po odsluženju zaposlio u Ledu, gdje je dvije godine radio kao 'referent informiranja', odnosno novinar tvorničkog lista. Zatim je postao društveno-politički radnik na Peščenici... Zaista, ništa revolucionarno, uredan život mirnog građanina, koji je došao u krizu tek neočekivanim rušenjem Berlinskog zida. Silno dobro uklopljen u užu i širu obitelj, u stranku, Peščenicu, Grude i Berlin, on s prijateljima lovcima lovi po Slavoniji, barem triput godišnje odlazi k majci i sestri u Hercegovinu, k austrijskim socijalistima u Beč na seminare o modernoj gradskoj upravi, te u Njemačku, k bratu koji mu je posudio novac da kupi bmw... To je solidan, malograđanski element s etničkim ishodištem, poput njujorškog legendarnog gradonačelnika Fiorella la Guardije, ili energičnog, skromnog zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca, koji je izgradio suvremeni Zagreb, a prije rata bio je kalfa u židovskoj knjižari u Karlovcu. Bandić nimalo ne nalikuje jedino na Branka Mikšu, čovjeka nesolidnog, s tipičnim hadezeovskim Gregurić-Pliva-Astrinim profilom, iza čije je uprave grad ostao opljačkan, te nagizdan kao jeftina flundra: na glavne ulice postavljen je granit, a dječja igrališta i parkovi izgledaju kao svinjac... Da se gradonačelnik bira izravno, bojim se, doduše, da Bandić ne bi imao izgleda protiv Silvija Degena, sjajnog gradskog obješenjaka, neke vrsti lokalnog Stipe Mesića. Hrvati pravilno biraju vrijednosti, a uvijek se malo zeznu s ljudima.

Brigadir Branko Borković, mali Jastreb s velikim Jacquesom Kleinom na Ovčari, prilikom prvog posjeta vukovarskih boraca.

Narodni heroj na burzi rada BRANKO BORKOVIĆ K avana hotela Palače tih je dana izgledala kao scena za neku televizijsku melodramu iz drugog svjetskog rata, u produkciji BBC-a. Salom dominira Auerova freska koja prikazuje leteće Najade ružičaste puti, čaj se služi u njemačkom porculanu, podvorba je austrijska... Fronta je istodobno tako blizu i tako daleko; prije nekoliko dana, 18. studenoga, pao je Vukovar, što je objavio samo jedan bulevarski tjednik. Zagrebačke ulice su blatnjave, pada ledena kiša,

posvuda vlada depresija. U kavani Palacea govori se samo o ratu - tiho, decentno, zagrebački, čuje se samo zveckanje žličica, dok se novine uredno svakodnevno napinju na okvire od bambusa. Hotel su zaposjele čudne ptice, suputnici rata, poput mlade švicarske grofice Von Thvssen, londonske mondenke koja je nedavno izazvala skandal, jer je na nekom prijemu, gdje je nosila Versaceovu haljinu, pokret šlepa otkrio da ne nosi gaćice. Došla je u Hrvatsku iz Tibeta, gdje se borila za očuvanje kulturne baštine lamaističkih samostana, u pratnji fotografa koji je otvoreno gej. To je i Marcus Tanner, dopisnik Independenta, koji sardonično primjećuje kako su dečki u crnom koji dolje, na Starčevićevu trgu, čuvaju stožer Hos-a, iza grudobrana od vreća s pijeskom, zapravo jako fes, pomodni poput posjetitelja londonske diskoteke Hippodrome. Pojavio se i mladi nadvojvoda Karlo Habsburški, koji je iz Salzburga dojurio za nekoliko sati svojim bijelim Porscheom. Moja žena primjećuje da ima nešto između toga visokog mladića, koji frapantno nalikuje na pradjeda Franju Josipa i nubilne barunice... Odjednom, tihi žamor u Cafe Palače rascijepljen je kao udarom groma: svi skaču na noge, nastaje povika kao na drugoligaškoj utakmici, ljudi se gomilaju oko stolova za koje su bacili vojnici u zablaćenim čizmama i odrpanim gušter-uniformama... 'Mladi Jastreb! Tu je Mladi Jastreb! S njim je i Feniks!' Pomodna gomila, koja se doklatarila s ratom, te redovni posjetitelji, poput filmske publike na holivudskim premijerama otvoreno, bezočno zure u legendarne likove. Upoznajemo se: Mladi Jastreb neki je blijed klinac, tridesetogodišnji mladić, uskog prćastog nosa, izrazito niska rasta. Ni druge fizionomije ne fasciniraju. Zar su to oni junaci o kojima se toliko govorilo posljednjih mjeseci, za 86 dana duge opsade grada, koja je ljude zbilja toliko zaokupila da su zaboravljali svoje dnevne nedaće, uzbune i tumaranje po skloništima, traumatizirani pijetetom prema martiriju hrvatskog Staljingrada? Jedna domoljubna intelektualka zabranila je ukućanima kupanje u kadi dok u Vukovaru djeca venu po podrumima... Ni tada ni kasnije o vukovarskim se herojima nije puno doznavalo. U zagrebačke periferijske hotele prispjelo je nešto vukovarskih izbjeglica; muškarci su otišli na druga bojišta, a zapovjednici su bačeni u tamnice. Mladi Jastreb došao je u Palače kad je pušten iz pritvora u bivšem studentskom domu na Laščini, gdje su ga, razoružanog, držali tri tjedna i ispitivali - o velikom Jastrebu, o novcu koji je, navodno, odnesen iz trezora Vukovarske banke, o izdaji, rušenju ustavnog poretka... Nisu ga tukli, ali iz kabineta načelnika Glavnog stožera, gdje se došao javiti nakon proboja iz okupiranog grada, oteli su ga SIS-ovci, i na Laščinu otpremili 'markom'. Kako je Branko Borković, zeleni kapetan jna, došao u Vukovar i tu postao legendarni 'mladi Jastreb'? Rođen u selu Prečnom pokraj Ivanić Grada, srednjovjekovno siromašnoj prigorskoj kaljuži iz koje izbija državna nafta, u mladosti se dvoumio između svećeničkog i vojničkog poziva, oba

podjednako neprikladna za živčanog, prkosnog momčića koji ne podnosi autoritet, uvijek progovori prije nego što promisli, ali ako kaže i kasnije, puno ne popravi, jer je prznica, a uvijek sto posto uvjeren u svoj stav. Nije nabusite naravi, naprotiv. Ali, kad izvali, izvali, i još se vrijeđa ako to izazove žestoke reakcije. Kako se uspio uklopiti u jna i kao dočasnik uspio proći selekciju te upisati i završiti trogodišnju Tehničku vojnu akademiju u Sarajevu, smjer radarskih, računarskih sustava i telekomunikacije? Možda mu je pomogla nedužna faca i to što izgleda još mnogo mlađe od svojih godina. Služio je u Kerestincu, u protuzrakoplovnoj raketnoj brigadi obrane Zagreba, pa tek unaprijeđen u čin kapetana, bacio člansku knjižicu sk jer je te, 1989. godine, bila počela oštra srbizacija, a on ništa ne može otrpjeti ili prešutjeti, nego je prvi da se pobuni. Skidaju ga sa svih dužnosti. Upisao se na zagrebački Elektrotehnički fakultet jer je htio napustiti jna, ali je uto izbio rat. Čim je počeo napad na Sloveniju, strpali su ga na psihijatrijski odjel zagrebačke Vojne bolnice u Vlaškoj ulici, zajedno sa slovenskim pilotima i drugim nepoćudnim tipovima. Zato je pobjegao iz vojske i javio se na Tuškanac u Zbor narodne garde, još u kolovozu, prije ustrojavanja HV-a i njezina Glavnog stožera. Zapovjednik Zengi, pukovnik Imra Agotić, bivši šef Kos-a u 5. zrakoplovnom korpusu (koji je pokrivao Sloveniju i Hrvatsku), upravo je među oficirima dragovoljcima izabrao potpukovnika Milu Dedakovića, također 'plavca', raketaša, da ide za zapovjednika u Vukovar, odakle je Manolić dao otpremiti Merčepa, šefa gradskog HDZ-a, koji je, okružen lokalnim švercerima alkohola, bio uveo stravičan zulum, pa je nastalo rasulo, što Ivan Andabak, prvi zapovjednik grada, bivši milicioner, nije mogao zaustaviti. Dedaković, brkata ljudina, oficirčina i džentlmen koji može i popiti, ali je inače usredotočen, odlučan oficir, lik poput onoga generala kojega je Ljuba Tadić maestralno odigrao u Mitrovićevu filmu Marš na Drinu, pokupio je odmah sa sobom Borkovića, da mu bude second banana, načelnik štaba... Bili su par kao iz crtica - Dedaković, Majstor Mrkonja, garav, široka lica i podebele nosine, gustih obrva, te Borković, Šegrt Hlapić, nevjerojatno sitan, pogotovu u udovima, a poveće glave, sav usiljen. Ima zaista nešto ptičjeg i predatorskog u njegovu stavu, uvijek malo nagnut naprijed, na vrhovima prstiju, napet je, oštar, papren, kao slavenski Bruce Lee. Kad su Dedaković i Borković došli u Vukovar, našli su rasap. Grad je ratovao po četvrtima, na bazi starog neprijateljstva s okolnim srpskim selima. Kao u filmu Rio Bravo, udarili su stožer, pa uveli red, osnovali 204. vukovarsku brigadu Hrvatskih oružanih snaga, najslavniju postrojbu u hrvatskoj povijesti, čiji se identitet do danas potiskuje i sakriva. Sami su izmislili taj naziv, jer hv još nije postojao, a nesretno izabrana kratica - hos - kasnije će im donijeti neslućene nevolje... Na vukovarskom Sajmištu ustrojena je Prva bojna: njezina su dva zapovjednika poginula u sljedeća tri mjeseca.

Na Mitnici je bila Druga bojna: njezin zapovjednik borio se do kraja. Trećom bojnom u Borovu Naselju, gdje su stanovali Hercegovci, zapovijedao je Blago Zadro, koji je herojski poginuo. Zapovjednik Četvrte bio je Zlatko Toth, Feniks, predratni vlasnik dućana s automobilima. Vod Vojne policije preuzeo je Englez Alfred Hill, koji je poginuo. Načelnik saniteta postao je dr. Juraj Njavro, a načelnik iPD-a novinar Radio-Vukovara Siniša Glavašević, koji je ubijen. U velikoj bitki u opkoljenom Vukovaru - koja je trajala od 24. kolovoza do 18. studenoga 1991. oko 1800 boraca i deset tisuća civila odupiralo se snagama jna, kojima je zapovijedao komandant beogradske 1. armije, general Života Panić. Svrstane u dvije operativne grupe, okosnica su im bile 1. gardijska mehanizirana divizija i Novosadski korpus, uz pridodane jedinice i dijelove još šest korpusa JNA. Za izvođenje Operacije Vukovar iz skladišta je izdano 600 000 granata kalibra većeg od 20 milimetara. Na Vukovar je palo 20 kilo-tona eksploziva, kao na Hirošimu. Pod zapovjedništvom kosovca majora Šljivančanina, napadu su se priključile živopisne srpske bradonje, maroderi i martolozi, Draškovićevi Beli orlovi, Šešeljevo radikalsko četništvo, a članstvo Demokratske stranke valjda je bilo zastupljeno individualno... Po službenim srpskim podacima, u napadu na Vukovar uništeno je 205 tenkova i oklopnih vozila. Na Trpinjskoj cesti poginuo je i sam general Bratić, komandant Novosadskog korpusa: dobro upravljena potkalibarska granata ispaljena iz zarobljenog tenka - bile su tri u Oklopnom vodu 204. brigade - probila je oklop 'osamdesetice', neprijateljskog tenka M-80 u kojemu je čučao general, te sagorjela posada. Poginulo je šest i pol tisuća vojnika jna. Ljudski valovi pješadije, regruta, mnoštvo Albanaca i Muslimana, pokošeni su automatskom vatrom, ili razneseni u minskim poljima. Očevici iz Novog Beograda govorili su o zračnom mostu, helikopterima koji su danonoćno dovozili ranjenike na vma. Nekoliko potresnih dokumentarnih slika stranih televizija, nekoliko kartica zapisa domaćih reportera i drugih sudionika, jedina su svjedočanstva te nepojmljive epopeje, koja, tipično, ne pobuđuje nerv hrvatskoga feljtonizma kao sjetni kandelabri i deplasirana boema zagrebačkoga Gornjeg grada. Vukovar je, uostalom, dugo bio zabranjena tema. Kad je pao, ni jedne dnevne novine ni televizijski Dnevnik nisu to objavili! Mile Dedaković izašao je s Feniksom i štabom u Vinkovce 10. listopada, po naredbi Glavnog stožera, jer je bilo jasno da je organizirani vojnički otpor uzaludan. Legenda o Jastrebu,

zapovjedniku opkoljenoga grada, bila se dotle proširila Hrvatskom. No Dedaković je postupio kao oficir koji je dobio naredbu da vodi vojnu operaciju, a ne da pogine i postane mit. Borković je pak preuzeo zapovjedništvo preostalih žarišta obrane, a zatim se, nakon pet tjedana neprekidne borbe, izvukao probivši se čudom kroz kukuruze koji opasuju metropolu slavonskog Podunavlja. Srbi su ušli u Vukovar, ispraznili bolnicu, i Šljivančanin je dvije stotine ranjenika odveo na Ovčaru, pobio, te dao zatrpati u masovnu grobnicu. Preživjeli branitelji odvučeni su u srpske logore, a oni koji su preživjeli torturu, razmijenjeni su većinom nakon deset mjeseci zatočenja. Kad je pao Vukovar, Tuđman je dao uhapsiti Milu Dedakovića. Državni odvjetnik Željko Olujić digao je protiv njega tužbu za rušenje ustavnog poretka. Postoje nečasna djela koja zauvijek obilježe čovjeka, neke stvari ne mogu se zaobići ni u novinskim osmrtnicama. U pritvoru, Jastreba su prebili i izlomili sis-ovci, na čelu s autorom famozne Predstavke Nikolom Kristom. Krišto se pokajao - on je bio naprosto zaluđeni centurion, a ne Poncije Pilat koji je svakoga spreman žrtvovati svojim ambicijama... I Feniksa su držali u zatvoru, mjesec dana, pa bacili na ulicu; Borkovića tri tjedna pa također otpustili bez ikakvih papira. Tajna policija pokušavala je dotle preko ST-a namjestiti priču kako je Mile Dedaković u Vukovaru maznuo marke iz blagajne obrane. Optužen je za pljačku, pa su ga povlačili po sudu do 1993. godine. To je trebalo skrenuti pažnju sa skandaloznog tretmana vukovarskih junaka kojima je Tuđman htio pripisati krivnju za pad grada, a ukrasti slavu za njegovu obranu. Stara kukavica, za cijelog se Domovinskog rata nijednom nije uputio u blizinu fronte; bio je samo u Petrinji, dosta daleko od pucnjave, a njegov osobni opričnik, dao je da se oko Vrhovnika nose pancirna platna, što je pažljivo sakriveno na televizijskim snimcima. Osim zavisti prema herojima, mučila ga je nečista savjest: hladno je kalkulirao s padom grada, namjeravajući tu žrtvu upotrijebiti u domaćim i stranim političkim okvirima. Zato je zabranio da se uoči napada iz grada izvedu djeca i civili; zato je omeo Tusov plan za proboj, dogovarajući prolaz humanitarnog konvoja, koji je tih kritičnih dana imobilizirao pokrete trupa. One su, osim toga, dislocirane u zapadnu Slavoniju, gdje je, sedam dana nakon pada Vukovara, počela hrvatska ofenziva! Ali, osim političke igre, tu je bila i Tuđmanova golema antipatija prema stvarnim herojskim likovima iz recentne povijesti. Od svih vukovarskih boraca primio je, uz veliki publicitet, jedino čuvenog 'Krticu', tobožnjeg razoritelja tenkova s Trpinjske ceste, koji je, pokazalo se, bio potpuni lažnjak, kao i sam Vrhovnik. Mladi Jastreb vratio se dotle u Slavoniju te javio Karlu Gorinšeku, novom zapovjedniku Operativne zone Vukovar-Vinkovci-Županja, te s ostacima ljudstva pokušao ustrojiti novu, 124. brigadu. Brzo je potjeran na intervenciju s višeg mjesta, pa se vratio u Zagreb i u bazi u Rakitju pokušao okupiti Vukovarce 204. brigade.

U travnju 1992. odlazi s njima u Bosnu, samoinicijativno, privatno. Na Kupreškom polju s vukovarskim je dragovoljcima zaustavio pokret srpskih tenkova prema Hercegovini, koji tu crtu više nikad nisu prešli. Budući da je Hrvatsku vojsku 'kadrovirao' Hercegovac, Borković poslije toga dobiva čin brigadira. Primljen je natrag u aktivnu službu, ali samo da bi ga odmah mogli opozvati u Zagreb! Rečeno mu je, čisto i bistro, da se ne vraća u Herceg-Bosnu. U Zagrebu, u MORH-u, nisu pak htjeli ni čuti za njega, pa je sam dao otkaz i prijavio se na burzu rada. Devet mjeseci bio je bez posla, nitko se na nj nije osvrtao. Samo je u Globusu, o dvogodišnjici pada Vukovara, izašao jedan lijep članak koji je, na temelju intervjua s Borkovićem, napisao veliki hrvatski novinar Mate Bašić. U prosincu 1993., uoči treće godišnjice pada, Mladog Jastreba opet primaju u vojsku. General Bobetko postavlja ga za načelnika pješaštva u Glavnom stožeru. Ostao je tu dvije godine, ali se nije htio upisati u HDZ. Usprotivio se proizvodnji 'prvog hrvatskog pištolja', fantomskog Zagorčeva projekta, koji je progutao silne novce, te protiv još skuplje podvale razvoja domaće jurišne puške. Jedno i drugo išlo je preko Alana, pa je svako protivljenje tuklo Šuška ravno po džepu, jer su on i njegova skupocjeno kostimirana žena vodili tu vojnu firmu kao hercegovačku prćiju. S brigadirom se postupilo kao s bezobraznim patuljastim šnaucerom: u roku od 24 sata dobio je nogom u tur, izbačen je iz svog ureda i iz sobe u vojnom hotelu, gdje je, kao samac, stanovao, a stražarima na glavnom ulazu, rečeno je da ga više ne puštaju u zgradu. Borković je napisao pismo Tuđmanu i dao puno neugodnih intervjua. Napadao je ratne profitere, sve one koji su pobjegli iz Vukovara na početku rata, pa se obogatili, dok su se vukovarski branitelji, bez igdje ičega, iskorijenjeni i osiromašeni, masovno ubijali... Napadao je lažne dragovoljce, koji su se namnožili s potvrdama što su ih, bez ikakve kontrole, izdavali MUP i MORH, a poslije, još masovnije, fabricirali u Hercegovini. Napadao je HDZ jer politizira vojsku i izbjeglički problem... Sve što je govorio bilo je uvijek puno srdžbe i demagogije, ali nipošto lišeno smisla, no uvijek izrečeno u krivi čas, ili na pogrešnom mjestu, tako da izazove puno bijesa, a malo efekta. Abrazivan, svadljiv, pravdaš, Borković je sizifovski pokušavao istjerati svoju istinu ondje gdje za nju nije bilo mjesta... Dokazivao je da je u Vukovaru bilo manje od dvije tisuće vojnika, dok je za zasluge u njegovoj obrani dodijeljeno 3 700 činova, te pokušavao načiniti definitivni popis, a iz toga nastala je Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, koju je formirao zajedno s Tomislavom Merčepom. Uspostavio je u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici sjedište koje je pomalo nalik na samoga Borkovića: nizak ulaz, usječen u krasnu, no ruiniranu secesijsku zgradu, opremljen serijskim garažnim vratima i ukrasnim hodničkim plafonjerama te neskladno obojan u drugu, masnu boju... Nad vratima se koči grb, crveni pepita, s akronimom uhddr i pleternom omčom svijenom u inspirativni 'U', možda likovna popudbina drugog partnera u tom poduzeću. Merčep se, naime,

poslije kolosalnog duela s Borkovićem odcijepio i s merčepovcima preselio u Trnje, u zgradu okruženu ljuljačkama i toboganima, iz koje je vlast, radi njih, izbacila dječji vrtić. Merčepovim je dragovoljcima bila namijenjena posebna uloga u slučaju građanskog rata, pa je televizija puštala propagandnu potporu njihovim političkim skupovima, ne bi li se to hadezeovsko ustaško kulturno-umjetničko društvo omasovilo, dok je Borkovićevu udrugu medijski, naprotiv, 'ćebovala', budući da je mladi Jastreb izjavio kako kod sebe ne dopušta nikakvo strančarenje. Zalagao se za prava branitelja, a istodobno drsko izjavljivao kako je u Hrvatskoj bilo najviše 25 tisuća dragovoljaca, koji su se borbi priključili do Božića 1991. To znači da ih nije ostalo više od dvadeset tisuća, u totalnom neskladu s napuhanim službenim brojkama i Merčepovim statistikama koje bi bile primjerenije bokserskom ustanku. Izbačen iz MORH-ova samačkog hotela, Borković se vratio doma, u roditeljsku kuću u selo Presečno, gdje je odmah izazvao silnu dževu, zavadivši se s predsjednikom općine zbog nekog vodocrpilišta, koje je seljacima spustilo nivo vode u bunarima. Optužio je gradonačelnika Ivanca da previše troši na uređenje cvjetnjaka, da je hortikulturno uređenje mjesta povjerio rođaku i zbog toga podnio protiv njega krivičnu prijavu. Uvijek je išao protiv toka, i gađao u srce dvoličnjake i negativce, ali je, kao tribun, uvijek morao reći i koju odviše, stalno nalazeći pokriće u svom ratnom statusu: pet tjedana zapovjedništva smrvljenim Vukovarom... Borković ima tu nesreću da je postao heroj i zaslužio generalski čin prije više od deset godina, a jedva je navršio četrdeset. To je težak teret za čovjeka koji je školovan za podoficira, a u međuvremenu, od silne borbe protiv neprijatelja i nepravde, nije dospio izgraditi svoj ljudski i profesionalni habitus privatne i mirnodopske osobe. No, nisu sve bile frustracije. Godine 1996. vratio se u Vukovar, gdje je, poslije Davtonskog sporazuma, kontrolu preuzeo Jacques Klein, na čelu UNTAES-a. Pozvao je Mladog Jastreba i prošao s njim Trpinjskom cestom prema Borovu Naselju, pokraj mjesta gdje je poginuo zapovjednik Novosadskog korpusa; preko Sajmišta i svih mitskih položaja, koji su se pretvorili u hrpe ruševina, medu kojima su Srbi otvorili picerije. Kad su došli na Ovčaru, na stratište bez ikakva obilježja, Borković je stao ridati: i sam veliki Klein, hladnoruki mirovni karijerist i političar, slomio se te obgrlio dječačka ramena Mladog Jastreba, koji se na potresnim fotografijama toga događaja doima kao školarac u Nelsonu dobroćudnog američkog medvjeda. Finale posjeta bio je u Borkovićevu stilu: kad je vidio groblje srpskih vojnika sa stiliziranim šajkačama, nadigao je silnu graju, vikao da se to ima odmah iskopati i odnijeti dođavola, ili će to Hrvati napraviti bagerom, jer Srbi nemaju nikakva prava da leže u tuđoj zemlji.

Sljedeće godine, Borković se u Zagrebu kandidirao na izborima za Gradsku skupštinu na posebnoj listi ratnih veterana. Time je razbijao frontu oporbenih stranaka. U času kad se politički vjetrokaz okretao, postavio se tako da postigne najgori mogući, reverzibilni, učinak. On, doduše, nije podnosio HDZ i hadezeovske političare, sve od Tuđmana i Šuška do najmanjeg općinskog blokfirera, a kad mrzi, on mrzi personalno i strastveno, ali od oporbe, s druge strane, razdvajao ga je ideološki jaz, jer Jastrebić je, ako išta, uskogrudi hrvatski nacionalist, koji prilično mrzi Srbe, komuniste i sve ostale mutante, ljude drukčije i one koje ne razumije, a njemu, zapravo, dosta toga ne ide u glavu... Izborni gambit nije mu uspio, pa je pomalo gubio funkciju u javnosti, osim prilikom komemoracija vukovarskih godišnjica. Tu je u jednome uvijek bio fantastično korektan - nikad se nije pokušavao izgurati i nakočoperiti ispred one sure tičurine, starog Jastreba, kojega je, naprotiv, uvijek nazivao svojim zapovjednikom, govoreći da još nije razriješen dužnosti na koju ga je postavio Dedaković, koji ni sam nije formalno opozvan, pa se njih dvojica sve do danas, kao neki fantazmagorični mitološki par besmrtnih ratnika iz islandske sage, odiljaju u Wallhalu, dok fantazijski proces razgrađuje najmučnije aspekte stvarnih događaja... Borković je odmah ustao i protiv nove vlasti. Manje od mjesec dana nakon pobjede šestočlane koalicije na izborima, izjavio je za novine kako su sad došli oni koji znaju za Savu Kovačevića i Mošu Pijade, a nemaju pojma o Domovinskom ratu... Posljednji Borkovićev eksces prava je simfonija pogrešnih nota, opera krivih riječi i poteza. Hrvatskoj Vladi Borković je poručio da će dragovoljci, ako se dopuste istraživanja zločina kod Gospića, uzeti oružje i dići ustanak. Neke dečke još je naveo da se lancima vežu ispred Sabora te pružio političku potporu hadezeovcima, koje je do jučer mrzio sa svom strašću svoje opore dušice. Kakva luda gesta! I najnespretnija vlast, puna obzira i strahova, oprezna poput Thompsonove gazele, u tom će pozivu na oružano obaranje poretka naći dovoljan povod da politički onemogući upornika koji je, ništa ne sluteći, preuzeo ulogu što je oduvijek bila namijenjena njegovu dragovoljačkom pandanu, pakračkom inženjeru smrti, Tomislavu Merčepu. Borkovića sam posljednji put susreo na nedavnim predsjedničkim izborima, na jednom od onih dosadnih televizijskih panela, gdje su kandidati dokazivali svoje demokratske inklinacije. Napao je kao lud Stipu Mesića, stao trtljati nešto protiv Haškog suda. Učinilo mi se da je politički teledirigiran. Bojim se da se izgubio, sve od 1997. godine, pa njime upravljaju daljinski, potičući njegovu taštinu i rezonerstvo. Ako je zbilja tako, žao mi je, jer ga pamtim posve drukčijeg. Ne iz vukovarskog legendarnog ciklusa i po susretu u kavani Palače, nego po onom danu kad je, na dvogodišnjicu pada Vukovara, došao u redakciju Globusa da da intervju, koji će mu samo naštetiti.

Nezaposlen i zagubljen, ali ponosan i tvrdoglav, slikao se na ulici, u kožnjaku i izlizanim trapericama. Široko raskoračen, izgledao je poput nekog novovalovskog rokera. Zaista, isti Đoni B. Štulić - neuklopljen, neartikuliran, nabijen zapretenim emocijama, pomaknut i nezaobilazan: Jučer sam sa Cerom bio U Kavkazu uz pljuge i pivo. Bistrili smo mnoge stvari i kužili svijet. Kažem Ceri da smo stranci, ko što to i Morisson reče, usamljeni marginalci.

Mali Tonči Vrdoljak na sprovodu, pokraj oca odjevena u formalnu žalobnu potkošulju, ispred legendarne babe lončaruše koja je, kako se vidi, i sama naginjala osovinskim silama. Glembay iz Imotskog ANTUN VRDOLJAK Šmojinu Malom mistu postolar Fločun i Bumbišta, Lažljivac i Mistifikator, poslije rata postaje predsjednik partijskog komiteta. Antun Vrdoljak dotjerao je do potpredsjednika Republike. I to po komunističkom ustavu, kad je izabran medu šest Tuđmanovih prisjednika u Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, a u novom, Tuđmanovom ustavu, nije više bilo mjesta za asistente Suverena, ali Vrdoljak se održao kao ključni čovjek njegove vlasti, direktor Televizije, visoki pripadnik kamarile, dvorski kamerher. Vrdoljak je imao k Tuđmanu neograničen pristup. Mogao ga je u svako doba nazvati, bilo kad posjetiti ili mu poslati faks u kuću u Nazorovoj, umjesto u kabinet, preko tuđih ruku, što znači da je pripadao skupini od najvećega povjerenja, 'kuhinjskom kabinetu', čiji su članovi bili Tuđmanovi osobni prijatelji i pouzdanici, džokeri u svakoj političkoj kombinaciji. Od njih samo Vrdoljak nije dobio mandat za sastavljanje vlade, ali to stoga što je vodio vitalni, možda još važniji sektor - propagandu, televiziju, sport. Medu ljudima od najvećeg povjerenja izdvajao se Gojko Šušak. Tuđman je Šuška pitao sve, a Šušak Tuđmana samo ono što je mislio da treba. Cijelu kriminalnu sferu - najvažnije hrvatsko ministarstvo, naime 'ministarstvo straha', Šuškovo hercegovačko gangstersko poduzeće kojemu je MORH davao logističku i personalnu podršku, vodio je i stvorio Sušak, uz Tuđmanov prešutni akreditiv. Na hadezeovskoj stepenastoj piramidi moći, najviši plato zauzimali su Tuđman i Šušak, norvalski klijenti, kojima je Udba navodno kupila avionsku kartu za Kanadu. Na drugoj polici, bili su Manolić, Šarinić i Vrdoljak.

Šušak nikad nije iznevjerio Tuđmana; Manolić je pokušao slomiti njegov apsolutizam, Šarinić naslijediti barem dio njegove moći, a Vrdoljak ga je naprosto odbacio kao i sve druge svoje prijatelje prije toga. Pritom je mislio da bi, možda, mogao postati Tuđmanovim nasljednikom. To nije posve bez osnova u psihološkom smislu, jer su bili slični - obojica briljantni demagozi i mitomani bez završene gimnazije, koji nisu znali ni jedan strani jezik, ali su ipak iskazivali strast za rješavanje najdubljih intelektualnih i sudbinskih pitanja. Leni Riefenstahl prisjeća se posljednjeg razgovora s Hitlerom, koji je u nju bio zaljubljen prilikom posljednjeg susreta, kad je kraj već bio na vidiku, našao je za shodno da joj povjeri kako su na nj više od Nietzchea, utjecala djela Schellinga. Zaista, kad se zađe medu te prevarante, nacionalističke vode koji su na noge dizali rulju, malogra-dane i provincijalce, valja prvo voditi računa o tome da su to sve sami nikogovići, ništarije, ljudi koje izjeda bolesna ambicija, utemeljena na dubokom osjećaju neadekvatnosti. UTuđmanovoj garnituri bilo ih je svakojakih - zločinaca, gadova, teških žicara (i skoro svi bili su ordinarni kradljivci), ali nije bilo takvog egzemplara kao što je Tonči Vrdoljak! No, što je Vrdoljak danas i zašto bi se s njim uopće vrijedilo baviti? Posljednji oslonac za nekakvu javnu poziciju nalazio je u funkciji predsjednika Hrvatskog olimpijskog komiteta (i s nje je u međuvremenu smijenjen!), te komplementarnoj, hrvatskoga delegata u Međunarodnom olimpijskom komitetu u Lausannei, položaju koji osigurava znatan prihod te omogućuje 'ulaz' u financijske aranžmane oko organizacije velikih međunarodnih sportskih priredaba. Delegati su izabrani doživotno, što znači da su za zastupnike najpoznatije svjetske etikete, pet raznobojnih krugova, izabrani s praktično vječitim mandatom. Prije nekoliko godine izbio je stravičan skandal kad se otkrilo kako delegati dilaju priredbe za novac; a međunarodni sportski reket, jedan je od najunosnijih svjetskih poslova... Vrdoljak možda čeka da se pod novom vlašću priđe organizaciji sljedećeg velikog međunarodnog sportskog natjecanja. I pod Tuđmanom počeo je osvajati pozicije preuzevši organizaciju Europskog atletskog prvenstva u Splitu. Ponudit će svoje usluge, a kako ga ionako ne mogu zaobići, počet će stvarati mostove prema sadašnjoj superstrukturi te, kao i uvijek, naći saveznike, kratkotrajne prijatelje iz oportuniteta, poslovne partnere... Politički, nije se opredijelio, iako je neko vrijeme oštro motrio Granićevu rekoncentraciju neokaljane desnice, kojoj mentalno nije blizak, a veliko je pitanje bi li joj uopće bio prihvatljiv. No, zapravo nema kamo; kasno mu je da se sad upiše u Partiju, kad to nije htio dok mu je bilo o glavu, u HSLS-u nema što tražiti, jer je Budišu nastojao javno diskvalificirati rasističkim primjedbama, govoreći kako njegov 'bistri um i plemenito srce, oplakuje bizantska krv', a ni HSS nije lud da se optereti balastom Vrdoljakova imidža. Zbog reakcije javnosti, svakoj bi stranci lakše bilo primiti u svoje redove slovenskog serijskog ubojicu Metoda Trobeca.

Treći oslonac Vrdoljakove karijerističke strateške trijade - politika, sport, kinematografija - tvori interes za napaćen, filmski kombinat iz Dubrave, zagrebački Hollywood, poduzeće Jadran-film. Nitko nije od Vrdoljaka zaslužniji što je privatizacija te firme izvršena tek nakon deset godina agonije... Sačuvana je kao 'nacionalno kulturno dobro', da proizvodi imbecilne hrvatske filmove umjesto unosnih koprodukcija. Tako je bespovratno propala, izgubila poslove, potrošila supstanciju; postala bezvrijedna tvrtka na dosta vrijednom komadu građevinskog zemljišta. Početkom devedesetih, Jadran je, s potporom ministrice Jurkić-Girardi, pokušao kupiti njegov direktor, koji je imao veza po svijetu, pa bi, možda, obnovio neke koprodukcijske poslove, ali je kulturnjački i državotvorni blok s Vrdoljakom kao ravnateljem televizije, te Zlatkom Vitezom kao ministrom kulture, koji je prethodnicu naslijedio jer je pala kompromitirana tim slučajem, uspio spriječiti privatizaciju, pa više nitko nije bio dovoljno jak da firmu uzme, dok Kutlina Globus grupa nije u njoj stekla značajan udio, a zatim se, preko privatizacijskog fonda Sunce našla u rukama Vinka Grubišića. Kakve su Vrdoljakove šanse da se opet osovi kao faktor na bilo kojem od ta tri polja? Ne treba ga podcjenjivati - kao Godzilla, probudit će se s prvim zračkom radijacije, na alarm s Geigerova brojača. Njegova biografija namjerno je zamućena, ali ipak se razabire kako se, otporan poput lišaja, hvatao na svaku društvenu formaciju i nezadrživo uvlačio, probijao, uzdizao. Konsekutivni prizori te biografske drame, razdvojeni epohalnim obojenjem na crnu, crvenu, plavu, ružičastu fazu... izmjenjuju se kao da se igraju na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta. U polumraku, između scena, odnose se i donose rekviziti, miču stari i unose novi prijatelji, mijenjaju slike na zidovima, podešavaju rasvjeta, ugođaj. Kad je mizanscen pripremljen, ulazi napomadeni Vrdoljak, naočiti vodviljski glumac balkanske farse, te gromkim glasom počinje deklamirati svoju fiktivnu priču... U njoj svakom faktu treba prići s krajnjim oprezom. Primjerice, Antun Vrdoljak uopće se tako ne zove, ime mu je Ante, i pod tim imenom zaveden je u matične knjige, na nj su mu bile izdane i sve isprave. Budući da mu u jugoslavenskoj klimi ime Ante nije puno donosilo u političkom i socijalnom kontekstu, naprosto ga je revidirao, literarizirao se u Antuna, te, dosljedan u svakoj potvori, dao to službeno zavesti u imotskom matičnom uredu, kad je navršio četrdeset i osam godina. Stoga bi Vrdoljakovu biografiju trebalo napisati kao japansku legendu: u hram Rašomon dolazi prestrašena gejša u razderanu kimonu. Praćena dramatičnom japanskom filmskom glazbom (zavijanje vjetra kroz ključanicu, rominjanje zvona na zaprezi Djeda Mraza) ona iznosi svoju priču, koju će, malo kasnije, pobijati zlim duhovima opsjednut raščupan šumski razbojnik... Jedno je pak nesumnjivo: rodio se u Imotskom, 4. lipnja 1931. Otac napoličar stanovao je s obitelji u podrumu kuće advokata, u srpskoj četvrti Rišćansko selo, koja je brojila 2300 stanovnika, gdje se rodio i Veljko Kadijević. Prema dostupnoj fotodokumentaciji, Vrdoljakova je

obitelj naginjala osovinskim silama, da bi poslije njihova poraza u ratu, mali Ante napustio krševitu hrvatsku Vendeju, te otisnuo na Panonsko more, dobivši u Osijeku smještaj u Partizanskom đačkom domu I. L. Ribar. Pohađao je gimnaziju, postao fiskulturnik i 1947. nastupio na velikom staljinističkom sletu u Pragu. Upisao se u aeroklub Naša krila, no prilikom prvog polijetanja sunovratio se i prebio krila. Letjeti i plivati nije nikako uspio naučiti cijeloga svog vijeka, iako je u upitniku jednog popularnog tjednika naveo kao 'najveći uspjeh u sportu' 'polaganje letačkog ispita'. Zapravo je na odsluženju vojnog roka laširao, poput Snoopvja, kao stražnji strijelac u ruskom dvokrilcu Polikarpov P0-2. Zamislimo imoćanskog dobrog vojaka Švejka, kako iz Zbroj ovke puca manevarskom municijom po zamišljenim ciljevima, protiskujući kroz zube repliku iz partizanskih filmova: 'Neeeećete, fašistički gadovi!' Ta smiješna epizoda pretvorila se minhauzeonovski u 'letačku karijeru', što je valjda poslužila kao osnova da kasnije postane -predsjednik Nadzornog odbora zrakoplovne tvrtke Croatia Airlines! Gimnaziju u Osijeku nije završio, ali se uspio upisati na zagrebačku glumačku akademiju i odmah dobiti malu ulogu u de Santisovu filmu Cesta duga godinu dana (1954.), što se snimao u zavičajnom kršu, a njegova fizionomija ispijenog seljačeta, sjajno se uklapala u poetiku neorealizma. Druga, veća uloga u Tanhoferovu road-movieju H-S, opet je eksploatirala taj lik kao fotoreporter koji novinara prati na zadatku, igrao je mladog seljobera, kontrast urbanoj pojavi Borisa Buzančića. Probivši se na film, Vrdo je opet batalio školu, oženio Ankicu Petričević, dobio s njom sina, Vjekoslava i počeo se naveliko družiti s gradskom boemom, mladim novinarima Seadom Saračevićem, Franom Barbierijem, Perom Zlatarom... Koliko je poznato iz usmene povijesti novinarstva, taj kružok najviše je prorađivao - komade, za što je i sam Vrdoljak, osim za novac, možda imao nekog interesa. Od karakternih prebacio se brzo na kurentne epizodne role u partizanskim filmovima; Vetar je stao pred zoru (uzbudljiva priča o beogradskom partizanskom odredu), Noći i jutra (uzbudljiva priča o mostarskom partizanskom odredu)... Čak je i vojsku, osim kao repni mitraljezac, odslužio u filmskim ekipama, što mu je sredio Veljko Bulajić, kod kojega je zaigrao glavnu ulogu u neobičnom futurističkom antiratnom spektaklu Rat (1959.), s kojim se Veljko htio prošminkati po svjetskim festivalima. Naravno, to nije uspjelo, ali je Vrdoljak dobio Veliku zlatnu arenu za glavnu ulogu u Puli, a na snimanju, bio se bezumno zapalio za partnericu, božanstvenu Wajdinu visoku poljsku glumicu Enu Krzyzewsku, uz koju je na setu morao uvijek stajati na štokrlu. U filmu Neretva Vrdoljak je bio Veljkov šef propagande. Svoj prvi film, Ljubav i poneka psovka, smješten u imoćansku krajinu, snimio je 1969., a 1971. U gori raste zelen bor, prema dnevniku generala Šibla, tada visokog rukovodioca. Odmah se uvrstio u nacionalistički Pantheon, jer je taj odličan partizanski spektakl, Narodno-oslobodilački rat prikazao u humanim, revizionističkim okvirima proljećarskog idejnog naboja. Nisu svi

domobrani prikazani kao loši momci, a partizani-Srbi dani su kao slikoviti divljaci, poput Meksikanaca u italovesternima. Mnoge intervjue, brojne dirljive ispovijedi i razoružavajuće crtice, Vrdoljak je posvetio sjećanju na svoja stradanja poslije sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Bio je toliko siromašan, tvrdio je, da je obitelj morao izdržavati vođenjem kokošje farme s 'točno 4200 kokica'. Novinari su poslije poduže potrage pronašli mitski kokošinjac u selu Račiće između Čazme i Kutine, na imanju drugoga tasta Slavka Paunovića - čiju je kćerku Branku, glumicu Pionirskog kazališta, oženio dobivši zatim sinove Andriju, Marka i Luku, te kći Ivanu. Činilo se da kokošinjac već odavna tu stoji, a nova je bila jedino lijepa vikendica, koju je Vrdoljak digao u doba svojih najvećih progona zbog nacionalizma! Tobože onemogućen, on je tada bio zastupnik u Saboru (i ostao to sve do 1973. godine), a sedamdesetih je snimio čak tri cjelovečernja igrana, te mnoštvo reklamnih filmova. Stanovao je i dalje u vili na Laščini koju je, navodno, pribavio protekcijom Mike Tripala, gdje stanuje i danas. Osamdesetih započinje ostvarivati projekt Partizanska mornarica, velefilm i tvseriju koju je financirala jna. Kraj svih drugih diverzantskih i pilotskih partizanskih epopeja, ova nije realizirana, iako je uzeo honorar, pa prišao snimanju Kiklopa, ali se nekakva njegova progona u tom razdoblju, osim njega, zaista nitko ne sjeća! Partizanski filmovi bili su trajno okosnica Vrdoljakova stvaralaštva, jedina dobra djela njegova autorskog života. Poslije debija s folklornom imoćanskom komedijom, te uprizorenja memoara Ivana Šibla u dva dijela, poslije 1971. nakratko se distancira od politike filmom Deps (1974.) o nepostojećem zagrebačkom podzemlju, a zatim snima Mećavu (1976.) po Budakovoj bezveznoj drami, da spoji zavičajni, literarni i nacionalistički rezon, a već 1978. vraća se partizaniji s Povratkom, odličnim akcionim spektaklom s esencijom i porukom. Onda se, s voljom, bacio na domaću klasiku; ali kako s ekranizacijom Marinkovićeva Kiklopa nije puno napravio, obratio se samome Krleži, od čijeg je kapitalnog kazališnog djela, engelsovsko-ibsenovskog moralističkog prikazanja, uspio napraviti šećerlemu o boljem životu hrvatske buržoazije, s dosta seksa. Kiklop i Glembajevi učvrstili su ga kao korifeja malograđanskog ukusa, čemu ni Tuđman nije mogao odoljeti, pa je s ushitom prihvatio prijedlog da Vrdoljak režira priredbu 1. općeg sabora HDZ-a. Vrdoljak je pristao, za honorar, a na izborima, priklonio se HSS-u i podržavao Koaliciju narodnog sporazuma. U kasnijim apokriflma tvrdio je da je s Tuđmanom bio u dosluhu otprije, jer je u njegovoj kući snimao reklame, ne bi li mu pomogao, znajući da je u financijskoj stisci, budući da ga je viđao kako, ogrnut dekom, u hladnoj sobi redigira svoje učene spise, koji će poslije donijeti toliko dobra hrvatskom narodu... Zbilja dirljivo, ali fiktivno - Vrdoljak je upoznao Tuđmana tek prilikom priprema za utemeljiteljski kongres HDZ-a, a stranci se pridružio tek poslije njene pobjede na izborima. Kad je zatim u Tuđmanu napokon pronašao centar svemira, upotrijebio ga je kao Arhimed čvrst oslonac - pokrenuo je zemlju, okrenuo nebo i uvalio se na mjesto vrhovnpg vrhovničkog kozera,

ključnu dvorsku funkciju koju su obnašali jo$ Milovan Šibi, Branko Mikša, Ćiro Blažević i Suad Rizvanbegović, pa se svi ubrzo našli na čelu poslovnih carstava... Put do uspjeha vodio je kroz tijesne otvore. S mjesta ministra šegačenja, Vrdoljak je otišao za potpredsjednika države, ravnatelja televizije, predsjednika Olimpijskog odbora. Postao je javni politički faktotum I klase, sa specijalnim zadatkom da građanstvo zastrašuje divljaštvom, a narod privlači sirovim šarmom imoćanske demagogije. Ono što nije mogao Ivan Milas, znao je Vrdoljak. Ono čega se libio i Šeks, izrekao bi Vrdoljak. Ono što javno ne bi učinio ni Šušak, Vrdoljak je uradio neskriveno. Vrdoljakovo komedijanje u Saboru i njegov kadrovski holokaust na HTV-u, kao i teror preko novina, gdje je svakoga vrijeđao citirajući pritom maksime svoje babe, bile su najniže točke civilizacijskog pada u razdoblju hrvatskog potonuća 1991 -2000. godine. Pao je prilikom diferencijacije Pašalić - Šarinić, poslije 5. općeg sabora HDZ-a. Stari lopovi pokušali su oduzeti primat mladim gansterima, došlo je do sloma, pa Tuđman više nije mogao uvesti red na svoju arku, gdje su se krokodili i nosorozi uhvatili u koštac s orangutanima i zmijama otrovnicama. U tom finalnom frakcijskom sukobu 'vladajuće stranke', Vrdoljak je generacijski i politički bio bliži Šaranu i njegovu jatu, pogotovo stoga što je iskreno mrzio Pašalića, koji ga je pobijedio u igri u kojoj je mislio da nema premca - zauzimanju povjerljivoprijateljske bliskosuradničke poze uz lakat dr. Tuđmana. Čim je Vrdoljak shvatio da stari zlikovac doista namjerava Pašaliću prepustiti upravljanje stranačkim aparatom, hercegovačkim lobijem, medijima, tajnim službama i vojskom, dakle cijelom državom osim ekonomije, izjasnio se uvijeno protiv te ideje i već sutradan bio politički mrtav, izbačen iz svih tijela i odbora, sa svih funkcija, osim one posljednje, olimpijske. Prvi put malo se uplašio, jer je osjetio da je izložen - osobno je otjerao na stotine ljudi s Televizije u razdoblju prvotnog idejnog i etničkog čišćenja; osobno je proganjao, vrijeđao i nipodaštavao u dirigiranim novinama opozicijske političare, urednike nezavisnih listova, intelektualce, sportaše... Osjetio je, ispravno, da će oni, čim uoče njegovu slabost, učoporeni, nasrnuti kao psi na vuka u Tolstojevu opisu lova. Pritajio se. Svako jutro išao je mirno na posao svojim Cadillacom. Tamo, u Olimpijskom odboru, nešto je muljao, petljao, pa bi tu i tamo u novinama protisnuo štogod protiv bivšega prijatelja Mirka Novosela, ili digao glas ako bi krenula nova akcija za privatizaciju Jadran-filma. Inače je mučao - Cuzzo, gobo! Bojao se Pašalića, poučen primjerom svoga nasljednika na mjestu direktora televizije, Paraća, kojega je stranačka reduša pomela na ulicu i okitila s nekoliko tužbi za lopovluk, čim je počeo mahati s nekakvim za HDZ kompromitiraj ućim papirima... Dok je Vrdo bio direktor Televizije, u neviđenu reklamnu velesilu izrasla je agencija McCann Ericsson, za koju je radio njegov najstariji sin, Vjekoslav. Dok je bio direktor Televizije, potpisan je ugovor o izgradnji zgrade tonskih studija, iako paralelni kapaciteti postoje u Jadran-filmu, koji je Vrdoljak želio zaštititi kao kulturnu ustanovu, ali ne i trajno uposliti, pa je radije odobrio multimilijunski ugovor za izgradnju novih studija s talijanskom tvrtkom koja, pokazalo se,

postoji samo na papiru i na adresi u privatnoj kući u nekom talijanskom selu. Neumorni SZUP sigurno je bio pribavio tonu svakojakih svinjarija, koje bi istovario da se pojavila stvarna potreba. No, Vrdoljak je šutio i svoju stranu nepisanog ugovora uredno odradio - nije otvorio usta, dok Tuđmana nisu spremili ispod kosog poklopca. Sreli su se posljednji put na svjetskim vojnim igrama - stajali su jedan pokraj drugoga na tribini, primjer mirne koegzistencije ljudi koji su dobili ono što su htjeli: Tuđman priliku da postrojenim američkim oficirima pola sata laprda o europskoj povijesti i civilizaciji, a Vrdoljak, da organizira neku lokalnu manifestaciju, za koju će se širom otvoriti vrata državne blagajne. Navodno namjerava snimati film, a jedan njegov netalentirani sin proizveo je groznu tv-seriju i neuspio pilot za jedan stupidni sitcom. S obzirom na okolnosti, od te dinastije ne treba u medijskoj produkciji puno očekivati, ako sami ne posluže kao ovlašni, neutuživ predložak za hrvatsku sapunicu. Uz jaku glazbenu špicu, išla bi uvodna sekvenca s titlovima preko snimke krova velike urbane vile s cementnim dvorištem, koja uz svu opulenciju, zrači strahovitim provincijalnim neukusom. Ukazuje se glavni lik, okrutni stari političar zavičajnog profila, koji strahovito terorizira obitelj, zahtijevajući od svih da se prilagode licemjerju u koje ih je okovao... Usred najvećih spletaka svoje karijere, hrvatski J.R. otkriva da se njegova kći drogira, te da se spandala sa Srbinom. Dotle mladi sin napušta ženu i dvoje djece, te pada u kandže poznate pevaljke, koja mu zavrti pamet. Istodobno, najopasniji rival hrvatskog dinasta, mladi, okrutni političar, postavlja zamku u koju stari, okrutni političar upada, pa dospijeva u nemilost i čini se, biva zamalo potpuno uništen... To je prvi nastavak. Drugi će biti spreman za isporuku čim se televizijski auditorij pokaže doraslim izazovu.

Naš čovjek u Moskvi FRANJO GREGUR1Ć Dok je upravljao Tiskom, Kutle je najviše love zarađivao od cigareta. Od rovinjske Tvornice duhana uzeo bi Marlboro, frknuo ga i platio tek za dva mjeseca. Tvornica je sama plaćala porez, markicu koja se lijepi na kutiju unutar celofana, kao najskuplji sastojak duhanskog pakla užitka. Kad bi Rovinjci digli frku, Kutle bi rekao - dobro, onda hvala, pa uzeo cigarete od Tvornice duhana Zagreb. Pali Mali nije Marlboro, ali blef je proizvođače previše koštao. No, jednog lijepog dana, Tvornica duhana Rovinj kupila je Tvornicu duhana Zagreb, te postala monopolist. Budući da je porez na uvoz cigarete naštiman tako da se nikome ne isplati - koliko god računao, Kutle nije mogao naći cara čak ni na Lordu, koji je prilični šrot, pa je morao pristati na zahtjev koji mu je poslao Vlahović, gordi direktor rovinjskog kombinata: dug ispeglajte za sedam dana!

Kad su pare otišle na duhan, više nije bilo za izdavače, jer je u poslovanju zjapila rupa, jer se iz rijeke kesa dnevnog prihoda Tiska grabilo kao iz Nila. Nije se mogao izbjeći skandal, štrajk i rat izdavača, što je naposljetku dovelo do Kutlina hapšenja. U Imperijalu, gdje su ražalovani SZUPovci objavljivali svoja ranija 'saznanja', duhanski monopol pripisuju protektoratu dr. Franje Gregurića i njegova zeta, bivšeg predsjednika Vlade, mr. Zlatka Mateše. Tvornica duhana Rovinj deset godina uživa protekciju iz najviših sfera, toliko čvrstu da ni najveća tvornica duhana na svijetu, divovski duhanski Behemot, British American Tobacco, koji je kupio kontrolni paket dionica Tvornice duhana Zadar, nije uspio proteklih godina, otkako je u posjedu toga poduzeća, izbaciti na hrvatsko tržište ni paketić svojih cigara — bili su blokirani na svim instancama, čak usprkos zauzimanju šefice nacionalne referade za zaštitu tržišne utakmice, bezazlene gospode dr. Dese Mlikotin-Tomić, koja, naravno, kao Vladin službenik, nije mogla oponirati neizrečenim instrukcijama svoga predsjednika - ili bilo koga drugoga, tko je stajao iza monopola! Nekoliko mjeseci poslije izbora na kojima je HDZ izgubio, bat se počeo probijati na hrvatsko tržište, a u Tisku, krenula je druga runda: Kutle je uhapšen! Dr. Gregurić pak politički luta pojavio se kod Granićevih centralnih demokrata, ali tu nije našao mjesta u središnjici... Kad prolazi Gajevom, od Trga prema Čarliju, svi skreću pogled - mora da se osjeća kao Basquiat, kad je shvatio da ima aids, ali, što je još gore, da ga imaju i svi drugi umjetnici koje pozna! Poslije sastanka kriznog Odbora za informiranje Vlade narodnog spasa - zaista čudnog tijela državne vlasti, u kojemu smo sjedili Tonči Vrdoljak, pokojni Marinko Božić i ja - prišao mi je predsjednik Odbora i Vlade, dr. Franjo Gregurić, visok, žovijalan lik, poslije gotovo emblematska javna pojava, povjerljivo se nagnuo i rekao mi, uz ironičan smiješak: 'Pa, dobro, anoniman anoniman baš i nisam!' Referirao se na članak kojim smo u Globusu tada, 1991., popratili njegovo imenovanje za predsjednika Vlade nacionalnog jedinstva. Napisali smo da je izabran pomalo anonimni tehnokrat, bivši direktor Astre... Bilo mi je potrebno više od deset godina da shvatim koliko mu je morao izgledati smiješan taj članak. U rasulu prethodnog državnog ustrojstva, iznikle su u Zagrebu neobične novine s velikim, drečavim naslovima, koje su njega, doktora Gregurića, čovjeka iz dubinskih, glavnih, tokova, personu koja nikada nije napustila ponornu maticu one nepregledne dubinske struje, po čijoj površini klizi velika vodena masa Gulfa - i njega svrstale medu anonimce! Žicari, koji su pali kroz dimnjak, ako ih već netko nije izvukao iz džepa, odvažili smo se primijetiti da je nepoznat. Pritom, on je dobro poznavao moga oca, jer mu je bio šef u zagrebačkoj Privrednoj komori, kao i mojoj pokojnoj punici. Znao je cijelu obitelj - valjda s nekakvih sindikalnih komorskih susreta, a jedino mene nije znao, jer tu nije bilo ničega što bi ga zanimalo, budući da sam prije Globusa pisao, uglavnom, o filmovima, seksualnim običajima Jugoslavena i o avionima, kao normalni Startov novinar opće prakse. S unutrašnjom politikom i vanjskom trgovinom, nisam imao nikakve veze. Moj otac došao je u Komoru iz vojske, a ne iz nekog predstavništva u inozemstvu.

Drugo, bio sam oduvijek heteroseksualno orijentiran, što znači da su mi nedostajala dva osnovna priključka na službe koje su nadzirale vanjskotrgovinski kompleks: na oba čovjek sjedi, ako novčanik nosi u stražnjem džepu hlača. Tako je moj prvi susret s doktorom Gregurićem zaista bio susret s autsajderom - ali autosajder sam bio ja, a on me, blago zapanjen, promotrio jastrebovski netremičnim pogledom, kao neki stari, mudri kokot, malo operušan po glavi, dok se čudi piletu, koje se bori s ljuskom i sluzavim sadržajem jajeta. Drugi put vidio sam dr. Gregurića u doba kad je, 1994., pao u nemilost, povukao se iz državne operative, te u Saboru preuzeo aktivnu stranačku ulogu, zadužen za Zagorje, pripremu parlamentarnih izbora, odnose s Bosnom i Hercegovinom, INA-u, vatrogasni savez, Nikicu Valentića, kadrove iz sjeverozapadne Hrvatske u Ministarstvu unutarnjih poslova, privredu u Krapinskoj županiji i ostale trice i kučine, koje su ostale kad se raspala hadezeovska 'ljevičarska', 'tehno-menadžerska' kabala, koja je htjela maknuti dr. Tuđmana i eliminirati Hercegovce (svejedno kojim redom). Ta zavjera protiv diktatorskog apsolutizma, u kojoj je dr. Gregurić aktivno sudjelovao dok nije postalo jasno da neće uspjeti, završila je s kataklizmičkim raspadom vrha institucionalne vladaj uće stranke, iz koje su izašli Stipe Mesić, stranački čovjek br. 2, i Josip Manolić, arhitekt njezina sigurnosno-obavještajnog aparata. Čim je napukao monolit, došlo je, s Manolićevim odlaskom, do otvorenog obavještajnog rata, koji se vodio preko novina. Dok su zavjerenici kalkulirali s Manolićevim starim operativcima u saborskim klupama, pa je račun pokazivao da će biti kadri skršiti Tuđmanovu većinu, sastanci najužeg ustaničkog rukovodstva održavali su se u Saboru, u Gregurićevim potpredsjedničkim odajama. Znali su da ih prisluškuju - i meni je dr. Gregurić pokazao na usne kad sam, prilikom razgovora u njegovu kabinetu, Tuđmana spomenuo kao 'starog majmuna' - no to im, s obzirom na tadašnji raspored snaga među djelatnicima SZUP-a, bivšim radnicima SDS-a, očito nije bio problem. A osim te, infrastrukturne potpore, uživali su podršku liberalne i reprezentativne hadezeovske građanske većine - osim Manolića i Mesića, Granica, Domljana, Vedriša i Valentića, imali su uza se diplomatsku i poslovnu elitu, direktore i biznismene, pa čak i lokalne gubernatore, koji su na terenu preslikavali shemu zagrebačkih centara moći. No, Tuđman nije HDZ ustrojio kao građansku stranku. Kao pravi revolucionarni demagog, stvorio je dihotomni sklop u kojem su pozicijama javne moći korespondirali podzemni, obavještajni i kriminalni resursi. Nasuprot svakom saborskom zastupniku stajao je, u njegovoj izbornoj jedinici, jedan bandit koji je zaista kontrolirao biračku rulju, dragovoljačke bande, kriminalno-zaštitarske tvrtke te vojnopolicijski reket. Stoga pobuna u legalnoj sferi nije utjecala na raspored snaga u 'provizionalnom', 'vojnom' krilu vlasti, njenoj jezgri, HDZ je, naime, i kao vlast zadržao organizacijsku shemu terorističke organizacije, poput Irske republikanske armije. To je svjetski politološki novum -ono što je Tuđmanu uvijek omogućavalo da se zapadnjačkoj, nadasve konzervativnoj, političkoj

javnosti prikaže kao legitimni državni poglavar, možda s malo autoritarnim ustrojem institucija, dok 'iza flanjke' drži aparat diktature, kojega se ne bi postidio ni Sadam Husein. U revolucionarnim državama poput bivše Jugoslavije i modernog Irana, izvanparlamentarne organizacije - Komunistička partija ili islamistički kler - nastoje formalizirati svoju vlast stvarajući 'Vijeće revolucije', 'Savjet federacije', 'društveno-političke aktive', u kojem se miješaju izabrani i revolucionarni elementi što tvore legitimistički totalitet, dok je dr. Tuđman svoj projekt hrvatskog totalnog društvenog fenomena, ostvario kao personalnu uniju javne reakcionarne države i tajne terorističke organizacije. To je savršeno odgovaralo njegovu infantilnom duhu neiživljenoga zagorskog kalfe autoerotičnog usmjerenja, koji je sebe zamišljao istodobno u nebeskoplavoj vrhovničkoj odori i u vijećanju s gangsterima koji se spremaju opljačkati cijelu zemlju. Pokušaj Manolićeve i Gregurićeve skupine zato je bio patetičan -kao da su pokušali smijeniti druga Tita izglasavši mu nepovjerenje u nekadašnjoj Saveznoj skupštini, uz oslonac na udbaše u beogradskoj općini Palilula! Nije čudo što je dr. Gregurić navrijeme, kao oparen, iskočio iz te kombinacije, pa su poslije desničarski tabloidi špekulirali da je cijelu ujdurmu i pokrenuo kao Tuđmanov agent-provokator. Iznenađenje je što joj je uopće i prišao, iako su unutra bili njegovi znanci, suradnici i partneri. Netko obdaren tolikom dozom realizma, čovjek koji tako čvrsto stoji objema nogama na zemlji i zaista sve razumije - jer ljude i njihove odnošaje proniče kao ugljične spojeve - morao se, u času kad je puč počeo, zateći na turneji po antipodskim zemljama, kao akademik Ivan Supek u doba studentskog štrajka 1971., koji se našao odsječen i od telefona, jer je, putujući po skandinavskim zemljama u hitnoj misiji pagvaškoga pokreta, prešao s onu stranu polarnoga kruga i nije se vraćao sve dok druga Tita nije predložio za Nobelovu nagradu za mir! Treći sam put sreo dr. Gregurića u tvornici jednog našeg zajedničkog prijatelja na zagrebačkoj periferiji, HDZ je još bio na vlasti. Ja sam se raspitivao za mogućnost pokretanja novina koje ne bi bile pod paskom Pašalićeva partijskog presbiroa u šumskom paviljonu predsjedničke vile na Tuškancu. Obećali su me spojiti s dr. Gregurićem. Sastali smo se po 'moskovskoj rutini' koju opisuje John le Carre, samo što nismo kružili po autobusnim stanicama, pribadali na bandere rajsnedle i ostavljali oznake kredom, nego smo, nevezano i slučajno, nabasali u ured toga pretvorbenog tvorničara na rubu grada. Kad sam ono prvi put vidio Gregurića na sastanku Vlade narodnog jedinstva s urednicima medija, izgledao je kao bolji socijalistički direktor, u sivom pristojnom odijelu s jeftinom kravatom, popeglan, uredan, kao iz kutije. On na licu ima dvije duboke bore, koje otkrivaju sve o njegovu raspoloženju - namjere sigurno zna majstorski sakriti, ali ne i emocije: kao i Tuđmanu, sve mu se čita s fizionomije. Tada je djelovao vedro, ali je bio umoran; ta upravo je počeo rat, a on ušao u najveću partiju životu, ali se doimao posve usredotočen, pozitivan, optimističan.

Kad sam ga vidio drugi put, u Saboru, bio je dostignuo zenit svoje smirene elegancije bazirane na skupim cipelama i vrlo, vrlo, pristojnim odijelima, koje za nj, možda, šije prijateljski Heruc. Djelovao je ipak dosta umorno, ili potrošeno, donekle demotivirano, no s rezervom energije i voljan da sve počne iznova... Sad je, treći put, bio sasvim usivio, aura mu je ugasnula, činio mi se gotovo ogorčen, kao netko na zalazu životne misije. Samo je jednom proplamsao - kad sam nabacio nešto o tome da se hrvatska situacija nikako neće razriješiti dok je Tuđman na vlasti. Obrecnuo se: 'Ne, znam što biste vi htjeli, ali mi se nikad nećemo okrenuti protiv Tuđmana!' Ne znam na koga je mislio kad je rekao vi - valjda me precijenio kao nekakvog vođu novinarske generacije, dok sam ja tada samo tražio posao. Kad je rekao mi, precijenio je sebe, misleći, valjda, na onu nemanolićevsku komponentu zavjerenika iz 1994. godine, političko-poslovni gremij u kojem je, spontano, prirodno, zauzimao mjesto najvažnijeg, iako možda ne i najistaknutijeg lidera, 'povijesnoga vođe'. Taj gremij izdao je Gregurića, sad ga pomalo iz svoje sredine izlučio, marginalizirao, pa je plural zaista postao izlišan. Zašto je do toga došlo - to je Gregurić sam odgovorio ovom jednom jedinom rečenicom: on zaista nikad nije mogao protiv Tuđmana, dakle ni bez njega, što znači da je uvijek funkcionirao - izravno ili neizravno - za njega, pa je, naposljetku, poslije njegove smrti, došao na kraj svoje političke putanje. Dočekao je okluziju svog utjecaja, koji, po nezavisnoj procjeni, u ovih posljednjih deset godina apsolutno nije imao premca u Hrvatskoj, uz izuzetak samoga Tuđmana i šefa njegovih ilegalnih operacija Gojka Šuška, te samo nekoliko posljednjih godina, kad je sve ionako otišlo dođavola, novoga Tuđmanova dibuka, mlađahnog dr. Ivica Pašalića. Zašto se dr. Gregurić nikad nije uspio emancipirati od doktora Tuđmana? Tonči Vrdoljak otvoreno se nabacivao Tuđmanu udarajući tankoćutno u imoćanske diple, ali je tog svog generalnog pokrovitelja odbacio kao stare gaće, čim mu je šunulo. Sličan ljepoduh, bosanski genij Ciro Blažević, koji je Tuđmana u društvu prvo nazivao diktatorom, pa se zatim pred njim koprcao kao lik iz čehovljevske farse -golube, dobrotvore! - bio je barem nakon tiraninova odlaska neutješan... Svi ti vrdoljaci i rizvanbegovići, lake figure i dvorski lakaji, lako su ulazili s Tuđmanom u najintimnije veze i poslije ih razvrgavali, no dr. Gregurić, kojemu dr. Tuđman s pravom nikad nije potpuno vjerovao, ostao za nj neraskidivo vezan, kao okovan za njegovu političku karmu, jer je, s drugim političkim nulama, davao značajan kvantitet samo s Tuđmanovom znamenkom na čelu. Psihološki i usudbeno, to je ključni fenomen hrvatske politike. Jedan doktor kemije, direktor velikih poduzeća, koji je po svijetu svezao i pokrenuo takve poslove i dealove, s kojima bi u Americi postao 'kapetan industrije' s vlastitim poslovnim mlažnjakom, dok bi ga politički i biznis-interesi učinili senatorom, možda i predsjedničkim kandidatom - e, takav čovjek kod nas ne vrijedi ništa, ako ga ne iskoristi majmun s dva razreda šegrtske škole, partijskim kursom i doktoratom 'na špiritjeru'... U hrvatskoj ciganskoj politici najbolje se snalaze vješti uličari, fakini, prizemni oportunisti. Već i malo veći prevaranti deplasirani su, a kombinatori velikog kalibra tu

ne mogu uspijevati, kao ni palme na promenadi u Imotskom, iako grad, tehnički, leži u mediteranskoj Dalmaciji. Franjo Gregurić rodio se u Loboru, zagorskom selu udaljenom dvanaest kilometara od općinskog središta Zlatar Bistrice, što je tek nešto veće selo s poštom i stanicom šinobusa koji vozi na zagrebački Zapadni kolodvor. Kraj poznat po lošem vinu, što rastvara moždanu koru i urođenike pretvara u mutante koji navijaju za Dinamo, te po monotom pejzažu, koji se i sam leluja kao da je pijan, starosjedioci su mahom napustili preselivši se u Zagreb i Njemačku. Svađe, ubojstva i svakovrsne sudske peripetije, stalni su dio njihove tmurne svakidašnjice. Iz te iznevjerene Arkadije, Adolfov sin Franjo pobjegao je početkom pedesetih na školovanje u Zagreb. Dok je pohađao srednju tehničku, stanovao je u đačkom domu na Selskoj cesti. Kao tehničar otišao je u Radonju, sisačku kemiju koja ga je stipendirala, a zatim diplomirao na Tehnološkom fakultetu pa prešao u zagrebački Chromos. Kemijska industrija bila je, uz naftni i farmaceutski blok, razvojna vertikala hrvatske ekonomije - u jugoslavenskoj 'podjeli rada' metalska je grana otišla u Bosnu, a elektronika, jao, u Sloveniju i Srbiju, iako je jedino u Zagrebu bilo za nju neke podloge u predratnom Siemensu, poslijeratnom Končaru. Dakle, Gregurić se odmah ispravno orijentirao - životnom 'strategijom posrednog prilaženja', čiju je aksiomatiku engleski vojni pisac Liddel Hart definirao kao sustavno nadiranje onamo gdje je otpor najmanji, pa se najlakše prolazi, umjesto da se glavom tuče u zid i napadaju najgušće neprijateljske formacije. No Gregurićevo gotovo intuitivno iznalaženje nevjerojatnih oportuniteta, svjedoči o gotovo ekstrasenzornoj percepciji, zapravo o visokoj inteligenciji, koja nalikuje mudrosti konfučijevskih mandarina... Sin potkivača iz Lobora, koji se, više gladan nego sit školovao u zagrebačkom đačkom domu, zaposlio u smrdljivoj sisačkoj tvornici i zatim, prešavši u Chromos, doktorirao, dotjerao do generalnog direktora te goleme firme, pa postao predsjednik zagrebačke Privredne komore, u samoj Komorinoj zgradi sebi napravio stan na Ilici, pa na Pantovčaku, još u najcrnjem socijalizmu počeo graditi dvije vile (čuvena afera Zelenjak), i to sve do četrdeset i druge godine! - zbilja, čovjek je letio u vis s elanom Jonathana Livingstona Seagulla! Navodno je pritom još preživio političku havariju, izbačen iz Partije 1971. (i primljen natrag već 1973. godine). Nije mu zasmetalo da 1981. bude izabran na visoku komorsku političku funkciju, kao što mu ni afera Tehnograd (to je, zapravo, ta afera Zelenjak, koju ne treba miješati s Valentićevom aferom Stanograd) nije zasmetala da ode za predstavnika glavne hrvatske reeksportne firme, Astre, u Moskvu, postane njezin generalni direktor, te u međuvremenu, direktor Astrine bečke tvrtke Omnico. Poznavaocima političke i gospodarske scene sedamdesetih i osamdesetih cijela priča izgleda trulo - ništa se tu ne poklapa, jedno ne slijedi iz drugoga... Tko bi se našao u središtu neke takve afere, pokopali bi ga na referentsko mjesto ili bi, ogorčen, odlazio u privatnike. Tko je došao s visoka položaja u državnom poduzeću ili u državnoj službi u stranu tvrtku - taj se, majci, nije vraćao,

nego je ostajao vani, a mogao je biti 'na vezi', ali ne poslovnoj. Ne znam o tome puno pojedinosti - ali jedini Astrin menadžer kojega sam upoznao, bio je sin šefa hrvatske državne bezbednosti. Imao je zanimljivu karijeru... Uporno kruži priča da je Franjo Gregurić u Moskvi bio sekretar osnovne organizacije sk jugoslavenske kolonije pri ambasadi (što on postojano demantira), a zbog toga su ga, kad je postao premijer, godinama zafrkavali da je, kao i Jeljcin, počeo kao šef partije u Moskvi! No, u Moskvi nisu mu bile bitne političke nego poslovne veze -ondje je u Gastiljnici meždunarodnoj (što bismo mi rekli: Hotelu International) djelovao neformalni lobi zagrebačkih biznismena, pretežno poslovnjaka iz naftne korporacije ina, koji je, malo-po-malo, osamdesetih godina preuzeo kompletnu sovjetsku trgovinu nafte sa Zapadom, biznis na kojem je u ovom posljednjem desetljeću, stasala famozna ruska mafija! Od Davora Šterna, prethodnoga direktora INA-e, do Nevena Barača, bivšeg direktora Dubrovačke banke, svi su jači zagrebački poslovnjaci započeli u Moskvi. Prvi od svih bio je tu Gojko Santrić, bivši splitski udbaš, prijatelj legendarnog Enrica Mateija (on je toga talijanskog tajkuna doveo Titu), koji je poslovao s INA-om, osnovao Bemex, a do nedavne smrti živio u Lausannei, u vili koju je htjela kupiti Tina Turner, ali nije za to imala dovoljno novaca... Barbieri, Tedeschi, Biondić, Štern, Miso Broz... Lanac koji se iz INA-e pruža u Rusiju, Švicarsku, Kinu, povezuje petnaest njezinih off-shore-poduzeća (Interina) s trgovinom naftom, oružjem, strateškim sirovinama... I najneznatniji lik te Neverending Story vraća se u zaplet nebrojeno puta, što sam iskusio kao novinar, otkrivši poslije deset godina jednog sporednog aktera omanje zagrebačko-švicarske afere tzv. polistirenskog lanca (sirovine koju je oki budzašto utapao posredničkoj švicarskoj firmi), na istaknutom mjestu funkcionera riječkog nogometnog kluba! U tim se poslovima našao svakovrstan svijet, a zajedničko im je što najčešće poznaju doktora Gregurića. Zašto je dr. Franjo Gregurić, ozbiljan poslovni čovjek, visoki dužnosnik komunističkog gospodarstva, prišao dr. Franji Tuđmanu, bezveznom političkom avanturistu, koji je na vlast došao okružen likovima poput crveno zajapurenog dr. Franje Gažija i prvog 'glavnog političkog tajnika stranke', pjesnika Nevena Jurice, koji nije mogao izgovoriti ni sve konzonante svoga prezimena? Upravo zato - naime, postojao je vakuum, koji je trebalo ispuniti. To je prvi zakon političke flogistonske alkemije, kojoj Gregurićev inteligentni oportunizam nikako ne može odoljeti. Tehnički, izvelo se to preko jedne birtije i preko jednog poznatog medicinskog sociologa, sad visokog dužnosnika nacionalne tenisačke organizacije. Dr. Mladen Vedriš, mlad i perspektivan političar s iskustvom u zagrebačkoj gradskoj upravi, bio je vedeta prvih demokratskih izbora, na kojima je pogrešno prišao Savkinoj liberalnoj koaliciji, koja je pukla na biralištima, pa je hitno trebao posredovanje, koje mu je neočekivano pružio dr.

Slaven Letica. Leticu je dr. Tuđman pozvao za svoga glavnog savjetnika i dr. Letica posavjetovao je dr. Tuđmana da uzme njegova prijatelja dr. Vedriša, koji je zatim, iz čuvenog kafića Hennessv u zagrebačkoj Kačićevoj ulici, u neposrednoj blizini zagrebačke Privredne komore - okupljališta protagonista svih onih Stanogradovih i Tehnogradovih aferica, te mnogih dopisnih članova moskovskog lobija iz hotela Meždunarodnaja - povukao u HDZ lijep broj ključnih kadrova. Svoga kuma Nikicu Valentića, zajedničkog frenda Branka Mikšu, Vedriševa kompića Čovića, koji će poslije preuzeti Plivu, a onda, u širem sklopu i na daljoj vezi, mnoge druge prijateljske ljude - dr. Gregurića, pa Dragutina Biondića, kojega će Gregurić, kad postane direktor INA-e, poslati da otvori poslovnicu u Kini, zatim sposobnoga Franju Lukovica, koji će postati direktor Zagrebačke banke, i još mnoge, mnoge druge... Vedriš je postao predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, menadžer glavnog grada, dok je gradonačelnika glumio Boris Buzančić. Poslije Mesića i Manolića, Gregurić je postao predsjednik Vlade. Zatim ga je zamijenio Valentić, a onda Gregurićev zet, mr. Zlatko Mateša. On je postavio za guvernera Narodne banke svoga kompića s vaterpola, dr. Marka Skreba. Grananje u privrednu sferu išlo je bez većih poteškoća. Ključni moment bila je privatizacija Zagrebačke banke. Privrednu je manje-više zapala sudbina gora od smrti, da bude prepuštena hercegovačkoj struji HDZ-a, koja je s bankama postupala poput Butcha Cassidvja i Sundancea Kida. Zagrebačka je dala milijardu maraka kredita Ivici Todoriću, stožernom privredniku Tuđmanova ekonomskog poretka, ali se zato uspjela oduprijeti zahtjevima da financira Kutlina poduzeća. Gucićevima je dala novce tek na direktan zahtjev Gojka Šuška, ali uz tvrda jamstva u suzaduženjima i nekretninama, što je i dovelo do nedavnog bankrota te janjevačke korporacije. Naposljetku, Zagrebačka je privatizirana preko Banking Trusta, velike američke brokerske tvrtke, te postala okosnica zdravog poduzetništva tehnomenadžerske struje HDZ-a, koje više nije moralo strahovati da će izgubiti novac propadne li banka iscrpljena pljačkom nezajažljivih političkih klika i hercegovačkih tajkuna, po modelu Dubrovačke banke. Normalno poslovanje s garancijama i kreditima, omogućilo je konsolidaciju Tvornice duhana Rovinj, koja je godinama, otkako je kupila Tvornicu duhana Zagreb, uspijevala održati monopol na nacionalnom duhanskom tržištu. Direktor Rovinja član je Nadzornog odbora Zagrebačke banke u kojem, tek toliko, sjedi i princ Schwartzenberg, potpredsjednik Union Bank of Svvitzerland. Kad je napustio premijerski položaj, Gregurić je postao predsjednik INA-e. Istisnuli su ga Hercegovci, zamijenio Mate Boban, ali je on INA-u ipak uspio spasiti, namjestivši tu kao direktora Davora Šterna, jednoga iz ekipe moskovskih fakera iz hotela Meždunarodnaja, dok je na čelo Nadzornog odbora iz Tuđmanova kabineta stigao inž. Hrvoje Šarinić, s kojim je Gregurić bio strateški povezan zajedničkim strahom i mržnjom prema hercegovačkoj mafiji.

INA je imala puno poduzeća u portfelju - primjerice acy i mnoge jadranske hotele - a dok je imao utjecaja, Gregurić je nastojao da se portfelj proširi i postave prikladni rukovodioci, pa sve ostane u državnoj i partijskoj orbiti, pod kontrolom iz njegova Bajkonura. Pobijedila je druga opcija... Izvanpartijskom hercegovačkom zulumu, gregurićevski tehnokrati pokušali su se suprotstaviti Mesić-Manolićevim pučem, koji je propao, pa su njegovi protagonisti politički likvidirani. Poslije sloma ustanka, koji je dogovaran u Gregurićevoj radnoj sobi, Tuđman je Greguriću, usprkos njegovu silnom nezadovoljstvu i protestima, racionirao milost te manje-više uskratio povjerenje. Njegova potonja politička sudbina bila je dugotrajno povlačenje sa svih funkcija, što je trajalo duže nego Dugi marš, a dr. Gregurić pružao je na svakom koraku ogorčen otpor, te slao duge vatrene poruke podrške dr. Tuđmanu. Kad je dr. Pašalić na Četvrtom općem saboru HDZ-a predstavljen kao nasljednik dr. Tuđmana, počela je kampanja difamacije Šarinića i dr. Gregurića u tabloidima kojima je upravljala tajna policija. Izvadili su njihovu urgenciju da se šefu židovskog ogranka ruske mafije, Semjonu Mogiljeviču, izdaju dva hrvatska pasoša pod dva različita lažna imena. Počeli su napadi na 'naftno-duhanski lobi', koji je kulminirao objavljivanjem iNA-ine Bijele knjige, s optužbama za korupciju protiv Gregurića, Šterna i Šarinića. U INA-u je zatim ušao MUP, objavljeno je u novinama, ali još nije odande izašao s nečim u zubima, niti poslije više od godinu dana... ina je stvorila mnoge hrvatske multimilijunaše, ali nijednog robijaša: statistički, manji je rizik ukrasti tanker sa sto tisuća tona nafte, nego novčanik s tisuću kuna. Nikakva pokajnička konstruktivnost i samozatajno djelovanje u stranci i na terenu u Zagorju nije mogla promijeniti Gregurićev politički usud za Tuđmanova života, no, što je najvažnije, Vrhovni Zagorac nije dirao skrovite financijske interese i tokove, koji su navodnjavali tehnomenadžersku 'malu božju njivu'. Samo što ti poduzetnički inkubi ne mogu bez državne intervencije, bez prelevmana, kredita i pomoći, što je dobri Tuđman davao sve dok je mogao, prepustivši distribuciju novca koji bi okretni Škegro pribavio, Mateši, Škrebu i ostaloj menadžerskoj bulumenti. Ali, nije puno ostajalo pošto bi se namirili nezajažljivi predsjednikovi zahtjevi, natankala njegova dva aviona i četiri helikoptera, nasitio Prvi gardijski zdrug u kojem svi voze Mercedese i Puchove, namaklo za Seku, za Štefa, koja stotka za Ankicu, za njihove pratnje, garde, dobrotvorstva, bunde, pa za sve one prišipetlje, dvorske kozere, predsjedničke rekreativce i za njegov omiljeni nogometni tim kojemu je potreban novi stadion, pa za brijunsku rezidenciju i ono lopovsko mnoštvo koje se izleglo kao stoglava hidra, da grabi iz budžeta i od jadne pedeset i četiri hrvatske bančice, koje su počele masovno propadati, jer nisu mogle izdržati tu navalu, kao kad bi se u obiteljsku francusku javnu kuću iz rovova svratila cijela pješadijska divizija. Budući da para nije bilo za sve, Vlada je, podmirivši predsjednika i napunivši MORHovske vreće bez dna, otpilila desničarsku privrednu mafiju, koja, poslije skandaloznog kolapsa Dubrovačke banke, više nije mogla doći do poštenog državnog jamstva ili kredita. Zadovoljavanju neutaživih apetita 'lijeve', 'tehnomenadžerske', poduzetničke struje prišlo se onda planski, dizanjem inozemnih kredita, uz nova zaduženja od sedam-osam milijardi dolara, koje su ispumpali preko bilančnog deficita.

Samo na prvi pogled čini se to komplicirano, a zapravo je strašno jednostavno: osnuješ trgovačko poduzeće, puniš dućane, uzimaš kune, kupuješ za njih devize, pa opet uvoziš... Kako ćeš spriječiti da te konkurencija onemogući, jer u nerealne cijene ugrađuješ svoje skupo financiranje? Jednostavno - ako ti je Marina Dropulić iznajmila sve dućane u centru, konkurencija se može slikati. Ljudi mogu ići u Sloveniju, kupovati jeftinije, ali siromašni penzioneri koji nemaju auto sasvim su sigurna žrtva! Tu nastaje lijep promet - a onda, na bazi toga prometa, digneš milijarde kredita u Zagrebačkoj banci. Ako te sad sruše, ruše i Zagrebačku banku, najveću, najvažniju financijsku instituciju za nacionalni poslovni i kreditni rejting, kuću koja se reklamira slikom mlade, optimističke obitelji, koja sjedi na plavom kauču s vraški tankim metalnim nogama... No, kakve tu veze ima dr. Franjo Gregurić? U tome je vic - sve manje! Njegov zet poslije izbornog poraza HDZ-a više nije predsjednik Vlade; a Biondić iz Heruca, kad ga sretne na ulici, sigurno ga uljudno pozdravi - no to nije ono 'što je moje, to je i tvoje...' Valentić je, navodno, i sam propao, jer on nije nikad imao talenta za poslove, osim ako je trebalo nešto direktno zamračiti - s nedužnim izrazom na licu ispričao mi je kako bi, u zgradama koje je podizao Stanograd, uvijek napravio još jedan stan kojega uopće ne bi bilo u papirima! Mora da je genijalno stanovati u takvom nepostojećem stanu - kao da lebdiš u zrakopraznom prostoru, pravo boravište za hrvatskog 'čovjeka bez svojstava', koji je evoluirao u financijskog ibermenša ozračen sablasnom černobilskom emanacijom u moskovskom hotelu Meždunarodnaja...

Siesta Šime Lučina, koji je iz rodnoga Trogira došao na čelo resora točno dvadeset puta brojnijeg od stanovništva na povijesnom tragurijskom poluotoku. Šerifi u Newyorku SIME LUČIN Lučinovi su pravi Trogirani, starinom s trogirskog municipija na otoku Čiovu, gdje je još Šimin djed sadio blitvu. Otac se pomaknuo nekoliko stotina metara, te ostvario epohalni prijelaz iz sela u grad: kao tehničar u brodogradilištu Jozo Lozovina Mosor, dobio je stan u novogradnji na obali, u 'donjem naselju', gdje nekoliko kuća, sagrađenih u 'internacionalnom stilu', svjedoči o rezultatima obnove i izgradnje na tom prostoru bogate povijesti i nečuveno siromašnog života. Šimina mama Marija, također Čiovljanka, radila je u staračkom domu kao krojačka. To je ugledna, časna obitelj s dva sina. Šime je godinu stariji, pa je, logično, sina nazvao po ocu: Tonči. I u najranijoj memoriji, Šime je vraški ozbiljan dečko, cvikeraš. Kad se igrao nogomet između 'gornjeg' i 'donjeg naselja', on je 'doljanima' bio trener. Nitko ga se ne sjeća iz trogirskih galebovskih noći, gradskih ludorija, s pijanki, ali nije bio nikakav zapećkar, nego sportski tip,

daskaš, vječno naokolo na vespi, u ribanju s pasare koju Lučinovi drže u Lučici, pokretljiv, nemiran... Zapravo, prvi dojam koji Šime Lučin nesvjesno pobuđuje, zasniva se na njegovoj tipično mediteranskoj gestikulaciji - na tome kako drži cigaretu, kako stoji mijenjajući težište, te na izrazu lica, animiranom živom mimikom. Kreće se fluidno, što kod prilično krupna čovjeka zadivljuje. Odmah znaš da je Dalmatinac. Kontinentalci najčešće sjede i stoje kao vreće krumpira, a gestikulaciju rukama prilikom razgovora, smatraju suvišnom, priprostom, jer su općenito prikraćeni u estetskoj dimenziji tjelesnoga, koju su antički Grci smatrali vrhunskim izrazom produhovljenosti. Dalmatinci su najčešće otvoreni, ekstrovertni, a i kod Šime Lučina koji je, zapravo, dosta zatvoren, rezerviran tip - sve je 'na van', ili 'ospoljeno', što bi rekli Srbi, vidljivo na prvi pogled iz geste, preko tijela... Otkako je postao ministar, frustriran strahovitim poteškoćama u svojem resoru, deblja se, kao i svi kompulzivni sangvinici. Trogir ima četiri i pol tisuće stanovnika medu zidinama stare gradske jezgre na otoku, toliko stiješnjene da se ljeti, u uskim kaletama u koje kafići izbace stolove, između prozora na prvom katu nategnu žice i objese stropni ventilatori: samo da zrak krene... Stanovnika je koliko i u Mamutici, velikoj kućerini u zagrebačkom naselju Travno, ali je Trogir prominentan u djelima hrvatskih historičara, od Luciusa do Nade Klaić, a jedna trogirska galija, pod zapovjedništvom suprakomita Koriolana Ćipika, sudjelovala je 1571. s kršćanskom mornaricom admirala Andrea Dorije u pobjedonosnoj bitki kod Lepanta. Ćipikova grofovska palača na glavnome trgu stoji nasuprot Katedrali sv. Lovre, s glasovitim zapadnim portalom majstora Radovana, kraj gradske lode, u kojoj se izležavao i mali Šime, upijajući u lijenim dalmatinskim siestama genij mjesta, koji će tako savršeno reprezentirati kao četrdesetogodišnjak. Njegova je biografija poput sižea crno-bijelog filma Vatroslava Mimice. Industrijalizacija, kranovi, tvornička sirena koja ječi iz škvera preko mirne površine mora... 'Šimeee, dite materinooo!' Rez, lopta, dječje noge u sandalama Ciciban i patikama Borovo (onim plavim, odvratnim), dahtanje, okrutni udarci u cjevanicu... 'Šimeee, dite materinooo!' Rez, škola, učitelj pred pločom, na zidu slika druga Tita, na ploči jednadžba: elektrifikacija plus kolektivizacija jednako komunizam... Lučinova stereotipna životna putanja zatim se prekida. Možda bi danas bio naprosto inženjer u brodogradilištu, a ne ministar policije, da u Trogiru nije otvorena gimnazija, koju je pohađao s prvom generacijom, umjesto da je išao u srednju tehničku školu. U gimnaziji mu je najmiliji pisac bio Krleža. Glazba: Pink Floyd, simfo-rock s primjesama avangarde, u koju je otvoreno stupio postavši partijac. U Zagreb je otišao studirati političke nauke. Da se prehrani, radio je preko student-servisa kao kondukter u ZET-u. Ubacivao je i ugljen. Već se na studiju oženio, dobio sina, a nekoliko godina kasnije i kćer. Kad se vratio u Trogir, zaposlio se u Gradskom komitetu sk. Karijera navlas ista kao Račanova, Bandićeva, Piculina... Lučinov gimnazijski profesor biologije i kemije bit će 1999. šef Lučinova izbornog stožera. S još dvanaestoricom učenika trogirske gimnazije, vodi

pobjedonosnu izbornu kampanju, pa su sad svi članovi Gradskog odbora SDP-a. Sve kao u Smojinu Velom mistu, ali sto godina kasnije. Ti su gimnazijalci postali nogometaši, nogometni treneri ili radnici trogirskog škvera, a usput pjevaju u filharmoniji klapskog pjevanja, čuvenoj klapi Trogir. Kad su istaknuli Lučina, pregazili su hadeze-ovce s njihovim estradnim dreamteamom: Vinkom Cocom, Terezom Kesovijom i Draženom Žankom. U gradiću od četiri i pol tisuće stanovnika nikoga ne možeš prevariti: tu se ljudi poznaju, pa svi znaju kako je Šime, kad je 1990. ostao bez posla u Komitetu, sadio krumpir i radio na zamjenama kao profesor u školi, dok mu je žena Zdenka, ekonomska tehničarka 'na čekanju', a žive u iznajmljenom stanu. Pa ipak Šime, kojega su već sredinom devedesetih počeli pozivati iz HDZ-a - kao, dođi, ne brini se za egzistenciju, pobrinut ćemo se mi - radije je ostao čist, na suhom, u zraku. Nije se pomiješao s talogom lokalne politike. Bio je kao neki plemeniti plin, rekao bi onaj njegov srednjoškolski profesor kemije, toliko nenalik na sitne liberalne političare u dalmatinskim gradovima... Već 1990. Račan je Lučinu povjerio cijelu Dalmaciju: golemu izbornu bazu s gotovo četvrtinom hrvatskoga biračkog tijela, pokazavši instinkt nepogrešiva kadrovika, kao kad je Zagreb prepustio Bandiću. Lučin je za SDP organizirao i dobio izbore na Visu, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i, naposljetku, u Trogiru. Ali, sve to je, kao i Bandiću, došlo tek poslije cijelog desetljeća strpljivog samozatajnog hoblanja. Politika se vodila bez ikakvih resursa, na mišiće, sa zaguljenošću, a ne s realizmom. Kad je Šime Lučin došao u Zagreb za ministra unutarnjih poslova, njegov je izbor izgledao prvo fatalno neprikladan, a zatim, s prvim njegovim odlučnim potezima, kao sjajan odabir, i sad, poslije ostavke koju je dao iznerviran jednom izjavom predsjednika Mesića, te s obzirom na aferu koja potresa Ministarstvo, kao moguća tragedija... Dalmacija ima gotovo milijun stanovnika, ali je svako mjesto slično kampanilističkom Trogiru, dok je MUP, sa četrdeset tisuća namještenika, korporativni organizam, osnovan na bezličnosti, na što se instinktivni Dalmatinac teško adaptira. Lučinovo nesnalaženje u MUP-u ima, stoga, tragičnu dimenziju, kao u najgoroj Eshilovoj melodrami iz tebanskoga političkog života. Uoči promjene vlasti, policija je izvršila nekoliko spektakularnih akcija, koje obilježavaju razdoblje ministarske inicijacije Šime Lučina. Prvo, uhićen je Kutle. U zatvor je strpan ministar turizma Ivan Herak. Specijalci su zgrabili veliku grupu pripadnika zagrebačkog podzemlja. Spektakularna policijska akcija izvedena je pred televizijskim kamerama. Kad je Lučin došao u MUP i počeo stvarati svoju novu ekipu, došlo je do sraza dviju formacija, policijske i kriminalne, koje su ranije bile povezane političkim ustrojem Tuđmanove mafiokracije. Lako je moguće da tu žrtvom postane sam Lučin.

Povijest zagrebačkog podzemlja seže godinama unatrag, sve do Ljube Zemunca, Hrvata iz Zemuna, šefa jugoslavenskoga podzemlja u Frankfurtu. Zemunac je bio šef bande koja je okupljala Srbe i Hrvate, a najjači njegov čovjek bio je Zlatko Bagarić, koji se vratio u Zagreb. Medu Srbima, prednjačio je Željko Ražnjatović Arkan, također Zagrepčanin, koji je poslije otišao u Beograd. Uto je počeo rat. Po vezi SDB-a, Arkan je postao zapovjednik paravojnih formacija koje su etnički očistile Vukovar i Brčko. Zagrebački kriminalci s dosjeima u Đordićevoj, popunili su mnoge dragovoljačke postrojbe Hrvatske vojske. Ali, Bagarić se nije dao zanijeti politikom. Njegov prijatelj, a istodobno suparnik, general Ante Prkačin rekao je u jednom intervjuu: 'Nikako ne razumijem kako Zlatka, koji je bio čvrst momak, kao Hrvata, ništa nije vuklo da izmijeni nekoliko metaka sa Srbima, da učini nešto i za Hrvatsku... No ja sam tu njegovu odluku poštovao, iako mu se zbog toga nisam divio!' Bagarić je bio kralj zagrebačkog podzemlja, šef svih bandi i gospodar reketa: prostitucije, kamatarenja, ucjena, pljačke. Njegov popis dužnika (objavljen u Globusu) sugerira da je, pod šiframa poput 'Ivica K. i ooo ooo dm', držao čak i ljude iz SZUP-a, kao i one iz politike i javnoga života. Tko god je Bagarića upoznao, bio je fasciniran njegovom neobuzdanom žestinom: oko sebe je širio zarazu straha. Bio je u svakom trenutku spreman ubiti, bez obzira na reperkusije, apsolutno neustrašiv, krvožedan, čisti predator. Nema te sile koja bi Bagariću stala na put da se u Zagrebu, igrom ratnih okolnosti, nije pojavio mršavi gospodin duge sijede kose, s naočalima koštanog okvira, u sakou s uzorkom riblje kosti, koji je uvijek povučeno sjedio pušeći lulu u kutu Diane bara u hotelu Intercontinental. Bio je to Mladen Naletilić Tuta, još grozniji gangster i šef hercegovačke sekcije zagrebačkog podzemlja. Tuta i Bagarić uzajamno su se poštovali i odmjeravali redovito igrajući poker. U posljednjoj partiji, Bagarić je izgubio 800 tisuća maraka. No, budući da je zatim izgubio i život, dug nije platio, a inače je plaćao, jer ga je Tuta uredno 'čistio'. On je, za razliku od Indijanca Bagarića, bio pokeraš, kalkulant. Rat između Bagarićeve i Tutine mafije nije buknuo jer su obojica bili dio velike Šuškove 'obitelji'. Šušak je, osim Hercegovaca, štitio od zakona i bagarićevce, primjerice Alberta Burica, koji je odletio u zrak prilikom eksplozije automobilske bombe u Španskom, pa je istog časa prestalo raketiranje skupine 'srednjih' zagrebačkih biznismena koji su ranije bili tako surovo napadani, da ih je policijski tjelohranitelj morao čuvati dvadeset i četiri sata na dan. Kad je umro Šušak, a Tuta uhićen, prestalo je primirje. Bagarić je napao hercegovački klan, te, u gangsterskom ratu na zagrebačkim ulicama, likvidirao nekoliko najistaknutijih ljudi skupine u kojoj je, poslije Tute, najveći ugled uživao Vjeko Sliško. Sliško je, za vrijeme te neprijateljske ofenzive, morao pobjeći u inozemstvo. Bagarićev status u Zagrebu bio je poslije toga neprijeporan.

Bagarić je ubijen u Dubravi, u lokalu braće Rodić, kojima je često zalazio i teško ih maltretirao. Te su noći bila prisutna i dva sina najbližeg Šuškova pouzdanika, janjevačkog tajkuna Josipa Gucića. Njegovih je 14 poduzeća nedavno bankrotiralo zbog kredita s kojima su sagrađeni distributivni centri na zagrebačkoj periferiji, u vlasništvu njegova brata i drugih najbližih srodnika. Jedan od Rodica ubio je Bagarića iz pištolja, ali tek pošto ga je policija razoružala. Do danas nije jasno kako je točno stradao Bagarić, ni što je bio širi kontekst njegove pogibije: kakvu ulogu igraju sinovi Josipa Gucića, kojega je svojedobno tražila i njemačka policija zbog krijumčarenja zlata, kao pripadnika frankfurtskog podzemlja, iz kojega je potekao i sam Bagarić? Nakon Bagarićeve smrti nastala je fertutma, borba za nasljedstvo. Uto se vratio Sliško, navodno praćen s nekoliko vrlo uvježbanih Rusa. Zatim su odletjela u zrak ili su u revolveraškim obračunima po zagrebačkim lokalima nastrijeljena nekolicina samozvanaca koji su htjeli postati Bagarićevi nasljednici. Vrhunac obračuna bio je uzvratni, neuspjeli, napad raketom iz Armbrusta lansiranog na Sliškov džip parkiran ispred Kic-a, preko puta kafića sina Hrvoja Šarinića u Preradovićevoj ulici. Udarila je - a kud će drugo? - u natpis Kulturno-informativni centar, no krhotine su istodobno smrtno ranile moga mirnog videotekara, kojemu sam nekoliko sati ranije bio vratio odgledane filmove. Istraga se usredotočila na Nikicu Jelavića-Boksera, uhićenog u drugom valu hapšenja u podzemlju, kad su na temelju iskaza prve devetorice, te policijske obrade, uhvaćena još dvanaestorica ljudi, dok su dvojica u bijegu. U Remetincu sjedi ukupno dvadeset momaka, a istragu vodi legendarni zagrebački istražni sudac, dr. Radovan Ortvnski, hrvatski di Pietro, čovjek koji će, stvore li se odgovarajuće političke pretpostavke, a ministar Lučin pronikne što se oko njega zaista događa, pokrenuti pravosudnu lavinu poput talijanskog anti-kriminalnog fenomena, nacionalne akcije Ciste ruke. Potpuno neustrašiv, s leptiricom i flerom nekog njujorškog javnog tužioca koji se sprema na veliku karijeru, Ortvnski, kojem zavidljivci pripisuju razmetljivost, pohapsio je pripadnike Bagarićeva klana. No, materijal su godinama pripremala dvojica herojski samozatajnih murjaka, dva prekaljena ulična drota, koji su prikupili više od sedam tisuća stranica iskaza i dokumenata! Belina Jadranko i Dolački Željko zaslužuju da im se imena navedu iza prezimena, kao zagorskim mučeničkim junacima Krležinih domobranskih novela, koje Lučin, navodno, literarno preferira. U skupini koja je istragu vodila - uz Ortinskoga, kao istražnog suca Istražnog odjela Županijskog suda u Zagrebu, te ne osobito iskusnu tužiteljicu iz ureda državnog odvjetnika Dunju Pavliček Patak - najveći su posao obavili Jadranko Belina, načelnik Odjela za organizirani kriminal Policijske uprave Zagreb, i njegov partner Željko Dolački, dečki koji rade za plaću manju od pet tisuća kuna. Prije nekoliko tjedana dogodila se grozna stvar: Šime Lučin je obojicu suspendirao, a Belina je zatim smijenjen. Praktički su izbačeni na ulicu bez značke i pištolja, iako je grad pun bandita kojima su zatvorili drugove. Kako je do toga došlo?

Istraga protiv podzemlja počela je davati ozbiljne rezultate: dvadesetorica uhićenih, koji mjesecima leže u buturi, a medu njima i poveće ribe poput Jelavića, propjevali su, te u njihovim iskazima ima štofa da se sudi cio bivši Bagarićev klan te optuže s njim povezani poznati zagrebački poslovni ljudi, kao i mnogi pripadnici suparničke, hercegovačke gangsterske skupine. Tada je u Imperijalu izašao veliki članak o tome da su Belina i Dolački korumpirani, jer su u istrazi učinili mnoge propuste, pogreške i zloupotrebe... Imperijal je organ razbijenih pašalićevaca i SZUPovaca nezadovoljnih promjenom režima, a u tom obavještajnom podzemlju, ili suterenu, informativno je, možda, najvažniji Miroslav Laco, bivši sisovac, kojeg je Miroslav Šeparović - u istrazi o Imperijalovim izvorima, koju je naručio još dr. Franjo Tuđman u doba frakcijskog rata između Šarinića i Pašalića - identificirao kao glavnog prenosioca podataka, koje za novine poslije obrađuju poznati žurnalistički operativci Irena Divković (švelja, bivša tajnica bosanskog MUP-a), njen muž Zoran Milanović, bivši pomoćnik bosanskog ministra unutarnjih poslova i Velimir Bujanec, zvijezda mnogih novinsko-obavještajnih afera. Miro Laco član je stranke Nikole Štedula, bivšeg 'ekstremnog' emigranta, kojega je u Škotskoj, s nekoliko metaka, pogodio egzekutor jugoslavenske tajne službe Vinko Sindičić, nedavno oslobođen sumnje da je ubio Bruna Bušića. U stranci je i čuveni bivši sisovac pukovnik Nikola Krišto, koji je, dezinformiran, na Laščini tukao Jastreba, te još nekolicina bivših časnika sis-a, koji su u svoje doba Tuđmanu uputili Predstavku o zloupotrebama u MORH-u, uperenu ne toliko protiv Šuška koliko protiv njegova ključnog pomoćnika za tajne policijske poslove, Josipa Perkovića, iskusnog udbaša, nekoć Sindičićeva pretpostavljenog. Poslije objavljivanja članka u Imperijalu, sličan tekst protiv Beline i Dolačkog stigao je, kao anonimna dostava, i u MUP, gdje su proveli istragu što je, tobož, pokazala da su neki navodi točni. Zapravo, ništa nije točno: dvojica policajaca nisu učinili nijednu bitnu pogrešku koja bi upućivala na pristranost ili korupciju, nego samo beznačajne propuste, koji su poslužili da se savjesni policajci kompromitiraju... Zašto se toliko važnosti pridalo toj, vjerojatno Lacinoj, dostavi, pogotovu kad se zna sisovska pozadina njegove skupine, kao i pozadina Imperijala, kojega je - objavio je to Nacional - financirao sam Sliško? Zašto je Lučin nasjeo na tu provokaciju? Nije stvar u njemu nego u njegovoj okolini, u sastavu policijske formacije, s kojom je podzemlje sad došlo u sukob, iako su ranije živjeli u dosta mirnoj koegzistenciji. Čorba u MUPovskom loncu samo je promiješana: ljudi su ostali isti. Policijski aparat prirodno teži tome da zdemfa sukob s organiziranim kriminalom, s kojim se, sve ove godine, lijepo surađivalo. Kad je Šime Lučin došao u MUP, hitno je trebao ljude da popuni ključna mjesta. U kadroviranju morao se osloniti na nekoga policajca koji poznaje ljudstvo. U toj prilici oslonac mu je bio njegov viši savjetnik, Josip Kukuljan. Kukuljan je riječki kadar, koji je neko vrijeme proveo u Istri, a najviše na čelu Policijske uprave Dubrovnik, gdje je bio i u doba afere Dubrovačke banke, pa dobro poznaje Petra Luburića, dubrovačkog šefa SZUP-a, jednog od famozna četiri ortaka iz

ortačkog ugovora. Luburić je - vae nobis infelicibus! - još i četiri mjeseca nakon izbora bio nesmijenjen kao savjetnik Ministarstva unutarnjih poslova! Kukuljan se učlanio u SDP u Rijeci, a ostao je s esdepeovcima na vezi i kasnije: navodno poznaje Milana Bandića... Kukuljan je Lučina, očito, uputio da se posluži istarskim policijskim kadrovima. Na mjesto pomoćnika za krimpoliciju došao je tako Dragutin Cestar, bivši načelnik odjela u Policijskoj upravi Pula, ispravan čovjek, no bez iskustva, jer ta uprava, jedna od najmanjih u Hrvatskoj, čak i nema svoj sektor krimpolicije! Načelnik Odjela za organizirani kriminal ostao je Siniša Žarković, a za šefa Policijske uprave Zagreb, najvažnije u zemlji, doveden je Ivan Babič, bivši šef novozagrebačke Policijske uprave, koji je svojedobno s Kukuljanom služio u Puli. U toj shemi bitan je i pomoćnik ministra za temeljnu policiju (šef petnaest tisuća uniformiranih 'plavaca') Vladimir Faber, bivši specijalac, blizak svome bivšem šefu Markaču. Markač je ostao na mjestu pomoćnika ministra, kao i Zdravko Židovec, nekoć Jarnjakov šef kabineta. Umjesto Brzovića, za šefa SZUP-a došao je iz Varaždina Franjo Turek, navodno nehadezeovski kadar, koji je i pod HDZ-om, međutim, bio SZUPovac, a u tim strukturama ostalo je puno Brzovićevih i Pašalićevih ljudi. Tko bi Lučina mogao podržati da krene energično u borbu protiv mafije, koju herojski vode sudac Ortvnski, njegova kolegica iz tužiteljstva, gđa Patak, te dva suspendirana hrabra policajca, koji su pretpostavljenima bacili na stol značke i pištolje, kao Mel Gibson i Danny Glover u filmu Letbal Weapon} Šef UNS-a, Tomislav Karamarko čestiti je bivši policijski funkcioner (istini za volju, nije prava policajčina, jer je na položaj u MUP-u došao kao bivši Manolićev, pa zatim Mesićev, šef kabineta u Vladi). Ali interesi Predsjednikova ureda i interesi Vladinih ministarstava, bili su zbog političkih interesa donekle razloženi (činjenica da su mu Petrač i Zagorec bili dobri znanci, mislim, u ovom slučaju puno ne znači). Cestar, kao glavni kripo, nema iskustva; Žarković, kao načelnik odjela za orgkriminal, nije neki nov, zagrižljiv gonič; šef zagrebačke Policijske uprave Babić, čini se, više je okrenut administraciji. Od Tureka tu neće biti fajde. Možda nešto od Fabera koji, međutim, izgleda opčinjen problemima ustroja MUPovskog mastodonta gotovo sa četrdeset tisuća namještenika...! Tu se ni na kilometar ne vidi rasna policajčina. Osim Beline i Dolačkog, s kojima bi Lučin, da se sve događa u Trogiru, a ne u Zagrebu, sigurno bio tijesno povezan, što se dolje kaže, kao 'kulo i kamiža'. Znao bi tko su i što su ta dvojica, znao bi da su ljudi na svom mjestu, dok je cijela birokratska zavrzlama koja se stvara oko ministra, golema zamka. Dok u nju pada, osjeća se onemogućen, frustriran, deblja se i reagira previše žestoko kad Mesić izjavi, otprilike, da bi se neke afere mogle brže rješavati. Tri su ključne sfere u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova: rat s političko-obavještajnim podzemljem; raščišćavanje velikih tajkunskih afera i borba s organiziranim kriminalom.

Na rat sa špijunskim podzemljem Lučin može samo ograničeno djelovati, jer će SZUP raditi u širem sklopu obavještajne zajednice, gdje žele ostvariti znatan utjecaj predsjednik Mesić i Karamarko. Tu se, uostalom, najslabije vidi demarkacijska linija između dobrih i zlih momaka, pa to nije stvar u kojoj bi se punokrvni Dalmatinac mogao snaći bolje od nekoga zagorskog kombinatora. Rasvjetljavanje tajkunskih afera za MUP, Lučina i Vladu esdepeovske koalicije, apsolutno je vitalno pa nad tim ministar mora steći punu kontrolu, a Karamarko će mu tu biti prirodni saveznik, jer se Mesić zalaže za energičnu demontažu hercegovačkoga ekonomsko-kriminalnog lobija. U borbi s organiziranim kriminalom Lučin mora sam presudno djelovati, oslanjajući se što manje na birokrate kojima je okružen, ne slušajući ni Karamarka, ni Kukuljana, nikoga. Samo svoju savjest. On ima valjan moralni instinkt. Neka se, stoga, osloni na svoje prirodno poštenje i obične policajce, koji će odmah prihvatiti njegovo vodstvo, kao što su ga ljudi prihvaćali u Trogiru jer su ga promatrali iz sjene u Lođi, pa se uvjerili kako tavori čist, pošten i čvrst. Ne daj se, Šime, Hrvatska te gleda, ali to, naravno, nije važno. Gledaju te Trogir, pjaca, 'donje' i 'gornje naselje', mati, otac i Čiovo od Lučice do Balana!

Ministrant s periferije protiv hercegovačke mafjije TOMISLAV KARAMARKO Kad je specijalna policija opkolila uporište Hrvatske izvještajne službe (MS-a) na Kuniščaku, nevjerojatnu kićenu zgradurinu koja izgleda kao bordel u nekoj tranzicijskoj metropoli, ili kao zagrebačko sjedište neke austrijske banke, počela je velika operacija rušenja jednog od najluksuznijih spomenika Tuđmanove ere: njegova obavještajnog Fantasvlanda. Firmom je neposredno upravljao njegov sin, posredno u ime njegova odabranog nasljednika... Tih dana pressroom je odjekivao ciničnim primjedbama: 'Stipe je oslobodio još puno transkripta... Mirni smo do Nove godine! Vala, već je bilo ponestalo...' Analizirale su se moguće nove relacije u promijenjenoj arhitekturi 'obavještajne zajednice', labavoj profesionalnoj asocijaciji hrvatskih špijuna, koji strahuju za posao, ili očajnički pokušavaju srušiti ustavni poredak. Reporter koji u glavi ima arhivu svih likova na kriminalnoj sceni, pričao je da su u Gospiću, za vrijeme demonstracija koje su tamošnji stanovnici priredili u strahu od istražitelja Haškog suda, SZUP-ovci vježbali na parkiralištu karate, a po njihovu držanju bilo je jasno da više naginju rulji nezadovoljnika, nego snagama reda koje su ih trebale suzbijati, samo što to, naravno, nitko ne može dokazati... Tomislav Karamarko, četrdesetjednogodišnji šef svih hrvatskih obavještajnih službi, te izravni rukovodilac UNS-a, glavne, 'krovne', organizacije, koja bi, poput Internal Control u američkoj policiji, trebala nadzirati funkcije policijskog nadzora i, na neki način, špijunirati sve ostale

špijune, sliježe na to ramenima: 'Kojem oni segmentu SZUP-a pripadaju? Što su oni tamo, zapravo, radili?' Zatim se smije kad mu kažem da je doista moguće da suzupovci nisu organizirali te demonstracije, nego se su ondje našli jer prate sisovce koji su sigurno u tu stvar bili umiješani, pa priznaje: 'Ja nemam pojma što službe rade, a to se sigurno ne može tolerirati...' Dočekao me u bistrou Esplanade; fin mladić u kariranoj majici i trapericama, mršav, dolihokefalne fizionomije, tek pomalo prosijed, vanjštinom nalik na referenta u državnom osiguravajućem društvu. Uto je prošao Pašalić u svijetlom odijelu, sređen, kao iz kutije - da Mattel pravi prototip hercegovačkog Kena, ili da se na Braču snima remake filma Dr. No... Ne mogu posvjedočiti da ga je Karamarko prostrijelio pogledom od molibdena, a ja sam samo ispod glasa rekao mali 'bok'. Bok-bok. U ovom poslu promiskuitet je veći nego medu špijunima. Nešto se promijenilo u hrvatskoj državi - šef svih obavještajnih službi spreman je, u kratkom roku, staviti na raspolaganje svoju osobu i surađivati s organima javnosti u hitnoj istrazi o budućnosti hrvatske obavještajne zajednice, kojoj je zaprijetila golema pogibelj, kad su 'strijelci u zelenom', polubataljun Alfi, podsjeli HIS-ovu redutu na Kuniščaku, a policijski inspektori počeli izbacivati odanle personal i pečatiti arhive. 'Osoblje je pretresano do gola', cvilio je komentator Imperijala, sindikalnog lista hercegovačke frakcije obavještajnog podzemlja. 'Nije se vodilo računa o dostojanstvu ljudi, među kojima mnogi govore po četiri jezika... A kad su protjerani, Hrvatska je ostala bez zaštite od vršljanja agenata stranih sila...' 'Kaj god', kaže Karamarko. On, kad se opusti, govori zagrebačkim 'asfaltnim' slangom, koji ne sadrži puno kajkavštine (to je kajkavsko-štokavska koine, zagrebački metropolitanski interdijalekt nehercegovaca zaposlenih u državnoj upravi). 'Kaj god', nastavlja Karamarko, 'nismo ih svlačili dogola, a Peniću sam u Saboru odgovorio da ćemo ih u službu vratiti s dopusta kad proberemo kvalificirane... Što, pa tu su primali rođake, po dvanaest Hercegovaca u istom danu, neki imaju kriminalne dosjee, neki uopće nisu hrvatski državljani...' Prema funkcionalnoj shemi hrvatskih tajnih obavještajnih službi, koju je, kao prijedlog, izradio Karamarko, his bi ubuduće trebao biti isključivo inozemni Intelligence Service. Kao britanski legendarni Secret Intelligence Service, Hrvatska izvještajna služba, bavila bi se isključivo inozemnom obavještajnom sferom. 'Samo što za to većina nije sposobna', kaže Karamarko, 'pa ćemo lako bez tih ljudi koji su vozili Cheerokeeje, nosili kreditne kartice i kromirane pištolje te primali po jedanaest hiljada kuna... Ako bude manjka ljudi, otići ću na burzu, pa uzeti mlade informatičare ili povjesničare, koji sad drežde bez posla...' Zaista, možda će se Hrvatska održati i bez strahovitih operativaca Miroslava Tuđmana, koje su novinari viđali u Haagu kako po cijeli dan sjede ispred ekrana televizije zatvorenog kruga i

zapisuju u notese svaku riječ, dok im iz svih džepova vire antene mobitela. Nizozemske tajne službe odmah bi ih pokupile, jer ih je lako prepoznati - imaju otraga ulupljene lubanje, budući da su ih majke koje nisu čule za Penelopu Leach i doktora Spocka, u kolijevku polagale isključivo na leđa. Kršni crnokosi momci sastavljenih obrva, kao onaj bliski rođak Milana Bandića, dvometraš, koji je poslije takvog špijunskog debakla poslan u važnu obavještajnu misiju u veleposlanstvo u Tirani, bili su lak plijen lukavih albina iz tajnih službi podle međunarodne zajednice. Kad je zauzeo Kuniščak, Karamarko je, čini se, potražio prvo svoj dossier - jer kad ironizira dosege te najelitnije od Tuđmanovih tajnih službi, navodi primjer afere u kojoj je i sam bio zlosretnim sudionikom. Općenito se misli da je Karamarko doživio političku havariju u hadezeovskoj nomenklaturi zbog privođenja Miroslava Kutle. Kao šef Policijske uprave Zagreb, on je, doista, proveo nalog da se 'postupi po naređenju' u stvari tužbe malih dioničara Gradskog podruma protiv veletajkuna Miroslava Kutle. Kutle je uvijek bio bijesan zbog nedaća u koju je upao zbog toga mrskog podruma, iz kojega je i sam istjeran — izbacio ga je, na prilično ponižavajući način, Valentić, kao predsjednik Vlade, posluživši se utjecajem kod vjerovnika, Zagrebačke banke. Ali, Kutlu je kletva te ugostiteljske podzemne kripte pratila kao Zvonimirovo prokletstvo, koje se pretvorilo u Tomislavljevo, kad je Karamarko, čuvši kako se Hercegovac, siguran u svoja politička pokroviteljstva, ne odziva pozivu na 'informativni razgovor'. Poručio je 'da će ga privesti'... Pašalić je odmah napunio Tuđmanovo uho otrovom (kakva inspiracija za pantomimski balet prema Hamletu, na glazbu Camillea Saint-Saensa, s atraktivnim likom dr. Pašalića u bijelim tajicama-pripijušama), ali to nije bilo dovoljno da Karamarko bude finalno likvidiran. Prava prilika pokazala se kad su, kao žrtve hercegovačke neprijateljske ofenzive, iz igre ispali Manolić i Mesić (kojima je obojici Karamarko ranije bio šef kabineta), a pokrenula se mrcina veleafere Croatiabusa. Ta je firma za Karamarka sudbonosni ključ, kao Rosebud za građanina Kanea, odjek gonga, koji u kabuki teatru označava neki specifični kapric bogova... Bong! Tu sam te stvorio i doveo do najvećih milosti... Bong! Tu sam te uništio i sastavio sa zemljom, pa te više nema... Karamarkov otac bio je gotovo sav radni vijek kondukter u Croatiabusu, bivšim Zagrebačkim transportima na zagrebačkoj Peščenici. Kad sam počeo istraživati lik i djelo Tomislava Karamarka, povučen uobičajeno krivim novinskim podacima, koji se, kao žutica, prenose iz jednog u drugi list prepisivanjem, pretpostavio sam da je odrastao u selu Kruševu kod Obrovca, u zadarskom zaleđu, odakle mu je otac, i prikupio gomilu antropogeografskih podataka i spoznaja o ljudima iz toga kraja, odakle su Hrvati, okruženi samim srpskim selima, izgnani u oba posljednja rata...

No, Karamarko je došao u Zagreb kao trogodišnjak, te odrastao na Ferenčici, najsiromašnijem dijelu proleterske Ferenčice - to je kao naselje Stuvvesant u južnom Bronxu, za čitatelje iz zagrebačkog gradskog središta, gdje topografija Kozari boka nije u detalje poznata. Prema tome, ugođaj zadarskog zaleđa, koji je ugodio Araličin barbarogenij i Marunin transnacionalni nacionalizam, mogao je Karamarku biti posredovan samo kroz jedan, očev kromozom, što odmah zanemarujem, jer je na prvi pogled jasno da je njegov background 'rabočij', a ne 'krestjanskij', denominativ proleterskog narodnog bića, obilježenog predgrađem, a ne zavičajem. No, taj moderni hrvatski proleter nije lijevo, nego desno orijentiran: među peščeničkim navijačima Dinama, najvažniju idejnu rolu, odigrali su, umjesto sindikalnih agitatora, propovjednici na nedjeljnim misama. Karamarko je pohađao osnovnu školu u kvartu, a u srednju se upisao s klapom iz razreda. Upucali su se u centar stručnih škola u zagrebačkoj Klaićevoj ulici, na smjer elektrotehnike, dok je malo dalje, malo ranije, istu školu, ali ekonomski smjer, pohađao, jedva s dobrim uspjehom, mali Ivica Todorić. Karamarko nije bio čovjek elektriciteta - već je bio načitan i kršćanski inspiriran, pohađajući, kao član molitvenih skupina, jezuitsku crkvu u Palmotićevoj, gdje se, ni desetljeće ranije, inicirao Ivan Zvonimir Čičak. Kao tinejdžer prišao je skupini oko klerikalskog omladinskog časopisa Mi, katoličkim fanaticima iz kruga kojemu su pripadali i hadezeovski urednik Vjesnika Božidar Petrač te zloglasni Šuškov podministar obrane, trećerazredni pjesnik general Ivan Tolj. Razlika je u tome što je Karamarko iskren i normalan, a nije ni Hercegovac, ali kad je s kongregacijom otišao na hodočašće u Rim, 1982., napravio je 'politički ispad kojim je nanesena šteta ugledu sfrj', pa su mu oduzeli pasoš i zaveli ga u Udbinu kartoteku, sa svojstvenom preciznošću, pod 'kleronacionalist'. Karamarku su tada bile dvadeset i tri godine, studirao je povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, družio se s kasnijim osnivačem splitske stranke Hrvatski dalmatinski dom i još nekim ljudima slične idiosinkrazije, koji su se okupljali u boljoj, pomodnoj, zagrebačkoj Crkvi sv. Katarine, a poslije mise, po birtijama, malo bistrili tu svoju 'kleronacionalističku' politiku. Od njegova profila čovjek bi očekivao da se zainteresira za rano srednjovjekovlje, s ranokršćanskom mistikom geometrijskih likova i svjetlosti Svetoga Križa, Donata i Krševana, koji u arhitektonskoj potki nose astronomski opservatorij poput Stonehengea. Ali, vraga, Karamarka je jedino zanimala suvremena povijest i dvadeseto stoljeće, a tada, početkom osamdesetih, kao istodobno i Lecha Walesu na slavenskom sjeveru, zahvatila ga je groznica prozelitskog križarstva antikomunističkog živog sveca pape Karola Wojtyle. No, kako mu je pasoš bio oduzet, pa je bio obilježen, svrstan i zaveden, ne bi se poslije odsluženja vojnog roka mogao zaposliti da mu nije pomogla crkva. Odjel Državnog arhiva Hrvatske na Kaptolu, koji je vodio svećenik na državnoj plaći trebao je pripravnika i pomoćnika, i to je sad postao Tomislav Karamarko, budući šef policije i hrvatske obavještajne službe, koji je, kaže, sačuvao interes za latinsku paleografiju, a za državni ispit pisao radnju o arhivalijama prebende zagrebačke stolne crkve.

'Da, on je bio onako, znate, crkveno usmjeren', kaže Josip Manolić, stari Apis i veliki žrec hrvatskog obavještajnog misterija, 'i ja sam ga uzeo jer je bio mlad, školovan čovjek, a ne što sam ga provjeravao, kao što ljudi misle da sam ja svakoga provjeravao...' Manolić je uzeo Karamarka za šefa svog kabineta kad je, poslije Mesićeva odlaska u Beograd, postao drugi hrvatski premijer, ali ne stoga što ga je pronašao na onom popisu 'kleronacionalista', nego kao već formiranu političku figuru, i to ne pijuna, nego bijelog lovca. Karamarko je predbarakaški hadezeovac, jer je nazočio najranijoj manifestaciji toga nacionalističkog poltergeista, u tiskari Josipa Zebića na Novoj vesi, u redakciji časopisa Azur koji medu prvoborcima HDZ-a uživa status poput Lenjinove Iskre. S Dinkom Čuturom, Karamarko je na Peščenici počeo organizirati stranačke ćelije, dok je, s druge strane ulice, za SDP to isto radio Milan Bandić. Izravni suparnici, vršnjaci i znanci, poslije će ostvariti čudan odnos međusobnog uvažavanja (što podsjeća na film Warriors Waltera Hilla, u kojem se prikazuju rituali njujorških tinejdžerskih bandi), pa će, kasnije, u sudbonosnom trenutku, Bandić izravno pomoći Karamarku... Medu hazedeovskim kadrovima, poneseni kleronacionalist s Peščenice, svršeni povjesničar, začas je postao vruća roba: tražili su ga istodobno za četiri gradske i državne funkcije, a glavni kadrovik naposljetku ga je uzeo za šefa svoga kabineta. Naslijedio ga je Gregurić kao predsjednik Vlade narodnog spasa. Ali, kad je došao Šarinić, apartni političar koji je za svoje predsoblje zahtijevao osoblje od osobnog povjerenja, kakvo je, na višoj instanci, i sam uživao, a ne političare, Karamarko je otišao za šefa kabineta Mesiću, koji je tada postao predsjednik Sabora. Postavljenje na položaj načelnika Policijske uprave Zagreb bilo je značajno promaknuće mladoga političkog tehnokrata, upućivanje na srednju funkciju u rangu zamjenika ministra državnoga ministarstvu (bila su četiri takva resora, u kojima je polupredsjednički diktator ustavno egzercirao neograničenu moć). Policijska uprava u glavnom gradu obuhvaća pet tisuća ljudi, šestinu ukupnog kadrovskog resursa MUP-a, te ujedinjuje sve složene funkcije toga resora. Nalik je nekom golemom poduzeću: zaista, osim iNA-e, u Zagrebu i nema većeg poslodavca... Karamarko je siguran da je na tom poslu bio dobar - po broju stanova i iznosima novca koje je izboksao za policajce, po odabiru ljudi i po tome što nije htio nastaviti čistku Srba, pa su ga kasnije optuživali da se slizao sa starim kadrom. Kaže da je već tada bio pun sumnji i ogorčenja, a rat u Bosni s Muslimanima doživio je osobno, jer se oženio kćerju profesora Osmana Muftića sa zagrebačkoga Strojarsko-brodogradevnog fakulteta. Iskrenim fanaticima to se uvijek događa - da se suoče i rastvore u doticaju s Drugim, kao što je ovaj 'kleronacionalist' morao naći na ženu svog života baš u najuglednijoj zagrebačkoj begovskoj familiji, orodenoj s ulemama, i tako se kadrovski uništiti u očima uskogrudnih Hercegovaca, koji su upravo preuzimali vladajuću stranku, zemlju i policiju...

Poslije onog prvog udara zbog Kutle, uslijedila je afera Croatia-busa, pohrvaćenih Zagrebačkih transporta, u kojima je nezakonito provedena pretvorba, u čemu je sudjelovao i general Ljubo Ćesić Rojs, bivši vozač autobusa u tom trnjanskom garažnom dvorištu, odakle je i odvezao onaj čuveni autobus na Plitvice, u koji je uletio tromblon, pa je zatim službeno pala prva žrtva Domovinskog rata, policajac Josip Jović. Kad je počeo štrajk 'malih dioničara', krupnih garavih šoferčina, Hercegovci su svojim ljudima u firmi podijelili dugo vatreno oružje, te pozvali policiju da pohapsi demonstrante koji su blokirali ulaz u garaže. Pošto je odbio da sa šest marica uleti na pistu i pohapsi očeve kolege i prijatelje peščeničke proletere, s čijom je djecom iz potleušica na Ferenčici odlazio na mise u bijedne periferijske crkve - Karamarko je stavio na stol sav svoj životni ulog: mladost provedenu pod represijom omrznute države, dok se, u odbijanju i otporu, idejno čeličio u ilegalnom radu, te postignuća zrele dobi kad je, poput idealnih komunista iz razdoblja poraća, stvarao i izgrađivao novo društvo, pretvarajući sve staro, nehrvatsko i jugoslavensko, u novo, hrvatsko. On je bio pravi pravcati hadezeovac - što barakaš? zebićevac! - no u tom je disidentskom istupu stavljao na kocku svoju i obiteljsku egzistenciju... Nije ni trenutka oklijevao, nije se dvoumio, nije postupio polovično: to je najbolje svjedočanstvo o njegovu karakteru. Čim je odbio poslužiti višim ciljevima režima, proradio je hercegovački instrumentarij doktora Mabusea: dr. Pašalić informirao je dr. Tuđmana o fatalnom razvoju događaja, a dr. Tuđman, prije nego što je donio finalnu odluku, potražio je u konziliju i drugo mišljenje - od dr. Miroslava Tuđmana. Kad je izbila afera Croatiabusa, Karamarko je pošao k predsjedniku, da mu objasni kako je po srijedi flagrantna pljačka te zulum bjesomučne hercegovačke podfrakcije Ćesića Rojsa. 'Policija ne može pristupiti, osim u pratnji suca, koji izvršava nalog suda', rekao je Karamarko, jer kao klerikalac koji je izučavao srednjovjekovne pravno-imovinske zavrzlame zagrebačkog Kaptola, a bez osnovne boljševičke obuke, nije mogao pojmiti funkcioniranje uma i države dr. Franje Tuđmana. Dr. Tuđman znao je da 'na površini', u ravnini prozaičnoga fakticiteta, Karamarkovi iskazi i podaci kojima on barata, možda, stoje, ali za nj je bilo puno važnije pitanje dubinskog, ideološkog uvjetovanja tih golih činjenica. Zato je slučaj poslao u his, da se provede 'dubinska' istraga, da se događajima da dublje, idejno tumačenje. Ta je procedura vrlo stara - sjećam se, primjerice, kako smo Nino Pavić i ja sa stola zamjenika glavnog urednika Vjesnika, početkom osamdesetih, krali policijske izvještaje o 'sigurnosnoj situaciji', pa čitali, kako je, primjerice, Žarko Puhovski u Gradskoj kavani prišao stolu Ivana Šibla, što bi se sutradan u novinama plasiralo kao načelni komentar o pojavama 'paktiranja ultraljevice s ostacima nacionalizma'... Za Tuđmana seniora Tuđman junior spravljao je, u hisovskoj kuhinji, analize te 'dubinske', idejne sfere, gdje se umjesto efemernih krađa u pretvorbi, razmatrao utjecaj masona, američke, francuske i izraelske obavještajne službe, ultraljevice, nedržavotvornih snaga i Ivana Zvonimira

Čička. Poslije izvješća o slučaju Croatiabusa, koje je sačinio Miro, a Karamarko pronašao kad je zauzeo Kuniščak, našao se on 1998. na ulici, bez posla. Ispao je iz hadezeovske nomenklaturc.Nitko ga nije htio dotaknuti ni mašicama. Šef policije koji tako pukne, bez penzije, bez otpremnine, dok mu se nitko od znanaca ne usuđuje ni prići na ulici, zbilja se našao u govnima... A izvadili su ga ljudi od kojih bi se to, možda, moglo najmanje očekivati. Milan Bandić preporučio je direktoru Hrvatskog autokluba da Karamarka uzme za savjetnika, a direktor, Ile Baković, brat je don Ante Bakovića, što je sve skupa zbilja neobična hrvatsko-bosansko-hercegovačka izvanpartijska kombinacija. U HAK-u je Karamarko ostao do izbora, kad se, kao Mesićev prijatelj i njegov kompić s nambuda (relativno nove borilačke vještine, u kojoj nosi bijeli pojas jer ima nešto manje staža od moje desetogodišnje kćeri), prihvatio posla šefa izbornog stožera. Kabinetski politički tehnokrat i ulični peščenički revolucionarni agitator, pritom nadahnuti katolički aktivist, još s dubokim policijskim i policijsko-obavještajnim vezama, sve u jednoj osobi - bolji profil za taj posao ne bi, zbilja, mogao tražiti ni američki predsjednički kandidat, pa su Mesić i Karamarko bili strahovito uspješni. Čim se kampanja odlijepila od zemlje, hercegovački obavještajni establišment počeo je protukampanju diskreditacije kandidata i njegova šefa štaba. Mesiću su pripisivali da je bio agent Udbe, a Karamarku da je povezan s kriminalcima i s pripadnicima Štedulove 'najamničke' političko-obavještajne frakcije, koja sudjeluje u svim operacijama gdje su potrebni posrednici, gdje treba zamesti trag, obaviti neku stvar od koje će se poslije svi distancirati, i tome slično. Karamarko zbilja svakoga poznaje, a sigurno nije nevin kao ona časna sestra koja je Papi priopćila posljednju fatimsku tajnu, ali, kad bismo ljude sudili po poznanstvima, ne bih ni ja dobro prošao, jer me Esplanadin kuhar, izvanredni mladi chef Kruno, koji za mene slaže ikebane od povrća, za stolom s kojim sam sjedio s Karamarkom, ranije viđao s Kutlom, Čirom Blaževićem i Šuvarom. Kao predsjednikov šef kabineta, Karamarko se tek trebao izboriti za utjecaj u famoznoj obavještajnoj zajednici, koja je i poslije predaje vlasti sto na sat nastavila brijati protiv Mesića, Račana i pobjedničke koalicije, pa se latila široke ofenzivne subverzije, organizirajući prosvjede sumnjivih branitelja i okasnjelih dragovoljaca, uključenih u parahadezeovske udruge poput one Merčepove. U MORH-u, gdje su časnici ranije i te kako cvikali i ne bi se ni u snu usudili komentirati Tuđmana ili - oslobodi, Bože - samoga Šuška, u menzi su otvoreno ismijavali Račana, a hercegovačkog zločinca Paška Ljubičica, zapovjednika ahmićke HVO-bande Jockeri, kojega se Vlada, iz političkih razloga, očajnički željela dokopati, pripadnici hrvatske tajne policije prebacili su u Hercegovinu. Dva mjeseca prije izbora objavio sam u Globusu da se Ljubičić nalazi u Zagrebu - a još godinu dana prije toga u Vijencul - te da radi u Tuđmanovu osiguranju na

Pantovčaku, a kad je moj izvor zavirio u MORH-ovu bazu podataka, vidio je da on, kao pripadnik Hvo-a, i kod Joze Radoša još prima plaću! Neprijateljskoj bandi, koja glumi agenturu, a podatke što ih skupi predaje Imperijalu, priljubio se i his, u kojem su, pod Tuđmanovim sinom, radile Šuškova udovica i Pašalićeva žena. Da se ta bagra razjuri, Vlada je angažirala dr. Ozrena Žuneca, sjajnog sveučilišnog profesora i publicista, nevjerojatno zanimljivu personu, čovjeka s kojim sam, kao brucoš, cijelu godinu išao na fonetske vježbe na Filozofskom fakultetu, gdje je on, poslije dvadeset godina, postao profesor sociologije. Njegov otac, Noni, operni pjevač, zapamćen je po ulozi Papagene u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Ozren je nekoć hodao s mojom prijateljicom Vesnom Kesić, a zatim se oženio studenticom koja je poslije kod nas u Globusu radila kao izvjestiteljica s kontra-kulturne scene. Prvi se javio u rat, stao na minu u Jamnici i, poslije dugotrajne rehabilitacije, vratio na faks, fasciniran i militariziran svojim fantastičnim iskustvom. Normalni građanski liberal, on je za antihadezeovski pacifistički časopis Erasmus, još početkom devedesetih, napisao prijedlog napadne operacije za uništenje odmetnute Krajine, pa su ga, zbunjeni, Vesna Pusić i Slavko Goldstein, diskretno uklonili iz uredništva. Kod Žuneca sam uočio psihički ili politički proces — sazrijevanja? - koji sam ranije bio primijetio kod novinara Mladine Janeza Janše: militarizaciju pacifista. Za njih je to fascinantno intelektualno iskustvo, ali kako je riječ o ezoterijskoj inicijaciji intelektualca, te s obzirom na to da znam Žuneca i shvaćam rastrojstvo sveučilišnog profesora - koji se može organizirati jedino kad djeluje na papiru -pretpostavljam da je njegov izbor za šefa operetne obavještajne ustanove na Kuniščaku bio pogrešan, ali smo na nj svi bili pali, jer je čovjek častan, ratni heroj i još reprezentativan akademski stručnjak za relevatnu materiju. Kad su specijalci zauzeli his, Karamarko je potegnuo stručnjaka drukčijeg profila - Lončarića, svog zamjenika u Policijskoj upravi Zagreb, policajčinu teške kategorije, s kojim ne bi lako na kraj izašli ni Rojsovi šoferi u Croatiabusu, a nekmoli hercegovački poligloti koji su se ugnijezdili na Kuniščaku. 'Nemojmo mistificirati', kaže Karamarko, 'tamo može reda uvesti svaki energičan čovjek, koji se snalazi u funkcioniranju većeg kolektiviteta...' Njima će Lonac, slutim, biti idealni poklopac.

General Janko Bobetko, sasvim desno, kao komesar u 7. banijskoj brigadi, postrojbi koja je s operativnom glavninom Vrhovnog štaba prešla Sutjesku Titov marinac, Tuđmanov komandos JANKO BOBETKO

General Janko Bobetko izgleda kao stara bojna kornjača, opsadni stroj rimske vojske, a i kreće se podjednakom brzinom. Poput nekoga krupnog morža, on je prvi hrvatski marinac, podatak koji nije toliko poznat, ali apsolutno stoji. Od 1953. do 1960. bio je, naime, zapovjednik odreda pomorske pješadije Jugoslavenske ratne mornarice u Kumboru u Boki, pa se mogao stručno pripremati za najveće izazove svoje druge ratne karijere, kad je, kao general zbora Hrvatske vojske, zapovijedao iskrcavanjem u Kuparima i desantom u Novigradskom moru. Još pedesetih godina, kad su se amfibijski partizani na manevrima trebali iskrcati na žalo Srebrena, gdje još nije bio podignut de luxe hotel Pelegrin, u sklopu kuparskog vojnog odmarališnog kraala, gdje je povazdan orila glazba s razglasa, prekidana pozivima 'drugu tom i tom' da s javi na kapiju, 'jer ima posetu', Bobetko je insistirao da se isplovi usprkos nevremenu i velikim valovima, na kojima su se trofejni njemački desantni tenkonosci izvrtali kao kalifornijski surferi -ali s fatalnim posljedicama, pa su se tom prilikom mnogi ljudi, pa i konji natovareni opremom, bez veze podavili, sve zbog Bobetkove tipične naprasitosti i nepromišljenosti, silovitog divljaštva, koje on valjda smatra erupcijom patonovskog generalskog elana. Nevisok čiča, strahovito je nabubren u ekvatorijalnoj širini. U kamuflažno-gušterskoj uniformi, s malom vojničkom kapicom na sjevernom polu svoga masivnog kraniuma, prekrivenog jetrenim pjegama, nalikuje negativcu iz televizijske serije Babjlon 5. Bio bi posve inkongruentan funkciji aktivnog vojskovođe, da upravo takav, osam-desetogodišnji poluinvalid, partizanski komesar koji se prometnuo u desničara, nije bio, simbolički, najprimjereniji zapovjednik za Hrvatsku vojsku, koja se digla na veliku žakeriju i srnula u Domovinski rat, šaljući na frontu domobranske pukovnije na zaprežnim kolima, gardijske brigade popunjene crnokošuljašima i antiterorističke policijske postrojbe pune kriminalaca. Pridružili su im se emigranti iz Australije, albanski časnici iz jna, engleski plaćenici, koji nikad nisu vidjeli ni pare, mnoštvo Muslimana i Srba, svi predvođeni general-šoferima, instalaterima centralnog grijanja i sličnim mustrama, koje su se našle pri ruci, kad je počeo obračun po selima... 'Nije mi jasno kako može Janko Bobetko davati izjave u prilog najgorim fašistima, a roditelje i trojicu braće ubile su mu ustaše', zgraža se Edo Murtić. 'Jednoga su mu brata prepilili pilom. Taj njegov nacionalistički zanos - sve je to fikcija!' Ponavlja priču o tome kako su generali Mutak i Bobetko od arhitekta Ljahnickoga 1970. naručili da, kod izgradnje spomen-doma 42. slavonske divizije u Čazmi, podigne i njihove spomenike jednome kip naprijed, drugome straga, te da ih je Bakarić zato 1971. politički likvidirao. Edo zbilja zna sve te partijske tračeve iz najužih komitetskih koterija, a čim se gradio neki spomenik, sigurno nije ni on mogao biti daleko, ali, ova priča, makar se odnosila i na megalomanskog Janka Bobetka, zvuči fantastično. Ili, možda, i nije tako? Kad ocjenjuje svoju ulogu u Domovinskom ratu, Bobetko, u autoriziranom intervju, kaže: 'Priprema i izvođenje operacije Bljesak moja je simfonija...' I još jače: 'Mojim dolaskom na mjesto načelnika Glavnog stožera Hv-a, oduzeta je strateška inicijativa srpskoj vojsci...' Pa obrazlaže kako je njegovo uvođenje u borbu na zapovjednoj funkciji, promijenilo odnos snaga u

ratu. U presudnom trenutku, Napoleon bi na bajunete škotske infanterije izveo Staru gardu; Hrvati su pak u pričuvi imali teškog bojnog ovna, generala Janka Bobetka. Neumjeren u izjavama, ljubomoran, Bobetko mrzi sve generale, ali ne samo protivničke, i prema svakome zauzima superioran stav, pa im dijeli lekcije. Kad se u Sarajevu, prilikom bezuspješnih pregovora što ih je bio organizirao general Morillon, susreo s Mladićem, to je još dobro ispalo, jer je naš siledžija nadvikao srpskog bandita ('Mladiću, ti si obični gangster i palikuća'). Kad je pak na britanskoj fregati Avenger sa srpskim generalom dogovarao razgraničenje na južnom bojištu, bilo je to, štoviše, korisno: 'Tvoj otac i ja', izderao se na generala Strugara pred engleskim zrakoplovnim generalom Cranstonom, koji mi je to ispričao na večeri, 'ubijali smo zajedno četnike, a ti sad njima služiš... Ali, znao sam da od tebe neće biti ništa još kad sam ti, kao poručniku, došao u inspekciju i nepovoljno te ocijenio!' Slonovska memorija i metuzalemsko iskustvo, dobro je tu poslužilo starome zlopamtilu, a dubrovački 'gospar i časnik' Mise Mihočević, iako zbunjen, znao je to dobro prevesti, jer je Cranston sve razumio... No, uz simpatičnu stranu, Bobetkova je tamna polusfera mnogo šira, kao na mladom mjesecu, pa je zbog svojih antigeneralskih verbalnih ispada zaslužio Spegeljevu tužbu, dok ga druga dvojica generala, koji su prije i poslije njega služili kao načelnici Glavnog stožera - Tus i Cervenko - nisu dali na sud samo zato što njegovo 'lupetanje' ne uzimaju previše ozbiljno. Za Špegelja izjavio je da je tek kasnije 'pokazao pravo lice', da je, zapravo, 'Hrvatsku čekao u zasjedi'. Rekao je da su četnici Tušu faksom zahvaljivali za svoje uspješno povlačenje, a Červenku poručio da je nekompetentan, te da ga nitko nije vidio na prvoj liniji bojišnice. Bivšim generalskim kolegama iz jna, koji žive u Hrvatskoj, upravio je također lijepe riječi. Kuprešanin, vrlo sposoban partizanski štapski oficir, koji je zuzeo Knin 1945. po njemu je, zapravo, 'sitni, lijeni denuncijant'. Sisački prvoborac Zvonko Ivanković Vonta, udbaš, koji mu je osporavao neke zasluge, ovako je pregnantno okarakteriziran: 'Vonta je nasilnik, divljak bez emocija i nužnog poštenja.' Kao i Janko, Bobetkov sin Ivan, pripadnik hadezeovske mladoturske skupine osovljene oko Branimira Glavaša, nasilnik je koji se prvo pročuo po tome što je u Saboru, kao zastupnik prvoga saziva, bacio čovjeku akten-tašku u glavu. Kao politički tajnik HDZ-a, uveo je u hrvatsku političku retoriku stil demagoške denuncijacije, koji je kasnije do zrelog manirizma doveo Drago Krpina. Očito, Bobetkovima je nasilništvo u krvi, a ponašanje osionih kabadahija usavršili su zahvaljujući dugogodišnjem rukovodilačkom stilu života. Jedna od najluđih zagrebačkih afera u posljednjih deset godina počela je s policijskom intervencijom u Bobetkovoj vili na Tuškancu, gdje on u Ulici Gorana Kovačića br. 25, stanuje u predivnoj secesijskoj kući s vrtom, u kojem je, na dvanaest metara dugački lanac, privezao krvožednog policijski istreniranog vučjaka. Na katu, Bobetkova je stančina sa četiri ulaza, gdje živi sa ženom Magdalenom (s kojom je oženjen od 1945.) te sa sinom Ivanom i njegovom

familijom, a u kući ima još nekoliko stanara. U suterenu, skutrio se bračni par Košutić, koji preko suda godinama uzalud pokušava osujetiti teror Bobetkovih: njihova sita ovčarska zvijer, naime, cijelu im noć laje na prozor, zvekće lančinom, a kad pokušaju izaći iz kuće, vija ih i nastoji ih dograbiti prije nego se lanac zategne... Neki put brži su Košutićevi, neki put brži je pas. Prije tri godine, Košutić je dreknuo na džukelu: 'Marš!' Na to je generalov sin njegovoj ženi opalio pljusku. Došla je zatim policija i Košutići su ubrzo dobili dopis Policijske uprave Zagreb, koji je potpisao Vladimir Faber, Lučinov potonji pomoćnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, s obaviješću da je protiv njih, kao i protiv g. Bobetka juniora, podignuta krivična prijava. Sucu za prekršaje Ivan Bobetko potom je izjavio: 'Pas čuva mene i mog oca jer nas, poznato je, pokušavaju na razne načine likvidirati... Pretpostavljam da se tužiteljica stalno žali zlonamjerno, a možda ima i takav zadatak... Dotična osoba srpske je nacionalnosti, porijeklom iz Knina, i može biti da je sve to dio programa...' U intervjuima - kojih se nadavao u ovih desetak godina - Bobetko uvijek spomene da su na nj najmanje četiri puta pokušali atentat: jednom olabavljenjem vijaka na kotačima njegova džipa; jednom 'krmačama' koje je MiG 21 bacio ni dva kilometra od mjesta na kojem se zatekao s visokim rukovodiocima Herceg-Bosne; jednom minobacačem; te naposljetku zamrzavanjem, kad su ga zimi, s pratnjom, naveli na stramputicu hercegovačke Vran-planine, gdje bi sigurno bio poginuo od studeni da ga nije zaštitila konstitucija marinskog morža, dok su petorica njegovih mladih pratilaca, nabildanih specijalaca, u zasniježnim gudurama ostavili živote. Verbalni ispadi protiv drugih generala, protiv političkih protivnika, pretjerivanje i razmetanje po novinama, nije puki bobetkovski hir, nego strateški nastup kojim su se ta dva srođena naprasita Banijca nametnula na hrvatskoj političkoj sceni u Tuđmanovoj epohi, kad je prostaštvo, laktašenje i neukusno hrvatovanje postalo društvena norma. Tuđman i Bobetko donijeli su taj stil, kao svoju generalsku popudbinu, iz Jugoslavenske narodne armije. Početak Bobetkove priče seže daleko u prošlost, gotovo do početka Kubrickove Odiseje u svemiru. Rodio se 1919. u selu Crncu kod Petrinje, ali je odrastao u Capragu kraj Siska, kamo je išao u gimnaziju, a onda na studij u Zagreb, gdje je upisao veterinu. Postao je potpredsjednik ljevičarske studentske organizacije (predsjednik mu je bio Slavko Kolar), te odmah po proglašenju ndh dobio uredbu da mu se zabranjuje studiranje. Vonta mu je to nešto u novinskoj polemici osporavao, pa je Bobetko izjavio da je ispravu o tome stalno imao uza se u partizanima, ali ju je izgubio prilikom gaženja rijeke Bosne 1943., pošto je iscijedio odjeću. Na temelju toga izgubljenog papira, priznat mu je naime, tek 1957., prvoborački status, što se danas ipak čini sporednim detaljem u cijeloj historiji, ali nipšto nije jer je između prvoboraca i ostalih građana u bivšoj Jugoslaviji postojala razlika kao između polubogova i smrtnika u grčkoj mitologiji. Čim se na proljeće 1941. vratio iz Zagreba u Sisak, Bobetko je pritvoren pa pušten, ali je 11. srpnja, kad su mu ustaše pobile obitelj, s prvim partizanskim odredom otišao u šumu Brezovicu te postao pripadnik - kako je to kasnije naglašavao - 'prve antifašističke oružane postrojbe u okupiranoj Europi'. Od sisačkoga partizanskog odreda, nastala je 4. banijska brigada, a od nje 4.

brigada 7. banijske divizije, koja je s operativnom glavninom Vrhovnog štaba otišla 1943. u Bosnu, u najteže bitke Narodnooslobodilačkog rata. Bobetko je u 4. brigadi bio prvo komesar Trećeg, a zatim komandant Četvrtog bataljona, koji je, brojčano, bio malo veća četa (satnija). Na Durmitoru borio se u 111. neprijateljskoj ofenzivi, a u iv. na Neretvi. Dvaput je bio ranjen, treći put najteže, kod Ilirske Bistrice, u blajburškoj operaciji, gdje ga je metak pogodio u nogu, kad je njemačka divizija pokušala proboj iz jugoslavensko-ruskoga obruča. Bobetko još ima taj metak u nozi. Prebačen je u pozadinu u Mađarsku i jedva je preživio, jer je dobio gangrenu. Ako to nije sjajan ratni put antifašističkog borca, ne znam što je; iz rata je Bobetko izašao kao banijski prvoborac, koji se borio na Neretvi, komandant predodređen za karijeru. Njegovo ustaničko mjesto Caprag dobilo je školu Braća Bobetko, sl zatim je tu sagrađena Željezara Sisak, ogledni pogon jugoslavenske teške industrije. Sam Bobetko postao je pak - od svih mogućih stvari - načelnik Političke uprave Ratne mornarice, do 1949., kad je premješten za šefa opskrbe jna (to je bilo doba gladi i izolacije, što znači da je uživao izvanredno povjerenje). Godine 1953. poslan je u (dvosemestralnu) Visoku vojnu akademiju, dok će deset godina kasnije svršiti tečaj operatike Ratne škole, što znači da je bio vrhunski obučen kadar jna. Postaje marinac, a 1967. član ck skh i zastupnik u Saboru: na te će se, malo renovirane klupe, vratiti i poslije trideset godina, kao HDZ-ov deputat. Od 1966. Bobetko je zamjenik načelnika štaba 5. armijske oblasti, koja je obuhvaćala Hrvatsku i Sloveniju, sa zapovjedništvom u zgradi u zagrebačkoj Zvonimirovoj, kamo je poslije smješten MORH i uspostavljen Glavni stožer HV-a. Kad je Bobetko politički pao poslije Karađorđeva 1971., širio se partijski trač da je od generala Đoke Jovanića, svog zapovjednika, bio zatražio da ga naslijedi, govoreći kako će 'Hrvatska postati slobodna zemlja, koja će imati svoju vojsku i mornaricu'. Sam Bobetko to je najoštrije opovrgao u pismu koje je poslao Borbi 10. veljače 1990., dakle uoči prvih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Pismo je napisao vojnom ekavicom. Na prvim slobodnim izborima, Bobetko senior optirao je za Savku. Kad je HDZ pobijedio, ponudili su mu mjesto ministra obrane. Odbio je, pa su uzeli Špegelja. Zašto nije htio? Stvar mu se činila labavom. Mislio je, valjda, da hadezeovska vlast neće dugo potrajati. On, uostalom, nije pripadao ni Tuđmanovu ni Savkinu disidentskom krugu. Radije je u vikendici pekao rakijicu nego da u zadimljenoj Gradskoj kavani s intelektualcima bistri međunarodnu politiku, jedino se tu i tamo mogao naći i s diskretnim Manolićem, koji je nosio balonere boje fasade. Kad je počeo rat, stari se Bobetko uvalio mladome, šefu Kriznog stožera Banije, koji je u Sisku izigravao ratnika, s nisko pripasanim revolverom. Intimnu prijateljicu, slikaricu, imenovao je logističarkom i savjetnicom za strateška pitanja. Na fotografiji, izgledaju kao hrvatsko ratno trojstvo leta gospodnjega 1991., baladska keven-hilerovska parodija; sjede mlad bradonja pozamašna medvjeđeg rasta, s pogledom opasnog baribala, te stari general-bimbaša s malenom kapicom na vrh ludare, nalik na Humpty-Dumptya iz engleske dječje brojalice, dok avangardna umjetnica s oblakom poblajhane kose, iza njih stoji s isukanim šotganom... Prilikom svog jedinog

ispada na frontu, Tuđman je posjetio komandu mladoga Bobetka, koji se nije baš pokazao, jer je petljao nešto po specijalkama, dok mu Tuđman nije ledeno rekao: 'Možda bi se vi, mladiću, mogli prihvatiti nekog posla u koji se bolje razumijete...' Mladi Bobetko odgovoran je za debakl u Hrvatskoj Kostajnici, gdje je posada ostavljena u izolaciji, pa je puno ljudi poginulo, velik broj pao u zarobljeništvo i prošao pakao srpskih logorskih mučilišta, a nekolicina koji su se probili, obilazili zagrebačke novinske redakcije, s peticijama protiv mladoga Bobetka, koji ih je tako jezivo nasanjkao... Novinski hagiograf režimskoga lista opisao je pak dirljivo staroga Bobetka na banijskom ratištu. Zatječe ga uvečer kako sjedi u polju i unosi nešto u kartu, razvijenu na koljenu. Pita ga: gdje su pratioci? Čestiti starina odgovara: Pusti djecu, pozaspali su, cio su dan za mnom trčali... Kombinacija Kutuzova i loptice-hopsice, Bobetko je zaista uvijek izlazio na prvu crtu bojišnice, ulazio u rovove, u sve se petljao. Da je hrabar, drzak, silovit, u to nema sumnje, a uskoro je dobio priliku da iskaže i generalsku kakvoću... Preko Banije i preko sina, predsjednika saborskog Odbora za unutarnju politiku, stari je Bobetko, unatoč prijašnjem odbijanju visoke funkcije, ušao u Tuđmanov kadrovski bubanj. Nakon Agotića, koji je uspostavio Zenge, Zbor narodne garde, i Tusa, koji je ratne godine uspostavio vojsku i obranio neokupirani dio zemlje, Tuđman je trebao čovjeka za realizaciju iduće zamisli: diobe Bosne i Hercegovine. Kad mu se Tus suprotstavio zahtijevajući da se presiječe srpski 'koridor života', posavska spojnica Srbije s Krajinom i Banjom Lukom, te da se dovrši rat potpunim srpskim vojničkim porazom, Tuđman ga je stavio na led, poslao Šarinića u Beograd da pregovara s Miloševićem, a Pavla Miljavca u Posavinu da širi paniku i povuče snage u Orašje, prepuštajući neprijatelju posavske gradove. Bobetka je istodobno instalirao za zapovjednika 'južnog bojišta', koje će obuhvatiti Dalmaciju i Hercegovinu, sa zadatkom da razbije obruč oko Dubrovnika pa da težište rata prenese s hrvatskoga na bosansko ratište. Imenovan simbolično 10. travnja 1992., Bobetko odlazi na frontu (nimalo simbolično) praćen Vicom Vukojevićem, u istom autu. Strateški je dosluh s Miloševićem osigurao da se regularne snage jna ne umiješaju u borbe u dubrovačkom zaleđu, ali to nije važilo za četnike istočnohercegovačkoga šoferskog vojvode Vučurevića. Veliki ratni pohod zagrebačke 1. gardijske brigade do Dubrovnika donio je stoga teške gubitke na gadnom kraškom terenu, gdje nesavladive fortifikacije, srećom, nisu bile posjednute većim neprijateljskim snagama. Pohod Tigrova blistava je epopeja, zabilježena samo na nekoliko stranica ratne proze hrvatskog pisca Ratka Cvetnića. Finale operacije bio je desant u Kupare, ravno na plažu, i ta bi miniNormandija bila kruna Bobetkove marinske karijere, da mu trijumf nisu uskratili četnici svojim izostankom s ratnog prizorišta: prije toga su se povukli... Još je nadošlo nevrijeme, teško more, pa su se neki brodići prevrnuli, a ljudi podavili. Kad mi je kasnije opisivao bitku, sve je bilo drukčije - u Bobetkovoj fantaziji bila je to normandijska plaža Omaha...

U dubrovačko su zalede hrvatske trupe ušle uz ratnu varku, obojivši svoja vozila bijelom bojom međunarodnih promatrača. (Dobri Cranstone tada je, navodno, rekao Mihočeviću: 'OK, OK, samo ih nemojte parkirati ispred našeg sjedišta!') Kad je zalede vojnički uzeto, proradili su politički aranžmani. Generala Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a, koji je vjerovao u savezništvo s muslimanima i ušao u opustjelo Trebinje, ubio je pripadnik Tutine Kažnjeničke bojne. Uslijedio je sastanak Srba i Hercegovaca u Grazu. Počele su pripreme za drugu fazu bosanskog rata. Pobjednički general Bobetko zamjenjuje, u studenome 1992., Tusa na mjestu načelnika Glavnog stožera. S Tusom, zaista, Tuđman ne bi mogao voditi osvajački rat u susjednoj državi. S Bobetkom, koji je novine napunio svojim hvalisanjem, a politički bio mek i podatan poput dječjeg plastelina, moglo se svašta započeti... Bosanski rat posebna je storija. Nju bi neki tamošnji pisac lijepo razradio u tri-četiri sveska andrićevske proze, ali, ukratko, i najvažnije: ta se vojna operacija vodila iz Zagreba, a ne iz Gruda. Od četiri komponente, u vojnom pogledu, snage Hvo-a bile su najmanje važne: Hercegovci nikad nisu uspjeli mobilizirati čestitu postrojbu osim, djelomično popunjene 1. gardijske brigade Ante Bruno Bušić te lokalnih milicija, pa su svu težinu rata preuzele jedinice otposlane iz Hrvatske, nadasve 4. gardijska brigada HV-a. U Hercegovini nije ni bilo poštenog stožera nego samo Bobanovo sjedište u selu Grudama kao politička komponenta, te kriminalno-logistička organizacija koju su vodili Rojs, Jambo i njihov pripravnik Ante Jelavić, sadašnji lider Hercegovaca u BiH, kao treća, švercerska, komponenta. Važnu ulogu imala je četvrta komponenta, odjel subverzivne propagande, koji je vodio Andrija Popović, Bobetkov šef kabineta, tiskajući lažne naredbe bosanske vojske za genocid i pokolj fratara, koje bi redovito zaključivao s devizom ALLAH UEKBER! Zahvaljujući tom tipfeleru (pravilno je: Allahu ekber) iz manufakture laži toga budućeg dubrovačkog hadezeovskog političkog prvaka, koji je zatim s Baračem iz Dubrovačke banke i iz Ortačkog ugovora formirao 'nezavisnu' listu za županijske izbore, prevara je lako otkrivena... Samostalna anarhofašistička narko-bojna Tute Naletilića, bila je izvan svake kontrole, osim Šuškove, kao peta komponenta, peta kolona. Sve složene ratne operacije u hrvatskomuslimanskom ratu vodene su iz Bobetkova zapovjedništva. Roso, Praljak, Petković i Blaškić, zapovjednici Hvo-a, bili su manekeni u izlogu Little Shop of Horrors, vašara ratnih strahota, jer da su i imali stožer, tko bi tim legionarskim narednicima, kazališnim redateljima i poručnicima jna povjerio vođenje ozbiljnih vojnih kampanja, u kojima je, samo na istočni Mostar, primjerice, bilo ispaljeno 116 000 granata, trećina količine koja je pala na Vukovar? Rat s muslimanima donio je strahovit poraz, ali su se Hercegovci pritom silno konsolidirali u Tuđmanovoj okolini, a Bobetko se pretvorio u krupnu vojno-političku figuru, kao pijun koji je postao top, te po novinama izigravao kraljicu...

Približavali su se izbori, HDZ je stajao trulo: Tuđmanu je hitno trebala neka pobjeda. Dao je da se sagradi ponton u Maslenici, koji je Degoricija uspio ugovoriti sa Srbima, samo što su oni od sporazuma odustali, pa su na most pucali kad god im se ushtjelo. Od Zagreba do Splita putovalo se preko Paga jedanaest sati, uz povremeno mitraljiranje. Tuđman je tada naredio Bobetku da se pripremi napad. Bobetko dovodi vojsku, Markač na Velebit upućuje specijalnu policiju. Prigorac iz Lonjskog polja, Markač je to zamislio kao veliki konjički prepad, predvidjevši opskrbu tovarnim grlima. Poslije dva dana u planini, konji su počeli lipsati... Za to vrijeme na Novigradskom moru... Bobetko planira ofenzivni desant civilnim trajektom... Srbi ga potapaju jednim hicem iz topa... Hrvatski vojnici na položajima ostaju bez streljiva. Četnici, koji su se u prvi mah bili povukli, polaze u protunapad, jer ih pred sobom goni Arkan, koji je doletio iz Beograda, pa pred strojem razoružao njihova komandanta... Opkoljen, bez potpore, legendarni legionarski zapovjednik Komandant Zulu, teški krimos, drži se zadnjim snagama... Ranjava ga geler u lice, a on ga, kao Rambo, vadi iz mesa oštricom komandoskog noža... U posljednji čas stiže u pomoć nebeska konjica. Zrakoplovni zapovjednik Jozo Čuletić dovozi helikopterima bojnu Kuna iz Osijeka, pa je operacija, u kojoj Bobetko nije planirao nikakve rezerve, a producirao se po rovovima na prvoj liniji fronte, zamalo propala. Završila je s primirjem, uz status quo ante - četnici su zadržali položaj na Debelom brijegu, odakle su do mile volje mogli gađati maslenički ponton. Trajektni desant nije ispao nikakv vojni trijumf, a popravni ispit Bobetko je imao prilikom provale u Medački džep. Tu su učinjeni razni zločini, pa je bolje ne ići u detalje tko je gdje točno bio i što je radio, dok to ne utvrdi haški tribunal. Ali, valja reći da pukovnik Ademi, koji je zbog te operacije smijenjen, nije imao pojma što se sprema - kad je počela pucnjava, on je, s blaškićevskim izrazom lica, kao nominalni zapovjednik na tom području, upitao: 'Dečki, pa što se to događa?' Nakon te dvije ratne epizode, na Pantovčak prodire spoznaja da je Bobetko, iako politički vrlo koristan, vojno zastario kao ostraguša. Vrhunac je kad prilikom inspekcijskog putovanja u Bosnu, gdje je postignuto primirje s muslimanima, zabasa na Vran-planinu, pa se petorica mladića iz pratnje smrznu, dok je njega izvukla britanska inženjerija iz sastava UNPROFOR-a. Odmah ju je u novinama napao, optuživši Engleze da namjerno ne čiste putove. Na prijevoju je, na nadmorskoj visini od 2020 metara, vjetar tada puhao brzinom od 180 kilometara na sat, a nanosi snijega bili su visoki 7 metara... Još je ustvrdio da i medu hrvatskim putovodama ima špijuna kosovaca, koji, evo, opet pokušavaju na nj atentat, ne bi li doveli do promjene odnosa snaga na Balkanu... Do koje je i došlo, jer ga je Tuđman naposljetku sklonio, iskoristivši njegov boravak u bolnici da se upriliči operacija Bljesak. Za v.d. načelnika stožera postavio je generala Červenka. Červenko

je tih, miran general, koji je, otpušten iz jna 1971., godinama radio kao televizijski inkasator, pa, s obzirom na ružan odnos pretplatnika, pomalo izgubio ratnički nerv i - sve u svemu - on je ostavio Stipetića da na miru obavi svoj posao. Jedino se Bobetko stalno javljao iz bolnice te poručivao da se onoga pošalje ovamo, a onoga onamo, što se ignoriralo, a zatim je i formalno poslan u mirovinu. Oluja je išla kao po špagici, osim što je kod Petrinje nešto sfušao general Basarac, Bobetkov štićenik, pa je i on, naposljetku, završio u pričuvi. Na velikoj paradi na Jarunu, Tuđman je Bobetku posthumno dodijelio čin stožernog generala, uskraćen Špegelju i Tušu (što je Mesić kasnije ispravio). Bobetko se potom aktivirao kao saborski zastupnik: davao je izjave i držao govorancije protiv sindikata, protiv Čička, protiv oporbe... Za Šuška je pak izjavio da je bio prilično sklon partizanskom pokretu, te da nipošto nije odobravao ubojstva Priče i Adžije, čije je biografije, objasnio je Bobetko, upoznao odmah po povratku iz emigracije. 'U početku mu samo nije bilo jasno', kazivao je Bobetko, 'je li Priču i Adžiju, možda, likvidirala ruska obavještajna služba, koja je namjestila da to ustaše naprave umjesto njih, ili su to svojevoljno napravile ustaše...?' Ili zločesti vještac, koji je sve bijele labuđe, pucnuvši prstima, pretvorio u crne, pa je, možda, prepilio i onoga Bobetkova brata, koji je stradao u ljeto 1941. godine. 'Rat Hrvata i Bošnjaka izazvali su srpski obavještajci', tvrdio je dalje Bobetko, pa publicirao knjižurinu Sve moje bitke, u koju je potrpao stare intervjue, prigodne govore i masu vojnih dokumenata i raznih zapovijedi, iz kojih se jasno može vidjeti da je upravo on vodio rat s Bošnjacima, i to s hrvatskim časnicima i trupama, te da su rat vjerojatno i izazvali njegovi nalogodavci Šušak i Tuđman. Na kraju cijele te niske besmislica i šarenih laza, logično je potonje Bobetkovo istupanje u prilog desničarima, fašizmu i prohadeze-ovskom političkom podzemlju. On će se naći na čelu prosvjeda svih tih nezadovoljnika, doličan komandir odjeljenja sastavljenog od Šuškovih instant-generala, koji prosječno imaju nesvršenu pučku školu i doktorat iz šoferstva ili fiskulture. Čovjeku koji je službeno oglašen kao stopostotni invalid, to se uopće ne može uzeti za zlo, ali ostaje pitanje zašto, napokon, ne zatvori usta prije nego zatvori oči i osluhne blagotvornu tišinu koja će već za deset-petnaest godina razgraditi generalski guano razasut po novinama...

U tajnoj službi Njegova Veličanstva, dr. Tuđman junior sub rosa tumači razložno Tihomiru Blaškiću dvije-tri stvari koje će naivnom generalu poslije puno donijeti... Repriza keju je otac pokušao spriječiti

MIROSLAV TUĐMAN Namjerava li se dr. Miroslav Tuđman vratiti u visoku politiku i je li to uopće moguće? Stipe Mesić postao je predsjednik države dva mjeseca nakon pouzdanog ispitivanja javnog mišljenja, provedenog Gallupovom metodom na dvostrukom reprezentativnom uzorku birača, koje mu je davalo dva posto glasova. Jer u politici je ostvarivo sve što je moguće, a Tuđmanov lik, makar i u malo pogrbljenoj adaptaciji, s prosijedim velnama umjesto sijede kokotice, nije nipošto nezamisliv na velikom perzijaneru Richterove moderne vile na Pantovčaku dok, reinkarniran, dodjeljuje vjerodajnice nekom veleposlaniku na Antipode. Dramaturški rezon: poslije tragedije, očekujemo farsu. Prošlo desetljeće Tuđmanovštine nije bila farsična repriza izvorne tragedije titoizma, nego drama s tragičnim društvenim reperkusijama, a u farsičnost tek bi se moglo zapasti dođe li, doista, do obnove uspostavom mladoTuđmanizma... Psihološki rezon: glasači koji su uporno birali Tuđmana, nisu to činili samo zato da bi im bilo bolje, nego im se taj oblik vlasti zbilja sviđao, dokle god su ga sebi mogli priuštiti. Neće biti da se izborno tijelo stubokom promijenilo iako taksisti više ne ističu naljepnice HDZ-a i krunice posvećene u Mariji Bistrici... Politički rezon: totalni poraz na lokalnim izborima što ga je SDP pretrpio prvo u Samoboru, dakle zagrebačkoj općini, koja je na parlamentarnim izborima precizno indicirala raspoloženje nacionalnog biračkog korpusa - i to praćeno usponom Šarinić-Granićeva 'reakcionarnog centra' i liberalne oporbene grupacije (koja, uz hns, zapravo tvori Mesićevu fantomsku predsjedničku stranku), pokazuje da je u Hrvatskoj nastupila nova politička polarizacija, koja se manje uvjerljivo iskazala i na zagrebačkim lokalnim izborima za nevažne kvartovske skupštine. Tu je na birališta izašla jedva petina glasača, koji su podprli vladajući SDP i, u iznenađujućoj mjeri, HDZ, te osim donekle HNS-a i DC-a, sve druge anihilirali... Ta promjena puno ne znači, ali ono što se u društvu valja i reflektira nejasno u izbornim rezultatima, daje šanse i Tuđmanovu biološkom sinu, iako ga je otac bio politički razbaštinio u prilog dr. Ivica Pašalića, u mučnoj storiji što podsjeća na biblijsku priču o Ezavu i Jakovu. U tranzicijskoj Europi posvuda su na prvim demokratskim izborima na vlast dolazili nacionalistički demagozi, pa su uvodili diktaturu i svoj kult ličnosti. Ako u tome ne bi uspjeli, u sljedećem izbornom ciklusu na vlast bi dolazili reformirani komunisti, predstavnici staroga poretka, obogaćeni iskustvom ili novcem stečenim u privatizaciji. Samo je u Mađarskoj stvar otišla još korak dalje - s dolaskom na vlast uglađenih liberalnih centrumaša, zastupnika krupnog kapitala. Prevedeno na jezik marksističke ideologije, može se reći da izbori u Samoboru upućuju da poslije sitnoburžoaske revolucije (HDZ) i jakobinskog terora (SDP) dolazi razdoblje žirondinske reakcije (DC) koja, poznato je, završava s diktaturom, pojavom Napoleona. Miroslav Tuđman više nalikuje na Beriju nego na Bonapartea, ali ne možeš u svakom trenutku naći Gorana Višnjića da igra Hamleta, pa je u nekim postavama danskoga kraljevića glumio na Lovrjencu talentirani bosansko-hercegovački zajebant Ivo Gregurević.

Kakvi su politički izgledi dr. Miroslava Tuđmana da u nekom brimerskom prevratu obnovi hrvatski bonapartizam i uspne se na vlast poput zagorskog Napoleona m.? Njegova politička domena jest uskovitlana hrvatska desnica, koju bi mogao privući svojim prezimenom, a njegovu karizmu pritom ne treba zanemariti, jer se u Hrvatskoj pod taj pojam može podvesti sve, od kavanskoga šarma do namrštene ozbiljnosti lažnog akademika. Tu najviše vrijedi čuve-nje, lažna fama, 'legenda', kakva se, kao paučina mistifikacije, uprela oko tobožnjeg superšpijuna, ledenohladnog i smrtnoozbiljnog 'profesora', 'analitičara' i 'šefa svih hrvatskih tajnih službi'... Sa sličnom fiktivnom reputacijom, Tuđman senior došao je na vlast, pa tko kaže da se ne može načiniti nastavak Jurskog parka samo zato što su svi dinosauri izumrli? Osim prezimena i karizme, mlađem Tuđmanu bi za povratak na vlast trebao još novac, politička infrastruktura te saveznici u obavještajnom i kriminalnom podzemlju, ljudi poput Manolića i Šuška... Kad je otišao u Hercegovinu i ondje, u franjevačkom samostanu Humac, promovirao svoj stručni špijunski časopis, koji je izdala parafranjevačka udruga sv. Jurja, Miroslav Tuđman nije samo stvorio teoretski organ za političku subverziju - u čijem uredništvu sjedi general KGB-a kojega je Putin u memoarima, tiskanima uoči izbora, označio kao 'izdajnika', 'prebjega' - nego je ponovio potez svoga oca koji je, spremajući se zauzeti vlast, otišao u Kanadu da s 'norvalskom' fratarskom grupom dogovori 'platformu' i utanači 'javke'... U Torontu mu je odmah prišao Šušak, a u Frankfurtu im se pridružio Gucić, koji je imao zlata i naoružane ljude, pa je dalje sve išlo kao po loju... Franjevci imaju novaca, barem onoliko koliko treba za pokretanje jednog političkog poduzeća, ali, što je mnogo važnije, mogu mu staviti na raspolaganje resurse Herceg-Bosne, dok političku infrastrukturu ima jedino Ivić Pašalić, koji i dalje kontrolira hadezeovski aparat, a može pozivati i rezerviste iz obavještajnoga podzemlja. Ivić Pašalić prodao je stan u kojem je stanovao sa ženom i djecom, pa se preselio u kuću k puncu, i to usred najgušće hercegovačke naseobine u Dubravi, gdje, okružen prijateljskim elementom, može izdržati mjesecima 'na madracima', u 'sigurnoj kući', u kakve se kumovi sklanjaju kad počne rat u podzemlju. No, Pašalić je ondje imobiliziran, a prijete mu sankcije uspije li nova vlast pronaći dokaze protiv njega -od čega je Miroslav Tuđman apsolutno zaštićen magijom svoga prezimena. Kad bi između Tuđmana i Pašalića došlo do raprošmana, kombinacija njihovih svojstava mogla bi im osigurati prevlast u HDZ-u, a i okupili bi razdrobljenu ekstremnu desnicu. Politički su razlozi za udruživanje s pašalićevcima očiti, ali je pitanje je li to ostvarivo, jer Miroslava podržava druga hercegovačka klika, predvođena braćom Lučić. No, ako netko može ostvariti tu pomirbu, onda su to franjevci, aktivni na obje strane čak i prilikom 'svehrvatske pomirbe' udbaša i ustaša... Moć hercegovačkih franjevaca neproporcionalna je njihovu razmjerno nevelikom broju koji se, uostalom, ne može pouzdano utvrditi, jer je posljednji shematizam Katoličke crkve tiskan 1974. te zbog njihove zatvorenosti i nepovjerljivosti prema svakome izvan njihovih zavičajnih i rodovskih klanova. To je ekskluzivitet, poput entogeneze sinajskih hašišina.

Hercegovačka mala braća u otvorenoj su pobuni protiv generala svoga reda. Ignoriraju odluke franciskanskog generalnog kapitula, te papinske bule kojima im je još Pavao vi. naredio da napuste Međugorje i ostale hercegovačke župe, pa ih prepuste mostarskom biskupu. Njihova otvorena pobuna traje već više od trideset godina. Kad se činilo da će biti otjerani, zažvali su Gospu koja se u Međugorju ukazala na desetu obljetnicu Desete sjednice ck skh, te pokrenuli hodočasnički biznis koji bi, da ne graniči s čudom, bio čista blasfemija, pa zgrnuli golem kapital i asistirali u porađanju nezavisne hrvatske države. Njihov utjecaj bio je za hadezeovskog režima tako jak da su ih konzultirali o svakom generalskom promaknuću u Hrvatskoj vojsci. Dva su hercegovačka fratra napisala prijeteće pismo kardinalu Kuharicu, koje je potpisao Mate Boban. U Zagrebu su podigli u Dubravi gigantski upravno-samostanski kompleks, koji u novinarskim krugovima zovu Langlev, po selu pokraj Washingtona, gdje se nalazi sjedište cia. Uza sve to, s redovnicima koje regrutiraju iz populacijske baze od samo 200 tisuća ljudi - od kojih se većina preselila u Njemačku ili u Zagreb - održavaju mrežu misija u Švicarskoj, Kanadi, Americi te u Africi, gdje je jedan hercegovački misionar, koji je četrnaest puta prebolio dizenteriju, nedavno završio prijevod Biblije na jezik Baluba, plemena prvog kongoanskog predsjednika, Patricea Lumumbe. Činjenica da se Miroslav Tuđman obratio tom centru moći, načinivši tako svoju prvu političku gestu koja ima više od simbolične vrijednosti, svjedoči da su njegove ambicije neograničene, te da ih više ne namjerava skrivati. No, svima koji znaju politički misliti, kao i onima koji ga poznaju, bilo je već sve jasno čim se pojavio na ceremoniji preimenovanja trga u Škabrnji, koji je dobio ime po njegovu ocu. Došao je s cjelokupnom bulumentom Tuđmanovih, koja se dokoturala u mercedesima i beemveima, dok je Miroslav bio apartan i vozio je Škodu Octaviju, iako je još nedavna drapao isključivo Jeep Grand Cherokee. Bilo je to demonstrativno postrojavanje pred razdraženom povratničkom masom, koju su podbadali ražalovani sisovci. Izdavanje stručnog špijunskog časopisa za račun odmetnute franjevačke provincije, iako izgleda ludikrozno (kao predložak za neku kung fu komediju Jackieja Chana, u kojoj bi franjevci, poput budističkih redovnika iz samostana Šaolin, udarali karate), na osebujnoj hrvatskoj političkoj sceni, također ima smisla. Povratak dr. Miroslava Tuđmana u politiku nije, dakle, nemoguć. Štoviše, on je iminentan. No jesu li njegove nakane zaista takve, je li on čovjek ambicije, a ako i jest, je li čovjek trenutka? Tko ga je god upoznao u prijašnjim inkarnacijama, kao sveučilišnog profesora ili šefa obavještajnih službi, naglašava da je prostudirano hladan, pribran, suzdržan, trezven. Mnogi misle da se u takvoj psihičkoj konstituciji ne može razgorjeti ambicija, da je, uostalom, dr. Miroslav Tuđman 'blijeda kopija svoga oca', da nije kao on, beskompromisni politikantski fajter nego nekakva 'druga liga', replikant, Tuđmanovski android bez nužnih strastvenih emocija. To su sve pogrešne procjene. Naprotiv! Bazični frojdizam upućuje da proporcionalno s potiskivanjem, jača sublimacija, pa se iza fasade te bezličnosti, uz mračni obiteljski zagorski Id te prilično bijedno sklepan Superego, zapravo krije nezajažljivi Ego.

Ljudska je psiha poput nepoznata kontinenta, ali Miroslavljevu precizno poznajemo, jer je on takva vjerna očeva fotokopija! Sve je u njihovim intimnim biografijama podudarno ili u korelaciji, pa je taj reprizni čovjek kao klasični repertoarski komad s drugorazrednom glumačkom postavom. Je li Miroslav Tuđman ambiciozan? Je li papa katolik? Pa nije li za ostvarenje svojih ambicija prešao isti put kao otac — doktorirao, postao sveučilišni profesor i napisao knjigu. Iako su doktorski plašt i knjiga od lošeg materijala, prvo pogodno za kuhinjske krpe, a drugo za umatanje kestena, a katedra neodoljivo podsjeća na montipajtonovsku Akademiju smiješnog hoda, ali tko tu može poricati ozbiljnost namjera? Njegov predmet, informatika, koju je učio i predavao na Filozofskom fakultetu, ostatak je studija 'humane informatike', što ju je na Zagrebačko sveučilište uveo genijalni profesor Bulcsu Laszlo. Laszla nitko nije mogao dokraja shvatiti, čak ni njegova žena, jer je insistirao da svaki dan kod kuće govori drugim od četrdeset jezika na kojima je bio fluentan. Obični kompjuteraši dobivali su slom živaca kad bi čuli za taj njegov epistemološki izum, tvrdeći da je svaka informatika, živa i neživa, potpuno ista i nedjeljiva monada, kojoj je Laszlo mogao samo premjestiti akcent za jedan slog naprijed. Na tom izvanrednom akademskom području, neprohodnom poput šume Striborove, ambiciozni intelektualni parveni, mladi dr. Tuđman, našao je za sebe idealno vječno lovište. Njegova knjiga, što je kontaminirana nerazumljivošću krajnjih pitanja, bavi se gnoseološkim utemeljenjem općih teorija informatike, kojima dr. Tuđman jr. dodaje i jednu svoju, kojom, kako bi to sočno iskazao srpski jezik, 'čepa dlaku na šesnaest delova'. Dobio je katedru 'informacijskih i bibliotečnih znanosti', a to je učenjačka disciplina koja je nastala od stavljanja 'stručnih oznaka' i sastavljanja kataloga po knjižnicama. Knjiški crvi tu dostignu rast anakonda, a knjiški moljci šire krila poput surih orlova... Pripadnici tatina 1. gardijskog zdruga, Hercegovci s heksagonalnim lubanjama, ipak su ga nazivali 'profesore', pa je krenula legenda o čudesnim informatičko-obavještajnim sposobnostima tatina sina, koji je u znanstveničkom hranidbenom lancu zauzimao skroman položaj omanjeg biljojeda. No, u domaćinstvu u generalskoj kadrovskoj vili na Tuškancu, otac s dva razreda trgovačke akademije i ekspresnim partijskim kursom, više nije bio jedini doktor i pisac prepisane umstveničke knjige. Na temelju te istovjetnosti pojavila se čak konkurencija. Sukob je nastao jer su isti, a ne zato što bi sin bio drukčiji... Rođen u Beogradu, na Dan mladosti 1946., Miroslav je u glavnome gradu Jugoslavije živio sve do svoje sedamnaeste godine. U tipičnoj zagorskoj obitelji odrastao je kao Hrvat i Beograđanin, pa je još dugo govorio ekavicom. Mama i tata upoznali su se samo dvije godine prije njegova rođenja. Ona je bila daktilografkinja, on komesar pukovnik, koji je u Beogradu nastojao živjeti na velikoj nozi. Imali su četverosobni stan i prvi auto u ulici, u najboljem dijelu grada. Mirek je pohađao beogradsku gimnaziju.

Kad su prešli u Zagreb, dvije godine mladi brat Štef brzo se adaptirao i postao gradski fakin, što je ostao do danas, a sestra se uskoro udala za Beograđanina, koji je izgledao kao filmski glumac. Ništa se nije događalo samo najstarijem sinu: on je mirno sjedio ispod lustera, kao obiteljska uzdanica, dobro učio, nije bježao od kuće, s njim nije bilo problema, a frapantno je nalikovao na tatu. Oženio se nekom curom, koja ga je međutim brzo ostavila. Onda se, u tridesetoj, opet oženio djevojkom iz dobre 'funkcionarske' obitelji koja se, iz Beograda, vratila u Zagreb otprilike istih godina kad i Tuđmanovi. Stari gnjavator posvadio se zbog te ženidbe sa sinom, koji se potom instalirao kod punca u stan u Piacentinijevoj zgradi na Trgu Republike ('iznad Apoteke'), gdje je nastavio svoju mirnu, solidnu familijarnu egzistenciju. Politički se angažirao tek uoči izbora. Bio je lijevo orijentiran, kao i otac u njegovim godinama. Prije toga bio se samo zakratko 1970. eksponirao kao zamjenik glavnog urednika zlosretnog omladinskog časopisa tlo (akronim od Tjedni list omladine) koji su vodili Ivica Vrkić, inertni slavonski političar, zatim Stipe Cuić (pisac skučena opusa i habitusa) te Milan Ivkošić (raspojasani desničarski uvodničar iz bajkovitog Imotskoga). Juniorov novinski angažman podudarao se sa Seniorovim angažmanom u Hrvatskom tjedniku, koji je, kao urednik povijesti, bio podjednako nezapažen, ali se stvar naknadno silno mistificirala. Pred izbore Miroslav pristupa Vujićevoj Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske, koja je ušla u Savkinu Koaliciju narodnog sporazuma, zamišljenu da popuni centar između Račanova SDP-a i Tuđmanova HDZ-a. Poslije izbornog poraza, Miroslav je ostao u predsjedništvu te opskurne partijke, smještene u jednosobnom stanu na dnu Nazorove ulice, dok je stanar kućerine na vrhu ulice, upravo formirao hrvatsku Vladu na Markovu trgu. U SDSH-u su ga zvali Mirek, a bio je zadužen za znanost, te priskrbio velike simpatije hrvatskom demokratskom poretku, koji, moderno senzibiliziran, očito nije poznavao balkanski nepotizam i barbarogenijski paternalizam. Na sastancima nije mnogo govorio - tu se čula neumorna viola Željke Antunović, zagudio bi violončelo ekonomskog barda dr. Zvonimira Baletića, a zatim bi Darinko Kosor, sadašnji zagrebački dogradonačelnik iz HSLS-a, koji je još onda bio zadužen za političke intrige, referirao političke tračeve. Na kraju sastanka Mirek bi to zaokružio na temelju svojih iscrpnih bilježaka, a Vujić, autoritativno, ponovio ex cathedra kao zaključak sastanka. Oni dvojica su bili veliki kućni prijatelji. Profesor Mirek je vozio staru Škodu, a enciklopedist Tonči dvotaktni Wartburg. No, sličnost tu prestaje - Vujić je zbilja obrazovan, voli pivčugu i veliki je estet dok je Mirek, kao posuvraćen kaput, sav okrenut unutra, pa sve sublimira. Kad je izbio rat, sdsh je participirao u Vladi narodnog jedinstva s dva ministra. Istodobno, iz stranke je iščeznuo dr. Tuđman junior, kojem je otac 1991. dodijelio čin brigadira. Zajedno s Miomirom Žužulom (kompićem s psihologije) formirao je ipd, političku upravu Hrvatske vojske, koja je bila puna informatičara i svakojakih besposličara koje su skupili medu nacionalistima u kantini u podrumu Filozofskog fakulteta. Brigadiri su se motali po fronti, odlazili u Hercegovinu, ali nisu nalazili pravog predmeta svog angažmana, dok Tuđman otac nije presjekao besmislice i postavio sina za šefa novoustanovljene

'obavještajne analitike', Hrvatske izvještajne službe, koja je niknula iz Instituta za primijenjena istraživanja. Tuđman-sin uspostavio ga je poslije svršetka rata, kao pandan očevu Institutu za radnički pokret, kojim je Senior upravljao u odgovarajućoj fazi svoje karijere. 'Obavještajna analitika' postala je dopuna UNS-u, zasebnoj predsjedničkoj obavještajnoj službi, nadređenoj ministerijalnim tajnim službama, SZUP-u i SIS-u. Tuđman je bio opsjednut špijunažom, koju je doživljavao kao ultimativni aksesoar moći, poput bijele vrhovničke odore, u kojoj je 'izašao iz ormara' na jarunskoj vojnoj paradi. Dao je da se svatko prisluškuje, čak je i sebe prisluškivao i snimao. Kao u Coppolinu filmu Conversation, postao je zarobljenik vlastitih fantazmi i teorija zavjere, ali je prethodno u taj obavještajni misterij uvukao i inicirao svog najstarijeg sina. Profesor je tada počeo izigravati frajera. Nabavio je taj kunski džip, naučio upravljati malim avionom. Hercegovci su mu sagradili viletinu na Braču, kamo bi sam doletio Cessnom. Na Kuniščaku je podignuo golemu špijunsku centralu, po uzoru na negativce iz filmova o Jamesu Bondu. Otac mu je, naposljetku, dodijelio čin generalbojnika. U kući na Tuškancu bila su sad dva profesora, dva generala, dva vlastodršca navlas slični jedan drugome, ali se obiteljska idila ipak nije potpuno obnovila, jer se od žene, koja je u javnim prigodama lebdjela na rubu kompaktne obiteljske skupine Tuđmanovih, Miroslav udaljio više od sto kilometara... Otišla je na diplomatsku funkciju u Ljubljanu. Tada bi ga kasno uvečer susretali kako kao mahnit šeće po opustjeloj Vlaškoj - i dalje je stanovao na Trgu - valjda je patio, sublimirao, špancirao s eteričnim dva metra visokim zecom s kojim je povjerljivo razgovarao, ili šetao nevidljiva psa, koji mu je cio život uz nogu, dok gleda oko sebe odsutan, neusredotočen... Sa svake fotografije Mireka Tuđmana izbija taj zagorski splin, melankolija, koja se vuče kao magla po zagorskim bregima, gdje je u rodnom kraju sagradio megaklijet proviđenu telefaksom, kako bi nesmetano uživao u ljepotama kraja što bi fascinirao i Poussina da nije bio zaokupljen slikanjem Arkadije. Zbog tužna, ijorovskog lika javnost je Miroslava Tuđmana percipirala kao zaseban izdanak obiteljske povijuše. Kao osobu puno ozbiljniju i odgovorniju od Štefa, gradskog spadala, koji je postao filmski producent i instant-kapitalist, pa se oženio plavokosom konobaricom, čija je mama ruska gastarbajterica. Ili od Seke, koja je odmah zgrabila neke poslovne prostore, bacila se u biznis i u život, okružena starijim, elegantnim, nadasve bogatim muškarcima, pompadurski natapirana u najjačim zagrebačkim frizerajima. Čak i od mame, dalekovidne krznašice koja je polagala marke na razne račune. Da se i ne spominje treća generacija iz toga rukovodilačkog 'plemićkog gnijezda' - bankari, autotrkači s krajnje sumnjivim partnerima... Miroslav Tuđman nadvio se nad to društvo kao duga, ali samo zato što je, zapravo, zagrizao u daleko najveće blago - u samu vlast, dok je ostalu škvadru, bez kompleksa, zanimala jedino lova. Miroslav Tuđman sukobio se s ocem u aferi Dubrovačke banke. Franjo je točno osjetio da se njegov sin svrstava uz Šarinića, pa ga je nemilosrdno otpilio. A Miroslav se bio doista priključio dvorskoj revoluciji protiv Pašalića, shvativši da mu otac pretpostavlja svog kabinetskog adepta, mladog i beskrupuloznog hercegovačkog političkog tehnokrata.

Kad je Franjo Tuđman otpremljen u Vojnu bolnicu u Dubravi, počela je najveća transformacija Miroslava Tuđmana. Do toga časa bio je profesor informatike na privremenom radu u vladajućoj obitelji Tuđman, a onda Tuđman Drugi, reprizna politička pojava desničarskoga lidera... Poslije očeve smrti i izbora koje je HDZ izgubio dao je ostavku na mjesto šefa His-a 'iz načelnih razloga', nazvavši neke Mesićeve šaljive opaske u vezi s ocem izdajom hrvatske države i njezinih svetinja, što nije retorika nekoga tko se sprema u miran građanski život i političko umirovljenje... Potom je išao u Kistanje i Škabrnju, onda u Hercegovinu, a u hadezeovskoj predizbornoj kampanji, kao i u postizbornom otimanju o rite razbucane stranke, nije uopće sudjelovao, vođen sigurnim tuđmanovskim instinktom da politička trajektorija nije zbroj prevaljenih dionica od A do B nego mistično putovanje Don Juana (ne prijapista, nego onog napušenog mističara s Anda). Hrvatskom narodu valja se udvarati iz daljine, malobrojnim simboličnim gestama, a ne verbalnim provalama, jer da to što koristi, predsjednik bi već odavno bio Zlatko Kramarić... Zašto se starom Tuđmanu više svidio mladi sublimni i nesumnjivo analno retentivni dr. Ivić Pašalić umjesto vlastite preslike, sredovječnog, no držećeg, dr. Miroslava Tuđmana, koji je upravo okusio ekstatične sastojke vlasti, što je nakratko bilo animiralo njegov tužni lik? Može biti da je to uzrokovano nasljednom autodestruktivnom crtom obiteljskog karaktera. Franjin otac Stjepan vjerojatno se ubio, a Franjo nije mogao izdržati ni pet minuta sam ili u društvu sa sebi sličnima. Bježao je panično iz vlastite egzistencije, družeći se rado s neobrazovanim kriminalcima poput Šuška, s divljacima, gangsterima, popurdama i polusvijetom (što je u novinama i na sudu dokazivao njegov dobar poznanik i poznavalac dr. Slaven Letica). Politika je bila njegovo izbavljenje iz običnosti vlastita života. Bit će da ga je užasom ispunjavala pomisao da će se njegov ishodišni karakter opstati onkraj vječnog počivališta, posredstvom kloniranoga mlađeg dvojnika. Učinio je sve što je mogao da to spriječi, ali, možda, ni u tome nije uspio, kao ni s drugim luđačkim potezima...

Damir Vrhovnik oženio se kćeri partijskog šefa Rijeke, pa postao direktor brodogradilišta Viktor Lenac. Crveni tajkun iz Kutline piramide DAMIR VRHOVNIK Među 'junacima pretvorbe' Damir Vrhovnik zauzima istaknuto mjesto. U najvišem, maturalnom, razredu virtualne Akademije hrvatskog poduzetništva on sjedi gotovo sam - superuspješni direktor i povremeno manjinski dioničar riječkog brodogradilišta Viktor Lenac s potpuno nejasnom vlasničkom strukturom, istodobno je značajan igrač, u velemajstorskom rangu, na hrvatskoj političkoj sceni. Član Glavnog odbora i Izbornog stožera SDP-a, postao je član Nadzornog odbora Mirovinskog fonda, a u našim okvirima taj status odgovara crvenom naslonjaču u britanskom Domu lordova.

On je 'izvorni socijaldemokrat', saborski zastupnik iz prvog saziva, kad HDZ nije uspio zauzeti Kvarner. S Linićem je deset godina u Rijeci 'zavijao u džungli politike', kako je tu hvalevrijednu građansku aktivnost duhovito prispodobio sam njegov bivši, riječki gradonačelnički kolega, koji se, skupa s njim uspeo na vrhunce nacionalne politike. Odatle pucaju daleki pogledi, šire se zamamne viste, i Vrhovnik, brodograditelj s klasnom sviješću, predlaže Vladi 'novu rundu', hrvatski New Deal, povijesno izmirenje rada i kapitala, koji bi mogao postati autentičan hrvatski prilog oživotvorenjima milenarističkih koncepcija. 'Bez ubrzane privatizacije nema napretka Hrvatske', kaže Vrhovnik u intervjuu riječkom dnevniku, koji ga je nekoć, u 'crnoj kronici', uredno derao zbog privatizacijskih afera u Viktoru Lencu, dok je glavni urednik bio nepotkupljivi Veljko Vičević. Sad mu, nakon izborne pobjede, Novi list dupušta povišen ton 'programatskog' istupa uz 'uvodničarsku' unutrašnjopolitičku prezentaciju, pogotovo otkako je glavni urednik i direktor postao većinski dioničar lista, inače Vrhovnikov kum, Zlatko Mance. 'Država je najgori mogući vlasnik', dodaje Vrhovnik u intervjuu splitskom dnevnom listu, pa objašnjava: '... državi je, stoga, u rješavanju problema brodogradnje potreban strateški partner, i to domaći, jer stranci za to nemaju interesa!' Riječ je o ponudi koju je nedavno, uz veliku pompu, on osobno prezentirao javnosti: da Lenac preuzme i druga dva kvarnerska brodogradilišta! Mala Kraljevica, s kojom Lenac, smješten u potkostrensku uvalu Martinščicu, zamalo graniči, ne čini se osobito velikim zalogajem, jer je to, po prihodu i po broju zaposlenih, dvostruko manje poduzeće, još jedno remontno brodogradilište, a remont, iako je unosan, inženjerski znači četiri do pet puta manju tehnološku složenost od normalne brodogradnje. Kraljevica je, doduše, 1999. ostvarila profit veći od Lenca, pa bi je Vrhovnik rado progutao, osiguravajući, istodobno, prostornu ekspanziju i njezino financiranje, da se i ne govori o povoljnim političkim efektima: u Kraljevici, gdje je najčuveniji strojobravar primljen u partiju, sad je na vlasti HDZ! Osim toga, u Kraljevici se - u sofisticiranom odjelu za novogradnju 'specijalnih objekata' dovršavala druga hrvatska raketna korveta, Kralj Dimitar Zvonimir. U Kraljevici je, uostalom, sagrađen ploveći dok s kojim 1907. počinje povijest Vrhovnikova brodogradilišta. Tada se zvalo Lazarus: u golemoj četvrtastoj kanti, što i danas nagrđuje riječki Veliki mulo, dizalo je brodske trupine, radi popravka i čišćenja. Tu malu, žicarsku firmu, preporodio je prije trideset godina njezin veliki direktor Josip Tolja, preselivši je u uvalu Martinščicu, gdje se mogla proširiti, pa uz remont preuzeti i pregradnju brodova. Tu je potom sagrađena prva domaća naftna platforma Labin, koja je bušila kontinentalni šelf Jadrana... Pod Toljom, Lenac je postao vodeće remontno brodogradilište na Mediteranu, a zadnjih je predratnih godina ukupni prihod poduzeća, sad već pod Vrhovnikom, narastao na 50 milijuna dolara, od čega je tri četvrtine otpadalo na izvoz. Firma je hranila tisuću i osamsto šljakera! No, brodogradilište iz Martinščice bilo je i ostalo vic u odnosu na Treći maj, jedno od najjačih na svijetu, temelj hrvatske 'jadranske orijentacije' s kojom su u socijalizmu, tri jadranska kolosa pulski, riječki i splitski škver - gradili pet posto svjetskog brodovlja.

Dok Vladi nudi 'domaće' strateško partnerstvo, Vrhovnik kao da zaboravlja svoj temeljni postulat: ono što je milijun puta ponovio i u novinama. Uporno je opovrgavao da je tajni većinski vlasnik Viktora Lenca, tvrdio da je tu samo menadžer, koji radi za plaću, možda s nekim marginalnim udjelom u dionicama, dok je pravi, autentični vlasnik, talijanski džentlmen Giancarlo Zaccharo, ujedno vlasnik Arsenale di Venezia, drevnog i povijesnog venecijanskog brodogradilišta. Jadni Viktor Lenac, škverski nekvalificirani radnik iz Lazarusa, kojega su Talijani ubili dok se sa ženama i djecom povlačio u zbjegu, pa se ni danas ne zna gdje mu je grob, u kojemu se nesumnjivo okreće, ako do njega dopire glas, kako su novi vlasnici njegova starog poduzeća, umaknuli bivšem direktoru, koji je umjesto u fojbe, fašiste navodno spuštao u podvelebitske morske dubine. Kakav je to onda 'domaći strateški partner' za hrvatsku brodogradnju - venetski entrepeneur, koji je samo jednom posjetio svoju fjumansku kompaniju i tom prilikom, u trsatskom hodočastilištu, ostavio tamošnjoj Gospi petnaest tisuća maraka lemozine, nesumnjivo u znak zahvalnosti za dobit čudesno ostvarenu na ovoj strani Jadrana, na osnovi poslovnih veza s postkomunističkom glavešinom, koji zajedničkim brodogradilištem upravlja tako uspješno, da su 1997. dionice čak 'zaplivale' na Zagrebačkoj burzi. Doduše, bez spektakularnog uspjeha, navale ili bitne promjene strukture vlasništva: milijun Lenčevih dionica tu flotira uz mediokritetski profit od oko 5 posto. Kako na burzi nije došlo do 'translacije' vlasničkog paketa, znači li to da je Zaccharo - kojega Vrhovnik nudi kao 'domaćeg strateškog partnera' u projektu ozdravljenja hrvatskog brodogradilišnog kompleksa - i dalje vlasnik Viktora Lenca? Rasuđujući logički jest, no s druge strane, s obzirom na brze promjene agregatne forme dioničkih odnosa, čini se da više nije. Jer, u drugom intervjuu, u kojem se prikazuje kao 'imućan, ali ne i bogat' posjednik 'manjeg dijela' dionica brodogradilišta, Vrhovnik otkriva da ono ima 'oko 900' vlasnika-akcionara, od čega 'stranci drže 45 posto', zaposleni i ranije zaposleni još 25 posto, a oko 25 posto 'ima menadžment'. Kamo se onda djenuo vražji Zaccharo? Do jučer figurirao je kao vlasnik, bio predsjednik Nadzornog odbora, gdje ga je zastupao sinjor Carlo Trevisan, potomak jednog od najstarijih rodova Serenissime, a onda, njegov je dramatski izlaz s pozornice pripremljen viješću da 'g. Zaccharo prenosi svoj portfelj na jednu liberijsku tvrtku radi poreznih olakšica', nakon čega je, kao u grčkoj tragediji, gdje glasnik samo dođe pa priopći prvim redovima da je 'kralj taj i taj umro u Tebi, jer ga je ondje ujela zmija', objavljen u Novom listu ključni podatak da 'stranci kontroliraju manje od polovice portfelja'. To naravno ne isključuje teoretsku mogućnost da je neki drugi većinski vlasnik konsolidirao udjele iz različitih kategorija, naime kao zaposlenik, kao menadžment i kao liberijska firma... No na kraju krajeva, Lenac izgleda kao sjajna, uspješna, hrvatska tvrtka, upravo onakva kakvom je predstavlja njen menadžer Damir Vrhovnik: jedino privatizirano brodogradilište, ono kotira na

burzi i ostvaruje 50 milijuna dolara prihoda, te zapošljava više od 800 radnika, koji zarade prosječno tisuću i dvjesto marona, 'a plaća nije nikad kasnila sve od 1948. godine'! S druge strane, Treći maj, gdje je Vlada morala smijeniti direktora, grca; splitski se škver raspada; Uljanik tavori. I kad Vlada najavljuje da će se posvetiti strateškom vijećanju o položaju brodogradnje i njezinu izlasku iz krize, jasno je da će u skrovitim odajama Banskih dvora riječki tajkun-menadžer pokušati hipnotizirati Vladin 'gospodarski odbor'. Kao jedan iz 'ekspertne trojke' koja je dizajnirala prvi budžet Račanove vlade, Vrhovnik ima osobitu težinu. Drugi je član Crkvenac, sveučilišni profesor, koji na Markov trg dolazi u svom starom Golfu; a Fižulić, 'ministar igračaka', pripada koalicijinom liberalnom krilu. Vrhovnik je, uz Lenjinova prijatelja Armanda Hammera, jedini kapitalist koji je ikad pokazivao interes za napredak komunističkog sustava, odnosno njegove potonje inačice, tranzicijskog postkomunističkog ustroja, još nejasnih moralnih obrisa... 'Strateško partnerstvo' koje Vrhovnik nudi kao model podsjeća na nepovsku izmišljotinu Ostapa Bendera; 'benzin vaš, ideje naše', s obzirom na to da brodogradilišta, 'kao generatori gubitaka', zapravo 'ne vrijede ništa', pa, kako on kaže, ne treba snovati o njihovoj prodaji za novac nego o nekom obliku 'suradnje' ili 'partnerstva' između Vlade i uspješnog 'domaćeg poduzetništva'. To 'domaće poduzetništvo' imalo je stranog vlasnika, koji je u međuvremenu naglo iščeznuo, pretvorivši se u maglovit burzovno-dioničarski agregat. 'Benzin' mora, dakle, dati Vlada, a 'domaći partner' dat će pak ideje, kojih očito ima mnogo, i to bravuroznih! Damir Vrhovnik doista je uspješan. Još osamdesetih, molio je nekog tipa u Matuljima da mu nade starog Stojadina za dvije-tri tisuće maraka, a petnaest godina kasnije, vodi veliko riječko poduzeće, čije se vlasništvo transformira 'u hodu', kao Terminator 2, gradi u Rijeci velebnu vilu, a istodobno, na najvišim državnim instancijama, u vladi 'moralne većine', sudjeluje u donošenju sudbonosnih makroekonomskih odluka u upravljanju hrvatskom gospodarskom krizom. Vrhovnik je relativno mlad, još nije navršio pedeset i četvrtu. Rodio se u Bjelovaru, završio Tehnički fakultet u Rijeci te postao strojarski inženjer (ali ne zagrebački, nego riječki što je, tvrde upućeni, bila golema razlika!). Na faksu se upisao u Partiju, a 1970. postao sekretar partijske organizacije na riječkom Sveučilištu. Očito je 1971. ostao na liniji, jer su ga 1972., kao dvadesetpetogodišnjaka, u Partiji i zaposlili. Tu ga je snašla ljubav: oženio se kćerkom sekretara Gradskog komiteta, inače diplomiranom ekonomisticom. Vrlo je zgodno ispalo to što je Vrhovnikov tast, sašavši s partijske funkcije, dospio na još bolju: postao je direktor Riječke banke. Poslije dvije godine staža u komitetu, Vrhovnik dolazi u Lenac. Napredujući 'kroz proizvodnju', direktor je postao 1987. godine. Prvi potez pretvorbene sicilijanke u Viktoru Lencu odigrao je legendarni opatijski 'međunarodni poduzetnik i investicijski bankar' mr. Božidar Vukasović. Taj fenomenalni financijski genij kojega optužuju da je šarlatan - stanuje u najvećoj, peterokatnoj opatijskoj vili u cvjetnoj aleji na rivi, koju mu je ustupilo gradsko turističko poduzeće Liburnija. Tu, u svom glazbenom salonu, okružen ženom i djecom, na klaviru preludira arije iz još nenapisane rock-opere Doktor Živago,

koju namjerava producirati, čim riješi problem vlasništva autorskih prava na naslov, koja drži jedna uskogruda talijanska firma ('Ali, što fali naslovu Profesor Živago?', obodrio sam ga). Vukasović je sudjelovao u svim većim pretvorbenim aferama u Hrvatskoj, kao zastupnik malih dioničara. Kad neko veliko hrvatsko dioničko društvo sprema godišnju skupštinu, drhti od pojave Vukasovića, koji će sigurno doći s urednom punomoći na jednu dionicu i menadžmentu u lice sasuti najgore optužbe. Zagrebačka banka navodno se tjednima bavila pitanjem kako proceduralno onemogućiti dolazak toga pretvorbenog Robina Hooda, koji je, štoviše, formalno utemeljio svoju veselu družinu kao Zajednicu malih dioničara Hrvatske. To je jedina (jebena) stranka koja je nedostajala paleti hrvatskog političkog pluralizma na izborima što ih je Tuđman upriličavao uz promidžbeni paritet svekolike oporbe i svakojakih lunatika, među kojima sam, na čelu Stranke naravnog zakona, prepoznao i svog bivšeg trenera body buildinga! Briljantni Vukasović doveo je iz Venecije 1992. Carla Trevisana, direktora venecijanskog Arsenala, i predstavio ga Damiru Vrhovniku. Poveo se razgovor o privatizaciji, koja se činila vrlo privlačnom, jer je riječka firma imala mnogo nenaplaćenih potraživanja. Što se točno razgovaralo, tko je koga na što točno navlačio, teško je razabrati, ali je poznato da Vrhovnik ranije nije uspio provesti pretvorbu po Markovićevu modelu (poput Tvornice duhana Rovinj), jer ga je odbio prvi direktor Agencije za restrukturiranje, naivni dr. Zdravko Mršić, također prvi hrvatski ministar vanjskih poslova, kompjuteraš i teolog, koji se brzo pokazao previše pošten da bi od njega bilo ikakve koristi, pa je izlučen iz Tuđmanove okoline. On je Vrhovniku rekao da je 'bolje pričekati hrvatski Zakon o pretvorbi, koji će to kvalitetno riješiti'. Prva Mršićeva verzija hrvatskog privatizacijskog modela bila je zaista najzdravija, najjednostavnija: Agencija se izravno dogovarala s kupcem i uzimala od njega živu lovu, bez ikakve muljaže. Kad je Lenac tako ponuđen za petnaest milijuna maraka, javio se neki Hrvat iz dijaspore, ali to se, hvala Bogu, uspjelo administrativno izmanevrirati i osujetiti. Drugo izlaganje na prodaju išlo je po drugoj verziji Zakona, znači 50 posto zaposlenima uz popust, a ostalih 50 posto slučajnim imaocima likvidnih sredstava. U drugu ponudu, po drugoj verziji, pokušao se uglaviti mr. Vukasović, koji se javio na natječaj zajedno sa šinjor Trevisanom, te dobio pravo da kupi 60 posto dionica za hrvatske dinare, uz jednogodišnju odgodu plaćanja. Inflacija je bila 30 posto mjesečno, pa je bilo lako u Fondu (ne više Agenciji) poništiti tu idiotsku odluku, sračunatu na prozirnu lupeštinu. Prilikom sljedećeg pokušaja, također po drugoj verziji Zakona, kupovina je uspjela, ali bez Vukasovića, koji je digao silnu dreku čim je shvatio da je izigran. Ali, bilo je prekasno... Tisuću dvjesta i pedeset zaposlenih i bivših zaposlenika brodogradilišta, kupuje potkraj 1992. točno 50 posto dionica brodogradilišta, po 10,5 tisuća maraka portfelja svaki, s propisnim pologom od 10 posto, dakle ukupno za manje od milijun i pol maraka. S tim 'malim dioničarima' sklapale su ugovore brokerske firme poput varaždinskog CBB-a, čiji su papiri dospjeli u novine. Sklapani su u korist 'trećeg', 'nepoznatog', krajnjeg kupca, pa su penzići

potpisivali tipski ugovor da kupuju i odmah prodaju prava stečena radom kroz četrdeset godina, uz 'proviziju' od 250 maraka! Ostalih 50 posto dionica kupio je menadžment brodogradilišta: Vrhovnik je upisao oko 750 tisuća maraka, a još 35 njegovih direktora ostatak, prosječno po 350 tisuća. Odakle im pare? 'Dobili smo kredit iz inozemstva', tvrdio je tada Vrhovnik, a kad mu je udruženje Croma (koje ne okuplja kromanjonce, kako bi se po kratici moglo zaključiti, nego hrvatske menadžere) dodijelilo 1993. zvanje 'menadžera godine', održao je - o, smionosti! - predavanje o temi management buyouta, naime kupovine tvrtki sredstvima i kreditima njihovih rukovoditelja... U stvarnosti, oni, mislim, nisu dobili nikakav kredit, nego je dobri Carlo impoštao na Riječku banku 1,5 milijun maraka novca venecijanskog Arsenala, odnosno pare šjor-Zakarove, i u novčanoj uputnici, koja je prispjela 5. siječnja 1993. na Riječku banku iz Časa di Risparmio di Venezia uredno je pisala namjena: 'Kupovina 25,48 posto kapitala brodogradilišta Viktor Lenac' Iz nizozemske banke istodobno stiže 2,6 milijuna maraka od holdinga B.V. Beleggingamij Ela m, pa se sve to, kako lijepo piše u izvodu, 'prenosi prema Ugovoru o potraživanju br. 3333710', koji su Vrhovnik i direktori sklopili s Fondom za privatizaciju 30. prosinca 1992. godine. U transferu je na Vrhovnikovu računu zaostalo 150 tisuća maraka, što će poslužiti kao kolateral za kredit Riječke banke od 3 milijuna maraka! Zbilja jedinstven slučaj: imaš na knjižici tisuću maraka, pa ti odobre kredit od dvadeset tisuća... No, Vrhovnik nije bio bilo kakav klijent u repu pred bančinim šalterom, nego predsjednik skupštine te financijske institucije, iz koje je njegov tast otišao u penziju s položaja direktora! Sad je Upravni odbor brodogradilišta, kojim je već predsjedao Carlo Trevisan, donio odluku o upisu dionica u dioničarsku knjigu: venecijanski Arsenal na 3 milijuna maraka, Ella 111 gotovo na 7 milijuna, a Damir Vrhovnik, biznismen ovdašnji, na 3,7 milijuna! Vic je u tome što su direktori kupovali od Fonda po popustima koji važe za hrvatske građane, otkupljujući još staru deviznu štednju od Riječke banke, pa se njihov ulog još povećao i bezazleni Vrhovnik s Arsenalovih 150 tisuća, malo protekcije i dobrim kreditom postao je krupni kapitalist i suvlasnik velikog brodogradilišta! Afera je izbila kad je Globus potom objavio talijansku novčanu doznaku, pa je Vrhovnik tužio Ratka Boškovića, novinara koji je, pišući o raznim prevejancima, postao strah i trepet 'junaka pretvorbe'. Tužio ga je za klevetu i odavanje bankovne tajne. Poslije sedam godina pravosudnog presinga, Vrhovnik je izgubio sve tri parnice pokrenute protiv novinara i izdavača 'nacionalnog tjednika'. Olakšanje je promatrati kako pravda na kraju trijumfira... Da istina u hrvatskoj politici nema veliku težinu pokazalo se pak kad je Fond za privatizaciju zbog silne fertutme što je nastala kad je 1994. tekst u Globusu objavljen - proveo reviziju. Ustanovio je da je sve učinjeno po propisima. Vrhovnik je po propisu ugovorio kupnju i uredno platio - a odakle njemu lova, to nije na Fondu da otkriva. Jesu li se, i zašto, u dioničku knjigu kao

vlasnici poslije upisali Talijani ili lovci na ljudske glave s Kokosova otočja, to se Fonda ne tiče, jer kupci, čim dionice plate, imaju pravo njima raspolagati po miloj volji, mogu ih pokloniti punici ili odstupiti valjanome šjor-Zakaru! U svakom slučaju, Ratomir Jurić, potpredsjednik Fonda za privatizaciju, koji je bdio nad tom pretvorbom, postao je član Nadzornog odbora brodogradilišta Viktor Lenac, na temelju javnog dioničkog udjela od 1,8 posto. Njegova žena otvorila je pak firmu koja je Lencu prodavala čelične limove. Unezvjereni Vukasović išao je okolo i davao deranžirane intervjue, koje su režimske novine rado tiskale, da naude političkom rejtingu SDP-a u Rijeci. 'Unutarnji neprijatelj', brodogradilišna klika koju je predvodio šef pravne službe hadezeovac dr. Vinko Hlača, poslije dekan Pravnog fakulteta u Rijeci, neumorno je rovario pišući nebrojena pisma čitatelja riječkome Novom listu. On je našao i 'kvaku' da se pretvorba poništi: činjenicu, naime, da je brodogradilište prodano, i to strancu, iako leži na 'pomorskom dobru', neotuđivom 6,5 metara širokom pojasu morske obale koji se može jedino dati u koncesiju! Zakon o pomorskom dobru tada je pripremala Ljerka Mintas-Hodak, bliska s hadezeovom desnom strujom u Rijeci. Ali, tvrdio je Hlača u novinama, Vrhovnika štiti Šarinić. No, u te sfere teško je prodrijeti spekulativno, iako sve može biti jasno na prvi pogled. Što se, međutim, dalje dogodilo s Vrhovnikom i njegovim brodogradilištem? Kombinacija s Carlom Trevisanom i šjor Zakarom držala je isprva vodu: na one male pare uložene u pretvorbenu operaciju, oni su dobivali solidnu dividendu, i ulog ubrzo otplatili, a vlasništvo u firmi došlo im je priđe, ako i nisu sudjelovali u podjeli postranih zarada, koje se ponekad steknu u ovako razgranatom međunarodnom poslovanju. Analitičare pretvorbe tu, doduše, malo zbunjuje Ella m, koja se od početka pojavljuje usporedo s otvorenim ulozima sinjora Zacchara, kao nominalno njegovo drugo poduzeće u istoj operaciji. Sve sumnje da je Ella nekakav off-shore recipijent nenaplaćenih Lenčevih potraživanja koja kao dubioze nisu ušla u prvotnu bilancu poduzeća, valja odbaciti jer se vlasništvo inozemnog holdinga nikad ne može rasvijetliti, budući da su takve institucije i stvorene zato da se sačuva anonimnost vlasnika, pa su spekulacije svemu tome, posve deplasirane. U svakom slučaju, kod izlaska na burzu 1997., ulog Zaccharova Arsenala bio je već spao na 10 posto, a u vlasničku mrežu uhvatio se američki Interholdfin, koji po imenu podsjeća na Ihtijandara, čo-vjeka-amfibiju iz ruskog znanstveno-fantastičnog romana Aleksandra Beljajeva, a bio je momak sa škrgama, koji je jašio na dupinu, no znalci upozoravaju kako je riječ o uglednoj instituciji, koja odobrava kredite na temelju čvrstih jamstava, odnosno položenog kesa, kao respektabilna fasada za skrovitog vlasnika. Toj novoj holdinškoj firmi pripast će važna uloga u daljnjoj vlasničkoj transformaciji brodogradilišta iz Martinščice, u vezi s naglom potrebom njegova širenja.

Zašto je odjednom nastupila ekspanzionistička nužda? Od 1991., kad je imalo 1800 radnika, poduzeće se svelo na trećinu, s istim ukupnim prihodima, pa ipak je ostvarilo neusporedivo slabiji profit od susjednog, mnogo manjeg, kraljevičkoga brodogradilišta. Kako je to moguće? Struktura posla dosta je nepovoljna, manje od trećine remont, na kojemu se mnogo zarađuje, a ostalo pregradnja, s profitom koji se približava zaradi u novogradnji, gdje, poznato je po našim velikim brodogradilištima, nema cara... Uostalom, dosadašnji uspjeh Lenca, povezan je uvelike s gubicima Trećega maja jer za pregradnje, Lenac naručuje iz velikog škvera dodatne sekcije broda, koje onda samo naštuka na staru kantu koju reparira. Na toj narudžbi, škver neće ništa zaraditi, i još će ondje biti sretni da dobivaju posla, a remonter će se opariti, iako je tehnološki know-how za taj ugradbeni objekt, nedostižan prčvarnici iz Martinščice, koja bi sad, s političkim vezama svoga direktora, htjela preuzeti veliku brodograđevnu tvrtku, nekoć najveće brodogradilište na svijetu, kojemu se, zaista, ne piše ništa bolje otkako se državom upravlja iz žabarskoga Zagreba, umjesto iz geačkog Beograda. No, ni Lencu ne ide sjajno, kao da i to poduzeće pati od 'hrvatskog pretvorbenog sindroma', zarazne slabosti tvrtki, koje je menadžment suptilno iznutra ispumpao, da bi firmu izvana kupio preko posrednika. U takvoj nevolji privremeno pomaže jedino piramidalna akvizicija, tehnika koju je do krajnjih konzekvencija doveo Kutle, a svodi se, jednostavno, na preuzimanje dviju novih firmi, koje se oplindraju pa zakrpi pasiva u onoj prvoj, a zatim, zbog te dvije, još tri, ili jedna banka, koja, kao i hoteli u Monopolvju, vrijedi trostruko. Dovitljivi Vrhovnik, sigurno će naći neki sličan izlaz. Hoće li, po uzoru na obične hadezeovske taj kune, ući u poslovanje drugih velikih riječkih poduzeća, gdje svoja dugovanja uvijek može pretvoriti u jaku vlasničku poziciju? Namjerava li ćapiti Kraljevicu? Već su mu bili prepustili splitsko rezalište i remontno brodogradilište Vranjic u Špinutu, pa je začas bankrotiralo, i barem mu prestalo biti konkurencija.... Namjerava li uzeti pare od grada, kojemu uporno nudi projekt 'poslovnog središta i gradskog parkirališta' u svom starom, Lazarusovu doku na Velikom mulu, koji bi preuredio o svom trošku, praktički besplatno, ako mu Rijeka zajamči 20 milijuna maraka kroz deset godina - zbilja dobra para za stogodišnju staru krkašinu, koju bi trebalo odvući i negdje potopiti na dubinu od sto metara... Medijska akcija, koju je nedavno proveo preko Novog lista, prikazala je kao 'prvu veliku stranu investiciju u hrvatsku industriju' novo vlasničko prestrukturiranje Lenca, u kojemu je vječita Ella dodala nešto love za novoemitirane dionice (čime se donekle 'razvodnjuje' kapital, te umanjuje udio ostalih dioničara), dok je onaj američki holding jamčio kredit za kupovinu novoga velikog pio većeg doka, koji se, preko Amerike, naručuje u Japanu. Zašto ga nije naručio preko žice, od Kraljevice? Ondje, navodno, ne mogu napraviti dovoljno velik. Zašto ga onda nije kupio od trogirskog škvera, gdje se može napraviti najveći na svijetu? Navodno su ondje preskupi... Ali, ima li uopće dovoljno posla na Mediteranu, i čemu groznica ekspanzije, kad je pomorska ekonomija stagnantna, dok hrvatska brodogradnja rikava? Nije baš jasno, osim ako mu ne ponestaje para, pa hitno mora izmajmunirati investiciju kao pokriće za neodložnu ekspanziju...

I najvažnije pitanje: hoće li nova vlast zbilja davati poduzeća domaćim 'strateškim partnerima', ili će ih, po bilo koju cijenu, nastojati utrapiti strancima, kako savjetuje i Chris Cviić, utjecajni savjetnik Europske banke za obnovu i razvoj, glavne investicijske poluge Europske zajednice? 'Poljska je prodala strancima čak i brodogradilište Lenjin, u kojemu je Walesa počeo kontrarevoluciju...', rekao mi je Cviić, prilikom razgovora u krasnom londonskom svratištu, iznova demonstrirajući mudrost koja ga je i navela da kandidaturu na zastupničkoj listi hrvatske liberalne stranke zamijeni ključnom pozicijom u europskoj financijskoj birokraciji.

Ministar koji je svirao s Đonijem BOŽO KOVAČEVIĆ Kad je Božo Kovačević dao srušiti bespravno sagrađenu sedmerokatnicu u podsljemenskom selu Gračani, nije se hitno nametnulo pitanje desetogodišnje krize morala i grozne društvene patologije u razdoblju neograničenog djelovanja tuđmanovskog demijurga, nego pitanje integriteta hiperkorektnog, obrazovanog, vrlo upućenog ministra prostornog uređenja i zaštite okoliša. On je, što se tiče okoliša, zamjena za onog neobrijanog čudaka, Kutlina brata, šefa Saborskog odbora za ekologiju, koji je kroz parlament protjerao cijele svežnjeve legislacije za zaštitu žaba i puževa, te sam sa sobom i sa svojom firmom Lijepa naša sklapao čudnovate ugovore, zbog kojih ga je novi ministar morao predati sudu, a što se pak tiče prostornog uređenja, naravno, ranije se nije puno cifralo: lovaši su podsjeli Medvednicu i, da je bilo novaca, stigli bi valjda do Sljemena... Dok ga desničarski trogloditi i pijani uvodničari Hrvatskoga slova, na koje je spala hrvatska riječ, optužuju da je, kao nepopravljivi ultraljevičar, započeo orgiju rušenja i destrukcije, Bozi Kovačeviću bit će potrebna njegova najbolja svojstva da preživi tu krizu 'reakcije na retorziju', koja će, vjerojatno, naposljetku pokopati čestitog, ali nesofisticiranog, ministra branitelja Pančića, barem u očima njegova premijera, koji je kod statičkog proračuna građevine svoje vlasti, hladan kao led. Nevolja je Pančićeva i to što se sukobio sa sirotinjom i očajnicima, dok su Kovačevićevi neprijatelji grdni parajlije, koji ne mogu računati na potporu ulice, što ne znači da mu neće namjestiti političku i medijsku diskreditaciju, iskorištavajući svoj novac i utjecaj. Lako je bilo metnuti minu Hercegovcu koji je sagradio čardak na Medvednici, ali će pravi problem nastati tek ako dođe na red neki parveni s Pantovčaka ili Tuškanca... Siguran u sebe i u svoje procjene - a samopouzdanje je oduvijek bilo Božino najjače oružje Kovačević ipak nije savršeno utvrđen u svom ministarskom donjonu. Njegov položaj u Vladi uvjetovan je, naime, ekvilibrijem šestorke, a Liberalna stranka kojoj pripada, najmanji je, i najmanje važan artist u toj cirkuskoj točki. Dok klauni voze tandem po žici, a žongleri nastoje iz ruke u ruku prebaciti što više portfelja, vješti pudl skromno stoji na stražnjim nogama i uzbuđeno laje...

Budiša je efektivno smlavio otpadničku Liberalnu stranku u koalicijskim kombinacijama koje su prethodile pobjedničkim izborima trećega siječnja. Ali, Gotovac mu se osvetio vraćanjem u igru Stipe Mesića, kojemu je prepustio svoju kandidaturu ispred 'trećeg bloka' stranaka Porečke skupine. Kad se Gotovac počeo povlačiti iz stranke, sluteći svoj skori kraj, na koordinacije stranačkih čelnika Vladine većine počeo je dolaziti njegov proteže, osječki rektor dr. Zlatko Kramarić. Kramarić ne podnosi Kovačevića, kao ni Mladen Vilfan, također liberalni korifej, svojedobno Merčepov logističar i pobornik. To što Kovačević uživa popularnost 'u bazi', 'na terenu', više mu je naškodilo nego koristilo prilikom izbora Gotovčeva nasljednika. Logično, to mu je mjesto trebalo pripasti kao politički perspektivnom ministru, zato što je jedini prvoklasni kadar u toj političkoj formaciji, blizak Gotovcu po naobrazbi, a po inspiraciji antikomunist, bez primitivnih nacionalističkih recidiva... Prilikom rascjepa liberala odlučno je stao na Gotovčevu stranu, ali nije nedostojno intrigirao, ni po novinama ogovarao Budišu kao baba. Ipak, Gotovac mu je pretpostavio Kramarića. Kad velikom hrvatskom disidentu i imoćanskom eruditu Društvo hrvatskoga zmaja bude, naposljetku, naručivalo spomenik, uz devet muza kraj kojih će se, oboružan kitarom, praćakati na nekoj bivšoj zelenoj plohi Lenuzzijeve potkove, od skulptora treba zatražiti i alegorijsku figuru Samoljublja, možda u prijaznu obličju ženskog zagovora. Nije to paklena Hekata, nego jedna obična tračerska Nereida... Ozbiljan i rezerviran, pomalo hladan, Kovačević se slabo uklapa u kuloarske koterije, na kojima, umjesto u salonima, gdje se govori glasno, flanerski, počiva hrvatska politika. To mu je limit, ali i snaga, jer se njegov potencijal ne svodi na sadašnju funkciju, ni u stranci, ni u vladi šestočlane koalicije. Kao saborski filibustijer u doba tuđmanovske opresije, dok je u parlamentu carevala mračna milasovska demagogija, bio se tek inicirao, a već je postao najjači adut oporbe, najglasniji u njenim klupama, gdje je zlosretni Škrabalo brbljao s djevojčicama, a seriozni haesesovci buljili u prazno i čekali da odzvoni za ručak. Kao politički tajnik HSLS-a otvoreno se sukobio s Budišom i njegovim kumovskim lobijem, jer naprosto ne podnosi nedefinirane relacije i neizrečene obzire - s njim možeš diskretno, ali ne uvijeno. Zaista, bolje bi se bio uklopio među njemačke radikale, nego u liberalnu maticu 'Hegela iz Drniša' (kako je Budišu, uoči izbora, okarakterizirao Nouvelle Observateur) ili čak u otpadničku podstruju Montesquieua iz Imotskoga, gdje se naposljetku našao, dok na obje strane vlada ljubomora, a politika poprima odvratni fiziološki vonj svojstven siromašnoj kuhinji i ložnici bijede... Ni kao ministar i prvak minornoga LS-a, Kovačević nije posve potrošen, jer, karakteristično, onako suzdržan i ozbiljan, zadržava neki 'nesvodljiv' ostatak, bitni reziduum svoga karaktera, koji odlikuje krajnja upornost, možda sebičnost, nešto što prepoznaš u ljudima koji gledaju u daljinu, preko tvog ramena. U svakom slučaju, Božo Kovačević je perspektivan političar u nestabilnom kontekstu, zahvaljujući svom čvrstom značaju.

Kakva je perspektiva SDP-a? Hoće li, s hipotekom vlasti, propasti na lokalnim izborima? Može li HSLS kao stranka preživjeti fuziju svog čelništva s Vladinom garniturom? Ima li ids kakav ulog u tome što je Vlada izvadila Istarsku banku, s kojom je ta stranka, efektivno, upravljala? Može li hns opstati s ovakvim ambicijama? A HSS uz liberalni režim cijena poljoprivrednih proizvoda, što njegovu članstvu ostavlja samo mogućnost da, skupa s unezvjerenim braniteljima, blokiraju prometnice, ostvarujući reakcionarni Savez rala i mača iz djela Ujfa i Petrova? O tome se ništa ne zna, ali uopće ne ograničava Božin vijek trajanja u politici, jer on može sutra u oporbu, bez straha za svoj integritet, štoviše, riskira jedino dok mu karijera ovisi o 'prijateljima' u Vladi i stranci, dok se u postojanost čuvstava 'neprijatelja', može prilično pouzdati. On naprosto nije balkanski tip političara, koji se u saborskom buffetu miri i šali s bagažom, koju je u sjedničkoj dvorani maločas moralistički žigosao poput Cicerona, za takav mu kafanski gemiitlichkeit, nedostaje ona mala mjera beskarakternosti, koja je često u osnovi ljudskog šarma. Ugledao sam ga prvi put prije točno dvadeset i šest godina. Žutinić-Dodo, suradnik za rock'n'roll u Studentskom listu, gdje sam bio urednik kulture, doveo mi je sitna momčića, devetnaestogodišnjeg brucoša u izlizanim trapericama i crnom izvješenom džemperu, koji je privlačio pažnju nevjerojatnom ikebanom na glavi: već je bio ozbiljno proćelav, a duge vlati crne kosurde, koje su visile poput sablasnih riječnih trava što obuhvaćaju utopljenu Ofeliju, padale su mu na ramena... Puštao je i bradu, neodređene vunaste čuperke - a iz cijelog aranžmana provirivala je karakterna nosurda na kojoj su sjedile čelične naočale okruglih okvira. Dobro, bile su to rane sedamdesete, u kojima smo, zapravo, proživljavali revolucionarne šezdesete, a i ono što mi je tip predložio bilo je definitivno iz tog filma. Rekao je da će otići u knjižaru stranih knjiga u Gundulićevoj, ukrasti knjigu, dopustiti da ga ulove, te o tome napisati reportažu. Naravno, odmah sam prihvatio, i članak koji je tako nastao, uživao je određenu popularnost medu malobrojnim čitateljima te ekskluzivne omladinske publikacije, koju je uređivao Ninoslav Pavić. Božin dalji angažman nije više bio vezan za našu redakcijsku sobu, opremljenu iscufanim namještajem obilježenim inventarskim pločicama Socijalističkog saveza radnog naroda na Džamiji, nego za susjednu, Prologovu, koju je urednik tog teatarskoga časopisa, Slobodan Šnajder, moj vršnjak (obojici nam je hrvatski predavao pokojni Ivan Cesar), prepustio amaterskom alternativnom teatru Coccolemocco, pod režiserskim vodstvom Branka Brezovca. Coccolemocco je baš spremao predstavu Jedan dan u životu Ignaca Goloba, po tekstu Branka Matana, autora poznate knjige o hrvatskim ratnim zločinima u Bosni, Domovina je teško pitanje, koja je posljednjih mjeseci Tuđmanova režima izazvala velik skandal u Matici Hrvatskoj. Pripreme i probe Ignaca Goloba trajale su dvije i pol godine, koje nisu prošle isključivo u čekanju autorova teksta, nego je to bilo iskustvo kolektivističkog zanosa, nezamislivo u nekom drugom razdoblju. Protagonisti predstave divovske su lutke, koje izvođači nosaju na ramenima, kao nekakve ekstenzije ljudskog karaktera, dok tekst u mikrofon izgovara 'vokalni artist' koji sjedi sa strane. Glavnu ulogu, glas Ignaca Goloba, dao je Božo Kovačević. S tom predstavom

Coccolemocco je obišao cijelu bivšu Jugoslaviju, a Vjeran Zuppa, direktor avangardnog Teatra &td, uključio ih je, kao 'neprofesionalnu sekciju', u svoj kazališni ansambl. Idući projekt grupe trebalo je biti kolosalno uprizorenje pod naslovom Richtmann, sto puta veća produkcija, koja je zapela jer je Matan uspio napisati jedva sto i pedeset kartica, što nije bilo dovoljno ni za prvi čin... 'Hodali smo po Zrinjevcu', sjeća se Matan, koji je postao Kovačićev najbolji prijatelj, zamijenivši na toj funkciji Dođu, s kojim je Božo bio došao iz Daruvara, 'i rekao mu odjednom: 'Pa što mi radimo, vrijeme je da pokrenemo časopis!' On je zastao, stao mozgati i, onako ozbiljan kao uvijek, rekao: 'Slažem se!' Eto, to je Božo u jednoj slici, ozbiljan i jezgrovit...' Čovjek-elipsa dotle je već prevalio velik razvojni put, od najranije daruvarske faze, kad je osnivao svoj Ludra-bend, naučivši svirati iz udžbenika za dopisni kurs gitare, budući da je to, uz onu dugu kosuraču, garantiralo uspjeh kod mačaka. Božin otac, Srbin, predratni komunist, zatvaran je prije rata, i onda opet poslije rata, 1948., kad je pola godine proveo na Golom otoku. Bili su posve neimućni: Božo je u Zagreb došao kao tipični provincijski siromašak, u crnom džemperu, pun Doorsa i volje za životom, ali nije bio od onih prizemno ambicioznih mladih ljudi koji se zareknu da će se dokopati para i postići društveni uspjeh, pa ih više nitko neće gledati s visoka. Njegove su ambicije bile drukčije, ili veće: jako ozbiljan, s težnjom za samopotvrdom, samoostvarenjem, bacio se zvjerski na čitanje filozofije - studirao je filozofiju 'pod A' i usto sociologiju, ali nije ispite spremao iz šalabahtera i bilježnica, kao površni studenti iz boljih kuća, nego se s voljom bacao u najdublje fundamente. Stanovao je u domu na Savi. Imao je nesreću da mu se kao neslužbeni cimer uvali legendarni Đoni B. Štulić, tada još u svojoj anonimnoj, pretklasičnoj fazi, dok je bio samo neizdrživo naporan i dosadan, te po cijeli dan u sobi drndao po gitari koju, za razliku od Bože, ni dopisno nikad nije naučio svirati. Činjenica da ga Štulićeve februarske balade nisu omele u čitanju Aristotela, dokazuje sposobnost za totalno udubljivanje, te istinsku intelektualnu vokaciju. Uvečer, sklonili bi gitaru, te krenuli u ljubavne pohode. U teatarskoj skupini Coccolemocco Božo se istodobno socijalizirao u građanski Zagreb intelektualne elite, koja mu je najviše imponirala, i kojoj će, naposljetku, svjesno i potpuno pripasti. S Matanom, starmalim kulturtregerom nastanjenim u bršljanom obrasloj vili na Pantovčaku, pokrenuo je časopis Gordogan. Naziv je odabran s genijalnom nepogrešivošću mladog uma - po začudnom imenu zločestog kralja u avangardnom teatarskom tekstu (nekoć) mladoga Radovana Ivšića, pisca koji je iz Hrvatske emigrirao pedesetih godina, smlavljen uskogrudnošću što ga je okruživala. Časopis je nastao pod dojmom djela drugog važnog emigrantskog kulturnog lika, Stanka Lasica, koji je, nakon slave ikonoklastičkog Sukoba na književnoj ljevici, udario u bedem establišmenta, kad je u Kronologiji osudio poslijeratnu apologetsku poziciju Najvećega Pisca. Ivšić je osporio tradicionalnu književnu formu; Lasić partiju zbog predratnog antikrležijanskog stava, a onda Krležu zbog poslijeratnog konformizma, dok su dva mlada književna revolucionara

već s imenom časopisa najavili da su spremni ići dalje i satirizirati još živog Kralja Gordogana, koji je umro tek godinu i pol poslije izlaska prvog broja. Gordogan je pokrenut u maloj, nezavisnoj izdavačkoj kući Slobodana Šnajdera, koji je raspolagao novcima gradske omladinske organizacije. Izbio je strahovit skandal, jer se Partija osjetila izigranom: časopis je pokrenut bez pitanja, bez prethodnih obveznih forumskih mriješćenja i razvodnjavanja, kojima je svrha da se u redakciju ubaci dovoljan broj 'pouzdanih drugova', udbaša, dežurnih idejnih zelota ili poslušnih grebatora, te tako spriječi eventualno 'idejno skretanje'. Ključni tekst u prvom broju, recenziju Solženicinova Arhipelaga Gulag, koji je tada izlazio, pristao je napisati Žarko Puhovski. Zbog uobičajenog odgađanja s predajom rukopisa, tekst je izostao iz prvog broja. Kad je časopis usprkos tome izašao, pa izazvao nepovoljne javne reakcije, Puhovski se Matanu i Kovačeviću obratio pismom u kojem im priopćava da su od Gordogana 'napravili Centralni komitet socijaldemokracije' i time se svrstali medu neprijatelje, s kojima bi se bio spreman 'obračunati i fizički', da ih ne smatra previše beznačajnima... I u tome je, kao gotovo u svemu, imao krivo -Gordogan je postao možda najvažniji hrvatski književni časopis novijeg vremena. Jači od Razloga i Krugova, intelektualniji od Kritike, zanimljiv poput novina, poticajan poput najvažnijih knjiga toga prijelomnog razdoblja, okupio je svu hrvatsku inteligenciju u osvit 'demokratskog raspleta' potkraj osamdesetih godina... U Gordoganu Božo je obradio glavnu temu, slučaj zagrebačkog fizičara Zvonimira Richtmanna, relativista kojega je staljinistički partijski 'barbarus' odbacio kao i Krležu, i to zbog odstupanja 's linije'. Richtmanna hapse banovinske vlasti, Maček, a ustaše strijeljaju zajedno s ostalim komunističkim intelektualcima koji su ga, zbog partijske ortodoksije, ranije bili odbacili. S velikom akribijom, Božo je istražio izvore, skupa s Matanom intervjuirao u Beogradu Marka Ristića, te prikupio arhivalije, pa feljton proširio u knjigu, perfektan, solidan, debeo svezak, kojem je, za neko vrijeme, dodao sličan rad, Psihoanaliza i ljevica. To nije bio neki akademski rad bez političke važnosti: glavna idejna fronta na kulturnoj ljevici, teče i danas rasjedom oko tog tektonskog pitanja. Je li Partija uoči sukoba s fašizmom smjela riskirati podjelu, dopuštajući unutarnju raspravu o političkoj liniji u kulturnoj politici, pri čemu bi eruditski Krleža ponizio visokoga partijskog funkcionera Đilasa? Ili, prevedeno u suvremeni kontekst: može li SDP sad dopustiti da se slobodno rasplamsa polemika između Antuna Vujića i Prosperova Novaka s jedne, Slobodana Šnajdera s druge i Vjerana Zuppe s obje strane, pa tako omogućiti HDZ-u da skorira na ionako oslabljenoj Vladi demokratske koalicije? Potkraj osamdesetih, osim dogme o avangardnoj ulozi Partije i radničke klase, otvorilo se i 'nacionalno pitanje'. Gordogan je reflektirao građansku, antimiloševićevsku, poziciju, kojoj se većina ljevičara u kulturi nije mogla prikloniti zbog idejnih hemunga. Epilog? Potkraj osamdesetih Šnajder je likvidirao uredništvo Gordogana, pa se začelo veliko neprijateljstvo koje traje do danas. Kad je Matan, zbog svoje knjige, izbačen iz Matičina časopisa Vijenac, a novi časopis, Zarez, pokrenut novcem Georgea Sorosa, lokalni 'šef od para'

Otvorenoga društva, Šnajderov bliski istomišljenik Vjeran Zuppa, uvjetovao je da se u uredništvu ne smije pojaviti Matan. Na liniji svog idejnog usmjerenja, Božo je završio medu liberalima, kao i svi politički svjesni, pristojni zagrebački građani. Nepopravljive komunjare držale su se svojih, primitivci i manijaci upisivali masovno u HDZ, dok je klasa koja djecu daje na solfeđo i klavir, ušla u žuto-plavi klub kojim je predsjedao vrijedni drniški rodoljub, zatvaran zbog svojih uvjerenja, ali inače vrlo pristojan, popeglan mladi gospodin s naočalama, koji godinama radi u Sveučilišnoj knjižnici, pa nije, valjda, za Boga miloga, jedan od onih dolje, znate, onih divljaka koji se znoje dok govore, a oko vrata nose debeli zlatni lanac s križem... Ne, nije, ali je problem bio u prijateljima koje je povukao iz svoje revolucionarne mladosti hrvatskog sveučilištarca, dok se žario zanosom, s govornice u Studentskom centru napadao Tita i sviđao se Ljerki Mintas, tada još ne i Hodak. Božo se poslije Gordogana zaposlio u izdavačkom poduzeću Globus, koje je, s kontroverznim političkim knjigama osamdesetih godina namlatilo velike novce. Uz Globus takve je knjige izdavao i Slavko Goldstein, kojega je Božo upoznao, pa mu se obratio čim je čuo da priprema osnivanje neke opozicijske građanske stranke. Sa svojstvenom savjesnošću, čim je čuo da će biti 'liberalna', pribavio je i progutao odgovarajuću političku literaturu: Poppera i sve ostale relevantne pisce. Izabran je odmah u rukovodstvo. Njegov prijelaz iz studentske alternative u građanski mainstream tekao je izvanredno sporo: u Globusu počeo je nositi konvencionalnu odjeću, te skratio kosurdaču na srednju dužinu, ali se još nije odricao okrugle kape šilterice, kakvu je nosio i protestni šansonjer Ivica Percl, ni interesa za žene, koji je, međutim, također poprimio konvencionalne građanske obrise. Bila je to još rubna egzistencija: stanovao je u iznajmljenim stanovima i kućama na obodu grada, ili u njegovim najdaljim, mnogima nepoznatim dijelovima, s nazivima koji ne sugeriraju zelene obronke posute vilama. Predavao je sociologiju na Akademiji za kazalište i film. Dugo je živio s djevojkom koja je imala dijete iz prethodnog braka, koje je odgajao; u nekim se sustanarskim i podstanarskim kombinacijama, jednom čak ponovo združio s Dodom Žutinićem i njegovom curom Jasnom Babić. U Hrvatskoj socijalnoliberalnoj stranci Božo je postao viđeni hrvatski političar. Na izborima 1992. preko državne liste ušao je u Sabor. Počeo je nositi odijela. Kratko se ošišao. Još uoči rata oženio se simpatičnom plavokosom bivšom poslovnom tajnicom Grafičkog zavoda, gdje je njegov bivši partner Matan radio kao urednik, pa ga je posjećivao i pritom se upoznao s Elizabetom. Ona također nosi naočale okruglih okvira, ali koštane, damske. Bavi se biznisom, potječe iz imućne albanske katoličke obitelji, pa stanuju u njenom građanskom stanu u Visokoj ulici, na najboljoj gornjogradskoj adresi. Božo Kovačević ima blistav politički dosje: oduvijek je bio žestoki antiTuđmanovac, nikad ga nije dotaknula ni jedna afera, a s klupa preglasavane manjine, derao se kao jarac, zagorčavao život hadeze-ovcima, optužujući ih po novinama i u europskim forumima. Postao je politički

tajnik stranke kad je, kao prava opozicija, pobijedila na izborima u Zagrebu i ozbiljno ugrozila režim. Tuđman tada nalaže da se pokrene tajna operacija Lisica. Imala je dvije faze: prvu 'toplu', u kojoj je trebalo izazvati rascjep alternativnim ponudama za sudioništvo u hadezeovskoj većinskoj Vladi pojedinim istaknutim ličnostima Liberalne stranke, te drugu, 'hladnu', u kojoj će dr. Ivić Pašalić jako zatresti konopce marioneta, te izazvati masovni bijeg 'krtica' i opće osipanje stranačkog rukovodstva. Majstorski intrigant, Tuđman je sam preuzeo izvođenje prve faze. Pretvarajući se da prihvaća izborni poraz, pozvao je prvo Gotovca, koji je od Budiše preuzeo predsjedništvo stranke nakon prethodnih, slabo vodenih, parlamentarnih izbora. Nominalni šef Gotovac, koji je zamjenjivao 'umornog vodu', u međuvremenu je kondenzirao silne ambicije. Na predsjedničkim izborima pretrpio je totalni poraz, ali umjesto da je, kao Tomac, koji je u SDP-u za Račana odigrao potpuno istu ulogu, pridržao svoje mjesto, zaključio je da tek počinje velika igra... Tuđmanov poziv na Pantovčak dočekao je kao neku uzbudljivu priliku za satisfakciju. Tuđman prvo Gotovcu, a zatim Budiši nudi isto: sudioništvo u Vladi, koaliciju koja Budiši nije principijelno, nego samo personalno neprihvatljiva: on se uvijek vidio kao Tuđmanov nasljednik, a ne kao zamjenik, kao i Gotovac, u odnosu na Budišu. Gotovac uživa kao pregovarač na kojega su upereni svi reflektori, dok mu u svemu asistira Kramarić, koji vuče rep udbaškog dosjea Profesor, pa ga, navodno, 'kontrolira Glavaš', što znači, u krajnjoj konzekvenciji, Ivič Pašalić. Može to biti najobičnija potvora žute štampe i falsifikat obavještajnog podzemlja, ali je u svakom slučaju, pokazatelj kako je izložen manipulacijama... Nesporazumi oko toga tko zapravo o čemu smije i treba pregovarati s Tuđmanom, dosežu vrhunac rascjepom HSLS-a. U tome su bili silno angažirani Kramarić, zatim glavni tajnik Gorinšek, s repom jednog debakla iz doba rata, te Vilfan, čudna liberlana persona koja se dičila bliskošću s Merčepom... Liberal Miroslav Rožić prelazi tada u hsp, a još dvojica u HSS, gdje će, poput plutajućih mina, čekati da ih aktiviraju u idućoj prilici. Ivan Božičević, koji je HSLS-u vodio parlamentarne izbore što su za Budišu završili fatalno, postaje direktor Vjesnika, učlanjuje se u HDZ, te svjedoči protiv bogobojaznog, malo mrtvog doktora Gorana Granica, Budišina potpredsjednika i brata ministra vanjskih poslova, da je kovao Plan Lisica za destabilizaciju države i rušenje njenih legitimnih institucija. Po tome što je stvar trebala istodobno poslužiti protiv Mate i da Tuđman obrlati Budišu, očito je da potječe iz laboratorija subverzije Ivica Pašalića, koji je makarskim diplomatom bio blago opsjednut, kao realnim konkurentom u razdoblju Post Obitum Tiberii, odnosno, poslije imperatorove smrti. Budiša je kasnije uspio izboriti formiranje saborskog istražnog povjerenstva da se ispitaju stvarne okolnosti nastanka toga plana, koji je uništio HSLS kao stožernu oporbenu formaciju. Ali, politička bitka izgubljena je i liberali su se, kontroliranom fisijom, raspali na dva izotopa, veću, Budišinu, 'institucionalnu', frakciju - u kojoj su ostali političari i lokalni funkcioneri, što su jasno vidjeli korist od njegove formule lokalnog koaliranja s hadezeovcima - te na ekskluzivnu

Gotovčevu česticu, malo veći mezon u atomskom kotlu hrvatske politike. Gotovcu su prišli ljudi s normalnim građanskim instinktom, kojima se okretao želudac na ideju da se ulazi u gradske hunte s kompromitiranim hadezeovcima. Medu njima bio je i Bozo, koji, osim toga, nije mogao podnijeti Budišinu ustobočenu pozu, te njegovu kumovsku kamarilu sastavljenu od okorjelih nacionalista. Budiša je ipak tu rundu dobio, jer je sa SDP-om stvorio koaliciju koja je njegovoj raspolućenoj Liberalnoj stranci bez liberala priskrbila partnersku poziciju u postizbornoj koaliciji. Plan je pokvario Mesić: Budiša je, naime, trebao postati predsjednik Republike, u skladu s koncepcijom 'kontitnuiteta bez potresa'. Kao i svi ideološki konstrukti iz političkih laboratorija, ta ideja kohabitacije 'umjereno revolucionarne' vlade s 'nacionalno svjesnim' predsjednikom pokazala se neprikladnom, jer deziluzionirano stanovništvo opljačkane države uopće nema razumijevanja za finese, nego jedva suspreže provalu bijesa, što se primiruje jedino svakodnevnim hapšenjem tajkuna i korupcionaša. Čim to imalo zastane, vlast će sebi na glavu strovaliti silovit prolom gnjeva. Račan ima odlične instikte za preživljavanje, i zato će još neko vrijeme osiguravati političku podršku ministru koji diže u zrak podsljemenska taborišta Hercegovaca... Raskošan osmijeh zrelog mediteranskog šarmera Ive Sanadera na balkonu hadezeova partijskog updrišta na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu.

Pudlica među rotvajlerima IVO SANADER Kako se moglo dogoditi da dr. Ivo Sanader, splitski fićfirić s romantičnom velnom koja mu pada na čelo, drugorazredni političar i tirolski doktor romanistike, navodno stručnjak za Rainera Mariju Rilkea, kao jedna od najmanjih i najdobroćudnijih zvijeri u hrvatskoj političkoj menažeriji, dospije na sam vrh hranidbenoga lanca, te postane predsjednik HDZ-a, Tuđmanove zadužbine kriminala i nacionalizma, istodobno najveće oporbene i, uopće, druge najveće stranke u zemlji? Ona u Saboru ima četrdeset zastupnika, koji se uzajamno strastveno mrze, i jedino time odaju da su još živi... Kao prvo, Sanader nije uvijek bio drugorazredna figura. Na tu ga je smanjenu staturu srezao Ivić Pašalić, u prvoj epizodi Hitne službe režirane na Pantovčaku, gdje je poduzetni hercegovački doktor iz Dubrave bio ustrojio agenciju za difarrfaciju pripadnika neprijateljskih frakcija i suparnika medu penjačima po hadezeovskoj kadrovskoj lijani. U tom laboratoriju potvora, donesena je odluka da se Sanadera ukloni iz Tuđmanova predsoblja. Kao šef Tuđmanova kabineta on je bio majordom niskoga zdanja, Aneksa, sagrađenog na brzinu i dosta tajnovito u podnožju Richterove klasične modernističke vile na Pantovčaku, odakle se

upravljalo 'konvojem' predsjedničke svite i aparatom Tuđmanove 'polupredsjedničke' diktature. Sanader je postao predstojnik Ureda predsjednika Republike zamijenivši na tom položaju Hrvoja Šarinića. Kad je Šarinić postao predsjednik Vlade, Šušak je na njegovo upražnjeno mjesto gurao Zužula, Tuđman je htio Granica, koji se tome opirao pa turio Sanadera, svog zamjenika u resoru vanjskih poslova. Tako se: a) riješio Sanadera, b) kod Tuđmana doveo ne previše opasnog suparnika, osobito u vanjskopolitičkim i pregovaračkim pothvatima. Svima je, zapravo, odgovarao, kao beskonfliktni, prilično 'komodan' Dalmatinac, koji neće do u sitne sate s Tuđmanom razmjenjivati misli, tesati 'platformu', šiljiti 'liniju'... Svima, osim Pašaliću, savjetniku za unutrašnju politiku, koji nije htio u Uredu nikakvih stolova preko kojih mora prijeći da bi došao k Tuđmanu. Kad je Šarinić otišao, Ivić se htio riješiti i Sanadera. Sanaderu se nije mogla napakovati neka pretvorba, niti ga optužiti kako snuje da zapremi najviša mjesta u državi. Ali, onako visok, naočit, prilično luksioriozan, mogao je Hercegovcima izgledati kao čovjek s nedovoljno testosterona, koji ženu ne tuče ni kad je zaslužila. Obavještajno podzemlje dobilo je zadatak da Sanadera difamira kao homoseksualca. Znalo se da će sama natruha gej-skandala biti dovoljna da se među patrijarhalnim hadezeovskim kadrovima izazove masovna jeza. Osim toga, i sam je Franjo bio užasan homofob. Više od običnog malograđanskog licemjerja, to mu je ostalo kao zalog formiranja u mačističkom komunističkom miljeu, gdje su žene, lov, tenis i preljubničke avanture imali bitne statusne konotacije: prvi svingeri u Jugoslaviji pojavili su se na Dedinju, dvadeset godina prije popularizacije razmjene bračnih partnera u Startu i ostalim libertinskim publikacijama iz razdoblja globalne seksualne revolucije. Pijanci, bigoti, kriptofašisti i lupeži, vrvjeli su korbizijeovski sunčanim odajama Predsjedničkih dvora, ali homoseksualac imao bi ondje izgleda kao angorska mačka koja upadne na konvenciju alzaških hrtova. Počela je 'operacija Sanader'. Specijalisti za specijalni rat aktivirali su svoje 'spavače'. Ja sam bio jedan od prvih ciljeva. Ležao sam mirno na garaži i gol se sunčao - to je bilo točno prije pet godina, ljeti, 'kad su cvetale meduze', a vlast Tuđmanova stajala u zenitu. Izdavao sam Nacional. Nije išlo sjajno: prodavao se jedva nešto bolje nego sada. Čovjek me snimi malim fotoaparatom i u šali reče: 'Ma, to je za Imperijal...' Zatim smo otišli na kavu kao površni, no stari znanci, jer dugo ljetujemo na istome mjestu. Objasni mi da ima priču, trag koji bismo trebali istražiti, pa nabaci da se tiče Sanadera. On je, navodno, u Austriji, gdje je u Innsbrucku živio prije desetak godina, bio involviran u trgovinu pornografijom gay-usmjerenja, materijalima za homoseksualce. Dao mi je ime čovjeka u Austriji koji je, navodno, spreman, iz osobnih razloga, o svemu posvjedočiti... Skandalozne implikacije priče koju mi je ponudio, bile su znatne, a mene je privukla nadasve koincidencija s primanjem HDZ-a u europsku demokršćansku asocijaciju, koje se upravo uglavljivalo. Odmah sam u akciju poslao Mladena Plešu, najopakijega lovačkog jazavčara iz

Nacionalove investigativne štenare. Uz njega, sivu tiču suradnicu kojoj sam mogao vjerovati da će osigurati koroboraciju, jer je Pleše - Pilaš je njegov nome de guerre - predugo zalazio na Zrinjevac 7, često i k Sanaderu, kad je on ondje službovao kao zamjenik ministra vanjskih poslova... Uostalom, poznavali su se otprije. Dok je Pleše bio glavni urednik Starta, Sanader mu je, kao zastupnik austrijske tvrtke svoga brata iz Innsbrucka, prodavao agencijske fotografije golišavih ljepotica, koje su se tiskale na duplericama. Tim je kanalom, u Sanaderovoj akten-taški, stigla i serija dijapozitiva s aktovima pjevačice Moni Kovačič, koji su izazvali silno uzbuđenje u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a urednicima Starta priskrbjeli reputaciju strahovito vještih momaka, koji su kadri načupati svakojakih čudesa. Stvar je, zapravo, bila u tome da je Mario Bošnjak, naš sadašnji uzvišeni tajnik Novinarskoga društva, već u ono vrijeme bio blago oćoravio, pa u hrpetini robe koju je austrijska veza istresla na stol, ofrlje pregledavši, slučajno odabrao snimke plavuše s raskošnim uvojcima poput Sanaderovih, te s krasnim blond mufom. Pilaš i vjerna suradnica otiđu sad u Innsbruck, i u maloj austrijskoj podalpskoj selendri, s konjskim drekom na ulicama, gdje je Sanader, navodno, na lokalnoj romanistici doktorirao iz Anouilha, lako pronađu čovjeka kojemu su bili upućeni. Kad su se iz Zagreba dogovarali telefonom za susret, on im je bio rekao da 'sve razumije', i pozvao ih da dođu jer je 'spreman razgovarati'... Dočekao ih je blijed kao kreč, prestravljen, pa povikao da 'nema pojma što hoće' i zatražio da ga 'ostave na miru'... Upala je i njegova žena, udarila u suze, deračinu, zapomaganje. Neobavljena posla, investigativni tim vratio se u Zagreb. To sam tumačio na sto načina - da su suzupovci presreli neku neobaveznu telefonsku komunikaciju iz redakcije, da je procurilo iznutra ili, napokon, da je cijela priča bila ometena, pa o tome 'gore' odaslan izvještaj... Istodobno, novinari Glorije nasjeli su na sličnu dezinformaciju, koja se pojavila pri kraju nekog članka o ženama političara. Tuđman je tako istodobno dobio na stol članak, te povjerljivo izvješće tajne službe koja dojavljuje kako je, u zadnji čas, spriječeno izbijanje grozomorne afere u Nacionalu. Kad je Tuđman to vidio, odmah je odlučio ukloniti Sanadera... Da se sve točno tako zbilo, potvrdio mi je kasnije jedan od najviših funkcionera njegova režima, u ekskluzivnom intervjuu. No, Sanaderov odlazak iz 'manježa', nije bio dramatičan kadrovski preokret u hijerarhiji, koji bi narušio raspored snaga; slab radnik i bezvoljan, on se već bio onemogućio pozom nehaja i istinskim nedostatkom ambicija. 'On je neambiciozan iskreno', kaže čovjek koji ga dobro poznaje još iz Splita, 'ambiciozna je samo njegova žena, no kad Sanader kaže da ga nije briga, ne laže. U tom neambicioznom nastupu, on nikad ne iznevjeri — njemu zbilja nije stalo, i od njega doista nema nikakve koristi!' I Granićeva je žena ambiciozna, ali ona ima kvalitetnije osoblje - vrijedni Granić može neprekidno riljati šesnaest sati na dan, uvijek podjednako toplo-hladan, koncentriran, spor, dostižan i pouzdan - uvijek bih ga uzeo za liječnika, šefa kabineta ili ministra vanjskih poslova. Kad je Sanader 'pao', dopao je opet Granicu na Zrinjevac, ali sad kao 'drugorazredna politička

figura', kojoj se čudimo na čelu HDZ-a, kao da funkciju tampona nije obavljala i Belgija, a priželjkivao tako sjajan princ kao što je engleski kraljević Charles. Sanaderov povratak na Zrinjevac odmah se od destrukcije potencijalnog konkurenta iz Tuđmanova predvorja pretvorio u širu akciju 'oblaganja', amortizacije ambicija opasnoga dr. Mate Granica, kojega je Holbrooke u Davtonu opisao poput ceremonijal-majstora na kineskom dvoru, koji poduzetne, izravne Amerikance istjeruje iz kože beskonačnim ljubaznostima, okolišanjem i taktom. Dr. Granica trebali su poslati da pregovara s japanskim carem, a ne Pavletića, koji je onamo otputovao na čelu velike skupine narodnih zastupnika, od kojih je jedan - uporno se pokušava sakriti informacija koji, ali ja sumnjam na demokršćanskog crnokošuljaša, 'zmaja od Odžaka', dr. Antu Kovačevića - nosio poklon, lutku u prirodnoj veličini u hrvatskoj narodnoj nošnji, a kako protokol sigurno nije platio avionsku kartu do Tokija za suvenir, cijelim ju je putem, valjda, držao u krilu... Granić je Sanaderom bio tapeciran odozdo, dok su se sa strana priljubljivali Ljerka MintasHodak, ministrica nepostojećeg resora europskih integracija, te Miomir Žužul, opunomoćeni ministar u Washingtonu, izaslanik Tuđmanov i hercegovački emisar na rijeci Potomac, sve to preko glave malome doktoru, koji u svom tamnom odjelcetu, neumorno okolo klima po šesnaest sati na dan... Sanader nije imao dovoljno ambicija - nije iznevjerio mala očekivanja - i dočekao je smjenu vlasti kao sporedni igrač u Ministarstvu vanjskih poslova gdje je slovio kao strah i trepet za niže osoblje, te upošljavao tajnicu koja je, konsenzusom diplomatskog osoblja u Zagrebu, uz tajnicu Nadana Vidoševića, predsjednika hrvatske Privredne komore, bivšu mišicu Renatu Horvat, proglašena najubitačnijom administrativnom pomoćnicom, koja je uvijek nastupala u deset centimetara visokim potpeticama, savršena ledeno-stroga brineta, kao prenesena iz fetišističkog stripa Givendoline. Podministar koji dr. Mati nije stvarao nikakve probleme - 'vrlo korektan, on je odmah našao svoje mjesto' (u uredu na kraju hodnika, nasuprot WC-u) - Sanader se zatekao i na potpredsjedničkom mjestu u stranci, uoči rasula HDZ-a poslije Tuđmanove smrti, koja je tjednima zatajivana. Pašalić je pokušao nametnuti Ljerku Mintas-Hodak kao svog bliskog, veznog igrača, ali su ih zaustavili Šeks, koji se neko vrijeme nosio mišlju da bi, iako nepriličan, samo zato što je dvaput pametniji od svih ostalih žicara osim Pašalića, mogao sam posati 'kalif namjesto kalifa', pa je gurnuo u fajt Branimira Glavaša i desničarsku udrugu Klub dr. Franjo Tuđman, gdje ton qui fait la chanson daju Bobetko junior, Petar Šale i drugi barakaški moroni, hadezeovski začinjavci. Oni su donekle zaustavili Pašalića, koji se, međutim, ionako nije namjeravao otvoreno kandidirati, dok ga pola Hrvatske vidi kao najvećeg zlotvora, ali samome Šeksu to nije mnogo vrijedilo, pa je počela potraga za kompromisnim kandidatom - isprva se spominjao čak i zadarski župan Kalmeta, koji nije čak ni zloglasan, osim po tome što je njegov zamjenik na diplomatskom prijemu smrskao nos opernom bas-baritonu Martinoviću, zbog neke nedužne političke opaske. Najbolji bi, naravno, bio Hebrang - onako ponosit, tvrd, nedokaziv, autoritaran, uskogrud poput samog Tuđmana, ikonodul, sektaški idealist pun predrasuda, nepopustiv doktrinarac poput svoga

oca. Neke od tih predrasuda, čak su na mjestu, one primjerice, protiv Ivica Pašalića, s kojim dr. Hebrang ne bi bio ušao ni u kakvu, čak ni 'nerealiziranu', 'naznačenu', ili 'međusobno tolerantnu' relaciju, nego bi ga izbacio iz stranke čim bi mu se za to pružila prilika, a dr. Pašalić - koji stranku, zapravo, kontrolira, na to, onda, ipak nije mogao pristati. U stranci koja je ostala bez većine glasača, članstva i aparata na terenu, osim u pasivnim krajevima, opstoji još jedino 'nadgradnja', bulumenta većinom teških desničarskih saborskih zastupnika, uz nekoliko 'neopredijeljenih', ili 'tranzitivnih', koji, zasad, još ne mogu naći drugu maticu (iako Vesna ŠkareOžbolt iz Granićeva Demokratskog centra, oko njih zavodnički zuji, kao pčelica Maja). Kad su sve zbrojili i oduzeli, instiktivnom su mudrošću dokučili da ih Sanader neće pojedinačno ugroziti ni kolektivno diskreditirati. Naposljetku, čovjek je deklarirani klerikalac, govori strane jezike, i vani ga lako mogu shvatiti kao 'demokršćansku asimptotu' Tuđmanove desničarske hiperbole. Pa su zaista izabrali Sanadera, ljubazna dvometraša malo ocvale muške ljepote, kojemu, čini se, zaista nije stalo, ali ga na stazu uspjeha izgoni njegova energična žena Mirjana, koju je upoznao još u gimnaziji, a koja je također doktorirala (arheologiju) s vrlo primjerenom temom: Kerber, strah i trepet, mitološki grčki troglavi pas, čuvar podzemnog svijeta. Nacionalistički pokret, kojim je rukovodila mafija, poslije Tuđmana, opasnog fantasta, i Šuška, oporoga gangstera u kožnoj vjetrovki, izmeće jednog prilično bezazlenog inteligenta, autora knjiga I ružičasto je crno te Fenomen parfema, koje će teško zamijeniti kultna Bespuća... Ivo Sanader rodio se u splitskoj, vrlo klerikalnoj obitelji 1953. Jedan brat solinski je župnik, a sestra koludrica, pa su ostala dvojica braće, prirodno, udarila više u marketing, erotiku, znanost i političku karijeru, četiri podjednako grešne aktivnosti s beskompromisne baresovske, ili moraovske pozicije katoličkog intelektualca. Stariji brat, trgovac, dilao je po Austriji, te bazirao u Innsbrucku, gdje se onda uglavio i Ivo pa, uz razne posliće, poput onog zastupništva golih mačaka, studirao. Na Filozofskom fakultetu u Innsbrucku diplomirao je i doktorirao s tezom Svjetonazor u djelima Jeana Ano-uilha. Je li to baš bio doktorat, ili samo diplomska radnja, i gdje se ona može naći, a gdje osvjedočiti o nostrifikaciji, moglo bi se još istraživati, ali su to stvari formalne, koje ne dopire do biti, koja je ionako odmah vidljiva. No, u svakom slučaju, prilično je deplasirano tražiti doktorat iz romanistike u Tirolu, kao što bi, otprilike, bilo neobično braniti tezu o laponskoj versifikaciji na sveučilištu u Estremaduri: čudno, ali možda ne i nemoguće... Vrativši se u Split 1982., kao Doktor Sanader, veliki momak naprosto je zračio učenošću. Direktora tamošnjega izdavačkog poduzeća Logos, Duška Čizmica Marovića, ultraljevičarskog kavanskog filozofa golema šarma, navukao je na tanak led svog interesa za Rilkea: tri sata objašnjavao mu je svoje poteškoće da prevede dva Rilkeova stiha, koji su i ostali neprevedeni. I kad ga je Duško - koji, zbog revolucionarne djelatnosti na Zagrebačkom sveučilištu burnih sedamdesetih, nije dospio diplomirati - osupnut tolikom akribijom, odmah zaposlio kao urednika znanstvene biblioteke, sjeo je pisati prijedlog za serijal Antigona (Antigona od antike do modernih pisaca), pa se stao kod Čizmica u nedoumici raspitivati kako se točno piše prezime

Anouilh, jer je taj taj francuski katolički pisac, naime, autor jedne od drama o Edipovoj i Jokastinoj kćeri. Možda je ovo svjedočanstvo neopuzdano, ali mi dvadesetogodišnje iskustvo novinskog urednika šapće da bi valjalo otići u Innsbruck i potražiti kosture u ormarima tamošnjeg sveučilišta... Sanader je pet godina gluvario po dalmatinskim kulturnjačkim zakucima. Izabran je čak za docenta njemačke književnosti na Sveučilištu u Zadru, gdje se, međutim, nije nikad odazvao, te preuzeo katedru. Sam izbor zapanjuje, jer on je - zar ne? - doktorirao na romanistici, pa zašto ga angažiraju da predaje njemačku književnost? Valjda stoga što je romanističke tečajeve pohađao na germanskom govornom području - gdje se, uostalom, govori teškim esterajherskim gorštačkim dijalektom, što je, bit će, sporedno za romanističkoga germanista u čakavskoj jezikoslovnoj metropoli. Tvorbu toga tipično hadezeovskog intelektualca, koji se, dok je u Splitu, a ne u Austriji, družio najviše s Radom Perkovičem, boksačkim impresarijem i autorom priručnika o zavođenju žena, prekida prolom demokracije te uspostava hrvatske državnosti, čemu pridonosi kao dopredsjednik austrijskog hadezeovskog bunda, koji je hrvatstvu dao i Ivana Milasa, bivšeg čuvara Državnog pečata, o kojemu se, kao i o samome pečatu, malo čuje u posljednje vrijeme. Prvoga siječnja 1991. Sanader je imenovan intendantom Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, pa nam profesor dramaturgije Zvonimir Berković duguje jedan od svojih famoznih 'dvojnih portreta', jer je sličnost s Jakovom Sedlarom, kojega je Tuđman istodobno izabrao za visokoga teatarskog dužnosnika u drami zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, zaista zapanjujuća: faca, poza, The Importance of Being Earnest, visok rast, kao da ih je, poput Friedricha Velikog, koji je bio nizak, birao za svoje grenadire, a ne za Thalijine činovnike. Kao intendant hnk, Sanader se udružio sa slikovitim Radom Perkovićem. On je, u doba dok je Sanader dilao gole mačke, prodavao svoj priručnik za zavođenje žena, pa su, 'drug s drugom', kako bi Rusi rekli, zasnovali Marulove dane, festivalsku ljetnu čvrgu, što je trebala konkurirati Dubrovačkim ljetnim igrama u južnohrvatskoj metropoli vlaškohercegovačke uljudbe. Sanader se uključio u splitski Krizni stožer te djelovao kao pregovarač, a iz toga kadrovskog rasadišta bio mu je otvoren put u raj hadezeovske nomenklature. Postao je ministar znanosti, tehnologije i informatike (zbilja izazov za germanskog romanista, koji je, u pejzažu iz filma Moje pjesme, moji snovi, izučavao Rilkea - što me odmah inspirira na misao o transvestitskoj verziji toga mjuzikla, u kojoj bi glavni junak, svojeglav mladić s uvojcima, napuštajući samostan zbog nakane da studira romanistiku na Schloss Universitv, po poljima lutao s gitarom, pjevajući raskalašeno Marta...). I kao ministar znanosti išao je na pregovore s mirovnim posrednicima: Tuđman ga je uočio te ocijenio, očito, kao i Čizmić Marović, koji kaže: 'On je zgodan, šarmantan, govori jezike, nije blesav, pa nema potrebe da se pravi pametan, uljudan je, beskonfliktan, izgleda kao netko tko se

nikud ne gura...' To također zvuči kao opis duhovne lijenosti iz udžbenika psihologije za srednje škole. Ali, Tuđmanu se, očito, toliko svidjelo da je Sanadera, zakratko, postavio zamjenikom ministra vanjskih poslova, što ga je, uzlaznom putanjom, lansirao medu prvorazredne političke figure hadezeovskog panteona. I, doista, Zeus ga ubrzo pozvao na visoku peharničku dužnost pročelnika Ureda, koju taj Ganimed nije iskoristio da neslućeno poveća svoju moć (kao dionizijski Šarinić i, kasnije, plutonski Pašalić), nego se odao lagodi, s kasnim dolascima i ranim odlascima s posla, što je oficirsku picajzlu od Tuđmana ispunjavalo najiskrenijim gnušanjem. Stara prznica, nažalost, nije bila lijena nego, u svojoj destruktivnosti, uporan, marljiv, točan i precizno na sat i nula-nula minuta davao da se zatvore dveri i na njih stanu dva crvena zmijavačka husara glatko izbrijanih obraza i spojenih obrva. No dok je išlo, Sanader je uživao Boga svoga. Razvio je osobit lukulovski lifestvle, i kad je, primjerice, u zagrebačkom Intercontinentalu slavio rođendan, unajmio je cijeli Croatijin avion, da dofura prijatelje iz Splita. A kad bi išao s obitelji u Split, iz Zagreba bi unaprijed krenili jedan BMW-i i jedan Audi sa šoferima da ga dočekaju u splitskoj zračnoj luci. Uredio je kućerinu na Zelenjaku, pofutrao se, poprimio izgled pomalo tusta, sredovječnog Mediteranca indijske brončane puti, koji kao Michelangelov Bakho odaje prezasićenost površnim zadovoljstvima. Njemu, zbilja, hadezeovsko čelništvo - ili kako već to ti tipovi na svom prahrvatskom lingou nazivaju - pristaje kao kravi sedlo. Da je položaj uzeo Hebrang, bilo bi to kao da se djetetu daje revolver, a Pašaliću, kao da se Mengeleu ostavi skalpel. Ljerka pak ne može biti šefica gomili desničarskih primitivaca, koji žene tretiraju kao marvu, pa bi, prema tome, HDZ trebao ići... šluf-šluf...otvaram kuvertu: AND HDZ GOES TO BRANIMIR GLAVAŠU! On, Glavaš, zaista jest HDZ, i to ona izvorna, istinska matrica, najranija mutacija od koje su u Osijeku ljudi umirali kao muhe. Doktori, biznismeni, lopuže u dvorednim odijelima, lažni liberali, moderni nacionalisti i, uopće, karijeristi, došli su tek poslije, pa će ih, u zakonomjernom procesu devolucije, iskonski novoprimitivni pokret prve i odbaciti. Kad se riješe i Sanadera, moći će se on napokon u nekoj Arkadiji skrasiti, pa odsutno udarati u kitaru, ako mu žena ne bude stalno kraj uha štektala: A VA VA V.' AVAVAV

Smrtonotno oružje poštenog policajca ŽELJKO DOLAČKI

Žac Dolački bacio je na stol značku, vratio pištolj - dva pištolja, službena, koji su mu dobro poslužili u toliko akcija za posljednjih deset godina. Ne, nikad nije on ispalio ni metka u čovjeka, ali Špej-tima Tačija, ogromnog, nabildanog medvjeda, Šuškova pukovnika i šefa bande za šverc droge i kradu automobila, koji je bio povukao oružje na trojicu murjaka koji su ga dočekali u zasjedi Pod zidom, ispod tržnice Dolac, tresnuo je drškom po gubici, pa bacio na pod, a zatim su ga učetvoro tamburali, i jedva svladali, jer je Špejtim, kasnije ubijen rafalom u gangsterskoj zasjedi, bio teškokategornik, a Žac, iako visok i vižljast dečko, karataš, ulazi otprilike u konfekcijski broj četrdeset i osam. Žac Dolački bacio je na stol značku ne sačekavši do kraja čitanje presude Disciplinske komisije Policijske uprave zagrebačke, koja mu je, pod tri točke, zbog 'teže povrede radne discipline' izrekla - tri puta istu sankciju - 'prestanak radnog odnosa u MUP-u Republike Hrvatske' i, naposljetku, jedinstvenu kaznu, 'prestanak radnog odnosa u MUP-u Policijske uprave Zagrebačke', što se sve čitalo natenane, ritualno, kao ekskomunikacija. Žac nije htio otrpjeti to poniženje, pa je upitao svog advokata, Veljka Miljevića, silno spretnog fiškala iz Jurišićeve, koji je na faksu hodao s Ljerkom Mintas, mora li to sranje slušati do kraja, a kad je čuo da ne mora, otišao je... Značku im je bio već ranije tresnuo u lice, kod suspenzije, pri pokretanju disciplinskog postupka. Kad je Žac izašao iz zgrade, prvi put kao civil poslije trinaest godina, zagrebačka mafija započela je slavlje. Žac Dolački vodio je tri godine Odsjek za nadzor organiziranog kriminala, te pohapsio pripadnike čuvene 'zločinačke organizacije', dvadeset najgorih gangstera, koji su cijelo desetljeće terorizirali grad, kao dio hadezeovske mafijaške kabale. Jutarnji je u Crnoj kronici izvjestio o otpustu Žaca Dolačkog, a u vrhu druge stranice, medu najvažnijim političkim vijestima, istog dana osvanuo je naslov: 'Veliki porast organiziranog kriminala u Zagrebu - krade automobila porasle 44 posto!' Učinak organiziranog kriminala u ovoj godini narastao je ukupno za 3 5 posto - i to sve posljednjih mjeseci, otkako je raspušten Žacov odjel, a njegovih petnaest najiskusnijih inspektora razjureno u policijske stanice. Načelnik najvažnijeg odjela Krim-policije, Žacov šef Jadranko Belina, na istom disciplinskom sudištu također je nečasno otpušten iz službe. Nova vlast dopustila je najgorim ljudima one stare da razbiju policijsku formaciju koja je, poslije deset godina samozatajne borbe s gangsterskim podzemljem, uspjela strpati u istražni zatvor cijelu Bagarićevu mafijašku 'familiju', sačiniti impozantnu optužnicu utemeljenu na gotovo osam tisuća stranica policijskih dosjea, te otvoriti 'ulaz' k povezanim ljudima na visokim političkim položajima i u Ministarstvu pravosuđa, u zatvorima, na policiji i, što je najvažnije, u obavještajnim službama, koje su te kriminalce i kontrolirale. Žac Dolački ima trideset i jednu godinu, dugu zurku, tanak je i zgodan kao neki francuski glumac koji bi igrao mladog inspektora u policijskim krimićima Roberta Enricoa ili Philippea de Brocce. Kolege ga zovu 'naš Mel Gibson', ali pokroviteljski, a ne podsmješljivo, jer ih sve skupa očito inspirira lik 'pregorjelog' policajca iz Smrtonosnog oružja, detektiv koji se okomio na zločince

bez prave potpore pretpostavljenih i cijele policije. Žac osim toga često izvodi kružne pokrete glavom, relaksirajući vratne mišiće, kao ljudi koji dugo vremena provode u zasjedi u automobilima - karakteristična kretnja, koju je Gibson također 'skinuo' s pravih policajaca, pa to produbljuje sličnost s onim glumčevim sanjivim, kao odsutnim izrazom, što odjednom iščezne, na neki neočekivan zvuk ili pokret, kad Žac reagira kao kobra, s refleksima majstora borilačkih vještina... Ne, nije on nikakav karataški sensei, ali trči svakog dana, drži kondu, vježba osnovne kate naučene za napad i obranu bez oružja. Uvečer igra nogomet s dečkima iz sela, pa iako nije nikakav macan, ni štemer, tu je forca, zalet, agresivnost koju ima samo pošten policajac: ne možeš se ti zatrčati na četiri puta većeg i dvaput jačeg Špejtima, ako nisi čist kao suza, bez balasta kalkulanta, korumpiranog karijerista, koji ide s pola srca... Žacovo selo njegova je glavna baza - logistička i moralna, jer tu, u zaseoku pokraj Lekenika, na glavnoj cesti iz Velike Gorice prema Sisku, živi u očevoj kući, na djedovini, sa ženom, zaposlenom u humanitarnoj ustanovi Dječje selo i sinom, koji će polazi prvi razred lekeničke osnovne škole, koju je i Žac završio. Otac mu pobolijeva, prije pet-šest godina pretrpig je srčani udar. Radio je u tvornici Sila-Rapid koja je u pretvorbi prodana u bescjenje nekom Hercegovcu. Nervirao se čovjek i zamalo umro. Kuća je neožbukana, neuređena potkrovlja, što znači da sin, koji je deset godina vijao gangstere po Zagrebu, te razvaljivao posao od sto milijuna maraka, nije imao vremena i novca da digne i sebi uredi kat, što se očekuje od svakog mladog, čestitog Turopoljca. Zapravo, godinama nije dao ni pare u kuću - po sav dan mota se po gradu, pa na cigarete, pizze i benzin ode cijela bijedna policijska plaća. Da nema oca, kuću i zemlju, Žac bi bio nitko i ništa, a ovako, kreće se sa sto kuna u džepu, a kad tanka, vodi računa da mu ostane za kavu. Njegov šef Belina, načelnik Odjela za borbu protiv organiziranog kriminala, s više od dvadeset godina staža nema ni auto, nego kad mu baš zatreba, od prijatelja posudi stari R4. Kad ih čovjek vidi - s promajom u novčaniku, sve onako mladi, neugledni ljudi - mogao bi ih i podcijeniti, kao što je to fatalno učinila bivša vlast, kad je pokrenula antikriminalnu operaciju Ključ, kako bi se, zbog strahovite eskalacije organiziranog kriminala i učestalih ubojstava, stvorio privid policijske brižljivosti i napora u uspostavljanju javnoga reda. Operativna akcija Ključ, pokrenuta, u srpnju 1997., obuhvaćala je cijelu državu, ali je ScHTVerpunkt bio u Zagrebu, u Odjelu za borbu protiv organiziranog kriminala, u sklopu Krim-policije Policijske uprave zagrebačke. Šef Krim-policije, Zdravko Šeničnjak, iskusan, pošten murjak, stvar je s povjerenjem prepustio Belini, šefu tog Odjela, koji se morao osloniti na Žaca, onda dvadesetosmogodišnjaka, ali, zapravo, najiskusnijeg policajca kojega je imao na raspolaganju. Kako se kalio Žac Dolački? Sa četrnaest godina, prijavio se u policijsku srednju školu u Dotrščini - bila je to vrlo solidna školska ustanova, poput zagrebačke vojne gimnazije na Črnomercu, s mnogo stručnih predmeta koje su predavali profesori s Pravnog fakulteta, te praktičnom kriminalistikom, koju su na primjerima objašnjavali stari, iskusni policajci. Policijska akademija

koja je kasnije osnovana kao odlagalište hadezeovskih kadrova, za instant-školovanje njihovih najtupljih ljudi, nije ni sjena ondašnje solidne srednje škole. Žac Dolački pohađao ju je s još dvadeset momaka iz hrvatskih pasivnih krajeva, koji su jedva čekali raspust da se doma u selu pokažu u pitomačkoj uniformi. Žac je to učinio tek kao osamnaestogodišnjak, kad je počeo raditi u Policijskoj postaji u Velikoj Gorici. Onda je izbio rat, pa su ga kao bistrog, alertnog momka, prebacili u dežurnu operativnu skupinu u Đorđićevoj ulici, koja je asistirala u svim najtežim akcijama, uhićenjima... Putujući svaki dan iz Gorice autobusom na posao u Zagreb, vozio se sa starijim kolegom, Žarkom Đurićem, Srbinom, iskusnim policajcem, visokim policijskim dužnosnikom, koji je u čistki stjeran na najnižu poziciju, poslan na ulicu kao obični operativac. Žac se s njim sprijateljio, postali su partneri, kao u američkom filmu, gdje bi toga Srbina mogao glumiti crnac, primjerice Denny Glover. Od Đurića Žac je najviše naučio; kao i novinarstvo, policijski posao uči se isključivo iz iskustva i usmenom predajom. Dugim pričama, na noćnim dežurstvima, ophodnjama... U danima rata i poslijeratne nesigurnosti na ulicama, dok je kriminal postajao hrvatski folklor, Žac Dolački ubrzano se školovao za zagrebačkog inspektora Maigreta, uz primjerenog mentora, staru policajčinu, interaktivnu kriminalističku enciklopediju koja proradi čim se nalije kavom. Devedesetih su u političkim čistkama eliminirani profesionalni kadrovi, jer su bili Srbi, ili zato što su 'bivši', 'milicajci', a ne 'hrvatski policajci'...Sad je od mase Imoćana, Hercegovaca i ostalih naglo doseljenih redoljubivih Vlaja, bilo teško formirati ekipu koja će djelovati protiv organiziranog kriminala na zagrebačkom asfaltu, i to protiv sofisticiranog protivnika, koji je know-how donio iz inozemstva, iz Frankfurta. Skupljajući ljude, Žac je nastojao naći mlade idealiste, s fakultetom ili višom policijskom, pritom domaće dečke, kojima je poznat plan grada i mentalitet ljudi, koji, dakle, dobro znaju teren na kojem će se povesti borba... Uspio je skupiti ekipu od tucet operativaca, a policija im je stavila na raspolaganje sobicu, gordo prozvanu: Stožer operativne akcije Ključ. Zaista je bila pod ključem - u nju nije mogao nitko osim Žaca i Siniše Kovačevića, šefa drugog analitičkog odsjeka (kriminalne obrade) u Odjelu organiziranog kriminala, te, naravno, šefa cijelog Odjela, Jadranka Beline. Svoja otkrića davali su isključivo načelniku Krim-policije, Šeničnjaku, i tako se sačuvala tajnost koju je i u normalnoj firmi teško sačuvati, ako se ne radi po načelu konspiracije. Najvažnije je bilo sačuvati informacije od SZUP-a, glavne civilne obavještajne službe, koji surađuje s kriminalcima, prenoseći im naloge iz političke sfere, gdje su se zapravo planirali kriminalni pothvati i sabirao novac od auta, kamate i droge... Budući da policija mora od SZUPa, koji jedini raspolaže tehnikom, tražiti prisluškivanje telefona osumnjičenih, SZUP odmah doznaje tko je meta i dokle je policija došla u istrazi, pa javlja gangsterima, te sam počinje akcije za njihovu zaštitu: proglašava ih važnim obavještajnim doušnicima, ili intervenira preko političara, da se istraga obustavi... Istraga je trajala tri godine, a na kraju, poslije konzultacija s uredom državnog odvjetnika, uslijedio je mukotrpan višemjesečni rad na podizanju optužnice. Pripremajući materijal za nju na

temelju policijskih dosjea, istražni sudac - u ovom slučaju sjajni dr. Radovan Ortvnski - morao je iznova obaviti sva saslušanja te pravno verificirati sve policijske nalaze i zaključke. Tim koji su vodili mlada zamjenica državnog odvjetnika Dunja Pavliček-Patak, Ortvnski i Žac, radio je na tome dvadeset i četiri sata dnevno. Kad su zlikovce potrpali u zatvor, Žac je počeo obrađivati čovjeka koji mu se činio najslabijom karikom, i poslije nekoliko dana, uspio navesti Zorana Miletića da prihvati funkciju 'zaštićenog svjedoka', stvar poznatu iz američkih detektivskih thrillera, ali u nas tek odnedavna ozakonjenu, kao mogućnost, naime, da svjedok umanji ili otkloni vlastitu izloženost pravosudnom progonu, ako bitno posluži otkrivanju ili dokazivanju teških zločina. Miletić je svjedočio o dva ubojstva, deset krađa automobila, o iznudama, ali, što je istrazi osim konkretnih dokaza bilo najvažnije, opisao 'iznutra' funkcioniranje 'zločinačke organizacije', te omogućio da se precizno sagleda njezino ustrojstvo i veze s politikom, pravosuđem i policijom, ukratko, da se razabere 'prava priča'. Kad je progovorio Miletić, progovorili su i drugi uhićenici, što je omogućilo nova hapšenja. Policija je zatim formirala novu Radnu grupu, izravno pod šefom krim-policajcem Šeničnjakom, kojom je rukovodio Žac, unaprijeđen funkcionalno za dva stupnja. Okupio je jezgro svog starog Odjela za nadzor organiziranog kriminala, te novo ljudstvo za pratnju i vlastitu analitiku. To je bio pravi američki task-force, koji je trebao eksploatirati inicijalni uspjeh akcije, te pokrenuti novi ciklus istrage, da se s ulice pokupe ostali poznati krimići, čiji su dosjei već u tužilaštvu, te, puno važnije, optuže njihove izravne veze u pravosuđu i na policiji. Kad je stvar dotle došla, banda je morala uzvratiti udarac. Dva mjeseca kasnije, Žac, njegov šef Belina i još nekolicina policajaca, ozloglašeni su po novinama, izvedeni na policijski Disciplinski sud i izbačeni iz policije. Kad su neman udarili u srce, ona ih je pomela repom... U čemu je srž zavjere? U politici i njenom utjecaju na kadrovske kombinacije u policijskoj organizaciji? Ne, te su društvenostrukturne okolnosti gotovo akcidentalne, kao oplošje goruće jezgre, koju tvori vruć novac - ali ne neka srednje velika ili polugolema para, nego megatonski iznos gromoglasnih milijuna, koji se može dokučiti jednostavnom matematikom... U stratifikaciji kriminalnih aktivnosti, najvažnije mjesto zauzima droga. U Zagrebu ima oko 15 tisuća registriranih ovisnika o heroinu, što znači da je ukupno tri puta više uživalaca, koji trebaju od jedan do tri grama dnevno, ukupno barem trideset ili četrdeset kila, koje valja izdilati na ulici, da vampirska populacija bude podnošljivo samo napol izluđena. Godišnja je konzumacija deset tona što je u veleprodaji, na kilogram dakle na razini na kojoj rade 'redoviti članovi zločinačke organizacije', promet od 300 milijuna maraka, jer je nabavna cijena za kilogram 30 000 maraka. U svakoj fazi prodaje, cijena se udvostručuje, pa kad šefovi uzmu, recimo, dva-tri kilograma, te ih izdilaju desetorici raspačivača, oni sami zarade sto hiljada maraka, koliko će zaraditi i njihovi dileri kad razdaju nižim pušerima dekagramske vrećice... Koliko zagrebačka policija presretne i otme isporuka heroina?

Ako nije dobila brzojav od Interpola za suradnju u nekoj međunarodnoj akciji - digne po gramdva, pa cijeli Odjel za suzbijanje narkotika ne može pokazati ni jedan pravi uspjeh, što je posve razumljivo, jer je droga bila oduvijek monopol HDZ-a, kojim je menadži-rala tajna služba. Pukovnik SIS-a uhvaćen sa četiri kile heroina -dobro ga poznajem jer je bio javno i politički vidno angažiran - samo je slučajno dospio u novine s tom aferom, jer je riječ o pripadniku sporedne, kletveničke organizacije, politički subordinirane bivšoj vladajućoj stranci, a neki njihov krupniji harambaša, naravno, ne bi bio došao ni do policijske postaje... Financijski gledajući, posao s drogom ima nedostatak sporog obrta kapitala - drogu kupiš, pa dok pare naplatiš i uzmeš novu količinu, prođe dosta vremena. Para 'ne redi', što je grehota, pa je zato glavni sporedni posao 'kriminalne organizacije' - kamatarenje. Lova ide na deset posto mjesečno, a nakon četiri-pet mjeseci, s kamatom na kamatu, posuđenih recimo 50 tisuća, postaje 75 tisuća duga s novom kamatom od 7,5 somova mjesečno, što znači da već nakon malo više od pola godine gubiš stan od sto tisuća koji si dao pod hipoteku za pet banki... S obzirom na nelegalni izvor prihoda, uz drogu i kamatarenje idu kockarnice, u kojima se svaki iznos lako legalizira preko blagajne: promijeniš sto tisuća maraka u žetone, izgubiš pet na ruletu, pa uzmeš na blagajni devedeset i pet s potvrdom i još svakoga počastiš, nategneš koju Bjeloruskinju, uopće, ispadneš guba! Stotine milijuna maraka u kriminalnoj ekonomiji obrtale su tri-četiri velike zagrebačke bande, od kojih je najveća i najvažnija bila ona Zlatka Bagarića, koji je 1991. došao u Zagreb iz Frankfurta, gdje je, uz svog velikog prijatelja Željka Ražnatovića Arkana, bio poručnik, doglavnik u bandi Ljube Magaša Zemunca, šefa frankfurtskog podzemlja. Donio je u Zagreb iz Njemačke pare i moderan 'modus operandi' - prva investicija stranog kapitala i znanja izvršena je u Hrvatskoj u najpropulzivniji sektor - kriminal. Bagarić je zavladao nesmiljeno, preuzevši odjednom sav teren, a nije dirao jedino Tutine ljude iz Herceg-Bosne i Tutu, s kojim je redovno igrao poker, gubeći velike iznose. Kad je Tuta maknut, tu je konkurentsku zagrebačku bandu sad pod vodstvom Hercegovca Vjeke Sliška, začas razvalio u seriji gangsterskih atentata. Ivan Šakota ubijen je snajperom ispred kafića Kvak. Umirući, pao je na ruke Špejtimu Tačiju, hercegbosanskom specijalcu albanske narodnosti, koji je uskliknuo: 'Prijatelju, osvetit ću te!' Sutradan je Špejtim likvidiran rafalom ubojice na motoru, koji ga je upucao kroz prozor njegova auta na križanju Zagorske i Selske ulice. Zdravka Šiškića koknuli su u Dubravi, snajperom velikog kalibra. Mijat Vrdoljak ubijen je rafalom iz auta u Kozari boku. Željko Šobot izrešetan je mecima iz automatskog oružja na uglu Ozaljske i Selske ulice. Motorist je odbacio strojnicu marke Ero, domaći proizvod koji koristi i ruska mafija. Damir Džeba, hercegbosanski krimić, koji je radio za SZUP i his, ubijen je da puno ne priča. Sam Vjeko Sliško pet puta je napadnut dva puta ranjen, treći put je, u atentatu tromblonskom raketom u središtu Zagreba, ostao neozlijeđen. Ubili su ga metkom iz pištolja, nasred zagrebačkog Cvjetnog trga.

Kad je ta serija ubojstava započela, pokrenuta je akcija Ključ, a kod posljednjih nastavaka gangsterske 'crne serije', dok je krv tekla ulicama, ministar Penić, uplašen zbog burne reakcije javnosti uoči izbora, dok je Tuđman već ležao u Dubravi, dopustio je da akcija ude u završnu fazu podizanjem optužnice protiv 'zločinačke organizacije', čemu bi se 'politička organizacija' na Pantovčaku, da im je šef bio imalo živ, sigurno svojski usprotivila... Kad su gangsteri uhićeni, bilo je najvažnije osujetiti eskalaciju istrage prema pokroviteljima i nalogodavcima. Stvar je olakšana promjenama u MUP-u, kad je poslije izbora imenovan dobronamjeran, no neiskusan ministar Lučin, a na neka ključna mjesta opet su došli ljudi Ivica Pašalića. Glavni personalac ministarstva postao je Josip Kukuljan, za kojega govore da ima moć ravnu ministrovoj. On je službovao u Dubrovniku, gdje je bio prisan s tamošnjim šefom SZUP-a, Luburićem, inače članom 'ortačke petorke' u Dubrovačkoj banci. Je li Kukuljan izabrao i šefa Policijske uprave zagrebačke, Ivana Babica? Babić je odigrao glavnu ulogu u izbacivanju Žaca i ostalih policijskih heroja iz zagrebačke policije i tko god je Babica postavio, razotkriva se kao pripadnik starog, pašalićevskog poretka koji, todo modo, svim sredstvima pokušava zaštititi svoje vitalne interese i spasiti guzicu. Sve je počelo 'predstavkom grupe poštenih policajaca' novom ministru unutrašnjih poslova, uskoro objavljeno u Imperijalu, tabloidu koji, navodno, financirao sam Vjeko Sliško. To je bila jedna nepismena denuncijacija, bez ikakve osnove, koja je sadržavala četrnaest nebuloznih 'informacija' protiv Jadranka Beline, Željka Dolačkog, Siniše Kovačevića, dakle trojice šefova Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala, te još četvorice njihovih suradnika. Poslije objavljivanja 'predstavke' u Imperijalu, Šime Lučin naredio je osnivanje povjerenstva koje će ispitati te navode. Imalo je šest ljudi i četiri tjedna vodilo istragu, pokušavajući očajnički naći bilo kakvu prljavštinu u radnom kurikulumu čestitih ljudi koji sa sto kuna u džepu vode rat s cijelom hrvatskom mafijom. Čak su neke poštene policajce htjeli nagovoriti da daju iskaze protiv Žaca Dolačkog, što se pokazalo nemogućim, jer on medu njima uživa status legende. Istražno povjerenstvo vodio je pomoćnik ministra Zdravko Židovec, hadezeovac, koji je služio Jarnjaku i Peniću. Praktično otpisan, on se mora povinovati interesima koji prevagnu, a i Pašalićevu autoritetu. No, povjerenstvom formiranim u Policijskoj upravi zagrebačkoj, upravlja zapravo sam Babić, koji je odredio i suce Disciplinskog suda. Postao je to i Miroslav Počerek, poznat po tome što je vodio akciju uhićenja gangsterskog bosa Zlatka Bagarića. S trinaest policajaca, Počerek je nagrnuo u birtiju gdje je Bagarić divljao, a kako je akcija provođena amaterski, pa nije svima odmah pooduzimano oružje, u gunguli je netko ustrijelio Bagarića. Tko je to točno bio, ne zna se, jer svih trinaest Počerekovih policajaca odbijaju dati iskaz, braneći se šutnjom, a on sam nije izveden pred disciplinski sud, nego sad sjedi u njegovu vijeću! Kako Babićevo povjerenstvo nije našlo potkrijepu navodima iz 'predstavke', on je sazvao Disciplinski sud s drugim optužbama za 'povrede radne discipline'. Sve sasvim neutemeljene, nestvarne ludorije i zavrzlame, koje su Belina i Žac Dolački lako pobili - ali su, na kraju, ipak dobili kopito!

Zapisnik Disciplinskog suda od 10. srpnja 2000. teško je prohodan, zvuzlan tehnički dokument koji pažljivom čitatelju jasno otkriva nečuven skandal koji upravo potresa Hrvatsku - smijenjeni su, kao u Drevfusovoj aferi, potpuno nevini ljudi, a suđenje, sasvim jasno i nedvojbeno ukazuje na prave krivce - one koji su ga i organizirali! Presudu Disciplinskog suda neće biti lako srušiti na prizivnoj, drugostupanjskoj instanci, koju tvore isti ljudi, koji nemaju više što izgubiti, a ako se presuda potvrdi, otvorit će se pitanje odgovornosti Babica i Židovca, koji, međutim, ionako imaju uvjete za penziju, pa su zapravo pivoti unaprijed žrtvovani 'višim interesima' koji ih drže za skrotum. Šime Lučin mora otkriti tko je postavio Babica, istaknuo Židovca i osujetio istragu protiv političkih pokrovitelja druge, Sliškove 'zločinačke organizacije', koja je, u operativnom postupku, nakon uhićenja bagarićevaca, došla na red, pa ih odstraniti i tako ukloniti uporište Ivica Pašalića u Ministarstvu unutarnjih poslova. Ako to nije sposoban učiniti, neće ni on politički preživjeti slučaj Žaca Dolačkoga, krivo optuženog poštenog policajca s bitlsicom iz okolice Lekenika, čije je rješenje o odlikovanju povodom Dana državnosti bilo već napisano, pa uklonjeno. Žacov slučaj čisti je dinamit - on je već ugovorio knjigu o hvatanju 'zločinačke organizacije', a jedan mladi, no prilično istaknut redatelj, htio bi uzeti opciju za film, samo što mu je stavljeno do znanja kako u obzir dolazi jedino televizijska mini-serija od četiri nastavka, i to pod uvjetom da glavnu ulogu igra Goran Višnjić!

Lažno autoironični stav Vjerana Zuppe dok upravlja marionetama u kazalištu, zaklonjen iza Krležina djela. Lula i ništavilo VJERAN ZUPPA Skandal otkriva Hrvatsko slovo: na Eurokazu, zagrebačkom alternativnom kazališnom festivalu, koji je u deset godina Tuđmanovskog mračnjaštva bio jedina zublja moderne kulture, skupina mladih ljudi, teatarskih diverzanata, glasno žamori i negoduje na premijerama! Dobacuje glumcima, izazivaju disrupciju, a Hrvatsko slovo koje nema razloga braniti Eurokaz, jer ga tu reakcionari poput Maje Freundlich, inače VKV-glumice i nastavnice na Kazališnoj akademiji, godinama ismijavaju, kao što su malogradani prije pedeset godina omalovažavali apstraktnu umjetnost. Ali, reakcionarno Hrvatsko slovo time ponizuje avangardu i ljevičare, zlurado uočavajući nedostatak manira, boljih običaja prilikom održavanja najsvečanijih obreda komunističkog dionizijskog kulta, koji se u Zagrebu već četrnaest godina upriličuje uz pomoć zloslutnih judeomasonskih fondova... Zaista - tu se nešto zbiva!

Medu posjetiteljima Eurokazovih premijera najmanje je profesionalnih glumaca, teatrologa, dramaturga i uopće kazališnog svijeta, koji u Zagrebu sačinjava značajnu populaciju, ali te alternativne kazališne radne akcije, privlače samo mladu urbanu publiku, koja inače ide na rockkoncerte. Medu tim ozbiljnim klincima bilo je doista lako uočiti skupinu hukača, koja se pojavljivala svake večeri, a takvu opetovanost tajni agent James Bond ovako karakterizira: Once - it's a happenstance, twice - the coincidence, and the third time - it's the enemy action... Zar Eurokaz ima izvorne neprijatelje i u mladoj populaciji, zar je došlo do neke nove kulturalne podjele, poput one između 'hašomana' i 'šminkera' sedamdesetih godina, ili su se pak formirale ulične bande koje pripadaju suprotstavljenim estetikama: Bladsi, privrženi Teatru okrutnosti Grotovvskoga, te Cribsi koji ne žele čuti ni za što osim za Petera Brooka i rani Living Theatre? Nipošto - posrijedi je mračna teatarska zavjera, gotov predložak za kazališni krimić koji bi - zašto ne? - Slobodan Šnajder mogao uprizoriti uz dodatak visokoparnog dijaloga, možda kao nekakav originalni 'tragički vodvilj' sa zapletom koji se vrti oko nekog Shakespeareova teksta, kao nekakvo novo Kolo oko Sbakespearea... U skupini teatarskih prosvjednika koja je remetila Eurokazove premijere, ističe se mladi zagrebački kazališni režiser, koji je u Teatru &td postavio neki komad, pa ga ponudio Eurokazu, ali je stvar odbijena, kao glupa i bezvezna. On je upisan na postdiplomski studij kod profesora Vjerana Zuppe na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji i urednik je njegova teorijskog časopisa Frakcija, koji financira Zuppin Centar za dramske umjetnosti, smješten, kao i časopis, u potkrovlje zgrade Soroseva Otvorenog društva, koje financira Centar, časopis, mladog režisera i mladolikog postarijeg profesora. Također, medu bukačima viđena je mlada, nametljiva novinarka i esejistkinja kulturnog tabloida Zarez, koji se, u sličnom aranžmanu, nalazi u istoj zgradi. Bili su tu još neki kritičari i protagonisti rubnih i alternativnih kazališnih projekata, koje sponzoriraju Centar i Društvo, poput skupine Attack! sastavljene od antifašističke protuskin-hedovske omladinske milicije, koja se sad sa svojim parateatarskim supkulturnim projektima skrasila u halama bivše tvornice Jedinstvo na~Savi, koju im je, uz Močvaru, alternativnu glazbenu scenu koju podržava Društvo, stavila na raspolaganje nova gradska vlast, samo što je za uređenje potrebno još dva milijuna maraka... Otac je te cijele alternative, koju naziva 'gerilom', Vjeran Zuppa, teatrolog koji bi joj mogao biti djed, šezdesetogodišnji pušač sartreovske lule, čovjek koji je pao s Marksa, zapravo s Heideggera, koji medu geriljerosima ne uživa ugled filozofa i teoretičara, nego 'povijesnog vode'. Manje Trocki, a više profesor Toni Negri. Ergo, teroristički napadi na uporište alternative koja se ukorijenila i utemeljila, makar i tako provizorno kao zagrebački Eurokaz Gordane Vnuk. Četrnaest godina ona je s parama koje je izmoljakala od europskih kulturnih institucija, jer je zemlja u ratu, stvarala jedinu reprezentativnu instituciju hrvatskoga teatra i moderne kulture, te u tome neočekivano fenomenalno uspjela, čak i pod Tuđmanovom diktaturom, uz njegov vladajući vladarski ukus zagorskog poluinteligenta, teškog malograđanina i nacionalističkog mitomana.

Eurokaz je inducirao i dočekao trijumf, učvršćen Vnukičinom investiturom za direktoricu hamburškog kazališta, koje ima budžet gotovo kao cijelo hrvatsko Ministarstvo kulture. Je li moguće da u tom času Zuppa, kojega dugogodišnji Gordanin partner i njen omiljeni režiser Branko Brezovec naziva 'jedinim predstavnikom dvadesetog stoljeća na zagrebačkoj Akademiji' (objašnjavajući kako je u toj visokoj školi inače naučio jedino da je 'Nietzsche bio luđak, Artaud narkoman, a Brecht staljinist'), zar se doista njihov profesor Zuppa, okrenuo protiv vlastita intelektualnog potomstva, te kao Mao, kad se zasitio 'etablirane' revolucije i Liu Shao-Chija, prizvao 'geriljerose' sa šangajskog sveučilišta te formirao Gang ofFour? Možda to tako izgleda, ali, u stvari, sukob seže dublje, do ljevici svojstvena sektaštva i vječitog rata frakcija, dok je djelovanje samoga Vjerana Zuppe, karizmatskog splitskog teatrologa, nevidljivo hrvatskoj javnosti, pa se njegov položaj, kao Pluton u astrognoziji, otkriva tek promatranjem drugih planeta, koje privlači svojom gravitacijom. Primjerice, po precesiji Neptuna, nepredvidivom vrludanju Slobodana Šnajdera, slavnog dramskog pisca, koji je sad odjednom započeo tri novinske polemike, što su uznemirile političku kaljužu i malo oživjele srpanjsko mrtvilo milenijske godine, načelnim uvredama što se, kao preko volje, izmjenjuju u dva jadranska i jednom zagrebačkom listu. Iako na prvi pogled beznačajno, to je, zapravo, pokazatelj krupnih kozmičkih promjena, predznak galaktičkih sudara, pa ono što, promatrano s perifernih sjedišta u centralnoj zagrebačkoj političkoj kafani Čarli, izgleda kao puka gestualna vehemencija za stolom predsjednika Savjeta gradskog SDP-a (kojega je i Zuppa član) erudita i polihistora Anđelka Runjića-Bambe (koji je, sletjevši na Šeremetjevo da, posljednji, preuzme dužnost jugoslavenskog ambasadora u Moskvi, vozaču rekao: 'Vozite me na Puškinov grob!'); ili pak kao spontano okupljanje kolumnista uz barske kolumne oko intendanta Dubrovačkih ljetnih igara, književnog povjesničara Slobodana Prosperova Novaka, zapravo su naznake predstojećeg sukoba na ljevici, kojemu se ne sluti ishod, ali već unaprijed vidi žrtva - Antun Vujić, ministar kulture, zatečen bez zaklona i gas maske na brisanom prostoru, na ničijoj zemlji između dvije vatre... Po čemu se može zaključiti da Zuppa ima veze s polemikama koje Šnajder vodi preko Novog lista s profesorom Ivom Bancem u Feral Tribuneu, te s Ivanom Zvonimirom Čičkom u Nacionalu, oko karaktera i povijesne biti antifašizma, fašizma, boljševizma i staljinizma? Šnajder i Zuppa, kao prvo, jedina su dva čovjeka u Zagrebu koji puše lulu. Zatim ono što je Breton bio za nadrealiste, to je Zuppa za Slobodana Šnajdera-Šaca, i tu, s obzirom na produktivnost jednih i drugoga, nema puno manje posla. Zuppa je na liniji tog angažmana morao, radi fabrikacije statusa 'kontroverznosti', dokazivati kako je Šnajder (u daljnjem tekstu: Šac) bio u bivšoj Jugoslaviji kao dramski pisac 'slabo ili nevoljko prihvaćen', naročito s tobož kontroverznim Faustom, koji je zasebno postavljan u Varaždinu, Sarajevu i Beogradu, direktno prenošen na televiziji i nagrađen godišnjom državnom nagradom Dr. Branko Gavella. O takvoj recepciji, državni pisac Krleža mogao je samo sanjati.

Dakle, Zuppa je Šacov kućni apologet i teoretičar, a Šac glasnogovornik tog inteligentnog, obrazovanog, no inertnog Dalmatinca, koji poslije knjige pjesama iz 1976. nije objavio ništa, osim dvije zbirke teatroloških disertacijica, koje su mu, valjda, trebale kao podsjetnik za predavanja, ili da bi mogao habilitirati. Šac je napisao više drama nego Zuppa pjesama, a svakoga tjedna usputno se javlja u Novi list s političkom kolumnom, koju format stranica ograničava na opseg od desetak kucanih stranica... To je ekipa kao Butch Cassidv i Sundance Kide - jedan je brz na obaraču, drugi radikalan u promišljanju... Devedesetih godina, Zuppa i Šac, jedan u dubokoj unutrašnjoj, a drugi inozemnoj emigraciji, bili su osovina izvaninstitucionalne, ljevičarske intelektualne oporbe režimu, SDP ih je rado svojatao i koristio, iako je Zuppa, koji je u početku i formalno pripadao toj stranci, iz nje izašao optuživši Račana za 'politički narcizam' koji iskazuje kao uzurpatorski 'vlasnik ljevice'. Te su riječi pale 1995., kad je SDP napustila, ili bila u njemu marginalizirana, cijela profesorska grupa (uključujući Bambu), budući da se sadašnji premijer odlučio osloniti na aparatčike i 'tehnologe politike', 'komitetlije' poput Bandića, Lučina i Picule, dok je stranačka inteligencija s malo nebuloznom koncepcijom 'vanpartijske općeljevičarske fronte', prešla u Tripalov ash. I sam Zuppa, koji je još 1990. o Tripalu mislio prilično loše, pa ga u jednom novinskom napisu čak usporedio s Miloševićem ('Juče Mika, danas Slobo, a između njih toliki koji su na različite načine kupili svoju političku ulogu...') Uoči 1991. i poslije 1971. Zuppa se gubio, ali to se, srećom, nije primjećivalo, jer nikad, zapravo, nije puno istupao. U istom dnevničkom zapisu, kao katarzični zaključak, piše: 'Treći srpanj 1969. nekako mi se sad čini kao zadnji meni poznati datum Logosa u ovom našem kulturnom prostoru...' To je, naime datum, kad je Jure Bilić, valjda i ne znajući da saobraća sa samim Logosom, grupi filozofapraksisovaca, u stenografiranom razgovoru, rekao da su 'velike sile u ofenzivi prema Jugoslaviji' i da Partija stoga neće tolerirati njihove idejne improvizacije. Po posljednji put Milan Kangrga, Rudi Supek i Gajo Petrović, pokušali su ga navesti da odustane od tri centralne dogme samoupravljanja, avangardne uloge partije i tržišne ekonomije. Tko imalo pozna Juru, danas krepkog, ljubaznog osamdesetogodišnjaka i njegovu tadašnju funkciju u poretku, zna da nisu imali puno šanse da ga nagovore na momentalno uvođenje besklasnog društva, nego je to plediranje da se 'ide do kraja', s čistim socijalističkim rješenjima i 'zaista provede socijalna revolucija', a socijalizam 'umjesto da se producira kao mehanizam, digne na povijesni nivo jednog osmišljenja', bila, neprevodivom engleskom paradigmom, an exercise in futilitj. No, još 1990. Zuppa je mislio da bi socijalizam imao šanse, samo da ga se diglo na povijesni nivo osmišljenja, pa umjesto gomile glupih samoupravljača i sirovih partijaca, zemaljska kugla napučila finim frankofonskim profesorima s puno nedopisanih pjesama i nepraktičnih društvenih ideja. Stoga se ni nekoliko godina kasnije, bez obzira na rat i pobjedu kontrarevolucije, nije mogao uklopiti u SDP; Račan mu je išao na nerve, a kad je shvatio da će on, radi izborne pobjede,

paktirati s Budišom, za kojega je još 1998., istupajući u prilog Gotovcu i napadajući Vesnu Pusić, rekao da 'ne bi bilo dobro da poslije historicista Tuđmana, dođe jedan arhivist, Budiša'... Kad je to shvatio, dakle, pristupio je, samo izdaleka, oporbenoj kabali, te za SDP uoči njegova povratka na vlast izradio manifest kulturnog djelovanja u post-hadezeovskom razdoblju, famoznu Bilježnicu. Na tribinama građana i u novinama uoči izbora, Bilježnicu su komentirali, osporavali, kovali u zvijezde, demistificirali, u kolektivnom naporu da je razumiju, dok je Račan, nakon poduže pauze koja je bila ili njemu svojstven retorički hijat, ili pak lakuna u racionalizaciji prilikom suočenja s tako neproničnim 'materijalom', nije proglasio 'bitnim polazištem za usmjeravanje buduće hrvatske kulture u demokraciji'... Problem je bio jedino u tome što je tu visokoparnu, tipično zupinsku teorijsku eskapadu, nemoguće operacionalizirati. Kao nacrt za teleportacijski uređaj koji vanzemaljci morzeovskim pulsiranjem pulsara šalju na zemlju u filmu Kontakt, samo bez upute za uporabu, Bilježnica bi, ako je doslovno shvati, dežurni ministar kulture primjenjivao samo poslije telefonskog razgovora sa Zuppom, koji bi mu morao izvorno tumačiti zasebno svaku suru. A uza svu nerazumljivost, i praktičnu neprimjenjivost, Bilježnica je zastupala koncept da država treba kubati silnu lovu u kulturu, odričući se bilo kakva utjecaja na način njegova trošenja i postavljanja kadrova, što je nesumnjivo poželjno i hvalevrijedno, ali nemoguće na ovom stupnju razvoja proizvodnih snaga... To je kao proklamacija za nenasilni odgoj djece, u vezi s kojom Branislav Nušić, u Autobiografiji, predlaže svakome roditelju da je iskuša povjerivši malom Perici da medu dirke klavira žlicom nalijeva meda... Kad se suoči s njegovim marom, roditelj će malom Perici odvaliti takvu šamarčinu 'da će se mliječni zubi rasuti kao biserje po podu', pa će se lako uvjeriti u neostvarivost doktrine o nenasilnu odgoju. Isto tako, Zuppa je, napisavši Bilježnicu, započeo veliku načelnu i kadrovsku bitku za pozicije u hrvatskom kulturnom i teatarskom establišmentu. Račan je prihvatio Bilježnicu, ali ne i Zuppu, koji je nekoliko mjeseci prije izbora posvuda izjavljivao da nije kandidat za ministra kulture, kao da je to ikada bilo realno... Huriju koja se ne sviđa sultanu, mogu zadržati u haremu, ali je nikad ne šalju u spavaću sobu. Bilježnica je, ipak, unekoliko učvrstila intelektualni autoritet es-depeova ministra, koji ima na raspolaganju takva idejnog pregaoca, neimara i fasadera, pa je Zuppa osvojio poziciju ministerijalnog inspicijenta, te stoga počeo zastupati svoje koncepcije, u kojima je bilo i nekoliko prijedloga za kadrovska rješenja. Na položaj direktora Dubrovačkih ljetnih igara htio je gurnuti Šaca, koji je ranije izvisio kod Linića, koji ga je prvo nominirao za intendanta riječkog kazališta, jedine teatarske kuće na esdepeovskom 'oslobođenom teritoriju' za vladavine HDZ-a, samo što je ta ljubav brzo puknula jer je Šac u jednoj svojoj novinskoj kolumni napao kao vrag blagopočivšega riječkog nadbiskupa Tamaruta, teškog reakcionara, prilično zadrtu poperdu, a Linić ga nato odmah ispustio iz ruku kao vruć krumpir, jer je u Zagrebu trebao podršku riječkoj kandidaturi za Mediteranske sportske igre, pa kad je ministar kulture Božo Biškupić odbio da Šaca potvrdi, Linić je odustao da ga

nametne kao 'vršioca dužnosti', što je mogao, pa mu to čak bio i obećao... Linić je nadasve političar, ali tu je nastao 'dug', 'račun', koji bi Račan bio svakako platio, ako mu se pruži mogućnost da to učini. Šnajder je otišao u Dubrovnik i predstavio se gradonačelniku Vidu Bogdanoviću, kao najpogodniji kandidat za rukovodioca Igara. Europski dramski pisac s vezama, neporočan ultraljevičarski profil, nije se dojmio krupnoga Dubrovčanina, koji s velikom glavom i naočalama nalikuje na nekog praksisovskog profesora, ali je, zapravo, zadrti provincijski konzervativac, haesesovac, te pritom politička marka, a ne nekakav sitni županijski činovnik kojega bi bilo lako impresionirati ili prišarafiti - zapovjednik dubrovačkog Odreda naoružanih brodova, Vido je legendarni ratnik Domovinskog rata, čija je gliserska flotila, predvođena admiralskim cigarboatom Luda guda, srtala pod pramce jugoslavenskih ratnih brodova što su opsjedali Dubrovnik, da ih rakete brod-brod, ispaljene s topovnjače, ne mogu pogoditi zbog prevelike blizine... S fašizmom s kojim sad Šnajder polemizira u novinama, Bogdanović je imao osobna borbena iskustva. Šacu je samo promrmljao da za to mjesto imaju oni i svog, domaćeg čovjeka, Bobu Novaka... Ogorčen, odbijen, svjestan da Bobo ima realne šanse, iako je kod Pavletića sjedio kao doministar u Tuđmanovoj vladi, dok je Šac, poslije disidenstva i emigracije zadržao elementarno čistu ljevičarsku poziciju, te postao član savjeta Šuvarove Socijalističke radničke partije, brzo se upleo u polemiku sa samim Vujićem, oko jedne ministrove opaske. U novinskom intervjuu, Vujić je rekao da su Šnajder, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Predrag Matvejević djelovali izvana, a ostali opozicionari, uopće, liberalni kulturnjaci, iznutra, pa ovi drugi, prema tome, onim prvim ne duguju nikakve isprike, ili velike riječi, osim poziva da se vrate i slobodno rade, jer je politička pobjeda zajednička tekovina. Šac, 'emigranti', neki šoroševci i Feral Tribune napali su žestoko Vujića za tu pomirljivu izjavu, pa je čak pokrenuta javna inicijativa za njegovu ostavku. Morao je 'pojašnjavati', relativizirati, temporalizirati, a u pomoć mu je došao jedino Bobo Novak, koji je pritom na se privukao munje. 'Kad je Pavletić javio mom ocu da je najbolje da se sklonim u inozemstvo', kaže Šnajder, 'Prosperov, kojemu sam to ispričao, i sam mi je predložio da se malo maknem, dok oni, rekao je, ne urede državu.' O deset godina provedenih uglavnom u inozemstvu, u Njemačkoj i Austriji, na stipendijama, kao poluemigrant, u političkom azilu, Šnajder govori kao o najgoroj mori. Tamo on nije našao ništa što bi ga trajno obdržalo, bez obzira na velike profesionalne uspjehe, te uključivanje u europski kazališni život predstavama koje su izvođene na glavnim pozornicama, čak i u bečkom Burgtheatru... Šac se nije navukao na inozemstvo - on je uvijek bio čudan i, kad je imao dvadeset godina te kupio auto od honorara za svoju prvu dramu (Mini-golf), s ponosom je isticao da u stanu 'nema medij' (televizor). 'Ja sam svoje ondje odradio', komentira Šnajder svoj egzil, 'a sad bih htio raditi...' Šac sebe vidi kao glavnu žrtvu fašističke zavjere i ustaškog podzemlja. Pritisak da se ukloni iz zemlje nakon pobjede HDZ-a, povezuje sa činjenicom da je Sančević, Tuđmanov ambasador u Sarajevu,

navodno njegova osoba od najvećeg povjerenja, bio oženjen kćerkom onoga Žanka kojega Šac, budući da je licentia poetica piscu dopuštena, prikazuje kao najmračniju negativnu figuru u svome Hrvatskome Faustu, nasuprot sjajnom, slobodarskom duhu glumca Vjekoslava Afrića, koji se, na probama za izvođenje Goetheova Fausta za njemačke okupatore u zagrebačkom hnk, sprema pobjeći u partizane. Afrić je zapravo bio jedan nezgodan karakter, ljuta pijanica, koji se kasnije, kao režiser i komesar u poslijeratnoj Jugoslaviji, pokazao čovjekom svakako gorim od Žanka, vjerojatno običnog oportunista, što, naravno, nema veze s autorskom dramskom konstrukcijom Šnajderova teksta (u kojem se, doduše, ta dva lika približuju u posljednjoj sceni kao potencijalni blizanci), niti s meritumom polemike o fašizmu i boljševizmu, te njihovim izjednačavanjem, što zastupaju Šacovi supolemičari, Banac i Čičak. Šnajder je u Zagrebu bio onemogućen, praktično otjeran u inozemstvo i bio je, nesumnjivo, u Hrvatskoj ugrožen. Ali za intendanta Igara nije odabran Bobo Novak da bi se nastavio Šacov progon, nego stoga što su zaključili da im je Šac neprikladan, jer je teška svađalica, a osim toga, u sektaškim podjelama, ne pripada na njihovom kupu, nego je 'suputnik', negdje malo sa strane, šuvarovac, zupinist. Je li moguće da profesor Vjeran Zuppa, onaj mirni, mladoliki gospodin s debelim naočalama, koji uvijek glođe kamiš lule, kratko ošišan, kao neki ljubitelj džeza i francuske šansone, što nesumnjivo jest, stoji iza cijele te idejno-političke ujdurme oko imenovanja umjetničkog direktora Igara, Eurokaza i svih ostalih teatarskih investitura? Iz Otvorenog društva upravo je otišao izvršni direktor koji je bio 'Zuppin čovjek', ili barem njegov dobar prijatelj, a financiranje izdavačkih projekata smanjuje se, jer Hrvatsku sad percipiraju kao zemlju u demokratskoj tranziciji. Ranije je Otvoreno društvo, u kojemu je Zuppa bio visoki funkcioner, osim Centra za dramske umjetnosti i njegovih izdavačkih i 'gerilskih' aktivnosti financiralo izdavačko poduzeće Antibarbarus, u kojemu je Zuppa bio suvlasnik, no sve je to, pod okupacijom, bio legitiman način da intelektualac preživi. Sad ipak mora pronaći novi prostor, pa ako je riječ o teatru, etablirani Eurokaz sigurno će smetati, no ako Šnajder zaista postane direktor Zagrebačkog kazališta mladih, važnog gradskog pogona, preko kojega se može ostvariti znatan utjecaj na institucije, stvar ne izgleda beznandno. Šac je već prošao glavne instance - nominiran je ispred Čarlija, primio ga je Edo Murtić u svom ateljeu i večerao je s Račanom. Bandića nitko ništa ne pita, a Ljuštinu, direktora Kerempuha, koji je esdepeov gradski kulturreferent u sjeni (kao zamjenik Degenova čovjeka iz ASH-a), lijevi intelektualci smatraju trogloditom. Ako Zuppa zaista postane neki kulturni faktor u sjeni (u što doista sumnjam) pitanje je - tko je Zuppa, pa bi na to, na brzinu, za svaki slučaj, trebalo odgovoriti. Tata mu je bio genij,Tomislav Zuppa, 'pisnik' o kojemu je 1985., kad je umro, drugi glavni tekstopisac kompozitora Zdenka Runjića, Momčilo Popadić napisao: 'U jednom poslu koji služi zabavi, ali zna biti i umjetnost; na vučjem terenu zabavnoglazbenih vukojebina; u često prljavom mandraću i mrtvoj luci, ali i uzbibanoj pučini, našao je put do ušiju, do glave, do srca mnogobrojnih slušača svojim nostalgičnim, svojim mekim, svojim pomalo

zajebantskim pjesmama koje su sve, ali baš sve, vezane uz more, uz Split, uz Dalmaciju, a opet koje su univerzalno ljudske.' Najpoznatija pjesma Tomislava Zuppe, koju je Runjić uglazbio, nježna, sjetna Romanca, govori o jednoj tužnoj ljubavi, o kojoj stari Splićani i danas pričaju s knedlom u grlu: Uvik ka san s tobom ja san ka i dite, zaboravin odma svoje kose side i godine ove ča bi bile teže da me lipa mladost uza te ne veže. Razumi me dobro, potrebna si meni jer je srce moje ostalo u tebi pa dok život biži ono žešće tuče da bi mir svoj našlo sve me tebi vuče. A ča drugo mogu, prijatelji niman; puno nji je bivši, a i ja ću s njima. Ostaju mi samo uspomene davne virujuć da koja jošće živi za me. Zato uvik mislin na pobigle dane i od tebe išćen da ih najdeš za me. Zđ umirit sebe vratit bi se Uja da bar za'nju uru buden ča san bija. Kad je imao 34 godine, Tomislavu se rodio sin, Vjeran. Bio je silno inteligentan, no razmažen dječak, koji je briljirao u školi, ali nije završio faks. Jer se, naime, odmah bacio u književnost, objavljujući kritike. Bavio se poezijom, i sam je pisao, ali nije ništa vrijedila, jer se zarana otrovao teorijom, pa u svom ključnom lirskom opusu Prijatelj Silvestar, koji je sam sebi izdao, kao urednik edicije BiblioTeka, donosi i ovu katrenu ili filozofem: Ako tamo nije tamo kamo ćemo onda kamo? Ako kamo postoji i tamo niti tamo niti tamo! U jednu riječ - ni tamo, ni vamo. Prvu knjigu (sabranih kritičkih eseja) Isprika za pjesmu objavio je sa dvadeset i šest godina, u biblioteci Razlog. Razlog je bio programatski časopis literarne generacije Vlade Gotovca, koja nije dala nijednog prozaika. Prethodna, krugovaška, okupljena oko časopisa Krugovi, programatski je transferirala zapadnjačku kulturu u socijalističku Hrvatsku, a razlogovci, koji su se navukli na Heideggera, ostali su lišeni stvaralaštva - to je, naprosto, dio intelektualne scene radikalnih ranih šezdesetih godina, kad su konceptualisti iz likovne umjetnosti izbacivali slikarstvo, francuski novi roman naraciju, a u glazbi Cage na zagrebačkom Biennaleu izvodio himnu te 'nove umjetničke prakse', višeminutnu demonstrativnu tišinu orkestra koji odustaje od sviranja. Najgore je što se razlogovci nisu emancipirali od ljevice, te što se cijeloj generaciji kao idejni voda nametnuo Vanja Sutlić, pravim imenom Jovan Kuga, navodno genijalni filozof, koji, međutim, nije puno objavio, ali je briljirao za katedrom i u birtiji. Između Marxa i šanka, pogubio se cio naraštaj, a one koji su, napuštajući čistu teoriju, odabrali praxis, dosljedno ljevičarsko političko djelovanje, dočekao je na volej Jure Bilić. Zuppa je našao izlaz u teatru. Postavši kao tridesetogodišnjak direktor zagrebačkog Teatra &td, započeo je kulturnu revoluciju u kazalištu koje je, više od sezonskog Eurokaza, bio permanentni zagrebački kulturni događaj,

središte gradskog duhovnog života. Deset godina Zuppa je demonstrirao praktičnu genijalnost kulturnog pregaoca, u čiji je teatar zalazio Stoppard i začeo se fenomen Hamleta u Mrduši Donjoj. Uspon toga njegova kazališta bio je moguć u permisivnoj klimi, ali 1971. Zuppa je doživio mali slom. Njegov bliski prijatelj i kolega, kritičar Razloga, Vlado Gotovac, osuđen je na dugogodišnju robiju. Osupnut policijskom represijom, Zuppa je u uredništvu kulturnjačkog vjesnika Telegram najavljivao odstup, protestno, demonstrativno povlačenje. No, na prvom poslije Karađorđeva sastanku partijskog aktiva u Društvu književnika Hrvatske, gdje je Udba pažljivo popisivala prisutne, Zuppa nije izostao, nego je nešto nerazumljivo diskutirao i teoretizirao, kao i tri godine kasnije kad je, sudjelujući u pripremi 'platforme' za vn. partijski kongres sitno prigovorio formulacijama, ali u tako visokoparnoj formi da to nitko, a sigurno ne Gotovac, koji je sjedio na tvrdoj zatvorskoj klupi, nije mogao točno razumjeti. U razdoblju poslije '71. elan Teatra &td pomalo se gasi, Zuppa pomalo etablira, ali fakultet (jugoslavistiku) pošao je završiti tek kad je postao urednik Grafičkog zavoda Hrvatske, u poodmaklim četrdesetim. U GZH-u izdao je Lasićevu Kronologiju, što pokazuje da je uvijek ostao pomalo briljantan, iako možda nije ni sjena onoga Zuppe koji je šezdesetih revolucionirao zagrebačko kazalište. Devedesete dočekuje idejno nespreman i provodio ih je u soroševskim zakucima, lavirajući politički između više podjednako neatraktivnih socijaldemokratskih opcija. Dvijetisućite djeluje gerilski, preko atakovaca i Saća. Nekako mi se čini da je za sve kriv Vanja Sutlić. Stara pijandura, nije imao nikakvih skrupula da se prizemno angažira u djelovanju Šuvarove doktrinarne frakcije prilikom sukoba liberalnih i neliberalnih partijaca na kraju 'olovnih godina' i 'hrvatske šutnje', kad je nastao i Šacov prorežimski Faust. Prije toga, ugnjavio je i ubio u pojam cijelu generaciju pametnih mladih ljudi, koji su se izgubili u potrazi za bitkom i njegovom još gorom inačicom, 'tu-bitkom', što je, otprilike, kao jumbo pizza od plodova mora prema onoj običnoj, od sira.

Unezvjeren pogled filmskog režisera i bojovnika Slobodana Praljka na rijetkoj dokumentarnoj fotografiji načinjenoj u njegovu ratnom štabu u Topuskom.

Herkul iz Čapljine SLOBODAN PRALJAK

Kad se na kongresu hercegovačke hadezeovske mafije počelo raspravljati o tome što i kako dalje, a Jadranko Prlić, bosanski ministar vanjskih poslova, ošišan na nulericu ustao i napao kolege zbog njihova oklijevanja da udovolje zahtjevima Europe i civiliziranog svijeta, umirovljeni generalpukovnik Slobodan Praljak, bradati grmalj, ljudina od dva metra s velikim mesnatim nosom i debelim ušima, nije izdržao nego je izašao za govornicu pa, iako nije član bosanskoga HDZ-a, nego gost na skupu, ugledni biznismen iz Čapljine gdje ima tvornicu cigareta, zavapio Stani, Prliću, koga ti farbaš? Kakva Europa, kakvi bakrači, zar će nama Europa diktirati, zar ćemo se mi povinovati prijetnjama haškog tribunala? Iz njega je provalila retorika širokobrijeških agitatora, za koje je Carl Bildt 'nekakav bljedunjavi dječačić iz Švedske', a Gianni de Michelis 'tusti digić i prevarant, koji je, na kraju, kao kriminalac završio u zatvoru'. Diplomatski i mirovni posrednici koji su u Herculesima orbitirali oko Sarajeva, jeftini su obmanjivači, mufljuzi, kverulanti i lude. A Praljak - Praljak je veliki rodoljub, sjajan vojskovoda, genijalni biznismen i politički mislilac s tri fakulteta, heroj, borac, moralna vertikala, poštenjačina i, uopće, divan čovjek. Da Praljak nije s Praljkom intimno sroden, nego da ga opisuje, u dramskom zanosu koji kod sebe uvijek lako inducira, rekao bi da je Praljak - padavičar, orangutan, ratni zločinac i hercegovački logornik, hadezeovski tajkun koji je u posao donio jedino svoj neprijeporan ugled i kredit kod Tuđmana, Šuška i ostalih prisjednika ravnateljstva Cosa Nostre d.o.o., a iz toga posla iznio puno lijepih odijela velikog broja, Mercedes S-klase, te snopove banknota s portretima njemačkih prosvjetitelja i jednu tvorničicu duvana u rodnome mjestu... Istina je, međutim, drukčija - Praljak je naprosto jedan od najbizarnijih likove hrvatske milenarističke tragedije iz razdoblja deset krvavih godina (1990. - 2000.). Čim je Praljak završio izlaganje, u novinama su objavljeni podaci o tome kako je gepio 7,5 miljuna dema, kao poruka - ne zezaj se, Slobodane, bio si s nama i skupa s nama radio, pa ako sad hoćeš folirati i glumiti neokaljan moralni lik, miješati se u rat domaćih unutar-hadezeovskih frakcija, između Prlića koji pred Europom glumi zamjenu za Zubaka, i Jelavića, koji glumi autohtonu samobitnost konstitutivnmog naroda, to neće ići, a ako još imaš neke veće planove i ambicije, odbij, jer tu vrijedi samo Rojsova i Soptina riječ, tu preteže stožerna grupa sastavljena sve od samih stožernih brigadira, logističara i neimara, koji su gradili strategijske putove po zapadno-hercegovačkoj zabiti, kako bi se omogućio transport humanitarne pomoći, što više nije mogla neretljanskim koridorom, jer su nepoznati diverzanti u odorama Hvo-a digli u zrak sve mostove na rijeci - radi predostrožnosti od iznenadnog srpskog napada, ili zato da se milijarde dolara robe koja je prošla u srednju Bosnu, Sarajevo i Tuzlu, preusmjere na domaće trase hercegovačke krajine, gdje je držanje čekpointa najunosnija grana narodne ekonomije. Samo je Praljak, poslovično loš slušalac, teški mudrijaš koji kipti od želje da svima održi lekciju, mogao tako slonovski uletjeti na pozornicu i zatrubiti ratni zov, dok umilni zborovi sa serafskim glasovima, izvode hadezeovski politički oratorij, a poruke se međusobno izmjenjuju arijama otpjevanim u kontraaltu...

Ništa on nije shvatio, kao što nikada nije razumio kamo stvari idu, o čemu se tu, zapravo, radi i tko su, u stvari, protagonisti — a tu je svoju tupost, otpisivao kao preveliku čestitost. U stvari, dugo traje dok impuls emitiran s periferije njegova golema trupla, živčevljem stigne do servera, pa se tu parkira iščekujući obradu u Turingovoj mašini, zauzetoj pokretanjem debelih usana i artikulacijom rječetina, ako se subjekt u tom času, kao i obično, nalazi u procesu nagvaždanja. Euroskeptični pledoaje bivšeg zapovjednika glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane podsjetit će jedino Carlu del Ponte da se gubi simetrija ako u haškim kazamatima iz cijele hercegbosanske superstrukture izostane glavni zapovjednik vojske koja je izvršila pokolj civila u Ahmićima i Stupnom dolu, te držala koncentracione logore u Dretelju, Gabeli, Kočerinu i na mostarskom Heliodromu, gdje su muslimanski civili, po ljetu zatvarni u usijane željezne kontejnere, dehidracijom gubili dnevno i do četrdeset posto tjelesne težine, da bi se obnoć kondenzacija na njih spuštala kao kiša... Francuski filozof Bernard Henry Levy saznao je za to i, kako opisuje u svojoj knjizi, prilikom audijencije napao zbog toga Tuđmana, koji je na to mrzovoljno podignuo telefon, slušalicu specijalca što mu je uvijek stajao pod rukom, pokraj velike obiteljske vaze iz dinastije Ming, postavljene da uvijek ude u kadar televizijskim kamerama, pa nekoga nazvao, promrmljavši nekoliko riječi. Zatim se obratio Levvju i rekao: 'Eto, riješeno je! Jeste li sad zadovoljni?' Za razliku od Hitlera, koji je pazio da ne ostavi traga svoje umiješanosti u Endlosung, pa je sve funkcionere koji su odbijali usmenu zapovijed smjenjivao, Tuđman uopće nije krio da upravlja Herceg-Bosnom, hercegbosanskim strukturama i hercegbosanskim logorima i da je to sve i poteklo iz njegove zločinačke fantazije. Tuđman je bio na vrhu zapovjedne piramide, ali njegov slučaj prenesen je sad na apelaciju Strašnoga suda. Na istoj instanci, nekoliko paklenih krugova niže, nalazi se Gojko Šušak. Momci u crvenim plaštevima, koji potpiruju roštilj, brinu se također da ne ponestane žeravice kod Mate Bobana. Nije onda čudno da je i samu Herceg-Bosnu odnio đavlu, ali zemaljskoj pravdi predani su u Haagu samo njeni niži poslanici. Neposredno ispod Mate Bobana nalazio se u doba hrvatsko-bošnjačkog građanskog rata, izazvanog Tuđmanovom nakanom da izvrši Anschluss Hercegovine, Slobodan Praljak. On je izrijekom, u intervjuu novinama, zasvjedočio da 'iznad sebe nema više komande', te da se samo politički konzultira sa Zagrebom i Grudama. To znači da je njegova zapovjedna odgovornost u lancu u kojemu je general Tihomir Blaškić fasovao 45 godina robije, izravna i neprijeporna: Praljak mu je bio nadređeni, kao i ostalim trima operativnim zonama u Bosni. Osim Trećom Blaškićevom, dakle srednjobosanskom, u Vitezu, zapovijedao je livanjskotomislavgradskom Drugom što se prostirala zapadnom Hercegovinom, te Prvom, mostarskom, gdje su počinjena najveća zvjerstva. Tu su nesputano orgijale i Tutina Kažnjenička bojna oslonjena na Široki Brijeg, i hos Blaža Kraljevića baziran u Ljubuškom, svi skupa zaštićeni blizinom Hrvatske, odakle je cijelom bulumentom nominalno, ali vrlo nametljivo, zapovijedao

komandant Južnog bojišta, general zbora Janko Bobetko, legendarni hrvatski nasukani marinac. Četvrta operativna u Bosanskoj Posavini bila je dirigirana iz Zagreba, pa je i specijalnu misiju prepuštanja toga teritorija krajišničkim martolozima, obavio general Pavao Miljavac, upućen iz Glavnog stožera: napoleonovsku fintu strategijskog uzmaka on je već bio uvježbao, na taktičkoj razini, bezglavim bijegom ispred svoje dugoreške brigade kod Karlovca. U Vitezu je zapovijedao Blaškić, pod čiju je komandu general Milivoj Petković dao i Jockere Paška Ljubičica, ekipu kilera iz viteških birtija, koja je izvršila ahmićki pokolj, pa su prebačeni u Zagreb i primljeni u 1. gardijski zdrug. Uoči izbora samo su prepisani na hvo, pa su od nesnalažljivog Joze Radoša uzeli još dvije-tri plaće i onda, početkom ljeta, osjetivši da se krug steže, nesmetano prešli hercegovačku granicu. Politički kapo u viteškoj enklavi, Dario Kordić, osuđen je u Haagu, a Petković, koji se izvukao, naslijedio je Bobetka u stožeru južnohrvatskog zbornog područja, koje je pokrivalo Dubrovnik i svekoliki šverc-komerc na hrvatskom jugu. U tom poduzeću kolosalnih razmjera, do jučer je nesmetano djelovao Bruno Stojić, Bobanov ministar unutarnjih poslova, koji je odred Jockera ustrojio kao specijalnu policiju i također se izvukao, kao i Praljak, koji će međutim, doći na red zbog svojih mostarskih eskapada... Praljak je zapovijedao formacijama Hvo-a kad je srušen mostarski Stari most. To nije zločin protiv čovječanstva, kao genocid, nego nasrtaj na svjetsku kulturnu baštinu, istodobno rušenje temelja jednog prilično krhkog naroda, koji je u istoj godini izgubio Husref-begovu džamiju u Banjoj Luci i Narodnu knjižnicu u Sarajevu, nenadoknadiv gubitak koji opisuje Dževad Karahasan u svojim magistralnim Ogledima o dosadnim temama. Praljak je srušio Sinanov most, ali ostavlja iza sebe jedan film i nekoliko dojmljivih TV drama, te dječju seriju koju je napravio sa svojim bliskim drugom Goranom Babićem, što znači da ostaje u minusu, koji bi mogao nadoknaditi ako u buturi, dobije li četrdeset i pet ili pedeset godina robije, napiše neko djelo poput srpskog vele-romana Vreme smrti Dobrice Ćosića. Nitko kao Praljak ne zna pravu priču o hercegovačkom ratu i miru, o bitkama sa Srbima na Kupresu, klanju s Muslimanima za Prozor i Vakuf, o banditskoj republici stvorenoj u medugorskoj zemlji čuda, gdje hodočasnici iz Manile prolaze pokraj privatnih konc-logora u kojima Tutini poručnici svaku noć dolaze da muškarcima režu uši, a žene posiluju. O trgovini ljudima, naftom, humanitarnom pomoći, humanitarnim pošiljkama u koje se skriva barut za sarajevske podrumske tvornice municije, opskrbljene novcem koji mudžahedini zarade od droge. O generalima koji za dostavu pomoći opkoljenim enklavama nabavljaju padobrane po fantastičnim cijenama preko vlastitog poduzeća, zločincima, fantastima, herojima, nadasve o žrtvama, mučenicima, ubijenima, osakaćenima i maloj djeci koju je Paško Ljubičić nabio na bajunet i bacio u oganj zapaljene kuće. Na pozadini te ratno-povijesne freske, kao iz Babeljeve Konarmije, ukazuje se markantni profil... Hups! Nije Praljakov - Praljak romanopisac, koji se u ćeliji grbi nad rukopisom, u najmisterioznijoj, najsablažnjivijoj storiji hercegovačkog ratnog ciklusa otkriva pravog glavnog junaka, čovjek koji je gospodario Hercegovinom kao sijuški ratni poglavica Ludi konj Crnim planinama, bio je - ishemični džentlmen poduže sijede kose, požutjelih dugih zuba, koji vječno

grizu kamiš lule, povlašteni štediša Glumina banke, Mladen Naletilić-Tuta. Od njega je Praljak umirao od straha... Hercegovački grizli, kojega je u borbi zahvaćalo bojno ludilo poput 'berserkera' iz nordijskih saga, cvikao je kao grlica pred slabunjavim, pogrbljenim gosponom, koji je zbog dalekovidnosti nosio naočale s debelim staklima, što uvećavaju oči i trepavice, te pridaju blago teleći pogled. Zbog toga ga, neumjesno, nisam doživljavao kao posebno opasnu personu pa, vidjevši ga u restoranu zagrebačkog hotela Intercontinental poslao sam Matu Bašića, najvećeg hrvatskog novinara, da me s njim upozna... Mate se vratio za stol prilično drven od straha, rekavši: 'Poručuje da se gonimo u p... m... i da će te ubiti ako ga budeš još zaj...'. Ja sam ga možda bio u nekom tekstu spomenuo. Kako je Mate, kao čovjek s onog prostora, dobro poznavao mores, a i personae dramatis, odmah sam shvatio da je tu djelatna zla sila i da je hercegovačkog Poltergeista najbolje obilaziti u velikom luku, iako smo daleko od njegova domaćeg terena. U Intercontinentalovu baru on je nekoliko dana kasnije dao zagrebačkog odvjetnika Budaka išamarati po tjelohranitelju (jer ga je Budak glasnim primjedbama ometao u povjerljivom razgovoru sa Zdravkom Židovcem, do umirovljenja pomoćnikom ministra Lučina). A u Ljubuškom, bio bi ga napunio olovom, kao onoga nesretnika koji je od metaka tako otežao da ga na sprovodu ni šestorica nisu mogli dići u kapsilu. U samome Širokom, pripadnika protivničke frakcije, dao je prepiliti šumskom pilom. Budući da Praljak nije glup, nego klikeraš i realist, bez obzira na svu dernjavu i teatar koji pravi glumeći velikog, neobuzdanog krupajliju, on je pri samom pogledu na Tutu utihnuo, pogotovo kad mu je Tuta, kao generalbojniku i zapovjedniku stožera, gurnuo u usta cijev pištolja. To se dogodilo u Grudama, pred Matom Bobanom, koji je pomirljivo prosvjedovao: 'Ma nemoj, Tuta, šta ti je, bogati, daj, ne budi lud...' Na taj prijateljski zagovor, Praljak je izvukao živu glavu, ali odmah shvatio dokle sežu njegove ingerencije, i u što će se u Hercegovini moći miješati... Praljak je bio došao na čelo Stožera Hvoa kao proslavljeni sunjski domobran, u čiju hrabrost na prvoj liniji zbilja ne treba sumnjati pa je odmah izašao na teren i kod Vakufa zaustavio bežaniju, kad su Muslimani, da osvete pokolj civila u Prozoru, krenuli na juriš i razjurili hrvatsku obranu. Praljak je dogmizao na tenku, u koji se uopće nije mogao spustiti zbog trbuha, te zarevao s kupole: 'USTAŠEEE - ZA MNOM!' Sad se onih tristo ili šesto nevoljnika okrenulo i otkasalo natrag u borbu, zaustavilo muslimane, pa je krenula Praljkova legenda... Vruć od tog uspjeha, s glavom u oblacima, otišao je u Grude, k Mati Bobanu 'da se politički konzultira'... Počeo je prigovarati, nastala je prepirka i onda je skočio Tuta, nabio mu pištoljčinu u farinks i - Praljak je shvatio. Vratio se na frontu. Od tada je samo organizirao obranu, vodio herojski borce u borbu, izviđanje, napad. Ništa nije pokušao mijenjati. Nije pokušavao odgrnuti paučinu, kojoj je u središtu, u Grudama, sjedila debela tarantula, koju je čuvao opaki štipavac. Logori - vrlo dobro, logori, to i nije najgora stvar, naime ako logore čuva vojska kao ozbiljne vojne zarobljeničke logore... Gore je što bi, da nisu uspostavljeni, lokalni zapovjednici držali

privatne depoe s robovima, pa rezali zarobljenike uho po uho dok ne iskamče od rodbine po 30000 maraka, što je bila standardna hercegovačka tarifa za očuvane civile. Doduše, Tutini bi ljudi dolazili noću da ubiju radi neke osvete, ili da maltretiraju žene, što čuvari nisu mogli spriječiti, no Praljkovu savjest to ne opterećuje, jer je izbjegnuto veće zlo i eksterminacija nije bila masovna, nego se pobilo samo manji broj ljudi, a što se posilovalo, posilovalo se, dok su ostali zarobljenici dobro upotrebljeni za razmjenu, ili za ucjene, da se ne diraju kuće na teritoriju koji je zaposjeo neprijatelj, ili da se nekome u Kiseljaku pošalje nafta ili... Jer, to je tako išlo. Na toj burzi zločina, sve je kotiralo: ljudi, cijeli ili u dijelovima, gorivo, droga, municija. To je bio sistem, kojemu se Praljak prilagodio, uvjeren da čini dobro, ako odabire manje zlo. Negdje je bio izjavio kako mu je životna misija da 'uspostavlja konzistentnost', makar i u sklopu sustava koji je zao... U stvari, on je uspostavljao konzistentnost jedino sa svojom inkonzistentnom divljačkom naravi, kao osoba jakih uvjerenja, no slabih moralnih refleksa. Tištile su ga jedino nepravde prema njemu samome, njegovim ciljevima i provizornim idealima. Da se oni realiziraju, bio je spreman pustiti sve muslimane s desne obale Neretve da u najgorima mukama pocrkaju u željeznim kontejnerima, dakako u ime 'manjeg zla', a u službi 'viših ciljeva'. Pedeset godina nije loše, ali mislim, također da je šteta što je Europska zajednica posve odustala od smrtne kazne, koja bi se mogla izvršavati na glavnom trgu u Strassbourgu, u sjedištu Vijeća Europe, možda odrubljivanjem glave sjekirom, što je bio uveo u Treći Reich Hitler, kao izvornu srednjovjekovnu folkloristiku, jedino što je krvnik, normalni njemački državni činovnik, bio pritom odjeven u frak i cilindar, radi obvezne svečane forme. Praljak je anti-Hamlet, jer dok danski kraljević nije sposoban za akciju sputan moralnim obzirima, znajući da svaki plemenit poriv ima cijenu nesaglediva nasilja, pa osveta oca znači osudu majke, hercegovački arhetipski bradonja, nije sposoban za moralnu lamentaciju, jer je njegov jedini ntetier čista akcija. Kao u filmovima honkonškog režisera Johna Wooa, stvari se razvijaju takvom brzinom, da je nemoguće skužiti tko je, zapravo, odletio u zrak: policajac, ili slučajni prolaznik. Tijela lete zrakom u slow-motionu, a kompulzivni Praljak mrmlja u dlaku: 'Ad maiorem dei gloriam! Glavno da smo stvorili hrvatsku državu!' Da je Praljka posve ponio zanos nekog hercegbosanskog državo-tvorstva mogla bi se razumjeti, ako ne i opravdati njegova moralna sljepoća, ali on je, zapravo, bio samo Tutina druga violina odnosno, kad bi Boban s dirigentskog pulta strogo pogledao u njegovu smjeru, a Tuta zvjernuo razlivenim očusinama te signalizirao gudalom, Praljak bi svojski puhnuo u engleski rog - truub, trub-trub, truuub, trub... Zato su ga ostavili na životu, pa se mogao vratiti u Hrvatsku i nastaviti izigravati enfant terriblea. Tuta mu je ipak uzeo mjeru -vidjelo se da ne treba toliko materijala na prsima, koliko u pasu, sprijeda i otraga... Praljak glumi bjesomučnika koji skriva zlatno srce. Naučio se samodramatizirati, a cio život izgrađivao je taj lik, oslanjajući se na 'jezgrenu neurozu', koja je dijagnosticirana kad je trebao ići u vojsku, pa je glumio luđaka koji se pravi lud da ga oslobode službe. Uvijek vokalan, uvijek u

nekoj protivštini, kolerik izrazito promjenjiva raspoloženja, od depresivnih do maničnih, prikladno se smjestio u veliko tijelo, koje je, međutim, tek trebalo uzgojiti, zajedno s kranijalnom dekoracijom, kosurdom, brčinama, bradurinom. Praljak je, naime, počeo kao ružnjikavo dijete, izrazito mršavo, dugonog kao čaplja. Sedamnaestogodišnjak koji je zagacao do koljena u Neretvu kod Mostara, gdje je pohađao gimnaziju, izgleda poput onog čuvenog Bosanca, koji je izašao na naslovnici Timea jer su ga Praljkovi srpski kolege zatvorili u Manjaču i izgladnjivanjem pretvorili u kostur. Upali obrazi, velik nos i široko razmaknute oči - Praljak je kao dječak bio rugobica, pa je čak i Šušak, s kojim je išao u široko-briješku gimnaziju, izgledao puno ljepši. Praljak se rodio 1945. kad mu je otac Mirko po završetku rata našao malo vremena, postavši od partizanskog komandanta šef ozne za mostarsko područje, ono isto kojim će zapovijedati Slobodan, pa, bježeći uzaludno od očeve sudbine, na istom mjestu napuniti dušegupke... 'Kad otvorili su dušegupke, pokazalo se da su bile pune dupke', pisao je drugim povodom četnički bard Gojko Dogo, te stvorio tnotto za oca i sina Praljka, koji više ne mogu razmjenjivati dželatske intimnosti otkako je otac umro 1993. godine. Široki - Mostar - Zagreb, uobičajena putanja do hercegovačke metropole, gdje Praljak upisuje fakultet - tri fakulteta odjednom; elektrotehniku (gdje je diplomirao sa dvadeset i pet godina); sociologiju i filozofiju; te, napokon, Akademiju, kazališnu i filmsku režiju. Idejno se razišao s ocem koji je od 1964. ražalovani udbaš, ali teška komunjara. Praljak junior, isprva i sam teška komunjara, postaje teški ustaša, ali s ocem zadržava nježan odnos. Tada je još mršav, angularan, dugonja na kojem vise hlače, a bradica se kao inje prima na poput noža oštar obris lica - savršeno je nalik na mladoga Abrahama Lincolna, koji također nije bio poznat po ljepoti. Od dvadesete godine putuje ljeti u Njemačku, na bauštelu, da zaradi novce - hiperaktivan, hiperambiciozan, uvijek je bio udarnik, koji prebacuje norme, ostajući uvijek neutažen, nezajažljiv, kao netko tko sumnja da se, zapravo, nikad neće realizirati... Kad je završio režiju i počeo raditi na televiziji, snimati nekakve drame, bjesomučno se gurao. S puno talentiranijim kolegom, Mirom Medimorcem, pripremio je navodno ulične dramske svečanosti za doček druga Tita po povratku iz Koreje, a s Goranom Babićem, zloglasnim partijskim škrabalom, dječji tv-serijal Patuljci pojma nemaju... Zamjerio se urednici Dramskog programa TV Zagreb, Palmi Katalinić, a nije se zaludu govorilo da 'majmuni na Televiziju dolaze preko Palme', što znači da se na sebi svojstven način zavadio s ljudima od kojih je ovisio, pa se doveo u frustrirajuću situaciju. Onda je režirao na sarajevskoj televiziji, po tekstu Abdulaha Sidrana, ali stvar nije imala uspjeha, jer Praljak nema talenta, odnosno, ukoliko ga i ima, svaka njegova emanacija bit će ugušena ispadima naglosti, uobraženosti i divljaštva. U crtanom filmu to bi se ovako moglo muzički ilustrirati: jednostavna tema flaute, odjednom je zapljusnuta simfonijskom Nijagarom. Duhači, timpani, kontrabas i veliki cimbal, koji za ovu priliku dovlače iz opernog podruma, divljaju: grum - bas - grum - bas - cangrrr - cangrr - cangrr!

Cijele osamdesete Praljak, koji je u to desetljeće ušao kao trideset-petogodišnjak, a izašao kao četrdesetpetogodišnjak, u sebi sagorijeva od neutažene ambicije, nestrpljenja, očaja... Ne podnosi okolinu, sistem i ljude. Komunizam mu je pretežak teret, mrzi Jugoslaviju i Srbe. Još 1989. pokušavao je nagovoriti kolege režisere i sociologe da se naoružaju i pripreme za konačni rasplet. Kad se Meda Međimurec i Markica Rebić nisu dali navesti za prijevremeno otvaranje neprijateljstva, Praljak se sam opremio i na tavanu držao spreman telećak, rezervne gaće, kanoćal i šmajser, koji je prošvercao iz Njemačke. No, počelo je s politikom... Kad je počelo okupljanje desničara, prišao je Marku Veselici, jer mu je on odgovarao kao komunistički apostat, iskreni fanatik. Tuđmanu nije vjerovao, kao ni njegov prijatelj Ante Paradžik, koji je radije sam, s Paragom, osnovao starčevićansku 'menjševičku' ustašku stranku; kao ni njihov frend Markica, koji je također došao u hds braće Veselica, pa čak ni četrvti kompić, Miroslav Tuđman, koji je optirao za Vujića i ljevicu, umjesto za tatu kojega je već okružio šljam, barakaške ulizice i marginalci, te dva-tri naivca, koji su nasjeli na Tuđmanov lažni generalskograđanski šlif i neokonzervativnu retoriku. Veselice su ispali iz plješivičkog prahadezea jer Vlado nije podnosio Franju, pa je napuntao Marka: pridružili su se Koaliciji narodnog sporazuma, gdje sam kao urednik biltena Praljka upoznao za njegovih, kako je poslije izjavio, 'najgorih sedam dana u životu', dok je morao slušati fantaziranje žene Igora Mandića, utjecajne čelnice demokršćanske stranke moga pokojnog razrednika Ivana Cesara. Mandićeva žena Praljku je bila metafora za bezobličnu, anacionalnu, nedržavotvornu i nepatrijarhalnu politiku koju je Koalicija, za razliku od Tuđmanova iskonskog pokreta, koji se zakitio znakom od dva stećka, povezana leptir-mašnom, vodio na liniji ostvarenja tisućgodišnjeg sna sa šifriranom predizbornom porukom: Riješimo se Srba! Sjećam se Praljka iz Koalicije - glavinjao je kao pijan, izgubljen. Održao mi je predavanje o Startu - to je kriptojugoslavenski list, rekao je. Bio je užasno nasilan i nepristojan. Zatim je izabran kao Tuđmanov protukandidat u Dubravi. Rekao je da će 'to biti lako'. Bio je uobražen, sirov, ali bez istinske agresivnosti, nije to bio pravi Praljak, sigurno je istina kad kaže da se osjećao kao da je pao u mulj, među filozofe i bezveznjake, koji nisu bili svjesni frke za koju se on već spremio pa ga oprema čeka na tavanu. Rebić se ugnijezdio kao blagajnik Koalicije, a Praljak iščekivao izbornu katastrofu... Čim je počeo rat, na Trgu Republike sreo je Žarka Pešu, potonjega šefa SIS-a, kako na čelu grupe rezervnih policajaca, ide u Sunju. Rekao mu je - Pričekaj, idem i ja, pa brzo otišao doma, navukao pumperice, objesio šmajser na špagi oko vrata, malo se isprsio i pustio trbuh, pa stupio u noviju hrvatsku povijest... U Sunji mu se pridružio Međimorec. Praljak je donio i neki priručnik o ukopavanju, te počeo odmah svima zapovijedati. Moral je isprva bio slab - s ulice su pokupili neke dečke, dali im plave hlače, majice kratkih rukava i kape od poliestera sa značkom - šahovnicom, pa cijelu tu impozantnu diviziju, naoružali s nekoliko 'papovki' i dali im jedan minobacač od 82 milimetra. 'E, onaj režiser, genijalan je', pričao mi je poslije Ivan Grbavac-Kobra, zapovjednik vojne policije, kad smo se, pod uzbunama, bili našli na večeri kod Drageca, u podrumu, gdje su se

skupljali svi novinari, političari i navraćao Karlo Habsburški. Atmosfera je bila kao u Casablanci u Rickovu lokalu: tu su se za devize mogle dobiti sve informacije, a Marinko Božić naručivao je za svoj stol isključivo Dom Perignon. 'Da znaš kako je sve organizirao - svih samo j... da kopaju, uveo je neviđenu disciplinu. Htio je jednog vojnika koknuti zbog neposluha, stavio mu je pištolj na čelo i povukao obarač, ali njegov zamjenik, koji zna kako je lud, izvadio je ranije metke...' Dobri zamjenik, koji je spriječio katastrofu, bio je šutljivi djelatnik Meda Medimorec, koji je i sam poslije postao šef SIS-a. Praljkova slava brzo se pronijela kroz medije. Na Grbavčev podatak dao sam s njim napraviti intervju u Globusu. Onda se pokazalo da je i starac glumac Sven Lasta dragovoljno došao k Praljku u Sunju kao snajper, o čemu je pokojni Tuna Tunuković snimio dokumentarni tv-film... Ratna legenda! Heroj, uostalom. Poslije prvoboračke epizode, Praljka izvlače iz Zagreba te šalju u Hercegovinu, za zapovjednika Jugoistočnog (mostarskog) sektora, na samom početku rata u Bosni. Odmah se proslavio, jer su ga dočekali kao udbaškog sina, a on je izveo nekoliko herojskih demonstracija; izletao je pred cijevi vojnika u kasarni jna, psujući zapovjedniku mater, te tražeći predaju. Hrabar, možda lud, ali vrlo inteligentan, on zna što treba uraditi u zajebanoj situaciji - što je velika rijetkost u ratu, a pogotovo je bila u Herceg-Bosni gdje je carevala kriminalna konfuzija, pa je Praljak brzo pridobivao vojnike, ali odmah antagonizirao gospodare rata te vrlo brzo, usprkos uspjesima, bio odaslan natrag u Zagreb, skupa s malim Jastrebom, koji je na Kupresu bio zaustavio srpske tenkove... U Zagrebu Praljak dobiva u stožeru neku nejasnu političku zadaću i visok, pukovnički čin. S Miroslavom Tuđmanom, Markicom Rebićem i Miomirom Žužulom konsolidirao je imoćanskohercegovački 'intelektualni' lobi, koji se sigurno nije dopadao Šušku, ali mu isprva nije ni previše smetao. Kad je izbio hrvatsko-muslimanski rat, započet da se spriječi američka intervencija što bi osujetila sporazum Tuđman-Milošević, te hercegovačke nepostojeće trupe stale gutati poraze i bježati, pa se iz Hrvatske slala masovna pojačanja, cijele regularne brigade HV-a, nastala je opasna ratna kriza: iako su Zagorci oslobodili Hercegovinu, šverceri nisu bili u stanju niti očuvati liniju fronte. Napravili bi odmah crtu s crte, pa su iz Zagreba morali opet poslati u pomoć teškog bombardera, s dva prekoredna generalska unapređenja... Praljak je zatim doista konsolidirao obranu, iako je na raspolaganju imao samo lokalnu falangističku miliciju i dvije nepopunjene gardijske brigade Hvo-a. Baš se uživio u svoju herojsku ulogu, a onda naletio na Tutu, i to je bio kraj njegove junačke poze: da je poginuo, bio bi legenda, a ovako ispao je Matkovićev Herkul sa šupljom kijačom, cirkuski snagator u pregači od leopardova krzna, koji se poigrava utegom od stiropora. Praljak je zatim u Zagreb poslao izvješće o zloupotrebama, što je bila bezobrazna gesta protiv Šuška, koji je upravljao hercegovačkim dominionom, pa su velikog galamdžiju promptno umirovili.

Onda je Tuta, navodno, srušio mostarski most. Tom zlikovcu, zbilja nikad nije nedostajalo drskosti. Uzeo je, navodno, od vinkovačke brigade tenk, natjerao u nj Hvo-posadu i doveo snimatelja da snima kako pancirne granate od 105 milimetara razbijaju elegantno propet luk Sinanove ćuprije. Tuta je, navodno, htio kompromitirati Praljka i ucijeniti Zagreb. Praljak je o tome bio napisao izvješće i naveo još neke hercegovačke 'deformacije', a izvješće odaslao na Pantovčak, pa su ga odmah smijenili... Otkačili su ga tako temeljito da je, kao dobrovoljac u Oluji mogao sudjelovati samo u svojstvu pješaka, pričuvnog generalpukovnika. U džepu je imao staru vojničku knjižicu u kojoj samo piše: nesposoban za službu. Neurosis nuclearis. Lud kao cipela, bjež' od njega na kilometar. Poslije mu je bilo glupo da ima takvu knjižicu premda je zapovijedao fiktivnim divizijama u Tuđmanovoj bosanskoj Anabazi, pa ju je zafrljuknuo... Dođavola s vojskom, prebacio se u biznis. Elem, grupa prijatelja, valjanih hercegovačkih patuljastih tajkuna koji su se prikučili Chromosovu Nadzornom odboru, pozvali su ga u pomoć da zajednički svladaju bivšeg direktora, komunjaru, ali istodobno štićenika zagorskog župana Franje Kajfeža. Direktor je po običaju svojski oplindrao firmu nečuvenim računima, a oni ga nisu mogli izbaciti, jer je polovicu dionica držao Fond za privatizaciju, tj. država, koja je štetočinju s protekcijom štitila. Ali, nije šutio - ne može on zamuknuti, ako mu SIG Sauer ne legne na tonsile! Dao je intervju u kojem pontificira - o ratu, Bosancima kao pravim krivcima, o cinizmu međunarodne zajednice. Još je dometnuo nešto protiv Predraga Matvejevića, 'koji to ne razumije' i to 'zato jer je bio daleko'... Da nije bio daleko, završio bi u Praljkovu kontejneru, a ovako, napadaju ga i Praljak i bivši mlado-borghesovac pisac Veljko Barbieri, visoki časnik Hvo-a, koji je u Hrvatskom slovu bilježio kako ispituje zarobljenike... Ta književna ofenziva potencijalnih ratnih zločinaca i njihovih suputnika ispunjava zebnjom - neće li i Ivica Rajić sad napasti Prousta? S osloncem na podlobi Miroslava Tuđmana, te neznatno učvršćen potporom hercegovačkog podlobija braće Lučić, Praljak je malo divljao po Chromosu, a zatim nabavio polovne strojeve za motanje cigareta i u rodnoj Čapljini otvorio tvornicu duhana. Novinarski senzacionalisti i Vlahović, direktor Tvornice duhana Rovinj, uvjereni su da Praljak tamo izrađuje lažni Marlboro, koji se šverca u Hrvatsku i prodaje na placu - a Praljak, naprotiv, tvrdi da je švercer sam Vlahović, koji, uostalom, pripada Gregurićevu naftno-duhanskom lobiju, koji sačinjavaju problematični, opasni tipovi, koji su se nakrmačili para, dok su Hercegovci ratovali i, možda, dobro, tu i tamo koga priklali, silovali i opljačkali, ali za mnogo manje svote od onih koje su nestale u džepovima finih ljudi, direktora banaka. Sve se sad sručilo Hercegovcima na glave, iako su muslimani počeli rat, a strani diplomati svi dolazili da podijele Bosnu, ti krasni europski političari, moralno deklasirani, blijedi, debeli, kradljivci... 'Prčim ja svima mater', što bi dubokoumno rekao Tuta, koji tužan sjedi u haškom kazamatu, prebire po gitari i čeka Praljka pjevajući: 'Na Sing-Singu dva goluba sjede...'

Dr. Stipe Šuvar ispred nove Sveučilišne knjižnice, katedrale duha kulta sveopćeg besplatnog školovanja, kojemu je služio kao pontifex maximus... ..te ispred stojadina, bolnoga dokaza inferiornosti proizvodnje sredstvima za rad u društvenom vlasništvu. Vlaški Lenjin STIPE ŠUVAR Je li Stipe Šuvar politički mrtav? Može li netko s takvom prošlošću uopće imati budućnost? Gotovo se ne miče, ne daje znaka života, a u medijima dobiva intervjuistički prostor otprilike kao Gabelica u doba vladavine HDZ-a. Duško Čizmić Marović, i sam relikt komunističkih stremljenja na ovim prostorima, ispričao mi je kako je Šuvara pokušao posjetiti u sjedištu njegove Socijalističke radničke partije, u nekom iznajmljenom stanu... Duško je bio karizmatski voda studentske ljevice na Filozofskom fakultetu, dok je Čičak još bio dijete. Ukratko, u delikatnoj je dobi između pedesete i šezdesete, no kad je ušao u predsoblje, dočekali su ga neki vremešni fosili te radosno povikali: 'Sad kad ste i vi mladi došli, mogli bismo zapjevati!' Duško je požurio da se pozdravi, kako bi izbjegao tenorsku dionicu u Kaljinki i davanje terce u Husinskom rudaru. Ali, to je bilo prije izbora, a poslije se morala promijeniti opća politička geometrija, pa budući da su na vlast došle lijeve stranke, bilo bi logično da se stvori izvanparlamentarni ekstremno lijevi vorteks što će privlačiti idejnu materiju koja preostane iz kozmogonijskih procesa u kojima nastaju tako krupni politički entiteti kao, primjerice, Hrvatska narodna stranka. Pribježište je potrebno i ljudima koji svoja načelna opredjelenja ne žele kompromitirati političkim oportunizmom. Predrag Matvejević ušao je u Savjet SRP-a, pa može ostati univerzalni ljevičar u elementarnom stanju, s rimskom distancom, jer mu profesura na Univerzitetu Sapienza omogućuje da angažman ne pretvori u aranžman. Da je ušao u Savjet SDP-a, za koji ionako nitko ne haje, morao bi voditi računa o senzibilitetu, primjerice, koalicijske Hrvatske seljačke stranke, a što ona ima u programu ili zasadama, ne možeš ni naslutiti. Dobro se sjećam da je demokršćanska stranka koju je osnivao moj pokojni razrednik dr. Ivan Cesar, a koja je sad, nevjerojatnim slijedom događaja svojstvenim balkanskoj politici, dospjela pod kontrolu hrvatskog Mandele, dr. Marka Veselice i stupila u koaliciju s crnim košuljama, medu programska načela zapisala zahtjev 'da austrijska vlada vrati u Hrvatsku zrinsko-frankopanske mačeve'. Koliko znam, u Wiener Neustadtu čuva se jedino dvosjekla mačurda, kojom se poslužio krvnik, a koja neprijeporno pripada eraru habsburških nasljednih zemalja, pa je zahtjev za vraćanje deplasiran kao kad bi engleska vlada od Beča zatražila da joj odstupi zamak u kojem je u Austriji bio zatočen kralj Richard Lavljeg Srca, ugrabljen pri povratku iz Svete zemlje, te pušten tek kad je za nj plaćen otkup od 34 tone zlata, tri cjelokupna engleska državna proračuna fiskalne 1194. godine.

Teoretski, stranka koju je moj bivši profesor sociologije, dr. Stipe Šuvar, zasnovao evocirajući u njenom nazivu istočnonjemačku marionetsku Ulbrichtovu i Honeckerovu partiju, trebala bi ekspandirati u vakuumu krajnje ljevice, samo što politički refleksi birača, nisu zakonomjerni kao vrcanje pimezona. Kako kotiraju Šuvar i srp pokušao sam stoga istražiti terenski, u živom socijalnom organizmu, oslanjajući se na znanja koja sam kod njega stekao na kolegijima Sociologija naselja i Sociologija jugoslavenskog društva (ocjena iza oba predmeta: vrlo dobar). Na to sociološko 'fantastično putovanje' ne polazim smanjenom podmornicom ubrizganom u krvotok u društvu Farrah Fawcett-Majors, nego, naprosto pribavljajući izborne rezultate u izbornoj jedinici Malinska-Dubašnica na Krku gdje upravo ljetujem. Dubašnica je krčki polumjesec kvarnerskog bazena, zaljev koji počinje na niliništima slatkovodnih izvora Malinske, a završava lučicom Porat. Naravno, tu se iznajmljuju sobe i, odnedavna, grade apartmani nalik onima u zagrebačkoj četvrti Jarun, ali domaće stanovništvo, koje još obraduje polja i štuje pradavne svetice, hrvatska je korjenika silne starine, pa je zadnji gospodin koji je govorio 'veljotski', domaćom iskvarenom latinštinom, Tone Udina-Barbur, umro potkraj prošlog stoljeća. U obližnjem glavotočkom samostanu još su donedavna obitavali glagoljaši, a s njihovim priorom prijateljevao je pjesnik Mate Balota, koji je 1960. sagradio kuću u kojoj stanujem. Izbornu bazu u općini sačinjava 2513 upisanih birača. Na izborima 3. siječnja 2000. glasovalo je 64,78 posto, njih 162.8, ali je pronađen 21 nevažeći listić, što znači da je važećih bilo točno 1599. Od 23 stranke na listi, srp je dobio osam glasova ili 0,5 posto, samo tri glasa više od Hrvatske stranke naravnog zakona, čiji je nacionalni lider moj bivši nastavnik body-buildinga. Od tih osam glasova, sedam je polučeno na izbornom mjestu u Malinskoj, najvećem, gotovo urbanom, donekele kozmopolitskom naselju, gdje je nastanjen i jedan Talijan koji drži najbolji restoran, te obitelj poznatog književnog kritičara češkog podrijetla, Zdravka Zime. SDP je ovdje u koaliciji s HSLS-om i lokalnim fjumanskim PGS-om, pobijedio sa 85 glasova, ispred HDZ-a (64 glasa) i Četvorke, iDS-a, Hss-a, LS-a i HNS-a, koji su zajedno dobili 17 glasova, prosječno malo više od četiri po stranci, što je vrlo slabo, budući da je HSS na prvim izborima prije deset godina ovdje pobijedio, pa je u Sabor otišao 'seljački' deputat kvarnerskog otočja g. Šonjo, predsjednik danas pomalo zaboravljene seljačke frakcije, koja je participirala u Savkinoj Koaliciji narodnog sporazuma, za razliku od Čičkove, s kojom je Čičak prišao Tuđmanu te s HDZ-om stvorio pobjednički bipolarni Hrvatski blok. U selima dubašničke unutrašnjosti srp nije dobio ništa, a u našem 'vikendaškom' selu Vantačići jedan glas, pa sad odlazeći u dućan pokušavam na licima mjesnih uglavnom dobrostojećih iznajmljivača pronaći znak totalnog nezadovoljstva kapitalističkim poretkom, budući da znam kako u starijoj generaciji, medu težacima koji se nedjeljom svi natisnu pred kapelu, sigurno nije Antikrist. U selima je hsp u koaliciji s hkdu hrvatskoga Mandele dr. Marka Veselice zadobio pedesetak glasova, prešavši sa 5,25 posto i ukupno 84 glasa izborni prag, što nije zanemarivo, jer je Četvorka osvojila samo 146 glasova. Utješno je, doduše, što je u cijeloj općini na

predsjedničkim izborima Đapić dobio samo 21 glas, a Merčep 11, dok je Letica, primjerice, prošao fenomenalno, sa 132 glasa i 8,63 posto (a pobijedio Mesić sa 3 5 posto u prvom i 51,57 posto u drugom krugu). U našem selu, javljam ne bez ponosa, Ledić, Merčep i Prkačin nisu dobili niti jedan glas. Ipak, svi ovi rezultati iznova nas suočavaju s temeljnim misterijem hrvatskog biračkog tijela. Hrvatska politika osniva se na mikroskopskim pomicanjima u zilion općina nalik ovoj promatranoj, gdje stving političkog raspoloženja medu stotinjak opinionmakera, uz koji su i njihove obitelji, donosi poraz HDZ-u, a pobjedu SDP-u, dok se sutradan, sa zastrašujućom lakoćom, isto može ponoviti u suprotnom, ili bilo kojem smjeru. Vjetar nosi cepelin hrvatske državne politike, i kako puhne malo tramuntane ili zapadnjaka, ponese ga odavde do bestraga, sa zapanjujućim pomanjkanjem inercije. No, u tom pomicanju, jedno je ipak prilično sigurno: ne stvara se baš političko-demografski mo-mentum u prilog SRP-a, socijalizma s ljudskim likom, samoupravljanja i Stipe Šuvara. Veće izglede imaju ujedinjeni lunatici okupljeni oko mog instruktora u bodibilderskim super-serijama, nego veseljaci iz Šuvarova predsoblja, koji bi još koji put zapjevali Bandiera Rossa. Ali, samoga Stipu ne treba podcjenjivati. On je žilav, čvrst i neuništiv i samo njegova tvrdoglavost, te urođena 'kontraška' narav, praktično garantiraju da se neće povampiriti u hrvatskoj politici, ali nepostojano stanje tog amorfnog agregata, svaku prognozu čini deplasiranom. Pogoditi koji će političar ovdje zauvijek propasti, a koja banka trajno prosperirati, podjednako je nemoguće... Ljudi ga mrze, pa o njemu vrlo malo znaju, naročito o dobrim stranama i sposobnostima koje su mu bile omogućile da se uzvine do položaja predsjednika Saveza komunista Jugoslavije te potpredsjednika njena Predsjedništva. Kad je zatim s toga položaja pao i opet postao običan građanin, bez dinara u džepu i bez ikakve imovine, osim stana kakav bi dobio da je pod HDZ-om bio predsjednik stolnoteniskog saveza, prebijen i zamalo pregažen, opstao je donekle moralno i politički, te nastavio tvrdoglavo ispovijedati i propovijedati svoj nauk socijalizma. Prije toga je bio dosegao status nevjerojatne omrznutosti - nekakvu negativnu karizmu, koja se jedva može usporediti s bilo kojim primjerom obljubljenosti, osim kod rock-zvijezda. Toliko nepopularne osobe, javno prokazane, skrivaju se, nastupaju s diskrecijom, ali ne i Šuvar, koji posvuda ide uzdignute glave, malo šepajući od posljednjeg udesa kad je naišao na nekoliko Hercegovaca, koji su se htjeli istaći u revnosti, jer im civili u Ahmićima više nisu bili dostupni... Ja sam ga izbjegavao dok je bio na vlasti, budući da je intimnost s vlastodršcima opscena, politička pornografija, ali, kad je opet postao običan građanin, volio sam s njim odlaziti na kavu, jer je izvor nevjerojatnih priča zavičajnog vlaškog i partijskog ciklusa, a osim toga, gdje god se s njim pojaviš, nastane senzacija. U Esplana-dinu uljuđenom Bistrou navirivale su se bijele kape, jer su konobari pozvali kuhare - 'da vide Stipu Šuvara...' Ja sam ga po prvi put vidio na njegovu nastupnom predavanju mojoj studijskoj godini, kad sam sjedio u klupi s dr. Vesnom Pusić, tada brucošicom. U dvorani je bilo stotinjak ljudi: sve je prozvao a zatim, čim bi mu se netko obratio, oslovljavao ga imenom, da demonstrira svoju

fantastičnu memoriju. Govorio je sporo, s nekom akcenatskom ligaturom, koja više podsjeća na franjevačke misnike u Međugorju, nego na govor Imotskog i rodnog Zagvozda, male, u kamen uklesane selendre, koju sam, putujući nekom prilikom u čudotvorno hercegovačko proštenište, pošao posjetiti da vidim gdje se rodio taj jugoslavenski Lenjin iz pasivnih krajeva. Ništa naročito - kao i kod Šuška na njegovu lištičkome širokom brijegu, tu nije bitan pejzaž, kao u Dalmaciji, nego nevidljiva rodovska shema i zavičajna memorija, koja ih veže s izvorom uporne, nadljudske i posve nehumane vjere, nekim totemom, krilatim vukom ili slijepim ognjevitim baziliskom. Stipe Šuvar nije bio loš profesor, a uvijek je u glavi imao bezbroj statističkih podataka o padu članstva u japanskoj komunističkoj partiji ili rastu proizvodnje u Fabrici automobila Priboj na Limu. Osjećalo se da je i sam formiran na kanonskim tekstovima koje smo i mi izučavali, primjerice Iljičevu velebnom Razvitku kapitalizma u Rusiji, iz kojega su se razlistavale 'duplerice' s tabelarnim prikazom proizvodnje u kožarskim manufakturama Tambovske gubernije početkom stoljeća. Na predavanjima iz Sociologije jugoslavenskog društva poticao je diskusiju, a njegovi stavovi bili su atraktivniji od redovne 'partijske linije', kojoj su ton tada davali mislioci poput Jure Bilića i Milutina Baltića. U prezentaciji, pridonosio im je malo sociološkog glamoura. U Vjesniku u srijedu uoči '71. pisao je, štoviše, kolumnu Bilježnica sociologa, pa demonstrirao kako se 'linija' može popularizirati u znanstvenom diskursu. To mu je sigurno koristilo u partijskoj promociji, ali najveći uzgon dobio je suprotstavljajući se tezama 'praksisovaca'. Bakarić ga je tada uočio i on je poslije toga bio the made man, un uomo di onore u ekskluzivnim krugovima partijske nomenklature. To se sve zbivalo uoči i poslije proljećarskog sloma, kad su se Bakarić, prokonzul Hrvatske i drug Tito, morali suočiti s propašću svog kadrovskog eksperimenta iz šezdesetih godina, pokušaja da se Partija modernizira liberalima poput Savke i Mike u Hrvatskoj, te Marka Nikezića i Latinke Perović u Srbiji. Čim se liberalizacija neizbježno pretvorila u građansku kontrarevoluciju, zaustavili su je policijskom silom, te zatisnuli rupe starim olinjalim kadrovima izvađenim iz naftalina - Duškom Dragosavcem, Petrom Stambolićem, poznatim pod partijskim nadimkom 'Pera Konj', atraktivnim albanskim senatorom koji se zvao Veli Deva i sličnima... No, sad je valjalo naći 'neke nove klince' i drug Tito, koji je imao 74 godine, povjerio je drugu Svilenom (to je bio Bakarićev partijski kod), koji je imao samo šezdeset da nade kiborge i superjunake, programirane za partijsku ortodoksiju. Bakarić je pronašao Račana i Šuvara. Prvi je bio prilično bezličan momak s bradom, u kariranom sakou, koji je nekoć na plenumu o kulturi mogao bez zaustavljanja govoriti po četrdeset i pet minuta da ne dotakne ni jednu spornu točku, dok se drugi istaknuo kao Robo-Cop u aferi Praxis, napadajući tu filozofiju, koju drug Svileni ni osobno nije podnosio. O nosiocima tog radikalnog utopizma mislio je da su politički kreteni, koje bi klasni neprijatelj smlavio pet minuta nakon što bi proklamirali 'odustajanje partije od njene avangardne uloge', te malo popustili kontrolu nad policijskim aparatom.

Usprkos modernom diskursu marksističkog sociologa dr. Stipe (koji je, doduše, završio Pravni fakultet) bio je konzervativac, partijski reakcionar, kamufliran jedino svojim smislom za jetki humor... 'Što, sad se svi hoće baviti "komunikacijom" ', rekao mi je posprdno kad sam mu najavio seminar iz nekog mutnog kuvačićevskog strukturalizma, ' "manipulacija" je postala opasna budući da smrdi na Partiju, a "alijenacija" vam se više nikom ne sviđa, jer je izašla iz mode...' Izabran u ck, gdje je dobio ključni 'ideološki' sektor, idejni rad i kulturu, on je tada upravo počinjao uzlet u karijeri, ali faks nije napuštao - uvijek ga se moglo naći za konzultacije u njegovu terminu utorkom, u sobi koju je s dr. Ivanom Kuvačićem, praksisovcem, godinama dijelio kao docent, i to se nije puno promijenilo ni kad je postao šef jugoslavenske Partije. Osim nastavom i ispitima, bavio se pisanjem. Naobjavljivao je cijele police neprohodnih, redundantnih knjižurina, koje je napunio svojim stenografiranim beskrajnim govorancijama na forumima, provideno silnim bilješkama i statističkim podacima. Ta ubitačna proza vrtila se oko dva-tri lajtmotiva, oko vjernosti Titu i tekovinama revolucije, sa detaljnim uputama za uvođenje samoupravljanja i delegatskog sustava u sve sfere društvenog života... Priređivao je savjetovanja i tribine na kojima se ta kardeljevština razrađivala, istupao s 'uvodnim izlaganjima', i poslije to ispraćao beskonačnim intervjuima u novinama, a onda naposljetku sve prikupljao i 'zaokruživao' u knjigama atraktivnih naslova poput (izmišljam) Samoupravljanje i razmjena rada u kulturi... Ljudi su pomalo zaboravili posljednju fazu jugoslavenskog socijalizma u kojoj su proklamirani delegatski sustav, dohodovna ekonomija i slobodna razmjena rada; u kulturi, primjerice, 'subjekt' je trebala postati 'osnovna organizacija udruženog rada', te postupno istiskivati 'profesionalnu sektorsku' i 'komercijalnu kulturu'... Drugim riječima, radnici u tvornicama trebali su u svojim kružocima, aktivima i preko svojih povjerenika izravno kreirati repertoar hnk, 'u skladu sa svojim kulturnim potrebama', umjesto da, kao tuke, idu preko sindikata na Prodanu nevjestu ili u Jazavac na neke pučke lakrdije... Nikome nije bilo jasno kako bi se to u stvarnosti zbilja provodilo i do čega bi dovelo, pa su to svi naprosto ignorirali, osim Šuvara i još nekolicine ideoloških pasačuvara, koji su stihiju tekuće prakse, glazbene festivale i 'elitnu kulturu' podvrgavali kritičkom auto-da-feu u napisima u Borbi i Oku, koje nitko normalan nije čitao... Oko Šuvara stvorila se sljedba najamnika u idejnoj borbi, kulturnjačkih 'ronina', koji su po seminarima i na partijskim savjetovanjima solili pamet direktorima kulturnih ustanova pa im na razne načine, honorarima i preko sinekura, uzimali novac. No, bez obzira na pragmatiku dnevne politike, znam da je Stipe globalno vjerovao u delegatsku kulturu, samoupravljanje, nob, Tita i Bakarića. Ali, bio je također sposoban i za autoironiju, pa mi je jednom - puno kasnije, odnosno sasvim nedavno - opisao svoj najteži trenutak - kad je, naime, na čelu delegacije skj u posjetu američkoj Demokratskoj stranci, na svečanoj večeri koju su u Kaliforniji za njega priredili guverner Jerry Brown i njegova tadašnja pratilja Liv Ulmann, morao, u nastalom općem tajcu, odgovoriti na guvernerovo pitanje: 'Što je, zapravo, taj delegatski sitem, koji se upravo uvodi u Jugoslaviji?' 'Ja te Kardeljeve konstrukcije nisam znao rastumačiti ni na hrvatskom', kaže Šuvar, 'a moj engleski prilično je očajan...' Ne znam kako se izvukao. Brown, koji je jedan malo pomaknut tip,

odgojen u jezuitskom sjemeništu, gdje je pomišljao da se zaredi, postao je poslije pomodni hipik i budist, a osim s Liv, hodao je s Lindom Ronstadt. I tata mu je bio guverner, a on se prilično uspješno natjecao za predsjedničku nominaciju, ali je inače pravi kalifornijski kook, manijak, pa bi ga Kardeljeve utopističke fikcije sigurno silno napalile, možda bi čak pridonio zasnivanju neke kalifornijske delegatske sekte... Ako je Haile Selasije bog jamajčanskog voodooa, ne vidim zašto Šuvar ne bi mogao postati guru u komunističkom ašramu u Los Angelesu, gdje bi sigurno bolje prošao nego na izborima u Malinskoj? Što se tiče kulturne politike, sačuvao je ortodoksiju. Kad smo ga svojedobno u Poletu pokušali navući da podrži omladinsku inicijativu, koja bi 'pokrila' našu namisao da organiziramo veliki rock-festival i festival autorskog filma s pornićima, obnavljajući čuveni geff, zagrebački žanrfilm festival, hladno nas je otpilio protuprijedlogom da se angažiramo u opismenjavanju stanovništva, budući da je u zabitnim krajevima analfabetizam dostignuo zabrinjavajućih toliko i toliko posto udjela, pa bismo valjda mogli tamo odlaziti u ekspedicije, skačući padobranima, ili, zimi na aerosaonicama, kao junaci sovjetskih romana o raskulačivanju Sibira... On se instinktivno okretao protiv svake građanske tekovine i pothvata, koje bi odmah pokušao i pretvoriti u neku mračnu partijsku akciju. Najbolji je primjer reforma školstva, jedna šezdesetosmaška inicijativa koju je, prije '71., u atmosferi ljevičarske permisivnosti, pokrenuo Sabor učenika, udruga kojoj je predsjedala Vesna Pusić, a okupljao cvijet ljevičarske urbane, građanske inteligencije - djecu rukovodilaca i sveučilišnih profesora. I ja sam bio član, pa sam, kao i ostali, dobio zadatak da prorađujem djela Ivana Ilica, južnoameričkog reformatora i revolucionara, koji je težio dokidanju 'klasne naravi' školskog sustava, a poslan sam, kao instruktor Gradskog komiteta omladine, u frizerski školski centar u Savskoj, pokraj Studentskog centra. Naš zadatak bio je da organiziramo pobunu po zanatskim i tehničkim 'deprivilegiranim' školama, te postignemo izjednačavanje školskog programa i statusa s privilegiranim gimnazijama... Kad je poslije 1971. ukinut Sabor učenika kao ultra-ljevičarska ujdurma, a Vesnin zamjenik kooptiran u Predsjedništvo ck (jer mu je brat bio šef Udbe) naša inicijativa pretvorena je u Reformu školstva, koju je provodio Šuvar, sad kao ministar kulture, ali posve izokrenutu - on je gimnazije pretvarao u stručne škole uvođenjem proizvodne prakse, umjesto da se u stručne škole uvedu povijest i strani jezici, kako smo mi htjeli, nadahnuti Iličevim revolucionarnim idealizmom... Tu se Šuvaru također pružila prigoda da 'nagazi' građanstvo i naslađuje se što djeca zagrebačke buržoazije turpijaju u smrdljivim pogonima Tvornice parnih kotlova... Kao pravi vlaški revolucionar, htio je 'pokazati' tom rezidualnom sloju, koji se othrvao socijalnom inženjeringu, te očuvao svoje 'malograđanske' običaje i tradicije. Građanstvo ga mrzi više nego pripadnike bivše političke tajne policije, što pokazuje da je u klasnoj borbi postignuo više uspjeha nego u politici... No, kao ministar kulture ustanovio je Muzej Mimara i sagradio Sveučilišnu knjižnicu. Osim na kulturnjačke 'ronine', u politici se oslanjao na tzv. šuvarovske komandose (termin tv-kritičara i hadeze-ovskog ustavotvorca Ivana Starčevića). To je bila skupina otpadnika od građanske i mandarinske klase poput Trockoga i Maoa, koju je okupljao za izvršenje političke revolucije. Što

bi ona donijela, teško je razabrati, iako je ta njegova klijentelistička udruga, osim nižih političkih vazala i novinara, privukla i postfenomenološkog anti-praksisovskog filozofa dr. Vanju Sutlića seniora. Ta Šuvarova pripartijska frakcija, bila je dosta brojna, otprilike kao Alibabina udruga, što pokazuje da ipak više bio zaokupljen osvajanjem vlasti, nego načelnim pitanjima globalnog preuređenja društva. Taj je njegov vjerski pokret bio je prije nalik nekom križarskom, nego franjevačkom redu... U idejnim kretanjima osamdesetih, elitna fanatična šuvarovska formacija prošla je kao i hercegovački desničari devedesetih - bili su marginalizirani, a umjerenija struja iskoristila ih je kao strašilo za vlastitu promociju. Šuvar je sljedbenike okupio na projektu Bijele knjige, koja je sadržavala popis građanskih intelektualaca podložnih nacionalizmu. Bijelu knjigu redigirala je, navodno, Šuvarova žena, Mira, 'stručni radnik' u knjižnici ck, kojoj mitologija pripisuje možda prevelika moć (nad djelom, a ne nad osobom). Ona je, doduše, uvijek bila Stipin 'bliski suradnik', no možda ne i koautor, ali svakako puno više nego obična 'drugarica' poput Bakarićeve nadžak-babe Marije Šoljan (sestre urbanog književnika Antuna Šoljana), ili 'prve dame revolucije', o kojoj je Staljin jezgrovito primijetio: 'Činjenica da drugarica Krupskaja sere u istu rupu kao i drug Lenjin, nju ne pretvara u autoritet za marksizam-lenjinizam.' Budući da je Bijela knjiga sadržavala imena antipartijskih intelektualaca, bila je to, zapravo Crna knjiga, stvar dotad neviđena u 'razvijenom socijalizmu', gdje se kritika provodila načelno, pa je čak i partijski materijal o zastranjivanju u kulturi u doba maspoka, sadržavao samo dva-tri imena. Hrvatska inteligencija dočekala je Bijelu knjigu, posve opravdano, kao polpotovski eksperiment eksterminacije, a mogućnost da je Šuvar - sa ili bez žene - taj Index sastavljao više kao mjeru protiv buržoazije, nego protiv nacionalizma, teorijsko je pitanje višeg reda, odgovor kojeg više nikog ne zanima. Ali, zanimljivo, kod Šuvara je uvijek bilo tih maoističkih natruha klasne borbe istrebljivanjem vrabaca, što je vrlo čudno kad se zna da je Maoa idolizirala i ultraljevičarska populacija, koju je Šuvar, doktrinarac i konzervativac, progonio. Meni se čini da je Bijela knjiga bila njegova platforma za djelovanje na jugoslavenskoj razini smatrao je da mora osigurati bokove oko nacionalnog pitanja, što će mu omogućiti da čistu, beskompromisnu revolucionarnu akciju, eksportira u federalni prostor: o, da, on je imao ambicija... Dosta su ga lako 'potrošili' - Šuvarovu mladotursku frakciju pobijedila je u Hrvatskoj Špiljkova, funkcionarska, staroudbaška, a zatim su, umjesto revolucije, u Beograd izvezli njega samoga, te odvojili od zagrebačke klike i tako manje-više neutralizirali. Šef hrvatskoga ck postao je kompromisni kandidat, forumski taktičar Ivica Račan. Njega se nisu bojali, podcijenili su ga, pa ih je sve nadživio i pokopao. Dotle je Šuvar u Beogradu upao u drek do grla. U 'godinama raspleta', dok su se rukovodstva konsolidirala oko Kučanove legalistički separatističke i Miloševićeve oružano-unitarističke koncepcije, Šuvar je, postavši rotacijom predsjednik Partije, te dosegavši sam nadir, funkciju koja je, međutim, izgubila realni sadržaj, ponavljao kao papagaj:

Tito-Enobe-samoupravljanje, a delegatski utopizam prizivao kao novu koncepciju kineskoga naziva -Tri reforme... Na Osmoj sjednici srpskog ck, Milošević je likvidirao sve protivnike i na čelo partije doveo subinteligentnog Iliju Gračanina, policijskog generala, predratnog kasapina. Šuvaru se učinilo da bi mu Milošević mogao postati partner, jer je na Osmoj sjednici napao pisce Memoranduma. Čim je, makar i taktički, podržao Miloševića, bio je politički mrtav u Hrvatskoj i, kao moribund, dočekao posljednje izbore... Kad je poslije podrške bio ubrzo napao Miloševića, više mi nitko nije vjerovao, nigdje nije mogao naći saveznike, a beogradska propagandna mašina počela ga je ništiti... Prisjedao je Predsjedništvu sfrj kad su u Hrvatskoj provedeni izbori i svoje mjesto prepustio Mesiću, koji je zatim, po redoslijedu, postao abecedni predsjednik Jugoslavije. Tuđman je Šuvaru ponudio mjesto ambasadora u Tokiju, da ponizi komuniste još jednim primjerom jurlinizma, ali intrasigentni Vlaj to, naravno, nije prihvatio: da se najveće zasluge mogu steći samom tvrdoglavom upornošću i beskompromisnim zauzimanjem najnepopularnijih stavova, njegov bi lik stajao prije svih drugih muževa. Ovako, osuđen je na sudbinu političkog egzota - i dalje, naravno, vjeruje u Tita, u planetarnu revoluciju, sumrak kapitalizma i trajnu perspektivu jugoslavenstva. Blago narodima čiji vode ni u što ne vjeruju - George Washington vjerovao je samo u Boga i u dobre manire južnjačkog džentlemena, a de Gaulle u nadnaravnu posebnost frankofonskog europejstva. Hrvatski lideri vjeruju u čvrstu kunu, u ekonomsku čudotvornost turizma, kredite međunarodnih fondova i relativnu superiornost Airbusa. Nije čudo što je biračko tijelo sluđeno i meditacijska stranka dobiva samo malo manje glasova od stranke crnokošuljaša koju je uspostavio šef svih Tuđmanovih tajnih službi, radi razbijanja oporbe na nekim od prošlih izbora. Kad bi bio demagog, još bi Šuvar mogao isplivati u nekom neočekivanom obratu događaja recimo, raspadne se koalicija šest stranaka, Mesić raspiše nove izbore, koji završe neodlučno i HDZ, predvođen Miroslavom Tuđmanom, formira radnu većinu, u koaliciji s Matom Granićem, koji postane ministar vanjskih poslova. Ta nova vlada onda napusti sadašnju politiku opstrukcije inozemnih investitora poput Enrona, Deutsche Telecoma, Baverishe National Bank i Styritje, te omogući neograničen ulaz kapitala, što izazove masovno nezadovoljstvo radničko-seljačkih masa koje podupiru najsnažnijeg oponenta retrogradne globalizacije. Revolucionarne vojnike on šalje na Pantovčak da zauzmu Mesićev Zimski dvorac. U tvornice se uvode sovjeti, koji potiču slobodnu razmjenu rada s bolnicama i kulturnim ustanovama. Nezadrživo raste razina razvoja proizvodnih snaga. Uskoro, svak dobiva prema potrebama, a ubrzo, prema željama. Cijela zemlja pretvara se u bordel muza...

Uz gromoglasni kiai, skupi zagrebački odvjetnik Anto Nobilo demonstrira vrhunsku formu bivšeg europskog prvaka u egzotičnim štemerskim disciplinama.

Ljubimac žena i gangstera ANTO NOBILO Glavni junak njujorškog romana The Bonfire ofthe Vanities, burzovni senzal i 'gospodar univerzuma', Sherman McCoy, optužen je za ubojstvo iz nehata - bio je u automobilu, kad je njegova ljubavnica pregazila nekog zlosretnog crnca u Bronxu. Sherman je pravnik, ali fini, gospodski, bogataški i radi na Wall Streetu, na tradeflooru moćne brokerske firme, gdje zarađuje milijune u provizijama, stanuje na Park Aveniji u apartmanu nalik na palaču i ne zna ništa o tome. kako funkcioniraju grad, politika, sudstvo, policija te razne lobističke udruge, koje ga dohvate kad postane osumnjičenik, pa će ga ta aristokratska naivnost američkog Candidea, zamalo uništiti, a kad već dođe na sam rub propasti, spasit će ga - Tom Killian, najbolji njujorški sudski odvjetnik u kriminalističkoj branši, spretan uličar koji je završio Yale. Sherman dolazi u Killianov ured u Tribeci, manhatanskoj četvrti kraj Chinatowna, gdje Robert de Niro drži restoran, a Mirko Ilić grafički studio, te u čekaonici susreće reprezentativni uzorak klijentele skupog kriminalnog advokata; crnca u trenirki, crnca u trenčkotu od slonovske kože, te sisatu plavušu u stilleto-cipelama. Malo kasnije, iz kancelarije dopire njen tužni vrisak i razložno Killianovo pravdanje: 'Irene, nisam li ti rekao prvi put kad si kod mene došla -bit ću tvoj advokat, a ne tvoj prijatelj, ali napravit ću za tebe više nego bilo koji tvoj prijatelj! Nisam li ti to rekao?' Nesretna Irene raskinula je mističnu sponu koja ih je spajala, jer mu je prestala plaćati honorar... 'To vam je tipični kriminalistički slučaj', objašnjava zatim Killian McCovu, a kad ga on zapita kakav, slegne ramenima: 'Droga, naravno, tko bi drugi imao novaca da na osam tjedana unajmi ovako skupog kriminalističkog odvjetnika...?' Tko, doista? Zagreb nije Manhattan, ali Anto Nobilo, pedesetogodišnji odvjetnik u Bossovu odijelu s pomodnom 'trodnevnom bradom', nastupa kao neki savršen njujorški trial lawyer, odvjetnik u sudskim procesima, naglašavajući pritom da 'pojava nije toliko važna zbog sudaca, koji, za razliku od američke porote, najviše cijene uvjerljivu pravosudnu argumentaciju, nego zbog klijenta, čije povjerenje valja steći...' Bio sam nazočan grandilokventnim zaključnim govorancijama bivšega državnog odvjetnika Željka Olujića, koje su mi, kao amaterskom prilježniku hrvatskoga sudišta sa sto i šest parnica pod Tuđmanovom diktaturom, nalikovale na mlaćenje prazne slame, tim više što su suci, dok su ih slušali, opetovano repetirali kemijske olovke i, poput Marinera koji izviđa marsovski reljef, proučavali zidne pukotine. Istodobno, klijenti su žudno upijali svaku riječ i divili se toreadorskim pozama njegove jurisprudencije. No, razlika između Olujića, koji je advokatsku kancelariju s velikim rododendronom naslijedio od tasta, i Nobila, koji je svoju poziciju u 'džungli na asfaltu' sam izborio, ne svodi se na formu. Nobilo je brz, inteligentan, vrstan pravnik. Samouvjeren je i nikoga se ne boji... To je kod njega muško, mačističko svojstvo. Kad smo svojedobno u Nacionalu upriličili foto-session, pa je

intervjuistica Ira Tigermann, erotska teoretičarka i aktivistica, odjevena u uski, fetišistički triko, na petama od petnaest centimetara, pozirala s Nobilom ogrnutim u karataški kimono, osjetila snažno zračenje orgona te prokomentirala: 'Dok s njim zauzimaš položaje, imaš dojam da će te j... ili istući, a možda i oboje!' Sličnu emanaciju ima i fotograf Stjepan Lupino, također šampion borilačkih vještina, samo što je Nobilo imao dužu sportsku karijeru, sredinom sedamdesetih osvojio je zlatnu medalju na europskom natjecanju u tae-kwon-dou u Stutgarttu, te srebrnu na svjetskom u Montrealu, a zatim dugo bio trener i sportski funkcioner... No, u toj južnokorejskoj disciplini goloruke borbe 'protiv zamišljenog protivnika', kako posprdno govore boksači, ne stječe se fizička hrabrost, koju je Nobilo morao steći praktičnom primjenom vještine na ulici, u Karlovcu, gdje je proveo tinejdžerske godine. 'Merčepa se ni najmanje ne bojim', govorio je Nobilo u novinama početkom devedesetih, kad su ga pitali strahuje li zbog intervjua u kojima je tražio da se rasvijetle ubojstva u Pakračkoj Poljani, gdje je još kao šef Krivičnog odjela zagrebačkog Županijskog suda razotkrio eskadrone smrti pod zapovjedništvom pomoćnika ministra unutrašnjih poslova, pa o tome pokrenuo istragu, što je dovela do hapšenja šesnaestorice monstruoznih merčepovaca. 'Ne bojim ga se jer imam metar i osamdeset i sedam centimetara, devedeset kila i šesti dan crnog pojasa...' No, osim hrabrosti i samopouzdanja, Nobilo ima bistar, brz um koji proniče u kruks pravne materije - on odmah vidi pod koji paragraf stvar treba podvesti da dobije najpovoljniji rezultat za tužbu, ili obranu, ovisno o tome koju stranu zastupa. Ima i odličnu faktografsku memoriju, govori brzo i savršeno gramatikalno, naučenom što-kavštinom bistrog Splićanina, koji porijeklo otkriva jedino nazalima. Nobilov kolega iz razdoblja tužilačke karijere, Čedo Prodanović, primjerice, podjednako je vrstan pravnik, ali slab u prezentaciji - pretio i uvijek zasopljen, dosta dugo metilja dok ne prijeđe na stvar, dok mršavi, poluobrijani šminker, štemer sa strunjače, odmah pogađa u glavu, što neodoljivo podsjeća na osnivača svih novovjekih borilačkih kultova, genijalnog Bruce Leeja, koji je izumio osobni stil jeet-kune--do, 'način šake koja izravno udara', čemu se i sam Čedo divio, pa nekim tuženicima koji su se počeli pravdati govoreći 'a mi smo mislili...', bio onda rekao: 'Ali dečki, sjećate se što kaže veliki Bruce Lee - Don't think, feeeeel!' Nije Nobilo neki mudrac, izvor prava, pravosudna Bahčisarajska fontana, nego u fluidu legalne prakse, on dobro raspoznaje forme, pokazujući sposobnost kakva se traži prilikom otkrivanja konfiguracije likova u testovima inteligencije - to je tzv. čista ili seljačka inteligencija, snalažljivost nalik onoj koju karataški sensei primjenjuje da kompleksnost pokreta u borbi razloži na kate, koreografirane poze, stavove istočnjačkih boraca, u kojima čista agresivnost zadobiva klasičnu formu. Iako je faks tesao šest godina i nipošto nije konkurirao za rektorovu nagradu, jer je vrijeme radije trošio na sport, pa je do dvadeset i pete proputovao 29 zemalja svijeta, uključujući one egzotične,

azijske, Nobilo se bez kompleksa upustio u polemiku s predsjednikom Vrhovnog suda dr. Krunislavom Olujićem - ne Željkom, bon-vivanom sa špice, bivšim državnim odvjetnikom, nego onim drugim, kojega su eliminirali u hadezeovskom pravosudnom skandalu stoljeća, jer je Tuđman na tom mjestu nadležnosti za elektoralni proces na predstojećim izborima želio 'sigurnog čovjeka' kojega su mu njegove obavještajne službe prikazale kao homoseksualca i pedofila. Ma što bio po spolnom opredjeljenju, Krunislav je u svojoj generaciji slovio kao najveći pravni kapacitet, pa je pametni Nikica Valentić i odabrao da s njim dijeli studentsku sobu, kako bi mogao od njega prepisivati. Perfektan pravnik, dr. Olujić vrhovni sudac, sposobni Olujić, obrecnuo se na Nobila u novinama kad je Nobilo optužio hadezeovsko sudstvo za prikrivanje zločina u Pakračkoj Poljani i opstrukciju istrage. Objasnio mu je, malo s visoka, da zbog tehničke pogreške istražnog suca - merčepovci su ispitivani i sve su priznali bez nazočnosti svog odvjetnika - zapisnik nije pravovaljan, pa je stvar na sudu pala i njihov progon onemogućen, jer se nikome ne može suditi dvaput za isto djelo, a eventualna promjena inkriminacije tu ništa ne mijenja, jer je mjerodavan sam sadržaj zločinačkog djela. Na taj Olujićev epistolarni habeas corpus, Nobilo je uzvratio s tri nastavka pisma u novinama, prilično ga slistio te ispao pozitivni junak koji zagovara pravdu, što je hadezeovska vlast pokušava potkopati. Čini se da je Nobilov odgovor impresionirao Olujića, jer ga je poslije uvrstio u svoj obrambeni tim kad je, smijenjen s položaja predsjednika Vrhovnog suda, uložio priziv kod Pravosudnog vijeća. Nobilo je sudski predator u dobrom odijelu, koji ti u parnici nikad neće postati prijatelj, ali može za tebe napraviti više od bilo kojeg prijatelja... Naravno, to košta. 'Ja sam legalist', kaže Nobilo, 'pa držim da svatko ima pravo na obranu, a mislim, uostalom, da svakom čovjeku, bio ubojica ili zločinac, ostaje mjera ljudskosti, zbog koje je zaslužuje...' To je mantra skupih advokata, koji znaju da njihove usluge mogu sebi priuštiti jedino najuspješniji kriminalci. No, što o tome zbilja misli Nobilo, nekoć strahovito ambiciozan, perspektivan mladi javni tužitelj, koji se u prošlom režimu proslavio optužujući jednog ratnog zločinca da bi, u novom, kao mlad, uspješan i odjednom bogat odvjetnik, još slavnije preuzeo obranu drugoga? Do jučer, jurio je zlikovce da ih strpa u ćuzu, danas, isti će ljudi iskoristiti pravo na jedan telefonski poziv da okrenu njegov broj. Početkom devedesetih Vjesnik je objavio jedno bijesno pismo majke Tuđmanova savjetnika za politički image u inozemstvu, prefarbanog politologa, nepodnošljivo zalizanog dr. Tomislava Šunića. Mama toga mladog blefera pisala je novinama reagirajući na Nobilov intervju, u kojem je prosvjedovao protiv puštanja na slobodu merčepovske skupine, oslobođene insceniranom procedural-nom pogreškom pravosuđa, te zapitala kako se uopće usuđuje u tuđmanovskoj Hrvatskoj oglasiti čovjek koji je nju bio optužio za protudržavnu djelatnost zbog posjedovanja nekoliko primjeraka Kušanove Nove Hrvatske, te pisanja u inozemstvo privatnih pisma antikomunističkog sadržaja? Kad je osuđena na deset mjeseci zatvora, zatražio je da se kazna pooštri, a zatim je u buturu uspio strpati i njena muža, uglednog predratnog pravnika, koji je podjednako loše mislio o boljševizmu,

te iz inozemstva, od nekakvih mračnih emigranata poput Jakše Kušana ili podjednako opasnoga pjesnika Borisa Marune, dobio 2250 maraka za financiranje raznih prevratničkih akcija. Šunićev tata osuđen je na dvije godine, iako je bio star i bolestan. Njegova žena, majka desničarskog politologa, ležala je u Požegi, kao jedina politička zatvorenica, te u radionici s kriminalkama šivala muške košulje. Jednu košulju poklonila je zatvorska uprava Anti Nobilu, kad je u inspekciji ministarstva pravosuđa obilazio zatvor, ustvrdila je gđa. Šunić. Nobilo se odmah javio s odgovorom, demantirao da je dobio ikakvu košulju, a sve drugo potvrdio, naglasivši da je postupao u skladu sa zakonom, samo ne može prihvatiti odgovornost za presudu, koja ide suca, čiju odluku, međutim, podržava, pa još želi dodati da bi i sam donio potpuno jednaku, da je bio na njegovu mjestu. 'Priznajte sad i sami, draga gospodo Šunić', napisao je Nobilo, 'da ste zbilja osporavali poredak sfrj, da ste htjeli rušiti temelje ondašnje države, te da je Nova Hrvatska, koju je uređivao sjajni Kušan, koji sad može to i sam, bez straha potvrditi, bila toj državi sasvim ne-naklonjena. A prema pozitivnim zakonima, onda je to bilo kažnjivo djelo!' Očito, Nobilo nije izgubio ni trenutka sna zdvajajući nad hera-klitovskom prirodom KaZea, odjenutog trošnom togom rimskog prava. Nije on bio nikakav štreber, ali je odgovarajuće predmete uredno položio kod Zlatarića! Kakva je to nepodnošljiva lakoća postojanja u legalističkom prorijeđenom uzduhu, koja omogućuje translaciju s jedne na drugu obalu, čak bez odbacivanja balasta, s flerom, elegancijom sportskog balonista pariškoga fin-de-sieclea? Bit će da je obrasce ponašanja usvojio u mladosti, na karlovačkim ulicama, odrastajući u bezbrižnoj provinciji kao zgodan dečko, baby face, kaže, koji se sviđao curama, a kojega su se drugi ulični heroji bojali kao šampiona uličnog nasilništva, istodobno zaštićenog od bilo kakvih sankcija, jer mu je otac radio na policiji, kao pomoćnik legendarnog udbaškog korifeja Josipa Boljkovca. Na ulici je vladao zakon jačega, sukob je bio permanentan, bez katarze, bez trijumfa pravde, pa se tu čovjek mogao odmah naviknuti na koegzistenciju sa silama zla, koje možeš potisnuti, odbaciti, ali nikad do kraja uništiti, jer svaka životna forma ima svoje mjesto u hranidbenom lancu, makar kao plijen predatora... Uostalom, čovjek se rodio u Splitu, 1950. godine, pa je s prvim vriskom udahnuo aromu ružmarina, lovora i atmosferu bezgranične slobode toga mediteranskog polisa, u kojemu su uobraženost i muževno divljaštvo apsolutno de rigeur. No, Splićanin je zapravo Korčulanin, s obitelji iz staroga otočkoga gnijezda Lumbarde, gdje je pronađen najstariji pisani spomenik na tlu Hrvatske i to, simbolično za njegovu karijeru, jedan pravni dokument, fotokopiju u škriljcu isprave iz 4. stoljeća prije naše ere. Nobilov djed bio je bogataš, jer je sedamnaest godina radio na Novom Zelandu postavši, štoviše, britanski državljanin, ali je sav novac naposljetku uložio u dubrovačku Prvu srpsku banku koja je, kao i sve glumine, normalno propala, pa je dida spao na prosjački štap i njegov sin, otac Antin, pošao na ka-menoklesarski zanat na otok Badiju. Normalno da se revolucionirao, pa otišao u rat kao partizan, ali je, ubrzo zarobljen, završio u njemačkom koncentracionom logoru, odakle se izvukao, pa došavši natrag u zemlju, onako

pouzdan, postao udbaš. Službovao je u Splitu, Osijeku, Karlovcu, gdje je dotjerao do visoka položaja -postao je pomoćnik načelniku Boljkovcu, jer je u međuvremenu posvršavao škole: prvo tečaj za krim-tehničara, pa srednju policijsku i, naposljetku fakultet, koji je pohađao 'uz rad', skupa sa svojim šefom. Onda je lijepo napustio policiju, te postao direktor Agroproma, velike zagrebačke trgovačke firme, iz koje je otišao u penziju 1988. godine. Nema sumnje da je tata Nobilo obožavao svog naočitog, visokog sina, koji je zagospodario karlovačkim plesnjacima - kad je otišao u Zagreb na studij, kupio mu je novu Tovotu Corollu 1200, a sam uopće nije vozio. Imao je u sina povjerenja, što je odlična stvar u odnosima roditelja i djece, i nije ga gnjavio što odugovlači sa studijem radi nekakvog naprasitog sporta koji onda još, uostalom, nije bio ni priznat kao sport. Borilačke vještine sa svojim azijskim zvijezdama, bile su u to doba podcijenjene, kao i body-building koji, smatralo se, privlači samo pedere. To su promatrali kao aktivnosti prikladne za marginalce, prištavce i slastičarske kalfe, a nipošto za srednju klasu, koja je podmladak slala na vaterpolo. Onda je preko policije prodro judo, pa jiujitsu, a naposljetku, preko vojske, vojne policije i čuvenih beogradskih štemera, braće Jorga, japanski karate. Dr. Emin Topić propagirao je u Zagrebu svoj budokai, ali se on ubrzo iz mainstreama otklonio u šaolinsku avangardu, pa je unučice podučavao borbi teškim kineskim halebardama. Nobilo se uhvatio tae kwon doa, korejske inačice zenbudističkog kečezkečkena, što je imalo 'nepoželjan idejni sadržaj' jer Jugoslavija nije priznavala antikomunističku Južnu Koreju, gdje je bilo sjedište federacije i održavala se natjecanja. Možda bi Nobila juniora i uhitili po povratku odanle, da nije bilo zaštite tate i Boljkovca, koja mu je još bolje poslužila zamalo fatalne 1971. godine, kad je na sastanku karlovačkih studenata diskutirao protiv ograđivanja od studentskog štrajka u Zagrebu. Odmah je dobio policijski dossier, što ne bi puno smetalo, da ga nije evidentirao i kos, koji je tada bio aktivan u Hrvatskoj, jer se znalo da je 'nacionalizam penetrirao republičku Službu'. S tim svojim kosovskim dossierom Nobilo se suočio kad je, završivši fakultet, pošao u vojsku, ali su ga odbili za elitne jedinice. Onda se prijavio u Zagrebu, gdje je njegov otac imao na vojnom odsjeku vezu, pa su uništili službenu zabilješku. Nobilo je mirno odslužio, u vojsci se nesmetano upisao u Partiju i odmah poslije toga postignuo da ga prime u Tužilaštvo. Eto, gospoda Šunjić nije imala sreće da nade kakvu dobru vezu, da se zametne onaj opasni emigrantski materijal koji je producirao vrijedni Kušan, pa je morala odguslati deset mjeseci i našivati se košulja...! Nakon pripravništva u općinskom tužilaštvu, Nobila su fijuknuli na sud u Donjoj Stubici, što nije naročito daleko od Zagreba, gdje se uglavnom bavio prometnim udesima na zagorskoj magistrali (pijani Turci), teškim tjelesnim ozljedama (pijani Zagorci) te šumskim krađama (trezveni Zagorci), sveukupno samo četiri godine, polovicu uobičajene osmogodišnje 'šihte', a zatim je s probranima, dospio 1985. na Okružno javno tužilaštvo, u samo središte hrvatskog pravosuđa, bez obzira na politički sistem. Šest mjeseci se aklimatizirao, a zatim ga je dotaknuo Kairos, bog dobre prilike - okružna tužibaba, strahovita Ivanka Gajer, odabrala ga je za pomoćnika u historijskom procesu endehaškom ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću.

Krajem osamdesetih Partija je počela puno vjere polagati u mlade, bradate kadrove, jer su stari bili totalno olinjali. Po sistemu 'drugarice biraju', Račan je tada preko Eme Derossi ušao u Politbiro, Agbaba preko punice Dare Janeković u Dnevnik, a Nobilo preko Gajerice uvršten u tužilački dreamteam... Nosio je prikladnu, podužu šezdesetosmašku romantičnu bradu, a šefica se uza nj, onako jakog, morala osjećati sigurnom. Nije ju mogao ugroziti u slučaju uspjeha, koji je bio zagarantiran. 'To nismo mogli izgubiti!', kaže Nobilo smijući se, a zatim primjećuje: 'Kao što Blaškića nismo mogli dobiti, radi političkih razloga, i jer je sud u Haagu, tvrdim, išao daleko ispod onoga što smo mi ovdje postigli u individualizaciji krivnje za ratni zločin...' Amerika je izručila Artukovića na temelju zahtjeva za ekstradiciju iz 1954. godine, pa Tužilaštvo nije imalo prava dići optužnicu za djela koja se tu ne navode. No, optužili su ga za ratni zločin, a ne za genocid, što je u Beogradu primljeno s negodovanjem. Tu se već vidi Nobilo-pravosudni tehničar, koji se ne da navući na politikantske konstrukcije: član taj-i-taj, kriv li si, kriv si, fiju s tobom u zatvor, zbogom stari druže. Sljedeći, molim... Na Artukoviću upoznao je sve i svima postao poznat. Josip Perković, šef hrvatske Udbe, čuvao je svjedoka na temelju čijeg je iskaza 1954. zatraženo izručenje i onda, točno trideset godina kasnije, utemeljena tužba. Čedo Prodanović bio je u tužilaštvu, Olujić u obrani, no, kaže 'najviše nevolja zadao nam je braniteljev beogradski advokat g. Srđa Popović...' Nobilo sad postaje šef Krivičnog odjela na Okružnom, ratni poglavica, strah i trepet, u trideset i petoj godini. Slijedi razna krimi-nalistika, uključujući opasnu zločinku milostivu gdu. Šunjić, a onda je izvršen prevrat, pa dolaze zbilja zanimljivi slučajevi, dok tužilaštvom šefuje nadodvjetnik nitko drugi do - g. Željko Olujić, na ratnoj stazi u mokasinkama Madras, koje raspinju mastodontski čukljevi. Prvo imaju Arkana, uhićenog u subverzivnoj misiji opremanja kninske bune, skupa s Goranom Hadžićem, drugim krajinskim četničkim nadvojvodom. Osuđeni su pa pušteni, u aranžmanu Boljkovac-Degoricija, prema Tuđmanovim političkim instrukcijama. Zatim sedamnaest četnika koje su specijalci čopili na Plitvicama, a ministar Mišetić zamijenio za hrvatske borce. Nobilo je sto posto siguran da ubojstvo Paradžika nije nikakva Šuškova akcija - kao tužitelj on je to na mrtvo istražio, jer je Paradžika poznavao sa studija, a njegovu obitelj iz Stubice, gdje su bili susjedi, jer je bivši studentski lider tu radio u Centru za socijalni rad. I onda - vrhunska afera Labrador, otkrivanje špijunskog lanca u MUP-u, što je 'profesionalno bilo najzanimljivije, kao prigoda da lomiš profesionalce, koje prvo puštaš da govore i govore, stvore cijelu konstrukciju, a onda im izvadiš dokument, koji sve ruši, jer oni, naravno, nisu ni sanjali da je cijela arhiva Udbe pala u naše ruke...' A jest, isporučio ju je Perković. No, problem je bio - kako optužiti Labradore za špijunažu po jugoslavenskom zakonu koji sankcionira isključivo obavještajni rad u prilog strane države... 'Uzeli smo kvalifikaciju destabilizacije države, uz provizo da onaj tko destabilizira jednu od republika, destabilizira cjelinu!', kaže Nobilo nesvjestan humorne dimenzije te legalističke poante...

U toku istrage koju je Nobilo vodio sa sposobnim istražnim sucem Srbinom Bozom Jovanovićem, počeo se pomaljati fantazmagorični skandal - bivši načelnik odjela za borbu protiv terorizma, odaje da u 'vrh-vrhovima hrvatske vlasti' sjedi Udbin asset, njen uhodani špijun. Nobilo to brzo javlja Manoliću, koji sve zataškava, Labradore hitno trpa u avion i šalje na razmjenu... Ta nečuvena afera danas se doima trivijalno - čovjek je možda mislio na Šeksov dossier Sova, zapisnik o njegovim informativnim razgovorima s Udbom, koju je hranio mistifikacijama, tipičnim šeksovskim štofom iz osječke epizode Balkanskog špijuna. Nobilo je dao uhapsiti i optužio Milu Dedakovića-Jastreba. Tuđman je tražio veleizdajnički proces, a Nobilo je kvalificirao moguću insubordinaciju, te poslije petnaest dana utvrdio da nema osnove za bilo kakav progon. 'Olujić se nije protivio...' Ostalo je pitanje onih tristo tisuća maraka iz ratne blagajne, navodno pronađenih u stanu Dedakovićeva susjeda u Novom Zagrebu. Najveći Nobilov podvig, pokretanje istrage te hvatanje merčepo-vaca, hadezeovska pravna država nije podnijela pa je Šeksa zapalo da stvar obustavi, ali to Nobilo zaista nije htio otrpjeti, pa je iz tužilaštva otišao, ali ne iz protesta, nego radi para - dobivao je plaću od 250 maraka, a nije smio čak vijati zlikovce, pa je potražio drukčije izazove. Digao je kredit kod Zagrebačke banke da uplati tri tisuće maraka članarine odvjetničkoj udrugi, kako bi mogao otvoriti privatnu praksu, te računao da će, ako propadne, živjeti od tae kwan doa, kao trener. Osnivač Sokola, Šafranić, stari karataš i vunbacitelj iz zagrebačkih klubova, u doba kad se taj nevini prareket dijelio s policajcima koji su nadzirali diskače, dao mu je zabadave kancelariju, u kojoj je sjedio prvih pet godina. No, upalilo mu je, strahovito, već prve godine kupio je bmw 730, divovsku, skupocjenu 'sedmicu'... 'To je bilo doba financijskog inženjeringa', prisjeća se gotovo sanjiva izraza, debele godine od novaca otežalih piramidalnih artista. Jedan od njih, Nobilov branjenik Mesec, pojavio se senzacionalno u novinama, u Nacionalu, dok ga je, u bijegu, tražila policija. To je bio početak suradnje s Ivom Pukanićem, Šafranićevim frendom, kad je naučio ključnu lekciju da je za uspjeh kriminalnog lojera presudna štampa, a ne skor u parnicama, te približavanje zagorsko-prigorskoj asocijaciji Petrač-Zagorac-Puki. Budući da je Feralu dao nekoliko intervjua o zataškavanju ubojstva obitelji Zec, koje su počinili Merčepovi eskadroni smrti, susreo se s Heni Erceg, koja doduše, kao dominantna žena, više voli ideologe i borce za ljudska prava, ali je sigurno osjetila magiju primitivnog mačizma šarmantnog Splićanina, pa ga angažira kao branitelja kad je list zbog klevete tužio sam Tuđman, što je Nobilo famozno dobio i tako popločao svoj put prema zvijezdama... A kad je Sušak stao tražiti advokata koji će uliti Blaškiću dovoljno pouzdanja da se preda i ode u Haag, na doživotnu, jedino je Nobilo izgledao dovoljno nesmiljen i uspješan, totalni profesionalac, koji je senilnog ustašu Artukovića otpremio na zatvorsko groblje, a oslobodio antiTuđmanovska piskarala i nekoliko naj-zloglasnijih financijskih čarobnjaka. Rekao je Perkoviću: 'Poznaš li, Prospero, toga slavnoga muža, iz Lumbarde na starodrevnoj Korkiri morskoj, o kojem slušah da imade um i srce silno, da u vijećanjima on je prvi, a sudovi da raznose mu dobar glas? Ja koji bijah igrom sudbine bačen na hiperborejsko daleko kopno, i nadugo lišen domaje, gdje

strnjika toči slatki med djetinjstva, ne čuh o njemu ništa, osim što fratri naši pohvališe oca njegova, također udbaša...' Ili je, možda, samo eliptično proslovio: 'Prči mater, znaš li ti onoga Nobila, govno udbaško, da njega pozovemo?' Perković ga toplo preporuči, pa ga pozvaše. Kad su se dogovorili oko novaca, on pristade, a zatim su poslali generala Krešimira Ćosića, koji ima fakultet, da obradi Blaškića, koji je pokušao zbrisati u Sloveniju, ali su ga digli na granici. Ćosić mu vješto nasapuna dasku, pa se viteški Blaškić sam zaputio u haški kazamat, dok su Paško Ljubičić i ostali koljači iz Jockera ostali mirno u Zagrebu i brali plaće u 1. gardijskom zdrugu. Tri godine Nobilo se potezao po Haagu, odrekavši se domaće klijentele, što je vraški riskantan potez za advokata, svjestan da mu je kolosalni publicitet ipak najbolja karijerna investicija. S mršavim Amerikancem, odvjetnikom Hvmanom Russelom iz ugledne los-andeleske kancelarije koja ima osam stotina partnera, tri godine je strpljivo, kao nekoć vojnici na odsluženju vojnog roka u jna, koji su od šperploče izrađivali Eiffelov toranj i lampu u obliku propetog jelena, sitno pilao obrambenu taktiku... Da nije bilo strateškog političkog okvira jednog antipatičnog agresivnog bratoubilačkog rata koji je Tuđman započeo radi staračkih geopolitičkih fantazmi i unutrašnje konsolidacije svoje tiranije, branioci bi možda uspjeli prikazati svoga branjenika kao naivnog, budalastog, manje krivog, svakako puno svjetliji lik od onih mračnih rajića i furundžija, ali slika u generalskoj uniformi na esplanadi predsjedničke vile na Pan-tovčaku, uz Tuđmana u maršalki, Šuška u gangsterskom prugastom odijelu od listera i našepirenog debelog purana Praljka, zapečatila je sudbinu hrvatskog antiheroja tužnoga viteškog lika. Blaškić - zapovjedna odgovornost, četrdeset i pet, sljedeći molim... Nobilo se vraća doma malo zabezeknut, ali stvar odmah iz mjesta kreće kao podmazana: u čekaonici ga čeka kompletna 'zločinačka organizacija'. I kao da to nije dosta, nakon što se upisao u Savjet SDP-a, u Remetinac ga poziva, te angažira Miro Kutle. 'Po novinskim člancima, mislio sam da je to nekakav hercegovački primitivac... Vraga, on je strašno simpatičan, komunikativan. Inteligentan!' Član? 'Protiv svih tajkuna podignute su optužnice zbog posuđivanja novaca jedne drugoj firmi. To uopće nije krivično djelo, nije ni prekršaj. Gdje je tu pljačka?' Nobilo, pun strasti, opet poprima sanjiv izgled. On se veseli svakoj debeloj mušteriji, a ne kao Silvek Degen, koji podjednako razumije publicitet, ali je izgubio volju, jer trideset godina premeće istu materiju, pa mu se srce steže nad dikensovskim udesom hrvatskog naroda i ne može se poveseliti parama: Nobilo ih je dovoljno kasno zaradio! Kaže za Silveka: 'On bi trebao postati gradonačelnik, on bio bio dobar gradonačelnik', jer hrvatski atipično, ne mrzi kolege, čak ni bivšeg konkurenta Hodaka. Tužilaštvo ne može ni u jednom politički ključnom pravosudnom slučaju mrdnuti bez Nobila, kojemu su vrata k Mesiću i Račanu uvijek otvorena... Kad se pojavi u Čarliju, vlasnik podiže svoju tjelesinu s visokoga stolca i dočekuje ga kao kraljevsku visost. Tračerski mediji povezuju

ga s manekenkama i odnjegovanim, puno mladim glasnogovornicama, vršnjakinjama kćerke koja je hodala s Tonyjem Cetinskim, dok je njegov mlađi sin, koji se na nj uvrgao, uspio skandalizirati moju kći u trećem razredu osnovne škole. Nobilo se postupno pretvara u politički faktor, 'ministra kriminala', konsiljerea najutjecajnijih osumnjičenika u zemlji. Veleposlanik s tamne strane Mjeseca, on posvuda uživa ugled i simpatije. Ja bih ga uzeo za ministra pravosuđa, kad bi država imala novaca da ga angažira barem na osam tjedana... A što bi on sad učinio da to postane ili, recimo, državni tužilac? 'Nova vlast barata s tri obmane... Prvo, da se nešto promijenilo oko procesuiranja ratnih zločinaca. Nije! Policija nije dala ni jedan optužni prijedlog, sud nije digao ni jednu optužnicu, zbog Pakračke poljane, ili zbog sedamnaest tisuća spaljenih srpskih kuća. Drugo, da se nešto poduzelo protiv organiziranog kriminala, s kojim su bili povezani policija, sud i obavještajne službe. Zar su ih kontrolirala tri polupismena zagrebačka ulična gangstera? I treće, gospodarski kriminal, tajkuni koji su uhićeni s inkriminacijama koje se na sudu neće održati. Prošlo je toliko vremena, a te se obmane perpetuiraju...' Kao i neuništivi perpetuum Nobilo.

Dinarska izrazita fizionomija Veljka Bulajića kao ilustracija iz razdoblja socijalističkog klasicizma' na Balkanu, uhvaćena na snimanju prototipskog partizanskog spektakla - Neretva. Neorealističke zvjezdane staze VELJKO BULAJIĆ Veljko Bulajić deset godina pokušava snimiti film o Dubrovniku. Naslov je projekta fluidan. Čas se spominje kao Libertas, što sugerira pomorsku epopeju, veliki transport brodovima, trabakulima i bracerama, a evocira pacifističku ekspediciju skupine hrvatskih intelektualaca koji su probili blokadu Dubrovnika i u opkoljeni grad doputovali trajektom usred Domovinskoga rata. Medu njima i sam Veljko, tada šezdesetdvogodišnjak, ne baš savršena zdravlja. Čas je to opet Držić, film o raguzinskom komediografu, valjda nekakva globalna metafora, o odnosima vlasti i intelektualca, slobodarskim aspiracijama, pjesništvu i politici. Transsupstancijacija u hodu, put je nastanka svih Bulajićevih velefilmova, koji idu u susret iščekivanju naručioca. To mu omogućuje scenaristička 'majstorska radionica' kojoj se sastav s godinama mijenja, počevši od Veljkova prvog filma, Vlaka bez voznog reda, na kojemu je radio Elio Petri, brilijantni talijanski auteur. Uvijek kombinira ekipu koja miri 'lokalni talent' i 'opću podobnost', garantira 'književni ugled' i 'suvremeni nerv'. Po osnovnoj zamisli Bulajićevoj, i Držića su, primjerice, pisali Feda Šehović (koji reprezentira dubrovački literarni krug) i Ivo Brešan (iz dalmatinske dramaturške sfere), dok je dodatnu, sinesteti-čku, dimenziju tekstu, naposljetku, dao Mirko Kovač (hercegovački, hrvatski, beogradski, jugoslavenski i europski pisac koji živi u Istri). Daljnju nostrifikaciju materijala trebao je osigurati Boris Maruna,

emigrantski pjesnik, hispanist i amerikanolog, koji jamči, istodobno, i hrvatski i kozmopolitski karakter projekta, kao predsjednik Savjeta filma. Vlado Gotovac, drugi član Savjeta, umjesto da u tu jamu bez dna istovari i malo svoje intelektualističke karizme lirskog pjesnika i haj-degerovca, političkog robijaša i mislioca, šturo je pak izjavio da s tim filmom, iako je apostrofiran, nema nikakve veze, da o njemu ništa ne zna pa o cijeloj stvari ne želi davati nikakve izjave... Ako se miri s Račanom, ne znači da mora i s Veljkom Bulajićem. Film Libertas počeo je život prije devet godina, kao biografski film o Držiću, koji je trebao 'prikazati život velikoga renesansnog komediografa europskih razmjera'. 'Klerik i pisac, glumac i redatelj, jedan od najpoznatijih orguljaša, Marin Držić bio je vizionar', objašnjavao je Bulajić izvornu koncepciju još 1991., dok se još činilo da bi to mogao biti sasvim dohvatan, ne prezahtjevan, projektić dokudrame, za koju bi, primjerice versatilni gospodin Vladimir Kraljević, u roku od odmah pribavio, recimo, Armanda Assantea da igra glavnu ulogu. Doduše, već je u toj verziji koncept bio bremenit porukama i metaforikom, 'konotacijama' Držićeve sudbine kao, s jedne strane, 'figure europskog dometa' a, s druge, kao 'čovjeka s tragičnim okusom sudbine nemalog broja istaknutih hrvatskih ljudi.' Velik, a nepriznat, duboko europski, a neshvaćen - to je, metaforički, temeljni problem hrvatskoga naroda, kako ga je u masovnoj svijesti fiksirao Tuđman. Stvar je zaista neprikladna za film, koji traži čvrstu priču, a ne mitološke konstrukcije, ne ulazeći sad u meritum i ne postavljajući temeljno pitanje nije li Držić, naprosto, lokalni, doduše vrlo darovit, epigon Plauta, a njegova tobožnja revolucionarnost puko intrigant-stvo razbludnoga popa koji nije mogao podnijeti skučenost dubrovačke reakcionarne, provincijske sredine... Kad je Bulajić, poslije svoje libertasove eskapade, političke geste solidariziranja s gradom koji su podsjeli i bombardirali crnogorski rezervisti, izašao skromno s prijedlogom filma o Držiću, na nj se bila sručila neviđena osvetnička baraža Ivana Starčevića, komentatora Večernjeg lista i izdavača sabranih djela Ante Pavelića. Pod naslovom Maskirno odijelo Veljka Bulajića, on je taj filmski projekt uvrstio u kontekst 'stravičnih srbijanskih i crnogorskih zvjerstava u protekle dvije godine.' Podsjetio je: 'Dok su u Istočnoj Europi snimali anti-staljinističke filmove, Bulajić je kod nas radio Neretve, a njegov scenarist za Držića, Mirko Kovač, Okupaciju u 26 slika, u kojoj su sadržane precizne upute zločincima i zločinu, koji je počinjen nad Konavlima, Dubrovnikom i Hrvatskom 1991. godine'. Zaprijetio je: 'Ako Bulajićevi ozbiljno udu s kamerama u Dubrovnik, imat ću samo jedan odgovor, s kojim ne pozivam na nasilje, nego na borbeni duh predaka iz pjesme Čavoglave, autora Marka Perkovića, da ne kažem Thompsona...' Starčevićev napad bio je ugovoreni povod za demarš Antuna Vrdoljaka kod autora Bespuća povijesne zbiljnosti. Tuđman je 'ohladio' projekt, a u Jadran-filmu, koji se na sve načine pokušavao oteti paski njegova 'povjerenika za film' i 'gospodara hrvatske televizijske reklame', morali su se prikloniti moćnijim pokroviteljima iz Kutline Globus grupe, s tim što je njihov pokušaj da izvrše akviziciju filmske kompanije iz Dubrave Vrdoljak uspijevao spriječiti sve do

kolovoza 2000., kad je, naposljetku, kontrolni paket dionica firme, preko Varaždinske burze, prodan ljudima iz toga kruga. Bulajić je, isprva, pokušao svladati nepremostivu prepreku naloživši još malo meta-foričkog goriva. Ali, kad je vidio da ne ide, scenarij je odložio da pričeka bolja vremena. Đavo je, napokon, odnio Tuđmana, a Vrdoljaku oduzeo krila, rogove i trozubac. Starčević je liberal, a Thompson pustio kose kao Đulijano i postao neokrunjeni kralj dijaspore. 'Dubrovnik želi film o Marinu Držiću jer su njegovi čelnici shvatili da se svijetu više ne mogu obraćati samo preko turističkih pro-spekata', kaže sad Bulajić, kojega je posjetila skupina dubrovačkih branitelja i predala mu dnevničke zapise i dokumentarni materijal o opsadi Dubrovnika u Domovinskom ratu. Turističku promidžbu i 'istinu o obrani Grada', na kojoj se već nasukao Senečićev Suton, teško će biti uklopiti u priču o neshvaćenom hrvatskom piscu i renesansnom revolucionaru. Taj bi raspon zbunio i samoga Bertoluccija, ali Bulajić možda ima prikladno, solomunsko, rješenje: on Hrvatskoj televiziji predlaže koprodukciju s talijanskom tvrtkom Laterna edi-trice o kojoj se nije ništa čulo još od Neretve, na kojoj je inkasirala petinu inozemnog prihoda filma, dakle oko tri milijuna ondašnjih dolara, što je danas kao trideset... Uz potporu Ministarstva kulture i grada Dubrovnika, proizveo bi se četrdesetipetminutni dokumentarni film o Dubrovniku, od Držića do današnjih dana, koji bi se emitirao prije prikazivanja serije od četiri nastavka u koji će se pre-montirati Bulajićev, Brešanov, Šehovićev i Kovačev kinematografski cjelovečernji pulp-fiction o renesansnom dramatičaru. Tako bi se 'istina o obrani', propaganda turističkih ljepota i ostale neizbježne zaludice lijepo spakirale u jedan filmsko-televizijski 'prolog', a Držićev život uprizorio kao trinaesti igrani film najslavnijega hrvatskog filmskog redatelja koji se od svih najviše približio Oscaru, osim drugoga zagrebačkog Crnogorca, Dušana Vukotića. Upućuju li prethodnih dvanaest na priliku da se taj opus proširi još jednim znatnim ostvarenjem? Veljko se rodio u selu Vilusi kraj Nikšića 1928. Otac mu je bio učitelj, teški komunist, kao i cio rod, u kojem je staljinizam bio poput religije: čest slučaj u balkanskoj zabiti. Kad je izbio ustanak, otišao je s trinaest godina u rat, te iz njega izašao kao sedamnaestogodišnji oficir, najmlađi časnik jna, za cio život obilježen, jer je vidio strahote, pogibiju, izdajstvo, i odmah se kurtalisao svih iluzija... Capra, Ros-sellini, Ejzenštejn i Makavejev bili su pak pravi zanesenjaci i politički naivci, pa će Veljkov 'gubitak nevinosti' biti fatalan prilikom inicijacije u filmsku umjetnost kojoj je u osnovi la grande illusion. Ipak će daleko dotjerati. Za početak u Zagreb, gdje se, u Domu vojnih studenata, susretao sa skupinom mladih partizanskih kadrova, odabranih za studij u Rusiji. Bila je tu Savka, koja je išla studirati ekonomiju, te moj otac, dvadesetogodišnji zastavnik, kojega je Veljko, osamnaestogodišnji satnik, isprsio na hodniku, jer mu prvi ne salutira... Bio je malo zavidan inteligenciji, pa je na brzinu završio gimnaziju u Sarajevu i ubacio se u vojnu kulturnu promidžbu te 1954. snimio dva kratka filma, s kojima je uspio izboksati stipendiju za studij u Rimu, u Cinecitta, u Eksperimentalnom centru kinematografije. Rim je bio idejno prihvatljiv, jer se talijanski neorealizam smatrao naprednim usmjerenjem u umjetnosti.

Ne zna se koja je predavanja Bulajić pohađao i kakvu je točno diplomu donio, ali, najvažnije, stjecao je praksu, kao 'treći asistent', pripravnik, te radio kod Zampe i de Sice. Stanovao je s Franom Barbierijem, poslije čuvenim novinskim urednikom, koji je tada bio mlad jebivjetar, silno zainteresiran za komade. Jako su loše stajali s lovom, no smjestili su se u Via Margutta, blizu Piazza del Popolo, budući da se u kavani na tom živahnom trgu skupljao filmski svijet, pa su tu zalazili svi, od debeloga Rossellinija do dekadentnoga grofa Viscontija. S mladim Elijom Petrijem Bulajić se odmah sprijateljio. De Sica ga je čak autom odvozio u grad sa snimanja u Cinecitta, da ne mora pješice. Otac sentimentalnog neorealizma, autor najdirljivijih priča o odrpanim čistačima cipela, kradljivcima bicikla i krajnje osirotjelim, ali ponosnim knjigovođama, raspolagao je velikim američkim autom sa šoferom te, uvijek besprijekorno odjeven, odlazio na posao i s posla, u pratnji raskošno dotjeranih ljubavnica. Bojim se da je Bulajiću pružio loš primjer... Njemu je Bulajić pak, kao gerilski oficir iz Crne Gore, tada dvade-setšestogodišnjak, silno imponirao. Tražio je da mu stalno priča o ratu. Sam je te godine proveo u Rimu kao kolaboracionist, u punom komforu. Izmijenili su značajne informacije. Vrativši se u zemlju, Bulajić angažira Elija da poradi na skriptu za Vlak bez voznog reda. Film je imao odlične likove. S puno patosa ispričana je priča o velikom ljudskom transportu iz pasivnih u plodne krajeve, koje su napustili folksdojčeri. Na cilj stižu promijenjeni, oslobođeni stege seoske mudrosti i primitivizma, puni želje da počnu novi život... U osnovi, priča ima holivudski 'pilgrimski' mit, dra-maturšku potku iskorištenu u stotinu westerna. Nikad poslije Bulajić nije našao novog Petrinija. Nikad više nije radio s podjednako iskusnom ekipom, u toliko profesionalnim uvjetima. Vlak je bio prvi i posljednji jugoslavenski film eksportnog kvaliteta. Zatim je došla neizbježna balkanizacija. Silno uspješan s Vlakom, Bulajić se odmah odao svojoj najvećoj slabosti, svojeglavosti. Ona ga navodi da, umjesto da kalkulantski ide na prvu loptu, slijepo slijedi neke svoje autorske ideje i ambicije. To bi bilo sjajno kod Branka Bauera, ali je kod Veljka urodilo mnogobrojnim promašajima. Poslije Vlaka napravio je Rat, politički science-fiction s Antunom Vrdoljakom u glavnoj ulozi, film koji je trebao demonstrirati rafinman, a metaforiku skriveno plasirati kao stilsko sredstvo. Ukratko, riječ je o atomskom ratu 'bijelih' i 'crnih', koji nema pobjednika. Brrrr. Zatim zamalo nije politički zaglibio sa spektaklom o obnovi i izgradnji, s Uzavrelim gradom, epopeji koja se zbiva u Željezari Zenica. Film je bio pun kontroverzija; Olivera Marković djelovala je previše puteno, radnici su bili prilično musavi, pomalo su šljokali te u gumenim čizmama gacali po blatnim mlakama. Gdje je tu socijalizam? Uzavreli grad bio je rani preteča 'crnog filma', no u Makavejevljevu rapsodičnom crno-bijelom filmu Čovek nije tica ima više iskrenog komunističkog zanosa nego u svim Bulajićevim filmovima zajedno. No, Veljko se, za razliku od Maka, uvijek držao 'linije' i nije 'okretao leda drugovima'.

Onda je snimio Kozaru, a zatim Neretvu, koja je idealnotipski definirala jugoslavensku kinematografiju. Veljko Bulajić stvorio je formulu jugoslavenskog velefilma, epskog ratnog spektakla. Kao izu-milac i prvi, najveći njegov proponent, tim je izumom bio zamalo smlavljen, usprkos veličini uspjeha koji je otežavao da se njime producentski i politički manipulira. Neretva je bila najveći i najskuplji tadašnji filmski projekt u svijetu, koji je premašio holivudsku Cleopatru, a Bulajić je uspio sklopiti filmsku naraciju koja je bila donekle razumljiva i dovoljno dojmljiva inozemnom gledatelju. Postoji dosta široko rasprostranjena zabluda da je Bulajić, osim domaće, revolucionarnopatetične i partizansko-budničke, verzije načinio sažetu, eksportnu verziju punu akcije i seksa, s mnogo prominentnijim rolama Yula Brinnera i Sylve Koscine, te s glazbom genijalnoga holivudskog kompozitora Bernarda Herrmanna (čiji je najveći hrvatski obožavatelj Arsen Dedić), umjesto domće glazbene piste Alfija Kabilja. Osim ovog posljednjeg, drugo je sve netočno. Ali, Veljko uporno izmiče prijedlozima da u Zagrebu, napokon, premi-jerno prikaže tu eksportnu verziju. On se nje pomalo srami, jer nije 'komercijalna' nego 'autorska', pretenciozna i prilično nerazumljiva. Kao i nakanjeni Držić, započinje s dokumentarističkim prologom: Titovom štafetom! Kad je film u New Yorku titlovan za američku distribuciju, nakon nominacije za Oscara, prevodioci, predratni emigranti, panično su naokolo nazivali i raspitivali se: 'Što je to, zaboga, štafeti Neki ljudi besciljno trče na početku filma, u kontralihtu, spominje se nekakav štafet, ali što je to, nemamo pojma...!' U Rusiji štafeta nije postojala. Ta originalna jugoslavenska komunistička izmišljotina sigurno nije pridonijela proboju filma na strana tržišta. No, u eksportnoj verziji ona tifusarska posrtanja malo su uštipnuta, a Yul i Sylva dobili su nekoliko intimističkih krupnih planova... film redovito igra na rtl-u, kao i Bulajićev praspektakl Kozara, koji je u francuskoj distribuciji - primjereno 'iskasapljen' i premontiran - dobio normalni akcijski naslov Crveni đavoli protiv SS-a. Da u Neretvi sintetizira to čudo neviđeno, propagandni velefilm, s eksploatacijskim performansama akcijskog ratnog spektakla, Bulajić je morao riješiti krucijalni problem: kako izbjeći da se Titov lik uopće u priči eksponira. Samo je Veljko, visoki, beskrajno samouvjereni, Crnogorac tužnoga lika mogao stisnuti petlju i drugu Titu lijepo rastumačiti kako bi njegovo pojavljivanje u filmu moglo biti kontraproduktivno, kao idolatrija prilično kičastog samodršca u represivnoj atmosferi diktatorskog komunističkog režima. Naravno, to Veljko nije izrazio tim riječima, nego obzirno, okolišno: '...ne bi bilo dobro, druže Tito, da nas u inozemstvu optuže...' itd. No, kako drug Tito nije bio ovca nego politički maher izvanredne senzitivnosti, jasno je shvatio što mu Veljko govori. Prihvatio je njegove argumente, ali se odmah na nj terminalno uvrijedio. Kad je poslije bosansko rukovodstvo, kao kolektivni producent Neretve došlo da se još malo dodvorava, pa predložilo i Sutjesku, u kojem će, naravno, biti Tvoj lik, druže Tito, igrat će ga sam Richard Burton, pa neka košta što košta, a on će, druže Tito, dovesti na Brione i Liz Tavlor! A sve te rezerve Bulajićeve, druže Tito, koje spominješ, to su

same budalaštine, ako ne i nešto gore, no mi smo našli isto takvoga - ma što, još boljega! režisera, druže Tito... Drug Tito naveo ih je da učine ono što je htio, odrinuo Bulajića, koji u Jugoslaviji više nije mogao snimiti ratni spektakl, iako ih je počeo raditi svaki žicar koji je mogao držati kameru. A Sutjesku, film još skuplji od Neretve, preuzeo je totalni bezveznjak, bivši Veljkov asistent Stipe Delić. 'Tko je samo izmislio tog nesretnika?' upitao sam jednom Bulajića. 'Em debitant, em četnik, jedan od ukupno tri splitska, koji je po gradu išao s bradom i šubarom?' 'Pa, ja', skromno se odazvao Veljko i odmah me naveo da shvatim kako je uvijek bio jedan potez ispred dušmana, čak i onda kad je gubio zbog prevelike tvrdoglavosti i uobraženosti. Uvalio im je čovjeka koji mu poslije neće biti takmac, u međuvremenu, dugovat će mu zahvalnost. No, zašto su mu dobri Bosanci posebno srdačno zabili kajlu? On ih je musao na neviđene načine, pritiskao za novac, priređivao im skandale, jer je Bosna-film, po ključu, dobila funkciju izvršnog producenta, što znači da je Bulajić sjeo na republičku budžetsku kasu. Pozvao bi cijelo bosansko rukovodstvo, pustio snimljene nemontirane materijale, a onda bi, po prethodnom dogovoru, ušao direktor filma te zavapio: 'Veeeljko, nema novaca, sutra prekidamo snimanje!' Bulajić bi odmah pao u hinjenu jarost, pa stao nekontrolirano urlati: 'Tako, dakle, vi sabotirate!? Ne želite da se film završi zato što ste protiv teme, zato što ste protiv Tita!' 'Stani, Veljko, stani', rekao bi potmulo Rato Dugonjić, brišući znoj sa čela, 'sutra će biti milijun na računu.' Veljko je u tim manevrima bio neprispodobiv majstor. Moj pokojni vjenčani kum Davor Šošić, nekoć glavni urednik Studija, ispričao mi je kako je u doba snimanja Neretve susreo Veljka u vlaku Beograd - Zagreb pa ga nedužno upitao: 'Kako je, Veljko?' Bulajić mu odgovorio: 'Evo, vraćam se iz Moskve s filmskog festivala, avionom u Beograd, pa idem u Zargeb, odakle ću u Glamoč, da se pridružim ekipi. I dođem tako u Beograd, avionom iz Moskve, pa na željezničku stanicu, kad sretnem svog zemljaka, Titova adutanta, generala, koji me priupita: Kamo ideš, Veljko? A ja mu kažem: Evo, stigao sam iz Moskve, avionom, pa sad idem u Zagreb, odakle ću u Glamoč da se pridružim ekipi. A on veli: Pa ne možeš, Veljko, proći kroz Beograd a da se ne javiš starom. I odvede me na Dedinje. Tito me primi, pa upita: Što radiš, Veljko? A ja njemu kažem: Evo, vraćam se iz Moskve s filmskog festivala, avionom u Beograd, pa ću u Zagreb i odatle u Glamoč, da se pridružim ekipi. Kako ide snimanje? - upita me Tito, a ja odgovorim: Odlično! Onda će on: Nego, radite li vi što na propagandi filma, Veljko? A ja kažem: Jest, evo, došli smo na odličnu ideju da pokrenemo kviz u svim jugoslovenskim televizijskim listovima s temom o Neretvi, na što su svi pristali, a jedino još moram pitati Davora Šošića iz zagrebačkog Studija. A drug Tito mi na to reče: Kaži ti Davoru neka on to svakako učini!' Poslije petnaest godina, Veljko dolazi u Rim kao pobjednik. Visoki, mršavi Crnogorac, koji je loše i pretiho govorio talijanski, a uvijek se pleo oko Zampe, Rossellinija i Viscontija, sad se pojavio u bijelom smokingu, elegantan kao De Sica. Njegov film,

navodno najskuplji na svijetu, nominiran je za Oscara. Za takav trenutak trijumfa isplati se živjeti... Sutjeska se pak nije uopće mogla prodati u inozemstvu. Burtonovo besmisleno šuljanje po Zelengori, uprkos fascinantnoj Pinterovoj fotografiji, nitko nije bio spreman gledati, a Delić, poslije tog debakla, nije uspio ništa skorirati na domaćem planu i prometnuti se, eventualno, u nekakvog igrača u filmskom svijetu. No tada, sedamdesetih, poslije donošenja ustavnih amandmana, kojima je federacija decentralizirana, financiranje se preselilo u republička središta. A odij prema skupim, estetski neproduktivnim, ratnim spektaklima ostao je njihovu izumitelju, Bulajiću, jer je postao simbol toga ekscesivnog žanra. Neretva je Bulajiću pojela devet najproduktivnijih godina, koliko je prošlo do njegova idućeg filma. Otrežnjenje je dugo potrajalo, pa uslijedio Atentat u Sarajevu, koji nema ni temu ni junake. Sam je događaj lišen bilo kakve dramske napetosti, jer sve završi za tri sekunde, bum-bum, kao glupi čin malodobnog terorista kojega je na-puntala srpska obavještajna služba. Da pišem prikaz Bulajićeva djela, koncentrirao bih se na njegove neostvarene projekte koji ga bolje reprezentiraju od realiziranih, iako bi to izazvalo otpor filmoloških taksonomičara, poput profesora Hrvoja Turkovića. On je nekoć, kao član komisije za odabir filmskih scenarija, odbio projekt Srećka Jurdane Bizarna povijest zagrebačkog sporta, s obrazloženjem da još nije napravljena ni ozbiljna povijest zagrebačkog sporta, što je nesretni Srećko, da je imao atom Veljkove snalažljivoti, mogao poduprijeti dokumentarnim 'predgovorom' o ozbiljnoj problematici soFK-e, pa tek onda prići rekreaciji podviga raznih zagrebačkih ridikula, čudaka i ekshibicionista. Poslije Kozare, koja je sjajno prošla, pa mu u trideset i četvrtoj godini donijela reputaciju fenomenalnog državnog režisera, snimao je cjelovečernji dokumentarac o skopskom potresu, koji je na festivalu u Veneciji dobio Zlatnog lava. A zatim je, 'sa skupinom suradnika' otišao u Jemen. Nesvrstani Egipat postao je u to doba nesvrstani uar, Ujedinjena Arapska Republika, jer se srepio sa Sirijom i -Južnim Jemenom. Naser je naručio velefilm o jemenskoj revoluciji. Egipatski pisac El Zorkani napisao je scenarij, na koji se onda bacila dobro uigrana zavičajna momčad, Veljkova 'majstorska radionica', u kojoj su sad bili njegov brat Stevo Bulajić i njihov stari kompanjon, profesor beogradske filmske akademije i 'gorostas crnogorske kinematografije', Ratko Đurović. Film se trebao snimati 'u Sami, Marebu i Hodeidi', kako je izvijestio nepismeni novinski dopisnik Vjesnika, dakle na istim lokacijama - u Sani, Magrebu i Hodeidi - gdje je David Lean snimao Laivrencea od Arabije. Zašto nije ostvaren taj komunistički ripost Leanovu prohašemitskom romantičnom turbo-spektaklu? Ne zna se. Kakvu je priču crnogorski ekspertni tim s El Zorkanijem našao u bespućima Hadramauta? Ni to se ne zna. Osim ako storija o bauljanju kroz pustinju i pješčanu vijavicu, s likovima zahvaćenim pustinjskim sljepilom, nije realizirana u sljedećem Bulajićevu, 'autorskom' filmu Pogled u zjenicu sunca. U njemu grupa partizana poslije ofenzive baulja kroza snijeg i ledenu vijavicu, zahvaćena snježnim sljepilom, a predvođena Antunom Nalisom, čijem je povratku u dramski fah, nakon

desetljeća vodviljskih skečeva u TV-magazinu Antona Martija, svjedočio vrlo mali broj ljudi. Škole su, naime, za kolektivni posjet radije birale čak i Husinske rudare Fadila Hadžića. No, nakon Pogleda došla je Neretva, došla je slava. Nije mu bilo kraja, dok nije pretrpio podmukli udarac, kad je Sutjeska drugom obećana. On tvrdi da je nije ni htio, jer mu je bilo jasno da, iz druge, Tita neće moći zaobići, pa se s njim zakrpio tek snimajući dokumentarac Titovi memoari - četiri nastavaka monologa - završen 1976., ali prikazan tek 1980., kad je serija puštena na Televiziji kao znak Maršalova skorog preseljenja na Vječna lovišta Prve internacionale. No, s Neretvom, a bez Sutjeske i bez obzira na Memoare, Veljko se našao na margini. Pokušao je složiti politički neutralan internacionalni projekt Atentat u Sarajevu, za što nije bilo puno interesa, ni kod kuće, a ni vani. U novinama je onda malo kritizirao nepotrebno rasipanje novca na ratne spektakle, pa i sam pokušao složiti opet jedan, o partizanskoj mornarici, u čemu nije uspio, jer je projekt preoteo Vrdoljak, koji je inkasirao veliku lovu od jugoslavenskog grosadmirala Mamule, iako film nije snimljen. Vidjevši da je s pravim, saveznim, filmskim produkcijama i spektaklima izvisio, Bulajić pravi dva obična republička autorska filma. Čovjek kojega treba ubiti mogao je biti zanimljiv da je Veljko dopustio da se razviju očite konotacije priče o manjem vragu koji utekne iz pakla, proglasi se crnogorskim carem Šćepanom, pa propadne čim otkaže ljubav sotonskoj internacionali, koja mu ukine volšebne moći. Da je to još malo više podsjetilo na Tita - film je izašao dvije godine prije njegove smrti - nagrabusio bi. Ovako su se svi moglo praviti da ne vide paralelu, pa je izbjegnut skandal, ali stvar nije nikoga privukla. U Visokom naponu, možda najlošijem Bulajićevom filmu, prorađuje se rezolucija Informbiroa u tvornici Rade Končar. Pozitivni partijski sekretar iz filma u stvarnosti je bila Milka Planine, tada šefica hrvatskoga Centralnog komiteta, lokalni partijski gaulajter, kao i Stevan Doronjski u Vojvodini, kojemu se Veljko sljedećem obratio, namislivši napokon razbiti embargo, i proizvesti još jedan partizanski spektakl... No, u Vojvodini nije lako bilo naći dobru priču iz NOB-a, jer su tu gospodarili Nijemci, radišni folksdojčeri, a tek 1943. pukle su prve puške. Jedina narodnooslobodilačka epizoda s bilo kakvim meta-foričkim nabojem bio je tzv. veliki transport. Tada je Stevan Doronjski, član jugoslavenskog Predsjedništva i vojvođanski satrap, koji je filmu odobrio pare, poslao Titu u Bosnu konvoj zaprežnih kola s hranom. Politički i metaforički, bio je to dobar posao. Ali, kad se žrtvuješ takvoj premisi, nastaje pakao za dramaturge iz 'majstorske radionice', jer od vucaranja po blatu sa sedam kilometara dugom kolonom taljiga, koja se moraju prošuljati 'kraj 300 neprijateljskih zasjeda', teško je zamisliti gori predložak. Jedina akcija bilo je paljenje žita njemačkim civilima. Neoprezno, Bulajić se uvalio u zaprežni filmski žanr, koji obiluje sjajnim djelima: Poštanska kočija, Ben Hur, Aleksa Dundić... Svima je svojstveno da zaprege jure sto na sat, imaju upregnuta po tri ili četiri grla, glavnog junaka i protivnike na konjima. Ni John Ford ne bi mogao ništa napraviti s kolonom doseljenika

dugom sedam kilometara, koja mora proći kraj trista apačkih zasjeda i spojiti se s generalom Shermanom u Kaliforniji. Očekivano, Veliki transport nije postigao veliki uspjeh. No, kraj tih manjih ostvarenih, pješačkih projekata, neumorni Veljko dotle je kuhao kolosalni velefilm, koji bi, da je snimljen, zasjenio sve što je čovječanstvo ostvarilo nakon izgradnje Kineskoga zida. To je grand oevre njegove fikcionalne fumografije, zbilja genijalna prilika, koja je propuštena, iako je čovjek našao svoj savršeni siže, a velika epopeja svoga logičnog naratora. Kad se drug Tito spetljao s Hua Guofengom poslije Maove smrti, film je tu imao vrlo važnu ulogu... Hua je došao na Brijune, prvi put u životu iskoračivši izvan granica Carstva Sredine. Pitali su ga: Koji film želite gledati? Može li, recimo, Valter brani Sarajevo} Hua je rekao da ga je već dvaput gledao na kineskoj televiziji, gdje je, kao prvi strani film, ikad emitiran u sklopu pripreme državnog posjeta, pa je već valjda i on mogao citirati kultne dijaloge, ali na kineskom, recimo ulogu Bate Životinje u falsetu. Onda su ga upitali što bi on htio, pa je sramežljivo odgovorio: 'Jamesa Bonda!'. Pustili su mu Operaciju Thunderbold. No, James Bond ovdje je manje važan nego Valter. Jer, uskoro su na kineskoj televiziji počeli ići i drugi, zabavniji jugofilmovi, razne srpske 'bioskopske komedije', u kojima Milena Dravić i Ljubiša Samardžić imaju pristojne aute i stanove pune tehničke robe, ljetuju na moru i žive kao ljudi, iako je socijalizam. U Pittsburghu sam početkom osamdesetih slučajno upoznao direktora šangajske knjižnice, pa kad se uvjerio da sam i ja član partije, u velikom, drugarskom povjerenju, zatražio je od mene ključnu informaciju: Žive li Jugoslaveni onako kako je prikazano u klasičnom umjetničkom remek-djelu, u filmu Vruć vetart Kad sam potvrdio, reformist Deng Xiaoping, dobio je još jednog zakletog pobornika... U toj klimi, stupa na scenu Veljko te pokreće inicijativu za snimanje koprodukcijskog filma Dugi maršl Genijalno, briljantno - na prvi pogled. Da, predložak je divan, beskonačno, višegodišnje šuljanje, od Sečuana do Sinkjanga i do planinske utvrde u Hunanu, pa sve epohalne bitke protiv japanskih okupatora i kuomintanških domaćih izdajnika. Mirijade potresnih i dirljivih ljudskih priča. Majka svojim tijelom brani čedo od samurajske sablje niponskog fašista. Stari maršal Zhu De stupa na čelu prethodnice, ili na kraju zalaznice, u opancima od lika... No, tu ima velika kuka. Dugi marš poveo je, i vodio, drug Mao, kojega se nova, dengovska, Kina nastojala otarasiti politički i simbolički. Uto je jugoslavenska idila s Kinom pukla. Veljko je, koncem osamdesetih, radio još samo Obećanu zemlju, nastavak Vlaka bez voznog reda, s kojim je počeo suradnju s Brešanom, tada još kontro-verznim autorom. Posljednji film Donator, nije nitko gledao, a i bio je slabo razumljiv. To je priča o nekakvom tragičnom židovskom kolekcionaru, koja se ne da politički ni žanrovski definirati jer je Veljko previše oprezan, a njegova scenaristička 'majstorska radionica' - uhodan, prilagodljiv pogon - nije tu dobila naputak, kamo da se točno krene, te koju globalnu metaforu razvija. Donator eksploatira interes koji je, osamdesetih, postojao za zbirku Ante Topića Mimare. Da je Veljko barem zagrizao u priču o trgovcu umjetninama, koji je za Goringa pribavljao stvari iz okupiranih zemalja, pa pritom popunjavao vlastitu zbirku, i kad je otkriven, bačen u zatvor, gdje

je dočekao kraj okupacije...Tito mu je dao punomoć da posreduje u povratu djela odnesenih iz jugoslavenskih muzeja, te diplomatski pasoš. On se povezao s udovicom njemačkog vojnika, koja je pri savezničkoj administraciji radila na popisima nacističkog umjetničkog plijena. Zahtjevi za repatrijaciju djela, provideni pečatima jugoslavenske Vojne misije u Berlinu, precizno su odgovarali papirima iz depoa, pa su otpremljeni vagoni puni umjetnina, od kojih su samo dva stigla u Beograd, a ostali otišli u Casablancu, kamo je ubrzo zdimio i Mimara, pa mu se udovica pridružila. Vjenčali su se. Bio je homoseksualac, nije imao djece, ali je imala ona, i pred smrt on odluči da svoj dio oporuci Hrvatskoj... Kad je propao komunizam, Bulajić je bez imalo krzmanja, odabrao moralnu poziciju političkog Hrvata i rasnog Crnogorca, koja će mu danas omogućiti da postane 'medijator' između Mesića i Đukanovića. Ja sam mu predložio da iz Pariza dovede u Dubrovnik crnogorskog kralja, arhitekta Petrovića, koji odbija pomisao na cetinjsko prijestolje, distancira se od balkanske politike, ali se, s pravom, ponosi svojim podrijetlom. On bi mogao Dubrovčane uvjerljivo zamoliti oproštaj za Konavle, a kako on nije ništa kriv, morali bi mu oprostiti. Njegov nastup u Kneževu dvoru, u tradicionalnoj nošnji, sa zlatom okovanim kuburama za pojasom od srme, mogao bi Dubrovnik vratiti na socijalitsku kartu svijeta, u društvenu rubrika Tatlera, te privući aristokratsku kremu i Ivu Pogorelića. Naravno, to su fantazije, kao i djela iz Bulajićeve virtualne kinoteke, kojima će se i Držić, nesumnjivo, pridružiti.

Tajkun za sva vremena, vlasnik Agrokora Ivica Todorić, podvrgava se peglanju vlasišta u pomodnom frizeraju Kakadu. Zmija i kokoš u grbu tajkuna IVICA TODORIĆ Da sastavljam grb Ivice Todorića, hrvatskog veletajkuna gargan-tuovskih poslovnih apetita i levijatanskih korporativnih proporcija, stavio bih na plavu i zlatnu podlogu orhideju, zmiju, neki heraldički ekvivalent kokoši nesilice i, na bočno polje, crveno-bijeli pepita uzorak koji distingvira jeftine talijanske restorane i hrvatsku državu. Kao deviza pristajalo bi, mislim, Lupus asinum devorat - Izija vuk magare, što je skriveni podtekst Zakona o reviziji pretvorbe, donesenog poslije prijelomnih izbora 3. siječnja, na početku milenija, ali bez milenarističke katarze, koja se najavljivala biračima u eshatološ-kim raspravama što su se vodile u funkciji predizborne promidžbe. Tada se sugeriralo da će Post Obitum Tiberii, odmah poslije uklanjanja HDZ-a s vlasti, doći do 'eksproprijacije eksproprijatora', a u političkoj demagogiji institut 'revizije pretvorbe' imao je tada jasan smisao: dokinut će se umjetni bogataši stvoreni djelovanjem Tuđma-nova ekonomsko-političkog ustroja. Ta oni su se obogatili u sklopu sustava koji je tendencioznom legislacijom pogodovao posjednicima realne političke moći, sloju ljudi koji su

kontrolirali banke, vladu, MORH, tijela lokalne samouprave... Ta je predatorska elita stvorena u hadezeovskom 'jurišu na institucije', a zatim se upustila u socijalni inženjering, od preseljenja stanovništva, do proizvodnje 'podobnih' poduzetnika, koji su jedini smjeli postati subjektima u procesu 'restrukturiranja i pretvorbe' - pljačke i otimačine narodnog bogatstva. Prelijevanje novca iz budžeta i javnih financija provodilo se s tisuću prozirnih trikova. Dionice poduzeća transferirale su se u privatne portfelje nekolicine ljudi koje je sistem favorizirao. Pritom su se formirala tri glavna konglomerata, a na prvom mjestu, Todorićev divovski koncern Agrokor. S osamnaest tisuća zaposlenih, Agrokor je najveće privatno poduzeće u zemlji, iza iNA-e, Elektroprivrede i Hrvatskog Telekoma, dakle tri infrastrukturne tvrtke u javnom vlasništvu, koje predstavljaju čisti državni monopol. Na tržištu, osim Plive, nacionalnog farmaceutskog kombinata, kojega je pedeset godina dizala cijela Jugoslavija, najjači je Agrokor, sa 3,2 milijarde kuna ukupnog prihoda. Kako je to uspio postići Ivica Todorić, pedesetogodišnji ekonomist, koji je studirao s Brankom Mikšom i Antom Glibotom, koji se nije iskazao kao lumen, a srednju ekonomsku završio je, štoviše, kao trojkaš, ispodprosječan đak? Što je Ivica Todorić, njemački uredno podšišan prosijedi biznismen, porijeklom iz Zmijavaca u kršnoj Imotskoj krajini, učinio toliko bolje i pametnije, od dva svoja bivša suparnika, Miroslava Kutle, strahovito inteligentnog pravnika iz Širokog Brijega, te Josipa Gucića, grdnog Janjevca sraštenih obrva, koji je u Zagreb stigao iz frankfurtskog podzemlja? Od Kutline Globus grupe ostala je u Chromosovu tornju samo pusta kancelarija, gdje jedna tajnica diže telefon, a otkako je vlasnik u zatvoru, punomoć za upravljanje svim firmama - bilo ih je najmanje sto i osamdeset! - drži jedan gospodin s na oči duboko natučenim trilbi-šeširom, za kojega se smatra da je provaljivao u ured bilježnice Ankice Hukelj, da odanle odnese famozne 'ortačke ugovore'. Gucić je pak bježao u inozemstvo i jedino je činjenica da je njemački državljanin, odgodila ekstradiciju u istražni zatvor Remetinec, dok se u njegovu nekadašnjem utočištu na Radničkoj cesti broj 22, gdje su tvrtke bile registrirane, ne žele ni prisjetiti da je tu nekoć bio avetinj-ski prisutan. Dotle velebni Todorićev Agrokor preskače vrhunce na grafičkom prikazu financijskog poslovanja što nalikuje obrisima Karakoruma. U golemu vreću u kojoj su otprije Jamnica, stotinu i osamnaest godina stara punionica mineralne vode, Tvornica ulja Zagreb, bivša Zvijezda,, zatim Ledo, industrija sladoleda, paška solana, splitsko pekarstvo Bobis, prigorska vinarija Mladina, Silos-mlinovi iz Vinkovaca, Agroprerada iz Ivanićgrada i Soj ara iz Zadra, te najvažnije, vlastito općetrgovačko poduzeće i divovski lanac Konzum i još i nekoliko manjih posjeda i nepovezanih biznisa, kao lovstvo, šumsko gospodarstvo i hotel Intercontinental, uz tri-četiri firme u bliskom inozemstvu, kao i jednu, povijesnu (Agrokor ag) u švicarskom Zugu, prapostojbini ili konačnoj destinaciji mnogih hrvatskih poslovnih pothvata... Todorićeva korporacija naoko izgleda prilično bezazleno - proizvodi ulje i sladoled, mineralnu vodu, kruh i sol, malo lošeg vina, uz stvari koje, valjda, zanimaju vlasnika - lovačko dobro, dobar hotel... Nema tu nekih visokotehnoloških pogona, ali, zato je Agrokor strahovito konzistentna firma, korporacijska nadogradnja velikog lanca dućana s mješovitom robom.

Konzum je nastao tako da je grad Zagreb Ivici Todoriću, vlasniku propale zadarske sojare, prepustio tada najbolje trgovačko poduzeće Unikonzum, a on ga je redizajnirao i police počeo fanatično puniti proizvodima svoje prehrambene 'strategijske grupe', koju je proširivao i konsolidirao kupujući nimalo glamurozne tvornice u' zagrebačkoj okolici i po hrvatskoj provinciji, pa unapređujući njihov proizvodni program i dovodeći ga u sklad s europskom srednjom klasom svojih dućana. Ono što sam nije imao, uvozio je preko vlastite trgovačke tvrtke, pa je na skupim sokovima zaradio cijelo bogatstvo - ali ih sad i proizvodi Jamnica, kao što je Ledo, od mrtvačke zagrebačke industrije lošeg sladoleda Snjeguljica, prerastao u uzbudljivu firmu, koja se nosi s najjačim stranim markama, najviše zahvaljujući razgranatoj prodajnoj mreži, kojoj su Konzumovi dućani okosnica i opskrbna magistrala. Čim čovjek pogleda Todo-rićevu korporacijsku shemu, jasno mu je kao na dlanu što se tu radi, kakva je filozofija poslovanja, kakva strategija, taktika. Taj je opće-razumljiv, transparentan ustroj - kompanijska 'kultura', kojoj teže sve velike firme i institucije. Na osnovi takvog geštalta, koji egzistira u Microsoftu i CocaColi, poslovna carstva rastu kao polimeri. Firma u kojoj je nedohvatna mudrost sadržana samo u jednoj glavi i u genijalnoj inspiraciji, izložena je hiru sreće, dok se behemoti poput Agro-kora, rašire kao lavina - ako to dopušta makroekonomski kontekst... Kralj špeceraja nije ozbiljno ušao jedino u mljekarstvo - jer su već postojala tri mliječna diva: Dukat, bivšeg milicionera i kamiondžije Luke Rajića; Vindija, koju Rajić nije uspio pomusti, jer je imala visoko političko pokroviteljstvo neke svete krave, te Kutlin mješoviti mljekarski pool, u kojemu se mlijeko brzo ukiselilo. Da je s njima počeo rat, to bi ga politički skupo koštalo i kad je, jednom, zbilja, privremeno prestao naručivati Kutlino karlovačko mlijeko, jer od njegove Dione nije mogao naplatiti svoju robu, bjesomučno ga je napao ST-Ekskluziv, jedna od raniji avatari Imperijala, i to kao Gregurićeva pajtaša sumnjive političke prošlosti, a neizvjesne budućnosti... 'Da bi izbjegnuo optuženičku klupu, vlasnik Agrokora Ivica Todorić morat će prodavati većinu poduzeća i doživjeti totalni bankrot!', grmio je neumorni tabloid pod egidom 'Šokantno!', najavljujući da je 'predsjednik Tuđman krenuo u odlučno raščišćavanje sveg bezakonja u državi', što se najbolje može popratiti uzrečicom komentatorice Tanje Torbarine: MO'Š MISLIT! Osim mlijeka, na Todorićevim bi policama dobro stajali Podrav-kini proizvodi. To je najsolidnija prehrambena tvrtka u Hrvatskoj, koja ima i unosan farmaceutski pogon Belupo, pa je Todorić godinama priželjkuje. Više puta je počinjao manevre da je zaplijeni, posljednji put uoči Tuđmanove smrti, čini se s privolom uprave, koja je napravila gotovo smiješan godišnji izvještaj, po kojemu je izgledalo da ta divovska, solidna firma propada, kako bi pojeftinile dionice. Ipak, od svega nije bilo ništa, nisu mu dopustili da uzme Podravku i preraste Plivu. Nasuprot Agrokoru, Kutlina se Globus grupa, stvarala po principu koji podsjeća na izbirljivost ukradenog bijelog slona iz famozne novele Marka Twaina. Kakve su mu bile prehrambene preferencije, pita detektiv neutješnog vlasnika iščezloga slona, koji, jecajući, objašnjava: 'Jeo je sve! Ako mu ponudite Biblije, onda Biblije, obična, bro-širana izdanja u osmini, ili u kvartu i u kožnatom uvezu od safijana s ilustracijama od Dorea, svejedno, a ponudite li mu ljude, ostavit će Biblije, ponudite li opeke, ostavit će ljude, a to vrijedi i za boce, mačke, ostrige, šećer, krumpir ili

zob, s kojom ga, uostalom najčešće i hranimo!' Potpuno je ista situacija bila u Globus grupi, gdje bi tvornicu ribe u Rovinju zanemarili zbog pivovare u Splitu, pivovaru radi mljekare u Karlovcu, mljekaru zbog televizijske postaje u Zagrebu, postaju zbog banke u Dubrovniku, a banku, jedino ako su baš morali... Miro Kutle bio je takav tip - a streetsmart guy, koji brzo misli i još brže djeluje, ali umjesto korporacije, sa sobom je imao jednog Imoćanina s mobitelom i jednog pravnika, koji su morali povezati sve konce... Činjenica da su ga tako brzo strpali u zatvor, te podigli optužnicu, upućuje da je papirologija bila u kaosu. S druge strane, Gucić je držao stvari pod kontrolom, ali je njegova operacija bila neusporedivo manja. Čini se, međutim, da je sve radio ugrubo, roh-bau, umjesto u petit pointu, što je ključno u tajkunskom poslovanju. Todorić tvrdi da je, kad je počeo stvarati kombinat, otputovao u London i u uglednoj konzaltingfirmi dobio za jedanaest tisuća funti recept za ustroj korporacije. Ona je podijeljena na 'strategijsku grupu hrana' (u kojoj su proizvođači i dobavljači robe), te 'strategijsku grupu maloprodaja', u kojoj je samo Konzum, dok su ostale firme s nepovezanom djelatnošću u 'neovisnoj poslovnoj grupi'. To ne izgleda kao velika mudrost, dok ne vidiš kako se nesuvislo komponiraju poslovni resursi hrvatskih tajkuna, koji najčešće misle da su uspjeli upravo zbog svoje originalnosti i nekonvencionalnosti, pa desetak tisuća funti nije puno ni kao psihoanalitički input u korporacijski produžetak ličnosti njezina vlasnika. Kreditna banka Zagreb, koju smatraju Todorićevom bankom', a ima veliku, crnu staklenu poslovnu zgradu na Aveniji Vukovar, ne može se naći u godišnjem izvješću Agrokora, jer su Agrokorove kompanije u toj banci imale ukupno najviše 48,5 posto vlasništva, što znači da je on ne kontrolira, iako servisira njegova kratkoročna zaduženja. Todorićeva je banka, zapravo, Zagrebačka banka, koja mu je, dok je stvarao i gradio svoj korporativni imperij, ozbiljno zasnovan tek 1994., kad su kupljene glavne tvrtke, posudila milijardu kuna s pokrićem u hipotekarnoj vrijednosti novostečene imovine. Koliko vrijedi jedno hrvatsko poduzeće i koliko se novaca isplati dati na račun njegove materijalne vrijednosti? Ako firmu kupuje Kutle, pa postoji ozbiljna opasnost da će se zaigrati, likvidna sredstva transferirati u akviziciju neke banke, te odlebdjeti u sve više sfere kombinatorike, znatni su izgledi da će firma, povjerena nekom direktorčiću, kojemu su rekli da ništa ne dira i da ne krade, ali ga ne stignu provjeravati, ubrzo propasti. Imovinu i poslovni prostor vjerovnik će teško izbaviti kraj očajnih radnika. No, ako tvornicu, primjerice Ledo, kupuje Todorić, dobri su izgledi da će ona prosperirati i uredno otplaćivati kredit s neviđeno skupim kamatama, koje su u tu kombinaciju ugrađene. Naravno, kad je Agrokor pokrenut novcem Zagrebačke banke, nije se još znalo kako će funkcionirati biznis hrvatskih tajkuna u nepredvidivoj okolini Tuđmanove politike, ali je gospodarska koncentracija, nastala u krugu bivšeg predsjednika Vlade dr. Gregurića, njegova nasljednika i bliskog operativca Nikice Valentića, pa zatim i trećeg premijera, Gregurićeva zeta dr. Mateše, imala skriveni viši smisao - da 'gradski dečki', koji su se upoznali na faksu, na vaterpolu na Salati gdje sad igraju tenis, u konferencijskim dvoranama velikih korporacija poput iNA-e i Astre, te u jAT-ovim avionima na liniji za Moskvu, spriječe

hercegovačke seljačine, koji su se upoznali na baušteli, u crkvi i na masovnim vjenčanjima što su se održavala u Kutlinu restoranu Globus na Velesajmu, da preuzmu državnu privredu. Pritom se protagonisti te dvije politike ne razlikuju po podrijetlu, nego po tome što su jedni postali građani, a drugi htjeli grad odnijeti u svojoj prosjačkoj torbi. Njihove rodne kuće pritom se gotovo ne razlikuju. Kuća Todorićeva djeda u Zmijavcima, gdje se rodio Ivičin otac Ante, izgledala je kao potleušica Ante Kutle u Listići, te uostalom, kao rodna kuća Ante Markovića, pokraj Konjica u bliskoj Bosni. Sve su to prizemnice s balaturom, u selenitskom kršu zametne vlaške pripizdine - odlično mjesto za početak biografije... Kako je točno izgledao tvigivam Gucićevih u kosovskim Crnim planinama, nije dokumentirano popularnim sociološkim istraživanjima investi-gativnog novinarstva, ali nema sumnje, svi hrvatski krupni kapitalisti s evandelistarskim imenima potječu iz krajeva biblijskog pejzaža -Mrtvo more i nekoliko tisuća godina uljudbe, sve je što nedostaje da se slika komplementira. Tri najveća hrvatska tajkuna, koji neodoljivo podsjećaju na čudovišta iz japanskih sci-fi filmova, naime na sentimentalnu Godzilu (Kutle), bjesomučnog Megallona (Gucić) i najkrupnijeg, krilatog Rodana (Todorić), ne razlikuju se fundamentalno po poslovnom stilu, ni po podrijetlu, ni po političkoj incepciji, nego po okruženju te po vlastitom izboru vrijednosti - što je u životu i najvažnije, kako je Harrvju Potteru objasnio Razredni šešir pa ga uvrstio u zmajeviti lavlji razred Grvffindor na čarobnjačkom veleučilištu, a ne medu uobražene ušljivce podlačkoga Sh/therina, gdje je mogao dopasti samo zato što govori zmijski jezik. Kutle i Gucić vrtili su se u orbiti Gojka Šuška, koji je bio nosilac mračne, retrogradrie, opcije, koja bi se mogla smatrati fašističkom, da je imala kakvu ozbiljniju ideološku potku ili globalni kontekst. Todorić je pak počeo svoje krupnokapitalističke pothvate pod političkim pokroviteljstvom dr. Gregurića, koji je svoju poziciju povijesnog vode hadezeovskih liberala brzo prepustio Šariniću i Granicu. Uzlet korporacije koja se počela stvarati s novcima Zagrebačke banke, uslijedio je u godini akvizicije Kreditne banke, u kojoj su poduzeća koja je Todorić pokupovao, imala velike udjele. U prizemlju zgrade Kreditne, Nikica Valentić otvorio je svoju firmu, kad je napustio položaj u Vladi. Drugu divovsku poslovnu zgradu, koju je sagradio za Agrokor u Aveniji Vukovar Todorić je prodao, zapavši u prolazne financijske poteškoće, Plivi, gdje je direktor postao Drago Čović, Vedrišev suradnik iz zagrebačke gradske vijećnice. Iz tih se problema izvukao prelevmanima, državnim premijama za otkup tržnih viškova poljoprivrednih proizvoda, koje mu je odobrila Valentićeva vlada, pa ga je kasnije okrznula 'pšenična afera', koju je Šeks inscenirao s nakanom da destabilizira gregurićevski lobi. No, u rastu Agrokora, presudan je bio novac iz vreća bez dna Zagrebačke banke, koja ga je unedogled kubala, povećavajući svoju izloženost daleko iznad razumne mjere - samo što, doista, osim u Todorićev kombinat, koji je mogla nadgledati, nije imala gdje disperzirati investicijski kapital, a Guciću je posudila tek kad je osobno Šušak dignuo slušalicu i zarežao na direktora Lukovica... To je sad sve povijest. Zagrebačka banka u međuvremenu je privatizirana, pa je njezin kreditni odnos s privatnom korporacijom Agrokor, privatna, gotovo intimna stvar.

Poništena je pretvorba samo onih poduzeća čiji vlasnici nisu uredno plaćali otplatu dionica, ali su dotle mogli mirno raščerupati te firme i njihovu pozitivu štetnim ugovorima prebaciti na svoje druge tvrtke. To uopće nije kažnjivo po hrvatskom zakonu, dok štetnim ugovorima treba dokazati koristoljubivu, kriminalnu nakanu. Progonu su se stoga izložili samo šlampavi hadezeovski biznismeni, koji su mislili da će režim vječno potrajati, pa su propustili malo začaro-birati papire, ukloniti repove, sanitizirati papirologiju i deratizirati računovodstvo... Čini se da neće biti 'revanšizma' i 'ekonomske re-torzije'. Tajkuni s urednim papirima, mogu mirno spavati. Kao da se iz Vatikana objavi ispravak - ne, u pakao neće ići oni koji su sagriješili, nego samo osobe koje su propuštale misu nedjeljom, a umjesto u vječnom ognju paklene kuhinje, kazna će se izdržavati u čistilišnoj ustanovi otvorenog tipa, s pogledom na Elizejske poljane. Stranke pobjednice od 3. siječnja, time su potpuno diskreditirane. Pošto nije zadržao političku distancu prema 'junacima pretvorbe', SDP je već kažnjen na lokalnim izborima, jer nigdje ne može dobiti više od petnaest posto glasova. U Milliusovu filmu Conan, barbarski superheroj, nakon dugogodišnje potrage nalazi u pustinji toranj obilježen dvjema prepletenim zmijama, grbom razbojnika koji su poharali njegovo rodno si-merijsko selo. Conan tada izgovara rečenicu koja se čovjeku nameće kad u zagrebačkom Midtownu vidi bivši Cibonin toranj obilježen Agrokorovim znakom, što izgleda kao izokrenuta šara na klobuku kobre-naočarke: 'Look at thent now - and only recently, tbey ivhere just another snake cuh...' Pogledaj ih samo, a još prije nekoliko godina, bili su običan zmijski kult, familija iz Zmijavaca, sitni agro-biznismeni iz zagrebačke okolice... Na cesti prema Sisku, imali su kućicu i staklenik od trideset tisuća maraka, u kojemu su uzgajali orhideje. Stoga bi u njihovom grbu uz zmiju, trebala biti orhideja, a zlato i azur obilježavali bi kapital i nebo, do kojega sežu njihove ambicije. To ne tumači sve, nego samo motive, a ne i sposobnosti, kojima su ambicije ostvarili... U međuvremenu, partija flipera odmakla je na višu razinu, jer je u sukobu s Gucićem i stranim hipomarketima, Todorić počeo graditi svoje logističke centre. U Rijeci i Zagrebu otvorio je prošle godine moderna skladišta na ukupno 65 000 četvornih metara, kao dva Mercatonea, odakle će opskrbljivati gradske dućane svoje nacionalne trgovačke mreže, što upravo nastaje pred našim očima. Sva logistika bila je gotova onoga časa kad se socijaldemokratska vlada našla pred nerješivim problemom; devet robnih kuća zagrebačke Name, zatim tri u posjedu crikveničkovinodolske trgovine, te kompletan Diokom, Kutlin splitski lanac trgovina, propali su, dućani zjape prazni kao sarajevske ruševine, a očajni radnici spremaju se na osvetnički pohod na Markov trg... Politika koja je izgubila osnovnu moralnu perspektivu, kao voda našla je put nizbrdo, pa je, u panici sagledan jedini realni izlaz: 'Utrapimo sve to Todoriću!' Nije li ga i Mateša angažirao da otkupljuje tržne viškove? Kad su seljaci po Slavoniji već stali paliti mehanizaciju da se izvezu na magistralne putove, a Pankretić javio da ih, dok im urod trune, neće moći pacificirati nikakvim haesesovskim harangama, na Vladi su povikali - 'Zovite Todorića! Neka Agrokor otkupi pšenicu!' A prelevmani? Pustimo to sad, to ćemo kasnije dogovoriti, dođite s računom, ali, molim vas, na

zadnji ulaz, vidjet ćemo što će se dati učiniti... No, s druge strane, zašto bi se Todorića rele-giralo na ulaz za poslugu - iako se on, zapravo, i ne gura na velika vrata, pa se ni prošloj vlasti nije nametao u ceremonijalnim prilikama? Po čemu se ono što on radi kao poslovnjak razlikuje od, primjerice, Fižulićeva biznisa, osim što se Todorić držao Tuđmana, a Fižulić prišao Budiši? Razlikuje se, istina, po tome kako su nastale njihove firme, jer je diler igračaka radio solo, a pušer živežnih namirnica u sklopu tehno-menadžerske frakcije vladajuće stranke koristeći državne, javne resurse, uz ostalo i milijardu kuna štednog depozita hrvatskih građana. Ali, sve je to legalno, ne podliježe reviziji po Zakonu koji su donijele stranke moralne većine, pa se priziv može uložiti tek u posljednjoj instanci, kad arhanđeo Gabrijel napokon zatrubi u jerihonski trombon. Kod hrvatskog suda to je sofisticirano moralno pitanje, razriješeno pak na vrlo dojmljiv način. Zdenko Vladić, vlasnik prizemlja kuće u Ilici 203, trijumfirao je poslije 53 godine nad komunizmom izborivši rješenje o denacionalizaciji - samo što je u njegovu prizemnom prostoru radio Todorićev Konzum, koji je ondje uredio lijepi mali dućan, a hadezeovski zakon o denacionalizaciji, ne predviđa nikakve rokove izvršenja. Vladić se pokušao probiti do samog Todorića, ali mu to, naravno, nije uspjelo. Onda se odlučio za idejni terorizam - na svoj balkon u prvom katu, koji se nadnosi nad izloge, izvjesio je solidno dizajnirane transparente: TODORIĆ, VRATI OTETO! i ZAR VAM NIJE DOSTA? Stvar je dobila publicitet u novinama, pa ga je Todorić tužio, tražeći 1,2 milijuna kuna odštete. Kao prvo, na sudu je dokazao, da on kao predsjednik Upravnog odbora Agrokora, većinskog (81 posto) vlasnika Konzuma d.d. uopće nije pravno lice koje taj dućan može vratiti. Uostalom, tvrtka raspolaže tim poslovnim prostorijama na temelju validnog ugovora s gradom Zagrebom, koji joj je iznajmio više od stotinu lokala, o čemu postoji uredna papirologija. Vladić se pokušao izvući govoreći da je to bio samo apel, a ne uvreda, pa je osigurao vještačenje redovitog profesora dr. Josipa Silića, krajnjeg autoriteta za pitanja lingvostilis-tike, koji je stručno razjasnio da je dućan nacionalizacijom zaista 'otet', pa ako se od Todorića naprosto traži da vrati otetu imovinu, ne znači da ju je on i otimao, dok se, naravno, retoričko pitanje - Zar vam nije dosta? više odnosi na režim i poredak, možda na Marinu Dropulić, ali sigurno ne na samoga Todorića. Sudio je Zdravko Majerović, s kojim sam i sam, kao martir hrvatskog pravosuđa sa 106 parnica u obrani slobode govora, imao posla, pa znam - to je pravni stručnjak kod kojega je teško probiti se običnim zdravo-razumskim argumentima. Todorić je smanjio zahtjev na 200 tisuća kuna i Vladić je osuđen. Lupus non veretur etiatn numeratas oves de-vorare. (Vuk se ne žaca proždrijeti i prebrojene ovce, kako je primijetio valjani Erasmo). Grb Todorićevih sa zmijom, koja evocira postojbinu, zatim orhidejom, koje su uzgajali dok su se bavili veletrgovinom cvijeća, sadržavao bi još lik jedne mitske životinjice, naime koke koja nosi jaja, heraldički reinterpretirane prema uzusima toga drevnog znakovnog metajezika stvorenog za priopćavanje obiteljskih tradicija... Otac Ivice Todorića, Ante, bio je naime prije trideset godina direktor zagrebačkog Agrokomerca. To je bio veliki agrokombinat, poput Agrokora, samo u državnim rukama. Kao jedan od Savkinih

'pozitivnih biznismena', kojega je ona podržavala politički, Todorić je u partijskim forumima reprezentirao gospodarstvo. S političkom potporom započeo je ono što će Fikret Abdić učiniti petnaest godina kasnije - pokrenuo razvoj poduzeća uzimajući silne kredite, i to od Kreditne banke Zagreb (čiji je pravni sljednik ne današnja Todo-rićeva' Kreditna banka nego sama Zagrebačka banka). U socijalizmu je novac bio jeftin, ako si ga mogao dobiti, a dobivao se isključivo političkom odlukom, u sklopu plana o razdiobi novca za investicije između republika, pokrajina, općina i privrednih grana, sve naravno, pod nadzorom državno-partijske superstrukture. Todorić je izvršio 'upad' u taj sistem, jer je posuđivao gdje je stigao, čak je svog najbližeg suradnika Rudolfa Mikulića slao u Beograd, da ondje od banaka izmami lovu, obećavajući direktorima aute, za što je poslije sloma 1971. krivično gonjen i osuđen. Kad je Savka pukla, Todorića starijeg strpali su u ćuzu. Sa šest svojih suradnika optužen je za 'pljačku, zloupotrebu službenog položaja, nesavjesno poslovanje, zaključivanje štetnih ugovora, mito, falsifikat', ukratko, za mažnjavanje 20,5 milijuna dinara (makar koliko to onda bilo), a sam inž. Ante, još je priđe dobio 'krivično djelo protiv naroda i države kontrarevolucionarnim napadom na državno i društveno uređenje'. Tužiteljica je bila - Ivanka Gajer, koja će postati legendarna tužibaba, šefica Ante Nobila, strah i trepet Okružnoga suda... To je bio politički proces protiv jednoga od Savkinih ljudi, ali glavna točka bilo je suđenje za pljačku, 'privredni kriminal', u čemu je Todorić bio prvooptuženik. Samokritika u Agrokombinatu zatim je dovela do raspada 'megalomanske' tvrtke na sedam poduzeća, od kojih je jedna bila i Agrokoka, koja je početkom sedamdesetih u liberalizirani eter odašiljala kontrarevolucionarnu slobodnotržišnu poruku, inače pjesničku kreaciju nacionalističkog barda Paje Kanižaja -'Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje!' Stoga bi kokoš pristajala u grb kao simbol agrobiznisa, nekakav poljoprivredni grifon. Todorić je svršio u zatvoru. Sin Ivica, tada dvadesetogodišnji mulac koji se po faksu motao s Brankom Mikšom, sinom njegova prijatelja, također rukovodioca, te sa slivanjskim bel espritom Antom Glibotom, zaveden je također u udbaške evidencije, pa bi ga, navodno, pokupili prilikom svakog Titova posjeta Zagrebu. Zato u grb ide ono bočno crveno-bijelo pepita polje. Ivica je imao razlomljeno djetinjstvo, očito vrlo prikladno za elastično formiranje, koje ga je učinilo snalažljivim u najrazličitijim socijalnim rolama i situacijama. Kad su mu se starci oženili, smjestili su se na imanje majčina oca u Kloštar Ivanić (majka Ivana bila je nastavnica domaćinstva u osnovnoj školi). Zatim su se preselili u Božja-kovinu, gdje nema škole, pa je Ivica putovao busom u Dugo Selo. Uto je tata postao fora, direktor agrokombinata, pa su se preselili na Pantovčak, u stan od 165 kvadrata. Ivica je upisao Ekonomsku školu. Bio je ružnjikav dugonja s malo upalim očima, te jakom kosom frizer-skog manekena, a to su crte očuvane u njegovim dinarskim genima. Kad je tata izašao iz zatvora, sin je završio fakultet. Odmah su počeli biznis ispočetka, u Kloštru, na maminom lendu, gdje su, kreditom Zelenog plana, koji je otac izboksao starim vezama, počeli gradnju staklenika. U Zugu su pak otvorili firmu Agrokor ag, pa stali uvoziti holandske cvjetne

lukovice, te orhideje, što je bio strahovito unosan, ali intenzivan, naporan i riskantan posao... Cvijeće na veliko prodavalo se izjutra, u četiri sata, za keš, obično bez računa. Kupci su vlasnici kioska za cvijeće, koji na placu podmićuju upravu tržnice, i tako prilično velik obrt novca ide bez papira. Tu se namlatilo dosta para, pa su prevrat 1990. dočekali s kapitalom, koji je prvo uložen (4 milijuna maraka) u kupnju 52 posto zadarske Sojare od Zvijezde, odnosno Tvornice ulja Zagreb. Drugo, 1992. kupili su u susjedstvu ivanićgradsku Agropreradu, a usput i lovno gospodarstvo Turopolje. Sad su već bili na konju, povezani s tatinim političkim krugovima, s tim što oprezni Zmijav-čanin nije išao na Savkinu, koalicijsku listu, niti kod Tuđmana, nego samostalno, kao nezavisni kandidat, što im je poslije politički puno koristilo, a Ivica se na to po novinama više puta pozivao. No, bit će da su od starih već bile mnogo važnije nove veze, koje će 1993. omogućiti da kupi cijelu Zvijezdu, a preko Kreditne banke Zagreb ude u tal i zatim - Sky is the Limit, započinje masovna akvizicija firmi za stvaranje novog 'megalomanskog' hrvatskog agrokombinata, ali sad privatnog. U Nadzornom odboru Agrokora danas sjede - tata, Ante Todorić (predsjednik) i njegov pajtos Rudolf Mikulić (član), a bio je tu i Željko Rohatinskv, dok nije postao novi guverner Narodne banke. Upravnim odborom predsjedava pak Ivica Todorić, a Ante Todorić mladi, član je Uprave. Maja Brinar, strašno zodna' mlada plavuša, koja je u Upravu došla iz Plive, otišla je sad Fižuliću za zamjenicu ministra gospodarstva. I vrela Piruška Canjuga bila je članica Uprave, ali to je, valjda, bio politički menage, koji se neće održati... Od obitelji fali jedino mama, mučenica, koja je umrla prošlog ljeta, u sedamdesetoj godini. Išla je uporno sama u ribolov, čamcem iz Bakarca, gdje je godinama ljetovala, na pučinu ispred Urinja i kad joj je pozlilo, shvativši da je gotovo, oprostila se od familije sms-porukom sa svog mobitela. Možda je Ante Todorić namakao nešto para i u socijalizmu ispekao agrokombinatski zanat, ali najviše se todorićevske poduzetnosti nekako naslućuje kod te žene, učenice legendarne Mire Vučetić, u čijem je vrtu u Ivaniću iznikao urod orhideja i novi rod iz Zmijavaca... Ante Todorić junior odlično izgleda - isto angularno lice i jaka, crna kosa, ali puno mekše crte. Fotogeničan, bogat, on, zapravo, uživa prednost koju Todorićevi ostvaruju već generacijama: uvijek netko u familiji ima jedan divovski agrokombinat, pa se tu čovjek može, od blagajne u samoposluživanju, do menadžerskog boarda, izravno podučiti vođenju agrobiznisa, doznati kako se stvara kombinat, kako upravlja korporacijom i njezinim financijama. Todori-ćevska akademija surova je škola života, koja, naravno ima i svoje blistave prednosti, jer Ivica Todorić nikad nije glumio skromnost. Odmah je nabavio mlazni helikopter Bell 407, najmoderniji na svijetu, sagradio omanji dvorac preko puta Tuđmanu na Pantovčaku, te kupio zamak, malo manji od Miramarea, u Medveji kod Lovrana. Ima vlastito lovstvo, golemo lovačko imanje s rustičnom vilom, kojega se ne bi postidjeli ni Habsburzi. U gazebu na travnjaku je ognjište, na kojem se može odjednom ispeći nekoliko veprova, a domar, kao znak službe, ima naročiti mjedeni rog, u koji zapuše kad počne

potjera za Bambijevim tatom. Jašta, Ivica Todorić osvojio je i najveće, najraskošnije jelensko rogovlje, nalik na venecijanski svijećnjak (ocijenjeno sa 250,36 točaka), kojim je pretekao raniji rekord pokojnog Stane Dolanca (245,84 točke, 1980. godine). Još jedno golemo lovstvo, koje zauzima znatan dio otoka Hvara, šest stotina hektara, dobio je u najam na dvadeset godina od Matešine vlade. Tu će, navodno, pustiti muflone, a u lijepoj uvali već postoji paviljon sa šest luksuznih apartmana. Uoči posljednjih izbora, Todorić se nada-vao intervjua u kojima je isticao da se, na kraju krajeva, nije on nešto strašno obogatio, uz uobičajene jadikovke plutokrata 'da to njemu sve skupa i ne treba', 'da nije on nikakav bogataš, nego žrtva', te slične dikte i sentencije. U ozbiljnim, programatskim intervjuima, govori o rastu i razvoju firme, koja će, s ovom vladom, sigurno preteći INA-u. Todorić ima jednu slabu točku - taj divovski dug u skupim kreditima, koji je već dvaput pokušao supstituirati obveznicama, što nije išlo zbog slabosti domaćeg tržišta vrijednosnih papira, na kojem se dionice poduzeća prodaju pet do dvadeset puta ispod knjigovodstvene vrijednosti firme, umjesto pet puta iznad nje, kao u inozemstvu. Kod stranih brokera, Agrokor ne bi išao kao Pliva, koja ima svoje svjetske proizvode i svoj segment europskog tržišta, nego je fluidan biznis, koji puno ovisi o uspjehu rata s konkurencijom, kupovnoj moći pučanstva, odlukama zagrebačkih gradskih vlasti o najmu gradskog prostora i sličnim metafizičkim kategorijama. Na kraju, morao je ostati na kreditu, ali ga je barem supstituirao -Europska banka za prestrukturiranje i razvoj, ebrd, posudila mu je novac pod boljim uvjetima, od onih koje je imao kod Lukovićeve Zagrebačke. Tu europsku instistuciju impresioniralo je njegovo širenje u Bosnu (sladoled) i planovi da kupuje po Vojvodini (šećerane). Kad su mu dali pare, također su mu sjeli za vrat. Todorić više nije ilpadre padrone, koji nikoga ne pita, osim tate i Tuđmana, nego su u boardu i strani direktori, koji će obuzdavati svaku razmetljivost, ali sigurno neće prigovarati njegovim, genetski posredovanim, apetitima koji ga navode da proguta svako prehrambeno poduzeće koje vidi. Integrira li se država u europski ekonomski okoliš, vlada svlada odvratnost prema stranom kapitalu i biznismenima (kojima nisu htjeli prodati ni starog Titovoga slona, a nekmoli kakvo vrijedno poduzeće), Todorić će brzo s bilijun kuna doći na bilijun maraka. Ja u toj priči ne vidim nikakve pouke, niti poticaj za neki hrvatski bu-denbrokovski bildungs-roman. Listam nasumično Blago latinskoga jezika da vidim što još ima pod 'lupus', pa nalazim jedino Lupo agnum eripere, Ajde, ti iščupaj ovcu vuku iz ralja...

Vjenčana fotografija ministra obrane Joze Radoša otkriva društveni i zavičajni profil tog blagog muškarca finih manira, no željezne tvrdoglavosti. Ovca u Vučjoj jazbini

JOZO RADOŠ U kabinet Joze Radoša ide se hodnikom, kojim se ranije išlo k Miljavcu, a prije toga k Šušku. Šušak je ondje, na prvom katu zgrade Ministarstva obrane, sivog uredskog bloka, koji čuvaju vojnici s isukanim Uzijima, uredio svoju razbojničku jazbinu. Kako je ured tada izgledao, ne znam, niti što je Hebrang poslije poboljšao, ali bit će da on nije dao ni pare za redekoraciju, jer taj hadezeovski Aristid, ne vjeruje u izdatke za javne potrebe. Mislim da je tek Miljavac, karlovački general impliciran u dvije najveće katastrofe Domovinskog rata - slom dugoreške bojišnice i pad Bosanske Posavine — dao pred ministerijalni kabinet postaviti portretni niz šefova resora ovjekovječenih diletantskom paletom. Tu je lik Špegelja, tragičnoga generala, koji je u miru zapovijedao jednom od najjačih europskih vojnih formacija, a zatim, kao ministar rata u prvom Tuđmanovom kabinetu na čelu šačice naoružanih hade-zeovaca, htio napasti kasarne i oficire jna u njihovim stanovima, što je Tuđman osujetio i kad je kos to provalio, te prikazao na jugoslavenskoj televiziji film snimljen tajnom kamerom, skinuo Špegelju zaštitu, pa je on sa ženom morao bježati u Sloveniju. Naredni likovi u portretnom nizu, Luke Bebića, kralja mandarina iz delte Neretve, te Šime Džodan, a ostarjeloga nacionalističkog komedijama, rese još nekoliko metara državnoga zida te pokrivaju nekoliko mjeseci tragične hrvatske ratne povijesti. Zatim, posebno istaknut na stupu volute, dolazi sam Hodorlahomor, kralj hulja, ispijeni Hercegovac koji, uz dva epizodna lika šefa rendgenologije u bolnici Merkur i vlasnika pilane u karlovačkom Novigradu - prethodi sadašnjem, živom Hercegovcu demokratske provenijencije koji se instalirao u kabinet ministra obrane, ukrašen neukusnim namještajem s nogama izrezbarenim u obliku lavljih šapa. Jozo Radoš ima četrdeset i četiri godine, a izgleda još mladi zbog neke obline donje čeljusti, kojom malo podsjeća na australskog glumca Sama Neilla. Nosi okrugle naočale koštanih okvira, što sugeriraju štrebere, s pozlaćenim ukrasom, koji pak upućuje na samoljublje. Njegov je manirizam u sporim pokretima, neizvjesnom osmjehu - dok balansira na rubu stolice otresajući nevidljivu česticu prašine s koljena finog, izglačanog odijela. Lice iskazuje uvjetnu vedrinu. Sunčano, s umjerenom naoblakom. Diplomatska rezervira-nost - ovaj je čovjek trebao sjediti na Zrinjevcu 7, dok su na Krešimirov trg trebali poslati RoboCopa! K Radošu sam došao doznavši da je gotov njegov Plan razvoja oružanih snaga 2000-2004. godine, prijedlog reforme najgoreg resora u hrvatskoj državi, gdje su se, kao stahanovac i kolhoznica na Muhininoj statui sa špice Mosfiljma, sjedinili kriminal i nekompetentnost, te združeni carevali deset godina. 'Materijal je potpuna bedastoća', upozorili su me unaprijed neki ljudi. 'To je, naprosto, domaći rad skupine bezveznjaka, koje je predvodio jedan bivši profesor biologije. Nekoliko stranica neobaveznog štiva koje se pripremalo šest mjeseci, a nije približilo rješenje niti jednog od zadataka koje im je dala hrvatska vlada.'

Čim je nova vlast formirala kabinet, od ministra obrane zatražili su, naime, da izvrši snažno pospremanje, uvede red, a prostorije pomete željeznom metlom. Najvažnije, da smanji troškove ministarstva koje je Tuđmanovoj i Šuškovoj zavjeri osiguravalo vojnu potporu te logistiku za cijepanje Bosne, uz ostalo održavanjem efektiva koje su Hrvatsku pretvarale u balkansku, 'regionalnu' silu. Izdatke odmah treba reducirati za petinu, te provesti racionalizaciju, specifično - smanjiti broj zbornih područja, koji pridonosi glomaznosti i skupoći vojne organizacije; zatim smanjiti broj gardijskih brigada, profesionalnih postrojbi, u kojima je svaki vojnik plaćen poput generala, a sastoje se od samih Hercegovaca; nadalje skratiti služenje vojnog roka na šest mjeseci, te tako još smanjiti brojno stanje vojske koja, sa 62 tisuće ljudi ili gotovo 1,4 posto pučanstva pod oružjem, proporcionalno znatno premašuje brojno stanje bilo koje susjedne ili europske tranzicijske države. Primjerice, Mađarska ima 61,5 tisuća na populaciju od 10 milijuna, Slovačka 45 tisuća na 5,4 milijuna, a Češka 78 tisuća na 10,3 milijuna. Te zemlje nastoje smanjiti svoju golemu vojsku zaostalu iz Varšavskog pakta i socijalizma, dok je ona u Hrvatskoj povećana ne toliko u ratu, koliko poslije njegova završetka, kad je trebalo uhljebiti Hercegovce koji su otišli iz Bosne. Tranzicijski problemi armije u tim istočnoeuropskim državama neusporedivo su blaži, jer njihovu vojsku uzdržavaju jače ekonomije. Prema hrvatskih 20 milijardi dolara brutto domaćeg proizvoda, stoji Mađarska sa 73 milijarde, Slovačka sa 46 i Češka sa 112 milijardi. U tim usporedivim zemljama, vojni budžet kreće se između 1 i 2 posto nacionalnog dohotka, dok je u Hrvatskoj on dosad zahvaćao više od 4 posto, ili gotovo 10 posto državnog proračuna! Brojno stanje, pritom, nije u funkciji obrane - mnogoljudna vojska koja cijeli svoj budžet potroši na bijedne plaće, pa čak i načelnik Glavnog stožera, general Stipetić, prima samo 7000 kuna redovnih prinadležnosti aktivnog generala sa četiri zvjezdice, odlikovanog Tomislavljevim ordenom s lentom, borbeno ne vrijedi ni pišljiva boba. To je pokazala nezavisna inspekcija američke armije koja je u ljeto 2000. bojnu gotovost Hrvatske vojske ocijenila s minus dva. Dosta blago; dovoljan, sjedi! Bolje tranzicijske zemlje izdvajaju u vojni budžet najmanje deset, dvanaest tisuća dolara po pripadniku oružanih snaga, a one male, NATO-kompatibilne, neusporedivo više; Danska - 100 tisuća, Norveška - 70 tisuća. Hrvatska vojska sa 9 tisuća po čovjeku, raspada se i polako pretvara u naoružani čopor nalik afričkim i trećesvjetskim silama. Sedamdeset posto vojnog proračuna ode na plaće, dvadeset na održavanje, a manje od deset, priznaje Radoš, na razvoj, što će reći, na akviziciju opreme i naoružanja, totalno istrošenog u ratnim operacijama, a nabavljanog neuredno, iz šverca, bez rezervnih dijelova. Većina može odmah na furdu. Ne lete čak ni moderni švicarski trenažni turbomlazni avioni Pilatus, kao ni stare ruske helikopterske topovnjače ili antikni Migovi. Srećom, Hrvatskoj ovoga časa nije potrebna neka naročita vojna sila, jer je okruženje mirno i sigurno, a jedina realna geostrategijska prijetnja - ili 'ugroza', kako to formulira nova hrvatska vojno-doktrinarna misao - dolazi s istočnih azimuta, izolirana 'sanitarnim kordonom' koji je

posjela multinacionalna NATO-divizija stacionirana u Bosni. Hrvatska vojska, dakle, veći je problem od bilo kojega u čijem bi rješavanju mogla sudjelovati. To hercegovačko leglo kriminala, koje se pretvorilo u zasebnu supkulturnu scenu gdje dominira šverc, dok su se u sigurnosno-obavještajnom aparatu bili duboko ukorijenili pravi ratni zločinci, dobilo je sad prinudnog upravitelja, koji ima zadatak da očisti Augijeve štale. Ali, nimalo nalik na Herkula, Radoš je i sam Hercegovac, a kao Budišin liberal, u cijelom oporbenom spektru najmanje netrpeljiv prema hadezeovskom nasljeđu tuđmanizma. Kao bivši pito-mac, koji je u unifomi pohađao vojnu gimnaziju u Tehničkom nastavnom školskom centru Ivan Gošnjak u Črnomercu (bio je pripadnik njene 2. klase) pa potom upisao trogodišnji radarističko-raketaški studij, koji je slušao uglavnom na zagrebačkom Elektrotehničkom fakultetu, zapravo je vojnički posve neformiran, nije čak odslužio vojni rok u jna, a Domovinski rat proveo je u Saboru kao pripadnik užeg vodstva Hrvatske socijalno liberalne stranke. U njenom 'kabinetu u sjeni', nije bio zadužen za obranu ili sigurnost, nego su ga, kao političara opće prakse kandidirali za oporbenog gradonačelnika glavnoga grada u doba 'zagrebačke krize'. Tuđman ga, međutim, nije prihvatio, pa je oporba tek nedavno uspjela ugurati jednoga Hercegovca u Vijećnicu, a ovoga, pak, poslala k većini ostalih - u Ministarstvo obrane. Kad je od Vlade primio zadatak, Radoš je u travnju izdao nalog za 'izradu Plana razvoja MORH-a i Oružanih snaga Republike Hrvatske za razdoblje od 2000-2004. godine'. Stvar mi se smjesta učinila trulom. Prvo, Vlada je zatražila od MORH-a plan rada s vrlo jednostavnim, promptnim rješenjima. Skrati vojni rok, pusti ljude kućama, uštedi novac, poluči političke poene... Smanji broj zbornih područja, ukini zapovjedništvo u Kninu, gdje vojska svojom prisutnošću donosi više problema nego koristi trošeći ondje svoje plaće, ukini zborno zapovjedništvo u Kuparima, gdje je zapravo glavni štab Herceg-Bosne, koja pritišće Dubrovnik... Očisti koga god možeš iz gardijskih brigada, gdje vojnici primaju po tisuću i pol do dvije tisuće maraka. Ne čekajući Radoševa rješenja, Vlada mu je unaprijed otcaparila točno milijardu kuna proračunskog novca, pa je vojni budžet spao sa gotovo sedam, na malo manje od šest milijardi kuna, ili pola milijarde dolara. Umjesto da donese neki brzo primjenjiv plan rada, a planiranje razvoja povjeri ekspertnoj grupi koja će ga polako, promišljeno, korak po korak pisati mjesecima, možda i godinama, Radoš je ovom svojom odlukom sve strpao li đuture. Rekao mi je da ne vjeruje u parcijalna, arbitrarna i izvansistemska rješenja. On inzistira da se sve ostvaruje globalno i sustavno, da se ne smanjuje vojska, dok se ne zamisli nova formacija, da se ne skraćuje rok, dok se ne donese novi plan obuke, a osim toga, smatra, ionako se gotovo ništa ne može provesti prije promjene Ustava, jer tek će s promjenom nadležnosti Predsjednika Republike, koji sad kontrolira sva imenovanja i potpisuje sve odluke o preustroju, biti moguće donošenje novog Zakona o oružanim snagama (prijedlog je Radoš već pripremio), a zatim će, po novom zakonu, u sklopu okolišnog dugoročnog procesa planiranja, doći do sustavnih promjena u vojsci i Ministarstvu, većeg smanjivanja ljudstva, skraćivanja vojnog roka... 'Nadam se da će svi preduvjeti biti ostvareni do kraja 2000. godine', kaže Radoš sa svojim umilnim smiješkom, koji

uopće ne skriva tvrdoglavost čovjeka koji, zato što je umjeren, miran i balansiran, misli da je uvijek u pravu. Regruti koji bez veze sjede po kasarnama godinu dana, iako vojska nema para da ih hrani i opskrbljuje, a Vlada je prije devet mjeseci obnarodovala kako toliko dugotrajnu službu drži potpuno besmislenom, neka se stoga ne nadaju da će njihova stvar biti riješena prije 2001. godine. Da sam na njihovom mjestu, učinio bih što i seljaci i namještenici Name kad su ostali bez plaća, pa priredili bijesne demonstracije - na Markovu trgu spalio bih svoj poziv za vojsku u društvu nekoliko tisuća vrlo glasnih klasića. Siguran sam da bi se cijeli problem promptno parcijalno riješio za dva tjedna, bez iščekivanja rasprave o ustavnim promjenama u Županijskom domu, koji se ionako ukida. U onom Radoševom inicijalnom nalogu za 'izradu plana razvoja' nisu mi se još svidjele oznake vojna tajna - tajno - strogo Kakva je to besmislica? Vlada je javno naložila da se izradi plan rada, koji će biti javno prezentiran, a masturbanti iz MORH-a, koji se vole igrati vojske i rata, iako su najčešće diplomirani šoferi, po svemu odmah ispečate svoje top secret biljege! Pritom se ne razumiju čak ni u tu djelatnost kojoj se tako rado odaju - oznaka 'Strogo zabranjeno umnožavanje' ide samo na dokument označen kao državna tajna, a nikako na klasifikaciju vojne tajnosti, ali s tim amaterima, zbilja je teško polemizirati... Treća, najgora glupost iz toga Jozina spisa od 5. travnja 2000. bila je ideja da se planiranje obavi simultano u svim sektorima, jer proces kompleksnog planiranja, što zna svaki ekonomist ili stručnjak za organizaciju rada, mora ići konsekutivno - prvo se daju nekakve premise, onda planira globalno, pa iz toga proizlaze parcijalne razrade. Kako može Uprava za personal planirati smanjivanje personala, ako nije prethodno koncipirana strategija, na temelju strategije formacija, na temelju formacije brojni sastav i struktura po činovima i specijalnostima? Ne, Jozo je - radi kratkoće vremena, te zato što je htio balansirano, umjerenjački, svima dopustiti da dođu do izražaja, naručio da svi rade usporedo, pa su se iz te napasti kao daći koji dobiju pitanje na koje ne znaju odgovoriti, svi izvlačili - općenitostima. Proces planiranja po sektorima MORH-a, Radoš je objedinio naređujući novom zapovijedi ultratajne specifikacije od 5. svibnja 2000., da se 'druga etapa (usklađivanje)' tih zasebnih besmislica provede radom Koordinacije, odbora od petnaest ljudi, od kojih je jedan civil, a ostalih četrnaest načelnici uprava i odjela u MORH-u, dakle, reprezentativni uzorak njegove zatečene hadezeovske strukture. Šef tima je onaj nesretni nastavnik biologije, brigadir Vlado Čondić, čiji će brat, ratni vojni invalid, predvoditi demonstracije u prilog Mirka Norca, uhapšenog zapovjednika gospićke brigade, osumnjičenog za ratne zločine. U Koordinaciji su još petorica brigadnih generala, sedam brigadira i dva pukovnika. Da se tako jak štab slučajno zatekao u Vukovaru, bitka bi bila sigurno dobivena! Po kvalifikacijama, petorica iz koordinacijskog tima bivši su trupni oficiri jna, dok jedan ima višu prometnu, po dvojica strojarski i fakultet političkih nauka, zatim građevinski, prometni i pravni fakultet. Svima je, dakle, zajedničko da nisu stručnjaci za planiranje, koje se kod nas učilo na ekonomskom fakultetu, gdje je postojala jaka katedra, na kojoj je predavao sadašnji ministar

financija Mato Crkvenac, zatim Mesićev savjetnik profesor Zdunić, te mnogi drugi stručnjaci, koji su, međutim, ostavljeni po strani, da mogu prtljati dobronamjerni amateri, kojima su na epolete pale pleterne zvjezdice. Rezultat je - dokument izdan prije nekoliko dana, koji mi je dostavio valjani MORHovski glasnogovornik brigadir Viro, koji se na tu vokalnu funkciju kvalificirao kao saborski zastupnik HDZ-a koji cio jedan četverogodišnji mandat nije ni jednom zatražio riječ. U petak 8. rujna isti materijal prezentiran je premijeru Račanu i gremiju vladinih funkcionera. Posrijedi je sveščića od tridesetak stranica, famozni Plan razvoja MORH-a i os rh u razdoblju 2000-2004. Zašto je Radoš odabrao tako neprikladne planere, iako u Ministarstvu čak .postoji poseban planski odjel, kojemu je na čelu neki doktor političkih znanosti, koji je nedavno izdao knjigu s analizama bijelih knjiga ministarstava obrane drugih zemalja - a upravo bijela knjiga, temeljni je dokument za tranziciju nekog javnog sektora, koji je Radoš, evo, neuspješno pokušao izdati? Njegov pomoćnik za informiranje i odnose s tiskom, do kojega, međutim, nisam danima uspio doći, jer zamjenica njegove tajnice nikako nije mogla pronaći njegovu tajnicu u zgradi, čak je u novinama ovaj dokument i nazvao Bijelom knjigom, samo što se taj Radošev vjenčani kum, iz ugledne zagrebačke teatrološke obitelji Batušić, u stvar ni malo ne razumije, jer se nikad u životu nije bavio vojnom problematikom - pisao je jedino nekakve pacifističke kolumne za bečki tjednik Profil. Zašto Plan razvoja... nije bijela knjiga? Zato što bijela knjiga sadrži temeljite analize stanja u javnom sektoru koji razmatra, pa bi, u ovom slučaju, trebala sadržavati prikaz brojnog stanja i strukture ljudstva, inventuru 'materijalnih sredstava' i pregled financijskog poslovanja. U Planu razvoja... nema od toga ni traga. Ne zna se, dakle, koliko ima 'u glavu' ljudi u MORH-u, kako su popunjene jedinice, koliko ima kakvoga oružja, je li ispravno i zašto nije, niti koliko para is-tekne iz pipe svakoga mjeseca... Rekao sam Radošu da je njegovo ministarstvo u stanju odgođenog bankrota, da je financijska situacija otprilike kao na Televiziji i da sve izvore trošenja još nisu ni sagledali, našto se on s visoka nasmijao i rekao da u vojsci ima puno više reda. No, kad smo poslije razgovarali o reviziji invaliditeta, priznao je da se plaši rezultata jer ne zna hoće li se sve te izmijenjene ocjene održati na sudu, gdje će se uskoro voditi mnoštvo potencijalno vrlo skupih parnica... Stekao sam dojam da je malo iznerviran promptnim, neizbalansiranim pristupom ministra branitelja, Pančića, koji ga je doveo u tešku situaciju da mora nešto arbitrirati - hoće li sad ocjene o lažnoj invalidnosti popratiti suspenzijama časnika, koja će im uništiti karijeru ako možda i nisu krivi pa naposljetku dobiju sudske sporove; ili da ne prejudicira; ili da ide za nekim globalnim rješenjem, koje se uslijed složenosti i beskrajne zahtjevnosti administrativne procedure, zamršene poput Gordijeva čvora, ne može još godinama ni pokrenuti, a nekmoli dovršiti... Plan razvoja..., dakle, nije nikakva 'bijela knjiga', pa mi je teško vjerovati da su Račanu na prezentaciji uspjeli zamazati oči, budući da je on i te kako iskusan u raznim birokratskim

kampanjama i manevrima; sigurno je i sam ne jednom pripremao plenum bez nekih revolucionarnih zaključaka. Što sadrži Radošev plan razvoja? Na nalog Vlade iz ožujka da se izvrši transformacija Ministarstva, Ministarstvo u rujnu odgovara uopćenom poslanicom u kojoj naglašava da je takva transformacija potrebna i neminovna, da bi je svakako trebalo provesti, te da će, štoviše, tome odmah živo prići daljnjom razradom globalnih planskih odrednica i detaljnim utanačenjem zadaća, ukratko — lezi magare dok trava naraste, a u prvoj godini petogodišnjeg razdoblja, dvijetisućitoj, koja prolazi u nepovrat, neće se, naravno, ništa uraditi, nego samo još planirati i koordinirati, a uštedjet će se onoliko novaca koliko ga Vlada drmne iz proračuna. Ljudski sastav smanjit će se za onoliko ljudi koliko ih ode u mirovinu ili umre prirodnom smrću (ukupno oko tisuću, malo više od jedan posto efektive). Zašto se Jozo Radoš odlučio za takvo jalovo, nesuvislo planiranje, koje podsjeća na misao da je deva zapravo slon proizveden timskim radom. Radoš kaže kako je svjestan da u Ministarstvu ima različitih 'faceta', da djeluju raznovrsni lobiji. Osim onog kriminalno-hadezeovskog, čije su sumnjive poslove istraživali državna revizija i Ministarstvo unutarnjih poslova, te Krim-odjel vojne policije - nedavno su, kaže, predane brojne prijave Državnom odvjetništvu, ali o tome se više nikad ništa nije čulo - Radoš uočava jedan militaristički, koji okuplja bivše časnike jna, preko Stožera povezane s Uredom predsjednika, što svemu pridaje i političku dimenziju. Radoš je posve pripravan da akceptira postojanje tih interesnih grupa, ali ne želi da ga one manipuliraju, te ugroze njegovo uravnoteženo, legalističko postupanje. Dakle, ako MORH ima odjele, a na čelu tih odjela neke ljude, onda ih on sve stavlja na kup i traži od njih da planiraju budućnost resora! Kao Budišinom bliskom idejnom suputniku, sam MORHovski milje, po kojemu gmižu neiščahureni hercegovački nametnici, na njega ne djeluje repulzivno, jer je Budiša davno odlučio 'preuzeti hadezeovske glasove', zbog krive koncepcije da medu glasačima HDZ-a postoji i nekakav 'desni centar', pristojna, građanska, centrumaška desnica, a ne samo divlja, primitivna rulja, crni klerikalci, rasisti i filoustaški re-cidivisti, koji ne pozdravljaju skidanjem šešira, nego uzdignutom desnicom. Uostalom, Radoš je Hercegovac, doduše iz Tomislavgrada. Bit će da profesionalne časnike iz jna, kojoj se nikako nije htio priključiti, ne voli, a Hercegovce uzima bez dovoljno rezerve. No, on sigurno uvijek postupa staloženo, izbalansirano, fer. Iz principijelnih razloga bio se pobunio, kad je Mesić - zadnji čovjek koji bi skupio strpljenja za spora, dugoročna, globalna i izbalansirana rješenja - na brzinu smijenio imoćanskog marinera s ludikroznim brkovima profesionalnog plesača tanga, grosadmirala Domazeta, i na njegovo mjesto stavio poštenog, skromnog Stipetića. Jer je stvar išla preko njegove glave, Radoš je izostao s ceremonije imenovanja, pa je jadnome Stipetiću zagorčao to priznanje za životno djelo, koje je stiglo zajedno sa sedam tisuća kuna plaće i prijetnjom da će ga strpati u haški kazamat. Radoš tvrdi da neusporedivo više cijeni Stipetića, nego Domazeta, no kao legalist smatra kako nije u redu da admiral sa četiri zvjezdice ostaje u službi izvan komandnog položaja, ali kad mu kažem da ga onda imenuje u MORH-u, u sklopu svoje nadležnosti, za Glavnog inspektora

umjesto Gotovine, kaže da se ne mogu osporavati ni Goto-vinine ratne zasluge, u čemu nema nikakva značenja njegova slaba školska sprema. Nema tu fajde - Radoš je, ljubazan i sav u osmijesima, ali tvrdoglav kao mazga. Jedino je Praljak završio više fakulteta od njega (poslije radara, studirao je pravo i filozofiju), što znači da je, zapravo, i ovo jedna svojeglava hercegovačka sveznalica, uobražen i nepristupačan u skrivenom dijelu svoje ličnosti, gdje o svemu zaključuje po svome, tražeći samo argumente za vlastita neprijeporna mišljenja, umjesto da u njih kadšto i posumnja... Sigurno je vrlo uviđavan, ali u njegovoj kući mora biti sve po njegovom. Uoči izbora, fotografirao se u primaćoj sobi obiteljskog doma u Sesvetama, sa ženom, okružen s troje dječice, dok je pred njima, na stolu, u kristaljeri podloženoj tabletićem s merlom, stajala impozantna hrpa 'čupavaca', čuvenih kakao-šnita uvaljanih u kokos, bez kojih ne može u nedjelju ni jedna periferijska kuća. Radoš je stajao usred te skupine kao Sunce, koje oblijeću zaljubljeni planeti, a ja sam odmah vidio da je to teški patrijarhalac, koji, istina, priznaje da bi časnički sastav trebalo popuniti ženama, ali se zubato osmjehuje na moju nedužnu primjedbu kako je finska vojska (36,5 tisuća u oružanim snagama, 1,7 milijardi dolara vojnog budžeta ili 5 5 tisuća dolara po osobi) za nas nedostižan uzor, a tamo je žena ministar obrane! S obzirom na rekonstrukciju kabineta o kojoj se šuška i potrebu da se, možda, u Šuškovu kabinetu zavitla neka britka sablja, samo dvije riječi Vesna Pusić. Budući da je, kao legalist, okupio same nevježe, a nije percipirao da ga sva ta hercegovačka bulumenta 'pumpa' i sapuna mu dasku, Radoš je umjesto 'bijele knjige' proizveo tanki pamfletić, koji je potpuno beskoristan i skriva ključne činjenice. Činjenica broj jedan -hrvatski vojni proračun do sada je gutao 4,2.4 posto nacionalnog dohotka (podatak za 1999.) a ove, zooo. godine, po relevantnim podacima Ministarstva financija, 3,75 posto, a ne 3,14 posto, kako piše u Jozinu elaboratu! Bez ijednog apsolutnog broja, vojni budžet u razdoblju od zooo. do Z004. prikazan je kao postotni udio u nacionalnom dohotku koji bi trebao rasti po stopi od 4,5 posto godišnje! Vladin program s Plitvica predviđa rast ekonomije od z,8 posto u zooo. a do 4,5 posto tek Z004. pa Plan razvoja zapravo skriva ideju da se vojni proračun ne smanjuje. U MORH-u onda neće morati kresati izdatke, ili poduzimati neke slične grozomorne mjere. 'Gledajte', rekoh Radošu malo iznerviran, 'ali sve tranzicijske zemlje u okruženju imaju vojni budžet između jedan i jedan i pol posto nacionalnog dohotka, pa se ubrzano razvijaju; radikalno smanjenje izdataka za vojsku, jedan je od razloga njihova rasta!' Tu se malo zainteresirao za moje brojkice, pa stao iz velikog ormara vaditi svoju papirologiju, dokumente kojim su ga nafilali MORHovci. Njihovi su podaci bili stariji od mojih, koji nisu bili naročito iscrpni, ali se, za razliku od tih mizernih elaboratića kojima ga hrane, iz njih vidjela koherentna slika - da ni u razvijenim zemljama napredne ekonomije, poput Belgije i

skandinavskih zemalja, ne troše više od z posto. Kako pritom najveći dio budžeta ide 'za razvoj', a ne na plaće, lova se - reinvestira u industriju, umjesto da se propije u kninskom kafiću K poglavniku. Dakle, kako Hrvatska ne bi smjela trošiti više od dva posto nacionalnog dohotka, najviše 400 milijuna dolara, te po osobi osigurati barem iz tisuća dolara (kao Slovačka), mogla bi zadržati najviše 33 tisuće ljudi u Oružanim snagama, časnika, profesionalnih vojnika i ročnika. Svake godine doraste oko 30 tisuća klinaca za vojnu službu, oko Z4 tisuće proglasi se sposobnima, što znači da bi moglo biti iz tisuća ročnika uz šestomjesečnu službu, ili 8 tisuća uz četvero-mjesečnu, što je bolje za klince, a i za profesionalce, jer bi ih manji broj dobio kopito. Sa 8 tisuća ročnika, ostaje naime Z5 tisuća mjesta za profesionalne časnike, dočasnike i vojnike, umanjeno za broj civilnih službenika kojih sad ima - 10 tisuća! Što će nam tih deset tisuća birokrata? Dovoljno je, recimo, 3 tisuće, pa će ostati mjesta za zz tisuće profesionalnih vojnika i oficira, lijep broj - točno toliko ima ih Austrija. A uzorna Finska, sa 5,1 milijuna stanovnika i Rusijom na sjevernoj granici - samo 13 tisuća. U Hrvatskoj vojsci sad je 22 tisuće časnika i dočasnika te gotovo 20 tisuća gardista, pripadnika profesionalnih postrojbi, ukupno 42 tisuće. Medu časnicima, tri četvrtine su bez fakulteta. Medu gardistima, više od polovice nisu sudjelovali u ratu, nego su primani kasnije. Kad sam to rekao, Radoš je skočio kao oparen. Odakle vam takav podatak? To nije točno, da je točno, znao bih. Brzo je pozvao iz kabineta nekog kršnog momka ošišanog na hvo-frizuru i upitao ga: 'Kad su se u službu primani gardisti?' Kabinetliji nije bilo jasno koji je smjer razgovora, ali reče: 'Dosta ih je došlo '95. Primali smo za Bljesak i Oluju, a poslije nismo skinuli dvije hiljade rezervista...' 'Koje godine je došlo najviše ljudi?' upitam onda ja, a on će: 'Pa,